1

Naslov izvornika
Lies

T. M. Logan

S engleskoga prevela
Lidija Toman

2
Nebo ne poznaje gnjev poput onoga kad se ljubav u mržnju pretvori...
William Congreve, Ožalošćena nevjesta

Onaj tko nema dobro pamćenje, ne treba se upuštati u laži.

Kvintilijan, Obrazovanje govornika

3
 Često se pitam što bi se dogodilo da onoga dana nisam ugledao njezin
auto.
Da je semafor pokazivao zeleno, umjesto crveno.
Da je moj sin drijemao, ili sanjario, ili gledao na drugu stranu.
Da sam kroz onaj gusti londonski promet vozio samo pet minuta brže ili
pet minuta sporije.
Da sam bar...
Ali ugledao sam ga. Ugledao sam njezin auto.
A nakon toga događaji su se stali nizati jedan za drugim, obrušavali su se
na mene sve brže i brže, sve dok nisu postali nezaustavljivi. Neizbježni.
Bi li stvari ispale drukčije da sam tog dana jednostavno produžio kući?
Možda bi.
Možda ne bi.
Možda je to bila sudbina.

4
ČETVRTAK

5
 1
Prva riječ moga sina nije bila tata ili mama. Njegova prva riječ bila je Audi.
A to je bilo čudno zato što ja nikad nisam vozio Audi niti ću ga ikada voziti,
sudeći po iznosu moje plaće. Ali William se igrao autićima prije nego što je
uopće mogao hodati : prepoznavao je oznake na automobilima prije nego što
je znao pročitati koje su marke. Sa svoje četiri godine (i nekoliko mjeseci) već
je bio mali stručnjak i dok smo se tog dana probijali kroz gusti
sjevernolondonski promet, on je igrao svoju igru: uočavao je oznake na
automobilima i naglas izgovarao njihove marke.
˝Audi.˝
˝Renault.˝
˝Beamer.˝
Još malo i bili bismo kod kuće. Na semaforu se upravo palilo crveno i ja
sam se zaustavio u trećoj prometnoj traci. U retrovizoru sam mogao vidjeti
Williama kako čvrsto rukicama stišće svoju prvu vrtićku diplomu, kao da se
boji da će je otpuhati vjetar. Na CD-playeru tiho su svirale dječje pjesme. Ja
sam mala sviralica i svirat ću ti pjesmice...
William je i dalje izgovarao imena automobila.
˝Ford.˝
˝I drugi Ford.˝
˝Mamin auto.˝
Nasmiješio sam se. Moja žena - Williamova majka - vozila je VW Golf.
Svaki put kad bi vidio taj auto, William bi uskliknuo. Ali ne bi rekao
Volkswagen. Nego ˝mamin auto˝.
˝To je mamin auto. Pogledaj, tata.˝
Oglasio se moj telefon, smješten u hands-free držaču; to je bio zvuk nove
obavijesti na Facebooku.
˝Što si rekao, Willse?˝
˝Vidi.˝
Na drugom kraju višestrukog kolnika, na kojem je promet tekao u
suprotnom smjeru od mojeg, niz automobila slijevao se ulijevo na prilaznu
cestu. Bilo je to najprometnije doba dana; ljudi su se vraćali kući s posla.

6
Sunce, koje je već zapadalo za obzorom, blještalo mi je u oči, ali i ja sam vidio
VW Golf. I doista je izgledao kao njezin Golf. Svijetloplavi, petera vrata, sjenilo
s likom Spužve Boba Skockanog na stražnjem prozorskom staklu.
˝Bravo, dečko. Stvarno izgleda kao mamin auto.˝
Otvorio sam prozor i osjetio hladan gradski zrak na svom licu. Na
trenutak se ispred Golfa, koji je polako ubrzavao prilaznom cestom, otvorio
prazan prostor. Na registarskim tablicama pisalo je 59. Registarske tablice na
automobilu moje supruge također imaju broj 59. Napregnuo sam oči da
razaberem slova.
KK59 DWD.
To je bila njezina registracija - auto nije bio nalik njezinu, to jest bio njezin
auto. Oko srca sam osjetio onu poznatu toplinu koja uvijek zatinja u meni kad
je ona u blizini. VW Golf uključio je lijevi žmigavac i skrenuo s prilazne ceste
na parkiralište hotela Premier Inn. Zaputio se prema ulazu u podzemnu
garažu i uskoro nestao s vidika.
Sigurno se sastaje s nekim klijentom. Vjerojatno bih je trebao pustiti da
radi. U posljednje vrijeme često je ostajala duže na poslu.
˝Možemo li ići vidjeti mamu?˝ upitao je William, s uzbuđenjem u glasu.
˝Možemo li, možemo li, možemo li?˝
˝Mama će sada biti zauzeta, Willse. Mora raditi.˝
˝Mogu joj pokazati svoju dimplomu.˝ Williamu je bilo teško izgovoriti
riječ diploma.
Iza sebe sam začuo trubljenje; na semaforu se upalilo zeleno svjetlo.
˝Hmm...˝
˝Molim te, tata?˝ William je već skakutao u sjedalu. ˝Možemo je
iznenaditi!˝
Ponovno sam se nasmiješio. Zašto ne? Pa skoro je petak.
˝Mogli bismo, ha?˝
Ubacio sam u brzinu. I u djeliću sekunde donio spontanu odluku koja će
mi zauvijek promijeniti život.
˝Idemo iznenaditi mamicu.˝

7
 2
Nisam mogao odmah okrenuti jer sam bio u pogrešnoj traci; morao sam
se dvaput prestrojiti. Kad me konačno netko pustio da se ubacim - uz dozu
bijesnog trubljenja - svjetlo na semaforu ponovno je postalo crveno.
˝Kamo je mamica nestala?˝ William je upitao.
˝Ne brini se, uhvatit ćemo je.˝
Moj mobitel se ponovno oglasio u držaču i zasvijetlio je plavo. Obavijest
na Facebooku. Pritisnuo sam zaslon i otvorila se fotografija Williama na
vrtićkom igralištu. Stišće svoje prvo priznanje, koje je dobio od odgojiteljica.
Moja objava imala je četiri lajka i jedan komentar, od Williamove bake Lise.
˝Aaaaa, kako je sladak! :) Divan dečko! Baka šalje puse xx.˝
Kliknuo sam like ispod njezina komentara.
Na semaforu se upalilo zeleno i ja sam krenuo smjerom u kojem je nestao
automobil moje žene, prilaznom cestom pa lijevo, na područje hotela Premier
Inn, a potom niz rampu koja je vodila u podzemnu garažu. Garaža je imala
niske betonske stropove, a slabašno LED osvjetljenje stvaralo je u njoj
duboke sjene.
VW Golf bio je parkiran pokraj dizala. Mel nije bilo na vidiku. Na
betonskom stupu stajao je znak na kojem je pisalo: Parkiralište samo za goste
hotela Premier Inn. Pokraj njezina auta nije bilo slobodnih mjesta pa sam
nastavio kružiti. Pronašao sam mjesto u idućem redu i parkirao se unatraške,
točno nasuprot golemom bijelom SUV-u koji je bio upadljivo prevelik za
parkirno mjesto koje je zauzimao.
˝Možemo li sada ići vidjeti mamicu?˝ rekao je William. I dalje je ponosno
stiskao svoju dimplomu, kao da će je svaki čas pokazati kraljici.
˝Hajde onda, krenimo gore i pronađimo je. Vidi, tamo je dizalo.˝
William se sav ozario.
˝Mogu li ja pritisnuti dugme?˝
Hotelskim predvorjem dominirali su tamni sjajni podovi, a dekor je bio
prilično neupadljiv. Za recepcijom je stajao tinejdžer odjeven u hotelski
prsluk. Williamova topla ručica čvrsto je stiskala moju dok smo pogledom
tražili Mel. Ispred recepcije stajao je čovjek s velikim kovčegom i aktovkom,

8
sav zgužvan i umoran, upravo se odjavljivao. Iza njega stajale su žena i
djevojka tinejdžerske dobi. Malo dalje u predvorju sjedio je japanski bračni
par, zadubljen u turističku kartu. Nije bilo ni traga mojoj ženi.
˝Kamo je mamica otišla?˝ William je upitao glasnim šapatom.
˝Dođi, idemo je pronaći.˝
Na zidu iznad recepcije stajali su znakovi koji su pokazivali gdje se nalaze
dizala i restoran. Pratili smo znakove i polako se udaljili od ulaza. Restoran je
bio gotovo prazan. Na lijevoj strani, posve u kutu, nalazio se jedan povišeni
dio za sjedenje, s golemim tamnim naslonjačima postavljenima jedan
nasuprot drugome, oko nekoliko niskih stolića.
Ondje je sjedila Mel. Bila nam je okrenuta leđima, ali prepoznao bih je
svugdje: tanki labuđi vrat, kosa boje meda.
Hej! Iznenađenje!
Čekaj malo.
Netko je bio s njom. Muškarac. Uzbuđeno je govorio.
Nešto me natjeralo da stanem. Poznavao sam tog muškarca, to je bio Ben
Delaney, muž jedne od Melinih najboljih prijateljica. Ben nije bio samo
uzbuđen, bio je izrazito ljutit, lice mu je bilo zajapureno od bijesa. Uperio je
prst u Mel i nešto govorio, a glas mu je zvučao poput nekontroliranog rezanja.
Mel se nagnula naprijed i stavila ruku na njegovu. On se odmaknuo i naslonio,
odmahujući glavom.
Nešto nije štimalo u toj slici.
Instinktivno sam stao ispred Williama da mu zaklonim pogled. Prvo što
mi je palo na pamet bilo je da odem onamo i provjerim je li Mel dobro, ali
nisam to mogao dok je moj sin sa mnom. Sada je Mel gestikulirala rukama, a
Ben je zurio u nju, namršten, i odmahivao glavom.
Ovo je nešto što William ne smije vidjeti.
˝Dođi, Willse˝, rekao sam. ˝Mamica je zauzeta, vratimo se dolje.˝
˝Je li otišla?˝
˝Čekat ćemo je u autu, kompa. Bit ćemo blizu.˝
˝Hoću li joj onda moći pokazati svoju dimplomu?˝
˝Da.˝
Spustili smo se dizalom u podzemnu garažu i sjeli u auto. Nazvao sam
Mel, njezin broj bio je na samom vrhu liste mojih najčešće pozivanih brojeva.
Uključila se govorna pošta.
˝Dobar dan. Nazvali ste Mel, molim vas da ostavite poruku, a ja ću vam se
javiti što je prije moguće.˝ Biiip.

9
 Prekinuo sam poziv pa nazvao ponovno. Opet govorna pošta. Ovaj put
sam ostavio poruku.
˝Hej, ljubavi, ja sam. Možeš li me nazvati kada dobiješ ovu poruku? Samo
sam htio vidjeti jesi li dobro i je li sve u redu... Nazovi me.˝
Sjedio sam još pet minuta i na kraju sam se počeo osjećati glupo. Trebao
sam biti kod kuće i kupati sina. Popiti čašu finog crnog vina. Početi ocjenjivati
učeničke radove. Ali umjesto toga ja sam bio ovdje, u podzemnoj garaži
nekakva hotela, i pokušavao dokučiti što se događa na katu iznad. Htio sam
otići gore i vidjeti je li Mel dobro, ali nisam htio ostaviti Williama samog.
Odjednom sam se počeo osjećati kao da mi je košulja prljava i preuska, kao
da me guši; znoj mi je klizio prsima.
Onda? Koji je plan, mudra glavo? Što ako Mel nije dobro? Što se to događa
s Benom? Koliko ćeš još dugo sjediti ovdje, s jednom crticom signala na svom
telefonu, čekati i pitati se?
Nije bilo nikakva plana. Nisam namjeravao učiniti ništa. Htio sam samo
sjediti ondje i čekati. Iznenaditi svoju ženu.
Nisam imao nikakav plan. Jednostavno se dogodilo.

10
 3
Otvorio sam aplikaciju Angry Birds i dodao iPad Williamu, a potom upalio
radio. Htio sam da mi nešto drugo odvuče misli. Five Live upravo je puštao
emisiju o internetskim stranicama za upoznavanje partnera. Emisija je
uključivala i niz kratkih intervjua sa ženama koje su opisivale što sve čini
savršena muškarca. Očekivanja su im bila prilično visoka. Njihov idealni
muškarac mora biti visok najmanje metar i osamdeset, mora imati
dobar smisao za humor, lijep osmijeh i pločice na trbuhu. Mora biti jak, ali ne
smije biti mačo tip. Mora biti osjećajan, ali treba biti i sam svoj majstor. Mora
biti samouvjeren, ali ne smije biti pun sebe. Mora dobro zarađivati, ali mora
provoditi i dovoljno vremena kod kuće kako bi odradio svoj dio poslova.
Jebote. Bilo je naporno i samo slušati o tome.
Na Melinu telefonu ponovno se uključila govorna pošta. Otvorio sam
prozor i oslonio se laktom o rub. Odsutno sam vrtio crnu kožnatu narukvicu
oko zapešća, a radijska voditeljica je i dalje ćeretala. Narukvicu mi je
poklonila Mel, za treću godišnjicu braka. Sada nam se bližila ona važna -
deseta - a ja sam već imao nekoliko ideja na svojemu popisu. Kažu da se za
desetu godišnjicu poklanja kositar, ali čuo sam da se kositar može zamijeniti
dijamantima. To mi se svidjelo. Oduvijek sam joj htio pokloniti veći
dijamantni prsten, jer sam se tada, kad smo se zaručili, tek bio zaposlio kao
nastavnik...
˝Tata?˝
˝Što je, ljudino?˝
˝Hoćeš li mi kupiti hrčka?˝
˝Uh, ne znam, Williame. Vidjet ćemo.˝
Vidjet ćemo. To je roditeljska šifra za ja to više neću spominjati i čekat ću
da i ti zaboraviš.
˝Jacob P. ima hrčka.˝
˝Aha.˝
˝Zove se Gospon Čokolada.˝
˝To je zgodno ime.˝

11
 Nasmiješio sam se sinu u retrovizor, a on je nastavio igrati svoju igricu na
iPadu. Moj sin, slika i prilika svoje majke. Slamat će srca kad naraste, to je
sigurno. Imao je majčino lice, njezinu put, njezine krupne smeđe oči.
I tada sam je ugledao. Hodala je brzo, prilazeći svom automobilu. Moja
prekrasna žena, odjevena za tenis, u ružičastoj Adidasovoj majici s
kapuljačom, medenoplave kose vezane u konjski rep.
Hodala je spuštene glave i lagano se mrštila.
Izgledala je kao da će zaplakati.
Odjednom mi je bilo drago što smo skrenuli ovamo. ˝Williame, izići ću na
jednu minutu, moram razgovarati s nekim, može? Budi dobar i ne mrdaj
odavde. Odmah se vraćam.˝
Pogledao me svojim golemim smeđim očima.
˝Je li to mamica?˝
˝Sjedni tu i pričekaj minutu. Ne izlazi, u redu? Nakon jedne minute moći
ćeš vidjeti mamicu.˝
˝Što ako dođu zločesti?˝
˝Neće doći zločesti, kompa. Moći ćeš me vidjeti odavde, i ja ću moći vidjeti
tebe.˝ Podignuo sam kažiprst u zrak. ˝Jedna minuta.˝ William je polako
kimnuo glavom, ali nije izgledao uvjereno. Držeći i dalje mobitel u ruci, izišao
sam iz auta i zaključao vrata daljinskim ključem. Zrak u podzemnoj garaži bio
je ustajao i nekako kiseo u mojim nosnicama.
Melin VW Golf izjurio je s parkirnog mjesta unatrag. Između mene i nje
bila su dva reda parkiranih automobila.
Mahnuo sam joj.
˝Mel!˝
VW Golf je krenuo oštro i naglo; Mel je već ubrzavala prema izlazu,
jednom rukom vežući pojas. Nije me vidjela. Dok sam se provlačio između
parkiranih automobila, zamalo sam pao preko niskog betonskog ruba koji je
odjeljivao redove parkirnih mjesta. Ponovno sam povikao, ali niski stropovi
garaže kao da su prigušili moj glas.
˝Mel!˝
Njezin auto udaljavao se izlaznom rampom, i već idućeg trenutka Mel više
nije bilo. Nestala je u prometu, u rano predvečerje.

12
 4
Na drugoj strani parkirališta odjeknulo je meko zvono dizala. Vrata su se
otvorila i iz dizala je izišao Ben, s aktovkom u ruci i cigaretom među zubima.
Zapalio ju je i podignuo glavu da ispuše dim. Učinilo mi se da me spazio
krajičkom oka, dok je vadio telefon iz džepa.
Vidio me, bio sam posve siguran.
Ali on je nastavio hodati, kao da me nema.
˝Bene!˝ doviknuo sam i mahnuo mu.
Ben je usporio, letimice me pogledao, pa mi nevoljko mahnuo. Krenuo
sam prema njemu. On se zaustavio pokraj svog auta, sjajnog bijelog Porschea
Cayenne SUV-a na čijim je tablicama pisalo W1NNR. Na sebi je imao
dizajnerske traperice i šminkersku jaknu - bio je to onaj lažno ležerni stil
tipičan za ljude koji troše hrpetinu novca na odjeću. Pogledao me kao da sam
posljednja osoba na svijetu koju bi htio vidjeti pa ponovno povukao dim.
Uslijedio je trenutak tišine, a dim njegove cigarete lijeno je lelujao oko
nas.
˝Joe˝, rekao je konačno, odloživši aktovku. ˝Što radiš?... Kako si, čovječe?˝
˝Dobro. Vrlo dobro. Kako je kod tebe?˝
˝Dobro. Posao cvjeta. A ti? Još uvijek si glavna faca u školi?˝
Nikad mi nisu išli ovi glupi muški razgovori. A Ben me ionako nije gledao
kao nekoga ravnog sebi - prije bi se reklo da me gledao kao gubitnika,
mekušca iz državne službe koji ne bi izdržao ni pet minuta u okrutnom
svijetu u kojem on obitava.
˝Da, tako nekako˝, odvratio sam i prisilio se na smiješak. ˝Imao si sastanak
gore?˝
Ben je zaustio odgovoriti, ali je odustao. Pokušavao je izbjeći moj pogled.
˝Da.˝ Povukao je još jedan dim, pa ga ispuhnuo u stranu. ˝Imao sam
sastanak.˝
˝Nešto poslovno?˝
˝Potencijalni klijent. Ganjam ga već neko vrijeme.˝
˝Nisi vidio Mel?˝

13
 ˝Molim?˝
˝Moju Mel. Upravo je otišla odavde.˝
Ben se zamalo trznuo na spomen njezina imena, ali trudio se ostati
pribran. Odmahnuo je glavom i usmjerio pogled na svoj auto.
˝Ne, stari. Nisam je vidio.˝
Činio mi se vrlo čudnim - bio je mutan, lagano nervozan, kao da želi
pobjeći što prije - u usporedbi s njegovim uobičajenim gardom alfa-mužjaka.
Jedan jedini put što sam bio kod njega na pokeru hvalio se pričom o svom
bivšem zaposleniku koji je dao otkaz kako bi pokrenuo vlastiti posao i time
postao konkurencija Benu. Ben se osjećao izdanim pa si je zacrtao cilj uništiti
ugled tog čovjeka. Polako je otjerao sve njegove potencijalne klijente, sve dok
tvrtka tog bivšeg zaposlenika nije otišla u stečaj, a on je u tome svemu izgubio
i kuću. Ben je ispričao ovu priču s daškom ponosa, jer uništio je svog
protivnika, kao da želi poručiti nemoj se s rogatima bosti. Eto, takav je tip bio.
Tip čovjeka kojemu ne želite stati na žulj.
˝Sigurno je nisi vidio?˝ rekao sam. ˝Pa zar niste razgovarali gore, u hotelu?
Izgledalo je vrlo ozbiljno.˝
˝Ne.˝ Ben je odbacio cigaretu na tlo. ˝Čuj, zbilja moram ići.˝
Odjednom sam dobio osjećaj kao da mi se kravata sve više steže oko
vrata. Ben je htio otići, ali ja sam ga zaustavio; instinktivno sam stavio ruku
na njegovo rame.
˝Ne želim praviti frku, Bene, samo sam se zabrinuo za...˝
Ben se naglo okrenuo prema meni, zgrabio me za košulju i pritisnuo o
bok svog SUV-a. Bio je iznenađujuće jak za svoju visinu i njegova me ljutnja
prilično zatekla.
˝Pusti to na miru!˝ viknuo je, a na površinu je najednom izbio njegov
sjevernoengleski naglasak. Osjetio sam pušački zadah na svom licu. ˝Pusti to
na miru, budalo glupa! Nemaš pojma ni o čemu! Tipični luzer, eto što si.
Oduvijek si to bio.˝
On je bio bijesan, ali ja sam bio jači. Sa svojih gotovo metar i devedeset,
bio sam petnaest centimetara viši od njega. I dvadeset kilograma teži.
˝Da pustim što na miru?˝ rekao sam. ˝O čemu govoriš?˝
˝Tako si glup da ništa nisi primijetio, ha?˝
˝Primijetio što?˝
Ben je u nevjerici odmahnuo glavom.
˝Nitko nije toliko slijep kao onaj koji ne želi vidjeti, nije li tako, Joe?˝
Rekavši to, potegnuo me naprijed i ponovno tresnuo mnome o svoj veliki
Porsche. Zaparala me bol u zatiljku. Ruke su mi se skupile u šake, ali nešto u

14
meni, neki osjećaj pravednosti koji me pratio još od djetinjstva, govorilo mi
je da ne smijem udariti nekoga slabijeg, mršavijeg od sebe. To ni na koji način
nije mogla biti poštena tučnjava. Zato sam ga zgrabio za ruke, maknuo ih sa
svoje košulje i lagano ga odgurnuo, da napravim malo mjesta između nas.
On je zateturao unatrag, spotaknuo se o svoju aktovku i pao. Kako je
stajao između dvaju auta, nije mogao ispružiti ruke i ublažiti pad. Začuo se
težak i mokar zvuk kad mu je glava udarila o beton.
Na trenutak sam samo stajao iznad njega.
On je ležao na leđima, zatvorenih očiju, otvorenih usta. Jedna noga bila
mu je podvijena ispod druge.
˝Bene?˝
Ben se nije micao. Ustani, moram doznati o čemu si govorio. I zbog čega
si tako ljutit.
˝Bene, jesi li dobro?˝ Ovo je bilo najgluplje pitanje na svijetu. Uvijek ga
postavljamo, iako dobro znamo odgovor.
Nije bilo reakcije.
Diše li uopće? Čučnuo sam kako bih ga bolje pogledao.
Daj, pomakni se, Bene. Napravi nešto. Bilo što.
˝Bene, čuješ li me? Probudi se, čovječe.˝
Osjetio sam prvi ubod panike u želucu. Benu je iz uha potekla krv.
Oh, Bože. Oh, ne.
˝Što je bilo tom čovjeku?˝ Trznuo sam se na zvuk dječjega glasa iza sebe.
Okrenuo sam se i ugledao Williama: stajao je kao ukopan, a njegova bijela
košulja dijelom se izvukla iz hlača i sada je stršala ispod džempera. Zurio je u
Benovo nepomično tijelo.
Ustao sam i pomaknuo se da zapriječim Williamu pogled.
˝Uh, pao je, znaš.˝
˝Hoće li mu biti dobro?˝
˝Ma dobro mu je. Samo dolazi do daha.˝
Krv je iz Benova uha polako curila na sivi betonski pod, stvarajući crvenu
lokvicu.
Isuse. Što si to učinio?
˝Krv, tata.˝
U glasu sam mu čuo ono preskakanje, ono zatezanje koje sam predobro
poznavao. Moj sin pokušavao je reći još nešto, ali dah mu je zapeo u grlu,
zarobljen u astmatičnom napadaju.
˝Ovaj čovjek bit će dobro, Willse. Jesi li dobro?˝

15
 Ponovno je pokušao udahnuti.
˝Ne mogu di...˝
Čučnuo sam ispred sina, i dalje mu zaprečujući pogled. S lica mu je polako
nestajala boja. Njegov prvi napadaj astme pojavio se kao grom iz vedra neba
kad još nije bio napunio ni prvu godinu. To je bilo najstrašnije iskustvo u
mojemu životu. Panično pozivanje hitne pomoći, užurbani liječnici i
posvemašnji užas. Sjećanje na strah koji sam tada osjetio vraćalo mi se svaki
put kad bi William dobio napadaj astme.
Kao sada.
William je udahnuo, plitko i isprekidano. Zvučalo je poput vjetra koji šušti
kroz suhe trske. Oči su mu bile širom otvorene, uplašene.
Zaštiti sina. Uzmi inhalator.
˝Gdje ti je puf-puf, Willse?˝ brzo sam rekao.
On je odmahnuo glavom, a još jedan teški, isprekidani udah pokušavao se
probiti kroz njegov dušnik koji je postajao uzak poput ušice igle.
Zgrabio sam ga, otrčao do auta i brzo otvorio suvozačev pretinac, gdje
sam držao rezervni inhalator.
Inhalator nije bio unutra. Sranje.
Okrenuo sam Williamovu torbu naopačke i istresao sav njezin, sadržaj na
suvozačevo sjedalo. Knjige, bojice, pernica, nekoliko divljih kestena, papirići
bombona, privjesak, tri igračke i lizaljka bez omota koja se zalijepila za
zgužvanu omotnicu.
Nije bilo inhalatora.
Još jedan ubod panike.
Moram mu nekako pomoći da prodiše. Da odem gore, do recepcije? Ne.
To će biti gubljenje vremena. Najbolje je da odem kući, to je najsigurnije.
Ali što ću s Benom?
Najednom sam postao svjestan svih detalja koji su tvorili taj trenutak.
Tamni gumeni potplati Benovih cipela. Crni Range Rover na prilazu u garažu.
Negdje u daljini, iznad garaže, sirena. Udah mog sina, sada još slabiji, još tanji
nego prije. Lagano se zanjihao, pokreti su mu se usporili.
Odluči što ćeš učiniti. Odmah.
Ben je i dalje nepomično ležao.
Zaštiti sina.
Trebao sam ostati s Benom, otići gore po hotelsko osoblje, pozvati hitnu
pomoć. Možda sam ga i sam mogao odvesti u bolnicu. Trebao sam učiniti
nešto. Ali ja sam mogao čuti samo svoga sina kako se počinje gušiti. I zato
nisam učinio ništa. Nisam učinio ništa od ovoga.

16
Umjesto toga, uspaničio sam se.
Privezao sam Williamu pojas i skočio za volan.

17
 5
Dvaput sam prošao kroz crveno na semaforu, u očajničkom pokušaju da
se sjetim postoji li kakva ljekarna, trgovina ili ambulanta na putu do naše
kuće. William je sjedio pokraj mene, na suvozačevu sjedalu, i hroptao. Samo
mi budi dobro, sine. Budi dobro. Brzo ćemo doći kući. I odmah će ti biti bolje.
Izdrži. Ugledao sam ljekarnu - ali bila je zatvorena. Vozili smo dalje i projurili
kroz žuto, koje se u tom trenutku pretvaralo u crveno. Prebacivali smo se iz
trake u traku, praćeni nervoznim trubljenjem drugih vozača.
˝Sve će biti u redu, Willse. Bit ćemo kod kuće za minutu i dobit ćeš svoj
puf-puf, može?˝
William je slabašno kimnuo, ali nije rekao ništa. Lice mu je bilo smrtno
blijedo i vjeđe napola spuštene.
Stigli smo na dio ceste na kojemu promet nije bio gust pa sam udario po
gasu. Prestigao sam jedan kombi i promijenio traku da zaobiđem i bijeli SUV.
Ben.
Trebao bih nazvati hotel. Trebao bih mu poslati bilo kakvu pomoć.
Ali mog mobitela nije bilo nigdje na vidiku. Nije bio na uobičajenom
mjestu, u džepu moje jakne, a nije ga bilo ni u džepu mojih traperica. Držač
za mobitel na kontrolnoj ploči bio je prazan, kao i suvozačev pretinac.
Posegnuo sam pod sjedalo, držeći volan drugom rukom. Ništa. Očito će to
morati pričekati dok ne dođem kući, odakle mogu nazvati s fiksne linije.
Činilo mi se da je to najduža vožnja u mojemu životu.
Napokon, zaustavio sam auto na prilazu naše kuće, uz glasnu škripu
kotača, zgrabio Williama i otrčao unutra, ravno prema kuhinjskoj ladici u
kojoj smo držali rezervni inhalator - molim te, budi ondje, molim te budi
ondje - a potom posjeo sina na stolicu. On je punim plućima udahnuo
Ventolin pa je udahnuo još jednom i još jednom. Klečao sam ispred njega,
čvrsto ga držeći, i osluškivao kako se njegovo disanje polako vraća u normalu.
˝U redu je, Willse. Sad je sve u redu. Osjećaš li se bolje?˝
William je kimnuo glavom, ozbiljan.
˝Malo bolje.˝

18
 U obraze mu se vraćala boja, a paralelno s time moj je užas jenjavao.
Umjesto užasa nastupilo je olakšanje.
˝Sjedni tu još trenutak, kompa. Polako se smiri.˝
Naš kućni telefon, rijetko upotrebljavan, stajao je na kuhinjskom pultu.
Nazvao sam informacije i doznao broj hotela, a potom nazvao i hotel te slušao
kako zvoni šest puta prije nego što se javio govorni automat.
Razgovor sa službenikom bilo je posljednje od svega ponuđenog.
˝Čujte me˝, rekao sam, ˝na vašem podzemnom parkiralištu leži čovjek,
možda je ozlijeđen, morate poslati nekoga dolje da mu pomogne.˝
˝Oprostite, gospodine, ovo je hotel Premier Inn, Ulica Redfield˝, začuo se
glas mladića kojemu nije moglo biti više od dvadeset. ˝Jeste li sigurni da ste
nazvali pravi broj?˝
˝Da! Na vašem parkiralištu leži čovjek, pao je i udario glavom. Zove se Ben
Delaney. Možete li provjeriti je li mu dobro?˝
˝Je li on gost hotela?˝
˝Ne, ali nalazi se na vašem terenu. Možete li ga obići ili ne?˝
˝Bojim se da ne smijem napuštati prostor recepcije, gospodine, ali moja
šefica bi se trebala brzo vratiti. Ako smatrate da je potrebno nazvati hitnu
pomoć, poklopite slušalicu i učinite to odmah.˝
˝Zar ne možete otrčati dolje i vidjeti je li mu dobro? Zaključati ulazna
vrata na dvije minute i na brzinu obići parkiralište?˝
Na drugoj strani telefonske linije začula se tišina.
˝Je li ovo neka šala?˝
˝Nema veze˝, rekao sam i poklopio slušalicu.
Uzeo sam bočicu vode za Williama, zagrlio ga i još jednom poslušao kako
diše. Njegov dušnik ponovno se otvorio. Spremio sam inhalator u jaknu i
podignuo Williama u naručje.
˝Kamo idemo, tata?˝
˝Idemo se malo provozati autom prije kupanca.˝
˝Hoćemo li se opet voziti brzo?˝
˝Dosta brzo, ali ne onako kao maloprije.˝
Dok sam vozio, moja mašta radila je punom parom; sada, kad je opasnost
s astmom prošla, iz sekunde u sekundu rađale su se nove misli. Prebirao sam
po svemu što sam vidio u proteklom satu. I pokušavao pronaći nekakav
smisao.
Što si vidio?
Što si zapravo vidio?

19
 Vidio sam njega ljutitog, a nju uznemirenu. Što joj je rekao da ju je tako
uzrujao?
Vidio sam njega kako leži na tlu, zatvorenih očiju. I vidio sam krv.
Što ako još leži ondje?
Ma sigurno ne leži.
Ili možda leži.
Što ako leži?
A ono što se uzdizalo iznad svega toga bio je onaj užasni, mokri udarac
koji se začuo kad je Benova glava tresnula o beton.
Možda mu je pukla lubanja. Možeš li od toga umrijeti? Naravno da možeš.
Ako te ostave i ako ti nitko ne pomogne.
Možda će, dok ja stignem, ondje već biti policija. Odmotavat će onu žutu
vrpcu kojom se ograđuje mjesto zločina i stavljati oznake po tlu. Možda će
sve biti osvijetljeno. I možda će se upravo u tom trenutku pripremati za
postavljanje onih bijelih šatora kakvi se viđaju na televiziji, kad policija skriva
truplo od znatiželjnih pogleda.
Usta su mi bila suha i gubio sam ravnotežu, kao da se nešto u mojemu
životu odjednom pomaknulo sa svoga uobičajenog mjesta i uzrokovalo da se
poremeti i sve drugo. Kao da više ništa nije ondje gdje bi trebalo biti.
Ostavio sam ga. A on je krvario.
Povratak u garažu hotela i dalje mi se činio kao ispravna odluka. Imao
sam zadatak popraviti stvar. Ovo više nije bio moj tipični četvrtak navečer,
zamijenilo ga je nešto nadrealno, nešto zbunjujuće i užasno, ali još uvijek je
bilo vremena sve ispraviti. Radilo se samo o tome da treba postupiti ispravno.
Benu će biti dobro. Samo je malo udario glavom. Mel će znati što da radim,
zajedno ćemo smisliti kako dalje.
Više od ičega želio sam razgovarati sa svojom ženom, uvjeriti se da je
dobro nakon onog užarenog razgovora s Benom. Samo da je Mel dobro. A sve
drugo ćemo lako riješiti. Zajedno. Bio sam bez mobitela manje od jednoga
sata, ali već sam se osjećao kao da sam odsječen od cijeloga svijeta.
Otvorio sam prozor i udahnuo malo sivoga gradskog zraka. Upalio sam
radio i pokušao pronaći nešto što će mi odvući misli od svega ovoga. Pojačao
sam glazbu. Kad sam konačno skrenuo sa Sjeverne kružne ceste, već sam
napola uvjerio samoga sebe da je Ben dobro. Da je već kod kuće, pije
skupocjeni viski za šankom u svojoj golemoj kući u Hampsteadu. Ljudi ne
umiru od običnog pada i udarca glavom. To jednostavno nije moguće. Inače
bi svake subote navečer, u svakoj ulici, na svakom trgu, u svakom britanskom
gradu bilo po trideset ubojstava. Skrenuo sam prema dvorištu hotela.

20
Kroz staklena vrata vidio sam onog istog tinejdžera, odjevenog u prsluk, kako
stoji za recepcijskim pultom i razgovara na telefon.
Ulaz u podzemnu garažu zjapio je poput otvorenih usta.
Čim sam se približio, podignula se rampa i ja sam se polako spustio u to
sjenovito betonsko podzemlje, osvijetljeno tek prigušenim fluorescentnim
svjetlima. Parkirao sam i ostavio Williama u autu - ovaj put nije pitao može li
ići sa mnom - i izišao. Prošao sam između četiriju redova automobila i prišao
mjestu na kojem je prije dva sata bio parkiran Benov SUV.
Nije bilo žute vrpce koja označava mjesto zločina. Nije bilo bijelog šatora.
Nije bilo policije. Nije bilo ničega.
Nije bilo ni Bena ni njegova auta.

21
 6
Nije bilo ni mojega telefona.
Koliko sam se sjećao, ovo je bilo posljednje mjesto na kojem sam ga imao
u ruci. Upravo ovdje, na ovom parkiralištu, kad sam prilazio Benu. Možda
sam ga ispustio kad su stvari postale gadne. Pa gdje je onda? Pogledao sam
uokolo, ponovno opipao džepove jakne. Spustio sam se na koljena i stao
gledati ispod parkiranih automobila. Ništa. Napravo sam krug oko cijeloga
reda auta, ponovno čučnuo, pokušavao razabrati nešto kroz sjene. Ali nije ga
bilo. Kvragu. Ponovno me nešto štrecnulo u trbuhu. Još jedna stvar zbog koje
ću se brinuti.
Triput sam nazvao Mel kad sam došao kući. I triput se uključila govorna
pošta. Na kraju sam joj ostavio poruku.
˝Hej, ja sam. Nazovi me čim ovo dobiješ. Samo da se uvjerim da si dobro.
Mislio sam da si možda...˝, zastao sam. Mislio sam da je možda... što? ˝Nazovi
me. Volim te.˝
Budi dobro. Molim te, budi dobro. Sve ostalo lako ću riješiti. Jedno po
jedno.
Ovo s Benom bilo je smiješno. Shvatio sam da ga jednostavno trebam
nazvati. I doznati što se točno zbiva - ako se uopće išta zbiva.
Ali nisam ga mogao nazvati, jer su svi moji kontakti ostali u telefonu, koji
je izgubljen. Naš kućni telefon nije bio od koristi - rijetko smo se koristili
njime i u njemu nije bilo ni deset brojeva.
Sjedio sam na stolici u kupaonici, s pivom koje mi je hladilo dlan, i
razmišljao kako ne mogu učiniti ništa. Mogao sam jedino odraditi svoju
uobičajenu večernju rutinu. William se kupao i rukicama pravio vrtloge u
vodi. Oko njega su, poput male flote, plutali plastični brodići i životinjice.
Govorio je o vrtiću, o tome kako se njegov prijatelj Jonah pomokrio dok su
uvježbavali nekakvu pjesmicu, a ja sam se svako malo ubacivao sa stvarno? i
ajme meni i aha. Kućni telefon ležao je zanemaren i nijem na prozorskoj
klupici malo dalje od mene.
˝Kad se mama vraća?˝ upitao je William, praveći si bradu od pjene.
˝Ha?˝

22
 ˝Kad se mama vraća?˝
˝Brzo.˝
˝Vidi mi bradu, tata. Ja sam Djed Mraz.˝
˝Ha-ha. Imaš li poklon za mene?˝
˝To nije prava brada. To ti je zapravo pjena.˝
Trznuo sam se na zvuk otključavanja vrata. Mel, ulazi glasno kao i inače.
˝Mama!˝ William je viknuo.
A ja sam dometnuo: ˝Ovdje smo.˝
Mel se pojavila na vratima kupaonice; ja sam je zagrlio, a olakšanje me
preplavilo poput plimnoga vala. Poljubio sam je u obraz i osjetio poznati
slankast znoj pomiješan s mirisom parfema.
˝Hej ti˝, rekao sam joj na uho.
˝Hej i ti.˝ Izvukla se iz mog zagrljaja. ˝Ovo je lijepa dobrodošlica. Ima li
kakav razlog tome?˝
˝Mislio sam da ti možda treba zagrljaj.˝
Nasmiješila se i poljubila me; spustila je svoje meke usnice na moje.
˝Ništa više nego inače.˝ Proučavala me nekoliko trenutaka pa je otpila
gutljaj vode iz svoje bočice. ˝Jesi li ti dobro?˝
˝Imao sam napornu večer, ali sada sam dobro.˝
˝Zašto, što se dogodilo?˝
˝Ništa˝, rekao sam, pokušavajući izvući smiješak. ˝Reći ću ti poslije.
Zapravo se brinem zbog tebe.˝
˝Zbog mene?˝
˝Da, jesi li dobro?˝
˝Da, naravno. Zašto ne bih bila dobro?˝
˝Vidio sam te danas i činila si se...˝
˝Mama! Mama!˝
˝Što je?˝ rekla je.
˝Gledaj, mama, imam bradu!˝
˝Baš dobro, Williame.˝ Iskapila je bočicu pa ju je počela ponovno puniti
na slavini.
˝I imao sam anstmu i ja i tata smo morali doći kući po puf-puf.˝
˝Oh, ribice˝, rekla je i kleknuo pokraj kade pomilovati Williamu obraz.
˝Jesi li sada dobro? Je li bilo grozno?˝
˝Da. I tata je vozio jako brzo.˝
Mel me pogledala i podignula obrvu.

23
 ˝Ma nemoj?˝
˝Sve je bilo dobro čim sam mu dao inhalator. Mislio sam da imam jedan u
autu, ali vjerojatno sam ga upotrijebio prošli put i nisam ga vratio na mjesto.
To je stvarno bila moja pogreška.˝
Mel se ponovno okrenula prema sinu.
˝A kako je bilo u vrtiću, Williame?˝
˝Bilo je jako vrlo super, mama˝, rekao je polako, naglašavajući svaku riječ.
˝Dobio sam dimplomu od tete.˝
Mel mu je uputila vedar i iznenađen smiješak.
˝Pa to je odlično, Williame.˝
˝Zato što sam mirno sjedio dok smo pjevali.˝
˝Ti si zbilja dobar dečko.˝
˝Jesam. Ali tata nije.˝
Mel je ponovno pogledala s podignutom obrvom.
˝Zbilja?˝
Ja sam odmahnuo glavom i nasilu se nasmiješio.
Trebao sam očekivati ovo. Trebao sam razgovarati s njim o onome što se
dogodilo.
˝Da, zbilja.˝
˝A zašto tatica nije bio dobar, Williame?˝
˝Zato što je rekao da ne mogu dobiti hrčka.˝
Polako sam izdahnuo.
˝Nisam rekao da ne možeš, nego da ćemo vidjeti.˝
William je naglo ustao i ispružio ruke. ˝Ručnik, tata! Ručnik, ručnik,
ručnik!˝
Izvadio sam ga iz kade i umotao u ručnik koji je bio veći od njega. Mel je
prekrižila ruke.
˝Hrčak, ha?˝
Slegnuo sam ramenima. ˝Rekao sam da ćemo razmisliti o tome.˝ Kimnula
je glavom i okrenula se prema vratima. ˝Istuširat ću se na brzinu.˝
˝Čuj, Mel?˝
Ponovno se okrenula prema meni.
˝Što?˝
˝Jesi li sigurna da je sve u redu?˝
˝Naravno. Zašto?˝

24
 ˝Vidio sam te danas i izgledala si uznemireno. Ostavio sam ti nekoliko
poruka na telefonu.˝
Mel se zbunjeno namrštila i lagano nakrivila glavu.
˝Ispraznila mi se baterija. Kad si me vidio?˝
˝Oko pet, u hotelu pokraj Sjeverne kružne cestu.˝
Otpila je gutljaj vode iz svoje bočice, polako je progutala. Pa otpila još
jedan.
Tada se cio moj život počeo raspadati.

25
 7
˝U hotelu?˝ rekla je Mel.
˝Pokraj Brent Crossa. Zabrinuo sam se za tebe.˝
Odmahnula je glavom.
˝Joe, nisam bila ni u kakvom hotelu. Bila sam na tenisu. Uvijek sam na
tenisu četvrtkom.˝
˝Ali vidio sam te.˝
˝Nisi me mogao vidjeti, Joe. Nisam bila ni blizu Brent Crossa.˝
Pokušao sam pronaći bilo kakav smisao u njezinim riječima.
˝Nisi?˝
Mel se brzo nasmijala.
˝Da sam bila ondje, Hillary Paine me ne bi mogla pobijediti 6:1 pa 6:0
razumiješ?˝
˝Ali vidjeli smo te. Vidjeli smo ti auto.˝
˝To pivo ti je očito udarilo u glavu, dragi. Idem se na brzinu istuširati prije
čaja.˝
Okrenula se i izišla iz kupaonice.
Nekoliko dugih trenutaka samo sam zurio u vrata, a potom sam počeo
brisati Williamovu meku smeđu kosu. Iz kupaonice u našoj spavaćoj sobi
začuo se zvuk otvaranje slavine u tuš-kabini.
Laž.
Zavrtjelo mi se u glavi i bio sam dezorijentiran, kao da hodam pokretnim
stubama u pogrešnom smjefu.
Laž. Zašto ona laže?
Zašto ljudi inače lažu?
Pokušava me zaštititi od nečega, ili pokušava zaštititi Williama, ili
pokušava zaštititi obojicu.
Stvarno vjeruješ u to?
Ne. Vjeruješ li da je posrijedi ono drugo?
Ne. Nikako.

26
 Nisam znao u što vjerovati. Jer što bi bilo ono drugo?
Ben.

Kad sam ženio Mel, znao sam da je neovisna i poštivao sam to, svidjelo mi
se to kod nje, svidjelo mi se što voli imati vrijeme za sebe, za svoje hobije i
prijateljice. I ona je poštivala mene i znala je da sam drukčiji od muževa
većine njezinih prijateljica jer volim biti kod kuće s Williamom, volim
provoditi vrijeme sa svojim malim čovjekom. Nikad nisam požalio što sam
dvije godine nakon njegova rođenja radio pola radnog vremena, jer sam htio
biti s njim što više prije nego što krene u vrtić. Mel se vratila na posao, na
puno radno vrijeme, četiri mjeseca nakon porođaja, ali to je bio njezin izbor i
ja sam je potpuno razumio. Ona je ionako zarađivala više nego što
sam zarađivao ja sa svojom plaćom prosvjetara, obožavala je svoj posao i bila
je iznimno dobra u tome. Savršeno smo se poklapali, ona i ja, poput dvaju
komadića slagalice.
I nismo lagali jedno drugome.
Ali sada se činilo kao da mi sve ono poznato i blisko izmiče iz ruke. Bili
smo skupa dvanaest godina, a od toga devet u braku.
Bila je ondje s njim i sada laže o tome.
Ponovno sam protrnuo kad sam se sjetio Bena. Bio sam toliko
usredotočen na Williama i Mel da nisam mislio o Benu. Moram razgovarati s
njim, moram ga pitati, moram čuti što će mi on reći prije nego što ponovno
načnem ovu temu s Mel.
Pod pretpostavkom da je on dobro.
Ostavio si ga. Ostavio si ga u krvi.
˝Što ti je, tata?˝ Williamova glavica izvirila je iz ručnika. ˝Ništa, ljudino.˝
˝Izgledaš kao da si tužan.˝
˝Nisam tužan, Willse, nego sam malo umoran.˝
Moj sin je zijevnuo, a njegova polusuha kosa stršala je u svim smjerovima.
˝Ali ja nisam umoran.˝
˝Ipak jesi malo, ha? Želiš li frape od jagode prije čitanja priče?˝
˝Daaa!˝ William je počeo skakutati na mjestu. ˝Frape, frape, frape!˝
Pio ga je za stolom, uz svoju bojanku Auti i flomastere. Ja sam za to
vrijeme smiješao jedan Bloody Mary za Mel - uvijek je pila Bloody Mary
četvrtkom, a petkom džin-tonik, to je bila njezina dugogodišnja rutina. I dok
su moje ruke radile, moj um se neprestano vraćao na ono. Opet i iznova.
Sastanak. Svađa. Laž.

27
 Mel je ušla u kuhinju, s ručnikom u jednoj ruci, a s iPhoneom u drugoj.
Dao sam joj Bloody Mary i poljubio je u obraz.
˝Jesi li vidjela moj telefon? Mislim da sam ga izgubio.˝
˝Kada?˝
˝Večeras.˝
Odmahnula je glavom i otpila poveći gutljaj koktela.
˝Nisam ga vidjela od jutros, kad se punio na kuhinjskom pultu.˝ Telefon
nije bio na kuhinjskom pultu, niti je bio na stolu, niti je bio pokraj kućnog
telefona gdje je obično stajao moj punjač. Nije ga bilo ni u dnevnom boravku.
Otrčao sam gore, grabeći po dvije stube odjednom, a u očaju sam provjerio
čak i u Williamovoj sobi, jer sam pomislio da ga je možda pokupio sa svojim
autićima.
Bez uspjeha.
Mel me pronašla u kupaonici, kako kopam po košari za prljavo rublje i
pretražujem džepove traperica koje sam maloprije skinuo. ˝Nema sreće, ha?˝
˝Nema ga. Ispario je.˝
Mel je prekrižila ruke i naslonila se na vrata kupaonice.
˝Da nije još nešto u pitanju, Joe?˝
˝Ne znam još.˝
˝Što ti to znači?˝
Provukao sam se pokraj nje i otišao dolje, u dnevni boravak, gdje je stajao
kućni telefon. U iPadu sam imao sam backup svih svojih kontakata pa sam
zgrabio i njega. Srce mi je divljački tuklo.
Do mene je sa stuba dopro Melin glas, visok i napet.
˝Hoćeš li mi reći što je, Joe? Da ti pomognem.˝
Na mojemu iPadu stajalo je da imam devetnaest obavijesti na Facebooku.
To je bilo čudno.
Nikad nisam imao toliko obavijesti odjednom. Nisam baš bio čest
korisnik Facebooka - moj život nije ni izbliza bio toliko zanimljiv, rekao sam
Mel jednom prilikom, na što je ona rekla da uopće ne razumijem smisao
društvenih mreža. Moje objave bile su rijetke i vremenski vrlo udaljene i ne
bih dobio toliko reakcija ni u mjesec dana, a kamoli u jednoj večeri. Slika
Williama i njegove vrtićke diplome očito je bila pun pogodak.
Zanemario sam Facebook na trenutak i ušao ravno u kopiju svog
adresara, pronašao Benov kućni broj i nazvao ga sa svojega fiksnog telefona.
Dok se poziv spajao, ponovno sam otvorio Facebook. Pojavila se dobro znana
plavo-bijela vremenska crta i uobičajene stvari. Objave o tome tko večeras
izlazi, a tko ostaje kod kuće, tko što jede, tko gleda koju TV emisiju, tko je već

28
napola pijan, a tko je još trijezan, tko se već vraća kući iz izlaska, a tko se tek
sprema za ludu večer. Dok je u mojem uhu tiho odzvanjao zvuk zvona iz
slušalice, pritisnuo sam ikonu s obavijestima, da vidim što to ljudi
komentiraju. Zaslon se ispunio cijelim nizom novosti. Paul Coffey, Tanya
Payne i Tom Parish komentirali su tvoj status. Kliknuo sam prvu obavijest.
I osjetio kako mi se zatreslo tlo pod nogama.
Spustio sam slušalicu i zagledao se u zaslon.
Što?
Tu je bio novi status, i to status koji sam objavio ja. Točnije, to je bio status
koji je objavljen s mog računa, i to nakon mojega posta o Williamovoj vrtićkoj
nagradi. Uz obavijest je stajala slika moga Facebook profila.
Objava je sadržavala tek nekoliko riječi, hashtag i nekakvu fotografiju.

Joe Lyncb - prije 2 sata

Nikad ne znamo koliko malo zaslužujemo, dok nam to ne oduzmu
#TipičniLuzer #IzgubljenoNađeno

Fotografija je bila snimljena iz donjeg rakursa; štoviše, izgledalo je kao da

je snimljena s poda. Podzemna garaža. U desnom kutu vidjele su se
registarske tablice Benova auta. I znak na kojem je pisalo: Parkiralište samo
za goste hotela Premier Inn.
Moj telefon. Moj račun na Facebooku bio je sinkroniziran s mojim
telefonom.
Oh, sranje.
Kliknuo sam na fotografiju da je povećam. U prednjem planu ugledao sam
nešto što je bljeskalica previše osvijetlila - ali moglo se jasno vidjeti što je to.
Crna kožnata narukvica. Izgleda kao moja. Pogledao sam u svoje zapešće,
iako nije bilo potrebe za tim. Narukvice nije bilo. #IzgubljenoNađeno. Očito
mi je pala s ruke dok sam se natezao s Benom, a sada se nalazila na fotografiji
objavljenoj na društvenoj mreži koja ima milijardu korisnika.
Pokraj tamnocrvene lokvice koja je izgledala kao lokvica krvi.

29
 8
Grlo mi se osušilo. Osjećao sam se bespomoćnim, kao da padam, a nemam
se za što uhvatiti da ublažim taj pad.
Poruku koja me dovodi u vezu s napadom, tučnjavom, zločinom -
izgredom koji bi moj posao u školi mogao zamijeniti zatvorskom kaznom -
vidio je niz ljudi na jednoj od najvećih društvenim mreža na svijetu. Poruka
se čitala, primjećivala, komentirala.
I moj četvrtak navečer bio je ondje, da ga svi mogu vidjeti.
Bila je tu još jedna objava, još jedna objava koja je došla od mene - ali ne
od mene. Objava s mog računa.

Joe Lynch - prije 1 sat

Moram priznati da su objekti hotela Premier Inn NW2 izvrsni.
A pogotovo podzemna garaža. Uvijek je lijepo naletjeti na prijatelje.

Pročitao sam to, pa sam pročitao još jednom, pokušavajući shvatiti te

riječi. Osam lajkova i pet komentara. To je bila poruka koju je mogla vidjeti
251 osoba koja me poznaje dovoljno dobro da je svrstana u moj širi krug
prijatelja i znanaca na Facebooku. Ljudi koje sam poznavao još od školskih
dana. Kolege iz škole u kojoj sam trenutačno radio. Ljudi koji su poznavali
mene, koji su me poštovali. I moja obitelj. Moja sestra, rođaci i rođakinje,
stričevi, tete. Isuse, i majka mi je prijateljica na Facebooku.
I moj profil je bio javan. Već sam neko vrijeme planirao uvesti izmjene u
postavke privatnosti, ali se nikad nisam stigao pozabaviti time, što je značilo
da je svatko mogao vidjeti sve što se objavljuje s mog računa. Otišao sam niže
na stranici vidjeti prve komentare.

Tom Parish
Što je, Joe, pišeš turističke osvrte o parkiralištima?
Samo naprijed.
Prije 1 sat

30
 Karen Clarke
Ha?? Ne kužim ovo. Jesi li dobro? Xx
Prije 54 minute

Andy Stamford
Malo više tonika, malo manje džina, stari
Prije 41 minutu

Paul Coffey
Mel te konačno izbacila iz kuće, ha? Znao sam da će se opametiti LOL
Prije 39 minuta

Tanya Payne
I? Na koga si to naletio? Vrlo zagonetno!! X
Prije 15 minuta

Sada su svi znali. Vidjeli su moj status, znali su gdje sam bio. Dovraga.
Najednom sam shvatio da živim u malenom akvariju.
Misli.
Oba posta bila su objavljena večeras. Odvezao sam se iz garaže Premier
Inna oko pet i deset, a oba posta uslijedila su unutar idućih devedeset minuta.
Odgovori su stigli unutar idućeg sata. Odabrao sam ˝Postavke˝ u izborniku, u
sebi izgovorio molitvu i počeo tipkati.
Molim te, samo da moja lozinka vrijedi. Molim te, ne daj da izgubim
pristup svom računu.
Zadržao sam dah.
Prihvatilo je lozinku. Ušao sam u račun. Lozinka nije bila promijenjena.
Ispustio sam uzdah olakšanja i kliknuo ravno na vremensku crtu, izbrisao
dva posljednja posta i promijenio lozinku. Možda bi bilo najpametnije
izbrisati cio svoj račun. Ne možeš hakirati račun koji ne postoji, nije li tako?
Ali što ako se postovi počnu pojavljivati na drugim računima? Postovi o meni,
Mel ili oboma?
Pričekat ću dvadeset četiri sata, a onda ću izbrisati račun. U
međuvremenu, bit ću online i pratiti komentare.
Nakon toga nazvao sam svog mobilnog operatera, prijavio gubitak
telefona i rekao da ga blokiraju. Natočio sam si čašu crnog vina, dok mi je

31
službenik govorio da će mi novi telefon stići do subote ujutro. Ruka kojom
sam držao bocu počela je drhtati.
Moj život je ponovno skrenuo prema nadrealnome.
Razmisli. Razmisli na trenutak.
Što sve to znači?
Ovaj dan bio je katastrofalan. Ali polako sam shvaćao da je ovaj posljednji
preokret - krađa mog identiteta na društvenoj mreži - imala barem jednu
pozitivnu stranu. Bena nisam poznavao dobro, ali znao sam da je tip čovjeka
koji ne voli da ga se izaziva i porazi. Bilo u poslu, bilo u prometu, pa čak i u
jebenom Pictionaryju, morao je pobjeđivati. I ne samo to - svi drugi moraju
gubiti. Činjenica da su poruke bile objavljene s mojeg telefona, s poprišta
večerašnjeg sukoba, mogla je značiti samo jedno.
Ben je i te kako živ - i ne smjera ništa dobro.

32
 9
Prije svega ovoga nikad nisam ni pomislio da bi mi Mel i o čemu lagala. Ni
jednoga trenutka to me nije mučilo. Ali sada nisam mogao misliti ni o čemu
drugome. Moja žena je lagala. Je li to značilo da joj je Ben bio bolji od mene?
Što je on imao, a ja nisam? Dobro, imao je novac. I to gomilu novca. Golemu
kuću. I hrpetinu skupih auta.
Je li to sve? Zar se sve svodi na to?
I sada sam ih ja otkrio, iznenadio sam Bena, svladao ga u tučnjavi. Što
zapravo i nije bilo čudno, s obzirom na to da sam bio krupniji od njega. U školi
sam bio brži, jači i viši od gotovo svih svojih vršnjaka, i to bez imalo truda.
Bio sam visok metar i osamdeset i imao osamdeset dva kilograma prije nego
što sam navršio trinaest - bio sam muškarac, dok su moji vršnjaci bili još
dječaci - i bio sam faca u idućih pet godina, dok su me ostali pokušavali
sustići. Mnogi od njih, tipovi poput Bena, nikad nisu, barem ne u fizičkom
smislu. I kako je on reagirao na to što je izvukao deblji kraj u našem
okršaju? Reagirao je tako da mi smjesti, da me uvuče u nevolju. Da me uvali u
sranje na vrlo javan način.
To je bio Ben, od glave do pete.
Ben, tehnološki poduzetnik, vlasnik tvrtke koja proizvodi aplikacije za
pametne telefone i nekadašnji štreberko koji se preobrazio u milijunaša, i te
kako je bio tip koji bi učinio ovakvo što. Bio je jedan od onih koji kolutaju
očima na ljude koji ne zaključavaju telefone ili koji nemaju najnoviji model
iPhonea ili koji se služe istom lozinkom za sve. Njegov omiljeni trik sastojao
se u tome da uzme vaš telefon dok ne gledate i promijeni vam jezik u korejski
ili arapski, ili ruski. I nakon toga vas pusti da se mučite, kopate po
postavkama na stranom jeziku u pokušaju da sve vratite na staro. Sam si kriv
što ga nisi zaključao, rekao bi i cerekao se. Korisnička pogreška.
A možda su njegove poruke na mojemu Facebooku bile neka vrsta
upozorenja?
Uskoro se pojavila Mel, u kućnom ogrtaču. Izvadila je novu bocu crnog
vina s police i napunila čašu iz koje je maloprije pila Bloody Mary. Očito je
odlučila da večeras neće gubiti vrijeme. Privukla je stolicu i sjela za kuhinjski
stol, nasuprot meni.

33
 Nekoliko trenutaka između nas je strujala tišina.
Konačno, ona je rekla: ˝Hoćeš li mi reći što se događa, Joe?˝
Otpio sam gutljaj vina i pažljivo odložio čašu natrag na stol. Pogledao sam
je ravno u oči.
˝Mislim da bi ti trebala meni reći što se događa.˝
˝Ne razumijem.˝
˝Bila si u onom hotelu večeras, s Benom. Vidio sam te.˝ Bilo mi je strašno
izgovoriti ovo i slušati te riječi kako izlaze iz mojih usta, ali to se moralo
izgovoriti. ˝Nisi bila na tenisu, barem ne sve vrijeme.˝
Zaustila je nešto kazati, ali je odustala i odmahnula glavom. Uzdahnula je
i skrenula pogled.
˝Reci mi.˝ Srce mi je pucalo.
Molim te, reci da to nije istina.
˝Znala sam da će se ovo dogoditi. Rekla sam mu to.˝
˝Znala si da će se dogoditi što?˝
Mel je pogledala u stol i porumenjela.
˝Oh, Bože. Poznaješ me, Joe. Nikad nisam bila dobra u čuvanju tajni.˝
Nekoliko trenutaka samo sam zurio u nju. Osjećao sam kako mi krv
nadire u prsa i kao da je netko isisao sav zrak iz prostorije.
Kad smo ono posljednji put bili svi skupa, Delaneyjevi i mi? Jednoga
nedjeljnog popodneva, na kraju ljeta, Ben se hvalisao svojim novim plinskim
roštiljem. Sjećam se da je Mel neprestano stajala u njegovoj blizini, s pićem u
ruci, smješkala mu se i gledala ga kao da je najzanimljiviji muškarac na
svijetu.
Ili sam to umislio?
˝Reci mi˝, ponovio sam, trudeći se da mi glas zvuči smireno.
˝U pravu si. Bila sam ondje večeras.˝

34
 10
˝Bila si ondje s Benom˝, rekao sam.
˝Da. Ali nije ono što misliš.˝
˝A što ja mislim?˝
˝Sudeći po izrazu tvoga lica, rekla bih da misliš kako sam bila zločesta.˝
˝Jesi li?˝
˝Ne, budalice.˝ Nasmiješila se i potapšala me po ruci. Njezin dodir bio je
topao, prepun utjehe. Značio je sve na svijetu. ˝Imali smo sastanak, ništa
drugo.˝
˝Sastanak vezan za što?˝
˝Nazvao me jutros, rekao da je hitno. Htio se sastati sa mnom i razgovarati
o poslu.˝
˝O čemu konkretno?˝
˝Pa... stvar je u tome... rekao mi je da je to strogo povjerljivo. Natjerao me
da mu obećam da neću nikome reći, čak ni tebi. Ali valjda ti mogu otkriti dio
priče, pod uvjetom da to ostane među ova četiri zida.˝ Podignula je ruke u
zrak, kao da se predaje. ˝Kad si nas već uhvatio u zločinu.˝
Nasmiješio sam se, a topao val olakšanja počeo se širiti iz mojih prsa.
˝U redu, nastavi.˝
Mel je ponovno uzela čašu, otpila gutljaj pa je vratila na stol između nas.
˝Ben misli da... čini se da njegova tvrtka ima jedan problem. Krticu.
Različiti djelići šifri javljaju se u aplikacijama drugih tvrtki i on misli da netko
iznutra tajno prodaje njegova rješenja. Suzio je izbor na tri potencijalna
krivca, iz razvojnog tima, i tražio od mene pravni savjet. Pitao je koliko se
brzo može riješiti tih zaposlenika i što je potrebno da razlozi otkaza budu
neoborivi. Razmišlja i o tome da zove policiju i tražio je savjet o tome.˝
˝Zar on nema pravne savjetnike u svojoj tvrtki?˝
˝Ima pravnu savjetnicu koja je udata za jednog od sumnjivaca.˝
˝I zato se obratio tebi?˝
˝Htio je nekoga izvana. Nekoga kome vjeruje.˝

35
 Otkad je poznajem, Mel je radila za velike tvrtke i njihove odjele za
ljudske potencijale, a trenutačno je radila za jedan veliki konzorcij. Bila je
poznata kao stručnjak za uklanjanje problema, rješavala je stvari tiho i brzo,
prije nego što bi stigle eskalirati. ˝Rješavanje problema˝ je u ovom kontekstu
značilo ˝dogovaranje otpremnine i otkaza˝. Od prijašnjeg poslodavca dobila
je nadimak Mačeta Mel, zbog svog stila rezanja radne snage - rezanja u
doslovnom smislu riječi. S njom nije bilo puno pregovaranja.
˝Nije mogao čekati do sutra?˝
˝Nazvao me popodne - i to tri puta - rekao da je hitno i da neće čekati.
Znaš kakav je on.˝ Uputila mi je lagani smiješak. ˝Sve mora biti sad, sad, sad. I
ustrajao je na tome da se sastanemo licem u lice, zato što je paranoičan i boji
se prisluškivanja telefonskih razgovora; nije htio riskirati da tip koji prodaje
njegove šifre nešto dozna. Rekao je da je naučio svoju lekciju prije tri godine
kad je otpustio zaposlenika zbog nedoličnog ponašanja. Sjećaš li se toga?˝
˝Slabo. Mislim da je bio Matthew.˝
˝Matthew Goring. Vidio je što mu slijedi, vidio je da se odvijaju sastanci
iza zatvorenih vrata. Tada su počela šaputanja i on je spojio dva i dva, shvatio
je da će dobiti otkaz. Iako je imao samo dva sata prije nego što su ga došli
zauvijek otpratiti iz tvrtke, to mu je bilo dovoljno da ubaci niz ekstremnih
pornografskih slika u igricu koju je Benova tvrtka u to vrijeme kreirala.
Programirao je sve tako da se slike pojavljuju svaki put kad otključaš novi
nivo u igri. Zbilja izopačene stvari - žene s domaćim životinjama, stvari takve
vrste.˝
˝Ne sjećam se da sam išta čuo o tome.˝
˝On je vrlo osjetljiv na tu priču, kao što možeš i zamisliti. Otkrili su slike u
posljednjoj fazi provjere aplikacije. Da je aplikacija izašla na tržište, Benova
tvrtka bi propala. Pogotovo kad znamo to da je igra bila namijenjena djeci
između pet i devet godina.˝
˝To mi zvuči kao nešto što bi Ben sam učinio˝, rekao sam. ˝Tako je. On
razmišlja na isti način na koji razmišljaju i oni. Zato strogo pazi da sumnjivci
ne otkriju što se zbiva.˝
˝U trenutku kad sam vas vidio, Ben je izgledao uznemireno.˝ Sjećam se
bijesa na njegovu licu, sjećam se kako je uperio prst u nju dok je govorio. ˝Kao
da se on strašno ljuti.˝
˝Ljutnja je preblaga riječ. Bio je bijesan kao ris.˝
˝Bijesan zbog toga što ga netko od njegovih potkrada?˝
Mel je kimnula.

36
 ˝Govorio mi je što želi reći tom zaposleniku. Naravno, neće mu to reći u
uredu. Benova ideja je da ga odvede u mračnu uličicu i obavi taj razgovor uz
pomoć dvojice unajmljenih razbojnika i željezne šipke.˝
˝Isuse. Stvarno?˝
˝Da. Srećom, uspjela sam ga odgovoriti od tog plana. To baš i nije primjer
poslovnog ponašanja.˝
˝Dobra stara Mel, svakoga dovodiš u red.˝
˝Da, to sam ja, dragi˝, nasmiješila se. ˝Ali nisam tako stara, molim lijepo.˝
Naslonio sam se pa se i sam nasmiješio, umiren valovima olakšanja. Vidio
si što si htio, Joe, i sve si pogrešno shvatio. Ipak smo Mel i ja dobro. Sve je
dobro. Sve je onako kako treba biti.
Podignuo sam ruku, kao da polažem zakletvu.
˝Moje ime je Joseph Michael Lynch i ja sam idiot.˝
Moja prelijepa žena odmahnula je glavom i uzvratila mi osmijeh. ˝To je
dio tvog šarma, ljubavi. To je oduvijek dio tvog šarma.˝
˝Oprosti... što sam sumnjao u tebe.˝
˝Pustit ću te da prođeš nekažnjeno. Samo ovaj put.˝
˝Ali zašto si to tajila?˝
Slegnula je ramenima.
˝Pravo klijenta na povjerljivost.˝
˝Ali on nije tvoj klijent.˝
˝Znaš na što mislim. Obećala sam mu da nikome neću reći ni da smo se
sastali.˝
˝Čak ni meni?˝
˝Čak ni tebi, Sherlock.˝ Lagano me pljesnula po ruci. ˝I sada si me natjerao
da prekršim obećanje. Zbilja si zločest.˝
Udario sam se po čelu.
˝Oprosti, oprosti, oprosti. Jesam li ti rekao oprosti?˝
˝I vrlo si smiješan. Zabrinuo si me maloprije, kad si bio onako čudan.˝
˝Jednostavno nisam ništa shvaćao. Kad si rekla da nisi bila u tom hotelu,
a ja sam znao da jesi, nije mi bilo jasno. Nisam mogao podnijeti pomisao na
to da vas dvoje... znaš.˝
Odvratio sam pogled. Osjećao sam kako mi se obrazi žare. Mel je ustala,
prišla mi i sjela mi u krilo. Poljubila me u obraz, pa me stala ljubiti iza uha, na
onaj svoj način. Još uvijek me mogla natjerati da zaboravim sve što mi je na
pameti.
˝Oprosti i ti meni, Joe˝, rekla je. ˝Oprosti što sam lagala. Nisam to smjela.˝

37
 Sjedio sam tako nekoliko trenutaka i uživao; uživao sam u njezinoj
toplini, mirisu, dodiru. Njezinu obliku u mojemu krilu.
˝Nakon što si otišla˝, nastavio sam, ˝vidio sam Bena na parkiralištu.˝
Prestala je ljubiti moj obraz.
˝Vidio si ga?˝
˝Razgovarao sam s njim. Na neki način. Bio je ljutit, ali sada znam i zašto.
Netko želi sabotirati njegovu tvrtku.˝
˝Što ti je rekao?˝
Slušala je dok sam joj govorio o svom susretu s Benom, o tome kako je
pao i kako sam ja morao odjuriti. Kako sam se poslije vratio u hotel vidjeti je
li mu dobro, i kako sam shvatio da sam izgubio telefon.
˝Jadni moj˝, rekla je, zabrinuta izraza lica. ˝Stvarno si imao tešku večer.
Zašto ne pokušaš ponovno ga nazvati i izgladiti stvar?˝
Ali Ben se nije javljao, ni na kućni ni na mobilni telefon, ali to valjda nije
bilo ništa čudno s obzirom na to da je kasno i da je sutra radni dan. Mel i ja
razgovarali smo još pola sata o tome što se dogodilo, popili još malo crnog
vina i ponovno se ispričali jedno drugome. Razgovarali smo o vrtiću, o poslu,
o Williamu i njegovoj diplomi, o nadolazećem vikendu i odlasku na večeru u
nedjelju. Bio sam izvan sebe od olakšanja što je sve onako kako je i bilo. Što
se sve vratilo u normalu, nakon najčudnijeg dana u mojemu životu.
Kad se boca ispraznila, Mel je zijevnula i zaputila se gore, a ja sam
napunio sudoper i pošao oprati suđe. Kad sam završio, shvatio sam da joj
nisam rekao ništa o Benovim objavama na mojemu Facebook profilu. To je
bilo jedino što mi nije imalo smisla u cijeloj priči. Jednostavno se nije
uklapalo.
Zurio sam u svoj odraz u tamnom staklu kuhinjskog prozora.
Zašto bi ukrao profil ako je istina to što Mel kaže?

38
PETAK

39
 11
Petkom imam slobodan četvrti sat i planirao sam ga iskoristiti za
ispravljanje domaćih zadaća 7. b, o temama i idejama u Koraljnom otoku.
Međutim, bio sam umoran i imao sam težak tjedan. Usto, i dalje me pratio
neobičan osjećaj, kao svrbež kojeg se ne mogu otarasiti, vezan za ono što se
sinoć dogodilo s Benom. Htio sam ga nazvati, pitati zašto je objavio one
poruke na mojemu profilu i zatražiti svoj telefon natrag.
Dio mene želio se ispričati zbog toga što se dogodilo i provjeriti je li mu
dobro. Brinulo me što je možda ozlijeđen i htio sam ispraviti stvar. Htio sam
se ispričati, izgovoriti to i nastaviti dalje. Nisam htio da situacija bude
nelagodna, ne više nego inače, kad se idući put budemo Sastali s
Delaneyjevima na večeri ili nedjeljnom ručku ili gdje već. Ben i ja nismo bili
bliski; poznavali smo se samo preko svojih supruga i pećina naših razgovora
bila je o nogometu, što je bio univerzalni jezik koji su izmislili kako ljudi koji
se ne poznaju dobro mogu razgovarati o nečemu. Jednom prilikom skrenuli
smo i na temu politike, ali nismo se pretjerano složili i meni se nije dalo
slušati njegova naklapanja o tome kako su državni službenici varalice i trošak
za proračun.
Ipak, Mel je bilo važno da svi budemo prijatelji pa sam se trudio radi nje.
Bena sam mogao nazvati tek poslije, od kuće, ali imao sam iPad uza se.
Izvadio sam ga iz torbe i otvorio Facebook. Nije objavio ništa novo, a dva
čudna posta od sinoć bila su uspješno izbrisana. Lijeno sam ˝skrolao˝ po
objavama na njegovu profilu: jadi i nevolje nogometnog kluba Sunderland,
slika prometne kazne koju je dobio na A40 zato što je prekoračio dopuštenu
brzinu za deset kilometara na sat, link na skeč Anchorman u emisiji Saturday
Night Live. Tu su potom bili i postovi o gospodarstvu, pa o Igri prijestolja; pa
fotografija iskopanih temelja za sjenicu koju će graditi u svom vrtu i neke
teme iz tehnološkog svijeta. Pa ponovno post o nogometnom klubu
Sunderland.
Iznenadila me neobična slika koju možeš dobiti o osobi na temelju
gledanja njezinog profila na Facebooku. Zato sam odlučio upisati njegovo ime
u Googleovu tražilicu. Odmah sam dobio tisuće rezultata, počevši od
internetske stranice njegove tvrtke i profila na Linkedlnu pa do profila na

40
drugim društvenim mrežama i medijskih napisa u kojima se spominje
njegovo ime.
Najprije sam naišao na članak o njemu u prošlogodišnjem izdanju
Evening Standarda, napisan nedugo nakon Benova preseljenja u London. To
je bio jedan u nizu članaka o uspješnim poduzetnicima ovog grada, ˝40
mlađih od 40˝, koji su uključivali trgovce nekretninama, modne dizajnere,
investicijske stručnjake, glazbene producente i digitalne milijunaše poput
Bena. Njegova je priča bila priča o siromahu koji se uspeo do vrha i koji je iz
dvosobnog stančića svojih roditelja prešao u vilu vrijednu više od milijun
funta, smještenu u jednoj od najluksuznijih londonskih četvrti. Sin lučkog
radnika, odrastao u siromašnom radničkom kvartu, jedino dijete u svojoj
školi koje se uspjelo upisati na elitno sveučilite Russell Group, diplomirao s
najboljim ocjenama, osnovao tvrtku već u dvadeset drugoj, zaradio prvi
milijun do trideset pete, osmislio tri aplikacije koje su jedna za drugom
odnijele titulu najprodavanijih aplikacija u App Storeu, i to do svoje dvadeset
devete, a sve vrijeme uspješno prati nove potražnje u svijetu mobilnih
aplikacija za pametne telefone. Ovaj hvalospjev sadržavao je čak i usporedbe
sa Steveom Jobsom, a na kraju je i Ben otkrio tajnu svog uspjeha.

Delaney priznaje da je opsesivac,

pisalo je u članku.

Oduvijek sam se mogao usredotočiti na jednu stvar i pritom isključiti sve

drugo - i ne stajem dok ne dobijem što želim. To je ono što mi daje prednost.
Većina ljudi dopusti da ih nešto odvuče s puta. Ali ja ne. Zato što nitko ne
pamti onoga koji u utrci dođe drugi.

Bila je tu još jedna priča - članak s poslovnih stranica Daily Maila - koja je
bacala malo tamnije svjetlo na Bena i njegove poslovne pothvate. Opisivala je
incident koji se dogodio prije otprilike mjesec dana u jednom ˝ekskluzivnom˝
restoranu u Kensingtonu, gdje je na kraju došla policija i uhitila čovjeka za
napad i kršenje javnog reda i mira. Daily Mail spremno navodi i ime uhićenog
čovjeka. Riječ je o Alexu Kolniku, tridesetogodišnjaku, bivšem
Benovu zaposleniku koji je osnovao konkurentsku tvrtku. Tvrtka je
propala u vrlo kratkom roku. Između redaka dalo se razabrati da Kolnik krivi
Bena za propast svog poslovanja, a u restoran je otišao kako bi se obračunao
s njim.
Ben je to spominjao, sjetio sam se. Nemoj se s rogatima bosti.

41
 Klikuo sam treću stranicu rezultata. Ponovno priče o Benovoj tvrtki,
njegovoj karijeri i usponu iz siromaštva u bogatstvo. Ali na kraju stranice s
rezultatima stajalo je nešto zanimljivije. Ondje je bila poveznica na četiri
godine star članak iz Sunderland Echa, o sudskom procesu koji je uključivao
čovjeka po imenu Steven Beecham. Beechamu se sudilo za nanošenje teških
tjelesnih ozljeda.
Ovo mi je odskakalo od ostalih rezultata na stranici. Kliknuo sam to.
Beecham je bio optužen da je lokalnom poduzetniku slomio oba koljena,
oba gležnja i oba lakta koristeći se željezom šipkom. Beechama je navodno
unajmio treći čovjek - po imenu Peter Haskell - i platio mu da prebije žrtvu
zbog nekakvog spora oko prodaje zemljišta u centru Sunderlanda. Opis
tjelesnih ozljeda koje je Beecham nanio žrtvi sadržavao je prilično krvave
detalje pa sam preskočio taj dio i nastavio čitati dalje, pitajući se zbog čega se
ovaj tekst pojavio u Googleovoj pretrazi o Benu Delaneyju. Fotografija
optuženog kako ulazi u sudnicu u Newcastleu otkrivala je krupnog,
namrgođenog čovjeka, širokih ramena, u sivom odijelu koje izgledalo kao da
će popucati od snage njegovih mišića. Tamna kosa bila mu je izbrijana u
vojničkom stilu, a na vratu mu se vidjela tetovaža s keltskim motivima.
Ben Delaney nije bio izravno upleten u taj slučaj, ali činilo se da je njegovo
ime - uz imena još nekolicine poduzetnika, investitora i rasipnika - bilo
pronađeno u popisu kontakata u mobilnim telefonima optuženog. E to je već
nešto zanimljivije. Ben na tom suđenju nije bio pozvan kao svjedok, ali
nedugo poslije kontaktirali su ga iz Echa i upitali ima li kakav komentar.

Gospodin Delaney izjavio je da je on član VIP lounge casina Mirage i da

ondje sudjeluje na pokeraškim turnirima nekoliko puta godišnje. Rekao je:
˝Poznajem veći dio osoblja tog casina.
I oni poznaju mene. To je sve što imam za reći.˝

Čitao sam dalje.

Beecham, koji radi kao izbacivao u casinu Mirage u ulici Bridge u

Sunderlandu, navodno je rekao jednome od svjedoka da ˝lomljenje koljena
nekog š***a košta 500 funta. Za tisuću ću ga strpati u j****a kolica.˝
Slučaj se nastavlja.

Upisao sam u tražilicu ˝Steven Beecham suđenje˝ i pojavila se nova

stranica rezultata: odlučeno je da nije kriv za nanošenje teških tjelesnih
ozljeda i dva dana poslije izašao je kao slobodan čovjek. Snimljen je ispred

42
sudnice, s jezivim smiješkom na licu, u pratnji dvojice prijatelja debelih
vratova.
Zazvonilo je zvono i ja sam pogledao na sat. Bilo je vrijeme da krenem na
svoj posljednji školski sat u ovom tjednu.

43
SUBOTA

44
 12
Sjedio sam uz bazen, na tvrdoj plastičnoj stolici, i gledao Williama i
njegovu grupu kako se praćakaju, udaraju nožicama i plivaju kao psići s
jednog plitkog kraja na drugi. U toplom zraku osjećao se miris klora i mokrih
ručnika. Williamova trenerica stajala je u vodi do struka, a preko kupaćeg
kostima navukla je majicu da se zaštiti od pogleda subotnjih tata koji su se
poredali ovog jutra uz bazen i čekali svoju djecu. William nije bio oduševljen
plivanjem, ali dalo ga se podmititi čokoladom koju bi dobivao nakon
svakog treninga. Nas dvojica imali smo dogovor. Gledao sam ga kako lamata
nožicama i osjetio, po ne znam koji put, topao sjaj ponosa.
Jedno dijete u grupi uopće nije plivalo. Dječak je samo hodao amo-tamo,
mlatarao rukama kao da pliva u prsnom stilu, tu i tamo bi se odgurnuo od
dna kako bi prestigao drugu djecu - onu koju su zapravo plivala. Pobijedio bi
ih svaki put.
˝Zašto onaj dječak hoda umjesto da pliva?˝ upitao sam Williama poslije,
dok sam mu brisao kosu ručnikom.
˝Ryan?˝
˝Dječak kovrčave plave kose.˝
˝To je Ryan.˝
˝Da, on. On nikad ne pliva.˝
William je kimnuo, proučavajući svoje namreškane prste.
˝Njegova mama je trenerica, a ona kaže da nema veze.˝
˝Zar ga ne želi naučiti plivati?˝
˝Ona kaže da on može raditi što hoće.˝
˝Aha. Ali kako će se poboljšati u plivanju?˝
˝Njegova mama kaže da nema veze jer će on ionako uvijek imati rukavice
da ne potone.˝
Pogledao sam u Ryana, kovrčavog dječaka koji je stajao malo dalje i
kojemu je kovrčava mama sušila kosu. Ponosno mu se smiješila i čavrljala s
njim dok ga je oblačila.
Kakve laži izgovaramo svojoj djeci, pomislio sam. Ali zašto ne? Nadam se
da će Ryan uvijek imati nekoga tko će ga uhvatiti kad počne padati.

45
 William je bio vrlo miran tijekom vožnje, njegova potreba za aktivnošću
zasad je bila namirena. Maleni dječaci su poput psića. I jedni i drugi trebaju
puno kretanja svaki dan i u pravilu imaju samo dvije brzine: kreni i stani.
Mora ih se redovito šetati, u protivnom će poludjeti od nemira i razvaliti
cijelu kuću.
Williamova iduća postaja bila je rođendanska proslava u četvrti Dollis
Hill, do koje smo imali petnaest minuta vožnje. Jacob Pendlebury, njegov
vrtićki prijatelj, slavio je peti rođendan. Čim smo zakoračili u hodnik,
zapljusnuo nas je val vike i cike. Jacobov otac uzeo je naše jakne pa nam je
podignutih obrva uputio smiješak koji je govorio: dobrodošli u ludu kuću.
Ušli smo u dnevni boravak, gdje je William odmah pronašao svoje mjesto i
sjeo prekriženih nogu na pod, pokraj još desetak djece. Roditelji su se pak
smjestili na kaučeve i kuhinjske stolice poredane uza zid. Ulogu zabavljača
igrala je žena grlatog glasa, odjevena u dvorsku ludu. Izvodila je čarobne
trikove, a slavljenik je bio njezin pomoćnik. Bila je dobra, ali kakofonija malih
dječjih glasova u skučenom prostoru bila je previše za moj blagi mamurluk.
Nakon pola sata iskrao sam se iz dnevne sobe i pošao u kuhinju, odakle se
širio topao miris domaćih kolača i svježe skuhane kave.
Ondje je stajala sitna tamnokosa žena - njezino mi je lice bilo poznato sa
školskog igrališta - i oprezno stavljala pet svijeća na tortu u obliku zastave
Manchester Uniteda. Naravno. Bili smo u sjevernom Londonu pa nije bilo
nimalo čudno da je maleni Jacob Pendlebury navijač Manchester Uniteda. Ja
sam pak odrastao u Berkshireu i navijao sam za Chelsea. Dječaci uvijek
navijaju za timove koji pobjeđuju. Trebalo mi je nekoliko godina da se
naviknem na to da podržavam lokalnu momčad koja nikako da se makne od
mizernog prosjeka.
˝Ona dvorska luda je odlična˝, rekao sam.
Žena je na trenutak zastala sa stavljanjem svjećica i nasmiješila se.
˝Zbilja jest, ha? Angažirali smo je za rođendan naše kćeri prije nekoliko
godina, a Jacob oduvijek čeka da i on dođe na red.˝
˝Hvala što ste nas pozvali.˝
˝Nema na čemu.˝
˝Ja sam Williamov tata, usput.˝
Žena je kimnula glavom i ponovno se usredotočila na tortu.
˝Znam. Prijatelji smo na Facebooku.˝
Osjetio sam grč nelagode u želucu. Zato mi njezino lice izgleda poznato.
Koliko uopće ima ljudi koji me poznaju, makar iz viđenja, ljudi s kojima sam
se sprijateljio na Facebooku, a potom ih zaboravio? Neki su mi bili stvarni
prijatelji, u tradicionalnom smislu te riječi, ali mnogi su bili tek poznanici.

46
Poput ove žene iz Dollis Hilla, s kojom sam prije današnjeg dana izmijenio
možda šest riječi.
˝Stvarno?˝ rekao sam. ˝Nisam često na Facebooku, da budem iskren.˝
˝Jeste li pronašli ono što ste tražili neku večer?˝
˝Što to?˝
˝Onu narukvicu. Objavili ste sliku.˝
˝Ah, to. Da, pronašao sam je.˝ Osjetio sam kako mi se lice lagano žari.
˝Znate, mislim da alkohol i društvene mreže nisu dobra kombinacija.˝
˝Ma ja sam isto katastrofa s tim Facebookom, rijetko što objavim.˝
˝Potpuno vas razumijem.˝
˝A to znači da sam više tip koji uhodi druge.˝
Pitam se što zapravo misli o onim objavama od četvrtka navečer?
˝Pa˝, rekao sam, ˝Facebook je sigurno idealan za uhođenje.˝
Žena je pokazala na moja prsa.
˝Sviđa mi se vaša majica.˝
Nasmiješio sam se i pogledao u svoju mornarskoplavu majicu na kojoj je
bio oblačić s tekstom: U sebi ispravljam tvoje gramatičke pogreške.
˝Kupila mi ju je žena - to je naša interna šala jer sam po zanimanju
profesor engleskog. Gramatika je danas postala izgubljeno umijeće, uz sav taj
govor tekstualnih poruka i društvenih medija.˝
Iz susjedne prostorije začula se eksplozija povika i pljeskanja - a potom i
razočarano cviljenje. Oboje smo se okrenuli prema toj buci.
˝Idem vidjeti što se zbiva˝, rekao sam i time ugrabio priliku da zbrišem.
Vratio sam se u dnevnu sobu, gdje je igra dodavanja tajnog poklona
završila u suzama. Dvije djevojčice u haljinicama, kosa spletenih u pletenice,
stavile su ruku na tajni poklon u istom trenutku. Ostala djeca, među njima i
William, zadivljeno su gledala kako dvije djevojčice krive lica i natječu se koja
će glasnije plakati.
Izbjegavao sam Jacobovu majku poslije, kad su djeca nahrupila u
blagovaonicu na rođendanski ručak. Kao što to uvijek biva na dječjim
proslavama, svi su najprije navalili na slane grickalice i čokoladne štapiće, a
mrkva i cherry rajčice ostale su netaknute na sredini stola.
Kad smo se vratili kući, Mel je bila u kuhinji. Pila je kavu, ponovno
odjevena za tenis. Poljubila me i pružila mi šalicu, pa me pitala kako je bilo
na proslavi i plivanju, i je li William uspio otplivati cijelu dužinu bazenčića.
Uobičajena subota. Zbivalo se sve što se i inače zbiva. Zapitao sam se, i to ne
prvi put, jesam li možda sanjao sve ono što se zbilo u četvrtak: Ben s mojom

47
ženom, parkiralište hotela, sve ono što je uslijedilo. Možda je to bio samo san,
fikcija stvorena u nemirno prospavanoj noći.
˝Stigla je dostava˝ rekla je Mel, pokazujući na paketić umotan u najlon,
koji je stajao na kuhinjskom pultu.
Otvorio sam ga. Novi telefon koji mi je poslao mobilni operater. Ne daj
Bože da itko bude offline duže od dvadeset četiri sata. Izvadio sam telefon iz
kutije i odmotao punjač.
˝Dakle, tvoj telefon se nije pojavio?˝ upitala je Mel.
˝Nije.˝
˝Jesi li siguran da nije negdje u kući?˝
˝Vrlo sam siguran.˝
˝Wills postaje opsjednut telefonima i raznim napravama, daljinskim
upravljačima i tako dalje. Sprema ih zajedno sa svojim autićima, možda bi
trebao otići gore i pogledati.˝
Uključio sam novi telefon u struju da se puni.
˝Sad je prekasno.˝
˝Jesi li se pokušao nazvati?˝
Shvatio sam da u onoj silnoj panici nisam ni pokušao nazvati svoj broj da
vidim hoće li se tko javiti. A SIM kartica je sada bila blokirana.
˝U pravu si, to je prvo što sam trebao učiniti. Ali nisam mogao misliti, i
čini mi se da me omelo sve ono s Facebookom.
Mel se namrštila. ˝Što s Facebookom?˝
˝Dva čudna posta na mojemu profilu, objavljena s mog mobitela.˝
˝Misliš da je to učinio Ben?˝
˝Ne znam tko bi drugi mogao biti.˝
Mel je dohvatila svoj telefon i otvorila Facebook.
˝Što je objavio?˝
˝Oh, izbrisao sam to iste večeri. Nešto o tome kako sam viđen u Premier
Innu. Pomalo čudno.˝
˝Možda to nije bio on, možda ti je netko hakirao račun.˝
U njezinu glasu osjetio sam nešto neobično. Nešto neprirodno.
˝Možda˝, rekao sam.
˝U svakom slučaju, zvuči čudno.˝
Na vratima se pojavio William, s tri autića u svakoj ruci.
˝Tata, hoćeš se igrati sa mnom parkirališta na aerodromu?˝

48
 Igra parkirališta na aerodromu podrazumijevala je to da on donese sve
svoje autiće u dnevni boravak - a bilo ih je možda dvjesto, iako nikad nisam
brojio - i poreda ih po cijelom podu, prema marki i modelu. Rezultat je bio
minijaturni prizor parkirališta na aerodromu, a otud i ime igre.
˝Moram prvo ručati, ljudino. A onda ćemo se igrati.˝
Ispružio je jednu ruku. ˝Ti možeš dobiti Beamere ako želiš.˝
Uzeo sam tri malena BMW-a od njega, a metal je bio topao od njegovih
prstića.
˝Hvala, kompa.˝
William je otišao natrag u dnevni boravak.
Mel je nastavila: ˝Trebao bi promijeniti lozinku na Facebooku.˝
˝Već sam to učinio.˝
˝Jesi li dobro?˝ upitala me.
˝Naravno˝, nasmiješio sam se. ˝Zašto ne bih bio?˝
˝Pa zbog toga s Facebookom, toga što je netko stavljao postove u tvoje
ime. To se dogodilo Marie na poslu prošle godine. Bila je strašno uznemirena.
To ti se zove fejsovanje.˝
˝Fejsovanje?˝
˝Silovanje na Fejsu.˝
Odmahnuo sam glavom.
˝Nikad čuo za taj izraz. Tko smišlja takve stvari?˝
˝Jesi li dobro, ozbiljno te pitam?˝
˝To nije bilo ništa strašno. Zbilja.˝
˝Otišla bih do teniskog kluba popodne, da odigram nekoliko setova˝, rekla
je. ˝Vama dečkima će biti dobro zajedno, je l' da?˝
˝Naravno. Naš dogovor za večeras još uvijek vrijedi?˝
Pokraj mene zazvonio je telefon, koji je stajao na kuhinjskom pultu. Bio
je to kućni telefon, začudo. Javio sam se.
˝Halo?˝
Tišina.
˝Halo?˝ ponovio sam.
˝Htjela bih razgovarati s Mel, je li kod kuće?˝
To je bila Beth, Benova žena. Glas joj je podrhtavao, kao da se jedva
uspijeva sabrati. Mel me pogledala i tiho upitala: Tko je to?
Shvatio sam da u ruci još držim tri malena BMW-a. Odložio sam ih na
kuhinjski pult.

49
 ˝Beth? Jesi li dobro?˝
˝Ne. Ne znam.˝ Zastala je, a meni se učinilo da u toj tišini čujem jecanje.
˝Mogu li razgovarati s Mel, molim te?˝
Pružio sam telefon svojoj ženi.
˝Hej, ovdje Melissa.˝
Okrenula mi je lađa i pošla s telefonom na terasu. Htio sam krenuti za
njom, ali u tom trenutku pokraj mene se opet stvorio William.
˝Tata, možeš li mi donijeti autiće dolje?˝
˝Koje autiće, Willse?˝
˝Pa... sve?˝
Pošao sam s Williamom u njegovu sobu i donio dvije košare prepune
autića. Bile su teške pa sam morao nositi jednu po jednu. Kad sam se vratio u
kuhinju, Mel je upravo stavljala telefon natrag u bazu. Mrštila se i izgledala je
vro zabrinuto.
˝Što je bilo?˝ pitao sam je. ˝Beth nije zvučala dobro.˝
Mel je izbjegla moj pogled. Provjerila je mobitel pa ga spremila natrag u
džep.
˝Mel, što je bilo?˝
Mel je zataknula pramen kose iza uha, onako kako to uvijek čini kad je
uznemirena.
˝Želi doći ovamo. Radi se o Benu.˝

50
 13
Ako bih morao opisati Beth jednom riječju, odabrao bih bezbrižna. Beth
je zračila mirnoćom, i posjedovala je neku tihu eleganciju koja se činila
najpostojanijom na svijetu. Mislim da u njezinom životu nije bilo nijednog
trenutka u kojemu je to savršenstvo bilo poljuljano tjeskobom.
Sve do danas.
Danas su njezine oči bile prekrivene tamnim sjenama od nedostatka sna,
a izgledala je krhko i lomljivo, poput finog porculana koji bi se mogao razbiti
i na najmanji dodir. Visoka i elegantna, Beth je bila odjevena u bež dolčevitu
i sive hlače koju su joj isticale dugačke noge, tamna kosa slobodno joj je
padala niz ramena, a tek lagano nanesena šminka skrivala je činjenicu da se
ona silno trudi da se ne raspadne u tisuću komadića.
Vidio sam je možda pet ili šest puta tijekom protekle godine, na raznim
večerama i roštiljima, otkad su ona i Ben odselili iz Manchestera i kupili
veliku kuću u Hampsteadu. Beth je bila upadljivo lijepa, ali nikad nije htjela
govoriti o sebi, a ja nikad nisam uspio probiti njezin obrambeni zid i pronaći
išta dublje i značajnije u toj ženi. I tako, čak i nakon godine dana, nisam znao
puno o njoj, osim osnovnih stvari. Ona i Ben imali su kćer, Alice, vrlo ozbiljnu
i razumnu četrnaestogodišnjakinju koja je nekoliko puta pričuvala našeg
Williama. Mel ju je poznavala još od srednje škole, a ostale su u kontaktu i za
vrijeme studija, prije nego što ih je posao odvukao u različite krajeve
Engleske. Njihovo prijateljstvo ostalo je snažno unatoč - a možda i
zahvaljujući - brojnim razlikama: Mel je bila ekstrovert, vođa, sportski
nastrojena alfa-ženka; Beth je, s druge strane, bila tiha, draga i pametna, ali
bila je jednako uspješna, na svoj način. Njihovo prijateljstvo održalo se sve te
godine, a kad su se ona i Ben preselili u London, Mel je ustrajala na tome da
ih pozovemo k sebi na večeru i pomognemo da se priviknu na novo
okruženje. Ben me pozvao da se pridružim njegovim pokeraškim večerima,
koje su se odvijale svaka dva tjedna, i ja sam otišao jedanput, izgubio 75
funta u dva sata te shvatio da poker nije igra za mene.
Sjedili smo na terasi, u stražnjem dijelu naše kuće. Na stolu ispred Beth
stajala je šalica vrućeg, bezkofeinskog čaja od jabuke i bazge, netaknuta. Beth
nije pila obični čaj, a ni kavu. Nikakav kofein. Nije jela ni meso, ni mliječno, ni
šećer, niti je jela išta što nije bilo organskog podrijetla.

51
 Učinilo se da će nešto reći, ali je ponovno zatvorila usta, duboko
udahnula, pa izdahnula. I opet tako. Izgledala je kao da meditira.
Mel je nježno stavila ruku na njezinu.
˝U redu je, Bee. Sve će biti u redu. Samo polako.˝
Beth je nakratko pogledala u mene pa spustila pogled kao da joj je
neugodno.
Mel je rekla: ˝Želiš li da se Joe makne?˝
U uobičajenim okolnostima shvatio bih poruku i sam bih otišao. Ali ovo
nisu bile uobičajene okolnosti, i ja htio sam čuti je li joj Ben što rekao u
proteklih trideset šest sati. Beth je bila rastrgana između želje za privatnošću
- želje da ovaj razgovor bude isključivo ženski - i straha da će me uvrijediti. U
normalnom danu Beth bi radije umrla nego nekoga uvrijedila.
˝Ne, u redu je˝, rekla je tiho. ˝U redu je.˝
˝Što se dogodilo, Beth?˝ rekao sam, najnježnije što sam mogao.
Mel mi je uputila oštar pogled koji je govorio: pusti da ja vodim razgovor.
Beth je otpila gutljaj svog biljnog čaja i pažljivo odložila šalicu natrag na
stakleni stol, kao da se boji da će se on razbiti i na najmanji pritisak.
˝Riječ je o Benu... On je... ne znam.˝ Beth je uvijek govorila tiho, nikad je
nisam čuo da podiže glas. Ali danas je gotovo šaptala.
˝Sve ovo ostaje unutar ova četiri zida, Bee. Ovdje si među prijateljima, mi
smo na tvojoj strani.˝
Beth je prekrižila ruke preko trbuha, a ramena su joj se povila.
˝Jednostavno ne znam u čemu sam pogriješila˝, rekla je. ˝Ne znam što sam
učinila da je tako ljutit.˝
˝Reci nam što se dogodilo, Bee.˝
˝To je kao u noćnoj mori. Dr. Jekyll i Mr. Hyde.˝
˝Polako.˝
˝U redu. Dakle, prije dvije večeri Ben je došao kući vrlo kasno. Ja sam već
spavala i on me probudio. Inače mi ne govori kad će doći kući, ali ovo je bilo
posve izvan uobičajenog jer bila je već ponoć. Mislim da je bio pijan. Bog zna
kako se uopće dovezao kući. Vi ga nikad niste vidjeli u tom izdanju. On
ponekad...˝ Utihnula je.
Mel se nagnula naprijed i nježno joj se obratila.
˝Što, Bee?˝
˝Ponekad, kad se uzruja oko posla, on se napije, a kad se jako napije, onda
se razljuti. I razbija stvari.˝
˝Na poslu, ili doma?˝

52
 ˝U našoj kući˝, Beth je tiho odvratila. ˝Doma.˝
˝Što još radi?˝
˝Kako to misliš?˝
˝Napadne li i tebe?˝
To je moja Mel. Ravno u sridu.
Beth je zatvorila oči, a brada joj je stala podrhtavati.
˝Je li to činio i prije?˝ upitao sam.
Odvratila je pogled, stisnutih usnica. Suza joj je potekla niz obraz i ona ju
je brzo obrisala dlanom.
˝Proteklih godinu dana, otkad smo otišli iz Manchestera i doselili se u
London, često je odsutan, udaljen. I ponekad je ljutit. Ne želi razgovarati sa
mnom o tome. Neprestano ima promjene raspoloženja. Jedne minute je sve
savršeno, a druge...˝
˝Ali je li te znao ozlijediti i prije?˝ rekao sam.
Beth je kimnula glavom i uzela maramicu koju joj je pružila Mel.
Osjetio sam bol u leđima, na mjestu gdje sam se udario kad je Ben tresnuo
mnome o svoj auto. Bio je prilično snažan za tipa sitnije
građe. Pretpostavljam da je nasilje u obitelji češća pojava nego što su
ljudi svjesni, ali osobno nikad nisam poznavao nijednog zlostavljača. Isuse.
Tada mi je pala na pamet još jedna misao, što me potpuno raspalilo: je li
Ben iskalio svoju ljutnju i na Mel onog dana?
Tiho i smireno, Mel je upitala: ˝Što se dogodilo nakon što je došao kući,
Bee?˝
˝Čula sam ga kako hoda po kući, lupa vratima, razbija stvari. Mislila sam
da će doći gore u sobu, ali nije došao. I tako sam ležala, i čekala, i čekala.
Nisam se mogla pomaknuti.˝
Mel je ustala i sjela pokraj Beth na dvosjed, pa ju je zagrlila jednom rukom
oko ramena.
˝Pokušaj se smiriti. Ti i Alice ste dobro, a to je najvažnije.˝
˝Kakav kaos, Mel. Bože, kakav kaos.˝
Pokušavao sam uhvatiti Melin pogled, ali ona nije htjela pogledati u mene.
Beth je uzela novu maramicu te stala brisati obraze.
˝Idućeg jutra nije bilo njegova Aston Martina. Nije bilo ni neke njegove
odjeće, ni putne torbe, ni prijenosnog računala.˝
˝Oh, Bee, baš mi je žao. Ne mogu ni zamisliti kako ti je. Jesi li ga pokušala
nazvati?˝
Beth je kimnula.

53
 ˝Najmanje dvadeset puta. Ali ne javlja se. Jučer sam cio dan čekala da se
vrati kući, sva zabrinuta. Zvala sam i u njegov ured, ali on nije bio ondje. Nije
bio ni na sastancima. Nazvala sam njegovu majku, ona se nije čula s njim.
Sinoć sam ga čekala pola noći, ali nije došao. I danas sam shvatila kako uopće
nisam sigurna želim li biti kod kuće kad se on vrati. I zato sam nazvala vas.˝
Mel je upitala: ˝Kad je Ben došao kući u četvrtak?˝
˝Otprilike u petnaest do ponoći.˝
˝Ne razumijem ovo.˝
˝Ni ja. Prije bi ovakve situacije bile potaknute problemima u tvrtki. Ali u
posljednje vrijeme bio je vrlo zadovoljan poslom.˝
˝Zbilja ne razumijem kako je u jednom trenutku mogao biti dobro i
razgovarati o poslu, a u drugom se napiti i nestati iz kuće.˝ Beth se namrštila.
˝Kako to misliš, razgovarati o poslu?˝
˝Pa, razgovarao je o svojoj tvrtki.˝
˝Kad si razgovarala s njim o njegovoj tvrtki?˝
˝U četvrtak poslijepodne, nakon posla.˝
˝Vidjela si ga?˝ rekla je Beth, ovaj put malo glasnije.
˝Jesam˝, rekla je Mel. ˝Prije nego što sam išla na tenis. Tada mi se činio
posve u redu.˝
To baš i nije točno, pomislio sam.
˝I ja sam ga vidio˝, dometnuo sam. ˝Oboje smo ga vidjeli.˝
˝Kako to?˝
Mel je tada svojoj prijateljici ukratko ispričala ono što je sinoć ispričala
meni, ali pritom je izostavila pojedinosti mojeg susreta s Benom.
˝Ali ako ste se vas dvoje razišli oko pet˝, nastavila je Beth, ˝ostaje još
sedam sati o kojima ne znamo ništa. Gdje je bio? Kamo je otišao?˝
˝Što je Ben točno rekao te noći, kad je došao kući?˝ upitao sam oprezno.
˝Možda bi nam to moglo pomoći da ga pronađemo, da mu pomognemo;
možda bismo otkrili što ga muči.˝
Beth je delikatno ispuhala nos i pažljivo maramicom obrisala suze.
˝Nije rekao puno. Samo je ušao, uzeo svoje stvari i otišao. Jedino što sam
čula zapravo je bilo vezano za tebe.˝
˝Za mene?˝ rekli smo Mel i ja u isti glas.
Beth je pokazala na mene.
˝Za Joea.˝
˝Stvarno?˝ rekla je Mel, malo prebrzo. ˝U kakvom... kontekstu?˝
Lošem.

54
 ˝Zbilja?˝ trudio sam se zvučati iznenađeno.
˝Zvučao je kao da ti želi nauditi.˝
˝Uh. To je čudno.˝
˝Zašto bi tako govorio?˝ rekla je Beth, gledajući ravno u mene. ˝Jeste li se
vas dvojica posvađali?˝
˝Pa... došlo je do male...˝
˝Joe je udario njegov Porsche kad je izlazio s parkirališta˝, ubacila se Mel
u moju rečenicu. ˝Naravno, to je bilo slučajno, jednostavno se dogodilo. Ali
Ben baš i nije bio sretan, je l’ tako, Joe?˝
Zbunjeno sam zurio u nju.
Zašto si lagala?
A potom mi je sinulo.
Zato da zaštiti tebe, idiote.
Mel mi je uputila jedan od svojih ozbiljnih pogleda.
˝Je l’ tako, Joe?˝ ponovila je.
˝Istina. Nije baš bio sretan.˝
˝On doista voli taj auto˝, rekla je Beth, brišući oči novom maramicom. ˝Voli
ga više nego što voli Morgan. Taj Porsche mu je omiljen.˝
˝Što je Ben točno rekao te noći?˝
Beth je otpila gutljaj čaja i polako odložila šalicu na podmetač, kao da se
boji da će proizvesti kakav zvuk.
˝Zvučalo je nešto poput; ‘Joe hebeni Lynch. Vrijeme je da te se nauči
hebenoj pameti.’ Ili tako nekako. On je bio dolje, a ja sam bila gore u sobi.
Nakon toga sam začula lupanje vrata i njega više nije bilo.˝
Nikad nisam čuo Beth kako izgovara prostu riječ. Nikad. Umjesto toga
govorila je riječi poput hebeni i ježi ga i Isuse i majko mila. Ali zbog ovih
smekšanih riječi Benova je prijetnja zvučala još jezivije, još stvarnije.
˝Isuse, Beth, ti to ozbiljno?˝
Beth je kimnula glavom, stisnutih usnica.
˝Misliš li da bi mogao doći ovamo, u našu kuću?˝ upitala je Mel.
Beth je slegnula ramenima. A ja sam se pokušavao sjetiti jesam li
zaključao ulazna vrata nakon što je ona ušla.
˝Ne znam kamo će ići, u ovom trenutku nemam pojma o ičemu. Možda je
otišao zauvijek, tko zna.˝
˝Ma sigurno nije, Beth. Vratit će se.˝
˝Ne bi bio prvi put.˝
˝Već je odlazio ovako?˝

55
 ˝Samo na nekoliko dana. Posao bi ga izluđivao i jednostavno bi se morao
maknuti da se ispuše. Prošli put se odvezao u Sunderland, spiskao novac u
kockarnici. Proveo je nekoliko noći u hotelu i isključio telefon. I nakon toga
se vratio.˝
˝Žao mi je, Bee. Nisam imala pojma da je tako.˝
˝Čuj, to nije nešto čime ćeš se pohvaliti na Facebooku.˝
˝Nije, naravno. Ali uvjerena sam da će se i ovaj put vratiti˝, rekla je Mel,
trudeći se da ne zvuči uznemireno.
˝Nadam se.˝
˝Vjerojatno se otišao malo ispuhati, kao što si rekla. Sve će biti u redu.˝
˝Možda.˝ Beth nije zvučala uvjereno. ˝Ali ima još nešto.˝
˝Kako to misliš?˝
˝Stvari koje je ponio sa sobom...˝
˝Odjeća i putna torba, rekla si.˝
˝To nije bilo sve.˝
˝Što je još ponio, Bee?˝ upitala je Mel.
˝To je jedan od razloga što sam ovako zabrinuta. Pogotovo zbog onoga što
je rekao o Joeu.˝
˝Kaži nam.˝
Kad sam čuo Bethine riječi, odsjekle su mi se noge.
˝Nestala je jedna od njegovih pušaka.˝

56
 14
˝On ima puške?˝ rekao sam, pokušavajući zvučati smireno.
Beth je kimnula i otpila još jedan gutljaj čaja.
˝Uglavnom sačmarice.˝
˝Što radi s time?˝
˝Puca u drvene golubove i patke˝, rekla je Beth. ˝I glinene golubove. Dobro
cilja. Ima i cijelu zbirku sportskih pušaka.˝ Lagano se nasmiješila. ˝Mislim da
zamišlja sebe u lovu na jarebice u sezoni lova. Oduvijek je htio biti član kluba
bogatih veleposjednika, nositi lovačke jakne i gumene lovačke čizme. I meni
je kupio pušku, kako bi me nagovorio da i ja pucam, ali ja sam postala
vegetarijanka još i prije našeg vjenčanja. Ne mogu zamisliti ništa strasnije od
toga.˝
Činilo se da se temperatura na našoj ostakljenoj terasi spustila za
nekoliko stupnjeva. Ben je bio negdje, ne zna se gdje, s puškom u ruci.
Zamišljao sam ga kako dolazi na naša vrata. I zamišljao sam sebe kako zurim
u cijev njegove puške.
˝Pričekaj malo˝, rekao sam i ustao. Otišao sam se uvjeriti da su sva vrata
zaključana, a potom sam podignuo Williama i donio ga u kuhinju.
˝Hoćeš li keks, Willliame?˝
Kimnuo je glavom i ja sam mu izvadio dva keksa od đumbira iz staklene
posude. Posjeo sam ga za kuhinjski stol, gdje sam ga mogao imati na oku, pa
sam se vratio Mel i Beth na terasu.
Na trenutak je zavladala nelagodna tišina, naglašena Williamovim
glasnim hrskanjem.
˝Možda bismo trebali nazvati policiju˝, rekao sam tiho.
˝Već sam to učinila˝, rekla je Beth. ˝Nazvala sam ih jučer poslijepodne, jer
Bena i dalje nije bilo ni kod kuće, ni na poslu, ni na mjestima na kojima inače
biva, niti mi se javljao na telefon.˝
Mel se nagnula naprijed.
˝Što ti je policija rekla, Bee?˝
˝Zapisali su neke pojedinosti i rekli da ponovno nazovem nakon dvadeset
četiri sata, ako se i dalje ne bude pojavljivao.˝

57
 ˝I jesi li ih nazvala?˝
Beth je kimnula i zataknula kosu iza uha.
˝Prije dva sata. Rekli su mi da mogu doći tamo i dati izjavu ako želim, pa
sam otišla u postaju Kilburn. Odonud sam i došla k vama. Sve je bilo tako
čudno, Mel; policajci i njihove procedure, ispunjavanje formulara, davanje
izjava. Nadam se da se Ben neće previše naljutiti kada dozna.˝
˝Što je policija rekla?˝
˝Ništa važno. Razgovarala sam s nekim mladim čovjekom, poručnikom.
Rekao je da se većina ljudi poput Bena pojavi prije ili poslije, ali rekao je da
će sutra predati moje podatke jednom od detektiva.˝
˝Jesi li im rekla za Alexa Kolnika?˝
Beth se na ovo malo prepala.
˝Kako znaš za to?˝
˝Pisalo je u Standardu. Jučer sam ga guglao i pronašao sam to među
rezultatima.˝
˝Da, spomenula sam Alexa.˝
Alexa, pomislio sam. Nije rekla Kolnika, ni njega, ni tog čovjeka. Govorila
je o njemu kao o Alexu. Uopće mi nije palo na pamet da su oni mogli biti bliski
s njim. Ali o tome ću misliti poslije.
˝I mi bismo mogli otići na policiju i dati izjavu˝, rekao sam.
˝Reći policiji što se dogodilo u četvrtak navečer. Bi li to pomoglo, što
misliš?˝
Beth je slegnula ramenima.
˝Moglo bi.˝
Mel mi je uputila oštar pogled.
˝On još nije ništa učinio, osim što je napravio nered u svom dnevnom
boravku.˝
˝Nije još˝, dometnuo sam. ˝Ali izrekao je neke prijetnje. Što ako dođe
ovamo dok mene nema? Što ako samo ti i Wills budete kod kuće, a mene
nema da vas zaštitim?˝
˝On to ne bi učinio.˝
˝On je negdje vani s puškom, Mel˝, rekao sam. ˝Moramo postupiti
pametno. I Beth mora zaštititi Alice.˝
˝On nam ne bi naudio˝, tiho je rekla Beth.
˝To zlostavljane žene govore još od onog dana kad je izmišljen brak˝,
rekao sam.
Beth me oštro pogledala. ˝To sam ja, ha? Ja sam zlostavljana žena?

58
 ˝Zlostavljanje ne mora biti fizičko da bi bilo zlostavljanje. Dolaženje kući
u pijanom stanju i vikanje o ubijanju ljudi? Mislim da je i to zlostavljanje.˝
Beth je kimnula glavom, kao da prešutno priznaje da je tako.
˝Možda.˝
Mel je rekla: ˝U pravu si, Joe. Trebali bismo razgovarati s policijom. Bi li
htjela da to učinimo, Bee?˝
Beth je ponovno kimnula glavom.
˝Hoćete li?˝
˝Naravno˝, rekao sam. ˝Imaš li kakav broj koji možemo nazvati?˝
Beth je izvadila posjetnicu iz svog novčanika. Policijska postaja Kilburn,
dežurni ured, za slučajeve koje nisu hitni. Otraga je Bethinim urednim
rukopisom bilo napisano PC Khan.
˝Možemo li ovo uzeti?˝
˝Da, imam još jednu.˝
˝Gdje je Alice sada?˝ upitala je Beth.
˝Otišla je k svojoj prijateljici Lily. Ne želi biti u kući nakon ovog što je bilo
u četvrtak.˝
˝Kako je ona?˝
˝Prestrašena je, ali je istodobno zabrinuta za svog oca. Trudi se to sakriti.˝
˝Možemo otkazati čuvanje Williama večeras, ako želiš. Neće nam biti
problem.˝
˝Ne, ne, u redu je. Mislim da će htjeti biti izvan kuće.˝
˝Možete obje ostati ovdje večeras, ako ni ti ne želiš ići kući˝, rekla je Mel.
Beth je nekoliko trenutaka razmišljala o tome, ali na kraju je odmahnula
glavom.
˝Trebala bih biti kod kuće kad se on vrati.˝
˝Nemoj misliti da moraš non-stop plesati kako on svira. Možda bi se s
vremena na vrijeme on trebao zapitati gdje si ti, umjesto da bude obratno.˝
˝Stare navike, razumiješ? One teško umiru.˝ Pogledala je na svoj ručni sat
i ustala. ˝Moram ići.˝
I Mel je ustala. Zagrlila ju je i potapšala po leđima.
˝Sve će biti u redu. Vidjet ćeš.˝
˝Samo želim da sve bude po starom. Nije mi važno što se dogodilo
preksinoć.˝
˝On će se brzo opametiti. Ali ti se moraš zapitati koliko ćeš još dugo
dopuštati takve stvari. Koliko još puta.˝

59
 ˝Ja sam bez njega izgubljena osoba˝, rekla je Beth i oborila pogled. ˝Ne bih
se mogla snaći sama.˝
Mel nije rekla ništa na to. Pustila je Beth iz zagrljaja, i mi smo stajali ondje
kao tri osobe koje ne znaju što će jedna s drugom. Ja sam bio u sredini i
razmišljao bih li zagrlio Beth ili ne bih. Osjećao sam se kao varalica što joj
nisam rekao cijelu istinu. Na kraju smo se poljubili u obraz, nelagodno i bez
emocije.
Beth je pogledala u svoj telefon pa je uzdahnula i spremila ga natrag u
džep.
˝A što ako se nije samo otišao ispuhati? Što ako se radi o još nečemu?˝
˝Kako to misliš, Bee?˝
˝Što ako ima drugu?˝
Mel se nasmiješila i odmahnula glavom.
˝Ben to nikad ne bi učinio.˝
˝Kako znaš?˝
˝Jednostavno ne bi. On nije taj tip.˝

60
 15
Čim je Beth otišla, još sam jednom obišao cijelu kuću da se uvjerim da su
svi prozori zatvoreni. Dvaput sam provjerio stražnja vrata i navukao oba
zasuna. Mel je hodala za mnom, ne govoreći ništa, a William se držao za nju
kao mladunče majmuna. Između obrva joj se pojavila ona vertikalna linija
koja se stvori uvijek kad je uzrujana ili pod stresom, ali činilo se da se osjeća
sigurnije kad sam ja ondje. A ja u tom trenutku nisam htio ništa drugo
nego imati njih dvoje - dvoje najvažnijih ljudi u mojemu svijetu - čvrsto uza
se.
˝Što se događa s Benom?˝ rekao sam, zaključavajući vrata terase. Zašto
nam odjednom prijeti?˝
Mel je odmahnula glavom.
˝Ne znam. Nemam pojma. Sve to zvuči ludo.˝
Navuldi smo zastore u dnevnom boravku i stavili Williamu crtice.
Gledanje televizije po danu predstavljalo je kršenje naših pravila, ali Wiliam
kao da je osjetio da je bolje da ništa ne pita, jer bih mogao promijeniti
mišljenje. Pametan mali. Sjedio je na tepihu i gledao Chuggington, s autićem
u svakoj ruci, a mene je odjednom preplavio strah za njega.
Bih li trebao imati oružje pri ruci, u slučaju da se Ben iznenada pojavi?
Čime bih se mogao naoružati, kad bih imao samo deset sekundi da nešto
zgrabim? Kuhinjski noževi, valjak za tijesto, čekić iz kutije za alat. Nije nešto,
ali bolje išta nego ništa.
S prozora naše spavaće sobe promatrao sam ulicu, napola u očekivanju
da ću ugledati Benov bijeli Porsche Cayenne kako skreće u našu ulicu i
zaustavlja se uz škripu kočnica točno pred našom kućom. Ali na ulici se nije
zbivalo puno toga. Nekoliko tinejdžera iz susjednih kuća vozili su se
pločnikom na svojim skejtovima i izvodili skokove. Na drugoj strani ceste
žena od otprilike pedeset godina šetala je punašnog zlatnog retrivera koji je
izbacio jezik.
Nije bilo ničega što je odskakalo od uobičajenog.
Nije bilo ni traga Benu.
Ovo je glupo, pomislio sam. Mogao bih pomoći da se stvari vrate u
normalu, upravo sada. Mogao bih ponovno izgraditi srušene mostove.

61
Utipkao sam Benov broj u svoj novi mobitel i nazvao. Zazvonilo je šest puta,
a onda se uključila govorna pošta i začula se Benova kratka, vrlo jednostavna
poruka.
˝Ovdje Ben Delaney. Ostavite poruku.˝ Biiiip.
Oklijevao sam na trenutak, pa sam pritisnuo Završi poziv i ponovno
nazvao. Ovaj put govorna pošta se uključila već nakon prvog zvona.
˝Ovdje Ben Delaney. Ostavite poruku.˝ Biiiip.
˝Ben, ovdje Joe. Joe Lynch. Htio sam razgovarati s tobom o onome što se
dogodilo neku večer. Oprosti - nisam baš bio svoj. Doista nisam znao što se
događa i žao mi je zbog svega. Nazovi me ako želiš razgovarati, o bilo čemu.
Ovo je moj novi broj, imam novi telefon. Nadam se da si dobro.˝
Pritisnuo sam Završi poziv i u tom trenu ugledao sam Mel kako stoji na
vratima.
˝Koga si zvao?˝ U glasu joj se nazirao optuživalački ton.
˝Bena.˝
˝Zašto?˝
Slegnuo sam ramenima.
˝Mislio sam da bi moglo pomoći ako razgovaram s njim. Raščistim
situaciju.˝
˝I? Je li uspjelo?˝
˝Javila se govorna pošta. Iako mi se čini da se drugi put namjerno nije
javio jer je znao da sam to ja.˝
Mel je prekrižila ruke.
˝Zašto se ne bi javio?˝
˝Zato što se ne javlja ni svojoj ženi, očito. Možda mu je neugodno, možda
ne zna kako da se vrati, a da ne ispadne glup.˝
˝Što si ono govorio o preksinoć?˝
˝Rekao sam mu da je ovo moj novi broj, u slučaju da bude htio razgovarati.
Bilo bi lijepo da možemo javiti Beth da je Ben dobro, da joj možemo reći da je
jedno od nas razgovaralo s njim.˝
Mel je lagano nakrivila glavu.
˝Moraš biti oprezan s tim čovjekom, Joe.˝
˝Telefonski poziv ne može nikome nauditi, nije li tako?˝
˝Stvarno misliš da će to što da zoveš išta promijeniti? Ne želim da on
dolazi ovamo, pogotovo ne dok je William u kući.˝
˝Neću dopustiti da se išta dogodi Willsu.˝

62
 Mel je oborila pogled i u tom trenutku shvatio sam da je na rubu suza.
Prišao sam joj i čvrsto je zagrlio, tako da je njezina glava počivala na mojim
prsima.
˝Sve je ovo tako čudno˝, rekla je. ˝Nikad mi nije ni palo na pamet da bi Ben
mogao biti nasilan.˝
Poljubio sam je u čelo.
˝Ja ću paziti na tebe i Willsa. Neću dopustiti da vam se išta dogodi. Nikad.˝
˝Znam. Više me brine što bi Ben mogao učiniti tebi.˝
˝Trebali bismo otići na policiju˝, rekao sam. ˝I dati izjavu, kao što je Beth
učinila.˝
Mel me pogledala.
˝Izjavu o čemu?˝
˝O tome da smo ga vidjeli u četvrtak, i o onome što je rekao - ponašao se
jako čudno prema meni. Oboje smo ga vidjeli u hotelu, moramo dati tu
informaciju policiji. Možda će im to pomoći da ga pronađu, da riješe stvar.
Tako će Beth biti na miru.˝
˝Nisam sigurna bi li im pomoglo išta što ja kažem.˝
˝To ne možemo znati dok ne odemo tamo. Možda znamo nešto važno,
nešto što se odnosi na Benovu trenutačnu situaciju, a da toga nismo ni
svjesni.˝
Mel je slegnula ramenima.
˝Na primjer, što?˝
˝U tome je stvar - ne znamo što bi moglo biti važno. Policajci su
profesionalci, oni znaju razlučiti bitno od nebitnog.˝
William se stvorio iza nje, gledajući čas u nju, čas u mene. ˝Hoćemo li zvati
policijski auto, tata?˝
˝Ne, kompa. Ne danas.˝
˝A zašto ne?˝
˝Nema potrebe za time, Willse. Već imamo hrpu policijskih auta.˝
˝Da, ali oni nisu veliki, smiješni tata.˝
˝A što si ti sada naumio, ljudino?˝
Ispružio je ruku u kojoj je bio srebrni Land Rover. ˝Hoćemo li se igrati
parkirališta na aerodromu?˝
Još sam jednom bacio pogled na ulicu. Nije bilo bijelog Porschea. Nije bilo
Bena Delaneyja.
˝Naravno, Willse. Ti odi dolje i počni, a ja ću stići za minutu.˝ William
pošao stubama dolje.

63
 Mel je šutjela i gledala za našim sinom.
˝Onda?˝ rekao sam.
˝Ne znam. To mi izgleda kao... pretjerana reakcija.˝
˝Nema ga više od trideset šest sati, Mel.˝
˝U Londonu nije teško nestati.˝
˝Nije? Svejedno, zašto bi on htio nestati?˝
˝Zato što je uvijek radio ono što mu se prohtije, i pritom zlostavljao sve
ostale.˝ Prekrižila je ruke. ˝Uvijek.˝
˝Znam to, ali zašto sada? I zašto je u četvrtak bio onako bijesan? Bio je
izvan sebe, kao da mu se nešto dogodilo. A nakon ovoga što je rekla Beth, da
je uzeo pušku iz kuće, mislim da trebamo učiniti ono što je ispravno.˝
˝Ono što je ispravno?˝
˝Da.˝
˝Ali što ako?...˝ Mel je utihnula.
˝Što?˝ upitao sam nježno.
˝Što ako mi ne znamo što je ispravno?˝ rekla je tiho i oprezno. Ovo me
zbunilo.
˝Kako to misliš, ljubavi?˝
Htjela je odgovoriti, ali je odustala i odvratila pogled.
˝Mel? Reci mi.˝
Sjela je na krevet i odmahnula glavom.
˝Mel?˝ rekao sam opet.
˝Ti uvijek znaš što je ispravno, je l’ tako? Dobri stari Joe. Kako to da je za
tebe sve uvijek tako crno-bijelo?˝
˝Moramo pomoći Beth. Moramo pomoći oboma.˝
˝Nisam sigurna da je naš odlazak na policiju pomoć kakvu bi Ben htio.˝
˝Policija je već uključena u ovo. I mi smo uključeni, svidjelo se to nama ili
ne.˝
˝Nismo uključeni. Nismo posve.˝
U glasu joj se osjetio neobičan, usiljen ton.
˝Što se zbiva, Mel?˝
˝Ništa. Ništa se ne zbiva.˝
˝Jesi li sigurna?˝
Kimnula je glavom. Ja sam čekao, misleći da će reći još nešto, ali činilo se
da je ona odlučila šutjeti.

64
 ˝U redu˝, rekao sam. ˝Idemo nazvati tog PC-a ili kako se već zove. Je li kod
tebe posjetnica koju nam je Beth ostavila?˝
Mel ju je izvadila uz džepa svoje trenirke.
Uzeo sam telefon i birao broj. Poziv se spojio i počelo je zvoniti. Zazvonilo
je jednom. Dvaput.
Mel je naglo ustala i primila me za ruku.
˝Joe. Čekaj.˝
˝Što je?˝
˝Poklopi˝, rekla je.
˝Zašto?˝
˝Samo poklopi˝, ponovila je. ˝Molim te.˝
Pritisnuo sam Završi poziv.
˝Što je bilo?˝
˝Moram ti prvo nešto reći. Prije nego što nazovemo.˝
˝O. K.˝ Osjetio sam žmarce u vratu, kao da mi se netko prikrada iza leđa.
Brzo sam se okrenuo, ali iza mene nije bilo nikoga. Naravno. Mel je duboko
udahnula.
˝Postoji nešto što moraš znati. Sjedni malo.˝
˝Jesi li dobro?˝
˝Da. Možda.˝
Sjeo sam na krevet pokraj nje.
˝Onda mi reci.˝
˝Stvar je u tome... mislim da znam što se zbiva s Benom.˝

65
 16
Prostor između nas ispunio se teškom, muklom tišinom.
Imao sam apsolutno povjerenje u svoju ženu - oduvijek - ali nikad prije
nije bila ovakva sa mnom. I govor njezinog tijela bio je posve čudan: sjedila je
pogrbljeno, spuštene glave, ruku čvrsto stisnutih u krilu.
˝Što se događa s Benom, Mel?˝
Uronila je lice u dlanove i počela plakati. Ja sam je zagrlio oko ramena i
privio k sebi.
˝Možeš mi reći sve, Mel. Ama baš sve. U redu je, što god to bilo. Znaš to,
zar ne?˝
Jedna suza kapnula je na moju nogavicu. A potom i druga. Pustio sam je
da plače nekoliko minuta; trljao sam joj ramena, tješio je, dok nas je
okruživao svjež miris njezinog parfema.
˝Samo mi reci˝, ponovio sam. ˝Ne brini se.˝
˝Pogriješila sam. Prije dvije godine.˝
U prsima mi se pojavio osjećaj mučne težine, i polako se premještao
prema trbuhu.
˝Pogriješila?˝
˝Strašno mi je žao, Joe.˝ Dah joj je zapinjao u grlu. ˝To je bilo tako glupo.˝
˝Pokušaj se smiriti, Mel. Sve je u redu.˝
˝Ne mogu vjerovati da sam bila tako glupa.˝
˝Kako to misliš, pogriješila si?˝
Posegnula je za kutijom maramica koje su stajale na noćnom ormariću,
pa je obrisala suze i ispuhala nos.
˝Sjećaš li se Garyjeva i Charlotteina vjenčanja?˝
˝Onog na kojemu su bile skulpture od leda i šank s besplatnim pićem?˝
˝Da.˝
Charlotte je bila još jedna od Melinih prijateljica s faksa. Ona i Gary imali
su otmjeno vjenčanje u Highgateu, nakon čega je uslijedila zabava u
luksuznom hotelu. William je upravo bio napunio dvije godine. Počeo se
vrpoljiti i cendrati kad je mladenka krenula prema oltaru pa sam ga odveo

66
van. Ostatak obreda proveli smo gledajući razne automobile parkirane malo
dalje uz groblje. Audi. Beamer. Ford.
˝Što s tim vjenčanjem?˝
˝Sjećaš li se zabave?˝
Prebirao sam po pamćenju. Puno toga iz tog razdoblja, kad su Williamu
bile dvije godine, bilo mi je u magli, ali to je bilo prvo vjenčanje na koje je
William išao pa mi je zato ostalo više sjećanju.
˝Ne baš... zar nisam odveo Williama ranije na spavanje? Ali ti si došla tek
nakon ponoći i obojicu si nas probudila kad si pala preko kovčega. Uganula si
gležanj. I bila si strašno mamurna iduće jutro.˝
Mel je kimnula, ali nije rekla ništa.
˝Je li se dogodilo još nešto na toj zabavi?˝
˝Da˝, rekla je tiho.
˝Nešto što je uključivalo Bena?˝
˝Ti si otišao ranije, odveo si Willsa u krevet jer mu je već bilo vrijeme za
spavanje, a Beth je otišla kući zato što je rano ujutro imala jogu ili što već.
Ondje je bila gomila ljudi koju Ben i ja nismo poznavali, DJ je puštao pjesme
koje smo slušali tijekom faksa i Ben me pitao jesam li za ples, a potom je donio
bocu šampanjca pa smo sjeli i počeli razgovarati. Imali smo puno toga
zajedničkog i razgovarali smo satima, o svemu. O glazbi, knjigama, filmovima,
putovanjima, poslu. O planovima za budućnost.˝ Nakon što je držala to u
sebi toliko dugo, riječi su izlazile iz nje poput bujice, kao da se ne
može zaustaviti. ˝Popili smo cijelu bocu, a onda je Ben donio još jednu, i na
kraju mi je rekao da mu se sviđam već godinama. Rekao mi je da ne može
prestati misliti o meni, da sam ja njegova savršena žena, da je osjetio nešto
prema meni još onda kad sam prvi put posjetila Beth na faksu, kad nam je
oboma bilo devetnaest.˝
Ponovno sam osjetio golemu težinu u trbuhu, jer sam znao što ću iduće
čuti. Osjetio sam strašnu, jezivu težinu kako se širi mojim udovima.
˝I?˝
˝Bila sam polaskana.˝
˝I potom?˝
Mel je zastala, pogledala u stranu.
˝Što je bilo dalje, Mel?˝ Glas mi je bio hrapav.
˝A potom se nagnuo prema meni i poljubio me.˝
Osjećao sam se kao da me netko iznenada udario po glavi. Zavrtjelo mi
se, bio sam dezorijentiran.

67
 ˝A kako si ti reagirala?˝ Imao sam dojam da se moje riječi spotiču jedna o
drugu.
Mel je slegnula ramenima; taj sitni pokret značio je da je odgovor vrlo
očit.
˝I ja sam poljubila njega.˝
˝I što je onda bilo?˝ Lice mi je preplavila vrućina.
˝Rekao je da je unajmio penthouse i da u njegovoj sobi ima još šampanjca.
I jagode za doručak. To me vratilo u stvarnost i ja sam otrčala odande što sam
brže mogla, uskočila u taksi i došla u naš hotel.˝
˝Koliko je dugo to trajalo?˝
˝Razgovor?˝
˝Poljubac?˝
˝Minutu? Ili nekoliko minuta, možda.˝
˝Možda?˝ Pokušavao sam održati glas smirenim.
˝Nije trajao dugo. Bila sam pijana. Stvarno mi je žao.˝
Ustao sam i počeo koračati po sobi.
Poljubac. To je bio samo poljubac, prije dvije godine. Ništa drugo. Bili su
pijani. Događa se. To ništa ne mijenja.
˝Reci nešto, Joe˝, prozborila je s mukom. ˝Dođi ovamo, sjedni.˝ Ponovno
sam sjeo pokraj nje, pokušavajući se riješiti vrtoglavice. ˝Isuse, Mel. Ovo mi je
šok. Pa što ti je bilo u glavi?˝
˝U tome i jest stvar, u glavi mi nije bilo ništa. Samo alkohol. To nije
isprika...˝
˝Ne, to nije isprika.˝
Zastala je, kao da pažljivo bira što će iduće reći.
˝Oprosti, Joe.˝
˝Nije se dogodilo ništa drugo?˝
˝Samo poljubac, ništa više. Glupi, pijani poljubac.˝
˝Zašto mi to nisi rekla još onda? Ili bilo kada nakon toga?˝
˝Zato što sam bila užasnuta, nisam mogla vjerovati da se to dogodilo, i
bojala sam se kako ćeš ti reagirati. Kad sam konačno počela prevladavati
sram, pomislila sam da nema smisla da ti išta govorim zato što je to bilo
gotovo, prošlost. Naravno, nisam mogla reći Beth jer smo prijateljice. I to
doista nije bilo ništa. Ništa zapravo.˝
˝Ali govoriš mi to sada.˝
˝Da.˝
˝Zašto?˝

68
Šmrcnula je i ponovno obrisala suze.
˝Stvar je u tome što je nakon te noći... Ben postao drukčiji.˝
˝Drukčiji prema tebi?˝
˝Da. Nikad mi nije dao da zaboravim to što se dogodilo.˝

69
 17
Nešto je u mojoj glavi kliknulo, poput dva zupčanika koja su sjela na svoje
mjesto.
˝Htio je nešto više, zar ne?˝
Mel je kimnula.
˝Htio je da nas dvoje budemo zajedno. Poznajemo se još od faksa, preko
Beth, i odonda smo se viđali na zabavama, vjenčanjima i krstitkama. I nikad
se ništa nije dogodilo. Ali nakon tog Charlotteina vjenčanja sprijateljio se sa
mnom na Facebooku i nekako nabavio moju e-adresu, a potom i moj broj
telefona. Nije se ponašao kao luđak u svemu tome, štoviše, bio je vrlo
simpatičan i duhovit i pričljiv, barem u početku. Najprije se nisam zamarala
time, ali uskoro mi se htio još više približiti, htio je da to bude više od
prijateljstva, i pozivi su postali učestaliji - s njegove strane. Pokušavala sam
ga držati na razdaljini i nekoliko sam mu puta rekla da otkači od mene. On bi
popustio i rekao da možemo biti samo prijatelji. Jako dobri prijatelji. Ali ja
sam znala da mu to neće biti dovoljno i da će me ponovno početi salijetati.
Znaš kakav je on.˝
˝Sve ili ništa?˝
˝Tako je. Uglavnom, nakon nekog vremena rekao mi je da je jedan od
razloga zbog kojih je došao u London - i preselio svoju obitelj, tvrtku, sve - taj
da bude što bliže meni, da nas dvoje možemo biti zajedno. Rekao je da je naša
budućnost da budemo zajedno.˝
˝Kad je to rekao?˝
˝Prije nekoliko mjeseci.˝
˝I ti nisi ništa rekla Beth?˝
˝Kako sam mogla? Eh, da, Bee, ljubila sam se s tvojim mužem i on je
opsjednut mnome i želi spavati sa mnom i oženiti se mnome, i u slučaju da to
već nije očito, on te više ne voliš Htjela sam joj reći, ali nikad nisam smislila
način da to izvedem a da ne stvorim kaos - svima.˝
˝Taj tip je takva gnjida. Nisam imao pojma da je takva gnjida.˝
˝U posljednje vrijeme došlo je do toga da više nisam mogla dalje. Postalo
mi je zlo od nekih stvari koje mi je govorio...˝

70
 ˝Poput?˝
˝Poput toga da će učiniti sve da nas dvoje budemo zajedno. Sve. Činilo mi
se da postaje sve gore i počela sam se brinuti.˝
˝Što misliš, što mu je značilo to 'sve'?˝
Slegnula je ramenima.
˝Da će se možda razvesti od Beth ili učiniti nešto tebi.˝
˝Učiniti nešto meni? Što, na primjer?˝
˝Ne znam, ali jednostavno je došlo to točke u kojoj sam se uplašila da će
učiniti nešto glupo. I zato sam ga pozvala da se sastane sa mnom u četvrtak
nakon posla.˝
˝Što se dogodilo u tom hotelu?˝
Mel nije odgovarala.
˝Očito se nešto dogodilo˝, rekao sam, ˝inače me ne bi pokušavao srušiti na
parkiralištu, niti bi došao kući pijan i nestao s puškom.˝
Ponovno je šmrcnula, a kad je konačno progovorila, glas joj je zvučao
maleno i tiho.
˝Rekla sam mu da je dosta. Da između nas nikad neće biti ničega, i da ću
reći sve Beth i tebi ako ne otkači od mene zauvijek. Rekla sam mu da volim
tebe, da si ti moj muž, da smo nas dvoje srodne duše i da se to nikad neće
promijeniti. Nikad.˝
˝A on je bio ljut.˝
˝Bijesan.˝
˝On je zapravo opsjednut tobom.˝
˝Da.˝
˝I zato mrzi mene.˝
Mel je kimnula glavom, ali me nije mogla pogledati u oči.
˝Tipični luzer, tako uvijek govori za tebe.˝
Sjetio sam se načina na koji je Ben razgovarao sa mnom i gledao me na
raznim zabavama i roštiljima. Nikad nismo bili bliski, bili smo ˝prijatelji od
prijatelja˝, ali uvijek su bile prisutne šale i pošalice o novcu, ambicijama i
uspjehu - i uvijek je bila prisutna neizgovorena poruka: tko ima više toga, ti
ili ja? Nikad se nije pretjerano trudio da to sakrije. A ja se time nisam
zamarao; nikad se nisam zamarao takvim stvarima. Uvijek sam mislio da me
gleda svisoka zato što sam u njegovim očima bio tek jadni profesor koji živi
u trosobnoj kućici u nizu, u prosječnom kvartu, i koji vozi deset godina star
automobil.
Ali sada je bilo jasno da je posrijedi bilo nešto više.

71
 Prijezir.
Ljubomora.
Mržnja.
Mel je rekla: ˝Jednom me pitao što bi se dogodilo između nas kad tebe
više ne bi bilo. U smislu, bih li našla drugog muškarca.˝
˝I što si mu ti rekla?˝
˝Da prestane biti idiot. I da si ti najbolji, najnježniji, najsimpatičniji
muškarac kojeg sam ikad upoznala, i da te volim, i da je to to.˝
˝Je li ikad rekao išta drugo o meni?˝
˝Znao je reći: ‘Nitko nije toliko slijep kao onaj koji ne želi vidjeti’, ili tako
nekako.˝
To mi je zazvučalo poznato.
˝I meni je to rekao u četvrtak. Što je mislio pod time?˝
Mel je slegnula ramenima i odvratila pogled.
˝Mislio je... da ti to nikad nisi mogao vidjeti. Način na koji me gledao, i
razgovarao sa mnom kad smo bili svi zajedno. Činilo se da ti ništa ne
primjećuješ, kao da ne vjeruješ da bi netko mogao to učiniti.˝
˝Nisam slijep˝, rekao sam. ˝Samo imam povjerenja u svoju ženu.˝
˝Ljutiš li se na mene, Joe?˝
Osjećao sam svašta, ali nisam bio ljut - barem ne na svoju ženu. To je
prošlost. Zapravo, bilo mi je žao nje.
˝Dođi˝ rekao sam i povukao je u naručje.
Ona mi se ponovno ispričavala, a ja sam je čvrsto grlio, osjećajući njezin
topli dah na svom uhu.
˝One objave na Facebooku sada imaju više smisla˝, rekao sam. Nikad ne
znamo koliko malo zaslužujemo, dok nam to ne oduzmu. ˝Nisam htjela da
razgovaraš s nekim policajcem, a da ne znaš cijelu priču. Možeš li mi
oprostiti?˝
Poljubio sam je u čelo.
˝Naravno. Volim te.˝
˝I ja tebe volim.˝
Sjedili smo tako još nekoliko minuta, zagrljeni. Mel me držala kao da me
nikad neće pustiti. I ja sam držao nju, tješio je.
˝Ali trebali bismo nazvati policiju˝, rekao sam nakon nekog vremena.
˝Hoćeš li im reći za ovo?˝
˝Da, ali htjela sam da najprije ti to čuješ.˝ Podignula je pogled. ˝Čekaj malo
- moramo li reći policiji baš sve?˝

72
 ˝Mislim da bismo trebali.˝
˝Oh.˝
˝Što je?˝
˝Rekla sam Beth da si slučajno udario Benov auto kad si izlazio s
parkirališta. Ako ona otkrije da sam lagala, da sam lagala njoj... Ne znam što
će pomisliti. Bojim se.˝
Pogledao sam u nju. Izgledala je iscrpljeno nakon svog priznanja.
Izgledala je krhko i ranjivo, bila je posramljena zbog onoga što je učinila.
Poljubio sam je u obrvu.
˝Uvjeren sam da im ne moramo reći baš svaku pojedinost.˝
Nazvao sam broj s posjetnice koju nam je ostavila Beth i javila mi se
automatska sekretarica u policijskoj postaji Kilburn. Ostavio sam poruku i
otišao dolje, u dnevni boravak, gdje je William praznio svoje košare s
autićima, jednu po jednu. Idućih nekoliko sati proveli smo slažući autiće u
dugačke redove, i to prema boji. Srebrna je bila pobjednik. Srebrna je uvijek
pobjednik. Između svakog reda nalazila se cestica kojom je William vozio
svoje policijske autiće i vatrogasne kamione, rješavajući imaginarne hitne
slučajeve i ganjajući zločeste ljude. Zločesti ljudi uvijek su vozili razlupani
crni Renault sa samo tri kotača - ne znam zašto.
I dok smo nas dvoje sjedili na tepihu, i dok je William vozikao svoje autiće
amo-tamo, razmišljao sam o onome što mi je maloprije rekla Mel.
To je bio samo glupi poljubac, ništa drugo.
Ali, je li to bio samo glupi poljubac? Je li to zbilja bilo sve? Jer Ben je toliko
mjeseci, godina pokušavao zavesti moju ženu meni iza leđa, a ja nisam ništa
primijetio. Osjećao sam se kao da sam u svojoj kući otkrio još jednu sobu,
sobu za koju uopće nisam znao da postoji. Sobu prepunu tajni.
Moja žena je zgodna i privlačna, muškarci su se uvijek zanimali za nju.
Ben ju je iskoristio u trenutku slabosti. To se dogodilo samo jednom. I sada,
kad je sve priznala, možemo to ostaviti iza sebe. I to je sve.
U kuhinji je zazvonio telefon.
˝Ja ću˝, doviknula je Mel.
Vratila se minutu poslije.
˝To je bio onaj policajac. Želi da dođemo onamo.˝

73
 18
Čekaonica u policijskoj postaji Kilburn izgledala je oronulo, ali je bila
funkcionalna. Stolica je bilo dovoljno, a sve su bile sive i plastične te
pričvršćene za pod. Osjećao se snažan miris dezinficijensa i laštila za podove,
ali to nije moglo prikriti blagi vonj znoja i bljuvotine koji nas je dočekao čim
smo otvorili vrata. Starac s naočalama izrazito debelih stakala, čija je glava
bila okružena oblakom pahuljaste sijede kose, sjedio je sam u prvom redu
stolica. U krilu mu je sjedio drhtavi psić. Čim smo William i ja sjeli, starac je
ustao i došao sjesti u naš red, dva mjesta dalje.
˝Pogledaj ovog psića˝, rekao je moj sin glasno. ˝Baš je mali.˝
Podignuo sam pogled. I pas i starac zurili su u nas krupnim,
zainteresiranim očima.
˝Willse˝, rekao sam, ˝želiš li igrati igrice na iPadu?˝
Zgrabio mi je iPad uz ruke i otključao ga brzinom munje, a potom je počeo
brzo prelaziti prstom po zaslonu i rezati komade elektroničkog voća koje je
padalo s vrha.
Mel je prva ušla na razgovor. PC Khan nam je ponudio da oboje sjednemo
zajedno i uštedimo vrijeme, ali ja nisam htio da William čuje išta od toga pa
smo se složili da idemo odvojeno. Mel je izišla nakon pola sata.
˝Mama!˝ uskliknuo je William kad je ona prošla kroz sigurnosna vrata
pokraj glavnog pulta. Otrčao joj je ususret i zagrlio ju je oko struka, kao da je
nije vidio barem godinu dana. ˝Dosadno mi je. Možemo li ići po sladoled?˝
˝Previše je hladno za sladoled, Williame.˝
˝Kako je bilo?˝ upitao sam je.
Ona je slegnula ramenima.
˝Rekla sam mu... znaš. Rekla sam mu sve.˝
˝Jesi li dobro?˝
˝Jesam. Osjećam se nekako čudno, ali bit ću bolje kad izađem van na zrak.
Zapravo sam u redu.˝
Pošao sam za PC Khanom kroz čelična sigurnosna vrata i našao se u
malenoj prostoriji za ispitivanje, u stražnjem dijelu zgrade. Khan je bio u

74
ranim dvadesetima, mršav, mirnih, inteligentnih očiju. Uniforma mu je bila
besprijekorna.
˝Dakle, gospodine Lynch, vi ste prijatelj Benjamina Delaneyja?˝ Ne bih ga
baš nazvao prijateljem, ali kimnuo sam glavom. Khan je pogledao na svoj
ručni sat i zapisao nešto na vrh formulara. Pisao je uredno i pažljivo, a pritom
je govorio.
˝Kao što znate, gospodine Lynch, već sam razgovarao s Elizabeth Delaney
i vašom suprugom o ovome. Gospođa Delaney jučer je prijavila nestanak
svoga supruga i izrazito joj je važno da ga pronađe ili barem da se uvjeri da
je on dobro i na sigurnome. Možete li mi opisati svoj posljednji susret s njim?˝
Ispričao sam mu sve čega sam se mogao sjetiti, onako kako smo Mel i
ispričali Beth. Mel je bila u pravu: bio je dobar osjećaj iznijeti sve na vidjelo,
kao da se oslobađam teškog tereta na kraju putovanja. Mladi policajac sve je
vrijeme pravio bilješke.
˝I to je bio posljednji put da ste vidjeli gospodina Delaneyja?˝
˝Da.˝
Iz svojeg fascikla izvukao je identičan formular s imenom moje žene na
vrhu.
˝Samo da potvrdim da se vremena poklapaju, Joe. Smijem li vas zvati Joe?
Vaša supruga kaže da je ona vjerojatno među posljednjima koji su vidjeli
gospodina Delaneyja, a to je bilo u četvrtak poslije podne, oko pet sati.˝
Unatoč onome što mi je Mel danas rekla, o svojemu pijanom poljupcu s
Benom - ili možda upravo zbog toga - nagon da zaštitim svoju obitelj bio je
snažniji nego ikad. Ben je iskoristio moju ženu u trenutku kad je bila pijana i
sama, uhvatio ju je u trenutku slabosti, i iako sam znao da i ona treba ponijeti
dio krivnje, nisam se mogao ljutiti na nju. Da nisam bio tako naivan i da sam
primijetio kakve su njegove namjere, da sam mu na vrijeme pokazao gdje
mu je mjesto, možda je on nikad ne bi iskoristio. A ona se ne bi morala sama
boriti protiv njega.
U tom smislu, ja sam bio taj koji je iznevjerio nju. I više je nikad neću
iznevjeriti. To što se dogodilo na onom parkiralištu samo je moja krivnja, i ja
ću se nositi s time.
˝Ona nije bila posljednja koja ga je vidjela˝, rekao sam mladom policajcu.
˝Ja sam ga vidio nakon nje, nakon što se ona odvezla s parkirališta. Ja sam bio
posljednja osoba koja ga je vidjela ondje.˝ ˝Nakon što je vaša žena otišla?˝
˝Da.˝
˝Sjećate li se je li u tom trenutku bilo drugih vozača na parkiralištu, je li
netko još dolazio ili odlazio?˝

75
 ˝Ondje je bio crni Range Rover, čini mi se. Dolazio je kad sam se ja
spremao otići.˝
˝Sjećate li se barem dijela registracije?˝
˝Ne, žao mi je. Zar ne možete provjeriti na nadzornim kamerama?˝
˝Vjerojatno ćemo se morati pozabaviti time ako se gospodin Delaney ne
pojavi živ i zdrav. Zasad, međutim, sudeći prema informacijama koje sam
danas dobio, čini se da vi doista jeste posljednja osoba koja ga je vidjela prije
nestanka.˝
˝Mislim da ga je Beth Delaney vidjela te noći.˝
Khan je pogledao u drugi formular u svom fasciklu.
˝Ne, rekla je da ga je čula u kući, ali bila je previše uplašena da bi sišla.˝
˝Bio je pijan.˝
˝Čini se da jest. Ali vi ste imali posljednji izravan kontakt s njim tog dana
oko pet poslijepodne?˝
˝Ne baš. Nedugo nakon toga stavio je nekoliko objava na moj profil na
Facebooku.˝ Rekao sam mu što je otprilike pisalo u objavama.
˝Na vašem profilu?˝
˝Imao je moj telefon. Meni je ispao.˝
˝Aha, razumijem. Jeste li ostavili te objave na profilu?˝
˝Izbrisao sam ih. Oprostite, možda nisam trebao?˝
˝U redu je˝, rekao je. ˝Ionako možemo ponovno izvući te stvari.˝ Zapisao
je moje korisničko ime na Facebooku, potom je nekoliko trenutaka u tišini
pregledavao druge pojedinosti u formularu.
˝I što će sada biti?˝ upitao sam ga. ˝S Benom, hoću reći.˝
PC Khan složio je papire u urednu hrpu ispred sebe i spojio ih
klamericom.
˝Papirologija se sutra ujutro šalje istražitelju, nakon čega će se održati
sastanak. Policijski istražitelj će napraviti procjenu na temelju zasad
prikupljenih informacija i odlučiti kako će se rasporediti ljudi po danima.
Znate, imamo određen broj službenika po danu.˝
˝Mislite li da će ovo biti dodijeljeno nekom policajcu?˝
Mladi poručnik je slegnuo ramenima i nasmiješio se.
˝To je izvan mojih ovlasti, bojim se. Istražitelj će procijeniti razinu
potencijalnog rizika i u skladu s time će rasporediti resurse. Tako to
funkcionira s nestalima, sve ovisi o samom slučaju i razini rizika.˝
˝I što potom? Smatra li se Ben osobom visokog rizika, niskog rizika ili je
negdje u sredini?˝

76
 ˝Ovdje nema čvrstih obrazaca... to je procjena koju će donijeti policijski
istražitelj na temelju dokaza i resursa koje ima na raspolaganju. Ovisi i o
samoj osobi. Na primjer, ako se radi o malenom djetetu, to se gotovo odmah
svrsta u kategoriju visokog rizika, zbog očitih razloga.˝
˝Dakle, odrasla osoba, poslovnjak poput Bena, vjerojatno će se svrstati u
kategoriju nižeg rizika.˝
˝Kao što rekoh, to je izvan mojih ovlasti.˝
˝A što ako on predstavlja rizik za druge?˝
˝Kako to mislite?˝
˝Beth je rekla da nema jedne od njegovih pušaka. Vjerojatno ju je odnio
sa sobom.˝
˝Da, gospođa Delaney je to spomenula. Ali u nedostatku drugih podataka
o njezinom mužu i tome gdje se on nalazi, ne mogu vam reći ništa drugo osim
da budete na oprezu, a ako budete zabrinuti za sigurnost svoje obitelji,
nazovite ovaj broj.˝
Dao mi je posjetnicu i ustao.
˝Hvala˝, rekao sam i uzeo posjetnicu.
˝Naravno, ovo vrijedi u slučaju da se gospodin Delaney ne javi svojoj
obitelji do sutra. Razumijem da ste svi zabrinuti za njega, ali činjenica je da
se većina ljudi pojavi sama od sebe, prije ili poslije.˝
˝Nadajmo se.˝
Rukovali smo se, a on me potom ispratio.

77
 19
Bethina i Benova kći, Alice, trebala je te večeri čuvati Williama. Mel se
ponudila da otkaže naš izlazak, ali Beth je rekla da je sve u redu i da se Alice
veseli tome. Alice je bila divna djevojčica, vrlo tiha i bistra, neopisivo vješta s
tehnologijom - kao njezin otac - i mnogo zrelija od svojih vršnjaka. Štoviše,
bila je zrelija i od mene kad sam imao dvadeset jednu. I Williamu se jako
svidjela i znali smo da se neće uplašiti ako poviče usred noći, a pokraj njegova
kreveta pojavi se Alice. Obećali smo Beth da nećemo dugo izbivati i da ćemo
je dovesti kući prije deset.
Sjedili smo u mojemu najdražem kineskom restoranu, Mel je čeprkala po
iPhoneu i prebacivala se s Facebooka na Instagram, pa s Instagrama na
Twitter i obratno, a ja sam se pretvarao da je ovo posve uobičajen subotnji
izlazak - čavrljanje, vino, fina hrana, malo vremena samo za nas dvoje. Ja sam
neprestano brbljao, kako ne bih imao vremena za razmišljanje o Melinoj
pogreški s vjenčanja, o tajni koju je čuvala sve do danas, i o Benu Delaneyju.
I zato što nisam mogao podnijeti trenutke tišine među nama, ne večeras.
Stoga mi nije previše smetalo što se Mel činila odsutnom, uznemirenom, i što
nije slušala moje anegdote o školi u prirodi s osmašima. Klizila je prstom po
zaslonu telefona, pregledavajući novosti na društvenim mrežama, svako
malo bi zastala i čitala, pa bi nešto utipkala, a potom bi opet čitala. Mene, s
druge strane, ni najmanje nije zanimao Facebook u ovom trenutku.
Nastavio sam naš prilično jednosmjeran razgovor.
˝Uglavnom, Paul i ja morali smo dijeliti sobu. Svatko je morao dijeliti s
nekim. Prve noći probudio sam se oko tri, a Martin je hrkao kao stari pijanac.
To je kao da pokušavaš zaspati na ugibalištu auto ceste M25-ice.
Nevjerojatno. I zato sam počeo vikati: ‘Martine, Martine, okreni se! Hrčeš!
Okreni se na bok!’ I znaš što je on učinio?˝
Pričekao sam, ali Mel nije reagirala.
˝Apsolutno ništa˝, nastavio sam. ˝Nije bio svjestan ničega oko sebe. I to se
nastavilo još dva sata, sve dok se konačno nije okrenuo, ali u tom trenu ja sam
bio već toliko nervozan da više nisam mogao zaspati. Idućeg jutra on se budi,
veseo kao ptičica, dok sam se ja osjećao kao da me pregazio vlak, i znaš što
mi je rekao?˝

78
 Mel ni dalje nije reagirala; bila je zadubljena u Facebook. Prestala je
˝skrolati˝ i zagledala se u nešto na zaslonu.
˝Uglavnom, rekao je: ‘Joe, stari, je li ti tko rekao da govoriš u snu?’ A ja
sam odvratio: ‘Nisam spavao!’ Paul je umro od smijeha kad je to čuo.˝
Zastao sam i čekao da ona nešto kaže. Čekao sam bilo kakvu reakciju. A
ona je nastavila pregledavati novosti na Facebooku, uopće ne pokazujući
znakove da je čula ijednu moju riječ.
Nakratko sam se zapitao kada i kako smo uopće došli do ovoga.
˝I onda˝, rekao sam, proučavajući joj lice, ˝Martinu se otvorila lubanja i iz
nje je izišao izvanzemaljac.˝
Mel je lagano kimnula, jednom rukom prinoseći ustima komadić mesa
pekinške patke, a drugom klizeći po zaslonu telefona.
˝A da?˝
˝I onda je izvanzemaljac zapjevao Bohemian Rapsody u Es-duru.˝
Mel se nasmiješila i pokazala mi telefon.
˝Pogledaj ovo. Ben... čini se da je dobro.˝
Ben je objavio novi post na Facebooku.

Ben Delaney - prije 1 sat

Morao sam razbistriti glavu; godilo mi je malo se maknuti od svega.
Sviđa mi se kad sve počne sjedati na svoje mjesto.
˝Istina je onakva kakvom je odredi pobjednik...˝

˝To je super˝, rekao sam. ˝Beth će laknuti, javi joj. Javi i onom policajcu.
Jesi li pogledala komentare?˝
Mel je odmahnula glavom, a ja sam onda kliknuo na komentare.

Claire Pridmore
Gdje si, Bene? xx
Prije 39 minuta

Sally Ashmore
Čini se da nešto smjeraš xox
Prije 31 minutu

Tom Parish

79
 Zagonetan si, stari. Baš me zanima što je, javi dalje...
Prije 14 minuta

Vratio sam Mel telefon. I dalje se smiješeći, dodirnula je ekran i prislonila

telefon na uho.
˝Bee? Ovdje Mel. Da, dobro sam. Alice je dobro. Da. Jesi li provjeravala
Facebook večeras? Ben je objavio novi post, pogledaj. Kaže da samo mora
razbistriti glavu. Ne. Je li te nazvao? Jesi dobro? Odlično. Vidimo se uskoro.
Vjerojatno oko deset. I ti. Bok.˝
Odložila je telefon i pogledala u mene prvi put otkad je stiglo glavno jelo.
˝Eh, to je olakšanje. Što si ono govorio? O školskom izletu?˝
˝Ma... ništa. Kako je Beth?˝
˝Bolje. Zvuči smirenije. Počistila je nered koji je Ben napravio one noći.˝
˝Ben još nije došao kući?˝
Mel je odmahnula glavom i vratila se Facebooku. Ostavila je komentar na
Benov post. Sa svojeg mjesta nasuprot njoj nisam mogao vidjeti što je
napisala. Njezin telefon oglasio se porukom i ona ju je pročitala, nasmiješila
se i odgovorila.
˝Tko ti piše?˝
˝Beth, zahvaljuje.˝
Ponovno se vratila Facebooku. Njezina pekinška patka bila je gotovo
netaknuta i već se ohladila. Ja sam pak pojeo već dvije trećine.
˝Mel?˝
˝Da?˝ Nije podizala pogled.
˝Zašto ne spremiš taj telefon u torbu na pet minuta?˝
Pogledala me kao da sam je zamolio da obrije glavu.
˝Pa Alice bi mogla nazvati. Ako nešto ne bude u redu s Williamom.˝
˝Čut ćeš ga kako zvoni i iz torbe. I ništa se neće dogoditi Williamu. On je u
krevetu, kod kuće, spava, ulazna vrata su zaključana, dadilja je na dužnosti.˝
˝Neću čuti poruke.˝
˝Ako bude kakvih problema, ona će nazvati.˝
˝U redu, Mrgude.˝ Zakolutala je očima i spremila telefon u torbu, pa se
osvrnula po restoranu kao da ga prvi put vidi. A onda je ponovno pogledala
u mene.
˝I? O čemu želiš razgovarati?˝

80
 Kad smo se vratili kući, Alice je gledala Time Team, emisiju o arheolozima
koji iskopavaju kosti na nekakvom antičkom nalazištu. Roman koji donijela
sa sobom ležao joj je u krilu: Američki psiho Breta Eastona Ellisa.
Ustala je i ugasila televizor čim smo mi ušli, kao da je uhvaćena u nečemu
što ne smije raditi.
˝Je li William dobro?˝ upitala je Mel.
˝Da. Viknuo je samo jednom, a kad sam ušla u sobu, vidjela sam da leži
naopačke. Nisam mu mogla pronaći jastuke, ali čvrsto je spavao. Samo sam
ga okrenula na pravu stranu, pokrila ga i izišla iz sobe.˝
Mel je izvadila novčanik iz torbe.
˝Tako si divna s njim. On bi volio da si ti njegova starija sestra, znaš.˝
Alice se nasmiješila i slegnula ramenima.
˝S njim mi uopće nije teško.˝
˝Jesi li što pojela?˝ upitao sam je.
Uvijek smo joj ostavljali kekse i čips, ali ona ih nikad ne bi ni pipnula, ne
znam zašto.
˝Nisam bila gladna. Hvala.˝
Mel je izvadila jednu novčanicu od pet i jednu novčanicu od deset funta
pa ih je dala njoj.
Ja sam dohvatio ključeve auta.
˝O. K. Vozim te kući.˝
Mel je rekla: ˝Koliko si piva popio?˝
˝Dva. Plus jedno prije odlaska. Ali dobro sam.˝
˝Ja ću je odvesti. Ja sam popila samo čašu vina.˝
Alice je izgledala kao da joj je neugodno, kao da ne zna kamo da gleda.
˝Mogu uzeti taksi˝, rekla je bojažljivo.
˝Ne budi smiješna˝, rekla je Mel.
Nakon što su njih dvije otišle, obišao sam Williama. Čvrsto je spavao.
Izvadio sam pivo iz hladnjaka i srušio se na kauč. Upravo su počinjale
nogometne vijesti. Pivo je bilo hladno i izrazito mi je godilo. Posljednjih
četrdeset osam sati bili su kao iz filma: najprije sam mislio da me žena vara,
a onda sam mislio da ću završiti u zatvoru i izgubiti posao i obitelj jer sam
ozlijedio čovjeka.
Ali umjesto toga svega, sjedio sam na svojemu kauču u subotu navečer i
pio pivo, i još uvijek sam imao i posao, i obitelj, i slobodu. Nazdravio sam
Garyju Linekeru i Alanu Sheareru na TV-u.

81
 ˝Uzdravlje, gospodo.˝ Otpio sam pozamašan gutljaj iz boce i namjestio se
da gledam najuzbudljivije trenutke iz utakmice Man City protiv Arsenala.
Probudio sam se uz trzaj. Na TV-u je upravo svirala odjavna špica
sportske emisije. Na trenutak sam bio potpuno dezorijentiran i nisam mogao
shvatiti što se oko mene zbiva, a potom sam protrljao oči, maknuo praznu
bocu piva i ugasio televizor. Centralno grijanje ugasilo se dok sam ja spavao
pa se dnevni boravak ohladio.
U kući je vladala potpuna tišina. Zavirio sam u hodnik.
˝Mel?˝ zazvao sam tiho.
Nije bilo odgovora. Zidni sat u hodniku pokazivao je nekoliko minuta do
ponoći.
Na prilazu nije bilo Melina auta. Ali na mojemu telefonu stajala je poruka,
poslana prije jedan sat.

Sve u redu, odvezla sam Alice, ali Beth je ponovno imala mali slom. Ostat
ću na šalici čaja. Vidimo se uskoro. x

Kratko sam joj odgovorio pa otvorio hladnjak i razmišljao bih li popio još
jedno pivo. Ali odlučio sam da neću. Nakon toga sam razmišljao bih li počeo
s ocjenjivanjem hrpe sastava koja je čekala na kuhinjskom stolu. Ali odlučio
sam da neću ni to. Još sam jednom provjerio sva vrata i prozore i polako se
popeo stubama na kat. Noge su mi bile teške. William je spavao na leđima;
zbacio je prekrivač sa sebe, a ruke je prebacio iznad glave, kao vojnik koji se
predaje. Ponovno sam ga pokrio i poljubio ga u čelo pa sam zatvorio
vrata najtiše što sam mogao. William je imao lagan san.
Posljednje o čemu sam razmišljao kad sam spustio glavu na jastuk bili su
načini na koje netko može provaliti u našu kuću. Možda bih trebao još jednom
sve provjeriti, rekao sam samome sebi. Trebao sam sve provjeriti dvaput. Što
ako Ben uđe na stražnja vrata? Jesam li izvadio ključ iz vrata? Trebao sam
izvaditi ključ.
A onda me svladao san.

82
NEDJELJA

83
 20
Stratford je dijelom bio pub, a dijelom igraonica ispunjena strunjačama,
toboganima, bazenčićima s lopticama i zadihanim roditeljima koji
pokušavaju sustići svoju djecu na mostićima od užadi, ili se pokušavaju
progurati kroz preuske otvore, a sve to uz ignoriranje mirisa znojnih nogu i
dezinficijensa. William je obožavao Stratford. Bio sam uz njega dvadesetak
minuta dok je on jurcao i skakao, ali sada smo izišli iz igraonice i sjeli. Čekali
smo jelo; ja sam pijuckao Guinness, a on je bio zaokupljen bojicama i
bojenjem neba na svojemu papirnatom podmetaču. Bojio ga je u narančasto.
Mel je na Facebooku objavila post kako ručamo u pubu i njezin se
telefon svako toliko javljao s komentarima njezinih prijateljica.
Naši prijatelji Adam i Kate sjedili su za stolom pokraj nas. Njihove
petogodišnje blizanke, Phoebe i Sophie, danas su došle odjevene u istu
junakinju iz crtica Snježno kraljevstvo - u svjetlucave plavo-bijele haljine, s
tijarama na glavi. Doduše, njihov stol trenutačno je bio prazan; Adam je bio u
gumenom dvorcu sa svojim djevojčicama - njegovo pivo stajalo je na stolu
napušteno i netaknuto - a Kate je bila vani i telefonirala.
Nije bilo jednostavnog načina da načnem temu, stoga sam prešao ravno
na stvar.
˝Znaš, u četvrtak popodne˝, rekao sam Mel, tiho da me nitko ne čuje, ˝kad
si se sastala s Benom?˝
˝Da?˝ Mel je gledala u jelovnik. ˝Što s tim?˝
˝Ma... osjećam se glupo u vezi sa svime time. Nisam ni trebao biti ondje.
Bilo mi je zbilja čudno, vidjeti tebe i Bena. A poslije, kad si ti sve porekla, kad
si rekla da se nisi sastala s njim, osjećao sam se kao...˝
˝Kao?...˝
Izgovori već jednom.
˝Kao da je to bio najgori dan u mom životu. Kao da je odjednom nestalo
sve ono što je dobro u mom životu.˝
˝Zato što si pomislio da Ben i ja imamo neki tajni sastanak?˝
˝Znam da sam brzao sa zaključcima... Zbrojio sam dva i dva i dobio
sedamnaest.˝

84
 Mel je zataknula kosu iza uha. Obrazi su joj porumenjeli.
˝Dopuštam to, s obzirom na ono što se dogodilo na onom vjenčanju.˝
˝To zapravo nije bila tvoja krivnja, to se moglo dogoditi svakome.˝
˝Tata?˝ zazvao me William.
˝Pričekaj malo, Willse.˝
Mel nije htjela pogledati u mene.
˝Ali ne i tebi˝, rekla je. ˝Ti to nikad ne bi učinio.˝
˝Tata?˝ William me ponovno zazvao. Zurio je kroz prozor puba.
˝Što je, ljudino?˝
˝Pogledaj. Onaj čovjek puši.˝
Ispred, na zidiću iznad parkirališta, sjedio je beskućnik dugačke, guste
brade, okružen najlonskim vrećicama prepunim njegovih stvari i povlačio
dimove cigarete koja je već bila dogorjela gotovo do filtera.
˝Da, on puši, Willse.˝
˝Od pušenja se umre, je l’ da?˝
˝Da, tako je.˝
˝Vidi˝, rekao je, gotovo priljubivši nosić uz staklo. ˝On će umrijeti za jednu
minutu.˝
Mel i ja smo izmijenili smiješak. Naš sin je živio samo u ovom trenutku, i
sve mu je bilo ili crno ili bijelo. Pušenje je nezdravo i pušenje ubija - a to je za
njega značilo da te ubija na licu mjesta. ˝Onda ti pripazi malo na njega,
kompa.˝
Ponovno sam se okrenuo prema Mel i tiho nastavio.
˝Tko zna kako bi itko reagirao u toj situaciji? Gomila alkohola, svi
razdragani i prepuni ljubavi na vjenčanjima... Nisi ti kriva, katkad se te stvari
jednostavno dogode.˝
˝To je bilo tako glupo.˝
˝Da, bilo je.˝ Nasmiješio sam se. ˝Prvo i osnovno, on je prenizak za tebe.˝
˝Znam. Zbilja je smiješno.˝
˝Previše, previše nizak.˝
Mel mi je uzvratila osmijeh, a ja sam pomislio kako ću se raspuknuti od
ljubavi.
˝Ali bogat je.˝
˝Svejedno je prenizak.˝
Stavila je svoju ruku na moju.
˝Zbilja mi opraštaš, Joe?˝

85
 ˝Plati ručak pa ću razmisliti o tome.˝
˝Dogovoreno. Naručio si samo jeftino predjelo, ne? Nećeš glavno jelo, ni
puding, ni piće?˝
˝Zapravo, naručio sam biftek i Bollinger. Ne smeta ti, je l’ da?˝
˝U redu, popustit ću ti samo ovaj put. Upamti, samo ovaj put.˝ Kate se
vratila za stol pokraj našeg i ponovno se smjestila.
˝Pije se Bolly, ha?˝ rekla je veselo. ˝I ja ću se pridružiti.˝
˝Mel časti˝, rekao sam i nacerio se od uha do uha.
William se okrenuo od prozora.
˝Onaj čovjek još nije umro˝, rekao je ozbiljnim tonom. Nježno sam stisnuo
Melinu ruku.
˝Dobro si?˝ rekao sam tiho.
˝Da.˝
˝Izgledaš umorno. Muči te posao?˝
˝Posao. Život. Znaš.˝ Slegnula je ramenima. ˝Sve.˝
Stigla su naša jela - Cezarova salata za Mel, pileći medaljoni za Williama,
pita od mesa s pivom za mene - i naša se pažnja usmjerila na hranu.
William je proučavao svoj tanjur.
˝Ne volim grašak.˝
˝Pusti ga onda, Willse. Jedi drugo.˝
˝Ne volim grašak.˝
˝Poguraj ga u stranu.˝
Tužno je pogledao u svoju majku, pokazujući svojim malim kažiprstom
na tanjur.
˝Grašak se dodiruje s prženim krumpirićima.˝
Mel je podignula njegov tanjur i prebacila grašak meni.
˝Vidi. Tata će ga pojesti.˝
Spustila je natrag njegov tanjur i počela mu rezati medaljone, na sitne
dijelove kako se ne bi ugušio. Mel je bila dobra majka, a William je bio dobro
dijete. To što sam postao otac bilo je najbolje što mi se dogodilo u životu.
Otpočetka sam mislio kako bismo trebali još jedno dijete, ali zbog nekog
razloga nije nam se posrećilo.
William je uzeo najveći krumpirić i zagrizao.
˝Možemo li se poslije vratiti u igraonicu?˝ upitao je, žvačući.
Pogledao sam u svoj napola ispijen Guinness.
˝Naravno.˝

86
 Mel je rekla: ˝Moj je red. Ja ću ići.˝
Vratio se i Adam iz prostora igraonice, lagano obliven znojem. Sa svake
strane za ruku ga je vukla jedna kći. Srušio se u stolicu, sav zadihan.
˝Obožavam mirne nedjelje u pubu˝, rekao je s osmijehom. ˝Dignem noge
u zrak, naručim par piva, uzmem novine, malo gledam nogomet, opuštam se.
Punim baterije prije nego što započne novi radni tjedan.˝
Adam i ja bili smo najbolji prijatelji još od studentskih dana. Počeo je
raditi u državnoj službi odmah nakon diplome i sada je imao vrlo osjetljiv i
tajan posao u vladi, o kojem je govorio samo općenito. Kate je bila učiteljica i
zamjenica ravnateljice u jednoj osnovnoj školi u Haddon Parku.
˝Ma ne˝, rekao sam mu. ˝Bilo bi ti dosadno da sam sjediš i čitaš novine.˝
˝Vjeruj mi, Joe, ne bi mi bilo dosadno.˝
˝Uostalom, trčanje za blizankama po strunjači tvoj je jedini oblik
tjelovježbe.˝
Adam je rukavom obrisao znoj sa čela.
˝Nije istina. Neki dan sam trčao za autobusom.˝
˝Jesi li ga ulovio?˝
˝To nije važno.˝
Nasmiješio sam se i uzeo svoj pribor za jelo.
Znači, nisi.˝
Pita od mesa i piva mirisala je bogato i mesnato. William je i dalje stavljao
u usta jedan po jedan krumpirić. Najprije će pojesti njih, a onda će posjeti
meso. Nikad nije miješao hranu. Bio je u fazi da vrste hrane na tanjuru jede
jednu po jednu. I bio je vrlo izričit u tome. Ponovno sam se okrenuo prema
Mel.
˝Kakva ti je salata?˝
˝Dobra, hvala. Doduše, bilo bi bolje da ima manje salate, a više umaka, ali
sve u svemu...˝
Najednom je ušutjela, pogleda uprtog nekamo iznad mog ramena, kao da
je ugledala nekoga koga poznaje. Lagano je raširila oči. I tada se na njezinom
licu ukazalo još nešto.
Strah.
Bio sam leđima okrenut vratima pa nisam odmah vidio tko je ušao. Ali
moja prva pomisao bila je: Ben. Došao je ovamo jer traži Mel. I sada ju je
pronašao.
Zaštiti Mel. Zaštiti Williama.
Okrenuo sam se i pogledao tko je to, instinktivno namjestivši stolicu tako
da zaštitim Williama.

87
 Ben sigurno ne bi učinio nešto na ovako javnom mjestu. Ne pred ovoliko
ljudi. Ovdje je barem pedeset svjedoka.
Ali to nije bio Ben.
To je bila Beth. Odjevena u crno, tamne kose svezane u rep, čvrsto
stisnutih usnica. Njezine oči, krvave od suza, mahnito su gledale uokolo, kao
da nekoga traže.
Uopće nije izgledala smireno; bila je izvan sebe od bijesa.
U ruci je držala nešto srebrne boje.
Zaštiti ih oboje.
Spazila nas je, dojurila ravno k nama i tresnula telefonom o stol.
I govorila je dovoljno glasno da je svi čuju.
˝Jebena KUČKO!˝

88
 21
Njezine riječi odjeknule su poput eksplozije nasred prepunog puba.
Nikad prije nisam čuo Beth kako kaže jebena. Nikad je nisam čuo kako
psuje; nisam je čuo ni kako podiže glas. Ona je bila onaj tip žene koji se
štrecne kad muž tijekom pristojnog razgovora ispali neku prostotu. Na
trenutak nisam ništa razumio, samo sam sjedio i zurio u nju, a ona se
naginjala nad stol, prema mojoj ženi, s mržnjom u očima. Nešto se zbiva.
Nešto gadno. U djeliću sekunde, sve oko nas kao da je nestalo, kao da se oko
nas četvoro stvorio nekakav vakuum. Kao da je Beth jednom riječju usisala
sve ostale zvukove u pubu.
I činilo se da se uopće ne može zaustaviti.
˝Jebena kurvo! Kako si mogla?˝ njezin južnoengleski naglasak još je više
pojačavao učinak njezinih riječi. Ljutnja je izbijala iz nje u valovima.
Utihnuo je svaki razgovor u pubu; sve oči bile su uprte u nas. Phoebe i
Sophie otvorenih su usta zurile u Beth.
Mel je utonula u stolicu, pokušavajući se odmaknuti što je više mogla.
Izgledala je prestravljeno. Williamu su se iskrivila usta i ja sam znao da će
svaki čas zaplakati.
Nemoj psovati pred mojim sinom.
Ustao sam, a škripanje moje stolice zaparalo je tišinu. I Adam je ustao. Da
je Beth bila muškarac, rekao bih joj da iziđe van da se obračunamo zbog
ovoga što je upravo rekla mojoj ženi. Budući da je situacija bila kakva jest,
jednostavno nisam znao kako da reagiram.
˝Beth!˝ rekao sam.
˝Umukni!˝ Beth je prasnula na mene.
Uperila je prst u Mel.
˝Ponovi ono što si rekla jučer.˝ Njezin inače smiren, uravnotežen glas sada
je postao oštar i bio je neopisivo glasan u pubu u kojem je zavladao muk.
˝Ponovi! Kaži mi da moj muž nije tip muškaraca koji vara!˝
˝On nije... takav tip.˝
˝Ma nemoj?˝
˝O čemu ti?...˝

89
 ˝Pretpostavljam da ćeš onda moći objasniti ove slike.˝ Uzela je telefon
kojim je maloprije tresnula o stol - Samsung, s golemim zaslonom - i
pritisnula dugme. Na zaslonu se pojavila nekakva fotografija. Ona ju je
pokazala Mel, a ja sam se nagnuo da i ja vidim o čemu se radi. Na fotografiji
se vidjelo tijelo u krupnom planu. Činilo se da je to fotografija žene golih
grudi. Nagnuo sam se još bliže.
To je bila fotografija moje gole žene.
Čini se da je fotografirala samu sebe, u našoj kuhinji. Naginjala se
naprijed, sramežljivo se smješkajući kameri, podižući jednom rukom grudi.
Na trenutak mi je mozak prestao funkcionirati. To je moja žena. Ali ona je
gola. Nikad prije nisam vidio tu sliku. Nešto me probolo u trbuhu. Osjećaj
bespomoćnosti.
Sigurno postoji objašnjenje za ovo. Razumno objašnjenje.
Voditelj puba, mršavko od kojih dvadesetak godina, pojavio se iza Beth i
lagano je potapšao po ramenu.
˝Oprostite, gospođo, bojim se da ću vas morati zamoliti da...˝
Beth se okrenula prema njemu.
˝Miči jebene ruke s mene!˝
Voditelj se naglo odmaknuo i stisnuo, kao da je upravo primio udarac
šakom.
Beth se potom ponovno okrenula prema Mel.
˝Onda?˝ nastavila je, oštro i prodorno. ˝Ovo je jedan od Benovih mobitela.
Objasni mi zašto je u njemu tvoja pornografska fotografija. Da čujem
objašnjenje.˝
Mel je rukom prekrila usta. Izgledala je kao da će zaplakati.
˝Iziđimo van, Beth˝, rekao sam, ˝ne moramo to činiti ovdje.˝
˝Ne, učinit ćemo to upravo ovdje. Zato što to nije jedina fotografija. Želiš
li pogađati koliko ih još ima u ovom telefonu?˝
˝To nisam ja˝, rekla je Mel, napukla glasa.
˝Ma nemoj! Iz ovoga se ne možeš izvući lažima.˝
Beth se okrenula prema meni.
˝Joe. Pokušaj i ti pogoditi koliko u ovom telefonu ima fotografija tvoje gole
žene?˝
Otvorio sam usta da nešto kažem. Ponovno sam ih zatvorio. Nisam joj
mogao dati nikakav odgovor na to pitanje.
Beth je nastavila: ˝Ja ću ti reći. Sto trideset devet. U telefonu mog muža
nalazi se sto trideset devet razvratnih fotografija tvoje Melisse, a sve su
poslane tijekom protekla četiri mjeseca.˝

90
 ˝To nije moguće˝, promrmljao sam nemoćno.
˝Oh, i te kako je moguće. Vjeruj mi. Sama sam ih izbrojila. Sve do jedne. A
da ne spominjem da je unutra i 281 poruka poslana samo u proteklih mjesec
dana. Poslana s njezinog telefona. I 195 poruka koje je on posao njoj. Da
pročitam jednu od Melinih?˝
Mel je odmahnula glavom, ali to je bilo uzalud. Niz obraz joj se skotrljala
suza.
˝Ova je otprije dva tjedna. ‘Hej, seksi˝’, otpočela je Beth, a njezini blijedi
obrazi počeli su poprimati crvenu boju. ‘˝Straaaašno mi nedostaješ. Želim
ponoviti prošlu noć ŠTO PRIJE! Kad će Dosadna Beth opet izaći?? xxx.’˝
Iza sebe sam začuo kako Phoebe počinje plakati. Već nakon sekunde
pridružila joj se i Sophie.
˝Dosadna Beth, ha? Tvoje suosjećanje i pomoć i priče o tome kako se
sastaješ s Benom radi posla - sve su to bile odurne laži.
Čime sam ovo zaslužila? Reci mi, što sam ti učinila?˝
Mel je nešto rekla, ali toliko tiho da se nije ništa čulo.
˝Molim?˝ prasnula je Beth.
˝Žao mi je˝, Mel je šmrcala.
˝Naravno da ti je žao. Žao ti je što si uhvaćena.˝
˝Stvarno mi je žao, Bee.˝
˝Ako ti je zbilja žao, reci mi gdje je Ben.˝
˝Beth, ne znam.˝ Ponovno je zajecala. ˝Kunem ti se.˝
˝Lažljiva kučko!˝
Krenula je prema Mel, kao da će je udariti. Ja sam joj stavio ruku na rame.
˝Dosta je˝, rekao sam.
˝Miči ruke s mene!˝
U tom trenutku ponovno se pojavio voditelj puba, ovaj put s kuharom.
Stali su pokraj Beth, svaki sa svoje strane, uhvatili je za laktove i odveli iz
puba.
Mel je sakrila lice u dlanove i jecala. Kate je držala jednu uplakanu kćer u
krilu, a drugu je privila čvrsto uza se.
William je vidio uplakanu majku pa je sada i on plakao. Čučnuo sam
pokraj njega i brisao mu suze salvetom.
˝Sve je u redu, kompa. Otišla je. Šššš, sve je u redu.˝
˝Ne sviđa mi se Aliceina mama˝, rekao je, šmrcajući.
˝Otišla je. Sada je sve u redu.˝

91
 Oko nas nastao je tihi žamor; drugi gosti puba počeli su raspravljati o
onome što su upravo vidjeli, kao da se radilo o reality emisiji. Adam se
okrenuo prema meni, blijed kao krpa.
˝Što je ovo, Joe?˝ Govorio je tiho, ali oštro. ˝Koji se vrag događa?˝
˝Idem razgovarati s njom˝, rekao sam. ˝Odmah se vraćam.˝
Pošao sam za Beth, dok je pedesetak pari očiju zurilo u mene. Voditelj je
stajao pokraj vrata; očito se htio pobrinuti za to da ona ponovno ne uđe.
Beth je bila na parkiralištu, stajala je naslonjena na vrata svojega
Mercedesa karavana. Gledala je u mene dok sam prilazio i ja sam odmah vidio
da plače. Obrazi su joj bili prošarani suzama, a prsa su joj se nadimala i
spuštala od žestokog jecanja. Emocije su jednostavno tekle iz nje.
˝Što je ovo bilo?˝ rekao sam.
Beth je pokušala odgovoriti, ali iz nje su izlazili samo jecaji.
˝O-ona mi je ukrala.˝ Glas joj je ponovno zvučao kao inače, kao da ju je
snaga vlastite ljutnje potpuno iscrpila.
˝Pokaži mi telefon˝, rekao sam. ˝Pokaži mi te slike.˝
Beth je pružila telefon i ja sam otvorio galeriju slika. Unutra je bila mapa
nazvana ˝M xxx˝, a sastojala se isključivo od selfieja moje žene u različitim
razodjevenim pozama. Sjedi u kadi, leži na krevetu, naginje se preko fotelje u
našoj dnevnoj sobi. Na većini je potpuno gola, a na svima se smiješi u kameru,
naslanja se na nešto, poziva i mami, namiguje, pući usnice, samo za njega.
Obećavam ti vjernost, od danas pa nadalje.
Dok sam tako listao sliku po sliku, osjećao sam se kao da lebdim iznad
vlastitog tijela i gledam kako se sve to zbiva nekome drugom. Osjećao sam se
kao da to nije moj život, kao da sam promatrač koji stoji sa strane dok se pred
njegovim očima slama nečiji brak. Ali ja nisam bio promatrač. To je bio moj
brak, i moj život.
Ovo je bio najgori dan u moje trideset četiri godine, bez sumnje.
U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti.
Sve je bilo tako nestvarno, kao u snu; gledao sam neku ženu u raznim
pozama i polako uviđao da je to moja žena, u mojoj kući, izvodi predstavu za
drugog muškarca, a ne za mene. Izvodi predstavu za muža druge žene. I
snima fotografije koje su trebale ostati tajna.
Da te volim i štitim, dok nas smrt ne rastavi.
Ja sam bio najveći idiot na svijetu.
˝Ben ima više od jednog telefona?˝

92
 ˝Ima dva iPhonea - jedan je poslovni, a drugi privatni. Obično nosi oba sa
sobom.˝ Podignula je Samsung. ˝Ali ovaj telefon nikad nisam vidjela, sve do
ovog jutra.˝
˝Gdje si ga pronašla?˝
˝Tražila sam nešto što bi mi moglo pomoći da ga otkrijem gdje je Ben.
Nešto što bi mi ukazalo na bilo kakav trag. Jučer sam pregledala sva moguća
mjesta i jutros sam odlučila zaviriti u njegovu radnu sobu. Inače mi ne
dopušta da ulazim tamo, kaže da je to njegov ‘brlog’. Telefon je bio u jednoj
od ladica radnog stola. Nikad ga prije nisam vidjela pa sam ga uključila.˝
Obrisala je suze čistom maramicom. ˝Najprije sam pronašla poruke.˝
˝Ako ti je imalo lakše, i mene je zavarala - i to potpuno. A ja sam u braku
s njom.˝
˝Čak i sinoć, kad je dovezla Alice, bila je sva topla i divna i tješila me da će
sve biti u redu s Benom. I govorila kako će se on brzo vratiti kući.˝ Odmahnula
je glavom. ˝Ne mogu vjerovati da nisam ništa primjećivala.˝
U tom trenutku nešto mi je sinulo.
˝Dokad je sinoć Mel ostala kod tebe?˝
˝Molim?˝ Beth je izgledala zbunjeno.
˝Kad je dovezla Alice, koliko je još dugo bila kod tebe? Rekla mi je da je
ostala na čaju i da ste dugo razgovarale o Benu.˝
˝Ne, samo je dovela Alice do vrata, izmijenile smo nekoliko riječi na
kućnom pragu, ali rekla je da žuri jer William ima temperaturu.˝
Još jedna laž. William je sinoć bio posve dobro.
˝Znači, nije se zadržavala?˝
˝Ne. Zašto?˝
˝U ponoć još nije bila kući. Izbivala je dva sata, možda i više. Ja sam otišao
u krevet prije nego što se vratila, pa je možda došla i kasnije. U svakom
slučaju, nije je bilo najmanje dva sata.˝
Beth me pogledala, a ja sam joj u očima vidio isti očaj koji sam i ja osjećao.
Izgledala je kao da više nema snage.
˝Misliš li da su se vidjeli?˝ upitala je tiho.
˝A gdje je drugdje mogla biti?˝
˝Ali to znači da...˝
˝Da je Ben vrlo blizu.˝

93
 22
Vozili smo se kući u grobnoj tišini, a ja sam tako sam čvrsto stezao volan
da su mi zglobovi prstiju bili bijeli kao snijeg. Bio sam izvan sebe od ljutnje i
nisam mogao ni pogledati u Mel, a kamoli razgovarati s njom. Ona je sjedila,
šmrcala i brisala suze zgužvanom maramicom, a s vremena na vrijeme bacila
bi pogled na mene, krajičkom oka, da vidi gledam li je. William je
sjedio otraga uplakan i sav stisnut. Najgore od svega bilo mi je to što je on bio
svjedok Bethina ispada u pubu. Sjedio je tiho u svojoj autosjedalici, oborena
pogleda, kutevi usnica stajali su nadolje, u izrazu od kojeg mi se ponovno
kidalo srce.
Ipak se nisam prevario; moji instinkti u vezi s onim što se zbivalo u
četvrtak poslijepodne bili su točni, i trebao sam imati mali osjećaj pobjede jer
sam bio u pravu. Ali ta je pobjeda bila šuplja. Bio bih puno sretniji da sam bio
u krivu, i da nikad nisam vidio slike koje je Mel namijenila drugom muškarcu.
Ovo je vaš vjenčani list, u braku ste deset godina. A sada gledajte ovu šibicu,
gledajte kako gori.
Pojeli smo jedva nekoliko zalogaja prije nego što smo se brzim korakom
pokupili iz puba, pa je Mel pripremila Williamu tost i posjela ga u dnevnu
sobu pred televizor. Nakon toga vratila se u kuhinju spuštene glave i
prekriženih ruku. Nije htjela pogledati u mene.
˝Spavaća soba˝, rekao sam. Ona je pošla za mnom.
Otišli smo gore, a ja sam zatvorio vrata za nama, da William ne bi ništa
čuo. Nisam htio biti blizu nje pa sam stao pokraj prozora. Bilo je toliko toga
što sam je htio pitati, što sam joj htio reći, da sam imao osjećaj da će mi glava
eksplodirati.
Ljutnja. Nevjerica. Bol. Strašna, neizdrživa bol.
˝Znači, istina je?˝ To su bile prve riječi koje sam joj uspio reći nakon onoga
što se dogodilo za ručkom prije jednoga sata. Jedva sam uspijevao održati
glas smirenim, spriječiti da ne napukne.
Mel me konačno pogledala, očiju punih suza, molećivo i pokajnički, i ja
sam zamalo popustio. Zamalo sam otišao k njoj i privukao je u zagrljaj, kao
što uvijek činim kad je ona uzrujana. Zamalo. Stajala je pokraj ogledala koje

94
je sezalo do poda i tada sam shvatio da je neke fotografije napravila i ondje,
točno ispred tog ogledala. U našoj spavaćoj sobi. I slala je te fotografije Benu.
Ostao sam čvrsto na svom mjestu, pokraj prozora.
˝Je li to istina?˝ ponovio sam.
Mel je kimnula glavom, ali nije htjela pogledati u mene.
˝Spavala si s njim?˝
Najprije je oklijevala pa ponovno kimnula glavom.
Zavrtjelo mi se, osjećao sam se kao gubim tlo pod nogama.
Sve oko tebe je laž.
U mojoj kući živi nepoznata žena, a ja sam u braku s njom.
Bilo mi je nemoguće zamisliti život bez Mel. To nisam bio ja. Život bez Mel
nije bio moj život. Okrenuo sam joj leđa i zagledao se kroz prozor, s knedlom
u grlu. Nedjelja poslijepodne. Lišće je počelo padati. Bračni par vozi dijete u
kolicima. Dvojica tinejdžera voze se na biciklima, sredinom ceste.
Kako nam se ovo dogodilo, u čemu smo pogriješili? Osjećao sam se kao
da sam pronašao vratašca u podu, skrivena ispod tepiha, i sada sam ih
podigao i otkrio jedan novi svijet, koji je postojao točno pod mojim nogama;
njegovi tajni zupčanici neprestano su se okretali, čas na jednu, čas na drugu
stranu, i mijenjali moj život a da ja toga uopće nisam bio svjestan.
Pustio sam da se tišina nastavi. Čekao da vrtoglavica malo popusti.
Duboko sam udahnuo.
˝I što će sada biti?˝ rekla je konačno, tihim, bojažljivim glasom.
˝Sada? Sada ću ti postaviti nekoliko pitanja.˝ Posegnuo sam pod naš
krevet i izvukao dva prazna kovčega. Stavio sam ih na krevet i otvorio oba.
Mel je oklijevala, nervozno pogledavajući u mene.
˝U redu.˝
˝Kažeš li još jednu jedinu laž, poslat ću te na ulicu s onim što stane u ova
dva kovčega.˝ Zapravo nisam tako mislio, ali nadao sam se da ona neće
prozrijeti moj blef. ˝I morat ću ti poželjeti sreću vezano za idući put kad ćeš
moći vidjeti sina, jer ću tražiti puno skrbništvo i borit ću se do kraja.˝
Ponovno je šmrcnula i zatomila jecaj. Izgledala je poraženo.
˝To znači da možda...˝, riječ joj je zapela u ponovnom jecaju. ˝Možda nas
dvoje opet budemo dobro?˝
Zatvorio sam oči i pokušao zamisliti nešto gore od toga da se moja obitelj
raspadne. Nije bilo ničega strašnijeg.
˝Želiš li da nas dvoje opet budemo dobro?˝ upitao sam.
˝Da.˝ Prekrila je lice rukama. ˝Naravno.˝

95
˝Nema više laži.˝
˝Nema više laži˝, ponovila je.
I tada mi je sve ispričala.

96
 23
Sve je počelo prije pet mjeseci, ovog proljeća, na roštilju u golemom vrtu
Delaneyjevih. Sjećam se kako je razgovarala s njim, kako mu se smješkala,
kako se smijala njegovim šalama, dok sam ja pokušavao smisliti teme o
kojima bih mogao razgovarati s Beth. Sjećam se kako ga je gledala, i kako mu
je htjela udovoljiti. Tada je sve počelo.
Ben joj je te večeri poslao poruku da joj zahvali na boci odličnog crnog
vina koje smo donijeli na roštilj, i komunikacija se nastavila. Mel mu je dala
neke korisne savjete u vezi sa zakonom o zapošljavanju, a on je u znak
zahvalnosti u njezin ured poslao bocu Château Mouton Rothschilda iz ‘99.
Ben se učlanio u teniski klub i počeo je uzimati satove tenisa kako bi je mogao
što češće viđati. A onda su naletjeli jedno na drugo na dodjeli nagrada za
poduzetnike u Park Laneu, gdje su oboje bili pozvani. Pomislila sam kako je
to sudbina, to što smo se ondje sreli, rekla je. Činilo se kao da sudbina želi da
se spojimo. Zajedno su popili bocu šampanjca, pa još jednu. Ostali su ondje
do kraja večeri, a na kraju su skupa pozvali taksi. A potom su skupa i otišli u
Benovu hotelsku sobu - u predsjednički apartman (naravno). To je bio prvi
put da su proveli noć zajedno. U lipnju, prije četiri mjeseca. Jednostavno se
dogodilo, rekla je. Nije bilo namjerno, nije bilo planirano. Sve mi je to laskalo,
rekla je. Posvećivao mi je pažnju, bio je samouvjeren i duhovit, imao je tu
kućerinu i sve te luksuzne automobile i vlastitu tvrtku, a i dalje je bio
zainteresiran za mene.
˝Isuse, Mel, i ja sam zainteresiran za tebe!˝ rekao sam. ˝Zato što si mi žena!
Mi smo u braku!˝
Mel je na to ponovno briznula u plač, a ja sam počeo koračati amo-tamo,
čekajući da se ona smiri, da može nastaviti.
˝Bilo mi je dosadno˝, rekla je konačno, drhtavim glasom. ˝Ista rutina, svaki
dan. Posao, vožnja kući, kuća, krevet. A ovo je bilo uzbudljivo, drukčije. On je
bio uzbudljiv. Znam da to nije isprika.˝ ˝Dakle, spavala si s njim zato što ti je
bilo dosadno?˝ rekao sam.
˝Ne. Zapravo, dijelom i zbog toga. Ali ne samo zbog toga. Gledao me onako
kako su me muškarci nekoć gledali.˝
˝Muškarci te još uvijek tako gledaju, Mel.˝

97
 ˝Ne, ne gledaju, ne onako.˝
˝Da, gledaju, a ja sam jedan od njih.˝
˝To nije isto.˝
˝Onda sam ti ja bio dosadan.˝
˝Nisi˝, rekla je, neuvjerljivo.
˝Ali ovo je naš brak, naša obitelj, naš dom˝, rekao sam. ˝Ovo je naš život,
takav je kakav jest. On ne može neprestano biti prepun uzbuđenja, ponekad
ga jednostavno moraš prihvatiti i radovati se idućoj dobroj stvari.˝
˝Ali... je li to zbilja istina?˝ Pogledala je u mene. ˝Ponekad bi se probudila i
pokušavala se sjetiti nečega u tom danu čemu ću se radovati. Katkad bi prošli
dani, katkad i tjedni, kad mi ništa nije padalo na pamet. Ama baš ništa.˝
Pogledao sam u nju i zapitao se koliko je zapravo dubok taj jaz koji se
otvorio između nas. I zapitao sam se hoćemo li ga ikad više moći premostiti.
˝Neki dani su takvi˝, rekao sam. ˝Moraš ih nekako izdržati, ići naprijed,
prevladati ih. Katkad čovjek treba biti sretan samo zbog toga što se nije
dogodilo ništa loše. Ima boljih dana, i ima loših dana. Sve se to preživi.˝
˝Tako je govorila i moja mama.˝
Na ovo nisam imao što reći. Melina majka Pamela trpjela je psihičko
zlostavljanje u braku, punih dvadeset godina, ali trpjela je, iz mjeseca u
mjesec, iz godine u godinu, sve vrijeme planirajući kako će ostaviti muža kad
njezina kći napuni osamnaest i ode na fakultet. Onog dana kad se Mel upisala
na Sveučilište Nottingham, njezinoj majci dijagnosticiran je agresivni oblik
raka dojke. Umrla je četiri mjeseca poslije i nikad nije ostvarila svoj san o
odlasku.
˝Tvoja mama... to je bila tragedija. Ne mogu ni zamisliti kako ti je bilo. Bila
je vrlo, vrlo nesretna, ali ti nisi ona, Mel.˝
˝Čekala je da njezin život postane bolji, mislila je da će se to i dogoditi, ali
nikad nije. Isteklo joj je vrijeme.˝
Nakon sprovoda Mel je među majčinim stvarima pronašla bilježnicu u
kojoj se nalazio popis svega što je Pamela planirala učiniti, popis svih mjesta
na koje je htjela otići, jednom kad ode od svog dominantnog muža koji je
mrzio strance, avione i ˝čudnu˝ hranu. Ali ta sloboda nikad nije stigla. Mel je
još godinama nakon majčine smrti zaplakala svaki put kad bi vidjela tu
bilježnicu. Pokazala mi ju je samo jednom; koliko znam, još je uvijek negdje
čuva.
˝Mi možemo biti bolji. Ja mogu biti bolji. Stvari se poprave, prije ili poslije,
većini ljudi˝, rekao sam.
Mel je odmahnula glavom.

98
 ˝To si ti, a ne ja.˝
˝Što ti to znači?˝
˝Ništa.˝
˝Reci, što ti to znači?˝
Na trenutak me pogledala, a potom je ponovno oborila glavu.
˝Koliko već dugo radiš u školi, Joe? Dvanaest, trinaest godina?˝
˝Trinaest godina, uključujući pripravnički.˝
˝Promijenio si tri škole, zar ne?˝
˝Da. Pa znaš to.˝
˝I još uvijek si tek pomoćnik pročelnika svog odjela. Odjela koji ima četiri
nastavnika.˝
˝Pa?˝ Osjetio sam kako me oblijeva vrućina.
˝Poznajem nastavnike naših godina koji su već postali ravnatelji. Kate je
zamjenica ravnateljice. Ima ljudi koji su si nešto zacrtali i zgrabili sve prilike
koje su im se ponudile.˝
Pokušavajući obuzdati ljutnju u svom glasu, rekao sam: ˝A ti misliš da ja
nisam zgrabio sve prilike?˝
Mel je slegnula ramenima.
˝Ne znam.˝
˝Izgleda da znaš.˝
Tiho je nastavila: ˝Misliš li ti da jesi, Joe? Iskreno? Ili samo plutaš? I puštaš
da te nosi struja, mirno i polako, sve dok ne upadneš u kolotečinu?˝
Osjećao sam kako mi se obrazi žare, kako mi se vrućina širi cijelom
glavom.
˝Kolotečinu?˝
˝Još otkad si prestao igrati hokej. Nakon one ozljede. Činilo se da si
odustao od svega i kako si se zadovoljio time da budeš...˝
˝Da budem što?˝
Mel je odvratila pogled.
˝Da budem što?˝ ponovio sam.
˝Prosječan.˝
Okrenuo sam se prema njoj i počeo govoriti kroz stisnute zube.
˝Ne svaljuj ovo na mene. Da se nisi usudila. To je bila tvoja odluka, ničija
više. Sama si odlučila otići u krevet s drugim tipom, sama si odlučila prekršiti
bračne zavjete. Da se nisi usudila reći da sam ja kriv.˝

99
 Poludio sam kad sam čuo te njezine riječi. Uglavnom zbog toga što sam
se i ja proteklih godina znao zateći kako razmišljam o tome. Ali mislio sam da
sam ja jedini koji to vidi. I da sam ja jedini koji ima pravo davati svoje
mišljenje o tome.
Izgledala je kao da joj je žao što je načela tu temu.
˝Oprosti, Joe, nisam tako mislila, nisam mislila to reći. Ja sam kriva. Samo
se otresam bezveze zato što znam da je to što sam učinila... neoprostivo.˝
Trljao sam sljepoočnice drhtavim prstima, čekajući da ljutnja popusti.
Ovaj razgovor nije vodio nikamo. Što je učinjeno, učinjeno je. Sjeo sam na
prozorsku klupicu.
˝Trebala si mi reći˝, rekao sam nakon nekoliko minuta. ˝Trebala si
razgovarati sa mnom o tome kako se osjećaš. Umjesto da si tražila odgovore
u krevetu drugog muškarca.˝
˝Znam. Žao mi je. Stvarno mi je žao. istina je da...˝
˝Što? Što je istina?˝
Mel je prekrila lice rukama, kao da ju je konačno, u pravom smislu riječi,
sram zbog onoga što će upravo reći.
˝Istina je to da se osjećam beskorisno još otkad je William bilo malen, kao
da većinom ne znam što trebam raditi s njim. Ne znam što se očekuje od mene
i ne znam što bi jedna dobra majka trebala raditi. Sve više mi se čini da me on
zapravo ne treba, a vas dvojica imate nekakvu vezu kakvoj se ja ne mogu ni
približiti.˝
˝To nije natjecanje, Mel. Ti si mu majka. Svaki dječak treba majku.˝
˝Ali ponekad mi se čini da bi vama dvojici bilo bolje bez mene. Mrzim
samu sebe što tako razmišljam.˝
˝To nije istina. Čak i da jest, to opet nije isprika za ono što si učinila.˝
˝Ni ne tražim ispriku. Stvari su se jednostavno dogodile.˝
Ponovno je počela plakati.
Bio sam toliko uzrujan da nisam mogao trezveno razmišljati. Stvari su se
jednostavno dogodile. Najednom mi se naša spavaća soba učinila stranom i
premalenom za nas dvoje. Ali što sam više razmišljao, to je imalo sve više
smisla. Mel je imala sastanke na poslu koji su znali potrajati do kasnih
večernjih sati. Telefonski pozivi, koje bi ona brzo prekidala kad bi začula
kako ulazim u kuću. I njezina e-pošta na Hotmailu... sjetio sam se kako bi se
uvijek brzo prebacila na nešto drugo na zaslonu ako bih se ja previše
približio.
Rekla je kako je slanje golišavih fotografija počelo kao šala, prve noći koju
su proveli zajedno. Slika njega golog dok je stajao pokraj umivaonika i prao

100
zube. Poslala mu je tu sliku na mobitel, a on je nato ustrajao da pošalje i jednu
svoju sliku, da budu kvit. I tako je to postala redovna šala - očekivao je po
jedan njezin selfie svaki dan.
˝Što je s onom pričom koju si mi ispričala jučer, o tome kako ste se
poljubili na onom vjenčanju. Je li i to bila laž? Ili se to stvarno dogodilo?
˝Dogodilo se. I on to nije mogao zaboraviti, rekla sam ti. Htio je više, ali ja
sam ga držala na razdaljini. Jednostavno nije htio shvatiti poruku, navaljivao
je, i navaljivao, i navaljivao. To mu je postala opsesija. I onda smo se u srpnju
ponovno vidjeli na onoj dodjeli nagrada u Park Laneu i moje obrane su pale
i... Već sam ti rekla što se dogodilo te noći.˝
Osjećao sam se kao da stojim u tuđoj odjeći, u tuđoj kući, kao da živim
tuđi život. To nisam bio ja. To nismo bili nas dvoje.
Misli.
˝Dakle, kad si se sastala s njim u četvrtak u onom hotelu, to nije bilo zbog
toga da mu kažeš da te prestane uhoditi i zlostavljati. A nije bilo ni radi posla.˝
˝Ne.˝
˝Priča koju si jučer ispričala meni i Beth, o nekom programeru u njegovoj
tvrtki koji krade šifre, i to je bila laž?˝
˝To sam izmislila radi Beth. Nisam joj mogla reći istinu, je li tako?˝
˝Jesi li spavala s njim u tom hotelu?˝
Mel je odmahnula glavom.
˝Pitao sam te nešto. Jesi li spavala s njim u četvrtak poslijepodne?˝
˝Nisam.˝
˝Ne vjerujem ti. Što ste radili ondje?˝
˝Razgovarali.˝
˝O čemu?˝
˝O nama. Rekao mi je da me voli onako kako nikad nije nikoga volio. I da
će učiniti sve za mene - ostavit će Beth, ostavit će Alice.
Prodati tvrtku. Prodati kuću. Odseliti se. Da će ostaviti sve samo da nas
dvoje možemo biti zajedno.˝
Svaka njezina riječ bila je poput krhotina leda koje mi se zabijaju u prsa,
a svaka je bila bolnija nego prethodna. Ali morao sam nastaviti, morao sam
istjerati sve načistac.
˝Jesi li se seksala s njim u našoj kući?˝
˝Da˝, odgovorila je, gotovo nečujno.
˝U našem krevetu?˝
Kimnula je.

101
 Naš bračni krevet. Bio je naš poklon samima sebi kad smo se uselili.
Konačno smo imali sobu pristojne veličine da u nju stane golemi bračni
krevet. Koliko ja znam, ondje je William začet.
Koliko ja znam.
˝Jesu li bili i drugi, prije njega?˝
Mel je podignula glavu.
˝Ne!˝ rekla je vrlo odlučno.
˝Jesi li sigurna?˝
˝Nisi pošten, Joe.˝
˝Pošten?˝ Prasnuo sam u smijeh, iako u tome nije bilo nimalo humora.
˝Bila bi u boljoj poziciji da prosuđuješ o tome što je pošteno da nisi upravo
priznala da spavaš s drugim tipom meni iza leđa.˝
Zurila je u pod.
˝Nije bilo nikoga drugog.˝
Okrenuo sam se prema Williamovoj slici koja je stajala na komodi.
Dvogodišnjak bucmastih obraza, odjeven u hlačice na tregere, smije se i gleda
u fotoaparat, stišćući u rukama poveći komad rođendanske torte. Majčine oči.
Najednom se u mojoj glavi pojavila strašna, jeziva misao; zabila se poput
krhotine stakla u moj um. Nisam je se mogao riješiti, nisam je mogao otjrati.
Trebao bih razmisliti o tome da napravim DNK test. Danas ti testovi nisu
skupi. Samo pošalješ dva uzorka poštom i dva tjedna poslije doznaš
poklapaju li se ili ne.
Poklapaju li se ili ne.
Od same pomisli na to poželio sam se zavući u kut, sklupčati se i pokriti
glavu. Nisam se mogao nositi i se s time, pokraj svega ovoga. Analiza DNK-a
pružila bi informacije koje poslije više nikad neću moći izbrisati. Kad se
jednom taj duh pusti iz boce, više ga nikad neću moći vratiti. Morat ću odlučiti
što ću učiniti s tim spoznajama ako mi ona potvrdi ovu bojazan. Jer ako neću
ništa učiniti na to, u čemu je svrha analize DNK-a?
Ne.
William je moj sin. Nitko mi to ne može oduzeti. Moj dječak. Danas, sutra
i zauvijek.
˝Čini se da ću te morati uzeti za riječ.˝
˝Joe, bila sam glupa. Možeš li mi oprostiti?˝
To nije bilo pitanje na koje se može dati odgovor. Ne u tom trenutku.
˝Bilo je previše laži, Mel. Previše.˝
˝Znam. Stvarno mi je žao. Kad sam jednom počela, nisam mogla stati, kao
da se vozim autom koji nema kočnica.˝

102
 ˝Reci mi što je bilo sinoć, nakon što si odvezla Alice kući.˝
Mel je uzdahnula pa je ponovno obrisala suze.
˝Dovezla sam se natrag.˝
˝Nije te bilo najmanje dva sata. Gdje si bila?˝ Pokazao sam na dva otvorena
kovčega na krevetu. ˝I sjeti se što sam ti rekao.˝
˝Ja sam...˝
˝Što?˝
˝Ben mi je ostavio nekoliko poruka. Nazvala sam ga i malo smo
razgovarali.˝
˝I?˝
˝Odsjeo je u hotelu blizu Brent Crossa.˝
˝Premier Inn, u kojem ste bili u četvrtak? Jesi li išla k njemu?˝
Odmahnula je glavom.
˝Samo smo razgovarali.˝
˝O čemu?˝
˝Gle, znam da to sada više ne mijenja stvar i znam da više nemaš razloga
da mi vjeruješ.˝ Pogledala me ravno u oči, prvi put otkad smo se vratili kući s
ručka. ˝Ali htjela bih da nešto znaš.˝
˝Nastavi.˝
˝Između nas je završilo.˝
˝Kako to misliš?˝
˝Sastala sam se s Benom u četvrtak poslijepodne da mu kažem da je
gotovo. Zauvijek.˝

103
 24
˝Ne seri˝, osjećao sam kako su mi ove riječi eksplodirale u grlu.
˝Istina je.˝
˝Rekao sam ti, nema više laži.˝
˝Kunem ti se životom.˝ Izvadila je još jednu maramicu iz kutije na noćnom
ormariću i ispuhala nos. I tada mi je u glavu dolutala misao. Prije sam
obožavao kako ona briše nos. Uvijek bih je zafrkavao zbog toga, govorio sam
joj kako briše nos gadljivo poput kneginje. Kao da se trudi da ne probudi
bebu, čak i prije nego što smo imali bebu. Prije sam obožavao sve na njoj. A
sada mi je ta misao samo zadavala bol u prsima, zbog svega onoga što je
izgubljeno između nas. Možda zauvijek.
˝Zato je Ben bio toliko ljut kad si razgovarala s njim?˝
˝Da.˝
˝A kako to da si htjela prekinuti s njim?˝ rekao sam, a glas mi je ostao
smiren.
˝Pokušavam to završiti već tjednima. Već sam pokušala dva-tri puta, ali
on nikad nije htio shvatiti poruku. Govorio je da smo stvoreni jedno za drugo,
da se trebamo ponašati onako kako se osjećamo i zaboraviti na sve drugo. I
nastavio mi je slati poruke i mailove, nije me puštao na miru, nije htio
prihvatiti moje odbijanje.˝
˝Znači, na kraju ti je i on dosadio?˝
Lice joj se iskrivilo u plač pa sam požalio što sam to rekao. ˝Krivnja je bila
prevelika˝, rekla je. ˝To je kao kad navališ na čokoladnu tortu i znaš da ne bi
smio, ali ne možeš stati. Prije ili poslije shvatiš da moraš prestati zato što to
nije dobro. Bude ti fantastično jedan dan, ili jedan tjedan, ali ne možeš tako
nastaviti do kraja života. Duboko u sebi znala sam to, čak i na početku, kad
smo prvi put bili skupa. I strašno mi je zbog pomisli koliko bi to povrijedilo
Beth, i zbog pomisli da moram sve objasniti Williamu.˝
A meni?
˝I objasniti tebi.˝ Podignula je ruke. ˝Obojici, ali tebi pogotovo.˝
˝Onda? Što se dogodilo u četvrtak?˝

104
 ˝Pristala sam na to da se sastanem s njim, ne u njegovoj kući, nego na
neutralnom mjestu. Na primjer, hotelu.˝
˝I je li taj put shvatio poruku?˝
˝Oh, da. Prilično sam sigurna da je shvatio poruku.˝
Najednom su me prošli žmarci.
˝Zašto? Što je bilo drukčije ovaj put?˝
˝Pa... rekla sam mu neke stvari. Izmislila sam nešto o tebi i sebi. Rekla sam
da si postao sumnjičav u mene i njega, da si pronašao moj telefonski račun i
počeo postavljati svakojaka pitanja.˝
Sjetio sam se Benove netrpeljivosti prema meni te večeri. I njegove
ljutnje.
Mel je dometnula: ˝I rekla sam mu da si mi zaprijetio.˝
˝Molim?˝
˝Rekla sam da si mi zaprijetio da ćeš me ozlijediti, da ćeš me prebiti, ako
ti ikad budem nevjerna.˝
Osjećao sam se kao da me netko opalio po bubrezima.
˝Isuse, Mel, pa ja ti nikad ne bih naudio. Nikad. Prije bih se bacio s litice.˝
˝Rekla sam Benu da moramo prekinuti zato što se bojim što bi ti mogao
učiniti.˝
˝Ne želim ni pitati kako je on to primio.˝
˝Pa... Nije baš bio sretan.˝
Nakratko sam ušutio. Čekao sam se ove nove informacije slegnu. Sad je
sve postajalo jasnije.
˝Zato se napio u četvrtak navečer. Zato što si mu ti rekla da je gotovo
između vas.˝
˝Da, čini se.˝
˝I zato je otišao i ponio pušku sa sobom?˝
˝Moraš me shvatiti, morala sam učiniti nešto da to prestane jednom
zauvijek, nešto što će uplašiti Bena dovoljno da mi više ne prilazi.˝
˝I zato si mu napričala svakojake laži o mužu zlostavljaču.˝
˝Izmislila sam priču.˝
˝Ali Ben je svejedno htio da se to nastavi?˝ Nisam htio imenovati to, nisam
htio izgovoriti riječ preljub. Ako je izgovorim, to će postati stvarnije,
ozbiljnije, konačnije.
Moja žena je kimnula glavom.
˝Već mu je godinama dosadno s Beth. Iskra koja je postojala u početku
davno se ugasila... tako on tvrdi. Rekao mi je da bi vjerojatno bili prekinuli

105
već nakon nekoliko mjeseci, da nije zatrudnjela na faksu. Ali stigla je Alice i
on je smatrao da mora postupiti ispravno. I zato su se vjenčali, a ona je
prekinula studij da može roditi Alice i brinuti se o njoj. Namjeravala je
nastaviti studij jednog dana, ali to se nikad nije dogodilo.˝
Beth nikad nije govorila o tome preda mnom, ali znao sam iz Melinih
priča da su se ona i Ben vjenčali vrlo mladi. Beth je odustala od studija na
drugoj godini. Nisam se mogao sjetiti što je studirala, ali mislim da je nešto
vezano za umjetnost. Sve se to dogodilo prije nego što sam upoznao Mel, ali
jednom sam prilikom vidio njihove fotografije s vjenčanja: izgledali su kao
dvoje tinejdžera, Beth u širokoj bež haljini da prikrije trbuščić, a Ben s
vojničkom frizurom i naočalama, nalikujući šmokljanu koji je posudio tatino
odijelo za maturalnu zabavu. Od svih koje smo poznavali, njih dvoje
vjenčali su se prvi, i prvi su od svih ostalih dobili dijete. Alice je sada imala
četrnaest godina. Bila je pametna i marljiva tinejdžerica, i doimala se puno
zrelijom za svoju dob. Beth se katkad šalila da je Alice prava tatina djevojčica,
ali na najbolji mogući način - Ben i ona bili su posebno bliski, a to se i vidjelo
kad su zajedno. Većina Melinih i mojih znanaca iz škole i faksa - a svi smo bili
u srednjim tridesetima - imali su djecu vrtićke ili rane školske dobi, a neki još
nisu ni imali djecu.
Sjetio sam se nečega s njihove vjenčane fotografije.
˝Ti si joj bila djeveruša, zar ne?˝
Mel je kimnula, spuštena pogleda.
˝I kuma.˝
Kakve li ironije.
˝Sviđao ti se i onda?˝
˝Ne, naravno da nije.˝
˝Zašto naravno da nije?˝
˝Jednostavno nije. To je bilo prije petnaest godina.˝
˝Zato što nije imao četiri auta i šesterosobnu kućerinu u Hampsteadu?˝
Bio je to nizak udarac, ali nisam mogao odoljeti.
˝Nije to.˝
˝Nego što je onda?˝
˝Ne radi mi to, Joe. Ne mogu se nositi s time. Ako želiš da odem, dobro,
otići ću, samo me nemoj mučiti.˝
˝A što je s Beth?˝
Mel je odjednom podignula glavu.
˝Oh, Bože, nećeš joj valjda reći sve ovo?˝

106
 ˝Ne znam još. Ne vjerujem. Ali ti ćeš ponovno reći Benu. Reći ćeš mu da je
gotovo. Zauvijek.˝
Obrisala je oči maramicom.
˝Sad?˝
˝Sad.˝
Ponovno je ispuhala nos, a potom je izvadila telefon iz džepa i dotaknula
zaslon.
˝Ne˝, rekao sam. ˝Pokaži mi.˝
˝Molim?˝
˝Pokaži mi.˝ Pogledao sam u njezin telefon. ˝Pokaži mi broj.˝
Prekinula je poziv pa je počela ponovno pozivati, držeći telefon tako da
ga ja mogu vidjeti. Gledao sam kako odabire ˝Ben Moby˝ u adresaru, pa poziva
broj. Ponovno je prislonila telefon na uho.
˝Ne˝, rekao sam. ˝Stavi ga na zvučnik.˝
Ponovno je dodirnula zaslon i sobu je odmah ispunio sitan zvuk zvonjave
telefona. Promatrao sam Melino lice dok je telefon zvonio. Doimala se
iscrpljenom, ispijenom, ali je ujedno izgledala i kao da joj je laknulo što je
konačno sve priznala.
Poziv se spojio i ona se malo uspravila i podignula glavu. U tišini naše
sobe, začuo sam muški glas kako se javlja.
˝Halo?˝
To je bio on.

107
 25
˝Bene?˝ rekla je Mel, napeta.
Uslijedila je kratka tišina.
˝Da?˝ U njegovu glasu odmah se osjetilo nestrpljenje. Ili je to bila ljutnja.
A možda i jedno i drugo.
Primaknuo sam se da bolje čujem.
˝Ovdje Melissa.˝
Melissa, a ne Mel. Dakle, ona je za njega Melissa.
Ponovno je uslijedila kratka tišina. Činilo mi se da čujem udah.
˝Što hoćeš?˝
˝Bene, Joe je sa mnom. Ovdje je, pokraj mene. Rekla sam mu sve. I rekla
sam mu da je između nas dvoje gotovo, da se ne može više nastaviti. Kao što
sam rekla one večeri...˝
Na drugom kraju linije začuo se škljocaj i veza se prekinula.
˝Bene?˝ rekla je Mel, naginjući se bliže telefonu.
Pogledala je u zaslon.
˝Poklopio je˝, rekla je, a u glasu joj nazirao tračak tuge.
˝Pokušaj ponovno.˝
Ponovno je birala broj, a ovaj put zazvonilo je samo jednom, nakon čega
se odmah uključila govorna pošta.
Mel je poklopila, pa ponovno nazvala. Zvonilo je šest puta, a potom se
začula govorna poruka.
˝Ovdje Ben Delaney. Ostavite poruku.˝
Mel me pogledala, kao da čeka moje dopuštenje.
˝Hajde˝, rekao sam.
˝Bene˝, započela je, oklijevajući, ˝htjela bih da znaš... da se ne mogu više
viđati s tobom. Kao što sam ti rekla. Beth sve zna, jučer je došla u Stratford i
napravila scenu. Nije dobro i zabrinuta sam za nju.˝
Sad ti je malo kasno za to, pomislio sam.

108
 ˝Uglavnom˝, nastavila je. ˝Ben zna sve. Rekla sam mu sve. Molim te, nemoj
me više zvati, samo... pošalji mi poruku da znam da si primio ovo.˝ Zastala je
na trenutak. ˝Zbogom, Bene.˝
Kratko je pogledala u mene, a ja sam kimnuo. Prekinula je poziv. A nakon
toga sobu je preplavila tišina.
Promatrao sam je, pitajući se kako smo došli do ovoga. Pitao sam se jesam
li je zapravo ikad poznavao. Nije me mogla pogledati u oči. Na kraju sam se
okrenuo i zagledao se kroz prozor, na ulicu.
˝Misliš li da će doći ovamo?˝ rekao sam. ˝Do naše kuće?˝
˝Iskreno? Nemam pojma. On je malo nepredvidljiv kad je ljutit ili
uznemiren. Zbilja ne znam što će napraviti.˝
˝Ako ga spaziš prije mene, zovi policiju. U redu? Bez odgađanja. I ja ću
učiniti isto.˝
Odozdola se začulo vikanje, jedva je doprlo do nas kroz zatvorena vrata
spavaće sobe.
˝Tata! Tata!˝
Sjurio sam se dolje, grabeći po dvije stube odjednom i zatekao Williama
na kauču, kako dubi na glavi, nogu naslonjenih na zid. Lice mu je bilo crveno,
a kauč je sav bio prekriven autićima.
˝Tata! Vidi! Stojim naopako!˝
Unatoč svemu, ja sam se nasmiješio, sretan što mi je nešto drugo odvuklo
misli. Ovaj dan se pretvorio u najgori dan u mom životu - bilo mi je gore nego
kad su mi se roditelji rastali, gore nego onda kad mi je ozljeda uništila
sportsku karijeru - ali moj sin je i dalje imao tu moć da mi izvuče osmijeh na
lice, šašavošću jednog četverogodišnjaka.
˝Bravo, Willse, a sad se spusti i vrati se u normalni položaj.˝
˝Ja jesam u normalnom položaju.˝
˝U normalni položaj tako da ti glava bude gore. Jer će ti se zavrtjeti.˝
˝Neće.˝
˝Hajde, kompa. Sav si crven u licu.˝
Oprezno sam ga podignuo i posjeo na kauč, u ispravnom položaju. Sjedio
je tako jednu minutu, zadihan i rumen.
˝Hoćemo odigrati neku igru?˝ upitao sam ga. Bilo što samo da ne mislim
na Mel i na ono što se od mene sada očekuje.
˝Kakvu igru?˝
˝Nogač u vrtu?˝
William je razmislio na trenutak.

109
 ˝Jesu li svi ljuti na mamu?˝
˝Kako to misliš, Willse?˝
˝Aliceina mama je ljuta na nju, i ti si ljut na nju.˝
˝Nisam, Willse.˝
˝Vikao si na nju.˝
˝Čuo si to?˝
William je pokunjeno kimnuo glavom.
˝Bio si zločest prema njoj.˝
˝Da, vikao sam. Malo sam se ljutio.˝
˝Zbog čega?˝
˝To je sad prošlo, nije bilo ništa.˝
William je vozio autić po kauču.
˝Zašto si bio zločest prema njoj?˝
˝To su odrasle stvari, Willse. Oboje smo bili malo zločesti jedno prema
drugome, ali sada je sve u redu.˝
Počeo je slagati autiće na jastuke kauča.
˝Jesi li tužan, tata?˝
Ovo me pitanje ostavilo bez riječi. Progutao sam bolnu knedlu u grlu, a na
oči su mi navrle suze pa sam se morao okrenuti da me William ne vidi.
Tvoja mama i ja smo baš zabrljali...
˝Ne, kompa. Dobro sam.˝ Pokazao sam rukom prema vrtu iza kuće i brzo
obrisao suze. ˝Hoćemo li onda igrati nogomet?˝
Izišli smo van, na poslijepodnevnu kišicu. Na oba kraja vrta stajale su
mrežice za golove i mi smo šutirali njegovu loptu od spužve sve dok ona nije
postala natopljena vodom. Nije prošlo dugo, a Williamove hlačice bile su
umrljane blatom i mokrom travom. Ali činilo se da mu to nije smetalo; trčao
je uokolo, udarao loptu, kotrljao se po tlu i tražio penale.
I tada sam pustio suze da slobodno klize, zahvalan na kiši koja ih je
sakrila.
Mel je izišla u kišnom ogrtaču, kapuljače navučene preko glave, i stala
pokraj stražnjih vrata. Pogledali smo se i ja sam na trenutak pomislio da će
mi prići i razgovarati sa mnom. Zakoračila je prema meni, ali se pokolebala
spazivši izraz mojega lica.
Okrenuo sam se. Nije mi bilo do razgovora.
Sjela je u ljuljačku, gledala u daljinu i plakala. Imao sam dojam da je to
nepoznata osoba, tuđa žena, i da ja stojim ispred tuđe kuće, u nekoj drugoj
ulici, u nekom drugom gradu, gradu kojem nikad nisam pripadao. Prvi put

110
nakon mnogo godina nisam imao pojma što budućnost nosi - znao sam samo
to da nosi manje nade nego jutros kad sam se probudio.
Mel je samo jednom dosad govorila o nevjeri. Bilo je to na jednom tulumu,
u nečijoj kući, i to potkraj kad nam je svima sve već bilo lagano u magli. Igrali
smo ˝istinu ili izazov˝ i morali smo ustati ako smo ikad učinili to što se u igri
navodi. To je igra koju igraju pijani odrasli, koji su nekoć, dok su bili
tinejdžeri, igrali bocu istine. Na primjer, ˝ustani ako si se ikad poljubila s
djevojkom˝ ili ˝ustani ako si se ikad seksao na radnom mjestu˝. Kad je netko
izgovorio ˝ustani ako si ikad bio nevjeran ili nevjerna˝, ona je istog trena
skočila na noge, pripito se njišući, s osmijehom od uha do uha. Priznala je
da je jednom bila nevjerna, ali tvrdila je da se to ne računa jer je tada još
uvijek bila u srednjoj školi. Poslije, dok smo se taksijem vozili kući, pitao sam
je o tome, ali ona se samo nasmiješila, poljubila me i rekla da je to bilo davno.
Bio sam zaboravio na to. Sve do sada.
William je pobjeđivao u toj našoj utakmici rezultatom 9 : 8, kad se u mom
džepu oglasio telefon.
Izvukao sam telefon iz džepa traperica i podignuo ruku tražeći time-out.
William je samo protrčao pokraj mene i šutnuo loptu u prazan gol.
˝Deset!˝ povikao je, brade umrljane blatom. ˝Ja sam prvi zabio deset! Moja
pobjeda!˝
˝Dobra utakmica˝, rekao sam.
˝Hoćemo sad do petnaest?˝ upitao je molećivo.
Štiteći telefon od kiše, pogledao sam u zaslon. Imao sam poruku. Kliknuo
sam ikonicu na zaslonu i pogledao preko ramena da vidim je li Mel išta
primijetila. Ona je i dalje sjedila u ljuljački i gledala našeg sina, s tugom na
licu.
Poruka je bila od Bena.

Želiš li doznati istinu, momče? Nađimo se. Moram ti nešto pokazati.

13:25 Ben Mob

Kapi kiše zamrljale su mi ekran i iskrivile riječi.

Nađimo se.

111
 26
Ostatak dana držao sam se podalje od Mel. Svaki put kad sam je pogledao
ili joj čuo glas, osjetio sam snažnu bol; bilo je kao da mi golem kamen pritišće
prsni koš. Nisam znao što da joj kažem niti sam znao što će se događati dalje.
Nalazili smo se na neobilježenom terenu: doživjeli smo bračni brodolom, a
mene su valovi odnijeli na nepoznatu obalu, u predio čiji jezik
nisam poznavao. U meni je bila prisutna i ljutnja, ali najviše sam osjećao tugu
i pratio me dojam da je između nas dvoje puno toga zauvijek izgubljeno.
Kad smo se nakon naše nogometne utakmice vratili u kuću, Mel je
okupala Williama i skuhala mu čaj. Ja sam se zatvorio u radnu sobu, s bocom
crnog vina, i razmišljao o poruci koju sam dobio od Bena.
Moram ti nešto pokazati.
Ali što? I zašto sada? Sigurno ne radi isprike. Isprika nije njegov stil.
Možda je zamka, pomislio sam. Možda želi završiti ono što je započeo u
četvrtak, i to s puškom, kako bi izjednačio svoje šanse protiv mene. Zbog
mene je izgubio Mel i on to nije mogao podnijeti. Usto, misli da ću joj ja
nauditi ako ne prekine svoju vezu s njim; samo Bog zna što taj čovjek misli o
meni. Možda smatra da mora zaštititi Mel od mene i naučiti me pameti. U
proteklih četrdeset osam sati otkrio sam toliko neočekivanih stvari o Benu
da moram biti spreman u slučaju da on ponovno odluči biti agresivan.
I dalje me mučilo isto pitanje: što mi on to mom pokazati?
Uključio sam računalo i natočio si još vina u čašu.
Ben mi je u poruci poslao i kartu mjesta na kojem smo se trebali sastati:
bila je to fotografija karte iz turističke knjižice o Londonu. Mnogo zelene
površine, kojom prolazi cesta A4140, Kingsbury HA9, Barn Hill, Fryent
Country Park.

Most u parku, u blizini ljetne pozornice. U 10 ujutro.

Fryent Country Park nije bio daleko. Desetak kilometara sjeverozapadno

odavde, u blizini izlaza s Ml, ali još uvijek unutar granica Londona. Ben je
ondje trenirao triatlon. Vjerojatno je odabrao to mjesto jer je ondje mogao

112
trčati i trčati a da pritom, onako znojan i zajapuren, ne naleti na nekoga koga
poznaje. Pretpostavljam da je dobro poznavao cijelo područje. Satelitska
snimka na Google Earthu prikazivala je pozornicu na otvorenom, pokraj
jezera, u južnom dijelu parka. Na karti je to mjesto izgledalo
prilično izolirano, s mnogo stabala i bez ijedne kuće u blizini. To je bio vrlo
zanimljiv izbor. Da se htio sastati na javnome mjestu, gdje ima dovoljno
svjedoka i prolaznika, odabrao bi jedno od tisuću drugih mjesta. Ali on se
odlučio za taj golemi park, bogat drvećem, gdje u ponedjeljak u deset ujutro
vjerojatno neće biti ni žive duše.
U tom trenutku zavibrirao mi je telefon. Još jedna poruka.

Dođi sam.
17:31 Ben Mob

Zurio sam u ovu poruku još nekoliko minuta, a potom se vratio na prikaz
Google Eartha. Dođi sam. Nisam ni mislio voditi ikoga sa sobom, ali morat ću
poduzeti neke mjere opreza. Da kažem Mel kamo idem? Ne, nisam joj se
mogao povjeriti, ne još. Mjesecima je skrivala istinu od mene, i zato je bolje
da ona zasad ne zna ništa o tome da se njezin bivši ljubavnik želi sastati sa
mnom.
Ne smiju doznati ni moji kolege iz škole, jer ću morati javiti da sam
bolestan, ako se želim sastati s njim u ponedjeljak ujutro. A ne mogu reći ni
Adamu jer znam da će mi on savjetovati da ne idem tamo. Ali to je
jednostavno bilo nešto što moram učiniti. Da ponesem nekakvo oružje, u
slučaju da Ben podivlja? Ne, to je loša zamisao. Jako loša.
Postojala je puno bolja mogućnost.
Izvadio sam posjetnicu s brojem PC-a Khana i nazvao. Javio se službenik,
a ja sam mu objasnio tko sam i zamolio da se istražitelju što prije prenese
poruka s podacima o vremenu i mjestu mog sastanka s Benom. Zamolio sam,
ako bude moguće, da pošalju jednog policajca da se sastane sa mnom na
ulazu u park, pa će i sami moći vidjeti Bena i uvjeriti se da nije nestao. I
konačno završiti s ovim cirkusom.
Printer je lagano brujao dok je ispisivao kartu parka. Puteljci, staze,
jezero, parkiralište, cesta koja prolazi sredinom područja. Ispio sam i ostatak
vina i nekoliko minuta samo sjedio, pitajući se hoće li se taj susret s Benom
pokazati kao velika pogreška. Ili će to biti idealna prilika da sve razriješim,
da podvučem crtu i počnem iznova graditi svoju obitelj? Postojao je samo
jedan način da doznam. U svakom slučaju, bilo je više toga što sam mu htio
reći; htio sam ga pogledati u oči i poručiti mu da je Mel moja, i da sam ja

113
njezin, i da se to nikad neće promijeniti. Htio sam mu reći da je ona
samo ljudsko biće koje griješi i da ćemo nas dvoje sada sve to zaboraviti i
početi iznova. Dio mene - možda velik dio mene - nakratko je razmišljao o
tome da ga ozlijedi, da ga kazni zbog toga što je htio razoriti moju obitelj. On
se odrekao svog prava na poštenu borbu.
Nisam primijetio mrežnu kameru sve do trenutka kad sam pošao
isključiti računalo. Crvena lampica nježno je sjala i gledala u mene s vrha
monitora. Ta crvena lampica svijetli samo kad je kamera uključena. Ako se
netko nalazi na drugom kraju linije, ono što se vidi kroz kameru prikazuje se
na monitoru te druge osobe.
Netko me promatrao.

114
PONEDJELJAK

115
 27
Mel je otišla na posao u 7:10, kao i inače. Nismo razgovarali ni sinoć ni
jutros. Čim je zatvorila vrata za sobom, nazvao sam školu i ostavio poruku
voditelju smjene da mi je loše od trovanja hranom, da ležim u krevetu i da
neću moći doći danas na posao.
Dok sam s Williamom stajao u redu u dvorištu vrtića, okrenuo sam se i
zatekao jednu mamu kako me gleda s mješavinom znatiželje i sažaljenja.
Pomislio sam da je poznajem, ali ona je brzo odvratila pogled i nešto govorila
ženi koja je stajala pokraj nje. I onda sam se sjetio zašto mi je to lice poznato:
jučer je sjedila dva stola dalje od nas u Stratfordu Armsu i vidjela je cijelu
scenu s Beth.
Navikni se na ovo. Ljudi će polako doznati, tako to ide u životu. Ali neka.
Moći ću se nositi s time.
Morao sam još čekati do zakazanog sastanka kad sam nekoliko minuta
nakon devet stigao pred Fryent Country Park. Na parkiralištu su bila samo tri
automobila. Jedan od njih bio je Aston Martin DB9, s registracijom W1NB1G.
Kvragu. Preduhitrio me.
Parkirao sam na kraju reda pa sam još nekoliko trenutaka ostao sjediti.
Virio sam prema njegovu autu, pokušavajući uočiti pokrete iza zatamnjenih
stakala. Tada se oglasio moj telefon. Stigla mi je poruka.

Stvarno mi je žao, Joe. Molim te, oprosti mi. Volim te xxx

9:03 Mel Mob

Ponovno me zaparao bol u prsima kad sam pročitao ove riječi. Nisam joj
ništa odgovorio, samo sam spremio telefon natrag u džep i pričekao još
minutu da vidim je li Ben još u autu. Ne znam što mi je htio pokazati, ali bilo
bi bolje da svoj susret održimo ovdje, na ovom parkiralištu uz cestu, a ne u
nekakvom zabačenom dijelu parka. Odavde sam mogao lakše pobjeći, ovdje
sam bio bliže naseljenom dijelu grada, i ljudima, i svjedocima. I odjednom
sam samo htio što prije završiti sa svime.

116
 U Aston Martinu nisu se zamjećivali nikakvi pokreti. Izišao sam iz auta i
prišao mjestu gdje je Ben parkirao svoj auto. Trudio sam se da ne hodam
previše brzo, ni previše ležerno; kretao sam se mirno, kontrolirano i
staloženo. Zavirio sam kroz prozor Benova auta. U držaču za šalice stajala je
velika kava za van, a na stražnjem sjedalu nalazila se hrpa odjeće. Izgledalo
je kao da je ispraznio torbu kako bi u njoj napravio mjesta za nešto drugo. Ali
za što?
Nestala je jedna od njegovih pušaka.
Zurio sam u tu hrpu odjeće još nekoliko dugih trenutaka, a onda sam
uključio GPS na svom telefonu, provjerio kartu i zaputio se dugačkom,
zavojitom stazom koja je preko blagog uspona vodila prema gustom
drvoredu. Bilo je svježe listopadsko jutro i ptice su već naveliko pjevušile
među granama, ali osim mene na stazi nije bilo ni žive duše. Polako sam
koračao i oprezno gledao oko sebe, a ruke sam izvadio iz džepova kako bih
stigao reagirati ako bude potrebno. Na jednoj strani drveće je postajalo sve
rjeđe, uskoro ga više nije ni bilo, a preda mnom se stvorilo jezerce. Blago
jesensko sunce probijalo se kroz grane drveća na drugoj strani.
Iza sebe sam začuo korake. To je bila mlada žena, odjevena u sportsku
majicu i tajice, na jutarnjem trčanju. U ušima je imala zataknute slušalice.
Prošla je stazom pokraj mene ni ne pogledavši me.
Šljunak na stazi krčkao je pod mojim nogama. Uskoro se pred mojim
očima ukazala i ljetna pozornica. Nalazila se točno na suprotnoj strani.
Izgledala je kao da uopće ne pripada ondje, taj mali betonski amfiteatar u oazi
zelenog drveća i modrog jezera. Puls mi se naglo ubrzao. Hajde, pokaži se.
Razmišljao sam o tome što da kažem Benu. Što reći čovjeku koji je spavao s
vašom ženom? On možda i dalje misli da će mu se Mel vratiti?
U tom slučaju morat ću ga razuvjeriti.
Staza se protezala polukružno, duž cijele strane jezera, i vodila prema
mostiću. Nisam vidio nikoga u blizini, ali to nije značilo da zbilja nema nikoga.
Stabla i grmlje sezali su sve do jezera, a i amfiteatar je izgledao kao da nudi
puno mjesta za skrivanje.
Iz džepa se oglasio moj telefon i ja sam ga brzo izvadio. Poruka od Bena.

Jesi li sam?
9:14 Ben Mob

Oko mene nije bilo nikoga, osim starije žene koja je šetala psa uz jezero,
stotinjak metara dalje. Ni po čemu se nije činilo da me primijetila.
Pritisnuo sam Odgovori.

117
 Da.
9:15 Moj Mob

Pošao sam dalje i stigao do sredine mosta. Osjećao sam se izloženo,

nelagodno. Most je bio blaga nagiba i imao je kamenu ogradu koja mi je sezala
gotovo do struka. Jednoga dana bilo bi zgodno dovesti Williama ovamo.
Jednoga dana, u nekom drugom mjesecu, možda i nekoj drugoj godini.
Okrenuo sam se za 360 stupnjeva, da dobijem osjećaj orijentacije. Bio
sam prilično udaljen od parkirališta, koje se zbog drveća nije ni vidjelo. Osim
one trkačice i starice sa psom, nisam vidio više nikoga. Naslonio sam se na
ogradu mosta i gledao preko jezera, na drugu stranu. Površina jezera
mreškala se na sjevernom jesenskom povjetarcu. Nebo se odjednom stalo
oblačiti i ovaj do maloprije sunčan listopadski dan postajao je sve tmurniji.
Pogled mi se ponovno zaustavio na amfiteatru, koji se nalazio s druge strane
mosta, i ponovno sam pomislio kako njegove zidine i uglovi nude savršena
mjesta za skrivanje.
Sišao sam s mosta i zakoračio u visoku travu prema nizu betonskih
polukružnih tribina koje su tvorile gledalište amfiteatra. Što sam išao dalje,
to su betonski blokovi bili sve dublje ukopani i na kraju sam se našao u
udolini, točno ispred pozornice. Sama zgrada kazališta, uzdignuta drvena
dvokatnica, bila je zaključana sve do ponovne ljetne sezone. Cio prostor
amfiteatra izgledao je tužno, umorno i oronulo, kao da je napušten i
prepušten zimi da ona čini s njim što želi.
Ondje nije bilo nikoga. Vratio sam se na sredinu mosta, pogledao na sat
pa poslao Benu još jednu poruku.

Ovdje sam.
9:18 Moj Mob

Tek sam spremio telefon natrag u džep, kad je stigao odgovor:

I ja.
9:18 Ben Mob

Brzo sam se okrenuo, i dalje držeći telefon u ruci, da vidim je li iza mene.
Staza je bila prazna. Amfiteatar i dalje napušten do ljeta. Nije bilo
nikakvih znakova života. Prelazio sam pogledom preko stabala koja su se

118
protezala cijelom drugom stranom jezera, slijeva nadesno, pokušavajući ga
negdje uočiti. Srce mi je kucalo sve brže.
Ne zaboravi, on ima pušku.
Odjednom mi je - sada kad se sve ovo doista događalo - sinulo u glavu
kako sam došao ovamo posve sam, u polunapušten gradski park, i da to
možda i nije bila tako dobra zamisao. Policiji sam rekao da je sastanak u
deset. To je za više od pola sata. Možda će oni uraniti.
A možda i neće.
Možda neće ni doći.
Ponovno sam se osvrnuo oko sebe te stao promatrati drveće, ovaj put
zdesna nalijevo, tražeći bilo kakav pokret, oblik ili boju koja bi ga mogla
otkriti.
I tada sam ga ugledao.

119
 28
Ben je stajao na drugoj strani jezera, pedesetak metara dalje. Bio je u istoj
jakni koju je nosio i u četvrtak navečer, marke Louis Vuitton. Mel kaže da je
koštala više od tisuću funta. Na glavu je navukao crnu šiltericu, a nosio je
platnenu sportsku torbu. Torba je bila prilično velika i činilo se da je
poluprazna, osim nečega teškog što ju je pretezalo po sredini. Kao da je
unutra bilo nešto dugačko, tanko i teško.
Dugo sam ga gledao, pokušavajući se uvjeriti da to doista jest on, i čekao
sam da se pomakne, da mi da nekakav znak da me vidio kako stojim na
mostu. Ali on je samo stajao, posve mirno, i zurio je u namreškanu površinu
jezera. To je bio prvi put da ga vidim nakon četvrtka i pokušavao sam dokučiti
što zapravo osjećam.
Tu je bila ljutnja zbog njegove izdaje. Tuga zbog laži. I odlučnost u nakani
da prekinem sve to.
Grubi kamen ograde za koju sam se držao doimao se neopisivo hrapavim
pod mojim prstima. Sada mi je bilo jasno zašto je odabrao most za naš susret:
ne zato što se s njega pruža savršen pogled na cijelu pustopoljinu, nego zato
što je osoba koja na njemu stoji vrlo izložena, onako uzdignuta dva do tri
metra iznad tla. I zato što se ondje vrlo lako vidi je li osoba sama ili nije.
Ben je i dalje nepomično stajao. On na jednoj strani jezera, a ja na drugoj.
Zavukao je ruku u džep i prislonio telefon na uho.
Nešto je rekao, pa je slušao, pa je ponovno nešto rekao te spremio telefon
natrag u džep. Mahnuo mi je rukom, a onda se okrenuo i počeo se udaljavati
stazom.
Što sad? Da krenem za njim? Zašto ne? Nisam ga namjeravao pustiti tek
tako, nakon što me dovukao ovamo.
Sišao sam s mosta i krenuo za njim, sve vrijeme držeći pogled na njemu.
Međutim, bio je u velikoj prednosti u odnosu na mene i hodao je vrlo brzo,
bez osvrtanja. Došao je do račvanja staze i pošao nalijevo, a potom je nestao
iza reda drveća koje je vodilo natrag prema ulazu u park. Počeo sam trčati.
Imao sam dojam da moji koraci odzvanjaju stazom. Ne smijem mu dopustiti
da pobjegne. Presjekao sam put kroz travu, da dobijem na vremenu, ali staza
je vijugala iza drveća pa nisam mogao vidjeti Bena.

120
 Došao sam do istog račvanja i stao. Benu nije bilo ni traga ni glasa. Sranje.
Nastavio sam trčati, prateći put kojim sam došao. Staza se protezala u
golemom polukrugu te vodila do parkirališta. Bena i dalje nije bilo na vidiku.
Zastao sam, zadihan od napora, i osvrnuo se oko sebe. Kako je uspio tako brzo
pobjeći? Bio je u prednosti, ali svejedno... I dalje sam gledao uokolo, dok mi
se hladan listopadski zrak zavlačio u pluća. Nije bilo vjetra, stabla su bila
posve nepomična. U daljini se začuo piskutav cvrkut ptice.
Bio sam potpuno sam.
Ili nisam?
Možda on uopće nije pobjegao. Možda se skriva, čuči negdje u blizini.
Promatra me. Vreba. Smije mi se. Park je pružao puno zaklona, gusto grmlje
i drveće bili su usko zbijeni. Mogao se sakriti bilo gdje. Mahnito sam se
ogledavao oko sebe, praćen snažnim osjećajem da me netko promatra.
Napeto sam osluškivao, naprezao uši, ne bih li čuo i najmanji zvuk koji bi ga
odao.
Nedaleko od staze, u niskom jesenskom raslinju ugledao sam nešto
jarkoplavo. Benova sportska torba. Ona koju je maloprije nosio. Nalazila se
tek nekoliko metara od staze, na malenoj čistini. Brzo sam preračunao put u
glavi i shvatio da ću se, krenem li tuda, prođem li ravno kroz to drveće, naći
na parkiralištu.
Ben je pošao prečicom da stigne na parkiralište prije mene.
Razmaknuo sam grane i sišao sa staze u raslinje. Sagnuo sam glavu i
kročio naprijed, probijajući se kroz grančice koje su mi se kačile za jaknu i
traperice. Dok sam tako hodao, grmlje se iza mene zatvaralo i posve me
skrivalo. Grmlje je bilo teško i vlažno pa je ostavljalo tragove na mojoj odjeći.
Jedna niska grana ogrebla me po obrazu, a druga me ubola u dlan.
Plava sportska torba ležala je na tlu, otvorena. Dotaknuo sam je nogom,
da vidim hoće li utonuti pod pritiskom. Podignuo sam je. Bila je prazna.
Znači, izvadio je pušku?
Zastao sam na trenutak i tada me preplavila ledena spoznaja.
Ben je ovdje, s puškom. Prepun mržnje, ljutnje i ljubomore. Doveo te
ovamo, doveo te baš kamo je htio.
Nema nikoga u blizini.
Nema svjedoka.
Idiote.
Lijepo me izigrao.
Sranje.

121
 Bio sam potpuno okružen gustim grmljem i drvećem. Nije bilo brzog
načina za bijeg odavde. Gdje je policija, dovraga? Zamolio sam ih da se
sastanemo ovdje, rekao sam im točno vrijeme i mjesto.
Možda neće doći.
Čučnuo sam i osluškivao zvukove šume. Kapljice vlage od sinoćnje kiše.
Lepet krila ptice, visoko na nebu. Blago šuškanje otpalog lišća. Očekivao sam
da će Ben svakog trenutka izviriti iza nekog debla i uperiti cijev svoje puške
u mene.
Ne mogu ostati ovdje.
Moj osjećaj za prostor i orijentaciju nikad nije bio savršen, ali činilo mi se
da ću najbrže stići do auta, i sigurnosti, ako krenem nalijevo.
Ustao sam i potrčao.
Probijao sam se kroz raslinje, pognute glave, dok su pod mojim koracima
pucketale grančice. Ignorirao sam grane koje su me grebale i potezale za
odjeću, saginjao sam se i vijugao između debala, gazio po sagu od vlažnog
lišća. Sve vrijeme u ušima mi je odzvanjalo vlastito promuklo disanje.
Zamišljao sam Bena kako se pojavljuje točno ispred mene. Možda ga neću ni
vidjeti, mislio sam, možda ću samo čuti pucanj.
Gdje je on?
Nastavio sam trčati, a noge su mi bile sve teže. Nagazio sam u manju rupu
i zamalo pao, a pritom sam ogrebao šaku na koru jednog debla.
Samo dođi do auta. Bježi što dalje odavde i više nikad nemoj napraviti
ovakvu pogrešku. A o svemu ostalom brinut ćeš se poslije.
Probio sam se i kroz posljednji niz grmlja i zakoračio na parkiralište,
zadihan, umrljan zemljom i vodom, cipela prekrivenih blatom, izgrebenog
lica i šaka. U ruci sam čvrsto stiskao plavu sportsku torbu.
Zakasnio sam. Bijeli Aston Martin više nije bio na parkiralištu.

122
 29
Benu nije bilo ni traga ni glasa. Na parkiralištu je bilo samo dvoje ljudi:
sredovječni muškarac u tamnoj jakni i kravati te mlađa žena, odjevena u sako
i hlače boje ugljena. Upravo su izlazili iz auta. Gledao sam u njih, sav zadihan
od jurnjave kroz drveće, ruku opuštenih uz tijelo. Žena je bila vitke građe,
tamnosmeđe kose svezane u konjski rep, privlačna na vrlo jednostavan
način. Čovjek je bio dobrih deset godina stariji od nje, moglo mu je
biti četrdeset, a kravata mu se već bila olabavila iako još nije bilo ni pola
deset. Imao je onaj žalosni, pseći izraz lica, kao da ga život više ne zanima.
˝Joseph Lynch?˝ rekao je dok su mi prilazili.
˝Da?˝
˝Ja sam inspektor Marcus Naylor, Metropolitanska policija.˝ Pokazao je na
svoju kolegicu. ˝A ovo je detektivka Rachel Redford.˝
Svi smo se rukovali, a ja sam potom pokazao otkud sam maloprije izišao.
˝Upravo je otišao. Otišao je ove sekunde, doslovno.˝
˝Tko?˝
˝Ben Delaney. Bio je ovdje. Upravo je otišao, točno prije nego što ste vi
došli.˝
Naylor je pogledao na sat na svojoj ruci.
˝Poruku sam dobio tek jutros u pola osam, na jutarnjem izvještavanju. I
odmah smo krenuli ovamo˝, rekao je. Imao je južnolondonski naglasak. ˝Čak
smo mislili kako ćemo uraniti. Zar niste rekli deset?˝
˝On je uranio. A i ja sam.˝
˝Ah. Šteta.˝
Činilo se da je tek Naylor tek tada primijetio moju umrljanu odjeću.
˝Jeste li dobro?˝ upitao me.
Još sam uvijek dolazio k sebi i zapravo nisam bio svjestan u kakvom sam
stanju.
˝Da. Samo sam malo izvan forme.˝
˝Trčali ste.˝

123
 ˝Htio sam uhvatiti Bena prije nego što ode. I onda...˝ Najednom sam
shvatio koliko je to glupo zvučalo, ali rečenicu sam započeo i morao sam je
dovršiti.
˝I onda?˝ Naylor je ponovio, podignuvši obrvu.
˝I onda sam pomislio da on možda... leži negdje u zasjedi i čeka me, pa
sam pojurio natrag prema svom autu.˝
Naylor je stavio ruke u džepove i začuđeno me pogledao.
˝Ležao u zasjedi i čekao vas? Zašto mislite da bi to učinio?˝
˝Duga priča.˝
˝Da, to sam već čuo. Ali niste razgovarali?˝
Odmahnuo sam glavom.
˝Vidio sam ga, ali stajao je predaleko od mene. Slao mi je poruke.˝
˝Jeste li sigurni da vam je dobro?˝ ponovno me upitao Naylor, pokazujući
na moju desnu šaku. ˝Krvarite.˝
˝Ma nije to ništa. Dobro sam.˝ Iz ogrebotine koju sam zaradio kad me
zakačila grana tekla je krv, a i zglobovi moje šake bili izgrebani i crveni, od
onog debla o koje sam se očešao kad sam zamalo pao.
˝Što je u toj torbi?˝ Naylor je upitao, pokazujući na plavu sportsku torbu
u mojoj drugoj ruci.
Gotovo sam zaboravio na to.
˝Oh, ovo? Ništa. To je Benova torba, ostavio ju je u parku.˝
˝Jeste li sigurni da je njegova?˝
˝Nosio ju je maloprije. Mislim da je unutra bila njegova puška.˝
˝Zašto to mislite?˝
˝Izgledalo je kao da je unutra nešto nosio. Nešto dugačko i teško.˝
˝Ali ostavio je torbu ondje?˝
˝Pronašao sam je u grmlju, malo dalje odavde.˝ Pružio sam je Nayloru.
˝Evo, pogledajte.˝
Naylor nije vadio ruke iz džepova.
˝Rachel, možeš li?˝
Njegova kolegica već je prišla njihovu autu i otvorila prtljažnik. Vratila se
s velikom plastičnom vrećom za zatvaračem. Otvorila ju je i pružila prema
meni da mogu unutra ubaciti torbu.
Dok je zatvarala vreću, shvatio sam da je na rukama imala bijele gumene
rukavice.
Naylor je rekao: ˝Hvala, gospodine Lynch. Znači, upravo nam je otišao,
ha?˝

124
 ˝Nema ni dvije minute da je otišao. Odvezao se u bijelom sportskom autu
s personaliziranim tablicama.˝
˝Ja nisam vidio takav auto.˝ Okrenuo se prema svojoj kolegici. ˝A ti,
Rachel?˝
˝Ne˝, rekla je, zapisujući markerom nešto na vreću. To je bila prva riječ
koju je izgovorila otkad smo se susreli ovdje.
˝Budući da smo očito propustili važnu stvar˝, rekao je Naylor, ˝biste li
odvojili malo vremena da popričate s nama?˝
˝Naravno.˝
˝U policijskoj postaji?˝
˝Nema problema.˝
Naylor je otvorio stražnja vrata svog auta.
˝Odlično. Idemo?˝
˝Mogu vas slijediti u svom autu?˝
˝Mislim da će biti jednostavnije ako idete s nama. Vrlo je teško naći
parkirno mjesto u blizini postaje, pogotovo za radnoga dana. Rachel vas
može ponovno odbaciti ovamo kad završimo, ako želite.˝ Gledao sam u njega
nekoliko trenutaka, pokušavajući ga pročitati i dokučiti što misli. Imao je
deformaciju lijevog uha kakva se obično viđa kod ragbijaša koji učestalo
primaju udarce - pozicija desnog pomagača, odmah sam zaključio - a ispod
usnice vidio mu se tanki bijeli ožiljak. Oči su mu bile izrazito svijetle,
ledenoplave, i nisu odavale ama baš ništa. Prije ovog vikenda nikad u životu
nisam razgovarao s policajcem duže od onoliko koliko mi treba da
zatražim nekakve upute. A sada sam u tri dana upoznao čak troje
policajaca. Valjda oni jesu iz policije?
˝Ovo će možda zvučati glupo˝, rekao sam, ˝ali ne biste li vi meni trebali
pokazati nekakvu iskaznicu, ili nešto drugo?˝
Naylor je složio facu kao da sam ga uvrijedio.
˝Zar vi ne vjerujete da sam ja policajac, gospodine Lynch?˝
˝Ne, hoću reći, da. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali ovih dana
jednostavno više ne znam čemu da vjerujem.˝
Na nebu iznad nas tri guske su glasno zalepetale krilima, ispuštajući svoje
zvukove. Naylor me pozorno promatrao.
˝Ma nemojte?˝ Izvadio je crni novčanik iz džepa svoje jakne. Stigao sam
tek kratko pogledati u sliku na njegovoj iskaznici, na kojoj je, uz grb
Metropolitanske policije, stajalo i njegovo ime, funkcija i broj značke. ˝Težak
vikend?˝
˝Težak je preblaga riječ, vjerujte mi.˝

125
 Sjeo sam na stražnje sjedište, a detektivka Redford vješto je izišla s
parkirališta i priključila se na glavnu cestu.
˝Žao mi je što vam je bilo tako.˝
˝Mislio sam da će doći onaj mladi policajac s kojim sam razgovarao u
subotu. Nisam znao da će poslati glavnog istražitelja.˝
˝Situacija se od subote malo promijenila.˝
˝Kako to mislite?˝
˝Razgovarat ćemo u postaji.˝
Ostatak vožnje prošao je u tišini.

126
 30
Drugi put u tri dana zatekao sam se u čekaonici policijske postaje Kilburn.
Dvojica skitnica sjedila su zavaljena u stražnjem redu stolica i drijemala, a za
pultom je sjedio dežurni policajac umorna lica koji je kimnuo glavom Nayloru
kad smo ušli. Detektivka Redford je utipkala nekakvu šifru pokraj teških
sigurnosnih vrata i ona su se otvorila, a mi smo ušli u prazan hodnik u kojem
su se sa svake strane nalazila po troja vrata. Na posljednjim vratima na lijevoj
strani stajala je crna plastična pločica na kojoj je pisalo ˝Soba za ispitivanje
3˝. Unutra su bile četiri stolice i stol. Detektivka Redford dala mi je znak da
sjednem.
˝Čaj ili kava?˝ rekla je. Imala je zvonak i ugodan glas, zbog čega mi je iste
sekunde postala simpatična. Nisam joj mogao odrediti naglasak, ali znao sam
da nije londonski. Činilo se da je sa sjevera. ˝Čaj molim vas. S mlijekom, bez
šećera.˝
Kimnula je glavom i izišla, zatvorivši vrata za sobom.
Prije ovog vikenda nikad nisam bio u policijskoj postaji, osim prošle
godine kad sam išao registrirati bicikl u postaju Harrow Road. Ta postaja je
bila vrlo depresivno mjesto, baš kao što je bilo i ovo. Soba za ispitivanje bila
je pravi primjer depresivnosti. Goli zidovi, četiri bezlične plastične stolice i
stol plastične površine po kojem su se vidjele mrlje od opušaka cigarete.
Očito je stol bilo ondje i prije nego što je uvedena zabrana pušenja na radnom
mjestu.
Na mojemu telefonu nije bilo ni poruka ni propuštenih poziva. Ponovno
sam se zapitao što se dogodilo s Benom u tom parku. Možda je spazio
detektive prije mene pa se uspaničio? Možda je shvatio da ne bi bilo pametno
da ga uhvati policija, s puškom u sportskoj torbi. Napisao sam mu novu
poruku.

Zašto si otišao iz parka maloprije?

10:33 Moj Mob

127
 Vrata su se ponovno otvorila i detektivka Redford se vratila, s vrućim
čajem u stiropor čaši. Stavila je čašu na stol ispred mene, a ja sam se uspravio,
spreman za razgovor.
˝Hoće li nam se vaš kolega pridružiti?˝ upitao sam je.
˝On mora riješiti neke stvari˝, objasnila je. ˝Odmah se vraćam.˝
Ponovno je izišla u hodnik i zatvorila vrata. Pogledao sam na sat.
Ponedjeljak ujutro, 10:34. Danas sam trebao obrađivati lektiru s osmašima,
O miševima i ljudima, ali ja sam bio ovdje, u sumornoj policijskoj postaji i
čekao da me ispitaju o prokletom Benu Delaneyju. Ustao sam i prišao prozoru
na kojem su bile rešetke. Iznad policijske postaje prostirala se željeznička
pruga koja se sastojala od više kolosijeka; desetak željeznih linija pružalo se
pred mojim očima, slijeva nadesno. A iznad toga, sivi stambeni blokovi. Kapi
kiše orosile su prozor.
Moj telefon je i dalje tvrdoglavo šutio. Napisao sam Benu još jednu
poruku.

Čemu sve ovo jutros? Ako mi imaš što reći, jednostavno reci.
10:35 Moj Mob

Vrata su se ponovno otvorila. Ušao je Naylor, a za njim i detektivka

Redford. Smjestili su se nasuprot meni, oboje sa šalicom čaja u rukama. Na
Naylorovoj šalici pisalo je ˝ŠEFOVO VLASNIŠTVO˝, krupnim crvenim slovima.
Detektivka Redford je pod rukom držala smeđi fascikl i blok za pisanje.
Naylor je privukao stolicu, koja je glasno zaškripala.
˝Oprostite zbog čekanja˝, rekao je. ˝Počnimo, može?˝
Iz džepa je izvadio mali digitalni diktafon i stavio ga na stol između nas.
Na njemu je bljeskala crvena lampica.
˝Ne smeta vam ako upotrijebim ovo? Ovako ne moram praviti bilješke.˝
˝Nema problema.˝
˝Izvrsno˝, rekao je i lagano pljesnuo rukama o stol. ˝Dakle, Benjamin
Delaney. Kao što znate, njegova supruga u petak je prijavila njegov nestanak,
a mi sada pokušavamo utvrditi gdje je on. Hvala što ste došli u postaju u
subotu i što ste razgovarali s Khanom, i hvala što ste nas obavijestili o ovome
jutros. Pročitao sam vašu izjavu, izjavu vaše supruge i izjavu gospođe
Delaney i imam nekoliko pitanja.˝
˝Recite.˝
˝Gospodin Delaney je vaš prijatelj, je li to točno?˝
˝Bio je moj prijatelj.˝

128
 ˝Prošlo vrijeme?˝
˝Više mi nije prijatelj.˝
˝Ali bio je?˝
˝Naše žene su išle u školu skupa. Viđao sam ga na vjenčanjima, krstitkama
i sličnim okupljanjima, niz godina. Ali bolje sam ga upoznao tek prošle godine,
kad se doselio u London.˝
˝Znači, više vam je bio poznanik.˝
Slegnuo sam ramenima.
˝Da, preko Mel.˝
˝Koliko često viđate njega i njegovu ženu?˝
˝Možda jednom u dva mjeseca, kad Mel i Beth dogovore druženje, na
večerama, roštiljima i slično.˝
˝Odlazite li katkad u pub s gospodinom Delaneyjem?˝
˝Ne.˝
˝Nikad?˝
˝Iskreno, nemamo puno toga zajedničkog.˝
I ovdje sam zastao. Ali sada imamo. Sada svakako imamo nešto
zajedničko.
˝Hoćete reći, nemate iste interese.˝
˝Pokušao me uključiti u svoju pokerašku večer prije nekoliko mjeseci.
Zapravo, Mel je htjela da se priključim.˝
˝Gospodin Delaney voli igrati poker, zar ne?˝
Slegnuo sam ramenima.
˝Dobar je u tome. Zna kada treba okušati sreću, a kada se povući. Vrlo
dobro čita ljude i ima puno više novca nego svi drugi igrači zajedno. Dakle,
da, voli igrati poker.˝
˝A vi?˝
˝Igrao sam samo jednom. To mi zapravo ne leži.˝
˝Izgubili ste novac?˝
˝Nešto sitno. Nisam baš dobar u blefiranju.˝
˝A što onda volite?˝
˝Volim svoju ženu i svog četverogodišnjeg sina, Williama. Upisalo smo ga
u St. Hildu prošli mjesec. Njemu posvećujem najviše svog vremena. I volim
sport - nekoć sam igrao hokej, na županijskoj razini, sve dok se nisam
ozlijedio. Sada igram skvoš jednom tjedno s prijateljem Adamom, a ponekad
i mali nogomet. Inače, predajem engleski u Haddon Park Academyju.˝
˝Dakle, niste više prijatelji zbog onoga što je bilo s vašom ženom?˝

129
 ˝Pročitali ste Melinu izjavu?
˝Pročitao sam sve izjave.˝
Detektivka Redford je iz smeđeg fascikla izvadila formulare kakve sam
vidio za svog prvog posjeta ovoj policijskoj postaji.
˝Pokazalo se da je tu bilo nešto više od onoga što je ovdje bilo rečeno˝,
rekao sam.
˝Prema mojemu iskustvu, gospodine Lynch, uvijek ima nešto više.˝

130
 31
Promeškoljio sam se u stolici. Odjednom mi je postala još neudobnija.
˝Znate, od onog neobičnog susreta s Benom u četvrtak predvečer,
dogodilo se još nešto i... Otkrio sam još neke stvari za koje prije nisam znao.˝
˝Na primjer?˝ rekao je Naylor.
Nisam to htio izgovoriti naglas, pred dvoje nepoznatih ljudi. Ako to
izgovorim, postat će stvarno, na neki način službeno, jer zasad je sve još
lebdjelo u sferi nerealnog. To će značiti da će priča o Melinoj izdaji biti
snimljena i zabilježena, možda i zauvijek. Crvena lampica na Naylorovu
diktafonu i dalje se palila i gasila, palila i gasila.
˝Što ste to otkrili, Joe?˝ Naylor je ponovio i malo se uspravio.
Ruke su mi drhtale. Skupio sam ih u krilu.
˝On i Mel. Bili su... u vezi.˝
Naylor je pričekao nekoliko sekundi, a onda je opet progovorio.
˝U kakvoj vezi?˝
˝Bili su ljubavnici. Godinama ju je progonio i ona je prije nekoliko mjeseci
konačno popustila. To je trajalo još od ovog ljeta.˝
˝A vi ste to otkrili u četvrtak predvečer?˝
˝Ne. Ili da, na neki način. Zapravo sam sve doznao jučer, ali u četvrtak se
pojavio prvi znak da se nešto čudno događa. Tada je sve ovo počelo.˝
˝Recite mi što se dogodilo.˝
Pokazao sam rukom na formulare koje je detektivka Redford izvadila iz
smeđeg fascikla.
˝Piše unutra, u mojoj izjavi. Ondje uglavnom sve.˝
˝Ispričajte mi to svojim riječima.˝
I tako sam mu ispričao. Ispričao sam mu kako su se događaji odvijali od
četvrtka poslijepodne do sada. Rekao sam mu i za Bethino jučerašnje otkriće
u pubu i dometnuo da je Ben negdje s puškom. Naylor je slušao cijelu priču, s
vremena na vrijeme kimnuo bi glavom, ali njegovo lice nije odavalo nikakvu
reakciju, a detektivka Redford je zapisivala bilješke u formular koji sam već
vidio - u izjavu koju sam u subotu dao PC-u Khanu. Rekao sam im sve, što sam

131
brže i kraće mogao, da što prije završim s time. I kad sam završio, Naylor je
nekoliko sekundi šutio.
˝Znate, Joe, kad imamo slučaj nestale osobe, najprije pokušavamo utvrditi
nekakav vremenski tijek aktivnosti te osobe. Nastojimo doznati što više
pojedinosti i gledamo gdje taj vremenski tijek završava. Uz ostale
informacije, to nam da je činjenični okvir unutar kojeg djelujemo. Ovo su
bilješke koje je zapisao PC Khan kad je razgovarao s vama i gospođom Lynch
ove subote.˝ Okretao je stranice u fasciklu te izvukao onu koju je tražio. ˝Prije
ovog jutra u parku, posljednji ste put vidjeli Bena u četvrtak?˝
˝Tako je.˝
˝I kako je točno završio vaš susret? Ugodno i prijateljski?˝
˝Ne.˝
˝Objasnite.˝
˝Slučajno sam udario u njegov auto kad sam izlazio s parkirnog mjesta.
Nije baš bio sretan.˝
Naylor je kemijskom olovkom kuckao po papiru.
˝Zanimljivo.˝
˝Ne ponosim se time, znam.˝
˝Zanimljivo je utoliko što vaša supruga kaže da je tu bilo nešto više od
toga.˝
Nešto me snažno probolo u želucu.
Sranje. Priča koju smo rekli Beth u subotu.
˝Oh?˝ To je bilo sve što sam uspio procijediti.
˝Rekla je Khanu da je došlo do sukoba. I da je gospodin Delaney završio
na tlu.˝
˝Hmm... da.˝ Osjećao sam kako mi lice gori. ˝Da, to se dogodilo. Morao sam
odjuriti jer je moj sin dobio napadaj astme, a nismo imali inhalator. A kad sam
se poslije vratio u hotel, Bena više nije bilo.˝
˝Potukli ste se.˝
˝On me udario, ja sam ga odgurnuo. To zapravo i nije bila tučnjava.˝
˝Zašto to niste rekli Khanu, Joe?˝
Osjećao sam se kao da mi je ponovno deset godina, stojim u ravnateljevu
uredu. Istodobno sam bio ljut što se Mel nije mogla držati priče koju smo
dogovorili.
˝Žao mi je, trebao sam. Ali Benova žena je došla kod nas u subotu i
raspitivala se o njemu pa joj je Mel ispričala priču o tome da sam udario
njegov auto. I onda sam ja ponovio tu priču vašem kolegi kako Beth ne bi
doznala da je ona lagala.˝

132
 ˝Aha˝, rekao je Naylor.
˝Sve je to sada manje važno, nakon onoga što se dogodilo jučer.˝ Podignuo
sam ruke pa ih ponovno spustio. ˝Žao mi je, to je bilo glupo. Zbilja glupo.˝
˝Dakle, ona je lagala Beth Delaney, a vi ste potom lagali policajcu.˝
˝Ona me pokušavala zaštititi, to je bila odluka donesena bez razmišljanja.
Beth je bila uzrujana, plakala je, i ja sam joj htio reći istinu, kad je uskočila
Mel s tom pričom kako sam se zabio u njegov Porsche. Mislio sam da će reći
isto i vašem kolegi. Nismo mislili ništa loše, samo smo htjeli pomoći da se
pronađe Ben.˝
˝Mislili ste da će lagati policiji radi vas?˝
Osjetio sam kako me oblijeva znoj ispod košulje.
˝Ne, nije bilo tako. Ona je rekla istinu.˝
˝Ili ste možda oboje lagali.˝
˝Žao mi je, glup sam. Ja sam grozan lažljivac, kao što ste vjerojatno već
zaključili.˝
Naylor je kimnuo glavom.
˝Laganje je puno teže nego što mnogi misle. Stvari se zakompliciraju, ljudi
se u tome malo pogube. Kažu da lažljivac mora imati dobro pamćenje. Ali
većina ljudi nema tako dobro pamćenje, barem ne za ovakve stvari.˝
˝Što zapravo želite reći? Da mi ne vjerujete?˝
˝Ne želim reći ništa... mi samo pokušavamo ući u trag nestalom čovjeku.
Istaknut, uspješan i bogat poduzetnik je nestao. Što mislite, gdje bi mogao
biti?˝
˝Nemam pojma. Ali nije nestao.˝
Naylor se namrštio i lagano nakrivio glavu u stranu.
˝Nije?˝
˝Rekao sam vam, vidio sam ga jutros.˝
˝Je li to još jedna laž?˝
˝Nije. Kunem se.˝
˝Jeste li sigurni?˝
˝Apsolutno. Mel je jučer razgovarala s njim telefonski, a meni je slao
poruke.˝
Naylor je još nešto zapisao u svoj blok.
˝Jasno vam je što nas brine, zar ne? Ovdje ne govorimo o pijancu,
narkomanu, osobi s mentalnim teškoćama ili serijskom ubojici u bijegu.
Ovdje je riječ o iznimno uspješnu poduzetniku koji je možda gazio neke ljude
na svom putu do vrha.˝

133
 ˝Tu nema nikakvog ‘možda’. Ben radi točno ono što želi i zajebava sve
ostale. On je zauvijek upropastio neke ljude. Jeste li čuli za Alexa Kolnika?˝
˝Danas poslijepodne imamo razgovor s njim.˝
˝Sumnjam da će on imati lijepe riječi za Bena.˝
˝Vidjet ćemo.˝ Naylor je otpio gutljaj iz svoje šalice s natpisom ˝ŠEFOVO
VLASNIŠTVO˝, a potom podignuo kažiprst, kao da se iznenada nečega sjetio.
˝Da vas pitam, koji je uopće bio razlog vašeg sastanka u parku?˝
˝Ben mi je sinoć poslao poruku i rekao da želi razgovarati sa mnom,
nasamo.˝
˝O čemu?˝
˝Nije rekao. Rekao je samo da je važno. Pretpostavljam da se radilo o Mel.˝
˝A nije vas jednostavno mogao nazvati?˝
˝Htio je da se sastanemo licem u lice.˝
Začulo se tiho kucanje na vratima i Naylor je rekao posjetitelju da uđe.
Provirio je mlad policajac, ispričao se na smetnji i dao Nayloru nekakav
fascikl na kojem je debelim crnim slovima pisalo Odjel forenzike.
˝Ovo vam šalju forenzičari, šefe. Upravo je stiglo.˝
˝Hvala puno, Jamese.˝
Naylor je otvorio fascild, ali tako da ja ne vidim što je unutra. Na brzinu
je pogledao što piše na dva lista papira, nešto promrmljao - nisam mogao
odrediti je li izražavao zadovoljstvo ili razočaranje
- pa ih je pružio detektivki Redford.
˝Rekli ste da ste jutros vidjeli njegov auto ispred parka?˝
˝Da, njegov Aston Martin bio je na parkiralištu. Jeste li ga i vi vidjeli?˝
Naylor je odmahnuo glavom.
˝Nisam. Je li gospodin Delaney u tom trenutku bio u vozilu?˝
˝Nije. Došao je tamo prije mene.˝
Naylorove ledenoplave oči pozorno su me promatrale.
˝Kad smo kod vozila, pronašli smo nešto drugo. I to u okolnostima koje
nas zabrinjavaju.˝
˝Što?˝
˝Pitali ste me maloprije zašto vas jutros u parku nije dočekao PC Khan.˝
Kimnuo sam glavom, a Naylor je nastavio.
˝Porsche SUV registriran na Bena Delaneyja pronađen je u petak, prije tri
dana, u zabačenoj uličici pokraj nekakvih napuštenih garaža. Mjesto se nalazi
oko kilometar dalje od Premier Inna, gdje ste vas dvojica imali okršaj.˝

134
˝Onaj veliki auto, Cheyenne ili kako se već zove?˝
˝Cayenne. Da, to je taj.˝
˝I?˝ rekao sam.
˝Netko ga je pokušao zapaliti. Ali mu baš i nije uspjelo.˝

135
 32
˝Svaku informaciju o zapaljenom vozilu ubacujemo u našu bazu podataka
o ukradenim vozilima˝, Naylor je nastavio. ˝Naravno, moguće je da su
Delaneyjev auto ukrali huligani da se malo provozaju pa su ga nakon toga
pokušali zapaliti kako bi uništili dokaze. Takve stvari događaju se u Londonu
svaki dan. Moguće je da se to dogodilo i s Porscheom - samo što ovdje ima još
nešto. Prvo, Delaney nije prijavio nestanak vozila. A drugo, zato što vatra nije
posve zahvatila vozilo, dosta je toga ostalo neoštećeno. Osoba koja ga je
pokušala zapaliti običan je amater, i očito nije znala što radi. Dakle, čak i u
inicijalnom pregledu unutrašnjosti vozila uspjeli smo pronaći forenzičke
dokaze. Uključujući i tragove krvi na suvozačevu sjedalu.˝
Naylor je nakon toga zašutio i čekao moju reakciju.
˝Tragove krvi˝, ponovio sam, odsutno.
˝Da.˝
˝Znate li čija je to krv?˝
˝Doći ću na to za minutu. Ali najprije malo povijesti.˝ Izvadio je još jedan
list papira iz fascikla. ˝Prošle godine gospodin Delaney doživio je manju
prometnu nezgodu na M6. Nije bio ozlijeđen - imao je sreće - ah nakon što je
pregledano njegovo vozilo, utvrđeno je da mu je netko petljao po kočnicama.
Policijski istražitelji su potom pronašli mikroskopske tragove krvi na
oštećenim kabelima kočnica. Kao sastavni dio istrage˝, nastavio je Naylor,
˝uzeli su uzorak DNK-a i od gospodina Delaneyja, kako bi ga mogli usporediti
s uzorkom pronađenim na kabelima i potvrditi da taj uzorak nije njegov.˝
˝I jesu li uhvatili?˝
˝Koga?˝
˝Tipa koji je to učinio.˝
Naylor je okrenuo stranicu u zelenom fasciklu koji mu je maloprije donio
mladi policajac.
˝Ne. Za to je optužen Delaneyjev bivši zaposlenik, Matthew Goring.
Završio je na suđenju, ali su ga oslobodili optužbe.˝
˝To ime mi zvuči poznato.˝ Ali nisam se mogao sjetiti otkud. ˝Uglavnom,
da skratim priču: Delaneyjev uzorak DNK-a tada je zabilježen u našoj bazi, a

136
ispostavilo se da je taj uzorak odgovara uzorku krvi koji smo jučer pronašli
na suvozačevu sjedalu njegovog auta.˝
˝Žao mi je. Ali zašto mi to govorite?˝
Naylor je slegnuo ramenima.
˝Samo sam pomislio da biste nam vi mogli reći nešto o tome.˝
˝Ali rekao sam vam sve.˝
Naylor me zamišljeno promatrao.
˝Muči li vas to što je Ben Delaney samoostvareni milijunaš, a vi obični
nastavnik?˝
˝Ne baš.˝
˝A muči li vas to što on ima šesterosobnu vilu u Hampsteadu i cijelu flotu
automobila za kojima žene uzdišu?˝
˝Iskreno? Ne.˝
˝A kako vam je bilo˝, Naylor se nagnuo naprijed, ˝kad ste doznali da vam
je jebao ženu?˝
Zabio je ovu prostu riječ tako tiho, gotovo nježno, ravno u moja rebra.
Gledao sam čas u njega, čas u detektivku Redford.
˝Zbilja očekujte da vam odgovorim na to?˝
˝Bili ste ljuti, zar ne?˝
˝Naravno da sam bio ljut.˝
˝Pretukli ste ga, je li tako?˝
˝Nisam.˝
˝Prebili ste ga kao vola na tom parkiralištu. Dali ste mu ono što je zaslužio,
ha, Joe? Ja bih, da sam bio na vašemu mjestu.˝
˝Ne, nije tako bilo.˝
˝Ali tada ste shvatili da ste otišli predaleko.˝
Odmahnuo sam glavom, a nelagoda se širila mojim venama poput otrova.
˝Tada još nisam ni znao za njihovu vezu.˝
˝On vas je udario, a vi niste reagirali?˝
˝Gurnuo sam ga. To je sve.˝
˝Udarili ste ga?˝
˝Nisam. Nijednom ga nisam udario.˝
˝Zašto niste?˝
˝Zato što je duplo manji od mene.˝
Ovo je bilo glupo. Nisam to trebao reći.

137
 ˝Dakle, kažete da ste puno veći od njega, da ste fizički jači i moćniji od
čovjeka koji vam je ševio ženu i koji je sada nestao?˝
Pokušao sam ostati smiren i razmisliti o svojoj idućoj rečenici prije nego
što ona iziđe iz mojih usta.
˝On nije nestao, barem ne na onaj način o kojem vi govorite.˝
˝Ali vi ste puno viši i jači od njega.˝
˝Mislim da jesam.˝
˝Vi ste krupan tip, kladim se da pošteno udarate.˝
˝Rekao sam vam, nisam ga udario.˝
˝Ali ostavili ste ga ondje, na tlu? Zar niste bili zabrinuti za njega?˝
˝Moj sin je dobio napadaj astme, i to gadan. Pomislio sam da će umrijeti.
Vratio sam se na parkiralište čim sam mogao, da vidim je li Ben dobro, ali on
je već bio otišao.˝
Naylor se namrštio, kao da duboko razmišlja, i čelo su mu prošarale tanke
linije.
˝A kamo je mogao otići, što mislite?˝
˝Ne znam. Jednostavno ga nije bilo.˝
˝Dakle, on je bio u lošem stanju kad ste ga ostavili?˝
Tada mi je sinulo da sam možda rekao previše. Daleko previše.
˝Jesam li uhićen?˝
Naylor se nasmiješio, a linije koje su mu prije nekoliko sekundi mreškale
čelo sada su nestale.
˝Naravno da niste. Možete otići odavde kad god želite.˝
˝Znači, mogu otići sada?˝
˝Da.˝
˝Mogu ovog trena ustati i izići ako poželim?˝
˝Tako je.˝
Naylor je zastao, kao da me izaziva da doista to i učinim. Sada kad sam
znao da mogu otići kad hoću, činilo mi se da je glupo da to napravim, kad
nisam imao što skrivati. Ali odjednom sam se osjećao klaustrofobično, kao da
bih mogao zaglaviti ovdje zauvijek ako sada ne iziđem.
˝I što će biti dalje?˝
˝Nastavit ćemo prikupljati dokaze. Na temelju ovih dokaza o tragovima
krvi˝ - pokazao je na zeleni fascikl - ˝tražit ću pojačanje kako bih u idućih
trideset šest sati proveo detaljnu istragu kojom se utvrđuju dokazi života,
počevši od ovog jutra.˝
˝Kakva je to istraga?˝

138
 ˝Krenemo od pretpostavke da je gospodin Delaney živ i zdrav, a nakon
toga pokušavamo to potvrditi služeći se svim dostupnim podacima: iz
mobilne telefonije, bankovnih sustava, društvenih mreža, podacima o
novčanim transakcijama, porezima, snimkama s raznih nadzornih kamera, i
tako dalje. Služimo se svime čega se možemo dočepati i tražimo dokaze da je
gospodin Delaney negdje. Znate, danas je vrlo teško živjeti a da ne ostavljate
za sobom nikakav trag.˝
˝Već je bio na Facebooku, i slao je SMS-ove, i Mel je jučer razgovarala s
njim.˝
˝Da˝, rekao je Naylor, naslonivši se u stolici. ˝Sve sam to zabilježio. I
razmotrit ćemo to skupa s ostalim podacima.˝
˝Ima li kakva kamera u Premier Innu? Možda možete i sami vidjeti što se
dogodilo u četvrtak?˝
˝Imaju nekakav sustav, ali prilično je zastario i više je ondje radi šminke
nego radi ičega drugog. Četiri kamere, od koji tri ne rade, a četvrta pokriva
područje recepcije.˝
˝Već ste ih provjerili?˝
˝Da. Snimke nam baš i nisu od koristi, bojim se.˝
Uzdahnuo sam i objesio ramena.
˝Koliko dugo traje cijeli ovaj proces?˝
˝Mislim da će ovo ići brzo, zbog razloga koje sam naveo.˝
Sve je ovo zvučalo vrlo formalno, vrlo službeno. Vrlo ozbiljno.
˝Bih li trebao uzeti odvjetnika?˝
˝Mislite li da vam treba?˝
˝Nemam pojma. Uopće se ne snalazim u svemu ovome, nikad prije nisam
imao ozbiljniji kontakt s policijom.˝ Raširio sam ruke. ˝Što vi mislite da
trebam učiniti?˝
˝To je potpuno na vama. Kao viši detektiv imam obvezu da vas
obavijestim o vašim pravima, ali nije mi dopušteno da vam dajem savjete o
pravnoj pomoći. To nam se može obiti o glavu.˝
˝Može se obiti nama, ili samo vama?˝
˝Meni.˝ Ponovno se nasmiješio, ali u tom osmijehu nije bilo humora.
˝Nemojte napuštati grad, Joe. Bit ćemo u kontaktu.˝

139
 33
Policijska postaja Kilburn, trokatnica izgrađena od crvene opeke,
djelovala je poput utvare kad sam se nakon ovog razgovora ponovno našao
vani, na cesti Salisbury. Ljudi su prolazili pločnikom pokraj mene, i s lijeve i
desne strane, automobili su vozili cestom, zrakom se širio miris dizela i
smoga i masne brze hrane i miješao se s jesenjom kišicom.
Što sam to upravo priznao?
Zašto mi ne vjeruju?
Koji se vrag zbiva?
Razgovor je trajao manje od jednog sata, ali imao sam dojam da je trajao
pet godina. Bilo je kao da sam se zatekao u igri čija pravila nisam razumio, a
okladio sam se svime što imam na njezin ishod. Moj život se kretao od jedne
katastrofe do druge.
Vrijeme je da potražim kakav pravni savjet.
Odbio sam ponudu detektivke Redford da me odveze natrag do parka.
Htio sam se maknuti od policije što je prije moguće. Sjeo sam u taksi i na kraju
dovezao svoj auto kući.
Kuća je bila neobično tiha usred radnog dana, bez Williamova brbljanja, i
pitanja, i brujanja njegovih autića. Bilo je trenutaka kad je moj sin bio toliko
pun energije i živosti da bih poželio malo mira i tišine u kući, ali kad bi se ti
rijetki trenutci dogodili, bilo mi je neprirodno.
Moja kuća nije bila dom bez Williama. Ili Mel. Pomisao na Mel ponovno je
navukla crnu sjenu preko svega.
Izvadio sam telefon i napisao joj poruku.

Zašto si rekla policiji da smo se Ben i ja naguravali u četvrtak? Mislio sam

da ćemo se držati priče koju smo rekli Beth?
12:26 Moj Mob

Odgovor je stigao brzo.

140
 O Bože ajme oprosti Joe stvarno sam zaboravila jesi li OK?? Stvarno mi je
žao, glava mi je u totalnom rasulu, što su ti rekli? Nazovi me? xxx
12:27 Mel Mob

Odložio sam telefon - u tom trenutku nisam imao volje za razgovor s

njom. Minutu poslije je zazvonio, počeo je vibrirati na pultu u kuhinji. Odbio
sam poziv i potpuno isključio zvuk.
Vremenska crta na Benovu profilu na Facebooku nije pokazivala ništa
nakon one njegove objave u subotu navečer. Bio sam u iskušenju da mu
napišem poruku, da ga pitam što to izvodi, ali odgovor na to pitanje bio je vrlo
jasan. Provjerio sam e-poštu i poruke na automatskoj sekretarici. Nije bilo
ničega, osim uobičajenih gluposti.
U kuhinji sam pronašao nekakvu staru omotnicu i zapisao na nju četiri
pitanja.

1. Gdje je Ben?
2. Što hoće?
3. Zbog čega je tražio da se sastanemo?
4. Kakve mi to ˝dokaze˝ želi pokazati?

Pokraj svakog pitanja dodavao sam bilješke, zapisivao moguće odgovore,

povlačio strelice s jedne točke na drugu. Imao sam solidan odgovor samo na
drugo pitanje: on hoće Mel, to je bilo prilično jasno. A ako je ne može imati,
onda će nas barem htjeti razdvojiti.
To se nikad neće dogoditi, Bene.
U prsima mi je gorjela ljutnja, prijetila je da će me zagušiti svojom žuči.
To je bila ljutnja na Mel. Pomiješana s osjećajem iznevjerenosti i poniženja.
Moram ponovno steći nekakvu prednost.
Otišao sam gore, u našu spavaću sobu i otvorio ladicu Melina noćnog
ormarića. Bila je prepuna stvari, ali uredna: šminka, kutijice s nakitom, dvije
knjige, naše tri putovnice, mali digitalni fotoaparat, hrpica računa spojenih
spajalicom, Hermesov ručni sat koji je nosila samo u večernjim izlascima.
Razne kreme poredane otraga, bočice i kutijice s tabletama pilula posložene
ravno. Nisam bio siguran što zapravo tražim - možda sam se htio osjećati kao
da sam opet uključen u njezin život nakon što me pet mjeseci varala a da ja
nisam ništa primijetio. Što se još zbivalo u njezinom tajnom životu? Što se još
zbivalo u njezinoj glavi?

141
 Najviše od svega htio sam pronaći nekakav odgovor koji bi mi otkrio zbog
čega je odabrala drugog čovjeka, zbog čega joj je on bio bolji od mene.
Ali nije bilo ničega neuobičajenog. Donja ladica bila je natrpana
turističkim brošurama i bankovnim izvještajima. Možda će mi podatak o
nekakvoj ekstravagantnoj kupnji ili neobičnim izdatcima otkriti još nešto što
skriva od mene. Je li joj Ben davao novac? Je li ona njemu kupovala skupe
poklone?
Ni ovdje nije bilo ničega što je izgledalo sumnjivo. Sigurno je Ben sve
plaćao. On nikad ne propušta priliku da ljudima pokaže koliko je bogat. A
vjerojatno se najviše volio pokazivati pred Mel. Sjetio sam se riječi koje mi je
jučer rekla.
Rekao mi je da me voli onako kako nikad nije nikoga volio. I da će učiniti
sve za mene - ostavit će Beth, ostavit će Alice. Ostavit će sve samo da nas
dvoje možemo biti zajedno.
Moja daljnja pretraga njezinih ladica i ormara nije iznjedrila nijedan bitan
rezultat.
Ovo nema smisla. Učini nešto praktično. Korisno. Nužno.
Vratio sam se u kuhinju, skuhao si jaku kavu i krenuo u potragu za našim
starim telefonskim imenikom, a onda sam se sjetio da ga je Mel odavno
bacila. Kome to treba kad imaš Google, samo ti pravi nered, rekla je. Bila je u
pravu, na neki način, ali svejedno je bilo zgodno imati nešto sa stranicama,
nešto što možeš držati u ruci. Google je bio dobar, ali nisi ga mogao saviti u
kutu, niti si mogao križati ono što ti ne treba. Iako sam telefon napunio jučer,
baterija je sada bila gotovo prazna pa sam ga priključio da se puni na
uobičajeno mjesto i otišao u radnu sobu za računalo. Ionako je bilo
zgodnije imati veći ekran za pretraživanje interneta.
Ventilator u kućištu računala počeo je brujati i monitor se polako
uključio. Naše računalo bilo je već pri kraju svog životnog vijeka i obično mu
je trebalo nekoliko minuta da podigne sustav. Zujalo je i brujalo, obavljalo
svoje standardne procedure. Dok sam čekao, razmišljao sam o onome što mi
je Naylor rekao prije sat vremena, o istrazi kojom će se utvrditi Benovo
kretanje. Računalo je ispustilo nekakav zvuk i na ekranu se pokazala
nerazumljiva poruka, nešto o BIOS-u, i RAM-u, i memoriji, i koječemu. Ništa
nisam razumio.
Pritisnuo sam Return da ga ponovno pokrenem.
Ekran se zaplavio, a potom zacrnio. Ventilator se usporio, a potom je
ponovno počeo brujati, poput starog usisivača koji je na izmaku snaga.
Ponovno se stišao, pa je opet zabrujao. Tipično. Baš u ovom trenutku moje
računalo odluči krepati, baš u trenutku kad ga trebam. Crvena lampica web

142
kamere se uključila, ali ekran je i dalje bio crn. Iz kućišta su se i dalje probijali
neobični zvukovi.
Na ekranu i dalje nije bilo ničega. Sve crno.
˝Daj, nemoj me sad zajebavati˝, rekao sam računalu.
Htio sam ga isključiti i vratiti se dolje, kad se u donjem lijevom kutu
pojavila nekakva poruka.
Bijela slova na crnoj pozadini.
Ponovno pokretanje računala prekinuto_
Nije bilo točke; na njezinu je mjestu bljeskao pokazivač. Naše računalo
doista je radilo sve slabije, ali nikad prije nisam vidio ovu poruku.
Riječi su tada nestale. Ekran je ponovno bio potpuno crn.
Crn.
Crn.
I onda su se pojavile još dvije riječi.

Hej, Joe_

143
 34
Nekoliko sekunda samo sam zurio u te riječi, u taj pokazivač koji je
bljeskao pokraj mojega imena. Pitao sam se je li i to dio ponovnog pokretanja
računala. Ali nešto u meni je govorilo da nije.
Pozdrav je nestao s ekrana, a pojavila se nova rečenica.

Sigurno se pitaš koji se kurac događa?_

Nisam mogao disati. Bio sam paraliziran, dah mi je bio zarobljen u

plućima. I ova poruka je nestala. I pojavila se druga.

Dopusti da ti objasnim_
Rekla je da te još uvijek voli i da te ne može ostaviti jer si dobar čovjek_
Da si NAJBOLJI čovjek kojeg je ikad upoznala__
Ona mi je bila sve, ali uništila je sve što smo imali_
RADI TEBE_
Ti bezvrijedni mizerni seronjo_

Riječi su se počele pojavljivati na ekranu sve brže, rečenice su se nizale

toliko brzo da sam ih jedva uspijevao pročitati prije nego što bi se pojavile
nove.

Misliš da me možeš pobijediti? Misliš da si bolji od mene?_

Slomit ću te_
Cijeli svoj jebeni život bio si DOBAR ČOVJEK.
A što kažeš na to da odjednom postaneš OSUMNJIČENI ZA UBOJSTVO?_

Sjetio sam se Naylorovih riječi: istraga kojom se utvrđuju dokazi života.

Pritisnuo sam tipku Print screen tri puta, a svaki put bi me dočekao tihi
biiip. Printer je bio isključen. Dovraga. Fotografiraj to. Opipao sam džepove

144
tražeći telefon. Nije bio ondje. Sranje. Punio se dolje. Bio sam rastrgan između
toga da pročitam poruke do kraja i toga da odjurim po telefon da
fotografiram to kao dokaz. Poruke su se nastavile ispisivati, a kako je jedna
nestajala, druga je dolazila.

Uništit ću ti ugled_
Uništit ću ti brak_
A nakon toga ću uništiti tebe_
Nitko ti neće vjerovati i zbog toga će sve biti još slađe_
Ovo će biti najbolja igra u mom životu_
Adios_

Otrčao sam dolje po telefon, zgrabio ga s kuhinjskog pulta, skupa s

punjačem, otrčao natrag i i kao sumanut uletio u radnu sobu. Upravo u
trenutku kad je i posljednja riječ nestajala s ekrana. Pritisnuo sam tipku
Escape. Pa Back. Return, Backspace, Delete. Pa sve tipke odjednom.
Ali poruke su nestale. Isključila se i web kamera.
Računalo je tiho i veselo zapištalo i uskoro se na ekranu pojavila ikonica
za prijavit, a potom i moja početna slika ekrana na kojoj smo William, Mel i
ja.
Bene, kurvin sine.
Udario sam šakom o stol, dovoljno snažno da miš poskoči i padne na pod
uz zveket.
Misli.
Izvadio sam telefon, uključio fotoaparat i ponovno pokrenuo računalo.
Začulo se brujanje koje se čuje svaki put kad se sustav podiže. Ovaj put nije
bilo poruka od Bena. Na ekranu se pojavila ista slika moje obitelji i ikonica za
prijavu. Ponovno sam ga isključio, čekao jednu minutu, pa ga ponovno
uključio. Sve je opet bilo normalno.
Te prijeteće poruke očito su se trebale pojaviti samo jednom.
Nazvao sam Naylora i objasnio mu što se dogodilo.
˝Jeste li to uslikali?˝ upitao je, sumnjičavim tonom. ˝Ili isprintali?˝
˝Nisam imao vremena, sve se dogodilo prebrzo.˝
˝ Screenshof?˝
˝Ne, ništa od toga.˝
˝Je li se potpisao?˝

145
 ˝Ne, ali ove kompjuterske fore, ovo hakiranje mog računala i slanje
ovakvih poruka, to je sto posto Ben Delaney. To je on, od glave do pete, i to je
ono u čemu je dobar.˝
Slomit ću te. Uništit ću te.
˝U redu˝, rekao je Naylor. ˝Možda ćemo u jednom trenutku morati uzeti
vaše računalo, Joe. Da naši računalni stručnjaci to pogledaju.˝
Zamolio me da zapišem tekst cijele poruke, koliko se mogu sjetiti, i da mu
pošaljem e-porukom.
Čim sam to učinio, otvorio sam Google.
Ovo je otišlo predaleko. Vrijeme je da potražim pravni savjet.

146
 35
Peter Larssen je bio nizak, debeljuškast čovjek u ranim četrdesetima,
pepeljasto plave kose i čvrstog stiska ruke. Dao mi je znak da krenem
hodnikom pa je i on pošao za mnom drvenim stubama na drugi kat. Njegov
ured, u odvjetničkoj tvrtki koja je nosila njegovo ime, bio je topao i ukusno
uređen. Cio jedan zid bio je prekriven policama s knjigama, a točno uz prozor
stajao je golem radni stol. Soba je mirisala na svježe cvijeće i laštilo za
podove.
Nakon što smo se pozdravili i kratko se upoznali, iščitao mi je cjenik
svojih usluga po satu i objasnio uvjete pod kojima će me zastupati. Dok sam
se potpisivao na dno našeg ugovora, pitao sam se jesam li ipak malo uranio s
traženjem pravnog savjeta.
˝Bolje spriječiti nego liječiti˝, rekao je Larssen, oštrim južnoengleskim
naglaskom. ˝Dakle, Joe, recite mi što vas je dovelo ovamo danas.˝
Zapisivao je bilješke u veliki žuti notes, a ja sam mu prepričavao događaje
koji su se zbili u protekla četiri dana.
˝I što da napravim s Benom?˝ rekao sam na kraju. ˝Da ga maknem od svoje
obitelji, i svoje žene? Da ga natjeram da mi prestane slati prijeteće poruke? I
da se pobrinem za to da policija više na trati vrijeme na njega?˝
˝Ja sam pobornik jednostavnih rješenja, Joe. Jeste li pokušali razgovarati
s njim?˝
˝Trebali smo se sastati ovog jutra, ali to se na kraju nije dogodilo.˝
˝Pričekajmo još nekoliko dana, da vidimo hoće li se smiriti. Većina ljudi
se ipak smiri. U međuvremenu, ja ću se malo raspitati o njemu, na vrlo
diskretan način, možda nešto doznam.˝
˝Je li to to?˝
˝Zasad. Ono što nas sada treba više zabrinjavati je vaš razgovor s
policijom. Jesu li vam izrekli kakvu opomenu, jesu li vas uhitili, jesu li vam
izrekli vaša prava, na bilo koji način?˝
˝Ne. Nisu učinili ništa od toga.˝
˝Recite mi točno ono što ste rekli inspektoru Nayloru, u što više detalja.˝
Slegnuo sam ramenima.

147
 ˝Rekao sam mu sve.˝
˝Objasnite što je to sve.˝
Larssen je nastavio unositi zabilješke u svoj notes i lagano se mrštio dok
sam mu prepričavao svoj razgovor s policijom. Nekoliko se puta čak i trznuo,
kao da ga muči loša probava.
˝Dakle, priznali ste da ste bili na tom parkiralištu u četvrtak predvečer?˝
˝Da. Zato što sam bio ondje.˝
˝To je nešto što oni trebaju dokazati, a ne nešto što im mi trebamo
ponuditi na pladnju.˝
Oni i mi.
˝Čovjek me izravno pitao.˝
˝Pa?˝
˝Pa sam mu i odgovorio.˝
Larssen je odložio notes na stol i ugasio kemijsku.
˝Gospodine Lynch, ovdje se ne radi o pristojnosti i pristojnom čavrljanju.
Kad razgovarate s policijom, zaboravite na uobičajen bonton. Oni vas mogu
pitati što god žele, ali vi im niste obvezni dati odgovor - a pogotovo ne ako je
u pitanju podmukli štakor poput inspektora Marcusa Naylora.˝
˝Meni se nije činio podmuklim˝, rekao sam tiho.
˝U tome i jest dio problema s tim čovjekom. Kad konačno shvatite što
smjera, već ste do grla u nevolji. Dobro ste postupili što ste došli ovamo.˝
˝Već ste imali posla s Naylorom?˝
˝Dovoljno puta da znam da mu ne vjerujem nijednu jedinu riječ.˝
˝Mislite li da možda i on govori isto o vama?˝
Larssen je otpio gurljaj čaja i lagano se nasmiješio.
˝Moguće je. Međutim, stvar je u tome da sada moramo igrati prema
pravilima odraslog svijeta. Zaboravite na to da morate biti pošten građanin,
iskazivati poštovanje prema dečkima u plavim odorama i odgovarati na sva
njihova pitanja. Nema prijateljskog čavrljanja s policijom, nema pomaganja
oko istrage. To je za one koji žele završiti u zatvoru. Odsad nadalje policiji
više ne govorite ništa ako ja nisam prisutan, ne smijete čak ni razgovarati o
vremenu ili o tome što je sinoć bilo na TV-u. Nema priče. Možete li se
pridržavati toga?˝
˝To mi zvuči kao ponašanje osobe koja je za nešto kriva.˝
˝To je ponašanje osobe koja je pametna, osobe koja ne želi završiti u
zatvoru.˝
˝Ali ja nisam učinio ništa loše.˝

148
 ˝Jeste li sto posto sigurni da je tako?˝
Zastao sam i prvi put otkad je ovaj razgovor započeo zapitao sam se
vjeruje li on u moju priču.
˝Ja nisam kriminalac.˝
Kimnuo je glavom.
˝Onda dobro. Dobra je vijest to što nikad niste bili uhićeni i to što vam
nisu izrekli vaša prava na pravno zastupanje. Nisu vam ih izrekli, je li tako?˝
˝Pitao sam Naylora bih li trebao uzeti odvjetnika, ali on je rekao da mi ne
može davati savjete o tome.˝
˝Hmm˝, rekao je Larssen, kao da je to bio odgovor koji mu se nije svidio.
˝Prije bi se reklo da vas nije uhitio zato što želi vašu spontanu reakciju.˝
˝E pa upalilo mu je.˝
˝Ali to ujedno znači da će pokušati, na pravnoj osnovi, iskoristiti sve što
ste danas rekli kako bi vas povezao sa zločinom.˝
˝Ako završimo na sudu, mislite?˝
˝Da. Ako završimo na sudu.˝
˝Ako je to dobra vijest, koja je loša?˝
˝Svađa koja je izbila između vas i gospodina Delaneyja u četvrtak... to je
prilično nezgodno.˝
˝Blago rečeno.˝
˝Imate li ikakvu ideju o tome kako je njegov auto mogao završiti u
zabačenoj ulici, zapaljen, ili kako su na sjedalu pronađeni tragovi krvi?˝
˝Ne, ali mogu pretpostaviti.˝
Larssen je kimnuo glavom i još nešto zapisao svojom skupom kemijskom.
˝Nastojmo izbjegavati pretpostavke, Joe. Čujte, veza vaše žene s
gospodinom Delaneyjem zanimljiva je policiji zato što to vas i njega stavlja u
sukob. To je motiv. Jasno vam je to, zar ne?˝
˝Mogu li vas nešto pitati, Petere?˝
˝Svakako.˝
˝Vjerujete li mi?˝
˝Ako vi kažete da niste krivi, to je sve što ja moram znati.˝
˝Ali mislite da sam to učinio? Da sam naudio Benu?˝
˝Nisam to rekao. Djelujete mi kao pošten momak, ali moramo se suočiti
sa situacijom pred kojom se nalazimo i proučiti je malo pomalo. Moramo je
razlomiti, djelić po djelić. Upravo na ovaj način pobjeđujemo u svojim
parnicama i upravo zbog toga naši klijenti izlaze iz sudnice s osmijehom na
licu. Sve drugo je distrakcija.˝

149
 ˝Vama je jasno da mi Ben pokušava smjestiti, zar ne? Oduzeo sam mu Mel,
on je zaljubljen u nju, i lud je, i egoističan, i opsjednut do te mjere da ne može
podnijeti to što ju je izgubio.˝ Nesvjesno sam stiskao šake na stolu, a srce mi
je mahnito udaralo. ˝Čini sve kako bi me uvalio u nevolju. Zar ne vidite?˝
˝On svakako zvuči kao vrlo opasna osoba.˝
˝On je lud. Bolesnik. Ali neće razoriti moju obitelj. Nikad.˝ Larssen mi je
pružio posjetnicu sa svojim brojem telefona. ˝Zasad ćemo raditi što možemo.
Morat ćemo pričekati da vidimo što će policija iduće učiniti, ali najvažnije od
svega jest da ni pod kakvim okolnostima ne razgovarate s Naylorom ako ja
nisam prisutan. Nazovite me na mobitel i ja ću doći što prije mogu. I javite mi
kad vas gospodin Delaney ponovno kontaktira, bilo telefonom, bilo mailom,
bilo društvenim mrežama.˝
˝Sve se dogodilo tako brzo, još uvijek mi ništa nije jasno.˝
˝Nemojte se previše brinuti. Niste uhićeni, za uhićenje je potrebno puno
toga, a vama se to vjerojatno neće ni dogoditi. A što se tiče gospodina
Delaneyja, on će doći svojoj kući prije ili poslije, malo smireniji i, nadam se,
malo pametniji. I sve će ovo nestati.˝
To je bila utješna misao. Zgodan govor kojim se zaključio naš prvi susret.
Ali vrlo sam brzo doznao koliko je on bio u krivu.

150
UTORAK

151
 36
Bez obzira na to koliko im se puta kaže i koliko sati produžne nastave
dobiju, ima dječaka koji namjerno izvuku košulju iz hlača i tako dolaze u
školu. Dječaka koji odaberu dan kada će pomicati granice i kršiti pravila
odijevanja. Jedini je problem bio što se granice škole Haddon Park Academy
nisu mogle pomicati. Svaki dan, prema strogim naputcima zamjenika
ravnatelja, ja sam morao zaustavljati prijestupnike i govoriti im da se na
kraju dana jave u školsku dvoranu, gdje će ih se zadržati na produžnoj
nastavi.
Zamjenik ravnatelja bio je jednostavno takav. U njegovu svijetu nije bilo
kompromisa. Pravila su jedino što stoji između nas i posebnih mjera, bila je
jedna od njegovih omiljenih izreka. I svakog jutra, na svojemu putu od auta
do zbornice, nailazio sam na učenike koji kao da su tražili kaznu. Tako je bilo
i danas. Trojica učenika iz osmog razreda, koji su trebali biti dovoljno zreli,
došetala su u mojemu smjeru dok sam izlazio iz auta. Košulja im nije bila
uvučena u hlače i slobodno je vijorila na vjetru. Ja sam im, kako se i očekivalo,
rekao da se jave u dvoranu u 14:45. Dečki su obično brzo prihvaćali poraz i
javljali se da odrade svoju kaznu, ali danas, umjesto da se zapute prema
svojim učionicama, oni su ostali stajati na mjestu, točno ispred mene.
Pogledao sam u najvišeg dječaka, guste plave kose, koji je sigurno imao metar
i osamdeset. Na licu mu je bio glupav smiješak, kao da zna nešto što ja ne
znam.
˝Jeste li dobro, profesore?˝
˝Da, dobro sam. Hvala na pitanju. A sada krenite ako ne želite zakasniti
na prozivanje.˝
Međutim, on se nije pomaknuo, a na licu mu je i dalje stajao taj iritantni
tinejdžerski smiješak.
˝Samo sam pitao jeste li dobro, profesore.˝
˝Nikad bolje. A sada uvucite te košulje, znate kakva su pravila.˝
Pametnjaković, dometnuo sam u sebi.
Sva trojica su se cerekala, kao da sam rekao nešto smiješno.
Pokraj nas prošlo je još nekoliko dječaka pa su se njih trojica pridružila
toj grupici, a usput su uvukli košulje u hlače.

152
 U zbornici je vladala čudna atmosfera. Bilo je tiho, kao da je netko umro.
A možda sam se ja samo tako osjećao, zbog svega što mi se događalo od petka.
Možda mi je zato zbornica djelovala kao nešto što je pripadalo mojemu
starom, ugodnom životu, a ne ovom novom, okrhnutom.
Uzeo sam svoju šalicu i ubacio unutra vrećicu čaja. Uključio sam kuhalo
za vodu.
˝Želi li još netko čaja?˝ upitao sam.
Pogledao sam u kolege. Neki su stajali, neki su sjedili, neki su držali radne
bilježnice u rukama, neki papire, a neki samo šalicu čaja.
Sve su oči bile uprte u mene.
˝Što je?˝ rekao sam, gledajući ih.
Jenny Lucas, koja je predavala njemački i francuski, uhvatila je moj
pogled i tiho progovorila.
˝Joe, Darth Draper te želi vidjeti.˝
Koliko god se mi zafrkavali, Carl Draper je bio zamjenik ravnatelja i bio je
zadužen za disciplinarna pitanja, a ja se nisam mogao sjetiti da sam ikad bio
pozvan u njegov ured u svih devet godina što sam bio zaposlen u toj školi.
Možda je čuo za mene i Mel pa mi želi ponuditi nekoliko slobodnih dana da
dođem k sebi.
Vjerojatnost za to bila je vrlo mala.
Vjerojatnije je bilo da me jučer netko vidio vani, a ja sam javio da sam
bolestan, i sada će me ˝oprati˝ zbog toga. Draper je bio ravnateljeva sjekira i
on nas je korio u njegovo ime.
Ali u tom trenutku nije me ni najmanje bilo briga što sam mu se zamjerio.
˝Zbog čega me želi vidjeti?˝ upitao sam.
˝Nije rekao. Čim je došao jutros ovamo, tražio je tebe. Maloprije je opet
bio ovdje. Čini se da mu je važno da razgovara s tobom prije nego što počne
prvi sat.˝
˝U redu.˝ Isključio sam kuhalo za vodu.
˝Jesi li dobro?˝ upitala me Jenny.
˝Da. Zašto me svi pitaju jesam li dobro?˝
Jenny se tužno nasmiješila, kao da mi ne vjeruje.
˝Samo pitam.˝
˝Dobro sam.˝
Draperov ured nalazio se u hodniku u kojem su se nalazila i uprava.
Draper je bio mlađi od mene, ali je bio na višem položaju. Otkad sam zašao u
srednje tridesete, imao sam dojam da je oko mene sve više ljudi koji su na
višem položaju od mene, u svim područjima života.

153
 Pogledao je u mene kad sam ušao te kimnuo glavom da sjednem na
stolicu nasuprot njemu. Bio je onizak čovjek, pepeljaste, zalizane kose i očiju
koje se nikad nisu smijale.
˝Dobro jutro, Joe. Sjedni.˝
˝Rekli su mi da si me tražio, Carl.˝
˝Da. Pričekaj sekundu.˝ Nastavio je nešto tipkati na računalu, pogleda
uprtog u ekran.
Sjeo sam u jednu od stolica s visokim naslonom, nasuprot njemu. Zid iza
njegovih leđa bio je prekriven raznim certifikatima, sportskim nagradama i
novinskim isječcima koje je krasila njegova nacerena faca. Fotografije na
kojima se rukuje s gradskim vijećnicima, ili stoji pokraj kapetana sportskih
momčadi i njihovih trofeja, ili podiže palac u zrak pred uspješnim učeničkim
rezultatima. I ceri se, uvijek se ceri.
Završio je s tipkanjem, kliknuo nekoliko puta mišem, a potom se naslonio
u stolici. Sklopio je ruke ispred sebe.
˝Dakle. Je li ti bolje, Joe?˝
˝Da, puno bolje. Hvala.˝
˝Odlično, drago mi je to čuti. Migrena, je li?˝
˝Trovanje hranom.˝
˝Ah. Indijska hrana. Gadno. Ali sada si dobro?˝
˝Da. Dobro sam.˝
Ovo je smiješno. Brak mi je na rubu raspada, jučer me policija odvela na
razgovor, a ja se ovdje moram opravdavati što sam uzeo jedan dan bolovanja.
Zar on nema pametnijeg posla u životu? ˝Proveo si većinu dana u krevetu,
ha?˝
˝Da.˝
˝Kod kuće?˝
˝Da.˝
˝Uopće nisi izlazio?˝
Dakle, netko me vidio vani. Mogu se praviti lud i reći da se netko zeznuo,
ili jednostavno priznati.
Ovo drugo je djelovalo kao bolja opcija.
˝Poslijepodne mi je bilo bolje. Otišao sam po sina u vrtić.˝
Draper je kimnuo glavom, polako, fiksirajući me pogledom za koji je on
sigurno mislio da je jako prodoran.
˝A koliko tvoj sin sada ima godina?˝
˝Napunio je četiri ovog ljeta. Ide u vrtić St Hilda.˝

154
 ˝To je dobar vrtić. Ima dobre ocjene.˝
˝Da, on uživa ići.˝
Draper se ponovno naslonio, a ruke je sada spustio u krilo. ˝Joe, znaš li
koja je moja uloga u ovoj školi?˝
˝Baviš se disciplinarnim pitanjima, edukacijom osoblja... i drugim
stvarima.˝
˝I drugim stvarima. Da. Znaš li zašto sam te jutros pozvao ovamo?˝
˝Ne, zapravo ne znam.˝
˝Ti znaš da se ja bavim i odnosima s javnošću? Da se brinem o ugledu
škole?˝
To nisam znao. Znao sam samo to da on zapravo ne radi gotovo ništa s
učenicima i da nema gotovo nikakve veze s nastavom. ˝Naravno. Ugled škole
je bitan.˝
˝Ti znaš koliko ravnatelj drži do ugleda škole, je li tako, Joe? Ugled škole
utječe na to kakvi će roditelji birati ovu školu, a pravi roditelji uvijek se brinu
o postignućima svoje djece, a postignuća djece su na kraju opet povezana s
ugledom škole.˝ Prstom je izvodio kružnu gestu po zraku. ˝To je zatvoreni
krug.˝
˝Naravno.˝
˝Ili začarani krug, ovisno o tome kako se gleda.˝
˝Da.˝
˝Ugled škole mu je izrazito bitan, Joe. Neopisivo bitan.˝
˝Razumijem. Ali ne vidim kako to što sam jedan dan bio bolestan utječe
na ugled škole. Što se toga tiče, zbilja sam rijetko bio bolestan.˝
˝Jesi li fan društvenih medija, Joe?˝
˝Fan? Služim se društvenim medijima kao i svi ostali, valjda.˝
˝Provodiš li kad vrijeme na Facebooku?˝
˝Ponekad. Ne baš tako često.˝
Carl je kimnuo glavom.
˝To je najveća društvena mreža na svijetu, znaš. Ima više od 1,2 milijarde
korisnika, dakle, to je svaka peta osoba na ovomu planetu. Zanimljiv podatak,
zar ne? Jesi li zavirio u Facebook ovih dana?˝
˝Bacio sam oko jučer ujutro, ja mislim.˝
Postovi koje je Ben objavio na mojemu računu bili su previše zagonetni,
previše nejasni da bi ikome išta predstavljali. Draper sigurno ne govori o
tome. Ili govori?
˝Jesi li bio na Facebooku jutros?˝

155
 ˝Ujutro baš i nemam vremena za Facebook.˝
A sinoć?
˝Ne.˝
˝Kao što sam rekao, ravnatelj čvrsto vjeruje u moć ugleda, u pružanje
dobrih primjera. Važno mu je da osoblje škole pruža najbolji primjer našim
mladim generacijama.˝
˝Naravno.˝
˝I zato sam htio razgovarati s tobom jutros.˝
˝Oprosti, Carl, ali nisam siguran da znam o čemu govoriš.˝
Na njegovoj strani stola stajala su dva široka monitora, a jedan je okrenuo
prema meni.
˝Govorim o ovome, Joe.˝
Pokazao je na ekran.
˝Prepoznaješ li koga?˝
Facebook. Moja slika.
Slika koja prikazuje mene i dvoje detektiva koji me vode u policijsku
postaju.

156
 37
Slika je prikazivala mene kako ulazim u policijsku postaju Kilburn, vode
me Naylor i Redfordova, a lice mi djeluje zabrinuto. Detektivka Redford
jednom rukom dodiruje moj lakat, a drugom mi pokazuje na vrata. Uopće se
ne sjećam da je to radila, ali sada, dok sam gledao u sliku, ta njezina gesta
bacala je posve drukčije svjetlo na stvari: izgledalo je kao da me vode protiv
moje volje.
Nešto nije štimalo s ovom slikom.
Evo ga. Gotovo se i ne primijeti. Morao sam dvaput pogledati kako bih se
uvjerio.
Lisičine.
Nagnuo sam se naprijed i bolje promotrio ekran.
Bio sam privezan lisičinama za detektivku Redford. Moje lijeva, a njezina
desna ruka.
Netko je obradio ovu fotografiju Photoshopom i dodao lisičine gdje ih
zapravo nije bilo. I odradio je odličan posao. Čak su i meni izgledale stvarno,
a znao sam da su lažne. Djelo je izvedeno vrlo vješto. Gotov sam.
Isuse Kriste.
Pokraj ove fotografije bila je još jedna, a prikazivala je mene ispred
postaje, nakon ispitivanja, stojim na pločniku, izbezumljen, kao da ne znam
ni gdje sam ni koji je dan. Činilo se da su fotografije bile snimljene s ceste. Na
svakoj fotografiji, u donjem desnom kutu, stajao je datum i vrijeme, po čemu
se vidjelo da su obje snimljene jučer ujutro, u razmaku od sat i deset minuta.
Pogledao sam u tekst ispod.

Ollie Fulton je podijelio fotografiju Davida Bramleyja -

prije 13 sati
Uhvaćen! Gle koga su priveli - Joea Lyncha! Izgleda da će netko iz Haddon
Park Academyja morati uzeti nekoliko mjeseci/godina/desetljeća slobodno
LOL #IFoughtTheLaw ;-)

Ispod je bilo osamdeset devet lajkova i četrdeset jedan komentar.

157
 To je bio Facebook račun osobe koju nisam poznavao. Ollie Fulton.
Pretpostavio sam da je to jedan od Draperovih prijatelja.
˝Tko je David Bramley?˝ upitao sam, trudeći se da mi glas ostane smiren.
˝Ove slike˝, Draper je nastavio, ignorirajući moje pitanje, ˝počele su
kružiti Facebookom jučer poslijepodne. Nakon toga počeli su ih dijeliti tvoji
učenici i uskoro je stvar postala viralna. Barem na razini naše škole.˝
Sad mi je bilo jasno zašto se onaj dječak s izvučenom košuljom onako
smijuljio: vidio je fotografiju mene kako ulazim u policijsku postaju, s
lisičinama na rukama. Vjerojatno su je vidjeli svi u školi. Ona kruži
društvenim medijima kao da se radi o slavnoj ličnosti.
˝Postala je viralna, znači, širi se poput ospica˝, rekao sam, pokušavajući
smiriti glas.
˝Čuj, znaš da gotovo svi naši učenici imaju profile na Facebooku. Iako bi
trebali imati najmanje trinaest godina da bi smjeli imati profil, to zapravo
nitko adekvatno ne provjerava. Svi su na Facebooku, i roditelji su im na
Facebooku, što ovu školu čini golemom mrežom s više od tri tisuće ljudi. Znaš
kakav je Facebook; većina stvari koje objavljuju su videosnimke njihovih
mačaka, selfieji i fotografije onoga što jedu ili piju. Prilično dosadno. I zato će
slika profesora kojega privode u policijsku postaju svakako privući veliku
pažnju, a vijest će se širiti vrlo brzo. A to se ovdje i dogodilo.˝
˝Nisam bio uhićen˝, rekao sam, stisnute vilice.
˝Imaš lisičine˝, odvratio je, pokazujući na ekran.
˝Ne, to je dodano Photoshopom.˝
˝Stvarno?˝ Zvučao je kao da mi ne vjeruje.
˝Da. Dodane su digitalno, nakon što je fotografija snimljena.˝
Draper se nagnuo naprijed da ponovno pogleda sliku.
˝Meni izgledaju stvarno.˝
˝U tome i jest svrha Photoshopa. Da sve izgleda stvarno.˝
˝Ali znaš što želim reći. Nije bitno jesi li uhićen ili ispitan ili samo pomažeš
policiji u istrazi. Razlike u ovim nazivima brzo budu izgubljene u prijevodu.
Svi ti ljudi na Facebooku vide samo profesora iz njihove škole kako ga policija
u lisičinama privodi u policijsku postaju na ispitivanje.˝
˝To nije bilo ispitivanje. To je bio razgovor.˝
˝Nije važno Joe, razumiješ li? Ljudi će stvarati svoje pretpostavke. David
Bramley - za koga nikad nisam čuo - stavio je oznaku ‘Haddon Park’ na
fotografije, tako da su se one pojavile na Facebook stranici škole, da je mogu
vidjeti svi nastavnici, roditelji i učenici. I da se može dijeliti dalje, komentirati
i ˝lajkati˝.

158
 ˝Zašto nisi maknuo oznaku? Tako se barem ne bi pojavile na stranici
Haddon Parka.˝
˝To je iduće na mojemu popisu, Joe. Nakon što završim razgovor s tobom.˝
˝Tko je Ollie Fulton, uostalom?˝ rekao sam.
˝Jedan od mojih prijatelja na Facebooku, nekoć sam radio s njegovim
ocem. O čemu si razgovarao s policijom, Joe?˝
˝Nestao je jedan moj prijatelj, Ben Delaney. Mislili su da bih im mogao
pomoći da ga pronađu.˝
˝Odveli su te u policijsku postaju zbog toga?˝
˝Pa ondje rade˝, odvratio sam.
˝Koliko su te dugo zadržali?˝
˝Nisu me zadržali. Nisam bio uhićen. Tražili su moju pomoć, to je sve.˝
˝Pomoć u njihovoj istrazi?˝
˝Da.˝
˝I što si im ti rekao?˝
˝Da ne znam gdje, ali da znam da nije nestao.˝
Draper je zakolutao očima, kao da sam rekao nešto glupo. ˝Uvjeren sam
da to ima smisla, Joe.˝
˝Hoću reći to da sam ga vidio jučer ujutro i zato znam da nije nestao. Javio
mi se. Tip samo zafrkava sve oko sebe.˝
˝Pretpostavljam da policija baš i ne vjeruje u to.˝
˝Nisu jedini. Njegova žena je izvan sebe od brige.˝
˝Onda? Koliko si dugo ostao jučer u postaji?˝ nastavio je.
˝Ne znam točno. Možda jedan sat.˝
˝I nakon toga su te samo pustili?˝
˝Rekao sam ti: nisam bio uhićen, samo sam odgovarao na pitanja,
pokušavao sam im pomoći da ga pronađu.˝
˝Nešto u toj priči ne štima, Joe.˝
Ma nemoj, pomislio sam.
˝I ja sam zbunjen, kao i svi ostali˝, rekao sam.
Draper se protrljao po bradi i na trenutak je djelovao zamišljeno. ˝Taj
Delaney, ima li on djece?˝
˝Ima kćer, Alice. Četrnaest joj je godina.˝
˝Da, to je to. Alice.˝ Utipkao je nešto u tipkovnicu. ˝Evo ga. Znao sam da mi
to prezime zvuči poznato - ona je osmašica. Jedna od najboljih učenica u
cijeloj školi. Same petice.˝

159
 ˝Ona je bistro dijete.˝
Draper se ponovno naslonio pa je isprepleo prste na svom trbuščiću.
˝Postoji li još nešto što ih ja trebao znati, Joe? Imaš li mi još nešto reći?˝
˝O čemu?˝
˝O ovoj situaciji u kojoj smo se zatekli.˝
Nakratko sam razmišljao o tome da mu kažem za Bena i Mel, ali sam brzo
odbacio tu zamisao. To bi bio još jedan čavao u mojemu lijesu, još jedan način
da me se ponizi. Uostalom, to nije njegova stvar.
˝Ne, mislim da nemam.˝
˝Jesi li siguran?˝
˝Jesam.˝
˝Jesi li još o nečemu razgovarao s policijom? O nečemu što ima veze sa
samim nestankom gospodina Delaneyja?˝
Dobio sam neugodan osjećaj da on zna više nego što pokazuje. Ili možda
samo blefira, iskušava sreću. S njim nisi mogao znati.
˝Bilo je onako kako sam ti rekao. Oni traže Bena, razgovaraju sa svim
njegovim prijateljima. Pokušavaju utvrditi kuda se kretao proteklih dana.
Njegova žena je već poludjela od brige.˝
˝Jadna žena˝, rekao je Draper, ali nije zvučao uvjerljivo.
˝Da nešto razjasnimo, Carl, policija me ne optužuje ni za što. Nisu me
uhitili, nisam upleten u to, nisam učinio ništa. Ljudi to moraju znati.˝
˝Razumijem.˝
˝Odlično.˝
˝Ovdje nije toliko bitno zbog čega su te odveli na razgovor. Ovdje je bitno
to da si mi ne možemo dopustiti da se ugled škole ukalja. Čuo sam i to da je
jučer ovdje bilo dvoje detektiva. Došli su ovamo, Joe, u školu. Tražili su tebe.
Čini se da si malo previše upleten, zar ne?˝
˝Policija samo radi svoj posao, metodični su.˝
˝Znaš što ravnatelj misli o dolasku policije na ovaj teren. To je vrsta
posjeta koja strašno brzo pokrene glasine.˝
Naylor. Toliko o njegovoj izjavi da će biti diskretan.
˝Žao mi je zbog toga˝, rekao sam kroz stisnute zube. ˝Nisam imao pojma
da će doći ovamo.˝
˝Dakle, vezano za sve ovo˝, pokazao je na monitor, ˝razgovarao sam s
ravnateljem. On je zbilja uzrujan zbog cijele priče.˝
Pustio da je ova rečenica ostane visjeti u zraku još trenutak, kao da želi
još malo uživati u njoj.

160
 ˝I?˝ rekao sam konačno.
˝Od ovog trenutka suspendiran si s dužnosti nastavnika, do daljnjega.˝
Nisam bio siguran jesam li ga dobro čuo.
˝Suspendiran sam?˝
˝Tako je. Stupa na snagu ovog trena.˝
˝Na temelju nekakve fotografije na Facebooku?˝
˝Na temelju toga što si uključen u policijsku istragu.˝
˝Uključen u policijsku istragu? Što ti to znači?˝
˝Dio si policijske istrage. Škola mora pokazati odgovornu reakciju ako ovo
procuri u medije. A znamo da je to neizbježno u ovakvim vremenima.˝
Mozak mi je konačno registrirao što mi Draper želi reći.
˝Ti si ozbiljan, je l’ tako?˝
˝Mrtav ozbiljan. Također, pokrenut će se unutarnja istraga, na razini
škole.˝
˝A što je s onin nevin si dok se ne dokaže da si kriv’?˝
˝Ovo nije sudnica, Joe.˝ Raširio je ruke kao da mi želi pokazati gdje se
nalazimo. ˝Ovdje se radi o javnom mišljenju, koje je izrazito prevrtljivo i
izrazito sklono tome da sudi prema izgledu.˝
˝Drugim riječima, ovo je takozvani klokanski sud.˝
˝Ovo je stvarnost. Tako svijet funkcionira, tako ljudi funkcioniraju.˝
˝Zakon rulje, bolje reći.˝
˝Odluka je donesena.˝
˝Ne možeš to učiniti.˝
˝Ali činim. Uz puno odobrenje ravnatelja.˝
Osjećao sam kako mi krv pulsira u glavi i kako mi se usta suše. Progutao
sam knedlu.
˝Ovo je izvan svake pameti, ovo nije pošteno.˝
˝Ne brini se, imaš dovoljno radnog staža pa ćeš biti na punoj plaći. Barem
zasada.˝
˝Ne radi se o plaći. Ljudi će zbog tih glasina misliti da je to sve istina.˝
Najednom sam bio bijesan zbog te nepoštene situacije, toliko da sam počeo
drhtati. ˝Ovdje se radi o mom ugledu.˝
˝Ne.˝ Draper je uperio svoj kratki, debeljuškasti prst u mene. ˝Ovdje se
radi o ugledu škole. I kao što obojica znamo, nijedan učitelj nije važniji od ove
škole. Ništa nije važnije od ove škole. A čini se da ti si to zaboravio.˝
Odmahnuo sam glavom.

161
 ˝Nisam ništa zaboravio. Nisam zaboravio devet godina što sam ih proveo
ovdje, marljivo radeći.˝
˝Svako toliko netko mora podnijeti udarac za sve ostale, prijatelju moj. A
čini se da si danas ti na redu.˝
Nekoliko trenutaka razmišljao sam o tome da se nagnem preko stola,
zgrabim ga za košulju i zabijem šaku u njegovo samozadovoljno, bahato lice.
I da vidim bi li on rado podnio udarac za sve ostale. Okrenuo sam glavu da ga
ne gledam i spustio svoje stisnute šake u krilo. Pokušavao sam se malo
smiriti.
˝Koliko dugo ću biti suspendiran?˝
˝Dok se ovo ne razriješi. Dok tvoj posao s policijom ne završi.˝
˝Nemam nikakvog posla s policijom! Oni su samo htjeli razgovarati sa
mnom!˝
Draper se ponovno naslonio.
˝To što vičeš na mene neće ti nimalo pomoći.˝
Duboko sam udahnuo, nekoliko puta. Srce mi je luđački tuklo u prsima.
˝A kako očekuješ da reagiram? Pa ovo su čista sranja.˝
˝Neće ti pomoći ni neprikladno izražavanje.˝
˝Dobro. Razgovarat ću s predstavnikom sindikata.˝
˝U redu. Neka nazove Jane pa ćemo zakazati sastanak.˝
˝Jesmo li završili?˝
˝Mislim da jesmo.˝ Uputio mi je tanak, neuvjerljiv osmijeh. ˝Barem
zasada.˝
Ustao sam i pošao prema vratima.
˝Eh da, Joe?˝
˝Što je?˝
˝Možeš li mi učiniti uslugu?˝
˝Imam li izbora?˝
Draper se već bio okrenuo svojemu monitoru i više nije gledao u mene.
˝Budi dobar dečko i drži se podalje od područja škole dok si pod
suspenzijom.˝
Izišao sam i zalupio vratima.

162
 38
Imao sam dojam da je cijela škola gledala u mene dok sam hodao, oborene
glave, natrag do auta. Prozivka je već bila završila i tisuću djece upravo je
ulazilo u učionice na svoj prvi sat, dvoje po dvoje, ili troje po troje, ili u
grupama, a ja sam se zatekao točno među njima. Svaki učenik pokraj kojega
sam prošao pogledao je u mene kao da me poznaje. Prije svega ovoga bio sam
samo član nastavničkog osoblja, neki su me znali, a za neke sam bio
poluanonimac. A sada sam bio onaj nastavnik kojega su uhitili na Facebooku,
i sada se činilo da me znaju svi. Moj prolazak kroz tu gomilu odjevenu u
školske uniforme bio je popraćen šaputanjem i fotografiranjem mobitelima.
Koliko će dugo morati proći prije nego što se sve ovo zaboravi? Tjedni?
Mjeseci? Ili se to nikad neće zaboraviti?
Kad sam sjeo u auto, izvadio sam telefon i sinkronizirao ga sa svojim
računom na Facebooku. Odmah sam vidio fotografiju na kojoj me vode u
policijsku postaju Kilburn. Nisam je mogao izbrisati
- niti sam mogao izbrisati njezine kopije koje su već podijeljene
- ali maknuo sam svoj tag, kako bih barem malo smanjio
njezinu vidjivost. To nije bilo puno, ali bolje išta nego ništa.
Tada mi je nešto sinulo. Kliknuo sam na račun Davida Bramleyja i
pogledao njegov profil. Njegova avatar slika bilo je Hulkovo nacereno lice iz
posljednjeg nastavka Avengersa. Nije bilo informacije o školi, ni o rodnom
gradu, ni o tome je li u vezi. Imao je jedanaest prijatelja, od kojih sam neke
poznavao, a račun je bio kreiran ove godine. Objavio je samo jedan post:
fotografiju mene kako me vode u policijsku postaju. Na tom računu ništa nije
izgledalo stvarno, ali morao sam doznati tko su mi neprijatelji. Doduše, imao
sam prilično jasnu sliku o tome tko se krije iza imena Davida Bramleyja.
Poslao sam mu zahtjev za prijateljstvom.
Odvezao sam se kući, sjeo u kuhinju i nazvao predstavnika sindikata.
Pokazalo se da se u vezi s mojom suspenzijom zapravo nema što učiniti.
Ulaganje žalbe potrajalo bi nekoliko tjedana prije nego što bi se uopće
pokrenuo cio proces koji je uključivao dogovore, sastanke, traženje drugog
mišljenja o tome je li moja suspenzija opravdana u ovakvim okolnostima. Ako

163
sve prođe u redu, suspenzija će se brisati iz moje dokumentacije i neće se
upotrebljavati protiv mene. To je bilo najbolje čemu sam se mogao nadati.
Sada sam suspendiran i to je to.
Bilo mi je čudno sjediti kod kuće u utorak ujutro, usred polugodišta. Kuća
je bila tiha, jedino je sat kuckao na zidu. Prvi školski sat je prošao i počeo je
drugi. Tek je prošlo deset, a ja sam u ovom trenutku trebao raspravljati o
Koraljnom otoku sa sedmim D. Ali umjesto toga sjedio sam za kuhinjskim
šankom, u svojoj kući, pio čaj i pitao sam se kako se sve uopće tako brzo
zakompliciralo.
Još prije nekoliko dana moj je život bio prilično dobar. Samo što ja toga
nisam bio svjestan. Ne znaš što imaš sve dok to ne izgubiš. To je s dobrim
razlogom bio klišej: bio je istinit. I sada sam morao ponovno sastaviti svoju
obitelj, a činilo mi se da bi razgovor s Benom bio dobar početak. Ne samo radi
toga da mu kažem da se drži podalje od Mel - i pobrinem se da konačno shvati
tu poruku - nego i radi toga da ga uslikam.
Moj telefon, koji je ležao na kuhinjskom stolu, oglasio se dvaput. Ustao
sam. Dvije obavijesti. David Bramley je prihvatio moj zahtjev za
prijateljstvom, a potom mi je odmah napisao poruku.

Kako posao, momče?

Zurio sam u poruku. Kako može biti tako bezobrazan? Zapitao sam se
kako je tako brzo doznao da sam suspendiran. Kliknuo sam Odgovori.

Tko je to?

Odgovor je stigao istog trenutka.

A što misliš?

To je mogla biti samo jedna osoba. Bene, šupčino.

Uživaš u ovome, je l' da?

Umjesto odgovora stigao je samo emotikon.

:)

164
 Sve je vrijeme bio dva koraka ispred mene, od samog početka. Bilo je
vrijeme da prekinem sve ovo. Poslao mi je svoju poruku, poigrao se mnome i
zabavio se. I sada je došao trenutak da svako nastavi sa svojim životom: on
sa svojom ženom, a ja sa svojom. Iskreno, bit ću sretan ako ga nakon toga više
nikad ne vidim.
Napisao sam mu još jednu poruku.

Nađimo se. Ali ovaj put kako treba.

Odgovor se sastojao samo od triju slova.

LOL

Ponovno me obuzela ljutnja; krv mi je tutnjala u ušima. On je uživao u

tome da me muči, da me uvali u sranje s policijom i školom. Radio je upravo
ono što je i obećao - uništavao je moj život - i smijao se dok sam se ja koprcao
na udici.
Prije nego što sam stigao išta odgovoriti, telefon je zazvonio u mojoj ruci.
Nepoznat broj.
˝Halo?˝
˝Joe, ovdje Peter Larssen. Imate li sekundu?˝
˝Naravno.˝
˝Htio sam vam ostaviti poruku, nisam mislio da ćete biti dostupni u ovo
doba.˝
Ispričao sam mu sve o objavi na Facebooku i svojoj suspenziji s dužnosti.
˝To je zlostavljanje, zar ne?˝ upitao sam. ˝Sigurno možemo nešto učiniti u
vezi s tim, u pravnom smislu.˝
˝Da, mogli bismo to razmotriti. Napravite screenshot objave i pošaljite mi
mailom.˝
˝To je dokaz da me on progoni, da pokušava uništiti moju karijeru.˝
˝Hmmm.˝ Larssen nije zvučao kao da je uvjeren u to. ˝Znate, Joe, stvari su
se u međuvremenu pomaknule još dalje. I upravo vas zato i zovem.˝
˝Kako to mislite?˝
˝Stvari su možda ozbiljnije nego što smo mislili.˝
Nešto me probolo u želucu.
˝Ozbiljnije?˝

165
 ˝Policija počinje misliti da se Benu Delaneyju dogodilo nešto loše.˝
Morao sam sjesti.
˝Ali to je upravo ono što Ben želi da oni misle. Zar nije policija pokrenula
istragu kojom želi dokazati da je živ? Tako je rekao Naylor.˝
˝Oni doista istražuju, ali ne nalaze dokaze, a to znači da će uskoro krenuti
drugim putem. Fokusirat će se mogućnost nesreće ili prljave igre.˝
˝Prljava igra˝, ponovio sam. To je bila fraza koja se pojavljivala u TV
vijestima ili novinama, ali nikad nisam mislio da će se pojaviti u mojemu
privatnom životu. ˝Prljava igra koja uključuje mene?˝
˝Moguće.˝
˝Ali to je suludo! On me zlostavlja na društvenim medijima, objavljuje
svašta da me uvali u nevolju, pokušava rastaviti mene i Mel. Vidio sam ga
jučer, razgovarali smo telefonom dan prije toga. Razgovarao sam s njim
doslovno jednu minutu prije nego što ste vi nazvali.˝
˝Razgovarali ste s njim?˝
˝Na Facebook Messengeru.˝
˝Aha. Poruke su došle s njegova računa?˝
˝Ne, služi se lažnim računom, pod imenom David Bramley. Zafrkava me i
podmeće mi zamke, što znači da je živ i zdrav i da se negdje skriva.˝
˝Ali zašto bi nestao?˝
˝On nije nestao, nego se ne želi vratiti svojoj ženi. On hoće moju ženu. I
zato ga moramo pronaći, staviti točku na sve ovo.˝
Larssen je na trenutak zastao, pa je ponovno progovorio, smireno i
odmjereno.
˝Mogli ste i vi sami objaviti te postove.˝
˝To je suludo.˝
˝Mogli ste objavljivati postove u Benovo ime ili u ime Davida Bramleyja,
ili kako se već zove. I zlostavljati sami sebe. Događale su se i čudnije stvari od
toga.˝
Stegnulo me u prsima, nisam mogao disati.
˝Nije valjda da vjerujete u to?˝
˝Ne. Ali Naylor bi mogao. To što Ben već danima nije viđen nimalo ne
pomaže.˝
˝Ja sam ga vidio.˝
˝Vi se ne računate, Joe.˝
˝Dakle, ja sam sumnjivac?˝
˝To je jedna od pretpostavki u njihovoj istrazi.˝

166
 Razmišljao sam nekoliko trenutaka, pokušavao sam sve to prožvakati.
Ovo mora prestati.
˝Što radite sljedeći sat?˝
˝Slobodan sam do 13:30.˝
˝Odlično. Nađimo se u policijskoj postaji Kilburn za dvadeset minuta.˝

167
 39
˝Smjestio mi je˝, rekao sam.
Naylor me gledao, s druge strane onog istog stola na kojemu su se vidjeli
tragovi opušaka, i mrštio se.
˝Objasnite˝, odvratio je.
I tako sam mu sve objasnio. Ispričao sam mu o objavi na Facebooku, o
svojoj suspenziji na poslu, o svojemu razgovoru s ˝Davidom Bramleyjem˝. O
poruci na svojemu kućnom računalu i njegovoj opsesiji mojom ženom.
˝On je već hakirao moj račun na Facebooku, u četvrtak navečer, to sam
vam rekao još jučer. Hakirao je moje računalo kod kuće, pokušava uništiti
moju karijeru i zlostavlja me na društvenim medijima služeći se lažnim
imenom. Ja samo želim da sve to prestane. Dosta mi je.˝
Ponovno smo sjedili smo u Sobi za ispitivanje 3, a ovaj put je Larssen bio
pokraj mene. Naylor mi je na samom početku razgovora iščitao standardnu
proceduru i sada je gledao poruke koje smo izmijenili ˝Bramley˝ i ja. Neke je
proučavao duže nego druge, a onda mi je vratio telefon.
˝I?˝ rekao sam.
Detektiv je slegnuo ramenima.
˝Vi ste sami mogli poslati ove poruke.˝
˝A zašto bih to radio?˝
˝Da prikažete stvari u drukčijem svjetlu.˝
˝Ne razumijem.˝
˝Da prikažete sebe kao žrtvu, a ne njega.˝
˝Žrtvu čega?˝
˝Pokušaja kaljanja ugleda. Ili što god već tvrdite da vam gospodin Delaney
čini.˝ Prekrižio je ruke na prsima. ˝Provjerit ćemo taj račun na Facebooku, to
bi nam trebalo nešto otkriti.˝
˝Zašto bih objavljivao nešto što će me uvaliti u nevolje na poslu? I to s
lisičinama koje su dodane Photoshopom, tako da izgleda kao da sam uhićen?˝
˝Ne znam, Joe. Recite vi nama, zašto biste to učinili?˝

168
 ˝Vama je jasno da Ben stoji iza toga, zar ne? Odbačeni ljubavnik. Pokušava
me slomiti, izbaciti me iz priče tako da može imati Mel samo za sebe. On mora
pobijediti, u svemu, jednostavno je takav. Pod svaku cijenu.˝ Nagnuo sam se
naprijed i stavio šake na stol. ˝On pokušava razoriti moju obitelj.˝
Larssen je stavio ruku na moje rame.
˝Smirite se, Joe.˝
Naylor se naslonio.
˝Znate što me muči, Joe? To što ste vi jedina osoba koja je navodno vidjela
gospodina Delaneyja. Jedina osoba koja je navodno komunicirala s njim.
Razgovarala s njim.˝
˝Mel je bila ondje kad smo razgovarali s njim. Ona to može potvrditi.˝
˝U redu, ponovno ćemo razgovarati s vašom ženom. Ali sve se opet vraća
na vas, Joe. Zar ne vidite? Sve sve vrti oko vas. Zašto?˝
˝Zato što je Ben vrlo pametan tip. Pametniji je od mene. Pametniji je od
većine ljudi.˝
˝To je možda istina. Ali istraga o postojanju znakova života u protekla
dvadeset četiri sata nije dala nikakve rezultate, i ako se to brzo ne promijeni
i mi ne nađemo dokaz da je on živ i zdrav, morat ćemo krenuti od
pretpostavke da nije živ i zdrav.˝
˝Dokaz? A što je s Beth Delaney? Bila je kod kuće kad se Ben vratio, oko
ponoći, što znači da su prošli sati nakon što sam ga ja navodno prebio na
parkiralištu.˝
Naylor je odmahnuo glavom.
˝Ona ga nije vidjela. Ona je čula kako se netko mota po kući. Kroz
zatvorena vrata, kat ispod. Čula je nekoga.˝
˝A što je s porukama koje mi je poslao? I objavama na Facebooku? A
sastanak u onom parku? To je sigurno nekakav dokaz.˝
Naylor je gledao u mene, pa u detektivku Redford koja je sjedila pokraj
njega, pa ponovno u mene.˝
˝Htio sam još pričekati s ovim, ali kad ste već ovdje...˝ Otvorio je crni
registrator te stao okretati stranice, sve dok nije pronašao to što je tražio.
˝Ipak ste nešto pronašli?˝ upitao sam.
˝I da i ne.˝
˝Što to znači?˝
Larssen se s nelagodom promeškoljio u stolici.
˝Moj klijent bi cijenio kad biste nas malo uputili u stvar.˝

169
 ˝Naravno. Dakle: SMS poruke. Izvukli smo podatke od vašeg i Benovog
teleoperatera. Primili ste tri poruke od Bena Delaneyja u subotu navečer i
dvije u ponedjeljak ujutro. Je li to točno?˝
˝Da. U prve tri dogovarao je sastanak, a druge dvije bile su poslane u
parku.˝
˝Kad istražujemo podatke s mobilnih telefona, otkrijemo više od samog
broja s kojeg se poziva i trajanja poziva. Naime, tada možemo utvrditi i s
kojim je odašiljačem vaš telefon ‘komunicirao’ tijekom tog poziva. A to znači
da možemo s visokim stupnjem točnosti ustanoviti gdje ste se vi nalazili - ili
barem gdje se nalazio vaš telefon - u trenutku kad je uspostavljen poziv,
odnosno, kad je poslana poruka.˝
˝U nedjelju navečer bio sam kod kuće, a u ponedjeljak ujutro u Fryent
Country Parku. To će vam podaci s mog telefona i pokazati. Barem bi trebali.˝
˝Evo u čemu je problem, Joe.˝ Naylor je okrenuo još jednu stranicu u
registratoru te prešao prstom preko stupca koji je sadržavao niz brojeva.
˝Kad ste u nedjelju slali te poruke, one su poslane preko odašiljača s oznakom
lokacije A180Y2992073. To je odašiljač koji se nalazi u tornju Crkve sv.
Mihaela, na kraju vaše ulice. To je odašiljač koji je najbliži vašoj kući.˝
˝Da, to je točno, ili?˝
˝Poruke poslane s telefona Bena Delaneyja također su poslane preko
odašiljača A180Y2992073.˝
Gledao sam čas u njega, čas u detektivku Redford.
˝Ništa mi nije jasno. Što to znači?˝
Naylor se namrštio, kao da mora objasniti nešto vrlo jednostavno
nekome tko je vrlo glup.
˝Rachel, možeš li ti objasniti gospodinu Lynchu?˝
Detektivka Redford je stala objašnjavati.
˝Prije dvadeset godina svaki odašiljač pokrivao je široko geografsko
područje zato što ih nije bilo puno. Otada je postavljeno još puno odašiljača,
i ima ih sve više i više kako bi se išlo ukorak sa širenjem mobilne telefonije.
Danas ih ima na desetke tisuća, posvuda su, tako da svaki pokriva prilično
usko područje - a pogotovo u gradovima gdje velik broj ljudi koristi mobilne
telefone.˝
˝Da, da, to razumijem.˝
˝U ovom slučaju oba telefona - i vaš i njegov - registrirani su na vrlo
uskom području, koje pokriva jedan te isti odašiljač. Drugim riječima, vaša
dva telefona nalazila su se na vrlo maloj udaljenosti.˝
˝Koliko maloj?˝

170
 ˝Iznimno maloj˝, odvratila je Redfordica.
Naylor je dometnuo: ˝Kao da se tim telefonima služila ista osoba, na
primjer.˝
˝Ili kao da je on stajao točno ispred moje kuće! Koji vrag?˝
Redfordova je podignula ruku da me prekine.
˝Nisam završila˝, rekla je. Njezini meki sjevernoengleski samoglasnici bili
su sušta suprotnost tvrdom čvoru straha koji mi se stvorio u trbuhu. ˝U
ponedjeljak ujutro imamo istu stvar, isti obrazac, samo na drugoj lokaciji.
Dakle: dvije poruke koje ste vi poslali njemu, dvije poruke koje je on poslao
vama kao odgovor, u kojima vam navodno potvrđuje da je u parku i da je sam.
I opet, oba telefona nalazila su se na uskom području istog odašiljača.˝
˝Ali on jest bio blizu mene, stajao je možda pedesetak metara dalje.˝
˝Vidjeli ste ga vi i nitko drugi˝, tiho je dometnuo Naylor.
˝Što želite reći? Da sam ja slao te poruke s njegovog telefona? Zašto bih to
učinio?˝
Larssen mi je ponovno stavio ruku na rame.
˝Joe, polako.˝ Okrenuo se prema detektivima. ˝Postoji još jedna objava na
Facebooku, od subote navečer. Gospodin Delaney kaže da je dobro i da se
maknuo malo razbistriti glavu.˝
Naylor je okretao stranice u crnom registratoru.
˝U redu. Ta objava je iduća.˝
Zbog načina na koji je to rekao, čvor u mojemu želucu postao je još teži i
tvrđi, ali nisam ništa rekao.
˝Uvijek nam treba malo više vremena da iz tog vražjeg Facebooka
izvučemo podatke o lokaciji, tako da ovdje nemamo bogznašto. Zasad imamo
samo okvirnu analizu naših kolega forenzičara s Goldsmiths Collegea. Oni
mogu izvršiti takvu analizu u roku od nekoliko sati i uvijek su spremni
pomoći.˝
Otvorio je registrator i izvadio dva lista papira pa ih je položio jedan do
drugog na stol ispred mene. Desni list sadržavao je screenshot Benove
poruke od subote:

Morao sam razbistriti glavu; godilo mi je malo se maknuti od svega. Sviđa

mi se kad sve počne sjedati na svoje mjesto.
˝Istina je onakva kakvom je odredi pobjednik...˝

171
 Lijevi list papira sadržavao je niz zaslona. To su bile Benove prethodne
objave, o poslu, nogometu, automobilima, gospodarstvu, Appleu, Googleu,
novim filmovima i tako dalje.
˝Ovo su sve Benove objave, je li tako?˝
Naylor je kimnuo glavom.
˝To su objave s njegovog računa. Dakle, naši prijatelji genijalci s
Goldsmitha rade dvije stvari: prvo, ubace sav tekst u jedan briljantni softver
koji su sami izradili za ove potrebe. A potom lingvisti provode takozvanu
subjektivnu komparativnu analizu različitih poruka, dakle uspoređuju
poruke jednu s drugom. Ta analiza katkad izbaci neka kontrastna područja
koja nama budu zanimljiva za daljnju istragu.˝
˝Meni ovo nalikuje na najobičnije Facebook objave. Kakve veze ima to što
je u subotu napisao da je dobro?˝
˝U redu, dat ću vam primjer. Što mislite, koliko je puta u protekla tri
mjeseca gospodin Delaney upotrijebio točku-zarez u svojim Facebook
objavama?˝
Ovo me pitanje potpuno zateklo, uopće nisam očekivao da će Naylor reći
ovako nešto banalno. Ben je bio računalni genije, tehnološki freak, jedan od
onih tipova koji gramatiku i pravopis gledaju kao nešto iz onih davnih
vremena kad se još pisalo tušem i perom. Drugim riječima: kao nešto što je
potpuno nepotrebno u digitalnom dvadeset prvom stoljeću.
˝Ozbiljno me to pitate?˝
˝Da. Koliko, što mislite?˝
˝Ne puno, pretpostavljam. Nikad nisam obraćao pažnju na njegove objave
na Facebooku.˝
˝Pokušajte pogoditi.˝
˝Mi ovdje govorimo o rečeničnim znakovima, dok taj tip pokušava uništiti
moj život?˝
˝Ugodite mi, Joe. Koliko puta, što mislite?˝
˝Nemam pojma. Pet? Šest? Deset?˝
Naylor je odmahuo glavom.
˝Samo jednom. Jedan jedini put: u subotu, kad je objavio da je dobro.˝
˝O. K.˝ Gledao u sam u taj ispis na stolu, u nadi da ću pronaći nešto čime
ću dokazati da ovaj detektiv u krivu. Ali nisam mogao pronaći ništa.
˝A što mislite˝, Naylor je nastavio, ˝koliko je puta u protekla tri mjeseca
upotrijebio točku na kraju objave statusa na Facebooku?˝
˝Nijednom?˝
˝Blizu ste: samo jednom.˝

172
 ˝U objavi od subote?˝
˝Da. Lingvistička analiza pokazuje da Delaney nije ljubitelj rečeničnih
znakova na društvenim mrežama. Nikad nije bio. Sve do ove subote, kad je
valjda doživio nekakvo pravopisno prosvjetljenje pa je upotrijebio točku-
zarez, apostrof i dvije točke, i to sve u jednoj objavi. Pet tekstualnih poruka o
kojima smo upravo govorili također pokazuju odstupanja u upotrebi
apostrofa, velikih slova i pisanju cijelih riječi koje je inače pisao samo u
kraticama.˝
Larssenovo lice bilo je potpuno smireno. Ravnodušno je pogledao u
detektive.
˝A kakvi su preliminarni zaključci vaše ekipe s Goldsmitha?˝ rekao je.
˝Prema njihovu mišljenju˝, Naylor je kuckao kažiprstom po papiru, ˝mala
je vjerojatnost da je subotnju objavu na Facebooku napisala ista osoba koja
je napisala sve prethodne objave. Isto tako, mala je vjerojatnost da ovih pet
SMS poruka napisala ista osoba koja je prethodno slala poruke s ovog broja.
Drugim riječima, to nije Ben Delaney.˝
˝Pa to nema smisla˝, rekao sam.
˝Joe, vi predajete povijest, zar ne?˝
˝Engleski.˝
˝Kladim se da biste mogli naučiti gospodina Delaneyja ponešto o
gramatici i pravopisu?˝
Nisam rekao ništa na to. Bilo mi je ispod časti da reagiram na tu nisku,
podmuklu optužbu.
˝Pravopis, točke, zarezi, dvotočke...˝ rekao je Naylor. ˝Sigurno znate sva
moguća pravila.˝
˝Ben je možda namjerno tako pisao kako bi vas namjerno odveo u
drugom smjeru.˝
Ovo nije zvučalo uvjerljivo, čak ni meni.
Naylor je rekao: ˝On je pravi kriminalni veleum, ha?˝
˝On je vrlo, vrlo inteligentan tip. Ja ga ne bih podcijenio.˝
˝Tragamo za dokazima života, Joe. Na tome smo stali. To je ime ove igre.
A bojim se da moram biti iskren s vama: posljednja otkrića daju mi konkretne
razloge za zabrinutost.˝
˝A što je s porukom koja se jučer pojavila na mom računalu kod kuće? On
krivi mene za sve.˝
˝To nitko nije vidio osim vas. Kao što nitko nije vidio ni vaš ˝bliski susret˝
s gospodinom Delaneyjem u parku jučer ujutro. Vi ste jedini svjedok. Eh da,
nisam vas pitao, kako ruka? Kako vaša šaka?˝

173
 Pokazao je na modrice i kraste na zglobovima moje desne šake, koje sam
zaradio kad sam se spotaknuo u šumi.
˝Dobro.˝ Spustio sam ruke u krilo. Usta su mi bila suha i počela me boljeti
glava. Više od ičega htio sam nestati iz te sobe i otići što dalje od tog mjesta.
˝Ima li još nešto, Joe? Ima li još nešto što biste nam htjeli reći?˝
˝Već sam vam rekao sve.˝
˝Ponovit ću vam, Joe: naziv igre je ‘dokaz života'. Ali čini se da ta igra neće
još dugo potrajati.˝
Zurio sam u njega, stisnute vilice.
˝Želite dokaz? Ja ću vam ga dati. Sam ću ga pronaći.˝

174
 40
Sjedio sam u autu, preznojavajući se i dršćući, u sporednoj uličici iza
policijske postaje. Plan je bio da uvjerim Naylora da mi je Ben smjestio, ali to
mi se pošteno obilo o glavu. Larssen mi je rekao da odem kući i pokušam se
smiriti. Ali lakše je reći nego učiniti, pogotovo kad vam se život raspada pred
vlastitim očima.
Ponovno sam pogledao u posljednje poruke koje smo David Bramley i ja
izmijenili na Messengeru.

Nađimo se. Ali ovaj put kako treba.

I njegov odgovor:

LOL.

Ne bi se smijao da ti se sada stvorim pred očima, stari.

Možda bi vikao, možda bi se svađao, ili bi možda govorio koliko voli moju
ženu i kako sam ja kriv za sve - ali bio sam vrlo uvjeren u to da se ne bi smijao
na sav glas.
I to je ono što sam trebao učiniti: stati mu pred oči. Naći se s njim licem u
lice. Bez društvenih mreža, bez digitalnih naprava, bez e-poruka, bez SMS-
ova, bez ekrana, bez interneta. Bez pizdarija. Samo dva tipa koji razgovaraju.
Koji vode stvaran, živi razgovor.
Bio je blizu mene u nedjelju navečer - dovoljno blizu moje kuće da zavara
Naylora s telefonskim podacima. U ponedjeljak također - gledao me, vrebao,
približio se, a potom nestao poput sjene. Zato što je znao da će policija
provjeriti podatke o pozivima i znao je što će to podaci pokazati. Pokraj onog
jezera nije bilo nikoga drugog. Ondje je bio samo Ben.
Upalio sam auto, ali sam još malo sjedio i osluškivao brujanje motora.
Ponovno sam ugasio auto. Ne mogu otići kući, ne još.
Dokaz života.
Tragovi su bili ondje, a ja ih moram naći.

175
 Izvadio sam telefon iz džepa. Ben je imao 389 prijatelja na Facebooku.
Počeo sam pregledavati njegove objave, u potrazi bilo čime što bi mi moglo
otkriti gdje se on nalazi. Ali ništa nije ukazivalo na to da je napustio London,
osim što je bio puno manje aktivan nego inače. Imali smo nekoliko
zajedničkih prijatelja na Facebooku, ali ostale nisam poznavao. I zato sam
poslao zahtjev za prijateljstvom dvadesetak ljudi koji su redovito ostavljali
komentare na Benove objave. Neki će me ignorirati, neki će izbrisati zahtjev.
Ali drugi, koji nisu toliko izbirljivi i koji samo žele povećati svoju
virtualnu popularnost, prihvatit će moj zahtjev. A ja ću nakon toga
moći pregledavati njihove profile i tražiti informacije koje bi mi
mogle pomoći da okončam ovaj cirkus.
Mel je redovito komentirala njegove objave, ali nije pisala ništa što bi
izazivalo sumnju. Njezina vremenska crta sadržavala je Williamove slike,
njezine selfieje, slike njih dvoje zajedno. Zabava u vrtu Delaneyjevih ovog
ljeta. Ben stoji za golemim plinskim roštiljem, u ruci viski, a na licu znalački
osmijeh. Album slika s godišnjeg odmora na Kreti, koju smo posjetili ovoga
ljeta. Mel u noćnom izlasku s kolegicama s posla. Kokteli svih boja poredani
na šanku.
Zastao sam na jednoj fotografiji, snimljenoj u ožujku - prije više od šest
mjeseci. Nešto mi je na njoj bilo poznato. Mel je podijelila link na galeriju slika
s proslave dvadeset godina mature. Ispod je stajalo: ˝Dobra stara vremena u
Claremontu.˝ Prva slika prikazivala je nekakvu predstavu, s grupicom
tinejdžera u srednjovjekovnoj odjeći, mačevima i dugačkih haljinama, s
frizurama iz 90-ih godina prošloga stoljeća. Četiri muškarca, to jest, četiri
šesnaestogodišnjaka, i četiri mlade žene, stoje držeći se ruku pod ruku, s
osmijesima na licima, primaju aplauz od publike na kraju predstave.
Fotografija mi je bila vrlo poznata, ali ne od ovog ožujka. Vidio sam je
nedavno. To je bila jedna od slika koja je stajala na zidu njihovog dnevnog
boravka. Da, ondje je bila Beth, u samoj sredini, smiješi se publici i izgleda
kao da joj je to bio najbolji dan u životu. Doimala se tako sretnom, duge bujne
kose, široka osmijeha, rumenih obraza, uzbuđena nakon izvrsne izvedbe.
Doimala se spremnom osvojiti svijet. Nasmiješena šesnaestogodišnja Mel
također je bila ondje, na kraju reda. Nije izgledala drukčije nego sada; uvijek
je jednako lijepa. Obje djevojke izgledale su tako nevino, neopterećeno i
bezbrižno. Nisu imale pojma koliko će boli, ljubomore i destrukcije jedna od
njih uzrokovati svojom nevjerom, dvadeset godina poslije. Nisu imale pojma
koliko će se života time uništiti. I kako će se prijateljstvo pretvoriti u mržnju.
Boljelo me u prsima zbog svega što je ovdje izgubljeno.
Zurio sam u tu sliku, sve do trenutka kad je više nisam mogao podnijeti.
˝Skrolao˝ sam dalje, prema komentarima, samo da je više ne gledam.

176
 Jo Knightley
Divni dani xxx 2
9. ožujka

Martin Coffey
Zaboravio sam na ovo! Kako mlado izgledaš Beth Delaney?
29. ožujka

Ian Howard
Genijalno. Sjećate se kako je Charlotte Lowe prasnula u smijeh na
pozornici dok je trebala glumiti da umire? x
29. ožujka

Charlotte Lowe
Ja barem nisam zaboravila svoj tekst, Ian Howard! :)
29. ožujka

Claire Grimble
Dobra zurka Mark Ruddington xx
29. ožujka

Mark Ruddington
Meni je zbog nekog razloga uglavi ostao samo tulum nakon predstave
Melissa Lynch;- )
29 March

Tim Darcy
Da se bar mogu sjetiti koja je to bila predstava...
29. ožujka

Nick Pearson-Wood
Shakespeare?
29. ožujka

177
 Chris Billingham
Oluja, ja mislim???
29. ožujka

Rob Krause
Ako se ne varam to je bila neka škotska drama...
30. ožujka

Vicky Mee
Ha? Hrabro srce?
30. ožujka

Rob Krause
Macbeth!
30. ožujka

Vicky Mee
Lol. Po čemu je to škotska predstava?
30. ožujka

I to se nastavljalo. Bilo je više od pedeset komentara i osamdesetak

˝lajkova˝ samo na tu objavu. Očito je pobudila puno sretnih uspomena među
Melinim prijateljima na Facebooku, ili barem među onima koji su s njom
sudjelovali u predstavi. Privukao me onaj zagonetni komentar vezan za
tulum nakon predstave. Mel nije ništa odgovorila na to, što je bilo čudno -
podijelila je link na slike, ali nije odgovorila na komentar upućen izravno njoj.
Tip koji je prvi objavio taj album - Mark Ruddington - nije mi bio poznat.
Kliknuo sam na njegov profil da mu vidim sliku, a potom sam dvaput
kliknuo na sliku sa školske predstave i zumirao nasmiješena lica mladih
glumaca. Bio sam devedeset pet posto siguran da je tinejdžer odjeven u crno,
koji je držao ruku oko Melina ramena, bio Mark Ruddington. Moram priznati
da je lijepo stario, s obzirom na to da su od te predstave prošla puna dva
desetljeća. On i Ben bili su vrlo sličnog izgleda. Obojica tamne kose, slične
visine, jednake građe. Sjetio sam se pijane igre na onoj zabavi, ˝ustani ako si
ikad˝ i Melina priznanja o jednoj jedinoj nevjeri - za koju je rekla da
se dogodila još u srednjoj školi pa se zato ne računa.

178
 Možda je Mark Ruddington bio prvi s kime je nekoga prevarila. To je taj
prvi put kad je bila nevjerna. Nije rekla o kome se radilo - samo me privukla
k sebi i dala mi pijani poljubac - ali što sam više mislio o tome, sve mi se više
činilo kako ovdje postoji jedan čudni obrazac. Varala je dvaput u životu, u
razmaku od dvadeset godina, s muškarcima koji su vrlo nalik jedan drugome.
Prvo taj Mark Ruddington, a potom Ben. Možda je to bio tip kakvog traži kad
joj je dosadno.
Meni je zbog nekog razloga u glavi ostao samo tulum nakon predstave,
Melanie Lynch ;-)
Mark Ruddington je bio oženjen i živio je u Enfieldu. Imao je otvoren
profil pa sam proveo deset minuta pregledavajući sve što je objavio ove
godine. Bilo mi je važno doznati nešto više o svojoj ženi, otkriti tko je ona
zapravo. Htio sam znati o iskustvima koja su je činila kao osobu, o nevjeri iz
tinejdžerskih dana koju je priznala pod utjecajem tekile na jednoj kućnoj
zabavi. Imao sam dojam da mnogi ljudi - uključujući i Bena - znaju o njoj više
nego ja.
Na Markovoj vremenskoj crti bilo je puno toga, a većinom o njegovim
psima, hrani koju jede, potom slike djece, selfieji snimljeni svaku večer nakon
trčanja, mamurluci, šale o punici, linkovi na razne stvari. Nije bilo ničega
vezanog za Mel i njihove zajedničke školske dane. Ali svejedno sam mu
poslao zahtjev za prijateljstvom. Možda ću uspjeti izvući nešto više na chatu
na Messengeru.
Nakon što sam tako dugo zurio u mali zaslon svog mobilnog telefona,
zaboljele su me oči. Prošao je sat vremena, a nisam doznao ništa o Benu.
Došao je trenutak da iskušam nešto drugo.
Kućni telefon Delaneyjevih zazvonio je šest puta prije nego što se
uključila automatska sekretarica s Benovom kratkom i jasnom porukom,
izrečenom blagim sunderlandskim naglaskom. Pokušao sam još jednom, ali
ponovno se uključila sekretarica. Poklopio sam. Nisam htio ostaviti poruku.
Naime, odlučio sam iskušati nešto bolje, umjesto običnog telefonskog
razgovora s Beth. Ja sam bio nastavnik koji nije imao kome predavati, koji
nije imao zadaća za ocijeniti i koji nije morao pripremiti nijedan nastavni sat.
Trideset pet minuta poslije parkirao sam automobil u Hampsteadu, u
širokoj ulici prepunoj drveća, visokih ograda i savršenih kuća. Izgled je u
ovom slučaju govorio sve: to je bila ulica u kojoj žive multimilijunaši. Točno
preda mnom stajala je impozantna edvardijanska vila koja je bila vrlo ukusno
nadograđena, i to više puta. Poput susjednih kuća, bila je malo uzdignuta u
usporedbi s razinom ulice tako da se usputnom prolazniku činila još većom i
grandioznijom.
Benova kuća.

179
 Vjerojatno ne bi bio zadovoljan time što dolazim u posjet njegovoj ženi,
sam i nenajavljen, usred radnog dana, i postavljam pitanja o našim nevjernim
supružnicima. Ne, ne bi bio nimalo zadovoljan. Štoviše, poznavajući Bena,
rekao bih da bi bio vrlo, vrlo bijesan.
Odlično. Neka i on bude izvan ravnoteže jednom. Možda mu se svidi.

180
 41
Benova kuća bila je smještena na vrhu šljunčanog prilaza koji se blago
uspinjao od ceste, a cijela je bila okružena besprijekorno podrezanim
grmljem i stablima voćaka. Na visokom stupu na sredini prilaza stajala je
ukrasna bijela kućica za ptice. Ondje su bila dva auta: Bethin srebrni
Mercedes karavan i još jedan iz Benove flote: bijeli Audi TT kabriolet. Svi
njegovi auti bili su bijele boje. Kuća je bila ogromna, trokatnica izgrađena u
edvardijanskom stilu, u doba kad je bilo posve normalno imati šestero djece
i sluge, koji su živjeli na najvišem katu. Ono što je kući dodano tijekom
proteklog stoljeća uključivalo je teniski teren, sobu za bilijar i poker te
konzervatorij koji je mogao ugostiti dvadeset ljudi. I kako to obično biva;
kako obitelji postaju manje, tako im kuće postaju sve veće: Delaneyjevi, koji
su imali samo jedno dijete, i koji su tu kuću kupili prije samo godinu dana,
već su imali planove kako da je prošire.
Vidio sam kako se otvaraju ulazna vrata. Izišla je Beth, polako i oprezno,
držeći nešto objema rukama ispred sebe - naopako okrenuta čaša, na
razglednici. Kleknula je pokraj cvjetnjaka ispod golemog prozora, podignula
čašu i lagano kucnula po razglednici. Pauk. Još je malo klečala, a potom je
ustala i vratila se u kuću.
Šljunak je nježno krckao pod mojim stopalima dok sam hodao prilazom
prema kući. Zvono na vratima oglasilo se starinskim zvukom, odjekujući u
svim prostorijama. Pričekao sam, a upravo u trenutku kad sam htio ponovno
pozvoniti, Beth mi je otvorila; njezino umorno lice iznenađeno je živnulo kad
me ugledala na svom kućnom pragu. Izgledala je prelijepo - ona je uvijek
izgledala prelijepo - ali nije imala šminku kojom bi prikrila svoje izrazito
bljedilo. Beth nikad nije nosila šminku. Kao što nikad nije nosila ni jarke boje
- uvijek je bila u mekim, pastelnim tonovima.
Beth Delaney uvijek je vjerovala u dobro u ljudima. Međutim, njezin
sadašnji izraz lica govorio je da upravo otkrila drukčiju istinu, i to je poljuljalo
njezin svijet. Osjetio sam golemo sažaljenje prema njoj.
˝Oh˝, rekla je tiho, ˝to si ti.˝
˝Mogu li ući, Beth?˝
Oklijevala je, izbjegavajući moj pogled.

181
 ˝Što hoćeš?˝
˝Razgovarati.˝
˝O čemu?˝
˝O Benu.˝
Zatvorila je vrata, nakon čega sam začuo zveckanje metalnog lanca.
Ponovno je otvorila, tek odškrinuvši vrata, a lanac je bio navučen i prekrivao
je taj uski otvor.
Ono maloprije na njezinu licu nije bilo iznenađenje - bio je to strah.
˝Zašto si došao ovamo?˝ rekla je. ˝U našu kuću?˝
˝Mislio sam da će biti lakše razgovarati licem u lice, a ne preko telefona.˝
˝Jutros je ovdje ponovno bila policija˝, rekla je. ˝Raspitivali su se o Benu i
toj ženi.˝
˝O Mel?˝
˝Lagala je o onome što je bilo između tebe i Bena u četvrtak.˝
˝Ona je lagala o koječemu.˝
˝Policija kaže da si se potukao s Benom i da si ga ozlijedio.˝
˝Beth, on mi pokušava smjestiti.˝
Ona se namrštila i pogledala u mene.
˝Kako to misliš? Kako ti pokušava smjestiti?˝
˝Želi me uvaliti u nevolju s policijom. Na poslu. I kod kuće.˝
˝Zašto bi to učinio?˝
˝Zbog svoje veze s Mel. Gle, vidio sam ga. Vidio sam ti muža.˝
Lice joj se odjednom razvedrilo, a oči raširile, i meni je tek tada postalo
jasno koliko ju je Benov nestanak zapravo pogodio. On je bio glava kuće,
milijunaš, poduzetnik i alfa-mužjak, a ona se valjda naviknula na život u
njegovoj sjeni. Ona je bez njega bila izgubljena.
˝Stvarno? Je li on dobro?˝
˝Nisam razgovarao s njim, ali da, izgledao mi je dobro.˝
Skupila je usnice, kao da će zaplakati.
˝Dobro je?˝
˝Da, tako se čini.˝
˝Hvala Bogu.˝ Stavila je ruku preko usta i prigušila jecaj. ˝Hvala Bogu.
Tako sam se brinula.˝
˝Mogu li ući, Beth? Možemo nastaviti razgovarati unutra.˝
Još je nekoliko trenutaka gledala u mene, a potom su se teška ulazna vrta
ponovno zatvorila. Začuo se zvuk skidanja lanca i vrata su se ponovno

182
otvorila. Beth je i dalje izgledala kao da nije sigurna treba li me se bojati. U
ruci je čvrsto stiskala telefon i ja sam tada shvatio, iznenađen, da je očito bila
spremna zvati policiju.
Dnevna soba Delaneyjevih bila je velika, fino uređena, sva u bijelim i bež
tonovima. Prostorijom je dominirao plazma TV s ekranom od šezdeset inča.
Ondje je bio i dugačak blagovaonički stol, natrpan papirima, fasciklima i
registratorima. Golemi prozori gledali su na golem vrt iza kuće, gdje je
skupina radnika upravo iskopavala temelje za bazen i ljetnu kućicu, Benove
posljednje projekte. Cio jedan zid bio je ispunjen uokvirenim fotografijama
raznih obiteljskih prizora - vjenčanja, krstitki, rođendanskih zabava - kao i
fotografijama sretnih, zagrljenih prijatelja. Ondje je bila i fotografija sa
školske predstave, ona koju sam vidio na Facebooku, na kojoj grupica
nasmiješenih prijatelja igra Shakespeareovu predstavu.
Beth mi je dala znak da sjednem u na kutni trosjed u udaljenijem dijelu
sobe. Ona se pak smjestila za dugački stol, najmanje tri metra dalje od mene,
bliže vratima.
˝Malo je neuredno, nisam očekivala goste.˝
Pokazao sam na gomilu fascikala i registratora na stolu.
˝Što je to?˝
˝U subotu mi je na pamet pala suluda ideja da Benov odlazak možda ima
veze s njegovom tvrtkom. Možda je u problemima, a ne želi mi reći. I zato sam
pokušavala iskopati nešto, bilo što, u nadi da će mi to otkriti što se zbiva. A
onda se dogodila ova nedjelja i nakon toga nisam imala volje ništa
pospremati.˝
˝Mislim da to nema veze s njegovom tvrtkom, Beth. Mislim da se radi o
Mel. Opsjednut je njome. I sada želi uništiti svog protivnika. Radi se o
pobjedi.˝
Beth se trznula i zatvorila oči.
˝On uvijek mora pobijediti.˝
Ispričao sam joj cijelu priču o Benovoj i Melinoj aferi. I Benovoj opsesiji.
Ispričao sam joj i o poruci koja se pojavila na mojemu računalu i o Benovoj
misiji da me uništi, pod svaku cijenu.
˝Javio mi se danas na Messengeru.˝
˝Stvarno?˝ Beth je ponovno živnula, s tračkom nade. ˝Što je rekao? Mogu
li vidjeti poruke?˝
Dao sam joj telefon i ona je pročitala poruke, a izraz nade polako je
napuštao njezino lice.
˝Tko je David Bramley?˝

183
 ˝To mu je lažno ime. David B., Ben D., zamijeniš mjesta inicijalima,
razumiješ?˝
˝Ne spominje ni mene ni Alice.˝
˝Ne.˝
Vratila mi je telefon.
˝Nije te pitao za mene?˝
˝Ne.˝
˝Reci mi, onaj dan kad si ga vidio, kako je izgledao?˝
Beth je slušala dok sam joj opisivao svoj nesretni susret s Benom u parku.
Ponovno je upitala, tiho, puna nade, je li Ben izgledao dobro. Nakon toga
nastupio je trenutak tišine; oboje smo šutjeli, svatko zadubljen u vlastitu bol.
˝Da barem nikad nisam pronašla one slike u njegovu telefonu. Da bar
nikad nisam doznala za sve te laži. Da mogu vratiti vrijeme, spremila bih taj
telefon natrag u ladicu, okrenula ključ i nikad je više ne bih otvorila.˝
˝Ali vidjela si ih.˝
˝Da, jesam.˝
˝I tu smo gdje jesmo.˝
Izgledala je kao da će zaplakati.
˝Da.˝ Ova riječ zazvučala je tek kao šapat.
˝Gle, to je sad gotovo˝, rekao sam, iznenađen kako ju je jučerašnja ljutnja
tako brzo napustila. ˝Ni ti ni ja ne možemo vratiti vrijeme. Možda je tako
bolje, možda je vrijeme da svi krenemo dalje.˝ ˝Htjela bih samo da me nazove.
Gdje god bio.˝
U tom sam se trenutku nečega sjetio. Članka iz Standarda. ˝Što je s Alexom
Kolnikom?˝
˝Što s njim?˝
˝Ben mu je uništio posao prije nekoliko mjeseci. Visok tip, oko metar i
devedeset, repić, kozja bradica, baloner. Genijalac, čini se, iako više izgleda
kao tip iz Sinova anarhije. Nadimak mu je Kalašnjikov zbog inicijala - A. K. Jesi
li ga vidjela u zadnje vrijeme?˝
˝Da, sjećam se tog tipa, došao je ovamo prošli tjedan, s još nekoliko ljudi.˝
˝I? Što je bilo?˝
˝Ben je otvorio vrata, kratko su razgovarali. Došlo je do svađe, čulo se
vikanje i psovanje. Alex je prijetio, svašta je izgovorio. Ben je na kraju izvadio
jednu od svojih pušaka da ga otjera, a potom mu je zalupio vrata pred nosom.
Dok je izlazio na rikverc, Alex je pogazio moje grmove ruža, cvijeće je bilo
posvuda. Napravio je pravi nered.˝

184
 Nešto mi je u toj priči odzvanjalo poznato, ali nisam znao što. Jednostavno
nisam mogao misliti.
˝Jesi li rekla policiji za to?˝
Beth je uzdahnula.
˝Naravno. Ali ne bih htjela nikome stvarati nevolje, samo želim znati da je
Ben dobro. Ne mora doći ravno kući, samo mu hoću čuti glas.˝
Ben se neće vratiti kući zato što je zaljubljen u drugu ženu. Bilo bi okrutno
da joj to kažem, ali nisam mogao izbaciti tu misao iz glave.
Prekrila je lice dlanovima i zaplakala. Tijelo joj se treslo od jecanja i dah
joj je bio isprekidan od suza.
˝Beth?˝ rekao sam, najnježnije što sam mogao.
˝Samo želim da mi se vrati˝, jedva je prozborila kroz suze.
Pričekao sam da se smiri i da jecanje utihne. Nakon nekoliko minuta
duboko je udahnula i izvadila maramicu iz džepa.
˝Taj telefon koji si našla, s Melinim slikama - gdje je točno stajao?˝
˝U njegovoj radnoj sobi.˝ Obrisala je oči i ustala. ˝Pokazat ću ti.˝

185
 42
Benova radna soba bila je golema; pod je bio prekriven mekanim sagom,
a na velikom stolu od hrastovine stajala su dva Macintosha, jedan do drugoga.
Ondje je bio i hladnjak, kožni kauč i antikni primjerak Space Invadersa,
videoigre koje se sjećam svoje mladosti, kada su te arkadne mašine stajale u
pubovima. Duž jednog zida protezale su se police, djelomično ispunjene
crnim registratorima. Drugi zid bio je ispunjen nizom uokvirenih fotografija.
Na njima su bili članovi obitelji, prijatelji - i Ben.
˝Bio je u gornjoj ladici radnog stola˝, rekla je Beth i pokazala rukom.
˝Ladica je bila otključana?˝
˝Nije, ali ja sam znala gdje stoji rezervni ključ.˝
˝Zapravo si tražila nešto drugo, je l’ da?˝
Beth je kimnula glavom. ˝Pregledala sam sve što sam mogla pronaći.
Njegova računala su zaštićena lozinkama, ali počela sam od dokumenata u
fasciklima, što je razlog onom neredu dolje. Iako, da budem iskrena, nisam
razumjela ništa u tim papirima. A onda sam krenula tražiti dalje, i našla taj
telefon s Melinim golim slikama, i onda se dogodilo ono u nedjelju i...˝
˝Da... Nedjelja.˝
˝Ne znam što me spopalo. Bila sam tako... bijesna. Mislila sam da ću
eksplodirati.˝ Glas joj podrhtavao, trudila se da ne zaplače.
˝To je tako nepošteno. Nakon svega što sam žrtvovala za njega, on samo...
ode.˝
˝I meni je žao, Beth.˝
Beth je kimnula glavom, grizeći donju usnicu.
˝Znaš što? Idem nešto popiti˝, rekla je. ˝Jesi li i ti za piće?˝
˝Godio bi mi čaj, hvala.˝
˝Mislila sam na konkretno piće.˝
Bio je jedan sat poslijepodne. Beth je inače bila tip žene kojoj jedan gemišt
može potrajati cijelu noć.
˝Može čaj.˝
˝Ja ću svakako nešto popiti.˝

186
 Okrenula se i pošla dolje.
Kružio sam oko Benova stola, ne znajući što zapravo tražim. Stol je bio
vrlo uredan: dvije kemijske, printer, dva organizatora za papire, dva iMaca. U
sredini je, na malenom postolju, stajao mali samurajski bodež, a na mjedenoj
pločici na postolju pisalo je: Istina je onakva kakvom je odredi pobjednik -
Sun Tzu. Pokraj toga stajao je komad crnog mramora u koji je bilo urezano
nekakvo vojno znakovlje i riječi: Dva kao jedan, jedan kao nijedan. Nisam
imao pojma što to znači.
Napregnuo sam uši ne bih li čuo kakve zvukove na stubama. Nisam se
čulo ništa pa sam brzo otvorio gornju ladicu stola. Unutra je bilo još kemijskih
olovaka i papira, kutijica s posjetnicama, pet ili šest srebrnih USB stick
memorija, na kojima su rukom bile ispisane oznake - Financije, Imovina,
Pravo, Telefonski razgovori, e-mailovi i tako dalje. Ondje je i bio mali post-it
blok, s papirićima u raznim bojama, a na njemu je bilo nešto napisano.
Otrgnuo sam prvih nekoliko papirića i malo bolje pogledao. To nije bila tinta,
nego su samo ostali tragovi nečega što je pisalo prije. Podigao sam
papirić prema svjetlu. Izgledalo je kao jedna riječ i upitnik, ali nisam
bio siguran. U košu za smeće ispod radnog stola ugledao sam i
original, četvrtasti žuti papirić, zgužvan u lopticu. Odmotao sam ga.
Četiri slova i upitnik.
STEB?
Što je STEB? Je li to neko mjesto? Nisam imao nikakvu ideju.
Spremio sam papirić u džep i nastavio pretraživati radni stol: kreditne
kartice u prozirnoj plastičnoj futroli, nekoliko knjiga o poduzetništvu, uredno
složenih na hrpu i losion za poslije brijanja. Kutijica kondoma, komadić
ukrasnog papira. Zatvorio sam ladicu i odmaknuo se od stola.
Fotografije na zidu prikazivale su uglavnom članove Benove obitelji iz
mlađih dana: otac, majka, Ben i mlađa djevojčica za koju sam pretpostavio da
mu je sestra. Na jednoj njih četvoro sjede u restoranu uz more, opušteni i
preplanuli, a prelijepa plaža prostire se iza njih. Druga ih prikazuje kako stoje
zagrljeni nasred Disneylanda, svi nasmiješeni, dok se nad njima nadvijaju
tornjevi Čarobnog kraljevstva. Na jednoj se pak vidi da su bili u Sydneyju, a
iza njih je Opera House. Slika iz školskih dana - ta je bila najveća -
prikazuje Bena, sa šiškama, naočalama i značkom na reveru uniforme, na
kojoj je pisalo ˝Prefect˝. Primao je nekakvo priznanje od nastavnika,
pred zgradom koja nalikuje na važnu povijesnu građevinu. Nastavnik na slici
nosi crni ogrtač, poput onog iz filma Goodbye, Mr. Chips.
Nijedna slika nije mi izgledala autentično.
Ben je oduvijek tvrdio da je pohađao državnu školu, u radničkom dijelu
grada. To je činilo njegov imidž sirova momka sa sjevera koji je mukotrpnim

187
radom postao gradski gospodin. Ali činilo se da je to, kao i sve ostalo što sam
otkrio u proteklih nekoliko dana - samo fikcija. A istina se sastojala od
privatnih škola, priznanja i luksuznih putovanja po cijelom svijetu.
Beth se vratila u radnu sobu, s čašom crnog vina te porculanskom šalicom
s tanjurićem. Dala mi je čaj pa se smjestila na kožni kauč i podignula čašu.
˝Nazdravimo˝, rekla je, s tračkom ironije u glasu. ˝Za brak.˝
Otpio sam gutljaj čaja i pokazao na slike na zidu.
˝Je li to Ben? Zar nije on išao u državnu školu?˝
˝Ma kakvi˝, rekla je. ˝Roditelji su ga slali u privatne škole od njegove pete
godine. Otac mu je bio glavni direktor goleme brodograđevne tvrtke. Bio je
pun love.˝
˝Ali Ben je uvijek govorio... znaš, da je bio siromašan dečko, iz
nerazvijenog dijela grada. Rekao je da je bio sin lučkog radnika, nije rekao da
mu je otac bio direktor.˝
Beth je slegnula ramenima.
˝To je Ben. Jednostavno je takav. Prestaneš to primjećivati nakon nekog
vremena.˝
Zapravo me i nije iznenadilo to što je izmislio cijelu priču o svom
siromašnom odrastanju u radničkoj četvrti; polako sam shvaćao da je on
jedan od najvećih lažljivaca koje sam upoznao u životu. Moram priznati da mi
nije bilo ugodno ovo otkriti, ali uklapalo se u sve što sam doznao o njemu od
ovog vikenda.
Istina je onakva kakvom je odredi pobjednik.
Ta rečenica govorila je sve o Benu. Za njega je istina nešto što se može
mijenjati, oblikovati, u skladu s njegovim željama. U skladu s njegovim
ciljevima.
Pokazao sam na Aliceinu sliku na kraju niza.
˝A kako je Alice, zaboravio sam pitati?˝
˝Dobro je.˝
˝Koliko si joj toga rekla?˝
˝Kad je riječ o njezinom tati, nikad joj nisam trebala govoriti puno. Ona
sve vidi sama. Zapravo, ona bolje od mene čita njegova raspoloženja i
razumije njegove šale. Njih dvoje kopiraju jedno drugo, imaju iste navike,
izgovaraju iste fraze. Sve te kratice i slengovi društvenih medija...˝
Nasmiješila se, ali osmijeh je brzo nestao. ˝Katkad me plaši koliko su slični -
Alice je doista njegova slika i prilika. Što se tiče svega ovoga, rekla sam joj
samo da joj je otac otputovao na nekoliko dana.˝
˝Sigurno joj nedostaje˝, rekao sam.

188
 Beth je u tom trenu zastala, s čašom ispred usana, i prodorno se zagledala
u mene.
˝Znaš, Alice je potpuno nedužna u svemu ovome˝, rekla je polako, i dalje
me gledajući u oči. ˝Alice nema veze s ovim. Ona nema veze ni s čim.˝
˝Pa naravno. Apsolutno. Nisam ni mislio reći drukčije.˝
Tek mi je poslije sinulo, nakon što sam te večeri ponovno vrtio cio
razgovor u glavi, da je ta njezina izjava bila vrlo čudna. To je bila vrlo čudna
reakcija na pitanje koje uopće nije bilo postavljeno. Znaš, Alice je potpuno
nedužna u svemu ovome. Kao da se krivnja mora svaliti na nekoga. Alice je
potpuno nedužna.
˝Znaš što, Beth?˝ rekao sam. ˝Mi smo žrtve ovdje, ti i ja. Mi smo
iznevjereni, nama se lagalo i nas se varalo.˝
Beth je otpila još gutljaj vina i kimnula glavom.
˝Ali moralo je biti nekakvih znakova da će se to dogoditi˝, rekla je tiho.
˝Trebala sam mu biti bolja žena. Trebala sam ga činiti sretnijim i
zadovoljnijim, onda ne bi tražio drugu. Onda me ne bi varao s mojom
najboljom prijateljicom.˝
˝Nisi ti kriva za to. Nemoj sama sebe kažnjavati.˝
˝Stvar je u tome što... On je radio svoje - i mi smo, hvala Bogu, lijepo od
toga živjeli - a ja sam radila svoje. Brinula sam se o Alice i o kući i o našim
građevinskim projektima, imala sam svoje hobije, i svoju teretanu,
amatersko kazalište i vijeće roditelja u školi. Uvijek sam se nečim okupirala i
mislila sam da je sve savršeno.˝
˝To sam i ja mislio za sebe i Mel.˝
˝Samo želim da mi se vrati. Ništa drugo nije važno.˝
U tom trenu palo mi je na pamet kako nikad nije rekla - baš nikad - kako
će izbaciti Bena iz kuće. Nijednom nije rekla da će promijeniti brave, ili da će
izrezati njegova najdraža odijela, ili prodati jedan od njegovih auta na eBayu
po cijeni od 99 penija. Nije rekla da će nazvati odvjetnika i pokrenuti
brakorazvodnu parnicu. Ben ju je izdao, prekršio je bračne zavjete, ponizio
ju je, ali činilo se da je sva ljutnja koja ju je obuzela u nedjelju sada potpuno
iščeznula.
Doduše, nisam ni ja bio bolji - ali ona je nakon te poniženosti bila još
poniznija, još očajnija, i zbog toga sam osjećao beskrajno sažaljenje prema
njoj.
Nikad nisam bio blizak s Beth, nikad je nisam promatrao odvojeno od
njezinog muža. Uvijek je stajala u njegovoj sjeni, kao smireno, tiho
savršenstvo. Ali sada, kad se našla u najtežim trenucima u svom životu, vidio

189
sam je onakvu kakva je bila uistinu: draga i poštena žena koja je spremna
oprostiti sve, koja nikad nije tražila puno, a nipošto nije tražila ovo.
Patila je. I bila je sama.
˝Primila bi ga? Primila bi Bena natrag?˝
Kimnula je glavom. Imala je vrlo bistre, zelene oči, tek sam sad to
primijetio. Bila je privlačna žena - lijepa, inteligentna, draga - ali u njoj je bilo
puno više od toga. U njoj se krila posebna ranjivost, posebna otvorenost i
potpuni nedostatak cinizma, zbog čega je bila još privlačnija. Dobio sam poriv
da je zaštitim, da se pobrinem za to da više nikad ne pati.
˝Pronaći ću ga, Beth. Poslat ću ga natrag k tebi.˝
Na trenutak joj je na licu zasjala nada, ali brzo se ugasila. Bilo je bolno to
vidjeti.
˝A što ako se on ne želi vratiti?˝
˝U ovom trenutku nije bitno što on želi, a što ne želi. On neće imati izbora.˝
Dok me ispraćala, sjetio sam se zbog čega mi je spomen Alexa Kolnika
odzvanjala u glavi. Automobil koji sam vidio u podzemnoj garaži Premier
Inna, u četvrtak navečer. Crni Range Rover spuštao se unutra upravo kad sam
ja odlazio.
˝Još nešto, Beth. Range Rover kojim je Alex Kolnik došao onaj dan k vama.
Koje je bio boje?˝
Beth je na trenutak razmislila.
˝Crni.˝

190
 43
Čim sam ušao u kuću, nešto mi je bilo čudno. Nešto nije bio u redu. Prvo
sam pomislio da to ima veze s time što inače ne dolazim kući u dva
poslijepodne: utorkom sam posljednji sat imao 8. c, s kojim sam trenutačno
obrađivao Dječaka u prugastoj pidžami. Volio sam taj razred, bili su dobra
ekipa.
Ali onda sam na koži osjetio povjetarac koji je dopirao iz kuhinje. Zastao
sam, oslušnuo pa polako zatvorio ulazna vrata. Trudio sam se da se ne čuje
onaj njihov škljocaj.
Netko je bio ovdje. Netko je možda još uvijek ovdje.
Na pamet mi je pala samo jedna misao. Jedan mogući krivac.
Ben.
Ponovno sam zastao, osluškivao zvukove. Sve je bilo tiho. Imam li kakvo
oružje? Imao sam dva kišobrana u stalku za kišobrane, uteg za papire na
komodi, vazu na prozorskoj klupici. Ništa od toga nije bilo od velike koristi,
pogotovo ako Ben ima pušku. Zgrabio sam uteg za papire, u obliku snježne
kugle s motivom New Yorka, i polako se došuljao u kuhinju. Zastao sam uz
sudoper i ponovno osluškivao. Nije se čulo ništa. Arterija u vratu pulsirala mi
je toliko snažno da sam morao više puta progutati slinu da se riješim tog
osjećaja. Dohvatio sam valjak za tijesto sa sušila. To glatko drvo imalo je
dovoljnu težinu. Izišao sam na našu ostakljenu terasu.
Stražnja vrata bila su lagano pritvorena. Njihova gornja polovica sastojala
se od devet staklenih ploča - ploča najbliže kvaki bila je razbijena. Krhotine
stakla razletjele su se po podu, a ključa nije bilo.
Pogledao sam uokolo, pokušavajući vidjeti je li što ukradeno.
Par zvučnika i dalje je stajao na stoliću u kutu, zdjela puna kovanica i dalje
je bila pokraj prozora. I u kuhinji je bilo sve kao prije. Ondje je bio i obiteljski
iPad. Televizor i DVD-player stajali su na svome mjestu u dnevnom boravku.
Otišao sam gore. U radnoj sobi stajalo je Melino računalo, netaknuto. Ništa
nije izgledalo kao da je netko bio ovdje. U ladicama u spavaćoj sobi također
je sve bilo na svom mjestu. Nigdje nije bilo nereda.

191
 Stajao sam na vrhu stuba, ispred spavaće sobe, i razmišljao što je to bilo.
Što je Ben tražio? Možda sam ga omeo. Možda je još bio ovdje kad sam ja prije
nekoliko minuta došao, možda je brzo zbrisao kad je čuo zvuk mog auta.
Možda je još u kući.
Stišćući u rukama valjak za tijesto, dok mi je srce divljački tuklo, stajao
sam ondje miran kao bubica i pokušavao detektirati bilo kakav zvuk, i
najmanju škripu parketa koja bi ga odala. Tišina. A iza te tišine, u daljini,
brujao je sveprisutni promet Sjeverne kružne ceste. Odjednom mi je vlastita
kuća postala jeziva. Ben. Pošao sam pretražiti sve sobe, u slučaju da se on
negdje krije. Otvarao sam ormare, saginjao sam se pod krevete, gledao iza
svakih vrata. Nakon što sam pročešljao cijeli gornji kat, spustio sam se u
prizemlje.
U kući nije bilo nikoga. Kad sam se malo opustio, otišao sam natrag u
kuhinju, da vratim valjak za tijesto. I tada sam je ugledao, na radnoj plohi,
pokraj kuhala za vodu.
Patrona za sačmaricu.
Bila je ružičasta, stajala je uspravno, imala je mjedenu bazu i na njoj je
nešto pisalo. Eley Hi-Power #00 Large Game. Bila je debela i teška, a ja sam
se zapitao kakav je osjećaj kad te pogode njezina olovna zrna.
Nisam imao sačmaricu, a poznavao sam samu jednu osobu koja jest.
Ispod patrone stajala je poruka, ispisana na papiru formata A4, s
memorandumom Benove tvrtke. Zero One Zero. Jednom mi je prilikom rekao
što znači ime njegove tvrtke; imalo je nekakve veze s tehnologijom i
programerskim jezikom, ili binarnim kodovima, ili nečemu sličnom. Nisam
se mogao sjetiti točno. Na papiru je bila poruka od samo pet riječi, ispisana
debelim crnim markerom.
NE PRIBLIŽAVAJ SE MOJOJ ŽENI.
Nekoliko trenutaka samo sam zurio u taj papir. Osjećao sam kako mi
pulsira u ušima. Sve dosad ovo mi je izgledalo poput glupe igre čija pravila
nisam poznavao, ali sada sam prvi put osjetio istinski strah i bio sam istinski
zabrinut. A što da je William bio ovdje? Što ako se Ben vrati, i bane usred
noći? Što činiš ako se iznenada probudiš, a iznad tebe stoji čovjek s puškom?
Nisam htio ni misliti o tome. Ali činjenica je da je on bio negdje blizu,
naoružan i opasan, i da može vrlo lako provaliti u moju kuću.
Nazvao sam policiju i prijavio provalu. Službenica na centrali potrošila je
pet minuta da zabilježi i provjeri moje osobne podatke, a potom me upitala
da opišem što je ukradeno.
˝Ništa nije ukradeno. Barem koliko sam ja vidio.˝
˝Ništa nije odneseno iz kuće?˝ rekla je, sumnjičavim tonom.

192
 ˝Mislim da nije. Ali ostavio je patronu za sačmaricu.˝
˝Što ste rekli?˝
˝Ostavio je patronu za sačmaricu i poruku, upozorenje, u mojoj kuhinji.˝
Njezin je ton sada bio drukčiji. Dala mi je drugi broj telefona i rekla da će
poslijepodne k meni doći policajac da pokupi sve dokaze. Naglasila je da ne
diram ništa što bi na sebi moglo imati otiske prstiju. Završio sam poziv i ostao
stajati nasred kuhinje, zureći u list papira na kojem je bilo ispisano pet crnih
riječi.
NE PRIBLIŽAVAJ SE MOJOJ ŽENI.
Bio sam previše uplašen i zabrinut da bi razmišljao o tome, ali ironija je
bila gotovo opipljiva. Taj čovjek, koji je htio razoriti moju obitelj i koji mi je
pokušao oteti ženu, upozoravao me da se ne približavam njegovoj ženi. Znam
da ovo zvuči naivno, ali tek sam u tom trenutku shvatio kakav je to bolesnik.
On je doista bio ozbiljan. Pomislio sam na Beth i ono što mi je danas rekla.
Ben je sigurno prošao pokraj svoje kuće, vidio moj auto ispred i to ga je
izbezumilo. Je li ovo osveta zato što sam mu prišao korak bliže?
Mel će se vratiti za dva sata. Razmišljao sam o tome da je nazovem, ali
sam odustao - bolje je da joj ovo kažem licem u lice. Potražio sam rezervni
ključ stražnjih vrata, zatvorio ih nogom te zaključao, pazeći da nigdje ne
ostavim svoje otiske.
Telefon mi je još bio u ruci pa sam odmah dodao još jednu poruku svojoj
konverzaciji s Davidom Bramleyjem.

Ne približavaj se mojoj kući, Bene.

Odgovor je stigao za manje od minutu.

NE PRIBLIŽAVAJ SE MOJOJ ŽENI

Odmahnuo sam glavom, u nevjerici.

Ma nemoj. Tko se javlja.

Odgovor je bio gotovo trenutan.

Trebao bi bolje osigurati stražnja vrata BTW stari nikad ne znaš tko bi te
mogao dočekati ovih dana.

193
 Utipkao sam odgovor, pa sam ga obrisao. Duboko sam udahnuo i
ponovno ga napisao - ovaj put bez psovki.

Dođeš li još jednom u moju kući, izaći ćeš u horizontali.

Kunem ti se

Kao i maloprije, odgovor je stigao vrlo brzo.

Da mi je bilo vidjeti tvoje lice danas kladim se da si bio prizor za

pamćenje!!!

Udario sam šakom o stol, toliko snažno da su šalice i tanjurići na njemu

poskočili. Smiri se.
Minuta, dvije minute, tri minute. Ništa više nije dolazilo. Činilo se da više
nije online. Možda je on s Mel u ovom trenutku?
Ne, to je glupa ideja.
Ili nije?
Ponovno sam osjetio onu istu tupu bol u prsima koja javi kad pomislim
na Mel. Došlo mi je da povičem, i da vičem dok mi glas ne pukne. Htio sam se
stvoriti pokraj nje, čvrsto je zagrliti i reći joj da joj opraštam. Reći joj da
možemo krenuti ispočetka.
Napisao sam joj poruku i rekao da ću ja pokupiti Williama iz vrtića. Nakon
toga skuhao sam čaj, da smirim živce, i popio ga gotovo do kraja kad je stigao
njezin odgovor:

OK. Volim te. xxx

15:23 Mel Mob

Gledao sam u tu poruku, s knedlom u grlu, svjestan činjenice da nakon

devet godina braka zapravo nemam pojma misli li ona ovo iskreno.
Zgrabio sam ključeve svog auta i ponovno izišao.

194
 44
William je bio zadubljen u vrlo složenu igru sa svojim prijateljem
Lucasom; njih dvojica uzimali su sve autiće koje su mogli pronaći i redali ih
duž cijelog zida, jedan do drugog. Potpisao sam se na današnju listu dolazaka
i odlazaka, uzeo njegovu jaknu i torbu, pa sam još nekoliko minuta stajao i
gledao ih kako stvaraju svoj minijaturni prometni kolaps. Postojalo je nešto
divno u toj jednostavnoj rutini moga sina, u njegovim igrama, u obrascima
koji čine njegov život. Tih nekoliko minuta što sam ga promatrao, uspio sam
zaboraviti na ludilo koje me pratilo već danima.
Ali onda mi se sve vratilo, sve se opet srušilo na mene; u ušima su mi
odzvanjale Naylorove riječi i ponovno sam imao osjećaj da se svijet udaljava
od mene, ponesen snažnim vrtlogom. Stvari su se odvijale prebrzo. Moja
obitelj, moj život i sav moj svijet - sve do čega mi je bilo stalo - samo što se
nije sunovratilo s vrha litice.
Morao sam to zaustaviti. Morao sam spriječiti taj pad.
Poslije, dok sam kod kuće pripremao Williamu čaj, ponovno sam
pogledao posljednju poruku koju mi je poslao.

Da mi je bilo vidjeti tvoje lice danas kladim se da si bio prizor za

pamćenje!!!

Trolao me, namjerno me provocirao i izazivao na online prepucavanje. U

posljednjih nekoliko godina svijet se iznenada napunio trolovima.
Prepuni su hrabrosti dok se skrivaju iza svojih monitora, ali sigurno
napune gaće od straha na samu pomisao da kažu ikome išta u lice. Hoćeš li ti
pokazati svoje lice, Bene? Ili ćeš me trolati sve dok me ne optuže za ubojstvo?
Zurio sam u njegovu poruku.
Da mi je bilo vidjeti tvoje lice danas...
Tvoje lice.
To je to. Fotografija.
Sve što mi treba je njegova fotografija. Fotografija na kojoj se vidi da je
živ. I tada će sve ovo biti gotovo. On je potajno fotografirao mene ispred

195
policijske postaje Kilburn, a ja sada samo trebam uzvratiti istom mjerom.
Međutim, trebalo mi je nešto što je dovoljno primamljivo da ga izvuče, da
napusti svoje skrovište i izađe na svjetlo dana.
Radi mene sigurno neće napuštati skrovište.
Ali možda hoće radi Mel.
Ako mu ona pruži dovoljnu motivaciju. Ako se bude pretvarala da mu se
želi vratiti. Moglo bi upaliti.
Mel se javila nakon drugog zvona.
˝Mel? Možeš li danas doći ranije s posla? Imam plan.˝

Gledao sam Mel kako mu piše poruku, kako mu govori da joj je žao što je
prekinula s njim, da ne može živjeti bez njega i da ga očajnički želi vidjeti.
Kingsway, za jedan sat, uobičajeno mjesto. To je trgovački centar nedaleko
od naše kuće. Završila je poruku s tri poljupca.
˝Koje je to uobičajeno mjesto?˝ upitao sam, tiho i smireno.
˝Starbucks.˝
˝To je bilo vaše mjesto?˝
Mel je odvratila pogled.
˝Jedno od.˝
˝Bilo je i drugih mjesta?˝
Kimnula je glavom, ali nije ništa rekla. Uskoro smo oboje utonuli u tišinu.
Nisam znao što bih joj rekao a da ne zvučim povrijeđeno i uvrijeđeno. I zato
sam stisnuo zube i šutio.
Prošlo je pet minuta, pa deset. William je ušao u kuhinju, trljajući oči.
Pitao je kad će se kupati. Mel ga je podignula i krenula gore.
Ja sam ispružio ruku prema njoj.
˝Daj mi svoj telefon.˝
˝Zašto?˝
˝Moram biti siguran da ga nećeš upozoriti.˝
Izgledala je kao da sam je upravo pljusnuo.
˝Ja ne bih nikad... Zar mi ne vjeruješ?˝
˝Više ne znam kome vjerovati. Ali povjerenje je nešto što se stječe, a mi
na tom polju moramo krenuti od nule.˝
Kimnula je glavom, gledajući u pod, i pružila mi telefon.
˝Tatica ima sve telefone˝, rekao je William i spustio bradicu na njezino
rame.

196
 Pošao sam s njima gore. Stajao sam na vratima kupaonice dok je Mel
punila kadu za našeg sina, provjeravala vodu, pomagala mu da se svuče, pa
ponovno provjeravala vodu. Na kraju mu je namjestila plastičnu stubu i
pomogla ući u kadu. Sjedila je na stolčiću i igrala se s Williamom onako kako
se igrala kad je imao dvije godine; punili su šalice i tanjuriće pjenom, a
William je veselo ćeretao, zapitkujući je svako malo hoće li čaj ili kavu ili bi
radije juhu ili toplu čokoladu. Svako piće imalo je drugu cijenu. Dok sam ih
gledao kako se tako igraju, skupa, stvorila mi se knedla u grlu.
Odlučio sam nazvati Adama. Nisam razgovarao s njim od one scene u
pubu u nedjelju - jer me bilo sram zbog toga svega - ali sada sam trebao
njegovu pomoć.
Ali činilo se da on ima drugog posla.
˝Čuj... ne mogu večeras čuvati Williama˝, rekao je, neodlučnim glasom.
˝Samo na sat vremena?˝
˝Moram voditi cure na balet.˝
Pogledao sam na sat.
˝U ovo doba?˝
˝Oprosti, stari.˝
˝Molim te. Ne bih te pitao da nije važno.˝
Glas mu je bio drukčiji. Imao sam dojam da netko stoji sa strane i sluša
njegov razgovor.
˝Što se događa s tobom, Joe? Kate kaže da su te uhitili jer si prebio nekog
tipa. Vidjela je na fejsu.˝
˝Nisu me uhitili. To su gluposti.˝
˝Zbilja?˝ U glasu mu se osjetila nevjerica.
˝Da, zbilja, nisam bio uhićen.˝
Začulo se hmmm s njegove strane, kao da razmišlja o mojemu odgovoru.
A ja na trenutak nisam znao što bih rekao. Nisam mogao vjerovati da nije
odmah stao na moju stranu.
˝Adame, vjeruješ mi, je l’ tako?˝
˝Kate je čula i da si suspendiran s posla.˝
˝I to su gluposti. Netko me naumio ocrniti. Gle, stari, zbilja mi treba tvoja
pomoć. William ti neće praviti probleme.˝
Adam je oklijevao.
˝Oprosti, Joe. Stvarno ne mogu. Zvrcni me za vikend, mogli bismo na pivo,
ha? Moram ići.˝
I poklopio je slušalicu.

197
 U tom trenutku oglasio se telefon u mojoj drugoj ruci. Ben je odgovorio
na Melin poziv.

Znao sam da ćeš se predomisliti ljepotice :)

Može u 8? xxx
18:29 Ben Mob

Pogledao sam na sat. Bilo je izvedivo.

˝Mel˝, rekao sam. ˝Pristao je.˝
Mel je ustala i obrisala ruke. Pokazao sam joj poruku.
˝Kaži mu da može˝, rekao sam joj. ˝Kaži mu onako kako si mu govorila dok
ste... bili zajedno. Znaš na što mislim.˝
Mel je kimnula glavom i napisala odgovor.

Dolazim. Jedva čekam da te vidim, gospodine D xxx

18:30 Moj Mob

Dok sam čitao te poruke, osjećao sam se kao da sam slučajno naišao na
intiman razgovor dviju osoba koje ne poznajem, i sada ometam njihovu
privatnost. I ponovno me pogodila ona ista praznina. Usredotoči se. Trebala
mi je samo jedna poštena Benova fotografija da očistim svoje ime i sačuvam
obitelj. Prvi put u nekoliko dana dobio sam dojam da konačno imam stvari
pod kontrolom, da upravljam, a ne da me se baca iz jedne situacije u drugu.
Ben je zagrizao u mamac.
Imam te, konačno. Ovo završava večeras.
˝Presvuci se i našminkaj. Spremi se kao da ideš na spoj.˝
Mel se crvenjela. Bilo joj je neugodno.
˝Spoj?˝
˝Kao da se ponovno sastaješ s njim.˝ Grlo mi se stezalo i od samih ovih
riječi.
˝Što s Williamom? On bi trebao u krevet.˝
˝Možemo ga ostaviti Beth na pola sata, to nam je usput.˝
Mel je izgledala užasnuto, kao da sam predložio da ostavimo svog sina
babarogi.
˝Ti to ozbiljno?˝ S lica joj je nestala sva boja. Izgledala je kao da bi mogla
povratiti.

198
 ˝Alice neće smetati da ga kratko pripazi. Imaš li bolju ideju?˝
Moji roditelji živjeli su blizu Batha, a Melina majka u Tamworthu, što
znači da nam oni nisu bili opcija za čuvanje djeteta u posljednji tren. Bilo je
malo ljudi kojima smo mogli ostaviti Williama, usred radnog tjedna, bez
ikakvog prethodnog dogovora.
˝Joe, ne mogu... ona neće... Ne mogu otići tamo. Ona će poludjeti. Ne mogu
to još jednom prolaziti.˝
˝Nema nikoga drugog kome možemo ostaviti Williama.˝
Primila me za ruku.
˝Mora postojati netko drugi, Joe. Molim te.˝
˝Adam ne može. Rekla si da Emme i Petera nema do kraja tjedna.
Nemamo opcija.˝
Mel uzdahnula, poražena.
˝U redu.˝
˝Ti ostani u autu. Ja ću otići gore.˝
˝Mislim da to nije dobra zamisao, da ostavimo Williama s njom... tko zna
što bi mogla učiniti? Sigurno je svaka opcija bolja od te.˝ Činilo se da Mel
iskreno plaši pomisao na to da ostavi sina s Beth. ˝Vidio si je u nedjelju u
Stratfordu. Bijesna je, luda, možda i psihotična. Što ako se iskali na Williamu?˝
˝Ona nije luda. I ne bi mu naudila. To nije u njezinoj prirodi.˝
˝Jesi li siguran?˝ Mel nije izgledala uvjereno.
˝Apsolutno.˝

199
 45
Pokazalo se da je Mel u bila u pravu.
Morao sam zvoniti četiri puta da mi netko otvori. Vrata je na kraju
otvorila Alice, i to djelomice: mjedeni sigurnosni lanac snažno se zategnuo, i
ona je sada stajala i gledala u mene i Williama kroz taj uski otvor. U ruci je
držala svoj mobilni telefon, a u ušima je imala malene slušalice.
˝Zdravo˝, rekla je oprezno i izvadila jednu slušalicu.
˝Hej, Alice. Je li ti mama kod kuće? Moram razgovarati s njom.˝
˝Zašto?˝
˝Moram je zamoliti da mi učini uslugu. Pokušavao sam nazvati, ali nitko
se nije javljao.˝
Alice je otkačila lanac i širom otvorila vrata. Bila je malo suzdržana,
doimala se posramljenom i sva je bila odjevena u crno.
˝Imala sam slušalice pa nisam čula.˝ Odmaknula se korak unatrag i
pokazala prema dnevnom boravku. ˝Mama je tamo.˝
˝Hvala.˝
˝Joe?˝
˝Da?˝
˝Jeste li danas razgovarali s mojom mamom?˝
Kimnuo sam glavom. ˝Je li ti što rekla?˝
˝Ne, ali... Čudno se ponaša otkad sam se vratila iz škole.˝ Pogledala je u
pod. ˝I uzela je neke tablete.˝
˝Kakve tablete?˝
˝Valium. To joj inače služi kad putuje avionom.˝
Beth je ležala ispružena na kauču, u svilenom plavom ogrtaču koji joj je
bio prevelik. Pokraj nje na podu bila je prevrnuta čaša, a na tepihu se vidjela
mokra mrlja. Gorjele su samo sitne žaruljice i one su više stvarale sjenu nego
što su osvjetljavale prostor. Veliki plazma TV bio je stišan dokraja.
˝Beth?˝
Nije bilo odgovora. Na stoliću ispred kauča bile su razbacane kutijice
tableta raznih veličina. Beth je tiho hrkala.

200
 Na drugom kauču ležala je jedna od Benovih sačmarica.
˝Tata, što je ono?˝ William je upitao, glasno.
˝Štap za hodanje˝, rekao sam.
˝Izgleda kao puška.˝
Uzeo sam pušku i naslonio je na zid pokraj prozora, da bude Beth izvan
dosega, a potom sjeo na drugi kauč i potapšao mjesto uza se. William je sjeo,
oklijevajući. I dalje je gledao pušku.
˝Beth?˝ zazvao sam je opet.
Ona je i dalje hrkala. Nije se ni pomaknula. Iz moje jakne začuo se sitan
zvuk zvona - to je bila poruka na Melinu telefonu.

Vrijedi li još u 8, ljepotice? xxx

19:12 Ben Mob

Ironija te situacije bila je gotovo opipljiva: ja primam poruku od Bena,

namijenjenu mojoj ženi, preljubnici, dok sam ja sjedio pokraj
njegove prevarene žene, u dnevnom boravku njegove kuće. Napisao sam
mu odgovor, oponašajući stil kojim mu je maloprije pisala moja žena:

Naravno! Ne mogu dočekati gospodine D :) xxx

19:13 Moj Mob

Spremio sam telefon i nježno potapšao Bethino stopalo.

˝Beth?˝ Ovaj put bio sam malo glasniji. ˝Jesi li dobro?˝
Beth je polako proškiljila. Izgledala je kao da ne zna gdje je. Mršteći se,
lagano se podignula i oslonila na laktove. Pogledala je u mene, pa u Williama,
pa u televizor, pa u tablete na stolu, i na kraju ponovno u mene. Uspravila se
i sjela. Kosa joj je bila zalijepljena uz obraz. Maknula ju je s lica. Kućni ogrtač
doslovce je visio s nje, pa sam lako pogodio čiji je: Benov.
˝Kol’ko je sati?˝ rekla je, a glas joj je bio hrapav i dalek. Podignula je čašu
sa stola, vidjela da je prazna i odložila je natrag.
˝Sedam i deset.˝
Spustila je noge s kauča i gledala me kao da se pokušava sjetiti tko sam.
Polako je treptala.
˝Što hoćeš... Što se zbiva?˝
William je posegnuo ručicom prema meni i ja sam je primio u dlan i
nježno stisnuo. Osjetio sam kako mi se primiče bliže i napola se skriva iz

201
mojeg ramena. Bilo je posve jasno da sam trebao poslušati svoju ženu. Uopće
nije bilo pametno doći ovamo.
Nije bilo govora o tome da ostavim sina s Beth. Ne dok je ovako
ošamućena i izvan sebe.
˝Samo sam htio vidjeti jesi li dobro, Beth. Zabrinuo sam se za tebe nakon
ovog poslijepodneva.˝
˝Za mene?˝ Oči su joj bile zamagljene, napola zatvorene. Treptala je kao u
usporenoj snimci. ˝Zašto? Dobro sam.˝
˝Izgledaš umorno.˝
Pogledala je u svoju ruku i namrštila se kad je vidjela da nema ručni sat.
˝Što si ono rekao, koliko je sati?˝
˝Sedam i deset.˝
Beth se nasmiješila i pokazala prstom na Williama.
˝Već si trebao biti u krevetu, maleni.˝
˝Ja idem u krevet u sedam i petnaest˝, William je odvratio. ˝Ali danas
smijem ići kasno zato što se mama sastaje sa svojim prijateljem.˝
Beth je kimnula glavom. Smiješak joj se povukao s lica.
˝S kojim prijateljem?˝ upitala je, podižući se s kauča. ˝S Benom?˝
˝Ne.˝
Ne vjeruj nikome.
Ustala je i zanjihala se pa je brzo ponovno sjela.
˝Je li to Ben? Pronašli ste ga?˝
Utonula je u jastuke i objesila ramena.
˝Ben˝ rekla je opet, gotovo nečujno. Oči su joj se ponovno zatvarale.
˝Moramo ići, Beth. Drago mi je da si dobro.˝
Alice je stajala u hodniku, odjevena u kaput, i tipkala na svojemu telefonu.
Podignula je kosu s čela i učvrstila je ukosnicom. Bilo je nevjerojatno koliko
je sličila svom ocu.
˝Govorili ste nešto o mom tati?˝
˝Ma ne. Moraš pripaziti na mamu.˝
˝Pokušala sam. Ona uporno govori da je dobro.˝
˝Netko je treba čuvati - nemoj joj dopustiti da pije ove tablete, a pogotovo
ne alkohol.˝
˝Ona zapravo ne pije.˝ Oglasio se njezin telefon. Pogledala je u zaslon i
rekla: ˝Moram ići. Čekaju me prijateljice.˝
˝Morat ćeš otkazati, mama ti je potpuno izvan sebe.˝

202
 ˝Ma bit će ona dobro.˝
˝Ona te treba.˝
˝Obećala sam prijateljicama da ću doći.˝ Alice se polako udaljavala prema
vratima, a potom je nestala.
U mojemu džepu ponovno je zazvonio Melin telefon.

Nećeš me ostaviti samog kao prošli put?

XXX
19:14 Ben Mob

Zurio sam u poruku. Prošli put? Koji prošli put?

˝Tata, idemo˝, rekao je William i vukao me za ruku svom snagom. Još sam
nekoliko trenutaka oklijevao, a potom sam pošao za Alice i povukao teška
ulazna vrata za sobom.
Mel je stajala na prilazu, pokraj one kućice za ptice, prekriženih ruku.
Nervozno je gledala prema vratima, kao da se boji da će Beth izletjeti svakoga
trena.
˝Onda?˝ rekla je, vrlo tiho.
˝Bila si u pravu. Idemo.˝

203
 46
Kad smo stigli u trgovački centar, razišli smo se; Mel je zauzela poziciju u
Starbucksu, u prizemlju glavnog atrija, a William i ja otišli smo pokretnim
stubama na drugi kat. Smjestili smo se na balkon, za metalni stol gotovo
praznog Costa Coffeea. Srce mi je tuklo sve brže. Bio sam uzbuđen, čak i
ushićen, što ću prekinuti ovu Benovu predstavu. Nisam htio ništa prepustiti
slučajnosti: ponio sam svoj Nikon, s teleobjektivom, kako bih imao Bena
u fokusu. Tri dobre fotografije trebale bi biti dovoljne. Bang, bang, bang.
Pritisnem okidač jednom, pa nastavim pritiskati. Ma bit će dovoljna i samo
jedna dobra fotografija. Jedna dobra fotografija njegovog lica.
Točno je 19:49. Prislonio sam oko na okular.
Sa svojeg položaja na drugom katu mogao sam lijepo vidjeti Mel u
prizemlju. Sjedila je za stolom ispred Starbucksa, dvadesetak metara dalje od
mene, pila dijetni cappucino i čitala Metra koji je netko ostavio na stolu. Bilo
je čudno vidjeti nju s dnevnim novinama - Mel nikad nije čitala dnevne
novine, čak ni one besplatne primjerke. Uvijek bi se odlučila za jedan onih
tračerskih časopisa.
William je sjedio na podu iza mene i igrao se svojim autićima, posve
nesvjestan ičega. Ponovno sam prislonio okular na oko. U vidokrug mi je ušla
mršava figura sva u crnom - crne traperice, crna jakna, crna šilterica.
Namjestio sam objektiv, ali nisam bio dovoljno brz; figura je zamakla nekamo
ispod balkona prvog kata i nestala s vidika. Čekao sam da se ponovno pojavi.
Držao sam fotoaparat uperen u istu točku deset sekundi, pa još deset.
Prošla je cijela minuta, a figura u crnom nije se pojavljivala. Svijet oko
mene kao da je najednom utihnuo. Mel je i dalje bila sama u Starbucksu.
Dobila je stroge upute da ni pod kakvim okolnostima ne smije pogledati gore,
prema balkonu. Jedan kratki pogled u mojem smjeru i Ben će nestati.
Oglasio se Melin telefon u mojemu džepu. MMS. Slika je ispunila maleni
zaslon telefona.
To je bila slika Williama kako sjedi na plavo-bijelom popločanom podu i
igra se autićima. Slikano je izbliza, s udaljenosti od pet ili šest metara. U
pozadini se vidi visoka figura u plavoj jakni, pogrbljena za stolom, spremna
da okine fotografiju.

204
 Pogledao sam dolje. To su bile ove plavo-bijele pločice.
Visoka figura na fotografiji sam ja.
U poruci je stajalo:

Što god radio Joe vodi računa o malenom Williamu.

Ako odluta sumnjam da ćeš ga ikad više naći.
19:56 Ben Mob

Nešto me snažno probolo u želucu i obuzela me panika.

William...
Kava mi je poletjela preko cijelog stola koliko sam se naglo okrenuo.
Njegovi autići su bili ondje, na podu. I njegov mali ruksak.
Williame, ne...
I moj sin je bio ondje. U svakoj ruci imao je jedan autić.
Dobro je.
Brzo sam ustao da vidim je li osoba koja ga je fotografirala još ondje, ali
nisam vidio nikoga osim dvije starije gospođe, čistačicu koja je prala pod i
mršavog tinejdžera koji je razgovarao na telefon.
Nije bilo nikoga tko sliči Benu.
U mojoj ruci ponovno se oglasio telefon. Još jedna poruka.
Ovaj put poslana mi je slika Mel kako sjedi u Starbucksu i pretvara se da
čita Metro.

Očito misliš da sam jebeni idiot. Mel + novine = epska pogreška

19:57 Ben Mob

Fotografija je bila snimljena s iste strane trgovačkog centra na kojoj sam

se nalazio i ja, samo dva kata niže.
Ben je ovdje.
Ben je na istom mjestu gdje i ja, a razdvaja nas samo deset metara betona
i čelika.
Ovo je moja prilika. Sad ili nikad.
Ustao sam, zgrabio sina i potrčao. Izletio sam kroz dvostruka vrata i
sjurio se niz pokretne stube, grabeći po dvije odjednom. Nikon mi je
poskakivao oko vrata i udarao me u prsa.

205
 ˝Moji autići!˝ povikao je William, pružajući ruke nekamo iza mene.
Pokušavao mi se izmigoljiti iz naručja.
˝Vratit ćemo se po njih˝, rekao sam, zadihan.
Čim smo se spustili na prvi kat, ja sam skočio na stube koje su vodile u
prizemlje. Ponovno sam trčao, a William je poskakivao o mojemu boku i
čvrsto se držao. Posljednje dvije stube sam preskočio, zamalo se poskliznuo,
pa sam se okrenuo i potrčao prema sredini glavnog atrija - fotografija je
sigurno bila snimljena odande.
Zaštitar je gledao ovu moju jurnjavu prekriženih ruku i namrštena lica.
Mel me ugledala i uplašila se.
˝Što se dogodilo? Jesi li dobro?˝
˝Bio je ovdje˝, rekao sam, zadihan. ˝Jesi li ga vidjela?˝
Mel je odmahnula glavom.
˝Ne. Mislim da ne.˝
˝Isuse. Ali zato je on vidio tebe. I mene.˝
˝Gdje? Kada?˝
˝Upravo sada, nema ni minutu. Bio je točno ovdje, slikao te. Jesi li sigurna
da ga nisi vidjela?˝
˝Ako i jesam, nisam ga prepoznala. Žao mi je, Joe.˝
˝Kvragu! Mislio sam da ćemo ga uloviti.˝
Bio sam pun bijesa. Ben me upravo izigrao. Opet.
˝Kvragu˝, ponovio je William za mnom. ˝Kvragu, kvragu, kvragu. Možemo
li sada ići po moje autiće?˝
Na putu kući sjedio sam na suvozačevu sjedalu Melina VW Golfa. Htio sam
voziti, ali Mel me samo jednom pogledala, vidjela da sam izvan sebe od bijesa
i zabranila mi da vozim naše dijete dok sam u takvom stanju.
Misli. Situacija se mogla odviti na dva načina, čini se. Moguće je da me on
spazio prvi i shvatio da je to namještaljka.
Ili to, ili ga je netko unaprijed upozorio.

206
 47
William je bio snen i usporen i tražio je da mu u svemu pomognem.
Skinuo sam mu kaputić pa sam kleknuo da mu izujem cipele, a sve sam
vrijeme krajičkom oka promatrao svoju ženu. Čekao sam da skine jaknu i
odloži torbu.
˝Možeš li ti odvesti Williama u krevet?˝ rekao sam. ˝Treba mi piće.˝
Mel je kimnula glavom i ispružila ruke prema Williamu.
˝Naravno. Dođi, majmunčiću.˝
˝Hoćeš li i ti nešto popiti?˝
˝Može, kad već pripremaš sebi...˝
William je pustio da ga ona podigne pa se poput malog priljepka privio
uz nju i stavio joj glavu na rame. Bilo je petnaest do devet, a to je za njega bilo
vrlo kasno. Mel je pošla stubama na kat, dok je on mrmljao o tome kako mu
mora ispričati priču.
˝Preumoran si za priču, Williame.˝
Naš sin je ispustio zvuk koji je odavao neslaganje, ali bio je previše
pospan da bi se svađao.
Ušao sam u kuhinju, namjerno proizvodeći zvukove. A onda sam se izuo
pa sam se na prstima išuljao natrag u hodnik. Mel je upravo stigla do vrha
stuba i nestala s vidika.
U jednom trenutku zamalo sam se predomislio. Nisam htio pronaći dokaz
da mi vlastita žena i dalje laže. S druge strane, morao sam doznati. Morao sam
doznati je li moja intuicija u pravu u vezi s ovim što se večeras dogodilo. U
vezi s bilo čime, zaboga. To je sigurno bolje od ove paranoje i osjećaja da
polagano gubim razum.
Bolje je znati nego ne znati.
Melina lagana crna jakna imala je četiri džepa. Paketić guma za žvakanje,
papirnate maramice, balzam za usne. Unutra nije bilo ničega što je veliko kao
mobilni telefon. Ponovno sam prebacio jaknu preko ograde naših stuba, a
onda polako otvorio njezinu torbu. Puls mi se naglo ubrzao; osjećao sam se
kao kradljivac kojega će svaki čas netko zateći na djelu. Torba je kožna,
smeđa, vrlo skupa. Bila je glatka na dodir. Moja žena i sin razgovarali su u

207
njegovoj sobi, do mene su dopirali njihovi tihi glasovi. On će je sigurno
uvjeravati kako je preumoran za pranje zuba, ali ja sam se nadao da mu
ona neće popustiti i da će se držati pravila. Sada mi je to bilo važnije nego
ikad. Time ću dobiti još minutu-dvije.
Torba je bila prepuna džepića i pretinaca, a ja sam ih pretraživao što sam
brže mogao. Izvadio sam pa vratio tri ruža za usne, još jedan balzam za usne,
novčanik, puder, ogledalce na sklapanje, paketić higijenskih uložaka,
ključeve, malenu baterijsku svjetiljku, alarm protiv silovatelja, četku i gumice
za kosu, tri kemijske, bombone, maleni planer. Uobičajen sadržaj torbe kakvu
nosi žena dvadeset prvog stoljeća.
Ništa. Provjerio sam vanjski džepić. Još uobičajenih stvarčica. Nije bilo
ničeg skrivenog, nije bilo nikakvog telefona.
Ipak, nešto jest bilo unutra. Nešto što je torbi davalo dodatnu težinu,
nešto tvrdo što nije odgovaralo nijednom od ovih predmeta koje sam
pronašao. Ponovno sam primio torbu objema rukama. I opet sam ga osjetio.
Malen, plosnat, veličine paketića igraćih karata, ali tanji. Ponovno sam
zavukao ruku u torbu i pokušao napipati mjesto gdje se taj predmet skrivao.
Moji prsti su opipali donji šav torbe.
Na podstavi se nalazio otvor, dugačak petnaestak centimetara, skriven
ispod kožnog šava. Otvor je bio potpuno ravan, vidjelo se da je namjerno
napravljen i da nije riječ o rupi.
Posegnuo sam prstima unutra i sav sam se preznojio.
Otvorila su se vrata Williamove sobe, čuo sam kako su okrznula tepih.
Brzo sam odložio torbu natrag na stolić u hodniku i ponovno zakoračio u
sjene dnevnog boravka. Vidio sam njihova stopala na gornjem katu; Mel je
vodila Williama u kupaonicu. Začulo se paljenje svjetla kupaonice i svjetlost
se iste sekunde razlila po hodniku gornjeg kata. Oklijevao sam, ali samo na
trenutak. Srce mi je divlje tuklo u prsima. Moja žena me već izdala, to sam
znao, ali zatražila je moj oprost. Lagala je, a ja sam je otkrio. Pa što je onda
ovo?
Bolje je znati.
Vratio sam se u hodnik i ponovno zavukao ruku u njezinu torbu. Kroz
otvor u dnu torbe napipao sam glatki plastični predmet. Izvadio sam ga.
To je bio maleni Samsungov mobitel. Crne boje, bez futrole. Činilo se da
je nov.
Mel je imala samo iPhoneove, otkad ih je Apple počeo proizvoditi. Nije
htjela nijedan drugi telefon.
Nikad nisam vidio ovaj Samsung.

208
 Imao je samo jedno dugme. Čim sam ga pritisnuo, zaslon se upalio i
zatražio je da upišem četveroznamenkastu lozinku.
Njezin rođendan? Petnaesti rujna. 1509.
Nije dobro. Do mene je odozgora dopro zvuk Melina glasa, smiren ali
čvrst. To je bio onaj njezin ton kojim kaže oprat ćeš zube i gotovo. Još kojih
šezdeset sekundi i oni će završiti s pranjem zuba.
Kad je bio Benov rođendan? Nisam znao. Sranje. Neki datum u siječnju.
Što bi drugo mogla upotrijebiti? Naš kućni broj. Služio nam je kao lozinka
za zaključavanje programa na TV. Nismo htjeli da William slučajno naleti na
reprizu Igru prijestolja.
4343.
Opet pogrešno. Kapljica hladnog znoja potekla mi je sredinom prsa.
Posljednja šansa prije nego što zablokiram telefon. Iskušao sam jedinu
kombinaciju koje sam se mogao sjetiti. Williamov rođendan. 1406.
Telefon se otključao i na zaslonu su se pojavile ikone raznih aplikacija.
Williamov rođendan. Naravno.
Ušao sam.
Budi brz.
Telefon je bio stavljen na nečujno, očito s razlogom. Pritisnuo sam ikonu
za tekstualne poruke.
Na zaslonu je pisalo: prazno.
Očito ih briše čim ih pošalje, pomislio sam. Pametno.
Čuo sam puštanje vode na zahodu. Usredotoči se. Popis poziva: pogledaj
dolazne i odlazne pozive od proteklih nekoliko dana.
U memoriji nije bilo nikakvih poziva. Ni poruka. Pronašao sam ovaj jebeni
telefon, otkrio lozinku, pa nije valjda uzalud. Ne smije biti uzalud. Mora
postojati još nešto što će mi poslužiti.
Sigurno je s ovog telefona slikala sebe golu i slala te fotografije Benu. Bilo
bi previše riskantno da se služila svojim iPhoneom - William je redovito igrao
igrice i na njezinom i na mojemu telefonu. Polovica svih aplikacija koje smo
preuzeli bile su dječje igrice, kako bismo ga nečim okupirali dok smo u
supermarketu ili dok čekamo autobus. William se vješto služio telefonom,
kao da je posjedovao neko instinktivno znanje, i šanse da naiđe na
kompromitirajuće slike bile su prevelike.
Ne. Mel se sigurno služila drugim telefonom da usreći Bena. Ovim
telefonom.
Pritisnuo sam ikonu za fotografije.
Treći put na ekranu se pojavila riječ prazno.

209
 Dakle, nije bilo poruka, nije bilo poziva, nije bilo fotografija. Kao da je sve
izbrisano. Ali ja sam znao da to nije tako jednostavno učiniti, osim ako ne
odabereš opciju Povratak na tvorničke postavke, nakon čega doista sve bude
izbrisano. Poput onog starog telefona koji mi je dala nakon što je prošle
godine moj telefon ispao Williamu iz ruke i upao ravno u njegov gumeni
bazenčić - Mel je mislila da je sve iz njega izbrisano, ali u memoriji je ostalo
još nekoliko selfieja koje je William snimio. Bili su pohranjeni automatski.
To mi je dalo ideju. Pronašao sam aplikaciju Upravljanje datotekama i
otvorio je. Pojavio se niz opcija. Odabrao sam manje-više nasumce i pritisnuo
ikonu Interna memorija. Pregledavao sam ponuđeno.

Alarmi
Android
Demovideo
Preuzimanja
Uređeno

A zatim:

Sigurnosno kopiranje

To je bilo to. Pritisnuo sam tu opciju i ugledao sam dvije vrste datoteka
koje nisam prepoznao te jednu koju jesam: JPEG. Fotografija. Otvorio sam je.
Zaslon je ispunila Melina slika. Bez grudnjaka.
Fotografija je bila snimljena u našoj kuhinji; Mel se naginje naprijed, sa
sramežljivim smiješkom na licu, jednom rukom pridiže gole grudi. Već sam
vidio tu fotografiju, prošle nedjelje, kad je Beth uletjela u Stratford Arms i
suočila me s dokazom Meline nevjere. Na sekundu sam zastao i samo zurio u
ekran. Osjećaj je sada bio posve drukčiji jer sam gledao tu fotografiju u
vlastitoj kući, tek nekoliko metara od mjesta gdje je snimljena. Kad sam je
prvi put vidio, bio sam izvan sebe od šoka. Sada je taj šok već otupio, ali
zamijenilo ga je čuđenje što se nešto takvo zbivalo u mojoj kući, meni pred
nosom. Ne znam zašto, ali pritisnuo sam Opcije, pa Poruke, pa Nova
poruka. Drhtavim prstima upisao sam svoj broj.
Ben je imao tu sliku. Imat ću je i ja. Naposljetku, Mel je bila moja žena.
Možda se ovdje krije nešto što će mi pomoći da ga pronađem.

Poruka poslana

210
 Odmah sam je izbrisao iz poslanih poruka, a u tom trenu oglasio se moj
telefon; poruka je stigla.
William je glasno ispljunuo zubnu pastu u umivaonik.
U adresaru je bilo osam brojeva: tri mobilna, pet fiksnih. Nije bilo imena,
samo inicijali. Uopće mi nije bilo palo na pamet da ću možda htjeti nešto
zapisati, i da ću htjeti prepisati brojeve koje nikad prije nisam vidio. Nisam
mislio ni o čemu, osim što sam htio vidjeti ima li Mel još jedan telefon. Opipao
sam džepove svoje jakne, u potrazi za kemijskom i komadićem papira na koji
bih mogao zapisati brojeve. Ništa. Pogledao sam uokolo. Držali smo olovke i
kemijske izvan dosega, još otkad je William ušao u fazu šaranja po zidovima.
Sranje sranje sranje. Nemam vremena.
Hajde, misli. Mobilni telefoni su i napravljeni tako da olovku i papir učine
potpuno nepotrebnima.
Stajao sam s dva telefona u ruci, izbezumljen i zadihan, pogledom tražeći
nešto s čime ću pisati. Misli.
Iz kupaonice se začuo zvuk slavine. William je još prao zube. Nije volio
prati zube. Govorio je kako želi da mu zubi ispadnu brzo, kako bi Zubić Vila
mogla doći ranije i dati mu kovanice kojima će kupiti još autića.
Zašto uvijek razmišljaš o glupostima u ovako kritičnim trenucima?
I tada mi je nešto sinulo. Zub - tooth.
Bluetooth.
Svjetlo u kupaonici se ugasilo i hodnik na katu ponovno je utonuo u tamu.
Potražio sam u njezinom telefonu ikonicu za bluetooth i uključio ga, a
učinio sam isto i na svojemu telefonu. Sada će ova dva uređaja međusobno
komunicirati, sve dok budu unutar dva metra jedan od drugoga.
Na katu su se čuli samo Melini koraci. Nosila ga je.
Namjestio sam Melin telefon da traži druge uređaje unutar našeg dometa.
Pojavila su se dva uređaja: moj Sony i Melin iPhone, koji je još uvijek bio u
džepu moje jakne. Odabrao sam opciju da se sinkronizira s mojim Sonyjem
pa sam ponovno ušao u adresar, odabrao sve brojeve i pritisnuo Šalji. Plava
crtica na ekranu počela se kretati slijeva nadesno.

Poslano 1 od 8.

˝Laku noć, veliki˝, začuo se Melin glas iz Williamove sobe.

Poslano 2 od 8.

211
 Pogledao sam u svoj telefon da se uvjerim da se brojevi prebacuju.
Pokazala su se dva nova broja.

Poslano 3 od 8.

Začuo se škljocaj kvake. Mel je zatvorila vrata Williamove sobe. Ugasila je

svjetlo na stubama.
Nemam više vremena.

Poslano 4 od 8.

Melina stopala pojavila su se na vrhu stuba. Počela se spuštati.

212
 48
Poslano 5 od 8.

Gurnuo sam oba telefona u stražnje džepove svojih traperica kad se Mel
vratila dolje.
˝Hoće da mu tatica da pusu.˝ Pogledala je u mene i moje prazne ruke. ˝Još
nisi pripremio piće?˝
˝Baš sam htio...˝
˝Mama! Mama!˝ začuo se Williamov glas iz sobe.
˝Očito nije umoran koliko sam ja mislila˝, rekla je Mel.
˝Mama!˝ William je zvučao uplašeno.
˝Stižem˝, Mel je doviknula. Okrenula se prema meni i rekla: ˝Ja ću džin i
tonik, kad već točiš.˝
Krenula je natrag gore.
˝Zar nije tatica na redu?˝
Kad je nestala s vidika, izvadio sam telefone iz džepova. Na moj se
prilijepio zgužvani papirić na kojemu je Benovim zavojitim rukopisom pisalo
˝STEB?˝. Odlijepio sam papirić i gurnuo ga natrag u džep.
Na zaslonu Melina Samunga stajalo je: Poslano 8 od 8. Prijenos dovršen.
Vratio sam Samsung u tajni otvor Meline torbe, a torbu sam stavio natrag
na stolić, onako kako je stajala maloprije. U zadnji čas sjetio sam se da nisam
isključio bluetooth. Ponovno sam ga izvadio, isključio bluetooth, a potom sam
isključio i telefon. Spremio sam ga natrag na njegovo tajno mjesto, a Mel se
pojavila sekundu poslije.
˝Zašto je Wills vikao?˝ upitao sam, trudeći se zvučati smireno.
˝Rekao je da je čuo buku ispod prozora. Mislio je da to neki policajac
pokušava ući.˝ Zastala je i pogledala u mene. ˝Jesi li dobro?˝
Slegnuo sam ramenima.
˝Još sam u šoku što nam je Ben umaknuo.˝
˝Da, izgledaš nervozno.˝
˝Ne mogu vjerovati da smo bili tako blizu. Jesi li sigurna da ga nisi vidjela?˝

213
 Mel je uzela svoju torbu i zaputila se u kuhinju.
˝Da, sigurna sam˝, izgovorila je malo prebrzo.
˝Je li William dobro?˝
˝Samo se malo uplašio.˝
Pošao sam za njom u kuhinju i prihvatio se džina, limuna i noža.
˝Inače zove mene kad se uplaši.˝
˝Zvao je mene jer sam ga ja ovaj put spremila u krevet, to je jedini razlog.˝
˝Danas gotovo nije progovorio ni riječi sa mnom.˝ Najednom mi se u glavi
stvorila bolna misao. ˝Ponaša se kao da me se boji.˝
Dodala mi je shaker iz ormarića.
˝Ne boji te se. Samo je zabrinut.˝
˝Zabrinut zbog čega?˝
Ubacio sam led u shaker, dodao džin i tonik pa ga dao njoj. Ona je natočila
crnog vina u čašu i dala je meni.
˝Zabrinut je da će mu tata otići u zatvor.˝
Kimnuo sam glavom, a u grlu mi se napravila golema knedla. Bilo mi je
strašno što ovo utječe na Williama. Bilo mi je strašno što se on našao usred
toga svega.
˝A ti? Jesi li ti zabrinuta?˝
˝Ne, nisam zabrinuta zbog toga. Ali brinem se kako će ovo utjecati na
tebe.˝
˝Ja sam dobro˝, odvratio sam i otpio poveći gutljaj cabernet sauvignona.
Vino je bilo jako i teško, a njegova tamna, tamna crvena boja kao da je upila
svu svjetlost u čaši. Odgovaralo je mojemu raspoloženju.
˝Jesi li siguran, Joe? Mislim da nisi svjestan posljedica koje sve ovo
ostavlja na tebi. Ti samo ideš dalje, i dalje, i pritom ne misliš što ti to čini.˝
˝Znaš mene. Dobri, stari, pouzdani Joe.˝
˝Ozbiljno, izgledaš iscrpljeno. Brinem se zbog tebe.˝
˝Bolje ću spavati kad Ben ponovno izviri na površinu, a ja dobijem natrag
svoj život.˝
˝Ali to može potrajati još tjednima ili mjesecima, ili tko zna koliko dugo?˝
rekla je Mel. ˝Ne možemo se osloniti na to.˝
˝Možeš li se sjetiti ičega što bi mi moglo pomoći da ga pronađem? Ičega
što je rekao dok ste bili... zajedno?˝
˝Možda je otišao majci u Sunderland.˝
˝Znaš li gdje ona živi?˝
Mel je otpila gutljaj džin-tonika i odmahnula glavom.

214
 ˝Ne znam. Nikad nisam bila ondje.˝ Naslonila se na moje rame. ˝Dođi,
idemo malo sjesti. Izgledaš mrtav umoran.˝
Pošao sam za njom u dnevni boravak. Ona je upalila televizor, točno u
trenutku kad su počinjale vijesti. Dok smo sjedili jedno pokraj drugoga na
kauču, promatrao sam je krajičkom oka i pokušavao pročitati njezin govor
tijela. Smjestila se na svoje uobičajeno mjesto, među jastuke, s jednom nogom
podvijenom pod stražnjicu i s čašom u ruci. Ali u njezinim ramenima bilo je
napetosti, kao da je nečim opterećena.
Do 22:25, kad je počela vremenska prognoza, naše su čaše bile prazne.
˝Idem u krevet?˝ rekla je. ˝Dolaziš i ti, ljubavi?˝
˝Doći ću brzo.˝
˝Nemoj ostati predugo.˝
Stišao sam televizor i nastavio pijuckati vino. Slušao sam lagano škripanje
stuba dok se Mel penjala u sobu, potom paljenje svjetla, puštanje vode na
zahodu, otvaranje slavine, zujanje električne četkice za zube, meke korake na
tepihu. Još nekoliko minuta i ona će biti u krevetu. Odlično.
Tiho sam ustao, ponovno pojačao TV i otišao u hodnik.

215
 49
Od osam brojeva koje sam prenio iz Melina telefona tri su bila mobilna.
To je imalo smisla: Beth mi je rekla da je Ben imao tri mobilna telefona.
iPhone za posao, privatni iPhone te onaj treći - koji nam je pokazala u pubu,
prepun slika na kojima je Mel gola. Svih pet fiksnih brojeva bilo je iz
središnjeg Londona, ali samo mi je jedan izgledao poznato. Nisam mogao
zvati da provjerim, to će morati čekati do sutra, nakon što Mel ode na posao.
I zato sam si natočio još vina te otvorio sliku koju sam prebacio s Melina
tajnog telefona. Drži telefon desnom rukom, a lijevom podiže dojke, kosa joj
pada oko nasmiješenog lica. Izgleda tako sretno, tako zadovoljno, tako dobro.
Mel je i inače izgledala dobro, s odjećom i bez nje. Kad sam je prvi put vodio
golu, doslovno sam ostao bez daha. I sada, više od deset godina poslije, učinak
je bio isti - samo što je ovaj put bilo i bolno, kao da me netko udario u prsa i
izbio mi sav zrak iz pluća.
Primaknuo sam telefon očima i dvaput kliknuo na zaslon da povećam
pozadinu. Iza Mel se mogao vidjeti ormarić i plutena ploča na koju stavljamo
poruke i obavijesti. Fotografija nije snimljena u spavaćoj sobi, shvatio sam
odjednom. To mi je bilo čudno. Fotografija je bila snimljena u ovoj kuhinji, na
mjestu na kojemu sam upravo sjedio. Možda je Ben volio raznolikost. U
svakom slučaju, meni je bilo čudno, ali bilo je tu još nečeg neobičnog. Nisam
mogao dokučiti što je to. Njezin izraz lica možda? Ne. Izgledala je vrlo
zadovoljno. Što je imala na sebi? Osim tamnoplavih traperica, ništa. Kad
je nosila takvu frizuru? Nedavno? Nisam bio siguran. Kliknuo sam Više
informacija, da vidim kad je fotografija snimljena, ali polje s datumom i
vremenom bilo je prazno.
Idi dalje.
Misli.
Otvorio sam čistu stranicu na iPadu i zapisao brojeve koje sam prebacio
s Melina tajnog telefona. Bilo je to osam brojeva koji su bili povezani s Benom,
a jedan je sigurno bio njegov. Osam brojeva za koje on ne zna da ih ja imam.
To znači da bi mi ti brojevi mogli pomoći da ga pronađem. To znači da bi mi
oni mogli pomoći da ponovno sastavim svoju obitelj, vratim svoj ugled i
krenem ispočetka.

216
 Prvi broj nije bio naveden pod imenom, nego samo pod slovom A. Otvorio
sam naš kućni adresar, okrenuo na slovo D i usporedio taj broj s Benovim
brojevima koje smo imali zapisane. Nijedan se broj nije podudarao. Provjerio
sam još jednom, znamenku po znamenku, ali nijedan broj nije odgovarao
brojevima koji su u adresaru bili navedeni kao Benovi poslovni ili privatni.
To je bilo čudno. Ili nije? Možda je i Ben imao tajni telefon.
Jedan broj se ipak podudarao. BH je odgovarao Benovu kućnom broju.
Bio je tu još jedan, koji sam odmah prepoznao - JP - broj glavne recepcije u
mojoj školi. JP je očito značilo ˝Joe Posao˝. Da može nazvati i provjeriti gdje
sam, očito. Treći fiksni broj, označen s ˝H˝, pojavio se u nizu rezultata na
internetu: na vrhu popisa bio je Days Inn, Ealing, nedaleko od ceste A40.
Maleni hotel s tri zvjezdice, pet-šest kilometara od naše kuće.
Dakle, ˝H˝ je bio hotel. Vjerojatno je to bilo još jedno mjesto na kojemu se
ona i Ben sastajali da ugrabe nekoliko sati nasamo. Pitao sam se koliko je puta
izbivala iz kuće ˝zbog posla˝, a zapravo je bila nekoliko kilometara zapadno,
u krevetu s Benom Delaneyjem.
Usredotoči se.
Fiksni broj naveden pod slovom ˝P˝ bio mi je poznat, ali nisam se mogao
sjetiti otkud. Jedini rezultat na Googleu bio je niz brojeva koji je pripadao
tvrtki za iznajmljivanje automobila u Bostonu. Dakle, ništa.
Iduća potraga dala je vrlo zanimljiv rezultat. Čak sam prvi put izbrisao
broj u tražilici i napisao ga ponovno, uvjeren da sam pogriješio. Ali ne: druga
potraga dala je isti rezultat. Kliknuo sam na prvi link.

Eskort usluge VIP. Eskort dame i gospoda, zajamčena potpuna diskrecija.

Tvrtka s iznimnom reputacijom - tisuče zadovoljnih klijenata. Odaberite
eskort damu ili gospodina i nazovite odmah...

Ostatak internetske stranice sadržavao je fotografije lijepih žena i

dotjeranih muškaraca, u raznim golišavim izdanjima. Anya, 24. Matty, 31.
Billie, 28. Naslonio sam se i uzdahnuo. U tjednu prepunom strašnih
iznenađenja, evo još jednog: Mel je u svojemu tajnom telefonu imala
pohranjen broj nekakve eskort agencije. Sudeći po onome što sam uspio
vidjeti pregledavajući internetsku stranicu, to je bilo nešto poput online
bordela - unajmiš nekoga na sat ili dva, ili na cijelu noć, za seks. I onda se
sastanete, u vašoj kući ili hotelu.

217
 VIP je eskort agencija čije usluge zadovoljavaju vaše potrebe za
druženjem i zabavom. Nudi samo najbolje, a oduševljava klijente svih dobnih
skupina, ukusa i interesa.

Ustao sam pa sam nekoliko minuta koračao kuhinjom. Pristavio sam

vodu za čaj i mislio o onome što mi je Mel rekla u nedjelju, nakon što je
priznala da me vara. Bilo mi je dosadno. Ista rutina, svaki dan. Posao, vožnja
kući, kuća, krevet. A ovo je bilo uzbudljivo, drukčije. Postojale su tri
mogućnosti, čini se: ili je Mel igrala na ovom terenu prije nego što se spetljala
s Benom, ili je igrala na ovom terenu njemu iza leđa, ili su oboje voljeli da im
se povremeno priključi netko treći. Iz nekog razloga, treća mogućnost činila
mi se najvjerojatnijom.
Dakle, pozivali bi nekoga trećeg. Seks utroje. Muškarac? Ili žena? To je
sigurno ovisilo o Benovim željama.
Ovo nije pomagalo. Kreni dalje.
Preostali fiksni telefoni nisu davali nikakvih rezultata na Googleu, što je
značilo da se radi o brojevima koji se više ne koriste ili su to bili interni
brojevi raznih tvrtki koji se - zbog nekog razloga - ne pojavljuju ni na kojoj
javnoj internetskoj stranici. Međutim, neće biti teško doznati čiji su to
brojevi.
Izbrisao sam povijest pretraživanja s iPada i spremio popis brojeva u
novčanik.
Sutra moram obaviti nekoliko poziva.

218
SRIJEDA

219
 50
Probudio sam se u pet ujutro i poslije više nisam mogao zaspati. Mozak
mi je neprestano nešto vrtio, istraživao je razne mogućnosti dok sam ja kroz
otvore na roletama gledao kako se nebo iz zagasito crne pretvara u plavkasto
sivu. Nakon jednog sata sam ustao i skuhao si kavu. Vrzmao sam se kuhinjom,
spremao suđe, provjeravao Facebook, čitao lokalne vijesti u nadi da ću
možda otkriti bilo što vezano uz Bena. Izvadio sam onaj papirić koji sam uzeo
iz Benove radne sobe i guglao STEB na svom telefonu. Možda je to nečiji
akronim.
Security Tamper-Evident Bags, sigurnosne vrećice za potrebe carinske
kontrole na aerodromima.
The State Tax Equalization Board, nekakva porezna služba u
Pennsylvaniji.
Standard Test and Evaluation Bottle, oprema za eksperimente.
Nijedan od ovih pojmova nije imao previše smisla niti je nudio kakvu
pomoć u mojemu lovu na Bena Delaneyja. Skuhao sam još kave i polako sam
je pijuckao, gledajući kroz prozor u debeljuškatog goluba koji je nesigurno
balansirao po susjedovoj ogradi. Ptica se zanjihala, pa je prebacila težinu i
odletjela.
Na mojemu Hotmail računu čekala me poruka.
Ondje je bio samo predmet e-poruke i nekakva poveznica. Ništa drugo.
Adresa pošiljatelja bila mi je nepoznata.

To:Joe_Lynch79@hotmail.com
From:bret911 @gmail.com
Cc:
Subject:Sad si ti na redu
http://www.bbc. co.uk/news/uk-england-lincolnshire-17767192

Poveznica je otvorila novi prozorčić u pregledniku iPada. To je bio članak

na BBC online, iz svibnja 2010., s naslovom: Ubojstvo Janine Cooper: bivši
ljubavnik proglašen krivim.

220
 Lice sredovječna čovjeka, hladno poput nadgrobne ploče, zurilo je u
mene sa zaslona.

Andrew Blaisdale proglašenje krivim za ubojstvo nestale Janine Cooper.

Tijelo tridesetčetverogodišnje kozmetičarke, koja je nestala u veljači
2008., nikad nije pronađeno, unatoč detaljnim policijskim potragama na
širem području Market Rasena. Tužitelji vjeruju da je Blaisdale, 39, zakopao
svoju bivšu ljubavnicu u plitkom grobu u osamljenom dijelu
sjevernog Lincolnshirea.
Porota je većinom glasova donijela presudu, nakon gotovo dva dana
vijećanja. Izricanje kazne zakazano je za 21. lipnja. Blaisdale je poricao
ubojstvo gospođice Cooper i pokušao je omesti tijek suđenja, ali detektivi su
uspjeli upotrijebiti podatke s njegovog mobilnog telefona te su utvrdili
njegovo kretanje na dan ubojstva...

Pročitao sam priču do kraja, a sa svakom novom pojedinošću koja je

ukazivala na sličnost s mojom situacijom tjeskoba u mojemu želucu postajala
je sve dublja.
Potraga za nestalom osobom koja se pretvorila u slučaj ubojstva. Oženjen
čovjek koji je imao ljubavnicu. I činilo se da je žrtva bila napadnuta u
podzemnoj garaži. Elektronički otisci stopala pronađeni na mjestu zločina
doveli su do osude.
U poruci nije bilo teksta, ali poruka je bila jasna: policija ne treba tijelo da
te pošalje u zatvor.
Ben. Njegova najnovija šala.
˝Tata?˝
Poskočio sam, preplašen tankim glasićem iza sebe. Moj sin je stajao na
vratima kuhinje, u svojoj pidžamici na lokomotivu Tomicu, raščupan.
˝Je li vrijeme za vrtić?˝
˝Nije još, Willse. Jesam li te ja probudio?˝
William je zijevnuo i odmahnuo glavom.
˝Tata?˝
˝Kaži, Willse.˝ Izvukao sam mu stolicu da sjedne pokraj mene. Ponovno je
zijevnuo i činilo se da je zaboravio što me htio pitati. ˝Što je bilo, kompa?˝
˝Voliš li mamu?˝
U ustima djece i dojenčadi...
˝Da˝, rekao sam. ˝Više i od čega.˝
˝Više od mene?˝

221
 ˝Osim tebe, ljudino.˝
˝A voli li mama tebe?˝
˝Da˝, rekao sam i natočio mu čašu soka.
Na trenutak se zamislio, vozeći autić po stolu.
˝Što se dogodi kad netko od vas prestane?˝
˝Što prestane, kompa?˝
˝Prestane voljeti ovog drugog.˝
Pitao sam se što li je vidio, načuo ili pokupio od odraslih koji ga okružuju.
William je bio pametan dječak i upijao je svašta, a često to ne bi odmah
pokazao. Katkad bi postavio neko pitanje posve iznenada, danima ili
tjednima nakon što ga je prvi put čuo.
˝Pa...˝, rekao sam polako, s bolnom knedlom u grlu, ˝tada moraju biti jako
dobri i pristojni jedno prema drugome i moraju se sjetiti da su se vjenčali
zato što su bili zaljubljeni i moraju se dosta truditi da se ponovno zavole.˝
˝Hoćeš li ti onda biti dobar i pristojan prema mami?˝
I tada sam nešto shvatio. U cijeloj ovoj katastrofi mislio sam da smo Beth
i ja najveće žrtve, da smo mi najviše izgubili. Ali to nije bila istina. Najveća
žrtva u ovoj priči bit će William, ako se situacija ne ispravi. Nije mu još bilo ni
pet godina, a već je imao izglede da izgubi najviše od svih nas.
˝Da, Willse. Dat ću sve od sebe da budem dobar i pristojan.˝
Uzeo je još jedan od autića koji su bili razbacani po stolu i odsutno ga
vozikao, amo-tamo.
˝Mogu li dobiti pahuljice za doručak?˝ upitao je.

Ako je Mel i shvatila da sam pronašao njezin tajni telefon, nije ništa
pokazivala. Spremala se za posao kao i inače, poljubila me i dvaput pitala
jesam li dobro i želim li da ona ostane kod kuće sa mnom.
˝Zabrinuta sam za tebe, Joe.˝
˝Sve je u redu. Bit ću dobro. Pođi raditi, a ja ću odvesti Williama u vrtić.˝
˝Jesi li siguran?˝
˝Da.˝
Odveo sam sina u vrtić i gledao kako veselo maršira unutra. Njegova
odgajateljica, gospođa Ashmore, pozdravila me i nasmiješila se. I ja sam se
nasmiješio njoj.
A onda sam se odvezao kući i hakirao e-poštu račun svoje supruge.
Znao sam da će mi Gmail dati samo tri pokušaja da pogodim Melinu
lozinku. Ali pretpostavljao sam da su Meline lozinke uvijek iste, ili su barem

222
varijacije na istu temu. PIN za otključavanje njezinog telefona bio je
Williamov datum rođenja. Možda je on ključ i ove lozinke. Nedavno mi je
rekla svoju lozinku za otključavanje iPada jer je William htio preuzeti neku
igricu - još jedne Angry Birdse. Poput mene, Mel je imala imala brojne lozinke
za brojna mjesta, a ja sam pretpostavljao da su te lozinke, kao i moje,
uglavnom iste da ih se lakše zapamti.
Upisao sam WiliamLuke3.
Ispod prozorčića pojavila su se crvena slova: pogrešno korisničko ime ili
lozinka.
Jedan propali pokušaj, ostaju još dva. Pokušao sam se sjetiti kad mi je to
bila rekla svoju lozinku. U lipnju, ili možda srpnju. Pazila je da mijenja lozinku
svakih šest mjeseci otprilike. A koji je najlakši način za to? Možda se odlučila
za najjednostavnije rješenje.
Utipkao sam: WiliamLuke4.
Na ekranu se pojavio mali pješčani sat, pa se ekran zacrnio na sekundu.
Pogodak.
Preda mnom se stvorila njezina dolazna pošta.
Pregledao sam popis e-poruka. Zabranjeni teritorij. Obuzeo me čudan,
voajeristički osjećaj, kao kad gledate preko nečijeg ramena u podzemnoj
željeznici i čitate njihov Kindle. U proteklih nekoliko mjeseci pogled mi je više
puta pao na Melinu e-poštu, ali samo na sekundu ili dvije, jer bi ona brzo
otvorila novu traku ili zatvorila prijenosno računalo ili minimizirala prozor,
da sakrije njegov sadržaj. A sada znam i razlog tog njezinog ponašanja.
U dolaznoj pošti bilo je samo osamnaest nepročitanih poruka. Kod mene
ih je stoput više. Poruke pristigle u posljednjih nekoliko dana s Amazona i
Bootsa, ponude iz lokalnog kina. Poruka njezine prijateljice s faksa, Sally iz
Worcestera, koja uglavnom govori o Sallynoj nesposobnoj šefici i
postignućima Sallynih sinova na bazenu. Nije bilo tajnovitih pitanja o drugom
muškarcu, niti je bilo spomena o meni i našem braku. Izišao sam iz te poruke
i označio je kao nepročitanu, a onda sam počeo otvarati druge mape, jednu po
jednu. Tražio sam nešto što bi moglo biti povezano s Benom, ali sve je
izgledalo prilično bezazleno. Apple, Amazon, Auto, Financije, Praznici,
Osiguranje, iTunes, Poslovi, Mobitel i tako dalje. Svejedno sam otvorio svaku
mapu i pregledao listu poruka. Sve je bilo uobičajeno. Čini se da ništa od toga
nije došlo od Bena. Nakon toga pregledao sam poslane poruke; pogledao bih
tko je pošiljatelj i što stoji u naslovu, a potom sam čitao prvu rečenicu svake
poruke koju je Mel poslala sa svog Gmail računa u protekla tri mjeseca.
Ništa. Možda zbilja nije bilo ničega? Mel je bila jako dobra u prikrivanju
tragova svoje veze s Benom dok je ona još trajala, ali sada se klela da je to

223
završilo. Trebali smo krenuti ispočetka. Okrenuti novi list. I zato je bilo
logično da je sve izbrisala.
Ili gotovo sve.
U mapi s izbrisanom poštom bile su sedamdeset dvije poruke - Mel je bila
nemilosrdna s čišćenjem dolazne pošte. Proslijedi, riješi, arhiviraj ili izbriši,
to je bila njezina mantra i s poslovnom i s privatnom poštom. Većina
izbrisanih poruka stigla je u posljednjih nekoliko dana. Posebne ponude,
oglasi, poruke raznih tvrtki koje pokušavaju nešto prodati.
Nešto me probolo u želucu kad sam ugledao poruku poslanu s adrese
BD007@yahoo.com.
Poruka je stigla u ponedjeljak navečer, prije dva dana. U predmetu
poruke nije stajalo ništa.
BD: Ben Delaney.
Kliknuo sam na poruku, s bolnom knedlom u grlu.

Trebam te. Ne daj mu da ovo radi. Znaš da nam je suđeno da budemo

zajedno. Molim te, nađimo se još jednom. U četvrtak idem doma, sastajem se
sa starim znancem, ali vraćam se odmah nakon toga. Deset ujutro. Subota,
uobičajeno mjesto? Preklinjem te, ljepotice.
Sanjat ću te noćas, kao što te sanjam svaku noć.
B xxx

Pročitao sam poruku jednom, pa još jednom, a potom i treći put. Osjećao
sam kako mi žile pulsiraju u vratu.
Zapisao sam u notes: Sastanak, subota u 10:00. B + M. Dvaput sam
potcrtao: gdje? Subota u deset. U to vrijeme ja sam s Wiliamom na bazenu i
nema me od 9:30 do 11:00. Možda on tada dolazi ovamo, u moju kuću. Mogao
bih dogovoriti Williamu igru kod prijatelja pa se nenadano pojaviti kod kuće.
Nije bilo nikakvog možda. Stvorit ću se ondje, samo moram doznati gdje.
U svom srcu i dalje sam je volio. U to nije bilo sumnje. Nekoć mi je ta
ljubav donosila radost, ali sada mi donosi samo tugu.
Možemo li se vratiti na staro?
Da. Mora postojati način.
Još sam jednom provjerio poslane poruke, ali nije bilo odgovora na ovu
Benovu molbu. Ili ga je odmah izbrisala, ili mu nije ni odgovorila. Možda je
samo izbrisala ovu njegovu poruku.
Nije mu odgovorila zato što je između njih gotovo. Sigurno je to razlog.
Mora biti.

224
 Proslijedio sam ovu poruku na svoj Hotmail, a u kopiju sam stavio Petera
Larssena, s kratkom porukom: Od Bena - možemo li razgovarati? - a onda
sam to izbrisao iz poslane pošte da Mel ne bi vidjela da što sam učinio.
Poruka je bila zanimljiva još zbog nečega.
U četvrtak idem doma, sastajem se sa starim znancem.
Doma. Jedino se ovdje spominjalo da Ben nekamo ide, što bi mogao biti
dobar trag. Ali gdje je ˝doma˝ za Bena? Kuća u Hampsteadu, gdje mu se žena
polako raspadala zbog njegova nestanka?
Ili je ˝doma˝ njegov rodni grad?

225
 51
U deset sam nazvao Larssena da mu ispričam sve o svom bliskom susretu
s Benom u trgovačkom centru te o porukama koje su izmijenili on i Mel.
Larssen je slušao, postavio nekoliko pitanja i rekao da će se raspitati postoji
li kakva snimka s nadzornih kamera u trgovačkom centru.
˝Ova poruka koju si mi upravo proslijedio˝, rekao je. ˝Gdje si je pronašao?˝
˝Na Melinom Gmailu.˝
˝To je bilo bez njezinog znanja i dopuštenja?˝
Nakratko sam utihnuo.
˝Tako je. Ona ne zna.˝
˝Hmm. Ima li kakvih naznaka da je odgovorila na tu poruku?˝
˝Ne, barem koliko sam ja uspio vidjeti.˝
˝U redu.˝ Larssen je zastao. Činilo se da nešto zapisuje. ˝Znate, baš sam
vam htio nazvati.˝
˝Zbog čega?˝
˝Imam dobru i lošu vijest.˝
˝To je bolje nego da imate samo lošu vijest, nadam se. Koja je dobra?˝
˝Iskreno, vijest i nije toliko dobra.˝
˝Ma krasno.˝ Osjećao sam kako mi se jeza penje iz želuca prema prsima.
˝Pronašli su vaš mobilni telefon. Onaj koji ste izgubili u četvrtak navečer.˝
˝A loša vijest?˝
˝Pronašli su ga u Fryent Country Parku.˝
˝Gdje? Kako?˝
˝Bio je negdje u šumi, skriven pod hrpom lišća. U području koje upravo
pretražuju.˝
˝Ali... to nema smisla.˝
˝Policija češlja šumu uzduž i poprijeko. Traže tijelo. Služe se radarima,
psima tragačima, cijeloj forenzičkom opremom. Doveli su i ronioce koji
pretražuju jezero. Traže oružje ili nešto što je moglo završiti unutra. Jezero
tretiraju kao sekundarno mjesto zločina.˝

226
 Polako sam sjeo za stol.
˝Možete li ovo ponoviti?˝
Larssen je ponovio, riječ po riječ. Osjećao sam se kao da lebdim iznad
vlastitog tijela, kao da se ovaj razgovor događa nekome drugom, a ja sam
samo slučajni promatrač.
˝Kako mogu biti sigurni da je to moj telefon?˝
˝IMEI broj je registriran na vas. Tu su i vaši otisci, brojevi iz vašeg adresara,
fotografije i ostale sitnice. To je vaš telefon, Joe. U to nema sumnje.˝
Glavom su mi se rojile svakojake misli. Postojalo je milijun mogućnosti,
ali samo je jedna imala smisla.
˝Netko ga je podmetnuo.˝
˝Netko?˝
˝Ben. Ben ga je podmetnuo, to je dio njegovog plana da mi smjesti. Želi
uvjeriti policiju da je mrtav.˝
˝U redu˝, rekao je Larssen, rastegnuvši drugi slog.
˝Želi uvjeriti policiju da je mrtav, tako da policija završi njegov posao i
razori moju obitelj do kraja.˝
Larssen je glasno uzdahnuo.
˝Joe, morate se usredotočiti na ovo. Samo na ovo, ni na što drugo.˝ Nije
mogao prikriti nervozu u glasu. ˝Zaboravite druge teorije i ideje. To nije vaš
posao. Činjenica da ste uporni u tome samo mi otežava posao.˝
˝Uporan sam u tome zato što se borim da očuvam svoju obitelj.˝
˝Vaš mobilni telefon upravo je povezan s mjestom zločina, a izgleda da vi
nemate nikakvo objašnjenje za to. Naylor je sigurno zadovoljan samim
sobom u ovom trenutku.˝
˝Mogu vam reći jedino to da telefon nije završio ondje zbog nečega što
sam ja učinio. To je istina.˝
˝Naravno˝, odvratio je, tonom koji je zvučao kao da je rezerviran samo za
klijente koji su krivi. ˝Ali ova činjenica vam ne ide u korist, moram priznati.˝
Kad je Larssen poklopio, nazvao sam Beth. Pitao sam se sjeća li se ičega
od našeg sinoćnjeg razgovora. Javila se Alice. Nisam to očekivao.
˝Je li ti mama kod kuće?˝ rekao sam.
˝Spava.˝
˝Je li joj dobro? Nije bila sva svoja sinoć.˝
˝To je zbog tableta. Jutros nije ni sišla dolje.˝
˝Kako to da nisi u školi, Alice?˝
Uslijedila je kratka tišina.

227
 ˝Bilo mi je zlo jutros.˝ Izgovorila je ovo vrlo neuvjerljivo i ja sam bio
gotovo siguran u to da laže. ˝I netko je trebao ostati s mamom.˝
˝Trebam tvoju uslugu.˝
Ponovno tišina.
A zatim: ˝Kakvu uslugu?˝
˝Možeš li mi reći adresu svoje bake u Sunderlandu. Imaš li adresar negdje
pri ruci?˝
˝Treba mi.˝
˝Zašto mi nećete reći?˝
˝Stvar je... delikatna.˝
˝Nemojte se ponašati kao da sam dijete.˝
Ali ti jesi dijete, pomislio sam.
˝U redu˝, rekao sam ipak. ˝Mislim da tvoj tata ide onamo. Danas.˝
˝Zašto bi išao onamo?˝ zvučala je kao da ju je iznenadila ova moja
pretpostavka.
˝Nisam još siguran, ali imam osjećaj da ide tamo.˝
˝Osjećaj?˝
˝Da.˝
˝Ja mislim da on ne bi išao tamo.˝
˝Zbilja? Zašto to misliš?˝
˝Uvijek govori loše o tom mjestu. Kaže da je Sunderland grozan u
usporedbi s Londonom. Ja razgovaram s bakom češće nego on.˝
˝Sigurno i tvoja baka želi da ga pronađu. Sigurno želi čuti da je živ i zdrav.˝
˝Da, valjda.˝
˝Možeš li se sjetiti bilo čega što bi mi moglo pomoći da pronađem tvog
tatu?˝
˝Ne˝, odvratila je. ˝Mislim da ne mogu.˝
˝Sve će biti dobro˝, rekao sam, ˝čim doznamo da je tvoj tata na sigurnom.
To je sve što želim.˝
Alice nije odgovarala.
˝Alice, jesi li još na liniji?˝ rekao sam.
˝To je sve što i ja želim˝, rekla je tiho.
˝Onda mi pomogni. Pomogni mi da ga pronađem.˝
Na drugom kraju linije začuo se škljocaj, kao da je upravo zatvorila
nekakva vrata.

228
 ˝Hoćete li uspjeti ovo riješiti? Hoćete li pronaći mog tatu i dovesti ga
kući?˝
˝Alice, radim sve što mogu da ga dovedem kući. Kunem ti se.˝
˝Nedostaje mi˝, rekla je.
A onda mi je dala adresu.

229
 52
Nisam mogao zvati ni s mobitela ni sa svog kućnog broja - to je morao biti
broj s kojim me Ben ne može povezati. Broj koji je bio anoniman. Doduše,
tehnologija ne voli anonimnost. Tehnologija voli znati gdje ste i kuda se
krećete dvadeset četiri sata dnevno, koga zovete, što kupujete, koje
internetske stranice posjećujete i tko su vam prijatelji. Tehnologija ne voli
tajnovitost, diskreciju i privatnost. Dakle, kako danas nekoga nazvati a da ne
ostavite elektronički otisak na telefonu te osobe, ili na svom telefonu, ili na
nekom tisuću kilometara udaljenom serveru?
U ulici High još uvijek je nalazilo nekoliko telefonskih govornica. Većinu
ih je pomela popularnost mobilnih telefona, ali nekolicina se još hrabro
držala. Jedna od dvije koje sam pronašao nije radila. Ušao sam u drugu,
osvrnuo se oko sebe da vidim gleda li me tko, a potom sam nazvao prvi fiksni
broj, koji je u Melinu telefonu bio označen s ˝BP˝. Govornica je bila prljava i
prepuna tragova od cigareta i smrdjela je na ustajalu mokraću, ali to mi nije
strašno smetalo; bilo je gotovo ugodno pronaći nešto što se nije promijenilo
od mojeg djetinjstva. Zazvonilo je triput, a onda se javio ženski glas.
˝Ured direktora, izvolite?˝
˝Oh, oprostite, mislim da sam birao pogrešan broj, koga sam dobio?˝
˝Zero One Zero Limited. Mogu li vam pomoći, gospodine?˝
Poklopio sam. Benova tvrtka.
Idući broj na mojemu popisu bio je označen s ˝P˝. Javio se Melin tajnik,
Gavin, već nakon prvog zvona.
Dakle, ˝P˝ je bio njezin broj na poslu, direktna linija. To mi je bilo čudno -
zašto bi memorirala broj svog ureda u svoj tajni telefon? Poklopio sam bez
riječi. Nekoliko sam trenutaka zurio u slušalicu, a onda sam ponovno nazvao.
Gavin se javio, istim tonom, s istim pozdravom.
˝Zdravo˝, rekao sam, pokušavajući malo razvedriti svoj ton. ˝Možete li me
spojiti s Melissom Lynch, molim vas?˝
˝Tko zove?˝
Pogledao sam preko ceste. Burger King.
˝Gospodin King.˝

230
 ˝Hoće li ona znati zbog čega zovete?˝
˝Da, sigurno hoće.˝
Stavio me na čekanje, a nakon pola minute ponovno se javio.
˝Bojim se da je gospođa Lynch na sastanku s klijentima. Trebala bi se
vratiti oko tri. Želite li da prenesem kakvu poruku?˝
Poklopio sam. Ponovno sam pomislio koliko malo znam o njezinu poslu,
kretanju i sastancima. U tom kontekstu bilo je vrlo logično što je imala
pohranjen ovaj broj - na taj način mogla je koordinirati svoja odsustva iz
ureda, smišljati isprike, javljati se s lažnih sastanaka i izmišljenih
konferencija svaki put kad bi joj se ukazala prilika da bude s Benom. Djelići
slagalice polako su dolazili na svoja mjesta: upravo vam na ovaj način
tehnologija pomaže da sakrijete najstarije grijehe.
U telefonskoj govornici nije bilo toplo, ali svejedno sam osjetio kako mi
znoj klizi niz leđa. Idući broj zazvonio je triput prije nego što se javio ženski
glas. Južnjački naglasak, samouvjeren i otmjen glas.
˝Pollard i Clarke, izvolite, kako vam mogu pomoći?˝
˝Dobar dan, oprostite, koga sam nazvao?˝
˝Nazvali ste Pollard i Clarke, gospodine. Mogu li vam pomoći?˝
˝Oh. A čime se točno bavite?˝
˝Nudimo razne odvjetničke usluge, što vas točno zanima?˝
Treći put u nekoliko minuta, poklopio sam slušalicu. Kratka pretraga na
Googleu otkrila mi je da je Pollard i Clarke odvjetnička tvrtka sa sjedištem u
Holland Parku, nedaleko od Melina ureda.
A specijalizirani su za obiteljsko pravo i razvode.
Osjećao sam se kao da netko udario šakom u trbuh. Mel mi je bila
nevjerna, i lagala mi je, ali to što je u priču uplela i odvjetnike dodatno je
pogoršavalo stvar. Činilo se da je sve nekako... finalno. Naslonio sam se na zid
govornice, spustio glavu na staklo. Boljelo me u prsima. Kako ću reći
Williamu što se zbiva? Kako jedan četverogodišnjak može razumjeti da mu
se roditelji...
Začuo se metalni zvuk kucanja po govornici. Jedan bljedunjavi tinejdžer
kuckao je po staklu kovanicom od jedne funte.
˝Jesi li gotov, stari?˝ Glas mu je zvučao prigušeno kroz staklo. Na glavi je
imao crnu šiltericu s upadljivo zelenim listom kanabisa.
Otvorio sam vrata govornice.
˝Što je?˝
˝Jesi li gotov?˝
˝Ne.˝

231
 ˝Kol’ko ćeš još bit’ unutra?˝
Na sebi je imao crnu majicu s kapuljačom i traperice koje su mu visjele na
stražnjici. Otkrivale su mu dobrih deset centimetara bokserica. Imao je malu
bradicu i prištiće po obrazima, a oko njega je lebdio miris ustajalosti, znoja i
neoprane odjeće, poput nevidljivog oblaka. Bio mi je poznat odnekud. Na
klupici nekoliko metara dalje čekala su ga još četvorica tinejdžera, a bili su
gotovo isto odjeveni.
˝Koliko god treba˝, rekao sam.
Mladić se okrenuo prema prijateljima i nacerio se. A onda je ponovno
pogledao u mene.
˝Ajde, požuri. Čekam već sto godina, kužiš?˝
˝Ma nemoj. Onda imam prijedlog za tebe.˝
˝Koji?˝ Mrdao je glavom dok je govorio i izgledao je poput onih svadljivih
likova iz Showa Jerryja Springera. Bio je sav napet i ja sam vrlo brzo zaključio
kakav poziv mora obaviti. ˝Koji prijedlog?˝
Većinu svog radnog vijeka u školi susretao sam se s ovako nepristojnim
mangupima, i to svakodnevno. I tu nisam mogao učiniti ništa. Ništa što ima
učinka, drugim riječima. Postupak je uvijek bio isti: duboko udahni, izbroji do
deset, pruži pozitivan primjer, mirno razgovaraj - a time se nikad nije
postizalo ništa. Ali danas nisam bio nastavnik. U meni je sve kuhalo, poput
kemijske mješavine koja će svaki čas eksplodirati.
˝A što kažeš na to˝, rekao sam, ˝da se okreneš, podigneš jebene hlače i
odjebeš.˝
Očekivao sam da će mi odbrusiti, da će reagirati, naljutiti se, početi se
gurati ili vikati. Ali on je samo ostao zatečen, krajnje iznenađen, kao da mu se
nitko nikad nije obratio tim riječima i tim tonom.
˝U redu, stari, ohladi malo, ha?˝ I onda se udaljio. Odšetao je natrag
prijateljima koji su mu se smijali i zafrkavali ga što se ga je netko tako ponizio
u javnosti.
Vratio sam se svojemu popisu brojeva. Puls mi je tutnjao u ušima.
Sada su na redu bili brojevi mobilnih telefona. Prvi je bio označen s ˝A˝.
Možda je s tog broja najčešće pozivala Bena - i možda ga je tako obavijestila
o mojemu sinoćnjem planu. Ubacio sam još jednu kovanicu u telefon, ali prsti
su mi zastali iznad tipkovnice. Ako se Ben javi, što ću mu reći? Ili je možda
bolje da ne kažem ništa?
Bolje je znati nego ne znati. Birao sam broj i čekao. Ruka kojom sam držao
slušalicu bila je skliska od znoja. Zazvonilo je jednom, dvaput. Šest puta. A
potom se uključila govorna pošta; automatizirani ženski glas rekao mi je da
ostavim poruku. Poklopio sam. Pa sam nazvao još jednom. Odzvonilo je šest

232
puta, nakon čega se ponovno uključila govorna pošta. Što da kažem? Hej,
Bene, ovdje Joe. Pokušavaš mi razoriti brak, šupčino - hoćemo li se naći
negdje i razgovarati? Ponovno sam poklopio. Htio sam opet nazvati, ali sam
se zaustavio. Dva poziva zaredom su možda u redu, ali treći poziv, s istog
broja, mogao bi izazvati sumnju kod Bena. Spustio sam slušalicu.
Mršavko u šilterici ponovno je prišao govornici, držeći mobitel u rukama.
Slikao me kako stojim u govornici. Shvatio sam zašto mi je njegovo lice
djelovalo poznato. On je bivši učenik Haddon Parka, završio je školu prije
godinu ili dvije. Ryley nekako. Ryley Warner. Tih i pristojan dečko u početku,
koji se na kraju osmog razreda pretvorio u idiota. Kako se to dogodilo? Činilo
se da je momak maturirao s najboljim ocjenama u školi za šupčine.
Okrenuo sam mu leđa i ponovno pogledao u svoj popis. Ljubavnik, hotel,
mužev posao i tako dalje. Ovi brojevi imali su vrlo važnu i jasnu funkciju:
omogućavali su Mel da vodi svoj dvostruki život, da nastavlja s preljubom, i
da pritom sve drži dobro zaključano, odvojeno od svakodnevice. Pomagali su
joj da njezina dva života ostanu odvojena, da teku paralelno i da se ne
dodirnu ni u jednoj točki. Ali ta dva života su se dodirnula, prošlog četvrtka,
kad je naš četverogodišnji sin spazio njezin auto u prometnoj gužvi.
Zazvonio je telefon govornice, prodorno i glasno u tom malom prostoru.
A onda je zazvonio još jednom.
Nekoliko trenutaka bio sam kao paraliziran.
Što?
Zazvonio je i treći put, a na digitalnom displeju ukazao se posljednji broj
koji sam nazvao.
Ali posljednji broj bio je...
Ben mi je uzvraćao poziv.

233
 53
Podignuo sam slušalicu prije nego što je telefon stigao zazvoniti i četvrti
put i prislonio je na uho. Naprezao sam se da što bolje čujem. Pozadinski
zvukovi. Nečije disanje. Prometna buka u daljini, vjetar, sirena, daleka i
gotovo nečujna. Pozivao me izvana, stajao je negdje na otvorenom, možda na
ulici ili na parkiralištu. Bili smo povezani, svaki na svojemu kraju
elektroničke tišine, ali odvojeni na svaki drugi način. Možda smo bili udaljeni
tisuću kilometara. A možda i tek nekoliko metara.
Možda me upravo sada promatra.
˝Halo?˝ rekao sam, tiho i smireno.
Tišina. Pet sekundi. Deset. Zaustio sam da kažem još nešto, ali sam se
zaustavio. Ne otkrivaj svoje karte.
Začuo se tihi škljocaj. Veza se prekinula.
Istog trena požalio sam što sam šutio.
˝Da nisi poklopio˝, rekao sam u slušalicu. ˝Gade, da mi nisi poklopio!˝
Bijesno sam tresnuo slušalicom. U daljini je odzvanjala sirena, i najednom
me preplavio jeziv osjećaj da sam čuo taj zvuk prije samo nekoliko sekundi,
iz telefonske slušalice. Izgleda da smo se Ben i ja nalazili u istoj četvrti. Ben je
bio blizu.
Vrlo blizu.
Do mene je dopro zvuk cerekanja. To su bili oni tinejdžeri na klupici.
Ignorirao sam ih i ponovno birao Benov broj. Ponovno je zazvonio šest puta,
nakon čega se javio automatizirani ženski glas i rekao da ostavim poruku.
Instinkt me upozoravao da ne ostavljam nikakve poruke. Spustio sam
slušalicu.
Na popisu je ostao još jedan broj. Taj me najviše zbunjivao: eskort
agencija. Ali već sam bio potrošio sve kovanice i novčanik mi je bio prazan. U
blizini se nalazio bankomat, ali ako iziđem, Ryley Warner i njegovo društvo
zauzet će ovu jedinu preostalu govornicu. A ja nisam sada mogao stati.
Jebi ga. Izvadio sam mobitel i nazvao posljednji broj, iako nisam znao što
ću točno reći kad se jave. Nakon četiri zvona uključila se govorna pošta i
začuo se dubok ženski glas.

234
 Dobar dan, nazvali ste VIP eskort usluge i samo vas jedan razgovor dijeli
od najuzbudljivije noći u vašem životu. Ostavite nam svoj broj, a mi ćemo vas
odmah nazvati.
Poklopio sam, nisam htio ostavljati svoje ime govornoj pošti.
Posljednji broj koji sam nazvao nije bio na popisu i nije se nalazio u
tajnom telefonu koji se krio u Melinoj torbi. Taj sam broj znao napamet, već
godinama. Znao sam ga bolje nego što znam svoj broj.

Sjedio sam na klupi u Regent s Parku, s rukama u džepovima da se

zaštitim od hladnoće, i promatrao sam ljude koji su džogirali oko jezera. Voda
je bila siva i namreškana zbog jesenskog vjetra. Pokraj kafića bili su poredani
brodići umornog izgleda, svezani i pokriveni do idućeg ljeta.
Upravo sam ovdje zaprosio Mel, jednog vrućeg srpanjskog dana, u čamcu
na jezeru. Uvukao sam vesla, skupio hrabrost i kleknuo na jedno koljeno, s
prstenom u ruci. Ona se toliko iznenadila da je naglo ustala i zamalo nas oboje
prevrnula u vodu, ali ja sam je uhvatio i posjeo, pa sam gledao kako stavlja
prsten na svoj prst. Smiješila se, presretna, dok joj je na prstu svjetlucao
sićušni dijamant.
Prije devet godina.
Ustao sam kad sam je ugledao. Prilazila je stazom, brzim korakom, a ruke
je zavukla u džepove svog dugačkog kaputa. Lice joj je bilo blijedo i upalo.
Izgledala je iscrpljeno.
Privila se uz mene i zagrlila me.
˝Jesi li dobro?˝ upitala je.
˝Da. Hvala ti što si preskočila sastanak.˝
˝Nema veze, poslala sam Andreu da ode umjesto mene.˝ Njezin ured
nalazio se tek pet minuta hoda od Regent's Parka. ˝Što se dogodilo? O čemu
si htio razgovarati?˝
˝Sjednimo malo.˝
Oboje smo sjeli, a ona je stavila svoju torbu između nas.
˝Što je?˝ U glasu joj se osjećao oprez, rezerviranost, kao da će se morati
ponovno ispričavati, ali još ne zna zbog čega. ˝Radi se o Benu? Nazvao te?˝
˝Ne. Ne baš.˝
˝Vidio si ga?˝
˝Ja sam nazvao njega. Proveo sam pola jutra na telefonu.˝
˝S Benom? Što je rekao?˝
˝Ništa.˝
Mel je izgledala zbunjeno.

235
 ˝Ne razumijem... Bih li ja trebala znati o čemu govoriš, Joe? S kim si
razgovarao na telefon?˝
Umjesto odgovora, podignuo sam njezinu torbu, otvorio je i posegnuo
duboko unutra. Mel bi me inače veselo pljesnula po ruci i rekla da sam
zabadalo. Ali danas to nije učinila. Danas je samo izgledala tužno i poraženo.
Bila je prepuna krivnje i nije me mogla zaustaviti. I tako sam nastavio kopati
po sadržaju njezine torbe, tražeći skriveni otvor.
Ali nisam mogao pronaći tajni telefon.
Nije ga bilo. Izvadila ga je, premjestila. I sad će sve poreći.
Ne. Moja ruka je primila nešto plosnato i tvrdo. Ipak je bio unutra.
Izvadio sam ga i stavio na klupu između nas. Nisam ništa govorio. Mel je
zurila u telefon, obješenih ramena. Nije me mogla pogledati u oči.
˝Oh, Joe. Ljubavi... To nije...˝ Odmahnula je glavom i utihnula.
˝Imam samo jedno pitanje, Mel.˝
˝U redu˝, odvratila je tiho, kao da šapće.
˝I sjeti se onoga što sam ti rekao u nedjelju, da ću ti spakirati ona dva
kovčega ako pomislim da lažeš.˝
Mel je zagrizla donju usnicu. Kimnula je glavom.
˝Nema laži˝, rekao sam.
˝Nema laži˝, ona je ponovila za mnom.
˝Jesi li još u kontaktu s Benom? Je li to još traje, čak i sada? Je li ovo telefon
s kojeg ga zoveš?˝
˝Ne˝, rekla je.
˝Pogledaj me.˝
Podignula je pogled prema meni, a iz njezinih prelijepih smeđih očiju
potekle su suze.
˝To je bio telefon s kojeg sam ga pozivala˝, rekla je, jecajući. ˝Dok sam se
viđala s njim, ali više ne. Zaboravila sam da je u torbi. Trebala sam ga izvaditi,
razbiti, baciti. Glupa sam.˝
˝Je li to istina?˝
˝Da.˝
˝Kuneš se?˝
˝Životom?˝
˝Da.˝
˝Životom našeg sina?˝
˝Da, da, da˝ Nije bilo ni sekunde oklijevanja. ˝Molim te, Joe. Kunem ti se.
Telefon mi je služio samo dok smo se... dok je to trajalo. Ben mi ga je kupio

236
kad smo se počeli viđati. Vjeruj mi kad ti kažem: između mene i njega je
gotovo. Završilo je. Žao mi je da je uopće i počelo.˝
˝Dakle, nisi se služila ovim telefonom od ovog vikenda?˝
˝Nisam.˝
˝Zašto mi nisi rekla za ovo u nedjelju?˝
Slegnula je ramenima, šmrcajući.
˝Ne znam. Mislila sam da... Mislila sam da sam ti sve rekla. Sve što je bilo
važno. Htjela sam povući crtu ispod te svoje pogreške, htjela sam povući crtu
iza svega. Zaboravila sam da je taj telefon unutra, skupa s ostalim
glupostima.˝ Na trenutak se zagledala u mene. ˝Kako si ga uopće pronašao?˝
˝Pretražio sam ti torbu sinoć, kad smo se vratili. Bio sam ljut, zbunjen,
nisam mogao vjerovati da smo bili tako blizu Bena i da nam je umaknuo.˝
˝Mislio si da sam ga ja upozorila.˝
˝Palo mi je to na pamet, da.˝
˝Oh, Joe, kunem ti se, nisam ga upozorila.˝ Zastala je, a u očima sam joj
vidio očaj. ˝Vjeruješ li mi?˝
Dugo sam je gledao, pokušavajući odlučiti jesam li spreman na raspad
svog braka. Jesam li spreman na to da obiteljski život kakav poznajem
jednostavno nestane. I na to da izgubim svoju ženu, svoju najbolju
prijateljicu.
Ne. Nisam.
Njezino mi je lice govorilo da je to istina.
˝Da, Mel. Mislim da ti vjerujem.˝

237
 54
Mel je ponovno zajecala i spustila glavu na moje rame. Sada je plakala još
jače.
Volim te, Joe. Zauvijek.˝ Glas joj se utopio u mojoj jakni.
˝Zauvijek˝, ponovio sam za njom, držeći je, a ona se sva tresla od jecanja.
Dvije starije gospođe prolazile su stazom pokraj nas, umotane u svoje kapute.
Obje su mi dobacile prijekoran pogled. Ja sam im uzvratio blagim smiješkom.
˝Glupi telefon˝, rekla je Mel kroz suze. ˝Ne mogu vjerovati da ga cio tjedan
nosim u torbi.˝
˝Bio je dobro skriven. Među sedam ruževa i trideset osam balzama za
usne, a da ne spominjem četrdeset devet kemijskih olovaka.˝
Mel se tužno nasmijala.
˝Vjerojatno sam zato i zaboravila na njega.˝
˝Vjerojatno.˝
˝Tako sam glupa i nepromišljena. Zašto me uopće trpiš?˝
˝Zato što te volim.˝
Ovo ju je samo još više rasplakalo. Pronašao sam paketić papirnatih
maramica u njezinoj torbi i dao joj jednu. Pričekao sam još malo, da jecanje
utihne.
˝Mel?˝
˝Da?˝
˝Želim da ga nazoveš.˝
Mel je izgledala uplašeno. Obrisala je suze.
˝Sada?˝
˝Sada.˝ Pružio sam joj telefon.
˝Nisam sigurna može li se s njega uopće više zvati. Dugo je već isključen.˝
˝Pokušaj.˝
Uključila ga je i upisala lozinku, onu koju sam ja sinoć pogodio. Zaslon se
upalio; baterija je bila na osamnaest posto. Mel je otvorila adresar i kliknula
na Benov broj. Prst joj je zastao iznad zelene slušalice na zaslonu.
˝Jesi li siguran?˝ rekla je.

238
 Kimnuo sam glavom.
˝Uključi zvučnik.˝
Mel je pritisnula zelenu slušalicu, a potom i zvučnik.
Nakon dva zvona netko se javio. Učinilo mi se da čujem iste zvukove kao
maloprije iz telefonske govornice: ista pozdaina, promet, lagano disanje.
Mel me pogledala i podignula obrve.
Ponovno sam joj kimnuo.
˝Bene?˝ rekla je u telefon. ˝Jesi li tu?˝
Nije bilo odgovora. Začulo se samo šuškanje, a onda škljocaj.
˝Bene? Molim te, reci nešto.˝
Još jedan škljocaj, a potom se veza prekinula.
Mel je glasno uzdahnula.
˝Pokušaj opet˝, rekao sam.
Ovaj put zazvonilo je šest puta. Nitko se nije javljao. Uključila se govorna
pošta, a onaj automatizirani glas, nalik glasu iz Stepfordskih supruga,
zamolio nas je da ostavimo poruku. Mel je rekla Benu da je nazove, a potom
je poklopila.
˝I što sad?˝ rekla je.
Spremio sam telefon u džep svoje jakne.
˝Neka zasad bude kod mene.˝
˝U redu. Možda bi ga trebali predati policiji? Možda im može pomoći da
pronađu Bena.˝
˝Dobra ideja.˝
˝Žao mi je, Joe. Oprosti mi.˝
Pokazao sam rukom prema jezeru.
˝Sjećaš li se kad sam te odveo na onu vožnju čamcem, prije devet godina?˝
˝Naravno˝, rekla je tiho.
˝Zamalo si nas oboje prevrnula.˝
˝Nije bilo namjerno.˝
Privio sam je uz sebe i nježno joj trljao rame, da je ugrijem. Uživao sam u
mirisu njezine kose.
˝Mislio sam da ćeš iskočiti iz čamca i otplivati što dalje, samo da ti ne
stavim taj prsten na ruku.˝
Mel se tužno nasmiješila.
˝Nije bilo šanse da zaplivam u toj vodi. Duboka je manje od metra.˝

239
 ˝Znaš, razmišljao sam, bliži nam se deseta godišnjica pa sam ti htio kupiti
pravi zaručnički prsten, koji će zamijeniti onaj koji sam ti dao tog dana. Tada
si nisam mogao priuštiti ništa veće, ali sada bih ti htio dati novi. Za novi
početak. Da podvučemo crtu ispod svega što se dogodilo i krenemo iznova.
Što kažeš...˝
˝Joe.˝ Rekla je ovo brzo, prekinuvši me usred rečenice. Lice joj nikad nije
bilo tako blijedo.
˝Da?˝
Okrenula je glavu od mene i ja sam pomislio kako će ponovno zaplakati.
˝Oh, Bože˝ rekla je tiho, ˝oh, Bože.˝
˝Što je, Mel?˝
Odmahnula je glavom i šutjela.
˝Mel˝, ponovio sam. ˝Što je bilo?˝
Dugo je šutjela. Izgledala je kao da prikuplja snagu. Kao da pokušava
donijeti odluku.
Konačno je progovorila: ˝Moram ti nešto reći.˝
˝U redu.˝
˝Nešto važno.˝
˝U redu˝, rekao sam opet. Ponovno me hvatala jeza.
Mel je zatvorila oči. Progutala knedlu. Ponovno uzdahnula. ˝Joe, trebala
sam ti ovo prije reći. Trebala sam ti reći još na početku. Da barem jesam.˝
Oglasio se moj telefon. Poruka.
Nazovite me što prije: policija.
Peter Larssen. 13:29

˝Tko je to bio?˝ upitala je Mel.

˝Odvjetnik, nešto vezano za policiju. To može pričekati.˝
˝Ne, ne. Nazovi ga. Hajde.˝
˝Jesi sigurna?˝
˝Da.˝
Nazvao sam Larssena, ali bilo je zauzeto. Prekinuo sam poziv pa pokušao
još jednom. Opet isto. Vratio sam telefon u džep.
˝Oprosti, prekinuo sam te.˝
Mel je odvratila pogled. Samo sekundu prije htjela mi se otvoriti, a sada
su se zastori ponovno spustili, lice joj je izgledalo zatvoreno.
˝Ma nije više važno.˝

240
 ˝Rekla si da je važno.˝
Zurila je u jezero.
˝Samo sam ti htjela reći koliko mi je žao zbog svega.˝ Glas joj je zvučao
smirenije, ali bio je prožet tugom. ˝Zbilja mi je žao.˝
˝Znam to.˝
Zataknula je zalutali pramen iza uha, i dalje gledajući u sivu površinu
jezera.
˝Joe, misliš li da sam poput svoje majke?˝
˝Malo da. Imaš njezine oči, i jamice na obrazima, naravno.˝
Uvijek sam bio oprezan s ovom temom. Iako je prošlo više od petnaest
godina, Mel je i dalje osjećala bol zbog gubitka majke.
˝Ne to.˝
˝Nego?˝
˝Ponekad mislim da, iako se trudimo izbjeći stazu kojom su kročili naši
roditelji, na kraju završimo isto kao oni. Ponavljamo njihove greške. Na ovaj
ili onaj način.˝
˝Već smo razgovarali o ovome. Ti nisi poput svoje majke. Ako si nesretna,
pomoći ću ti da pronađeš svoj put. Pomoći ću ti.˝
Okrenula se prema meni i stavila mi ruku na obraz.
˝Dragi Joe. Nisi ovo zaslužio.˝
˝Izgurat ćemo ovo, Mel. Zajedno. Nas troje.˝
˝Nas troje.˝
Ustao sam i pružio svojoj ženi ruku.
˝Dođi. Otpratit ću te natrag u ured.˝

241
 55
Na putu kući iz vrtića William i ja stali smo u trgovini slatkišima. Uvijek
me razveseli kad mu kupim nešto slatko. Nakon toga smo navratili u park, na
malo ljuljanja, spuštanja toboganom i penjanja. Dok se moj sin igrao, ja sam
nazvao Adama. Trebao mi je razgovor s prijateljem, s nekim tko me poznaje.
S nekim tko će mi uvijek čuvati leđa. Adam je bio pametan i htio sam čuti
njegov pogled na sve ovo što se zbivalo.
Telefon mu je zazvonio triput, a onda se uključila govorna pošta. Drugi
put je zazvonilo samo jednom prije nego što se začuo Adamov snimljeni glas.
Ostavio sam mu poruku i rekao da me nazove.
William i ja smo potom krenuli u svoj tjedni posjet knjižnici. Trudio sam
se - zasad bezuspješno - da ga zainteresiram za slikovnice koje nema u vrtiću.
Gledali smo u policu s knjigama za djecu od pet do sedam godina, a ja sam
vadio knjige do pola i tražio naslov koji će mu se svidjeti.
˝Tigar koji je došao na čaj?˝
˝To imamo.˝
˝101 bajka?˝
˝Ne.˝
˝Gospodin Gunđalo?˝
˝To smo čitali u vrtiću.˝
˝Postoji li nešto što bi htio?˝
˝Malci.˝
˝To je film, kompa.˝
˝Možemo li onda posuditi film?˝
˝Ovdje nema filmova, samo knjige.˝
˝Zašto?˝
˝Zato što je ovo knjižnica.˝
William se namrštio, kao da sam rekao nešto suludo.
˝Lucas ima Malce.˝
Htio sam mu objasniti zašto je jedna dobra knjiga bolja od crtica Kako je
Gru ukrao mjesec i Malci, kad mi je zazvonio telefon u džepu. Knjižničarka mi

242
je uputila prijekoran pogled dok sam vadio telefon. Pogledao u zaslon,
misleći da zove Adam. Ali to nije bio Adam.
˝Joe?˝ Bila je to Mel, a u glasu joj se osjetila napetost. Posljednji put smo
razgovarali u Regent s Parku i sve je bilo u redu, ali sada je ponovno zvučala
uznemireno.
˝Hej˝, rekao sam. ˝Jesi li dobro?˝
˝Policija je ovdje. Žele razgovarati s tobom.˝
Iznenada sam se sjetio Larssenove poruke koja je stigla dok sam bio s Mel
u parku. Sranje. Zaboravio sam ga ponovno nazvati. ˝Gdje si?˝
˝Kod kuće.˝
Ispružio sam ruku prema Williamu. On ju je poslušno primio i nas dvoje
krenuli smo van, prolazeći pokraj znaka na kojem je stajalo da je
telefoniranje u knjižnici zabranjeno.
˝Nisu baš žurili˝, rekao sam. ˝Zvao sam ih jučer.˝
˝Ti si ih pozvao?˝
˝Da. Da prijavim provalu.˝
˝O čemu govoriš?˝
˝Netko nam je provalio u kuću jučer, netko je bio unutra. Ne netko, nego
Ben.˝
˝Molim? Zašto mi to nisi rekao?˝ Mel je zvučala preplašeno.
˝Htio sam ti reći, kad dođe pravi trenutak. Nisam te htio uplašiti.˝
˝Ali sad sam izvan sebe, Joe! Kuća je puna policajaca!˝
Glas joj je bio prožet panikom. Štoviše, bila je na rubu histerije.
˝U redu, u redu˝, rekao sam. ˝Pokušaj se smiriti. Koliko je policajaca
ondje?˝
˝Puno. Desetak, možda i više. Pretražuju cijelu kuću.˝
Nije mi se svidjelo to što čujem.
˝Što traže?˝
˝Ne žele mi reći. Odnose stvari.˝
˝Koje stvari?˝
˝Naše stvari.˝
˝Krećem iz knjižnice. Eto me za deset minuta.˝
William se popeo u svoju autosjedalicu, na stražnje sjedalo mog
Hyundaija.
˝Tata, mogu li pojesti svoje gumene bombone?˝ pitao me, držeći vrećicu u
ruci.

243
 ˝Ne. Da. Pojedi samo pola, dobro?˝
˝Koliko je to pola?˝
˝Ma pojedi ih sve, Willse.˝
Izišli smo na glavnu cestu, a mene je stezalo u prsima. Imao sam dojam
da me čeka još jedno ružno iznenađenje.
Ovaj put ne. Ovaj put bit ću spreman.
Stavio sam telefon u hands-free držač i nazvao Petera Larssena. Ostavio
sam mu poruku da me hitno nazove.
Mel nije pretjerala u vezi s brojem policajaca - bili su po cijeloj kući. Milili
su dvorištem, u bijelim kombinezonima; dvoje ih je pregledavalo Melin auto,
neki su ulazili i izlazili kroz otvorena vrata, poput vrijednih mrava. Ispred
kuće stajao je kamion s prikolicom, praznom i spuštene rampe, kao da će
svaki čas u nju ukrcati nekakav auto. William je razrogačenih očiju zurio u taj
prizor dok sam mu otkopčavao pojas na autosjedalici. Sve je upijao,
otvorenih usta.
Pružio sam mu ruku, ali on se nije pomaknuo.
˝Policija˝, rekao je tiho. ˝Policija je došla.˝
˝Dođi, Willse. Idemo unutra.˝
˝Zašto je policija došla u moju kuću?˝
˝Tražili su mamicu˝, rekao sam.
On i dalje nije htio izići iz sjedalice.
˝Tko su oni bijeli ljudi?˝
Nisam znao što mu to znači, ali onda mi je pokazao na istražitelje u bijelim
kombinezonima.
˝Oni su isto policajci, kompa. Hajde.˝
Na kraju sam ga izvadio iz autosjedalice i spustio na pločnik. Dok smo se
približavali vratima, iz kuće je izišla istražiteljica u punoj zaštitnoj opremi,
uključujući rukavice, masku za lice i najlonske navlake za noge. Izgledala je
kao da izlazi iz kuće serijskog ubojice. Nosila je nešto pod rukom, nešto
umotano u plastičnu vrećicu.
Moje prijenosno računalo.
Ispružio sam obje ruke da je zaustavim, ali ona me samo zaobišla.
˝Stanite˝, rekao sam. ˝To je moje prijenosno računalo. Što radite?˝
Policajka u bijelom pokazala je palcem preko ramena. Pogledao sam
kamo pokazuje i ugledao istražitelja Naylora. I on je imao najlonske navlake
na cipelama. Stajao je prekriženih ruku i razgovarao s Mel.

244
 ˝Šefova zapovijed˝, odvratila je policajka s mojim prijenosnim računalom.
˝Pitajte njega.˝ Zaputila se dalje stazom, prema parkiranom policijskom
kombiju na kojem je velikim plavim slovima pisalo Forenzička jedinica.
William je čvrsto stisnuo moju ruku.
Policajac u uniformi koji je stajao pred mojim vratima ispružio je ruku
čim sam se približio.
˝Žao mi je, gospodine, ali ne možete dalje.˝
˝Molim?˝
˝Ne možete unutra.˝
˝Ja živim ovdje.˝
Policajac me kratko promotrio.
˝Ime?˝
˝Joe Lynch.˝
˝Vi ste vlasnik kuće?˝
˝Da. Možete li me sada pustiti unutra, molim vas?˝
Policajac je najprije oklijevao pa se maknuo u stranu.

245
 56
Ušao sam u kuću. William je i dalje čvrsto stiskao moju ruku. Jučer sam
stajao ovdje u potpunoj tišini, svjestan da je netko bio unutra bez mog
dopuštenja. Ponovno sam imao isti osjećaj - ali sada je kuća bila ispunjena
zvukovima, prigušenim razgovorima, koracima, strancima, mirisima koji
nisu pripadali ovdje. Moj dom kao da je postao javno vlasništvo.
Istražitelj u bijelom upravo se spuštao stubama u prizemlje, noseći
kućište mog računala, umotano u plastičnu vrećicu.
˝Oprostite, samo da prođem˝, rekao je i progurao se pokraj mene. Za njim
je sišao još jedan istražitelj, a ovaj je u rukama nosio vreću punu odjeće. Kroz
vreću sam mogao vidjeti svoje košulje za posao, Williamov crveni džemper i
sive hlače: to je bio sadržaj naše košare za prljavo rublje.
˝Tko je taj barba?˝ rekao je William tiho.
˝I on je policajac. Dođi, idemo pronaći mamicu.˝
Kuhinja je također vrvjela aktivnostima; sve je bilo prepuno forenzičara
koji su nešto prašili i strugali, tapkali i uzimali uzorke. Jedan je upravo
uzimao naše dvije kante za smeće, običnu i onu za recikliranje, i obje ih je
spremio u prozirne vreće.
Mel je bila uzrujana. Maskara joj je bila razmazana oko očiju. Još uvijek je
bila u odjeći za posao - nije stigla ni kaput skinuti. Bacila mi se oko vrata kao
da me nije vidjela godinu dana. Privila se čvrsto uz mene, poput izgubljenog
djeteta. U tom zagrljaju bilo je nečega lijepog, naša tijela pristajala su jedno
uz drugo poput dvaju djelića slagalice - osjećaj je bio doista dobar, unatoč
svemu što se dogodilo između nas. Osjećaj je bio bolno dobar.
˝Jesi li dobro?˝ pitao sam je, govoreći joj tiho u kosu. Jesi li u redu?˝
Kimnula je glavom, ali nije ništa rekla. Kad Mel ne može govoriti - kad se
ne pouzdaje u vlastiti glas - znači da je vrlo vrlo uzrujana.
˝Što se događa?˝
Odmahnula je glavom. Ne znam.
William je ispružio ruke prema njoj i nas dvoje smo se razdvojili da ga
ona može podignuti u naručje. Gledao je čas u majčine suze, čas u nepoznate
ljude u njegovoj kuhinji, kao da ne može odlučiti što ga više brine.

246
 Okrenuo sam se prema istražitelju Nayloru.
˝Što se događa? Zašto su svi ovi ljudi ovdje?˝
˝Izvršavaju nalog za premetačinu, gospodine Lynch.˝
˝To vidim, ali zašto? Jučer nam je netko provalio u kuću i ja sam to
prijavio, ali ovo mi izgleda kao pretjerana reakcija.
˝Nismo došli zbog te prijave.˝
˝Nego zbog čega?˝
˝Zbog Benjamina Delaneyja.˝
˝Ben vas je poslao ovamo?˝
˝Na neki način, da.˝
˝Vi znate da on pravi budale od vas? Sjedi u nekom baru i smije se kako je
lako zafrkavati policiju.˝
Naylor je samo gledao u mene, ravnodušno, bez treptanja.
˝Od našeg jučerašnjeg razgovora pojavili su se novi dokazi.˝
˝Dokazi čega?˝
˝Doći ćemo do toga. Sve u svoje vrijeme.˝
Uslijedio je trenutak tišine, dok sam čekao da mi objasni ovo. Ali on je
šutio.
˝To je to? To je sve što ćete mi reći?˝
˝Ne baš.˝
Pokraj njega pojavila se detektivka Redford, kao da ju je dozvao nekim
tajnim znakom.
˝Onda?˝ rekao sam.
Naylorove iduće riječi pogodile su me poput uragana.
˝Joseph Lynch, uhićeni ste zbog sumnje da ste počinili ubojstvo.˝

247
 57
Ubojstvo.
Na trenutak nisam mogao disati, zrak je ostao zarobljen u mojim
grudima, vruć i težak. U ušima su mi odzvanjale Naylorove riječi. Najstariji i
najteži grijeh. Najgore što čovjek može učiniti drugome.
Prije dva dana radilo se o nestaloj osobi. A sada je to bila istraga o
ubojstvu.
Zvukovi užurbanih policijskih aktivnosti i Naylorovo čitanje mojih prava
utonulo je u neku drugu dimenziju, dok sam ja pokušavao dokučiti što se to
promijenilo od jučer, kad su mi rekli da samo pokušavaju vratiti nestalu
osobu njezinoj obitelji. U isto vrijeme, negdje na rubu svijesti - na samom
rubu - pojavila mi se druga misao i puštala je ondje svoje mračno, zavijeno
korijenje.
Kako je to biti u zatvoru?
Kako bi bilo provesti dvadeset godina iza rešetaka?
I biti odsutan dok moj sin uči za maturu, polaže vozački ispit i završava
fakultet?
Ali to se neće dogoditi. Jer sam nevin. Sve je to jedna velika pogreška, Ben
uopće nije...
˝Gospodine Lynch?˝
Naylor me prenuo iz mojih misli. Trepnuo sam i pogledao u njega.
˝Gospodine Lynch˝, rekao je ponovo. ˝Razumijete li što sam vam upravo
rekao?˝
Šutke sam kimnuo.
Ispružio je ruku u bijeloj rukavici.
˝Moram uzeti ključeve vašeg auta.˝
Soba mi se polako vraćala u fokus. Mel je izgledala izgubljeno. Nije
ispuštala moju ruku, stiskala ju je uz svoj trbuh, kao da me snagom očaja
može zadržati u kući.
Naylor je uzeo ključeve iz moje ruke i dodao ih detektivki Redford.

248
 Dok su me vodili prema policijskom autu, na ulici se okupila publika.
Prolaznici, promatrači, susjedi. Žena koja je živjela u kući preko puta stajala
je na ulaznim vratima, razgovarala na telefon i promatrala scenu koja se
odvijala na ulici. Ponekad smo joj čuvali djecu. Povučeni udovac iz susjedne
kuće virio je kroz prednji prozor, napola skriven čipkastom zavjesom, i
gledao ovu policijsku predstavu. Hranio sam njegove tri mačke dok je bio u
posjetu unucima negdje na sjeveru.
Iako sam se bunio, Naylor je ustrajao na tome da mi stavi lisičine.
Tinejdžer na pločniku preko puta snimao je cio događaj svojim mobilnim
telefonom. Bio je osmaš u Haddon Parku i ja sam se zapitao koliko će dugo
proći prije nego što se ta videosnimka pojavi na Facebooku. Ne bi mu stavili
lisičine da nije kriv.
Redfordova je stajala uz mene, poput tihog čuvara, kad su me doveli u
pritvor i rekli mi da ispraznim džepove. Sve je išlo u prozirnu plastičnu
vrećicu: dva telefona - moj i onaj tajni koji sam pronašao u Melinoj torbici -
novčanik, ključevi, kemijska i sitniš. Nakon toga potpisao sam nekakav
formular koji su zajedno sa stvarima pohranili u ormarić iza pulta.
Službenik zadužen za pritvor dodao mi je još dva formulara preko pulta.
Prvi je tražio da upišem svoje osnovne podatke, ime, adresu i zdravstveno
stanje. A na drugom sam svojim potpisom morao odobriti da mi policija uzme
otiske prstiju i uzorak DNK-a.
Nisam učinio ništa loše, a ipak... Imao sam dojam da sam potonuo još
dublje. Moji brojevi pohranjeni u računalu, zauvijek u sustavu, čekat će da
učinim nešto protuzakonito. Osjećao sam se kao da sam zauvijek izgubio
djelić svoje slobode.
Uhićenje se odjednom činilo vrlo stvarnim.
Nakon što sam potpisao formular, službenik mi je uzeo otiske prstiju,
pažljivo i metodično. Poveo me u pokrajnju prostoriju gdje mi je drugi
službenik uzeo uzorak DNK-a iz sline, prvo s unutarnje strane lijevog obraza,
a potom i s unutarnje strane desnog obraza. Sve je čvrsto zatvorio, u
označenu posudu, posao je obavljen. A onda još jedan takav postupak,
potpuno identičan ovom prethodnom.
˝Zašto ovo radite dvaput?˝ upitao sam tog policajca, momka koji je
izgledao starije od šesnaest.
˝Jedan je kontrolni uzorak, a drugi je sekundarni˝, rekao je. ˝Testiramo ih
oba da budemo sigurni da su identični prije nego što ih uvedemo u bazu
podataka. To je nešto kao rezerva.˝
˝U slučaju pogreške?˝
Odmahnuo je glavom.

249
 ˝To je zato da postupak bude potpuno siguran. Ako se uzorci poklapaju...
to je to. DNK ne laže.˝ Podignuo je pogled prema meni. ˝Za razliku od ljudi.˝
Redfordova je odgurnula teška vrata koja su vodila u stražnji dio postaje
i uvela me u malu prostoriju za ispitivanje, manju i otrcaniju od one u kojoj
sam bio jučer. Ovaj put me nisu ponudili ni čajem ni kavom.
Prošlo je četrdeset minuta.
Prvo se vratila Redfordova, s prijenosnim računalom pod rukom,
mramorno hladnog lica. Iza nje je hodao Peter Larssen. Sjeo je pokraj mene,
obavijen oblakom losiona za brijanje. Naylor je došao posljednji, olabavljene
kravate i tipično tužnog izraza lica. U ruci je držao fascikl.
Larssen je zatražio da budemo pet minuta nasamo prije nego počnemo.
Detektivi su nas ostavili, a ja sam mu rekao da sam pronašao Melin tajni
telefon - koji joj je služio dok me varala s Benom - i da sam ga ostavio zajedno
s ostalim stvarima na prihvatnom pultu.
˝Naylor bi ga trebao dati svojim ljudima na pregled˝, rekao sam. ˝Možda
može pomoći da nađemo Bena.˝
˝Vaša žena će im morati dati i svoj redovni telefon.˝
˝Dobro. Zašto?˝
˝Benove poruke od sinoć, kad ste dogovarali njegov i Melin sastanak u
trgovačkom centru. Možda postoji nešto u telefonskim zapisima što se može
upotrijebiti.˝
Zabilježio je to u svoj notes, zatvorio kemijsku, a potom mi je brzo i mirno
objasnio kako se dalje trebam ponašati. On će se baviti pitanjima, a ja ne
smijem ništa komentirati i ne smijem ni na što odgovarati dok ne kaže da je
to u redu - a i tada moji odgovori moraju biti kratki i usko vezani za činjenice.
To pravilo nema iznimaka, naglasio je. Moram biti miran i pristojan, ne
smijem dopustiti da me uzrujaju i ne smijem izmišljati nove teorije o tome
gdje se Ben nalazi. To je njihov, a ne vaš posao, oštro je rekao. A najvažnije
od svega je da ne govorim ništa o svom odnosu s Benom, Beth ili Mel.
Njegova pravila su mi bila potpuno jasna.
˝Ali još ne razumijem.˝
˝Ne razumijete što?˝
˝Ne razumijem kako su već došli u ovu fazu. Kakav to dokaz mogu imati a
da opravdava moje uhićenje?˝
˝Upravo ćemo doznati, Joe.˝ Naylor i Redfordova vratili su se u sobu za
ispitivanje i sjeli nasuprot nama. Hvatala me nervoza u želucu, ali bilo mi je
drago što imam Larssena uz sebe da me štiti. Redfordova je pritisnula dugme
na diktafonu.

250
 ˝Razgovor s Josephom Michaelom Lynchom započet u 17:51, 11.
listopada.˝ Pogledala je u mene svojim tamnosmeđim očima. ˝Kažite nam
svoje puno ime, datum rođenja i trenutačnu adresu, molim vas.˝
Odradila je niz formalnosti i predstavila još troje ljudi koji su bili s nama
u sobi za ispitivanje. Naylor me je podsjetio na to da su mi prava pročitana i
da sve što kažem može biti upotrijebljeno protiv mene kao dokaz, ali je
dometnuo i to da si mogu naštetiti ako im sada zatajim nešto što će se poslije
otkriti na sudu. Uputio mi je onaj svoj osmijeh koji govori svi smo mi ovdje
prijatelji.
˝Dakle, gospodine Lynch˝, započeo je. ˝Znate zašto ste ovdje, je li tako?˝
Larssen je odgovorio: ˝Moj klijent je ovdje zato što ste ga uhitili.˝
˝Naravno˝, rekao je Naylor. ˝Samo pitam, jer ne znam je li Joe upoznat sa
širom slikom.˝
˝Vi ćete nas uputiti˝, odvratio je Larssen.
Naylor je odvrtio priču koju sam već čuo u ponedjeljak ujutro. Prijavljen
je nestanak Bena Delaneyja i u posljednjih četrdeset osam sati obavljene su
istražne radnje kojima se utvrđuje je li osoba živa. Jučer su se pojavili novi
dokazi koji su bacili drugačije svjetlo na cio slučaj.
˝Kao što sam već spomenuo, ovo više nije potraga za nestalom osobom.˝
Pustio je da te njegove riječi ostanu još malo u zraku i čekao da Larssen i
ja zagrizemo. Ali mi nismo zagrizli.
˝Sada vodimo istragu o ubojstvu bez tijela.˝
Opet ta riječ. Bilo je dovoljno loše kad su je izgovorili pred mojom ženom
i djetetom. Ali čuti je opet, u policijskoj postaji, dok je uzorak mojega DNK-a
na putu u laboratorij, bilo je daleko gore.
Jedna riječ. Tri sloga. Riječ dovoljno teška da te pošalje ravno na dno
oceana.
Ubojstvo.
˝Na temelju kojih dokaza?˝ pitao je Larssen.
˝Uskoro ćemo doći do toga. Zasad ću reći samo to da imamo dovoljno da
promijenimo status istrage.˝
Pogledao sam prvo u njega, a onda u Larssena, pa opet u njega.
˝Pojam 'ubojstvo bez tijela’ zvuči kao kontradikcija˝, rekao sam.
Larssen mi je uputio mrk pogled, ali nije ništa rekao.
˝Paaa... ne baš˝, odgovorio je Naylor. ˝Ozbiljno se brinemo za sigurnost
gospodina Delaneyja. Imamo sve više dokaza da je riječ o krivičnom djelu,
unatoč tome što nismo našli tijelo.˝
˝Nema nikakvog tijela˝, rekao sam. ˝Jer nitko nije umro.˝

251
 ˝Naši dokazi govore suprotno.˝
Odmahnuo sam glavom, a Larssen me prostrijelio pogledom kojim je htio
poručiti: Pusti mene da govorim.
˝To nije čest slučaj, Joe˝, rekao je. ˝Ali ima i takvih. A to policiji otežava
posao.˝
˝E, to će ovisiti o onome što smo još našli˝, ubacio se Naylor.
˝Možete li nam reći što je to?˝
˝Znate da vam to u ovoj fazi istrage još ne moram otkriti, Petere.˝
˝Shvaćam to, naravno.˝
˝Ali ipak ću vam reći, da budete potpuno informirani. Radi se o tri
predmeta dokazne vrijednosti, koja smo prikupili u posljednja dvadeset
četiri sata.˝
˝Hvala vam, inspektore. Cijenimo to.˝
Naylor je otvorio mapu koju je donio sa sobom.
˝Sjećate li se, Joe, kad sam vam u ponedjeljak rekao da smo našli krv u
automobilu gospodina Delaneyja i da smo je uspjeli identificirati u našoj bazi
podataka zbog onog slučaja od prošle godine?˝
˝Da, tip kojemu je dao otkaz.˝
˝Upravo taj. Tragovi krvi pronađeni u podzemnoj garaži Premier Inna
pokraj Brent Crossa također odgovaraju gospodinu Delaneyju.˝
U glavi mi se ponovno pojavila ona slika; vidio sam krv kako curi iz
Benova uha na beton.
˝Pronašli smo još jedan trag krvi na istom mjestu˝, rekao je Naylor.
˝Uzorak se ne podudara s uzorkom Bena Delaneyja. Trenutačno pokušavamo
povezati taj uzorak sa osumnjičenikom.˝
Larssen je nešto zapisao u svoj notes i zaokružio to.
˝Dobro. Što još?˝ rekao je, tonom koji je pokazivao da ga nimalo ne brine
utvrđivanje podudarnosti DNK-a. Nisam mogao vjerovati da je tako miran.
˝Dakle, uzorak DNK-a s parkirališta je prvo˝, rekao je Naylor. ˝A ovo je
drugo, također pronađeno na parkiralištu.˝
Izvadio je prozirnu plastičnu vrećicu za dokaze i stavio je na stol.

252
 58
U vrećici se nalazilo nešto tanko i crno. Okruglo. Nešto što savršeno
pristaje ručnom zglobu. Kožnata narukvica. Moja narukvica. Ona koju mi je
Mel dala za treću godišnjicu braka. Izgubio sam je u četvrtak navečer, dok
sam se natezao s Benom.
˝Osumnjičeniku pokazujemo dokazni materijal broj četiri-četiri-jedan-
devet-šest-kosa-crta-A˝, rekao je Naylor. ˝Ovaj predmet, to jest narukvicu,
pronašli smo na mjestu zločina i ona također na sebi ima tragove krvi
gospodina Delaneyja. Prepoznajete li narukvicu?˝
˝Moj klijent nema komentara˝, rekao je Larssen ne dižući pogled sa svog
notesa.
˝Sigurno?˝ upitao me je Naylor.
Ja nisam govorio ništa.
˝Nadao sam se da će je gospodin Lynch prepoznati. Jer je objavio na
Facebooku da ju je izgubio u četvrtak navečer.˝
˝To je bio Ben˝, rekao sam.
˝Aha, one večeri kad je navodno hakirao vaš račun?˝
˝Da. Izgubio sam telefon, a on ga je sigurno pokupio.˝
˝Gdje?˝
Larssen me je prostrijelio pogledom i rekao: ˝Bez komentara.˝
˝Jeste li zbog toga izbrisali te poruke poslije?˝
Nisam odgovorio.
˝To je očito, ali često više doznajemo iz poruka za koje osoba misli da ih
je izbrisala nego iz onih koje je ostavila. Zapravo, izbrisali ste dva Facebook
posta koja ste objavili u četvrtak navečer.˝
˝Nisam...˝
˝Moj klijent nema komentara.˝
˝Naravno, ništa se zauvijek ne izbriše, znate li to?˝ rekao je Naylor. ˝Sve
ostaje negdje, u obliku elektroničkog otiska. Zapis na nekom poslužitelju,
negdje u svijetu. Zamislite to. Svaka poruka koju ste ikad poslali, svaka
stranica koju ste ikad posjetili, svaka slika koju ste učitali i svaka objava na

253
društvenim mrežama. Sve. Količina informacija koju ljudi objavljuju o sebi u
javnim domenama... toga još nije bilo u ljudskoj povijesti. Sve je tamo negdje,
svi podaci o vama, zauvijek pohranjeni. Treba samo znati gdje tražiti.˝ Zastao
je na trenutak. ˝A naši tehničari dobro znaju gdje treba gledati. To je zlatni
rudnik, barem za policiju.˝
˝Problem s rudnicima zlata˝, rekao je Larssen, ˝sastoji se u tome da nakon
silnog posla najčešće završite s gomilom bezvrijednog kamenja.˝
˝Ali kad naiđete na grumen zlata, isplati vam se sav trud. A mi tražimo
takvo grumenje. To me dovodi do trećeg dokaza. Mobilnog telefona
gospodina Lyncha.˝
˝Moj klijent je već izjavio da je izgubio svoj telefon˝, rekao je Larssen.
˝Baš zgodno˝, odvratio je Naylor.
˝Događa se tisućama ljudi, svaki dan.˝
Naylor je nastavio: ˝Znate li što su metapodaci, Joe?˝
Odmahnuo sam glavom.
˝Doslovno rečeno, to znači ‘podaci o podacima’˝, nastavio je i izvadio
drugi papir iz svoje mape. ˝Informacije koje nastaju kad se služite
tehnologijom. U slučaju prosječnog pametnog telefona, metapodaci će vam
dati popis brojeva, koordinata, datuma.˝
˝U redu˝, polako sam odgovorio.
˝Prikupili smo metapodatke s vašeg telefona od četvrtka navečer, a to
nam je omogućilo da pratimo vaše kretanje tijekom dana sve do večeri.
Pokazalo se da ste prošlog četvrtka, između 17:01 i 17:34 dvaput bili na
području Premier Inna.˝
˝Bez komentara˝, opet je rekao Larssen. Imao sam dojam da je to
izgovorio već stoti put danas.
˝Prvi put ste ušli na parking u 17:01. Tvrdite da ste otišli, a onda ste se
nakon kratkog vremena vratili i ostali samo nekoliko minuta. To je prilično
čudno ponašanje, zar ne?˝
˝Sve sam vam rekao u ponedjeljak. Provjerite moje pozive od kuće - zvao
sam hotel s fiksnog broja kad sam došao kući...˝
˝Joe˝, čuo sam upozorenje u Larssenovu glasu.
˝Čini se da iz vaše kuće jest upućen poziv u hotel. Ali ne može se dokazati
tko je uputio poziv, na recepciji se ničega ne sjećaju, a razgovor nije snimljen.
Dakle, to nas nikamo ne vodi. Ne pomaže nam. Ne pomaže ni vama. Kažite
nam, zašto ste se vratili? Zato što ste shvatili da ste ondje ostavili telefon, a
znali ste da će vas to inkriminirati?˝
Larssen je rekao: ˝Bez komentara.˝

254
 ˝Možda ste se vratili da potražite i narukvicu jer ste znali da će vas i to
neizravno povezati sa zločinom? A tijelo gospodina Delaneyja već je bilo u
prtljažniku vašeg automobila?˝
Odmahnuo sam glavom. Nisam se mogao suzdržati.
˝Znači li to ne’?˝
˝Bez komentara˝, ponovio je Larssen.
˝Kako god bilo, trebali ste riješiti situaciju u kojoj ste se zatekli. Počistiti
nered.˝ Prelazio je prstom preko stranice i stupaca s brojkama. ˝U 17:34 opet
ste u pokretu, vozite na sjeverozapad, a potom opet stajete, i to pune
dvadeset četiri minute. Tada ste isključili telefon - ali malo prekasno, ako
uzmemo u obzir trag podataka koje je već ostavio za sobom. Vidite, Joe, kada
se mobitel isključi, on zabilježi s kojim je odašiljačem posljednji put
komunicirao, tako da ga brzo može pronaći kad se ponovno upali. U trenutku
kad ste ga isključili, vašem je mobitelu najbliži bio odašiljač na krovu
trgovačkog centra Kingsbury Leisure. A to je odmah pokraj Fryent Country
Parka.˝
Zastao je i okrenuo stranicu. Sjetio sam se kad sam prvi put sreo Naylora
u parku, prije dva dana - i gledao ga kako izlazi iz auta, dok sam se ja izvlačio
iz grmlja, blatnjav, zadihan, krvavih šaka, s praznom sportskom torbom koja
je pripadala Benu.
Naylor je rekao: ˝Zašto ste isključili mobitel u četvrtak navečer, Joe?˝
˝Nisam ga isključio. Izgubio sam ga u Premier Innu.˝
˝Tijekom tučnjave s gospodinom Delaneyjem?˝
Larssen je ponovno rekao: ˝Bez komentara.˝
Naylor je rekao: ˝Metapodaci s vašeg telefona pokazuju da ste sišli s
obilaznice kod Neasdena i krenuli na sjeverozapad cestom A 4140, sve do
parka.˝
˝Možda jest moj mobitel, ali ja nisam. Otišao sam ravno kući zbog
Williamovog astmatičnog napada, a onda natrag u hotel. Potom opet kući,
gdje sam otvorio bocu piva i okupao sina.˝
˝Vratili ste se u park u ponedjeljak ujutro. Zašto?˝
Pogledao sam u svog odvjetnika, a on je kratko kimnuo.
˝Ben me pozvao da se nađem s njim, rekao je da mi mora nešto pokazati.
Rekao sam vam to prije dva dana.˝
˝Jeste li sigurni da niste tražili nešto drugo?˝ dometnuo je. ˝Nešto što ste
ostavili? Ili ste možda dovršavali svoj posao prikrivanja koji ste započeli u
četvrtak navečer?˝
˝Moj klijent nema komentara.˝

255
 ˝Jeste li ubili ljubavnika svoje žene i zakopali tijelo u tom parku?˝
˝Moj klijent nema komentara.˝
˝Kako ste ga ubili? Šakama?˝
˝Moj klijent nema komentara.˝
˝Spavao je s vašom ženom. Jeste li ga tukli dok nije izgubio svijest, a onda
jednostavno nastavili udarati?˝
˝Moj klijent nema komentara.˝
˝Ili ste ga udarali nogama do smrti? Je li osjećaj bio dobar?˝
˝Ovo je smiješno˝, rekao sam napokon.
˝Joe!˝ Larssen me je oštro zazvao i mrko pogledao.
Naylor je upitao: ˝U kojem smislu smiješno?˝
˝Moj klijent nema komentara˝, ponovo je rekao Larssen.
Naylor se zavalio u stolicu, hineći nezadovoljstvo.
˝To je puno ‘bez komentara za nekoga tko nije učinio ništa loše.˝
Tada je ispitivanje preuzela detektivka Redford.
˝Nije li istina da ste otkrili da Ben Delaney održava intimne odnose s
vašom ženom? Ubili ste ga u napadu ljubomore. Možda ga niste namjeravali
ubiti, možda ste mu samo htjeli očitati bukvicu. Međutim, obuzeo vas je bijes
i dobro ste ga izmlatili, a on je odjednom prokrvario i umro na parkiralištu,
pred vama. I tada ste pomislili: ‘Što da sad učinim, dovraga?’ I tako ste sakrili
tijelo, uzeli njegov telefon i odonda pokušavate prikriti svoje tragove tako
što ažurirate podatke na Facebooku i šaljete poruke koje su naizgled od -˝
˝To su pizdarije!˝ Rekao sam to silovitije i glasnije nego što sam htio. ˝I to
je upravo ono što Ben želi da mislite. Kako to može biti ubojstvo kad nitko
nije umro? Vidio sam ga, razgovarao sam s njim telefonom i na društvenim
mrežama. Ovo je smiješno.˝
˝Joe˝ započeo je Larssen, tonom razočaranog roditelja čije se dijete ružno
ponaša u javnosti. Okrenuo se prema meni i rekao: ˝Sjećate li se o čemu smo
razgovarali prije nekoliko minuta u ovoj sobi, Joe?˝
˝Da, sjećam se.˝
˝Sjećate se onih savjeta koje sam vam dao?˝
˝Da.˝
˝Bilo bi u vašem interesu da postupate u skladu s njima. U redu?˝
Njegov je izraz zapravo govorio: Smiri se i začepi gubicu.
˝U redu˝, rekao sam.
Naylor je stavio ruke iza glave i lagano se okrenuo u stranu.
Rekao je: ˝Ne biste vjerovali koliko je to uobičajeno.˝

256
 ˝Što?˝
˝Osumnjičenici koji se vraćaju na mjesto zločina. Kao pas koji se vraća na
mjesto gdje je povraćao. Ljudi si jednostavno ne mogu pomoći, iako znaju da
će to izazvati sumnju. Ponekad se vrate čisto da pokažu policiji koliko su
pametni.˝
˝Rekao sam vam, Ben me pozvao da se nađemo u parku.˝
˝Da, tako ste rekli. Uskoro ćemo svakako doznati... večeras imamo u parku
cijelu ekipu za prikupljanje dokaza. Pročešljavaju zanimljiva mjesta.˝
Osjetio sam drhtaj straha, prolazio mi je kralježnicom poput žileta.
Larssen je rekao: ˝Na koji način zanimljiva?˝
˝Ima nekoliko zgodnih šumovitih područja u parku. Izolirana mjesta.
Posve odvojena od svega, iako nisu daleko od ceste. I postoji nekoliko točaka
koja ćemo posebno pažljivo pregledati.˝
˝Zašto?˝
˝Jer ima znakova da je tlo nedavno dirano.˝

257
 59
Larssen je govorio sporo, kao da ne želi ostaviti mjesta ni za kakve
nedoumice.
˝Možete li biti određeniji kad kažete da je tlo ‘dirano’?˝
˝Moguće je da je u tom tlu nešto zakopano.˝
Odjednom sam dobio dojam da je nestalo zraka, a da soba postaje sve uža.
Snažno sam poželio da sam negdje drugdje, bilo gdje na ovom svijetu, samo
ne ovdje.
Larssen je rekao: ˝Zakopano što?˝
˝Ljudski ostaci. Kao u plitkom grobu.˝
˝Uz dužno poštovanje, inspektore, ovo zvuči kao krajnje ishitren
zaključak u ovoj fazi istrage.˝
˝Mislite? Imamo podatke s mobitela koji nas upućuju na to mjesto, točno
nakon što je žrtva posljednji put viđena. Znamo u kakvom su odnosu bili
gospodin Lynch i gospodin Delaney, imamo krv na sjedalu zapaljenog
automobila i znamo da se vaš klijent vratio u isti park u ponedjeljak. Imamo
gotovo dva kvadratna metra tla na kojemu se vidi da je prekapano, i to u
blizini mjesta na kojemu se vaš klijent pojavio u ponedjeljak ujutro... sav
blatnjav i zadihan. Mobitel vašega klijenta pronađen je upravo u tom parku.
A danas poslijepodne naš forenzički tim pronašao je na istom mjestu upaljač
s uzorkom DNK-a gospodina Delaneyja. Vjerujte mi, ništa nije ishitreno
ovdje.˝
Zastao je na trenutak, dajući nam priliku da upijemo ove informacije prije
nego što je postavio sljedeće pitanje.
˝Recite mi još jednom, Joe, kojim biste riječima opisali vaš susret s
gospodinom Delaneyjem od prošlog četvrtka?˝
Larssen je rekao: ˝Bez komentara.˝
˝Kada ste u četvrtak navečer otišli s parkirališta, on je ležao bez svijesti,
je li tako?˝
˝Bez komentara.˝
˝Ponovno mi opišite što ste radili iduća dva sata.˝

258
 Larssen mi je lagano kimnuo, a ja sam potom u najkraćim crtama opisao
svoje kretanje. Vožnju kući, Williamov inhalator za astmu, povratak na
parking. Pa opet povratak kući, kupanje sina, večera, pranje suda, TV i krevet.
Naylor je svoje sljedeće pitanje postavio izravno Larssenu, koji je sjedio
točno nasuprot njemu.
˝Znate, Peter, ne dajem vam sve ove važne informacije zbog toga što sam
toplo i slatko ljudsko biće koje vam želi biti prijatelj, iako možda ostavljam
takav dojam. Naime, sve vam ovo govorim radi toga da vašem klijentu
postane jasno koliko dokaza već imamo. Stoga, možda bismo mogli skratiti
cijeli postupak i uštedjeti svima dragocjeno vrijeme, trud i muku. I ne
zaboravite, tek smo započeli forenzičku istragu auta, kuće i računala vašeg
klijenta.˝
˝Cijenimo vašu iskrenost˝, rekao je Larssen.
˝U svjetlu svih ovih dokaza, ima li još nešto što biste nam htjeli reći?
˝Mogu li dobiti trenutak nasamo sa svojim klijentom?˝
˝Naravno.˝
Redfordova je uzela diktafon i rekla: ˝Razgovor prekinut u
19:26.˝
Pritisnula je dugme na diktafonu te izišla za Naylorom.
Larssen se napola okrenuo na svom stolcu i zagledao se u mene,
prodornije nego ikad.
˝Onda, Joe?˝
˝Onda što?˝
˝Bili su prilično vrijedni, zar ne?˝
˝Vrijedni u proganjanju krive osobu.˝
˝Ali čini se da su prikupili popriličnu količinu dokaza u tako kratko
vrijeme.˝
Pogledao sam ga, tražeći mu na licu znak koji pokazuje da mi vjeruje.
Znak da je na mojoj strani i da će stajati u mojemu kutu ringa. Izgledalo je da
takve osobe sada baš i nema.
˝Nikad još nisam bio u takvoj situaciji. Nikad prije me nisu uhitili. Koliko
loše sve to izgleda?˝
˝Hmmm. Ovisi.˝
˝O čemu?˝
˝O tome želite li da budem iskren u ovom trenutku.˝
Progutao sam knedlu.
˝Samo mi dajte svoje profesionalno mišljenje.˝

259
 ˝Dakle, imaju dokaze iz mobilnog telefona, DNK dokaze, fizičke dokaze.
Imaju motiv - njegova veza s vašom ženom. Tu je i prilika, vaš sastanak u
hotelu te večeri. Potencijalni grob. To je dosta... nezgodna zbirka.˝
˝Prokleto nezgodna s obzirom da to nisam učinio.˝
˝Učinio što točno?˝
˝Ubio ga.˝
Zastao je prije sljedećeg pitanja.
˝Jeste li posve sigurni u to?˝
Osjetio sam mučninu u želucu. Pogledao sam u Larssena i osjećao sam se
kao da sam najednom otkrio da mojemu najboljem prijatelju - koji mi je
trebao čuvati leđa - nije uopće stalo do toga što će biti sa mnom.
˝Da. Siguran sam.˝
˝Igrate li kada karte, Joe?˝
˝Igrao sam poker s Benom prije par mjeseci. Jako mi je loše išlo.˝
˝Evo, ovo je taj trenutak u igri kad treba staviti karte na stol.˝
˝U redu˝, rekao sam polako.
˝Istinu.˝
˝U redu.˝
˝Može li netko potvrditi vaše kretanje u četvrtak navečer?˝ Slegnuo sam
ramenima.
˝Samo William.˝
˝A vaša žena?˝
˝Ona se vratila s tenisa malo prije sedam, ja mislim.˝
Provjerio je svoje bilješke.
˝A to je bilo... sat i četrdeset pet minuta nakon vašeg sukoba s Benom.˝
˝Više-manje, da.˝
˝Dovoljno vremena da se odvezete do Fryent Country Parka, izbacite
tijelo i odvezete se natrag kući.˝
˝U pratnji četverogodišnjaka? Kroz promet u petak navečer? A da me
nitko nije vidio?˝
˝To je trenutačno Naylorova glavna teorija.˝
˝To je suludo.˝
˝Naravno. Ali moramo biti spremni na rezultate forenzičke analize
predmeta koji su zaplijenjeni u vašoj kući. Koliko je često Ben bio u vašoj kući
ili u vašem autu u protekla tri mjeseca? Možemo iskoristiti te nedavne
posjete da se suprotstavimo forenzičkim dokazima koje možda pronađu.˝

260
 ˝Gotovo sam siguran da nikad nije bio u mom autu, ali je bio u kući nekih
pet-šest puta.˝ Sjetio sam se mjesta njegovih susreta s Mel. ˝Naravno, mogao
je biti u mojoj kući još koji put, dok je bio s Mel.˝
˝Naravno˝, Larssen je suosjećajno kimnuo glavom.
˝Pa valjda ne mogu nastaviti s optužbom za umorstvo ako nemaju tijelo?˝
˝To nije uobičajeno, ali događa se ponekad, kad su dokazi dovoljno jaki.
Nekoć je postojalo pravilo ‘nema tijela, nema ubojstva’. Ali stvari su se
promijenile i ima primjera gdje je policija nastavila postupak bez tijela te
izborila presudu.˝
˝Kao u slučaju Blaisdale. Benov mail?
˝To je jedan primjer, da.˝
˝Što je Naylor rekao o objavama na Facebooku?˝ rekao sam, ne trudeći se
da sakrijem nervozu. ˝Vezano za račun Davida Bramleyja? Zar on ne shvaća
da je to dokaz da je Ben živ, dovraga?˝
Larssen je ravnodušno slegnuo ramenima.
˝Nema dokaza da ih je Ben objavio. To je mogao učiniti bilo tko. Zato je
njihova dokazna vrijednost ograničena.˝
˝Zar ne mogu otkriti IP adresu s koje je to poslano, i nekako pronaći taj
račun?˝
˝Obično mogu, ako se osoba služi već postojećim mobilnim računom ili
stolnim računalom ili pak pristupa Facebooku preko aplikacije na mobitelu...
kao što to čini većina ljudi. To ostavlja trag koji se može slijediti. Međutim,
detektivka Redford kaže da su Bramleyjeve Facebook objave i poruke na
Messengeru poslane s mobitela na bonove, i to preko web preglednika, a ne
preko aplikacije.
˝I što to znači?˝
˝To znači da nema nikakvog traga. Postoji bezbroj načina da se tragovi
prikriju; ne samo da je Facebook račun prazna ljuštura nego se preko
aplikacije ne generiraju metapodaci. Ne postoji ništa s čime bi se mogla
povezati IP adresa, osim mobitela na bonove, a on se očito nije upotrebljavao
za druge pozive ili poruke, i bon nije nadoplaćen kreditnom ili debitnom
karticom. To je jedan od nekoliko načina da se izbjegne provjera. Drugim
riječima, to policiju dovodi u slijepu ulicu.˝
Očajno sam odmahnuo.
˝Kvragu, pa tko zna takve stvari?˝
˝Netko vrlo, vrlo pametan. Netko tko živi i diše tehnologiju, netko tko
dobro zna što radi.˝

261
 ˝On doista živi i diše tehnologiju. Ben je i te kako živ. Jasno vam je to, zar
ne?˝
Larssen je vratio kapicu na svoje nalivpero i položio ga na notes. Naslonio
se.
˝Shvaćate li, Joe, da je tijelo pronađeno, oni bi vas već bili optužili? Naylor
sigurno ne bi bio toliko spreman otkrivati nove dokaze.˝
˝Pa zašto je onda to učinio?˝
˝Zato što želi da se osjećate toliko smlavljeni dokazima da sami priznate
da ste to učinili. Budući da nema tijela, on traži drugu najbolju stvar, a to je
priznanje.˝
˝E pa to od mene neće dobiti. Kakav nam je onda plan za protunapad?˝
˝Protunapad?˝
˝Što ćemo sljedeće učiniti?˝
˝Najprije ćemo odraditi ovo ispitivanje. Kad se vrate, počet će s pitanjima
iznova, otpočetka, a nakon toga moramo čekati da vidimo što će pronaći, te
ostati mirni i na oprezu.˝
˝I što još?˝ upitao sam.
Pogledao me, smireno i ravnodušno.
˝Moliti se da policija ne pronađe ništa u tom parku.˝

262
 60
Kad sam konačno došao kući, malo prije jedanaest navečer, Mel me
zagrlila i natočila mi veliki viski. Sjeli smo za stol u kuhinji i potom sam joj
odgovarao na pitanja o Nayloru i Benu, o dokazima i optužbama, o slikama
na Facebooku i podacima s telefona. O svemu što može uslijediti. Bilo mi je
teško što ne mogu potpuno vjerovati vlastitoj ženi, svojoj srodnoj duši. Iako
sam se želio povjeriti još nekome osim svome odvjetniku, Mel će
morati prevaliti velik put prije da stekne moje povjerenje. I zato su
moji odgovori bili kratki i šturi.
A ona je na to zaključila da sam u šoku.
˝Jadni Joe. Jadni moj. Iscrpljen si, je l’ da? Kakav dan, kakav strašan dan.˝
Ponovo me zagrlila, a njezin topli dah na mom licu i njezin blagi cvjetni
miris potaknuo je u meni brojne lijepe uspomene. Osjećaj je bio toliko dobar,
da je moja obrana u tom trenu zamalo pala, zamalo sam joj popustio. Htio
sam je zagrliti, više i od čega, htio sam staviti glavu na njezino rame i reći joj
da joj opraštam, da se želim vratiti u ono vrijeme prije četvrtka navečer. Htio
sam joj reći da je volim. Htio sam joj reći sve.
Ali trn izdaje zabio se preduboko i srce me je zaboljelo svaki put kad bih
pogledao u nju.
Ben će uskoro nestati iz naših života. A tada će doći oprost i počet ćemo
ispočetka.
Natočila nam je još jedan viski i prislonila ruku na moj obraz. Prsti su joj
bili topli i meki. Nagnula se i poljubila me, dugim nježnim poljupcem koji je
odnio sve, svu današnju muku i strah od onoga što donosi sutra. Zatvorio sam
oči i imao sam osjećaj kao da mi je ponovno šesnaest, i ljubim najljepšu
djevojku na zabavi.
Prekinula je poljubac, ali nije se micala, nego je prislonila svoje čelo uz
moje.
˝Sve će biti u redu˝, rekla je.
˝Trenutačno ništa ne izgleda dobro.˝
˝Policija ti ne može ništa. Ništa nisi učinio Benu.˝
˝Danas su izgledali jako nabrijani.˝

263
 ˝Shvatit će, prije ili poslije.˝
Otpio sam velik gutljaj viskija. Godilo mi je kako mi žari grlo.
˝Ben će morati izaći iz svog skrovišta kad-tad. Izvirit će, dovoljno dugo da
policija vidi da je živ i zdrav. A onda možemo ponovno srediti svoj život.˝
Lice joj je iskrivilo kao da će zaplakati.
˝Ne znam kako sam mogla biti toliko glupa, Joe. Možeš li mi oprostiti?˝
I dalje sam je volio. Ali oprostiti je bilo malo teže.
˝Mel...˝
Prislonila je svoj kažiprst na moja usta.
˝Ne, ne moraš mi još reći. Uzmi si vremena. Ionako ne zaslužujem znati,
ne dok mi sam ne odlučiš reći.˝ Stavila je svoju sitnu ruku na moju.
˝Nadoknadit ću ti sve, počevši od noćas. Vratimo se životu kakav smo imali.˝
Pogledao sam u nju, u svoju ženu, u svoju prekrasnu ženu, a srce me je
boljelo jače nego ikad.
Nakon tri viskija, uzela me za ruku i povela gore u spavaću sobu. Nisam
bio siguran je li to ispravno, nisam znao bih li je trebao zaustaviti i odbiti.
Kazniti je za ono što je učinila - njezina je veza s Benom i dovela do svega
ovoga.
Ali onda je svukla majicu, i nježno ju je ispustila na pod, a sav moj otpor
nestao je poput dima.
Vodili smo ljubav polako, kako da imamo sve vrijeme svijeta i kao da na
cijeloj zemaljskoj kugli nema nikoga osim nas dvoje. Kao da ništa drugo nije
važno. Nakon toga Mel je plakala i opet me molila da joj oprostim. Plakala je
kao malo dijete i govorila koliko joj je žao, opet i iznova, a ja sam se zapitao
kako je njoj u ovome svemu, koliko je danak ona morala platiti. Na kraju sam
je zagrlio i ona je zaspala. Ja sam zadrijemao na sat ili dva, a sanjao sam kako
me Ben ganja kroz podzemnu garažu, dok mu se licem slijeva krv, i kako
skače na mene, pa juri za mnom u svom velikom bijelom Porscheu. A onda
sam opet bio budan, zureći u mrak i tračke uličnog svjetla koje se probijalo
kroz otvore roleta, osluškujući Melino lagano, ujednačeno disanje. Larssen je
rekao da će me policija najvjerojatnije zadržati u pritvoru i odbiti jamčevinu,
u slučaju da podignu optužnicu za ubojstvo.
Ako me optuže, ovo bi mogla biti posljednja noć što spavam u svom
krevetu u idućih nekoliko mjeseci, ili godina. Posljednja noć pokraj Mel. Čim
se pojavila ta misao, više nisam mogao zaspati. Ležao sam, pitajući se što će
iduće Ben smisliti, i čime će Naylor nasrnuti na mene.
Napokon sam ustao i spustio se u kuhinju. Na digitalnom zidnom satu
blistale su crvene brojke. Tri sata i šest minuta. Kuća je bila u neredu i u
dubokim sjenama izgledalo je kao da se dogodila provala ili kao da je ovaj

264
obiteljski dom pogodila nekakva katastrofa. Policija je odnijela odjeću,
računala, alat iz podruma, lopate iz spremišta, cipele, vreće smeća, i iz kuće i
iz kante ispred kuće. Stvari su nakon policijske pretrage bile razbacane
posvuda. Odsutno sam pomislio kako sam zaboravio pitati za onu patronu i
poruku koju je Ben ostavio. Vjerojatno su to pokupili s ostalim stvarima.
Nije bilo mog auta. Nije bilo mog prijenosnog računala, nije bilo iPada, ni
stolnog računala, ni mojeg mobitela.
Osjećao sam se kao da su me vratili u 1900. godinu.

265
ČETVRTAK

266
 61
Sljedećeg jutra William se držao na distanci. Promatrao me s oprezom,
kao što promatra pse koji glasno laju, ili one beskućnike u podzemnoj. Znao
sam da je svijet za njega crno-bijel. Ili si dobar, ili si zločest. A dobre ne odvodi
policija, s lisičinama na rukama.
Pripremio sam mu omiljene pahuljice i sjeo s njim za stol u blagovaonici.
Sebi sam pak pripremio vrlo jaku kavu. William bi inače razgovarao sa
mnom, postavljao bi mi svakojaka pitanja, ili bi mi govorio o sitnicama koje
čine svijet jednog četverogodišnjaka; na primjer, koja mu je ptica iz Angry
Birds omiljena, koliko je puta tog dana piškio, i je li Citroën bolji od Forda. Ali
danas je jeo u tišini. Činilo se da se boji čak i pogledati me u oči. Bojao se
razgovarati sa mnom, i to mi je slamalo srce. Čim je završio s doručkom,
spustio se sa stolice i odnio zdjelu u kuhinju a da ga uopće nisam
morao podsjetiti.
Čuo sam kako razgovara s majkom u kuhinji, dok mu je ona pomagala da
se obuje i obuče jaknu. Volio sam mu slušati glas, u njemu nije bilo onog
sarkazma i glumatanja kao kod polovice učenika u Haddon Parku. Nije bilo
prijetvornosti, nije bilo ulagivanja. Samo iskrenost.
˝Ti me voziš u vrtić danas, mama?˝
˝Da, Willse.˝
˝Zašto?˝
˝Zato što tata nema auto.˝
˝A zašto nema auto?˝
˝Zato što ga je policija htjela posuditi na nekoliko dana.˝
Zastao je, kao da razmišlja. Pretpostavio sam da zna da je to još jedna
roditeljska laž. William je bio bistar dječačić.
˝Zašto?˝
˝Ponekad moraju tako, kad im ponestane auta.˝
Tada sam se i ja priključio. ˝Danas je mamin auto na redu da te vozi,
kompa.˝
Mel mi je prišla i poljubila me. A potom me i zagrlila, što nikad ne čini,
osim ako ne idem na kakav razgovor za posao ili nešto jednako važno. Već je

267
bila u svojoj radnoj odori: besprijekorno bijela bluza, vrtoglavo visoke
potpetice i savršeno nanesena šminka, koja je još više isticala njezinu ljepotu.
˝Sigurno ti je u redu da odem na posao? Imam slobodan dan koji bih
mogla iskoristiti. Mogla bih ostati kod kuće i možemo provesti dan zajedno,
samo nas dvoje.˝
˝Ne, sve je u redu.˝
Pozorno me promotrila.
˝Zbilja?˝
˝Zbilja.˝
˝Sve će biti dobro, Joe.˝
˝Hoće li?˝
˝Da˝, rekla je nježno, a ja sam osjetio sam njezin topli dah na svom uhu.
Ta kratka riječ bila je izgovorena tiho, ali naglašeno, kao da pokušava samu
sebe uvjeriti u to.
Držao sam je u zagrljaju još nekoliko trenutaka.
˝Nadam se da si u pravu.˝
Ona se odmaknula i podignula svoju aktovku.
˝Gle, jutro će mi biti ispunjeno sastancima, ali što kažeš na to da uzmem
drugu polovicu dana slobodno? Pokupit ću Williama iz vrtića nakon ručka, a
onda možemo svi zajedno piti čaj, malo ranije nego inače. Što misliš o tome?˝
˝Zvuči dobro.˝
˝Odlično. A što ćeš raditi tijekom jutra, dragi?˝
˝Rješavat ću neke sitnice˝, rekao sam. ˝Je li policija odnijela tvoj poslovni
iPad?˝
˝Nije.˝
˝Mogu li ga posuditi?˝
Mel je oklijevala.
˝Ma imam te sastanke i svašta...˝
˝Samo za danas? Imaš i poslovni iPhone za mailove, zar ne?˝
˝U redu.˝
Slegnula je ramenima i izvadila iPad iz aktovke.
˝Hvala˝, rekao sam i ponovno je poljubio. Poljubio sam i Williama, a
potom sam ih gledao kako odlaze u njezin auto i slušao visoki glasić svog sina
koji je dopirao do mene na hladnom jesenskom zraku. ˝Mama?˝
˝Da?˝
˝Hoće li tata ići u zatvor?˝

268
 ˝Ne, Williame, naravno da neće.˝
˝Sto posto?˝
˝Da, sto posto.˝
˝Ali ako bude išao, hoćemo li mi morati ići s njim?˝
˝Ne, Williame. I tata neće ići u zatvor pa se ne moraš o tome brinuti.˝
˝Jacob P. kaže da je moj tata zločest.˝
Nisam čuo što mu je Mel odgovorila na to, jer se upravo bio popeo u svoju
autosjedalicu i ona se nagnula da mu priveže pojas.
Stajao sam ondje, na kućnom pragu, još nekoliko dugih trenutaka,
prekriženih ruku i gledao sam kako se Mel udaljava. A onda sam odsutno
zurio u jednu točku, u mjesto gdje je maloprije stajao njezin auto. Jacob P.
kaže da je moj tata zločest. Dakle, priče su se širile i po vrtiću. Ljudska
potreba za tračanjem i Facebook bili su smrtonosna kombinacija.
Bilo je nezgodno biti bez mobitela u današnjim vremenima. Mel je iz
ladice iskopala jedan od svojih starih mobitela - dvije godine star iPhone, koji
nije bio korišten otkad je kupila novi - i dala mi ga je da se služim njime dok
mi policija ne vrati moj. Otišao sam do kioska u blizini kuće i kupio novu SIM
karticu. Stavio sam je u telefon dok sam još stajao u trgovini, a odmah sam se
osjećao kao da sam se vratio u dvadeset prvo stoljeće; više nisam bio
vremenski putnik iz 1970-ih.
Sjeo sam na obližnju klupu te poslao svoj novi broj Mel, Larssenu, Beth i
još nekolicini, preuzeo nekoliko aplikacija i malo se upoznao s izbornikom
telefona. Mel je rekla da je s njega sve izbrisano i bila je gotovo u pravu -
jedino što sam našao bilo je desetak Williamovih smiješnih selfieja.
Nasmiješio sam se tom nizu mutnih slika moga sina u pidžami. Čini se da ih
je snimio bez Melina znanja. Snimio je i nekoliko fotografija svojih omiljenih
pahuljica, potom jednu na kojoj se vidi žlica te jednu koja prikazuje njegov
nožni palac. Ali sve drugo što bi moglo ukazivati na to da je ovaj telefon nekoć
pripadao nekome - telefonski brojevi, poruke, videosnimke, glazba - sve je
bilo izbrisano.
Sinkronizirao sam svoj Hotmail s novim telefonom te otkrio da imam još
jednu poruku od osobe pod nadimkom bret911.
Nije bilo teksta, samo privitak s nekakvom fotografijom. To je bila
fotografija pisma, to jest, gornja polovica papira A4 formata. Radilo se o
službenom papiru, naslovljenom na Bena i njegovu kućnu adresu, a poslala
ga je tvrtka za koju nikad nisam čuo. Smith & Rivers.

Poštovani gospodine Delaneyju!

269
 Vezano za naš današnji telefonski razgovor, javljamo vam da ćemo vas sa
zadovoljstvom zastupati u ovom predmetu. Smith & Rivers nudi najbolje
stručne savjete i podršku - naši uvjeti nalaze se u privitku. Sastat ćemo se s
vama čim vam to bude odgovaralo, kako bismo utvrdili sve
pojedinosti nerazumnog ponašanja vaše supruge, što će biti temelj
našeg postupanja u ovom predmetu. Uzevši u obzir ozbiljnost onoga što ste
naveli...

Fotografija je dalje bila odrezana. Predmet e-poruke bio je isti kao u

prethodnom.
Sad si ti na redu.
Na pismu je stajao datum od ponedjeljka, 2. listopada. Prije devet dana.
Sad si ti na redu. Što to znači?
Proslijedio sam poruku Larssenu i poslao odgovor bretu911. Odgovor je
sadržavao samo tri riječi.
Tko si ti?
Prema Googleu, Smith & Rivers bio je odvjetnički ured u Hammersmithu,
u blizini Benove tvrtke. Ured je bio specijaliziran za obiteljsko pravo. Kako
bismo utvrdili sve pojedinosti nerazumnog ponašanja vaše supruge. Dakle,
Ben je bio spreman i na to da uništi ugled majke svog djeteta, samo da on
izađe kao pobjednik. Da dobije ono što želi. Spali i vlastito tlo ako treba - to je
bio Benov način ratovanja. Beth bi trebala doznati što joj je pripremao vlastiti
muž.
Poslao sam joj poruku i pitao ako se možemo danas sastati.
Misli. Možda prethodna e-poruka, ona o ubojstvu u Blaisdaleu, nije bila
Benova. Možda to nije zafrkancija.
Sad si ti na redu.
Možda je to bilo upozorenje.
Nije bilo odgovora od breta911, stoga sam nazvao Larssena.
˝Važno je da ne radite ništa drugo što bi policija mogla prikazati u
negativnom svjetlu. Razumijete li, Joe?˝
˝Na primjer, što?˝
˝Na primjer, da jurite uokolo i tražite Bena, raspitujete se o njemu i
pokušavate riješiti policijski slučaj na svoju ruku. Morate se pritajiti, i biti na
miru, u protivnom ćete im dati još materijala kojim će vas napasti.˝
˝Ali ako ga pronađemo, oni uopće neće imati slučaj koji će rješavati.˝
˝Da, valjda.˝ Nije zvučao uvjereno.

270
 ˝Pada li vam još što na pamet u vezi s onim mailom o suđenju u
Lincolnshireu?˝
˝Slučaj Blaisdale? To vam je mogao poslati netko tko ima vašu mail
adresu. Netko tko se želi zafrkavati.˝
˝Današnja poruka nije bila takva. Jeste li provjerili mail maloprije? Ben je
tražio usluge jednog odvjetničkog ureda koji se bavi obiteljskim pravom.˝
Larssen je rekao da će pogledati to pismo kasnije, a potom je rekao da
mora ići i poklopio slušalicu. Stigla mi je još jedna obavijest na Facebooku.
Još me netko primio u elektronički krug svojih prijatelja. Mark Ruddington,
Melin školski kolega, onaj koji je objavio galeriju slika sa školske predstave.
On joj je jedno vrijeme bio i dečko - jedan od njezinih prvih, pretpostavljam -
i upravo je on objavio onu zagonetnu poruku među komentarima. Pitao sam
se koliko on zna o mojoj ženi, i zna li više od mene.
Otvorio sam Messenger i na brzinu mu napisao poruku.

Hej, Mark, drago mi je što smo se *upoznali*. Znam da ovo zvuči čudno,
ali možeš li me nazvati? Radi se o Mel, mislim da ste išli skupa u školu. Nadam
se da ćeš mi moći pomoći - hvala. Joe Lynch.

Dopisao sam i svoj broj telefona te pritisnuo Šalji.

Činilo se da je Mark vrlo često na Facebooku; najnovija objava bila je od
sinoć, sa znojnim selfiejem i tekstom u kojemu piše da je pretrčao deset
kilometara. Ondje je i naziv aplikacije kojom se služi da izmjeri vrijeme i
udaljenost koju je pretrčao. Dan prije objavio je fotografiju svoje djece - tri
dječaka, sva trojica u Supermanovim kostimima. Potom priča koju je
podijelio s BuzzFeeda, o Kim Kardashian, pa videosnimka mačke u večernjoj
haljini, kako se vozi na usisivaču-robotu, pa još jedan selfie nakon trčanja,
ispod kojeg piše koliko je prevalio u nedjelju navečer, i tako dalje. Ponovno
sam pomislio kako Facebook profil i vremenska crta nepoznate
osobe zapravo daje jedan vrlo iskrivljen pogled na nečiji život.
Odlučio sam ignorirati Larssenov savjet. Ako dokažem policiji da je Ben
živ, to će značiti da ću i ja uskoro moći dobiti svoj život natrag. I zato sam
ponovno poslao poruku i e-poruku Adamu, da vidim je li on što čuo ili vidio,
ili možda ima kakvu ideju o tome što da sad radim. U svakom slučaju, istinski
mi je trebao razgovor s prijateljem; htio sam čuti kako on gleda na sve ovo.
Posljednjih nekoliko dana ponašao se vrlo čudno, gotovo kao da me
izbjegava, kao da se boji da ću ga zaraziti svojim problemima. Zapravo,
nije bilo sumnje u to da me izbjegava.

271
 Ako ni moj najbolji prijatelj više ne odgovara na moje pozive i poruke,
preživjet ću, glavno da imam Mel. Iskreno, ona je moja najbolja prijateljica -
to je tako već deset godina. Ona je bila sve što trebam. Ona i William bili su
poput jedne cjeline, poput ekskluzivnog kluba u koji nitko drugi ne smije ući.
Punih petnaest godina, dok sam odrastao, sport mi je bio sve na svijetu.
Poslije mi je to oduzeto, ali onda je došla moja obitelj i popunila prazninu. I
više nego popunila, onako kako nisam mislio da je moguće.
Nije mi trebalo puno najboljih prijatelja ili prijateljica, trebala mi je samo
jedna.
I nitko neće upasti u naš ekskluzivni klub.

272
 62
Dakle, auto nisam imao, odvezla ga je policija. Alternativa je bio Melin
moped koji je već godinu dana stajao u kutu garaže i skupljao prašinu, nakon
njezinih kratkotrajnih i neuspjelih pokušaja da izbjegne podzemnu
željeznicu kojom se svaki dan vozi na posao. Pokazalo se da je svakodnevna
vožnja mopedom do centra Londona preopasna, čak i za moju neustrašivu
ženu. Na polici sam pronašao njezinu kacigu te lagano krenuo.
Nakon petnaest minuta sjedio sam pokraj Beth na klupi u parku Golders
Hill, koji se nalazio na pola puta između moje i njezine kuće. Promatrali smo
jednog dječačića, kojemu nije bilo više od četiri, kako se penje stubama
tobogana i sjeda na vrh. Sekundu je sjedio mirno, pa se nekoliko puta
pokušao odgurnuti na stražnjici, a onda mu je pomogla gravitacija i on je
lagano otklizao do dna, usredotočen i zadovoljan.
˝Gotovo se i ne sjećam Alice u toj dobi˝, rekla je Beth, odjevena u bež kaput
od kašmira, dobro umotana da se zaštiti od listopadske hladnoće. ˝Sve je
pomalo u magli kad su tako maleni, zar ne? Dizanje ujutro, doručak, jurnjava
u vrtić, igra, priča za laku noć, spavanje. Ponekad žalim što nisam malo
usporila i više uživala u njoj dok je bila tako mala, ali tada to ne shvaćaš. Misliš
da će trajati vječno.˝
˝Svi činimo ono što moramo. Alice je dobro dijete, trebaš se ponositi
njome.˝
˝Oh, i ponosim se. Više nego što mogu iskazati. Samo ponekad poželim da
mogu vratiti vrijeme, kad je bila dijete, stvari su tada bile manje
komplicirane.˝
Gledali smo kako dječačić trči prema stubama tobogana i ponovno se
penje.
˝Kako se držiš, Beth?˝ upitao sam.
Slegnula je ramenima.
˝Ah, znaš. Ne baš dobro, da budem iskrena.˝
U tišini je slušala dok sam joj govorio o odvjetnikovu pismu, a potom i o
svom bliskom susretu s Benom u trgovačkom centru Kingsway te sinoćnjem
razgovoru s policijom. U očima joj se vidjela nesigurnost, ali ne i strah. Mislim

273
da smo strah ostavili iza sebe. Doduše, možda još uvijek nije znala bi li mi
vjerovala ili ne.
˝Čini se da policija troši puno energije na tebe˝, rekla je.
˝Plešu onako kako svira tvoj suprug.˝
˝Ne mogu vjerovati da mu to uspijeva ovako dugo.˝
˝On se oduvijek brinuo samo o sebi, zar ne?˝
˝Ne˝, rekla je tihim glasom. ˝Ne uvijek. Bio je doista dobar i drag kad smo
se upoznali, kad se rodila Alice.˝
˝A proteklih nekoliko godina?˝
Nije mi odgovorila. Umjesto toga, okrenula je glavu i zaplakala, suze očaja
i nemoći kotrljale su se joj se niz obraze. Uopće ih nije skrivala, a ja sam tek
tada shvatio koliko joj je teško.
˝Bit će u redu, Beth˝, rekao sam. ˝Riješit ćemo sve. Zajedno.˝ Izvadila je
maramicu i obrisala suze.
˝Znaš˝, šmrcnula je, ˝duhovnost me uvijek učila da sve na kraju ispadne
dobro, da se stvari vraćaju sve dok ne dosegnu neku vrstu ravnoteže. Yin i
yang. Ali sada više ne znam je li to istina. Mislim da ponekad stvari krenu
pogrešnim smjerom i da ne možemo učiniti ništa da to promijenimo.˝
˝Ja u to ne vjerujem, Beth.˝
Tužno se nasmijala.
˝To je kao da kažeš da ne vjeruješ u gravitaciju, Joe... to ne mijenja
činjenicu da ona postoji.˝
˝Znaš što, mogli bismo biti tim, ti i ja.˝
˝Tim?˝
˝Moramo raditi zajedno da ovo zaustavimo. Da natjeramo Bena da se
opameti.˝
˝Zvuči kao da smo mi protiv njega.˝
˝Gle, ne želim ispasti brutalan. Ali tako sada stvari stoje.˝
˝Mora li biti tako? Zar ga ne možemo jednostavno dovesti natrag? Čak se
ne mora vratiti meni. Samo neka se vrati, da Alice zna da je živ i zdrav, ništa
drugo. Doista ne mora biti ništa drugo. Samo to.˝
˝To i ja želim.˝
˝Ben će se ljutiti ako dozna.˝
˝Imamo više šanse ako radimo zajedno.˝
Na trenutak je zastala, i gledala me. Trudila se donijeti nekakvu odluku.
˝U redu˝, rekla je konačno, bojažljivim glasom. ˝Ali samo dok se on ne
vrati.˝

274
 ˝Dogovoreno˝, rekao sam.
Kratko smo se rukovali; njezina meka ruka bila je u mojoj samo sekundu
prije nego što ju je povukla. Činilo se da opet oklijeva, kao da o nečemu
razmišlja.
˝Ako smo tim, onda bi vjerojatno trebao znati za ovo. Stiglo je danas.˝
Gurnula je ruku u džep kaputa i izvadila omotnicu koja je već bila
otvorena. Bila je adresirana na Bena.
˝Što je to?˝ upitao sam.
˝Pogledaj. Otvaram svu njegovu poštu u nadi da ću nešto pronaći. Bilo
što.˝
Prvo sam pomislio da je kreditna kartica. Unutra je bilo pismo, uz nešto
što je veličinom i oblikom podsjećalo na kreditne kartice koje banka obično
šalje poštom. Ali kad sam otvorio omotnicu, shvatio sam da je to platinasta
članska iskaznica za kasino Mirage.

Dragi gospodine Delaneyju!

Hvala Vam na mailu od 5. listopada. Sretni smo što Vam ponovo možemo
poželjeti dobrodošlicu u članstvo našeg ekskluzivnog kluba u Mirageu...

˝Mirage je bila njegova omiljena kockarnica u Sunderlandu˝, rekla je Beth

dok sam ja čitao. ˝Sastajao se ondje sa starim prijateljima.˝
˝A prošli tjedan poslao je mail sa zahtjevom za obnovom članstva.˝ Dan
prije onoga u garaži.
Pismo je još navodilo neke prednosti ekskluzivnog, takozvanog
platinastog članstva. Ime tog mjesta učinilo mi se poznatim, ali nisam se
mogao sjetiti otkud.
Beth je dometnula: ˝Ne znam zašto sam to ponijela sa sobom. Činilo mi se
stvarno čudno - nije mi bilo jasno zašto bi sad obnavljao članstvo, kad se
ovoliko toga događa. Mislim da bi nostalgija za rodnim gradom trebala biti na
dnu njegovih prioriteta u ovom trenutku.˝
Ondje je bila još jedna stranica, koja je promovirala pokerašku igru po
nazivom ˝Las Vegas Platinum Tournament˝. Ulog je bio 1000 funta po igraču,
a minimalni zajamčeni iznos prve nagrade bio je 35 000 funta. Na slici se
vidjela privlačna mlada plavuša dubokog dekoltea, očito djeliteljica, kako se
naginje nad stol na kojemu su naslagane hrpe novčanica od deset funta. Uz
nju su, štiteći novac, stajala dvojica izbacivača opakog pogleda, obučena u
večernja odjela.
˝Nije valjda da ide u Sunderland igrati poker, dok je ovakva situacija?˝

275
 ˝Tvoj muž je vrlo dobar igrač. Miran, pametan, ima dobre instinkte.
Savršeno čita ljude.˝ Uključujući i mene. Zadržao sam pogled na slici još neko
vrijeme, a onda sam joj vratio pismo. ˝Ali ne, ne bih rekao da je išao igrati
poker.˝
˝Kako to misliš?˝
Izvadio sam svoj novčanik i odmotao papirić iz Benove radne sobe.
STEB?
To nije bila jedna riječ. Sada kad sam je ponovo pogledao, malo pažljivije,
vidio sam da je razmak između trećeg i četvrtog slova malo veći nego ostali.
STEB?
To je bilo ime i inicijal.
Svijet mi se na trenutak zaledio kad sam povezao stvar.
Dva kao jedan, jedan kao nijedan.
Onaj stari članak iz Sunderland Echoa.
˝Ovaj tip˝, pokazao sam prstom na sliku krupnijeg izbacivača, s
tetovažama keltskih motiva na vratu, ˝zove se Steven Beecham. Ben ga
poznaje još od mladih dana, kad je živio u Sunderlandu. Beecham je prije
nekoliko godina optužen za teški fizički napad - platili su mu da izmlati nekog
tipa praktički do smrti - ali izvukao se zbog tehničkih propusta u sudskom
postupku. Benovo ime se pojavilo na sudu jer je Beecham imao njegov
telefonski broj, a Ben je novinaru priznao da ga poznaje.˝
Beth je izgledala zbunjeno.
˝Znači, on će doista igrati poker?˝
˝Vidjela si onaj komad crnog mramora koji drži na stolu?
˝Da.˝
˝Na njemu piše, Dva kao jedan, jedan kao nijedan. Potražio sam to na
internetu; to je izreka poznata među pripadnicima specijalnih jedinica
američke vojske. To znači da jedan plan nikad nije dovoljan, to je kao da
uopće nemaš plan.˝
˝Oprosti Joe, ali ne razumijem te baš.˝
˝Mislim da je Steven Beecham Benov pričuvni plan. U slučaju da plan A -
plan da mi smjesti - ne uspije. Ide u Sunderland da Beechamu ponudi posao:
da me nauči lekciju koju nikad neću zaboraviti.˝
Beecham je tom čovjeku smrskao koljena, gležnjeve i lakte željeznom
šipkom. Za to ga je teretila optužnica.
˝Ben to ne bi učinio˝, odvratila je Beth, tiho i bojažljivo.
˝Ne, on to sam ne bi učinio. On bi platio nekome drugom da to učini.˝

276
 Beth je u nevjerici odmahnula glavom.
˝Ne vjerujem u to˝, rekla je.
˝Znam da ide u Sunderland. A znam i kada će biti ondje.˝ Pokazao sam na
pismo. ˝A sada znam i zašto ide.˝
˝Ovo postaje sve gore, iz dana u dan.˝
˝Je li Ben dobio još kakvu zanimljivu poštu?˝
˝Ne, ništa posebno.˝ Iz torbe je izvadila hrpicu omotnica povezanih
gumicom. Skinula je gumicu i počela ih listati. ˝Želiš li vidjeti?˝ Odbio sam.
Nisam htio zavirivati u njihovu privatnost više od toliko. Beth je vratila
omotnice u torbu, a onda smo još neko vrijeme sjedili u tišini. Ona je tiho
šmrcala i brisala maramicom suze. Na igralištu nije bilo puno ljudi. Šestero
djece i petero odraslih. Četiri žene, jedan muškarac; nitko od njih nije
izgledao kao izbacivač potplaćen da nekoga izmlati. Malo dalje, čovjek je
šetao psa.
˝Ima još nešto, zapravo˝, rekao sam.
˝Što?˝
˝Čega se još možeš sjetiti vezano za onaj dan kad vas je posjetio Alex
Kolnik?˝
Beth je djelovala zatečeno, kao da nije očekivala ovu iznenadnu promjenu
teme.
˝Tko?˝
˝Alex Kolnik. Čovjek koji je radio za Bena, a onda je osnovao svoju tvrtku
i propao. Došao je k vama prošli tjedan, s još nekim ljudima. Sjećaš li se još
čega u vezi s njim?˝
˝Ne, ne baš. Nisu se zadržavali. Razgovarali su s Benom na vratima, možda
minutu. Nakon toga je došlo do vike i uskoro su otišli.˝
˝Što je Ben rekao poslije?˝
˝Da će ih upucati puškom ako se vrate.˝
˝A sjećaš li se kojim su autom došli?˝
˝Range Roverom.˝
˝Zatamnjenih stakala?˝
Beth me zbunjeno pogledala. ˝Da. Kako znaš?˝
Naježio sam se; bilo je kao da je netko naglo pustio struju da poteče
mojim venama.
˝Beth, nemoj se okretati kad ti ovo kažem, u redu?˝
˝Kad mi kažeš što?˝

277
 ˝Jedan crni Range Rover zatamnjenih stakala je upravo sada na
parkiralištu.˝

278
 63
Beth se htjela okrenuti, ali ja sam stavio ruku na njezinu da je spriječim u
tome.
˝Beth?˝
Ona je zastala, ponovno pogledala u mene, a na licu joj se nazirao strah.
˝I što sad?˝ rekla je brzo.
˝Parkirali su se ovdje prije nekoliko minuta. Pazi da ih ne preplašimo, u
redu?˝
˝U redu˝, rekla je, razrogačenih očiju. Držala je šake stisnute u krilu.
˝Možeš li vidjeti vozača?˝
Letimice sam pogledao preko njezina ramena, ne okrećući glavu.
Pretpostavljao sam da nas promatraju dalekozorom ili kroz okular
fotoaparata. Range Rover je stajao dijagonalno u odnosu na nas, gotovo
bočno, a bio je udaljen tridesetak metara. Izgledao je poput divovske bube na
asfaltu, golem i nepomičan.
˝Staklo je previše tamno.˝
Beth je ukočeno zurila preda se; nije se usuđivala pogledati udesno,
prema Range Roveru.
˝Što ćemo sad?˝
˝Čekat ćemo nekoliko minuta. Ne vjerujem da će se zadržati.˝
˝Misliš da neće?˝
˝Oni traže Bena, možda misle da ćeš se ti sastati s njim ovdje. Kad vide da
ga nema, otići će.˝
Beth nije rekla ništa.
˝Nije valjda da će se Ben pojaviti?˝
˝Tko zna? Što ako...˝ počela je govoriti, ali riječi su joj zapele u grlu.
˝Što?˝
˝Što ako su oni odustali od Bena? Što ako ga više ne traže, što ako sada
traže mene?˝
˝Neću dopustiti da ti se išta dogodi.˝
Prekrila je usta rukom.

279
 ˝Bojim se, Joe.˝
˝Sve će biti u redu˝, rekao sam i stavio svoju ruku na njezinu. ˝Ja ne idem
nikamo.˝
˝Što ako ponovno dođu u moju kuću? Dok je Alice ondje?˝
˝Ja ću te pratiti kući, ako treba.˝
˝Ali što ću sutra?˝ rekla je, povisivši ton. ˝I prekosutra, i dan poslije? Što
onda? Tko će paziti na nas?˝
˝Beth, slušaj me. Neću im dopustiti da ti naude, u redu? Na javnom smo
mjestu, nitko ti neće učiniti ništa.˝
˝Ne mogu više podnijeti ovo˝, rekla je tiho. ˝Ne mogu sama. Ne bez Bena.˝
U meni se odjednom probudila ljutnja. Ljutnja na ljude koji su sjedili u
tom autu i zastrašivali divnu ženu čija je jedina krivnja bila odabir muža.
Ljutnja na Bena, tvorca ovog ludila koje me okruživalo na svakom koraku.
Beth je bila uplašena. I ja sam bio uplašen.
I bio sam već umoran od tog neprekidnog straha.
Pronađi dokaz. Nešto što možeš pokazati Nayloru.
Izvadio sam kemijsku iz jakne i zapisao registraciju Range Rovera na
svojemu dlanu. Držeći telefon u krilu, snimio sam tri fotografije. Pokušao sam
ga uhvatiti u fokus, a nakon toga sam uključio snimanje.
Ranger Rover se glatko isparkirao i odvezao.

Beth me zamolila da je otpratim do kuće. Parkirao sam moped u dnu

njezinog prilaza i sada sam hodao s njom prema vratima velike kuće u Aveniji
Devonshire. Više nije bilo ni traga Range Roveru, ali ona je još uvijek bila
potresena.
˝Jesi li sigurna da ćeš biti dobro?˝ upitao sam je kad smo se zaustavili pred
njezinim vratima.
˝Da. Hvala ti, Joe.˝
˝Nazovi me ako se ičega više sjetiš, u redu? Ili ako se Alex Kolnik ponovno
pojavi ovdje.˝
˝Hoću. Mi smo tim, zar ne?˝
˝Da, jesmo.˝
Blago se nasmiješila.
˝Drago mi je zbog toga.˝
˝I meni.˝
˝Vidimo se, Joe.˝

280
 Polako je zatvorila vrata, nakon čega sam začuo škljocanje brava i
povlačenje metalnog lanca.
Nisam se htio vratiti svojoj praznoj, uneređenoj kući. Ne još. Mučila me
tjeskoba i htio sam se i dalje kretati. Poslao sam fotografije Range Rovera
Larssenu, a u poruci sam ga pitao može li policija provjeriti registraciju u
svojemu sustavu. Nakon toga odvezao sam se do Edgware Roada.
Dok sam skidao kacigu, zazvonio mi je telefon. To je bio Larssen, na
razglasu. Zvučao je kao da vozi.
˝Joe, gdje ste?˝ U glasu mu se osjećala napetost.
˝U Cricklewoodu, bio sam...˝
˝Upravo sam krenuo prema vašoj kući, ali možemo li se sastati tamo gdje
ste sada?˝
˝Da. Što se dogodilo?˝
˝Na Cricklewood Broadwayu nalazi se vinski bar pod imenom Monkey
Tree, znate li to mjesto?˝
˝To je nedaleko odavde. Što je bilo, Petere?˝
˝Reći ću vam kad se sastanemo. Trebao bih stići tamo u deset.˝
Monkey Tree je bio ukusno uređen bar, vrlo osvijetljen, s puno ogledala
na zidu. To baš i nije bio moj tip mjesta - više sam volio dobre stare pubove,
s točenim pivom i cjepanicama u kaminu. Naručio sam crnu kavu i sjeo za stol
u kutu, odakle sam imao dobar pogled na vrata. Na velikom plazma ekranu,
visoko u kutu prostorije, prikazivale su se vijesti.
Policijska potraga u Fryent Country Parku bila je glavna priča.
Prikazali su mjesto potrage snimljeno iz daljine - vjerojatno policija ne
dopušta medijima da se približe. Na snimkama su se vidjela dva bijela
policijska šatora, postavljena u blizini jezera, te otprilike desetak forenzičara
odjevenih u bijelo. Nosili su kutije, čučali, ustajali, kopali, fotografirali,
pokazivali, vrzmali se onuda poput mrava oko mravinjaka. Prepoznao sam to
mjesto: jezero, ljetna pozornica, most. Bio sam ondje prije dva dana, kad sam
se trebao sastati s Benom. Imao sam ružan osjećaj u želucu, kao da me iza
ugla čeka nešto ružno, a ja nemam izbora nego nastaviti naprijed, sve dok
me to nešto ne pogodi ravno u čelo.
TV je bio stišan, ali u dnu ekrana pojavili su se titlovi.
Policija danas pretražuje park na sjeverozapadu Londona, kao dio istrage
o ubojstvu, pisalo je u titlovima. Forenzički timovi pretražuju teren, Fryent
Country Park u Kingsburyju, već dvadeset četiri sata, nakon primanja
anonimne dojave.

281
 Stigao je i Larssen, zadihan, rumenih obraza. Ugledao me, požurio prema
meni i sjeo. Dok je on dolazio do daha i vadio iPad iz torbe, ja sam mu ispričao
što sam radio i iznio mu svoja najnovija otkrića. On me prekinuo.
˝Nemamo puno vremena˝, rekao je, ˝pa ću nastojati biti što kraći.˝

282
 64
˝Imam dvije novosti˝, rekao je Larssen. ˝Policija je odnijela neke vaše
stvari iz kuće, je li tako?˝
˝Da, odnijela je hrpu stvari.˝
˝I vaš najnoviji telefon?˝
Kimnuo sam glavom i otpio gutljaj crne kave. Bila je jaka i vruća. Moj
prazni želudac dobio je iznenadnu dozu kofeina. Znao sam da će me od
kofeina boljeti glava - uvijek me boli kad sam tako napet - ali to je bio jedini
način da odagnam umor nakon toliko neprospavanih noći.
˝Nisam ga imao ni četiri dana. Praktički je nekorišten.˝
˝Upravo ga pregledavaju policijski stručnjaci za forenzičku tehnologiju.˝
˝Stručnjaci za forenzičku tehnologiju?˝
˝Ekipa koja analizira elektroničke dokaze, digitalne otiske koje sumnjivac
ostavlja za sobom. Prije deset godina bavili su se slučajevima zlostavljanja
djece, pedofilima, financijskim zločinima, takvim stvarima, ali danas
sudjeluju u svakoj ozbiljnijoj istrazi, jer su mobilni podaci postali
sveprisutni.˝
Pokušao sam se sjetiti koga sam sve zvao ili kome sam pisao s tog
telefona. Zvao sam Bena. Mel. Naš kućni broj. Ništa previše sumnjivo.
˝U redu˝, rekao sam.
˝Čini se da ekipu osobito zanimaju neke Google potrage koje su pronašli
u vašem telefonu.˝
Probolo me u želucu.
˝Kakve Google potrage? Telefon sam dobio tek u subotu, a oni su ga
odnijeli sinoć. Ne sjećam se da sam ijednom upotrijebio tražilicu.˝
˝Dakle, niste na Googleu tražili razliku između običnog ubojstva i
ubojstva iz nehaja?˝
˝Ne.˝
˝A definiciju zločina iz strasti, i načinima smanjenja kazne za zločin iz
strasti?˝
˝Ne.˝

283
 ˝Koliko je krvi i sline potrebno da se napravi analiza DNK-a? Odlagalište
otpada u blizini vaše kuće?˝
Odmahnuo sam glavom, u nevjerici.
˝Pronašli su sve to u mojemu telefonu?˝
˝Tako se čini.˝
˝Ali ja to nisam pretraživao. Nemam razloga za takvo pretraživanje.˝
˝Netko jest.˝
Mel?
Ali ona nije znala moju lozinku za otključavanje telefona. Nije me ni pitala
koja mi je lozinka, a ja joj nisam govorio. Kako god bilo, imao sam taj telefon
sam nekoliko dana. Što se onda dogodilo? Netko ga je hakirao, netko tko je
vješt s tehnologijom, netko tko živi za računala, netko tko zna sve trikove i
netko tko može zaobići uobičajene sigurnosne barijere.
Netko poput Bena.
˝A poruka koja se pojavila na mojemu ekranu u ponedjeljak - ona prijetnja
od Bena? Jesu li je pronašli?˝
Larssen je slegnuo ramenima.
˝Sve ukazuje na to da je riječ o trojancu koji si ili namjerno preuzeo, ili ti
je poslan u mailu, ili si ga slučajno instalirao. Još nisu utvrdili kako je dospio
u tvoje računalo, ali relativno je nov. U računalu je bilo još virusa koji su
nekome izvana mogli omogućiti da ga preuzme i da se služi njime kao slave
uređajem. To nije tako neuobičajeno.˝
˝Mogu li ga povezati s Benom?˝
˝Teško. Oni zapravo misle da si ga sam instalirao, kako bi potvrdio svoju
priču o tome da si ti žrtva.˝
Ponovno sam odmahnuo glavom. Nisam mogao vjerovati. Vani se
zaustavio autobus, iskrcao desetak putnika i produžio dalje. Ljudi su
kupovali, išli na kasni ručak, sastajali se s prijateljima, odlazili na kratko piće
u pub. Živjeli su svoje živote, vrlo sretno, dok se moj raspadao brzinom
svjetlosti.
Larssen me upitao: ˝Tko je još imao pristup vašem telefonu u protekla
četiri dana?˝
˝Nitko. Ne znam. Možda moja žena, iako ona ne zna lozinku.˝
˝Možda ju je pogodila˝, rekao je i otpio malo kave.
˝Sumnjam. Jedva pamti svoju, a kamoli tuđu.˝
˝Jeste li sigurni?˝
Ti si hakirao njezin telefon, zašto ona ne bi učinila isto tebi? Ignorirao
sam ovo njegovo neizgovoreno pitanje.

284
 ˝I što će sada policija napraviti s tim internetskim pretragama?˝
Larssen je otpio gutljaj bijele kave.
˝Naylor će na to gledati kao na još jedan dio slagalice koji pada na svoje
mjesto. Tu su dokazi na osnovu indicija, ali upućuju na isto, u očima porote.˝
˝Porote?˝
˝Da.˝
˝Mislite, na suđenju?˝
˝Da, Joe. Moramo se početi pripremati na to.˝
˝Prije nekoliko dana govorili ste da neće doći do toga.˝
˝Prije nekoliko dana policija nije imala dokaze koje ima sada. I nije
prekopavala park u potrazi za truplom.˝
˝Isuse.˝ Protrljao sam se po licu. ˝Kakav užas.˝
Nekoliko trenutaka obojica smo šutjeli i ja sam mogao čuti prigušene
zvukove prometa s ulice. Bio sam gladan i iscrpljen i htio sam da sve ovo
završi.
Larssen je nastavio, nježno, kao da se ispričava. ˝To nije sve, Joe.˝
˝Kako to mislite?˝
˝Bojim se... da to nije najgore.˝
U mojoj šalici bilo je još kave, ali odjednom je više nisam mogao piti. Imao
sam osjećaj da će mi pozliti.
˝Recite.˝ Trudio sam se biti smiren.
˝Kad sam uzeli telefon, odvezli su vam i auto?˝
˝Tako je.˝
Larssen je sada govorio još tiše. Morao sam se nagnuti prema njemu da
ga čujem.
˝Forenzičari provode razna ispitivanja, kao dio istrage. To sigurno već
znate.˝ Zastao je i pogledao preko ramena; htio se uvjeriti da nitko ne izlazi iz
zahoda iza njega. ˝Iz vrlo pouzdanih izvora doznao sam da su pronašli krv i
kosu u prtljažniku vašeg auta.˝
˝Krv?˝ ponovio sam za njim.
˝Krv dviju osoba. Vrlo male količine.˝
Nesvjesno sam zadrhtao. Netko mi je hodao po grobu.
˝Moguće je da sam se porezao dok sam nešto stavljao unutra, ne znam.˝
Larssen je miješao svoju bijelu kavu, a potom je nježno odložio žlicu na
tanjurić. Nagnuo se bliže meni. Zvukovi vinskog bara najednom su se povukli,
sve se stopilo s pozadinom, sve osim mene i mojeg odvjetnika. U želucu mi je
titrao strah.

285
 Larssen je rekao: ˝Jedan uzorak povezan je s tobom, a drugi s Benom
Delaneyjem.˝

286
 65
Nekoliko trenutaka uopće nisam mogao govoriti. Samo sam zurio u
njegovo lice, dok se mrtvilo širilo iz mojih prsa u udove.
˝Razumijete li što vam govorim, Joe? Uzorci krvi i kose povezani su s
Benom Delaneyjem.˝
˝S Benom...˝
˝Da. Uzorci pronađeni u prtljažniku vašeg auta.˝
˝Koliko je krvi bilo?˝
˝Dovoljno da se napravi usporedba. Nije im trebalo puno - dovoljni su i
mikroskopski tragovi.˝
˝To nije moguće.˝
˝Zašto ne?˝
˝Zato što on nikad nije bio u mojemu autu, kao prvo i osnovno.˝ Larssen
je odmahnuo glavom.
˝Ne shvaćate bit, Joe. Na radi se o tome da se vozio s vama kao putnik ni
o tome da je sjedio za volanom. Krv je pronađena u prtljažniku.˝
Zurio sam u njega, u nevjerici. Glavobolja izazvana kofeinom sada se
pogoršala; sljepoočnice su mi oštro pulsirale.
˝Kako znate sve ovo?˝ pitao sam ga. ˝Tko je vaš izvor?˝
˝Nemojte me to pitati.˝
˝Ali pitam. Kvragu, to je važno u ovoj fazi.˝
Larssen je razmislio na trenutak.
˝Izvor je moja žena.˝
˝Kako ona?...˝
˝Rekao sam vam - ne pitajte. Poanta je u tome da budemo spremni, Joe.
Moramo razmotriti sve opcije i vidjeti što je nam je najpametnije činiti u ovoj
situaciji.˝
˝Ne sviđa mi se kako to zvuči.˝
˝Iz pravne perspektive, i na temelju mojeg dvadesetogodišnjeg iskustva
u krivičnom pravu, najpametnije je da odemo u postaju Kilburn već danas,

287
ovog poslijepodneva. Reći ćemo Nayloru da dolaziš dobrovoljno, da želiš
surađivati, zato što nemaš što skrivati. Preuzet ćeš inicijativu.˝
˝Vi to ozbiljno?˝
˝Moramo biti spremni na optužbu, a u tom svjetlu ovo je vaša najbolja
opcija. To je moj stručni savjet.˝
Jedva sam govorio; s mukom sam slagao riječi.
˝N-ne... ne razumijem... Optužba. Kako... Što... Što to znači?˝
˝To znači da bi vas policija mogla optužiti za ubojstvo, i to u iduća
dvadeset četiri sata. Moramo biti spremni na to. Imaju dovoljno - i više nego
dovoljno - da vas ponovno uhite, a ja mislim da će se to dogoditi vrlo brzo.˝
Otvorio sam usta, pa sam ih zatvorio. Riječi su bile beskorisne, sve se
događalo prebrzo.
˝To nije moguće.˝
Larssen je stavio ruku na moje rame.
˝Joe, morate otići kući. Razgovarajte sa ženom, recite joj što će se dogoditi.
Recite i sinu. Dajte im malo vremena da se pripreme. Najgore će im biti ako
se to dogoditi iznenada.˝
˝Mislite da će se to dogoditi danas?˝
˝Naylor više nema razloga za čekanje.˝
˝Ali on će htjeti biti siguran, zar ne?˝
Larssen je ispio ostatak bijele kave.
˝Oh, mislim da je on već odavno siguran.˝

288
 66
Dok sam se mopedom vozio kući, pokušavao sam smisliti što da kažem
svojoj ženi. Kako da joj izložim činjenicu da će me optužiti za ubojstvo.
Mel, moram ti nešto reći.
Nisam sposoban za takav zločin. Ti me poznaješ bolje od ikoga. Znaš da
je besmisleno ovo za što me optužuju.
Ali moramo smisliti što ćemo reći Williamu.
Sve će biti u redu.
Prebrodit ćemo ovo.
Samo moramo...
Ispred moje kuće bila su parkirana dva policijska automobila. Na mojemu
prilazu stajali su neki ljudi.
A među njima bio je istražitelj Naylor.
Naglo sam zakočio i skrenuo u bočnu uličicu, desetak metara od svoje
kuće. Naylor je danas došao ovamo s pratnjom; osim Redfordove, pokraj
njega su stajala dva visoka policajca u uniformama, u punoj ratnoj spremni.
Možda ih je doveo kako bi me spriječio da ne učinim nešto glupo.
Ulazna vrata bila su otvorena i ondje je stajala Mel. Gledala je čas u
Naylora, čas u policajce u uniformama, kao da ne razumije zbog čega su došli.
Kao da je sve to jedna velika zabuna. Pokraj nje se u tom trenu stvorio
William. Napola skriven iza njezine noge, zurio je u policajce koji su stajali
pred njegovim vratima.
Naylor je nešto pitao Mel. Ona je odmahnula glavom i davala je kratke
odgovore. Pogled joj je pao na mene. Vidjela me kako sjedim na njezinom
mopedu, u bočnoj uličici preko puta. Znala je da se vozim njezinim mopedom
i znala je da sam uzeo i njezinu kacigu. Naylor me nije mogao prepoznati pod
tom kacigom, ali ona je mogla. Zastala je, okrenula se prema unutrašnjosti
kuće, pa se namjestila tako da me William ne može vidjeti. Dio mene očekivao
je da će uperiti prstom u mojemu smjeru, da će viknuti, da će me odati - ali
ona je nastavila razgovarati s Naylorom kao da me nije vidjela.
Osjetio sam neopisivu zahvalnost prema svojoj ženi.
Hvala ti, Mel.

289
 Još uvijek je osjećala nešto za mene, iskra je još uvijek bila ondje.
Osjetio sam kako mi znoj klizi niz leđa. To je bio jedan od onih trenutaka
kad moraš odlučiti hoćeš li se predati ili ćeš gurnuti i preostale žetone na
sredinu stola i vidjeti što će ti donijeti iduća karta.
Ponovno sam upalio motor i odjurio odande.
Nedaleko od moje kuće nalazio se mali trgovački park u kojemu je bio
Sainsbury’s i još neke trgovine. Na kraju niza nalazio se Frankie & Benny’s.
Ušao sam, naručio bocu Becksa i sjeo u separe otraga. Naslonio sam glavu na
drveni panel i zatvorio oči.
Cio svoj život bio sam uzoran građanin, pošten porezni platiša, pošten
član zajednice. Igrao sam prema pravilima. Ben je pak igrao prema posve
drukčijim pravilima - pravilima džungle, krvavim pravilima, pravilima pod
nazivom tko vas jebe. Pravilima koja govore: nije dovoljno samo da ja
pobijedim - svi drugi moraju izgubiti. A u ovom trenutku debelo je
pobjeđivao.
Trebala mi je podrška. Savjet. Pomoć.
Nazvao sam Adama.
˝Halo?˝
˝Hej, ja sam. Možeš li razgovarati?˝
˝Ne baš.˝
˝Samo minutu? Zbilja mi treba tvoj savjet.˝
˝Nije mi zgodno sad.˝
˝U govnima sam, Adame i trebam...˝
Najednom mu se promijenio glas; govorio je tiho i zvučao je kao da se
nadvio nad telefon da ga nitko ne čuje.
˝Moraš me prestati zvati na ovaj broj, u redu? Potraži pravnu pomoć i
prestani me zvati na posao. Ne bih smio razgovarati s tobom. Ti si predmet
velike policijske istrage i šef će mi odrezati jaja ako dozna da smo uopće
razgovarali.˝
Sa svakom njegovom riječi srce mi je tonulo sve dublje u utrobu. Osjećao
sam se kao planinar koji visi na kraju užeta, nad golemom provalijom.
A moj najbolji prijatelj upravo će prerezati uže.
˝Adame, molim te˝, rekao sam, uzalud se trudeći da prikrijem očaj u
svojemu glasu. ˝Trebam tvoju pomoć. Više nego ikad.˝
Začuo se sitan škljocaj kad je Adam prekinuo vezu. Ostao sam zuriti u
telefon, misleći kako je upravo nestalo petnaest godina prijateljstva.
Telefon mi se oglasio u ruci. Poruka.

290
 Policija je ovdje, onaj tip od jučer. Jesi li dobro? Brinem se.
M xx
16:27 Mel Mob

Odgovorio sam joj:

Što žele?
16:28 Moj Mob

Čekaju tebe. Žele razgovarati. Čini se da neće tako brzo otići.

Gdje si? M xx
16:29 Mel Mob

Nayor je još bio pred mojom kućom. Zato mi Mel piše, umjesto da me
nazove.

Wembley. Što je Naylor rekao?

16:29 Moj Mob

Ne želi reći, ali zvuči kao da je ozbiljno. Ovdje ih je četvoro.

M xx
16:30 Mel Mob

Otpio sam pozamašan gutljaj Becksa, pa još jedan. Godilo mi je hladno

pivo u grlu.

Vratit ću se poslije, javi kad policija ode.

16:32 Moj Mob

Njezin odgovor stigao je iste sekunde:

0. K. Volim te. Čuvaj se i dođi brzo. M xx

16:32 Mel Mob

291
 Poslao sam joj još jednu poruku, pitajući se hoće li to biti posljednja
poruka koju šaljem kao slobodan čovjek.

Poljubi mi Willsa. x
16:33 Moj Mob

Čim sam pritisnuo Pošalji, zazvonio mi je telefon. To je bio Larssen. Odbio

sam poziv: moram razbistriti glavu prije nego što mu se javim.
Dakle, nisam mogao otići kući. Uostalom, postojalo je samo jedno mjesto
na svijetu na koje sam trebao otići - jedino mjesto koje bi mi moglo ponuditi
odgovore. Morao sam poći za Benom, morao sam ga pronaći prije nego što
policija pronađe mene. Što je li ono rekao u e-poruci koju je poslao Mel?
U četvrtak idem doma, sastajem se sa starim znancem.
Nedavno je obnovio članstvo u omiljenom casinu, u svom rodnom gradu.
To sigurno nije slučajnost. Potražio sam to mjesto na internetu i pogledao na
sat. Stići ću u zadnji čas, ali izvedivo je ako požurim. Dok sam ispijao ostatak
piva, ponovno mi se oglasio telefon - to je bila poruka koju mi je Larssen
ostavio na govornoj pošti. Baterija mi je bila na pedeset posto. Obuzela me
nelagoda, nisam htio da mi se telefon ugasi i da ostanem odsječen od svijeta
- ovaj telefon sada je bio jedina stvar na koju sam se mogao osloniti. Ušao sam
u Sainsbury i kupio punjač za Apple, a potom sam podignuo na obližnjem
bankomatu podigao dvjesto funta, što je bio moj dnevni limit. Telefon je
ponovno zazvonio. Skriveni broj.
˝Halo?˝
Ženski glas. Dubok i baršunast.
˝Dobar dan. Ovdje Lorna, zvali ste me?˝
Lorna. Ime mi nije zvučalo poznato.
˝Jesam?˝
˝Jučer poslijepodne. Lorna iz VlP-a. Bili ste previše sramežljivi da ostavite
poruku.˝
˝Oh, da. Naravno.˝ Eskort agencija. ˝Hvala vam... što ste se javili.˝
˝Kažite nam što vas zanima? Kakve su vaše fantazije?˝
Misli. VIP je pružao usluge muškog i ženskog eskorta, za izlaske, druženja
i seks. Nisam imao pojma kakve je to veze imalo s Benom i Mel, ali bilo je očito
da je veza postojala. Inače Mel to ne bi pokušavala sakriti.
˝Htio bih ponoviti jednu rezervaciju, zapravo. Moja žena i ja koristili smo
vaše usluge nedavno i bili smo vrlo zadovoljni. Nadao sam se da mogu
ponovno angažirati istu osobu.˝

292
 ˝Vaše prezime?˝
Rekao sam joj.
˝Oprostite, nemamo nikoga pod tim prezimenom.˝
Koje prezime bi Mel upotrijebila?
Naravno.
Upotrijebila bi svoje djevojačko prezime.
˝Mislim da je supruga rezervirala na prezime Bailey.˝
Stanka.
˝Ah, da. Evo ga.˝ Čuo se zvuk tipkanja po tipkovnici. ˝Jeste li sigurni da
želite ponoviti rezervaciju? Mogla bih vam poslati malu selekciju, u slučaju
da želite vidjeti i naše druge eskorte.˝
Ponovno sam pogledao na sat. Vremena je bilo sve manje.
˝Gle, Lorna, mogu li vas nazvati malo poslije? Sad zbilja moram nekamo
ići.˝
˝Naravno, gospodine. Poslat ću vam nekoliko linkova na našu stranicu,
možda vidite nešto što vam se sviđa.˝
˝Uključujući i link na osobu koju smo prethodno angažirali?˝
˝Naravno.˝
˝Odlično.˝
˝Naši dečki i cure uvijek su odlični˝, rekla je, uhodanim tonom iskusne
madame. ˝Iznimni.˝
Sjeo sam na moped i zaputio se prema King’s Crossu. Nabio sam gas do
daske, triput sam prošao kroz crveno i nekoliko sam se puta uspeo na pločnik
da zaobiđem prometni zastoj. Bilo je deset do pet kad sam kupovao kartu za
Sunderland - platio sam gotovinom - a potom sam trčao sve do perona i
ukrcao se u vlak sekundu prije nego što su se zatvorila i posljednja vrata.
Vozio sam se prema sjeveru. U potrazi za odgovorima.

293
 67
Sjedio sam u vlaku i gledao kako krajolici sjevernog Londona polako
nestaju za nama. Prolazili smo kroz tunele iz vremena viktorijanske engleske,
izgrađene od crvene opeke koja je danas bila išarana grafitima. Iznad nas
pružala se autocesta, a pokraj nas, tik uz tračnice, nizale su se zgrade, oronule
i tmurne, šibane godinama i vremenskim prilikama. Ben je negdje, skriva se
i smije, čestita samome sebi na pameti i sposobnosti da nas sve
nadmudri. Čeka svoj trenutak. Ali koliko će dugo čekati prije nego što se vrati
među žive? Njegov cilj vrtio se oko Mel, oko toga da stvori jaz između mene i
nje i iskoristi taj trenutak slabosti da zauvijek razori naš brak. Usto je naumio
uništiti i moj ugled, bacao je blato na mene znajući da će se nešto od toga
primiti - i da ću zauvijek ostati obilježen. Ben će se pojaviti, kad-tad. Bio sam
uvjeren u to. Vratit će se prije ili poslije, da svima pokaže tko je
pobjednik. Tko je najbolji. A pobjedniku idu sve povlastice.
Osjećao sam se usamljeno i napušteno, kao da sam odsječen od svega
uobičajenog, nošen snažnom strujom.
Moj telefon se upravo punio. Oglasio se porukom i zavibrirao na stoliću
ispred mene.

Gdje si? Umirem od brige. Javi se. xxx

17:25 Mel Mob

Najprije sam samo zurio u slova, pa sam napisao odgovor s namjerom da

ga pošaljem. Ali onda sam ga izbrisao. Napisao sam novi odgovor. Pa sam
izbrisao i njega. Dok sam razmišljao što bih mogao napisati, telefon mi je
zazvonio u ruci. Njegov zvuk je bio glasan i prodoran, djelovao je
uznemirujuće u napola praznom vagonu.
˝Joe?˝
˝Da, ja sam.˝
˝Jeste li dobro?˝
˝Da.˝

294
 Vlak je počeo ubrzavati i dvaput je zapištao. Larssen je utihnuo na
sekundu.
˝Gdje ste?˝ upitao je oprezno.
˝U vlaku.˝
Larssen je razočarano uzdahnuo.
˝U vlaku koji vozi kamo?˝
Rekao sam mu kamo idem, osjećajući njegovo neodobravanje. Strujalo je
kroz telefon, poput šuma.
˝A kad se planirate vratiti s tog izleta?˝ Ton mu je bio sarkastičan.
˝Čim pronađem Bena.˝
˝A to je kad? Za nekoliko dana? Tjedana?˝
˝Brzo. Za dan ili dva.˝
˝Što duže izbivate, što ste duže nedostupni za razgovor, to je moj posao
teži. A to znači da će mi biti sve teže zastupati vas kako treba.˝
˝Znam to sve, i žao mi je. Jeste li me nazvali da me opet korite ili mi morate
nešto reći?˝
˝Vi ste tražili da vas nazovem.˝
˝Jesam?˝
˝Jučer ste me pitali o nekakvim registarskim tablicama. Range Rover koji
ste vidjeli u parku.˝
Preplavio me adrenalin i morao sam se uspraviti.
˝Jeste li otkrili tko je vlasnik?˝
˝Sjećate li se što sam vam rekao u prethodnom razgovoru, o tome kako
neke informacije ne bih smio znati?˝
Molim te, reci da imaš dobre vijesti, barem jednom. Za promjenu.
˝Da?˝
˝E pa ovo spada u istu kategoriju i zato ne pitajte otkud to znam.˝
˝U redu, razumijem. Jeste li pronašli vlasnika?˝
˝I da i ne.˝
˝Što to znači?˝
˝Vozilo je u vlasništvu tvrtke, a ne privatne osobe.˝
˝Fiktivne tvrtke, mislite?˝
˝Ne. Iznajmljivanje automobila.˝
˝Želite reći da je vozilo unajmljeno?˝
˝Čini se da jest. Iako je moguće da su tablice zamijenjene.˝
˝Možete li otkriti tko ga je unajmio?˝

295
 ˝Policijska računalna baza sadrži samo informacije o vlasništvu. Takve
pojedinosti ne možemo dobiti bez konkretnog policijskog uvida u poslovne
knjige te tvrtke.˝
˝Što mislite, hoćemo li moći nagovoriti Naylora da provjeri?˝
˝Na temelju toga što se vozilo slučajno pojavilo na nekakvom
parkiralištu? Nema šanse.˝
˝To nije bilo slučajno. Bilo je očito da prate Beth. Traže njezina muža.˝
˝Svejedno nema šanse da nagovorite Naylora. Treba vam nešto
konkretnije.˝
˝Nešto se zbiva s onim Alexom Kolnikom. Nedavno je posjetio Bena.
Uznemirava Benovu ženu. To je njegov auto i on nešto muti, ali još nisam
otkrio što. Jeste li upitali Naylora o njemu?˝
˝Pitat ću.˝ Larssen nije zvučao entuzijastično.
˝A može li vaš izvor doznati tko je unajmio taj auto?˝
˝Ne. I neću vam reći zašto ne može, stoga me ne morate pitati.˝
Naslonio sam se, poražen.
˝Dakle, informacija o Range Roveru je potpuno beskorisna.˝
˝Čini se.˝
˝Znate li da se Naylor maloprije pojavio pred mojom kućom?˝ rekao sam.
˝Došao je s partnericom i dvojicom policajaca.˝
˝Upozorio sam vas da to slijedi, danas ili sutra. Od toga ne možete pobjeći,
Joe, morate se suočiti s time.˝
˝Ja ne bježim.˝
˝Ali radite upravo suprotno od savjeta koji sam vam dao danas u onom
vinskom baru. Javite se policiji dobrovoljno, pokažite da ste spremni na
suradnju, preuzmite inicijativu iz ruku policije.˝
˝I da ostanem šest mjeseci u pritvoru zbog zločina koji se nije ni dogodio?˝
˝To je vrlo pesimističan stav.˝
˝Ili je možda realističan. Žao mi je, Peter, ali ovo je nešto što ja moram
riješiti.˝
Larssen je zašutio i ja sam pomislio da se veza prekinula. Prislonio sam
telefon čvršće na uho.
˝Neprestano to ponavljate, Joe, ali zaboravljate da na ono što ja činim za
vas.˝
˝Još nije pronađeno, je l’ da?˝
˝Što?˝

296
 ˝Tijelo. Hrpa policije u parku, hrpa stručnog znanja i tehnologije, hrpa
pasa tragača, kopanje, radari, i tko zna što još, sati i sati potrage na tako
malom području. I još uvijek su praznih ruku. Znate li zašto je to tako?˝
Ponovno tišina.
˝Jeste li još na liniji?˝ pitao sam.
˝Počinjem misliti da se više ne razumijemo, Joe.˝
Nije mi se sviđalo kako ovo zvuči.
˝Ja razumijem to da vas ja plaćam za pravne savjete.˝
˝Da. Ali ako ne iziđete iz tog vlaka na idućoj postaji i ne vratite se u
London, morat ću razmisliti o našem dogovoru.˝
˝Što vam to znači?˝
˝To znači da ću morati razmisliti hoće li nastavak naše suradnje biti u
obostranom interesu.˝ Riječi su sada postale odsječene, linija se prekidala jer
je vlak prolazio kroz tunele i razne betonske odjeljke. ˝Ili će to... za sve... naš
ugovorni odnos bit će prekinut u ovom... pronađete drugo...˝
Nastupio je muk. Larssenov glas je nestao, presjekao ga je još jedan tunel.
Ali nije bilo važno: njegova poruka bila je dovoljno jasna. Odložio sam telefon
na stolić. Vlak je ubrzavao sve više, oslobađao se okova glavnoga grada i
penjao se nasipom koji se nadvio nad autocestom. Crvena stražnja svjetla
automobila najprije su pratila su ritam vlaka, a potom su nestajala u daljini,
prema sjeveru. Telefon je ponovno zazvonio. Opet Larssen. Odbio sam poziv,
stišao zvuk i spremio telefon u džep.
Polako se šuljala noć, otkrivajući moj odraz u prozoru vlaka. Ispod očiju
su mi se stvorile tamne sjene, a obrazi su mi bili prekriveni dvodnevnom
bradicom. Izgledao sam umorno, uplašeno, progonjeno. Izgledao sam kao
čovjek kojemu su već sudili i proglasili ga krivim.
Varala me vlastita žena. Njezin bivši ljubavnik pokušava mi smjestiti za
ubojstvo. Najbolji prijatelj okrenuo mi je leđa, a sada me se i odvjetnik želi
riješiti, kao da sam proklet.
Odsad nadalje, ja sam sâm.

297
 68
Uza se nisam imao ništa osim odjeće koja je već bila na meni: traperice,
majica s kapuljačom i crna vjetrovka. Mobitel, novčanik i ključevi. I to je bilo
sve. Imao sam osjećaj da sam nešto zaboravio: torbu, ruksak, dijete, dječja
kolica, nešto što bih baš nosio. Kad god sam nekamo putovao, uvijek su mi
bile pune ruke. Iako mi je ideja odlaska na putovanje bez ikakve prtljage
oduvijek bila privlačna, danas mi je to bilo čudno, osjećao sam se kao da
to nisam ja. Kao da nešto ključno nedostaje.
Bilo je 17:40. William je sigurno završio s popodnevnom užinom i Mel ga
sada priprema za kupanje i pranje kose, a onda će mu pročitati jednu priču,
pa drugu. Odjednom me preplavio snažan osjećaj čežnje za domom i na
trenutak sam pomislio kako je ovo putovanje jedna velika pogreška. Sve je
ovo krivo. Nije mi mjesto ovdje, u ovom vlaku, nego kod kuće, s obitelji.
Nećeš imati obitelj ako završiš u zatvoru. Nećeš imati obitelj ako ne
pronađeš Bena prije nego što policija pronađe tebe.
Kocka je bačena, odluka donesena. Sada je bilo prekasno za povratak.
Razmišljao sam o tome da nazovem Naylora i s njime podijelim svoje
sumnje da je Ben na putu za Sunderland, ako već nije ondje. Ali jesam li imao
dovoljno dokaza da me Naylor ozbiljno shvati? Nisam bio siguran - oslanjao
sam se samo na instinkt, intuiciju i logično zaključivanje, i to na temelju šačice
tragova koje je Ben ostavio. Ne. Na meni je bilo da to riješim. Sam.
Osim toga, morao sam pronaći odgovore na vlastita pitanja prije nego što
me optuže za ubojstvo koje nisam počinio. Ubojstvo koje se nije dogodilo.
Do Sunderlanda su bila četiri sata vožnje i imao sam vremena napretek.
Naručio sam lošu kavu s buffet kolica, ulio malo mlijeka, stavio tri šećera i
spojio se na Facebook. Ponovo sam pregledavao Benove objave unatrag
nekoliko tjedana, provjeravao profile ljudi čije je objave najčešće
komentirao, provjeravao datume i vremena objava, sadržaje. Negdje je
morao biti trag koji će me dovesti do njega, koji će mi pomoći da zaustavim
ovo ludilo. To sam jednostavno osjećao.
Nakon sat vremena zurenja u mali zaslon telefona zaboljele su me oči i
glava. Odlučio sam da je dosta, pa sam se zagledao u žuta svijetla grada koji
se nazirao kroz prozorsko okno u daljini. Bio sam potpuno dezorijentiran od

298
piljenja u ekran i nisam imao pojma gdje se nalazimo. Negdje u Midlandsu,
pretpostavio sam, ali vani je bilo premračno da bih mogao sigurno znati.
Ruke i noge su mi otežale, a u glavi mi je bio košmar. Prošetao sam vagonom
gore-dolje nekoliko puta, kako bih povratio cirkulaciju, ali telefon na mojemu
sjedalu kao da me dozivao, mamio, preklinjao da ga uzmem. Kada sam
sjeo, trudio sam se gledati kroz prozor i okrenuo sam se tako da ga ne vidim.
Pokušavao sam razbistriti glavu i razmisliti što dalje. Međutim, bilo je uzalud.
Razina pažnje toliko mi se smanjila da se nisam mogao usredotočiti ni na što
drugo osim na mali ekran pred sobom.
Okrenuo sam telefon zaslonom prema dolje te zatvorio oči.

Casino Mirage bio je mračan i prepun ljudi. Dvojica izbacivača mrko su

me promatrala dok sam ulazio - nijedan nije sličio na Stevena Beechama - ali
uskoro su se usredotočili na skupinu glasnih mladića koji su dolazili iza mene.
Nisam bio u casinu već pet godina, od Adamove momačke u Las Vegasu, ali
sva ta mjesta imala su nekoliko zajedničkih karakteristika: brdo cuge, nije
bilo satova ni prozora, privlačne krupjee i vesele pijance koji su živjeli u
uvjerenju da pobjeđuju. Stolovi za ajnc nalazili su se na kraju prostorije, iza
ruleta, slot automata i stolova za poker s malim ulozima. Činilo se kao da je u
tijeku pokeraški turnir; nekoliko desetaka igrača sjedilo je pognuto za
stolovima, svaki sa hrpicom šarenih žetona pred sobom.
Uz poker, ajnc je bila Benova omiljena igra, zato što su tu bile najveće
šanse za pobjedom nad kućom. Igrač oštra uma i dobra pamćenja dobro je
prolazio. A Ben je imao oboje. Večeras mi je instinkt govorio da će Ben, ako je
ovdje, igrati onu igru u kojoj može najviše zaraditi. Nisam ga mogao vidjeti sa
šanka, bilo je premračno i gužva je bila prevelika, pa sam naručio pivo i
polako prošetao do stolova za ajnc. Pet igrača, minimalan ulog deset funta.
Ovo je bilo premalo za Bena. Stolovi iza ovih primali su minimalne uloge od
dvadeset i četrdeset funta, no i to je bilo premalo za tipa koji iskešira tri
tisuće za odijelo Savile Row a da pritom ne trepne okom.
Pažljivo sam promotrio stolove za poker. Ni ondje ga nije bilo.
Pogled mi je privukao izbacivač u samom dnu prostorije. Stajao je ispred
teških, crnih zastora iza kojih su se nalazila velika crna vrata. Na brončanoj
plaketi sa strane pisalo je: VIP prostorija.
To je bilo mjesto gdje su se nalazili veliki igrači. Besplatno piće, posebna
usluga, najljepše djeliteljice, mjesto posve odvojeno od običnog puka.
Došetao sam dotamo, praveći se da sam redovit gost. Izbacivač je bio nešto
niži od mene, ali širi, jači i mišićaviji. Imao je kratku plavu kosu i ledeno plave
oči.

299
 Htio sam proći pokraj njega, ali on me zaustavio, stavivši svoju snažnu
ruku na moja prsa.
˝Gospodine, ulaz je samo za članove.˝
˝Ja jesam član.˝
Nasmiješio se.
˝Ne, niste.˝ Glas iz kojeg se dao prepoznati geordi naglasak bio je smiren
i tih, a zbog toga je djelovao još opasnije.
˝Čujte, trebao bih ući samo na minutu. Tražim svog prijatelja Bena.
Nekolicina nas došla je ovamo već ranije, ali smo se razdvojili. Dogovorili smo
se da ćemo se naći ovdje.˝
Izbacivač nije reagirao.
˝Rođendan mu je˝ dometnuo sam.
˝Samo za članove˝, ponovio je.
˝Treba mi samo pola minute. To je sve. Samo da provjerim je li stigao i je
li sve u redu.˝
Izbacivač se okrenuo prema meni i malo se približio.
˝Jeste li ga pokušali nazvati?˝
˝Isključio je telefon.˝
˝Baš nemate sreće.˝
Izbacivač se pomaknuo u stranu kako bi propustio konobaricu u
minisuknji koja je nosila bocu Moëta i četiri čaše. Promatrao sam kako
nestaje iza zastora hodajući savršeno u tim vrtoglavo visokim potpeticama.
Nakon što su se iza nje zatvorila vrata, začuo sam smijeh nalik Benovu -
smijeh koji je zvučao poput laveža, i koji je zbog alkohola i samouvjerenosti
alfa-mužjaka bio vrlo glasan.
Još prije tjedan dana bio bih bijesan što Ben ondje pije šampanjac, kocka
i smije se, dok budućnost moje obitelji visi o koncu, i to zbog njega. Ali
posljednjih nekoliko dana kao da sam se navikao na to, očekivao sam nešto
slično. Očekivao sam da će se stvari odigravati tako da mi jasno pokažu kako
život nije pošten. A poanta je u tome da treba prestati kukati, prihvatiti karte
koje su ti dodijeljene i zaigrati najbolje što možeš.
Zakon džungle, stari moj.
Počeo sam razmišljati kao Ben.
˝Kako se mogu učlaniti?˝ upitao sam izbacivača. Vidjelo se da mu je nos
bio slomljen barem jedanput i pitao sam se što se dogodilo s tipom koji mu je
to učinio.
Pokazao je kažiprstom prema izlazu.

300
 ˝Recepcija.˝
˝I onda ću moći ući i igrati?˝
˝Da.˝
˝Izvrsno.˝ Okrenuo sam se i krenuo.
˝Proces registracije traje dvadeset četiri sata.˝
Vratio sam se.
˝Molim?˝
˝Proces registracije traje dvadeset četiri sata. Tek onda možete igrati.˝
˝Šalite se.˝
˝Pravilo tvrtke.˝
˝Ali imam novca koji želim potrošiti, a ovi stolovi vani ne valjaju, ulozi su
premaleni.˝
˝Dvadeset četiri sata˝, ponovio je.
˝Pa to je prava šteta.˝
Izbacivač me kratko promotrio, ne trepćući.
˝Tko vam je prijatelj?˝
˝Molim?˝
˝Vaš prijatelj unutra. Kako se zove?˝
˝Ben Delaney.˝
Iako mu izraz lica nije puno odavao, vidio sam da mu to ime nešto znači.
˝Je li unutra?˝ upitao sam.
˝Jeste li vi policajac?˝ sumnjičavo me upitao.
˝Ne, ja sam mu prijatelj, iz Londona. Zabrinut sam za njega.˝
˝Siguran sam da će vaš prijatelj izaći prije ili poslije.˝
˝Kada zatvarate?˝
˝U četiri ujutro.˝
Sranje. To je tek za četiri sata.
Otišao sam do recepcije gdje mi je isto ponovio i mladac u ranim
dvadesetima, razbarušene plave kose i tinejdžerske brade. Dao mi je obrazac
i kemijsku olovku.
˝Evo, gospodine. Potrebno je dvadeset četiri sata da se registracija
obradi.˝
Iza staklenih vrata koja su se nalazila iza njega nalazio se maleni ured.
Unutra je neki stariji tip u odijelu razgovarao na telefon.
˝Možete li mi izdati privremenu propusnicu za VIP prostoriju za večeras?˝
˝Ispričavam se, ali to ne radimo.˝

301
 ˝Mogu li razgovarati s upraviteljem?˝ Pokazao sam prstom na čovjeka u
malom uredu. ˝Možete li ga pozvati?˝
Mladić je pogledavao iza mene, kao da se nada da će naići drugi gost, koji
nije ovoliko naporan, na kojeg će preusmjeriti pažnju i otarasiti se mene. Na
kraju je prihvatio činjenicu da se nemam namjeru maknuti.
˝Samo trenutak, gospodine.˝
Okrenuo se i otišao otraga u ured.
Ponestajalo mi je opcija. Neće učiniti iznimku. Ali ako ja ne mogu ući, onda
će Ben morati izići.
Iza pulta se nalazila mala crvena kutija. Bijelim slovima na crnoj pozadini
bilo je ispisano: Razbij staklo - pritisni ovdje.
Zakon džungle.
Mladić mi je bio okrenut leđima i još uvijek je razgovarao s upraviteljem
u stražnjem uredu. U predvorju je bilo nekoliko ljudi, par koji je upravo ušao
te grupica pijanih, glasnih i nasmijanih djevojaka koje su upravo bile na
odlasku.
Nagnuo sam se preko ruba pulta i razbio staklo protupožarnog alarma.

302
 69
Alarm se odmah oglasio, a njegov prodorni, neugodni zvuk bio je toliko
glasan da sam se prepao. Udaljio sam se odande točno u trenutku kada je
mladić dotrčao iz ureda.
Bio sam uvjeren da me nije vidio. Doduše, to nije bilo ni važno, jer ovo
ionako neće dugo trajati.
Upalila su se sva svjetla.
Dok sam se probijao kroz gomilu koja je žurila prema izlazu, uključio sam
kameru na mobitelu i pripremio se za slikanje, u slučaju da se u gužvi pojavi
i Ben. Zamislio sam taj trenutak, od kojeg me dijelilo tek nekoliko sekundi, u
kojemu ćemo se opet naći licem u lice. Jednom bih ga rukom zgrabio, a
drugom bih ga uslikao. Izraz njegova lica - neprocjenjiv. A onda će na meni
biti red da objavim fotografiju na Facebooku, naravno, nakon što je pošaljem
policiji, svom odvjetniku i Benovoj ženi.
˝Svi van˝, vikali su izbacivači usmjeravajući ljude prema vratima.
U glavnoj igraćoj prostoriji bila su otvorena dva bočna izlaza za slučaj
nužde, a vodila su na parkiralište s kojeg je u prostoriju dopirao hladan,
ponoćni zrak. Sranje. Pretpostavio sam da će svi proći kroz glavni izlaz.
Dršćući od nelagode koju je u njima budio prodoran, zavijajući zvuk alarma,
igrači su s pićem u rukama hrlili prema izlazima. Pomaknuo sam se u stranu,
kod stolova za ajnc.
Pogled mi je bio uperen u izlaz iz VIP prostorije. Uskoro je odande izišla
nekolicina sredovječnih tamnokosih muškaraca, oblačeći kožne jakne.
Dovikivali su nešto jedan drugome, pokušavajući nadglasati zvuk alarma na
nekom slavenskome jeziku koji nisam prepoznao, možda ruskom. Jedan je
dodao drugome cigaretu, pa je i on stavio cigaretu u usta i zaputio se prema
izlazu.
Čekao sam kod tih vrata, spreman da uslikam Bena dok bude izlazio.
Pojavio se plavooki izbacivač i gledao me kao da sa mnom nešto nije u redu.
Čvrsto me uhvatio za lakat i usmjerio prema izlazu koji vodi na parkiralište.
˝Svi moraju van, gospodine˝, rekao je, nadglasavajući zvuk alarma.
Nakon topline casina, hladni listopadski zrak djelovao je poput pljuske na
mojemu obrazu. Kvragu, nisam bio dovoljno brz. Ben je sigurno izišao na

303
jedan od bočnih izlaza glavne prostorije dok sam se ja probijao kroz gužvu
na povratku s recepcije.
Na osvijetljenom parkiralištu bilo je nekoliko stotina ljudi i Ben je sigurno
bio među njima. Polako sam se probijao kroz gomilu, gledajući lijevo i desno,
s telefonom spremnim za fotografiranje. Bio je tu negdje. Upravo u trenutku
kad sam se spremao progurati dublje u gužvu, ugledao sam plavookog
izbacivača kako mrko gleda u mene. Pokraj njega je stajao mladić s recepcije
koji mu je nešto govorio i pokazivao prstom u mojemu smjeru. Okrenuo sam
se i počeo se probijati kroz gužvu.
I tada sam ga ugledao. Stajao je nekoliko metara ispred mene, okrenut
leđima. Tamna kosa, metar i sedamdeset, elegantna jakna. Pušio je, kao i
obično.
Gurnuo sam tipa ispred sebe i nastavio se probijati kroz gomilu, pogleda
fiksiranog na Benov potiljak. Odjednom je alarm u casinu utihnuo, a njegov
zvuk zamijenio je radostan poklič promrzlih igrača. Rulja se počela vraćati
prema ulazu, zaklanjajući mi pogled. Ponovno sam odgurnuo nekoga tko mi
je stajao na putu. Još samo malo. Da, to je bila njegova građa, njegova visina,
njegova boja kose.
Gad se brzo počeo udaljavati od mene i nije se okretao. Držao sam
mobitel u zraku, iznad ljudi i stisnuo tipku da uslikam. Tako blizu...
Netko me zgrabio za rame i tako me snažno povukao da sam zateturao.
Jedva sam se održao na nogama. Taj željezni stisak pripadao je izbacivaču s
vojničkom frizurom i keltskim tetovažama na vratu. Steven Beecham,
pomislio sam, ali nisam to izgovorio. To je on. Druga ruka koja me dohvatila
pripadala je plavookom izbacivaču. Zajedno su me ščepali i odvukli u uličicu
iza casina. Nekoliko je ljudi sa zanimanjem promatralo što se događa, ali
većina je bila više zainteresirana za povratak toplini i radostima casina.
Čim smo se odmaknuli dovoljno daleko od pogleda ostalih igrača,
plavooki me udario šakom u lice, prije nego što sam išta uspio izustiti. Nitko
me nikad nije tako jako udario. Imao sam osjećaj da me zviznuo palicom za
kriket.
Glava mi se trznula od siline udarca, a topao i slankast okus krvi ispunio
mi je usta. Zateturao sam unatrag, ali sam uspio ostati na nogama.
˝Odjebi natrag u London˝, rekao je plavooki izbacivač.
Beecham je stajao pokraj njega, uzdignutih šaka.
Protresao sam glavom, pokušavajući se pribrati. Osjećao sam kako mi se
jedan od stražnjih zubi klima. Ispljunuo sam krv.
˝Znaš li što se dogodi˝, rekao je Beecham, ˝kada aktiviraš protupožarni
alarm, a svi igrači završe na parkiralištu?˝

304
˝Slušajte, dečki, samo pokušavam pronaći...˝
˝Igrači prestaju trošiti novac. Onda se šef uzruja.˝
˝A onda se ovo dogodi.˝
˝Tražim Bena D...˝
Sada je Beecham bio na redu da me udari, i sve se zacrnilo.

305
 70
Bol.
Budan.
Nisam u krevetu. Nisam čak ni negdje unutra, nego vani.
Mrak.
Tvrd pločnik.
Mokro.
Snažan pulsirajući bol u vilici i glavi.
Obraz mi je pritisnut uz šljunak.
Trepnuo sam, trznuo se i sjeo, uz bolan jauk. Borio sam se s osjećajem
mučnine. Dodirnuo sam si lice i osjetio kako je ljepljivo od krvi. Nalazio sam
se u stražnjoj uličici, pokraj kontejnera za smeće poredanih uza zid. Na toj
oštroj listopadskoj hladnoći miješali su se mirisi mokraće, trule hrane i kiše.
Rebra su mi pulsirala od bola. Izgleda da su me izbacivači pošteno premlatili.
Koliko sam dugo bio bez svijesti? Deset minuta? Sat vremena? Bilo je teško
procijeniti. Jedan od stražnjih zuba mi se klimao, i krvarile su mi desni.
Otresao sam šljunak s lica i oprezno sam se ustao. Još uvijek mi se vrtjelo
u glavi. Teturajući sam izašao iz uličice i vidio da je svjetina s parkirališta
nestala. Vrata casina bila su zatvorena, a iznutra je dopirao tanašan zvuk
glazbe. Na trenutak pomislio kako ću se vratiti unutra, ali jedan pogled kroz
vrata, u ono predvorje, bio je dovoljan da me odvrati od tog nauma. Plavooki
izbacivač stajao je ondje i zurio u mene. Vidio je da gledam unutra pa je
lagano odmahnuo glavom. Ne večeras, stari.
Moj telefon. Uspio sam uslikati Bena na parkiralištu, točno sekundu prije
nego su me izbacivači zgrabili. Možda je to bilo to. Unatoč glavobolji, obuzeo
me val uzbuđenja. Otvorio sam galeriju slika i pronašao tamne, mutne snimke
glava, izbezumljenih lica, izmiješanih boja - nije bilo dovoljno svjetla za jasne
fotografije. Benova glava bila je okrenuta nalijevo. Povećao sam sliku kako
bih bolje promotrio njegovo lice, kosu, čeljust, oblik nosa. Je li to
moguće? Gledajući izbliza, namrgodio sam se. Bilo je teško razabrati crte
lica, s obzirom na lošu kvalitetu fotografije, ali što sam pažljivije gledao, to

306
sam bio sve manje uvjeren da je to on na fotografiji. Još sam više povećao
sliku, a s time je nestala i sva moja nada.
Muškarac na slici imao je bradu.
To ipak nije bio Ben.
Lupao sam po ekranu i izbrisao sliku psujući toliko glasno da sam uplašio
dvije djevojke u vrlo kratkim suknjicama koje su u tom trenu prolazile pokraj
mene.
Ulica je bila prazna. Nije bilo taksija. Pretražio sam obližnje hotele i
uputio se prema Travelodgeu koji je prema GPS-u bio najbliži. Odlazak na
policiju bi bio čisti gubitak vremena - uostalom, ionako bi pomislili da sam
dobio što sam zaslužio. Osim toga, postojala je mogućnost da je Naylor izdao
nalog da me uhite. Bilo bi preriskantno.
Iza mene je hodala skupina tinejdžera, svi u majicama kratkih rukava,
unatoč hladnoći, žvačući pržene krumpiriće. Upadali su jedan drugome u
riječ, ohrabreni mladenačkom ludošću i pivom. Jedan od njih je ugledao moje
svježe modrice i znakovito se nacerio, kao da mi želi poručiti da zna kako mi
je. Okrenuo sam glavu i produžio dalje ulicama ovoga nepoznatoga grada,
stišćući šake u džepovima. Zvuk sirene, oštar poput noža. Plava rotirajuća
svjetla koja su se nazirala u staklu obližnje zgrade natjerala su me da se
sklonim u obližnju uličicu, između dviju trgovina čije je radno vrijeme prošlo.
Šćućurio sam se iza kontejnera za smeće, osluškujući zvuk sirene. Učinilo
mi se da je prestao, ali onda se opet začuo, da bi na kraju samo projurio
ulicom i nestao. Pričekao sam nekoliko minuta, u slučaju da je policija ipak
ondje.
Nikada se nisam osjećao usamljenijim. Tumarao sam gradom u kojemu
nikoga nisam poznavao, kojemu nisam pripadao. Htio sam pronaći Bena, a
jedino što sam na kraju pronašao bile su batine.
Prijavio sam se u hotel, ignorirajući izraz lica noćnog recepcionera kad
mi je vidio lice, i zaključao se u sobu. U malenoj kupaonici umio sam lice
hladnom vodom koja se crvenila od krvi iz rane iznad mog oka. Sve me peklo
i boljelo. Čovjek u ogledalu izgledao je kao žrtva. Prepun posjekotina,
modrica i ostataka sasušene krvi, umornih, iscrpljenih očiju. Daleko je bio od
kuće.
Gledao sam svoj odraz još neko vrijeme.
A onda sam se uspravio, duboko udahnuo i ispunio cijela pluća zrakom.
Brada gore, ramena ravno.
Pretučen, možda, ali ne i potučen. Ne još.
Još sam imao pokojeg asa u rukavu.

307
 71
Spavao sam loše i probudio sam se rano, s teškom glavoboljom, bolnim
licem i natučenim rebrima. Ostavio sam mobitel upaljen tijekom noći u
slučaju da netko nazove, ali zvukovi raznih obavijesti koje su neprestano
pristizale nisu mi dale da pošteno odspavam. Ruke i noge su mi bile teške
poput olova. Poluotvorenih sam očiju provjerio je li stigla kakva poruka ili e-
poruka, ali nije se ništa značajno dogodilo u ovih dragocjenih nekoliko sati u
kojima sam ipak ugrabio malo sna. Stajao sam pod vrućim mlazom tuša
desetak minuta, pognute glave i zatvorenih očiju, i pustio sam da mi se voda
slijeva niz leđa. Pokušavao sam se sjetiti što sam sanjao. Činilo mi se da sam
sanjao nešto jako važno, ali nisam mogao razabrati što je to bilo. Znam samo
da se radilo u nekoj važnoj činjenici, o nekoj vezi koja mi već predugo izmiče.
Sve mi je bilo u magli, a što sam više o tome razmišljao i pokušavao ocrtati
jasne konture, to sam se više gubio.
Kada sam se obukao i spremio bilo je tek 7:20, prerano za ono što sam
naumio, pa sam sjeo na krevet i pregledao novosti na Facebooku. Imao sam
četiri nove obavijesti. Jedna je javljala da kolega ima rođendan, a druga je bila
zakašnjeli komentar na Williamovu sliku koju sam stavio prošli tjedan.
Konačno netko tko nije primijetio da sam postao izopćenik. Treća se
obavijest odnosila na jednog od Benovih prijatelja koji je postao i moj
prijatelj, barem na Facebooku. Hardeep Sangha prihvatio je vaš zahtjev za
prijateljstvom.
Poslao sam taj zahtjev početkom tjedna, uz još desetak drugih. Čini se da
je Hardeep Benov prijatelj iz Manchestera. Odmah sam pregledao njegove
objave od prošlog tjedna da provjerim je li bilo kakve komunikacije među
njima.
Posljednja obavijest bila je najzanimljivija.
Javio mi se Mark Ruddington, Melissin prijatelj s Facebooka, koji je
prihvatio moj zahtjev za prijateljstvom prije nekoliko dana. Nakon što sam
vidio njegovu objavu o njihovim školskim danima, zamolio sam ga da mi se
javi, a on je to sada i učinio.

308
 Bok, Joe, drago mi je što smo se *upoznali*. Da, mogu te nazvati - o čemu
si htio razgovarati?

Napisao sam mu poruku:

Imamo zabavu povodom naše desete godišnjice braka i skupljam priče iz

njezinih školskih dana. Tada je nisam poznavao pa sam mislio da bi mi ti
mogao pomoći.

Mark je odgovorio iste sekunde.

Nema frke. Sada vozim klince u školu, ali nazvat ću te tijekom jutra, ok?

Sat vremena poslije sjedio sam na stražnjem sjedalu taksija i promatrao

kuće u nizu. Sve su bile iste, iz ulice u ulicu. Bile su to radničke četvrti, a sve
su bile nagurane oko luke. Nebo je bilo bistro i plavo, ali zrak je bio hladan.
Ljudi su hodali na posao, ili su stajali na autobusnim postajama, pušeći
cigaretu ili zureći u telefon, tinejdžeri su obješenih ramena koračali prema
svojim školama. Ceste su se punile automobilima, počinjala je jutarnja
gužva. Zazvonio mi je telefon u ruci. Na zaslonu je pisalo Mel Mob.
˝Joe, jesi li dobro? Gdje si?˝
Shvatio sam da su ova dva pitanja u posljednje vrijeme uvijek išla
zajedno, svaki put kad me pokušavala dobiti.
˝Dobro sam˝, rekao sam tiho. ˝Kako ste ti i Wills?˝
˝Zabrinuti smo za tebe. Oboje. William stalno pita što se događa, i zašto
ga ti jutros nisi odveo u vrtić.˝
˝A što si mu ti rekla?˝
˝Da si išao u posjet prijatelju.˝
Ovo čak nije bila laž. Unatoč svemu, zamalo sam prasnuo u smijeh.
˝Da. Prijatelju.˝
˝Što ti je rekao?˝
˝Tko?˝
˝Ben. Je li ti rekao gdje je bio sve ove dane?˝
˝Nisam još imao prilike razgovarati s njim.˝
˝Oh˝, rekla je, trudeći se da sakrije razočaranje u glasu. ˝Šteta. Ali vidio si
ga?˝
˝Mislio sam da jesam, sinoć u casinu. Ali nisam ga uspio uslikati.˝

309
 ˝Jesi li siguran da si dobro, Joe? Zvučiš čudno?˝
˝Ma samo sam umoran. Pokušavam shvatiti sve ovo˝, rekao sam. Postao
sam stranac samome sebi od prošlog tjedna.
˝Mogu li išta učiniti?˝
˝Pazi na našeg dečka.˝
˝Naravno. Rekao bi mi da se dogodilo još nešto, je l’ da?˝
Taksi je skrenuo iza jednog ugla i zaustavio se u nepoznatoj ulici. ˝Moram
ići. Volim te. Poljubi mi Willsa.˝
˝Kad ćeš se...˝
Završio sam poziv i prekinuo Mel usred rečenice.
Taksi je stajao u širokoj, dobro održavanoj ulici, u kojoj su se nalazile
samo fine viktorijanske kuće. Platio sam vozaču i izišao pa sam dobro
promotrio ulicu. Nije bilo policije. Ni Bena. Bilo je već deset do devet,
razumno vrijeme za posjet nepoznatoj osobi.
Dvorište na kućnom broju 33 bilo je besprijekorno uređeno: svježe
pokošen travnjak, savršeno podrezana živica, očišćena staza.
Mercedess A-class stajao je na prilazu, sjajan i uglancan, s najnovijim
registarskim tablicama. Tek nekoliko mjeseci star. Zastori na prednjim
prozorima bili su širom rastvoreni, i u prizemlju i na katu. Pozvonio sam na
zvonce i odmaknuo se od vrata. Benova majka bila je udovica - otac mu je
umro od srčanog udara prije nekoliko godina. Živjela je sama i zato je nisam
htio preplašiti i upropastiti svoju šansu da razgovaram s njom.
Kroz dekorativno mutno staklo ugledao sam figuru u hodniku;
približavala se vratima, a pratio ju je histeričan lavež nekakvih sitnih pasa. U
kratkom momentu ludila pomislio sam da je to Ben, da mi to on prilazi
hodnikom. A onda sam pomislio da ću ući i zateći ga kako sjedi na kauču, u
pidžami i neobrijan, žvače tost i gleda Jeremyja Kylea na TV-u. Na koncu,
postoji li bolje mjesto na koje se čovjek može sakriti od majčine gostinjske
sobe, tristo kilometara od Londona? Možda je on ovdje već cio tjedan i sve
prati preko društvenih medija.
Vrata su se otvorila, a sigurnosni lanac zategnuo se uz metalni zvuk.

310
 72
Kroz taj uski otvor između zida i vrata gledalo me žensko lice.
A ne Benovo.
Žena je bila u srednjim pedesetima, mlađa nego što sam očekivao, vitka i
preplanula, odjevena u bijele traperice i dugački sivi kardigan s pojasom oko
struka. Imala je Benovo ovalno lice, iste tamnosmeđe oči - oči koje su sada
sumnjičavo promatrale stranca pred njezinim vratima. Oko nogu su joj
skakutala dva glasna Jack Russell terijera i pokušavala su se provući kroz
otvor koji nije bio širi od pet-šest centimetara, koliko je dopuštao sigurnosni
lanac.
Gledala je u mene bez riječi - proučavala me kao ravnateljica škole koja
čeka objašnjenje svog podređenog.
˝Gospođa Delaney?˝ rekao sam.
˝Da.˝
˝Ja sam prijatelj vašeg sina. Benov prijatelj, iz Londona.˝
Njezin izraz lica odmah se promijenio i čelo joj se naboralo od brige.
˝Što se dogodilo? Je li vam se javio?˝
˝To sam i ja htio pitati vas.˝
Odmahnula je glavom.
˝Policija kaže da se smatra nestalim.˝
˝Smijem li ući na minutu, gospođo Delaney? Htio bih razgovarati s vama.˝
˝Ne, ne možete.˝
Možda ideja da se Ben skriva unutra i nije tako suluda.
˝Samo na trenutak?˝ rekao sam, gledajući je u oči.
˝Tko ste vi?˝ Njezin sjevernjački naglasak odavao je napetost. Htio sam joj
reći svoje pravo ime, ali instinkt me spriječio u posljednji tren. Palo mi je na
pamet ime jednog kolege.
˝Zovem se Sam King.˝ Pružio sam joj ruku, ali ona se nije htjela rukovati.
˝Iz Londona sam. Ben i ja znamo se s pokera.˝
Pomno me proučavala. Shvatio sam u što gleda: u moje modrice koje sam
zaradio sinoć s batinama. Psi su i dalje skakutali i grebali po vratima; malo su

311
cvilili, malo su režali, pa su se stali penjati jedan na drugoga. Sve vrijeme čulo
se kuckanje njihovih šapa po vratima. Rekao sam: ˝Pitao sam se jeste li
možda...˝
˝Maisy! Billy!˝ Gospođa Delaney oštro je prekorila svoja dva terijera,
potpuno me ignorirajući. ˝U krevet. Odmah!˝
Psi su zacvilili, ali su ipak poslušno krenuli hodnikom, spuštenih repova,
tapkajući šapicama po drvenom parketu.
˝Otkud vam moja adresa?˝
˝Beth mi ju je dala.˝
˝Moja snaha?˝
˝Da.˝
˝Zašto?˝
˝Zabrinut sam za Bena˝, rekao sam. ˝Svi smo zabrinuti. Pokušavamo
doznati je li dobro. Imam nekakvu konferenciju u Sunderlandu ovaj vikend
pa obilazim njegova omiljena mjesta i raspitujem se je li ga tko vidio.˝
Sumnjičavo me pogledala.
˝Došli ste skroz iz Londona da biste obilazili njegova omiljena mjesta?˝
˝Htio sam pomoći, kad sam već ovdje. Je li vam se javljao u posljednje
vrijeme?˝
˝Ne, ovaj tjedan nije, ali rekla sam sve policajcu koji je bio ovdje u utorak.˝
˝Je li Ben ovdje?˝
˝Naravno da nije. Zašto bi bio ovdje?˝
U glasu joj se ponovno osjetila napetost. Njezina tjeskoba bila je gotovo
opipljiva - je li to bio očaj jer joj je nestao sin ili je to bila nervoza zato što laže
da ga zaštiti?
˝Je li uopće dolazio ovamo ovaj tjedan?˝
Ignorirala je moje pitanje i pokazala prstom na moje modrice. ˝Što vam
se dogodilo s licem?˝
˝Sinoć sam bio u casinu, tražio sam Bena. Izbacivačima se nije svidjelo što
postavljam pitanja.˝
˝Očito. Što znate o mojemu sinu?˝
˝Možemo li razgovarati unutra, samo pet minuta?˝
Prekirižila je ruke na prsima, a ton joj je postao još oštriji. ˝Nisam sigurna
da znate koliko je ovo čudno, gospodine King. Pojavite se na mojim vratima,
iznenada, bez ikakve najave, i raspitujete se o mom Benjaminu.˝
˝Znam. Oprostite zbog toga. Sve je bilo u žurbi, nisam imao vremena da
vas nazovem i...˝

312
 ˝Ovo nije normalno ponašanje.˝
˝Ovo nije normalna situacija.˝
Prostrijelila me pogledom.
˝Nemam pojma tko ste. Možete biti bilo tko.˝
˝Ja sam Benov prijatelj.˝
˝Tako vi kažete. Tko zna, možda vam je upravo Ben zadao te modrice.˝
To je bolno blizu istini.
Podignuo sam ruke u zrak, kao da se predajem.
˝Gospođo Delaney, samo se želim uvjeriti da je vaš sin dobro. On je dobar
čovjek i znam da bi on učinio isto da se ja smatram nestalim.˝
Pogledala je u mene, malo mekše.
˝Mislite li da je u nevolji?˝
˝Nikome se ne javlja, a to mu nije nalik. Ne uzraća telefonske pozive i...˝
˝I?˝
Osvrnuo sam se oko sebe, provjeravajući je li tko u blizini.
˝On i Beth imaju... nekih problema.˝
˝Tako je rekao i policajac, ali ja u to ne vjerujem. Moj Ben nije takav.˝
˝Istina je. Volio bih da nije.˝
Benova majka je gledala u mene, odmjeravala me, a njezina briga za
vlastitu sigurnost bila je ublažena brigom za sina. Izgledala je rastrgana; s
jedne strane bojala se pustiti stranca u kuću, a s druge strane bila je zabrinuta
za sina. Pitao sam se što će poslušati, razum ili srce.
Konačno, pobijedila je majčinska briga. Dozvala je pse da se vrate, a
potom je maknula lanac s vrata.
˝Uđite na pet minuta.˝ Glas joj se smekšao. ˝Kad ste već prevalili toliki put.˝

313
 73
Gospođa Delaney uvela me u besprijekorno čist dnevni boravak pa je
otišla u kuhinju da pristavi kavu. Zid i polica iznad kamina bili su ukrašeni
uokvirenim fotografijama obitelji Delaney. Godišnji odmor u Sydneyju, Rio
de Janeiru, Floridi, Egiptu. Neke od tih slika vidio sam u Benovoj radnoj sobi
u Hampsteadu.
Gospođa Delaney se uskoro vratila, u pratnji svojih psića, i donijela mi
kavu, u finoj porculanskoj šalici. Vidjela je u koju sam sliku gledao - Ben kao
tinejdžer, s počasnom značkom škole.
˝Te godine dobio je školsku nagradu˝, rekla je. ˝Bio je pametan dečko.˝
Otpio sam gutljaj kave. Bila je dobra; baršunastog okusa i jaka, očito neka
skupa mješavina.
˝Čini se da je išao u otmjeniju školu nego ja.˝
˝Bila je među tri najbolje u ovom dijelu zemlje.˝
˝Vaša snaha mi je rekla da on zapravo nije išao u državnu školu.˝
˝Brayfield? Bože sačuvaj. Radije bih ga školovala kod kuće nego poslala u
tu školu. Strašno mjesto, prepuno ljudi najgore vrste. Sada je još i gore nego
onda kad je Ben bio dječak.˝
Pokazala je prema naslonjaču u kutu sobe i ponudila mi da sjednem.
Svidjela mi se, svidjelo mi se to što me ipak poslušala, što me pustila u kuću i
ukazala mi zrnce povjerenja, u trenucima kad mi je većina ljudi zatvarala
vrata pred nosom. Doimala se iskrenom, a njezina zabrinutost bila je vrlo
vidljiva.
˝Eh, da, ja sam Ruth.˝
˝Hvala vam što ste me pozvali unutra.˝ Utonuo sam u mekani kožni
naslonjač. ˝Ne mogu vjerovati da se Ben ovako dugo ne javlja, sigurno ste
izvan sebe od brige.˝
˝Gotovo ni ne spavam. Odspavam možda dva sata i to je to.˝
˝Kad ste ga zadnji put vidjeli ili čuli?˝
˝Iskreno, nikad nije bio tip od čestog javljanja. Obično smo se čuli svaki
drugi vikend, katkad i svaki treći, ovisno o tome koliko je imao posla. Prošli

314
vikend se nije javio, bio je zbilja zauzet. Pomislio sam da je možda došao
ovamo, da je navratio k vama.˝
˝Benjamin me nije posjetio još od ljeta˝, rekla je polako.
Zazvonio mi je telefon.
Na zaslonu se prikazao broj koji mi nije bio poznat. Vjerojatno nekakvo
oglašavanje. Odbio sam poziv.
˝Ispričavam se zbog ovoga.˝
˝Recite mi nešto o toj... ženi s kojom se spetljao˝, rekla je. ˝Ženi njegovog
prijatelja, koliko sam shvatila policajca?˝
˝Ja je ne poznajem tako dobro˝, lagao sam. ˝Čini se da je ta veza trajala
nekoliko mjeseci, ali ona je htjela prekinuti.˝
˝Vjerojatno je shvatila da se neće dočepati njegovog novca. Takve flundre
uvijek hoće novac.˝
Nesvjesno sam se trznuo. ˝Mislim da priča nije tako išla.˝
˝Ma nemojte?˝ rekla je polako, a ton joj se opet promijenio. ˝A kako je išla,
prema vašem mišljenju?˝
˝Sudeći po onome što sam čuo, prekid je bio zajednički...˝
U staklu uokvirenih fotografija iznad kamina ugledao sam plava svjetla.
Izgledala su kao da pulsiraju.
Svjetla su bljeskala.
Bljeskala su plavo.
Ispred kuće je stajao policijski automobil, s rotirajućim plavim svjetlima.
Vrata auta su se otvorila i iz njega su izišla dva policajca u uniformama.
Ruth Delaney sada je bila na nogama, a u ruci je držala kuhinjski nož.
Oštrica je bila uperena ravno u mene.
˝Ti si on, je li?˝
˝Tko?˝
˝Njezin muž! Muž te drolje koja se bacila na Benjamina, znala sam to čim
sam te ugledala.˝
˝Pozvali ste policiju.˝ Nisam mogao vjerovati.
˝Upozorili su me na tebe!˝ Glas joj je odjednom bio žestok i hladan.
Brzo sam ustao, ošinut adrenalinom. Policajci su stajali na drugoj strani
ulice, jedan je nešto govorio u radio.
˝Kako to mislite?˝
˝Policija me upozorila da ćeš možda doći. I rekli su da ih pozovem ako se
to dogodi. A sad ćeš ostati ovdje i reći ćeš im što si napravio mojemu sinu!˝

315
 Začuo sam korake na šljunčanom prilazu. Približavali su se vratima.
Polako sam se pomaknuo, prema hodniku. Imao sam nekoliko sekundi.
˝Gospođo Delaney, ja nemam veze s...˝
˝Ne prilazi!˝ Uperila je nož u mene, a psi su iste sekunde nanjušili njezin
strah. Počeli su režati, pokazujući red oštrih zuba.
Podignuo sam ruke u zrak i pokušavao se provući pokraj nje.
˝Neću vam nauditi.˝
Jedan od njezinih terijera skočio je prema meni i snažno zagrizao u moj
gležanj. Zateturao sam unatrag, prema hodniku, vukući psa za sobom.
Njegovi zubi bili su poput niza igala zabijenih u moje meso. Začulo se lupanje
po vratima, a potom i povici dvojice policajaca. Vidio sam njihove tamne
obrise kroz debelo staklo pokraj ulaznih vrata.
Moram pobjeći odavde.
Pas me nastavio gristi i režati, a ja sam ga i dalje vukao hodnikom dok
sam odmicao prema kuhinji. Osjećao sam njegov vrući dah na koži, i svoju krv
u cipeli. Napokon, uspio sam ga se otresti pa sam se okrenuo i potrčao. U tom
trenutku Ruth Delaney je počela vikati.
˝Za sve je kriva kurvetina od tvoje žene! Neka ti Bog pomogne ako si
naudio Benjaminu, gade! Sama ću te ubiti, kunem ti se!˝
Skrenuo sam udesno, na zatvorenu terasu, gdje sam prevrnuo stolić od
pruća. Izletio sam kroz otvorena francuska vrata i potrčao kroz vrt, bez
osvrtanja. U trenutku kad sam proletio kroz drvenu rešetku za cvijeće i
preskakao ogradu koja je dijelila njezin vrt od susjednog, još se čulo njezino
vikanje i pseći lavež.
Preskočio sam i ogradu iduće kuće te nastavio trčati.

316
 74
U desnom dlanu imao sam ukupno sedam špranja, od raznih ograda koje
sam probio, po kojima sam se verao i s kojih sam skakao dok sam bježao od
policije. Četiri drvene iglice su izišle, ali preostale tri zabole su se preduboko,
i što sam sam se više trudio da ih izvučem, to su one dublje ulazile. Što se više
boriš i bacakaš, to ti oštrica dublje ulazi.
Ja sam se borio previše, gurao sam predaleko, i sada ću biti pokopan.
Navukao sam kapuljaču i sjeo na klupu željezničke postaje u
Sunderlandu, posve na kraj perona. Što dalje od ljudi. Na ulazu sam izbjegao
mladog policajca, koji izgledao kao da mu se ne da raditi, i imao sam ga na
oku dok je obilazio perone. Tražio je nekoga.
Boljela me desna ruka od onog nespretnog preskakanja zida. Rana od
psećeg ugriza na gležnju krvarila mi je u cipelu, a četiri duboka otiska zuba
vidjela su se i na jednoj i na drugoj strani noge. Zbog tog pulsirajućeg bola
ukočio mi se zglob i jedva sam se oslanjao na tu nogu. Stisnuo sam zube i malo
razgibao gležanj. Nije u dobru stanju još otkad su mi prije deset godina
ugradili metalne vijke, nakon jedne pijane noći koja je uništila moju sportsku
karijeru.
Nazvao sam Larssena i on se javio već nakon prvog zvona.
˝Joe, isključen vam je mobitel. Što se zbiva?˝
Dotaknuo sam modricu pokraj oka.
˝Uh, svašta.˝
˝Jeste li dobro? Zvučite grozno.˝
˝Bilo je i gorih dana. Ne sjećam se baš kada, ali sigurno ih je bilo...˝
˝Gdje ste?˝
˝Čekam vlak.˝
˝Vraćate se u London?˝
˝Da.˝
˝Dobro. Moramo razgovarati o vašim opcijama.˝
Protrnuo sam. Očekivao sam još jedan udarac. Razmišljao sam mogu li
stvari biti gore nego što jesu.

317
 ˝Opcijama?˝
˝Da, o onome što ćemo činiti dalje. O onome što bi bilo najbolje za vas u
ovom trenutku.˝
Duboko sam udahnuo i polako izdahnuo. Lagano sam se okrenuo da
vidim kuda se mladi policajac kreće. Otišao je na drugi peron i razgovarao sa
željezničarom u florescentnoj jakni.
˝Što da radim? Što mi savjetujete?˝
˝Joe, policija ima vaše priznanje da ste bili na mjestu incidenta, što je i
potvrđeno forenzičkim dokazima. Pronašli su vaš mobitel na mjestu
navodnog zakapanja, i pronašli su mrlje krvi gospodina Delaneyja u vašem
autu. Također, pronašli su sumnjive Google potrage u vašem telefonu, kao i
metapodatke koji ukazuju na to da ste se služili njegovim telefonom da
zavarate policiju. Imaju i forenzičke nalaze koji pokazuju da on nije autor
poslanih poruka. A osim toga svega, naravno, tu je i činjenica da je vaša žena
imala seksualnu vezu s Benom Delaneyjem.˝
Zašutio je na trenutak; čekao je da upijem sve ovo.
Ali ja nisam mogao misliti ni na što osim na Benovo nacereno lice.
Gem, set i meč, frajeru.
Sjajne čelične tračnice protezale su se tek nekoliko koraka od mene.
Nagnuo sam se naprijed i zagledao se u njih. Koliko bi boljelo da te udari
međugradski vlak koji vozi 170 km na sat? Vjerojatno ne bi boljelo ništa, ili
bi zaboljelo samo na trenutak. Udarac bi bio brz. Jedne sekunde si ovdje -
živiš, dišeš, misliš. Punopravan si član ljudskog roda. Iduće sekunde više te
nema; zgažen si, izbrisan, uništen.
Larssen je rekao: ˝Jeste li još na liniji, Joe?˝
˝Gotov sam, je l’ da?˝
Nije odmah odgovorio.
˝Trebamo sjesti i konkretno porazgovarati, Joe. Licem u lice. Bez
telefonskih razgovora, bez jurnjave vlakovima po državi. To je moj savjet.˝
˝Hoćete li me i dalje zastupati?˝
Ponovno je oklijevao, uslijedio je još jedan trenutak elektroničke tišine.
˝Ako počnemo raditi na moj način.˝
˝Znači li to da trebam ušetati u policijsku postaju i predati se?˝
˝Rekli ste ovo kao da ste bili na nekakvom zločinačkom pohodu.˝
˝Samo pitam.˝
˝Savjet koji sam vam jučer dao još uvijek vrijedi, da.˝
Imao sam dojam da se telefon užario na mojemu uhu.

318
 ˝Znači, to je to.˝
˝Kako to mislite?˝
˝Policija, optužnica za ubojstvo, jamčevina ako budem imao sreće.˝
˝Ništa u ovoj fazi nije izvjesno. Ali moramo početi pristupati svemu na
pametan način.˝
˝Mislite li da će mi odobriti jamčevinu?˝
Opet je izbjegao odgovoriti moje pitanje.
˝Jeste li na putu za London?˝
˝Trebao bih stići za tri i pol sata.˝
Dogovorio sam se da ću uzeti taksi s King's Crossa čim moj vlak stigne u
London te doći ravno u njegov ured - bez skretanja, bez posjeta ikome, bez
neplaniranih zaustavljanja - točno u tri sata. Cio sat pripremat ćemo
strategiju, a potom će on poslati jednog od svojih pomoćnika u moju kuću po
odijelo u koje ću se presvući. A onda će me odvesti u policijsku postaju
Kilburn, gdje ću se predati glavnom istražitelju Nayloru, prije završetka
današnjeg radnog dana. Doduše, Larssen to nije upotrijebio izraz ˝predati se˝
nego ˝učiniti se dostupnim za daljnje ispitivanje˝.
Bilo je 10:55. Prije osam dana, u ovo vrijeme, s osmašima sam obrađivao
O miševima i ljudima. Prije osam dana.
Dakle, obećao sam Larssenu da ću biti tamo u tri.

319
 75
Na putu kući sjedio sam u kutu posljednjeg vagona, s kapuljačom preko
glave, najdalje što sam mogao od drugih putnika. Nisam imao što raditi.
Nisam imao što čitati, nisam imao s kim razgovarati, nisam imao o čemu
misliti, osim o policijskim postajama, DNK dokazima i razgovoru koji ću
morati povesti sa ženom i sinom. Moje jedino društvo bio je mobitel na
stoliću ispred mene. I pokušavao sam gledati kroz prozor, u istočnoengleske
krajolike, oči su mi neprestano bježale na taj pravokutnik od crne plastike. To
je bila moja jedina veza s obitelji. Moje jedino oružje za borbu.
Doduše, ovo oružje - to jest njegovi prethodnici - opeklo me već dvaput.
Prvi put kad je moj telefon otkriven na sumnjivom mjestu. I drugi put kad se
u zamjenskom telefonu pohranila sumnjiva povijest surfanja. Možda je ovaj
primjerak vrhunskog elektroničkog inženjeringa spreman da me izda i treći
put. Što još može skrivati?
Otvorio sam Google i prolistao povijest pretraživanja. Kako se to uopće
može hakirati? Sva pretraživanja bila su mi poznata; raspored vožnje
vlakova, geografske karte, broj odvjetničkog ureda iz Melina tajnog mobitela,
informacije o Sunderlandu i obližnjim kockarnicama. Ništa neočekivano. Što
bi još moglo biti unutra? Sve su poruke izgledale poznato. Jedina slika u
memoriji bio je Melin goli selfie, ali nisam to mogao više gledati. Odložio sam
mobitel natrag na stolić, okrenut ekranom prema dolje. Leća kamere gledala
je u mene i podsjetila me na web kameru na mojemu kućnom računalu, koja
me promatrala u nedjelju navečer.
Možda nije stvar u tome što ja radim nego što kamera radi.
Vlak je upravo kretao s postaje Newark Northgate. Bio sam otprilike na
pola puta do kuće. Ubrzali smo, a predgrađe ovog trgovačkog gradića ostalo
je za nama. Zamijenile su ga ravnice, izorane i spremne da prespavaju zimu.
Ponovo sam okrenuo mobitel licem prema gore.
Na koji način ćeš me sada izdati, mali komadu smeća?
Cio naš život pohranjen je na tim stvarčicama: naši krugovi prijatelja i
kolega, društveni mediji, e-poruke, aplikacije, fotografije, glazba, kalendar,
rođendani. Naše postojanje učitano je u memoriju ovih malih naprava. U
ovom telefonu bilo je desetak aplikacija. Sigurnosno kopiranje, MyFiles,

320
dijagnostika. Većina mi je bila poznata: uobičajene tvorničke aplikacije, već
su instalirane kad kupite novi mobitel. To su aplikacije koje vam omogućuju
da upravljate telefonom, premještate datoteke i tako dalje. Stvari kojima se
inače nisam zamarao.
Ipak, jedna mi je zapela za oko. Aplikacija pod imenom SysAdminTrack.
To mi se činilo čudnim. Zvučalo je kao nekakav kod bez kojeg telefon ne može
funkcionirati. S druge strane, to je bila jedina aplikacija koja je bila preuzeta
s interneta. Ostale su sve bile tvornički ugrađene. Ikonica je prikazivala dva
prekrižena francuska ključa unutar zupčanika. Otvorio sam aplikaciju i ikona
se povećala ispunivši cio ekran, a na lijevoj strani pojavio se kratak izbornik.
U izborniku su bile samo četiri stavke: O aplikaciji, Ova verzija, Nadogradnja
i Dopuštenja. Prve tri nisu mi otkrile gotovo ništa; ondje je stajao samo
kratak tekst koji je govorio gdje i kada je aplikacija nastala, uz pseudonim
programera i slične tehničke brbljarije. Uopće nije izgledalo kao da aplikacija
ima ikakvu funkciju. To nije bila ni igra, ni aplikacija za povećanje
produktivnosti, ni aplikacija društvenih medija - ništa takvo.
Stavka Dopuštenja otkrivala je malo više. Kada sam je taknuo, pojavio se
padajući izbornik, gdje se vidjelo čime se sve aplikacija može služiti na ovom
mobitelu. Imala je dopuštenje za pristup prednjoj i stražnjoj kameri za
fotografije i videa, kao i dopuštenje za pristup mikrofonu, GPS-u, internetskoj
tražilici, porukama, mejlovima, ostalim aplikacijama i internoj memoriji.
Drugim riječima, mogla je pristupiti gotovo svemu na ovom mobitelu - bez
konkretna razloga.
Vratio sam se na glavni izbornik, pregledao druge opcije u potrazi za više
informacija te na kraju odustao. SysAdminTrack je kreiran 2014., u
Sjedinjenim Američkim Državama - to je sve što sam uspio doznati.
Na Googleu se pojavio niz rezultata, s Wikipedijinim tekstom na vrhu:

SysAdminTrack je jedan od naziva za program koji je razvila grupica

takozvanih etičkih hakera poznata pod imenom Electronic Orchard
Collective. Hakeri su razvili SysAdminTrack kako bi ukazali na slabosti
mobilnih operativnih sustava i na njihovu osjetljivost na moguće hakiranje
od strane vladinih organizacija. Ova aplikacija istražuje razne slabosti koje
trećoj osobi omogućuju pristup i upravljanje funkcijama mobitela, i to s
udaljene lokacije. To uključuje i pristup kameri i mikrofonu, koji se mogu
aktivirati a da pritom nema uobičajenih vizualnih pokazatelja. Program
nastavlja raditi čak i kad je aplikacija zatvorena. Aplikacija je zabranjena u
SAD-u zbog straha od ugrožavanja privatnosti i mogućnosti nenamjernog
otkrivanja privatnih informacija, slika i videomaterijala trećoj osobi.

321
 Ostao sam u šoku; bilo je kao da sam dotaknuo električnu ogradu. Ako ta
aplikacija može praviti audiozapise i ako je bila instalirana na moje prijašnje
mobitele, svi moji razgovori - s odvjetnikom, policijom i svima s kojima sam
bio u kontaktu - mogli su se snimati. Mobitel je uvijek bio negdje pokraj mene.
Ako je aplikacija mogla pristupati porukama i mejlovima, onda je sigurno
mogla slati audiozapise trećoj osobi.
Tko je to mogao napraviti?
Ben. Nema sumnje u to. Ben se znao služiti tehnologijom da dobije što
želi, i da usto svima pokaže koliko je pametan.
File Manager pokazao je jedan audiozapis u trajanju od četrnaest
sekundi.
Dva glasa, od kojih je jedan bio moj.
˝Znaš što, mogli bismo biti tim, ti i ja!’
˝Tim?˝
˝Moramo raditi zajedno da ovo zaustavimo. Da natjeramo Bena da se
opameti.˝
˝Zvuči kao da smo mi protiv njega.˝
˝Gle, ne želim ispasti brutalan. Ali tako sada stvari...
I onda se zapis prekida. Zvučalo je kao pokus. Ili pogreška.
Sjetio sam se tog razgovora; bilo je to u parku s Beth, u četvrtak ujutro.
Ben nas je sve vrijeme prisluškivao. Snimka je pokazala da Ben zna kako Beth
i ja radimo zajedno. On zna da sam ignorirao njegovo upozorenje da se držim
podalje od nje.
To je također značilo da je Beth još u većoj opasnosti.
Izbrisao sam SysAdminTrack i naslonio se. Modrice na licu ponovno su
počele pulsirati, tupo i potmulo. Bol bi mi se stao širiti cijelim licem svaki put
kad bih dotaknuo čeljust ili oko. Zurio sam kroz prozor nekoliko minuta, a
onda sam se sjetio poziva koji sam morao odbiti u kući Ruth Delaney, prije
nego što je poludjela s nožem. Broj je ostao pohranjen u dolaznim pozivima,
a vjerojatno je to bila ona automatizirana poruka o zahtjevima za osiguranje.
Prst mi je stajao iznad iznad opcije za brisanje.
Ali umjesto da ga izbrišem, odlučio sam nazvati taj broj.
Javio se muški glas.
˝Bok, Joe, kako si?˝
˝Umm, dobro, hvala. Tko je to?˝
˝Mark. Mark Ruddington.˝ Sudeći po zvukovima u pozadini, Mark je bio
za volanom. ˝Poslao si mi poruku na Fejs, sjećaš se?˝
˝Oh, oprosti, naravno. Hvala ti što si se javio.˝

322
 ˝Znači, ti si Melissina bolja polovica?˝
˝Da.˝
˝Bravo, bravo. Kako je ona? Je li dobro?˝
˝Dobro je, hvala.˝
˝Super. Ovo je čudno, znaš? Ona je bila moja prva prava cura u školi. A sad
mi se javlja njezin muž na Fejsu, dvadeset godina poslije, i to je... genijalno,
kužiš? Jedna od onih veza za koje misliš da se nikad neće ponovo uspostaviti.˝
˝Bomba iz prošlosti.˝
˝Baš tako. Bomba iz prošlosti.˝
Imao sam osjećaj da bi ovo čavrljanje moglo potrajati prije nego što Mark
pređe na stvar.
˝Znaš, pišem nekakav govor za zabavu na kojoj ćemo slaviti desetu
godišnjicu braka˝, rekao sam, ˝i palo mi je na pamet da u to uključim i neku
smiješnu zgodu iz njezinih školskih dana. Ti si nedavno objavio zanimljiv
post, o predstavi Macbeth u četvrtom razredu.˝
˝Ah, to.˝ Ton njegovog glasa naglo se promijenio.
˝Nešto vezano za tulum nakon predstave?˝
Mark je zastao, a meni se učinilo da je duboko udahnuo. ˝Znači, Melissa ti
nije govorila o tome?˝
˝Ne znam. Mislim da nije.˝
˝To zapravo i nije smiješna zgoda˝, rekao je, odjednom ozbiljan. ˝Barem
tada nije bila.˝
˝Zašto ne?˝
Ponovo je zastao.
˝Jesi li siguran da želiš znati? Mislim da ta priča baš i nije prikladna za
slavljenički govor.˝
˝Zasad skupljam sve do čega mogu doći, a onda ću iskoristiti samo
najbolje dijelove i izbaciti ostalo. Ako je nešto nezgodno, jednostavno ću to
izbaciti.˝
˝Ovo ćeš vjerojatno izbaciti.˝
˝Nema problema. Samo mi je korisno da znam pozadinu.˝
˝Samo zbog pozadine?˝
˝Naravno.˝
˝U redu. To je tvoja zabava.˝
I onda mi je sve ispričao.

323
 76
London je bio poput snažne gravitacijske sile kojoj se ne možete
oduprijeti. Bio je središte svega. Središte moje obitelji. Središte mojeg doma.
Središte moje sudbine. Umor me na kraju ipak svladao i ja sam zadrijemao
dvadesetak minuta, dok smo se približavali glavnom gradu. Sanjao sam
čudne polusnove. Slike i lica. Ali samo u fragmentima. William u svojoj
vrtićkoj uniformi. Beth onesviještena na kauču. Ben kako se ceri, smije mi se
u lice s podignutom šakom. Mel u našoj kuhinji, gola, jednom rukom pridiže
grudi i smiješi se u kameru.
Trgnuo sam se i probudio dok je vlak prelazio skretnice i ulazio u King's
Cross. Cijelo mi je tijelo poskočilo, kao da sam dodirnuo strujnu žicu. Stariji
čovjek na drugoj strani uplašeno je okrenuo glavu. Mel. Slika iz naše kuhinje.
Selfie u toplesu, snimljen za drugog čovjeka u njezinom životu.
Odjednom sam shvatio što je bilo čudno na toj slici.
Zavibrirao mi je iPhone u ruci: stigla je poruka s broja koji nisam
poznavao.

Dobar dan, Joe! Ovo je vaša ponovljena rezervacija za www. vipescort-

services/33605. Možda će se vama i supruzi svidjeti
i www.vipescortservices/33699 ili www.vipescortservices/33681. Javite
mi. Imamo nekoga za svakoga. :)
Lorna xx
14:08

Lorna iz VIP Escorta. Razgovarao sam s njom kad sam našao Melin tajni
mobitel.
Kliknuo sam na prvi link i čekao da se telefon prebaci na internetsku
tražilicu. Trajalo je cijelu vječnost dok se stranica učitala.
Vlak je usporio i napokon stao. Ekran je i dalje bio prazan, učitavanje je
još bilo u tijeku. Čekao sam još trenutak, a onda sam izišao iz vlaka na peron
i stopio se s rijekom putnika. Hodao sam spuštene glave i pogleda prikovanog
za mobitel prema čitaču putnih karata. Izvukao sam kartu iz džepa, ubacio je

324
u čitač, a potom sam prošao na glavnu platformu kolodvora, nad kojom se
nadvijala visoka staklena kupola. Ekran na mojemu telefonu i dalje je bio
prazan. Bio je petak, rano poslijepodne i najveća gužva još nije bila počela,
ali kolodvor je već bio pun ljudi; neki su završili s poslom ranije, a bilo je i
putnika koji su dolazili u grad na vikend.
Stranica se konačno učitala: slika glave i ramena eskort mladića kojeg je
Mel bila angažirala. To je bila ta ponovljena rezervacija.
Pogledao sam u sliku.
I prestao hodati.
Stao sam na put čovjeku iza sebe; on se sudario sa mnom, promrmljao
ispriku te nastavio hodati. Ja sam i dalje stajao, zurio u sliku, šokiran, dok se
sve oko mene užurbano kretalo. Skrolao sam do dna, da vidim ime i opis, a
onda sam se vratio na vrh da ponovno pogledam sliku. Osjetio sam kako mi
vena pulsira u sljepoočnici; žamor King's Crossa nestajao je u pozadini, a ja
sam imao dojam da stojim posve sam, u balonu tišine.
Strašna misao ispuzala je iz mračnih dubina u moju svijest.
Bila je toliko strašna da nisam htio pustiti da ostane predugo na ovom
svjetlu. Bojao sam se da će postati stvarna, i da neće htjeti otpuzati natrag u
mračne dubine moje svijesti. Što uopće znaš? U što možeš biti istinski
siguran? Na što se sve svodi? Misao nije htjela otići.
To nije moguće.
Ili jest?
U proteklih devet dana previše sam puta bio u krivu. I sada sam morao
doznati jesam li konačno nešto razumio kako treba.
Stigao je trenutak da potražim odgovor.
Stigao je trenutak za istinu.
Stigao je trenutak da Larssenu i Nayloru izložim sve, dio po dio, i pustim
ih da sami donesu zaključak.
Oglasio se moj mobitel. Nova poruka. Slika crnog Range Rovera sa
zatamnjenim staklima na prilazu Bethine kuće. Izgledalo je kao da je slikano
s prozora na katu. Ispod je bilo samo nekoliko riječi.

Molim te pomozi nam

Broj mi je bio nepoznat. To nije bila Beth - njezin broj sam pohranio. Tko
je onda?
Alice.

325
 Mora biti Alice. Kolnik se vratio u njihovu kuću, prijetio im, tražio je
osvetu, a Alice je prestrašena. Ona je bila nedužno dijete koje se našlo u
središtu svega ovoga.
Larssen i Naylor morat će pričekati.
Brzo sam joj odgovorio.

Stižem. Zovi policiju.

14:13 Moj Mob

Izišao sam iz tražilice i napisao poruku Larssenu:

Možemo li pomaknuti sastanak na 4?

14:14 Moj Mob

Odgovor je stigao odmah:

OK. Zašto?
14:15 Peter L

Moram nekamo otići prije toga.

14:15 Moj Mob

Gurnuo sam telefon u džep i potrčao prema pločniku dozvati taksi.

326
 77
Crni Range Rover bio je parkiran na vrhu prilaza Benove kuće, ukrivo, i
zatvorio je Bethin Mercedes. Dotrčao sam do njega, prislonio dlanove na
zatamnjena stakla i provirio u njegovu unutrašnjost. Auto je bio prazan.
Požurio sam prema ulaznim vratima te stao zvoniti i lupati, dozivajući Alice,
ali nitko nije otvarao. Stao sam na travnjak i pogledao kroz prozor, u dnevni
boravak, a potom sam otišao na desnu stranu kuće, prošao kroz kapiju koja
je vodila u stražnje dvorište. Radnici danas nisu bili ovdje; gradnja
Benove ljetne kućice nije se pomaknula dalje od temelja. Polako sam
se približio verandi, da vidim može li se što vidjeti unutra.
Stražnja vrata bila su pritvorena, a njihov stakleni dio bio je razbijen.
Krhotine su se rasule po sagu.
Sranje. Možda sam stigao prekasno.
Otvorio sam vrata i ušao. Osluškivao. Nisam čuo ništa.
˝Alice?˝ zazvao sam glasno. ˝Beth? Jeste li tu?˝
Nije bilo odgovora. Pošao sam dalje, polako i oprezno.
˝Alice?˝
Ništa. U kući je bila potpuna tišina.
Izvadio sam telefon i nazvao broj s kojeg sam primio zadnji poziv. Nitko
se nije javljao. Naprezao sam uši, u nadi da ću čuti kako zvoni negdje u kući.
Na katu se začuo mukao zvuk.
Zaledio sam se. One jesu ovdje.
Još jedan mukao zvuk. Kao da je nešto palo.
Ženski glas. Prigušen.
Zakoračio sam prema hodniku i zastao. Opet isti zvuk, samo što je ovaj
put bio glasniji.
Što god se zbivalo gore, nije dobro zvučalo. Netko je bio u nevolji. Ušuljao
sam se u hodnik i približio se prema stubama. Pokušavao sam vidjeti je li tko
gore.
Ponovno se začuo ženski glas, visok i prestravljen. Nisam mogao
razabrati što govori.

327
 Zvuk lomljave. Vrisak.
Beth?
Hodnik na prvom katu imao je petora vrata i sva su bila otvorena. Odlučio
sam se popeti na drugi kat, grabeći po dvije stube odjednom. Ponovno se
začuo ženski glas, ovaj put jasnije.
˝Molim te! Kunem ti se, nisam mu ništa rekla! Nemoj me ozlijediti.˝
Glavna spavaća soba nalazila se na kraju hodnika. Vrata su bila zatvorena.
˝NEMOJ, MOLIM TE!˝
Začuo se pucanj, malo prigušen vratima, ali svejedno dovoljno glasan u
zatvorenom prostoru kuće. Potrčao sam hodnikom i ramenom se zaletio u
vrata. Drvo se raspuklo i ja sam se našao na ulazu u spavaću sobu, zadihan.
Adrenalin me toliko šibao da više nisam znao ništa.
Na podu pokraj kreveta ležalo je tijelo.
Oh, ne. Zakasnio sam.

328
 78
Žena. To je bilo sve što je moj mozak registrirao u tom trenutku. Ležala je
potrbuške, u tamnoplavom kućnom ogrtaču koji se malo zadignuo i otkrivao
joj bljedunjave noge. Imala je samo jednu papuču, druga joj je kliznula sa
stopala. Vidio sam da u sobi nema više nikoga pa sam požurio do kreveta i
kleknuo pokraj nje. Ležala je licem na gustom tepihu. Tamna kosa, svezana u
rep. Uz nju su na podu ležale naočale za čitanje, polomljene.
˝Beth?˝ rekao sam i dodirnuo joj rame.
Nije bilo odgovora. Pogledao sam ima li gdje krvi, a potom sam je nježno
protresao. U zraku se još uvijek osjećao miris baruta.
˝Beth?˝ ponovno sam je zazvao, tiho. Kad sam joj dodirnuo vrat, u potrazi
za pulsom, ona je otvorila oči.
˝Joe.˝
˝Jesi li dobro?˝ šapuo sam. ˝Što se dogodilo?˝
Ona se okrenula na bok i polako treptala.
˝Ben?˝
˝To sam ja. Joe.˝
Pokušavala se usredotočiti na moje lice. Raširila je oči.
˝On je ovdje˝, rekla je i zgrabila me za ruku.
˝Tko? Alex Kolnik?˝
˝Što?˝ Izgledala je zbunjeno. ˝Ne... ne razumijem.˝
˝Nema veze. Gdje je Alice? Je li ona dobro?˝
˝Zaključala se u kupaonicu.˝
˝Jesi li ozlijeđena, Beth?˝
Odmahnula je glavom, brzo i energično. Donja usnica joj je drhtala.
Meni se vrtjelo u glavi, bio sam dezorijentiran, kao da sam sišao s vrtuljka
i svijet se još uvijek okretao oko mene. Nemaš vremena za razmišljanje.
Osvrtao sam se po sobi, u potrazi za nečime, bilo čime, što mi može poslužiti
kao oružje. Soba je bila u kaosu, stolice su bile prevrnute, odjeća i uokvirene
fotografije razbacane po podu. Veliko ogledalo pokraj garderobe bilo je
razbijeno na tri mjesta. Popucalo je od vrha do dna i sada je izgledalo je kao

329
paučina. Na zidu pokraj ogledala vidjele su se crne mrlje. Pretpostavio sam
da je to od pucnjeva koje sam čuo prije nego što sam razbio vrata.
˝Ima li ovdje kakva puška?˝ pitao sam je. ˝Neka od Benovih.˝
˝Ne. Sve su u sefu, u blagovaonici.˝
˝Kamo je otišao?˝
˝Dolje˝, pokazala je prema otvorenim vratima na drugom kraju sobe. ˝Ona
vrata vode u radnu sobu. Odatle se silazi ravno u smočnicu. Otišao je po još
patrona.˝
˝Za pušku?˝
˝Da.˝
Sranje. Prišao sam toaletnom stoliću i potražio škare, nožić, nešto što ću
upotrijebiti kao oružje. Ali nisam našao ništa korisno. Pogled mi je ponovno
pao na veliko ogledalo koje je popucalo od vrha do dna. Udario sam ga
laktom, triput. Komadići su se počeli lomiti i padati na pod. Uzeo sam
nekakvu majicu s poda i omotao je oko najvećeg komada stakla - krhotine
dugačke dvadesetak centimetara, koja se sužavala pri vrhu. Čvrsto sam
primio taj svoj improvizirani bodež.
Zakon džungle.
Beth me zgrabila za ruku.
˝Slušaj˝, rekla je, hrapavim šapatom.
Ja sam osluškivao.
Netko se penjao gore.
Drvene stube su škripale, jedna po jedna. Klak. Koraci nisu bili ni brzi ni
spori. Klak. Klak. Bili su polagani, odmjereni, i bili su sve bliže. Cipele tvrdih
potplata, na starom drvu. Zvučale su kao otkucavanje golemog zidnog sata.
˝Sakrij se˝, šapnuo sam Beth, ali ona je već bila nestala iza divovskog
bračnog kreveta.
Pošao sam ususret tim koracima. Zauzeo sam poziciju pokraj ulaza u
radnu sobu.
Klak.
Klak.
Klak.
Koraci su stigli do vrha stubišta, a ja sam čvršće primio komad stakla koji
mi je služio kao oružje. Tišina. A potom još koraka, sada prigušenih tepihom.
Bili su sve bliže. I bliže.
Podignuo sam svoj bodež. Ovo ludilo ovdje mora stati. Ovdje, upravo
sada. Učinit ću sve što treba da zaštitim što je moje.

330
 Koraci su sada bili u radnoj sobi, polagani i ujednačeni, tek nekoliko
metara dalje...
Na vratima se pojavila ljudska figura.

331
 79
˝Hej, Joe˝, rekla je moja žena.
Mel.
Otvorio sam usta da nešto kažem, ali glas nije izlazio iz mog grla.
Mel je pokazala na komad razbijenog ogledala u mojoj ruci. ˝Nećeš me
valjda ubosti time?˝
Spustio sam ruku, i dalje zureći u nju. Sve je dolazilo na svoje mjesto.
Ovdje je moja žena. A ne Alex Kolnik. A ne Ben. Moja žena.
Mel je podignula ruke da mi pokaže da nije naoružana. Nije imala ništa,
samo mobitel. Bijeli iPhone koji nikad prije nisam vidio.
˝Ti˝, rekao sam konačno.
˝Ja˝, rekla je i spustila ruke.
Prišao sam joj.
Iza sebe sam začuo Bethin glas. ˝Ne približavaj joj se, Joe.˝
Okrenuo sam se i vidio da je izišla iz svog skloništa iza kreveta. Na
njezinom licu više nije bilo ni trunke straha. Nije stajala razrogačenih očiju,
nije bila na rubu suza. Naprotiv, izgledala je osvježeno, ushićeno, kao glavna
glumica koja će se upravo nakloniti publici jer je predstava završila.
I držala je pušku uperenu ravno u mene. Puška je bila dugačka, crna;
njezine dvije cijevi kao da su usisale svu svjetlost iz sobe.
˝Baci to staklo.˝ Napela je pušku, uz glasni klik-klak. Učinila je to vješto,
kao da oduvijek barata oružjem.
Ispustio sam komad odlomljenog ogledala pokraj svojih stopala, a onda
sam primijetio kako Beth danas izgleda posve drukčije. Smireno. Kao da ima
sve pod kontrolom. Odjednom sam se sjetio što je studirala. Još jedan djelić
slagalice sjeo je na svoje mjesto.
˝Tvoj mobitel˝, rekla je. ˝Stavi ga na toaletni stolić.˝
Napravio sam kako mi je rečeno.
˝Sjedni˝, rekla je i pokazala puškom naslonjač pokraj stolića. ˝Stavi ruke
tako da ih vidim.˝
Dvocijevka me pratila dok sam sjedao.

332
 Mel je uzela moj mobitel i isključila ga. Skinula je poklopac, izvadila
bateriju, pa je spremila mobitel u džep. Nakon toga stala je pokraj Beth, dala
joj šaku ružičastih patrona i poljubila je u obraz.
U nevjerici sam zurio u njih. Sada sam znao, konačno.
Toliko su me izvrtjele u proteklih osam dana da mi je trebalo ovoliko
dugo da otkrijem istinu. Da donesem jedini zaključak koji je imao smisla. Ali
još uvijek nisam htio vjerovati u dokaz koji mi je stajao pred očima.
˝Ti i ona˝, rekao sam Mel. ˝Vas dvije, sve vrijeme?˝
Mel je kimnula glavom.
˝Sve vrijeme.˝

333
 80
Hladan znoj potekao mi je sredinom prsa.
Ja sam bio štakor, a ovo je bila zamka. Slijedio sam mamac, sve dovde, i
sada će se ta zamka zatvoriti.
Beth je rekla: ˝Znaš li što su psihološke sugestije, Joe?˝
˝To je ono čime se služe mađioničari.˝
˝Iako je. Mađioničar radi desnom rukom, dok mu lijeva poskrivečki
otvara tajni pretinac. Psihološke sugestije. Navedeš publiku da gleda na
pogrešno mjesto. Mi smo se pobrinule za to da gledaš u pogrešnom smjeru
dok smo slagale karte protiv tebe. Pobrinule smo se i za to da policija gleda u
pogrešnom smjera: u tebe. Znale smo koje okidače treba pritisnuti i ti si svaki
put popušio, gutao si sve što smo ti servirale. Sve.˝
Zurio sam u njih. Imao sam previše pitanja.
˝Društvene mreže˝, rekao sam, ˝poruke od Davida Bramleyja, objave na
njegovu Facebook profilu, poruke, prijetnja na mojemu računalu u
ponedjeljak. To ste bile vas dvije?˝
˝Da˝, odvratila je moja žena.
Beth je rekla: ˝Čini se da nas sugestije i improvizacije mogu odvesti
daleko u današnjem svijetu. Ljudi vjeruju u načudnije stvari - stvari koje
zapravo ne mogu vidjeti golim okom - i ne žele vjerovati u ono što im je pred
nosom.˝
Odmahnuo sam glavom. Nisam mogao vjerovati da sam bio tako glup.
˝Ti si nam dao situaciju˝, Beth je nastavila, ˝a mi smo improvizirale poput
dviju oskarovki. Naravno, imale smo i sreće, ali improvizacija je kao i sve
drugo - što je više prakticiraš, to ti bolje ide. A mi smo doista dobre u tome.˝
˝Dobre ste u laganju˝, rekao sam. ˝Čestitam.˝
˝Ne u laganju˝, ispravila me. ˝Nego u glumi.˝
˝Sjetio sam se što si studirala. Glumu, je l’ da?˝
˝Bravo! Ben mi nikad nije dao da završim studij, nikad mi nije dao da
postanem glumica. Nikad mi nije dao da radim ono što volim. A zapravo nikad
nije shvatio da sam ja glumila sve ove godine - glumila sam vjernu kućanicu,
savršenu, smirenu i zadovoljnu, vječno sretnu u muževoj sjeni. Ali ovaj tjedan

334
odigrala sam predstavu života, ne misliš li i ti tako? A ti si nasjeo na sve, ne
znajući koliko nam pomažeš!˝
˝Sve ono o Alexu Kolniku˝, rekao sam umorno, ˝što je s tim?˝
˝Apsolutno ništa. Nikad nisam vidjela tog čovjeka. Osim toga, Ben je htio
zatražiti zabranu prilaska.˝
˝Ali unajmile ste crni Range Rover kako biste unijele malo boje u priču.˝
˝I to je bila tvoja zamisao. Bio si spomenuo kako si vidio takav auto u
podzemnoj garaži prošlog četvrtka, pa smo pomislile da bi bilo dobro da i to
ubacimo. Unajmile smo ga na tjedan dana i držale na parkingu. Mel ga je
dovezla do parka jučer, kad smo se bili sastali. A poslužio nam je i danas.˝
˝A što je s onim izbrisanim mailom u kojem Ben govori da ‘ide doma’?
Moglo se lako dogoditi da ga ne pronađem.˝
˝Ma znale smo da hoćeš, kad-tad. Tebe je vrlo lako pročitati. Iako ti je
trebalo sto godina da provališ u Melin lažni mail račun, a stavila je najočitiju
moguću lozinku.˝
˝Kako ste znale da sam pronašao taj mail?˝
˝U tome nam je pomogao najbanalniji gatekeeping softver. Rekao nam je
koje si mailove otvarao. Naravno da si zagrizao u mamac: odjurio si na sjever
točno u trenutku kad te policija došla uhititi drugi put. Zbog toga si još više
izgledao kao krivac. Izgledao si kao da bježiš od neizbježnog.˝
Na Melinom računu nije bilo poruka od Bena starijih od četvrtka. Ja sam
mislio da je izbrisala sve što je postojalo prije njihovog posljednjeg susreta u
Premier Innu.
Ali sada sam znao istinu: prije tog dana nije bilo poruka. Zato što njezina
veza s Benom nikad nije postojala. Sve je to bila fikcija, smišljena online,
hranjena društvenim mrežama i dobrom starom sumnjom i ljubomorom.
A ja sam popušio baš svaku riječ.

335
 81
Uspravio sam se i progutao knedlu. Grlo mi je bilo suho.
˝Rekla si htio?
˝Što?˝
˝Ben je htio zatražiti zabranu prilaska.˝
˝Da, rekla sam to.˝
˝Prošlo vrijeme?˝ Gledao sam je u oči.
˝Sad si tek povezao dva i dva?˝ rekla je.
Uslijedio je trenutak tišine, dok sam ja oprezno tražio riječi.
˝Dakle, to si ipak bila ti. Ti si to učinila.˝
˝Učinila što, Joe?˝
˝Ti si ga ubila.˝
˝Ali kako znaš da ga nisi ti ubio, Joe? Moj jadni muž - ozlijedio si ga i
ostavio, napustio si ga. Kako znaš da proteklih devet dana ne hodaš svijetom
kao ubojica?˝
˝Znam, jer inače ne bi bilo potrebe za sve ovo.˝ Pokazao sam na nju, na
Mel, na nered u sobi. ˝Sve te laži. Sve te sugestije. Mene bi uhitili i to bi bilo to.
Dalje bi sve odradio sud.˝
˝Ali umjesto toga, ti si nam ga dao na pladnju. Puno je lakše ugušiti
čovjeka dok je u nesvijesti, vjeruj mi.˝
Rekla je to onako usputno, kao da govori kakvo će danas biti vrijeme.
˝Podmetnule ste dokaze u prtljažnik mog auta˝, rekao sam. ˝Unijele ste
one sumnjive pretrage u moju tražilicu. Podmetnule ste moj telefon u onaj
park.˝ Odmahnuo sam glavom. ˝Ovo je toliko zajebano da zvuči neuvjerljivo.˝
Beth se nasmijala.
˝Ali posve je uvjerljivo, u tome i jest poanta! Prevareni muž osvećuje se
ženinom ljubavniku - takve stvari događaju se već tisućama godina. I što si ti
više tvrdio da se Benu nije ništa dogodilo, to si im bio sumnjiviji.˝
˝Bio sam glavni naivčina, sve vrijeme.˝
˝A uvjerljiv glavni naivčina mora imati uvjerljiv motiv.˝
˝A fotografije na onom mobitelu, Melini goli selfieji, što s tim?˝

336
 ˝Jedna vrlo ispunjena subota prijepodne, dok si ti vodio Willsa po
bazenima i rođendanima˝, rekla je moja žena.
Znao sam odgovor na iduće pitanje, ali svejedno sam ga morao postaviti.
˝Dakle, između tebe i Bena nikad nije bilo ničega?˝
˝On nije njezin tip˝, ubacila se Beth. ˝Rekla ti je to u nedjelju.˝
Nakratko sam ušutio. Pokušavao sam prožvakati sve ovo što sam čuo.
Pokušavao sam posložiti emocije. Nevjericu. Ljutnju.
Bol u srcu.
˝Kako si mogla to učiniti?˝ rekao sam Mel.
Mel je šutjela.
˝Nismo imale izbora˝, odgovorila je Beth umjesto nje.
Bilo je posve jasno da je Beth glavna. Ona je bila alfa-ženka, a Mel, moja
samouvjerena, otvorena žena, bila je beta. Poput svoje majke, Mel je završila
u mreži dominantne ličnosti koja voli držati sve pod kontrolom. Beth je
donosila sve odluke, ona mirna Beth, sramežljiva druga polovica koja je
uvijek stajala u Benovoj sjeni. Ali više ne. Sada je ona bila šefica. Možda prvi
put u svom životu.
˝Pitao sam svoju ženu˝, odvratio sam.
Mel je okrenula glavu od mene.
˝Mel?˝ ponovio sam.
˝Moramo štititi ono što imamo˝, rekla je, gledajući u pod.
˝A što to imate?˝
˝Jedna drugu.˝
˝I to je vrijedno ubojstva?˝
Beth se ponovno ubacila, odlučno i samouvjereno.
˝I te kako.˝
Prošli put kad sam vidio njih dvije u istoj prostoriji, jedna je izgovarala
psovke, a druga je plakala. Još laži - za mene, za naše prijatelje i sve goste koji
su tog dana u pubu svjedočili snazi mržnje između prevarene žene i tajne
ljubavnice.
˝Koliko dugo?˝ rekao sam.
˝Što?˝ odvratila je Beth.
˝Vas dvije. Koliko dugo?˝
˝Zar je to bitno? Bitno je samo to da smo bile razdvojene toliko godina i
da smo se sada ponovno našle.˝
˝Bile ste u vezi u srednjoj školi.˝
˝Dakle, razgovarao si s Markom Ruddingtonom.˝

337
 ˝Rekao mi je za zabavu nakon one školske predstave. Tada ste prvi put
bile skupa.˝ Bio je to još jedan dokaz koji mi je bio u rukama, a ja nisam
shvatio njegovo značenje. Ali tada ste bile tinejdžerice. Kako ste došle do
ovoga?˝
˝Osjećaji tinejdžera su stvarni˝, tiho je rekla Mel. ˝U odrasloj se dobi
izgubimo, tek tada zaboravimo tko smo.˝
˝Ma daj, Mel. Možeš ti i bolje. Sa mnom razgovaraš, sa svojim mužem. Ja
znam tko si ti.˝
˝Ti uporno ne razumiješ. Tinejdžeri su iskreni. Zato su toliko ranjivi. To
je lako zaboraviti, zbog svih sranja koja ti se nađu na putu kako postaješ
stariji. Posao, brak, djeca, kredit. Jednog jutra sam se probudila i shvatila da
sam se pretvorila u nekoga koga ne prepoznajem, u nekoga tko mi se uopće
ne sviđa. I onda smo se Beth i ja ponovno srele, prije dvije godine, na
Charlotteinu i Garyjevu vjenčanju, i sve nam se vratilo. Kao da smo ponovno
postale tinejdžerice.˝
˝To je bila ta zabava na kojoj si navodno napravila grešku. Na kojoj se
dogodio onaj pijani poljubac zbog kojeg je Ben postao opsjednut tobom.˝
Beth je rekla: ˝Da, pijani poljubac se dogodio, ali ne s dosadnim Benom.˝
˝Tada ste se vas dvije vratile jedna drugoj?˝
˝To je bilo poput buđenja nakon skoro dvadeset godina kome˝, tiho je
rekla Mel.
˝Ovo nisi ti, Mel. Ovo nije stvarnost.˝
˝Ja nisam zaboravila što je stvarno˝, odvratila je. ˝Nisam zaboravila tko
sam zapravo.˝
˝Što je s našim sinom? Što je s Williamom? Što je sa mnom?˝
˝Ti si nas doveo do ovoga˝, rekla je Beth. ˝Da si nastavio gledati svoja posla
kao što si radio proteklih deset godina svog života - jadni, dosadni Joe,
pognute glave, zaokupljen svojom rutinom - nikad te ne bismo uplele. Budući
da je ispalo ovako...˝
˝Budući da je ispalo ovako, smjestit ćete mi za ubojstvo koje nisam
počinio.˝
Beth je pokazala puškom na mene. ˝To je bio tvoj izbor. Upleo si se a da
nisi morao, onog dana kad si gurnuo nos tamo gdje ti nije bilo mjesto. A onda,
kao da je to bila sudbina, pružio si nam priliku koju nismo mogle propustiti.
Bila je zamotana u ukrasni papir, s mašnom.˝
Sada kad je šok malo popustio, sve mi je postalo jasnije: morao sam
pobjeći odande, otići po Williama i odvesti ga na sigurno. Nekamo daleko od
njih dvije.

338
 Morao sam preuzeti inicijativu.
˝Postoji nešto što obje morate znati.˝
˝Da?˝
˝Istražitelj Naylor će se sastati ovdje sa mnom˝, lagao sam i pogledao na
sat. ˝Stići će svaki čas.˝
˝Ti si ga zvao?˝
˝S King's Crossa.˝
˝Ali nisi ga zvao sa svog telefona. Možda si se poslužio fiksnom linijom,
kao i jučer?˝
˝Molim?˝
˝Netko me nazvao na moj tajni broj i poklopio slušalicu. Uzvratila sam
poziv - to je bila telefonska govornica. Pozivatelj se nije predstavio i malo smo
se uplašile. Ali onda je Mel vidjela tvoju sliku na Twitteru. Neki mulac ju je
‘tvitao’, a vrijeme se poklapalo s misterioznim pozivom. A što misliš, gdje si ti
bio? U telefonskoj govornici u West Hampsteadu.˝
Ryley Warner. Slikao me u govornici nakon što sam mu rekao da odjebe,
a potom je objavio tu sliku na Twitteru. Netko od njegovih pratitelja
proslijedio je sliku svim svojim pratiteljima, a Mel je slučajno bila među
njima. I priča se nastavljala: beskrajna, kružna, poput mitske zvijeri koja
ždere samu sebe, u beskrajnom nizu slika, i statusa, i objava, i tvitova, i
ponovnih tvitova, i komentara, i favorita, sve se kreće u sve užim krugovima,
dok se ne...
˝Danas se nisi služio telefonskom govornicom, je l’ da?˝ nastavila je Beth.
˝Nije bilo potrebe za to, jer si mislio da si pronašao onog malog špijuna u
svojemu mobitelu. Mislio si da si ga se riješio i da je tvoj mobitel ponovno
siguran za upotrebu.˝
˝Aplikacija koju si mi instalirala u telefon. System Track ili kako se već
zove.˝
˝SysAdminTrack˝, ispravila me. ˝Najbolje potrošenih šezdeset dolara u
životu. Usput da ti kažem, ta aplikacija je u svim tvojim telefonima: u onom
koji si izgubio na parkiralištu, u onom koji ti je stigao kao zamjena i u ovom
najnovijem.˝
˝Izbrisao sam je.˝
˝Ti misliš da si je izbrisao. Ona ostaje u tvojoj memoriji, skrivena. Jedini
način da je se riješiš - ako je nisi sam instalirao - jest taj da vratiš telefon na
tvorničke postavke ili kupiš novi telefon.˝
˝Zvučiš kao stručnjak za to.˝

339
 ˝Instalirala sam je i na Alicein telefon prošle godine, kad je počela ostajati
s dečkima u parku nakon škole. Ali ja sam i inače bila u tijeku s Benovim
poslom. Nikad mi nije govorio o onome što radi, o toj industriji koja mu je
donijela bogatstvo, i zato sam se trudila sama držati korak. Čekala sam dan
kad će me pitati da mu se pridružim u poslu.˝ Namrštila se. ˝Ali on nikad nije,
naravno. Nikad nije smatrao da sam vrijedna toga.˝
˝I zato si ga ubila?˝
Beth je ignorirala moje pitanje.
˝Znam da nisi zvao svog inspektora.˝ Pogled joj je bio samouvjeren i
hladan. ˝Grozan si lažac, Joe. To te stavlja u vrlo nepovoljan položaj.˝
˝Očito se moram nakloniti tvojoj stručnosti u tom području.˝
˝S druge strane, to te učinilo savršenim lutkom kojim smo mogle
upravljati kako želimo. Nevjerojatno si predvidljiv. A uz aplikaciju koja tvoj
mobitel pretvara u mali špijunski uređaj, znale smo točno što radiš, iz minute
u minutu. Mogle smo uključiti kameru i mikrofon tvog mobitela iz daljine, bez
tvog znanja, i stvarati video i audiozapise, fotografirati, pristupati tvojim
porukama i pretraživaču, pratiti tvoje kretanje preko GPS-a, gledati što tražiš
na Googleu.˝
˝Na primjer, hotel u Sunderlandu.˝
˝Tako je! I onaj grozni casino. I vožnja vlakom iz King's Crossa, i Fryent
Country Park, i moj sitni trag od mrvica kruha, koji te vodio do Stevena
Beechama - iako nam u početku nije bilo jasno zbog čega si na Googleu tražio
STEB! Ali da, pratile smo svaku tvoju internetsku pretragu. Katkad se činilo
da ne možeš ni čaj skuhati a da prije toga ne pogledaš na Googleu kako se to
radi. Znale smo čak i kada si otkrio našu aplikaciju - zato što si je istraživao
na internetu.˝
Tada sam shvatio još nešto, još jedan djelić slagalice pao je na svoje
mjesto.
˝Instalirala si ga i na Benov telefon, je li tako?˝
Beth se nasmiješila.
˝Još prije nekoliko mjeseci. Tako da smo točno znale što je planirao.˝

340
 82
˝A što je planirao?˝ upitao sam.
˝Iznova definirati naš odnos.˝
˝Što to znači?˝
˝Postojale su dvije opcije. Prva - moje krajnje poniženje. Htio je da
priznam krivnju, predam se i preklinjem za drugu priliku. A druga je bila
razvod. Ali ne sporazumni i civilizirani koji bi imao obzira prema našem
djetetu. To nije bio Benov način.˝
˝Benu nije bilo dovoljno pobijediti - nego su svi drugi morali izgubiti, ha?˝
˝Tako je. Namjeravao me sjebati do kraja, na ovaj ili onaj način. Njemu je
bilo gore što sam ga varala sa ženom, a ne s muškarcem. Ostavio bi mi samo
djelić onoga što je trebalo biti moje. Spali i vlastito tlo ako treba, govorio je.
Nakon što sam žrtvovala sve: svoju diplomu, svoje tijelo, svoju slobodu, svoju
karijeru. Svoj život. Sve te žrtve, da bi me na kraju sjebao. Ali na ovaj način,
moj način, dobivamo sve.˝
˝On vas je otkrio, je l’ da? Doznao je za vašu vezu.˝
˝On je bio daleko ispred tebe, Joe.˝
˝Čini se da je većina ljudi ispred mene˝, rekao sam, uglavnom za sebe.
Mel je dometnula: ˝Zvao me da se sastanemo tog četvrtka pod izgovorom
da mu treba pravni savjet. Ali čim sam se pojavila, pokazao mi je sliku mene
i Beth zajedno, rekao da sve zna i postavio mi ultimatum.˝
˝Kakav ultimatum?˝
˝Tražio je da prekinem s njom. Da je ostavim i napismeno priznam sve.
Da se ispričam, usmeno i na papiru, i njemu i tebi, da se ispričam našoj kćeri
i njegovoj majci. Kao što je Bee rekla, krajnje poniženje.˝
Uključila se i Beth. ˝A ja sam nakon toga trebala poništiti naš predbračni
ugovor i potpisati novi, u kojem se odričem cijele imovine i skrbništva nad
Alice u slučaju da ponovno počinim preljub.˝
˝Mel mu je trebala poslužiti kao glasnik˝, rekao sam.
˝Da. Da nam on pokaže tko je glavni.˝
˝Ali vi ste ionako znale što planira jer ste pratile sve njegove pozive i
poruke.˝

341
 Beth je rekla: ˝Znale smo da to slijedi, ali nismo znale kada. Pokazalo se
da je to bilo jednog dosadnog četvrtka, u usranom hotelčiću nedaleko od
Sjeverne kružne ceste.˝
Sad mi je jasno zašto Ben nije htio razgovarati sa mnom kad sam ga tog
dana ugledao u podzemnoj garaži. Imao je puno toga na pameti.
Shvatio sam još nešto.
˝Kad vam je postavio taj ultimatum, ti si prisluškivala taj razgovor, je li
tako?˝
Beth je kimnula glavom.
˝Od riječi do riječi.˝ Ponovno je pokazala puškom na mene. ˝I zamisli tko
se pojavi, tko ušeta u središte priče, poput Forresta Gumpa?˝
˝Ja.˝
˝Jadni stari Joe, miljama u zaostatku, upada u igru a da nije ni svjestan da
je ona u tijeku.˝
˝Na kraju sam ipak shvatio da je riječ o igri.˝
Beth se nasmijala.
˝A što je potaknulo taj ‘klik’ u tvojoj glavi?˝
˝Melin selfie - onaj u toplesu u kuhinji. Onaj koji si mi pokazala u pubu u
nedjelju. Nešto mi je bilo čudno na toj slici, ali nisam znao što. Shvatio sam
tek danas, u vlaku za London.˝
˝Što si shvatio?˝
˝Da nije stvar u tome gdje je slikano, nego kada. Sve informacije o datumu
i vremenu bile su izbrisane, ali u pozadini slike vidi se naša plutena ploča za
obavijesti i na njoj je stajalo Williamovo vrtićko priznanje. Priznanje je donio
kući tek u četvrtak, a to je značilo da je fotografija snimljena tek nakon što je
navodna veza s Benom završila. I zato sam znao da je Mel upletena u nešto i
da mi još uvijek laže. Tada još nisam povezao vas dvije, ali znao sam da je ta
slika laž.˝
˝Da˝, rekla je Beth s polusmiješkom. ˝Kao i ostale zločeste slike. Slike
obično lažu bolje od riječi.˝
˝A onda me zvala eskort agencija. Bili su zadovoljni što sam ih ponovno
angažirao.˝
˝Ah, da. Mladi Jules.˝
˝Poslali su mi njegovu sliku, samo glavu i ramena. Ali čim sam je ugledao,
znao sam.˝
˝Što si znao?˝

342
 ˝Njega sam vidio u ponedjeljak ujutro u parku. To nije bio Ben, nego
njegov dvojnik. Ista visina, ista građa, ista frizura. Staviš mu Benovu jaknu i
zbilja izgleda kao kopija tvog muža, barem s udaljenosti od pedeset metara.˝
˝Bojale smo se da možda neće šutjeti kad policija počne pretraživati
park˝, rekla je, istim tonom kao maloprije, hladnim i ležernim. ˝Ali pokazalo
se da se muške prostitutke daju vrlo lako podmititi, a mladi Jules nije bio
iznimka. Ništa čudno.˝
˝Dobro˝, rekao sam. ˝Pobijedile ste.˝
Beth je malo olabavila stisak na puški, ali i dalje ju je držala uperenu u
mene.
˝Jutros sam osjetila da si sve bliže rješenju. Jednostavno sam znala će
novčić konačno pasti. I zato sam te morala dovući ovamo još jednom. Znala
sam da ćeš izvesti svoju točku hrabrog viteza i pojuriti k Alice, ako pomisliš
da se mladi gospodin Kolnik vratio.˝
˝I što sad?˝
˝Sad slijedi finale˝, odvratila je Beth. ˝Mel, znaš što trebaš napraviti.˝
Mel je iz džepa izvukla par kirurških rukavica i navukla ih na prste. Iz
torbe je izvadila kuhinjski nož s crnom drškom, uže, samoljepljivu vrpcu,
kožne crne rukavice i crnu kapu koja je otkrivala samo oči. Prepoznao sam te
predmete. Zimske rukavice koje sam dobio za prošli Božić, kapa sa skijanja
na koje smo išli prije nego što se William rodio. Vrpca i uže stajali su na dnu
moje kutije za alat već godinama.
˝Što radiš?˝ pitao sam svoju ženu, s mučnim osjećajem u želucu.
Mel mi nije odgovorila. Držeći nož u ruci, podignula je Bethin rukav i
izložila joj golu kožu. Zastala je.
˝Hajde˝, rekla joj je Beth. ˝Napravi to.˝
Mel je prešla oštricom po Bethinoj podlaktici, ali nije bilo dovoljno
snažno da joj probije kožu.
˝Ne mogu˝, rekla je tiho.
˝Možeš. Jače.˝
Mel je ponovno pokušala i ovaj je put Beth sama potegnula ruku preko
oštrice. Na mjestu gdje je oštrica zaparala kožu pojavila se krvava linija.
˝Tako treba˝, rekla je. Krv je sada počela obilnije teći.
˝Boli li?˝ Mel je upitala. Glas joj je drhtao.
˝Ništa strašno. Nastavi s onim što si počela.˝
Mel je spustila uže i samoljepljivu vrpcu na pod pokraj kreveta, a nož je
odložila nekoliko metara dalje od mene. Možda mogu skočiti i zgrabiti ga
prije nego što me Beth upuca.

343
 Malo sam razmaknuo noge, spreman za pokret.
Beth je rekla: ˝Danas se ovdje dogodilo nešto strašno, Joe. Provalio si mi
u kuću.˝
˝Došao sam da zaštitim tebe, mislio sam da si u opasnosti.˝
˝Ah, kako slatko. Ono što se zapravo dogodilo je ovo: provalio si u kuću i
imao si taj nož u ruci.˝
Pokazala je na nož s crnom drškom koji je ležao na podu. Izgledao mi je
poznato, a shvatio sam i zašto: bio je to nož iz moje kuhinje, njime sam rezao
limun za Meline džin-tonike.
˝Htio si dovršiti što si započeo prošli tjedan˝, Beth je nastavila, a krv joj je
postojano kapala iz ruke na tepih boje pijeska. ˝Namjeravao si se osvetiti što
je Ben spavao s tvojom ženom i što ti je uništio karijeru. Međutim, nije ti bilo
dovoljno samo ubiti Bena, nego si se htio osvetiti na još jedan način. Htio si
uzeti njegovu ženu onako kako je on uzimao tvoju.˝
˝Beth, ti nisi normalna.˝
˝Pokušao si me silovati.˝
˝Naravno da nisam.˝ Uspravio sam se i neprimjetno prebacio težinu
prema naprijed. ˝Što je tebi?˝
˝Prišao si mi s tim nožem - usput, na njemu su samo tvoji otisci - i pokušao
me napasti. Porezao si me, htio si mi uzeti pušku i uperiti je u mene. Ovdje
imamo još lijepih otisaka.˝
˝Nisam ni taknuo pušku.˝
˝O, jesi. Neku večer u mojoj kući, ne sjećaš se?˝
Te večeri William i ja smo došli k njoj, prije Kingswaya. Podignuo sam
pušku s kauča jer sam je htio maknuti što dalje od Williama. Otisci prstiju.
˝One noći kad si bila u nesvijesti na kauču?˝ Tada sam shvatio. ˝Ti uopće
nisi bila u nesvijesti, je li tako?˝
Beth se nasmiješila.
˝Znaš, puno je teže glumiti da si nadrogiran nego što to ljudi misle.˝
˝Ovo je ludilo. Čisto ludilo.˝
˝Je li? Mislim da ćeš i sam vidjeti kako sve ima smisla.˝
˝Prestani. Otišla si dovoljno daleko. Shvatio sam tvoju poruku.˝
Oštro me pogledala i prišla mi korak bliže, i dalje držeći pušku uperenu u
moju glavu. Dok je govorila, glas joj je bio napet poput strune klavira.
˝Nemoj mi govoriti što da radim.˝ Krv joj je nastavila kapati iz ruke na
tepih.
Podignuo sam ruke u zrak.

344
 ˝Dobro, dobro.˝ Spustio sam dlanove na rukohvate naslonjača, radi
oslonca. Bio sam spreman potrčati. Zaštiti sina. ˝Ti si glavna, Beth.˝
˝Tako je - ja sam glavna, prvi put u svom životu. Punih osamnaest godina
naređivao mi je otac. Određivao je s kim ću se družiti i u koga bih se trebala
zaljubiti. A idućih osamnaest godina Ben je činio isto. Rekao mi je da se ne
moramo paziti, da ne smijem napraviti pobačaj kad mi je napravio dijete na
zadnjoj godini faksa. Rekao mi je da ostanem kod kuće i brinem se o Alice,
umjesto da postanem glumica. Rekao mi je da ne želi da se zaposlim sve dok
Alice ne ode na faks. A onda ti, ti, mislio si da možeš nastaviti ondje gdje je
Ben stao. Ali danas to prestaje. Zauvijek.˝
Kimnuo sam prema otvorenim vratima sobe.
˝A što s njim?˝
Obje su se okrenule prema vratima na kojima nije bilo nikoga, a ja sam
skočio iz naslonjača, u pokušaju da dosegnem Beth i zgrabim pušku i
odmaknem je od sebe. U djeliću sekunde sve je teklo kao u usporenoj snimci:
Mel je iznenađeno vrisnula, Beth se okretala prema meni dok sam ja jurio
prema njoj, posežući za puškom. Zamalo sam je uhvatio, ali dvocijevka kao
da se izmaknula i hvatao sam samo zrak, ali bio sam blizu, zamalo...
Tada je pucala u mene.

345
 83
Pogodak je bio snažan, poput udarca maljem, i pao sam licem na tepih.
Zastenjao sam i uhvatio se za bedro, a krv mi je već prodirala kroz traperice.
Mel se bacila na mene - to je bilo zadnje što sam očekivao.
˝Ne, Bee!˝ rekla je, štiteći me svojim tijelom. ˝Nije smjelo ispasti ovako!˝
˝Tvoj muž nam nije dao izbora, Mel.˝
˝Ne! On je samo trebao biti distrakcija za policiju dok mi ne riješimo stvar.
Tako smo se dogovorile.˝
˝On je naše žrtveno janje.˝
˝Ali ja sam mislila da se to odnosi na sud, policiju, odvjetnike i ostalo! A
ne na ovo!˝
˝On nam je oduzeo tu opciju onda kad je odlučio izigravati detektiva. Čim
je pronašao tvoj tajni telefon i rekao policiji za njega, potpisao si je smrtnu
presudu - znaš to. Obje to znamo.˝
Mel je tiho rekla: ˝Nisam htjela da strada.˝
˝Sada više nemamo izbora˝, odvratila je Beth. ˝Moramo ovo odigrati do
kraja.˝
Mel se nije pomaknula.
˝Melissa? Vrijeme je.˝
Moja žena se okrenula prema meni, suznih obraza.
˝Nisam htjela da se ovo dogodi˝, rekla je. ˝Ne ovako. Pokušala sam te
upozoriti.˝
˝Još se nije dogodilo˝, rekao sam joj. Glas mi je zvučao hrapavo. Bol je bio
nepodnošljiv, poput užarenog željeza koje mi je prislonjeno na nogu. ˝Još
uvijek je možeš zaustaviti.˝
Odmahnula je glavom.
˝Ne mogu˝, prošaptala je.
U prsima sam osjetio muklu prazninu, koja je bila suprotnost užarenom
bolu u mojoj nozi. Moja žena je bila ovdje, pokraj mene, štitila me i dodirivala,
a ja nisam osjećao ništa prema njoj.
Više je nisam volio.

346
 Bilo je očito da ni ona ne voli mene. Ne voli me već mjesecima, možda i
godinama.
Sada sam to konačno shvatio, veza je bila prekinuta.
William i ja odsad smo sami. Ja sam bio njegova jedina nada.
Beth je otvorila spremnik puške i izbacila patronu, koja se još pušila. Krv
joj je i dalje kapala na tepih, na posteljinu, na njezin ogrtač.
˝Sjeti se što si izabrala, Mel. Znaš da si već donijela odluku.˝
˝Mel, ne radi to˝, rekao sam. ˝To ćete zauvijek pratiti.˝
Beth je izvadila dvije ružičaste patrone iz džepa - Eley Hi-Power, pisalo je
na njima. Nisam se mogao sjetiti zbog čega je taj naziv bio važan. Vješto ih je
ubacila u spremnik.
˝Ustani, Mel˝, rekla je.
Polako, ne gledajući u mene, Mel je ustala.
˝Odmakni se od njega˝, rekla je Beth.
Mel je učinila kako joj je rečeno, a Beth je zatvorila pušku. ˝Ovo što te
pogodilo u nogu služi samo za gađanje ptica˝, rekla mi je mirno. ˝A ovo što
imam unutra, e to je za veće zvijeri.˝ Ponovno je uperila pušku u mene.
˝Dovoljno za jelena ili lava. Ili za čovjeka.˝
˝Dovoljno za ubojstvo˝, rekao sam kroz stisnue zube.
˝To će biti samoobrana, Joe. Ti si dvaput krupniji od mene.˝
Zurili smo jedno u drugo u tišini, a jedini zvuk bio je kuckanje budilice
pokraj kreveta.
˝Gdje je on?˝ rekao sam, trudeći se da ne povičem. ˝Gdje je Ben?˝
Beth je ignorirala moje pitanje.
˝Znaš li što je bilo omiljena tema razgovora između mene i tvoje krasne
ženice proteklih mjeseci?˝
˝Osim ubojstva?˝
˝Najdraže nam je bilo izmišljati priče u kojima smo zajedno. Bez
muškaraca. Naravno, tu su naša djeca, i naše kuće, i novac. Bez onih ružnih,
kompliciranih razvoda. Jedne večeri obje smo bile nervozne, i podbadale smo
jedna drugu. Ja sam rekla kako bi najbolje bilo da jedan od vas umre, a drugi
ode u zatvor zbog ubojstva. To bi riješilo sve u jednom potezu. Mi bismo
dobile sve, a vas dvojice ne bi bilo. Ljudi bi neprestano iskazivah suosjećanje,
što bi bilo fenomenalno. A onda, točno prije tjedan dana, ukazala se naša
prilika. Sjedila sam u autu, gledala te i razmišljala: on će to stvarno učiniti,
ovdje, na ovom usranom parkiralištu, ovo je ostvarenje našeg sna. Ali nisi ni
to mogao odraditi kako treba.˝
˝Gdje je on sad?˝ ponovno sam upitao.

347
 ˝Na istom mjestu gdje je bio i u subotu navečer.˝
˝U onom parku?˝
Beth se nasmijala.
˝Ne! Mi se jesmo odvezle u taj park, ali ondje je bilo previše ljudi, a njega
je bilo jebeno teško nositi u šumu, iako smo bile dvije. Zato smo ondje ostavile
samo tvoj telefon. A ja sam dobila boju ideju. Dovezle smo ga kući.˝
˝Kući?˝
˝Objavio je sliku svojeg posljednjeg počivališta prije dva tjedna na
Facebooku. Zar to nije jezivo?˝
Građevinski radovi. Iskopi. Temelji.
˝Vaša nova ljetna kućica.˝
Podignula je pušku na rame.
˝Obožavao je ovu kuću. A sada će zauvijek biti dio nje.˝
˝Nećete se izvući s ovim.˝
˝Izvlačimo se od samog početka.˝
Moram je i dalje navoditi na razgovor. Misli.
˝Ona slika u prizemlju, sa školske predstave... Ona koju je Mark
Ruddington objavio na Facebooku...˝
˝Što s njom?˝
˝Ti si glumila lady Macbeth, je li tako?˝
Beth je kimnula i na trenutak je spustila pušku da se prisjeti teksta.
˝Čega se imamo bojati ako tko dozna, kad nitko ne može pozvati našu
vlast da polaže račune? Ipak, tko bi pomislio da taj starac ima toliko krvi u
sebi?˝
˝Što je s Benovom krvlju?˝
˝Što s Benovom krvlju?˝
˝Misliš li da ćeš je ikad moći sprati s ruku?˝
Beth se namrštila te u pamćenje dozvala još jednu rečenicu. Što je
učinjeno, ne može biti neučinjeno.
Polako sam se povlačio po podu prema njoj, a za mnom je ostajao trag
krvi. I straha. I bola. To je to. Moraš je razoružati ili je moraš ubiti, ako želiš
da William bude dobro. Možeš li to? Možeš li je ubiti golim rukama?
Da. Nemam izbora.
Neka ti priđe bliže.
˝Ne moraš ovo raditi, Beth.˝
Ona je zakoračila prema meni i ponovno mi uperila pušku u glavu.

348
 ˝Oprosti, Joe, ali moram.˝
˝Bit će moja riječ protiv tvoje, i ti ćeš pobijediti˝, rekao sam brzo. ˝Ti si
puno bolja od mene u ovome, dokazala si to ovaj tjedan. Ti pobjeđuješ.˝
˝Ovo je zadnji čin, Joe.˝ Zurila je u mene preko cijevi puške.
˝Moja riječ protiv tvoje, Beth. Razmisli. Tko bi normalan vjerovao meni?
Nitko.˝
Htjela mi je odgovoriti, ali nešto ju je prekinulo.
Nečiji glas - mlad, drhtav, suzan - dopro je do nas s vrata sobe.
˝Vjerovat će ti, Joe. Vjerovat će ti.˝
Ovaj put netko je doista stajao na vratima.
Alice.

349
 84
Plakala je.
˝Mama˝, rekla je, boreći se s jecajima. ˝Kako si mogla?˝
Držeći me na oku, Beth je lagano okrenula glavu da razgovara s kćeri.
˝Odi dolje, zlato, doći ću za minutu. Ovdje sada nije sigurno.˝
˝KAKO SI MOGLA TO UČINITI?˝ Alice je povikala. U ruci je držala ružičasti
mobitel.
Beth je ostala hladnokrvna.
˝Ne znaš što se ovdje zbiva, Alice, i zato pođi dolje. Neću te dvaput moliti.˝
˝Ja znam što se zbiva.˝
˝Ne˝, Beth je odlučno odvratila. ˝Ne znaš.˝
˝Znam sve.˝
˝Koliko dugo stojiš ovdje?˝
˝Sve vrijeme.˝
To nije istina, Alice. Mel je provjerila ima li koga ispred prije jednu
minutu. Nije te bilo.˝
˝Bila sam u svojoj sobi.˝
˝Onda nisi ništa čula.˝
˝Čula sam što si rekla o tati!˝ Alice je povikala. ˝Čula sam što si mu
napravila.˝
˝Ne znam što ti misliš da si čula, Alice. Sigurno si zbunjena.˝
˝Znam što si rekla, mama!˝
˝O čemu govoriš, zlato?˝
˝Misliš da si pametna, ha? Ti i tvoji planovi, i tvoja gluma, i tvoje
pretvaranje da si tata online? E pa nisi tako pametna.˝
Alice je ušla u sobu, lica prošarana suzama. Čini se da je tek tada
primijetila da sam ranjen. Tepih oko mene bio je umrljan krvlju.
˝Pucala je u tebe˝, rekla je.
˝Zašto misliš da će mi ljudi vjerovati, Alice?˝
Beth je zamahnula puškom prema meni.

350
 ˝Umukni.˝
˝Zbog snimke˝, odgovorila je Alice.
Mel ju je blijedo gledala.
˝Kakve snimke?˝
˝Snimke koju sam upravo napravila na tvom telefonu. I na tvojemu,
mama.˝
Beth se mrštila, a lice joj je oblilo rumenilo. Okrenula se prema kćeri,
pustivši me s nišana.
˝O čemu govoriš, zlato?˝
˝Misliš da si jedina koja može kupiti neku aplikaciju i instalirati je na tuđi
telefon? Misliš da ne mogu otkriti kad si je instalirala na moj telefon, da me
špijuniraš? Misliš da si jedina koja može prisluškivati nečiji razgovor? Je li
ijedna od vas provjeravala svoje telefone u posljednje vrijeme?˝
Mel je dohvatila Bethin telefon sa stolića, otključala ga i provjerila
aplikacije.
˝SysAdminTrack˝, rekla je tiho. ˝Unutra je.˝
Alice je rekla: ˝Provjeri snimke.˝
˝Što si učinila, Alice?˝ rekla je Beth. Ton joj je bio povišen od ljutnje. ˝Što
si učinila?˝
˝Nisam ti vjerovala, mama. Nisam vjerovala da mi je tata otišao tek tako.
I nisam vjerovala da bi mi slao samo poruke i da me ne bi nazvao. Vidjela sam
kako ga gledaš kad si mislila da ne obraćam pažnju. Gledala si ga kao da želiš
da je...˝ Ponovno je briznula u plač.
˝Bee?˝ Mel je zvučala uznemireno.
˝Što?˝
˝Na mojemu telefonu je snimka od devet minuta, napravljena upravo
sada.˝
˝Izbriši je˝, rekla je Beth.
˝Može je ona izbrisati˝, rekla je Alice, podižući svoj telefon. ˝Ali ja sam već
proslijedila zapis na svoj mail.˝
˝Izbriši to˝, rekla je Beth ponovno. ˝Izbriši i s telefona i s maila.˝
˝Neću!˝ Alice je odvratila glasno i promuklo. ˝Nego ću je proslijediti
policiji.˝
Beth se okrenula prema kćeri. Puška joj je i dalje bila u zraku.
˝Ne radi to, zlato. Požalit ćeš. Svi ćemo požaliti.˝
˝Ljudi moraju doznati što si učinila tati.˝
˝Neću te opet pitati...˝

351
 ˝Šaljem to policajcu, mama. Pronašla sam njegovu vizitku u tvojoj torbi,
na njoj je mail adresa. Inspektor Marcus Naylor.˝ Pokazala je na zaslon svog
telefona. ˝Mail je već napisan, spreman je za slanje.˝
Beth je zakoračila prema kćeri, i dalje držeći pušku na ramenu. Probo me
strah od pomisli da bi Alice mogla stradati. Ona je bila još dijete. Pametno,
odano, hrabro, snalažljivo, ali ipak dijete.
˝Odmah odloži taj telefon, Alice!˝ Beth je povikala. ˝Odmah!˝
˝A što ćeš učiniti ako ne poslušam?˝ Alice joj je uzvratila. ˝Hoćeš li me
ubiti? Kao što si ubila tatu?˝
Beth je zastala jedan trenutak. Ponovno je uperila pušku u mene. ˝Neću.
Ali ubit ću Joea ako ne učiniš što ti kažem.˝
Beth mi je ponovno prišla i stala iznad mene. Dvocijevka mi se nalazila
dvadesetak centimetara od glave.
Alice je spustila telefon, ali nije ga odložila.
Zurio sam u dvostruku cijev puške. Ovako izbliza, izgledala je golemo.
Strah je još uvijek bio sirov i snažan, ali sada je ovdje bilo još nešto, nešto
moćnije, nešto što je pokušavalo otjerati strah: činjenica da ovo mora
završiti. Postojao je samo jedan način da istina izađe na vidjelo. Iznevjerio
sam Bena, iznevjerio sam nevina čovjeka, ali neću iznevjeriti svoga sina.
Postojao je samo jedan način da se pobrinem za to da William ne odrasta
pod istim krovom s ubojicom.
Jedan jedini način.
Zaštiti sina.
˝Hajde, Alice˝, rekao sam joj. ˝Pošalji to.˝
Alice je pogledala u majku pa u mene pa opet u majku.
˝Ne želim da...˝
Beth je prislonila vrh cijevi na moje čelo. Hladan čelik grickao mi je kožu.
˝Joeova smrt će biti na tvojim rukama, zlato.˝
˝Mama, nemoj mu nauditi.˝
˝Pucat ću u njega. Kunem ti se.˝
˝Blefira˝, rekao sam. ˝Pošalji to.˝
˝Brojim do tri˝, rekla je Beth. ˝Ako ne odložiš taj telefon...˝
˝Učini to za Bena, Alice˝, rekao sam. ˝Učini to za svog tatu.˝
Alice je razmislila jedan trenutak, lagano kimnula i pritisnula Šalji. Točno
u trenutku kad sam ja zgrabio pušku.

352
Tri mjeseca poslije

353
 85
Obdukcija je utvrdila da su Bena ugušile dok je bio u nesvijesti.
Vlakna u njegovim ustima i ždrijelu ukazivala su na to da je ugušen
dekom koja mu je bila prebačena preko lica, u četvrtak navečer. Ugušen dok
je ležao na betonskom podu podzemne garaže. Tijelo mu je bilo umotano u
tu istu deku - deka je inače stajala u prtljažniku Bethina auta - kad su ga
pronašli u nedovršenim temeljima ljetne kućice. Obdukcija je također
utvrdila da je dobio udarac u glavu, od kojeg je mogao biti u nesvijesti najviše
nekoliko minuta, te da mu je puknuo bubnjić - ali nije bilo frakture lubanje,
nije bilo fatalne ozljede nastale u mojemu okršaju s njim.
Spoznaja da ga nisam ubio nije mi olakšala krivnju, zbog koje noću ne
spavam. Još uvijek se na neki način smatram odgovornim. Pretpostavljam da
krivnja nikad neće proći. Krivnja zbog toga što sam pobjegao, umjesto da sam
te večeri ostao s Benom. Da sam ostao s njim, da sam pričekao da dođe k
svijesti, možda bi danas još bio živ. Možda bi se time samo odgodilo
neizbježno. A možda i ne bi. Možda je to doista bila sudbina. Kako god bilo,
policija je odlučila da me neće teretiti za napad na Bena, u zamjenu za moju
punu suradnju u prikupljanju dokaza protiv moje žene i njezine ljubavnice.
Odonda je policija otkrila još cio niz detaljnih planova, koje je Beth
osmislila tijekom protekle godine da se riješi muža. Trovanje živom. Petljanje
po kočnicama njegova auta. Lažiranje provale u kojoj je Ben trebao završiti
mrtav u krevetu, ubijen iz jedne od svojih pušaka. Također, Beth je imala plan
da mu stavi nešto u piće i omami ga, a potom gurne njegovo onesviješteno
tijelo u bazen. Ali nikad nije pronašla idealan trenutak da provede te svoje
planove u djelo - sve dok nisam naišao ja. Sve do onoga dana kad je
William spazio auto svoje majke kako ulazi na hotelsko parkiralište. Ja
sam joj pružio priliku, uletjevši u nešto o čemu nisam imao pojma.
Na kraju me spasila Alice. Iako je ona najviše gubila u toj priči. Izgubila je
oba roditelja. Pokušavala me upozoriti tih dana - to su bili one poruke koje je
slao bret911 - ali ja nisam povezao dva i dva. Ona sada živi s bakom u
Sunderlandu, ali ja se trudim da ostanemo u kontaktu, tako da joj se jednog
dana odužim.

354
 A ja? Još uvijek odlazim na rehabilitaciju zbog noge. Mislim da nikad više
neću moći pretrčati sto metara u dvanaest sekundi, ali to ionako već dugo ne
mogu.
Teško mi je vjerovati ljudima. Pogotovo onda kad im ne mogu vidjeti lice
i čuti glas. I zato smo William i ja sami, ali dobar smo tim. Ponovno upoznajem
sve one radosti koje mi pričinja vrijeme provedeno uz njega. Dajem mu svu
svoju pažnju i više ne mislim kako sve vrijeme moram držati jedno oko na
telefonu. Osjećam se smirenijim, bistrijim, fokusiranijim na ono što je bitno.
Klonim se društvenih medija otkad se sve ovo dogodilo i odvikao sam se
od poriva da podijelim svaki događaj, svaku emociju, svaki uspjeh,
svaku nasumičnu misao, svaki polusmiješan razgovor - poriva tipičnog
za ovu generaciju. Jer život se ne sastoji od fotografiranja, dijeljenja
i objavljivanja. Bit je u tome da nešto radimo. Bivamo. Doživljavamo. Bit je u
neodoljivo neduhovitim šalama koje vam ispriča sin, u smiješku neznanca na
ulici, u šetnjama, u sunčanim subotama, u neočekivanom iskazu dobrote. U
tisućama sitnica zbog kojih vrijedi ustati iz kreveta ujutro. To je istina. To je
ono pravo.
Nabavio sam Williamu ljubimca, kako je i htio. Ali ne hrčka - hrčak je
nečiji plijen. Umjesto toga otišli smo u prihvatilište i uzeli crnog mačka kojega
smo nazvali Sjena. Mačke nikoga ne trebaju, one se znaju snalaziti same. Žive
iz dana u dan i vjeruju svojim očima i ušima, onome što vide pred sobom - i
mislim da svi možemo nešto naučiti od njih.
William me katkad upita kad mu se mama vraća kući.
Još mu nisam rekao što se dogodilo između nas niti sam mu rekao što se
dogodilo između nje i Beth. Rekao sam mu samo da je mamica morala
otputovati zbog posla i da ne znam kad će se vratiti. Dometnuo sam da ćemo
se nas dvojica snaći, samo on i ja, i da će se mamica jednoga dana vratiti. Da
će se vratiti kući i da ćemo ponovno biti obitelj, kao nekoć.
To je jedina laž koju ću održavati na životu, koliko god budem mogao.

355
 Zahvale
Mnogi su odigrali svoju ulogu u stvaranju ove knjige. Moja agentica,
Camilla Wray iz Darley Andersona, pružila mi je priliku i bila mi je
neprocjenjiv izvor savjeta i podrške. Mislim da ne bih pisao ove riječi da nije
bilo nje. Zahvalan sam i Celine Kelly na pronicljivu uređivanju i forenzičkom
oku za detalje.
Vještine, znanja i entuzijazam Joela Ricardsona poboljšale su ovu priču
na bezbroj načina. Velika hvala Joelu, kao i cijeloj ekipi iz izdavačke kuće
Bonnier Zaffre i Twenty7.
Hvala detektivu Robu Griffinu iz Policijske uprave Nottinghamshire, na
stručnom znanju i savjetima iz prakse. Ne moram naglašavati da sam za sve
pogreške i propuste odgovoran isključivo ja. Posebna hvala mojemu
prijatelju i kolegi Paulu Cofeyju, što nas je spojio.
Htio bih zahvaliti svom bratu Oliju, na dugačkim razgovorima o radnji
knjige, koje smo vodili u devonskim puhovima. Jedna ili više od tih
kasnovečernjih ideja završila je na ovim stranicama, iako je teško biti posve
siguran jer ih se idućeg jutra nikad ne mogu sjetiti (mislim da ću morati
početi praviti bilješke). Hvala mami i tati te bratu Ralphu, na dugogodišnjem
poticanju i zanimanju za moj rad. Također, dugujem veliku zahvalu Jenny,
Bernardu, Johnu i Sue, koji su bili dadilje mojoj djeci i izvan radnog vremena
te mi tako omogućili da pišem.
I na kraju, hvala mojoj domaćoj ekipi. Mojim divnim klincima: Sophie, što
mi je pomagala s pitanjima o društvenim medijima, i Tomu, koji je smislio
prvu rečenicu prvoga poglavlja. Najviše zahvaljujem svojoj supruzi Sally, što
je bila ondje kad se priča rađala i što je pomogla da se razvije. Hvala ti što
uvijek vjeruješ u mene. Ova je knjiga za tebe.

356