Knjiga Robina arme Kaluer koji je prodao svoj ferari dirnula je ljude irom svijeta,

prodata je u 4 miliona primjeraka i prevedena na preko 50 jezika.

Tano 15 godina poslije objavljivanja prvog izdanja pojavio se i nastavak
pod nazivom Tajna pisma kaluera koji je prodao svoj ferari,
snana pria koja e plijeniti panju italaca i narednih godina.
U pismima je sadrano znanje koje je on godinama prikupljao,
a koje je saetak njegovog bogatog i ispunjenog ivota i neka vrsta duhovnog testamenta.
Pria obuhvata zanimljivo putovanje preko Bosfora i Turske do ribarskih sela u Indiji,
a i lutanje po Pariskim katakombama i drugim egzotinim i teko dostupnim mjestima.
Ova knjiga sadri neke osnovne lekcije o linom preobraaju i ostvarenju ivotne sree,
kao i uputstva za voenje autentinog i ispunjenog ivota.

Naslov originala
Robin S. Sharma
THE SECRET LETTERS
OF THE MONK WHO SOLD HIS FERRARI
Copyright 2011 by Robin S. Sharma
All rights reserved
Published by arrangement Harper Collins Publishers Ltd,
Toronto, Canada
Copyright 2012 za Crnu Goru, Nova knjga

ROBIN S. SHARMA

Tajna pisma
Kaluera koji je prodao svoj
ferari
Prevela sa engleskog
Biljana Kukolea

Podgorica 2012

PROLOG
Moj zanijemili vodi brzo je grabio naprijed, kao da mu nije milo to se nalazi na ovakvom
mjestu. Tunel je bio nizak i slabo osvijetljen, ali se nije moglo prikriti ono to je bilo u njemu.
Dugi zasvoeni zidovi bili su prekriveni kostima - dugim bedrenim kostima poredanim u
redove, kao i hrpama golenjaa. Izukrtane poput kostiju na nekom crteu, leale su unaokolo
i gomile rebara i kljunjaa. Na svakom zaokretu stajali su itavi stubovi od lobanja. U ovoj
nekropoli sahranjene su kosti est miliona Pariana. ovjek je odjednom zastao na nekom
raskru na ulazu u drugi tunel. Taj prolaz je bio odvojen zaralom gvozdenom reetkom od
tunela kojim smo do tada ili. Bio je u potpunom mraku. Moj vodi je gurnuo reetku i uronio u
tamu. Pritom se osvrnuo da bi bio siguran da ga slijedim. Nesigurno sam hodao slabo
osvjetljenim hodnikom, a onda je i svijetlo nestalo. Udario sam vrhom stopala u neto. Vodi je
uperio svoju bateriju u pod. Poelio sam da to nije uinio. Onog dotadanjeg reda u reanju
vie nije bilo, svuda oko nas su leale ljudske kosti koje su krkale pod nogama, popadale na
hrpe iz udubljenja u zidovima. Pod svijetlom baterijske lampe vidjeli smo slojeve praine i
bezbroj paukovih mrea koje su visile s tavanice.
Ovamo, rekao je moj vodi. Pruio mi je lampu. Ovo je za vas, rekao je. Ja sam je
preuzeo, a on se provukao pored mene.
ta to..., poeo sam.
Prije nego to sam mogao da zavrim, on je odsjeno odgovorio: Sreete se ovdje s njim,
a zatim je naglo nestao ostavljajui me na pedeset stopa ispod zemlje, kao jedinu ivu osobu u
moru mrtvih.

Mahnuo sam Deniju, naem uvaru zgrade i bezbjednjaku dok sam traio mjesto na
parkingu. Poslije lude vonje gradom u elji da stignem ovamo na vrijeme, odjednom sam
poelio da uopte ne budem tu. Uparkirao sam automobil, ali nisam odmah ugasio motor.
U svoju odbranu mogu rei samo to da je moja, opsjednutost poslom djelovala sasvim
prirodno. Naa kompanija je prolazila kroz vrlo teak period. Mjesecima se prialo da e nas
vjerovatno prodati. Poslednjih dvanaest sedmica proveo sam iskljuivo u prouavanju
raznih papira: izvjetaja o prodaji, inventarskih lista, izvjetaja o zaposlenima, izvjetaja o
profitu i gubicima. Kada bih nou konano sklopio oi, vidio bih pred sobom samo
neprekidni niz linija i brojki iz raznih izvjetaja. To me je i sada ekalo, i to im uem u
zgradu, ali nisam mogao vie da odlaem ulazak. Iskljuio sam motor, dohvatio torbu s
laptopom i uao u zgradu.
Pozdravio sam Devina, naeg recepcionara. Bio je nagnut nad monitorom i paljivo
neto prouavao, ali sam znao da on zapravo rea pasijans. Kad sam skrenuo nadesno, vidio
sam ga kako namiguje, ili mi se to, moda, samo uinilo. Najkrai put do moje kancelarije bio
je s lijeve strane, ali vie uopte nisam iao tuda. Devin je svakako mislio da je to zbog toga
to se Tesina kancelarija nalazi na desnoj strani. No, to je za mene bio samo dodatni razlog.
Ako skrenem na desnu stranu, to znai da ne moram da proem pored Juanove kancelarije.
Prokleti Juan! Ne znam ni sam zato mi je to toliko smetalo i poslije toliko vremena. Sada je
to bila samo jo jedna prazna kancelarija. aluzine su bile podignute, pisai sto raien, a
stolica za stolom prazna. Nije bilo slika Juanove ene i djece na ormariu s fasciklama, ni
olje s kafom na kredencu, niti slika i plaketa na zidu. Ipak su sjenke svih tih stvari lebdjele
u praznom prostoru.
Malo sam usporio hod kada sam se pribliio Tesinom boksu. Nas dvoje smo godinama
radili zajedno. Uvijek smo se dobro slagali - imali smo slian smisao za humor. Nisam bio
siguran ta e biti sa mnom i Aniom, ali sam od naeg razdvajanja mnogo razmiljao o Tesi.
Uoio sam Tesinu blistavu kosu koja se presijavala, ali sam vidio i da upravo telefonira.
Nastavio sam da idem hodnikom.
Skoro u istom asu kada sam proao kroz vrata svog ureda, poeo sam da se osvrem
unaokolo. Pitao sam se da li treba da provjerim novi prototip automobila prije nego to se
bacim na neki hitniji posao. Znao sam da e me tim dizajnera obavijestiti o razvoju projekta,
ali sam pomislio i da e nekoliko minuta provedenih u laboratoriji predstavljati lijepu
razonodu, i to me je odjednom dovelo u iskuenje.
Poeo sam karijeru u laboratoriji za dizajnere. Jedan od mojih prvih poslova bio je
razvoj tog sektora - odnosno unapreenje proizvodnje automobilskih dijelova. To je bio moj
posao iz snova. Tehniki direktor po imenu Juan uzeo me je tada pod svoje okrilje. Postao je
moj mentor.
No, problem je bio u tome to, i kada volite svoj posao, ne moete dugo biti u neijoj
sjenci. To vam unitava karijeru. To niko nije morao da mi kae. Bio sam kao pas koji mae
repom sve dok ga ne zabole lea. Ljudi s vrha su to primijetili. Kada se upraznilo sledee
mjesto u korporacijskoj hijerarhiji i kada su mi ponudili drugi posao, Juan me je pozvao u
svoju kancelariju.
Zna, rekao mi je, ako prihvati to mjesto, nee vie moi da se bavi dizajnom.
Bavie se prodajom i rukovodstvom. eli li to?

Ali, Juane, elim da napredujem, rekao sam smijui se. A mislim da ipak neu ekati
da ti ode u penziju da bih to uimo.
Juan mi se blijedo osmijehnuo i nije rekao nita.
Poslije tog prvog koraka, ja sam relativno brzo napredovao ka viim poloajima. Sada
nadgledam sve projekte nae firme i bavim se kontrolom proizvoda za najveeg klijenta
kompanije.
Uzeo sam oljicu kafe i poao hodnikom prema laboratoriji. Zatim sam se naglo
zaustavio. Uopte nije bilo neophodno da idem tamo. Ukljuio sam kompjuter, otvorio jedan
fajl i zagledao se u lavirint brojki koje su se pojavile na ekranu.
Nekoliko sati kasnije, poto sam zavrio jo jedan izvjetaj o odnosu profita i gubitaka,
rijeio sam da ponovo pogledam u svoje pretrpano elektronsko potansko sandue kad je
telefon naglo zazvonio. Trebalo mi je nekoliko sekundi da prepoznam glas svoje majke.
Zvuala mi je prilino zabrinuto. O Boe, pomislio sam. ta je sada? Moja majka se
povremeno, u toku poslednjih nekoliko mjeseci, zanimala za mene i moj ivot na vrlo
neuobiajen nain. To je poinjalo da me nervira.
ao mi je to te uznemiravam na poslu, Donatane, ali ovo je vano, rekla mi je.
Upravo sam priala s naim roakom Dulijanom - elio bi da te vidi. Kae da je vrlo hitno.
eli da me vidi, pomislio sam. Zato bi, za ime svijeta, roak Dulijan poelio da vidi ba
mene?
Iskreno govorei, nisam uopte dobro poznavao roaka Dulijana. On je bio mamin brat
od tetke, a ne moj. Majka je bila prilino bliska s Dulijanom i njegovom sestrom Ketrin kada
su bili mali, ali ja sam odrastao na drugom kraju drave. Udaljeni roaci bili su mi zanimljivi
ba koliko i prolonedjeljne novine.
Dulijana sam sreo samo jednom, i to kada sam imao deset godina. Bili smo u posjeti
tetki Ketrin i ona je prireivala neku veeru. Ne sjeam se da li je i Dulijanova ena tada
dola s njim ili je ve bio razveden. Istini za volju, ne sjeam se niega s tog skupa osim
Dulijanovog svjetlocrvenog ferarija. uo sam kao Ketrin pria o njemu, pa sam ekao
roaka na ulaznim stepenicama i vidio kako je dovezao ferari pred kuu. Bio je atraktivniji
nego to sam zamiljao. Dulijan je vidio kakav sam izraz lica napravio (valjda mi je donja
vilica pala na cipele), pa me je poveo da se provozamo njegovim autom. Nikada do tada
nisam se vozio tako brzim automobilom. inilo mi se da e se, u nekom trenutku, tokovi
odlijepiti od podloge, pa emo poletjeti u vazduh. Mislim da u toku cijele te vonje nisam
rekao ni rijei. Kada smo se vratili pred tetkinu kuu, Dulijan je izaao iz automobula, a ja
sam i dalje sjedio na svom mjestu kao prikovan. eli li da jo malo posjedi u
automobilu?, upitao me je. Samo sam klimnuo glavom. Okrenuo se da ue u kuu, ali sam
ga ja pozvao: Roae Dulijane?
Da?, odazvao se.
Kako si nabavio ovakav auto?, upitao sam. Mislim... kota li on mnogo?
Svakako da kota, rekao je. Dakle, Donatane, ako eli da ima takav auto, morae
vrlo naporno da radi kad odraste.
Te rei nikada nisam zaboravio.

10

udesno, pored Juanove kancelarije, i poao ka izlazu. Tek kada sam se naao u ulaznom holu
shvatio sam ta sam uinio. Sve mi je djelovalo kao vrlo loe predskazanje.
Kada sam se vratio u stan, sjetio sam se da sam zaboravio da pogledam potu. Nisam se
jo navikao da baratam novim kljuem za sandue. Neko vrijeme sam se borio s pomalo
iskrivljenim kljuiem, a onda su metalna vratanca popustila i iz sandueta su izletjeli flajeri
koji reklamiraju kunu dostavu pica i povoljne uslove za uplatu osiguranja i razletjeli se po
podu. Dok sam ih sakupljao, dohvatio sam i jednu podebelu kovertu, koju mi je oigledno
majka poslala. Uzdahnuo sam, stavio je u dep i poao uz stepenice prema stanu.
Dok sam grijao lazanje u mikrotalasnoj rerni, otvorio sam maminu kovertu. U koverti je
bilo kratko pisamce u kojem me je obavjetavala da Dulijan trenutno ivi u Argentini, kao i
da se tu nalazi povratna avionska karta za Buenos Aires. O Boe dragi, pomislio sam. Treba
da letim oko trinaest sati da bih se sreo s dalekim roakom Dulijanom i porazgovarao sat
ili dva? Da li ikako mogu to da izvedem preko vikenda? Pa dobro. Proveu cio ovaj vikend
letei tamo-amo u konzervi za sardine i pritom u opet razoarati sina. Ili to, ili u morati da
razoaram majku, koja je i ovako bila ojaena.
Pojeo sam mlake lazanje sjedjei ispred televizora i nadajui se pritom da e velike
doze kotskog viskija nadoknaditi sve nedostake moje veere i popraviti mi raspoloenje.
Odlagao sam telefonski poziv Anii sve dok nisam bio sasvim siguran da je Adam otiao
na spavanje. Ania je bila pravi rob rutine, pa nisam morao da razmiljam o tome ta e
kada uiniti. Kada mi javila zvuala je umorno, ali ne i nesreno. Bodrio sam sebe da joj
odmah kaem to to imam mislei da e joj se raspoloenje svakako promijeniti kada uje
moje planove za vikend, ali se pokazalo da ih ona ve zna.
Priala sam s tvojom mamom, Donatane, i zaista treba to da uradi. Adam e te
razumjeti.
Pa, to je, dakle, bilo to.

11

DRUGO POGLAVLJE
Taksista je sa auto-puta skrenuo na jedan veoma irok bulevar. Djelovao mi je kao
tipina gradska ulica s drvoredom sa obje strane i zelenim ostrvcetom na sredini, koje je
razdvajalo dvije kolone automobila; bulevar je zaista bio irok, a kako ja do tada nisam bio u
Latinskoj Americi, zaudio sam se kada sam vidio koliko sve podsjea na Evropu. Ogroman
obelisk, nalik na onaj u Vaingtonu, presijecao mi je vidik na dva dijela, a zgrade sa obje
strane ulice podsjeale su me pomalo na Pariz.
Dulijan mi je rezervisao kartu za noni let u petak uvee. Na moje iznenaenje, zaspao
sam u avionu vrstim snom i probudio se tek prilikom slijetanja. Bilo je jutro, ali na
suprotnoj hemisferi od one na kojoj sam sino zaspao.
Kamene zgrade iz perioda bel epok, crne balkonske ograde od kovanog gvoa i
istureni prozori nizali su se du ulice kojom smo se vozili, a zatim smo uli u dio grada koji
je djelovao znatno starije; vidio sam oljutene gipsane ukrase na fasadama. Po zidovima su
se mogli vidjeti grafiti, boja i malter su se ljutili s kua, a fasade su bile izblijedjele. Mada je
osvanuo svje jesenji dan, mnogi prozori bili su otvoreni i mogao sam da vidim kako zavjese
iz stanova lepraju na povjetarcu. Na jednom uglu okupila se grupa muziara koji su neto
svirali malobrojnim posmatraima.
Taksi je usporio i zastao pred nizom prodavnica i lokala. Na zidu sam opazio oglas u
kome se nude asovi tanga.
Muzika je odjekivala kroz poluotvorena vrata. Ponovo sam provjerio adresu koju mi je
Dulijan dao. inilo se da je taj plesni studio pravo mjesto. Pokazao sam taksisti papiri da
bih bio siguran da smo u pravom kraju grada i da nema nikakve zabune. Klimnuo je glavom
i slegnuo ramenima. Platio sam vonju i izaao iz taksija.
Vidi ti to, mislio sam zurei kroz poluotvorena vrata studija. Kada mi je mama rekla da
je Dulijan promijenio nain ivota, uopte se nije alila.
Prostorija je bila vrlo duga, ali ne i naroito iroka. Zidovi su bili okreeni u
jarkocrveno, a s tavanice su visili stakleni lusteri. Mukarci i ene, koji su vrsto drali jedni
druge u skladu s pravilima plesa, vrtjeli su se po prostoriji u taktu pulsirajue muzike.
Dok sam ih posmatrao, jedan lijepo odjeven ovjek odlijepio se od svoje plesne
partnerke i progurao se izmeu igraa koji su se i dalje vrtjeli u krug. Kada mi je priao
blie, vidio sam da se osmjehuje.
Donatane, rekao mi je, ba mi je drago to si rijeio ' da doe. Ispruio je ruku, pa
smo se rukovali.
Bio mi je potreban cio minut da ovjeka koji je stajao ispred mene uklopim u sliku koju
sam o njemu stvarao cijelim putem. Dulijan mi je sada djelovao mnogo mlae nego kada
smo se prvi put sreli prije dvadeset godina. Njegovo vitko i miiavo tijelo nije nimalo liilo
na onu gojaznu i kabastu figuru koja je svojevremeno sjedjela za volanom ferarija. Lice mu
je bilo bez bora i djelovao je oputeno. Njegove svjetloplave oi su me prosto sjekle
pogledom.

12

13

kako da se zaustavim. Jednog dana sam se, usred jednog velikog sudskog procesa, sruio na
pod u sudnici. Doivio sam srani napad.
To me je podsjetilo na neto to sam ve uo. Mama mi je, vjerovatno, to nekada
ispriala, ali ja oigledno nisam tada obraao previe panje na njenu priu.
Dulijan je smaknuo kapuljau s glave i dohvatio dvije oljice za kafu s police.
Proveo sam nekoliko mjeseci oporavljajui se. U tom periodu donio sam jednu
odluku.
Uzdahnuo sam. Tada je, znai, otpisao onaj lijepi ferari.
Prodao sam kuu, auto i sve to sam imao. Zaputio sam se u Indiju nadajui se da u
tamo nauiti neto od mudrosti ovog svijeta, barem onoliko koliko je to uopte mogue. Kao
to i sam vidi, sticanje dohotka postalo mi je mnogo manje vano od tenje da izgradim
sebe. Umjesto jurnjave za zgodnim enama posvetio sam se traganju za trajnom sreom.
Priguio sam uzdah. Sve mi je to zvualo kao poetak veoma duge prie. Bio sam
nestrpljiv da ujem kakve veze sve to ima sa mnom.
Kad sam stigao na Himalaje, upoznao sam jednog izuzetnog ovjeka. To je bio kaluer
iz grupe Mudraca Sivane. Odveo me je u planine, u selo gdje su ti monasi ivjeli, uili i radili.
Nauili su me nekim mudrostima koje bih sada elio da podijelim s tobom.
Dulijan je zastao i bacio brz pogled na moja stopala. Bilo mi je neprijatno jer sam
shvatio da sam sve vrijeme dok je on priao lupkao nogom, kao nestrpljiva muterija koja
eka u redu u prodavnici.
Dulijan se osmijehnuo. No, osjeam da sada jo nije pravi as za to.
Izvini, rekao sam. Mislim da sam pomalo nestrpljiv da se to prije vratim kui.
Ne brini, ljubazno je rekao Dulijan, priu treba ispriati onda kada je slualac
spreman da je uje.
Svakako eli da zna zato sam te danas pozvao ovamo? Klimnuo sam glavom.
Kafa je bila gotova i Dulijan ju je sipao u dvije olje. Hoe li malo mlijeka? A eera?
Odmahnuo sam glavom. Dulijan mi je dodao olju, a zatim me je poveo u dnevnu sobu.
Kada smo sjeli nastavio je svoju priu.
Jedna od bitnih stvari kojima me je taj monah nauio jesu talismani i njihova mo.
Talismani?, zaudio sam se.
Statuice ili amajlije. Ima ih ukupno osam. U svakoj od njih nalazi se djeli osnovne
mudrosti i sree koja se moe doivjeti na ovom svijetu, pod uslovom da se vodi ispravan
ivot. Svaki od njih je, sam po sebi, vrijedan zalog, a svi zajedno imaju mo da mijenjaju
svijet. Ti talismani, zapravo, mogu za nekoga biti i spasonosni.
Zar je potrebno da spaava nekoga?, upitao sam ga dramatinim tonom. Moda je to
zazvualo i prilino luckasto.
Jeste. Neko koga poznajem nalazi se u oajnoj situaciji. Neki ljudi su probali da
pomognu toj osobi, ali nije vrijedjelo. Ovo je poslednja mogunost.
Ima li to neke veze s mojom majkom?, upitao sam. Zvuala mi je vrlo zabrinuto dok
smo sino razgovarali telefonom.

14

Ima veze i s njom, ali mi nije doputeno da ti kaem neto vie o tome kakva je to
veza.
uj, ako mi je majka bolesna ili neto slino, imam valjda pravo da to znam. Osjeao
sam da oteano diem i da me neto stee u grudima.
Majka ti nije izloena nikakvoj opasnosti, rekao je Dulijan. To je sve to mogu da ti
kaem.
Odluio sam da ga pritisnem novim pitanjima, ali je Dulijan stisnuo usne i spustio
oljicu s kafom na stoi ispred mene. Uinilo mi se da je spreman da okona na razgovor.
Uzdahnuo sam i cio sledei minut proveo zurei u pod.
Dobro, rekao sam mu. A kako se ja tu uklapam? Zbog ega sam ti potreban?
Dulijan je ustao i priao prozoru. Posmatrao je ulicu ispod nas, ali mi se inilo da se
zagledao nekuda u daljinu.
Kada sam otiao iz tog himalajskog sela, rekao je, Jedan monah mi je dao talismane u
konoj vreici i zamolio me da budem njihov novi uvar.
Poto sam otiao s Himalaja, neko vrijeme sam putovao svuda po svijetu. Jedne noi je
izbio poar u malom hotelu u kome sam odsjeo. Ja sam bio napolju kada se to desilo.
Talismane sam uvijek drao uz sebe, tako da je jedina teta bila ta to sam ostao bez para
sandala. U nekoj drugoj gostionici sam, malo poslije toga, uo kako jedan putnik pria da su
ga jednom opljakali u nekoj rimskoj uliici. Tada mi je palo na um da su talismani svakako
bili najbezbedniji kod monaha u onom selu. Ja sam bio jedini posjetilac koji je, poslije dueg
vremena, tamo uopte navratio. No sada, kad sam nosio te dragocjenosti sa sobom, izlagao
sam ih riziku. Mogle bi svakog asa biti izgubljene ili unitene.
Dulijan je nastavio da pria i objasnio mi je kako je tada zakljuio da e biti
najsigurnije da svaki talisman poalje nekoj drugoj osobi od povjerenja, a one e mu vratiti
kad mu zatrebaju. Uz svaki predmet poslao je i pismo sa opisom i znaenjem talismana. Bilo
mi je jasno da su mu sada svi ti talismani potrebni. Dulijan mi je objasnio da eli da ja lino
odem po njih i da mu ih donesem.
ta?, promucao sam. Pa ja sam mislio da kompanija FedEx postoji ba zbog takvih
situacija.
Dulijan mi se osmijehnuo.
Mislim da ne shvata znaaj tih talismana. Ne mogu ih povjeriti nekom tamo kuriru niti
ih mogu slati potom. Rasuti su svuda po svijetu i potrebno mi je da neko ode i lino pokupi
svaki od njih.
Pa zar ti ne moe da ode po njih?, upitao sam ga. Znam da je to bilo pomalo
nepristojno s moje strane, ali mi je pred oima jo lebdjela slika Dulijana koji plee tango
na podijumu.
Dulijan se i dalje smjekao, kao za svoj raun. Znam da ti se ne ini da sam previe
zaposlen, rekao je, a ton mu je postao neto ozbiljniji. No, sada zaista nisam u mogunosti
da sam to uradim.
Sledeih nekoliko sekundi sam utao. Kako to da shvatim?

15

Roae Dulijane, rekao sam, nemoj da se uvrijedi, ali rekao si da ti je potreban

neko da ti to donese. Ti mene zapravo ne poznaje. Sreli smo se samo jednom, i to kada sam
imao deset godina.
Poznajem te mnogo bolje nego to misli, rekao je Dulijan. Onaj njegov ljubazni
osmijeh je nestao. Oi su mu bile vrlo tamne, a na licu mu se ogledala ozbiljnost koja me je
zabrinula.
Sluaj, Donatane, rekao mi je mirno, ne mogu ti rei kako te to poznajem, ali mislim
da zaista znam ovo: jedina osoba koja moe da sakupi te talismane jesi ti.
Malo je zastao, pa je zatim dodao: Znam da ovi moji odgovori nisu ba zadovoljavajui.
Moe mi vjerovati ako ti kaem da je to pitanje ivota ili smrti.
Zatim smo dugo sjedjeli u tiini. Razmiljao sam o plau moje majke koji je odjekivao u
telefonskoj slualici. Sjetio sam se i teskobe u dui koju osjetim uvijek kada vidim praznu
polovinu kreveta na kojoj je spavala Ania. Pomislio sam i na Adamov izraz lica kada ga
neim razoaram. Ne dogaa se svakom ovjeku da za mnoge ljude bude Jedini - jedini sin,
jedini mu, jedini otac.
Najzad sam prekinuo to nae utanje.
A koliko bi dugo sve to trajalo?, upitao sam ga.
Ve sam pisao svim uvarima talismana, rekao je Dulijan. Nisu mi jo svi odgovorili,
ali moe da pone od jedne odreene destinacije - od mog prijatelja u Istanbulu. Ako sve
bude ilo po planu, to sakupljanje talismana potrajae nekoliko nedjelja, a moda i mjesec
dana.
Boe dragi! To je bio cio moj godinji odmor, a moda i malo vie. Duboko sam
uzdahnuo.
Dulijan me je pogledao i nakrivio glavu. Donatane?, rekao je.
Ponovo sam se zagledao u njega. Posmatrao me je vrlo ljubaznim pogledom. Za
trenutak me je podsjetio na mog oca i odjednom sam shvatio koliko mi tata nedostaje.
Shvatio sam i da sam ve donio odluku. Rei su mi zastale u grlu, pa sam mogao samo da
klimnem glavom.
Dulijan mi se osmijehnuo. Zatim je ustao i preao dlanovima preko bokova svoje
crvenkaste mantije.
Poto smo se dogovorili oko tog posla, spremiu ti ruak, a zatim moemo malo da
razgledamo ovaj kraj grada. Zove se San Telmo i postao je jedno od mojih omiljenih mjesta
na planeti.
Proveo sam prijatno, mada i prilino neobino popodne s Dulijanom. Odveo me je u
jednu plesnu dvoranu, smjetenu nekoliko ulica dalje, i tu sam posmatrao uvjebane igrae
tanga koji su nam priredili pravu predstavu. Muzika mi je strujala kroz tijelo poput
udvojenih sranih otkucaja, a zapazio sam i da Dulijan lupka stopalom u taktu muzike i da
mu se noge lako pomjeraju, kao da zamilja da plee. Zatim smo malo proetali krivudavim
uliicama sve dok nije dolo vrijeme za moj drugi noni avionski let, onaj koji treba da me
vrati kui. Dok smo stajali na trotoaru pred Dulijanovim stanom sluajui muziku iz
studija, on se odjednom okrenuo ka meni.

16

Jo neto, Donatane, rekao mi je. Iz depa na mantiji izvukao je jednu malu svesku s
konim koricama i pruio mi je. Voleo bih da vodi dnevnik tog putovanja.
Dnevnik?, zapitao sam. A zato?
Ne mislim na uobiajeni dnevnik, ve na tvoje line biljeke s tog puta. Talismani daju
mo onome ko ih ima. No, i onome ko ih posjeduje prenose izvjesnu mo. Zato mi je vano
da znam ta si mislio i osjeao na tom putovanju - a i da znam ta su ti talismani znaili dok
su bili kod tebe.
Ramena mi se opustie. Nisam znao ta je gore - to to u izgubiti nekoliko nedjelja
ivota putujui po svijetu i prikupljajui neije stvari ili to to moram jo i da piem o tome.
Samoanaliziranje mi nikada nije bilo jaa strana.
Mislim da ti, kada se nae sam sa sobom i kada bude imao te talismane u rukama,
nee biti toliko naporno da napie ono to osjea kao to ti se to sada ini, rekao mi je
Dulijan.
Htio sam da mu kaem neto poput: Ma da, kako da ne, ali sam se uzdrao. ta bi mi to
vrijedjelo? Ako sam ve pristao da ostvarim tu njegovu ludu zamisao, treba to da uinim ba
onako kako Dulijan eli.
U tom asu taksi se zastavio kraj nas. Dok sam ulazio unutra, osjeao sam da moju
odlunost nagrizaju marci straha, koji me je lagano sve vie obuzimao. Prolo je veoma
mnogo vremena od trenutka kada sam se poslednji put bacio na neki slian nov poduhvat i
upustio u avanturu. Dulijan je podigao ruku da mi mahne, a onda me je pozvao po imenu.
Donatane!, viknuo je, razveseli se malo! Ne prua ti se svakodnevno prilika da
nekome spase ivot!
Trebalo je imati zaista dobre nerve pa u ponedeljak ujutru ui u automobil i odvesti se
na posao. Imao sam tri nedjelje redovnog godinjeg odmora i bilo je najbolje da odmah
krenem na taj put. Ali ako bi moje putovanje potrajalo neto due od toga, naao bih se u
pravoj neprilici. Mogao bih jedino da zatraim od efova neplaeni odmor, a ako bi me
odbili, to bi vjerovatno znailo da u ostati bez posla.
Ama, uostalom, govorio sam sebi dok sam nevoljno izvlaio umorno tijelo iz kola i
tjerao sebe da uem u kancelariju, to bi jo jedna moja dodatna budalatina uopte bila
tako vana? U prolosti sam uvijek donosio sjajne odluke, barem sam tako mislio u tim
trenucima. A vidi samo gdje me je to dovelo? Posao mi je postao stalni izvor nerviranja i
frustracija. Moja divna ena me je ostavila. Mukotrpno steena uteevina bitno e mi se
smanjiti poslije razvoda. ak mi je i uivanje u Adamovom drutvu bilo pokvareno
osjeanjem krivice i injenicom da sam ga viao samo vikendom, a pritom sam bio vrlo lo
otac. Da li e jedan aav poduhvat, kao to je ovaj neplanirani put, moi da mi priini vee
patnje i tete od onih koje su bile posledica mojih vrlo razumnih odluka?
Proveo sam nekoliko sati ljuljajui se na stolici za radnim stolom i guei se od
razoaranja i pesimizma. Do trenutka kada sam konano uao u efovu kancelariju ve sam
uspio malo da se smirim i prihvatim svoju sudbinu s fatalistikom rezignacijom. Zaboravio
sam koliko takvi razgovori sa efovima mogu da budu neprijatni.
Prvih nekoliko reenica koje sam izgovorio brzo me je podsjetilo na to.
Sjeo sam, naime, u strateki osmiljeno nisku stolicu, koja je stajala preko puta
Dejvidovog mamutskog pisaeg stola. Kada sam uao u njegovu kancelariju, Dejvid je jedva

17

odvojio pogled od kompjutera i dobacio mi jedan brz pogled. Ali, im sam mu objasnio da mi
je neophodan cio godinji odmor, a moda i neki dan vie, da bih sredio jedan vaan
porodini posao, podigao je pogled ka meni. Njegov izraz bi se mogao najtanije opisati kao
zgranut. Dok sam se uputao u detaljno objanjenje u vezi s brojem mojih nakupljenih
slobodnih dana, podigao je ruku uvis s oitom namjerom da me prekine u daljem govoru.
ekaj malo, da mi to razjasnimo, rekao je Dejvid. eli da odmah uzme dvadeset
jedan slobodan dan, a da mi to prethodno uopte nisi najavio?'
Nisam mogao da outim. Pa, tehniki gledano, subote i nedjelje se obino tretiraju kao
vikend, pa to i nije ba dvadeset jedan radni dan.
Donatane, prokleto dobro zna da nikome nije dozvoljeno da odjednom uzme vie od
dvije nedjelje odmora, ispalio je spremno.
Da sve bude jo gore, zaista nisam znao ta da mu kaem na to jer nisam znao kada u
se vratiti.
Donatane, od svih ljudi u ovoj firmi, ti si poslednji od koga bih oekivao takav potez,
rekao je Dejvid.
Znam, rekao sam mu. Bio je u pravu.
Zna, Donatane, mi na tebe gledamo kao na nau zvijezdu u usponu. Da mi je neko,
sve do danas, traio da navedem samo jednu osobu koja e svakako izvui korist iz ove
prodaje ili integracije firmi, ta god da se s nama desi, ja bih svakako naveo tvoje ime. No,
ako ti eli da ode ba u ovakvom trenutku...
Okrenuo se i zagledao kroz prozor. Vrtio je hemijsku olovku meu prstima, a izraz lica
mu je, dok se mrtio, postajao sve tvri.
Nije mi bilo potrebno da ga i dalje sluam.
uj, rekao sam, za vikend sam priao s Navang. Ve je pristala da vodi moje projekte
dok nisam tu. Ona zna ta treba da radi. Uvijek me, ako iskrsne neto hitno, moe pozvati
telefonom. Dakle, mogu li da dobijem taj odmor ili eli da dam ostavku?
Uzmi odmor, rekao je Dejvid nategnuto. Moram ti ipak rei jednu stvar. Ako moemo
da preivimo mjesec dana bez tebe, onda to vjerovatno znai da moemo i trajno da radimo
bez tebe.
Ustao sam sa stolice i poao ka vratima. Prije nego to sam preao preko praga,
zaustavio sam se i osvrnuo.
Dejvide, da li bi mi, da sam ti ovo zatraio zato to se neto desilo mojoj eni ili sinu,
rekao to isto?
On je i dalje zurio kroz prozor, a iz njegovog izraza nisam mogao nita da zakljuim.
Imao sam osjeaj da sam do svoje kancelarije hodao vrlo dugo. Bilo mi je muno od
pomisli da Dejvid ne haje za to da li je moje dijete bolesno ili u nevolji. Da li sam uopte
oekivao da ujem od njega neto drugo? Ovaj posao je tako djelovao na ljude. Vidio sam to
na Juanovom primjeru.
Juan. Ne proe ni dan da ne pomislim na mog nekadanjeg efa i starog prijatelja. Dok
su se mjeseci nizali shvatio sam da mi je nevjerovatno teko da ne patim zbog njegovog
odsustva. Cesto sam se nou budio i nisam bio u stanju da ponovo zaspim, ve sam ponovo
premotavao film u glavi i razmatrao svoj udio u njegovoj nesrei. Ma kako esto da sam se

18

prisjeao svega, nisam bio u stanju da to ostavim za sobom. Vjerovatno je zaista najbolje to
mogu da uinim za sebe to da odem odavde.

***
Tri naredna dana predstavljala su pravi komar. Guio sam se od napora da unaprijed
rijeim sve probleme u vezi s poslom. Zanemario sam cunami poruka i telefonskih poziva
koji se sruio na mene. Jurio sam po gradu i bavio se bankarskim transakcijama, uzimao
odjeu s hemijskog ienja i nastojao da se, u prolazu, ipak vidim i sa sinom. ak je i moje
pakovanje bilo haotino - kako da znam ta treba da ponesem kada ne znam kuda u sve ii?
Zatim sam se ponovo naao na nonom avionskom letu. Putovao sam u Tursku. Telefon
sam iskljuio i nisam, u pretrpanim koferima, sa sobom ponio nikakav materijal u vezi s
poslom. Imao sam pred sobom dosta slobodnih sati bez ikakvih zaduenja, ali mi je mozak i
dalje grevito radio. Izvukao sam papiri iz depa jakne. Dulijan mi je sa avionskom kartom
poslao i kratku poruku.
U njoj je pisalo: Hvala ti to si se odvojio od porodice i posla da bi poao na ovo
putovanje. Znam da si imao dosta razloga da to ne uini, ali jedan od najveih poklona koje
moemo dati sebi jeste da se oslobodimo potrebe da se pravdamo. Radjard Kipling je
svojevremeno napisao: 'Imamo etrdeset miliona razloga da u neemu ne uspijemo, ali i
samo jedan pravi izgovor.' Nevolja sa izgovorima je to to, ako ih bezbroj puta sebi
ponovimo, ponemo i sami da vjerujemo u njih. Zadatak koji sam ti dao ukljuuje dosta
putovanja, ali se nadam da e se usmjeriti na prednosti koje e ti donijeti, a ne na neprilike
koje e moda imati. I sam ivot je, zapravo, jedno veliko putovanje, a pritom nije
najvanije gdje e stii, ve kakva e osoba postati.
Trebalo je da se u Istanbulu sretnem s Dulijanovim prijateljem. Dulijan mi je poslao i
malu konu vreicu na dugoj uzici, u koju je trebalo da stavim talismane koje budem
sakupio. Za sada mi je ta vreica bila u depu od jakne. Rasijano sam opipavao meku kou
od koje je bila napravljena.
Svi putnici oko mene utonuli su u san. uo se tihi zvuk motora i diskretno zveckanje
kolica s posluenjem i piima, koja su ubrzo nestala u zadnjem dijelu aviona. Sklopio sam
oi. Mislio sam na Aniu i Adama. Znao sam da u, ako odem daleko, osjeati da mi oni jo
vie nedostaju. Zatim sam mislio na sve ljude koji su nestali iz mog ivota. Pomisao na
pokojnog oca izazivala mi je priguen bol ispod grudne kosti. Taj bol je istovremeno bio
njean i nenapadan, pomijean s mnogim lijepim sjeanjima. Zatim sam pomislio na Juana.
Sjetio sam se Dulijanovih rijei: Ne prua ti se svakodnevno prilika da spase neiji ivot.
Zar to nije bilo sasvim tano?

19

TREE POGLAVLJE
Dulijan mi nije dao nikakvu konanu listu mjesta na koja treba da odem niti spisak
svih uvara talismana s kojima treba da se sretnem. To su razna mjesta, rekao mi je
Dulijan u Buenos Airesu, u Evropi, Aziji i Sjevernoj Americi. Nisam jo stupio u vezu sa
svima, ali ja bih, da sam na tvom mjestu, krenuo od Istanbula. U tom gradu mi je bio
ugovoren susret s njegovim starim prijeteljem, Ahmetom Demirom.
Ahmet e doi po tebe na aerodorom. Znam da e svakako eljeti da ti pokae barem
neto od tog divnog grada, ali, naalost, nee imati mnogo vremena da izigrava turistu.
Rezervisao sam ti let za Pariz ve za naredni dan.
Da izigravam turistu! To me je ba nasmijalo. elio sam da to bre obavim taj posao s
talismanima i da se vratim svom poslu. ak i dok sam na aerodromu Ataturk urio da
izaem iz aviona, kucao sam poruke na mobilnom telefonu nastojei da istovremeno
saznam ima li nekih poruka za mene od Navang i razmiljajui o onome to se moda u
mom odusutvu deava u naoj firmi. Mnogo njih se raspitivalo na koliko dugo sam
otputovao. Poruka od moje majke bila je kratka i neodreena. Pitao sam je da li ona zna ta
Dulijan nastoji da postigne tom priom o talismanima, ali mi je odgovorila da ni ona nije
sigurna o emu je rije. Nisam joj ba povjerovao - osjetio sam da joj glas treperi od emocija.
Bavio sam se porukama sa svog mobilnog telefona dok sam prolazio kroz carinsku i
pasoku kontrolu i ekao na prtljag. Kad sam, najzad, stigao do izlaza s koferom u ruci,
upitao sam se kako u prepoznati tog Ahmeta - odnosno kako emo se prepoznati u gomili
svijeta.
Dok sam se gurao kroz razne porodine grupice, izmeu vozaa taksija i drugih
nestrpljivih osoba uoio sam visokog ovjeka s kartonom na kome je pisalo moje ime. Imao
je srebrnastu kosu, kratku prosijedu bradu i ljubazan osmijeh na licu. Neodluno sam mu
mahnuo i krenuo ka njemu. Kada sam mu priao, Ahmet je spustio karton, ispruio ruku i
srdano se rukovao sa mnom.
Ho geldiniz, ho geldiniz, rekao mi je. Vrlo mi je drago to imam priliku da upoznam
lana Dulijanove porodice. Vrlo mi je milo.
Promumlao sam neki neprikladan odgovor jer sam bio prilino zbunjen njegovom
srdanou.
Da li ste uzeli sve to imate od prtljaga?, upitao me je Ahmet. Jeste li spremni za
polazak? Klimnuo sam glavom, a Ahmet je sklopio karton s natpisom, ovla me uhvatio za
lakat i poveo izvan aerodromske zgrade.
Proveo me je kroz pretrpano parkiralite i zaustavio se pred jednim blistavim
srebrnastim renoom. Tu smo, rekao mi je, dohvatio moju torbu i ubacio je u prtljanik.
Otvorio sam suvozaka vrata i ba sam ulazio u auto kad mi je telefon zapitao. Izvinite,
rekao sam mu. Namjestio sam svoj sigurnosni pojas i poeo da itam poruku.
Bila je to poruka od Navang povodom poziva jednog mog klijenta. Navela mi je
zabrinjavajui niz pritubi muterija koje su se alile prodavcima na novu komponentu

20

dizajniranu za na najpopularniji model sedana. Imao sam neprijatan osjeaj da mi se

otvorila rupa u stomaku. Takve prie vode otkazivanju porudbina, a moda mogu da
dovedu i do tube protiv nae firme. Navang e morati da se obrati odjeljenju za kontrolu
kvaliteta kako bi utvrdili sutinu problema.
Izvinite, rekao sam Ahmetu dok je nastojao da isparkira automobil. Moram da
poaljem nekoliko poruka. Hitni poslovi. Ahmet je na to ljubazno klimnuo glavom. Samo vi
uradite to to je neophodno. Uskoro emo se bolje upoznati.
Ahmet se spretno probijao kroz guvu, no ja sam vidio vrlo malo od onoga to se
dogaalo oko nas. Oi su mi bile prikovane za ekran mobilnog telefona. Nekim dijelom
svijesti uoio sam veliku guvu na auto-putu, shvatio da vozimo brzo i da prelazimo neki
most. Dok sam se osvijestio, ve smo se vozili uskim uliicama, a auto se stalno naginjao
unazad jer smo se kretali uzbrdo. Ahmet je, izgleda, primijetio da sam se vratio u stvarnost.
Pomislio sam da, poslije tako dugog puta, moda elite da se malo osvjeite prije nego
to krenemo dalje. Zato vas sada vodim u svoj stan u kvartu Bejoglu.
Vozili smo se prilino sporo pored mnogih kafeterija i prodavnica, pokraj trotoara
prepunih pjeaka, pored niskih utih i sivih kua od cigle i kamena. Ispred nas se, na vrhu
brijega, mogla vidjeti neka kula - plaviastosiva iljasta graevina s dva reda prozora, koja je
stremila u nebo. Iza gornjeg niza prozora mogli su se vidjeti ljudi u pokretu.
To je kula Galata, rekao je Ahmet. Odozgo se prua divan pogled na grad.
Zatim je usporio i utjerao automobil u vrlo uzak prostor za parkiranje na ulici.
Stigli smo, rekao je Ahmet i pokazao mi trospratnicu ispred nas. Izaao je na trotoar i
otvorio teka ulazna vrata, pa me je pozvao da uem. Ugledao sam dug niz mermernih
stepenika.
Nemate nita protiv penjanja uz stepenice, zar ne?, upitao me je.
Ne, nemam, odgovorio sam mu.
Ahmetov stan bio je vrlo lijepo namjeten - elegantni ilimi na podu, sofa presvuena
brokatom, puna raznobojnih jastuia, boja zidova lijepo uklopljena s bojom ramova slika
na kojima sam vidio brodove i ptice, kao i razne primjerke biljnog i ivotinjskog svijeta. Ali,
sve je to djelovalo neobino bezlino. Dulijan mi je rekao da je Ahmet kapetan feribota.
Zato sam valjda zamiljao da ivi u mnogo rustinijem okruenju.
Kao to ste moda ve i sami primijetili, ne provodim ovdje ba mnogo vremena,
rekao mi je Ahmet. Kupio sam ovaj stan prije nekoliko godina, prije svega zato to je to bila
dobra investicija. Uglavnom sam ga izdavao strancima i poslovnim ljudima koji su eljeli da
stanuju u ovom dijelu grada. ena mi je umrla prije nekoliko godina, pa sam nedavno
prodao nau porodinu kuu na Beiktau. Sada koristim ovaj stan kada radim na feribotu
ili kada nekome pokazujem grad. Ostalo vrijeme provodim uglavom u selu u kome sam
odrastao, a koje se nalazi na Bosforu.
Doite, rekao mi je Ahmet otvarajui jedan prozor. elim neto da vam pokaem.
Nisam ni shvatio koliko smo se visoko popeli niti sam uoio gdje je Ahmetova zgrada
zapravo smjetena, no im sam bacio pogled kroz prozor dnevne sobe, shvatio sam da mu
se to ulaganje svakako isplatilo. Preda mnom se pruao jedan od najljepih vidika koji me je
ostavio bez daha.

21

Evo, vidite, rekao je Ahmet pokazujui mi neto nalik na rijeku ispod nas. To je Zlatni
rog. Odavde vidite i Ataturkov most i most Galata. Moj brodi se nalazi u onoj luci tamo. S
lijeve strane vidite glavni dio Bosforskog moreuza. Na grad se prua i sa suprotne strane
tog moreuza. No, ovdje smo jo uvijek u Evropi. Ako preete na drugu stranu mosta, nai
ete se u Aziji.
Pogledao sam na suprotnu stranu Bosfora i na azijski kontinent, a onda sam se opet
zagledao u prizor ispred sebe.
Da, naravno, rekao je Ahmet, ba je lijepo, zar ne? To je stari dio grada - Sultanahmet.
Tu su glavni bazari, a i Sarajburnu (kvart s dvorcima).
U daljini sam opazio dva ogromna kompleksa zgrada s kupolama, minaretima i velikim
batama ograenim visokim zidovima.
Aja Sofija?, upitao sam. To je jedina graevina u Istanbulu koja mi je bila poznata.
Ogromna crkva s kupolom, koju je car Justinijan izgradio u vrijeme kada se ovaj grad zvao
Konstantinopolj i bio sjedite Rimskog carstva, a koja je tada bila i glavno sjedite
hrianske crkve. Kasnije je ta crkva pretvorena u damiju, dodali su joj minaret i izmijenili
unutranjost, ali su originalni vizantijski mozaici jo uvijek postojali u njoj. uo sam da je
Aja Sofija i danas zapanjujue lijepa.
To je onaj kompleks lijevo, rekao je Ahmet. Iza nje je Plava damija. Tu je i Hipodrom,
muzej Topkapi i Cisterna, zaista ima mnogo toga da se vidi. Popodne emo, prije nego to se
ukrcamo na brod, otii na Bazar zaina i na Veliki bazar.
Zar emo ii na neki brod?
Pa da, odgovorio mi je Ahmet odmiui se od prozora. ao mi je, ali va talisman nije
ovdje. On je u mom ljetnjikovcu na selu, u mjestu Anadolu Kavai.
Ja sam do tada ve zaboravio svrhu svog dolaska ovamo.
Mogli bismo i da se odvezemo tamo automobilom, ali emu to?, nastavio je Ahmet.
Najbolje je otploviti brodiem. Moj sin je jutros vodio grupu turista na privatnu turu tim
brodom, pa emo mi isploviti veeras, a sjutra ujutru emo se vratiti ovamo. Ahmet mi je
mahnuo rukom i pozvao me da poem za njim. Sada u vas ostaviti da se okupate i sredite.
Zatim emo popiti aj i ruati, pa emo poslije toga obii bazare.
Prva stvar koju sam osjetio hodajui kroz Bazar zaina bili su svakojaki mirisi. Bilo je to
kao da hodate kroz aromatinu batu, u kojoj se na svakom koraku podiu oblaci mirisa i
mijeaju se, a svaki novi nadjaava one prethodne. Tezge su se nizale jedna za drugom. Bile
su tu hrpe urmi i drugog suvog voa, sve vrste kotunjavog voa i piramide alve u svim
bojama. Vidio sam cilindrine komade nugata i bijele alve i nevjerovatan izbor rahatlokuma
u bojama dragulja (Ahmet mi je rekao da se taj slatki tako zove u Turskoj).
Na tezgama sam opazio i otvorene kutije aja. Takoe sam uoio i hrpice prakastih
zaina koje su stajale na prednjim dijelovima tezgi - kurkuma, kim, kardamon, orai,
cimet.
Ahmet je kupio suve kajsije, urme i smokve, a zatim smo krenuli prema ogromnom
kamenom kompleksu s hiljadama radnjica, nazvanom Veliki bazar.
Bazar zaina zanio je i omamio moja ula finim egzotinim aromama. Bio sam potpuno
zaokupljen onim to se deavalo oko mene i nisam vie uopte mislio na sebe niti na svoje

22

ivotne probleme. Na Velikom bazaru odjednom sam poeo da se prisjeam svih onih koji
su mi nedostajali. Dok sam hodao kroz duge beskrajne prolaze izmeu tezgi, ugledao sam
mnoge stvari koje bi se moda dopale Anii lampe s mozaikom, fine svilene marame,
lijepo ukraena keramika - sve je blistalo od ivih boja. To me je i privuklo Anii kada sam je
prvi put sreo. Nije bilo vano ta je imala na sebi - uvijek je nosila neto blistavih boja svjetlozelene naunice, purpurnu zimsku maramu, sjajnu narandastu beretku. I stan joj je
bio takav - zanimljiv izbor raznih stvari sa svakakvim dezenima i u raznim tonovima, to je
djelovalo malo haotino, ali je ipak bilo skladno. Poto u narednih nedjelja biti na putu,
znao sam da ne mogu da kupujem nita glomazno.
Bio sam u velikom iskuenju pred tolikim izborom zanimljive robe. Najzad sam uzeo
jednu staklenu ogrlicu za Aniu, a Adamu sam kupio malu vezenu jaknu jer sam pomislio da
e mu se vrlo dopasti.
Naroito su me sludjeli prodavci tepiha. Vikali su za mnom u prolazu i uhvatio sam sebe
kako zurim u sve te prekrasne tepihe.
Ahmet je vidio ta me je zainteresovalo. Pa da, rekao je, moraete jednom ponovo
doi i kupiti neki lijep tepih; cijene su zaista povoljne. Nije lako odabrati lijep tepih - morate
znati dosta toga o umetnosti tkanja i vezivanja vorova, o vrsti vlakna i bojama. Morate
nauiti da procjenjujete tepihe, a i znati kako da se cjenkate. Volio bih da vas svemu tome
poduim.
Ahmetova revnost u poduavanju podsjetila me je na moje roditelje. To je bio
dinamian duo, koji je uvijek podsticao doivotno uenje novih vjetina. Mama je uvijek bila
strastveni italac, a kada smo sestra i ja poli u osnovnu kolu, zaposlila se u jednoj maloj
knjiari. Donosila je kui razne knjige i uvjeren sam da su je u toj knjiari zaposlili i zbog
toga to im je bila najbolja muterija. Sebi je uglavnom nabavljala fikciju, tati je donosila
neke ozbiljnije knjige, a za Kiru i mene bi probrala lijepe slikovnice.
Tata je bio oduevljen tom njenom aktivnou i vrijedno je gutao sve knjige koje bi mu
donijela. No, njegov entuzijazam se nije tu zaustavljao. Nita Niku Landriju nije toliko prijalo
kao one situacije u kojima svoje znanje moe da prenese drugima. On je bio uitelj u
osnovnoj koli, ali poduavanje mu nije bilo samo zanimanje, ve i prava strast. Moji
roditelji su svuda stvarali oko sebe atmosferu uionice, to njihovu djecu nije ba uvijek
radovalo.
Svakog ljeta smo nekuda putovali. Nisu to bile neke egzotine destinacije, ali bi mama i
tata uvijek paljivo prouili kraj u koji su nas vodili. Hodali bismo kroz umu, a mama bi u
rancu uvijek imala neki terenski vodi i objanjavala bi nam kako je nekim vrstama bora
potrebna vrelina umskog poara da bi im se iarke otvorile i da bi se njihovo sjeme rasulo
po veim povrinama. Tata bi nam zatim objasnio kako dabrovi grade svoje brane i kako su
brda na koja smo se peli nekada bila obale jezera. O svakom istorijskom lokalitetu mama i
tata znali su vie nego to se moglo proitati u ma kom vodiu. ak i tematski parkovi bili su
pogodna mjesta da nam u njima odre as o dejstvu centrifugalne sile ili predavanje o popkulturi.
inilo mi se da su moji roditelji bili skoro sasvim zavisni od informacija i ideja, pa su
sva naa putovanja bila puna uzvika: Zar ovo nije divno! Mama je to govorila uvijek kada
bismo otkrili neto novo. Tata se uvijek radovao kada sestra i ja pokaemo radoznalost. To

23

je sjajno pitanje!, govorio bi nam sav radostan i ponosan ako bismo ih neto upitali.
Pomislili biste da smo nas dvoje upravo pronali lijek protiv raka.
Danas se prisjeam tih dana sa entuzijazmom i radou, ali sam ih onda bio sit. Kada
sam dospio u tinejdersko doba, te nae este male ekskurzije i stalno davanje nekih
uputstava djelovali su na mene kao kripanje noktima po tabli. Sjedio sam, sav malaksao od
vrelog ljetnjeg popodneva, na zadnjem sjeditu automobila, a tata bi nam priao kratku
istoriju kanala Iri, dok bismo Kira i ja samo prevrtali oima; povremeno bismo uperili
kaiprste u slepoonice i povlaili zamiljene okidae.
Ovo mjesto i cio ovaj grad svakako bi oarali moje roditelje, mislio sam tuno. Oni su
sanjali o takvim putovanjima i stalno su matali o slinim mjestima koja bi posjetili. To je
bio njihov veliki plan za vrijeme kada konano odu u penziju - eljeli su da putuju po svijetu.
Kada se tata penzionisao, kolege su mu ak i poklonile garnituru kofera. Nekoliko mjeseci
poslije toga, svuda po kui leali su otvoreni vodii - nicali su unaokolo kao peurke poslije
kie. itave hrpe slinih knjiica bile su naslagane pored tatine omiljene fotelje, neke vee
knjige su mu virile ispod stoia kraj kreveta, a broure i mape izvirivale su iz stalka sa
asopisima u kupatilu; te broure su se odnosile na razne zemlje - na Irsku, Toskanu,
Tajland, Novi Zeland. Tata je iscrtao razne putanje i zakaio ih iznad svog stola s
kompjuterom. Mama i on isplanirali su svoje veliko putovanje koje je trebalo da potraje
barem est mjeseci.
No, jednog dana, nekoliko mjeseci prije planiranog polaska, mama je zaula tresak i pad
u garai. Tata je sklanjao ljetnje garniture namjetaja iz dvorita u garau i u tom trenutku
ga je pogodila embolija aorte. Bio je mrtav prije nego to je dotakao pod.
Mjesecima poslije tatinog pogreba mama se kretala unaokolo kao da hoda ispod vode.
One iscrtane mape postepeno su nestale sa nae oglasne table, knjige su vraene na police
u podrumu, a mama se vratila na svoj posao u knjiari, gdje je nastavila da radi s pola
radnog vremena. Kira je pomiljala da e joj moda jednog dana opet pasti na um pomisao o
putovanju po svijetu, ali moja majka nije mogla ni da pomisli da nekuda otputuje bez tate.
Poslednji uzvik prodavca tepiha prekinuo je tok mojih misli i prisjeanje na roditelje.
Ahmet me je izveo iz bazara pravo na kasno popodnevno sunce.
Vrijeme je za veeru, rekao je Ahmet dok me je vodao u krug oko nekih zgrada. Uli
smo u jednu uliicu, pa u drugu, i progurali se kroz nekoliko uskih prolaza i ulica u starom
dijelu grada. Najzad se Ahmet zaustavio pred jednim sjajnim crvenim natpisom okaenim
na niskoj kamenoj zgradi.
Stigli smo, rekao mi je. Poao sam u hladovinu za njim. Kafana je bila prilino mrana i
hladna, ali i puna lijepih boja.
ilimi u crvenim i zlatnim tonovima visili su s kamenih zidova, a ispod njih su stajale
niske klupe s plavim i narandastim jastucima. Mali etvrtasti stolovi bili su prekriveni
prugastim crvenim stolnjacima, a uz njih su, takoe, bile poredane klupe. Na svakom stolu
nalazila se po jedna mala mesingana lampa.
Uz veeru, koja se sastojala od paprika punjenih pirinem i sjemenkama iarke,
jagnjetine, pirea od plavih patlidana i hljeba sa susamom, Ahmet i ja smo prijateljski
proaskali o naim ivotima i radu. Nekoliko puta smo malo i zautali, pa bi zavladala
prijatna tiina. Nju bi povremeno prekidalo Ahmetovo: Probajte ovo, ili moje: Ovo je vrlo

24

dobro, ali smo tu i tamo podugo utali, i u tim pauzama mogla se uti udaljena buka ulice.
Osjeao sam da se nalazim daleko od svega to mi je poznato.
Kada smo stigli u pristanite, sunce se lagano sputalo ka zapadu. U vazduhu se osjeao
jak miris soli. Luka je bila prepuna brodova, manjih i veih, ali su ipak preovlaivali veliki
feriboti. Ahmet nije bio samo kapetan feribota, to sam, inae, usput saznao. On je ranije bio
i vlasnik jedne velike brodske kompanije, ali ju je prije nekoliko godina prodao. Sada je
napola bio u penziji, a iz cijele svoje nekadanje flote zadrao je samo jedan brod
prvobitno je to bio ribarski brod, ali ga je u prvim danima poslovanja pretvorio u starinski
feribot. Nisam mogao da se rastanem od njega, rekao mi je. Povremeno tim brodiem
idem na privatne ture po Bosforu. Ba sam ugovorio jednu takvu turu za danas kada me je
Dulijan pozvao. Zato sam poslao sina da me danas zamjeni na toj turi.
Proli smo pored pristanita s feribotima i pored nekolicine velikih turistikih brodova.
Uz jedan od dokova stajao je dug, narandast, otvoren amac sa ukraenim pramcem i
raznim dekorativnim detaljima na zadnjem dijelu, kao i s baldahinom i otvorima za topove
sa zlatom obrubljenim ivicama. To je replika carskog broda, atrakcija za turiste, rekao je
Ahmet.
Najzad smo stigli do pristanita za manje brodove. Ahmet je priao skromnom bijelom
brodiu s drvenarijom obojenom u plavo. Evo ga, moja dika i ponos, rekao mi je smijui se.
Bio je to vrst brodi, slian remorkeru. Iza krme je imao otvorenu krmanoku kabinu, a iza
pregrade od drveta i stakla nalazili su se kontrolna tabla i kormilo. Iza kormila je stajala
izlizana kona stolica, namijenjena kormilaru. Na bonim stranama palube bile su poreane
drvene klupe, a nekoliko redova stolica nalazilo se iza krmanoke kabine. Bijela i plava boja
bokova i brodskog poda bila je pomalo ispucala, ali je sve bilo vrlo isto. Brod je bio star, ali
dobro odravan.
Izgleda da smo se mimoili s Jusufom. Pa dobro, moda u prilikom vaeg sledeeg
boravka imati prilike da vas upoznam sa svojom porodicom, rekao je Ahmet dok je od
vezivao brodi i udaljavao ga od mola.
Nije nam bilo potrebno mnogo vremena da iz luke izaemo u vode moreuza. Plovili
smo lagano, ali se u to doba veeri inilo da se sve kree vrlo sporo. Jedan veliki feribot s
treperavim svijetlima lagano je plovio ka azijskoj obali, a opazili smo i neke manje brodove
koji su plovili na izvjesnom rastojanju od nas. inilo mi se da je voda neprirodno mirna.
Osvijetljen suncem na zalasku, pred nama se, na obje obale Bosforskog moreuza, prostirao
grad Istanbul - zanimljiv konglomerat damija, palata i drugih elegantnih graevina, s
mnotvom kua pokrivenih crvenim crijepom, stambenih zgrada, palmi, prodavnica i
kafana. Proli smo ispod Bosforskog mosta i zaputili se ka sjeveru. Usput sam uoio neke
zanimljive i lijepe kue od drveta, a Ahmet mi je rekao da su to jalisi, odnosno bogataki
ljetnjikovci; bili su nanizani uz samu obalu moreuza pa je izgledalo kao da plutaju na vodi,
mada se, zapravo, nalaze na kopnu. Nebesko plavetnilo tamnjelo je svakog minuta sve dok
se nije pojavio pun mjesec, nalik na ogroman biser koji visi nad bazenom mastila. Mjeseina
se rasipala po vodi, a Ahmet je jo malo usporio plovidbu. Osjeao sam lagano kretanje
broda nasuprot tihom ritmu vodene struje.
Ovo je neto posebno, zar ne?, rekao je Ahmet. Klimnuo sam glavom.
Sve ovo mi ne deluje stvarno, odgovorio sam.

25

Teko je rei ta je stvarno, zar ne?, nastavio je Ahmet.

Pa, pretpostavljam da jeste. Obino nisam mnogo razmiljao o takvim stvarima.
Otiao sam na zadnji dio broda i posmatrao kako grad nestaje iza nas.
Znate li, nastavio je Ahmet, da moreuz nije slian rijeci? Voda ne tee samo u jednom
smjeru.
Okrenuo sam se da ga pogledam i odmahnuo glavom.
Ne, nije nimalo slian rijeci, nastavio je Ahmet priu. Okeanska plima nanosi vodu u
moreuz, a zatim je osjeka opet povlai iz njega. Ovdje se sreu Evropa i Azija, ba na ovom
mjestu, a i mijeaju se vode Mramornog i Crnog mora. No ni to nije onako kako na prvi
pogled izgleda.
Na ta mislite?
Razni strunjaci - okeanografi iz Engleske, Kanade i Turske, prouavali su vode ovog
moreuza u toku poslednjih nekoliko godina, objasnio mi je Ahmet. I znate li ta su otkrili?
Ahmet je uglavnom gledao pred sebe dok je krmanio, ali se u tom trenutku okrenuo ka meni
i pogledao me. Slegnuo sam ramenima i odmahnuo glavom.
Na dnu ovog moreuza tee prava podvodna rijeka. Tu su voda, blato i sedimenti, kao i
salinitet, znatno vei nego u gornjim slojevima vode, a ta podvodna rijeka tee od
Mramornog prema Crnom moru.
Podvodna rijeka, e to je ba udno, rekao sam.
To vas navodi da shvatite da su neke stvari po svojoj prirodi vrlo komplikovane.
Rijetko se dogaa da je neto ba onakvo kao to izgleda.
Vrtio sam se jo malo po palubi, a onda sam se pridruio Ahmetu i sjeo kraj njega iza
krme. Nekoliko minuta smo utali. Ahmet se zavalio na svom sjeditu.
Proveli smo zajedno najljepi dio dana, rekao mi je zamiljeno. Ipak, ne znamo jedan
o drugome ba mnogo.
O vama, kao roaku svog dobrog prijatelja Dulijana, znam samo ovo: da ste ininjer,
oenjeni ste i otac estogodinjeg djeaka. Ko ste vi zaista?
Nisam znao odgovor na to pitanje. Ahmet me je pogledao, vidio izraz mog lica i
nasmijao se.
Ni sa mnom nije mnogo drugaije, rekao mi je. Za veerom sam vam rekao da sam
ezdesetogodinji poslovan ovjek i vlasnik nekih nekretnina i ovog broda. Udovac sam
i imam etiri odrasla sina. Znai li to da me stvarno poznajete?
Pa, pretpostavljam da je i to neka polazna taka za upoznavanje, odgovorio sam mu.
Mislim, mogao bih poneto da vas upitam i da saznam malo vie o vaoj kompaniji ili o
sinovima.
Ipak bi nam trebalo mnogo vremena da se dobro upoznamo, zar ne?
Da, pretpostavljam da bi.
Obino je to tako. Zamislite da smo poeli da priamo o nekim drugim stvarima. ta
biste rekli ako bih vam ispriao da je za mene pravi ivot bio uvijek samo na vodi ili pored
nje? Majka mi je priala da sam kao malo dijete bio zaista srean samo za vrijeme kupanja.
Voda, pecanje, plivanje. Brodovi, amci. Nikada nisam nimalo sumnjao u to ta elim da

26

radim. Osjeam udan nemir kad god nisam na nekom od svojih brodova. To je ponekad
teko padalo mojoj eni, a i sinovima. Ali, uvijek nam je bilo najljepe kada bismo se svi
zajedno nali na morskoj obali ili na nekom brodu. Kao da smo samo na takvim mjestima
bili pravi mi. Uvijek mi je bilo potrebno da budem kraj vode da bih mogao mirno da
razmiljam i da shvatim svijet i smisao svog ivota. Na ovom istom brodu spoznao sam,
recimo, da je Kaniz ena kojom elim da se oenim. Na njemu sam pravio svoje najvanije
ivotne planove i donio najhitnije odluke. Ahmet je okrenuo kormilo broda u polukrug.
Pomislio sam da ete, ako vam to kaem, moda moi bolje da me razumijete.
Mislim da ono to znamo o drugima uglavnom obuhvata samo njihovu spoljanjost,
nabacio sam.
Da, i to je ba tuno, rekao je Ahmet klimajui glavom. Zatim je malo zautao.
No, to nije ono najtunije, nastavio je zamiljeno. Najtunije je to to i o samima sebi
znamo samo ono to se nalazi na povrini; esto ivimo ivotom naih susjeda, umjesto da
vodimo sopstveni ivot.
Bilo mi je teko da ocijenim koliko smo dugo plovili po Bosforu. Svjetlucava voda,
blistav mjesec i utjeni um brodskog motora pretvorili su cijelo to putovanje u pravi san. U
jednom trenutku je Ahmet naglo okrenuo kormilo i pokazao mi svijetla koja su blistala na
azijskoj strani.
To je Anadolu Kavai, rekao je pokazujui neto ispred nas. Ne moete jo vidjeti
naselje, ali ispred nas je ostatak razorene enovske tvrave. Potie iz XIV vijeka. Moja
kuica je na drugoj strani, na junom kraju naselja, na obali.
Nije nam bilo potrebno mnogo vremena da pristanemo i odvezemo se do sela malim
automobilom koji je Ahmet ostavio u luci. Kamena kuica uopte nije liila na Ahmetov stan
u gradu. Pod je bio poploan terakotom, na zidovima je bio neravan sloj gipsa, a grube,
tamne grede na tavanici su, izgleda, upile odjeke davne prolosti. Na otvorenim policama u
kuhinji bilo je poreano masivno zemljano i mesingano posue. Tu i tamo mogli su se
vidjeti djelii mozaika i staklo jarkih boja, ali izbledjela tkanina na prozorima i pohabam
prekrivai namjetaja svjedoili su o starosti kue. Ahmet je odnio moj ranac u jednu malu
sobu. Pokazao mi je mali krevet, koji nije bio iri od standardne polovine branog kreveta i
ija je izrezbarena drvena strana bila okrenuta prema zidu.
U tom krevetu sam nekada spavao s dvojicom brae, rekao je Ahmet smijui se.
Spustio je moj kofer na pod kraj kreveta i poveo me natrag u dnevnu sobu. Hoete li da
malo posjedimo napolju?, upitao me je.
Ogrnuli smo dempere i otili u malo dvorite koje je gledalo pravo na mjeseinom
obasjani Bosfor. Ahmet je nastavio da pria o svom omiljenom prirodnom elementu - o vodi.
Pria se da je Crno more nekada bilo slatkovodno jezero. Prije mnogo hiljada godina
dolo je do velike poplave i Sredozemno more se izlilo izvan Bosfora, pa je tako i Crno more
postalo dio slanih okeana.
A ta podzemna rijeka? Mislite li da je to posledica te poplave?, upitao sam ga.
Pa, tako zvui, zar ne?, rekao je Ahmet. Neki misle da je ta poplava zapravo onaj
biblijski Nojev potop.
alite se?, rekao sam.

27

A Bosfor se pojavljuje i u grkoj mitologiji. Znate li legendu o Jasonu i Zlatnom runu?

Odmahnuo sam glavom.
U grkoj mitologiji je Bosfor bio mjesto na kome su se nalazile Simplegade - plovee
stijene koje su se tako brzo primicale jedna drugoj da bi zdrobile svaki brod koji bi se
usudio da pokua da proe izmeu njih. Kada je Jason zaplovio Bosforom, pustio je golubicu
da proleti izmeu fatalnih stijena. Stijene su jurnule jedna prema drugoj, ali je golubica ipak
proletjela - samo je izgubila nekoliko pera s repa. Jason i Argonauti su slijedili golubicu i
sreno proli kroz tesnac. Zadnji dio broda bio im je, dodue, oteen, ali se ipak nisu
potopili. Tako su Grci stigli do Crnog mora.
Osmijehnuo sam se i klimnuo glavom. Mojoj majci bi se veoma dopao Ahmet i njegove
prie.
O Boe, uzviknuo je moj domain, skoro sam zaboravio zbog ega ste doli ovamo.
Dulijanov talisman. Sad u vam ga donijeti. Brzo je ustao i uao u kuu. Vratio se poslije
nekoliko minuta s malim presavijenim komadom papira i smotuljkom crvene svile. Pruio
mi je oba predmeta.
Eto, sada ste dobili ono zbog ega ste doli, rekao mi je. Trebalo bi da poemo na
spavanje. Sutra moramo da ustanemo rano. Vratiemo se u Istanbul, pa u vas odvesti da
vidite Aja Sofiju, a zatim u vas otpratiti na aerodrom. Morate mi obeati da ete se u nekoj
prilici vratiti ovamo da vidite ostatak mog zaviaja. S tim sam se vrlo spremno saglasio i
nerado ustao sa stolice.

***
Kada sam se vratio u sobu, spustio sam zamotuljak na okrugli stoi kraj kreveta. Sjeo
sam na kraj postelje i saekao da proe jedan minut prije nego to sam raspakovao paketi.
Lagano sam razmotao meki kvadratni komadi svile.
U tkanini se nalazio nekakav bronzani novi. Zapravo, to i nije bio ba pravi novi, ve
mali metalni disk veliine jednog nikla.
S jedne njegove strane bilo je urezano sunce, sa zracima koji su se irili iz centralne
take. Na drugoj strani diska vidio se reljef mladog mjeseca. Spustio sam novi na sto i
dohvatio presavijeno pare pergamenta.
Razmotao sam ga i spustio u krilo.
Mo istinskog
(proitao sam na njemu)

Najvei dar koji moemo sebi dati jeste taj da ivimo pravim, istinskim ivotom. Da zaista
budemo ono to jesmo ipak nije lak zadatak. Moramo se oduprijeti zavodnikom zovu drutva
i ivjeti ivot po nekim sopstvenim pravilima drei se sopstvenih vrijednosti i u skladu s naim
prvobitnim snovima. Moramo doprijeti do nae skrivene sutine i istraiti duboko ukorijenjene

28

nevidljive nade, elje, snagu i slabost, koje nas ine onakvima kakvi zapravo jesmo. Treba da
shvatimo gdje smo bili i kuda smo se zaputili. Svaka naa odluka, svaki korak, moraju biti
odreeni eljom da proivimo ivot koji je istinit i poten i svojstven samo i jedino nama. Ako
nastavimo tim putem, svakako emo nai blago koje e nadmaiti sva naa oekivanja.
Vratio sam se do svog ranca i s njegovog dna izvukao svesku za dnevnik koju mi je
Dulijan dao pred polazak. Zatim sam ubacio pergament u nju i vratio svesku u ranac.
Ponovo sam uzeo talisman i prevrtao ga neko vrijeme u rukama. Izvukao sam iz depa
konu kesicu i ubacio u nju mali metalni disk, a onda sam podigao pokriva i uvukao se u
postelju.
Kada sam se narednog jutra probudio, shvatio sam da se u meuvremenu nisam ni
pomjerio s mjesta. Bio je to dubok san, kakvim sam obino spavao za vrijeme odmora. Kada
sam se odgegao do kuhinje, osjetio sam prekrasni miris turske kafe, teak i taman, koji mi je
prijatno ispunio nozdrve. Uz kafu mi je Ahmet iznio punomasni jogurt i voe, a zatim me je
poveo napolje, pa smo se odvezli kroz selo, do obale.
Kada smo uli na brodi, Ahmet je paljivo ukljuio motor i lagano se odvojio od mola.
Ubrzao je tek kada smo se nali u vodama moreuza. Plovili smo osjetno bre nego
prethodne noi, ali to nije bila jedina promjena. Mada je bilo vrlo rano, sunce je ve prilo s
neba. Sela, zeleni breuljci, voda - sve je djelovalo svijetlo i jasno, otro i treperavo. Za divno
udo, svi mitovi i misterije iz prethodne noi nekuda su nestali. Sve mi ovo sada djeluje
sasvim drugaije, rekao sam Ahmetu. Jeste divno, ali je drugaije.
Da, tako je, rekao je Ahmet zamiljeno. I sam sam esto to pomiljao. No skriva
mnogo toga, ali i otkriva neke druge stvari.
To se dogaa i u gradu, rekao sam. Neki gradovi su prosto arobni nou, ali su danju
vrlo haotini.
A ipak su obje slike podjednako stvarne. Ahmet je malo zastao i dodao:
Pretpostavljam da zbog toga nije dobro suditi brzo o nekim stvarima. Treba nam uvijek
mnogo vremena da upoznamo razna mjesta, ljude, pa i same sebe.
Brod je brektao i sjekao talase dok su nad nama cvrkutale i letjele ptice. Vidio sam kako
dvojica ribara bacaju mreu s malog brodia u more. Jedan mladi se energino progurao
kroz gomilu svijeta na pristanitu i ustro nam mahnuo. Naas mi se uinilo da sam nekada
ve putovao po ovim krajevima, ali da sam tek sada zapazio kako sve to zaista izgleda.
Da, rekao je moj novosteeni prijatelj Ahmet, poinjem da uviam da je sve to zaista
tako.

29

ETVRTO POGLAVLJE
U toku ta dva dana koja sam proveo u Istanbulu na momente sam se osjeao kao neki
lik iz filma. Kao da sam posmatrao svijet kroz kameru i kao da je svaku rije koju sam
izgovorio napisao neko drugi. To je bilo prilino stresno, ali i nekako osvjeavajue - kao da
je svijet bio pun raznih mogunosti. Dok smo te noi plovili Bosforom, s mjesecom iznad
glave i talasima pod nama, osjetio sam dejstvo arolije kakvu nisam osjeao jo od ranog
djetinjstva. Dulijan je rekao da je smisao ivota u tome da postanemo neto. U toku ova
dva dana skoro da sam i ja osjetio ba to.
Sjedei na istanbulskom aerodromu Ataturk osjeao sam da mi taj grad izmie poput
odraza u retrovizoru. Jue popodne iskljuio sam mobilni telefon i sve do sada mi nije palo
na pamet da treba ponovo da ga ukljuim. Zakretao je im sam ga ukljuio i zasuo me
gomilom poluhisterinih poruka: Hitan zahtjev za isporuku, Pitanja u vezi s kontrolom
kvaliteta, XD95-raskid ugovora, Treba nam mjeseni izvjetaj raunovodstva, Gde si ti
to, dovraga?. Vidio sam da su stigle i neke poruke od Navang, pa sam rijeio da prvo njih
proitam. Izgleda da je prvi test kontrole kvaliteta prilino dobro proao. Zatim sam
pogledao poruke od Dejvida. Traio mi je izvjetaje koje sam mu ve poslao i informacije
koje je ve imao. Koliko li sam vremena do sada tako izgubio aljui efovima iste poruke,
ponavljajui se i otpremajui dokumenta i podatke koje se niko nije potrudio ni da proita
(no, ipak sam ih redovno slao na vrijeme - svakog mjeseca i nedjelje)? Prolo je oko
etrdeset minuta prije nego to sam stigao do poruka koje sam dobio od Anie i Adama. Ona
je eljela da sazna da li sam bezbjedno stigao u Istanbul. Dovraga. Trebalo je da joj se javim
im sam stigao. Adam je elio da mi ispria kako je prola njegova kolska predstava. Brzo
sam im odgovorio i pozvao svoju firmu nadajui se da e mi se javiti Navang.

***
im sam se uglavio u sjedite u avionu, vratio sam se u svoj svijet. Nisam nikako mogao
da i dalje ne obraam panju na svoj posao i raniji ivot niti da se pravim nevjet svaki put
kada sletim u neki novi grad. Ako mi elektronsko potansko sandue ne bude puno kada
sledeeg puta ukljuim telefon, ta e to zapravo znaiti? To, svakako, nee biti dobro po
mene. Izvukao sam nekoliko stvari iz nesesera i stavio ih u policu iznad glave. uo sam kako
neki putnik iza mene hre i glasno duva. U zadnjem dijelu aviona je neija beba ve glasno
cviljela. Iskezio sam se i uzdahnuo. Dok sam se koprcao u neudobnom djeijem sjeditu,
kakva se ovih dana u avionima smatraju normalnim, osjeao sam da mi se koe miii na
vratu. Kona vreica koju mi je dao Dulijan visila mi je na dugoj uzici oko vrata. Nosio sam
je stalno oko vrata mislei da tako postoji mnogo manja ansa da je izgubim. No, sada sam
osjeao da mi se ta uzica usijeca u vrat, jer mi je u meuvremenu vreica postala nekako
neprirodno teka. inilo mi se da je preteka za sitnice koje sam sino stavio u nju.

30

Namjestio sam i zakopao sigurnosni pojas i izvukao je ispod koulje. Izvadio sam novi i
prevrtao ga u rukama. Sunce i mjesec. Jin i jang. Pismo i glava. Nebo i zemlja. Skriveno i
otkriveno. Vratio sam novi u kesicu, pa sam je opet podvukao ispod koulje.
Zatim sam izvukao svesku za dnevnik iz depa jakne. U njemu je bila Dulijanova
biljeka o istinitosti. Otkako sam je prvi put proitao, nisam mnogo razmiljao o njoj. U
Istanbulu sam stalno osjeao da ne ivim pravim ivotom. Ili sam imao udan osjeaj da sam
se zaglavio negdje izvan svog ivota i da ga posmatram onako kako bi to uinio neki stranac.
Pitao sam se da li je ono to sam u Istanbulu vidio uopte bilo stvarno. ta sam zapravo taj
pravi ja? Ko sam zaista? Sjetio sam se i onog razgovora sa Ahmetom na brodu. Rekao sam
mu da sam elektroininjer. Suprug. Otac. Sve je to bilo tano, ali se moglo odnositi i na
hiljade drugih ljudi. Kako bih opisao sebe ako se ne bih drao te tri odrednice?
Namjestio sam avionski stoi tako da mogu da stavim svesku na njega. Kao to sam ve
rekao, nisam nikada bio osoba koja mnogo vremena provodi u razmiljanju o sebi. Nisam u
tome vidio neki smisao.
Uzeo sam hemijsku olovku iz depa i pri vrhu prve strane ispisao: Ko sam ja? Osjeao
sam se prilino blesavo.
Zurio sam u neispisanu stranicu pred sobom sve dok stjuardesa nije prekinula moj
zanos nudei mi neko pie. Donijela mi je kafu i uz blistav osmijeh nastavila da hoda
prolazom izmeu sjedita. Srknuo sam gutljaj kafe i odjednom zastao. To je bilo smijeno.
Valjda ipak mogu bar neto da odgovorim na pitanje koje sam sebi postavio.
Popio sam kafu i nastavio da zurim u praznu stranicu. Let je trajao oko etiri sata.
Obeao sam sebi da u svakako upisati neto u taj dnevnik prije nego to sletimo. Moda
bih, ako ve ne mogu da opiem svoje pravo ja, mogao barem da se prisjetim nekih prilika u
ivotu kada sam znao ko sam, kada sam osjeao da sam svjestan svog ivota i kada sam
ivio onako kako sam ja elio, a ne onako kako su drugi htjeli.
Prvo to sam napisao bila je fraza vrijeme za priu. Uinilo mi se da je pomalo udno
to istiem ba taj trenutak jer to i nije bio jedan precizan trenutak niti neko odreeno
vrijeme. Osim toga, sve je to bilo vrlo davno. U vrijeme mog djetinjstva imali smo u kui
neke porodine rituale. Kada bi se zavrila naa veera i kupanje, majka bi povela sestru i
mene u jednu od spavaih soba. Strpali bismo se svo troje u postelju i mama bi poela da
nam ita neku priu. Kada sam bio sasvim mali, itala nam je iz nekih djeijih slikovnica,
kasnije su to bile kratke prie, a na kraju i pravi romani, kao Kroz pustinju i praumu ili
Guliverova putovanja. Taj ritual je trajao mnogo due nego to sam bio spreman da
priznam bilo kome od svojih prijatelja. Neto iz tog vremena kada sam bio mali djelovalo je
na mene vrlo ohrabrujue. Ma ta da se dogaalo preko dana, ma kako da sam se svaao s
Kirom, ma kakve neprilike da sam imao u koli, veernje doba i taj na odlazak na poinak,
majin njeni glas koji treperi u vazduhu, tatino lupkanje posuem u kuhinji, Kirini
zadovoljni uzdasi koji popunjavaju praznine u reenici sve bi tada nekako dolo na pravo
mjesto. Znao sam ko sam i gdje pripadam.
Zatim sam zapisao nekoliko reenica vezanih za jednu posebnu uspomenu.
Planinarenje sa Aniom u Stjenovitim planinama. To je bilo neposredno prije naeg
vjenanja. Peli smo se stazom pored jezera Grasi, blizu gradia Kenmor u zapadnom dijelu
Kanade i naili smo na neki potok. Ania je ila iza mene i ja sam pruio ruku da joj
pomognem da pree preko potoia. Kada smo se popeli na vrh brda, bacili smo pogled na

31

predio i planine koje su nas okruivale. U tom asu sam pogledao Aniu. Jasno se sjeam da
me je preplavilo osjeanje da je to neobino mjesto upravo ono gdje u tom trenutku elim
da budem.
Tada svakako nisam mogao da zamislim kako u se osjeati kada se Adam bude rodio.
Sjeam se da sam ga drao u naruju dok je Ania drijemala u bolnikom krevetu i da sam
mislio da je moje mjesto u svemiru zauvijek odreeno tom bebom. Bio sam otac i to u
svakako uvijek biti. U toj injenici je bilo neeg otrenjujueg, ali i utjenog.
Na kraju sam napisao: Probna vonja s novim sistemom napajanja. Izgledalo je da je
to jedan sasvim obian trenutak testiranja nae tehnoloke inovacije, koji je udno djelovao
tako naveden odmah poslije Adamovog roenja, ali nije bilo ba tako. To je bio moj prvi
nezavisni projekat. Juan me je zamolio da dizajniram novi sistem napajanja automobila
gorivom. Nemoj se samo nadovezati na prethodne projekte, rekao mi je. Priao si da
treba napraviti neto drugaije, pa sada to i uradi. Poni od poetka. Ponovo osmisli cio
projekat.
Mjesecima sam radio na tome, mada moda drugima i nije tako izgledalo. Ujutru bih
sjeo za svoj pisai sto i ne bih ustajao sa stolice do est popodne. Uvee bih izaao iz
automobila, stajao na stazici ispred kue i pitao se kako sam tu dospio. Bio sam prepun ideja
i energije. Ujutru sam ustajao rano jer sam bio nestrpljiv da to prije odem na posao.
Kada sam konano predstavio svoje eme i cio projekat Juanu, zamiljeno me je
pogledao. Pa, rekao je, postoji samo jedan nain da utvrdimo da li to funkcionie ili ne.
Hajde da ga napravimo.
To smo i uinili. Zatim smo testirali novi sistem i ubacili ga u automobil. Provozali smo
taj auto. No prije probe nisam ni oka sklopio. Dok sam gledao kako auto ubrzava na
oglednoj pisti, osjeao sam kako mi srce otkucava glasno kao zidni sat.
etiri dogaaja. To je sasvim dosta za jedan dan. Zatvorio sam svesku i strpao je u dep.
Zavalio sam se na sjeditu, sklopio oi i potrudio se da utonem u san.

***
im sam izaao na aerodrom arl de Gol, osjetio sam da mi se puls ubrzao. Red na
carini mi se uinio beskrajnim, a ekanje na prtljag kao da se oteglo u nedogled. Kada sam
konano izaao kroz staklena vrata terminala i priao taksi stanici, uletio sam u prvi taksi u
nizu poput djeteta koje tri za kamionom sa sladoledom. Volim Pariz i bio sam nestrpljiv da
proetam njegovim ulicama.
Vonja taksijem od aerodroma do grada bila je prilino duga. Bilo je oko est popodne i
auto-put je bio zakren gustim saobraajem. Za razliku od onoga to sam osjeao u
Istanbulu, ovdje mi je sve bilo neobino poznato. Bilo je mnogo semafora, pa sam mogao da
posmatram vozae koji rasijano gledaju drum pred sobom, a u mislima ponovo analiziraju
svoj radni dan - ono to su odradili i ono to ih tek eka narednog dana. Jedan od tih vozaa
mogao sam biti i ja, samo na drugom kraju svijeta. No, ja sam u tom asu bio tu, okruen
poznatim stvarima, a istovremeno i stranac, dok se oko mene uzdizao niz sivih solitera

32

parikih predgraa i podsjeao me na injenicu da u tom viemilionskom gradu nikoga ne

poznajem.
Dulijan me je uputio da odsjednem u jednom hotelu na Jelisejskim poljima. Ali, kada
smo stigli pred taj hotel, odjednom nisam nimalo elio da izaem iz taksija. Umalo nisam
zamolio vozaa da nastavi da me vozi. Nita mi u tom asu nije izgledalo privlanije od
vonje kroz Pariz sve do zalaska sunca, sa svjetlima Ajfelove kule u pozadini, koja su se
vidjela ma kuda krenuli kroz grad. Ipak, Dulijan mi je unaprijed zakazao susret sa
ovjekom po imenu Antoan Goe, ali mi nije naveo kada tano treba da ga sretnem. Rekao je
samo da e mi Antoan na recepciji hotela ostaviti cedulju sa uputstvom kada i gdje emo se
nai - pretpostavio sam da me, moda, taj Antoan ve eka. Dulijan mi je rekao i ovo:
Antoan je veoma zanimljiva osoba. To bi za tebe mogao biti jedan izuzetan susret.
Taksi me je dovezao do hotela na Jelisejskim poljima, pa sam kroz okretna vrata uao u
predvorje. Bilo je prepuno svijeta. Oko mene su se vrzmale desetine nekih ljudi u poslovnoj
odjei koji su imali ploice sa imenima okaene oko vrata; stajali su u redu pred recepcijom
ili su se rasuli po grupicama po predvorju. Pred recepcijom je neka curica sjedjela na koferu
i glasno jecala. Iznad nje je stajala ena strogog izgleda i, traei neto, kopala po torbici. Po
cijelom predvorju odjekivali su uzvici, smijeh, askanje i pla. Valjda su me let, vonja od
aerodroma do hotela i sva ta buka izuzetno izmorili, jer kad sam se naao ispred pulta
recepcije, vie nisam mislio o svjetlima Pariza, ve mi je na um padala samo jaka kafa ili
neko estoko pie. Kada mi je slubenik dao klju - karticu na kojoj je pisalo soba broj
1132, odjednom sam ljutito prasnuo.
Ne, nikako ne dolazi u obzir, rekao sam. Nisam se ak potrudio ni da to izgovorim na
francuskom. Ne elim sobu iznad etvrtog sprata.
Slubenik me je upitno pogledao. Ja ne mogu..., poeo sam i uutao. Nisam elio nita
da mu objanjavam.
Pravi ja? Pa eto, tu je svakako jedan djeli moje prave linosti. Naime, ja sam bio
klaustrofobian i plaio sam se tijesnih i natrpanih prostorija. Liftovi su za mene uvijek bili
prava napast. Nije bilo mnogo ljudi koji su znali za to - tvrdio sam da je penjanje
stepenicama dio mojih zdravih ivotnih navika. Juan je svojevremeno poeo da me zove
Gospodar stepenica, i to poto sam se popeo do naeg apartmana za goste na
osamnaestom spratu za vrijeme jednog skupa proizvoaa automobila. Lake mi je bilo da
se pred kolegama pojavim zadihan i znojav nego da me vide uspanienog.
Slubeniku sa recepcije trebalo je nekoliko minuta da mi pronae sobu na etvrtom
spratu. Prije nego to sam krenuo u sobu dao mi je, zajedno s kljuem, i jednu malu kovertu.
Svakako je to poruka od Antoana, pomislio sam i gurnuo je u dep. Dao sam nosau kofer i
krenuo ka stepenicama.
Kada sam uao u sobu, izuo sam cipele i svalio se na postelju. Legao sam na lea i
izvukao kovertu iz depa. U njoj je bio samo jedan list papira na kome je pisalo: Antoan Goe,
arhivista. Parike katakombe, Avenija pukovnika Anrija Rol-Tangija broj 1. Doite na moje
radno mjesto u srijedu u 17.30, odmah poto se muzej zatvori.
Taj Antoan svakako nije bio neki brbljivac.
Srijeda je bila sjutra, pa sam imao cio jedan dan u Parizu samo za sebe. Prvo sam se
tome obradovao. Cio dan u sam lutati po najatraktivnijem gradu na planeti. Kuda da odem?

33

U Notr Dam? U Le Mare? Na Monmartr? U Luvr? No, jedna ideja polako mi je potisnula sva
ta mjesta iz misli. Cio jedan dan. Izvukao sam telefon iz depa. Bio sam na putu ve nekoliko
dana, a treba da sakupim jo sedam talismana. Ako nastavim ovim tempom, koliko li e mi
vremena trebati? Najverovatnije vie od tri sedmice. Pokuao sam da diem ravnomjernije i
da malo olabavim stegnute vilice. Ne mogu nita da uradim u vezi sa rokovima. to bih
uopte brinuo zbog toga, govorio sam sebi. Opusti se. Opusti se. Uivaj u prilici koja ti se
prua. Duboko sam udahnuo vazduh i poao u kupatilo da se umijem.

***
Kad sam u sumrak poao u etnju du Jelisejskih polja, odjednom sam osjetio neku
udnu enju. U Parizu je zaista trebalo imati drutvo. Posmatrao sam parove koji su se u
hodu drali za ruke, kao i ene i mukarce koji su se naginjali jedni ka drugima askajui za
malim stolovima u kafeterijama.
Da je Ania bila tu... pa, da je bila tu, popriali bismo o naem odnosu. ta je to polo
naopako, ime sam je iznervirao i zato sam razoarao Adama. Dovraga! Parika arolija se
brzo topila. Promijeni pjesmu, rekao sam sebi. Kako bi ti bilo da si ovdje s Tesom? To je ve
bolje zvualo. Romansa u nepoznatoj sredini.
Odetao sam prilino daleko kroz neki park, zatim se okrenuo i uputio nazad irokom
avenijom. Vidio sam divnu siluetu Trijumfalne kapije u daljini. Zaustavio sam se u jednom
malom bistrou, s namjerom da tu veeram. Bio sam gladan i prodrljivo raspoloen. Naruio
sam salatu i bokal crnog vina, a zatim paetinu i izbor raznih sireva. To je bila ba dobra
veera - tako bi trebalo jesti, pomislio sam. Bistro je bio prepun. Pokuao sam da malo
prislukujem razgovore koji su se vodili oko mene. ta li e ti ljudi raditi sjutra? Da li e ii u
kupovinu ili e se odvesti vozom do Versaja? Neki poslovan ovjek priao je o prezentaciji
koju treba da urade do kraja nedjelje. Jedan par je priao o komijinom opakom psu.
Sjedio sam jo neko vrijeme s tanjirom punim raznih sireva pred sobom, potom platio
raun i izaao u no. Sunce je zalo, a grad svjetlosti je bio... blistavo osvijetljen. Poao sam
du avenije do Trijumfalne kapije i popeo se uz oko tri stotine stepenika do njenog vrha.
Svakako se neu odvesti liftom na vrh Ajfelove kule, pa je Trijumfalna kapija najpogodnije
mjesto s koga mogu da osmotrim cio grad. Kad sam se naao gore obiao sam pun krug,
posmatrajui grad sa svih strana. Na zapadu je svjetlucala Ajfelova kula. Automobili i taksiji
kretali su se zrakasto rasporeenim ulicama oko trga Etoal osvjetljavajui u prolasku
okolinu farovima. Sitne ljudske figure kretale su se po trotoarima i ulazile u prodavnice i
zgrade, dok su neke druge izlazile iz njih. Toliko ljudi i raznih ivotnih sudbina; sve su one
bile razliite i podlone promjenama. ive li sve te osobe svojim istinskim ivotima? Ako
to nije sluaj, znaju li to?
Nisam bio siguran ni u to ta bi bio moj istinski ivot, ali sam poeo ozbiljno da
sumnjam da je to onaj kojim sam do sada ivio. Da je tako, zar bih se toliko trudio da
izbjegavam razmiljanje o njemu? A Ania? A moj otac? A Juan? Da sam vodio pravi ivot,
valjda bih za sve to vrijeme bio mnogo sreniji. Okrenuo sam se i poao niz stepenice.
Silazio sam vrtei se u krug, a kameni zidovi bili su hladni i nijemi. Na svakom zaokretu

34

osjeao sam da gubim pomalo energije. Danje bio dug. Bilo je to, zapravo, nekoliko vrlo
dugih dana. inilo mi se da ve nedjeljama nisam bio kod kue, a ni na poslu. Nedjelje koje
su se pruale preda mnom djelovale su mi kao veliki znaci pitanja. Bilo je krajnje vrijeme da
se vratim u svoj hotelski krevet i utonem u zaborav sna.

***
Narednog jutra odvezao sam se metroom do Le Marea i potraio jednu malu kafeteriju
koje sam se sjeao iz prethodne posjete Parizu. Uzeo sam bijelu kafu i pecivo s okoladom.
Sjeo sam za stoi i izvukao mobilni telefon. Odgovorio sam na nekoliko poruka i pristupio
internetu. Ukucao sam odrednicu: Parike katakombe.
uo sam za te katakombe, ali ih nikada nisam vidio. Dok sam sada itao o njima, uinilo
mi se da sam vrlo mudro postupio to sam pokuao da o tome saznam neto vie.
Slino stanovnicima drugih hrianskih zemalja, i Pariani su vjekovima sahranjivali
pokojnike na osveenoj zemlji u crkvenim dvoritima. Problem je bio u tome to je, kako su
vjekovi promicali, na grobljima bilo sve manje mjesta. Broj stanovnika je, naravno, s
vremenom postepeno rastao. Krajem XVIII vijeka groblja su postala pretrpana, a bilo je i
mnotvo rtava kuge, kao i niz velikih epidemija, gladi i ratova. Tijela pokojnika ukopavana
su jedna iznad drugih, pa je na grobljima bilo sve vie rasutih kostiju i tkiva u raspadanju,
pomijeanih sa zemljom. Vazduh je bivao sve zagaeniji, a zatrovano tlo je trovalo vodu i
biljke koje se koriste u ljudskoj ishrani. Zaraeni pacovi mnoili su se po kuama i javnim
zgradama, a dolo je i do jednog vrlo munog incidenta kada je zid podruma izvjesnog
restorana, smjetenog neposredno kraj groblja Sen Inosent, popustio pod pritiskom
natrulih leeva. Naime, dolo je do poplave u gradu i leevi su prosto
uplovili u podrum restorana. Jedan od zidara koji su pozvani u inspekciju podruma
dobio je gangrenu samo zato to je naslonio aku na podrumski zid.
Javnost je i prije toga negodovala, ali je taj incident s restoranskim podrumom kraj
groblja Sen Inosent nagnao francuski parlament da konano zatvori to groblje, a policijski
porunik Aleksandar Lenoar doao je na ideju da se tijela pokojnika s tog groblja, a i s nekih
drugih, prebace u brojne podzemne tunele nekadanjih kamenoloma iskopane ispod grada.
Za tu svrhu izabrani su tuneli iza june gradske kapije, pa su kosti iskopane s parikih
groblja u procesijama prenoene u novu kosturnicu. Skeleti se nisu nikako mogli prenijeti u
cjelini, pa su kosti sortirane po kategorijama i smjetane po grupama uz zidove tunela, a
oznake s grobova takoe su prebaene u podzemlje. U tim katakombama nalaze se kosti
est miliona ljudi, pisalo je u tekstu.
Dok sam to itao, razgledao sam i neke slike koje su bile priloene uz lanak i bilo mi je
drago to mi je Antoan rekao da doem tek poto se katakombe zatvore. Nisam nimalo elio
da idem u obilazak te kosturnice. Bilo bi ve samo po sebi dovoljno loe provesti neko
vrijeme uz hrpe kostiju, ali pomisao na uske i mrane tunele... Osjeao sam muninu i od
same pomisli.

35

Poslije doruka sam besciljno lutao parikim ulicama. Do podneva je prilino otoplilo i
sunce je blistalo na vedrom proljenom nebu. Taj sjajan dan i toplota podsjetili su me na
autentinost mog talismana - na njemu su bili izgravirani malo sunce i mjesec.
Pretpostavljalo se da taj talisman ima neku iscjeljujuu mo. Kako li on zapravo djeluje? Da
li pomae da ovjek dopre do svoje sutine? A ako talisman tako djeluje, kako mu pomae
da ozdravi? Dok sam tako priao sa sobom, posmatrao sam lica ljudi na ulici oko mene.
Zapoeo sam udnu igricu sa samim sobom - pokuavao sam da pogodim da li neka osoba
vodi pravi ivot ili ne. Jedan visok mlad ovjek je zagnjurio nos u vodi kroz Pariz - on
svakako ne vodi pravi ivot. Djetence koje stee punjenog plianog psia sigurno je
autentino. Sredovjeni kelner koji stoji na vratima bistroa, vadi cigaretu i pritom se mrti
svakako nije autentian. ena koja rea razne blistave marame u jedan izlog djeluje mi
autentino. Nastavio sam s tom igrom i dalje, hodajui kroz nekoliko narednih blokova, a
onda sam poeo da se pitam ta li me navodi na ovakve zakljuke. Valjda je na mene uticao
izraz zadovoljstva na licima ljudi za koje sam vjerovao da ive svojim pravim ivotom, dok
ih drutvo tjera na neku vrstu plastine egzistencije. Takav izgled je pokazivao da su ti
ljudi svjesni toga ko su, ta im je vano i ime e ispuniti dan. Ko je jo tako izgledao?
Pomislio sam da su moji roditelji svakako bili autentine linosti. Moda je to samo moj
utisak iz djetinjstva, ali i kada su gunali zbog haosa po kui i krntije od automobila,
djelovali su mi nekako smireno i skoro zadovoljno. To me je izluivalo. Odjednom sam u
mislima vidio Juanovo lice. Ne ono iz poslednjih nekoliko godina, ve onakvo kakvo je bilo u
vrijeme kada sam tek doao u firmu.

***
Juan je svakako ve bio u srednjim etrdesetim godinama kada smo se upoznali, ali je
imao mudar izraz i intelektualni entuzijazam starog uenjaka. U razgovoru za posao koji
sam vodio s njim djelovao mi je prilino rasijano i ravnoduno, pa sam se iznenadio kada
me je poslije toga pozvao i ponudio mi posao. Shvatio sam da je, za vrijeme naeg razgovora,
on prosto bio izgubljen u mislima. Izgleda da je bio oduevljen mojom spremnou i
prethodnim radom i iskustvom, kao i nekim mojim poetnim primjedbama, pa je ve
unaprijed razmiljao o poslovima koje bi mogao da mi povjeri. Prvog dana na novom poslu
upoznao sam Juana kao srdanog ovjeka, koji me je lijepo pozdravio pri dolasku.
Evo ga!, rekao je im sam preao preko praga. Doite svi ovamo, rekao je onima koji
su se muvali po laboratoriji. Doite da upoznate novog lana naeg tima - mladog, ali
impresivnog Donatana Landrija.
To je bio njegov uvod, a zatim smo obili sve to je moglo da se vidi, pa smo na kraju
otili na ruak u neugledni restoran firme. Juan je htio da odmah ponem da radim na
novom dizajnu. Proveo sam popodne zgrbljen nad tastaturom kompjutera i svakim asom
bio sam sve svjesniji injenice da arko elim da uspijem. Oko pet sati osjetio sam da mi je
neko spustio ruku na rame. Podigao sam pogled i vidio Juana kako mi se osmjehuje. Mislim
da si prvog dana na poslu bio vrlo vrijedan, zar ne?, rekao mi je. Imam jo neku
papirologiju da zavrim, a ti idi kui. Dobro si radio. Nisam osjeao da sam neto naroito

36

postigao, ali me je njegova vjera u moje kapacitete bodrila. Duboko sam udahnuo, sauvao
ono to sam uradio i iskljuio kompjuter.
Cijela ta nedjelja protekla mi je na slian nain. Sjedio sam za kompjuterom veoma
usredsreen na posao, ramena su poinjala da me bole od napora, a u sljepoonicama sam
stalno osjeao bolno kljucanje. Juan bi se povremeno pojavio da me upita kako napredujem
ili da neto predloi, a povremeno bi mi ak i predlagao da se malo odmorim. No, i pored
svih tih njegovih napora, uspio sam da pokvarim svoj projekat tog prvog mjeseca - obina
greka u proraunu imala je kao posledicu odbacivanje mog plana. Juanov ef je umarirao
u nau laboratoriju i bacio hrpu papira na pult. iji je ovo rad?, upitao je. Juan se odmah
pojavio, pokupio papire i pogledao ih.
ao mi je, Karle, odgovorio je. Vidim da smo mi tu neto pogrijeili. Do kraja dana u
ti donijeti ispravljen plan. Karl je malo oklijevao i bacio ka meni jedan sumnjiav pogled.
Moja je greka, rekao je Juan idui prema vratima i nastojei da izgura Karla iz
laboratorije. Brzo emo mi to ispraviti. Odmah emo sve srediti.
Poto je Karl nestao u hodniku, Juan je doao do mog radnog mjesta. Ovo pokazuje da
nikada ne moemo biti previe paljivi, rekao je i spustio onaj izvjetaj pred mene. Nemoj
se plaiti greaka, dodao je, na njima uimo.
To je bio pravi Juan. Nije krivio ni mene ni kolegu koji je provjeravao moj rad prije nego
to smo ga poslali efovima. Bio je miran i filozofski nastrojen, i, nesumnjivo, uvijek
pozitivan. Pomagao je svima koji su radili s njim. Izvlaio je iz nas ono najbolje. Zaista i sada
vjerujem u to.
Tada nisam ni pomiljao da za osam godina Juan vie nee biti s nama. Prije nego to je
sasvim nestao sa scene, pretvorio se u isuenu sjenku onoga to je nekada bio. Ramena su
mu se opustila, lice istopilo, a kosa nekako udno posijedjela. Nisam u to vrijeme vie radio
za njega, a to je bilo jo gore, nismo ak ni razgovarali.

***
Prizor Sene koju sam odjednom ugledao pred sobom prekinuo je moje misli o Juanu.
Stigao sam do mosta Notr Dam. Preao sam ga i lutao raznim ulicama sve dok nisam doao
do katedrale Notr Dam. Dugo sam stajao pred njenim velianstvenim vratima i posmatrao
kamene zidove, gusto naikane likovima svetaca i gargojlima, dok se crveno staklo vitraa
na prozorima presijavalo na suncu. Kakav prizor - od takve umjetnosti prosto zastaje dah!
To je dostignue pred kojim se ovjek zaista osjea beznaajno. Uzeo sam mobilni telefon iz
depa i napravio nekoliko snimaka katedrale za Adama. Zatim sam uao unutra.
Proveo sam ostatak dana hodajui, ulazei i izlazei iz metroa, obilazei turistike
znamenitosti, lutajui kao istraiva uliicama latinskog kvarta, a kasno popodne najzad
sam uao u bistro Le De Mago blizu bulevara Sen ermen. Nebo je bilo tmurno, ali sam
ipak sjeo za jedan stoi napolju. Poruio sam limunadu i navalio se na trani naslon
stolice. Zavukao sam ruku pod koulju i napipao konu vreicu, a zatim sam posmatrao
pjeake koji su prolazili ulicom. Dan je bio lijep, ali sam osjeao kako mi srce bolno tue u

37

grudima. Bio sam sam i nisam znao koliko e to potrajati. elio sam da se vratim kui. Adam
bi, da sam kod kue, doao kod mene preko vikenda. Cijelu sedmicu bih proveo s kolegama
iz kancelarije. Moda bih se odvaio i da pozovem Tesu na ruak. Ili na veeru. Tako bih
barem malo odloio povratak u prazan stan. Pomislio sam na Tesine tamne kovrdice i
osmjehnuo se.
Mogao sam ostati tu sve do zalaska sunca, ali mi je telefon zapitao i podsjetio me da
treba da stignem do katakombi u najkraem roku. Platio sam raun i nerado krenuo prema
oblinjoj stanici metroa.

***
Poslije krae vonje izaao sam na stanici Denfer-Roro i popeo se uz stepenice na
ulicu. Vrtio sam se oko parkia na Trgu Denfer-Roro i zagledao uline oznake, pa sam
najzad doao do kamene zgrade na kojoj sam uoio natpis sa objanjenjem da je ona dio
nekadanje parike gradske kapije Barijer d'Anfer. Pored te zgrade je bila niska tamna
baraka - u njoj su se prodavale ulaznice za katakombe. Mala vrata su oigledno bila
zakljuana, a u blizini nije bilo ba nikoga. Pokucao sam na vrata, saekao malo, a onda sam
ponovo pokucao, ali nije bilo odgovora. Snano sam zalupao na vrata treskajui iz sve snage
po potamnelom drvetu. Zauo sam neije korake s druge strane i vrata su se lagano
odkrinula povlaei se na unutranju stranu. Preda mnom se pojavio neki bubuljiavi
momak, koji je imao oko osamnaest godina.
Antoane?, upitao sam sumnjiavo.
Ne, Antoan radi dolje, poite za mnom, rekao je momak na francuskom kolutajui
pritom oima.
Okrenuo se i uao u zgradu, ja nisam imao kud, poao sam za njim. Brzo je hodao, pa
sam i ja morao da ubrzam korak.
A gdje je sada on?, mucao sam na svom oskudnom francuskom. Mladi je samo
odmahnuo rukom i ponovio mi da ga slijedim. Poslije nekoliko koraka moj vodi je iezao
kroz neka vrata. Kada sam doao do praga, primijetio sam, na svoj najvei uas, da iza vrata
poinje stepenite koje se spiralno sputa nanie. To su bile te uvene katakombe i ja sam
upravo ulazio u tunel. Srce mi je naglo zalupalo i osjeao sam da nemam dovoljno vazduha u
pluima. Iako sam bio u panici, stopala su me sama ponijela nadolje niz uske kamene
stepenice, a jedini zvuk koji se mogao uti bilo je lupanje mog srca. Stepenice su bile
spiralne, pa mi se ubrzo zavrtjelo u glavi i pripala mi je muka. Nisam imao pojma kuda mi to
idemo ni koliko dugo treba tako da hodamo, ali kada smo konano stigli do kraja stepenica,
bili smo svakako bar nekoliko spratova ispod zemlje.
Moj zanijemjeli vodi brzo je grabio naprijed, kao da mu nije milo to se nalazi na
ovakvom mjestu. Tunel je bio nizak i slabo osvijetljen. Tu su leale kosti est miliona
Pariana. Poto jo nisam ugledao kosture, nisam u tom asu osjeao da me progone mrtvi.
Meni je najvie smetao sam tunel i ta niska tavanica, kao i previe mali razmak izmeu
zidova. Dok sam urio za vodiem, poeo sam da diem ubrzano i s naporom. Osjeao sam i

38

grake znoja na elu, mada sam istovremeno pomalo drhtao od jeze. Talasi munine
zapljuskivali su me sa svih strana i bilo mi je zaista teko da nastavim da hodam. Nisam bio
siguran dokle u moi da izdrim sve to, ali sam nastavio da hodam u strahu da e mi se
mladi koji me je vodio izgubiti iz vida. Morao sam neim da zabavim misli. U tom asu smo
proli pored jednog udubljenja u zidu zagraenog pleksiglasom. Iza te pregrade nalazila se
stara drvena stolica i stoi sa upaljenom svijeom na njemu. Na tabli privrenoj za zid na
francuskom je pisalo neto o II svjetskom ratu. Sjetio sam se jo neega to sam danas
proitao o katakombama. U toku II svjetskog rata pripadnici Pokreta otpora krili su se u toj
vijugavoj mrei tunela. Neki od njih su sve te ratne godine proveli pod zemljom.
Kako li je izgledalo boriti se u ono vrijeme protiv nacistikih okupatora? Da li su
pripadnici francuskog pokreta otpora ivjeli u stalnom strahu i neizvjesnosti? Moda im je
posveenost borbi, pravdi i slobodi davala posebnu hrabrost? Vjerovatno je tu bilo i jednog i
drugog, zakljuio sam. Stvarnu hrabrost posjedujemo upravo onda kada se suoimo sa
strahom - ako se uopte ne plaite, kako moete hrabro postupati?
To je bila prava ironija. Da li su se ti borci, prisiljeni da ive u tako malom i stijenjenom
prostoru, posmatrajui ostatke mrtvih predaka koji svjedoe o ljudskoj smrtnosti, pitali da li
e, ma ta oni inili, svi ti ljudi koje ele da spasu ipak jednom zavriti ovdje? Da li je uopte
bilo toliko vano usporiti patnju i dolazak neizbjene smrti? Da li su sumnjali u svrhu svoje
borbe? Moda su se pitali kakav je smisao svega toga?
Kosti natrpane po ovim tunelima pripadale su ljudima iji su ivoti proli - neki od njih
su bili uveni i znaajni, a drugi nisu bili nita od toga. Da li je zaista bilo vano kako su
proivjeli svoje ivote? Kako je ivio svako od njih?
Moj vodi je i dalje klizio ispred mene kroz hodnike poput zmije. Uhvatio sam korak s
njim i skrenuo za ugao, da bih odmah zatim ugledao prvu hrpu kostiju.
I protiv volje sam malo usporio hod. Panika me je sve vie obuzimala. Dugi zasvoeni
zidovi bili su prekriveni kostima - dugim bedrenim kostima poreanim u redove, kao i
hrpama golenjaa. Izukrtane poput kostiju na nekom crteu, leale su i gomile rebara i
kljunjaa. Ba ispred mene stajao je stub od iskeenih lobanja. Mislio sam na sve one koji
su se nekada ovdje krili. Naravno da je bilo vano kako su ivjeli. Borci Pokreta otpora su to
dobro znali. Posmatrali su sve te kosti oko sebe i shvatali da uas ovog podzemlja nije nita
prema svim tim uasima koji se dogaaju iznad njihovih glava, na okupiranim parikim
ulicama, u Lou, Berlinu, Amsterdamu. Borci Pokreta otpora, ma kako da su ivjeli, svakako
su znali da je bolje suoiti se sa sopstvenim strahom nego ga uporno ignorisati.
Moj mladi vodi je odjednom zastao na nekom raskru, odnosno na ulazu u drugi
tunel. Taj je bio odvojen zaralom gvozdenom reetkom od tunela kojim smo do tada ili.
Bio je u potpunom mraku. Vodi je gurnuo reetku i uronio u tamu. Pritom se osvrnuo da bi
bio siguran da ga slijedim. Ja sam nesigurno hodao hodnikom osvijetljenim slabim
svijetlom, a onda je i ono nestalo. Udario sam vrhom stopala u neto. Vodi je uperio svoju
bateriju u pod. Poelio sam da to nije uinio. Onog dotadanjeg reda u reanju vie nije bilo i
oko nas su svuda leale ljudske kosti koje su nam krkale pod nogama, popadale na hrpe iz
udubljenja u zidovima. Pod svijetlom baterijske lampe vidjeli smo slojeve praine i bezbroj
paukovih mrea, koje su visile sa tavanice.
Ovo je za vas, rekao je na francuskom moj vodi i pruio mi lampu. Ja sam je preuzeo,
a on se provukao pored mene.

39

ta to... poeo sam.

Prije nego to sam mogao da zavrim pitanje, on je odsjeno dodao: Sreete se s njim
ovdje, a zatim je nestao ostavljajui me na pedeset stopa ispod zemlje, kao jedinu ivu
osobu u moru mrtvih.
Vie nije bilo niega to bi mi odvratilo panju. Vazduh je bio nepomian, ali sam imao
osjeaj da me zidovi tunela gue. inilo mi se i da tavanica podrhtava - mogla bi se sruiti
svakog trenutka.
To nije zaista tako, govorio sam sebi. To je samo napad panike. No, panika me je i
dalje guila i plaio sam se da u se psihiki raspasti. elio sam da se oslonim o neto i da se
uspravim, ali sam se plaio da zakoraim preko svih tih kostiju.
Poslije nekog vremena, koje se meni uinilo veoma dugo, iako je vjerovatno proteklo
samo nekoliko sekundi, zauo sam korake.
Iz sjenke se pojavio neki sitan ovek. Ja sam Antoan, rekao je na francuskom. U
trenutku kada je to izgovorio, ja sam se zanjihao i skoro sruio na tlo.
O Boe!, povikao je Antoan. Dohvatio me je za miicu i uspravio me. Zatim je poao ka
nekom udubljenju izmeu hrpa kostiju pored zidova. Izvukao je odatle dvije drvene
stoliice na rasklapanje, donio ih do sredine tunela i tu ih je namjestio. Sjedite, rekao mi je
na francuskom. Ama, sjedite, dodao je zatim i na engleskom.
Antoan je vjerovatno imao oko pedeset godina i kovrdavu kosu koja je uokvirivala
njegovo blijedo, naborano lice. Nosio je male okrugle naoare, a na sebi je imao neto to je
liilo na taman laboratorijski mantil. Djelovao mi je ljubazno, kao i Ahmet prije njega, a
pritom je imao i nekakav nauniki izgled.
Izvinite to sam vas ostavio da ekate na ovom mjestu, rekao je Antoan. Veeras
radim na restauraciji, mahnuo je neodreeno rukom. Te kosti se stalno rue i padaju sa
zidova. Bilo je i nekoliko sluajeva vandalizma. Sve ovo zahtjeva stalno odravanje.
Poeo sam malo lake da diem. Jedina dobra strana mojih napada panike bila je
injenica da nisu dugo trajali. inilo se da moje tijelo ne moe da proizvede dovoljno
energije da bi se borilo protiv njih. Obrisao sam elo i promucao: Sada mi je dobro.
Antoan je klimnuo glavom i ljubazno mi se osmjehnuo. Ne udi me to vam se ovo
ovdje ne dopada, rekao je. Veini ljudi nije previe neprijatno da borave ovdje, Sli pod
uslovom da hodnici nisu prazni. No, ljudi uglavnom ne ele da ostanu sami sa svojim
mislima na ovakvom jednom mjestu. Meni se, recimo, to svakodnevno dogaa. Ali, znajte da
radei ono ega se plaimo postajemo neustraivi. Preturao je po depu i izvukao nekakvu
metalnu kutijicu. Podigao je poklopac i ponudio mi neku bombonu. Odmahnuo sam glavom,
a on je ubacio jednu bombonu u usta prije nego to je vratio kutijicu u zadnji dep. Izgubio
sam oca kada sam bio sasvim mali, rekao mi je. Moda sam zbog toga uvijek bio toliko
zainteresovan za istoriju i arhive. No, moram priznati da me je godinama proganjala slika
oca koji lei u mrtvakom sanduku. Kada su otvorili ovo radno mjesto, prvo sam pomislio da
to nije za mene. Ne, nikako nisam elio posao povezan s kostima pokojnika. Ali, tada sam
shvatio da treba da prihvatim posao ba zbog tog svog straha od mrtvih. To je za mene bilo
pravo osloboenje, rekao je smijui se i maui rukama.
Zatim se nagnuo ka meni i upitao: Da li vam je sada bolje? Klimnuo sam glavom.

40

O, rekao je kao da se tek tada sjetio, ovo je za vas. Dao mi je jedan paketi i komadi
etvrtastog pergamenta, slinog onome koji sam dobio od Ahmeta u Turskoj. Moram da
nastavim s poslom, rekao mi je. Znam da vam nee biti nimalo mrsko da me sada
napustite, zar ne? Opet sam samo klimnuo glavom i pokuao da se osmjehnem, a bio sam i
malo zauen zbog ovako kratkog susreta jer sam zbog njega ipak prevalio tako dug put.
Ustali smo. Mislim da ete i sami pronai put do izlaza, rekao je Antoan. Krenuo je u
pravcu one metalne reetke i pokazao mi jedan polumrani tunel. Idite ovuda, rekao mi je.
Samo idite tim tunelom i ne skreite nikuda u sporedne tunelie koji su, uostalom, svi
zagraeni. Zamolio sam ana da vam ostavi ulazna vrata otvorena, tako da moete sami da
izaete.
Gurnuo sam paketi i pergament u dep. Hvala, rekao sam dok sam se provlaio kraj
njega. Hvala.
Dok sam urio kroz tunel koji mi je pokazao, uo sam Antoana kako mi dovikuje:
Hrabro, Donatane. To je jedini nain da se proivi ivot. Sjetite se i da hrabrost ne morate
osjeati, treba samo da je pokaete.
- Hodao sam kroz mreu tunela. Oko sebe sam svuda vidio simetriju, istou i lijepo
izukrtane i sloene kosti, to je za mene bilo pravo olakanje poslije one zbrke u
Antoanovom tunelu. Da nisam bio toliko nestrpljiv da izaem odatle, moda bih malo i
zastao da se divim toj udnoj umjetnosti reanja kostiju. Umesto toga sam samo duboko
disao i hrabrio sebe milju da je kraj tunela tu iza ugla. Najzad sam stigao do podnoja nekih
stepenica. Popeo sam se uz njih to sam bre mogao jer su me noge jo pomalo boljele od
jueranjeg penjanja na Trijumfalnu kapiju. Kad sam stigao do vrha, izaao sam brzo na
ulicu. Svje vazduh je ne mene djelovao poput blagoslova. Zudno sam udahnuo vie puta
prije nego to sam nastavio da hodam trotoarom do prve klupe. Spustio sam se na nju i
poeo da razmotavam paketi koji mi je Antoan dao. Skinuo sam nekoliko slojeva utog
papira za uvijanje. Unutra se nalazila jedna mala metalna lobanja. Vilice su joj bile
rastavljene, kao da se cerila na mene ili mi se moda smijala. I ja sam se osmijehnuo.
Prevrtao sam lobanjicu u ruci. Izgledala mi je kao stara figurica od bronze. Moda je to bila i
neka legura elika. Izvukao sam konu vreicu koju sam nosio oko vrata i ubacio talisman u
nju. Zatim sam paljivo razmotao pergament.
Prihvati svoj strah

(glasio je naslov teksta. Progutao sam knedlu. Naravno da se taj talisman odnosio na
strah. Nastavio sam da itam tekst.)

Ono to nas dri u ivotu jeste nevidljiva arhitektura straha. On nas tjera da se sklanjamo
u bezbjedne zone koje su, istini za volju, najmanje bezbjedna mjesta za ivot. Najvei rizik u
ivotu jeste ne preuzimati ne sebe nikakav rizik. Uvijek kada se suoimo sa strahom, vraamo
jedan dio moi koju su nam ukrali - jer je nalije naeg straha zapravo mo. Tu nema nikakvih
izgovora. Uvijek kada osjetimo da nam ne prija da idemo dalje i napredujemo, postajemo malo
slobodniji. to vie straha pregrmimo, to veu mo stiemo. Na tom putu polako postajemo
moni i neustraivi, i sposobni da ostvarimo svoje snove.

41

Izvukao sam sveicu iz depa i ubacio pergament u nju. Metalnu lobanjicu sam ubacio
u vreicu, a ovu sam zatim vratio pod koulju. Ustao sam i odetao do stanice metroa.
Nije jo bilo ni pola sedam uvee. Moje jurcanje po katakombama trajalo je, sve u
svemu, manje od jednog sata.
Tog popodneva sam dobio poruku od Dulijana u kojoj je pisalo da e me sledea
avionska karta ekati narednog jutra na aerodromu. Imao sam, dakle, jo cijelo to vee pred
sobom. Odluio sam da se vratim u hotel i da se malo umijem i dotjeram. Zatim u otii na
Trg Trokadero, koji se nalazi na suprotnoj strani rijeke u odnosu na Ajfelovu kulu. Veerau
u jednom restoranu u tom kraju i posmatrau svijetla Ajfelove kule prije nego to odem na
spavanje.
Izaao sam iz metroa na stanici arl de Gol - Etoal i krenuo du Jelisejskih polja. Dok
sam se vraao u hotel, bio sam duboko zamiljen jer sam stalno mislio na tunel, svoju
paniku i preivljavanje. Kad sam uao u hotelsko predvorje, zaputio sam se pravo prema
liftu. Kada su se vrata otvorila, ja sam mimo uao u njega i pritisnuo etvorku. Posmatrao
sam ulazni hol kroz otvorena vrata lifta, ali se nisam pomjerio odatle. Vrata su se lagano
zatvorila. Lift je krenuo navie. To je bio prvi put da se, posle dvadeset godina, opet vozim
liftom. Osjeao sam se sasvim dobro.

42

PETO POGLAVLJE
Dok sam bio u Parizu, pokuao sam nekoliko puta da telefoniram Dulijanu, ali se niko
nije javljao. Jedina poruka od njega bila je ona koju sam zatekao u hotelu. Nije mi ni
nagovijestio kuda treba dalje da putujem niti koga treba da sretnem, kao ni koliko e sve to
trajati. Stezao sam zube od muke. Zasluio sam valjda neko objanjenje, barem neku
informaciju. Ponovo sam ga pozvao, ali odgovora nije bilo.
Narednog jutra sam kao prava budala stajao ispred zbunjenog inovnika kompanije Er
Frans, oiju iskolaenih od uda, dok mi je glas postajao sve blii sopranu, i ciao: Osaka?
Japan? alite li se vi to?
Ne znam ni sam zato me je ba ta destinacija toliko zgranula. Valjda zbog pomisli da
treba da izloim svoje tijelo, izmueno brojnim avionskim letovima, jo jednom dugom
letjenju koje moe da potraje ak i puna dvadeset etiri asa. Glava me je zaboljela i od same
pomisli da treba da putujem na jo jedno mjesto na kome nikada nisam bio, u zemlju u kojoj
ne poznajem nikoga, a pritom i ne razumijem nijednu rije njihovog jezika.
Dok sam hodao kroz prolaz izmeu sjedita u avionu, oajavao sam to sam dobio
sjedite u sredini reda, i to u srednjem dijelu aviona. S jedne strane je kraj mene sjedio neki
ogroman tip, koji je odmah zaposjeo na zajedniki rukohvat. S moje druge strane sjedjela je
vitka ena koja je odmah izvukla knjigu iz torbe i spustila je na stoi, to je bila
meunarodna ifra za poruku tipa: Ne obraaj mi se! To mi je ba i odgovaralo. Nisam
uopte bio raspoloen za askanje.
Pomislio sam da bih mogao neto da proitam ili da pogledam neki film, ali su mi se
misli rojile po glavi i vrtjele oko svega to sam doivio u toku poslednjih nekoliko dana. Nije
mi bilo ba prijatno. Nije bio u pitanju samo tip kraj mene, koji se irio i izvan svog sjedita,
ni struja hladnog vazduha koja me je ibala po desnom uhu jer je moja susjetka s druge
strane pokuala da podesi hlaenje i okrene otvor za ventilaciju prema sebi. Osjeao sam da
mi je odjea odjednom tijesna i da me sve svrbi, grlo mi je bilo suvo, a uzica kone vreice
koju sam nosio oko vrata opet mi se usijecala u kou. Uz malo napora uspio sam da je
izvuem ispod koulje. Stavio sam vreicu u dep pantalona, ali nikako nisam mogao da se
namjestim na sjeditu tako da mi se ne usijeca u bok. Ranac mi je bio zakopan negdje na
polici iznad glave, a nisam htio ni da stavljam kesicu u dep sjedita ispred mene. Bio sam
siguran da bih je sluajno zaboravio, odnosno ostavio tu kada krenem ka izlazu. Dok sam se
neuspjeno borio sa depovima, ena kraj mene je glasno uzdisala. To me je nerviralo, ali je
ipak bila u pravu. Bio sam dosadan. Opet sam okaio kesicu oko vrata i podvukao je pod
koulju.
Kada je ostalo samo jo oko est sati do slijetanja u Osaku, poeo sam da razmiljam o
onome to me eka u Japanu. U Osaku u stii ujutru, mada bi to po parikom vremenu bilo
vee, pa je to znailo da u preskoiti cijelu jednu no za spavanje. Imao sam pred sobom jo
oko est sati u ovom stisnutom prostoru. Jedino rjeenje bilo je da malo odrijemam nadajui
se da e mi tako putovanje avionom bre proi i da e mi prvi dan u Japanu, ako se ispavam,
biti malo laki. Ljudi oko mene doli su svakako na istu pomisao. ovjek kraj mene klatio se

43

u snu tamo-amo, a ena s druge strane je zavrila itanje svoje knjige, pa se zavalila na
sjeditu i sklopila oi. inilo mi se da su se svi u avionu, osim mene, sasvim primirili.
Odnosno, svi osim dvije mlade ene koje su sjedele ba iza mene.
Vodile su razgovor na engleskom. U toku prvih nekoliko sati leta uo sam kako jedna od
njih objanjava onoj drugoj da putuje u Osaku da tamo predaje engleski kao drugi strani
jezik. Onda je druga ena, koja je imala francuski akcenat, rekla da ima roake u Osaki.
Putuje im u posjetu i namjerava da provede tri mjeseca u Aziji. Stan tih roaka iskoristie
kao polaznu taku. Razmjenjivale su razne informacije, a usred leta zakljuio sam i da su se
prilino zbliile. Naime, nastavile su ivahan razgovor s mnogo energije i entuzijazma, a i
prilino su glasno priale, i to tonom koji bi vie odgovarao bunom nonom klubu nego
pretrpanom avionu. Pokuao sam da uopte ne obraam panju na njihov razgovor, ali mi to
nije uspjelo. Izvukao sam komplet sa slualicama koji je stajao ispred mene i stavio ih na ui.
Traio sam prikladnu stanicu na skali smjetenoj u rukohvatu stolice i pokuavao da naem
neku prijatnu muziku, ali sam i dalje uo agor glasova iza sebe. Nije mi bilo jasno kako tip
kraj mene moe da hre i pored sve te buke.
Sati su se razvlaili. Sluao sam enske prie o nevernim partnerima i dosjetke o
ljubiteljima provoda. Sluao sam prie o nevjerovatnim asovima joge i atraktivnim
tetovaama. uo sam i neke prie o umecima za kosu i dubinskom ienju debelog crijeva.
Kad su moje saputnice stigle do razgovora o svojim planovima za budunost, ve sam poeo
da osjeam ozbiljnu elju da nekoga ubijem. Na kraju sam pribjegao gledanju komedija iz
ponuenog filmskog programa, ali ta drugorazredna produkcija budalatina nije uspjela da
mi popravi raspoloenje.
Kada sam se najzad isteturao iz aviona, pola dana poslije ukrcavanja i dvanaest groznih
sati udisanja recikliranog vazduha i udaraca nogama primljenih od putnika iza mene,
osjeao sam da lebdim u izmaglici i da nisam sposoban za racionalno razmiljanje. Nisam
znao ta treba da radim, pa sam poao za masom zbijenih tijela koja su me povukla do
krune trake za isporuku prtljaga.
Bilo mi je sasvim jasno da ne postoji nikakav razuman razlog da se guram oko trake u
tom trenutku. Prtljagu ponekad treba mnogo vremena da stigne, pa imate utisak da stie
brodom Kvin Meri, a ne istim avionom kojim ste i vi putovali.
Povukao sam se prema zidu i smjestio na jedno sjedite. Izvukao sam mobilni telefon iz
depa i ukljuio ga.
Odmah sam zapazio novu Dulijanovu poruku.
Dragi Donatane,
ao mi je to nisam bio dostupan kada si me zvao i to ti nisam dao vie detalja. Ostavio
sam ti u hotelu poruku sa imenom sledeeg uvara i nekim instrukcijama, ali mi se ini da je
neto u hotelskom sistemu prenosa poruka omanulo. U svakom sluaju, bie kod jedne divne
mlade ene po imenu Sato Ajame (lino ime joj je Ajame), odnosno u porodinom pansionu
njene porodice u Kjotu. Ona te te saekati na aerodromu. Uivaj u boravku u Japanu.
Lijepo se provedi.
Dulijan

44

Poslao sam poruku Adamu i Anii i objasnio im da sam stigao u Osaku, pa sam vratio
telefon u dep. U tom asu sam zauo poznat glas.
Ba je lepo to smo se upoznale! Glas je pripadao jednoj od one dvije mlade ene koje
su stajale jedna kraj druge pored trake za isporuku prtljaga. To je, dakle, svakako bila jedna
od mojih nesnosno brbljivih susjetki. Osjetio sam da me opet hvata glavobolja. Prtljaga jo
nije bilo na vidiku, pa sam se pridigao i poao da potraim toalet. Kada sam se vratio, na
prtljag je uveliko zveckao i klizio iz otvora na transportnu traku. Tamnokosa djevojka
nagnula se nad traku da dohvati ruiastu kariranu platnenu torbu, a i ja sam priao malo
blie. Poto sam odgledao sve torbe i kofere koji su se vrtjeli na traci, vidio sam da moje
torbe nema meu njima, pa sam se zagledao u otvor iz koga su izbacivali prtljag. Dvadeset
minuta kasnije i dalje sam stajao na tom istom mjestu, s velikom eljom da se moja mala
crna torba konano pojavi i ispadne iz otvora na traku. No, bilo je jasno da je sav prtljag koji
je stigao istim avionom do sada ve isporuen. Opet sam se zagledao u nekoliko kofera koji
su se vrtjeli u krug, ali moje torbe nije bilo meu njima.
U rancu sam imao etkicu za zube i neto istog rublja, ali mi je sav toaletni pribor i vei
dio odjee bio u torbi koja je nestala. Osjeao sam da mi napetost raste i da mi krv bubnja u
slepoonicama, glava me je boljela, a u grudima me je neto sve jae stezalo. Zato se to
deava ba meni?, upitao sam se. Milion kilometara sam udaljen od kue, a ostao sam i bez
stvari. Sada mi svakako predstoji grdna zbrka.
Veina putnika s mog leta je otila. Osvrtao sam se oko sebe. Aerodrom Kansai bio je
nov, blistav i uglancan, ali je, kao i veina velikih aerodroma, predstavljao pravi lavirint njegova zbunjujua prostranost inila je da istovremeno izgleda i prepun i neprijatno
prazan. Natpisi su bili ispisani na engleskom i japanskom, ali su engleski natpisi bili
uglavnom skraeni. Poeo sam da oajavam razmiljajui o tome kuda treba da idem i ta
mogu da uradim. Trebalo je nekako proi carinu i imigracione altere da bih uopte stigao
do mjesta gdje me Ajame vjerovatno eka.
Dug let, naporni saputnici, moj premor - osjeao sam se kao da mi je neko okrenuo
prekida i ugasio svijetlo. Odjednom vie nisam bio zabrinut, ve samo bijesan. Srce mi je
lupalo, a zglobovi su me peckali kao da mi elektrina struja tee kroz vene. Opazio sam, na
izvesnom rastojanju, nekog ovjeka u uniformi, pa sam pomislio da bi to mogao biti nekakav
aerodromski slubenik. Jurnuo sam ka njemu i skoro ga zgrabio za guu.
Kad se sada svega prisjetim, shvatam da sam zaista imao mnogo sree. Danas uopte
nije pametno gubiti nerve na aerodromima. Pravo je udo da me nisu odvukli u neku sobu
za ispitivanje ili, to bi bilo jo gore, uhapsili. Nekako su me sproveli pored carine i policije i
doveli do aerodromskog slubenika koji je obeao da e pronai moj prtljag, pa su me
ostavili u ekaonici, veoma umornog i uzdrhtalog. U meuvremenu sam istresao sve to me
je muilo, uglavnom na engleskom i ono malo francuskog to sam znao, svim ivim osobama
koje su htjele da me sasluaju. Pitao sam se da li je, makar zbog jezike barijere, neto od tog
lupetanja ipak ostalo tajna za ljude koji su mi pomogli. Bilo je, naime, pravo udo da su se
toliki ljudi iz iste uljudnosti i ljubaznosti uzdrali i da nisu htjeli da mi kau kuda mogu da
se nosim zajedno sa svojim izgubljenim prtljagom.
Moj napad bijesa, scena koju sam napravio i sve to je uslijedilo ostavili su me nekako
ispranjenog i preosjetljivog. Sve to sam elio bilo je da se uvalim u prvi automobil i da me
neko odveze do udobnog kreveta. Osvrtao sam se po ekaonici za dolaske obuzet potpunim

45

oajanjem. Na nekoliko metara od mene stajala je, pored stolica i niza telefonskih aparata,
jedna mlada ena od tridesetak godina. Imala je blistavu kosu putenu do ramena i bila je
odjevena u sjajnu zelenu koulju i isprane farmerke. Nije drala nikakav natpis, kao to je
Ahmet uinio u Istanbulu, ali je bilo jasno da eka nekoga. Kada su nam se pogledi sreli,
nakrivila je glavu i zagledala se u mene, a onda mi je i prila. Hajime-maite, Donatan
Landri - sama?, rekla je upitnim tonom. Klimnuo sam glavom, a ona mi se lako naklonila
savijajui se pritom malo u struku.
Kada sam poeo da radim na odjeljenju prodaje u sadanjoj firmi, poslali su me na
nekakav kratak kurs lijepog ponaanja. Sve sam to uglavnom pozaboravljao, ali sam, stojei
na aerodromu Kansai, odjednom shvatio da sam do sada sigurno prekrio svako postojee
pravilo lijepog ponaanja u Japanu. Pravo je udo to su svi ti ljudi imali toliko strpljenja sa
mnom. Naklonio sam se djevojci umjesto odgovora nastojei da moj naklon bude malo
dublji od njenog.
Dobrodoli u Japan, rekla je. Velika je ast to sam vas upoznala.
O, hvala Bogu, govorite engleski, bubnuo sam prije nego to sam stigao da razmislim o
svojim rijeima.
Ajame se opet naklonila i osmjehnula mi se.
Da, rekla je, predajem englesku knjievnost na Univerzitetu u Kjotu, pa se to valjda
podrazumijeva.
Pokuao sam da se priberem i izvinim zbog svog glupavog komentara o engleskom
jeziku i da joj objasnim koliko mi je laknulo. Upravo su mi izgubili prtljag, rekao sam joj.
Morau da se vratim do altera i da im dam adresu na koju mogu da mi poalju torbu kada
je konano nau.
Pola je sa mnom do altera. Zatraila je od mene dozvolu da vodi razgovor u moje ime,
to sam prihvatio s velikom zahvalnou. Nervi su mi i dalje bili zategnuti kao konopci.
Nisam bio siguran da neu doi u iskuenje da se ponovo pomamim.
Ajame je porazgovarala sa alterskim slubenikom na japanskom jeziku, a kada se
okrenula prema meni, rekla mi je da su ve pronali moju torbu, da je bila na nekom
drugom letu za Osaku i da e je kurir donijeti u njihov pansion u Kjotu im bude stigla na
aerodrom. Zatim me je povela kroz dug, zastakljen hodnik.
Oekivao sam da e me Ajame odvesti na parkiralite, ali mi je moja domaica objasnila
da emo otii vozom od aerodroma do eleznike stanice u Kjotu, a onda emo uzeti taksi
koji e nas odvesti do rjokana njenih roditelja.
Rjokan je tradicionalna japanska gostionica, objasnila mi je. Nadam se da e vam biti
udobno. Mnogi putnici rado odsjedaju u njima, jer im prija mala promjena u odnosu na
tipine zapadnjake hotele.
Voz u koji smo uli bio je prepun, ali smo Ajame i ja ipak pronali dva spojena sjedita.
Kada smo se smjestili i sjeli, rekla mi je da e vonja trajati oko sat i po. Nisam mogao da se
suzdrim i tuno sam uzdahnuo. Ajame me je pogledala i podigla jednu obrvu.
ao mi je, ne elim namjerno da budem neuljudan. Prilino sam umoran od puta. Ne
znam ni koliko je sati niti koji je dan u nedjelji. Sve mi ovo djeluje tako aavo. Nikako mi
nije jasno zato vi, uvari talismana ili kako vas je ve Dulijan nazvao, niste mogli sve te
stvari da mu poaljete potom.

46

Znam samo da Dulijan svakako ima dobar razlog to eli da sve bude ba ovako,
odgovorila mi je Ajame. Moda treba da gledate filozofski na cijelu tu avanturu. Najzad,
rekla je njeno, i ivot je putovanje...
Da, svakako, rekao sam odsjeno ne mogavi da se uzdrim, ali ivot ipak nije ovakvo
putovanje. Ovo je kao nekakva poremeena vonja kroz zabavni park. Jurcao sam, u toku
prole nedjelje, svuda po ovom prokletom svijetu... Buenos Aires, Istanbul, Pariz... a Bog zna
gdje u biti sjutra ili naredne nedjelje.
Uh, pa to je zbilja teko, rekla je Ajame ljubazno. Znate li kako se ono kae? Nije
vano kuda idete, ve ta ete postati.
Nisam bio raspoloen za mudre izreke.
ta je to sa svima vama?, ispalio sam kao iz topa, svi zvuite kao Dulijan.
Ajame me je pogledala kao da je sve to mnogo vie zabavlja nego to je ljuti.
Zar je to tako udno? Svi smo njegovi dobri prijatelji. Od njega smo svi mnogo toga
nauili. Promijenili smo ivote zahvaljujui njemu, rekla je.
Pa, i moj se ivot upravo sada mijenja, rekao sam, ali nisam siguran da li je to
promjena na bolje. Na poslu mi je sve krenulo naopako. A i moja ena...
Tu sam zastao. Nisam uopte elio da priam o tome. Nisam elio ni da mislim o svemu
onome to mi nedostaje. ena, sin, prtljag.
Poslije kratkog utanja, Ajame je opet progovorila.
Svakako brinete za Dulijana?, upitala me je.
ta?, upitao sam.
Zabrinuti ste jer je traio da mu sakupite sve te talismane. Rekao vam je da su mu
neophodni. Brinete li zbog toga to ne znate zbog ega su mu oni potrebni? Zato to ne
znate kome treba da se pomogne?
U poslednje vrijeme nisam previe mislio o tome. A ta ako mi Dulijan nije rekao istinu
o mojoj majci? ta ako je majka zaista bila bolesna? Ona je spadala u osobe koje se prave da
im sve u ivotu lako ide. Mislim da sam imao ve dvanaest godina kad sam konano shvatio
da ona moe da se razboli ba kao i svako drugi.
Ako nije u pitanju mama, moda je re o mojoj sestri Kiri. Mada je bila dvije godine
mlaa od mene, uvijek sam mislio da je, kada je rije o nas dvoje, ona zapravo odgovornija
osoba. Kada je tata umro, ona se brinula o mami, uvijek me je podsjeala na mamine
roendane i tjerala me da joj se javim ili odem u posjetu. Ona je odravala vezu sa mnom i
preuzela je na sebe sav teret odravanja komunikacije. Da li bi mi uopte rekla da je bolesna
ili da se nala u nekoj nevolji? A bile su tu i moje tetke, tee i razna braa od tetke.
ak i ako osoba kojoj je Dulijanova pomo bila potrebna nije bila lan nae porodice,
to nije znailo da ovaj zadatak ne treba da shvatim vrlo ozbiljno, pogotovo sada kada sam
ve poslat da ga obavim. U toku poslednjih nekoliko dana bio sam, naime, potpuno zauzet
svojim obavezama.
Da, rekao sam, mada to nije bila ba prava istina, i to me pomalo mui i mota mi se
po glavi.
Prolo je nekoliko minuta prije nego to je Ajame ponovo progovorila.

47

Uzgred, sada je pola jedanaest, rekla mi je. Zatim je dodala: Moda elite da
iskoristite ovu priliku i da malo odrijemate.
U vozu je vladala tiina, to je bila lijepa suprotnost Zagoru u avionu. Samo se negdje u
daljini povremeno ulo tiho brujanje glasova. Sklopio sam oi i opustio se preputajui se
njenom ljuljanju voza. Zaspao sam i prije nego to sam shvatio ta mi se dogaa.

***
Dok smo se vozili taksijem kroz ulice Kjota, mislim da nijednom nisam ni pogledao u
Ajame. Dolazak na elezniku stanicu u Kjotu znaio je i ulazak u uurbani i doterani urbani
Japan - tako sam nekako zamiljao i Tokio.
Visoke tavanice, svodovi od metala i stakla, sve je blistalo i sijalo se, a na horizontu su
se ocrtavali zaobljeni bregovi, staklom obloeni oblakoderi i razne nevjerovatne zgrade i
tornjevi najrazliitije visine. Vidio sam i kulu s diskom na vrhu, koja me je podsjetila na
Svemirsku iglu iz Sijetla. Probijali smo se kroz gradske ulice i stigli u kraj gdje mi je sve
odjednom izgledalo drugaije. Izmeu modernih zgrada od cigle bile su stisnute male
drvene kue, a mnoge su imale povijene krovove prekrivene crijepom, esto s drvenim
iljcima na vrhu i ukraenim krovnim ivicama. Ispred tih kuica bile su male bujne bate
natkrivene lozom ili ukraene bonsaijem. Ponegdje su se na ulicama mogle vidjeti i ene
odjevene u kimono.
Ovdanje istorijske znamenitosti su vrlo brojne - u Kjotu ima mnogo toga da se vidi,
rekla je Ajame. Ovaj grad je nekada bio prestonica Japana. Poteen je bombardovanja u
toku II svjetskog rata. Kjoto je i danas grad pun hramova.
Zaista?, rekao sam zurei i dalje kroz prozor.
Moda bih sjutra mogla da vas odvedem da vidite jedan od njih.
Da, to bi bilo divno ako budem imao dovoljno vremena.
Moji roditelji bi eljeli da veeras veeramo s njima. Tradicionalna japanska kaiseki
veera, rekla je Ajame.
Malo sam oklijevao prije nego to sam odgovorio.
Da, to bi mi priinilo veliko zadovoljstvo, rekao sam joj, ali moram da vas upozorim
da su u mom svijetu neke stvari sasvim drugaije i da su vaa pravila ponaanja vrlo
komplikovana. Nije mi bilo lako da joj objasnim na ta mislim. Prisjetio sam se neprijatne
scene na aerodromu. Bojim se da nekoga ne uvrijedim.
O, ne brinite, molim vas, odgovorila je Ajame. Ja to potpuno razumijem, a i moji
roditelji to shvataju. No, ako elite, usput u vam sve objasniti.
Klimnuo sam glavom. Taksi se u tom asu zaustavio pored puta.
Moramo ovdje da izaemo, rekla je Ajame. Naa gostionica se nalazi u ovoj ulici,
pokazala je rukom ka uliici ispred nas.
To je vrlo stara ulica. Preuska je za automobile. Izali smo iz taksija i krenuli uliicom.
Kamenje kojim je bila poploana bilo je vrlo klizavo, a vazduh topao i zaguljiv - kao da je

48

kia tek prestala da pada. U uliici je bilo i nekoliko skromnih prodavnica, a oronule kapije
nizale su se bez prekida. Hodali smo vrlo kratko i stigli do male drvene kue stisnute
izmeu okolnih visokih zgrada. Njen zakrivljeni krov bio je prekriven tamnosmeim
cilindrinim crepovima, a prozori su imali okvire od tamnog drveta. Niski zasvoeni zidovi
uokvirivali su izrezbarena dvokrilna ulazna vrata; iznad njih sam vidio konture grana s
liem.
Ovo je jedan od najstraijih rjokana u gradu, rekla je Ajame. Njim su upravljale brojne
generacije mojih predaka. Vrlo je mali. Ima samo jedanaest soba, plus apartman mojih
roditelja.
Gurnula je jedno krilo kapije i pozvala me da uem.
Uli smo u skromno predvorje poploano kriljcem. Uz zid je bila poreana obua. Od
ulaza je nekoliko stepenika vodilo u predvorje. Uz stepenice sam uoio niz lijepo poreanih
krem papua.
Molim vas da ovdje ostavite cipele i izaberete papue koje vam odgovaraju po veliini,
rekla mi je Ajame.
Oboje smo se izuli i navukli papue na noge, pa smo uli u predvorje. U tom trenutku su
neki mukarac i ena izali pred nas. Moji roditelji, predstavila ih je Ajame.
Zatim smo se neko vrijeme svi samo klanjali i osmjehivali, a Ajame nas je predstavila
jedne drugima prevodei nae pozdrave. Na kraju je otac rekao erki neto vrlo ozbiljnim i
odsjenim tonom.
O, pa da, svakako, rekla je Ajame. Moj otac me podsjea na to da ste imali dug i
naporan put i teak dan, te da vam je odmor svakako neophodan. Odveu vas u vau sobu.

***
Kada sam se opruio po niskom leaju, nisam mogao da vejrujem da sam odjednom
neuporedivo oputeniji nego prethodnog sata. Ajame mi je pokazala moju sobu, a zatim me
je odvela u muki ofitro, odnosno u zajedniko kupatilo na kraju hodnika. Ta prostorija je
bila mala i poploana sitnim bijelim ploicama, imala je drvene zidove i tri pregrade s
runim tuevima. Ispred svakog tua stajala je po jedna drvena stoliica i vedro. U
najudaljenijem uglu nalazila se etvrtasta drvena kada s vrelom vodom. Ivice kade bile su
izdignute nekoliko desetina centimetara iznad poda, a bilo mi je jasno i da je dno kade dosta
ispod nivoa tla. Prostorija je bila topla, vlana i ispunjena prijatnim mirisom limuna, ije
porijeklo nisam mogao da odgonetnem.
Da li je to miris kedra?, upitao sam, mada sam znao da nisam u pravu.
Ne, to je hinoki, japanski empres, rekla je Ajame. Kada i zidovi nainjeni su od tog
drveta. Smatra se da ulje japanskog empresa ima vrlo dobro terapeutsko dejstvo. Zatim je
pokazala na malu policu iza vrata. Tu vam je ogrta za kupanje, pekiri i toaletni pribor.
Prvo se istuirajte, a zatim se potopite u kadu i ostanite u njoj koliko god vam godi. Ja u na
vrata staviti natpis da je kupatilo zauzeto.

49

Nekoliko minuta kasnije ispruio sam se u kadi. Voda mi je dopirala skoro do brade.
Zavalio sam se i naslonio na drvenu oblogu, pa sam duboko udahnuo. Iz vrele vode dizala se
para. Vrelina me je lako bockala po koi, ali sam pritom osjeao da se svi oni neprijatni
vorovi u mojim ramenima i leima polako tope.

***
Nije bilo nikakve sumnje da je ovo vrlo udno putovanje. Bio sam zbunjen i umoran, ali
me je sve na ta sam nailazio tjeralo da se borim sa okolnostima na neuobiajen nain.
Biljeke koje sam dobio uz talismane svakako nisu bile napisane samo za mene, ve ih je
Dulijan napisao iz nekog svog razloga. No, preporuio mi je da ih proitam i dao mi je
svesku za dnevnik da u nju biljeim misli. Svakako je pretpostavio kako e te biljeke
djelovati na mene.
Prvi talisman se odnosio na autentinost. Budi onakav kakav si zaista. Ta ideja mi se
uvukla pod kou, a poeo sam i da shvatam zato. Nije bilo u pitanju samo to to sam
oigledno razoarao Aniu i Adama. Da bih sredio svoju ivotnu situaciju, bilo je potrebno
da uradim neto malo vie od toga da samo kaem Anii da mi je ao, vie i od eih
dolazaka kui na veeru i igranja fudbala sa Adamom. Poeo sam da shvatam da je moj
neuspjeh kao roditelja i mua posledica injenice da sam i ja sam bio duboko nesrean.
Nisam bio nesrean zbog Anie niti zbog Adama. Bio sam nesrean zbog ivota koji sam
vodio. inilo mi se da sam svu svoju ambiciju usmjerio na takmienje u kome uopte nisam
elio da pobijedim. Stremio sam stalno naprijed, mada to emu sam teio nije bilo ono to
sam elio da postignem. Volim svoj ininjerski posao, rado se bavim strujnim kolima, volim
matematike rebuse, tehniku i dizajn. Dobar sam u svemu tome. Kada sam nekada u
laboratoriji radio na novom dizajnu motora, osjeao sam da pred sobom imam neki cilj i to
je tada bio moj ivotni smisao. Nije, dodue, bilo loe ni baviti se prodajom automobila, ali
nisam osjeao istu strast za tu vrstu posla.
Kada sam konano izaao iz kade, znao sam da sam se malo pribliio pravom smislu
svog ivota. Leei u tihoj sobi rjokana, shvatio sam da su mi potrebne neke korjenite
promjene. Ta me je misao pomalo uplaila, ali sam pritom osjetio i neki zauujui mir. Kao
da sam se prebacio iz sadanjosti u neku daleku budunost.
Ajame mi je na prostirci u kupatilu ostavila hrpicu odjee. Pored odjee je bila i poruka:
Ovo sam pozajmila od jednog prijatelja, nadam se da e vam veliina odgovarati.
Ustao sam s postelje i skinuo ogrta za kupanje. Navukao sam meku majicu s kragnom i
kratkim rukavima i sportske pantalone. U paketu sam naao i par biijelih sportskih sokni.
Navukao sam ih na noge i nazuo papue. Zatim sam uzeo dnevnik i olovku s nonog stoia i
otiao do drugog kraja prostorije.
Gostinski salon bilo je mali, ali pun vazduha. Na podu su bile poreane tatami prostirke.
Zidovi su bili bijeli, sa okvirima od tamnog drveta, i izgledali su isto kao paravani koji
uokviruju predvorje gostionice. Pored prostirki je stajao nizak stoi. S njegovih bonih
strana bile su postavljene dvije stolice bez nogu - to su zapravo bila samo sjedita s
naslonima, sputena direktno na pod. Pored njih su se uzdizali prozori od tavanice do poda,

50

a ugledao sam i klizna vrata koja su vodila u vrt. Otvorio sam ih i izaao na malu drvenu
verandu. Mada sam kroz prozor vidio zelenilo u bati jo dok sam se odmarao na prostirci,
nisam bio pripremljen za prizor koji sam napolju ugledao.
Veranda se irila na tri strane, u krug oko guste i bujne bate. Sobe su bile rasporeene
oko tog mirnog dvorita. U sredini bate stajala je kamena figura viespratne pagode. Manje
figure bile su razbacane po zelenilu - nekoliko dralova, Buda, statueta apca s preteim
izrazom. Na kraju bate ugledao sam mali vodopad, koji se slivao sa stijene. Zubor vode me
je naveo na misao da se ispod slapa vjerovatno nalazi bazeni, skriven od mog pogleda
granjem i liem. Zelenilo mi je zaklanjalo i pogled na tlo. Podnoje svakog drveta bilo je
okrueno sjajnom zelenom paprati, a povijene grane sa sitnim cvjetiima krasile su lijepo
oblikovano bunje.
Na verandi je, nedaleko od mene, stajala drvena stolica na rasklapanje. Uzeo sam je,
rasklopio i sjeo. Spustio sam dnevnik u krilo i zurio u zelenilo, a minuti su lagano proticali.
Na liku kamenog apca vidio sam neki udan, mraan osmijeh, koji me je podsjetio na
malu iskeenu lobanju koju sam dobio od Antoana. Prihvati svoj strah, pisalo je u prateoj
poruci. Pa, ve sam do sada uradio nekolicinu stvari kojih sam se inae plaio - ostavio sam
posao i porodicu i krenuo u ovaj lovaki poduhvat. Na neki nain sam ve zakoraio preko
ivice grebena. Pritom sam, dodue, stalno kukao i alio se na neto. Pretpostavljam da je tim
reima Dulijan htio da kae da ovjek treba da zauzme pozitivan stav prema svom strahu i
da se pomjeri iz sigurne luke; treba da krene u susret nepoznatom, a da pritom ne padne u
histeriju. Jue sam se, recimo, provozao liftom prvi put poslije dvadeset godina. ta bi jo
trebalo da uradim?
Svakako nisam elio da se suoim sa svojim najveim strahovima, odnosno sa bojazni
da u izgubiti porodicu, Aniu i Adama. Mislim da Dulijan nije ni mislio na to. Nisam mogao
a da ne zapazim u tome izvjesnu ironiju. Sve ono ega sam se najvie plaio ipak mi se
dogodilo bez obzira na svu moju opreznost. To mi se deavalo zato to sam u ivotu bio
pasivan. Da sam prihvatio promjene koje je Ania predlagala, da sam se tu i tamo odrekao
neke promocije, zamijenio se s nekim kolegom ili povremeno odbio neto da uradim (a
svega toga sam se previe plaio), ne bih se naao u krizi u kojoj sam trenutno bio. ta e se
desiti ako zaista uronim u taj svoj problem? ta je to to sam elio da uinim, ali sam se
previe plaio? Poeo sam da shvatam da, ako jednom uradite ono ega se plaite, poslije
toga postepeno prestajete da osjeate strah.
Ba kada sam zavrio zapisivanje ove misli uo sam lako kucanje na vratima i Ajame je
ula u sobu. Dola je da mi kae da je stigla moja torba i da e veera biti spremna za
petnaestak minuta.
Uzgred reeno, da li ste provjeravali poruke na vaem telefonu? Dulijan mi je upravo
poslao kopiju poruke u kojoj je ispisao detalje vaeg putovanja za narednih nekoliko dana.

51

***

52

napunila svoju au, pa sam zakljuio da ona vjerovatno uopte ne eli da pije sake. No, tada
je njen otac uzeo flau i nasuo malo pia u keramiku posudicu ispred erke. Neto kasnije
je Ajameina majka napunila sve nae ae, ali nije sipala pie sebi. Tada je Ajame uzela bocu
i nasula pie majci. Kad su po trei put sipali pie na ovaj nain, pogledao sam Ajame i
upitno podigao obrve.
Dakle, zapazili ste na obiaj, rekla je. Japanci smatraju da gostoljubiv domain treba
da puni ae gostima, ali se kod nas smatra nepristojnim da sami sebi sipate pie. Morate
saekati da drugi uoe da vam je aa prazna i da je napune.
Sjetio sam se Anie i Adama, kao i nekih naih porodinih veera. Ania bi se veoma
iznervirala kad god bi morala da eka da ja uoim da je njena aa prazna.
Posle veere je Ajame predloila da malo proetamo po kraju. Ulice su se osuile, ali se
u vazduhu i dalje osjeala vlaga.
Hvala vam to ste mi objasnili pravila ponaanja za stolom, rekao sam joj dok smo
hodali poljunanom uliicom. Da imam malo vie vremena za boravak ovdje, moda bih
najzad i shvatio ta treba da radim. Dulijan mi je, naime, poslao poruku da narednog dana
treba da krenem za Meksiko. Pomislio sam ak i da moda pokuam da rezerviem neki
raniji let, ali mi se, imajui u vidu Ajame i njenu ljubaznost, uinilo da bi to bilo neuljudno.
Bilo mi je drago da vam sve to objasnim. I mene fasciniraju ta naa mala pravila
ponaanja. Kao to vam je Dulijan moda ve rekao, ja sam mnogo putovala i na svakom
mjestu na kome sam boravila obraala sam panju na preutna pravila i obiaje, kao i na
ono to se u tim krajevima smatra za uobiajeno lijepo ponaanje.
Vi svakako imate mnogo veu mo zapaanja od mene, rekao sam joj. Jedino, to sam
od obiaja i navika u Istanbulu uoio bilo je to da Ahmet nita ne hvata lijevom rukom.
U mnogim zemljama se za neke prljave poslove koristi samo jedna ruka. U tom sluaju
tu ruku ne pruate ljudima niti njome dodirujete hranu.
To je vjerovatno bilo pravo objanjenje Ahmetovog ponaanja, pomislio sam.
Zanimljivo je, rekla mi je Ajame, da nam pravila ponaanja uz koja smo odrasli uvijek
djeluju prirodno i oigledno, a esto i sasvim logino. Tek kada ponemo da posmatramo
sopstveno ponaanje oima pripadnika druge kulture zapitamo se da li je zaista tako.
Recimo, nastavila je Ajame svoju priu negdje sam proitala da zapadnjaki obiaj
rukovanja potie iz elje da se ljudima pokae da ne drimo opasno oruje u ruci i da
nemamo nikakvih loih namjera prema onome koga smo sreli. Zato, meutim, ja danas,
recimo, ulazim na neku konferenciju u Njujorku i pruam ruku sagovornicima? Znai li to da
elim da pokaem svima da ne drim bode u ruci?
Na to sam se nasmijao.
Poetak i porijeklo nekih obiaja nisu uvijek mnogo bitni. Znaaj pravila lijepog
ponaanja, manira i protokola jeste u tome da nam olakaju komunikaciju s drugim ljudima.
Neki uobiajeni vidovi ponaanja najee doprinose naem osjeanju prijatnosti i
oputenosti; njima pokazujemo da potujemo druge ljude. Sva pravila lijepog ponanja
usmjerena su na osjeaj prijatnosti koji elimo da stvorimo kod drugih. Nae svakodnevno
ponaanje govori o naim najdubljim vjerovanjima.

53

Ali ponekad nai gestovi mogu izazvati zbrku, rekao sam. Recimo, na obiaj da se
otvaraju vrata enskoj osobi tako da moe da ue u prostoriju prije mukarca. Nekada
kavaljeri ni u kom sluaju nisu ulazili u sobu prvi. Pridravali su vrata damama da prve
prou kroz njih, a tek onda bi i sami uli u tu prostoriju. Ne znam ni sam da li to i danas
treba initi.
Da, to spada u zapadnjaka pravila lijepog ponaanja, koja se danas sve vie gube,
rekla je Ajame. To je nekada bilo zamiljeno kao znak potovanja, zar ne? No, ene su
poele da shvataju takvo ponaanje kao neku vrstu tutorisanja i naglaavanja njihove
slabosti - kao da im je potrebna pomo oko obinog otvaranja vrata. Danas vie nikome nije
sasvim jasno da li je takvo ponaanje pristojno ili nije.
Ja imam obiaj da svima pridravam vrata, rekao sam. Pritom ni ene nisu izuzetak.
To moe biti dobro rjeenje, rekla je Ajame. Zapravo, kada sam poslednji put bila u
Los Anelesu, primijetila sam da i neke ene pridravaju vrata mukarcima ili drugim
enama.
Izgleda da su mnogi ljudi izmijenili to staro pravilo.
etkali smo po tom kraju oko pola sata. Uliice su u tami od pirinane hartije koje su se
mogle vidjeti na nekim prozorima, a mjesec je blistao na nebu i ogledao u glatkim
crepovima na krovovima pojedinih kua.
Na kraju smo skrenuli u jednu sasvim malu ulicu i shvatio sam da smo uli u Ajameinu
uliicu sa suprotne strane. Bio sam vrlo iscrpljen, ali nisam uopte bio siguran da u uspjeti
odmah da zaspim. No, svakako sam elio da se vratim u svoju tihu i mirnu sobu.
im smo uli u predvorje rjokana, Ajame mi je rekla: Dau vam Dulijanov paketi jo
veeras. Povela me je do nekih vrata u dnu ulaznog hola. Poao sam za njom i opet se naao
na drvenoj verandi koja gleda na vrt. S krovnih gredica verande visile su lampe, kraj fontane
je bila neka svjetiljka, dok su druge male lampe osvjetljavale stauete u vrtu. Cijela bata mi
je izgledala kao prizor iz drugog svijeta bila je prosto arobna.
Sjedite, molim vas, rekla je Ajame i pokazala mi malu klupu od tikovine. Brzo u
doi. Zatim je ula u zgradu.
Vratila se poslije samo jednog minuta drei neki paketi objema rukama. Bio je
umotan u nekakav podebeo runo ukraen papir i zavezan svilenim gajtanom. Pruila mi ga
je, a ja sam ga paljivo prihvatio. Nasmijala se kada sam je upitao: Vi znate ta pie u tom
pismu, zar ne?
Naravno da znam, rekla je Ajame s osmjehom.
Kada sam se vratio u sobu, razvezao sam paketi i razmotao debeli papirni omot.
Unutra je bila jedna kratka biljeka i mali zlatni dral. Stavio sam ga na dlan i posmatrao ga.
Duga elegantna krivina lea, blago nagnuta glava i fini kljun. Sklopio sam aku oko figurice i
uzeo konu kesicu koju sam nosio oko vrata, pa sam ubacio dralia u nju. Zatim sam
proitao poruku.
Ispuni ivot dobrotom

54

Vano je imati u vidu da su rijei verbalni odraz naih misli, te su naa djela posledica
onoga u ta vjerujemo. Nijedan na postupak, ma kako sitan, nije beznaajan - nae ponaanje
prema pojedinim osobama definie i nae ponaanje prema svim ljudima, ukljuujui i nas
same. Ako ne cijenimo druge, ne cijenimo ni sebe. Ako ne vjerujemo drugima, nemamo ni vjere
u sebe. Ako smo surovi prema drugima, biemo takvi i prema sebi. Ako ne potujemo ljude oko
sebe, ne potujemo ni sebe. U odnosu sa svakom osobom s kojom saraujemo, u svemu to
inimo, treba uvijek da budemo bolji nego to se oekuje, plemenitiji nego to je nagovijeteno,
pozitivniji nego to mislimo da je mogue.
Bilo mi je sasvim jasno zbog ega je Dulijan povjerio ovaj talisman ljubaznoj Ajame.
Da, mislio sam u sebi, sve mi je jasno, i pritom sam se nesvjesno osmjehnuo.
Poslednja dvadeset etiri sata proveo sam kao na vaarskom toboganu. Dan mi je u
Parizu loe poeo ili sam ga moda ja sam loe zapoeo. Kukao sam, durio se, pravio zbrku.
To se nastavilo i po mom dolasku u Osaku, a i u toku vonje do Kjota. No, sva ta kuknjava
nije mi pomogla da se barem malo bolje osjeam. Kada sam konano svoje muke povjerio
drugima, bilo mi je malo lake. Ljudi su, za razliku od mene, bili prema meni vrlo prijatni i
ljubazni i pomagali su mi. Njihova pristojnost i dobrota su me najzad oraspoloile. Takoe
sam, zbog dobrote drugih ljudi, postao i malo blai prema sebi. Dulijan mi je uputio mudre
rijei, ali mi se inilo da je Ajame ta koja ih primjenjuje i u ivotu.

55

ESTO POGLAVLJE
Putanja koju mi je Dulijan naveo u poruci nije se odnosila na moje kompletno
putovanje, tako da i dalje nisam znao gdje e se ono okonati. Naveo mi je samo dvije
sledee destinacije. Pogledao sam datume i odjednom duboko udahnuo. Uinilo mi se da me
Dulijan namjerno alje od jednog do drugog uvara sve sporijim tempom. Ne brinite,
ljubazno mi je rekla Ajame. Na ovakvom putovanju ne bi bilo dobro previe uriti, to ne
bilo bilo zdravo za vas. Morate da se naspavate i da se malo razdrmate u svakom mjestu u
kome budete boravili. Sigurna sam da je Dulijan napravio taj program putovanja mislei
vie na vae potrebe nego na svoje.
Ajame me je ponovo navela da sagledam situaciju iz sasvim drugog ugla. inilo mi se da
se ona kree kroz ivot zraei dobrotom. Ona je uvijek reagovala na taj nain i oekivala je
da i drugi tako reaguju. Vjerovatno je bila u pravu. Dulijan je oigledno mislio na mene, a ja
nisam ba mnogo mislio na njega. Bio sam nestrpljiv da se vratim kui, i to samo zbog nekih
svojih potreba. Nisam mislio na njega niti na razlog zbog kojeg su mu, i koliko hitno,
potrebni talismani. Ako je Dulijan smatrao da ne treba previe da urim, onda valjda i ja
mogu to da prihvatim.
Sledeeg dana me je Ajame povela u hramove Kjomicu i Rjoani, a uvee smo etali po
etvrti ion, gdje se i danas na ulici mogu vidjeti geje koje sitnim korakom odlaze na neki
sastanak. Kada sam se uvee konano opruio na svoju prostirku za spavanje, bio sam
veoma zahvalan Dulijanu to mi je napravio tako lijep plan puta. Sjutra u biti u
Okskucabu, u Meksiku, gdje treba da se sretnem s tipom po imenu Cava Jukan. Bio sam ve
jednom u Meksiku - posjetio sam Akapulko sa Aniom - ali nikada nisam bio u Meridi, gdje
treba da sletimo u dolasku, niti sam putovao po poluostrvu Jukatan. Palo mi je na um da e u
ovo doba godine u Meksiku svakako biti vrlo toplo.
Vidite, rekla mi je Ajami narednog jutra dok smo se rukovali na aerodromu Itami,
nemam bode u ruci. Zatim smo se naklonili jedno drugome. Kad se Ajame ponovo
uspravila, vidio sam da izgleda pomalo zabrinuto.
Donatane, rekla mi je, pokuajte da se sjetite Dulijanovih rijei iz biljeke. 'Va
odnos prema drugima ukazuje i na va odnos prema sebi.' Vi ste dobar ovjek, ali se prema
sebi ne ponaate uvijek tako.

***
Supruga ave Jukana rekla mi je da e me pustiti da se ujutru naspavam koliko god
budem mogao, a kada sam najzad otvorio oi, vidio sam da meksiko sunce bljeti punim
sjajem kroz prozor moje spavae sobe i da mi ta toplota ari grudi na mjestu gdje su na njih
pali zraci, pa sam pouzdano znao da je jutro ve odavno prolo.

56

Za dva dana koja sam proveo sa Ajame nisam joj ispriao ba mnogo o svom ivotu. No,
izgleda da je ona intuitivno naslutila mnoge stvari. Sada sam leao u krevetu u avinoj kui i
osjeao kako se talas toplote die uvis s poda od terakote i zrai iz zidova i razmiljao o
tome kako sam se u ivotu ponaao prema drugim ljudima. Nisam se nimalo ponosio
scenom koju sam napravio na aerodromu u Osaki. Nisam se ponosio ni svim onim
situacijama kada sam se kod kue svaao s nepoznatim bankarskim inovnicima ili
prodavcima u prodavnicama hrane. Ponekad sam bio veoma nestrpljiv sa Adamom, a umio
sam i da ljutito odsijeem odgovarajui Anii. To su bile ee situacije od onih u kojima
sam bio neljubazan prema nepoznatim osobama. Zato se prema lanovima porodice esto
ponaamo onako kako se nikada ne bismo ophodili prema prijateljima, ni prema ljudima
koje uopte ne poznajemo? Vjerovatno zato to znamo da e nam porodica sve oprostiti.
Samo to to ba i nije dobar izgovor. Odluio sam da promijenim svoje ponaanje prema
ljudima. Dodue, postoje i neke stvari koje vie nikada neu moi da ispravim. Recimo, svoje
ponaanje prema Juanu.

***
Prvi nagovjetaj da se Juanu na poslu ne sprema nita dobro dobio sam u toku jednog
sastanka s Dejvidom i njegovim efom Svenom, ubrzo poslije mog odlaska s posla u
laboratoriji. Sven me je pitao ta mislim o svom dotadanjem efu. Poeo sam da hvalim
njegovo rukovoenje laboratorij om, ali je Sven podigao ruku da me prekine.
Ne, ne pitam za njega kao efa. Znam da je dobar. Mislim na njegovu viziju posla i
tehniko znanje. Da li je i dalje u igri? Da li je ispao? Da li je nae odjeljenje za razvoj i dalje
progresivno i agresivno, kao to bi trebalo da bude?
Bio je to vrlo udan razgovor. Svaki put kada bih rekao neto dobro o Juanu, Dejvid i
Sven su se mrtili na mene, kao da sam dao pogrean odgovor na postavljeno pitanje. Na
kraju sam zautao.
uj, rekao je Dejvid, ne kaem da Juan nije pametan momak. Mislim da je u nekim
stvarima vodei strunjak na svom polju. Samo smatram da ima i mlaih umova. Tu je ve
itava nova generacije ininjera i strunjaka za hardver, koja ima neke nove zamisli. Moda
oni imaju nov pristup poslu.
Mlaih je zaista bilo. S tim da sam vjerovao da Dejvid pritom misli na jeftinije
strunjake. Dejvid se uvijek trudio da uljepa ono o emu pria.
Kada je kelnerica dola da odnese posue, moj tanjir je i dalje bio pun. Osjeao sam se
neprijatno. Znao sam da je Juan najsjajniji i najinventivniji ininjer kojeg sam ikada
upoznao. Osim toga, imao je genijalan dar da navede ljude da gledaju na stvari iz novog ugla,
da budu kreativni u rjeavanju problema i da ostvare neke tehnike prednosti. Sven i Dejvid
nisu imali te osobine. Oni su, izgleda, ve bili stvorili odreeno miljenje o Juanu i sve to
sam ja tvrdio, a to bi bilo suprotno tom miljenju, izgledalo im je kao kvarenje njihove
procjene. Bilo mi je jasno da, ako elim da napredujem u karijeri, moram da se okanem
pruanja podrke Juanu. Sada sam odjednom, naavi se na nekoliko hiljada kilometara

57

daleko od svega toga, shvatio da sam za vrijeme tog davnog ruka donio kukaviku odluku
koja nas je obojicu skupo kotala.

***
Probudio sam se u Meksiku prisjeajui se tog ruka. injenica je da sam se svega toga
sjetio jo onda kada sam proitao Dulijanovu biljeku o dobroti, ali sam pokuao da to
potisnem iz misli u toku dugog putovanja od Osake do Meride. To putovanje je trajalo vie
od dvadeset etiri sata, s presjedanjima u Tokiju, Los Anelesu i Meksiko Sitiju. Za to
vrijeme pokuavao sam da imitiram Ajame i njenu smirenost i lakou u ponaanju. Htio sam
da sprijeim sebe da stalno brinem zbog neega. Malo sam i drijemao i prepustio se
omamljenosti od ljeta i blagom gubitku orijentacije. U Meridu sam stigao u pono, i to
naizgled u pono onog istog dana u kome sam krenuo iz Japana. Obuzela me je neka udna
nonalantnost. Kada me je jedna sredovjena gospoa dohvatila za lakat na izlazu iz
terminala, uopte nisam preplaeno poskoio.
Sikina Jukan mi se izvinila to po mene nije doao njen mu.
ava mora da ustane sjutra veoma rano da bi na vrijeme otiao na posao. Rekla sam
mu da u ja doi da vas saekam.
Oboje smo zakljuili da ete sjutra prije podne svakako eljeti da se dobro naspavate,
pa e ava ujutru otii do svojih prijatelja na arheolokom lokalitetu, a ja u vas popodne
odvesti tamo da se vidite s njim.
U toku duge vonje od Meride do Okskucaba Sikina mi je objasnila da je ava istraiva
i strunjak u timu koji radi najednom lokalitetu iz doba Maja, malo izvan Okskucaba.
Vrlo je uzbuen to e moi da vas povede u arheoloko razgledanje i da vam ispria
poneto o svom poslu. Samo vam se nee dopasti da tamo boravite u podnevnim satima jer
je zaista pretopio.
Sikina mi je ispriala jo poneto o avi, sebi i njihovoj djeci. Rekla mi je i da su ona i
ava upoznali Dulijana prije nekoliko godina dok je putovao po Jukatanu, obilazio ruevine
hramova Maja i prouavao njihovu kulturu.
To je divan ovjek, rekla je Sikina zabacujui pramen duge crne kose iza uha. Tako je
mudar... a i vrlo zabavan. Nije pominjala talisman koji je bio povod mog dolaska.
Poeo sam da shvatam da je Dulijan vrlo paljivo izabrao uvare talismana. inilo se
da svaki od njih ima neke veze s talismanom koji je uvao, kao i s mudrou izreka koje su
ga pratile. Sikina mi je rekla i da ava eli da mi ispria poneto o svom ivotu. Mogao bih
odmah da mu zatraim da mi da talisman, ali sam rijeio da saekam i vidim ta e biti
napisano u biljeci, a i da usput moda nauim neto od Cave. Kad smo stigli u Okskucab,
shvatio sam da je ve pola etiri ujutru. Sikina je parkirala kamionet ispred male ruiaste
kue s hrapavom fasadom. Kada smo uli, pokazala mi je jedna vrata, koja su nekuda vodila
iz kuhinje, odnosno dnevne sobe.
Uao sam u malu i istu spavau sobu. Spustio sam ranac i torbu na pod i sruio se na
postelju. Zaspao sam ne skidajui odjeu.

58

59

zaputila u jednu nisku, modernu zgradu. Vidio sam i nekolicinu koliba Maja, ali su djelovale
savremeno i uinilo mi se da se intenzivno koriste. Nisam oekivao nita slino najednom
areholokom lokalitetu.
O, ovde ima jo mnogo toga da se vidi, rekla mi je Sikina kad je ula moj zaueni
komentar. Ovo je prirodni rezervat i istraivaki centar. Prostire se na preko etiri hiljade
jutara.
Nismo proveli van kamioneta ni nekoliko minuta kada je jedan nizak i etvrtast ovjek
u ortsu i izmama, s kapom na glavi, poao pravo ka nama.
Ola, Donatane, rekao mi je.
Osmjehnuo sam mu se i ispruio ruku, a ava ju je srdano prodrmao.
Bik a beell Kako ste?
Bilo je dovoljno popriati s avom samo jedan minut pa shvatiti da mu je istorija velika
ivotna strast. Upitao me je kako sam putovao, pitao je i za Dulijana, kao i da li me je Sikina
lijepo nahranila. Samo to mu je glas ivnuo tek kada smo poli prema terenu na kome je
radio. Sikina je ostala iza nas da malo proaska s nekim prijateljima iz rezervata. Dok me je
ava vodio po otvorenom prostoru i preko umom proaranih breuljaka, objanjavao mi je
vrlo detaljno u kojoj su fazi njihova trenutna iskopavanja. Pitao sam se kakve to veze ima s
talismanom i da li mi je taj obilazak iskopina bio ba neophodan, ali sam ve poeo da
shvatam da moje putovanje ima neki svoj ritam i da ja tu malo ta mogu da promijenim.
Arheolozi su poeli da kopaju na ovom mjestu jo prije nekoliko decenija, rekao mi je
ava dok smo se probijali kroz zeleni gusti, ali smo tek u poslednjih nekoliko godina
shvatili da nam ovaj lokalitet moda prua nove odgovore na pitanje kako je dolo do
propasti carstva Maja.
Uinilo mi se da se moj otac ponovo rodio u tom sredovjenom arheologu koji se bavi
Majama. Shvatio sam i da mu se nesvjesno osmjehujem dok je nastavljao da mi bez prekida
pria tu istorijsku priu punu linih komentara.
Ljudi koji su govorili jezikom Maja pojavili su se na Jukatanu, po svemu sudei, prije
oko etiri hiljade godina. U toku prve tri hiljade godina izgradili su veoma lijepe i gusto
naseljene gradove. Kada je njihova civilizacija bila na vrhuncu, u veem dijelu zemlje Maja
izmeu velikih gradova nalazila su se napredna poljoprivredna dobra i sela. Najvei gradski
centri bili su meusobno povezani putevima poploanim krenjakim blokovima.
To su bili gradovi-drave koji su dobro funkcionisali u okviru jedinstvenog politikog
sistema, a arhitektura Maja iz tog doba bila je udesna: stepenaste piramide i hramovi,
viespratne kue, ukraena dvorita i gradski trgovi. ava mi je objasnio da su Maje ostavile
i neka zapanjujua umjetnika djela i razvile jedno od najstarijih poznatih pisama. Bili su
vrsni matematiari i astronomi, a jedna od njihovih znaajnih tekovina je i uveni kalendar
Maja. Svi ti podaci bili su pobrojani u avinom dobro pripremljenom predavanju, ali mi se
inilo da on osjea i neki lini ponos dok sve to pria, kao da govori o ljudima koje je
poznavao i volio.
Negdje izmeu 900. i 1000. godine, oko est vjekova prije dolaska panaca, civilizacija
Maja poela je da opada, objasnio mi je ava. U toku prvih dvjesta godina tog razdoblja
skoro devedeset odsto stanovnitva ovog kraja je nekuda nestalo, gradovi su ostali prazni, a
sjeanje na svijet Maja pretvorilo se u uspomenu, rekao je ava s tugom u glasu. U toku

60

narednih sto ili dvjesta godina prauma je pokrila ostatke gradova, a ispod zelenila se vie
nisu mogli uoiti spomenici ni putevi, dok su se preostali stanovnici rasuli po selima i poeli
da se bave poljoprivredom. Ti preivjeli stanovnici majanskih gradova bili su i njegovi preci,
napomenuo je moj domain.
Dok mi je to priao ava me je vodio kroz praumu, pa sam se saplitao o korenje i
spoticao o kamenje. Na stazi sam uoio samo jednog usamljenog istraivaa, ali mi se ipak
inilo da naa okolina nije pusta ni prazna. Ptice su kretale, pjevale i leprale s grane na
granu. uo sam kako granje krcka i pucka svuda oko nas. Pokuavao sam da usmjerim
panju na ptice i da ne mislim na korpije, pauke i pume. ava bi povremeno zastao i
pokazao mi neke jedva uoljive kamene formacije ili mjesta na kojima je nedavno kopano.
Poveo me je u krug oko jedne male piramide. Bila je stepenasta, poput poznate piramide iz
ien Ice koju sam vidio na slici, ali je bila tek neto via od desetak metara. Stigli smo do
neega to mi je liilo na ostatke zgrade, rasporeene s dvije strane povelike istine. Donji
djelovi zidova bili su od etvrtastog kamenja, a na gornjim ivicama moglo se vidjeti neto
nalik na kamene stubove. Ovo ovdje je jedna poluzavrena palata, rekao mi je ava. Njeni
djelovi su rasporeem oko trga, koji je bio mjesto za javno okupljanje.
Vrtio sam se oko podnoja ruevina i zurio u kamene blokove.
Rekli ste da nisu imali alat od metala?
Tano, rekao je ava. Koristili su samo granit, kremen i opsidijan. U ovim krajevima
nema minerala iz kojih bi se mogao dobiti metal.
Preao sam rukom preko povrine kamena. To je zaista nevjerovatno, rekao sam.
Hoemo li sada malo da se odmorimo?, upitao me je ava i povukao se do ivice
kamene istine, pa je sjeo na zemlju. Izvadio je bocu vode iz svog ranca i pruio mi je. Priao
sam i zahvalno prihvatio bocu. Na tom mjestu je bila hladovina, ali se meni inilo da vrelina
izbija iz tla i da mi se s vrhova drvea obruava na glavu. Koulja mi se lijepila za lea, a
nogavice pantalona za noge.
To je ono to volim u ovom poslu, rekao je ava. Misteriju. Znamo da se dogaalo da
se ljudi iz nekih naputenih gradova povremeno presele na drugo mjesto. Samo to se
stanovnici ovih gradova nisu preselili, ve su odjednom nekuda nestali. Ni preostalo
stanovnitvo nije ostalo da ivi u velikim gradovima.
ava je nastavio da mi objanjava da su naunici koji su prouavali sauvane skelete
Maja zakljuili da ak i kosti pripadnika kraljevskih porodica pokazuju tragove loe ishrane
i gladovanja. Moda su Maje preterale s lovom i istrijebile svu divlja? Moda je dolo do
neke poljoprivredne katastrofe, pa je biljna kuga ili neka druga bolest unitila usjeve. Moda
je glavni razlog nedostatka hrane bila vrlo duga sua. Na Jukatanu ni u najboljim
vremenima nije bilo mnogo vode, nasmijao se ava. A i bolesti, ratovi i druge vrste nasilja
mogu dovesti do desetkovanja stanovnitva.
ava je ustao i vratio bocu sa vodom u ranac.
Ovdje, na ovom lokalitetu, moemo vidjeti neto to se inae na iskopinama ne via
ba esto, rekao je. Doite ovamo! Odveo me je do jedne strane ruevina. Glavni dio
spoljanje strane ostatka te graevine inili su kratki okrugli stubovi. No, ava se zagledao u
tlo ispred ruevine.

61

Evo, rekao je pokazujui na hrpu kamenja koja je leala na zemlji. Nije liila na pravu
kamenu formaciju, ali mi nije izgledalo ni da je kamenje tu sluajno baeno ili rasuto. ta
mislite, ta je ovo?
Nemam pojma, rekao sam i priao malo blie hrpi koju mi je pokazao. Vlati trave
izbijale su izmeu kamenja. Ispod jednog kamena izvirio je guter, ali je brzo nestao pod
hrpom kamenja. Da li su to neki temelji? Ili se moda neto na tom mjestu nekada
obruilo?
To je, prijatelju moj, zapravo jedan zid. Nije to zid koji se sruio, ve zid koji je bio
unaprijed pripremljen i leao je tu ekajui trenutak da ga zidari podignu na nivo drugog
sprata. Mislim da je sve bilo spremno, ali radovi iz nekog razloga nisu nikada bili zavreni.
Neto slino se svakako ne moe vidjeti u gradu koji su stanovnici napustili zbog dugotrajne
sue ili neke epidemije. Ovaj zidarski posao nije obustavljen - on je naglo prekinut.
Kada smo poli u nae malo razgledanje, sve mi je djelovalo nekako nasumino - kurs
arheologije koji mi dri pravi zaljubljenik u istoriju, moj upad u posao osobe koju sam tek
upoznao. Poeo sam da shvatam zato ava eli da pokae sve ovo svakome koga upozna i
zato eli da to znanje podijeli sa strancem; shvatio sam i da ovaj posao lako moe da zarobi
ovjeka. Bilo je tu bezbroj pitanja bez odgovora.
ta mislite, zato su prekinuli rad? Da li ih je neko napao ili neto slino?
U ovim krajevima rat i nasilje bile su uobiajene pojave, zar ne?, rekao je ava. Nali
smo u tlu mnogo rasutih vraka za koplja. Ali nigdje nismo nali ostatke spaljenih zgrada
niti barikade za odbranu naselja. Ako je to bio nekakav neoekivani napad... no, treba da
vam pokaem jo neto.
Pozvao me je da se odmaknem od zida i poem za njim. Moete li da izdrite jo malo
penjanja?
ava je, da bi mi pokazao put, prvi krenuo uskom vijugavom stazom. Tu i tamo su se
mogli vidjeti troni ostaci nekih stepenica, koje smo, penjui se, preskakali. ava se
zaustavio tek kada smo stigli blizu vrha brda i zaputio se ka jednoj zaravni punoj kamenja i
koia. Bilo mi je jasno da je tu iskopavanje jo u toku. Zemlja je bila uklonjena s kamene
osnove nekog zida, koji je ograivao suve bunare pune praine. U jednom od njih je mlada
plavokosa ena neto radila u samom uglu paljivo skidajui etkicom prainu s nekog
predmeta. U drugom uglu vidio sam razno kamenje i komade razbijene grnarije, s brojnim
zastavicama i etiketama prikaenim za njih.
Ovo je Donatan, rekao je ava kada se ena uspravila. Ovo je Elen. Elen,
predstavljam ti Donatana.
Elen je bila arheoloka tehniarka koja je radila za ekipu jednog amerikog
univerziteta.
Ba sam objanjavao Donatanu naa najnovija otkria.
Moda bi ti sada mogla da mu kae neto vie o tim kuama na vrhu brijega, rekao je
ava. Elen je klimnula glavom i obrisala elo maramom koju je izvukla iz depa pantalona.
Izgleda da njoj, ba kao ni avi, nije trebalo mnogo podsticaja da bi se naveliko
raspriala o svom poslu.

62

Objasnila mi je da su to to posmatram ostaci opreme za pripremanje hrane. Kameni

rvanj koji se koristio za sitnjenje kukuruza stajao je oslonjen na dovratak, ali nije bio
odnesen odatle. Uredno poreano zemljano posue pokazuje da je posao pripremanja
hrane bio u toku i da je naglo prekinut. Sve je bilo ostavljeno onako kako obino ljudi
ostavljaju stvari kada namjeravaju da se ubrzo vrate. Otili su u urbi, ali se nije moglo
zakljuiti da su bili uplaeni ili da su od neega bjeali. Sve je bilo sreeno i nije bilo
nikakvih znakova haosa ili napada.
Uh, uzdahnuo je ava. Moraemo jo mnogo da radimo da bismo razjasnili te tajne.
Kad ve priamo o tome, rekla je Elen, nadam se da ete me izviniti jer moram jo
neto da uradim. elim da zavrim jo neke stvari prije nego to okonam dananji radni
dan.
ava i ja smo jo malo stajali na vrhu brijega posmatrajui okolni predio preko vrhova
drvea. Ponovo sam se zagledao u Elen, koja je i dalje uala u praini. Na mjestu gdje smo
stajali nije bilo hlada i, mada se sunce malo spustilo u odnosu na trenutak kada sam tek
stigao ovamo, i dalje je bilo vrlo toplo.
Jedna stvar mi nikako nije jasna, rekao sam Cavi.
Malo je nakrivio glavu i ekao da uje moje pitanje.
Taj va posao, rekao sam mu, mislim na iskopavanje. ini mi se da sve to veoma
sporo odmie. Mislio sam da je dizajniranje elektrosistema za automobile i tehniki dizajn
vrlo mukotrpan posao, ali ovo..., mahnuo sam rukom ka mjestu na kome smo ostavili Elen.
Taj va posao odmie centimetar po centimetar. Kao uspijevate da izdrite sve to?
O, da, znam na ta mislite, rekao je ava i osmjehnuo se. Moete naporno raditi
cijelog dana i da se na kraju zapitate ta ste to zapravo radili? Samo ste iskopali nekoliko
stotina grama pijeska, zar ne?
Slegnuo sam ramenima.
Lako je aliti se s naim radom. Ameriki arheolozi-istraivai nekada sami sebe
nazivaju 'aovarima'. No, svi se mi stalno podsjeamo na to da ne smijemo da urimo i da
na posao zahtijeva strpljenje. Naroito je vano da budemo paljivi, precizni, pravi
profesionalci, ak i kada nam je posao dosadan i kada nas obuzme nemir. U ovom poslu vrlo
je lako unititi znaajne nalaze ili propustiti neke stvari.
ava se zaputio natrag prema onim tronim stepenicama. Preko ramena mi je dobacio
jo jedan znaajan pogled.
Svaki iskopan komadi grnarije moe izgledati mali, Donatane, ali svi ti djelii
doprinose nekom vanom istorijskom otkriu i napretku nae spoznaje. Volim da mislim
kako, ako mi 'aovari' dobro odradimo na posao, svi ti nai mali doprinosi pomau da se
doe do zaista vanog otkria. Mi moemo da razjasnimo neke tajne.

63

***
U povratku mi je Sikina rekla da sjednem pored prozora kamioneta, a ona se stisnula u
sredini izmeu ave i mene. Ja sam stalno drao prozor irom otvoren i povremeno isturao
glavu napolje, ba kao to bi to uinio neki radoznali zlatni ritriver. Suv vazduh, koji me je
ibao kroz prozor, veoma mi je prijao. Kada smo uli u uliice Okskucaba, imao sam jo
jedan razlog da isturam glavu kroz prozor - privlaio me je prijatan miris hrane. Shvatio
sam koliko sam gladan, ali mi je istovremeno i sinulo da, poto smo svi bili napolju cijelog
dana, nije nimalo vjerovatno da nas kod kue na stolu eka topla veera.
Ba sam neto razmiljao, rekao sam avi i Sikini, zato vas ja sada ne bih izveo na
veeru u neki od restorania u gradu? Najzad, cijelog dana ste se trudili da me zabavite.
Ne, to nikako ne moemo da uradimo, rekla je Sikina. Zama nas ve eka.
Tako sam saznao da se upravo vozimo do avine i Sikinine udate erke, kao i da su ona
i njen mu spremili obilnu veeru za sve nas.
Bilo je to vrlo buno i prometno vee. Dok su Zama, njen mu i troje djece iznosili hranu
na sto, mnogo susjeda je svratilo da ih pozdravi. Odjekivala je muzika, moju au su uvijek
iznova punili, a i neko mi je u tanjir stalno dodavao hranu. Dok su se djeca jurila po dvoritu
iza kue, zagledao sam se u Zaminog estogodinjeg sina Emea. Bio je neto manji rastom od
Adama, ali me je, po gromkom smijehu i nainu na koji mu je cijelo tijelo treperilo od
pokreta ak i kada je sjedio, podsjetio na mog sina. Poto smo zavrili veeru, proao sam
kroz cijelu kuu i izaao na prljavu ulicu, na kojoj je barem vladala tiina. Pokuao sam da
telefoniram kui, ali mi se baterija izgleda istroila kada sam stigao u Meksiko, pa nisam
mogao da pozovem. Da bih se utjeio, napisao sam poruku Adamu.
Zdravo, drue, napisao sam mu. Ovdje sam vidio neke nevjerovatne stvari. Kad budem
imao malo vie vremena, sve u ti ispriati. Sada samo hou da ti kaem da te volim.
Ta poruka e uskoro biti otpremljena s ma kog mjesta na kome postoji domet. U
meuvremenu u se vratiti na zabavu, mada osjeam da mi je srce na drugom mjestu.
Izgleda da je ava primijetio kako sam se po povratku u sobu uutao, jer je poslije pola
sata predloio da se vratimo njihovoj kui. Dok sam te veeri leao u postelji, poto sam
prethodno u dnevnik upisao neka zapaanja u vezi sa avinom srenom porodicom, osjeao
sam da me u grudima stee i mui enja. Nita u tom asu nisam elio toliko kao da moj
sini bude tu, opruen kraj mene. Zato nisam uivao u takvim trenucima onda kada su mi
bili dostupni?

***
Narednog jutra smo ava i ja izali na parkiralite u cik zore. Prethodne veeri sam se
poigravao milju da zamolim Sikinu da me odveze do aerodroma Merida i da pokuam da
dobijem mjesto na nekom ranijem avionskom letu. No, sjetio sam se onoga to mi je Ajame
rekla. Dulijan je imao neke svoje razloge to je isplanirao moje putovanje ba tako kako je
to uinio. inilo mi se i da ava iz nekog razloga eli da nastavi moje arheoloko

64

obrazovanje i da me poui jo neemu vezanom za Maje, pa sam osjetio da ne treba da

skraujem svoj boravak u Meksiku. ava je insistirao da ujutru krenemo u Juksmal prije
nego to svane.
Kada jednom svane, ljudi se pojave i nagrnu sa svih strana, rekao mi je. Ovo je,
meutim, neto to treba da vidite dok ste sami ili barem skoro sami.
ava je znao mnoge ljude koji su upravljali tim lokalitetom, pa nas je radnik
obezbjeenja pustio da uemo u zgradu koja je bila neka vrsta kapije za sve te hramove i
ruevine. Vidjeli smo kako se njegova silueta u uniformi ocrtava na pozadini glavnih vrata
muzeja.
Kada smo se pribliili, ava je sa uvarom razmijenio nekoliko rijei na jeziku Maja i on
nam je otvorio kapiju. Pokazao je rukom predvorje i rekao jo neto.
Znam put, rekao je ava, samo poite za mnom.
Posle desetak minuta opet smo se nali napolju. U maglovitom jutarnjem svijetlu
ugledao sam prekrasnu piramidu, visoku barem trideset i iroku oko ezdeset metara. Za
razliku od male piramide koju smo vidjeli jue i svih slika piramida Maja koje sam ranije
viao, ova piramida je imala ovalnu osnovu. To je arobnjakov hram, rekao je ava.
Dok smo stajali pred tom piramidom, sunce je izalo iza naih lea. Njegovi zraci
obasjali su kamenje zlatnim sjajem, pa je izgledalo kao da je unutar piramide upaljena
velika vatra.
ava se nagnuo prema meni i tiho rekao. Nevjerovatno je, zar ne? Pomislite samo da su
sve to ljudi sagradili. Neki obini ljudi, kao vi i ja, bili su sposobni za takav poduhvat,
zajedno tako veliko djelo. Potpuno zapanjen prizorom koji sam vidio pred sobom, samo
sam klimnuo glavom.
Posmatrali smo piramidu dok je nebo nad nama postajalo sve svjetlije. Zatim je ava
krenuo naprijed. Iao je pravo prema piramidi.
Turistima vie nije dozvoljeno da se penju na nju, ali sada nema nikoga ko bi nas
mogao vidjeti. Umjesto da se uputimo ka stepenicama koje su bile tano ispred nas, ava je
obiao krug oko osnove piramide. Pomisao o penjanju na piramidu odjednom me je
uzbudila. Bilo mi je vrlo milo to je ava tako ozbiljno shvatio ovo pouavanje.
Lake je popeti se s druge strane, objasnio mi je dok me je vodio ka suprotnoj strani
piramide.
Dok sam stajao u podnoju i posmatrao kameno zdanje iznad sebe, shvatio sam koliko
je zapravo visoko. Bie prilino naporno popeti se do vrha piramide. Ali, ava je ve poeo
da se penje, a ja sam posluno poao za njim. Lagano smo se peli uz visoke, glatke stepenike.
Bili su strmi i uski, a osjeaj da se na potpuno otvorenom prostoru penjem uz stepenice
prilino me je dezorijentisao. ava mi je rekao da na mnogim slinim piramidama postoje
metalni lanci za koje se moete drati dok se penjete. Shvatio sam zbog ega je tako. Kada
smo stigli do vrha, bio sam sav znojav, ba kao da sam trao na maratonu.
Odavde je najljepi pogled na Juksmal, rekao je ava. Sjedite i malo se odmorite, pa
pogledajte unaokolo.
ava je spustio mali platneni ranac na tlo i unuo pored njega oslanjajui se na pete. I
ja sam uinio isto.

65

Juksmal se prostirao na preko pet stotina jutara oko nas. Vei dio nekadanjeg grada u
meuvremenu je prekrila bujna vegetacija. Jedini nagovjetaj nekadanjih glavnih ulica i
zgrada bili su ravni prolazi isprekidani etvrtastim prostorima bivih trgova. Direktno ispod
nas vidjela se velika kamena ruevina.
ava mi je objasnio da je, u vrijeme kada je Juksmal bio nastanjen, grad dopirao mnogo
dalje od granica naeg sadanjeg vidika. Pokazao mi je i drugu graevinu, nazvanu Velika
piramida, i ispriao prie o jo nekim ruevinama koje smo mogli da vidimo.
Da li ste nekada uli staru legendu o ovoj piramidi?, upitao me je ava poto mi je
opisao nekadanji izgled grada iji su ostaci bili pod naim nogama.
Odmahnuo sam glavom.
Postoje mnoge verzije te prie, rekao je ava. Zatim mi je ispriao legendu po kojoj je.
nekada davno, vladar Juksmala bio upozoren da e, ako jedan odreeni gong bude odjeknuo
u gradu, njegovo carstvo osvojiti ovjek koga nije rodila ena. Jednoga dana zauo se zvuk
ukletog gonga i vladar je utvrdio da je to uinio jedan patuljasti djeak koji se ispilio iz
jajeta, a odgajila ga je neka starica bez djece. Pozvao je patuljka u dvor i naredio da ga
pogube. Odjednom se na licu mjesta naglo predomislio i rijeio da ne pogubi djeaka, ve da
mu dodijeli neki nemogu zadatak. Ako patuljak uspije da mu izgradi prekrasan dvorac, vii
od svih drugih zgrada u gradu, i ako to uradi u toku jedne jedine noi, potedjee mu ivot.
Kada se vladar narednog jutra probudio, bio je zapanjen jer je pred sobom ugledao
gotovu prekrasnu piramidu. Patuljak ipak nije pogubljen, a piramida je nazvana
arobnjakov hram.
U nekim verzijama ove prie i patuljka je, nekom arolijom, preko noi stvorila ona ista
starica. U drugim priama je on proao mnogo ispita i proba ukljuujui i zadatak gradnje
piramide. Ipak, u svakoj verziji postoji zajedniko mjesto - piramida je izgraena u toku
jedne noi, rekao je ava.
Zatim je dohvatio dvije boce vode iz ranca. Jednu je dao meni, a sam je otpio dobar
gutljaj iz druge i obrisao usta nadlanicom.
Moda je to zbog posla kojim se bavim', nastavio je, ali me je ta pria oduvijek
oaravala. U njoj se govori o naim snovima i eljama. ta taj vladar zapravo eli? Nije to
elja za ogromnim hramom. On eli nevjerovatno ostvarenje koje e se dogoditi preko noi!
Pa, ni do danas se nita nije promijenilo, rekao sam smijui se. Svi ele da neto
postignu na brzinu.
Da, ba tako, rekao je ava. Samo to to nije mogue, zar ne? Najzad, brzo ispunjenje
zadatka koji je vladar postavio dokazuje da je patuljak zapravo bio arobnjak. Nije u
ljudskoj moi da se u jednom asu stvori neto velianstveno. Ljudi moraju da budu
strpljivi. Ma koliko da elimo neto da postignemo na brzinu, na ovom svijetu stvari se ne
odvijaju na taj nain. Genijalnost se dokazuje u toku dueg vremenskog perioda - to je dug
proces.
ava je spustio platneni ranac u krilo i prekopavao po njemu. Izvukao je vreicu od
pletene tkanine i dao mi ju je.
Treba li sada da je otvorim?, upitao sam. Klimnuo je glavom.

66

Vrh crvene pletene vreice bio je stegnut vrpcom. Petljao sam oko vora sve dok nije
popustio, pa sam otvorio vreicu i izruio njen sadraj sebi u krilo. Tu je bila kratka biljeka
i mala figura od terakote. Paljivo sam je pogledao i vidio da je to zapravo minijaturni model
piramide. Razmotao sam papir i proitao poruku.
Napreduj svakog dana po malo

Nain na koji se bavimo sitnicama odreuje i nain na koji radimo sve drugo u ivotu. Ako
dobro obavljamo neke manje zadatke, biemo dobri i u veim poduhvatima. Majstorstvo
postaje dio nae linosti. No, ima i neto vanije - svaki taj mali napor predstavlja podlogu za
sledei, tako da, ciglu po ciglu, gradimo divne graevine, stiemo izuzetno povjerenje i
ostvarujemo neobine snove. Pravi mudrac zna da svakodnevna sitna poboljanja uvijek vode
do izuzetnih rezultata.
Sunce je bilo prilino odskoilo na nebu i nalazilo se na mnogo viem poloaju nego
onda kada smo poeli na uspon. Vrelina je poela opet da me mui. Podigao sam kraj
koulje i njime obrisao znoj sa ela.
ava me je pogledao i odmah ustao.
ao mi je to sam vas tako dugo zadrao ovdje, rekao je, znam da niste navikli na
ovako visoke temperature.
Hajdemo polako nadolje. elim da vam, dok budemo silazili, pokaem jo neto.
Poeli smo da silazimo, to mi je bilo mnogo tee od uspinjanja. Silazak niz uske
stepenice s licem okrenutim prema istini ispod nas stalno me je podsjeao na to koliko smo
se visoko popeli, a nije bilo ba niega to bi me pridravalo i sprijeilo da padnem niz
klizave stepenice. Laknulo mi je kada mi je ava objasnio da nikako ne treba da se saginjem,
ve samo da se okrenem bono i da tako silazim. Iao je ispred mene, a onda je stao ispred
jednih zasvodenih vratnica na jednoj strani piramide.
Ovo je, rekao je ava maui rukom prema vratnicama, najvea ironija legende koju
sam vam ispriao, barem po mom miljenju.
Zaista?, rekao sam.
Pretpostavka je da je piramida stvorena preko noi, ali nita ne moe biti manje
istinito od takve jedne tvrdnje, rekao je ava. Istina je da je piramida graena stotinama
godina. Zapravo je vie puta graena iznova. To se, koliko znamo, ponavljalo pet puta. Svaki
put je nova piramida graena na mjestu prethodne. Moji preci su vjerovali da e njihovi
novi hramovi upiti svu akumuliranu mo i veliinu onih prethodnih. Ove vratnice nas
podsjeaju na jednu od ranijih piramida. Sve ovo to vidite oko njih izgraeno je znatno
kasnije.
Vidi ti to, rekao sam. Posmatrao sam neke, u kamen urezane, mitske figure - moda su
to bili bogovi Maja - ravnomerno rasporeene du okvira. Bila je to fina i detaljna
umjetnika obrada. Bila bi prava arolija da se tako neto napravi i u roku od nekoliko
mjeseci, a kamoli za samo jednu no.

67

Jue sam vam objasnio da se moj posao sastoji uglavnom u tome da nastojim da
otkrijem tragove i stvarne uzroke propasti carstva Maja, rekao mi je ava, ali ono to me
zaista zanima jesu njegovi poeci - kako je sve to nastalo. Rekli ste da su arheoloka
iskopavanja mukotrpan posao, ali stvaranje jedne civilizacije, izgradnja velikih gradova,
nastanak ovih piramida - sve je to takoe spor i mukotrpan posao.
Klimnuo sam glavom, pa smo obojica sledeih nekoliko minuta utali.
Dobro je sjetiti se injenice da svaki veliki san poinje od sitnica, mirno je rekao ava.
Sledeeg dana me je ava odvezao na aerodrom u Meridi.
Vonja je trajala skoro dva sata i poto smo prvih pola sata prijateljski askali,
odjednom smo zautali. Uzeo sam mobilni telefon, ali i dalje nije bilo signala. Umjesto da
poaljem poruku, poeo sam da pregledam neke fotografije koje sam imao u telefonu.
Zastao sam kod slike Adama u fudbalskom dresu s jednom nogom nesigurno oslonjenom na
loptu.
ava je bacio pogled preko mog ramena. Hvata vas nostalgija za kuom, rekao je.
Da, tako je, odgovorio sam.
Vi ste ve na putu ka kui, Donatane, odgovorio mi je posle kratke pauze. Na putu
ste za kuu.
Proli smo kroz mjestace po imenu Tikul i vozili se pored skromnih njiva i panjaka
punih kamenja. Sjedjeli smo neko vrijeme u automobilu bez rijei, a onda sam uzeo dnevnik
iz ranca i pronaao svoju poslednju biljeku. Ispisao sam utiske o putovanju, o talismanima i
porukama koje sam dobio uz njih. ba kao to je to Dulijan traio od mene. Nisam bio ba
sasvim siguran ta treba da mislim o poslednjoj Dulijanovoj poruci.
ava je na kraju pogledao svesku koju sam drao u krilu i rekao: Donatane, da li vam
je Sikina neto rekla o naem sinu Avaliju?
Samo to da ivi u Meksiko Sitiju i da joj veoma nedostaje, odgovorio sam mu.
Na to se ava glasno nasmijao. Pogledao sam ga ispitivaki.
ao mi je, rekao je ava. Ne mogu nikako da poverujem da se na tome zaustavila.
Avali je doktor. Sikina se veoma ponosi njime. Najee prvo to ispria ljudima koje
upozna.
Sasvim mi je jasno zato se ponosi njime, rekao sam.
Nastala je mala pauza, a onda je ava nastavio da pria.
Kada je Avali imao osam godina, doao je do mene i rekao mi: Tata, elim da budem
doktor i da pomaem onima koji su bolesni. Kako mogu to da postignem?'. Pa, Donatane,
ta sam mogao da kaem na to? Ni Sikina ni ja nismo ili na studije. Veina moje porodice
nije zavrila ni osnovnu kolu. I ne samo to, niko od nas nije putovao nikuda van Jukatana.
Nisam imao pojma kako moj sin moe da postane doktor. Ali mali Avali je stajao ispred
mene sa svim svojim djejim nadama i ja sam shvatio da ipak znam jedno. Uzeo sam ga u
krilo i rekao mu: 'Sine. poee tako to e sjutra otii u kolu i paljivo sasluati sve to
uitelj bude rekao. Uie vie nego ikada. Onda e doi da mi kae ta si nauio.'
ava se njeno osmjehnuo, kao da je i sada vidio sina kako stoji pred njim. Klimnuo je
glavom i nastavio da pria.

68

Tako je poelo. Za svaki test i zadatak koji je dobio ja sam mu govorio: 'Uradi to dobro,
pa e svakako postati doktor.' Nijedan od nas dvojice nije znao ta e biti dalje, ali smo
uvijek bili usmjereni na sledei korak koji je bio pred nama. Kada je Avali malo porastao,
popriali smo o tome sa svim ljudima koje smo poznavali - sa arheolozima i istraivaima s
lokaliteta na kojima sam radio, s bolniarkama i doktorima u bolnici, s turistima koje sam
sretao na ruevinama. Polako, ali sigurno Avali, Sikina i ja smiljali smo svaki naredni korak.
Prije nego to je i stigao da bolje razmisli o svemu, Avali je stekao diplomu Medicinskog
fakulteta u Meksiko Sitiju.
Mali svakodnevni uspjesi mogu dovesti do velikih uspjeha, zar ne?, rekao sam.
Najmanja akcija je uvijek bolja od najodvanije namjere, odgovorio je ava. Rezultati
uvijek govore vie nego rijei.
Kao i ostali uvari talismana, ava je shvatao, a i sam proivio mudrost sadranu u
talismanu koji je uvao. On je to shvatio radei svoj posao, znao je ta treba da radi i kada je
pitanju bio njegov sin. No, kako bi se ta mudrost mogla primijeniti u mom ivotu? Nisam bio
siguran za kojim velikim uspjehom jurim ni prema kakvom ostvarenju sna treba da me vode
ti mali, svakodnevni koraci. Nekada sam vjerovao da elim da budem izvrni rukovodilac,
da imam veliku kuu, a moda i ferari nalik na onaj Dulijanov. Sada uopte nisam bio
siguran u to. Zapisao sam u dnevnik nekoliko rijei tek kada smo stigli na aerodrom.
Sklekovi, napisao sam. Sjutra u zapoeti dan tako to u uraditi dvadeset sklekova. Da,
poeu od toga.

***
Bilo mi je neobino teko da se rastanem od Cave. Sikina i on su me veoma podsjeali
na moje roditelje. Uhvatio sam sebe u elji da budem malo due sa avinom porodicom. Da
sam se u tom asu upravo spremao da otputujem kui, moda ne bih to osjeao. No, zaputio
sam se u Barselonu - opet jedan put u nepoznato. Na aerodromu sam konano dobio signal
na telefonu. Pozvao sam Aniu i dobio njenu govornu potu. Odluio sam da napiem
Adamu i njoj jo jednu poruku o svom boravku u Meksiku, ali kada sam otvorio potansko
sandue, vidio sam poruku od Tese. To je bilo vrlo udno, jer nismo zajedno radili ni na
kakvom poslu. Zdravo, Donatane, pisalo je.
Danas sam priala s Navang i upitala je kada e se vratiti. Rekla mi je da ne zna. Misli da
se moda nee ni vraati. Nevjerovatno je koliko me je to potreslo. Nisam mogla ni da
zamislim da bi me takva vijest toliko zabrinula. Ne znam kako ovo da ti kaem, ali u ipak
pokuati da budem direktna. Po firmi se ire glasine da je tvoj razvod u toku. Moda e ti
izgledati prenagljeno, ali sam uvijek osjeala da postoji neto meu nama. Ako se uopte ne
vrati na posao, ne elim da dovijeka mislim kako smo zbog toga propustili priliku da budemo
zajedno. Vjerujem da bismo nas dvoje moda odgovarali jedno drugome. Eto, ba brbljam
svata. Znaj da mislim na tebe.
Tesa

69

SEDMO POGLAVLJE
Otac me je prvi put odveo na koarkaku utakmicu kada sam imao pet godina. Nije to
bila NBA liga. Ali je to bila najuzbudljivija utakmica koju sam ikada gledao.
Bilo je u pitanju polufinale kolskog prvenstva, koje se odravalo u dravnoj koli
Parkvju, gdje je moj otac predavao estom razredu. Bio sam tamo i prethodnog ljeta, kada
je tata sreivao uionicu za prvi kolski dan. Sestra i ja smo neto crtali na papiru, a tata je
namjetao postere ivotinja i nekih udnih ljudi. Svi posteri imali su i neke natpise, ali ja
tada nisam imao pojma ta ta slova znae. Samo sam shvatio da tata mora biti izuzetan
ovjek ako moe da predaje matematiku i itanje, a i sve ono to treba da naue djeaci i
djevojice od jedanaest godina.
Koarkaka utakmica bila je prvi signal da moj tata ima i neke talente koji izlaze van
okvira nastave u uionici. Sjedio sam, dakle, kraj njega na kraju velike drvene klupe u
ogromnoj kolskoj gimnastikoj sali. Djeaci koji su mi djelovali odraslo i dovoljno krupno
da ih smatraju odraslim osobama - barem su meni tada tako djelovali - radili su vjebe
istezanja. Tata im je neto priao i davao im razna uputstva. Svi su zurili u njega i upijali
svaku njegovu rije kao da su upravo bili na putu da saznaju najvee tajne svemira.
Uopte se ne sjeam same utakmice. Jedino ega se sjeam jeste da su mi se grudi
nadimale od ponosa im bi se tata obratio timu - svi ti momci gledali su u njega i osmjehivali
mu se.
Kada sam stigao do etvrtog razreda, ta utakmica je ve spadala u davnu prolost, a moj
ponos ustupio je mjesto zabrinutosti. Te godine mi je uiteljica bila gospoa Higinbotom ena koja je ponekad dolazila u kolu sa zaboravljenom papilotnom u kosi. Nosila je
nevjerovatnu rasparenu odjeu, to je ak i svaki devetogoinjak mogao da uoi. Uspijevala
je da dri odjeljenje pod kontrolom jedino uz pomo gospode Dormen, uiteljice iz susjedne
uionice, a i to uz esta zivkanja direktora u pomo. Ni stalne prijetnje pritvorom u uionici i
dodatnim domaim zadacima nisu nas sprijeile da se okupljamo u dvoritu i smiljamo
razne rune nadimke za nju. Ta uiteljica mi je jasno pokazala da nisu svi uitelji osobe koje
treba potovati i da i oni esto mogu biti predmet ismijavanja.
Bio sam siguran da moj otac nimalo ne lii na gospou Higinbotom i da djeca iz
njegovog razreda ne prepisuju testove istog asa kad on okrene lea. Nisam vjerovao da
mogu da ga obmanu da je, recimo, izgubio cio zadatak koji neko uopte nije ni predao. No,
stalno sam se pitao sledee: ako su dozvolili gospoi Higinbotom da bude uiteljica, ta to
govori o mom ocu?
Do sedmog razreda moje vienje tate u boanskoj ulozi sasvim je iezlo. Mislio sam da
je on jednostavno izabrao da provede cio vijek okruen malom djecom. Oevi mojih
drugova bili su doktori, pravnici, bageristi ili poslovni ljudi. Vraali su se kui s posla sa
skupim aktovkama punim nekakvih dosijea ili s bijelim ljemom na polici u zadnjem dijelu
kamioneta. Moj tata je dolazio kui s rukama punim knjiica kao to je slikovnica Stari
Egipat, s hrpama pismenih sastava i raunskim zadacima s decimalama.

70

Kada sam poao u srednju kolu, bio sam sasvim siguran ujedno: tata je rijeio da bude
uitelj u osnovnoj koli i ostao je na tom poslu samo zato to nije bio ambiciozan - i to je u
tolikoj mjeri bio lien svake ambicije da nije shvatao, a ni smatrao, da zapravo nema
nikakvu karijeru. Nauo sam i da je mnogo puta mogao da postane zamjenik direktora ili
direktor, ali je to uvijek odbijao. On je volio da stalno bude u uionici, a ako nije drao
nastavu, elio je da se bavi nekom drugom vrstom poduavanja i da bude sa svojim acima.
Ja sam znao pravu istinu: tata je zapravo bio neka vrsta ljentine.
Kada sam dobio prvi posao s punim radnim vremenom, konano sam shvatio da moj
otac nije bio nimalo slian gospoi Higinbotom. Shvatio sam i da je on ovjek koji zaista voli
svoj posao, kao i da ga dobro radi. Samo to me je pitanje njegovog nedostatka ambicije i
dalje muilo.
Mislio sam na to i dok mi je Ljuis Kosta priao svoju ivotnu priu.

***
Ljuis me je saekao na aerodromu u Barseloni. Kao to je to uinio i Ahmet u Istanbulu,
drao je u ruci karton s mojim imenom. Vjerovatno je bio u ranim tridesetim godinama, ali
je djelovao vrlo djeaki s tom kovrdavom smeom kosom oianom kratko uz glavu.
Nosio je blejzer marinskoplave boje i tamnosive pantalone. Blistava crvena kravata lijepo se
isticala na pozadini bijele koulje.
Ola, ola, dobrodoli, Donatane, rekao mi je. Ja sam Ljuis Kota, vama na usluzi. Vrlo
se radujem to sam upoznao jednog lana Dulijanove porodice.
Prije nego to sam mogao da mu odgovorim, Ljuis me je dograbio za miice i cmoknuo
me u oba obraza.
A sada, rekao je obgrlivi me rukom oko ramena, treba da se malo bolje upoznamo
uz jednu lijepu veeru i bocu dobrog vina.
Nije mi ba prijalo to njegovo familijarno ponaanje. Uivao sam u vremenu koje sam
proveo sa Ahmetom, Ajame, avom i Sikinom, ali nisam sebi postavio zadatak da na putu
sakupljam nove prijatelje. elio sam samo da dobijem sve te talismane i da se to bre
vratim kui.
Ljuis me je izveo iz zgrade terminala i odveo do reda taksija, koji su stajali napolju.
Umjesto da ude u prvi od njih, on je krivudao oko nekolicine automobila sve dok nismo
doli do poslednjeg taksija u nizu. Galantno je otvorio zadnja vrata i pokazao mi rukom na
prazno sjedite, uz komentar: Posle vas. Nisam se ni pomjerio. Naime, bilo mi je jasno da
je taksi prazan. Bio je potpuno prazan.
Ljuise, pa nema vozaa, rekao sam. U ovom taksiju nema vozaa.
Naravno da ga nema, rekao je Ljuis. Voza vas je doekao unutra, u zgradi terminala
jer sam zapravo ja taj voza. Donatane, to je moj taksi.
Bilo mi je udno da sjedim sam na zadnjem sjeditu dok je moj saputnik, bio taksista ili
ne, sjedio naprijed, ali me je Ljuis doslovno ugurao u automobil. Kada sam sjeo, otvorio je
prtljanik i ubacio moj prtljag u njega. Vidio sam kako mae i dovikuje neto drugim

71

taksistima dok je obilazio u krug oko automobila da bi sjeo na vozako mesto. Za

profesionalnog taksistu bio je vrlo veseo, to u mom rodnom gradu uglavnom nije osobina
vozaa taksija. im je sjeo za volan, okrenuo se prema meni.
Pa, Donatane, da li ste ve bili u Barseloni?
Kada sam odmahnuo glavom, Ljuis je dodao: Pa, ako je tako, onda zaista imate sree.
Dobili ste pravog vozaa, koji e vas vrlo rado provesti po gradu. Poto ste sigurno umorni,
rezervisao sam vam sobu u jednom velikom hotelu u kraju Ejksample. Odveu vas tamo da
se malo odmorite i osvjeite. Doi u po vas oko devet uvee, pa emo veerati negdje na
obali. Da li vam to odgovara?
Morao sam da priznam da je Ljuis dobar voza. inilo mi se da se vrlo lako ubacuje u
duge kolone automobila i izvlai iz njih. U taksiju je bilo svjee, ali ne i hladno. Tiho je
svirala neka klasina muzika. Vidio sam da na naslonu vozakog sjedita ispred mene visi
neka mala vrea. U njoj je bio paket papairnih maramica, boca dezinfekcionog sredstva za
ruke i pakovanje salveta. Iz futrole koja je bila zakaena za naslon suvozakog mjesta virila
su dva smotuljka raznobojnih flajera i papira. Izvukao sam jedan od tih papira i vidio da je
to mapa Barselone i vodi kroz gradske galerije. Pitao sam se da li su svi ovdanji gradski
taksiji tako dobro opremljeni.
Kada smo stigli u centar, Ljuis se vrlo vjeto provlaio kroz uske ulice.
Ovo nije najdirektniji put, ali je najivopisniji. Pomislio sam da ete moda poeljeti da
pogledate neke lijepe zgrade iz XIX vijeka koje se nalaze u ovom dijelu grada. Zaista su
nevjerovatno zanimljive.
Ljuis je bio u pravu. Mnoge od tih zgrada podsjeale su me na art-nuvo graevine iz
Pariza i Njujorka - imale su lijepe kamene fasade, balkonske ograde od kovanog gvoa i
izduene ipkastim ukrasima uokvirene prozore.
Hej, ovo je divno, proaputao sam kada smo proli pored jedne zanimljivo ukraene
crkve - bila je sva u dekorativnim iljcima i lijepo oblikovanim nazubljenim tornjiima.
Da, to je djelo Antonija Gaudija, najpoznatijeg barselonskog arhitekte - Sagrada familja.
Ako vas ta graevina zanima, vratiemo se sjutra do nje. Niko ne treba da ode iz Barselone,
a da se ne upozna sa Gaudijevim djelom.
Produili smo da se vozimo, skrenuli oko ugla i zastali najednom semaforu. Kada se
upalilo zeleno svijetlo, Ljuis je lako pritisnuo papuicu za gas. Nismo stigli ni do sredine
raskrsnice kada me je jak zvuk automobilskog motora koji ubrzava rad natjerao da se
osvrnem. Jedan drugi taksi projurio je kroz crveno svijetlo. Dok nam se pribliavao, voza
nije pokazivao nikakvu namjeru da uspori. Bio sam ubijeen da e taj automobil udariti
pravo u vrata s moje strane. Srce mi je tuklo, pomjerio sam se na drugu stranu taksija i
uhvatio se za glavu. Osjetio sam kako je na auto poskoio, zauo kripu guma i neprijatni
zvuk trenja metala o metal. No, nekim udom, na se taksi i dalje kretao lagano naprijed,
mada neto sporije. Podigao sam glavu i pogledao unaokolo - Ljuis je paljivo izvukao taksi
iz guve i nali smo se na drugoj strani raskrsnice. Uspio je za malo da izmakne ispred onog
zahuktalog taksija i izbjegao je udarac. Kad smo se zaustavili. Ljuis je upalio poziciona
svijetla i okrenuo se ka meni. Donatane, da li ste dobro?, upitao me je. Klimnuo sam
glavom. Obojica smo se zagledali kroz zadnji prozor. Onaj drugi taksi je naletio na reetku
branika automobila koji se nalazio na drugoj strani ulice. Na sredini raskrsnice vidjeli su se

72

vijugavi tragovi koenja tamo gdje je taj taksi oito bio proklizao i skrenuo u trenutku kada
je njegov voza naglo nagazio konicu.
Prije nego to sam ja uspio da se priberem, Ljuis je iskoio iz automobila i pourio ka
mjestu nesree. Kada sam se oteturao do njega, on je ve pomagao jednoj zbunjenoj eni i
maloj uplaenoj djevojici da se izvuku sa zadnjih sjedita taksija. ena se drala za glavu, a
Ljuis se sagnuo da pogleda dijete. Voza udarenog automobila uspio je da otvori svoja vrata,
pa se nesigurno isteturao na ulicu. Izgledao je prilino potreseno, ali nije bio povrijeen.
Sagnuo sam se i kroz suvozaev prozor pogledao u taksi koji je izazvao nesreu. Voza je bio
presamien unaprijed, a lice mu je lealo na volanu. Sa ela mu je kapala krv.
Poslije nekoliko minuta stigla je policija i vozilo hitne pomoi. Voza drugog taksija je u
meuvremenu doao sebi i pokuavao da objasni Ljuisu ta se dogodilo. Uinilo mi se da je
vrlo mlad i sav izbezumljen. Na kraju su im prili i bolniari i poeli da pregledaju
povrijeenog taksistu. Ljuis i ja smo se primakli policijskom automobilu s namjerom da
damo izjave o onome to smo vidjeli. Ljuis im je prevodio moje rijei, a zatim smo saekali
da i one dvije putnice objasne ta su vidjele. Bolniari su predloili da poalju druga
ambulantna kola da odvezu majku i dijete u bolnicu kako bi ih tamo detaljnije pregledali, ali
je ena rekla da su ona i njena erka sasvim dobro. Poto su bolnika i policijska kola otila,
Ljuis je priao eni i neto joj ljubazno rekao. Ona je na kraju klimnula glavom, a Ljuis se
tada okrenuo prema meni.
Ubijedio sam je da mi dozvoli da ih odvezem u bolnicu na pregled kako bi ipak bile
sigurne da je sve u redu. Nadam se da vam nee smetati ovo malo odugovlaenje.
Donatane, rekao je Ljuis.
Naravno da nee, odgovorio sam mu.
Kada je ostavio enu i djevojicu u Urgentnom centru, Ljuis se vratio u taksi gdje sam ga
ja ekao.
Ba mi je ao to je vaa posjeta Barseloni ovako poela, Donatane, rekao mi je.
Ne brinite za mene, rekao sam. Morao sam da priznam sebi da me je taj mali udes
prilino potresao, ali da Ljuis nije tako vjeto vozio na automobil, bilo bi vjerovatno i
znatno gore. Umjesto da budem oajan zbog cijelog tog dogaaja, osjeao sam da sam
zapravo imao mnogo sree.
Dvadesetak minuta kasnije zaustavili smo se pred lijepom zgradom od bijelog kamena,
sa zasvoenim prozorima i reetkama od kovanog gvoa. Pred velikim okretnim vratima
za mesinganim okvirom stajao je livrejisani portir. Ljuis je parkirao auto na mjestu
oznaenom za taksi i mahnuo portiru prije nego to je izaao. Vidio sam kako portir uri da
otvori moja vrata, ali sam i ja brzo iskoio napolje. Ljuis je izvadio moj prtljag iz prtljanika.
Kada smo se pribliili hotelskim vratima, portir je pozdravio Ljuisa po imenu i razmenili su
nekoliko rijei prije nego to je portir otvorio teka staklena vrata, koja su se nalazila pored
obrtnih. im smo uli u hol, Ljuis je mahnuo nosau i ovaj je pourio ka nama dok smo
prilazili recepciji. Iza pulta je stajao visok i vitak mukarac i itao neku knjigu. Pogledao nas
je, vidio Ljuisa, ispruio obje ruke i glasno rekao: Bon dia, Ljuis!
Obiao je oko pulta da zagrli Ljuisa, a zatim se okrenuo prema meni.
Ovo je taj na cijenjeni gost o kome sam ti priao. To je Donatan Landri, Dulijanov
roak, rekao mu je Ljuis.

73

Recepcionar je bio vrlo srdaan. Imam vrlo lijepu sobu za vas, rekao je. Ako mogu jo
neto da uradim za vas, samo mi recite.
Dao mi je klju od sobe i mahnuo nosau. Pozdravio sam se s Ljuisom i poao za
nosaem do lifta. Soba je bila na osmom spratu. Duboko sam udahnuo vazduh kada su se
vrata lifta otvorila i, ne dajui sebi vremena da se predomislim, brzo uao unutra.
Kada smo stigli na osmi sprat, nosa mi je otvorio vrata, spustio moj prtljag i otiao. Bila
je to elegantna soba, velika i puna vazduha, sa ogromnim prozorima kroz koje sam vidio
ulicu i neki park u daljini. Na stoiu kraj prozora stajala je ogromna vaza s bijelim lalama, a
na toaletnom stoiu korpa voa i okalade. Izuo sam cipele, opruio se na ogroman krevet i
izvadio mobilni telefon.
im sam primio onu Tesinu poruku, napisao sam odgovor. Ali ne Tesi, ve Navang. ta
je to ona, zaboga, ispriala svima? Naravno da u se vratiti, napisao sam joj. Nemam uvijek
domet s mjesta na kojima se nalazim, ali provjeravam poruke koje mi stiu to ee mogu.
Neka mi javi ako ima nekih problema na poslu. Potrudiu se da joj odgovorim to bre
mogu.
U toku leta iz Meksika esto sam se vraao na Tesinu poruku i iznova je itao. Presjekla
me je u mom nostalginom raspoloenju i malo me je osvijestila. Prvo, zabrinuo sam se zbog
situacije na poslu. Da li Navang koristi moje odsustvo da se ugura na moje radno mjesto?
Uvijek sam smatrao da njoj mogu da vjerujem, ali sam moda ipak bio suvie naivan. Moda
mi Dejvid na taj nain vraa milo za drago to to sam mu poremetio planove? Da li je on
moda mojim klijentima nagovijestio da je sada Navang ta koja vodi moje poslove?
Dok sam se tako muio raznim paranoinim mislima, uo sam u sebi slab odjek
Dulijanovih rijei: Ljudi koji ne vjeruju drugima nemaju vjere ni u same sebe. Moda sam
bio preterano napet, ali ta mahnita zabrinutost svakako ne moe biti dobra za mene. Znam
samo da mi se nije nimalo dopadalo kako se osjeam zbog svega toga.
Ipak me je Tesina privatna poruka muila vie od panike zbog moje budue karijere.
Naravno, znam i sam da se prethodnih mjeseci neto deavalo izmeu Tese i mene. To me
je, u nekim tekim trenucima, pomalo i tjeilo. Posle mojih rasprava sa Aniom i dugih noi
u praznom stanu uao bih ujutru u kancelariju i spazio Tesino nasmijano lice. Sve mi je to,
do tada, ipak bilo nekako apstraktno. Sada je Tesa uinila da postane konkretno i stvarno.

***
Kada sam u devet uvee siao u hotelski hol, odmah sam opazio Ljuisovu elegantnu,
sitnu pojavu. Stajao je kraj ulaznih vrata s rukama iza lea i ljuljao se na petama naprijednazad. Oigledno me je tu ekao ve neko vrijeme, ali mu je na licu titrao ljubazan osmijeh
koji je govorio da se uopte ne ljuti zbog toga.
Taksi mu je bio parkiran na drugoj strani ulice, odmah ispred hotela. Ovoga puta mi je
dozvolio da sjednem naprijed, na sjedite kraj njega. Prijateljski smo askali dok smo se
vozili kroz grad.

74

Prava je teta to imate tako malo vremena da obidete ovaj na divan grad, rekao mi
je. U njemu ima toliko toga da se vidi. Uvijek naglaavam da je ovo grad izuzetnih
umjetnika.
Bilo mi je jasno da smo se zaputili u stari dio Barselone. Ulice su bivale sve ue i
mranije. Zaista?, odgovorio sam.
Da, znam da ljudi, kada im se pomene umjetnost, obino pomisle na Firencu, Rim i
Pariz. Misle i na Luvr, Ufici, Sikstinsku kapelu. No, Barselona je u prolom vijeku bila zaviaj
mnogih sjajnih umjetnika - Huana Miroa, Salvadora Dalija, Pabla Pikasa. A tu je, naravno, i
veliki arhitekta Antonio Gaudi. Svi oni bili su genijalni.
Osjeao sam da se Ljuis naao na svom omiljenom terenu. Stigli smo na podruje starog
grada; na svim zgradama i u poljunanim uliicama oko nas osjeala se patina proteklih
vjekova. Neke uliice bile su toliko uske da sam bio ubijeden da ni na taksi ne moe da se
provue kroz njih, ali je Ljuis vrlo vjeto manevrisao maui pritom lijevom rukom. To to
smo, jo danas, skoro doivjeli sudar nije ga nimalo potreslo.
Da, ima toliko mjesta na svijetu na kojima moete vidjeti Pikasova sjajna djela. Najzad,
ima ukupno preko pedeset hiljada njegovih radova. No, nigdje drugdje ne moete vidjeti
poetak razvoja njegove umjetnosti i posebnosti. U naem muzeju posveenom Pikasu
nalaze se neki od njegovih najranijih radova - skice i slike iz slikarevog najranijeg
djetinjstva, provedenog u paniji. Moete vidjeti njegove rane studije ljudske figure, koje je
radio po oevim uputstvima. Oigledno je da je i tada imao vrlo otro oko. Zaista je poseban
doivljaj posmatrati to slikarsko sjeme iz koga su izrasla njegova kasnija remek-djela.
Proli smo pored raznih barselonskih crkava i jedne katedrale, pored niskih zgrada
ukraenih gvozdenim balkonskim ogradama i kraj lijepih zasvodenih kapija ispod njih. Bilo
je tu i radnji na ijim su se vratima vidjele rebraste gvozdene roletne iarane raznim
natpisima. Na kraju smo izali iz tijesnih uliica i opet se vozili glavnim gradskim
saobraajnicama. Mogli smo ve i da opazimo okean. Vidio sam jahte u luci i blistanje
njihovih svjetiljki, koje su se ogledale u tamnoj vodi. Ulica je bila oiviena palmama, a
vazduh pun mirisa morske soli.
Ispred nas se nalazi Barseloneta, rekao je Ljuis dok smo prolazili kraj luke. Skrenuli
smo u jednu bonu ulicu i udaljili se od obale. Ljuis je opet vrludao uskim uliicama i najzad
se zaustavio u jednom sokaku.
Odavde emo ii pjeice, objasnio mi je.

***
Mali restoran intimne atmosfere bio je pun domaeg svijeta. Suvie je daleko od obale
da bi ga turisti pronali, rekao je Ljuis.
Bacio sam pogled na jelovnik. Bio je ispisan na dva jezika - panskom i katalonskom kako mi je objasnio Ljuis. Mogao sam poneto i da razumijem, ali ipak ne dovoljno da bih
znao ta treba da poruim. Podigao sam pogled s jelovnika i vidio da mi se Ljuis osmjehuje.
Volite li ribu i ljuskare?, upitao je.

75

Klimnuo sam glavom.

Dobro, rekao je. Zaista bi bila grdna teta doi u katalonski restoran i ne probati
morske plodove. elite li da naruim i za vas?
Poeli smo veeru kremastom ribljom orbom, posle su nam iznijeli povre peeno na
rotilju, raie s bijelim lukom, hrskave lignje i kjernu spremljenu na pari. Ljuis je naruivao
odgovarajua vina i punio mi au im bi vidio da se djelimino ispraznila.
Prije nego to su konobari poeli da nam iznose hranu, Ljuis je posegnuo rukom u dep.
Mogu ovo i sada da vam dam. Bojim se da je ne izgubim, rekao je i pruio mi malu
smeu konu kutiju. Bila je duga oko deset centimetara i iroka oko pet i imala je privren
poklopac. Otvorio sam bronzani zatvara i podigao poklopac. U kutiji je, na komadu
pergamenta, leala minijaturna slikarska etkica. Drka joj je bila od nekog glatkog tamnog
drveta, a dio za slikanje od fine svilaste dlake. Uzeo sam je u ruku i prevrtao izmeu palca i
kaiprsta. Zatim sam je paljivo spustio na sto i uzeo u ruke pare pergamenta.
Poruka je bila ispisana crnim mastilom. Sitnim, lijepim slovima bilo je napisano sledee:
Da bi vodio najljepi mogui ivot, radi svoj posao najbolje to moe

Na ovom svijetu nema nevanog posla. Svaki posao ti prua priliku da is kae neke svoje
talente, da pokae umjetniki dar i genijalnost. Treba da obavljamo svoj posao onako kao to
je Pikaso slikao: s najveom posveenou i strau, ulaui ogromnu energiju i genijalnost.
Tada naa djelatnost nee biti samo izvor inspiracije za druge, ve e djelovati na sve oko nas promijeniemo i ivote drugih ljudi. Jedna od najveih tajni lijepog ivota jeste bavljenje
poslom koji nas zaokuplja. Da bismo doli do stepena najveeg majstorstva, treba da
navedemo ljude da ne skidaju pogled sa nas.
Vratio sam etkicu u kutiju koju sam zatim strpao u dep. Kada se vratim u hotelsku
sobu, prebaciu etkicu u moju konu vreicu, a biljeku u ubaciti u dnevnik.
To je zanimljiv osjeaj, zar ne?, rekao je Ljuis.
Da, rekao sam. Pikaso - radovi mladog genija. Valjda ste zato vi odabrani da budete
uvar tog talismana. Zainteresovani ste za stvaralaki rad svih tih majstora - zar ne?
Ljuis se na to nasmijao.
Valjda jesam, rekao je. No, ima tu jo neega. Zatim mi je objasnio da je upoznao
Dulijana prije mnogo godina kada ga je, pukim sluajem, povezao taksijem sa aerodroma.
Ljuis je tada vozio taksi kako bi mogao da plati kolarinu za fakultet. Dulijan je isplanirao
da samo na kratko prekine svoje avionsko putovanje u Barseloni, pa nije imao mnogo
vremena za obilaske. Pitao je Ljuisa ta treba da obie i ta moe da vidi u toku samo jednog
dana u tom gradu. Ljuis je imao mnogo toga da mu predloi i toliko raznih informacija da su
se, na putu za hotel, naveliko raspriali. Na kraju je Dulijan pozvao Ljuisa na veeru.
Doveo sam ga u ovaj isti restoran, rekao mi je Ljuis. Od tada smo stalno u vezi. Sve
ono to mi se od tada dogaalo u ivotu vjerovatno je navelo Dulijana da me proglasi
jednim od svojih uvara talismana.
Ljuis mi je zatim, dok smo polako prelazili sjela na jelo, ispriao svoju ivotnu priu.

76

Proveo je djetinjstvo na obali Sredozemnog mora. u seocetu koje se nalazi juno od

Barselone. Porodica mu se preselila u grad kada je Ljuis imao etrnaest godina.
Za mene je to bila prava avantura - doi iz uspavanog seoceta u ovakav jedan grad.
Ljuis je mahnuo rukom oko sebe. Znam da to nije tipino za mlade momke, ali sam ja uvijek
volio da etam po galerijama. Volio sam i istoriju. Ali sam najvie volio gradske ulice. Bilo mi
je veliko uivanje da hodam niz La Ramblu i odjednom opazim Miroov mozaik, ba tu, na tlu
ispred mene. Radovao bih se uvijek kada bih, dok lutam kroz Gotsku etvrt, naiao na neku
Pikasovu skulpturu ili srednjovjekovnu crkvu sa ostatkom rimskih zidina. esto sam
uzimao bicikl i u slobodno vrijeme lutao unaokolo po gradu, eljan da saznam ta sve moe
da se vidi u njemu.
Kada je Ljuis zavrio srednju kolu, u njihovoj porodici mnogo se raspravljalo o tome
ime mladi treba da se bavi. Otac mu je bio poslovan ovjek koji je elio da Ljuis bude
pravnik. Majka je bila iz skromne porodice, sline avinoj, u kojoj niko do tada nije iao na
fakultet, pa joj nije bilo vano ime e joj se sin baviti, samo ako namjerava da zavri studije.
Bila je tu i neka njegova tetka koja je predlagala da Ljuis iskoristi svoje znanje i ljubav
prema gradu i zaposli se u hotelijerstvu i turizmu, poto prethodno zavri neki odgovarajui
fakultet.
Otac mi je bio vrlo razoaran. 'Nisi ambiciozan', rekao mi je. Zaista je elio da
postanem advokat ili da se bavim nekom ozbiljnom profesijom. Recimo, da postanem
neurohirurg ili zubar.
A elektroininjer?. nabacio sam.
Pa, i to bi mu bilo dobro. ta bi mu znailo da postanem hotelski slubenik ili upravnik
hotela? To tati nikako nije zvualo ozbiljno. Da sam postao vlasnik nekog hotela - to bi mu
ve odgovaralo. No. da samo radim za vlasnika nekog hotela - to mu se nikako nije
dopadalo.
Ljuis je nastojao da ignorie oeve elje. Upisao se na fakultet, na odsjek za turizam,
iao je na asove i vozio taksi da bi plaao studije. Kad je zavrio kolovanje, zaposlio se u u
istom ovom hotelu u kome sam ja sada odsjeo. Prvo je bio pomonik efa kadrovskog
odjeljenja. Uskoro je postao zamjenik efa recepcije. Zatim je stigao i do poloaja efa
recepcije.
Nije prolo mnogo vremena i primili su me u rukovodstvo hotela. Postao sam, dakle,
najmlai upravnik hotela u gradu.
Na kraju jednog dugog radnog dana, Ljuis je sluajno ugledao jednog starog poznanika,
taksistu, kako otvara vrata svog taksija nekom hotelskom gostu. Taj ovek se osmjehnuo
Ljuisu, mahnuo mu, uskoio u svoj taksi i odvezao se. Ljuis je tuno posmatrao kako taksi
svjetluca stop svjetlima i ubrzo nestaje iz ulice.
Ljuis je svakog jutra ustajao prije svitanja. Uvee je izlazio iz hotela u sumrak. U toku
cijelog radnog dana jedva bi ponekad izaao iz kancelarije. Osjeao je da sve to vrijeme
provodi u nekom udnom stanju obamrlosti. Za to vrijeme se planeta zemlja i dalje okretala.
Oblaci su lebdjeli na nebu, ptice su cvrkutale, a ljudi urili tamo-amo po gradu. Sve je
odisalo ivotom, samo je on bio nekakvo udno bie bez pulsa.
Dok sam vozio taksi, nikada nisam osjetio nita slino. Uvijek sam bio pun energije,
ivahan i osjeao sam da sam dio svijeta. U tom trenutku, dok sam stajao na trotoaru u

77

skupom odijelu i uglancanim cipelama, donio sam veoma vanu ivotnu odluku. Dau otkaz
na posao u hotelu. Vratiu se jedinom poslu koji sam oduvijek volio. Biu taksista.
Ljuis je zastao i srknuo gutljaj vina.
I sada ste sreni? To je, dakle, bila prava odluka, zar ne?, upitao sam.
Svakako.
Da li je va otac i dalje razoaran?, pitao sam ga.
Jeste, odgovorio mi je. Vie i ne razgovaramo - ponaa se kao da sam na odsluenju
zatvorske kazne. A znate li ta je u svemu tome najvea ironija, Donatane? ta me najvie
rastuuje? Taj ovjek zapravo mrzi posao kojim se bavi.
Njegov otac ga je svojevremeno natjerao da se ukljui u porodini posao, pa ga je tata
preuzeo kada se djeda povukao i otiao u penziju. Moj otac i danas svakog dana odlazi na
posao od kog mu pripada muka. Zakleo se da nikada nee tjerati svoju djecu da se zaposle u
porodinoj firmi. Broji dane do penzije, a tada e svakako konano prodati firmu.
Ljuis je zurio u stolnjak i odmahivao glavom. Kelner je u tom trenutku priao naem
stolu i donio nam poslastice. Kada je kelner otiao, opet sam pogledao Ljuisa.
A zato se va otac odmah ne povue iz tog posla?, upitao sam ga.
Pa, rekao je Ljuis, kao to moete zamisliti, moj otac toliko mrzi svoj posao da u
njemu nije bio naroito uspjean. To je ba kao u onom starom vicu, koji mi je ispriao jedan
klijent. Znate li kako loim poslovanjem moete stvoriti pravo malo bogatstvo?
Odmahnuo sam glavom.
Treba poeti s velikim bogatstvom, rekao je Ljuis. Obojica smo se nasmijali. Zatim je
njegov osmijeh naglo izblijedio.
Oeva firma vie ne vrijedi mnogo, ali on i dalje radi nadajui se da e uspjeti da
obnovi neke poslove i da ode u penziju kao bogat ovek. Kada je rije o tome, ja vjerovatno
imam vie ansi da se obogatim nego on.
Zautali smo. Ljuis je uzeo jednu sitnu jagodu iz svoje vone salate, a zatim ju je pustio
da ponovo padne u inijicu.
Znai, Dulijan vam je dao da uvate ovaj talisman zato to ste se opredijelili za posao
koji volite?, upitao sam. Nekako mi se sve to nije ba uklapalo - da li obavljanje posla koji
volimo mora biti isto to i dati sve od sebe?
Ne, mislim da nisam dobio taj talisman zbog toga, rekao je Ljuis, mislim da mi ga je
Dulijan dao zbog neega to sam sebi obeao onog dana kad sam stajao na trotoaru pred
hotelom. Znao sam da e moji prijatelji i porodica dovoditi u pitanje moju odluku. Smatrao
sam da ne treba nikome da se izvinjavam zbog posla koji obavljam. elio sam da se ponosim
sobom. A to sam mogao da postignem samo ako odluim da radim ono to najbolje umijem.
Ljuis me je pogledao i osmjehnuo mi se.
Onaj mladi taksista s kojim smo se danas skoro sudarili ne shvata ta znai dobro
voziti. On misli da to znai odvesti to bre putnike na naznaenu adresu, juriti kroz grad i
preduzimati ludo rizine poteze. On ne shvata da je najbri nain da se iz take A stigne u
taku B taj to e dobro upoznati grad i izabrati najbolju trasu izbjegavajui pritom rizina
podruja. To ja uvijek inim. Ne postoji uliica ni sokak koje ne poznajem. No, biti najbolji
mogui taksista ne znai samo biti efikasan voza. Kada vozim posetioce kroz Barselonu, ja

78

mogu da odgovorim na svako njihovo pitanje - recimo, u kom restoranu slue najbolju
fideuu (jelo od tankih rezanaca s ribom, morskim plodovima i prelivom). koje je radno
vrijeme Muzeja savremene umjetnosti, gdje se u Barseloni mogu kupiti najljepi antikviteti.
Ako moj klijent stigne avionom u pono grickajui ameriku zemiku s virlom. uvijek znam
kuda treba da ga odvedem.
Dakle, Dulijan mi je dao taj talisman zato to vjeruje da unosim svu svoju duu u ovaj
posao, koji je za sve druge samo jedan obian posao. Neki ljudi bi rekli da sam ja samo
obian taksista. Ali za mene je to posao u kome pomaem posjetiocima Barselone da zadre
u sjeanju detalje koji e im trajno obogatiti ivot. Ovaj posao mi daje priliku da pokaem
malo humanosti u svijetu u kome mnogi ljudi veoma eznu za obinim ljudskim kontaktom.
Izmamljujem klijentima osmijehe, pa oni odlaze odavde kao bolji ljudi nego to su bili kada
su doli. Ja vjerujem da je svaki posao sredstvo za otkrivanje naih darova i izraavanje
potencijala, kao i prilika da budemo od koristi drugima.
Stigla nam je i kafa i obojica smo je srkali u tiini. Nisam znao na ta je Ljuis tada mislio,
ali ja sam se u mislima vratio na svog oca, u njegovu uionicu, onakvu kakva je bila prije
mnogo godina.
Prije nego to smo se rastali, Ljuis me je zasuo s jo malo svoje tipine ljubaznosti.
Obeao mi je da e ujutru doi po mene u hotel da me odvede u obilazak grada. Dogovorili
smo se da se naemo u devet sati.
Kada je narednog jutra budilnik zazvonio u est, skoro sam se okrenuo na drugu stranu
i nastavio da spavam. U trenutku sam se sjetio onoga to sam zapisao u svoj putni dnevnik o
sklekovima. Iskobeljao sam se iz kreveta i oteturao se do torbe. Sjetio sam se da sam u nju
spakovao i neku sportsku odjeu. Kad god sam iao na poslovna putovanja, nosio sam i
takvu odjeu - ortseve, majice i kratke arape - i sve bi to obino ostalo uredno zapakovano
u torbi sve do mog povratka kui. No. tog jutra nisam samo leao i smiljao sve mogue
razloge da ne odem u hotelsku teretanu, ve sam ustao i navukao sportsku odjeu prije nego
to je moje tijelo uopte uspjelo da se pobuni. Bio sam svjestan svojih granica, ali i spreman
da neto nauim. inilo mi se da su svi moji dotadanji izgovori bili zapravo lai koje je
proturao moj strah. Odvukao sam se u kupatilo i oprao zube. ispljuskao lice hladnom
vodom, dograbio klju i izaao iz sobe. Nekih dvadesetak minuta kasnije, dok sam hodao po
pokretnoj traci u teretani s pogledom prikovanim za televizijske vijesti koje nisam razumio,
mozak mi se konano razbudio sasvim dovoljno da shvatim ta to zapravo radim. Prvo to
sam uinio kada mi je mozak konano proradio bilo je da estitam sebi.
Poslije doginga uradio sam i nekoliko sklekova koje sam najavio u dnevniku i nekoliko
vjebi za trbune miie na ben klupi u teretani. Zatim sam se zaputio natrag u sobu s
namjerom da se okupam.
Poslije vrlo dugog tuiranja obukao sam se i siao u predvorje. Glavni recepcionar nije
bio tu, ali me je njegov pomonik poslao u kafeteriju iza ugla, uz napomenu da u njoj imaju
najbolju kafu u kraju.
Dok sam dorukovao u toj kafeteriji, itao sam tek prispjele poruke. Dobio sam utjenu
poruku od Navang, koja me je ubjeivala da stalno misli na moje interese i da jedva eka da
se vratim. Bila je tu i hrpa prosledenih poruka i raznih cirkularnih pisama, pa sam se zapitao
da li je Navang konano shvatila da me je, u poslednje vrijeme, prilino iskljuila iz poslovne

79

prepiske. Odgovorio sam na skoro sve poruke samo zato da bih svim kolegama stavio do
znanja da sam jo uvijek iv i ivahan. Zatim sam se vratio na Tesinu poruku.
Opet sam je proitao i ponovio to nekoliko puta, ali mi se i dalje inilo da mi sve to
nimalo ne pomae. Prosto nisam znao ta da joj odgovorim. Zato sam izvukao dnevnik koji
mi je Dulijan dao. Moda e mi, ako zapiem svoje misli, neke stvari postati jasnije. Istina je
da sam u poslednje vrijeme mnogo mislio na Tesu. Tano je i to da me je sama pomisao da je
neim ohrabrim u pomisli na poetak neke nae veze veoma plaila i ispunjavala
osjeanjem krivice. Najzad, jo sam zvanino bio u braku. Koliko e to jo potrajati? Prvih
mjeseci poto me je Ania zamolila da odem iz nae porodine kue vjerovao sam da je ta
razdvojenost samo privremena. Znao sam da Ania pokuava da me natjera da ponovo
razmotrim svoje prioritete, ali sam pomiljao i da e je naa udaljenost navesti da shvati da
nam je. dok smo bili zajedno, bilo bolje nego to nam je sada kada smo razdvojeni. Vie
uopte nisam bio siguran da e Ania doi do takvog zakljuka. Njena frustracija i bijes malo
su popustili, ali mi se inilo da ju je u meuvremenu obuzela samo tuga i rezignacija, a ne
aljenje za prolou. Da li je to znailo da je prevazila elju da razmilja o nama? Da li je
sve bilo zavreno?
Ako pretpostavimo da jeste, zato bi bilo loe da ponem da se viam s Tesom? Moda
te romanse na radnom mjestu i nisu ba najsrenije. Svi govore da ih ne preporuuju
nikome. Ili sam se prosto plaio neega novog, promjena ili nepoznanica? ta je ono Dulijan
rekao u pisamcetu koje sam dobio zajedno sa iskeenom lobanjicom - prihvati svoje
strahove? Moda je to ba ono to treba sada da uinim - da proem kroz izluujuu agoniju
mogunosti da neku novu osobu pozovem da izaemo. Najzad, to mi je i ranije uspijevalo.
Zatvorio sam dnevnik i strpao olovku u dep osjeajui da me plavi talas sjeanja.

***
Prvi put sam primijetio Aniu na nastavi istorije, koju sam na studijama uzeo kao
izborni predmet. Uzeo sam istoriju jer je to bio jedini izborni predmet iji se raspored
uklapao u moj raspored asova ininjerskih predmeta. Istorija mi nije bila neinteresantna,
ali sam ipak dolazio na te asove najvie zbog djevojke koja je sjedela u prednjem desnom
dijelu uionice. Nastojao sam da uvijek sjednem dovoljno blizu nje, ali i da ipak budem
toliko udaljen da mogu lijepo da joj vidim cio profil im okrene glavu. Imala je bademaste
oi i sjajnu crnu kosu. Imala je i neki veseo izraz lica ak i kada se nije osmjehivala. Nije
mnogo priala u uionici, ali kada bi progovorila, uvijek bi rekla neto to je vredjelo uti.
Proveo sam cijelu tu godinu razmiljajui kako da stupim u razgovor s njom, ali nisam u
tome uspio. Kada su se konano pribliili nai zavrni ispiti, znao sam da sam uprskao i
propustio priliku za upoznavanje. Ona je studirala umjetnost, a ja elektrotehniku, pa je
postojala sasvim zanemarljiva ansa da nam se jo neki predmet preklopi, pa ak i da nam
se putevi bilo kako ukrste. Proveo sam cijelo to ljeto mahnitajui od muke, pun
samooptuivanja i samosaaljenja.

80

Pohaao sam, dakle, treu godinu studija i nisam vie viao Aniu. Imao sam u
meuvremenu i nekoliko neuspjelih veza, a zatim sam proveo jedno usamljeno ljeto. U
poslednjoj godini studija bogovi su mi se konano smilovali.
Prve nedelje te kolske godine moji cimeri i ja poli smo u petak uvee u bar u
studentskom gradu. To je bio na ritual - petkom smo ili u bar da provjerimo kakva je nova
konobarica. Na nau veliku alost, za na sto je te veeri bio zaduen jedan konobar. Medu
osobljem koje je sluilo u baru bilo je nekoliko poznatih lica, a i novih djevojaka, ali sve dok
nisam poao u toalet nisam uoio ko slui goste u zadnjem dijelu bara. Bila je to Ania. Kada
sam se vratio za sto, zamolio sam cimera Ivana da pogleda djevojku koja slui goste pored
bara. Ustao je sa stolice i zapiljio na tu stranu, i to ba kada se Ania okrenula prema nama.
Hmm, rekao je, ta mislim o njoj? Zatim se zavalio unazad. Mislim da je ona daleko
izvan tvog dometa.
To svakako nije bio odgovor koji sam htio da ujem. Mislio sam da e mi moda rei
neto podsticajno tako da e me naterati da prevazidem svoj strah... ili neto to e me
natjerati da preduzmem prve korake prije njega. Ipak. on se samo nalaktio na sto kraj svog
piva i mirkao na mene, gledajui me pakosno. Zbilja, Donatane, zaboravi na nju, rekao
mi je.
Cijelo to vee sam proveo pijuckajui pivo i prikupljajui hrabrost da joj se obratim.
Kada su moji cimeri ustali da podu, rekao sam im da idem do toaleta i da mogu se vrate u
sobe bez mene. Ivan me je upitno pogledao i podigao jednu obrvu.
Dobro, hmm, elim ti sreu u tom poduhvatu, rekao mi je dok je oblaio jaknu. To je
rekao takvim tonom da je svima bilo jasno da misli kako cijela ta situacija nema nikakve
veze sa sreom - meni je bila potrebna Boja pomo i nita manje od toga.
Vidio sam da je Ania sjela za jedan stoi blizu bara. Njen dio sale bio je prazan. Uinilo
mi se da prebrojava napojnice. Priao sam joj i vrtio se oko stola, ali mi je izgledalo da ona
ne primeuje moje prisustvo.
Zdravo, procijedio sam najzad.
O, zdravo, osmjehnula se, a kada je podigla pogled i vidjela da sam to ja, nastavila je
da mi se osmjehuje. Ili je po prirodi bila vrlo ljubazna ili je sve to bio zaista dobar znak.
Moda je bilo u pitanju i jedno i drugo.
Izvini ako ti smetam, rekao sam. Mmm, mislim da smo pohaali isti kurs istorije na
drugoj godini.
Ania je malo nakrivila glavu i zastala kao da se zamislila. Zatim je rekla: Ti si ininjer,
zar ne? To je rekla polako, kao da se i dalje prisjeala neega dok je govorila.
Tako je. To mi je bio izborni predmet.
Odjednom sam shvatio da sam poeo da se premjetam s noge na nogu. Natjerao sam
sebe da se malo smirim. Zatim mi je izletjelo:
Pitao sam se da li bi ti, moda, jednom izala sa mnom na kafu?
Ona se i dalje osmjehivala, ali mi nije odmah odgovorila. Bilo mi je jasno da razmilja o
tome.
Ove nedjelje sam ba u guvi, rekla je. Izdogovarala sam se za vienje s raznim
prijateljima koje nisam vidjela jo od prole kolske godine.

81

Poeo sam da klimam glavom sastavljajui neki odgovor i smiljajui kako da kaem
neto leerno, to e pritom pokazati da mi uopte nije vano to to ona ne eli da se via sa
mnom.
No, idue nedjelje u svakako imati vie vremena. Otkinula je komadi papira s hrpe
rauna koji su stajali pred njom. Napisala je na njemu svoj telefonski broj i pruila mi ga.
Uzgred, zovem se Ania, rekla je, izvini, zaboravila sam tvoje ime.

***
Ljuis se pojavio pred hotelom tano u devet sati. Nije doao svojim taksijem.
Mislio sam da bismo veeras mogli da krenemo pjeice, rekao mi je, volim da vozim,
ali se grad najbolje vidi kada se eta ulicama.
Ljuis me je prethodne veeri ubijedio da to malo vremena koje imam na raspolaganju u
Barseloni provedem divei se arhitektiru grada. Rekao je i da je Barselona jedan od najveih
svjetskih doprinosa umjetnosti izgradnje.
U naem gradu postoji devet graevina koje je UNES-KO proglasio svjetskim
batinama. Tu je i Gaudi i sav taj katalonski modernizam u arhitekturi, koji ste mogli
zapaziti jue popodne. No, arhitektura ovog grada nije prolaznog karaktera. Mi i dan-danas
veoma cijenimo nae stare zgrade.
Ljuis mi je zatim objasnio da u Barseloni ivi preko pet hiljada aktivnih arhitekata.
ikam vas da naete toliko arhitekata po glavi stanovnika u ma kom drugom gradu
svijeta, rekao je. Nisam ni pokuao. Priao mi je o anu Nuvelu, Zahi Hadidu, Frenku Geriju,
Riardu Rodersu. Jedino mi je Gerijevo ime bilo poznato, ali nisam elio to da mu priznam.
Poto smo prilino rano napravili kratku pauzu za ruak, proveli smo naredne sate i dio
popodneva hodajui po gradu. Povremeno bismo uskoili i u neki autobus i okretali bismo
glave na sve strane posmatrajui lijepe zgrade oko nas. Vidjeli smo Gaudijevu stambenu
zgradu La Pedrera. Njeni talasasti zidovi i opti utisak vodom ispranog kamena fasade kao
i balkoni s gvozdenim ogradama u formi vodenih biljki podsjetili su me na drevni izgubljeni
grad Atlantidu. Grad na dnu okeana svakako bi ba tako izgledao. Lutali smo kroz park Guelj
s njegovom peurkastom kapijom, skulpturom gutera u mozaiku i krunom kupolom
poploanom keramikim ploicama. Na kraju smo otili na isto mjesto na kome smo bili
prethodne veeri i nali se ispred crkve Sagrada familja, Gaudijevog nedovrenog
testamenta i vizije vjere, barem je Ljuis tako mislio.
Ba volim ovo mjesto, rekao mi je Ljuis zamiljeno zurei u etiri isturene hrapave
kamene kupe. Da li sam vam rekao da je moj pradjeda nekada radio na ovom mjestu?
Zaista?, rekao sam. Da li je bio graevinar?
Ne, odgovorio je Ljuis, mislim da je bio obian radnik. Vjerovatno je uglavnom gurao
kolica s graevinskim materijalom i slagao cigle. No, znate, ba kao to i Dulijan kae u
svojoj biljeci, na ovom svijetu nema beznaajnog posla. Rado mislim na njega i vidim ga
kako, sav znojav i uprljan, na kraju dugog radnog dana die pogled uvis i iznad sebe vidi

82

velianstvenu crkvu znajui pritom da se bez snage njegovih miia i uloenog vremena
nita od svega toga ne bi ostvarilo.

***
Ljuis me je kasno popodne dopratio do hotela. Imao je neke ugovorene vonje, pa smo
odluili da se te veeri rastanemo malo ranije. Ja sam imao kartu za avionski let narednog
jutra, pa je Ljuis insistirao da doe po mene u pet sati i da me odveze na aerodrom.
Kada sam se naao u svojoj hotelskoj sobi, naruio sam veeru. Napisao sam nekoliko
redova u dnevnik, izvadio telefon i poslao kratku poruku Adamu. Ona enja koja me je
muila u Meksiku u meuvremenu je malo izblijedjela. Pitao sam se kako sam ranije, kod
kue, mogao da izdrim tolike dane da ga uopte ne pozovem niti vidim. Poeo sam svoju
poruku jadikovkom: Mnogo mi nedostaje, drue. Onda sam se sjetio Adamovih tunih oiju
kada sam ga, prije mog leta za Istanbul, na rastanku poljubio. Obrisao sam reenicu koju
sam napisao. elio sam da budem kraj njega, makar i u poruci, a ne da u njoj naglaavam
svoje odsustvo. Zato sam mu napisao nekoliko rijei o Carobnjakovom hramu i ruevinama
grada Maja koje sam viio. Pisao sam mu o cvrkutu ptica na drveu i pumama koje se unjaju
po praumi Jukatana, i o tome kako sam vrlo srean to nisam sreo nijednu od njih. Opisao
sam mu i kako sam proveo prethodni dan u Barseloni. Sjea li se prolog ljeta, kada smo
pravili dvorce od pijeska na plai i kvasili pijesak da bismo napravili iljaste kule koje streme u
vis? Rekao sam mu da sam prethodnog dana vidio jednu takvu crkvu. Imala je mnogo
picastih zvonika. Projektovao ju je ovjek po imenu Antonio Gaudi. a mogao bih da se kladim
da je. kada je bio djeak, i on pravio takve dvorce od pijeska.
Zatim sam malo zastao prije nego to sam napisao sledeu reenicu. Ipak sam na kraju
napisao ovo: Kada se budem vratio, odveu te preko vikenda na plau. Znam da je opasno da
ti ma ta obeavam, ali u ovo obeanje svakako odrati. Ako ne bih odrao dato obeanje, to
bi mi slomilo srce, ba kao i Adamu.

***
Rano jutarnje svijetlo tek se probijalo kroz tamu na horizontu kada me je Ljuis istovario
iz taksija na terminalu. Bio je zadovoljan i veseo, kao i obino, ali je svakako primijetio da
sam ja jo prilino pospan i zamiljen. Dok je vadio moju putnu torbu iz prtljanika, Ljuis me
je pogledao prilino zabrinuto: Da li si sigurno ponio sve sa sobom, Donatane?, upitao me
je. Uhvatio sam se za dep da provjerim da li su mi tu novanik i paso, a onda me je u trenu
spopala panika. A gdje su talismani? Da li mi je kona vreica jo okaena oko vrata? Nisam
je osjeao. Raskopao sam jaknu i opipao koulju - tu je ipak bila ta mala, kvrgava kesica,
okaena oko mog vrata. Kako to da je nisam osjeao? Mada je bila tea nego ranije, vrpca na
kojoj je visila nije mi se vie usijecala u vrat. Skinuo sam je s vrata i ugurao u dep. Ionako

83

treba da je ubacim u plastinu korpicu kada budem prolazio pored aerodromskog

obezbedenja.

***
im sam se prijavio na let, otiao sam u ekaonicu za putnike u odlasku, pronaao jedan
miran ugao i pozvao Aniu. Pomislio sam da je kod njih sada ve prilino kasno - vjerovatno
je negdje oko ponoi - ali sam eznuo da je ujem i da saznam neto o Adamu.
Kada se Ania javila, izvinio sam joj se to zovem tako kasno, ali mi se uinilo da u
njenom glasu ujem izvjesno olakanje. Ba se radujem to si se javio, rekla mi je. Danas
je u Adamovoj koli dolo do malog incidenta. Izgleda...
Ania je zastala. U pozadini sam uo tanak djeji glasi; Mama, ne mogu da zaspim.
O Boe, uo sam je kako kae. Dodi ovamo i sjedi kraj mame. eli li da pria s tatom
o tome ta ti trenutno ne da da zaspi?
Kada mi se Adam javio, upitao sam ga kako je. Dobro sam, odgovorio je mirno. A ta
ima novo?, pokuao sam ponovo. Nita, rekao je. Onda sam zauo Aniin glas iz pozadine:
Htio si da ispria tati ta se danas desilo u koli, sjea li se? Uz malo ubjeivanja s moje
strane i uz Aniinu podrku iz pozadine, Adam mi je najzad rekao da ga je neki ak drugog
razreda napao za vrijeme ruka, gurnuo ga na zemlju i oteo mu slatku tanglicu od itarica.
A ta si ti uradio?, upitao sam ga. Adam mi je rekao da je taj dogaaj odmah prijavio
uiteljici, gospoici Vandervis, koja je tog dana bila deurna u dvoritu. Ona je zatim poslala
napadaa u upravnikovu kancelariju.
Da li se to nekada tebi desilo?, upitao je Adam. Mislim, kada si bio dijete, da li si
nekada imao posla sa siledijama?
Ispriao sam Adamu priu o Filu Stefaku koji je ukrao moje kartice sa slikama igraa
bejzbola i zadirkivao me zato to sam nosio naoare. Rekao sam mu i da me je Fil esto
pratio od kole do kue i izvikivao razne uvrede. Objasnio sam mu kako sam se tada plaio
da to ispriam nekome, ali mi je jednoga dana Fil strgnuo naoare s nosa i zgazio ih, pa sam
na kraju ipak sve rekao uiteljici. Ne znam ta se poslije toga desilo, ali je Fil sledeih dana
samo buljio u mene i nije me vie nikada ni pipnuo. Dugo smo tako priali, a onda je Ania
opet uzela slualicu od Adama. Pogledao sam na sat.
Izvini, rekao sam joj, ali mislim da ste oboje ve vrlo umorni.
U redu je, rekla je Ania. Bilo mu je zaista vano da popria s tobom o tome. Sada u
pokuati da ga ubijedim da legne i dobro se naspava.
Svakako, rekao sam, jo neto, zna li moda ta su u koli preduzeli povodom
napada i ta je bilo s tim starijim djeakom?
Ania je poslala Adama u njegovu sobu i obeala da e mu se pridruiti za minut. Zatim
mi je rekla da joj se gospoica Vandervis javila odmah poslije ruka. Nije to bio prvi put da
taj djeak iz drugog razreda napada druge ake. Upravnik je pozvao njegove roditelje na
razgovor. Gospoica Vandervis je rekla i da e naredne nedjelje nastojati da to vie deura

84

u dvoritu, tako da moe da motri na ake i njihovo ponaanje. Rekla je i da su ostali aci iz
odjeljenja slono priskoili Adamu u pomo im su vidjeli da je napadnut u dvoritu.
Ona to zaista shvata ozbiljno, rekla je Ania. Bilo mi je mnogo lake posle tog
razgovora.
Jo smo malo popriali o Adamu i njegovoj koli, pa smo se oprostili.

***
ekaonica za putnike u odlasku bila je prepuna svijeta. Veina sjedita bila je zauzeta.
To su uglavnom bili poslovni mukarci i ene s laptopovima u ruci. Bilo je i nekih roditelja s
malom djecom. Naspram mene sjedjela je neka tinejderka sa slualicama na uima, koja se
zavalila na sjeditu i blijedo zurila u majku dok joj je ova pruala vakau gumu.
Sjetio sam se sebe kao zbunjenog tinejdera. Moji roditelji su bili veoma strpljivi sa
mnom. Osjetio sam onaj poznati bol u predjelu rebara. Otac mi je zaista veoma nedostajao.
Dok sam tako sjedio na barselonskom aerodromu i razmiljao o svom sinu, na koga u
koli sada pazi gospoica Vandervis, prisjeao sam se oca i sopstvenog djetinjstva, i
pomislio da je moj petogodinji sin sasvim dobro prihvatio sve to to mu se desilo. Moj otac
je bio pravi genije za ponaanje u uionici i bavio se zaista plemenitim poslom. Dostigao je
onu duhovnu veliinu kojoj je Ljuis teio. Morau naporno da radim na sebi da bih postao
makar i priblino takav ovek kakav je bio moj otac.

85

OSMO POGLAVLJE
Dok sam bio u paniji, Dulijan mi je poslao podatke o mojim sledeim destinacijama.
Trebalo je da se vratim u Sjevernu Ameriku i da odem na ostrva Kejp Breton, smjetena uz
istonu obalu Kanade.
Posle presjedanja u Londonu i Halifaksu i dobrih esnaest sati leta od trenutka kada me
je Ljuis ispratio na barselonski aerodrom, stigao sam na ostrva Kejp Breton, odnosno u
Sidnej u Novoj kotskoj. Bilo je rano vee. Kao to mi je Dulijan obeao, iznajmljeni
automobil ekao me je na aerodromu. Laknulo mi je kada sam vidio da u njemu postoji GPS
sistem za navoenje. Naime, im sam stigao, shvatio sam da nemam pojma kako mogu da
stignem od Sidneja do Svete Ane.
To je na oko jedan sat vonje odavde, rekao je momak iz agencije za iznajmljivanje
automobila.
Sledea uvarka talismana bila je izvesna Meri Meknil. Poslao sam joj poruku da stiem.
Dok sam se izvlaio iz Sidneja s namjerom da izaem na auto-put, sjetio sam se onoga
to sam nedavno vidio na poluostrvu Jukatan. Nisam mislio na vremenske uslove ni na kue,
niti na vegetaciju. Ne, ovdje je vazduh bio svje i suv, a oko mene je blistalo tamno zelenilo
jela, borova i breza. Bilo je i dovoljno vode. Mogla se vidjeti svuda unaokolo. Put je bio pun
krivina - na GPS-u sam mogao da vidim da su one skoro krune i da se, na svakih nekoliko
kilometara, uma prekidala nekim jezercetom ili zalivom ija je voda svjetlucala u polutami.
Na Jukatan me je ovdje zapravo podsjeao nedostatak stanovnika, koji je bio vrlo vidljiv i na
Kejp Bretonu. Ba kao i kad sam odlazio iz Meride, im sam izaao iz Sidneja, osjetio sam da
su ljudi i naselja ostali iza mene. Vozio sam se kroz duge klance, gdje svakako nije bilo ive
due. Povremeno bih u retrovizoru ugledao kuu ili dvije, ali bi i one ubrzo nestale u moru
drvea. Bilo je i neega utjenog u tome to putujem sam kroz to bespue da bih se sreo s
nepoznatom osobom koja me tamo negdje eka.
Meri Meknil i Engas Mekdonald ivjeli su odmah pored ivopisnog auto-puta Kebot
Trejl, naspram zaliva Svete Ane. Meri mi je u poruci napisala da u kraj puta ugledati
njihovo potansko sandue s kunim brojem, ali i da neu moi da vidim kuu sve dok ne
skrenem na prilazni put i ne pribliim joj se. No. GPS je sreom odradio taj posao umjesto
mene i kada sam skrenuo na prilazni put posut ljunkom i oivien sa obje strane bunjem.
ubrzo sam ugledao krov neke kue kako tri iznad drvea. Meri je oigledno motrila na moj
dolazak jer sam, im sam smjestio auto iza dva kamioneta parkirana pored kue, ugledao
prosijedu enu koja je stajala na ulaznim stepenicama i mahala mi. To je svakako Meri.
pomislio sam.
Dok sam iskoraio napolje, Meri je ve stigla do mene, a kraj nje je bio i neki mukarac,
za koga sam pretpostavio da je njen mu Engas. Bio je malo nii od Meri i oigledno dosta
zaobljeniji, a na licu mu je blisato srdaan osmijeh, slian njenom. Nije me naglo dograbio za
miice kao to je to uinio Ljuis, ve me je samo potapao po ramenu, a Meri je uzela moju
ruke u obje svoje i predstavila mi se. Svakako ste iscrpljeni, rekla je. Engase, Engase,

86

rekla je zatim pomalo nervozno i pokazala na zadnje sjedite automobila. Trenutak poslije
toga nas dvojica smo se rvali otimajui se oko mog prtljaga, ba kao u nekom crtanom filmu.
Najzad sam odustao od nadmetanja i pustio ga da sve moje stvari sam unese u kuu.
Dulijan nam je javio da ste ve dugo na putu, rekla je Meri. Spremili smo vam neto
za veeru, a zatim, ako elite, slobodno poite na spavanje. Znam da je, po panskom
vremenu, sada ve uveliko prola pono.
Uveli su me u dnevnu sobu. Bila je opremljena raznovrsnim namjetajem, a na zidu sam
ugledao dva vrlo velika oslikana platna. Jedno mi je djelovalo kao neki vodeni prizor, jer je
sve na njemu bilo u tirkiznim i tamnozelenim tonovima sa udnim sjenkama koje su
poigravale preko tih boja. Druga slika je bila mjeavina raznih obojenih povrina koje kao
da su se same smjenjivale pred mojim oima. Meri mi je pokazala na jednu udobnu fotelju,
okrenutu prema prozorima dnevne sobe.
im sam se zavalio u fotelju, uoio sam ono to je bilo najzanimljivije u toj prostoriji.
Naime, kroz prozor sam vidio zelene talase zaliva oiviene tamnoplavom prugom na
horizontu. Bio je to zaliv Svete Ane, a iza njega su se vidjele vode Atlanskog okeana.
Samo vi sjedite, rekao je Engas. Ja u vas pozvati kad postavim veeru.
Meri mi je donijela pivo i sjela kraj mene. Postavila mi je nekoliko pitanja o toku mog
putovanja.
Izgleda da je sve to bilo za vas vrlo naporno. Moda ete sutra poeljeti da se malo
odmorite, ali Engas i ja smo planirali da vas odvedemo na neka zanimljiva mjesta.
To me uopte nije iznenadilo. Jedini dosadanji uvar talismana koji me je pustio da se
sam snalazim u gradu bio je Antoan u Parizu. Osjeao sam se dvojako: posle sjedenja na
svim tim dugim avionskim letovima bilo je dobro dobiti i neka zaduenja, ali mi nije stalo do
detaljnog planiranja svakog koraka.
Meri mi je odmah rekla da, ako se slaem s njenim predlogom, eli da naredne veeri
priredi mali prijem u moju ast.
Nita posebno, uvjeravala me je, samo nekoliko prijatelja i roaka. I jastozi. Sada im
je sezona, pa sam pomislila da e vam rakovi prijati.
Osmjehnuo sam se i rekao da je to ba divno, mada u sebi nisam bio sasvim siguran u
to. Meri mi je zatim objasnila da e ona, u toku sjutranjeg dana, spremati tu veeru, a Engas
e me provesti du Kebot Trejla - petlje puteva oko planinskog vijenca Kejp Breton na
sjevernoj strani njihovog ostrva.
To su divni predjeli, rekla mi je ja sam ovdje provela cio svoj vijek i nikada se nisam
umorila od tog prizora.
Rekao sam da nisam nikada bio u tim krajevima i da bih volio da ih vidim. uo sam od
mnogih ljudi da ih ovi krajevi podsjeaju na zelene predjele u Irskoj, rekao sam.
Meri je klimnula glavom. Da, ali su ovi nai krajevi prilino divlji. Barem ih ja tako
doivljavam.
Bio sam na putu ve due od dvije nedjelje, pa sam pomalo izgubio osjeaj za vrijeme.
Bio sam umoran i nostalgian, ali je moja zabrinutost zbog posla i elja da se to prije vratim
zaudo prilino oslabila. Znao sam da bi trebalo da se zabrinem zbog toga, ali kao da nisam
vie imao snage ni za brigu. Mogao sam, recimo, insistirati i rei da elim da se narednog

87

88

mu sve dublje i pogled sve tuniji i tuniji. Poslednji put smo razgovarali kada me je, jedne
veeri, iznenada presreo na parkiralitu.
uj, Donatane, znam da ti je poznato ta se u naoj firmi deava, rekao je tuno, a
znam i da niko tu ne moe nita da uini. Ja imam pedeset pet godina i ve sam prilino star.
Ne mogu odmah da odem u penziju, ali, ako dam otkaz... Ko e uopte zaposliti nekoga mojih
godina? Zatim je uao u automobil i odvezao se.
Mjesec dana poslije tog razgovora po naoj firmi se pronela tuna vijest. Juanov
automobil je sletio s druma dok se moj bivi ef vraao kui s posla. Kada su kola hitne
pomoi stigla na mjesto nesree, on je ve bio mrtav.

***
Lazanje su bile izvrsne, ali je kombinacija jake hrane i vremenske razlike uinila da mi
oni kapci naglo oteaju. Engas je raspremao posue sa stola, a Meri je i dalje sjedela na
svom mjestu.
Znam da sada elite da poete na spavanje, rekla je, samo sam htjela da vam jo
veeras dam va talisman. Mislila sam da vam ga dam sjutra. prije nae veernje sjedjeljke.
To malo veernje okupljanje sam i isplanirala ba zbog talismana. inilo mi se da je to pravi
nain da vam ga predam. Ali. poto dobro poznajem sebe i znam da u sjutra letjeti na sve
strane po kui i baviti se veerom, pomislila sam da je moda ipak zgodnije da vam ga dam
veeras.
Meri je izvukla iz depa mali, dobro nabijen jastuasti koverat i stavila ga na sred stola.
No i dalje je drala ruku na njemu.
Prije nego to ga otvorite, voljela bih mi pokaete i ostale talismane, rekla mi je.
Navikao sam se na osjeaj dodira i lakog pritiska male kone vreice na grudima. Jo u
Barseloni sam shvatio da mi ta vreica oko vrata vie ne smeta. Bio sam i sam zauen to
odjednom osjeam odbojnost prema pomisli da je skinem s vrata. Ipak sam je izvukao ispod
koulje i polako otvorio, pa sam izruio talismane na sto.
Meri je pomno posmatrala malu zbirku udnih predmeta.
Dulijan svakako ima vrlo visoko miljenje o vama kada vam je povjerio taj zadatak,
rekla mi je.
Pa, ne znam da li je ba tako, rekao sam. On i moja majka bili su oduvijek vrlo bliski.
Samo to ga ja zapravo i ne poznajem.
On oigledno poznaje vas, rekla je Meri njeno se smijeei.
Pruila je ruku ka sredini stola i uzela iskeenu lobanjicu. Suoi se sa svojim strahom,
rekla je. Klimnuo sam glavom. Zatim ju je spustila i uzela drala.
Ljubaznost i dobrota. Spustila ga je pored male lobanje.
Svakodnevno napredovanje. Vrtjela je piramidicu meu prstima. Spustila je
crvenkastu glinenu stvaricu na sto i dohvatila etkicu, pa je okretala njenu tamnu, drvenu
drku meu prstima.

89

Svaki posao moe biti izraz line kreativnosti, rekla je.

Kako sve to znate?, upitao sam je.
Meri me je posmatrala malo nakrivivi glavu, kao da ne moe da donese neku odluku.
Na kraju je uzela amajliju sa suncem i mjesecom.
O, rekla je, ivi svojim pravim ivotom. Ova je ba dobra. Ona je vrlo vana, ali je
malo ljudi u stanju da to razumije.
Spustila je i nju na sto, pa se opet zagledala u mene.
Donatane, mogu li da vam postavim jedno lino pitanje? Osjetio sam da ne mogu da
je odbijem.
Mislite li vi da ivite u skladu sa svojom pravom prirodom? Mislite li da vodite ivot
kakav vam je namijenjen onaj koji najvie istie vae vrline, slavi vae najvee vrijednosti
i vodi ka ostvarenju vaih najveih snova?
Poblijedio sam i prinio olju usnama da bih time bar malo odloio odgovor. Meri je
intenzivno zurila u mene. Nisam znao zato bih joj ja bio vaan i zato ju je toliko zanimao
odgovor na to pitanje. Srknuo sam gutljaj aja i spustio olju.
Pa... ne znam, poeo sam da mucam. U toku ovog putovanja stalno pokuavam da to
otkrijem.
Da, shvatam, rekla je Meri. To je vrlo teko.
Zapravo mislim da uopte ne vodim pravi ivot, odgovorio sam joj. Nisam siguran
kakav bi trebalo da bude taj moj istinski ivot voden u skladu s mojom pravom prirodom.
Razmiljam o tome da promijenim posao, ali u sve ostalo jo uvijek nisam nimalo siguran.
Meri je lagano klimala glavom.
Poto se ve petljam u va ivot, treba neto vam da ispriam i o svome.
Svakako, rekao sam. Bilo ta, samo da ne moram vie da priam o sebi.
Meri mi je ranije spomenula da je slikarka, ali je sada dodala i da njena ivotna pria
nije klasina pria o mladalakoj pobuni. Meri nije postala slikaraka samo zato to je njena
porodica, recimo, eljela da ona bude raunovoa. Nije doivjela neko posebno
prosvjetljenje niti je jednog dana shvatila da joj ne odgovara posao od devet do pet i da je
njena prava strast umjetnost. Oduvijek je znala da eli time da se bavi - jo od djetinjstva je
to mislila. Umjetnost ju je oduvijek inila srenom. Crtanje, slikanje, vajanje, pravljenje
umjetnikih predmeta, to je bilo ono to je eljela da radi u ivotu.
Ba kao Pikaso, rekao sam joj. Sjetio sam se onoga to mi je Ljuis ispriao o
Pikasovom djetinjstvu. Samo to je i Pikasov otac bio umjetnik. Ohrabrivao je mladog
slikara. Upitao sam Meri da li je neko od njenih roditelja umjetnik.
O, dragi Boe ne, nikako. Tata je imao ribarski brodi, a mama posao sa skraenim
radnim vremenom u jednoj bakalnici, rekla je Meri. Bez obzira na to bili su divni ljudi i
mislili su da je dobro to ja toliko volim svoj posao. eljeli su da se bavim onim to volim.
Zar nisu brinuli zbog toga kako ete zaraditi za ivot?, upitao sam.
Meri se nasmijala. Tata je uvijek govorio: 'Pa, morae naporno da radi, a zaradivae
manje nego mama i ja, ali ti ipak samo guraj dalje i pokuaj da to ostvari!'

90

Njena porodica nikada nije bila bogata, ali su to bili vrlo vedri ljudi. Meri nikada nije
muila pomisao da e moda jednom gladovati. Dobila je stipendiju Akademije lijepih
umjetnosti u Halifaksu. Diplomirala je na toj koli i preselila se na Menhetn. Radila je kao
konobarica, a pritom je i slikala. Uspjela je da se probije na ameriku umjetniku scenu.
Poela je da izlae. Na kraju je mogla da napusti konobarisanje i potpuno se posveti slikanju.
Nije mnogo zaraivala slikanjem i izradom grafika, ali je ipak imala i dosta sree.
Valjda sam se nala na pravom mjestu u pravo vrijeme, rekla mi je.
Vi ste, znai, voditi autentian ivot u skladu sa svojom pravom prirodom, i sve to,
rekao sam.
Meri se zagledala u svoju olju i poutala nekoliko trenutaka prije nego to mi je
odgovorila. Pa, zanimljivo je to to sam, dok sam ivjela na Menhetnu, mislila da je tako.
Bila sam mlada i uspjena. Imala sam mnogo prijatelja i vodila aktivan drutveni ivot. Sve
je to bilo vrlo uzbudljivo.
Pa ta tu nije bilo pravo? ta nije valjalo?, pitao sam. Bio sam vrlo radoznao.
Ono to ljudi uglavnom ne shvataju to je da na umjetnikoj sceni vlada otra
konkurencija. Postavlja se pitanje ko e od umjetnika izlagati u galerijama i dobiti dobre
kritike, o kome e se priati, a o kome nee. Morate da se borite za svoje mjesto u tom
svijetu, da se gurate i uzvraate udarce. Valjda sam djelovao zaueno jer je Meri klimnula
glavom i potvrdila: Da. tako je to.
Zatim mi je ispriala kako je jedan drugi mladi umjetnik, koji je slikao slike sline
njenima, doao iz Los Anelesa na Menhetn. Odjednom je on postao glavna zvijezda na
svakom otvaranju izlobe, na svakom prijemu i na svakom umjetnikom dogaaju. Gdje god
bi se zatekao, navaljivao je na Henrija, Merinog tadanjeg galeristu, koji je uspjeno izlagao i
prodavao njene slike. Henri nije mogao da uzme pod okrilje tog drugog umjetnika sve dok
zastupa Meri, jer su njegove slike bile vrlo sline njenima. No, to nije znailo da ne moe nju
da otkai i da se pojavi s novim tienikom.
To me je bacilo u pesimistino raspoloenje, rekla je Meri.
Henri joj je ranije pomogao da se otarasi konobarisanja. On ju je povezao i s likovnim
kritiarima. Sada je lako mogla ponovo da utone u pomrinu. Shvatila je da mnogo duguje
Henriju, ali da zapravo nema mnogo povjerenja u njega. On je bio tipian podmukli poslovni
ovjek koji nije mario za lojalnost niti je patio od osjeanja krivice. Shvatila je i da ona kod
njega polako pada u nemilost. Nije samo Henri mislio da njena zvijezda poinje da blijedi.
Neki od bliskih prijatelja sve rjee su joj se javljali. Nisu je vie tako esto pozivali na veere.
Nije vie bila na glavnoj listi zvanica prilikom otvaranja izlobi. Jedne veeri je, na nekoj
filmskoj premijeri, ispriala saradniku jednog lokalnog asopisa runu priu o tom
losaneleskom slikaru - njenom glavnom konkurentu. To je bio tra o neemu to se ranije
dogodilo u Kaliforniji i to bi svakako nakodilo njegovoj umjetnikoj slavi. Rekla sam
novinaru ono to sam znala o tom slikaru jer sam pomislila da bi to moda za njega bila
'vrua' vijest. Pomislila sam da e ga moda prikazati kao pozera. pa nee dugo opstati u
umjetnikom svijetu. Valjda sam mislila da e moj talenat. u poreenju s njegovim, poslije
toga vie doi do izraaja.
Meri se te veeri vratila kui gadei se same sebe. Nikada nije bila sklona ogovaranju i
takvo ponaanje doprinijelo je da se osjea bijedno, jadno i oajno.

91

Stalno sam se pitala zato sam to uradila. ta me je uopte navelo na to?, rekla je Meri.
To me je podstaklo da dobro i natenane razmotrim razne ljude iz svog dotadanjeg ivota.
Uvidjela je da se skoro svi ti ljudi mogu svrstati u dvije kategorije. Jednu su inili oni
koje je voljela i vjerovala im, pravi prijatelji, oni pored kojih se osjeala bezbjedno i sreno i
koji su izvlaili ono najbolje iz nje. Postojala je, meutim, i druga grupa ljudi. Oni su mogli
biti zanimljivi ili zabavni - mogli su je privlaiti iz bezbroj raznih razloga, ali su u nekom
smislu ipak bili negativni. Neki su bili zabavni, ali zle naravi (pomislio sam na svog cimera
Ivana i njegovo: Pa... elim ti sreu u tom poduhvatu.). Neki su bili zanimljivi, ali i stalno
gnjevni. Neki od njih su je doivljavali kao direktnu konkurenciju i stalno su se poredili s
njom, a i ona se, sa svoje strane, poredila s njima. Bilo je i onih koji su, bez ikakve sopstvene
krivice, vrlo loe djelovali na nju. Jedan momak je, recimo, bio oduvijek takav pesimista da
bi poslije svakog razgovora s njim danima oajavala. Drugi prijatelj joj je bio tako usporen
da je poslije duih susreta s njim esto spavala sve do podneva.
Dulijan je tada pripadao onoj drugoj grupi, rekla je Meri tuno.
Meri je, dakle, odluila da provodi vie vremena s ljudima iz prve grupe, a to manje sa
onima iz druge. No, shvatila je i da je mnoge poznate osobe izostavila iz obje grupe.
Porodica mi je uvijek bila veoma vana, ali se u tom periodu skoro nismo ni viali.
Znala je i da se ugodno osjea u sosptvenoj koi uvijek kada se nae sa ocem, majkom,
braom i sestrama, tetkama i strievima. Oni su izvlaili ono najbolje iz nje.
Shvatila sam da je moj pravi ivot umjetnost, ali i da elim vie vremena da provodim s
porodicom. ivjeti pravim ivotom ponekad znai spojiti razliite elemente koji su nam
podjednako vani.
Meri je odluila da se vrati u Kejp Breton, ali ne i u gradi Mabu u kome su ivjeli njeni
roditelji. Smjestila se u okolini Badeka, u Svetoj Ani, jer se za vrijeme SoHo izlobe
sprijateljila s jednom sjajnom vajarkom koja je ivjela u tom gradu. U njemu se nalazila i
umjetnika akademija nazvana Galski koled keltskih umjetnosti i zanata, a prijateljica
Kristina joj je rekla da se u toj maloj zajednici mogu sresti mnogi vrsni umjetnici i zanatlije.
Znala sam da mi je vrlo vano da budem okruena ljudima koji dijele moju strast za
umjetnou i koji e podsticati moju kreativnost, a moda me i malo pogurati. Zato me je
Dulijan zamolio da vam dam ovaj talisman.
Meri je gurnula nekakav paketi pred mene. Otvorio sam ga, pocijepao omot i izvukao
komad papira. Iz koverte je ispao i komadi izrezbarenog drveta. Bio je samo dva i po
centimetra visok i upola ui od toga. Imao je oblik ruku koje se meusobno pridravaju.
Razmotao sam ukasti pergament.
Paljivo biraj one koji utiu na tebe

Ne prolazimo kroz dane i noi naeg ivota potpuno sami niti smo nezavisni od ljudi oko
nas. Zato moramo dobro da pazimo koga i ta uvodimo u svoj ivot. Znak je mudrosti ako
odaberemo da vrijeme provodimo na mjestima koja nas inspiriu i pune energijom i ako se
druimo s ljudima koji nas bodre i podstiu. Na poslu i u linom ivotu najpozitivniji prijatelji i
kolege navode nas da damo sve od sebe i da vodimo najbolji mogui ivot.

92

Presavio sam papiri i strpao ga u dep.

Vjerovatno u sjutra upoznati neke od tih pozitivnih ljudi u vaem ivotu, rekao sam.
Ba tako, rekla je Meri. Lagano je vratila sve talismane u kesicu. Dulijan je u
meuvremenu postao jedan od njih i voljela bih da je i on ovdje s nama.
Ovdje je bilo deset sati, u Barseloni tri ujutru. Meri mi je dala kesicu s talismanom i
odvela me u spavau sobu na prvom spratu.
Ulaz u kupatilo je iz hodnika, a pekire sam vam stavila na podnoje kreveta, rekla je.
Lijepo spavajte, pa emo se vidjeti sjutra.

***
Kada sam se narednog jutra probudio, osjeao sam da moram da se napregnem i da
dopuzim natrag u stvarni svijet. Leao sam nekoliko minuta u krevetu pitajui se gdje se
nalazim. Miris kafe i cimeta prodirao je kroz vrata spavae sobe.
Onda sam se sjetio da sam u Kejp Bretonu. Kada sam uao u kuhinju. Engas i Meri su
neto radili za kuhinjskim pultom. Molim vas, sipajte sami kafu, rekla je Meri. Palainke
su skoro peene, pravimo ih s prelivom od pavlake i jabuka.
Pored ibrika za kafu stajale su plave keramike oljice. Uzeo sam jednu i napunio je
katom. Kafa je bila jaka i aromatina i ba mi je dobrodola. To je bila jedna od stvari koje su
mi nedostajale u onom hotelu u Barseloni, a i u gostionici u Kjotu. Taj topli miris doruka
koji se sprema i lagano se iri kroz kuu.
Meri je upravo bila stavila vruu hrpu palainki nasred stola kada je telefon zazvonio.
Engas je podigao slualicu i odmah se namrtio.
Koliko? Dobro. Ima li i drugih povreda? Dobro, stavi mu kesu leda na usta, a ja u doi
u ordinaciju za pola sata.
Engas je spustio slualicu i pogledao Meri. Konor Eton. Pao je s bicikla i slomio
prednje zube.
Zatim je pogledao u mom pravcu. ao mi je, Donatane, ali moram da pourim jer je
sluaj zaista hitan.
Rekao sam mu da sve shvatam, ali su njegove poslednje rijei lebdjele u vazduhu i kada
je izaao napolje.
Dok smo sluali kako ljunak kripi pod tokovima njegovog kamioneta, Meri mi je
stavila nekoliko palainki na tanjir.
O Boe, uzdisala je. Sada zaista ne znam ta da uradim. Trebalo bi da vas povedem u
to razgledanje, ali ne znam kako da to izvedem, a i da istovremeno spremim veeru.
Meni je palo na um da ovakav tok dogaaja uopte i nije lo, osim za malog Konora
Etona jer za mene sve ovo moe sasvim dobro da se zavri. Imam taj iznajmljeni auto pa
mogu i sam da se provozam po Kebot Trejlu dok Meri sprema sve to to je planirala za
veeru. Meri je samo klimnula glavom kada sam joj to predloio.

93

Sve dok vas ne hvata strah od visine i dok moete da vozite bie vam dobro, rekla je
Meri. Ne moete se ni izgubiti jer je put krunog oblika, a dug je tek neto vie od sto
kilometara. Samo gledajte da ostanete na glavnom putu i na kraju ete se neizbjeno vratiti
ovamo. Usput ete esto poeljeti da se zaustavite, jer ima raznih vidikovaca i lijepih
naselja.
Posle doruka mi je Meri nala neku drumsku mapu, pa smo sjeli da je zajedno
pogledamo. Zaokruila mi je neka mjesta na mapi i na posebnom paretu papira napisala
nazive naselja koja treba da vidim, kao i onoga to je zanimljivo za obilazak. Bio je to
prilino dug spisak.
Da, znam da neete stii sve to da obidete u jednom danu. Izaberite vi sami. Pozovite
me ako budete imali nekih pitanja.
Napunila mi je vodom jednu bocu i stavila malo voa i nekoliko sendvia u torbu. Rekao
sam joj da ne brine zbog mog ruka. Zaustaviu se ja ve negdje usput da neto pojedem.
Pa dobro, rekla mi je, kada stignete u brda. moraete dugo da vozite dok ne doete
do prvog mjesta u kome moete da ruate. Ne morate ovo da pojedete, ali je, ako zatreba,
dobro da imate i neku hranu pri ruci.

***
Bilo je jo vrlo rano kada sam se izvezao i krenuo na put kroz Margeri Veli. Meri mi je
savjetovala da slijedim put Kebot Trejl u smjeru kazaljke na satu, tako da sam u tu vonju
gore-dolje po brdima krenuo unutranjom drumskom trasom. Sa obje strane puta vidio sam
zelene brjegove. Vozio sam dvadesetak minuta i mimoiao se sa samo nekoliko automobila.
Ugledao sam kraikom oka i jednog kopca kako se naglo sputa i primijetio neki brz pokret
meu drveem. Valjda je to bila vjeverica ili neka ptica, ali sam se zapitao i da li moe da mi
se desi da naletim na lisicu ili jelena.
Razmiljao sam o onome to je Dulijan rekao o ljudima i njihovom uticaju. Razmiljao
sam i o Merinoj odluci da izabere ljude koje e trajno zadrati u svom ivotu. Njena pria me
je podstakla da pomislim na neka druenja koja elim da obnovim. elio sam ee da viam
svoju sestru Kiru, koja je uvijek budila ono najbolje u meni. Kao da sam u njenom prisustvu
uspijevao da shvatim kako to izgleda biti neija mlaa sestra. Mislio sam i na majku. Uvijek
sam je uzimao zdravo za gotovo, to mi je sada bilo sasvim jasno. Njena navika da mi govori
da uzmem demper ili da pojedem graak - ak i kada sam odrastao i postao otac - djelovala
je na mene tako to sam, da bih izbegao tu torturu, esto jurio napolje odmah poslije
nedjeljne veere. Meutim, sada sam shvatao kakav je blagoslov bio odrastati u njenom
domu. Poeo sam da osjeam zahvalnost i kada bih se vratio kui poslije utakmice u
bejzbolu; ona me je uvijek pitala: ..Da li si se lijepo proveo?, a ne: Da li ste pobijedili?
Uspijevala je da ispria poneto dobro o svakome, pa ak i o ujka Tediju, to je bio takav
stepen kretivnosti da se mogao porediti s Pikasovim umjetnikim djelom. Kada je moj otac
umro, pokazala je snagu i hrabrost za kakvu nisam vjerovao da je sposobna. ak i u prvim
danima poslije njegove smrti vie je brinula za Kiru i mene nego to je mislila na svoju
patnju. Svakako bih volio da opet potpadnem pod njen uticaj, pomislio sam.

94

Ipak, bilo je i ljudi koji su me prosto vukli nanie, zar ne? Ljudi koji na mene nikada nisu
djelovali pozitivno. Odmah su mi na um pali Dejvid i Sven. Ipak nisam mogao da se sjetim
takvih osoba u svom privatnom ivotu. ak i kada smo se Ania i ja prepirali i kada sam se
loe ponaao, nisam mogao da tvrdim da je u pitanju njen lo uticaj. Moda sam se previe
trudio da dokaem da sam u pravu. Ania spada u najvee optimiste koje sam ikada
upoznao, to vjerovatno i jeste razlog to je tako dugo izdrala sa mnom dok sam se ja
uporno opirao njenim eljama. A Tesa? Bila je ivahna, zabavna i lijepa. Na mnogo naina
me je podsjeala na Aniu. Volio bih da je zadrim u svom ivotu, ali u kojoj ulozi? Reio sam
da, im zaustavim negdje auto, bez odlaganja odgovorim na njenu poruku. Rei u joj istinu.
Bio sam u prolaznoj fazi i pokuavao sam da sredim ivot na vie frontova. Obradovala me
je njena poruka i razmiljanje o nama, ali emo o njenom predlogu priati tek kada se
budem vratio kui. Bilo mi je potrebno malo vremena da se sredim.

***
Bilo je ve skoro podne kada sam uao u Nacionalni park Visije Kejp Breton. Put je
sledeih tridesetak kilometara vijugao ivicom tog parka i bio je trasiran uz obalu. Meri mi je
predloila da na kraju parka izaem iz automobila i malo se proetam. Gledao sam unaokolo
traei mjesto gdje mogu da stanem i izaem iz automobila, pa da malo protegnem noge i
pojedem svoj obrok.
Slijedio sam oznake Staza Bitero i najzad stigao do nekog malog poljunanog
parkiralita. Tu je bio i poetak pjeake staze, a mali znak u podnoju govorio mi je da se
staza moe prei za oko sat i po. Osvrnuo sam se unaokolo. Bio je topao proljeni dan i
sunce je visoko odskoilo na skoro sasvim vedrom nebu, ali je parkiralite bilo prazno i
nigdje nije bilo nijednog znaka ljudskog prisustva. Meri me je upozorila da budem oprezan i
uvam se kojota. Oni uglavnom nisu prilazili ljudima, ali su nedavno napali nekog planinara.
Zato sam reio da svoje sendvie pojedem u kolima, i to poslije etnje. Meri mi je dala i jedan
masivan tap za potapanje, a i da bih imao pri ruci neko sredstvo za odbranu. Poao sam u
etnju sa tapom u ruci i bocom vode.
Pranjava staza bila je uska i krivudava i skoro odmah sam poeo da se penjem uz brdo.
Na nekim mjestima nagazio bih korijenje drvea ili povei kamen, pa sam se osjeao kao da
se penjem uz neko oteeno stepenite. Oko mene se prostirala gusta borova uma i vazduh
je bio pun tekog mirisa etinara. Osim cvrkuta ptica u umi se nita nije ulo.
Meri mi je objasnila da treba da se popnem stotinak metara navie putem dugim oko
jedan kilometar prije nego to stignem do krune staze oko vrha brijega. S tog mjesta se
prua fantastian pogled, rekla mi je.
Nije mi napomenula da u usput naii i na neke istorijske ostatke. Poslije dvadesetak
minuta uspona ugledao sam znak pored staze. Na njemu je pisalo da u s lijeve strane
ugledati ostatke jedne od pet preostalih kua Le Biteroa - francusko-kanadskog seoskog
naselja. Zurio sam niz padinu i zaista sam meu drveem i gustim zelenilom opazio
etvrtastu kamenu konstrukciju - temelje neke male seoske kue.

95

Znao sam da se nalazim u francuskom dijelu Kanade, a Meri mi je savjetovala i da se,

prije nego to uem u nacionalni park, zaustavim u malom akadijskom ribarskom selu
Setikam.
Stoga sam, oko jedan sat prije polaska na ovo malo planinarenje, izaao sa auto-puta i
zastao kod restorana na obali zaliva. Tu sam ugledao nekoliko prodavnica i drugih zgrada,
smjetenih na uskom pojasu zemlje izmeu auto-puta i zaliva etikam. Meri mi je
napomenula da pogledam kukiane prostirke - tipine lokalne rukotvorine - i da, ako budem
dovoljno gladan da rijeim da tu ruam, probam tod, lokalni riblji paprika. No, ja sam siao
niz drvene stepenice izmeu prodavnica i krenuo stazicom uz obalu, pored niza malih
pristanita. Vidio sam skromne ribarske brodie, prilino sline onom Ahmetovom,
poredane u nizu uz dokove. Na jednom doku ugledao sam veliki plakat u kome se nudilo
krstarenje s posmatranjem kitova. Vidio sam i brodi usidren ispod plakata sa znacima
zodijaka. Meri mi je napomenula da bih, ako elim, mogao da poem na krstarenje i
posmatranje kitova nekim od starih brodia, jer je onaj sa znacima zodijaka bio buan i
rasterivao je morske stanovnike. Poslije kratkog razgledanja pristanita ipak sam rijeio da
odem do brda i popnem se na njegov vrh umjesto da idem na krstarenje brodiem.
Prije nego to sam se vratio u auto, proetao sam malo du auto-puta, proao pored
nekih restorana i radnji i osmotrio skromne drvene kue. Ispred njih je postojao i nekakav
uzani trotoar, ali im je saobraaj sa auto-puta ipak tretao skoro ispred samih pragova. Iza
kua se vidio uski pojas trave i sjaj vode zaliva Svetog Lorensa.
Kebot Trejl je nekada bio samo obian pranjav put. Bio je mnogo ui nego danas, s
kuicama kojima je slana voda zaliva zapljuskivala zadnje ulaze, poreanim uz ivicu puta.
Mnogi su tvrdili da se u etikamu i okolini uglavnom jo uvijek govori francuski. Stanovnici
su bili potomci ljudi iz Akadije koje su, sredinom XVIII vijeka. Britanci isterali iz doline oko
Anapolisa i Nove kotske. Britanci su, naime, osvojili francusko podruje Akadije 1710.
godine i zahtijevali su od stanovnika da se zakunu na vjernost Velikoj Britaniji. Veina tih
ljudi uopte se nije bavila politikom i eljela je da, prije svega, ostane izvan britanskofrancuskih sukoba na sjevernoamerikom podruju. Neki od njih su snabdijevali francusku
vojsku hranom i doturali su namirnice u tvrave Nova kotska i Nju Brunsvik. Mada je
veina stanovnika Akadije decenijama mirno ivjela pod britanskom upravom, Britanci su
zakljuili da njihovo prisustvo predstavlja ozbiljnu prijetnju engleskoj vlasti i da ih treba
deportovati u Evropu ili u neke druge britanske kolonije. Mnogi od kanadskih iseljenika koji
su tada bili vraeni u Francusku ponovo su emigrirali u francuske kolonije u Sjevernoj
Americi. Najvie ih je otilo u Nju Orleans i tamo su postali poznati pod nazivom kauni. To
sam ve znao, ali mi je Meri objasnila da je jedan manji broj tih iseljenika doao i do
Bretonskih ostrva i smjestio se du njihove sjeveroistone obale. Dok sam prolazio pored
tih kuica, mislio sam kako su Akadijci morali biti vrlo usamljeni - tu se naselilo moda
samo nekoliko stotina dua koje su tavorile izmeu mora i stijenja. Kako li je to izgledalo?
Poticali su iz seoskih zajednica s vie hiljada stanovnika, a onda se nekoliko porodica nalo
u situaciji da u svemu zavise jedne od drugih. Ako je etikam tako izolovan od svijeta, kakav
li je tek Le Bitero?

96

***
Dok sam se vrtio oko temelja jedne stare kue Le Biteroa, koji su bili tako ruevni i
rastureni da su liili na obinu hrpu kamenja, pokuavao sam da zamislim kako su
nekadanje porodice uspijevale da preive u tako malim zgradama. Pored kua su bile
prazne povrine zemlje - ostaci nekadanjih njiva - koje su se prostirale sve do rijeke
etikam. Bilo mi je teko da zamislim da se neko nekada bavio poljoprivredom na tako
kamenitom tlu, kao i da su ljudi provodili dane na malim ribarskim brodovima, to su
mukarci iz tih porodica tada svakako inili. Iz natpisa sam saznao da su ti ljudi, kada nije
bilo dobro vrijeme za plovidbu, provodili nedjelje kod kue u Le Biterou, ali bi se u toku
sedmice svakako vraali na svoje ribarske barke smjetene u pristanitima Le Bitero ili Le
Blog. Zimi su starosjedioci ili u gradi u nabavke hodajui preko zaleene rijeke, a kasnije
su i njihova djeca tim putem ila u kolu. Kada je vrijeme bilo neto toplije, ili su kolskim
stazama, a jedna od njih je bila i ova kojom sam ja sada hodao.
U ovom naselju svakako nikada nije bilo mnogo stanovnika. Godine 1936. tu su ivjele
dvije porodice Leblan, zatim porodice iason, Lebren i Devo. Svaka je imala od devetoro do
jedanaestom djece. Sve u svemu, oko pedesetak ljudi. Koliko se to razlikovalo od mog
svijeta! U njemu su postojale stotine saradnika i prijatelja, a moje ameriko susjedstvo
protezalo se kilometrima unaokolo. U Adamovoj koli je, u prvom razredu, bilo ukupno
osamdeset uenika. Ima tako mnogo ljudi u naem dananjem svijetu. Sjetio sam se
Dulijanove biljeke. Dobro odaberi ljude s kojima se drui. Ja sam zaista bio u situaciji da
biram. Mnogi ljudi iz prolosti nisu imali priliku da uivaju u takvom luksuzu. Nisu zaista
birali, a ipak im je mnogo toga zavisilo od nekolicine ljudi s kojima su morali da ive.
Pogled sa vrha Staze Bitero bio je zaista prekrasan - plae i talasaste linije obale
prostirale su se svuda ispod mene, a plave vode zaliva irile su se u nedogled. No, taj lijepi
prizor bio je tek poetak.
Sat vremena poslije mog uspona u brda vozio sam se u iznajmljenom automobilu i pitao
se kako je, uz tolike nagle zaokrete, otre uspone i strme spustove neko ko nije imao
savremeno vozilo sa est cilindara mogao uopte da se kree po takvom terenu. Bilo mi je
jasno zbog ega je ovaj kraj svijeta ostao tako slabo naseljen. Zastajao sam kod mnogih
vidikovaca i zurio u okean ili sam se osvrtao unatrag da vidim tamnozelene ume i bistre
potoke. Proao sam pored nekog muzeja u mjestu Plezant Bej i zabiljeio u mislima da
jednom treba opet da doem ovamo sa Adamom. Zastao sam i da razgledam ljetnjikovac
Aleksandra Grejama Bela kod mjesta Ingoni Senter. Dugo sam sjedio na plai kod Rek
Kouva i posmatrao kako se talasi lome o ljunak na obali. Tek kasno popodne opet sam
dospio na Merin i Engasov prilazni put.

***
Merina sedjeljka pretvorila se u veoma prijatno vee. Bilo je mnogo svjeih jastoga, a
kada smo raspremili sto, odjeknuli su zvuci violine i harmonike. Merini i Engasovi prijatelji
bili su puni energije, angaovani, zabavni i posveeni onome to vole. Priali su o svemu,

97

poev od politike do umjetnosti, od svjetskih problema do muzike. Mislim da mi je

najzanimljiviji bio tihi razgovor koji sam vodio sa Engasovim ocem prije nego to su ostali
gosti doli.
Ponudio sam Meri i Engasu da im pomognem u kuhinji oko veere, ali me je Meri
odvukla u dnevnu sobu.
Popij pivo s Donom, rekla mi je. Engas i ja najbre radimo kada smo sami.
Don nije bio naroito visok, ali je, kao i sve osobe koje se cijelog vijeka bave fizikim
radom, bio vrlo miiav. Vene na rukama bile su mu istaknute i krivudave. a ramena blago
oputena, ali su njegove zelene oi ipak sipale vedre iskrice.
Donio sam svakome od nas po flau piva iz kuhinje (kada sam ga zapitao eli li au.
samo je izustio nekakvo c). Potom smo se zavalili u udobne fotelje u dnevnoj sobi i zurili u
drvee napolju. Engas mi je ve ispriao da je Donov otac bio rudar, ali me je zanimalo da
saznam jo poneto o njegovom ivotu.
Donu je, izgleda, bilo milo da pria o tome.
Poeo je da radi u rudniku ve s trinaest godina.
Moj otac, strievi i braa, svi su poinjali da rade u rudniku ve s deset godina. U moje
vrijeme pomjerili su granicu za zapoljavanje djece na etrnaest godina. Bio nam je
potreban novac, bogme jeste. Zato nisam mogao da ekam do etrnaeste. Slagao sam godine,
a tata i njegovi drugari podrali su me u tome.
Djeake nisu putali u jame za iskopavanje. Mladi Don je sjedio po dvanaest sati sam u
mranom hodniku i ekao da se otvore iroka drvena vratanca koja su odvajala kopove od
ostalog dijela okna. Putao sam rudare da udu unutra i ponovo im otvarao vratnice da
izau s kolicima punim uglja.
Don mi je rekao i da je bio manje usamljen kada je kasnije dovoljno porastao da ga
puste da kopa i utovaruje ugalj. Rudari su iznalazili razne naine da im vrijeme u oknu to
bre proe. Priali su prie i viceve. Pjevali su narodne pjesme i balade. Ipak bi im se esto
otegli dani. Zimi su ulazili u rudnik po mraku i izlazili kada bi se ve smrklo.
Mjesecima sam mogao estito da se nagledam sunca samo nedjeljom, rekao mi je Don
smijui se. A bili su i ti esti 'udari'.
Doivio sam ih ukupno esnaest, rekao mi je Don i preao rukom preko ela. To su
zapravo bile eksplozije gasa i ugljene praine u rudnicima i mnogi njegovi roaci i prijatelji
stradali su u njima.
Kako ste sve to preivjeli?, upitao sam tresui glavom i obuzet uasom od same
pomisli na rad u rudniku.
Nemojte pogreno da me shvatite, rekao je Don. a u govoru sam mu osjetio prizvuk
koji je bio trag galskog porijekla. Bio je to teak posao. No, ipak smo vodili lijep ivot.
Kako to mislite?, upitao sam. Kako moete to da kaete?
Don je nekoliko trenutaka utao. Zatim je lupnuo po drugom rukohvatu stolice i rekao:
Ne znam da li ete to shvatiti, ali ima neega posebnog u toma da radite neki posao zajedno
s drugarima koji svakodnevno dre va ivot u svojim rukama. Preivite jednu eksploziju,
izvuete neke drugove napolje, a neke bogme i sahranite. Znate da e neko kopati i probijati
se kroz ugalj da vas izvue napolje. Ponekad ste satima zarobljeni negdje dolje. Ima vas

98

desetak na okupu. Kada ponovo siete u okno poslije takvog dogaaja, vie ni ne gledate te
ljude. Znate da ste vezani neraskidivim vezama. Osjeate da ste imali sree. Mislite da ste
blagosloveni.
Auh, rekao sam ne vjerujui svojim uima. Pod takvim okolnostima svakako bih
radije bio ribar.
Blaena Marijo i Josife, povikao je Don. Ne biste me odvukli na neki od tih brodia ni
za sva blaga svijeta. Ako elite da priate o opasnim poslovima, popriajte malo sa Doom,
Merinim ocem.
Odmahivao je glavom. To je grupa vrlo hrabrih ljudi, mogu to da vam garantujem.
Cijelog dana sam se vozikao kroz mala ribarska sela. Rudarstvo i ribolov. To su bila dva
osnovna zanimanja i glavne karijere mnogih generacija mukaraca u ovom zabaenom
kutku svijeta. To su bila zanimanja od opteg interesa, a rizik su preuzimali malobrojni
pojedinci. U Japanu, najednom od najnaseljenijih ostrva na svijetu, podsjetili su me na
potrebu da se lijepo ponaamo prema drugima. Ovdje sam spoznao vrijednost
meuljudskih odnosa i podrke. Ljudi su ovdje teko ivjeli i bavili se samo onim to je bilo
vano. Njihova saradnja je uvijek mogla postati pitanje ivota ili smrti.
Sve je to, na prvi pogled, izgledalo vrlo razliito od mog ivota. Osim moda. Adama,
niko nije zavisio od mene tako kao to je Don zavisio od svojih drugova u rudniku. No. tada
sam se sjetio Juana. Moda se moj svijet i nije ba toliko razlikovao od njegovog. Postojao je
trenutak, a moda i nekoliko trenutaka, kada sam u rukama drao konce Juanove sudbine. A
ja tada nisam uinio ba nita da ga odrim na povrini.

99

DEVETO POGLAVLJE
Poto sam se oprostio od Meri i Engasa, ukrcao sam se na let od Sidneja do Halifaksa i
tu sam prenoio u hotelu. Rano ujutru otiao sam na aerodrom da bih stigao na let za
sledeu destinaciju - Sangaj. Po onome to mi je Dulijan napisao u poruci, mislio sam da u
imati manje od jednog dana u tom gradu. Da sam bio onaj nekadanji, svakako bih pomislio
da je to uzaludno bacanje novca na avionsku kartu - letjeti preko pola svijeta, a onda se
okrenuti i vratiti se nazad - ali sam postao pozitivno nonalantan po svim pitanjima
meunarodnih letova i putovanja. Poslije presijedanja na let za angaj, u Njuarku, uspio sam
i malo da odspavam u avionu. U Sangaj sam stigao u dva sata popodne (u Halifaksu je bilo
tri sata ujutru), a na aerodromu me je saekao Feng Ju, srdaan mlad ovjek, koji je rekao da
e biti moj prevodilac i vodi. Uzeo je moj prtljag i izveo me iz zgrade terminala, pa smo
prili blistavom crnom bentliju koji nas je ekao. Poto je ubacio moje stvari u prtljanik,
Feng je sjeo pozadi, pored mene.
Gospodin Gao se iskreno izvinjava, ali ima poslovni sastanak koji nije mogao da odloi.
No, on oekuje da ete se nai s njim u njegovoj kancelariji u est sati po podne. Planirao je
da vas odvede kui na veeru. U meuvremenu u nastojati da vam pokaem sve ono to
elite da vidite u angaju.
Bacio sam pogled na sat. Izgubio sam mnogo vremena u carinskim i drugim
pograninim formalnostima i u ekanju na prtljag. Imao sam na raspolaganju nekoliko sati
za razgledanje grada, ali mi se stalno priviao topao tu i eznuo sam za kratkim odmorom,
pa sam zahvalio Fengu na ponudi i zamolio ga da me odvede u hotel.
Feng je rekao nekoliko reci oferu, pa smo uronili u gust saobraaj u centru Sangaja.
elite li neko pie?, upitao je Feng i povukao vratanca na naslonu konog sjedita
ispred sebe. Pokazalo se da se iza njih nalazi vrlo dobro opremljen mali bar.
Samo au vode, hvala vam, rekao sam. Bila je prava teta ne iskoristiti taj luksuz, ali
nisam bio raspoloen za mijeanje pia.
Preli smo preko mosta koji se uzdizao nad nekom tamnom vodenom povrinom, a
Feng mi je rekao: To je reka Huangpu. Zatim je dodao: Kancelarija gospodina Gaoa je u
centru grada, ali smo vam rezervisali hotel na nekoliko blokova od Bunda.
Ja sam ga samo bijelo pogledao.
Feng mi je tada objasnio da je Bund iroka avenija du zapadne obale rijeke Huangpu. U
tom dijelu grada Evropljani su, tokom dvadesetih i tridesetih godina prolog vijeka, podigli
mnoge graevine.
Taj kraj je vrlo popularan meu evropskim i amerikim turistima, a i nou divno
izgleda, zakljuio je Feng.
Klimnuo sam glavom i nisam nita rekao. Mislio sam samo na mlaz tople vode i
penuavi ampon.

100

***
Kada sam uao u hotelsku sobu, zastao sam na vratima i zapitao se da li je to neka
greka. im smo uli u hotel, znao sam da e ovo svakako biti najluksuzniji smjetaj na mom
putovanju. Usred predvorja raslo je drvo koje je dosezalo do visine treeg sprata, pod je bio
poploan crnim mermerom i sijao je poput stakla, a na sve strane vidio se elegantan
namjetaj i palme. No, hotelska predvorja ponekad mogu i da vas zavaraju. Bio sam u
hotelima gdje su predvorja zasluivala pet zvjezdica, ali su sobe bile sline sobama u
drumskim motelima u koje sam svraao s roditeljima prilikom naih porodinih putovanja
automobilom. Oekivao sam lijepu sobu, ali ipak nisam bio sasvim siguran.
Ali ovo to sam ugledao bilo je neto to nisam oekivao. Sve to sam vidio pred sobom
bilo je toliko iznad kategorije lijepo da sam momentalno ostao bez daha. Okrenuo sam se
prema Fengu koji je insistirao da me doprati do sobe. On se mrtio i neto brzo govorio
nosau na mandarinskom kineskom.
Molim vas da prihvatite moje ponizno izvinjenje, rekao je poto je zavrio s grdnjom
upuenom nesrenom momku. Upravo sam mu objasnio da se podrazumijevalo da vas u
sobi saeka neko voe, ampanjac i mali hladan bife. Obeao je da e vam odmah sve to
poslati.
Stajao sam u predsoblju apartmana i zvjerao po prostoru koji je svakako bio vei od
mog stana u Americi. Cijelom duinom sobe vidjeli su se prozori od tavanice do poda. im
sam uao, shvatio sam da u apartmanu nemam samo veliku dnevnu sobu ve i prostranu
trpezariju. Iz predsoblja sam zatim otiao u spavau sobu, koja je, sama za sebe, bila vea od
ma kog hotelskog apartmana u kome sam ikada boravio. I ta soba je imala odvojeni dio za
sjedjenje i malu radnu sobu s pisaim stolom smjetenim u jednom udubljenju. Kupatilo je
bilo prostrana, mermerom obloena arolija. Dotapkao sam natrag u dnevnu sobu gdje me
je ekao Feng sa upitnim izrazom lica.
Svakako elite da se malo odmorite, pa u vas sada ostaviti, rekao je i lako se
naklonio. Vratiu se u pet i trideset da vas odvezem gospodinu Gaou.

***
Kada je Feng otiao, poeo sam paljivije da istraujem apartman. U kupatilu sam uoio
veliki plakar smjeten preko puta kade. Gurnuo sam u stranu vrata od mahagonija i ugledao
veliki televizijski ekran. Priao sam kadi i odvrnuo slavine, a zatim sam se vratio do bifea
koji je u meuvremenu bio postavljen u dnevnoj sobi. Natrpao sam u tanjir venecuelansku
okoladu, sir bri, groe i krekere. Otvorio sam i boicu vina kaberne sovinjon i nasuo ga
sebi u au. Stavio sam sve to na posluavnik i odnio u kupatilo, pa sam spustio posluavnik
na mermerni ispust oko kade. Zatim sam pronaao daljinski upravlja u fioci ispod
televizora, malo proeljao filmske programe i naao jedan od svojih omiljenih akcionih
trilera.

101

Ukljuio sam akuzi mlaznice, pa su me mlazevi tople vode fino izmasirali i ugrijali,
emu je doprinijela i dobra hrana i vino; ubrzo sam izgubio svako interesovanje za film.
Dohvatio sam daljinski upravlja i iskljuio televizor, pa sam pustio neku muziku. Poslije
jednog sata izaao sam iz kade vrlo osvjeen, oputen i zauen to sam imao toliko sree
da dospijem na ovakvo jedno mjesto. Ogrnuo sam komotan pamuni sobni ogrta. Uz zvuke
muzike koji su se razlijegali po cijelom apartmanu uzeo sam u ruke dnevnik i otiao u
dnevnu sobu. Opruio sam se po udobnoj viedjelnoj sofi i otvorio prvu praznu stranicu
dnevnika. Ovo se zove ivot, napisao sam. Moglo bi i da mi pree u naviku. Zatim sam
zaklopio dnevnik i zadrijemao.

***
Jedan sat kasnije Feng i voza doli su po mene u bentliju i dok smo se vozili do
poslovne kule gospodina Gaoa, prihvatio sam ponudu da usput popijem malo viskija. ofer
nas je ostavio ispred zgrade, a Feng me je uveo u predvorje puno stakla i vodoskoka i poveo
me u kancelarije smjetene u potkrovlju. Gurnuo je velika staklena vrata, a mlada ena koja
je sjedjela na recepciji ustala je im nas je ugledala.
Gospodine Ju i gospodine Landri, rekla je, vrlo mi je ao. Sastanak na kome je
gospodin Gao svakako e se zavriti odmah poslije est sati, ali traje jo uvijek. Javiu mu da
ste doli.
Vrata kancelarije su se u tom asu naglo otvorila i napolje je pokuljala prava rijeka
poslovnih ljudi. Odjekivali su zvuci glasnog razgovora i smijeha koji su lebdjeli oko te grupe
poput oblaka. Dok su se svi ti ljudi rasipali po holu, odjednom sam ugledao jedno poznato
lice. Pomislio sam da mi se privida. No, tada sam zauo i poznat glas.
Li, drago mi je da se slae s nama. Ovo je svakako jedan od najboljih scenarija koje
sam ikad dobio. To je govorio vrlo poznati holivudski filmski glumac. Gledao sam ga u
desetinama trilera, a povremeno i u nekim romantinim komedijama. Iao je pravo prema
meni. Pored njega je stajao ovek koga sam takode prepoznao (barem sam to pomislio).
Nisam mogao da mu se sjetim imena, ali sam svakako nekada gledao intervju s njim ili sam
ga vidio na dodjeli neke nagrade - neto slino tome. Svakako je bio reiser ili poznati
filmski producent. Drao je ruku na ramenu onog glumca i neto mu je tiho govorio. Zatim
se odvojio od te grupice i priao meni.
Donatane Landri, ja sam Li Gao. ao mi je to ste me ekali, rekao je srdano mi
pruajui ruku. elim da vas upoznam s nekima od svojih poslovnih partnera.
Ispostavilo se da je Li Gao pravi kapitalista i investitor. Jedno od njegovih najnovijih
ulaganja bilo je u holivudsku filmsku kompaniju, a suosnivai su bili onaj glumac i drugi
ovjek s kojim je priao - reiser, ako sam ga dobro shvatio. Tog dana su ba potpisali
konani ugovor o osnivanju kompanije.
Pa, doli ste ba u pravi as, rekao mi je glumac tapui pritom Lija po leima.
Ljudi obino tvrde da, kada sretnete neke uvene ljude, najee uoite kako su oni nii
rastom nego to ste do tada mislili. No, ovaj momak je zaista bio visok i miiav i djelovao je

102

isto kao na ekranu. Bio je neobavezno odjeven, ali njegova odjea svakako nije liila ni na
ta iz moje garderobe. Pitao sam se da li skupa odjea uvenih kreatora uvijek tako izgleda firmirane koulje i pantalone imale su neki sopstveni sjaj. Naoare za sunce zabacio je na
vrh glave. inilo mi se da ih je tako drao cijelog dana - priljubljene uz slepoonice i
spremne da mu kliznu na oi ako poeli da u urbi proe neprimijeen.
Recite svakako Liju da vas odvede na jahtu, rekao mi je glumac. Mahnuo je rukom
prema mom domainu. Prole noi smo tamo lumpovali. Bilo je ludo. Zbilja, Li, to je
prekrasan brod. A i napravio si sjajnu terevenku. Hvala, ba ti hvala na svemu. Dok se Li
rukovao s glumcem, priao im je jedan ozbiljan mladi i neto tiho rekao.
Li se tada okrenuo prema nama i rekao: Gospodo, helikopter je spreman. Hoemo li da
poemo? Zatim se okrenuo prema meni.
Donatane, hoe li da doe da zajedno ispratimo moje prijatelje?
Nikada ranije nisam bio na heliodromu. Izali smo kroz druga vrata njegovog
potkrovnog kancelarijskog prostora i popeli se jedan sprat liftom. Vrata su se otvorila na
irok i ravan krov. Na njemu je, malo dalje od vrata, stajao helikopter ija se elisa ve
okretala. Bio je to nestvaran osjeaj - stajati na vrhu zgrade, stotinak spratova iznad tla, dok
se vazduh kovitlao iznad nas, a nebeski svod irio na sve strane. Krovovi drugih oblakodera
djelovali su mi kao plutajue platforme iznad betonskih kanjona koji su nas okruivali.
Glumac, reiser i jo nekoliko njih pognuli su se i lagano potrali prema helikopteru.
Izgledalo mi je kao da to ine svakog dana. Kada su uli i smjestili se, helikopter se lagano
podigao uvis. Li i ja smo im mahnuli rukom. Vidio sam kako glumac uzvraa pozdrav maui
nam kroz prozor. Zatim smo se Li i ja vratili u njegovu kancelariju.
ao mi je to nisam poslao helikopter po vas na aerodrom, ali je morao da proe jo
jedan tehniki pregled zbog ovog dananjeg leta, pa nije bilo dovoljno vremena.
Nisam znao ta da odgovorim na to. Nije mi ni palo na um da bih mogao da se vozim
takvim prevoznim sredstvom.
Dok smo se sputali liftom do Lijeve kancelarije, po glavi su mi se rojile razne misli.
ivot koji je on vodio prevazilazio je sve moje kriterijume luksuza. Ranije se nisam nikada
vozio bentlijem, ali sam sada pomislio da bi mi to moda i ubudue priinjavalo
zadovoljstvo. I taj plaeni voza. A i hotelski apartman, raskoni ured i helikopter. Pa i taj
glumac. Koliko je sve to bilo spektakularno? Podsjetilo me je na neke matarije iz
gimnazijskih dana.

***
Kao i mnoga druga djeca, smatrao sam da su srednja kola i tinejdersko doba
razdoblja iskuenja i oprobavanja. Ja nisam bio nepopularan, nisam stvarao probleme u
koli niti me je posebno muilo mladalako osjeanje nesigurnosti. No, ipak sam u to doba
bio stalno nezadovoljan sobom. Znao sam da su mnoga djeca u daleko goroj situaciji od
mene, ali sam uvijek posmatrao samo one koji su bili bolji. Kada bi dolo proljee ili kolski
raspust, ja bih u mislima pravio spisak djece koja e otii na divna putovanja - na Karibe ili

103

na skijanje u martu, a moda i u neku evropsku vikendicu u julu. Uvijek sam uoavao ko ima
najbolji bicikl, najnoviji model klizaljki i ko troi najvie novca. Pamtio sam kako izgledaju
njihove kue i kakve im automobile voze roditelji. A bilo je tu i djece koja su vozila
sopstvene automobile - to mi je djelovalo poput bljeska neonske reklame iznad radnje u
koju ne mogu da uem. U toku tih godina punih udnje za bogatstvom rijeio sam da nikada
neu prihvatiti ivot kakav vode mojih roditelji - isijecajui kupone za popuste, vozei
polovne automobile i odlazei na jeftina ljetovanja. im budem zavrio studije, zaradiu
veliki novac. Tada u moi da ivim na visokom nivou.
Naravno, nema nieg boljeg od stvarnosti koja uvijek moe da preoblikuje na zanos i
velika oekivanja. Nisam zaradio dovoljno novca za bentli, ali sam kupio kuu znatno veu
od one u kojoj sam odrastao i uporno sam se probijao kroz korporacijsku hijerarhiju sve
dok se nisam doepao udobnijeg ivota. Ali, u toku ovog putovanja na koje me je poslao
Dulijan, poeo sam da manje oduevljeno razmiljam o tom svom cilju. Pitao sam se kakvi
su mi prioriteti za budui dobar ivot, sagledan u novom svijetlu. Sada sam se sjetio i zbog
ega sam sebi svojevremeno postavio neke ciljeve. Lijev ivot mi je djelovao prilino dobro.
No, ja nisam mogao da ivim takvim ivotom. Za razliku od Dulijana, nisam imao ferari,
pa nisam mogao ni da ga prodam. Pitam se, da li sam bio spreman da prodam svoje snove o
ferariju?
Li me je uveo u svoju kancelariju. Bio je to ogroman prostor na uglu zgrade, sav
okruen velikim prozorima. Starinski lakirani namjetaj naglaavao je veliinu prostorije. U
uglu je stajao kau tapaciran brokatom i isto tako presvuene fotelje, u drugom uglu bio je
ogroman sto od abonosa. Na stoiu ispred nas, u vedru punom kockica leda, hladila se boca
ampanjca.
Ovo je ostalo posle sastanka, rekao je Li. elite li au ampanjca ili emo svratiti kod
mene na jedno pie pred veeru?
Mada bih rado ostao jo malo u tom elegantnom prostoru, pijuckao ampanjac i
posmatrao angajsku panoramu, bio sam jo radoznaliji da vidim gdje i kako Li ivi.
Bie mi drago da krenemo, rekao sam.
Dobro, odgovorio je Li. I ja urim da se vratim kui. Poslednjih dana bio sam u velikoj
guvi vodajui i zabavljajui ljude iz nae filmske kompanije, pa sada osjeam da mi
nedostaju ena i erka.
Pa da, uo sam za tu zabavu na jahti, rekao sam mu.
Da, nadam se da mi neete zamjeriti to vas neu provozati njom, rekao je Li.
Dulijan mi je pisao da nemate mnogo vremena, a osoblje jo sprema brod poslije prole
noi i nae terevenke.
O, nije vano, rekao sam, moda malo previe naglaeno. Bio sam pomalo razoaran
to neu vidjeti taj trofejni brod, tako oaravajui ak i za uvenog glumca koji svakako i
sam ima poveliku jahtu.
Li je priao svom pisaem stolu i pritisnuo dugme na telefonu.
Jing-vi, rekao je u mikrofon, moete li rei Haou da doveze auto jer smo Donatan i ja
spremni da poemo? Zatim se okrenuo ka meni.
Jutros sam se dovezao ovamo svojim automobilom jer sam elio da voza i automobil
kompanije budu slobodni da kasnije odu po vas.

104

Dok smo se sputali liftom, pitao sam se kakav li je auto ovjek poput Lija izabrao za
sebe. Da li je to sedan kao oni mercedesovi ili neki sportski auto? Da nije maserati ili
pore? Moda lamborgini? Moda ak i ferari?
Kada smo izali iz zgrade kroz staklena ulazna vrata i stupili na trotoar, zagledao sam
sve parkirane automobile. Tu se nalazio jedan leksus, alfaromeo, BMW i aston
martin. Bio sam spreman da se opkladim na aston martina i skoro sam poao ka njemu,
kada sam uo Lija da kae: Ovamo, Donatane! Poao je na suprotnu stranu od pravca u
kome sam ja gledao, prema ovjeku u livreji koji mu je pruao kljueve. Taj ovjek je stajao
pored volvo karavana.
Hvala, Hao, rekao je Li, uzeo kljueve i sjeo za volan. Shvatio sam da i dalje stojim na
trotoaru i zurim u Lija otvorenih usta i nogu prikovanih za plonik. Jedva sam uspio da
sklopim vilice i pourim da se smjestim na suvozako mjesto. Otvorio sam vrata i opazio
neki asopis na seditu.
Izvinite zbog ovoga, erkin je, rekao je Li i bacio asopis na zadnje sjedite.
Bio sam toliko zapanjen zbog automobila da nisam nita rekao dok se Li izvlaio iz
saobraajne guve. Takav automobil vozili su mnogi moji susjedi, a i mogli su se esto
vidjeti parkirani ispred Adamovog kolskog fudbalskog igralita. Nije im nita nedostajalo,
ali to nikako nije bio tip automobila kakav bi ovjek s primanjima kakva je oito imao Li
trebalo da vozi.
Izlazili smo na auto-put i zatim opet silazili s njega, a oko nas su se uzdizali poslovni i
stambeni oblakoderi. Na svakom zaokretu oekivao sam da skrenemo u neko stambeno
predgrae s niim kuama i zelenim povrinama, ali se linija visokih zgrada pruala u
nedogled. Prijateljski smo askali. Ispriao mi je poneto o svojim krupnim poslovnim
poduhvatima ukljuujui i novu producentsku kuu i veliko preduzee koje osniva u Brazilu.
Ja sam mu ispriao o svom poslu u automobilskoj industriji. Zatim sam ga upitao gdje je
upoznao Dulijana.
Upoznali smo se u sudnici. Vodio je proces protiv mene, rekao je Li poto je progutao
malu knedlu.
Zapravo me je tuio taj njegov klijent, nastavio je Li. Moram da napomenem da nije
imao uspjeha.
Mislio sam da Dulijan nije izgubio nijedan proces, rekao sam jer je to bilo ono to se
prialo.
Taj njegov klijent nije imao osnovu za tubu, ali Dulijan uglavnom nije hajao za to.
Ispalo je vrlo dobro za mene to je to bilo na kraju njegove pravnike karijere - nije bio ba
u punoj formi.
Pustite me da pogodim, rekao sam. Javio vam se kada se vratio s Himalaja.
Niste se prevarili, rekao je Li koji je usporio i pronaao jedno od malobrojnih
slobodnih mjesta za parkiranje na ulici. Izvinite, rekao mi je. Hou da svratim ovdje po
kafu. Zadrau se samo minut.
Posmatrao sam Lija kako izlazi iz automobila, tri trotoarom i nestaje u jednoj maloj, ali
jarko osvjetljenoj kafeteriji. Bilo je ve osam sati uvee i inilo mi se da je kafeterija
prepuna. Vidio sam desetine ljudi nagurane oko malih stolova u zadnjem dijelu uske radnje.

105

Li se pojavio poslije jednog minuta, ba kao to je i obeao. Uao je u auto sa

zadovoljnim izrazom lica.
Ovo je jo jedna od mojih investicija, rekao je. Vlasnik ang je porijeklom iz mog
rodnog grada. Poeo je posao u angaju prodajui kafu na kolicima po hodnicima jednog
velikog trnog centra. Otkupio sam mu polovinu tog posla. Sada ima svoju kafeteriju u
jednoj od najprometnijih ulica u ovom dijelu grada. Razgovarali smo ve i o otvaranju jo
jednog slinog lokala.
Izgleda da mu ba dobro ide, rekao sam.
Pa, uvee je ovo mjesto uvijek puno. Ljudi u angaju rado idu na kafu u ta doba popodne i uvee. U Kini se jo uvijek ne pije mnogo kafe ujutru. No, ang radi i na tome. Ve
ima i neke stalne jutarnje muterije. Pokuava da privue stariji svijet. Za sada uglavnom
ima mlau klijentelu. Poslovni ljudi mojih godina i dalje esto smatraju da je kafa
zapadnjaka ludorija.
Zatim se Li opet zagledao u drum, a ja sam u retrovizoru posmatrao kako mala
kafeterija nestaje iza nas. inilo mi se da je to vrlo mali posao za poslovnog ovjeka Lijevog
kalibra.
Poslije dvadesetak minuta skrenuli smo sa prometne ulice i uvezli se u jedno podzemno
parkiralite. Ta promjena pravca me je zbunila. Bili smo sa svih strana okrueni neopisivim
oblakoderima. Nisam vidio ba nita to lii na ekskluzivne stambene zgrade ili enklavu
gradskih bogataa.
Li se zaustavio na praznom mjestu za parkiranje. U garai sam vidio uglavnom samo
skromne modele automobila. Li je izaao i otvorio zadnja vrata da pokupi aktovku i asopis,
a ja sam poao za njim do niza liftova.

***
Lijev stan, ba kao i automobil, bio je u potpunom kontrastu sa svim to sam vidio
ranije u toku tog dana. Bio je svakako znatno vei od mog stana, a i namjetaj je bio
elegantan i ukazivao je na dobar ukus. Stan se nalazio na petnaestom spratu jednog
oblakodera pa je pogled odozgo na noni Sangaj bio prekrasan. No, sve ostalo to sam vidio
djelovalo mi je prilino obino. Lijeva supruga Ling bila je ljupka sredovjena dama
odjevena u tamne farmerke i bijelu koulju - Amia bi mogla biti ba tako odjevena - i nosila
je neki blistav nakit od trikiza. Nisam joj na prstima vidio nikakvo dijamantsko prstenje niti
je imala naunice s brilijantima.
Njihova erka Mej bila je izala na veeru s drutvom, pa smo tu bili samo nas troje. Li i
ja smo popili po au vina, a Ling je za to vrijeme iznosila posluenje na sto.
Mogu li vam nekako pomoi?, upitao sam i poao ka trpezariji.
Ne, ne, hvala, rekla je Ling.
Na stolu je bilo mnogo raznih jela. Sve je divno mirisalo.
Zar ste sve to sami spremili?, upitao sam zapanjeno.

106

Li se obratio eni na mandarinskom jeziku. On je tako dobro govorio engleski da ja do

tada nisam ni pomislio da ga Ling moda ne poznaje najbolje.
Ling veoma voli da kuva, rekao je Li. Kada imamo velike prijeme, uvijek angaujemo
slubu keteringa, ali za nas troje ili za jo nekoliko prijatelja na veeri Ling najradije sama
spremi cio obrok. Ponekad mi ak i dozvoli da joj pomognem. Li se nasmijao, a Ling ga je
upitno pogledala. Zatim joj je Li na mandarinskom objasnio ta mi je rekao, pa se i ona
osmjehnula.

***
Pojeo sam mnogo vie hrane nego to je trebalo. Kada smo zavrili veeru, njih dvoje su
raspremili sto, a onda je Li predloio da popijemo aj u njegovoj radnoj sobi.
Treba neto i da vam dam, rekao je pokazujui mi put.
Uli smo u malu sobu punu polica s knjigama. Pored prozora je stajao radni sto, a
stolica je bila okrenuta prema sjajno osvjetljenom gradu. Preostali dio sobe ispunjavao je
nizak okrugao stoi i dvije duboke tapacirane fotelje.
Sjeo sam u jednu fotelju, a Li se smjestio za pisai sto. Otvorio je fioku i izvukao neto iz
nje. Kada se okrenuo prema meni, vidio sam da je to jedna mala kutija obloena crvenom
svilom.
Dulijanov talisman, rekao je ponosno i paljivo mi pruio kutijicu.
Podigao sam poklopac i zagledao se u ono to se nalazilo unutra. U kutiji je bila mala
cilindrina koljka - dva i po centimetra duga i upola manje iroka. Izvukao sam je iz kutije.
Bila je to sasvim obina morska koljka. Nije mi liila na amajliju niti na neku dragocjenost
ma koje vrste. Na dnu kutije je leao komadi presavijenog papira. Razmotao sam ga i
proitao biljeku.
Najobinije ivotne radosti zapravo su i najvee

Zagledao sam se u Lija. Svi oni znaci velikog bogatstva koje sam vidio u toku popodneva
- a zatim ovaj prilino skroman stan i neupadljiv automobil.
Pretpostavljam da moete da mi kaete neto vie o ovome, rekao sam drei koljku
u ruci.
Da, zaista treba neto da vam kaem o talsimanu i o Dulijanovoj poruci. ini mi se da i
vi imate neka pitanja za mene.
Nakrivio sam glavu. Uopte nisam znao na ta misli.
Vidio sam va izraz lica kada ste ugledali moj auto i stan. Mislim da se moda udite i
zbog one prodavnice kafe i kafeterije. Ipak ste suvie lijepo vaspitani da biste me ma ta
pitali. Neu se uvrijediti - moete slobodno da me pitate.
Oigledno nisam uspio da zavaram Lija - on je tano znao ta me je zbunilo. No, htio je
da ja sam to pretoim u rijei, pa sam morao da pokuam.

107

108

Li na kraju uopte nije kupio taj auto. Shvatio je da zapravo ne mari mnogo za
automobile. Nije mario ni za bogatake kue. On uopte nije naroito uivao u veini
modnih ludosti na koje je troio toliko vremena i novca.
Kupovao sam sve to samo zato to se to od mene oekivalo. Prestao sam s tom
navikom i nimalo mi ne nedostaje. Ono za im zaista alim je to to onog popodneva nisam
otiao s porodicom u etnju.
Li mi je objasnio da je zadrao bentli i helikopter zbog poslova koje vodi. Helikopter
mu pomae da utedi mnogo vremena, a to vrijeme moe mnogo ljepe da provede s Ling.
Jahta mu dobro doe za prireivanje raznih zabava jer mu je kua ipak premala za to.
Dolazimo i do mudrosti iz talismana, rekao je Li. Shvatio sam da, vodei odreen
nain ivota, proputam razne sitne ivotne radosti - one koje su nam najvanije.
Novcem se ne moe kupiti srea, zar ne?, rekao sam. To je bila jedna od omiljenih
izreka moje majke.
Nemojte me pogreno razumjeti, rekao je Li i ustro se nagnuo prema meni. Bio sam
siromaan i zato nikada neu rei da novac uopte nije vaan. I vi ste danas uivali u
angajskoj raskoi. No, niste vidjeli kako moe da izgleda siromatvo u ovoj zemlji. Ti siroti
ljudi ne mogu da se raduju obinim stvarima jer najee prenaporno rade samo da bi se
prehranili i malo ublaili svoje muke. Suvie su iscrpljeni naporima da se prehrane, odjenu i
obezbijede krov nad glavom. Moji su roditelji imali vrlo malo vremena za ivotna
zadovoljstva - bila ona jednostavna ili ne.
Li se zavalio u fotelju. Zatim se opet nagnuo da napuni olju ajem. Ponudio je da
napuni olju i meni, ali sam odbio.
Znate, Donatane, rekao je polako, ini mi se da veina nas koji smo se spasli
siromatva zaboravlja kako izgleda imati vrlo malo novca. Novac nas oslobaa i daje nam
priliku da biramo karijeru, mjesto na kome emo ivjeti i slino. Oslobaa nas, jer nam
ostaje vie vremena koje moemo provesti s prijateljima i porodicom. Omoguava nam da
uivamo u jednostavnim stvarima. No, ljudi misle da novcem samo treba kupovati stvari
zato to uglavnom razmiljaju potroaki. Uvijek ih lako privue sledea sjajna igraka, kao
to se i meni dogodilo. Kad ljudi ponu da kupuju previe stvari i da suvie troe, lako
upadnu u zamku. Nau se ponekad i u goroj zamci od stega pravog siromatva. Uzimaju
hipotekarne zajmove i razne kredite, prave dugove na karticama ili pozajmljuju novac. Sve
to ine da bi doli do to veih suma novca jer misle da njihov nain ivota zavisi od toga.
Najzad, kao to Dulijan uvijek kae: 'to ste vie navikli da imate, manje se trudite da
postanete bolji.' Ja sam otkrio da stvarna srea ne zavisi od gomilanja raznih stvari. Ne,
trajna srea potie od znanja da uivamo u nekim obinim stvarima, kao to je svje
povjetarac na toplom danu ili zvezdano nebo poslije napornog dana. Takoe, moemo
nauiti i da uivamo u smijanju sa onima koje volimo, uz obrok za tri osobe pripremljen kod
kue.
A koljka?, rekao sam vadei je opet iz kutijice. Treba li sakupljati koljke na plai?
Da, zapravo treba, rekao je Li. Najljepe sam se provodio onda kada sam s Mej i Ling
pravio dvorce od pijeska na plai ingao. koljka koju mi je Dulijan dao podsjea me na
jedan lijep trenutak takvog divnog dana. I ta sjeanja predstavljaju bogatstvo.

109

Na trenutak smo obojica zautali. Mislio sam na jednu drugu plau, na drugu enu i
dijete. Neto me je jo uvijek muilo.
Najzad sam rekao: Ali, Li, zato sada, kada ste se toliko obogatili, prosto ne prestanete
sa svim tim? Zato ne provodite sve vae vrijeme u jednostavnim zadovoljstvima?
Li se nasmijao: Dobro pitanje. To me i Ling stalno pita.
Srknuo je gutljaj aja i spustio olju na stoi ispred nas.
Za mene i rad predstavlja zadovoljstvo, Donatane. No, ima tu i neto vie od toga.
Sjeate li se one prodavnice kafe ispred koje smo zastali?
Klimnuo sam glavom.
Nije to samo jedan mali posao u koji sam nekada uloio novac. Uz svaki veliki posao
koji zaponem nastojim da ostvarim i barem dva takva poslia, da tako podrim neke ljude.
Tragam za ljudima koji ele da promijene svoj ivot i da pomognu drugima da to uine. To
su razni mali poslovi na selu i u gradu; porodina preduzea i pojedini studentski poslovi,
preduzimaki poduhvati ljudi koji imaju hrabrosti i ideje. Pratim male poslovne ljude kao
to broker prati kretanja na berzama. Ljudi i ene kojima dajem novac da ponu neki posao
pretvaraju ga u nove ivote - moja pomo se preko njih iri dalje nego to bih mogao sam da
postignem. Ti ljudi mi pomau da stvaram bolji svijet. Sada mi je vanije da mijenjam svijet
nego da pravim jo novca. To saznanje mi donosi veliku radost, Donatane.
To je nevjerovatno, rekao sam. Lijeva pria uinila je da se osjetim vrlo bijedno.
Li je mahnuo rukom kroz vazduh i odmahnuo glavom. Zatim se zagledao kroz prozor u
blistava svijetla angaja koja su treperila ispred nas. Ja nisam rekao ba nita. inilo mi se
da Li razmilja o neemu.
Zatim je ponovo progovorio.
Nekoliko mjeseci poslije onog sranog napada koji ga je dobro uzdrmao, Dulijan mi je
napisao jedno pismo, rekao je. Moram da vam kaem da nisam bio siguran da li uopte
treba da ga otvaram. Plaio sam se nove tube. No, nije bilo to u pitanju. U koverti je bila
rukom napisana biljeka. Dulijan mi je objasnio da naputa svoj pravniki posao i da
prodaje imovinu. Putovao je i nauio neke stvari. Rekao je i da mu je vrlo milo to je izgubio
proces protiv mene. Rekao je i da sam ovjek koga bi elio bolje da upozna.
Li se osmjehivao dok mi je to priao. Nikada neu zaboraviti poslednje rijei iz tog
pisma, nastavio je. Trajna srea potie od saznanja o onome to smo postigli, a ne od naeg
bogatstva, napisao je Dulijan. Stvarno ispunjenje jeste rezultat vrijednosti koju smo
stvorili i doprinosa koji smo dali i ne zavisi od automobila koji vozimo niti od kue koju smo
kupili. Nauio sam da je samopotovanje vanije od neto zarade.ini mi se da vi to ve znate,
Li.
A to i jeste tano, sloio sam se.
Jeste, rekao je Li.

110

***
Kasnije te noi, kada sam se vratio u hotel, dugo sam stajao pored prozora u dnevnoj
sobi i posmatrao horizont iznad rijeke. Pogled s prozora je preko dana bio zaista divan, a
nou mi je grad liio na neki fantastini zabavni park ili na zanimljivu postavku apstraktnih
skulptura - lijepo obojenih lopti, stubova, kupa, cilindara - koje su svjetlucale i blistale poput
naelektrisanih kristala. ak mi je i vonja od Lijevog stana do hotela bila arobna. Na
horizontu su blistala svjetla u bojama svih dragulja. Nikada nisam vidio neto slino.
Razmiljao sam o Liju i onome to mi je u toku veeri ispriao. Sav taj sjaj bio je vrlo
zavodljiv. Volio bih da ostanem due i malo istraim angaj, ali su mi sva ta uda - Lijev
ured, bentli, helikopter, poznati glumac i ovaj divni hotelski apartman bili vie ugodni
nego to su me zaista uinili srenim. Moda je to i inilo glavnu razliku, onu o kojoj je Li
govorio. Kako sam mogao oekivati da e me ta vrsta bogatstva usreiti kada nisam bio u
stanju da uivam u jednostavnim stvarima koje sam imao u ivotu? inilo mi se da su
Dulijan i Li pronali neto to veina bogatih ljudi nikada ne nae - osjeanje da imaju
dovoljno svega.
Istina je, meutim, da sam bio sam u hotelskoj sobi hiljadama kilometara daleko od
kue i da sam mislio da, ako bih mogao da dobijem jednu jedinu stvar po svojoj elji, to ne bi
bila jahta ni skup automobil niti bogato ureena velika kua. To to sam ja arko elio bio je
samo odgovor na jedno pitanje.

***
Jo dok sam vozio od Svete Ane prema aerodromu u Sidneju po krivudavom putu Kejp
Breton, sjetio sam se Juana i njegovih poslednjih trenutaka. ivio je izvan grada i svake
veeri je dugo vozio do kue, i to u vrijeme kada na drumu vie nije bilo guve. Bio je u
uskom tjesnacu okruenom drveem, relativno blizu svog doma. Tim putem je vozio svakog
dana. Ipak je nekako udario u elinu ogradu i skliznuo u jarak. Strunjak za sudsku
medicinu zakljuio je da je zadobio mnogo tekih povreda koje bi mu svakako ugrozile
ivot, ali da je uzrok nesree ipak fatalni srani infarkt. Njegova ena Emili je potvrdila da ga
je usmrtio stres koji je trpio na poslu. Ni ja nisam sumnjao u to. Kada je te veeri uao u
automobil da se odveze kui, Juan je bio blijeda sjenka ovjeka koga sam nekada znao.
Poslednjih nekoliko tekih godina na poslu, pritisak, izolacija, prijatelji i kolege koji su ga
napustili - sve to ga je unitilo. Ipak je postojalo i jedno pitanje koje niko drugi nije postavio.
Ja sam sebi stalno postavljao to pitanje i oajniki elio da saznam odgovor. To je za mene
bila prava zagonetka, ije rjeenje moda nikada neu saznati.

111

DESETO POGLAVLJE
Nita nije moglo predstavljati vei kontrast blistavim svjetlima i uurbanom ritmu
angaja od tihih, pranjavih prostranstava koja su se pruala oko mene dok sam vozio autoputem izmeu Feniksa i Sedone u Arizoni, poto sam vei dio tog dana proveo u avionu;
stigao sam u Feniks u ranim popodnevnim satima, pokupio iznajmljeni automobil na
aerodromu i krenuo na put. Mada sam se brzo kretao i prelazio iz jedne vremenske zone u
drugu poput profesionalnog pilota, osjeao sam se vrlo dobro. Nisam mislio da na muninu
izazvanu avionskim letovima ovjek moe da se navikne, ali sam sada shvatao da mogu da
zaspim uvijek kada mi je to zaista neophodno, a i da se probudim u svitanje, ma gdje se
nalazio.
Kada sam stigao do sjevernih predgraa Feniksa, stao sam ispred jednog od onih
restorana brze hrane u kojima prednost daju koliini hrane, a ne njenom kvalitetu. Bio sam
vrlo gladan, pa sam pomislio da u se najbre i najlake najesti na takvom mjestu. Kada sam
uao u restoran, vidio sam mnotvo turistikih flajera prikaenih za zidove i dovratke.
Priao sam efici sale.
Ona me je odvela do jednog stola, a kraj mene se odjednom stvorio mladi koji svakako
nije imao vie od sedamnaest godina. Naruio sam klupski sendvi i mladi je ponovo
nestao. Pogledao sam gomilu flajera koja je stajala na stolu. Jedan mi je odmah privukao
panju. U njemu su oglaavali nekakve energetske pustinjske punktove na podruju
Sedone. Prema onome to je pisalo, Sedona je imala barem etiri takva energetska sredita mjesta presjeka nevidljivih zemaljskih energetskih strujanja na kojima je dolo do takve
koncentracije moi i energije da su ta mjesta imala terapeutsko dejstvo na sve koji dou do
njih. Uz njih je bila vezana itava lokalna mala privreda: u oglasu su nudili razne vrste
masae, gledanje u tarot karte, uravnoteenje linog magnetnog polja kod lokalnih
specijalista, pa su ak nudili i usluge strunjaka za regresiju, koji vas mogu vratiti u
prethodne ivote. O Boe dragi, pomislio sam. Bilo mi je dosta problema i u ovom
sadanjem ivotu, nije mi uopte bilo do povratka u one prole.
Zapitao sam se da li je Dulijan zato poslao pretposlednji talisman u ove krajeve i
nagaao sam da li moe imati neke veze s djelovanjem pustinjskih centara moi, sa aurama i
raznim energetskim poljima.
Kad sam pojeo sendvi, mladi konobar se opet svorio kraj mene i ponudio mi kafu i
slatkie. To sam odbio, ali nisam mogao, a da ne pomislim koliko me taj momak podsjea na
Ljuisa. On svakako nee provesti ostatak ivota radei kao konobar, ali sam imao utisak da
e, ma ta bude radio, to obavljati s mnogo entuzijazma i da e biti uspjean u svakom poslu.
Platio sam raun, izaao iz restorana i preko parkiralita otiao do iznajmljenog
automobila. Bilo je vrijeme da se upoznam s Roni Begej. Iz Dulijanovih uputstava saznao
sam da ona ivi nekoliko stotina kilometara sjeverno od Feniksa.
Vozio sam auto-putem nekoliko minuta i ubrzo otvorio prozore. Prijao mi je suv i otar
pustinjski vazduh koji mi je ibao lice - bila je to prijatna promjena u odnosu na vlanu

112

angajsku vruinu. uo sam kako mi mobilni telefon pisti, ali se nisam javio jer sam morao
paljivo da gledam u drum pred sobom.
Broj poruka od mojih saradnika stalno se smanjivao. Nisam ni oekivao da e mi se
Tesa javiti, ali se ni Navang nije oglaavala. Jue sam dobio od nje poruku sa izvinjenjem, u
kojoj je pisalo: Izvini to te ne obavjetavam redovno o svemu, ali ovdje je prava ludnica. U
toku proteklih nekoliko dana Luk Ketrin i Sven bili su stalno na nekim konferencijama s
grupom ljudi koje ne poznajem. Do sjutra emo svakako znati neto vie, jer e nam zvanino
saoptiti ta se zbiva. Sigurno je u pitanju spajanje kompanija, a svi se trude da saznaju da li
e nas neko kupiti ili mi kupujemo njih. Dejvid je poludio i ubijeden je da e ga i u jednoj i u
drugoj varijanti svakako otpustiti.
Trudio sam se da se ne radujem previe zbog te vijesti. Ajame sigurno ne bi povoljno
ocijenila tu moju zluradu reakciju.
Ne znam ta da mislim o svom poloaju, a ni o tvome, napisala mi je Navang.
Odjednom sam shvatio da me ta neizvjesnost uopte ne zabrinjava.
Neizbjenu reorganizaciju posla uopte nisam doivljavao kao prijetnju. Bie to
zapravo dobra prilika. Ako me otpuste sa otpremninom, bie to za mene ansa da doem do
slobode i pregovaram s drugim kompanijama, koje e mi moda ponuditi neki prikladniji
posao. Ako i poslije integracije nova kompanija eli da me zadri, razmotriu mogunosti da
preem na neko drugo radno mjesto. Mjesto u odjeljenju za dizajn bilo je upranjeno jo od
Juanove smrti. Moda treba da razmislim o tome. Nastojau, u svakom sluaju, da iskoristim
predstojeu promjenu i da postignem neto korisno. Bio sam uzbuen nagovjetajima
promjene.
To je za mene bila prava novina: gledati na predstojee promjene bez ikakvog straha;
moda ne ba sasvim bez straha, ali s prihvatanjem straha kao neega to sasvim normalno
prati velike preokrete u ivotu. Moda polako postajem sve sliniji svojoj sestri Kiri.
Dok sam ja uvijek birao najsigurniji put, Kira je uvijek iznova birala nove puteve. Poslije
srednje kole zaposlila se i radila oko pola godine, a zatim se prijavila za program razmjene
mladih dobrovoljaca i radila po sirotitima u Maleziji, na Novom Zelandu, u Estoniji i Rusiji.
Poslije koleda je dosta putovala po svijetu, a usput je i poneto radila da bi zaradila za
ivot. Najednom od tih putovanja posjetila je neku ensku zanatsku zadrugu u Gvatemali.
Bila je zadivljena onim to su te ene radile - pravile su divne vezene jastuke, posteljinu i
stolnjake - a ne samo da su bile vrijedne ve i odvane i pune nade. Kada se vratila kui, Kira
je izjavila da e pokuati da iznese njihove proizvode na ameriko trite i da im pomogne
da prodaju tu robu. Nekoliko godina kasnije bila je na elu uspjenog trgovakog preduzea
koje je imalo prodavnice tih zanatskih proizvoda u vie sjevernoamerikih gradova. Kada je
rodila blizance, Kira je pak odluila da proda preduzee jednoj od partnerki. Rijeila je da
narednih nekoliko godina ostane kod kue s djecom i da zatim isplanira dalji tok svoje
karijere. Kada sam joj rekao da me udi to je prodala preduzee u koje je uloila toliko
truda, samo se nasmijala. Ne elim da stalno preivljavam jedan isti dan i da to nazivam
ivotom, rekla mi je.

113

***
Uputstva koja mi je dao Dulijan bila su sasvim jednostavna. Skrenuo sam sa auto-puta
na uzak lokalni put i vozio oko sat i po. Put me je doveo do jedne male naseobine - kue su
bile rasporeene sa obje strane puta. To su veinom bile automobilske prikolice, ali s
tremovima, nadstrenicama i drugim detaljima netipinim za prikolice koje se kreu
drumovima. Izmeu njih sam opazio i nekolicinu niskih bungalova. Neki su imali i lanane
ograde. Oko kuica sam primijetio male povrine smee trave, ali se na nekoliko koraka od
tog s mukom odravanog prostora u beskraj irila prava pustinja. Najzad sam ugledao
odgovarajui kuni broj na sanduetu za potu ispred uredne smee kuice. Parkirao sam
na poljunanom prilazu, iza jednog sivog kamioneta koji je stajao pred malom garaom.
im sam izaao iz automobila, osjetio sam podnevnu vrelinu i primijetio neke raznobojne
plastine stvarice razbacane po tlu - bile su to djeje igrake.
Roni je svakako ula kripu ljunka pod mojim tokovima jer je irom otvorila ulazna
vrata i izala napolje.
O, Donatane!, rekla mi je kao da smo stari prijatelji koji se dugo nisu vidjeli.
Vjerovatno je imala oko ezdeset godina - kosa joj je uglavnom bila prosjeda, mada je
imala i neke tamne pramenove. Preplanulo lice bilo joj je izborano, ali nije djelovalo
oronulo. Kada se nasmijala, borice oko njenih oiju su prosto zaplesale.
Uvela me je u dnevnu sobu rekavi mi da pazim na igrake i djeje igre razbacane po
podu.
Ne biste vjerovali da sam od jutros sve ovo ve jednom raiavala, nasmijala se.
Imam i ja jednog estogodinjaka, pa znam kako je to, odgovorio sam joj.
Roni je otila u kuhinju i zagledala se kroz prozor. Pratio sam njen pogled. U zadnjem
dvoritu se igralo petoro ili estoro djece razliitih uzrasta; dobacivali su jedni drugima
veliku loptu koja se nije mogla izduvati. Roni mi je objasnila da su joj to unuci i djeca njene
neake.
Unuci su doli u popodnevnu posjetu, ali su djeca njene neake bila stalno tu.
Moja neaka je, rekla je Roni kao da je to neto to se podrazumijeva, otkako je znam,
uvijek upadala u razne nevolje; majka joj nije bila zdrava i nije mogla da brine o njoj.
Prije nekoliko godina zapala je u pravu krizu. Mislili smo da e joj socijalna sluba
oduzeti djecu.
Otvorila je kuhinjski prozor i povikala:
Rozi, postaraj se da i Semi malo dobije loptu!
Zatim se opet okrenula prema meni.
Hoze i ja smo jedini u porodici imali dovoljno novca i mjesta u kui da uzmemo tu
djecu. Roni je spustila ruku na grudi kao da eli da pogura srce nekuda u dubinu.
To je najpametnija odluka koju sam donijela u ivotu, rekla je sa osmijehom.
Otila je do friidera i izvadila veliki bokal. elite li malo ledenog aja?, upitala me je.
Kada sam klimnuo glavom, napunila je dvije ae koje su stajale na pultu i pruila mi jednu.
Drugu je opet spustila na pult i pola do zadnjih vrata. Izvinite, ali obeala sam djeci uinu,

114

pa je bolje da im je dam prije nego to bude prekasno i pokvare apetit za veeru, rekla je.
Izala je napolje, a ja sam kroz prozor posmatrao kako ide prema garai. Malo kasnije,
vratila se nosei u naruju ogromnu lubenicu. im su je vidjela, djeca su pojurila za njom u
kuhinju kliui i galamei iz sveg glasa. Lubenica, lubenica, lubenica!, pjevuili su kao da
na rok koncertu zovu izvoae da neto izvedu na bis.
Ovo nam je prva lubenica u sezoni, rekla mi je Roni. Znam da se one sada u
samoposluzi mogu kupiti u svako doba godine, ali ja ih nikada ne uzimam van sezone.
Mnogo su ukusnije ljeti.
Rekla je djeci da odu i sjednu za sto s klupama u dvoritu, a ona e im pripremiti i
donijeti uinu. Djeca su pohrlila na vrata.
Roni je stavila lubenicu na veliku drvenu dasku za sijeenje na kuhinjskom radnom
pultu, dohvatila ogroman no iz fioke i zarila ga usred lubenice. Zauo se zadovoljavajui
zvuk vlanog pucketanja. Kada je isjekla prvu etvrtinu, odsjekla je komad srca lubenice i
pruila mi ga.
Nisam mogao da se sjetim kada sam uopte poslednji put jeo lubenicu, ali kad sam
zagrizao to hladno, mesnato voe, odjednom su me preplavile razne uspomene. Sjetio sam
se jednog dvorita iza kue i prizora od prije mnogo decenija. U dvoritu je stajala moja
majka sa svijetlom maramom i drala posluavnik sa krikama lubenice u ispruenim
rukama.
To su bili oni detalji o kojima je Li govorio. Ovde, u Roninoj kui, prva lubenica u sezoni
bila je vaan dogaaj i razlog za pravo malo slavlje.
Poto je Roni odnijela djeci ogromnu iniju lubenice i zatim ponovo otila u dvorite da
pokupi kore i obrie djeja lica, vratila se unutra i konano povukla dobar gutljaj ledenog
aja.
Nadam se da se ne ljutite zbog ovoga, rekla je, sada u poeti da spremam veeru.
Sjedio sam u Roninoj klimatizovanoj kuhinji dok je spremala porodinu veeru. Njena
erka Rouz e svakako doi na veeru i vjerovatno uvee ostati uz djecu, a i njen mu Hoze
e uskoro stii kui. Moda e dovesti i svoju sestru, poto njih dvoje rade zajedno.
Moja kua je uvijek puna svijeta, rekla je Roni. To ponekad moe biti vrlo naporno,
ali mi se ipak dopada.
Otila je do friidera i izvukla poveliku vreu crvenih paprika. Dok ih je prala, bacila je
preko ramena pogled ka meni.
Imam neto to treba da vam dam, a i bilo bi lijepo da popriamo na nekom mirnom
mjestu. Pomislila sam da bi bilo zgodno da se poslije veere malo izvezemo do Red Roksa,
da vidite na zalazak sunca. Ne moete otii kui, a da to ne vidite.

***
Nekoliko sati poslije toga Roni i ja sjedeli smo na ivici jedne masivne stijene i zurili u
prekrasne crvene stubove od peara, koji su se usred pustinje velianstveno uzdizah ka

115

nebu. Dok je sunce zalazilo, obasjavalo je stijene vatrenom svjetlou, koja je postepeno
blijedjela. Stijene su dobile lijepu narandastu boju, slinu ilibaru. Sve me je to pomalo
podsjealo na uveni arobnjakov hram osvijetljen jutranjim suncem.
ini mi se kao da sam ovo ve negdje vidio, rekao sam.
U filmovima. U vesternima, rekla je Roni.
Pa da, valjda je to bilo to, pomislio sam. No, na tom mjestu osjetio sam i neto posebno.
Kao da ima neke veze sa mnom lino. Upitao sam se da li su na mene uticali flajeri koje sam
proitao.
itao sam neto o tim vaim pustinjskim energetskim centrima, rekao sam joj.
Trepnula je.
Ovde ih zovemo 'vorteksi', rekla mi je.
Pa da, vorteksi. Da li su nam neki od njih sasvim blizu? Ima li ih i ovdje oko nas?
Postoji jedan na nekoliko kilometara odavde. Roni je mahnula rukom nekuda udesno,
ali mi nije saoptila nikakve druge detalje.
Zvui mi kao da ne verujete mnogo u to, rekao sam joj. Roni se osmjehnula i poela da
kopa vrhom cipele po tvrdoj zemlji.
Pa, moram vam rei da ovdanjim starosjedeocima te energetske take nisu bile
nikakva sveta mjesta - odnosno da oni ne misle da su ta mjesta svetija od preostalog dijela
njihove rodne grude, rekla je polako.
Sagnula se da oisti prainu s cipele. Ali, to ne znai da ovaj kraj nije poseban. Moj
narod je oduvijek vjerovao da postoji neka veza izmeu starosjedilaca i zemlje i da ova naa
zemlja ima isceljujue osobine. To je zapravo vjerovanje u jedinstvo ljudi i prirode.
Ali...?, rekao sam, jer mi je bilo jasno da tu postoji jo neto.
Ali..., ponovila je Roni, pogleda uperenog u stijene. Svjetlo je lagano blijedjelo. Stijene
su sijale mekim sjajem.
Vjerujem da isceljujue snage postoje na svakom mjestu gdje ima ljudi. To se ne odnosi
na neko odreeno mjesto ili neke posebne okolnosti.
Ispred nas je protrao jedan sivi guteri; posmatrao sam ga kako nestaje u bunju.
Da li vam je Dulijan ispriao kako smo se upoznali?, upitala me je.
Nije, rekao sam, ali mogu da se kladim da je to vrlo zanimljiva pria.
Pria je zaista bila zanimljiva. Roni mi je rekla da je Dulijana upoznala u vrijeme kada
je jo bio poznat i cijenjen pravnik. No, ja tada nisam znala ime se on bavi, rekla mi je. To
mi je tek kasnije ispriao.
Dulijan je jednog kasnog popodneva vozio lokalnim auto-putem u namjeri da vidi
stijene koje smo nas dvoje sada posmatrali. Prije toga je bio na nekom takmienju u golfu u
Feniksu, a za vrijeme boravka u ovom kraju iznajmio je zgodan sportski auto. S njim je bila i
izvjesna lijepa saputnica, pa su krenuli na taj izlet s veknom hljeba, neto sira i ogromnim
termosom punim martinija. Smislili su da bi bilo vrlo lijepo da naprave piknik na ovdanjim
stijenama u vrijeme zalaska sunca. No, auto im se pokvario prije nego to su stigli u Sedonu.
Roni je ugledala uti sportski automobil kraj druma - motor mu se naveliko puio. Zastala je
i ponudila Dulijanu i njegovoj prijateljici da ih poveze. Odvela ih je svojoj kui, pa su

116

pozvali kompaniju koja im je iznajmila auto. Rekli su im da e poslati vunu slubu i

isporuiti im drugi automobil.
Mogu vam rei da nam se to popodne ba oteglo, rekla je Roni. Kua mi je, kao i
obino, bila prepuna svijeta. Tu su bila moja djeca tinejderi, neaci i neake. Bilo je vrlo
buno. Hoze je svirao na gitari, djeca su se smijala i ciala, a i stalno su skakala po
trambolini.
Dulijan i njegova prijateljica su malo proaskali s Roni i njenim muem, ali im je oito
bilo mrsko to su im se planovi poremetili. Roni je bilo jasno i to da im je njeno vrlo buno
domainstvo ilo na nerve.
Ta mlada ena, ijeg se imena vie ne sjeam, lupkala je nervozno nogom. Dulijan je
stalno pijuckao martini iz termosa i bacao poglede kroz prozor na svake dvije sekunde.
Poto im zapravo i nije bilo do prie, Hoze, djeca i ja nastavili smo da radimo ono to smo
zapoeli.
Kada je poslije nekoliko sati konano stigao novi automobil, Roni je insistirala da ga
vozi Dulijanova prijateljica jer je vidjela da on uopte nije u stanju da vozi.
To je bilo sve. Zatim, u prilino dugom periodu, uopte nisam znala nita o njima,
rekla je Roni.
Nekoliko godina kasnije, Dulijan ju je pozvao telefonom. Morao je da joj objasni ko je i
da je podsjeti na cio dogaaj. Rekao joj je da konano eli da obie Red Roks i da veoma eli
da popria s njom.
Kada je ponovo doao, moram priznati da ga uopte nisam prepoznala, rekla je Roni.
Izgledao je mnogo mlae i ak mi se uinilo, ako je tako neto uopte mogue, da je i malo
porastao. Bio je veoma smiren. Nije bio ni nalik na onog ovjeka koga sam se sjeala.
Dulijan joj je tada ispriao da se upravo vratio s Himalaja i da je tamo proveo neko
vrijeme u jednoj monakoj zajednici. Ono to je nauio od njih navelo ga je da sasvim
promijeni ivot. Nauio je i da drugaije posmatra ljude s kojima se njegov ivotni put
godinama ukrtao jer je shvatio da moe od njih mnogo da naui i da podijeli s njima mnogo
toga.
Roni i Dulijan su tada zajedno otili do Red Roksa i posmatrali crvene stijene u smiraj
dana, ba kao to smo ih sada nas dvoje posmatrali.
Zatim su malo proetali i gledali kako se stijene presijavaju u daljini. Taj mir i spokoj
bili su izuzetan kontrast Roninom bunom i uurbanom domainstvu. Po njenom miljenju,
taj kontrast je samo doprinio da oba mjesta djeluju kao neto posebno.
Dok su tako etali, sunce je lagano zalo za horizont, a Dulijan se okrenuo ka njoj.
Mislim da ti zna tajnu ivota. Ako bih te pitao koja je svrha ivota, ta bi mi
odgovorila?
Roni je za tren prekinula svoju priu. Pogledao sam je.
Pa, znate li zaista tu tajnu ivota?, zaueno sam je upitao.
Bilo mi je udno to me je Dulijan ba to upitao, rekla je Roni odmahujui glavom. Ja
znam samo da je moja majka bila iz plemena Hopi, a otac mi je pripadao plemenu Navaho
Indijanaca. Oni imaju dosta zajednikih vjerovanja, ali postoje i neke razlike. Odgajili su me
u skladu sa indijanskom tradicijom, ali je moj mu katolik. Imamo prijatelje Jevreje, budiste,

117

muslimane. Zato sam se potrudila da nauim poneto i o tim vjerama. U mladosti sam
mnogo uila i provodila dosta vremena u razgovoru s ljudima.
Polako se smrkavalo, a stijene na horizontu poprimile su tamnocrvene tonove. Roni je
zurila nekuda u daljinu i inilo mi se da je izgubljena u mislima. ekao sam da opet
progovori.
Provela sam mnogo vremena traei razne odgovore. Na kraju sam zakljuila da se,
mada postoje mnoge istine, ipak sve svodi na jedno.
Zurio sam u nju pun iekivanja shvatajui da zadravam dah.
Svrha naeg ivota, Donatane, jeste ljubav. To je vrlo jednostavno.
Za trenutak sam utao i pokuavao da svarim to to sam uo. Dakle, ako te niko ne voli,
nita drugo i nije vano?', upitao sam.
Nije ba tako, rekla je Roni. Svrha naeg ivota je da volimo. Voljeti je glagol. On treba
da se nae u centru naeg univerzuma. Treba da usmjerava sve nae aktivnosti. Mislim da
neko ko ne voli ne moe zaista da osjeti da je iv.
To je je Roni tada rekla i Dulijanu. On je odgovorio da bi se monasi potpuno sloili s
njom.
Zapravo, rekao joj je Dulijan, oni su mi uglavnom kazali to isto, ali sam morao da
otputujem na Himalaje da bih to saznao, a mogao sam to da ujem i od tebe, i to prije mnogo
godina.
Tada nisi bio spreman da to uje, rekla mu je Roni. Mogla sam da kaem na hiljadu
naina, a ti to ipak ne bi uo.
Roni je time zavrila svoju priu. Zatim je malo kopala po depu i izvukla neku pletenu
vreicu.
Ovo je talisman, rekla je i dala mi vreicu.
Otvorio sam malu pletenu kesicu i izruio njen sadraj u aku. Talisman je ovoga puta
bio jedno malo srebrno srce. Izgledalo je kao runi rad, a povrina mu je bila glatka i sjajna.
Prevrtao sam ga po rukama. Zatim sam istresao kesicu i iz nje je ispao papiri koji prije toga
nisam ni uoio. Roni se sagnula da ga pokupi.
Dodala mi ga je.
Svrha ivota je voljeti

Smisao tvog ivota je u ljubavi koju osjea. Srce je uvijek mudrije od glave.
Cijeni to. Veruj u to. Slijedi taj put.
Roni i ja smo polako otili do mjesta gdje smo parkirali njen kamionet. Vazduh je sada
bio prilino otar, a jak pustinjski vjetar duvao je pravo na nas. Uli smo u Ronin kamion a
da pritom nismo prozborili ni rijei, a zatim smo krenuli, praeni kripom guma koja je
odjekivala unaokolo. utali smo sve dok nismo stigli do njene kue. Mislim da joj je bilo
jasno da mi je potrebno malo vremena za razmiljanje. Shvatio sam i da sam veinu svojih
misli o pravom ivotu usmjerio na svoj posao. No, taj posao je bio pogrean. To mi je,

118

skoro od samog poetka putovanja, bilo jasno. Ajame, Meri. a sada i Roni pomogle su mi da
to shvatim i da uvidim da sam iznevjerio sebe i u privatnom ivotu. Nisam bio iskren prema
prijateljima ni prema porodici, a ni u ljubavnom ivotu. Da sam bio pravi prijatelj, onakav
kakav mislim da ovjek treba da bude, ne bih iznevjerio Juana. Da sam nastojao da budem
dobar roditelj, ne bih stalno skraivao vrijeme koje sam provodio sa Adamom. Da sam htio
da budem iskren prema samom sebi i da slijedim put svog srca, ne bih ni jednog trenutka
pomislio na Tesu. Nisam je volio. Volio sam Aniu, i to oajniki.
Prenoio sam u Roninoj kui. Prije nego to sam se oteturao na spavanje, poslao sam tri
poruke. Jednu Anii i Adamu. Drugu samo Anii. Treu sam poslao Tesi. U njoj je pisalo
samo: ao mi je.

***
Narednog jutra sam se probudio im su zraci sunca prodrli kroz zavjese. Kua je bila
tiha, pa sam se obukao, dohvatio dnevnik i na vrhovima prstiju proao bos kroz predsoblje i
izaao u zadnje dvorite. Kao i njihovi susjedi. Roni i njen mu zasadili su malo trave oko
kue. Od vruine se trava osuila, pa su mi otre pobijeljele vlati trave grebale bosa stopala.
Sjeo sam za drveni sto i zurio u pustinju koja se prostirala kilometrima unaokolo. Mogao
sam da vidim samo stijenje i bunje amerike gomoljike, tvrdu i usijanu zemlju, a ponegdje i
po koji bun kleke ili busenje s malo trave.
Imao sam jo podugu poslednju dionicu puta pred sobom. Dulijan mi je napisao da
ujutru treba da krenem sa aerodroma u Feniksu i da letom za Nju Delhi stignem u Indiju.
Indija. Pitao sam ga i da li moda eli da i ja posjetim te uvene monahe Sivane, ali mi je
otpisao: Ne. Donatane, dovoljno si ve dugo na putu. Samo jo nekoliko dana i moi e da se
vrati kui.
Otvorio sam dnevnik i poeo da piem. Krenuo sam na ovaj put da prikupim nekoliko
tajanstvenih predmeta za mog roaka. Nije jo sve bilo zavreno. Trebalo je da uzmem jo
jedan talisman. Samo to je meni izgledalo da sam za ove tri nedjelje ispunio ono to se
oekivalo od mene. Sada sam znao ta treba da radim. Treba da ivim u skladu sa svojom
prirodom, da se suoim sa svojim strahovima, da se vratim na posao u laboratoriji ili da
naem novi posao. Morau da se usmjerim na neki posao u kome e moja specifina
genijalnost najvie doi do izraaja. To je bio samo jedan dio promjene koju treba da
ostvarim. Moram ponovo da izgradim odnos sa Aniom, da se iskupim za prola
zanemarivanja i da obnovim nau vezu. Treba da se posvetim ulozi oca to vie mogu i da
budem najbolji mogui tata Adamu i da se ne odriem radosti koju mi moe pruiti vrijeme
provedeno s njim. Zapravo, treba da prestanem da odbacujem pozitivne uticaje bliskih ljudi
- moje majke, sestre, starih prijatelja, a i ovih novih. U pismu koje mi je Ajame dala uz
talisman bilo je lijepo napisano da se nae ponaanje prema drugima iskazuje i u naem
ponaanju prema sebi. Zanemarujui druge ljude, okrenuo sam lea sopstvenoj srei. Nisam
bio dobar ni prema kome. Ubudue moram bolje da biram ljude koji e uticati na mene.
Treba da uivam u jednostavnim ivotnim zadovoljstvima koja su mi dostupna. Nita od

119

toga ne moe se izvesti preko noi. Ali, ako svakodnevno radim na tome, svaki moj dan ce
liiti na ivot u minijaturi. Mala svakodnevna poboljanja. Nema vie izgovora.
Osjeao sam da sada imam sve to mi je potrebno da bih se odluno suoio s
budunou. Ona pisma koja sam dobio uz talismane dala su mi potrebnu snagu. ta je jo
preostalo, pitao sam se. Koju novu mudrost moe da mi podari poslednji talisman?

120

JEDANAESTO POGLAVLJE
Stajao sam ispred najvelianstvenije graevine koju sam ikada vidio - bio je to Tad
Mahal. Bio je ve sumrak - posjetioci i turisti su se razilazili. inilo mi se da je to doba dana
vrlo udno vrijeme za susret na ovakvom jednom mjestu, ali nita na ovom putovanju nije
bilo onko kako sam oekivao. Prije nego to sam krenuo sa aerodroma u Feniksu, Dulijan
mi je poslao poruku sa vrlo detaljnim uputstvima. Treba da prenoim u Nju Delhiju, gdje mi
je bio rezervisan hotel. Narednog dana je trebalo da otputujem za Agru gdje u se, u pola
osam uvee, sresti s poslednjim uvarom talismana ispred Tad Mahala. Pomisao da se sam
muvam po Delhiju i putujem u Agru bi me jo samo nekoliko nedjelja ranije veoma
unervozila. Poto sam do sada bio na toliko raznih mjesta, hrabro sam se suoio i s tim
izazovima. Sve te moje prole misli bile su prosto izbrisane dok sam stajao ispred Tad
Mahala i posmatrao uveni mauzolej.
Doao sam malo ranije i razgledao ga prije zatvaranja. Shvatio sam da je bilo luckasto
pretpostaviti da za tako kratko vrijeme mogu da vidim bog zna ta. Dulijan mi nije javio
kada treba da otputujem iz Agre. Zato sam se nadao da u imati dovoljno vremena da
prouim to arhitektonsko remek-djelo od koga zastaje dah. U meuvremenu sam lutao oko
njega zabaene glave i irom otvorenih usta.
Bio sam zapanjen veliinom tog zdanja. Nita to sam do sada vidio na fotografijama
nije ukazivalo na veliinu te graevine, ogromnu kupolu, elegantnu simetriju i izuzetan
prostor. Shvatio sam i zbog ega mi je Dulijan ovaj sastanak ugovorio za veernje sate.
Sunce se pri zalasku presijavalo na blistavim zidovima od mermera i krenjaka, a kada sam
se malo pribliio, vido sam da su spoljanji zidovi prekriveni rezbarijama i finom
kaligrafijom koja se uzdie stotinak metara uvis. Poludrago i drago kamenje uokvirivalo je
kamenu ipku: u njoj sam video tirkize, lapis lazuli, smaragde, crvene korale. Iao sam
tamo-amo ispred te izuzetne graevine, prilazio da iz blizine prouim divne detalje, a zatim
se izmicao da osmotrim njenu veliinu.
Vrtio sam se oko Tad Mahala potpuno obuzet svojim trenutnim doivljajem i sasvim
sam zaboravio zbog ega sam zapravo doao kada sam, krajikom oka, opazio neki crveni
bljesak. Okrenuo sam se. Vidio sam neku visoku siluetu, i to samo s lea. Bio je to neki
mukarac. Stajao je sasvim nepomino, a mantija je leprala na povjetarcu oko njegove vitke
figure. Zatim se okrenuo prema meni i osmjehnuo mi se. Bio je to Dulijan.
ta..., promucao sam. Ovo uopte nije imalo smisla. ta Dulijan radi ovdje? Zato mi
nije rekao da e doi u Indiju? A ako je ve sam doao ovamo po talismane, zato me je
uopte natjerao na ovoliki put?
Doao sam da preuzmem talismane od tebe, rekao je Dulijan i namignuo.
Osjeao sam da mi se vilice pomjeraju u naporu da neto izustim i da nekako sroim sva
pitanja koja su mi se uskovitlala u glavi.
Da, znam, rekao je Dulijan, preao si dug put i mene zatekao ovdje. Opet putujem na
Himalaje i tamo u provesti neko vrijeme. Zato je ovo najbolje mjesto za na susret.

121

122

No, i neki skromniji doprinosi su vrlo dragocjeni, nastavio je zatim. Opet je

prekopavao po depu mantije. Izvukao je mali komad pergamenta i dodao mi ga. Proitao
sam sledee rijei:
Tei neemu veem od sebe

Na ovom svijetu nema previe ljudi. Svi smo tu iz nekog razloga i svi imamo neki cilj i
posebnu misiju. Treba da izgradi divan ivot za sebe i one koje voli. Pritom treba i da se
dobro zabavi. Vano je i da bude uspjean. Taj svoj uspjeh treba da mjeri sopstvenim
mjerilima, a ne nekim ustaljenim drutvenim normama. Naroito je vano da tvoj ivot ima
znaenje. Neka ti u ivotu bude vana svrha. Potrudi se da bude od koristi to veem broju
ljudi. Na taj nain svako od nas iz carstva prosjenog moe da se uzdigne do vrhunaca
izuzetnog. Budi meu najboljim ljudima koji su ikada ivjeli.
Vrlo je vano to to je carica Mumtaz postojala, mirno je rekao Dulijan. Njena sjenka
dopire dalje i od sjenke njenog mua. Do svega ovoga dovela je ljubav, Dulijan je mahnuo
rukom ispred sebe.
Donatane, znaj da su poneki nai dopinosi vidljivi cijelom svijetu - to su novi koraci u
nauci i umjetnosti, osnivanje novih preduzea, izgradnja kua i gradova. Bez obzira na to to
su nekada nai doprinosi manje vidljivi i mjerljivi, vano je da ipak postoje i da smo uinili
neto drugaije. Da smo ostavili za sobom neko zavjetanje.
Tada sam shvatio da u Sedoni nisam bio u pravu. Mojoj zbirci talismana nedostajao je
jo jedan djeli mudrosti. To je djeli koji se odnosi na zavjetanje. Nije tu bilo rijei o
zaraivanju novca ni o ubiranju aplauza. Bilo je rijei o uticaju i djelovanju, o tome da se
svijet pretvori u bolje mjesto za ivot. Li Gao to zna. Moja sestra Kira to zna. Moji otac i
majka su to znali. Dok sam sjedio ispred ovog inspirativnog spomenika ljubavi, shvatio sam
da u o tome mnogo razmiljati narednih dana i godina. ta e biti moje zavjetanje? ime
u dati svoj doprinos svijetu?
A sada mi reci - ima li tu sve talismane?, upitao je Dulijan poslije kratkog utanja.
O, da, skoro sam ih zaboravio, rekao sam.
To nije bilo sasvim tano. Istina je bila da sam, zaudo, osjeao odbojnost pri pomisli da
se rastanem od njih.
Izgleda da si se vezao za njih, rekao mi je Dulijan ljubazno. Otkrio si njihovu mo.
Pa. ne znam ni sam, odgovorio sam.
Mislim da jesi. Kako se sada osjea?, upitao je Dulijan.
Dobro, rekao sam. Iznenaujue dobro.
Ne osjea muku od tolikog letjenja avionom? Nisi umoran? Ne osjea gubitak
energije?
Pa da, tako je, rekao sam polako. Misli li...?
Mudrost ovih talismana, ako je prihvati i posveti se tome, moe da ti promijeni ivot.
Kao to sam ti ve ranije rekao, to moe biti spasonosno.

123

Kada smo ve kod toga, rekao sam sjeajui se onog prizvuka suza u glasu moje majke
prije vie nedjelja, ko je to u opasnosti? iji to ivot pokuava da spase ovim
stvaricama?
Dulijan me je pogledao, podigao obrve i nije rekao ba nita. U tom utanju osjetio sam
da me naglo zapljuskuje talas istine.
Ali zaboga, rekao sam osjeajui kako mi se lice zacrvenjelo pa moj ivot nije u
opasnosti i nije me potrebno spaavati.
Dulijan je i dalje utao, ali me je posmatrao kao da neto eka. Talismani su mi i dalje
bili u ruci.
Ja sam zdrav momak, imam sjajno dijete i, pa... to je tano, mom braku je moda
potrebno malo pomoi, ali...
Donatane, zna i sam, ba kao i ja, da u tvom ivotu ima nekih ozbiljnih problema.
Tvoja majka je to shvatila i izjedala se od brige. Izgubila je tvog oca, a osjeala je da gubi i
tebe. Shvatila je da nikada nee, ako nastavi tim putem, doi do sree i zadovoljstva koje
su ona i tvoj otac toliko prieljkivali za tebe. Radio si posao koji mrzi, doveo si brak u
opasnost i proputao si najljepe asove djetinjstva tvog sina.
Znai, sva ta pria o talismanima bila je kojetarija? Nije bio u pitanju nikakav arobni
lijek?
Stvarna arolija je u tim pismima, Donatane, u njima i u tvom dnevniku. Talismani su
bili samo jedan nain da ti se privue panja. Ovo putovanje je bilo idealna prilika, koja ti je
pruila dovoljno vremena da shvati lekcije iz pisama - a i moji prijatelji su ti pomogli u
tome.
Donatane, pokazao si da si spreman da radi ozbiljno na tome i da se suoi sa svojim
strahovima, kao i da rizikuje sve da spase neiji ivot. Kada si sve to zapoeo nisi bio
spreman da spaava sopstveni ivot. Mislim da si sada spreman i za to.
A sve ono sa uvarima talismana? upitao sam. Znaju li oni da u tim stvarim nema
'magije' ak i kada se svi prikupe na jedno mjesto?
Dulijan se osmijehnuo. To je jedina moja stvarna podvala, Donatane. Prikupio sam
sve te sitnice prije nekoliko mjeseci, poslije jednog razgovora s tvojom majkom, i poslao ih
raznim prijateljima. Shvatili su ta se dogaa i bili sreni to mogu da pomognu. Svako od
njih je vrlo mudar na svoj nain - svako od njih je primjer uspjene primene mudrosti koja
je sadrana u odgovarajuem pismu. Nauio sam mnogo od njih, pa sam elio da ih upozna
i da i ti od njih neto naui. To je jedini nain koji sam mogao da smislim. Ti drugaije ne bi
ni pristao da krene na taj put.
Zaista sam uivao u susretima s Dulijanovim prijateljima i moram priznati da bih volio
da sa svakim od njih provedem vie vremena. Podsjetili su me i na neke ljude, recimo, na
mog oca i naveli da zaalim to s njim nisam proveo vie vremena. To se odnosi i na Juana.
Dulijan je rukom pokazao malu kamenu klupu iza nas. Kada smo sjeli, njeno je
spustio ruku na moje rame.
Mislim da smo sada mnogo toga razjasnili, ali tebe oito jo uvijek neto mui, rekao
je ljubazno.

124

Toliko sam dugo sve to motao po mislima da sam teko mogao da smislim odakle da
ponem priu. Zato sam je poeo od poetka. Ispriao sam Dulijanu o svom radu u
laboratoriji sa Juanom i o odluci da odem odatle. Objasnio sam mu kako su Dejvid i Sven
pokuavali da natjeraju Juana da da otkaz, kako ga nisam branio niti mu pokazao
prijateljsku naklonost, pa ak ni simpatiju. Zatim sam mu ispriao sve o Juanovoj
automobilskoj nesrei.
To je bio udes, rekao je Dulijan sigurnim glasom, ali sam ipak u njemu osjetio i
prizvuk pitanja.
Poto ja na to nisam rekao nita on je nastavio: Ali ti i dalje sumnja u to?
Da, rekao sam najzad, Juan je svakako imao srani infarkt. To je sigurno. Ali kada ga
je doivio? Prije ili posle udesa?
Dulijan me je tuno pogledao, kao da zna da nisam u stanju da izvedem nikakav
zakljuak iz te prie.
Buljio sam u kamen ispod svojih nogu, a zatim i u velelepno zdanje u daljini.
Dva dana prije svega toga, nastavio sam, proao sam pored Juanove kancelarije.
Upravo je izlazio. Zurio je pravo pred sebe oigledno izgubljen u mislima. Skoro smo se
sudarili. Izraz lica mu se uopte nije promijenio kada me je vidio. Govorio je kao da se ne
obraa ba meni, ve kao da samo razmilja naglas.
Do prije nekog vremena mislio sam da je on tada govorio o otkazu. Moram, na svoju
sramotu, da priznam da sam ak osjetio izvjesno olakanje. Barem vie neu svakodnevno
viati njegovo oajno lice, pomislio sam. Mogao sam bar da se pravim da mislim kako e se
sve dobro okonati. Nisam tada Juanu nita rekao pa je proao kraj mene i otiao hodnikom,
a zatim sam zauo njegove teke korake na stepenicama. No, kasnije... Juanove rijei su me
pekle poput kisjeline. Kao da je sam najavio taj fatalni udes? Da li je to to je rekao znailo
da eli da okona i ivot, a ne samo karijeru? Da sam ga tada zaustavio i popriao s njim,
ponudio mu pomo i pokazao naklonost moda bi i danas bio u ivotu?
Obojica smo opet neko vrijeme utali. Na vidiku je bilo vrlo malo ljudi. Praznina ovog
mjesta djelovala je nadrealno poslije sve one buke na pretrpanim ulicama Nju Delhija i Agre.
Dulijan je zatim pljesnuo rukama i ispruio noge ispred sebe. Ispod njegove grimizne
mantije pomolile su se smee kone sandale.
Donatane, poeo je, elim da ti kaem da bi bilo dobro da svi imamo uvid u ono to
e se desiti u narednih pet godina tako da moemo da predvidimo ta e se biti i da ne
napravimo greke zbog kojih emo sami kasnije najvie aliti. Mogli bismo da preduzmemo
akcije da sprijeimo ono to e kasnije biti izvor naeg oajavanja.
Dulijan je ispruio ruku i spustio je na moju. Mislim da si u toku ovog putovanja i ti
zapoeo jedan takav proces. Tvoja budunost e svakako biti mnogo drugaija od onoga to
bi bila da nisi krenuo na ovaj put. No, to je budunost. Ti mi sada pria o prolosti.
Zna i sam da ti nikada niko nee moi tano odgovoriti na pitanja koja sebi stalno
postavlja. Mora da prikupi dovoljno hrabrosti i da se pomiri sa tim.
Duboko sam uzdahnuo. Nadao sam se drugaijem odgovoru, ali sam u sebi znao da ga
neu dobiti.

125

Ne moe ii naprijed ako se stalno prisjea prolosti, Donatane, rekao mi je

Dulijan odluno. Prolost ne moe izmijeniti.
Ipak, ini mi se da bih i sada mogao neto da uradim da pokaem koliko mi je ao,
rekao sam.
Mora da uradi dvije stvari, rekao je Dulijan. Pogledao sam ga i prvi put osjetio kako
me zapljuskuje talas nade.
Da, moe da uradi dvije stvari, nastavio je Dulijan. Prva je da se postara da
nikada vie ne zanemari prijatelja i da ne bude nijemi svjedok tue surovosti i loih
postupaka.
Klimnuo sam glavom. Tu sam odluku ve i sam donio prije vie mjeseci.
A drugo je to, nastavio je Dulijan to mora sebi da oprosti.
Pomno se zagledao u mene.
Sjea li se talismana u obliku drala, Donatane?
Da, rekao sam mislei s naklonou na Ajame.
Sjea li se ta je pisalo u tom pismu - o vanosti da prema drugima postupa ljubazno,
ali i da se tako ponaa prema sebi? Vano je pratati drugima. No kljuno je oprostiti sebi.
Preao sam dlanovima preko butina. Dulijan je bio u pravu. Moda je to bilo neto
najtee to sam ikada morao da uinim, ali morao sam da prestanem da kukam i alim se.
Moram sve to da prepustim zaboravu. Moram da nastavim sa svojim ivotom.
A kada ve priamo o pratanju, ovdje je jo neko ko eli da te vidi, rekao je Dulijan.

***
Sunce je ve potpuno nestalo sa obzorja i samo je na horizontu jo pomalo titrao njegov
blagi odsjaj. Na nebu se presijavao mjesec, koji je visio kao zlatni novi okaen o podlogu
od tamnog somota. Osvrnuo sam se oko sebe. Svjetlo se presijavalo i ogledalo u bazeniu, a
vrt je bio mraan i prazan. Zatim sam primijetio sitnu priliku na kraju kamene staze... kako
hoda prema meni. Bacio sam pogled prema Dulijanu, ali je on u meuvremenu nestao. Opet
sam se okrenuo, a meseina je na ivici kamene staze osvetlila sitnu i vitku ensku figuru, sa
dugom tamnom kosom koja je padala na ramena i niz lea. Bila je dovoljno blizu da vidim
kako joj se osmijeh razliva po licu. Ania! Srce mi je poskoilo u grudima i skoio sam na
noge.
Tada sam opazio jo neto. Pored nje sam ugledao i sitnu siluetu svog sina. Adam je
pognuo glavu i rairio ruke jurnuvi pored majke pravo prema meni. Zastao sam, pa sam i ja
i rairio ruke da ga zagrlim. Prije nego to su me suze zaguile, uspio sam samo glasno da
uzviknem njegovo ime.

126

***
Ania, Adam i ja ostali smo u Agri jo tri dana prije nego to smo konano krenuli kui.
Vrijeme provedeno s njima u Indiji vjerovatno je bilo najdragocjenije u mom ivotu.
Dulijan mi je rekao da zadrim talismane i pisma. Moda e jednog dana poeljeti da
da Adamu talismane i da mu objasni sve ono to si iz njih nauio, rekao mi je. Ta pomisao
me je navela da se osmjehnem.

***
Kada sam se, poslije dueg odsustva, vratio na posao, zatekao sam gomilu novih lica, ali
Dejvida i Svena nije bilo na vidiku. Proveo sam dosta vremena u razgovoru s novim
efovima i izvrnim rukovodiocima. Mnogi ljudi, ukljuujui i moje klijente, ubjeivali su me
da ostanem na odjeljenju za prodaju. No, ja sam znao koji mi posao najvie odgovara. Na
kraju su svi pristali, pa sam, poslije nekoliko mjeseci provedenih na mjestu tehnikog
direktora, konano dobio taj posao.
Dok se sve to deavalo otkazao sam svoj stan i vratio se kui, Anii i Adamu. Adam je
odmah navalio da me vrbuje za pomonika trenera njegovog kolskog fudbalskog tima.
Zaudio se kada sam ubrzo pristao na to. Ania i ja poeli smo postepen i spor proces
rekonstrukcije naeg braka.
Jedna od prvih stvari koje smo uinili bila je da utvrdimo pravilo da jednom mjeseno
odemo na nedjeljnu veeru kod moje majke, kod moje sestre i njene porodice i kod Aniinih
roditelja. Poeli smo ve i da planiramo ljetnji odmor za narednu godinu.
Kuda emo na ljetovanje?, upitala me je Ania dok smo sjedjeli i prouavali neke
putne vodie dobijene od moje majke. Koga emo da posjetimo?
Hajde da krenemo od poetka, predloio sam mislei raznjeeno na moj novi ivot i
nove prijatelje. Hajde da ponemo od Istanbula.

127

PISMA UZ TALISMANE
Mo istinskog
Najvei dar koji moemo sebi dati jeste taj da ivimo pravim, istinskim ivotom. Da zaista
budemo ono to jesmo ipak nije lak zadatak. Moramo se oduprijeti zavodnikom zovu drutva
i ivjeti ivot po nekim sopstvenim pravilima drei se sopstvenih vrijednosti i u skladu s naim
prvobitnim snovima. Moramo doprijeti do nae skrivene sutine i istraiti duboko ukorijenjene
nevidljive nade, elje, snagu i slabost, koje nas ine onakvima kakvi zapravo jesmo. Treba da
shvatimo gdje smo bili i kuda smo se zaputili. Svaka naa odluka, svaki korak, moraju biti
odreeni eljom da proivimo ivot koji je istinit i poten i svojstven samo i jedino nama. Ako
nastavimo tim putem, svakako emo nai blago koje e nadmaiti sva naa oekivanja.
Prihvati svoj strah
Ono to nas dri vezane za ivot jeste nevidljiva arhitektura straha. On nas tjera da se
sklanjamo u bezbjedne zone koje su, istini za volju, najmanje bezbjedna mjesta za ivot.
Najvei rizik u ivotu jeste ne preuzimati ne sebe nikakav rizik. Uvijek kada se suoimo sa
strahom, vraamo jedan dio moi koju su nam ukrali - jer je nalije naeg straha zapravo mo.
Tu nema nikakvih izgovora. Uvijek kada osjetimo da nam ne prija da idemo dalje i
napredujemo, postajemo malo slobodniji. to vie straha pregrmimo, to veu mo stiemo. Na
tom putu polako postajemo moni i neustraivi, a i sposobni da ostvarimo svoje snove.
Ispuni ivot dobrotom
Vano je imati u vidu da su rijei verbalni odraz naih misli, te su naa djela posledica
onoga u ta vjerujemo. Nijedan na postupak, ma kako sitan, nije beznaajan - nae ponaanje
prema pojedinim osobama definie i nae ponaanje prema svim ljudima, ukljuujui i nas
same. Ako ne cijenimo druge, ne cijenimo ni sebe. Ako ne vjerujemo drugima, nemamo ni vjere
u sebe. Ako smo surovi prema drugima, biemo takvi i prema sebi. Ako ne potujemo ljude oko
sebe, ne potujemo ni sebe. U odnosu sa svakom osobom s kojom saraujemo, u svemu to
inimo, treba uvijek da budemo bolji nego to se oekuje, plemenitiji nego to je nagovijeteno,
pozitivniji nego to mislimo da je mogue.
Napreduj svakog dana po malo
Nain na koji se bavimo sitnicama odreuje i nain na koji radimo sve drugo u ivotu. Ako
dobro obavljamo neke manje zadatke, biemo dobri i u veim poduhvatima. Majstorstvo
postaje dio nae linosti. No, ima i neto vanije - svaki taj mali napor predstavlja podlogu za

128

sledei, tako da, ciglu po ciglu, gradimo divne graevine, stiemo izuzetno povjerenje i
ostvarujemo neobine snove. Pravi mudrac zna da svakodnevna sitna poboljanja uvijek vode
do izuzetnih rezultata.
Da bi vodio najljepi mogui ivot, radi svoj posao najbolje to moe
Na ovom svijetu nema nevanog posla. Svaki posao ti prua priliku da iskae neke svoje
talente, da pokae umetniki dar i genijalnost. Treba da obavljamo svoj posao onako kao to
je Pikaso slikao: s najveom posveenou i strau, ulaui ogromnu energiju i genijalnost.
Tada naa djelatnost nee biti samo izvor inspiracije za druge, ve e djelovati na sve oko nas promijeniemo i ivote drugih ljudi. Jedna od najveih tajni lijepog ivota jeste bavljenje
poslom koji nas zaokuplja. Da bismo doli do stepe na najveeg majstorstva, treba da
navedemo ljude da ne skidaju pogled sa nas.
Paljivo biraj one koji utiu na tebe
Ne prolazimo kroz dane i noi naeg ivota potpuno sami niti smo nezavisni od ljudi oko
nas. Zato moramo dobro da pazimo koga i ta uvodimo u svoj ivot. Znak je mudrosti ako
odaberemo da vrijeme provodimo na mjestima koja nas inspiriu i pune energijom i ako se
druimo s ljudima koji nas bodre i podstiu. Na poslu i u linom ivotu najpozitivniji prijatelji i
kolege navode nas da damo sve od sebe i da vodimo najbolji mogui ivot.
Najobinije ivotne radosti su zapravo najvee
Svrha ivota je voljeti
Smisao tvog ivota je u ljubavi koju osjea. Srce je uvijek mudrije od glave.
Cijeni to. Vjeruj u to. Slijedi taj put.
Tei neemu veem od sebe
Na ovom svijetu nema previe ljudi. Svi smo tu iz nekog razloga i svi imamo neki cilj i
posebnu misiju. Treba da izgradi divan ivot za sebe i one koje voli. Pritom treba i da se
dobro zabavi. Vano je i da bude uspjean. Taj svoj usjpeh treba da mjeri sopstvenim
mjerilima, a ne nekim ustaljenim drutvenim normama. Naroito je vano da tvoj ivot ima
znaenje. Neka ti u ivotu bude vana svrha. Potrudi se da bude od koristi to veem broju
ljudi. Na taj nain svako od nas iz carstva prosjenog moe da se uzdigne do vrhunaca
izuzetnog. Budi meu najboljim ljudima koji su ikada ivjeli.

129

O AUTORU
ROBIN ARMA roen je 1965. u Torontu. Autor je osam knjiga, od kojih su pet postale
svetski bestseleri, objavljeni u preko etrdeset zemalja. Robin je i predava, spoljni saradnik
i konsultant kompanijama kao to su Microsoft, Nike, FedEx, NASA, IBM i mnoge druge.
Postao je jedan od svetski najpoznatijih i najpouzdanijih savetnika za personalni uspeh i
uspeh u poslu.

130