Usudi se

Inna Moore
Inna Moore Usudi se

Prolog

„Usudi se, Anabel, usudi se…“

Bodrim samu sebe držeći ruku na kvaki, očiju čvrsto zatvorenih. Strah
koji grize moje kosti drži me nepomičnom pred vratima ureda gospodina
Hardena.
Harden Pierson. Da ne zaboravim, gospodin Harden Pierson. Jer
nazvati ga samo imenom ili mu se obratiti ikako osim VI, značilo je
upasti u oganj njegovih uvreda, ubojitih pogleda i najzad, dobiti otkaz.
Otkaz nisam priželjkivala, doduše nisam ga se ni bojala. Otkaza, da se
razumijemo, a ne gospodina Hardena.
Jer gospodin Harden od prvog našeg susreta u meni izaziva neviđeni
strah.
Zašto? Ne znam, jer njegovo lice je sve samo ne strašno. On je prelijep,
predivan. Savršen. Sve dok ne progovori. Njegov jezik pak, on je strašan.
Uvredljiv. Oštar. Prljav. Radimo skupa tek dva mjeseca, a već ga cijela
firma potajno zove Čudovište.
Nema nimalo takta, nimalo osjećaja za druge. Čudovište bez emocija
samo radi, samo zgrće novce, samo upravlja. Mislim da ga nikad nisam
vidjela niti da se smiješi. Imam tu nesreću da moram s njim raditi blisko.
Svaki dan. Svaki sat. Ured do ureda, jer on je moj šef. Ja sam voditeljica
ureda.
Udahnem još jednom duboko, vjerujući da sam spremna suočiti se s
njim te stisnem kvaku i zakoračim u njegov ured, pritom sebe bodrim.
Nema šanse da ću pognuti pogled pred njim. Njega se neću bojati, dosta
mi je straha zauvijek. Iako, dok me gleda, poželim svaki put zatvoriti oči
jer njegov pogled ne mogu izdržati.
O ovom čovjeku ne znam što misliti. Zbunjuje me toliko da svaku
riječ, svaki svoj postupak pažljivo važem jer on sve kad-tad upotrijebi

3
Inna Moore Usudi se

protiv mene. Čita me kao otvorenu knjigu, kao da upravlja mnome, kao
da me kontrolira.
Uđem konačno u njegov ogromni, u tamne nijanse ofarban ured, dok
on sjedi kao car izvaljen u svojoj stolici za velikim masivnim drvenim
stolom. Zastanem kod vrata i obratim se glasom za kojeg se nadam da
me neće izdati.
„Trebali ste me, gospodine Harden?“
„Priđi bliže, Anabel.“
Želim ostati na mjestu, a opet, njegovim naredbama nitko se nikad nije
suprotstavio. Ne želim iskušavati sreću nego se približim jedan korak.
Prstima jedne ruke podupire bradu, dok kažiprstom prelazi preko usana
i prodire pogledom po meni. Osjećam ga kao da me dira prstima po toj
nevidljivoj putanji koju čini pogledom po meni. Začujem kako je sa svog
mjesta zaključao ured pa neočekivano ustane i krene prema meni,
uzrokujući ubrzanje mog disanja.
„Anabel, zar se trebaš mene bojati?“
Prilazi mi polako, gotovo predatorski dok raskopčava jedno dugme na
svom antracit sivom sakou. Imam li šanse pomisliti kako mu savršeno
stoji? Ne smijem, jer on sigurno čita moje misli. I dalje sam nepomična
dok on stoji ispred mene, na udaljenosti dužine jedne ruke, toliko da
čujem njegovo duboko disanje dok me one crne oči hipnotiziraju i
prodiru u moj mozak.
„Anabel…“
Progovori moje ime kao naredbu za ono što sljedeće radi bez imalo
ustručavanja. Uzima moju kosu, pomalo je skuplja u svoj dlan, omota
lagano i nježno povuče, natjeravši me da mu izložim vrat. Kosu mi
potom prebaci preko drugog ramena, a on se približi mom vratu i
kažiprstom prijeđe preko moje osjetljive kože.
Izdam samu sebe i progutam knedlu koja mi skače u grlu. Ne mogu
se ni dalje pomaknuti ni progovoriti jer ne znam što on to radi?! Jedan
krivi korak i tko zna što mi čudovište može napraviti.

4
Inna Moore Usudi se

„Anabel, i čudovište ponekad želi malo nježnosti.“ Tim riječima me

potpuno osupne prije nego spusti usne na moj vrat i lagano me posiše.
Zašto samo stojim i puštam da mi on ovo radi, ne znam, ali moje tijelo
ne sluša naredbe mog mozga, paralizirano je u strahu i pod njegovim
usnama. Osjetim toplinu i vlagu na tom osjetljivom mjestu gdje me siše
i ljubi, kao da mi se koža usijala i širi toplinu s te grešne točke.
Opet se izdam i zatvaram oči dok me on siše sve jače i u jednom trenu
samo zastane, poliže lagano jezikom mjesto gdje me je sisao pa se
odmakne od mene. Napokon prodišem i otvorim oči, ali sad su njegove
oči pred mojima, prodiru unutra da me pročitaju.
„Treba ti to. I dobit ćeš to.“
Njegove riječi me opet zbunjuju dok on hoda prema svom stolu te se
nagne da stisne dugme za otključavanje vrata. Nije potrebno reći išta,
njegov pogled mi pokazuje da mogu ići.
Slobodna sam!
Izletim iz onog mučilišta, dišući nesputano tako da me Elle,
Hardenova tajnica, pogleda s osmijehom. Navikla je da tko god preživi
njega, ako izađe s osmijehom, znači da je dobro prošao. Iako sad dok
ulazim u svoj ured, ne znam zašto mislim da sam dobro prošla, jer
njegove zadnje riječi su zvučale tako pogrešno, kao neporecivo obećanje.
Sjednem kao potrošena za svoj stol i posegnem za svojom dugom
kosom, da je vratim nazad preko onog sramotnog mjesta gdje su bile
njegove usne. Njega prijaviti za maltretiranje? Padne mi na pamet
totalno glupa ideja. Nisam se pobunila, dozvolila sam mu štoviše. Koliko
me straši, toliko me privlači da se na ovaj način suočavam sa svojim
strahom.
Netko mi pokuca i prepadne me u mojim razmišljanjima.
„Hej draga.“ Jonathan ulazi s osmijehom i odmah me ljubi u obraz.
„Kad si gotova danas, da idemo doma?“
„Ne znam, mislim da mogu točno u četiri sata ako me tvoj brat ne
bude opet nešto trebao kao ovih dana u zadnji čas.“

5
Inna Moore Usudi se

„Morat ću ja popričati s njim da te ne gnjavi tako i ne natrpava

poslom. Tako šogoricu maltretira? Ništa, ja idem gore u Nabavu završiti
nešto pa mi javi kad si spremna za doma. Bok, draga.“
Jonathan je moj muž, iako smo u braku iz samo nama dvoje znanih
razloga. On odlazi, a mene počinje iskreno zabrinjavati Hardenovo
obećanje.
„Treba ti to. I dobit ćeš to.“

6
Inna Moore Usudi se

Harden

Sjedim u svom iznajmljenom, sterilnom stanu, sam na kraju dana, dok

gledam u onu plavu tabletu pored čaše. Ona je tu svaki dan i bit će tu
dok dišem. Uz nju barem nisam sâm. Posegnem za njoj, ubacim je u usta
i zalijem vodom. Sad će se čudovište malo smiriti.
Mobitel mi zazvoni u sakou pa posežem lijeno za njim jer ne znam
tko me uopće može zvati nakon posla. Ovdje u Seattleu prijatelja
nemam, već samo kolege. S dvadeset i osam godina šef sam u
programerskoj firmi. Konačno se odlučim javiti kad vidim da zove moj
mlađi brat.
„Harden čovječe! Znaš li se ti javiti ikako?“ Neopisivo je veseo, iako
ima razloga da bude i ljut. Nismo se zaista čuli već tjednima.
„Hej, Jonathan. Reci.“
„Smanji malo oduševljenje što se čujemo konačno! Dobro sam, u
Denveru sam, stari je dobro, posao ide dobro i ženim se za dva tjedna.
Hvala na pitanju, brate.“ Na kraju kroz smijeh zaključi s dozom
sarkazma.
„Ti se ženiš?“ Pitam u nevjerici.
„Ja se ženim. Kakvo je to sad pitanje?“ Pomalo uvrijeđeno mi uzvrati.
„Nisam nekako računao da ćeš se ženiti, nisam ni znao da imaš curu.
A tko je ona?“
„Anabel. Dođi na svadbu pa ćeš je upoznati. Da ti onda rezerviram
stolicu?“
„Čestitam. Rezerviraj. Vidimo se.“
Ovo neću propustiti. Moram vidjeti što on to izvodi, kakva žena,
kakva svadba odjednom? Eto, moj braco me iznenadio. Nemam druge,
dan prije svadbe sjedam na avion i letim doma. Doma?
Stojim pred ogromnom kućerinom odakle sam se odselio prije četiri
godine u Seattle. Stari i brat su ostali tu živjeti i uspješno razvijati

7
Inna Moore Usudi se

obiteljsku firmu koja se također bavi prodajom hardvera te razvojem

softvera.
Taksi odlazi, a ja zakoračim u dvorište prepuno automobila. Iz kuće
se čuju žamor i glasovi pa mi je uzalud kucanje. Čim zakoračim iz
predvorja u boravak, onaj žamor utihne, prema meni se okrene barem
deset glava i zabulji se u mene.
Što je, pojest ću vas?
„Brate!“ Jonathan mi priđe uz glasan pozdrav kao da će to
zamaskirati onu tišinu i poglede u mom smjeru od svih tih glupih ljudi.
Zagrli me i potapša po leđima. Mrzim tu njegovu otvorenost i sklonost
fizičkim dodirima, ali on je moj brat i jedino njemu dozvoljavam da me
dira na taj način.
„Dođi, stari je gore s Anabel u našoj sobi. Moraš je upoznati.“
Hodam iza njega na kat jer jedva čekam vidjeti tu ženu, njegovu
buduću. Ako bude neka nabrijana, cvrkutava i vrckasta kao on, ne
ostajem na svadbi jer ću se izrigati od muke. Duplu dozu te ekscentrične
sreće ne mogu podnijeti.
Zakoračim iza njega u njegovu sobu, a pogled mi pada prvo na oca
koji pomaže crnokosoj ženi prenijeti kutije. Otac me spazi pa odloži
kutiju, priđe mi uz osmijeh i pruži ruku. On razumije, nikad me ne
dodiruje bez potrebe.
Bacim pogled konačno na onu koja me zanima, a ona stoji na mjestu
i čeka da ja njoj priđem. Crna duga kosa joj se presijava na suncu koje
dopire kroz prozore, na njoj je lagana bijela haljinica do koljena, a izraz
lica ne mogu pročitati. Zurimo jedno u drugo kao da se procjenjujemo,
nijedno se ne pomiče s mjesta, a ja ipak s ovog mjesta mogu uočiti dubinu
njenih tamnih očiju i blagu suzdržanost. Najzad Jonathan progovori.
„Anabel, ovo je moj brat Harden. Braco, ovo je moja buduća žena.“
Prilazimo jedno drugome polako, sporo, gotovo oprezno, a ona mi
pruži ruku. Pogledam njen dlan ispred sebe, naizgled nježan i delikatan
i shvatim nešto. Začudo, imam potrebu da je primim i zadržim u svojoj
ruci pa udovoljavam svojoj želji, obujmim njenu ruku i ostavljam

8
Inna Moore Usudi se

predugo u svojoj, stvarajući joj neugodu na licu, ali ugodu u svom tijelu
što me iznenadi pa je stegnem jače. S jačim stiskom moje tijelo žešće
reagira, tražeći još, ali ono što drugima izgleda kao sekunda, meni je
duga minuta čudnovatog užitka u dodiru moje šogorice.
Sve vrijeme buljim bez imalo srama u njene velike bademaste oči koje
me promatraju s pažnjom, pomalo iznenađen jer ne vidim užas u njima
nego laganu bojazan. Je li joj Jonathan ispričao moju priču?
Odvaja svoju ruku od moje, ali ne miče pogled s mojih očiju.
„Šogorice, bilo mi je drago.“ Izgleda iznenađena kad joj se obratim.
Jezikom lagano prijeđe preko usana, izgledajući pomalo smetena zbog
moje blizine. Ako je inače takva, ne znam što moj brat radi s njom.
„Također Harden.“ Moje ime zvuči gotovo moćno dok ga ona
izgovara, što me obraduje toliko da se gotovo nasmiješim.
Jonathan joj nešto šapne i zagrli oko ramena, ali čak i meni, koji nisam
stručnjak za muško-ženske odnose, ovo zaista ne izgleda kao odnos
zaljubljenog para. Što ih više gledam, to sam sigurniji da ovdje nešto ne
štima. Imam dovoljno vremena da saznam što.
„I, kakva je vaša priča? Nisam dosad čuo za tebe Anabel, a moram
znati s kim se moj brat ženi.“ Obratim joj se s laganom provokacijom.
Ona pogleda nesigurno Jonathana pa opet prešutno njemu prepusti
riječ.
„Znamo se s faksa, družimo se već dugo i tek sad smo se zaljubili, zar
ne dušo?“
Ona kratko kimne par puta, ali nije me uopće uvjerila da je ova priča
istinita.
Ona me se boji. Siguran sam u to. Ipak hrabro drži pogled prema meni.
Samo mi nije jasan taj strah. Nevoljko skidam oči s nje i krećem s
Jonathanom u moju staru sobu.
„Do kada ostaješ?“ Upita me dok otvaram prozor u sobi.
„Ne znam.“ Iskreno mu odgovaram jer sad čak želim ostati malo
duže. Radi šogorice i ove farse što njih dvoje izigravaju. Mislio sam ići

9
Inna Moore Usudi se

nazad odmah nakon svadbe, ali sad mi se počinje sviđati ideja da

ostanem koji dan. Uz nju.
„Jesi li ti svojoj curi ispričao išta o meni?“
„Nisam brate, znaš kad se o tebi radi, da ne pričam nikome, čak ni
njoj.“
„Kako to da ja tek sad čujem za nju?“
„Pa nema te tu godinama, ne javljaš se često, a i kad se javiš, kažeš
dobar dan i doviđenja samo da znamo da si živ. Kad smo posljednji put
sjeli, popili piće i malo popričali? Ne sjećamo se ni ti ni ja.“
„Imaš pravo.“
„Imam pravo? Da sam i to doživio da čujem. Kako sve drugo
funkcionira?“
„Nikako. Ne pitaj.“
„Oprosti. Neću.“
On se vraća posljednjim pripremama pred sutrašnji dan, a ja odem
jedinoj okupaciji koja mi se stvorila u trenu, odem promatrati moju
šogoricu u njihovu sobu.
„Oprosti Harden, trebaš li nešto?“ Upita me nakon što joj postane
neugodno ignorirati me na vratima, dok posprema odjeću u ormar.
Okrenula se prema meni i nevino me gleda pa krenem prema njoj polako
i samouvjereno. Priđem joj malo preblizu po svim svojim kriterijima, ali
mi ne smeta nego me čak privlači da joj priđem još bliže pa se zagledam
u njene oči.
„Trebam puno toga Anabel, ali u ovom času želim upoznati svoju
šogoricu.“
„Nema puno toga što se može znati.“ Gleda me nevinim srnećim
pogledom, gotovo kao da pritom ne diše. Primim njenu ruku i pomazim
njenu nadlanicu. Malene, elegantne i lijepe ruke, stvorene za maženje.
Njoj bih sigurno dao da me dira.
Misli koje mi dolaze, ne uznemiruju me jer sam siguran da ona i moj
brat nisu zaljubljeni. Tim više jer me ovaj tren gleda kao opčinjena dok

10
Inna Moore Usudi se

držim njenu ruku i prelazim prstima po njoj. Siguran sam da joj godi
pošto se ne odmiče, ne protestira, ne odbija me.
Jako neobična mlada. Dozvoljava bratu svog muža da je ovako
neprimjereno drži za ruku, ne smije se kao što bi svaka mladenka trebala
dan prije svojeg vjenčanja raditi, samo me gleda bojažljivo. Ne bih rekao
da je neka sirotica, neko jadno djevojče, nešto u njoj je snažno, dojmljivo
čim me ovako privukla na prvu, ali i... usuđujem se reći... oštećeno.
Ja sam posljednja osoba koja je može osuđivati, mogu je samo
razumjeti.
Odmakne se ipak od mene kao da se boji da ću je pročitati i to ovaj
čas postaje svrha mojeg bivanja u ovoj kući. Alarm na mom mobitelu
zazvoni i podsjeti me da je vrijeme za tabletu pa se bez riječi okrenem i
odem do svojeg kofera u predvorju.
Na večeri, Anabel sjedi do mog brata i sad konačno ugledam osmijeh
na njenom licu. Za stolom je tek nekoliko bliskih prijatelja mog brata,
otac i ja, ali ne vidim nikoga od njene obitelji. Sjedim naspram nje i samo
je promatram. Morao bih se malo ohladiti jer ću postati previše očit, ali
zaboli me. Drugi mi se ni ne obraćaju pa se ja obratim Jonathanu i njoj.
„A tvoja obitelj, Anabel? Nisu došli danas?“
„Ne.“ Kratkim odgovorom me odreže, ali se moj brat nadoveže.
„Neće ni doći. Anabel nema obitelj. Sad ima nas, zar ne, brate?“
„Naravno. Bit će mi čast primiti Anabel u našu malu familiju i imati
je u svojoj blizini.“
Njen pogled prema meni daje mi do znanja da se upravo zapitala
jesam li iskren i sadrži li moja izjava možda neku skrivenu poruku. Htio
bih izmamiti jedan njen osmijeh, jer mislim da bi mi to godilo. Obično
mi se nasmiješe žene koje me ne poznaju, a ostale koje me poznaju,
izbjegavaju me. Smije se mom bratu, smije se mom ocu pa čak i bratovim
prijateljima, samo se meni ne smije.
Zar sam tako strašan? Kako će tek biti ako sazna što sam i tko sam? Hoće li
pobjeći od mene kao od vraga?

11
Inna Moore Usudi se

Nakon večere polako hodam iza nje na kat, Jonathan ulazi u sobu s
njom, a ja odlazim do svoje sobe. Nikako ne mogu zamisliti njih dvoje u
krevetu. Jedva čekam da vidim sutra tu šaradu od svadbe, na što će to
sličiti.
Kvragu!
Gledam je u bijeloj vjenčanici, prelijepa je i upravo hoda prema mom
bratu. Osmijeh je na njenom licu i siguran sam da joj je jedna suza
kliznula niz lice. Gleda ga s poštovanjem, gotovo prijateljski, bez tračka
požude i strasti. Voli ga i on voli nju. Kakva god ta ljubav bila, tu je.
Svećenik ih je upravo proglasio mužem i ženom pa pažljivo
promatram taj poljubac. Upravo su mi dokazali da iz ovog lažnog
poljupca, koji je trajao koliko i treptaj oka, stoji nešto drugo, nešto zbog
čega su ušli u lažni brak. On je grli zaštitnički, vodi za ruku, a ja sam čak
sretan radi brata jer je ima, makar i na ovaj način.
Prilazim im nakon što se rulja izredala s čestitkama pa pružam bratu
ruku, a nakon toga se približim Anabel. Nju želim, shvatim u trenu, čak
poljubiti u obraz.
Primim obje njene ruke u svoje dok oboje gledamo u mjesto našeg
dodira pa se u isto vrijeme pogledamo u oči. Ne smije se ona, ne smijem
se ni ja, samo šutimo dok ja skupljam hrabrost i izazivam sam sebe da
spustim usne na njen obraz. Radim to prije nego dozvolim sebi
kukavičluk.
Moje usne diraju njen obraz, dok mi njen blago cvjetni miris ulazi u
krv. Osjetim i njen dah, dok držim oči zatvorene i polako pomičem usne
na njen drugi obraz. Kad bih barem imao odvažnosti da joj ovlaš
okrznem usne, mislim da bih poludio isti čas. Bojim se da želim to. Želim
osjetim njene usne i njenu kožu dok ovako stišće moje ruke i stoji
zaleđena na mjestu, a ja utiskujem drugi poljubac u njen obraz,
zadržavajući usne predugo na njenoj koži.
Ne nadam se boljem, ovo je sve što mogu dobiti od nje.
Anabel i Jonathan plešu prvi ples i promatram je u njegovom
zagrljaju. Dao bih sve što imam da ja mogu tako držati neku ženu u svom

12
Inna Moore Usudi se

naručju. Zapravo ne bilo koju ženu, nego ženu mog brata. Spoznaja mi
je neporeciva, iako užasno sebična i pokvarena.
Sjedim za stolom pored oca, u blizini Anabelinog i Jonathanovog
stola.
„Sine, kako je posao? Kad ćeš se konačno vratiti doma?“ Stari se
okrenuo prema meni i gleda me sa zanimanjem.
„Dobro je sve. Ne znam, nisam imao namjeru vraćati se.“
„A zašto se ne vratiš u našu firmu? Ja ću se povući i prepustiti fotelju
tebi. Anabel i Jonathan počinju raditi za par dana. Bilo bi lijepo da se
bavite našom firmom, svi zajedno. Ti već imaš ogromno iskustvo.“
„Nije loša ideja. Dobro bi mi došla promjena nakon četiri godine.
Tamo sam došao do vrha i nemam kud dalje.“ Pričam s njim, a ne mogu
pogleda maknuti s moje šogorice. Tu i tamo ona baci pogled na mene i
osmijeh joj iščezne. To me ni najmanje ne uznemiruje niti ometa da i
dalje zurim u nju. Gledamo se pa polako naglasim svaku riječ, jer šuti i
osluškuje što pričam sa starim. Slutim po pokretima i napetosti njena
tijela da iščekuje moj odgovor.
„U redu stari. Vraćam se doma i ulazim u firmu. Veselim se raditi u
krugu obitelji. Usuđujem se reći da će to biti poseban izazov za mene.“

13
Inna Moore Usudi se

Anabel

Danas se udajem. Trebala bih biti sretna. I jesam u konačnici. U

Jonathanu imam divnog prijatelja, zaštitnika već godinama, a sad i
poslovnog partnera. Oboje ćemo ovim brakom samo profitirati, u
svakom smislu. Moja prijateljica i kuma Silvia, skakuće oko mene, tako
je euforična kao da se ona udaje. Ona ne zna razloge zbog kojih ulazim
u ovaj brak. Njih znamo samo Jonathan i ja.
„Prelijepa si, Anabel! Tako mi je drago radi tebe. Jonathan je baš
dobričina. Treba ti netko takav, zar ne?“ Kimnem dok stavljam naušnice.
Obred će biti mali, s moje strane tu je samo Silvia. Oca i majku nemam,
poginuli su prije par godina, strica i njegovu obitelj ne želim ni vidjeti ni
čuti. Prestali su me kontaktirati kad sam navršila osamnaest godina, kad
sam mogla raspolagati novcima iz zaklade, odselila se i upisala
ekonomski fakultet.
Imala sam neopisivu sreću da sam već prvih dana na studiju upoznala
Jonathana. Najbolji smo prijatelji od tada i sad ćemo biti i supružnici.
„Da vidim moju ženicu!“ On upravo uletava u moju sobu.
„Jonathan! Izađi! Nesreća je vidjeti mladenku prije obreda!“ Silvia
viče na njega, a on i ja se možemo samo cerekati.
„Prekrasna si, Anabel. Hvala ti za ovo.“
„Hvala tebi, dragi.“ Zagrlimo se još jednom iako u nama nema više ni
trunke dvojbi i sumnji. Ovo je jedini, pravi korak za dvoje ljudi poput
nas. Njegov kum Aidan ulazi u sobu pa me i on zagrli. Znam da mu
nisam najdraža osoba u ovom trenu, ali trudi se da me prihvati radi
Jonathana. Sve je spremno, svi su na svojim mjestima, a Jonathanov otac
Dale me prima za ruku i vodi Jonathanu.
Malo dalje od Jonathana stoji njegov brat Harden. Jučer je stigao i od
prvog trena taj čovjek u meni budi neki nemir. Osjećam njegov pogled
na sebi kud god krenem i on to radi bez imalo srama, zuri tako očito.

14
Inna Moore Usudi se

Pokušava li me pročitati, sluti li već sad da je ovaj brak lažan? Jonathan

me uvjerava da brat ne zna ništa.
Nije mi nikad o njemu pričao, znala sam samo da se odselio u Seattle.
Ipak, osjećam nešto mračno i tajnovito u njemu dok me gleda ovako
prodorno. Pred njim se bojim svoje reakcije, kao da me analizira,
pokušava prodrijeti u moje misli, čita moje pokrete i izraze lica na način
koji ne želim.
Pogled mi često pobjegne na njega protiv moje volje jer je tako
dojmljiv, tajanstven, toliko da se strašim kojom silinom me privlači od
prvog trena kad je zakoračio u moju sobu i kad sam ugledala njegovu
pojavu. Visok, zgodan, crnokos, crnook, kao neki mračni vitez koji
strijelja očima, čijoj se jednoj riječi pokoravate bez imalo ustručavanja.
Ono što me posebno iznenađuje je moja reakcija na njega. Pogleda
uprtog u moje lice, predatorski mi se približio taj čas kad smo se
upoznali, stisnuo moju ruku i probudio u meni neku želju da se zadrži
tamo što duže. Moje tijelo ga je prepoznalo kao poželjnog, iako meni
zabranjenog.
Zašto mi se to dešava sad, kad tu želju nisam osjetila godinama,
zapravo nikad. Nikad nisam muškarca poželjela niti gledala na način na
koji gledam njega. Potpuno oduzeta, stajala sam i uzvraćala mu poglede.
Ne znam o čemu se ovdje radi, ali sam sretna jer odlazi za koji dan
nazad u Seattle, upravo kad Jonathan i ja počinjemo raditi u njegovoj
firmi.
Cijeli obred je prošao, čak su mi oči zasuzile radi Jonathana koji se
tako potrudio da ovo izgleda kao prava svadba. Znam da je htio da za
mene ovo izgleda kao bajka, jer je ovo sve što mogu dobiti.
Harden mi se upravo približava gledajući me na onaj svoj
uznemirujući način, zbog čega se zamrznem na mjestu i prestanem
disati. Mislim, mislim da se bojim tog čovjeka, ne znam drukčije
objasniti ovo što izaziva u meni svojim pogledom i načinom na koji mi
prilazi.

15
Inna Moore Usudi se

Šutke uzima moje ruke u svoje, polako mi se primakne i ljubi u oba

obraza. Zaboga, kako me jedna obična čestitka može tako razdrmati i
onesposobiti u isti mah?
Aidan i Jonathan za stolom pričaju nešto, a meni pozornost opet
oduzima Harden i njegov razgovor s mojim svekrom. Uznemiri me do
bola činjenica da je upravo najavio svoj povratak i rad s nama u firmi.
Kako da se ponašam prema njemu, kako da radim s njim, kad me njegov
pogled sablažnjava, kad me njegova blizina baca u stanje oduzetosti?
Ne razumijem što mi se dešava, a nemam koga to pitati. Silvia me
trkne laktom i izbaci iz mojih razmišljanja.
„Zaboga, tko je to?“
„Tko?“
„Ovaj crni koji ovamo gleda kao luđak! Jao, mislim da ovoga vodim
sa sobom doma noćas!“
Pratim pogledom gdje ona to zuri pa se malo stresem. Harden opet
bulji u nas.
„To je moj šogor. Harden.“
„Ooooo super, idem se upoznati s njim i zamoliti ga za prvi ples.
Vlažna sam samo od njegova pogleda. Pogledaj ga, tako je dominantan
i opasan. Mmmmmm… opasno je primamljiv!“
Ona ustaje bez imalo ustručavanja, ode do njega, sagne se malo pored
njegova lica i šapne mu nešto. Izgleda da joj se ne sviđa njegov odgovor
dok on u brzini odmiče njenu ruku sa svog ramena, jer se namrgodila i
frknula nosom pa se vraća uzrujana na svoje mjesto.
„Kreten!“ Samo to promrsi dok sjeda na svoje mjesto ljuta i uzrujana.
„Što ti je rekao?“
„Da mu se ne trebam nuditi jer nema namjeru da me dirne. Ali način
na koji je to rekao! Kao da mu se gadim! Odvratan je. Povlačim sve što
sam rekla o njemu.“ Završi oštro i dosta glasno, bez ustručavanja zbog
tuđih ušiju.
Ona više neće da pogleda u njega, ali zato ja imam potrebu da bacim
pogled jer ne razumijem koji normalan muškarac bi odbio visoku

16
Inna Moore Usudi se

plavušu, savršenih proporcija i lica poput njenog? Pa njoj se tipovi sami

bacaju pod noge!
On i dalje u mene gleda pa svratim pogled na nju jer je izgleda ovaj
čas zaboravila na Hardenovo odbijanje i otišla plesati s jednim kolegom
iz firme. Poslije obreda i proslave, Jonathan me prenosi preko praga, dok
nas Harden i svekar prate u stopu. Vodi me za ruku do naše sobe pa samo
pozdravi brata i oca te me uvede unutra.
„E pa hvala Bogu!“ Odahne on konačno, a ja za njim.
„Neka smo i ovo riješili.“
„Tako je, ženice. Ti odi spavati, a ja… ja bih morao otići na kratko.
Samo da otac i Harden zaspe da me ne čuju, može?“
„Naravno, znam. Dužan si za ovo sve jedno iskupljenje. Odi i sretno!“
„Kad se vratim, spavat ću tu na otomanu, a od sutra ćemo reći da
hrčem i da ne možeš spavati od mene pa ću se preseliti u gostinjsku
sobu.“
„OK, nadam se da Dale neće previše ispitivati. A Jonathan, što ćemo
kad bude pitao za unučad?“ Uzdahnem pomalo obeshrabrena jer će biti
puno pitanja i očekivanja zbog kojih ćemo morati lagati, a raditi to tom
divnom čovjeku zaista mi nije drago.
„Ma nećemo o tome sad razbijati glavu. Mladi smo, tek završili studij
i počinjemo raditi. Nešto ćemo smisliti.“ Malo me umiri pa ode u
kupaonicu, dok ja svlačim vjenčanicu i skidam hrpu ukosnica. Namigne
mi na izlasku iz sobe, sretan radi svog „spoja“ pa i ja odem skinuti
šminku i istuširati se.
Od danas sam udata žena. Moram se naviknuti da sam sad gđa
Pierson. Ne postoji više Anabel Davidson. Anabel Pierson. Zvuči
ispravno. Puno bolje nego Davidson.
Jutro je i po običaju moj alarm zvoni u osam pa ga gasim i okrenem
se na drugu stranu. Otoman je prazan, izgleda da se Jonathan nije uopće
vratio doma. Znam s kim je pa se uopće ne brinem. Samo se nadam da
je sve izgladio.

17
Inna Moore Usudi se

Presvlačim se iz spavaćice u tajice i tuniku te odlazim u prizemlje na

doručak. Na putu do dolje mi sine da je Harden tu negdje i da se moram
malo dovesti u red. Kako natjerati vlastito tijelo da ne reagira tako čudno
na njega? Pitanje na koje zasad nemam odgovor.
Nema nikoga u kuhinji, naša domaćica Mabel dolazi oko podne jer
ručak već imamo pripremljen. Polako vadim iz frižidera maslac i med,
slažem na tanjur šnite kruha pa odlažem na pult dok mi se čaj kuha.
Izgleda da sam se zadubila u svoje misli i mazanje maslaca na kruh jer
nisam osjetila da je netko sa mnom u prostoriji.
„Gdje ti je mužić, šogorice?“ Ukočim se i zastanem s nožem u ruci,
dok osjećam Hardenov dah pored mojeg uha. Približio mi se na svega
par centimetara, ne dira me, ali kao da je potpuno prislonjen uz moje
tijelo. Spoznaja da mi je tako blizu, on tako nepredvidiv i zagonetan, čini
da moje tjelesne reakcije podivljaju.
Srce mi je prestalo kucati, zadržavam dah, a on polaže svoju ruku na
moju dok je držim u zraku pa je spusti na pult.
„Nećemo da se ozlijediš. Zar sam tako strašan? Ili si samo ti tako
plašljiva?“
Nekako dođem sebi pa mu odgovorim.
„Nisam plašljiva, samo… nisam te očekivala.“
„Očekuj me. Od danas često.“
Izvučem nekako ruku iz njegove pa odložim nož na stol i provučem
se pored njega te sjednem za stol. Da mu onemogućim neku neprijatnu
temu, započinjem sama novu.
„Što želiš za doručak?“
„Znači ti ćeš biti uslužna šogorica? Darežljiva?“
„Samo sam ljubazna. I želim da se dobro slažemo.“
„Slagat ćemo se mi dobro. Predobro. Osjećaš li i ti to?“
„Što?“ Uopće ne pratim tok njegovih misli. Gdje je Jonathan? Gdje je
svekar? Bilo tko da dođe i da prekine ovo!!!
„Izgledaš malo zbunjena, šogorice. Moram li ti već sad razjasniti
stvari?“ Zurim u njega, nemoćna da maknem pogled ili pobjegnem što

18
Inna Moore Usudi se

dalje od njega, dok moj mozak ne zna smisliti niti jednu pametnu repliku
koja bi ovo okončala, stoga kao budala samo ubacim komadić kruha u
usta i jedem.
Kao naručen, Jonathan upravo ulazi u kuhinju pa kad ugleda
Hardena zastane na mjestu i pokuša se vratiti unazad, ali Harden ga je
začuo i okrenuo se prema njemu.
„O braco, pa gdje si ti?“
„Morao sam se vratiti po nešto u restoran.“
„Nešto bitno čim si prekinuo prvu bračnu večer?“
Jonathan ga pogleda zbunjeno pa mu odgovori na nivou.
„Nije tvoja stvar, ali ako baš želiš znati, možeš moju ženu pitati je li
zadovoljna svojom prvom bračnom večeri.“
Odjednom je na meni fokus razgovora, dok mi zalogaj stoji u grlu pa
samo uspijem kimnuti dok gutam. Moj svekar spašava stvar i ulazi u
kuhinju.
„Djeco moja! Kako je ovo divno vidjeti. Da vam je majka živa da vas
vidi ovako na okupu. Još kad dođu unuci…“ Knedla mi opet zastane u
grlu pa se probam našaliti.
„Jedno od nas, jedno od Hardena pa ćete si ispuniti dane.“ Sva trojica
me pogledaju kao da sam ih uvrijedila na najgori način pa požalim što
sam išta rekla.
„Hoće netko kavu, čaj?“ Izvlačim se iz ove neugodne tišine, i okrećem
im leđa dok pristavljam kavu pitajući se koji vrag je sad to bio? Sjedaju
sva trojica za stol, pa počnu pričati o poslu.
Poslužim nam kavu i čaj pa sjednem pored Jonathana i uključim se u
razgovor.
„Ja se potpuno slažem stari, Harden će biti odlično osvježenje, ima
iskustvo i stav vođe. Ne sumnjam u njega.“ Čujem kako se Jonathan
obradovao viješću da Harden dolazi na svekrovo mjesto direktora.
„Onda ti Jonathan preuzmi nabavu, a Anabel će početi kao asistentica
ureda za opće poslove, jer mi Magda odlazi u mirovinu za dva mjeseca.
Taman da pohvataš posao pa ćeš postati voditeljica. Odgovara li ti to?“

19
Inna Moore Usudi se

Svekar me gleda sa smiješkom dok iščekuje moj odgovor, a ja nemam

što proturječiti jer smo o ovome već pričali.
„Naravno, veselim se tome!“ Rukujemo se da potvrdimo dogovor.
„Znači brate, vraćaš se kući. Živjet ćeš s nama?“ O sranje! Prvo mi to
padne na pamet kad čujem Jonathanovo pitanje. Živjet će s nama, radit
će s nama. Ima da poludim!
Ludim već sad dok me gleda kao da čeka moju reakciju, moje
mišljenje.
„Ima li svrhe tražiti stan kad je kuća i prevelika? Već ću sutra obaviti
sve preko mobitela, eventualno ću morati otići na par dana i vraćam se
nazad. Nadam se da moje prisustvo neće ometati nikog.“ S ovom
zadnjom rečenicom zagleda se opet u mene i kvragu, baš me ometa da
razmišljam normalno.
„Koga ima ometati? Svi ti se veselimo, zar ne, Anabel?“
„Tako je.“ Lažem Jonathanu, a bojim se da je Harden prokužio moju
laž jer je lagano zavrtio glavom.
Ne veselim se uopće jer me ometa već treći dan, bez da išta radi, samo
me ovako gleda i uznemiruje. Osjećam kako se koncentrira na mene,
kako me proučava i pogledom upija moje lice. Jonathan odlazi na kat da
se konačno presvuče iz smokinga, svekar po običaju ide u jutarnju šetnju
radi bolesnog srca, a Harden ustaje bez riječi i pomaže mi pospremiti
suđe sa stola. Bolno sam svjesna njegove blizine koja mi otežava disanje
i muti mozak.
„Veseliš li se uistinu, Anabel?“ Ostajem zatečena pitanjem pa pognem
glavu, a on mi priđe još bliže, polako jednim prstom podigne moju čeljust
i natjera da ga pogleda u oči. „Znat ću lažeš li. Odgovori mi.“
„Ne znam. Ne znam. To nije laž, Harden.“
„U redu. Onda ću se pobrinuti da mi se veseliš. Svaki dan.“
Odlazi na kat u svoju sobu, a ja ostajem opet zatečena. Imam osjećaj
da će me puno puta ovaj čovjek ostaviti u tom stanju zbunjenosti i lagane
zabrinutosti.
Kao što ne razumijem sebe, jednostavno ne razumijem ni njega.

20
Inna Moore Usudi se

Harden

Dan nakon svadbe u našoj kući mi je otkrio štošta.

Prva stvar je da me glava ne boli pored Anabel. Druga stvar je da je
moj brat usred noći upalio auto i otišao od svoje žene tko zna gdje i tek
ujutro došao u istom odijelu.
A treće, što me je jako zainteresiralo, je da se ona mene i dalje boji.
Mješavina straha i opčinjenosti. Da, to je ono što viđam na njoj kad god
me pogleda. Osjećam da se bori sama sa sobom da me ne gleda, ali joj
ne uspijeva. Izgleda da je zanimam kao što i ona mene zanima. Radim
ono što nisam napravio godinama, prilazim jednoj ženi tako blizu,
preblizu jer se skamenila pa je čak i primim za ruku. Žena me privlači i
liječi, siguran sam. Bježi od mene, gubi se, zbunjena je, a ja ne mogu
odoljeti da ne razgovaram s njom na ovakav dvosmislen način.
Braco se pojavio, potom i stari te su mi onemogućili da je zbunjujem
i dalje. One tople bademaste oči se samo šire i gledaju u mene. Prozirna
je potpuno dok laže da se veseli što ću živjeti i raditi s njom. To ćemo tek
vidjeti. Ne da će se veseliti, nego neće moći dočekati da me vidi. A tek
onda sve ono što će uslijediti nakon toga.
Odlazim od nje nakon što sam prstom dirao njenu bradu, nakon što
me njen slatki dah zagolicao po usnama, toliko da sam se jedva suzdržao
da je ne primim jače, privučem bliže.
Brat upravo izlazi iz svoje sobe pa ga zaustavljam.
„Mogu li dobiti tvoj auto, trebam nešto otići kupiti?“
„Naravno, evo ti ključevi. Kad ćeš doći nazad, idem kasnije u grad s
Anabel i Aidanom?“
„Za sat vremena.“
„Mogao si s nama, ako nemaš što raditi?“
„Neću, imam nešto u planu.“

21
Inna Moore Usudi se

Pozdravljam se s njim pa odlazim u garažu, uzimam bratovu Carreru

i jedva dočekam da vozim. Ovo me umiruje, vožnja i otvoreni prozori.
Dolazim do prvog dućana s opremom za slikanje pa natrpam kolica
svime što je potrebno da ovo iz glave prebacim na platno.
Na kraju jednog reda, neka žena se zabije u mene. Popizdim isti čas
dok mi se tijelo oporavlja od neželjenog kontakta.
„Gledaš li kuda hodaš, jebote?“ Dreknem na nju, a ona me pogleda
bez imalo srama i odbrusi mi.
„Nisam te ubila, luđače, jedva da sam te i taknula!“
„Da ne blejiš u taj mobitel, vidjela bi kud hodaš! Nisu te roditelji baš
odgojili kako treba.“
„Jebi se luđače, što ti znaš o mojim roditeljima?“ Ženska mi se unese
u facu pa je samo pogledam mrko i ona ustukne.
„Jebote luđaka!“ Viče dok je noge nose što dalje od mene.
Glupača!
Odlazim na blagajnu i plaćam sve, te nosim nazad u auto. Vožnja do
doma me opet malo umiri pa zaboravljam na onaj kontakt. Na vratima
kuće srećem Aidana, bratovog kuma i frenda iz školskih dana. Kimnem
mu te odnesem svoje stvari u sobu. Sve ovo imam u Seattleu, ali želim
sad raditi.
Ostavim stvari na krevetu i odem na prizemlje samo da nju malo
vidim, ništa drugo. Samo jedan pogled i osjećam da ću se malo nahraniti,
da ću odmah biti malo bolje. Stoji naslonjena na dovratku u kuhinji,
okrenuta leđima i priča s Mabel, našom domaćicom.
„Mogu ja sve kupiti Mabel, sad ću vam biti pri ruci. Neću samo sjediti
i čekati da nas vi poslužite, pogotovo vikendom kad nemam što raditi.
Molim vas, dajte da vam pomognem. Obećavam da vam neću uzeti
posao. A i sad nemate samo Dalea i Jonathana na brizi. Od danas smo i
Harden i ja tu.“ Opet izgovara moje ime i time stvara neopisivu želju da
to čujem još mnogo puta. Mabel me ugleda iza Anabelinih leđa pa mi se
razveseli, koraknuvši prema meni.
„Mali moj! Dođi!“

22
Inna Moore Usudi se

Pruža mi ruku iako sam vidio da je prvo poletjela da me zagrli pa se

predomislila u zadnji čas.
„Bok Mabel, ti si vidim još uvijek kod nas i to mi je baš drago.“
„I meni dječače moj, vi ste moja druga obitelj. Znači, vraćaš se doma?“
„Da. Vraćam se doma.“ Kao da želi još nešto reći, ali opet odustaje
pa mi ponudi kolač.
„Znam da voliš jagode, pa evo mili moj, pripremila sam ti ih jer sam
znala da dolaziš.“
„Hvala ti Mabel, kao i uvijek, najbolja si.“ Anabel još uvijek stoji na
dovratku, gleda i sluša što ja pričam s Mabel. Anabelina crna kosa danas
je zavezana u visoki rep i otkriva njeno lijepo lice.
„Mabel, mi sad idemo, a vi napravite popis, može? Vidimo se sutra.“
Obrati se iznenada Mabel pa se okrene da ode, ali je spriječim dok
krećem za njom u boravak.
„Anabel?“ Zazovem je dok joj hodam iza leđa, a ona se naglo okrene
i zaustavi se na par centimetara od mene. Nije svjesna da joj zubi grizu
donju usnu i da steže ruke jer me gleda potpuno izgubljeno.
„Mene nećeš pozdraviti?“ Trepne iznenađeno par puta pa se prene i
odgovori potiho.
„Vidimo se, Harden.“ Okrene se na peti i pobjegne van dok ja stojim
i gledam za onom dugom crnom kosom i malo guzom u uskim hlačama.
Mislim da mi jedan kut usana titra da se podigne u osmijeh. Jebeš mi
sve, mala će mi izgleda izmamiti osmijeh!
U sobi se bacam na pripremu platna, uzimam pribor i krećem.
Zatvaram oči da samo još jednom očistim misli od svega što mi smeta
pri vizualizaciji onog što mi ne izlazi iz glave cijeli dan. Dok Callum
Scott pjeva svoju pjesmu „Dancing On My Own", ja sam konačno gotov.
Zagledam se još jednom zadovoljan onim što vidim, što je moja mašta
stvorila, imajući najbolju inspiraciju za moju izmučenu dušu. Pogledam
na sat pa ustanovim da sam skoro tri sata crtao u transu.
Spuštam se u kuhinju da nešto na brzinu pojedem, bacam se na trosjed
i pišem e-mail kolegama iz moje firme da planiram dati otkaz. Inače

23
Inna Moore Usudi se

vikendom ne posežem za mobitelom radi posla, ali sad osjećam neku

potrebu da sve odradim što brže. Koji sat iza, dok skoro pa drijemam na
trosjedu, u boravak ulazi Anabel i to sama.
Malo zastane na mjestu kad me ugledala, ali se ohrabri pa vidim da
će sjesti pored mene i raskomotiti se.
„Što gledaš?“ Prilično hrabro i odvažno mi se obrati, jer dosad nikad
nije započinjala prva razgovor.
„Tebe.“
„Mislim, na TV-u.“
„Ne znam, ne zanima me ništa na TV-u.“ I dalje buljim u njene usne
dok se u meni skuplja želja da je jednom probam. Odjednom ustaje i
bježi, a ja idem za njom kao zadnji luđak. Zapravo mi je mobitel
zavibrirao da moram popiti tabletu, ali ona to ne zna dok ja hodam iza
nje i buljim u njena leđa. Osjećam njen nemir jer zna da sam joj iza leđa
i pratim je u tišini. Prije nego će ući u svoju sobu samo je još nešto
upitam.
„A gdje je Jonathan?“
„Ostao je s Aidanom na piću.“
„Kako si ti došla doma?“
„Taksijem.“
Promrmlja tiho i zatvori se u svoju sobu. Iskušavam sam sebe, svoju
snagu i hrabrost, dok nju izluđujem. Ne znam zašto, ali ovo mi godi.
Mojoj duši njena pojava i mom tijelu njena blizina. Saznat ću razloge za
ove iznenadne osjećaje, kao i razloge za ovaj brak. Da sam ja Jonathan,
ne bih izlazio iz njenog kreveta. Moj brat je kreten.
Navečer njega još nema, dok ona sjedi naspram mene u blagovaoni.
Stari izgleda izbjegava večere, uzeo je jabuku i otišao u šetnju pa smo
ona i ja sami. Promatram kako ubacuje krumpiriće u usta, tako je
medena dok jede prstima bez imalo srama, a tek kad palac zadrži malo
u ustima i posiše umak s njega. Znam da to ne radi namjerno, nema šanse
da bi ona mene zavodila. Još. Taj tren možda neću dočekati, ali ću
svejedno na tome usrdno raditi. Trudi se pogled držati na svemu osim

24
Inna Moore Usudi se

na meni, ali često ga baci u mom smjeru, makar me ne pogleda uvijek u

lice.
Netko pozvoni pa se oboje pogledamo bez riječi pošto nikog ne
očekujemo. Ustanem od stola i otvorim vrata, a na pragu stoji njezina
kuma, plavuša koju sam odbio za ples.
Prođe pored mene ravnodušno dok iza nje ostaje oblak teškog
parfema. Užas.
„Anabel!“ Cijelo prizemlje odzvanja od njenog glasa pa Anabel izlazi
za koju sekundu k nama.
„Hej Silvia! Otkud ti? Nismo li se dogovorile za sutra popodne?“
„Ma htjela sam te vidjeti, da čujem kako je prošla prva bračna noć.
Onda, dobrica je i u krevetu ili je prikrivena vatra?“ Anabel se zacrveni i
ubija pogledom plavušu kojoj nisam ni ime zapamtio, pa baci kratak
pogled na mene u svom sramu.
„Ne moraš se mene stidjeti šogorice, čuo sam sve sinoć.“ Da, čuo sam
bratove korake i paljenje motora auta. Ionako po noći slabo spavam.
„Znači vatreno, ha?“
„Silvia, molim te. Ne bih o tome.“
„Znaš da u nekim kulturama moraš pokazati plahtu da obitelj vidi da
je mladoženja oženio djevicu?“
„Silvia! Neću te više moliti!“ Anabel joj iznervirano odgovori pa je
povlači za ruku u dnevni boravak te šapne nešto.
„Harden, dolaziš?“ Plavuša se okrene preko ramena i namigne mi uz
otvoren poziv. Ona i dalje pokušava nešto, a ja imam namjeru pridružiti
im se samo radi Anabel.
Bez riječi odem k njima u dnevni boravak, ali se smjestim pored
Anabel iako se plavuša namjestila tako da mi je ostavila prazno mjesto
pored sebe. Uopće ne slušam što plavuša priča jer sve vrijeme promatram
Anabel, kako se pokušava koncentrirati i pratiti razgovor, zapravo
plavušin monolog. U jednom trenu je plavuša ustala da uzme čokoladicu
sa stola, pružila mi pogled na svoj dekolte te sjela nazad oblizavši se

25
Inna Moore Usudi se

tobože nevino. To je jedini put da sam pogledao u nju i zažalio. Pošto

nije dobila reakciju koju je željela, ustala je pa mi se opet obratila.
„Harden, hoćeš li mi pokazati gdje je toalet? Na katu, zar ne? Ne bih
htjela zalutati u tvoju sobu.“
Zar ona zaista misli da je ovo neki šarmantan ulet?
„Na katu ravno do kraja. Ne možeš pogriješiti. U moju sobu ti
preporučujem da ne ulaziš. Inače neću biti ugodan kao jučer.“ Bio sam
jako neugodan jučer, a to je i tražila, ali mogu biti i gori.
Nije joj pravo radi mog otresitog odgovora, podigla je obrvu i
odmarširala na kat. Anabel gleda u pod i ignorira me, stoga joj se
obratim.
„Anabel, samo zato što je tvoja prijateljica, nisam joj odgovorio kao
što inače znam. Radije joj ti objasni da me ne zanima. Jer ako joj ja
objasnim, neće ti sigurno više htjeti doći u posjetu.“
Ona samo kimne, bez da me išta pita. Poslušna cura. Sviđa mi se. Hoće
li tako izvršavati i moje ostale naloge? Jedva čekam probati.
Plavuša se vraća pa ih ostavljam nasamo. Izađem malo u vrt do
staroga pa popričamo o poslu, kad se Jonathan pojavljuje s Carrerom i
uz kratki pozdrav ode u kuću. Možda mu fali ženica. Plavuša ubrzo
odlazi, ali bez pozdrava, a ja gibam u svoju sobu, upaliti neki triler.
Čujem glasove na hodniku i vrata kako se zatvaraju par puta pa izađem
da vidim što se dešava.
Jonathan upravo nosi jastuk i poplun u gostinjsku sobu.
Podignem obrvu, pogledavši prvo u njega pa u Anabel koja mu nosi
toaletni pribor.
„Prva svađa?“ Upitam sa zanimanjem.
„Ma da. Pa tko bi se posvađao s ovim šećerom? Nemaš brige braco,
nego hrčem, a Anabel ima lagan san pa se ne može naspavati pored
mene. Ponekad ću prespavati u gostinjskoj sobi.“ Namigne mi pa ode u
sobu da izbjegne moja daljnja pitanja.
Zato Anabel stoji na dovratku i promatra me bez riječi, bez treptaja,
dok joj lice nosi neobičan izraz. Shvatim da se zabuljila u moj torzo, jer

26
Inna Moore Usudi se

nisam obukao majicu nakon tuširanja. Izgleda da joj se sviđa rezultat

mojeg bavljenja plivanjem u mlađim danima jer su joj usta blago
otvorena, a obrazi rumeni.
Priđem joj dok širi svoje lijepe oči pa prst stavim na njenu donju usnu
te upitam potiho šapćući u njene usne.
„Hoćeš li u noći zabunom ući u pogrešnu sobu, pogrešan krevet,
pogrešnom bratu?“
Odmakne se pa naglo okrene i pobjegne u svoju sobu, zalupivši
vratima. Jebeš mi sve, u sebi se smijem i likujem! Ona će noćima spavati
sama u svom krevetu, a ako nekome i zaluta u sobu, pogrešan brat
sigurno neću biti ja.

27
Inna Moore Usudi se

Anabel

„Hoćeš li u noći zabunom ući u pogrešnu sobu, pogrešan krevet, pogrešnom

bratu?“
Hardenove riječi odzvanjaju mojim mozgom čak i pola sata nakon što
sam pobjegla od njega u svoju sobu.
Svaki put iznova me šokira i svaki put mi je sve veća enigma. Ne
poznajem muškarca koji je odbio Silviu, a koliko vidim, ona se s tim neće
lako pomiriti.
Molim se Bogu da me on samo iskušava jer sumnja u moj brak. Ne
vjerujem da je on sorta ljudi bez poštovanja prema obitelji, da bi se
usudio zavoditi bratovu ženu. Možda su jednostavno njegove šale takve
nastrane i čudne? Ma ne, nešto drugo tu ne štima. Što da radim, ne
poznajem nikog poput njega. Ma ne poznam ga uopće, a ovo što me sad
brine, nemam kome reći. Silvia je jedina prijateljica koju imam, a
Jonathan jedini prijatelj.
Koji mi je vrag pa pogledam stalno u svoja vrata? Pa neće mi valjda
doći usred noći? Misli koje me okupiraju, natjeraju me da skočim ispod
deke na brzinu i zaključam vrata. Za svaki slučaj.
Ujutro me budi kucanje na vratima pa se dignem misleći da je
Jonathan i otvorim bez pitanja, još žmireći.
Hardenova pojava na mojim vratima me malo trzne, zapravo me
razbudi potpuno, dok njegov pogled šara po meni. U ovom trenu se
osjećam kao gola iako je na meni kratka pidžama.
„Jutro Anabel! Jesi li se naspavala? Izgledaš prilično zamamno ujutro.
Poznaje li te tvoj muž u tom izdanju?“
Ja ovog čovjeka ništa ne razumijem. Je li on ljubazan ili neprijatan i
uznemirujući, ili pak sarkastičan ili čak sve to, u jednom svom obraćanju
meni?
„Jutro, Harden. Oprosti, ne mogu razmišljati još. Trebaš me?“

28
Inna Moore Usudi se

„Trebam.“ Gledam ga da mi konačno kaže što treba, ali on se

zagledao u moju, sigurno raščupanu kosu i samo prelazi pogledom po
njoj kao opčinjen. Još uvijek nisam vidjela tog čovjeka da se smije.
„Onda? Što točno trebaš?“ Progovorim nakon cijele minute šutnje i
njegovih pogleda.
„Dobio sam što sam htio. Idemo na posao da malo pogledam firmu?“
„Idemo za pola sata.“ On kimne i ode dolje, dok se ja kao zadnja
glupača pitam što je on to dobio i što je on to trebao. Spremim se i
navučem suknju do koljena te bijelu bluzu, a kosu spletem u ležernu
pletenicu.
Dečki su već u kuhinji, ispijaju kavu i doručkuju. Ne mogu ne
zamijetiti kako je očito obiteljska crta da im svima odijela tako dobro
stoje, a Hardenu, moram priznati stoji tako odlično, tako savršeno. Ima
taj stav gospodara, samodostatnog, odlučnog i strogog, nadasve
sposobnog. Ako zanemarim taj njegov čudan način govora, koji mi je
neshvatljiv u potpunosti, moram priznati još nešto. Lijep je muškarac,
zaista je. I zgodan i nadasve privlačan. Ništa čudno da mi pogled
pobjegne često na njega. Gusta crna kosa, kratka bradica, jednako tamne
i duboke oči prodirućeg pogleda, onog koji te ogoli do kosti i ostavi na
mjestu izloženu.
Zaboravljam da je opasan i zabranjen pa si odalamim jednu
imaginarnu šamarčinu i skrenem pogled s njega. Malo se prizovem sebi
pa nakon doručka krećemo do firme. Harden će sa svekrom, ja s
Jonathanom.
Danas će nas svekar samo upoznati s kolegama i predstaviti, a onda
pomalo rješavati proceduru i preuzimanje posla. Privlačimo pozornost
samim ulaskom u firmu dok hodamo na prvi kat prema svekrovom
uredu. Gore je i sala za sastanke gdje će Jonathan imati malu
prezentaciju.
Odmah mi prilazi Magda, voditeljica ureda za opće poslove koju ću
zamijeniti za dva mjeseca. Upoznajemo se pa me vodi do svog, zapravo
mog ureda. Jonathan me ovdje doveo prvi put prije dva tjedna.

29
Inna Moore Usudi se

„Anabel, ovdje će biti tvoj stol, od sutra ćemo krenuti lagano s

poslom.“
Kimnem starijoj gospođi dok promatram kako zaposlenici sa
zanimanjem prate Hardena i Jonathana. Upoznam se s ostalim
djevojkama iz odjela pa me Jonathan zove da je vrijeme za prezentaciju.
Sala za sastanke je velika, trenutno se u njoj natrpalo sedamdeset
zaposlenika. Svi žele vidjeti novog šefa Hardena koji trenutno stoji na
nogama, blago razmaknutim, ruku uz tijelo, dok pogledom prelazi preko
svojih podanika. Pogledam tu i tamo u njegov profil. Morat ću ga gledati
svaki dan i znam da mi neće biti lako.
Jonathan je završio svoje izlaganje o dobiti i ugovorenim poslovima
firme u ovom kvartalu, stoga svekar preuzme riječ i istupi pred
zaposlenike.
„Poštovane kolegice i kolege, vidite da je došao dan da ja odem, a da
dođu mlade nade i snage. Na moje mjesto dolazi moj sin Harden,
Jonathan će u Nabavu, a Anabel u Administraciju. Potpuno im vjerujem
i ne sumnjam da ćete imati dobru suradnju s njima. Hvala vam svima na
vašem predanom radu u našoj firmi.“
Pljesak ispuni salu, nakon čega Harden istupi i počne svoj govor,
odmjereno i ozbiljno.
„Hvala svima još jednom na dočeku. Od sutra krećemo s
upoznavanjem. Vjerujem da vam je moj otac bio odličan nadređeni, ali
ja bih vas samo podsjetio da ja nisam moj otac i da možete sigurno
očekivati nešto drugačiji odnos. Hvala još jednom.“
Kratak muk je u zraku prije nego se pljesak pojača nakon njegovih
riječi. On je zaista težak za shvatiti i pročitati, ali zato Jonathan stupa na
scenu i ublažava stvar kroz šalu.
„Naviknut ćete se na humor moga brata, samo mu se nemojte odveć
približavati i dirati ga.“
Ovime izmami glasan smijeh nekoliko kolega, ali taj isti smijeh ne
vidim na Hardenu. I dalje je njegov izraz lica nedefinirana maska. Ne
promiče mi činjenica da Jonathanova izjava nosi i tračak istine. Harden

30
Inna Moore Usudi se

zaista ne voli prisnost i pretjerane dodire i potpuno ga shvaćam. Nikad

nisam voljela to pretjerano cmakanje, grljenje i sve ono što su moje
kolegice s fakulteta upražnjavale prilikom svakog susreta, a čim bi jedna
okrenula leđa, druga bi krenula pričati protiv nje.
Zato i jesam ostala samo s Jonathanom i Sliviom u dobrim odnosima.
Nju volim jer je iskrena, koliko i luckasta. Nekako smo se našle jer nju
druge kolegice baš i nisu voljele pošto je bila jako popularna kod dečki.
Što da kažem, to je njen život, nije moja briga s kim ona provodi noći,
ako nju to veseli.
Jonathan mi nakon sastanka prilazi i vodi me za ruku do svojeg ureda,
malo mi još pokazuje po firmi pa se spremamo otići na poslovni ručak s
drugim voditeljima.
Harden se smješta pored mene, a ja ponovno zamjećujem kako on
izbjegava rukovanja i dodire s drugim ljudima. Prisjetim se našeg susreta
kao i svakog sljedećeg kontakta. Možda umišljam, ali mi se čini da je
svaki dodir njegove ruke, bilo na mojoj ruci, obrazu ili kao sinoć na
mojoj usni, bio preintiman i svakako, predugo zadržan.
Tu je pored mene, možda malo preblizu, dok Jonathan sjedi s moje
druge strane. Malo, samo malo okrenem glavu prema njemu i uhvatim
dašak njegovog mirisa. Naravno da mora dobro i mirisati, naprosto sve
na njemu mene mora dojmiti.
„Uzbuđena?“ Začujem njegov prigušeni glas dok ostali sjedaju za stol
i pričaju.
„Molim?“
Uzbuđena? Zar izgledam uzbuđeno? Ja ni ne znam kakva je žena kad
je uzbuđena. Zar misli da me on uzbuđuje?
Bezbroj misli se roji u mojoj glavi dok on zuri u moju zbunjenu facu
pa mi pojasni.
„Uzbuđena radi posla?“
„Aha.“ Brzopleto odgovorim, odahnuvši. Sad već i umišljam da je
dvosmislen.
„Gladna?“

31
Inna Moore Usudi se

„Aha.“ Opet zvučim kao da sam ograničena. Zaboga, Anabel. Upravo

se stidim sama sebe. Nije da imam potrebu zadiviti ga, ali sama sebi sam
čudna ovakva. Strahota.
„Sviđa mi se tvoja kosa.“ Njegov hrapav i dubok glas zavibrira pored
mog obraza, pa promrmljam kratku zahvalu dok pokušavam disati
ravnomjerno jer on upravo podiže svoju desnu ruku preko naslona
stolice i prelazi njome duž moje pletenice, sve do dna mojih leđa te prste
zadrži samo koju sekundu predugo na tom mjestu odakle mi šalje trnce
po cijelom tijelu. Ne govorim ništa, ne radim ništa, samo odahnem po
tko zna koji put kad on konačno makne svoju ruku.
Izgleda da mene voli dodirivati. Da, u to sam sad već sigurna. Radi to
lagano i nježno, odvažno, ali s posebnom pažnjom. Definitivno ću
Jonathana morati pitati par stvari o njegovom bratu. Ne znam kako ću
to izvesti da ne ispadne da se interesiram za njega, ali kvragu, moram
razumjeti.
Uskoro nam posluže ručak pa kolege voditelji uvuku Hardena u
razgovor, a ja se posebno koncentriram na ton i boju njegova glasa.
Sranje, čak i njegov glas me dojmio, jer je dubok i prodoran, kao i sve na
njemu jednostavno privlači pozornost, koju čini mi se on zapravo i ne
želi. Zato su njegove rečenice sažete, ali dovoljno direktne da te ostave
malo zatečenim i u razmišljanju.
Vidim da ga mnogi promatraju sa zanimanjem i pitaju se kako će biti
raditi s njim. Ja ih posve razumijem jer ni sama ne znam što očekivati.
Jonathan me u jednom trenu dodirne po ruci i privuče moju pozornost
te mi se obrati sa smiješkom.
„Odi ti s Hardenom doma, stari i ja moramo neki sastanak odraditi,
može?“
Kimnem jer mi nema druge, a Harden pruža ruku preko mene i uzima
ključ od Jonathanovog auta.
„Morat ću si nabaviti auto, nije u redu da stalno koristim bratov. Iako
moj brat rado dijeli sve svoje sa mnom.“

32
Inna Moore Usudi se

Izgovori ovo malo preblizu mom uhu, očito da ga drugi ne čuju i učini
da mi se koža naježi iako mi se čini da mi je prevruće tu i da nema ni
daška hladnog, trenutno tako poželjnog, zraka.
Što mu mogu napraviti? Ništa. Nije me uvrijedio jer možda samo moj
mozak tako interpretira njegove izjave. Ali zatečena sam kao i uvijek i
bez reakcije.
Nakon ručka Jonathan i svekar odlaze u firmu, a ja hodam pored
Hardena do auta. U trenu kad trebamo prijeći cestu, Harden uhvati moju
ruku, ali je izvučem i požurim prema parkingu.
„Smeta ti? Samo pazim na tebe.“ Čujem njegov glas malo iza svojih
leđa.
„Ne trebaš paziti na mene.“ Pognute glave odvratim, jer me njegov
dodir uznemiruje na neobičan način.
„Trebam, nitko drugi to ne radi.“ Sad on požuri i natjera mene da
usporim i zagledam se u njegova leđa. Drži otvorena vrata pa se
provučem pored njega i sjednem. Pali auto pa krećemo, ali nakon par
minuta vidim da ne idemo doma.
„Kamo me voziš?“
„Doma.“
„Nije ovo put do doma.“
„Jest, ali duži.“
„Zašto idemo dužim putem?“
„Želim voziti dok si ti sa mnom tu.“
Pogledam ravno i zašutim, jer ako bilo što kažem, samo ću potonuti
dublje u svoju zbunjenost. Ravnih četrdeset minuta traje vožnja koja
inače traje petnaest minuta. Unutrašnjost auta sve to vrijeme ispunjavaju
zvukovi našeg disanja i njegov miris koji utječe na moj mozak kao neka
droga. Sjedim mirno, premirno, šutim da ga ne izazovem. Čim parkira u
garaži, izjurim van i požurim na kat, ali uzalud, on mi je za petama.
„Anabel, kamo ti se žuri?“ Čujem ga kako korača iza mene.
„Idem nešto obaviti.“ Lupnem nešto bez veze i malo usporim da ne
vidi da se toliko trudim pobjeći od njega.

33
Inna Moore Usudi se

„Mogu li ti ja pomoći oko toga što trebaš obaviti?“

„Ne.“
„Sami smo, možemo raditi što god želiš.“
Primora me da se okrenem i pogledam ga pomno, samo da se uvjerim
ima li na licu neki podrugljiv osmijeh kao znak da me upravo podjebava.
Ali, ništa. Gleda me prilično ozbiljno dok držim ruku na kvaki i
promatram njegovo lice.
„Anabel, ni ne slutiš što sve čitam u tvojim očima. Moj brat nije
svjestan što ima pored sebe, a zapravo nema.“ Približi lice mom, položi
svoju ruku na moju i otvori vrata da mogu ući.
„I Anabel, ovo je posljednji put da ti dozvoljavam da bježiš.“
U trenu sam iza svojih vrata i ponovno hvatam zrak zbog jednog
njegovog dodira, zbog jedne njegove rečenice. Leđima naslonjena na
drvo, dok mi tijelom hoda milijun malih žmaraca, pitam se po tko zna
koji put.
Hoće li mi netko objasniti koji vrag se meni događa?

34
Inna Moore Usudi se

Harden

Potreba.
To je ono što osjećam prema Anabel. Potrebu da mi bude blizu. Ne
mora ništa reći, ni raditi, ne treba me čak ni pogledati, obratiti mi se,
samo da je pored mene. Kakvo je to djelovanje, ne znam reći, ali to je
ono što osjećam i nekako, uopće mi to ne smeta. Dapače, smiruje me,
djeluje božanstveno na mene. U zadnje četiri godine nije postojala žena
čiju sam blizinu poželio. I sad se jedna pojavi i to mora biti žena mog
brata.
Ne kontroliram svoj jezik i zapravo pored nje poželim baciti onu plavu
tabletu. Jebote, da žena zna da pijem to sranje, garant bi pobjegla iz ove
kuće. Ne želim da ode, jer mi njen pogled treba, treba mi ona zbunjenost,
ona opčinjenost, gotovo podložnost dok me gleda i dok me sluša.
S njom poželim poljupce i dodire, sve ono što mi se od drugih gadi i
što me uznemiruje.
Znam da to ne mogu dobiti. Osim možda ako ona sama to ne inicira
i to samo ako dokažem da je onaj brak lakrdija.
Trebam je. Jednostavno je, a opet, kompliciranije ne može biti. Nešto
u njoj me smiruje, privlači i tjera moje demone daleko, a zahtjeva
nježnost.
Odradili smo predstavljanje u firmi i osjećam da će tu biti posla.
Spremam svoje stvari u mali kofer i kupujem povratnu kartu. Želim što
prije odraditi taj otkaz, jebe mi se za otkazni rok, želim se vratiti u roku
tjedan dana.
Navečer se spuštam u prizemlje, samo da obavijestim brata i starog da
idem nakratko u Seattle, a usput da vidim hoće li se Anabel obradovati
zbog mog odsustva.
Ona je u dnevnom boravku, gleda TV i nešto tipka na mobitelu, a brat
i stari u blagovaonici, čujem njihove glasove.

35
Inna Moore Usudi se

Zastanem pored Anabel i samo je malo promotrim. Podigne svoje

tople oči i zagleda se u mene pa joj pogled kratko, samo kratko padne
niže od mog lica.
Ona je zagrizla usnu. Jebeš mi sve!
Napravila je to, siguran sam nesvjesno, jer je isti čas pogled usmjerila
na mobitel, ali meni je to dovoljan znak da njena podsvijest reagira na
mene. Nisam ni znao da sam ovako pronicljiv, nekoć nisam znao tako
dobro čitati ljude, narugam se sam sebi.
Zadovoljan preko svake mjere, odem u blagovaonicu pa sjednem za
stol. Brat i stari naravno raspravljaju o poslu, ali molit ću ih da u
slobodno vrijeme to ne rade. Godinama mi se život vrtio samo oko posla
koji me spašavao i postao jedina točka spasa uz slikanje. Ni prijatelji, ni
obitelj, ni cura. Ništa nisam imao godinama. Izlasci, cuga, klopa, ništa.
Osamljen i razočaran, ubijao sam i zakopavao slike iz mog mozga i onu
odbojnost prema bilo čijem dodiru.
„Onda Harden, kako ti se čini atmosfera u firmi?“ Stari me pita dok
vadi bezalkoholno pivo da nazdravimo.
„Zadovoljavajuće, stari.“
„Baš si rječit, braco. Zaintrigirao si mnoge, kasnije na sastanku su
puno pitali o tebi. Mislim da sam nanjušio lagani strah.“ Jonathan se
lagano naceri i namigne mi.
„Nije to loše.“ Slegnem ramenima.
Otac ima potrebu da se nadoveže.
„Harden, ja ti vjerujem i zato ti neću govoriti na koji način da
upravljaš, jer se slažem s onim što si rekao. Ti nisi ja i zato radi onako
kako ti misliš da treba. Ipak, tu sam za savjet kad god zatrebaš. Meni će
dobro doći, za koji mjesec kad se svi upoznate s poslom, jedan mali
odmor. Otišao bih kod brata u London. I ne brinite, znam što ćete reći.
Pitat ću doktora dopuštenje.“
Otac ustaje od stola pa ga samo kratko zaustavim.

36
Inna Moore Usudi se

„Samo da kažem da sutra idem na avion i vraćam se za par dana.

Moram odraditi sve u vezi otkaza i stana u Seattleu. Računam da se to
neće oduljiti.“
„U redu, ja ću te odvesti, samo reci kad.“ Brat se odmah nudi da me
vozi.
„Popodne, nakon posla. Imam već sve spremno pa me možeš voziti
direktno iz firme.“
„Dogovoreno.“
Eto i to sam riješio i sada imam neopisivu želju da opet odem do
Anabel.
Televizor je ugasila, noge podmetnula pod guzu i stavila slušalice u
uši. Djeluje kao neki curetak, a ne udana žena. Mislim da je preslatka.
Ono, što ja znam, staviti malo šlaga ili trešnju na nju i pojesti je.
Ne pitam mogu li sjesti do nje, već sjedam i opet se samo zagledam u
nju. Obrazi joj se zarumene u trenu i shvatim da je svjesna moje blizine.
I ne samo to. Oboje smo svjesni da utječem na nju više nego njen vlastiti
muž. Krajičkom oka mi je posvetila pozornost pa je izvadila slušalice,
ugasila glazbu na mobitelu i pogledala me.
„Reci.“ Očito misli da bih ja pričao s njom.
Možeš misliti, slatkišu. Ja bih te pojeo.
Drugi glas u meni se javi i opomene me.
Harden, riječ pojesti i sve što ima veze s tim moraš izbjegavati.
Imaginarno zakolutam očima sam sebi i koncentriram se na ovog
slatkiša pored mene.
„Sutra odlazim.“
Oči i usta raširi malo od iznenađenja.
„Zar već?“
„Da. Već. Zar ću ti nedostajati?“
„Ovaj, Harden, nismo se upoznali tako dobro da mogu to reći.“
„Anabel, upoznat ćemo se mi. Jako dobro.“
Prizvuk u mom glasu joj daje do znanja na kakvo upoznavanje moj
bolesni mozak misli, a ona izgleda shvaća jer se opet rumeni i

37
Inna Moore Usudi se

zamuckuje. Uživam u njenoj zbunjenosti, u ovom izrazu nevinosti i

slatke naivnosti. Ovo ne bi bilo zabavno s nekim poput one njene
napadne kume. A Bog zna da meni zabave treba i zato ovo i radim svojoj
šogorici. Pošto ništa ne odgovara, primaknem joj se i pružim ruku da
osjetim njenu svilenu kosu.
„Ali vratit ću se brzo, da možemo početi s tim upoznavanjem. Misliš
da će ti se svidjeti to što ćeš otkriti o meni?“
„Ne znam. Što ćeš mi otkriti?“ Glavu je malo pognula kao da uživa
dok joj diram kosu. Izgleda da je ipak zanima, jer me pita pomalo s
bojazni, ali odvažno, kao nevino malo lane koje prilazi lavu da se malo
poigraju.
„Sve što budeš htjela. I vjeruj mi Anabel, to će više govoriti o tebi nego
o meni.“
Znam da sam je sad još više zbunio, jer ona ne zna igrati ove igrice, a
ja si ne mogu pomoći kad je ona u pitanju. Koristim ovo stanje
zbunjenosti pa udarim s jednim pitanjem.
„Zašto si se udala za mog brata?“
Preko lica joj prijeđe sjena straha, ali odmah uzvrati odgovor.
„Kakvo je to pitanje? Pa udala sam se jer smo tako odlučili.“
„A zašto ste odlučili?“
„Ljudi se žene, Harden. I ti ćeš se ženiti kad upoznaš nekoga koga ćeš
zavoljeti pa ćeš onda shvatiti.“
Nisam očekivao ovakav odgovor, stoga malo zastanem dok se mislim
koliko toga da joj odmah otkrijem.
„Prvo, to nije odgovor. Odgovor bi bio „jer ga volim“, a drugo, ja se
neću ženiti nikada.“
„Zašto?“
Danas je odvažna vidim s pitanjima, iako iz nje progovara samo ona
iskrena znatiželja.
„Zato što ne želim voljeti.“
Nakon ovog odgovora, ustajem i odlazim u svoju sobu dok ona gleda
za mnom.

38
Inna Moore Usudi se

Ne želim i neću. Ponavljam sam sebi dok se uspinjem u svoju sobu,

vadim još jedno platno i uzimam olovku u ruke. Još jedna slika. Njena
kosa.
Sliku odlažem iza kreveta pa odlazim na tuširanje. Molim Boga da je
sretnem na hodniku, ali na moju žalost, ona upravo ulazi u sobu gdje
moj brat spava. Zastane malo na vratima, čujem da spominju posao pa
dok hodam prema kupaonici, u tih par koraka odmjerim njeno slatko
dupe u kratkim hlačicama.
Ne mogu odoljeti, s vrata kupaonice se osvrnem prema njoj i
oduševim se jer se ona upravo vraća u svoju sobu. Seronja sam i to
ljubomorni seronja, ma sretni seronja, jer moj brat neće večeras poševiti
svoju ženu, ženu koju bih ja htio u svojim rukama.
Noć mi je duga, nesanica me opet muči dok prizivam u misli
Anabelinu pojavu, da me barem malo umiri. Svakakve gluposti mi
padaju na pamet, ništa čudno, ali jedna stvar mi postane jasnija.
Dodiri da. Seks ne. Za to bih morao prestati piti tablete. A to ne mogu
napraviti, tome je ne smijem izložiti.
Koji kurac razmišljaš o seksu s bratovom ženom, luđače? Kao da bi ti ona
dozvolila išta! Kao da to smiješ napraviti! Opet onaj glas.
Pa što, mogu barem zamišljati. Grijeh je, ali ja ionako nemam kartu
za raj, čak ni za čistilište.
Prepustim se barem maštarijama, u kojima je ona tu pored mene i
dozvoljava mi da je diram. Samo to, ništa više mi ne treba da osjetim i
samo to me tako lako umiri i dozvoli da zaspim.
Ujutro samo nas troje idemo Jonathanovim autom na posao, stari je
danas kod doktora na kontroli.
Anabel prima kvaku da sjedne iza pa joj naložim da sjedne kraj muža.
Želim malo gledati u nju dok se vozimo.
„A ne šogorice, ti sjedi kraj svog muža. Ja ću iza.“
Ne suprotstavlja mi se nego poslušno izvršava. Oduševljava me!
Nesvjesna je da mi ovime daje poticaj i hrabrost za sve ono što planiram
dobiti od nje.

39
Inna Moore Usudi se

Gledam njen profil, onaj mali nosić, dugu crnu kosu, medene usne,
slatke obraščiće. Stvarno je bombon. Iz nje isijavaju nevinost i
neiskvarenost i to je možda ono što mene privlači njoj. Njoj želim
vjerovati. Nju želim blizu.
Dan mi prođe prebrzo dok me Jonathan i kolega Brian uhodavaju u
posao i upoznaju sa strukturom i odjelima. Često izlazim iz ureda samo
da bacim pogleda na ured pored, gdje Anabel sjedi i pažljivo prati što joj
kolegica govori. Ne zadržavam se, pogledam je tek toliko da nahranim
potrebu u svojoj nutrini.
„Harden, ja sam Diane, asistentica u marketingu.“
Mlada, kratko ošišana smeđokosa žena mi pruža ruku zaustavivši me
pored stola naše tajnice Elle, iznenadivši me.
Pogledam ruku bez imao obzira i procijedim jer me nervira to
treptanje okicama i usiljen smiješak.
„Za vas ja sam gospodin Harden. Profesionalno ophođenje vam je
nepoznat termin ili da vas odmah uputim na seminar?“
Pogleda me razrogačenih očiju i povuče ruku pa promuca.
„Imate pravo, gospodine Harden.“
Potom se okrene i pobjegne u svoj ured. Znam da sam kreten, ali
moram sve te ljude držati što dalje od sebe. Elle, moja tajnica me samo
pogleda i spusti pogled na svoj radni stol. Napravim samo krug po firmi
da vidim tko što radi. Već sam uočio tko puno priča, tko stalno izlazi iz
ureda i tko ide svako malo zapaliti. Isti sam problem imao i u firmi iz
koje ću otići. Trebalo mi je dosta dok sam ih doveo u red. To je sad
ozbiljna firma, mjesto rada, a ne mjesto za druženja i tračeve uz kavicu i
cigarete.
Popodne Jonathan pokuca na vrata mog ureda.
„Idemo?“
Pogledam na sat samo da se uvjerim da je zaista krajnje vrijeme da
krenemo na aerodrom. Kofer je već u autu pa samo ponesem malu putnu
torbu i krećemo prema parkingu.
Jonathan se zaustavlja pored Anabelinog ureda pa i ona kreće s nama.

40
Inna Moore Usudi se

„Čekajte vi kod rampe dok ja dođem s autom.“

Jonathan nam se obrati te nas ostavlja same, davši mi neplansku
priliku da se oprostim s njom.
Zagledala se u smjer odakle će Jonathan doći pa joj se približim s leđa
i udahnem malo njenog mirisa. Pogne glavu i gleda me preko ramena.
Pošto ništa ne govori, približim joj se samo još malo bliže, toliko da
mogu nos zabiti u njenu raspuštenu kosu i udahnuti još malo ove
ljekovite arome.
Malo, tako malo mi fali da ne stavim ruke na nju, ali dolazak bratovog
auta mi otjera želju.
Opet sjedi naprijed i opet je promatram. Prebrzo dolazimo do
aerodroma, jer osjećam da će mi faliti pogled na nju. Srećom, vratit ću
se maksimalno za tjedan dana.
Opraštam se s bratom kod auta na parkingu pa se okrenem prema
Anabel da se i s njom oprostim. Iskoristit ću ovo do kraja dok moj brat
odlazi do gepeka i vadi moj kofer.
Priđem joj i spustim glavu prema njoj, uzimajući njenu ruku u svoju.
Ni to mi nije dosta pa približim lice njenom, a ona ne diše uopće dok je
ljubim u kut usne. Ukočena je tih par sekundi koliko osjećam neopisivo
zadovoljstvo, stoga je na kraju i zagrlim. Stisak mojih ruku oko njenog
malenog tijela traje prekratko, ali više ni ne mogu izdržati jer osjećam da
će se u meni osloboditi nešto što mora biti u okovima, sputano, zavezano
i uspavano. Njen miris mi je već u krvi, a toplina njenog tijela uz moje
me žari do izgaranja.
„Evo brate i vidimo se idući tjedan.“
Brat mi pruža kofer pa krenem prema terminalu dok se već radujem
povratku, a da nisam još ni otišao.
Nisam ni svjestan da će mi se planovi pomrsiti, te da ću svoj lijek moći
uzeti tek za mjesec dana.

41
Inna Moore Usudi se

Anabel

Hvala Bogu da je otišao!

Dišem lakše čim je Harden zakoračio na aerodrom, a Jonathan i ja
krenuli doma. Čovjek me naprosto ubija svojom blizinom. Mozak
isključen, čula oduzeta, jezik zavezan, disanje zaustavljeno. Osjećam se
pored njega kao mrtvac. Dobro, lažem. Izvana možda jesam potpuno
ukočena, ali iznutra… zaboga miloga…
Je li moguće da mi nutrina treperi kao list na vjetru, da mi srce skače
u grlu, da mi krv jače kola i da sve u meni priželjkuje još nešto od njega?
Ali što zaboga, što?
Svađam se sama sa sobom dok se vozimo doma.
„Anabel, stižu li ti još poruke?“ Jonathan prekida moju internu svađu.
„Ne. Prestale su taman nakon svadbe. Dobro da si svadbu objavio u
novinama. Mislim, zapravo nadam se da je ovo kraj torture.“
„I ja. Dobro smo napravili.“ Baci kratak pogled na mene i daruje me
blagim smiješkom.
„Jesmo, Jonathan. Kako je kod tebe?“
„Dobro je, pomirili smo se otkako zna da ne spavam u tvom krevetu.“
„Dobro je dok nismo sumnjivi Daleu i Hardenu.“
„Ma tata neće gnjaviti, a Harden još manje. Njega ne zanimaju tuđi
odnosi, a isto tako svoje čuva za sebe.“
Varaš se, dragi moj mužiću. Dala bih ruku u vatru da ga zanima naš
brak. Zato i radi sve ono što me uznemiruje, jer me hoće prokužiti i
otkriti našu farsu.
„Jonathan, nisi mi nikad pričao o njemu.“
Sranje, izgleda da sam se sad opustila dok ga nema, a opet mislim na
njega.
„Pa nisam ti imao što ispričati. Otišao je prije 4 godine raditi u Seattle.
To je to.“

42
Inna Moore Usudi se

„To je to? Koliko godina on ima? Neka cura, nešto?“

„Ne. Imao je jednu prije odlaska, to se završilo. On ima dvadeset
osam godina.“
Osjećam da mi Jonathan nešto prešućuje, ali nemam ideju što, ipak
moj jezik je brži od pameti pa se izlajem.
„On baš ne voli da ga ljudi diraju?“
Jonathan zašuti pa svrne brzi pogled na mene.
„Ne baš. Takav je.“
Da takav je, mene i previše dira. Oglasi se onaj mudri dio moje
podsvijesti.
„Anabel, pa ne voliš ni ti. Zar ti je to teško za razumjeti?“
On očito ima potrebu opravdati brata, a u isto vrijeme mene malo
prosvijetliti.
„Imaš pravo. Ne volim.“
„Zato i jesmo ušli u ovaj brak. Da tebe zaštitimo, zar ne?“
„Tako je, shvaćam. Malo sam se istrčala s pitanjem. Mislim, živimo u
istoj kući, a ne znam ništa o njemu.“ Samo se zakopavam sve dublje s
ovim pitanjima o Hardenu.
„Pa upoznat ćeš ga, zar ti već fali? Kad se vrati, druži se s njim, mislim
da će i njemu odgovarati. Koliko sam primijetio, ugodno mu je pored
tebe, a ako ti on želi nešto više otkriti o sebi, slobodno.“
Ni ja ni Jonathan ne slutimo da će se skoro sve od navedenog ostvariti
i da neću imati priliku ni da pobjegnem.
Cijeli tjedan sam s Magdom u poslu, popodne sa Silviom u kupovini
ili u kinu, a navečer sama u krevetu.
Već par puta me uhvatila želja da uđem u Hardenovu sobu, kao da bi
mi to dalo neku informaciju o njemu. Jonathan je zaspao, kao i svekar,
a meni nesanica ni vrag ne daju mira pa se išuljam iz svoje sobe i polako
dođem do Hardenove. Srce mi lupa kao ludo, uspinje se iz prsa u grlo
dok držim njegovu kvaku pa se najzad odvažim i otvorim vrata.
Znam da nije moguće, ali njegov miris je tu. Ili to moja podsvijest
stvara neke nenormalne privide pa se čak i dok ga nema u njegovoj sobi,

43
Inna Moore Usudi se

moja nutrina opet stišće kao u strahu. Ipak, doza uzbuđenja je tu dok
rukama prelazim preko njegovog kreveta. Sve je tako sterilno, nema
tragova ničeg intimnog, neka slika, neki suvenir, ništa. Apsolutno ništa.
Pozornost mi privuče ono što se nalazi iza njegova kreveta, uz sam rub
drvenog okvira. Prstima lagano pomaknem ono što su očigledno slike,
ali sam primorana izvući ih jer su ugurane između kreveta i zida, da
udovoljim svojoj znatiželji.
Prva slika prikazuje žensku ruku, tako detaljno nacrtanu da me
podsjeća na moju.
Malo pogledam svoje ruke pa opet u sliku. Ovo je definitivno prikaz
moje ruke. On crta?
Odložim pažljivo tu sliku i uzmem drugu. Ovo me tek začudi. Ženska
glava, prikazana s leđa, dugačke kose svezane u pletenicu. Kunem se da
sam i ovo JA.
Dobro, on crta, ali on crta mene? Začuđenost me natjera da pogledam
još oko kreveta i ispod kreveta, ali ni traga drugim slikama.
Ne znam što misliti o tome, osim da mi u jednu ruku imponira, a u
drugu mu donosi tračak nemira.
Zašto on mene crta?
Promotrim pažljivo još obje slike da se uvjerim da ne umišljam. Ma
kakvi. To sam ja. Polako uguram slike nazad da on ne primijeti da sam
ih dirala. Tko zna što bi mi rekao, Silviji je nedvojbeno zaprijetio ako
uđe u njegovu sobu. Nekako se tješim da prema meni ne bi bio tako
žestok.
Anabelice, Harden te gleda kao da bi te požderao u komadu.
Otresem te misli jer vjerujem da on ne ide u tom smjeru. Sigurna sam
da iza njegovog ponašanja stoji kao cilj razotkrivanje našeg braka.
Ne smijem to dopustiti. Ovaj brak je moj spas. I moj i Jonathanov.
Vraćam se u sobu, kao pomalo razočarana u samu sebe jer ne mogu
vjerovati da mi u ovom trenu dok liježem u svoj krevet, taj moj zagonetni
šogor čak malo fali. Nekako mislim da mi fali taj osjećaj napetosti u mom
monotonom životu.

44
Inna Moore Usudi se

Dobro, moj život nije monoton da se ništa ne zbiva, ali Harden me

ipak okupira s tim svojim buljenjem, dvosmislenim izjavama i daje mi
materijala za razmišljanje. S njim nikad ne znam što se može dogoditi.
Uglavnom, zaključak večeri je da nisam normalna, jer sam jedva
čekala da ode i sad kad je otišao, dosadno mi je. Fali mi ta čudna pažnja?
Ili osjećaj koji on budi u meni? Da, nisam normalna jer ne znam ni kako
se zove taj osjećaj.
Poželjela sam tisuću puta da moj život bude monoton, samo da
prestanu poruke mržnje i prijetnje koje su stizale kao anonimne, ali ipak
sam znala čije su. I sad su prestale. Strah i osvrtanje na ulici je barem
prestalo, ali ostajem oprezna.
Danas je deseti dan otkako je Harden otišao, a svekar i Jonathan ga
spomenu za doručkom.
„Javio se Harden sinoć. Mora odraditi do kraja otkazni rok, jer će
inače morati platiti neke novce i nema otpremnine. Izgleda kao da mu
se žurilo doma, jer je čak rekao da bi se odrekao otpremnine, ali sam ga
uvjerio da ne treba dolaziti, jer si zasad ti stari još s nama. Pa će ipak
ostati još neko vrijeme u Seattleu. Da ga oraspoložim, dat ću preurediti
ured po njegovom ukusu, da ga dočeka kad se vrati.“
„A da mu priredimo neki doček?“ Ne znam otkud mi ova ideja, ali
moram zaista naučiti zaključati jezik koji se začudo aktivira kad je riječ
o Hardenu.
„Anabel, on je čovjek koji ne voli nikakve proslave, ništa gdje je puno
ljudi. Bolje ne.“
Jonathan prekriži moju ideju uz namigivanje. Kimnem jer sam glupa
i jer sam izletjela s tako bezveznim prijedlogom.
„A kad se onda vraća?“ Uzalud mi zavezivanje jezika, laprdam li ga
laprdam kad je tema Harden.
„Za mjesec, mjesec i pol.“
O baš sranje. Jedan dio mene je malo razočaran, a onaj glasić se javi
spremno.
Anabel, cccc, nađi si zanimaciju, ne misli na njega.

45
Inna Moore Usudi se

Dani mi prolaze presporo, stoga odlučujem nečim se zabaviti. Ali

čime? Niti sam talentirana, niti kreativna. Totalno bez veze,
nezadovoljna manjkom vlastitih ideja, pozovem Sliviu da se nađemo na
kavi.
„Silvia, čime si ti kratiš dane nakon posla?“ Ona se zaposlila u očevoj
firmi koja se bavi nakladništvom.
„Kako čime? Zgodnim tipovima!“ Sretno se cereka dok prinosi šalicu
kave ustima.
„Dobro, osim tipova, izlazaka i shoppinga, da preciziram.“
„Ništa, odem na manikuru, fitness, pedikuru, neki tretman, kavu,
piće, što bih to još trebala raditi? Uživam draga, uživam dok sam mlada.“
„A dobro, mislila sam neki savjet od tebe dobiti, pomalo mi je
dosadno vikendima.“
„Pa hajde sa mnom na fitness ili uzmi psa i šeći ga.“
„Psa?“ Kako mi to nije palo na pamet?
Prisjetim se mog psa Mobyja, pa koja je to ljubav bila! Dobila sam ga
za petnaesti rođendan, imala ga samo godinu dana dok mama i tata nisu
poginuli i kad sam došla u stričevu obitelj, oni ga nisu mogli primiti jer
je Asia bila alergična na Mobyja pa smo ga morali pokloniti.
Ni to joj nikad neću oprostiti. To je bio poklon mojih roditelja.
„Joj Silvia, ljubim te! Uzet ću psa!“ Oduševljena njenim prijedlogom,
zovem nakon kave s njom Jonathana da ga pitam za svaki slučaj za
dozvolu.
„Ma naravno draga, uzmi odmah što se mene tiče ako će te on
oraspoložiti. Primijetih da si posljednjih dana malo lošije volje. Hoćeš
mi reći što je?“
„Ma ništa dragi, samo trebam okupaciju nakon posla. Sad više ne
trošim vrijeme na učenje.“ S njegovom dozvolom bacam se u potragu za
malim slatkim psićem koji će me podsjećati na Mobyja. Evo me već u
drugom utočištu za pse i tražim malog bijelog westija, kako zovu
zapadno-škotskog terijera. I nalazim ga u predzadnjem kavezu dok mi
veselo prilazi i kroz rešetke liže moje prste. Zagrizem usnu jer tako sliči

46
Inna Moore Usudi se

na Mobyja pa mi malo fali da ne zaplačem dok službeniku govorim da

želim baš njega. I zvat će se Moby.
Presretan hoda na uzici pored mene kao da smo prijatelji oduvijek, a
moje srce je tako puno u ovom trenu jer mi to malo klupko donosi nazad
sjećanja na moje sretne dane. Zadnje sretne dane.
Bacam se na traženje dobrog trenera za Mobyja pa sljedeća dva tjedna
nakon posla radimo na tome da se Moby dva malo nauči disciplini pošto
nije boravio u kući nego isključivo u dvorištu. Ali dobar je, jako poslušan
i brzo uči.
Prošlo je već mjesec dana kako Hardena nema, razmišljam dok
prolazim pored njegove sobe, a Moby hoda ispred mene do prizemlja.
Danas je subota i svekar navečer putuje za London.
Zvuk zvona na vratima natjera Mobya da potrči dolje pa se i ja sjurim
za njim jer ponekad još zna grepsti po vratima. Otvorim vrata i ostanem
u čudu.
„Harden?“
„Anabel…“ Progovara moje ime na tako poseban način, kao da ga je
milijun puta ponovio, u tom savršenom tonalitetu, savršenoj melodiji s
njegovih usana, da zvuči kao poziv potrebe i čežnje. Ponirem u njegove
crne oči, dok me kupa osjećaj kao da je ovo san koji se ostvaruje. Sve
oko nas je utihnulo, sve je nevažno, mjesto i vrijeme, dok stojimo jedno
naspram drugoga i vlastitim pojavama se uvjeravamo da smo tu. Blizu.
Zajedno.
Harden najednom prekida ovaj dugački pogled, spušta svoj kofer na
pod te posegne rukama, polagano, ali odlučno me privuče k sebi u
zagrljaj. Čim su se njegove ruke našle na mom tijelu, uhvatim zrak i
zadržim ga u sebi. Začuđena sam i zatečena što njegovim dolaskom, što
postupkom jer je ovo najviše dodira koje smo razmijenili. Zadržava me
tako predugo, dok se moje tijelo opušta od prvotnog šoka pa ga moje
ruke obgrle oko leđa. Kad osjeti da mu uzvraćam zagrljaj, povuče se
polako, kao da je i sam shvatio da ovaj čudan trenutak predugo traje, ali
me onda iznenadi poljupcem i to opet u kut usne.

47
Inna Moore Usudi se

Kriste, stresem se u sekundi dok moje ruke instinktivno posežu opet

za njim, ali on se odmiče jer Moby počinje skakati po njemu veselo i
razigrano.
„O, tko je to?“
„Moby. Moj prijatelj.“
„Moby. Sviđa mi se.“ Pomazi ga po leđima, a Moby mu poliže dlan i
krene se uvlačiti oko njegovih nogu.
„Vratio si se?“ Upitam ga kad se podignuo iz čučnja i pogledao me u
lice.
„Samo za vikend.“ Ne mogu da ne osjetim razočaranje zbog njegova
odgovora.
„A da? Zašto tako kratko?“ Izlajem se i otkrijem mu svoje nestrpljenje,
a on se približi na par centimetara dok još stojimo na pragu.
„Zato što me nešto vuklo doma, samo da se malo nahranim ovom
divotom pa mogu nazad.“ Udahe duboko i prođe pogledom oko sebe,
ali sam nekako u dvojbi da je mislio na kuću. Sljedeća njegova izjava me
i prestraši i oduševi u isti mah.
„I ne brini Anabel, još koji tjedan i bit ću ti tu blizu. Zauvijek.“

48
Inna Moore Usudi se

Harden

Prvog dana kako sam se vratio u Seattle, sve je pošlo na krivo.

Predsjednik Uprave me pozvao jer je dobio moju odluku o otkazu.
„Harden, poštujem vas, ali znate da po ugovoru morate odraditi
otkazni rok, a to je u vašem slučaju mjesec i pol. Ne jedan mjesec. S tim
da smo sad na pola projekta o kojem nam ovisi budžet za iduću godinu.
Odličan posao ste napravili u ove četiri godine i bit će jako teško naći
vam zamjenu. Također, vaša otpremnina i bonus ovise o poštovanju
ugovora o radu, razumijete? Ne mogu imati dvostruke kriterije, čak ni
radi vas, koji ste doveli cijeli odjel u red.“
Razumijem ja što on meni priča, ali on ne razumije da me sa svakom
njegovom riječju obuzima nemir, ludilo mrači mozak i da trebam onu
drugu tableticu, onaj slatki, smeteni paketić crne kose i smeđih očiju.
Kako da ja izdržim skoro dva jebena mjeseca, a da je ne vidim, ne
pomirišem, ne dirnem? Konačno imam nešto čemu se radujem u svom
usranom životu i sad moram biti na ovom mjestu, raditi posao koji inače
volim, preko volje?
Ništa mi se ne da, ali sama činjenica da je ona tamo u Denveru, sama
u svom krevetu, a ja ovdje ludim, ludim za njenom blizinom natjera me
da se bacim u potragu za zamjenom, da podijelim svoj posao kolegama,
da dovršim što prije sve što imam. Ovaj put posao nosim i doma, jebe mi
se, hoću to završiti što prije.
Svaki jebeni dan kao mahnit radim i radim, ubijam se od posla, samo
da vrijeme što prije prođe. Prije roka obavim sve što sam planirao, za
manje od mjesec dana, ali moram još idući tjedan ostati tu, po dogovoru
s Predsjednikom Uprave. Taman ću se taj zadnji tjedan i spakirati i
poslati sve doma. Doma jebote, doma! Nisam se nikad ovako veselio
povratku doma i evo me subota ujutro, razmišljam o tom zadnjem tjednu

49
Inna Moore Usudi se

koji moram tu provesti, ali neko ludilo u meni otvara laptop radi ono što
moje tijelo treba.
Par sati iza toga sam pred vratima kuće u Denveru. Pokucam iako
imam ključeve.
Otvara mi ONA. Jebote, kao da sam oživio, u isti mah sam i umro od
ove divote, od njene ljepote i nevinosti, pa je grlim, prisvajam sebi, radim
ono što moram.
Uzvratila mi je zagrljaj! Stisnula me uza se, tako da sam osjetio njeno
tijelo uz svoje. Osjetio sam ono što sanjam noćima, lud i potrebit. Ona
ne zna da sam doletio ovo jutro samo da nju vidim, samo to. I sad mogu
nazad.
„I ne brini Anabel, još koji tjedan i bit ću ti tu blizu. Zauvijek.“
Oči joj se šire na moju izjavu i kunem se da se malo i nasmijala, ali u
pogledu joj čitam onu malu brigu.
„Morao sam doći oprostiti se s ocem, pošto večeras leti za London.“
Ipak joj i ovo napomenem jer vidim da se ukočila na moju izjavu i
nikako da me pusti u kuću. Ono malo čudo skače po mojim nogama pa
ga uzimam u ruke i ponesem u dnevni boravak.
„Želiš li kavu ili nešto za pojesti?“
„Želim. Što god mi ponudiš, želim.“
Ne mogu si pomoći, odmjerim je od glave do pete i malo mi fali da se
ne obliznem. Stoji i gleda u mene i jebeš mi sve, mislim da i ona
priželjkuje da ja nešto napravim. U onom nekom je stanju lagane
pripravnosti, dok joj oči prate svaki moj pokret.
Pustim psića da trčkara pa rukom potapšam mjesto na kauču do sebe
da joj dam do znanja da me posluša i sjedne kraj mene. I iznova, oduševi
me njena poslušnost dok sjeda bez riječi. Oči je usmjerila u pod kao da
me se boji. I nekako volim da je tako. Malo se boji, ali je i dalje odvažna
i hrabra dok stoji tako blizu čudovištu.
Da, moj brat mi je već rekao da se onaj prvi tjedan pronio glas da sam
Čudovište koje će stegnuti remen i sve ih dovesti u red. Izgleda da se

50
Inna Moore Usudi se

kolegica iz marketinga odmah požalila na moju opasku o

profesionalnom ophođenju.
Ne smeta mi naziv, dapače pristaje mi iz više razloga. Među prvima
je da bih ovu ljepoticu sad prebacio preko svojeg ramena i odvukao u
svoju jazbinu. Što bih joj volio raditi, a sve se bojim da ona ništa od toga
nije iskusila. Nježna moja dušica.
„Anabel, kako si?“ Izgleda da sam je iznenadio običnim pitanjem,
umjesto nekim koje joj daje za misliti. Naslonila se na kauč s moje desne
strane, stoga koristim priliku da se malo okrenem prema njoj, desnu ruku
stavim na naslon i prstima dirnem njeno golo rame.
„Dobro… dobro… ti?“
Promuca slatko jer je moj dodir očito ometa, ali mene to ne smeta da
ne nastavim pa jagodicama prelazim preko njene mekane, besprijekorno
glatke i blijede kože, dok joj se svaka pora ne krene naočigled ježiti.
„Hladno ti je? Dođi bliže.“
Vraga joj je hladno, vani je dvadeset stupnjeva, ali ja koristim priliku
da je privučem sebi i malo osjetim. Glavu polaže na moje rame, tako
pokorno i ponizno i ostaje tako neko vrijeme, dok prstima jedne ruke
mrsim njenu kosu. Da nas netko vidi, rekao bi da smo nježni ljubavnici,
spojeni nakon dugog vremena. Trenutak je, koliko neprikladan, toliko i
nestvaran, dok se dodirujemo u tišini.
Glasovi i koraci koji ispune predvorje kuće, natjeraju nas da se
odmaknemo jedno od drugog i u istom trenu osjetim prazninu na mjestu
gdje je dosad boravilo neizmjerno zadovoljstvo i, usudio bih se reći,
sreća.
Ako mi ova žena, zabranjena žena pričinjava toliko zadovoljstvo
samo jednim zagrljajem, usuđujem li se pomisliti što bih tek osjetio da
sa mnom dijeli postelju, umjesto da spava sama svaku noć?
„O brate, pa otkud ti? Zar nisi trebao doći za tjedan, dva?“ Jonathan
pohita k meni pitajući me iznenađen mojom pojavom. Ustanem dok
Anabel već stoji na nogama, a Moby skače oko nje.

51
Inna Moore Usudi se

„Htio sam se pozdraviti sa starim.“ On mi prilazi nakon što je ostavio

neke papire na stolu i pruža ruku.
„Odlično, mogli bismo onda na neki ručak nas četvoro, u moj omiljeni
restoran, za jedno sat vremena? Ja bih se htio još spakirati do kraja.“ Svi
se složimo s njegovim prijedlogom.
Odlazim za njim na kat i ostavljam mali kofer na svoj krevet. Malo
pogledam po sobi, sve je kako sam ostavio osim jedne stvari. Moje dvije
slike su malo izvučene iza kreveta i definitivno nisu u položaju u kojem
sam ih ostavio. Znam jer sam ih noć prije odlaska promatrao satima.
Uvijek slike slažem po vremenu nastanka, tako da je Njena ruka bila
ispod Njene kose.
Sad stoje obrnutim redoslijedom, što mi govori da je netko bio u mojoj
sobi. Znam da otac i brat ne bi ulazili, a Mabel sam osobno zamolio da
ne ulazi dok me nema. Znači, ONA je bila tu.
Ona u mojoj sobi. Zašto nisam ljut? Jebeno sam oduševljen njenom
odvažnošću i znatiželjom.
Na ručku smo u restoranu za stolom za četiri osobe, a ja sjedam pored
nje. Preobukla se u bijelu haljinicu. Izgleda mi kao najljepši anđeo s
onom vranom kosom, a opet meni je najveće iskušenje koje me tjera u
grijeh. Anabel se ispričava da ode oprati ruke u toalet pa se i ja ispričam
i odem za njom. Kad smo odmakli od oca i brata, uhvatim je za lakat i
natjeram da zastane.
Unesem joj se u lice i upitam ozbiljno.
„Što si radila u mojoj sobi?“
„Kako znaš?“ Nije mi drago što me se ovako boji, pa joj odgovorim
opušteno.
„Upravo si mi potvrdila.“ Malo nakosi usne dok me gleda pokorno,
ali ništa ne odgovara već spušta pogled na moje usne.
„Ne usudiš se doći kad sam u sobi? Samo kad me nema?“ Disanje joj
se ubrza dok me njen medeni dah pali po usnama, udaljenima od njenih
tek koji centimetar.

52
Inna Moore Usudi se

„Usudi se Anabel, usudi se. Što god da si tražila tamo, dođi već noćas
i ja ću ti to dati.“
Gotovo da je zatvorila oči i kao da čeka da je poljubim, ali natjeram
se da je pustim jer nije ni mjesto ni vrijeme za produbljivanje ove agonije.
Bojim se ako krenem… neću moći stati.
Čim sam maknuo svoje prste s nje, kao da se probudila iz hipnoze i
nastavila prema ženskom toaletu kao da se ništa nije desilo.
Ostatak vremena u restoranu je odlične volje pa i ja nakon dugo
vremena uživam u ovakvim druženjima. Imam samo brata i oca i sad
nju. Nakon večere se opraštamo sa starim na aerodromu.
Noć mi nikad nije bila napetija, znajući da je ona tu preko puta moje
sobe, možda i željna kao i ja da onaj poljubac sada možda i ostvarimo.
Imam li hrabrosti da ja odem do nje?
Jebeno imam, što se može desiti, osim da me se brat odrekne?
Ne sjećam se kad sam se zadnji put nasmijao na moje lude misli, dok
ustajem s kreveta i otvaram vrata, a tamo… ona stoji na svojim vratima
i gleda u mene. Nisam iznenađen vlastitom ludošću, to je dio mene, ali
vidjeti nju ispred sebe, čini da ostanem bez daha.
Jebeno, izgleda da će se usuditi. Gledam u nju, ma što gledam,
upijam, jedem, hranim se njenom pojavom, dok joj je kosa prostrta po
ramenima i prekriva naramenice tanke majice koju ima na sebi.
Udaljenost između nas je svega par koraka, a ja osjećam da mi je tu na
par centimetara.
„Priđi.“ Hrabro joj naredim i zakoračim prema njoj. Ne skida pogleda
s mene dok ispunjava moj nalog te spremno zakorači.
Nađemo se na pola puta, nasred hodnika, dok nam svaki tren prijeti
opasnost, da se poput hladne vode sruči na naše glave, da nas osvijesti,
ali umjesto toga, privlači nas i potiče da ugazimo dublje u izvor grešnog
zadovoljstva.
Prsti jedne ruke su mi opet na njenoj kosi, dok drugima držim njenu
bradu i podižem njene usne prema mojima. Oči joj blistaju dok usne
lagano otvara i pući iščekujući taj dugo očekivani dodir.

53
Inna Moore Usudi se

Milimetri i stotinke nas dijele od tog poljupca i dok ona otvara svoje
oči da dočeka taj poljubac, ja svoje zatvaram pred silinom osjećaja koji
me haraju dok diram njene mekane usne i hranim ono čudovište njenom
slatkoćom.
Poljubac je nježan, gotovo nestvaran, više nevin i pun poštovanja, a
meni opet tako znači, više nego ijedan u mom životu.
Ne odmiče se ona, ne odmičem se ja, ali bratov glas koji dopire iz
prizemlja nas prene i natjera da se odmaknemo i prestanemo s ovime, s
ovom ludošću, ovom divnom ludošću.
„Neću, rekao sam svoje i prihvati to! Isti razgovor vodimo po peti
put!“
Brat nas ugleda s vrha stepenica, dok stojimo udaljeni jedno od drugog
i gledamo u njega kako bjesni na nekoga preko mobitela. Odjednom
poklapa pa prođe namrgođeno pored nas.
„Problemi?“ Ne mogu da se ne zainteresiram s kim je to pričao jer on
obično ne nastupa tako otresito i živčano kao ja. Ovaj razgovor sigurno
nije poslovne prirode u 23:00 sata. Jonathan prođe bez riječi između nas
i zalupi vratima, pa vratim pogled na Anabel.
Ona me ni ne pogleda nego kratko izusti laku noć, očito posramljena
jer je naišao njen muž. Ipak, ruka kojom je utisnula poljubac na usne
daje mi zadovoljštinu pa nakon toliko dugo vremena zaspim bez
problema.
Nema ni ružnih snova, sve loše otjerao je jedan poljubac. Njen
poljubac.
I ovo mi je dovoljno da se sretan i puno strpljiviji vratim dovršiti sve
u Seattleu ovaj tjedan, tako da već u nedjelju popodne letim nazad nakon
što sam se oprostio s bratom i Anabel i sjeo na taksi do aerodroma.
Njen pogled je danas bio malo suzdržan, siguran sam da je to radi mog
brata. Nismo imali priliku da se spomenemo onog poljupca, niti da ga
ponovimo. Ona je uporno bježala od mene.
U ponedjeljak dajem izvještaj Predsjedniku i pošto je prezadovoljan,
odobrava mi da u petak predam sve poslove i razdužim opremu. Dotad

54
Inna Moore Usudi se

će i stan biti van najma, moje stvari poslane doma, a ja ću biti u avionu
prema mojoj… što mi je ona? Želja, žudnja, spas, ne znam ni sam što mi
je ona, ali znam da mi je jebeno potrebna ona kao žena.
Tjedan dana nakon onog poljupca opet sam pred vratima kuće,
kucam, ali mi otvara Mabel. Očekivao sam Anabel, još jedan zagrljaj i
još jedan poljubac.
„Bok, dječače moj! Nismo te očekivali.“
„Znam da sam trebao tek idući tjedan, ali sam vas htio iznenaditi.
Gdje su brat i Anabel?“
„Otišli su sa Mobyjem i Aidanom na mali izlet, dečki bi planinarili,
tek sutra navečer su tu.“
Definitivno razočaran vučem svoje stvari u sobu, raspremim se pa
izvlačim platno i opet crtam. Ovaj put Njene usne.
Prebrodim noć, a dan provedem u njenoj sobi. Liježem na njen krevet
dok pokušavam pojmiti da me žena zavela, opčinila bez da je išta
napravila. Ja sam nju dražio, ja sam nju progonio. I nije mi žao, opet bih
to ponovio, ma opet ću to napraviti. Uvukla mi se pod kožu, u mozak, u
krv. Dio je mene, ne znam kako i nije me briga, ali tu je.
Nedjelja je navečer, brat i Anabel konačno ulaze u kuću, a prvi do
mene doleti Moby. Oboje su iznenađeni kad me ugledaju na kauču u
boravku. Anabel je zastala na mjestu i skenira me, a brat mi priđe i
pozdravi me nekako na silu.
„Što vam je oboma?“ Baš su nekako neraspoloženi.
„Nije vam drago što sam došao doma ranije? Pokvario sam vam neke
planove?“ Upitam pomalo sarkastično.
„Ma što ti je brate, bilo nam je naporno na planinarenju, umjesto da
se odmorimo, mi smo se baš umorili pa nemoj zamjeriti, idem ravno pod
tuš i u krpe. Sutra rano idemo na posao.“ On odlazi na kat, a Anabel i
dalje stoji na mjestu.
Moram izmamiti konačno neku riječ od nje, moram znati jesam li joj
nedostajao.

55
Inna Moore Usudi se

„Anabel, priđi.“ Naložim, a ona proguta knedlu i po prvi put me

odbije.
„Bolje ne... prljava sam.“
„Srećice, ti si sve osim prljava.“
„Ne zbilja, Harden, smrdim.“
„Ne vjerujem.“ Ustajem i prilazim joj tako blizu da mogu udahnuti
aromu njene kože. Može govoriti što hoće, ali miris njenog znoja nije
nikakav smrad, to je čisto uzbuđenje, dok pokušavam zamisliti da bi tako
mirisala nakon sati i sati u mom krevetu, oznojena i potpuno mokra.
Očito je pročitala u mojim očima onu istu želju i sve ove grešne misli
pa pobjegne bez riječi od mene. Pođe za Mobyjem prema katu dok
ostajem gledati za njom. Na vrhu stepenica se osvrne prema meni s
nekom čežnjom i znatiželjom, i upravo time mi dadne poticaj da od ovog
trena radim na ostvarenju mojih želja.
Cijeli tjedan ona je u uredu do mojeg, a na posao odlazi s
Jonathanom, dok ja idem očevim autom. Koristim svaku priliku da
ostanem nasamo s njom, ali kao po vragu, netko je stalno s njom.
Jonathan, Mabel, Silvia, Magda koja odlazi idući tjedan, moja tajnica
Elle.
Sad mi već treba jedna doza nje, razmišljam dok sjedim u svom
preuređenom uredu, a majstor namješta daljinsko zaključavanje mog
ureda. Nisam li pravi luđak? Planiram je dovesti tu i zaključati da nam
nitko ne smeta. Dvoličan luđak koji ostale dovodi u red, a sebe ne može.
Nije li zapravo ona ta koja će mene dovesti u taj red, u to stanje mira i
blaženstva koje mi nakon toliko godina treba?
Petak je i moj dan za djelovanje.
Pozovem je u svoj ured i čim uđe, zaključam ured. Ne govori ništa
nego me oslovi službeno. Gospodin Harden. Znam da je cijeli tjedan
slušala kako se derem na zaposlenike. Na jednog jer dolazi na posao u
kratkim hlačama, drugog jer je na cigareti svakih sat vremena, trećeg jer
kasni svaki dan, a na dvije cure jer su na kavi svaki put kad prođem pored

56
Inna Moore Usudi se

kuhinje. Izgleda da se malo prestrašila pa je zato ovako službena. Možda

se i ona boji da sam zaista Čudovište ispod odjeće.
„Anabel… i čudovište ponekad želi malo nježnosti.“
Prilazim joj, mrsim njenu kosu i konačno uzimam jedan poljubac,
ovaj put s njenog vrata, s onog mliječnog i opijajućeg mjesta koje me
privlači da ga posišem i poližem. Čitam u njenim očima puno želja pa joj
obećam nešto.
„Treba ti to. I dobit ćeš to.“
Ispunio sam svoju želju i nakon toga je puštam van. Neće proći još
dugo da ne ispunim i njenu želju, onu koja je pisala u njenim očima, ona
koja je nastavak prvog poljupca i ovih zabranjenih dodira.

57
Inna Moore Usudi se

Anabel

Prepuštam se, osjećam da moj otpor kopni, moji zidovi padaju jer je
tu pored mene, pored mojeg ureda, pored moje sobe. Tu je živ, opasan,
mračan, zgodan, privlačan muškarac koji mi šalje signale koje moj
mozak možda slabo prepoznaje, ali zato tijelo reagira po njegovom
naputku.
Kad moje oči ugledaju njegovu pojavu, isti čas sve radnje, sve kretnje
se podređuju njegovim naredbama.
Ne spominje više moj brak, ali definitivno radi na tome da od mene
dobije potvrdu ove lakrdije. Jedino tako mogu objasniti ovu igru koju on
igra sa mnom, a ja je prihvaćam bez mogućnosti odbijanja. Jednostavno
je, NE kao odgovor ne postoji kad mi se on približi, kad krene s tom
magijom kojom me hipnotizira.
Ukvarit ću sve, bojim se, prokužit će me, jer koja iole normalna žena
dopušta muževom bratu da je dira na takav način? Tješim se da smo u
ovom skupa, mogu ja razmišljati o tim pogreškama kad on nije pored
mene, kajati se i obećavati da neću pokleknuti, ali kad on položi svoje
ruke na mene, kad me opčini onim crnim očima, kad me zavede svojim
dubokim glasom, pokleknem svaki put i predam se da radi što god poželi.
Valjda imam sreće da ne traži ništa više od malo milovanja, koji dodir
po ramenu, poljubac u vrat.
Ipak, pitanje je kad će poželjeti više, a bojim se da mu ni onda neću
moći reći NE.
„Anabel, kako si danas?“
Jonathan me pita dok u petak popodne izlazimo iz firme, nakon onog
poljupca koji mi je Harden utisnuo u vrat, gotovo me zasisavši. U istom
trenu isisan je bio moj mozak i mogla sam samo stajati i puštati mu da
radi što hoće.

58
Inna Moore Usudi se

„Dobro sam, ali vidim da ti nisi. Cijeli tjedan ne spominješ ono što se
dogodilo.“
„A što da ti govorim, jednostavno se ne miri s tim da si ti moja žena
na papiru, da sam u braku s tobom. I da se moramo kriti od sviju,
posebno od mog brata i oca. Moj brat nikad, nikad ne smije doznati za
ovo.“
Pogledam ga upitno jer mi fali dio objašnjenja za koje me uvijek
zakida. Zastane na tome i neće nastaviti.
„Ne, ne gledaj me tako, ne mogu ti sve sad objasniti! Lud sam, zove
me i ljuti se na mene, hoće da smo stalno skupa. Sumnja u mene nakon
toliko godina veze.“
„Jonathan, razumi i ti, kriješ vašu vezu.“
„Znaš što hoće? Da provedemo cijeli vikend skupa.“
„Pa provedi, u čemu je problem?“
„Morao bih lagati bratu.“
„Jonathan, napravi kako misliš da trebaš. Bori se za tu vezu ili
nemoj.“ Namršti se i znam da sam trebala šutjeti jer što da mu ja dajem
savjete koja nikad nisam ni bila u vezi. Izlazimo iz auta, i dok ulazimo
u kuću, dolazi i Harden i parkira.
Nemam snage da ga pogledam nakon onih dodira, pa se usmjerim na
Jonathana koji je očito u dubokom razmišljanju.
Harden nam se pridružuje u boravku, a mene od same njegove blizine
obuzima vrućina, osjećam kako mi krv kola jače i nesnosna vrelina mi
liže obraze.
„Ja se idem tuširati i presvući.“ Samo ih obavijestim i pobjegnem na
kat.
Hladna voda se slijeva niz moje tijelo i hladi me točno onako kako mi
paše, dok rukama prelazim po cijelom tijelu. Nepozvan, u mojim
mislima se pojavi On, moj mračni vitez, polaže ruke na moje tijelo, ljubi
me nježno, a opet tako dojmljivo da se tresem od tih dodira. Natjeram
se otvoriti oči i maknuti ruku koju sam prvi put u životu stavila u ovu
svrhu na svoje međunožje. Kvragu, ja sam napaljena!

59
Inna Moore Usudi se

Ne treba me to čuditi, znala sam da će se ti nagoni jednom pojaviti

kod mene. Dosad nisam imala poriv niti želju za ijednim muškarcem,
kao ni potrebu za zadovoljavanjem tih nagona jer jednostavno nisu
postojali. Međutim, baš sad sve se promijenilo i točno znam zbog koga.
Prevučem se u tanku haljinicu jer mi je i dalje prevruće. Mislim da ću
predvečer u bazen iza kuće, obožavam noćno kupanje.
Silazim u prizemlje s Mobyjem koji me strpljivo čekao u sobi i taman
me Jonathan pozove rukom da im se pridružim u boravku.
„Anabel, dogovorio sam se s prijateljima da idemo za vikend na
proslavu momačke večeri, sjećaš se, ženi se Julian. Pa bih krenuo
večeras, a vratio se u nedjelju navečer.“
„Naravno Jonathan, samo odi i uživaj.“ Progovaram smireno,
potpuno svjesna da ću biti cijela dva dana s Hardenom SAMA u kući.
Kriste Bože, srce mi zapne u grlu i u mogućnosti sam samo kimnuti dalje,
jer mi se i jezik zavezao. Harden srećom ode za Jonathanom na kat i
omogući mi da barem nakratko dišem normalno.
Prošećem Mobyja van kuće po velikom dvorištu pa bacim pogled na
bazen. Čist je i voda je super, no ipak mislim da ću odustati od kupanja.
Ali neki vrag moram raditi, neću se zaključati u sobu na dva dana jer me
strah njega.
Minute do Jonathanovog odlaska mi prebrzo prolaze, nervoza me
počinje hvatati, a srce opet lupati ludo i neujednačeno. Pozdravljamo se
s Jonathanom dok mi Harden stoji iza leđa, a mene u isti tren kad
Jonathanov auto zamakne za ugao, obuzima još veći nemir.
Pozovem Mobyja da uđemo u kuću da mu dam jesti pa se provučem
kraj Hardena, okrznuvši njegov torzo svojim laktom. Čujem kako gotovo
bešumno hoda za mnom u kuhinju i dok posežem preko pulta za
vrećicom s hranom za Mobyja, Harden zastane iza mene, položi svoje
ruke na moj struk i okrene me prema sebi. Pogledamo se u oči i u jednom
treptaju znamo oboje što ćemo sad napraviti.
I dok ona vrećica pada iz mojih ruku, on grabi moju glavu bliže sebi i
ljubi me, prvo utiskujući male poljupce, a potom hrabro prodre jezikom

60
Inna Moore Usudi se

u moja usta. Jebeni vulkan proradi u meni i tjera me da ga upijam kao

žedan čovjek vodu, dok moje ruke padaju niz moje tijelo, a on jednim
poljupcem uzrokuje da se oduzmem kao nikad.
Odmiče od mene dok mu u očima bukti prijetnja, ali ja i dalje nemam
snage da pobjegnem, da ovo okončam, već mu jednim treptajem, jednim
pokretom ruke dajem do znanja da nastavi. I on me posluša, privija sebi
i ponovno ljubi. Nisam ovo nikad doživjela, ovo zadovoljstvo, ovaj
ushit, ovu želju, dok me zabranjeni čovjek uzima na ovakav intiman
način.
Podigne me na kuhinjsku plohu tako da sam mu u razini očiju i dok
su moje ruke oko njegova vrata, on me prislanja na sebe, omotavajući
moje noge oko svojih leđa te me nakon minuta i minuta vlažnih i žednih
poljubaca, ponese van kuhinje.
Ne znam kamo idemo, nije me briga, i da želim reći ne, ne mogu, ne
želim i neću. Strah je očito ustupio mjesto hrabroj ludosti i želji za ovim
tajanstvenim čovjekom.
Hoću da me ljubi ovako, hoću da mi bude blizu, hoću da me ovako
drži.
Nosi me u svojim snažnim rukama stepenicama na kat i nekako otvori
svoju sobu. Polumrak nas spremno dočeka, dok me još u poljupcu polaže
na svoj krevet.
Oboje smo zadihani, gotovo da ne trošimo vrijeme da dišemo, dok me
njegove ruke istražuju, naizmjenice nježno i snažno. Prste utiskuje u moj
vrat, spuštajući ih preko mojeg poprsja sve do mojeg međunožja. Mislim
da sam potpuno mokra dok mi on leži među koljenima i ljubi me na ovaj
grešan način u svom krevetu.
Prsti mu se sad već odvažnije približavaju mojim gaćicama, dok usne
utiskuje u moj vrat.
Zastao je na istom mjestu gdje me danas ljubio, samo što sad sisa jače,
onom jačinom koja mi stvara jecaje u grlu i zatvara oči pred navalom
ovog divnog uzbuđenja.

61
Inna Moore Usudi se

Prstima u isto vrijeme prelazi preko gaćica po mom osjetljivom

središtu pa se odvaži i pomakne ih malo u stranu, dirajući me dolje.
Otvaram oči od jačine uzbuđenja koje mi nadolazi iz dna trbuha i
putuje mojim venama pa zajecam glasno pred ovim nepoznatim
osjećajima. I dok on uvlači polako jedan prst u mene, tako pažljivo gura
i vadi, osjećam da će me nešto stresti dok se dolje užitak pojačava jer je
po svemu sudeći stavio dva prsta, gurnuo i naglo zastao, pa se odjednom
maknuo s mene kao da se sjetio da ovo ne možemo raditi.
„Jebote, Anabel! Ti… ti si djevica?!“
Stoji iznad mene, kao da je ljut i srdit, dok me očima pali po licu, a ja
se privikavam na odsustvo njegovih prstiju.
„Ni… nisam.“ Sranje, o tome nisam razmišljala, a sad moram slagati
jer nema logike, zar ne?
„Jebote, jesi! Nenormalno si uska i jebeno osjećam prepreku. Koliko
godina ti imaš?“ Pogleda me stišćući čeljust pa povučem haljinu i
pokrijem svoju golotinju.
„Dvadeset dvije.“
„Jebote!“ Psuje dok mu oči sad prelaze po mom tijelu pa se krene
šetati lijevo desno pored kreveta, nervozno i nemirno, dok mu kotačići
rade u glavi. Zagrize šaku pa opet opsuje i svrne pogled na mene,
šćućurenu na njegovom krevetu.
„Nisam glup, Anabel.“
„Nisam to ni rekla.“
„Ali si mislila. Znam da je tvoj brak farsa. Iako ne znam zašto.“
Posramljena sam kad spomene brak iako ja ni u kom slučaju neću to
priznati naglas pa postiđena skupljam koljena i povlačim svoju haljinu
što niže, kao da ću time sakriti svoj sram.
Zastane naglo i pogleda me pa sjedne pored mene prolazeći prstima
po mojoj goloj nozi.
„Anabel, što da radim sad s tobom?“
Ne govorim ništa dok poraženo buljim u pod, samo ustanem s njegova
kreveta i krenem van.

62
Inna Moore Usudi se

Ne znam kako se zove ovo što sjećam u prsima, ali me jebeno peče.
Krenuo je za mnom, čula sam, ali zatvorim se brzo u svoju sobu i
zaključam. Neću izaći barem dok ne vratim pribranost i shvatim što sam
zamalo napravila. Doduše, nisam išla za tim da će napraviti ono što je
napravio, ali sad sam ionako sve upropastila. Pogledam se u malo
ogledalo u svojoj sobi, samo da se uvjerim da su mi usne rumene, obrazi
crveni, a oči staklaste od uzbuđenja koje je prostrujalo kroz mene zbog
njegovih dodira.
Nemam sad vremena biti cvilidreta pa se odvažim i odem u prizemlje
dovršiti ono što sam počela, nahraniti Mobyja. Nemam kamo pobjeći,
mrak je vani već pao, a Harden ne izlazi iz svoje sobe. I bolje, uzimam
kupaći kostim i ručnik te odem na bazen. Ne palim vanjska svjetla, želim
se kupati u mraku.
Voda me opušta dok ležim naslonjena na rub bazena kad se odjednom
Harden pojavi na drugom kraju bazena. Ne želim da mi prilazi i čini mi
se da on ima istu namjeru, ostati na sigurnoj udaljenosti od mene, ali
ipak se odvaži ući u bazen u kojem sam i ja.
Ne mogu skinuti pogleda s njega dok skida svoju majicu i baca je
negdje pored pa polako silazi stepenicama u vodu. Radi isto što i ja, stoji
mi nasuprot, naslonjen rukama na rub i samo me gleda.
Voda bljeska oko nas u ovom polumraku, a pogled iz mojih očiju mu
govori da bih rado uzburkala mirnu vodu i nastavila s onim što smo
danas radili. Bojim se da me ne odbije pa izlazim van i brzo se ogrnem
oko bokova te odjurim bez riječi u svoju sobu.
Ponovno sam pod tušem, ovaj put vrućim jer mi fali njegova toplina,
fali mi onaj vulkan, da me ugrije. Mokre kose liježem na krevet i
pogledam u vrata. Ne mogu protiv sebe i ove želje koja u meni raste.
Zagrizem usnu zbog ludosti koju ću sad napraviti, ustanem i izađem iz
svoje sobe, prijeđem ta tri koraka i… pokucam na njegova vrata.
Već dišem ubrzano dok on otvara svoja vrata i zagleda se u mene. Na
licu mu vidim dvojbu, a ja se molim da me ne odbije.
„Treba mi to.“

63
Inna Moore Usudi se

Ponovim mu njegove riječi, ono obećanje koje mi je dao, u nadi da će

me opet uzeti u svoje ruke i priuštiti mi još malo zadovoljstva.
Prokleto se nasmiješim kad on ispruži polako svoju ruku preda me,
što prihvatim potpuno sigurna u to da sam upravo sad, ulaskom u sobu,
a uskoro u krevet brata mojeg muža, uzrokovala najveću promjenu u
našim životima.
Pitanje je samo jesmo li smo ljudi koje se mogu nositi s posljedicama
koje nam te promjene donose?

64
Inna Moore Usudi se

Harden

Pobjegla je prvi put iz moje sobe, pobjegla je drugi put s bazena, stoga
da će mi pokucati na vrata usred noći nisam očekivao.
Borio sam se satima da ne odem do nje, čemu? Ovo definitivno
mijenja stvari. Hvatam se još jedan put za glavu od saznanja da je ona
nevina. Jebote.
U jednu ruku, tek sad, sad bih htio više nego išta da bude moja. Ali
kako, jebem mu! Alarm za tabletu mi je prošao još dok sam išao prema
bazenu, ali sam ga svjesno ignorirao. Po prvi put u četiri godine
preskočio sam tabletu. Trebam onaj osjećaj, osjećaj koji mi ona donosi,
ali u potpunosti.
Dok sam je ljubio, bio sam spreman, ali nisam mogao riskirati i
razočarati je. Što ako je u ključnom trenutku ne budem mogao zadovoljiti?
Želim to više nego išta, spreman sam ispuniti naše grešne želje, bez obzira
na posljedice. Prije nego se to ostvarilo, postao sam svjestan njene
nevinosti. Potvrda je koliko je brak lažan, ali osjećam da objašnjenje neću
dobiti brzo.
Sjedim na krevetu i razmišljam koliko je želim samo dirati i ljubiti i
začujem kucanje.
Stoji preda mnom i moli me. Ona me želi. U prsima mi se nešto
raspline dok me gleda ovako s mog praga i čeka da je uzmem k sebi. Ne
mogu je odbiti, bio bi prokleto lud da to napravim. Anabel prima moju
ruku i ulazi k meni.
„Ugasi svjetlo.“ Govori mi dok obje njene ruke stavljam u svoje.
Gasim svjetlo jer i meni odgovora mrak koji će sakriti naše tragove.
„Hoću te ljubiti Anabel, samo to.“
Ponovno je na mom krevetu, dok smo obavijeni mrakom, tako da
vidim samo obrise njenog tijela dok joj je kosa rasuta po mom jastuku, a
ruke me pozivaju k sebi.

65
Inna Moore Usudi se

Smještam se među njena koljena, kad me tako želi i zove i uzimam

njene obraze u dlanove.
„Jebeno si odvažna, Anabel. Nevina i neiskusna, ali tako hrabra.“
Sama podigne glavu s jastuka i krene me ljubiti, krene me opijati
svojim okusom dok sve jače stišće svoja bedra oko mene. Želim poljubiti
svaki centimetar njene kože pa se spuštam opet niz njen vrat i ne odolim
porivu da je lagano zasišem. Osjetim kako me to uzbuđuje naočigled pa
se protrljam o nju i uzrokujem male jecaje iz njenog grla. Jeben osjećaj,
tako poželjan, tako razarajući.
Spuštam naramenice njene haljine i otkrijem čisto savršenstvo njenog
poprsja. Nema grudnjak pa imam pristup otvrdnutim ružičastim
bradavicama i koristim tu mogućnost odmah da je napadam usnama,
samo da izmamim još onih zvukova koji me jebeno pale.
Tako slatko stenje, tako se slatko izvija dok prste ukopava u moja
ramena.
Jebeno ću izludjeti!
Ne mogu se kontrolirati, sišem je, ližem, stišćem prstima, a ona samo
traži još i još. Usne spuštam niz njen trbuh, ostavljajući mokre tragove
na njenoj vreloj koži sve do onog osjetljivog i vlažnog središta.
Prvi sam tu, na ovom izvoru užitka i nevinosti i jebeno ću biti lud ako
mi ne pripadne cijela. Ali ne sad, sutra, jer se moram uvjeriti da ću ja to
moći napraviti tako da je ne razočaram. Ni sutra neću popiti tabletu. To
odlučujem iako mi jedan glas govori da izlažem Anabel mojim
demonima. Siguran sam da njoj nikad, nikad ne bih ništa nažao
napravio.
Izvija svoja leđa dok rukama grabi moju kosu, a moje usne i jezik se
nalaze u njenom središtu. Ovo tako opija, tako razvaljuje, osjećam kako
sam sve vrijeme uzbuđen. To me oduševi da još predanije radim na
njenom vrhuncu, želim da joj bude nezaboravno. Razmičem njena
bedra, ali ona naglo makne moje ruke sa svojih bokova i stavi ih na svoj
struk.

66
Inna Moore Usudi se

Osjetim, sekundu prije nego je to napravila, hrapavu teksturu njene

kože, ali ne pitam je sad za to, jer joj se noge počinju tresti, jer počinje
jecati sve glasnije pa se izvije i ukoči dok je potresa vrhunac pod mojim
jezikom. Opusti se nakon nekoliko sekundi i povuče me lijeno na sebe.
„Poljubi me, molim te Harden.“
Ne treba me moliti, ljubim je kao da mi je zadnje, nakon što sam je
kušao i doveo do vrhunca.
„To je moj okus? Kriste Bože…“
Njen okus je na mojim usnama i jebeni je nektar koji želim svaki dan
kušati. Zbog nje sam spreman, uzbuđen, zbog nje sam zdrav muškarac.
Samo sad nisam bitan ja, bitna je ona, dok me ljubi zahvalno radi
užitka koji je osjetila, vjerujem po prvi put.
„Anabel, nije postojao muškarac kojem bi se predala?“ Ne znam zašto
ne mogu šutjeti kao inače, ne razumijem da nije dosad nekome poklonila
svoje djevičanstvo. Za brata ni ne pitam, jasno mi je da među njima nema
seksualnog odnosa.
„Nije, Harden. Nijedan. Mislim da je prilično očito da nemam pojma
što trebam raditi.“ Pomalo postiđeno mi uzvrati.
„Vjeruj mi srećice, to što si tako neiskusna i spontana, mene uzbuđuje
kao nikad u životu.“ Da ne spominjem kakva gladna zvijer čuči u meni
i jedva je obuzdavam.
„Da, osjetim.“ Nasmije mi se slatko, nasmije mi se konačno, dok sam
još prislonjen erekcijom na njeno međunožje.
Pomazim je po obrazu i uzvratim osmijeh. Ne mogu se oduprijeti
porivu i nježnosti koju izaziva u meni.
„Harden? Izgleda da ipak nešto dobro radim jer prvi put vidim da se
smiješ.“ Zadirkuje me i širi one slatke usne u osmijeh, dok obje ruke
polaže na moje obraze i pomazi me nježno.
„Harden? Znam da ne bih smjela, ali želim ostati tu u tvom krevetu
jer ovo će se dogoditi sad i nikad više. Svjestan si toga.“ Okreće mi leđa
dok se smještam iza nje i uranjam lice u njenu kosu, privlačeći je rukama
u svoj zagrljaj.

67
Inna Moore Usudi se

„Anabel, moram te razočarati. Ja sam prilično sebičan čovjek.

Nemam namjeru pustiti te od sebe ni sutra, ni preksutra, niti ikad.“
„Ne možeš mi to govoriti. To me straši. Izdala sam tvog brata i ne
osjećam nikakav ponos radi toga, a ipak ostajem tu pored tebe. Ostat ću
i sutra i preksutra, dok se on ne vrati.“
„Zašto izvodite tu obmanu?“
„Ne mogu ti to reći. Nikad. Ovo je nešto između mene i njega. Naš
dogovor. Molim te da ne pitaš jer nema veze s tobom.“
Odlučim da ne odgovorim ništa, nego je privučem bliže, da iskoristim
svaku sekundu dok je pored mene. Puštam da noć provede pod mojim
rukama, samo da je diram, samo da slušam kako diše pored mene.
„Jutro, srećice. Dođi.“ Budim je, iako bih mogao satima gledati kako
spava u mom krevetu.
Prije nego Mabel dođe, želim je odvesti pod tuš. Veseli me što me
jutros dočekala erekcija kao znak da se nuspojave tableta povlače, ali me
istodobno zabrine da se ne pojavi ono što je tableta trebala zauzdati.
Podižem rolete da otjeram polumrak i vidim Anabel u mom krevetu
pod jutarnjim suncem. Otvara oči i poseže za plahtom pa se pokriva.
„Čemu stid, srećice? Pusti da te vidim. Idemo pod tuš.“ Odmahne
glavom u znak odbijanja.
„Nećeš?“ Povučem plahtu s nje misleći da se ona zeza.
„Ne Harden, ne otkrivaj me!“ Nervozno vikne, držeći plahtu grčevito.
„Anabel?“ Prilično je uznemirena mojim postupkom, a pogled mi
konačno padne na njen vrat i ramena pod ovim svjetlom.
„Jebote, Anabel… ostale su ti masnice.“
Sjednem pored nje i jagodicama prođem po svakoj masnici.
„Molim te, dodaj mi haljinu i okreni se.“
„Anabel, o čemu se radi, zaboga, zar te ne smijem vidjeti golu?“
„Ne. To je moj jedini uvjet, Harden.“
Ne znam što napraviti s ovim zahtjevom nego ga šutke prihvatiti.
Pustim plahtu i dodam joj haljinu te se okrenem, u isto vrijeme i ljut i
potresen.

68
Inna Moore Usudi se

Zašto neće da je vidim golu? Nečeg se stidi? Obukla se i prošla pored

mene te približila ogledalu iznad stolića.
„Ovo je sranje. Kako da ovo sakrijem?“
„Oprosti, nisam znao da će ti ostati masnice. Trebala si me
zaustaviti.“
„Nisi ti kriv, uživala sam zapravo najviše dok si me tako snažno sisao,
gotovo grizao. Izgleda da sam samo osjetljive kože.“
Okrene se prema meni i stavi prst na moje usne, gledajući me ovaj tren
zaneseno.
„Želim da me večeras opet tako ljubiš. Hoćeš li, Harden? Molim te?“
„Zar misliš da me moraš moliti, srećice? Tako volim kad izgovaraš
moje ime.“ Zavuče se pod moje rame i opkoli rukama oko struka.
Namrštim se pri pomisli da njoj fali sve ovo što fali i meni. Nježnosti i
utjehe. Ja znam tko je u meni ubio sve ono ljudsko, potrebu i želju za
dodirima, ali zašto je ona u najljepšim godinama ostala uskraćena za to?
Osjećam, jebeno osjećam da je nečim oštećena kao i ja. Ne znam kako
znam, ali znam. Ipak njeni dodiri mi neopisivo prijaju, toliko su mi
poželjni i potrebni da je jedva puštam od sebe.
Mabel dolazi za sat vremena, a Moby treba van. Zadovoljno
primijetim kako je obukla laganu dolčevitu bez rukava i tako sakrila,
kako se zovu, ljubavne ugrize. Kriste, ne smijem je više gristi, ni pod
razno, koliko god se njoj to sviđalo.
Gleda me ispod trepavica dok u blagovaoni jedemo, svjesni da ne
smijemo ništa sumnjivo napraviti. Jebe mi se za mene, već sam bezbroj
puta buljio u nju naočigled, mene ionako smatraju čudakom i
poremećenim. Ali ona, ona se ne smije izdati, radi sebe, a bojim se da
nije prijetvorna kao što bi sad bilo poželjno. Sranje, planiram nastaviti
ovo s njom i uvući je u laži i prevare. Ali koga varamo? Nikoga.
Ona ne pripada nikome, osim mom bratu na papiru.
Nitko je nije niti dirao prije mene, ne znači li to da ona zapravo
PRIPADA MENI?

69
Inna Moore Usudi se

Anabel

Ovaj čudnovati, mistični, prokleto zgodni i lijepi muškarac sjedi

naspram mene i gleda me kao da sam njegovo osobno božanstvo,
izazivajući u meni želju da mu se predam isti čas. Znam da ću se predati,
darovati mu ono što sam mislila da nijedan muškarac od mene neće
poželjeti.
Godine uvjeravanja da sam ružna, jadna, debela, odvratna,
nepoželjna, nesposobna, ovaj savršeni muškarac je poništio iskrenim
poljupcima i nemjerljivom žudnjom u pogledima kojima me pali po koži.
Već sam odlučila, dok se Jonathan ne vrati, ja ću iskoristiti priliku i
predati njegovom bratu svoju nevinost. Ovo, dosad nepoznato
uzbuđenje koje samo buja u njegovoj blizini, samo mi pomračuje um pa
vidim samo njega.
Znam da je umalo vidio moje ožiljke, ali ne mogu mu to otkriti, ne
još. Ne želim uopće pričati o tom dijelu moje prošlosti. Sakrit ću ih još
ova dva dana što ćemo provesti zajedno, a za kasnije ne brinem jer kad
se Jonathan vrati, ova ludost prestaje.
Odlazim u svoju sobu nakon ručka i pomno se pripremam jer želim
da odmah krenemo s ovime. Sad sam svjesna da se ono što je on pomalo
u meni izazivao od početka zove privlačnost, gotovo podložnost
njegovim željama, pogledima, nalozima. I imao je pravo. Sve ja to želim
i ne mogu dočekati još želja, još pogleda, još naloga.
Spuštam se stepenicama osvježena, mirisna, spremna za njega, za
ispunjenje obećanja, ali zvono na vratima me iznenadi.
Dok koračam prema predvorju čujem Silvijin glas.
„Oooo Harden! Danas smo prilično dobro raspoloženi, to je možda
jer me vidiš?“
Silvia je kao i uvijek puna samopouzdanja i izgleda da zaista ne
odustaje od flerta s njim. Poznajem je od prve godine fakulteta, žena

70
Inna Moore Usudi se

naprosto ne zna odustati kad nešto naumi. Ne osjećam ljubomoru jer

vidim kako se Hardenov izraz lica zapravo promijenio nakon što je
krenula ispred njega prema meni.
„Anabelice, pa kako si mi ti? Nisi mi sinoć ništa odgovorila na poruku,
mislila sam da si zaboravila na naš dogovor. Teretana?“
„Sorry draga, zaista sam zaboravila, ali, možemo ići.“
Nisam uopće sretna jer sam zaboravila, ništa čudno, Harden me
potpuno okupirao, a još sam manje sretna jer gubim dragocjene sate s
njim. Baš sam kuja, ali želim biti sebična konačno.
„Ma ne žuri nam se, rado bih popila kavu s tobom i tvojim šogorom.“
Nabaci zavodljivi osmijeh na lice, namigne mi pa se okrene prema
Hardenu dok se smještamo na veliku garnituru u boravku. Pomalo mu
se približi i obrati šarmantno.
„Onda, Harden, udovoljiš mojoj želji i ispričaš mi nešto više o sebi?
Primijetila sam da si zadnja dva puta bio malo osoran prema meni,
vjerujem da je to zato što se nismo dobro upoznali. A imam jako veliku
želju da se upoznamo.“
Zakolutam očima na njeno zavođenje pa ih oboje kratko obavijestim.
„Sad će kava.“ Ostavim ih nasamo i odem u kuhinju. Pristavim vodu
u kuhalo i vraćajući se u boravak začujem Hardenov ljutiti glas.
„MIČI JEBENE PRLJAVE ŠAPE S MENE!“
Požurim u boravak da vidim koji vrag se dešava i zateknem Hardena
na nogama, bijesnog i zajapurenog dok Silvia prestrašeno drži ruke na
prsima i uzmiče unazad nesigurnim korakom.
„Što se događa?“ Upitam gledajući čas u njega, čas u nju. Ona svrne
pogled s njega, onako bijesnog i izazvanog, te promuca.
„On je luđak! Skoro me bacio u zid!“
Pogledam u njega dok mu se torzo diže i spušta ubrzano, a iz očiju
sijeva.
„Što si mu rekla Silvia, zašto je poludio?“
Od njega vidim da neću dobiti odgovor jer zuri u nju kao da će je
napasti ovaj čas.

71
Inna Moore Usudi se

„Ništa, rekla sam da se možemo upoznati nasamo i samo ga

podragala po licu. On me odgurnuo kao da sam mu ne znam što
napravila! Jebote koji je to luđak!“ Ona mi govori kao da njega tu nema.
„Silvia, molim te odi sad i više ne pokušavaj takve stvari s njim, rekao
ti je već treći put da nije zainteresiran. Odi, čut ćemo se kasnije.“
Silvia se namrgodi, puhne nezadovoljno i prestrašeno te posegne za
svojom torbicom s garniture, držeći Hardena na oku pa pobjegne kroz
vrata.
On konačno pogleda u mene i raširi svoje ruke zovući me u zagrljaj.
Ne znam što se upravo zbilo, ali osjetim da je on zapravo potresen.
„Harden, ti mi reci sve.“
Stisak njegovih ruku oko mojih ramena se pojača. Sami smo tu pa ne
odmičem od njega nego i ja njega zagrlim još jače.
„Anabel, mrzim tuđe dodire. Mrzim njene dodire. Samo, samo tvoje
volim. Samo tvoji mi gode, samo tvoji me liječe.“
Otvorim oči širom od ovog saznanja, pokušavajući shvatiti razlog
tome.
„Primijetila sam da izbjegavaš zagrljaje, rukovanja, a…“
Prekine moje pitanje.
„Ne pitaj me zašto, ne mogu ti to otkriti. Ne tebi.“
„Što ti znači to 'ne tebi'? Zašto ne meni?“
Malo se odmaknem od njega, pomalo razočarana jer mi se ne želi
otvoriti.
„Molim te srećice, ne ljuti se na mene. To je nešto iz prošlosti, jednako
kao i tvoja želja da te ne vidim golu. Iako znam da skrivaš priču iza toga,
tako i ja imam nešto o čemu ne želim niti razmišljati. Prihvati da samo
tvoje dodire želim. A nju, Anabel, ako je ikad više tu vidim, kunem se
da se neću moći kontrolirati, ni sad ne znam kako sam uspio, a da je ne
zadavim.“
„Razumijem Harden. Zapravo ni ja nisam poželjela tuđe ruke na sebi,
a tvoji me od prvog dana paraliziraju, koliko me umiruju, toliko raspiruju

72
Inna Moore Usudi se

sve u meni. Nisam ni slutila da možeš u meni izazvati sve ovo za što ne
nalazim riječi objašnjenja.“
„Poljubi me Anabel, izliječi me.“ Privlači me bliže usnama dok me
gleda otežalih kapaka. Ne treba me moliti, želim umrijeti na njegovim
usnama pa mu udovoljavam i povlačim ga rukom na kat, nakon što
zaključam kuću.
Osmijehom mu govorim da ću sad grijati njegovu postelju i da ću mu
dati mali milijun poljubaca. Dok spušta rolete u svojoj sobi, upita me
pomalo ozbiljno.
„Jesi li sigurna?“
„Više nego ikad, Harden. Želim to i trebam to. Trebam tebe. Onako
kako si mi obećao.“
Zagrizem usnu dok mi se približava, jer sama njegova pojava uzrokuje
tisuću malih impulsa želje, tisuću gotovo bolnih žarišta u mom
međunožju, tako da me prsti svrbe od potrebe da ga dodirnem i osjetim.
Priđe mi dok mu oči gore, osjetim njegovo duboko disanje i istinsku
usredotočenost na mene pa odjednom klizne pod moje noge, prijeđe
rukama po goloj koži te izusti tiho.
„Ni ne slutiš što mi ovime činiš.“
Uzdahnem kratko jer me nešto steže oko srca, gledajući ga kao u nekoj
patnji i agoniji dok mi zahvaljuje na ovaj čudan način na koljenima
podno mojih nogu, za malo milovanja i zajedničkih trenutaka.
Znam što on meni čini, raspiruje moju želju onim što vidim u
njegovim očima, a tragovi koje njegovi prsti ostavljaju na mom tijelu
postaju mi ovisnost.
„Ljubi me Harden, molim te, ljubi me kao da nam je zadnje.“
Ustaje istog časa na moju molbu i navaljuje na moje usne. Otpušta
svoju smirenost i suzdržanost i ljubi me sve žešće. Zakoračimo skupa do
njegovog kreveta, a njegovi prsti prolaze put do naramenica moje haljine
te je počnu polako skidati.
Prijeđe mi prstima preko golih grudi nakon što ih je haljina otkrila i
pala na pod, izazvavši uzdah iz njegova grla.

73
Inna Moore Usudi se

Ne troši vrijeme na priču, nego sjedne na krevet, povuče me među

svoja bedra i navali na moje bradavice. Glava mi pada unazad pod
naletom njegovog jezika, dok njegovi prsti klize preko mojih rebara i
struka sve do ruba mojih gaćica. S dva prsta lagano ih prevuče preko
kukova i pusti me da iskoračim iz njih. Gola sam golcata pred njim, ali
ovaj polumrak je moj saveznik pa on ne vidi ono čega se stidim. Mada,
sigurna sam, može osjetiti pod prstima ako me dirne tamo još koji put.
Mirna sam jer znam da neće to pokušavati i poštovat će moj jedini uvjet,
spuštam svoje prste na rub njegove majice i prevlačim preko njegove
glave.
„Harden, molim te… hoćeš mi se nasmiješiti jednom?“
Moje riječi zaista izmame njegov osmijeh koji udari u moje srce poput
naleta jakog vjetra i ostavi me zatečenom. Mislim, makar zapravo ne
poznam taj osjećaj, ali zaista mislim da sam se upravo zaljubila u njega.
Njegov osmijeh je tako iskren, tako topao, ali opet tako pun neke boli
i istinske patnje da ga poželim zagrliti i nikad ne pustiti od sebe.
Uzvratim mu osmijehom pa kleknem pred njega, stavljajući prste na
zatvarač njegovih hlača.
„Anabel?“ Začuđeno me pita dok pruža ruke prema meni.
Ne odgovaram ništa, samo ga pogledom uvjerim da me pusti da ovim
udovoljim svojoj želji jer i meni treba da ja osjetim njega.
Rukom prijeđem preko vidljivo velike erekcije pa podignem obrve i
zagrizem usnu.
Začujem njegov tihi smijeh. Bože, kako je divno to čuti!
„Ne brini Anabel, prilagodit ćeš se. Ne mogu ti obećati da te neće u
početku boljeti, ali pratit ću te i reći ćeš mi kako se osjećaš.“
Ne bojim se, jer je moja tolerancija na bol jako velika, iako se na meni
ne bi reklo, ali se bojim želje koja mi plamsa u međunožju, natapa moje
gaćice naočigled i žudi da budem ispunjena.
Predano se bacam na istraživanje njegovog tijela, ljubeći njegov vrat,
spuštajući se preko njegova torza i trbuha sve do njegova međunožja.

74
Inna Moore Usudi se

Nasmiješim se zaigrano, dok mi njegova kita gotovo pa raste u ruci,

pa udovoljim konačno svojoj želji i spustim usne na nju.
Ono što on mrmlja dok se baca na leđa i stavlja ruke na glavu daje mi
do znanja da zaista uživa u ovome, pa se još predanije posvetim ovom
glatkom i ukusnom dijelu njegova tijela od kojeg mi međunožje još jače
pulsira, čineći da izgaram od vrućine koju on uzrokuje u meni.
„Stani, stani, stani jebote!“
Poviče kao u agoniji dok odiže moju glavu sa svojeg međunožja i
povlači me na sebe utiskujući gladne poljupce na moje natečene usne.
„Lezi. Moram te ljubiti.“
Slušam ga pokorno pa liježem na leđa dok on skida svoje hlače i ostaje
preda mnom, božanstven u svojoj nagosti.
Instinktivno raširim svoja bedra pa me on nagradi još jednim
osmijehom od kojeg se rastapam.
„Dobra cura, vidiš, već znaš gdje sam imao namjeru ljubiti te.“
Ne čeka više ni sekunde nego svojim jezikom počinje izazivati lagano
drhtanje mog cijelog tijela, dok prstima polako istražuje moju vlažnu
unutrašnjost i pogađa točku koja mi uzrokuje prestanak disanja.
Nemoćna sam da otvorim oči, iako ga želim gledati smještenog među
mojim koljenima.
Tako predano radi na mom užitku, dok me jezikom i prstima gura u
neki divni mračni bezdan, koji obuzima moje tijelo i tjera me da stenjem
od ludila. Nakon ovog moje tijelo je opušteno, toliko istrošeno od užitka
da vučem zrak u zadihana pluća, dok ga gledam iznad sebe kako se
osmjehuje zadovoljno.
Spušta svoje usne na moj vrat dok me njegova erekcija gura po mom
vlažnom procjepu i kunem se da mi fale sekunde da ga ne primim rukom
i ne natjeram da me konačno ispuni.
„Zasiši me, Harden.“ Ne znam zašto to molim, ali trebam taj osjećaj
dok me uvlači u sebe, dok me obilježava, dok mi taj podražaj putuje
cijelim tijelom.

75
Inna Moore Usudi se

On jedva dočeka i sljubi svoje usne s mojim vratom dok polako gura
svoj glavić u mene. Osjetim kako me širi dok se gura u mene, a njegov
jezik predano liže moju kožu i odvlači pozornost s blagog peckanja u
mojim preponama.
Širim noge jače dok on pažljivo ulazi do kraja i taj jebeni osjećaj mi
tako izbije zrak iz pluća da ga grabim bliže u svoj zagrljaj i dajem poticaj
da ne prestane.
Konačno se počne micati u meni, klizeći unutra i van.
O Bože, ovo je tako savršeno!
Osjetim svaki njegov pomak, dok me ispunjava tako dobro da mi
mami glasne jecaje iz grla. Osjetim njegovu pažljivost i suzdržanost i ne
znam zašto, ali trebam ga da se prepusti, da mi daruje onu svoju
silovitost, da me obilježi još jedan put.
Stišćem ga bedrima sve jače, rukama grabim njegovu kosu odižući
polagano njegovu glavu da vidim njegovo lice.
Oznojeni i zadihani gledamo se, spojeni na ovaj intiman, tako
poseban način, nas dvoje grešnika, oštećenih i odbačenih, u ovom
zajedništvu tako povezanih i sretnih.
Ne mogu dugo izdržati njegov pogled, jer me počinje tresti ono ludilo
dok on ulazi u mene par puta snažnije i odvlači me s ivice prisebnosti u
vrtlog strasti te se i on prepusti dok širi toplinu u mojem središtu.
Još je u meni dok njegovi trzaju prestaju, a moje tijelo vapi za kisikom,
ne želeći da se on ikad odvoji od mene. Dišemo ubrzano, koža o kožu,
spojeni i dalje, oznojeni i opustošeni.
„Anabel, kako da se nakon ovog ja tebe odreknem? NIKAD! Ti si
moja, razumiješ li to?“
Razumijem svaku njegovu riječ, izrečenu u naletu strasti i nekog očaja
i mogu se samo složiti sa svime.
Želim biti njegova, želim mu pripadati nakon ovoga svaki dan jer
svakim trenom moja potreba za njim sve je veća, dok u jednom trenu ne
preraste u čistu ljubav.

76
Inna Moore Usudi se

Harden

Čuo sam ja za tebe, znaš. Znao sam da postojiš, da ulaziš u mnoge

domove nepozvana te da mijenjaš tokove života.
Čuo sam da dolaziš ogrnuta plaštem pa te greškom zovu požuda,
strast, privlačnost. Čuo sam da daješ ruku i prosjaku i bogatašu, da
miluješ i staro i mlado. Čuo sam da na neki svoj poseban način biraš koga
ćeš spojiti. Ali kako nalaziš dvoje istih, dva dijela istog srca, dvije
polovine iste duše? Kako si našla mene? Kako si našla nju, meni suđenu,
čistu i samo moju?
Dok leži pored mene, dok se njena crna kosa obavija oko mojih
prstiju, dok njen miris ostaje utisnuti u moje plahte, znam da si pokucala
na prava vrata i prije nego si rekla svoje ime. Ljubav.
Prekrižio sam tu riječ prije četiri godine jer u agoniji, jer u ludilu, jer u
mržnji… nema mjesta ljubavi. Kako da itko poželi dirnuti mene, kad se
ponekad gadim sam sebi? Tuđi dodiri me podsjećaju na ono što su mi
napravili. Ne dozvoljavam si da ikoga pustim k sebi jer vjerovao sam i
volio sam i na kraju sam bio uništen. Obilježen. Natjeran na grijeh.
Vjerovati u ljubav nakon toga? Nisam htio, nisam mogao.
Ali gledati nju, u tom čistom, iskonskom obliku žene koja mi je upravo
dala sebe, znam da je to čin najiskrenije ljubavi.
Hoću li se usuditi voljeti je, hoću li se usuditi vjerovati joj, dati joj da
mi uđe tamo gdje nitko dosad nije poželio biti?
Usudi se Harden, usudi se, jer ljubav te odabrala. Nju ti je poslala kao melem
za svaku ranu na tvojoj duši.
Mogu li joj pružiti sve što ona zaslužuje? Hoće li zažaliti kad upozna
pravog mene? Možda i satima gledam kako mirno diše u snu, dok joj
lagani osmijeh treperi na licu. Ona se i u snu smiješka.
Nju, nju bih mogao voljeti. Da, mogao bih, zapravo, možda je već
volim.

77
Inna Moore Usudi se

Ima li na njoj išta da se ne može voljeti?

Poseže u snu rukom prema mojoj strani kreveta i upravo sad znam da
nema. Volim je i u snu, dok me traži i privlači sebi.
Neću je se odreći, bit će moja dok god bude željela, makar i dok tajimo
od drugih i dok obmanjujemo mog brata.
Bi li mi on priznao zašto su u lažnom braku?
Puštam sve brige sa strane i vrijeme posvećujem njoj, približim se
njenom toplom tijelu i ovijam oko nje, kao da je želim spriječiti da
pobjegne od mene.
Promeškolji se u snu i nešto prošapuće, ali ne razumijem što. Zagrlim
je jače i njeni šapati prestanu, a tijelo joj se opusti.
Ujutro se budim sam u svom krevetu. Spoznaja da nije pored mene
me razbudi i natjera da skočim na noge i potražim je. Vrata moje sobe se
odjednom otvore i ulazi ona, ogrnuta ručnikom, mokre kose i predivnog
nasmijanog lica.
„Jutro!“
Obasja me svojom ljepotom i ovim iskrenim osmijehom. Zbog mene
je sretna i to mi daje jebeno zadovoljstvo pa se uputim prema njoj.
„Morala sam sprati tragove prošle noći. Moram odmah i plahtu staviti
prati. Odi i ti pod tuš pa dođi dolje k meni i Mobyju.“
Znam zašto me tjera od sebe sad pa samo kimnem dok se borim sam
sa sobom da ne posegnem za njom.
Čeka me obučena i naslonjena na radnu plohu u prizemlju u kuhinji,
sada već suhe kose, dok poseže za šalicama i ulijeva nam kavu.
Danas smo sami, nedjelja je, Mabel smo dali slobodan dan.
Približim joj se s leđa i položim svoje ruke na njene, a glavu na njeno
rame. Nacereka se slatko i nedužno te okrene obraz da je mogu poljubiti.
„Harden, kako smo došli do ovoga?“ Zatvara oči dok uživa u dodiru
mojih usana na svom obrazu.
„Anabel, istu stvar se pitam i ja. Prvi pogled na tebe, onaj prvi stisak
ruke, dao mi je naslutiti da si ti nešto posebno.“
„S tobom se zaista tako i osjećam i to po prvi put u životu.“

78
Inna Moore Usudi se

„Srećice, možda je prvi put, ali neće biti posljednji.“ Na moje riječi,
ona se lagano odmakne od mene i okrene lice prema mome.
„Kako to misliš, kako ćemo ovo izvesti? Znat ću da si tamo u sobi
preko puta moje, a ja ne mogu biti s tobom.“
„Tko kaže da ne možeš?“ Namrgodi se lagano i stisne oči.
„Kako da varam Jonathana? Moram mu lagati svaki dan. On… dužna
sam mu Harden, zaštitio me, spasio me, čuvao me, a pogledaj što ja
radim, kršim naš dogovor.“
„Što to vas dvoje krijete da je tako strašno, da je brak bio jedini način
da sačuvate tu tajnu?“
Pogne glavu i vidim da neću dobiti odgovor. Ipak zausti tiho.
„Ne mogu ti ništa reći, Harden.“
„Možeš, Anabel. Znaš zašto? Meni možeš vjerovati.“
„To je njegova tajna. Nije na meni da to otkrijem.“
„Znam srećice, ali možeš mi ispričati svoju priču.“
Podigne lijepo lice prema meni i ovije ruke oko mog vrata te se zagleda
suznim očima u moje.
„Činili su mi zlo meni bliski ljudi. To je dovoljno da znaš.“
Stisnem zube od pomisli da je netko njoj napravio nešto nažao.
Zatvorim oči, dišem duboko i samo njena blizina drži moje zlo pod
kontrolom.
„Harden?“ Njen mili glas i prsti koji miluju moj obraz su moj lijek.
„Sad sam dobro. Sad mi više ništa ne mogu.“
Navalim na njene usne i podignem je te posjednem na radnu plohu.
„Danas te vodim malo van, može? Ti, Moby i ja. City park je divan u
ovo doba godine, pomalo mi je čak i falio ovaj grad.“
„Može. Nisam se javila Silviji pa je idem odmah nazvati.“
Kimnem dok ona odlazi i bira broj na mobitelu, a ja posegnem za
vrećicom i nahranim Mobyja. Nakon nekoliko minuta se vraća pomalo
neraspoložena.
„Silvia je malko uznemirena pa ću morati popodne s njom na kavu.
Provjerit ću kad Jonathan dolazi.“

79
Inna Moore Usudi se

„Dobro, onda se sad posveti meni.“

Povlačim je za ruku i ljubim kao da više nikad neću dobiti tu priliku.
Njene medene usne me opijaju i koliko god dobio, uvijek žudim za više.
Odmiče se od mene i pogleda me kao da mi nešto želi reći, ali samo me
pomazi po obrazu i povlači za ruku dok doziva Mobya.
„Idemo!“
Izaći ćemo kao pravi par među ljude, dok je njena ruka u mojoj, dok
moje srce sad ima razlog zbog kojeg kuca jače. Kako se bliži kraj dana
sve sam svjesniji da ću se morati zadovoljiti mrvicama i ukradenim
trenucima jer ona nije moja onako kako bih ja htio.
Hoda pored mene, dok Moby trči oko nas i pitam se jesam li zaslužio
ovo. Ne sjećam se kako je to osjećati se normalnim, iako je ova situacija
sve samo ne normalna. Nasmijem se na ovu pomisao, a Anabel svrne
svoje tople oči prema meni te zavuče svoju ruku u moju. Približavamo
se klupici, ali osjetim kako je Anabel usporila korak i gotovo se sakrila
iza mene. Pozovem Mobyja koji odmiče sve dalje pa upitam Anabel,
koja žmirka očima u masu ispred nas.
„Što je bilo?“
Odmahne glavom par puta dok očima skenira masu kao da traži
nekoga.
„Koga si vidjela?“
Opet odmahne glavom dok joj je jezik i dalje zavezan, a čelo
naborano.
„Anabel, reci mi.“
Po treći put odmahne glavom pa malo odahne.
„Dobro sam.“ Naizgled se opustila, ali nije me zavarala. Nekog je
vidjela i taj netko je izazvao ovakvu reakciju u njoj. Obgrlim je oko
ramena i povedem van parka dok gledam gdje je Moby. Dotrči k nama i
prati nas poslušno do auta. Do doma se u autu čuje samo Mobyjevo
dahtanje.
„Anabel, želiš li pričati o tome?“ Zapitam čim smo parkirali pred
kuću.

80
Inna Moore Usudi se

„Želim. Želim.“
Promuca nesigurno pa joj spustim ruku na koljeno u znak podrške i
razumijevanja. Što god da je, vidim da joj je teško. Mobyja ostavljam na
njegovoj dekici pa vodim Anabel u svoju sobu. Posjednem je na krevet i
kleknem pred njenih nogu. Izraz lica joj je zabrinut, trepće ubrzano kao
u strahu i stišće ruke u svom krilu od tjeskobe.
„Reci mi. Koga si vidjela? Tko te uznemirio? Nikome neću reći. Vjeruj
mi.“ Proguta knedlu i pogleda u moje ruke na svojim koljenima, otpuhne
i pripremi se za govor. Zatvori oči kao da skuplja snagu i uhvati dah te
krene govoriti.
„Sa šesnaest godina ostala sam bez roditelja. Poginuli su u sudaru.
Stric je preuzeo brigu o meni. Živjela sam sa sestričnom i bratićem. Oni
su blizanci, stariji pet godina od mene. Od prvog dana kako sam došla k
njima, počeli su me maltretirati. Prvo psihički, vrijeđali me, govorili mi
svašta, da sam ružna, debela štetočina, da sam i ja trebala poginuti s
roditeljima. Pomalo su me slamali, moje samopouzdanje je bilo na nuli.
Nisam zato nikad ni imala dečka, niti sam ikad ikoga poželjela. Nakon
godinu dana, počeli su me tući. Prvo šamar pa šaka u trbuh, a potom i
gore stvari. Živjela sam u uvjerenju da sve to zaslužujem jer sam užasna
i odvratna. Računali su da će moći raspolagati novcem iz moje zaklade
kad napunim osamnaest godina. I malo je falilo da to ne ostvare. Na moj
osamnaesti rođendan sjedila sam u parku i plakala. Rekla sam stricu što
mi rade, ali nije mi povjerovao jer njih dvoje su bili uvjerljiviji od mene.
Rekli su da samo tražim pažnju i da lažem, da sam poremećena. I taj dan
u parku na klupici, prišla mi je mala curica i rekla mi jednu stvar koja mi
je dala krila. Jer znaj, djeca neće lagati.“ Zastane i uhvati dah te položi
svoje ruke na moje.
„Što ti je rekla, Anabel?“
Ohrabrim je da mi ispriča do kraja jer joj je knedla zapela u grlu, a
suze napunile oči.
„Lijepa teta, zašto si tužna?“

81
Inna Moore Usudi se

Malo šmrcne pa nastavi pričati dok mi se srce para na suze koje klize
niz ovo lijepo lice.
„To me je pitala. Mala curica je mislila da sam lijepa. Znaš koliko je
to značilo osobi poput mene koja nije imala prijatelja, samopouzdanja
niti ikoga da joj kaže dvije lijepe riječi? Da vidim to dijete danas, dala bih
mu sve. Jer zbog nje sam ustala s te klupice, obrisala suze, nazvala
odvjetnika koji je vodio brigu oko zaklade i tražila da mi preda novce na
raspolaganje. Dobila sam njegovu punu podršku, bio je uz mene dok sam
se pakirala, odlazila iz onog pakla, pomogao mi naći stan, upisati studij
i naći dobrog psihoterapeuta. Stranac mi je pomogao kad nikoga nisam
imala. A onda, upoznala sam Jonathana na studiju i tu je počelo naše
prijateljstvo.“
Obriše suze i pogleda me nježno.
„I drago mi je da sam došla u ovu kuću i našla tebe.“
„I meni je Anabel. Vratio sam se tu samo zbog tebe.“
„Hm da, postalo mi je jasno nakon nekog vremena.“
Konačno se nasmiješi i spusti vruće usne na moje. Grli me oko vrata
dok i dalje klečim pred njom, jer molim i za ove trenutke u kojima mi
dariva sebe i tužnu i sretnu. Kad se konačno malo umirila, prestala
plakati, šapnem joj u usne.
„Moja si još koji sat.“
Kao da je jedva dočekala, povlači me na sebe, dok utiskuje mokre
poljupce po mom licu te širi koljena da se smjestim na nju. Uzimam sve
od nje, dok mi se predaje tako bespogovorno i pokorno. Malo mi je ovog
savršenog osjećaja, dok naše vrijeme istječe, dok odlazi preko mojih
vrata, dok se vraća u ulogu žene mojeg brata, dok mi biva zabranjena iza
svojih vrata, tako blizu, a tako daleko od mene. Poznajem sebe, neću se
odreći ovog što me održava na životu, koristit ću svaki trenutak da
ukradem malo njenih dodira, slatkoće njenih usana i nježnih pogleda.

82
Inna Moore Usudi se

Anabel

Otkrila sam mu još jedan dio sebe jer ne znam drukčije kad je on preda
mnom. Njemu želim dati sve i moje vrline i mane i nevinost i grešnost.
Osjećam koliko on ovo treba, možda i više nego ja. Osjećam to u
njegovom pogledu, dok čita sve u mojim očima, dok me gleda tako da
ne trepće, potpuno opčarano.
Čini da se u svojoj koži osjećam poželjna, što dosad nikad nisam
osjetila. I ne, ovo nije samo fizička privlačnost, on kao da je dio moje
duše, dio koji mi je falio oduvijek.
Moja duša, sastavljena i iscijeljena, biva opet okrhnuta kad pređem
njegov prag i zavučem se u svoju postelju. Puštam suzama da natapaju
moj jastuk jer moj „muž“ uskoro dolazi doma, a onaj kojeg želim tako
zvati, on mi nije dostupan, on je moja tajna.
Kucanje na vratima me trgne, a Jonathan ulazi u moju sobu.
„Hej Anabel, zar spavaš? Oprosti, mislio sam da idemo večerati.
Naručio bih nam kinesku ili meksičku hranu.“
„Ne spavam, može, idemo dolje.“ Pokislo mu odgovorim, a on se
namrgodi i pogleda me pomnije.
„Jesi li bolesna? Oči ti cakle, da nemaš temperaturu?“
„Ma dobro sam, valjda sam samo pospana, znaš da nekad provedem
noći budna.“
Jao ovo je ispalo baš očajno, jer sam pola noći zaista provela budna
pored njegova brata. Nabacim nekako osmijeh pa ga povučem za ruku.
„Hajde i gladna sam i ispričaj mi što je bilo.“
„Pa odlična ideja, sve smo izgladili. Opet je sve dobro među nama.“
„Eto vidiš. Tvoj osmijeh mi govori sve.“
„Čekaj, da pozovem Hardena.“

83
Inna Moore Usudi se

Otrgne se iz moje ruke pa pokuca na njegova vrata. Zastanem iza

Jonathana, dok se Hardenova vrata otvaraju i on se pojavi kao savršeni
izazov, savršeni mamac za mene, ovako slabu i gotovo… zaljubljenu u
njega. Suzdržim svoj uzdah koji mi mami samo pogled na njegovu
pojavu, dok ga gledam preko Jonathanovog ramena.
„Braco, idemo jesti? Hajde. Pa ćete mi pričati čime ste se zabavljali
preko vikenda.“
Kao po dogovoru i Harden i ja prasnemo u smijeh, a Jonathanu ništa
nije jasno dok nas oboje gleda u čudu.
„Anabel, njega neću pitati jer je čudak, ali znaš li ti čemu se on smije?
Vjeruj, on se rijetko smije.“
„Moby… Moby je kriv za sve.“ Slažem samo tako i u brzini krenem
u prizemlje prije nego se izdam.
Sjedimo i jedemo, a pogledi mi svako malo bježe na Hardena. On nije
nimalo suzdržan, već me gleda prilično očito. Signaliziram mu očima da
prestane, na što mi uzvrati luckastim osmijehom. Samo mali pokret
njegovih usana i ja sam totalno van sebe. Jonathan tipka na mobitel pa
mu se Harden obrati.
„Imaš li ti to neku ljubavnicu pa si ispred žene tako okupiran
porukama?“ Jonathan samo podigne obrvu i pogleda brata. Valjda
procjenjuje zeza li ga.
„Postao si pravo zabadalo otkako si se vratio doma, braco.“
„Izgleda da je vrijeme takvo. Ili društvo.“
Tu prestaje svaki razgovor o ovoj temi, jer Jonathan spomene Dalea.
„Stari kaže da mu falimo, ali da uživa sa stricem Clintom. Opet
spominje čopor njegovih unuka i pita kad mi počinjemo raditi na tome."
Nervozan cerek mi pobjegne dok pogledavam naizmjenice Jonathana
pa Hardena.
Šuti Harden, šuti Harden, molim se u sebi jer vidim da je podignuo
obrvu i da će nešto opako komentirati, ali mi samo namigne i suzdrži se
prepoznavši moju molbu.
Prebacimo se poslije večere u boravak pa krene priča o poslu.

84
Inna Moore Usudi se

„Harden, javit ćemo se na jedan natječaj ovih dana pa ću ti poslati sve

papire...“ Njih dvojica se zabave ovom temom, a ja usmjerim pozornost
na poruku koja mi je upravo stigla.
„Grdobo, zar se usuđuješ izlaziti na zrak i zagađivati ga svojim disanjem?“
Izbije mi kisik iz pluća jer znam tko stoji iza ove poruke i svake koju
sam primila zadnjih godina gotovo na tjednoj bazi.
Zašto ne odustane, zašto me toliko mrzi?
Koliko se sjećam, od prvog dana sam bila ljubazna i blagonaklona,
željna toga da me prihvate. Ostala sam zaboga bez roditelja, sama na
svijetu. Dobili su me dosta kasno u svojim četrdesetim, ali i priuštili mi
sve što sam trebala. Kako sam se jebeno loše osjećala ostavši siroče,
izgubljena, potpuno slomljena.
Nadala sam se u Asiji i Allenu imati brata i sestru, dom i obitelj, ljubav
koja mi je falila svakim danom sve više. Ali oni su u planu za mene imali
samo poniženje, maltretiranje, uvrede i fizičko zlostavljanje.
Pametno su me čak i udarali, tako da se svaka modrica mogla
protumačiti kao da sam se sama ozlijedila. Da, po njima, ja sam samo
tražila pažnju.
I što Allen sad želi od mene? Njegov um je bolesniji od Asijinog.
Znam, vidjela sam to opet na njegovom licu jučer u parku dok sam šetala
s Hardenom i Mobyjem.
„Anabel? Ti si zaista bolesna. Blijeda si kao krpa.“
Jonathan mi spušta ruku na čelo u brizi pa mu pogled padne na
poruku u mom mobitelu. Pogledam u Hardena čiji izraz lica dosad
nisam vidjela. Blago je ljutit, ali i zabrinut. Vidim da ubrzano pomiče
očima i skenira scenu ispred sebe.
„Opet poruke? Pas mater!“ Jonathan opsuje očito smetnuvši s uma da
je Harden s nama.
„Kakve poruke? Tko ti piše da vas dvoje tako reagirate? Zaboravite
laži. Da vas čujem.“ Prokleto sranje, morat ću mu ispričati sve do kraja.
Ako sad krenem, Jonathan će shvatiti da sam dio priče već rekla
Hardenu.

85
Inna Moore Usudi se

Misli, Anabel, misli!

Okrenem se Jonathanu i krenem pričati, nakon što sam kimnula
Hardenu u nadi da će shvatiti što radim.
„Jučer smo šetali parkom i ugledala sam Allena. Harden je srećom bio
sa mnom pa mi nije ni pokušao prići. Ispričala sam tvom bratu dio
priče.“ Potom se okrenem Hardenu koji me promatra kroz sužene kapke.
„Ostatak priče je da me moj bratić uznemirava porukama i
prijetnjama već godinama. To je to.“
Jak udarac šakom o stol trzne i mene i Jonathana.
„Zašto mi to nisi rekla kad si ga vidjela? Ja bih popričao s njim!“
Harden ustaje bijesan i iznerviran od stola pa mu se Jonathan polako
približi, stane ispred njega kako bi prekinuo njegov pogled prema meni
te mu pomirljivo kaže.
„Brate, smiri se. Ne smiješ se nervirati, ne dopusti da gnjev ovlada
tobom. Diši duboko i sjedni. Anabel je sigurna. Neće joj prići. Vidiš kad
mene nema, ti si uz nju. I tako će biti od danas. Za svaki slučaj.“
Okrene se prema meni, dok pokušavam pojmiti kakvu je sad on
seansu smirivanja primijenio na Hardenu.
„U redu, Anabel? Da svi budemo mirni, nećemo te puštati nikamo
samu.“
Kimnem bez riječi dok mi pogled počiva na Hardenu. Prsti su mu
zabijeni u dlanove, tako da mi se čini da će prokrvariti, a zglobovi bijeli
kao da će puknuti.
„Hajde, idemo u krevet. Anabel, dođi do mene u sobu kasnije.“
Još jedan udarac šakom o stol odzvoni, ali ja znam čime je ovaj put
prouzročen. Srećom, Jonathan ne zna nego opet umiruje Hardena.
„Odi gore i smiri se. Jesi li uzeo ono?“
Koje ono? Što je trebao uzeti? Krenemo svi troje na kat, ali Harden
požuri ispred mene i Jonathana u svoju sobu i zalupi jako vratima, tako
jako da je odzvonio cijeli kat.
Uf, ovo će biti duga i naporna noć.

86
Inna Moore Usudi se

„Pričaj, Anabel.“ Jonathan me povlači za ruku da sjednem pored

njega i krenem s pričom.
„Sve sam ti rekla. Zaista.“ Da, sve u vezi Allena.
„Zato si u takvom stanju bila danas. O, sranje. Ja sam se provodio
drugdje, a ti si strepila. Oprosti. Loše odrađujem svoju ulogu zaštitnika.“
Primim njegovu ruku i sad ja utješim njega jer me pere grižnja savjesti.
Nju trebam ja osjećati, a ne on.
„Ne brini. Ne strepim, samo me iznenadio. Nisam ga vidjela
godinama. Nisam se bojala, Harden je bio sa mnom. I Moby, znaš i on
bi me obranio.“ Nevoljko se oboje nasmijemo pa da otjeram brigu
pokrenem temu njegove tajne veze.
„Drago mi je da ste uživali za vikend. Možete tako češće, zašto ne?“
Lagani osmijeh prijeđe njegovim licem dok se prisjeća vikenda.
„Mogli bismo, da. Bilo je divno. Hvala ti ženice, jer si me pustila.“
Konačno se smijemo veselo dok mi prepričava ostatak vremena koje
su proveli skupa. Pozdravljam se s Jonathanom i čim zatvorim vrata
njegove sobe, pogled mi pada na Hardenova vrata.
Usuđujem li se pokucati? Ili ući bez pitanja? Cijela nutrina mi drhti
dok stojim s rukom na njegovoj kvaki. Hoću li ga zateći ljutitoga?
Stisnem zube i otvorim vrata polako. Rolete su mu dignute i dopuštaju
uličnim lampama da bace koji tračak svjetla u njegovu sobu. Sjedi na
krevetu mirno dok me promatra na vratima.
„Čekao sam te.“
Koraknem prema njemu iako osjećam srdžbu u njegovom glasu, znam
da je neće iskaliti na meni. Već sam se uvjerila koliko je nagao i
eksplozivan, pogotovo kad usporedim njega i Jonathana, ali vjerujem da
meni nikad neće napraviti išta nažao, čak ni u naletu bijesa ili ljubomore
koju mislim da osjeća.
„Priđi.“
Njegova naredba mi na neki bolestan način ugrije srce, kao da sam tu
da ugodim njegovim željama. Priđem po zapovijedi dok on poseže
rukom oko mog struka i privije obraz uz moj trbuh.

87
Inna Moore Usudi se

„Anabel, nije li ludost što sam jebeno ljubomoran na mog brata?

Molim te, samo me utješi i reci da nisi s njim podijelila niti poljubac.“
Ruke mi mrse njegovu vranu kosu, dok diše ubrzano u moj trbuh.
„Nisam Harden, nikad ništa s tvojim bratom nisam podijelila na taj
način. On nikad nije niti će tražiti da ja ispunim svoje bračne dužnosti.“
Šuti i probavlja moje riječi, možda otkrivam previše, ali moram ga
utješiti jer misli da me dijeli, dok ja pripadam jedino njemu.
„Bit ćeš uza me stalno. Neću riskirati pred tim tipom koji te
uznemirava. Bilo što da te muči, meni ćeš prvome reći.“
Podiže ona dva izvora, crna kao noć i pogleda me s obožavanjem.
„Moj brat te može zaštititi proglasivši te svojom ženom na papiru, ali
ja, ja bih ubio za tebe.“
Najezda mrava prožima moje tijelo od glave do pete od njegovih riječi
i ja mu potpuno vjerujem da je spreman na to. Sve u njemu viče koliko
me treba, da se bojim da nas netko ne skuži. Izgleda da je shvatio još
jedan dio priče. Mislim da je samo pitanje vremena kad će shvatiti sve.
Hoće li nam onda dragi Bog pomoći da ostanemo povezani i riješimo
sve poteškoće, ne znam. Bojim se da kad dođe vrijeme, neću znati koju
stranu odabrati.
„Ljubi me.“
Veselim se ispuniti svaki njegov nalog dok radim namjerno ove
greške, dok kradem ove savršene i zabranjene trenutke strasti od njega.
Ne mogu stati na poljupcima, nego ga povlačim na sebe, bolno svjesna
toga što radim, ali ne dajem sebi šansu da odustanem, nego ga još
gorljivije nagovaram poljupcima, riječima i dodirima da bude žešći,
silovitiji, da me pohara snažno i ostavi svoje tragove svuda po meni.
Pred jutro se iskradam iz njegove sobe i bježim u svoju pa pod tuš
sprati sve ove izdajničke mirise i tragove u mojoj zamršenoj kosi,
rumenoj i oznojenoj koži, dok samo jedan trag nikako ne mogu niti želim
izbrisati, njegov trag u mom srcu.

88
Inna Moore Usudi se

Harden

Da ću osjećati ljubav prema nekoj ženi, to nisam očekivao.

Da ću osjećati ljubav prema ženi mog brata, e to tek nisam očekivao.
Uz ljubav u paketu došla je i ljubomora. Što da radim, sama pomisao
da je dira onaj tko na to ima pravo čini od mene pomahnitalog
ljubavnika. Utješila me da među njima nema dodira kakvih ima među
nama. I sâm sam svjestan da je njihov brak tek privid za druge. Shvatio
sam zašto je ona ušla u taj brak, da se zaštiti od prijetnji iz prošlosti. Sad
još fali razlog zbog kojeg je moj brat ušao u taj brak.
Potiskujem ljubomoru koja mi samo povećava agresivnost, dok
hodam iza Anabel i Jonathana prema našim autima u dvorištu. On je
drži pod ruku, onako kako bih je ja htio držati uza se. Lepršava haljina
do koljena sakriva njena savršena bedra, gdje sam proveo pola noći
vodeći nas razornim vrhuncima. Otkako sam prestao piti tablete, nemam
više probleme s erekcijom. Postojana je i previše kad je Anabel u mojoj
blizini.
Polako nadoknađujem sve ove godine koje sam proveo u samoći, bez
žene, bez ovih zadovoljstava, bez ovih pogleda koji mi govore tako puno.
Na ulazu u firmu, ona se odvaja od njega jer je njegov ured na gornjem
katu, pa krene uz mene prema našim uredima. Toliko malo mi fali da ne
primim njenu ruku, da je ne povučem u svoj ured i tamo zadovoljim na
mom stolu. Kvragu, to ću jednom i napraviti.
Moja tajnica me dočekuje pred svojim stolom.
„Gospodine Harden, jedna gospođa čeka par minuta u vašem uredu,
žao mi je, nisam je uspjela otpraviti. Kaže da se jako dobro poznajete i
da neće biti problema da vas pričeka.“
Anabel me pogleda i kimne u znak pozdrava dok ulazi u svoj ured i
zatvara vrata.

89
Inna Moore Usudi se

Pomalo iznerviran radi nenajavljene gošće, ulazim u svoj ured, dok

ženska pojava duge plave kose sjedi leđima okrenuta prema meni tako
da ne mogu ni naslutiti tko je to. I kako se mi to dobro poznajemo.
Okrene glavu u stranu kad je začula moje korake, pa ubrzam i priđem
svojem stolu zagledavši se u tu svoju gošću.
„Što ti radiš ovdje?!“ Moj bijes u trenu probija moj mozak dok gledam
u ledeni izraz na njenom licu.
„Zar se tako dočekuju gosti koji su ti došli poželjeti sreću u poslu? Nije
mogla proći nezapažena vijesti u novinama da je novi direktor IT Bit-a
postao mladi, perspektivni Harden Pierson.“
„Izlazi i ne dolazi mi više na oči.“ Grubim glasom joj dajem do znanja
da je više nego nepoželjna njena blizina.
„O, nagledat ćeš se ti mene životinjo! Danas, danas je prvi dan moje
osvete. Jesi li me čuo! Okaljao si ugled moje obitelji, naše ime, uzeo si
mi brata, izvukao se nekažnjeno, ali ja… ja ću ti presuditi. Čuvaj me se
Harden, udarit ću te tamo gdje nećeš očekivati.“
„Izlazi van! Ne izazivaj me, inače – “
„Inače što? Proći ću kao moj brat? Mrzim te, proklet bio do kraja
života!“
Vrata mog ureda se naglo otvore i prema meni žurnim korakom dolazi
Anabel, ozbiljnog izraza lica dok joj iz očiju sijeva.
„Gospođo, nema potrebe za povišenim tonovima. Cijela firma
odzvanja od vaše dernjave. Smirite strasti ili ću vas morati zamoliti da
izađete.“
Glas joj je sabran, postojan i oštar, ali ni najmanje ne posustaje pred
bijesnim pogledom njene protivnice. Za sebe ne mogu isto reći, grlo mi
se stisnulo, ruke mi drhte i jako malo mi fali da ne eksplodiram. Anabel
je došla u pravo vrijeme da umiri situaciju, jer ne znam ni sâm što sam u
stanju napraviti kad zamračim potpuno.
„Ozbiljno? Ti ćeš me potjerati? Harden, znači imaš i odvjetnicu i
zaštitnicu? Jesi li i njoj slagao kao i policiji što si sve napravio?“
Žmirka prema Anabel onim svojim podlim očima pa se naceri.

90
Inna Moore Usudi se

„Izgleda da mala nema pojma. Bez brige, lutkice, idemo odmah na

kavu i sve ti ispričam. Nakon toga ti neće pasti na pamet da ga braniš.
Osim… osim ako te ne jebe životinjski onako kako on to zna, a ti to
obožavaš. I mene je nekoć tako jebao, a sad mi se gadi!“
Anabel suzi oči i potpuno iznenadi i mene i Perry posegnuvši za njom
i povlačeći je van. Perry se otima iz njenog stiska, ali Anabel ne pušta
njenu ruku. Drugom rukom otvori vrata ureda i gurne Perry van.
„Odlazi, ne vraćaj se. Vidim li te blizu njega…“ Gotovo da reži na nju
dok je Perry gleda s mržnjom.
„Isti ste. Pazi me se i ti.“ Perry joj se unese u lice, ali Anabel je gurne
i zaprijeti još jednom.
„Prijetili su mi gori od tebe pa kako vidiš, još sam tu. Možda da ti
pripaziš s kim se kačiš. Gubi se!“
Zakoračim konačno sa svog mjesta potpuno osupnut Anabelinim
postupkom. Ona, ona je mene branila. Pokazala je svoju divlju, snažnu
stranu, suprotstavila se napadaču. Ona koja ima traume od takvih osoba.
Divim joj se dok stojim iza njenih leđa, gledajući kako Perry ljutito
maršira hodnikom do lifra.
„Nemate što gledati. Gospođa ima psihičkih problema. Vratite se
svom poslu.“ Anabel se obrati kolegama koji su izašli iz ureda i
procjenjuju stvar.
Opet me oduševljava kako smireno pristupa situaciji pa zatvori vrata
mog ureda i pogura me unutra. Sranje, imat će pitanja sad. Uvuče svoje
prste u moje i spoji ih te podigne naše spojene dlanove i poljubi ih. Opet
sam iznenađen i samo je gledam.
„Jesi li dobro? Uznemirila te jako? Pokušavala te dirati?“
Jebote, ne mogu ni progovoriti koliko sam zatečen njenom brigom za
mene. Pustio sam praktički da moja srećica bije moju bitku. Ja sigurno
ne bih mogao prsta staviti na Perry i onako je izbaciti naglavačke iz
ureda. Dok se ona bavila njome, ja sam koncentrirano udisao i izdisao
pokušavajući disanje vratiti pod kontrolu i ne napraviti veliko sranje, još
jednu grešku.

91
Inna Moore Usudi se

„Nije me dirala. Ali da, uznemirila me. Neću ti lagati.“ Ni ne mogu

dok me ovako nježno i brižno gleda u oči dok i dalje mazi naše spojene
ruke.
„Čula sam dernjavu i morala sam doći reagirati, već su ljudi počeli
izlaziti iz ureda i osluškivati, ali i… zabrinula sam se za tebe.“
Podižem drugu ruku i pomazim njen obraz dok me i dalje milo gleda
u oči. Ona brine o meni.
„To ti je bivša cura?“ Stegnem čeljust na njenu izjavu i zatvorim oči.
„Preduga je to priča, ali da… hodali smo neko vrijeme na faksu.“
„I što sad hoće? Zašto ti prijeti?“
„Sranje, Anabel! Ne želim o tome ni pričati!“
„Harden, ja sam tebi svoju priču ispričala.“ Pomalo uvrijeđeno uzvrati
izazivajući u meni neke podvojene osjećaje. Ogledam se oko sebe,
osjećajući se kao ranjena zvijer uhvaćena u stupicu, dok me gleda
zabrinuto i pomalo pokislo.
„Dođi.“ Privučem je u zagrljaj i poljubim njeno čelo. „Reći ću ti, ali
ne sad. Sad me poljubi.“
Mali trag zadovoljstva prođe njenim licem, ali me odbije dok je vodim
prema mom stolu.
„Neću te ljubiti ovdje među svim ovim ljudima. Previše je riskantno.“
„Nije.“ Izgovorim samouvjereno i stisnem gumb za zaključavanje
ureda. Povučem je k sebi i podignem na moj stol te sjednem u svoju
stolicu. Prstima prijeđem preko usne dok me gleda zabavljeno i kalkulira
što imam na pameti.
„Raširi noge.“
Podigla je jednu obrvu i razmišlja da li da me posluša.
„Odmah, Anabel.“
Poslušna moja cura, razmakne bedra omogućujući mi slobodan
pogled na njene gaćice. Obližem se pa prstom prijeđem po usni dok ona
rastvara svoja koljena šire i čak povuče haljinu naviše.

92
Inna Moore Usudi se

Povučem stolac bliže njoj pa položim obje ruke na njena koljena.

Prstima prelazim preko njene kože, polako, gotovo frustrirajuće od
sporosti, dok ona grize svoju usnu i gleda u moje ruke.
Ruke zaustavim ispod njene haljine uz rub njenih gaćica, pa se
podignem na noge i povučem jednom rukom njenu glavu na svoje usne.
Ljubim je silovito, onako kako je ona maloprije mene branila, žestoko i
gladno, jer samo ona može smiriti ovu oluju u meni. Dok mi stenje tiho
u usta, prste jedne ruke podvlačim u njene gaćice pa se njeno stenjanje
pojača s pritiskom na njen klitoris.
„Tiho draga moja, budi tiho, pripremi se.“
Izvija se pod mojom prstima, nemirna je od nadražaja koje joj
uzrokuju moji prsti u njenoj mokroj unutrašnjosti. Zatvara oči i zabaci
glavu unazad dok se njeni jecaji pojačavaju, najavljujući silovito
svršavanje po mojim prstima, pa joj začepim usne poljupcem i pojačam
ritam u njenim gaćicama.
Minutu kasnije glavu drži na mom ramenu i uspostavlja normalan
ritam disanja. Rumena je i preslatka nakon ovog vrhunca, dok su njeni
sokovi na mojim prstima, a njen miris u mojim nosnicama. Opija me
načisto. Poljubi me nježno nakon ovog našeg trenutka pa spušta haljinu
nazad preko bedara.
„Zbilja dobro odvlačiš pozornost s prethodne teme, a i od posla.
Moram ići raditi, imam čudovište za šefa.“
Njoj se samo mogu nasmijati na ovu izjavu, dok gledam kako hoda
prema mojim vratima. Stisnem gumb za otvaranje vrata i u isti mah kad
ona otvori vrata, Jonathan se ukaže na mom pragu.
„Što se sad tu dogodilo?“
Gleda u nju pa u mene, dok nas dvoje šutimo opravdano osjećajući
krivnju.
„Harden, koja luđakinja je tu vikala? Brian mi je došao reći da se nešto
desilo.“
„Perry.“

93
Inna Moore Usudi se

Odgovorim na brzinu, odahnuvši jer nije shvatio da sam prije par

minuta ševio njegovu ženu prstima i natjerao je da svrši na mom stolu.
Jebiga, ševit ću je kad god budem imao priliku. Posesivno sam govno od
brata, ali nemam kontrole kad je ona u pitanju. Ovisnost, čista ovisnost.
On i dalje stoji na vratima i razmišlja dok se Anabel malo pomiče u
stranu da propusti mog brata u ured.
„Anabel ju je potjerala jer se Perry derala. Došla je prijetiti.“
„Anabel, dobro si?“
Obrati se konačno njoj, a ona kimne kratko i nasmiješi se slatko. Kako
i ne bi, sigurno je još pod dojmom onog orgazma, jer ja znam da ja jesam
iako mi kita probija hlače koliko sam se napalio samo dok sam je dirao.
Nema jebene šanse da se ikad maknem od nje! Želim je i ševiti i voditi
ljubav s njom, priuštiti i sebi i njoj sve one užitke koji nismo upoznali
dosad, ona iz svoje nevinosti, ja iz svoje pokore.
Na listi mojih želja, prvo i svako sljedeće mjesto zauzima samo ona.
„Možeš li me malo ostaviti s bratom?“
Ona kimne pa nas obojicu pozdravi kratkim mahanjem, a on isti čas
krene prema meni.
„Sve mi ispričaj. Ovo nije dobro. Znaš da je ona luđa od… njega.“
Ne izgovaramo njegovo ime jer mi se želudac okrene isti čas.
Potiskujem ona dva dana traume i gadosti koje sam proživio zavezan u
onom mračnom podrumu, pa uzdahnem jer osjećam kako bi mi sad
dobro došla ona tableta. Agresija mi se pojača do maksimuma čim se
sjetim svega.
Prepričam bratu u kratkim crtama što je sve Perry izrekla i postajem
svjestan da ću morati Anabel barem dio priče reći jer ne mogu riskirati
da se Perry okomi na nju. Imamo jebenu nesreću da nas oboje progone
duhovi prošlosti u liku brata i sestre.
Kakva je to prokleta sudbina?

94
Inna Moore Usudi se

Anabel

Uletim u svoj ured, zalupim vratima i naslonim se na njih dok se

glasan smijeh, ne bolje reći, luđački cerek otima iz mojih usta!
Ne vjerujem, naprosto ne vjerujem što sam ja sad napravila!
Koji vrag se događa sa mnom?
Uletjela sam u Hardenov ured, potjerala njegovu bivšu, potom mu
dala da me zadovolji u firmi, usred bijela dana, na njegovom radnom
stolu, skoro bila uhvaćena i ništa manje važno, OPET lagala Jonathanu.
Da krenemo ispočetka.
Ne znam što me natjeralo da uđem u njegov ured, čula sam kako se
ženska dere i odmah sam pomislila da će izazvati onakvu reakciju kao
što je Slivia izazvala.
Međutim… kad sam ušla da smirim situaciju, nisam očekivala da ću
ga naći skamenjenog za onim stolom. Bilo mi je jasno kao dan da
pokušava zadnjim atomima snage ostati pri sebi. Već osjećam tu vatru
koja tinja u njemu i znam da ne treba puno da se pretvori u plamen koji
će sve progutati.
Ono što mi je ta ženska rekla, izazvalo je u meni more različitih
emocija, a najviše se čudim svojoj odvažnosti da joj se suprotstavim.
Zašto? Valjda radi njega. Pomisao da mu ona nešto napravi, da ga dirne
i uznemiri… čini da ričem u sebi od muke i jada. Ne, nema šanse da ću
ikome dozvoliti da mu čini zlo.
Bio je tako zahvalan kad je ona žena otišla, odahnuo je i opustio se, i
samo takvog ga želim gledati. A zahvala koja je došla nakon toga…. e to
je već za memoare.
Mene izgleda oduševljava sve što on napravi pošto nemam pojma ni
o čemu. Jedino što znam je da me on usrećuje sve više, a to je isto nešto
što nisam poznavala jako dugo.

95
Inna Moore Usudi se

Tako je spretan s prstima, s usnama, sa svime. Kvragu, samo kad

pomislim što mi je radio na onom stolu, opet sam napaljena i vlažna. I
to je nešto novo otkad je on tu.
Vraćam se za svoj stol i pokušavam riješiti podjelu službenih vozila,
ali misli mi lete na tu ženu.
Hardenova bivša. Zašto je tako srdita na njega? I zašto joj se on sad gadi?
Osjećam onu tamu u njemu, nešto što je povezano s njegovom
odbojnošću prema tuđim dodirima, ali bolne teme ću preskočiti neko
vrijeme. Sad jedino želim biti lažljiva varalica i uživati u njegovim
dodirima. Jednom kad osjetiš takvu sreću, teško je se odričeš.
Kratko kucanje na vratima odvrati moje misli, a Jonathanova glava
proviri.
„Ručak?“
„Svakako! Treba mi energija nakon one akcije maloprije!“
O Bože, sve su mi izjave očajne! Moj „muž“ misli na akciju
izbacivanja Perry, a ja mislim na akciju ubacivanja Hardenovih prstiju u
moju…
O Kriste, prestani Anabel! Opet ću hodati vlažnih gaćica uokolo.
Posegnem za svojom torbicom pa se pridružim Jonathanu u hodniku
dok čekamo Hardena da i on izađe iz svog ureda.
On će nas definitivno izdati ako se nastavi ovako smješkati, što je i
Jonathanu čudno, te me gleda ovako prodorno.
„Anabel, imaš li Hardenov broj mobitela?“
Jonathan me prekine u zalogaju pa punih usta pogledam u njega i
zavrtim glavom. „Uzmi ga, trebaš ga imati. U slučaju da mene ne možeš
dobiti, zoveš njega za bilo što sumnjivo. I znaj Anabel, ona žena koju si
maloprije izbacila… ona je… opasna. Nažalost, sad ćeš morati biti puno
opreznija. Razumiješ? Žao mi je da smo te doveli u ovu situaciju.“
„Nipošto Jonathan. Ne bojim se te žene, izgleda da je bilo vrijeme da
se konačno suprotstavim nasilnicima. Nema bježanja više. Kao što si
vidio, znam se braniti.“
„Bome, ne samo sebe nego i mog brata. Prava žena.“

96
Inna Moore Usudi se

Harden me gleda… pa malo je reći… zadivljeno.

„Jonathan, sad smo obitelj zar ne? Jedina obitelj koju imam i zato…
moram se brinuti za vas kao što vi brinete o meni.“
„Tako je Anabel.“ Pomazi me dlanom po obrazu, pa opazim
krajičkom oka kako je Harden okrenuo glavu u drugu stranu da to ne
gleda.
Prekidam ovaj trenutak i vadim mobitel da uzmem Hardenov broj.
Mali treptaj njegova oka mi najavljuje da ćemo se čuti i češće nego što
mislimo.
I čim se nađem ponovno u svojem uredu, moj mobitel zavibrira i
izmami mi osmijeh prije nego sam pogledala tko je. Znala sam da je on.
„Ljepotice, bojim se da neću ništa raditi od danas, samo zamišljati da si tu na
mom stolu.“
Ne stižem ništa odgovoriti jer on šalje jednu poruku za drugom.
„Želim svaki tren provesti u tebi i na tebi. Ludost, ali jebeno dobra ludost.“
„Noćas ću ti doći, želim te opet kušati.“
„Obožavam tvoje lice dok svršavaš po mojim prstima, jebeno si savršenstvo.“
„Nema boljeg osjećaja nego dok se stišćeš oko mene u onom trenu prije nego
se počneš tresti.“
„Jebeno sam napaljen samo dok mislim na tebe.“
„Želim te u bazenu.“
„Hoću da vrištiš moje ime dok sam u tebi.“
„Anabel, izluđuješ me i umiruješ me.“
„Anabel…“
Čitam njegove poruke iznova i iznova… a ova zadnja mi da naslutiti
što je htio reći.
Jesam li ja samo neiskusna i sve shvaćam onako kako bih htjela? A sad…
želim… zaista svim srcem želim da on mene VOLI.
Čitam iznova i svaki put, svaka njegova napisana riječ izazove neki
drhtaj i meni. Svaka ima neki jebeno ugodan efekt.
Otvaram praznu poruku da mu odgovorim, a što? Neiskusna sam, pa
igram na iskrenost.

97
Inna Moore Usudi se

„Harden, zaboga…“
„Malena, i to ćeš govoriti dok budem u tebi.“
„Molim te, prestani.“
„O ne, malena, molit ćeš me da NE prestanem.“
„Zapravo, napravi mi sve to što želiš. Već sad…“ Zastanem s prstom na
tipkovnici dok se mislim da li da napišem to što mi je upravo došlo na
pamet. Udahnem i natipkam jer, jebi ga, istina je… pulsiram.
„Pulsiraš? Jebem mu Anabel! Svršit ću u hlače, a moram na sastanak.“
„Ti si prvi počeo. Ja ću hodati mokrih gaćica.“
„Prokletstvo Anabel! Neću moći izdržati do navečer, nema šanse.“
Ne znam kakvu je on zvijer probudio u meni, ali s njim izgleda nema
granica. Nema što nisam dosad napravila, a da se ne kosi sa svim mojim
dotadašnjim uvjerenjima, pa zašto da se pravim da poštujem nešto što
bih prekršila čim bi mi se ukazala prilika?
„Vozi me ti doma, pa ćemo vidjeti mogu li ti pomoći s tim
problemom.“
„Čekam te u 16:00.“
Nemam pojma što sam upravo sad dogovorila, ali mislim da će me
poševiti čim uparkira auto u garažu. Jonathan ionako ide na spoj odmah
nakon posla, barem je tako napomenuo jutros, zato sam i predložila da
me Harden vozi da Jonathan ne gubi vrijeme.
A ovako, izgleda da ga ne gubim ni ja.
Bože, potpuno sam se promijenila uz njega!
Kolegica Dayane mi ulazi po dogovoru u ured, da riješimo pitanje
servisa za čišćenje. Nova čistačica nikako ne zadovoljava svojim radom,
već sam čula kako nosi kavu u neki prazan ured i ispija po sat vremena
umjesto da radi. Bolje da je ja pozovem i popričam s njom, nego Harden.
U tom slučaju, sama će dati otkaz. Bože, kako ga se svi ti ljudi boje, a on
je samo čovjek željan ljubavi i nježnosti. Moje ljubavi i nježnosti.
Podsjetim se da sam ga se i ja bojala u početku, a gle nas sad…

98
Inna Moore Usudi se

Pozabavim se još malo ovim slučajem prije nego kolegicu pozovem

na razgovor da čujem njenu stranu, jer ovaj odjel je ipak pod mojom
nadležnošću.
Pet minuta prije 16:00 sati stojim nestrpljivo na nogama jer sam
obavila sve današnje zadatke i čekam da s Hardenom idem doma.
„Idem s Hardenom doma, ti se zabavi. Vidimo se navečer.“
Šaljem poruku Jonathanu jer sam sebična kuja koja izgleda baš voli
da radi stvari koje ne smije. I da se želim zaustaviti, ne mogu.
Valjda u istoj sekundi iskoračim iz svog ureda kad i Harden iz svojeg.
Pogledamo se i izmamimo jedno drugome osmijehe, svjesni onog što će
se dogoditi kad dođemo doma.
Hodam pored njega u tišini svjesna njegove blizine i privlačnosti
kojom zrači. Čak i ona mračna strana u njemu me zove k sebi. Mislim da
sam i u nju zaljubljena i da je upravo ona ta koja je bila presudna da mu
se ovako predam.
Pozdravljamo portira na izlazu i zaputimo se prema njegovom,
zapravo svekrvom autu. Svekar vozi automatik Jeep Cherokee, predivan
SUV koji sam i ja poželjela voziti, a nisam još ni položila.
Čim smo se našli unutra, Harden polaže svoje ruke na moja bedra i
miluje me preko tkanine moje haljine.
„Harden… strpi se malo… doma ćemo biti sami.“
„Ne mogu Anabel! Jebeno ne mogu! Sve o čemu mislim si ti! Tvoje
usne na mojima, tvoje ruke na mom tijelu, tvoja slasna pica oko moje
kite, jebote. Hodam k'o napaljeni dječarac i samo razmišljam o tebi.“
„Ne govori mi takve stvari, te prljavštine. Tako je čudno to čuti.“
Očajno progovaram dok se moj klitoris moli za još prljavih riječi.
„A zamisli kako će tek biti kad ih ostvarim…“
Dahnem potpuno očajno od želje koja mi se skuplja u dnu trbuha, dok
njegov stisak postaje sve jači na mom bedru.
„Požuri onda doma.“
Lascivni osmijeh se pojavi na njegovom licu dok pali auto i kreće s
parkinga.

99
Inna Moore Usudi se

Ruka koja mu se nađe na preponama i namješta onaj, meni dragocjen

sadržaj, natjera me da ja posegnem na isto mjesto, odmaknem njegovu i
stavim svoju ruku.
„Zapravo, odi dužim putem.“
Pogleda me kratkim, pomalo zabezeknutim pogledom, ali posluša jer
se malo nakon toga isključuje sa glavne i napola zakrčene ceste u petak
popodne i kreće okolnim putem do kuće.
Promet ovom cestom nije gust, pa jurimo i sedamdeset na sat i to mi
daje na odvažnosti da pomičem svoju ruku po njegovom međunožju koje
je tvrdo pod mojim prstima od prvog trena. On zaista nije lagao, zaista
je potpuno napaljen.
Okrenem se prema njemu potpuno ohrabrena osmijehom koji pleše
na njegovom lijepom licu, pa s obje ruke otkopčavam njegove hlače i
uvlačim ruku unutra da osjetim njegovu baršunastu, tvrdu, toplu
erekciju. Jedan dodir i ja sam natopljena potpuno.
Pusti volan na sekundu i povuče hlače malo niže da ga mogu potpuno
izvaditi iz njegovih bokserica.
„Harden… treba mi ovo nakon ovakvog dana.“ Govorim uzbuđeno
dok se moja glava približava njegovom međunožju i moje usne usisavaju
njegov glavić u sebe.
Mičem kosu s lica dok se trudim da ga obližem cijelog, pa osjetim
njegovu ruku u mojoj kosi kako mi miluje potiljak, te začujem mrmljanje
koje me natjera da ga sišem još brže.
Mislim da hoće nešto reći jer samo mrmljanje izlazi iz njegovog grla
dok i dalje predano prelazim po njemu, uključim i jezik da ga draškam
pa ga zasišem na samom vrhu, a stisak njegove ruke se pojača i pogura
me dolje samo da bih osjetila brze uštrcaje njegove sperme kako pune
moja usta.
Podigne moju glavu i samo mi je povuče k sebi te utisne poljubac.
„Za ovo bi vrijedilo i umrijeti.“

100
Inna Moore Usudi se

Bože kako je on sladak, pogotovo dok se smiješi ovako bezbrižan

nakon jedne porcije oralnog seksa. Što, dužna sam mu za ono što mi je
napravio na svom stolu.
„Pusti da dođem sebi, a onda se pripremi da vrištiš moje ime, srećice.“
„Mogu li ga vrištati u jastuk, da me nitko ne čuje?“
Podignem obrvu zavodljivo i izmamim još jedan njegov osmijeh.
„Ali ja te baš volim slušati kako glasno jecaš i stenješ, budiš svojim
zvukovima u meni… nezasitnog manijaka.“
„Pošto ja baš volim tog manijaka, onda ću biti glasna.“
Tek kad pogledam u njegovo lice, shvatim što sam rekla. Osmijeh mu
izblijedi i gotovo da ne gleda u cestu.
„Harden, molim te… gledaj ispred. Zaboravi… izletjelo mi je… htjela
sam reći… volim seks… to sam htjela reći…“
On i dalje gleda u mene dok mu se oči mrače, a prsa podižu uslijed
teškog disanja.
„Harden, molim te, molim te… gledaj cestu!“
Odjednom usporava i staje sa strane pa odahnem jer smo izbjegli
moguću nesreću, ali vidim da neću izbjeći njegovu… ljutnju? Ne znam
kakav je to izraz na njegovom licu, ali me straši pa odmičem pogled u
stranu. Njegovo i moje disanje ispunjavaju prostor kabine dok i dalje
držim pogled uperen u pod i šamaram sebe radi nepromišljenosti.
Ja ne želim voljeti. Sjetim se što mi je jednom rekao.
Odjednom osjetim njegov dodir na mom licu. Prste polaže na moju
bradu i okreće me prema sebi.
„Anabel…“
Držim glavu čvrsto jer ne želim da sretnem taj izraz njegova lica koji
ne mogu odgonetnuti.
„Ponovi.“
Šutim kao zalivena jer sam se zapravo prepala toga što sam rekla.
„Ponovi Anabel. Ponovi što si rekla.“
Uporan je, uporniji od mene, dok ponovo okreće moje lice prema sebi.
Popustim jer ne mogu dovijeka ovako stajati.

101
Inna Moore Usudi se

Spustio je glavu malo i prodire svojim crnim očima u moje kao da

ispituje moju iskrenost. Ne trepće dok se približava mom licu.
„Voliš me?“ Srce mi probija kožu od ovih riječi, a cijela nutrina drhti
od njegova istraživačkog pogleda.
„Volim.“
Ne znam kako sam to prevalila preko jezika, ali jesam i nije mi žao jer
ne lažem ni sebe ni njega. Volim ga.
Srce mi buja od otkrivanja ove istine, sad neka on odluči može li to
prihvatiti ili ne. Ne mogu ništa pročitati iz njegovih očiju, iz one tame
koja vrišti u njima. Zatvori oči i duboko udahne pa polako otvori i izusti
nježno.
„Anabel… nemaš pojma što mi činiš tim riječima…“ Kao da se ona
tama povlači, kao da mu se pogled razvedrava, dok mu prsti maze
kutove mojih usana, pa me najzad povuku na njegove usne.
Poljupcem punim nježnosti i poštovanja daje mi do znanja da on to
želi čuti.
O Bože, tek sad osjetim fizičku bol u srcu dok me on privlači sebi i
ljubi sve strastvenije.
„Ja to… možda ne mogu reći… još… ali znaj… da i ja to osjećam…“
Tek ovime me potpuno razbije na komadiće, dok osjećam kako u
meni u ovom trenu raste nova žena, ona potlačena i uništena je nestala,
a pojavila se druga, vrijedna njegove ljubavi i pažnje.

102
Inna Moore Usudi se

Harden

Jebeni šok i jebena nevjerica…

Još me drže dok gledam Anabelinu glavu na mom jastuku.
Voli me. Ne samo da me voli neka žena nego me voli ona žena koju
JA volim. Možda to nisam mogao prevaliti preko usta u tom obliku, ali
mislim da je svjesna da je volim, nju i nikog drugog.
Jesam li zaslužio da me voli? Da joj kažem odmah i ostanem bez nje?
Strah koji nagriza moju dušu bori se s logikom koja govori da će
jednom saznati sve.
Da sad sebi presudim ili da je sebično imam uza se do posljednje
sekunde? Sebičan kakav jesam, odlučujem se za drugu opciju.
Moja je i voli me. Ne odričem je se. Usuđujem se zadržati je svojom.
„Anabel…“ Šapćem tiho njeno ime iako bih radije da ostane tu sa
mnom spavati zauvijek.
„Anabel… ljubavi…“ Sad je smijem zvati tako kako želim.
Promeškolji se slatko i osmijeh osvane na njenim usnama.
„Harden, zar ti nije bilo dosta dvaput maloprije?“ Rukom poseže
između nas i prijeđe preko moje izbočine te mi izmami uzdah.
„Nikad mi te neće biti dosta ljubavi, ali moraš ići. Jonathan će doći
uskoro i može te potražiti u tvojoj sobi. Nije da te tjeram, ali idi sad.“
Okreće se prema meni, sad već potpuno otvorenih očiju i pomazi
nježno svojim malim dlanom moju bradu.
„Hoće li uvijek ovako biti? Morat ću te voljeti u tajnosti? Neću moći
držati svoju ruku u tvojoj?“
„Pitaš pogrešnu osobu Anabel. Ti si se odlučila na onakav brak.“
„Znam, ali to je bilo prije tebe. Nisam znala, ne, nisam ni sanjala da
bih tebe mogla upoznati i zavoljeti.“
Kako da joj dam odgovor kad ni sâm ne znam što će biti s nama?
Znam što bih volio.

103
Inna Moore Usudi se

„Ja ću uvijek biti tu za tebe, makar morao živjeti od mrvica i za tajne

susrete.“ Spušta svoje medene usne na moje i tješi me, dok joj ruke
tragaju za toplinom moje kože. Odmičem usne jer sam barem jedanput
ja taj koji se priziva pameti.
„Idi ljubavi. Vidimo se ujutro.“
Odšeta gola iz mog kreveta do stolice po ogrtač, kratka udaljenost, ali
dovoljna da mi pogled padne na njena bedra čak i u ovoj polutami.
„Anabel… tko ti je napravio te ožiljke na kukovima?“
Zastala je kod stolice i ogrtač joj je u zraku dok ruku drži nepomičnom
na par sekundi. Kao da se prenula, odjednom na brzinu navlači ogrtač i
sveže ga oko sebe. Osvrne se iza leđa prema meni i uzdahne duboko pa
pogleda u strop. Čekam u tišini hoće li mi odgovoriti.
„Žigosali su me. Kao stoku. Palili cigarete i na meni gasili. Voljeli su
da vrištim. Znaš tko? Moj bratić i moja sestrična.“
Koliko god pretpostavljao što će mi reći, ne mogu da se ne zgrozim
od ove slike. Pomisao da njoj netko čini takve stvari, da joj nanosi boli,
da uništava onu nevinu dušu, ne da me ranjava, nego me trga na komade
i ostavlja gorčinu u ustima, pali bijes u mojim venama i pokreće kolo
osvete.
Stoji na istom mjestu i gleda ispred sebe. Znam što čeka. Čeka da joj
priđem i da je utješim pa skočim istog časa i dajem joj to što joj treba.
Njena želja, svaka želja moja je najdraža zapovijed.
Obavijam ruke oko nje i stiskam njeno malo tijelo uz svoje. Glavu
naslanja na moje ruke i uzdahne tužno. Popuštam stisak i kliznem
rukama do njenih bokova te se spustim na koljena iza nje.
Izmiče se i pokuša odmaknuti što dalje, ali ne dam joj da mi remeti
plan. Znam što joj sad treba.
Okrenula se prema meni i samo me gleda u oči.
„Harden… NE.“
„Anabel… DA.“

104
Inna Moore Usudi se

Odmiče glavom lijevo desno u znak protesta, ali to me ne sprečava da

moje ruke kliznu ispod njenog ogrtača i prođu glatkom kožom njenih
bedara sve do kukova.
Osjetim pod prsima male nabore, te tragove njene traume.
Strese se malo i nasloni rukama na stolicu iza leđa. Rastvorim njen
ogrtač dok me gleda skoro pa slomljeno, kako približavam usne mjestu
gdje je trajno obilježena. Utiskujem jedan po jedan mali poljubac na
svaki dio njene divne kože, a najnježnije rezerviram za mala okrugla
udubljenja. Zaklapam oči i privlačim je bliže te prebacim usne na drugi
bok.
Boli me jebeno kao i nju, i čim začujem njeno šmrcanje, ustajem i
grlim je kao da će to obrisati sve ružno što joj se desilo. Ali neće, znamo
i ona i ja da naše prošlosti ostaju u nama i čine nas ljudima kakvi jesmo
sad.
Našli smo se takvi, hoćemo li i ostati zajedno takvi?
Ona me mijenja, i tako bih volio da i ja utječem na nju.
„Sa mnom si to što jesi Anabel, i ne skrivaj se. Meni si kao takva
savršena.“
„I ti si meni Harden. Savršen.“
Jebeš mi sve ako ne osjećam fizičku bol u prsima od njenih riječi.
Ja sam sve samo ne savršen. Možda sam i povjerovao u to pored ovog
mog anđela, ali Perry me podsjetila što sam i tko sam.
„Anabel… sutra ću ti ispričati o Perry, može? Idi sad ljubavi, spavaj.“
Ode od mene dok Jonathan nije došao, a ja idem napraviti ono što mi
je na pameti otkako sam promatrao Anabel kako leži potrbuške na mom
krevetu.
Prazno platno je opet ispred mene. Ovaj put crtam njena leđa, svaku
krivulju, svaku udubinu poznam jer me ta slika prati kad god zatvorim
oči. Ne znam koliko vremena je prošlo kad sam začuo bratove korake u
hodniku. Zastao je i pokucao kod Anabel, te je nešto upitao.

105
Inna Moore Usudi se

Ono što se ja sad pitam je kamo on odlazi ovako često i vraća se ovako
kasno. Jedino što mi pada na pamet je da ima drugu ženu. I točno znam
što ću Anabel pitati kad ostanemo drugi put nasamo.
Ujutro mi netko kuca na vrata dok se oblačim. Što su Anabel ili brat
tako nestrpljivi? Mabel stoji na mom pragu, pomalo nervozna i lomi
prste.
„Dječače moj, dolje je neki dostavljač. Neće da ja uzmem pismo,
moraš ti osobno. Oprosti što te ometam.“
„Ništa, Mabel, idemo dolje.“
Krenem prvi jer me živo zanima kakvo pismo mi je to došlo, ne
očekujem ništa. Potpišem dostavljaču i ogledam žutu omotnicu sa svih
strana.
Perry. Garant. Moja intuicija se ovaj put ne vara.
Otvaram pažljivo na kuhinjskom pultu kovertu i vadim sadržaj nakon
što se uvjerim da je samo papir. I to koji papir. Isječak iz novina od prije
četiri godine.
Sranje!
Ne želim to ni čitati, ionako znam svaku riječ iz tog članka napamet.
Onaj nesnosni osjećaj me guši u grlu i jedva dišem, jebote
hiperventiliram dok mi se muti u glavi.
Koraci iza mojih leđa mi govore društvo i da mi je pametnije da ovo
sakrijem, ali ne stižem nikako reagirati jer mi noge otkazuju poslušnost,
vid me izdaje i posrćem, udaram u stolicu i nađem se na hladnom podu.
„HARDEN!!!“ Anabelin povik me doziva nazad, dok me ova tama
guši i zove sebi. Osjećam njene ruke ispod moje glave, dok kleči pored
mene, pa začujem kako zove mog brata.
Sekundama nakon toga začujem i njegov zabrinut glas dok mi se vid
pomalo vraća, treptajima odagnam onu tamu i zagledam se u lijepo lice
moje ljubavi. Mazi me po licu, dok joj se bore urezuju u čelo.
„Što se dogodilo, brate?“
Natjeram se da skrenem oči s nje na brata, osjećajući i dalje njene prste
na svojem obrazu i vratu.

106
Inna Moore Usudi se

„Anabel… nemoj ga tako dirati.“

Anabel se smrzne na bratov nalog jer osjećam kako je prestala disati i
pomicati prste.
„Ona… smije.“ Izustim da umirim njeno srce, osjećam kako joj udara
dok mi drži glavu u svom krilu.
„Harden, koji vrag ti se dogodio?“
„Napadaj tjeskobe. Ništa meni nepoznato.“
„Kakav napadaj, pa piješ tablete?“ Gleda me namrgođeno, ali ne
odgovaram mu ništa. Anabel me sve jače stišće oko vrata.
On ustane iz čučnja i natoči čašu vode, a onda mu pogled padne na
članak odložen na pultu. I on se ukipio dok prelazi pogledom po tom
komadu papira koji mi je uzrokovao ovo.
„Perry?“
Jedno pitanje je dovoljno da znam da je skužio tko je poslao. Kimnem
pa se pokušam osloniti na laktove i ustati.
„Čekaj, pomoći ću ti. Popij prvo vodu.“
Poslušam ga jer osjećam još malu nesigurnost u tijelu, pa prihvatim
njegovu ruku i ustanem. Anabel stoji skrštenih ruku pomalo zbunjena
dok iz daljine baca pogled na članak. Znam da joj puno toga još nije
jasno, ali doći će vrijeme da joj sve objasnim.
„A da danas ostaneš doma?“ Brat mi predloži, a Anabel se nadoveže.
„I ja ću ostati s tobom.“
„Zbilja nema potrebe, posao će me najbolje okupirati da ne mislim na
gluposti.“
„Posao će te samo iscrpiti. Hajde možemo jedan dan bez tebe. Budi
dostupan na mobitel ako baš želiš, ostalo može čekati. Bez pogovora.
Ostat će Anabel s tobom.“
Na ovo pristajem odmah. Mabel će ionako otići kad pripremi ručak,
a onda ću Anabel sve ispričati, odnosno barem dio koji mora znati.
„Pusti nekad mlađem bratu da bude šef.“

107
Inna Moore Usudi se

Kad mi ovako iskazuje poštovanje i bratsku ljubav, baš me krivnja

pere jer potajno spavam s Anabel. Ma nije to samo na toj razini, ja sam
u nju nenormalno zaljubljen.
Sjedam na kauč u dnevnom boravku dok me Jonathan pozdravlja, a
Anabel donosi čaj iz kuhinje.
„Izvoli, nije vruć. Kamilica paše?“
„Sve paše.“ Uzimam njenu ruku u svoju, ali je ona odmiče.
„Mabel je još uvijek ovdje.“
Znam da je razlog još nešto za ovo povlačenje, pa odmah postavljam
tu temu na red.
„Ne brini, kad ona ode ispričat ću ti sve u vezi Perry i onog članka.
Ali Anabel… pripremi se na… razočaranje… u najmanju ruku to.“
Vidim da joj je veliki upitnik stoji iznad glave, ali moramo oboje ostati
strpljivi dok Mabel ne ode. Onu temu u vezi druge žene ostavljam sad
po strani jer će nam i ovo zadati dovoljno glavobolje, ali moram pitati za
njene zlostavljače.
„Anabel, sad sjedni i pričaj mi o tom svom bratiću i sestrični. Trebam
osnovne podatke.“
„Zašto?“
„Zato da te mogu braniti ako se nađemo u toj situaciji. Vidiš sreli smo
ga, a da ja nisam znao kakva je on potencijalna opasnost za tebe. Moram
znati. Tako ćeš i ti kasnije znati za Perry. Hajde ljubavi, sve mi ispričaj.“
Trlja ruke i nasloni se na kauč.
„Zovu se Allen i Asia Dillon, moj i njihov tata su bili braća. Dio o
životu s njima znaš. Zapravo, ništa ni ne znam o njima otkako sam se
poslije osamnaestog rođendana odselila. Ne znam ni što rade, ni gdje,
ništa.“
„Znači oni žele od tebe što? Novce iz zaklade?“
„Da. Na to su ciljali, i na kuću koja je napola izgrađena, a počeo je
graditi moj otac na zemlji koju mu je djed ostavio. Izgleda da je stric
računao da će tu zemlju dobiti on, a nakon što je moj tata umro, ciljao je
da mu pripadne i zemlja i kuća. Naravno nisu to dobili.“

108
Inna Moore Usudi se

„Znači imaš i tu kuću negdje.“

„Da, petnaest minuta izvan grada.“
„Hoćeš li nastaviti to graditi?“ Pogleda me podignutih obrva i vidim
da nije razmišljala o tome.
„Pa… mogla bih, ako bi to bilo isplativo. Ali kome? Čemu? Pogledaj
u kolikoj kući živimo.“
„Pokazat ćeš mi gdje je to, pa ćemo dati napraviti idejni projekt. Zar
te ne bi veselilo da imaš nešto svoje, pogotovo ako će te podsjećati na
roditelje?“ Uzdahne sjetno pa mi stisne ruku.
„Da, bi. Moramo tako napraviti. Srce si, znaš.“ Nagne se prema meni
da me poljubi, ali se u zadnji čas sjeti da ne smijemo to raditi sad.
„Kasnije, kad budemo u sobi.“
„A ne, danas moraš odmarati!“
„Odmarat ću, ležat ću, ti ćeš se pobrinuti za mene.“
Nacereka se slatko, i drago mi je da ona svojim veseljem nadjačava
onaj tmurni osjećaj tjeskobe od maloprije.
„Hvala ti što si ostala sa mnom.“
U glavi mi tutnja samo jedno. Kad kasnije čuje moju priču, poželjet
će da me nikad nije ni upoznala, kamoli ostala u istoj kući sama sa
mnom.

109
Inna Moore Usudi se

Anabel

Mabel je otišla doma, a u meni svaki živac radi kako se penjem

stepenicama prema Hardenovoj sobi. Ulazim bez kucanja jer očekujem
da je u krevetu i odmara, ali soba je prazna. Začujem otvaranje drugih
vrata u hodniku i uskoro on ulazi u svoju sobu ogrnut samo ručnikom.
„Vrući tuš me malo opustio.“
„I meni bi trebao jedan za opuštanje.“
„Zašto ljubavi? Što te muči?“ Vraća se od ormara do mene i primi
moju bradu te se zagleda u moje oči.
„Reci mi.“
„Želim sve znati. Perry, pismo, tablete? Sve Harden.“
Čeljust mu se stisnula, ruku je maknuo s mene, a pogled mu se odmah
zamutio.
„Jesi li sigurna?“
Pažljivo me upita dok steže ručnik oko svog pasa.
„Jesam Harden. Sjedni i pričaj.“
Tolika dvojba je u njemu, dok nemirno pogledava oko sebe. Nisam ga
nikad vidjela nervoznijeg. Potaknem ga da se smiri jednim dodirom po
licu te povučem za ruku i sjednem do njega na krevet.
„Pričaj. Slušam.“
„Anabel… bojim se malena. Bit ćeš razočarana i tko zna šta još.“
„Harden, rekla sam da pričaš.“
I moja nervoza se pojačava do ludila, ali trebam mu sad prisebna i
smirena da konačno krene. Grizla bih zanoktice koliko me muči ovaj
izraz na njegovim licu.
„Perry... pa ona je bila moja cura na faksu. Dala ti je naslutiti kakav
je naš seks bio. Zapravo, samo na to se svodila naša veza. Voljela je
perverzije i ja sam joj ih ispunjavao.“
Diši Anabel, diši… Napominjem sebi dok me želudac steže do boli.

110
Inna Moore Usudi se

„Bičevi, lisice, raznorazna pomagala… udarci, bol, sve je voljela. A

volio sam i ja. Sprijateljio sam se s njenim bratom i postali smo odlični
prijatelji, dapače najbolji. Kennet je bio sportaš, išli smo skupa na
utakmice, rafting, izlazili van. Perry je nakon svog rođendana prekinula
sa mnom jer sam joj, kako je rekla, dosadio.“
On zatvara oči i uzdahne duboko pa nastavi nešto tišim glasom.
„Par dana nakon prekida dobio sam njenu poruku da dođem do nje
da se pomirimo. Sav sretan sam se pojavio u njenoj kući, dočekao me
Kennet, popili smo piće i nakon toga…“
Lice mu postaje iskrivljena grimasa dok mu ruke počinju drhtati.
Osjećam da i moje drhte zbog ovog što znam da će me sad tresnuti.
„Nakon toga… probudio sam se zavezanih ruku u podrumu, gol,
viseći s kuke. Kennet je stajao ispred mene, gol, uzbuđen, s cijelom
kutijom Perrynih pomagala. Dva dana Anabel, dva dana me tamo držao
i radio mi odvratne stvari. Mislio sam da je ljut jer sam to koristio na
njegovoj sestri… ali ispalo je da se on… zaljubio u mene... gajio je prema
meni te bolesne i odvratne osjećaje.“
Očaj koji mi upravo para grudi, tjera suze na moje oči dok gledam
kako se moj muškarac bori da mi kaže svoju okrutnu sudbinu.
„Htio je sve ono iskoristiti na meni! Dirao me, bičevao, svršavao po
meni i… onaj zadnji čas kad je htio da me… iskoristi na najprimitivniji
način… skinuo je moje ruke s kuke i htio me prebaciti preko stola…“
O Bože, mozak će mi eksplodirati od boli dok mi te scene prolaze
glavom. Suze kaplju niz moje lice, ali ostajem mirna i slušam njegovu
priču.
„I u tom trenu… kad je skinuo moje zavezane ruke, prebacio sam ih
preko njegove glave i stegnuo, zube zario u njegov vrat i nisam puštao.
Trzao se, vrištao, a ja sam luđački grizao dok je njegova krv punila moja
usta i nisam stao dok god nije pao pod moje noge. Anabel… izgrizao
sam čovjeka do smrti.“
Ustane odjednom i odmiče od mene te mi okreće leđa.

111
Inna Moore Usudi se

Glava mu počiva na prsima koja se užurbano dižu, ramena mu se

skoro pa tresu, a ja imam potrebu da vrištim!
Minute prolaze bez da itko od nas išta kaže pa se ohrabrim i stanem
iza njega. Ne diram ga jer vidim da je izrazito uznemiren.
„Harden… dobro si pretpostavio. Razočarana sam.“
Malo je reći razočarana, ljuta sam!
I dalje ništa ne govori, nit se okreće, čujem samo jedan bolno teški
uzdah.
„A znaš zašto? Zato što imaš tako malo vjere u mene, jer misliš da me
to može odbiti od tebe, jer misliš da to može zasjeniti moju ljubav prema
tebi, jer misliš da ću pobjeći pred prvim teretom prošlosti.“
Ruku polažem na njegovo rame i natjeram ga da se okrene.
„Harden, rekla sam ti da te volim. Volim te i dalje, ne, volim te još
više, jer si bio hrabar i ovo podijelio sa mnom.“
Bore mu se utiskuju u čelo dok očima prelazi po mom licu.
„Branio si se. I uspio u tome. On je to zaslužio, a ti moraš s tim
živjeti.“
Oboje dišemo teško dok mu se približavam sve bliže i odvažno
prelazim prstima po njegovom ravnom trbuhu. Želim svojim dodirima
obrisati sve one tragove krivnje.
„Znaš koliko puta sam poželjela da se Allen i Asia nikad ne vrate
doma? Da ih zgazi vlak, auto, da ih netko upuca, da se jednostavno više
ne probude? Milijun scenarija se odvijalo u mojoj glavi u onom očaju i
agoniji. I zato… zato te razumijem… branio si se… to je bilo tvoje pravo
i tvoja obaveza.“
Slobodnije haram prstima po njegovom tijelu dok polaže svoje ruke
na moje pa me povuče naglo u zagrljaj.
„Čime sam te zaslužio? Čime?“
„Harden, ti si predivan čovjek. Ta tama u tebi me nije potjerala, nego
me privukla. Možda sam ja ta koja ti treba osvijetliti put i izvesti te iz tog
crnila. Ja sam tu, želim biti tu, i na kraju… moram biti tu… ja pripadam
tebi.“

112
Inna Moore Usudi se

Njegov zagrljaj biva sve snažniji pa se moram malo nasmijati da me

pusti da dišem.
„Zato piješ tablete?“
„Pijem ih od prvog dana kad su me doktori i psihijatri pregledali. Oca
sam zvao prvog da dođe po mene i njemu jedinom ispričao cijelu istinu,
a kasnije i bratu. Tablete su za suzbijanje agresije, koja se većinom
manifestira kao verbalna. Od antipsihotika imam međutim nuspojave.
Nesanica, neraspoloženje, a onda i problemi s erekcijom.“
„Kakvi problemi, pa ti nemaš takvih problema?“
Uzdahne pa me pogleda s krivnjom na licu.
„Nemam jer… ne pijem više te tablete. Prestao sam kad smo… počeli
ovo… između nas.“
O Bože! On je prestao piti to radi mene?!
Ruka poleti na moje grudi od iznenađenja, a on je primi i stavi na
svoje grudi.
„Ne brini. Ti me umiruješ. Pored tebe ne osjećam agresiju. Čini mi se
da se uspijevam dobro kontrolirati. I neću ih početi opet piti jer neću se
odreći tebe, trebaš mi više od zraka.“
Djelomično me umiri, dok me njegove ruke povlače k sebi.
„Sad shvaćaš zašto mrzim tuđe dodire. Jednako muške kao i ženske.
I možeš misliti da sam homofob, ali mrzim pedere i tu bolesnu i nastranu
želju za drugim muškarcem. Gade mi se iz dna duše.“
Ovaj tren, ovom rečenicom sledi se sve u meni. Zadnja kockica je sjela
na svoje mjesto.
„Ali ti… tvoje dodire sanjam i trebam. Tvoje tijelo i tvoje poljupce.
Poljubi me. Sad Anabel.“
U svojoj boli nasrćem na njegove usne i ljubim ga bez daha, a on mi
uzvraća jednako silovito. I upravo sad shvaćam čemu ta žestina, čemu
silovitost, ugrizi na mojoj koži. Jer na taj način nadjačava sve ono što je
doživio na takav užasan način.

113
Inna Moore Usudi se

Želim obrisati svaku ranu, svaku bolnu uspomenu pa posegnem

rukom iza njegovih leđa i zaključam sobu, te ga povučem za sobom na
krevet.
„Anabel… ne sad…“ Ustuknuo je jedan korak pa povlačim rub
njegovog ručnika.
„Da, Harden, hoćemo baš sad, jer ti sad to treba. I dozvoljavam ti da
to napraviš onako kako ti želiš. Vjerujem ti.“
„Ne bojiš se? Ne gadim ti se?“ Naprosto ne vjerujem da je on tako
nesiguran u sebe.
„Ne. Ne bojim te se. Želim te i dalje.“
Povučem rub njegova ručnika da ostane posve gol preda mnom. Ovo
prokleto lijepo tijelo i ona mračna izmučena duša, moji su zauvijek. Ne
dižem ruke od njega. Usuđujem se sve uložiti na njega.
Ovaj put ne spuštam rolete, želim ga gledati.
Zahvalnost i obožavanje iz njegovih očiju ne mogu biti očitiji, dok mi
skida haljinu preko glave. Polako spušta dlanove na moje grudi i stisne
ih snažno, natjeravši me da uvučem zrak kroz zube i zabacim glavu.
Ovo je tako dobro!
Hodamo točno po onom rubu, gdje su njegovi dodiri tako nabijeni
strašću i silovitošću, a opet meni tako potrebni i dragi.
Ne želim da ide polako, želim da mi da sve od sebe, želim da mi
pokaže tu tamnu stranu. Želim da i ona pripada meni.
Gurne me na krevet i u sekundi se nađe na meni.
O Bože, tako me uzbuđuje ta njegova divlja strana, dok spušta svoje
usne na mene i siše me svuda po tijelu, dok prstima grabi moju kožu i
privlači sebi. Nemirni smo u ovom klinču, dok prodire u mene, dok me
hara svojom strašću i tjera da jecam glasno, stišćem snažno te gubim u
vrtlogu želje i ekstaze.
Izmoreni smo nakon ovoga, pa ga ostavljam u njegovom krevetu jer
je zaspao na mojim rukama.
Izlazim iz njegove sobe, a stepenicama se upravo penje Jonathan.

114
Inna Moore Usudi se

„Otkud ti ovako rano?“ Krivnja progovara iz mene. Umalo smo opet

uhvaćeni na djelu, ali to me neće spriječiti da opet ne učinimo isto.
„Nisam mogao ni tebe ni Hardena dobiti na mobitel, pa sam se
zabrinuo.“
„Bez potrebe. Bila sam s njim sve vrijeme, sad spava. Odoh pod tuš
pa ću dolje prošetat Mobyja. Ideš sa mnom?“
„Idem da se presvučem. Je li ti Harden pričao išta?“
Pogled mu je malo zabrinut.
„Jest, ispričao mi je o Perry i njenom bratu.“
„O pas mater! I kako… kako se osjećaš?“
„Kako bih se osjećala? Nemam problema s tim. To je njegov život. On
je meni… drag.“
Odahne pa me uhvati za ruke uz osmijeh.
„Odlično! Jer i ti si njemu koliko vidim draga. Tako te lijepo prihvatio
i drago mi je da ste se sprijateljili. Čak mu ni tvoji dodiri ne smetaju. Ti
mu nisi prijetnja. Iznenađuješ me Anabel, ja sam mislio da ću te morati
na sve pripremati i štititi te od svega, ali ti si jaka i smirena.“
Gledam u mog prijatelja dok me ovako hvali, ozlojeđena jer mu
lažem, jer izdajem naš dogovor i prijateljstvo, pogotovo sad kad znam
što on to krije od brata na ovakav način.
Kunem se da ću sve od sebe dati da ne povrijede jedan drugoga kad
sudbina umiješa svoje prste i otkrije sve tajne.

115
Inna Moore Usudi se

Harden

„Halo, Andrew? Harden Pierson je.“

„Harden, nismo se dugo čuli.“ Glas mog nekadašnjeg prijatelja je
ugodan i prijatan.
„Da, nismo, nisam bio u gradu. Vratio sam se nedavno. Čuj, zovem te
jer trebam broj tvog starog.“ Njegov stari, Seth Macpearson je vrhunski
odvjetnik, koji je vodio moj slučaj i oslobodio me optužbi za ubojstvo.
„E da, Harden, moj stari je umro prošle godine.“
„Žao mi je Andrew, nisam bio u toku.“
„Hvala ti. A što si ga trebao, mogu li ja nekako pomoći? Preuzeo sam
njegov posao.“
„Zbilja? Čestitam. Želim da mi preporučiš dobrog privatnog
istražitelja. I najvjerojatnije ćemo trebati ishoditi zabranu prilaska. O
tome ćemo još razmisliti, ali trebam neke informacije o nekim ljudima
koji prijete mojoj… šogorici.“
„Mogu ti pomoći, ali moramo se naći. Znaš gdje je ured pa se samo
javi kad bi htio doći.“
„Može, Andrew, hvala ti puno i vidimo se.“
Poklopim zadovoljan ishodom razgovora jer u planu imam sakupiti
informacije o tom Allenu i Asiji, kao i o Perry. Osjećam da će nam ti
ljudi zagorčati život, ali ja neću dati da moju dušicu nitko dirne. Zar
postoji netko tako drag, lijep i čist kao što je ona? I još meni daruje sve
od sebe, i dalje me želi bez obzira na sve.
Sjedi naspram mene za doručkom, dok Jonathan donosi kavu na stol.
Namignem Anabel, a ona samo malo pomakne kosu da mi pokaže ugriz
koji sam joj ostavio na vratu. Iako je to sama tražila, neću joj to više raditi
jer se izlažemo da budemo otkriveni.
Moja mala voli grublje.

116
Inna Moore Usudi se

Moram se nasmijati na ovo, jer kad sam je upoznao, u njoj je sve

treperilo od bojazni, a sad, ne da se ne boji, nego još hrabro traži još, još
jače i još više. I suprotstavlja se svima i brani me, nastavlja ovu našu
ludost čineći me potpuno opsjednutim.
Da nje nema samo jedan dan pored mene… ne znam bi li poludio ili
što, ali tjeskoba me napada pri samoj pomisli da se to dogodi.
Moj brat sjeda za stol s nama i počne priču.
„Ja ću za vikend van grada, ako se vi slažete s time.“
I Anabel i ja kimnemo jer to samo znači više slobodnog vremena koje
ćemo provesti skupa. Ovaj put ne komentiram jer mi je pametnije ostati
tiho, neka radi to što radi.
I dalje gledam u čudu u moju malenu srećicu, i dalje sam zadivljen
njenom tihom snagom. Posebno sam zaljubljen u tu čvrstoću, tu jačinu
njene volje, njene ljubavi prema meni. Posebno slavim dan kad sam se
odlučio vratiti doma. Njoj. Je li mi se svemir smilovao i odlučio me
utješiti poslavši mi nju?
Miran sam samo dok je gledam, a ona mi pušta da uzmem sve od nje.
Prepušta se u ruke čudovištu. Bojazni više nema, sad je tu samo želja za
otkrivanjem, za užicima i podjelom naše ljubavi. Imam potrebu da joj
ugađam, ne znam ni sam što se radi u romantičnim vezama, ali znam da
ona zaslužuje sve, iako ni ona ne pozna tu stranu veze. Otkrivat ćemo
polako i to. Zato joj šaljem poruke na poslu prije nego krenemo na ručak.
„Ljubavi, za vikend želim da plešemo.“
„Da plešemo? Jesi li možda pogriješio riječ?“
„Nisam, slatkice. Želim da upalimo pjesmu i da me samo zagrliš i plešeš sa
mnom. Nisam plesao odavno, a s tobom želim plesati zauvijek.“
„Imaš neku posebnu pjesmu na umu?“
„Sve od Bryana Adamsa me podsjeća na tebe.“
„O Bože, Harden, rastopit ću se.“
„Zašto? Jer čudovište pozna romantiku?“
„Ne ljubavi, jer se tako trudiš.“

117
Inna Moore Usudi se

Ona je nešto najbolje što imam. Jedna poruka i ja se cerekam kao lud.
Bože, JA se cerekam!
Kao odgovor pošaljem joj tekst pjesme koja me uvijek podsjeti na nju.

„Look into my eyes – you will see

What you mean to me.
Search your heart, search your soul
And when you find me there you'll search no more.

Don't tell me it's not worth tryin' for.

You can't tell me it's not worth dyin' for.
You know it's true:
Everything I do, I do it for you.

Look into your heart – you will find

There's nothin' there to hide.
Take me as I am, take my life.
I would give it all, I would sacrifice.

Don't tell me it's not worth fightin' for

I can't help it, there's nothin' I want more
You know it's true:
Everything I do, I do it for you, oh, yeah.

There's no love like your love

And no other could give more love.
There's nowhere unless you're there
All the time, all the way, yeah.“1

„O kvragu, sad bih došla k tebi i plesala s tobom.“

1
Bryan Adams – Everything I Do

118
Inna Moore Usudi se

„Dođi ljubavi, što te sprečava?“

„Imam sastanak za pet minuta.“
„Onda, uskoro.“
Sretan i zadovoljan završavam posao i krećem do Jonathanova ureda
da se dogovorimo po pitanju jedne prezentacije. Ne čuje me dok kucam,
očito je okupiran nečim, jer čujem njegov glas nakon što odškrinem vrata
i zastanem.
„Može, cijeli vikend sam tvoj. Da, rekla je da može, naravno. Samo ti
umišljaš da ona ima nešto protiv nas. Ne znam što ti ona toliko smeta.
Dobro, čujemo se navečer. I ja tebe.“
Povučem kvaku i krenem van ureda da ne shvati da sam ga čuo.
Moj brat ima drugu ženu i Anabel zna za nju. Što to dvoje mute, nikad
mi neće biti jasno, ali zapravo, sretan sam kao malo dijete.
Ona je moja. Ionako ima moje prezime, pa praktički, ako spava sa
mnom, voli mene, ona je moja.
Osjećam se konačno kao kompletan čovjek, koji voli i koji je voljen.
Anabel doma dolazi s Jonthanom, pa kreću u šetnju u obližnji park sa
Mobyem te pozovu i mene.
Šećemo svo troje, dok Moby trčkara uokolo sretan i razigran. Anabel
je tako medena, priča o svojim roditeljima i djetinjstvu.
„Ozbiljno? Nisi nikad bila u zoološkom vrtu?“
Ne mogu se načuditi tome.
„Ne, nisam, moji roditelji su me dobili dosta kasno, nakon četrdesete
godine. Jako su me pazili i čuvali, sa mnom svugdje hodali, ali su puno
i radili. Uglavnom sam bila doma s njima ili kod bake dok nije umrla ili
s knjigom u ruci. Nisam zapravo imala nikog osim njih dvoje. Tako da
sam neke stvari propustila, ali ne žalim. Sama jednostavno nisam nikad
htjela ići uokolo. Ne znam to objasniti. Ne volim taj osjećaj kad sama
sjedim u kafiću na kavi ili na ručku. Grozan osjećaj."
E pa ja ću se potrudit da joj sve nadoknadim!
„Sutra idemo u zoološki, preksutra u aquarium.“

119
Inna Moore Usudi se

„Zbilja?“ Pogleda me onim svojim lijepim očima punim dječje

radoznalosti.
„Ja ne mogu sutra s vama, ali mogu prekosutra.“ Brat se nadoveže pa
mu Anabel zahvalno kimne.
Ostatak dana ona cvrkuće o posjetu zoološkom, a ja šaljem i čitam
mail pristigao od Andrewa u vezi privatnog istražitelja.
Moram pitati Anabel kad joj je rođendan. Možda da joj kupim cvijeće.
Koje voli? Moram saznati puno toga da bih joj mogao sve želje ispuniti.
Možda da odemo u kino? Nemam pojma kako se ovo radi. Sve moje
veze bile su samo fizičke naravi. A romantika? Tu nemam pojma.
Sve što smislim mi je previše obično. Ona zaslužuje bolje.
I znam što ću. Za ono što sad imam na pameti, odmah sjedam u auto
i odlazim u grad. Mrzim hodati po dućanima, to je takav gubitak
vremena, sve što trebam naručim online, čak i odijela, ali za moju
malenu mi nije nikakav problem. Samo da joj se svidi to što sam joj
kupio. Dosta kasno dođem doma, zapravo već i umoran, pa me iskreno
razveseli njena poruka.
„Gdje si ljubavi? Nema te koji sat i već mi fališ.“
„Upravo sam ušao u garažu. Dođeš kasnije do mene?“
„Bolje ne, J. je doma i radit će do kasno u svojoj sobi.“
„Izdržat ću nekako bez tebe do sutra.“
„Znaš čudovište jedno, prilično si mio i drag kad želiš to biti.“
„Ne, srećo, takav sam samo s tobom.“
Pošalje mi još pusu pa mi ovaj umor više ni ne smeta. Želim da subota
što prije svane i da joj dam poklon.

„Onda, koja ti je najdraža životinja?“ Pitam Anabel dok hodamo po

zoološkom vrtu, a ona sa oduševljenjem gleda sve te životinje. Divi se
čak i gušterima.
„Hmmm... sve? Ne znam... ako me pitaš koja bih životinja bila da
mogu birati, mislim da bi odgovor bio lavica."
„Zašto lavica? Jer ima svog kralja lava?“

120
Inna Moore Usudi se

„Zato jer brani svoj čopor i donosi hranu na stol, dok njen kralj
spava.“ Slatko napući usta i frkne nosom.
„Znači tako?“
„Aha. Što je tu čudno?“
„Pa mislio sam reći ćeš leptir, ptica, bubamara, nešto ono tipično
žensko, slatko.“
„Ne želim biti slatka i tipična ženska, želim biti... korisna, dio tima.“
„Tim smo Jonathan, ti i ja?“ Posežem za njenom rukom dok
prilazimo pumama.
„I Dale, na njega smo zaboravili.“ Osmjehne se i uvuče ruku snažnije
u moju.
„Stiže on za par dana, javio mi se mailom.“
„Zbilja se veselim, nadam se da se odmorio.“ Nastavljamo šetati i
diviti se životinjama u svakoj nastambi, dok Anabel koristi svaku priliku
da se privije uz mene ili mi utisne poljubac. Na odlasku vidim da joj se
držanje malo promijenilo, pa je povučem ispred sebe.
„Što je bilo?“
„Nemoj se okretati, ali prilično sam sigurna da nas netko prati već
deset minuta. Tamo stoji kod palmi lijevo. Muškarac s kapom, crna
majica. To je Allen.“
Nabacim smiješak i zagrlim je te iskoristim zagrljaj da bacim kratak
pogled na tog tipa. U te dvije sekunde se uvjerim u njenu priču, tip ne
skida pogled s nas. Obgrlim je jače i krenem van s njom.
„Odi odmah u auto. Odmah i ne okreći se.“ Naredim joj i zastanem
iza ugla da dočekam tog kretena. Kad se uvjerim da je požurila i stigla
nadomak auta, naslonim se na zid i čekam.
Prokletnik neoprezno izađe i upadne u moje šake. Stegnem ga
podlakticom oko vrata dok grglja i pokušava se otrgnuti, iako me doticaj
s njim uznemiruje, dat ću mu do znanja da Anabel ima tko braniti.
„Želiš li dočekati sutrašnji dan, čuvaj me se i ne diraj Anabel više.
Samo jednu poruku joj pošalji i poželjet ćeš da se nisi rodio!“ Moja
agresija raste u nedogled, dok se on sve više trza, ja sve jače stežem.

121
Inna Moore Usudi se

„Jebi se!“
„Upiši moje ime u pretraživač. Harden Pierson. Pa ćeš vidjeti što će ti
se dogoditi ako nastaviš gnjaviti Anabel. Sad se gubi!“ Gurnem ga od
sebe i prodišem slobodnije jer me ne dotiče više. Moram se istuširati čim
dođem doma. Okrene se prema meni i ubija me pogledom dok rukom
trlja po vratu. Ne govori ništa nego se dade u bijeg. To sam i mislio,
hrabar je samo pred ženom. Požurim do auta, gdje Anabel nervozno
lupa nogom i vrti pramen kose.
„Jesi li dobro?“ Moj slatkiš pita za mene, a ona je ta koja je
uznemirena.
„Dobro sam, malo sam mu zaprijetio. Pobjegao je. Ne brini.“
Ne govori ništa samo mi se baci oko vrata i krene me ljubiti, prvo
polagano, a potom sve strastvenije i gladnije. Naslonila se na mene i u
jednom trenu gotovo da je na koljenima na sjedalu i uvlači se u moje
krilo. Ne znam kako ovo uspijeva, doduše sitna je, ali svejedno,
opkoračila me i nastavlja naše poljupce, trljajući se o mene.
„Ljubavi, što radiš? Ne misliš valjda…?“
„Aha.“ Samo to progovori između poljubaca pa me nastavi izluđivati
svojim trljanjem i jahanjem po meni.
„Zaboga Anabel, neću te poševiti na parkingu zoološkog vrta.“
Odmakne glavu malo do mene i pritisne prstima moje usne.
„Dobro. Idi prema Aurora jezeru, tamo je ona moja kuća. Trebaš mi
što prije, Harden.“
Nasmiješim joj se dok se skida s mene, pa krećem u tom smjeru.
Zaboravljam onog kretena koji nam je htio pokvariti dan, jer ću ipak
osjetiti moju ljubav danas i to na njenu inicijativu. Pustim Bryana
Adamsa da svira pa naše raspoloženje opet postaje idilično dok me gleda
zaljubljeno i zavodljivo i lagano mi pjevuši Have you ever really loved a
women.
Par njenih poljubaca i dodira i zaboravljam sve loše.
Hoće li tako biti zauvijek?

122
Inna Moore Usudi se

Anabel

„Pogledaj ljepotane, to je moja kuća.“

Pokazujem prstom Hardenu u koje dvorište mora parkirati. Lagano
pada mrak, pa mu možda neću sve uspjeti pokazati oko kuće, samo dio
koji je izgrađen, a ionako sam ga dovela samo s jednom namjerom, da
ostanemo nasamo i da svojim dodirima otjera moj strah.
„Ljepotane?“
Lagano podignuta obrva na njegovom licu odaje zaigranost.
„Nešto sam pogrešno rekla?“
„Misliš da sam lijep?“ Njegov osmijeh je nešto najljepše što postoji na
svijetu. Dobro i njegovi dodiri. I tijelo. O Bože, on je cijeli savršeno lijep.
„Prelijep, Harden. Još od prvog trena kad sam te vidjela, zapanjio si
me svojom ljepotom, iako sam se prestrašila te siline iz tebe, tog
pritajenog utjecaja na mene. Sve na tebi me doticalo tako snažno… tvoje
riječi, pogledi, a tek dodiri.“
„Malena, kad tako govoriš u meni sve buja, raste, po prvi put osjećam
sve ovo.“
„Zaista? Ni ti se dosad nikad nisi zaljubio?“
„Nisam Anabel. Ti si moja prva ljubav.“
Bacim mu se u zagrljaj potpuno raznesena njegovom izjavom. Ovo
što nas veže, već se utisnulo u moje srce i dušu, tako da mislim da ga
nikad neću moći iščupati iz sebe, ako nam se desi kraj. Bože, neću to
nikad preživjeti!
Snažna bol me presječe od pomisli kako bi tek on podnio da me ne
vidi. Jasno mi je rekao da se hrani mojom blizinom i dodirima. Ne pije
te proklete tablete i samo ga ja umirujem. Ne želim ni zamišljati kako bi
poludio da nas razdvoje. Potisnem crne misli i povedem ga za ruku do
kuće.

123
Inna Moore Usudi se

Šljunak škripi pod našim nogama dok hodamo jedno pored drugog
prema kući. Izvučem nevoljko ruku iz njegove i potražim ključeve u
torbi, zajedno su s drugim ključevima.
Bila sam tu tek par puta otkako su mi roditelji umrli, pa i meni oči lete
po cijelom prostoru u potrazi za nečim poznatim, nečim što će me
podsjetiti na tatu i mamu. Hardenove ruke oko mojih ramena me opuste
pa se zagledam u one predivne oči.
„Prisjećaš se nečega?“ On me izgleda pozna u dušu.
Kimnem dok mi se knedla skuplja u grlu. Moja majka je uredila dio
kuće u kojem se sad nalazimo, predivno predvorje i boravak u art deco
stilu, koji je ona obožavala. Tek sad vidim i cijenim njen istančan ukus.
„Zaista je prekrasno ovdje.“
Harden očarano prelazi pogledom po namještaju prekrivenom krem
baršunom, tamnim tapetama i debelim zastorima.
„Dođi da ti pokažem kat, iako je tamo samo jedna kupaonica i jedna
soba gotova. Drugi dio kuće su goli zidovi, šipke i betonski blokovi. Puno
posla je tu ako krenem jednog dana u to.“
„Vodiš me u sobu Anabel? Samo zato si me dovela tu, priznaj.“
Bacim pogled preko ramena dok hoda iza mene, samo da bih se
uvjerila da mi odmjerava pozadinu.
„Harden, je l' ti to gledaš moje dupe?“
„Naravno da gledam kad je dobro dupe.“
„Nešto posebno planiraš u vezi mog dupeta?“
„Svašta malena, ali prvo dovrši ono što si započela u autu.“
Na vrhu stepenica me povuče sebi te me podigne u zrak, ovije moje
noge oko svog struka te me ponese kao da sam perce. Pokažem mu
rukom prema sobi dok čelo naslanjam na njegovo i jezikom dražim
njegove usne.
Kako volim kad mu oči ovako potamne uslijed požude koja ga
obuzima, dok me njegova erekcija gurka pod guzom. Vrata sobe otvorim
jednom rukom, dok drugu držim oko njegova vrata. Njegove jake ruke
me ponesu prema krevetu.

124
Inna Moore Usudi se

„Požuri Anabel, skini plahtu s kreveta. I odmah skini gaćice.“

Neopisivo je nestrpljiv dok otkopčava remen i dugmad na svojim
hlačama, pa u brzini povučem plahtu sa kreveta, a nakon toga spustim
gaćice niz noge.
„Daj to ovamo.“
Posegnem za gaćicama i predam ih u njegovu ispruženu ruku, a on ih
stegne prstima, primakne nosu i duboko udahne.
„Anabel… okreni se. Ovo će biti brzo, malena, potpuno sam tvrd
tvojom krivnjom.“
Zaboga, noge mi klecaju samo od njegove najave i ovog uzbuđenja
koje mu je pomutilo oči i zagrijalo lice. Okrenem se poslušno, malo se
savijem u struku, a on podigne moju haljinu i prvo prijeđe dlanom po
mom golom dupetu.
„Imaš li nekih želja Anabel?“
Jedva promucam od ekstaze koja mi teče venama kao lava i širi slabost
mojim tijelom.
„Kasnije želje… sad… hoću žestoko i brzo.“ Više se ne stidim reći što
volim i što trebam. Samo jedan pogled preko ramena je dovoljan da on
povuče moju kosu omotanu oko svoje ruke i uroni u mene naglim
nasrtajem. Zastane samo da me izludi do kraja, pa ga začujem kako
mrmlja.
„Jebeno najbolji osjećaj na svijetu, Anabel.“
Ne mogu podnijeti da je u meni tako, trebam onaj ludi osjećaj dok se
zabija, dok me prisvaja, dok ludi samo zbog mene. Činjenica da ja tako
utječem na njega, čini me potpuno zaluđenom i ovisnom.
Rukama naslonjena na krevet, podnosim svaki njegov nasrtaj, želeći
još ovog ludila, a on ukopa svoje prste u moj struk i drži me na mjestu
dok sve jače nabija i pojačava želju koja prijeti da eksplodira svaki čas.
Posegnem rukom do međunožja jer osjećam da neću moći još dugo
izdržati njegove napade, gotovo da ne mogu držati oči otvorene dok on
klizi u mene sve brže i jače, osjećam da je blizu. Par pritisaka na moje
žarište želje i gotovi smo skoro u isti moment.

125
Inna Moore Usudi se

Svršava silovito u mene, dok mi noge otkazuju poslušnost, dok

hvatam zrak od još jednog potresa koji je protutnjio kroza me.
„Da mi te netko pokuša uzeti… ubio bih ga.“
U isti mah sam i prestrašena i zaljubljena i potpuno mu vjerujem da je
spreman na to. Zašto? Jer ja isto osjećam u vezi njega. Pomisao da ga
neka žena dira, budi u meni životinju željnu krvi. Nisam ni svjesna što
ću napraviti kad se moje najgore more ostvare.
„Kako to da nisi imala braće i sestara?“
„Rekla sam ti, moji su me dobili kasno. Radili su dugo na djetetu i
zapravo čim su odustali, onda sam se ja dogodila.“
„Želiš li djecu jednog dana, Anabel?“
„Tvoju djecu?“ O Bože, nisam još razmišljala o tome. U glavi mi se
zamuti na tren.
„Moju djecu, Anabel. Naravno. Zar bi poželjela nekog drugog u svom
krevetu?“ Pomalo je uvrijeđen i to samo zbog vlastite nesigurnosti.
„Nikog osim tebe Harden. Ti si mi prvi i zadnji. Znaš to.“
Pomazim ga malo po obrazu kroz onu gustu bradu koju tako volim, a
on nagne glavu jer svaki put uživa u tom milovanju.
Moj dječak, željan ljubavi i pažnje.
„I naravno da bih htjela tvoju djecu jednog dana. Kako ćemo uopće
izvesti sve ovo što smo tako zakomplicirali?“
„Anabel… moj brat ima drugu ženu? Vodi dvostruki život, zar ne?“
Ukočim se na tren, bojeći se da će iz moje reakcije dobiti odgovor jer
sranje, ne znam lagati pred njim. Pošto ne znam što da mu kažem i da
ga zavaram dok smišljam dogovor, on mi stegne jače ruku.
„Znam da ima, jer samo to objašnjava zašto ne spavate skupa, zašto
ga nema doma nikako, a i čuo sam ga preko mobitela.“
Lagat ću mu sad i neće mi to nikad oprostiti, ali moram to ovako
izvesti. Moram to reći Jonathanu prvom prilikom.
„Ima, da ima drugu ženu za koju ne smije nitko znati. Iz određenih
razloga. To je sve što ti mogu reći, molim te ne tjeraj me da ga izdam.
Ako će ti reći, onda pitaj njega.“

126
Inna Moore Usudi se

Malo pogne glavu pa promrmlja.

„Shvaćam. I on ti je važan.“
Pustio je moju ruku i okrenuo glavu. Znam što ga muči, pa da ga
utješim dignem se s kreveta, pa ga opkoračim i natjeram da me pogleda
u oči. Obje ruke su mi na njegovim obrazima dok mu pažljivo
objašnjavam.
„Da, bitan mi je kao prijatelj. Ali nitko, nitko Harden, mi nije bitniji
od tebe ljubavi. Tebe volim, tebe želim zauvijek. Tvoja sam žena u
potpunosti. Tebi pripadam.“
Pogled mu se automatski razvedri pa me povuče u još jedan poljubac.
„Čemu ta nesigurnost Harden? Od početka, od onog prvog dana kad
si ušao u moju sobu da se upoznamo, nisam vidjela samouvjerenijeg
čovjeka od tebe, a sad… čega se bojiš ljubavi?“
„Ne znam. Spreman sam boriti se i s bratom i sa svima radi tebe. Ali
ako ti odlučiš da me više ne želiš, da želiš nešto drugo, ja ću se tome
pokoriti. Samo ti me možeš dokrajčiti, samo ti me možeš uništit. Tvoja
ruka, tvoja riječ.“
„Bojiš se dakle da ću ja izabrati nešto drugo umjesto tebe i tvoje
ljubavi?“
„DA.“ Njegov glas odaje koliko je zapravo u strahu.
„Nikad, Harden, nikad mi nitko neće biti važniji od tebe. Ti si sve što
ja imam.“ Potpuno zadovoljan mojim odgovorom, nasrće na moje usne
i privuče me u još jedan strastveni poljubac.
„Idemo doma?“
„Ostao bih ovdje s tobom zauvijek. Sami ti i ja, daleko od svih, da te
nitko ne dira i ne gleda, samo ja.“
„Bože, Harden u tebi je toliko ljubavi za mene da mi se plače od
sreće.“
„Nemoj plakati Anabel, bojim se da ne bi mogao podnijeti tvoje suze,
čak ni od sreće.“
Konačno se odvojimo jedno od drugog i krenemo doma.

127
Inna Moore Usudi se

Idiličnu tišinu u autu ispunjava glas Bryana Adamsa, pa često

pogledam u Hardenov profil.
„Što me gledaš tako?“
„Ništa. Samo se čudim kako je moguće da te volim sve jače svakim
trenom? Gdje je kraj?“
„Želiš kraj?“
„O ne Bože, samo ne razumijem da ovo što osjećam za tebe može biti
tako snažno.“
„Može ljubavi. Toliko te volim da ne znam gdje završavam ja, a gdje
počinješ ti.“
Zadržim dah jer mi je upravo rekao da me voli, iako mu je to prešlo
preko usana tako prirodno i spontano, znam da je to mislio.
„Što je sad smiješno?“
„Ništa, Harden.“ Cerekam se jer uopće nije shvatio što je rekao.
„Što moja mala ima na umu? Hajde reci.“
„Subota će biti opet naš dan Harden. Što ćemo raditi?“
„Ne brini ti ništa što ćemo raditi. Ti nećeš izlaziti iz mog kreveta.
Imam u planu da te izludim potpuno. Želim te slikati. Akt cijelog tijela.
Dok ležiš na mom krevetu poslije vrelog i mokrog seksa. To želim svaki
dan gledati.“
„Zaboga Harden, nećeš imati mene golu na zidu!“
„To je samo za moje oči!“
Poludjet ću s njim, presladak je i predivan, ne mogu mu ništa odbiti.
Jonathana po običaju nema doma, samo je javio da je nahranio
Mobya i otišao dalje.
Odem se istuširati da skinem sve mirise sa sebe i bacim se u krevet,
izmorena, ali presretna. Moje nesanice su prestale, ali ipak usred noći
čujem Jonathanove korake.
Lupanje pred vratima me natjera da otvorim što prije da ne probudi i
Hardena.
„Jonathan?“ Je l' on to pijan?
„Što se dogodilo?“

128
Inna Moore Usudi se

„Posvađali smo se…“

„Zašto?“
„Jer… ne želi... više da se skrivamo… i hoće da se razvedem od
tebe…“
Nemam mu što pametno sad reći, pa samo skinem njegovu jaknu dok
se klati na mom krevetu i polegnem ga na moj jastuk. Mobitel mu počne
zvoniti u jakni pa ga izvadim i ugasim zvuk te ugledam ime pozivatelja.
Ako se javim, tek onda će se naljutiti, ali ipak javim se s namjerom da
mu nešto predložim.
„Aidan…“
„Što se ti javljaš na njegov mobitel?“
„Jer je zbog tebe došao doma pijan. Zašto ovo radiš Aidan? On voli
tebe. Ja sam mu samo prijateljica. Objasnio ti je zbog čega je dogovoren
naš brak i ti uporno guraš po svom, a ne vidiš da time odguruješ i njega.
Nemoj ga tjerati da bira između tebe i brata. Želiš da se razvedemo? U
redu. Pričekaj još malo. Razvest ćemo se, ako ćeš tada ti biti sretan.
Misliš da će onda bratu i ocu priznati vašu vezu? Ako ga imalo poznaješ,
onda znaš koliko srce on ima, ali ako išta mrzi, onda je to kad ga netko
tjera da radi ono što ne želi.“
„Da ne želi mene osim po svojim uvjetima, dosta mi je toga.“
„Ako ćeš dići ruke radi svoje neutemeljene ljubomore, onda digni.
Onda ga ni nisi vrijedan nakon toliko zajedničkih godina. Što ti se sad
odjednom događa?“
Šuti i diše prilično glasno u slušalicu što mi govori da je razdražen i
ljut.
„Ako želiš, naći ćemo se sutra i porazgovarati.“
„Ok, javit ću ti se. Moram razmisliti. Laku noć Anabel.“
Ne stignem ga ni pozdraviti, a on već poklopi.
Odem u Jonathanovu sobu i zavučem se u njegov krevet.
Probudi me lupanje vrata i Mobyev lavež. Podignem snene oči i
ugledam Hardena kako mi se približava, po izrazu lica i on je razdražen.
„Jebote Anabel! Što moj brat radi u tvom krevetu? A ti u njegovom?“

129
Inna Moore Usudi se

Moby je utrčao za njim i popeo mi se na krevet.

„Napio se i zaspao na mom krevetu, pa sam došla tu.“
Prođe živčano rukom kroz kosu pa sjedne na krevet pored mojih nogu.
„Mislio sam… sranje sam mislio, eto!!“
„Znam što si mislio. Da sam spavala u istom krevetu s njim, zar ne?“
„Jesam prokletstvo, jesam. Znam da je sranje, ali našao sam ga u tvom
krevetu jer sam se ušuljao da ti dam poljubac prije nego krenemo na
posao. A tebe nigdje. Tražio sam te po kući i ušao na kraju ovdje. Koji
vrag mi se dešava, Anabel? Zašto sam tako ljubomoran?“
„Ne znam, ali razumijem tvoju borbu. Ponavljam ti. Tvoj brat me
poljubio na svadbi i nikad više. I to je bila predstava za sve.“
„Imaš pravo. Još onda sam osjećao da je sve lažno. A što je došao
pijan? Pa on ne pije. Barem nije prije pio.“
„Ljubavni problemi izgleda.“
Iskobeljam se iz kreveta jer će se upravo oglasi alarm za buđenje, pa
krenem prema kupaonici. Harden me prati u stopu.
„Što ti je?“ Pitam ga dok nanosim pastu na četkicu.
„Ništa ljubavi, čekat ću subotu.“
Kimnem jer nema svrhe da mu pokvarim dan pošto su Jonathanovi
planovi sad otkazani zbog svađe, a time i naši.
Subota nipošto neće biti dan kakav smo planirali.

130
Inna Moore Usudi se

Harden

Kako da volim ljubav kad me čini slabim, kad me čini ljubomornim i

nerazumnim? Umišljam li ili je to samo druga strana one divne nježne
želje za Anabel? Zašto se sad bojim da ću je izgubiti? Možda jer je ona
jedino svjetlo u mojoj tami? Jer je jedino što imam u mom crnom životu?
Ali… volim je, volim sve ovo što mi ona otkriva, ovo divljenje, ovu
zanesenost, ovu opčinjenost, potrebu da mi bude blizu, da mi njene oči
otkriju da samo ja postojim za nju.
Znao sam da reagiram burno, ali nisam mogao protiv sebe. Grizlo me
i ubijalo vidjevši mog brata u njenom krevetu.
Gdje je ona?
Prešao sam cijelu kuću dozivajući je, pobojavši se u jednom trenu da
je otišla daleko. Čemu te misli? Otkud dolaze? Ona me nikad nije
iznevjerila, a ja se opet bojim.
Našao sam je na posljednjem mjestu gdje sam tražio jer je zapravo
Moby grebao po vratima Jonathanove sobe.
Ona u njegovom krevetu umjesto u mojem.
Njeno objašnjenje je logično, a izraz lica miran. Znam da me ne laže,
i to umiri moje glupo srce.
Glup si Harden, ljubav te zatupila!
Najradije bih joj sad odmah dao ono što sam planirao u subotu, ali
odustajem jer sam tek onda očajan. Smirujem se pomalo u svojoj sobi
dok navlačim sako, pa siđem u prizemlje gdje me Anabel već čeka sa
kavom, a Mabel stavlja doručak na stol.
„Da probudim Jonathana?“
„Ne znam Harden, došao je prilično kasno i prilično pijan. Možda da
danas ostane doma?“
„Neka ostane. A kakvih to on ljubavnih problema ima?“ Nisam nikad
zabadao nos u tuđe stvari, ali moram priznati da me ovo jako interesira.

131
Inna Moore Usudi se

„Ne znam, nije stigao reći, samo da su se posvađali.“

Ne znam uopće što bih mislio o svemu tome. Najradije bih ga pitao
otvoreno, ali riskiram da skuži da mi je Anabel priznala prirodu njihova
odnosa, a onda će se on upitati zašto je ona to odala.
Kad bolje razmislim, možda da ipak sazna i da se onda ne moramo ni
nas dvoje skrivati. Možda ne razmišljam o posljedicama, ali znam što ću
u subotu napravit, ako uopće dočekam subotu.
„Idemo?“
Pružim joj ruku i ona spremno prihvati te krene sa mnom van kuće
prema garaži. Jedva dočekam da se nađemo sami, pa je privučem sebi i
pritisnem uz auto.
„Anabel, tako te trebam.“
Otpusti jedan izdah i da mi do znanja koliko ovo voli čuti jer zavlači
svoje prste u moju kosu, navlaži usne i privuče moju glavu u jedan sočan
poljubac.
„I ja tebe Harden, i ja tebe.“
Šapće mi između poljubaca, dok mi povećava uzbuđenje, pa me naglo
prekine i pogleda u oči.
„Idemo sad. Čeka me puno posla.“
Neko prešutno obećanje je u onom tragu zaigranosti u njenom očima,
u onoj boji čokolade i badema koja me tako grije i umiruje.
Pošto Jonathana nema, preuzimam sastanak koji je trebao imati u
svom odjelu za nabavku nove opreme za programere, a nakon toga
odradimo i online prezentaciju našeg rješenja za jednu bankarsku
instituciju.
Taman posežem za mobitelom nakon povratka u svoj ured kad mi
netko kuca.
„Naprijed.“
„Ručak?“ Moja malena promoli glavu i daruje mi najljepši osmijeh.
„S tobom uvijek.“
Krenem za njom u kantinu na prvom katu, pa sjednemo za jedan
osamljeni stol.

132
Inna Moore Usudi se

„Stari se vraća u nedjelju.“ Obavještavam je jer to utječe i na našu

vezu.
„Uh.“
„Da, točno to.“
„Harden, što ćemo? Ne možemo se vječno skrivati. A opet… ne mogu
izdati Jonathana.“
Šutim jer nemam odgovor na ovo pitanje. Zapravo imam, odmah bih
bratu i starom rekao sve i samo preselio Anabel u moju sobu i stvar
riješena. Ali to nije način, ne tako da njoj itko zamjera. Iako mi znamo
istinu da se nije samo prebacila iz kreveta jednog brata u drugi, ljudi su
stoka i tko zna što bi rekli o njoj. O meni mogu govoriti što hoće, ali ako
samo čujem jednu riječ o njoj, ne odgovaram za svoje postupke.
„Moram razgovarati s njim, Harden. Nasamo.“
„U redu. Slažem se.“ Posegnem rukom za njenom preko stola, a ona
je izmakne davši mi do znanja da nije mjesto ni vrijeme. Želja za njom
me guši, želim primiti njenu ruku makar dok hodamo nazad do ureda,
ali ona se izmakne i uđe u svoj ured.
Tek što sjednem, zvoni mi poruka.
„Jesi li slobodan idućih deset minuta, neće ti nitko smetati u uredu?“
„Slobodan sam.“
Prođe par sekundi, ona ulazi u moj ured.
„Zaključaj vrata Harden.“
Poslušam njenu naredbu i zaključam vrata, dok mi ona prilazi s onim
zaigranim pogledom i osmijehom koji mi govori da će se ona sad poigrati
sa mnom. Dok hoda prema meni, prste polaže na gumbe svoje košulje i
otkopčava je, te mi pokaže svoju raskoš u bijelom grudnjaku.
Stišćem rukama naslone moje stolice, a ona stane preda me, koljeno
uglavi između mojih nogu, te mi povuče lice na svoje grudi.
„Ljubi me.“
Svaki centimetar njenog tijela je tako primamljiv da ne bih micao usne
s nje nikad, a sad posebnu želju imam da okusim njene bradavice, pa

133
Inna Moore Usudi se

ispunim još jednu njenu želju, oslobodim njene grudi i zasišem jednu
bradavicu što izazove lagane trzaje njenog tijela pod mojim prstima.
Jednu ruku oslobađa iz moje kose i putuje njome preko mojih prsa i
trbuha sve do prepona.
„O Harden, ljubavi… ti si spreman.“
Gotovo u sekundi se odmakne od mene i uskrati mi one slatke
pupoljke, pa se klekne ispred mene i obliže one slatke usne.
Koja scena! Smješka se slatko dok mi njeni prsti otkopčavaju hlače i
izvlače moju kitu da joj bude dostupna. Nestrpljiva je, nasmiješi se još
jače i samo spusti svoje usne i uvuče me duboko.
Nevjerojatna je dok me draži svojim jezikom, dok gricka i liže, pa
zubima samo prijeđe cijelom dužinom i izazove val trnaca. Grabim
njenu kosu u šaku samo da mogu bolje uživati u izrazu njenog lica dok
se ovako predano trudi da me zadovolji. I samo još koji pogled i njen jači
stisak na mojoj kiti, i ja sam lansiran u orbitu i svršavam u njena usta.
Jedva da otvorim oči, a ona mi utisne poljubac i zacrvkuće veselo.
„Nadam da se da ćeš mi sad biti bolje volje, ljubavi. Piši mi na mobitel,
ako me trebaš. Pusa.“
Ne mogu ništa još odgovoriti kako me žena poharala, a ona otključa
moj ured i izađe dok navlačim makar hlače. Izmami mi osmijeh jer je
tako slatka, tako posebna. Tako… moja.
Treba mi neko vrijeme da prestanem misliti na ovo što je sad izvela,
pa zovem Andrewa da se dogovorimo za sastanak u vezi prijetnji koje
Anabel prima te praćenja.
Obavim još jedan važan zadatak vezan uz kuću koju Anabel
posjeduje. Plan mi je da joj poklonim idejni projekt pa kad poželi, da to
dovršimo. Mogli bismo tamo jednog dana živjeti nas dvoje.
Kojim stvarima se ja hranim!
„Danas nećemo u aquarium, moram pričati s Jonathanom.“
Anabelina poruka mi stiže pred kraj radnog vremena, a tako sam
nekako i računao. Koji vrag se dogodio da se on napio? Nisam ga vidio

134
Inna Moore Usudi se

pijanog od njegova osamnaestog rođendana, i to je bila neka blaga

verzija.
Na putu do doma je dosta ozbiljna.
„Muči te Jonathan?“
„Aha. Odmah ću popričati s njim.“
„U redu.“ Moja ljubomora se malo povukla jer shvaćam da je
zabrinuta za njega kao za prijatelja i najzad, mog brata. Obitelj smo, a
oni se duže znaju nego ona i ja.
Zateknemo ga u dnevnom boravku sa mobitelom u rukama, kako
bijesno tipka poruke, pa kad nas vidim, baci onaj mobitel što dalje od
sebe.
„Jesi li bolje?“
„Nisam. Popio sam tabletu, ali nisam ništa riješio.“
Odgovara na Anabelino pitanje pažljivo dok ja koračam na kat i
pravim se da ništa ne kontam. Osjećam da je dan otkrivenja blizu.
Izvedem Mobya u obližnji park pa prošećemo da Anabel i Jonathanu
damo vremena da obave razgovor, pa na povratku me dočekaju zagrljeni
i puno bolje volje. Moby potrči Anabel u krilo, a Jonathan krene na kat,
bez da mi kaže išta, kao da skriva lice od mene.
Kimnem Anabel nakon što smo ostali sami, a ona mi krene
objašnjavati.
„Ide sutra van grada da to proba riješiti. Bit ćemo sami u subotu.“
Ovo me oraspoloži pa joj na brzinu utisnem poljubac i odem u sobu.
Petak mi prođe u iščekivanju popodnevna kad će moj brat otići.
Čim je s koferom prešao prag, jurim na kauč do Anabel i podvučem je
poda se.
„Srećice, nemaš pojma što ću ti raditi noćas.“ Mrmljam joj u vrat dok
me stišće bedrima oko kukova, pa se namjestim na njoj da dobro osjeti
koliko sam uzbuđen radi nje.
„Zašto da čekamo večer? Sami smo. Vodi me gore.“
Ne čekam da mi dvaput kaže, povučem je za ruku i dok veselo ciči,
prebacim preko ramena i ponesem uza stepenice.

135
Inna Moore Usudi se

Dok je nosim podvlači ruke pod moju majicu i pokušava me škakljati.

„Nisam tu škakljiv.“
„A gdje jesi?“
„Probaj otkriti.“
Spustim je na noge, a ona me odmah krene ljubiti onim svojim
gladnim načinom, onim koji me izolira od svega, i usmjeri samo na nju,
njene prstiće, usne i jezik, njene oči i ruke, cijelu ovu pojavu koja je samo
moja.
Potpuno smo zagazili u ove poljupce, postali su jebeno siloviti i
žestoki, pa ona nestrpljivo krene otkopčavati moje hlače i skidati me, dok
moje ruke rade na tome da i ona ostane gola. Goli smo jedno uz drugo,
ljubimo se kao dvoje bolesnika koji su pronašli svoj lijek.
Izmiče usne i povlači moju glavu na svoj vrat, a stisak prstiju u mojoj
kosi mi govori da želi da je sišem. Obećao sam da neću pa krećem
polagano jezikom, ali ona ne odustaje, stišće me jače, trlja se žešće i skoro
me moli.
„Siši me.“
Kvragu, ne mogu se ni ja suzdržavati više pa dozvolim sebi da osjetim
okus njene divne kože. Jecaji koji odražavaju njeno stanje govore kako
je uzbuđena preko svake mjere, pa posegne rukom između naših tijela i
spoji nas na najbožanstveniji način koji postoji.
Naš vrhunac je jebeno eksplozivan, dok oboje glasno uzdišemo i
gledamo se zahvalno i zaljubljeno.
„Volim te.“
Iz mojih usta u ovom trenu izlazi najčišći izraz ljubavi koja me guši
koliko me obuzima.U kutovima očiju joj vidim suze, pa me poljubi i
zagrli potpuno raznježena.
„I ja tebe volim.“
Okrenem se s nje na stranu i primim njenu lijevu ruku te podignem u
visinu očiju.
Njen vjenčani prsten je ono u što oboje gledamo. Ne govori ništa dok
posežem ispod jastuka na mojoj strani i izvlačim malu kutijicu.

136
Inna Moore Usudi se

Podignem se pred nju dok ona povlači plahtu preko nas i zagleda se u
ono što držim u rukama.
„Želim da imaš na svojoj ruci i moj prsten. Znak da si zapravo moja.“
Suze joj kaplju niz ovo rumeno, lijepo i nevino lice, pa me pogleda
dok pokušava odagnati jecaje.
„Jesi li, Anabel? Jesi li moja?“
„Jesam.“ Govori dok kima i pruža desnu ruku da joj stavim prsten.
Zagleda se malo u svoju ruku pa mi opet utisne jedan poljubac, ovaj put
nježan, slan i vruć od njenih suza. Nema potrebe da išta više govorimo,
povlačim je pored sebe i mazim, prelazim prstima po njoj i upijam kroz
dodire njenu ljepotu.
„Moram pod tuš, potpuno sam znojna od tebe. Neumoran si.“
Štipne me za obraz dok se migolji ispod mene, pa joj uzvratim
štipkanjem za dupe.
Nacereka se i posegne za ogrtačem. Osmijeh blista na njenom licu dok
kosu veže na vrh glave i juri u kupaonicu. U pravu je, zrak je težak od
mirisa vrelog seksa i to je jebeno dobar miris.
„Anabel! Anabel!“
Sranje, moj brat se vratio doma! Koji kurac?
Skačem brzo s kreveta i navlačim hlače i majicu, dok njegov glas
odzvanja hodnikom i približava se sobi. Otvorim svoja vrate u trenu kad
Anabel izlazi iz kupaonice i suoči se s Jonathanom koji je udaljen od nje
tek dva koraka.
„Što je bilo? Zašto si se vratio?“ Ne gleda u mene, iako sam siguran
da me primijetila.
„Posvađali smo se, a da nismo tamo ni stigli. To nije sad ni bitno,
Anabel. Kakvi su ti to ugrizi po vratu, koji vrag?“
Ona ustukne korak unazad, a on posegne za njom i pomakne ovratnik
ogrtača.
„Tko ti je to napravio? Govori! Što je to!? Kako ja to nisam vidio?
Anabel, govori!“

137
Inna Moore Usudi se

Ona šuti, dok se sva krv povlači s njenog lica, dok ga gleda bez
treptaja, a rukama stišće ogrtač i pokušava uzmaknuti.
„Tko ti je to napravio?!“ On grmi još jače, a u meni nešto pukne u tom
trenu kad jedna suza klizne niz njeno lice.
„Ja.“
Brat se isti čas okrene prema meni, zaprepašten i začuđen, pa nakosi
glavu u stranu kao da mu nije jasan odgovor.
„Što ti?“
„Ja sam joj to napravio.“
Ruke koje uvuče u svoju kosu govore mi da je na rubu očaja, pa
zakoračim prema njima i stanem ispred nje. Stisnuo je zube i vidim da
još probavlja moju izjavu i povezuje sve.
„Ti? Vas dvoje? Što radite vas dvoje? Anabel? Ševite se? Moja žena i
moj brat?“
„Volimo se.“ Izjavim bez imalo srama. „Znam da je vaš brak farsa,
skužio sam prvi dan. I znam da imaš drugu ženu.“
Sad je on taj kojem je lice bezlična maska, dok u njemu vrije sve do
ludila.
„Ne, ne, nema jebene šanse… Anabel, je l' te natjerao na ovo, reci mi!
Kako ti uopće možeš zadovoljiti ženu?“
Anabel stegne moju ruku i pogleda mog brata.
„Govori ti istinu. Dogodilo se. Volim ga. Nije me natjerao ni na što.
Ovo, ovo sam sama tražila.“
„Nisi Anabel, nisi! Ne govori mi to, ne, ne!“
Očajan je iz ne znam kojeg razloga, pa položim ruke na njegova
ramena da ga umirim.
„Nemoj šiziti. Ionako imaš ljubavnicu koju voliš. U čemu je
problem?“ Makne moje ruke bijesno i šakama me gurne u prsa.
„Lagali ste me i prevarili! Moj brat i… ti Anabel!“
„Jonathan, molim te… daj da ti objasnim!“ Ona poseže rukom za
njim, plačnim glasom ga moleći, ali on izmiče i krene srdito niz
stepenice.

138
Inna Moore Usudi se

„Pusti ga. Mora to sad prihvatiti.“

„Ne, moram mu objasniti, moram pričati s njim. On mi je najbolji
prijatelj, ovo je velika promjena.“
Puštam je da ode za njim i da mu proba objasniti sve, makar nekako
osjećam da ni jedno objašnjenje neće pomoći da se među nama vrati
povjerenje i bratska ljubav koja je postojala. Ako Anabel to uspije, žena
je jebena čudotvorka.

139
Inna Moore Usudi se

Anabel

Znala sam da će ovaj trenutak doći, ali da će to biti već danas, nisam
ni sanjala. Ovo nije san, ovo je noćna mora koja se ostvarila.
Kriva sam jer jučer nisam iskoristila priliku i do kraja obavila
razgovor. Pustila sam ga da mi se jada o Aidanu, umjesto da makar
natuknem da Harden zna dio priče. Skužio je sam, taj dio nisam ja
zajebala. Sve ostalo… pa jesam, jebiga.
Neopisiva krivnja me guši dok trčim niz stepenice kroz kuću za
Jonathanom. Znam mog prijatelja, dobar je kao kruh, ali iznevjeri ga
jednom, on će to teško oprostiti. Pogled iz njegovih očiju mi je dao do
znanja da preko ovog neće prijeći olako.
„Jonathan, čekaj! Molim te!“
Skoro pa ću i vrat slomiti od jurnjave niz stepenice, ali ne odustajem
iako me on ignorira i žustrim korakom ide prema garaži. Već je u autu i
pali ga da krene, ali stanem se ispred haube i lupim rukama.
„Stani!“
Bosa sam i na meni je samo kućni ogrtač, zadihana i raščupana,
sigurno izgledam kao zadnja luđakinja. Zapravo, jedino takva i mogu
biti u ovoj obitelji. Ali ipak, oni su moji, sve su što ja imam.
Stao je na moju naredbu i gleda me razdraženo i srdito. Držim pogled
na njemu dok prilazim suvozačevim vratima te se bacim na sjedalo do
njega.
„Ugasi auto i poslušaj me.“
„Izađi van!“
„Neću. Ugasi auto i poslušaj me, a onda idi gdje si naumio.“
Pogleda naprijed, šuti neko vrijeme, pa stisne čeljust i ugasi auto.
„Ništa što kažeš ne može promijeniti činjenicu da si me izdala. Što si
mu sve rekla!?“

140
Inna Moore Usudi se

„Ništa. Zapravo mu ništa nisam rekla. Sam je shvatio sve.“ Polako i

smireno govorim iako u meni sve vrije i želudac me steže od jada i
nervoze. Osjećam kao da prekidam s najboljim prijateljem. Ne dam da
očaj prevlada iako me sad već i suze peku pa nastavim pričati.
„Shvatio je da je naš brak laž. Ne zna za tvoju tajnu. Zna da smo u
ovo ušli da mene zaštitimo.“
„Krasno Anabel, krasno! I pošto zna da je brak lakrdija, uletjela si u
krevet s njim?!“
„Jonathan, ne budi takav. Nismo to planirali. Od prvog dana smo se
privukli, ne znam ti to objasniti.“
„Što, ovo traje od prvog dana??? Od vjenčanja? Jebote, pa tko si ti?“
Prostrijeli me očima tako da poželim umrijeti na licu mjesta.
Progutam knedlu i nastavim smireno, ne smijem sad poludjeti i ja.
„Ne traje, dugo smo se borili protiv toga, vjeruj i on i ja, ali Jonathan…
mi se volimo.“
„Tako se sad zove valjanje po krevetu, je l'?“
„Ne vrijeđaj me, Jonathan!“
„Anabel, shvati me! Ušli smo u ovo da tebe obranimo, plašila si se
svoje jebene sjenke i sad si se potpuno opustila. Ja sam u ovo ušao radi
mog brata, da ga ne povrijedim, da ne sazna tko sam ja, jer bi me
zamrzio. Dakle, radi njega skrivam svoju dugogodišnju vezu, radi njega
sam povrijedio Aidana milijun puta, a vi napravite ovo… jednostavno,
ne razumijem. I kako si pala baš na njega, znaš li uopće kakva sranja on
vuče za sobom?“
„Znam sve! Sve mi je ispričao. U tome i je bit, Jonathan. Ja ga baš
zato volim. Možda sam se bojala svega, pa i svoje sjenke, ali on je sad
svrha mog života, on je razlog zašto se ne bojim, on mi je centar svijeta
i svemira. Ja sam druga žena uz njega. Volim ga, zar ne bi trebao biti
sretan jer sam našla nekoga, i jer je on, takav kakav je isto našao srodnu
dušu?“
Pogleda u mene, malo se mršteći dok probavlja moju izjavu.
„Nisi mu rekla za Aidana?“

141
Inna Moore Usudi se

„Ne, nisam mu niti riječi rekla, on misli da imaš drugu ženu, a ja

nisam to opovrgnula. Jonathan, molim te da razmisliš malo o tome.“
„Svejedno sam ljut.“ Puhne kroz nos dok steže volan rukama.
„Znam, i razumijem te potpuno, zaslužila sam to. Ali pogledaj malo
unazad. Tvoj brat se smije, on je sretan, zaljubljen. I on je drugi čovjek.“
„Pa primijetio sam, samo nisam povezao jer mi ni na kraj pameti nije
to bilo. On ima problema s muškosti pa mi nije ništa jasno.“
Pomalo mu je neugodno pričati o bratu u tom kontekstu, skužila sam
odmah po tonu glasa.
„Nema on tih problema više.“
„Kako sad odjednom nema?“
Zašutim naglo pa podignem obrve i pomalo okrivljenički izustim jer
će sad uslijediti njegov bijes.
„Ne pije tablete.“
„Koji je vama kurac? Jebote, imaš li barem ti mozga kad on misli
kurcem?“ Ruke provlači kroz kosu, skoro da se čupa pa lupi dlanovima
po volanu.
„Jonathan, molim te poslušaj me. Tvoj brat nije isti čovjek koji je bio
kad je došao tu prije dva mjeseca. Ja nisam išta žena koja je ušla u ovu
kuću pod prezimenom Dillon. Zapravo je posve jednostavno objasniti
iako smo te oboje povrijedili jer smo ovo radili u tajnosti. Ovo je jače
Jonathan, čak i od našeg dogovora. Ja njega volim i on voli mene. Ovo
ti govorim iskreno. Pogledaj me.“
On konačno svrne svoje oči na mene pa me pogleda prilično
rezignirano.
„Nije me strah više ničega i nikoga. Imam razlog da se svaki dan
budim sretna i zadovoljna. Zbog tvog brata. Molim te Jonathan, ti si moj
najbolji prijatelj. Molim te budi sretan radi mene. Znam što radim. I
pogledaj drugu stranu. Ne moraš više brinuti radi mene, pazi me Harden.
I ja pazim na njega.“
„Da, to sam skužio.“

142
Inna Moore Usudi se

„Bilo je situacija gdje je mogao iskazati agresiju, ali je ostao pod

kontrolom. Vjeruj malo i u njega. Možeš li?“
„Jebem mu, Anabel. Još sam u šoku. Volim svog brata toliko da sam
Aidana stavio na drugo mjesto. Razumiješ? Samo da ne dozna sve. A
sad zna pola priče.“
„I taj dio ti ide u korist. Nećemo mu to otkriti. Ne brini.“
„Brinem se. Ako primijetiš da mu se nešto događa, javi mi. Neka pije
jebene tablete.“
„Svoj život bih mu povjerila, nemam ni trunke sumnje u njega.“
Uzdahne duboko pa me opet pogleda sumnjičavo.
„I što da sad radimo, kako ćemo ovo dalje izvesti? Spavat ćeš u
njegovoj sobi? Glumimo dalje da si moja žena ili njegova cura? Ovo sad
je jebeni cirkus.“
Po prvi put nasmijem se glasno u našem jadnom šouu, koji ne bi
trebao biti smiješan, nego tužan.
„Ne znam, stvarno ne znam kako ćemo prezentirati drugima, ja samo
znam da ja bez njega ne mogu. Niti jednog jedinog dana.“
Pogleda me pomalo sažaljivo.
„Zacopala si se mala moja, ha? Tako jako?“
„Stvarno jesam.“ Slegnem ramenima dok mi na licu titra osmijeh
samo dok mislim na njega. Jonathan položi ruku na moje rame i podraga
me u znak razumijevanja.
„Kad je tako, što da radim. Vidim da si njega izabrala.“ Namigne mi
i skine sa duše ovu grižnju.
„I žao mi je i nije mi žao, kako da ti objasnim. On je jednostavno
stvoren za mene.“
„Moram ja popričati s njim. Po prvi put ga vidim ovakvog, mora mi
još štošta objasniti. Znam ja, njemu sam ja braco balonja, ali ja sam
odgovoran za tebe i dok je tako, mora mi polagati račune.“
„Imaš svako pravo na to. I hvala ti! Na razumijevanju i na potpori.
Što ćemo reći Daleu?“

143
Inna Moore Usudi se

„Popričat ću s Hardenom prvo. Sad idem od Aidana. Ako ništa, on će

biti presretan zbog ove vijesti.“
„Oprosti još jednom jer sam ti tajila. Kad se dogodilo, nisam ni bila
svjesna da je to to, da sam se zaljubila, i da sam ga tako zavoljela.“
Povuče me preko sjedala u zagrljaj i prošapće na uho.
„Ako ste vas dvoje sretni, onda mogu i ja biti sretan radi vas. Nisam
ni očekivao da ćeš zauvijek biti sama, ali iskreno, ne bih te nikad povezao
s mojim bratom. Izgleda da je tako moralo biti. Svašta sam mu maloprije
rekao, ali zaslužio je. Neka se malo peče. Idem sad, pričat ću s njim
sutra.“
„Hvala ti Jonathan. I samo da znaš, nemoj me ubuduće tražiti u
mojoj sobi.“ Nacerekam mu se i namignem dok zatvaram vrata njegova
auta, a on odlazi do Aidana. Poželim mu sreću da konačno i njemu krene
nabolje, a ja odlazim mom ljubljenom koji je sad sigurno već nervozan
do boli.
Nađem ga u boravku kako nervozno prebacuje programe, a Moby leži
do njegovih nogu. Kad začuju moje korake, obojica skočila i krenu
prema meni. Harden me gleda sumnjičavo, a znam da se smješkam
glupavo.
„Onda?“
„Što onda? Popričala sam s njim. Tvoj red je sutra.“
„Kakav red?“ Namršti se dok pokušava povezati sve. Priđem mu blizu
i omotam ruke oko njega te ga pogledam u oči.
„Prihvatio nas je. Ne brini. Tvoja sam.“
Sreća zacakli u njegovim očima pa me podigne od poda i utisne vrući
poljubac na usne.
„Ne brinem, ali znam ja njega, prvo će mi malo otežati, ali za tebe
mala moja vrijedi sve, čak i s bratom zakrviti.“
„Dobro Harden, nećeš ići na dvoboj, samo ćete popričati. Ipak sam ja
njegova žena.“ Nacerim mu se u facu, ali izgleda da njemu nije toliko
smiješno kao i meni.
„Ne zadugo.“

144
Inna Moore Usudi se

Njegove riječi i izraz lica me skamene, dok me on primiče opet sebi i

ljubi gladno i silovito. Kad se najzad odmakne od mene, potvrdi moje
pretpostavke muklim i odlučnim glasom koji mi pošalje trnce niz
kralježnicu.
„Uskoro ćeš biti moja žena, Anabel. Samo moja. Zauvijek.“
Zadržim dah jer me on i dalje iz dana u dan zna iznenaditi i ostaviti
potpuno u čudu, od te siline i snage koja dopire iz njega, kojom me od
prvog dana prisvojio.
Njegov palac klizi mojim obrazom sve do mojih usana, ostavljajući
oku nevidljiv, ali mojoj koži vatren trag, pa me podigne u svoje naručje i
ponese uz stepenice u svoju sobu.
„Imaš li predodžbu što ću ti sad raditi?“
Odmahnem glavom dok ga stišćem oko vrata i buljim u njegove usne,
a moje srce udara jače od njegovih koraka kroz praznu kuću.
Konačno osmijeh osvane na njegovom licu i ugrije moje srce još više.
„Klanjat ću ti se svaki dan, svaki sat ću ti odavati počast jer si nešto
nevjerojatno, nešto tako posebno, da ne znam kako radiš to. Kako činiš
da čudovište osjeća, da voli?“
Stavim prst na njegove usne i ušutkam ga dok me spušta na svoj
krevet.
„Ti si sve samo ne to. Savršen i nježan čovjek koji samo želi voljeti i
biti voljen.“
„Svaki dan mi pokazuješ koliko me voliš, iako bih ja trebao biti taj
koji će se brinuti za tebe, zapravo je obrnuto. Ti si jača od mene, ti i tvoja
nevina duša, tvoje veliko srce.“
O Bože, suze mi naviru dok gledam njegovo lijepo lice, dira me svaka
nježna riječ s njegovih medenih usana i sva silina ljubavi iz njegovih
očiju. Liježe pored mene i grli me, briše moje suze usnama i pokazuje mi
kolika je njegova ljubav prema meni.
Subotu provodimo na najljepši mogući način, zagrljeni dok otkrivamo
jedno drugome puno toga i dok se naša ljubav produbljuje svakim

145
Inna Moore Usudi se

trenom. Jonathan se još nije pojavio doma, baš želi otežati Hardenu koji
jedva čeka da obavi taj razgovor s bratom.
Moby trčkara ispred nas u parkiću, a ja ne mogu da se ne osvrćem kao
zadnji put. Neki loš osjećaj me prati, a možda je to samo oprez zbog
prethodnih iskustava.
„Ne brini malena, idući tjedan idemo kod odvjetnika, dat ćeš mi sve
poruke, povezat ćemo broj s Allenom i podići tužbu za uznemiravanje te
tražiti zabranu prilaska.“
„A što s Perry? Možda se primirila, ali nekako vjerujem da je ta žena
opasnija.“
„Imaš pravo. I nju istražujemo. Zasad protiv nje nemamo ništa. Sutra
dolazi stari pa moram i njemu objasniti dio priče.“
Ta žena neće mirovati i već za par dana će nam pokazati kako je
odlučila zaista udariti tamo gdje smo najosjetljiviji. Grlim Mobya kao da
će to ublažiti bol koja će me uskoro pogoditi.

146
Inna Moore Usudi se

Harden

Moja srećica nije uopće svjesna snage koju pokazuje u svim teškim
trenucima, u onim u kojima ja naprosto zakažem. Kako je ona umirila i
urazumila mog brata, ne znam, zadivljuje me ta mala cura svaki dan.
Tako se hrabro nosi sa svime što nam život priprema, s Perry, s
prijetnjama, s mojom prošlošću, pa sad i s ovim čudnim stanjem između
nje, mene i mog brata.
Nedjelja je svanula, on se još nije pojavio doma da porazgovaramo.
Glava mi je u kaosu, jer i stari dolazi, jer nam idući tjedan predstoji veliki
natječaj te sklapanje novog posla. Anabel je makar tu da mi da prijeko
potreban mir i spokoj.
Oko podne moj braco se konačno pojavio doma.
Ustajem s kauča i krećem prema njemu, ali on samo prođe pored
mene bez riječi. Mrzim kad se duri, uvijek se tako bez veze ponašao kad
bismo se nekad nešto zakačili, uglavnom oko gluposti. Gori je od neke
ženske.
„Hajde sjedni tu da ovo riješimo.“
Okrene se naglo prema meni i na moje iznenađenje, on mi isplazi jezik
pa se naceri glasno dok mi prilazi i lupi me po leđima.
„Jesi se ti napušio?“
Nasmije se samo još glasnije, iz nekog razloga mu je to smiješno.
„Kontao sam da ćemo razgovarati ozbiljno, a ti kao da si na nečemu.
Jesi li dobro?“ Nije mi jasan nikako, otišao je ljut, vratio se skroz
raspoložen. Ta njegova mora da mu udovoljava vrhunski.
„A dobro braco, gdje god da si bio, ostani tamo kad si tako dobre
volje.“ Na ovo se ipak malo uozbilji i sjedne naspram mene.
„Gdje je Anabel?“
„U sobi.“

147
Inna Moore Usudi se

„Svojoj, tvojoj ili je to sad vaša?“ Koji mu je klinac pa se sad ovako

sprda s ovime?
„U našoj, ali pošto se stari navečer vraća, bit će u svojoj. Uglavnom.
Nego, reci to što imaš, operi me, znam da sam sjebao stvar, ali vjeruj mi,
neću nikad požaliti radi ovog. Ona je… pa ona je stvorena za mene.“
On raširi oči i zabulji se u mene jer me valjda prvi put čuje da ovako
govorim.
„Gle, ne moraš ništa govoriti, malo sam razmislio i zapravo, drago mi
je radi vas. Ti joj se možeš potpuno posvetiti, osjećam tu ljubav među
vama, vjeruj, ona bi se potukla sa mnom zbog tebe, a koliko vidim i ti sa
mnom zbog nje. Bože, ne znam tko je luđi od vas dvoje, tako da ste
taman jedni za drugo.“
Ništa ne govorim začuđen činjenicom da je zaista ovo tako lako
prihvatio.
„Tako da Harden, najbolje rješenje će biti da se ona i ja razvedemo.
Mogu se i odseliti od kuće, kao što si shvatio imam nekoga, ali to neće
biti tema. Nikad. Jesi li shvatio?“
„Jesam. Iznenađen sam tvojom reakcijom, ali neopisivo sam sretan
da je to tako. Znaš i sam da ne biramo u koga ćemo se zaljubiti. Znao
sam od prvog dana da među vama nema te iskre i te strastvene ljubavi,
a u meni se to rodilo prema njoj na prvi pogled. Ona je jedina kojoj
dozvoljavam sve, da me dira i da zna cijelu priču. I dalje je uz mene.“
On samo kima glavom, pa nam obojici pogledi polete na vrh stuba jer
se čuju Mobyjeve šapice po pločicama, dok iza njega hoda Anabel, moja
ljepotica. Ona crna duga kosa njiše se sa svakim njenim korakom, dok
joj oči odražavaju lagano nestrpljenje i bojazan. Ustanem da je umirim.
„Dođi, pričamo pomirljivo. Sve je u redu.“
„Zbilja?“ pogleda Jonathana jer joj je sve još neshvatljivo.
„A što drugo. Razvest ćemo se, neko vrijeme tajite pred starim i onda
mu recite da ste se zaljubili. Shvatit će nekako, voli te on jako. Ja ću se
odseliti i svi sretni.“ Na kraju se nacereka jer smo svi svjesni da je ovo
ispala sapunica.

148
Inna Moore Usudi se

Ona zagrize kažiprst, pa pogleda malo u mene, malo u mog brata.

„Vi ste najdivniji! Najbolji!“ Grli prvo mene, pa njega, dok joj
najblistaviji smiješak krasi lijepo lice. A potom se i nas dvojica
nasmijemo jer je najljepša slika vidjeti nju sretnu.
„Znači sad te više ne zovem ženice, nego sestrice?“ Grle se opet kroz
smijeh, a meni srce raste u grudima.
Hvala Bogu da se moj brat ovako postavio, olakšao nam je svima, jer
ona i ja ne bismo odustali od ovoga što nas čini živima, nit zbog koga.
„Hajde, sad proslavite, ja moram u sobu i pod tuš, pa ću popodne po
staroga na aerodrom.“
Ostavlja nas same, a ja ne mogu dočekati da je izljubim od sreće i
radosti.
„Vidiš? Ne može nam nitko ništa.“
„Ne može, ljubavi.“ Odgovora mi tiho kroz poljupce.
„Još ne vjerujem što se njemu dogodilo, preko noći se predomislio, ali
bolje za nas. Dođi sad sa mnom na kat, konačno te želim slikati.“
Pođe šutke za mnom dok joj se oči smiju, a prsti umotavaju oko mojih.
Prislonila se uz moju ruku i gleda me nježno.
„Ne mogu živjeti bez tebe. Znaš to? Ti si moja sudbina. Premalo je
riječi kojima ti mogu opisati što osjećam kad te ovako gledam, a to što ti
nosiš u sebi za mene, jednostavno me svaki dan iznenađuje.“
Stisnem njenu ruku jače i povedem je do svoje sobe.
„Skini se i lezi na trbuh.“
Gleda me bez treptaja dok polaže prste na rub svoje majice pa je
prevuče preko glave, dok mi pogled pada na savršeni spoj njene mliječne
kože i crne kose koja joj pada po prsima i leđima. Tamne oči joj odaju
uzbuđenje i samouvjerenost dok povlači svoje hlače niz bedra te iskorači
iz njih i ostane u donjem rublju preda mnom.
Postavljam platno na stalak dok mi oči stalno bježe na nju. Osjetim da
njeno uzbuđenje raste sa svakim udisajem, sa svakim pogledom kojim
me skida, sa svakim dodirom njene ruke po svom tijelu dok skida svoje
rublje

149
Inna Moore Usudi se

Odlijepi pogled s mene pa se legne na trbuh, ruke stavi pod bradu,

zabaci kosu i pogleda me prodorno.
„Dobro?“
„Savršeno.“
Ne mogu maknuti pogleda s nje dok mi olovka stoji u ruci u zraku,
dok pokušavam objasniti svom srcu da mi ona pripada sada potpuno.
Još jedan korak Harden i onda je tvoja potpuno.
Nasmijem se svojim ludim mislima, dok mi na pamet pada ona njena
kuća koju ćemo graditi skupa za nas i za našu djecu. Mislim da moja
mala neće imati ništa protiv kad joj to predložim. Samo da stari prihvati
sve ovo i da krenemo u ostvarenje naših planova.
Olovka leti po papiru, dok moja ljepotica leži na mom krevetu, dok
diše plitko i gleda me zavodljivo kroz trepavice.
Koncentriram se na svaku točku na njenom tijelu i kad me ruka već
zaboli od crtanja, shvatim da je ona zatvorila oči i zaspala. Odlažem sve
i prilazim joj polako, te stanem iznad nje da upijem sve ovo što pripada
samo meni.
Koji sam ja jebeni sretnik!
Položim kažiprst na njen gležanj pa krenem lagano putovati njenom
kožom preko bedara sve do njene guze. Napali me samo pogled na ovo
savršenstvo, pa položim oba dlana na njeno dupe i samo sebe jače
izludim dok je diram.
Malo se pomaknula i okrenula glavu u drugu stranu, ali ja nemam
namjeru stati, nikad to nije opcija kad je ona u pitanju, pa prste s njege
guze spuštam onom divnom padinom sve do njenog međunožja.
Draškam je prstima dok sebe mučim sve više, tvrd sam kao kamen dok
prelazim prstom po njenim usminama te prodrem kroz njih u njeno toplo
središte. Mali jecaj se otme s njenih usana i to me uvjeri da sam je
probudio.
Okreće glavu prema meni, ali ništa ne govori, nego samo zagrize
usnu. Od toga poludim još više pa je okrenem u sekundi tako da mi sad

150
Inna Moore Usudi se

leži otvorenih bedara dok spuštam svoja usta i jezik na njen slatki procjep
te krećem izluđivati je naglim nasrtajima.
Rukama stišće svoje bradavice, dok glavu zabacuje unazad i mrmlja
moje ime. Osjetim kad joj vrhunac nadolazi jer diše dublje i noge joj se
počinju tresti pa pojačam pritisak na njenom središtu i raširim njena
bedra jače. Kroz nekoliko sekundi ona se ukoči i počne stenjati jače, a
nakon toga se potpuno opusti u mojim rukama.
Povlači me za kosu lagano na sebe i dariva me slatkim poljupcima.
„Ispuni me. Odmah.“
Govori mi dok između nas otkopčava moje hlače i spušta ih preko
mojih kukova. Još je snena, ali želi ovo brzo, međutim ja imam u planu
da vodim ljubav s njom polako, gotovo lijeno.
„Ne, malena, imam sve vrijeme svijeta. Sad više nema žurbe.“
Osmijeh na njenom licu govori da je prihvatila moj nalog, kao i uvijek
rastopila me svojom milinom i strašću, nježnošću i požudom, dok
vodimo ljubav u našem krevetu.
Nikad se nisam osjećao bolje u svojoj koži, a Bog zna da sam već
izgubio svu nadu da će me ijedna žena poželjeti, privući i usrećiti.
Poželio sam da me nema milijun puta, jer sam izgubio volju za životom,
jer nisam imao razlog da se ujutro budim, ništa me nije poticalo da se
mijenjam, samo me posao tjerao da ustanem iz kreveta.
I sad dok gledam i slušam ovu prelijepu ženu kako uživa u mojim
rukama, znam da imam konačno svrhu i smisao. Štititi i voljeti Anabel.

151
Inna Moore Usudi se

Anabel

Nedjelja popodne je moje najdraže vrijeme u tjednu, jer za stolom u

blagovaoni sjedimo svi, moj svekar, Jonathan, Harden i ja, dok se Moby
drži svojeg kuta i svoje zdjelice.
Atmosfera ne može biti bolja, jer smo konačno riješili ovo našu tajnu,
pa barem nam to više ne visi nad glavama. Jonathan će se uskoro odseliti,
razvest ćemo se, a onda ćemo Daleu reći što je na stvari.
„Želite još salate?“ Nudim Dalea i primičem zdjelu.
„Anabel, zlato, rekao sam ti već da mi ne govoriš vi. Molim te kćeri.“
Kimnem razdragana njegovom gestom i pružim mu zdjelu.
„Onda stari, kako je stric Clint, kako su njegovi? London mora da je
divan u ovo doba godine, nema toliko kiše zar ne?“
Jonathan ispituje Dalea o putovanju.
„Svi su dobro, pozvali su vas da dođete. Što kažeš, Anabel?“ Dale me
upita, a Harden se nadoveže s osmijehom.
„Da, mogao bih te odvesti.“
„Harden sine, Jonathan je još nije vodio na medeni mjesec, pa sam
mislio da bi to bila divna prilika. Netko mora ostati u firmi i raditi.“
Sjena u Hardenovim očima mi govori koliko mu je ovo teško čuti, ali
me razuvjeri jednim namigivanjem. Kako je blesav, otkrit će nas samo
tako.
„Idem ja djeco prošetati s Mobyem, predugo sam sjedio u avionu.“
Čim on izađe, Jonathan opere Hardena.
„E braco jesi specijalac, pa tebi barem jezik nije brži od pameti, koji
klinac si mislio?“
„Nema se mozga kad se zaljubi.“ Ne skida pogleda s mene dok ovo
izgovara, nego mi se približi i položi svoje ruke na mene te me zagrli
gotovo posjednički. Tako i je, on me posjeduje, sve što ja imam, njegovo
je. I žao mi je da nemam još toga da mu predam.

152
Inna Moore Usudi se

Dale se vraća nakon nekog vremena i pusti Mobya da trčkara po kući

te nam priđe dok gledamo TV. Čim sam čula Mobyev lavež sa ulaznih
vrata, odmaknula sam se iz Hardenovog zagrljaja gdje me tako nježno
držao i grijao, igrajući se s mojom kosom.
„Donio sam vam neke poklone.“ Dale nam govori dok izvlači iz
vrećice zamotane darove.
Malu kutiju polaže Hardenu u ruke koji samo gleda onaj poklon i u
tom trenu shvatim da on najvjerojatnije nije dobio poklon odavno, pa
naumim da mu nešto poklonim. Jednu veću kutiju daje Jonathanu, a
meni izvadi najmanju. O Bože, ima i za mene poklon!
Potpuno sam dirnuta dok se sve više povezujemo kao obitelj. Gledam
svu trojicu i toliku ljubav osjećam prema ta tri muškarca, da ne mogu da
suspregnem suzu. Bože kako sam senzibilna ovih dana. Da nije to samo
predosjećaj bure koja će nam uskoro uzdrmati kuću?
„Hvala stari.“ Harden progovara dok stavlja predivan sat na zapešće,
pa ustane i kratko zagrli Dalea, a Jonathan skoči oduševljen manžetama
te i on zagrli Dalea.
„Hajde, otvori i ti svoj poklon.“
Harden me podsjeti na kutijicu koju držim u krilu, pa svrnem nježan
pogled s njih trojice i krenem otvarati poklon.
Predivan medaljon u obliku srca na srebrnom lancu mi se ukaže na
dlanu i dirne me duboko. Dale kao da je znao. Ustanem i zagrlim ga
jako, dok mi suze stoje u grlu.
„Dobro kćeri, to je samo malo nakita, izgleda da te muž slabo
razmazio.“
„Nije to malo. Ovakav sličan medaljon je imala moja mama. Malo
manji, ali sa sličnim uzorkom cvijeća i bršljana po sebi. Hvala ti puno!“
Govorim dok ga grlim, pa me on stisne jače i ostavi nas tako dok se
moje gladno srce puni onom posebnom srećom, kao da predosjeća da je
možda ovo jedan od posljednjih takvih trenutaka.

153
Inna Moore Usudi se

Navečer sam u svojoj sobi, iako me srce i tijelo vuku da odem

Hardenu i uvučem se pored njega, ali ne smijem. Pojačam kontrolu nad
svojim željama, ali mogu mu barem poruku poslati.
Tek što primim mobitel u ruku, zazvoni mi poruka.
„Volim te.“
O Bože, telepatija.
„I ja tebe. Upravo ti pišem poruku.“
„Da? Što si mi mislila napisati?“
„Pored toga da te volim, htjela sam još napisati da možemo sutra otići na
jednu izložbu, mislim da će ti se svidjeti.“
„Može ljubavi, popodne sam tvoj.“
Ma ti si moj zauvijek, govorim sama sebi dok gledam u njegovu
poruku.
Ujutro me budi poznati miris i toplina poznatog i meni tako potrebnog
muškarca.
„Stari je izveo Mobya, imamo petnaestak minuta.“
Šapće mi na uho dok me pritišće svojim tijelom o moja leđa.
„Zaista? Želiš na brzinu? Nisi li rekao da imamo sve vrijeme svijeta?“
Ne mogu mu se nasmijati u facu jer mi je lice položeno bočno na
jastuku.
„Zajeb, znam, ali i ovo ima svojih prednosti. Brzo jutarnje opuštanje
za mene i punjenje za tebe.“ Nasmijem se glasno jer mi je sve slađi sa
tim svojim forama otkako se opustio.
„Pusti me barem da piškim i operem zube pa ćemo jedan brzinski. Ti
počni bez mene.“
Lupi me po dupetu dok se smješta na moj krevet.
„Ja sam već spreman.“
Na mogu obrisati osmijeh dok na brzinu obavljam sve u kupaonici, pa
mu se vratim brzo i zaključam vrata.
„Zaista smo brzi kad treba biti.“ Harden mi dahće u usne nakon
razornih vrhunaca.
„Priznajem, ovi mi se također sviđaju. Brzi, ali eksplozivni!“

154
Inna Moore Usudi se

Ljubim ga i potjeram u njegovu sobu da se barem spremim na miru.

Ovaj put se do firme vozim sa Hardenom, koji svako malo pogledava
u mene.
„Reci. Vidim da ti je nešto na pameti.“
„Pa ne bih te htio prepasti, ali ne vidim razloga da čekam s tim.
Pripremio sam idejni projekat za dovršiti tvoju kuću, pa bih ti ga dao
danas. Kao poklon. Ti vidi sviđa li ti se, pa možemo krenuti graditi.
Skupa. Za nas.“
Zagrizem usnu iznenađena jer on razmišlja toliko unaprijed, a
zapravo sam oduševljena ovom idejom!
„Ne možeš me prepasti, znaš da ću pristati na sve što mi ponudiš.
Harden, je li u ijednom trenu od prvog susreta postojala mogućnost da ti
odolim?“
„Nije malena, ali ponekad mi je još uvijek teško povjerovati u to da si
moja, da te imam pored sebe.“ Pruža ruku preko sjedala da primi moj
dlan i povuče ga na svoje bedro pa nastavlja tako voziti.
Hrpa posla koja me dočeka na stolu i u mailovima, ne da mi doslovce
otići na pauzu, pa naručujem sendviče sebi i Hardenu koji također radi
danas punom parom. Eskalira mi problem sa čistačicom pa se posvetim
tome i potpuno sam skršena kad mi u 17:10 Harden pokuca na vrata.
„Idemo? Otvorenje izložbe je u 18:30, pa da stignemo nešto i pojesti.
Jonathan je isto u uredu, on uskoro kreće direkt doma.“
„Može, za danas mi je dosta.“ Zaklapam laptop i posegnem za svojom
torbom te se uputim za Hardenom do njegovog parkirnog mjesta.
„Što bi htjela jesti?“ Pita me dok izlazimo sa rampe.
„Bilo što osim sendviča. Salata, wok ili pizza. Ti izaberi.“
Kroz dvadeset minuta nalazimo se u parkiću u blizini galerije, i
jedemo rezance štapićima. Ovo mi se zaista sviđa. Ispunio mi je želju da
jedemo vani, a ne u zatvorenom. Dan je sunčan, topao, naprosto mami
da se izađe van.
Uskoro jedan poziv upropasti cijeli dan, a nažalost i naše živote.

155
Inna Moore Usudi se

Hardenov mobitel zvoni kao lud, ali prekine dok se on stigne javiti, pa
moj počne zvoniti.
„Jonathan je.“ Progovorim i javim se.
„Anabel. Daj mi Hardena. Odmah.“
Ne pitam ga ništa jer su me ton i boja njegova glasa prepali pa samo
pružim mobitel Hardenu.
„Molim? U kakvom je stanju? Koja bolnica?“ Izdiktira par pitanja
koja učine da mi srce stane, jer ne znam o čemu se radi, a čim poklopi
posegnem rukom za njim i pogledam ga upitno iako jednim dijelom ne
želim znati.
„Stari. Imao je srčani. Hitna ga vozi u bolnicu. Idemo!“
Ne stignem ništa pitati, dok Harden baca kutije u obližnji koš te me
povede za ruku do svojeg auta.
Neizvjesnost i briga se povećavaju kako se približavamo bolnici, dok
stišćem medaljon u ruci i molim se Bogu da sve bude u redu.
Jonathana zateknemo pred operacijskim salama hitne pomoći, a
njegovo lice ne daje nimalo utjehe ni optimizma.
Zavrti glavom prema Hardenu i isti čas postanem svjesna koliko je
situacija teška. Klonem u stolicu, dok pokušavam shvatiti što se
dogodilo, pio je tablete, svi nalazi pred put su mu bili odlični.
Zamijetim poglede između njih dvojice i nešto u meni govori da su mi
prešutjeli dio priče. Šutim još neko vrijeme, dok čekamo da se nešto
dogodi, da doktor dođe, da jedan od njih dvojice progovori.
„No? Što mi skrivate? Znam da nešto jeste, i što god da je recite mi
sad, jer ću ionako saznati.“
Ponovno se pogledaju pa obojica sjednu pored mene, jedan s desne,
drugi s lijeve strane. Ovo neznanje me ubija, skoro pa me guši i ništa me
ne može pripremiti na ono što ću sada čuti iz Jonathanovih usta.
„Imaš pravo, saznat ćeš. Pred kućom me dočekala hitna pomoć i
policija upravo kad su tatu stavljali u vozilo hitne i kretali ovamo.
Policajac mi je objasnio što se dogodilo, jer je Mabel bila toliko uplakana
da mi nije mogla ništa objasniti.“

156
Inna Moore Usudi se

Zastane pa udahne duboko dok se moj nemir i strah sve više

povećavaju.
„Sranje, Anabel, ne mogu ti ovo reći smireno!“ Njegov stisak se
pojača na mojoj ruci, a s druge strane Harden ustaje i spušta moju ruku
pa ode do vrata sale i lupi šakom o zid. Znam da u njemu sad sve gori,
ali i ovo što mene obuzima me straši.
„Progovori više!“ Nestrpljivo dreknem na njega, iako je njemu još teže
nego meni.
„Netko je poslao kutiju na naša vrata i stari ju je našao na pragu te
otvorio. U kutiji... bile su dvije stvari… poruka i…“
„I što još Jonathan, što još??“
Derem se kao luđakinja u hodniku dok mi predosjećaj grabi vrat i ne
da disati. Rukama sam stegla njegove ruke i čekam da progovori.
„Poruka i… Moby. Zadavljen.“
Vrtim glavom jer on sigurno laže, ne, ne, nema šanse… kako se to
moglo desiti, tko bi to napravio…
„Ne, ne… ne!“ Očaj i bespomoćnost kao da mi lome kosti i istjeruju
iz mog grla jecaje, dok zatvaram oči i uranjam ih u dlanove, pa osjetim
da me Harden privukao sebi i obgrlio me svojim rukama.
Suze ne mogu prestati, čak mi ne daju ni da uputim sva pitanja koja
mi stoje u grlu. Jebena bol me prožima dok mi na pameti stoji samo jedan
zaključak. Ovo se dogodilo zbog mene.
„Allen?“
Samo to uspijem progovoriti dok mi suze i dalje kaplju i peku moje
lice svojom gorčinom. Jedva nekako podignem glavu da ugledam
Hardena, očajničkog izraza lica, kao da ga boli što me vidi ovakvu, pa
obriše jednu moju suzu i samo odmahne kratko glavom.
„Perry. Po poruci bi rekli da je ona jer je napisala „Udarac prvi“.
Jonathan se nadoveže na Hardenovu izjavu.
„Policija je preuzela sve i traži tragove, sigurno će nešto naći. Ne
brini.“

157
Inna Moore Usudi se

„Kako da ne brinem, kako? Pogledaj što se desilo Daleu! Hoće li on

preživjeti?“
„Ne znamo još ništa, ali doktor nije bio optimističan.“
O Bože, presječe me u srcu kao onda kad su mi došli policajci i rekli
da su moji roditelji stradali u automobilskoj nesreći. Zašto imam tako loš
osjećaj i zašto mi se čini da neće tako brzo proći?
Sati prolaze, a čine mi se beskonačni, dok se nas troje pogledavamo,
šetamo, uzdišemo i u očaju zatvaramo oči i molimo se Bogu.
Ponoć je već debelo iza nas, pijem već treću kavu i jedem kroasan iz
aparata, kad dva doktora izađu iz operacijske sale i pogledaju u
Jonathana i Hardena.
Ostavljam isti čas sve na stolici i uhvatim Hardena za ruku. Njegova
ruka stišće moju dok nam doktor govori sve osim onog što želimo čuti.
„Žao nam je, pitanje je trenutka kad će srce prestat raditi, ne možemo
mu pomoći.“

158
Inna Moore Usudi se

Harden

Sjedim na svom krevetu i stežem u ruci onu bočicu sa tabletama koju

sam zametnuo u ladicu prije par tjedana. Sad osjećam da mi samo one
mogu ugasiti ovu goruću mržnju u trbuhu i obrisati žeđ za krvlju. Slike
koje mi prolaze pred očima nisu uopće za opisati. Svaki redatelj malo
boljeg horor filma bi mi sad pozavidio na mašti i originalnosti.
Bočica šuška u mojim prstima dok mi pogled leti po onim sitnim
slovima, kao da bi to odagnalo slike onog što želim napraviti Perry. Onaj
jedan humani dio mene, onaj koji pripada Anabel, upozorava me da sad,
pogotovo sad moram ostati smiren i priseban, pod kontrolom jer svaki
moj pogrešan korak može samo naškoditi Anabel.
Ruke mi se tresu pri pomisli na ono što je Perry napravila. Mom ocu,
Mobyju, Anabel. Ostvarila je prijetnju i udarila tamo gdje me najviše
boli. Da je meni išta napravila, preživio bih, ali dirnuti u njih, u moju
obitelj, u sve što imam… Neće proći nekažnjeno.
Došli smo doma prije sat vremena, istuširao sam se kao da će mi topla
voda pomoći otjerati demone koji nadolaze sa svakim mojih udahom.
Na povratku u svoju sobu zastao sam pored Anabelinih vrata samo da
se uvjerim da spava. Međutim, njeni glasni jecaji ubili su svaku kontrolu
u meni koju sam dotad koliko toliko posjedovao. Pojurio sam u sobu
preplašen sam sebe i ovog što se u meni budilo.
I zato sad držim te tablete i razmišljam da ih opet popijem. U mojim
namjerama prekine me kucanje na vratima. Ne stignem ni odgovoriti,
Anabel ulazi, kose raspuštene, očiju crvenih, obraza uplakanih i samo se
baci oko mog vrata u snažan zagrljaj.
„Molim te Harden, molim te utješi me.“
Moja ljepotica mi plače u krilu, a ja nemam niti jednu riječ utjehe za
nju, pa joj pružim ono što znam najbolje u ovom trenu, obrišem njene
suze i poljubim njene usne. Prihvaća moje poljupce pa me zagrli jače i

159
Inna Moore Usudi se

ljubi žešće. Povučem nas na krevet i polegnem je na sebe. Poljupci nam

postaju nježniji i mekši, kako joj se disanje smiruje, pa najzad odvoji
svoje usne od mojih i stavi glavu na moje rame.
„Hoćemo li ovo prebroditi? Hoće li ovo ikad prestati? Hoće li nas
prošlost uvijek progoniti?“
„Ljubavi, dat ću sve od sebe da te usrećim, ali neke stvari nisu u mojoj
moći.“
Ne znam biti pozitivan u ovom trenu, jednostavno joj ne mogu lagati.
„Harden… ja joj želim smrt, želim je vidjeti mrtvu, zadavljenu. Sve
što je tvoj otac osjetio, da ona osjeti. Sve što je Mobyju napravila, ja želim
njoj napraviti. Pogledaj što radi od mene! Pogledaj što se u meni budi!“
Ruke joj se tresu dok ih ovija oko mene, a jecaji ponovno počnu
izvirati iz njenog grla. Poljubim njeno čelo i privijem je bliže sebi.
„Malena, razumijem tvoje nagone, povrijedila je tvoje najdraže i želiš
osvetu, zadovoljštinu. Samo... ovaj put krivac za sve sam ja. Zakazao
sam. Osveta je servirana meni, a povrijeđeni ste svi vi.“
„Harden, što čini tebi, čini i meni. Osjećam tvoju bol jednako kao i
tvoju sreću. Obećaj mi da ćemo se zajedno boriti, obećaj mi.“
„Obećavam, ljubavi.“
Neće mi trebati tablete, jer me prisustvo moje ljepotice, njeno disanje
i toplina njenog tijela umiri tako da brzo zaspimo jedno uz drugo. Ujutro
se budim malo mirniji i svjestan da je moja tableta ona, snena, mekana,
ugodna, najljepša na svijetu. Nema boljeg osjećaja i smirenja od toga kad
je ona uza me.
Izmaknem se od nje, da je ne probudim, pa pošaljem mail voditeljima
odjela i tajnici da nas neće biti koji dan u firmi. Računam koji dan, iako
zapravo nemam ideju što se sve može dogoditi.
Prerano je da zovem Andrewa. Siđem u kuhinju, gdje Jonathan već
pije kavu i razgovara na mobitel.
„Dođi onda kasnije, mi smo doma. U bolnicu ćemo popodne, ionako
nas ne puštaju k njemu.“

160
Inna Moore Usudi se

Nije me skužio kad je poklopio jer se trznuo kad sam prošao pored
njega i upitao ga s kim je pričao.
„S Aidanom. Ponudio je svoju pomoć. Zna neke ljude koji nam mogu
pomoći.“
„Odlično. Danas ću do Andrewa, moramo ovo riješiti prije nego se
dogodi veće sranje.“
„Pa ima li većeg sranja od tog da nam otac umre?“
Riječi se zamrznu na mojim usnama dok gledam u Jonathana. Stari
ako umre… zbog mene… Ne znam što sam kadar napraviti.
Andrew mi je poslao poruku, pa se nalazimo nakon ručka u njegovom
uredu. Tek što sjednem i osvrnem se malo po uredu, on mi se obrati.
„Već sam se malo raspitao oko Perry, imat ćemo problem s njom.
Gadan. Otpuštena je s posla, tužila je poslodavca i dobila veliku odštetu.
Sad joj je glavni posao maltretirati tebe. Izvukao sam tvoj stari slučaj
Harden. Ima li išta tu što bih ja trebao znati?“
Gleda me i procjenjuje, i sviđa mi se da ima dobar nos kao i njegov
stari kojem sam jedva priznao cijelu stvar, ono baš sve najsitnije detalje.
Ipak, ne mogu mu sad sve reći, možda kasnije. Zasad nema potrebe da
o tome pričam.
„Što se ima tu znati? Osvećuje mi se bivša cura čijeg sam brata ubio u
obrani. Došla je i prijetila meni da će me udariti gdje sam najosjetljiviji.
Moraš znati samo jednu stvar. Moja šogorica, Anabel, pričao sam ti da
prima poruke mržnje i da nas je njen bratić pratio, ona je zapravo moja
cura. S mojim bratom je samo na papiru u braku. Eto da znaš zašto mi
je ona bitna. Najbitnija.“
Malo podigne obrve, nešto upiše u papire pa mi samo kimne.
„Dobro, želim cijelu priču o tom bratiću. I nemoj mi ništa izostaviti.
Kao ni o Perry.“
Sljedećih nekoliko sati provedemo kod njega u uredu prekopavajući
po mojim sjećanjima o Perry, po priči koju mi je Anabel ispričala, jer će
se Andrew baciti na istraživanje Allena i Perry preko jednog istražitelja.
Nisu mi bitni novci, koliko što košta, želim da ovo riješimo u roku.

161
Inna Moore Usudi se

Dok idem doma, osjećam da će Andrew napraviti sve što može s

mojim informacijama i to mi donese dio zadovoljstva, ali dok ulazim u
pustu kuću, srce mi opet zalazi u tamu, one ubojite misli me opsjedaju i
poželim one tablete opet. Zato ne idem u svoju sobu, nego kucam na
Anabelina vrata.
Ne odgovora mi pa nemir ulazi u mene dok primam kvaku i ulazim
polagano. Spava spokojno na boku, ruku uvučenih ispod obraza, stisnuta
ispod popluna, tako malena, tako slatka.
Kao da se znamo oduvijek, kao da me osjeća dok stojim na mjestu i
gledam u nju, kao da samo ona može spasiti moj svijet, ona otvori oči iz
sna i pogleda u mene. Osjeća me. Znam to.
„Harden.“
Zaziva moje ime uvijek na onaj neki potrebiti način, onaj koji topi
moje srce, koji čini da ja volim. Podiže se na krevetu dok ja padam na
koljena pred njom i grabim prstima njeno milo lice.
„Harden?“
„Udaj se za mene.“
„O zaboga Harden, kako si to mislio?“
„Razvest ćeš se od Jonathana što prije, a mi možemo odmah
dogovoriti datum našeg vjenčanja. Samo ti, ja i matičar. Meni ne treba
više. Samo da si moja. Do kraja života.“
Njene ruke su sad na mom licu, prstima prelazi preko moje brade,
nježno me draška po usnama, pa me privuče sebi na svoje grudi. Osjetim
kako joj srce lupa pa uzdahne.
„Ako će te to tako razveseliti, slažem se.“
„Nisi baš oduševljena?“
„Jesam Harden, samo… ja sam tvoja oduvijek. Meni si prvi i
posljednji. Ako trebaš moj potpis i na papiru, imat ćeš ga. Imat ćeš me
na sve načine.“
Ima pravo, trebam to, trebam je u sebi, kraj sebe, na sebi, na sve
moguće načine.
Još se grlimo kad u sobu uz kratko kucanje ulazi moj brat.

162
Inna Moore Usudi se

„Idemo?“ Pita samo to jer svi znamo što nas dalje čeka.
Vozimo se u bratovu autu do bolnice, u nadi da će nas pustiti do oca,
ako ništa barem da ga vidimo preko stakla. Samo to.
„Policijska istraga napreduje. Na kutiji, pod ljepljivom trakom našli su vlas
kose.“ Čitam poruku koja mi je stigla upravo od Andrewa.
„To je dobar trag.“
Složim se s bratovom tvrdnjom, dok osluškujem Anabeline uzdahe sa
zadnjeg sjedišta.
„Da ti dođem nazad?“
Okrenem se prema njoj, a ona mi pokloni mali osmijeh i odmahne
glavom.
„Ma ne, evo skoro smo pred bolnicom.“
Čim smo izašli iz auta, uzimam njenu ruku u svoju i vodim je sa
sobom. Zaboli me tko me vidi i tko što zna. Koračamo u tišini do očeve
sobe i zastanemo ispred stakla da ga pogledamo. Jonathan nam se
uskoro pridruži s doktorom.
On nas ipak pusti ocu u sobu. Anabel steže moju ruku u svojoj dok se
u isto vrijeme u meni sve steže, duša, srce, utroba. Steže se u jednu točku,
točku mržnje koja će eksplodirati u najgorem trenutku.
Prvi pogled na očevo tijelo na krevetu mi govori da on spava, mirno i
spokojno, kao da zapravo odmara. Nema tragova da ga boli, samo što
mi ona maska na njegovom licu i razne cijevi daju od znanja koliko je
stanje ozbiljno.
Doktor govori nešto, ali ništa od toga ne dopire do mene jer mi na
pamet pada svaki sretan trenutak mojeg djetinjstva, kad smo išli sa starim
na pecanje, na jezero, kako nas je učio jahati, koristiti luk i strijelu. Koji
su to dani bili!
Kad bi samo još jednom ustao i samo me zagrlio. Ne bih odbijao
njegov dodir, zapravo... volio bih ga još više.
„Jesi li dobro?“ Anabelin glas me vrati u stvarnost, dok gledam u oca.
Kimnem potpuno prazan i malodušan dok izlazimo iz sobe.
„Sutra se onda vidimo, ako bude nekog pomaka, javit ću vam se.“

163
Inna Moore Usudi se

Doktorova izjava me ne umiruje jer predosjećam da je kraj blizu.

Kako znam? Jednostavno, znam taj miris smrti. Užasan, turoban, dok
vreba iza ugla.
Noć provedem pored Anabel, međutim ni to mi ne pomaže da zaspim.
Znam dobro što ne da mojim mislima da se smire.
Pred jutro me trzne zvono mog mobitela. Javim se nakon par sekundi
na nepoznat broj.
„Molim?“
Stegnem mobitel jače kad prepoznam glas doktora Larrya koji liječi
oca.
„Harden Pierson?“
„Ja sam. Recite.“
„Žao mi je, Harden. Vaš otac je upravo preminuo.“

164
Inna Moore Usudi se

Anabel

Iz sna me bude neki jaki zvukovi, gotovo da bez prestanka udaraju po

mom mozgu. Otvorim snene oči, samo da me prepadne slika koji vidim
pred sobom.
Harden silovito udara šakama u vrata moje sobe, udara tako jako da
se na mjestu njegovih udaraca stvara rupa, a na njegovim šakama krv.
Isti čas skočim na noge, ali približavam mu se oprezno. Bojim se
njegovog bijesa, a da ne znam ni što je uzrok ovome. Osjećam da meni
neće ništa napraviti, ali se bojim da sebi hoće. Zaprepaštena sam dok krv
kaplje s njegovih šaka na pod, kao da uopće ne osjeća bol, pa odlučujem
da ga prizovem sebi.
„Harden!“
Zastane isti čas s udarcima i skameni se. Moj glas izgleda djeluje na
njega.
„Harden, prići ću ti i zagrliti, pa ćeš mi reći što se dogodilo.“
„Ne.“
Ne odustajem radi njegovog odbijanja, približavam se polako, lijeve
ruke usmjerene prema njemu, dok mu se ramena dižu i spuštaju uslijed
ubrzanog disanja. Ne znam kakav izraz lica će me dočekati kad ga
pogledam, ali pokušavam se pripremiti na sve.
„Harden, ljubavi… sad ću te dodirnuti.“
Govorim mu tiho, ali odlučno. Osjećam njegovu silovitu agresiju i
teško obuzdavanje iste, i shvaćam da ga možda sekunde dijele od
eksplozije.
Ne smijem pogriješiti, dok gledam u njegova leđa, i prste nježno
položim na njegova leđa. U isti čas on pogne glavu i duboko uzdahne.
Ohrabrena, položim i drugu ruku pa se priljubim uz njega i najzad
omotam ruke oko njega.

165
Inna Moore Usudi se

Skršena sam u onom trenu kad osjetim da njegovo tijelo počinju

potresati jecaji.
Moj muškarac plače.
Bol probode moja prsa, dok mi se tijelo trese od vibracija koje jecaji
šalju kroz njega dok smo ovako spojeni.
Malo popustim stisak polako se okrećući prema njegovom licu.
Suze koje se slijevaju niz njegovo izmučeno i blijedo lice, otkrivaju mi
koliku bol proživljava. Isti čas mi jedna stvar postane kristalno jasna.
Dale je umro.
Koliko god mi sad treba oslobođenje jada i boli pod suzama, ostajem
čvrsta jer sad me on treba takvu. Jednu ruku polažem na njegovo lice, na
bradu koja me grebe, na njegove zaklopljene oči i brišem suze kojima
oplakuje oca i pere svoju nemoć. Druga ruka mi je oko njegovog vrata,
dok drži glavu pognutu, pa ga privučem sebi i zagrlim.
Čim se našao u mom zagrljaju, jecaji mu postanu glasniji, gotovo da
osjetim njegovu bol u sebi, s njegovim dodirima i zraku koji izdiše.
Bože, zašto mu ne mogu sad pomoći? Radim ono što i on meni,
ostajem u zagrljaju, ostajem pored njega da barem nije sam.
Poguram ga unatraške do kreveta, da mu pogledam šake, ali me
povuče na sebe i sjedne na krevet tako sa mnom u krilu, nogu omotanih
oko njegova struka.
Podigne konačno pogled i zagleda se u mene očiju umornih, krvavih
i mutnih od suza i očaja. Boli me ovo što vidim u njemu, jebeno me trga
na komadiće jer ne mogu ničim izbrisati ovo što ga ubija, pa samo
spuštam usne na njegove i darivam ga nježnošću.
„Malena... ti si jedini razlog da se sad osjećam živim. Smisao si mom
životu.“
Grli me jako i ostane tako dok god nam srca ne počnu kucati u ritmu.
„Umro je.“ Izgovaram više kao tvrdnju nego kao pitanje, jer znam što
je uzrok ovakvom ponašanju.
Jači stisak oko mojeg tijela i njegov bolan uzdah mi daju odgovor koji
zapravo ne želim znati.

166
Inna Moore Usudi se

„Nazvat ću Jonathana.“ Izustim, ali me Harden i dalje drži u stisku i

ljubi moja prsa. Dohvatim svoj mobitel s noćnog ormarića, a Harden se
odmakne od mene i uzme mobitel dok s druge strane već zvoni i začuje
se glas. Harden se isti čas trzne.
„Aidan? Jesi to ti?“ Sranje, čim začujem njegovo ime, i ja se trznem
nekontrolirano.
„Zar je moj brat kod tebe? Daj mi ga ako nije problem.“
Harden mi se ne doima previše uznemiren jer se Aidan javio na
Jonathanov mobitel, ništa čudno, jadničak je sad potpuno okupiran
lošom viješću koju sad mora podijeliti s bratom.
Pogleda me u oči i objasni dok drži mobitel na uhu i čeka da se
Jonathan javi.
„Moja je dužnost da mu kažem.“
Ustanem s njega i krenem prema vratima jer me upravo u trenu kad
se Harden slomljenim i drhtavim glasom obrati bratu i obznani mu da
im je otac mrtav, suze počnu gušiti te odem u kupaonicu. Zatvorim vrata
i konačno pustim jecaje, dok oplakujem tog divnog čovjeka kojeg nam je
otela osveta jedne zlobne osobe. Samo da je vidim, pustila bih sebi na
volju i tako rado bih joj nanijela bol.
Kucanje na vratima me natjera da ustanem i obrišem rukavom suze te
otvorim. Harden me gleda suznim očima te zagrli bez riječi, dok se
međusobno grijemo u svijetu u kojem smo ostali bez ijednog roditelja,
bez oca, bez majke, siročad i on i ja i Jonathan. Ostali smo samo mi, nas
troje.
Cijeli dan nam prolazi u nekom nestvarnom osjećaju da Dalea više
nema. Mislim da toga nismo još svjesni, kao da je još u Londonu i vratiti
će se jednog dana. Izvlačim odjeću za mrtvačnicu iz ormara u svojoj sobi,
gdje će otpremiti Daleovo tijelo, kad Harden ulazi u moju sobu. Blijed je
i potpuno izgubljen, kao da je otupio.
„Policija ne može naći Perry. Izdana je tjeralica za njom.“

167
Inna Moore Usudi se

Očekivala sam neku ljutnju, bijes, ali on je zaista otupio od boli. Srce
mi se slama pa uzimam u svoje ruke njegove zglobove, dok su mu
dlanovi omotani gazom.
„Naći će je jednom, ne može bježati zauvijek.“ Glavu položi na moje
rame i samo udahne malo mog mirisa.
Krenem u Daleovu sobu izabrati odijelo za sahranu, ali me Jonathan
preduhitrio, već izlazi nosi u rukama sve što je potrebno.
Prvi dan bez Dalea prolazi potpuno nestvaran, dok odlazimo u
bolnicu, preuzimamo tijelo, odlazimo u mrtvačnicu, dogovaramo
sprovod.
Drugi dan je zastrašujući. Svi troje samo ponekad uzdahnemo, malo
pričamo, uglavnom se samo zagledamo u daljinu i grlimo.
I sad svi troje sjedimo kod pogrebnika, a ja se nikad nisam osjećala
turobnije i prestrašenije, valjda je to taj tren kad postaješ svjestan da
nekoga više nema. Pogledam Hardena kako pilji odsutno u pogrebnika,
gotovo da ne trepće.
Sve je nekako utihnulo, ranije sam ga čula kako plače, a sad ne mogu
čuti ni njegovo disanje. Gleda u muškarca koji nam priča o ljesovima i
nudi iste kroz toliku dragost da bi čovjek pomislio kako kupujemo novu
kuhinju, a ne mrtvački sanduk za njegova oca. U jednom trenutku,
Harden ustane i tada prvi put sa sigurnošću uvidim da je mogućnost da
ga izgubim velika, jer ono što isijava iz njega više nije satkano od ljubavi,
već stran mi pojam kojeg se itekako plašim.
Izjuri kroz vrata i nakon što se začuo lom i buka očigledno
prouzročena njegovom boli i bijesom, Jonathanova ruka još me jače
stisne.
„Opet će morati na tablete, nema druge...“
Znam da on na to neće pristati, i to radi mene. Uzdahnem i pogledom
se ispričam zatečenom pogrebniku, te se uputim za Hardenom. Nađem
ga naslonjenog rukama na auto, glave na prsima, dok gleda u pod i
sigurna sam, plače u tišini.
„Ljubavi, dođi.“

168
Inna Moore Usudi se

Začuje moje riječi i odmah se okrene prema meni te me povuče u

zagrljaj.
„Zakazao sam Anabel. Dopustio sam da mi se osveti preko oca. Ovo
jebeno boli. Hoće li ovo ikad proći?“
Utišavam ga, mazim i grlim jer sad ništa ne može umanjiti njegovu
boli. Čak ni vrijeme, morat ćemo samo naučiti živjeti s time.
Sahrane se ne želim ni sjećati, Harden je proveo samo držeći me za
ruku sve vrijeme, bez obzira na tuđe poglede prema nama, koji su
dijelom bili puni suosjećanja, ali i iščuđavanja. Držao me kao da ga
jedino ja mogu spriječiti da ne napravi nešto stravično loše, ali sebi.
Aidan je tu i stalno je blizu Jonathana, vidim da je i on u velikoj tuzi.
Nekako i tu sahranu pregrmimo uz sve te ljudi koji su nam došli
izraziti sućut i pozdraviti se po posljednji put s Daleom, ali doći doma u
pustu i tihu kuću, proći pored Mobyjeve prazne zdjelice, pored Daleove
prazne sobe, zadnja crta samokontrole u meni je pukla i pojurim u svoju
sobu te konačno pustim da sve suze isteku.
Isplačem bol, očaj, bespomoćnost i strah koji je pomalo nadjačavao
sve ostale osjećaje. Strah od nečeg još goreg što nam je prijetilo, strah da
ne izgubim Hardena.
Harden se pojavi u mojoj sobi kad su suze malo stale, kao da je čekao
pred vratima da i to obavim. Da oplačem njegova oca i izbacim to iz
sebe. Šutke uđe u moju sobu i samo legne iza mene u odjeći, polažući
ruke na mene i privlačeći me sebi.
Sutra smo svi troje na poslu, radim u tišini, ali jasno u jednom trenu
čujem Hardenove povike iz ureda. Izađem da vidim što se događa, a
kolegica iz ureda izleti uplakana i projuri kraj mene.
„Harden, što je bilo?“
Zateknem ga u uredu, na nogama, dok trga neke papire, baca sve sa
stola, pa se poraženo vrati u stolicu i rukama počupa svoju kosu.
Ubrzanim korakom mu prilazim i privučem njegovu glavu na svoje
grudi, jer me užasno boli kako se muči, kako ga to pogađa. Ne pričam s

169
Inna Moore Usudi se

njim o ovom osjećaju krivnje koji ga izjeda, jer me dvaput već odbio u
mojoj namjeri. On se smatra krivcem za sve.
„Tu budi ljubavi.“
Kad se malo smiri, izlazim potpuno žalosna zbog cijele situacije i
pronalazim uplakanu kolegicu iz Prodaje u njenom uredu.
„Alicia, moje isprike, Harden je trenutno u jako lošem stanju. Nije
trebao danas doći. Možete li mi reći što se dogodilo?“
Ona šmrcne, obriše suze te me pogleda.
„Pa zapravo nemam pojma, gledao je u papire za natječaj, počeo
vikati da ne znam složiti tri papira i popljuvao moju gramatiku. Pitao me
poznajem li razmak, zarez i slično, ostala sam zatečena zbog vikanja i
zapravo sam se prepala i pobjegla.“
„Žao mi je Alicia, moje isprike.“
„Sve ok Anabel, znam da vam je sad jako teško, vjerujete i nama Dale
jako fali. I ne brini, ovo će ostati među nama. Sad gledam u papire, zaista
sam pogriješila na nekoliko mjesta.“ Ona pokunjeno doda i spusti pogled
na papire.
„Kako god, nije razlog za viku i dreku, tako se ne odnosimo prema
kolegama. Moje isprike još jednom. Odvesti ću Hardena doma, uzmi si
i ti ostatak dana slobodno.“
„Ne hvala, radije ću ostati i ovo ispraviti. Hvala Anabel.“
Svejedno sam uznemirena jer Harden ne može držati svoje ponašanje
pod kontrolom, pa ulazim u njegov ured odlučna da krenemo doma.
Skinem njegov sako sa stalka i povučem ga za ruku dok me gleda
bezizražajno.
„Dođi, idemo doma.“
Začudo, ne buni se, ustaje i jače stisne moju ruku. Grabim svoje stvari
i pošaljem kratku poruku Jonathanu da idemo doma, te zamolim Elle da
nam naruči taksi.
On nas već čeka dok se spustimo ispred firme pa krenemo doma, dok
Harden drži moju ruku, ali izbjegava moj pogled. Pustim da u tišini
dođemo do kuće, gledajući kroz prozor, jer ću u sobi ozbiljno popričati s

170
Inna Moore Usudi se

njim da mi ne može sad potonuti tako, mora se trgnuti, kad u jednom

trenu u blizini kuće, on poviče glasno prije nego uhvati kvaku i izleti iz
auta gotovo u vožnji.
„Stani!“ Taksi je već bio usporio u blizini kuće, pa reagiram nagonski,
izlijećem iz taksija za njim i pratim ga dok trči prema jednom parkiranom
autu kojeg smo taman bili prošli.
„Perry, Perry…“ Čujem njegov srditi glas dok se brzim koracima
približava crnom autu u kojem koliko uspijevam zamijetiti sjedi ona,
nesvjesna da joj se približavamo. U onom svom ludilu, on lupi rukama
po suvozačevom prozoru i konačno joj privuče pozornost. Ona se
prepadne kao i ja dok mi na pamet padaju svi mogući ishodi ove
situacije, pa ne gubim vrijeme, gazim s njene strane, otvaram vrata koja
ona zatečena svime nije stigla ni zaključati i povučem je za kosu van.
Harden se kostriješi s druge strane, kratak pogled prema njemu mi
govori da je na izmaku snaga kontrole, pa zato radim ono što moram.
Grabim njenu glavu i udaram njome o auto. Ne znam odakle mi sva
snaga, da je tako grčevito držim i udaram njome dok mi praktički oči ni
nisu na njoj nego na Hardenu. Osjećam svu njegovu mržnju i srdžbu koja
prelazi na mene pa konačno otpuštam svoju divlju stranu i više ne biram
kamo ću udariti Perry, guram je, šaketam, čupam, nabijam nogom, dok
cvili, dok mi njeni jecaji samo hrane ranjenu dušu, ja zapravo uživam u
ovome.
„Osjeti kučko, osjeti što si nam napravila! Boljet će te još više!“
Zadnjim udarcem lice joj se susretne s betonom i tamo ostane. S
njenim padom shvatim da sam ženu onesvijestila pa malo uzmaknem
pomalo uznemirena vlastitom snagom i ovom mržnjom koja je istekla iz
mene, dok mi znoj natapa majicu, a vrućina liže obraze.
Bacim pogled na Hardena koji me gleda kao ranjena zvijer, obranjena
u zadnji čas da je se ne dokrajči.
Brzo posežem za mobitelom u hlačama i zovem policiju, barem jednu
smislenu stvar činim. Iako zapravo osjećam da je bolje da sam ja ovo
napravila Perry nego da je Harden dohvatio, jer u tom slučaju on ne bi

171
Inna Moore Usudi se

stao dok ona ne bi pala mrtva. Nikakva krivnja mi se ne pojavljuje jer

sam je ozlijedila, dok leži pod mojim nogama i pomalo dolazi svijesti, a
zvukovi policijske sirene se približavaju i govore mi da će je konačno
odvesti na mjesto gdje je zaslužila biti.
Policajci je preuzimaju, ne dira me ni što joj krv curi niz čelo, i to je
premala zadovoljština za svu bol koju nam je uzrokovala.
Policajac me obavještava da ću morati doći kasnije u postaju, dok mi
Harden konačno prilazi i zagleda se u moje oči.
„Znam što si napravila Anabel. Izložila si se da mene obraniš, od
mene samoga, od ovoga što u meni reži željno krvi.“
Ne govorim ništa dok me njegove ruke grle jer se i sama bojim onog
što je sad u meni pušteno na slobodu, neobuzdano, potaknuto mržnjom
i osvetom, spremno da obrani svoje.
Još jednom ta će moja životinja pokazati zube u očuvanju svojega, ali
taj put posljedice će biti daleko ozbiljnije.

172
Inna Moore Usudi se

Harden

Hodam iz prizemlja u Anabelinu sobu, kroz mrak i tišinu koja čini

ovu noć zastrašujućom. Krik koji dopire iz njene sobe učini da mi se
svaka dlaka na tijelu nakostriješi, pa pojurim preskačući po tri stepenice
do njene sobe. Jebena vrata su zaključana dok njeni krici sve glasnije
dopiru do mog srca i ranjavaju ga.
Ne mogu progovoriti koliko sam potresen, koliko me zvuci njene
patnje slamaju dok pokušavam po tko zna koji put provaliti vrata. Slab
sam, preslab, ali ne odustajem. U onom trenu kad vrata konačno popuste
pred mojim naletima, pogled mi pada na Anabel kako stoji gola nasred
svoje sobe, ruku zavezanih i obješenih na kuki iznad glave. Zamrznut
sam u mjestu i prostoru dok moje srce iskače izvan kože. Pored nje stoji
muškarac s crnom kapuljačom preko lica, a u ruci drži… bič…
Zamahne kroz zrak bičem i natjera me da povičem od jada i očaja!
„Anabel!!!“
Otvaram oči i shvatim da sam sanjao, jer moja ljepotica me dira
svojim malim rukama po licu i tješi.
„Ljubavi, sanjao si ružno. Tu sam, dobro sam.“
Ona me opet tješi, ona je moja snaga jer ja sam preslab. Čemu joj
služim, ničemu, ona mene brani, ona skrbi o meni.
Privijam se uz nju da me umiri svojom toplinom i mirisom.
Moja žena, dio moje duše. Moje sve.
Zašto mi sad podsvijest stvara ove grozne slike, zašto mi strah
projicira noćne more u kojima je gubim, u kojima je ona označena kao i
ja? Perry više nije prijetnja. Dokazano je da su njene vlasi na ljepljivoj
traci na kutiji koju je ostavila pred našim vratima. Biti će optužena za
ubojstvo iz nehaja, a s tim da su joj u autu našli onaj dan kanistar benzina
i upaljač, lako su povezali da je namjeravala zapaliti našu kuću, pa će i
to biti dodano na optužnicu.

173
Inna Moore Usudi se

Allen se primirio, izgleda da se prepao onaj dan u zoološkom vrtu.

Zbog čega onda ovaj strah?
Već je skoro četiri tjedna prošlo od sprovoda, u nedjelju je misa za
tatu, pa ćemo pozvati samo par bližnjih prijatelja na večeru nakon mise.
Žalosno je da nam nitko ni ne dolazi u posjete, da se ne družimo ni sa
kim, jer ja prijatelja nemam, a Anabel ima samo Silviju koju ne volim
vidjeti blizu sebe.
„Harden, poljubi me.“
Otvorim oči i trgnem se iz razmišljanja te svrnem pogled na Anabel.
„Fališ mi ljubavi, molim te, vodi ljubav sa mnom.“
Gleda me zavodljivo ispod trepavica i laganim smiješkom me zavodi.
Samo ona može ovakvim sitnim izrazima lica otjerati sve loše u mojim
mislima, pa joj uzvratim osmijeh i u sekundi se nađem na njoj.
Ne prestaje se slatko smiješiti dok prstima prelazi preko mojih rebara
sve do ramena gdje me obgrli i privuče u poljubac. Zadnji put ljubio sam
je nježno, a danas ima potrebu izgleda da to bude silovito i žestoko jer je
navalila na mene, sisa mi usnu, jezikom hara po mojim ustima, lagano
me zagrize i povuče usnu te me stišće oko vrata sve jače. Zatvara oči dok
joj se stisak nogama oko mojih leđa pojačava, dok se pokušava protrljati
o mene, a njeni uzdasi postaju sve glasniji.
„Sad Harden, sad.“ Moli me uslijed vrućih poljubaca koji me
napaljuju preko mjere, dok ona, vlažna i nemirna, uzdiše ispod mene, pa
joj ispunim želju i spojim s njom u najboljem osjećaju na svijetu, dok sam
njen i dok je moja.
Mrmlja nešto tako slatko i erotično, dok me prstima povlači za kosu,
i gura moju glavu pod svoj vrat. Znam što sad želi od mene, pa joj i to
priuštim, dok spuštam usne na mekanu i nježnu kožu pa zasišem.
Njena ekstaza se produbi, jecaju postaju jači, stisak oko mene snažniji,
i osjetim kako juri prema svom vrhuncu dok postaje sve vlažnija. Onaj
tren kad se njena nutrina stisne oko mene, to je okidač da se i ja
prepustim i svršim u nju.
„Bože Harden, ovo je svaki put sve bolje.“

174
Inna Moore Usudi se

Izmami mi još jedan osmijeh dok me gleda širom otvorenih očiju, još
malo zamućenih od požude.
„Tako te volim Harden. Nemoj to nikad zaboraviti.“
„I ja tebe Anabel, toliko da mislim da ne bih preživio ako odeš od
mene.“ Sama pomisao na to, da nije pored mene izbija zrak iz mojih
pluća i zarije oštrice u moje srce.
„Nikamo ja ne idem Harden, nikad.“
Zagrlim je jako pa izustim tiho.
„I bolje ti je, jer te nikad ne bih ni pustio.“
Nasmije se srčano na ovo što sam izrekao sa svoje hrđave duše, pa me
krene ljubiti po licu malim slatkim poljupcima.
„Znaš, jako mi se sviđa idejni plan za kuću. Kad će majstori početi
raditi?“
Konačno smo ovaj tjedan sjeli i pogledali projekt, a Anabel se
oduševila. Imala je samo jednu primjedbu, htjela je da imam radnu sobu
u kojoj ću moći slikati. I sad ona misli samo na mene. Za sebe ništa nije
tražila. Kaže da je zadovoljna sa svime kako je.
Ona je zaista nešto posebno.
U subotu poslije ručka odlazimo na Aurora jezero do njene, zapravo
do naše kuće.
„Evo, soba je savršeno čista i sad je možemo opet krstiti.“ Cereka mi
se dok završavam s postavljanjem zastora koje je odabrala. Svaki dan
smo nas dvoje dolazili ovdje i pomalo spremali, čistili i uređivali tako da
su sad kuhinja, kupaonica i soba gotovo spremni za useljenje. Drugi dio
kuće, gostinjska soba i velika ostava u prizemlju, te dvije dječje sobe na
katu će majstori od idućeg tjedna početi dovršavati. Bit će tu posla jer su
tamo samo goli zidovi, metalne šipke i betonski blokovi da se dovrši
pregrađivanje u prizemlju jer je dnevni boravak prevelik pa ćemo tu
napraviti radnu sobu za mene.
„Dođi, ljepotane… hajde, idemo se skupa tuširati.“
Povlači me za sobom u kupaonicu.

175
Inna Moore Usudi se

„Anabel, lutko, kakvi su to dani u mjesecu da si ti napaljena 24 sata

dnevno? Osjetio sam da si me i noćas pipkala malena. Jutros zajahala, i
sad opet?“
„Buniš se?“ Pita me dok skida svoju majicu preko glave i pokazuje mi
svoje obnažene grudi.
„Nipošto.“ Kratko odgovaram dok otkopčam hlače i zajedno s njima
skinem i bokserice.
„Sjećam se dana kad si mi prijetio da ću dobiti to što mi treba.“
„Srećice, nisam ti prijetio, samo obećavao.“
„Onda mi Harden i sad obećaj da ću dobiti sve što poželim.“
Pali vodu i povlači me za sobom u veliki tuš dok joj vragolasti osmijeh
titra na usnama.
„Sve malena, sve što poželiš.“
Obećam i isto to i izvršavam.
Sve za nju.
Prvu noć prespavamo u kući, kad je soba konačno uređena, iako
zapravo ne spavamo, nego baš krstimo i krevet i veliki otoman u kutu pa
čak i tepih.
„Harden?“ Anabel me ujutro gurka u rame i budi.
„Hajde moramo ići, misa za Dalea je u podne, pa onda ručak.“
Mabel će dočekati catering i pomoći dečkima da sve postave u
blagovaonu. Bit će nas tek nekoliko, pored mene, brata i Anabel, dolaze
kolege Brian i Magda, pošto su bili najbliži s mojim starim, Aidan i
Silvia, te Mabel naravno. Sve je to Anabel dogovorila s Mabel. Na meni
i bratu je samo da se pojavimo.
Spremimo se i odjurimo doma, presvučemo i odemo u crkvu. Osjećam
se tako čudno da sam ovdje, nisam bio godinama, praktički se Bogu
nisam ni za što obraćao. Nisam ni za što molio. Možda mi je ovaj gubitak
oca kazna jer sam zapostavio Boga, jer mu nisam zahvalio što je na moj
put stavio Anabel.
Ne znam što je uzrok svemu, ali sad mu se molim dok svećenik
izgovara molitvu za očevu dušu. Osjećam čak neki spokoj dok idemo

176
Inna Moore Usudi se

prema kući, dok nam gosti ulaze u blagovaonu, pa se malo ipak

odmičem od Anabel, pošto još nije vrijeme za objavu naše ljubavi. Brat
je rekao da je pokrenuo postupak brakorazvodne parnice, što će biti
okončano brzo s obzirom na sve. Parnice zapravo neće ni biti, potpisati
će papire i to je to.
Druženje za ručkom me na neki čudan način čak oduševi, kao da
popunjava onu prazninu koju su u kući stvorili očev i Mobyjev odlazak.
Njih nitko neće moći zamijeniti, ali ovako barem glasovi ispunjavaju
kuću i ne daju lošim i sumornim mislima da nas uguraju u tamu.
Već je debelo popodne kad se s nama na pragu oproste Brian, Mabel,
Magda i Silvia, a brat i njegov kum Aidan odu u kuhinju po još jednu
kavu. Pridružim se Anabel u pospremanju blagovaone, pa sjednemo svi
zajedno u kuhinju popiti tu kavu.
„Anabel, želiš li možda novog psa?“
Upitam je dok steže rukama svoju šalicu u ruci. Njena je ova na kojoj
su ružičaste sovice.
„Ne bih sada odmah, možda za koji mjesec, ali hvala ti, ljubavi.“
Malo ustuknem na ovo jer je Aidan s nama i sigurno je čuo kako me
nazvala. Svrnem pogled na njega, a on gleda pomalo nervozno mene, pa
brata pa Anabel. Kratku čudnu tišinu prekine moj brat.
„Aidan zna za vas dvoje. Slučajno mi je izletjelo jedan dan.“
U isto vrijeme odahnemo i ja i Aidan pa se okrenem Anabel i štipnem
je za obraz.
„Idemo u šetnju? Hajde, želim ti kupiti cvijeće za kuću, neke lijepe
orhideje, ili što god se tebi sviđa. Sajam cvijeća je tu u blizini.“
Želim provesti ovaj dan s njom uživajući vani na zraku.
Štipne me nazad za obraz i ustane sa stolice oduševljena prijedlogom.
„Samo da se presvučem gore i stižem.“
„Može, čekam te u dvorištu.“ Ona odlazi na kat, a ja pozdravim brata
u Aidana te se zaputim van.

177
Inna Moore Usudi se

Posegnem u džep, pa se sjetim da mi je mobitel ostao na pultu u

kuhinje te se s praga vratim u kuhinju i onaj čas kad otvorim vrata
ostanem jebeno izbačen iz cipela.
Aidan i moj brat prekidaju poljubac i odvajaju se jedan od drugog te
se zapilje u mene jer sam privukao njihovu pažnju otvaranjem vrata. One
dvije sekunde njihova poljupca mi ostaju urezane u mozak dok mi se
želudac podiže i istog časa sve iz moje utrobe izbacim na pod!
Želudac mi se i dalje diže dok imam potrebu da vičem, da lomim, da
kršim sve pred sobom, da mi jebeno objasne da nisam dobro vidio i
shvatio šta oni to rade. Ovo je nešto najodvratnije na svijetu, moj brat
i… drugi muškarac?
„Jonathan…“ Obrišem usta od bljuvotine, od žuči koja mi žari usne,
a još gora žuč mi truje srce i dušu, pa podignem pogled i sve mi se
zamrači pred očima.
Sljedeće čega se sjećam je Anabelino uplakano lice dok me odvlači od
mog brata, dok staklo škripi pod mojim cipelama, dok se krv slijeva iz
njegova nosa, a Aidan ga povlači na drugu stranu što dalje od mene.
„Jonathan, idemo dok te nije ubio, čovječe!“ Brat ne skida pogleda s
mene, dok mi u grlu, u želucu, u glavi, u cijelom tijelu gori neka vatra.
„Ne, mi idemo! Neću biti u istoj kući s tobom! Gadiš mi se! Ja brata
više nemam.“ Okrenem se na peti i izletim prema autu, a Anabel me
prati u stopu.
„Harden, stani, stani molim te ljubavi!“
Ne stanem dok nisam u autu, a ona sjeda pored mene i položi ruku na
moju, pokušavam se prizvati i smiriti, dok udišem i izdišem duboko, pa
je pogledam.
„Znala si naravno, zar ne?“
„Jesam, i krio ti je to baš zbog ovoga.“
Palim auto, ali me Anabel stisne jače za ruku.
„Ne možeš voziti uzrujan. Ne želim da poginemo Harden. Ako želiš
nekamo ići, uzet ćemo taksi.“
„Mogu voziti, smirit ću se. Idemo doma.“

178
Inna Moore Usudi se

Mislim na našu kuću na jezeru, dok polako krećem iz garaže i vozim

autocestom. Pomalo postajem svjestan da sam prije nekoliko minuta
spoznao veliku istinu koja mi je skrivana godinama.
Moj brat je homoseksualac. Moj brat se ševi s drugim muškarcem.
Želudac mi se opet okrene od gađenja, ali ovaj put nemam što izbaciti,
samo mi ona gorčina zatruje nutrinu.
„Prestani razmišljati o tome. To je njegov život i njegov izbor.“
„Ne govori o tome, ne spominji mi ga! Nikad više!!“
Ostatak dana se mučim s ovim mislima, dok pokušavam umiriti
nekako ovo gađenje i ljutnju u sebi, ali ne uspijevam nikako. Pola noći
nisam spavao iako je moja ljepotica spavala pored mene. Mislim da
nikad neću ovo moći prihvatiti i da nikad neću moći pogledati u njega
bez gađenja jer se bojim da ja naprosto ne mogu pojmiti želju muškarca
za drugim muškarcem kao normalnu stvar. Ako to znači da više nemam
brata, onda neka tako bude.

179
Inna Moore Usudi se

Anabel

„Čekaj, Anabel. Stani malo. Uspori. Hoćeš mi reći da je Jonathan gej

i da si ti zapravo u vezi s njegovim bratom, s onim… luđakom?“
„Silvia, prvo ne zovi ga tako jer on nije luđak. On ima traumu iz
prošlosti i ne voli da ga se dira. S tim da si bila jako napadna iako ti je
rekao par puta da nije zainteresiran. Ok, zaboravimo to, ali da. U vezi
sam s njim. Sad znaš da je moj brak farsa, al' uskoro ću se razvesti od
Jonathana.“
Završim svoje izlaganje pa se naslonim u stolicu dok pijemo kavu u
kafiću pored moje firme. Danas je ponedjeljak, došla sam raditi, a
Harden je odlučio ovaj tjedan raditi od doma. Jonathana sam vidjela u
prolazu kad mi je obećao da ćemo on i ja razgovarati sutra.
„Dobro, dobro, imaš pravo. Ali nije mi i dalje jasno kako ste se vas
dvoje našli. On je prilično žestok, a ti si… pa previše mirna.“
„Pa izgleda da on u meni budi nešto, a ja njega umirujem. Ne samo
to. Ja njega slijepo volim, a opet, kraj njega sam progledala.“
„O Bože, Anabel! Čudno mi je sve, ali ako si ti sretna, onda sam i ja.“
Ona mi pomazi ruku preko naslona stolice i uputi nježan osmijeh.
„Sinoć smo se odselili u našu kuću na jezeru. Pozvati ću te jedan dan
da nas posjetiš. Možda da se ispričaš Hardenu pa da odnos između vas
ne bude napet ubuduće. I on će se tebi ispričati jer je reagirao burno,
može?“
Želim da se moja jedina prijateljica dobro slaže s mojim dečkom.
Doduše nisam neka prijateljica kad sam joj sve ovo skrivala, ali sve se
zakompliciralo.
„Radi tebe ću pristati, iako ne mogu još vjerovati da si mi sve to
skrivala sve vrijeme.“ Namrgođeno me pogleda preko šalice, pa
podignem ramena u znak isprike.

180
Inna Moore Usudi se

„Žao mi je, to je bila moja i Jonathanova tajna. Harden je nanjušio od

prvog dana. I znaš što, uopće ne žalim što se brak raspao, što sam se
zaljubila u njega i on u mene jer, on je razlog da sam ja danas druga
osoba. Danas ne trpim i ne puštam da me se maltretira, danas se borim
za sebe i najviše, za njega. Sad je ostao samo taj jedan problem, ta svađa.
Ne pričaju jedan s drugim, ali nekako se nadam da ću ih pomiriti. Jednog
dana."
Završim nekako u nadi da će mi pasti na pameti dobar način da to
odradim, ali sudbina kurva radi mimo mog znanja i ona će na najgori
mogući način odraditi to umjesto mene.
„Dobro i što ako se ne pomire? Kako ćete raditi skupa?“
Pita ono pitanje na koje nemam odgovor i o kojem ne želim uopće
razmišljati.
„Ne znam što u tom slučaju. Moram pričati s Hardenom. Sinoć smo
zaspali bez razgovora o svađi, bio je napet i vidjela sam da mu treba
vremena da se malo smiri. Iako pola noći nije ni spavao, vrtio se pored
mene stalno. Ujutro je odjurio u boravak raditi, uz objašnjenje da ne ide
u firmu. Šta sam mogla, uzela sam taksi i došla na posao. Nisam navikla
da je ovakav šutljiv i natmuren. Nije takav bio ni kad je Dale umro.“
Tu samo učvrstim svoju odluku da što prije popričam s njim, i on kao
da čuje moje misli, pošalje mi poruku.
„Ljubavi, kad ćeš doći doma?“
Bože, zaljubim se u njega svaki dan iznova!
„Sorry draga, samo da odgovorim na poruku. Ako mu brzo ne
odgovorim, bojim se da će me zvati u brizi.“
Ona samo kimne u osmijeh dok mu tipkam odgovor.
„Krećem za sat vremena, moram do kuće po neke stvari. Trebaš li nešto?“
„Samo tebe, ljepotice.“ Njegov odgovor me rastopi potpuno, ali znam
da neće tako izbjeći razgovor koji ću započeti kad dođem doma.
„Stižem brzo. Pusa, volim te.“
Pošaljem još jednu poruku i odložim mobitel. Nakon što se pozdravim
s njom, hvatam taksi do kuće da pokupim što više naših stvari. Srce mi

181
Inna Moore Usudi se

se stišće dok trpam u kofer njegove stvari s polica, pa onda i moje. Pa zar
da se raspadne naša mala obitelj?
Suze mi klize niz lice, dok polako sve slažem u kofer, a iz misli me
prene Jonathanov glas.
„Malena moja, nemoj to raditi. Ne mogu te gledati uplakanu.“
Obrišem prstima suze i zagledam se u mog prijatelja dok stoji na
dovratku, a podočnjaci i modrica na licu pored nosa mi govore koliko je
i on slomljen radi svega što se jučer zbilo.
Pustim sve na pod i bacim mu se u zagrljaj, zajecavši tiho.
„Ne mogu te izgubiti Jonathan, ne mogu. Samo vas dvojicu imam.
Kako mogu ovo popraviti?“
„Nikako malena, moj brat će se jednom zapitati. Možda će jednog
dana cijeniti i shvatiti da sam svoj život skrivao samo zarad njega, da ga
ne povrijedim.“
Nježnim pokretima mazi moju kosu i daje mi utjehu koju trebam.
„A što ako on to ne shvati? Što ako ga prošlost boli previše da bi
mogao razmisliti o budućnosti? Bojim se da nisam toliko jaka da
ispravim sve što ga boli.“
„Anabel, ti nisi tu da obrišeš njegovu prošlost, niti si tu da ispraviš moj
život. To smo što jesmo, ili to prihvatimo i živimo s time, ili ne
prihvatimo. Moj brat zasad ne prihvaća. I to je u redu, znao sam da
postoji rizik da sazna i iskreno, mislio sam da će biti još brutalniji. Ovako
samo imam dvije modrice.“
„Čovječe, ti mene pokušavaš nasmijati u ovoj žalosnoj situaciji.“
Osmijeh mi pobjegne dok se odvajam od njega i brišem tragove suza.
„A što ću drugo? Iskreno, lakše dišem, zapravo slobodno dišem sad
kad on zna. A s Aidanom da ti ne govorim kako se situacija vratila na
staro, opet me gleda na onaj svoj način kojim me osvojio. Opet je sve
među nama u savršenom redu.“
„Eto zbog tebe mi je drago, neko dobro u svemu ovome ipak postoji.
Sad si barem ti sretan, a Harden će… pa živjet će s tim nekako, sam je
odabrao tako. Ali ja neću odustati. Popraviti ću ovo.“

182
Inna Moore Usudi se

„Čovječe, da volim žene, ti bi bila moja.“

Odvalimo se oboje smijati na ovo, pa mu uzvratim jednako.
„Ne znam baš, s tvojim bratom teško da se itko uopće može natjecati.“
„Upravo si mi slomila srce, malena.“ Glumata da mu je loše držeći se
za prsa, pa ga pucnem po prstima.
„Hajde hajde, tvoj dečko će ti to zaliječiti. A gdje je on?“
„Stiže uskoro, bit će par dana tu sa mnom.“
„Lijepo. Uživajte sad bezbrižno, zaslužili ste. Idem sad da me ne čeka,
a sutra možemo na ručak skupa da nastavimo razgovor, može?“
„Sve za tebe.“
Potrpam još neke sitnice iz kupaonice pa krenem van jer me čeka taksi
koji sam naručila. Sad bi tako dobro bilo da znam voziti i to mi bude
sljedeći zadatak. Naučiti voziti.
„Stižem, ljubavi.“
Šaljem Hardenu još jednu poruku dok me taksi vozi do naše kuće.
Bože, NAŠE kuće! Kako sam zbunjena i nesvjesna bila ovog između
mene i njega od prvog dana. Od onog trena kad je ušao u moju sobu,
pamtim gotovo svaki trenutak koji je koristio da me dirne, da me ovlaš
poljubi, da mi se približi i samo udahne moj miris, a tek njegov pogled…
i sad mi se utroba stisne od želje i ljubavi koju on izaziva u meni. Dajem
sve što imam da ovo nikad ne prođe. Jedna mješavina ludila, potrebe,
ovisnosti i brige, ne znam kako to ni opisati.
„Čekam te nestrpljivo.“ A tako je strpljiv izgledao još od početka,
koristeći svaki tren da me zbuni i da zapravo samo jedan dan moja
zbunjenost skine svoj veo i da shvatim koliko ga želim i trebam. Sad, sad
ga volim i obožavam.
I baš zato jer ga volim, neću mu povlađivati nego ću ga natjerati da
shvati kako mora cijelu ovu situaciju sagledati iz drugog gledišta.
Taksi me ostavlja pred našom kućom, dok vučem kofer prema ulazu,
a iz kuće u taj čas iskorači Harden i požuri da mi uzme kofer iz ruke, te
me poljubi kratko i slatko.
„Bok, ljubavi. Stigla si.“

183
Inna Moore Usudi se

„Stani.“
On zastane i pogleda me začuđeno, dok mi pogled putuje po njemu,
od samog tjemena do stopala.
„Morao bi češće biti u tom ležernom izdanju. Mislim, ovlažim kad te
samo vidim u odijelu, ali u trenirci mi si ono… ležeran i zaigran i što je
najbolje, imam olakšan pristup onome što mi treba nakon napornog
dana.“ Podigne obrvu na moju perverznu izjavu i zavrti glavom.
„Anabel, nisi ni ušla u kuću, već bi me zaskočila. Što ti je na pameti,
ljubavi? Kako doći doma i iskoristi svog dečka?“
Zagrizem usnu, dok moja ruka putuje duž njegove sve do njegove
brade. Prstima lagano prijeđem preko njegovog obraza i zaustavim ih na
rubu njegove usne.
Zagledam se u divnu tamu u njegovim očima, onu koja me je privukla,
koja me natjerala da joj se prepustim, a sve ovo u meni oživi još jače dok
mi uzvraća pogled pun ljubavi i opsesije bez treptaja.
„Ako je moguće iz nečijih očiju pročitati emocije, onda ja iz tvojih,
Anabel, čitam da me voliš više nego ikoga na ovom svijetu.“
„Ubila bih za tebe. Umrla bih za tebe. Sve za tebe, Harden.“ Moja
tama progovara dok ga gledam zaneseno, dok približava svoje usne
mojima i uzima me sebi, pa zamolim Boga da ovaj osjećaj nikad ne
prestane. Ovo oživljava, ovo oslobađa.
Noći koje sam provela plačući sama, šibana samoćom i tugom kao
ledenim vjetrom, dani koje sam prehodala kao prazno tijelo izgubljene
duše, sad su prošlost, pod njegovim mekanim usnama, pod njegovim
toplim prstima, dok me dariva nježnošću, dok me hrani požudom, dok
od mene čini ženu koja je spremna konačno da se bori, za sebe, za njega,
za nas.
Prekinem poljubac jer nemam vremena da gubim, jer osjećam da ću
se ugušiti u želji za njim, pa ga brzo povučem na kat. Gotovo da trčimo
uz stepenice, dok se oboje cerekamo kao luđaci.
Kroz nekoliko sekundi sam na njemu na našem krevetu, dok njegove
ruke grabe moju majicu i prevlače je preko moje glave, a suknju sama

184
Inna Moore Usudi se

podignem na struk te pomaknem gaćice u stranu, a njegov osmijeh mi

govori koliko je zabavljen mojom nestrpljivošću.
„Ne mogu sporije, i ne gledaj me tako, ne znam što mi radiš da sam
tako napaljena.“
Govorim mu bez imalo srama, dok povlačim njegovu trenirku i
bokserice niz bokove.
„Ubijaš me, znaš?“
Ne dozvoljavam mu da išta više govori, u isto vrijeme spojim nas na
oba načina, pa se u ritmu krenem spuštati i dizati s njega te mu uzvraćati
vrele poljupce. Ne treba mi puno da me lansira van ovog svijeta, da mu
padnem zadihana na prsa, da me stegne u svoj zagrljaj i svakim udarcem
njegova srca mi kaže koliko i on mene voli.
„Znaš li ti Harden, koliko sam ja tebe tražila?“
Osjetim kako se njegov stisak oko mojih leđa pojačao s ovom izjavom,
pa me poljubi u kosu i tiho mi uzvrati.
„A to znači da sam ja tebe Anabel čekao. Predugo možda, ali pojavila
si se u pravi trenutak, iako na zadnjem mjestu gdje sam te očekivao.“
Živa sam i sretna i zato se neću libiti da iskoristim ovaj trenutak da
potegnem ono glavno pitanje.
„Harden… hoćeš li ikad moći prihvatiti brata?“ Zastane s milovanjem
moje kože i ukoči se cijeli poda mnom.
„Anabel, ne želim pričati o tome.“
„Harden, ne možeš to ignorirati, ne možeš se praviti da on ne postoji.“
Nježno, ali odlučno skloni me sa sebe, dok navlači hlače i okreće mi leđa.
„Čak i ako odeš sad od mene, problem nije nestao. Imaš samo njega
na ovom svijetu, oca ste izgubili. Sami ste vas dvojica.“
Zastao je na vratima pa svrnuo na mene očajan pogled.
„Imam tebe.“
„Imaš. Ali trebaš i brata. Mi smo obitelj, Harden. Nas troje se moramo
držati zajedno. Razmisli o njemu, on te voli i sve ti je krio baš zato da te
ne povrijedi.“

185
Inna Moore Usudi se

„Nemoj Anabel, molim te… nemoj… prestani pričati o tome…

pokušavam potisnuti sve slike i pomisli na to, gadi mi se, gadi!!!“
Na kraju glasno poviče i ostavi me samu u sobi. Ovo neće biti lako,
ali strpljivo ću raditi na tome da pomire, kad-tad. Sad sam našla svoju
obitelj i neću dozvoliti da nas išta rastavi, obećavam sama sebi, a moje
obećanje već sad pomalo kreće prema svojem ostvarenju.

186
Inna Moore Usudi se

Harden
Danas je već tjedan dana od onog incidenta s bratom, tjedan dana
otkako se nismo ni vidjeli ni čuli. Razmijenili smo svega tri službena
maila u vezi prodaje našeg rješenja, i to je bilo to. Potiskujem koliko
mogu svaku misao o njemu i o tom načinu života, jer mi mučnina
nadolazi sa svakom slikom koju moj mozak stvara.
Da ne mislim o tome, okupiram se radovima u drugom dijelu kuće.
Majstori dolaze sutra i kreću s pregrađivanjem prizemlja. Dnevni
boravak će i dalje ostati prostran, a moja radna soba će biti dovoljna da
u nju smjestim i radni stol i kutak za slikanje. Želim opet slikati Anabel,
moju vječnu inspiraciju.
Ulazi u kuću sva raščupana i umrljana zemljom dok skida rukavice i
miče nestašne pramenove s lica. Nasmiješi mi se slatko i namigne te
zavrti dupetom dok hoda prema katu stepenicama.
Neumorna je, cijeli dan je uređivala vrt, sadila cvijeće, i sad ima volje
za zavođenje. Nacerim se dok gledam za njom i pošaljem joj pusu.
Moram dvije stvari danas obaviti, prvo nazvati majstora koji će mi
odraditi posao u prizemlju, jer mi je dosta gledanja golih zidova i
betonskih blokova, želim mojoj curi što prije pružiti savršen dom. Ona i
ja, i možda Moby broj tri. Neka je još malo prođe sjeta i tuga, pa ću je
razveseliti. Za mjesec dana je njen rođendan, a samo deset dana iza
njenog je moj. Možda da je odvedem nekamo, na neko romantično mjesto i
zaprosim na pravi način?
To bih mogao, iako mi se sve što smislim čini premalo i bez veze za
nju. Ona zaslužuje najbolje.
Drugo, moram otići do kuće uzeti svoj pribor i slike, jer mi je Anabel
rekla da je Jonathan za vikend van grada. Ni ne želim znati niti

187
Inna Moore Usudi se

razmišljati gdje je, s kim i što radi. Sjetio sam se svih onih laži kojima je
pravdao odlaske od kuće. Želudac me zašarafio pri samoj pomisli.
Uzimam mobitel i odlazim na kat do kupaonice, pa začujem vodu u
tušu.
„Dobar dan, Harden Pierson je. Gospodin Clive, zovem da provjerim
dolazite li sutra po dogovoru.“
On mi s druge strane potvrđuje dolazak i priča o još nekim detaljima,
a ja otvaram vrata kupaonice samo da bacim pogled na Anabel dok je
gola pod tušem.
„Može, sutra se vidimo u osam. Adresu znate, ja vas čekam.“
Otpravim ga što prije jer me ona vuče sebi, dok prelazi rukama po svom
vitkom golom tijelu, dok prati svaku oblinu, dok voda obavija njeno
tijelo tako da sam ljubomoran na svaku kapljicu koja kliže po njoj, koja
je dira i uzima njene mirise.
Istog časa poželim je imati pod jezikom, osjetiti je i okusiti, pa
prilazim tušu, otvaram vrata i posegnem za njom. Izgleda da me ipak
nije čula ni očekivala jer je tako slatko vrisnula prepavši se moje pojave.
„Harden, budalo! Prepao si me!“ Trepće prema meni ubrzano, dok joj
voda udara u leđa, a pogled mi privuku njene stršeće bradavice. Cijela
na ovom dnevnom svjetlu izgleda nestvarno, mokra i topla, jebote,
uletjet ću joj unutra u odjeći.
„Bježi, zar ne moraš ići do kuće? Doći će mi Silvia za dvadeset minuta.
Pošto si odbio pričati s njom, izvoli se izgubiti na sat-dva.“
„Dobro gospodarice moja, a što ćete uopće pričati dva sata? Pričaš li
išta o meni?“
Upitam pomalo nesigurno. Nisam nesiguran u njenu ljubav, ali volim
sve te male znakove kojima mi daje na važnosti. Znam da ona vidi samo
mene, jednako kao što ja vidim samo nju, i zato mi ne može dosaditi ni
da mi svaki dan pedeset puta kaže da me voli ili obožava.
Gasi vodu i dohvaća ručnik, pa protrlja svoju dugu kosu, dok izlazi iz
tuša. Pratim je do naše sobe, pa ponovim pitanje.
„Onda, pričaš li o meni?“

188
Inna Moore Usudi se

Kopa po ormaru, izvlači onu slatku zelenu haljinicu koju je nosila

onaj put kad sam je prvi put poljubio u kuhinji, pa odveo na kat u svoju
sobi i malo iza toga se iznenadio, saznavši da je djevica.
„Pričam. Sve i svašta, ponajviše o tome kako si dobar u krevetu.
„Anabel, zezaš?“
Uzdahne i okrene pogled prema meni. Ne sviđa mi se to što vidim na
njenom licu.
„Čemu to neraspoloženje, jesam li nešto krivo rekao? Do prije par
minuta si bila za zezanciju.“
Uzdahne, kosu umota u ručnik, te prevuče haljinu preko glave, a
potom obuče gaćice.
„Muči me sve ovo Harden. Ne znam, jednostavno ne može ovako biti
zauvijek. Fali mi Jonathan.“
Nisam sretan ni najmanje kad ovo čujem, jer osjećam kako je sve ovo
rastužuje, ali ne mogu ni sebi narediti da se ne osjećam tako kako se
osjećam, a glumiti da mi nije loše pri pomisli na njega i drugog muškarca,
ne mogu. Približim joj se i uzmem njene ruke u svoje.
„Je li ti žao što si odabrala mene?“ Prevalim preko jezika svoju
najveću bojazan, jer me gleda tako skršeno i plaho.
„Nikad! Nikad! Ne pitaj me to. Ni u ludilu. Bez tebe ne mogu ni disati.
Zajedno smo u ovoj opsesiji, ne čini li se i tebi tako?“
Podiže svoju ruku do mojeg obraza i opet me dira onako kako samo
ona smije i zna. Ne odgovorim joj riječima, jer nema tih riječi koje mogu
opisati što ona meni znači, nego je privlačim na svoja prsa i utisnem svoje
usne na njene, mekane, tople i ukusne. I jedan njen poljubac, jedan prisni
zagrljaj i ja sam mirniji pa se jedva odlijepim od nje i pustim da se spremi,
te odem preko vrata do Denvera pokupiti stvari dok nema Jonathana
tamo.
Gužve nema, pa sam do kuće za petnaest minuta, parkiram u dvorištu
i promotrim sve. Sve je bilo potpuno drukčije prije samo dva mjeseca.
Svi smo bili sretni, živi, iako smo živjeli u laži. Sad poželim da nisam

189
Inna Moore Usudi se

ništa doznao, Anabel bi makar bila sretna, ne bi joj falio Jonathan, i otac
bi bio s nama.
Ponekad osjećam da meni nije suđeno da budem sretan, barem ne na
onaj način, živjeli su sretno do kraja života. Privlačim li ja nesreću, ne
znam, ali nešto je u meni što ne zna biti sretno, pa i sad, dok kupim svoju
odjeću i svoj slikarski pribor, osjećam kao da ostavljam dio sebe, dio svog
života na ovom mjestu i odlazim jer ne mogu živjeti s onim slikama, s
istinom o mom bratu.
To nije prirodno, to nije normalno, to je bolesno!
Trpam brže sve u kutije i kofere, pa odnosim što prije u prizemlje da
to stavim u auto, jer želim što prije otići odavde, da me ne progone sve
ove uspomene i misli.
Pošto je Anabel rođendan brzo, odlazim do shopping centra da joj
potražim nekakav poklon. Na kraju završim u putničkoj agenciji i
rezerviram nam put u London za dva mjeseca. Za deset dana će biti
potpisan njen razvod od mog brata, pa mi na pamet pada da onu
„ispravnu“ prošnju upriličim u Londonu. Da, to će biti to. To će je
sigurno razveseliti.
Pogledam na sat, već sam sigurno više od dva sata proveo van kuće,
pa se vraćam doma k njoj, i taman se mimoilazim na skretanju u naše
dvorište sa Silvijom. Znam da Anabel ni to nije pravo, ali nemam volju
ni želju ispričati se toj ženturači. Dok je gledam kako joj maše s ograde,
pa potom mahne meni, osjetim pravu fizičku bol u srcu.
Zašto sam tako nepopustljiv? Pa mogu joj makar to ugoditi, prihvatiti
Silvijinu ispriku te se ispričati za grubost, iako je bila zaslužena. Ako će
Anabel to toliko značiti, onda ću to drugi put i napraviti. Ona je toliko
toga napravila i prihvatila radi mene, a ja zapravo tako malo pokazujem
ljubav prema njoj, na onaj način koji bi njoj značio najviše.
„Ljubavi…“ Zaziva me dok prilazi mom autu pa mi se uvuče pod
rame.
„Anabel, pozovi Silviju za koji dan opet tu, ispričati ću joj se.“
„Hoćeš?“

190
Inna Moore Usudi se

Podigne svoje tople oči prema meni pitajući me s nevjericom.

„Hoću malena, za tebe hoću.“
„Aaaaaa ti si najbolji! Tako te volim!“
„Ne, malena, ti si najbolja. Toliko mi daješ, a ja ti tako malo
uzvraćam. Oprosti mi pa što sam tako težak nekad.“
„Ja te volim baš takvog, znaš? Sjećaš se kako si poludio kad sam ti to
rekla i to kad smo ovamo išli prvi put?“
„Nisam poludio… jednostavno nisam mogao vjerovati da bi mene
netko mogao voljeti. Zapravo, da bi me ti mogla voljeti, jedina žena čije
sam dodire poželio, jedina koja me razumije, koja me gleda tako kao da
sam jedini muškarac na svijetu.“
Prste posesivno ukopam u njenu kosu i privučem njenu glavu svojoj.
„Ti si jedini, nitko drugi ne postoji za mene. Prvi i zadnji.“
Jebeni ponos me obuzme dok me gleda ovako opčarano, dok mi
govori sve ovo što želim čuti, a za svaku riječ znam da je gola istina.
Ostajem je tako grliti, dok diše na mojim prsima, dok me hrani svojom
toplinom. Poželim ovako ostati zauvijek.
Ujutro, Anabel dolazi taksijem na posao, a ja ostajem dočekati
radnike. Opet ću dio dana raditi od doma, ali i sâm sam svjestan da ovo
nije rješenje. Poslat ću neke molbe za posao i dati otkaz u našoj firmi.
Mislim da je to najbolje rješenje.
Cijeli tjedan odrađujem na isti način, izjutra sam s majstorima,
nadgledam sređivanje prizemlja, ima tu posla, tek su postavili knauf i
odvojili sobe.
„Clive, zasad dječje sobe na katu nećemo sređivati, radije bih da
sredite boravak i radnu sobu.“ Clive se slaže sa svim mojim prijedlozima
te strpljivo odgovora na sva moja pitanja.
Popodne se posvećujem mailovima te pokojem telefonskom pozivu sa
recepcije.
U petak iza 14:00 završim s majstorima, oni odu pa se istuširam i
odem do grada kupiti neke materijale koje su majstori zamolili. Anabel
cijeli tjedan naporno radi u firmi, vidim da je neraspoložena na

191
Inna Moore Usudi se

momente, pa je odlučujem iznenaditi. Kupiti ću joj još cvijeća i predivnu

komodu koju mi je pokazala u katalogu, a koju želi u našoj sobi.
Zovem je s autoputa dok ulazim u grad.
„Bok ljubavi, radiš?“
„Bok dragi, da još sam na poslu. Zašto?“
„Idem u centar, imam par sati posla, idemo skupa doma?“
„Znaš što, idem ja prije, umorna sam i glava me boli od jučer. Želim
leći u kadu, popiti tabletu i odspavati.“
„Doći ću ja po tebe, pa te vodim doma.“
Predložim zabrinut za nju, ali me ona otpravi jednom rečenicom.
„Nikako, moram još nešto završiti pa idem taksijem, ti obavi to što
trebaš. Vidimo se ljubavi.“
Pozdravim je pa požurim obaviti sve što trebam da se što prije vratim
doma k njoj.
Sve riješim i prije nego sam mislio jer me briga za Anabel tjera da što
prije dođem doma. Neću je zvati jer možda spava, ali nagazim na gas da
što prije stignem.
Već sam pred kućom, a otvorena vrata mi daju naslutiti da je ona ipak
negdje vani, samo je ne vidim. Ostavljam auto u dvorištu i sve stvari u
gepeku pa je potražim, ali je ne vidim ni iza kuće. Ulazim u predvorje
dok mi se želudac steže, jer moja noćna mora kao da se ostvaruje u ovom
trenu dok slušam njeno zapomaganje i vriskove s kata. Pojurim gore,
pokušavajući razabrati drugi glas koji se… smije?
Muškarac je s njom, pratim odakle dopire njihova svađa, pa
zakoračim u dječju sobu, onu koja je puna blokova, nedovršena i
prašnjava.
S vrata uočim Anabel kako se otima iz ruku onom prokletniku Allenu
pa povičem glasno i stupim pred njih.
„Pusti je odmah!“
Oboje trznu na moj povik, a Anabel raširi oči i odmahne glavom.
„Harden, odlazi, odmah!“

192
Inna Moore Usudi se

Allen pušta njenu ruku i poseže brzim potezom za pištoljem te ga

usmjeri prema meni.
„Divno što si nam se pridružio, odlično ćeš poslužiti. Hajde grdobo,
potpiši oporuku inače je on gotov, prosut ću mu mozak.“
„Neću ništa potpisati, ionako ćeš nas oboje ubiti!“
„Neću, sama ćeš se ubiti, tako će ispasti na kraju. I hvala ti unaprijed
za lovu. Asia te pozdravlja.“
Procjenjujem situaciju dok je njegov nišan na meni, a Anabel svako
malo baca pogled u mom smjeru. Ona se nema kamo pomaknuti,
praktički su uza zid, okolo su blokovi i šipke, jedini izlaz je na vratima
na kojima ja stojim. Sad znam njegov plan, ali nemam rješenje kojim bih
je izvukao.
„Potpisat će ti sve, samo je pusti k meni.“ Pokušavam pregovarati, ali
već sad osjećam da on neće pristati na to jer odavde netko od nas živ
neće izaći po njegovom naumu.
„Neću mu ništa potpisati!“ Anabel poviče bijesno dok stišće pesnice i
reži na njega, ali on onda usmjeri pogled na mene i nacilja.
„Jedan… kad odbrojim tri, pucam u njega, pa ćeš svejedno potpisati.“
„Neću, proklet bio!“
„Dva…“ Allen zatvara jedno oko i nišani u mene.
Sve se zbiva u sekundi kad on izgovori TRI, u istom momentu Anabel
ga gurne jako da on zatetura preko betonskog bloka, pištolj opali u plafon
i negdje se odbije, ja se sagnem, a Anabel vrisne dok Allen pada na leđa
i samo izdahne.
Ukočeni smo jednako na mjestu i Anabel i ja dok gledamo njegovo
beživotno tijelo nabijeno na debele metalne šipke koje vire iz poda i
probijaju njegova prsa. Jedan pogled na nju mi govori u kakvom je šoku,
počinje se tresti i u tri koraka koliko mi treba da dođem do nje, ona počne
padati tako da je jedva uhvatim u ruke da ne lupi na pod.
Koliko sam i ja uznemiren i šokiran ovim što se u sekundi zbilo pred
našim očima, toliko sam uzrujan zbog njenog stanja dok leži na mojim
rukama, ne doziva se na svoje ime, čini mi se da i diše slabije.

193
Inna Moore Usudi se

Reagiram u par sekundi dok sažimam situaciju.

Ne dvojim nego prvo zovem hitnu.
„Brzo pošaljite hitnu, žena je u nesvijesti, slabo diše, bijeda je i ne
mogu je probuditi, pišite adresu.“
Nakon što mi hitna potvrdi da su na putu k nama, pomilujem njeno,
sada već hladno lice koje probija znoj, utisnem poljubac i bacim još
jednom pogled na mrtvo tijelo nabijeno na šipke pored nas.
Mobitel je opet u mojoj ruci dok radim jedinu ispravnu stvar u ovom
trenu.
„Halo, policija? Ubio sam čovjeka.“

194
Inna Moore Usudi se

Anabel

Ne prikazuju li filmovi i priče svako buđenje u bolnici kroz neku

maglu, dok se okrećeš oko sebe, pitaš gdje si, kako si dospio na to čudno
mjesto, ružnog mirisa, bijelih zidova, dok se pokušavaš prisjetiti gdje si
zadnje bio, što si radio i što ti se zaboga desilo da ležiš gol pod plahtom?
Priče i filmovi mogu prikazivati što hoće, ali čim sam otvorila oči,
znala sam gdje sam i sjećala sam se svakog prokletog trena koji se
dogodio u našoj kući. Pored mojeg kreveta sjedi Jonathan, zabrinut i
namrgođen, ali gleda me s nježnošću. Ustaje sa stolice i primi me za
ruku.
„Anabel, malena… kako si?“
„Gdje je Harden?“ Ignoriram njegovo pitanje o mom zdravlju,
zanima me samo gdje je Harden. Ogledam se oko sebe, pa prema
vratima, ali ne vidim ga, nema nijednog znaka da je on tu. Moja torba i
mobitel su na ormariću pored kreveta.
„Gdje je Harden, Jonathan?!“ Ponavljam pitanje jer me nemir i
tjeskoba ne napuštaju dok u njegovim očima vidim oklijevanje da iznese
odgovor. Podižem se sa jastuka i stežem od muke plahte jednom rukom,
a drugom uhvatim Jonathana za ruku i povučem sebi.
„Gdje je?“ Zarežim gotovo životinjski jer me bijes spopada zbog
njegove šutnje.
„Nije tu. U policiji je.“
Malo popustim stisak zubima, čeljusti mi se opusti pa odmaknem
ruku s njegove.
„Daje izjavu?“ On kimne i pogleda u pod.
„Neka dođe što prije, molim te. Možda ti se ne da razgovarati s njim,
ali molim te napravi to radi mene. Trebam ga.“
„Anabel… neće doći.“
„Zašto? Kako misliš neće doći?“

195
Inna Moore Usudi se

„Anabel, sjećaš se šta se dogodilo u kući?“

„Sjećam se svakog prokletog trenutka! Nikad to neću zaboraviti! Zašto
sam ja uopće ovdje, moram i ja k njemu na policiju sve ispričati?“
„Ne ideš ti nikud. Onesvijestila si se, spavala si četiri sata. Zasad nema
potrebe da ideš na policiju, jer se on predao.“
Zatrepćem brzo par puta dok pokušavam shvatiti šta mi on priča.
„Predao se?“
„Anabel… predao se da, priznao je odmah da je ubio Allena. Mene
su zvali iz bolnice jer sam ti još naveden u papirima kao muž, njega je
policija odvela u pritvor.“
Snažna bol mi probada srce, grlo, trbuh dok pokušavam udahnuti
zrak, dok me njegove riječi guše svakim trenom sve jače.
„Anabel, diši malena, dobro je.“
„Ne, ne, ne,… ne… Jonathan… ne.. nije dobro!“ Odmahujem
glavom, dok pokušavam prihvatit istinu, ne, nije to napravio... ZAŠTO?
On me zagrli da me umiri, ali ja mira nikad neću imati ako dozvolim
da on preuzme moju krivicu.
„Ja sam to napravila. Ja sam ubila Allena.“
Jonathan se isti čas odmakne od mene, držeći me čvrsto za ramena pa
me malo protrese, gledajući me u čudu i procjenjujući moje riječi.
„Ne lažem. Ja sam ga gurnula. On je nevin. Jonathan, moram na
policiju. On neće snositi kaznu za moj zločin. Zovi koga trebaš, pomozi
nam sad, ali ne dozvoli da on sad nastrada. Molim te, radi mene.“
Skrušeno ga molim dok mi se glas lomi pred navalom suza. Njegove
ruke su u mojima dok me gleda samilosno pa kimne.
„Anabel… ne lažeš? Samo da njega spasiš?“
„Jonathan, ne lažem ja, laže on da mene spasi! Ne želim ni pomišljati
kako se osjeća tamo, sam, ako ga netko dira… ne želim ni govoriti o
tome… molim te, treba otići po njegove tablete. Bojim se, sad se zaista
bojim. Zapravo, idemo skupa, ja se dobro osjećam.“
„Ne možeš ti nikud, neće te još otpustiti.“

196
Inna Moore Usudi se

„Slažem se, ne možemo vas još otpustiti. Gospođo Pierson, u vašem

stanju nije vrijeme za nepromišljene poteze.“
Začujemo glas s vrata koji pripada visokom doktoru, srednjih godina,
strogog izraza lica, dok nam se približava noseći u ruci papire.
„Zar su nalazi loši?“ Jonathan zabrinuto upita doktora koji odlaže
papire na krevet pored mojih nogu te me pogleda procjenjivački.
Jonathanova ruka steže moju sve jače, osjećam njegovu brigu zbog
neizvjesnosti koju nose doktorove riječi.
„Nalazi nisu loši, mada ne znam kakvo je vaše stajalište po tom
pitanju. Imam za vas dvije vijesti, dobru i lošu.“
Jonathan i ja se kratko pogledamo pa vratimo pogled na doktora da
nam konačno otkrije vijesti.
„Samo recite, doktore.“
„Gospođo Pierson, morate se čuvati jer ste trudni.“
„Molim? Trudna sam?“
Sad ja ukopavam prste u Jonathanovu ruku, dok me on privlači sebi i
grli sve jače, a ja ne mogu usta zatvoriti od šoka.
„Šest tjedana, i sad ste u rizičnom razdoblju. Šok organizma poput
onog u kojem ste jutros dovezeni ne bi se smio ponoviti, razumijete?“
Još uvijek ne mogu doći sebi, pa me Jonathan malo prene.
„Anabel, pa to je lijepa vijest zar ne?“
Konačno se zagledam u njegove oči i pogled kojim me tješi, pa
progovorim potiho.
„Da, jako lijepa… Trebam reći…“ Prije nego izgovorim njegovo ime,
sjetim se da on nije sa mnom, nije tu da čuje da ćemo imati bebu, a on bi
se tome neizmjerno veselio. Nismo se čuvali od početka. Zatvorim oči
jer me lagani grč stisne u trbuhu, na što reagiraju i doktor i Jonathan.
„Lezite, i prihvatite da odavde nećete izaći tako brzo. Moram vas
zadržati makar dvadeset četiri sata. Nije sve tako crno, samo morate
izbjegavati stresne situacije.“
„U redu doktore. Hvala vam.“

197
Inna Moore Usudi se

On me ostavlja s Jonathanom koji samo šuti, stišće čeljust pa me zagrli

jako i izgovori odlučno.
„Neka se jebe kreten od mog brata, neka me mrzi, ali idemo ga izvući,
šta kažeš?“ Osmijeh zatitra na mom licu kad moj prijatelj kima glavom
kao da ima najbolje rješenje za sve u ovom trenu.
„Ne brini, malena, idem do njega, srediti ću sve. Imat ćeš ga već sutra
pored sebe.“
„Stvarno?“
„Obećavam da ću dati sve od sebe, Anabel. Sad si najbitnija ti i ta
mala mrvica u tebi. Razumiješ? Nema mjesta lošim mislima, bili ste
napadnuti i branili ste se. Izvući ćemo se. Zovem Aidana, on pozna
odlične odvjetnike, zvat ću i Andrewa, svi ćemo dati sve od sebe da ne
provede dan u pritvoru.“
„Hvala ti Jonathan, hvala ti što opet misliš na njega, što ćeš mu
pomoći bez obzira na njegov stav… ali vjerujem da će se to promijeniti,
samo nemoj odustati od njega.“
„Neću, ne brini. Idem po te njegove pilule za svaki slučaj, pa obaviti
par poziva prije nego odem u postaju. Drži mobitel uza se da te mogu
dobiti.“
Zagrli me još jednom i ostavi ugodno iznenađenom dobrotom i
ljubavlju koju on nosi u sebi za brata kojeg je godinama pokušavao
zaštititi od istine, te za mene i moju mrvicu.
Bože, u meni raste dijete, tek sad sebi opet predočim tu činjenicu dok
prelazim rukom po dnu trbuha pitajući se kako nisam skužila nikakve
simptome. Nisam povraćala, ciklus mi ionako uvijek kasni, a sad nam se
u ova zadnja dva mjeseca svašta izdešavalo pa nisam ni vodila računa.
Tek umor zadnja dva tjedna i promjene raspoloženja što sam pripisala
preseljenju, njihovoj svađi i stresu na poslu.
Molim se Bogu da mi sad bude u pomoći, da podari Hardenu snage,
da ostane pod kontrolom, da ga puste k meni, da smo opet zajedno.
Bojim se kako će preživjeti, bojim se ishoda. Koliko on treba meni, znam
da ja njemu trebam još više.

198
Inna Moore Usudi se

Kad bi znao da čekamo bebu, možda bi se umirio. Ili bi tek onda

poludio do kraja? O ovom pitanju nismo pričali, znam da smo pričali o
dječjim sobama, nismo se štitili nikad, ali ne mogu sad predočiti sebi bi
li mu vijest o djetetu dala strpljenje ili potaknula očaj i želju da bude s
nama. Želim ga što prije vidjeti, zagrliti i umiriti. Moje srce krvari bez
njega. Umirujem svaku bol jer sad imam još jedan razlog da ostanem
jaka.
Moju bebu.
Plod moje i Hardenove ljubavi.
Spremna sam suočiti se i sa zločinom koji sam počinila, da sačuvam
njega, nas. Onaj čas kad sam zaključila da će Allen zaista ispaliti metak
u Hardena, nisam imala mjesta za oklijevanje, moje tijelo kao da je
nagonski reagiralo. Bila sam spremna na sve, izložiti se Allenovom
bijesu i poremećenom umu, čak i umrijeti za Hardena.
Zamislim se malo i prevrtim nakratko cijelu onu scenu. I ne, nije mi
ni malo žao.
Ubila sam čovjeka i ne žalim, jer da nisam branila sebe i svoje, sad bi
moju kuću natapala naša krv. I na nebu bi bio jedan mali anđeo više.
Ne, nije mi žao i neću se nikad pokajati za to!
Sestra mi ulazi i povjerava kako sam dok stežem mobitel u ruci i
okrećem se na bok da konačno zaspem, dok si ponavljam da sad ostanem
prisebna, jer mogućnost da ostanem bez Hardena, nikad neću prihvatiti.
Sad kad znam kako je živjeti s toliko ljubavi i potrebom prema takvom
muškarcu kao što je on, nema jebene šanse da se vratim u ono stanje jada
i osamljenosti, tuge i čemera, ne sad kad sam osjetila sve ono što je on
čuvao dosad u sebi.
Barem jedan put nisam pesimistična, barem ovaj put gajim nadu u
srcu dok mi ispod tog istog srca kuca još jedno koje će zaliječiti, nadam
se rane svojeg oca. Ovaj put znam da nećemo ostati sami.

199
Inna Moore Usudi se

Jonathan

Hoće li moj brat ikad imati sreće u životu? Pitam se po tko zna koji
put, dok razmišljam o njegovom životu nakon onog što mu se dogodilo
prije više od četiri godine.
Ne znam kako je to živjeti s takvim teretom, ali znam kako je meni
bilo sakrivati ono što jesam. Zapostavio sam Aidana, brata sam stavio
na prvo mjesto da mu ne nanesem još i ja udarac. Dao sam sve od sebe,
zaista jesam. I puno puta sam razmišljao o njemu, dok je bio sam u
Seattlu, sâm samcat, samo je radio, nije uopće živio.
Prihvatio sam njegovu ljubav prema Anabel, pa kako ne bih, to je tako
opipljivo između njih dvoje da sam skoro pa zavidan. Raduje me da je
konačno sretan, a Bog zna da je i ona zaslužila sreću nakon svega što se
i njoj zbilo.
Ipak, sudbina im ne da da budu sretni. Ali zato sam ja tu, dat ću sve
od sebe da popravim što se popraviti da.
Zar nije znak te nenormalne ljubavi to što je on napravio? Da nju
spasi, preuzeo je na sebe zločin. Netko bi rekao glupost, moglo se i bez
toga. Ne, nije, točno znam zašto je to napravio. Sve samo da nju sačuva
od dodatnih udaraca.
I to cijenim sad kad je u osjetljivom stanju zbog trudnoće.
Harden će se oduševiti kad čuje tu vijest.
Prije svega, idemo redom. Jurim iz bolnice do naše kuće, gdje sam
tjednima bio bez brata i Anabel, koji odvratan osjećaj. Aidan mi je
dolazio nakon posla, ali više nego očigledno je koliko mi fale brat i ona.
A tek stari…
Jebeš ponos, jebeš sve, moram bratu otvoriti oči taman mu dao da mi
opet razbije nos ako će se zbog toga osjećati bolje.

200
Inna Moore Usudi se

Kopam po njegovoj sobi i u ladici nalazim te vražje tablete. Bog zna

u kakvom ću ga stanju zateći u pritvoru, pa bolje da budem spreman na
sve. Izvlačim mobitel i zovem Aidana.
„Bok ljubavi, trebam tvoju pomoć, nadam se da nećeš odbiti. Sad te
trebam.“
„U vezi čega? Zašto zvučiš tako loše?“ Izgleda da ne mogu sakriti pred
njim nemir koji me prati.
„Harden je u pritvoru. Predao se umjesto Anabel.“
„Zašto?“
„Kako da ti ukratko kažem? Prvo sjedni.“
Puhnem nervozno dok gledam onu bočicu Hardenovih tableta u ruci.
„Čovječe, plašiš me.“
„Aidan, zovi one odvjetnike, trebamo ga izvući iz zatvora. Anabel je
bila napadnuta i branila se, ubila je napadača, ali je Harden priznao
ubojstvo. Sad je ona u bolnici, a on u pritvoru.“
„Sranje.“
„Da, sranje Aidan. Hoćeš li mi pomoći? Molim te.“
„Ne trebaš moliti. Naravno da hoću. Zovem odmah. Pošalji mi u
poruci u kojoj je ona bolnici i u kojoj je on postaji kad saznaš.“
„Najbolji si, znaš?“
„Znam Jonathan, zato me i voliš.“
Pozdravim ga sretan radi njegove spremnosti na suradnju. Oboma
nam je kamen pao sa srca kad smo konačno otkriveni. Prodisali smo,
iako sam time uništio odnos s bratom. Ovo mi je prilika da se pomirimo,
ako on bude spreman na suradnju.
Nazovem još Andrewa, odvjetnika koji je pokrenuo tužbu protiv
Perry, trebam svu moguću pomoć, da se zaštite i Anabel i Hardena ovaj
čas. Objasnim mu cijelu stvar pa se i on uključi u slučaj te mi sazna u
dvije minute gdje je moj brat.
Tek sad mirniji krećem prema postaji da vidim brata. Smirujem živce
jer nemam pretpostavku šta će me tamo dočekati.

201
Inna Moore Usudi se

Javim se policajcu kojem su me uputili na ulazu, pa on upiše moje

podatke, odvede me do visokog crnokosog inspektora.
„Landon, Cooper Landon. Sjednite.“
„Jonathan Pierson. Došao sam vidjeti brata, Hardena Piersona.
Odvjetnik stiže za petnaest minuta.“ On pogleda u papire, pa se počeše
po bradi.
„Odite sa mnom. Obavio sam ispitivanje s njim, potpisao je
priznanje.“
„Molim? Bez odvjetnika?“
„Nije ga tražio. Imao je prava, ali ih nije iskoristio.“
Stisnem zube da ne opsujem, pa samo kimnem na brzinu da me
odvede njemu.
„Imate deset minuta.“ Inspektor me obavijesti dok ulazim u hodnik te
me ostavi samog. Zakoračim u prostoriju u kojoj su četiri ćelije, a u prvoj
sjedi moj brat.
Glavu je spustio i oslonio na ruke, dok sjedi na klupi.
„Brate…“ Zazovem ga kad sam se približio rešetkama.
On podigne pogled, i ono što vidim u njegovim očima me totalno
pogodi. Skoči s klupe i rukama se primi za rešetke.
„Kako je Anabel? Gdje je?“
Očaj na njegovom licu ne može biti veći dok pita za nju.
„Dobro je, u bolnici je još. Pitala je gdje si ti.“
Odmakne se malo od rešetki i pogleda me ozbiljno.
„Tu sam gdje trebam biti.“
„Ne, ne trebaš. Ni ti ni ona. Rekla mi je istinu. Ispravit ćemo ovo.“
„Nećemo, ja ću pretrpjeti i pritvor i zatvor i suđenje. Nema šanse da
dozvolim da ona prolazi kroz ovo.“
„Nitko neće prolaziti kroz išta. Imat ćete obranu, odvjetnike, radi se o
samoobrani.“
„To ti ne znaš, nisi ti ni inspektor ni sudac. Brinut ćeš se o njoj dok
sam ja tu. Neka joj ništa ne fali, molim te.“

202
Inna Moore Usudi se

„Harden, ona ti neće dozvoliti da ovo odradiš na svoj način… Već je

htjela doći tebi, ali joj doktor nije dao s obzirom na njeno stanje.“
„Kakvo stanje, što joj je?!“
Kao da je podivljao u sekundi pri pomisli da joj je nešto.
„Dođi tu. Dođi jebote, nećeš šugu dobiti od mene. Uzet ćeš tablete,
jer moraš znati još nešto.“
„Progovori više!“ Bijesni na mene dok steže one rešetke snažno.
„Anabel je trudna.“
Izraz njegova lica se zamrzne dok me gleda širom otvorenih očiju.
„Moja ljepotica je trudna?“
Kimnem mu s malim osmijehom jer me malo plaši taj njegov izraz
lica. Pomalo se i on opušta, ramena je malo pognuo, ruke spustio niz
tijelo pa se zagleda u jednu točku.
„Bit ću tata? Čovječe… bit ću tata.“
„Hoćeš, zato daj da te izvučemo sad. Koji klinac si potpisao išta?“
Ponovno mi se približi i ozbiljno mi izrecitira.
„Možeš me pokušati izvući, briga me, reci da sam luđak, neuračunljiv,
da je samoobrana, ali nećeš nju uvlačiti. Ne sad kad je trudna. Je l' ti to
jasno?“
Kimnem mu bez oduševljenja jer već vidim da se Anabel neće složiti
sa time. Pružim mu tablete, a on mi ih vrati uz cerek.
„Bit ću tata, brate! Ne trebam to sranje!“
Smije se kao luđak, i iskreno mislim da bi mu dobro došla makar jedna
tableta sada. Zagorjet će vidim, smije se totalno luđački da mu se na
kraju i ja pridružim. Privukli smo pozornost izgleda, jer nam se
pridružuje uskoro onaj inspektor i gleda nas upitno.
„Znate li vi gdje ste?“
„Znamo, ali eto imamo neke lijepe vijesti.“
„Ne znam kakve vijesti mogu razveseliti vašeg brata, potpisao je
priznanje.“

203
Inna Moore Usudi se

„Mogu, inspektore, makar ste se vi svega vjerujem nagledali u svom

radnom vijeku da znate da su neki preokreti filmski, iznenade vas samo
tako. Zar ne?“
Pogledam u mog brata koji mi izgleda kao druga osoba, dok se smije
veselo i neprikladno s obzirom na ovu situaciju i mjesto, pa svrnem
pogled na onu bočicu tableta odlučan da je zauvijek bacim u smeće, jer
moj brat sad ima tabletu koja će ga smiriti za života. Svoju Anabel i svoje
dijete.

204
Inna Moore Usudi se

Harden

Zašto ne osjećam agresiju, nemir, bijes, ludilo, a smješten sam daleko

od moje ljepotice, nije mi pred očima, pod prstima?
Shvaćam zašto, jer sam konačno ispunio svoju svrhu, konačno ću i ja
nešto napraviti za nju. Ja ću ovo podnijeti, a nju u ovoj hladnoj ćeliji, iza
rešetaka... to ne bih mogao niti vidjeti.
Poznam samoću, bila mi je pratitelj godinama, poznam sve svoje
misli, i one najcrnje, živjele su sa mnom svaki dan, i zato mi ovo ne pada
teško. Možda izađem za mjesec, možda za godinu, moja ljepotica će me
čekati. To je ono što me čini mirnim.
Pored nje, čekat će me i naše dijete. Još ne vjerujem! Moja ljepotica
podarit će mi dijete. Dijete.
Je l' se to život malo zajebava sa mnom?
Malo mi da, malo mi uzme?
Sad kad znam da me njih dvoje čekaju vani, mogu preživjeti sve. Čak
i dodir onog čuvara dok me je vodio do ćelije, čak i odvojenost od
Anabel, jer na kraju tunela vidim svjetlo.
A moj brat... pa što reći za mog brata?
Odrekao sam ga se, a on je došao da mi ponudi pomoć. Sve što trebam
je da pazi na Anabel i naše dijete. Ķaže, ovo će popraviti. Pa neka proba,
meni je bitno samo da je ona na sigurnome i na slobodi.
Poslije podne mi dolazi Andrew i još jedan odvjetnik kojeg ne
poznam, a iza njih ulaze Aidan i Jonathan.
Samo lagani nemir prođe kroza me, dok ga pokušavam suzbiti.
„Ja sam Joshua Winston, branit ću vas.“
Niži plavokosi muškarac mi se predstavi i pruži ruku. Uzvratim
kratkim stiskom, ipak su svi tu da mi pomognu.
„Hvala ali ja imam odvjetnika.“
Pokažem rukom na Andrewa, koji se nakašlje pa se nadoveže polako.

205
Inna Moore Usudi se

„Ja ću braniti Anabel. Joshua će tebe.“

„Anabel nema veze s ovim. Ona je nevina. Nije ništa napravila.“
Sva četvorica kao da su uzdahnula u isto vrijeme, pa mi se brat približi
i obrati strogo.
„Rekao sam im da nećeš odustati od svoje priče. Harden, razmisli još
jednom.“
„Morate biti iskreni s nama, kako bismo vas mogli uspješno obraniti.“
Obrati mi se Joshua.
„Ja sam svoje rekao. Anabel nema ništa s tim.“ Brat digne ruke u zrak
i odstupi te priđe Aidanu.
Oba odvjetnika mi priđu i zamole da im ponovim priču od početka do
kraja u vezi Allena.
I dok pričam pogled mi pada na brata i Aidana kako razgovaraju, kako
se ophode jedan prema drugome. Ne promiče mi nježan pogled koji
Aidan upućuje mom bratu, kao ni stisak podrške na njegovom ramenu.
Razumijevanje i prijateljstvo između njih nadmašuje onaj ogavan odnos
kakav u mojoj glavi postoji između dva muškaraca i u ovom trenu
shvaćam da ono što sad gledam među njima nije ništa drukčije od onog
što je između mene i Anabel. Čista ljubav.
S tom mišlju kao da ona mučnina iz mojeg želuca nestane, kao da mi
se raspoloženje popravi, osjetim kao da se i smiješim dok puno ležernije
pričam kako sam gurnuo čovjeka na šipke i ubio ga. Skoro sam i sebe
uvjerio da je to istina.
Andrew je zamišljen dok lista po nekim papirima. Brat se uzvrpoljio i
pogledava na vrata kao da nekog očekuje.
Napnem se cijeli, tijelo mi je u nekom iščekivanju, kao da predosjećam
nešto, neku oluju. Ili je to ipak neki smiraj? Ne znam što je, ali su mi
pogledi usmjereni prema ulazu dok isključujem sve glasove oko sebe i
koncentriram se na vrata koja se upravo otvaraju. Prema meni zakorači
inspektor Landon, a iza njega... moja ljepotica.
„Anabel!“ Uzviknem glasno i pružim ruku prema njoj kroz rešetke.

206
Inna Moore Usudi se

Ona poleti prema meni, dok joj lice krasi najljepši osmijeh, a oči joj
govore koliko mi se raduje.
„Ljubavi...“ Ne marim za publiku, privučem je sebi i kroz rešetke
uzmem njene usne u vrući poljubac. Grabi prstima moja ramena dok mi
uzvraća strastveno, ali ne dam da odmakne od mene ni kad se inspektor
približi u namjeri da nas odvoji.
„Dobro Romeo i Julija, dajete mi duplog posla. Molim odvjetnike da
dođu u moj ured da ovo riješimo, suca zovem nakon toga da vidimo šta
s ovim slučajem.“
Ona se odmakne od mene i zagleda zahvalno u inspektora pa u
Andrewa, imam osjećaj da znaju nešto što ja ne znam.
„Ostavimo ih skupa nakratko, idemo u moj ured.“
Za njima izađu i Jonathan i Aidan pa moja ljepotica ostane napokon
sama sa mnom. Njene male ruke su na mojim obrazima, prelazi njima
po mojoj bradi, dok me njene oči upijaju i miluju. Osjećam mir, osjećam
svu ljubav koju ona širi iz sebe, a sve, sve je to za mene.
„Harden... što da ja tebi kažem? Iznenađuješ me svakim danom.
Svejedno... ova žrtva, ovaj potez... ljubavi... sebi si mogao naškoditi.
Nisam ja tako slaba da ne bih podnijela odgovornost za svoja djela.“
„Barem jednom, barem ovaj put ja sam napravio nešto za tebe. Sad...
za tebe i našu mrvicu. Zar ne? Vas dvoje ste mi sad važniji od ičega.
Toliko toga si ti napravila za mene, toliko puta riskirala, preuzela na
sebe... branila me, izložila sebe. Nikad, nikad neću požaliti. Ti
zavrjeđuješ više. Ti zavrjeđuješ sve, Anabel.“
Slatko napući usne pa uzdahne dok spušta prste s moje brade na moje
dlanove. Pogleda u pod pa nazad u moje oči kao da skuplja hrabrost.
„Svejedno, neću ti to dozvoliti. Znaš zašto? Jer ne bih sebi nikad to
oprostila. Ti mi daješ snagu Harden, zbog tebe nisam više plašljivo dijete
kakvo sam bila. Zbog tebe sam hrabra žena. I samo s tobom mogu takva
ostati. Izaći ćeš vani i skupa ćemo doći doma."
Stišće moje dlanove jako, ali ih izmaknem i primaknem njenom
ravnom trbuhu.

207
Inna Moore Usudi se

„Gle što smo stvorili. U tebi sam. Nosiš moj trag.“

Stavlja svoju ruku preko moje i ugrije me predivnim osmjehom pa mi
približi usne i utisne jedan poljubac.
Nakon toga se odmakne korak unazad i time mi najavi da će uskoro
otići od mene.
„Anabel...?“
„Harden. Priznala sam što sam napravila. Sve sam rekla inspektoru.
Kao i činjenicu da ti ovo radiš kao žrtvu. I znaš što ljubavi? I to je prava
stvar. Potpisala sam priznanje.“
Njene riječi mi probadaju dušu, dok odmiče od mene, svjesna kakvu
bol mi nanosi.
„Zašto si mislila na mene? Zašto nisi mislila na našu malu mrvicu?“
„Mislila sam na sve… ljubavi… bit će dobro sve… ovaj put ja tebi
obećavam. Znam što radim. Sad me zagrli i poljubi.“
Ponovno mi se približava dok držim ruke ispružene prema njoj, da je
osjetim i prisvojim, da umiri moje srce.
Grlim je kroz rešetke, ruke omotavam oko njenog tijela, dok mi
donosi malo onog svog mirisa, onog koji me liječi, koji me čini živim, a
ona uvlači svoje lice pod moj vrati i ljubi me nježno.
Odjednom zastane i pogleda me kroz rešetke.
„Jesi li pričao s bratom?“ Znam što me pita.
„Nisam. Pričat ću.“
Ne znam što ću mu reći, ali toliko toga neizgovorenog mi je na duši.
„Dobro.“
Nešto mi padne na pamet u ovom trenu.
„Spavaj kod Jonathana, nemoj ići u našu kuću. Vjerujem da ne želiš
ni zakoračiti tamo, a neću da si sama. Razumiješ?“ Odmakne se malo i
kroz osmijeh me zadirkuje.
„Idem samo ako ti ideš sa mnom. Inače ostajem ovdje s tobom.“
„To mi je najveća želja, da odavde izađem s tobom ruku pod ruku,
srećo. Ali navikao sam da mi život nije naklonjen, malo mi da, malo mi

208
Inna Moore Usudi se

uzme. Tko zna šta nas još može iznenaditi. Više ništa nije bitno srećice,
samo vas dvoje.“
Šuti, ne govori ništa, neobično je zaista da se ovako grlimo na ovom
čudnom mjestu, u jednoj ovakvoj situaciji, a opet… nikad mirniji i
staloženiji nismo bili.
U zagrljaju nas prekida inspektor uz obavijest da ona mora ići.
„Bok, ljubavi, vidimo se uskoro.“ Namigne mi i ode preko vrata, dok
ostajem sam iščekivati svoju sudbinu.
Navečer, tek što sam pojeo večeru, inspektor se pojavi i krene
otključavati moju ćeliju.
„Hajmo Romeo.“
„Kamo?“
„Kamo god hoćeš. Slobodan si.“
„Kako to mislite?“
„Kako mislim? Gibaj. Što, sviđa ti se tu pa hoćeš ostati? Gibaj dok se
nisam predomislio. Odvjetnik te čeka.“
„A Anabel?“ Srce mi udara luđački dok se još držim rukom za rešetke
u otvorenoj ćeliji jer mi ništa nije jasno.
„Odveli su je.“
„Kamo su je odveli? Tko je odveo?“ Ne mogu uhvatiti dah od pritiska
tjeskobe na mojim prsima pri pomisli da su je odveli tko zna gdje.
„Doma, momak, doma. I ona je slobodna.“ Odahnem, i dalje
začuđen.
„Kako to? Pa što je sa slučajem?“
„Nema slučaja. Sudac neće dizati optužnicu, tretira se kao
samoobrana, a ključna stvar za odbacivanje optužnice je bila zabrana
prilaska Anabel koja je donesena prije par dana. Sudac je uzeo u obzir i
vašu spremnost na suradnju, kao i njeno osjetljivo stanje. Tako da, hajde
izlazi sad, i odi doma brinuti za curu.“
Ne treba mi više ništa reći, gotovo da trčim van onog hodnika, i na
putu van postaje, ugledam Andrewa.

209
Inna Moore Usudi se

„Frende!“ Poviče prema meni i bratski mi stisne ruku, a ja ga od sreće

povučem u kratak zagrljaj. Koji je ovo dobar osjećaj! Imati ljude kojima
je stalo do tebe.
„Ona je doma s Jonathanom, hajde vozim te.“
„Pa ne vjerujem još.“ Govorim mu dok hodamo prema njegovom
autu.
„Pa vjeruj. Ona zabrana prilaska je bila ključna.“
„Potpuno sam zaboravio na to, Andrew. Najvjerojatnije je obavijest o
tome došla u bratovu kuću, a njega valjda ovih dana nije ni bilo doma,
ili je nekako to propustio među poštom. Ali nema veze, bitno da ja idem
doma svojoj curi.“
„I čestitam, rekla mi je za bebicu.“
„Hvala ti!“ Utonem u misli o svojoj ljepotici i onoj maloj mrvici koju
smo skupa stvorili. I sad dok putujem prema njoj, dok me pomalo sva
ona tama napušta, svaki onaj nepoželjni osjećaj gadosti i odbojnost
prema tuđim dodirima, čak i ona agresija, znam da je konačno došlo
vrijeme da budemo sretni. Nas troje. Ali neću zaboraviti ni svog brata,
jedinog brata kojeg imam, koji nam je spremno pružio ruku pomoći onda
kad nam je najviše trebalo.

210
Inna Moore Usudi se

Anabel

Ne sanjam, moj najdraži je tu, pored mene, u mom krevetu. Slobodni

smo i skupa smo. Zar ovo nije nešto najbolje na svijetu? Imati pored sebe
muškarca koji te gleda kao da nitko drugi ne postoji, dira te kao da se
želi uvjeriti da zaista postojiš u zbilji, izgovara ti obećanja i zakletve na
vječnu ljubav… i najzad, muškarca koji bi se žrtvovao za tebe.
Našu sreću samo poduplava činjenica da ćemo postati prava mala
obitelj za nešto više od sedam mjeseci. Ma mi smo prava obitelj od prvog
dana, iako je u našem slučaju sve ispalo tako komično, al' opet tako
romantično… preživjeli smo razne udarce, sve nas je samo ojačalo. Nije
li Harden sad mirniji nego ikad? Nisam li ja sad jača nego prije? Nije li
Jonathan sad sretniji?
„Ljubavi… hvala ti što si mi vjerovao.“ Izgovaram tiho na njegovo
uho, dok ga grlim, priljubljena uz njegova leđa.
„Srećice, nikom ne vjerujem kao tebi. Nema boljeg mjesta na svijetu
od tvog zagrljaja.“ Okrene se prema meni i stavlja ruku na moj trbuh.
„Da pozdravim sina.“
Osmijeh mu ne silazi s lica dok prelazi nježno po mojoj koži.
„Kako znaš da nije kćer?“
„Pa ne znam, zapravo mi je svejedno, ionako ćemo imat barem još
troje.“
„Ne znam kako si ti to planirao, bez da mene išta pitaš.“ Kvrcnem ga
lagano prstom u nos, a on mi uhvati ruku svojom, privuče prst svojim
usnama i zagrize.
„Nekako mislim da se nećeš buniti jer mi zapravo ne znaš reći ne.“
Što da mu kažem kad je tako sladak, tako poseban, tako osvaja?
„A znaš što… nećeš ni ti meni reći ne, nego ćeš kasnije otići do brata
i porazgovarati s njim.“ Osmijeh mu samo malo splasne, dok polaže
svoje prste na moju glavu i krene me nježno milovati po kosi.

211
Inna Moore Usudi se

„Popričat ću. Shvatio sam sve dok sam gledao njega i Aidana.
Povezao sam sve to krivo s onim što je meni napravljeno, a ustvari nisam
to gledao kao na vezu kakvu mi imamo. Iako Anabel, mislim da nitko
nema vezu kakvu mi imamo. Misliš i ti tako?“
„Znaš da mislim. Ja pored tebe druge ni ne vidim, za tebe živim, za
tebe umirem. Dio si mene, sad pogotovo, kad smo stvorili nešto što će
nas vezati zauvijek.“ Privuče moju glavu sebi i poljubi me u čelo.
„Znam da ćemo se i dalje boriti zajedno čak i ako nam život pripremi
još neugodnih iznenađenja.“
Vjerujem mu da ćemo se boriti, jer život ima namjeru da nas još
jednom prodrma gadno, pitanje je samo hoćemo li iz te borbe izaći kao
pobjednici ili gubitnici.
Jedno vruće jutarnje razbuđivanje na Hardenov način, spremanje u
kupaonici i evo nas, koračamo skupa niz stepenice u kuhinju gdje nas
čekaju Jonathan i Aidan.
„Jutro golupčići.“
„Vama također golupčići!“ Uzvratim na Jonathanov pozdrav jednako
razdragano, a onda mi pogled padne na kutiju pored njegovih nogu iz
kojih viri mala bijela njuškica.
„Što je ovo?“ Pitam iako zapravo znam, dok se spuštam na koljena
pored psića i podragam ga.
„Naš poklon tebi. Morat ćeš se nečim baviti sad kad budeš doma na
čuvanju trudnoće.“
„Pa neću biti doma, dobro sam, radit ću.“
„Ne, nećeš, odmarat ćeš.“ Harden se nadoveže na bratovu odredbu
dok me sva trojica gledaju ozbiljno. Širim oči i podignem ruke u znak
predaju.
„Dobro, vidim da mi nema druge nego pokoriti se.“
„Gle čuda, mala se predala na prvu.“ Na Hardenovu opasku svi se
nasmijemo dok uzimam psića u naručje i dragam ga po bijeloj sjajnoj
dlaci.
„Divan je, hvala dečki. I hvala što ste nas primili da prenoćimo.“

212
Inna Moore Usudi se

Jonathan i Harden se pogledaju pa se Jonathan obrati kako njemu,

tako i meni. Kratak pogled na Aidana mi govori koliko je zadovoljan
nastalom situacijom.
„Zar ste samo noćili? Nećete se valjda vratiti u onu kuću? Računao
sam da ćete doseliti nazad. Lakše vam je radi svega. Harden, nije dobro
da je Anabel sama tamo u onoj kući dok si ti na poslu. Ovdje je makar
Mabel s njom.“
Harden samo kima glavom dok razmišlja, pa me iznenadi svojim
odgovorom.
„Imaš pravo brate, bolje da smo tu, vjerujem da nikome ne bi bilo
ugodno ući u onu sobu i prisjetiti se svega. Možda da čak prodamo tu
kuću i ostanemo ovdje. Imamo gore i sobu za dijete, preuredit ćemo
tvoju staru sobu.“
Moj muškarac me oduševljava svojom staloženošću i spremnošću na
suradnju jer time gradi jedan novi, čvršći odnos s bratom. Osjećam da je
sve prihvatio, samo mu to još mora prijeći preko usta. Znam da je taj dan
blizu, neću ga forsirati, s njim to ionako nema svrhe.
„Kako da nazovemo novog ljubimca?“
„Duke.“ Nemam pojma odakle mi ideja, ali mi je samo nadošla dok
sam gladila njegovu glavicu.
„Odlično, Anabel, vidim da ste se složili na prvu. To ti je poklon od
nas za rođendan.“
Pogledam zahvalno prema mom prijatelju, toliko raznježena jer sam
sad još jedan divan poklon dobila posve neplanski.
„Imam i ja poklon.“ Harden se javi pomalo nesigurno pa stisne usne
i kimne.
„Zaista?“ Kad je on meni i poklon kupio pored svega što nam se
izdešavalo zadnjih tjedana? Zar je toliko unaprijed mislio? Bože, kako
me taj čovjek iznenađuje svakim danom!
„Nisam siguran hoće li ti doktor dozvoliti let avionom.“
„Let avionom? A kamo si me mislio odvesti?“

213
Inna Moore Usudi se

„London.“ Sad zaista nema šanse da se ne rasplačem, iako najvećim

dijelom zbog hormona, ali pustim da mi suze olakšaju ovaj grč u grlu pa
mu se bacim oko vrata i izljubim ga po licu.
„Divan si, divan! Najdivniji na svijetu!“
„Onda, kad idete po stvari u kuću da sve preselite nazad?“
Jonathan prekida naše maženje pravim pitanjem.
„Pa možemo već danas.“ Harden i on se pozabave tom temom dok
izvodim Dukea malo u dvorište da upozna novi dom.
Tako sam sretna, a svaki sljedeći dan naša sreća se samo povećava.
Stvari smo preselili nazad, u Hardenovu sobu stavili veliki bračni
krevet, a moju nekadašnju sobu preuredili u dječju. Jonathan je ionako
većinom kod Aidana, Harden uglavnom radi, a ja provodim dane s
Dukeom i Mabel, učim kuhati kako bih mogla praviti sve one zdrave
kašice kad bude vrijeme dohrane.
„Svi papiri su potpisani i sad sam slobodna žena!“ Vičem Hardenu
jedan dan iz kuhinje dok ostavlja svoje stvari u boravku i prilazi mi
laganim korakom.
„Ti slobodna žena? Srećice, dok sam ja živ, ti si moja. Bez obzira šta
tu piše. Sjeti se. Pisalo je već da si tuđa, a to me nije spriječilo da te
prisvojim.“
Bože, zadrhte mi koljena od intenziteta kojim me uvlači u svoje oči,
od želje koja mi grije tijelo, od ovih riječi kojima me raspamećuje.
„Ima li šanse da mi sad na brzinu pokažeš kako si me to prisvojio?“
Zagrizem usnu i obgrlim ga oko vrata.
„Dražiš me, znaš da smo sami i znaš da te neću odbiti. Nikad.
Dozvoliš mi da se makar istuširam?“
„Sve ti dozvolim ako ćeš nakon toga doći direktno u našu sobu. A iza
toga te nahranim jer sam isprobala jedan super recept za tvoj omiljeni
kolač s jagodama.“
Izgleda da moju ponudu ne može odbiti, pa šutke požuri na kat dok
se smješkam i veselim svakom ludom trenu provedenom pod njegovim
prstima.

214
Inna Moore Usudi se

Približio se i datum leta za London, pa nakon pregleda kod doktora,

zovem Hardena na posao.
„Ljubavi, imam dozvolu da putujem avionom! Sve izgleda savršeno!“
„Divno, srećice, onda se pakiramo za dva dana i krećemo.“
Nema veće sreće od moje kad se ukrcamo na let i putujemo u taj divni
grad! Harden se za sve pobrinuo, dogovorio posjetu njegovom stricu
Clintu i njegovoj obitelji, riješio smještaj, napravio nam rutu po gradu sa
svim znamenitostima koje moramo obići. Nemam ni jedne zamjerke,
ovo mi je zaista trebalo, da se malo odmaknemo od svega i posvetimo
ovih tjedan dana jedno drugome. I on se naradio u posljednje vrijeme,
pa će mu ovaj odmor dobro doći.
Nakon dvanaest sati leta, jedva dočekam da se protegnem i razbudim
jer sam većinom spavala u Hardenovu krilu dok je on tako strpljivo i
mirno sjedio. Osjetila sam par puta njegove usne na mom licu i njegove
prste u mojom kosi. Mislim da sam čula i da mi tiho šapće.
„Volim vas.“
Drži me za ruku, sve vrijeme samo skače oko mene i mazi me, ma
zapravo me razmazio potpuno.
„Harden, mogu ponijeti svoju torbu, ne moraš ti pored dva kofera još
i to nositi.“ Molim ga dok koračamo prema hotelu gdje smo rezervirali
sobu.
„Neka, ljubavi, nije meni teško, ti se čuvaj.“
I tako svaki razgovor završi. Nije li on najbolji?
Studio apartman koji nam je rezervirao… malo je reći savršen. Kako
jedan muškarac može biti tako pažljiv, tako predan detaljima, tako
usredotočen na to da mene zadovolji i ugodi mi? Kao da čuje moje misli
dok hodam kroz veliku sobu, ostakljenu i s pogledom na Tower Bridge,
Harden mi odgovori na moja imaginarna pitanja.
„Nijedna nije kao ti, nijedna ne zaslužuje sve ovo kao ti. Prije tebe
nisam znao što je život. Sad… moj život si ti.“
Uživam, zaista uživam kao nikad u životu, dok dane provodimo u
sobi, u šetnji, po predivnim muzejima, u preslatkim dućanima, s

215
Inna Moore Usudi se

njegovom porodicom. Drži se malo suzdržano i uglavnom meni

prepušta taj prvi direktan susret s ljudima, ali osjećam koliko je opušteniji
naspram onog Hardena kojeg sam upoznala.
Najdraža tema mu je bebica. Pažljivo sluša tuđa iskustva pa se
nadoveže s nekim svojim mišljenjem jer znam da je čitao i proučavao
literaturu. Osjećam da se malo boji te uloge, pošto mu je sve to novo, i
došlo nam je neplanski, ali on se tako trudi. Presretni smo jer nikad
nismo dobili bolje iznenađenje od ovog djeteta.
Zapravo, sve u vezi mog mračnog, a tako slatkog muškarca je
iznenađenje.
Kao i ovo koje mi je upriličio predzadnji dan našeg boravka u
Londonu.
„Nije li ovo savršeno?“ Pitam ga dok plovimo čamcem po Maloj
Veneciji, na ovaj savršen topao i sunčan dan.
„Nije još.“ Pogledam ga ispod naočala, dok vadi kutijicu iz džepa, pa
se nasmijem od srca jer znam što mi sad sprema.
„Prosim te drugi put, i zaprosit ću te još bezbroj puta jer želim svaki
dan da mi kažeš DA. Želim pamtiti tvoje lice dok me ovako gledaš s
ljubavlju, svaki izraz, svaki pokret, sve, sve želim… da je moje zauvijek.“
Ne skidam pogled s njegovih toplih očiju, očiju koje me vraćaju među
žive, koje mi daju snagu i volju.
„Harden, ja ću ti svaki put reći DA.“
On se oduševi na ovo kao da prvi put čuje moj odgovor, pa me povuče
sebi u zagrljaj, dok se čamac ljulja, i ljubi me, o Bože, ljubi me tako da
ostajem bez daha.
Jedva dočekam da se vratimo u Denver da se pohvalim Jonathanu da
me Harden zaprosio jer se ipak sad računa kad sam slobodna žena, zar
ne? On i Aidan nas dočekaju na aerodromu i prije nego se uspijem
pohvaliti prstenom i prošnjom, Harden se obrati Jonathanu i raznježi me
do kraja.
„Jonathan, može li pitanje?“

216
Inna Moore Usudi se

„Može, brate, samo reci.“ Nisu još imali onaj razgovor, nekako su
obojica prešla preko toga, spremno prihvaćajući tu pomirbu šutke.
„Ovaj, hoćeš li mi biti kum?“ Upita ga odlučno i time zapravo samo
potvrdi da, ne samo da su se vratili na onaj stari odnos, nego su ovime
postali još i bliži.
„Naravno brate, kad me ti pitaš, kako da te odbijem? U redu je da me
nečim počastiš pošto sam ti ipak prepustio svoju bivšu ženu.“ Svo
četvoro se glasno nasmijemo i zapravo uživamo u ovoj opuštenoj
atmosferi koju, čini mi se ništa ne može pokvariti. Pomazim ruku mom
budućem mužu i time mu dam do znanja koliko me oduševljava svojim
postupcima.
„A kad je svadba?“ Aidan se okrene pa me upita.
„Ne znam, Harden sve planira, na meni je samo bilo da kažem da i
valjda da se pojavim na vjenčanju kad mi on kaže.“ Svrnem pogled na
Hardena dok me gleda ispod obrva, pa zadigne jednu i počeše se po glavi.
„To još planiram, ali najbolje kad se beba rodi, hoću da te mogu
prenijeti preko praga bez da dobijem kilu.“
Gle ti njega, opustio se samo tako pa sad sipa i fore na račun trudničke
debljine. Lupim ga po ruci tobože uvrijeđena, ali zapravo sam osupnuta
promjenom njegove ličnosti.
Bože, kako volim tog čovjeka! I onog Hardena, zatvorenog, mračnog,
gotovo opasnog, pred kojim sam strepila, gubila se, osjećala nemoć, kao
i ovoga danas, opuštenog, veselog, spremnog na žrtvu i ustupke, samo
radi dobivanja i primanja ljubavi. Znati da se ta promjena desila radi
mene, čini me najponosnijom ženom na ovom svijetu.

217
Inna Moore Usudi se

Harden

Danas je Anabel već u dvadesetom tjednu trudnoće, pa je pratim na

pregled kod ginekologa, u nadi da ćemo konačno saznati spol. Bebica
nas zeza, zadnji put se okrenula da nismo mogli nikako vidjeti ništa.
Pere me nervoza kao i svaki put prije nego uđemo tamo u onu
ordinaciju. Doduše, prvi put kad sam došao i vidio da će Anabel
pregledavati mladi doktor, došlo mi je da je izvedem van i tražim
doktoricu. Kao da je znala što mi se po glavi mota, stisnula je moju ruku
i sijevala očima prema meni da ostanem miran i ne napravim scenu.
Taj prvi put stajao sam pored onog ekrana i pravio se lud kad je doktor
pokazivao dijete, a ja sam vidio samo neke mrlje i kimao glavom. Ali
zato kad me Anabel povela sa sobom na pregled sa šesnaest tjedana, kad
sam vidio to malo čudo kako se miče unutra, kako mu se lice razvija,
rukice, nogice… kvragu… osjetio sam suze u kutovima očiju. Ne znam
kad sam zadnji put plakao, ali ovo... ovo je bilo jače od mene. Još i sad
mi je nepojmljivo da smo nas dvoje stvorili život i mislim da mi neće biti
jasno dok god ne budem to dijete imao u rukama.
Zato se današnjem pregledu posebno veselim, samo da ne počnem
tamo opet cmoljiti, gore od Anabel koja je šmrcala cijelim putem do
doma zadnji put gledajući sliku s ultrazvuka.
„Jesi li spreman?“ Anabel me povlači za ruku nakon što je sestra
pozove da je njen red da uđe kod doktora.
„Naravno!“ Odgovaram potvrdno dok u meni sve treperi od želje da
ugledam opet našu bebicu, jer to više nije mrvica. Držeći se za ruke
ulazimo unutra, pozdravljamo doktora, pa Anabel odlazi iza zastora,
presvuče se i legne na stol spremna za pregled.
Drži me za ruku i imam osjećaj da ona više bodri mene nego ja nju.
Bože, kako je ova žena strašna! Malo je čak reći da je savršena za mene.

218
Inna Moore Usudi se

Doktor već minutu prelazi onim čudom po njenom malom trbuščiću,

lagano se mršteći i time mi samo povećavajući nervozu, kao da se sprema
da nam kaže nešto loše.
„Doktore, vidi li se spol?“ Anabel mi jače stegne ruku i privuče me
bliže sebi.
„Pa gledam da vam ne kažem pogrešno, ali recimo ovako… devedeset
devet posto sam siguran da je djevojčica.“
„Ozbiljno?“ Anabel podigne glavu s uzglavlja, lica ozarenog i
ukrašenog osmijehom, pa me pogleda i pomazi po ruci koju drži u svojoj.
„Djevojčica je.“ Tom izjavom samo dodatno ugrije moje srce i dušu
jer ne mogu ništa izgovoriti od sreće koja me sad totalno raznježila,
zavezala mi jezik pri pomisli da ću imati kćer. Samo neka bude lijepa,
snažna i pametna na mamu.
Izlazim van iz ordinacije, sretan i veseo, pa smišljam plan kako
provesti dan s mojim curama. Anabel mi se pridruži za par minuta,
noseći u ruci papire.
„Rekao je da nema više opasnosti od komplikacija, sve izgleda
odlično, beba se super razvija.“ Objašnjava mi dok hodamo prema autu.
„Beba? A nećemo joj dati ime sad kad znamo da je cura?“
„Zaista? Imaš li neki prijedlog već?“
„Hanna? Kao nekakav spoj naših imena? Harden i Anabel?“
„O Bože, Harden!“ Baci se oduševljena i dirnuta nasred parkinga oko
mojeg vrata pa me izljubi slatko i zvučno po licu.
„Pa kako si to smislio?“ Odmiče se i dlanove polaže na moje lice.
Volim kad ovo radi, kad se usmjeri potpuno na mene.
„Sve u vezi tebe, dođe mi prirodno, sve što nas veže, a ona će nas
vezati zauvijek. Hajde, ne mogu te gledati ako mi se opet rasplačeš,
idemo kupiti kolica i krevetić.“
„Ljubavi, ne moramo odmah, tek smo na posla puta, imam još točno
dvadeset tjedana za pregurati.“
„Nema veze, dan je divan, brat je sa Dukeom, imam cijeli dan za
šetnju. Hajde, koja bi žena odbila trošiti lovu s muževe kartice?“

219
Inna Moore Usudi se

„Pa nisi mi još muž, nemam još ta prava.“ Zadirkuje me dok sjeda u
auto na suvozačevo sjedalo.
„Ti si moja od prvog dana, srećice, nisi ni slutila da sam te onaj dan
kad si koračala prema oltaru već uzeo sebi.“
Stavi ruku na moju i stegne jako te me pogleda molećivo.
„Molim te prestani sa svim tim romantičnim stvarima, jer ću se sad
zaista rasplakati, a ne želim stalno izgledati kao napuhana žaba,
podbuhla i pekmezasta.“
„Uopće ne izgledaš tako.“
„Harden tiho, ti nisi objektivan. Možda tebi ne izgledam tako, ali se
osjećam tako. Ti bi i da dođem prljava, čupava i razmazana od šminke,
rekao da sam predivna, zato šuti.“
Nagnem se i poljubim njeno čelo pa nas povedem dalje, u najveći
dućan s dječjom opremom da izabere što Hanni treba. Znam da i Anabel
treba nečim skratiti dane pored šetnji s Dukeom u parkiću i kuhanjem,
pa će se ovako barem zabaviti pripremom svega za malenu, bolje nego
da si sve natrpa u zadnji mjesec prije poroda.
Doma se vraćamo tri sata nakon toga, već pomalo i umorni, s hrpom
vrećica, a one najveće stvari će nam naknadno dostaviti tek u petak.
Taj petak osvane vedar, ali završi očajno. Oko podneva brat mi
uletava u ured izrazito nervozan.
„Izgubili smo na natječaju.“
Podignem pogled u nevjerici prema njemu, dok stoji na vratima, kao
da se ustručava prići mi blizu.
„Kako to?“ Počešem se po bradi, jer ovo zapravo nisam očekivao.
„Ne znam, izabrana je firma New Vision, žalit ćemo se, tražiti uvid u
dokumentaciju. Ne znam što se dogodilo.“
„Sranje, jer računali smo na taj natječaj kako bismo ostvarili budžet,
ovako… pa nećemo ga ostvariti. Sranje!“
Pušem i ja nervozno, dok pregledavam u sljedeća četiri sata sve
moguće i nemoguće tablice i proračune.

220
Inna Moore Usudi se

Ne, bez tog natječaja nema jebene šanse zatvoriti godinu u plusu, to
nam je trebao biti najveći posao, kod najvećeg klijenta.
Koji klinac se zbio, naše rješenje je daleko bolje do konkurentskog.
Kroz par dana će doći natječajna dokumentacija na uvid pa ćemo vidjeti
zašto su New Vision izabrani, a ne mi.
Poslije posla u tišini dolazim doma s bratom, a Anabel nas dočeka
veselo na ulazu.
„Dečki moji, ručak je na stolu, zapravo to je sad već večera i ohladila
se, jer je već 18:00 prošlo. Pa gdje ste vi?“
„Ne pitaj, malena, ne pitaj.“ Jonathan prođe pored nje direktno u
blagovaonicu.
„Harden, što je?“
„Nismo prošli na natječaju.“
„O Bože!“ Ruku stavlja na usta i uzdahne razočarano.
„Pa to znači…“ Pogleda me očajno.
„Da, to znači upravo to.“
„Hajde jedi sad, smislit ćemo nešto.“
Sjedimo za večerom već pola sata i jedemo u tišini koju tu i tamo samo
propara nečiji teški uzdah.
„Prodat ću kuću na Aurora jezeru i to će biti injekcija u našu firmu.“
Anabelina iznenadna objava natjera i mene i brata da se zagledamo u
nju.
„Nećeš to napraviti, to je uspomena na tvoje roditelje.“ Nema šanse
da joj to dopustim, a Jonathan se nadoveže.
„Već si uložila svoj kapital iz zaklade prije našeg braka, sad još i to…
previše je.“
„Nije previše, sve je to naše. I Harden, ne zanima me, jer ja u onoj
kući nakon svega neću živjeti. Kome da je čuvam? Sad nam to treba,
firma je Daleova, sad vaša, a jednog dana bit će predana našoj djeci.
Računaj da je to za našu djecu.“
Odrješitim riječima i još odlučnijim pogledom mi govori da neće
odstupiti od svoje odluke.

221
Inna Moore Usudi se

„Što ti misliš, Jonathan?“

Upitam brata, koji se malo mršti dok kalkulira nešto u glavi.
„Pa izgleda Anabel da ćeš biti većinski vlasnik u firmi, mislim da je to
dobra ideja, godinu ćemo zasigurno završiti bez problema, te možda još
moći uložiti u razvoj.“
„U redu, razmislimo o tome koji dan.“ Ustvrdim na kraju, iako mi
njen slavodobitni osmijeh govori kako je zadovoljna sobom i da
definitivno neće odstupiti od svoje odluke.
Sljedećih dana se okupiramo sređivanjem sobe za Hannu, slažemo
krevetić, farbamo zidove, sve pripremamo lagano za dolazak naše cure.
„Znaš da ću ja tu kuću svejedno prodati, odobrio ti ili ne, da to
utrošimo u firmu?“
Neće ni da me pogleda dok to izgovara prilikom peglanja onih
majušnih hlačica za Hannu.
„Nema svrhe da ti kažem da razmisliš?“
„Nema Harden. Želim sad da misliš na našu djecu. Kuća koja tamo
stoji, ništa nam ne donosi samo nam je trošak i zapravo loša uspomena.
Roditelje nosim u srcu, ne treba mi kuća da bih ih se sjetila. Novci koje
ćemo dobiti pomoći će da očuvamo naša radna mjesta koja ćemo jednog
dana, ako Bog da, predati dalje novim naraštajima naše obitelji. Znam
koliko vam znači posao. I znam što bi Dale rekao. Složio bi se sa mnom.
Ovo je dakle za našu djecu. Znači, uvijek Harden, uvijek izaberi ono što
je najbolje za dijete.“
Ni na kraj pameti mi nije da će mi ova njena naredba jednog dana
odrediti život.
„U redu ljepotice, bit će kako ti kažeš.“ Nema mi druge nego pristati,
dok se ona smiješka i gladi svoj trbuh.
Pred kraj tjedna konačno dolazi natječajna dokumentacija iz koje smo
zapravo mogli samo uvidjeti da smo izgubili priliku jer je konkurencija
ponudila nižu cijenu od naše i to u samo tisuću dolara. Pomirili smo se
s time, i okrenuli se prodaji kuće. Oko toga smo se angažirali sljedećih
mjesec i pol i nakon prodaje proslavili večerom u četvoro. Ustvari, petoro

222
Inna Moore Usudi se

jer računam i Hannu koja se već odavno javlja na moj glas, udara Anabel
nogom ili me nakon prve Anabeline kave pozdravi rukom kroz trbuh.
„Kako si, srećice?“ Pitam Anabel jedne subote dok sjeda u moju radnu
sobu i gleda u moje lice u tišini.
„Ma divno sam, još dva mjeseca do poroda, a ja imam osjećaj da sam
kao ormar. Gegam se kao patka, a nisam ni blizu kraja.“
Čujem je bezbroj puta kako se u noći budi, trči na toalet piškiti, pa se
okreće s boka na bok jer je navikla spavati na trbuhu, pa se ne može
nikako namjestiti. Preslatka je dok se ovako žali, ne znam zašto jer mi
ovako bujna izgleda još primamljivija.
„Samo ti radi, ja idem prošetati Dukea tu preko u parkić, ne mogu
više sjediti, imam grčeve u leđima od sjedenja.“
Pošalje mi pusu i ode preko vrata, ostavljajući me u s glavom u
papirima. Što se tiče posla, konačno smo riješili sve poteškoće, dobili
smo posao na nekom drugom natječaju, a dio novaca od kuće uložili u
razvoj naše aplikacije.
Ne prođe ni pola sata kad mi zazvoni mobitel kao da mi nagovještava
najcrnji dan u mom životu.
„Harden… brzo dođi… krvarim… Hanna…“
Ne stignem ni izgovorit riječ, kad me Anabelin glas pogodi pravo u
srce.
„Jesi li u parku??? Stižem ljubavi!“
„Požuri…“ Njen tih glas mi govori da ubrzam jer moja ljepotica nije
dobro, ni ona ni naša malena lutkica. Jurim, gazim najbrže što mogu,
gotovo da u dvorištu posrnem preko Dukea koji je sam došao doma, pa
preletim i preko ceste ne obazirući se previše na promet, dok stišćem
mobitel u ruci jednako kako se stišće moje srce u grlu.
Treba mi tek sekunda da uočim Anabel kako leži na klupi dok oko
nje stoji par žena i koji muškarac, a jedna žena kleči pored nje, drži je za
ruku i izgleda tješi.

223
Inna Moore Usudi se

„Anabel!“ Povičem glasno samo da je dozovem, da čuje moj glas i zna

da sam tu, ali kad se približim i ugledam svježu krv kako natapa njenu
zelenu haljinu, znam da ovo ne može izaći na dobro.
Proguram se pored ljudi, samo da je uzmem u naručje, ali gospođa
koja kleči pored nje me zaustavi.
„Hitna je na putu ovamo, ja sam doktorica, doduše opće prakse, ovo
mi izgleda kao odvajanje posteljice, pripremit će je za preuranjeni porod,
rekla je da je u trideset trećem tjednu?“
Bacim očajan pogled na moju ljepoticu koja ovaj čas grčevito drži ruke
na trbuhu i plače.
„Da, u trideset trećem tjednu je.“ Stišćem zube da ne zaplačem od
boli, jer osjećam da ona gubi nadu, da se pomalo miri sa svime, dok joj
se suze slijevaju niz lice, dok očajnički odmahuje glavom i mrmlja nešto
kroz bol.
Zar je moguće da će nam najveću sreću život opet uzeti? Zašto smo
toliko prokleti, zašto nam nije dozvoljeno uživati skupa?
Klečim pored moje ljubavi, mazim njenu kosu i lice, dok joj grijem
hladne ruke u mojima i tješim je šapatom.
„Bit će dobro ljubavi, Hanna je borac na svoju mamu. Obećavam ti
srećice.“
Ni sam ne znam što obećavam jer i mene sa svakom minutom do
dolaska hitne pomoći obuzima sve veće beznađe i očaj. Čim hitna dođe
do nas, sve se dogodi u rekordnom roku, preuzmu Anabel, čije lice se
grči od bolova, stave na kolica i unesu u vozilo. Ne dozvole mi da se
vozim s njima u vozilu, pa odjurim u dvorište po svoj auto i zapalim put
bolnice. Nisam u stanju nazvati brata i javiti mu što se zbiva, jednostavno
nisam u stanju išta prevaliti preko usta, pa mu samo na brzinu natipkam
poruku dok trčim prema sali gdje su me uputili.
„Mogu li ući k njoj?“ Pitam prvog doktora koji je izašao na hodnik.
„Gospodine, ne možete, operacija je u tijeku. Posteljica se odvojila od
maternice, gospođa je jako iskrvarila.“

224
Inna Moore Usudi se

„I? Što to znači? Razjasnite mi, ne razumijem!“ Vičem da me valjda

cijela bolnica čuje, jer me ona agresija, zatomljena i uspavana, sad opet
počinje gristi, počinje se buditi i osjećam da će se napiti nečije krvi.
Napet sam kao struna i kunem se ako me netko samo pogleda krivo,
da ću eksplodirati.
„Javit ću vam stanje uskoro, doći ću k vama.“
Doktor mi ništa pobliže ne objašnjava, nego me ostavlja samog s
mojim ludim mislima, dok buljim u jednu točku na zidu pokušavajući
vratiti sebe u normalu, jer me Anabel sad treba takvog.
Mobitel mi zazvoni i prekine me u razmišljanju.
„Brate, za pet minuta smo tamo, kako je?“
„Ne znam ništa, ništa ne znam.“
Sad se već uzvrpoljim i šetam kao luđak gore dolje, jer onaj doktor ne
izlazi iz sale iako je obećao. Ne dozvoljavam sebi one najgore misli, one
u kojima ne izlazimo odavde sretni noseći Hannu u sjedalici… ne, ne…
vrtim glavom, očajnički čupam kosu kad me nečiji koraci natjeraju da
spustim ruke uz tijelo. Tko zna kako je njoj tamo, boli li ju, osjeća li išta,
osjeća li možda da sam uz nju, iako nas dijele samo jedna vrata?
„Harden!“ Začujem bratov glas, pa podignem pogled dok on žurno
korača do mene, pa me zagrli snažno bez riječi. Aidan me gleda preko
njegovog ramena i samo mi kimne ražalošćeno, nema potrebe da išta
govorimo.
Glava mi pulsira, boli, steže u onom trenu kad doktor izađe iz sale i
potraži me pogledom.
„Vi kao otac i budući suprug morate sad donijeti odluku, nemamo
vremena, moramo se pripremiti na najgore.“ Želudac mi stoji u grlu i
mislim da ću se svaki čas ispovraćati od muke.
„Kako molim? Kakvu odluku?“
„Operacija je prilično riskantna, u slučaju da ne prođe sve kako smo
planirali, morate nam reći kome od njih dvije dajemo prednost za
spašavanje.“
Gledam u njega kao da priča kineski, pa ponovim za svaki slučaj.

225
Inna Moore Usudi se

„Što trebam? Trebam potpisati jednoj od njih dvije smrtnu presudu?

Vi to mene najozbiljnije tražite? Vi jebeno niste normalni!!!“
Sad sam već i lud, bijesan, srdžba mi muti oči i pokreće ruke da
zadavim ovog tipa koji mi smireno traži da odlučim tko će živjeti, moja
žena ili kćer.
Jonathan me pokušava smiriti, obavijajući ruke oko mene jer je
svjestan da me sekunde dijele da ne nasrnem na čovjeka koji bi nam
trebao pomoći.
„Znaš šta… neću ja ništa odlučiti… nego ćeš ti ući unutra i napraviti
sve, SVE što treba da obadvije odavde izađu dišući, jer ja Boga mi ni
ženu ni kćer ne iznosim u lijesu! Jesi čuo? I onda… na račun bolnice
sutra sjeda sto tisuću dolara. Kunem ti se životom! Sad ulazi unutra i da
te nisam više čuo s ovakvim glupostima!“
Čovjek me gleda, očito prestrašen mojim odlučim i srditim nastupom,
te obećanjem pa samo kimne i uđe u salu.
Brat me konačno otpusti iz stiska, svjestan da ću se primiriti, da sam
iz sebe izbacio onaj otrov, a ono što ostaje teći mojim venama, nešto je
drugo, nešto što umrtvljuje moje tijelo, i ono najgore, umrtvljuje moju
dušu.
Sad mi više ne preostaje ništa osim čekati i nadati se da sutra, umjesto
poklona, neću kupovati lijes za jednu od moje dvije cure, ili u najgorem
slučaju, da to budu dva lijesa… jer tada, moje srce bi prestalo kucati i
pridružio bih im se pod crnom zemljom.

226
Inna Moore Usudi se

Anabel

Tu sam, živa sam, zasad.

Svoj život uz Hardena nisam nikad zamišljala kao bajku, nisam nikad
ni vjerovala u bajke, ali da je on bio moj princ je, bio je, moj mračni princ
koji je zbog mene izašao na svjetlo i svojom pojavom od mene napravio
ženu, koja više nikad neće ustuknuti ni pred kakvom životnom
preprekom.
Nisam očekivala da će nam život biti med i mlijeko, ali nikad, ni u
jednom trenu nisam slutila da će mi toliko toga život uzeti, toliko toga
natovariti, toliko puta mi raskrvariti srce. Za čije grijehe ja ispaštam?
U ovom trenu, ja sam sve samo ne jaka. Ne, dok sjedim u stolici u
dječjoj sobi i danima lijem suze gledajući u prazan krevetić u kojem je
trebala sa mnom doma ići moja Hanna. Sad je već trebala papati mlijeko,
probati prvu kupku, trebala nas je buditi ujutro ili nas usrećiti dok je
gledamo kako spava. Trebali smo je sad držati u naručju, ljuljuškati i
uživati u onom predivnom mirisu djeteta.
Ali ništa od toga nisam osjetila, samo bol i prazninu na koju me
podsjeća svako malo grč u donjem dijelu trbuha odakle je istrgnuta iz
mene. Taj isti grč mi ne da ni da zaboravim da nakon Hanne, moje tijelo
više nije sposobno da ja budem ono što bih kao žena po prirodi mogla
biti… majka… uskraćena mi je mogućnost da opet rodim.
„Anabel?“ Hardenov glas i stisak ruke na ramenu me trznu, pa
obrišem suze kao da ću tako prikriti činjenicu da svaki put u toj sobi
plačem bez prestanka.
„Idemo ljubavi, vrijeme je.“
„Harden, jesam li užasna ako kažem da ne želim ići? Ne mogu… guši
me kad znam da je ne mogu držati u rukama, kad tamo leži umjesto u
mom krilu.“

227
Inna Moore Usudi se

„Znam ljubavi, ne gubi nadu sada, dobila je injekciju za razvoj pluća,

doktor je dao najbolje prognoze, kilaža joj je ista, dva kilograma i dvjesto
grama, znači nije gubila. Odi, tebe treba osjetiti tamo, znaš što smo čitali
da je veza mame i bebe neraskidiva, ona sve osjeća što i ti… odi srećo…
bit će u inkubatoru još koji tjedan pa je vodimo doma.“
„Harden… ne mogu… umorna sam… što ako se opet prepustim i
ponadam i što ako se nešto dogodi, ako je izgubimo zauvijek?“
„Anabel… slušaj me sada… tamo ste bile na milimetar od odlaska u
smrt i pogledaj, tu si preda mnom. Hanna je u inkubatoru, obje ste se
izvukle. Ona je jaka na svoju mamu, molim te vjeruj mi Anabel. Idemo
po naše dijete, idemo da nas čuje da smo tamo za nju, prebrodit ćemo i
ovo, obećavam ti.“
Gledam one crne oči, dok mu se tuga u njima skuplja, ali ostaje jak i
ne da mi da potonem.
„Hoću je konačno držati u rukama.“
„Znam srećice.“
„I hoću da ide doma s nama.“
„Znam i to ljubavi. Boli li te još jako? Jesi li popila tabletu?“
„Jesam… ne boli me toliko tijelo, koliko me Harden, bole duša i srce.“
„Ja sam tu, ljubavi. I Hanna će uskoro biti tu i bol će prestati. Molim
te malena, bit će sve dobro. Obećao sam ti, zar ne?“
„Jesi ljubavi. I hvala ti. Ne bih bez tebe mogla ni izaći iz bolnice.“
Povuče me nježno za obje ruke s kreveta u svoj topli zagrljaj, tješeći
me i utiskujući poljupce u moje čelo.
„Dođi. Danas ćemo tražiti da ti je polože u krilo.“
Barem mala nada mi napuni grudi, dok hodam za Hardenom u
prizemlje, u običnoj crnoj trenirci, plavoj majici, svezane kose, bez
trunke šminke i volje da se uopće sredim. Čemu?
Samo želim vidjeti i zagrliti svoje dijete, čuti da će biti dobro i da će
uskoro s nama doma.
U prizemlju nas čekaju Jonathan i Aidan.
„Idemo i mi s vama, može?“

228
Inna Moore Usudi se

Kimnem potvrdno, jer mi sad puno znači svačija potpora. Znam da

nisam sama i na licima im vidim razumijevanje i brigu. Znam i sama,
nisam luda ni glupa, nit me dijeli od toga ne upadnem u tešku depresiju.
I zato cijenim ove trenutke jer me ponekad uhvati neka zlovolja, kad
želim da sam sama, da me nitko ne gleda, ne obraća mi se, da me puste
na miru. Tada ni ne plačem, nit se smijem, mozak mi je prazan, a duša
još praznija. U tim momentima mislim da ne volim nikog, niti da itko
voli mene.
Tišinu u autu prekidaju Jonathan i Harden dok pričaju o poslu, a
svjesna sam da pričaju samo da meni maknu pozornost s nervoze koja
me hvata sve više kako se približavamo bolnici.
Treba mi neko vrijeme da se pokrenem sa sjedala i izađem te primim
Hardenovu pruženu ruku. Brojim svaki korak do onog kata gdje Hanna
leži u inkubatoru, dok me Harden drži za jednu, a Jonathan za drugu
ruku.
„Dobro sam, mogu ja to.“ Progovori netko iz mene, onaj netko tko
želi obrisati brigu i žalost na licu mog muža i mog prijatelja.
„Znamo da možeš Anabel, ti možeš sve.“ Jonathan me bodri i mazi
moju ruku.
Ulazimo u sobu u kojoj moj pogled odmah traži onaj mali stakleni
zatvor u kojem je moja curica odvojena od mene, na kojem piše Hanna
Pierson.
Malo tijelo, sa prevelikom pelenom, mnoštvom cjevčica, zatvorenih
očiju… boli me… jebeno me boli sve, svaka kost, svaki mišić, svaka kap
krvi koja kola sad kroz moje slabo tijelo dok gledam svoje dijete kroz
staklo kako se bori za sebe, a ja joj ne mogu nikako pomoći.
Rukama makar obgrlim onu kutiju i lice položim gore gledajući sve
vrijeme kako joj se prsa spuštaju i dižu.
„Makar diše.“ Tješim sama sebe.
„Živa je.“ Nadoveže se onaj jedan dio moje duše koji se ne da više
nikad pokolebati pred životom, koji tako nemilosrdno udara na mene.

229
Inna Moore Usudi se

Gledam je dok me Harden miluje rukom po leđima, pa se nagne pored

mene i izusti tiho.
„Zar nije prelijepa naša curica?“
Gleda u nju s divljenjem, ima neki izraz koji mi govori da je ponosan,
da je zaljubljen i opčaran njome.
Kucanje na vratima prekine naš tihi razgovor s Hannom, pa našu
pozornost preuzima doktor, onaj isti koji me operirao i pregledavao u
vizitama.
„Dobar dan, kako smo danas?“
„Mi dobro, kako je Hanna?“ Pitam brzopleto, jer ne želim sad pričati
o sebi.
„Pa dobro je, napreduje dobro, najbitnije da nema pogoršanja. Pravi
je borac. Mogu vas utješiti da će ovim tempom za deset dana moći ići
doma.“
„Zaista?“
„Da.“ On potvrdi još jednom, a moj srce taj tren zakuca jača, zakuca
snažnije.
„A doktore, ima šanse da je Anabel makar kratko primi na ruke?“
„Naravno, to sam zapravo mislio i predložiti, jer je taj kontakt bitan,
zapravo najbitniji faktor u oporavku.“
U isti čas i sretna i nervozna, pitam se kako ću to odraditi, jer ona
izgleda tako krhka i sitna, a opet, jedva čekam da je dodirnem i vratim
sebi.
Doktor ovaj čas vadi Hannu iz inkubatora te je položi polagano i
pažljivo na moje ruke.
Gledam u ovo sitno malo biće za koje sam spremna ovaj čas dati svoj
život, dok mi diše na rukama, dok mi njena toplina draži kožu, i osjećam
da se u moje srce vraća nada, vraća optimizam, vraća snaga majčinstva.
Nisam ni svjesna da šmrcam dok mi Hardenov prst ne obriše suzu
koja klizi niz obraz.
„Vidim da je odličan osjećaj ljubavi jer se konačno smiješiš. Još malo
Anabel, pa ćemo je voditi doma.“

230
Inna Moore Usudi se

„Nemate brige gospodine Pierson, dođite opet sutra i Anabel je može

držati. Vama naravno, ne možemo to odbiti ni da hoćemo, zahvaljujem
vam u ime cijele bolnice za vašu donaciju.“
„Kakvu donaciju?“ Nisam mogla ignorirati njihov razgovor iako sam
bila okupirana promatranjem Hanninog lica i ovog mirnog izraza koji i
mene umiruje.
Harden usmjeri svoj pogled na mene pa zastane, uzdahne i pomirljivo
mi saopći.
„Obećao sam donirati novce, ako operacija prođe dobro za tebe i
Hannu. I to sam izvršio. To je to.“
Neki izraz na njegovom licu me malo muči, kao da mi prešućuje nešto
vezano uz to.
„Kome si obećao? Je l' to cijela priča?“
„Pa sebi sam obećao, ono kao zavjet. I doktoru sam obznanio svoju
namjeru, zar ne doktore?“
Pogledam doktora koji mi kimne spremno i s osmijehom, pa svrnem
pogled na Hannu. Nije me briga za novce zapravo, najbitnije je da smo
obje tu i da ćemo se nastaviti boriti sa svim poteškoćama koje nam život
donese.
„Da vidim ja sad tu malu tvrdoglavku koja se požurila van prije
vremena.“ Jonathan se nadvije nad nju iznad mog ramena i potpuno se
rastopi.
„Jao koji šećer… tebe će stric razmaziti da će ti tata sam sebi od muke
čupati kosu. Ha, hoćemo ga zeznuti, hoćemo?“ Tepa joj slatko, pa
povuče Aidana za ruku da i on vidi Hannu.
Obojica joj nešto guguću, dok mi pogled pada na Hardena, kako se
smiješi spokojno i gleda u nas dvije. Pogled iz njegovih očiju mi daje
snagu, daje mi nadu da će sutra biti bolje, a sama znam da ću već danas
uz njegovu pomoć otjerati sve loše emocije, koje su se skupile u meni i
truju moju dušu, jer nema mjesta lošem pored dva sunca koje obasjavaju
moju tamu, mojeg Hardena i naše Hanne.

231
Inna Moore Usudi se

Harden

Kraj je.
Osjećam da je kraj svemu.

*******

Ona plače iza zatvorenih vrata, čujem je, probija svakim jecajem moje
srce. A ja? Ja ne idem k njoj, ostajem s druge strane i plačem više od nje.
Ona se skriva da ne vidim njenu bol i slabost, a ja se skrivam da joj ne
otežam ovo i još dublje je ne uguram u mrak prema kojem ide.
Znam taj osjećaj, vuče te sebi, obećava ti da ništa više nećeš osjetiti,
nećeš se više ni sjećati, sve će prekriti tama, ali barem više nećeš patiti. I
pruža ruke makar ustukneš korak nazad, nekako pomisliš da se osvrneš,
da pronađeš neko dobro u sebi i oko sebe koje će te zadržati da ne odeš
u tu tamu, tražiš očajnički to svjetlo koje će te obasjati. I zato znam da
njoj ja trebam biti to svjetlo i zato sad neću pokazati slabost, neću svoju
bol podijeliti s njom, ovaj put ja ću biti jak za oboje.
Ne znam u kojoj mjeri je boli, jer ona je majka. Ona je Hannu nosila
u sebi, u njoj je rasla. Razumijem samo da je dio nje koji još uvijek ne
može imati uza se, u svojim rukama. Fali i meni naša mrvica, ali zar da
joj to napominjem? Da je rastužim još više?
Ne spominjem ni činjenicu da više nećemo moći imati djece, jer eto…
život je tako htio. Zar da zato svaki dan oplakujemo to? Da gledamo
unatrag?
Ne dozvoljavam ni sebi ni njoj to, želim da dignemo glave i pogledom
potražimo svjetlo. Svjetlo koje nosi ime naše kćeri.

232
Inna Moore Usudi se

*******

I zaista… kraj je… kraj je lošim osjećajima, kraj je tuzi i kraj je bolu.
Naša kćer danas, nakon mjesec dana provedenih u inkubatoru i
bolnici, ide s nama doma.
Prvi dolazak u svoj dom, u svoj krevetić u naručju svoje majke.
I znam da sam u pravu, da se ne varam, jer Anabel upravo silazi s
predivnim smiješkom niz stepenice, odjevena u predivnu bijelu haljinu,
kose raspuštene u blagim loknama. Ovakav prikaz mi daje na znanje da
se dobro osjeća u svojoj koži i da je svjesna da je ovo posebna prigoda.
„Dođi ljepotice, idemo po malenu. Dobro izgledaš, rekao bih da se
onda dobro i osjećaš.“
„Sve vidiš. Zaista sam dobro. Ali moram ti priznati da se malo bojim,
hoću li ja to sve moći sama.“
„Malena, nisi sama, ja sam tu, oboje jednako sudjelujemo u ovome,
ako smo je skupa napravili, valjda je skupa i odgajamo.“
„Jao Harden, pokušavaš li ispasti smiješan?“
„Ne. Zašto?“
„Ništa. Presladak si.“ Štipne me za obraze i krene van kuće. Nije mi
jasno što joj je sad, ali opet, neću puno pitati, bitno da je dobre volje,
makar mi se i rugala.
„Jesi li sve ponijela? Torba, sjedalica, papiri, odjeća za Hannu?“
Pitam je dok se vozimo prema bolnici na što ona zakoluta očima i
nasmije se.
„Pitao si već dvaput, provjerila sam triput, dobro je. Sve imamo.
Dobro skoro sve. Nešto ipak fali.“
Napući usne kao da je nešto zaboravila, a pred sekundu me kudila da
sam naporan s tim podsjećanjem.
„Što fali? Da se vratimo doma po to?“
„Fali Hanna. Ništa drugo mili, samo ona.“ Obasja me još jednim
predivnim smiješkom koji mi govori kako je sad daleko od one depresije,
iz koje je zakoračila van onog dana kad je držala Hannu na rukama, i

233
Inna Moore Usudi se

tako svaki dan iza toga, držeći nju, hraneći dušu tih pola sata dnevno,
vratila se u onu staru Anabel, veselu, pozitivnu i nevjerojatno dragu.
Već sam se bio prestrašio da je nastupila ta postporođajna depresija,
čemu se zapravo nisam trebao ni čuditi, poslije svega, ali ona se izvukla.
Vjerujem da sam uzrok tome i ja, jer sam ostao jak pored nje, tješio je,
uvjeravao da će sve biti dobro makar mi se srce lomilo svaki put kad
bismo odlazili doma praznih ruku.
Zato sad, hrabro nosim tu malu sjedalicu u koju ćemo položiti Hannu
i odvesti je svome toplom domu.
„Spreman, Harden?“ Anabel me prima za ruku pred ulazom, glasno
uzdahne i pojača stisak na mom dlanu. Kimnem na njeno pitanje.
„Spremna, Anabel?“
„Nikad spremnija. Idemo po našu malu.“
Što reći dalje? Neizmjerna radost i nježnost prisutne su u svakom
trenu dok Anabel preuzima Hannu u svoje naručje, malo je grli, pa je
polaže na prematalicu i oblači pažljivo uz pomoć sestre.
Na njenom licu sve vrijeme stoji zaljubljen pogled, razdragan osmijeh,
stoji majčinska ljubav.
Sranje, opet me oči peckaju, ne sjećam se da sam se toliko raznježeno
osjećao ikad, kao sad otkako se Hanna rodila.
„Spremne smo.“ Ponosno izjavi Anabel dok drži onu sjedalicu u
rukama, dok u njoj Hanna mirno spava.
Primim ručku sjedalice s druge strane, tako da je skupa nosimo van
ove bolnice, dok mi se srce puni nadom i vjerom da odsad više ništa neće
stajati na putu našoj sreći. Hanna će biti naša jedinica i pošto smo prošli
takav težak put da se konačno vrati pod naše okrilje, kunem se da ćemo
joj darovati svu ljubav koja postoji u nama.
„Gle je, kao malena porculanska lutkica je, kao neki krhki cvjetić.“
Čujem Anabel kako progovara od iza, dok sjedi pored sjedalice.
„Nije ona krhka ljubavi, ni ne slutiš kako je jaka, i ona i ti.“
„Harden, svjesna sam ja toga, kao i činjenice da si se skrivao ovih
tjedna od mene, da si patio u tišini i zapravo svojim trudom da ostaneš

234
Inna Moore Usudi se

jak, i mene si ojačao. Ne znam što bih bez tebe. Ne bih mogla ovo bez
tebe. I bez Jonathana. On se posebno potrudio da današnji dan bude za
memoare.“
„Kako to?“ Brat je danas s Aidanom kod njegovih roditelja.
„Vidjet ćeš.“
„Što ste smislili Anabel?“
„Znam da mrziš iznenađenja, ali vjerujem da ćeš ovo voljeti
zauvijek.“
„Anabel…“ Riječi mi zastanu u grlu dok se zaustavljam pred kućom
gdje je već nekoliko auta parkirano, a pred vratima je hrpa balona i natpis
iznad njih: Hanna, dobrodošla doma!
Izvučem se iz auta te zajedno ponesemo Hannu u sjedalici u kuću jer
su nam izgleda pripremili doček dobrodošlice za Hannu.
Kako mi se ovo ne bi svidjelo!
U kući su u boravku skoro svi naši prijatelji i bliske kolege, srce mi se
puni srećom dok moj brat korača prema nama i ljubi nas u obraze da nas
dočeka. Predivna gesta, nešto što nam zapravo sad i treba, osjećaj
zajedništva i podrške.
Pristupaju nam svi redom, čestitaju, uručuju poklone, pa gledaju
Hannu. Anabel me sve vrijeme drži za ruku, priljubljena za mene, dok
primamo čestitke.
U moru svih poznatih lica, jedno nepoznato me iznenadi pa pristupim
toj nepoznatoj ženi i pružim ruku.
„Oprostite, mi se ne poznajemo. Ja sam Harden.“
„Drago mi je, ja sam Sally.“
„Vi ste nečija… djevojka?“ Kratkim pogledom po prostoriji zaključim
da može biti jedino Brianova cura.
Anabel se cereka pored mojeg ramena pa mi se obrati sva važna.
„Ljubavi, gospođa Sally je matičarka.“ Kratko me prosvijetli i čeka
sad moju reakciju podignutih obrva.
„Vjenčat ćemo se sad?“

235
Inna Moore Usudi se

„Pa ako još uvijek želiš, Harden.“ progovara nonšalantno, dok joj se
oči smiju.
„Ništa ne želim više od toga. Ovaj dan je savršen za to. Hvala ti
srećice! Ne znam što reći.“
„Samo reci DA, Harden.“
„Oooo Anabel… DA.“
Cikne slatko i obgrli me oko vrata, mrmljajući mi u vrat koliko me
voli.
Zaista je iznenađenje, pored svega, danas će još postati i moja žena,
pred Bogom i ljudima. Postoji li veća sreća od te da danas uz sebe imam
obje moje cure, moju ženu i moju kćer, a svi prijatelji su svjedoci našoj
sreći?
Ljubim je pred svima, jer što se mene tiče, ovdje samo najvažniji
Hanna, ona i ja.
Da, definitivno je kraj lošim epizodama, sreća je svaki sljedeći dan,
čak i onim danima kad Hanna ide na vježbe, ali njen razvoj teče odlično,
pravi je mali borac, kao i svoja mama.
I evo nas, danas je već Hannin prvi rođendan, malo je sitnija od svojih
vršnjaka, ali u ničem drugom ne zaostaje za njima, loših posljedica
onakvog prijevremenog poroda nema i to nas čini neizmjerno sretnima i
ponosima.
Dani, tjedni, mjeseci… svaki je sretan, svaki je poseban dok nas naša
curica usrećuje svakom riječju koju usvoji, svakim znakom napretka, dok
povezuje moju ženu i mene zauvijek.
Prošle su već tri godine i sad je naša obitelj veća za još jednog člana.
Anabel, ja, Hanna, Duke te maleni Valiant, dvomjesečni dječak kojeg
smo posvojili prije par dana. Hanna je oduševljena svojim bratom, ipak,
molila je da dobije seku ili brata već duže vrijeme. Anabel je oduševljeno
pristala na moj prijedlog o posvajanju i sad, dok ih gledam u dvorištu
kako se Hanna igra sa Dukeom, a Anabel drži Valianta, znam da je ovo
najbolja moguća odluka koja nam je upotpunila život.

236
Inna Moore Usudi se

Sve ovo od prvog dana kad sam ponovno stupio u roditeljsku kuću,
nisam nikad imao u planu. Nisam se ni usudio nadati iako je sve u meni
vrištalo USUDI SE.
Ona, moja crnokosa ljepotica, svojim bademastim očima, svojom
prikrivenom snagom i željom koja je tinjala u njoj, otkrila mi je nježnu
stanu ljubavi, otkrila mi je da u meni ipak postoji čovjek vrijedan ljubavi,
njene ljubavi i nježnosti. Čovjek koji je podnosio samo njene dodire, one
koji liječe, one koji su me napravili čovjekom kakav sam danas, bez
demona, bez mržnje, bez agresije, koji se ne ustručava da voli, koji željno
prima svaku dozu ljubavi od svojeg brata, svojih prijatelja, i najzad od
svoje kćeri, svojeg sina i svoje žene.
Bez nje ja bih i danas bio robot posvećen poslu, bio bih uskraćen za
sve ove divne emocije... i zato… ponavljam sebi svaki dan ono što me
tjera naprijed i kad ustuknem, i kad se uplašim i upitam vrijedi li
riskirati…
USUDI SE HARDEN, USUDI SE.

237
Inna Moore Usudi se

O autorici:
Inna Moore pseudonim je autorice iz Zagreba, čije romane možete
naći u knjižarama Hoću knjigu, Delfi u Srbiji, Matica i Toper u Makedoniji
te na Amazonu i Bookdepositoryju. Piše povijesne i moderne ljubavne
romane te romantične komedije.
Dosad je objavila devet romana u vlastitoj nakladi, a dva je objavio
izdavač Leo Commerce.
Voajer, 2018.
Gladan tvoga tijela, 2018.
U okovima požude, 2018.
U okovima tajni, 2018.
U okovima prkosa, 2019.
Tatica (koautor Kiki Knox), 2019.
Krivo vrijeme za ljubav (Leo commerc), 2019.
Zelenooka (Leo Commerce), 2019.
Dvojnica, 2019.
Dodir Zvijeri, 2020.

Zapratite njezine profile na Instagramu i Facebooku te Goodreadsu.

238