Hodala sam prema Leovom furgonu uzbuđena poput srednjoškolke, kao da nikad prije nisam

bila s muškarcem na spoju. Zapahnuta oblakom sintetičkog mirisa proljetnog cvijeća sjela
sam u auto i primijetila: potrudio se i očistiti ga. Pozdravio me osmijehom i hinjeno usput
promotrio prorez moje suknje.
„Kamo idemo?“ upitam, a uopće me ne zanima. Mogli smo se i samo voziti po gradu,
razgovarati, svejedno.
„Tamo gdje nas nitko neće naći“ , namigne i stisne gas.
Nije dugo trebalo da iziđemo iz grada, a cesta kojom smo prolazili bila je sve strmija,
umjetnog svjetla sve manje.
Vozio je nepoznatom cestom poznate mi planine.
Pitala sam se je li tako često mijenjao brzine zato što vješto vozi ili ga je samo zabavljalo
zakačiti malim prstom ruke za prorez moje suknje. Zaustavi se konačno na čistini, a pred
nama se otvori pogled na tisuće krijesnica smještenih podno planinskih obronaka. Gledali smo
naš grad kako titra u večernjoj svjetlosti, a njen odraz na morskoj površini činio je granicu sa
zemljom nevidljivom. Hladnoći siječnja ni traga. On se pobjedonosno zavali u sjedalo.
Približi se zagrliti me pa prisloni usne na moje. Nije puštao da se odvojimo, držao me je
čvrsto za struk, približavao se k meni, približavao mene k sebi.
Iznenadni udar na krov auta prilijepi nas natrag za svoja sjedala.
„Mičite se s moje zemlje, lopovi smrdljivi! Mrš il' ti bušim gume!“, manični muški glas
prijetio je u isto vrijeme udarajući po autu. Nije pokazivao lice, samo se glas orio.
Leo upali motor pa naglo krene natrag. Udarac koji smo čuli i prijetnje koje više nismo slutili
su na zlo.
Šutnja mi je parala uši, izluđivala me poput zvuka metala pod bušilicom.
„Moramo izaći vidjeti što se dogodilo“, nevoljko istisnem zrak s glasom.

Dok sam došla do stražnje strane automobila, Leo je već klečao. Muškarac pokidanih
traperica i prljavih tenisica, ležao je nepomično na kamenjaru. Osvijetlim mu lice mobitelom.
Usudim se prekopati mu po džepovima lagane žute vjetrovke, potpuno neprikladne za ovo
doba godine. Nisam ništa pronašla.

„Dobro, idemo!“ zapovjedi Leo potpuno trijezan od očaja koji mu je do maloprije prekrivao
lice.
„Molim? Moramo mu pomoći."
Evo vidiš, čini mi se da diše“, primaknem mu se nosu, ali ne osjetim ništa. Sjetim se trika s
ogledalom kojeg mi je mama stavljala pod nos kad bih glumila mrtvaca prije našeg odlaska
tati. Pružim mobitel prema nosu nesretnika i ništa ne primijetim. Spustim zatim prema ustima
i ekran se zamagli.

„Živ je. Vidiš!“, uperim mobitel poput onog televizijskog narančastog detektiva što me je
zabavljao noću. Mama je tad najglasnije plakala, misleći da ju ne čujem. Još uvijek ne
razumijem što je vidjela u mome ocu. Smrdljivi zadah i mlohave, hladne ruke. Trebala je biti
sretna što se riješila tog parazita. Da sam bar i ja mogla!

„Nema šanse, ne mogu sad to prolaziti. Uništit će mi život ako se ovo sazna“, govorio je Leo
dok je tražio tragove udaraca na autu.
„Kako ćemo živjeti sa sobom odemo li?! Može umrijeti!“, počela sam se crvenjeti od ljutnje.
Sjetim se kad je mamu udario onaj idiot na pješačkom prijelazu i samo produžio, njenog
natučenog lica dok onesviješteno leži na bolničkom krevetu. Poslije smo saznali da se radilo
o liječniku. Obranio se neuračunljivošću.

„Ja ne idem nigdje, zvat ću hitnu“, krenem birati broj. Ruka mi mahnito zgrabi telefon.

„Nećeš ti nikoga zvati, glupačo! Nije život popisivanje računa. Skupi se u auto, odmah ili ću
te ja skupit!“, zaurlao je neki Leo kojeg nisam do tada vidjela. Ovaj je imao razrogačene oči,
raširene nosnice, ljubičast od bijesa, usnama ni traga. S bučnim pulsom u ušima, sjednem
natrag na svoje mjesto, podvučem suknju preko proreza.
Okrene auto i za trenutak se nađemo na cesti koja vodi natrag u grad. Nervozno me
pogledavao, sad već bez znakova prisustva onog divljaka od maloprije.

„Ne razumiješ, imam puno toga za izgubiti. U procesu sam mirenja sa ženom, mali nije dobro
podnio moj odlazak. Ako se dozna da sam udario čovjeka s autom od firme, izgubit ću posao.
A na redu sam za povišicu. Shvaćaš li me?“ Brani kukavica svoj slučaj.

Mirenje sa ženom, odzvanja mi.

„Baš me zanima kako bi bilo da tvom sinu netko ovo napravi.“

On stisne kočnicu, a ja ručku od vrata. Koliko bi mi bilo pametno sad pobjeći iz auta i u
kojem smjeru?, pomislim.

„U pravu si. Baš sam budala“, polukružno zaokrene auto i zapali cigaretu. Mrzila sam kad
puši dok vozi. Uvijek bi mi isto, poznato smrdilo, na strah i povraćanje.
Na obronak smo se vratili bez razmijenjene riječi. Ispred nas, osim šljaštećih svjetala grada
koji mi je tad panično nedostajao, ništa. Ni tijela, ni čovjeka.
8
„Jesi li siguran da smo na istome mjestu?“ Refleksno sklopim dlanove. Kad baš zagusti,
obratim se svemogućem bradatom starcu.
Dok smo se spuštali prema gradu, mozak mi je neumorno proizvodio misli: "Sigurno ga je
netko našao, pokupio. On će im reći kako smo ga ostavili, zapamtio je tablicu."

"Miri se sa ženom, a bila sam uvjerena kako bi on konačno mogao biti pravi."

„Oprosti, pretjerao sam gore, kao luđak“, zaustavi auto pred mojom zgradom. Skrušeno se
naceri pa mi doda zaplijenjeni mobitel.
Zabijem mu među zube jelku s mirisnom proljetnog povjetarca i pobjegnem.
Zaključam brave, smjestim stolicu pod kvaku.
Moram dodati nekoliko brava na vrata, pomislim.
*****
Dani su nemirno prolazili, posvećeni pretraživanju dnevnih vijesti. Zbog besanih noći i
galopirajuće krivnje, san pomiješan s javom bio uobičajena svakodnevnica.
Lančanim sudarima, orobljenoj mjenjačnici, korumpiranim političarima, svima u crnoj kronici
sam zavidjela.
Na svaki spomen nestalih planinara, makar i u drugoj zemlji, bježala sam u naručje tjeskobe.

Zvoni telefon. Leo zove. "Zašto ga ne blokiram?", pitam se.

Srećom, posao sam korektno i rutinski obavljala. Društvo kolega knjigovođa s kojima sam
dijelila ured nisu odveć druželjubivi pa su duboki podočnjaci ispod očiju prolazili bez
komentara. Sve dok nisam iznos mjesečnih plaća našeg klijenta preusmjerila na Poreznu
upravu.

„Najbolje bi bilo da si uzmeš malo godišnjeg“, uvjeravala me šefica nakon nastale drame.
Nije se doimala posebno uzrujano. Otkako ju je muž napustio, puno je smirenija.
„Pritaji se malo, a ja ću riješiti Britvića. Bolje je da te ne viđa ovdje neko vrijeme.“
Porezna uprava ne vraća pogrešno uplaćen novac, nego ga dobrodušno čuva za buduće
dugove. Razlog za visokofrekvencijsko urlanje svakog suvremenog poduzetnika.
„Naspavaj se!“, dobaci i namigne mi poigravajući se sa slušalicom naprijed-natrag, ovisno o
visini tona s druge strane.
Šefica je gadna kad se naljuti, ali ljutila se rijetko i nikada na svoje radnike.

Ljuljajući se prema izlazu iz zgrade opet me napadnu misli o mogućem ubojstvu neznanca u
planini. Mogla bih reći da me Leo prisilio. To bi i zaslužio. Odguliti koju godinu za ubojstvo i
prevaru. „ Krivi ste za bezočno laganje dviju naivnih žena i ubojstvo čovjeka bez tijela!“
Tresnem glavom od staklena vrata pa konačno zaspem na ljepljivom tepihu predvorja.

*****

Trudila sam se, dok vozim, biti fokusirana. Osim mojeg, opet nigdje nijednog drugog
automobila. Bio je sunčan dan i planina je sa svim svojim obroncima izgledala veličanstveno.
Ogoljela bjelogorična drveća udružena s lisnatim crnogoričnima vrtjeli su se po padinama
poput slobodnih plesača, gurajući u život svoju spaljenu braću.

Pretraživala sam sjećanje za tragove puta prema čistini, čak sam i zamišljala prizore u
negativu. Vožnja je postajala sve neugodnija, prvo zahvaljujući lošim amortizerima mog Clia,
a drugo, jer sam nazirala mjesto neizlječiva kajanja.

Izvučem nekoliko tableta za bolove, progutam na suho. Onaj prošlotjedni udarac u glavu
donio mi je i mjesečnu pretplatu na tablete za bolove. A boljelo je stalno, po cijelom tijelu.

Najednom auto ispusti bijesni zvuk. Na svako pritiskanje papučice gasa, on je cijukao poput
hijene kad plaši plijen, ne pomičući se ni milimetra naprijed. Povučem ručnu kočnicu, ugasim
auto. Moje mehaničarko znanje siromašnije je od poznavanja planinskih cesta i bilo je jasno
kao podnevno sunce iznad da sam zaglavila.

„Jeste li se izgubili?“ nakon dugog osvrtanja po horizontu s leđa mi dokliže nedaleki muški
glas. Odsjaj sa vjetrobranskog stakla igrao se s mojim vidom i dok mi se nije približio na
nekoliko metara nisam razaznala njegov lik.

„Ne znam što ste tražili, ali ako je to put do planinarskog doma, sasvim ste promašili smjer.
Davor, drago mi je.“, pruži mi ruku.

„Oprostite, izgleda da se jesam izgubila. A sad sam ostala i bez auta“, uzvratim pružajući dlan
u čvrst stisak bez otkrivanja svog imena.

„Mogu ja pogledati, nisam stručnjak, ali nešto se razumijem oko auta“, zavuče glavu ispod
poklopca od motora prije nego mu išta odgovorim.

„Otkud Vi na ovom dijelu planine?“, upitam. Neugodna šutnja uz ritmično zveckanje po

unutrašnjosti automobila natjera me na mrsko čavrljanje.

„Ja sam iz Planinarskog kluba. Svako toliko provjeravamo markacije, a ovdje u blizini radi se
nova staza. Je li Vi planinarite?“, proviri glavom iznad poklopca pa primijetim kako su mu
smeđe oči na rubovima omeđene borama smijalicama.

„Zar nije očito?!“, odgovorim s podrugljivo pokazujući na svoje balerinke usklađene s

hlačama od čiste viskoze koje se nikad ne zgužvaju i prugastom košuljom.

„Da, i činilo mi se tako“, uzvrati osmijehom od kojeg se začudo nisam zasramila pa doda,
„Što vas je onda navelo na ovaj put? Ovdje samo dobro upućeni planinari prolaze, i ne često
autom.“

„Ima li mu spasa?“, uguram glavu kraj Davora pod poklopac i izbjegnem odgovor.
Krenem čeprkati po posušenom lišću upalom pod rub mog zanemarenog vozila.

„Mislim da sam shvatio u čemu je problem. Remen je oslabio, preskače, dosta je potrošen.
Nekako ću ga fiksirati ako ćete pokušati sami pomalo doći do grada. Zvati ovdje vučnu službu
stvarno ne bih preporučio“, odgovori mi cijelo vrijemo strpljivo pokazujući prema
unutrašnjosti motora.

„Hvala Vam najljepša, stvarno ste mi pomogli. Ne znam što bih da niste naletjeli“, odgovorim
primičući glavu natrag ispod poklopca. Ako već ne razumijem što govori, pomislim, makar
da solidarno udišem vonj motornih para.

Nisam mogla razaznati jesam li prvo mlatnula potiljkom o' poklopac ili je prvi zvuk bio tutanj
udarca u krov auta. Poznati, od kojeg mi se krv zaledila. "Previše sam tih analgetika
progutala, sad i haluciniram“, tješim se.
Pogled na žutu jaknu prebačenu preko ramena oduzme mi noge. Srce je toliko drmalo tijelo,
kao da samog vraga istjeruje, htjela sam vrištati. Negdje u pozadini ranjenog potiljka zvonilo
je: "Živ je!"
Davor, već dobrano uživljen u ulogu mog zaštitnika, uputi planinskom čovjeku prijekorni
pogled pa mi se približi pobrinuti za glavu. Za razliku od mene, nije ga dojmio ni lik ni djelo
pridošlice.
„Sve je čisto. Idem ja sad“, oglasi se stranac, odmjeri me još jednom i ode. Grašak znoja s
čela postane kap, bol u glavi pojača. Davor mu mahne bez osvrtanja.
„Dobro je, imate malu kvrgu, nema krvi“, nježno mi vrati kosu na kvrgu.
„Oprostite Grizliju. Srećom niste prvo na njega naletjeli“, nasmiješeno mi pokaže bradom na
odšetalog samotnjaka.

„Zove se Grizli, kao medvjed. Opasno zvuči…“, zaključim pa krenem maramicom polirati
ruke uprljane beskorisnim čeprkanjem po autu.

„Ma ne, nikako opasan. Malo glasan pa neugodan, ali dobar čovjek. Ponekad zna besciljno
lutati. Ekipa iz HGSS-a je jednom naišla na njega pripitog dok su tražili nestalog poljskog
turista. Vikao je da je to njegova zemlja, tjerao ih s planine. Bilo im je, blago rečeno, vrlo
uzbudljivo obuzdati ga i raditi svoj posao. Otad ga zovemo Grizli.“

Zaljuljam se pa sjednem na tlo.

„Mora da me je ovo s autom izmorilo“, obrišem čelo zamašćenom maramicom.

„Kad ga upoznate, shvatite da nije strašan kako mu nadimak zvuči. Evo meni je satima
pomagao provjeravati markacije. U planini zlata vrijedi. Valjda zato i nije baš vješt s ljudima.“
Ipak nisam ubojica, pomislim. Ponovo rođena, u prsima osjetim slatko golicanje, leptiriće, u
grlu mekoću, u glavi mir i tišinu. Takav je zacijelo osjećaj kad te sudac oslobodi krivnje,
pomislim.

Zahvalna na oslobađajućoj presudi, pogledam prema nebu zahvaliti bradatom starcu, da ne bi

bilo da samo molim, pa ustanem pridržavajući se za Davora. Njegov pogled znatiželjno me je
skenirao pokušavajući pročitati više od onoga što sam mu rekla.

„Kako Vam se mogu odužiti za ovo?“, upitam promatrajući ga sada izbliza.

"Pa…može li ručak?", nakosi glavu čekajući odgovor.

Zazvoni mi mobitel. Leo zove opet. Odbijem poziv i blokiram ga.

"Jesi li sad slobodan?", upitam pohlepna za svim lijepim trenucima koje očekujem.