Dodir zvijeri

INNA MOORE
 PROLOG

Allegra
Sadašnjost, Engleska

„Rekao je da mu ne prilazim. Prišla sam mu.

Rekao je da ga ne gledam. Gledala sam ga.
Rekao je da odem. Ostala sam.
Prekršila sam sve njegove naredbe.
I kad mi je zabranio da ga dodirnem, dodirnula sam ga.
I kad mi je zabranio da ga poželim, poželjela sam ga.
Kad mi je zabranio da se zaljubim u njega, zaljubila sam se.
Kad mi je zabranio da ga volim, voljela sam ga.
Mogu li ga sad kriviti što mi srce krvari?
Je li on kriv ako sam sama bila svjesna njegove gorčine?”
„Mama, stani. Stani. Kakva je to bajka? Ima li sretan kraj?”
Rečenice koje su me ranjavale čitala sam iz dnevnika, čitala sam ih iznova, ovaj put
naglas svojoj kćerki. Prekinula me, gledajući s jastuka zabrinuto. Naslonjena na dlanove,
ležala je potrbuške, i kao uvijek čekala svoju večernju priču. „Nemaju sve bajke sretne
krajeve.”
„Kako ne? Onda to nije bajka, mama.” Usprotivila mi se moja pametna glavica.
„Onda ću ispraviti. Nemaju sve ljubavi sretan kraj.”
„Želim sretan kraj ove priče. Kako se zove princeza?”
„Allegra.”
„Zove se kao ti, mama!”
„Tako je, biseru moj.” Pearl nije bila samo moje blago, već je bila sve što imam.
„Allegra mora reći princu da ga voli. Nakon toga će biti sretan kraj.” Nagnula sam glavu
diveći se čistoći njezinog srca.
 „Rekla mu je da ga voli, ali nije čuo.” Pogled mi je poletio prema gore, a Pearl je učinila
isto.
„Kako nije čuo? Neka mu kaže glasnije, neka ode do njega i neka mu nacrta, dečki
nekad ne shvaćaju.” Svrnula sam pogled na nju, na oči boje ledenog mora, one koje su me
iznova podsjećale na njega. Nevidljiva ruka stegnula je moje grlo, no morala sam izustiti
ono što me boljelo kao živa rana već godinama. Birao je između mene i neba.
„Na nebu je.”
 Allegra
Prošlost, Engleska

Hladan metal bio je utisnut u moju sljepoočnicu. Bila sam na tuđem terenu, bila sam
uljez. Okrugli otisak cijevi pištolja na mojoj koži kao da je izvlačio strah iz mog uma. Začudo,
bila sam mirna. Tijelo mi je bilo, usprkos svemu opušteno, misli staložene dok se u nj ih
pomalo uvlačila borbenost.
Znala sam kako nikad neću zaboraviti riječi koje mi je tada uputio.
„Jedan pokret prstom i na nebu si, biseru.”
Zatvorila sam oči, ne žaleći što sam ušla u njegovu kuću, na njegovo imanje.
Nepozvana. Neželjena. Mimo svih očekivanja, razuma i pravila... ostat ću tu.

Ranije toga dana

Jedan. Dva. Tri. Četiri. Moji prsti trgali su latice ružičastih ruža koje su od sinoć na mom
radnom stolu. Lionel se trudio nakon svega razvedriti me na ovaj način. Nije pomagalo.
Pet. Šest. Sedam. Kako li je lako otrgnuti ruži latice, poigrati se njezinom ljepotom,
uništiti joj sjaj. Činim lija ruži, ono što je život učinio meni?
Kucanje na prozoru ponukalo me da odložim ružu na stol, jer što je jedna uništena,
naspram deset drugih u vazi? Ionako će uvenuti.
„Gospođo Riot?” Glas mladog Bernarda dopirao je kroz moj poluotvoreni prozor.
„Reci, dušo. Nešto se dogodilo?” Pokazala sam mu rukom vrata. Kad sam ih otvorila,
stajao je tamo, zadihan i pomalo smeten.
„Znate, ne bih vas ometao, ali gđa Rosemary kaže da nam jedino vi možete pomoći. Ona
vas jako cijeni. A sad kad vijećnika nema, bojimo se kako ćete dići ruke od nas, a mi vas
trebamo.”
„Pomalo, diši. Što se događa? Zašto me gđa Rosemary nije nazvala?”
 „Poslala me po vas potajno. Kako nitko ne bi znao i čuo.”
,,O Bože, pa što se događa?” Njegovo mladoliko lice bilo je zabrinuto. Bernard je
vrijedno radio u lokalnoj zajednici, volontirao je nakon nastave u našoj udruzi, ali već dva
mjeseca svi stanovnici Kingsleya puštali su me na miru, mimo moje volje. Željela sam raditi
i ispuniti vrijeme svrhom. Gušili su me ovi hladni zidovi, smijali mi se u lice dok su se
istovremeno s njih smijala naša uokvirena lica.
Bernard je popravio kapu i onda se unio u moje lice kako bi mi šapnuo.
„Imamo došljaka.”
„Dobro, i? Pa mi smo gostoljubivi, zar ne?”
„O da, ali on nije.” Bernard je skupio usne i zavrtio glavom.
„Nije gostoljubiv?”
„Ne! Rosemary kaže kako joj se svi žale na njega, kako je bezobrazan i divlji. I viče i
psuje, i ima tog velikog psa. Žalio se na svakog tko mu je trebao pomoći, na dostavu, na sve.
Zastrašujući je.”
„Ma da? Kako zastrašujući? Sliči na nekakvu zvijer?” Morala sam upitati, jer me nakon
dugo vremena nešto zabavljalo. Toliko su me izolirali misleći kako mi treba vrijeme za
tugovanje, a ja sam samo trebala društvo. Bernard je slegnuo ramenima.
„Nisam ga vidio.”
„Dobro. Želiš li ući i nešto pojesti i popiti, pa mi polako sve ispričati?” Najzad sam mu
ponudila. Pogledao je preko mog ramena, malo se vrpoljio i onda odbio.
„Neću vas smetati, ne smijem. Samo dođite do Rosemary večeras u 19:00.” Nisam
namjeravala ovo ostaviti do navečer, nego sam odmah zgrabila torbu te izašla iz kuće.
Bernard je samo piljio u mene, bilo je jasno kako ovo nije očekivao.
„Ali...” Kad je izustio, nepristojno sam ga prekinula.
„Rosemary je u udruzi?”
„Tako je.”
„Onda idemo tamo. Idemo to odmah riješiti.” Poslušno je otišao s druge strane mog
malog Yarisa i spremno sjeo na suvozačevo sjedalo.
Ni tri minute kasnije bili smo pred prostorom udruge koju smo Rosemary i ja vodile
već godinama, gdje sam, pored svega što smo činile za napredak našeg mjesta, kao
odvjetnik davala besplatne pravne savjete. Preseliti se iz Oxforda u mali gradić, nije bio moj
prvotni san, ali zbog čovjeka koji me osvojio, otišla bih i na kraj svijeta.
On je sad na drugom mjestu, a ti si sama tu. Moja podsvijest me često bockala. Kao da se
nešto u meni bunilo posljednjih tjedana, samo još nisam mogla shvatiti što. Nešto je kuhalo
i samo čekalo da izbije iz mene. Htjela sam plakati, ali suza nije bilo. Sve što je u meni bilo
postojano, bila je praznina. Parkirala sam svoj automobil pred udrugom i zagledala se u
prozore na trenutak. Rosemary je sve preuzela na sebe i bilo je krajnje vrijeme vratiti se na
posao.
„Idite vi unutra. Ja ću ovdje pričekati.” Stav ovog mladića davao mi je na znanje kako
situacija nije bajna. Tko je došljak i zašto je tajna? I zašto su zaboga svi bili usplahireni i
zabrinuti? Nije me pokolebalo ništa, čak ni kad je pored mene izašao namrgođeni gospodin
Percy, vlasnik dućana prehrane.
„Poštovanje, gospođo Riot”, procijedio je i dodirnuo obod svojeg šešira. Nisam ga stigla
ni pozdraviti koliko brzo je izjurio. Jesenji dan bio je topao i sunčan, ali moje tijelo
predosjećalo je oluju. Uvijek je postojala ta jedna bol koja bi me posjetila kad se vrijeme
mijenjalo i sad sam je osjećala. No, spremno sam stala pred vrata našeg ureda i pokucala,
ureda koji smo Rosemary i ja dijelile kao voditeljice udruge.
,,Oh! Pa rekla sam malome da dođeš navečer!” procijedila je s isprikom u očima.
Ispustila je na stol hrpu papira i sjela u naslonjač, duboko uzdahnuvši.
„Ja sam htjela doći odmah. Reci mi što se događa. I samo da te obavijestim, vraćam se i
ne želim prigovore. Nitko ne odmara dva mjeseca.”
,,U pravu si, ali nisi koristila godišnji odmor ove godine pa je bilo u redu da se malo
odmakneš od posla. Sve ovo ipak iscrpi.” Već u dubokoj menopauzi, stala se hladiti liftom
papira. Bilo je vidljivo koliko je rastrgana zbog posla, ali previše obzirna da bi mi to rekla.
Sjela sam na svoje mjesto i zauzela pozu za slušanje. „Ne bih te zvala da ne mislim kako sad
jedino ti možeš pomoći. Jer, borim se već mjesec dana.”
„Mjesec dana se nešto događa i ti mi tek sad kažeš? Rosemary, želim čuti sve. Jesmo li u
problemu?”
,,O ne. Nismo mi. Naše naselje je u problemu. Taj čovjek... unosi kaos. Ljudi mi se dolaze
žaliti. Pitati što učiniti u vezi s njim.” Prije nego je nastavila govoriti, uzela je onu hrpu
papira i stavila ih preda me. Bila je jedna od onih ljudi koji su sve zapisivali na papir.
Vjerovala je svojim rukama, iako je pamtila sve. Kompjuter je bio samo za komunikaciju,
iako je i tu telefon prednjačio. „Izvoli. Toliko prigovora na njega, jednako koliko i njegovih
na usluge koje mu pružaju naši obrtnici.”
„On se žali? Na koga?” upitala sam prije nego sam primila prvi list u ruke.
„Na sve! Na pekara, na gospodina Percyja, čak i na gospođu Marian i njezine piliće.”
„Zaboga...” Pogled mi je pao na popis mještana koji su imali obrte ili radionice i mogli
pružiti uslugu.
Na sve se požalio! Jedni su bili prespori, drugi su došli nenajavljeni, treći su ušli
neovlašteno na njegov posjed. Jednak je bio i popis pritužbi od strane mještana.
„Allegra, on doslovce narušava mir u naselju. Stvara metež i nezadovoljstvo. Gospodinu
Percyju pojačao se gastritis. Sirotog Bernarda je preplašio pustivši nekakvu psinu na njega.
Ostavio mu je sve vrećice s mesom pred ogradom. Pitaju nas kako je moguće da nismo znali
da će se doseliti.”
 „Gdje se doselio?” Grč u želucu me podsjetio kako nisam ništa jela danas, ali me
nervoza podsjetila više kao neki predosjećaj.
„Kupio je imanje starog Lorda.”
„Ozbiljno? Šteta. To imanje...”
„Da. Točno tako. Imali smo planove s time. Ali, kupio ga je preko noći. Preduhitrio nas
je.”
„Naravno, nismo očekivali kako će doći neki stranac i kupiti zapušteno zemljište.”
„O da. Samo što on nije stranac. Mislim, jest nama, ali tebi nije. Malo smo ga istražili.”
Smeteno sam podigla pogled prema Rosemary.
„Meni nije stranac? Misliš, poznajem ga?”
„Iz istog ste grada, išli ste u isti razred u osnovnoj školi.”
„Zaista?” U trenu su mi kroz misli prošla lica starih kolega, tek pokoje ime, jer osnovna
škola izgledala je tako daleko. Rosemary je kimnula i blago mi se nasmiješila, kao da me
sažalijeva.
„Onda? Kako se zove?”
„Hunter. Hunter Knox.”

Hunter Knox. Ponavljala sam njegovo ime dok sam vozila kući, dok sam ostavljala
stvari i spremala se na toplu kupku. Opet ona bol. Toplina je pomagala mojoj nutrini, stoga
sam si napunila kadu i samo uronila. Nutrina kao da je vapila za ispunjenjem svoje svrhe.
Hunter Knox.
Oči su mi počivale na bijelom zidu, ali Hunterova slika slagala se kao kockice. On,
mršav i simpatičan, miran i uzoran, on kao mali štreber opsjednut avionima. Sjećala sam ga
se dosta dobro. Vozili smo se u istom kombiju kad bi nas starci na smjene vodili u školu.
Nosio je tatinu pilotsku kapu, salutirao na ulazu u razred. I dok su ga drugi smatrali
čudakom, ja sam htjela biti njegova prijateljica. Hunter je bio pametan. Znao je sve, toliko
toga o svijetu, o čudima, zavjerama. Stoga mi je bilo nepojmljivo ovo što sam doznala o
njemu. Je li ga Rosemary potpuno istražila? S kirnje živio na imanju? Zašto je uopće došao
ovdje?
Što sam mogla napraviti? Otići tamo i razgovarati s njim? Toliko sam bila u nedoumici
zbog pritužbi da mi se činilo kako je sve to bio netko drugi, jer Hunter Knox, onaj koji je gđi
Mosley svako jutro šetao psa prije škole i starom Milfordu besplatno kosio travu, bio je
pristojniji od ikoga. Bio je oličenje pristojnosti.
Izašla sam iz kade i osvrnula se po svojoj praznoj kući. Jesam li imala nešto bolje čemu
sam se mogla posvetiti? Mogla sam probati, no... moj krevet nije trebalo namještati, nisam u
njemu spavala tjednima. Nije bilo suda za oprati, tuđe odjeće za osušiti, nigdje tragova
života. Mogla sam sve pustiti kako jest. Mogla sam probati, ali nisam.
Pet minuta kasnije bila sam na putu prema imanju starog Lorda, na rubnom dijelu
naselja. Napravila sam jednu pametnu stvar, kod mesara Jordyja kupila sam veliki komad
mesa za psa. Put koji je vodio do imanja bio je zemljani i nimalo prikladan za gradski
automobil, no nisam imala namjeru vratiti se u prazan dom. Hunter Knox došao je u moje
mjesto, gnjavio je moje sumještane, a ja sam bila tu da im pomognem. Računali su na mene.
Barem netko jest.
Sunce se sakrilo iza oblaka kad sam parkirala svoj Yaris ispred njegove metalne
ograde. Pogled mi je pucao na prostrano imanje ograđeno žicom. Ovo je definitivno bilo
nešto novo. Što je Hunter namjeravao sa starim imanjem koje nije bilo obrađivano
godinama? Ako sam se i pomislila vratiti, sad mi znatiželja nije dala da se pokolebam.
Čvrsto stežući vrećicu s komadom mesa, zakoračila sam prema ogradi. Bila je
zaključana, okovana lancima i nije bilo načina da je otvorim. Odmah sam odustala od
pokušaja provale, ali pogled na visinu ograde dao mi je ideju. Bila sam vitka i okretna, stoga
sam hrabro zakoračila na ogradu u namjeri da je preskočim. I uspjela sam!
Čim su moja stopala dotakla tlo, oglasio se pasji lavež, i to ne običan lavež, već
gromoglasan i opasan. Zvučao je kao režanje zvijeri. Ukipljena, pomaknula sam glavu samo
malo u stranu i ugledala ogromnog psa. Lanac oko njega bio je namotan na hrpi i nisam bila
sigurna do koje duljine je slobodan prići mi. Nisam htjela riskirati. Ono malo odvažnosti
natjeralo me otvoriti vrećicu i baciti mu komad mesa. Srećom, sletjelo je blizu njega.
Onjušio ga je i onda se predao na žvakanje. Držeći ga na oku, počela sam se kretati prema
kući. Srce mi je tuklo u grlu, a čelo se počelo znojiti. Pokušala sam obuzdati disanje, ali
koraci su me počeli izdavati. Bila sam deset metara od kuće kad je psina podigla pogled i
shvatila da je pokušavam nadmudriti. U isti čas kad je zalajao i potrčao, dala sam se u trk
kao nikad u životu.
Čak sam i vrisnula te zgrabila kvaku u nadi da će mi se nebo smilovati: vrata su bila
otključana.
Uletjela sam unutra u polutamu, zadihana se naslonila na vrata i nervoznim smijehom
ispunila prostor. Lavež je utihnuo, ali onda je udarce mog srca zaustavio prodoran glas
praćen dodirom metala na moju sljepoočnicu. „Jedan pokret prstom i na nebu si, biseru.”
 Allegra
Bio je tu iza mene, no nisam osjećala njegovo postojanje, ni disanje, čak ni miris. Samo
taj glas... No ono što je bilo upereno u moju glavu, držalo me opreznom. I dalje mirna i
staložena, odlučila sam po prvi put u životu ne strepiti.
„Slobodno povuci.” Željela sam mu vidjeti lice, ali duboko u sebi znala sam da pomak
još uvijek nije opcija.
„Hrabra provalnica.” Njegov glas vibrirao je pored mog uha.
„Nisam provalnica.”
„Kako onda zoveš to što si ušla na moj posjed, možda i otro vala mog psa i provalila u
moju kuću?”
„Nisam ga otrovala. Nahranila sam ga. Kuća ti je bila otključana. A za ulaz na posjed? Pa
i za to imam dobro opravdanje.” Htjela sam se premjestiti s noge na nogu, ali naredila sam
si da mirujem.
„Da čujem kao posljednju ispovijest.” Pokušao me preplašiti, ali on nije znao da se brze
smrti nisam bojala. Ali one mučke, polagane...
„Moja je dužnost upoznati te s redom ovog naselja. Tim više, mještani su me poslali da
izgladim nesporazume koje imate.”
„Nesporazume? Ja samo jebeno ne želim da mi se itko od vas seronja obraća! Izlazi!”
Naglo je povisio glas, rukom me pogurao prema vratima. Njegov dodir bio je grub, no nisam
marila.
„Neću! Ti si došao u naš gradić! Na naš teritorij! Unosiš nemir među ljude. Traže malo
poštovanja, samo to! Naporno rade i proizvode svi oni koje si ponizio svojim uvredama.”
„Odlazi! Izlazi!” Još jednom se začulo iza mojih leđa. Nešto u njegovom glasu ovog puta
je bilo drukčije.
„Nemam namjeru otići dok ne raspravimo.”
„Koji si ti kurac? Odvjetnik ovog mjesta?”
„Zapravo... jesam. Poznajem svakog od četiri tisuće petsto devedeset i osam
stanovnika. Jedino si ti problem, i na meni je to riješiti. Prijaznost i ljubaznost te
međusobno uvažavanje doslovno su nam upisani u statutu grada!” Nisam znala u kojem je
trenutku maknuo pištolj s moje glave, ali odali su ga koraci kad se udaljio od mene.
„Imam vražju sreću kad sam došao u najljubazniji gradić u Engleskoj. Samo me
ostavite na miru. Sad otiđi i ne osvrći se.” Njegova zapovijed bila je stroga, no moji instinkti
su pobijedili, stoga sam okrenula glavu bočno zato što sam ga morala pogledati. „Rekao
sam, ne osvrći se! Ne gledaj me!” Sve što sam osjetila, bio je njegov žuljeviti dlan na mom
potiljku. Nije me povrijedio stiskom, samo je usmjerio moju glavu prema naprijed. Zašto
nije htio da ga vidim?
„Rado bih ti ispunila želju Huntere, ali ne odlazim dok se ne dogovorimo.”
„Zašto me zoveš imenom? Zašto mi se uopće obraćaš? Zašto si tako tvrdoglava? Tjeraš
me da budem nasilan, a ženu nisam nikad...”
„Zato što mislim da se poznajemo. Barem smo se poznavali.” Jedan duboki uzdah
otkrio mi je njegovu zbunjenost i to sam iskoristila, misleći da mogu dobiti prednost.
Okrenula sam se naglo i onda zateturala. Kriste... Našla sam se na podu, iako su mi oči sve
vrijeme bile na njemu.
„Upozorio sam te.” Gledao me bez namjere da mi pomogne i da mi pruži ruku, a sve što
sam uočavala bila je pojava ogromnog čovjeka koji me gledao s visine, s toliko mržnje
prema svijetu. I jedino što sam poznavala na njemu bile su njegove oči, oči boje vedrog
neba, iako ništa vedro nije bilo u njegovoj duši. I dok me on gledao s teškom gorčinom,
pogled mi je klizio s njegove vojnički ošišane kose, do brade koja je u potpunosti prekrivala
njegovu čeljust, pa do vrata.
Zvijer.
Zato su ga tako nazvali, shvatila sam. Zato što je njegova koža, od grla i prsa pa preko
nadlaktica i sve do zglobova, bila prekrivena crnom tintom. Detalje tetovaža koje su
prekrivale njegovu kožu nisam mogla razaznati. U ovom trenu poželjela sam da nas ne
okružuje polutama, da su svjetla upaljena i daju mi mogućnost proučiti svaki njegov
centimetar. Samo sam sjedila na podu opčinjena njegovom pojavom. U raskoraku, u
vojničkim čizmama, crnim hlačama i crnoj majici bez rukava, s tim prijetećim pogledom,
ukupan dojam podudarao se s onim koji su stekli moji mještani. Djelovao je zastrašujuće.
Možda drugima, ali meni ipak ne, odbijala sam i samu pomisao na to. Uzburkano more u
njegovom pogledu davalo mi je nadu da će doći bonaca.
Samo sam trebala čekati.
„Huntere? Nije prvi put da te vidim. Priznajem, nisam te očekivala u ovom izdanju. Ako
ništa, staroj školskoj prijateljici pružio bi ruku pri susretu ili barem sad da ustanem, a ne
cijev pištolja.” Sjena koja je prešla preko njegovih očiju, dala mi je poticaj da pričam dalje.
„Sad ćeš mi pružiti ruku, ustat ću, a onda ćemo porazgovarati kako dolikuje.” Gledao me
neko vrijeme, procjenjujući moj nalog. Bila sam uvjerena da u glavi vrti mogućnosti mog
identiteta. Nisam nimalo sličila onoj djevojčici koju je poznavao u osnovnoj školi.
„Ne.” Odmahnuo je glavom i zakoračio unatrag, pokazavši mi rukom vrata. Bila sam
neumoljiva. Ustala sam sama, poravnala odjeću i potom zakoračila prema njemu.
„Jednom si rekao da ću biti najbolja odvjetnica u državi, da ću spasiti sve životinje
lutalice i svima dati dom. A ti mene danas tjeraš iz svog? Nekoć si sa mnom dijelio čokoladu,
a danas me nećeš ni pozdraviti uljudno?” Prišla sam mu bliže, dok se u meni nešto radovalo
jer razmišljao je, prekopavao po ladici uspomena i onda... se sjetio. Kriste, kako sam
živnula! Gotovo da sam se u ovoj napetoj situaciji i osmjehnula.
„Allegra? Allegra Campbell?”
 „Sad sam Riot, ali pogodio si. Možemo li ispočetka? Hunter Knox, dobro došao u
Kingsley.” Gledao je moju ruku i onda samo čvršće stegnuo svoje, prekrštene na prsima.
Očit znak odbijanja. „Dobro, izgleda da te ipak ne poznajem. Promijenio si se. Potpuno.”
„Točno.”
„Što radiš ovdje?”
„Nije tvoja briga”, odbrusio mi je, a pošto nisam očekivala kako će i dalje držati taj
gard, zatreptala sam i napravila grimasu. Podignula sam bradu i prekrižila ruke na grudima
jednako kao i on, stojeći mu nepojmljivo blizu. Tek sad, dok je gotovo disao u moje lice,
osjetila sam taj miris. Miris muške kože, testosterona i drva. Bio je dojmljiv kao i njegov
vlasnik.
„Dobro. Recimo da je upoznavanje prošlo očekivano. Do idućeg puta, Huntere.”
Uzvratila sam mu hrabro.
„Neće biti idućeg puta. Lanci su na ogradi, niste dobrodošli.”
„Do idućeg puta”, ponovila sam strogo, okrenula mu leđa i izašla. Što me tjeralo da
koračam ponosno i pobjedonosno, nisam znala, ali nisam se bojala niti vražje psine koja je u
tišini promatrala moj hod do ograde. Jednako spretno sam se popela i preskočila. Čim sam
se našla u svojem autu, otpustila sam dah koji, činilo mi se, držim od njegove kuće. Tek kad
sam krenula, udahnula sam duboko, osjećajući peckanje po koži i kolanje vrele krvi u mojim
žilama, gledajući kako njegova kuća postaje mala točka u retrovizoru.
Hunter Knox nije više bio dječak, nije bio niti momak.
Bio je muškarac. I to kakav muškarac.

Vratiti se u svoju veliku pustu kuću nakon prvog susreta s Hunterom kao da nije nosilo
težinu samoće od prije. Da, dočekala me tišina duga dva mjeseca, ali nešto je u meni bilo
toplo i živo. Nije bilo loše konačno se pokrenuti i dati si zadatak, premda bio u obliku
ogromnog, opasnog muškarca.
Ako misli živjeti ovdje i surađivati s mojim ljudima, morat će se prilagoditi ovom
mentalitetu.
Začudo, danas nisam posegnula za čajem za smirenje, već mi je trebalo nešto drugo,
nešto žešće. Viski koji je Liam volio i čuvao u ormariću u kuhinji, naprosto me pozivao da ga
kušam. Nimalo damski, nagnula sam iz boce. Zažario mi je grlo i tako je dobrodošlo zagrijao
moju nutrinu. Ruka je sama pošla po naslonu Liamovog stolca, a usne su mu se obratile kao
da je tu, kao da me gleda sa svog mjesta.
„Kako si, mili? Je li bol prošla? Prepustio si se i otišao. Vidiš li kako mi je sad?
Nastavljam dalje dan po dan, ali kako graditi sne, kad su uključivali tebe, nas? Nedostaju mi
tvoji nježni dodiri, topli poljupci i romantične riječi. Imati sve, pa nemati ništa... Zašto se
nisi borio jače? Za nas?” Moja bol šuljala se po hladnim zidovima, nemajući se kome uvući u
srce. Nije bilo nikoga da me čuje. Potegnula sam još jedan gutljaj, pa još jedan i kad me
konačno glad izdala i bacila na kauč, stigla sam samo povući prekrivač i pokriti svoje
uzdrhtalo tijelo. Mrzila sam ovaj dio noći, jer svake večeri san mi je bio isti. Ujutro bih se
osjećala izmoreno i prazno. No tako nije bilo idućeg jutra kad sam otvorila oči. Nešto je bilo
drukčije, možda činjenica da sam si zacrtala plan i zadatak.
Nazvati mamu i pitati je zna li što o Hunteru, zato što je ona bila prijateljica s njegovom
mamom oduvijek, zasad nije bila opcija. No, ako je itko znao sve, bio je to Google. Sa šalicom
kave i šakom badema, sjela sam na trijem omotana dekom. Ponekad mi se činilo da na njoj
osjećam Liamov miris i to bi me umirilo. Danas je mirisala drukčije.
Prvo pretraživanje nije donijelo ništa osim čistog razočaranja. O Hunteru Knoxu nije
bilo niti spomena! Linkedin, Facebook, Instagram, Twitter. Nigdje ništa što sam mogla
povezati s njim. Hunter Knox iz Oxforda kao da nije postojao zadnjih godina. Otvorila sam
zadnje pozive i potom zaključala mobitel.
„Ne, neću zvati mamu kao zadnja balavica. Sve što želim znati, želim čuti od njega.”
Čeljust mi se stegnula pri pomisli kako je jučer bio neotesan i nekulturan prema meni. On je
možda zaboravio, ali ja nisam. Zato sam ga namjeravala podsjetiti. I posjetiti. I to danas.
To sigurno neće očekivati, ali neću ni ja ono što će me dočekati pred njegovim pragom.
 Allegra
Uvijek sam promišljala o svojim postupcima, baš uvijek razmišljala kako moje
djelovanje ima posljedice na druge ljude. Osim danas, kad sam sjela u svoj automobil i otišla
do Hunterovog posjeda. Više od deset tisuća kvadrata poljoprivrednog zemljišta sad je bilo
u njegovom vlasništvu. Pametnija nego jučer, automobil sam parkirala dobrih pola
kilometra prije imanja u sjeni borova. Lagana šetnja do njegove kuće trebala mi je
razbistriti misli, ali pitanja bez odgovora samo su se gomilala i činila me nezadovoljnom i
smušenom.
Prišla sam ogradi držeći se drvoreda, uvjeravajući sebe kako me ništa ne bi trebalo
iznenaditi, kako ću danas biti spremna, a moja pritajenost samo je odraz opreza, a ne
straha.
Neće mi ništa. Ne može mi ništa.
A onda sam ga ugledala. Na trijemu kuće.
Golog.
Dobro, polugolog. Bez majice. Oznojenog i zadihanog. S crnim rukavicama na rukama,
zamahivao je u zraku kao da ima pred sobom stvarnog neprijatelja. Mogla sam čuti njegovo
disanje. Trepnula sam samo jednom kako bih bacila pogled na njegovo pseto. Ono me
gledalo, ali danas pomirljivije, čak je i repom mahnulo. I danas sam za njega imala mito, jer
morala sam ući na posjed. Dok sam vratila pogled na Huntera, rukavice su već bile na podu,
kao i on. Radio je sklekove. I s ove daljine mogla sam jasno nazrijeti kako se brzo diže i
spušta, kako to čini tako žestoko, kao da sebe pokušava kazniti.
Misao koja je prošla mojim mislima, bila je tako pogrešna, ali postojana i odzvanjala je.
Htjela sam ga promotriti izbliza. Kao da je naslutio da ga gledam, prekinuo je vježbe i
dohvatio bocu vode. Potom se okrenuo prema meni i dok sam se povlačila iza stabla,
okrenuo se na desno i počeo trčati. Čim sam otpustila dah, shvatila sam kako sam napeta.
Nije bilo mjesta predomišljanju, skočila sam na ogradu i potom psu dala njegovu poslasticu,
danas dva komada mesa. S mišlju da je Hunter odmakao daleko, polako sam koračala
prema njegovoj kući, glupo uvjerena da sam sigurna.
Na par koraka od trijema, čula sam njegovu psovku.
„Dovraga! Rekao sam ti da me se kloniš!”
Svrnuvši pogled u njegovom smjeru, ugledala sam ga bijesnog i u stavu za napad. Iz
pogleda gotovo da sam mogla osjetiti žar biča kojim me žigosao po tijelu. U sekundi je
potrčao, iznenadio me, tako da sam stigla tek do njegovog trijema, kad se zakucao u moja
leđa. Čitavo tijelo bilo mi je priljubljeno uz drvena vrata, dok me s druge strane pritiskao
on. Prsima, trbuhom, bedrima. Osjećala sam ga na sebi. Mokrog, zadihanog i tako vrelog.
Obraz mi je grebao drvenu površinu kad sam pokušala progovoriti, dok su mi ruke bile
pribijene iznad glave, jer me držao sputanu.
„Rekla sam da ću doći. Nećeš me otjerati, čak ni nasiljem. Huntere Knox, kršiš obećanje
koje si mi davno dao.” Trudila sam se da mi glas ne drhti. Stisak na mojim zglobovima je
popustio, ali njegovo tijelo još je bilo priljubljeno uz moje. U nosnice mi je odjednom ušao
slani miris muškog znoja, esencija čiste muževnosti i nešto posve ludo, nešto tako čudno da
sam u tom trenu osjetila kako sam nakon svega, još uvijek žena. Kroz moje žile kolalo je
nepatvoreno uzbuđenje. Sigurno je strah, pravdala sam se. Zašto se onda nisam borila da
me pusti, nego upijala svaku sekundu ovog novog osjećaja?
„Kakvo obećanje?” promrmljao je kroz zube, zagrijavši moj potiljak svojim dahom.
Naježila sam se po cijelom tijelu, a trnci su me natjerali da zatvorim oči. Trebala mi je
stanka samo kako bih vratila prisebnost.
„Obranila sam te od onog nasilnika Toma Deeksa. Tvoj projekt iz povijesti zamalo je
završio pod vodom. Poštedio te kad sam rekla da sam ga ja radila s tobom. Ako se dobro
sjećaš, istupila sam pred tu mrcinu i obranila te. Bio je uvijek ljubomoran na tvoje ocjene. A
tebi su ocjene bile jako važne. Jer Huntere, sjećam se dobro svakog puta kad nisi dobio
odličnu ocjenu.”
„Nisu samo meni bile važne.” Nisam u tom trenu obratila pažnju na njegove riječi jer
me ometala toplina njegovog tijela uz moje pa sam nastavila govoriti.
„Rekao si mi da ćeš mi uvijek biti dužan. Sad želim da mi se odužiš.”
„Previše tražiš.” Opet je dahnuo u moj obraz.
„Nipošto.”
„Odlazi, Allegra. Ne vraćaj se.”
„Želim sad naplatiti tu uslugu.”
„Ne mrdaj.” Uzvratio mi je naredbom na moju izjavu i onda mi uskratio blizinu svog
tijela. Poslušala sam ga, istodobno osluškujući njegove pokrete. Bila sam sigurna da se
oblači. Poznanstvo s ovim čovjekom sad više nije bila konstanta za koju sam se mogla
uhvatiti, nešto u što sam se mogla pouzdati, jer iza mene je stajao nepoznati muškarac, onaj
kojemu sjećanja i djetinjstvo očito nisu ništa značili. Sve što sam htjela, bilo je pogledati ga,
kako bih u njegovim plavim očima našla nešto poznato. Stoga sam se okrenula i požalila.
Stajao je ispred mene, toliko blizu da sam mogla vidjeti prijetnju u njegovom pogledu,
nadvisujući me za glavu i isijavajući opasnost. No, nije bilo te opasnosti koja me mogla
spriječiti ili natjerati da odem. Nisam imala što izgubiti. Duksa je sad sakrivala njegov torzo,
a kapuljača navučena preko glave činila ga je neprepoznatljivim i mističnim, stvarajući
sjenu na njegovom licu.
„Odlazi Allegra, neću ti više ponavljati.” Pomaknuo me u stranu i krenuo u svoju kuću.
Krenula sam za njim.
 „Držiš li obećanja?” Na moje pitanje zastao je i pognuo glavu. Gledala sam njegova
široka ramena i pratila njegovo disanje. Odjednom je otvorio vrata i ušao u kuću, dajući mi
time dozvolu da ga pratim. I ušla sam i zatvorila ih za nama.
„Sjedni.” Naredbu koja je došla s njegovih usana bilo je nemoguće odbiti. Stajao je
pored stola i čekao da sjednem. Ono što me zateklo, bio je stol pun hrane. Uputila sam mu
upitan pogled na što mi je odvratio pogledom punim gnušanja, odmjerivši me od glave do
pete. „Prvo ćeš jesti. Jedeš li išta hranjivo? Mršava si toliko da te na prvu nisam prepoznao.”
„Nisam uopće mršava. Normalna sam. Jedem.” Lagala sam, jer nisam se mogla sjetiti
kad sam zadnji put pojela nešto konkretno.
„Ne jedeš ovakvu hranu. Mogu te zamisliti s onim sranjem poput krekera od riže i
šakom sjemenki cijeli dan. Odjeća visi s tebe, ili je to neka nova moda?” Zatečena, gledala
sam ga širom otvorenih očiju jer nisam očekivala da će okrenuti temu na moj izgled i tako
otvoreno me kritizirati.
„Ne visi. Imam šezdeset kilograma.” Barem sam imala prije par mjeseci.
„Lažljivice”, procijedio je i potom napustio boravak, ostavljajući me prilično ljutitom.
Vratio se za nekoliko trenutaka noseći u rukama... vagu!
„Zajebavaš?” Pogledala sam ga ispod trepavica.
„Ako imaš više od pedeset i pet, odgovorit ću ti na pitanja, onoliko koliko smiješ znati,
a opet više nego što bih drugima rekao. Uzmi ili ostavi.” Progutala sam knedlu. Nisam imala
pojma koliko kilograma imam, ali imala sam samo jedan izbor, prihvatiti.
,,U redu.” Približio mi se i spustio vagu na pod. Njegov lakat dodirivao je moj i znala
sam da stoji pored mene samo kako bi se uvjerio u brojku na ekranu. Zakolutala sam očima
njemu naočigled i stupila na vagu. Osmijeh mi je izblijedio u trenu, pokazivala je tek
pedeset i jedan kilogram.
„Ova vaga ne valja”, provalila sam odmah. Puhnuo je kroz nos i uzvratio.
„Valja vaga. Ovo što radiš sebi, ne valja. Ideš jesti.” Kao da se u njemu probudio neki
uljudan nagon, pomaknuo je stolac kako bih sjela. Sjela sam gledajući ga sve vrijeme
prodornim pogledom. Kapuljača je i dalje skrivala njegovu glavu. „Pričat ćemo kad se
uvjerim da si pojela kvalitetno.” Ošinuo me pogledom u ovoj čudnoj igri nadmudrivanja,
stoga sam posegnula za kruhom i odgrizla gledajući ga prkosno. Ovo zaista nisam bila ja,
nisam bila nekulturna i divlja, no sad si nisam mogla pomoći.
Usna mu je trznula, mogla sam se zakleti. I dok sam uzimala komad mesa na svoj
tanjur, zalogaj mi je gotovo zapeo u ustima kad mi se nanovo obratio. „Zašto nosiš tu
bapsku punđu? Gdje je tvoja kovrčava kosa? Nitko nije imao kosu kao ti.” Nisam bila na
kraju sigurna kritizira li me ili mi ipak daje kompliment pa sam mu uzvratila kad sam
progutala.
,,A zašto ti skrivaš svoju glavu? Ti reci meni pa ću ja tebi.” Oči su mu bljesnule, toliko
sam ipak mogla vidjeti iako se skrivao pod kapuljačom.
 „Kad pojedeš.” Navalila sam istog trena, željna privesti jelo kraju, a što prije saznati to
što je skrivao. Jer mogla sam opipati u zraku da Hunter nešto skriva, od nečega se izolira.
Ne samo od ljudi. Prije od života.
Kad sam odložila pribor i obrisala usne, naslonila sam se i potom povukla gumicu koja
je tako čvrsto stezala moju dugu crnu kosu u punđu. Mogla sam mu u pogledu uočiti
zadivljenost kad su se slapovi crnila prolili po mojim ramenima. Dala sam mu očit znak da
je red na njemu. Pratila sam pozorno kako podiže ruke i skida kapuljaču. Nije mi bilo posve
jasno zašto se sad skriva kad sam ga vidjela zadnji put, doduše u polumraku.
A onda mu je komad tkanine pao na ramena, a na moje srce u isti mah pao je kamen
sućuti i žaljenja. Brada koja je još jučer skrivala njegovu čeljust, danas je bila kratka i
otkrivala je ono čega se on sramio.
Obrazi su mu bili puni ožiljaka. Brazde su bile plitke, ali uočljive pod ovim svjetlom i s
ove blizine. A tad sam uočila brazdu koja je izrovala njegov vrat i završavala ispod dukse.
Zato je čitav vrat bio prekriven tetovažama. Kako bi sakrio ožiljke. Ruka mi je mimo volje
poletjela na usta, a onda se začuo njegov glas, dubok i otresit.
„Gadim ti se. Sad si vidjela i odlazi. Reci svima.” Ukorila sam sebe zbog
nepromišljenosti i spustila ruku. Ignorirajući njegov nalog, upitala sam mirno.
„Tko ti je to napravio?”
„Tko je tebi to napravio?” uzvratio je pitanjem, misleći na moj ispijeni izgled.
„Život. Smrt.” Pustila sam ga da razmišlja.
„Vidiš, isto kao i kod mene.” Nije mi namjeravao išta reći, barem ne danas. Gledali smo
se neko vrijeme kad sam ustala od stola. Podigla sam svoju majicu i onda počela spuštati
pasicu hlača.
„Što radiš?” Bilo je evidentno da sam ga zbunila. Nastavila sam spuštati hlače dok nije
ugledao ožiljak ispod mog pupka.
„Vidiš, svatko od nas nosi neki ožiljak. To ne znači da moraš biti seronja, Huntere.”
„To ne znači da se ikoga tiče moj život, Allegra. Niti da se trebam mijenjati ako sam
seronja.” Stao je i zagledao se u moje oči, čekajući trenutak kad ću se povući.
„Ako si seronja? To nije pretpostavka. To je činjenica.” Namjeravala sam se svađati s
njime.
„Ako si žena, a ne drška od metle. Ili uštogljena opatica. Što ti je muž napravio da se
tako izgladnjuješ?” Uzvratio je oružjem koje nisam očekivala. Hladnoća me obuzela u trenu,
no odgovorila sam mu bez drhtaja.
„Samo je... umro.”
 Allegra
Nisam nikad očekivala samilost zbog činjenice kako sam s dvadeset i osam godina
postala udovica, ali u samoj je ljudskoj prirodi suosjećati s nečijim gubitkom. Ne čini li nas
upravo to ljudima? Huntera Knoxa to nije dirnulo. Minutu prije, rekla sam mu da sam
izgubila supruga. Nastavio me gledati bez riječi, bez sućuti. I kad sam otvorila usta da nešto
kažem, on je progovorio prvi.
„Ne očekuj od mene ono što nalažu društvene norme. Nisam poznavao tvog muža. Ne
znam što mu se dogodilo. Vrijedi li ti da ti kažem žao mi je, ako nemam pojma o kome
govorim? Ako nema tog žaljenja u meni?” Moji zubi su zaškrgutali.
„Znaš, zovu te zvijer. Mislim da nisu uopće u pravu. Time se referiraju samo na tvoj
izgled, jer čak i zvijer ima srce, čak i ona ima suosjećanja za nekog iz svog čopora, zar ne?”
„Zvijer?” ponovio je moju riječ zabavljeno. Bio je to prvi put da vidim kako se zaista
smije. „Nije to loše, neka misle što žele, samo neka me se klone.” Tada sam shvatila što je
pokušavao. Biti neugodan prema meni i bezobrazan samo kako bih otišla. Stisnula sam
usne kako se ne bih nasmijala.
„Prije si volio društvo, zar ne? Gdje je ona ekipa iz osnovne? S nekima si igrao šah, s
drugima išao na robotiku.”
„Ne znam i ne zanima me. Sad mi odgovara biti tu gdje jesam. Sam.” Tu riječ je naglasio
dok mi se unosio u lice.
Nisam znala tko je u meni upalio provokativnost, ali razvezala sam jezik imajući na
umu samo jednu misao, razdražiti ga.
„Sam na ovolikom imanju? Što radiš po cijele dane?” Pogledom sam obuhvatila
prostoriju pa ga odmjerila. „Vježbaš?” Ostao me gledati neko vrijeme, možda smišljajući
kroz koji prozor me izbaciti, a onda se pokrenuo i sjeo na veliki prostrani crveni kauč.
„Čime se ti baviš osim što gnjaviš pridošlice glupostima?” uzvratio mi je protupitanjem,
ne gledajući me već pozorno promatrajući svoje tintom prekrivene šake.
„Radim u udruzi.”
„Dakle, ne radiš ništa.”
„Tvoj bezobrazluk me ne dira, ne vrijeđa me, samo me nervira. Možeš prestati. Ne
odlazim dok ne dobijem neke odgovore.” Sjela sam pored njega, gledajući u njegove ruke.
Nije mi promakla hrapava površina kože na nadlanicama, unatoč tetovažama.
Bože, što mu se dogodilo?
„Allegra...” izgovorio je moje ime kao upozorenje i okrenuo se bočno kako bi me
pogledao. Navukla sam mio osmijeh i onda mu se otvorila.
 „Radim za ovaj grad. Naknada koju dobivam, simbolična je. Moj suprug bio je vijećnik i
iz dobrostojeće obitelji. Mogla sam si priuštiti ne raditi. S ponosom mogu reći da sam
domaćica i da smo htjeli graditi obiteljski život. Dajem besplatne pravne savjete, a u mjestu
gotovo da nema nezaposlenih, susjed pomaže susjedu i razmjenjuju robu ili kupuju jedni od
drugih, zato i napredujemo jer zajedno radimo. Imali smo plan s ovim zemljištem...”
„A onda je došla Zvijer i pojela Crvenkapicu.” Prekinuo me glupom šalom i da stvar
bude gora, dodao uvredu. „Samo što je Crvenkapica bila tako koščata i žgoljava, da je
požalio.”
„Smatrala sam te inteligentnim, Huntere.” Zakolutala sam očima kao neko dijete, nisam
si mogla pomoći. Nije mi ništa odgovorio, valjda je shvatio koliko je naš razgovor nezreo.
Ovo nije vodilo ničemu. Tišina nas je okružila i kad sam pomislila ustati i otići, on se oglasio.
„Kako je umro?” Trebala mi je tek pokoja sekunda da otvorim ranu.
„Bolest koja najčešće pogađa muški rod. Rak debelog crijeva. Otkrili smo prekasno.
Umro je prije dva mjeseca. Imao je samo trideset i sedam godina.” Izgovorila sam one
najkraće činjenice koje sam mogla. Hunter me samo gledao, a ja sam pod tim plavim
svodovima osjetila nagon za priznanjem. „Nije se borio, uopće. Samo je otišao. Samo se
pomirio s time i prepustio se bolesti. Nije ni pokušao boriti se zbog nas, za život, za sreću.”
Glas me na kraju izdao, počeo se natapati slabošću. Suza nije bilo, nisam znala zašto ne
mogu plakati. Što nije bilo u redu sa mnom? Boljelo je vraški, kidalo na živo, ali suze su
ostale zarobljene negdje.
I dalje je šutio, pogleda uperenog u moje lice. Čekala sam da kaže nešto, bilo što, možda
da shvati kako sam ja njegova prijateljica, kojoj se može jednako otvoriti. Iznenadio me kad
je ruku podigao na naslon kauča i potom dotaknuo jedan divlji pramen moje kose.
„Mislim kako ne bi trebala nositi ovu odjeću. I da bi ti kosa trebala stalno biti
raspuštena.”

S njegovog imanja, otišla sam svome domu zbunjena. Dom! Nije li to ono mjesto koje
nosi sigurnost, toplinu, budućnost? Meni nije značilo išta više od kutije uspomena. Ljubav,
obitelj, budućnost, sreća, karijera. Imala sam sve, baš sve. Bili smo ugledan par, smiješio
nam se život, mazio nas i pazio. Poznavali smo susjede, svakog stanovnika našeg malog
mjesta, i ono najhitnije, poznavali smo jedno drugo.
Liam. Moj Liam. U mislima mi je bio stalno. Jer nismo očekivali da će nas život
podsjetiti kako on dijeli karte, a onu koju je meni dao bila je karta smrti. Čak tri puta. Na
petu godišnjicu braka, Liam me obavijestio da je njegov odlazak neminovan. Izgubila sam
prijatelja, ljubavnika.
Nakon njega, ostao je samo ovaj dom. Hladan. Pokoji zagrljaj, usputan. Poruka s
pitanjem kako sam. Što sam mogla reći? Dobro sam. Svatko ima svoj život, nisam željela
ikome narušavati mir svojom prazninom.
 Dobro sam. Nisam. Jer prvo što sam napravila kad sam se vratila doma, bilo je da sam
dohvatila vagu. Dovraga, zaista je pokazivala devet kilograma manje nego prije par mjeseci.
Dobro, nije mi trebala potvrda, osjećala sam to po odjeći koja je malo visjela s mene. Nisam
imala teka, niti potrebe kuhati. Kome? Postaviti stol za jednu osobu, a trebalo nas je biti
četvero... četvero... Mogla sam samo prihvatiti da sam osuđena na samoću, sposobna pomoći
drugima, ali ne i sebi. Nisam si uopće bila važna. Dobro sam glumila.
„I onda se otvoriš zadnjoj osobi koja bi te željela saslušati i koja bi mogla razumjeti. Ti
si guska, Allegra”, obratila sam se svom odrazu u ogledalu. Kosa mi je i dalje nesputano
padala po leđima, a bljedoća lica bila je još izraženija u kontrastu s njezinom tamom. Pola
sata kasnije, bila samu uredu s Rosemary. Odlučila sam joj ispričati barem dio priče.
„Ne želi ni s kim iz mjesta komunicirati?”
„Tako je.”
„Ali on naručuje robu od nas, hranu, potrepštine. Kako da ljudi posluju s njim kad je
takav nerazuman?”
„Preko mene. Sa mnom razgovara. Znam kako ga prisiliti na suradnju”, izgovorila sam
sigurno, iako nisam imala načina, no svakako sam tražila neku tajnu kojom bih ga mogla
prikliještiti. Rosemary je nakon svega samo zavrtjela glavom i sjela. Vjerovala sam da je bila
sretna što se ona ne mora baviti Hunterom Knoxom. Bilo je neobjašnjivo i meni samoj zašto
me privlačilo odlaziti po dozu kritike i uvreda kod njega, ali vjerovala sam kako trebam
slušati instinkt. On mi je govorio da me Hunter Knox treba, jer nitko drugi me nije trebao.
Moje posjete njegovom imanju od tog dana postale su redovite. Ograda je i dalje bila
zaključana lancima, ali nije više gunđao dok bih je preskakala. Moj ulazak u kuću popratio
bi oštrim pogledom, a onda bi na stol stavio hranu i tada bismo skupa objedovali. Hunter je
odlično kuhao. Naše druženje nije se moglo nazvati druženjem. Bili bismo u istoj prostoriji,
uglavnom šutjeli i gledali se. Nismo jedno s drugim dijelili svoje tajne ili želje. Na moja
pitanja davao je šture i općenite odgovore. O mom životu nije se interesirao.
Postalo je pravilo da dođem u podne na ručak i nakon dva sata pokušaja da iz njega
nešto izvučem, odem doma ili u udrugu. U ta dva tjedna ostvarili smo čak i napredak, jer sve
pritužbe koje je imao, ublažila sam i sredila tako da nitko ne ostane povrijeđen Hunterovim
rječnikom bez filtera.
Bože, taj čovjek nije imao nimalo takta!
„Nemoj se udomaćiti.” Upozoravao bi me svaki dan. Sjela bih na njegov kauč i gledala s
njim TV. Bili smo zajedno sami.
Sve dok jednog dana, vrijeme nije poremetilo naš prešutno dogovoreni ritam. Stigla
sam oko podneva pred njegovo imanje. Nebo je bilo gotovo crno i osjećala sam moć kiše
koja se spremala napasti zemlju, no zakoračila sam preko njegove ograde i pozdravila
pseto.
Ručak je već čekao na stolu kad sam ušla u njegovu kuću.
„Ne izgledaš više onako bolesno mršavo.” Začudo, kad je progovorio, nije me uvrijedio.
 „Zahvaljujući tvojoj hrani.”
„Dosta ulizivanja, moraš brzo ići, kiša je počela.”
„Imam kišobran.” I imala sam, ali ne bi mi pomogao, zato što je vjetar počeo puhati i
nanositi kišu koja je udarala o prozore silovito. Hunter je ustao od stola i u kamin ubacio još
drva. Bilo je toplo i bila sam sita, nimalo spremna izaći na kišu, stoga sam sjela na kauč.
„Allegra. Rekao sam, nemoj se udomaćiti. Idi doma.”
„Pada kiša, Huntere”, odgovorila sam mrzovoljno jer nisam mogla pojmiti zašto sam
mu smetala, nisam mu čak ni dosađivala pitanjima. Zurio je u mene, izgledajući ljutito,
izazivajući u meni jednaku ljutnju, stoga sam naglo ustala, dohvatila kaput i vražji kišobran
te izletjela van na kišu.
Oštre kapi udarale su u moje tijelo tako da sam do ograde bila potpuno mokra, a moje
cipele upadale su u blato. Zavidjela sam psetu što se skrivalo u svojoj kućici, a proklinjala
seronju što me otjerao. Srditost me gurala da preskočim ogradu i blatnjava do koljena,
nekako sam se dovukla do auta. Kišobran je odletio negdje, od njega nisam imala koristi.
Voda se cijedila s moje kose i odjeće, a blato s nogu, toliko da sam jedva izvukla ključ iz
slijepljenih hlača te otključala automobil. Nisam ni htjela razmišljati o tome kako će mi auto
izgledati, a onda ga nisam mogla pokrenuti. Vražje gume zapale su u blato i uzalud sam
pokušavala s dodavanjem gasa, ali on se nije pokrenuo. Kotači su se okretali na mjestu.
Izašla sam s namjerom da pogledam što mogu napraviti i zapela s cipelama u kaljuži.
Pokušala sam zakoračiti, ali su cipele ostale u blatu, a ja počela padati. Nekako sam se
dočekala na dlanove kad sam poletjela prema tlu, i prije nego sam se uopće snašla, već sam
bila u zraku. Topli omotač stegnuo me ispod koljena i oko leđa te zaštitio od kiše barem
malo.
Hunter me nosio prema kući. Ledene iglice kiše udarale su mi u lice, no nisam mogla
sklopiti oči. Gledala sam njegovo lice i usne, dok su mi bile ovako blizu. Bosa, mokra i nešto
manje ljuta, kroz nekoliko koraka našla sam se u toploj prostoriji. Sinulo mi je kako je zbog
mene skinuo lance. Ipak je bilo samilosti u njemu.
Kad me njegov dah ugrijao po licu, osvijestila sam se. I dalje sam mu bila u rukama,
gledali smo se kao da nijedno ne zna što slijedi. Fasciniralo me vidjeti svaku točku na
njegovom licu. I nisam ga samo htjela gledati, htjela sam ga dotaknuti. Svaki ožiljak, svaki
trag. Podigla sam lijevu ruku i povukla je prema njegovom vratu, kad se kroz njegova prsa
razlila stroga naredba.
„Ne čini to. Ne diraj me.” Skrenula sam pogled u stranu, osjećajući čisti sram.
Promigoljila sam se i tada me spustio na pod. „Skidaj se.” Prije nego sam se snašla, nanovo
je naredio.
„Molim?”
„Skidaj se i idi pod tuš. Ili bolje, napuni si kadu.”
„Aha, misliš da se ne prehladim”, prozujala sam smeteno.
„Nego kako bih mislio?”
 ,,A ti?” upitala sam jednako zbunjeno shvativši kako ću biti gola u njegovoj kući.
„Što ja? Da ti se pridružim pod tušem?” Odjednom, sva ona hladnoća s mog lica kao da
je nestala, a na njezino mjesto naselila se vrelina, obrazi su mi buktali.
„Ti se nećeš prehladiti? To sam mislila.”
„Ne brini za mene, preživio sam i gore.” U to nisam ni sumnjala. Još pognute glave
prošla sam pokraj njega dok je s mene curila voda, a stopala šljapkala po podu. Otvorila
sam vrata kupaonice, a onda osjetila kako se pored mene gura unutra.
„Oprosti?” upitala sam čekajući objašnjenje i onda shvatila da zatvara prozor.
„I bojler nešto zajebava. Moram podesiti nešto.”
„Namjestiti da me ubije struja?” sarkastično sam odvratila kad mi je pogled pao na
njegovu majicu, priljubljenu uz torzo.
„Da sam te htio ubiti, mogao sam to pri prvom susretu i imao bih opravdanje.”
„Zašto me nisi pustio da odem doma?” Kad sam podigla pogled s njegovog torza, uočila
sam mu sjaj u očima.
„Onda ne bih imao lijepu, golu ženu u svojoj kadi.”
 Allegra
„Što to radiš?”
„Što radim?” Gledao me posve nevino nakon što sam mu postavila jedno logično
pitanje. Jer nešto jest radio, pravio me glupom.
„To... što pokušavaš s takvim izjavama? Jer ako misliš da ću se prepasti i umisliti nešto,
zeznuo si se. Posežeš za takvim uletima kako bi me otjerao ili što?” S mukom sam skinula
mokri kaput sa sebe. Sve je izgledalo kao da je od željeza, hladno i teško na mom tijelu, iako
je pod mojom kožom postajalo sve toplije.
„Ti si ku-ku”, uzvratio mi je. Nisam mu ostala dužna.
„Ti si ku-ku.” Gledali smo se neko vrijeme i potom, kao po dogovoru, prasnuli u smijeh
jer, sjetili smo se. Ovako smo se obraćali jedno drugome dok smo se družili u osnovnoj
školi. Njegov osmijeh potvrdio je to sjećanje.
„Hajde sad. Upadaj. Neće te ništa ubiti.” Okrenuo je ručicu na slavini i krenuo iz
kupaonice.
„Izjave su ti glupe. Kao i ona da imaš lijepu ženu u kadi. Mislio si da ću ti povjerovati?”
Naglo se okrenuo dok sam otkopčavala svoje hlače. Pogled mu je počivao na mom licu.
„Objasni.”
„Prozrela sam te. Ne bi mi davao kompliment kad si mi se već narugao da sam mršava.”
Slegnula sam ramenima, nastojeći zvučati ležerno, no istina je bila da mi je ego bio
povrijeđen. Smatrali su me lijepom i zgodnom ženom, samo što sam zapustila svoj izgled
posljednjih tjedana. Pogled mu je kliznuo niz moje tijelo i potom se vratio na moje lice.
Dohvatio je kvaku i na izlasku zaključio razgovor.
„Rekao sam da si mršava. Nisam rekao da si ružna.”
Iduće minute dok sam se svlačila i čekala da se kada napuni, ta je rečenica odzvanjala
mojim umom.
Hunter Knox, muškarac koji ne zna za lijepu riječ, ipak mi je uputio kompliment.
Morala sam prevrtjeti film u glavi. Dogodilo se jednom ako se računa ona izjava da bih
trebala nositi raspuštenu kosu. I možda još jednom u četvrtom razredu kad je rekao da sam
pametnija od Sandy Rose. Ona je dobila bolju ocjenu iz povijesti i naslađivala mi se, a samo
zato što je prepisala od Huntera. Dan prije slavili smo moj rođendan i posve sam zaboravila
na test.
Moj rođendan! Pa to je idući mjesec. Svakako mi nije bilo do proslave, nije ni čudo kako
sam ga posve zaboravila.
Dok je topla vođa grlila moje tijelo i činila me opuštenom, posegnula sam za kupkom
na rubu kade. Držati i mirisati Hunterovu kupku bilo je pomalo čudno, ali dovoljan poticaj
da nanesem tu aromu na svoju kožu. Zaista je mirisao divno. U nekom sam trenu zatvorila
oči i zaspala jer me kucanje na vratima trgnulo, da bih shvatila kako se voda ohladila.
„Jesi li se namjerno utopila?” oglasio se s druge strane, a njegov glas zvučao je kao da
mi je blizu.
„Koliko god bio težak, još nisam dobila takve porive. Radije bih tebe dokrajčila.”
Uzvratila sam mu dovikujući i istodobno čudeći se svom rječniku. Zvučala sam gore od
nezrele tinejdžerice. Koju minutu kasnije, omotana njegovim ručnicima oko glave i tijela,
okrenula sam se oko sebe i shvatila da moje odjeće nema. Naravno, ne bih to ni mogla
obući.
„Huntere? Gdje mi je odjeća?” Povikala sam.
„Suši se. Imaš na kvaki suhu majicu. I moje hlače za vježbanje.” I dalje je bio ispred
vrata kupaonice.
,,Oh.”
Nisam nikad ni Liamovu odjeću nosila, a sad da...?
Moje je tijelo reagiralo od samog pogleda na njegovu odjeću koja je trebala dirati moje
golo tijelo. Sam pojam toga činio mi se grešan i pogrešan. Bez grudnjaka i gaćica, navukla
sam njegovu majicu kratkih rukava i njegove hlače na sebe. Sve mi je bilo preveliko, no
godio mi je dodir mekanog pamuka na suhoj koži.
„Moraš osušiti kosu.” Još jedan brižan nalog došao je s druge strane vrata. Izašla sam
pomalo okupana stidom, koji nisam znala objasniti.
„Dobro ti stoji. Konačno si se udebljala par kilograma.” Nisam ništa odgovorila dok sam
hodala ispred njega do boravka u kojem je bilo nesnosno vruće. „Nemam sušilo za kosu, jer
mojoj glavi ne treba, stoga ćeš kosu morati sušiti pored kamina.” Hunter se oglasio
opravdavajući mi vrućinu zbog kamina u koji je nabacao drva.
„Ne bi bilo prvi put da nešto radimo pored kamina. Sjećaš se kad smo na kraju šestog
razreda trgali listove iz povijesti, pravili od njih avione i ubacivali u kamin? Stara je
poludjela što mi je uopće palo na pamet paliti kamin ljeti.”
„Da, ni moj stari nije bio sretan zbog toga”, Hunter se oglasio. Sjela sam na pod
prekriven mekanim debelim tepihom i skinula ručnik s kose. Možda jesam gledala u vatru,
ali jasno sam mogla osjetiti Hunterov pogled na mom licu. Zaključila sam kako je očito bio
pobornik kovrčave kose kod žena jer nisam umislila to nijemo divljenje. Toliko tupa na
podražaje i signale svejedno nisam bila. Hunter me jest zbunjivao, ali vjerovala sam kako je
to činio samo zato da bih ga ostavila samog. Nije mi padalo na pamet. Šutjela sam i prolazila
prstima kroz kosu da se brže osuši. Znala sam da će ovo potrajati. Okrenula sam glavu
prema prozoru i upitala, iako je pitanje bilo suvišno.
„Još pada?”
„Da, izgleda kako neće prestati tako brzo.”
„Sranje.”
 „Hm.” Namjestila sam se bliže vatri i protegnula noge kako bih ugrijala stopala.
„Imaš li kakve čarape?” Tek tada sam ga pogledala. Nije mi promuknuo njegov izraz
lica. Možda Huntera nisam dobro čitala, ali dala bih se kladiti da mu je nešto bilo na pameti
dok su mu oči šarale po mom tijelu. Povukla sam svoje gole noge bliže sebi i navukla majicu
niže kako bih se pokrila. Bila sam previše... izložena. Tada je ustao i otišao u svoju sobu.
Minutu kasnije dobacio mi je svoje crne čarape i kad sam ih navukla na svoja stopala, oboje
smo se počeli smijati. „Izgleda kao da imam štucne. Da odigramo jednu utakmicu? Da ti
zabijem gol?” Smijala sam se i prelazila rukama po nogama, ali Hunter me gledao
namrgođeno.
„Idem pod tuš.”
„Hoćeš li dugo?” pitala sam čisto iz nepromišljenosti.
„Mmmm... Potrajat će.” Gledao me još neko vrijeme i potom nestao niz hodnik.
„Totalni čudak.” Mrmljala sam sebi u bradu dok sam se ogledavala oko sebe. Nikad me
kao sad nije ostavio samu. Mogla sam pronjuškati, ali pogled mi je zapeo na mojim
gaćicama i grudnjaku kako se suše na njegovom radijatoru.
O. Moj. Bože. Hunter Knox ne samo da je vidio moje rublje, već ga je i dirao! Ova misao
zapekla mi je obraze jače od plamena vatre iz kamina, ali ono najčudnije događalo se
južnije.
„Ne, Allegra, molim te, prestani misliti o glupostima.” Davala sam si naredbe, no bilo je
teško misliti na išta dok je do mene, jedna vrata niže u hodniku, dopirao zvuk vode
pomiješan s uzdasima. Vrelih obraza, raširenih očiju, grabila sam njegovu majicu i potezala
je prema dolje, znajući kako je par koraka dalje goli muškarac koji se po svemu sudeći
samozadovoljavao. Izoštravala sam sluh, ali tih nekoliko uzdaha bili su čiste seksualne
konotacije. „Pa što, normalan, mlad i zdrav muškarac to radi u svojoj kući, pod svojim
tušem, Allegra. Ti mu samo smetaš.” Opravdavala sam ga, ali nisam mogla opravdati
reakciju svog tijela. Bilo je očigledno, iako nisam imala gaćice, da sam bila malo uzbuđena.
Brzo sam ustala s poda i skočila na kauč te se pokrila dekom s obližnje stolice.
Morala sam glumiti da ništa nisam čula ni zaključila, pa sam se okupirala serijom na
TV-u. Pojavio se desetak minuta kasnije, mirišući bolje od ičega, dok je u rukama nosio dvije
šalice čaja. Spremno sam omotala ruke oko tople šalice i udahnula s milinom, no nešto me
ponukalo da upitam.
„To nije samo čaj... Huntere?”
„Stavio sam malo ruma. Probaj, odlično je.”
„Ne pijem alkohol.”
„Nisam ni sumnjao, ali ovo je čaj s malo ruma da te ugrije. I opusti.”
„Opuštena sam. I ugrijana.” Uzvratila sam gledajući ga preko šalice, jer sjeo je pored
mene i samo odmahnuo glavom.
 „Onda nemoj piti.” Mrzila sam to. Kad mi netko kaže nemoj, moja duša bi se pobunila i
onda uradila to u inat. Sputavala sam taj buntovni dio mog karaktera, dugo, predugo. Sad je
izgleda tome došao kraj.
Stegnula sam zube i privukla šalicu usnama. Da, miris je bio opojan i ugodan, a kad mi
je prvi gutljaj kliznuo niz grlo, osjetila sam još jedan nalet topline u žilama. Nagnula sam
šalicu dok nisam sve iskapila te je spustila slavodobitno na stol.
„Eto. Sretan?” Pogledala sam ga oholo, a on je zavrtio glavom.
„Što da radim s tobom, Allegra?”
„Pričaj sa mnom.”
„Ne. S tobom se ne da razgovarati.”
„Što onda želiš raditi?” Čekala sam nekakav odgovor, da bi on jednostavno ustao i
samo... otišao. Čula sam lupanje vrata i onda opet samo tišinu, razbijenu smijehom s TV-a.
„Ti si stvarno ku-ku, Huntere!” Viknula sam i odmahnula rukom jer tog tipa ni Bog nije
mogao razumjeti. No jednu stvar sam morala priznati, bilo mi je baš fino, toplo i opušteno
nakon onog čaja, toliko da sam opet... zaspala. Opet sam, kao i svaku večer zadnjih tjedana
sanjala isti san: sama na osami plačem. Samo to. Nema nikoga oko mene, ništa se ne
događa, osim što ja plačem, ridam. Jutrima bih se budila kao da uopće nisam spavala,
umorna i pokisla.
Ovaj put nije me probudilo kucanje, već Hunterov dodir. Nimalo nježno, prodrmao me
po ramenu i sjeo pored mene na kauču.
„Što?” zatečeno sam izustila, još uvijek pod dojmom potrošenih emocija iz sna.
„Što radiš?” Gledao me s urezanom borom na čelu, dok su mu oči odavale iskrenu
brigu.
„Što? Zaspala sam. Opet. Možda si malo previše ruma stavio.”
„Ne to, nego... stenjala si.” Na njegove riječi, uspravila sam se i usprotivila.
„Nisam sigurno stenjala. Sanjala sam nešto ružno.”
„Krivo sam se izrazio.” Njegova ruka pronašla je moju i stegnula je. „Prije bi bilo da si...
jecala. Da, plakala si.” Rukama sam prešla po licu i objasnila mu.
„Nisam zaista plakala, Huntere. Sanjala sam da plačem.”
„Ali Jecala si, Allegra. Kunem ti se. Prvo sam mislio da stenješ, da se možda diraš, što ja
znam. A onda sam shvatio da zapravo jecaš.” I dalje zabezeknuta, drugu ruku sam povukla
na svoja prsa kako bih se uvjerila da mi puls luduje.
„Kažem ti, sanjala sam da plačem. To sanjam već tjednima, otkako je Liam umro,
otkako spavam sama. Čini se tako stvarno kad se probudim, kao da sam plakala satima.”
„Po onome što sam čuo, ti plačeš, jedino što se suze ne vide.” Njegov pogled u ovom
trenu kao da je milovao moj, kao da je sadržavao neku dozu nježnosti. Ruka mu je i dalje
bila na mojoj, a onda sam upitala nešto samo kako bih prekinula tišinu.
 „Čini se kako kasnije neću moći u udrugu?”
„Očigledno nećeš.”
„Možda kiša stane.”
„Neće stati. Htjeli, ne htjeli, ostaješ tu večeras.” Kimnuo je glavom prema prozoru, po
kojem je kiša i dalje neumoljivo udarala. Vani je blato sigurno bilo do koljena.
„Eto. Ostajem. Htjeli, ne htjeli.” Ponovila sam njegove riječi. „Onda, što ćeš mi danas
otkriti o sebi?” Morala sam pokušati, ali ignorirao me, samo podignuo noge na tabure te
pojačao TV. Bilo mi je jasno.
Negdje predvečer natjerao me da ostanem na kauču dok je on spremao večeru. Nakon
toga ipak sam uspjela saznati koji detalj o njegovom životu nakon osnovne škole, kad se
odselio sa starim u London i tamo pohađao srednju. No, čim sam počela ispitivati o tati, bez
ustezanja je prekinuo temu.
Hunter se nikad nije ispričavao zbog kršenja onog što je nazivao društvenim normama.
Nije mu bilo strano prekinuti razgovor, promijeniti temu bez objašnjenja ili me ostaviti bez
odgovora. Nisam se trebala ni truditi shvatiti ga. To je bilo ono što sam trebala napraviti,
jednostavno ga prihvatiti kao takvog. Nakon još dva čaja, nekoliko filmova i tri prekida
razgovora, Hunter je zaključao kuću i ugasio svjetlo.
„Spavaj, Allegra.” Nije mi dao priliku da se pobunim, stoga sam naslonila glavu na
jastuk koji mi je donio. Osmijeh na mom licu bilo je nemoguće obrisati, jer oko mene sve je,
baš sve, mirisalo na tog muškarca, sve dok nisam ponovno utonula u san, onaj isti san.
„Sad je dosta! Koji kurac?” Probudile su me ovaj put psovke i nagli bljesak svjetla. Dok
sam dizala ruku u zrak da si pokrijem oči, Hunter je kleknuo pored kauča. „Opet jecaš! Ne
mogu to slušati! Koji vrag? Pa nije čudo da si svaki dan izmoždena, slušam te već pola sata
kako plačeš. Tko, jebote, plače bez suza?” Nije bio ljut na mene, ali ljutio se jer je s tolikom
žestinom govorio i psovao. „Ako opet zaspiš, kladim se da ćeš opet plakati.”
„I ja se kladim. Možda je to razlog što ne mogu plakati na javi, zato što se isplačem u
snu.” Njegove ruke našle su se taj tren na mom licu dok su me njegove oči promatrale sa
strepnjom.
„Pomakni se”, naredio je odjednom i pokazao mi prstom.
„Kamo? Kamo ću? Kamo ćeš ti?”
„Rekla si nešto danas.”
„Što sam rekla?”
„Da plačeš otkako spavaš sama.” Pogledala sam ga još jednom jer nisam mogla
prihvatiti ono što mi je najavljivao.
„Večeras nećeš spavati sama.”
 Allegra
„Ne mogu ja ovo”, promrmljala sam svega pet minuta otkako je Hunter Knox legao na
kauč pored mene. Bilo je mjesta, kako ne, čak i previše, jer je razvukao ležaj, donio još jedan
jastuk i deku te se smjestio. Nisam ga čula ni da diše iza mene, nije me niti doticao. Sve ovo
bilo mi je ipak previše.
„Što? Što ti je sad?”
„Ne mogu spavati pored tebe.”
„Zašto ne? Pravi se kao da me nema tu. Ne diram te. Ne čuješ me.”
„Ali znam da si tu. Ne mogu. Shvati, do nedavno sam krevet dijelila s mužem, sad sa
mnom leži drugi...” Nisam mogla niti završiti tu rečenicu bez gutanja knedle. Okrenuta mu
leđima, nisam ni bila svjesna da grčevito stišćem rub jastuka koji mi je namijenio.
„Onda zamisli da sam ja on. I zaspat ćeš.” Pomislila sam da me njegove izjave ne mogu
zateći kao prvih dana, no uspijevao me i dalje šokirati.
„Stvarno si... uh!” Nisam znala koju riječ bih mu prišila. „I vruće mi je. Previše si naložio
vatra.”
„Slažem se.” Po prvi put smo se složili u nečemu. Odmaknula sam deku sa sebe i
pomaknula se još više prema rubu. „Bojiš se da ću ti nešto napraviti? Ne brini, udovice me
ne zanimaju.” Frknula sam na njegove riječi.
„A kakve žene tebe zanimaju? Mršave ne, udovice ne. Voliš li uopće žene?” Nešto u
meni stremilo je uvredi. Mogla sam zamisliti njegovu facu dok me slušao iza mojih leđa, no
nisam imala namjeru okrenuti se.
„Sad mi žene nisu prioritet.” Neodređenost te izjave na kratko me zaintrigirala. Sad?
„Znači nemaš nikoga, nisi u vezi?”
„Već duže vrijeme.” Nisam mogla vjerovati da mi je konačno nešto priznao.
„Koliko je to duže?”
„Manje od dvije godine.” Nisam znala što napraviti s tom informacijom, no nekako me
ostavila bez riječi. ,,A sad zatvori oči, zamisli, što ja znam, nekog frajera koji ti se sviđa i
spavaj.” Naprosto je znao u svakom trenu pokvariti i najmanju lijepu misao koju bih
stvorila o njemu.
„Nitko mi se ne sviđa.” Neraspoloženo sam pokušala objasniti.
„Koliko ćeš dugo žaliti za mužem?” Na ovo sam se morala okrenuti i pogledati ga.
Svjetlo je dopirale iz hodnika, a odsjaj vatre iz kamina omogućavao da mu dobro vidim
izraz lica.
 „Kakvo je to glupo pitanje? Do kad ću žaliti za čovjekom kojeg sam voljela? Dovijeka!
Udala sam se da bude do kraja života i onda sam ga izgubila. Razumiješ li kako je to izgubiti
voljenu osobu?” Zadihala sam se dok sam mu govorila, a on nije niti trepnuo. Udahnula sam
i konačno se opustila, da bi se potom Hunter oglasio.
„Njega nema. A ti sebe uništavaš. Mlada si, život je pred tobom. Pokreni se.”
„Prerano je razmišljati o frajerima, kao što mi ti predlažeš.” Potiho sam promrmljala,
vraćajući glavu na jastuk. Oboje smo ležali na leđima, ovaj put dotičući se. Njegova noga
dotakla je moju.
„Prerano. Da. Imaš pravo.” Potvrdio je. „Ovo nisu noćni razgovori koje želim voditi.
Spavaj, Allegra.”
„Ja sam spavala dok me nisi probudio.” Zakolutala sam očima, na što me počastio
nadimkom.
„Biseru. Što treba napraviti kako bi se opustila?” Milina me obuzela od skrbi u
njegovom glasu. Htio mi je pomoći i ugoditi mi, htio mi je otjerati loše snove, a ja sam se
pjenila.
„Samo budi tu.”
Okrenula sam se na bok i zaklopila oči. Nastojala sam upiti mirnoću ove situacije,
usprkos ludim udarcima mog srca. Toplina, vatra, sigurnost, muškarac, a onda, kad sam
počela gubiti dodir s javom, jaka muška ruka ovila se oko mog struka i privukla uz čvrsti zid
sagrađen od samih mišića. Nisam se pomicala, nisam govorila, nisam disala. Glumila sam da
spavam, kako bih sebe obmanula da mi ne godi, a istina je bila da mi je godilo više nego
ikad, da mi je trebalo više nego mi je bilo dozvoljeno.
Ni on se nije pomicao otkako me zaključao u svoj zagrljaj. Jedino čega sam bila svjesna,
bilo je njegovo disanje, udisanje mirisa moje kose. Vrelinu njegovih prstiju na mom trbuhu
pokušala sam ignorirati, a baš taj osjećaj uveo me u snove, u doticaj s onom točkom u mojoj
nutrini koja je uvijek boljela.
„Znam kako je to.” Zadnje je što sam čula prije nego sam zaspala i predosjećala sam
jedno: noćas neću plakati.
Stoga ne čudi da sam se probudila prva, poletna i odmorna, nakon samo jedne noći bez
suza i jecaja. To me nije iznenadilo, već pogled na njegovo lice okupano jutarnjim suncem.
Bila sam okrenuta prema njemu, udaljena tek pedalj od njegovih usana, no i dalje omotana
njegovim rukama. Noge su mi se upetljale u njegove kao da tamo oduvijek pripadaju. Bože,
kako je godilo. Kako je liječilo.
Odlučila sam iskoristiti trenutak, pozorno ga promatrati, svaki ožiljak ispod brade koju
je skratio, rub njegove pune usne i zaklopljene kapke. Molila sam se u sebi da se ne probudi,
da ne osjeti moje disanje jer morala sam ovo napraviti. Nije bilo te sile koja bi me spriječila
da ne pogledam do kuda se proteže ožiljak koji je završavao ispod njegove majice. Ožiljak
koji je nagrđivao njegov vrat, nastao tko zna kad i tko zna kako. Tko ti je naudio? Tko ti je
ovo napravio? Htjela sam vrištati na njega, trebala sam znati, trebala sam njegovo priznanje.
Podijeli to sa mnom. Trebam to.
 Pogled mi se spustio na njegov vrat, dok sam pokušavala pomaknuti lijevu ruku i uvući
ispod njegove majice. Nije se ni trznuo kad su mi prsti kliznuli uz tvrdi splet mišića na
trbuhu, sve do njegovih prsa.
I onda sam zastala. Zatvorila sam oči, inače... One suze sad su me škakljale ispod
kapaka. Moje jagodice nazirale su još brazdi, još ožiljaka, još boli koja je na njemu ostavila
tako dubok trag. Čitava prsa bila su u udubinama, pukotinama i malim jamicama. Željela
sam vidjeti, stoga sam konačno otvorila oči. Bacila sam pogled na njegovo lice, i iako je i
dalje imao oči zatvorene... znala sam.
„Budan si?” Hunter je na to otvorio oči. Plavetnilo njegovog pogleda bilo je u ovom
trenu sivo, obojeno razočaranjem. Kao da sam ga iznevjerila. I zato sam osjećala sram, jer
poznavala sam rizik.
„Jesam. Morala si dotaknuti, zar ne? Iako sam ti zabranio.”
„Nisam si mogla pomoći. Ne znam to objasniti. Bila bi laž da kažem da sam htjela
ugrijati ruke, zar ne? Samo želim...”
„Samo želim! Ti želiš! Što je s onim što ja želim?” Otpustio je obruč kojim me držao u
svojim rukama, ali lice mu je i dalje bilo tako blizu mog.
„Zašto me nisi spriječio?” Morala sam znati zašto je glumio.
„Htio sam jednom, samo jednom vidjeti hoćeš li sama stati na vrijeme, hoćeš li
poštovati granice i zabrane ili ćeš, kao i uvijek, napraviti po svome.”
„Rekla bih da mi je žao, ali nije! Željela sam te dodirnuti Huntere, i želim te vidjeti!”
Moja borbenost iskočila je na površinu. Podigli smo se istodobno u sjedeći položaj, svjesni
kako raspravi nije kraj.
„Zašto, dođavola, zašto? U stvari, možda i bolje da vidiš i onda konačno odeš!” S tim
riječima, spustio je prste na rub svoje majice i skinuo je preko glave, a pred mojim očima
ukazalo se nešto što nisam očekivala.
Živi čovjek kao umjetnost, kože oslikane crnom tintom, poput savršenog platna s onim
što je smatrao manom. A nije ni slutio... Jedna tetovaža nadopunjavala je drugu, glava žene,
anđeo, krila, cvijet, natpis koji nisam mogla iščitati. Sve u svrhu skrivanja ožiljaka. Zurila
sam u njegova prsa i trbuh, ne trepćući dok sam stvarala memorijski otisak njegove pojave
u svom umu. Polagano sam se povukla na koljena na kauču i pružila ruku prema njemu.
Ostao je gledati u moju ruku, no nije se odmaknuo.
„Ovo je... ti si...” Zastala sam poimajući da mi se otkrio. Ništa već dugo vremena nije
dotaknulo moju dušu kao činjenica da mi se pokazao, iako iz krivih razloga.
„Nema riječi koju mi možeš prišiti, a da je već nisam čuo.” Pogled mi se ukrstio s
njegovim, dok sam polagala dlan na njegova prsa jer moja su se htjela rasprsnuti. Nadala
sam se kako mi glas neće puknuti.
„Veličanstven. Lijep. Divan. Huntere, ti si prelijep.”
 „Prestani, Allegra. Prekini odmah!” Prsti su mu se ovili oko mojeg zgloba u namjeri da
me odmakne, no pritisnula sam dlan jače o njegova prsa, pogurala ga i potom učinila nešto
neplanski: opkoračila ga.
„Prestani ti!” Pogledala sam tu magičnu sliku ispod sebe. Zvjerski unakaženo tijelo
muškarca, u ovom izdanju bilo je nešto toliko primamljivo da nisam mogla odlijepiti pogled.
„Prekrasan si. Ne moraš mi vjerovati, ali, svaka točka, svaka crta, svaki detalj, sve je tako
predivno. I znaš što se pitam? Ne pitam se što je ispod tetovaže, kakve ožiljke krije, već što
je to unutra u tebi, što kriješ pod naličjem zvijeri? Jer zvijer me ne bi pazila, ne bi me štitila.
Reci mi.”
„Ne sad.” Dlanovima prilijepljenim uz moja bedra pokušao me skinuti sa sebe, no
nisam se još dala.
„Kad? Kad ćeš mi ispričati što ti se dogodilo?”
„Kad dođe vrijeme.”
„Zašto ne sad?”
„Zato što neću da me žališ ili da se petljaš gdje ti nije mjesto, jer poznajem te, učinit ćeš
baš to!”
„Neću. Obećavam.” Prodirao je pogledom u moje oči, tražeći potvrdu. Zaista sam
namjeravala biti poslušna, samo ne sad. „Samo te želim još malo gledati...” Nisam bila
svjesna da sam to rekla naglas. Njegov stisak na mojim bedrima se pojačao, a onda, onda se
oglasio smijehom i posve me zbunio.
„Želiš me gledati ili me samo... želiš!”
„Ja... ne...” Promucala sam, na što je zaista izgubio strpljenje i maknuo me sa sebe.
„To sam i mislio. Ustani, ideš doručkovati.” S tom naredbom, okrenuo mi je leđa i
pružio pogled na jednako divnu pozadinu, upotpunjenu tetovažama. Dok sam namještala
kauč, oglasio se moj mobitel. Zvonjava je potrajala dok ga nisam iskopala iz torbe. Čim sam
ugledala pozivatelja, pogodio me val srama. Brzo sam se pokrila dekom, kao da me može
vidjeti.
„Bok Lionele. Kako si?” Ispalila sam trudeći se zvučati... nevino!
„Bok, dušice. Ja sam dobro, kako si ti?”
„Bolje. Gdje si?” U glavi sam izračunala da smo se zadnji put vidjeli prije točno četiri
tjedna i da je on sigurno došao doma, a ja... Kriste, ja sam spavala u tuđem krevetu!
„Za desetak minuta ti zvonim. Hoćeš li mi skuhati kavu?” Mogla sam osjetiti toplinu
njegovog smiješka.
,,Oh, nažalost ne mogu. Nisam doma, izašla sam do jednog imanja. Auto mi je zapeo u
blatu, ali vjerujem da ću kroz koji sat i ja biti doma. Žao mi je, Lionele.”
„Do čijeg imanja? Doći ću po tebe.”
 „Ne, nema potrebe. Tu sam u blizini, evo izgleda da će automobil upaliti. Stižem.
Vidimo se.” Na brzinu sam slagala i poklopila. Kad sam se okrenula staviti deku na kauč,
gledala su me ona dva plava oka s dozom osude i sarkazma.
„I, je li automobil upalio?”
„Moram doma”, procijedila sam jer se zaista nisam htjela upetljati u dodatne laži.
„Idi, znaš gdje su ti vrata.” Usput mi je i pokazao prstom, na što sam mu poklonila
kolutanje očima.
„Ne mogu izaći u tvojoj odjeći. Gdje je moja?” Pokazao mi je i to prstom, tako da mi je
došlo da mu taj prst polomim. „Tvoju ću odjeću oprati i vratiti...” Mrmljala sam dok sam
prebirala po svojoj suhoj odjeći.
„Ne. Ostavi je tu.”
„Moram je oprati.” Podigla sam pogled kako bih ga upozorila.
„Ne, ne smiješ riskirati kako netko ne bi vidio da udovica pere mušku odjeću, zar ne?”
Koliko god mrzila njegov jezik, bio je u pravu.
Stisnula sam oči i zaškiljila prema njemu te krenula u kupaonicu presvući se. Imala
sam samo jedan problem. Mojih gaćica nije bilo. Sve je drugo bilo tu. Ionako kratkih živaca i
bez snage da se s njim opet svađam, ostavila sam na sebi njegove hlače za vježbanje i
navukla preko njih svoju odjeću. Majicu sam teške duše ostavila da je on opere. Osjećaj je
bio nadasve čudan, kao da se odvajam od nečeg svog.
Bezvoljno sam krenula prema van, grabeći torbu, ali vukući se, kao da odgađam
odlazak.
„Hvala ti.” Morala sam to reći. Okrenula sam se s vrata još jednom pogledati ga. Gledao
me bezizražajno, držeći ruke u džepovima.
„Na čemu?”
„Što si otjerao moje loše snove.” Pred vratima su čekale moje cipele, suhe i čiste. Kad je
sve to napravio?
Nešto dalje, bio je moj automobil, na dijelu puteljka nasutog šljunkom, van blata. A ono
što me posve dotuklo, bila je nekome beznačajna stvar, a meni tako velika: ograda je bila
otvorena.
 Allegra
Rijetko kad sam u odrasloj dobi osjećala tako izrazit sram kakav sam osjećala dok sam
vozila prema svojoj kući. Subota ujutro, a ja bez gaćica. Gotovo sam mogla opipati stid zbog
toga što sam spavala u tuđoj kući, u krevetu s drugim muškarcem. Za sam taj čin bilo je
prerano i pogrešno unatoč osjećaju koji mi je punio žile milinom. Doći doma u istoj odjeći
koju sam nosila jučer, bilo je kao da sam otišla u zabranjeni provod i prekršila sva pravila
pristojnosti i lijepog ponašanja.
Nevaljala Allegra. Hunter i ja nismo napravili ništa loše, tješila sam se, ali, jesam li
željela da napravimo? Na to pitanje nisam ni pokušavala odgovoriti. Odgovarala mi je vatra
koju je Hunter mogao upaliti u mojim žilama svojom drskošću. On me nije gledao kao
ranjivu iako sam to priželjkivala u nekom trenutku. Odmah me natjerao da se suočim sa
svojim stanjem, premda mi je uvredama otvorio oči jer propadala sam, a samo je on to
primijetio.
Naravno da sam i sama primijetila, od onog trena kad se počeo brinuti o meni kako se
moja odjeća popunjava u kratkom vremenu, kako mi koža sjaji, kosa blista i kako je nosim
raspuštenu svaki put kad idem k njemu u posjet. Birala sam ne tako zagasite tonove odjeće
koja je laskala mom tijelu, a ponekad bih nanijela sloj maskare na trepavice ili samo sjajilo
na svoje usne. Posve jasna činjenica je bila da sam se osjećala bolje, no taj je osjećaj ispario
kad sam parkirala svoj automobil pred trokatnicu naše obitelji. Popravila sam još jednom
svoju odjeću i krenula prema ulaznim vratima, dok mi je oko klizilo po karoseriji
Lionelovog luksuznog automobila.
Koji duboki uzdah i izdah, osmijeh na lice i bila sam spremna. Osmijehom sam se borila
protiv svega. Taj osmijeh mi jedino nije pomagao kod Huntera. Kod njega su palili upornost
i inat.
„Allegra, dušo.” Tek što sam zakoračila u kuću, Lionelov glas doputovao je do mojih
ušiju. Prišao mi je u predsoblju i zagrlio me srdačno. „Dobro ti jutro. Kamo ti skićeš tako
rano?”
„Ah, posao. Ovdje dan počinje i prije nego zora svane.” Još me držao u naručju dok sam
se pokušavala pravdati trivijalnim glupostima.
Iako se Hunter, u pravnom slučaju, mogao nazvati poslom. Samo što ja svoj zadatak
nisam još obavila, nisam saznala što točno radi ovdje. Primisli da ima labos metamfetamina
ili dila neko oružje sam isključila. Sve što uključuje kontakt s drugim ljudima, njemu bi bilo
odbojno. Jedva je i mene podnosio.
„Skuhao sam nam kavu. Dođi.” Spojio je prste s mojima i poveo me u boravak gdje su
na stoliću zaista čekale dvije šalice kave s mlijekom. Voljeli smo istu. „Kako si?” Lionel se
naglo zaustavio kod stolića, okrenuo prema meni i onda posve nenajavljeno, stavio svoje
dlanove na moje lice te se zagledao u moje oči.
 „Dobro sam.” Malo se namrštio, a onda kimnuo.
„Vidim. Kad smo se zadnji put vidjeli, bila si prilično loše. Nisi jela ništa, niti čula kad bi
ti se netko obratio. Sad? Sad si puno bolje. Drukčija si.” I onda je napravio nešto još čudnije;
pomirisao me. „Drukčije i mirišeš. Izgledaš bolje nego sam očekivao.”
„Nisi očekivao da ću jednom biti bolje? Tvoj brat ne bi volio da se uništavam tugom.
Kolika pisma mi je ostavio u kojima je on tješio mene! On koji je gubio bitku sa životom.
Neka nisam ni pročitala. Čekam vrijeme kad ću biti dovoljno jaka da ih pogledam.”
„Ja ih znam napamet. Dio sam ja pisao kad on nije mogao držati olovku u ruci. Kad je
govorio sporo i tiho. I imaš pravo, Liam bi volio da si krenula dalje.”
„Oporavljam se, ali što znači krenuti dalje?” Ovaj put, ja sam se namrštila jer čula sam
ovu riječ i od Huntera, a u onom kontekstu značila je da se interesiram za druge muškarce.
„Sjednimo prvo, reci mi kako ti prolaze dani.” Povukao me za sobom na sofu i
nasmiješio mi se. U tom trenu činilo mi se da vidim svog pokojnog muža. Lionel je bio mlađi
od njega sedam godina, ali imali su neke potpuno iste crte lica. Osmijeh je bio jedna od
sličnosti. Uzvratila sam smiješak nagonski.
„Posao, udruga, ljudi. Doma dođem samo prespavati. Odgovara mi biti među ljudima.”
Kako sam samo slatko lagala, bila sam toga svjesna čim je laž prešla preko mojih usana. S
drugim sam ljudima dnevno provodila tek po dva sata, a veći dio dana s Hunterom. Znala
sam raditi i od doma jer misli bi mi stalno letjele k njemu dok bih bila s nekim drugim.
Zapala bih u duboko razmišljanje, koje bi se prije moglo nazvati sanjarenjem, i onda bih
zabrinula Rosemary ili druge korisnike udruge pa bi me gledali sažaljivo. Da, oni su mislili
da je u mom umu Liam, a nastanjivao ih je posve pogrešan muškarac.
„Dakle, zatrpana si poslom kao i ja. Isuse, Allegra.” Ruku je povukao do usana i pokrio
ih, gledajući me zadivljeno.
„Što?”
„Ne mogu te se nagledati. Je li razlog tvoja raspuštena kosa ili nešto drugo što si
napravila sa sobom, ali... prelijepa si. Zračiš, blistaš.”
„Naspavala sam se”, izustila sam nonšalantno.
„Moguće, nemaš podočnjake, ali... ma što si napravila? Da te ne znam, pomislio bih...”
Prekinuo je rečenicu tako da nisam dobila nastavak koji me zanimao, a onda podigao moju
šalicu i stavio mi je u ruku. „Probaj jesam li pogodio.” Otpila sam jedan gutljaj dok me on i
dalje pozorno promatrao.
„Da, odlična je.” Kimnula sam držeći šalicu.
„Da, imamo isti ukus. U mnogim stvarima, zar ne?”
„Hmm. Do kada ostaješ?” Oglasila se moja znatiželja, jer postigla sam napredak s
Hunterom i nisam smjela to ostaviti da čeka, a Lionel mi je, brutalno rečeno, smetao. Nije
bio karakterno sličan Liamu, nije bio povjerljiv, volio je biti u sve uključen i o svemu
obaviješten, a Huntera nisam namjeravala spominjati.
 ,,Oh, dušo, već me se želiš riješiti ili jedva čekaš da provedemo vrijeme skupa?”
Njegove smeđe oči su bljesnule na ove riječi.
„Samo pitam, ovo je tvoja kuća, ne bih nikad pomislila ništa loše.” Namignula sam mu
da otjeram nelagodu jer me zakinuo za odgovor koji sam trebala.
„Naravno da ne bi, zato te obožavam, jer niti jedna žena nije kao ti, Allegra. Moj brat
bio je srećković, bila si njegova sreća do zadnje minute života.” Nije mi promakla
zanesenost u njegovom pogledu dok je spominjao brata jer bili su vezani i Liam mu je bio
uzor u svemu, baš svemu. „Nedostaje li ti?”
„Ne trebaš ni pitati.” Primaknuo mi se još malo, a njegova se ruka našla na mom
koljenu.
„On bi bio sretan ako si ti sretna. Allegra, mislim da govorim u bratovo ime kad kažem
da ne trebaš tugovati za njim, nego živjeti u sreći.”
„Lionele, kakav život ja mogu uopće imati? Što mogu ponuditi? Ništa. Nikakvu nadu, ni
mogućnost, ni obitelj. Mogu nekome biti sluškinja.” Moja ruka je nagonski zaštitila moj
trbuh.
„Nije istina. Ja razumijem zašto te on volio. Ti si... ti nisi kao druge.” Nakrivila sam usnu
i pogledala u pod. Lionel je uvijek bio slatkorječiv kad sam ja bila u pitanju. Kakav je bio
prema drugim ženama, nisam znala. Prema našim sumještanima bio je ljubazan, ali pošto je
radio u Oxfordu i tamo provodio tjedan, a ovamo dolazio na vikend, nisam imala uvid u
njegov privatni život u tolikoj mjeri.
„Ja sam... podbacila. Nisam uspjela pomoći mužu, nisam uspjela ni djecu...”
„Hej, pssst...” Njegov prst našao se na mojim usnama. „Pogledaj me. Premlada si, takvog
duha da ne možeš odustati od življenja. Neke sudbine se ne mogu promijeniti, ali postoji
uvijek druga šansa za sreću, zar ne?”
„Zaista misliš tako? Kako bih već mogla nastaviti s nekim drugim?” Nešto se u meni
ipak uhvatilo za ovu misao. Produžetak te misli bio je na onom imanju, u onom zagrljaju.
Dovraga. Nakon onakve boli zbog gubitka, očito sam bila mazohist koji je jedva čekao
odbijanje i uvrede. Pokušavala sam sebi objasniti da mi možda Hunterova slika stoji pred
očima jer biram nemoguće. On me nikad ne bi gledao u tom svjetlu. Nisam bila njegov tip ni
u kojem smislu.
„Stvarno to mislim, jednako kao i da bi trebala okrenuti novi list. Možda se odseliti i
naći pravi posao? Mogao bih ti naći odličnu poziciju u Oxfordu. Bila bi blizu mene i svoje
majke.”
„Novi posao? Preseljenje? To je već malo previše. Polako. Još se navikavam na život bez
Liama. Kad nas je njegova bolest zatekla početkom godine, nisam mislila da će mi se
stubokom sve promijeniti. Sve. Mogu razmišljati o opcijama, ali ne ovako preko noći nešto
zaista i napraviti.” I opet su moje misli tako pohlepno odletjele tamo gdje nisu bile poželjne.
„Dobro. Imaš pravo. Samo sve uzmi u obzir. Ja sam uvijek tu za tebe.”
 „Znam, hvala ti, divan si.” Iskreno sam mu zahvalila kad je raširio ruke kako bi me
zagrlio.
„Hajde, što ćemo raditi ovaj vikend?” S osmijehom mi je uputio pila nje i srećom, tu je
ta tema stala, ali nisam bila previše sretna jer ovo je značilo samo jedno: neću moći do
Huntera.
Subota i nedjelja protekle su mi u druženju s Lionelom. Filmovi, šetnje dok nije kišilo,
razgovori o njegovom poslu, a onda i pospremanje Liamovih stvari. U našu sobu ulazila sam
samo po odjeću, jer i dalje sam spavala na kauču. Lionel je to znao, primijetio je to odmah u
početku. Njegova soba bila je na katu kao i naša, a dijelila ih je samo kupaonica.
„Naspavaš li se uopće na toj sofi?” Pitao me u nedjelju kad smo navečer sjeli kako bi
gledali film po njegovom izboru.
„Onako...” Slegnuvši ramenima sjela sam pored njega i dohvatila zdjelu kokica.
„Stvarno je prostrana.” Oboje smo znali da su mi danas podočnjaci izraženi, i da se nisam
naspavala. On nije znao za moje plakanje u snu, bila sam uvjerena u to.
„Ne možeš spavati u vašem krevetu?” Samo sam odmahnula glavom na što je on
kimnuo. Opustila sam se kad smo konačno prestali s pričom i usredotočili se na film koji je
odabrao. Čim je krenuo uvod, moj se želudac stisnuo. Inače smo voljeli filmske maratone,
ali ovaj naslov aktivirao je moju intuiciju. Zurila sam u ekran, dok mi se žuč skupljala u grlu.
Lionelova ruka našla se na naslonu sofe i onda skliznula na moje rame što me posebno
iritiralo.
„Lionele? Kakav je to film?” Konačno sam se oglasila nakon nekog vremena.
„Drama.”
„Vidim da je drama, ali... možemo li gledati nešto drugo? Ovo mi se ne sviđa.”
„Ne razumijem.” Pogledao me, ne mičući ruku s mene.
„Dovoljno sam vidjela da shvatim da je priča o ženi čiji je muž poginuo, a ona se
spetljala sa šogorom. Molim te, ovo mi je neprimjereno, gasi to.”
„Allegra?”
„Gasi to!” Neplanski sam poviknula na njega. Dohvatila sam daljinski i ugasila TV te
demonstrativno ustala sa sofe spremna otići iz kuće. Lionelova ruka našla se na mojoj
podlaktici i zaustavila me.
„Oprosti. Nisam mislio ništa loše. Htio sam da shvatiš... Allegra... molim te, okreni se...
pogledaj me.” Njegov glas zvučao je tako bolno i iskreno, pa sam se okrenula čuti
objašnjenje. Možda sam sve preuveličala i shvatila pogrešno. Dlanovi su mu se uskoro našli
na mojim obrazima, ali ovaj put pogled koji me prikovao nije bio nježan. Bio je pun
zahtjeva, koje nisam znala objasniti. „Rana jest svježa. Ali osvrni se oko sebe. Postoje ljudi
koji te vole, koji te ne žele gledati nesretnu. Napravili bi sve za tvoj osmijeh. Dobro, film te
podsjetio na to da je Liam mrtav, ali shvaćaš li da ljudi i u najtežim situacijama krenu
dalje?”
 „Dalje?” Dosta mi je bilo te riječi! Poželjela sam se otrgnuti iz njegovog stiska, ali nije
mi dozvolio da se pomaknem.
„Sve je to stvarni život, nije samo film. Ona žena nije imala muža, ali jest nekoga tko je
poznaje i voli možda i više...”
„Lionel, govoriš o bratu njezinog muža ili o...?” Prekinula sam ga, no ni ja svoju
rečenicu nisam mogla dovršiti. Njegove smeđe oči suzile su se, a pogled postao žestok.
„Govorim o sebi”, izustio je i onda približio lice mom, pogleda prikovanog na moje
usne. Trznula sam se onog trena kad sam spoznala što namjerava učiniti, pa su njegove
usne okrznute kut mojih usana.
„Lionele!” vrisnula sam gurnuvši ga snagom koju nisam ni znala da posjedujem. Gledao
me na jedan posve novi način, pokazujući prvi put srditost i ljutnju. Moja ruka instinktivno
je pobrisala mjesto gdje me poljubio, a noga zakoračila unazad.
„Razmisli malo što sam ti htio pokazati, Allegra. Samo trebaš otvoriti oči.”
„Zaboga, Lionele...” I dalje sam šokirano gledala u njega.
„Samo razmisli.”
„Nemam što razmišljati, ti si brat moga muža!” Povisila sam glas bojeći se njegovog
izraza lica.
„Nemoj onda požaliti zbog svoje odluke.”
I kad sam pomislila da ja napustim kuću, Lionel se okrenuo i požurio na kat. Ni pet
minuta kasnije, dok sam još stajala na mjestu i pokušavala pojmiti što se upravo dogodilo,
spustio se s kata, noseći jednu manju torbu, projurio pored mene i zalupio vratima, bez
ijedne riječi.
Očito smo si sve rekli.
Rukama sam opipala lice. Bilo je vrelo od nevjerice i preneraženosti koju je izazvao u
meni. Nikad, baš nikad nisam na njega gledala onako kako je on predlagao! Sjela sam na
sofu i osjetila kako me adrenalin popušta, a na njegovo mjesto dolaze umor i tuga.
Jesam li upravo izgubila još jednu blisku osobu? Nisam znala što misliti, nisam imala
snage promišljati o ovome, stoga sam samo ugasila svjetlo i legla na sofu. Tako sam i
zaspala.
Probudili su me drhtavica i grč u grlu. Trebalo mi je neko vrijeme da se odignem i
odem po deku, spremljenu u ormaru u hodniku. Nisam napravila ni korak kad mi je oko
uhvatilo sjenu muškarca pored prozora. Poskočila sam na mjestu, a onda se ukočila
čekajući njegov potez. Šutio je, a ja nisam razaznala išta osim obrisa tijela. Polumrak mi nije
dao šansu za bijeg.
„Vrištat ću”, prozborila sam hrabro.
„O ne, nećeš biseru.”
 Allegra
„Huntere! Prestrašio si me!” Strah me napustio, ali svejedno sam stajala na mjestu u
polumraku. Što sam točno čekala?
„Zbilja? Nisi li jednom prilikom rekla da je ovo mjesto sigurno, svi se poznajete i da
nema nikakvih zločina?”
„Jesam, ali ti... iznenadio si me. Što radiš ovdje? I kako si uopće ušao u moju kuću?”
Imala sam stotine pitanja, ali morala sam ih sipati pomalo kako bih dobila odgovore.
Zakoračio je prema meni i onda upalio lampu na komodi. Usne su mi bile suhe, ali barem
više nisam drhtala. Hladnoća kao da je nestala. Odjeven u crnu odjeću i s kapuljačom na
glavi, nekome je izgledao jako zastrašujuće. Meni? Malo.
„Kako si ti ušla u moju kuću, tako sam i ja u tvoju. Vrata su ti bila otključana.”
„A drugo pitanje? Zašto si tu?” podsjetila sam ga kad je napravio još jedan korak prema
meni gledajući me bezizražajno. Tako sam htjela probiti taj oklop i naučiti čitati izraze
njegova lica. Zasad nisam uspijevala, ali vjerovala sam da sam uporna i predana cilju.
„Kako bih ti rekao da su ti gaćice ostale kod mene.” Mogla sam se zakleti da mu je glas
u ovom trenu bio dublji.
„Dobro, daj mi ih.” Vrelina me pljusnula po obrazima.
„Nemam ih.”
„Kako ih nemaš? Rekao si da su ostale kod tebe.”
„Pa kod mene su. U mojoj kući. Nisu u mom džepu.” Objasnio mi je s prizvukom
zabavljenosti, kao da glupači objašnjava nešto logično.
„Zato si došao? U ponoć? Ušuljao se tako i... otkad si tu zapravo? Gledao si me dok
spavam?”
„Polako, biseru. Imam i ja pitanja za tebe, ali prije svega, obuci se. Hladno je.” Smeo me
na pravi način, tvoreći privid brige o meni, dok je istina bila da je stvarno, na neki svoj
način, skrbio.
„Ali duguješ mi odgovore, kako god.”
„Nitko nije uporan kao ti s traženjem odgovora. Zašto jednostavno ne pustiš sve kako
jest?” Ignorirala sam njegove riječi i otišla po deku.
Umotana u smeđi debeli flis, sigurno sam izgledala kao Frodo, ali Hunteru nisam bila
smiješna. I dalje me gledao kao da očekuje nešto.
„Želiš li čaj? Kako si došao i kad?”
„Ne želim čaj. Došao sam na vrijeme da vidim kako nisi sama, Allegra. I došao sam
pješice. Znaš da nemam auto.”
 „Pješice? S imanja? Pa trebalo ti je sigurno više od sat vremena.”
„Pedeset i pet minuta.” Ruku prekrštenih na prsima, glave uzdignute, gledao me kao da
sam kriva za nešto. Nastavio je u optužujućem tonu. „Nisi dolazila.”
„Nisam mogla.”
„Da, vidio sam zašto. Razlog je napustio tvoju kuću prije sat i pol.” Time mi je barem
dio ove priče postao jasniji.
„Trebam nešto popiti. Sjedni. Sudeći po svemu, stojiš na nogama više od sat i pol.”
Nisam mogla suzdržati poriv kako bih mu uzvratila bockanje. Ostavila sam ga u svom
boravku i u kuhinji sebi pripremila čaj. Žurilo mi se nazad toliko da sam u brzini stavila
previše meda i sljepila prste. Nisam marila, vratila sam se upravo dok je sjedao na moju
sofu. Trudeći se izgledati kao da mi nije čudno što je Hunter Knox u mojoj kući iza ponoći,
sjela sam pored njega i odložila čaj, kao da smo ovo radili i prije.
„Onda?” Nisam gubila vrijeme, okrenuta prema njemu, zahtijevala sam odgovore.
Mogla sam osjetiti njegov miris u nosnicama, bio je primamljiviji od mirisa jabuka i meda iz
moje šalice, a to je bilo nešto što sam obožavala.
„Što?” Okrenuo se bočno prema meni i naslonio tako da je njegova lijeva ruka počivala
na naslonu.
„Stajao si tu u mojoj kući sat vremena?”
„Tako nekako.” Njegova potvrda me ipak ostavila nijemom. „Opet si plakala.” Izustio je.
„Jesam?”
„Jesi.” Zašutjeli smo oboje, no pogledi kao da su govorili puno, iako nerazumljivo. „Tko
je on?” Hunter je izgovorio ozbiljnim glasom. „Muškarac koji napušta tvoju kuću u ovo doba
noći?” Dodao je s osudom u glasu.
„To je brat mog muža.”
„Šogor, Allegra?” Naglasivši moje ime, bilo mi je jasno kako podrugljivo aludira na ono
što je Lionel zaista htio.
„Da, šogor. Rekla sam jasno, brat mog muža. Ovo je njegova kuća.”
„Kamo je onda otišao?”
„Ne znam.” Slegnula sam ramenima ne prekidajući kontakt očima.
„Odjurio je prilično bijesno, a jednako je ljutito ubacio torbu u auto i zalupio vratima.”
„Pa... recimo da smo se posvađali.” Nadignuo je obrvu, to je bila jedina promjena u
ekspresiji njegovog lica. „Nismo se mogli složiti oko nečega. Ne gledaj me tako.” Podviknula
sam na njega jer me nervirao taj pogled kojim me probijao. Nisam podnosila da misli o
meni još gore nego je mislio, no nisam namjeravala priznati mu sramotni trenutak s
Lionelom. Nekoliko sekundi kasnije kad mi se približio, znala sam kako ću mu sve reći.
Najzad sam spustila pogled, a Hunterova ruka dotakla je moju čeljust.
„Što ti je napravio?”
 „Nije ništa.”
„Jest nešto. Znam to.”
„Htio je nešto, ali...” Podigla sam pogled i usmjerila ga prema vatri u njegovom pogledu.
„Što je htio?” povisio je glas na mene, približavajući lice mom tako da sam mogla
osjetiti njegov dah na svom obrazu.
„Nešto što ne može dobiti. Htio je mene.” Bez treptaja sam izustila jer upijala sam
čitavim bićem Hunterovu reakciju. Zubi su mu se stisnuli tako da sam čula škripanje. Od tog
zvuka, kožom su mi prošli trnci, pa sam se jače umotala u deku. „Shvaćam da mi je zapravo
čitav vikend pokušavao sugerirati da krenem dalje, da bi Liam podržao da živim, da nađem
drugog muškarca. Pritom je naglašavao kako me on razumi je, kako me voli, kako nijedna
žena nije kao ja. Da bi maloprije na tako čudan način pokušao otvoriti moje oči. I kad sam
prasnula, pokušao me poljubiti.” Hunterove usne stisnule su se u tanku crtu. Bilo je jasno
koliko mu je smetalo to što čuje.
„Poljubio te?”
„Ne, pokušao je. Dotaknuo je kut moje usne. Nisam željela da me ljubi, ne on.”
Izgovorivši te zadnje dvije riječi, znala sam da se otkrivam. No, nije bilo vrijeme za
promišljenost, nego za spontanost.
„Nego?” Hunter je shvatio moju izjavu točno kako sam i htjela da je shvati. Lice mu je i
dalje bilo napeto, ali u očima se talasalo nešto osim ljutnje. Molila sam Boga da bude ista
želja kao u mojim.
„Ti. Željela sam tebe.” Oči su mu se tada zaklopile, odbijajući moju žudnju.
„Ne, Allegra. Ne. Možeš. Željeti. Mene.” Naglasio je svaku tu riječ kako bi mi bila jasna, ali
odbijala sam neprihvaćanje.
„Misliš da ja volim sebe u ovom trenu? Misliš da mi je drago priznati sebi kako mi misli
i previše idu gdje ne smiju, da je sve ovo tako novo i drukčije, a tako kratko nakon što je
Liam otišao? Osjećam se kao da ga ovime ponižavam, svaku uspomenu i zakletvu u našu
ljubav.”
„Ne miješaj ljubav sa željom”, progovorio je kad su mu se kapci opet otvorili.
„Dobro, onda nazovimo to željom. Kako god nazvali, tu je u meni i samo biva većom i
jačom. I raste sa svakim tvojim činom zaštite, bilo da me vrijeđaš ili hvališ. Bilo da me guraš
od sebe ili privijaš uz grudi. Želim te.” Drhtavica koja je sad pogađala moje tijelo, bila je
posljedica nerazumne čežnje i potrebe. Nisam micala pogled s njega, činilo mi se minutama,
dok smo se oboje borili sami sa sobom jer nisam znala što mogu očekivati od njega. Bio je
ne samo tajanstven, nego i nepredvidiv.
„Gdje te poljubio?” Od tog pitanja brzo sam zatreptala.
„Tu.” Pokazala sam prstom na kut usana, da bi se u trenu njegov palac našao na istom
mjestu. Poželjela sam zatvoriti oči i zapresti od užitka kad se njegov dodir razlio po mojoj
osjetljivoj koži. Usne su mi bridjele. Pogled mu je pratio pomake prsta na mojim usnama,
kao da iskušava mekoću moje kože. Brisao je sjećanje na neželjeni poljubac, a onda konačno
spojio pogled s mojim najavljujući mi sljedeći čin.
Prstiju smještenih na mojoj čeljusti, usmjerio je svoje usne prema mojima. Prestala
sam disati znajući da će me Hunter Knox upravo sad darivati nježnošću. Oči su mi se same
zaklopile kad su njegove usne dotakle moje. Bio je to prvotno samo dodir, tek doticaj kože s
kožom, da bi već idućeg trenutka njegov dah prodro u moja usta i oživio sve u meni. Nisam
se više mogla suzdržavati, podigla sam ruke i ovila ih oko njegovog vrata, zahtijevajući
usnama da me ljubi žešće. Pomaknuo se prema meni i gotovo me poklopio svojim tijelom,
ne razdvajajući naše usne. Onaj pogrešni poljubac bio je zaboravljen. Ovaj sad? Bio je
neponovljiv, nikad doživljen na ovakav način. Njegov jezik dobio je na slobodi dok je dirao
moj i harao mojim ustima, ali ruke je držao oko mojih obraza. Tijelo mi nije dirao iako sam
žudjela za intimnim dodirom. Prošlo je predugo otkako sam se osjećala kao žena. Disali smo
ubrzano, ljubeći se na mojoj sofi, ja ispod njega, posve omamljena i tako ispunjena. Željela
sam više, ali u pozadini mog uma carevala je misao da je ovo sve što ću danas dobiti. I
Hunter mi je to potvrdio kad je odvojio vrele usne od mojih užarenih, i istog trena sam
osjetila žaljenje zbog odsustva njegova okusa i topline u sebi.
Njegovo čelo spojilo se s mojim dok smo oboje glasno razmišljali o ovome što smo
napravili. I dok je on držao oči zatvorenima, boreći se s demonima koje nije htio podijeliti
sa mnom, ja sam uživala i upijala crte njegovog lica, znajući da mi je sad pripao, premda
samo na ovih par minuta. U idućem trenu, njegovim licem razlio se blagi osmijeh izazivajući
u meni isti efekt. Smiješili smo se jedno drugome pokušavajući tako umanjiti značaj ovog
poljupca.
„Obrisano?” izgovorio je samo tu jednu riječ i zapečatio moje srce. Oči su mu se smijale
i znala sam da dijelimo isti osjećaj.
„Zaboravljeno, pregaženo, nestalo.” Kimnula sam zureći u te oči. Opčinjavao me svojom
ljepotom, a da toga nije bio ni svjestan.
„Sad se okreni”, naredio mi je, odižući se s mene.
„Kamo?”
„Ideš spavati.”
,,A ti...?”
„Ostajem tu.” Srce mi je poskočilo, ali sam ga poslušala. Tog trena bila bih napravila što
god me zatraži. Leđa spojenih s njegovim prsima, uvukla sam se u njegovo naručje i
okrenula glavu u stranu, samo kako bih se uvjerila da je zaista tu. „Spavaj sad, biseru.”
Nacerila sam se potiho i zaklopila oči. Nisam žalila zbog ovoga. Nadala sam se da nije ni
Hunter.
Bio je to naš prvi poljubac. Hoće li biti i zadnji?
 Allegra
Nisam znala što će mi jutro donijeti, hoće li biti pametnije od večeri, ali koristila sam
svaki tren te noći da se privijeni uz Hunterovo tijelo. Nažalost, moja sofa nije dozvoljavala
puno pomicanja, tako da sam mu ostala okrenuta leđima, dok su moji prsti vapili za
diranjem njegove kože.
Jer svaka ona brazda činila ga je savršeno posebnim. Svaka ona šara i crta tinte značile
su nešto, pisale su priču koju sam ja htjela čitati. Samo ja. Nikad toplije mom tijelu, nikad
napetije mojoj duši. Točno to. Napeto. Jer Hunter me držao na distanci, a opet približavao se
u onim trenucima kad me htio zaštititi. I štitio me od svega, ali me unatoč otpora, nije
mogao zaštititi od sebe. Granicu koju je uspostavio, prekoračila sam svaki, baš svaki put.
Osjetila sam par puta u noći kako se njegov dlan širi na mom trbuhu. Promeškoljila
sam se i nastavila spavati zadovoljna. Ujutro, par minuta prije nego se oglasio alarm s mog
mobitela, osjetila sam prazninu na mjestu gdje je spavao. Vani je još bio mrak, a ja se nisam
mogla odbiti navike ranog buđenja, iako nisam imala potrebe. Slatki ritual s Liamom bila je
vrela kava na trijemu, dok bismo ogrnuti mekanom dekom gledali kako sviće.
Tišina s Liamom bila je drukčija. Umirujuća i spokojna. S Hunterom ćudljiva,
prevrtljiva i hirovita. Stoga me tišina ovog jutra digla na noge i znala sam da je uzalud
zazivati njegovo ime.
Otišao je. U kuhinji me ipak čekala šalica kave. Čim sam dotakla šalicu, uvjerila sam se
da je još topla. Nije davno otišao. Pogled mi se uspeo stepenicama prema katu i prisjetila
sam se Lionela. Što mu reći kad se idući put vidimo, kako se uopće ponašati prema njemu?
Ljutnja će ga proći, nadala sam se, jer u ovom trenu, nisam više bila potresena njegovim
nakanama, bila sam zanesena korakom naprijed u odnosu s Hunterom.
Ponedjeljak je nosio hrpu planova pa sam nakon dobrog doručka, koji sam uvela kao
obavezan, požurila u udrugu odraditi s Rosemary neke zadatke. I dalje sam bila posrednik
između naših prodavača i Huntera, to mi je ionako bio samo izgovor za kontakt s njime. I
kako su ovi posljednji dani bili obilježeni brojnim priznanjima, morala sam priznati još
nešto kad sam oko podne žurila svojim automobilom na Hunterovo imanje.
Zatekla sam ga vani na trijemu. Opet je vježbao. Naravno da sam zamijetila kako
naporno vježba kao da se priprema za nešto, za borbu ili obračun. Ograda je bila otvorena
pa sam parkirala po šljunkom nasutom prilazu točno ispred njega. Zrake sunca sušile su
bljeskave kapljice znoja s njegovog čela i vrata, ali meni nije izgledao nikad primamljiviji
nego sad.
„Dan je zaista dobar.” Nisam se mogla suzdržati da ne počnem flertovati s njim. Koji mi
je vrag bio? Ja nisam flertovala godinama! Ma nikad! Čak ni s mužem jer on je bio stariji i
ozbiljniji, takva nam je bila i veza od početka. Nije bilo ovog natezanja kao s Hunterom. S
Liamom sam odmah znala na čemu sam, znala sam da ćemo završiti u braku, da ću s njim
preseliti u ovo malo mjesto, da ćemo gurati njegovu političku karijeru, da ćemo imati...
S promjenom tijeka mog života, promijenio se i moj ukus u muški rod. Iz temelja.
Pogled je mimo moje volje klizio njegovim tijelom, jer ono što sam sinoć dobila od njega,
očito mi je bilo premalo. Nešto je u meni otkucavalo i tražilo uzbuđenje. Našlo ga je na
osamljenom imanju, u obliku divljeg i silovitog muškarca.
Sretno, Allegra. Poželjela sam samoj sebi dok sam mu prilazila osjećajući njegov
ozbiljan pogled na sebi, a s mojim zadnjim korakom do njega, licem mu se razlio osmijeh.
Bez riječi, otvorio je vrata, a onda me pogled na stol pun hrane uvjerio u to da me on čekao.
Ovo je postala naša stvar.
„Još netko dolazi na ručak pa si ovako puno skuhao?” izustila sam dok sam sjedala na
svoje mjesto. Moje mjesto, sinulo mi je. Imala sam mjesto u njegovoj kući. Spustio je pogled
dok je sjedao naspram mene.
„Ne, nitko. Ne želim ikoga u blizini.”
„Zašto?”
„Ljudi ne shvaćaju, zure, zabadaju nos, osuđuju.”
„Zašto meni dozvoljavaš?” pitala sam potpuno nepromišljeno. Tada je podigao pogled.
„Koliko se sjećam, sve sam ti bio zabranio, a ti kao da si samo to čekala, prekršiti svaku
moju zabranu.”
„Ne znam kako se držati dalje od tebe, Huntere.” Znao je ovo i prije nego sam
izgovorila.
„Jedi sad, Allegra.” Naredio mi je i prionuo na jelo. Polako sam objedovala, ne znajući
što očekivati kasnije.
„Ovo je divno. Nisam znala da si tako dobar kuhar. Od koga si naslijedio ljubav prema
kuhanju i talent?” progovorila sam kad se situacija malo opustila.
„Od majke.”
„Želio si biti kuhar?”
„Ne. Sjeti se, Allegra. Znaš odgovor. Znaš koji je bio moj san oduvijek.” Svrnula sam
pogled u stranu i odmah mi je sinulo.
„Pilot!”
„Vidiš da znaš.”
„Ali...” Prekinuo je moje pitanje i podigao prst.
„Da, san se nije ostvario. Želiš li sladoled sad?” Prebacivši temu, prekinuo me u naumu
da još nešto saznam. Ustao je od stola i iz kuhinje donio dvije male čaše sladoleda. Zima nije
bila vrijeme za ovu poslasticu, no rado sam je prihvatila dok me čekao na svom kauču pred
TV-om. Uslijedilo je gledanje u tišini, koju je prekidao samo zvuk s ekrana i grebanje žličica
po čašicama sladoleda. Podigla sam noge na kauč i podvila ih ispod sebe te se približila
Hunteru.
„Što je?” oglasio se kad sam naslonila glavu na njegovo rame. Zaista sam mu morala
crtati.
„Usne su mi hladne od sladoleda.” Pritom sam ih pomela jezikom i zapiljila se u
njegove, a one su se izvile u osmijeh, iskren i vedar.
„Ne vjerujem za čim posežeš, Allegra, samo kako bi dobila što želiš.”
„Drago mi je da si konačno shvatio što želim. Tebe. A sad mi daj svoje usne.” Zvučala
sam gotovo ratoborno i napasno, dok sam polagala ruku na njegove trbušne mišiće, a usne
na njegove. Osjećaj je bio drukčiji nego sinoć, ovaj put nisam bila iznenađena, već spremna.
Danas su ruke slobodnije harale po njemu, usne odvažnije grizle njegove, a jezik
vragolastije milovao njegov. Razum sam zatvorila negdje u tamnicu i pustila želji da vlada
mnome, a onda me ta ista želja, kao kakvu goropadnicu, natjerala da se podignem na
koljena i opkoračim Huntera. Nije se ni snašao kad sam ruke stavila na njegova ramena i
poljubila ga strastvenije. Izdavao me dah, izdavala me užarena i osjetljiva koža, izdavalo me
pulsiranje u onom obamrlom dijelu mojeg bića.
O moj Bože...
Osupnuta ovim osjećajem, grabila sam ga prstima za majicu i zubima za usne kao
sumanuta, jer to, to što mi se događalo, bilo je oživljeno i bez tračka one boli koja se mučno
javljala svako malo.
„Nemoj stati, molim te...” Molila sam ga između poljubaca, dok sam se pomicala po
njemu. Nanizalo se dana, tjedana, mjeseci i godina kako nisam ovo osjetila, jer sve što me
dolje boljelo, podsjećalo je na gubitak. Sad se u meni kovitlalo uzbuđenje, čisti užitak toliko
da me bilo strah, strah da ne nestane. Odjeća mi je smetala na koži, ali nisam se usudila
prekinuti dodir s njim, jer grabila sam što sam mogla zbog bojazni da on ne prekine.
Nije prekinuo, znao je bolje od mene što mi treba. Osjetio je to po pomacima dok sam
se ritmički trljala o njegovu izbočinu, po uzdasima koji su postali sve glasniji. A kad je
odvažno uvukao ruku u moje tajice i spustio je na onu osjetljivu točku, znao je da ću se u
slatkoj agoniji raspasti na njemu. Plave oči bljesnule su kad su se spojile s mojima, a usna
mu se trznula kad je izgovorio poznate riječi, samo ovaj put upotrijebljene u savršenom
kontekstu.
„Jedan pokret prstom i na nebu si, biseru.” Njegova kuća odjeknula je uslijed mog
oslobođenja, a tijelo se opustilo u njegovim rukama. Dok sam još poimala što se dogodilo,
poljubio me u vrh nosa i pomaknuo pramen moje kose s lica. „Uvijek dobiješ što želiš.”

Da, dobila sam još nešto, koliko god sebi spočitavala zbog tjelesne prodaje, nisam se
mogla obmanjivati kako to ne želim. Ni taj dan, ni idući, nisam popodne išla doma. Ostala
sam navečer spavati na njegovom kauču, a iza mojih leđa uvijek je bio on. Grlio me i tjerao
demone. Tek ujutro otišla bih svome praznom domu, no opet se vraćala njemu za par sati.
Nismo razgovarali, nije mi dozvoljavao pokrenuti bilo kakav razgovor o nama. Mi nismo
postojali osim u onim trenucima kad me ljubio i dirao. Još mi nije dopuštao da mu uzvratim
na isti način, nije me pozivao u svoj krevet. Granica je bio kauč koji smo dijelili.
Nisam htjela ići svome domu, zaključila sam to jednog jutra na pola puta od njegovog
imanja, nakon što sam s prvim zracima zore, kao okrivljenik sjela u svoj automobil kako bih
jutro dočekala u svojoj kući, a ne njegovoj. Bilo mi je tek donekle stalo što bi drugi mislili o
meni, jer ja o njima nisam mislila već danima. U mojim mislima bio je samo Hunter.
Stoga sam toga dana jednostavno odlučila vratiti se k njemu. Nisam znala što je inače
radio jutrima, zato što je sa mnom provodio vrijeme od podneva do zore. Bio je to gotovo
čitav dan, ali nisam se vraćala iz sebičnosti, već iz praktičnosti i odbijanja licemjerja. Čemu
ići glumiti moral pred sumještanima kad ću se vratiti za par sati? Praktički sam živjela kod
njega. Sinulo mi je da sam jutros i četkicu ostavila umjesto da sam je po običaju pokupila sa
svim ostalim stvarima u torbu.
Njegovo imanje zateklo me prazno. Kuća je bila otključana, a pseto je ležalo u kućici.
Pod pretpostavkom da je Hunter otišao trčati kako je inače volio, ušla sam u kuću i odložila
stvari na kauč. Prvih deset minuta sjedila sam i čekala da se pojavi. Bockala me strepnja
koju sam ignorirala.
A onda iz čiste dosade, počela sam pospremati po kući. Već mi je davno postalo jasno
da Hunter ne koristi sve sobe u kući. U želji da napravim nešto lijepo za njega kad se vrati,
kao što je on svaki dan radio ručak za mene, odlučila sam sve napraviti malo oku ugodnije.
Nisam se libila ući u sobe koje nije koristio, pronjuškati po ormarima, otkriti lijepe
jastučnice i mekane debele deke, pokoju sliku i ukras. Počistila sam prašinu s polica i
komoda i sve posložila. Voće sam izvadila iz hladnjaka i postavila na stol u predivnu
srebrnu zdjelu te se osvrnula oko sebe. Bila sam zadovoljna, malo prašnjava, no isplatilo se.
Sve je izgledalo bolje.
Skinula sam tuniku i u kamin dodala još drva. Popila sam tek pola šalice čaja kad su
vrata kuće tresnula. U prvi mah, pomislila sam da se nešto dogodilo Hunteru, a onda sam
ugledala njegov srditi izraz lica. Podigla sam se s kauča zureći u njega u čudu. Ruke su mu
bile crne od nekakve masti, obraz jednako umrljan, ali sve je to bilo zanemarivo u odnosu
na prijeteći pogled.
„Zašto si se vratila? Trebala si doći kao inače!”
„Pa mislila sam da nema svrhe...”
„Koji vrag nema svrhe! Moraš li sve napraviti...” Njegov glasan optužujući ton je
utihnuo kad se ogledao oko sebe. Pogled mu je ubrzano prelazio preko svake sitnice koju
sam promijenila u prostoru. „Što si to napravila?”
„Malo sam uredila, kako bi izgledalo...”
„Kako jebeno da izgleda? Zašto? Zašto, Allegra? U kurac!” Koraknuo je prema meni, a
onda mu se na putu našla ona zdjela s voćem. Poletjela je zrakom i uzalud sam rukama
pokrivala uši, jasno se čuo lom stakla. Par jabuka zakotrljalo se po podu, a potom su
njegove ruke lupile o stol. Poskočila sam na mjestu. „Rekao sam ti jasno i glasno, ne jednom,
ne dvaput, ne triput! Što sam ti rekao, Allegra? Što??”
Lagala bih kad bih rekla da ga nisam vidjela u sličnom izdanju, naprasitom i
neobuzdanom, ali da je bio ovako razjaren zbog sitnica... nije. Stol nas je odvajao, no znala
sam da mi ne bi napravio ništa fizički nažao, lako, i ovo što je radio, bilo je previše.
„Pitao sam te nešto!” Proderao se na mene. „Ostavila si i četkicu, a lijepo sam ti rekao”,
procijedio je muklo i postalo mi je jasno da je moj prekršaj uzrok njegovog praska.
„Rekao si mi da se ne udomaćim.”
„Da, a ti napraviš što?” Stvarno je čekao taj odgovor, koreći me kao da sam dijete.
„Ostavim četkicu, dođem bez najave, pospremim ti kuću. Veliki grijeh, Huntere.” Na
trenutak se lecnuo jer nije očekivao da ću mu uzvratiti sarkazmom. Likovala sam u sebi što
sam mu uzvratila, zato što se nadao da ću mu se ispričati. Za to nije bilo ni najmanje šanse.
Stoga sam koraknula prema njemu i ruke položila s druge strane stola te se nagnula. „Ne
dao Bog da se udomaćim i da mi možda otkriješ što radiš ovdje, kako si kupio ovo imanje i
od čega se skrivaš? Ne dao Bog da poželim nešto, sve ćeš mi zabraniti radije nego priznati
sam sebi da ti se sviđa bilo što u vezi sa mnom. Nisi ti ljut na mene, ti si ljut na sebe. E pa
sretno ti bilo živjeti s tom ljutnjom, ja to ne moram trpjeti.” Nisam bila ni svjesna kako sam
pokupila svoje stvari i stigla do svog automobila te ga pokrenula.
Zadnji pogled u retrovizor dokazao mi je da će on zaista radije živjeti s ljutnjom nego
mi dopustiti da barem pokušam na svoj način uljepšati njegove dane, jer Bog zna, bez
obzira na sve, on je meni uljepšao i dane i noći.
 Allegra
„Jesi li dobro?” Bilo je prvo pitanje koje mi je Rosemary uputila kad sam ušla u udrugu.
„Ne izgledam baš najbolje, zar ne?” Raspoloženje mi je bilo očajno, nisam se trudila to
sakriti.
„Pa iskreno Allegra, poznajem te pet godina i nisi mi nikad izgledala ljepše i opuštenije
kao u zadnja dva-tri tjedna, ali danas vidim kardinalnu promjenu. Nadam se da ne
zamjeraš, ti si mi najbliža osoba i stalo mi je do tebe kao do vlastite kćeri.” Uzdahnula sam
shvativši koliko sam svojevoljna. Nisam razmislila kako moje raspoloženje utječe na ljude s
kojima radim, a oduvijek sam se vodila mišlju kako privatne probleme treba ostaviti pred
vratima ureda. Danas sam očigledno prekršila vlastito pravilo. Doduše, danas sam prekršila
brojna pravila ako se pitalo gospodina Zvjerku.
„Hvala ti na brizi, Rosemary. Recimo to ovako, Hunter Knox je uzrok mom
neraspoloženju.”
,,Oh, dušo, za tog čovjeka trebaju konjski živci.” Samo sam kimnula i sjela u svoju
stolicu. Imala sam propušteni poziv od mame, no i to sam sebično odgodila. Osjećala sam
Rosemaryn pogled na obrazu pa sam je pogledala. Bilo mi je jasno koliko je sažaljenja u
njezinim očima. „Dušo, ne bih ti se htjela petljati u život, nikome ne bih poželjela ovo što se
tebi dogodilo s djecom i mužem, ali... jesi li sigurna u to što radiš s tim čovjekom? Ti si
pristojna, draga, a on... on je sve suprotno tome.”
„Rosemary...” izustila sam pogođena sramom jer me čitala.
„Nema potrebe da mi se opravdavaš, to je tvoj život. Samo ne želim da budeš opet
povrijeđena. I ljudi vide znaš, primijete da te nema navečer doma, da dolaziš ujutro. I nitko
ti ne zamjera, samo bi voljeli da budeš sretna.” Milina mi je napunila dušu dok sam joj se
blago osmjehivala.
„Znaš, on brine o meni jednako koliko me gura od sebe. Ne znam još uzrok njegovoj
distanci, no više od ičega bih voljela znati. Ako se s nečim bori, željela bih da mi kaže, željela
bih da se borimo skupa. Želim mu pomoći. Liam mi nije dao, samo se prepustio onome što
ga je živog pojelo. Huntera jede neka druga bolest, jednako mračno, ali druge vrste. I ne
mogu podnijeti da i njega uzme.” Rosemary me samo gledala zabrinuto iako možda nije
shvaćala. Prokleta bila ako sam i ja samu sebe shvaćala! Štošta mi je bilo nejasno osim
osjećaja da mi nedostaje.
Tek sam se predvečer vratila doma, ponovno bez apetita i s čvrstim uvjerenjem da ću
noćas ružno sanjati. Nije bilo čvrstih ruku koje bi me držale podalje od provalije i bezdana,
koje bi brisale moje suze i pružale mi sigurnost. Osjećaju nedostajanja pridružio se pred
spavanje još jedan osjećaj, da ipak nisam sama. Pregledala sam sve sobe zbog sumnje u
Lionela. Bio je petak navečer, bilo je moguće da dođe pred vikend, iako sam duboko u sebi
znala kako će proći duže vrijeme do našeg suočavanja. Bio je to više predosjećaj da sam
promatrana. Kad sam izašla ispod tuša, moj mobitel je zazvonio. Pomislila sam da je mama
jer joj se nisam javila pola dana, stoga sam bez gledanja prislonila mobitel na uho.
„Gospođo Riot, susjed Ace je.”
,,Oh, dobra večer, Ace. Je li sve u redu?”
„Zasad jeste, ali htio sam vam samo ukazati na to da u vašem dvorištu, tamo kod ulaza
u kapiju već dvadeset minuta stoji neki čovjek i gleda u vaše prozore. Nisam htio dizati
uzbunu jer znate... rekao bih da je to došljak s Lordovog imanja, a vi s njim komunicirate. Je
li on normalan?” Njegovo zadnje pitanje me natjeralo na smijeh, ali sam rukom prekrila
usne kako ne bi čuo. U mom trbuhu se nešto zgrčilo pri pomisli da je Hunter tu, tek desetak
metara od mene.
„Normalan je, ali nije druželjubiv. Recimo da je introvert.”
„Aha, shvaćam, ako bude problema, pozovite nas u bilo koje doba.”
„Hvala vam, Ace. Sredit ću stvar.” Nasmijala sam se iskreno jer takvi su bili stanovnici
Kingsleya, vjerovali su u razgovor, dobrosusjedske odnose i prije svega, u kulturu i
poštovanje. Krenula sam prema prozoru pogledati u svoje dvorište, i sa svakim korakom,
srce mi je udaralo sve snažnije. Pomaknuvši zavjesu u stranu, pogledala sam van, ali mrak
mi nije odavao išta, stoga sam upalila svjetlo na trijemu.
Stajao je u dnu dvorišta. Nije se micao. Znala sam da je on, možda nisam vidjela
njegovo lice, ali ta kreatura u crnome i s kapuljačom mogao je biti samo on. Potvrdio mi je
isto kad je skinuo kapuljaču i onda samo otišao. Vratila sam zavjesu na mjesto.
„Ispravak netočnog navoda: nije on baš posve normalan”, progovorila sam naglas, a
osmijeh je prijetio da mi pocijepa lice. Nisam ni ja očito bila normalna kad sam se mogla
smijati ovoj glupoj situaciji. Pogled mi je pao na bravu. Inače sam se iz navike prije spavanja
zaključavala, ali danas mi glupa nada nije dala da spriječim Huntera da uđe ako poželi.
Vrata su tu večer ostala otključana.

Nije došao. Dugo sam ostala budna, no spavala sam sama. Subota mi je zato bila očajno
duga i naporna. Gledala sam svaku plohu u kući bez ikakve namjere da se pomaknem i
odradim bilo kakvu obvezu. Bacila sam napola pojedenu jabuku, prolila napola popijen čaj,
nisam imala teka. Premještala sam se s jednog kraja sofe na drugi tražeći udoban položaj,
prebacivala kanale tražeći nešto pogodno, ali ništa me nije moglo udobrovoljiti. Bila sam
nikakva, no barem je razgovor s mamom obilježio dan. Protekao je dobro, ionako je više
pričala ona nego ja. Bilo je dobro slušati je dok je pričala. Njezini problemi činili su se
stvarnima naspram mojih. Što sam ja imala? Netrpeljivog tipa kojeg zapravo i nisam imala.
Par poljubaca i jedan vrhunac očito nisu značili ništa.
Kad je u nedjelju moj telefon zazvonio opet kao sinoć, znala sam tko zove. I prije nego
se susjed Ace oglasio, pohitala sam do prozora i upalila svjetlo na trijemu.
 „Da, vidim ga. Ne brinite, nije on opasan. Ovime mi također nešto poručuje. I moje
isprike, on jest malo lud, ali nije opasan ni po koga.”
,,U redu, gospođo Riot, ako vi tako kažete. Laku noć.”
„Laku noć i hvala na upozorenju.” Prekinula sam poziv i istupila na trijem. Gledali smo
se bez riječi iako sam u sebi govorila sve što mu ne bih nikad priznala na glas. Što mu je
značio ovaj čin? Zašto je dolazio preda me bez namjere da mi se obrati riječima? Što sam
trebala napraviti?
Večeras nisam čekala da se on okrene i ode, prva sam to učinila i ugasila svjetlo. Vrata
nisam zaključala.
Ujutro sam prema rasporedu prvo otišla u udrugu, a onda, nešto prije podne uputila se
tamo gdje je moje srce htjelo, iako je um branio takve želje. Vozila sam polako do imanja,
želeći si dati vrijeme da se predomislim. Ako sam mrzila išta u životu, bilo je to odgađanje
suočavanja. Morali smo se suočiti. Podsjetila sam se da me čeka suočavanje i s Lionelom.
Kad mi je imanje ušlo u vidokrug iz daljine, molila sam se samo za jedan znak s njegove
strane kako je suočavanje dobrodošlo i poželjno. Gotovo da nisam disala dok sam se
približavala ogradi.
Osmijeh mi se razlio licem. Ograda je bila otvorena.
Je li slutio da ću doći? Nadao se tome? Ispriku neće dobiti, to je sigurno, zaklela sam se
sama sebi. Moj mobitel pokazao je podne kad sam parkirala ispred njegove kuće. Oblaci su
prekrili nebo kao da najavljuju oluju. I bili su u pravu. Nisam spoznala nestrpljenje ove
vrste kao sad dok sam kucala na Hunterova vrata. Tjeskoba me pritiskala u grudima, no
naredila sam si da ostanem čvrsta. Otvorio mi je vrata. Nije izgledao iznenađen.
„Allegra”, izustio je moje ime potiho, gotovo kao ispriku. Možda sam ja to samo željela.
„Ako ti nemaš muda prići mi i razgovarati, ja imam. Ili bi ti bilo draže da stojim ispred
tvoje kuće i zurim u nju kao manijak?” I s tim riječima, pao je u vodu plan da s njim
razgovaram smireno i argumentirano. Vladala sam svojim temperamentom, osim kad je
bila riječ o Hunteru Knoxu. Pomaknuo se u stranu ne govoreći išta, pokazujući mi rukom
stol. Tamo nas je čekao ručak za dvoje. Tek mali žalac pokajanja me bocnuo, no nisam se
htjela rastopiti samo radi ove geste. To što me čekao, nije dovoljno da riješi naše probleme.
„Gladan si?”
„Mislim da je bolje da razgovaramo siti. Kad si gladna, prilično si lajava.” Gledala sam
ga nadignute obrve, jasno mu dajući do znanja da me nervirao njegov stav sveznalice.
„Dobro, igrajmo po pravilima. Jedimo prvo.” I pojeli smo, polagano i u tišini. Možda je
on bio lud, ali pored njega, ja sam bila još luđa.
Pobrisala sam usne i otpila vodu te ustala. Još me pratio pogledom oprezno i nijemo
kad sam skinula svoje čizme i odbacila ih, potom tuniku prevukla preko glave i najzad,
spustila svoje tajice.
Ostala sam pred njim u grudnjaku i gaćicama. Hunterovo lice u trenu postalo je blijedo,
a oči su se raširile. Ovo definitivno nije očekivao. Udahnula sam i pustila da iz mene isteče
sve što sam na duši čuvala danima.
 „Ne znam tko ti je nanio ožiljke, ali imamo ih svi.” Moji prsti su spustili rub mojih
gaćica. „Neki se ožiljci vide, a neki su oku nevidljivi. I baš oni su najbolniji. Ja se svojih ne
stidim, Huntere, ne dozvoljavam im da od mene učine ogorčenu i zatvorenu osobu. Imam i
ja mane, ali živim. Ukrali su mi štošta, ali koračam naprijed. Nemam svrhu, ali budim se
svako jutro s osmijehom.”
Polako je ustao od stola ne skidajući pogled s mojih očiju. Ožiljak podno mog pupka
nije ni pogledao. „Što se tebi dogodilo da mrziš cijeli svijet? Ne moraš mi reći, ali shvati da
su tuđe sudbine jednako teške.” Pogladila sam prsten na ruci i onda ga skinula. „Ovakvim
kratkim potezom, nebo je uzelo moju ljubav. Misliš da je nebu bilo dovoljno? Ne. Prije toga,
u meni je zakucalo još jedno srce. Kucalo je samo nekoliko tjedana i onda se ugasilo. Nisam
gubila nadu. Pokušala sam opet. Zakucalo je opet. Kucalo je pet mjeseci, Huntere. I rodila
sam mojeg drugog anđela, rađala sam mrtvo dijete danima. Mrzim li svijet radi toga?”
Nisam ni bila svjesna da suze klize niz moje obraze, da su se otvorile rana i brana koje sam
podsvjesno zatvarala. Zadrhtala sam pod njegovim pogledom kad mi se približio. Suze su
zapekle jače kad se spustio polagano na koljeno ispred mene. Lice mu je bilo u ravnini s
mojim trbuhom.
„I osjećam bol tako često da je postala dio mene. Tu, točno tu gdje sam trebala stvoriti
život, a ne smrt. Iščupani su iz mene tako da me i danas bole, kao da mi fali pola tijela.”
Nisam mogla prestati govoriti, dok sam osjećala kako diše u moje ožiljke. Zatvorila sam oči
s molbom da barem suze prestanu jer nisam htjela njegovo sažaljenje. A onda me njegov
idući pomak posve iznenadio. Kapaka sklopljenih, osjećala sam kako se njegovi topli
dlanovi spuštaju na moje bokove, a onda, točno na onu bolnu brazdu, spustile su se njegove
usne.
Da sam mogla, vrištala bih, no samo sam gutala suze i živjela ovaj trenutak. Ogoljena i
gola pred čovjekom koji nije znao što učiniti sa ženom poput mene.
Poljupci su se nizali mojom kožom, tjerali me da mirujem dok me štovao kao da sam
nešto sveto. Otvorila sam oči kad je u blizini udario grom. Kiša je odjednom glasno zalupala
po krovu i trijemu, a njegove ruke jače su se utisnule u moju kožu. Spustila sam pogled,
kako bih se uvjerila da ne sanjam, da ispred mene ne kleči onaj kojemu stremim i kad me
odbija. Nisam mu uspjela sve reći kad je podigao pogled. Dizao se s koljena sporo, povlačeći
ruke po mom izloženom tijelu sve dok ih nije zaustavio na mojim obrazima. I dok sam
čekala kako bi me poljubio, kako bi rekao bilo što, Hunter je skinuo svoju majicu i izložio mi
svoje tijelo.
„Boli više nego možeš zamisliti, boljelo je dok se staklo zabijalo u moju kožu, bolio je
svaki ubod igle nakon toga, ali opet ništa nije uspjelo maskirati tu bol.” Njegova ruka je
lupila o grudi.
„Moja priča nije bitna. Bitna je pouka, biseru.” Čekala sam da mi kaže, vapila da to
podijeli sa mnom. „Jedina pouka je da ne očekuješ išta od mene. Ja ti ne mogu dati ono što ti
trebaš. Ti si žena koja treba ljubav, obitelj, a sve što od mene možeš dobiti je bliskost u
krevetu. Ne znam sebi objasniti poriv da te zaštitim, da ti pomognem, valjda si jedina na
koju imam takvu slabost, ali to je sve što ti mogu dati, Allegra. Neću s tobom dijeliti svoju
prošlost. Neću graditi budućnost.” Nisam treptala dok sam zurila u ta dva predivna plava
izvora, jer bio je iskren, bio je, unatoč skrivenim razlozima, spreman na razgovor. Nisam
dobila ispriku, no i ovo mi je bilo dovoljno.
„Očekivanja ubijaju. Satru i otjeraju u grob. Nemoj od mene išta očekivati i onda možda
nešto i dobiješ. Nemoj prizivati ljubav, nemoj umišljati. Možemo imati ovo što smo imali
dosad. Samo to.” Mislila sam da razumijem što mi govori, a onda je uzeo moju ruku i
pritisnuo je na svoje grudi. Prelazio je njome po koži tako da sam osjećala svaku neravninu.
„Ne gadim ti se. Iz nekog neobjašnjivog razloga, vraćamo se jedno drugome. I da, zato ti
kažem da ću te i dalje držati u zagrljaju dok spavaš, ljubit ću tvoje usne kad su hladne i dat
ću ti vrhunac kad god to trebaš. Samo to, Allegra. Samo krevet, sva svoja očekivanja smjesti
tamo.”
„Misliš kauč, Huntere? Jer ja u tvom krevetu još nisam bila. Toliko me držiš na distanci
da nemam ni tvoj broj mobitela.”
„Mobitel upalim dvaput tjedno, ali dobit ćeš moj broj ako ti je bitan. A krevet?”
Nadala sam se da čujem suradnju u njegovom glasu. Knedla mi se spustila u grlo kad je
primio moju ruku i onda prste ukrstio s mojima. Poveo me niz hodnik i onda otvorio vrata
svoje sobe. Ovaj put nisam drhtala od straha i boli.
„Ako želiš u moj krevet, samo učini prvi korak, Allegra, ali zapamti, sve staje tamo. Sve
ostaje tamo.”
 Allegra
Bila sam poput djeteta kojemu je netko ponudio slatkiš... Ne, ne, usporedba mi je bila
totalno loša. Stvar je bila u tome da se osjećaj koji je kolao mojim tijelom, dok sam gledala
krevet u kojem je Hunter Knox svaku noć spavao sam, nije mogao usporediti ni sa čim.
Ukopana na vratima sobe, zurila sam u visoko uzglavlje i tamne plahte, zamišljajući ga
nagog. Obrazi su mi gorjeli, osjećala sam kako mi se vatra proširila po vratu i prsima, a koža
zatreperila. Jedan poticaj dolazio je iz mog uma, drugi iz osjeta Hunterovog mirisa, treći iz
pogleda na krevet, a četvrti od neprijeporne činjenice da je on bio pored mene i nudio mi
užitak među plahtama.
Nikad do sad nisam o tom činu raspravljala na ovakav način. Nisam se skinula pred
njim nadajući se ovom ishodu, ali se nisam bunila što se baš ovo događalo. Želja mi je bila
pokazati mu kako biti ranjiv nije mana. Kad se dvoje ranjenih i ranjivih zbliže, kao on i ja,
bol se umanji. Možda Hunter nije bio istog mišljenja, ali bio je spreman dati onoliko koliko
može.
Krevet. Seks. Dodiri. Predaja.
U mojoj glavi je tutnjalo, u grudima tuklo, a dolje u međunožju pulsiralo.
„Zašto, Allegra?” Dahnuo je pored mog lica pa sam se trznula.
„Oprosti, što? Što me pitaš?” Gledao me u profil, ali nisam se usudila uzvratiti mu
pogled.
„Zašto me želiš?”
„Ne znam objasniti. Grub si ponekad, zatvoren i neotesan, a onda me osvojiš sitnicama,
iako ti to nije namjera. Jednostavno te želim. Ni meni nije jasno.”
„Trebala bi željeti nekoga tko ti može pružiti više.”
„Ne želim drugog”, ustvrdila sam ratoborno, jer mi je izgledao kao da me odgovora od
putovanja sad kad mi je pokazao put u raj.
„Jesu li ti jasna pravila?”
„Jesu.”
„Hoćeš li prekršiti koje?” Prostrijelila sam ga pogledom pa zakolutala očima. „Znači,
hoćeš.”
„Potrudit ću se poštovati tvoja pravila, Huntere.” Pogled mi je bježao na njegova prsa.
Bio je mišićaviji i razvijeniji od ijednog tipa kojeg sam poznavala u životu. Možda je sve ovo
ipak loša ideja, pomislila sam kad mi je pogled skliznuo na njegovo međunožje. Što god da
je unutra bilo budno, izgledalo je prilično impresivno. Pored svega, Hunter je bio
nepredvidiv i žestok, a što ako je takav i u krevetu?
 „Imaš vremena i pravo otići, Allegra, kako bi našla čovjeka koji će ti dati dom, obitelj i
djecu. Ponavljam, od mene to ne možeš dobiti.”
Djecu, djecu... moje srce kucalo je u ritmu tih riječi. Uzdahnula sam i obgrlila se rukama.
„Trebaš vremena za razmišljanje?”
„Da.” Kimnula sam gledajući ga u oči, a sve što sam vidjela bio je nemir. Kojem se
odgovoru nadao? Hoće li odahnuti kad kažem da ne prihvaćam jer time, on nije taj koji
odbija? Ili će požaliti?
,,U redu, pustit ću te kako bi mogla razmisliti. Donijet ću ti tvoju odjeću.” U kratkom
vremenu dok je primio kvaku kako bi zatvorio vrata, zakoračila sam unutra i okrenula se
prema njemu.
„Razmislila sam. Odlučila sam.” Učinila sam još dva koraka unatrag do njegovog
kreveta ne prekidajući pogled. Prsa su mu se počela ubrzano dizati i spuštati. Bio je
iznenađen, barem sam se nadala da je to efekt koji sam polučila u njemu. I dok sam se pitala
odakle mi samopouzdanje samo tako zakoračiti polugola u njegovu sobu, pokazati mu svoje
tijelo, nadala sam se kako mu je to dovoljan dokaz moje želje.
„Uvijek si bila tako odrješita, biseru, ali smatram kako bi bilo bolje da probaš barem
jednom prije nego se odlučiš. Ono, dam ti da kušaš komadić prije nego kupiš cijelu tortu.”
Vrata njegove sobe su se zatvorila. Promeškoljila sam se na mjestu. Moja bedra naslonila su
se na njegov krevet. Kroz moje tijelo strujala je slabost dok mi je prilazio. „Jesi li sigurna da
ćeš trošiti vrijeme na mene, umjesto na ono što stvarno želiš, Allegra?”
,,A što ti misliš da ja stvarno želim?” Prkosno sam ga upitala jer mi je već dosadilo da
me odgovara. Zapravo je on bio točka razuma u ovoj situaciji, samo to nisam htjela
prihvatiti.
„Želiš ono što si imala, sjeti se što si rekla, imala si snove o obitelji-”
„Ne mogu imati obitelj. Nisam sposobna stvoriti obitelj. Imam zapravo pet posto
mogućnosti kako bih postala majka. Taj postotak su mi dali nakon drugog spontanog
pobačaja i komplikacija. Koji bi me muškarac želio oštećenu? Stoga, mislim da je ovo možda
najbolje što mogu dobiti.”
Osjećala sam kako mi puls na vratu luduje, svaki put pred njim treperio je divlje pod
mojom kožom. Sjela sam na krevet, a moji prsti počeli su gužvati posteljinu. Hunter me sve
vrijeme gledao bez treptaja. Sa svakim pomakom, imala sam osjećaj da su njegove tetovaže
oživjele. I dok sam ga promatrala, nisam vidjela ono što je on mislio da vidim.
Pružio je ruku i dotaknuo moju kosu. Igrao se jednim pramenom stojeći pored mog
boka. Pogled mi se zalijepio za trag dlačica na njegovom trbuhu koje su vodile ispod pasice
njegovih hlača. Samo to je bilo dovoljno kako bih osjetila mokrinu. Nesvjesna da grizem
usnu, podigla sam pogled kako bih ga još jednom promotrila.
„Čini se da smo se dogovorili. Napravit ćemo to jednom. Ako nakon toga budeš htjela
nastaviti, samo mi trebaš reći i nastavit ćemo.” Nutrina mi je zadrhtala, još nismo ni počeli,
a ja sam se već radovala nastavku.
 „Što ako ti ne budeš htio nastaviti?” upitala sam na što mi je odgovorio glasnim
smijehom. I dok sam ga gledala upitno, položio je prst na moje rame i kliznuo niz moju
nadlakticu sve do prstiju, stvarajući mi žmarce po koži. Ostala sam bez odgovora, a on se
okrenuo i drugom rukom povukao prekrivač s kreveta.
„Želiš sad ili?” Zatreptala sam smeteno na njegovo pitanje.
„Kad smo već oboje polugoli...” izustila sam ležerno, a istina je bila da je u meni sve bilo
napeto. Kroz njegove zavjese probijalo se svjetlo i davalo mi mogućnost da ga dobro
promotrim.
„Da spustim rolete?” Zbunio me ovim pitanjem.
„Zašto? Misliš da mi je neugodno što ćeš me vidjeti golu?”
„Ne. Zaboravi.” Okrenuo je glavu i tada sam shvatila. Mislio je da ne gledam u njega.
Nisam se mogla kontrolirati, uzela sam njegovu ruku i tada mu priznala.
„Želim te gledati. Želim te dirati. Nemoj mi to oduzimati. A ja ću se potruditi da se ne
zaljubim u tebe. Ipak, ti imaš tako predivan karakter pa je to jako velika kušnja.” Tog trena
oboje smo se smijali.
„Kad si ti tako nježna i slatkorječiva, potrudit ću se ovaj prvi put biti obziran i blag.
Samo ovaj put, biseru.”
„Suzdržavat ćeš se?” Nadigla sam obrvu, na što se još jednom osmjehnuo.
„Rekla si da te boli. Ne želim da te boli.”
„Ne boli me s tobom. S tobom se osjećam drukčije...” nisam mogla ništa dalje
progovoriti zato što je spustio obje ruke na moja ramena i potom me obgrlio. U idućem
trenu držao je moj grudnjak među prstima.
„Znaš, ovo se ne događa često. Stoga ću uzeti svaku sekundu kako bih uživao. Želim
znati gdje ti je granica, biseru.”
„Znaš da mrzim tu riječ. Ne postavljaj mi granice. Kad ne postoje, ne mogu ih
prekoračiti.” Kao da sam mu dala izazov, zgrabio me rukama u struku i polegao na krevet.
Ovlaš je dotaknuo moje usne dok me spuštao ispod sebe. Ovaj put, prepustila sam mu
kontrolu jer znala sam da mu to treba, barem privid toga. Ležala sam mirno, prateći svaki
njegov pokret. Nije pomicao pogled kojim je žario moju kožu. Isijavao je ne samo čistu
uzbuđenost nego i obožavanje. Bila bih se zaklela u to, Hunter Knox u ovom je trenu
obožavao moje tijelo.
I sama ta misao dala mi je dodatni šut samopouzdanja da mu naredim. „Skini se.”
„Polako, biseru. Pusti me da uživam u pogledu. Tako si podatna...” Dlanom je
razmaknuo moje koljeno i zagledao se u moje gaćice. Samodostatan osmijeh titrao mu je na
usnama. „I već tako vlažna.” Spustio je prst točno na ono mjesto gdje sam bila najvlažnija.
Od nemoći, zubi su mi se utisnuli u usnu i zagrizli je jako.
„Tako mekana...” šaputao je dok je prstima po koži putovao do mojih dojki, a onda
palcem i kažiprstom štipnuo moje osjetljive bradavice. Lecnula sam se pod tim
neočekivanim podražajem i jeknula. „Itako glasna...” Tada se spustio iznad mene, rukama
utisnutim pored moje glave. Dlanovi su odmah potražili njegovu kožu i spojili se s njegovim
prsima. Disali smo kao jedno, gledali se pozorno.
I onda me poljubio, spojio usne s mojima. Njegova brada bockala je moju kožu, a
toplina se širila. U tom trenu kao da sam postala neka druga osoba, kao da dosad nisam ovo
nikad radila. Ljubav nisam uključivala, prema tome, nismo namjeravali voditi ljubav, već se
zbližiti tjelesno i podijeliti užitak.
Kad je njegov jezik dotaknuo moj, pokrenuo me da ne ležim mirno čekajući njegove
poteze. Obgrlila sam ga i povukla na sebe.
Osjetila sam njegovu težinu i zaječala od čiste zanesenosti. Podigao je pogled i
prekinuo poljubac te u brizi izustio.
„Jesam li te povrijedio?” I upravo tada, znala sam.
Prekoračila sam još jednu granicu.
 Hunter
Lovac na sreću, to sam bio dok je sreća bila pod mojim rukama, ispod mog tijela,
uzavrela i tako opojna. Samo ovdje, na ovom mjestu, u mom krevetu mogao sam joj dati
onaj dio sebe koji mi nije oduzet. I ne da sam joj mogao dati, htio sam joj dati. Koliko god
neshvatljiva bila njezina želja, htjela je mene, ali samo pod mojim uvjetima, bez ljubavi,
budućnosti, ovdje i sad.
Lovac je bio ulovljen.
Bilo je tako lako mrziti svijet kad ti oduzme nade i snove, kad ti oduzme ono što voliš
najviše, ali nisam mogao mrziti nju. Činio sam sve da je otjeram, ali došla mi je na vrata kao
pokora. I kad nisam uspio drugima pružiti ruku, možda sam mogao njoj, barem na kratko.
Kad sam se odlučio na ovaj korak, nisam slutio da je tu negdje u mojoj blizini žena koja je i
kao djevojčica bila ratoborna i uporna. Moje vrijeme i mjesto za oporavak i povratak u
zbilju, začinila je svojom pojavom. Slatkom, ali i paprenom po potrebi.
Prije, dok je Allegra bila samo moja školska prijateljica, nadobudan i naivan pitao sam
se što se ljudima dogodi da postanu ogorčeni i nesretni. I onda se to dogodilo meni.
I bilo je lakše postati loš nego ostati dobar. Shvatio sam još prvog trena, kad je
provalila u moju kuću, da nju neću uspjeti otjerati koliko god bezobrazan bio. Kao da se
vraćala po još uvreda i sarkazma, i onda kad bi se maknula, ja bih je potražio. Kršila je
pravila, kršio sam ih i ja iako sam se zakleo sebi: ovo prekrasno, prelijepo ženstveno tijelo
neću dotaknuti svojim prstima.
Upravo sam bio na putu da prekršim vlastito pravilo. Polegnuta na moje plahte, gola i
zadihana, svoju intimu je skrivala samo gaćicama. Zamišljao sam je bezbroj puta na sebi, ali
ništa se nije moglo mjeriti sa slikom stvarne i opipljive žene. Snen pogled, pokret jezikom
preko usne, rumeni obrazi i zgrčeni prsti dok me čekala kako bih joj pružio užitak.
„Još se stigneš predomisliti”, govorio sam iz predostrožnosti jer nešto u meni željelo je
da me odbije, da mi dokaže kako na ovom svijetu ne postoji osoba koja me može razumjeti,
a kamoli poželjeti. Moj izgled je prije privlačio žene, a sad samo znatiželjne i upitne poglede.
Imao sam cura, ali nikad nijedna nije bila na prvom mjestu. Oduvijek se znalo što mi je
prioritet. Možda je sad život preda me stavio prepreku, ali proklet da sam ako i ovu ne
svladam. Obećao sam, ne samo sebi.
Taj zadatak stavio sam na čekanje.
Allegra je sad bila preda mnom kao najljepša distrakcija, kako sam joj znao reći samo
da vidim njezinu reakciju, a zapravo je činila moje dane kraćima i boljima.
„Nema šanse da se predomislim. Osim ako...” Ruka joj je kliznula među bedra i
pogladila mokrinu njezinih nabora.
„Osim ako..?” Gledali smo se, a moje ruke nisu mirovale, stiskale su njezina koljena.
 „Imaš li zaštitu?”
„Imam”, izgovorio sam sigurno, a zapravo nisam znao, jer nisam se planirao ševiti ni sa
kim, nisam htio da mi itko prilazi niti da se s bilo kim upoznajem, još manje da me netko
dira. Nevoljko sam ustao s nje dok mi je mozak radio ubrzano, pokušavajući se prisjetiti
gdje sam imao par kutija kondoma. Sreća me poslužila kad sam ih ugledao u kupaonici u
jednoj od ladica. S jednom kutijom vratio sam se k Allegri. Dočekala me zatvorenih očiju,
ruku položenih na trbuh.
Prstima sam zalupao po kutiji i ona se prenula. Nasmiješila se kao da je ovo sve što želi,
iako sam tražio tragove nervoze, nisam primijetio ništa. Da me čitala malo bolje, mogla je
naslutiti kako sam ja za razliku od nje, nestrpljiv iako sam si naredio da idem polako, da
njoj ovo znači više nego meni.
Ja sam svjesno odabrao samoću, njoj je bila nametnuta.
„Super. Iako sam čista i samo s pet posto šanse da zatrudnim.”
„I jedan posto je dovoljan.” Namignuo sam i bacio joj kutiju u ruke. I dok je otvarala
omot, smjestio sam se opet među njezine noge i prstima zakačio gaćice. Mogao sam ih
potrgati da sam htio, ali godit će mi gledati ih kasnije kad ona ode, da ih omirišem, da se
prisjetim kako sam ih skidao s nje. S malim tragom dlačica na Venerinom brežuljku, činila je
da mi slika njezinog međunožja stvori glad. Nisam se dugo sladio tom toplinom, a moj jezik
je vapio naći se u njoj. I ne samo jezik, ali htio sam polako. Htio sam brzo, ludo i divlje, a
onda nježno i sporo.
Želio sam je prvo prekriti poljupcima, no Allegra je imala drukčiji plan kad se podigla s
jastuka kako bi mi skinula hlače. „Nestrpljiva?”
„Jako.” Nije se uopće trudila glumiti čednost i moral. Sviđala mi se takva. Moj prst
uvukao se među njezine skliske nabore, na što je uzdahnula i zaklopila oči. „Nisam dugo...”
izdala je samu sebe i izmamila mi osmijeh. Morao sam je natjerati da me pogleda pa sam
podigao njezino lice prstima.
„Nisam ni ja.”
„Lažeš.”
„Ne lažem, imam tako divan karakter da mi se žene bacaju pod noge.” Dodao sam
zabavljeno dok sam je prstima dražio bez prestanka.
„Bolje za mene.” Zabacila je glavu i zastenjala jer sam se prstom konačno našao u njoj.
Godila mi je ta mekoća, dok se stezala oko mene. Pri pomisli da će se uskoro tako stezati
oko moje kite, bol me podsjetila da predugo čekam. Nije me bilo briga, bio sam navikao na
bol. Sad sam samo htio znati kakvog je okusa sreća. Otvorila je oči upravo kad sam izvukao
prst i prinio ga svojim usnama, a potom ga kušao. Nije ni shvaćala da me gleda širom
otvorenih očiju kao da vidi nešto šokantno, a onda mi je sinulo da Allegra možda i nije
poznavala divlji, vreli, grešni, razuzdani seks, jer pokazala mi je od početka kako je
najžilaviji dio njezinog tijela bio jezik, dok je sve u njoj stremilo ka nježnosti i sigurnosti.
Upravo kad sam joj htio reći da će požaliti ako ovo napravi, povukla je moju ruku i moj prst
stavila u svoja usta. Nedostajala mi je sekunda da svršim dok sam je gledao kako siše moj
kažiprst i dalje natopljen njezinim sokovima.
„Mmmmmm...” Zaječala je i otvorila oči, tražeći još uzbuđenja.
Allegra se budila, a ja sam joj bio grešna stanica na kojoj će probati nešto novo i onda
će nastaviti svoje putovanje. Bit ću joj avantura na jednu noć, samo što ćemo tu noć
ponoviti barem nekoliko puta, bio sam uvjeren. Moje nakane da idemo polako, osujetila je
kad je izvukla iz kutije kondom i dodala mi.
„Da ti ga ja stavim ili ćeš sam?” Oduševljavala me njezina spontanost. Nije se trudila da
me zavede, bilo je dovoljno da me gleda kao da sam običan muškarac i ja bih joj popustio.
Njezina želja za mnom bila je iskrena. Želja, ovo je samo želja. Ovo je samo tjelesna stvar
između muškarca i žene, mislio sam dok je skidala moje hlače, a onda ovila svoje ruke oko
moje erekcije.
„To nije u planu danas.” Maknuo sam njezine ruke sa sebe iako mi je taj dodir godio.
Nadvio sam se na nju i konačno se spustio na njezine obline. Pogled joj je bježao s mojih
usana na oči kao da ni sama nije znala što prvo želi. Držao sam joj ruke zakucane pored
glave s namjerom da se spustim do malih ispupčenja koja su me grebala po prsima. Bila je
vraški uzbuđena, potvrdila mi je to kad se počela meškoljiti dok sam spuštao glavu da
okusim njezine bradavice.
„Ni to nije u planu danas, Huntere. Molim te.”
„Samo pravu stvar?” Imao sam potrebu našaliti se u ovom trenu, samo kako sve ne bi
otišlo vraški predaleko i preozbiljno.
„Znam da imaš. Daj mi.” Nije mi više morala išta reći, pogleda zaključanog na njezinim
očima, navukao sam kondom i vratio se na nju. Usna joj se našla među zubima i prije nego
sam kliznuo u nju. Sumnjao sam kako je shvaćala da je nokte ukopala u moje podlaktice, i
da joj je pogled zalijepljen na mjesto gdje ćemo se spojiti. Zadržao sam dah, a ona je svoj
ubrzano ispustila kad sam kliznuo u nju, tek toliko da me osjeti.
„Još”, naredila mi je kad sam se izvukao iz nje. Trebala mi je vraška kontrola da je ne
primim zvjerski i pojebem, jer Allegra nije bila žena za takvo što. Mogli smo se naći na pola
puta. Piljila je s nestrpljenjem na mjesto gdje smo se spajali, a onda otpustila stisak i
pogladila moje nadlaktice. „Još”, zamolila me ovaj put glasa natopljenog žudnjom. Prodirao
sam polako do kraja i tako se zadržao u njoj. Stegnutih nogu oko mene, obgrlila me i
rukama kao da me pokušava zadržati na mjestu.
„Ne boli?”
„Ne. Čarobno je.” Zvučala je tako drukčije. Htio sam da to ponovi, da mi kaže opet, pa
sam ponovio sve svoje pokrete. Povukao sam se i još jednom ušao do kraja. I onda ponovio,
još jednom, dvaput sve dok nije počela glasno jecati od strasti. Godilo mi je više nego ikad,
činiti ovo na tako spor i erotičan način jer Allegra nije bila tijelo za potrošiti. Uživao sam u
svakom pokretu, svakoj stotinki sekunde dok sam bio ukopan u njoj, dok se ovijala oko
mene svojom baršunastom mekoćom, dok je punila moja osjetila svojim jecajima potičući
me da mimo svih naredbi, ostanem pitom.
 U onom trenu kad je zabacila glavu i izvila svoja leđa, znao sam da ću svjedočiti
njezinom drugom vrhuncu. Neće biti zadnji, ne tako skoro. Scena nje u ekstazi bila je moj
okidač. Osjećaj koji mi je prošao niz kralježnicu i stegnuo sve moje mišiće, u isto vrijeme bio
je opuštajući. Neočekivano me povukla na sebe i zadržala u zagrljaju. To mi je bila potvrda
da joj je bilo dobro.
„Već sam i zaboravila kakav je to osjećaj.” Progovorila je kad je zadihanost prestala.
Pomaknuo sam se s nje na bok i skinuo kondom. Odbacio sam ga na pod.
„Nije loše, ha?”
„Savršeno je. Želim ponoviti.”
„Odmah?” Pogledao sam to lijepo lice, zadovoljeno mojom zaslugom.
„Kad se malo oporaviš. Znam da vam treba vremena.”
„Biseru, u naponu sam mladosti i nisam dugo ševio. Već sam spreman.” Pokušala je
pogledati niže kako bi se uvjerila, a onda je povukla ruku kako bi opipala, gledajući me
izazivački u oči.
„Onda možemo ponoviti i ne moraš me tako štedjeti. I imaš odgovor na ono prvo
pitanje.” Protrljao sam usnu diveći se sjaju u njezinim očima. „Želim ovo, tebe i mene u
krevetu. Mislim da ti neće teško pasti, zar ne?”
„Neće, biseru”, okrenuo sam se na leđa. Nisam je mogao pogledati u oči s idućom
rečenicom. „Možemo nastaviti, ali ovo ima rok trajanja.”
„Kako to misliš?”
„Ne ostajem ovdje još dugo.”
 Allegra
Nije me razočaralo ovo što mi je obznanio nakon što smo bili intimni u njegovom
krevetu, možda me samo malo iznenadilo. Zato što sam počela shvaćati da me malo toga
kod Huntera može razočarati, odlučila sam ne očekivati išta. Doduše, očekivala sam hladan
tuš nakon svakog puta kad bi sa mnom podijelio nešto lijepo. Uzorak ponašanja je bio
takav, iskustvo me podsjećalo na to. Nisam bila djevojčica koja je vjerovala u bajke,
pogotovo kad je moju priču pisao surovi život. Moja nije imala sretan kraj, slutila sam to.
Možda sam zato tako brzopleto rekla da sam razmislila, kako pristajem na ovakav
dogovor. Nisam požalila ni sad kad je rekao kako ne ostaje ovdje dugo. Nisam ga mogla
kriviti nizašto. Bio je iskren sa mnom. S druge strane, nisam drugo ni poželjela od njega.
Samo ovo, samo ovo... Bilo je tako čarobno i tako drukčije. Bio je nježan i pažljiv iako sam ga
u nekim trenucima molila da bude silovitiji. Bacila sam pogled na njegov profil. Maknuo je
pogled s mene i gledao negdje u daljinu. Nešto ga je vuklo s ovog mjesta, nešto čemu se
nadao vratiti.
Drugoj ženi? Neželjene misli buknule su u mom umu, pa sam se natjerala razmišljati
trezveno.
„Još mi nisi rekao zašto si uopće došao ovamo, ali logično je da nećeš ostati dugo. Ne
ulažeš, ne tražiš posao, ne povezuješ se s ljudima. Jasno je kako ovdje, na ovom mjestu
čekaš da ti prođe vrijeme.”
„Sve ti znaš, ha, biseru?” Svrnuo je pogled na mene, dok je šarmantnim smiješkom
otkrivao lijepe zube.
„Ne znam sve.” Obrva mi je lukavo trznula.
„Ali želiš znati sve? Uživaj u trenutku biseru, nikad ne znaš kad će ti biti posljednji.”
Nešto u njegovim riječima me osvijestilo. Govorio je iz iskustva, svojeg ili tuđeg, i time samo
upućivao na neku lošu sudbinu, iako mi nije htio otkriti sve do kraja.
„Da uživam, kažeš? Krenuli smo tim putem, što misliš da nastavimo?” U meni kao da se
probudila senzualna žena, ona koja je htjela da me on gleda upravo ovako kako me i gledao
tog trena: zavodljivo i raspoloženo za igrice dok sam prstom klizila po njegovim prsima
prema dolje, tamo gdje je njegova erekcija već bila spremna. Odao ga je glasan smijeh, dok
je pokrivao rukom moju i zadržao je u stisku, pritisnutu uz njegov trbuh.
„Ne želim da pretjeramo.”
„Ali...”
„Ideš jesti. Prvo. A onda...” I njegove su obrve zaigrale vragolasto, a ja sam se rastapala
pred pojavom ležernog Huntera Knoxa.
 „Može, ali samo mi jedno obećaj. U ovoj sobi nema lošeg raspoloženja, nema loših
tema, nema svađa.” Pogled mu je odlutao u stranu, a usne se napućile dok je razmišljao.
Glumio je neodlučnost.
„Hm, mislim da ćemo se možda i posvađati.”
„Zbog?”
„Tko će biti gore, a tko dolje.”
„Koji si ti...” Coknula sam jezikom i uštipnula ga za trbuh, i očito time aktivirala neki
životinjski instinkt u njemu jer me iznenadio u sekundi se našavši na meni, poklopivši me
svojim tijelom. I prije nego sam se snašla, njegov jezik polizao je moje usne, jednom, dvaput,
triput. Bila sam raspamećena, a tek mi je pokazao mrvicu onoga što je skrivao ispod naličja
sirove strasti.
Nisam htjela uspoređivati ni vrijeđati uspomenu na Liama, ali s njim nije bilo ovako. Mi
smo se voljeli, dok je ovo s Hunterom bilo ludilo, toplo hladno navlačenje koje je završilo u
krevetu. Je li zaista i završilo? Nije ni počelo kad je Hunter podigao lice i pogledao prema
vratima, kao da osluškuje nešto. Moja osjetila bila su u kolapsu, sve što sam osjećala bio je
on.
„Netko te zove.”
„Molim?” sneno sam progovorila, izgarajući od želje za nastavkom.
„Zvoni ti mobitel u boravku.”
„Ti to čuješ?”
„Da.”
„Neka zvoni”, izustila sam pohlepno i zgrabila rukama njegova čvrsta ramena na što je
odmahnuo glavom.
„Uostalom, rekao sam da idemo jesti. Opet si me obmanula, vještice. Idi vidi tko te
zove. Možda je bitno.”
„Ništa nije hitnije...” Pregrizla sam jezik i sakrila pogled dok se Hunter odizao s mene te
dodala brzo: „Sad ću se javiti.” Moje odjeće nije bilo na vidiku, čak ni gaćica, i dok je Hunter
već bio obučen ispred mene, ja sam se još, poput izgubljenog psića, okretala oko sebe.
„Biseru, skinula si se u boravku.”
„Ma znam, ali...” Prije nego sam rekla da tražim grudnjak, ispred mog nosa našla se
njegova majica. Bijela poput raja, čista i mirisna. Uputila sam mu jedan dugačak pogled i
zgrabila majicu. ,,A moje gaćice?”
„Gdje si ih bacila, tamo su.” Slegnuo je ramenima i napustio sobu, dok sam se
pokušavala sjetiti jesam li ih skinula sama ili ih je skinuo on. Sve mi je još bilo nestvarno.
Prošetala sam tako njegovom kućom samo u njegovoj majici, bilježeći si u memoriji stavku
da zatražim i one prve gaćice koje mi je smočila kiša. Zaključak je bio da su u njegovoj
blizini moje gaćice naprosto uvijek bile vlažne. Sramila sam se sama sebe. Zaista jesam, ali
sam svejedno ostala tu. Hunter je upravo ubacivao nove cjepanice u kamin kad je moj
mobitel ponovno zazvonio i prije nego sam stigla do njega.
„Lionel...” iznenađeno sam izustila. Hunter se tada našao pored mene i pogledao u
ekran.
„Odjebi to.”
„Moram se javiti.”
„Javi se i odjebi to.” Puhnula sam kroz nos jer sam znala da ću se jednom morati suočiti
s Liamovim bratom. Nije sve moglo ostati na onoj sceni. Trebao mi je koji trenutak da se
usredotočim i onda javim.
„Halo?”
„Gdje si, Allegra?”
„Oprosti?” zbunjeno sam izustila jer je zvučao otresito, nije me ni pozdravio.
„Pred kućom sam, došao sam porazgovarati, a tebe opet nema. Gdje si?”
„Dolazim uskoro.” Pogled mi je pao na Huntera, a onda se u potpuno krivo vrijeme
Hunter oglasio.
„Nećeš pojesti i obnoviti energiju?” Usna mu je zatitrala od zlobe i bilo mi je uzalud
mahati rukom da začepi. Znala sam da je Lionel čuo muški glas.
„S kim si to Allegra, možda je to bolje pitanje?”
„To se tebe ne tiče. Dolazim za pola sata ako ćeš čekati.” Sad sam bila ljuta na obojicu.
„Čekat ću te. Ne možemo se izbjegavati dovijeka.”
„Slažem se. Vidimo se.” Hitro sam poklopila i jedva suzbila poriv da mobitel ne bacim
na Huntera.
„Zlo si. Znao si da te čuje.”
„I čut će me.” Stao je ispred mene gledajući me s visoka. Hladnog pogleda, ruku
prekrštenih na prsima, nije mi namjeravao dati da se suprotstavim.
„Ako misliš ići sa mnom da ti razgovaraš s njim... zaboravi... ne uplićem te u ovo.”
„Svejedno idem. Ne želim riskirati da ti nešto napravi.”
„Neće mi ništa napraviti. Garantiram ti. Znam se izboriti s njim.”
„Nisam siguran u to. Muškarac kad zamrači, napravi nešto što nikad ne bi pomislio.
Znam što ti govorim.” Na tren sam se zamislila. Dovraga, stalno mi je davao neke tragove,
ali nikamo nisu vodili. Osim mene u zbunjenost.
„Ja sam sigurna. Uz to, ne želim da on zna...” ustuknula sam kad je stisnuo kapke. Nisam
ga htjela povrijediti, no mislila sam da on želi isto: da je ovo samo naša stvar.
„Imaš pravo, bolje da nitko ne zna.” Potom se okrenuo od mene i dodao mi moju
odjeću, a sve što sam trenutno osjećala nije bilo nimalo ugodno, niti približno onome što je
izazvao u meni samo nekoliko minuta prije. U isto vrijeme, htjela sam mu se izgubiti iz vida
i ostati s njim cijeli dan, sve do navečer kad bi me obgrlio i otjerao loše snove. Prihvatila
sam odjeću koju je pokupio i potom skinula njegovu majicu.
Okreni se, pogledaj me, vrištala sam u sebi, ali me nije čuo. Ostao je zadubljen i zagledan
u daljinu sve vrijeme okrenut mi leđima. Oblačila sam se polagano, i ovog puta bez donjeg
rublja odlazila iz njegove kuće. Nisam se osjećala jeftino, no nešto je u meni bilo pregaženo.
„Vidimo se”, izustila sam na odlasku.
„Kad?” Stajao je i dalje na istom mjestu, samo što me sad gledao u oči. Prodorno i
zahtijevajući povoljan odgovor.
„Što prije.”
„Misliš, kad dotični ode?”
„Ne znam, Huntere, valjda. Možda će odmah ići nazad u Oxford.” Na spomen našeg
rodnog grada, samo je odmahnuo rukom.
„Vidimo se onda... jednom, Allegra.” Zvučao je tako razočarano, nimalo slično onom
čovjeku koji je vikao na mene što sam došla nepozvana. U dilemi, izašla sam iz njegove kuće
i stegnula kaputić oko sebe te požurila do svog auta. Hladnoća me grizla za obraze, a sve što
mi je nedostajalo, bila je toplina koju je samo Hunter Knox mogao upaliti u meni.

„Lionele?” nešto kasnije zazivala sam ime svog šogora iz predsoblja naše kuće. Njegov
automobil bio je u dvorištu, a kuća je bila otključana. Uostalom, rekao je da me čeka.
„Lionele?” viknula sam opet i krenula na kat misleći da je u sobi, možda sprema odjeću u
ormar ako planira ostati duže. Raspoloženje mi je odmah potonulo ispod izdržljivog. Vrata
kupaonice otvorila su se prije nego sam opet viknula njegovo ime, a on se pojavio na
hodniku omotan ručnikom oko struka. Rukom je prošao kroz mokru kosu i potom se
ukopao na mjestu kad mu se pogled susreo s mojim.
„Allegra”, pozdravio me ne pokazujući ni najmanju neugodu zbog svoje golotinje, dok
ja nisam znala gdje pogledati. Naravno da sam vidjela Lionela puno puta u kupaćim gaćama,
ali nakon zadnje scene, sve mi je ovo bilo neprilično.
„Bok, Lionele. Obuci se da možemo razgovarati.” Njegov je pogled polako klizio niz
moju pojavu.
„Žuri ti se negdje? Bio sam umoran i trebao mi je topli tuš.”
„Ne žuri mi se. Čekam te dolje”, izustila sam u dahu i okrenula mu leđa te sišla niz
stepenice. Pri dnu sam čula lupanje vrata njegove sobe. Požurila sam napraviti topli čaj i
pojačati grijanje. Lionel se spustio za deset minuta, obučen i suhe kose. Smjestio se
naspram mene na fotelji i odmah počeo pričati.
 „Žao mi je zbog onoga što se dogodilo. Pretjerao sam. Otkako mog brata nema, shvatio
sam kako sam sam, sama si i ti, i nedostajala mi je bliskost koja je povezivala nas troje. I
dalje stoji da te uistinu obožavam, ali nisam trebao to napraviti na takav način...”
„Nisi to trebao napraviti ni na kakav način.” Bora mi se urezala u čelo dok sam sa
strepnjom pratila izraze njegovog lica. Nisam voljela vidjeti povrijeđenost premda sam ja
bila indirektni uzrok. Oboje smo jednako patili, on je posegnuo za mnom, a ja? Nisam li
činila isto, posegnuvši za Hunterom? I ne, nisam ovdje opravdavala Lionela, već sebe.
„Znam dušo, samo sam mislio da si spremna krenuti dalje...”
„Nisam spremna...” laž je olako prešla preko mojih usta, a grižnja me počela gušiti.
Lionel je spominjao mog muža, a što sam ja činila? Mislila na... što je Hunter meni uopće
bio?
„Onda sam ja pogrešno protumačio da si spremna... oprosti... neće se ponoviti, nadam
se da smo opet dobri. Možeš li mi oprostiti, Allegra?” Ustao je s fotelje i prišao mi, pružajući
mi ruku uz blagi osmijeh.
,,U redu smo, Lionel. Prije svega, ja ne mogu muškarcu pružiti ono što druge žene
mogu. Tako da ja nikad neću krenuti dalje u pravom smislu, ako i krenem, sve će biti
kratkotrajno i samo tjelesno. Ne smijem zadržati pored sebe čovjeka kojem ne mogu ni
djecu roditi, razumiješ li?”
„Nemoj tako o sebi...”
„Ali istina je i ja sam je prihvatila.”
„Ima muškaraca koji ne žele djecu, željet će samo tebe.” Mogla sam se uhvatiti na
njegove riječi, ali kad bi ih izgovorio netko drugi. Nesvjesno sam odmahnula glavom,
pokušavajući otjerati Huntera iz misli.
„Molim te, možemo li o drugoj temi? Reci mi, do kad si tu?”
„Mislio sam ostati par dana.”
„U redu.” Kimnula sam i krenula na kat, puštajući njegovu ruku iz stiska.
„Družimo se onda?” Dobacio mi je iza leđa, a ja sam samo htjela da ode.
„Idem se presvući. Nećemo se družiti.” Nisam se ni osvrnula kako bih ga pogledala.
Nisam mogla.
„Zašto? Ideš nekamo?”
„Da. Idem tamo gdje moram biti.”
Tamo gdje želim biti, moje je srce dodalo. Požurila sam u sobu, zaključala se i
presvukla. Lionelu sam doviknula na izlasku jedno zbogom i nije me bilo briga što misli
kamo idem, morala sam otići. Za dvadeset minuta našla sam se pred Hunterovom kućom. U
isto vrijeme kad sam izašla iz automobila, on je stupio na svoj trijem.
 „Nešto si zaboravila?” pitao me nadmeno, a ja sam samo željela da mi se raduje. Nisam
mu smjela reći da mi nedostaje i da želim svaku minutu provesti s njim, morala sam ovo
pametno odigrati. Stoga sam podigla mobitel i uzviknula.
„Tvoj broj. Obećao si mi ga dati!”
„Obećao sam ti dati štošta.”
Ne ono što bih željela najviše... opet se oglasilo moje srce, to glupo mazohističko i
utopijsko tkivo, unatoč svemu, i dalje je gajilo nade.
„Krenimo s brojem.” Dobacila sam mu svoj mobitel dok sam ulazila u njegovu kuću.
Opkolio me miris muškarca i miris njegova doma.
I to mi je stvorilo ovisnost, osjećala sam se kao da sam i ja doma.
Kao da je ono moj krevet, moj stol, a Hunter Knox...
...moj muškarac.
 Allegra
Dobila sam ono što sam htjela. Njegov broj. Njegovi prsti su ga pred mojim očima
ukucali u moj imenik. Grizla sam usnu pitajući se pod kojim imenom je spremio broj jer
znala sam, osjetila sam da je nešto smislio. Rekao mi je to njegov pogled dok ga je držao na
meni onih nekoliko sekundi prije nego je stisnuo jednu tipku i vratio mi mobitel.
Ostvarila mi se jedna želja, a imala sam ih još stotine i svaka je imala veze s ovim
muškarcem. Trebala sam ga poslušati, maknuti se, otići još nakon prvog susreta, ali onda ne
bih otkrila sve ovo što me činilo živom. Sam pogled na Hunterovo snažno tijelo, jake ruke i
velike dlanove, u meni je aktivirao strast.
„Dobila si broj.”
„Hvala ti. Ispunjavaš obećanja. Bravo.” Oči su mu odavale dozu distance i trag laganog
sarkazma.
„U koju svrhu ti treba?”
„Tvoj broj? Ne znam. Volim ga imati.” Slegnula sam ramenima jer zaista nisam imala
odgovor na pitanje. Nisam imala u planu zvati ga ili mu slati poruke.
„Sad možeš ići.” Prišao je stolu i spustio dlanove na njega gledajući me preko kao da
analizira svaku ekspresiju mog lica, svaki moj pokret. Koža mi se ježila na potiljku od
vreline, od njegove blizine. Jer bilo mi je posve jasno kako se Hunter Knox suzdržava kad je
sa mnom. Ne otkriva mi pravog sebe, ne u onoj dozi koja bi možda bila pogubna za mene.
Ali kao svaki ovisnik, htjela sam taj šut iako mi presudio. Htjela sam još. I još.
„Želiš da odem?” Nisam imala namjeru otići.
„Zar ne moraš?”
„Misliš, zbog Lionela?” Imitirala sam njegovu pozu pa sam se našla njemu nasuprot
držeći ruke na stolu i zureći u njega postojano.
„Jesi li odjebala to?” upitao je ispod glasa.
„Jesam.” Usna mu je trznula, to je bio jedini pomak na njegovom licu.
„Da čujem.” Zahtijevao je, a budala u meni se nadala da mu je istinski stalo čuti.
„Nemaš što čuti. Vidiš li gdje sam? Odgovor ti je jasan.” Očito je u meni bila još jedna
lukavica koja je htjela da mi dokaže. I dokazao je idućom rečenicom, doduše na svoj
netaktičan način.
„Pričaj ili...”
„Ili?” Muklo režanje doprlo je iz njegovih prsa i uzrokovalo jače udarce mog srca. „No,
smiri se životinjo. Bože, nemaš nimalo takta. Reći ću ti.” Sklonila sam ruke sa stola i
odšetala do njegovog kauča kao da posjedujem sve u ovoj prostoriji. Zaista sam glavom već
bila u oblacima, a nisam imala niti jedan poticaj s Hunterove strane za to.
„Dočekao me gol”, izustila sam ne gledajući ga. Nogu sam prebacila preko noge i
naslonila se gledajući u ekran televizora. U idućem trenu sjeo je pored mene okrenut bočno,
paleći me pogledom po obrazu. Njegova ruka našla se na naslonu kauča, a prsti su se potom
upetljali u moju kovrčavu kosu. Nije govorio, samo je čekao.
„Polugol. Još mokar od tuširanja, izašao je iz moje kupaonice. Ogrnut samo ručnikom
oko bokova.”
„Tip je uporan”, izletjelo mu je.
„Misliš? Uglavnom, popričali smo nakon toga.” Pogledala sam ga konačno.
„A prije toga?” Gledao me nadignute obrve. Nije treptao, a njegova modra jezera bila su
uzburkana olujom.
„Prije? Pa ništa. Rekla sam mu da se obuče. I onda sam napravila kako si rekao.
Odjebala sam to.”
„Hm.” Samo to je rekao i vidno se opustio. Naslonio se leđima, primičući mi se, tako da
je njegova noga dodirivala moju. „Nije ništa pokušao?”
„Ne. Rekla sam mu što sam imala i vratila sam se. To si htio?”
„Samo sam htio da nisi pored tog seronje. Polugol...” Frknuo je kroz nos aludirajući na
Lionelov pokušaj nečega što mi ni sad nije sjedalo najbolje. Moja ruka svojevoljno je
kliznula na njegovo bedro, a glas postao natopljen potrebom.
„Da je taj ručnik bio oko tvojih kukova, vjerujem da bi stvar bila drukčija.” Nisam bila
normalna! Koketirala sam s njim, zavodila ga, zato što sam znala da će ovome jednom doći
kraj. On će otići, a ja sam pohlepno htjela što više trenutaka s njim prenijeti u uspomene.
Ovo je bila neobjašnjiva ludost! Nastavila sam ipak s time i nisam prihvaćala odbijanje.
„Postala si vragolanka”, izustio je dubokim glasom, a potom smo oboje pogledali prema
dolje, u moju ruku na njegovoj nozi. Jagodicama prstiju prelazila sam sporo trljajući
njegovu kožu preko tkanine hlača, nadajući se da će moj dodir imati efekta. I imao je.
Pogledala sam ga kroz trepavice i nastavila zavoditi.
„Ne bih rekla da ti smeta. Štoviše, sviđa ti se. Zar ne? Tijelo te odaje.” Ponovno sam
spustila pogled na njegovo međunožje. Ono ga je odavalo. Htjela sam čuti potvrdu, no kao i
uvijek, znala sam da ću ostati zakinuta za odgovor.
„Samo zato si se vratila, biseru?”
„Samo zato? I broj je bio dovoljno dobar razlog, a još i zabava.” Njegova ruka poklopila
je moju jer sam odvažno krenula prema gore.
„Jednom se živi?”
„Ne. Ne sviđa mi se ta izreka, pročitala sam bolju. Ne živi se jednom. Živi se svaki dan. A
ja želim svaki tvoj dan dok si još ovdje. Daj mi da živim, dopusti mi da se osjećam živom.”
Slutila sam koliko sam zapravo pretjerala s ovom molbom jer se moja druga ruka našla na
njegovim prsima, a pogled se prikovao za njegov.
„Nije pametno da smo svaki dan...” Prekinula sam ga prije nego me odbio u potpunosti.
„Nije me briga. Sviđa mi se to što smo napravili i želim ponoviti. I znam da se sviđa i
tebi, samo ne želiš priznati. Priznaj.” Njegova majica našla se u stisku mojeg dlana. Žudjela
sam čuti riječi, a on mi je pokazao djelom. U trenu me prebacio preko sebe i stavio u svoje
krilo. Mogla sam savršeno osjetiti kako je tvrd i spreman. Da, sviđalo mu se imati me ovako
na sebi. Uskoro su njegove usne dotaknule moje. Ovaj poljubac nije bio poput onog prije.
Ovaj je bio gladan i nimalo nježan. I obožavala sam svaki trenutak ovog doživljaja s njim.
Izmaglica u glavi i slabost u svakom mišiću bili su jasni znaci da sam posve ovisna o
ovom osjećaju Huntera pod prstima i na usnama. Moje tijelo ga je osjećalo. Ljubio me
kratko prije nego je ustao s kauča, i dalje me držeći omotanu oko svog struka. Mogla sam
osjetiti kako mi se nutrina grči od uzbuđenja dok je koračao prema svojoj sobi.
Sve vrijeme njegova muškost tako je postojano doticala moje međunožje, da se nisam
mogla prestati meškoljiti na njemu. Otvorio je vrata laktom i dalje me držeći usnama u
poljupcu. Par koraka i potom me bacio na svoj krevet.
Hipnotizirano sam gledala to savršenstvo kako se skida, odbacuje svu odjeću sa sebe i
staje preda me tako grešno lijep i posve uzbuđen. Nisam mogla prestati zuriti u mišiće koji
su se ocrtavali ispod tetovaža. Trepnula sam kad me posve iznenada uhvatio za članke i
okrenuo na trbuh. Povukao je moje kukove u zrak i potom prstima zakačio moje hlače i
gaćice. Pohlepa me savladala, klizeći po mojoj koži u obliku trnaca. Morala sam zagristi
usnu, dok sam na koljenima i dlanovima tražila uporište na njegovom krevetu.
„Sad ćeš stvarno dobiti to što si tražila. Možda tek tada odlučiš želiš li takvu zabavu,
biseru.”
Je li to bila prijetnja ili obećanje, nisam znala, ali sam se vraški veselila. U nekom trenu
slatko iščekivanje bilo je prekinuto zvukom cijepanja folije, a potom se dogodilo... Uronio je
u mene cijelom dužinom, pružajući mi savršen osjećaj ispunjenosti. Oteo mi se dubok izdah.
Prije nego sam stigla udahnuti, ponovno se oglasio dubokim glasom.
„I možeš vrištati koliko želiš, nitko te ne čuje.” S tim riječima izvukao se iz mene i onda
se opet zabio. Prstima sam grabila prekrivač, nastojeći se držati pred njegovim prodorima,
ali bio je previše silovit.
Ovaj put me nije štedio, prstiju duboko ukopanih u moj struk, držao me dok me
ispunjavao u potpunosti. I u svakom njegovom naletu vrisnula bih glasno, otpustila iz grla
užitak zato što... uživala sam neizmjerno. Moje srce je udaralo jako, moj dah gotovo da je
grebao moja pluća, moja koža se orosila znojem, a krv je ludovala u mojim žilama. Bila sam
tako živa, tako ovisna o ovom osjećaju i znala sam da ću htjeti ponoviti, poželjet ću još jedan
šut, iako mi bio zadnji.
Poželjela sam ga gledati, dok me uzima na tako žestok način. Kao da je čitao moje misli,
Hunter je uronio prstima u moju kosu i natjerao me da ga pogledam preko ramena. Susret s
mojim pogledom potaknuo je nešto animalno u njemu, tako da sam već u idućem trenu pala
na krevet, glave uronjene u njegov jastuk, dok je prodirao u mene neobuzdano i tako dobro.
Mišići su mi najavili orgazam koji me poharao poput tornada. Nisam imala snage
oglasiti se, ali zato sam čula njegov glas. Muklo je izlazio iz njegovih prsa dok me prstima
držao na mjestu. Iako osjetljiva i posve nemoćna, moje tijelo je doživjelo njegovo pulsiranje
i vrhunac. Bio je glasan dok je svršavao i mogla sam sa sigurnošću reći kako je to bio
najseksipilniji zvuk koji sam u životu čula. Ne onaj kad je svršavao u tušu, ne onaj sinoć, već
ovaj sad dok se nije suzdržavao, dok je pokazivao svoju pravu stranu, a u ovom stanju bio je
samo zbog mene.
Bilo mi je dovoljno da želi moje tijelo.
Dva sata kasnije sjedila sam na njegovom kauču, umotana u deku i zurila u TV.
Okupana i mirisna, no i dalje ugodno potrošena i malaksala od čistog užitka. Pod tušem sam
se nadala da će mi se pridružiti, ali želja mi se nije ostvarila. Nisam trebala očekivati izljeve
nježnosti niti sve ono što parovi rade nakon seksa. Mi nismo bili par. Ovo je bio samo seks.
Zabava, kako sam rekla. Sve što se kaže, može se poreći. Nalagao je moj um.
„Ideš?”
„Molim?” osvrnula sam se preko ramena i zagledala u Huntera. Činio mi se još
privlačnijim nego ikad.
„Ideš li doma?”
„Hm... ne? Zašto? Želiš li da odem?” smeteno sam pitala, a on me samo gledao. „Ostat ću
ako želiš da ostanem.” Naglasila sam jer nisam mogla ugasiti tu želju da čujem nešto od
njega. Neko priznanje, bilo što. Moja želja bila je nerazumna, ali bila je tu i nisam je mogla
potisnuti.
„Ostani. Samo da nisi kraj onog seronje.”
„Nisam mu dužna polagati račune. Jesmo obitelj, ali gdje provodim vrijeme, isključivo
je moja stvar.” Pojasnila sam mu kad je zgrabio jaknu i krenuo prema van. „Gdje ideš?”
„A ja sam dužan polagati račune? Ne izlazi, vraćam se za par sati.” I samo tako je otišao,
a ja sam skočila s kauča i provirila kroz prozor, prateći ga pogledom dok nije zamakao iza
stabala na jugu. I što sam sad trebala raditi par sati dok njega nema? Nisam smjela njuškati,
a upozorena zadnjim ispadom, nisam smjela ni dirati išta. Mogla sam napraviti jelo. To je
bila dobra ideja. M orala sam sebi priznati jednu stvar, u ovoj kući, unatoč svemu, ja sam
bila gost. Da, njegova ograda bila je otvorena za mene, njegova vrata i krevet isto, ali bila
sam samo posjetitelj koji će u nekom trenu otići.
Unatoč upozorenju instinkta, uhvatila sam se pripreme jela. Uživala sam osjećajući se
korisnom, a sve u svemu, nadala sam se da će on to cijeniti. Koji sat kasnije, kuhinja je bila
čista, bez tragova korištenja, a miris hrane širio se prostorom. Obrisala sam ruke i stala se
diviti stolu. Neugodan osjećaj tek je malo zgrčio moju nutrinu. Nije li ovo izgledalo kao
večera koju poslušna ženica sprema mužiću?
 U razmišljanju me prekinuo Hunterov dolazak. Vrata su se otvorila, začuli su se njegovi
koraci i tad se pojavio u blagovaonici. Osjećala sam bojazan od pomisli da sam pretjerala, ali
sve što je činio bilo je da je zurio u mene. Prekinuvši pogled, skinuo je jaknu i sjeo.
„Sjedni”, naredio mi je i konačno sam se pokrenula s mjesta. Moj apetit kao da je
nestao, samo sam pratila kako on polagano jede. Uspjela sam nešto hrane staviti u usta,
umirujući srce pred strepnjom. Oglasio se kad je završio. „Što sam ti rekao za očekivanja?”
Svrnula sam pogled na njega i uvjerila se koliko je ozbiljan.
„Da ne očekujem ništa od tebe.”
„To se nije promijenilo. Svjesno biraš ovo, Allegra.” Nije me nazvao biserom, nije mi se
rugao niti mi tepao, bio je bolno ozbiljan. „Uvijek imaš izbor otići i ja te neću zadržavati.”
„Ali...” htjela sam mu uzvratiti da me potražio svaki put kad sam otišla, no jezik se
smrznuo zato što je Hunter nastavio govoriti. Što god da je radio ova tri sata, kao da su
promijenila nešto u njemu, na gore.
„Postavio sam pravila, i svako si prekršila. Nisam htio da se uvučeš u ovo, ali tu si. Ne
mogu sebi objasniti neke stvari, ali puštam te da biraš sama jer znaš kako stvari stoje. Ne
očekuj ništa od mene. Ok? Brinuo sam se za tebe jer si bila mršava i ispijena, gotovo
bolesna. Sad izgledaš dobro, zdravo, zadovoljno. Ležao sam pored tebe kako ne bi imala
noćne more. Priuštio sam ti malo zabave u krevetu. Dalje od toga ne idemo. I hvala ti na
večeri, ali nemoj više to raditi.” Nije sačekao moj odgovor, samo je ustao i krenuo dalje od
mene. Zurila sam u njegova leđa kad je zastao i progovorio. „Puštam te da razmisliš i
odlučiš odgovara li ti to.”
Nisam bila sigurna što je on očekivao od mene. Da pobjegnem glavom bez obzira i
nikad se ne vratim? Davao mi je stalno prilike za odlazak, a sam me nije uspijevao izgurati
kroz vrata. Znala sam da mu se sviđa ovo, ne samo ta njegova zabava u krevetu nego i oni
trenuci kad bi se igrao s pramenom moje kose dok bih sjedila pored njega ili kad bi navečer
odmaknuo prekrivač kako bih se ušuškala pored njegovog toplog tijela.
„Odlučila sam”, izustila sam nakon nekoliko sekundi i ponovno ga zaustavila na mjestu.
Svrnuo je pogled preko ramena, ali me nije izravno pogledao. Je li se bojao nečega? Jesam li
utjecala na njega više nego je bio spreman priznati? Dovraga ako sam mu bila spremna
dopustiti da mi sve prešuti.
„Ostajem. Odgovara mi.” Tim riječima zapečatila sam svoju sudbinu i spremno je
prihvatila, bila ona tragična ili ne.

Te večeri zaspala sam u njegovom krevetu, ali me nije grlio kao inače. Nisam već dugo
plakala. Njegova distanca bila je opipljiva. Ujutro sam se ipak iskrala iz kreveta i požurila
svojoj kući. Lionela nije bilo tamo. Dočekala me samo njegova poruka na bijelom papiru na
stolu.
 „Ne znam što radiš sa svojim životom, ali moj brat bio bi duboko razočaran. U što si se to
pretvorila? Od odane i vjerne žene, kojoj se divilo cijelo mjesto i poštovalo je, do lažljivice koja
noći provodi tko zna gdje?”
Papir je zadrhtao kao i moje tijelo pod najezdom suza. Jesu li me svi tako gledali? Bi li
Liam tako mislio o meni? Nije me zanimalo Lionelovo mišljenje, ali... pogodilo me ovo i više
nego sam mislila, iako je na mene utjecalo i ono što se dogodilo s Hunterom.
Ostala sam sjediti neko vrijeme na kauču u svojoj pustoj kući i samo plakati. Bilo je
dobro izbaciti sve iz sebe, ustvrdila sam kad sam pobrisala suze i duboko udahnula par
puta. Papir sam zgužvala i bacila u smeće. Tamo je trebalo završiti svako mišljenje koje se
ticalo mog života. Jer nitko, baš nitko nije mogao osjetiti ono što sam ja osjećala, niti shvatiti
koliko mi znače emocije koje je u meni budio samo jedan čovjek. I znala sam kamo ću
večeras opet otići.
I nisam zato bila slaba.
Bila sam jaka jer sam znala kako će završiti, a ipak sam ostala do kraja.
 Allegra
Zvijer. Pod tim imenom Hunter je evidentirao svoj broj u mom mobitelu. Nisam ga
nazvala niti jednom, poslala niti jednu poruku u zadnjih deset dana otkako sam dobila broj.
Naziv koji je stavio, stav koji je imao, vidjela sam u drugom svjetlu. Činio je sve kako bi me
odbio od sebe, kako bi i mene i sebe uvjerio da među nama nema ničega. A bilo je toliko
vreline, požude i kemije... da su pogledi mogli pričati... a meni su pričali, ja sam ih čitala iako
su usta šutjela.
U tih deset dana nijednom me nije dotaknuo, osim kad bih navečer legla pored njega.
Nije više pokazivao svoju strastvenu stranu, dotaknuo bi me slučajno i odmah se povukao.
Po danu se još više distancirao i odlazio prema jugu na par sati. Znala sam da ne ide na
trčanje, a moja znatiželja rasla je kao i moja frustracija. Desetu večer kad smo šutke legli
jedno pored drugog, morala sam izgovoriti ono što me grizlo.
„Što mi to radimo?” Potom sam se okrenula prema njemu kako bih ga gledala dok
razgovaramo.
„Idemo spavati.”
„Ne, ne idemo. Razgovarat ćemo. Što inače radimo? U istoj smo prostoriji po danu, a ti
sa mnom razmijeniš petnaest riječi. Ne želiš me ni dotaknuti.”
„Družimo se.” Načinio je grimasu i kunem se da sam imala poriv tresnuti ga.
„Krasno si društvo. Na koga si ljut? Na sebe ili na mene? Nisam prekršila nijedno tvoje
pravilo, a ponašaš se kao da me kažnjavaš.”
„Kažnjavam? Kako te kažnjavam?”
„Uskraćuješ mi sebe”, graknula sam bez razmišljanja. Nisam to htjela povući, štoviše,
pojačala sam izjavu idućom. „Uskraćuješ mi razgovor, dodire. Nisi mi ovo prvotno ponudio.
Ponudio si više.”
Vilica mu se stegnula, mogla sam nazrijeti njegove ekspresije, iako mu je brada bila
duža nego dosad. Nije progovarao pa sam nastavila. „Povlačiš li ponudu?”
„Ne”, odgovorio je nakon nekoliko dugih trenutaka, kao da se bori sam sa sobom.
„Onda me, dovraga, dotakni. Diraj me.” Glas mi je postao šapat, zahtjevan i potrebit. U
hipu se našao na meni, tijelom tako divno pritišćući moje da sam disala duboko i držala
dlanove posesivno na njegovim ramenima. „Zar te moram moliti? Radiš li ovo iz pogrešnih
pobuda? Žališ li me? Ili me želiš?” Glas mi je drhtao.
„Želim”, izgovorio je zureći u moje usne i onda ih usisao u svoje. Raspametila sam se
momentalno. Dok me ljubio ovako vatreno, zaboravila bih sve, mjesto i vrijeme, moral i
pravila.
 Pravila posebno, mrzila sam ih iz dna duše. I dok je ruku uvlačio u moje gaćice,
rastvorila sam se pred njim dajući sve od sebe. Sve što je htio, mogao je uzeti. Jedna slika
navirala je kroz maglu strasti i tjerala me da zadržim razum. Jesam li bila ruža u cvatu koja
je čekala kako bi je njezin vlasnik pomirisao? Kako bi joj se divio, štitio je i zalijevao, kako bi
joj čuvao ljepotu? Za koga ruža cvjeta ako nema nikoga da svjedoči tom savršenstvu? Nije li
ispunila svoju svrhu tek kad usreći svojom ljepotom onog tko je posjeduje?
Ova ruža željela je biti ubrana, željela je biti u njegovim rukama, makar sutra uvenula...
Tu večer, iako Hunter to nije ni slutio, u mom umu zabilježila sam našu intimu u drugu
kategoriju: vodili smo ljubav. Zanesenost me obujmila od tog trena i nisam znala drukčije
doli vidjeti samo njega. Žudjela sam za time da mi daruje više, više riječi i više dodira, više
pogleda i minuta. Nisam imala dostojanstvo ni ponos. Nije mi trebalo ništa jer se ništa nije
moglo mjeriti s Hunterom. Nije planirao, ali davao mi je mrvice detalja, koje sam pažljivo
skupljala u sliku. Nisam načinila ni pola mozaika, nedostajalo je toliko puno, a osjećala sam
da vrijeme leti. Ne bih mogla preživjeti kraj, a da mi ne kaže sve. Živjela sam pod strepnjom
od kraja i u nadi za bolji početak, svjesna svoje zablude, no zagrljena s njom koračala sam u
svaki dan.
„Mogu li te nešto pitati?” izustila sam jedno subotnje jutro kad je Hunter zgrabio jaknu,
rukavice i kapu te navukao teške čizme u namjeri da opet ode negdje. Vani je vijavica
hučala i prodirala do kosti.
„Svejedno ćeš pitati, što god ja odgovorio.” Nije to bilo izgovoreno gorko ni netrpeljivo,
štoviše, zvučao je veselo. Svaki put bi me ugrijao njegov prekrasan osmijeh.
„Kamo odlaziš svaki dan na par sati?”
„Na imanju sam.”
„Aha. A što...?”
„Što radim? Ništa što bi moglo utjecati na tebe, dakle ne moraš znati.” Nadignute obrve
čekao je kako bih mu uzvratila prkosno. Samo sam slegnula ramenima.
,,Ok.”
„Samo Ok?”
„Ne moram znati, ali pitaju se i ljudi u mjestu. Pitaju me kriješ li nešto. Ne odlaziš u
selo, nakon toliko vremena još uvijek sve naručuješ, a svu komunikaciju odrađuješ preko
mene. Barem bih ja, kao tvoja tajnica mogla znati, ali imaš pravo. Ne tiče me se.” Zurio je u
mene pogledom punim neke težine, no kao i obično, ostavio me bez odgovora i otišao.
I možda ne bih ništa više pitala da se ni pet sati kasnije Hunter još uvijek nije pojavio u
kući. Pogledala sam već treći film, pojela dvije jabuke i popila još jedan čaj, ubijala dosadu
zureći kroz prozor.
Što ako mu se nešto dogodilo? Što ako je pao u neki kanal ili slomio nogu? Brojne
primisli, mahom ružne, nadolazile su mi i izazivale strah u meni. Bojazan me nagovorila da
uzmem mobitel u ruku i nazovem njegov broj, prvi put otkako ga imam. Na moju nesreću,
bio je ugašen. Zagrizla sam prst od nervoze, jer nisam mogla čekati više ni minute.
Pogledavala sam stalno prema vratima, no Hunter se nije pojavljivao.
Što sam mogla napraviti osim obući se i potražiti ga? Nisam dvojila, navukla sam na
sebe rukavice, jaknu i navukla kapuljaču preko glave. Klipsala sam preko zamrznute zemlje
prema jugu, tamo iza stabala, kamo je zamicao svaki dan. Rukama sam se obgrlila, prkoseći
hladnoći jer Hunter je bio tu negdje, možda i ozlijeđen. Možda je kakva životinja...
odmahnula sam glavom, trudeći se misliti pozitivno. Ali toliko sati na ovoj hladnoći, gdje
nikoga nije bilo u radijusu od nekoliko kilometara... nisam slutila dobro. Vjetar je uvijao
pramenove moje kose oko mog lica dok sam žurila prema jugu. Polumrak se već nastanio
na imanje i nije mi dopuštao promotriti sve, a onda mi je mali tračak svjetla u daljini
privukao pažnju.
Hangar! Potpuno sam smetnula s uma da je stari Lord imao na imanju hangar,
ogromno spremište strojeva kojima je njegova obitelj obrađivala zemlju prije nego su otišli
u grad. Ubrzala sam korak približavajući se njegovim velikim vratima. Dah mi je odavno bio
tek oblačić pare, a obrazi su bili ledeni, šibani vjetrom. Drhtala sam ne samo od hladnoće
nego i od strepnje. Bio je tu, morao je biti tu na sigurnome. Nepromišljeno sam odškrinula
vrata ne skidajući rukavice. Stupila sam unutra, željna topline i sigurnosti, da se što prije
uvjerim da je Hunter dobro.
Bio je tu. Podigao je pogled prema meni u trenu kad su vrata zalupila dok sam ih
zatvarala. Nije bio sretan što me vidi, mogla sam odmah jasno iščitati njegov izraz lica.
„Dobro si”, izustila sam spontano, a onda je pobrisao ruke i krenuo prema meni.
„Ja jesam, ali tebi se ne piše dobro!” Ukopala sam se od doze ljutnje koja je odjekivala u
njegovom glasu, ali pogled je bio taj koji mi je nalagao da bježim, no tijelo nije slušao. „Koji
vrag tražiš? Rekao sam ti da ne izlaziš!”
„Brinula sam se... nema te već pet sati...”
„Nitko ne brine, nemoj ni ti! Dođavola, Allegra, ne trebaš sve znati. Izlazi!” Pogurao me
nimalo nježno, no odbila sam se pomaknuti. Stegnuvši čeljust, podigla sam bradu inatljivo.
„Neću! Što radiš tu? Reci mi!” Potom sam pogledala preko njegovog ramena, a u
vidokrug su mi upale makete aviona, stol pun metalnih dijelova, a onda na sred hangara
ono što je htio sakriti, shvatila sam. „Ti imaš avion?” Iznijela sam svoj zaključak, jer možda
ga je pokrio s prednje strane velikim platnom, no bilo mi je jasno što je to, odavao ga je
obris. Hunter je nezadovoljno sklopio oči i zavrtio glavom od nemoći. Otkrila sam što je
radio.
„Nije to avion, to je letjelica”, ispravio me, usput pustivši moju ruku iz čvrstog stiska.
Htjela sam pogledati bliže, no stajao je ispred mene i branio mi pogled.
„Letjelica? Zašto skrivaš što radiš? Ilegalno je? Imaš li dozvolu? Kako si sebi kupio
letjelicu?” U meni je proradila profesionalna deformacija, dok sam ga rešetala pitanjima.
„Vidiš, ovo ne trebaš znati, ako te netko nekad pita, ti to ne trebaš znati! Allegra,
izluđuješ me, na sve moguće načine!” Iz njega je buknula srdžba. „Izlazi, idemo u kuću.”
Ugasio je svjetlo i pogurao me van. Drhtavica mi se vratila, čim me prvi nalet ledenog vjetra
ošinuo po licu. Hunter je izašao bez kape i rukavica, žurno zaključavajući vrata. Mrak je bio
potpuno gust, a ja sam imala poriv bježati jer. znala sam da se neću dobro provesti. Nisam
mogla podnijeti da mi i dalje prešućuje. Nakon svega, on je i dalje čuvao dijelove života koje
sam ja pohlepno htjela za sebe.
„Mislila sam da ti se nešto dogodilo. Kretenu”, promrmljala sam u obranu kad me
uhvatio za nadlakticu i poveo u smjeru kuće.
„I jesam kreten. Imaš pravo. Lijo. Samo si čekala razlog da počneš njuškati, zar ne?”
„Goni se!” Jar me obuzeo pa sam istrgla ruku iz njegove i počela bezglavo trčati.
Hladnoća me grebla u grlu, suze su me pekle u očima, a srce je bilo nagrizeno. Nisam
odmakla daleko kad je moja noga zagazila krivo u rupu. Ravnoteža mi je nestala, a moje
tijelo je palo na zemlju. Bol u nozi bila je oštra, ali razdražljivost ni nije dala da budem slaba.
Rukom sam posegnula do gležnja da se izvučem iz rupe kad su me dvije snažne ruke
povukle u zrak.
Hunter me uzeo u svoje naručje i počeo hodati. Bila sam prljava, možda i ozlijeđena, i
jako, jako razočarana. Njegov topao dah grijao mi je obraz, ali nisam ga htjela pogledati u
oči. Samo sam željela sjesti u svoj automobil i otići. Šutjeli smo sve do kuće, a jedino što se
čulo, bili su zvuk vjetra i lavež njegovog psa.
„Spusti me, odlazim.” Kad se primaknuo mom automobilu, počela sam se koprcati.
„Ne odlaziš.” Stisak njegovih ruku oko mojih leđa i ispod nogu se pojačao. Nastavio je
hodati.
„Odlazim! Nisi li me potjerao?” Povisila sam glas na njega i konačno ga pogledala.
Gledao je ravno. Ušli smo u kuću i spustio me na kauč. Prije bih rekla, zbacio me kao
neželjeni teret. Potom je zaključao kuću i ubacio drva u kamin. „Odluči se, želiš da odem ili
ne? Ne mogu te shvatiti, kao da si bipolaran!”
„Ne shvaćam ni sam! Htio sam samo biti sam, a onda si došla... Želio sam te potjerati
puno puta, a kad bi otišla, ja... Ne znam. Dajem ti izbor jer sam ja preslab kako bih te
potjerao, i ti izabereš ostati. Otežavaš mi.”
„Nemam dostojanstva, to sam već ustvrdila. Držim se onoga koji me ovdje ne želi.
Umjesto da skupim to malo ponosa i odem. Na trenutke mi se čini da me obožavaš, potom
da me želiš obrisati s lica zemlje.”
„Ne pretjeraj.” Prsa su mu se podizala i spuštala ubrzano, bio je vraški razjaren.
Prstima je prošao kroz kosu kao da je ljut na mene i onda sam shvatila... on je ljut na sebe.
Uhvatila sam se za slamku. Morala sam čuti nešto bolje od odlazi.
,,S čim da ne pretjerujem? S izjavom da me obožavaš? U tome je problem, zar ne? Ne
želiš priznati ni sebi ni meni kako ne želiš biti sam. Makar bio i sa mnom!” Gledao me bez
treptaja. Noga me nije uopće boljela, adrenalin zbog svega ovoga prekrio je bol.
„Sve je jebeni problem, sve! Otići ću i ne mogu dozvoliti...” Spustio je glavu i uzdahnuo
kao da skuplja snagu da nastavi. „Uporna si, a ja sam slab. S tom kosom, tim očima. Što mi
činiš tim usnama? Opčinjavaš me. Hipnotiziraš. Govorim ti da i kad bih trebao reći ne.”
 „Pa reci, nađi jebena muda i presudi nam, reci ne!” vrisnula sam na njega, istodobno
ustajući s kauča. Okrenuo mi je leđa, je li se tako borio protiv mene ili sebe, nisam znala. Ali
čula sam ga kako govori.
„Ne...”
Srce mi se spustilo u pete.
Dah mi se zaledio u grudima i zaprijetio odustati od svoje svrhe. Pogled mi se zalijepio
za Hunterova snažna leđa. Bila sam spremna preklinjati, bila sam slabija od njega.
I onda se opet oglasio.
„Ne... Ne mogu.”
 Allegra
Bila sam licemjerna, da, to sam bila u ovom trenu. Čula sam dvije riječi koje su skupile
krhotine netom razbijenog srca. Nije mi rekao da me voli, ni da me želi, da me treba ili
obožava, nipošto. Liam mi je svaki dan govorio baš to, a ništa u meni nije doživjelo ovacije
emocija kao sad. Hunter Knox rekao je samo dvije riječi: ne može. Ne može me potjerati, ne
može me ne željeti pored sebe.
Što je to u njemu bilo toliko ranjeno, što se toliko odupiralo bliskosti sa mnom? Nije mi
bilo briga što ne podnosi druge ljude, bilo mi je bitno samo da podnosi mene. Da želi mene.
I želio me. Pogledi su nam bili ukršteni, moj pun nade i njegov pun ranjivosti. Učinila sam
prvi korak, morala sam to napraviti nakon što mi je priznao da ipak ne može protiv sebe.
Bila sam jaka za oboje.
„Prestani onda...” Zastala sam, suha usta su me osvijestila mojeg dosadašnjeg napetog
stanja. Udahnula sam par puta dok me njegov pogled ispitivački analizirao. I dalje je stajao
na mjestu. Čekao je da mu priđem, kao i svaki put dosad. Poput ranjene zvijeri, režao je u
kutu, bojeći se da mu ne nanesem još veću bol. Nije znao da ću na krajnja biti ta čije će rane
krvariti i vapiti k nebu. Samo što tada on neće učiniti ni koraka kako bi mi pomogao. Luda
hrabrost natjerala me da napravim još jedan korak. Skinula sam rukavice i bacila ih negdje
pored.
„Prestani se onda boriti. Ili mi reci razloge. Daj mi da shvatim. Inače ne odlazim.” U
trenu kad je spustio glavu, znala sam da neću dobiti odgovor. Prišla sam još bliže. Dijelila
nas je udaljenost u dužini jedne ruke. I znala sam, to će biti moja ruka. Što god da ga je
boljelo, mene je boljelo još više. Bože, kako me peklo... kad bi mi samo vjerovao i podijelio
bol, lakše bismo je nosili u dvoje. „Ne moraš mi reći.”
„Ne mogu.” Tada se oglasio i podigao pogled. Ono što se ljeskalo u sjaju tih plavih
dubina, natjeralo je suze u moje oči. „To ne mogu.” Naglasio je.
„Zašto jednostavno ne prihvatiš ovo među nama? Bit će kratkotrajno, odlaziš. Ja sam to
prihvatila i samo želim da nam u sjećanju ostanu dobri trenuci. Sama sam. Sam si. Nije li
nam skupa bolje?”
„Jest.”
„Samo te pokušavam shvatiti, Huntere. Moraš znati što je to u tebi tako ranjeno...”
„Ne moraš...” odsjekao je moje riječi potiho, ali postojano. Neću nikad probiti taj oklop,
spoznala sam, i u tom trenu, zapeklo je nesnosno. Bolan uzdah izletio je iz mojih grudi, ali
nisam mogla odustati. Moja ruka krenula je prema njemu polagano, u želji da se sklopi s
njegovom. Bio je tu, ispred mene, a opet tako daleko. Željela sam da mi pripada u
potpunosti, iako samo na kratko.
 „Koliko si još dugo tu?” Moje pitanje ga je iznenadilo. Smeo se na sekundu i pogledao
uokolo.
„Dva do tri mjeseca po mojoj procjeni.” Dah mi je opet bio izbijen iz pluća. Zatreptala
sam par puta brzo. Nije me to smjelo dirnuti tako jako, jer kako li će tek biti kad ode?
Stegnula sam zube i nasmijala se na silu.
„Onda nemamo puno dana i noći, zar ne? Dan po dan, Huntere, noć po noć. Može?” U
ovom trenutku bila sam udaljena od njegovog lica tek nekoliko centimetara. Pogled mu je
malo omekšao, no pomno je pratio moje kretnje. „Nećeš od mene nikad čuti one dvije riječi,
nikad nećeš čuti ono što te straši. Obećavam ti to.” Izustila sam najveću ludost, obećala
čovjeku kojeg sam već sad htjela zvati svojim, ali stajala sam iza izrečenog. Nisam obećala
da to neću osjećati. Samo mu neću nikad, nikad priznati. Oči su mu se sklopile, a čeljust
zatitrala. Pratila sam trag vidljivih ožiljaka po njegovom obrazu i zadrhtala. Bila sam željna
dodira, stoga sam podigla ruku da ga dotaknem. Njegova brada bila je odveć duga, no nisam
marila, sviđao mi se u svakom izdanju. Čim je osjetio moj dlan na svojoj koži, otvorio je oči i
trag brige preletio mu je licem. Moja ruka našla se u njegovim dlanovima.
„Hladna si.” Zgrabio je i drugi dlan i stavio ga u svoje jake šake, trljajući ih da me ugrije.
„I drhtiš.” Pogledao me nezadovoljno. ,,Dovraga, i usne su ti modre.” Na kraju je izgledao
kao da će me ukoriti. U prostoriji nije bilo hladno, no nešto je u meni umiralo. Možda je to
bilo suočavanje s krajem, možda je to bol uzimala danak. Nije me bilo briga, dok god me on
držao ovako.
Svukao je svoju jaknu i potom opet uzeo moje ruke, no ovaj put stavio ih je ispod svoje
majice. Vrelina njegove kože gotovo me pekla po hladnim rukama. Našla sam se u njegovom
stisku dok je omotavao ruke oko mene. Ovo je bilo mjesto gdje sam htjela biti, tu sam htjela
pripadati. Upijala sam svaku sekundu našeg zagrljaja, no ubrzo je prekinuo moje uživanje.
Povukao me do kupaonice i gurnuo unutra.
„Požuri.” Smeteno sam ga pogledala kad je kleknuo ispred mene i počeo skidati moje
čizme. „Skidaj se”, naredio mi je ni ne pogledavši me. Polako sam skinula jaknu pa vestu dok
je Hunter već prtljao po gumbu i zatvaraču mojih uskih traperica. Sve dotad radio je
ubrzano, no ovo ga je usporilo. Nije mi promaklo kako su mu prsti zadrhtali, a meni se duša
razveselila od malog traga njegove slabosti na mene. Bože, toliko sam htjela, premda to bile
sitnice i najmanje mrvice!
Bila sam jadna, ali svjesno sam pristala na tu ulogu. Kad je konačno otkopčao moje
hlače, ponovno se spustio, povlačeći ih niz moje noge. Činio je to sporo, jako sporo. Pogled
mu je bio zalijepljen za moju kožu, dah ju je palio toplinom. Nisam mogla prestati gledati.
Kad je konačno ustao, stajala sam pred njim samo u gaćicama i grudnjaku. Njegov pogled
bio je živa vatra dok me promatrao. Odjednom mi više nije bilo hladno. Moje srce zakucalo
je jače, krv je brže kolala mojim žilama.
„Ulazi”, izustio je i pustio vodu da teče. Zadnja dva komada odjeće nije mi skinuo on. Ili
se nije usudio ili je htio gledati kako ih sama skidam, jer nije me samo gledao. Zurio je, piljio,
žario me pogledom. Moje rublje tek je dotaknulo pod, kad je Hunter svukao svoju majicu.
Prestala sam drhtati kad me vatra počela gutati. U treptaju oka osvanuo je preda mnom gol
i tako divan.
 „Allegra...” Moje ime izašlo je iz njegovih usta poput režanja i prekinulo moje zurenje u
njegovu ljepotu. Topla voda me dotaknula i počela opuštati, udarajući mi u grudi. Nisam se
ni okrenula, kad je on ušao k meni i zatvorio vrata. Bili smo u tako malom prostoru, goli,
sami, ranjivi. Ništa nisam u životu htjela kao ovog muškarca. I što je više bježao, više sam ga
tražila. Spustila sam glavu i dozvolila vodi da me smoči cijelu. Potom sam osjetila njegove
ruke na sebi. Moja koža upijala je aromu njegove kupke, dok ju je on utrljavao tako pažljivo
i predano. Pazio je da prijeđe svaki dio mog tijela, odvažno me dirajući po vratu, leđima,
grudima, trbuhu, rukama. Kad se približio mojem međunožju, otvorila sam oči, svjesna
kako tišinu narušavaju samo moji uzdisaji. Bilo mi je previše, želja je prijetila ugušiti me.
Morala sam se okrenuti, pogledati ga.
Čim sam se našla s njim oči u oči, njegova želja našla je odraz u mojoj. Usne su mu se
našle na mojima, dok me vukao u svoje naručje. Tako se dobro ljubio da sam stenjala od
užitka, a kad je njegova erekcija dotakla moj trbuh, bila sam posve zanesena. Grabila sam ga
jače oko vrata, imala sam samo jednu želju, osjetiti ga u sebi. I koji tren nakon same pomisli,
podigao me i ovio moje noge oko sebe te tako spremno kliznuo u mene.
Uzdisaji su nam postali jedno, kao što su nam se i tijela spojila. Nije više postojala
hladnoća, beznađe i jad, nije postojalo ništa osim sirove želje. Osjećala sam ga u sebi svakim
pomakom, stezala se oko njega minutama i nakon što me posjetio razorni vrhunac, osjećala
sam ga i nakon što se izvukao iz mene i svršio po mom trbuhu. Osjećala sam ga i kad me
umotao u ručnike i osušio moju kosu, te me odveo u krevet. Spustio je nježan poljubac na
moje usne i tada sam prvi put progovorila. Od trena kad mi je naredio da uđem pod vodu,
nismo govorili riječima.
„Neću te više ništa pitati.” Samo to sam rekla, a on se osmjehnuo blago i poljubio me
jače.

I možda nisam mislila pitati njega, ali znala sam koga ću tražiti ono što mi je trebalo.
Moju majku. Danima sam se svejedno nadala kako će se Hunter odvažiti i priznati mi nešto,
bilo što. To se nije dogodilo, stoga sam jedno jutro popustila svojoj znatiželji. Nazvala sam
mamu i sjela na kauč u svojoj kući, držeći toplu šalicu u ruci. Huntera dva dana nije bilo.
Nije mi ništa objašnjavao, samo je rekao da mora obaviti neke stvari, da mora otputovati.
Na pitanje želi li da mu posudim svoj automobil, odmahnuo je glavom. Snašao se na drugi
način.
„Jutro, majko!” pozdravila sam je i umotala noge jače u deku.
„Jutro, dušo! Kako si?”
„Nije loše.”
„Dolaziš li za blagdane? Za Novu godinu? Želiš li da dođem do tebe? Nije dobro da
budeš sama.” Počela me rešetati pitanjima. Nasmijala sam se.
„Ne brini, neću biti sama. Slavimo tu u mjestu, pravimo zabavu.” I nisam lagala, imala
sam namjeru slaviti s Hunterom.
 „Jesi li sigurna? Pošalji mi još koju svoju sliku. Gledam ove zadnje i jako mi lijepo
izgledaš. Dobro se oporavljaš. Bila si jako mršava i ispijena. Vidim da si bolje.”
„Jesam. Dobro sam.” Nisam naglasila zbog koga sam dobro, no da je vidjela moj
osmijeh, naslutila bi.
„Kako posao?”
„Dobro, mama, sve je dobro. Nego, mislila sam te pitati nešto.” Zastala sam i udahnula.
„Što, dušo?”
„Sjećaš li se Huntera Knoxa? Išao je sa mnom u osnovnu školu. Ti si se družila s
njegovom majkom, zvala se Helen.”
„Dušo, nisam ja toliko senilna. Naravno da se sjećam. O Bože... kakav lijep dečko, a
takva tragedija.” Moja koža naježila se momentalno od njezinih riječi.
„Molim? Kakva tragedija?” Naćulila sam uši.
„Helen vidim tu i tamo, jako je loše. Mislim da je na tabletama. Kako i ne bi jadna bila,
izgubila je sve u tako kratkom vremenu.”
„Majko, što pričaš ti?”
„Dušo moja, bolje da ne znaš, to je tragedija koja je cijeli grad zavila u crno.”
„Majko, reci mi!” povisila sam glas na nju. Odjednom sam bila na nogama, napetih
mišića, u iščekivanju.
„Znam da je Hunter bio primljen u Royal Air Force. Baza mu je bila u Marhamu. Taj
dečko samo je htio biti poput svog tate. Pričao je jedino o avionima, sjećam se još dok ste se
družili. Evie, njegova sestra, otišla mu je u posjet. Bili su napadnuti automobilom. Njezin
bivši ljubomorni dečko zabio se u njih ne znajući da joj je to brat. Bože, zamisli kakvih
luđaka ima!” Srce mi je prestalo kucati od strepnje. Majka je nastavila pričati, a ja sam jedva
disala. „Evie je umrla na mjestu, a onaj sirotan je završio u komi. Pao je kroz staklo izloga i
sav je bio izrezan. Ali to nije najgore. Njegov otac, kad je čuo što se dogodilo, doživio je
srčani udar i umro. Jadna Helen. Izgubila je sve troje u kratko vrijeme.”
„Kako, molim?”
. „Hunter je bio u komi dugo, onda je pušten na kućnu njegu, majka se brinula za njega.
Bio je tako mršav i tako slab. Onda je jednog dana nestao. I nismo više čuli za njega. Evo,
dok ti sad nisi spomenula njegovo ime.”
„O, Kriste.” Rukom sam pokrila usta jer htjela sam vrištati od bola i muke, od teške
sudbine koja ga je snašla. Nije bio tu da ga zagrlim, da mu kažem kako shvaćam.
,,A kako si se ti njega sjetila?”
Prije nego sam promislila, još u šoku, izustila sam: „Jer je tu, u mom gradu.”
„Isuse. Dakle, dobro je?”
„Jest. Mama, ne smiješ ovo reći nikome, Ok? Nikome.”
 „Dobro, dušo, neću. Uvijek si ga branila, uvijek je bio prvi kome si nosila pozivnicu za
proslave. Kupovala si mu avione za njegov rođendan.”
„Mama, javit ću ti se, dobro? Samo... ne govori ikome...” Bila sam na rubu plača, sama i
pogođena. Ako je mene boljelo, koliko je tek boljelo njega? Dijelovi mozaika sjedali su na
svoje mjesto. U sredini je bila rupa, ono što je nedostajalo.
Taj komadić dobit ću točno za tjedan dana.
 Allegra
Dobila sam dio Hunterovog života. Bilo je bolno za čuti, kamoli potom zamišljati što je
sve proživio. Izgubiti sestru, potom oca. Svog uzora. Suočiti se sa smrću, s gubitkom svoje
obitelji, s gubitkom svoje kože, naličja i svog postojanja. Jer ovaj Hunter nije postojao prije.
Na njemu je duboke tragove ostavila nemilosrdna sudbina. Sve ono što mi je govorio,
odbijanje, očekivanje, razočaranje, sad je imalo dublje značenje. Nisam sve to čula od njega,
možda i bolje. Sjedila sam satima u svojoj kući i zurila u jednu točku, pokušavajući pojmiti
kako se osjećao, kako ga je bolio svaki komadić stakla u mesu, a tek onaj u srcu. Bio je tako
uništen, a meni opet tako prelijep. I kad je skupio svoje dijelove i sastavio, postao je živa
umjetnost. Nije bio užitak samo gledati ga, nego i dirati, kušati i najzad... imati.
Čitav dan provela sam poput aveti, vukući se po kući, dok mi je u mislima bio samo on.
Stoga sam sutra jedva dočekala podne kako bih se uputila kod njega. Nisam znala gdje je
bio, što je radio, ali dočekao me iznimno veseo i raspoložen. Što god je utjecalo na njega,
bilo je dobro. Povukao me u zagrljaj čim mi je otvorio vrata. Nisam mu stigla ni reći bok.
„Dobre si volje. Je li to zato što me vidiš?”
„I zato biseru, i zato.” Godilo mi je čuti to. Stegnula sam ruke oko njega, zadržavši se
duže u njegovom zagrljaju. Odmaknuo se i zagledao se u moje oči iako sam izbjegavala
kontakt. Znala sam da će mu suze koje su nahrupile, biti sumnjive. ,,A ti nisi dobre volje?”
„Ma jesam.” Navukla sam osmijeh, znajući da zvučim lažno.
„Nisi, biseru. Što je bilo? Nešto se dogodilo dok sam bio odsutan? Je li onaj seronja...?”
„Ne, ne, samo... valjda sam u PMS-u, ignoriraj.” Bacila sam pogled preko njegovog
ramena na stol gdje nas je čekalo jelo. Nisam htjela remetiti naše navike, pa sam se izvukla.
„Idemo jesti, nahrani me, može? Gladna sam, PMS je opak, znaš.” Knedla je skakala u mom
grlu jer nisam mogla otjerati sve one bolne scene koje su me pratile od jučer.
Usne su mu se skupile kao da me procjenjuje, a onda je njegova ruka kliznula na moje
rame i potom niz moja leđa. Pogurao me prema stolu.
„Onda da proslavimo efekte PMS-a.” Uspio me nasmijati. Kad sam se osvrnula, uhvatila
sam ga kako me guta pogledom.
„Ti si ku-ku.”
„Ja ku-ku? Tvoje tijelo luduje i ponaša se nenormalno, a ja sam kuku?” Bio je
nepojmljivo sladak ovako zaigran i raspoložen. Povukla sam ga za majicu i privukla k sebi.
Bila sam spremna za poljubac, nadala sam se da čita moje potrebe.
,,A možda luduje zbog drugog razloga.” Ispod glasa sam rekla. Njegov pogled pratio je
moje usne.
 „Usreći me i reci kojeg.” O, kako je dobro prihvaćao igricu! Nije me više bilo briga za
hranu ni za tugu, bila sam spremna za užitak.
„Zbog tebe.” Moj prst našao se na njegovim prsima i skliznuo do remena njegovih
traperica. „Ili samo zbog alata.” Nastavila sam ga zadirkivati.
„Alata? Molim te, nemoj ga nazivati alatom, batinom, palicom i slično.” Zavrtio je
glavom kroz smijeh.
„Dobro, neću mu se obraćati. I samo da znaš, jest ćemo kasnije.” Prsta zakačenog za
njegovu pasicu, povukla sam ga prema sobi. Trebao mi je on, kako bi svojim prstima i
usnama otjerao sve loše misli, tugu i bol. Uspijevao je svaki put.
I naredni dani sastojali su se upravo od naših igrica, požude i užitka. Sve loše kao da je
nestalo. A zapravo je čekalo iza ugla.

Bilo je neobično čuti moj mobitel da zvoni tako rano vikendom. Nisam trebala baciti
pogled kako bih znala tko je, jer ta glazba svirala je samo kad je zvala moja majka. Još
snena, tek sam izvukla šalicu s police. Nevoljko sam odgodila kavu te krenula po mobitel
koji je zvrndao po stolu.
„Molim?”
„Allegra, dušo... Napravila sam grešku.”
„Mama?”
„Oprosti dušo, rekla si mi da ne kažem Helen... srela sam je jučer i sažalila se, jer je
odmah počela pričati o sinu. Rekla sam joj gdje je.”
„O, mama...” Uzdahnula sam revoltirano, pokušavajući suzbiti razočaranje.
„Zabrinula sam se i rano danas otišla do nje, ali nema je. Susjedi kažu da je sjela u auto i
otišla. Vjerujem da je otišla do sina.”
,,K vragu. Čujemo se.” Poklopila sam joj uz psovku. Novi nalet brige činio me
nervoznom. Morala sam otići do njega, možda ga upozoriti. S druge strane, bojala sam se,
vraški sam strepila da će se naljutiti na mene, jer... prekršila sam još jedno obećanje. S
razlogom se skrivao iako taj razlog nisam saznala, ali zašto od vlastite majke koja se brinula
za njega? Požurila sam u kupaonicu i na brzinu se dovela u red te navukla na sebe toplu
odjeću. Vani je prosinac udarao svojom nemilosrdnošću do kosti. Moj automobil polako se
kotrljao preko zaleđene zemlje poljskim putem do Hunterovog imanja.
„Bit će dobro.” Tješila sam samu sebe. Nada me nije napuštala sve dok nisam ugledala
njegovu kuću, otvorenu ogradu i... crni automobil. Mučnina koja je uskomešala moju
nutrinu mogla se poistovjetiti s predosjećaj em, no borila sam se svim nadama protiv zlih
slutnji. „To mu je majka, Allegra. Sigurno nije ništa loše.” Pričala sam kao kakva luđakinja
sama sa sobom. Ugasila sam konačno automobil, prstima nervozno lupkajući po volanu,
pogleda zalijepljenog za Hunterovu kuću. Nisam unutra mogla nazrijeti ništa, ni pokreta ni
ičega. Ukorivši se da sam kukavica, konačno sam izašla iz automobila te stala osluškivati.
Nije se čulo baš ništa, niti vjetar, niti glasovi.
Čuo se samo moj dubok uzdah jer sam pomislila na tren kako je ipak sve dobro. A onda
se čuo udarac. Prvi, drugi... treći. Zvučalo je kao da staklo pada na pod i odzvanja. Stegla
sam prstima ovratnik jakne i krenula prema kući kad su se vrata otvorila. Moje se noge više
nisu usudile pomaknuti kad sam ugledala Huntera. Bio je i dosad ljut, bio je i razjaren, ali u
ovom trenu tresao se od srdžbe.
„Nećeš uspjeti Helen, nećeš! Možeš uložiti i stotinu žalbi, ali kasniš!” njegov glas
odzvanjao je žestinom dok je svoju majku gurao na trijem. „Izlazi i ne vraćaj se! Zaboravi na
mene, razumiješ li? Pokopala si me! Umro sam!” Stresla sam se od hladnoće kojom se
obraćao majci i nije ni malo mario što je posrnula dok ju je gurao prema njezinom
automobilu.
Nije plakala, nije se bunila. Izgledala je tako ravnodušno, dok je Hunter izgledao kao da
je na rubu živčanog sloma. Odavao je to njegov stav, pogled pun vatre, stegnute pesnice. A
tek lice....
„Odustani. Zahtijevam to. Nisi vrijedan više, ne zaslužuješ. Otac je sve uložio u tebe.
Toliko novaca, toliko neprospavanih noći. A znaš što? Prosječan si. Sve ocjene, sav uspjeh
duguješ njemu. A koštao si ga života i nikad nećeš biti poput njega!” Bila sam nijemi svjedok
njihove rasprave, pokušavajući shvatiti što to jedna majka govori sinu.
„Nikad. To je bio moj san, samo moj! On je bio moj uzor. Ipremda ostavio život gore,
moj san će se ostvariti. Jer nakon toliko godina, ja za drugo ne znam. Drugo ne želim, samo
jednu želju imam. I ostvarit ću je.” Tresnula je nogom nemoćno, okrenuvši mu se sučelice te
povikala.
„Čuješ li se, razmaženo derište! Ti želiš! Što si ti ostvario? Ništa! Sve ti je otac
omogućio. A što si tek sestri napravio... Bog te kaznio ostavivši te na životu, a pogledaj na
što sličiš. Dat ću sve od sebe da te komisija ne vrati u službu.”
Na njegovom licu mogao se razaznati zluradi osmijeh.
„Kasniš, Helen. Već sam bio u bazi, komisija razmatra moj zahtjev. Napravili smo sve
nalaze, zdrav sam, ojačao sam, vježbao, zdravo se hranio.” Moje oči su se raširile kad je
koraknula prema njemu da ga gurne. Čuo se udarac u njegova prsa, no on se nije
pomaknuo. Suze su me počele peći u očima.
„Svjedočit ću da si skrenuo, neću lagati.”
„Odlazi sad!” zarežao je na majku i onda je odvukao za podlakticu sve do automobila.
Kad me ugledala, otrgnula se iz njegove ruke i pohrlila k meni. Prvi pogled na njezine
mutne oči bio mi je jasan dokaz da ona nije dobro, nikako.
„Zlato, ti mu reci. Uzeo mi je sve, izgubila sam sve, sve smo žrtvovali za njegove glupe
snove.”
„Odlazi!” Povukao ju je prije nego me dohvatila, otvorio vrata njezinog automobila i
ugurao je unutra. Još se neko vrijeme svađala sama sa sobom, da bi potom nestala s imanja.
Osjećala sam se manjom od makovog zrna dok je Hunter pored mene stajao i režao poput
divlje zvijeri. Gledala sam u daljinu, ali osjećala na licu žar njegovog pogleda.
„Shvaćaš li što žena koja me rodila želi? Da odustanem od onog za što živim. Nikad!
Nikad, ni zbog koga! U njezinim očima ja nisam njezin sinja sam krivac, krvnik! Nije mi
dozvolila da se oprostim s njima! Nije mi danima rekla da mi je sestra izdahnula na licu
mjesta, i da je potom otac izgubio bitku sa srcem. Govorila je da je Evie u komi. Da je seli u
najbolje poliklinike, da otac putuje. Nisam bio dugo u komi, ali držala me u neznanju jer
sam bio slab i nemoćan. Potom me takvim doma držala tjednima. Hranila me smećem, nije
mi ni tablete davala. Boljelo me sve, žive rane su me pojele. Ne bih htio ni ponoviti ono što
mi je govorila. Ali otišao sam, imao sam cilj. I uspio sam. Ali zamalo, Allegra...” Zaklopila sam
oči kad je izgovorio moje ime. Zvučalo je poput prijetnje kad je stao iza mene i približio
svoje lice mom obrazu kako bi mi na uho prozborio duboko i muklo. „Zamalo mi je uništila
sve. Tvojom krivnjom. Ti si joj rekla.”
„Nisam ja... moja majka...” Htjela sam se braniti, nije mi dozvolio.
„Od tebe je počelo. Prekršila si i to pravilo. Svako, Allegra. Nema ih više. Gotovo.” U
trenu je nestalo njegove topline i daha, a kad sam otvorila oči, polagano i sa strepnjom,
stajao je kraj mog automobila držeći vrata otvorena. „Znaš gdje je izlaz. Ne vraćaj se.”
„Huntere...” zavapila sam dok mi se glas lomio. Moja ruka posegnula je za njim, ali
uskoro je pala niz moje tijelo.
„Zaboravi na sve, Allegra. Upropastila si sve. Htjela si znati, sad znaš. Odlazi.” Ta zadnja
riječ porezala me posred grudi. Vrele suze padale su niz moje lice, no nisu ga dirnule. Ni
moj nijemi vapaj, ni isprika u pogledu, ništa. Stajao je nepokoren, udarivši mojom krivnjom
pečat na naš kraj. Ušla sam sporo u automobil i krenula od njega. Nije mi dao priliku
objasniti i popraviti sve. Odbačena, ponizna, gledala sam njegov lik u retrovizoru i kao da
nije bilo dovoljno što me potjerao, iduće što je napravio, slomilo me do kraja: zatvorio je
ogradu imanja i stavio lance.
Nisam više imala slobodan put do njega.
 Allegra
Hunter Knox uistinu je imao samo jednu želju. A ta želja nisam bila ja. Nisam se
zavaravala, nisam se obmanula onim trenucima strasti, ali u meni je i dalje bujala nada da
ću jednom ja biti ta koju će željeti više od ičega. Glupa ja. Još gluplja jer nisam pustila sve
kako jest. Nisam krivila majku, nije mislila ništa loše. Nisam je nazvala kad sam došla doma.
Samo sam krenula prema krevetu i još u odjeći, uvukla se pod toplu deku i zajecala.
Nisam si dozvolila više od jednog trenutka slabosti, jer nešto je u meni šaputalo kako
ovo nije gotovo. Nisam se pitala što sam napravila, bila sam svjesna svoje greške, ali i
njegove reakcije. Bila je opravdana, no to nije pomoglo da ne osjećam barem malu dozu
ljutnje na njega. Nisam očekivala da me izljubi zbog moje slučajne greške, učinila sam je iz
neznanja, znatiželje, ali nisam pomislila da će me samo tako otjerati kao da mu ništa nisam
značila. A možda i nisam.
Bilo je lakše disati nakon što sam se isplakala. Bilo je lakše udisati prkos nego bol.
Podnosila sam i gore gubitke, veće i jače, one koji su srasli s mojim tkivom i bili otrgnuti na
živo, a kamoli neću i Huntera Knoxa.
I da, bilo je lako reći, ali nešto posve drugo to provesti u djelo. Jer kad bi navečer tišina
preuzela vlast nad mojim osjetilima, moje misli su odbijale imati u sebi išta osim njegove
pojave. Slagale su njegovu vjernu sliku pod mojim zatvorenim kapcima. Kao da je bio
stvaran, mogla sam uočiti dubok ožiljak iznad obrve, broj koji je tetovirao na sljepoočnici,
mjesto gdje mu je puls udarao na vratu. Mogla sam ga namirisati, gledati, samo ga nisam
mogla dodirnuti. Nisam više plakala, moje su more nestale davno. Kako bih otjerala tugu
koja je kucala na moje prozore, posegnula sam u ladicu za tabletama za spavanje koje su mi
davno propisali.
Nedostajao mi je. I sve što sam radila, bilo je praćeno mislima o njemu. Jesam li mu
nedostajala barem malo? Da me navečer zagrli, da uvuče prste u moju kosu, zaprede i
privije me uza se u hladnim noćima?
Ili u onim trenucima kad bi sjeo za stol, a moje mjesto ga pozdravilo prazninom?

„Dušo? Allegra?” Rosemary mi je mahnula rukom pred licem i tek tada sam shvatila
kako sam se zagledala u daljinu, dok su mi ruke bile pune papira. Odlazila sam u udrugu i
sve poslove radila na autopilotu razmišljajući jedino o njemu. Do tog trena mislila sam da
moje stanje nije nikome uočljivo. Rosemary me ipak bolje poznavala.
„Molim?” Zatreptala sam i navukla osmijeh.
„Onaj čovjek...”
 „On ima ime. Hunter. Rekla sam ti, Rosemary.” Nisam htjela zvučati kao da je korim,
mogla mi je biti mama, ali kad je bila riječ o njemu, postajala sam drska.
„Da, on. Komunicira s našim prodavačima.”
„Da, vidjela sam jučer.”
„Ti mu više ne trebaš?”
„Ne. Ja mu više ne trebam, Rosemary”, potvrdila sam glasno kako bih svom glupom
srcu dokazala baš to.
„A znaš tko tebe treba? Jedan divan čovjek. Sin gospodina Percyja.”
„Treba savjet ili što?” Konačno sam odložila sve papire u registrator i usput zahvalila
Rosemary što je promijenila temu.
„Da, treba baš tebe. Znaš, vratio se iz Londona prije dva tjedna, sam. Zapravo s
bebicom. Izgleda da je samohrani otac. Zamisli kako mu je, muškarac od trideset godina i
curica od šest mjeseci. Majka je napustila bebu.”
„Rosemary, znaš da se ne bavim obiteljskim pravom. Ne mogu mu pomoći.”
„Znam, ali trebao bi mu pokoji savjet. Doselio se k ocu, ali nema žene u kući koja bi to
sve malo poboljšala. Slažeš se? Uostalom, dugujemo gospodinu Percyju, dao je priličnu
donaciju udruzi. I nije se žalio na onog... gospodina Knoxa.”
,,U redu. Napravi mi popis obaveza za ovaj tjedan. Obavit ću sve što mogu pred
blagdane, ti si dovoljno radila za obje dok sam ja... zabušavala.” Samo je kimnula s
odobravanjem, nije ispitivala, nije gurala nos, iako je znala što sam zapravo radila na onom
imanju.
„Divan je to dječak, zaista. Učinit ćeš dobro djelo, Allegra. Zove se Jackson. Dječak se
zove Jackson”, to mi je Rosemary ponavljala ostatak dana sve dok nisam preuzela papir pun
zadataka i izašla iz udruge.
Prosinačka tama bila je razbijena svjetlima u bojama. Kingsley je odavno bio okićen u
duhu nadolazećih blagdana, ali ja se nisam radovala ičemu. Bilo je to ružno za priznati, ali
prvi Božić bez Liama zamišljala sam da ću provesti pored Huntera. Moje greške su dovele
do toga da ću ga dočekati sama. Odbila sam i mamin poziv da dođem u Oxford. Željela sam
biti tu za svaki slučaj. Za slučaj da se nešto dogodi, neko čudo ili da možda postanem još
jadnija, odem do njegove kuće i urazumim ga kako nisam pogriješila namjerno, da želim
samo još koji mjesec njegovog društva prije nego ode... zauvijek...
Tu noć opet sam se uspavala tabletama. Ujutro sam se tromo izvukla iz kreveta i
odvukla pod tuš. Na stolu me čekao popis zadataka i prvi na tom popisu bio je Percyjev sin.
Imao je tako malu bebicu. Što li se moralo dogoditi toj majci da ostavi dijete? Nisam imala
snage razmišljati više o teškim sudbinama.
Na vrata kuće gospodina Percyja pokucala sam oko deset sati.
„Dobro jutro, gospođo Riot.” Gospodin Percy me pozdravio i primio u kuću. „Rosemary
je najavila da ćete nam doći.”
 „Uvijek mi je zadovoljstvo. Rekla mi je za vašu situaciju pa sam došla vidjeti kako mogu
pomoći.” Primio je moj kaput te me blagim pokretom ruke uljudno kao i uvijek, uputio u
dnevni boravak. Nije morao pokazivati smjer, dječji plač mi je bio dobar putokaz. Bila sam
spremna vidjeti taj mali izvor tako glasnog zvuka.
Kad sam zakoračila u toplu prostoriju, zatekao me prizor za kojim je moja duša patila:
otac je držao svoju kćerku u naručju i pokušavao je smiriti. Beba je zaista bila mala kako je
Rosemary rekla, ali jednu stvar je pogriješila: Jackson nije bio dječak. Bio je prilično lijep i
zgodan muškarac. Rastopila sam se na licu mjesta gledajući kako se malena mrva njiše u
jakim muškim rukama, dok joj tepa i umiruje ju nježnim riječima.
„Jacksone, imamo gošću”, oglasio se moj domaćin, na što je muškarac podigao oči
prema meni i zabljesnuo me očajem jer bilo je evidentno da je na rubu snaga i bez aduta
kako smiriti nemirnu bebu. Bila sam toliko slobodna da kroz blagi osmijeh samo pružim
ruke i uzmem njegovu kćerku. Privukla sam je uz svoje grudi i poljubila mekanu košiću. I
tog trena, plač je prestao, kao rukom odnesen, okice su se otvorile, suze su presušile, a
slatka ručica sklopila se oko mog palca. Djevojčica me gledala kao da me poznaje, ušuškana
u mojim rukama, zurila je u moje lice.
„Ovo je čudo”, njezin otac je progovorio, a gospodin Percy se nasmijao.
„Rekao sam ti ja, sine, ženska ruka je to. Osjeti dijete da smo ti i ja izbezumljeni. Hvala
ti, Allegra.” Po prvi put, obratio mi se tako prisno.
„Nisam učinila ništa, samo se pojavila na pet minuta.” No, izgledalo je kao da je njima
to značilo dovoljno. Osjećala sam se dobrodošlo i upravo zato, ovo je meni značilo više nego
njima.
„Presvučena je, jela je, nije žedna, nije joj vruće, nije hladno, ali plače neutješno.”
„Ovo je vrijeme kad počinju zubići.” Mirovala je u mojim rukama dok sam je ljuljuškala
lagano. Vjerovala sam da može osjetiti majčinsku ljubav u meni, tu gomilu osjećaja koje
nisam imala kome dati jer moja djeca su postali anđeli.
„Oprosti, ja sam Jackson, zbunjeni i izgubljeni tata ove male vrištalice.”
„Vrištalica je prekrasna. Ja sam Allegra.”
„Allegra? Sreća. Doista donosiš sreću. Hvala ti.” Osmjehnula sam se široko i pogledala
milo lice i mekane obraze djevojčice koja me pomno gledala.
„Barem nekome.” Šapnula sam tako da me nisu čuli, zureći samo u ljepotu koju život
može stvoriti i staviti u moje naručje. U meni se budilo ono što je bilo dvaput ugašeno.
Pored svega, u meni je rastao mir.
To je bio osjećaj koji liječi dušu, kad je tijelo već bilo oštećeno i nesposobno iznijeti
dvije trudnoće. Za treću je vjerojatnost bila pet posto, a ako bih i ostala trudna, taj plod ne
bi imao velike šanse preživjeti.
Stisak malene ruke pojačao se oko mog prsta kao da mi je nešto poručivao. Možda i
jest, samo sam morala dobro čitati tragove. Bilo je vrijeme blagdana, možda sam ipak mogla
vjerovati u čuda.
 „Čudo” u koje nisam povjerovala da se može dogoditi, jer mi nije bilo izgledno ni u
najgorem scenariju, dogodilo se dva dana prije Božića.
Dan sam provela u udruzi, gdje smo pripremali poklone za najmlađe, potom kod
Jacksona. Rado je prihvatio moju pomoć oko bebice te mi pomalo otkrivao svoju priču.
Pored njega nisam pazila na granice, on me trebao. Pored drugih beba jesam jer bojala sam
se da njihove majke ne osjete kako sam im pozitivno zavidna. Njihova tijela iznijela su
trudnoću do kraja. Stvarala su mlijeko i hranila svoju dječicu. Imale su sve one divne
tragove, a ja sam patila što nemam strije i sve ono što su one nazivale tegobama.
To je bio moj neostvareni san.
Poželjela sam puno puta poslati pokoju sliku s bebicom Hunteru, kako bi vidio da nije
samo njegova sudbina teška. Ali on je išao naprijed, a ja sam stajala na mjestu. Bila sam
spremna odgajati i tuđu djecu, samo da me jednog dana dječje usne zovu majkom. Imala
sam dom, ljubav, novac, samo nisam imala nikoga da to podijelim s njim. Te misli
odzvanjale su mi umom kao nova spoznaja dok sam ulazila u svoje dvorište, a onda je na
njihovo mjesto nastupila zbunjenost.
Lionelov automobil je bio parkiran, a pored njega još dva nepoznata automobila.
Požurila sam u kuću, gonjena lošim predosjećajem. Nisam bila tako naivna da mislim da mi
je došao uručiti poklone za blagdane.
Ali imao je poklon za mene, ispostavilo se na kraju.
„Allegra. Pa da te jednom i sretnemo. Izgledalo nam je kao da uopće ne živiš ovdje.”
Dodatno me zbunio sarkastičnim izjavama čim me ugledao. Spustio je kemijsku olovku koju
je do tada držao iznad papira na stolu te ustao kako bi me ipak počastio pozdravom. Pružio
je ruku dok su ostala trojica muškaraca pratila našu konverzaciju. Okrznula sam ih
pogledom tek da se uvjerim da je doveo poslovnjake u našu kuću. Njegova ruka ostala je u
zraku, popraćena samo mojim pogledom.
„Kojim poslom, Lionele?” Nakašljao se i ispravio te mi odgovorio.
„Upravo tako, poslom.” Teatralno je pokazao rukom na stol i papire te mi razjasnio.
„Upravo sam potpisao zadnje papire. Kuća je prodana.”
„Zezaš se?” Nervozan osmijeh zapekao se na mom licu dok sam se premještala s noge
na nogu.
„Misliš da se zezam o ozbiljnim stvarima? Ovo je posao. Nije te bilo tu kako bih te
obavijestio, a par puta smo dolazili u obilazak.”
„Imala sam mobitel”, uzvratila sam gorko, osjećajući kako u meni raste nemoć. Bila
sam spremna na svađu.
„Ovakve stvari govore se licem u lice, a ne preko mobitela.”
 „Neprepoznatljiv si. Kako si mogao to napraviti...?” Prekinuo me koraknuvši prema
meni.
„Ovo je moja kuća, glasi na mene. Dakle, imam pravo s njom napraviti što želim, a
poželio sam je prodati. Nemam obavezu prema tebi, ne plaćaš najamninu, nemamo ugovor.”
Stajala sam nijema pokušavajući shvatiti što mi je upravo servirao, a onda se opet
oglasio, kao da mi nije do kraja uništio blagdane.
„Ti se moraš do sutra iseliti. Ne sumnjam da već imaš negdje slobodan krevet u koji će
te rado primiti.”
 Allegra
Mogla sam se svađati, vrijeđati, buniti, argumentirati, ali na kraju nisam napravila išta
od toga. Pustila sam Lionela da mi službeno izdiktira sve i potom ode s novim vlasnicima
kuće. Bio je tako arogantno ponosan na sebe, jer kuća je stajala na njegovo ime još prije
Liamove smrti, kao vikendica koju mu je otac prepisao. Liam nikad nije povukao pitanje
vlasništva. Vjerovao je bratu i očito mu je bio zahvalan jer nam je dao krov nad glavom.
Nisam mu dala da me slomi, da me vidi očajnu. Zauzdala sam uvrede samo zbog
uspomene na njegovog brata. Ovo je činio iz čiste pakosti i povrijeđenog ega, bila sam
sigurna u to. Ostala sam dostojanstvena, sve dok nije izašao preko vrata. Čim je nestao,
skliznula sam na hladni pod, jer sam predugo uvjeravala sebe da nisam očajna.
„I bolje da odeš od njega”, šaputala sam sebi utješno, kad to nije mogao napraviti itko
dragi. „I vrijeme je da kreneš dalje. Nije li ti rekao? Sad ti je dao i priliku.” Pokušavala sam
misliti pozitivno. Kamo sam mogla otići? U udruzi je postojao manji trosjed, tamo sam
mogla spavati. Sve ostalo? Pranje odjeće, kupanje? Zar sam postala beskućnica preko noći?
Nije dolazilo u obzir vratiti se majci. Nisam imala namjeru napustiti Kingsley i sve što sam
ovdje ostvarila. A onda me stvarnost natjerala da se zbrojim: nisam ostvarila ništa. Baš
ništa. Ništa opipljivo postigla, ništa sagradila, jednako tako ništa nisam imala za ponuditi.
Lionel je bio u pravu, mogla sam možda grijati nečiji krevet. Moj svijet stao je baš
danas. Nisam posegnula za tabletama ni prepustila se suzama, posvetila sam se boci dobrog
crnog vina. Sjela sam po zadnji put na kauč koji je pamtio i dobre i loše trenutke. Osvrnula
sam se po sobi. Snaga me pomalo napuštala, no dobro sam se držala.
„Još dišeš.” Podigla sam čašu u zrak i nazdravila što me Onaj gore držao živom i možda
za mene čuvao ipak neki dobar trenutak kad već nije dobar kraj. „Živjet ću za trenutke.” Moj
glas odjeknuo je u tišini. Ništa drago mi nije preostalo. Okrenula sam sve u svoju korist.
Nakon četvrte čaše vina, smijala sam se i cerekala kao budala dok sam trpala stvari u
kufere. Nisam ih mogla ponijeti sve sa sobom, ali meni nije trebalo puno. Odlučila sam biti
skromna, nositi ono neophodno, srcu drago. Sve drugo rado bih uputila onome tko nije
imao ništa jer i dalje sam se smatrala sretnicom. Naći ću već rješenje, preživjet ću i ovo.
Nisam htjela Lionelu uzvratiti niskim udarcem kakav je on zadao meni. Stoga sam ostavila
budućim vlasnicima sve u najboljem redu.
Kad sam tu večer legla u krevet, kao što je uvijek bivalo, tek tada sam se suočila sa
stvarnošću. Imala sam još samo jedan dan da nađem rješenje. Jutro nije izgledalo
optimistično kao što je bila noć, pogotovo kad je alkohol ispario. Bilo je već kasno kad sam
se probudila, primorana na dizanje jer je do mene dopirao zvuk mog mobitela. Nije
prestajao zvoniti sve dok nisam ustala i javila se.
„Allegra, dušo, što se to događa?” S druge strane, Rosemary je zvučala zadihano.
 „Svašta Rosemary, na što točno misliš?” Sljepoočnice su mi pulsirale, a oči se još
navikavale na svjetlo.
„Samuel je već u udruzi. Obukao se u Djeda Božićnjaka i krećemo s poklonima. Čekamo
te, dušo. Jesi li dobro?” Potpuno sam smetnula s uma obveze u udruzi.
„Oprosti Rosemary, zaboravila sam. Ima li šanse da odradiš danas bez mene? Ja imam...
Ja moram naći... novi dom. Moram se iseliti.” Konačno sam vratila prisebnost i prestala
mucati.
„Kako to misliš? Kamo ideš?” upitala me.
„Tako kako sam rekla. Lionel je prodao kuću i do kraja dana moram se iseliti.”
,,O dušo moja”, zavapila je, ,ja ti mogu ponuditi samo kauč, znaš, moja stara majka je
senilna i ne znam kako bi reagirala na tebe jer ne podnosi nikoga u blizini osim mene...”
„Ne brini Rosemary, ne bih iskorištavala tvoju dobrotu, ali zahvaljujem ti puno na
ponudi.”
„Pa što ćeš, gdje ćeš se preseliti?”
„Nešto ću smisliti, negdje će se naći nekakva opcija”, rekla sam optimistično misleći
kako imam pred sobom sate za smisliti rješenje.
Pokazalo se da to baš i nije tako lako kako je izgledalo jer bili su blagdani, mnogima su
u posjeti bili članovi njihove obitelji ili su sami otišli iz mjesta, a primiti samo tako nekoga u
vlastitu kuću i nije baš bilo jednostavno. Da, moji su sumještani bili ljubazni i prijazni, ali
sve je imalo svoju granicu.
Ipak, vijest o tome da sam postala beskućnik, raširila se mjestom u kratko vrijeme.
Neki su dolazili pitati trebam li pomoć iako mi zapravo nisu mogli pomoći.
Krajem dana na mom se pragu pojavio i Jackson.
„Problemi?” upitao je čim sam ga pustila u kuću.
„Nesuglasice u obitelji, ništa tebi nepoznato.” Aludirala sam na njegovu situaciju s
bivšom. „Kako se osoba promijeni, zapravo pokaže svoje pravo lice, doslovno u jednoj
sekundi.” Pokazala sam mu mjesto na kauču ,,A gdje je...?”
„Vrištalica? Doma otvara poklone s djedom, zapravo se igra sa šarenim papirima. Njoj
je svaki dan Božić.”
„Nemoj zvati dijete vrištalica, Jacksone”, opomenula sam ga dok sam sjedala pored
njega. Nije mi odgovorio, samo se zapiljio u mene.
„Ako želiš, možeš koristiti sobe iznad dućana”, odjednom je predložio, a glas mu je
zatreperio, rekla bih od nelagode. „Mislim, imat ćeš svoj ulaz, privatnost, a opet, bit ćeš nam
blizu. Znaš, da dođeš vidjeti vrištalicu. Stvarno te zavoljela u ovih par dana i sviđaš joj se, a i
meni puno pomažeš i olakšavaš.” Bilo je slatko gledati kako se smotao od nervoze.
„Hvala ti, Jacksone, to je stvarno jako lijepo tebe, ali to nije trajno rješenje. Moram
smisliti što ću sa svojim životom, ovdje me drži samo posao, a njega može raditi bilo tko.”
 „Možda još stigneš u ovom mjestu naći...” Prije nego je Jackson završio rečenicu,
oglasilo se kucanje na mojim vratima, prije bih rekla lupanje jer tko god je lupao, bio je
prilično živčan i nekulturan. Udarao je po mojim vratima bez prestanka.
„Samo trenutak”, obratila sam se Jacksonu i pošla do vrata. Nešto mi je govorilo da to
nisu novi vlasnici i da me neće otjerati na Badnjak.
Ne, ovakvo lupanje bila je odlika sirovog muškarca. Moja se misao potvrdila kad sam
konačno otvorila i susrela se s onim koji me od sebe otjerao. Oholo sam podigla bradu i
obratila mu se prva.
I dalje sam bila ljuta na sebe, na njega, na nas.
„Dolaziš mi čestitati blagdane? Ili trebaš tajnicu?” Gledao me prodorno, usana
skupljenih, čeljusti stegnute.
„Ne”, kratko je odgovorio i mimo poziva, progurao se pored mene u kuću. Njegovo
snažno tijelo očešalo je moje i upalilo vatru u mojim žilama. Još uvijek je imao utjecaj na
mene, možda snažniji nego ikad jer potreba se probudila pri prvom pogledu na njegovo
lice. Zatvorila sam vrata za sobom pod spoznajom da sam u kući imala dvojicu muškaraca
koji se ne poznaju i da sam upravo bila pri odluci da prihvatim Jacksonovu ponudu.
„Gdje su tvoje stvari?” Hunter se odjednom okrenuo i pogledao me podignutih obrva.
Znala sam da namjerno ignorira Jacksona iako ga je uočio. Jackson nas je promatrao, mogla
sam osjetiti njegov pogled preko Hunterovog ramena.
„Je li sve u redu?” upitao je kimnuvši mi. Nisam stigla odgovoriti Jacksonu, Hunter je to
napravio umjesto mene. Samo se osvrnuo preko ramena i promrmljao.
„Allegra i ja imamo stvari koje moramo riješiti.” Zvučao je kao dripac, oholo i pomalo
ljutito.
„Upravo smo i mi nešto rješavali, zar ne, Allegra? Dao sam joj svoju ponudu.” Jackson
se nije dao zaplašiti Hunterovom neotesanošću.
Stajala sam ispred Huntera, samo ga gledala i slušala njihov razgovor. Bio je tu da
nešto riješimo i baš je danas morao doći i vidjeti moj jad i nemoć, a dozivala sam ga u
mislima svaki dan.
„Ne znam kakvu si joj ponudu dao, ali ona ide sa mnom.” Hunterov glas nadjačao je sve
druge zvukove i učinio da zadrhtim.
„Kamo ona ide?” Jackson je pitao, a ja više nisam slušala. Pratila sam podizanje i
spuštanje Hunterovih prsa. Bio je pod utjecajem emocije koja mi nije bila jasna. Ponašao se
svojeglavo ili teritorijalno?
Bože, glupača u meni nadala se da je ovo drugo.
„Uzimam tvoje stvari, ideš na imanje. Nećeš živjeti ni kod koga drugoga.”
„Kako ti znaš da ja...” promucala sam pred ovom spoznajom.
 „Ja znam ono što me zanima. Gdje su tvoje stvari?” Nisam odgovorila, ali moj pogled je
odlutao u kut gdje su bila smještena moja dva kufera. Krenuo je prema njima, a moj se
mozak tek tada uključio pa sam se oglasila: „Huntere, ne ide to tako.”
„Kako ide? Nemaš gdje biti, sad imaš. Kod mene.” Vratio se do mene i zapiljio. U očima
su mu se očitavale odlučnost i upornost.
„Znaš da to nije pametno”, ispod glasa sam prošaptala.
„Imat ćeš svoju sobu.” Nije ni trepnuo.
„I kod mene imaš svoju sobu”, Jackson se oglasio na što ga je Hunter ignorirao.
„Imamo štošta za riješiti. Ne izlazim odavde sam. Ne trebaš ničiju samilost.”
„Samo tvoju?” progovorila sam prkosno te prekrižila ruke na grudima. Zakoračio je
prema meni tako da sam mogla osjetiti njegovu toplinu i probio me žestokim pogledom.
„Od mene ćeš dobiti sve osim sažaljenja, znaš to dobro. Probaj slagati, Allegra, samo
probaj slagati.” Zvučalo je kao prijetnja. I da sam pokušala slagati, znala sam da bi me tijelo
izdalo stoga nisam ni pokušavala. Gledali smo se bez treptaja u nijemoj borbi volje i snage, a
prvi se oglasio Jackson.
„Allegra, s kim onda ideš?”
Srce mi je zalupalo jače, mogla sam se zakleti da je probijalo prsni koš. Opustila sam
ruke pored tijela, ne skidajući pogled s Hunterovih očiju. To plavetnilo me izazivalo, utapalo
i spašavalo. Udahnula sam, spremna izreći odluku koja će mi stvoriti priliku za ono što sam
željela, stoga sam zgrabila svoju šansu za rogove i krenula u borbu. Hunter je napeto gledao
u mene i čekao moj odgovor.
„Idem s njim.”
 Allegra
Je li ovo bila pogreška? Jesam li sjedila u pogrešnom automobilu i udisala zrak s
pogrešnim čovjekom? Dvojbe su mi bile bespotrebne. On jest bio pogrešan, ali svaka moja
odluka u vezi s njim, bila je iskrena. Nimalo lažna. Nije me nikad zavaravao niti išta lažno
obećavao. Ovo sam činila sama sebi.
„Odakle ti automobil?” Prekinula sam tišinu koja je trajala već desetak minuta. Dotad
sam je natapala vlastitim raspravama. Pametna Allegra, ona koja se želi očuvati od bola i
propasti, prihvatila bi bezbolnu opciju, čak opciju koja je zacjeljivala njezine rane. Prihvatila
bi Jacksona i bebicu. Ali ona Allegra koja je okusila potrebu i žudnju, bezglavo je opet srljala
u ruke ovom muškarcu.
„Ovo je moj automobil. Otišao sam po njega. I po sve dokumente koje mi je Helen
oduzela.”
„Susreli ste se nakon...?”
„Da. Ne može mi više ništa. Moje rješenje dolazi za mjesec i pol. Očekujem samo
pozitivan odgovor. Nemaju me razloga odbiti, samo vratiti u službu.” Hunter je bio
neobično miran i spokojan. Razgovarao je sa mnom kao da se ništa nije dogodilo. Zapiljila
sam se u mrak oko nas dok nas je njegov automobil polako vodio prema imanju. Ja nisam
bila spokojna iako se na meni nije mogla iščitati razina nemira.
Morali smo razgovarati. Opet će mi postaviti granice, a ja ću ih opet prekoračiti. Znala
sam to. Zašto sam se onda kao luđakinja veselila tome?
Svrnula sam pogled na njega kad se automobil zaustavio u dvorištu. Hunterov pogled
je već bio na meni. Nešto mu je bilo u glavi, vidjela sam to u njegovim očima. Naslonjen u
sjedalu, promatrao me u tišini, nesvjestan kako mi njegov palac, kojim je grebao usnu,
krade pozornost.
„Idemo unutra. Hladno je”, promrmljao je i izašao. Meni uopće nije bilo hladno, štoviše,
gorjela mi je krv od njegovog pogleda. Otvorio je vrata s moje strane i pružio mi ruku.
Poželjela sam da nemam rukavice, kako bih osjetila grubost njegove kože, da me prožme
onaj čudesni osjećaj zadovoljstva. Namjeru da ponesem barem jedan kufer, prekinuo je
istom naredbom. „Idi unutra. Hladno je, Allegra.” Koliko god zvučao strogo, znala sam da
zapravo brine. Dodatni udarac zadovoljštine pogodio me kad mi je dao ključeve. Primio je
moju ruku i položio snop na moj dlan.
„Tvoji su.” Nisam ga mogla pogledati u oči jer je sva ljutnja na one minule događaje
prošla. Puštao me k sebi, ne samo to, on je došao po mene. Otključala sam i ušla, a toplina
me zapuhnula, tolika da sam se istog trena morala skinuti iz debele jakne. Hunter je ušao za
mnom noseći kufere. Aroma njegovog doma napunila mi je dušu i srce, ulazeći kroz moje
nosnice kao lijek za nedostajanje.
 Kovitlalo se puno toga u meni, tjeralo moje srce da tutnji u grudima. Morala sam
progovoriti, odmah. Čula sam kako skida svoju jaknu i potom korača prema meni. Hrabro
sam se okrenula i suočila se s njegovim pogledom. Predator u njemu je vrebao, nadvisujući
me za glavu, unoseći mi se u lice. Zakoračio je prema meni još jednom. Nisam se povukla,
nisam ustuknula, obožavala sam njegov dah na svojim usnama.
„Ja nisam htjela...” prozborila sam jer sam morala govoriti, reći mu sve što je u meni
bujalo danima, no prekinuo me.
„Znam.”
„Mama je isto slučajno...”
„Znam.”
„Žao mi...”
„Znam.” Svaki put me prekidao, dajući mi na znanje kako je svjestan što smo učinili.
„Potjerao si me bez da si čuo...”
„Znam, biseru.” Knedla mi se nastanila u grlu, istodobno je moje tijelo bilo opušteno
pored njega. Gledala sam ga postojano u oči, podigavši glavu visoko kako bih i dalje uživala
u bliskosti i blizini.
Ovaj muškarac bio je moj osobni put u pakao, a ja sam tako rado koračala njime.
„Sve znaš?” Nije mi odgovorio, a njegova ruka našla se u mojoj kosi, erotično se uplevši
u moje vlasi. Što god je činio, bilo je tako zavodljivo.
„Sretan ti rođendan, biseru.” Trgnula sam se zbunjeno.
„Rođendan? Nije mi rođendan.”
„Bio je, a za čestitke nikad nije kasno, zar ne?”
„Bože, potpuno sam zaboravila. Nitko mi nije čestitao.”
„Ja ću.” S tim riječima njegov dlan privukao je moju glavu k njemu i doveo me točno na
njegove usne. Nekoliko dana ih nisam okusila i sad sam stajala kao gladna i žedna pred njim
moleći se da me napoji i nahrani. Poljubio me prvo nježno, kao da je samo tu namjeru imao,
a kad su nam se okusi pomiješali, prekinuo je poljubac i tiho opsovao. „Dođi.”
„Kamo idemo?” Njegovi prsti spleli su se s mojima. Krenula sam poslušno za njim do
kraja hodnika. Preplavila me nervoza kad smo stali pred njegovom sobom.
„Tu ćeš spavati.”
„Ja? Sama? U tvom krevetu?”
„Da.” Otvorio je vrata sobe dok sam promatrala njegov profil. Nije čuo kako vrištim u
sebi jer nisam htjela vražju sobu za sebe! Nisam htjela biti sama u njoj.
„A ti?” Moj glas je bio nekoliko oktava previsok, koliko sam glumila da me ne dira
samoća.
 „Ja ću u boravku.” Zar onaj poljubac nije bio najava u nešto ludo, nešto zajedničko?
Gorak okus razočaranja nije me napuštao dok sam ulazila u sobu za njim.
„Idemo sad jesti”, izustio je i poveo me van. Naše su ruke i dalje bile spojene.
„Čekaj.” Zaustavila sam ga jer nisam mogla ni koraka dalje dok ne porazgovaramo.
„Znam što želiš. Nakon večere. Blagdani su. Ti si tu. U mom domu. Želim barem jednu
stvar napraviti kako treba.” Njegove riječi bile su mi dokaz svijesti o problemu koji smo
pomeli pod tepih, ali su ublažile moje nezadovoljstvo.
,,Ok, što si pripremio?” Na to se nasmijao, obasjao me tako prekrasnim osmijehom da
sam poželjela zaplakati. Posjeo me za stol i počeo vaditi hranu te donositi pred nas. Bilo je
tu svega i nisam se mogla suzdržati od miline. „Kako si znao da ću pristati?”
„Nisam znao. Nadao sam se. To je sve što sam imao.”
„O, imao si ti brojne adute u rukavu, mislim da se Jackson čak malo i preplašio tvog
stava. Uletjeti onako...”
„Morao sam djelovati, uostalom, bilo je dovoljno doći u trgovinu i saznati sve tračeve.
Ti si bila glavna tema.”
„Nisam to mogla izbjeći.”
,,S onim seronjom ću se sresti kad-tad. I neće se dobro provesti.”
„Nema potrebe njime prljati ruke. Ne smiješ zbog povratka u službu, zar ne?” Hunter je
nevoljko odmahnuo glavom, ali pogled je odavao koliko je krvožedan. Jeli smo u tišini, tek
povremeno razmijenivši znatiželjne poglede i osmjehujući se jedno drugome. Mogla sam se
samo nadati da je nervozan kao i ja oko odlaska u krevet jer zaklela sam se samoj sebi, neću
spavati sama. Imamo samo mjesec i pol...
I on odlazi. Zauvijek.
Četrdeset i pet dana koje ću uzeti za sebe. Dvadeset i četiri sata u svakom danu koja će
pripasti meni. Bio toga svjestan ili ne, priznao nam oboma ili lagao da ovo što imamo nije
ništa posebno. Posebno je bilo jer nijedan me muškarac nije gledao s toliko žara u pogledu,
ničiji dodir me nije tako palio i ničiji poljubac ostavljao dublji trag. Pored njega, rodila se
nova ja, drukčija, upornija i potpuno zanesena.

Nije bilo pogovora kad me koji sat kasnije uveo u svoju sobu nakon što je donio moje
kufere da se raspakiram.
„Samo izvadi u čemu ćeš spavati, samo se naspavaj. Dan ti je bio naporan i stresan.
Hajde, Allegra.”
„Zbilja? Stavljaš me u krevet kao da sam dijete? Čak me i koriš.” Nacerio se tako da je
njegov smijeh odzvonio i izazvao me da mu uzvratim isto.
 ,,A imam i poklon za tebe sutra.” Obrva mu je trznula i u isto vrijeme u meni se stegnuo
čvor. Ostala sam tiho, samo ga promatrajući i gutajući pogledom. U sebi sam molila da
pročita moje misli, da osjeti koliko ga želim. No on je samo kleknuo i otvorio moj kufer,
prekopao po njemu i dodao mi kozmetičku torbicu. „Ti se sredi prva.”
„Tvoje će potrajati, nadam se.” Ispod glasa sam rekla, jer u meni je bujao prkos.
„Molim?”
„Ništa. Idem prva.” Pojurila sam u kupaonicu i počastila ga jakim lupanjem. Trljala sam
svoju kožu žustro i nervozno, umjesto da sam poradila na tome da se smirim. Nisam mogla
ni uz najbolju volju. Jer ponašao se kao da je sve u najboljem redu. Nije bilo ni blizu. Nikad
se nisam okupala tako detaljno, a tako brzo kao tada. Umotana samo u veliki ručnik,
samodopadno sam ušetala u sobu, ali njega u sobi nije bilo. Kao razmaženo dijete, lupila
sam nogom o pod i stala se duriti. Željela sam svoju lizalicu ili igračku, a nisam je mogla
dobiti. Bože, baš sam bila razmaženo derište. Kad me ta spoznaja lupila, obukla sam tajice i
majicu te legla. San danas nije namjeravao doći na moje oči jer ga je moja svijest tjerala,
zato što ona nije bila zadovoljena.
Nedugo nakon što sam se ušuškala u Hunterov krevet i opustila se pod njegovim
mirisom, čula sam ga kako lupa po kupaonici. Pomno sam pratila sve zvukove dok se nisam
uvjerila da je otišao u boravak. Poput kakve nevaljalke, odbacila sam sa sebe deke i ustala.
Bila sam već s rukom na kvaki, spremna izaći iz sobe i zaputiti se ravno k njemu jer sam
imala toliko želja, a sve ih je mogao ispuniti samo on, kad sam čula korake. Rukom sam
pokrila usne da ne vrisnem i brzo se vratila u krevet, glumeći da spavam. Naravno,
nemoguća misija, disala sam ubrzano kao da sam se vratila s trčanja. Vrata su se otvorila i
začula sam Hunterov glas.
„Ne spavaš?”
„Ne.” Zakoračio je unutra i upalio lampu na stoliću. Nosio je običnu bijelu majicu i
tanke hlače, nešto tako jednostavno, a opet privlačno i muževno da mi se nutrina stegnula
od podražaja.
„Prošla je ponoć.”
„Da?”
„Sretan ti Božić, Allegra.” Glasa mekanog poput pamuka zavodio me bez imalo truda.
Sviđalo mi se baš sve na njemu.
„Sretan ti Božić, Huntere.” Usudio se sjesti na rub svog kreveta, gledajući me s
neobičnom iskrom u oku, i samo taj sjaj dao mi je poticaj da sjednem i počnem pričati.
„Nedostajao si mi.”
„I ti meni, biseru.” Prestala sam disati. Nisam očekivala da će mi uzvratiti tim riječima.
„Bila sam nepromišljena, nisam ti htjela nanijeti štetu, samo sam htjela znati. Želim
puno toga kad si ti u pitanju. Ali potjerao si me, tako lako.” Ruka mu je kliznula preko deke
niz moju nogu i zaustavila se na mom koljenu.
„Pogriješio sam. Ali vratila si se. To je bitno.”
 „Da, ali sad ne pristajem na granice. Ili ako trebaju postojati, ja ću ih postaviti.” Zvučala
sam samoj sebi smiješno, kao i Hunteru, jer usna mu se trzala od cereka.
„Kakve granice?”
„Bolje reći, želje. Ako živim tu, želim puna prava. Želim spremati doručak, ručak i
večeru, želim slobodu kakvu sam imala u onoj kući, da uredim kako mi je volja. Želim
brinuti o svemu. Ravnopravni smo cimeri.” Nasmijao se kroz nos i nakosio glavu.
„Mislim da si upravo sama sebi dala posla, biseru. Mogla si uživati u tome da imaš
osobnog slugu koji te tetoši...”
„Zašto me zoveš biserom?” Naveo me da ga upitam.
„Jer malo je žena poput tebe. Jer si jedinstvena, dragocjena.” Treptala sam zaneseno i
nisam mogla, nakon ovakvog turbulentnog dana, napunjenog emocijama, pojmiti više
ijednu koja je dirala u moju dušu. Nabacila sam lukav osmijeh i maknula sa sebe deku
pozivajući ga k sebi.
„Dok sam u prednosti, želim svoj poklon. Ponoć je prošla.” Dobro me čitao, osmijeh ga
je odavao, ali volio me dražiti i tjerati da se trudim.
„Kakav poklon? Nešto si poželjela?”
„Tebe. Ako smo cimeri, dijelimo sve. Daješ mi na raspolaganje svoje imanje, krevet, sve
što imaš. A želim još nešto.” Mogla sam samo zuriti u vrh njegovog jezika kad je njime
dotaknuo kut usne, samo taj mali pomak i ja sam bila potpuno izgubljena u vrtlogu požude.
„Ne sumnjam da ćeš mi otkriti.”
„Želim tvoje umijeće, tvoju strast, tvoje tijelo. Idućih četrdeset i pet dana je moje. Želim
da dijelimo krevet i užitak. Već smo pokazali jedno drugome kako nam to dobro ide.”
„Ne bih koristio riječ dobro. Prije jebeno ili brutalno.”
„Onda, možeš li svojoj cimerici ispuniti te željice?”
„Mogu sve, svaku koju me zatražiš.” Ustao je i u jednom pokretu riješio se svoje majice.
Gotovo da sam slinila od pogleda na njegovo tijelo.
„Volim to što si spreman.”
„I ja volim što ti znaš što hoćeš.” Još dok je govorio, svlačila sam svoju odjeću. Gledali
smo se i cerekali poput nevaljale djece koja će učiniti nešto tako grešno.
Ali u ovoj noći ništa nije moglo biti pogrešno i grešno, ne kad je dodirivao moje tijelo s
obožavanjem, posvetio mu toliko trenutaka utiskujući poljupce i svoje arome u svaku
stanicu. Što god da je radio, bilo je više od tjelesnog. Znala sam to ja, možda je znao i on.
Tu noć tijela su govorila, pogledi i uzdasi, no srca su pjevala nijemu pjesmu. Uši to nisu
čule jer riječi su ostale zatočene unutar duše.
Proći će dugo dok se oslobode i dopru do onih koji im se nadaju.
 Allegra
„Uživaš li?” To je bilo moje prvo pitanje toga divnog novogodišnjeg jutra koje sam
provela zureći u Hunterovo lice na jastuku do mene, dok nije i sam otvorio oči. Voljela sam
ta buđenja, ali noći... noći su bile nezaboravne. Čuvala sam ih kao uspomene. Trudila se
zapamtiti svaki detalj. Poseban ritual bio je pogledom pratiti njegov profil, ujednačiti
disanje s njegovim i utisnuti u sebe njegov miris. Bio je tu, a već mi je nedostajao. Još
trideset dana.
Protegnuo se i zadovoljno kimnuo.
„Uživam. Kao nikad.”
„To volim čuti.” Oslonjena na bok i podbočena rukom, i dalje sam upijala njegovu
pojavu.
„Allegra, nisam ti nikad rekao...”
„Što?”
„Puno toga ti nisam rekao, ali veoma mi je važno da čuješ: hvala ti.”
,,Oh.” Zabezeknuto sam zurila u njega, kladila bih se da mi je lice bilo zamrznuto u
čudu.
„Hvala ti što nikad nisi odustala od mene. Što si prodrla tamo gdje nitko nije. Hvala ti
što si dijelila sve sa mnom. Samoća je bila ogavna.” Spontano, moja ruka dotakla je njegov
obraz. Jagodice su nazirale hrapavost ožiljaka, ali bilo je tako ludo reći da sam svaki od njih
poznavala i voljela.
„Bilo je bolno? Koliko je trajala tvoja agonija?”
„Kod Helen? Točno pet mjeseci i sedamnaest dana. A nakon što sam pobjegao tek s par
stvari i dokumenata, lutao sam od prijatelja do prijatelja iz RAF-a mjesecima. Pomogli su mi
i dali nadu kako se mogu vratiti u zrakoplovstvo, samo moram ozdraviti. Moj ugovor bio je
otkazan, minimalni je na šest godina.”
„Šest godina?” ponovila sam.
„Ugovori se potpisuju obično na šest do dvanaest godina. Imat ću siguran posao,
odličnu plaću, smještaj u bazi i konačno ću raditi ono o čemu oduvijek sanjam. Oduvijek,
Allegra.” Sjaj u oku i radost na licu nije se mogla ne osjetiti punom snagom.
„Jako se veseliš tome”
„Povratku na nebo? Nikad ništa nisam želio kao to. To je moja jedina želja.”
„Hm.” Nisam bila sposobna reći išta više.
„A ti?” upitao me, okrenuvši se prema meni. „Što ti želiš, o čemu ti sanjaš?”
 „Ništa posebno.” Slegnula sam ramenima, izričući čistu laž.
„To pričaj nekome drugome, biseru. Obitelj, zar ne? To sanjaš? Ono što si izgubila,
barem mogućnost.” Kimnula sam zaklapajući oči na trenutak.
„Oboje želimo ono što smo izgubili. Sanjam da ispod srca osjetim novi život, da raste u
meni, da potekne iz mene. Da me netko jednom gleda kao da sam sav njegov svijet, da bude
centar mog svijeta. Jer ništa nije svetije od nevine duše, od dječjeg osmijeha.” Trepnula sam
i s očajem shvatila da mi jedna suza klizi iz kuta oka na jastuk. Mogla sam na Hunterovom
licu prepoznati sažaljenje.
„Ne znam što ti reći da te utješim. Mogu te zagrliti ako će ti pomoći?”
„Hoće, zagrljaj uvijek pomogne, posebno tvoj.” Spremno je raširio ruke, a ja sam još
spremnije uronila u njegovo naručje, sklopila oči i uputila nebu molbu.
Činila sam to skoro svaki dan otkako smo dijelili sve, svaki trenutak, stol, krevet, svaki
sumrak i svitanje, svako sunce i kišu: molila sam nebo da mi ga ne uzme, da mu dozvoli let
tu uz mene. Dani su se nizali, a brojala sam svaki sat koji je otišao u nepovrat. Stoga sam
ostavila po strani moral, stidljivost i dileme, uzimala sam sve od ovog muškarca, tražila i
onda kad je mislio da je dosta.
Nije mi bilo dosta. Moja glad se neće utažiti, nikad.
Naše dane razbio bi pokoji poziv od Rosemary i Jacksona. Činjenica da me uputila na
prisilni godišnji odmor, išla mi je u prilog. Tako sam mogla sve vrijeme biti s Hunterom.
Upoznala sam ga u svim izdanjima, i Bože... svako mi se sviđalo! Bila je to preblaga riječ.
Bila sam opsjednuta tim čovjekom, a da nisam uopće mogla objasniti zašto.
Zašto sam si napravila ovo kad me nije nikad zavaravao, obećavao niti obmanuo? Samo
sam se prepustila rijeci pa kamo me odvede. Moja luka bila je nepoznata.

„Netko kuca. Huntere, netko kuca!” povikala sam iznenađeno kad se sredinom siječnja
na njegovim vratima začulo lupanje. Nikad mu nitko nije dolazio, barem ne otkako sam ja
bila pod njegovim krovom.
„Provjeri, oblačim se”, dobacio mi je iz kupaonice stoga sam požurila do vrata, a prije
nego sam ih otvorila, do mene je doprlo dječje hihotanje.
„O Bože! To ste vi!” Hitro otvorivši vrata, pozdravila sam naše goste. Bolje rečeno, bili
su to moji gosti.
„Bio je vrijeme da se vidimo, jako nam nedostaješ.” Jackson je u rukama držao svoju
jedinicu, a ona je u svojima čupkala svog zeca.
„Molim te, reci mi da joj pereš tog zeca redovno?” Morala sam pitati dok su ulazili, jer
mala ga je glodala i slinila po njemu.
 „Pokušaj ga ti uzeti, ne postoji pravo vrijeme za to. A što ako se ne osuši do spavanja?
Spava dvaput dnevno.” Nisam mogla pogleda skinuti s nje, s tih mekanih i toplih obraščića,
s onih malih slatkih prstića. Bože, to je bilo savršenstvo i pred Jacksonom nisam morala
skrivati svoju opsesiju majčinstvom. Njemu je to izgledalo kao prirodna stvar ili čak
poželjna, s obzirom na to da je prava majka digla ruke od svoje divne, prelijepe i preslatke
kćeri.
„Postoji nešto što se zove sušilica, gospodine Percy”, odvratila sam mu pametno,
uzimajući s njegovog ramena torbu s dječjim potrepštinama, dok je on malenu skidao iz
petoslojnog omota.
,,E pa gospođice Campbell, stariji gospodin Percy nema takvu stvar ovdje.”
„Nisi više gospođa Riot?” Iza mojih leđa začuo se Hunterov dubok glas. I dok sam ga
promatrala kao da ga vidim prvi put, odjevenog samo u bijelu majicu i tamne traperice,
kose još vlažne od tuširanja, zaboravila sam odgovoriti. Ionako ne bih imala išta pametno
za reći, stoga je Jackson odgovorio.
I dalje mu se Hunter nije dopadao. Osjećaj je bio uzajaman i s Hunterove strane. Frktao
je nosom svaki put kad bi vidio da me Jackson zove, ali šutio je kad bi vidio slike njegove
kćerkice koje mi je slao.
„Koliko ja znam, udana nije. Niti zaručena. Niti u vezi.” Polako sam se okrenula prema
Jacksonu, stojeći između njih dvojice i promatrajući razgovor o... meni. Što mu je, zaboga,
došlo?
„Nisi dobro obaviješten, Percy.” Hunter mu je uzvratio čineći da mi srce uzlupa u
grudima. Što je htio reći? Da smo u vezi? Bilo je ipak bolno slušati ono što je duša htjela čuti,
a znati da je lažno, bež svrhe i nade.
„Mislim da sam jako dobro obaviješten. Zar ne, Allegra?” Nisam se ni snašla kad su
prebacili lopticu meni. Ne znajući što odgovoriti, uzela sam malenu u ruke i počela pričati s
njom.
„Idemo mi cure napraviti čaj, ha? Može? I ti ćeš malo finog čaja, da se ugrijemo.” Potom
sam dohvatila daljinski upravljač i upalila TV. „Vas dvojica, gledajte TV.” Uz naredbu,
napustila sam prostoriju i u kuhinji stavila vodu da prokuha. Polako sam pripremala šalice,
dok su ljepljive ručice dirale moje lice. Nisam osjećala ništa loše dok sam imala u rukama
ovakav biser. Ovo je blago, ovo je bogatstvo.
Biser... Zamišljeno sam gledala kroz prozor kad se Hunter oglasio pored mene.
„Ja ću pripremiti čaj, hajde se ti posveti malenoj. Znam da želiš.” Uzvratila sam mu
osmijehom. Imao je pravo, nisam je htjela ispustiti iz ruku. S vrata sam se osvrnula i
upozorila Huntera.
„Da ti nije palo na pamet mom gostu staviti nešto u čaj...” Puhnuo je kroz nos i nacerio
se. Dakle, ipak je razmišljao o tome!
„Ne brini, ipak je samo gost”, dodao je samouvjereno.
 „Baš su blesavi ti dečki, zar ne, ljubavi?” Tepala sam malenoj dok sam hodala s njom do
boravka.
„Ne čujem proteste, plač ni išta loše. Uživa, zar ne?” Jackson je zaljubljeno gledao u
svoju jedinicu.
„Ja još više. Kriste, zavidim ti. Zavidim.”
„O vjeruj, ne bi mi zavidjela po noći kad ne spava, ili kad krene plač kojemu prvo
moram utvrditi uzrok. Još uvijek učim i učit ću cijeloga života. Ili kad se usere...”
„Jacksone, bebe ne seru, bebe kakaju.” S tim riječima, još dok sam je spuštala između
nas dvoje na kauč, čuo se zvuk. Jedan, drugi, treći. Zvuk mokre... kakice.
„Ovo se nikad ne bi nazvalo kakanjem, ovo je Hirošima.” Nacerio se, naslađujući se
mom izrazu lica. „Hajde kad uživaš, riješi ovo.”
,,E pa da znaš kako hoću.” Stala sam se ogledati oko sebe tražeći mjesto gdje otvoriti
pelenu, da se ne ugušimo. Malena se slatko cerekala kao da je znala što je napravila.
„Možeš u nasu sobu”, ponovno se oglasio Hunter, dajući mi rješenje. Zagledana u njega
duže nego je bilo potrebno, pokušavala sam naći trag ljubomore, jer izgledalo je tako,
uvjeravala sam se. Bilo je čudno kako mi je godilo što me prisvajao sebi, kao da se boji da bi
me netko drugi mogao uzeti.
Zar nije već osjetio da je sve moje, sve što jesam, zapravo njegovo?
Sjeo je na stolicu, tako da je imao Jacksona na oku. Štoviše, imali su jedan drugoga pod
povećalom. Požurila sam srediti nered u peleni i uskoro se vratila u boravak. Nisu govorili,
barem nisam čula da su i riječ razmijenili.
„Dođi tati. Neka Allegra popije čaj. Je li te počupala, vidim kosu u njezinoj ruci?”
Jackson je primio malenu u svoje naručje i otvorio joj dlan.
„Ma ne osjetim to, morala se nečim igrati dok sam je brisala.” I dok mi je Jackson pričao
dogodovštine s kašicama i novim namirnicama, sve vrijeme sam osjećala Hunterov pogled
na sebi, na slici koju ima pred sobom. Na muškarca do mene, na dijete koje bih rado zvala
svojim. Na prikazu idealne obitelji.
Nisam znala što mu se vrtjelo po glavi dok je bio tu s nama, ali čim su Jackson i malena
otišli, nasrnuo je na mene na onom istom kauču. Iznenadio me kad me samo polegao ispod
sebe i stao ljubiti mahnito, bez imalo ustručavanja.
„Tebi bi se sve želje trebale ispuniti, Allegra. Sve. Grijeh je da ti se ne ispune”, govorio
mi je u vrat, a ja sam mogla samo zaplakati od gorke sreće jer meni se nije ispunila niti
jedna, barem ne trajno. Okusila sam tu i tamo pokoji gutljaj sreće i onda ga pamtila i
prisjećala se.
„Ne poznajem nikoga poput tebe. Lijepo lice, lijepa duša, lijepo srce... sve...”
Grlila sam ga jače osjećajući kako nam dani prebrzo klize prema kraju, dok mi je
šaputao nježne riječi kroz drske poljupce.
„Ali sudbina mi nije lijepa.”
 „Uvijek može biti, samo moraš odabrati.” To mi je šapnuo prije nego se opet obrušio na
moje usne, time mi najavljujući ono što će mi idući dani donijeti.
Izbor.
Težak i bolan, onaj kojeg ću pamtiti do kraja života.
 Allegra
„Kasni.” Nikad meni ljepše riječi, a Hunteru tako teške. Radovala sam se svakome danu
koji je pripao meni, jer prošlo je više od četrdeset i pet dana, a Hunter je još bio tu. Sa
mnom. „Prokleta pošta kasni”, ponovno se požalio. Od nervoze je lupkao prstima po stolu
pa sam poklopila svojom rukom njegovu.
„Doći će. Ne zaboravi gdje živimo, pošta ne dolazi svaki dan.” Kimnuo je i umirio se pa
se konačno otvorio.
„To je sve što znam, Allegra. Let mi je u krvi. Ništa drugo ne znam raditi, ništa me
drugo ne zanima. Za ovo sam rođen, školovan i predodređen. Otkako znam za sebe, nebo je
moje. Ako mi to uzmu... ja nemam cilj. Za ovo sam dao sate, dane i noći. Stari je sve uložio u
mene. A okusio sam dva leta! Dva! Školovanje i trening trajali su samo šest mjeseci prije
nego se dogodilo... ono... Ne mogu to ostaviti. Nadam se da shvaćaš.” Nije mi promaklo da mi
se zapravo opravdavao i to mi je bilo dovoljno da zaključim kako on shvaća da očekujem
više od njega. Nešto u meni stremilo je tome da ga umiri.
„Ne moraš mi to govoriti. Shvaćam sve, Huntere.” Glas me pomalo izdavao, no navukla
sam osmijeh. Ostavila sam sve kako bih bila s njim tu do kraja. A dani su se nizali, sat je
otkucavao, vrijeme je klizilo u uspomene. Moje srce to nije moglo stoički podnijeti.
I navečer kad bi njegovo tijelo dotaklo moje, kad bi me toplina obuzela, nisam htjela
strast i pohotu, bile su mi potrebne nježnost i bliskost. Plakala sam u sebi, bojeći se kraja, a
opet iščekujući ga spremno. Bilo je kao da mi je život rekao: preostaje ti još par dana do
smrti, kako ćeš iskoristiti te dane?
„Poput svijeće.” Nešto posve nesuvislo prešlo je preko mojih usana i Huntera posve
zbunilo.
„Što je poput svijeće?”
„Mi. Plamen koji titra i grije, ostavlja tragove voska, ali jednom kad dogori, prestane. I
sve što ostane u tami su otisci koji su se ohladili. Samo tvrdokorni trag gdje je nekoć
carevala vrelina.”
„Allegra, što mi pokušavaš reći?” Unio mi se u lice i podigao moju bradu svojim toplim
prstima. I sama sam bila zbunjena, jer htjela sam vrištati i vikati na sav glas, a opet ostati
tiho, pokorena pred sudbinom.
„Ništa loše.” Zatreptala sam i sjetila se. „Jackson će mi dovesti malenu na čuvanje.”
Ustala sam sa stolice i prisilila se misliti na nju. Dan je odmah bio bolji.
„Zašto je zovete vrištalica, mala, beba? Ima li to dijete ime?”
„O Bože, naravno da ima. Sophia. Zove se Sophia.” Postala sam nemirna pod njegovim
pogledom i nastavila brbljati. „Jackson mora u London, a djed radi. Tako da sam danas ja
mamica.” I čim sam shvatila što sam rekla, ispravila sam se brzopleto. „Dadilja!” Hunterovo
čelo se malo naboralo, a pogled postao mračniji. „Idem malo pospremiti.”
„Sve je već pospremljeno.”
„Nema veze. Sad će oni doći.” Morala sam se maknuti od njega, jer sve u meni vapilo je
da mu jednostavno kažem ono što sam mu obećala da neću nikad! Samo bih sebi sve
otežala, a uistinu sam htjela da ode sretan. Stajala sam pored prozora, gledala u daljinu
iščekujući Sophiju i Jacksona, kad se na moje rame spustila ruka.
„Ne moraš brinuti. Sredio sam sve.” Okrenula sam se zbunjenija nego ikad.
,,U vezi s čim?”
„Imanje ću ti ostaviti na korištenje. Štoviše, prepisao sam ga na tebe. Sve je još u
postupku, ali dobit ćeš papire.” Stajala sam tako ispred njega i dirnuta, šokirana, ali i
nadasve slomljena, jer ovo je zaista bio kraj.
„Ne mogu...”
„Možeš. Hoćeš, Allegra. Ostani tu, radi što poželiš, kasnije napravi s njime što hoćeš.
Samo želim da imaš krov nad glavom.”
Nije mi trebao vražji krov, trebao mi je on tu sa mnom! Nisam imala snage prepirati se,
samo sam kimnula glavom i sklopila oči kad su njegove usne dotakle moj obraz.
„Idem spakirati još nešto. Gotovo sve je spremno.” Okrenuta prema prozoru, stezale su
se moja čeljust, nutrina i duša zbog njegovih riječi. Nisam se više mogla nadati odgađanju, u
neki čudesan trenutak koji će mi podariti barem još koji dan.
Čim je zatvorio vrata sobe, dvije suze sletjele su niz moje lice. Ostala sam na tom
mjestu idućih pola sata, nepomična i istinski tužna. Kad se u dvorištu zaustavio Jacksonov
automobil, Hunter se pojavio. Čim sam vidjela Sophiju umotanu poput šunkice, moja tuga
se na kratko sakrila. Zurila sam kroz prozor gledajući kako Jackson nosi nju na jednoj ruci, a
u drugoj torbu. Na moje čuđenje, Hunter je otvorio i pozdravio Jacksona prilično srdačno.
Dosad ga je uglavnom ignorirao.
„Lutkice! Dođi k meni!” Poletjela je u moje ruke i prije nego sam joj prišla, pružajući
one malene šake prema meni. I dok je prstima grabila moju kuštravu kosu, nije mi
promaklo kako je Hunter pružio ruku Jacksonu. Zabezeknuto sam promatrala iduću scenu
kad mu se Hunter obratio.
„Imaš li minutu? Trebam nešto s tobom popričati.” I Jackson je očito bio u nedoumici,
iznenađen Hunterovim ponašanjem.
„Imam.” I dok me Sophia čupala, nisam osjećala bol ni nelagodu, moje biće okupirala je
znatiželja.
Koji vrag?
Čak ni nakon što je Jackson otišao pet minuta kasnije, Hunter mi nije htio reći o čemu
su pričali. Nije mi padala na pamet niti jedna tema o kojoj su mogli raspravljati. Osim o...
meni. Sve pokušaje da iskamčim neki detalj, Hunter je srezao. Obraćao bi se Sophiji i po prvi
put, vidjela sam ga opuštenog pored nje, no podsvijest mi je govorila da je nešto napeto u
svemu ovome. U zraku, u meni, u njemu, u vremenu.
„Ti si prava lutka, zar ne? Sviđa ti se Allegra? Ha? I tebi se sviđa njezina kosa? Da, baš je
lijepa.” Tepao je Sophiji, držeći je u svom krilu dok sam joj ja pravila jelo. Bila je to scena
koja mi je izazvala gubitak daha, grč u nutrini. Bila je to projekcija moje želje. Tako stvarna,
a opet tako lažna.
Ponovno ukopana na mjestu, osjetila sam kako život leti pred mojim očima. Kako se
slike izmjenjuju, a ja nemam moć zaustaviti ijednu od njih i nadiviti se umijeću tog istog
života koji mi je puno toga uzeo, a tako malo dao. Ostatak dana trudila sam se ostati
nasmijana, sve dok navečer Jackson nije došao po Sophiju. Nerado sam se oprostila s njom,
a on mi nije dao priliku da ga upitam o čemu su razgovarali danas. Nije me ni pogledao u
oči, samo je zahvalio i otišao.
Tu noć nisam puno spavala. Nisam mogla. Nisam osjećala išta osim dubokog nemira u
utrobi. Milovala sam Hunterovu kožu nježnim pomacima dok je spavao, gledala ga kao da
ga vidim posljednji put. Opraštala se s njim.
Idući dan nisam gubila nadu. Možda odluka RAF-a ne dođe? Ali... to bi značilo teško
razočaranje za njega. Nisam to mogla podnijeti. Stoga sam dala sve od sebe kako bismo
posljednje dane proveli u smijehu, čak ga natjerala da malo odemo u naselje, posjetiti dućan
i meni drage ljude, a Rosemary sam najavila povratak na posao. I možda sam taj dan uživala
i strepila u isto vrijeme, ali znala sam što se sprema kad sam u dvorištu ugledala poštara.
Hunter je izletio van i preuzeo svoje pismo, dok sam ja stajala na vratima i rastajala se
od života. Htjela sam biti sretna zbog njega, kunem se, htjela sam, ali razdiralo me. Toliko
radosno otvarao je pismo, potom digao ruke u zrak i poljubio papir. Zahvalio je ocu. Ovo je
radio zbog njega.
Prišao mi je užurbanim korakom i onda me zagrlio. Nismo ništa govorili. Sklopljenih
očiju ovijala sam ruke oko njegovog vrata moleći se Bogu da se ne slomim kad ode. Jer
pukotine su se već nazirale. Tek što se odvojio od mene, našla sam se ponovo u njegovim
rukama. Nosio me u našu sobu i onda, priznao to sebi ili ne, vodio ljubav sa mnom.
,,U ponedjeljak moram biti u Markhamu”, izustio je koji sat kasnije. „To znači da... da
već u nedjelju ideš?”
„Da.”
„Razumijem.”
„Hoćeš li me mrziti što te ostavljam ovdje samu?” Zatreptala sam kako bih otjerala
suze.
„Nikad te ne bih mogla mrziti.”
„Ja malo mrzim sebe.” Glas mu je postao tih.
„Nemoj. Lijepo nam je bilo skupa. Pružio si mi sve što sam trebala.
Takav je bio dogovor.”
 „Hm.”
„Huntere... samo me zagrli.” I ostali smo tako dugo. Činilo mi se da smo tako
isprepleteni proveli čitavu subotu i pola nedjelje. Taj dan neću nikad zaboraviti. Nikad.
Obilježile su ga mnoge spoznaje, pa nije li sudbina bila tragikomična?
Dobro sam se držala sve dok zadnji kufer nije bio natovaren u njegov automobil.
Gledala sam sve s praga, nemoćna izaći, u strahu da time izlazim iz svoje lažne bajke. Držala
sam se za zadnje niti. Jednu sam ruku zavukla u džep, drugom brisala nadolazeće suze.
„Biseru...” zazvao me dok sam tjerala maglicu s očiju. Zašmrcala sam i uputila mu
osmijeh. „Moralo je ovako biti, znaš to. Moram ići.”
„Da, znam, ali...” Zaustila sam priznati mu razlog da ostane, ali ne bi li to opet bilo
zavaravanje?
„Jer slušaj me, hej... slušaj... Ti trebaš obitelj, trebaš nekoga o kome bi brinula. Sophia
treba majku, a onaj... lik... sviđaš mu se.”
Na trenutak sam ostala nijema od zbunjenosti.
„Što to govoriš?”
„Imaš priliku biti majka. Obećao je da će biti dobar prema tebi, Allegra. Ti to dijete voliš
kao da je tvoje.”
Suze više nisu mogle ostati zatočene, krenule su poput divlje rijeke niz moje lice. Moj
jezik bio je zavezan dok mi je objašnjavao kako me zapravo prepušta drugome!
,,A ja, ja idem za svojim snom. Moram to napraviti, bez toga neću biti miran. Moj otac je
zbog toga umro, moja sestra izgubila život. Helen živce, a ja... ipak sam imao tebe sve ovo
vrijeme.”
„Huntere...” Jecaj me potresao pa sam zastala. Moja ruka se stegla u džepu.
„Mi ne bismo potrajali, i sama znaš to. Ovako je za tebe bolje. Naši snovi nisu isti.
Molim te, Allegra, molim te, biseru. Budi sretna, imaš priliku.” Mislio je da zna što je za
mene najbolje. U ovom trenu okupirala me mala doza mržnje i natjerala da stisnem zube.
„Imaš pravo, mogla bih s njima imati divnu obitelj.” Moje riječi pogodile su ga u ono
mjesto koje je u meni krvarilo mjesecima. Sklopio je oči i privukao moju ruku na svoje usne.
„Idi sad, molim te. Idi i ostvari svoje snove. Ne osvrći se, Huntere.” Na moje riječi, pogledao
me očima crnim poput mraka. „Idi.”
I tada se okrenuo i otišao. Gledala sam za njim, prazna i razorena, sve dok njegov
automobil nije postao točkica u daljini. Kad sam zatvorila vrata za sobom, još nisam bila
svjesna samoće i tišine.
U ušima mi je šumilo, u grudima tutnjalo.
Izvukla sam iz džepa ono što sam stiskala kao sredstvo pregovora. Jer to bi značilo
uvjetovanu pobjedu. Ne, pustila sam ga nesebično, da ode i živi svoj san.
Bijeli štapić pao je na stol.
 Nije uopće bilo sreće u tome što je na njemu bio plus. Zato sam i prešutjela jer znala
sam da bi time samo odgodila rastanak, možda bi me i zamrzio jer sam mu sve upropastila.
Čemu ostati kad neće potrajati?
Jer znala sam još nešto: Moja se beba ionako neće roditi.
 Allegra
Mislio sam kako će me boljeti malo, i da će proći brzo, ali nije boljelo malo i nije prošlo
brzo, nije prošlo ni za jedan dan, jedan tjedan, jedan mjesec, jednu godinu. Nije prolazilo ni
kad bi sunce zemlji reklo laku noć, nije prolazilo ni kad bi u mojoj glavi stanovali glasovi, ni
kad bih bio sam, ni u društvu ljudi, bitnih ili potpuno nebitnih.
Jesam li sve učinio pogrešno? Navikne se čovjek na dobro, ali shvati što je imao tek kad
to izgubi. Vrijedilo je to i za mene. Ona je bila jedina koja se u tih par mjeseci uvukla pod
moju kožu, i nije to bila navika, bila je slatka opsesija. Mrzio sam samog sebe dok sam
odlazio, bez osvrtanja, kako mi je rekla.
Krenuo sam prema onome što je trebala biti moja jedina zadaća, moj viši cilj, dugovao
sam to ocu i mislio sam, kad se konačno vinem u zrak, kad budem među onima koji istim
žarom vole što i ja, bit ću ispunjen. No, sve je imalo običan okus, ništa me nije
oduševljavalo, dok bi me tamo u onaj kućici oduševila sama pomisao za njezinu kuštravu
kosu, oduševio bi me njezin smijeh, svaki trenutak užitka dok bi zadovoljno grickala ono što
bih joj pripremio. Voljela je da se brinem za nju i ja sam to tako rado činio.
Njoj je trebao netko takav i voljela je uzvratiti brigu. Bila je nešto posebno i što sam
napravio? Našao sam biser i dao ga drugome.
Noćima sam gledao njezin broj, ali nisam ga nikad okrenuo, jer znate, prokleto je to,
željeti nekome sreću, a plašiti se pomisli da je ima s drugim. Samo sam htio da nađe sreću,
ali nisam htio znati s kim ju je zaista i našla.
I dugi su ti dani kad ti je u mislima samo jedna, a kratiš ih drugima, nevažnima. Gonjen
pitanjima, točno šest mjeseci nakon odlaska, našao sam se na onom imanju. To je sad bilo
njezino imanje, ali nije me tamo dočekala ona, njezin glas ni tople ruke, čak ni lavež psa.
Dočekale su me praznina i zatvorena ograda. Ona nije bila tu. Nije li to bio dovoljan
znak da je Allegra krenula dalje baš onako kako sam joj kao pravi prokletnik predložio?
Otišao sam, sve uložio u svoj san, a nije imao tako dobar okus kad se ostvario, nije bio ništa
posebno. Nije imao biserni sjaj kao što je imala žena koja je sad pripadala drugome. I tada
sam odustao, vratio se u bazu, nisam je zvao, nisam je tražio, nisam zahtijevao da me čeka,
to bi bilo previše... previše sebično.
Godinu za godinom, ona je carevala mojim mislima. Je li se udala, je li ju Sophia zvala
majkom, čime se bavila, je li i dalje pomagala beznadnim slučajevima kao što sam bio ja, jer
uvijek je bilo tako: izgledalo je kao da njoj treba pomoć, a ona ju je pružala drugima. Nisam
ulazio na društvene mreže, nisam je tražio ni pod kojim prezimenom, nisam smio znati, ali
čovjeku se dogodi trenutak ludila kad sam sebi prizna svoje greške.
Meni se dogodio nakon šest godina kad sam sebi priznao na glas kakvu sam grešku
počinio. Bio sam doveden pred raskrižje, ali htio sam istim putem natrag.
 „Knox, sjedni.” Moj nadređeni pozvao me u svoj ured. Robinson nije bio samo moj
nadređeni, bio je jedan od onih u komisiji koji su se pobrinuli da se vratim raditi ono što
sam volio. „Malo je pilota poput tebe, to ti je jasno? Predanih inženjera i odanih radnika.”
Odmah je prešao na stvar. „Ugovor ti je istekao danas, nisi se očitavao na moj upit prije dva
tjedna o tome što planiraš dalje. Krajnje je vrijeme, mladiću.”
„Teško da se mogu nazvati mladićem u ovim godinama”, zastao sam jer nisam više bio
mladić, trebao sam biti zreo čovjek koji zna što želi od života. Nisam bio ništa od toga.
„Hoćeš reći da nisi siguran, da ne znaš ostaješ li ili odlaziš? Ovdje te čeka siguran
posao.”
„Znam to gospodine, ovdje imam sve što mi treba, ali ne želim to.” Odjednom sam
izustio. „Ne želim produžiti ugovor.”
„Poštujem tvoj odgovor i nadam se da si razmislio.”
„Razmišljam već šest godina.” Nasmijao se iako je gubio dobrog radnika.
„Što ćeš raditi kad izađeš iz baze? Imaš li već neki plan?”
„Prije svega, otići ću posjetiti jednu osobu, samo se uvjeriti da je dobro.”
,,U svakom slučaju, javi se ako poželiš produžiti ugovor. Hvala ti na suradnji.”
„Ja sam vama zahvalan za priliku, za sve što ste učinili za mene, ostvario mi se san, ali
to više nije dovoljno.”
„Onda mladiću, neka ti je sa srećom.”
„I trebat će mi.”
Koji dan kasnije, potpisao sam odlazak, pokupio svoje stvari, s ogromnom
ušteđevinom na računu, krenuo sam tamo gdje me srce vuklo. Svratio sam u Oxford, došao
pred obiteljsku kuću. Znao sam kakvo je stanje, znao sam da je Helen u umobolnici, da je
kuća propadala, ali ništa mi od toga nije bilo važno, pa sam produžio dalje. Bacio sam se u
potragu za biserom.

Svjestan, a opet u tolikoj zabludi što gubi. Lakom za srećom, a slijep vidjeti da je ona pred
njim.
Pročitao sam negdje ove riječi i potpuno se prepoznao u njima. Lovio sam svoju sreću,
gledao visoko prema nebu, a da sam samo svrnuo pogled na onu pored sebe... I ime joj
govori da je ona sreća. Sad tuđa. A mogla je biti moja. Bila je. Više nije.
Nisam sumnjao da će moj povratak u Kingsley nakon šest godina proći nezapaženo. Ti
ljudi bili su povezani i uvijek su znali što se u njihovom mjestu događa. U onom trenu kad je
Allegra ostala bez krova nad glavom, ta mi je stvar išla na ruku. Sad baš i ne. Prvotna ideja
bila mi je da samo izvidim gdje je, što radi, s kirnje. Je li ostala s Jacksonom? Je li se udala za
njega? Je li konačno ostvarila svoje sne? Samo da je vidim i ako je sve to imala, mogao sam
ići dalje. Produžiti i živjeti sa spoznajom da mi je sreća iskliznula iz ruku.
 Ne, nisam bio fer. Nije iskliznula. Sam sam je ispustio.
Moj limeni ljubimac odveo me ravno u dućan starog Percyja. To je bilo mjesto gdje sam
sve mogao saznati. Ove godine kao nikad do sad, snijeg je zabijelio ceste, kuće, čitavu
prirodu, ali sve se u ovom mjestu odvijalo polagano i bez nervoze. Polako sam se vozio u
koloni do dućana i još po putu, uočio sam znatiželjne poglede iz automobila u prolazu.
Crveni Camaro inače je upadao u oči, ali znao sam da nije divljenje automobilu razlog
znatiželjnih pogleda. I stari i mladi, i muškarci i žene, otvoreno su zurili u mene kad sam
stupio u dućan. Nisu osjećali zbog toga stid. Jednostavno su gledali.
„Dobar dan”, pozdravio sam znatiželjnike i uzeo košaru, praveći se da kupujem.
Doduše, nešto sam svakako trebao. Žamor se pojačavao kako sam odmicao među redovima.
Nisam pomislio da ću biti baš tolika senzacija. Nešto je tu ipak bilo pretjerano, no zabavljalo
me. Neobično raspoložen, prišao sam blagajni, noseći u košari tek nešto grickalica i koje
piće. Stari Percy me nije ni pozdravio, već je odmah pitao ono što je sve zanimalo.
„Vratili ste se?”
„Kao što vidite.” Znao sam da me pamte po mom šupačkom ponašanju od prvog dana.
„Ostajete?”
„Ovisi”, zvučao sam ležerno, no nitko od njih nije znao koliko sam u sebi strepio. Što
sam očekivao? Ništa realno, nakon toliko vremena, nakon šest godina, trebao sam se
okrenuti i otići.
„Ovisi o?” Otkucavao je proizvode mršteći se.
„Ovisi o mnogim uvjetima. Možda ipak do kraja dana napustim Kingsley. Nikad se ne
zna.” Kimnuo je pogledavajući na mobitel koji mu je stajao nadohvat ruke pored blagajne.
Hoće li zvati sina? Jesam li mu ipak bio prijetnja? Dovraga, veselila me sama pomisao da ga
ugrožavam jer to je ipak značilo nešto. „Hvala puno, možda se još vidimo.” Zgrabio sam
svoju vrećicu i pozdravio sve, zamišljajući kako sad zove sina i prenosi mu glavnu vijest. A
ako je Allegra s njim, sad će i ona saznati... Što će pomisliti? Hoće li se radovati? Poželjeti me
vidjeti?
Roj misli lutao mi je po umu dok sam polako vozio prema imanju, no dok sam prolazio
pored udruge u kojoj je Allegra radila, predomislio sam se i skrenuo na parking ispred
zgrade. Nešto u meni ipak je navijalo da je iznenadim, da svojim očima vidim njezinu
reakciju. Istinski sam se nadao da je unutra. Bio je utorak oko podne, četrnaesti veljače. Dan
za pamćenje.
Jebote, pa nije li to dan zaljubljenih? Kad sam ja to slavio? Nikad. Nikad nisam ni bio
zaljubljen, štreber zadubljen u knjigu. Zašto sam se onda tako netipično sebi, cerekao poput
nevaljalca koji planira nešto podlo?
Nakon dva kratka kucanja, vrata udruge su se otvorila i preda mnom se pojavilo lijepo
žensko lice.
„Izvolite?” Smeđe oči gledale su me sa zanimanjem, štoviše, odmjerile me od glave do
pete.
 „Dobar dan.” Uz pozdrav, zakoračio sam u prostoriju pogledom potraživši onu koju
sam trebao.
„Vi ste?” Mlada djevojka iza mene se oglasila u trenu kad je moj pogled susreo jedan
poznat.
,,Oh, pa to ste vi!” izustila je Rosemary, Allegrina kolegica. Nje sam se dobro sjećao.
„Tko je to?” iza mojih leđa pitala je ona djevojka dok smo se Rosemary i ja gledali.
„Gospodin Knox.”
„Gospodin Knox? Ne znam niti... Oooooh... taj gospodin Knox. A joj.” Nacerio sam se
Rosemary zbog reakcije koju sam izazvao svojom pojavom. Taj gospodin Knox. Što li je to
bilo tako posebno da sam bio taj?
„Da, Sandy, taj gospodin Knox. Nakon toliko godina. Nije li čudno da se pojavite baš
ovdje?” Gledala me sa smiješkom, kako i ne bi, kad je znala da trebam nešto od nje, neku
informaciju, detalj. Znala je nešto što ja ne znam.
„Nije uopće čudno. Znate da trebam Allegru.”
„Trebate! Kako znakovit odabir riječi. Tražite li je, nećete je naći ovdje.”
„Nije tu? Gdje je?”
„Pa na imanju su.” Zadržao sam osmijeh, no očima nisam mogao lagati. Oni su na
imanju. Ni to me nije pokolebalo, stoga sam požurio utoliti svoju potrebu, pozdravio obje
žene i krenuo van u svoj Camaro da me odvede na imanje.
„Hvala vam. Vidimo se.”
„Jeste li sigurni u to da ćemo se još vidjeti?” Rosemary mi je dobacila preko ramena, no
nisam imao volju pitati je što to sve znači, a ako je i bilo podbadanje, nisam to primao k
srcu. Nisam mogao. Moje srce bilo je u nekom bestežinskom stanju, čekalo je prizemljenje,
očekivalo uzlet. Još se nadalo, ali sve je slutilo na to da će dobro tresnuti o pod. Ostao sam
začuđen kako je nestala poljska cesta koja je prije vodila do imanja, zamijenio ju je
asfaltirani put. I ne samo to, iako je sloj snijega pokrio zemlju, vidjelo se da nije zapuštena,
bila je obrađivana i čekala je nadolazeće proljeće.
Allegra se o tome brinula? Ipak se vratila ovdje? No, očito ne sama.
Iduću minutu do same kuće nisam mogao čuti misli od udaraca koje je proizvodilo
moje ludo srce. Prije ga nisam slušao, a sad kao da je podivljalo.
A onda... onda se pred mojim očima ukazala kuća, održavana i obnovljena. Pred njom
stajala je žena.
Bila je to Allegra. Svugdje bih prepoznao tu kuštravu kosu. Nije nosila kapu, no sa
svakim metrom bliže, mogao sam razaznati što radi. Pravila je snjegovića. Potpuno
udubljena u svoj posao, očito me nije zamijetila dok s moje lijeve strane nije izletio pas i
počeo lajati tako glasno da sam ga čuo i u autu.
 Allegra je poskočila iznenađena, a onda zateturala unatrag, no zadržala se na nogama.
Stao sam tek dva metra od nje, dovoljno kako bih vidio šok u njezinim očima. Camaro nije
bio tih, no nije me očekivala. Nije očekivala ikoga. Dva automobila bila su u dvorištu, samo
je bilo pitanje kojem sretniku je pripadao drugi automobil. Njezin Yaris još je bio na životu.
Nisam prekidao pogled s njezinim zato što sam morao uhvatiti nešto, trag nečega,
možda sreće što me vidi nakon toliko vremena. Obrazi su joj bili rumeni od hladnoće. Nije
se uopće promijenila. Bila je tako lijepa, tako krhka izgledom, a tako jaka osobnošću. Ostala
je i dalje takva. Gledali smo se i dok sam joj prilazio, dok su moje čizme gazile snijeg
škripajući. Uz najbolju volju, izraz lica joj nisam mogao pročitati, nisam dobivao ono čemu
sam stremio.
I dok smo oboje šutjeli, čekajući da ono drugo nešto kaže, nešto napravi, začulo se
otvaranje vrata. Nisam stigao pogledati kad je Allegra podigla ruku i onome tko je
namjeravao izaći, to isto zabranila. Sve vrijeme samo me gledala. Zakoračio sam prema njoj
kad se konačno oglasila.
„Bok, Huntere.”
„Biseru.” Nisam mogao drukčije ju zvati, bilo je to jače od mene. Čekao sam da još nešto
kaže, ali bili smo prekinuti vriskom iz kuće. Čuli su se glasovi i onda su se vrata opet
otvorila. Na njima se pojavio... on.
„Allegra, oprosti, ne mogu ih više držati unutra. Nemoguće su.” Lice muškarca kojem
sam zaprijetio ne bude li dobar prema njoj, sad je nosilo trag ignoriranja. Nije me pogledao,
nije morao. Allegra je duboko uzdahnula, a onda su se vrata širom otvorila i iz kuće je prvo
izašla djevojčica. Sudeći po svemu, bila je to Sophia. Kad sam otišao, imala je nešto više od
pola godine, dakle sad je već bila velika cura. Umotana u rukavice, kapu i zimsko odijelo,
jedva je čekala izaći na snijeg.
„Bok, Sophia”, pozdravio sam je, a ona mi se osmjehnula, iako nije znala tko sam.
,,Oh, bok”, odvratila mi je nonšalantno i primila grudu snijega s poda.
Jesu li tu živjeli kao obitelj? Pitao sam se dok sam pogledom prelazio s Allegre na
Sophiju. Jacksona nisam gledao. I dok je sve izgledalo kao usporeni film, moj pogled s
Allegrom, pa čak i oblačići pare iz naših usta, u jednom trenu nešto je prohujalo kao
tornado.
„Mamaaaa! Moj snješko!” Omanja djevojčica pojavila se niotkud i zalijepila Allegri oko
struka. Umotana u narančasti šal i pripadajuću kapu, nije me ni pogledala, zurila je s
radošću u snijeg, pa u majku.
Mama. Allegra je bila majka. Divlja kosa ispod narančaste kape govorila mi je da
djevojčica nije posvojena. Bila je njezina. Utroba mi se okrenula, no ostao sam gledati što
sam propustio.
To je moglo biti naše dijete. Ovo smo mogli biti nas dvoje. Nas troje. Bila je sitna, ali
živahna, po mojoj procjeni imala je četiri godine, najviše pet. Pogledala me kao da je znala
da je procjenjujem i obratila mi se, zaštićena Allegrinim rukama.
„Tko si ti? Kako se zoveš?”
 „Ja sam Hunter. A kako se ti zoveš?” Nije mi stigla odgovoriti, jer se Allegra spustila na
koljeno i djevojčici nešto šapnula, na što je veselo vrisnula i pružila ruku Sophiji te se
vratila u kuću. Čuo sam samo da spominje kolače.
Ponovno smo ostali sami. Na istoj udaljenosti gledali se i čekali nešto.
„Tu si. Što želiš?” pitala me pomalo drsko, kao da se brani.
„Došao sam te vidjeti. Uvjeriti se da si dobro.”
„Dobro sam.” Zvučala je ponosno, s dozom prkosa.
„Vidim i drago mi je, nisam došao smetati.”
„Ne smetaš.”
„Smetam, Allegra. Osjećam to, inače bi me pozvala unutra i razmijenila sa mnom koju
rečenicu.” Nije mi odgovorila, vagala je koliko je to pametno. Možda nije htjela uvrijediti
Jacksona.
„Točno šest godina od odlaska, pojaviš se tu gdje si me ostavio. Što bih trebala misliti?”
„Ne znam, možda mi pružiti ruku. Zagrliti me, reći hej, dobro došao. Mislim da ne
očekujem previše.” Gutala je knedlu, no skinula je rukavice i pružila mi desnu ruku. Primio
sam je svojim rukama, ali taj dodir samo me ponukao da je privučeni k sebi i obgrlim. Nije
se snašla, a već je bila u mom zagrljaju. Disala je ubrzano, isprekidano, kao da jeca.
Čekao sam toliko dugo dok nije i sama podigla ruke i uzvratila mi zagrljaj. Bilo je nešto
obećavajuće u tome. Kao i u činjenici da sam dobro promotrio njezine ruke kad ih je skidala
s mene.
Na njezinoj ruci nije bilo prstena.
 Hunter
Sebičan do bola. Bio sam i ostao. Sebičan kad sam došao prvotno na imanje i tražio
oporavak u samoći, sebičan kad sam je tjerao od sebe, a ona se uporno vraćala. Sebičan kad
sam digao ruke od nje. A najsebičniji u ovom trenu dok je stajala ispred mene, jer u mojoj
glavi opet smo bili samo ona i ja. Sebično sam zaboravio da je Allegra stvorila novu obitelj.
Prsten nije označavao ništa. Kao ni potpis na papini.
Protrljala je svoje dlanove kao da je znala da mi donose nadu. Njezin dodir uspio je
vratiti sva lijepa sjećanja, ali pogled, stisnute usne i nešto neobjašnjivo u očima, nisu mi dali
mira.
„Kako si, Allegra?”
„Izašao si iz baze, nakon šest godina i došao me to pitati?”
„Da.” Namrgođena, rukom je sklonila pramen divlje kose s lica i zagrizla usnu.
„Dobro sam. Ako te to brine, znaj da sam dobro. Saznao si što si htio, Huntere.”
Otpravljala me tako lako, kao da je gledala stranca.
„Allegra koju sam ostavio tu, ne bi bila ovako hladna prema meni.”
„Upravo si sam sebi odgovorio. Allegra koju si ostavio zapravo ne postoji. Hladnoća je
sve što možeš dobiti od mene.” Ledeni vjetar dunuo je i podigao vlasi njezine kose,
petljajući ih. Nagonski, podigao sam ruku da joj sklonim kosu s lica, da je se nagledam.
Izdala je samu sebe, to što govori je samo pretvaranje, jer zaklopila je oči čim su moji prsti
prišli njezinom licu. Ostala je mirna, spokojna, čekajući moj idući korak. Nisam odolio,
prišao sam joj bliže i spustio glavu do njezinog uha te prošaptao.
„Kladim se da negdje u tebi ipak nešto gori, kao što je nekad gorjelo u mojim rukama.”
„Molim te, samo odlazi.” Mrmljala je ne otvarajući oči. Njezin dah miješao se s mojim i
nagovarao me da je prisvojim sebi i samo poljubim.
„Biseru...”
„Ne zovi me tako. Samo idi.” Zvučalo je kao vapaj, uporno me tjerala. Zakoračio sam
unatrag i uzeo njezin nemir. Napokon me pogledala.
„Idem. Ali ću se vratiti, jer nešto skrivaš, Allegra. Kažeš da si dobro, ali ne govoriš to s
osmijehom. Niti jednom nisam u tvojim očima vidio radost. Žena koja ima sve što treba,
blista. Ja taj sjaj poznajem, zaboravljaš da sam ga ja bio stavio u tvoje oči.”
„Ali si ga i odnio...” promrmljala je potiho.
„Možda samo trebam priliku popraviti...”
„Molim te, idi. Idi.” Prekinula me molećivim glasom pogledavajući prema vratima svoje
kuće, one iste u kojoj smo nas dvoje stvorili mnoge zajedničke trenutke. U trenu kad mi se
učinilo da bi mogla zaplakati, okrenuo sam se i otišao. Nisam očekivao da će mi se baciti
oko vrata, ali nešto je nedostajalo u toj priči. Da me mrzila, ne bih u njoj vidio bol. Da je bila
ravnodušna, ne bi se izgubila od mog šaputanja. Stoga sam tog prvog dana otišao. Bilo mi je
dovoljno to što sam je vidio.
Vratio sam se ravno u Kingsley i to u udrugu. Rosemary mi je mogla pomoći, osjećao
sam u njoj nešto.
,,Oh, vratili ste se!” pozdravila me ustajući sa stolca. One mlade djevojke nije bilo u
blizini.
„Naravno, i trebam pomoć odmah. Želim ostati barem dva dana. Znate što to znači.”
„Trebate smještaj, mladi gospodine. Na pravom ste mjestu. Baš ja imam jednu praznu
sobu, potpuno sam je obnovila prošle godine. Moja majka je umrla, ja živim sama, pa zašto
ne bih iznajmila pokojem turistu u našem malom mjestu? Sad je slobodna ako želite.”
„Rosemary, ovo je najbolja vijest danas. Prihvaćam.”
„Ako je ovo najbolja, kakve su tek ostale?” Nasmijala se glasno i pokazala mi da
sjednem te nam kroz par minuta donijela kavu. Godio mi je topli napitak i razgovor s
Rosemary dok mi je pričala o tome što se događalo s njom, ali moje misli opet su putovale
prema Allegri. Poriv da ispitam Rosemary o njoj, potisnuo sam. Ja sam se morao na vlastite
oči uvjeriti da je Allegra zaista, istinski sretna.
Sačekao sam da Rosemary završi s poslom u udruzi i poveo je do njezine kućice, da ne
ide kao svaki dan pješke.
„To me drži u formi”, govorila mi je dok je grabila jednu torbu iz prtljažnika mog auta
kako bi je ponijela u kuću.
„Ne, ni slučajno. Teške su. Samo otvorite vrata”, rekao sam joj, a ona mi je uzvratila
osmijehom.
„Ne daš mi da se osjećam korisnom. Što sam starija, to me sve manje traže usluge, a ja
ne želim da me itko štedi. Otkako je majka umrla, imam vremena za još jedan posao, ali svi
me žale. Pa nisam ja tako stara.”
„Nemate muža? Djecu?” Odmahnula je glavom na moja pitanja.
„Ne. Onaj koji mi je bio u srcu, obolio je teško i njegovi su ga smjestili u bolnicu. Ja
nisam zavoljela drugog. Umro je mlad, ali moja ljubav još živi.” Nisam znao što odgovoriti
na ovo, samo sam kimnuo i prošao pored nje. Nije zvučala kao da je tužna, nije odavala bol.
Govorila je bez tereta, čak sa smiješkom. Pokazala mi je malu, urednu sobu, s dovoljno
velikim krevetom i praznim ormarom.
„Evo ti ključ od sobe i kuće, smjesti se pa kad budeš gotov, dođi dolje u boravak,
možemo skupa jesti.” Nije mi puno trebalo da se udomaćim, da shvatim kako mi je ovo
nedostajalo. Dok je otac bio živ, netko je pokazivao ljubav, skrbio i brinuo o meni. Majka je
onda bila majka. Nježna, draga i topla. S njegovom tragičnom smrću, nestalo je i nje. Žena
koja mi je činila one nezamislive stvari, samo da mi nanese bol, nije bila moja majka. Bila je
to mrtva duša, bezosjećajna i prazna, nastanjena u njezinom tijelu. Naučio sam se nositi s
činjenicom da sam skrivio dvije smrti, a majku time doveo do neprepoznatljivosti. Nadao
sam se da sam barem ocu ispunio san, jer svoj zadatak sam obavio. I tek kad je završio,
shvatio sam da je bio baš to. Zadatak.
S trideset i četiri godine, trebao bih biti pametniji. Noć koju sam proveo buljeći u sjene
na plafonu u tuđoj kući, navela me da se preispitam što ja to do vraga radim?
Sebičan. Sebičan.
Rekla mi je da odem. I poslušat ću je, otići ću, samo da joj još jednom kažem zbogom.

„Kako ti je bilo spavati, sine?” Prva rečenica kojom me Rosemary iduće jutro
pozdravila, pobila je moju prvotnu namjeru da odem istog trena. Jer budio sam se pred
zoru i sanjao Allegru kako plače. Plakala je zbog mene. Željela da odem. Stoga sam, prije
nego sam zaspao opet, odlučio samo otići. Tu nisam bio poželjan. Rosemary je ipak imala
utjecaja na mene od prvog trena kad sam sjeo s njom za stol.
„Dobro mi je bilo spavati.” Lagao sam, iako je krevet bio udoban, moje misli i savjest
nisu.
„Recimo da sam ti povjerovala. Dakle, planiraš ostati samo dva dana?” Gurnula mi je
šalicu kave pod nos i zagledala se u mene.
„Takav je plan. Zasad.”
„Mislim da ti plan nije dobar. Prije svega, došao si i uzburkao more. Sad bi otišao prije
nego se opet smiri.”
„Ne kaže li se pomutio vodu?” Nasmijao sam se, a ona me pljesnula po ruci.
„Ne ispravljaj ti mene, sine, znam ja što govorim. Slušaj. Od valova ne vidiš kakvo blago
leži na dnu. Ti tragaš za biserom, a možda dobiješ i više od toga.”
„Sve što mogu dobiti je kamen. I to u glavu.”
„Rekla bih da je ta tvoja glava prilično tvrda i može izdržati štošta. Nije li već?” Podigao
sam šalicu i kucnuo je s Rosemarynom. Slutio sam što mi govori, a vjerojatno je imala
razloga. Možda joj se Jackson nije sviđao, možda je znala nešto što ja ne znam.
Stoga sam se oko podne vratio na imanje. Imao sam samo jednu namjeru, dobiti barem
deset minuta nasamo s Allegrom kako bih se zaista uvjerio da je sretna i onda ću moći otići.
Samo jedan iskren osmijeh i znat ću da je vrijeme za uzmak. S tim mislima, stao sam pred
njezina vrata. Otvorila ih je prije nego sam pokucao. Izašla je na hladnoću, ne dopuštajući
mi da uđem.
„Opet si tu.”
„Rekao sam ti. Nisam uvjeren da mi govoriš istinu.” Na trenutak se smrzla, zatreptala i
stegnula svoju vestu oko sebe.
„Misliš da ti nešto lažem?”
 „Da. Mislim da nisi sretna kao što govoriš. Želim deset minuta nasamo s tobom.”
Prodisala je ubrzano i zakolutala očima.
„Čekaj.” Naglo se okrenula, ušla u kuću i pustila me da stojim pred vratima. Nakon par
minuta, vrata su se otvorila. „Uđi. Imat ćemo mir kratko.” Najzad sam se našao tamo gdje
smo nas dvoje bili sretni, a na prvi pogled po prostoriji u kojoj smo spavali, na taj naš kauč,
osjetio sam više od zadovoljstva. Naizgled, sve je bilo isto, samo što je bilo toplije, uređeno s
ukusom. Poneka slika, ukras, igračke, šareni jastuk. Sve je odavalo izgled i miris sretnog,
obiteljskog doma.
Sačekao sam da Allegra prva sjedne, nisam joj htio stvarati dodatni pritisak, a mogao
sam se zakleti kako je bila nemirna kao nikad do tad. Možda sam se zaista zavaravao,
možda se promijenila potpuno. Možda tu više nije bilo ničega, ali moje srce se nadalo. Jer
ova žena me htjela voljeti, a ja sam joj branio.
„Dakle...” progovorila je kad sam sjeo za poznati stol, naspram nje. Ruku položenih na
stol, ukrštenih prstiju, gledala me kao da me moli nešto. Oči su joj danas blistale.
„Dakle, tu si”, progovorio sam prvo što mi je došlo na pamet, ne najmudrije, a imao sam
toliko toga za reći.
„Da.”
„I Jackson je tu.”
„Da”, potvrdila je, a ja sam zurio u nju, u njezine usne iščekujući osmijeh koji bi pratio
svaki odgovor.
„Dakle, rodila si mu dijete.”
„Ne”, izustila je istog trena kratko, ostavljajući me dalje bez objašnjenja. Srce mi je
zalupalo na ovu spoznaju.
„Onda ste posvojili? Koliko malena ima godina? Četiri? Ne nosiš prsten? Udala si se za
njega?” Na kraju sam pretjerao sa silnim pitanjima, jer su me njezini kratki odgovori posve
izludjeli.
„Ženi ne treba prsten da bi potvrdila pripadnost muškarcu. I ne, nisam se udala za
njega. Još.” Želudac mi se okrenuo istog trena, ne od nade, ne od optimizma. Jer Allegra me
promatrala kao prijetnju. Kimnuo sam grizući unutarnju stranu obraza. „Ne znam zašto si
se vratio, i što hoćeš od mene nakon što si onako otišao. Nisi se javljao godinama i sad
očekuješ što? Nastavila sam dalje, kako si me predao drugom, tu si me i našao. I možda ne
vjeruješ, ali sretna sam s onim što imam. I znam da neće otići.” Bacila mi je u lice sve, dok
sam nijemo promatrao kako skida teret s duše. Bilo mi je jasno da nemam što više tu tražiti.
Strpao sam svoje nade u kufer i odlučio poći dalje. Nisam imao priliku boriti se. Borba je
bila završena, ja sam se davno predao.
„Htio sam samo vidjeti...”
„Vidio si dovoljno. Ne razumijem što sad...” Glas joj je pukao odajući koliko joj je ipak
teško imati me pred sobom. „Jednostavno, nemoj me tražiti, zaboravi. Ako si mislio da ću te
čekati...”
 „Nisam te to tražio.”
„Mogao si, ali nisi. Možda bih te i čekala, ali nisi mi dao niti jednu naznaku, niti jednu
malu nadu da ti je uopće stalo do mene na takav način. Da, bilo nam je divno, brinuo si se za
mene, ali to je bilo davno, tako davno da sam ja zaboravila sve. Sad imam novi cilj. Imaš li ga
i ti? Jer znam da tebi to nikad nisam bila ja. Stoga mi nemoj dolaziti više. Molim te.” Nije mi
više morala išta reći. Ustao sam od stola i pružio joj ruku. Gledala ju je dugo, no nije mi
uzvratila dodirom. Nije me htjela ni dotaknuti.
,,U redu, Allegra. Želim ti sreću u novom životu. Nadam se da zaista imaš sve što te čini
sretnom. Nećeš me više vidjeti, neću ti smetati.” Povukao sam ruku i krenuo prema vratima.
Zaslužio sam ovo, morao sam biti iskren prema sebi. Imala je svako pravo ne pustiti me više
u svoj svijet, jer davala mi je počasno mjesto u njemu, a ja sam svoj tron prepustio
drugome.
Bilo je vrijeme priznati svoj poraz.
„Zbogom, biseru.”
Ostao sam bez odgovora dok sam izlazio, zatvorio sam vrata za sobom. I dok sam
sklopljenih očiju udisao hladan zrak, moleći se da me očisti od tuge, s druge strane začulo
se nešto slično jecajima.
Allegra me ispraćala suzama.
Drugo nisam zaslužio.
 Allegra
„Izgleda da je povjerovao.” Začula sam Jacksonov glas iza svojih leđa, dobrih par
minuta nakon što je Hunter otišao, na moju molbu. Sve to vrijeme stajala sam pored vrata,
gutala suze, potom grcala zbog našeg rastanka.
„Ne znam, ne znam.” Morala sam suzbiti jecaje da progovorim jasno. Dlan sam i dalje
imala položen na drvenu površinu vrata. „Cure?” upitala sam ispod glasa.
„Cure su u sobi, igraju se, nešto crtaju. Ne brini, nisu ništa čule. Pobriši suze, da ne vide
kako si plakala.” Spuštene glave, pobrisala sam ih rukavom. Nije mi nitko trebao reći da
izgledam užasno, crvenih očiju i mokrog nosa. Ono najgore nije se vidjelo, slomljeno srce.
No može li se srce slomiti opet, ako je već godinama takvo? I one krhotine gazila sam
nogama i zadala si još boli.
„Zar ga se stvarno toliko bojiš?”
„Bojim se, ne mogu ti objasniti taj osjećaj. Jednostavno ne mogu.”
„Dakle, nećeš mu reći da je ono njegova kćer?” Bol me parala posred grudi zbog moje
tvrde odluke.
„Ne. Jer mogao bi mi je uzeti. Možda bi bio ljut jer mu nisam odmah rekla. A nisam ni
kasnije, nisam nikad. Nisam imala namjera. Ti ga ne poznaješ kad je ljut i striktan, kad je
strog i otresit. Vjeruj, osjetila sam to na vlastitoj koži, ali nalazila sam mu opravdanja. Sad...
ne znam što mogu očekivati. Nepredvidiv je, isto tako nepouzdan. Jer otišao je tako lako. I
onda se iz hira vratio. Nije mi se u ovih šest godini niti jednom javio! Ne znam što želi, ali
unosi mi nemir i bojim se. Imam samo nju i ne želim je izgubiti.”
„Ne misliš da te je došao ponovno osvojiti?”
„Govoriš kao da se tu radilo o ljubavi. S moje strane da, ali s njegove ne. Štoviše, branio
mi je da uopće spomenem riječ ljubav.” Čvrsto sam vjerovala u ono što sam govorila.
„Uostalom, zar bih trebala skočiti u njegovo krilo samo zato što se sjetio nakon toliko
godina da je tamo negdje u nekoj zabiti postojala žena koja je uživala u njegovoj blizini?
Zašto se sad sjetio? Ne može mi samo tako doći i poremetiti život. Uspjela sam zakopati
sjećanja i sve emocije koje sam imala za njega. Drukčije ne bih preživjela.”
„Allegra...” Jackson je držao ruke na naslonu stolice, gledajući me samilosno. „Oboje
znamo da lažeš. Kćer te pri svakom pogledu podsjeća na njega. A ti, da si zaista zaboravila
na njega, već bi prihvatila mene. Nisam povrijeđen, znao sam od prvog trena da nemam
šanse.” Srce mi je potonulo u pete jer ispred mene je stajao divan muškarac, onaj koji je tu
bio u svakom trenu kad sam ga trebala, a ja sam ga gledala samo kao prijatelja. I tom
glupom srcu nisam mogla zapovijedati. Ono je tjeralo po svome. U sebi je imalo samo
jednog čovjeka, onog koji ga nije htio.
„Žao mi je, Jacksone...”
 „Ne trebaš se ispričavati. Dobra si prijateljica, pomažemo si kao samohrani roditelji i
razumijemo se. Pored svega, i posla u koji smo skupa ušli, mislim da bismo u ljubavi
sigurno podbacili. Negdje mora zaštekati.” Nanio je osmijeh na moje lice svojim riječima, a
onda je raširio ruke i zagrlio me. Uistinu je bio dobar prijatelj. Pomagao mi je i u trudnoći i
nakon rođenja, oko svake proslave rođendana, posjete doktoru ili savjeta u onome što je
prošao sa Sophie. Naše su cure odrasle zajedno i ponašale se kao da su sestre. Toliko bliski
smo bili. No navečer, i tako već šest godina, u krevet sam lijegala sama. Sama s
uspomenama, dok je onaj koji je bio glavni lik mojih sjećanja, lijegao tko zna s kime. Tko zna
kome je pisao poruke, davao pažnju, a mene se nije ni sjetio. Nisam bila ona stara Allegra
koja mu je dolazila prva, sve opraštala i zadovoljavala se mrvicama. Ne. Tada mi je Hunter
Knox bio centar svijeta. Više nije. Sad je to moja kćer.
„Mama! Ja bih mlijeko! Toplo!” Odvojila sam se od Jacksona i nasmijala kad sam čula
njezine molbe iz hodnika.
„Evo, vladarica zahtijeva. Trčim! Toliko sam je razmazila.” Potom su se začuli koraci i
obje naše cure došle su u boravak.
„Mama, Sophie mi je pokazala svoju bilježnicu iz prvog razreda. Mogu i ja dobiti takvu?
Ima sliku leptira.”
„Nisi još krenula u prvi razred, dušo.”
,,A kad ću?”
„Tek iduće godine.” Popravila sam ispali pramen iz njezine pletenice i potom je povela
u kuhinju dok su se Jackson i Sophie oblačili.
„A ja bih sad išla.”
„Ne možeš, dušo, već sam ti rekla, nemaš još šest godina, imat ćeš tek na ljeto.”
„To je glupo, ja bih sad išla. Reći ću da imam šest.” Sjela je na stolicu i mrko me
pogledala. Takav pogled imao je i njezin otac. Plava boja pretapala se u crnu čim bi
nastupile emocije. Imala je kao i on svoje vizije, tako mala, a tako odlučna, kad bi nešto
zacrtala, moralo je tako biti. I toliko mu je sličila, da sam se iskreno bojala, ako se zagleda u
nju, da će shvatiti. Zavarala ga je samo divlja tamna kosa koju je naslijedila od mene.
Pretpostavku da je posvojena, nisam mu htjela niti razbiti. Nisam mu lagala, teoretski. Sam
je pitao i odgovarao. Ali taj strah od njegove burne reakcije te mogućih neželjenih
postupaka, ukorijenio se u meni i nije mi dao disati. Moja kćer bila je moje sve. Bila sam
spremna braniti je noktima i zubima.
Jer promijenila sam se, isto tako, nakon toliko godina, promijenio se i Hunter.
Nešto je u njemu bilo drukčije i pitanje je bilo na mjestu: jesam li uopće poznavala
ovog čovjeka?

Nemir je koliko toliko okopnio, barem sam tako mislila tu noć kad sam legla u svoj
krevet. U sobi do moje spavala je moja kćer. Moj cilj, moja svrha, moj san. Moj život. Bilo je
pogrešno tajiti Hunteru da ima kćer, ali taj muškarac nikad nije htio ni moju ljubav! Kako bi
prihvatio da imamo dijete? Zaboga, tako me lako predao drugome na brigu. Ništa me nije
povrijedilo kao to. I još uvijek je ta rana krvarila. Nisam mu to mogla oprostiti. Razlozi
kojima je to opravdavao bili su sranje. Čisto sranje. Htio je biti siguran da sam u dobrim
rukama. Zašto se onda dovraga sad vratio? Požalio je? Nisam bila spremna na isprike.
Predugo je prošlo za kajanje.
Usnula sam upravo s tim mislima, a probudila se s glavoboljom. Uz sve to, čula sam
dozivanje iz druge sobe.
„Mama! Dođi.”
„Eto me.” Pospana i pomalo razdražljiva, ušla sam u dječju sobu. Zatekla sam svoju
kćerku potpuno budnu i razigranu.
„Idemo do Sophie?”
„Ne možemo, Sophie je u školi. Jučer je imala samo tri sata, pa se došla družiti, mogu
provjeriti s njezinim tatom možemo li popodne na igranje. Ok?”
„Dosadno mi je.”
„Tek si se probudila i već ti je dosadno?”
„Može li Jojo doći u kuću igrati se sa mnom?” Sjela sam na rub njezinog kreveta gdje je
bosonoga skakutala.
„Pitaš me stoti put i odgovor je isti. Jojo je navikao na dvorište. Star je i voli svoj mir.”
„Hladno mu je vani.”
„Nije mu hladno, ima sagrađenu kućicu u hangaru, ne želi se igrati s tobom. Ima hrane,
vode, ne trebaju mu ni deka ni vesta ni čarape.” Sebi sam zvučala odrješito, no izgleda da se
moja kći nije s tim slagala. „Hajde, ići ćemo u dućan. I u pekaru. Može?” predložila sam
zauzvrat.
„Jeeee!” vrisnula je slatko i digla ruke u zrak. Ako ništa, od oca nije naslijedila
nedruželjubivost. I samo tako, opet sam mislila na njega.
Kad sam ga nakon toliko vremena, prekjučer ugledala, u prvi mah pomislila sam da
sanjam. Možda je hladnoća zamrznula moj mozak i poremetila neki centar u njemu. A onda
sam shvatila da je to strah. Strah da ne izdam sebe, strah što bi mi mogao napraviti kad
sazna da sam rodila njegovo dijete i to mu prešutjela, da sam je podizala dok je on
ostvarivao svoj san.
A tek jučer, drhtala sam u sebi, bodreći se ostati hladna, ne pokleknuti pred onim
pogledom, a trebalo mi je tako malo, samo osjetiti njegov miris da me izbaci iz orbite.
Posegnula sam za šutnjom dok je on konstruirao priču, na kraju slagala, samo da ode. Jer ne
bih mogla opet proživjeti sve. Opet pasti na njega, opet se ponadati, opet biti ona
zaljubljena luda, i onda opet biti ostavljena kad on smisli novi san.
Ne.
„Mama, idemo li?” Iz misli me trgnula moja kćer, potpuno spremna za izlazak.
 „Dakle, doručkujemo vani?”
„Želim pecivo sa sirom.” Stajala je kod vrata i pričala o tome što još želi dok sam se
oblačila. I ponovno sam zaboravila sve brige. Ono što sam prošla kako bi se ona rodila živa,
samo mi je bio podsjetnik da ja mogu sve drugo preživjeti uz osmijeh.
Polako smo se vozile do centra, dok je ona straga pjevala. Držeći je za ruku, ušle smo u
dućan. Nešto je bilo u zraku jer moji sumještani gledali su me s dozom brige u očima. Prišli
su mi mnogi i podragali moju kćer po glavi, no nitko nije ništa loše rekao.
A onda mi je sinulo, znali su da je Hunter u mjestu. O, moj Bože. Bila je javna tajna da je
moja kćer njegova. No tješilo me to da su suosjećali s mojom sudbinom, nikad ništa ružno
nije doprlo do mojih ušiju na račun moje slučajne trudnoće. Računala sam da neće
spominjati išta, tim više jer Hunter nije ni volio ove ljude niti imao s njima kontakt. Pored
svega, otišao je, nadala sam se, još sinoć. Dva dana me uznemiravala činjenica da je tu. Sad
sam već lakše disala.
„Ma koga to moje oči vide?” Na samoj blagajni srele smo Rosemary. Pohrlila mi je u
zagrljaj kao da se nismo vidjele mjesecima, a pile smo kavu prošli tjedan.
„Danas si druga smjena?” upitala sam dok se red pomicao. Moja kćer igrala se lizalicom
koju je izabrala za sebe.
„O, da. Sandy pokriva sve, dobro uči, ali nije kao ti ni u kojem slučaju. No, da ne misliš
da samo plačem za tobom, pozivam te na kavicu, ako imate vremena? Što misliš, imate za
svoju staru tetu pola sata?”
„Bože, Rosemary, naravno da imamo. Ne govori tako, pored svega, ti nisi uopće stara.”
„Mogu ti biti mama.”
„Budi”, dobacila sam joj kroz smiješak i izvukla iz novčanika karticu dok je blagajnica
pripremala moju vrećicu.
„Baš dobro da sam te srela, sad ne moraš pješke doma. Zaista, kome kupuješ toliko
hrane, Rosemary? Zašto tegliš toliko odjednom? Molim te, kad poželiš obaviti veliku
kupnju, zovi me.” Morala sam je opomenuti dok smo hodale do mog automobila, a ona se
natovarila s dvije ogromne vrećice.
„Ma nije meni teško. Probudila sam se rano i obavila kupnju, imala sam u planu danas
napraviti kolače.”
„Može meni jedan?” Moja malena se oglasila s lizalicom u ustima.
„Jedeš slatko, a već pitaš za drugo.”
„Mama, ovo nije kolač. To je drugo.” Zakolutala sam očima i otvorila prtljažnik kako bih
sve smjestila unutra. Do Rosemaryne kuće nam je trebala tek koja minuta. Parkirala sam
pred njezin očišćen prilaz.
„Otvorila bih ti garažu da unutra staviš automobil, ali nešto je zauzelo prostor.”
„Pa ne pada snijeg Rosemary, nema potrebe. Ne brini ništa. Nećemo se smrznuti.”
Utješila sam je zbog nepotrebne brige, no ona je oduvijek meni bila više brižna majka nego
kolegica. Bila je i najbliža i jedina prijateljica koja je znala baš sve detalje mog života. Čim
sam stupila u njezinu kuću, zatekao me miris toplog doma i dobrodošlice. Zastala sam i
udahnula. Već sam se bolje osjećala. Ponijela sam njezine vrećice u kuhinju i pomalo ih
vadila na pult te spremala u hladnjak i na police. Čula sam kako cure brbljaju u boravku.
Kuhalo je već ugrijalo vodu za kavu kad je Rosemary provirila u kuhinju.
„Idem samo na kat presvući hlače. Izgleda da sam malo smočila nogavice. Malena gleda
TV.”
„Samo obavi što imaš. Kava će biti na stolu za koju minutu. Ja kao da sam doma.”
„Tako i treba dušo, tako i treba.” Njezina ruka dotakla je moje rame i nisam se mogla
ne raznježiti zbog ove skrbi. Jer Rosemary je, u danima kad sam mislila da neću iznijeti
trudnoću, bila moja stup, moj oslonac. Otvarala mi je oči, tješila me kad bih na poslu
zaplakala iz čistog mira. Tjerala me jesti, davala mi snagu kad bih utonula u tugu.
Još sam bila u dvojbi ispričati joj sve što se dogodilo u ova dva dana s Hunterom, no
bilo je lakše to potisnuti.
Kamo sreće da sam šutjela.
 Hunter
Ostavio sam je u suzama, ali sve vrijeme dok sam putovao do Rosemaryne kuće,
Allegrino je lice u mojim mislima bilo obasjano smiješkom, zračilo toplinom, jer prisjećao
sam se svih naših trenutaka. Bilo je i onih teških kad sam bio seronja prema njoj. Nisam
imao pravo ovo joj raditi, ne ja koji sam mrzio njezine suze, mrzio činjenicu da je zbog mene
žalosna. Bio sam višak, stoga sam tu večer nakon što sam je ostavio u suzama, odlučio otići.
Rosemary nije bila u kući, radila je drugu smjenu, pa sam iskoristio samoću da se
sredim, ono malo stvari vratim u kufer i razmislim kamo dalje. Kuda? Zašto? Nisam imao
plan. Sve što sam nekad imao, bilo je ovdje, u ovom mjestu. Sad kad me Allegra nije htjela,
bio sam potpuno beznačajan sam sebi.
Bacio sam se na krevet u iznajmljenom sobičku i zagledao u plafon. Ostao sam u
mislima s Allegrom sve dok se nije spustio mrak, dok se moj želudac nije oglasio, a
Rosemary pokucala na vrata moje sobe.
„Sine, jesi li gladan?”
„Jesam, ali najradije bih sebe izgladnjivao do smrti. Toliko sam si trenutno omražen.”
„Kriste, dijete drago, što to govoriš?” Provirila je unutra i pogledala me. Odmahnuvši
glavom, coknula je jezikom u znak neodobravanja. „Hajde, ustani i ideš jesti. Pa ćeš mi reći
što se dogodilo.” Još mi je i ruku pružila da ustanem, pa nisam imao srca odbiti je.
„Hajde, ali ako ja pripremim nešto. Nisam dugo kuhao. Još otkako sam otišao.”
„Neću imati ništa protiv. Ali ja sutra pravim kolače. Samo reci kakve voliš.”
„Sa sirom, bilo što. Moje omiljeno.”
„Onda dogovoreno. Hajde sad. Gladna sam.” Pogurala me iz sobe, pričajući o svom
danu. Kad smo nešto kasnije sjeli za stol nakon što sam pripremio pire i piletinu u umaku,
Rosemary me upitala: „Jesi li vidio Allegru?” U prvi mah sam je samo pogledao, a onda
kimnuo.
„Jesam. Vidio sam. I to je to. Nemam što drugo za reći.”
„Kako nemaš? Pa jesi li vidio imanje? Je li se promijenila?”
„Vidio sam nju, Jacksona, Sophie i onu malenu.”
„Da? Lijepa je, zar ne?”
„Tko? Allegra? Kao i uvijek. Kao i uvijek”, ponovio sam znajući da zvučim zaneseno.
„Ako je majka lijepa, onda je valjda i kćer.” Trgnuo sam se naglo i ukočio, a Rosemary je
nastavila pričati. „Znaš sine, mogla sam razumjeti da ideš za poslom, ali trebao si biti uz nju
barem na porodu, toliko se sirota izmučila.”
„Na porodu?”
 „I nakon njega. Jer malena se rodila ranije, sa sedam mjeseci, a ona je toliko strahovala
da neće ni iznijeti trudnoću do kraja. Bila je na čuvanju trudnoće prvo kod mene, a kasnije u
bolnici. Znaš kako se bojala. Ali izdržala je. No bila je sama. Trebao si biti uz nju.” Zurio sam
u tu mudru ženu dok mi je otkrivala nešto što mi nije bilo ni na kraj pameti.
„Mislio sam da je mala posvojena. Izgleda mlađa.”
„Manja je od vršnjakinja. Ima pet i pol. Allegra je već bila trudna kad si otišao. Znam jer
me taj dan nazvala u suzama s imanja i sve mi rekla.” Nešto se u mojim grudima stegnulo.
Ne bih rekao da je srce, jer sudeći po ovome što sam toj ženi napravio, ja srca nisam imao.
Sve je morala sama? Neko vrijeme nisam mogao progovoriti. U glavi mi je bio kaos. Zašto mi
je onda slagala? Zašto mi nije javila? Moglo je biti drukčije.
„Dakle, imam kćer. To je moja kćer. Isuse.” Uhvatio sam se za glavu od konačnog
saznanja, a onda se osmijeh nastanio na mom licu pa sam progovorio tako radosno. „Hej,
Rosemary, imam kćer! Rodila mi je kćer, jebote.” Njezin smijeh prolomio se prostorom,
pozivajući me da uzvratim na isti način. Uskoro smo se smijali kao dvoje luđaka. „Reci mi
Rosemary, reci mi više. Molim te. Moram znati. Lagala mi je, ali mogu shvatiti zašto. To ne
znači da moram prihvatiti njezino odbijanje.”
„Dijete drago, nije na meni da ti sve kažem, na njoj je. Samo ona zna kako joj je bilo. Ja
jesam bila svjedok, ali nisam proživjela. Ako ti išta znači, možda te nije čekala, nisi tražio, ali
ostala ti je vjerna kao Penelopa.” Ove riječi dirnule su me duboko u dušu, učinile da se
raznježim poput kakve budale.
„Nisam tražio. Nisam tražio ništa. Ni ono što mi je dala nesebično. Misliš li da je sad
kasno tražiti novu priliku?” Rosemaryn osmijeh dao mi je nadu.
„Mislim da trebaš ostati i to ne samo da meni platiš najam. Mislim da ta cura i dalje pati
za tobom.”
„Pomislio sam da je s Jacksonom.”
„Ti si mu je predao i otišao, momče. Ako si očekivao da će ti pasti u zagrljaj, gadno si se
prevario. Možda te voli, ali dobro ćeš se namučiti da je vratiš. Jer tada si joj bio na prvom
mjestu, ali sad je netko drugi tamo. Njezina kćer.”
„Naša kćer.”
„Zasad je samo njezina.” Zamislio sam se nad ovim riječima, no nisu mi teško pale.
Morao sam postupati pametno.
„Onda ti odmah javljam da mi produljiš najam.” Pružio sam joj ruku, a ona ju je rado
primila.
„Na koliko? Tjedan, dva?”
„Na neodređeno.”
 Idući, treći dan mog boravka u Kingsleyu, probudio sam se ranije nego inače,
promišljajući što mi je činiti. Uz to, sudeći po lupanju vratima, Rosemary je također bila
budna. Pogled mi je odlutao u kut sobe gdje su moji kuferi još bili spakirani.
Kći. Imam kćer. S mojim biserom. Imam dva bisera. Smiješio sam se nagonski. Ovo je
bilo nešto opipljivo i stvarno, doživotno. Možda još jedan san koji nisam ni bio svjestan da
sam sanjao budan. Zar se mene bojiš, biseru? Ne bih ti nikad napravio ništa nažao. Moja
savjest nije se slagala sa srcem, jer povrijedio sam je, ne jednom, ne dvaput. I zapamtila mi
je to.
„Jesi li budan?” S druge strane vrata čuo se Rosemaryn glas.
„Jesam.”
„Idem u dućan. Želiš li išta?”
„Ništa. Baš ništa.” Jer ono što sam htio, sigurno mi nije mogla donijeti samo tako.
Niti sat vremena kasnije, kad sam konačno ustao, počeo vaditi stvari iz kufera i
spremati na police, Rosemary je zadihano uletjela u moju sobu.
„Slušaj sad i nemoj zaribati. Jesi li čuo?”
„Ma što...?” Samo me povukla za ruku i natjerala da krenem za njom niz stepenice, no
na samom vrhu, okrenula se prema meni i pokazala prstom da šutim. Kad smo se spustili
dolje, zastala je naglo tako da sam je zamalo nagazio.
„Tu. Tiho.” Pokazala je prstom i ošinula me pogledom. Nadigla je glavu i uzdahnula, te
popravila kosu. Nije mi ništa bilo jasno dok nisam začuo Allegrin glas.
„Ne, sunce, kava nije za tebe. Ti možeš dobiti mlijeko.”
„Ja bih kavu.” Osmijeh mi je došao nagonski kad sam čuo glas svoje kćerke.
„Pearl, rekla sam da ne zanovijetaš. To je Rosemaryna kava. Evo, sad će ti Rosemary
reći da djeca ne smiju kavu.”
Pearl... Nazvala je kćer onako kako sam ja nju zvao. U grudima mi je nešto izvodilo
kolut naprijed i kolut nazad. Um se pobunio i naredio mi mirovati, slušati, iako sam jedva
potiskivao želju da pohrlim tamo pod njezine noge, da je izljubim i prisvojim opet sebi.
Ukopan iza zida, stajao sam i slušao, ne samo ušima, slušao sam srcem i dušom, svaku riječ
koju su one slatke usne izustile. Nedostajao mi je njezin okus, da se rasprostre po mom
jeziku i poput droge uđe u moje žile. Dovraga, nedostajala mi je neopisivo.
Postala je moje nebo. Moj let. Nisam više nikad htio dodirnuti zemlju.
„Sunce, želiš li kolač?” Rosemary ju je pitala.
„Mama mi je kupila sa sirom. To volim najviše.” Nacerio sam se tiho. Moja kći voljela je
isto što i ja. Mome srcu prijetio je udar čiste sreće.
„Onda sok uz to?”
„Daaa.” Zadovoljno je zacvrkutala i prihvatila Rosemaryn prijedlog.
„Idi gledaj TV dok ja malo popričam s tvojom mamom. Posudiš mi je na kratko?”
 ,,Ok, ali samo malo.” Već sam bio ponosan na nju. Čuvala je mamu. Barem netko kad ja
nisam bio tu, podsjetio sam se, a onda pogledao sve s vedrije strane, imao sam još priliku
popraviti stvar.
„Samo malo nade, samo malo da mi da...” Mrmljao sam bešumno sebi u bradu
osluškujući razgovor između Allegre i Rosemary.
„Onda, misliš li mi reći što te muči? Jer vidim na tebi da nešto jest.”
„Kako uvijek prepoznaš da sam u problemu?” Allegra je odgovorila, a čak je i meni po
tonu njezina glasa bilo jasno da je nešto mori.
„Kakav problem? Sve je u redu s Pearl? Zdravlje?”
„Ma naravno. Redovno idemo na sistematske preglede, gdje god nas upute, ali sve je
savršeno. Prerano je rođena, ali je žilava.” U glasu joj je odzvanjala ljubav, dok je moje grlo
bivalo stegnuto pod navalom grižnje savjesti. Nisam je gledao kako raste u Allegrinom
trbuhu, nisam bio tu kad je došla na svijet, kad je prohodala, progovorila. Sve sam
propustio. No, nisam krivio Allegru. Krivac sam bio samo ja. Ta mala bila je čudo. Pet posto
mogućnosti da se dogodi. I dogodila se.
„Onda, u čemu je problem, ako nije to? Je li posao na imanju? Bojiš se da zima ne uništi
usjeve?”
„Ma ne, Rosemary. Brinem. Hunter. Došao je tu.”
,,Oh, pa znam.”
„Znaš?” Allegra se čudila, a ja sam se čudio kako je Rosemary dobro glumila.
„Pa vidjela sam ga kad je došao.”
„A jesi? Aha. Pa da.” Zbunila se, bilo mi je jasno.
„I? U tome je problem?”
„Kriste, Rosemary, nije se pojavio bilo tko! Pojavio se on! Nakon šest godina!”
„Dobro, dobro, shvaćam. Uznemirila si se.”
„Ne da sam se uznemirila. Ja... izgubila sam se. Kaže da samo želi biti siguran da sam
sretna. Zaista? Nakon šest prokleto teških i dugih godina, on misli da sam ja dobro?!”
„Malena te čuje, smiri se Allegra, zaboga.” Rosemary ju je umirivala, jer sekundu prije
glas joj je odjekivao od nemira.
„Ne mogu se smiriti, ne mogu. Samo gledam kad će pokucati na moja vrata, kad će
zatražiti ono što mu pripada zakonski. Jer nisam mu rekla sve. Nisam ništa. Samo sam
šutjela. A ako mi nju uzme...” Tada joj je glas zamro, a ja sam htio udarati glavom u zid jer
ona me se bojala. Toliko sam joj bio stran nakon svega. I bila je u pravu. Što sam joj pružio?
Tu i tamo neki zagrljaj kako ne bi plakala, kratko sklonište pred onim napasnikom, i onda
sam je licemjerno iskoristio. Da, htjela je to, ali trebao sam biti pametan za oboje, a ne tako
slab. Znao sam da ću otići.
 „Zašto misliš da bi ti uzeo malenu? Možda je došao zbog tebe, mila. Nitko ne dolazi
nakon šest godina samo da te vidi na kratko.” Nastupila je tišina, nisam mogao ni
pretpostaviti što će odgovoriti. Samo nisam htio slušati plač, sve drugo bih podnio, čak i da
kaže da me mrzi. Rosemary se opet oglasila: ,,A zašto ne razgovaraš s njim?”
„Nikad nije htio razgovarati o emocijama. O onome što sam tada imala za njega.”
Imala za mene. Imala. Nema više. Odzvanjalo je mojim praznim umom. Samo to se čulo.
A onda je Rosemary izgovorila moje misli na glas.
„Imala, dušo? Nemaš više?” Moje disanje je prestalo dok sam leđima bio naslonjen na
hladan zid. Zaklopljenih očiju, iščekivao sam svoju presudu.
„Ne znam, Rosemary. Ne znam što osjećam nakon toliko vremena.”
„Ali misliš...” Rosemary ju je navodila tamo gdje sam želio.
„Možda. Možda...” Bilo joj je teško to priznati, ali veselio sam se ovome.
Jer njezino možda, bilo je moje sigurno.
 Allegra
Razgovor s prijateljicom uvijek dobro dođe, tako da sam od Rosemary prema kući
krenula bolje volje. Da, tema je bio Hunter, koliko bolno, toliko i oslobađajuće bilo je izbaciti
iz sebe dvojbe i nedoumice. I dalje sam imala sve te dileme u sebi, ali bilo je lakše reći ih
naglas pred nekim tko razumi je.
Pogled mi je u retrovizoru pao na Pearl. Zijevala je i bila spremna odspavati malo.
Nisam je mogla kriviti, i meni se spavalo. Zima je tako djelovala na mene. Stoga smo obje
doma samo skinule odjeću i skupa legle u krevet u mojoj sobi. Moja djevojčica sklupčala se
pored mene, držeći svoje rukice oko mog vrata. Njezin topli dah bio mi je potreban za život.
Smiješeći se utonula sam u san.
Već godinama nisam plakala zbog prošlosti, ali budućnost je uvijek znala natjerati suze
u moje oči. Probudila sam se jecajući jer je moja podsvijest konstruirala najveće strahove.
Ostala sam bez Pearl. Ona je još mirno spavala pored mene, ne znajući da mama strepi.
Dovraga, nisam nikad bila slabić koji će se ubijati u pojam anksioznošću. Što god mi se
dogodilo, preživjela sam. Pokrila sam je dekom i ustala, obukla se te krenula u boravak kad
se začulo kucanje na vratima. Pogled kroz prozor nagovijestio je nepoželjnog gosta jer moje
su oči u dvorištu ugledale crveni automobil.
„Hunter.” Nesvjesno, moje usne izgovorile su njegovo ime. Nisam li sama sebi rekla da
ja mogu sve preživjeti? Onda sam mogla i njega. Opet. Bilo je vrijeme za suočavanje.
Otvorila sam vrata, podigavši glavu visoko. Nisam smjela pokazati slabost, nisam sebi to
dozvoljavala.
„Bok, Allegra”, obratio pri se neobično čio i dobre volje.
„Nismo li se oprostili jučer? Nisi li rekao da se nećemo više vidjeti?” Morala sam biti
drska s njim jer onaj slabi dio mog bića samo mu se htio baciti oko vrata i moliti da ostane.
Taj dio bio je tup i glup do boli. Nisam ga smjela slušati jer koštala me predaja, iako je iz nje
došlo moje najveće blago.
„Razmislio sam. Mogu li ući?” Gledao me pomirljivo, nekako siguran u sebe. Ruku
uvučenih u džepove traperica, izgledao je ležeran i opušten. U meni sve je bilo napeto,
gotovo titrajući. Nesvjesno sam zabacila glavu u desno, pogledavajući prema hodniku, no
utješilo me što Pearl spava.
„Možeš. Ovo je ipak tvoja kuća.”
„Bila je moja. Sad je tvoja.” S tim riječima, provukao se pored mene kao da nema
dovoljno mjesta. Ne, činio je to namjerno, samo da me dodirne, barem se tako moj um
pravdao, a tijelu je godilo da ga pogodi novi nalet energije, one bockave i zarazne.
 „Ina tome sam ti neizmjerno zahvalna. Na svemu. U to nemoj sumnjati. Cijenim sve što
si napravio za mene. Puno je toga za spomenuti, no želim znati zašto si opet tu.” Izbacila
sam sve iz sebe čim smo sjeli za stol. Nije se osvrtao oko sebe, samo je zurio u moje lice.
„Pa kako si sama rekla, cijeniš što sam ti pomogao, a sad ja trebam tvoju pomoć.”
Knedla se pomaknula u mom grlu.
„Moju? Kako ja tebi mogu pomoći?” Moja noga nervozno je lupkala po podu, a usnice se
trljale jedna o drugu.
„Biseru, pomaže mi i to što si mi pred očima, ali želim posao.”
„Kakve to veze ima sa mnom?” Moj um nije funkcionirao najbolje jer opijao me nanovo
svojom blizinom. Kako je bilo moguće da je nakon toliko godina još uvijek imao utjecaj na
moja osjetila? Izgledao je daleko muževnije, zrelije i samouvjerenije, ali potpuno staloženo.
Nije bilo onog režanja, nije bilo netaktičnosti, naprasitosti. I kao što sam mu prije uvijek
dolazila, sad sam imala poriv bježati.
„Ti zapošljavaš. Čuo sam da tražiš radnike, početak rada u travnju. Čestitam, vidim,
dobro ti ide.”
„Ne mogu sama odlučiti, Jackson i ja smo skupa ušli u ovaj posao. Imala sam teren, on
je imao kapital. Odvažili smo se i sad naši usjevi uspijevaju, naše se povrće prodaje i u
velikim trgovačkim lancima. Iskoristili smo sve one poljoprivredne strojeve u hangaru.”
Pokušala sam zvučati profesionalno. Nisam morala pitati Jacksona, štoviše, taj posao
zapošljavanja prepustio je meni.
„Čestitam, svaka čast. Uvijek si bila uporna kad nešto zacrtaš.”
„Iti si.” Morala sam uzvratiti jer bilo mi je jasno da me bocka.
„I dalje sam, biseru. Samo što sam sad zacrtao nešto puno ljepše i bolje, nešto što je
doživotno.”
,,U redu. Ako trebaš posao, možeš ga dobiti. Trebamo ljude na strojevima.” Brzopleto
sam izustila, samo da ne utonem u opijenost koja me privlačila iz njegovog pogleda. Nisam
se dala zavarati aludiranjima, niti pokoriti njegovom šarmu, ali dovraga, već i njegove
velike šake položene na stol činile su me slabom i zanesenom, jer sve što je u mom umu
bljeskalo, bila je molba da ih stavi na mene. Žudjela sam za njegovim dodirom, jednako
koliko sam ga se bojala.
,,Ok.” Ustala sam misleći da smo gotovi, da će otići, a onda me razuvjerio. Ustao je u isti
tren i skinuo svoju jaknu. Ostao je samo u majici kratkih rukava. Usred zime! Znala sam što
pokušava, zavesti me, jer bila sam uvijek tako slaba, privučena njegovom snagom,
surovošću i ljepotom koja je vrištala iz njegovih tetovaža. Jutrima sam ih znala proučavati
dok je ležao polugol pored mene. Dok su zrake svjetla padale na njegovu kožu, moji prsti
pamtili su osjećaj dodira, znajući da će jednom ostati bez njega.
„Što radiš?”
„Moram se raskomotiti. Nismo nikakve uvjete dogovorili.”
 „Nemam sad vremena, Huntere.” Preplavila me anksioznost, nisam si vjerovala ako
provedem i minute više s njim nasamo.
„Ako imaš nekog posla, onda idem, ali vratit ću se.” Odmahnula sam glavom.
„Ne, imaš pravo, možemo sad srediti sve. Ali brzo.” Nadala sam se da će otići prije nego
se Pearl probudi. Istodobno smo sjeli nazad u stolice, gledajući se pozorno, bez treptaja,
dok nas je odvajao komad namještaja. Bože, nismo se li i na njemu poseksali par puta? I bila
je dovoljna samo jedna misao da moji obrazi buknu od vreline.
Mogu ja ovo. Nema straha. Nema srama. Sad sam drukčija. Bodrila sam samu sebe.
„Zanimaju te uvjeti?”
„Da. Iako, što god nudiš, svakako ću prihvatiti.” Time je praktički zapečatio daljnje
razgovore, a ja i da sam ga mislila provocirati, ovime mi je osujetio sve.
„Dakle, ostaješ tu.”
„Naravno.” Njegov duboki glas zavibrirao je do mene i učinio da mi se grlo stegne.
Ostaje tu. Nisam imala način otjerati ga. Što sam mogla napraviti? Ništa. Bio je to još jedan
hir, pa kad mu dosadi, kad nađe viši cilj, otići se. Bilo je nešto istodobno i utješno i
razarajuće u tome da će opet otići. Jer odlazio je i kad je znao da ga volim, kako ne bi opet?
A ako sazna sve, pa dovraga, borit ću se i protiv njega! U meni se probudila žena koja je
brojala sate i dane, čak i sekunde od njegovog odlaska pa sve do rođenja moje kćeri.
Naše, Allegra, naše kćeri. Jer bila je stvorena našom kemijom, našom željom i strašću, u
noćima kad smo kratili samoću dodirima. Ipak, bila sam mu zahvalna što mi ju je dao, kao
poklon koji nisam očekivala, onda kad sam mislila da za mene više nema nade postati
majkom.
„Čuješ li me?”
„Psst, tiho!” Obrecnula sam se na njega kad se oglasio, prilično glasno.
„Da budem tiho? Zašto?” Kut usne zatitrao mu je i bila sam sigurna da pretpostavlja
kako Pearl spava, no očito ju je htio probuditi. I onda su se začula vrata u dnu hodnika i
znala sam. Probudila se. Odjednom nisam više bila tako samouvjerena, no nastavila sam se
nadati da ni sad neće ništa pojmiti, jer vjerovao je da je posvojena i mlađa. Neka tako i
ostane.
„Maamaaa!” Pearl je imala, meni neshvatljivu osobinu, vikati raspoloženo čim otvori
oči.
„Tu sam.” Krenula sam prema njoj, a ona se zatrčala prema meni i uletjela u moj
zagrljaj. Grlila sam je, uzvraćala mi je jednako. Bila sam zaljubljena u svoju kćer i nije me
bilo briga što drugi misle o tome jesam li je razmazila. Bila bih joj dala sve.
„Bok.” Iza mojih leđa oglasio se Hunter pozdravljajući Pearl, pa sam otvorila oči i
okrenula se prema njemu. Ona ga je gledala sa zanimanjem i odmah odala svoj interes.
„Vau, i ti si se pošarao. Je li i na tebe mama vikala što crtaš po koži?” Izmigoljila je iz
mog naručja i spustila svoja mala stopala na pod te mu prišla. Strepnja mi je zaledila krv
dok sam gledala kako se on spušta u čučanj da bude u razini njezinih očiju. Nisam disala
dok je pružala ruku kako bi ga dotaknula. Prstima je prešla po njegovom vratu, a onda po
nadlakticama. „Kako lijepo crtaš.” Ona mu se divila, a nije mi promaknuto kako ju je gledao
jednako zadivljeno.
„A ti imaš tako lijepu kosu. Znaš li da ja jako volim kuštrave cure?” Premjestila sam se s
noge na nogu od nelagode, jer s tim riječima, Hunter je bacio kratak pogled na mene.
„Mamina je kosa ljepša, duga. Možeš li meni ovako nacrtati leptira?”
„Ne još. Jednog dana”, odgovorio joj je pružajući ruku kako bi ona promotrila crteže na
njegovoj koži, a onda je izustio ono čega sam se bojala.
„Kako se ti zoveš? Ja sam Hunter.”
„Zovem se Pearl.” Ako je i bio iznenađen, nije to pokazao. Uzeo je njezinu ruku u svoj
dlan i spustio se na koljena.
„Imaš divno ime. Mama je lijepo izabrala. Znaš li čitati, Pearl? Ili si premala za slova?”
„Znam! Učila sam sa Sophie!” Odmah se pohvalila. Stajala sam i dalje na mjestu i
promatrala kako je on osvaja. Nisam se bunila, nisam imala pravo. Otac i kći. Je li vidio sebe
u njezinim očima? Više nisam znala što je ispravno, a što krivo, no godio mi je ovaj lažan
trenutak idile.
„Ma znaš i čitati? Čovječe, pa ti si velika cura, a ja sam mislio da imaš četiri godine.” O,
dovraga...
„Imam pet i pol godina! Sve znam.” Nisam prodisala sve dok se Hunter nije oglasio.
„Ako znaš čitati, probaj vidjeti što ovdje piše.” Tada je okrenuo svoju podlakticu i
pokazao joj još tetovaža. Još sam bila zanesena i potpuno nesvjesna čemu je ovo vodilo.
„Vidi, koje je ovo slovo?” upitao ju je, a ja sam samo sa smiješkom sve pratila, pogotovo
njezine odgovore, iako nisam vidjela što piše.
,,P!” Vrisnula je od sreće, malenim prstićem prelazeći po njegovoj ruci.
,,A ovo?”
,,E!” Bila sam još uljuljana u zanesenost da bih shvatila što je pisalo na njegovoj koži.
„Bravo. Dalje?”
„Ma gle ti nju. Sigurno znaš i četvrto slovo.”
„R.”
Tada me pogledao, onako istinski zabavljeno, jer je znao da ne povezujem. Gledao me
kao da mi želi nešto reći.
„Onda znaš sve. Pročitaj još zadnje slovo i onda mi kaži što piše.”
„L.” Tek kad se okrenula prema meni, bljesnulo mi je.
„Mama, tu piše Pearl! Piše moje ime! Vau.” Bez riječi, bez daha, brojala sam sekunde
kao minute, pogođena činom koji je otkrio da nas je imao na sebi, tko zna otkad. Ali zašto?
Jesu li djela baš uvijek važnija od riječi? Možda se moja duša nadala, ali nasred srca stajao je
jaz koji gotovo ništa nije moglo zakrpati. Načinio mi ga je on kad je odabrao drugu ljubav.
Moju nije htio. Moja djevojčica okrenula se prema Hunteru i onda posve nenadano, zagrlila
ga.
„Nadam se da na tebe tvoja mama neće vikati kad vidi da si pošaran, zato što jako
lijepo crtaš.” S toliko nježnosti, dodirnuta je potom njegov obraz te se opet usredotočila na
tetovaže. On me sve vrijeme gledao, promatrao, ponirao pogledom u moje oči.
„Mama, hoću Sophiji pokazati kako tu piše moje ime!”
„Neće Sophia danas doći.” Odmah sam posegnula za laži.
„Onda sutra. Hoćeš li doći sutra da joj pokažem? Hoćeš?” Obratila se Hunteru, a on je
kimnuo.
„Ako tvoja mama dozvoli.”
„Mamaaaa...” Znala sam da joj neću odbiti iako sam se u sebi grizla. Shvatit će jednom
sve, znat će da sam mu lagala, ne samo tajila godinama, nego izigravala budalu. Jesam li bila
užasna osoba ako nisam htjela da mu saznanje da ima kćer pričini zadovoljstvo, već samo
žaljenje? Htjela sam da žali. Da, baš to. Pretvarala sam se u groznu osobu, no kćeri nisam
znala reći ne.
,,Ok.” Predala sam ovu borbu i uzela Pearl za ruku. „Sjedni, ručak će sad.”
„Može li Hunter jesti sa mnom? Mama će napraviti krokete!”
„Mmmm, volim krokete. I jako sam gladan.” Ošinula sam ga pogledom, ali nije se
obazirao, sjeo je pored Pearl za stol i čekao ručak.
Čula sam ih kako u boravku pričaju, kako se i njemu razvezao jezik, a kako ga je tek
prihvatila isti tren.
Zadubljenu u mislima, zatekao me kad je njegovo tijelo dodirnulo moje i gotovo me
pritisnulo uz kuhinjski pult, a dah mu zagolicao moje uho.
„Kakvo lijepo ime. Mora da ima posebno značenje čim si ga dala kćerki.”
„Tada sam mislila da je prigodno, ipak je ona moje blago.”
„Baš lijepo da isto mislimo. Kako si je odabrala za posvajanje, a da ti toliko sliči? Da
toliko uđe pod kožu nakon samo jednog susreta?” Koža mi se ježila od topline njegovog
daha, od mirisa muškarca koji nisam još zaboravila.
„Ona je odabrala mene.” Sklopljenih kapaka, izustila sam sneno dok mu se tijelo
naslanjalo sve jače na moje.
Zaboravila sam što držim u rukama, posve sam se isključila mislima, orijentirajući se
samo na mjesto gdje smo se dodirivali, samo na iduće riječi koje će mi uputiti, jer zavodio
me opet, iako se nije morao niti truditi.
I dok sam se u isto vrijeme molila i da ostane i da ode, on je izustio glasnije upravo u
trenu kad sam osjetila bol u lijevoj ruci.
„Jebote, krvariš!”
 Allegra
Imati malo dijete, raditi od kuće, biti samohrana majka, teško je, nisam htjela
predstavljati sve kao med i mlijeko, ali sve to obavljati jednom rukom dok je druga
zamotana i u šavovima? Vraški je otežavajuće. Toliko otežavajuće da sam zdravu ruku
htjela omotati oko nečijeg vrata i stegnuti. Vožnja, čekanje u bolnici, šivanje. Ništa od toga
nije mi tako teško palo kao blizina onog muškarca. Čak ni bol u ruci nije bila strašna, dok
sam bila pod tabletama, ali i pod adrenalinom koji je kolao u meni zbog ljutnje. Zašto tako
olako padaš na njega. Allegra? Cime te opija? Nečim očito jest jer nisam ni shvatila što sam
radila.
„Pa kako si to uspjela?” Bila je večer kad je Jackson svratio jer smo se čuli preko
mobitela.
„Rezala sam u ruci pecivo popola za Pearl, i ne znam, nisam dobro ocijenila kroz
sredinu... ma ne pitaj me. Ne znam. Nisam nikad bila takva šeprtlja.” Naravno, nisam mu
govorila tko me ometao svojom blizinom. Bože, i sad sam mogla osjetiti njegovo tijelo uz
moje. Osjet je bio malo drukčiji, on je bio još muževniji, snažniji, a ja... pa dovraga, totalno u
krizi. Čemu lagati, moja požuda se probudila. Dugi zimski san trajao je šest godina. Nije li to
opasno za ženu? Možda se od toga poludi, možda sam zato tako bipolarna.
„Što se sad smiješ, kakve su ti lijekove dali?” Jackson je sjeo pored mene gledajući me
zabrinuto.
„Ma ništa.” Odmahnula sam zdravom rukom i suzbila cerek na svoje lascivne misli.
„A on... otkud se on pojavio?” Mislio je, naravno, na Huntera.
„Došao je tražiti posao na imanju, i dala sam mu ga. Na strojevima.” Nisam mogla
pogledati Jacksona u oči kako ne bi vidio ono čega sam se bojala, ne samo pokazati nego i
osjećati. Bio je to čudan spoj žudnje i brige. Jer riskirala sam njegovu blizinu, otkrivanje laži
i onoga što je u meni još postojalo za njega.
Prokletnik... Bilo je dovoljno vidjeti ga kako se ophodi s Pearl i pogaziti svoje stavove.
Mogao je biti u njezinoj blizini i ne znajući da je njegova krv. Toliko sam mu mogla pružiti.
Dati mu opet sebe na dlanu, bio je rizik. Bila sam duboko uvjerena da ni sam nije znao što
radi ovdje, zašto me traži. Ona tetovaža... bila sam tako zbunjena. Nosio je na svom tijelu
moj znak, ali ja sam jebeno htjela biti unutra, utetovirana u njegovo srce.
„Misliš da ćeš moći?”
„Ma neće biti toliki problem, Pearl je samostalna, a ja ću jednom rukom polako...”
„Ne pitam za to, Allegra. Hoćeš li moći raditi s njim?”
„Naravno. Nisam više zaljubljena.” Povukla sam noge na kauč i pokušala se sklupčati
pred laži koju sam izrekla tako lako.
 „Zaspala je.” Moj pogled usmjerio se prema hodniku odakle je dopro Hunterov glas.
„Htjela je da joj čitam priču.”
Je li čuo što sam rekla tek koju sekundu prije? Njegov izraz lica nije odavao ništa. I da
jest, nisam smjela brinuti oko toga. Prvih mjeseci u trudnoći, još sam se i nadala njegovom
povratku, poruci, cvijeću, ma bila bih pala i na običnu poruku na papiru. Samo da je rekao
bilo što. Nije mi trebalo ni vražje Volim te. Nisam marila za očaj, za njega bih bila podnijela
sve. I one sažaljive poglede kad se moje dijete rodilo bez oca. I noći koje sam provela budna
moleći se da ne padnem od umora, dok mi je na rukama moja srećica plakala pod
temperaturom.
,,Ok, hvala ti što si me vozio na hitnu i pazio na Pearl.”
„Izgleda da joj se sviđa moje društvo.” Naslonio se kao nekada na zid, te me promotrio
gladnog izraza lica.
„Barem nekome”, Jackson se oglasio i ustao te prišao Hunteru. „Dakle, od sad si naš
zaposlenik.”
„Računam da sam i Allegrin prijatelj. Ako ništa drugo. Barem zasad. Dobro znaš da
imam veća prava od običnog zaposlenika.” Stajali su jedan naspram drugoga, a meni je u
glavi odzvanjala Hunterova zadnja rečenica. Stoga sam kukavički ustala i krenula niz
hodnik do Pearl, samo je pogledati dok spava. Vrata sam proračunato ostavila malo
odškrinuta samo da čujem hoće li i dalje razgovarati. I razgovarali su.
„Kasniš, dečko. Koliko se sjećam, digao si ruke i otišao.”
„Ali sam se vratio. I dok me nije bilo, opet sam imao veće šanse od tebe. Misliš da mi je
promaknuo vaš prijateljski odnos? Nisi je ni poljubio kad si došao, nije tebe prvog ni zvala
dok smo išli na hitnu.”
Čula sam sve, svaku riječ koju mu je uputio, time otkrivši kako je provalio Jacksonov i
moj odnos.
„Svejedno. Tu sam godinama, kad me trebala, uvijek sam bio tu. Ti nisi i nećeš to nikad
popraviti. Zapamti to.” Jackson mu je uzvratio, govoreći tiše, no svejedno sam razaznala
svaku riječ. Nepomično sam stajala pored vrata, promatrajući našu kćer i slušajući njihov
razgovor.
„Znaš što imam za popraviti stvar? Sve. Sve je na mojoj strani i toga si dobro svjestan.
Imam vrijeme, do kraja života. Imam pravo.” Ponovno je izrekao tu riječ i tješila sam se da
se poziva na našu prošlost, a onda se oglasio i razjasnio. „Jer ovo je moja kuća i ono tamo je
moja žena. Je li ti to jasno? I jesam pogriješio, ali ću napraviti sve kako bih tu grešku
ispravio.”
Poriv da zaplačem ili vrisnem, suzbila sam rukama prekrivajući usne. Jesam li imala
snage vjerovati mu? Mogla sam mu dati vrijeme i procijeniti, iako nisam bila sigurna bih li
preživjela drugi neuspjeh s njim.
 Prevarila sam se. Bilo je iznimno teško jednom rukom obavljati išta po kući, počešljati
se još nekako, ali zavezati rep nikako. Jednom rukom skinuti grudnjak da, ali ga zakopčati
nikako. Shvatila sam to već iduće jutro kad me probudila bol u ruci pa sam požurila uzeti
tabletu. I da, jednako teško bilo je otvoriti bočicu, pa sam to odradila zubima. S bočicom u
ustima Pearl me zatekla u boravku.
„Obukla si se sama, oprala zube, bravo, curo moja. Pomagat ćeš mi, zar ne?”
„Da. Mogu li praviti kolače umjesto tebe?”
„Hm, to baš ne, ali možeš mi pomoći izvaditi nešto iz torbe.” Popratila je kamo moj prst
pokazuje i spremno mi pomogla.
,,A što ćemo danas papati? Hoće li Hunter doći?”
„Papamo...” Imala sam u planu juhu, ali postalo mi je taj tren jasno da ne mogu jednom
rukom niti oguliti povrće niti ga narezati. „Juhu iz vrećice?” izustila sam na kraju bez imalo
krivnje jer kao i svako dijete, i Pearl je najviše voljela ono što sam joj uglavnom branila.
„Možemo naručiti nešto?” Danas nisam mogla voziti. Nije se bunila, pomagala mi je to jutro
postaviti stol i sve pripremiti. Kad se ispred kuće zaustavio automobil, pomislila sam da je
to Bernard s hranom. Bila sam ponosna na njega, otvorio je zalogajnicu i spremno
udovoljavao svim zahtjevima. Kad je čuo što se dogodilo, odmah je predložio da mi idućih
dana olakša i donosi hranu.
„Dušo, otvori vrata, stigla je hrana.” Glavom sam joj pokazala, dok sam nalijevala vodu
u čaše, potom krenula po novčanik. Čula sam iz hodnika samo uzvike oduševljenja jer sam
joj naručila i palačinke s Nutellom. Nju je bilo lako usrećiti, kao i svako žensko s malo
čokolade. Nisam se nadala vidjeti Hunterovo lice, pogotovo dok je držao našu kćer u svojim
rukama, dok mu je oko podlaktice visjela vrećica s hranom.
„Otkud...?”
„Slučajno sam sreo Bernarda na putu ovamo pa sam mu skratio posao.” Puštao je da ga
Pearl dira rukicama po bradi i pregledava tetovaže. Ponašao se doista kao da je u svojoj
kući. I istina je bila, bio je u svojoj kući. Sa svojom obitelji, došapnula mi je stara Allegra, ona
koja je već s njima snivala snove o kućici u cvijeću i djeci koja trčkaraju oko nje. Zatvorivši
vrata, spustio je hranu na stol i obratio se Pearl.
„Za tebe imam nešto. Rekla si da voliš leptire?”
„Da.” Posegnuvši rukom u džep jakne, izvukao je mali papir. Pearl je boravila na
njegovoj desnoj ruci i s nestrpljenjem iščekivala poklon.
„Ne mogu ti nacrtati leptira, ali mislim da možemo privremeno staviti tetovažu na
tvoju ruku. Može?” Sa zadnjom riječju, obratio se meni. Kimnula sam dok mu se ona vješala
oko vrata, da bi ga potom poljubila iz zahvalnosti.
„Kako kažemo, Pearl?”
„Hvala, gospodine Hunter.” Rekla je ljubazno, na što je on reagirao pomalo
razdražljivo.
 „Nisam ti ja...” Zaradila sam potom oštar pogled, no omekšao je u idućem trenu i vratio
pozornost na nju. „Nisam ja gospodin, Pearl. Zovi me imenom.” Želudac mi se skvrčio i to ne
od gladi. Bila sam sigurna da se to moja savjest bori da mu kaže sve, bez obzira na reakciju.
Duboki uzdah posjetio je moja pluća dok sam krala trenutke promišljenosti.
„Idemo zalijepiti leptira na ruku, može? Treba pod vodu. A onda ćemo jesti. Moramo
mami danas pomoći, dok ne ozdravi, pazimo na nju.” Gotovo da joj je tepao, dok ju je vodio
prema kupaonici, a ja sam još podrhtavala od dojma koji je ostavio svojim riječima.
I sjeo je taj dan s nama za stol, objedovali smo kao prava obitelj, brinuo se o meni kao
da mu je to obveza. Lagala bih kad bih rekla da mi nije godilo, prijalo je više nego što sam
očekivala. Pospremio je sve nakon ručka, oprao suđe i napravio nama kavu, a Pearl ugrijao
mlijeko. Sjedili smo tako u boravku pred TV-om dok mu je ona pokazivala svoje crteže i
slikovnice. Naslonjena na jastuku, gotovo sam zaspala. Iz sanjarenja me trgnula njezina
izjava.
„Imaš plave oči, Hunteru, i ja imam iste.”
„Da vidim.” Glumio je da ju proučava, mogla sam prepoznati taj lukavi izraz lica. „Zbilja,
tako su plave. Potpuno iste.” Nije me pogledao, iako sam očekivala nešto, neku spoznaju.
Uljuljana u osjećaj sigurnosti, zaklopila sam oči i neplanski, zaspala. Probudila sam se
dezorijentirana i pokrivena toplom dekom.
„Pearl?” Ustala sam istog trena i oglasila se opet jer me strah peckao po koži. „Pearl?
Huntere?” Nemir me natjerao da ih potražim jer ružne misli naselile su mi se u glavu.
Pojurila sam u njezinu sobu i zatekla ga kako gleda u nju, usnulu u krevetu.
„Budna si”, izgovorio je i ne pogledavši me.
„Nisam ni mislila da ću zaspati.”
„Dan je bio naporan. Ozlijeđena si. Piješ li lijekove?”
„Ne moraš brinuti o meni.” Tada se okrenuo i pogledao me preko ramena.
„Moram. Propustio sam toliko vremena.” Težina njegovog pogleda nagovijestila mi je
nešto, ono što sam slutila, ali sam kao kukavica ostala na to slijepa.
„Ostatak dana mogu sama.” Krenula sam van jer nisam više mogla podnijeti da gleda
Pearl kao da mu pripada. Bila je moja. Samo moja. Je li predosjećao ili već zaključio? Možda
zamišljao da je naša? Nisam mogla prodrijeti u njegove misli, nisam nikad imala tu moć.
Vjerovati svojoj intuiciji nisam smjela, prevarila me svaki put. Vratili smo se u boravak i
sjeli jedno pored drugoga. Nismo govorili ništa, ali da su misli imale zvuk, prostor bi
odzvanjao od molbi i nade. Nisam ni znala da mogu biti ovako jaka, stajati pored izvora
moje nepresušne želje i ostati nepokorena potrebi, kao da nije prošlo ni dana, kao da nismo
bili rastavljeni godinama. Nije ni moglo biti drukčije, jer nitko nije mogao sjesti na mjesto
koje sam mu namijenila. Čak i kad me odbio, tron je ostao prazan.
„Ostajem. Ne možeš sama ništa.” Pogled mu je pao na moju majicu i zadržao se točno u
predjelu mojih bradavica. Spustila sam pogled i shvatila što mu one poručuju. Pored svega,
nisam imala prokleti grudnjak. Ipak, vrelina mi je zagrijala vrat i obraze, ne samo od
njegovog proždrljivog pogleda nego i otresitosti kojom me počastio. Nisam mu ni stigla
odgovoriti kad se Pearl oglasila iz hodnika.
„Mama! Je li došla Sophie?”
„Nije dušo, otišla je s tatom u London.” Dotrčala je do mene, pazeći na moju umotanu
ruku, i zagrlila me oko struka.
„Dosadno mi je. Idemo u udrugu, želim u igraonicu.”
„Ne mogu...” Zaustila sam odbiti je, kad se Hunter ubacio.
„Ja ću voziti.”
„Moram se spremiti. I nju.”
„Ja ću nju. Ti se obuci.” Stisnute vilice, pogledala sam ga s upozorenjem i ustala s kauča.
U dnu hodnika, kod vrata moje sobe, okrenula sam se u trenu kad sam shvatila da hoda iza
mene.
„Što radiš?”
„Trebam odjeću za Pearl. Neće ići u pidžami.”
„Ah. Da.” Zbunjenost je vrištala iz mojeg bića, dok sam ga i dalje promatrala držeći se
za dovratak.
„Uđi.” Nakosio je glavu i naredio mi da uđem u svoju sobu. Pretpostavivši da želi proći i
ući u njezinu, poslušala sam, no on je krenuo za mnom. Osvrnula sam se dok je zatvarao
vrata za nama.
„Što...?”
„Skini se.”
„Ma što ti sebi...?”
,,Nećeš hodati uokolo bez grudnjaka.” Iz očiju mu je bljesnule, ali ta iskra bila je crna
dok mu je pogled palio rupe na mojoj majici.
„Koji je tebi...?”
„Skidaj se, ja ću ti zakopčati grudnjak”, naredio je posesivnom silovitošću. Zadrhtala
sam iako mi nije bilo hladno, moje se bradavice nisu slagale s time. Greble su pamučnu
tkaninu i pozivale ga da ih pogleda.
„Obući ću jaknu, vestu, staviti šal.” Stao me gledati, upozoravati kako je pri kraju sa
strpljenjem i živcima. Zakoračio je prema meni i primio rub moje majice. Koliko sam ga
htjela izludjeti do kraja, toliko mu nisam mogla dozvoliti da on sve diktira, stoga sam ga
pecnula po ruci. Dohvativši grudnjak iz ormara, vratila sam se do njega i okrenula mu leđa.
„Ovako može.” Polako je primio rub moje majice i povukao preko jedne ruke pa druge,
te na kraju preko glave. Mogla sam osjetiti njegov vreli dah po ramenima prije nego mu je
moja kosa uskratila pogled na moju golu kožu.
 „Sve sam to već vidio. I tako uživao u svakom centimetru.” Nalet slabosti nagnao me da
sklopim oči dok je njegov prst klizio niz moje rame sve do zgloba, učinivši da se po tom
tragu naježim.
„To je prošlost.” Uspjela sam promrmljati nanovo oduzeta požudom. Mogla sam se
zavaravati da je jedino požuda postojala među nama, ali ona je bila samo pokretač s moje
strane.
Njegova glava ugnijezdila se na mom desnom ramenu dok je uzimao moj crni čipkani
grudnjak i polako, lijeno i tako erotično navlačio preko mojih ruku. Sve je bilo kao usporeni
film, a ja sam poželjela da je još sporije, da uživam u svakoj nanosekundi dok me kao jučer
dodirivao, naslanjajući se na moja leđa.
Dahom me grijao, iako mi je zapravo trebalo nešto da me ohladi. Njegovi su prsti
spretno navukli naramenice na moja ramena, da bi potom njegovi veliki dlanovi sišli na
košarice i nježno primili obje dojke. Nesvjesno, zaječala sam bolom nezadovoljne žene.
Nacerio se zločesto istog trena.
„Prošlost, kažeš.” Ostala sam ukopana u mjestu, grdeći sebe zbog slabosti, dok je on po
mom ormaru tražio vestu.
„Može ta, ima zatvarač, lako se oblači”, napomenula sam mu dok ju je vadio.
„Jednako tako, i svlači.” Ponovno me zadirkivao dok je zakopčavao zatvarač prema
mom vratu, povlačeći ga sporo preko mojih grudi. Zurila sam u njegove usne, likujući, zato
što je njegov jezik odavao požudu provirujući između usana. Tako sam ga htjela osjetiti u
svojim usnama, okusiti i igrati igrice s njim.
„Mama, ja sam spremna.”
Poskočila sam na mjestu kad sam ugledala Pearl na vratima. Hunter se smijao, ona nas
je gledala, a ja sam se korila zbog lascivnih misli. Bilo je grozno, s trideset i četiri godine
ponašati se kao da mi je u najmanju ruku dvadeset. Ovisila sam o njemu i on je to tako
dobro koristio.
A to je tek bio početak.
 Hunter
I tako je počelo. Pogled po pogled, dodir po dodir, osmijeh po osmijeh. Stvarao sam
sebi put, možda je bio krivi način, ali imalo je efekta. Barem ponekad.
Moja lavica. Na trenutke, izgledala je kao santa leda, a potom bi postala buktinja. I opet
sebičan do srži, koristio sam njezinu nemoć samo kako bih ostao u blizini. Nisam ostajao
samo zbog Allegre.
Ona mala... Gospode, ta mala bila je ponos. Bila je pametna, pronicljiva, mudra,
sposobna čovjeku se uvući pod kožu. Ono najvažnije, bila je moja. Prepoznao bih svaki put
na Allegrinom licu čistu milinu kad bi se Pearl orijentirala na mene. Uživao sam i sam,
nisam to sve radio samo da pridobijem Allegru sebi. Ali emocije su se nizale, ponekad loše,
pa onda dobre. Jer propustio sam velik dio njihovih života i onda se vratio nepozvan. Bi li
mi ikad rekla za kćer? Bi li Pearl uskoro drugog zvala ocem, a Allegra mužem? Nisam si
mogao pomoći, bio sam ljubomoran na Percyja. A opet, nisam ga mogao kriviti. Sam sam
mu dao to mjesto.
Jebiga, predomislio sam se. Spoznao sam kakvo blago sam imao, neusporedivo s
drugim ženama. Vratio sam se nadajući se da je moj potpis još na njemu. I bio je, malo
izblijedio, ali bio sam odlučan staviti' svaki znak vlasništva na ono što sam želio.
„Kako je na imanju?” Rosemary bi me pitala svaku večer kad bih se vratio, a ja bih
svaki put odgovorio da je dobro, da napreduje polako. Htio sam požuriti preko cilja, ali
razum mi je nalagao da idem polako. Stoga sam odlučio, polako ću osvojiti Allegru nazad. I
bilo bi sve optimistično da nije bilo te proklete ljubomore, koju nisam mogao kontrolirati.
Dolazio sam i bez poziva, puštala me nevoljko iako je uistinu trebala pomoć.
„Gdje ti uopće živiš?” upitala me jedno jutro nakon što sam donio u kuću drva za
kamin.
„Uzeo sam najam.” Pogledala me kratko, pa mi naredila: „Ubaci još drva, moram kupati
Pearl, oprati joj kosu, a mrzi fen pa onda uz vatru sjedi dok je ne osuši.”
„Ne smiješ još močiti ruku. Ja ću je okupati.” Ustala je istog trena i žustro se usprotivila.
„Ne. Mogu sama. Moramo se obje kupati.” Nisam mogao odoljeti, namignuo sam joj i
tiše prozborio.
„Okupat ću i tebe. Kladim se da bi ti dobro došlo jedno žustro trljanje.”
„Koji ti je vrag? Prestani s time.” Zajapurena, digla je onu ozlijeđenu, i dalje zamotanu
ruku i zaprijetila mi.
„Što, biseru? Pa pomoći ću ti oprati kosu.”
„Zvat ću Rosemary.”
„Ona radi drugu smjenu.” Lakomisleno sam izustio.
 „Otkud ti to znaš?”
„Sad živim u mjestu, nisam izoliran kao ovdje. Sve znam. Sve čujem.” Knedla joj se
pomaknula u grlu, a izraz lica omekšao.
„Doći će Jackson”, promrmljala je i samo mi u žile ubrizgala dodatnu dozu zavisti.
„Ja ću, rekao sam ti. Pearl!” Preuzeo sam inicijativu i pozvao kćer. Pojavila se noseći u
rukama barbiku, a na licu osmijeh. „Ideš se kupati?”
„Da.”
„Mogu li ti ja pomoći?”
„Hmmm, ne, mama je rekla da me nitko ne smije vidjeti golu, osim doktora i nje.”
Morao sam se nasmijati. „Mama ti je u pravu. Idemo onda ovako.” Iznio sam plan,
osjećajući Allegrin pogled na obrazu, dok sam se obraćao kćeri. „Spustit ćeš glavu i ja ću ti
oprati kosu, a onda ćemo namjestiti tuš i sama ćeš se istuširati. Prvo ti, a onda tvoja mama.”
„Mama, može?” Pitala ju je za dozvolu. Čuo se dubok uzdah.
„Može.” Time mi je dala priliku brinuti o kćeri, barem sad, barem jednom. I uživao sam
u svakoj sekundi dok sam joj prao kosu, dok smo se zezali sapunicom, a Allegra je sve to
gledala s dovratka. Desetak minuta kasnije, dok smo sjedili u tišini za stolom, Pearl je vikala
iz kupaonice: „Gotova sam s tuširanjem!”
„Dat ću joj ručnik.” Allegra je ustala sa stolice. Već tri dana izbjegavala je sjesti na kauč,
znajući da ću joj se približiti. Ovako je imala prepreku između nas. Zar nije shvaćala da ću
svaku prepreku preskočiti? Da ću naći prečicu do nje?
Kad je Pearl bila suha i mirisna, povukla se u svoju sobu. Allegra i ja ostali smo sami,
stojeći na sredini boravka, gledajući se s oprezom.
„Hajde. Isto ćemo na tebi izvršiti. Oprat ću ti kosu, ti se potom istuširaj. Samo pazi da
ne smočiš ruku.” Trebao sam njezinu suradnju.
„Mogu sama jednom rukom šamponirati kosu, nije problem.” Zakoračio sam prema
njoj.
„Dozvoli mi barem ovo.” Molio sam je, a palo mi je na pamet i kleknuti, no bio sam
siguran da mi ne bi povjerovala. Nisam imao namjeru odustati. Jutra su bila moja, jer Percy
je radio, vodio svoju kćer u školu i iz škole. Navečer bi se znao pojaviti kod Allegre. Ne bih
se pokupio istog trena, ostajao bih, grizao sebe onim zelenim čudovištem dok bih
promatrao kako blisko pričaju. Bila je opuštena s njim, kao što sa mnom više nije.
Nedostajala mi je. Da me gleda onim zadivljenim pogledom dok mi nudi svoje usne i tijelo
da joj priuštim užitke. Ali nedostajalo mi je da mi vjeruje. To je ono što sam morao sagraditi.
Dugo me gledala i onda kimnula te bez riječi krenula u kupaonicu. Nisam ni slutio da
ovaj čin može tako povezati, da može biti znakovit za oboje. Spustila je glavu dok sam
pažljivo vodom močio njezinu kosu, potom utrljavao šampon. Nisu mi smetale kapi vode
koje su prskale moje noge i hlače, bio sam sretan, jer činili smo ono što sam pretpostavljao
da čine sve sretne i bliske obitelji. Nije govorila ni kad sam isprao kosu i umotao je u ručnik.
Samo je podigla glavu i pogledala me. Nešto joj je bilo na pameti, ali nisam mogao
proniknuti što, jer šutjela je. Stoga sam ja progovorio: „Viči ako me trebaš. Možeš li se
skinuti sama?”
„Mogu.” Odrezala me i povukla zavjesu u tušu. To mi je bio znak da odem. I stao sam s
druge strane vrata osluškivati njezine pokrete kad je pustila vodu. Zamišljao sam svaku kap
kako se cijedi i klizi onim oblinama. Ostao sam tako mučiti se živopisnim scenama u svojoj
glavi dok nije zatvorila vodu i povukla zavjesu. Znao sam da je u tom trenu gola. I mogao
sam ući, ali nisam.
„Mogu li?” upitao sam par minuta kasnije.
„Možeš.” Iznutra je dopro tih odgovor. Dočekala me raspuštene kose, vlažne, a tijela
umotanog u dugi, mekani kućni ogrtač. „Pazi, pod je mokar.” Upozorila me kad sam ušao.
Srećom, ona je stajala na prostirki, bosih stopala. Zgrabio sam ručnik i samo ga bacio na
pod preko vode, potom se sagnuo i pobrisao sve lokve. „Zašto ovo radiš?” Njezino pitanje
natjeralo me ustati i pogledati je. „Zašto se trudiš?”
„Stalo mi je.”
„Stalo ti je do čega?”
„Do tebe. Do vas. Želim biti dio vaših života. Želim nastaviti gdje smo stali.” Mokra kosa
padala joj je preko ramena, i bio bih se zakleo da nikad nije bila lijepa kao sad.
„Prekasno si se sjetio. Zar misliš da samo možeš doći i očekivati da ja želim sve što i ti?
Nisi li rekao da imamo različite snove? Ispunio si svoje. Što još želiš?”
„Ispuniti druge.” Nakosila je glavu procjenjujući moju izjavu.
„Koje druge? Što to sanjaš, Huntere? Da me opet imaš i kad zadovoljiš potrebu, da
smisliš novi san, novi hir i onda odeš? Kad se moja kćer veže uz tebe, da ostane razočarana
kad se jednog dana ne pojaviš kako bi s njom igrao scrabble kao što si obećao?”
„Nije hir. Ti nisi hir, Allegra, nisi nikad bila. Znamo oboje da je među nama bilo svega,
samo to nikad nismo izgovorili.”
„Neke riječi umru ako se ne izgovore na vrijeme”, drsko mi je odgovorila. Gospode,
obožavao sam je prkosnu i borbenu i dok god se borila, znao sam da nije ravnodušna.
„Ali ostaju emocije. Ako umiješ lagati, reci mi da ti moj dodir ništa ne znači, reci da ti ne
godi.” Pružio sam ruku i povukao traku kojom je zavezala ogrtač.
„Ne idi tim putem, Huntere, ne radi se samo o...” Slutio sam što mi je pokušavala reći,
ali pogled joj je govorio drugo, pozivao me, naređivao mi da napravim ono što sam naumio.
Danas sam htio ići dalje, dok sam gledao njezine, od požude, napola sklopljene kapke i
užarene usne. Ono što mi je možda htjela zabraniti riječima, tijelo nije odbijalo.
„Samo da te dodirnem, da se oboje prisjetimo kako nam je bilo dobro.” Moj topli dlan
kliznuo je na još topliju kožu njezinog struka, ali tijelo joj se napelo kao da je doživjelo
hladan udar. Pogledi su nam počivali na istom mjestu, na mojoj drugoj ruci koja je polako
rastvarala ogrtač, da bi mi u trenu pred oči došao najženstveniji prizor koji sam sanjao.
Podatna, obla i tako vraški seksi, stajala je preda mnom i bivala moja potreba. Nisam se
usudio progovoriti, strepeći da ne prekinem čaroban trenutak.
Ogrtač je gotovo visio s njezinih ramena, dok sam dlanove polagao na njezine grudi,
teške i napete, a njezine očvrsnule bradavice pozivale su me da ih kušam. Nisam dvojio,
spustio sam usne odmah na taj okus raja, gotovo nasrnuvši na nju. Čuli su se samo njezini
uzdasi, poticali me da ne činim ovo sporo, jer pohlepno je htjela sve odjednom.
I dok sam usnama krao njezin okus, prsti su vapili uroniti u njezinu mekoću. Želio sam
dokaz njezine pohote i želje da je spremna za mene. Kliznuvši preko rebara i struka, dopro
sam do njezinog međunožja. Kukom sam je natjerao da razdvoji bedra, da me pusti bliže i
ona me poslušala. Prsti su sami našli put dok sam je drugom rukom držao na mjestu,
grabeći njezinu kosu. Prislonjena uz hladne pločice, raskriljena poput prolaza u najljepši vrt
naslade, pozivala me da uđem. Moji prsti pobrali su njezine sokove, stvarajući osmijeh na
mom licu dok sam u usta uvlačio naizmjenice jednu pa drugu bradavicu.
Kako je dobro zvučalo njezino predenje! Sa svakim pomakom mog prsta na onom
osjetljivom mjestu, njezino stenjanje postalo je sve jače. Vrhunac joj se približavao, a ja sam
ga htio osjetiti na svom jeziku. Tek se malo osvijestila kad sam kleknuo pred nju i prebacio
preko svog ramena njezinu desnu nogu. Allegra me gledala, rastvorenih usana, lica koje je
vrištalo u potrebi. Htio sam je privesti vrhuncu što prije, u isto vrijeme, htio sam je dražiti
minutama, satima. Našla mi se nadomak usana, dok sam s cerekom gledao kako joj noge
naočigled klecaju.
„Želim da bude razorniji nego ikad, želim da svršiš tako da nikad ne zaboraviš.” Nisam
mogao šutjeti. Gledala me zadihana, kao da ni sama nije shvaćala što joj je u najavi.
„Predugo je bilo, ljubavi, zar ne? Samo jedan put da se prisjetimo. Reci mi Allegra, sanjaš li
ovo godinama?” izustio sam prije nego sam je poljubio u meko i osjetljivo meso. Zgrabila
me za kosu i zabacila glavu, gurajući se o moje usne. Tako ukusna... „Nadoknadit ću ti sve
propuštene vrhunce, ljubavi...”
„Ne govori to... ne...” Omamljena, mrmljala je dok sam predano radio na ekstazi koja je
prijetila dolaskom.
„Hoću, nadoknadit ću ti svaki, za svaki dan što me nije bilo, za svaku noć koju si
provela sama, računaj koliko je to Allegra, za šest godina i tristo šezdeset i pet dana u
svakoj toj godini... Čekala si me tako dugo, ljubavi, nisi dala da te druge ruke diraju....”
,,O, Kriste...” zajecala je i onda zastala kao da se premda iz sna. „Odakle ti ta ideja?”
Zajapurena, zurila je u mene sumnjičavo.
I samo tako, trenutak magije bio je prekinut.
„Koja?”
„Da me nitko nije dirao dok tebe nije bilo? Što si ti umišljaš?” U sekundi je postala
izrazito ljutita. Podigao sam se na noge, svjestan da će uslijediti svađa. „Koliko si ih ti
poševio u ovih šest godina, Huntere? Garantiram da je svaki vikend bila druga! Uvjeren si
da sam plakala za tobom, da sam tu cmoljila kao zaljubljena budala? E, pa varaš se! Dirao
me drugi, priuštio mi vrhunce, a da te se nisam ni sjetila! Zar misliš da si došao kao spasitelj
da me riješiš suše? Misliš da sam jadnica koja samo tebe treba?” Žestokog izraza lica,
unijela mi se u facu, svađajući se, dok su joj iskre frcale iz pogleda.
„Lažeš, Allegra”, promrmljao sam, grcajući u ljubomori, jer nisam mogao podnijeti
pomisao da je netko dirao ono što mi je nekad pripadalo.
„Lažem? Možeš misliti kako lažem! Ha! Koja bi žena šest godina bila sama u krevetu?
Ako ništa, izašla sam za rođendan i poševila se s nekim na zadnjem sjedištu automobila.”
„Nije istina.” Zar me Rosemary lagala? Jer Allegra je zvučala tako sigurno.
„Misliš da me poznaješ, ali varaš se. Ne zovi me ljubavi, nemaš to pravo. Svaki kutak u
ovoj kući podsjećao me na tebe, ali nikad nije čuo tu riječ, ne onda kad sam žudjela čuti je.
Znam zašto si tu, da nahraniš svoj ego, da vidiš da sam nakon toliko vremena slaba na tebe.
Da ima kemije. Ali shvati jednu stvar, meni u ovim godinama, u ovoj poziciji kemija nije
najvažnija. Važno je povjerenje, Huntere, važno je da se mogu osloniti na muškarca. A tebi
ne vjerujem. Ne smatram te pouzdanim. Ničim nisi zaradio tu količinu vjere.” Bila je u pravu
koliko god me gađala posred srca ovim riječima. A onog trena kad je omotala ogrtač oko
sebe, znao sam da mi je uskratila sebe. Možda zauvijek.
Dohvativši novi ručnik, samo ga je zdravom rukom prebacila preko kose i izašla iz
kupaonice. Pošao sam za njom, potpun poražen.
„Idem... prošetati psa”, izustio sam iako mi je um nalagao da odem. Srce je odbijalo jer
konačno si je priznalo. Bilo je zaljubljeno u ovu ženu, i ne samo to, voljelo ju je žarom koji
mi je nalagao da kleknem pred nju, molim i ne odustajem.
Pošao sam do hangara gdje je Jojo imao kućicu. Kad sam ga vidio prije par dana po prvi
put, nije mi se obradovao, nije me ni prepoznao. Kako sam mogao očekivati dobrodošlicu
kad sam otišao bež osvrtanja? Razumio sam Allegru. Bila je u pravu. Ali mogao sam joj
dokazati da sad više nikamo ne idem. Ušao sam prvi put u hangar prepun poljoprivrednih
strojeva i onda mi je pogled odlutao na mjesto gdje je bila moja letjelica, ona koju sam
kupio za utjehu ako mi se san ne ostvari. Na njoj sam radio, htio je osposobiti, ali otišao sam
prije nego je završena. Ostavio sam tu toliko toga nedovršenog i nedefiniranog. Bio sam
kriv za sve za što me optužila, ali bio sam posve spreman ispraviti greške, okajati grijehe.
Mogao sam to samo na jedan način. Upornošću.
„Neću odustati, mali.” Pružio sam ruku psu i sačekao da mi dođe. Gledao me neko
vrijeme, dvojeći koliko mi vjeruje. Svaki put kad ga je Allegra izvodila u šetnju gledao me s
odstojanjem. Sad smo bili sami i odlučio je povjerovati mi. S grčem u grlu, moj dan bio je
barem malo bolji dok sam gledao kako mi prilazi. Bio je star, odan Allegri koja se brinula za
njega, ali pokazao je suradnju. Šetali smo dugo imanjem, pregledali smo zajedno sve
plastenike i staklenike, jer sam pokušavao naći snagu za vratiti se Allegri pred oči. Bog je
znao da je ono što je bilo pred mojim očima, samo ranjavalo moj ego. Bio sam budala.
Sigurno su mnogi pokušali osvojiti tako lijepu i privlačnu ženu. Zašto bi me čekala? Jesam li
u to zaista povjerovao? Nije ni znala da ću doći. Nisam ni sam.
Tri sata kasnije, ušao sam u kuću, da bi me dočekao glasan povik.
 „Huntere! Čekam te! Igramo scrabble?” Pearl je stajala pored stola, pokazujući rukom
na igru koja je spremno čekala na mene. Allegra je sjedila na kauču i nešto listala, ni ne
pogledavši me. „Gdje si otišao?
Mislila sam da se nećeš vratiti.” Malena mi se obratila žalosnim glasom dok sam skidao
jaknu.
„Uvijek ću se vratiti ako ćeš me ti čekati. A sad mi dozvoli samo oprati ruke.” Namignuo
sam joj i krenuo u kupaonicu. Allegra mi je bila za petama, zaustavila me i obratila mi se
ozbiljnim glasom.
„Dozvolila sam ti da dođeš, da pomažeš, ali potrudi se barem moju kćer ne razočarati.
Ja sam navikla, ona nije.”
Našu kćer! Vrištao sam u sebi, ali obuzdao sam jezik. Morao sam se prvo dokazati,
postići da mi vjeruju, postati dio njihovih života.
I ono najvažnije, htio sam da mi toliko vjeruje, kako bi mi sama došla i rekla da je to
naša kćer.
 Allegra
„Odlazimo.” Prvi put na Hunterovom licu vidjela sam zbunjenost.
„Ponovi. Čuo sam da odlazite.”
„Da, odlazimo.”
„Kamo, gdje, zašto? Ako bježiš zbog...” Podigla sam ruku i zaustavila ga. Sjedili smo
opet za stolom, izbjegavala sam onaj kauč, zbog bojazni da ću se baciti na njega kao zadnja
nimfomanka kad mi priđe blizu.
„Pearl i ja idemo do moje mame. Neće nas biti par dana. Zgodno je iskoristiti jedan
vikend prije nego krenu poslovi na imanju. Uostalom, Pearl mora vidjeti baku barem
dvaput godišnje.”
„Ne viđate se češće?”
„Ne.” Kakva god bila moja majka, nepromišljena i ponekad nerazumna, nisam je htjela
tračati pred njim. Moja je majka, iako smo se posvađale kad sam ostala trudna. Nije htjela
da riskiram svoj život zbog djeteta, niti da rodim ako ono nema oca. Nije bilo te sile koja bi
me natjerala da pobacim svoju bebu, unatoč komplikacijma.
„Dakle, idete. Kad?”
„Večeras krećemo.”
„Već? Hm. Ok. Možeš li voziti?” Uzeo je preko stola moj lijevi dlan u svoj i prstima
prešao po sad već zdravoj koži.
„Naravno, zacijelilo je, samo ne smijem opteretiti šaku, ali konačno sam samostalna.”
Kimnuo je, uzvrpoljivši se. Okretao je glavu prema hodniku odakle je očekivao Pearl. Igrala
se sama, iako je zahtijevala da se on igra s njom. Dogodilo se toliko scena u kojima sam mu
htjela viknuti da je ona njegova, ali jezik nije surađivao sa srcem. Hunter Knox i dalje je bio
nepredvidiv. Sam njegov povratak bio je nepredvidiv. Ja sam također bila nepredvidiva. Sve
ovo bilo je, pored svega, tako nestvarno i čudno. Trebam li naglasiti, nepredvidivo? Moja
ruka još je bila u njegovoj kad je svrnuo pogled na moje prste.
„Prstenjak ti je još slobodan.”
„Pa ja sam slobodna žena, Huntere.”
„Znao sam da nemaš ništa s Percyjem.”
„Ne, nemam više”, izustila sam potiho, ali imali smo nešto kratkotrajno i platonski, tek
pokoji poljubac utjehe, lagan i mekan poput perja, no ostalo je na tome. I koliko god
uvjeravala sebe da je Jackson sve što mogu poželjeti u muškarcu, moja duša žudjela je za
drugim. I sad kad je tu, boji li se ta ista duša, ako se prepusti, da će on opet otići?
„Bilo nam je dobro, Allegra.” Još uvijek zamišljeno je zurio u naše spojene ruke.
 „Jest. Zaista jest.”
„Volio sam se brinuti za tebe. Volim to i sad.” Ali ne voliš mene, poželjela sam mu reći,
no usne su ostale nijeme. Željela sam mu reći štošta, ali razum mi je nalagao da je rano.
Čekala sam nešto za što nisam ni bila sigurna što je. Pošto nisam odgovorila ništa, povukao
je ruke i ustao. „Onda ću te ostaviti da se spremiš. Našao sam neke dnevne poslove u
mjestu, pa ću se imati čime zaokupiti. Samo da pozdravim Pearl.” Krenula sam za njim sve
do njezine sobe. Zatekli smo je kako sjedi na podu i slaže lutke te im drži koncert. „Hej
mala.” Pozdravio ju je na što je skočila i poletjela mu u zagrljaj. „Vidimo se idući tjedan, OK?
Lijepo se zabavi kod bake.”
„Hoćeš i ti s nama, da pokažemo baki tvoje crteže?”
Moraš mu reći da. je ona njegova kćer, Allegra, učini to prije nego dozna od drugih. Tek
onda ćeš osjetiti njegovu srdžbu. Priznanje je stajalo na vrhu mog jezika.
„Idući tjedan.” Nisam bila ni svjesna da sam govorila na glas, sve dok se Hunter nije
osvrnuo preko ramena i upitao me: „Što idući tjedan?”
„Idući tjedan ćemo... ćete se vidjeti i pričati.” Laž je obojila moje obraze, stoga sam
spustila pogled i krenula u boravak. Pričali su još nešto, nisam čula što, ali kad se pojavio
preda mnom i navukao svoju jaknu, neplanski sam, ugrijana strahom, rekla: „Iti i ja ćemo
porazgovarati idući tjedan.”
,,U vezi čega?”
,,U vezi... nas. Ovoga svega. Ovo nema smisla.” Njegova stegnuta čeljust i oštar pogled
slagali su se s mojom izjavom.
,,U pravu si. Vidimo se idući tjedan. Dolazit ću nahraniti psa i prošetati ga.”
„Hvala ti, Huntere.” Nisam ni sama znala je li ovo oproštaj, ali sve u zraku mirisalo je na
neku promjenu. Trebalo mi je ovo, otići od njega, odmaknuti se malo, tek toliko da
prodišem.

Nisam prodisala. Dapače, na grudi mi se spustio kamen koji mi nije dao udahnuti. Čim
smo stupile u majčinu kuću, Pearl je iznijela svoje oduševljenje maminim i svojim
prijateljem. Moja majka nije skrivala neodobravanje.
„On ti dolazi u kuću? Viđa malu? Rekla si mu da je njegova? Hoće li plaćati
alimentaciju? Neka plati sve što godinama nije.”
„Majko, dosta!” Ni prvih sat vremena nismo bili u miru, tako da sam već požalila što
smo došle. „Tu sam da ne mislim o njemu, stoga, ne spominji ga. Provedi ove dane s
unukom.”
,,A ti? Što ćeš ti raditi?”
„Naći ću si zanimaciju, idem u kupovinu. Nisam si ništa odavno kupila.” Trebala sam
biti malo sebična, a Pearl nije imala ništa protiv da bude s bakom, stoga sam isti dan otišla i
obišla dućane u centru. S par vrećica punih odjeće i rublja, sjela sam na kavu i uživala u
tišini. Bilo je nešto opuštajuće u druženju sa samom sobom. Promatrala sam ljude kako
prolaze, nitko ni da svrne pogled na mene i godilo mi je biti nebitna, neprimjetna.
A onda je moj mobitel na stolu zasvijetlio. Iznenadio me e-mail, tim više jer pošiljatelj
nije bio nitko od mojih dosadašnjih kontakata.
„Draga Allegra,
Ovim putem pozivamo te na druženje sa školskim kolegicama u Mole Innu u subotu u
20:00 sati.
Doznala sam da si u gradu ovaj vikend, dobila tvoj e-mail pa te očekujemo na večeri.
Ovo je prigoda da se konačno vidimo, a ove godine ti si naša počasna gošća. Inače se
okupljamo jednom godišnje. Dakle, klopa, cuga i možda zaručimo do jutra. Samo cure! Dečke,
muževe, zaručnike, djecu ostavljamo doma.
Pozdrav,
Sally Markson Fishbourne.”
Čitala sam e-mail tri puta cerekajući se. Dakle, spoj s curama s kojima sam odrasla.
Grizući usne, minutama sam promišljala koliko je pametno izaći, ostaviti kćer s bakom. A
onda mi je pogled pao na vrećice odjeće. Za koga sam kupila divnu crnu haljinicu ako ne za
izlazak? U Kingsleyu nisam ni izlazila, nisam ni išla na spojeve. S kim? Nisam se dugo ni
napila, dovraga, zašto ne? Možda mi je trebalo baš to! Izaći i ponašati se kao da nemam
nikakvih briga na svijetu! Moji prsti nervozno su zalupali po stolu i onda natipkali odgovor.
„Hvala na pozivu, draga Sally, prihvaćam!
Vidimo se sutra na večeri.
Allegra.”
Veselila sam se toliko da mi osmijeh nije silazio s lica cijelim putem do doma. Pojačala
sam glazbu i pjevala, ne mareći gleda li me tko i misli li da sam luda. Možda sam malo i bila.

Moje veselje nije potrajalo.

„Kako misliš, izlaziš s curama? Ti nisi cura, Allegra. Ne možeš ostaviti dijete doma i ići
vani kao da nemaš obaveza.” Požalila sam istog trena što sam majci rekla za sutrašnji
izlazak, jednako kao i to što sam pristala ići, no njezin stav me neopisivo nervirao stoga
nisam imala namjeru odustati. Prvo sam zatvorila vrata sobe da Pearl ne čuje što pričamo.
„Slušaj mama, strepim nad svakim njezinim udisajem i izdisajem već šest godina! Ako
ćeš paziti unuku, pazi. Ako nećeš, zamisli da je ovo zadnji put da ti dolazimo. Samo
prigovaraš, samo me kritiziraš. Volim svoj život, koliko god po tebi bio grijeh što ona nema
oca, ona nije kopile! Njezin otac je živ, samo ne zna za nju.”
 „A zašto ne zna? Ti si glupa, Allegra. Mala mi je rekla da on dolazi kod vas. Zašto ona ne
zna tko je on? Umjesto da mu na vrat staviš skrbništvo i naplatiš alimentaciju koju nije
plaćao godinama, ti radiš nešto što uopće ne razumijem. Što radiš? Kakav cilj imaš u životu?
Plaćali smo ti fakultet, a ti sad obrađuješ zemlju. Otišla si za ljubavlju u onu selendru, tamo
si ostala. Odgajaš sama dijete, umjesto da podijeliš obavezu s njim. Pogledaj nas, samo se
svađamo.”
„Ne svađam se ja s tobom, ti se svađaš sa mnom. Ti pljuješ moj život! Jesi li nešto lijepo
rekla otkako se Pearl rodila? Ništa. Baš ništa. Svaki dolazak mi prisjedne.” Puhnule smo
obje u isto vrijeme, kad je Pearl otvorila vrata.
„Mama, mogu li dobiti soka?”
„Možeš dušo, baka će ti dati.” Povela ju je za ruku u kuhinju i nastavila pričati s njom.
Nisam mogla naći zamjerke u ponašanju prema unuci, ali prema meni se ponašala
nepodnošljivo otkako je Liam umro.
Tu večer zaspala sam s Pearl u svom zagrljaju, a u misli mi se došuljao onaj čovjek
kojem sam morala reći istinu. Nisam htjela misliti s kim je i gdje, što radi kad ode od nas, ali
proklete misli prizivale su ga i stvarale slike koje sam ubila snom. Sutrašnji dan nas tri smo
provele skupa, a popodne sam ih poslala u kino kako bih počistila mamin stan. Još sam bila
u kadi, uživala u tišini i samoći kad su se vratile doma. Pearl se nije ni potužila kad sam joj
rekla da idem s prijateljicama na večeru, samo je pitala može li i ona sa mnom.
„Idu samo mame. Cure će drugi put, može?” Kimnula je, zagrlila svog plišanca i uz
kokice otišla s bakom gledati crtić. „Idem taksijem!”
„Pametno”, mama je uzviknula dok sam zatvarala vrata. Morala sam zastati prije
izlaska iz zgrade jer bilo je neobično nositi haljinu kraću od koljena, čizme s potpeticom i
nanijeti jaču šminku na lice. Nepojmljivo je bilo i jako zadovoljstvo u meni: osjećala sam se
mrak. Zakopčala sam svoj kaput i ruke uvukla u džepove dok mi je taksi prilazio. Do Mole
Inna vozio je čitavih dvadeset minuta, pošto je to bio restoran van centra, gotovo na
periferiji u Tooth Baldonu, uređen kao seosko domaćinstvo usred pustopoljine. Srce mi je
pjevalo neku svoju pjesmu udarajući u mojim grudima od pozitivne nervoze. Moje
potpetice lupkale su po kamenim pločama dok sam hodala do ulaza. Čim su se drvena
masivna vrata otvorila, opustila sam se. Bilo je vrijeme za druženje, opuštanje, užitak.
„Dobra večer. Izvolite?” Još sam pogledom upijala sve oko sebe kad mi se obratila
konobarica.
„Večer. Čekam prijateljice, ovaj, mislim da je stol na prezime Markson Fishbourne.
Nadam se.” Promrmljala sam pomalo nespremno, pa dodala. „Možda su djevojke već tu.”
,,Oh, da, vaš stol je spreman.” Pregledala je listu na šanku i potom me povela do stola
gdje sam očekivala cure.
„Zar sam ja prva?” upitala sam se naglas dok je uzimala moj kaput kako bi ga odložila
na vješalicu.
„Samo uživajte. Vaše društvo stiže.” Zbunjeno sam sjela za stol sa šest stolica,
osjećajući laganu nelagodu, dok sam pogledavala na sat. Bilo je već 20:05 sati. Trebala sam
opet provjeriti mail, možda su cure otkazale. I dok sam smišljala što bih naručila za piće,
konobarica se vratila do mog stola i preda me stavila bocu vina i dvije čaše.
„Oprostite, ja nisam naručila...”
„Ali gospodin jest.”
Potom se odmaknula u stranu i isparila u trenu. Koljena su mi zaklecala iako sam
sjedila, dok mi je pogled šarao po muškarcu koji mi je prilazio.
Odjeven u crno odijelo, s bijelom košuljom koja je naglašavala kontrast njegove kože i
tinte, privlačio je poglede svih gostiju. Izveo je ovo proračunato, znala sam, nije mi trebala
potvrda. Pridobio me nasamo. Koračao je prema meni tako samouvjereno, tako
pobjednički, kao da je već osvojio glavnu nagradu.
Znala sam što je želio.
Dovraga, onda će to i dobiti večeras. Nakon toga će ionako otići.
Zašto se ne bih i ja zabavila prije nego označimo kraj?
 Hunter
Nije mi bilo strano posegnuti za bilo kakvom laži ili prevarom kad se radilo o ovoj ženi,
jer bila je tu baš gdje sam je htio: naspram mene. Bili smo nasamo, u kreiranoj sceni koju
sam priželjkivao.
Ona i ja. Sami.
Na nepoznatom terenu. Ondje gdje nas nitko nije mogao prekinuti, gdje se nije mogla
izvući poslovima ili se uhvatiti na poziv naše kćeri za bilo kakvom pomoći. Nije napravila
scenu kad me ugledala kako koračam prema njoj, nije se niti pogledom niti riječju pobunila
kad sam sjeo naspram nje, a konobari pomaknuli druga dva stola spojena s našim.
Iznenađen njezinom pitomom suradnjom, osmjehivao sam se poput zaljubljenog dječaka.
Šutke, natočio sam nam vino u čaše i jednu dodao njoj. Dotad je mirno sjedila na svojemu
stolcu, naslonjena i spokojna. Prihvatila je čašu i imao sam osjećaj kako će prihvatiti još
ponešto što ova noć donese. Potvrđivao mi je to neobičan i zaigran sjaj u njezinim očima.
Crni obrub olovkom činio je njezine oči mističnima, crveni ruž na usnama naglašavao
je punoću koju sam htio uvući među zube, ali stav je pozivao da je položim na stol i uzmem
pred svima. Intrigirala me. Izazivala. Jezikom je gladila gornju usnu laganim pomacima, a
pogledom me skidala. Bio bih dao obje ruke u vatru za ovu tvrdnju. Preda mnom je bila
drukčija žena i to me vraški veselilo. Noć će biti uzbudljiva, znao sam to. Prva je podigla
čašu i nazdravila.
„Za upornost.”
„Za snove.” Nadodao sam ne skidajući pogled s nje. Već sam dobro upio čednost
njezinog dekoltea i duge noge ispod kratke haljinice, te čizme do koljena. Ona kuštrava
kosa... Kriste, kako sam obožavao uvući prste u tu mekoću. Nisam se mogao kontrolirati,
moje međunožje se već probudilo.
„Prvi put te vidim u odijelu. I to samo za ovu priliku. Izgledaš jako dobro.” Obrva joj je
trznula, dok je prinosila čašu usnama.
„Ti ne izgledaš dobro.” Uzvratio sam. „Izgledaš jebeno savršeno. I ja tebe prvi put vidim
u ovom seksi izdanju.” Koliko god glumila samouvjerenost, rumenilo ju je izdalo. Još uvijek
je padala na mene.
Namjerno sam je odmjerio od glave do pete, jer imao sam dobar pogled pošto sam
proračunato sjeo do nje, umjesto naspram. U trenu kad sam spustio pogled na njezina
bedra, promeškoljila se i prekrižila noge. Definitivno je izazivala.
„Onda, kakvu predstavu očekuješ večeras, gospodine Knox?”
,,U režiji života i sudbine, biseru. Htio sam te dobiti nasamo. Nas dvoje. Spoj.”
„Spoj? Mi smo nespojivi.” Usnica joj je trznula provokativno, a obrva skočila u luk.
Bacivši pogled po restoranu, primaknuo sam se njezinom licu i šapnuo.
 „Spajali smo se na sve moguće načine, Allegra, spojeni smo i dalje. Ovo među nama je
živo, opipljivo, kuca i vibrira.” Njezina ruka našla se na mom bedru posve neočekivano, a
nokti su se ukopali u tkaninu mojih hlača. Bilo je dobro osjetiti njezin dodir, bio nježan ili
grub.
„Želiš da tako bude i večeras?” Pomaknuvši lice bočno, našla se tik do mojih usana.
Ruku je tek neznatno pomaknula prema gore.
„Trebaš li uopće odgovor na to pitanje, biseru?” Usmjerila je pogled na izbočinu u
mojim hlačama i nacerila se lascivno.
„Imam sve odgovore, ali ipak... zanima me još nešto.”
„Reci, biseru.” Ponovno me probila pogledom, raširivši oči i upitavši drsko.
„Osjećaš li kako te žene gledaju? Kako te žele?”
„Osjećam.” I gledale su, promatrale igricu koju je Allegra izvodila sa mnom. Ruka joj je i
dalje dirala moje bedro, a moji dlanovi svrbjeli su od potrebe da se nađu na njoj.
„Želiš li ih? Želiš li ijednu od tih žena?” Usne su me peckale od pogleda koji mi je
uputila kroz guste trepavice.
„Nipošto. Želim... tebe.” Usne su joj se taj tren podigle u zadovoljan osmijeh, a ruka se
povukla s mene. Nisam joj dao da odstupi, povukao sam ruku s njenog naslona i skliznuo na
onaj dio kože na njezinom bedru koji nije bio prekriven haljinom, samo tankim materijalom
njezinih čarapa.
„Moram ti priznati nešto, potvrđuješ onu izreku.” Naslonila se da me bolje promotri,
podigavši malo bradu.
„Koju?” Zanimalo me sve što bi mi večeras mogla reći, bila je uzbudljiva i napeta ova
naša igrica.
„Ne jebe lijep, nego uporan.” Široko sam se nasmijao, uzvratila mi je jednako
pogledavajući na moj desni dlan, položen na njezinu nogu.
„Gladna?” Htio sam je prvo nahraniti dok je bila ovako raspoložena, htio sam da noć
traje zauvijek.
„Jako.” Ponovno je njezin drski jezik provirio iz usana, povećavajući svakim pomakom
moje uzbuđenje. Potom je pogledala na sat i osvrnula se oko sebe. „Imamo dovoljno
vremena za sve što je na repertoaru, a nudi se štošta.” Tada je vratila pogled na mene,
nalaktila se i ruku stavila pod bradu, dok je drugom draškala moju lijevu nadlanicu preko
stola. Zavodila me tako sočno, iako potpuno nepotrebno. Bio sam totalno zaljubljen u ovu
divnu ženu.
„Zaslužila si bezbrižnu večeru, opuštanje, divljenje, poštovanje. Odmor barem jednu
noć. Ponašaj se kao da danas nema...”
„Granica”, dodala je zadnju riječ i tada prst stavila na moje usne. Ljepotica i zvijer
privukli su pozornost cijelog restorana, osjećao sam poglede na nama, žamor je utišao, kao
da su svi čuli naš flert.
 „Usto, želim razgovor. O nama”, napomenuo sam.
„Znam ja što ti želiš, a razgovor definitivno nije jedna od tvojih želja.”
„Možeš samo nagađati što želim od tebe, ali prije svega trebao sam priliku da ti to sve
kažem i pokažem.”
„Više vrijede djela ili riječi?” Zavodljivo je ovila pramen svoje kose oko kažiprsta.
„Rekao bih da najbolji efekt ima kombinacija djela i riječi.” Moj dlan stegnuo se na
njezinom bedru, uranjajući prema njezinom međunožju. „Toplo. Toplije.” Promuklo sam joj
šapnuo i oduševljeno promatrao kako joj se koža na vratu ježi od onog što sam činio,
govorio, dok sam joj disao na uho. Skupila je noge jače, zaključala moj dlan između bedara
kad nam j e prišla konobarica.
„Jeste li spremni?” upitala je ne znajući da smo i Allegra i ja bili spremni za odlazak.
Koliko god želio ukopati jezik u nju, toliko sam je htio gledati u ovom izdanju, dok flertuje
sa mnom, dok se cereka i opušteno ispija vino.
„Jesmo li spremni?” Nadignute obrve obratio sam se Allegri.
„Ja jesam, odavno.”
„Što bi vam odgovaralo?” Konobarica joj se obratila uzimajući njezin jelovnik sa stola,
misleći da smo proučili. Proučavao sam samo reakcije i pohotu kojom je moja žena zračila.
Moja žena.
„Pa, ja bih jedan dobar, sočan komad mesa, malo veći, ne mekan.” I dok sam desnom
rokom posesivno držao njezino bedro, lijevom sam pokrio usne u blesavom cereku.
„Zapravo, to ću kasnije, sad mi dajte neku tjesteninu, mislim da su ugljikohidrati dobri prije
treninga ili su to ipak... proteini? Ma znate što, nisam ni gladna toliko. Neka gospodin odluči
u moje ime.” Morao sam zavrtjeti glavom, ali samo zbog oduševljenosti, potom sam
dohvatio jelovnik i naručio nam losos s prilogom.
„Sviđaš mi se ovakva.” Nisam izdržao ne priznati joj koliko sam, ne samo taj tren, bio
opčinjen njome. Ostao sam bez replike dok me očima blistavim od želje procjenjivala. Bio
sam iskren, vidio sam samo nju. Ruke su mi bridjele od potrebe da je dodirnu snažnije,
stoga sam ustao i pružio joj dlan. „Hoćemo li ljudima dati još materijala za gledanje? Otpleši
sa mnom jedan ples.”
„Nismo nikad plesali.” Kolebala se gledajući me užarenih obraza i rumenih usana.
„Nismo nikad ni otišli na spoj, a pogledaj nas sad. Samo nam treba prilika. Naš vlak još
nije prošao, Allegra.” Zubi su joj okrznuli usnu dok mi je pružala ruku, spojivši dlan s mojim
te mi se prepustila. Nisam znao koja pjesma svira, nije mi ni bilo bitno, imao sam Allegru u
rukama. Moju sreću. Bili smo tijelo uz tijelo, njezin dah počivao je na mome, a pogledi su
ratovali.
„Vrela si. Koža ti plamti.” Lijevom rokom sam je u struku povukao bliže sebi, a desnom
stegnuo njezin dlan. Ne prejako, a opet, ne preslabo.
„Možda vino udara snažno.”
 „Ne izvlači se na vino.” Osmjehnula se prije nego je sklopila oči i naslonila lice na moje
rame. Da barem potraje... Možda ovo drugi ni ne bi nazvali plesom, jer držali smo se jedno
drugog kao da nam je svaki trenutak posljednji.
Bio je ovo tek početak, bio sam uvjeren u to. Novi početak.
„Jesi li zaspala?” Potpuno se umirila, dišući ravnomjerno i plitko.
„Možeš samo poželjeti to. Ja možda nisam više mlada, ali noć jest. Hajde, nahrani me pa
idemo.”
„Kamo?” upitao sam kad je ona mene povukla s podija prema stolu.
„Nekamo gdje te sve ove žene neće ševiti pogledom.” Uto se pojavila konobarica s
hranom i prekinula moju repliku. Nisam stigao ništa reći jer je Allegra navalila na hranu i
to... prstima. Trgala je male komadiće lososa i ubacivala u usta, gotovo režeći od
zadovoljstva. Bijeli umak stvarao je trag na njezinoj bradi prije nego ga je pokupila prstom i
usisala sve usnama. Zurio sam u nju, svjestan da će mi trebati neko vrijeme da ustanem. Bio
sam tvrd poput čelika dok sam zamišljao te iste usne oko svog glavića, kako sišu i sišu...
Dovraga...
„Što? Riba se jede prstima... mljac... večeras baš volim sisati... ukusno...’ Pogledala me
tobože nevino, a onda se nagnula bočno i zabuljila s cerekom u moje međunožje i izrazito
vidljivu erekciju. „Natoči mi još.’ Naredila mi je dok je u usta uvlačila palac da ga obliže.
„Danas zaista nemaš granica, biseru.”
„Samo pojedi, brzo.” Zatreptao sam brzo i nacerio se. Danas sam joj dozvolio da bude
glavna. Ma koga sam zavaravao, dozvolio bih joj da bude glavna do kraja života.
„Konobar, račun molim vas!” povikala je čim je dovršila večeru.
„Allegra, nema šanse da platiš. Neću ti to dozvoliti. Idi u toalet, operi ruke i onda
idemo.”
„Malo smo naredbodavni? Glumiš kavalira? Odijelo ti jebeno stoji, moram priznati, ali
želim onu zvijer ispod.” Toliko malo mi je nedostajalo da je samo zgrabim u ruke i odvučem
van. Nisam smislio ništa bolje od toga da je odvedem u svoju sobu u hotelu.
„Što prije poslušaš, prije ćemo otići.” Na to se pokrenula i otišla u smjeru toaleta. Nije
posrtala, mada sam vidio kako joj je vino udarilo u obraze. Oči su joj caklile, a usne se
smijale. Bila je opuštena i jebeno sretna. Trebao sam je takvu za razgovor o nama. Nervozno
se premještajući s noge na nogu, nisam mogao dočekati da mi se vrati. Zabrinut, krenuo
sam po nju kad se pojavila. Usne su joj ponovno nosile crveni ruž, kosu je pokušala sputati,
ali meni se više sviđala neobuzdana. Večeras je bila posebna. Počastivši me osmijehom,
povukla me za raku.
„Camaro je tu?”
„Naravno.”
„Jedva čekam da me provozaš na njemu.”
 „Misliš, u njemu?” U prvi tren, pomislio sam da joj se jezik petlja, no lascivan pogled
prema mom međunožju govorio je istinu.
„Može oboje. U isto vrijeme.” Napućila je usne i dotaknula ih jagodicama prstiju te mi
poslala poljubac. Potom je zakoračila ispred mene mrdajući kukovima zavodljivo i
senzualno.
,,Opa, zvjerka. Mmmm, sviđa mi se. Reži li kad dosegne stotku, kao ti kad svršavaš?
Znaš da si glasan kad svršavaš? Jaaaako.” Čim je došla do mojeg auta, Allegra je iskazala
divljenje, na neočekivan, ali dobrodošao način.
„Nemam odgovor na to pitanje.” Otvorio sam joj vrata i pokazao da sjedne. Imao sam je
konačno na svom terenu. Čim sam sjeo na svoje mjesto, lijevu ruku položila je na naslon
mog sjedala i ukopala prste u moju kosu. Godilo mi je grebanje pomiješano s maženjem,
toliko da sam mogao zaspati.
„Da provjerim?”
„Zakopčaj se.” Nisam se obazirao na njezine riječi, već sam joj naredio misleći o
sigurnosti. Iako, morao sam priznati, ometala me dodirima. Utiskivala ih je kao žig u moju
kožu, a svaki onaj ožiljak prekriven tintom, ona je poznavala zatvorenih očiju.
„Želim... želim te čuti koliko si glasan”, ponovila je i nagnula se prema meni dok sam
stiskao papučicu gasa kad smo izlazili na glavnu cestu. Nije bilo prometa, gotovo da nije bilo
ni svjetla na cesti prema gradu.
„Što...?” Ruku zalijepljenih za volan, trudio sam se držati koncentraciju na cestu, dok je
Allegra provodila svoj naum. Lijevom rakom postojano mi je dražila potiljak, a desnom tako
samouvjereno klizila dolje, prema rasporku. „Nemoj to raditi.”
„Želim. Želim te. Jako. Tako jako da me boli. Unutra. Sve. Samo ovu noć. Nema granica.”
Šaputala mi je između poljubaca koje je utiskivala u moj vrat, dok je prstima otkopčavala
moje hlače.
„Dovraga...” promrmljao sam jer su mi se kapci od užitka počeli zatvarati.
„Nije dobro?” upitala je kad je ugurala ruku kroz rasporak i stala dlanom trljati moju
kitu.
„Jebenoooo. Stani!” Nogu sam stavio na kočnicu i time nas prisilio da se osvijestimo.
„Nastradat ćemo Allegra, ne možeš mi to raditi.” Stajali smo tako nasred ceste i gledali se u
polumraku, a jedina svjetlost dolazila je od svjetala mog automobila.
„Ne možeš ti meni to raditi. Parkiraj sa strane, odmah.”
„Idemo u grad.”
„Ne. Parkiraj”, naredila je i pogledala niz cestu. „Tamo, tamo je neko proširenje.”
Pokrenuo sam auto i parkirao nešto niže, na proširenju predviđenom za kamione. I čim se
motor ugasio, s njime i svjetlo, Allegra me zgrabila. Njezine ruke omotale su se oko mog
ovratnika, a usne našle na mojima. „Ne pričaj, samo me poševi.”
 Nisam imao ovo na umu, barem ne ovakav redoslijed, trebali smo prvo razgovarati, a
potom voditi ljubav, ali ovo što mi je činila dok me grebla noktima po vratu i grizla zubima
moje usne, nije bilo vođenje ljubavi. Moja žena htjela je vrelu ševu. I nije se libila pokazati to
i preuzeti inicijativu. Nasrnuvši usnama na moje, nije mi dala disati, ali rado bih ostao bez
zraka samo kako bih osjetio njezinu požudu. Nedostajala mi je vraški.
„Nemam kondome, ali ne trebaju, zar ne?” Iskušao sam svoju sreću, morao sam. Nije
još znala da igram dvostruku igru.
„Nije me briga, skini hlače.” Odignula se s mene, ljubeći me sve vrijeme dok sam
povlačio odjeću preko kukova. Vratila se na mene, a onda sam osjetio njezinu golotinju i
brzo rukama posegnuo po njezinim nogama i kukovima da se uvjerim kako je bez gaćica.
„Skinula sam ih u toaletu. Praktična žena. I praktičan auto, nema mjenjača.” Mrmljala
mi je u usne dok se pohotno trljala po meni. Bol je bila izdržljiva, sve dok sam mogao
gledati kako se nadražuje u ovoj igri. Bio sam samo pijun, jebeno sretan pijun koji će joj
dozvoliti da napravi sve što poželi. Sama je rukom posegnula iza svojih leđa i primila moju
kitu u dlan.
„Ne mogu čekati”, izustila je gotovo bolno i spustila se na mene. Do kraja. Stezala se
ritmički, jednako kako sam i ja pulsirao u njezinoj uskoj unutrašnjosti.
„Tako je dobro, tako dobro.” Zatvorenih očiju pomicala se, nadraživala, noktima grebla
moja ramena dok sam u mraku pokušavao upiti obrise njezinog lica. Nije bila ni svjesna kad
sam rukom posegnuo iznad njezinog ramena i upalio svjetlo. Sad sam vidio sve, čisti užitak
na njezinom licu, dovoljno kako bih sebe doveo na rub vrhunca.
„Još malo, još malo.” Mrmljala je zaneseno, već na krilima ekstaze, jer grabila me
snažnije, nabijala se jače i stenjala glasnije. Savršenstvo i ljepota u jednom.
„Sad ću, sad...” izustila je otvorivši oči, podarivši mi time put prema ekstazi, jer nisam
mogao izdržati više ni trena.
Dok joj se tijelo još treslo, svršio sam silovito u nju i vratio je na sebe te zagrlio dok se
nismo oboje umirili. Dahtala je na mom tijelu kao da je u nju ušao strah, mogao sam čuti
njezine duboke uzdahe.
Onda je nastupilo nešto što nisam očekivao. Kao da se probudila iz sna, Allegra se
odmaknula od mojih usana, uskraćujući mi nježan poljubac koji sam joj htio dati, te odvojila
moje ruke od sebe. Vratila se na svoje sjedalo i pognute glave tragala za nečim u svojoj
torbici. Nisam bio siguran traži li maramice, stidi li se sad, jer nikad nije bila ovako divlja, ali
obožavao sam to. Pokušao sam podići njezinu čeljust i pogledati je u oči, ali okrenula je
glavu i pogledala u tamu kroz prozor.
„Vrati me doma. Sad možeš ići, Huntere. Dobio si što si htio.” Raspoloženje mi je
isparilo i na njegovo mjesto došla je briga. „Dobio sam što sam htio?”
Nije me htjela pogledati, niti mi objasniti, pa sam reagirao u trenu, navukao hlače kao
da se upravo nije dogodilo nešto najbolje što smo proživjeli, te manijakalno pokrenuo auto
uz škripu guma. Vozio sam brzo, prebrzo za uštogljene engleske uvjete, sve u želji da što
prije dođemo do mog hotela i onda jebeno otvoreno i bez zadrške razgovaramo o svemu.
 Nije se pomaknula sve to vrijeme, nije progovorila, čak ni kad sam parkirao pred
hotelom, a onda sam izgovorio ono što sam planirao, jer morao sam u njoj probuditi lavicu.
Nisam podnosio da me kažnjava ovakvim ignoriranjem i bezličnošću.
„Misliš da znaš što želim?”
Ništa. Ni pogleda, ni pokreta. Samo zurenje kroz prozor.
„Varaš se, Allegra, varaš se. Želim još nešto.”
Tek tada svrnula je pogled prema meni i razoružala me količinom suza u njima. No,
morao sam dobiti reakciju. Gledala me namršteno i zabrinuto.
„Želim našu kćer zvati svojom.”
 Allegra
Nisam imala pojma kako sam pokrenula noge i došla u hotelsku sobu koju je Hunter
rezervirao za sebe. Nisam imala pojma kako sam izgledala, ali osjećala sam se užasno. I
užasnuto. I pored svega, potpuno izgubljeno. Tišina nas je pratila sve dok nije zatvorio
vrata iza nas u prostranoj sobi, a u mom umu stanovala je samo jedna misao.
„Želim našu kćer zvati svojom.”
„Znaš?” izustila sam neplanski, stojeći ukopana na sredini prostorije, obgrljena
rukama, jer ona vatra isparila je, zimica me tresla iznutra kao da me život napustio. Čak i
naš ludi seks u automobilu sad je izgledao kao davna prošlost. Sve je jednostavno isparilo
dok sam stajala pod njegovom prismotrom. Njegova stopala zastala su ispred mene.
Pognutog pogleda, bez čarapa, u brzini obučenih gaćica preko čizama, nutrine još ispunjene
njegovim tragovima, zurila sam u njegove šake. Pune tetovaža, ispod kojih su se nazirale
stare rane.
I ranjene, te ruke su mene činile zdravom. Čim bi ih maknuo s mene, ponovno bih se
razboljela.
„Pogledaj me.” Neugodan osjećaj skakanja knedle u mom grlu umanjio je moju
hrabrost, no poslušala sam ga. „Ne trebaš me se bojati, dovraga.” Dočekao me namršten
izraz njegovog lica, a ja sam samo čekala trenutak u kojem će prasnuti i buknuti od ljutnje.
„Allegra, znam da je Pearl moje dijete. Naše.”
„Nisi mi rekao da znaš.” Osoba koja je odgovarala iz mog tijela, bila je nesnosno plaha.
Nisam više osjećala ni onu toplinu koju mi je vino donijelo.
„Čekao sam da mi sama kažeš kad stekneš povjerenje. To se očito dosad nije dogodilo.”
Posegnuo je rukom prema mom licu, na što su se moji instinkti probudili. Odmaknula sam
se.
„Koji kurac, Allegra, neću te udariti! Što ti je? Bojiš me se?”
„Malo. Nisam znala kako...” Progutala sam mucanje i pročistila grlo, „...kako ćeš
reagirati kad saznaš da imaš kćer. Jer nisam ti javila. Nisam ti ni priznala kad si se pojavio.
Bojala sam se da ćeš htjeti skrbništvo, da ćeš je uzeti, odvesti...”
„Misliš da bih ti to napravio?”
„Ne znam, ne poznajem te!” Glas koji je izašao iz mojih usta, bio je bolan. „Ne znam ni
zašto si se vratio, ni što želiš, ni što planiraš u životu, a da mi uzmeš ono što najviše volim
na svijetu... ubila bih te, Huntere, kunem ti se...” Očaj je prijetio iz mene, dok se bol nizala u
suzama niz moje obraze.
„Što napraviti da mi povjeruješ, Allegra? Što? Reci i napravit ću baš to, sve, sve što
budeš zahtijevala! Vratio sam se zbog tebe, da ti kažem koliko te trebam, to je ono što želim.
Želim tebe. Želim našu kćer. Želim jebenu kućicu u cvijeću, želim vražjeg psa, želim
zajedničke slike, želim tvoj osmijeh. Želim te čuti kako mi govoriš da me voliš.”
„Ne shvaćaš, zar ne?” Pokrenula sam se, iako pod dojmom njegovih riječi. „Nisi
pouzdan. Već si odlazio, tko kaže da nećeš opet kad smisliš neki novi cilj? Otišao si kad sam
te najviše trebala, Huntere. Znaš li da sam odlazila na spavanje sama u suzama bojeći se da
je mom plodu svaki dan posljednji? Kao luđakinja, brojala sam svaki otkucaj srca, križala
svaki datum na kalendaru iščekujući kad će se roditi. Imala sam Rosemary, imala sam
Jacksona, ali nisam imala tebe. I zato zajebi priču da si se sjetio nakon šest godina kako bi
htio iznova. Ja ne mogu iznova kad sam prošla put bola i tuge. Ja sam kilometrima daleko od
starta u ljubavi. I zajebi još jednu stvar Huntere, sam si zahtijevao i to sam ti obećala: nikad
ti neću reći da te volim!” Nisam više plakala, u hipu sam bila toliko ljuta na njega, jer došao
je trenutak kad sam mu mogla sasuti sve u lice, sve moje godine samoće, tuge, razmišljanja
o njemu, proklinjanja, nadanja... tonula sam iz zanesenosti do bijesa. Nije se niti jednom
javio, ništa napravio.
„Upravo si mi rekla.” Njegov široki dlan obujmio je moju čeljust i stegnuo. Nije me
boljelo ni najmanje, ali dovelo me na njegove usne, toliko blizu da me njegov dah palio po
koži. „I ponovit ćeš to.”
„Neću nikad.” Prkos je izbijao iz mene, jer na trenutke sam mrzila to što mi je napravio,
a onda sam promijenila priču. „Nikakvo volim te neće obrisati činjenicu da si propustio
djetinjstvo svoje kćeri. Imaš prava, i možeš ih zahtijevati, ali ne možeš poništiti odlazak.”
„Trebala si mi reći.” Držao me i dalje, gledajući me s visine.
„Zajebi i to. Nisam ja kriva. Da si htio ostati, ostao bi. Sam si rekao da te ništa neće
spriječiti, zašto bi te spriječila posljedica puknutog kondoma? Nisi htio vezu, ni djecu, a
kamoli ženu. Da sam ti rekla, prisilila bih te da ostaneš. Zamjerio bi mi jer bih ti uništila san
koji si gradio otkad si prohodao, Huntere.” Bila sam brutalna, ali nisam mogla stati kad je
brana stara šest godina puknula, a bujica nosila sve sa sobom.
„Nikad ti to ne bih zamjerio...”
„Prestani, samo prestani, nisi mi se niti jednom javio niti si se pojavio.”
„Zapravo, tehnički to nije točno, došao sam šest mjeseci kasnije na imanje, ali tamo nije
bilo nikoga.” Oteo mi se sarkastičan cerek.
„Tada sam bila u bolnici na čuvanju trudnoće, molila Boga da mi samo nju da, ništa
drugo nisam željela. Ona je moja.” Gubila sam misao, govorila isprekidano od silne želje da
konačno sve zbacim sa svojih leđa. Svaku zamjerku, svaku bol.
„Ne, Allegra, ona je naša. Prepoznao sam se u njezinim očima.”
Nastavila sam pričati svoje. „Nisam nezahvalna, niti to želim biti. Dao si mi toliko toga,
pomogao mi, ali ja sam u životu izgubila dvije ljubavi. Ne mogu više, nemam snage predati
se opet, povjerovati opet.” Nije na ovo odgovorio išta, ali oči su govorile za njega. Bilo je tu
tragova žalosti i nemoći. Isto to gledala sam u svojim očima godinama.
„Ne uskraćuj mi barem malenu. Želim joj reći da sam joj otac.”
 „To ti neću uskratiti, ali objasni joj prvo zašto te nije bilo šest godina.” Pogled mu je
zamračio istog trena.
„Podjednako smo krivi, Allegra, i podjednako bismo se trebali truditi ovo riješiti. Samo
nemoj lagati, glumiti, jer ono maloprije u autu bilo je iskonski, iskreno. Onako ne ljubi žena
koja ne voli i da, znam, pogriješio sam u prošlosti, ali sad sam tu i ne idem nikamo.” Srce mi
je tuklo izdajničkim ritmom, nizalo je strepnju za strepnjom.
„Kad bih ti barem vjerovala, ali strepim svaki dan kad će doći vrijeme, a tvoj auto neće
stati u dvorištu, ti nećeš izaći, nećeš ostati...”
Prekinuo me kad mi je glas počeo slabiti.
„Mogu ti obećati...”
„Ne obećavaj mi ništa! Ne vjerujem u obećanja. Liam mi je obećao voljeti me zauvijek
pa je otišao, prepustio se. Nije se ni borio. Ti mi nisi obećao ništa, ali si otišao znajući da te
trebam.”
„Ne mogu popraviti prošlost, ali mogu ti obećati sadašnjost, i budućnost će biti naša,
vjeruj mi.” Bio je tako uporan da sam na trenutak htjela dići ruke i pustiti mu da danas
napravi sve što on želi. Zato sam mu okrenula leđa, jer nisam vjerovala svojim rukama. One
su ga željele zagrliti.
„Želim dolaziti na imanje, jer ona mala nije tvoja, nije moja, ona je naša, naše čudo.
Čudo! Nastala je od onih pet posto mogućnosti. Borac je kao i ti.” Sklopljenih očiju, samo
sam slušala što govori, jer ranjenom srcu je godilo sad slušati ono što je htjelo odavno čuti.
„Volim vjerovati kako sam ti pomogao ostvariti jedan san, da postaneš majka. Bilo mi je
teško otići, ali tada još nisam shvaćao nešto.”
Zastao je da bih potom osjetila njegove dlanove na svojim ramenima.
„Volio sam te, Allegra, volim te i dalje. Volim i našu kćer podjednako, jer ako mi
oduzmeš sebe, ja nemam više snova, nemam svrhe. Moj let je završio, slijetanje nije bilo
ugodno, ali odredište na kraju si ti. Vratio sam se tamo odakle sam krenuo, tamo gdje je sve
počelo.” Duboki uzdah nadražio je tišinu nakon njegovog monologa.
„Okreni se. Želim ti vidjeti oči. Još maloprije gledale su me s divljenjem, a sad... s toliko
tuge.” Laganim pokretima dlanova na mojim ramenima, okrenuo me prema sebi i onda,
posve nenadano spustio svoje usne na moje.
Očiju sklopljenih, tijela nepomičnog, tješio me nježnim poljupcem, molio da mu
vjerujem. Odmaknula sam se i progovorila, prije nego me savladala slabost prema ovom
čovjeku.
„Nemoj mi ništa obećavati. Slažem se, ona mora znati tko joj je otac. Govorila sara joj
da je na nebu i da će doći jednog dana. Nisam imala nikakav plan. Možda sam se nadala
tvom povratku, ali nada je blijedjela svakom godinom. Moraš shvatiti da mi je zato teško
razmišljati o nama, da se možemo ostvariti na duže staze jer ogavan je osjećaj znati da
najvažnijoj osobi na svijetu nisi na prvom mjestu, da je nešto važnije od tebe. Ako jednom
pristanem... Ne želim na duže staze, želim zauvijek.”
 „Trebaš vremena?” zaključno je upitao.
„Samo to.”
„Imaš pravo ne vjerovati mi, nisam napravio ništa čime bih zaslužio tvoje povjerenje,
ali bit ću strpljiv i čekat ću, poštovati granice.”
Palcem je okrznuo moju usnu i donio mi novi nalet topline na to mjesto. „Osim noćas,
noćas si bila nevjerojatna dok si prelazila sve granice.” U hipu me prigrlio na svoja prsa.
Nisam se pobunila, jer bilo je tako dobro osjećati sigurnost, okusiti njegovu blizinu i udisati
njegovu aromu.
„Je li ti hladno?” pitao je.
„Ne.”
„Malo drhtiš.”
„Mislim da je to posve normalna reakcija za ovu situaciju.”
Pokušala sam se nasmijati jer mozak mi je još uvijek bio u kolapsu od svega što sam
sad čula, od priznanja, suočavanja. Kad je maknuo ruke s mene, poželjela sam vikati da ne
radi to, da me samo još njegov dodir drži u uvjerenju da je tu. Pratila sam ga pogledom dok
je koračao po sobi, te prigušio svjetla. Pratila sam ga i sve vrijeme dok je otkopčavao sako,
potom skinuo njega, kravatu i košulju, da bi naposljetku svukao i svoje hlače.
„Ne idem nikamo, ostajem s tobom. Barem noćas pristani na to, ostanimo u našoj priči,
a sutra kad se vratimo na imanje, možemo glumiti da se ne volimo.” Plač je prijetio jecajima,
a suze su me počele gušiti i sve sam teže disala dok me nije privukao opet na svoju toplu
kožu i počeo razodijevati. Skidao je moju odjeću sporo, gotovo obzirno. Očima je prelazio
po svakom djeliću moje kože i bilo je tako lijepo vidjeti se u onom plavetnilu u kojem sam
se jednom utopila.
„Noćas dijelimo krevet, ležiš pored mene i zaboravljaš na jučer i na sutra.”
Pružio mi je ruku, polegnuo me na jastuk i pokrio, a onda se uvukao pored mene. Bilo
je umirujuće dok mu je srce kucalo uz moje, kad me zarobio u svom naručju. Netom nakon
toga, pritisnuo je svoje tople usne uz moj vrat, pa na rame, ostavljajući stotine malih
poljubaca sve dok nisam okrenula obraz i našla se na njegovim usnama. Samo to je čekao. I
onda me poljubio.
Te noći vodili smo ljubav. Nije bilo riječi za ono što je učinio mojoj duši.
Ujutro sam se iskrala dok je zora svitala, jer nisam htjela da Pearl brine ako se probudi,
a mene nema.
Natipkala sam mu poruku i poslala dok sam koračala pustim ulicama grada.
„Ne čuje se lom, ne vide se krhotine kad se srce raspadne, ali tko god korača u nadi da će
ga sastaviti nazad, osjeti ubod pri svakom koraku. Mnogi se ne usude, a rijetki nastave tim
putem. Biraj pametno svoj put, dok je vrijeme.”
 Allegra
Vratiti se na imanje nakon večeri s Hunterom, u kojoj smo jedno drugome priznali sve
zamjerke i slabosti, u jednu ruku bilo je olakšavajuće, jer nisam više morala slušati majčine
prodike o mom nemajčinskom ponašanju.
Zamjerila mi je dolazak kući pred zoru, ja si pak nisam zamjerala taj čin jer bilo je
nešto oslobađajuće u tome što sam sve to konačno skinula s dnevnog reda. Jer čekalo je
godinama u meni i težilo isplivati na površinu. Uvrijedila se tim više jer joj nisam dala
nikakva objašnjenja, spakirala sam kćer i vratila se kući, tamo gdje me pak kao teži zadatak
čekalo suočavanje oca i kćeri. Bilo je neopisivo teško ne misliti na njega nakon one
nezaboravne večeri, tim više jer je Pearl stalno pitala za njega. Boravio je kod nas sve više,
Jackson sve manje i to mi je postalo sumnjivo. Da nije to napravio po Hunterovom nalogu?
,,A gdje ti živiš?” Sjedili smo za stolom i objedovali kad je Pearl ovo upitala Huntera.
Morala sam pripremiti dokumentaciju za zapošljavanje novih radnika na imanju, a Hunter
je predložio izvesti Pearl u igraonicu i prošetati psa za to vrijeme.
„Molim?” pitao ju je dok joj je na tanjur stavljao još krumpirića.
„Gdje ti živiš?” Ponovila mu je pitanje. „Gdje spavaš?” Nisam znala odakle joj ta pitanja,
nije ih sigurno čula od mene, ali u jednu ruku bilo mi je drago da ga ona to pita.
„Živim kod jedne žene. Ona mi je toliko toga lijepoga rekla o tebi kad sam joj rekao da
te poznajem.”
Zalogaj mi je zastao u grlu dok sam zurila u njega. Živio je kod neke žene? Bol me parala
posred grla i znala sam da nije od proklete hrane. Hunter je nastavio. „Ona se zove
Rosemary, hoćeš li da joj odemo u posjet? Možemo danas ako je slobodna.”
„Daaaa...” Pearl je oduševljeno pljesnula rukama, a ja sam konačno progutala.
„Živiš kod Rosemary?” ponovila samo još jednom u čudu jer mi je ova informacija
promakla ili sam je uslijed svega zanemarila.
„Iznajmila mi je jednu sobu.”
„Otkad to traje?”
„Pa od prvog dana.” Izraz lica bio mu je čitljiv, potvrđivao je sve moje sumnje. Dakle,
onaj dan čuo je sve što sam rekla Rosemary.
Pearl se uključila u naš razgovor.
„Možemo li ići kad pojedem?”
„Kad pojedeš”, ponovila sam. Bila sam pomalo rastrojena jer živjela sam u uvjerenju da
moja prijateljica ne bi odala moje tajne. Možda je mislila da čini dobru stvar jer ona je bila
dobra duša, ipak, zaključila sam, voljela bih da sam ovo čula od nje. Barem mi je nestao onaj
neugodan osjećaj ljubomore zbog pomisli da spava u kući nepoznate žene. Ako je bio kod
Rosemary, onda je to druga stvar.
„Ostavimo mamu da radi, hajde, idemo oprati ruke i obući se.” Ispratila sam ih
pogledom do kupaonice i stala osluškivati njihov razgovor. Trebalo mi je tek malo da
shvatim kako se smješkam dok ih slušam. Nije bilo dvojbi da ga naša kći obožava, sluša i
poštuje, a bilo je posve jasno da će on biti dobar tata. Pozdravili su me i ostavili samu.
Morala sam priznati kako mi je trebalo tih nekoliko sati za sebe. Radila sam, ali opet,
razmišljala sam o Hunteru, o Pearl, o sebi.

Bila je već kasno popodne kad su se vratili na imanje, ali umjesto u kuću, pošli su po
psa u hangar. Znala sam da će šetnja potrajati još sat vremena pa sam počela pripremati
večeru, međutim, ni deset minuta kasnije vrata kuće su se otvorila, a na njima se pojavio
Hunter noseći u rukama našeg ljubimca. Pearl je plakala. Poletjela sam k njima ruke brišući
u majicu. Čim sam čula te jecaje, slabost me presjekla u koljenima.
„Što se dogodilo?”
„Izgleda da je Jojo bolestan, teško diše.” Hunter me prodorno gledao i bilo mi je jasno
što nam predstoji.
„Vodimo ga, mama, doktoru.” Pearl je molila, a njezine suze slamale su mi srce.
Kimnula sam brišući joj uplakano lice i stegnuta njezinu malu ruku u svojoj. Obratila sam se
Hunteru.
„Trebali bismo otići do veterinara, zbog nje”, naglasila sam. Nisam joj još mogla
objasniti što je smrt jer sam je sebično htjela poštedjeti boli života.
„Moramo ga okupati prije doktora”, ona se nadovezala.
„Možemo pozvati doktora kod nas, zar ne, Allegra? Neka doktor dođe tu, a mi idemo
njega oprati. Što kažeš, Pearl?” Kimnula je par puta brzo, dok su joj se suze pomalo sušile.
„Pozvat ću Gradyja.” Nismo imali pravog veterinara, ali Grady je liječio sve životinje u
kraju, stoga sam ga nazvala. Objasnila sam mu situaciju pa je pristao doći.
U kupaonici me zateklo puno bolje raspoloženje, mirni Jojo puštao je da ga lijepo
okupaju. Bilo mu je toplije i ugodno. Morala sam nešto reći, naprosto pripremiti Pearl na
njegov odlazak. Učinila sam to dok je ležala na debelom poplunu pored njega do kamina.
„Dušo, znaš, doktor će ga pregledati, ali moraš znati da je Jojo star.”
„Pa?”
„Pa u jednom trenu... on će otići.”
„Gdje?”
„Huh;.. na nebo.”
 „Misliš, letjet će?” Zatekla me pitanjem, i prije nego sam stigla reagirati, oglasila se
opet. „Kao onaj princ iz bajke, onaj što leti na nebu. Pa ne čuje kad mu kažeš da ga voliš.”
Preneraženo sam gledala u nju, dok me po leđima pekao pogled muškarca na kojeg se sve
ovo odnosilo.
„Da, ići će letjeti. I pazi ovo, kad sleti, bit će opet mlad! Onda ćeš ga opet morati sve
učiti, kupati ga i voditi u šetnju. Što kažeš?”
„To je baš fora”, rekla je i zagrlila ga, ukopavši svoje male ruke u njegovu dlaku.
„Da, stvarno je fora.” Čula sam onaj duboki, mukli glas iza sebe, onaj koji bi vibrirao
kroz moju dušu, udario u sva moja čula, činio me tako opijenom.
„Mislim da će Grady sad doći ipak ga malo pregledati.” Ustala sam iz klečećeg položaja i
pogledala kroz prozor kad sam začula automobil u dvorištu. Hunter je zato zauzeo moje
mjesto do Pearl i nije se odvajao od nje sve dok nismo ostali opet sami. Grady je samo
potvrdio ono što smo već znali.
„Što misliš da mu tu ostavimo krevet? Da je stalno pored tebe?” Predložila sam navečer
kad se nevoljko odvojila od psa.
„Mogu li spavati s njim?” upitala je.
„Ne možeš, dušo.”
„Mogu li s tobom, mama?”
„Sa mnom možeš.” Dijete je predosjećalo, bila sam uvjerena u to.
„Ali tko će onda s Jojom? Sam je tu u boravku.”
„Mogu ja s njim.” Pogledala sam Huntera na ovaj prijedlog i onda shvatila kako se i on
osjeća grozno, ipak, to je bio i njegov pas.
„Može. Dečki u boravku, cure u mojoj sobi”, potiho sam izustila prije nego sam pobjegla
u kupaonicu srediti se za spavanje. Par dana potrajalo je ovo stanje, a onda jednog jutra,
Pearl se probudila prije mene i stala me drmati.
„Mama, on leti.” Sneno sam zatreptala, dok je ona odmicala prekrivač i trčala u
boravak.
„Allegra!” Požurila sam kad me Hunter dozvao, a onda me u boravku zatekla scena od
koje su suze krenule same. Hunter je pokrivao mrtvo tijelo svog psa, dok ga je Pearl grlila
oko vrata. Da, grlila je svog tatu i tješila ga. Oboje su plakali. Dovraga, nisam mogla ostati
smirena, prišla sam im i zagrlila ih. Voljela sam tog psa, čuvao nas je i obožavao. Suze su
natapale tišinu dok se Pearl nije oglasila.
,,A kad će doći on mlad?” Trebalo mi je samo malo da se sjetim što sam joj rekla. Otrla
sam suze i pogledala Huntera. Možda sam mislila dotad kako me bole suze moje kćeri, ali
vidjeti muškarca kojeg sam voljela do srži, kako krvavih i vlažnih očiju iskazuje svoju tugu,
bilo je teže nego sam zamišljala.
 „Doći će uskoro. Pearl, obuci se i doručkuj s mamom. Jojo i ja se vraćamo brzo.” Uzeo je
tijelo u ruke i bez jakne krenuo van. Pratila sam ga pogledom dok je zamicao prema jugu.
Znala sam što će napraviti.
Nešto kasnije čula sam njegov automobil dok je odlazio. Pearl nije bila toliko nesretna,
dijete nije posve shvaćalo što se dogodilo jer vjerovala je da će se vratiti.
I vratio se, dva sata kasnije crveni Camaro parkirao je u dvorištu i iz njega je izašao
Hunter noseći u rukama kutiju. Srce mi je zaigralo od sjete kad je ušao k nama i prišao
Pearl. Gledala je u kutiju kao da zna što je unutra čeka.
„Rekao sam ti da ćemo se vratiti, zar ne? Tu smo. Obojica.” Sjeo je od nje i otvorio
kutiju kad se začuo Pearlin veseo cijuk.
„Jojo! Mama, gle mladi Jojo! Kako je sladak!” Odmah ga je prigrlila te ga odvukla do
svojih igračaka da mu pokaže što ima. Stala sam ih promatrati. Hunter se u trenu našao do
mene.
„Ne brini, ja ću se brinuti o njima.” O njima. „Znam kakvu obvezu sam sad stvorio,
nemoj sumnjati u mene, OK?” Kimnula sam ne gledajući ga. Ovo je ipak ispalo dobro.
„Mama, ovdje će mu biti krevet. Želim da je s nama tu.”
„Slažem se, ali moramo uvesti pravila, Pearl. Pas treba u šetnju, treba na toalet vani.”
Hunter se oglasio, jer meni se jezik ukočio. Stvarali smo nešto novo, neku novu vezu i
obvezu. Razgovarao je s njom, objašnjavajući joj što sve podrazumijeva boravak psa u kući,
a ona se sa svime slagala.
Od te večeri, Hunter je ostajao spavati kod nas, u boravku. Jojo Junior spavao je u kutu
koji su mu Pearl i Hunter sredili, a ja? Ja sam spavala sama, svaku večer boreći se sa snom,
koji mi je krao samo jedan muškarac. Nisam bila imuna na njegove poglede, duboke i
prožimajuće, kao ni dodire, usputne i postojane.
Bila je duboka noć kad mi je muška ruka dotaknula rame.
„Allegra?” Razbudila sam se istog trena kad sam ugledala Hunterovo lice iznad sebe.
Bilo je pomalo zajapureno, a oči su mu čudnovato sjale.
„Što je bilo?”
„Sranje. Mislim nije sranje, lokva je. Zaspao sam s malim u krilu i popišao se po meni i
po kauču. Žao mi je.”
„Huh. Nema frke, taj kauč je ionako za otpad”, promrmljala sam.
„Da. Idem onda ja... ovaj, kod Rosemary.”
„Zašto?” Nisam se snašla tog trenutka, jer prije svega, bilo mi je dovoljno da je tu u
mojoj sobi, da se osjetim nemirnom.
„Nemam gdje spavati, upišan sam psećom mokraćom.”
„Ali... Pearl će... ovaj... istuširaj se ovdje. Ostani tu.” Njegova pojava u polumraku moje
sobe samo me mamila predložiti nešto što nisam smjela.
 „Imam u automobilu nešto rezervne odjeće. Gdje misliš da mogu spavati?”
„Pa tu u mom krevetu, ja ću kod Pearl.” Knedla me zagrebla po grlu, jer lagala sam
sebe, nisam htjela pored nje, htjela sam spavati u njegovim rukama.
,,OK. Idem po odjeću. Pa ću pod tuš.”
Nisam prestajala razmišljati sve vrijeme dok se kupao, dok sam slušala udaranje vode
u tušu, zamišljajući njegovo golo tijelo, divno, muževno i privlačno. Obrazi su odavali moje
lascivne misli dok je ulazio u moju sobu odjeven samo u bokserice. Na trenutak sam se
oduzela.
Ručnikom je još trljao glavu dok sam ja i dalje nepomično zurila u njegov ravni i tvrdi
trbuh. Srećom, bio je polumrak i sprečavao me da se osramotim jače.
„Idem ja kod Pearl.” Izvukla sam se iz kreveta, pomalo nezadovoljna jer ću se morati
stiskati na onom malom krevetu. Pearl je znala zauzeti čitavu površinu, tako mala, a znala
se raširiti da sam većinom visjela na rubu. Bilo je tako i sad. Gledala sam s dovratka kako
spava spokojno, zagrljena sa svojim plišancem.
„Hej.” Okrenula sam se kad se Hunter oglasio, vraćao je vlažan ručnik u kupaonicu.
Nisam ga smjela pogledati niže od lica. Moja koljena su bila izdajnička. Prišao mi je i
pogledao preko mog ramena u prizor u krevetu. Oteo mu se mali cerek.
„Znači, nemaš gdje spavati.” Koža na potiljku naježila mi se od tame u njegovom glasu,
od polutame koja nas je okruživala, od jednako tamne želje koja me ispunjavala dok je bio
pored mene.
„Dođi. Samo ćemo spavati.” Upleo je prste s mojima i povukao me prema našoj sobi.
Kriste, mojoj sobi. Nisam se pomaknula ni milimetra stoga je zakoračio prema meni i
unio mi se u lice. Desnom rukom i dalje je držao moju, a lijevom se usudio pomaknuti kosu
s mog lica.
„Samo ćemo spavati. San ti je potreban. Obećavam ti da neću pokušati ništa.”
Gledali smo se neko vrijeme, nije bilo upitno vjerujem li njegovim riječima, jer nisam
vjerovala sebi! Trepnula sam kad je namrštio čelo.
„Misliš spavati na nogama ili probuditi nju? Zar je toliko grozno leći pored mene?”
„Ne”, izustila sam brzopleto i pošla prema sobi. Pustila sam njegovu ruku tek kod
kreveta. Uvukla sam se pod prekrivač i okrenula mu leđa, povlačeći se što dalje od njega.
Nisam mogla spavati, kako sam i pomislila da ću moći?!
Disao je iza mojih leđa, čak i taj zvuk napaljivao me do kosti. Prsti su mi bridjeli, a tijelo
tražilo njegov dodir i blizinu. Uporno sam si naređivala da spavam, a onda, pred zoru kad
me umor smlavio, još u polusnu, okrenula sam se prema izvoru topline.
Sunce je probijalo kroz zavjese kad se sjena nadvila nad mojim licem.
„Mama?”
Dovraga!
 Čvrsto muško tijelo bilo je priljubljeno uz moje, ruke su bile obavijene oko mog struka,
a sve to gledala je naša kćer i to s popriličnim zanimanjem.
„Zašto Hunter spava u tvom krevetu?”
 Hunter
Čuo sam sve riječi koje je moja kći uputila mojoj ženi. Onoj koja mi je pripadala i
dušom i tijelom, svime što je imala, iako je to nijekala. Jer Allegra nije bila samo moja
prijateljica, kolegica iz školskih dana, majka moje kćeri i prošla avantura. Allegra je sve. Sve
što žena treba biti. Posebno sam je volio u zbunjenom stanju, kao sad dok je Pearl stajala na
metar od kreveta i znatiželjno nas promatrala. Pravio sam se da spavam i samo
promeškoljio uz Allegrina leđa. Ma koga sam lagao, jedva sam dočekao dotaknuti to slatko
dupe, da me ona kosa škaklja po licu, a spokoj učini najsretnijim čovjekom na svijetu.
„Ovaj... dušo, pa on samo spava tu. Samo sad.”
„Mama, rekla si da ne smijemo spavati ni s kim, osim zajedno ti i ja. Zašto ti možeš?
Mama, on je dečko!” Zaškiljio sam iza Allegrinog ramena i uhvatio mudri izraz lica naše
kćeri. Zakolutala je očima i ruku stavila preko usana dok se iščuđavala situaciji. Trebalo je
djetetu konačno sve objasniti. Pomislio sam da je ovo možda uvod u sve što sam joj
spremao priznati.
„Dušo, Jojo ga je popiškio. I kauč, znaš. I zato... O, Kriste!” Allegra je naglo ustala i stala
pred Pearl, kleknuvši. „Ti si velika cura, a mama je još veća. Hunter je mamin prijatelj i
zato...”
„Mogu li onda i ja spavati s prijateljem?” Na Pearlino pitanje, osjetio sam kako Allegri
pada mrak na oči.
„Jutro, cure! O čemu pričate ovako rano?” Glumio sam samo da spasim Allegru
odgovora, ali dočekao me njezin prijekoran pogled.
„Objašnjavam Pearl kako si spavao u mom krevetu samo zato što je kauč mokar. Eto,
jednostavno objašnjenje.” Kao da joj je u trenu sinulo kako to zapravo i zvuči prirodno.
„Eto vidiš. To rade prijatelji. Pomažu u nevolji”, dodao sam zabavljeno i ustao iz
kreveta, ali bio je dovoljan jedan moj pokret da Pearl izmisli novo pitanje.
,,A zašto ti nemaš pidžamu kad spavaš? Imaš samo gaće.” Namrštila se, dok sam
povlačio prekrivač da pokrijem izložena leđa. Oteo mi se težak uzdah, dovraga, na ovo
nisam imao repliku. Namrštenog nosa gledala je mamu pa mene. Svaku nadu da će Allegra
objasniti djetetu sve, razbila mi je sama kad se okrenula potpuno prema meni i prekrižila
ruke na grudima.
„Da, Huntere, zašto spavaš samo u gaćama?”
„Hm...pa Jojo mi je popiškio ostalu odjeću. Očigledno je. Zar ne?”
„Eto, dušo. Jednostavno je.” Allegra ju je potom pogledala, ali moja malena nije
izgledala uvjereno. Bože, da mi je bilo znati što se događalo u toj maloj glavici.
 ,,A ne živiš više kod Rosemary?” Potonuo sam s osmijehom uvidjevši kako nije kraj
pitanjima. Pearl se probudila totalno spremna otkriti sve nedoumice.
„Zasad živim.”
,,A gdje je tvoja kuća?”
„Ovdje.” Nisam bio ni svjestan što sam joj rekao, dok me Allegra nije pogledala nijemo,
usana raširenih, očiju razrogačenih. Brzo sam se snašao. „Malena, obući ću se pa ćemo
porazgovarati. OK?”
„Nisam ništa loše napravila.” Počela se braniti uvjerena da zato želim razgovor.
Uhvatio sam ponovno Allegrin pogled, nemiran i prestrašen. Grickala je usnu stojeći pored
Pearl i navlačila svoj rukav od nervoze.
„Nisi, dobra si cura. Samo, vrijeme je dati otkrijem nešto o sebi. Što misliš, pojedemo
skupa i onda sjednemo, ali ne na kauč. Možemo za stol.”
„Može.” Sretno mi je uzvratila osmijehom i napustila sobu. Allegra je živčano trljala
usnu o usnu.
„Sad?” Oboje smo znali koje je pitanje iza samo jedne riječi.
„Da. Nemamo što čekati.” Kimnula je glavom par puta i otpuhnula duboko.
„Imaš pravo. Allegra?” zazvao sam je kad je već koraknula van sobe.
„Da?”
„Bit će sve OK.” Gledala me dugo, a onda prozborila tihim glasom.
„Ne znam što očekivati; nemam nikakav predosjećaj. Pearl je... nepredvidiva, baš poput
tebe. Poznajem je poput svog dlana, ali opet... iznenadi me puno puta. Samo ne želim da
bude povrijeđena.”
„Ovo je situacija koju čovjek ili prihvati ili ne. Treće nema. Allegra... treće nema.”
Zatreptala je brzo i požurila do Pearl, ali moj pogled uspio je uhvatiti njezin dok je prelazio
preko mog torza, jer namjerno sam pustio prekrivač da sklizne niže. Bio sam odustao od
provokacija, ali nekad si nisam mogao pomoći. Kao noćas, kad se sama okrenula prema
meni i zagrlila me. Iskoristio sam priliku da joj poljubim čelo, pomazim obraz i malo, samo
malo popipam cice. Zahvalio sam psetu što me popišao.
Par minuta kasnije obučen u rezervnu odjeću, osvježen i spreman za istinu, uputio sam
se u blagovaonicu. Cure su me čekale za stolom, uposlene mazanjem maslaca i marmelade
na kruh. Kad je Allegra već stigla napraviti čaj? Moja cura. Moje cure. Dvije šnite dočekale su
me na tanjuru, pa sam sa zadovoljstvom prihvatio i pojeo. Gledali smo se u opuštenoj
atmosferi, ignorirajući značenje nadolazećih trenutaka.
„Malena, pitala si me gdje je moja kuća?” progovorio sam kad sam završio, doduše,
žurio sam jer me Pearl promatrala sve vrijeme.
„Aha.”
„Rekao sam ti, ovdje. Prije nego si se rodila, ja sam zaista ovdje živio.”
 „Stvarno?” Krajičkom oka vidio sam samo kako Allegra krši prste, no ostaje tiho.
„Da. Živio sam tu s tvojom mamom. Onda sam otišao.”
„Gdje? S mamom?”
„Ne. Otišao sam sam. A znaš kamo?” Odmahnula je glavom. „Otišao sam letjeti.
Avionom. Na nebo.” Ozarila se dok je slušala moje riječi. „Ja sam bio pilot.” Sa svakom
idućom riječju, približavao sam se priznanju. Ja sam tvoj tata. Ja sam tvoj tata. Srce mi je
kucalo u tom ritmu, bio bih se zakleo u to. Ostao sam miran, barem se nadao da jesam.
„Imamo jedan avion u hangaru!”
„Da, to je moj avion. Ali ne letim više.”
„Oh, zašto?”
„Zato što ne želim to više raditi. Želim biti tu. Ne želim biti pilot.” Srce mi se pretvorilo
u buktinju, koja je plamsala u mojim grudima, stvarajući mi tjeskobu.
„Nego?” Nisam trebao pogledati Allegru da shvatim kako plače, štoviše, nisam se
usudio pogledati je upravo sad, dok sam pokušavao preko jezika prevaliti svoju želju.
„Želim biti tvoj tata. Ja jesam tvoj tata.” Ispravio sam se u posljednji tren. Nisam
treptao, samo sam zurio u presliku mojih očiju. Mrštila se neko vrijeme, a onda je pogledala
mamu, zatim opet mene.
„Ti si moj tata? Moj pravi tata? Kao što je Jackson tata Sophiji?”
„Da.” Kimnuo sam. Allegra je šmrcnula, a onda nas je Pearl zbunila kad je ustala i samo
otišla u svoju sobu.
„...izgleda da to i nije ispalo...” jedva sam govorio, nisam mogao dovršiti rečenicu, jer
dijete je ustalo i otišlo. Zatvorilo vrata svoje sobe i dalo mi jasan odgovor.
„Treba joj vremena...” Zurio sam niz hodnik, kad sam osjetio Allegrinu ruku na svojoj.
„Nemoj me tješiti. Zaslužio sam.”
„Nisi. Zaista nisi.” Pomaknula je glavu i ušla mi u vidokrug. „Pogledaj me, Huntere.
Prošlo je puno vremena i zato ne trebamo očekivati da će sve u jednom danu sjesti na svoje
mjesto.”
Je li govorila samo o Pearl ili i o sebi! Molio sam Boga da misli na oboje. Još smo se
gledali netremice, još je njezin dlan dirao moju nadlanicu kad se Pearl vratila k nama i
pružila mi kuvertu.
„Što je to?” Allegra je brzo povukla ruku i upitala prva.
„Pismo djedu Božićnjaku”, moja malena je odgovorila.
„Božić je prošao, a pismo sam... ovaj, vidjela.” Kuverta je bila zatvorena i stajala je tako
u zraku dok je nisam primio među prste.
 „Sophie mi je pomogla napisati dva pisma, ali poslali smo samo jedno. Ovo nisam jer mi
je rekla da mi Djed to ne može ispuniti. Ali ja sam pismo sačuvala.” Kratkim pogledom na
Allegru uvjerio sam se da je jednako zatečena.
„Otvori”, Allegra mi je naredila, dok je Pearl prilazila bliže meni. Osjećao sam je kao da
je dio mog tijela. Potrgao sam kuvertu i raširio pismo.
„Dragi Djede,
Bila sam jako, jako dobra ove godine. Slušala sam mamu, grlila je po noći da ne spava
sama, pomogla joj praviti kolače, srediti krevet.
Nisam razbacivala odjeću i čarape sam uvijek bacala u korpu. Prala sam zube svako
jutro i svaku večer. Nisam jela puno slatkiša. Mislim da bi mi zato mogao ispuniti moju
najveću želju.
Želim tatu. Može biti visok i jak da me nosi na leđima. Može me naučiti voziti role, jer se
mama boji. Može me voditi u igraonicu kad mama radi. Želim da me voli, a ja ću njega voljeti
kao što volim mamu.
Hvala ti dragi Djede.
Pearl.”
Ostao sam samo zuriti u slova ispisana dječjim rukopisom, papir ukrašen naljepnicama
dok sam poimao što mi moje dijete govori. Čeljust mi je zadrhtala, jer me u trenu udarila
spoznaja koliko toga sam propustio. Pearl se prva pokrenula i dirnula mi biceps. Pogled mi
je pobjegao samo na tren na Allegru. Plakala je u tišini, a suze su samo klizile dok je mirno
sjedila pored mene.
„Izgleda da ti se želja ispunila, ljubavi”, Allegra je progovorila, glasom natopljenim
sjetom.
„Jesi li zadovoljna onime što si dobila?” upitao sam svoje dijete, a ona me samo gledala
s blagim smiješkom.
„Nosi me.” Pružila je ruke i prije nego sam ustao, bacila mi se oko vrata, stežući me
malim dlanovima. Kosa joj je letjela na sve strane dok sam je držao u naručju. Nisam mogao
progovoriti. U meni se kovitlala tuga, pomiješana s radošću, pa zar je moguće u isti mah biti
i sretan i žalostan?
„Reći ću svima da si ti moj tata. Imam tatu!” vriskala mi je na uho, grleći me bez
prestanka. „Mama, dobila sam još jedan poklon. Moram li onda onu lutku vratiti Djedu?”
Allegra se nasmijala kroz suze i prstima ih pobrala s obraza.
„Ne moraš. Ti zaslužuješ sve.” Uto je i ona ustala, neko vrijeme samo nas gledala i onda
nam prišla te obavila svoje ruke oko nas. Dvije crne kovrčave glavice ležale su na mojim
ramenima, i sad, baš sad bio sam najpotpuniji čovjek na svijetu.
„Što tata sve radi? Možeš me naučiti vezati žnirance? I puštati zmaja? I nacrtati avion?”
Brbljala je sve vrijeme dok sam pogledom probijao Allegru, jer podignute glave, i dalje
naslonjena na mene, gledala me sa strepnjom. Bilo je tu još nešto što nisam mogao
prepoznati. Zatreptao sam i uzdahnuo.
 „Možemo što god ti poželiš. Imamo sve vrijeme svijeta.”
„Dobro, idem samo po igračke i bojice!” izmigoljila mi je iz zagrljaja pa sam je spustio
na pod, nevoljko promatrajući kako se Allegra odmiče od mene. Dobio sam kćer, ali bilo mi
je jasno da Allegra još neće biti moja. No čovjek se mogao nadati i truditi. Stoga sam je uzeo
za ruke čim je Pearl nestala u sobi.
„Dobro je prošlo.” Gledala je naše spojene ruke i uzdahnula duboko. Sve više su mi
značili ovi trenuci samoće s njom. Čak i tišina među nama, kao nekad. Bilo je dovoljno da je
tu.
„Da. Voli te jako. Sviđaš joj se od prvog dana.”
„Pa nije krv voda.” Usna joj je trznula, ali nije podizala pogled. Nešto je skrivala.
„Pogledaj me.” I poslušala me.
„Neću je iznevjeriti Allegra, ni tebe ni nju. Znam da ti treba još vremena da mi
povjeruješ.” Zubi su joj se usjekli u usnu dok se očigledno dvoumila. Posesivni i nestrpljivi
muškarac u meni privukao ju je bliže i zarežao.
„Ne može se sakriti ljubav u tvojim očima, u svakom izrazu tvog lica. Znaš li što ti piše
na čelu? Piše ti moje ime, Allegra. Od početka. Dovraga, volim te. Volim te zbunjenu i
odlučnu, volim te tihu i glasnu, volim te pokornu i divlju. Volim te, biseru.” Izgledalo je kao
da će opet zaplakati, stoga se naglo okrenula, pokazujući mi svoja leđa.
„To što mi okrećeš leđa, neće me odbiti. Samo ću biti uporniji.” Nisam odolio, privukao
sam je k sebi, uz svoje tijelo i šapnuo joj na uho.
„Posebno si voljela straga, zar ne? Voliš i dalje? Želiš li da upetljam svoje prste u tvoju
divlju kosu dok te ševim?” Bio sam razvratan, trebao sam reakciju i onda mi ju je uručila.
Duboki uzdah i sklapanje kapaka odali su je, kao i činjenica da nije bježala od mene. Ostala
je sve vrijeme slijepljena uz moje tijelo. Začuli su se koraci iz hodnika i oboje nas ohladili.
„Budalo”, promrmljala je i navukla mi osmijeh na lice.

Znao sam da ću taj dan pamtiti, da je to dan promjena. Na bolje. Moja malena bila je
stalno uz mene, kao mali priljepak, sretno me gledala i samo ponavljala. Moj tata. Moj tata.
Bilo je već kasno i morala je ići spavati kad sam ustao od stola.
„Idem ja. Vidimo se sutra.”
„Kamo? Ne možeš više živjeti kod Rosemary, tata.” Stao sam gledati u Pearl poimajući
kako će mi ova mala sve olakšati jer je očigledno, iako nenamjerno, navodila vodu na moj
mlin.
„Pearl, kauč nije upotrebljiv, moramo kupiti novi.” Allegra ju je upozorila i pogledom.
„Mama, pa ne može tata spavati na kauču.”
„Nego?” Gledala ju je nesvjesna kako će je njezina mala kopija uvaliti u neprilike.
 „Vidjela sam na televizoru da mame i tate spavaju skupa. Ne želim da tata ode.” Allegra
je samo sklopila oči i protrljala namršteno čelo. Stajali smo svi troje oko stola i vijećali
trebam li ostati.
„Doći će ujutro.”
„Želim onda ići s njim.”
„Ne možeš, dušo.”
„Onda neka ostane, već je spavao u tvom krevetu.” Promatrao sam njihovu raspravu i
cerekao se, naravno u sebi. Htio sam ostati, više od svega leći pored Allegre.
„Mamaaa, zašto ne daš da tata ostane?” Malena je bila uporna.
„Huntere, to nije rješenje, ne na ovakav način.”
„Znam, ali može biti privremeno. Sutra ću otići po novi kauč, ako se slažeš.”
„Nije stvar u kauču”, procijedila je. Pearl nije mogla čitati između redova, ali i dalje mi
je bilo drago da je igrala za mene.
„Znam. Dušo, idi operi zube”, rekao sam Pearl, a ona je spremno poslušala. „Allegra,
moj povratak ovamo je neizbježan. Ovo je moja kuća, vas dvije ste moj dom. Shvati ovo kao
probni rok.”
„Ne želim probni rok, to ne postoji kad je nešto ovako bitno u igri. Naša kćer neće imati
oca na probni rok. Ili ga ima ili ga nema.”
„Ima ga dovraga, tu sam Allegra.”
Nastojao sam utišati glas. „Ali ne bojiš se ti za nju, bojiš se za sebe. Ne idem nikamo.
Nikuda. Što trebaš kao dokaz?”
„Ne znam, ne znam!” na kraju je vrisnula i podigla ruke u zrak.
„Poslušaj me. Ovo je tek prvi korak. Vratio sam se po ono što je moje. Ostaje mi samo
jedno.” Pogledala me usana blago otvorenih. Bože, kako sam žudio izljubiti je do besvijesti.
Nisam zaboravio niti jedan trenutak one naše zajedničke noći. Vrtio sam film unaprijed i
unazad.
„Ostaje mi vratiti tebe.” Samo to sam rekao i požurio u kupaonicu do Pearl.
„Idem samo po svoje stvari kod Rosemary, ti idi spavaj. Brzo se vraćam.”
„Obećavaš?”
„Obećavam. Osjetit ćeš poljubac u čelo dok budeš lijepo sanjala, to te tata čuva.”
Kimnula je, barem mi je ona vjerovala. Na izlasku iz kuće pogledao sam Allegru. Stajala je na
istom mjestu gdje sam je ostavio koju minutu prije.
„Sad sam dao obećanje. Prije nisam. Trebao sam ti dati nešto, barem naznaku. Ali
vjeruj mi sad. Vratit ću se. I neću više nikad otići.” Izustio sam iz srca, ali zaboravio sam
jedno: čovjek ne smije davati obećanja onda kad je , a pogotovo kad na njih ne može utjecati
jer vlast nad svim našim postupcima ima ipak samo jedna sila.
Život.
 Allegra
Hunter se vratio. Uselio. Ostao. Bila sam još pod dojmom svega što se dogodilo u tako
kratkom vremenu. Od trena kad je odlučio priznati Pearl, bila sam bolno svjesna promjene
koja je drmala temelje našeg doma. Jer od trena kad joj je to rekao, kad ga je zagrlila i
prihvatila u svoje srce, htjela ne htjela, prestale smo postojati ona i ja. Sad smo bili on, ona i
ja. Nas troje kao obitelj.
Tu večer kad se vratio, uistinu je prvo otišao do pospane Pearl. Čekala ga je nestrpljivo.
Ja sam bila još nestrpljivija dok sam u boravku svako malo provirivala kroz prozor,
iščekujući crveni Camaro. Usna mi je treperila od boli koliko sam u nju usjekla zube kad
sam ga vidjela kako izlazi iz automobila te iz prtljažnika izvlači kufer i torbu. Do vrata me
dijelilo tek par koraka, ali trud koji sam uložila da pokrenem svoje tijelo, bio je nadljudski.
„Samo da ne povratim od muke”, mrmljala sam sebi u bradu dok sam otvarala vrata,
znajući da su mu ruke pune i da treba moju pomoć. Osmjehnuo mi se široko i vedro, iako je
bio malo zapuhan i živahan. On je bio još uzbuđeniji zbog povratka ovdje. Ovo je značilo
više, značilo je da ćemo s njim sad dijeliti svaku sekundu našeg dana.
„Dobro nam došao”, izustila sam potiho, dok je prolazio pored mene da bi u jednom
kutu spustio svoje stvari.
„Neću te pitati kako se osjećaš sad, jer znam da ovo nije mala stvar. Normalno je da
oboje osjećamo nemir, ali ovo nam je suđeno, biseru. Znaš to?”
„Vidjet ćemo, Huntere”, izustila sam zureći u njegove čizme.
„Što ćemo vidjeti?”
„Sad samo budi uz kćer, pobrini se nadoknaditi propuštene trenutke. Upoznaj je.”
Njegova desna noga zakoračila je prema meni. Ustreptala sam i stegnula kućni ogrtač oko
sebe.
„Napravit ću to drage volje. Ali to nije sve, Allegra.” Svaki put kad bi izgovorio moje
ime, ono r prevalio preko jezika kroz predenje, bila sam spremna rastopiti se pred njim.
„Neću dugo čekati da otvoriš oči. Nemaš pojma što mi činiš. Upozoravam te biseru, jer tvoja
me šutnja draži da uzmem ono što mi pripada.” Tim riječima natjerao me da ga pogledam.
Krivi potez. Usna mu se nakrivila u cereku.
„Ine samo tvoja šutnja. Da samo vidiš svoje oči, otkrivaju tvoje molbe. Da vidiš rumene
obraze, otkrivaju tvoje misli. Da vidiš vrele usne, otkrivaju tvoje želje.” Bio je dobar, o Bože,
bio je tako dobar. Ovaj čovjek poznavao je moje tijelo, poznavao je i dušu koja se još borila
protiv stvarnosti. Ja hrabra, ustuknula sam pred njim i pred izazovom koji mi je dao. Zurio
je neko vrijeme u moje usne, a onda mi okrenuo leđa.
„Idem pozdraviti Pearl. Vrijeme za spavanje je davno prošlo. Svima.” Naglasio je tu
zadnju riječ, dok sam ga pogleda zalijepljenog za njegova leđa, pratila niz hodnik.
 Svima! Predosjećala sam gdje će se smjestiti, u moj krevet. Bila bih vraški licemjerna
kad bih rekla da nisam to priželjkivala. Htjela sam ga tu, blizu. Samo još koji dan, govorila
sam sebi, pa ću donijeti odluku. Požurila sam opet oprati zube i uskočila u krevet, gledajući
prema vratima kad će se Hunter pojaviti na njima, te poći na svoju stranu kreveta.
Imao je svoju stranu kreveta. Imao je svoje mjesto i ulogu u našem domu. Falilo je ono
nešto da mu se prepustim do kraja.
Desetak minuta dok se pojavio, izgledalo je kao sat vremena. Nisam se usudila
pomaknuti s boka kad je prošao iza mene, na svoju stranu. Napetih čula, osluškivala sam
kako skida odjeću i odlaže je. Kapci su mi se zaklopili uslijed nervoze koja me gušila. Nisam
ovako nervozna bila ni sinoć kad je legao na isto mjesto, jer ovime, priznala sam mu gotovo
sva prava. Krevet se ulegao i neznatno zaškripao. Moje srce se uzlupalo. Dotaknut će me,
šaputalo je, iščekujući taj dodir. No izostao je. Tijelo mi se opustilo minutama kasnije kad
sam shvatila kako je zaspao, okrenut mi leđima. Disanje ga je odalo da je u dubokom snu.
Nespokoj me napustio, ali napravila sam nešto neočekivano: nasmijala se. Iako mi je
maloprije priprijetio, ipak je poštivao moju želju da mi da još malo vremena. Ali što je
vrijeme doli gubitak prilike da volim, da me voli, da se volimo? Jer proteklo je dvije tisuće
sto devedeset dana u kojima nisam osjetila ljubav, samo svoj nijemi i tihi vapaj da budem
voljena, da mu značim koliko je on značio meni.
To što se vratio ipak znači...
Tu noć uistinu sam usnula sretna, probudila se još sretnija. Hunterove ruke i u snu
posesivno su me držale, imajući tobože opravdanje o nesvjesnosti svojih djela tijekom sna.
Nisam marila. Uživala sam u svakom slučajnom i namjernom dodiru. Pearl nam je uletjela u
sobu u nekom trenutku dok sam sneno trljala svoj obraz o Hunterovu bradu.
„Mama i tata, mama i tata!” pjevušila je kao da recitira pjesmicu. Mom djetetu nije
puno trebalo za sreću.
„Bilo bi lijepo da pokucaš prije nego uđeš u sobu, znaš, dušo.”
„Aham.” Kimnula je i povukla Huntera za ruku iz kreveta. „Jojo laje, mislim da mora
van. Ili će popiškiti parket.”
„Jao ne, idem, idem.” Ispario je iz kreveta i sobe, navlačeći trenirku i žureći za Pearl. Još
sam se grijala pod dekom dok su se oblačili i izašli u dvorište. Šetnja je potrajala, i bilo mi je
žao Huntera jer mu nije dozvolila ni da se razbudi. Neka malo vidi kako je meni bilo.
Cerekajući se, pohitala sam u kuhinju pripremiti palačinke za doručak. Danas smo imali
razlog za malo slavlje. Vratili su se svi troje zadihani kad sam spustila hranu na stol.
„Točni ste, prati ruke i za stol.” Poslušali su me, a onda se Pearl razvezala.
„Možemo li danas u igraonicu? Ili kod Rosemary? Može li Sophie doći nakon škole?
Mama, kad se mogu voziti opet na traktoru?”
„Polako, jedno po jedno pitanje i diši dok jedeš. Možemo svi kod Rosemary, ako se...
tata slaže. Jesi li uzeo sve stvari?”
 „Nisam sve, zato može i to odmah, Rosemary radi drugu smjenu danas. Nakon toga
možemo u dućan i igraonicu. I moram riješiti kauč.” Kimnula sam na sve što je govorio, dok
mi je pogled padao na njegove ruke, izražene vene i crne crteže na zglobovima. Ukorila sam
se zbog buljenja, opravdala tjelesnu potrebu tek ovulacijom koja mi je, možda, bila u tijeku.
Uvijek sam svoje tijelo mogla okriviti za sve, nije li me ono i dovelo u ovu situaciju? Podigla
sam pogled na njegovo lice, a znalački izraz govorio mi je da je shvatio kako ga analiziram.
Smijao se kao lisac, čak mi i namignuo dok je s užitkom gutao moje palačinke.
„Odlične su. Bolje od mojih.” Zadirkivao me.
„Imala sam dobrog učitelja.”
„Zasluge ipak preuzima dobra učenica, učitelj je tu tek da otkrije talent.” Zauzdala sam
jezik da ne govori išta, da ne flertuje s njim, jer mogla sam se zakleti, bila sam posve mokra
samo od njegove blizine. Što je taj čovjek radio jednim pogledom!
Odvukla sam se nekako do sobe i spremila za polazak, dok je Pearl tatu vodila kod sebe
da zajedno u ormaru izaberu njezinu odjeću. Činilo mi se da danas nije filozofirala kao inače
kad se trebala obući. Pristala je na sve što joj je predložio. Tatina kćer. Petnaest minuta
kasnije, izašli smo iz kuće u kojoj je sve započelo i izgledali smo kao prava obitelj.
Pearl je bila između nas i držala nas je za ruke. Njezina sreća bila je iskonska. Topla,
prava. Nije mi promicao Hunterov ponos, kao ni ljubav koju je imao za nju. Uputio mi je
kratak pogled, na što sam pogledala u stranu. Danas sam definitivno previše analizirala i
razmišljala umjesto da se opustim.
„Idemo mojim automobilom.”
„Jeeej!”
Nisam stigla ni proturječiti kad je Pearl već iskazala svoje oduševljenje na Hunterov
prijedlog. Poslušno sam krenula prema njemu, zakopčala Pearl i sjela na suvozačevo
sjedalo. I čim je Hunter sjeo na svoje, pogled prema njemu osvježio mi je sjećanje i vratio
film na onu noć.
Kriste, ona noć. Noć kad sam ga zajahala točno u ovom automobilu, kad sam svršila po
njemu, kad je prodro tako duboko, podsjetio me kako je s njim bilo najbolje.
„Nešto ti je na pameti, čim si tako šutljiva?” upitao me, a ona lagana podrugljivost u
glasu odavala je namjerno peckanje. Pravio se lud, a čitao me dobro.
„Ne, ništa bitno.”
„Sigurno? Da nisi bolesna? Crvena si u licu.” Ošinula sam ga pogledom. ,,A i oči ti se
cakle.”
„Dobro sam.”
,,Ok, drago mi je da jesi, ako poželiš nekakav lijek, samo reci, imam ja pravu stvar.”
Okrenula sam glavu prema prozoru, šireći oči u čudu jer sve ovo imalo je skriveno značenje,
bila sam sigurna u to. Bio je baš prefrigan. Šutjeli smo do Rosemary, a samo je Pearl iza
pjevala i to božićnu pjesmicu, čak tri mjeseca iza Božića.
 Moja prijateljica dočekala nas je na vratima, oduševljena našom grupnom posjetom.
„Pa konačno!” izražavala je svoju radost grleći nas ponaosob. Pearl joj je uzvratila
poljubac i zaplela joj se u noge, ne puštajući je da mrdne. „Idemo u boravak, hajde. Imam
fine kolače.”
„Jesu li od sira?” Pearl je upitala, a Rosemary joj je odgovorila vedro.
„Jesu. Znam da te voliš ti, a voli ih još netko. Tvoj tata.” Potom je Hunteru stisnula ruku.
Sačekavši da ostanemo nasamo u predsoblju, dok sam vješala naše jakne, obratila mi se.
„Svi ste sretni. Zaslužila si, Allegra.” Zagrlila me još jednom, a da nisam stigla išta reći.
Pridružile smo se Hunteru i Pearl u boravku.
„Sad ste prava obitelj. Dakle, sretni zajedno. Moram priznati, ponosna sam na vas. Vi
pripadate jedno drugome. Volite se.” Rosemary je nastavila misao od prije, zureći u Pearl i
Huntera, a potom u mene, potpuno zaneseno. Nisam imala snage reći joj da se Hunter i ja
nismo... pomirili u tom smislu da smo skupa kao partneri. „Ovo je moj san. Svatko od nas
ima barem jedan, a ja sam htjela ovo što imate vi. I kad meni nije bilo ostvareno, molila sam
Boga da se ostvari Allegri. Jer ako itko zna kakve udarce zadaje samoća, znam ja. Allegra,
imala si kćer sve ovo vrijeme, a sad imaš i njega.”
Bilo je tek malo neugodno, ali šutjela sam i slušala što mi govori. „I dobro da si ga
primila nazad, jer dosadilo mi je više gledati kako mi se žene skupljaju pred vratima kao
čopor koji goni jelena.”
„Huh?” Zatekla me izjavom, koja me ljubomornim žalcem probola do srži.
„Da, žene su mi dolazile stalno u posjet nadajući se vidjeti njega. Pa gle ga, nije li lijep?”
„To je moj tata, ne možeš govoriti da je on lijep!” Pearl je stupila na pozornicu braniti
ono što je bilo naše. Njezino, Allegra, njezino. Njezin tata tebi nije trenutno bio ništa osim
partner u roditeljstvu. I cimer. I zaposlenik. I spavač u krevetu. I tajna ljubav. I vječna patnja. I
prijatelj.
Dovraga... Oči su mi se počele puniti suzama. Pa bio mi je sve. Što sam još htjela?
„Da, lijep je”, promrmljala sam i ustala naglo. „Mogu lija napraviti kavicu i pripremiti
kolač za sve? Vi samo pričajte. Izgubila si cimera zbog nas.”
„Ma nadala sam se ja tome, zapravo, znala sam da je samo pitanje vremena kad će otići
u svoj dom.” Njezin mudar i topao pogled dirnuo me duboko. Povukla sam se u kuhinju
boreći se prije svega sa strahom. Kucao je u meni poput živog organa. Bojala sam se
njegovog odlaska, bojala sam se trena kad se neće pojaviti na vratima ili samo jednog dana
reći kako ide dalje, da ima novi san.
I dok sam s dovratka kuhinje slušala kako Rosemary govori o čekanju, o prolaznosti
života, moj strah učinio je nešto nezamislivo: pretvorio se u odvažnost. Ja sam ga okrenula
u svoju korist, govorila sam sama sebi. Neću dozvoliti da me sputa, jer nakon svega, želim
biti potpuno sretna i predana, kao što sam bila onu noć koju smo proveli u hotelu. Odlučila
sam to. Bez puno razgovora, bez definiranja granica, predat ću se.
Stara hrabra Allegra promolila je odnekud svoju glavu. Večeras nastupa ona.
 Dan mi je proletio u slatkoj nervozi. Hunter je prilegao s Pearl nakon što smo se vratili
doma, potom sam je odvela do Sophie. Jacksona nije bilo doma. I bolje, jer nisam mogla
objašnjavati išta više vezano uz Huntera, niti slušati. Slušala sam samo svoju odvažnost.
I tu večer, kad se uvukao u moj krevet i okrenuo mi leđa, zaklopila sam oči i osluhnula
svoje srce. Prebacila sam se na desni bok i u polutami zagledala u njegov potiljak. Ruka mi
je drhtala dok sam je približavala njegovim ramenima. Disanje nisam mogla usporiti, srce
mi je lupalo kao ludo.
Osjetivši moj dodir, okrenuo se prema meni, no nisam mu dozvolila ni riječi kad sam
prebacila koljeno preko njegovih bedara i onda se popela na njega.
„O biseru... samo to čekam... samo tebe čekam.” Ukipljena u ovoj pozi, smještena svojim
središtem na njegovo međunožje, gledala sam ga nesposobna smisliti idući korak. Njegovi
prsti kliznuli su duž mojih bedara sve do mog struka i tamo se ukopali.
„Dođi ovamo. Poljubi me”, naredio mi je. Učinila sam to spremno jer trebala sam upute,
moj um bio je blokiran, previše toga obuzelo me u ovom trenu, toliko da mi se čak i plakalo.
Posegnuo je svojim jakim rukama oko mojih leđa i privukao me bliže sebi, točno na svoje
usne.
„Dočekao sam. Da mi se predaš.”
„Ššššš...”
Htjela sam samo da me ljubi, da ne govori, ali nastavio je između poljubaca mrmljati
moje ime. Navalila sam na njegove usne žestoko, puštajući želji da se ostvari, puštajući
požudi da prevlada, puštajući ljubavi da se nasladi.
Bilo je i nešto posebno u tome što je bio tu gdje je sve počelo. Gdje smo mi počeli. I dok
je prodirao u mene, vodio me prema vrhuncu, potom me obilježio kao svoju, u meni se
rodio još jedan san:
Tamo negdje kad budemo stari i kad unuci budu trčali oko nas, da tek tada sve završi.
 Hunter
Hladna ruka dirala je moj obraz.
„Hun? Hun? Ne mogu disati. ” Začuo sam poznati glas i otvorio oči, no s otvaranjem
kapaka, dočekala me jednaka tama. „Hun?”
„Gdje si? Ne vidim te. Ne vidim išta.” Pokušao sam osluhnuti odakle glas dopire, ali
morala je biti blizu, čim me mogla dotaknuti. Pokušao sam se pokrenuti, ali bilo mi je
dozvoljeno samo pomicati očne jabučice. Činilo se kao da mi se čak ni prsa ne podižu i
spuštaju. Sablasna tišina nije davala nadu. „Javi se, E. Gdje si, dovraga?”
„Hladno je. Sama sam. ” Glas je odjeknuo. Ruke su mi bile sputane nevidljivom težinom
koliko god ih se trudio pomaknuti. Upregnuo sam sve snage pomaknuti nešto.
„Pričaj mi. Dotakni me. Moram do tebe.”
„Čekam te. Sama sam, Hun.”
„Ostani, ostani...” Glas mi se gubio u tami kad sam začuo škripanje drveta. I u trenu
postao sam svjestan drvene površine ispod mojih leđa, nedostatka zraka unutar kutije u
kojoj sam bio. Učinilo mi se da čujem kucanje po plohi točno iznad mog lica.
„Huntere? Vrijeme je.” Ruke su odjednom dobile snagu i tijelo mi se pomaknulo, no
vratilo se u početni položaj zbog kaveza u kojem sam bio... ne, nije to bio kavez.
Bio sam u lijesu.
„Hunter? Dovraga, što radiš na podu?” Iduće je što sam čuo i ugledao kad sam otvorio
oči. Allegra se nagnula prema meni gledajući me s kreveta, a podno mojih nogu stajala je
moja kćer.
„Izgleda... pao sam. Sanjao sam, valjda.” Ruka mi je instinktivno poletjela na čelo kako
bih shvatio da je vlažno od znoja.
„Noćna mora? Hajde ustani.” Ustao sam poimajući hladnoću koja mi se uvukla u kosti.
U meni je još tinjala prestravljenost zbog sna.
Evie me zvala k sebi. Kriste.
„Sutra je trideseti ožujka?” upitao sam Allegru, znajući da me drži pod prismotrom
zbog moje smetenosti.
„Jest.”
„Morao bih sutra u Oxford.”
,,Oh. Nema problema. Pearl, idi operi zube, pa ćemo doručkovati. Hajde dušo.”
Odahnuli smo u isti tren kad je Pearl otišla. Nisam htio da me gleda ovakvog
dezorijentiranog. Sjeo sam na krevet i ruke položio na koljena. Osjećao sam u udovima onu
težinu i nemoć, gotovo strah da ih ne mogu pomaknuti. Opustio sam se tek kad su mi
Allegrine ruke dotakle ramena.
„Je li sve u redu?” Počela me masirati kako bi me potpuno opustila.
„Sad je. Ali svejedno moram na... grob. Evie je godišnjica smrti. Ne propuštam to nikad,
samo sam se tek danas sjetio. Ocu je preksutra.” Bilo je nepojmljivo teško izgubiti i sestru i
oca u samo dva dana. Odlazio sam na grob svake godine, pripremao se psihički, no ove sam
zaboravio. Bavio sam se živim ljudima, ali iz mog sjećanja ishlapili su i otac i Evie. On koji
me učio hodati, jesti, govoriti, letjeti, ona koja je bila centar mog svijeta, a ja njezin veliki
zaštitnik. Ja sam ih zaboravio.
Nisam mogao ni uz najbolju volju otresti loš osjećaj u grudima, gorak okus u ustima, ni
sram, čisti sram, a tek onaj zlokoban san koji mi je donio njezin dodir i glas. Izgledao je tako
stvarno da sam se i sad ježio dok sam premotavao film unatrag.
„Razumijem. Idi. Pridružila bih ti se, ali moram pripremiti sve, u ponedjeljak nam
dolaze prvi radnici. Svi počinjemo raditi.”
„Veselim se tome”, izgovorio sam odsutno, te primio njezine ruke u svoje. „Vratit ću se
isti dan. Mislim da bih svratio i do kuće.”
,,U redu je. Odi. Osjećat ćeš se bolje.” Allegra me utješila. Već smo danima napredovali u
našoj, još nedefiniranoj vezi, ako se mogla zvati vezom, jer nismo poveli razgovor o tome
što smo jedno drugome, i zato nisam htio ići, ne sad kad je sve bilo obećavajuće, kad mi se
ostvarilo sve što sam htio.
„Imaš pravo, osjećat ću se bolje.”
,,A i sam kažeš, vratit ćeš se isti dan.”
„Definitivno hoću. Imam čemu.” Dlan mi je kliznuo ispod pokrivača u koji se umotala i
dotaknuo golu kožu njezinog bedra. Gaćice su joj bile negdje na podu još od noćas, nisam joj
dao da ih obuče.
„Hoćeš li požuriti ako ti obećam da ću te čekati spremna?”
„Raširenih nogu?” Nacerila se i poljubila me u vrh nosa.
„Nešto valjda moraš i sam obaviti, a ne dobiti na pladnju.” Tu večer dobio sam sve na
pladnju, grizli smo se i ljubili kao da nam je zadnje na svijetu. Nije marila za otiske zuba na
svojoj koži, nisam mario za tragove noktiju po mojim ramenima. Sve je to bio znak, a ovaj
sam htio da bude vidljiv. Obilježila me kao da sam njezin, uzvratio sam joj na isti način.
Jedino što nismo naglas izgovarali ono što su naša djela potvrđivala: pripadali smo
jedno drugome. Allegra se samo preko noći prepustila i učinila me najsretnijim tipom na
svijetu.

Iduće jutro dugo sam stajao pored otvorenih vrata mog Camara, gledajući moje cure.
Ispraćale su me kao da se neću vratiti danima. Ista slutnja nije me napuštala ni kad sam
uzimao par stvari i spremao u džepove. Ignorirao sam sve i poljubio obje nekoliko puta
pred odlazak.
„Vidimo se navečer, cure. Volim vas.” Nisam htio skrivati ono što je u meni raslo za
njih. Po prvi put trebao sam ih ostaviti same, ali bio je to samo jedan dan, tješio sam se. U
pitanju su bili sati, ali ponekad su i sekunde presudne. Mahnule su mi i ispratile me. Ta dva
lijepa lica pratila su me dok sam vozio prema Oxfordu, do glavne ceste. Sjeta me držala kad
sam pomislio na Evieno lice. Njezino više nisam mogao vidjeti u stvarnosti, nije me više
mogla darivati osmijehom, zaraznim i glasnim. Bože, kako mi je nedostajala! Moja sestra.
Nebo se naoblačilo dok sam putovao prema groblju. Zastao sam u maloj cvjećari i
kupio cvijeće. Još nekoliko automobila bilo je parkirano pred ulazom, no spustio sam glavu
ne želeći naići na poznato lice. Oxford je bio velik grad, ali nažalost, mene su svi znali.
Koračao sam prema obiteljskoj grobnici, osjećajući kako mi obrazi postaju mokri.
Kamo sreće da je to kiša padala. Mogao sam se pretvarati da nebo plače, jer ja nisam sebi
smio priznati koliko mi je ovo teško. Srce se paralo od pogleda na imena moje sestre i oca
na tamnom mramoru.
„Hej, Evie. Zamisli, morala si me pozvati da ti dođem. Baš sam loš brat, ha? A ti si uvijek
bila dobra sestra. Uvijek si mi davala onaj zadnji dio tacosa s najviše umaka, uvijek si dala
da prvi biram film u kinu. A ja? Pogledaj me... nisam te se sjetio, sestrice. Žao mi je.” Nisam
mogao suzdržati jecaj. Dovraga, plakao sam kao malo dijete, ono koje je ostalo siroče.
„I žao mi je što ne dišeš, što nisi imala priliku doživjeti ljubav i sreću kakvu ja sad
imam, jebiga, zbog mene sve to nemaš. Da te nisam onu večer grlio... možda onaj luđak ne bi
pomislio najgore... i ti bi danas bila teta. Hej, bila bi divna teta. Jer ja sam tata, Evie. Imam
djevojčicu. Sliči na tebe malo. Prelijepa je. I moj je ponos. Pametna je. I voli me, Evie, iako
nisam bio tu kad sam trebao. Izgleda da sam tip koji nikad nije tu kad treba.” Grcao sam u
jecajima kao nikad, no drugo nisam ni zaslužio. Sjeo sam na hladan mramor i pogladio
slobodnom rukom očevu stranu groba.
„Hej, stari. Nadam se da sam ispunio naš san, da si sretan zbog mene. Sad imam novi
život. Obećavam da vas neću zaboraviti. Doći ću opet, upoznat ćete moje cure. Oprosti
svome sinu što je toliko boljelo, što srce nije izdržalo. Ako vam išta znači, nosio sam se s
time na svoj način. Shvatio sam nešto. Godinama sam se kažnjavao samoćom, uskraćivao
sebi ljubav koju mi je davala jedna žena. Htjela me onakvog bezobraznog i naglog. Dao sam
sebi kaznu, izgovarao se snom, a ona je bila moj najveći san. I znam da mi opraštate što se
posvećujem onima s kojima još mogu proživjeti mnoge trenutke, a vi... vi ćete uvijek biti tu.”
Moj dlan odjeknuo je mojim prsima. Ustao sam i obrisao ruke.
„Idem sad onima koji me ipak trebaju malo više.” Pozdravio sam se, polažući na svaku
stranu groba cvijeće. Težina sa srca još nije bila nestala. Očekivao sam da će ovo umiriti
moju savjest. Ta ista savjest natjerala me prvo krenuti do obiteljske kuće. Zurio sam dugo s
prilaza u tu praznu građevinu, sjedeći u automobilu. Nisam imao što tu raditi. Upalio sam
automobil spreman otići kad mi je za oko zapela jedna stvar: ulazna vrata bila su
odškrinuta.
 Izašao sam i oprezno krenuo unutra provjeriti o čemu se radi. Tko god je provalio zbog
krađe, sigurno je požalio. Unutra nije bilo ničega vrijednoga. Stari pod zaškripao je pod
mojim nogama, a ustajali zrak dopro je do mojih nosnica. U kući je vladala sablasna tišina,
podsjećala me na lijes iz mog sna. Ulazio sam redom u sobe, a nered me dočekao jedino u
kuhinji. Ladice su bile isprevrtane, vilice, žlice, noževi ležali su po podu. Hrpa pošte bila je
pobacana unaokolo. Mogao sam zvati policiju i izgubiti par sati, možda i više na ovo.
Odlučio sam jednostavno ostaviti sve kako jest.
Izašao sam na trijem i malo pogledao oko sebe kad mi je susjed Thorpe mahnuo. Bio je
star i s ogromnim naočalama, sjedio je na svom trijemu, činilo mi se da je oduvijek na tom
mjestu i da promatra što se događa.
„Mladiću! Ne vidimo nikoga godinama, a danas nas svi počastite dolaskom.” Približio
sam se drvenoj ogradi koja je razdvajala naša dvorišta kad mi se obratio.
„Ne razumijem”, izustio sam vukući noge po šljunku.
„Pa sad si došao ti, a ujutro je bila Helen.” Zagledao sam se u njega dok se lagano ljuljao
u svojoj stolici.
„Nemoguće. Ona je u psihijatrijskoj ustanovi, ne može biti na slobodi.” Odmahnuo sam
kategorički glavom. Nije dolazilo u obzir. Ne, nikako.
„Sinko, znam što sam vidio. Došla je pješice, nešto psovala, nije me ni pozdravila kad je
došla i ušla u kuću. Čulo se lupanje, kao da je bacala nešto. Izašla je noseći u rukama neki
smotuljak. Tad me pozdravila, izgledala je sretna. Mrmljala je nešto i nisam potpuno
shvatio, ali mislim da je spominjala Evie. Danas je godišnjica, zar ne?” Usta su mi bila
slijepljena od suhoće, a srce nije prestalo bubnjati ubrzano.
„Kamo je otišla, molim vas?”
„Iz garaže je izvukla onaj svoj automobil, bilo je čudo što ta krntija uopće radi. I samo
je nestala prema jugu.” Da je bila na groblju, susreo bih je.
Prema jugu... Instinkti su se naglo probudili u meni, no nisam htio dizati frku
nepotrebno, prepasti cure bez razloga. Stoga sam najmirnije što sam mogao sjeo u svoj
automobil i izvadio mobitel. Našao sam broj umobolnice i nazvao. Čim sam se predstavio
kao sin Helen Knox, prespojili su me upravitelju i to mi je bio očit znak nevolje.
„Gospodine Knox, moje duboke isprike, znamo zašto zovete i dajemo sve od sebe kako
bismo riješili situaciju.”
„Što se točno dogodilo?” Disao sam duboko i koncentrirao se na optimizam.
„Vaša majka pobjegla je noćas. Još ispitujemo kako se to dogodilo, tko joj je pomogao,
ali sve što znamo jest da je viđena u Oxfordu, što smo i pretpostavljali. Dalje joj se gubi trag.
Znamo da je godišnjica smrti kćeri i muža, pa je moguće da ima još jedan slom.”
„Jasno mi je. Ja sam u Oxfordu, u kući. Bila je tu jutros.” Glas mi je drhtao, a onda me
strah nagnao da se vratim u kuću. Nešto mi je nalagalo taj korak.
„Izvještavajte me”, naložio sam i poklopio dok sam krupnim koracima grabio u kuću
jer ona pošta po podu... Dođavola, koji bi provalnik otvarao poštu? Učinila je to ona. Helen.
Grabio sam papire i pregledavao munjevitom brzinom, no ono što sam tražio, a što je i sama
našla, već me čekalo položeno na stolu.
Dva rješenja. Jedno u kojem darujem imanje Allegri, od prije nekoliko godina. Drugo u
kojem je odluka kako je moja služba u RAF-u gotova. Imanje... Znao sam kamo je otišla, a
kad sam opet pogledao u pod, shvatio sam i što je ponijela. Ono što je nedostajalo u
drvenom stalku. Veliki nož.
Moje srce prijetilo je puknućem, no adrenalin me potjerao do automobila. Gume su
škripale dok sam izlazio na cestu bez gledanja, usredotočen na mobitel dok sam birao
Allegrin broj. Jurio sam kroz raskrižja, proklinjao crvena svjetla i čekao da se javi.
Nije se javila. Zvao sam opet, morao sam je upozoriti. Nisam htio odustati, nisam se
mogao pomiriti s pretpostavkom da je Helen, onako rastrojena došla tamo, možda tražeći
mene i zatekla... Kriste... ne... Grlo mi se stegnuto, nevidljiva ruka ga je gušila dok sam kroz
suze iznova birao broj i stiskao gas preko dozvoljenog. Negdje su se čule i sirene, ali svi su
zvukovi zamrli kad se s druge strane čuo ženski glas.
„Allegra, zaključaj se i ne otvaraj nikome!” povikao sam odmah, a dočekao me smijeh.
Histeričan i poremećen.
„Ma je li to onaj kojeg sam rodila, a ne zove me majkom?” Dovraga... Već je bila tamo.
 Allegra
Još dok je odlazio, htjela sam vrištati da ne ide. Ostani. Zagrli me. Poljubi me. Voli me. Da
je mogao čitati misli mog srca, čuo bi sve te tihe molbe. Ali šutjela sam, vukla sebe u ponor i
prokletstvo. U glavu mi se uvukao nemir, a na grudi se spustio kamen koji nije dao mojim
plućima udahnuti. Po povratku u toplinu doma, malaksalost me gurnula uz vrata. Spuštene
glave, uzdahnula sam tražeći snagu i spokoj.
„Mama, spava ti se?”
„Ne, dušo. Zašto me to pitaš?” Otvorila sam oči i na silu se nasmijala.
„Izgledaš umorno.”
„Nisam, dušo, ne brini. Samo mi nedostaje... Hunter.”
Nisam čak ni pred vlastitim djetetom znala reći što mi je on. A bio mi je sve. Imala sam
priliku svake večeri, kad bi se uvukao u naš krevet, odgoditi seks na kratico i popričati s
njim, reći mu koliko ga volim i trebam, koliko mu želim vjerovati. Ali nisam, nisam
iskoristila niti jednu od tih prilika, misleći... bit će ih. Ako će ih biti, zašto sam se danas
osjećala kao da je moja prilika propuštena? Zašto sam se osjećala kao da ga nikad više neću
vidjeti?
Moj strah bio je bezrazložan, tješila sam se i pošla s Pearl praviti cheesecake, omiljen
njoj i njezinom tati. Doći će navečer, probati, pojesti barem dvije porcije i onda mi u krevetu
zahvaliti poljupcima. Nisam ih se mogla zasititi, u želji da nadoknadimo sve one koje nismo
dijelili godinama. Minute su mi prolazile presporo, dok sam svako malo pogledavala na sat.
Bio je otišao tek prije sat vremena, a do Oxforda trebalo mu je pola sata normalne vožnje.
Pretpostavljala sam da će se zadržati na groblju, otići negdje na ručak, a onda u kuću.
Pearl i ja smo stigle izvaditi kolač iz pećnice kad sam začula zvukove iz dvorišta.
Oglasio se potom Jojo, lajući neumorno, iako ga se danima nije moglo čuti. Mala lijenčina
sad je režala na ulazna vrata. Tko god je dolazio, njemu se nije svidio. Kroz tanke zavjese
mogla sam uočiti da to nije Hunterov crveni Camaro i da Jojo ne laje od radosti koju je inače
pokazivao prema svom gazdi.
„Dušo, ostani tu.”
Rukom sam pokazala Pearl da se skloni u kuhinju, dok me strah polako opsjedao od
tjemena niz kralježnicu sve do prstiju. Inače nisam bila strašljiva, iako sam živjela tu na
osami s malim djetetom, naše okruženje bilo je iznimno sigurno. No na udaljenosti od
nekoliko kilometara nije bilo žive duše. Stoga, tko god mi je došao u posjet, nije bio ni
najavljen ni dobrodošao. Pogurala sam Joju u kupaonicu i zatvorila ga tamo.
Ipak, nisam se mogla ne načuditi kad sam odmaknula zavjesu u boravku i ugledala
Hunterovu mamu. Izgledala je dosta loše dok je koračala prema mojim vratima. Ukopana,
stajala sam s drage strane i razmišljala što joj reći. Nisam imala namjera otvoriti, nisam
znala ni što želi. Pokucala je.
„Mama, tko je to?” Pearl se oglasila iz kuhinje, pa sam joj prstom pokazala da bude tiho.
Dovraga, nisam ni zaključala! Prišla sam vratima i naslonila se na njih.
„Huntere! Sine!” zazvala ga je glasno.
„Nije tu”, uzvratila sam kratko, nadajući se da će otići.
„Nije? Putovala sam tako dugo i njega nema? Šteta. A danas je tako poseban dan, htjela
sam razgovarati s njim, nakon svega, ostalo je toliko toga između nas i mislim da je vrijeme
to privesti kraju. Ipak sam mu ja darovala život.” Nešto u njezinim riječima naježilo je moju
kožu. Izrecitirala je sve to kao da je na pamet naučila pjesmicu.
„Žao mi je, nije tu.”
„Allegra, ti si tu, dušo, zar ne?”
„Da, ali imam posla, nisam obučena”, bubnula sam nepromišljeno, samo kako bi ona
otišla. Još mi je pred očima bila živopisna scena njih dvoje kako se svađaju, kako se ona
ponašala prema njemu kad je bio bolestan, kako ga je krivila za sve. Nije odgovorila, ali sam
začula njezino šmrcanje.
„Onda ću ga čekati tu ispred. Samo njega imam. Sad sam konačno dobro. I želim mu to
reći.” Snuždila sam se u trenu, zamišljajući kako sjedi na hladnom podu i zuri u daljinu,
čekajući ga. Ta slika podsjetila me na mene. Bol me okupirala na tek zaraslim ranama.
„Mama, tko je to došao?” Trgnula sam se kad me Pearl dirnula po ruci.
„Ovaj... pa to je...”
Dvoumila sam se reći joj ili ne. Imala je pravo znati, ali ta žena... imala je problema.
Teških. Nisam imala dozvolu reći Pearl išta bez Huntera. On je trebao odlučiti. „Jedna
gospođa. Poznaje tvog tatu.”
„Neće ući?”
„Ne. Ne pozivamo u kuću osobe koje ne poznajemo, dušo.”
„Ah, da.” Kimnula je i nakon što sam joj pokazala da se vrati u kuhinju, udaljila se od
mene. Helen se uto opet oglasila.
„Dušo, možeš li mi dati vode?”
Stajala sam naslonjena na vrata i promišljala ima li moja bojazan ikakvog temelja. Bio
je to samo glupi predosjećaj kojeg sam se držala krvnički, ali pokolebala me njezina molba
stoga sam požurila u kuhinju i natočila bocu koju sam joj mislila dodati. Držeći bocu u ruci,
krenula sam prema vratima. Pomisao da zaključam isparila je onog trena kad je Helen s
druge strane uhvatila kvaku i njome zatresla. Vrata su se otvorila i ona je ušla.
„Glupa si malo, ha?”
Bila sam sigurna da sam tako i izgledala, glupo i nasamareno dok je ta čudna žena
stajala na dovratku moje kuće, obučena u preveliku jaknu i gledala me mutnim pogledom.
Boca je samo ispala iz moje ruke i otkotrljala se. „Što ti je napričao o meni pa me tako
gledaš? Što?!” zaderala se naglo i zalupila jako vratima.
„Mama!” Pearlin glas odjeknuo je iza mojih leđa. Moje dijete bilo je jednako preplašeno
kao i ja. No, nisam namjeravala pokazati strah. Ona je došla u moju kuću i neće ništa postići.
Pas je i dalje lajao u kupaonici.
„Što želite? Uzmite vodu i izađite iz moje kuće. Kad vaš sin dođe, onda porazgovarajte s
njim. Mi nemamo što pričati.”
„Briga me za vodu. I tvoje naredbe. Nisi mi ti doktor. Tebe ne moram slušati. Svi ste
tako pametni. I samo naređujete. Ali danas ne! Danas ne. Tko to tamo priča? Koga sam to
čula?”
„Nitko.”
Gledala sam je pozorno s par metara udaljenosti. Između nas bili su samo stol i stolice.
„Misliš da sam luda? Aaaa? Luuuuuda? Da čujem glasove? Ne! Neka izađe! Odmah!”
povikala je dok je otkopčavala svoju jaknu i rukama posezala u nju.
„Mama, ja se bojim.” Pearl je šapnula, ali Helen ju je čula. Gledala sam svaki njezin
pomak, dok je iz unutrašnjosti jakne izvlačila oružje od kojeg mi se sledila krv u žilama.
Odbljesak svjetla po metalnoj oštrici samo je pojačao moju stravu.
„Izađi dušo, da te teta vidi. Samo to želim.” Počela joj je tepati, a onda sam začula
korake. Pearl je izašla iz kuhinje i pokazala joj se. Vidjela sam to u Heleninom pogledu i
bolesnom osmijehu koji joj se pojavio na licu. „Evie.”
„Ja se ne zovem Evie.” Moje nevino dijete je odgovorilo.
„Zoveš se! Ti si Evie!” Helen je zakoračila prema nama, a onda sam prasnula.
„Dalje! Ne približavaj nam se! Ne diraj moje dijete!” Nije očekivala moj vrisak, njezin
nož pao je na pod, a ja sam iskoristila priliku kako bih prešla tih par koraka i oboružala se
jednako. Izvukla sam veliki mesarski nož i pogurala Pearl drugom rukom iza svojih leđa.
„Idi u sobu i zaključaj se dušo, ne otvaraj nikako!” Moje pametno dijete poslušalo me.
Zasad me slušala i kontrola, držeći me smirenom. Nisam imala poriv plakati, samo vrištati,
udarati i braniti što je moje. Odahnula sam kad sam čula kako se okreće ključ u bravi. Moje
dijete bilo je na sigurnome.
„Nećeš doći u moju kuću i prijetiti mome djetetu ni meni.”
„Evie ide sa mnom.”
„Ma poslušaj me ti, luda babetino! Moja kći ne ide nikamo, makar ja umrla. A ti ideš
tamo gdje ti je mjesto.” Stegnula sam nož jače i podigla glavu. Začudo, nisam se bojala
obračuna, iako je luđakinja bila nepredvidljiva. Zurile smo jedna u drugu kad se oglasio moj
mobitel na stolu. Svrnule smo obje pogled na njega.
„Zove te on, ha? Misliš da je mene ijednom nazvao otkako sam smještena u institut?
Niti jednom.”
 „Zašto bi nazvao i brinuo nakon onoga što ste mu učinili?”
„Ma što sam mu ja učinila? Što je tek on meni napravio?! Pogledaj me! Nisam ja luda. Ja
sam bolna. A on je kriv za to. Sve što nemam, nemam zbog njega. Mrzim pomisao kako je
nastao od mog tijela. Mrzim. Da mogu, spalila bih ga živog da vidi kako je to kad boli.”
„Vi ste poremećeni. To vam je život učinio, nije Hunter namjerno! Kako je njemu bilo
živjeti sa saznanjem da je sve bila nesretna posljedica običnog zagrljaja? Ali nije kriv, kriv je
onaj luđak koji je stisnuo gas, njega krivite, a ne sina!” Kuća je odzvanjala što od naših
glasova, što od zvona mobitela. Hunter je bio uporan čuti se sa mnom. Pogledala sam opet
prema stolu, a onda je Helen zgrabila mobitel i javila se.
„Maje li to onaj kojeg sam rodila, a ni ne zove me majkom?” Nije ona bila samo luda,
ona je bila zlobna i podla. Moglo se to načuti u njezinom glasu, vidjeti u njezinim očima, i
dovoljno za posumnjati glumi li možda ludilo. Sociopat. Psihopat.
Sasvim neočekivano, maknula je mobitel s uha i bacila ga prema meni. Izmaknula sam
se u zadnji tren i čula kako se razbio o pločice.
„Ono je moja krv. Prepoznajem one oči. Bit će uvijek prokleta.” Moji su zubi zaškripali
od jara kad je ponovno počela spominjati moju kćer.
„Hunterova je kći, ali je i moja. U njoj je samo čista dobrota. Ima oca i majku koji je
vole.”
,,A divan otac. Nije li šest godina bio u Markhamu? Bila si sama?” Osvrnula se oko sebe
i zagledala. „Pa lijepu si alimentaciju iskamčila. Imanje. Zamisli. Što si još dobila od njega?
Neku bolest?”
„Zašto ovo radite? Zašto ste tu? Ne možete proći nekažnjeno ako išta napravite.”
Pokušala sam se pozvati na zadnje zrno razuma u njezinoj glavi.
„Ja sam već kažnjena. Zatvorena sam godinama. Nemam sreće. A ako nemam ja, neće
imati ni on, ne zaslužuje biti sretan! Ne zaslužuje!”
„On vam je sin!”
„On je prokletstvo!” Svađale smo se, dok je ona u ruci držala sredstvo napada, a ja
obrane.
„Hajde, skuhaj mi kavu.” Odjednom je bubnula, imajući u cilju zbuniti me. I uspjela je.
Nisam znala koliko ličnosti u njoj postoji, ali nastojala sam dobro pratiti. „Hajde, načekat
ćemo se dok dođe. Gdje je otišao uopće?”
„Na grob sestri i ocu.” Ukopana sam stajala na svom mjestu, a adrenalin je jurio kroz
moje žile. Pearl nisam čula, iako sam se uprezala imati je na umu.
„Laže. Slagao te, tko zna koju je otišao pojebati. Zapravo, mislim kako on voli dečke.
Nikad doma nije doveo curu, a pazi, pilot. Tamo su sami dečki. Mogu misliti...”
„Hunter nije gej.” Dala sam se lakoumno navući u glupu raspravu i pregristi jezik.
 „Pravi se luda. Tako ćeš uvijek imati sve.” Čak mi je i namignula te se nacerila. Njezina
sijeda kosa ispala je iz repa, a bijela majica više je vukla na sivo ispod te prevelike muške
jakne. Okrenula je nož u ruci i pomaknula se malo bočno.
„Ne sviđa mi se ovaj kauč. I sve ti je ovdje nekako bezukusno. No, što očekivati od tebe
kad ti se dopada on?” Nisam ništa planirala odgovoriti dok sam gledala kako podiže nož i
zabada ga u tkaninu kauča. „Eto, sad kupi novi. Sigurno će ti dati lovu.” Slegnula je
ramenima i bila sam uvjerena kako pogledom traži što bi iduće uništila.
„Bio je novi.” Promrmljala sam ispod glasa promatrajući kako ležerno drži onaj nož u
ruci kao da je igračka. Okretala ga je, a onda njegovim vrhom dirnula šalicu na stolu i
gurnula je na pod. Zvuk loma odjeknuo je, a onda se prolomio plač moje kćeri. Pasje uto
počeo jače lajati, a moje disanje postalo je dublje.
„Zašto to radite?”
„Dosadno mi je. Želim da dođe i da napravim ovo.” Tada je podigla nož u visini svog
vrata i povukla rez. U tom trenu poželjela sam da to napravi sebi.
„Ma idi se ubij, luđakinjo”, promrmljala sam, a čula me, jako me dobro čula. Nešto je u
meni žudjelo nanijeti joj bol, osujetiti joj plan. Nije bilo šanse da napravi išta Hunteru ili
mojoj kćeri, davala sam život u zalog na tu okladu.
„Znaš li da luđak nikad neće podići ruku na sebe? Jesi li se to ikad zapitala?” Trudila
sam ne razmišljati o njezinim psihološkim igricama. Nje ona bila za umobolnicu, ona je bila
za tamnicu. Lijevom rukom počela je oko prstiju vrtjeti pramen kose.
„Mogla bih se pofarbati u crno, mislim da bi mi to stajalo.”
„Voljela bih otići na more.”
„Mislim da bi mi bolje stajala crvena majica. Ova je bezlična, kao da si je ti kupovala.”
Govorila je nepovezane stvari, dok sam se pitala što se sve kuha u njezinoj glavi. Nešto se
moralo riješiti, a već minutama ništa se nije promijenilo. I vražji sat u kutu izgledao je kao
da se ne miče. Neko vrijeme stajala je mirna, tiha, zatvorenih očiju, kao da se moli.
„Znaš, mogu pričati s njima.” Pogledala me ravno u oči kad je otvorila kapke.
„Sigurna sam da možete”, sarkastično sam odgovorila, a ona se nasmijala.
„Znaš li što sam im sad rekla? Da će dobiti društvo. I nemaju ništa protiv.” Helen je tada
podigla nož i usmjerila ga prema meni. Moj dlan stezao se oko drške, gotovo znojeći se od
nervoze. I tada se začuo glasan motor, škripanje i kočenje u dvorištu, i obje smo znale da je
Hunter došao.
„Evo, stiglo je društvo”, veselo je progovorila i okrenula se prema vratima. Znala sam
što planira, ali nisam joj mogla dozvoliti da išta napravi Hunteru.
„Allegra!” Hunter me dozivao izvana, Pearl je plakala u sobi, Jojo je lajao u kupaonici, a
luđakinja je smireno gledala u vrata i govorila.
„To je zadnji put kako čuješ da te zove.”
 Nešto je u meni puklo i preuzelo moć nad mojim radnjama. U trenu kad su se otvorila
vrata kuće, kad je Helen zakoračila, ja sam brže posegnula za njom i omotala joj ruku oko
vrata, dok sam drugom u brzom zamahu, nožem probila njezinu jaknu i zabila joj ga u leđa.
Možda nisam ni bila svjesna što sam napravila sve dok moj pogled nije susreo
Hunterov. Moj muškarac izgledao je razoreno, ubijeno brigom i patnjom. Zadihan, prišao
nam je dok sam puštala Helen iz ruku. Kleknula je i pala na bok.
„Majko!” Po prvi put, čula sam kako je zaziva tako. Ruka mi je poletjela na usta dok sam
poimala svoj čin. Nožem sam probola njegovu majku. Morala sam. Morala.
„Jesi li dobro, ljubavi?” Hunter se obratio meni, ali nisam imala snage odgovoriti, samo
sam kratko kimnula.
„Majko... dođavola...” opsovao je dok se spuštao na koljena do nje. Stajala sam tek koji
korak iznad njih i promatrala kako joj miče kosu s lica.
„Što si uzrokovala, pogledaj. Što si namjeravala?” upitao ju je glasom koji je pucao od
tuge. Nešto je prošaptala dok sam gledala kako se ispod njezine jakne na leđima širi crvena
lokva.
„Ja... pozdrav...” Čula sam nešto nerazgovijetno dok je hvatala zrak, a onda je Hunter
privukao lice njezinom kako bi bolje čuo što mu govori. I dok je njegov obraz bio okrenut
prema njezinom licu, oči su mu bile na mojima. Nisam čula što mu govori, ni njegov pogled
nije odavao išta.
„Nazovi hitnu, Allegra.” Kimnuo mi je dok je i dalje nju slušao. Nisam imala mobitel da
nazovem, morala sam ga tražiti njegov, no ništa nisam stigla ni reći kad je oštrica noža
zasjala u zraku, točno iznad Hunterovog vrata.
„Pazi!” vrisnula sam jako, potpuno zaboravivši na nož. Imala ga je i dalje u ruci. Mogla
sam osjetiti kako mi se srce para u komadiće kad je nož prešao po Hunterovom vratu, a krv
šiknula. U šoku me pogledao i rukom stisnuo vrat, ali bilo je prekasno, krv se slijevala, činilo
se, u litrama niz njegova prsa.
„O, moj Bože!” Pohitala sam do njega, a prije svega gurnula nož nogom, potom
luđakinju udarila petom po licu. Hunter je i dalje na koljenima nepomično, skamenjeno
gledao u mene, pritišćući vrat rukom, dok sam mahnito gledala oko sebe što učiniti.
Dohvatila sam krpu sa stola i pokušala pritisnuti ranu, obrisati krv.
„Bit ćeš dobro, OK, OK? Moram nazvati hitnu. Ne, odvest ću te.” Počela sam kopati po
njegovim džepovima, kad sam čula sirene. Kroz otvorena vrata vidjela sam policiju i hitnu
pomoć. Nije mi bilo jasno odakle oni, ali zahvalila sam Bogu, no blijedo Hunterovo lice nije
mi davalo nadu. Odjednom je iskliznuo iz mojih ruku i pao na pod, nisam ga stigla uhvatiti.
„Molim te, molim te, ne ostavljaj me... ne opet. Ne...”
Bolni vapaj izašao je iz mojih usta dok sam zurila u njegove oči. Brojala sam sekunde
dok ih nije zatvorio, a ruka mu je mlitavo pala pored tijela.
Netko me pomaknuo s mjesta, nešto mi govorio, a ja sam samo zurila u Huntera.
 I ostala sam tako, nepomična, hladna, prazna, gledajući u crvenilo na podu, i kad su ga
odveli, kad su sirene prestale zavijati, kad je Jojo prestao lajati, a Pearl plakati.
Samo jedna stvar ostala je visjeti u zraku.
Nisam mu rekla da ga volim.
 Allegra
Ni ponos, ni sigurnost, ni oprez, ni povjerenje. Ništa mi od toga više nije vrijedilo kad
me žal obuzeo, paleći mi nutrinu do bola. Žalila sam. Za sve neizgovorene riječi koje sam
mu ostala dužna. A srce je htjelo vikati, no usta su šutjela. Usta koja su ga ljubila, ponekad
su van vrtloga strasti slušala um. Ma koga briga za razum! Trebala mi je njegova ruka da me
obgrli oko ramena, njegov poljubac da se utisne na moje čelo i njegov osmijeh da me napuni
srećom. Ali bilo je kasno. Nisam imala ni blizinu, ni poljubac ni dodir ruke. Sve mi je bilo
uskraćeno. Hunter nije bio pored mene. Od trena kad su ga odveli, bila sam napola mrtva.
Slika njegovog beživotnog tijela bljeskala je poput reklame pred mojim očima. Reklame za
surov život. Ma može li moj život ponijeti baš jedan takav naziv?
Na satu je otkucalo pet sati. Bila je zora, a ja nisam usnula. Ni minute. Nisam mogla leći
u prazan krevet, znajući da mi se on neće uvući i prigrliti me sebi. Njegova strana bila je
prazna, bolno me podsjećajući kako on sad leži negdje drugdje.
„Mama, gdje je tata?” Pearl me pitala nekoliko puta. U prvi mah nisam znala što
odgovoriti djetetu, kako joj ne uništiti sve nade.
I dok je zora vani svitala, dok se život budio, u meni je sve umiralo jer klečala sam na
hladnom podu i ručnicima brisala tragove krvi. Ovo je bila njegova, dobro mi se usjekla u
glavu čitava scena. Njegova majka koja je umirala od moje ruke i korak od nje, on
prerezanog vrata, dok je krv klizila i natapala njegov torzo i ruke. Onaj njegov pogled...
Neću nikad moći zaklopiti oči, a da mi taj zadnji trenutak kad me pogledao, ne sijevne.
Zašto nisam reagirala prije, zašto ga nisam upozorila? I kad sam uglancala pod, kad na
njemu više nije bilo tragova smrti, moj um pamtio je taj miris. Smrt je imala aromu slatke
krvi, gorkog žaljenja, bolne nemoći. Ustala sam s poda, povukla se na kauč i sklupčala se
pod dekom. Jacksonov mobitel ležao je na malom stoliću. Trudila sam se ne gledati u njega.
Bila sam na rubu ludila, odbijala razmišljati o tome kako Hunter više nikad neće proći kroz
naša vrata. Jer od trena kad je napustio ovu kuću, zapala sam u totalnu prazninu. Nisam
plakala, nisam vrištala. Nisam jela ni pila. Nisam osjećala išta osim kajanja i tupe boli.
Trebala sam mu reći. Dovraga, zašto se ljudi sjete kad je kasno? Zašto?
I kad me policija ispitivala, odgovarala sam hladno i kratko, o tome kako sam ubila
majku osobe koju volim najviše na svijetu. I kad se Jackson pojavio kao pravi prijatelj,
nisam imala nikakvu emociju osim praznine.
„Gospođo, moramo uzeti izjave.”
„Dat ćete nam otiske.”
„Dijete je u šoku, ali ne plače više.”
„Pratili smo Camaro više od dvadeset minuta.”
„Žrtva je nazvala iz automobila i upozorila na opasnost, pa smo poslali Hitnu.”
 „Allegra, draga, stavio sam tvoju karticu u moj mobitel da ti mogu javiti novosti.”
„Javit ćemo vam se.” Bila sam olupina nasred pučine, gurana raznim poznatim i
nepoznatim glasovima, ostavljena da sama nađe put spasa. Štošta se gomilalo u meni, ali
ništa nije moglo izaći iz usta. Bila su zapečaćena onim dvjema riječima. Samo su one imale
slobodu iz moje tamnice.
I dok je Pearl usnula dosta rano, potresena svime što se dogodilo, ja sam čekala.
Mobitel je šutio satima. Nisam imala koga nazvati, bojala sam se u isto vrijeme čuti jer
vrijeme neznanja nije me moglo ubiti, samo me polako nagrizalo. Zurila sam u knjigu koju
je ostavio napola pročitanu na stoliću kad se mobitel oglasio. Čeljust mi je zadrhtala dok
sam rukom posezala javiti se.
„Halo?”
„Dobro jutro. Gospođo Knox? Sestra Rowley je iz John Radcliffe bolnice.” Nisam je
ispravila iako nisam imala pravo zvati se njegovom ženom.
„Da. Recite.”
„Vidim, čekate vijesti. Doktor Milton sad mi je dao papire, požurio je na drugu
operaciju i molio da vas obavijestim.”
„Da.” Mogla sam samo to reći dok mi je srce usporavalo, prijetilo zastojem. Nisam ni
bila svjesna kojom jačinom stišćem mobitel na uhu.
„Evo, samo tren.” Čula sam kako lista papire, kad mi se konačno obratila. „Žrtva H.
Knox. Žao mi je. Pacijent nije preživio.”
Dah iz mojih usta izašao je, ali udah se nije vratio napuniti pluća. Nisam disala, dok su
mi se oči mutile. Ne. Nisam prihvaćala. Ne.
„Ne, ne, on... ne...” Malo uma što mi je ostalo, bunilo se protiv stvarnosti. Mobitel mi je
klizio iz ruke, a onda sam iz slušalice začula kako me sestra glasno zaziva. Polako sam ga
vratila na uho, ne znajući ni odakle mi snaga za to.
„O moj Bože... gospođo! Oprostite, oprostite! Ja... tek sam došla u smjenu... Žrtva Helen
Knox nije preživjela. Gospodin Hunter je... upravo izašao iz sale! Kriste, najdublje se
ispričavam! Ovo mi se nikad nije dogodilo. Molim vas, čujete li me?” Treptala sam, čak i
zabila nokte jako u dlan kako bih se prizvala svijesti.
„Živ je? Hunter Knox je živ?” uspjela sam procijediti dok me suho grlo grebalo. Još
nisam mogla udahnuti do kraja.
„Da. Inicijali su me zbunili, a tek sam na drugoj stranici vidjela napomenu policije o
napadu. Nisam bila upoznata sa slučajem. Moje isprike još jednom.” Život se pomalo vraćao
u mene, nisam marila za grešku jer mi je ipak vratila nadu, premda sam u jednom trenu
prestala postojati. „Operacija je bila uspješna, gospodin je na intenzivnoj, izgubio je dosta
krvi. Ali možete doći danas popodne, kad bi se trebao probuditi.”
,,U redu.” Još sam kao u transu gledala u jednu točku i poimala ovo što mi je rekla.
Mobitel je skliznuo pored mene na kauč.
 „Živ je. Živ je.” Morala sam to ponoviti par put na glas da dopre do mog izmrvljenog
srca. Osmijeh je tek dotaknuo moje lice, a onda se raširio po mojim usnama. „Živ si, ljubavi!”
Najzad sam htjela vrištati od sreće, ali sve što sam učinila bilo je da sam se obgrlila i legla na
kauč, ponavljajući te riječi sve dok nisam zaspala.
Topli dodir male rukice na mom obrazu, natjerao me otvoriti oči.
„Mama? Mama? Netko kuca.” Naglo sam se uspravila kad sam shvatila koliko se moje
dijete prepalo običnog kucanja, sve je još bilo svježe.
„Nema više opasnosti, dušo. Sve je dobro. Jesi li se naspavala?”
„Jesam. Nedostaje mi tata. Gdje je on?”
„Hmmm... u bolnici je. Mislim da ćemo danas ići do njega. Što kažeš?” Još sam
pokušavala obrisati tragove straha i tuge iz njezinih očiju kad se kucanje ponovilo.
„Stižem!” Poljubila sam njezino čelo i pokrila je dekom na kauču, te se, ogrnuta kućnom
haljinom, približila vratima. Bila je to Rosemary.
„Jutro, dušo.” Pozdravila me čim sam otvorila i pohitala mi u zagrljaj. Nije mogla sakriti
jecaje kao ni krvave oči. Plakala je sigurno satima. „Kakvo je stanje?” pitala me dok sam
zatvarala vrata za nama. Sad sam ih obavezno zaključavala.
„Preživio je. Idemo popodne do njega u Oxford.”
„Znam da nemam prava, ali voljela bih jako...” Prekinula sam je čim sam spoznala
njezinu namjeni.
„Naravno da možeš s nama. Hunter te smatra... majkom koju nije... kakvu nije imao.”
Sam spomen te riječi, samo sjećanje na njegovu majku, zabilo mi je posred grudi oštricu,
baš onakvu kakvom sam ja probila njezino tijelo. Jer neminovno je bilo da sam ja ubila
njegovu majku. Kakva god bila, ja ću biti ta koja je ugasila njezin život. Nisam nikad mislila
da bih bila u stanju ubiti nekoga, iako sam to učinila iz samoobrane, zapravo da ne ubije
njega. Ja sam bila spremna riskirati svoj život. Njegov? Ni pod razno. Za njega i našu kćer,
ubila bih. I ubila sam. Mogla sam živjeti s time. A mnogo važnije pitanje bilo je, je li mogao i
on?
„Kako se ti osjećaš?” Rosemary me upitala, na što sam se morala namrštiti.
„Ja sad nisam bitna. Policija rješava slučaj, iako je jednostavno, pred licem pravde ja
sam ubojica. Vidjet ćemo što će sudstvo odlučiti. U svakom slučaju, želim te zamoliti da
brineš za Pearl...” Tada je Rosemary prekinula mene.
„Ne, ne, ne govori mi to. Neće biti ništa loše po tebe, ni malenu, ni onog divnog čovjeka,
ne sad kad ste konačno zajedno.” Pogledala sam u Pearl kad je ustala i zabila se Rosemary u
noge. Nisam imala snage priznati svojoj prijateljici da nismo bili zajedno, ja sam bila razlog
koji je razdvajao našu vezu od ljubavi, stavljajući je u kategoriju čiste strasti. Nadišli smo to
davno, još onda kad sam ga nesebično pustila u svijet kako bi ispunio svoje snove. Lagala
sam čak i sad, jer voljela sam ga možda još od prvog puta kad je legao pored mene kako ne
bih plakala u snu.
 „Hajde dušo, sjedi pored male, ja sam sad tu, pripremit ću kavu, čaj, lijepi doručak. Ne
mogu gledati umor i podočnjake na tvom divnom licu. Ti popričaj s djetetom. Objasni joj.
Pametna je to glavica, na svog tatu.”
„Spavala sam samo četiri sata.” Pokušala sam opravdati svoj loš izgled. Ukorila me
pogledom, pa sam zaključila da mi je bolje napraviti kako mi je rekla, popričati s Pearl.
Objasnila sam joj na najbezbolniji način koji sam znala.
„Ona gospođa jučer, ona je trebala piti lijekove. Bila je bolesna i nije znala što radi. Nije
popila lijekove. Ne trebaš se više bojati. Mama je tu.”
,,A tata?”
„I tata će brzo doći doma.” Nadala sam se njegovom dolasku, strepila kao u trudnoći,
brojeći svaku minutu bez loših vijesti.
„Mama, a zašto je ona teta vikala onako? Zašto je bila ljuta na tebe?” Uzdahnula sam
duboko.
„Pearl, nažalost dušo, premlada si kako bi shvatila da ne gleda svaka osoba jednako na
istu stvar. Nemamo svi iste doživljaje. Na primjer, tata kad ti napuni kadu, voda ti je vrela,
zar ne? Tata se voli kupati vrelom vodom. Njemu je dobra, a tebi i meni ne godi. Peče nas.
Mi volimo mlaku vodu, a ona je njemu hladna. Nadam se da razumiješ, ili ćeš barem shvatiti
kad budeš starija. Tako da, ona teta je krivila nekoga drugoga za svoj život, usredotočila se
na ono što je izgubila, umjesto da je živjela s onim što joj je ostalo.”
Duboko sam se nadala da ne pričam djetetu nebuloze, da sve to ima neke logike. Pearl
me gledala i onda se namrštila.
„Gdje je Jojo?” Usrećilo me njezino prebacivanje teme, barem sad sam zahvalila
nebesima za kratkotrajnu pažnju. I dok se ona bavila psom, hranila ga i pričala mu kako ide
popodne do tate, ja sam se pribojavala tog trena kad ću ući u njegovu sobu. Nisam znala što
će me tamo dočekati, kako će me gledati s obzirom na sve što sam učinila, a tek ono što
nisam.
Zahvalna mojoj prijateljici što mi je pomogla prisustvom i razgovorom, spremila sam
se iza ručka i krenula prema bolnici. Rosemary je sjedila na suvozačevom sjedalu, dok je
Pearl iza pričala s lutkom. Nisam mogla pokrenuti neku temu, reći išta, iako mi je mozak
kreirao stotine scenarija koji bi mogli uslijediti čim dođemo u bolnicu. Šutjela sam i dok
sam hodala prema sobi u kojoj je bio smješten, i dok mi je doktor Milton, koji je operirao i
spasio Huntera, pružao ruku, čak i dok me pitao kako sam. Što sam mu mogla reći? Dobro
sam. Jebeno nisam dobro, niti ću biti dok ga ne vidim, dok mu ne kažem sve, dok mi ne
odgovori!
„Vi idite prvi unutra, ali moram vas upozoriti, nije se još probudio iako je moja
procjena bila da će dosad biti budan.” Kimnula sam dok sam oblačila zelenu odoru,
navlačila kapu i masku preko usta.
„Pearl i ja ćemo čekati, samo ti idi.” Rosemary me utješila kad sam je pogledala.
Udahnula sam par puta i ušla u sobu. Nisam zamjećivala išta oko sebe, u mom fokusu bio je
samo on. Samo njegovo mirno tijelo na krevetu, samo bijeli zavoji na njegovom vratu, samo
igle zabodene u njegove ruke. I tada, baš tada počela sam plakati, istodobno se proklinjući
jer sam dosad bila bez suza. Nisam se smjela slomiti, morala sam mu što prije sve reći, ne
gubiti više ni sekunde. I dok su suze klizile niz moje lice, stisnula sam zube i prišla mu.
Izgledao je mimo i spokojno, kao da spava, a jedino je bljedoća njegovih obraza, mimo
zavoja, odavala kako je prošao kroz nešto grozno. Dovraga, bio je na rubu smrti.
„Došla sam po tebe. Ustani, Huntere. Idemo doma.” Prvo sam nježno i pažljivo spustila
prste na njegovu nadlanicu, govoreći potiho ispod maske. Nije mi odgovorio, nije se ni
pomaknuo.
„Čuješ li me? Idemo našem domu. Ti, naša kćer i ja. Nas troje. I Jojo. Molim te. Probudi
se.” Suze su sve jače klizile, dok sam se smještala pored njegovog kreveta i sjela na rub.
Skinula sam masku u nadi kako će jasnije čuti moj glas.
„Znam što sam učinila. I učinila bih to opet. Sve za tebe. Sve. Dala bih sve svoje snove.
Nisam nikad požalila išta što smo učinili zajedno.
I oprosti mi sve greške, samo jednu nemoj, nju si ni sama ne opraštam.” Nisam stigla
obrisati suze s lica prije nego su kapnule na njegov dlan. Jagodicom prsta razmrljala sam
toplu tekućinu po njegovoj koži, po šarama koje su tvorile crtež.
„Je li kasno da ti sad kažem? Jer ne mogu više ni trena čekati... molim te, probudi se da
ti kažem... volim te. Volim te više nego što volim svoj život. Više nego što volim udah zraka...
Volim te.”
Bilo je oslobađajuće reći to na glas, pred njim, iako me nije čuo, iako nije svjedočio
mom priznanju. Šmrcala sam, tužna i sretna u isti mah, ljubeći slanim usnama njegovu
ruku, šapćući mu te dvije riječi opet i opet, a onda je do mojih ušiju dopro glas, prigušen, ali
dovoljno jasan da shvatim svaku riječ.
„Što muškarac mora napraviti da bi mu žena rekla da ga voli? Samo skoro umrijeti.”
Njegov glas...
 Allegra
Njegov glas...
Zar se može oživjeti samo od tog, srcu dragog zvuka? Od te melodije koja može
zacijeliti svaki ožiljak? Može, i te kako može, moje srce je to potvrdilo kad je zakucalo jače,
moja duša je slavila kad se napunila milinom. Jedino ga nisam još mogla pogledati u oči, dok
sam i dalje ljubila svaki milimetar njegove kože na ruci. Oči su mi bile čvrsto zaklopljene, a
jedino što se u meni bojalo, istodobno je molilo nebo da ne haluciniram, da mi se ne privida
od silne želje.
„Ponovi.” Ovaj put njegov glas bio je jači i prodorniji. Moj obraz užario se od njegovog
pogleda, a nutrina strepila od susreta s onim ledenim očima. Kako led može gorjeti? O
može, može opeći i slediti u isto vrijeme. „Pogledaj me i ponovi. Gledaj me dok mi to
govoriš.” Nevoljko sam odlijepila usne od njegove kože. Iako je oko nas bio sterilni miris
bolnice, njegova koža nosila je njegovu jaku i prepoznatljivu aromu muževnosti i ovisnosti.
Njegov dlan stegnuo se u tom trenu oko mojih prstiju davši mi tako hrabrost. Koji mi je
vrag bio? Čemu ova nesigurnost i bojazan? Podizala sam pogled polako, klizeći po plahti
koja je sakrivala njegov savršen trbuh, jaka prsa i snažna ramena, da bi me pri doticaju s
njegovim vratom omotanim u zavoje, nutrina zaboljela. Nastavila sam ga milovati
pogledom po čeljusti, obrasloj kratkom bradom, po sitnim ožiljcima koji su s godinama
malo izblijedjeli, po usnama, čvrstim i opojnim, da bi konačno uronila u ono plavetnilo u
njegovim očima.
„Hej”, izustila sam kad me pozdravio osmijehom. Smijale su se i njegove oči blago, kao i
usne dok ih je dizao u luk.
„Hej, biseru.” I samo dvije riječi i ponovno su mi oči bile pune suza. Dovraga... vreli
potočići stvarali su se na mojim obrazima, iako sam se smješkala mom muškarcu. „Pa živ
sam, zaboga. Nemoj plakati.” Polako je privlačio moju ruku prema svojim usnama i onda
utisnuo na moje jagodice malene poljupce. Pogled mu je i dalje boravio na mojim očima, ne
dopuštajući mi trepnuti. „Dođi.” Potom me povukao kako bih se nagnula do njegovog lica.
„Da čujem. Učinilo mi se da sam nešto čuo maloprije. Možda sam sanjao ili zbog lijekova
umislio. Što ti misliš?” Izgledao je kao da se još jutros nije borio sa smrću, jer pogled mu je
bio tek malo umoran, više zaigran i raspoložen.
„Nisi umislio.” Onaj sjaj u oku pojačao se. Shvatila sam isti tren, želio je čuti one riječi,
one su mu činile dobro. Bila bih u stanju ponavljati ih svake minute ako bi ga to ozdravilo.
„Hm, mislim da sam čuo ženski glas kako mi govori da joj se sviđam. Možeš li potražiti
tu žensku da joj kažem da se i ona meni sviđa?” Bio je vidno raspoložen za zezanciju. Glas
mu je bio dovoljno glasan, ali i promukao, toliko da je zvučao totalno seksi. Nadigla sam
obrve dok me žalac ljubomore bockao posred grudi. Ne bih preživjela da mu se svidi bilo
koja draga žena.
 „Volim te.” Nisam više mogla ostati tiho. I kad sam to konačno rekla, dok je ovaj put
svjesno i slušao, nisam se mogla zaustaviti.
„Volim te od prvog zagrljaja, od prve prekršene granice. I sa svakom novom granicom
koju si postavljao, i svakim prekršajem, zavoljela sam te još više. Nisam mogla protiv sebe.
Moje te srce trebalo, Huntere. Čekalo i nadalo se da ćeš ga htjeti kao što je ono htjelo tebe.
Voljela sam te u onim noćima kad si me grlio. Voljela sam te sa svakim obrokom koji si mi
kuhao, sa svakim zalogajem kojim si me hranio. Voljela sam te sa svakim poljupcem koji si
mi poklonio. Voljela sam te i kad smo pričali i kad smo šutjeli. Dovraga, voljela sam te i kad
si otišao. A najviše, voljela sam te kad si mi se vratio.”
I kad sam ja konačno sve to zbacila sa srca, Hunter je zašutio. Sjaja u pogledu više nije
bilo, ali ono što je nosilo trag svjetla, bile su suze. Zurila sam u njegove usne, čekajući da se
oglasi, a pošto nije, izustila sam: „Nećeš ništa reći?”
„Dođavola...” Uzdahnuo je duboko. „Pokušavam se ne rasplakati kao kakva pičkica.
Isuse, Allegra. Isuse.” Dirnulo ga je više nego sam se nadala, jer je nastavio ljubiti moje prste
i gledati me u oči. Možda je smišljao što mi reći, najavljivala je to oluja u onom plavom
prostranstvu.
„Boli me.” Samo to je rekao, na što me obuzela jeza.
„Da zovem sestru? Lijekovi su popustili?” brižno sam upitala.
„Ne, Allegra. Boli me čuti koliko vremena sam nam oduzeo. Kaznivši sebe, kaznio sam
tebe. I nikakva pokora to neće promijeniti.”
„Ne, ne, ne govori to. Samo mi reci...” Riječi su mi zapele u grlu, a imala sam još jednu
stvar za reći mu. Tvoja majka je mrtva. Zbog mene.
„Biseru...” Hunter je zaustio, ali nije dovršio jer smo oboje pogledali prema vratima,
odakle se čuo glas naše kćerke.
„Tata! Tata!” Pearl je veselo ušetala u sobu, a iza nje Rosemary je slijegala ramenima.
Ta mala bila je poput mene, uporna u onome što naumi i nisam mogla nikako ukrotiti tu
karakternu osobinu.
„Čula je tvoj glas, osluškivala je na vratima. Mala mudrica.” Rosemary mi je šapnula
dok se smještala do mog boka. Povukla sam se s Hunterovog kreveta kako bih ustupila
mjesto drugoj ljubavi, onoj maloj, a opet tako velikoj, onoj koja se nije kolebala reći volim
te.
„Tata, boli te? Boli te kad pričaš?” Pearl je tako brižno držala ruku na njegovom obrazu
i zurila u njega. „Hoćeš li da ti dam slamku kad piješ sok? Ne smiješ puno pričati kad te boli
grlo, znaš.” Nastavila mu je davati savjete, a ja sam vratila malo onog mira koji mi je
nedostajao, kad sam uhvatila njegov pogled pun ljubavi i nježnosti prema našoj kćeri.
Za nekoliko minuta pridružila nam se medicinska sestra, upisala nešto u njegov karton
i provjerila kanilu u njegovoj ruci. Neugodni trnci prošli su mi potiljkom kad je njezina ruka
dotakla njegov biceps. Nisam si mogla pomoći, nisam mogla gledati kako ga dira draga
žena, iako je ona samo pomagala. Sve u meni vrištalo je od potrebe da ga odvedem u naš
dom, da budemo sami nas troje, ali predstojalo nam je nešto veliko: razgovor. Priznanje.
Prihvaćanje. Je li bio moguć život kakav smo imali, ako su mi ruke bile umrljane krvlju
njegove majke?
Možda mi je ono volim te odnijelo teret dugo skrivane tajne, ali ova istina me nagrizala.
Bila je teška i nosila je posljedice. Nitko ne ubije, a da ostane nekažnjen. Iako... možda sam
ja već davno otplatila čak i one grijehe koje nisam počinila... tješila sam se ovako. Srce se
smirilo dok sam gledala kako se kćer i otac vole, grle, obožavaju. Sad kad sam mu priznala
ono što je moje srce potpisalo, nisam više htjela biti samo majka njegove kćeri, njegova
cimerica i prijateljica, htjela sam da mi konačno, nakon toliko vremena, sad i zauvijek...
pripada.
Moj. Samo moj. Svakim ožiljkom. Svakom ranom. Svakim osmijehom. Svakim pogledom.
Moj.
„Mama, može li tata s nama doma? Ona teta kaže da ne može!” Pearl me trgnula iz
razmišljanja, postavljajući se u ljutiti stav. Namrštenog čela i stisnutih usana, podsjećala je
na ljutog Huntera. „Reci joj da ide.” Ponovila je dok sam pogledavala prema Hunteru.
„Nažalost, doma danas idemo samo ti i ja, ali tata će doći.”
„Neće.” Pogledala sam je zabrinuto, jer mi više nije bio smiješan njezin zahtjev.
„Zašto misliš da neće doći?”
„Sanjala sam tatu kako leti. Daleko. I nije me htio povesti sa sobom.”
,,O dušice, to je samo san. Pogledaj, tata je tu, ne ide nikamo. Pitaj ga.” Okrenula se istog
trena i prišla Hunteru. Rosemary mi je stegnula ruku, jednako dirnuta svime kao i ja.
„Tata, hoćeš li doći doma?”
„Dođi bliže, biseru mali.” Pozvao ju je pruživši ruku preko ruba kreveta. Čim se njezina
rukica spustila u njegov dlan, odgovorio joj je. „Doći ću i prije nego misliš. Onda ćemo šetati
s Jojom, vozit ćemo se na traktoru i ići ćemo kod Sophie. Crtat ćemo avione, pisat ćemo
slova. Hoćeš li me čekati?”
„Hoću!” Nisam mogla otjerati suze iz očiju dok je svoju malu glavu polagala na njegovo
rame. Pogled mi je susreo njegov. Čitala sam jasno poruku kako nismo gotovi s razgovorom.
„Posjete su za danas gotove. Moramo obaviti pregled, premotati ranu...” Medicinska
sestra je govorila, ali ja sam je ignorirala, zureći u njega. Moja zvijer bila je ranjena, a bojala
sam se nove rane koju ću mu zadati. Sutra. Sad je bilo vrijeme za odlazak.
„Doći ćemo sutra u isto doba. OK?” Kratko sam mu najavila iako sam samo stajala na
mjestu, bez namjere odlaska.
„Čekam ću da mi dođete.”
„Vidimo se.” Pružila sam ruku Pearl i krenula prema vratima, kad me njegov glas
nagnao da se osvrnem.
„Allegra? Možeš li mi donijeti punjač sutra? Mobitel bi trebao biti ovdje negdje.”
 Pogledom smo u isto vrijeme obuhvatili komodu desno od njegove glave i ugledali sve
ono što je imao uza se jučer.
,,Oh, naravno, nisam o tome ni razmišljala. Spremit ću ti još neke stvari.”
Rosemary i Pearl već su bile na hodniku, ali moje noge nisu slušale naloge mog uma.
Stajala sam na vratima i gledala u njega.
„Allegra?” izgovorio je potiho kao pitanje.
„Da?”
„Volim te.” Srce je prijetilo puknućem.
„I ja tebe, Huntere.”
Okrenula sam se i otišla, jer ovo volim te nosilo je težinu koju nisam mogla spoznati,
kao da je postojao nastavak te rečenice...volim te... bez obzira na to što će se dogoditi s
nama...
To je ono što je zujalo mojom glavom, nova bojazan iako sam bila svjesna takvog
ishoda.

Sutra sam i prije vremena bila pred njegovom sobom, pored svega htjela sam popričati
s doktorom. Dobila sam optimistične vijesti. Oporavak od teške operacije bit će dugotrajan,
ali napravljen je vrhunski posao. Izgubio je dosta krvi, ožiljci će se vidjeti, ali Hunter je bio
borac. Bio i ostao. Moj ponos.
Jednako ponosna, čekala sam vrijeme posjeta. Pearl je danas ostala s Rosemary kupati
Joju, a potom su imale u planu druženje s Jacksonom i Sophie. Utoliko mi je olakšala jer ovaj
put nisam morala susprezati suze. Družila sam se s njima cijelim putem do bolnice. Hrabro
sam otvorila vrata i zastala, ugledavši ga kako sjedi na krevetu. Izgledao je daleko bolje
nego jučer.
Drhtaj me stresao, ali hladnoća nije bila uzrok tog podražaja. Jedini muškarac koji je
znao u meni izazvati proturječne reakcije, bio je on. Moja divna zvijer. Zvijer pitoma zbog
ljubavi.
„Dođi.” Pozvao me kad sam shvatila kako stojim poput kipa nepomična pored vrata.
Spustivši vrećice na komodu pored kreveta, protrljala sam ruke i stavila ih u njegove.
Zaklopljenih očiju, utisnuo je poljubac u svaku nadlanicu, a sve o čemu sam mogla taj tren
razmišljati bilo je to što sam ja napravila s tim rukama.
„Tvoja majka je mrtva.”
„Znam.” Zatreptala sam, jer sam sve vrijeme mislila kako ne zna. No, to nije mijenjalo
potrebu za ovim razgovorom.
„Ja sam je ubila. Tvoju majku. Ovim rukama.”
„Spasila si mene”, uzvratio je, zvučeći pomalo ljutito.
 „Nisam baš, pogledaj se. Da sam te spasila, ne bi imao nove ožiljke, ne bi boravio u
bolnici.”
„Ali živ sam, Allegra.”
„Ne mojom zaslugom.”
„Što pokušavaš reći?” Trag namrgođenosti činio je njegovo lice ozbiljnim.
„Pokušavam ti reći da sam ubila tvoju majku, to je nešto... ogromno, i stoji između nas.”
Hladnoća me stresla čim sam to izgovorila na glas. Znala sam da ću zaplakati.
„Biseru, moja majka umrla je onog dana kad je umro moj otac. Osoba koja je ostala u
njezinom tijelu nije moja majka. Osobu koja me voljela, čuvala i odgajala, izgubio sam istog
tjedna kad sam ostao i bez sestre i oca. Tako da... ljubavi, nemoj mi to govoriti. To nije
prepreka i ne želim slušati takve stvari.”
„Ali Huntere... ja sam ubila...”
„Nije me jebeno briga! Branila si se! Bilo bi lakše da si bacila nož i pustila da učini zlo
Pearl ili tebi?”
„Nikad!” Vrisnula sam od boli koja me presjekla posred grudi.
„Dakle, branila si se. Branila si što je tvoje, pod svaku cijenu.” Nisam izdržala, suze su
počele kapati niz moje lice. Hunter je pustio moju desnu ruku te povukao svoje prste kako
bi pokupio svaku kap koja me pekla vrelinom.
„Mislila sam...”
„Što si mislila? Da ću ti zamjeriti? Koliko je ludo reći da te nakon svega toga, volim još
više? Još jače? Ti si ta koja bi trebala dići ruke od mene, Allegra!” Na trenutak se nisam
snašla, dok sam pokušavala pojmiti što mi želi reći. Nastavio je jednako gorljivo, iako sam
slutila kako se napreže, pošto su ga zavoji sputavali, a rana sigurno boljela. „Opet nisam bio
tu kad si me trebala, opet si se sama borila. Opet sam te iznevjerio...” Glas mu je tada pukao,
a suza što je kliznula iz kuta oka, izdala ga je koliko je slomljen.
„Ne, ne... Ne govori mi to... molim te... Trebam te i dalje, samo tebe.”
„Što, dovraga, vidiš u meni nakon svega?” procijedio je, dok sam privlačila njegovu
glavu na svoje grudi, željna osjetiti ga uz svoje tijelo.
„Slušaj kako kuca, samo za tebe. Slušaj kako odzvanja tim riječima. Šapuće tiho volim
te, ali viče glasno oprosti.”
„Nemam ti što oprostiti, biseru, ali ti meni imaš.”
„Ne... Huntere...” Zavrtjela sam glavom boreći se svim silama s onim što je gurao sa
svoje strane. Je li zbog toga htio odustati od nas? Jesam li i sama postavljala smrt njegove
majke kao prepreku koju nećemo moći zaobići? Moji prsti nemirno su klizili kroz njegovu
kosu, dok me držao u struku, glave prislonjene na moj trbuh. Grlili smo se tako minutama,
ne govoreći išta, a činilo mi se kao da smo sve udaljeniji jedno od drugoga. Nisam to mogla
podnijeti.
 „Slušaj...”
„Ne, neću slušati, Allegra. Samo me zagrli.”
Dubok uzdah zapekao mi je grudi, ali nastavila sam raditi ono što me držalo na životu;
grliti ga i hraniti se kao i uvijek njegovom toplinom.
„Volim te”, izustio je hrapavim glasom.
„I ja tebe”, uzvratila sam spremno, toliko spremno koliko sam obožavala te riječi, a
onda je progovorio odlučno, prekidajući svaku namjeru daljnje rasprave.
„Onda me sad samo voli... a razgovor ćemo nastaviti kad izađem.”
 Hunter
Nismo razgovarali ni taj dan, ni idući, nismo pokrenuli temu distance, koja se uplela
poput bršljana u svako volim te, do kraja mog boravka u bolnici. Malo je reći da sam se
osjećao dobro. Tjelesno jesam, ali duboko u meni tinjao je strah. Nisam se bojao sam sebe,
znao sam gdje je moje mjesto, ali bojao sam se Allegrinog pogleda kad bi se zaustavljao na
mom vratu. Na mjestu koje je ona žena označila novim ožiljkom. Allegri je baš on bio
podsjetnik na sve što je htjela zaboraviti.
Znao sam da će tako biti svaki put kad me pogleda. Sjetit će se onoga što je ona
napravila da mene obrani. Zar ne vidi kako me spasila? Još davno, one jeseni kad sam stigao,
kad je provalila u moju kuću, onako mršava i blijeda, ispijena tužnom sudbinom. Trebao
sam ja spasiti nju, ali ona je spašavala mene, otvarala moje oči, vraćala se i kad bih je
potjerao. Sad su se uloge zamijenile. Ona se odmicala, ali ja sam uporno grabio za njom.
Samo na trenutak upitao sam se što ona vidi u meni, ali volio sam onog čovjeka u njezinim
očima. Bio je dobar, dostojan njezine ljubavi. Prokletstvo... Ta žena ubila je za mene. Ona je
bila moj heroj. Ta žena, hrabra, jaka i uporna. Moj jedini san. Bila i ostala. I želio sam ga
nastaviti sanjati, živjeti, iako mi je izmicala.
Zavoji su još bili na mom vratu kad su me konačno otpustili iz bolnice. Sve sam mogao
sam, jedino sam morao dolaziti na previjanje, ali Allegra nije htjela ni čuti da bih nešto
radio.
„Ne, ležat ćeš dok god ti ne skinu zavoje i dok sve ne zacijeli.”
„Dobro se osjećam, nema šanse da ću cijeli dan sjediti i gledati kako ti radiš i mene
poslužuješ.”
„Niste nikad poželjeli osobnu sluškinju, gospodine Knox?” Napućila je usne slatko dok
me gledala s udaljenosti, dovoljne da je ne mogu dohvatiti. Znao sam da smijehom krije
nesigurnost i bojazan od onog trena kad legnemo u isti krevet. Tada više nećemo moći
izbjegavati razgovor.
„Ja sam taj koji bi trebao biti sluga pokorni vama, gospođice Campbell.” Lagano
rumenilo obojalo joj je obraze, a zubi su se usijecali u usne. Bože, kako su mi nedostajale te
usne, da ih grizem i prisvajam.
„Namjerno si ovo napravio samo kako bi izbjegao radove na imanju, pa ćeš biti dadilja
dok ja radim.”
„To je drugi najbolji posao na svijetu, ali želim plaću.”
„Huh?” Namignuo sam joj i navlažio suhe usne.
„Želim plaću u poljupcima.”
„Huntere... molim te... ljudi hodaju oko kuće, rade na usjevima. Ne možemo sad...”
Bolan žalac zabio se u moje srce, jer me odbijala, nije mi htjela dati ono što je moje, što mi je
pripadalo. Koga je bilo briga za druge ljude, slutio sam da me ne želi ljubiti. Je li to bio još
jedan korak dalje u razmaku koji je stvarala između nas? Jesam li joj se gadio sad? Je li
požalila što je okrvavila ruke zbog mene? Mnoga pitanja su me grizla, ali nijedno nisam
postavio na glas. Možda sam se kukavički ipak bojao odgovora. Kimnuo sam i naslonio se na
kauču, promatrajući je kako se trudi oko mene, da mi ugodi. Trudila se, gledala me sa
smiješkom, namještala mi jastuk, donosila kekse i sok, ali nisam htio to, htio sam samo
njezine ruke oko sebe, ono volim te, sve će biti konačno dobro između nas, ništa nas neće
razdvojiti. To sam htio. I kad sam tu noć ušao u našu sobu, spreman prije svega na razgovor,
Allegra je već spavala. Zapravo, glumila da spava. Izbjegavala je neizbježno.
Što sam mogao? Na silu je natjerati na razgovor ili je pustiti da mi se obrati kad bude
spremna? Udahnuo sam miris njezine kose i zabio nos u to svilu. Bila je tu, zar ne? Tješio
sam se dok sam birao drugu opciju. Čekat ću, ali ne predugo.

„Gazda! Gazda!” Bilo je toplo travanjsko jutro kad sam začuo glas ispred vrata,
popraćen kucanjem. Pearl se igrala u svojoj sobi, a ja sam konačno dobio dozvolu barem
skuhati ručak za nas troje. Bilo mi je dosta besposličarenja i beskorisnosti. „Gazda!” Požurio
sam do vrata vidjeti tko to galami. Na ulazu je stajao mladić, veći od mene i zasigurno širi.
Bilo je čudno gledati ga kako mi se smiješi na silu. „Ovaj, gazda...”
„Gazda?”
„Niste li vi muž naše gazdarice?”
„Čisto sumnjam kako Allegra voli da je tako zovete.”
„Pa ne voli, ali gazdarica je, šefica. Direktorica. Kako da je inače zovemo?” Naglasak mu
je bio južnjački, pomalo topao tako da sam se opustio s njim.
„Dobro, recite.”
„Vi ste ono kao inženjer? Kažu da je ono vaš avion, da popravljate i vozite avione.”
„Ne baš. Letio sam prije i popravljao, sad više ne.” Nisam znao kamo ovaj razgovor
vodi, ali me silno zanimalo.
„Trebamo pomoć oko stroja iza hangara. Stari Maurice nije danas došao, on je inače
naš majstor, a mi ostali... jebiga... ne znamo ništa o mehanici. Možete li nam pomoći?” Morao
sam uzvratiti osmijehom, dok sam spremno zatvarao vrata kuće za sobom.
„Mogu odmah.” Nisam imao puno posla, ali uspjeli smo riješiti kvar na hidraulici, i to je
bilo dovoljno kako bih se osjetio dobro, korisno i prihvaćeno od strane ovih tipova. Na
kraju dana, pozvali su me da popijem pivo s njima te me uvukli u neke šale. Nisam se mogao
sjetiti kad sam zadnje ovako uživao, a kad su otišli svojim kućama, u hangaru sam maknuo
najlon s moje stare letjelice.
„Bok, ljepotice. Još si tu. Još me čekaš.” Pogladio sam njezino krilo, a potom začuo
nakašljavanje s vrata hangara.
 „Da vas ostavim nasamo, da se podsjetite na ljubav?” Allegra me gledala prilično
zaigrano, prekriženih ruku na grudima, u uskoj košulji, raskopčanoj tek toliko da probudi
moju maštu. Nisam je dodirnuo danima, tjednima. Nisam više mogao čekati, praviti se da ne
znam kako glumi da spava kad uđem u naš krevet. Iako bi se odmah okrenula prema meni i
uplela noge s mojima, ništa više od toga nije dijelila sa mnom. Bilo mi je dosta toga. Večeras
ću razgovarati s njom, obećao sam to sebi baš sad dok sam gledao njezinu privlačnu pojavu.
„Ma samo sam se sjetio, danas sam s dečkima...”
„Da, znam, čula sam kako si bio odličan. Nedostaje ti taj posao?”
„Želiš li sad razgovarati?” Prišao sam joj nepromišljeno kad je pokazala interes za tu
temu.
„Ne sad, Pearl je gladna, i Jojo, sigurno si i ti. Idemo jesti.” Kimnula je i pokazala glavom
da krenemo u kuću. „Nadam se da se nisi previše naprezao, da te vrat ne boli.” Podsjećala
me svaki dan na to i lagano sam već šizio od njezine opsesije tim dijelom mog tijela.
„Allegra, dobro sam. Ne boli me više.”
„Svejedno, pripazi.” Hodala je pored mene prema kući, ali nije me gledala u oči već
samo u te proklete zavoje.
„Zanima te kako izgleda ispod, zar ne?” izustio sam bez razmišljanja i nagnao je da
zastane.
„Ne... mislim... da, ali...”
„Fokusirana si stalno na tu ranu. U čemu je problem? Ne smeta mi, ne boli me. Gadi ti
se?”
„Bože ne, Huntere!” vrisnula je i pogledala me mrko kao da sam je uvrijedio. Na neki
način i jesam.
„Ako ti se ne gadi, zašto glumiš da spavaš kad navečer dođem u krevet?” Stajali smo
stotinama metara od kuće, jedno nasuprot drugoga, bez zaklona u koji bismo se sakrili, bez
izlike na koju bismo se uhvatili da prekinemo ovaj razgovor.
„Umorna sam i zaspim...”
„Allegra...” Sklopio sam oči na nekoliko sekundi i zavrtio glavom. Kad sam je pogledao,
izraz lica bio joj je snužden i pokoran.
„Dobro, prokužio si me. Nisam spavala. Glumila sam.”
„Zašto?”
„Ne znam.” Slegnula je ramenima i pogledala u stranu.
„Opet ne govoriš istinu, biseru.” Rukama je odjednom sakrila lice da bi mi potom
okrenula leđa. „Ne radi to, pogledaj me i reci mi u čemu je problem.”
„Ne mogu”, uzvratila je.
„Dakle, gadim ti se.”
 „Bože, ne! Nikad!” Uspio sam je natjerati da se okrene prema meni, a sve što me
pokosilo, bio je pogled u kojem se zrcalila samo čista žalost. Bilo je vrijeme otkrivanja
istine. Nisam se ni pomaknuo kad je svoje tople dlanove položila na moje obraze. Volio sam
kad bi to napravila. Zagledala se u moje oči i polako izustila: „Nikad mi se ne bi gadio. Nikad.
U pravu si, glumila sam jer sam odgađala razgovor. O tome možemo li živjeti s onim što
nam se dogodilo. Boli li te i srce kad te zapeče rana na vratu, boli li te činjenica tko sam ja?”
Moji prsti stegnuti su u trenu njezine zglobove.
„Allegra, tko si ti? Ženo, ti si svetica. Svetica! Ništa ti ne zamjeram, biseru, ništa. Boriš
se sama, radiš, čuvaš svoje. Želim da sve to radimo skupa. Borimo se skupa, radimo skupa,
čuvamo naše. Razumiješ li?” Ništa nije moglo otjerati onu žalost u njezinom pogledu. „Čega
se bojiš, otkrij mi.” Privukao sam je bliže svojim usnama. Toliko mi je nedostajala, ne samo
noćima, nego i u svakom poljupcu i zagrljaju. Dovraga, nedostajala mi je moja žena.
„Znaš, skinut će ti te zavoje. I još jedan ožiljak podsjećat će te na loše trenutke. Možda
sad misliš da ti neće smetati...” Pogledala je u stranu, ali prste sam omotao oko njezine
brade i pogled sljubio s mojim.
„Neće mi smetati.”
„Možeš tetovirati preko njega, ali boljet će, možda nakon nekog vremena.”
„Ne. Ne želim ga prekriti. Želim ga vidjeti. Želim gledati dokaz tvoje ljubavi, gorljive i
neutažive, one koja se ne gasi ni odlaskom, ni pred strahom i neprijateljem.” Zvučalo je
ludo, ali bilo je istinito. Nije mi promaknuta topla suza što je pala preko mojih prstiju, ni
blagi osmijeh jer sam probijao njezine ledene bedeme. „Žališ li ti što si to napravila?”
„Ne. Nikad. Napravila bih to opet.” Moja predivna, ponosno prkosna i odlučna žena.
„Molim te, biseru, nedostaješ mi. Želim te grliti, ljubiti... želim te voljeti. Da, imali smo
loš trenutak, ali pogledaj nas. Dobro smo, zajedno smo. Ti zaslužuješ tron. Znaš, imam jedan
san. Sjećaš se, pričali smo o snovima prije?” Kimnula je suznih očiju. „Taj san si ti. Ne možeš
me natjerati da odem, ne možeš me odgurnuti od sebe. Nisam ispunio svoj san. Ne... stani...
nisam ga živio. Želim ga živjeti, Allegra. Tebe. Zauvijek. Bez granica.”
„Bez granica?” upitala je promucavši.
„Bez granica.” Moja potvrda izazvala joj je blagi osmijeh. Zakolutala je očima i
promrmljala.
„Baš mrzim granice.”
„I ja baš volim što ih mrziš. Tebi pripadaju sve zasluge što smo tu gdje jesmo. Shvaćaš li
kako si jaka? Kako si predivna? Kako bih umro da te ne volim? Moram te voljeti. Moram te
imati. Moram biti tu.” Mali uzdah nadigao joj je grudi. Približila mi se tako da su nam se
usne dodirivale.
„Ali, ako se nešto promijeni, ako ti zasmeta...”
„Neće se ništa promijeniti. Neću te voljeti manje zbog svega što nam se dogodilo. I
zašto uopće razgovaramo kao da je problem u tebi? Ja sam krivac, Allegra, ja, jer nisam bio
doma, tamo s vama, da ja vas čuvam!”
 „Sve je to nesretna okolnost”, izustila je kad sam podigao obrve i time je podsjetio da je
upravo ona sve opravdala.
„Upravo tako. Samo ja mogu žaliti što me nije bilo i samo ja mogu učiniti sve da to
nadoknadim. Ne idem nikuda. I želim samo jednu stvar.”
„Da?” Zurila je u moje usne, nesvjesna kako se naginje prema meni u tihoj molbi da je
poljubim.
„Da ne spavaš kad legnem pored tebe.”
,,Oh, pa to je do vas, gospodine Knox. Nemojte mi dati spavati.” Jezikom je dotaknula
moju usnu, a noktima zagrebla kožu po mojim rebrima. ,,A jesi li siguran da si već spreman,
mislim, sposoban?”
„Jesam li sposoban?” Spustila je pogled između nas na izrazito vidljivu izbočinu u
mojim hlačama.
„Mislim, hoće li ti naprezanje smetati?” Napravio sam grimasu i privukao njezino tijelo
uz svoje.
„Pa možda nema potrebe da se naprežem ako ti odradiš sve.” Moja nadignuta obrva
dala joj je izazov i čekala odgovor.
„Da budem glavna? Oh, to se ne odbija. Rado ću se pobrinuti za vas, gospodine Knox.”
Utisnuvši mi mekan poljubac u usne, pružila mi je ruku i sačekala da upletem prste s
njezinima. Bio sam siguran da smo riješili nedoumice, priznali strahove i pustili da prošlost
ostane tamo gdje zaslužuje, iza nas.
No, Allegra je imala jedan problem: nije bila sigurna kao ja.
 Allegra
Koliko morbidno, toliko utješno bilo je to što me Hunter volio još više. Barem je tako
govorio, a ja sam mu vjerovala. Hvatala sam se za svaki njegov osmijeh i pogled u mom
smjeru, ali s pogrešnom namjerom: tražila sam kajanje, dvojbu. Kako je samo mogao tako
lako prihvatiti što sam napravila, kad sama nisam to mogla progutati? Radio je sve kako bih
zaboravila, čak i kad je došla odluka suda da se neće podizati optužnica. Možda me to
djelomice smirilo, no nešto je u meni raslo i imalo je ime.
Tjeskoba. Hunter je nije prepoznao, nije mogao čitati moje misli, ali osjećao je nešto jer
ljubio me više, grlio snažnije, vodio ljubav prodornije.
O Bože, voditi ljubav s njim bilo je i dalje tako očaravajuće. Dok smo bili spojeni, vidjela
sam samo njega. Strast bi me sagorjela do kosti, a ljubav nanovo oživjela. A onda, kad bi on
sklopio oči i zadovoljno me obgrlio, nisam mu se pridružila u slatkim snovima. Ne, ja sam
razmišljala. Nisam si mogla pomoći. Bilo je jače od mene.
Ne, nisu to bile crne misli, depresivne, bile su to brige koje su projicirale samo još više
briga. Sve to činilo me napetom. Promatrala bih ga dok bi se igrao s Pearl, a zaključci su
sami uletavali u moju glavu:
Dosadit će mu jedan dan slaganje istih puzzli po osmi put. Spakirat će se i otići, ovo
ionako nije planirao. Nije želio dijete. Njemu se samo dogodilo. Ja sam ga priželjkivala. Isto
tako, otvorit će oči i shvatiti s kakvim grijehom živim.
„Učinila si to iz samoobrane. I ne da sebe obraniš, nego našu kćer. Mene. Morala si. Bila
si primorana.” Govorio mi je često, ali možda sam mogla razgovarati s Helen još, mogla sam
je nagovoriti da odustane...
„Ona je imala poremećaj.” Potom bi mi Hunter rekao, ali nisam prihvaćala išta. Moj um
bio je u stanju samokritike i pesimizma.
Čekala sam nešto što me strašilo. Čekala sam da Hunter ode.

Nedjelja iza ručka bila mi je slobodna, Hunter je s Pearl otišao u Millets Falcorny centar
gledati divlje životinje, tako da sam popodne provodila s Rosemary na kavi i u shoppingu.
„Allegra, jesi li dobro?” Trgnula sam se tek kad sam osjetila kako me njezina ruka
gurka.
„Molim?” Zurila sam u nju, osjećajući i sama tupost mog pogleda.
„Što se događa?”
„On će otići.”
 „Molim? Tko?” Bore su joj ispunile čelo, dok me njezina ruka hvatala za zglob.
„Hunter. Otići će.”
„Kamo? Gdje ide?” Oči su joj se raširile u čudu. Pogled mi je prošarao uokolo i tek tada
sam postala svjesna kako stojimo na sred parkinga, a da ja nisam ni znala gdje je moj
automobil.
„Ovaj, ne znam gdje će otići, ali... znam... otići se.”
„Ma što pričaš, Allegra? To ti je on rekao? Mamlaz jedan!” Rosemaryna briga prerasla
je u ljutnju.
„Ne, nije mi rekao. Ali znam.” Zatvorenih očiju, zavrtjela je glavom lijevo desno.
„Čekaj. Polako. Stani malo, jesam stara, ali nisam senilna. No, ne razumijem. Idemo
negdje sjesti na kavu ili kod mene, da mi sve ispričaš?”
,,OK”
„Što OK? Kod mene ili u kafić? Zašto si tako odsutna?”
„Možemo tu u kafić”, pokazala sam glavom preko njezinog ramena, „kava će me možda
malo razbuditi.”
Usana stisnutih i čela naboranog, povela me do kafića i brižno odabrala osamljeni stol
u kutu. U ovom mjestu svi su znali sve, a ovaj trenutak ipak je trebao biti naš. Možda sam
pogriješila što nisam zatražila da odemo do nje. Čim smo sjele i naručile, Rosemary je
laktove položila na stol, podbočila bradu i naredila mi.
„Govori.”
„Odakle krenuti?”
„Od glavnog problema.”
„To je, vjerujem, činjenica što sam ubila njegovu majku.” Rosemary nije ni trepnula.
„Nitko ne žali zbog tog čina. Radije bi da si ti ispod zemlje i da te jedu crvi?” Namrštila
sam se pa se ona nadovezala. „To sam i mislila. Dakle, problem je što ti misliš da postoji
problem. I što misliš da će Hunter otići.” Morala sam duboko uzdahnuti jer osjećala sam što
mi želi reći.
„Naprosto se... bojim. Iščekujem i strepim kad će se predomisliti i otići.”
„Zašto bi to napravio?”
„Ovo nije život koji je planirao. Ni dijete, ni partnerica, ni obveza, a još manje bavljenje
poljoprivredom. Cijeli život obučavanje za karijeru u RAF-u, cijeli život sanjao je let.
Njegove ruke umiju sa strojevima, njegov um je briljantan, umijeće natprosječno. Vidjela
sam sve pohvale i procjenu njegovih nadređenih.”
„Allegra, on je s razlogom odustao od tog sna.”
,,A možda je shvatio kako...” Nije mi dala da se pobunim, nego me čak lagano pljusnula
po ruci.
 „Prestani! Ne radi sebi to. Nemaš razloga biti tako negativna i stvarati sebi toliku brigu
bez potrebe.”
„O, ima potrebe. Gledala sam s kojim elanom popravlja strojeve na imanju. Potajno sam
ga slušala kako priča s letjelicom koju ima u hangaru, na kojoj je radio kako bi si ispunio
samoću, kad se doselio. On je tada... neprepoznatljiv. Sretan. Na svome. Ispunjenje,
Rosemary. Priča s dečkima, govori im o podukama koje je prošao u RAF-u, govori im o
misijama na koje je bio upućen, i dok to radi, lice mu se ozari i ponosan je. Nedostaje mu to.
Znam to.”
,,O, dušo...” samo to je izustila, a njezina ruka ovaj put milovala je moju nježnim
pomacima.
„Da. Nije očekivao naći Pearl kad me došao vidjeti. Ostao je, nalagala mu je to obveza,
ali pitam se svakog trenutka, kad će poželjeti otići.
Kopa me, kljuca iznutra toliko da... da ne mogu normalno funkcionirati. Svaki put kad
mi se obrati, pomislim sad će mi reći da se predomislio.”
„On te voli. On vas voli.” Rosemary mi je govorila ono što mi je on ponavljao svaki dan.
„Znam, ali.,.” Zagledala sam se u svoje prste i počela guliti lak od nervoze.
„Prestani to raditi. I prestani tako razmišljati. Molim te, ne činiš sebi dobro, a ni vama.
Primijetila sam da si u brizi, ali računala sam kako je počeo posao na imanju, da si umorna i
zauzeta. Ali ovo što radiš...”
„Ne znam što se mora dogoditi, Rosemary, da bih jednostavno prestala razmišljati o
tome kako će otići. On kaže da sam ja njegov san, san koji on živi, ali prokleto se bojim da će
se sjetiti kako mu je bilo dobro, kako nije imao briga kao danas, hoće li usjevi uspjeti, hoće li
Pearl popiti lijek na vrijeme, i hoću li zaposlenicima isplatiti plaće...” Zastala sam s govorom,
jer me pri samoj pomisli, bol parala u nutrini, pa sam morala uzeti dubok udah.
„Mučiš se. Zašto ne porazgovaraš s njim?”
„Da, i da mu kažem što? Želim te vezati lancima kako nikada ne bi otišao, makar bio
nezadovoljan?”
„Hm.” Nakašljala se i obgrlila me oko ramena. „Hajde, idemo ti kupiti sad neko lijepo
rublje. Zavedi ga i dobro nahrani i neće on nigdje ići. Nisam stručnjak, ali kažu da je to dvoje
dovoljno kako bi muškarac bio zadovoljen.”
„On nije poput drugih, on ima viziju, voli imati zadatak, on je poput stroja koji ima
namjenu.” Kad se moja prijateljica počešala po glavi i pogledala me zbunjeno, bilo mi je
jasno kako su mi misli zastranile. ,,OK, prestajem, idemo u kupovinu.”
„I kolač nakon kave. Slatko te mora oraspoložiti”, naredila je, na što sam kimnula.
I doista, ostatak dana provela sam u smijehu, malo opuštenija, no povratak doma
nanovo me bacio u paranoju, pogotovo kad sam ušla u boravak i začula kako se Hunter
svađa s našom kćerkom.
„Reći ću mami!”
 „Nema potrebe dušo, nije to bio nitko značajan.”
„Tata, ali ja želim reći mami!” Želudac mi se spleo u čvor dok sam gledala njegova leđa.
Bio je u polučučnju ispred nje i molio je da mi ne oda nešto što je pokušavao sakriti. Zastala
sam na mjestu, još u dvojbi oglasiti se ili ne, slušati dalje ili izaći iz kuće, kad me Pearl uočila
i povikala.
„Mama!” Hunter se nemalo iznenadio kad je ustao i osvrnuo se preko ramena. Moglo se
opipati nezadovoljstvo na njegovom licu. Pearl mi je pohrlila u zagrljaj tako veselo kao da
me nije vidjela danima.
„Toliko ti nedostajem?” Nasmijala sam se mirišući njezinu kuštravu kosu.
„Da. To sam ti htjela reći. I ti ideš s nama drugi put. Vidjeli smo puno životinja. I jednog
Leona.” Pogledala sam prema Hunteru, očekujući objašnjenje.
„Leona?”
„Misli na Lionela.”
Hunter mi je prišao dok je Pearl i dalje visjela na mom vratu kao čičak. Nije mi
promaklo kako je protrljao ruke kad ga je spomenuo. Jasno sam se sjećala trenutka kad je
rekao da će jednom dobiti sve što zaslužuje, kako će mu on naplatiti kaznu. Protrnula sam
od pomisli da je sebe doveo u opasnost ako je to i izvršio.
„I?” izustila sam ispitujući teren. Napetost je nagrizala i zrak i moj um dok sam bez
treptaja zurila u Huntera.
„Tata i ja smo išli na parking...”
„Dušo, idi izvadi puzzle pa ćemo slagati, može? One koje smo danas kupili, OK?” Hunter
je prekinuo Pearl u onome što mi je namjeravala otkriti. Spustila se iz mog naručja i
potrčala u sobu. Ostali smo sami, on ozbiljan čak više nego ja.
„Lionel?” ponovila sam jer nisam imala namjeru pustiti ovo.
„Da.” Kimnuo je.
„Što da?”
„Sreli smo ga. Znao sam jako dobro kako izgleda.”
„I?” Živci su mi treperili dok sam izvlačila mrvice informacija iz njega.
„Osjetio je moju ruku.”
„Molim? Što si mu napravio?” Izraz njegovog lica bio je zabavljen ovaj tren, a moj, bila
sam sigurna, odražavao je nevjericu. Hunter mi se uto približio toliko da su vrhovi njegovih
cipela dotakli moje, i zagledao se u moje oči.
„Htio sam mu napraviti štošta, ali imao je sreću što je mala bila sa mnom.” Zvučao je
surovo i opasno, u njemu je tinjala žudnja za osvetom.
„Zadovoljština mi je bila kad sam ugledao strah u njegovim očima nakon što sam mu
prišao i predstavio se. Dobro je znao tko sam ja. Nije ni zucnuo kad sam mu se unio u facu.
Onda sam ga pitao sliči li Pearl na mene ili tebe. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati, a
onda sam podigao polako šaku gledajući u njemu stravu. Pomislio sam da je napunio gaće. I
onda sam tom seronji pružio ruku. Tip je bio posve izgubljen. I znaš što sam onda napravio?
Zahvalio sam tom seronji što te ostavio bez krova nad glavom jer mi je time stvorio priliku
da ti gaja pružim. Zauvijek.”
U trenu, oči su mi zasuzile i brada se počela tresti. Nekoć surov i nepredvidiv, danas je
bio zreo i nepredvidiv u još većoj mjeri. Sve što je činio za mene, značilo mi je više nego je
mogao zamisliti.
„Volim te, toliko te volim”, promucala sam prije nego mi je glas puknuo.
„Što je bilo sad?”
Zbunjen, samo je raširio ruke dok sam prihvaćala zagrljaj kako bih suzama isprala sve
svoje nesigurnosti i sve boljke. Nisam mogla odgovoriti, samo sam jecala, a on je prepoznao
trenutak slabosti, omotao ruke oko mene još jače i rekao ono što mi je trebalo: volim i ja
tebe.

Idućih dana moj duh bio je snažniji, nisam se prepuštala negativnim mislima, ali
pomalo me počelo izjedati Jacksonovo izbjegavanje.
Radili smo skupa, imali obveze oko imanja i uzgoja povrća, ali sve više naša se
komunikacija svela na mailove, poruke i kratke telefonske razgovore. Stoga, u subotu ujutro
kad je doveo Sophie na druženje s Pearl i spavanje kod nas, zaustavila sam ga na vratima i
povukla za rukav.
„Nećeš odmah pobjeći. Dolazi ovamo.”
„Što ti je?” Pogledala sam iza sebe, samo kako bih se uvjerila da su cure u sobi i da nas
ne čuju.
„Što? Što je tebi? Zašto me izbjegavaš? Uopće ne dolaziš. Ne družimo se više. U čemu je
problem? Vidimo se jedva jednom tjedno, a vikendom skoro nikad! Reci mi je li ti Hunter
nešto naredio?”
Jackson me gledao zbunjeno, a onda, onda je prasnuo u smijeh. Smijao mi se u facu
iako mi nije bilo do smijeha. Ruku je položio na moje rame i utješno mi se obratio.
„Misliš da bih ja njega poslušao kad bi mi zabranio viđati se s mojom najboljom
prijateljicom i poslovnom partnericom? Ne bih. Volim te i poštujem, ali znam da sam te
zapostavio. Nije bilo namjerno i nije mi nitko naredio. Ja...” Pogled mu je odlutao preko mog
ramena, kad se približio mom uhu i šapnuo mi.
„Viđam se s nekim. Na daljinu.”
,,Oh!” Uskliknula sam od sreće i iznenađenja. „Pa to je divno! Kako se zove? Odakle je?”
„Hm... ne smijem ti reći. Stvar je... ugovora. Molim te, ne pitaj me ništa. Znaj samo da
nije do tebe, nego ja koristim vikende da odem do nje.” Zbunio me na tren, ali nisam
propustila priliku bocnuti ga.
 „Ne smiješ reći njezino ime? Imate... ugovor? Dovraga, kakva je to veza?”
„Teško bih ti mogao objasniti, ali to je ono što mi odgovara.” Malo se zajapurio i
shvatila sam da pitam previše. Nacerila sam se kako bih potvrdila da je sve među nama ipak
dobro, no Jackson je iskoristio priliku da me zadirkuje. „Hoćeš reći da ti nedostajem iako ti
se čovjek vratio? Očekivao sam da ruže cvatu.” Uz grimasu, otvorila sam vrata i pogurala ga
van.
„Hajde, idi, sad barem znam gdje si iako me ne zanima što radiš s bezimenom.”
Mahnuo mi je uz vragolast cerek i ostala sam tako gledati za njegovim automobilom,
želeći mu sve najbolje. Zaista je zaslužio sreću.
Njegova rečenica odzvanjala mi je glavom. Sve je zaista bilo dobro, i više od toga, ali ja
sam se bojala. Strašila me tolika sreća jer život mi je toliko puta pokazao kako nakon sunca
dođe kiša, samo što bi mene posjetila uz gromove, munje, oluju i tornado, opustošila bi sve i
ostavila me promrzlu i ogoljenu do kosti. Bojala sam se da naša sreća neće potrajati. Nitko,
baš nitko nije mi mogao potpisati doživotno jamstvo na nju, a trebalo mi je baš to za
smirenje. Željela sam nemoguće, vječnu sreću koja bi otjerala moju tjeskobu.
A onda je došao dan kad je moja sreća visjela o niti, a tjeskoba izbila moj dah iz pluća,
omotavši svoje prljave ruke oko mog vrata.
Znala sam da ću baš taj dan pamtiti zauvijek.
 Hunter
Nisam mogao promijeniti prošlost, ali mogao sam dati sve od sebe kako bi sadašnjost
bila savršena. Sresti seronju od Allegrinog šogora, onog koji ju je htio povaliti nakon smrti
svog brata, bilo je u jednu ruku uznemirujuće za mene, jer dovraga, htio sam mu prošetati
zube zbog onog što je napravio Allegri, ali s druge strane, taj susret nosio je za mene
poražavajuće priznanje: ja sam joj učinio nešto još gore.
Ostavio sam je iako sam žudio za njom, nisam prihvaćao da me već tada voljela.
Seronja nije bio kriv što ju je želio. To sam mogao razumjeti. I kad bih se osvrnuo na naš
početak, bilo je jasno kako je u meni budila zaštitničke porive. Dan za danom, otkrivao sam
kako je ona podatna, senzualna i privlačna, kako uživam s njom kao ni sa kim. Nije to bila
stvar kemije, kako sam joj govorio, bila je to stvar duše. Ona nije odustajala od moje iako je
bila hrđava. Htjela ju je uglancati svojim čistim rukama. Sjećao sam se pogleda kojim me
ispratila prije više od šest godina. Ono što me sad boljelo bila je činjenica da sam tragove
tog pogleda hvatao sve više kad sam je poskrivećki promatrao.
„Allegra?” Već je možda utonula u san, okrenuta mi leđima i uvučena u moje naručje,
kad sam odlučio porazgovarati s njom. Vodili smo već mnoge razgovore, ali činilo mi se da
nisu svi doprli do nje.
„Mmmmm?” promrmljala je dok se meškoljila uz moje tijelo. Osjećao sam svaku
njezinu oblinu.
„Sutra je proslava u mjestu?”
„Da. Udruga je dobila posebna sredstva za određene projekte, pa je Rosemary odlučila
u dogovoru s vijećnicima, prirediti zabavu.”
„Rekla mi je to.”
„Dobro, što u vezi s time?”
„Dajmo sutra svima slobodan dan.” Na moje riječi, okrenula se prema meni, prethodno
upalivši lampu na svojoj strani. „Zašto?”
„Tako da svi možemo ići. Pod svi mislim i na nas troje.” Nadignutih obrva, gledala me
nijemo, nesvjesna kako ukopava svoje nokte u moju podlakticu.
„I ti bi išao?”
„Naravno. Mislim da je red da se pojavimo zajedno, iako svi već znaju da si ti moja...
žena.” Bio sam siguran da je njezino ubrzano treptanje uzrokovala baš ta riječ. Moja žena.
„Iako si se zamjerio mnogima?” podsjetila me.
„Pa spreman sam pružiti ruku pomirenja, ljudi se mijenjaju.”
„Da? Da, imaš pravo.” Zbunjeno je upitala i odgovorila sama sebi.
 „Želim svima pokazati da sam tu, i da ne idem nikuda. Poštuju te i nadam se da će mi to
donijeti neke bodove.” Osmijeh je ovlaš dodirnuo njezine usne. Kapci su joj se zaklopili kad
je izustila šapatom.
„Onda se veselim tome.” Glave uvučene pod moj vrat, toplim dahom grijala je moju
kožu i podsjećala me da je ovo najljepši mogući osjećaj na svijetu.
Prema dogovoru, sutra smo svim radnicima, na opće oduševljenje, dali slobodan dan i
popodne se uputili u centar. Svi su bili odlično raspoloženi, složni i spremni na
gostoljubivost. Nikad nigdje nisam naišao na gradić poput ovoga. Zadivljeno sam gledao
kako svi prilaze Allegri, grle je i pitaju za usjeve. Stajao sam po strani, imajući na oku Pearl
dok se igrala s vršnjacima.
„Hunter, moram te upoznati s ovim dragim ljudima.” Podigao sam pogled kad mi je
Allegra prišla sa skupinom starijih ženica.
„Allegra dušo, baš je velik.”
„Dobar stisak, sinko.”
„Dakle, to je onaj netrpeljivi došljak. Sad izgleda dosta pitomo.” Sa smiješkom sam
dočekao njihove komentare dok sam im pružao ruku i ponavljao svoje ime.
„Drago mi je.”
„Dakle, ti si sad Allegrin dečko?” upitala je ona koja se predstavila kao Martha,
gledajući me pronicljivo preko okvira svojih naočala.
„Pa, računam da jesam. I Pearlin tata.” Allegra se premještala s noge na nogu i bilo je
očito koliko joj je neugodno dok su me ženice rešetale. Jer zauzele su tu pozu grupnog
zurenja u mene, analizirajući me pod povećalom.
„Niste li malo prestari za hodanje?”
„Slažem se. Zasad smo u vezi.”
,,A što slijedi iza toga?” nastavila me ispitivati Martha.
„Brak”, izustio sam spontano i posve prirodno. Allegra se u tom trenu ukočila, stala
piljiti u mene baš poput ovih žena. „Čini mi se da se slažete s tim, dame moje?”
„Naravno, naravno”, potvrđivale su i potom se udaljile uz žamor. Cerekao sam se
zadovoljno iako se Allegra potpuno smela. Ovo je bio prvi put da sam spomenuo brak. Istina
je bila da sam o tome razmišljao još otkako sam otvorio oči u bolnici nakon operacije.
Nisam htio više ni dana provesti, a da se ona ne zove mojom ženom.
No, sve što sam smislio za prosidbu, bilo je bez veze. Mlako. Klišej. Ništa dovoljno
dobro za nju. Trebalo je biti nezaboravno. Ja jednostavno nisam bio romantičan tip, što mi
je bio veliki minus pogotovo sad kad sam trebao posebnu ideju za prošnju. Vrijeme je
odmicalo, a ja nisam smislio ništa dovoljno dobro za nju. Njezina odsutnost i nemir su me
ionako dovoljno izjedali ovih dana, a sad dok sam je gledao mirniju i usredotočenu na
mene, shvatio sam: brak. Obećanje. Zavjet.
Dovraga, ne da sam bio anti romantičan, bio sam i glup.
 Allegra je trebala sigurnost, a ja bih joj dao što god bi poželjela. Naravno, ovo nije htjela
tražiti, ovo sam joj trebao ponuditi sam. I to sam namjeravao. Bez riječi, obgrlio sam njezina
ramena i utisnuo poljubac u čelo.
Opustila se i šapnula mi: „Volim te. Dobro si se izborio tamo na ratištu.”
„Ma to je ništa. I da, volim i ja tebe.”
Pogled mi je odlutao potom do Pearl koja se u daljini hvalila Jojom i pokazivala ga.
Tada mi je sinula dobra ideja.
Barem sam se nadao da će biti dovoljno dobra za moju buduću ženu.
 Allegra
Spomenuo je brak, samo tu jednu riječ i ja sam mogla jasno osjetiti kako mi srce
luđački pumpa krv. Stajao je tamo, pred svim onim ženama, dok sam zurila u njegov profil i
nesvjestan svojih riječi, obećao mi brak. Bilo je dovoljno samo to kako bi dio moje
nesigurnosti nestao. Jer mi nismo nikad, baš nikad definirali naš odnos, a sad je već računao
na brak kao mogući ishod.
Samo nebesa znaju da sam se htjela zvati njegovom ženom, da sam mu htjela pripadati.
Tu večer, moja zahvalnost pokazala se na djelu u krevetu na neviđene načine. Nisam znala
što mi se događalo dok sam kroz taj čin prisvajala sve, činila ga opijenim i potpuno
zaljubljenim.
I nakon toga, uslijedilo je čekanje. Nisu to bili sati, već dani. Spomenuo je brak,
upozoravala sam se, nismo još popričali ozbiljno o tome. I spomenuo ga je pred onim
ženama. Možda se samo htio riješiti njihovih napasnih pitanja? Nešto se moralo dogoditi
kako bi me riješilo mog nestrpljenja.
Svanuo je dan kad sam shvatila kako je misao o sreći krhka, poput balona u koji
upuhuješ zrak. Samo moraš znati kad stati prije nego pukne.
Sjedili smo za doručkom u to nedjeljno jutro, kad se ispred kuće zaustavio automobil.
„Očekujemo nekoga?” instinktivno sam upitala Huntera, na što je odmahnuo glavom te
pobrisao usne ubrusom. Ustali smo u isti mah i krenuli prema vratima, ali moj korak
usporio je na tren kad sam kroz prozor promotrila vozilo. Bio je kamionet vojničke boje, a
na sebi je imao oznaku. RAF. Srce mi je potonulo istog trena u pete, ali pogurala sam se do
vrata. Disanje mi je pomalo postajalo pliće, a glavobolja je istog trena počela stezati obruč
oko mog čela. Došli su po njega. Znala sam to.
Hunter je otvorio vrata, dok sam nijemo gledala u njegova leđa, kao da ih gledam
posljednji put. Znala sam još jednu stvar, danas ću plakati, prolit ću more suza.
„Robinson! Zapovjedniče!” Hunter je pozdravio gosta uz salutiranje. Ono malo tkiva
koje se još držalo na životu u mojim grudima, ozeblo je u treptaju. Bio je tako ponosan, tako
dostojanstven. Nisam ga nikad vidjela u uniformi. Ta misao prozujala je mojim mozgom.
„Knox. Zadovoljstvo je vidjeti te.” Pratila sam kako se rukuju, a moj pogled zalijepio se
potom u ono što je čovjek držao u drugoj ruci.
Kuverta. Velika, debela i s puno papira.
O, moj Bože.
„Uđite.” Hunter se pomaknuo u stranu i pozvao svojeg gosta unutra. Još sam stajala na
mjestu, ukopana i napola mrtva dok sam upijala njegove ordene na ramenima i odori,
njegovu prosijedu kosu i služben osmijeh.
 „Ne mogu se dugo zadržati. Došao sam poslom iz Markhama. Samo zbog tebe, Knox.”
Ostali smo tako stajati i gledati se. Zadržavanje daha uzrokovalo je osjećaj peckanja u
mojoj nutrini, a suzdržavanje suza stvaralo je grč u grlu.
Govori! Vrištala sam u sebi jer nisam mogla više podnijeti neznanje. Zašto si tu?
„Poslom?” Hunter ga je upitao, a onda mu je čovjek, kojem se u tom trenu nisam ni
imena mogla sjetiti, pružio kuvertu.
„Trebamo čovjeka na mom mjestu. Ja odlazim u mirovinu. Predložio sam tebe i ovim
putem nudim ti posao. Znaš i sam da su ovo izvanredne okolnosti, da ne poslujemo na ovaj
način, ali uvažili su moju molbu.” Moje srce je upravo prestalo kucati.
,,U kuverti je sva potrebna dokumentacija. Malo kad smo imali časnika poput tebe,
Knox. Ovo je prilika života, jasno ti je. Ovo je ono što svaki pripadnik RAF-a sanja.”
Smiješak koji mu je titrao na licu, poželjela sam obrisati šamarom, agresija me tresla
kao nikad, no zadnjim atomima samokontrole čekala sam Hunterov odgovor dok je uzimao
kuvertu u ruke.
„Svi sanjaju o ovome”, Hunter je izustio, a moja koljena su gotovo popustila.
Gotovo... bilo Je gotovo... prihvatit će.
„Tako je.”
„Ali ne i ja.” Zatreptala sam nekoliko puta kad sam čula Hunterov odgovor.
„Ispričavam se?” Čovjek je bio jednako zbunjen kao i ja.
„Govorim vam da ja ne sanjam o tome. To nije moj san. Da, imao sam ga, ispunio i sad
imam nove snove koje živim.” Vratio mu je kuvertu u ruke.
„Razmisli malo o tome sinko, imaš vremena za odluku, ne moraš odmah trčati pred
rudo.”
„Pearl?” Hunter se tek tada osvrnuo, kako bi pozvao našu kćer iz sobe. Pogledi su nam
se sreli i vjerovala sam da je mogao u mojim očima pročitati sve.
„Molim, tata?” Pearl se odjednom pojavila ispred mene. Hunter joj je pružio jednu
ruku, a meni drugu i povukao me k sebi. Pogledao je čovjeka i s osmijehom blago izustio.
„Ja već imam priliku života. Sretan sam. Imam obitelj koja me čekala dok sam
ispunjavao svoj san. Ali to nije ono što sam htio doživotno. Ovo jest.” Moja samokontrola je
puknula, kao i brana koja je zadržavala moje suze.
„Ovo je sve što želim. Moja žena. Moja kći.”
„Čestitam, nisam znao da si se oženio.”
„Nisam još.”
„U svakom slučaju, sretno. Ostaješ dakle tu, obrađivati zemlju i baviti se
poljoprivredom?”
 „Ostajem tu biti sretan.” Njegovi prsti ispleli su se s mojima, gledala sam to mjesto gdje
smo se spajali jer nisam mogla podići pogled od srama i suza koje su mi mutile vid.
„Šteta za RAF, ali dobro za vas. Drago mi je da ti je dobro u životu.”
„Fali još nešto, ali i to će doći na red.” Hunter je pritom stisnuo moju ruku te je prinio
svojim usnama.
„Sretno onda. Ako mogu kako pomoći, tu sam za tebe.” Pružili su jedan drugome ruku,
a ja nisam mogla reći zbogom. Samo sam htjela da ode, da ostanemo nas troje sami. Pearl
me gledala, umotana oko tatine noge, kao da se i sama bojala tatinog odlaska.
„Hej zapovjedniče? Zapravo možete pomoći, ako imate te ovlasti?” Bila sam toliko
napeta u praćenju njihove komunikacije, da nisam mogla shvatiti što ga Hunter moli.
„Kakve ovlasti?”
„Da nas vjenčate. Sad. Ovdje.” Činilo mi se da su mi suze presušile u trenu.
„Nažalost, nemam.”
„Samo provjeravam. Doduše, nisam ni pitao svoju... djevojku što misli o tome, malo
jesam istrčao pred rudu.”
Okrenuvši glavu prema meni, obasjao me iskrenim i vedrim osmijehom. Kroz jecaj,
uzvratila sam mu osmijeh.
„Sve najbolje, Knox.” Njegov gost konačno je otišao, a Hunter je zatvorio vrata i
okrenuo se prema meni. Gledali smo se bez riječi.
„Znači li ovo da ćemo imati vjenčanje?” Pearl se oglasila prva.
„Ne baš, dušo, nisam zaprosio mamu na pravi način”, odgovorio je gledajući u mene.
Cerek mu je podizao usne u zavodljiv luk, a pogled je odavao čisti seksepil. Sve što me
morilo u zadnjih deset minuta, kao da je bilo rukom odneseno. Gledala sam svog muškarca,
onog koji je bio spreman oženiti me ovog trena.
„Kakav je to pravi način?”
„Onaj koji još nisam prezentirao.”
„Mama mora reći da, inače ne vrijedi.”
Slušala sam njihov razgovor koji se ticao mojeg sna, moje velike želje, kao da ja nisam
tu. Nije mi bilo važno išta, ni prsten, ni prošnja, u svom srcu bila sam njegova žena, a on je
upravo potpisao da je zauvijek moj.
„O, siguran sam da će mama reći da”, progovorio je samouvjereno, gladeći moje prste
svojima. Smiješili smo se jedno drugome dok je Pearl i dalje ispitivala.
,,A kad će to biti?”
„Kad najmanje bude očekivala.”
 Dobacio mi je izazov, a prihvatila bih svaki jer nije slutio kako mi je danas podario mir,
spokoj i sigurnost, da je obrisao moj najveći strah. Kako li je lako bilo otjerati demone i
slabosti kad me iz njegovog dodira i pogleda pratila samo čista ljubav?
Sve primisli isparile su kad me privukao na svoje usne i šapnuo mi: „Volim te.”
Odgovorila sam mu poljupcem, neutaživim, silovitim i potrebitim. Govoriti nisam
mogla, sročiti ijednu riječ, jer dobila sam sve što sam trebala, njegove riječi kojima je
označio naš put prema svakom danu u kojem ćemo se buditi skupa, prema svakoj noći u
kojoj ćemo zaspati zagrljeni.
Ništa se nije moglo mjeriti sa srećom koja je oživjela moju dušu, ni s istinom koja se
urezala u moje biće.
Hunter Knox izabrao je mene.
Ostao je.
U mom životu.
U mom srcu.
Zauvijek.
 Epilog

Hunter
Večera uz svijeće? Ne.
Putovanje u Pariz? Ne baš.
Poruka ispisana na plakatu? Bez veze.
Let avionom? Dvostruko ne.
Sve što sam smislio za prošnju, bilo je totalno loše i predvidljivo. Allegra je trebala
nešto posebno. Da, znala je da će taj trenutak uslijediti, no htio sam je iznenaditi. Taj tren
morao je biti neočekivan. I definitivno u javnosti. O da, slutio sam koliko je žudjela da naša
ljubav bude obznanjena, jer trebala je potvrdu ona jedna strana u njoj koja se bojala. Tek
onaj dan kad sam odbio povratak u RAF, Allegra je prestala s negativnim mislima. No i dalje
sam htio vikati da je moja, da će to biti do kraja života.
„Dušice?” pozvao sam jedno popodne Pearl do sebe, dok je Allegra vadila sladoled u
čašice u kuhinji. „Dođi, imam jednu tajnu, ali ne smiješ nikome reći.” Pametne oči raširile su
se od uzbuđenja.
„Ni mami?”
„Posebno ne mami.”
„Zašto ne mami?”
„Jer je to iznenađenje za nju. Htjela si da imamo vjenčanje, zar ne?”
„Da!”
„Pssst, tiho...” ušutkao sam je i pogledao prema kuhinji te prošaptao. „Dat ćemo mami
prsten i pitati da se uda za tatu, OK?”
,,OK. Sad?”
„Ne sad, dušice. U subotu slavimo tvoj rođendan. Bit će jako puno gostiju. Tada ćemo.
Ali trebamo pomoć. Jojo mora uvježbati nešto.”
„Da?”
„Aha. Kasnije ćemo pokušati, ti ćeš biti moj pomoćnik. Moja velika cura.”
„Tata, a mogu li dobiti još nešto?” Bila je ista mama, nije imala granice po pitanju
ispunjenja svojih želja, i bio sam jednako slab reći ne.
„Što želiš?”
 „Brata?” izustila je kao pitanje, napravivši grimasu.
„To ipak moramo mamu pitati.” Čim sam to izustio, požalio sam jer se Pearl trgnula iz
mojih ruku i povikala.
„Mama! Mogu li dobiti brata?” Nije prošlo ni par sekundi kad se Allegra pojavila iz
kuhinje.
„Brata?” Zurila je u nju pomalo zatečeno. Nismo dosad spominjali drugo dijete, no znao
sam koliko joj je traumatična i riskantna prva trudnoća bila, tim više što nisam bio uz nju.
Naučio sam živjeti s time, ali neću si nikad to oprostiti. „Hm, što tata kaže?” Pokušala se
izvući prebacujući na mene odluku. Nacerio sam se.
„Da pitam tebe.”
„Hajde da razmislimo, OK?” Pogurala joj je čašicu sladoleda samo kako bi prekinula
temu, ali pogled koji mi je uputila, dao mi je do znanja da nismo završili. Ščepala me čim se
Pearl otišla umiti.
„Brata? Nadam se da joj nisi obećao išta, jer sve joj živo ispunjavaš, ali ovo... Neću ostati
živa koliko zna biti uporna.”
„Podsjeća me na nekoga”, izustio sam glumeći, na što me uštipnula za ruku.
„Huntere, ozbiljna sam. Ne znam mogu li prolaziti kroz sve to opet. Male su šanse, jako
male da ostanem trudna...”
„Bile su jednako male, a gle tu šansu sad, ima šest godina i vrti nas oko malog prsta.”
Knedla joj se pomaknula u grlu, a čelo naboralo.
„Sad sam starija i veće su mogućnosti za komplikacije...”
„Dobro je, biseru. Samo razgovaramo. Imamo već nju.”
„Mislim, voljela bih, ali bojim se...”
„Psst, ne trebaš se ničega bojati jer više nisi sama.” Moj prst dodirnuo je njezinu usnu, a
čim je sklopila oči, uvela me u onaj požudni osjećaj posjedovanja njezinih usana, tijela i
misli. Bez suzdržavanja, uvukao sam njezine usne u svoje i potvrdio joj svako obećanje.
Više nije bila sama. Više ni ja nisam bio sam.

Čitav tjedan do Pearlinog rođendana vježbali smo s Jojom iza kuće. Plan se činio dobar,
drugi nisam imao jer moje moždane vijuge nisu znale ništa romantičnije smisliti. Allegra
nas je često gledala kroz prozor ne sluteći što joj spremamo. I da, uhvatio sam je kako
njuška po mom ormaru, tobože slaže odjeću, ali bio sam siguran kako traži prsten. Nije ni
slutila da joj je bio pred nosom, samo ne upakiran onako kako je očekivala.
Na dan proslave rođendana, začudo, nisam uopće bio nervozan. Dovraga, prvi put sam
prosio ženu svog života pred hrpom ljudi koji su nam bili suradnici, poznanici i prijatelji.
Tko bi rekao, stekao sam više od dva prijatelja.
 Odjeven u kratku plavu majicu i traperice, stiskao sam lopticu u džepu, dok sam
drugom rukom nazdravljao. Allegra je stajala, prelijepa u plavoj haljinici nekoliko metara
od mene pored stolova i pričala s Rosemary. Sve je bilo u plavim i bijelim tonovima, iako je
bilo ljeto, slavljenica je morala imati temu Frozen. Bijelim šatorima natkrili smo dvorište
kako bi bilo ugodno unatoč ljetnom suncu.
Iz daljine sam se divio svojoj budućoj ženi kad me Pearl povukla za ruku.
„Tata, sad?” Netko je izgleda bio nestrpljiviji od mene. Nasmijao sam se svojoj ljubimici
i kimnuo.
„Sad.” Jojo je već bio njoj uz nogu i mahao repom kad sam mu pokazao lopticu. Zalajao
je kad sam mu dao nalog i pružio ruku.
„Odnesi gazdarici.” Spremno je poslušao i otišao do nje. Promatrao sam kako se saginje
i uzima lopticu iz njegove njuške. U trenu kad je na njoj pročitala natpis Otvori me uputila
mi je znatiželjan pogled. Zamor ljudi i glazba oko nas nisu utjecali na našu nijemu
komunikaciju, stoga sam joj samo gestikulirao prstima da otvori.
I otvorila je. Čekao sam da pročita poruku, uzme prsten i kaže da... ali dovraga... to se
nije dogodilo. Još sam u čudu gledao kako zatvara kutiju i odmahuje glavom.
„Ne.” Mogao sam pročitati s njezinih usana.
„Pearl, ugasi glazbu”, naredio sam, ne skidajući pogled s Allegre. Rekla mi je ne? Koji
klinac sam sad trebao napraviti?
„Ne? Kažeš mi ne?” progovorio sam dovoljno glasno kad je glazba utihnula, a ljudi su se
počeli koncentrirati na nas dvoje. Izraz lica bio joj je nečitljiv, čineći me ludim. Ovo nisam
očekivao. Napravili smo u isto vrijeme par koraka i tako smanjili udaljenost. Imao sam
osjećaj da nitko ništa ne govori, i da svi napeto čekaju što će se dogoditi.
„Kažem ne. Pitanje je bilo jednostavno, ali neću se udati za psa.” Zatreptao sam u čudu
kad se smijeh prolomio oko nas.
„Molim?” Moj mozak nije radio.
„Pas mi je donio prsten. Pitanje je bilo napisano. Želim čuti svaku riječ. Pred
svjedocima.” Usne su joj bile ukrašene predivnim osmijehom, a pogled čistom ljubavlju.
„Dobro onda”, izustio sam i pročistio grlo te pružio ruku. Kolebljivo je vratila lopticu u
kojoj je bio prsten, ne skidajući pogled s mene. Više nitko nije postojao oko nas, bili smo
samo ona i ja u našem trenutku.
„Allegra, moja si godinama. I onda kad to nisam znao, bila si samo moja. Sad si majka
moje kćeri, moja prijateljica, moja suputnica, moja partnerica. Samo jednu stvar te molim,
reci da ćeš to biti do kraja života.” Prsten je blistao u kutijici, no još više blistale su suze u
njezinim očima. Osvijestio sam se kad je kimnula, mrmljajući kroz jecaj.
„Hoću.”
 Tek tada sam čuo šmrcanje žena oko nas, a nakon toga pljesak. Nitko više nije mogao
skinuti osmijeh s naših lica dok sam stavljao prsten tamo gdje mu je bilo mjesto, na njezin
prstenjak.
„Zagrli me, ženo.” Povukao sam je u zagrljaj, osjećajući pod prstima kako drhti.
„Tako sam sretna, tako sretna...” Šaputala mi je na uho, dok me njezina divlja kosa
škakljala po licu.
„Nisi ovo očekivala?”
„Nikako”, odgovorila je, a onda se između nas ugurala Pearl.
,,A ja sam znala, mama! Sve sam s tatom dogovorila.”
„To je baš divno, ovaj rođendan je baš poseban, zar ne?”
Podigao sam našu kćerku između nas, kako bi me obje zagrlile. Jojo je zalajao i tražio
svoju lopticu, stoga sam pustio cure da se odu pohvaliti prstenom, a ja sam psu dao
zasluženu nagradu.
I dok su iza mojih leđa, moji prijatelji i suradnici slavili moj poseban dan, na nebu je
jedna letjelica ostavljala trag svog postojanja. Pratio sam tu bjeličastu crtu po plavom
platnu. I ne, nije mi nedostajala ni najmanje.
Imao sam san i živio ga. Izgubio sam jednu obitelj, da bih pronašao drugu. Vlastitom
krivnjom propustio sam mnoge trenutke, ali nadoknađivao sam ih, imao sam pred nama
cijeli život za to.
Moje nebo nije imalo granica, a na njemu sjale su dvije najljepše zvijezde, samo za
mene.
Moja dva bisera, moje blago, nađeno u neočekivanom trenu.
 O Autorici
Inna Moore pseudonim je pod kojim piše Ina Špiček, autorica modernih i povijesnih
ljubavnih romana te romantičnih komedija.
Udana je i majka dvoje djece.
Dosad je odjavila deset romana, uključujući i Dodir zvijeri.
Njezine romane Voajer, Dvojnica te Tatica koji je pisala u duetu s Kiki Knox, možete
naći na Amazonu, Bookdepositoryju te u knjižarama u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji.
Romani Zelenooka i Krivo vrijeme za ljubav objavljeni su 2019. od strane izdavača Felix
Liber.
Dodir zvijeri prvi je objavljeni roman iz serijala Dodir, a uslijedit će Dodir stranca i
Dodir neprijatelja.