1

YLEA

Prijevod: Ariel

Obrada: Thea i Mary

Naslovnica: Sabina
 1.
SADA

Njegov pogled uzrokuje da moje srce treperi, baš kao i svaki put kad ga
pogledam. Tako je nevjerojatno muževan, teško ga je opisati na način da ga se pravedno
predoči. Visok je, osunčane zlatne kože, širok i mišićav. Kod njega postoji jedan
intenzitet koji me privlači i drži me zatočenim svaki put kad pogledam u njegove duboke
plave oči.

„Striče Kyle!“ Matilda ciči dok prolazi kroz kuću kao tornado. Brzo se trgnem
iz misli i gledam kako se moja djevojčica lansira u zagrljaj strica.

„Hej, slatkice“, promrmlja ljubeći je u obraz.

„To škaklja.“ Hihoće se dok on trlja svoju kratku bradu u njezin vrat.

„Bok, Kyle“, kažem tiho.

„Liv“, kaže naginjući bradu.

˝Striče Kyle, uzet ćemo kokice i gledati Zootopiju. Želiš li i ti gledati?“

Oči mi se šire i zadržavam dah.

Reci ne. Reci ne. Reci ne.

„Ovisi. Imaš li Skittles?“

„Imamo li, mama?“

Kimnem, a glas mi je zapeo u grlu, napeta sam od energije koja prolazi kroz
mene kad god sam u njegovoj blizini.

„Kako onda mogu reći ne“, izjavljuje i namigne mi.

Napeto mu se osmjehnem prije nego što uletim u kuhinju da pripremim naše

filmske grickalice. Dok miris puterastog kukuruza ispunjava sobu, radim na tome da

2
smirim svoje srce koje ubrzano kuca. Oduvijek sam imala taj osjećaj knedle u grlu kad
god je Kyle u blizini. Pokušavala sam to ignorirati godinama, pogotovo kad sam bila s
Brantom, ali tada je bilo lakše. Kyle je bio odsutan s vojskom i jedini put kad sam
dopustila da mi se uvuče u moje misli bilo je kad je Brant spomenuo bilo kakve
informacije o njemu.

Ali sada je sve drugačije.

Branta nema, a Kyle se vratio.

3
 2.
ONDA

„Dobro se zabavljaš, ljepotice?“

Nasmiješim se svom dečku, Brantu, dok on stoji iznad mene, blokirajući

zasljepljujuće sunce.

„Da. Tvoja obitelj je sjajna”, iskreno odgovaram. Tek smo hodali nekoliko
mjeseci i pozvao me danas ovdje kod svoje tete na roštilj i na upoznavanje s Celijom i
Kyleom. Brant mi je rekao da je njega i njegovog brata, Kylea, odgojila sestra njihove
majke, Celia, nakon što su njihovi roditelji poginuli u automobilskoj nesreći kad su bili
dječaci i imali smo četrnaest i petnaest godina.

Celia je bila jako draga i osjećala sam se dobrodošlom otkako smo stigli. S
obzirom da je Brant bio visok dva metra, mislila sam da je i njihova teta možda tako
visoka. Ali ona je samo centimetar ili dva niža od mene. Tamna joj je kosa išla do ispod
ušiju u elegantan bob i imala je linije smijeha koje su proizlazile iz njezinih dragih
očiju.

„Kako ide tvoje piće? Trebaš li novo?“

„Mogu ti donijeti.“ To je ono što najviše volim kod Branta; on je tako pažljiv.

„Ti ostani i uživaj u suncu. Vratit ću se.“

„Sigurno mu je loše“, promrmlja Brantova teta Celia.

Nasmijem se i kažem: „Nevjerojatan je.“

„Blagoslovljeni smo s njim i Kyleom. Ni jedni ni drugi ne mogu učiniti ništa loše
u mojim očima.“ Ljubav koju osjeća prema njima sjajila joj je iz očiju, a ja ne mogu, a
da se ne nasmijem.

4
 Odrasla sam voljena. Imala sam mamu, tatu, sestru, plus dvoje starije braće,
zajedno s tetama, ujacima i rođacima. Iako sam znala da sam voljena, naklonost se nije
pokazivala slobodno u našoj kući. To jednostavno nije bio naš način. Nisam mogla ne
poželjeti da imam rođake koji me obožavaju jednako kao i Celia svoje nećake.

„Brant je spomenuo da je Kyle u vojsci“, kažem. „Sigurno ti užasno nedostaje

kad ode.“

„Svake minute svakog dana“, naglašava ona. „Ali svaki put dok ode, naše
vrijeme kad se vrati je vrijednije. Koliko god sam ponosna na njega što se bori za našu
zemlju, toliko često poželim da dobije svakodnevni posao od devet do pet.“

˝Teta Silly, znaš da to nije moj način.˝ Na zvuk dubokog, hrapavog glasa iza sebe,
okrenem se u stolici i vidim dečka koji stoji tamo i svjetlucajući sjaj u njegovim dubokim
plavim očima, dok gleda dolje u Celiu.

Uputi mi zabavljeni pogled. „Pogledaj što moram trpjeti. Sada me poljubi.“

Sagne se da je poljubi u obraz i ja osjetim njegov drvenast, začinski miris

kolonjske vode. Nevjerojatno miriše, a ja ne mogu, a da ne udahnem duboko njegov
miris.

Ispravi se i njegov prodorni pogled pronalazi moj. Odmah me privukao ožiljak

preko njegove obrve i pitam se kako je to dobio.

„Bok, ti moraš da si Kyle. Ja sam Liv... Olivia... Brantova djevojka”,

zamuckujući kažem.

Njegove oči prelaze preko mog tijela, zaustavljajući se na trenutak na mojim

nogama, prije nego što me opet pogleda u lice.

„Drago mi je.“

„Hej, brate!“ Brant se razveselio kad je prišao bratu i bacio mu petaka prije
nego što mi je pružio čašu bijelog vina.

„Hvala“, promrmljam kad se počine naganjati s Kyleom. Celia i ja čavrljamo

dok momci stoje iza nas, pričajući i nadoknađujući izgubljeno vrijeme.

„Zašto ne bismo ušle unutra i pripremile hranu“, sugerira Celia.

5
 „Naravno.“ Ustanem i nasmiješim se Brantu dok slijedim njegovu
šezdesetogodišnju tetu u kuću.

„Prvo da ti pokažem“, kaže ona, drsko mi se osmjehujući. Krenule smo kratkim

hodnikom i ona otvori vrata.

„Oh, Bože“, dahćem gledajući po spavaćoj sobi podijeljenoj na pola, kreveti su

s obje strane sobe s dva mala stola između. Tu su i komoda i ormar, zajedno s malom
policom za knjige. Nacerim se, očima pronalazeći plakate prikvačene iznad jednog
kreveta.

„Cindy Crawford? Je li to Elle McPherson?“

„Da“, odgovara Celia kimnuvši i nacerivši se. „Moj Brant je bio veliki
obožavatelj supermodela“.

„Tako izgleda.“ Hihoćem se. Priđem polici s knjigama i uzmem jednu malu
zelenu figuricu vojnika. „Moja su se braća igrala s ovima.“

„Iako su dječaci bili tinejdžeri kad su došli živjeti ovdje, Kyle je donio te figurice.
Nije se igrao s njima, naravno, ali ih je zadržao na polici i nikada ih nije skinuo”, kaže
mi.

„Nema sportskih plakata za Kylea?“ Pitam cereći se.

Celia lagano odmahne glavom. „Radije je trošio svoj džeparac na vođenje cura
na spojeve, i koji put na vojne časopise.“

Nedugo zatim, svi pronađemo mjesto za stolom na otvorenom kako bismo uživali
u hrani. Brant osigurava da mi je tanjur pun i da mi je piće svježe prije nego što krene
jesti svoj ručak.

„Jedi, ljepotice“, tiho kaže sa svog stolca s moje lijeve strane.

„Izgleda ukusno.“ Taman kad uzmem vilicu, slobodna stolica s moje desne
strane je izvučena i Kyle sjedne. Odmah počinje trpati svoj tanjur dok je odgovarao na
pitanja Celije i Branta o njegovom rasporedu. Prisiljavam se da se ne koncentriram na
to koliko mu je tijelo blizu moga i način na koji me njegova kolonjska voda opija.
Odrežem komadić svog odreska i tiho zastenjem na okus koji mi preplavi usta.

6
 „Dobro?“ Pita Brant, cereći se, dok Kyle nelagodno pročisti grlo.

„Oprosti“, promrmljam posramljeno, osjećajući kako mi obrazi postaju

ružičasti. „To je stvarno dobro.“

„Spavaš li dobro?“ Pita Celia Kylea, uvijek zabrinuta teta.

Kimne, nabijajući vilicu hrane u usta.

„Samo mi javi ako imaš nešto za oprati. Ili, mogu svratiti u tvoj stan kad god da
malo pospremim.“

„Hvala teta. Bit će sve u redu”, promrmlja Kyle, a ton mu zvuči pomalo
posramljen Celijinim maženjem.

Brbljanje se smanjuje kako svi proždiru hranu. Kad moj želudac zaprijeti da će
eksplodirati, ne preostaje mi ništa drugo nego prestati jesti.

Nažalost, zaista, jer je hrana tako dobra. Posegnem za svojim vinom istodobno
kad se Kyle pomakne na sjedalu i posegne za paprom. Njegova ruka očeše moju i naša
se bedra dodirnu. Udahnem oštar dah kao trzaj tekuće vatre koji putuje mojim venama
i ne mogu se ne zapitati je li osjetio i to. Bacim pogled na njega i očito je naš susret kod
njega prošao bez utjecaja.

Za razliku od mene.

Do kraja poslijepodneva ne mogu misliti ni na što drugo nego na način na koji

se moja koža osjeća zapečenom na dva mjesta koja je dodirnuo. Najgori dio svega toga
je to što ne znam zašto moje tijelo ima takvu reakciju na čovjeka kojeg sam tek upoznala.

7
 3.
SADA

Osjećam ga prije nego što progovori. Energija koja ga okružuje ispunjava moju
malu kuhinju, čineći zrak gustim. Njegova vrućina udara me po leđima i ja se moram
pomno koncentrirati na sipanje Skittlesa u zdjelu.

„Trebaš pomoć?“ Preko mog ramena zgrabi crveni bombon iz zdjele.

„N...“, zastajem da raščistim kreštav glas. „Ne, mogu sama. Slobodno idi i opusti
se s Matildom.“

Jeza mi prođe kralježnicom kad njegovi prsti dođu u kontakt s mojim vratom dok
mi odmiče kosu u stranu. „Onda ću zgrabiti pivo.“ Zašto njegov glas mora biti tako
nevjerojatno predivan? Hrapav i dubok, težak, ali s glatkim zvukom.

Teški izdah projuri mi pokraj usana kad izađe iz kuhinje. Uhvatim se za stranu
pulta dovoljno snažno da mi zglobovi prstiju pobijele.

„Smiri se, Liv“, oštro šapnem. „Stani. Na. Loptu.“

Pet minuta kasnije izlazim iz kuhinje sa stoičkim osmijehom i dvije zdjele

grickalica. Kyle je na kauču, a Matilda sklupčana kraj njega, njezina glava naslonjena
je na njegovu mišićavu ruku, njezine plave kovrče prevrtale su se preko crne tetovaže
koje prekrivaju njegov biceps. Odložim hranu na mali, duguljasti stolić i vratim se u
kuhinju po limenku sode.

„Olaf je najsmješniji. Ti bi trebao biti on za Noć vještica, striče Kyle,“ kaže

Matilda.

„Snjegović? Ne bih li trebao biti princ Hans? „

Obrve mi se podignu. Otkud zaboga Kyle poznaje likove iz Snježnog

kraljevstva?

8
 Matilda se hihoće. „Ne, bleso. On je zloban.“

„U redu, pogledajmo Zootopiju“, najavljujem kad pritisnem play na daljinskom

i zauzmem jedino slobodno mjesto na kauču s lijeve strane. Odmah pokraj Kylea.
Stisnem se što više rubu, ostavljajući tri centimetra između nas. Odlučna da ga ni na
koji način ne dodirnem.

„Mama, mogu li dobiti piće?“ Pita Matilda nakon petnaestak minuta.

„Da, dušo. Dodati ću ti.“ Na brzinu joj napunim čašu vode i skužim da je Kyle
raširio noge šire nego što mislim da je potrebno. Sigurno ne treba baš toliko puno
mjesta. Sjednem, stiskajući moja bedra, gurajući se dublje u naslon kauča. Isparilo je tri
centimetra prostora koji sam imala prije nekoliko minuta. Sad je manje nego tri
milimetra. Nemoguće je usredotočiti se na film kad mi ja sva pažnja usredotočena na
djelić prostora između njegova i mog bedra.

Zamišljam da se lagano uvijem i prekrižim noge, ali onda riskiram da se moje

dupe očeše o njegov kuk. Mogla bih sjediti na podu, ali pločice se ne zagrijavaju i ne
želim se smrznuti. Da bar imam mjesta za još jedan kauč.

„Opusti se“, kaže, prepavši me kad mi šapne na uho. Njegov topli dah klizi mi
preko obraza i oči mi nehotice zatrepere i zatvore se.

˝Pazi, striče Kyle! To je bivol.“ Matilda se hihoće. Zahvalna na otriježnjenju,

prisiljavam se da pažljivo gledam televiziju. Pružim ruku i zgrabim šaku kokica da ih
grickam, ne obazirući se na Kylea dok skuplja Skittlese.

Film napokon završava i kažem Matildi da je vrijeme za spavanje.

„Može li mi stric Kyle pročitati priču?“ pita ona, dajući mi pseći pogled, koji
nikad ne mogu odbiti.

„Svakako da mogu“, odgovara prije nego što stignem odgovoriti.

„Dobro onda, hajde. U krevet.“ Uvučem je, poljubim u čelo i kažem joj da je
volim. Tada napuštam sobu dok Kyle počinje čitati.

Zaokupila sam se pospremanjem zalutalih zrna kokica i ispuštenih Skittlesa prije

nego što odnesem prazno posuđe u kuhinju i isperem ih. Ne znam zašto moje tijelo ima

9
tako istaknutu reakciju na Kylea. Nije to nešto što je s vremenom naraslo, prisutno je
od prvog puta kada sam ga upoznala, pa si to ne mogu objasniti kao da projiciram svoje
osjećaje prema Brantu na Kylea jer Brant više nije ovdje. Jednostavno nema smisla i
voljela bih da to nekako mogu izbrisati iz svog uma i tijela.

Toliko sam izgubljena u svojim mislima da ne čujem kako Kyle dolazi iza mene,
i kad mi tiho, blizu mog zatiljka, kaže da Matilda spava, prepadnem se i poprskam vodu
iz slavine preko svoje majice.

„Sranje!“ opsujem. „Prestrašio si me na smrt.“ Okrenem se i pogledam ga

optužujuće. Pogled mu se spusti na moja prsa i on se cereka, polagano i lijeno, prije
nego što vrati svoje zadivljujuće oči na moje.

„Ne mogu reći da mi je žao.“

Pogledam dolje i shvatim da je moja bijela košulja sada natopljena i moje

bradavice su poput svjetionika usmjerene izravno na Kylea, ponosno su vidljive kroz
tanku bijelu čipku mog grudnjaka.

„O Isuse!“, promrmljam pa izjurim iz kuhinje dok me njegovo tiho hihotanje

prati.

10
 4.
ONDA

„Mrzim ovaj dio. Svaki put me rastrga iznutra”, kaže mi Celia šmrcajući i
maramicom obriše nos.

„Ne mogu ni zamisliti“, odgovaram tiho. „Sigurna sam da će biti dobro.“

Pomirljivo je tapšam.

Brant i ja smo zajedno već sedam mjeseci, a tijekom toga vremena, proveo je
gotovo svaki slobodan trenutak s Kyleom. Ponekad im se pridružim, ali uglavnom im
jednostavno dopustim da rade svoje. Valjda zato što sam znala da će doći ovaj dan prije
nego što je itko želio. Kyle ponovno odlazi na još jednu turu u Afganistan.

„Samo se molim da ovaj put neće dugo ostati“, kaže ona, stavljajući pramen
tamne kose iza uha.

Tužno joj se smiješim.

Brant je organizirao oproštajnu večeru u restoranu pa smo i mi ovdje, plus neki

prijatelji, većinu nikada nisam upoznala do večeras. Svi su išli u školu s Kyleom i
Brantom i lijepo je upoznati lica iz njihove prošlosti. Tom i Blake obojica su policajci,
Stuart radi s Brantom i Michael ima neke veze s dionicama i udjelima. Radi od kuće i
puno govori o usponima i padovima na burzi.

Svi se, doduše, čine jako dragima. Jeli smo i sad svi samo čavrljaju, pokušavajući
zadržati raspoloženje i ignorirajući teški oblak koji visi nad prostorijom. Moje oči
pronalaze Kylea na suprotnom kraju stola i dopuštam si da neprimjetno gledam kako
se smije s dečkima. Izgledom jako sliči Brantu, ali postoje suptilne razlike koje ih čine
različitim. Brant je uvijek glatko izbrijan, dok Kyle ima vječnu dužinu brade od pet sati.
Brantove su oči svjetlije nijanse plave i kosa mu je slična, nijansu svjetlija. Također je

11
savršeno ošišana i stilizirana skupim gelom. Kyle ima vojnu kratku frizuru koja mu daje
tvrdi izgled.

Njihova je visina identična – sto osamdeset pet centimetara - ali tamo gdje je
Brant mršav poput sportaša, Kyle je širok i mišićav. Kladim se da bi mogao pritisnuti
Branta u polugu. Moj dečko je čist, bez tetovaža. Profesionalac u odijelu.

Njegov posao investicijskog bankara praktički je ukorijenjen u njegovom

izgledu. Slično kao i Kyle, osim potpune suprotnosti. Kyle ima grub izgled, tetovaže na
rukama, a zamišljajući ga u odijelu iza uredskog stola je gotovo smiješno. Jedan pogled
na njih dvoje, jedno uz drugo, i ne možeš pogriješiti. Oni su braća. Ali jedan je mekan,
a drugi tvrd.

Kyle osjeća kako ga promatram i njegov oštar pogled uhvati moj. Brzo skrenem
pogled, ispričam se i odem u kupaonicu. Srećom nema nikoga unutra kad gurnem vrata,
pa stanem ispred zrcala i uzmem nekoliko dubokih udaha. Nisam sigurna zašto on ima
takav učinak na mene. Osjećam se kao da postoji nevidljiva nit vezana za moje osjećaje
i njega, i da kontrolira moje tijelo. On je lutkar, a ja lutka. Smiješno, znam. Trebam se
trgnuti. Pljesnem malo hladne vode po licu i obrišem ga papirnatim ručnikom, prije
nego što duboko udahnem i polako izdahnem. Izađem iz kupaonice i odmah se zaletim
u zid zbog kojeg osjećam kao da me struja udarila. Spotaknem se od sile, koža mi gori,
pogledam gore i vidim Kylea.

„Oprosti“, promrmljam, prolazeći pokraj njega. Ispruži ruku i uhvati me za

lakat, šaljući vrućinu niz moju ruku. Oči podignem prema njegovom licu i vidim da zuri
u mjesto na kojem me još uvijek drži.

„Osjećaš li to?“ pita, tihim glasom.

Teško progutam i na silu izbacim riječi. „Ne znam o čemu pričaš.“

Izvučem se iz njegovog stiska i odem što je brže moguće, ne obazirući se na

ubrzane otkucaje mog srca.

12
 5.
SADA

„Jutro, Liv. Kako si provela vikend?“ Moja kolegica i dobra prijateljica, Meg,
me pita dok zabija glavu u moju kabinu.

„Hej, Meg. Dobro, hvala. Kakav je bio tvoj? Išla si na vjenčanje, zar ne?“

Dramatično zakoluta očima. „O da. Nevjesta je uhvatila mladoženju u zahodu s

djeverušom na probnoj večeri.“

Čeljust mi skoro ispadne. „O moj Bože!“

„Da. Sigurno je da je vjenčanje otkazano, a ja sam provela vikend ispijajući

besplatnu cugu i tješeći svoju rođakinju, nesretnu mladenku. „

„Vau.“ Ne znam što da kažem.

„Oh, evo šefa“, šapće ona. „Bolje da se bacim na posao. Ručak?“

„Zvuči odlično.“

Ona se udalji, a ja nastavljam odgovarati na pristigle e-mailove. Radim kao šef

komunikacija e-poštom za lanac trgovina i moji dani se sastoje od odgovaranja na
pitanja i umirivanja prigovora kupaca iz cijele zemlje. Uglavnom je monotono, i često
poželim da imam uzbudljiviji posao, ali moj je šef fleksibilan u tome kad mi treba
slobodno ako je Matilda bolesna i plaća je velika. U rijetkim slučajevima mogu se čak
prijaviti na naš internet od kuće i raditi s kauča, koji mi je draži, nego ova zagušljiva
kabina okružena bezumnim brbljanjem mojih kolega.

Provodim vrijeme za ručak s Meg, a ona me obavještava o svim gnusnim

detaljima neuspjelog vjenčanja i iako je to grozna situacija, Megin dramatičan način
pripovijedanja natjera me da se nekontrolirano hihoćem.

13
 „Peter je izletio iz kupaonice nakon Michelle, a hlače su mu još bile oko
gležnjeva. Svi smo vidjeli njegov sićušni kurac prije nego što se spotaknuo i pao licem
na pod!“

„To je previše smiješno“, govorim kroz smijeh.

„Sreća u nesreći je, da sada može naći tipa s većim kurcem, što ne bi trebalo biti
teško, s obzirom da je Peter bio manji od mog malog.“ Ona podiže mali prst i vrti ga.

„Lažeš!“ Dahćem.

Odlučno odmahuje glavom. „Niti malo.“

„To je žalosno“, promrmljam.

Razgovaramo još neko vrijeme prije nego što prijeđemo kratku udaljenost do
mjesta u uredu.

„Pogledaj zgodnog“, promrmlja s krajičkom usana prije nego što se okrenemo

da uđemo u velika staklena vrata.

Podižem pogled i koraci mi posustaju kad vidim Kylea kako ide prema nama.

„Liv“, izjavljuje, pogledom me fiksirao na mjesto.

„Uh, hej, Kyle.“

„Znaš ga?“ Meg zjapi.

„Da. Hm, Meg, ovo je Kyle. Kyle, moja prijateljica i kolegica, Meg.“

Brzo podigne bradu u njezinu smjeru prije nego što mu se oči vrate na mene.

„Pojele ste“, kaže on. Je li to negodovanje koje čujem u njegovom glasu? Sigurno
ne.

„Da, upravo smo završile“, priznajem. „Oprosti“, dodam hromo.

„Nema problema. Svratit ću večeras.“ Prije nego što uspijem išta reći, brzo
dodaje: ˝Matilda me zamolila da joj pročitam još jednu priču za laku noć.“

„Oh. Pa, ovaj, naravno. Vidimo se onda.“ Napeto mu se osmjehnem i odem u

ured, s Meg za svojim petama, bombardirajući me s pitanjima o Kyleu.

14
 „On je stric moje kćeri“, kažem s prezirom, nadajući se da će prestati. Naravno
da neće.

„On te želi. Jako. Kunem se svim svetim, Liv, moje gaćice skoro su se rastopile
od njegova usijanog pogleda koji ti je upućivao.“

„Sad si samo dramatična.“ Kolutam očima.

„Govorim samo istinu“, dovikne ona dok svaka ide svojim putem.

Završavam posao u pet i vozim kratku udaljenost do Matildine škole. Baš kao i
svaki dan, opazi me kako prolazim kroz vrata i potrči prema meni, lansirajući svoje
sitno tijelo u moje naručje. Zagrlim je čvrsto i udahnem njezin miris.

˝Nedostajala si mi, dušo. Jesi li imala dobar dan?“

„Da. Gospođica Matheson nam je dopustila da izrađujemo rukotvorine, a ja sam

ti napravila princezinu krunu˝, kaže mi ponosno.

„Jedva čekam da je isprobam. Uzmi svoju torbu.“

Treba nam trideset minuta da se vratimo kući po popodnevnom prometu. Prije

nego kad smo se doselile ovdje prije tri godine, putovanje kući bi nam trajalo i preko
sat vremena. Imala sam sreće kad se ovo mjesto oslobodilo za zakup. Manji je nego što
bih htjela, ali je ulica tiha i moj posao je neposredno blizu, a i Matildina škola, pa se
nisam ni premišljala da li da ga uzmem ili ne. Naši susjedi su dragi, obiteljski
orijentirani, radnička klasa. Matilda uvijek ima prijatelje za igranje, bilo da su to
blizanci s naše lijeve strane ili djevojčica s desne, ili unuci gospođice Gerty kad dođu u
posjetu jedan vikend u mjesecu. Nikad joj ne nedostaje prijatelja za igru i volim da ima
tu mogućnost.

„Striče Kyle!“ počne vikati, iskoči iz automobila i pojuri do našeg prednjeg

trijema, gdje sjedi Kyle. Njegov veliki izgled čini moj malim trijem da izgleda
minijaturno.

„Hej, vjeverico.“

„Je li to pizza?“ Matilda sikne, razrogačenih očiju.

˝Da, jeo sam je prije nego što si stigla. Oprosti.“ On se smiješi.

15
 „Ne, nisi.“ Matilda se hihoće dok pruža ruku i hvata ga za nos, vrteći ga nježno.

„Imaš me. Nisam. Pojedimo prije nego što se ohladi.“

Otključam vrata, a oni me slijede unutra. Matilda i Kyle idu ravno na stol dok
uzimam salvete za pizzu.

„Pivo?“ Pita Kyle držeći bocu u mom smjeru.

„Zašto ne?“ Slegnem ramenima. Otvori bocu i doda mi je, stavljajući preostalo
pivo koje je donio u hladnjak. Poslužim Matildi krišku i zgrabim jednu sebi,
izbjegavajući kontakt očima s Kyleom. Kažem si ako ga ne pogledam, on neće imati
nikakvog utjecaja na moje tijelo. Neuspješno propadam, ako su vibracije koje osjećam
kako pulsiraju kroz moje vene bilo kakva indikacija.

Tako je nevjerojatno atraktivan. Večeras je odjeven u traperice s crnom majicom.

Imao je i jaknu, ali skinuo ju je kad je ušao. Srce mi se preokrene u grudima dok se
naginje naprijed i ugledam njegovo dupe. Tkanina se savršeno prilijepila na njegovu
stražnjicu i ne mogu prestati zuriti. Dovraga. Zašto su mi njegova bedra tako seksi?
Poludjet ću. Trebam se trgnuti.

Umjesto da sjednem za naš maleni stol za četvero ljudi, odlučim se nasloniti na

ormarić, ostavljajući što veću udaljenost između Kylea i mene.

Možda je to način na koji mi svemir govori da se moram poševiti... ali da je to

slučaj, privukao bi me svaki muškarac s kurcem. Ali na moju nesreću, Kyle je jedini
čovjek koji, čini se, budi ovakve osjećaje u meni.

16
 6.
ONDA

Osvrćem se po blagovaonici i gledam svoj ručni rad. Stol je postavljen, bijeli

stolnjak, mala vaza s crvenim ružama u sredini koja odaje nježni miris i dvije svijeće za
romantični ugođaj kojem težim. Osmjehnem se, ponosna kako je ispalo. Tajmer pećnice
zazvoni i otrčim u kuhinju da iz pećnice izvadim pečenu štrucu s krumpirima. Brantovo
omiljeno. Godišnjica nam je i odlučila sam krenuti s posla ranije i upotrijebiti svoj ključ
od njegove kuće kako bih ga mogla iznenaditi ukusnim domaćim jelom i vijestima da
očekujemo svoje prvo dijete.

Nervozna sam, na iglama od iščekivanja. Nismo razgovarali o tome da imamo

djecu ili o braku, ili pak o zajedničkom životu, ali sam sigurna da će i on biti sretan kao
što sam i ja. Naša se veza kreće polako i stabilno, tempom koji nam paše. Brant je jako
zauzet penjanjem na poslovnoj ljestvici tako da ne provodimo puno vremena zajedno,
ali više volim kvalitetu nego kvantitetu. Osim toga, nisam takva vrsta djevojke koja treba
provoditi svaku minutu sa svojim tipom. Ali stvari će se promijeniti za nekoliko mjeseci
i nadam se samo da će Brant biti sretan zbog novog - neočekivanog – smjera prema
kojem ide naša veza. Tek sam u prvom tromjesečju, pa je mučnina prestala, a sada želim
slaviti sa svojom ljubavi.

Provjerim sat i shvatim da bi svakog trenutka trebao biti kod kuće, pa pripremim
naše tanjure i stavim ih na stol, zajedno s malom poklon kutijom koja sadrži zrnastu
crno-bijelu sliku naše bebe. Otvorim pivo za Branta i natočim čašu Kool-Aida za sebe.
Smiješno je to što nešto što nisam pila od malena je sada ono za čim žudim najviše.
Kool-Aid i sendviči s parizerom. Ne mogu ih se zasititi. Zašto nisam donijela malo
parizera od kuće? Prokletstvo. Pijuckam piće i pokušavam ne razmišljati o narescima.

17
 Provirim na ulicu kroz zavjese na prednjim prozorima, uzbuđena dok čekam da
vidim njegov crni sportski automobil da se zaustavi na prilazi. Nakon pet minuta,
provjerim svoj telefon jesam li primila koju poruku. Ništa osim razgovora koji smo
vodili neposredno prije ručka kad mi je rekao da me voli.

Liv: Hej, dušo, kad misliš da ćeš doći kući s posla?

Koračam kuhinjom, gledajući sat još deset minuta prije nego što odlučim staviti
naše tanjure u pećnicu da barem hrana ostane topla.

Još uvijek nema odgovora od Branta. Toliko mu je čudno da ne odgovori unutar

par minuta primanja poruke od mene. Čak i kad je u upravi na sastanku ili s klijentom,
uvijek istipka „zauzet, uskoro ti se javim“. Ne odgovoriti ništa duže od trideset minuta
definitivno nije njegov stil.

Čujem kako auto prolazi ulicom pa potrčim do prozora i pogledam van, nada mi
raste u grudima, samo da bih se razočarala kad protutnji polupana kestenjasta Honda.

„Gdje si, Brant?“ Promrmljam.

Kao da je čuo moje misli, telefon mi počne vibrirati i zvoniti na stolu. Javim se,
a da ni ne pogledam tko me zove, već znajući da je to on. Vjerojatno će se ispričati što
nije odgovorio i zabrinuo me.

„Hej, dušo“, odgovaram, smješkajući se u telefon.

˝Liv.˝ Glas s druge strane nije gladak ton koji očekujem. Umjesto toga, to je grub
glas čovjeka koji se vratio s druge ture iz Afganistana prije samo nekoliko tjedana.

„Kyle“, dahćem. „Oprosti, mislila sam da je to Brant.“ Neugodno mi je, ali to

ne nadjačava nalet struje koju osjećam kako prolazi kroz moje tijelo iz njegove jedine
izgovorene riječi.

„Liv“, ponavlja i tek tad primjećujem oklijevanje i težinu osjećaja u njegovu

glasu.

„Kyle“, kažem oprezno.

„Gdje si?“ pita pažljivo.

18
 „Kod Branta. Čekam da se vrati s posla”, objasnim. „Što se događa?“

Kad ne odgovori nakon onoga što mi se čini zauvijek, desetak sekundi, ponavljam
svoje pitanje. „Što se događa? Je li Celia? Je li ona u redu?“

„Dogodila se nesreća“, priznaje.

„Nesreća?“ Zbunjeno ponavljam.

„Ostani tamo. Doći ću k tebi.“ S tim oproštajnim riječima završava poziv,

ostavivši me da stojim u tihoj blagovaonici Brantove kuće, osjećajući se zbunjeno.

Milijun scenarija prolazi mi kroz glavu tijekom deset minuta koliko traje dok
Kyle ne uđe kroz Brantov prednji ulaz. Je li Brant dobro? Gdje je? Kakva nesreća?
Možda mu je kompjuter pao na poslu, a on slomio nogu? Ili je možda Celia. Možda se
nekako ozlijedila? Šok i očaj bijesno prolaze kroz moj sustav.

˝Kyle.˝ Potrčim k njemu, zaustavljajući se samo nekoliko centimetara ispred

njegova širokog tijela. Pogledam ga i molim: ˝Reci mi što se događa! Je li Brant dobro?
Je li Celia? Gdje je Brant? Je li on u bolnici s njom? Odgovori mi, dovraga!“

„Dođi sjedni, dušo“, nježno odgovara. Tada primijetim tužan, rezignirani

pogled koji progoni njegove zadivljujuće oči.

˝Kyle.˝ Glas mi se pokoleba dok me suze bockaju, peckajući moje grlo. Sjednem
na kauč, a Kyle me slijedi. Uhvatio je moje male ruke sa svojim medvjeđim, a onda me
pogleda. Isuse, osjećam se kao da mi gleda ravno u dušu. Snažno guta, uzrokujući
Adamovu jabučicu da mu poskoči u grlu.

„Dogodila se nesreća. Brantov automobil sudario se s kamionom“.

Prestravljeni dah pobjegne mi kroz grlo. „Trebam ići k njemu. Je li dobro? U

kojoj je bolnici?“ Lupetam dok ustajem, namjeravajući uzeti torbicu, telefon... „Odjeća
za Branta“, promrmljam sebi u bradu. „Trebat će mu odjeća i malo toaletnih
potrepština“, nastavljam razgovarati sama sa sobom. Kyle položi nježno svoje ruke na
moja ramena. Okrećući moje ukočeno tijelo prema sebi, nagne mi bradu prema gore
da nam se pogledi susretnu.

„Otišao je, Liv.“

19
 „Otišao? Kamo je otišao? U drugu bolnicu?“ Čak i dok pitanja sama izlaze iz
mojih ustiju, duboko u sebi, znam istinu. Želudac mi se okrene, ramena mi se spuštaju.
U grlu mi se stvori knedla, jedva da mogu disati.

Otišao je s ove zemlje.

Dok moja histerična naricanja ispunjavaju sobu, a noge me izdaju, Kyle je tamo
da me zadrži, noseći me do kauča, držeći me u svom naručju dok plačem za čovjekom
kojeg volim, a kojeg sam sada izgubila. Čovjek koji nikad neće znati da će postati tata.
Čovjek kojeg moje dijete nikada neće upoznati.

Kroz sve to, Kyle je tu, drži me, miluje po kosi i briše moje suze, a ponekad i pusti
suzu sa mnom.

20
 7.
SADA

Oči mi se otvore prema dosadnom, ranojutarnjem svjetlu koje je provirivalo kroz

procjep na mojim zavjesama. Matildina uzbuđena navijanja ispunjavaju sobu dok pjeva.

„Rođendan mi je. Rođendan mi je. Probudi se, mama.“

Ne mogu zaustaviti osmijeh koji mi proteže usne, čak i da želim. Gurnem

prekrivač, prebacim noge sa strane i čekam da se pojavi. Skakući uđe kroz vrata i lansira
mi se u zagrljaj nekoliko sekundi kasnije. Poljubim ju, čvrsto je grleći.

„Sretan rođendan, lijepa djevojko.“

„Imam pet godina!“ Njezino je uzbuđenje zarazno.

Raširim oči u nevjerici. „Nema šanse“, kažem šokirano. „Moja beba ne može biti
imati pet godina. Prilično sam sigurna da imaš jednu. Još nosiš pelene, zar ne?“ Šalim
se s njom.

„Ne, mama“, odgovori ona smijući se. „Ja sam velika djevojka. Imam pet
godina!“ Njene ružičaste usne smiješe se od uzbuđenja. Njezine plave oči svjetlucaju s
oduševljenjem.

„Pa, pretpostavljam da ako danas imaš pet godina, trebala bi dobiti poklon.“

„Da!“ pljesne rukama i odskoči mi u krilu, čineći da meke plave kovrče skaču
gore-dolje. Spustim je i posegnem ispod svog kreveta da izvadim njene darove.
Smjestim ih na krevet i gledam kako njene blistavo plave oči lete između dvije zamotane
kutije. Jedan mali, jedan veliki. Koji će prvo otvoriti? Smijem se njezinoj nevinosti i
neodlučnosti.

„Samo naprijed. Otvori jedan.“

Oklijevajući poseže za manjom kutijom još uvijek očiju uprtih u veću.

21
 „Ne znam koju bih prvo otvorila“, kaže mi, cijelo joj tijelo vibrira od radosti.

Kad napokon otvori prvi dar, usta joj se otvore u savršeni krug.

„Mama“, kaže. „Tako je lijepo.“ Pruža ruku da pomiluje srebrni lančić.

„Gledaj“, kažem, otvarajući mali medaljon da bih otkrila fotografiju njezina oca.

„Hvala, mama. Hoćeš li mi ga staviti?“

„Svakako, dušo.“ Učvrstim joj kopču oko vrata, a ona me pogleda smiješeći se.

„Sad će moj tata biti sa mnom cijelo vrijeme. Blizu mog srca, jer on ionako tamo
živi, zar ne, mama?“ kaže.

Uvijek sam joj govorila da je njezin otac otišao u raj prije nego što se rodila, ali
on će uvijek biti blizu, jer živi u njenom srcu. Jednostavno, ali učinkovito objašnjenje,
primjereno njezinoj dobi. Kad malo naraste, očekujem da će imati pitanja i tražit će
detaljnije odgovore o smrti i njenom ocu. Ali za sada je zadovoljna što zna da je Brant
u njenom srcu.

Otvara drugu kutiju kako bi otkrila set za igru koji uključuje konja i kočiju s
Barbie lutkom. Sastavljam joj igračke kako bi se mogla odmah igrati s njima, a onda se
preselim u kuhinju da si napravim kavu. Dok se kuha, počnem raditi Matildi palačinke
za doručak. A onda bih trebala krenuti s pripremama za dolazak dvanaest
petogodišnjaka koji će uskoro biti ovdje za Matildinu zabavu.

Zijevam dok se divim svom ručnom radu, ukrašavajući ružičastim i ljubičastim

ukrasima naše malo dvorište. Stol s lijeve strane je prekrivena plastičnom plahtom na
temu princeze i prekriven kolačima kupljenim u lokalnoj pekari. Cupcakes, bomboni,
čips, čokolade i naravno zdjela voća, tako da barem izgleda da hranim djecu s nečim
zdravim.

„Gdje je slavljenica?“ Okrećem se na zvuk Celijinog veselog glasa.

„Teta Silly!“ Matilda vrišti, koristeći nadimak svog oca i strica koji su tako
nazvali Celiju još kad su bili mali.

Zagrle se i Celia preda Matildi poklon koji ona pažljivo otvori, otkrivajući lijepu
odjeću u kompletu s plastičnim cipelama na petu i nekim bižuterijama.

22
 „Stavila sam tortu na pult“, kaže mi Celia, kad Matilda odjuri da pozdravi svoje
goste koji su počeli dolaziti.

„Oh hvala. Jedva čekam da ju vidim.“ Celia uvijek radi predivne rođendanske
torte za sve u obitelji. Ona je vrlo nadareni slastičar.

Vrištanje i smijeh ispunjavaju dvorište dok se djeca utrkuju igrajući se potjere i

zamišljene igre. Razgovaram s nekim roditeljima koji se zadržavaju i osiguravam da je
hladnjak pića nadopunjen.

„Kyle je spomenuo da će navratiti kasnije“, kaže Celia dok ja grabim vreće čipsa
iz smočnice.

„Oh? U redu. Sigurna sam da će Matilda biti sretna što ga vidi.“ Nasmiješim joj
se, ne obazirući se na to kako mi srce kuca u prsima na jednostavan spomen njegova
imena.

„Sigurna sam da nije jedina“, promrmlja Celia. Previše je intuitivna za svoje

dobro. Kunem se da ona vidi kroz mene. Njezin osmijeh, koji govori da sve zna, govori
mi da jednostavno voli vidjeti kako se izvijam samo čuvši njegovo ime. „Toliko si dugo
bila sama, Liv. Trebala bi ponovno izlaziti”, kaže ona nježno. Mišljenje koje je
podijelila više puta proteklih šest godina.

„Jednog dana, Cel. Trenutno sam presretna s Matildom.“ To je istina, ali duboko
u sebi ne mogu poreći osjećaj čežnje. Gurnem ga u stranu i koncentriram se na punjenje
hrane za zabavu.

23
 8.
ONDA

Srce me boli. Imam osjećaj da mi je grlo trajno stisnuto od knedle očaja koji se
nastanio u mom jednjaku. Bože, boli me užasno. Sjedim šutke u crkvi pokraj Celije, obje
smo odjevene u crno, dok propovjednik završava službu. Ramena mi se tresu dok mi se
tihe suze slijevaju niz obraze. S moje lijeve strane, najbliže prolazu, nalazi se Kyle, i
dok prvi akordi pjesme odjekuju crkvom, on me nježno zagrli i palcem me gladi po
ramenu. Tapšam njegovo bedro, neizgovorena gesta utjehe jedne ožalošćene osobe
drugoj.

Nakon završetka pjesme, Kyle, Tom, Blake, Stuart i moja dva brata, Thomas i
John, polako nose Brantov kovčeg od tamnog drveta iz crkve.

„Žao nam je zbog vašeg gubitka.“

„Ako nešto možemo učiniti, znate gdje nas možete pronaći.“ Želim svog dečka
natrag. Možete li to učiniti? Naravno, ne kažem te riječi, ali tako se osjećam.

„Svratit ću kasnije i pripremiti pečenje, draga.“ O bože, ne pečenje. Silovito

jecam, podsjetivši se na zadnji obrok koji sam skuhala za Branta. Samo što ga nije
stigao pojesti.

Smrt na licu mjesta. To nam je rekla policija. Barem nije osjećao bol.

„Pogreb je bio prekrasan, Liv. Brant bi bio sretan.“ Bi li, stvarno? Bi li bio
sretan? Ili bi bio bijesan jer nije više živ?

„Znam da vjerojatno nije pravi trenutak, ali čestitam na trudnoći. Brant bi bio
fantastičan otac. Baš šteta.“ Da. Hvala na podsjetniku.

Čujem njihove riječi sućuti, ali zvuče daleko, jedva prodiru u utrnulost mog
mozga. Odgovaram svakoj osobi uz promrmljano 'hvala'. Jedva čekam da se vratim

24
kući. Muka mi je od ljudi. Muka mi je od zagrljaja. Muka mi je od jadnih pogleda i
tužnih osmijeha. Samo se želim zaključati u svoj stan i namakati se u vrućoj kupki dok
voda ne postaje hladna i moja koža postaje naborana. Ne želim više biti ovdje.

„Vraćamo se u hotel, Liv. Svratit ćemo kasnije, u redu, ljubavi?“ moja mama
kaže nježno. Moja dva brata i moji roditelji doletjeli su jučer na sprovod. Mislim da će
odletjeti sutra ili preksutra. Neću biti baš neko društvo pa nema smisla da ostanu. Moja
sestra, koja živi u Italiji, nije mogla doći, ali me zvala i slala poruke svaki tren od
nesreće.

„Dobro, mama“, odgovaram otupjelo.

„Sve će biti u redu, Liv. Vidjet ćeš”, kaže mi ljubeći moje obraze.

„Vidimo se uskoro“, kaže tata i zagrli me.

„Hvala što ste došli“, kažem, glasom toliko šupljim kako se osjeća moje srce.

„Pazi na sebe, Livy“, kaže moj brat John, stisnuvši me u medvjeđi zagrljaj nakon
kojeg brzo slijedi jedan od mog drugog brata Thomasa.

„Hoću.“

Nisu dobro poznavali Branta. Sreli su ga samo jednom i razgovarali nekoliko

puta na Skypeu, ali oni vole mene i vole bebu koju nosim, pa su se potrudili doletjeti s
druge strane zemlje kako bi bili uz mene. To mi puno znači, ali trenutno ne mogu osjetiti
ništa osim tuge.

„Hajde, Liv. Dopusti da te odvedem kući.“ Kyleove riječi donose trenutak

predaha od ovog paklenog dana. Celia se vozi s nama, a Kyle joj pomogne da uđe,
smjestivši je prije nego što se vratio do svog kamioneta da mene odvede u stan.

„Sigurno ćeš biti dobro?“ pita dok se zaustavlja na parkingu ispred mog stana.

Kimnem glavom. „Samo želim biti sama“, promrmljam.

„Nazvat ćeš me ako nešto trebaš?“

Ponovno kimam glavom. Polako. Tužno. „Hoću.“

25
 Prstima me uhvati za bradu, okrene moju glavu tako da moje oči pronađu
njegove. Mutan mi je dok ga gledam kroz neisplakane suze.

„Prebrodit ćemo ovo, Liv“, promuklo izjavljuje. „Obećajem.“

„Nadam se“, šapnem.

***
Svjetleći crveno osvijetljeni brojevi na mojoj budilici kažu da je 01:03 ujutro.
Ležim budna u tišini svog stana, pitajući se što me probudilo. Gornji mi zubi utonu u
donju usnicu jer shvaćam da je prošlo točno šest mjeseci otkako je Brant preminuo. Šest
mjeseci kretanja svaki dan, znajući da nikad više neću vidjeti Branta. Šest mjeseci
prolaska kroz prostor, prisustvovanje prenatalnim sastancima, sonogrami, satovi
Lamaza… sasvim sama. Čitavih šest mjeseci plačem svake večeri prije nego što zaspem,
živim s ovom neprestanom boli u prsima.

Prekrivač tuge me prekrije dok automatski spustim ruke na svoj ogroman trbuh.
Tada to opet osjećam. Zatezanje. Grčevita bol koja počinje od dna kralježnice i širi se
oko trbuha dok mi ne dođe do pupka.

„O, Bože“, šapnem.

Čekam da bol popusti prije nego što se borim da ustanem iz kreveta. Odem u
kupaonicu. Ulazim pod tuš, nadajući se da će vruća voda olakšati strašnu bol u leđima.
Kad voda postane hladna, izlazim i sušim se, navlačeći čistu pidžamu i ogrtač. Tada
pronađem mobitel i nazovem Celiju.

S odlaskom Branta, Celia je postala moj oslonac. I prije smo bile bliske, ali sada
smo još više, pa ima smisla tražiti od nje da bude pored mene dok rađam. Razmišljala
sam da pitam mamu, ali nismo toliko bliske i ona je vrsta osobe koja bi stvari učinila
još stresnijima u rađaoni. Uhvatila bi ju panika i situaciju bi učinila dramatičnijom
nego što treba biti. Osim toga, ona i moj otac trenutno su u Italiji u posjeti mojoj sestri
i njezinom suprugu. Rezervirali su odmor prije godinu dana i ne bi bilo pošteno od
mene da uništim njihove planove. Celia je bila logičan izbor za mene i znam da će se
potruditi da mi olakša sve ovo.

26
 „Žao mi je što sam te probudila“, kažem kad se javi na telefon.

„Je li sve u redu?“ pita ona, odmah napeta.

„Ne baš. Mislim da sam dobila trudove.“

˝Odmah dolazim.˝

Taman kad završim poziv, još me jedan trud udari snažno i zavapim, pogrbivši
se, zahvalna što me ormarić zadržao. Nekoliko minuta kasnije Celia stigne, baci jedan
pogled na moju bolnu grimasu i naredi mi da odem u automobil. Odgegam se i popnem
na suvozačko mjesto dok ona hvata moju bolničku torbu i zaključava ulazna vrata.

„Koliko su trudovi međusobno udaljeni?“ pita učinkovito dok se priključuje

prometu.

„Nisam sigurna. Probudila sam se s boli odmah nakon jedan”, kažem držeći se
za bok i naglo udišući dok mi se još jedna kontrakcija izvija u trbuhu. „Isuse“,
zastenjem zadržavajući dah i hvatajući sjedalo.

„Skoro smo stigli“, mirno me tješi Celia. „Ne drži dah; diši kroz bol.“

Naglo izdahnem i usisavam više kisika. Celia ubrza u traku za hitnu u bolnici i
izlazi iz automobila. Ona grabi moju torbu sa stražnjeg sjedala i promrmlja: „Sranje.“

Prije nego što je uspijem pitati što nije u redu, ona ponovno otvara vozačeva
vrata i ugasi auto. Tada ona dođe okolo i pomogne mi. Medicinskom bratu oči se rašire
kad nas opazi kako ulazimo kroz vrata. Gura kolica prema meni i ja odmah sjednem.

„Hvala“, kažem stisnuvši zube kad me još jedna kontrakcija udari.

Odvezli su me u rađaonu i pregledala me druga sestra koji mi kaže da je porod

krenuo i da mi super ide. Snalazim se kroz bol sljedećih šest sati, sve dok više ne mogu
izdržati. Za sve to vrijeme, uz svu tu bol, proširila sam se samo dva centimetra.
Iscrpljena sam. Svaki put kad utonem u san, probudim se nekoliko sekundi kasnije s
novim trudom. Napokon se odlučim za epiduralnu, a kada počne djelovati, stvari
počinju brzo napredovati. U roku od sat vremena osjećam potrebu za tiskanjem, i
trideset minuta kasnije, jecajuća sam zbrka dok ljuljam svoju novorođenu curicu u svom
naručju. Ona je slika i prilika svog oca; i najljepša osoba koju sam ikad vidjela.

27
 „Savršena je“, kaže Celia milujući još uvijek vlažni čuperak plave kose na glavi
moje djevojčice.

„Jeste, zar ne?“ Ne mogu prestati buljiti u nju. Ljubav koju osjećam je
sveobuhvatna. Imam osjećaj da će mi srce eksplodirati.

„Imaš spremno ime?“

˝Matilda.˝ Nasmiješim joj se. ˝Matilda Olivia Westwood.˝

Celia tiho zacvili pored mene. Glas joj je bio gust od emocija, šapće: „Drago mi
je što joj daješ Brantovo prezime.“

„Ne bih nikako drugačije“, odgovaram. „Hvala što si ovdje, Celia.“ Stisnem je
rukom.

„Ne bih nikako drugačije“, kaže mi, ponavljajući moje riječi.

28
 9.
SADA

„Žao nam je što nismo mogli biti na tvojoj zabavi“, kaže mama Matildi, noć
nakon njezine zabave. Pokušavam organizirati Skype pozive sa svojim roditeljima i
svojom kćeri barem dva puta mjesečno, jer ih obično možemo vidjeti samo tri puta
godišnje. Matilda i ja živimo na Floridi, moja sestra u Italiji, moja braća u Njemačkoj i
Australiji, moji roditelji putuju u posjetu jednom od nas svaki put kad im posao mog
oca to dopušta.

„U redu je, bako“, odgovara Matilda. „Pogledajte mog ponija.“ Ona drži svoj
rođendanski poklon.

„Wow, poseban je. Koje si još poklone dobila?“

Matilda zvecka igračkama koje je dobila od svojih prijatelja, a zatim se nagne

prema ekranu da pokaže baki ogrlicu s Brantovom slikom. Nakon dvadesetak minuta,
pozdravimo se i ušuškam Matildu u krevet.

Natočim si čašu bijelog vina i sklupčam se na kauču s tablom čokolade i gledam

koji filmovi se prikazuju. Maraton Toma Hanksa je, pa zastajem na tom kanalu,
zadovoljna kada vidim da je Zelena milja tek počela.

Nekoliko minuta kasnije čujem kucanje na svojim ulaznim vratima. Bacim

pogled na prozor na putu kroz kuhinju, primijetivši da je mrak i pitajući se tko bi mogao
biti ovako kasno u nedjelju navečer.

Otvorim vrata i vidim Kylea kako stoji i izgleda zgodno kao uvijek. Odjeven je
u plave traperice s tamnoplavom košuljom. Crna bejzbolska kapa prekriva njegovu
kratku frizuru, a njegove me plave oči pribiju na mjesto.

„Hej“, kažem oslanjajući se težinom na jedan bok.

29
 „Hej.“

Zašto mora biti tako prokleto lijep? Zašto moje tijelo mora imati reakciju svaki
put kad ga vidim?

„Matilda spava“, kažem. Osjeća se neugoda... barem ja. Ja se osjećam neugodno.

On, s druge strane, izgleda cool i ležerno kao uvijek.

˝Pretpostavio sam.˝

Progutam. Tišina nas okružuje i nespretnost se pojačava.

Njegove oči prolaze preko mog tijela, gledajući satenske hlače od pidžame i
odgovarajući top, zatim se ponovno podignu do lica i on me pogleda ispod ruba kape.
Bradavice mi se stvrdnu. Moglo bi biti zbog intenziteta njegova pogleda ili zbog friškog
noćnog zraka. Iako je toplo večeras, pa pretpostavljam da je ovo prvo.

„Pozvat ćeš me unutra, Liv?“

„Uh“, oklijevam, srce mi se ljulja u grudima. „Naravno.“ Otvorim široko vrata

za njega da uđe i dok se njegovo tijelo očeše o moje, moje bradavice se još jače stvrdnu
i voljela bih da sam se samo maknula s puta da prođe.

„Dobar film“, izjavljuje, zauzimajući mjesto na kauču.

Sjedam natrag tamo gdje sam bila, pazeći da ostavim prostor između nas.

„Podijeliš?“ Gestikulira očima prema čokoladi, a lijeni smiješak mu se pojavi na

punim usnama.

˝Ne.˝ Moj ga brz odgovor šokira. Privijem čokoladu na svoja prsa. „Uzmi svoju,
Westwood.“

„Nikad ne bi rekao da si pohlepna, Liv“, odgovara svojim hrapavim glasom.

Ustane, napravi jedan korak i zaustavi se točno ispred mene. Zatim se sagne, dovoljno
blizu da mi njegov topli dah preleti licem. Udahnem, oči mi zatrepere, dok me njegov
miris okružuje. Kapci mi se podižu polako, pronalazeći njegov intenzivan pogled.
„Sviđa mi se“, šapće. Tada se ispravi i ležerno ode u kuhinju kako bi opustošio moju
zalihu slatkiša kao da mi upravo nije oduzeo dah i preokrenuo svijet pod nogama.

30
 Dva sata kasnije, moje čokolade više nema, popila sam dvije čaše vina i sada sam
prešla na vodu, na redu je Spašavanje vojnika Ryana. Možda mi je vino oslobodilo jezik
ili možda samo želim znati više o njemu, ali ne mogu se zaustaviti da se ne okrenem i
ne pogledam Kylea.

„Je li stvarno tako?“ Pitam, misleći na stvarni rat i izmišljeni, kao ovaj trenutno
na televiziji.

„U osnovi.“ Nonšalantno sliježe ramenima, ali ne propuštam kako mu se oči

zamrače i neugodnu vibraciju koju počne vibrirati oko njega. Nisam sigurna je li to zbog
filma i uspomena koje mora probuditi ili samo zbog razgovora o ratu uopće.

„Misliš li da ćeš se ikad vratiti?“

Prođe rukom preko svoje kratke brade koja mu zasjenjuje čeljust, a zatim
odmahuje glavom. „Časno sam otpušten nakon svoje posljednje ture.“

„Oh?“ Želim znati više. Želim znati sve o njemu.

Oči mu nakratko prelete na mene prije nego što se vrati gledanju televizije. Čak
iako gleda film, mogu reći da ga zapravo ne gleda. Izgubio se u svojim mislima, u
svojim sjećanjima.

„Moj tim i ja smo usred noći bili u tajnoj misiji i pogrešno smo vjerovali da smo
očistili neprijateljska skrovišta. Snajperist je počeo pucati na nas s krova, mi smo
uzvratili vatru, ali nismo mogli vidjeti od kuda metci dolaze pa je bilo teško uspješno
išta pogoditi. Četvorica moje braće su ranjena, a znao sam da ćemo svi biti ubijeni ako
nešto ne poduzmem. Napokon sam ga ugledao i skinuo sam ga, prije nego što sam braću
odvukao u gustiš radi pokrića.“ Zastane da proguta. „Srećom, svi su preživjeli, a ja sam
dobio časno otpuštanje i medalju za svoj trud.“

„To zvuči užasno“, promrmljam. „Ne mogu zamisliti...“

„Najstrašnija stvar koju možeš zamisliti“, slaže se. „Metci lete oko tebe, a ti
nemaš pojma odakle dolaze. Znati da te netko želi ubiti, ubit će te, ako ih ti prvi ne
ubiješ.“

„Isuse“, šapnem.

31
 „Ali zato radimo ono što radimo, dušo. Da ljudi poput tebe nikada ne iskuse taj
strah.“

„Prema onome što mi je Celia rekla, išao si u pet tura, a znam da si kući od kada
je Matilda navršila osamnaest mjeseci. Nedostaje li ti? Ne zastrašujući dio, očito, ali
bratstvo, pretpostavljam. Adrenalin... sve te stvari.“

Šuti dok razmišlja o mom pitanju. Pitam se hoće li mi dati sirovu istinu ili
razmišlja o načinu kako to sakrije.

„Isprva je“, kaže. „Moj život je bio vojska skoro deset godina. Prvi put sam otišao
u Afganistan tjedan prije mog devetnaestog rođendana. Otišao sam na godinu dana, a
zatim sam osam mjeseci bio doma pa sam opet otišao. To je bila rutina na koju sam se
oslonio i kada sam bio otpušten, osjećao sam se... izgubljenim. Nisam imao rezervni
plan. Sve što sam želio je služiti. Dovraga, to sam jedino i želio raditi.“

„To je mora da je teško“, kažem.

Jednom kimne. „Tada me je stari instruktor iz mojih dana osnovnog treninga

kontaktirao i ponudio mi mjesto instruktora na njegovoj akademiji. To mi je dalo svrhu
i još uvijek hranilo tu potrebu u meni. Mogao bih ne boriti se na prvoj crti bojišnice, ali
ja sam taj koji ih trenira, tjerajući ih do ruba njihovih fizičkih i mentalnih granica, oni
su najžešći, najsposobniji muškarci i žene koje mogu biti.“

„To je stvarno impresivno, Kyle“, iskreno mu kažem. „Nisam imala pojma...

mislim, Celia je spominjala tvoj posao tijekom godina, ali nikad nisam baš slušala”,
kažem prije nego što shvatim što sam rekla. Pokrijem usta rukama, užasnuta. „O, Bože,
žao mi je. To je zvučalo grozno.“

On mi se zabavno nasmiješi. „Postoji li razlog zašto prestaneš slušati kada ljudi

govore o meni?“ I dalje se ceri kao da zna odgovor, ali želi da izgovorim riječi naglas.

˝Ne.˝ Brzo ustanem. ˝Kasno je, a ja moram raditi sutra. Trebao bi ići.“ Isključim
televiziju i odjednom je odmah iza mene. Toplina njegovih prsa griju mi leđa, iako me
fizički ne dodiruje.

32
 „Mislim da je to zato što kad čuješ moje ime, osjećaš stvari koje misliš da ne bi
trebala”, šapće. Mekanim prstima pomakne mi kosu sa strane, izlažući mi stražnji dio
vrata, a drhtaj mi se širi kralježnicom.

„To nije istina“, kontriram, ali moje su riječi slabe poput laži.

„I znaš što još mislim?“ nastavlja. „Mislim da je vrijeme da shvatiš da je

neizbježno.“

„Što je neizbježno?“ Zateknem se kako pitam i želim se šutnuti jer sam se ulovila
u njegovu zamku.

„To da ćeš prije ili kasnije postati moja.“

Njegove mekane usne susreću se s golom kožom mog vrata, izazivajući mi tiho
dahtanje dok mi trnci prolaze niz kralježnicu. Nježno mi sisa kožu i oči mi zalepršaju i
zatvore se. Tada, brzo kao što je počelo, njegovih usana više nema, a ja čujem zvuk
njegovih čizama kako se kreću po podu. Vrata se otvaraju i zatvaraju iza njega. Njegov
se kamionet pokreće i polako odvozi. A ja još uvijek stojim pred televizorom zatvorenih
očiju.

33
 10.
ONDA

„Kad se vraćaš na posao? Nedostaješ mi. Tako je dosadno u uredu bez tebe”,
kaže Meg, dureći se prema meni. Moja prijateljica, kose crne kao gavran, odlučila je
da nam treba djevojačka noć, pa je organizirala da Celia čuva Matildu i odvela me u
bar u centru grada.

„Vraćam se prvog sljedećeg mjeseca“, kažem, uzimajući gutljaj svoje margarite.

Srećom, moj je šef bio pun razumijevanja kad sam ga obavijestila da želim uzeti cijelu
godinu odmora nakon Matildina rođenja. Pomisao na odlazak dok moja djevojčica ima
tri ili šest mjeseci nije bilo nešto što sam htjela. Sad kad hoda, iako nesigurno i blebeće,
osjećam se malo opuštenije zbog povratka na posao.

„Dobro. Jedva čekam da se vratiš!“ kaže ona uzbuđeno te nagne svoju čašu
prema meni.

Nazdravimo i zajedno kažemo: „Živjeli.“

Sljedećih sat vremena provodimo pijući margarite, pričajući i smijući se. Bend
počinje svirati, a kako ljudi neprestano pune bar, Meg i ja odlučimo pronaći mjesto na
improviziranom plesnom podiju. Plešemo i vrtimo se dok ne postanemo mokre od znoja.
Grlo mi je suho i dam signal Meg da trebam piće.

Nađemo dvije stolice kraj prepunog šanka i naručimo šest šutera i dva piva.

Podignem čašu. „Najboljim prijateljima“, vičem. Meg kucne čašom o moju i

nagnemo ih. Vrućina od alkohola klizi niz grlo, popuštajući samo kad pohlepno
usisavam limun.

„Najboljim prijateljima koji se vraćaju na posao nakon milijun godina

porodiljnog!“ Meg viče. Smijem se dok je bodrim.

34
 „Za najbolju djevojačku noć ikad!“

„Dovraga, da!“ Meg se slaže.

Uzmemo još jednu tekilu i potjeramo ju pivom. Osjećam vrtoglavicu i lagano sam
ošamućena. Naručujemo još par pića i odmaknemo se od šanka u tiši kutak gdje ne
moramo toliko glasno govoriti da se čujemo preko glazbe. Moji koraci su malo
nesigurni i moj pogled je malo nefokusiran, ali stižemo do stolica bez nezgoda.

„Tako sam sjebana. Nisam bila ovako pijana od fakulteta”, izjavljujem.

˝Nisam bila ovako pijana od prošlog vikenda“, uzvraća Meg. Puknem od smijeha
i onda me obuzme iznenadna ozbiljnost. Gledam svoju prijateljicu - vidim dvije - pa se
usredotočim na područje u sredini.

„Jesi li ikad imala osjećaja prema nekome prema kome ne bi smjela?“ Pitam.

„Uh, da! Naravno da jesam. Tako sam se zaljubila u svog učitelja engleskog, bio
je kriminalno zgodan.“ Pogled joj odluta. „Poševili smo se odmah nakon mature“.

Šokiram se. „Stvarno?“

„Da.“ Zastane na trenutak. „Takvo razočaranje“, uzdahne ona. „Imao je

najmanji kurac, a nije ga ni znao koristiti.“

„O Isuse“, promrmljam.

„Samo tako.“ Ona odmahuje rukom. „Četiri godine bacila niz odvod. Kakva
šteta. Baš šteta.“

„Jesi li... kaješ li se?“

„Bože ne. Naučila sam vrijednu lekciju”, odgovori.

„Koju?“ Neodlučno pitam iako su moje riječi nejasne.

„Jebi se prvo, kasnije razvijaj osjećaje.“ Ozbiljna je. Nema osmijeha koji bi joj
trznuo usnama. Počela sam se nekontrolirano smijati.

„Ti si buntovnica!“ Vičem histerično.

„Ozbiljna sam“, odgovara ona kroz smijeh. „Pa, tko ti se sviđa? Je li tvoj šef?“

35
 Upućujem joj ogorčeni pogled. „Moj šef je žensko, znaš to. Osim toga, hetero
sam.“

Daje mi hajde, ne laži, pogled, prije nego što prasne u smijeh. „Šalim se!“

Srušim se na stolici, poražena.

„To je Kyle Westwood - Brantov stariji brat. Ali znam da nije u redu. To je tako
jebeno pogrešno. Bez obzira koliko puta to sebi kažem, moje tijelo jednostavno neće
slušati. Svaki put kad ga vidim, ili čak pomislim na njega, moje tijelo ima instinktivnu
reakciju koju ne mogu kontrolirati”, požalim se.

„Što tu nije u redu? Sama si, pretpostavljam da je i on samac, nema sumnje da

je zgodan, ti si zgodna... Ne vidim problem.“

„On je brat mog mrtvog dečka. On je stric moje kćeri. I jesam li spomenula da
je brat mog mrtvog dečka?!“

„Liv“, kaže, ublažavajući crte lica u skladu s njezinim tonom. „Branta nema
gotovo dvije godine. Zaslužuješ biti sretna. Siguran sam da je Kyle sjajan momak, a ti
zaslužuješ slobodu da kreneš dalje, da pronađeš ljubav.“

„Možda je to samo seksualna napetost?“

„A ne, djevojko, izraz tvog lica govori mi da je to dublje od seksualne napetosti“.

Naboram nos. „Svaki put kad to pomislim na to samo na sekundu, osjećam kao
da izdajem Branta na najgori mogući način. Ne bih samo nastavila dalje, nastavila bih
s njegovim bratom.“

„Mislim da previše razmišljaš“, savjetuje ona. „Slušaj svoje srce i glavu, ali i
svoj instinkt.“

„Živjeli za to“, kažem, naginjući joj čašu.

Njezine riječi imaju težinu, ali duboko u sebi sigurno znam dvije stvari: jedan,
moje srce, glava i instinkt guraju me prema Kyleu. Dva, nastavit ću ih ignorirati.

36
 11.
SADA

Kyle: Spavaš li?

Liv: Da.

Kyle: Drska djevojka

Liv: Tako su mi rekli.

Kyle: Jeste li ti i Matilda zauzete ove subote?

Liv: Matilda ujutro ima plesni recital. A popodne smo slobodne.

Kyle: Želim da obje dođete na akademiju. Vidjeti što radim.

Liv: Hm... ne znam, Kyle. Je li to dopušteno?Je li sigurno?

Kyle: Ne bih pitao da nije sigurno ili dopušteno.

Liv: Naravno. Oprosti.

Liv: Mislim da zvuči zabavno. Matilda će biti oduševljena.

Kyle: Dobro. Ujutro ću ti poslati upute.

Liv: U redu. Laku noć, Kyle.

Kyle: Sanjaj slatko, Liv.

Subotnje jutro polako prolazi. U gradu se održava Matildin plesni recital u

dvorani, a ja dva sata sjedim u publici i gledam djecu iz Matildinog razreda kako plešu
svoje plesove. Svi na pozornici izgledaju tako slatko, odjeveni u svoje odgovarajuće
blistavo plave trikoe i tutice od crnog tila. Matildina kosa je uvučena u usku punđu, a
učitelji su malo našminkali djevojčice. Kotrljaju se i vrte, skaču i plešu uokolo, tresući
svoje male guze, prateći glazbu. Tako sam ponosna.

37
 Kad završi, odlučimo zgrabiti ručak prije odlaska na akademiju. Kyle mi je
poslao upute jučer ujutro kao što je rekao da hoće i to je trideset minuta vožnje od
gradske vijećnice. Jednom kad smo u autu, pružam ruku Matildi, maramice za
uklanjanje šminke i ona briše lice dok ja vozim.

„Hoćemo li uzeti sendviče ili kantu pržene piletine?“ Pitam dok se zaustavljam
na semaforu.

„Sendviče!“

„Onda sendviči. Jesi li skinula svu šminku?“

„Mislim da jesam“, odgovara ona.

„Dobra cura.“

Naručujemo svoje sendviče, a ja obavezno uzimam limenku sode i kolačić

također, onda smo se vratile u auto i opet se vozimo.

Malo je poslije jedan popodne kad skrenemo s glavne ceste i uđemo kroz vrata
B.C.T. akademije Greenwich Army.

„Što znači B.C.T., mama?“ Pita Matilda.

„Nemam pojma, dušo. Morat ćeš pitati strica Kylea.“

Šljunčani prilaz vodi nas do prostranog područja ispunjenog velikim,

građevinama nalik na šupe. Kako se približavamo, primjećujem da su postavljeni
različiti odjeljci gore, poput konopca, rovom ispunjenim blatom, golemim zidom za
penjanje i trgom ispunjen pijeskom. Tu je i hrpa ogromnih drvenih cjepanica i betonski
blokovi.

„Ovo izgleda kao zla slutnja“, promrmljam u sebi.

Parkiram auto i dok se penjemo, dočekuje nas Kyle. On izgleda još zgodniji nego
inače. Nosi vojnu uniformu s INSTRUKTOR WESTWOOD izvezenim na njegovom
prsnom košu. Pokriven je znojem i blatom, a samo zbog toga izgleda ukusnije.

„Striče Kyle!“ Matilda ga pozdravi na svoj uobičajeni veseli način.

„Hej, slatkice. Kakav je bio ples?“

38
 „Bilo je tako zabavno. Dobila sam nagradu.“

„Dobra cura.“

„Donijeli smo ti sendvič. Što znači B.C.T.?“

„Dobro je znati. Izgladnio sam. B.C.T. znači osnovni borbeni trening (basic
combat training) „, kaže joj. „A sad, ajde, idemo jesti.“

Matilda napadne Kylea pitanjima u kratkoj šetnji do jedne od starih šupa u kojoj
se nalazi kuhinja. Kao i svaki dobar stric, on joj udovoljava, odgovarajući na svako
njeno pitanje.

„Hoćeš li zapaliti vatru?“ Pita Matilda gledajući goleme cjepanice dok prolazimo
pored njih.

Zahihoće se. „Ne, one su za vježbu timskog rada.“

„Ima li ovdje trenutno regruta?“ pitam dok sjedamo za stol. Dajem Kyleu njegov
sendvič, sodu i kolač.

„Ne, sutra stiže nova grupa.“

Jedemo hranu i nakon toga Kyle nas vodi u obilazak imanja. Objašnjava za što
se koriste različita područja dok idemo dalje. Matilda trči naprijed, držeći ravnotežu na
drvenoj gredi koja ocrtava divovsku jamu s pijeskom.

„Wow. Djeluje tako intenzivno“.

„I je. Moramo to učiniti tako da znamo da muškarci i žene koji uspiju jesu oni
koji to najviše žele. Koji imaju želju i volju gurati sebe da nikad ne odustanu. Činimo
im da im je neugodno, hladno, da su gladni i umorni, jer odlazeći u rat, šanse su da će
iskusiti te situacije i moramo osigurati da im potrebna obuka pomogne da to prežive.“

„Ima smisla“, kažem. „Što je sa stvarima za koje ih ne možete osposobiti, kao

npr. da ih uhvati neprijatelj ili tako nešto?“

˝Imamo vježbe koje provodimo kako bismo im dali alate koje će im trebati da
prežive. Kad odu odavde, znaju da koja god iskustva budu imali u ratu, ovdje su ih već
prošli. Zbog toga se i kaže Pakleni tjedan“.

39
 „Sranje“, proklinjem šapatom. „Jesi li to morao proći?“

Jednom oštro kimne. „Sva vojna lica prošla su to, dušo. Zbog toga smo kakvi
jesmo.“

„Jesi li bio uplašen?“

„Jebi ga“, odgovara bez oklijevanja. „Imao sam osamnaest godina, pun sebe,
nisam znao što očekivati. Završio sam osnovni trening kao drugi čovjek. Bolji čovjek.“

˝Kladim se da puno ljudi odustaje prije nego što završi. Mislim da ja bih˝, kažem
mu s nesigurnim smijehom.

„Osamdeset posto odustaje. Dvadeset posto koji završi tjedan su prebijeni, ali ne
da bi ih se uništilo, zapravo suprotno. Kad si najslabiji tad najviše rasteš. Baci komad
metala u vatru, izvuci ga, tuci i ponovi, što se događa?“

„Ovaj...“

„Metal postaje jači“, odgovara umjesto mene. ˝To je ono što radimo ovdje.“

„Zapravo je prilično nevjerojatno“, iskreno kažem. „Drago mi je da si pronašao

svrhu nakon što si otpušten˝, dodam tiho.

„To je pronašlo mene, dušo“, odgovara jednako tiho. Prestajemo hodati i gledam
gore u njegove oči. Poseže za mnom, obuhvaćajući mi čeljust i prelazeći svojim palcem
preko mog obraza.

„Striče Kyle! Mogu li hodati po blatu?“ Doziva Matilda, prekidajući trenutak.

„Nema šanse!“ Odmah uzvikujem.

Kyleova ramena se tresu od njegova tihog smijeha. Ne mogu, a da se ne

nasmijem, vratim pogled i vidim njegovo opušteno lice i blistave oči.

˝Mislim da je od tebe pokupila avanturističku stranu. Ne mogu zamisliti Branta

kako se igra u blatu˝, spominjem i Kyle progunđa.

˝Više je volio legiće. A ja penjanje po drveću.“

„Da, onda je definitivno na tebe.“

40
 Završavamo obilazak i opraštamo se. Kyle još ima posla prije nego što regruti
dođu sutra i on ima rani početak dana. Otprati nas do automobila i zakopčava Matildu
prije nego što se zaustavila blizu mojih vrata.

„Sljedeći tjedan neću imati puno vremena, ali nazvat ću ili poslati poruku, u
redu?“

„Ne moraš“, odgovaram, iako mi se želudac zavrti čim mi riječi napuste usne.

„Nazvat ću ili poslati poruku“, naglašeno ponavlja.

„Dobro onda. Ugodan tjedan.“

Sagne se i pređe mi usnama preko obraza. Srce mi kuca u mojim prsima u

njegovoj neposrednoj blizini dok mi njegova kolonjska voda ispunjava osjetila. Grizem
usnu da zaustavim stenjanje i stisnem ruke kako ne bih digla ruku na zagrijanu kožu
tamo gdje su mu se usne dodirivale. Baci Matildi drski osmijeh i namigne joj, zatim
nam mahne.

Iscrpljena svojim užurbanim danom plesanja i istraživanjima, Matilda zaspe za

vrijeme vožnje kući, tako da ostanem sama sa svojim mislima. Svaki atom mog tijela
vuče me prema Kyleu. Gotovo kao da naše duše prepoznaju jedan drugog i neumorno
se pokušavaju spojiti. Što se duže borim protiv privlačnost, to jača postaje. Teže ju je
ignorirati.

Dok ulazim na naš prilaz, pada mi na pamet neočekivana misao. Želim li se

stvarno boriti protiv očite čežnje koju osjećam?

41
 12.
ONDA

„Osjećam se kao dijete na božićno jutro. Tako sam nemirna od uzbuđenja da

imam osjećaj da ću iskočiti iz kože”, kaže mi Celia.

„Vidim“, promrmljam dok je gledam kako leti po kući, čisti sve ono što je već
očišćeno, brišući ono što je već obrisano. Provjerava pečenku u pećnici po tko zna koji
put.

„Skoro gotovo“, pjeva.

„Odlično miriši.“

„Tyle! Tyle! Silly! Mama!“ Na zvuk Matildinog uzbuđenog vriska, Celia trčeći
prolazi kroz kuću i izlazi van s Matildom kako bi pozdravila Kylea. Ja ostajem unutra,
diveći mu se izdaleka dok hoda prema kući, još uvijek u svojoj vojnoj uniformi, teških
čizama na nogama, maskirnim hlačama i bež majici. Njegova brada je gušća i duža
sada. Koliko god to dobro izgledalo na njemu, ja više volim onu staru izraslinu koju
obično ima.

Izgleda grubo, umorno i žestoko. Oličenje herojskog ratnika. Srce mi poskoči i

obuzme me neodoljiv osjećaj olakšanja.

„Hvala Bogu da je kod kuće siguran“, promrmljam u sebi. „Hvala Bogu.“

Preko ramena mu je platnena torba i on je odmah spusti da uhvatiti Matildu kad

mu skoči u zagrljaj.

Dok ih promatram, ne mogu se načuditi intenzivnoj vezi koja povezuje njega i

moju kćer. Čak i od prvog puta kad ju je upoznao, kad je imala šest mjeseci, uvijek je
bila zadovoljna u njegovim sigurnim rukama. Ako je plakala i on ju je podignuo, smjesta
bi prestala. Ako je bio u istoj sobi, ona bi zurila u njega. Ako je čula njegov glas,

42
okrenula bi se u tom smjeru. U posljednjih osamnaest mjeseci njihova je veza samo
rasla na snazi i dubini.

Ulazi unutra, s Matildom uvučenom pod lijevu ruku, a Celijom pod njegovom
desnom. Njegove oči susreću se s mojima preko sobe, pogled mu preleti preko mog lica,
po cijelom mom tijelu dok ponovo lijeno digne pogled prema mojim očima. Njegov
veliki okvir trenutno čini da se Celijina dnevna soba smanjila.

„Hej, Liv.“

Bože, nedostajao mi je njegov glas. Na moje iznenađenje, jecaj mi izmiče s usana

dok potrčim preko sobe do njega. Pušta Celiju i obavija ruke oko mene, čvrsto me
privlačeći uz svoja prsa. Matilda se hihoće pokraj moje glave, iz njezina zadovoljnog
položaja u njegovom naručju, ali usredotočujem se na umirujući miris njegove
kolonjske vode i poznato zujanje energije koja mi pulsira venama kad god je u blizini.

„Drago mi je što si kod kuće siguran“, kažem mu, trepćući da bih otjerala suze
izdajice. Grlo me steže dok se odmičem od njega. Uzimam dubok dah za kontrolu nad
svosjećajima. „U redu“, najavljujem s pljeskanje ruku. „Celia ima ukusnu pečenku u
pećnici koja je gotova, a meni je potrebno vino. Pretpostavljam da želiš pivo?“

Kimne, samo jednom. Oštro. Naravno.

„Cel, hoćeš li vina?“

„Hvala, ljubavi. Počet ću stavljati na stol.“

„Kyle, škaklja“, čujem kako Matilda govori dok se vraćam u kuhinju.

„Sviđa ti se moja brada, slatkice?“

„Škaklja“, kaže ona kroz hihot. Bacim pogled u obiteljsku sobu i nađem ga kako
trlja bradu o njezin vrat. Izvija se i smije u oduševljenju.

„Ovaj si put zauvijek kod kuće, zar ne?“ Pita Celia s nadom u glasu.

„Da, teta Silly. Ne moraš se brinuti hoću li opet ići u borbu.“

„Oh, dobro“, uzdahne s olakšanjem. „Znam da je to ono što voliš, ali nije dobro
za moje srce˝.

43
 „Vjerojatno ću ti toliko dosađivati da ćeš me uskoro moliti da se vratim”,
zadirkuje ju.

Ona se nagne i stisne ga za ruku. „Nikad“, odgovara dok joj se oči sjaje čistom
ljubavlju.

„Hrana je ukusna“, kažem prije no što zagrizem posljednji zalogaj. „Hvala puno
zbog toga što ste nas ugostili“, kažem Celiji.

„Gluposti. Ne bih to nikako drugačije.“ Skreće pozornost od mene do Matilde.

„Sad, mala gospođice, hoćemo li malo sladoleda?“

Matilda revno kimne.

„Pa, hajde i pomozi mi da ga donesem.“

Nasmiješim se dok ih gledam kako ulaze u kuhinju. Matildina bucmasta mala

ručica sigurna je u Celijinoj. Koraci su im sinkronizirani. Obje s kratkom plavom
kosom.

„Napravila si super posao s njom, Liv“, kaže Kyle razbijajući tišinu.

„Hvala. Ona je tako sjajno dijete, olakšava to.“

„Jer ima sjajnu mamu.“

Srce mi raste od njegovih riječi.

„Pa, ostaješ neko vrijeme kod Celije?“

„Da, samo dok ne nađem smještaj.“

„Planiraš li se zadržati ili se negdje drugdje preseliti?“ Dok pitam, grlo me steže
od uznemirujućih misli da možda napusti Greenwich da živi negdje drugdje.

„Mislim da ću se zadržati. Imam puno poticaja da ostanem”, odgovara tajnovito.

Prije nego što ga uspijem pitati na što točno misli, Matilda i Celia vrate se sa zdjelicama
punim sladoleda.

44
 13.
SADA

Kyle

„Ja sam američki vojnik.

Ja sam ratnik i član sam tima.

Služim narodu Sjedinjenih Država i živim prema vrijednostima Vojske.

Uvijek ću misiju stavljati na prvo mjesto.

Nikad neću prihvatiti poraz.

Nikad neću odustati.

Nikad neću napustiti palog druga.

Discipliniran sam, fizički i mentalno spreman, obučen i vješt u svojim ratničkim

zadacima i vježbama.

Uvijek održavam ruke, opremu i sebe.

Ja sam stručnjak i ja sam profesionalac.

Spreman sam za raspoređivanje, angažiranje i uništavanje neprijatelja Sjedinjenih

Američkih Država, u bliskoj borbi.

Ja sam čuvar slobode i američkog načina života.

Ja sam američki vojnik.“

45
 Čvrstog pogleda, buljim u novake koji stoje preda mnom. Držeći svoj autoritarni
ton, bez sranja, nastavljam: ˝Naučite Vojničko vjerovanje prije kraja ovog tjedna.˝
Napravim pauzu od sekunde prije nego što ponovno progovorim. „Imate četrdeset i pet
sekundi da dignete svoje guzice i odete do inspektora Dunna i inspektora Bradburyja.
Kreni!˝ Oni žure i gledam ih kako odlaze prije nego što uđem s kolegom instruktorom
Presleyjem, na provjeru njihovih kreveta.

Presley se počne hladno smijati kad uđe i vidi u kojem su neurednom stanju
novaci ostavili svoju opremu.

„Izgleda da će tornado proći ovuda.“

Uništavamo sobu, prevrćući nosila, bacajući odjeću i stvari, sve dok soba ne bude
u potpunom rasulu.

Postoji razlog za naše ludilo. Regruti moraju razumjeti važnost da sve ima točno
mjesto gdje što stoji. Trebaju biti sposobni kretati se potajno, u potpunoj tišini i mrklom
mraku. Oni trebaju razumjeti važnost održavanja svojih stvari u redu i zašto moraju biti
pedantno uredni, jer bi im to jednog dana moglo spasiti život. Kad uđete u borbenu
zonu, ne možete koristiti baterijsku svjetiljku da biste pronašli svoje čizme. Ne možete
gubiti sekunde ili minute na pronalaženje oružja kad ste napadnuti.

Kad se vrate s vježbi koje odrađuju s Dunnom i Bradburyem, i kad utvrde da su

njihova sranja razbacana, naučit će dvije stvari:

1. da njihova sranja trebaju biti organizirana;

2. raditi kao tim da sve riješe.

„Uđite unutra i očistite taj nered“, laje Dunn sat vremena kasnije. „Mislite da je
u redu da ostavite ručnik na krevetu? Vi mislite da je u redu da je vaš ormarić
neorganiziran? Pa, mislite jebeno ponovo. Sve mora imati svoje mjesto. Imate petnaest
minuta, novaci. Ako vaš sljedeći pregled ne prođe, kazna će biti jebeno gora od
tornada.“

46
 Osnovni borbeni trening više je od toga da odrasle muškarce tjeraš da padaju od
umora. Više od gledanja kako postaju jecajući nered. To je razbijanje njihovih vanjskih
slojeva i pronalaženje onih koji posjeduju odlučnost da proguraju bol i iscrpljenost da
dosegnu do svoje prijelomne točke. Shvaćate da je ono što ste mislili da je njegova
prijelomna točka samo još jedan sloj, a snaga koja proizlazi iz te spoznaje jest ono što
gradi najhrabrije ratnike.

Dok se mrak spustio na akademiju, jedna osoba je već odustala. Nije iznenađenje.
Gotovo svih pedeset ljudi koji su došli će otići prije nego što tjedan završi.

„Svatko mora napisati procjenu večeras“, kažem nakon konzumiranja večernjeg

obroka. ˝Napisat ćete zašto ste se odlučili pridružiti vojsci i osobi koja vas je najviše
nadahnula. A nemojte ni pokušavati misliti o pisanju polovičnih odgovora poput ‘zato
što sam to želio’. Imate dva sata. Ne gubite ni sekunde.“

Čujem kako regrut nešto šapće iz stražnjeg dijela sobe i ja ga odmah izdvojim.
„Imate nešto za podijeliti, Jones?“ zalajem.

„Ovaj, ne, Inspektore“, promrmlja on.

„Instruktor, a ne Inspektor. Ponovi tu pogrešku, novače, i bit će ti žao“.

„Da, Instruktore. Oprostite, Instruktore. „

„Počni pisati.“

Prošla je ponoć kad su se Bradbury i Dunn vratili kako bi naredili novacima da

trče petnaest milja oko akademije. Iako je tako kasno, ja izvučem svoj mobitel i
pošaljem poruku Liv.

Kyle: Samo mislim na tebe

Iznenađen sam kad mi odgovori nekoliko minuta kasnije.

Liv: Kakav ti je bio dan?

Kyle: Još uvijek traje. Neću puno spavati ovaj tjedan.

Liv: Ne dobivaš pauzu?

Njezin me odgovor nasmijava.

47
 Kyle: Ne baš. Kako je bilo na poslu?

Liv: Uobičajeno. Matilda je imala plesne vježbe pa nismo došli kući do kasno.

Kyle: Reci joj da ću doći da joj pročitam priču prije spavanja sljedeći tjedan.

Liv: U redu. Ne budi previše zao prema novim momcima.

Kyle: Biti mekan nekako poništava svrhu, dušo.

Liv: Laku noć, Kyle

Kyle: Laku noć, Liv

Zaljubljivanje u Liv nije bilo nešto što sam planirao ili ikada očekivao. Kad sam
je upoznao, bila je u sretnoj vezi s Brantom, i unatoč trenutnoj privlačnosti koju sam
osjećao kad god je bila u blizini, blokirao sam je i pustio ih da uživaju. Tijekom godina
bila mi je konstanta u mislima. Bilo je to njeno lice koje sam viđao svake noći kad sam
išao spavati u Afganistanu. Bile su to njene plave oči i plava kosa koja mi je bljesnula
kroz glavu dok je snajper pucao u mene. Ni sam ne znam što me kod nje toliko privlači.
Na svijetu postoji puno lijepih djevojaka, s usnama koje traže da ih se poljubi, bokovima
i guzicama koje samo treba stisnuti. Ali Liv je više. Ona je više od njezina izgleda.
Njezina ljepota sjaji iznutra prema van. Ona je najbolja mama koju sam ikad poznavao.
Slatka je i draga prema svima koje upozna i uhvatila me od prvog dana.

Na letu kući prije otpuštanja nakon moje pete turneje, odlučio sam da se neću
više boriti protiv naše privlačnosti. Umjesto toga, odlučio sam se boriti za nju. Znam da
i ona to osjeća, jedina je razlika u tome što još uvijek niječe to. Da bih je pridobio, trebat
će mi odlučnost na koju sam se pouzdao kroz svoje najmračnije dane vojske, ali konačni
rezultat bit će više nego vrijedan svega.

Nikad nisam bio čovjek koji je odustao od nečeg i neću sada početi.

48
 14.
ONDA

Kyle

Teška vas vremena ne definiraju. Nego način na koji reagiraš na njih.

To mi je peta tura po Afganistanu, ali adrenalin se ne smanjuje kad silazim s

aviona. Imao sam osamnaest godina kad sam se pridružio vojsci i svaka sekunda svake
godine od tada se vrtjela oko usavršavanja vještina za ovakve trenutke. Vrhunac svakog
iscrpljenog trenutaka provedenog usavršavajući svoje tehnike gađanja i pješaštva,
navigacijske vještine, borbena taktika, vježbe oružja i vježbe praćenja.

Rat.

Nakon naredbi u Borbenom stožeru, krećemo kroz džunglu, s gustom

vegetacijom, kako bi pronašli prikladno nadzorno mjesto. Na strmoj, uskoj, vijugavoj
cesti dok se penjemo visoko u planine, grmlje se na trenutak prorijedi i pogledam kroz
prozor našeg terenca koji je prekriven prašinomi i gledam kako australski i britanski
vojnici ukrcavaju svoje kamione i kreću. Dolazimo do provalije i polako koračamo
prema dolje na drugu stranu.

Obučeni smo za rad u mraku, u svim vremenskim uvjetima i u potpunoj tišini,

koristeći samo ručne signale za komunikaciju. Tražiti i približiti se neprijateljima, ubiti
ga ili zarobiti, prisvojiti i zadržati hladnu glavu, odbiti napad danju ili noću bez obzira
na godišnje doba, vrijeme ili teren.

U utrobi planine koristimo teren u svoju korist, stvarajući skriveno mjesto koje
nam omogućuje da ostanemo neotkriveni dok istražujemo dolaske i odlaske ljudi.
Fotografiramo s našim vojnim fotoaparatom i dokumentiramo sve osobe koje vidimo
dok prolaze kroz grmlje i obližnje osušeno korito. Bilježimo koliko otprilike godina

49
imaju, u kakvoj su formi, procjenjujemo jesu li vojnici, kako se kreću, ako postoji koji
uzorak ponašanja. Važno je steći što više informacija.

„Metal, možeš li preuzeti nadzor?“ moj brat, Cameron Zeek pita me jedva
čujnim šapatom. Bliski smo još od naših dana regrutacije, gdje smo dijelili sobu. Iako
svakog brata smatram obitelj, najbliži sam s Zeekom. Dao mi je nadimak 'Metal' tijekom
mojih tjedana regrutacije. Očito, moj brat misli da sam tvrd kao metal, pa me tako
prikladno i nazvao. Nisam sebe tako vidio, ali ipak. Uvijek sam bio usmjeren ka cilju i
psihološki izdržljiv. Prilično rano sam shvatio da u vojsci nije toliko bitno biti prirodno
atletski građen ili da si dobar u svemu što traže od tebe. Bitno je kako reagiraš kad nisi
uspio, kada si umoran, gladan i kad te boli. U tim trenucima, istinski se upoznaš. Vojska
ne može rasporediti ljude koji su u sebi slabi. Gdje je moj brat vidio novaka tvrdog
poput metala, ja sam vidio dječaka koji postaje muškarac, odlučan da nikad ne
odustane.

Oštro kimnem i on prođe pored mene, kroz tunel koji smo stvorili među grmljem,
zauzimam njegovo mjesto, ležeći potrbuške, gledajući kroz dalekozor dalekog dometa,
koncentrirajući se na skeniranje područja da osiguram da je sve na svom mjestu. Oči
mi se kreću prirodnom lakoćom, kao što sam obučen za to. Prednji dio, srednji,
pozadina - desno pa lijevo. Neprirodna tehnika zahtijeva veći fokus i imam veću
vjerojatnost identificiranja nečeg neobičnog, umjesto skenirajući pored njega kao što
bi to učinila većina ljudi kad pogledaju slijeva udesno.

Vojska zna da smo ovdje. Ne znaju gdje, ali znaju da smo ovdje negdje. Osjećaj
izloženosti nikada vas ne napušta. Osjećaj da imate nečije oči uprte u sebe, a ipak ih ne
možete vidjeti je uznemirujuć. Progutaš tu strepnju i zamijeniš je mirnim stoicizmom,
odlučnost da radiš svoj posao i to dobro. Da vaša braća znaju da im čuvaš leđa - i znati
da oni čuvaju tvoja - i nikada ne iznevjeriti njih, sebe ili svoju državu.

Deset dana kasnije nakupili smo dovoljno podataka o lokalnom selu da sad
možemo dopustiti da otkrijemo svoju prisutnost. Nije stvar u vožnji tamo, pokazati
oružje i vodeći svakog civila kojeg ugledaš. To je proračunato, pomaknemo se da
pokažemo nevinim civilima da smo ovdje da ih zaštitimo i kako bi vojsci poremetili
njihovu rutinu. Pokazivanje snage za pobjedu u srcima mještana. Nevinih. Polako se

50
vozimo u konvoju terenaca kroz selo, uz bok pješaka, dok je naše oružje spremno.
Džamije, kolibe od blatne opeke i mala djeca koja se igraju upadaju mi u oči i ja bacim
procjenjivački pogled na sve što vidim.

Dolje na prašnjavoj, makadamskoj cesti, muškarac, otprilike u dobi od dvadeset

godina privlači moju pažnju. Drsko se nasmiješi dok mi polako prolazimo. Njegove
hladne, crne oči susreću se s mojima i on izdržava moj pogled. Neumoljiv. Ne sumnjam
da je ili Taliban, ili simpatizer cilja, a nešto u vezi s njim mi diže dlake na vratu pa
izvadim fotoaparat i fotografiram mu lice. Zatim pošaljem fotografiju u Sjedište IT-
ovaca koji će napraviti skeniranje i prepoznavanja lica.

Naš kamp na istočnoj strani sela je osnovni. Spavamo u vrećama za spavanje s

našim čizmama, pored terenaca. Nebo iznad je tako čisto da možemo vidjeti zvijezde
miljama daleko. Temperatura noću pada, pa je hladno, neugodno, a ako se vjetar
pojača, i kako puše uđe vam prašina u oči što je jebeno mučenje. Kad se moj tim dnevne
ophodnje odmori, a noćna preuzme, neposredno prije nego što zatvorim oči za
spavanje, dopuštam da me misli odnesu Liv.

Skoro bi trebala roditi dijete. Beba koju moj brat, Brant, nikada neće upoznati.
Crijeva mi se iskrive. Tijekom godina izgubio sam puno prijatelja - moja braća po
izboru - ali niti jedan od tih gubitaka nije me toliko povrijedio kao gubitak mog jedinog
krvnog brata. Činjenica da je to bila prometna nesreća, baš kao i naši roditelji, samo
je dodala ulje na vatru. Sad će njegova djevojka uskoro roditi njihovo dijete, a da Brant
nije tu da je podrži.

Oduvijek me neobično privlačila Liv, ali to nije nešto što sam ikad imao dok se
zabavljam. Bila je Brantova i oni su bili sretni. Nisam namjeravao stati između njih i
napraviti joj predstavu. Spoznaja da je sada sama, ovu misiju mi čini prilično teškom.
Moje posljednje četiri ture, nisam se ustručavao odletjeti kamo god i kad god. Ali ovaj
je put bilo drugačije. Rekao sam si da sam u redu s još jednim odlaskom jer moja teta
Celia živi u blizini Liv. Da ona nije bio tamo, pronašao bih način da odgodim odlazak
u misiju.

Unatoč tome, duboko u svojoj srži, znam da će ovo biti zadnji put da idem u rat.

51
 Naši dani nadgledanja sela relativno su neugodni. Mi činimo da naša prisutnost
bude primijećena i redovito u rotaciji imamo pješačke ophodnje. Šestorica ostalih ljudi
u mojoj posadi, od kojih trojicu poznajem od dana regrutiranja, svi su nestrpljivi da
uđu u borbu. Kad posjedujete tehnike oružja i vještine praćenja kao mi, antiklimaktično
je provoditi dane pješačke ophodnje u selima. Ne možete ne osjećati da biste mogli
učiniti više, da samo dobijemo naredbu naprijed.

Ne moramo dugo čekati. Sljedeći tjedan pozvani smo u Borbeni stožer i naloženo
nam je da ćemo letjeti u Crnom Jastrebu (Black Hawks) za manje od sat vremena. Naša
misija je skočiti u zonu zelenila džungle - zloglasno područje koje neprijatelj energično
brani - i lociranje izviđačkog područja, gdje je drugi tim provodio nadzor proteklih
osam dana s potvrđenim neprijateljskim viđenjima. Odatle ćemo kretati na poznati put
opskrbe i postaviti zasjedu. Naše naredbe su uhvatiti ili ubiti.

U mraku noći, krećemo se kroz gusto grmlje u formaciji. Naočale za noćni vid
koje pokrivaju naše oči, naš jedini izvor svjetla, pretvaraju mrkli mrak da izgleda poput
dnevnog svjetla sa zelenim odsjajem. Maskirna boja na našim licima pruža prikrivanje
od bilo koje infracrvene tehnologije koju neprijatelj ima. Potpuno se provlačimo kroz
dugu travu u tišini, koristeći se ručnim signalima za komunikaciju, kradomice
pristupamo prema neprijateljskom teritoriju.

Moje teško disanje zamagljuje naočale za noćni vid. Srce mi lupa u prsima, ne
znajući hoće li neviđeni snajperist početi pucati na nas svakog trenutka. Ruksak na
mojim leđima je težak. Sve u meni vrišti da se okrenem na drugu stranu i potrčim. Ali
nikad nisam odustao u svom životu i neću niti sada.

Teren je neravan. Kamenito tlo je prekriveno dvometarskom travom, što je dobro

za skrivanje, ali je teško imati dobar pogled na naše okruženje.

Krajičkom oka uočim kretanje ulijevo i odmah podignem svoju ruku tako da
momci straga odmah stanu. Izvučem dalekozor i lociram četiri talibana sto pedeset
metara od nas. Dvoje ima puške na ramenima, druga dva imaju pištolje. Stoje u
polukrugu, tiho razgovarajući. Jedan puši. Sagnem se i okrenem se da se suočim sa
svojim ljudima. Koristeći ručne signale, pokazujem ono što sam vidio. Zeek koristi svoj
dvogled za provjeru. Prvotni plan za zasjedu i čekanje satima ili danima brzo se prekida

52
nakon potvrđenog viđenja. Bez obzira na ovo, svi znaju što treba učiniti. Za to smo
istrenirani, nepredviđene situacije – napraviti najbolje od loše situacije.

Bez oklijevanja. Bez straha. Nema grešaka.

Momci kreću naprijed, dok ja brzo i tiho radiom prenosim informacije sjedištu.

„Charlie Oscar, ovo je Westwood. Mi smo u zelenoj zoni. Neprijatelj vidljiv.

Gotovo.“

„Primljeno, Westwood.“

Krećem naprijed, istovremeno pronalazeći položaj s pokrićem bilježeći mjesto

svoje braće. Grana drveta pukne, prekidajući tišinu noći i privlačeći pozornost
talibana. Gledam ih kroz svoj infracrveni dalekozor dok se okreću u našem smjeru i bez
čekanja, počnu pucati na nas. Uzvraćamo vatru, držeći se nisko kako bismo izbjegli
metke. Iz skrovišta iza njih pojavljuje se još Talibana koji pucaju u našem smjeru. Zvuk
rafala ispunjava zrak, meci lete pored nas, previsoko da bi uspostavili kontakt s našim
niskim položajem. Naciljam jednog Afganistanca i pritisnem okidač na svom M4. On
padne i ja usredotočim na drugog, dok sam se pripremao da govorim u slušalice,
obavještavajući našeg glavnog narednika da imamo trupe u kontaktu.

„Charlie Oscar, ovo je Westwood. Imamo kontakt u Zelenoj zoni. Čekaj vani.“

Naš se trening i timski rad spajaju neprimjetno, i unatoč tome zadržavajući strah
u crijevima, počinjemo se kretati prema vatri.

Trči pognuto. Puzi. Promatraj. Ciljaj. Pucaj.

Polako se približavamo talibanskim snagama, sve dok se oni ne povuku na suho

korito potoka.

Za manje od pet minuta pucnjava prestaje i tišina se spušta.

„Čisto?“ Pita Zeek.

„Čisto“, odgovaramo svi, što znači da nitko od nas nije ozlijeđen.

Brzo i nevidljivo počinjemo se kretati prema naprijed, i dalje pripravni,

pokrivajući se i spremni za napad.

53
 „Dobili smo dvije šprice“, kaže Zeek, misleći na dvojicu vojnika koji su pobjegli
kad su meci počeli pucati.

Nakon potvrde da su kolibe od blata sigurne od neprijatelja i improviziranih

eksplozivnih naprava, fotografiramo mrtve vojnike, sklanjajući im oružje i opremu,
prije nego što pozovemo liječnike za pažljiviji pregled tijela. Želimo znati sve o njima,
uključujući i posljednji obrok koji su pojeli. Zatim se ponovno okupljamo i vraćamo se
dolje na mjesto brifinga.

Navala adrenalina koja dolazi od pucnjave eksplozivna je, ali posljedica te

navale je apsolutni umor. Bez obzira na to kako se umorno osjećamo, guramo,
pronalazeći onaj drugi vjetar energije koji je odmah izvan iscrpljenosti.

54
 15.
SADA

Liv

„Treba mi jedna od onih Magic 8-Balls“, žalim se Meg. Moje misli nisu uspjeli
odlutati daleko od Kylea cijeli tjedan. Naše noćne SMS poruke dok je bio na Akademiji
osigurale su da nikada nije daleko od mojih misli. Što više pokušavam reći sebi da ga
zaboravim, to mi postaje teže. Svaki slobodni trenutak u danu mislim na njega i to me
počinje izluđivati.

Oči joj bljesnu, ali preduboko sam u vlastitoj bijedi da bih se zabrinula. Čak
nisam ni primijetila kada odjuri i vrati se sekundu kasnije.

„Evo“, kaže ona, nabijajući mi nešto. To je Magic 8-Ball, još uvijek u ambalaži.

Čeljust mi pada. „Odakle ti ovo?“

„Rođendanski poklon mom nećaku, ali mogu mu kupiti drugi. Otvori i postavi
svoje pitanje”, naređuje.

Razderem plastiku i izvučem crnu kuglu.

„Omekšavam li se prema Kyleu?“ Glasno pitam. Protresem loptu i Meg nagne

se preko mog ramena dok gledamo kako se odgovor pojavljuje na ekranu.

Koncentrirajte se i pitajte ponovno.

Zatvorim oči i ponavljam pitanje prije nego što protresem loptu.

Sigurno je.

Meg se hihoće i ja zastenjem.

„Trebam li slušati srce?“

55
 Koliko vidim, da.

Meg mi zgrabi 8-kuglu.

„Hoće li Kyle pojebati Liv do besvijesti?“

Bez sumnje.

„Ima li ogromnu batinu?“

Koncentrirajte se i pitajte ponovno.

„Zadovoljstvo mi je“, promrmlja ona prije nego što ponovi pitanje.

Najvjerojatnije.

Prasnule smo u smijeh.

„Hoće li Kyle oboriti Liv s nogu, voditi ljubav s njom strastveno i biti s njom
zauvijek?“

Izgledi su veliki.

„O moj Bože! Dosta!“ Kažem kroz smijeh.

„To je vrlo iskrena 8-Ball, Liv“, odgovara Meg, pokušavajući biti ozbiljna,
neuspješno.

„Dao nam je samo neobavezujuće ili pozitivne odgovore. Sigurno ne iskrene“.

„Hoću li se poševiti večeras?“ Pita Meg.

Moji izvori kažu ne.

„Vidiš!“ uzvikuje ona. „Iskreno!“

Kolutam očima, i dalje se smijući. „Vrati se na posao, luda ženo.“

Odlazi i dalje mrmljajući pitanja za 8-Ball.

„Liv, imam kupca na vezi s pritužbom. Jesi li u mogućnosti prihvatiti poziv?“

Marta, iz kabine do mene pita.

„Naravno. Proslijedi ga.“ Prihvaćam poziv i otkrivam nezadovoljnog kupac,

žaleći se na uslugu koju je dobila u jednom našem robnom dućanu u Nevadi.

56
 „To je potpuno neprihvatljivo“, zakuha ona.

„Bi li bilo moguće da mi date još neke informacije?“ pitam umirujućim tonom.

„Pretpostavljam da bi to bilo u redu“, odgovara ona otežano.

„Hvala vam. Je li se po ulasku u trgovinu netko ponašao loše prema vama, dok
ste kupovali ili tijekom plaćanja?“

„Bilo je to tijekom plaćanja.“

„Dobro i sjećate li se imena člana tima koji je bio na blagajni? „

„To i je problem!“ ona se počne pjeniti. „Izvorna osoba koja me služila bila je
ljupka mlada dama, prijateljskog osmijeha i dragih manira. Zatim je na pola moje
transakcije zamijenjena je vješticom.“

„Točno.“ Zašto sam pristala prihvatiti ovaj poziv? „Sjećate li se imena druge
dame koja vas je služila?“

„Ne, ali dat ću vam detaljan opis. Imala je crnu kosu koju bi trebalo dobro
počešljati. Jasno je da joj majka nije usadila češljanje kose 200 puta prije spavanja”,
bjesni. „Imala je jaku šminku na preblijedoj koži i užasnu crnu olovku za oči. Imala je
i one velike rupe u ušima. Sam pogled na njih natjerao me na povraćanje. Ne bi se
trebala osjećati kao da će mi pozliti kad odlazim iz trgovine!“ Ona postaje sve više i
više uznemirena, povici su joj postajali sve glasniji.

„Jako mi je žao što ste se tako osjećali, gospođo. Je li službenik bio grub prema
vama na bilo koji način? „

„Ne s njezinim riječima. Ali način na koji se predstavila bio je prezirno“.

„Je li nosila uniformu i pločicu s imenom?“ Raspitujem se.

„Da, nije u tome stvar. Bila je to šminka, kosa i one podle rupe u ušima”, viče.

„Nažalost, ne mogu puno učiniti u vezi s fizičkim izgledom naših zaposlenika.“

Osjećam se kao da lupam glavom o svoj stol i kad ona vrišti na mene da želi
razgovarati s upraviteljem, ne mogu je prebaciti dovoljno brzo.

57
 Srećom ostatak mog dana prolazi glatko i bez incidenta. Neke svakodnevne
prigovore i pohvale upućujem putem e-pošte, odgovaram generičkim odgovorima na
standardno izdanje i klonim se telefona. Dok pokupim Matildu iz njezine predškolske
grupe, gotovo je mrak i umorna sam.

„Zvuči li ti dobro pizza, dušo? Mama se ne osjeća dobro za kuhanje večeras.“

„Da, pizza! Sir i salama”, kaže, uzbuđeno poskakujući na svojem mjestu.

„Meni zvuči dobro.“

Svratimo do naše lokalne pizzerije, a zatim se vozimo kući da pojedemo.

Smještena na svojoj stolici za šankom, Matilda zagrize krišku pizze, hihotajući

se dok sa sirom pravi veliku špagu. Nasmiješim joj se, moje srce doslovno puca od
radosti.

„Može li stric Kyle doći, mama?“ pita punih ustiju.

„Ne razgovaraj s hranom u ustima“, kažem.

Žvače i guta prije nego što ponovi svoje pitanje.

„Nisam sigurna. Vjerojatno je zauzet.“

„Ali...“, započinje nadureno.

˝Nema ali, gospođice. Stric Kyle ima svoj život i sigurna sam da je vrlo
zaposlen.“

Dovršava pizzu u tišini. Znam da voli svog strica, ali je važno je da zna da se
Kyle ne može odreći svog slobodnog vremena samo da provodi vrijeme s njom. Znam
da ako ga ona pita, on će odmah odustati od svojih planova i udovoljiti joj, a to nije fer
prema Kyleu.

„Zašto ne pogledaš film?“ Predlažem, pridržavajući DVD Ledeno doba – Zemlja

se trese.

„Dobro, mama.“

Dva sata kasnije, film je gotov, Matilda je okupana, a pročitala sam joj priču prije
spavanja i ušuškala je. Penjem se pod tuš da isperem dan sa sebe prije navlačenja

58
najstarije, najudobnije pidžame. Natočim si čašu bijelog vina i razlomim malo čokolade
iz zaliha u stražnjem dijelu svoje smočnice. Zaključam i popnem u krevet sa svojim
Kindleom. Prije nego što započnem čitati trač stranice na koji sam pretplaćena, moj
telefon vibrira.

Kyle: Je li Matilda već u krevetu?

Liv: Da, je.

Kyle: Jesi li imala dobar dan?

Liv: Razumno. Jesi li ti? Kakav je bio zadnji dan treninga?

Kyle: Otvori ulazna vrata, Liv.

Liv: ??

Kyle: Otvori vrata.

Bacam pokrivač i tiho odlazim do ulaznih vrata. Kroz špijunku vidim Kylea kako
stoji i izgleda kao uvijek, oduzima dah. Polako otvorim vrata široko kako bi mogao ući.
Lagana kiša je upravo počeo padati i u daljini sijevaju munje.

„Ovo je iznenađenje“, kažem. Odjeven je u izblijedjele, istrošene plave traperice

s rupama na koljenima i crveno-crnu polo majicu koja mu baš odgovara, prekrivajući
njegovo gipko tijelo, dopustim svojim mislima da odlutaju zamišljajući njegovo tijelo
golo.

„Bio sam vani na trčanju i počela je padati kiša. Mislio sam svratiti da se
sklonim”, odgovara i osjećam kako mi se ramena malo spuštaju.

„Oh. Pa, uđi. Jesi li mokar? Trebaš li ručnik ili nešto? Vjerojatno ovdje negdje
imam kišobran”, promrmljam i počnem se udaljavati. Njegovi prsti me obavijaju oko
lakta i zaustavljaju me, ignoriram osjećaj vrućine koji mi se pojavio u ruci dok se
okrećem natrag prema njemu. Prilazi bliže, ostavljajući samo metar između nas. Moj
dah zastane u grlu dok vrijeme stane između nas. Vani kiša lupa po mojim prozorima,
u daljini tutnji grmljavina, ali sve što čujem je Kyleovo meko disanje.

„Lagao sam“, šapće, prilazeći korak bliže, ostavljajući samo nekoliko

centimetara između nas. „Jebe mi se za kišu.“

59
 Teško progutam. Srce mi lupa o rebra. Nagne se bliže, a moje se lice automatski
nagne ususret njegovom. Oči mi zatrepere. Njegov topli dah klizi mi preko obraza. Usne
mi se blago napuče u iščekivanju.

To je to.

„Mama, ružno sam sanjala“, plače Matilda.

Izlazim iz Kylovog zagrljaja kao da sam udarena strujom. „O-oprosti“, mucam,

izbjegavajući kontakt očima dok jurim prema Matildinoj spavaćoj sobi. Kad je napokon
smirim i ona utone natrag san, nastavljam još pet minuta milujući je po kosi. Tada se
neodlučno vratim natrag prema Kyleu.

Samo što nije tamo gdje sam ga ostavila.

Nigdje ga nema u mojoj kući.

Otišao je.

Srce mi potone.

60
 16.
ONDA

Kyle

U ovom smo pješčaniku sto šezdeset i dva dana. Ne da brojim. Za manje od

mjesec dana vratit ćemo se na američko tlo. Upravo sam se probudio i presahnuo sam.
Zgrabim svoju bocu iz ruksaka i otpijem gutljaj, odmah zavrnem poklopac i vratim ju
nazad, osiguravajući da je zatvarač u potpunosti zatvoren.

„Zapovjednik želi sastanak“, najavljuje Zeek.

Oštro kimnem i ustanem, slijedeći ga iz šatora prema brifing centru. U sobi su

još dvojica muškaraca, obojica višeg ranga od Zeeka i mene.

„Hvala što ste došli, ljudi“, kaže zapovjednik, oštro kimnuvši glavom. Stoji tamo
s istim ozbiljnim izrazom lica na koji sam navikao, ruku prekriženih na prsima, stopala
razmaknutih. Izgleda zastrašujuće, i možda jest, ali znam ga kao i taktičkog, intuitivnog
i odanog. On prikvači pogled na Zeeka prije nego što ga prebaci na mene. „Intel je
potvrdio uočavanje točke interesa. Ovo je povjerljiva misija i trebam vas dvojicu da ju
vodite”, kaže bez odgađanja. „Sastavit ćete tim od još trojice ljudi, i krećete u 14:00
sati.“

„Da, gospodine“, oštro kažem.

Zeek čini isto.

Šest sati kasnije, penjemo se u terence i započinjemo praćenje od deset sati,

vožnja kamenjarom, uz planine, dolje u doline, kroz korita i pažljivo snalaženje u
točkama vidljivosti - idealna mjesta da vojska postavi bombe ili brze zasjede. Koristimo
navigaciju, prateći GPS koordinate koje su patrolni izviđači opskrbili prije nas. Iako je

61
mrak, naše naočale za noćni vid su trajno fiksirane na naša lica, što nam omogućuje
skeniranje područja, tražeći snajpere i talibanske čuvare. Oni uvijek promatraju.

Kad stignemo, pronađemo skrovište i čekamo. Procjenjujemo tabor talibana gdje

je naša osoba od interesa skrivena unutra. Tabor se sastoji od dvije kolibe od blata, a
unutra očekujemo naoružanu vojsku i IED (eksplozivnu napravu) koji štite mnoštvo
marihuane ili opijuma, ili oboje. Važno je da se neprimjetno prišuljamo kolibama i da
uklonimo sve talibane u tišini, prije nego uspiju upozoriti ostale, dajući im vrijeme da
aktiviraju svoje IED-ove.

U 03:30 sati dajem signal i krećemo. Za nekoliko minuta smo očistili prvu kolibu
i krećemo prema drugoj. Uska uličica razdvaja dvije kolibe, a oštri kut na kraju pruža
savršenu točku zasjede za neprijatelja. Krećemo se u sinkroniziranoj formaciji,
pokrivajući se dok ne probijemo u drugu kolibu. Još jednom, uspijemo očistiti bez
incidenata. Naša osoba od interesa je mrtva, zajedno s drugim talibanima.

Fotografiramo i dokumentiramo sve iznutra, uključujući IED, AK-47-ih,

granate, marihuanu i novac. Javljam uspješnu misiju našoj bazi. Kada završimo,
izađemo van i odvojimo vrijeme za skeniranje vanjskog perivoja još jednom, prije nego
što si dopustimo minutu da ugasimo žeđ.

Tada počinje kaos.

Meci počinju pucati na nas i ne možemo utvrditi od kuda dolaze. Tražimo zaklon
dok uzvraćamo vatru. Naši uzvici se jedva čuju zbog pucnjave, ali u potpunosti vjerujem
da smo svi obučeni za rješavanje ovakvih situacija. Bez uputa, znamo točno što učiniti,
i mi to radimo.

Zauzmi zaklon.

Uzvrati vatru.

Ne oklijevaj.

Dok punim svoj M249, čujem stenjanje pokraj mene. Jameson je upucan u lijevu
nogu, centimetar ispod koljena. Odvučem ga dalje u grmlje radi sigurnijeg pokrivanja
i brzo stavim povez dok moja braća održavaju našu obranu pucnjavom. Vratim se na
svoje mjesto, ali brzo vidim kako se Zeek i Smith muče na prašnjavoj zemlji, obojica još

62
uvijek pucaju iz oružja. Jedino me Marsh pokriva, pa brzo zgrabim ovratnike odore
svoje braće i povučem njih na sigurno. Zeekova noga je zbrkana i gubi puno krvi.
Osiguram još jedan povez, a zatim odjurim do Smitha, koji se hvata za trbuh. Stavljam
zavoj pod pritiskom i nastavljam pucati. Tek tada shvatim da je Marsh pao. Njegovo je
tijelo jedva vidljivo ispod kolibe. On signalizira da i sam može staviti zavoj, ali ipak
odem do njega, puzeći na trbuhu preko surovog tla dok ga ne dohvatim. Pomažem mu
da stavi zavoj i pobrinem se da ostane dolje iza poklopca trupca.

Tada opazim kretanje na vrhu prve kolibe od blata. Prisiljavam svoj um da šuti,
da zanemarim kaos koji me okružuje i usredotočim se na snajperista. Polaganim
pokretima kako ne bi privukao njegovu pažnju, postavljam se da postignem uspješan
udarac. Jednom kad je na mom nišanu, stavim mu crvenu točku na prsa i opalim. On
pada, brzo skeniram ostatak krova za još snajpera.

„Sve čisto“, vičem. Tada potrčim provjeriti svoju braću, znajući da je Zeek
najgore ozlijeđen.

„Charlie Oscar, ovdje je Westwood. Trebamo hitno medicinsku evakuaciju. Tri

vojnika ozlijeđena”, derem se u svoj radio.

„Primljeno, Westwood. Dolazi Dustof. Približno za osam minuta,“ odgovori

zapovjednik.

Premještam se kako bih brzo uvukao svakog svog brata dalje u dugu travu za
više zaklona i kako bismo osigurali da ostanemo oslobođeni neprijateljske vatre. Tada
uključim svjetiljku da ih procijenim.

Zeek je blijed. Prljavština ispod njega već je crvena od obilne količinu krvi koju
gubi. Hladan je na dodir i znam da neće izdržati osam minuta do evakuacije.

„Jebeno je hladno, Metal“, hrapavo govori.

„Ostani sa mnom, brate“, kažem mu dok pregledavam njegove pločice da mu

vidim krvnu grupu. Pukom srećom, on je O pozitivan, a i ja sam. Brzo pričvršćujem iglu
na svojoj ruci, dovodeći svoju krv izravno u njegove vene.

63
 „Bit ćeš dobro, Zeek. Ostani sa mnom, čovječe. Ne zatvaraj oči, ostani sa
mnom”, ponavljam iznova i iznova. Povremeno provjeravam tri druga brata, ali njihove
su ozljede manje u odnosu na Zeekove.

„Gdje je, dovraga, pomoć?“ Ne pitam nikoga. I svakoga.

Cijev koja povezuje moju ruku sa Zeekovom je crvena, pozitivna potvrda da se

moja krv prenosi u njegove vene. Bojim se da gubi krv brže nego što mu ja mogu
prenijeti.

Sedam minuta i trideset i pet sekundi kasnije, pomoć slijeće blizu nas i medicinari
trče prema nama. Odahnem s olakšanjem dok gledam kako unose moju braću i odlete.

Sletim na domaće tlo manje od mjesec dana kasnije. Kao i moje četiri turneje
prije, nikome nisam rekao kad se vraćam nazad. Treba mi vremena da budem sam, za
dekompresiju. Povratak kući šok je za sustav, podsjećajući samog sebe da ne treba
stalno skenirati područje za IED ili neprijatelje, to je iscrpljujuće kako i zvuči. Trebam
tišinu. Vrijeme za sređivanje svojih misli bez pritiska socijalne interakcije i
svakodnevice civilnog život.

Prije šest godina, nekoliko mjeseci prije drugog raspoređivanja, kupio sam
ruševnu kolibu uz jezero udaljenu oko sat vremena od Greenwicha. Tijekom godina
postupno sam ju renovirao tako da više ne curi voda kad pada kiša, te sam zamijenio
svo trulo drvo. Cijeli sam vanjski dio zamijenio daskama iz okolice koja okružuje
kabinu, a dodao sam i trijem. Na kraju ću dodati još jednu ili dvije sobe, a možda i
modernizirati kuhinju.

Provodim tamo dvadeset dana oslobađajući se pritiska rata i pripremajući sebe

mentalno za ponovno uvođenje u neborbeni život. Provodim svoje dane u ribolovu,
trčanju, vježbanju, nadoknađivanju sna i dopuštanju toka misli kako bi mi se nesmetano
filtrirale misli.

Moje vrijeme prolazi ponavljajući film u svom umu, pogotovo posljednja tajna
misija koja je pošla po zlu. Zahvalan sam što nisu izgubljeni životi, ali ljut sam što su
moja braća ozlijeđena. U najmračnijim satima krivim sebe. Tada se pokreće racionalna
strana moga mozga i podsjećam se da krivnja leži ravno na ramenima neprijatelja.

64
 Kad prođu tri tjedna, osjećam se spremno suočiti se s vanjskim svijetom, pa
navlačim svoju vojnu uniformu i zovem Celiju da joj javim da dolazim kući.

Ovaj put zauvijek.

Nema više tura.

65
 17.
SADA

Liv

Poziv dolazi usred noći.

Zvuk mog mobitela koji vibrira na drvenom noćnom ormariću je ono što me
probudi iz dubokog sna. Ne provjeravam ID pozivatelja prije nego što pritisnem
„odgovori” i podignem ga na uho.

˝Halo?“ Zakreštim, pospanim glasom.

„Liv, ja... trebam te...“, jedva uspijeva izgovoriti Celia.

„Celia? Je li sve u redu? Gdje si? „

„Srce... molim te ... dođi“, plače bez daha.

„Jesi li zvala hitnu?!“ Strah da se nešto strašno može dogoditi Celiji, stvori
paniku u mojim crijevima. Srce mi se uvlači u grlo, steže me. Vid mi se zamuti. Moja
glava pliva od straha kad sjećanja na gubitak Branta napadaju moj um. Ne mogu je
izgubiti. Jednostavno ne mogu. Jecaj prolazi kroz knedlu u mom grlu. Ne može me
napustiti. Ona je najbliža obitelji Matildi i meni, i ona je bila izvor konstante otkad sam
izgubila Branta. Ona je moj oslonac. Ne može me napustiti.

O Bože, molim te, ne dopusti da me ostavi.

„Da“, odgovara ona, tiho šapćući.

Progutam strah i duboko udahnem. Moram biti jaka za nju, iako se unutra
raspadam.

„Na putu sam.“

66
 Navlačim trenirku prije nego što uletim u Matildinu sobi i nježno podignem svoju
usnulu šestogodišnjakinju s njezina kreveta. Zamotam joj ogrtač oko ramena, a zatim
odjurim iz kuće, grabeći torbicu dok izlazim. Privežem Matildu, zahvalna što još uvijek
spava, i odvezem se od Celije. Kad dolazimo, hitna pomoć ukrcavaju u kola Celiju koja
je na nosilima i trčim prema njima. Lice joj je prekriveno maskom s kisikom i izgleda
blijedo. Znoj joj blista na čelu, obasjan bljeskajućim crveno i plavim svjetlima.

„Celia“, jecam. Njezine prestrašene oči pronalaze moje. Obraćam se medicinaru.

„Kamo je vodite? Ja sam njezina nećakinja.“

„Bolnica Greenwich, gospođo.“

„Hoće li biti dobro?“

„Znat ćemo više nakon što se testovi obave u bolnici“, odgovara dok gura nosila
unutra. Prije nego što zatvore vrata, uskočim i nagnem se nad Celijom. Suze mi se
slijevaju niz obraze dok prebacuje masku da može pričati sa mnom.

„Ostavi na sebi“, cvilim. „Pomaže ti.“

Slabašno odmahuje glavom. „Liv“, uzdahne ona.

„Ovdje sam“, kažem, hvatajući je za ruku.

„Ako ne uspijem“, započinje, glas joj je grub i slab.

„Hoćeš. Ne govori tako”, ubacim se.

„Prepusti se... Budi s Kyleom. Nećeš ništa izgubiti, samo ćeš dobiti. Život je
prekratak”, nastavlja ona kao da nisam ni progovorila. Njene riječi izlaze polako,
začinjena velikim stankama, ali kad ona završi, moje srce poskoči u grlo. „Obećaj...
mi“, kaže hrapavo. „Budi... s... Kyleom.“

Kimnem glavom plačući. „Obećajem.“

„Obećaj“, zahtijeva, ovaj put joj je čvršći šapat.

„Obećavam“, ponavljam kimnuvši.

Jecaj mi napušta grlo dok joj oči zatrepere i ona se onesvijesti.

67
 „Gospođo, moramo otići. Slijedite nas do bolnice”, medicinar me upućuje.
Ukočeno kimnem glavom i izađem iz vozila.

Matilda još uvijek spava u mom autu kad se priključim na cestu i krenem prema
bolnici. Tek je prošlo dva ujutro, ali znam da moram nazvati Kylea.

„Liv“, odgovara on zvučeći odmah upozoreno.

„Celia“, plačem. „Njezino srce. Sad je na putu za bolnicu.“ Jedva izvlačim riječi
kroz knedlu u grlu.

˝Naći ćemo se tamo.˝

Pronalazim parkirno mjesto blizu ulaza u bolnicu i nosim Matildu unutra. Još
uvijek spava, ali probudilo ju je trzanje dok sam ju vadila iz auta. Kad uđem unutra,
sestra iza stola mi govori da je Celia u dobrim rukama i čim saznaju više, javit će mi.
Pa sjednem na neudobne plastične stolice, a Matilda mi se privila u krilu i sada čekam.

Deset minuta kasnije, Kyle uleti kroz vrata, očima pregledavajući sobu i traži
mene. K nama se kreće dugim, odmjerenim koracima.

Odmah mu kažem sve što znam - a što nije puno – i s uzdahom sjeda na stolicu
kraj mene. Promatrajući Matildu, on protrese svoju glavu, a mali se smiješak trzao na
njenim usnama.

„Barem spava“, primjećuje.

Ljubim joj kosu s mirisom jagode. „Da.“

„Ja ću je uzeti. Mora da je teška.“ Bez napora podiže moju kćer iz mog u svoje
krilo, raspoređujući je tako da je ogrtač prekriva poput pokrivača. Matilda mu se
trenutačno zavuče u vrat, ispušta zadovoljan uzdah i započinje tiho hrkati.

Sjedimo uglavnom u tišini, osim povremenog šaptanja kako dugo će to potrajati,

i riječi poput: ona će biti dobro, ona je žilav kolačić.

Pred zoru nam prilazi liječnik, pitajući jesmo li obitelj Celie Westwood. I Kyle i
ja odgovaramo da jesmo. Matilda je i dalje sigurno u Kyleovom naručju, još uvijek
spava mirno, potpuno nesvjesna drame koja je okružuje.

68
 „Gđa. Westwood je pretrpjela srčani udar”, kaže.

Dahnem, užasnuta. „Hoće li biti dobro?“ pitam.

˝Napravili smo EKG kako bismo utvrdili oštećenje njenog srca i dali smo joj lijek
za stabilizaciju stanja. Nastavit ćemo ju pratiti dok ne budemo zadovoljni njezinim
stanjem”, objašnjava. „Stabilna je za sada, ali ćemo je premjestiti na odjel za koronarnu
skrb, gdje ćete ju moći posjetiti. Imajte na umu da će biti vrlo umorna i može se brzo
umoriti.“

„Puno vam hvala“, promrmljam.

„Cijenimo to, doktore“, kaže Kyle i oštro mu kimne.

„Poslat ću medicinsku sestru po vas kad dovedemo gospođu Westwood u sobu.“

Okreće se i odlazi.

„Oh, hvala Bogu“, uzdahnem, teško izdahnuvši.

„Mama?“ Pita Matilda zbunjenim, kreštavim glasom. „Striče Kyle?“ kaže ona,
malo življe.

„Hej, dušo“, kažem nježno, milujući je po kosi.

„Gdje se nalazimo?“

„Teti Silly je pozlilo pa smo u bolnici. Bit će u redu, ipak”, uvjeravam je.

„Možemo li je vidjeti?“ Njezine plave oči zbunjeno pogledaju.

˝Uskoro, dušo.˝

˝Žedna sam, mama.˝

„Dobro, zašto ne odemo na WC, pa ćemo u povratku uzeti piće? „ Predlažem.

˝Sigurna sam da bi stric Kyle volio kavu.˝

Kimne. ˝Stric Kyle bi volio kavu.˝ Matilda se spušta iz krila, i on nam se

nasmiješi, osmijehom od kojeg srce staje, dok odlazimo prema WC-u.

Lako pronalazimo bolničku kantinu i odlazimo s dvije kave, sokom i tri muffina
za doručak. Matilda skakuće pored mene, pijuckajući sok dok se probijamo hodnicima
i vraćamo u čekaonicu.

69
 „Vidi, striče Kyle! Donijeli smo ti muffin”, najavljuje Matilda.

„Ššš“, šapćem. „Zapamti da trebamo utišati glas.“

˝Ups. Oprosti.“

„Hvala, slatkice“, kaže Matildi.

„Jesi li se čuo s nekim od liječnika?“ pitam između gutljaja svoje kave.

„Još ništa.“

„Nadam se da neće biti predugo.“

Kao da je čula moje riječi, pojavljuje se medicinska sestra, smješkajući se.

„Gđa. Westwood sada može imati posjetitelje. Odite liftom na treći kat, izlaz
desno. Ona je na odjelu za koronarnu skrb, u sobi 34.“

„Hvala“, odgovaram dok Kyle istodobno mrmlja svoju zahvalnost.

Zgrabim torbicu i Matildin ogrtač, dok Kyle baca naše smeće, a zatim idemo do
dizala.

„Nervozna sam“, šapnem... sebi, Kyleu, onome tko sluša.

Njegova ruka dodiruje moju i naši se prsti neprimjetno prepliću. Daje mi

umirujući stisak, i ostajemo tako, držeći se za ruke, dok ne dođemo Celijine sobe. Tek
tada ju puštam da zagrlim njegovu krhku tetu.

70
 18.
ONDA

Volim onaj trenutak kad se prvi put probudiš nakon dubokog sna bez snova.
Otvoriš oči dok se tvoje tijelo polako budi iz sna, i imaš osjećaj krajnjeg mira i
zadovoljstva. Tvoj um je slobodan od životne svakodnevne brige, poput računa i novca.
Bez obzira na emocije koje su te mučile dan prije, u tom su trenutku vaše srce i um
slobodni.

Tad se sjetiš da je danas treća godišnjica otkako si izgubila svog dečka, a tuga
te preuzme poput guste zimske deke.

Toliko se toga dogodilo otkad je Brant umro. Toliko stvari za koje bi trebao biti
ovdje da svjedoči, ali nije.

Matilda je već imala drugi rođendan i svaki dan se približava tome da ju odučim
od pelena. Obožava jesti smrznuti grašak i stvarno ne voli dinju. Kosa joj postaje sve
duža i lagano joj se počinje uvijati. Ona je drska i smiješna, s hrabrošću poput mene,
ali ima puno toga Brantovog. Kad se nečemu nasmiješi, podsjeti me na njega. Način na
koji ona voli provoditi vrijeme sama, zabavljajući se tiho, podsjeti me na Brantovu
osobnost. Njezine usne imaju upravo onu dozu punoće, poput njegovih, i oči su joj iste
duboko plave boje.

Voljela bih da je ovdje da mi pomogne kao roditelj i podrži me kao partnera. Da

me tješi u lošim trenucima i uživa sa mnom u dobrim. Srećom, Celia je stalno bila tu, i
za Matildu i za mene. Bilo da se nudi da je gleda kako bih mogla dobiti sekundu mira,
ili slušajući me kad Matilda ima loš dan ili se smije sa mnom kad Matilda učini nešto
smiješno. I Kyle je bio nevjerojatan. Doma je već oko osamnaest mjeseci otkad se vratio
iz Afganistana, a čini se da svaki slobodan dan provodi s Matildom i sa mnom. Ponekad

71
pogledamo film ili idemo u park, neki put sjedi u Matildinoj spavaćoj sobi i igra se
čajanke.

I moji roditelji me podržavaju, iako izdaleka. Posjetili smo ih dva puta otkako je
Brant umro, i oni su nas posjetili jednom i trebali bi doći opet kroz sljedećih nekoliko
mjeseci. Moja sestra se javi jednom na mjesec, ali zauzeta je svojim mužem i njihovom
karijerom. Moja braća zovu, također, iako ne tako često kao moja sestra. Smatram da
smo moja kćer i ja sretnice što imamo Celiju i Kylea.

Osjećam se čudno kad se sjetim se što sam radila u ovo vrijeme prije tri godine.
Brant i ja bili smo zajedno godinu dana, i bila sam tako uzbuđena, planirajući našu
večeru. S nestrpljenjem iščekujući dok se ne vrati kući kako bih mu mogla reći da sam
trudna.

Imam osjećaj kao da je to bio drugi život.

Kad se izmaglica tuge povukla nakon tog kobnog dana i moj fokus postala
Matilda, obećala sam sebi da ću učiniti sve što je u mojoj moći da zna za svog oca. Na
njegov rođendan i njegovu obljetnicu, jedemo njegovu omiljenu hranu. Za doručak
onda uvijek imamo francuski tost s jagodama. Ručak su hrenovke, a za večeru pečenje.

Bacim pogled na sat i vidim da je malo iza sedam. Matilda će ustati uskoro, pa
se istuširam i odjenem za dan prije nego što započnem doručak. U osam sati dolaze
Kyle i Celia i svi sjednemo jesti.

„Čija je ovo najdraža hrana?“ Pitam svoju dvogodišnjakinju.

„Dada!“ ona odgovara pljeskom svojim bucmastim, malim ručicama

prekrivenim javorovim sirupom. „Dada!“ ponavlja ona, ovaj put pokazujući na veliku
sliku Branta koju sam uokvirila i stavila na zid.

Smijem se. „Tako je. Pojedi, djevojčice. Imamo naporan dan.“

„Prvo groblje? Ili park?“ Pita Kyle između zalogaja hrane.

Tijekom godina naučila sam mentalno blokirati prirodnu reakciju svog tijela na
njega. Ali ponekad, kao sada, kad me gleda s takvom nježnošću u očima i slatkim

72
nagibom usana, voljela bih dopustiti samoj sebi da budem u njegovom naručju. Da
budem voljena od njega.

„Park. Igrat ćemo se i obići ćemo malo dućane do ručka. Zatim ćemo jesti
hrenovke sa štanda s hranom. Tada možemo otići do groblja. Uzela sam i balone za
poslije večere”, kažem obraćajući se i Celiji i Kyleu.

„Zvuči sjajno, ljubavi“, odgovara Celia.

„Uzet ćemo moj kamionet.“

„Znam voziti“, kažem Kyleu.

Odlučno odmahuje glavom. ˝Ja ću voziti.˝

Brant i ja nismo bili dovoljno dugo zajedno da bi razgovarali o aranžmanu

sprovoda. Nisam bila sigurna želi li kremaciju ili pokop, ali nakon razgovora s Kyleom
i Celijom, svi smo se složili da bi on želio biti u blizini svojih roditelja na Greenwich
Memorial Groblju. Matilda polegne buket crvenih i žutih ruža pa onda odbacim staro
cvijeće i obrišem nakupljenu prašinu.

Brant John WESTWOOD

18. 05. 2012.

u dobi od 26 godina

Voljeni sin, brat i otac

POČIVAO U MIRU

„Jednostavno ne mogu vjerovati da su već prošle tri godine“, promrmlja Celia

žalostno.

„To je ludo“, slažem se. „To je najgora stvar u vezi s tugom. Svijet se nastavlja
okretati bez obzira na to koliko biste željeli da jednostavno sve stane. Samo na minutu”,
kažem. „Ali to je i dobra stvar, jer nas prisiljava da nastavimo dalje, da nastavimo
tražiti ljepotu u svakom novom danu.“

73
 „To je točno“, kaže Celia.

„Kad sam primio poziv, poželio sam da mogu stisnuti pauzu. Htio sam dobiti
svoje medalje prije nego što te nazovem, ali naravno, ne možeš upravljati životom.
Jednostavno se moraš probijati, radeći najbolje što znaš”, dodaje Kyle.

„Bio bi ponosan na tebe, Liv“, kaže mi Celia. „Nevjerojatna si majka i odlično

odgajaš predivnu kćer“.

„Apsolutno“, kaže Kyle.

Suza se prelije i spušta se niz moj obraz prije nego što ju odmaknem.

„Hvala vam. To mi puno znači“.

Matilda trči uokolo po zelenoj travi, smije se i juri leptire, i bere divlje cvijeće
prije nego što ga stavi na Brantov nadgrobni spomenik. Pustili smo je da se igra dok se
ne umori. Važno mi je da joj je posjet groblju ugodno mjesto. Ne želim da odraste
povezujući Brantovo počivalište sa suzama i tugom. Ako se to dogodi, bojim se da nikad
neće htjeti doći ovamo. Pa smo je pustili da se igra.

Kyle raščisti grob svojih roditelja i položi novo cvijeće. Čujem kako mrmlja
nekoliko riječi, ali ja hodam u suprotnom smjeru. Ne želim smetati. Kad završi, Celia
sjedne na travu pokraj groba svoje sestre i šogora i započinje razgovor. Obavještava
ih o svakodnevnim životnim stvarima i lijepo je čuti je kako razgovara sa svojom
sestrom kao da je još uvijek ovdje.

Ostajemo otprilike dva sata, a onda Matilda počne zijevati, pa se vratimo natrag
u Kyleov kamion i odvezemo se do Celije na pečenje.

Nije me iznenadilo što Kyle provodi cijeli dan s nama. Tako je i prošle godine.
Dok Celia i ja u kuhinji pripremamo večeru, on se druži na kauču s Matildom koja
gleda Malu sirenu. Matilda mu zaspi na prsima nakon desetak minuta filma, ali odbija
moju ponudu da ju premjestim ili da promijenim program. Samim pogledom na njih
imam osjećaj da će mi srce eksplodirati. On nije njezin tata, ali je sjajan pozitivan uzor
mojoj kćeri, a to je samo po sebi više nego što bih ikada mogla sanjati.

74
 19.
SADA

„Liječnik je rekao da bih se možda mogla vratiti kući već sutra“, kaže mi Celia.

„To je fantastično!“

S Matildom u školi i Kyleom na Akademiji, osjećala sam se loše da bude sama

cijeli dan, odlučila sam krenuti s posla nakon ručka kako bih mogla biti s njom.

˝Jedva čekam da odem odavde. Hrana nije baš najbolja i ovi kreveti su vraški
neudobni˝, gunđa ona.

˝Mislim da bi trebala ostati neko vrijeme sa mnom i Matildom˝, nježno kažem.

„Ne budi blesava, ljubavi. Ne želim ti smetati.“

˝Ne bi smetala. Osjećat ću se ugodnije ako bih te mogla držati na oku.“ Znam da
cijeni svoju neovisnost, i nisam joj željela to oduzeti, ali brinem se da će opet imati
srčani. Sljedeći put možda neće biti te sreće da dobije pomoć onoliko brzo koliko joj je
potrebno.

„Neće biti zauvijek“, obećavam. „Samo tjedan ili dva.“

„Oh, u redu“, promrmlja ona, ne baš oduševljeno.

„Hvala. Matilda će biti oduševljena.“

Na spomen Matilde malo oživi.

„Bit će dobro provesti više vremena s mojom omiljenom djevojčicom“, kaže ona.
Umorno uzdahne dok pijem gutljaj kave iz šalice. Zatim me prikuje pogledom. „Mislila
sam na ono što sam rekla, znaš. Kladim se da misliš da sam zaboravila, ali nisi u pravu.“

„Ne znam o čemu govoriš“, lažem. Dobro znam na što ona misli.

„Moje srce možda odustaje, ali moje oči i um su potpuno u redu”, uzvraća ona.

75
 Na mene je red da uzdahnem. Zatvorim oči i otvorim ih nekoliko sekundi kasnije.

„Kako si znala?“

„Liv, svi mogu vidjeti da postoji veza između tebe i Kylea. Čak i on to može
vidjeti! Ti si jedina koja se boriš protiv toga.“

„Ne misliš li da bi to bilo čudno? Mislim zbog Branta i ostalog.“

Odmah odmahne glavom. „Apsolutno ne. Ne nalazimo ljubav. Ona pronalazi

nas. S Brantom si imala prekrasnu ljubav, ali zašto bi bilo ograničenja u koga se još
možeš zaljubiti?“

„Pretpostavljam da sam jednostavno mislila da to nije u redu“, priznajem. „U

pravu si, imala sam prekrasnu ljubav s Brantom...“

„Ali?“

„Ali ono što prema Kyleu osjećam, je... Bože , grozno se osjećam čak i kad to
kažem. Ono što osjećam za Kyle je tako, tako mnogo dublje. Prodire u svaki sloj moje
biti, sve do moje duše.“

Sa suzama u očima i nježnim osmijehom na usnama, pita: „Zašto bi si onda to

uskratila?“

Bez valjanog razloga za odgovor, jednostavno slegnem ramenima.

Ostanem još neko vrijeme, a zatim odlazim po Matildu u školu. Svratimo u

bolnicu kako bi mogla vidjeti tetu, onda krećemo kući. Budući da sam danas uzela pola
slobodnog dana, i uzet ću i sutra da mogu pokupiti Celiju iz bolnice i smjestim je kod
sebe, odlučim se prijaviti na posao od kuće i nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
Odgovorim na sve nove e-poruke u svojoj pristigloj pošti i proslijedim one koje
zahtijevaju pažnju višeg rukovodstva. Ne prestaju me oduševljavati razlozi zbog kojih
se kupci žale. Jedan posebno privlačan e-mail bio je jer trgovina nije imala klima uređaj
namješten kako kupac preferira. Drugi je bio jer se trgovina zatvorila na vrijeme u pet,
ali on je htio kupovati u osam navečer.

Kad ih sve prođem, oči me zabole i već je prošla ponoć. Legnem u krevet i
probudim se tek ujutro.

76
 20.
SADA

Kyle: Jesi li zauzeta večeras?

Zurim u Kyleovu poruku punih pet minuta. Celijine riječi lebde okolo u mislima,
ne želeći mi dopustiti da ih zaboravim. Udahnem da si podignem samopouzdanje i
odšetam iz kuhinje u obiteljsku sobu gdje Celia igra društvenu igru s Matildom.

„Misliš li da bi neko vrijeme večeras mogla paziti na Matildu?“ Pitam je. Prošlo
je nešto više od tjedan dana otkako je otpuštena iz bolnice, a od tada boravi s nama. Baš
kao što sam i mislila, Matilda to voli, a i ja volim. Čini se da je Celia ugodno, i da budem
iskrena, bila bih sretna kad bi odlučila ostati s nama zauvijek.

„Naravno!“ odgovara ona, kao da postoji bilo kakav drugi odgovor.

„Ok, hvala.“

Vraćam se u kuhinju i uzmem telefon sa pulta. Grizem zubima donju usnicu dok
tipkam odgovor.

Liv: Ne, slobodna sam.

Kyle: Mogu li doći?

Liv: Hm, možda bismo umjesto toga mogli izaći?

Zadržavam dah dok čekam njegov odgovor.

Kyle: Da?

Liv: Da.

Liv: Ako želiš, mislim…

Kyle: Doći ću po tebe u 7.

77
 Nervozna sam i uzbuđena i nervozna i... O, moj Bože! Već je gotovo pet. Moram
se spremiti.

Uletim u kupaonicu i istuširam se, obrijem noge i pazuhe, operem kosu i očistim
si lice. U trbuhu mi se pojave leptirići i čini mi se da ne mogu mirno sjediti. Nakon
bacanja svog sadržaja svog ormara na krevet, napokon odlučim nositi plave traperice sa
slatkim ljubičastim topom i crne čizme. Dignem svoju plavu kosu u jednostavni rep i
nanesem malo maskare i sjajila za usne. Ne želim pretjerati, ali želim se malo srediti.

„Izgledaš divno“, kaže Celia kad izađem iz svoje spavaće sobe.

„Hvala. Nervozna sam.“ Stisnem ruke i duboko udahnem.

„Ne trebaš biti nervozna, Liv. Imat ćeš nevjerojatnu noć.“

„Ako nešto zatrebate, nazovi, u redu? Vjerojatno nećemo biti dugo vani.“

„Bit ćemo dobro“, uvjerava me. „Pojest ćemo špagete i najvjerojatnije malo
sladoleda. Završit ćemo s gledanjem filma koji smo započele ranije, a ona će biti u
krevetu do osam i trideset. Obećala sam.“

„Sladoled. Da!“ Matilda viče sa svog mjesta ispred televizije. Smijem se.
Naravno da je čula kad se spominje nezdrava hrana.

„U redu.“ Naglo izdahnem.

„Kuc, kuc“, kaže Kyle prolazeći kroz moja ulazna vrata.

„Striče Kyle!“ Viče Matilda. Ustane i potrči kraj mene i lansira se u njegovo
naručje. Ne mogu skinuti pogled s njega. Srce mi ubrzano lupa u grudima, koljena mi
klecaju, a ruke se znoje. Odjeven je u plave traperice, smeđe čizme, smeđi kožni remen
i mornarsko-bijelu košulju. Zavrti Matildu u krug i ja na trenutak vidim njegovo
mišićavo dupe. To je prokleto dobro dupe. Nakon toliko dugog upornog negiranja
svojih osjećaja prema njemu, zapravo dopuštajući sebi da prigrlim svoju reakciju tijela
na njega, je iznenađujuće lagano. Kao da je najprirodnija stvar na svijetu. Gotovo kao
da ga vidim prvi put.

Znate one dane kada je nebo prepuno sivih oblaka, i onda iznenada, sunce proviri
i baca sjaj na svijet? Riječ koja mi padne na pamet je ljepota. Tako se sada osjećam u

78
svojoj kuhinji. Kao da su se oni sivi oblaci pod kojima živim razdvojili i sunce obasjava
mene i Kylea.

Ljepota.

79
 21.
SADA

Kyle nas vozi tridesetak minuta od moje kuće, do ruba grad. Skreće trakom, a
zatim kroz otvoreni ulaz prije nego što zaustavi kamionet usred polja. Bez riječi, izađe,
zaobiđe haubu i zaustavi se kraj mojih vrata. Otvara ih, a ja još uvijek buljim u njega,
pitajući se što se događa. Pruži ruku.

„Dolaziš?“ pita dubokim hrapavim glasom o kojem sam postala ovisna.

„Gdje smo?“ Odgovaram, uzimajući ga za ruku, trenutno osjećajući vrućinu, i

sviđa mi se to.

Vodi me do stražnjeg dijela svog pick-up kamioneta, spušta vrata prtljažnika i

govori mi da ga pričekam. Nekoliko sekundi kasnije, vratio se. Poslaže pokrivač i
odlaže košaru u kut prtljažnika.

„Uskoči“, kaže tapkajući vrata prtljažnika.

„Uh?“ Gledam u vozilo. Visoko je, a ja nisam toliko visoka. Moje noge nisu duge
i bojim se da ako pokušam skočiti, završit ću na guzici usred polja.

Zahihoće se, a zatim se pomakne i stane iza mene. Usisam oštar dah kad spusti
svoje ruke na moje bokove. Podiže me bez napora, i ja sam na pokrivaču u stražnjem
dijelu kamiona. Brzim pokretom, i on se penje, zatim legne na leđa, savijenih ruku,
prstiju isprepletenih iza njegove glave. Slijedim njegovo vodstvo i udahnem. Iznad
mene nebo obasjavaju milijuni zvijezda koje nikada ne možemo vidjeti u gradu,
zahvaljujući svim uličnim lampama.

„O moj Bože“, šapnem sa strahopoštovanjem. „Prelijepo je.“ Ni oblaka na

vidiku, nebo je vedro i sjajno. Mjesec vibrira, neokaljan od gradskog zagađenja. Zrak

80
je svjež i čist, nije zagađen ispušnim plinovima. Duboko udahnem i polako izdahnem
dok ležimo u tišini, upijajući prirodnu ljepotu koja je iznad nas.

„Neke noći kad bih bio u misiji, morali bismo kampirati. Najbolji dio oko toga
bio je nesmetan pogled na noćno nebo”, kaže mi, tiho.

S noćnom tamom, laganim povjetarcem i tišinom, osjećaj je bio kao da možemo

razotkriti svoju unutarnju istinu. Osjećaj da smo sigurni. Nitko drugi nije u blizini da
načuje naša priznanja i osjećam da se opuštam u trenutku i dijeleći svoj um i srce s
čovjekom koji ih je oboje posjedovao već jako dugo vrijeme.

„Je li ti ikad nedostajao dom?“ Pitam.

Ne odgovara odmah i pitala sam se je li me čuo.

„Isprva ne. Pristupanje vojsci je izbor, a kad sam se prijavio, znao sam da je
raspoređivanje bila velika mogućnost, i da budem iskren, bio sam jebeno nestrpljiv za
to. Ali, ta zadnja tura... Da. Jebi ga, nedostajao mi je dom. Brant je bio otišao, bila si
sama, a onda se rodila Matilda. Prvi put od kada sam regrutiran, osjećao sam kao da
više ne želim biti tamo.“

„Mrzila sam ne znajući jesi li na sigurnom“, priznajem, sirovim glasom, očima

na nebu.

„Mislio sam na tebe, znaš. Puno.“

Moje srce ne preskoči samo otkucaj; preskoči desetak.

„Imaš li noćne more ili nešto slično? Iz rata? Sigurno je teško vraćanje kući u
normalu kad si iskusio ono što si radio kao vojnik.“

„Ponekad.“ Njegov me odgovor iznenadi. Ne da ponekad ima noćne more, ali da

mi je on zapravo odgovorio. Iskreno sam mislila da će izbjeći pitanje. „Pomaže mi
provesti nekoliko tjedana u svojoj kolibi da se osamim.“

„Imaš kolibu?“ Okrećem glavu gledajući njegov profil.

„Da. Blizu jezera otprilike sat vremena odavde.“

81
 „Mislim da je to sjajno“, kažem mu iskreno. „Pronašao si pozitivan način da ti
pomogne u obradi svega.“

Udobna tišina ponovno se spustila oko nas dok smo gledali u nebo. Zvijezda
padalica obasja nebo i zatvaram oči kako bih zaželjela želju.

Želim se osloboditi svojih nesigurnosti i inhibicija kako bih mogla biti s čovjekom
od kojeg mi srce muca i trbuh zatreperi.

Naglo sjedne i posegne za košarom.

„Gladna?“

„Zapravo jesam.“ Cerekam se. Kopa po pletenoj košari i izvlači dva predmeta.
Pruži mi jedan, a ja pogledam dolje i nasmijem se.

„Tabla čokolade.“ Kažem. Zatim pogledam preko i vidim kako otvara svoj
bombon. „Naravno. Skittles.“ Odmahujem glavom i otvaram čokoladu.

˝Nedostajao mi je Skittles dok nisam bio u zemlji. Moram to nadoknaditi”,

odgovara kroz cerekanje.

„Zmaj!“ Kaže pokazujući na zviježđe.

„Jedan od moje braće bio je poznavaoc zviježđa“, kaže. „Našao sam Krmu jedne
noći kad mi je ukazivao na Jednoroga. Tada sam pronašao Eridan - to je masivno
sazviježđe.“

„To je tako cool.“

„Da, bilo je zabavno. Tako smo zaokupljali vrijeme kada smo imali problema sa
spavanjem. Ponekad, kad sam u kolibi, legnem na travu i pogledam gore, pokušavajući
ih uočiti“.

„Mogu li te pitati nešto?“

„Da.“

„Celia je rekla nešto o tome da je na posljednjoj turi nešto krenulo pogrešno.“

Teško progutam. „Što se dogodilo?“

82
 Snažno izdahne. „Povjerljivo je, tako da ne mogu puno reći. Ali, zaskočili su nas
snajperisti, a moja braća su upucana. Srećom, samo loši momci su umrli.“

„Isuse“, šapnem. „To je moralo biti zastrašujuće.“

„Mislio sam na tebe. U onom trenutku kad je prvi počeo pucati, tvoje lice je bilo
ono što sam vidio djelić sekunde prije nego što je moj trening preuzeo inicijativu.“

Suze mi se pojave u očima.

„Nedostaju li ti? Tvoja braća, mislim.“

„I dalje ih puno viđam, pa ne, stvarno mi ne nedostaju. Zeek živi u Greenwichu

pa ga posjetim otprilike jednom mjesečno. Ponekad i više. Ostali su momci raštrkani po
zemlji, ali često se dopisujemo.“

„Drago mi je što ih imaš“, kažem iskreno. „Mogu reći da ti puno znače.“

Slegne ramenima i jednostavno odgovori: „Oni su moja braća po izboru.“

Prije nego što to shvatimo, prošla su tri sata. Više mi se čini kao deset minuta i
ne želim da noć završi, ali znam da bih se trebala vratiti kući Matildi i Celiji. Okrenem
se na bok i pogledam Kylea, čije su oči na nebu. Ruka mu povremeno dolazi do usta da
spusti nekoliko Skittlesa između usana.

„Večeras mi je bilo jako lijepo, Kyle. Hvala”, kažem mu. On se okrene na bok
prema meni, a njegova ruka posegne da obuhvati moju čeljust.

„Bože, Liv“, šapće.

„Što?“ Šapnem natrag.

„Tako si jebeno lijepa da te ponekad boli gledati.“

„I ja osjećam isto prema tebi.“

Gledajući moje oči, naginje se prema meni. Oči mi zatrepere, moje srce prestaje
kucati, a onda su njegove usne na mojima. Mekano, lagano ih dodiruje, ali onda se
nagnem i usne mi se odvoje i njegova ruka klizne s čeljusti do zatiljka i njegov jezik
preuzme vodstvo. Zacvilim, potpuno preplavljena osjećajima koji su plivali kroz moje
vene. Ima okus slatkog slatkiša i ne mogu se zasititi. Njegova ruka spusti se na moje

83
dupe i povuče me preko pokrivača, iskorjenjujući onu malu udaljenost između nas dok
moje tijelo ne pritisne njegovo.

Kad nam se usne polako razdvoje, dišem teško, potpuno opijena njime i trebaju
mi sekunde da otvorim oči. Gleda dolje prema meni, pogled mu je zagrijan, usana
blistavih od naših poljubaca.

„Vau“, šapnem.

„Izluđuješ me, Liv“, odgovori.

„To bih mogla reći i za tebe.“ Prstima prolazim linijom njegove čeljusti. Bože,
tako je lijep.

„Bolje da te odvedem kući prije nego što nastavim dalje“, kaže davajući mi jedan
posljednji mlitavi poljubac u moje usne, uvlačeći svoj jezik u moja usta prije nego što
se povuče ostavljajući me da želim više. Toliko više.

Vozi me kući s jednom rukom na bedru, lijeno prstima kružeći naprijed-natrag

po trapericama. Prerano, dolazimo na moj prilaz i on gasi motor.

„Hvala na nevjerojatnoj noći“, kažem, prekidajući tišinu koja se zadržava između

nas.

„Najbolja noć koju sam imao već dugo“, slaže se. „Misliš da to možemo
ponoviti?“

„Apsolutno“, odgovaram prebrzo, ne skrivajući svoju revnost ni najmanje.

Smijulji se dok izlazimo i hodamo mojim prilazom, isprepreletnih ruku.

Dolazimo do vrata, ali prije nego što ih uspijem otključati, okreće me da se suočim s
njim tako da mi leđa budu okrenuta prema vratima i položi pravo na moja usta opet.
Ima tako dobar okus, mogla bih ga ljubiti zauvijek i jedan dan. Stišće me u sebe i
zacvilim kad osjetim kako njegov tvrdi kurac pritišće moj trbuh. Moje ruke dođu do dna
njegove košulje i klize prema gore, osjećajući toplinu kože i njegove napete mišiće.
Imam neodoljiv nagon da mu strgnem košulju i poližem ga cijelog.

„Trebao bih krenuti“, kaže hrapavo.

„Mmm-hmm“, promrmljam, ližući svoje usne, uživajući u njegovom okusu.

84
 Zareži i poljubi me još jednom, jače, brže, još zagrijanije nego prije, onda odvoji
usta od mojih i oboje smo zadihani.

˝Jebote.˝

„Bolje da uđem unutra. Da se pobrinem da je Celia dobro.“ Moje ruke su oko

njegova vrata, a njegove oko mog struka, jedna ruka na mojoj guzi, a druga na donjem
dijelu leđa.

„Da.“

Nitko od nas se ne miče.

Napokon, uzdahne i nježno mi odmota ruke oko vrata. „Uđi sada unutra, ili ću te
odvući do svog kamioneta i pojebati te.“

Ponovno ližem usne dok mi se trbuh steže.

„Neće nam tako biti prvi put, Liv. Uđi unutra˝, zareži.

„U redu, Kyle“, šapnem. Polako se okrećem i stavim ključ u bravu. Tada mu

dobacujem osmijeh preko ramena i uđem unutra.

„Laku noć, Liv“, kaže on, neposredno prije nego što zatvorim vrata.

„Noć“, šapnem drvu dok se naslanjam čelom na njega.

„Kakva je bila tvoja noć?“ Pita Celia.

Vrisnem od straha i okrenem se samo kako bi ju našla kako se glupavo smiješi u

kuhinji, miješajući žlicu u šalici čaja. „Prestrašila si me na smrt!“

Ona nonšalantno slegne ramenima prije nego što otpije gutljaj pića i pita, „Pa,
kako je bilo?“

„Nevjerojatno“, sjetno uzdahnem.

„Neću reći da sam ti rekla“, promrmlja ona.

„Upravo jesi, zar ne?“ odbrusim.

Zahihoće se. ˝Pretpostavljam da jesam.˝

85
 Celia mi natoči čaj i onda sjednemo zajedno na kauč i kažem joj sve o svojoj
večeri. O čokoladicama i Skittlesima, sazviježđima i poljupcima. Slinim i znam to, ali
jednostavno ne mogu stati. Kad završim s prepričavanjem, pogledam Celiju i vidim da
joj oči blistaju od neisplakanih suza i nježnim osmijehom na usnama.

„Zvuči čarobno“, šapće ona.

„Bilo je“, potvrđujem istim tonom.

„Tako sam sretna zbog tebe, Liv. Ne puštaj ga.“

Ne planiram.

86
 22.
SADA

Sljedeća četiri tjedna brzo prolaze. Kylea viđam većinu noći kad on svrati u kuću
prije nego što Matilda legne. Ne ostaje kasno zato što zna da moramo rano ustati za
školu i raditi. Sljedeći tjedan ga uopće nećemo vidjeti jer ima tjedan treninga na
akademiji. Matildi nismo rekli za novi smjer naše veze, pa se naš život sveo na ukradene
poljupce u kuhinji kad moja kći ne obraća pažnju, i pritajeni dodire kad prolazimo jedan
pored drugog.

Večeras Celia čuva Matildu jer me Kyle vodi kod sebe, a zatim idemo na večeru
s njegovim kolegom, Zeekom. Kada pokupim Matildu iz predškolske grupe i stignem
kući, već je prošlo pet i trideset. Celia je u kuhinji i zeza se oko štednjaka, praveći nešto
što ukusno miriši.

„Hej, Cel“, pozdravljam.

„Teta Silly!“ Matilda veselo viče na način na koji uvijek pozdravlja ljude koje
voli.

„Bok cure.“

Iako je prošlo više od mjesec dana od srčanog udara, i dalje živi s nama. Nekoliko
je puta spomenula odlazak kući, ali da budem iskrena, stvarno volim da je tu. Bit ću
presretna ako odluči da se nikad ne vrati kući.

Spakiram Matildinu školsku torbu i uskačem pod tuš dok Matilda pomaže Celiji
u kuhinji. Crna haljina koju sam odlučila nositi se veže oko vrata i duga je do koljena.
Osnovna je, ali baš mi odgovara. Podignem kosu u nisku punđu, a zatim nataknem
nekoliko srebrnih narukvica i naušnice. Ne pretjerujem sa šminkom - samo malo
bronzera, maskare i ruž. I moje štikle su crne, ali imaju crvenu potplatu. Zgrabim torbicu
i odem u kuhinju.

87
 „Woohoo, mama!“ Matilda pjeva, razrogačenih očiju.

„Izgledaš zapanjujuće“, kaže Celia klimajući glavom.

„Hvala vam. Osjećam se vrlo lijepo.“

˝Mama, izgledaš poput princeze.˝

Vrata se otvore i Kyle uđe unutra. Njegove me oči odmah pronalaze, te se

pogledom polako spušta niz moje tijelo pa nazad. Na usnama mu se pojavi lijeni
smiješak.

„Liv“, promrmlja on.

Teško progutam dok mi vrućina u njegovim očima krade riječi.

Gledam kako grli i ljubi Matildu i Celiju. Odjeven je u crne traperice sa

strukiranom crveno-plavom košuljom. Hoda prema meni, nagne se da me poljubi u
obraz. Njegova me kolonjska voda trenutno opije.

„Izgledaš jebeno prelijepo“, šapće mi na uho.

„Hvala“, uzvratim.

Opraštamo se od djevojaka i odlazimo prema Kyleovom kamionetu.

„Žao mi je što sam kasnio“, spominje dok izlazi na cestu.

„Kasnio si?“ Bacim pogled na njegov kontrolni sat i vidim da je sedam i trideset.
Trebali smo krenuti u sedam. „Oh. Nisam ni primjetila.“ Smijem se. „Hvala Bogu da
jesi jer smo i mi kasnili. I ne bi bila spremna na vrijeme.“

„Prvo ćemo se naći s Zeekom na večeri, a onda ću ti pokazati svoj stan, ako ne
bude prekasno“.

„Ok, zvuči dobro.“

Vožnja do restorana ne traje dugo i Kyle uspije pronaći parkirno mjesto relativno
blizu ulaza. Uzme moju ruku dok mi pomaže da siđem s kamioneta i prošetamo kratku
udaljenost do Ronaldo'sa. Kyle kaže ženi na recepciji svoje ime i ona nas odvede do
stola prema stražnjem dijelu.

„Zeek je već ovdje“, kaže Kyle.

88
 Pogledam mu preko ramena dok se približavamo stolu pa vidim vrlo privlačnog
momka. Ustaje i Kyle pušta moju ruku kako bi mogao zagrliti svog prijatelja.

„Liv, ovo je moj brat, Zeek. Zeek, upoznaj moju ženu, Liv.“

Njegova žena! Cerekam se poput luđaka.

Korača naprijed i obavija me rukama.

„Hej, Zeek“, promrmljam sramežljivo u njegovo rame.

„Liv. Drago mi je da smo se napokon upoznali. „

„Vidim da si već nabavio pivo“, spominje Kyle.

„Da.“

Zeek je visok i u formi, baš kao i Kyle. Njegova je kosa ipak nešto duža i crna.
Čeljust mu je snažna i isklesana, a zelene oči imaju drsku iskru.

Kyle naruči vino za mene i pivo za sebe, a onda sjedim u tišini i slušam ih.
Nekima bi to moglo biti dosadno, ali meni je upravo suprotno. Uvode me u razgovor
povremeno, ali uglavnom sam zadovoljna gledanjem i slušanjem kako komuniciraju.
Ne samo da postoji očigledno prijateljstvo između njih, nego se jasno vidi i duboko
poštovanje i odanost. Jednostavni su, znaju međusobnu snagu i slabost, i prije svega,
sigurni su u vezu koja ih povezuje.

Naručujemo hranu, a kad je dostavljena, Zeek pogleda preko stola prema meni.

„Pa, Liv, pričaj mi o sebi“, kaže prije nego što gurne tjesteninu u usta.

„Zapravo nema puno toga za reći“, kažem kroz lagani osmijeh. „Imam kćer
Matildu i radim u tvrtki koja se bavi pritužbama klijenata. To je otprilike to.“

„Ah, siguran sam da si mnogo zanimljivija nego što dopuštaš da se vidi.“

Namigne mi.

˝Što je s tobom, Zeek? Kyle mi je rekao da ste se upoznali na osnovnom treningu

i zajedno krenuli u misiju, što sad planiraš?“

„Surađujem s policijskom upravom prateći ljude koji prekrše uvjetnu.“

89
 „To zvuči zanimljivo“, kažem. Definitivno izgleda sposoban za svladavanjem
negativaca. U formi je, mišićav i djeluje zastrašujuće. Uz to i njegov vojni trening mu
je svakako dobro došao.

„I je. Ali, nadam se da će Westwood razmotriti plan koji imam,“ kaže, skrećući
pozornost s mene na Kylea.

„A da?“ Pita Kyle prije nego što otpije gutljaj piva.

„Da. Mislim da bismo trebali ponuditi dekompresijsko povlačenje za vraćene

vojnike. Ti imaš svoju kolibu na jezeru, a ja svoju. Mi znamo kako nam je puno
pomoglo kad smo se vratili iz ture, pa zašto ne bi ponudili to drugima?“

Gledam kako Kyle šutke promišlja o Zeekovoj izjavi. Ubaci krumpirić u usta,
žvače i guta, a zatim napokon progovori.

„Moglo bi pomoći, sve je veći porast broja depresija, PTSP-a i mentalnih bolesti
među vojnicima.“

„Mislim da će to uspjeti, brate. Moramo se okupiti i dobiti brojevi i ideje, ali ja

sam zagrijan oko toga.“

„Pošalji mi ovaj tjedan, pa ćemo se naći.“

Razgovor i dalje teče lako i stvarno uživam osluškujući zezanje između njih.
Možda nisu u krvnoj vezi, ali kao što Kyle kaže, definitivno su braća po izboru.

90
 23.
SADA

Nakon što izađemo iz restorana, poželimo Zeeku laku noć i odemo prema
Kyleovu kamionetu. Na brzinu pošaljem poruku Celiji kako bih bila sigurna da su ona
i Matilda dobro i kad ona odgovori da su dobro, kažem Kyleu da možemo svratiti kod
njega.

Živi na suprotnoj strani grada od mene, bliže Akademiji i iznenađuje me da ga

znam više od šest godina, ali nikada nisam bila u njegovoj kući. Iako, sigurna sam da
ga je Matilda posjetila par puta s Celijom, nikad je nisam pitala za to. Naravno, prije
nekoliko tjedana, kategorično bi poricala bilo kakvu emociju prema njemu, pa sam se
distancirala od bilo čega što se vrti oko njega.

„To je to“, kaže on kad ugasi motor. Zaobiđe auto, otvara mi vrata i uzima me za
ruku dok me vodi kroz vrata i gore putem do ulaznih vrata njegove gradske kuće.

„Vau“, dahnem prolazeći pokraj Kylea i ulazeći u njegov prostor.

„Dakle, ovo je dnevna“, kaže dok me zaobilazi i ispruženi ruku. „Ovdje je

kuhinja. Želiš piće?“

„Svakako, voda bi bila izvrsna.“ Gledam oko sebe pomalo iznenađeno. Njegovo
mjesto je super uredno i stvarno moderno. Na kaminu su uokvireni obiteljski portreti i
s nekoliko metara udaljenosti odmah ugledam Matildin osmijeh na fotografiji. Njegov
namještaj uglavnom je crn, jednostavan, a nereda nema.

Puni mi čašu vode iz dozatora na svom ogromnom hladnjaku od nehrđajućeg

čelika i predaje mi ga prije nego što si nabavi bocu piva.

91
 „Kuhinja“, izjavljuje, a zatim odlazi kratkim hodnikom. „Rezervni krevet i ured.“
Pokaže kroz otvorena vrata. „Kupaonica.“ Konačna vrata otkrivaju glavnu spavaću
sobu. Njegova spavaća soba. „Moja spavaća soba.“

Odmah se zamislim, gola na njegovom krevetu i njega kako se naginje nada

mnom, ljubeći me cijelu prije nego što se ugnijezdi između mojih bedara i gura se u
meni.

„Wow. Sviđa mi se televizor”, kažem s osmijehom pokušavajući odvratiti

pozornost od svojih misli. „Tvoje je mjesto jako lijepo, Kyle. Je li jezerska koliba slično
namještena? Kauč izgleda super udobno˝, napominjem dok se vraćamo u dnevnu sobu.

Odmahuje glavom. „Koliba je osnovna. Krevet, tuš, kuhinja, trijem. Nema

televizije, nema mobilne usluge.“

„Znam da zvuči minimalno, ali zvuči i prilično privlačno“, kažem. „Mislim, ne

bih mogala ostati tamo zauvijek, ali vikend bi bio izvodljiv. Definitivno vidim zašto si
odlučio provesti vrijeme tamo nakon što si se vratio. Bez ometanja. Samo ti i priroda.“

Korača naprijed i uzima čašu iz moje ruke, postavljajući je na kamin sa svojim

pivom, a zatim me uhvati za bokove.

„Jesam li ti rekao kako si jebeno savršena?“ Glas mu je poput rašpe.

„I sam si prilično savršen“, odgovaram. On se nasmiješi, a zatim ispusti svoju

glavu dok mu usne ne susretnu moje. Brzo se zagrijava i prije nego što to shvatim, gurne
me uza zid i podiže me dok se ne nađe između mojih bedara i njegov jezik ulazi u moja
usta. Stenjem zbog osjećaja njegovog tvrdog kurca kako se gura u meku vrućinu mog
središta.

„Kyle“, njegovo je ime šapat dok iz mojih usana izlazi strasni dah.

„Bože, Liv“, odgovara dok se gura u mene, i dalje me ljubeći, i dalje mi

pojačavajući požudu.

Odvajam usta od njegovih. „Vodi me u spavaću sobu“, dahćem.

92
 Ne odgovara. Umjesto toga, rukama me hvata za dupe i okrene se. Moje noge
zaključavaju se oko njegovog struka, moje ruke oko njegova vrata i moja usta se spajaju
s njegovim još jednom dok me nosi hodnikom u svoju sobu.

Prošlo je dosta vremena otkad sam se seksala. Gotovo sedam godina. Naravno
da imam vibrator koji svoj posao dobro obavlja, ali zadovoljstvo je samo toliko koliko
motorizirani silikonski uređaj može donijeti.

Nedostaje mi težina muškarca na meni, koji me pritiska u krevet. Zvuk stenjanja

i užitka dok ulazi unutra, osjećaj kako mu se bokovi udaraju o moje. Njegovi grubi prsti
dodiruju moje napete bradavice. Vrućina daha i nježni poljupci na osjetljivom mjestu
na mom vratu.

Moj vibrator je dobar, ali nije tako dobar!

Kyle me smjesti na svoj krevet, osiguravajući da mi je glava na jastucima, i

naginje se nada mnom, njegove oči prelaze preko po mom tijelu na lijeni, zagrijani način
od čega mi se želudac stišće.

„Skini košulju“, molim dok mi se prsti petljaju po rubu, pokušavajući ga skinuti.

On je povuče i ja prvi put gledam u njegov goli torzo.

O moj Bože.

Prsa su mu široka, grudne kosti tvrde, i prokletstvo, čak i tamno smeđe bradavice
su mu seksi. Oči mi se polako spuste do naboranih, zategnutih mišića na trbuhu, a
primamljivi V nestaje ispod njegovih traperica. Slinim, žudeći polizati cijelu njegovu
preplanulu kožu.

Dlanom dodiruje golu kožu mojih bedara, šaljući zagrijane valove cijelim mojim
tijelom. Njegov rastopljeni pogled pronalazi moj i on zadržava moj pogled nekoliko
tihih sekundi.

„Jesi li sigurna?“ pita, hrapavim glasom.

„Jako sigurna“, dahćem.

„Onda ovo trebamo skinuti“, kaže, podižući mi haljinu više i više dok mu moje
gaćice ne budu izložene. Podignem stražnjicu s kreveta i haljina mi sklizne do pojasa.

93
Moja bedra se šire prema vlastitoj volji dok se smješta između njih. Dah mi zastaje u
grlu dok se spušta glavom da nosom pređe po vlažnom mjestu na mojim gaćicama.

„Isuse“, šapnem u iščekivanju. Prstima se hvatam za pokrivače da obuzdam

neodoljivi poriv da strgnem vlastito donje rublje i gurnem mu lice u moju macu.

„Strpljenje“, promrmlja i u njegovu tonu čujem dašak humora koji ide uz osmijeh
na njegovim preslatkim usnama.

Vjerojatno najseksi potezom u povijesti seksa, zubima mi skine gaćice.

Samo pri pomisli na ono što slijedi, oči mi se okrenu. Tako sam se napalila,
prilično sam sigurna da ću svršiti onog trenutka kad spusti dah na moj klitoris. Vrpoljim
se na krevetu, očajnički tražeći neki njegov kontakt, usta, ili prste, ili oboje.

„Molim te, Kyle.“ Glas mi je visok. Napet.

Gola sam od pasa pa na niže, i on uzima trenutak da se divi mojoj maci, obliže
usne. Njegove oči ostaju zaključane s mojima dok se naginje i pomiče jezik kroz moj
prorez.

„O, Bože“, jaučem.

„Ukusno“, prošapće, prije nego što me palcima otvori i zatim posiše klitoris sve
dok se ne podignem s kreveta, bez daha i cvileći njegovo ime očajnom molbom.

Koristi prste i jezik, usne i zube, i, Bože, svršit ću. Rukama se uhvatim za njegovu
glavu blizu njegovih ušiju i čvrsto ga držim dok se grčim na krevetu, dahtajući niz riječi
koje nemaju smisla.

Oči su mi čvrsto stisnute i kad ih napokon otvorim, on palcem briše moje blistavo
uzbuđenje sa svoje donje usne. Od samog pogleda moja maca se zgrči.

„Imaš previše odjeće“, kažem mu, nagnuvši obrvu i pogledavši prema

trapericama.

˝Idemo onda to popraviti.˝ Siđe s kreveta i otkopča gumb na svojim traperica i

pusti ih da padnu na pod. Njegove bokserice ih brzo slijede i pogled na njegov
veličanstveni tvrdi kurac ispunjava mi vid. Kap uzbuđenja se slijeva s vrha i kaplje niz
njegovu impresivno debelu i dugu muškost.

94
 Nestrpljiva, sjednem i povučem haljinu preko glave prije nego što je bacim preko
sobe, brzo otkopčam grudnjak i bacim ga.

„Tako si jebeno vruć“, promrmljam, ne mogavši se suzdržati dok stavlja kondom

na svoju impresivnu muškost.

Vrati se na krevet i postavi se između mojih bedara. Pređem rukama po njegovim

zategnutim leđima i dolje preko njegovog mišićavog dupeta.

„Sigurna si da želiš ovo, Liv? Jer kad jednom kažeš da, nema natrag.“

„Želim ovo. Želim ovo toliko dugo. Želim tebe već toliko dugo“.

Poljubi me. Mekano i slatko, ali tako duboko i kad mu se jezik provuče kroz
usne, njegov se kurac gura u mene. Kad je potpuno unutra i njegova zdjelica je u ravnini
s mojom, njegova usta me napuštaju i spusti se da posiše jednu od mojih bradavica.
Gurnem prsa prema njegovim usnama od užitka koji prolazi kroz moje tijelo i tek tada
se počine zabijati.

Noge mi se čvrsto omotaju oko njegovog struka. Jednom ga rukom uhvatim za

dupe, dok mi je druga na njegovom ramenu. Oči mi se okreću unatrag kad pronađe
slatko mjesto unutra i pogađa ga. Jedan dlan mu je čvrsto pokraj moje glave, a drugom
me je uhvatio za bok. Ulazi i izlazi, isprva polako. Nježno. Tada počinje ubrzati dok me
jebe divlje, guta moje vriskove ustima, i oživljavajući svaki uspavani živac u mom
tijelu.

Kad se više ne mogu suzdržati, čvrsto ga stegnem oko njegovog penisa dok mi
se orgazam širi tijelom. Njegovi potisci gube zamah i tada on zabaci glavu i zadrhti.

„Liv. Dušo˝, zastenje i to je sasvim vjerojatno najseksi zvuk koji sam ikad čula
u svom životu. Sruši se na mene, zadržavajući veći dio svoje težine na laktu. Njegov
topli dah klizi mi po vratu dok dahće, dolazeći do zraka nakon napora od našeg vođenja
ljubavi.

„Wow. To je bilo... wow”, šapnem kroz težak izdah. Moje tijelo još uvijek vibrira
od posljedica orgazama koje mi je dao.

Toliko bolji od mog vibratora. Definitivno.

95
 24.
SADA

Kyle me vozi kući nešto prije ponoći. Celia me ohrabrila da ostanem kad sam joj
ponovno poslala poruku da provjerim Matildu, ali nije mi se činilo uredu.

Nisam spremna provoditi noći daleko od svoje kćeri, pogotovo kad je ova stvar
- kakva god bila - s Kyleom tako nova.

„Hvala na večeras“, kažem dok gasi motor.

„Bilo mi je super, Liv“, kaže mi prije nego što mi obujmi čeljust i poljubi me
nježno. „Vidimo se sutra?“

„Zvuči dobro.“

Još jednim brzim poljupcem izlazim iz auta i penjem se do svojih vrata. Kad
uđem unutra, nasmiješim se i mahnem rukom prije nego što zaključam vrata i tek tada
čujem kako se odmiče.

Mislila sam da ću imati neki osjećaj krivnje ili žaljenja. Čak iako je moje tijelo
uvijek reagiralo na Kylea, nisam niti jednom pomislila da ostavim Branta da budem s
Kyleom. Moj način razmišljanja u vezi s mojom reakcijom za njega je uvijek bila veća
zbunjenost od bilo čega drugog. Kyle je bio u blizini prvih šest mjeseci nakon što sam
izgubila Branta, ali toliko sam otupila od tuge da nisam mogla misliti na ništa više od
buđenja, odijevanja i odlaska posao, povratak kući i uvjeravanje sebe da budem jaka za
dijete koje nosim.

Tada, kad se Kyle vratio kući iz rata, Matilda je bila ovdje i život mi se sredio.
Tuga nije bila toliko istaknuta jer mi je moja kći razvedravala dane. Tada sam si prvi
put dopustila da Kylea zamišljam kao nešto više u svom životu. Više od Brantovog

96
brata. Više od Matildina strica. Više od Celijina nećaka. Više za sebe. Ali ipak, nikad
nisam ništa poduzela.

Branta nema već šest godina i valjda napokon osjećam da je u redu da nastavim
sa svojim životom. Istražiti ljubav s nekim drugim. Čak i ako da je taj netko drugi
Brantov brat. Mislim da bi bio sretan zbog mene. Nadam se da bi bio sretan zbog mene.

Ne, sigurna sam da bi bio. Brant nikada nije bio posesivan, ljubomoran. Bio je
tip koji je bio samouvjeren i opušten u vezi. Tip kako bude bude. Kad je bio sa mnom,
bio je sa mnom, ali kad nije, mi smo imali svoje živote. Naši vlastiti prijatelji. Nisam
mu trebala poslati poruku i reći mu što radim ili s kim sam taj dan, i pružila sam mu tu
istu slobodu i povjerenje.

Razmišljajući o posesivnom načinu na koji me Kyle dodiruje, njegovoj

zaštitničkoj auri koja ga okružuje, odmah čineći da se osjećam sigurno, poruke da mi
da do znanja da misli na mene, intenzivni pogledi, dominantan način na koji je vodio
ljubav sa mnom... pretpostavljam da nikad nisam znala što propuštam.

Sviđaju mi se te osobine na frajeru.

Kad bi Kyle iznenada zamijenio osobnost s Brantom, znam da bih se osjećala da

mi to fali.

Tako znam da donosim ispravnu odluku. Moje potrebe su se promijenile. Više

nisam ista osoba koja sam bila kad sam bila s Brantom. Možda sam emocionalno sazrila.
Kretanje naprijed s Kyleom je prava stvar.

Bez žaljenja.

Nema krivnje.

Samo mi.

Celia i Matilda spavaju i sva su svjetla ugašena, pa napunim čašu vode i tiho se
krećem kroz kuću. Tada se presvučem u svoju pidžamu, popnem se u krevet i legnem
ispod pokrivača. Ni u snu mi osmijeh ne silazi s lica.

***

„Želim ti ugodan dan u školi, dušo.“

97
 ˝Bok, mama.˝ Promatram Matildu, smiješi se i maše mi, sve dok ne prođe kroz
školska vrata i sretne se sa svojim malim prijateljima. Tada se vozim na posao. Čim
zakoračim iz dizala, Meg me zaskoči u hodniku i povuče me iza velike biljke.

„Što se događa?“ pitam kroz smijeh.

„Obećaj mi da ćemo danas ručati zajedno?“

„U redu. Danas ćemo ručati zajedno.“

„Hvala Bogu. U krizi sam. „

„Jesi li dobro?“

„Ne!“ uzvikuje ona kao da je pitanje nečuveno.

„U redu.“ Zaustavljam smijeh koji mi prolazi kroz usne. Zatvorim ih brzo.

„Ručak. Ne zaboravi˝, upozorava ona.

„Neću. Obećajem.“

Svaka ode svojim putem do kabina i odmah počinjem raditi. Imam čitavu hrpu
e-maila za filtriranje, zahvaljujući problemu sa serverom. Svi e-mailovi koji zbog neke
greške nisu pristizali, danas su odjednom došli. Sjajno. Nema šanse da ih sve pročitam,
ali počinjem ih filtrirati. Jutro proleti i prije nego što se sjetim, Meg tapka stopalom
nestrpljivo uz moj stol.

„Dobro, dobro“, pušem. „Još jedan e-mail i idemo.“ Brzo potvrdim da sam
primila e-mail i pošaljem. Isključim računalo, prebacim torbicu preko ramena i slijedim
Meg do dizala. Čekam da eksplodira s tom krizom koju ima, ali ona šuti dok ne uzmemo
hranu i nađemo stol u kafiću u blizini ureda.

„Hoćeš li zucnuti?“ Pitam ljupko dok bodem salatu vilicom.

„Imam krizu monumentalnih razmjera.“

„To zvuči malo dramatično.“

˝Upoznala sam nekoga. Momka˝, kaže.

„To je odlično!“

98
 „Aha“, uzdahne usredotočujući se na svoju salatu.

„Umm? Zbunjena sam. Zašto nisi sretna?“

„Nevjerojatan je. Do sada smo bili na četiri sastanka, i ozbiljno, Liv, on je tako
jebeno sladak i obazriv. Pravi gospodin, znaš? Kao, otvara mi vrata i uvijek se pobrine
da mi bude ugodno.“

„Tada ne razumijem u čemu je problem“, kažem sliježući ramenima gurnuvši

vilicu salate u usta.

„Sinoć smo nekako završili goli.“

„To je uzbudljivo!“ Posegnem za čašom soka.

„Da, osim...“

Otpijem gutljaj dok čekam da ona ispljune. Što je zaboga onda kriza
monumentalnih razmjera?

Napokon podiže pogled sa svoje nepojedene salate i pogleda me. Prekrije usne
jednom rukom i šapne preko stola. „Njegov kurac je stvarno malen.“

Ok, to nisam očekivala. Nasmijem se prije nego što se shvatim da je ozbiljna.

„Kao, stvarno malen, Liv“, nastavlja ona. Zatim podigne palac i kažiprst dok se
ne razdvoje oko centimetar. „To je praktički samo glavić. Nema duljine. Njegova jaja
su četiri puta veća od njegovog kurca. Ozbiljno.“

„To je žalosno“, promrmljam.

„Da.“ Ona klone na stolici. „Ne znam što da radim. On je savršen... osim
opreme.“

„Pa, možda postane veći kad mu se digne?“

„Digao mu se. Barem mislim da je. Jebeno ne mogu procijeniti.”

„Možda ga zna koristiti? Ili je dobar s ustima?“ pokušam.

„Možda“, tužno se slaže. „Jednostavno je sranje, znaš? Kao, seks je jako važan.
Sviđa mi se. Mislim da veza ne može uspjeti bez seksa, posebice u početku. A ako seks

99
nije dobar, što ako postanem ogorčena? Što ako na kraju zamrzim savršenog frajera, a
sve zato što me ne može zadovoljiti u krevetu?“

„Dobro, moraš duboko udahnuti. Mislim da previše razmišljaš i umorit ćeš se.
Dakle, on ima mali kurac.“ Slegnem ramenima. „Moglo bi biti i gore. Mogao bi biti
ubojica ili silovatelj. Mogao je tući žene ili čitav niz drugih usranih stvari. Po onome
što kažeš, jedina loša stvar kod njega je veličina njegovog kurca.“

„Da, moglo bi biti i gore, zar ne?“ tiho odgovara.

Povučem Google na telefonu i brzo tapkam po tipkovnici.

„Vidi, postoje mogućnosti.“ Podignem telefon da ona vidi web stranicu.

„Faloplastika?“

„Da. Operacija povećanja penisa. Ako stvari odu naprijed i ti vidiš da si

nezadovoljna, možda bi mogli to iznijeti i vidjeti što on kaže. Ali trenutno mislim da
samo trebaš vidjeti kako će stvari krenuti. Možda se iznenadiš.“

„Da, vjerojatno si u pravu.“

„Sad, jedi svoju hranu. Moramo se vratiti u ured.“

Nešto je iza pet i hodam do automobila kad mi dođe poruka.

Kyle: Mogu pokupiti Matildu ako želitš. Neđemo se kod tebe, donijet ćemo
hranu.

Liv: To zvuči sjajno. Upravo odlazim s posla.

Kyle: Pizza ili kineska?

Liv: Kineska, molim :)

Odlučim svratiti do prodavaonice pića i uzeti nešto piva i bocu vina kad već Kyle
kupuje večeru. Kad stignem kući, Kyleov auto je već na prilazu pa stanem iza njega i
uđem unutra s pićem. Zvuk hihota Matilde je prvo što čujem kad uđem.

„Milost! Milost! „ ona plače u svom napadu smijeha.

„Trebam li je prestati škakljati, teta Silly?“ Kyle zadirkuje.

100
 „Da, prestani.“ Matilda se hihoće.

„Oh, ne znam“, pjeva Celia.

Stavim pivo i vino u hladnjak prije nego što krenem prema zvuku Matildinog
smijeha. Pri pogledu na njih srce mi naraste do točke pucanja. Matilda je na svom
krevetu, migoljeći se u oduševljenju, a Kyle, na koljenima pokraj kreveta, škaklja je po
trbuhu. Celia stoji u kutu pored kreveta u kojem spava otkako se vratila kući iz bolnice,
s osmijehom na licu, oči joj svjetlucaju.

„Oh, bok, Liv. Nisam čula da si se vratili kući”, kaže ona.

„Nisam iznenađena“, odgovaram kroz cerekanje.

„Popiškit ću se“, viče Matilda i dalje se hihoćući.

„Pa, pretpostavljam da je onda bolje da stanem.“ Kyle na trenutak stane i Matilda

misli da je pošteđena. Dok ju opet ne napadne i ona se ponovo ne zahihoće. Kad
napokon odustane, Matilda poskoči i potrči prema meni, ne dajući Kyleu priliku da je
ponovno zagolica.

„Bok, mama“, kaže ona, brzo me zagrlivši u struku. Tada me pušta i ode u
kupaonicu.

„Složit ću večeru“, kaže Celia, izlazeći iz spavaće sobe, ostavljajući Kylea i mene
same.

„Hej“, kažem dok ide prema meni.

„Hej.“ Bože, njegov glas. Šalje mi drhtaj požude niz kralježnicu. Poljubi me
nježno, povukavši se tek kad čujemo kako se otvaraju vrata kupaonice. Oblizujem usne,
uživajući u njegovom okusu, on zareži, a oči mu potamne promatrajući moja usta.

„Kakav ti je bio dan?“ Pitam.

„Bolji je sada.“

„I meni“, priznam šaptom.

„Idemo jesti“, kaže mi uz usne prije nego što me još jednom brzo poljubi i odemo
u kuhinju.

101
 Odlučili smo jesti ispred televizije jer igra film koji je Celia ranije obećala
Matildi da će moći gledati. Moj kauč je malen, pa Kyle i Celia sjednu gore, a Matilda i
ja sjedimo na podu, naslonivši se leđima na kauč. Kyleove noge su s obje strane mojih
bokova i dok jedem, on mi sporadično provlači prste kroz rep ili preko stražnjeg dijela
vrata, izazivajući drhtaje niz moju kralježnicu.

Film je u redu, ali nije dovoljan da mi zadrži pažnju i brzo nakon što pojedem,
oči mi se počnu zatvarati. Kyle me počne masirati, razbijajući čvorove i napetost koja
mi često muče ramena zbog cjelodnevnog sjedenja za stolom. Glava mi se spušta u
stranu, odmarajući se na njegovu koljenu, i za nekoliko minuta, zaspala sam.

102
 25.
SADA

Probudim se kad me Kyle podiže s poda u svoje naručje.

„Ššš, dušo, imam te“, šapće.

U magli primjećujem da su sva svjetla isključena, da je televizor ugašen, ali sam

preumorna da bih o tome razmišljala, pa sam se uvukla u njegovo naručje udišući njegov
poznati opojni miris dok me vodi hodnikom do moje spavaće sobe.

Nježno me smjesti ispod pokrivača, a zatim se sagne da me nježno poljubi u usne.

„Ostani malo sa mnom. Želim se maziti”, promrmljam, zatvorenih očiju, još

uvijek napola usnula.

„U redu, Liv, samo na kratko“, pristaje. Krevet se ulegne i onda toplina njegova
tijela me obuzme dok me zagrli s leđa. Mišićavim rukama me obumi oko struka i čvrsto
me stisne uz sebe. I samo tako, opet sam zaspala.

„Brant?“ u glasu mi se čuje zbunjenost. „Jesi li to stvarno ti?“ Emocija mi

začepe grlo dok gledam u plave oči za koje sam mislila da ih više nikada neću vidjeti.

„Liv“, šapće. „Lijepa si kao i uvijek.“ Poseže da mi obuhvati lice i nagnem

glavu prema njegovom dlanu. Ne osjećam ni njegovu kožu ni toplinu iz njegove ruke,
ali ono što osjećam su suptilni trnci duž moje čeljusti.

„Nedostaješ nam“, kažem, boreći se protiv suza.

„Uvijek sam s vama. Moja kći je...”njegove riječi blijede, ali njegove oči sjaje
neobuzdanom ljubavlju. „Bože, nevjerojatna je.“

˝Doista je.˝

„Ti si najbolja mama, Liv.“

103
 „Volio bih da si ovdje kako bi iskusio očinstvo, Brant.“

Kimne tužno. „Jednostavno nije bilo suđeno“, kaže, tonom koji iznosi činjenice.
„Pomirio sam s tim, Liv“, kaže nježno dok mi se oči pune suze. „Stvarno sam dobro.
Ona je prekrasna djevojka, a ti obavljaš odličan posao.“

Šutimo dok se gledamo u oči. Ne izgleda nimalo drugačiji. Noćne more koje sam
imala nakon njegove smrti, gdje je bio pokriven krvlju i plav, duboke rane i nestali udovi
izgledaju neutemeljeno dok gledam njegovo savršeno lice. Čisto obrijana, glatka koža,
bez tragova ili ožiljaka. Ništa osim savršenstva.

„Moram ti nešto reći“, kažem gutajući knedlu kao odjednom me krivnja stegne
u grlu.

„U redu je, Liv. Znam”, kaže.

„Stvarno?“ udahnem.

„Naravno. Gledajući unatrag, vidim da si uvijek imala neku dublju vezu s mojim
bratom. Želim da kreneš dalje. Želim da budeš sretna. I kad bih imao priliku odabrati
ti nekoga s kim bi provela život, odabrao bih Kylea.“

Jecaj mi izmiče s usana, a suze mi padaju po obrazima.

„Ne plači, dušo. Samo budi sretna.“ Naginje se, a na usnama na trenutak osjetim
trnce.

„Budi sretna s Kyleom, Liv“, šapće kad počinje nestajati. „Budi sretna.“

Probudim se naglo, oči mi se otvore i srce jako lupa. Toplo mi je, toplije nego
inače, a onda shvatim da je netko iza mene. S mojim snom koji mi još uvijek u mislima,
na djelić sekunde, pomislim da je možda Brant još uvijek živ, a proteklih šest godina je
bila noćna mora. Zatim me preplavi miris Kyleove kolonjske vode i sjetim se. Istina me
ne slomi onako kako sam se bojala da hoće. Umjesto toga, osjećam se… dobro.
Zadovoljno. Kao da sam tu gdje sam trebala biti.

Još je mračno, ali budna sam, pa se prepustim uživanju u osjećaju Kyleovog

naručja pet minuta prije nego što izađem iz kreveta i krenem u kuhinju. Uključim aparat
za kavu i popravim posudu sa žitaricama da se procijede. Znam da Kyle nije trebao

104
prespavati, ali je sigurno bilo lijepo probuditi se u njegovom naručju. Nakon što sam
natočila dvije šalice kave, otpijem gutljaj iz svoje i zatim odlučim probuditi Kylea da
može biti u kuhinji kad Matilda ustane. Nisam spreman za napad pitanja koja će ispaliti
na mene ako sazna da je Kyle ostao.

„Hej“, šapnem. „Probudi se. Jutro je.“

Oči mu se polako otvaraju i lijeni cerek mu pređe preko usana.

„Pretpostavljam da sam zaspao“, promrmlja, glas mu je hrapav od sna.

„Da“, kažem kroz lagani smijeh. „Matilda će uskoro ustati, pa bolje da izgledaš
živo i dođi popiti kavu koju sam ti skuhala.“

„Ne tako brzo“, kaže, hvatajući me za zapešće kad se pokušavam odmaknuti.

„Trebat će mi poljubac za dobro jutro.“

Nasmiješim se i nagnem se nad njega, stavljajući usne na njegove. Prije nego što
se postanemo previše zagrijani, povučem se unatrag, ali ne prije nego što mu jezikom
poližem usne, zarađujući režanje i čvrsto stiskanje bokova.

„Vidimo se u kuhinji“, kažem preko ramena i izletim iz spavaće sobe.

Kyle mi se pridruži u kuhinji nekoliko minuta kasnije i odmah me stisne uz pult.

Njegove usne pronađu slatko mjesto na mom vratu i on ga nježno siše, izazivajući iz
mene cviljenje, dok drhtaj prolazi niz moja leđa.

„Striče Kyle?“ zvuk Matildinog pospanog glasa, prožet zbunjenošću, odmakne

ga brzo od mene i okreće se prema mojoj kćeri. Trlja oči jednom rukom, a drugom vuče
ogrtač. „Striče Kyle!“ ponavlja, puno uzbuđenije kad shvati da on doista stoji u kuhinji
rano ujutro.

„Hej, slatkice. Jesi li dobro spavala? „ Podiže je, dovodeći je razini njegova lica.

„Uh Huh.“ Ona kimne. „Pustit ću dugu kosu poput Rapunzel, a želim konja po
imenu Maximus˝, kaže ona misleći na Vrlo zapetljanu priču, film koji smo gledali sinoć.

Zakolutam očima i pripremim joj zdjelu žitarica dok se Kyle zabavlja s njezinim
maštarijama.

105
 „U redu, gospođice, jedi. Trebaš se pripremiti za školu”, kažem stavljajući njezin
doručak pred nju.

„Samo ću se istuširati i obući za posao“, kažem Kyleu.

Skidam se i otvaram slavine. Dok se voda zagrijava, gledam se u zrcalo, mršteći

se i smiješeći se svom odrazu, provjeravajući bore i opuštenu kožu. Kad je temperatura
prava, zakoračim unutra i pustim da mi vruća voda prelazi preko tijela. Jedan od mojih
omiljenih stvari kod ove kuće je snaga vode pod tušem. Udara mi u leđa i iskoristim
trenutak da uživam i pustim da mi umiri mišići.

Vrata se otvore, ali ne zamaram se otvaranjem očiju. Već znam tko je.

„Jesi li završila doručak, dušo?“ pitam Matildu.

„Još nisam jeo. Ali ću sad”, odgovara Kyle.

Prestrašeno vrisnem na zvuk njegova glasa. Oči mi se otvore, srce mi tuče, a ja

se hvatam za prsa.

„Isuse Kriste! Prestrašio si me˝, prosiktala sam.

Drsko se naceri dok skida košulju i baca je prije nego što skine traperice i krene
- potpuno gol, tvrd kurac mu je spreman - prema meni. Progutam, gutajući teško. Otvara
staklena vrata tuša i uđe unutra.

˝Matilda?˝

„Celia je budna. Sprema je za školu”, kaže mi prije njegova usta uzmu moja.
Gura me natrag dok ne osjetim hladne pločice na toploj koži svojih leđa. Dlanom prelazi
po mojoj guzici dok me tako duboko ljubi da mi koljena klecaju. Zatim otrgne usta od
mojih i oboje smo zadihani. Ponovno mi sisa kožu na vratu prije nego što gricke ušnu
školjku i zareži: „Sad je vrijeme za moj doručak.“

Naježim se kad padne na koljena, a lice mu je ravnini s mojom macom. Rukama

ga hvatam za kosu radi ravnoteže dok mi podiže desnu nogu preko svog ramena i
naginje se naprijed da me proždere. Njegov jezik otvori moje nabore prije nego što
preleti preko mog klitorisa. Zagrizem donju usnicu da zaustavim vapaj dok me
nemilosrdno proždire sve dok se ne uspijem više suzdržati. Besramno se počnem trljati

106
u njegovo lice, prateći orgazam koji samo što me ne odnese. Tada ga imam u rukama i
svršavam. Preletjela sam preko ruba i pulsiram uz njegov jezik dok valovi užitka prolaze
mojim tijelom.

Ustane, držeći moje još uvijek drhtavo tijelo, a ja spuštam pogled da vidim
njegov kurac, tvrd i pulsirajući. Očajnim za pažnjom.

„Idi, spremi se za posao, dušo“, promrmlja, prije nego što me poljubi čedno.

„Jesi li siguran? Želiš li nešto?“ Pitam, pomalo oklijevajući.

„Možeš mi naknaditi kasnije.“ Namiguje, a ja se silno želim popeti na njegovo

preplanulo, čvrsto tijelo i pustiti ga da me uzme.

„Obećajem“, zaklinjem se umjesto toga izlazeći iz tuša i umatajući ručnik oko

sebe.

107
 26.
SADA

„Liv, imaš poziv na drugoj liniji. Nezadovoljni kupac imenom John, koji želi
razgovarati s upravom,“ Martha kaže, naslonivši se na svoj stolac kako bi provirila u
moju kabinu.

„Proslijedi ga“, odgovaram i pritisnem slanje e-maila koji sam dovršila. „Usput,
kosa ti izgleda dobro“, kažem primijetivši da joj je kosa podšišana do ramena.

„Hvala!“

Preuzimam poziv od Johna i uspijevam ga smiriti obećanjem pisma za ispriku i

poklon bonom zbog neugodnosti koje je napravio neispravni proizvod koji je kupio.
Tada odlučim učiniti nešto što odgađam cijelo jutro. Kliknem na Google i upišem
nekoliko riječi u pretraživač. Pronađem potreban telefonski broj i zakažem dva
sastanka, jedan nakon drugog, za danas popodne. Tada telefoniram Celiji i pitam može
li pokupiti Matildu iz predškolske grupe. Uvjerava me da nije problem.

„Odmah se vraćam“, kažem Marthi dok stojim i hodam niz hodnik do Meginog
ureda. Ona radi na drugoj strani ureda gdje surađuje s marketinškim timom. Zapazim
njezinu tamnu kosu za svojim stolom i ubrzam korak.

„Hej“, kažem dok se približavam.

„Oh, hej, Liv. Kako si? „

„Dobro. Zapravo odlično. Trebam uslugu”, kažem.

„A, da? Izgledaš malo panično. Je li sve u redu?“

Kimnem glavom. „Mmm-hmm, naravno“, promrmljam. „Trebam te da ideš sa

mnom poslije posla. Već sam dogovorila termine.“

„Da idem s tobom, gdje?“

108
 „Vidovnjaku“, kažem joj.

„Uh... u redu. Zašto?“

„Jer moram... Sanjala sam nešto noćas i moram znati što to znači.“

Ona sliježe ramenima. „Naravno zašto ne. Možda će mi dati neki uvid što da
radim sa svojim muškarcem s malim kurcem“, kaže ona kroz hihot.

Ne mogu se suzdržati od smijeha. „Dobro. Vidimo se nakon posla.“

Ostatak dana brzo prolazi, isključim svoje računalo i nađem se s Meg u liftu,
leptirići u mom trbuhu čine da mi postaje mučno.

„Koliko dugo traju sastanci?“ Pita Meg dok vozimo do kuće vidovnjaka.
Uzimamo moj auto, budući da je Meg jutros pješačila na posao.

„Zakazala sam 2 termina po trideset minuta, ali ako želiš više vremena, sigurna
sam da bi te mogla uklopiti. Rekla je da joj je večer slobodna.“

„Ne, trideset minuta zvuči dobro.“

Dolazimo i parkiramo odmah ispred. „Ovo je ta adresa“, promrmljam, gledajući

s mog GPS-a na brojeve kraj ulaznih vrata. Izgleda kao bilo koja druga stambena kuća
na ulici - cigla, ne stara, ali ni nova, uredno dvorište, lijepo cvijeće, prostrani trijem.

„Idemo onda pokucati“, kaže Meg i popne se sa suvozačkog sjedala. Udahnem

dašak hrabrosti prije snažnog izdisaja i odem za njom.

Prije nego što pozvonimo na vrata, drvena vrata se otvaraju i otkrivaju damu koja
izgleda kao da je u srednjim četrdesetima. Smeđa joj je kosa posuta sijedima i povučena
je s lica. Malo je niža i pomalo punašna. Osmijeh joj je velik, a smeđe oči izgledaju
ljubazno.

„Liv i Meg“, kaže ona. „Drago mi je upoznati Vas obje. Ja sam Dana. Uđite.“

Slijedimo je unutar kuće i u dnevnu sobu. Miriše na vaniliju i pečene jabuke,

mirisne svijeće koje gore.

„Koja želi ići prva?“ pita ona i dalje se smiješeći. Čini se vrlo prijateljski i
osjećam se lagodno.

109
 „Može Liv“, nudi Meg. „Ti si ugovorila sastanke.“

„Meg, možeš ovdje sjesti i opustiti se. Postoje neki časopisi i knjige tamo,
poslužite se. Možete skuhati kavu ili čaj“, kaže ona, gestikulirajući prema malo baru
postavljenom u kutu.

˝Hvala, Dana.˝

„Slijedite me, Liv.“

Prelazimo u susjednu sobu koja je otprilike veličine Matildine spavaće sobe.

Drugim riječima, prosječna. Iza dugačkog stola je veliki prozor i dvije stolice sa svake
strane.

„Sjedi“, kaže ona prije nego što je zaokružila stol i sjela.

Stol je prekriven komadom crnog baršuna, a na vrhu je hrpa tarot karata,

staromodni tajmer s pijeskom, mobitel i dva kristala.

„Dobro, krenimo, Liv“, kaže miješajući karte. „Mogu snimiti sesiju i poslati Vam
je e-mailom, ili ako želite, možete snimati svojim mobitelom. Prvo ćemo pogledati
karte, a zatim možemo krenuti dalje ili mogu odgovoriti na sva pitanja za koja tražiš
odgovor.“

„Zvuči odlično. Voljela bih snimiti.“ Izvadim telefon, otvorim aplikaciju za

snimanje i stavim ga na stol.

„Dobro. Sada promiješajte karte dok ne osjetite da ste spremni, a zatim ih

presjecite na pola.“ Činim kako mi kaže i biram šest karata kad mi ona to naredi. Prevrće
jednu po jednu i objašnjava njihovo značenje.

„Zvijezda. Ova karta predstavlja nadu i vjeru. Pretrpila si gubitak partnera, tako
da ova karta ukazuje na to da trebate uzeti srce, jer stiže dobra sreća.“ Ona okreće
sljedeću kartu. „Ah, Kula. Vjerojatno tražiš jednostavno rješenje za težak problem.
Treba se sjetiti u životu, metež i preokret često donose pozitivnu promjenu - samo ne
onako kako smo zamislili. Iskoristi priliku koja je pred tobom.” Njeni dugi, crveni nokti
prelaze na sljedeću kartu okrećući je preko i položivši ga na baršunastu tkaninu. „Kolo
sreće. Doživjet ćeš puno sreće. Prepusti se. Uživaj.“ Prelazi na četvrtu kartu. „Snaga.

110
Moraš biti pozitivna, zaviri u sebe kako bi vidjela svoju istinsku vrijednost i slijedi svoje
srce. Ova karta je u korelaciji s Kulom. Iskoristi priliku, kao na primjer s muškarcem
kojeg si nedavno pustila u svoj život boreći se s privlačnošću za njega toliko dugo”,
kaže ona svjesno, prije prelaska na sljedeću kartu. „Presuda. Ako i dalje dopuštaš
strahu da te sprječava da riskiraš, tada ćeš izgubiti. Ne zanemaruj promjene koje dolaze,
jer bi mogle promijeniti život na bolje.“ Baca zadnju kartu. „Sunce. Ovo je tvoje
vrijeme. Slavi život i ljubav. Uživaj u sreći i uspjehu koji će te okružiti. Uživaj u svom
samopouzdanju i osjećaju vitalnosti.“

„Vau“, kažem iznenađeno, lagano odmahujući glavom. „To je bilo izvrsno. Vrlo
povezano i točno.“

„Osjećam da imaš nekoliko pitanja, a ostalo nam je još nekoliko minuta,“ pita
ona.

„Imam. Sanjala sam san sinoć i samo sam željela malo uvida u to”, pričam joj o
svom snu s Brantom i onome o čemu mi je rekao krećući dalje s Kyleom.

„Kad duša napusti zemlju, ona više ne nosi sa sobom inhibicije i prosudbe koje
imamo u našem životu. Tvoj partner... dobivam ime na slovo B, poput Brenta ili
Brada?“ kaže ona zatvarajući oči da se koncentrira. Odmahuje zglobovima, narukvice
joj tiho zveckaju.

„Brant“, promrmljam.

„Brant je brzo prošao dalje nakon sudara. Sudar automobila“, ona nastavlja. Suze
me bockaju u očima, spuštajući se niz obraze. „Osjetio je vaše oklijevanje kad ste
krenuli dalje i došao k vama u snu, kada je vaš um u najotvorenijem stanju. Osjećam da
je to bio njegov način govoreći vam dvije stvari. Jedan, da je zaista sretan zbog vas i
želi ti da kreneš dalje, da opet pronađeš ljubav i da živiš lijep život. I dva, da znaš da je
još uvijek u blizini, da te uvjeri da je duhom uz tebe i vaše dijete.” Otvara oči i gleda
me preko stola. „Nerijetko se događa da nas duhovi kontaktiraju u snu.“

„Dakle, nije samo moj um demonstrirao scenarij da se umiri da je kretanje dalje

u redu?“

111
 „Ne, nije. Sve je to bio Brant. Voljela si ga. Ali ljubav koju osjećaš za muškarca
u tvom životu trenutno – ime na K. Kye?“

˝Kyle.˝

„Ljubav i povezanost koju osjećaš s Kyleom potpuno je drugačije, posve dublja

razina povezanosti. Osjećam da si upoznala i zaljubila se u Branta kako bi se mogla
roditi vaša kći. Ali, Kyle je supružnik tvoje duše. Gotovo sam uvjerena da ste ti i Kyle
bili ljubavnici u prošlom životu”, promrmlja.

„Znači li to da nikad neću imati djece s Kyleom?“

˝Oh, Bože ne. To samo znači da je tvojoj kćeri bilo suđeno da se rodi kao tvoja i
Brantova kći. U budućnosti vidim još tri bebe za vas. Čekaju.“

„Tri?“ Dahćem.

Ona sigurno kimne.

„Kyle je dobar čovjek. Heroj. On je vojnik?“

„Da. Bio je. Sada je izašao iz vojske.“

„On je rođeni zaštitnik, a veza koju ima s tvojom kćeri je nevjerojatno posebna.“

„Je. Vrlo posebna.“

˝To su srodne duše, to dvoje.“ Ona se lagano smijulji.

Posljednjih nekoliko zrna pijeska u timeru se posipaju, signalizirajući kraj moje

seanse. Dana zaustavi snimanje pa ustanem da ju zagrlim iz zahvalnosti.

„Slijedi svoje srce, Liv“, šapće mi na uho. „Predugo si ga ignorirala.“

Izlazim u dnevnu sobu i čekam Meg dok ona ima svoju seansu. Trideset minuta
brzo prolazi i prije nego shvatim, mi smo u autu i vozimo se dalje od Danine kuće.

„Pa, što misliš?“ Pitam.

„Bila je dobra! Jako mi se svidjela. Rekla je da vidi promjenu u karijeri u

budućnost za mene, što zvuči dobro, jer mi je šef magarac.“

„Što je rekla o tvom tipu?“

112
 „Vidi me s nekim drugim. Tip čije ime započinje sa slovom C, pa definitivno
nije Mike, ali me također potaknula da uživam dok traje. Da je to za mene iskustvo
učenja.“

„Super. Pa to su sve dobre vijesti. „

„A ti?“

Kažem joj sve o svojoj seansi, a ona odlučno klima glavom. „Jesam ti to cijelo
vrijeme govorila!“

„Znam, znam. Mislim da sam napokon spremna dati sve od sebe, znaš? Nema
suzdržavanja. Skočit i prihvatit sve što dolazi. Ali pažljivo, zbog Matilde.“

„Naravno.“

Odbacim Meg kući, a zatim se odvezem kratku udaljenost do svoje kuće. Kyleov
auto je na prilazu, osmijeh mi se pojavi na usnama. Već znam da će moj posjet
vidovnjaku biti moja i Megina tajna, ali to ne znači da ja ne mogu poslušati njezin savjet
i ići dalje, dajući Kyleu sve od sebe. Dok se penjem iz auta i krenem stazom, ne mogu,
a da ne prepoznam poletnost u svom koraku.

Moj sjajni dan upravo je postao još bolji.

113
 27.
SADA

„Prikupila sam poštu, Liv, nalazi se na pultu“, kaže Celia dok nastavlja s
metenjem poda.

„Cel, ne moraš to raditi. Idi sjedni i odmori se.“

„Slatka djevojko, prošlo je gotovo šest mjeseci od mog srčanog udara. Prošlo je
dovoljno vremena da se možeš prestati toliko brinuti˝, nabaci mi se.

U pravu je. Prošlo je gotovo šest mjeseci od njezinog srčanog udara. Šest mjeseci
otkako smo se Kyle i ja počeli viđati. Šest mjeseci ukradenih poljubaca i slatkih dodira
kad god Matilda ne gleda. Šest mjeseci Celia me praktički gurala kroz vrata na tjedne
sastanke s Kyleom - gura me, ne zato što ne želim ići na spoj s njim, već zato što ne
želim neprestano tražiti od Celije da čuva Matildu. Naravno da joj ne smeta, ali uvijek
mi je loše što pitam - mislim da je to mama stvar. Kyle dolazi većinom noći i povremeno
ostane, ali to nije tako često. Odmaramo, gledamo filmove, grickamo čokoladu i
Skittlese, smijemo se, a ponekad se držimo i za ruke ispod pokrivača. Gotovo je kao da
smo opet tinejdžeri, ali umjesto da se šuljamo oko roditelja, mi se šuljamo oko moje
kćeri.

Posljednjih nekoliko tjedana sve više i više naginjem da joj kažem. Mislim da je
vrijeme. Znam da Kyle to želi, ali poštuje moje oklijevanje. Uvjerena sam da je sada
pravi trenutak. Nisam željela srljati i reći Matildi, a onda da ne uspije između Kylea i
mene. Ali tijekom posljednjih šest mjeseci, moja naklonost prema njemu samo je rasla
sve dublje. Bio je obazriv prema meni što želim postupno kretati naprijed, pa smo to i
učinili. Provodio je toliko vremena kod mene kao i prije nego što smo počeli izlaziti,
samo sada imamo dodatne prednosti ljubljenja i još mnogo toga.

114
 Pa, možda ovaj vikend kad Kyle odvede Celiju, Matildu i mene k sebi na jezero,
možemo zajedno sjesti i reći Matildi.

Odem do pulta i prelistavam poštu. Računi, računi, smeće. Dolazim do posljednje

omotnice i otvaram je. Unutra je pozivnica, napisana fantastičnom kaligrafijom na
teksturiranom recikliranom papiru.

Draga Olivia, Kyle, Matilda i Celia,

Pozvani ste na proslavu 40. godišnjice braka

Martina i Sonie Blakely

Hotel Marriott, slapovi Niagara

12. prosinca

„To izgleda lijepo. Tko se ženi?“ Pita Celia dok dolazi da stane kraj mene, krpu
za posuđe baci preko ramena.

„Nema vjenčanja. Moji roditelji imaju proslavu godišnjice. Četrdeset godina.“

Pobjegne mi zijevanje. Pogledam prema Celiji, mrmljajući, „Oprosti, tako sam
umorna.“

„Pa, to zvuči divno. Oh, slapovi Niagare. Kako lijepo.“

„Svi smo pozvani“, kažem joj. „U prosincu je, što nije daleko, pa bolje da se
sjetim to večeras spomenuti Kyleu.“ Mentalno si zapišem podsjetnik, inače ću
vjerojatno zaboraviti. Rekla sam roditeljima da izlazim s Kyleom prije otprilike tri
mjeseca tijekom jednog od Skype poziva. Da budem iskrena, prihvatili su bolje nego
što sam očekivala.

„Nisi više samo ti u pitanju, Liv. Imaš curicu koja će to biti slomljeno srce ako
stvari ne uspiju.“

„Znam to, mama i vjeruj mi kad kažem, Matilda će uvijek biti glavni prioritet u
mom životu. Učinit ću sve da ona ne osjeća bol.“ Malo sam zatečena s majčinim

115
riječima. Misli li da bih stvarno ugrozila sreću svoje kćeri? Ili da ne razmišljam o
Matildinim osjećajima u svemu tome?

„Razumijem to, Liv, ali samo želim da budeš sigurna. Nije zdravo da muškarci
dolaze i odlaze iz njenog života.“

„Muškarci nisu dolazili i odlazili! Matilda ni sama ne zna ništa o Kyleu i meni,
i nikada, niti jednom, otkako je Brant umro, nisam bila vani s momkom osim Kyleom. A
to se dogodilo u zadnjih nekoliko mjeseci.“

„U redu, sve dok si sretna i sigurna i ako ste pametni, onda sam sretna zbog
tebe“.

„Hvala.“

Tajmer na pećnici zazvoni i Celia odlazi do njega, izvlačeći savršeno spečenu

čokoladnu tortu.

„Desert“, kaže mi.

„Miriše i izgleda sjajno. Idem provjeriti Matildu i onda se možemo početi

pakirati za vikend.“

Moja kći sjedi na podu svoje spavaće sobe sa kremom i igra se s lutkom Barbie,
medvjedićem i dvije Shopkinsove igračke.

„Bok slatkice.“

„Hej, mama.“ Vraća se svojoj igri.

„Možeš se igrati još petnaest minuta, a onda je vrijeme za tuširanje, u redu?“

„U redu“, veselo zacvrkuće.

Ona je tako sjajno dijete. Zaista sam imala sreće kad me izabrala da budem njena
mama.

„Volim te, mala“, kažem joj.

Podigne pogled sa svoje igre, plavih blistavih očiju i plave kose preko njezina
besprijekornog lica. „Volim te, mama.“

116
 U svojoj spavaćoj sobi izvadim kofer i odložim ga na krevet. Tada sjedim pokraj
i razmišljam o tome što ću spakirati za naš vikend. Listopad je i dani su relativno lijepi,
ali noći su sve hladnije. Umjesto da se pakiram, odlučim poslati poruku Kyleu. Nismo
se vidjeli posljednja četiri dana, budući da je trenutno na Akademiji s grupom novih
regruta, ali svake večeri šalje poruke ili zove ponekad ujutro.

Liv: Bok dušo. Mislim na tebe xx

Iznenađena sam kad odmah odgovori. Nisam očekivala odgovor do kasno

navečer.

Kyle: Hej, ljepotice. Nedostaješ mi

Liv: Kako stoje stvari na akademiji?

Liv: Oh! Prije nego što zaboravim, roditelji su nas pozvali na svoju godišnjicu
vjenčanja 12. prosinca, na slapovima Niagare.

Kyle: Užurbano kao i obično. Ipak imam dobru grupu novaka. Nekoliko su
žilavi. Slapovi Niagare zvuče dobro. Pribilježit ću se na dopust.

Liv: To je sjajno! Nadam se da će svi završiti. Ok, i ja ću tražiti dopust.

Kyle: Od 30, 17 je odustalo, ali preostalih 13 izgleda obećavajuće.

Liv: To su dobre vijesti. Jedva čekam da se vratiš kući.

Kyle: Nedostajem ti?

Liv: Dovraga da!

Kyle: Koji ti dijelovi točno nedostaju?

Liv: Hmm…

Kyle: Ne srami se ;)

Liv: Nedostaje mi SVAKI dio tebe. Posebno TVRDI dio …

Kyle: I ti njemu nedostaješ, dušo. Nazvat ću te večeras u deset. Budi u krevetu.

Gola i mokra.

Liv: U redu xx

117
 Stisnem noge. Njegove riječi uzburkaju bol u meni i odjednom, sljedeća četiri
sata ne mogu proći dovoljno brzo. Da prođe vrijeme, počnem sortirati odjeću, pakiram
se, kupam Matildu i jedemo casserole koje je danas napravila Celia. Imamo tortu za
desert, pročitala sam priču Matildi pred spavanje. Odvojim si vrijeme pod tušem dok
napokon ne dođe deset sati.

Ugasim sva svjetla i provjerim Matildu da vidim je li zaspala. U krevetu preko

puta nje Celia također tiho hrče pa prolazim kroz kuću, isključujući sva svjetla prije
nego zatvorim vrata svoje spavaće sobe i penjem se u krevet. Pregledavam svoj
Facebook sve dok mi telefon ne počne zvoniti.

„Bok“, kažem u telefon, s osmijehom na licu i pjevajući usplahireno u svom tonu.

„Dušo“, rašpa na taj svoj hrapavi način. „Bože, jebote, nedostaje mi zvuk tvog
glasa.“

„I ti meni nedostaješ. Još tri dana. „

„Još tri dana“, potvrđuje. „Jesi li slijedila moje upute?“

U njegovu se glasu osjeća ton upozorenja kad pita pitanje i moj klitoris počne
pulsirati.

„Da“, šapnem.

Zastenje i čujem prepoznatljiv zvuk otkopčavanja patentnog zatvarača.

„Je li ti maca mokra, dušo?“

„Uh Huh.“

„Dobra cura. Moj kurac je trenutno tako jebeno čvrst.“ Čujem ga kako sikće i
moja slobodna ruka trenutno odlazi do mojih napetih bradavica. „Dodirni sise, dušo.
Jesu li ti bradavice tvrde?“ Ispustim cvileći zvuk.

„Igraj se s njima. Pretvaraj se da je to moj jezik, kovitla se, gricka tvoje slatke
pupoljke dok te ne zabole.“

„Isuse“, dišem.

118
 „Sad raširi bedra, Liv. Lijepo i široko, dušo. Stavi prste na svoju pičku. Protrljaj
nabore, ali nemoj još ulaziti unutra. Reci mi koliko si mokra”, naređuje.

Cvilim dok mi prsti klize preko klitorisa. „Mokra sam. Tako sam mokra.“

„Boli te, dušo?“

„Da“, cvilim.

„Mm“, stenje. „Onaj je tvoj slatki mali klitoris natečen?“

„Bože, da.“

„Gurni dva prsta unutra. Reci mi kakav je osjećaj.“

Radim kako on kaže, stresem se kad uđem u sebe. „Toplo“, šapćem.

„I usko. Mokro”, dodam u jauku kad se polako počinjem ševiti.

Snažno izdahne. „Jebote, nedostaje mi tvoja pička. Stavi palac na klitoris i jebi
se, dušo. Možeš li uglaviti telefon na jastuk ili nešto slično?“

Gurnem mobitel između uha i jastuka. „Da.“

„Dobro, sad slobodnom rukom dodiruj svoje uske male bradavice. Stisni ih.
Uvrni ih malo, baš kao što bih i ja da sam tamo.“

Bože, tako je dobro.

Dah mi se ubrzava.

„Osjećaš li, dušo?“

„Da. O da. „

„Dobra djevojka“, promrmlja. „Neka ti se prsti pomiču unutra i van. Lijepo i

postojano. Drži palac na klitorisu.“

„Dotičeš li se i ti?“ Dahćem, brže radeći prstima.

„Jebi ga, da. Volio bih da mogu potonuti u tu tvoju usku macu”, stenje. „Jesi li
blizu, dušo?“

„Da“, dahćem, brže trljajući klitoris. Dah mi počinje plitko i cviljenje mi izlazi
iz usana dok mi se tijelo sve jače i jače zavija.

119
 „Svrši preko cijele ruke za mene, Liv. Da čujem kako stenješ.“

Pustila sam se, savijajući se s kreveta, dok mi se uho udaljavalo od telefona, dok
nježno stenjem, osjećajući drhtanje i pulsiranje na prstima. Zgrabim telefon i prinesem
ga na uho baš na vrijeme da čujem njegovo grleno stenjanje dok svršava.

Oh, taj zvuk ...

„Bilo je zabavno“, kažem lagano dok brišem ruke o maramicu.

„Jebi ga, da, bilo je.“ Zahihoće se. „Ali ništa nije bolje nego biti unutra tebe.“

„Bolje da te pustim da spavaš“, promrmljam, poželjevši da ne mora ići, ali

znajući da su njegovi dani naporni i treba mu odmora.

„Još neću spavati, dušo“, kaže mi. „Imam noćni trening večeras, pa ću se
vjerojatno leći tek u četiri ujutro, ako sve bude išlo glatko.“

„O, vau, bit ćeš iscrpljen“, kažem zabrinuto.

„Ne, bit ću dobro. Uspio sam spavati nekoliko sati ranije.“

„Pa, pripazi.“

„Uvijek. Poslat ću ti poruku sutra”, kaže.

Žila tišine ispunjava crtu. Moje srce počinje ubrzano kucati i grlo mi se stisne.
Riječi su mi na vrhu jezika.

„Kyle?“ kažem kreštavo.

„Tu sam, dušo.“

„Volim te“, šapnem.

„Jebeno napokon“, promrmlja. „I ja tebe volim, ljepotice.“

S osmijehom na licu završim poziv i tonem natrag u svoj krevet, krajnje

zadovoljna.

120
 28.
SADA

Svijetlo je i rano subotnje jutro, natovarimo Kyleov kamion zalihe za vikend u

kolibi na jezeru. Srećom da je u ponedeljak praznik Kolumbovog dana, pa smo oboje
dobili slobodan dan, što znači da ćemo provesti dvije noći u kolibi prije vožnje natrag
kasno popodne.

„Cel, sjediš sprijeda. Matilda i ja možemo zauzeti stražnja sjedala”, kažem.

„Ne, ne, ne budi smiješna. Matilda i ja smo već razgovarale o tome. Mi sjedimo
zajedno, jer moramo bojati˝, odgovara ona.

„Jesi li sigurna?“ Preklinjem.

„Apsolutno“, uvjerava me.

„Bojat ćemo sirene, mama“, kaže mi Matilda, hvatajući njezine olovke.

„U redu, dame, popnite se. Spremni za polazak. Jesi li zaključala, dušo?“ Pita
Kyle.

„Da. Idemo”, kažem pljesnuvši. Uzbuđena sam da vidim njegovu kolibu i samo
da se maknemo malo za vikend.

Potrebno je oko sat vremena, nakon što izađemo iz centra Greenwicha, da

dođemo do kolibe. Izvan je utabane staze, niz makadamsku cestu i zaklonjena je među
gustim grmljem. Kyle je očistio neposredno područje oko kolibe, a kroz drveće vodi
uska staza. Osim toga, nema ništa osim drveća, trave, kamenja i zvukova divljine. Nema
automobilskih truba, zvukova kočenja, uzvikujućih glasova ili ispušnih plinova. Samo
svjež zrak i mir.

„Tamo je jezero“, kaže Kyle pokazujući na usku stazu koju sam primijetila. „Ići
ćemo u šetnju kasnije, ali prvo se istovarimo.“

121
 Koliba nije onakva kakvu sam zamislila. Mislila sam da će biti osnovna,
ruševina, raspadajući se malo po malo, daske trulog drveta koje vise s krajeva, možda
čak i nagnuta. U biti stračara. Ali zapravo je totalno suprotna. Prekrasna je. Izvana je
izrađena od glatkih, rustikalnih dasaka za koje mi je Kyle rekao da potječu iz okolnog
grmlja, trijem je prostran i privlačan. Nekoliko plinskih lampiona visi na ogradi, a vrata
su također čvrsti komad drveta. Kyle nas pušta unutra i opet, ugodno sam iznenađena.
Veća je od onoga što sam i prvo zamislila.

„To je to“, kaže Kyle, odlažući nam torbe kraj vrata. Uz jedan zid je kuhinjski
dio - sudoper je ispod velikog prozora, drvena radna ploča, a ostalo čine nekoliko
ormara i polica. Ostatak površine je ogoljen, osim nekoliko stolica, stolića, i nekoliko
časopisa. „Kupaonica je kroz ta vrata“, kaže pokazujući prstom do zatvorenih vrata s
naše lijeve strane. „Druga vrata su spavaća soba. To je zapravo to.“

„Prekrasna je“, kažem. Čitav prostor - koliba, okolina - podsjeća me na slikoviti

seoski prizor na razglednici pri zalasku sunca. Zadivljujuće je.

„Stvarno si ju pretvorio u nešto lijepo“, promrmlja Celia i okreće se oko sebe,

gledajući sve oko sebe. „Sjećam se slika koje si mi pokazao kad si ju tek kupio.
Izgledalo je kao nešto iz horor filma”, rekla je kroz smijeh. „Sad je potpuno suprotno.“

„Hvala, Silly“, kaže Kyle, stavivši ruku oko tetkinih ramena i ljubeći je u vrh
glave. Puno je viši nego ona, pa mora podići pogled kako bi mu uputila osmijeh – pun
ljubavi i ponosa.

„Možemo li istraživati, striče Kyle?“ Pita Matilda uzbuđeno.

„Naravno, slatkice. Daj mi deset minuta i idemo.“

Namjestila sam nam vreće za spavanje, a zatim stavila svježe plahte na krevet za
Celiu. Neću čuti da spava ovaj vikend na podu. Matilda pomaže Celiji da raspakira
namirnice dok Kyle završava s istovarom kamiona. Zatim navučemo planinarske cipele
i krenemo u istraživanje.

Staza koja vodi do jezera uska je i nadvijena debelim granama, ali dovoljno je
očišćeno da možemo hodati po njemu u koloni.

122
 „Pazi kako hodaš“, upozorava Kyle pružajući ruku svima kako prolazimo pored
njega i silazimo s trupca na otvoreno travnato područje na rubu jezera. Voda teče
polako, i nedaleko vidim mali vodopad. Zamahnem rukom kroz vodu, mrzla je, pa
jecajući izvučem, izazivajući smijeh Matilde.

„Pazi ovo, Matilda“, kaže Kyle podižući ravni, sivi riječni kamen. Baci ga u
jezero, a Matildine se oči rašire dok preskače po vodi.

„Opet, opet!“ ona navija. Dok je Kyle uči kako bacati žabice, Celia i ja polako
koračamo prema slapu. Možda je visok oko tri metra, ali je unatoč tome prekrasan.

„Ovdje je tako lijepo“, kažem.

„Mirno“, doda Celia sjetno.

Zvuk Matildinog hihota dopire do mojih ušiju i ja se okrećem natrag prema njima
i vidim kako joj Kyle daje peticu. Sigurno je uspješno bacila kamen. Ostajemo uz jezero
dok sunce ne počne zalaziti ispod drveća prije nego što se vratimo do kolibe.

„Možemo li sutra opet doći, mama?“ Pita Matilda dok odlažemo naše čizme
unutra.

„Sigurna sam da možemo. Možda možemo pokušati pronaći neke ptice ili neke
druge životinje”, predlažem.

„Imam nekoliko udica, mogli bi pokušati uloviti ribu“, dodaje Kyle.

„Jeee!“

Kyle pali roštilj pa pripremimo svinjske kotlete s makaronima sa sirom za večeru

i onda se spremimo za spavanje.

„Ovo je mjesto prekrasno. Shvaćam zašto ovdje voliš doći da se prilagodiš”,

šapnem Kyleu u mraku dok se mazimo zajedno u vreći za spavanje.

„Da, drago mi je što ga imam. Imam dozvole i za proširenje. Dodat ću još dvije
spavaće sobe i možda spojiti struju.“

„Tada će to biti još nevjerojatnije“, promrmljam.

123
 „Onda nećemo morati spavati na podu“, odgovara, iako ga ne vidim, čujem
osmijeh u njegovom glasu.

„Pod nije tako loš. Pogotovo kad si sa mnom,“ kažem, zavukavši se još bliže
njemu. Njegove ruke se susreću s mojim bokovima i stisne ih, stenjajući u moj vrat.

„Volio bih da nisu oni dani u mjesecu.“

Posegnem između nas, osjećajući njegov tvrdi kurac. On prosikta i ja se nacerim,

a zatim prebacim našu vreću za spavanje preko glave.

„Liv“, rašpa dok mi dah klizi po širokoj glavi njegova penisa.

„Mhmm?“ Pjevušim, vrteći jezikom oko njega. Njegovo slano uzbuđenje pukne
na mojim okusnim pupoljcima i počnem lizati njegovu dužinu, prevrćući jezik preko
njegovih jaja i vraćajući se opet gore.

„Siši me“, sikće, potpuno prepušten mojoj milosti.

Uzmem ga u usta, klizeći mu cijelom dužinom dok mu glava ne dotakne grlo i

lagano gutam. Njegova ruka ide prema mojoj kosi i on je čvrsto hvata dok njišem
glavom gore-dolje, ispupčujući obraze i izluđujući ga ustima. Skupim mu jaja, a on
navali sa svojim bokovima. Grebem ga zubima preko njegove osjetljive kože i on
progunđa. Ja radim na njemu sve brže i brže, koristeći ruku na bazi do koje ne mogu
doći ustima. Pritisnem usnama i pjevušim kako bi osjetio vibriranje. Njegova se šaka
stisne u mojoj kosi i znam da mu se sviđa, pa to ponovim.

„Sranje, dušo. Jebote! Svršit ću”, gunđa on.

Nastavim sisati. Čvršće. Brže. Dublje. Sve dok se snažno ne zabije i zastenje.
Njegov se kurac trgne uz moje usne, a zatim i prvi njegov nalet svršavanja poprska me
po grlu. Gutam pohlepno, uzimajući sve, prije nego što mu poližem cijelu duljinu.

Nakon što zgrabim čašu vode i operem zube, popnem se natrag u vreću za
spavanje i ušuškam se kraj njega.

„Volim te“, šapće.

„Volim te.“

124
 ˝Laku noć, dušo.˝ Njegove usne bez napora pronađu moje u mraku i on me
poljubi mekano i slatko.

„Noć“, šapnem.

Sljedeće jutro, probudimo se rano ujutro, doručkujemo i onda odlučimo prošetati.

Provodimo nekoliko sati šetajući kroz gusto grmlje i razgledavanje nekih vrsta ptica i
guštera. Vraćamo se do kolibe baš na vrijeme za ručak i tada Celia odluči odspavati dok
Kyle i ja vodimo Matildu u ribolov.

Odabiremo mjesto na kojem je voda mirna. Matilda fascinatno promatra dok joj
Kyle navlači crva na udicu.

„Mama“, kaže ona, stežući nos. „Što sada?“

Baci njezinu udicu u vodu i kaže: „Sad, budimo strpljivi.“

„Koliko će vremena trebati ribi da pojede mog crva?“

Slegne ramenima. „Nadamo se da su ribe gladne.“

Sjedim kraj njih, odlučujući da ne lovim ribu, promatram ih srcem punim ljubavi.
Kad Kyle stavi svoju udicu u vodu, skupim hrabrost i odlučim da je sada savršeno
vrijeme da kažem Matildi da smo u vezi. Nervoznija sam više nego ikad u životu.
Negativne misli mi se prevrću, kovitlajući se okolo i okolo poput filma samo s tekstom.

Što ako mrzi tu ideju?

Što ako se uznemiri?

Što ako ona ne razumije?

Što ako mi zamjera što sam zaboravila njenog oca?

Što ako me mrzi?

Oštra bol na vrhovima prstiju me trgne, budeći me iz mojih misli. Pogledam dolje
i vidim da sam zgrabila oštru stijenu i probila mi je kožu.

„Sranje“, sikćem.

„Sve je uredu?“ Pita me Kyle preko ramena.

125
 „Uh da, naravno“, promrmljam.

Hajde, Liv. Možeš ti to. Vrijeme je.

Udahnem duboko, puneći pluća svježim kisikom za hrabrost.

„Hej, Matilda“, zovem.

„Da, mama?“

„Dođi sjedni kraj mene na trenutak.“

Odmah ustane, pređe nekoliko koraka do mene i sjedne pokraj mene. Obgrlim je
rukama i čvrsto je držim.

„Volim te, mala“, kažem.

„Volim te, mama.“

„Moram razgovarati s tobom o nečemu važnom, u redu?“ Bože, kako sam

nervozna. Ruke mi drhte.

„U redu“, cvrkuće ona. Uvijek sretna, to je moja djevojka.

Na trenutak se borim, pokušavajući pronaći prave riječi za reći. Riječi koje će

njezin šestogodišnji um shvatiti.

„Želim da znaš da te jako volim i uvijek ću te voljeti. Da se to nikada neće

promijeniti“, započnem, moje riječi su žestoke. „Ali, nešto se je promijenilo u mom
životu i moram ti reći.“

„Što je, mama?“ Njezine plave oči gledaju me.

„Pa, ja... imam dečka“, kažem nježno.

Oči joj se rašire i usta se otvore prije nego što se rastegnu u golemi osmijeh.
„Stvarno?“ ona zacvili. „Mogu li ga upoznati?“

„To je netko koga već poznaješ. Netko tko je veliki dio našeg života već dugo.
Kyle.“

Glava joj se njiše naprijed-natrag dok gleda između mene i Kylea.

Zatim skoči i protrese svoju malu guzičicu.

126
 „Plešem svoj sretni ples! Plešem svoj sretni ples!“ ona pjeva, i ne mogu se
suzdržati od hihotanja. „Moja želja se ostvarila, mama“, kaže ona.

„Kad sam ugasila rođendanske svijeće, poželjela sam da možeš voljeti strica
Kylea! Sljedeći ću rođendan poželjeti malu sestru!“

„O, moj Bože“, šapnem u sebi.

„Jesi li sigurna da si uredu s ovim, slatkice?“ Pita Kyle.

„Da. Uzbuđena sam. Hoćeš li sada živjeti s nama?“

„Uh, nemoj trčati pred rudo, mala“, promrmljam kroz smijeh.

Odjednom joj se osmijeh zatreperi i izgleda zapušteno. „Mama?“

„Da, dušo, što je to?“

„Ako će stric Kyle biti poput mog novog oca, još uvijek mogu voljeti svog tatu
u mom srcu, zar ne?“

Jecaj mi neočekivano izleti iz grla. Vid mi se trenutno zamuti s neisplakanim

suzama. „Naravno, dušo“, kažem odlučno gutajući osjećaje koji su mi se začepili u grlu.
„Naravno.“

„To je onda dobro“, cvrkuće ona. „Možemo li provjeriti imamo li već ribu?“ pita
ona Kylea, mijenjajući temu kao da mi nije mi stegnula srce svojim nevinim riječima.

Pogledam prema Kyleu i pogledam ga širom otvorenih očiju s nevjericom i

olakšanjem. Nacerio se s razumijevanjem i lagano odmahne glavom, prenoseći mi iste
osjećaje natrag. Zatim prođe rukom kroz Matildinu kosu dok hodaju po kamenčićima
kako bi provjerili udice.

Slika njih kako stoje na rubu jezera, jedan do drugog, Matildina glava jedva da
doseže vrh Kyleova bedra, jedna mišićava ruka zaštitnički je prebačena preko njezinog
ramena, a drugu je prislonio uz bok, zagledani u mirnu vodu, zauvijek će mi ostati u
sjećanju.

127
 Ona misli da samo lovimo ribu, ali to je puno više od toga. To je vrijeme koje
provodimo zajedno i nevino, stvarajući trenutke koji će ostati s nama cijeli život. To
sam ja, sjedeći iza i puštajući ju da se zabavi s Kyleom. To su smijeh i šale, i priče.

To stvara sjećanja.

128
 29.
SADA

„Budi dobra djevojka za Celiu večeras, curo“, kažem Matildi ljubeći je u tjeme.

˝Hoću, mama.˝

„Još jednom hvala, Cel“, kažem zahvalno, usmjeravajući pažnju na

nadobrodušniju ženu koju sam ikad upoznala. Tako mi je drago što je ona ušla u moj
život prije nekoliko godina. Da nikad nisam izlazila s Brantom, velika je vjerojatnost
da nikad ne bih upoznala tri najvažnije osobe u svom životu; Matildu, Celiu i Kylea.

„Ne spominji. Lijepo se provedite, a vidimo se ujutro.“

Mahnem im i poljubim Matildu prije nego što izađem kroz vrata i popevši se u
svoj auto. Večeras se nalazim s Kyleom kod njega i on će nam kuhati večeru. I prespavat
ću. To je prvi put da ostajem kod njega i osjećam se pomalo krivom što sam jednu noć
ostavila Matildu, iako me Celia uvjerava da je to definitivno u redu.

Dvadeset minuta kasnije parkiram ispred Kyleove kuće. Dok hodam uz kratku
stazu, pogledam gore i vidim ga kako stoji na vratima. Njegov visok, mišićavi stas
izgledao bi zastrašujuće za bilo koga drugog, ali umjesto da trčim u suprotnom smjeru
od njega, ubrzavam korak i lansiram se u njegovo naručje. Uhvati me bez napora,
mesnatih ruku hvatajući moje dupe za potporu dok se moje noge obavijaju oko njegovog
struka. Dam mu poljubac i nacerim se.

„Bok!“

„Hej, prekrasna djevojko. Pretpostavljam da si uzbuđena što me vidiš.“

„Nedostajao si mi“, kažem, i dalje se cereći. „Nešto dobro miriši“, mrmljam

hvatajući dašak mirisa onoga što je započeo kuhati.

129
 Njegove usne traže moje i on nas uvodi unutra, nogom zatvarajući vrata iza nas.
„I ti si meni nedostajala“, kaže, na trenutak odvajajući usta. ˝Planirao sam prvo večeru,
ali mislim da to može pričekati”, reži dok se kreće kroz kuću dok ne dođemo do njegove
spavaće sobe. Onda me polegne na krevet i spusti se na mene, pretiskajući me
bokovima, dopuštajući mi da osjetim njegovu velikodušnu erekciju naspram moje
meke, vlažne jezgre.

„Tako te dobro osjećam“, promrmljam, prolazeći rukama ispod njegove košulje

i gore do toplih napeta leđa. Bože, tako je dobar osjećaj.

Podigne se na koljena i skine moje tajice, skidajući moje gaćice s njima. Sjednem
kako bi mi mogao povući košulju prije nego što zgrabim njegovu. Moje ruke prelaze na
njegove traperice, nestrpljivo povlačim dolje pokušavajući ukloniti jedinu prepreku
između mene i njegovog veličanstvenog kurca. Spustim traperice preko njegovog
dupeta, a onda pada na mene, prekrivajući moje tijelo svojim i uvlačeći svoj jezik u
moja usta s preciznošću.

„Jesi li mokra?“ on rašpa.

„Bože, da“, zacvilim, a tijelo mi pulsira.

Poseže između nas, prelazeći palcem preko mog klitorisa dok se hvata za svoju
dužinu i poravna ga s mojim ulazom. Zatim se zabije naprijed, potapajući cijelu dužinu
u mene jednim brzim pokretom. Leđa mi se podignu s kreveta i vapim zbog nagle
invazije. Podmeće jednu ruku na krevet blizu moje glave i koristi svoju drugu da
podigne moju nogu, dajući mu bolji kut dok ulazi unutra. Prstima mu prelazim po
ramenima, bicepsu, struku, dupetu... gdje god mogu pronaći potporu da nas vodi sve
brže prema krajnjem cilju. Tijelo mi je čvrsto zavijeno, dah me zakuca i stenjanje mi
bježi s usana. Zatim okreće kukove i brusi zdjelicu u moju. Oči mi se zatvore, lice se
iskrivi, tijelo mi zatreperi, i preletim preko ruba, izvikujući njegovo ime dok svršavam.

Moja maca se još uvijek grči kad se umiri unutra, spustivši glavu u moj vrat i
stenjajući dok pronalazi svoje zadovoljstvo.

Ostajemo povezani dok dolazimo do daha, silazeći s naših visine. Tada prodorno
vrištanje vatrogasnog alarma prekida naše sanjarenje.

130
 „Jebote. Hrana”, promrmlja Kyle dok se isklizne iz mene, ostavljajući me da se
osjećam prazno. Iz spavaće sobe izlazi gol, pa čak iako bi kuća mogla gorjeti, ne
propuštam priliku da se divim njegovom mišićavom dupetu dok izlazi iz sobe. Brzo se
odjenem i odem za njim, zatekavši ga kako metlom bocka detektor dima. Zvučni signal
napokon prestaje i Kyle me pogleda. ˝Vidiš li što mi radiš, ženo? Činiš da zaboravim
na sve na svijetu, osim tebe i tvoje pičke.“

Njegove me riječi tjeraju da stisnem bedra. „Nemoj meni kukati jer tebi nedostaje
kontrole“, pretjerujem.

Šokirano me gleda prije nego što zabaci glavu i nasmije se glasno. Bogato, grleno
i duboko, i sa strahopoštovanjem promatram dok otvara oči, odmahuje glavom u
humoru i govori mi da je hrana uništena.

„Pizza?“ predlaže.

„Zvuči dobro.“

Izvadi mobitel i naruči dostavu, a ja odlučim natopiti posudu od hrane koju je

spalio. Nekoliko minuta kasnije, njegove me ruke obuzimaju oko struka, a njegove se
usne susreću s mojim vratom.

„Pizza će doći za dvadesetak minuta. Počnimo gledati film dok čekamo.“

„Koji si odabrao?“

Drži DVD. „Središnja obavještajna služba. Jesi li gledala? „

„Ne“, odgovaram odmahujući glavom. „Ipak zvuči dobro.“

„Trebalo bi biti smiješno.“

Ubacuje DVD i dodaje mi daljinski prije nego što uđe u kuhinju i vratio se
sekundu kasnije s pločicom čokolade i jumbo vrećicom Skittlesa. Sklupčamo se na
kauču i ja pritisnem play. Petnaest minuta kasnije, stiže pizza i ja nevoljko zamijenim
svoju čokoladicu za pizzu.

„Jeste li ti i Zeek razmišljali više o ideji koju je imao s kolibom?“ Pitam.

131
 „Da, mislim da je već dobio odobrenje i dozvole, pa sad samo moramo razraditi
sitnije detalje.“

„Super. Mislim da je to tako dobra ideja, čak i više sada, nakon što sam bila u
tvojoj kolibi.“

Kimne i zagrize pizzu. „Vjerojatno ćemo započeti s tim nakon Božića.“

„Pa, sretna sam ako što mogu pomoći u procesu dizajniranja, ako vam zatreba.
Nisam baš jako dobra, ali svejedno ću pomoći”, kažem kroz smijeh.

Poljubi me u čelo. „Držim te za riječ, dušo. Nisu svi vojnici dečki, pa ženski
dodir ne bi bio loš.“

Završavamo s gledanjem filma i ja pospremam naše smeće dok se Kyle baca pod
tuš. Pridružit ću mu se, ali mobitel zapišti pa prvo provjerim. To bi mogla biti Celia, pa
ju ne želim ignorirati. Prelazim prstom po ekranu i vidim da nije poruka, već e-mail s
web stranice za prodaju nekretnina koju sam se pretplatila prije nekoliko tjedana.
Uneseš svoje podatke i oni će poslati upozorenja kada nekretnina postaje dostupna na
području koje odgovara vašim potrebama.

Mislila sam ga ostavit nepročitanim, ali znatiželja me natjerala da kliknem.

Kuća s 5 kreveta i 3 kupaonice na prodaju u Greenwichu. Sadrži gurmansku

kuhinju, prostrani garderobni ormari i garažu za 2 automobila. Kontaktirajte
Melissu iz Greenwicha Realtors za više informacija.

Ispod oglasa je slika kuće, i samo tako, zaljubljena sam. To je dvoetažni,

relativno novi dom, s jednim krevetom i kadom na prvoj razini (savršeno za Celiju), a
ostali kreveti i kupaonice su na drugom katu. Ima prostrani trijem i prekrasno dvorište
- puno mjesta za Matildu. A cijena je u mom budžetu.

Ostavljam telefon na krevetu i skinem odjeću prije odlaska u kupaonicu. Pogled

na Kylea, golog i mokrog pod tušem, mlaz koji se slijeva po njegovom nebeskom tijelu,
dovoljan je da mi koljena počnu klecati. Povučem staklena vrata i zakoračim unutra.
Bez riječi, njegovo tijelo trenutno prekriva moje i njegove usne prekrivaju moje.
Jadikujem zbog osjećaja njegovog tvrdog kurca na mom trbuhu, prekidam poljubac i
spuštam se na koljena na popločani pod tuša.

132
 „Dušo“, rašpa dok se licem u lice susrećem s njegovom impresivnom tvrdom
duljinom. Uzimam ga u ruke i vrtim jezikom oko vrha, zadirkujući ga.

„Raširi još malo noge“, zapovijeda, „i sjedni malo iza na pete. Želim gledati tvoju
pičku dok ti jebem usta.“

Trnci mi prođu tijelom i osjećam kako postajem nemoguće mokra. Radim kako
on kaže, a onda širom otvorim usta i uzmem njegov kurac dokle god ide, prije nego što
posišem svoje obraze i klizim gore dolje niz njegovu dužinu. Njegovo me stenjanje
potiče i ja brzo pomičem usta, vrteći se preko svakog centimetra njegove muškosti
svojim jezikom i koristeći ruke da ga držim na mjestima do kojih moja usta ne mogu
doći. Skupim mu jaja, voleći stenjanje koji proizvodi kad ih nježno stisnem.

„Jebote! Blizu sam”, gunđa kad započne nabijati bokove na moje lice, zatim
izvlači kurac i hvata ga rukom. Mliječno bijelo izvire mu s vrha, prskajući po mojim
grudima, dok grleno stenje.

„Isuse, ženo, nevjerojatna si“, promrmlja dok mi pomaže da ustanem.

Ponosno se smiješim. „Da, nekako jesam.“ Namignem mu i on se nasmije.

Srce mi je potpuno.

133
 30.
SADA

Sljedeće jutro, na doručku, pokazujem Kyleu e-mail primljen sinoć prije nego
što sam mu se pridružila pod tušem.

„Mislim da mi treba veće mjesto“, kažem. „A ovo izgleda savršeno. Evo soba za
Celiju da ima svoj prostor, za Matildu za igru i da ima ljuljačku, i za nas... ako odlučimo
stvari podići na sljedeću razinu“, kažem zadnji dio rečenice s malom tišim tonom.

Pogleda e-mail, a zatim klikće slike. „Lijepo je“, odgovara kimajući glavom.
„Smiješno, jer sam i ja razmišljao o tome, ali nisam te htio uplašiti”, dodaje uz
šarmantan smiješak.

„Nikad“, zadirkujem.

„Ipak nam treba veći dom“, navodi. „U sljedećih godinu ili dvije, učinit ću te
svojom ženom. Onda ćeš od mene napraviti tatu.“

„Stvarno?“ zakreštim.

„Da.“

Srce mi zatreperi u grudima od uzbuđenja. Tako želim to. Želim sve to.

„U redu“, šapnem.

„Dobro. Zato nazovi agenta. Idemo vidjeti kad možemo pogledati”, potiče me.

Biram broj na e-mailu i čekam zadržavajući dah.

„Zdravo, Melissa ovdje.“

„Bok, ovdje Olivia. Primila sam e-mail o kući koja se prodaje u Greenwichu. To
je pet spavaćih soba, dvoetažni dom.“

„Da, točno. Što da ti kažem o tome, Olivia? „

134
 „Moj partner i ja bi zaista voljeli pogledati kuću. Kada ste slobodni?“

„Pa, ako ste jutros slobodni, mogu vam to pokazati u jedanaest?“

„Oh wow. Hm, da, to bi bilo sjajno!“

„Izvrsno. Dajte mi svoj broj mobitela i poslat ću vam adresu.“

Dajem joj svoje podatke i završavam poziv. Nekoliko sekundi kasnije dolazi
poruka s adresom i kažem Kyleu.

„Bolje se onda pripremi“, odgovara.

Kuća koju gledamo udaljena je samo desetak minuta od Kyleove, okvirno isto
koliko i od moje. Dolazimo nekoliko minuta prije jedanaest i razgledavamo dvorište
dok čekamo Melissu. Izgleda kao lijepa ulica, svaka kuća je čista i uređeni su travnjaci.
Neka djeca se igraju nekoliko kuća niže i stvarno mi se sviđa obiteljska atmosfera koju
dobivam.

„Ti si sigurno Olivia?“ kaže gospođa dok izlazi kroz ulazna vrata i izlazi na
trijem. Odjevena je u crnu suknju i odgovarajuću jaknu. Ima kratku, plavu stiliziranu
kosu i izgleda prijateljski.

„Jesam. Melissa?“ Hodam stepenicama da je pozdravim.

„Da, drago mi je.“ Stisne mi ruku.

„Ovo je moj partner Kyle“, kažem, predstavljajući ih.

„Dobro, uđite i pokazati ću Vam okolo.“

Čim uđemo, s naše desne strane je velika spavaća soba s kupaonicom uz nju. Ima
lijepa francuska vrata koja se otvaraju prema prednjem trijemu. Dalje unutra je
prekrasna velika primaća soba, s drvenim kaminom okruženim kamenim zidom i
masivnim prozorima s pogledom na dvorište. Travnjak je predivno zelen i bujan, s
velikim, sjenovitim drvećem, a postoji čak i vanjski kamin.

„Kuhinja je jednostavno prekrasna, zar ne?“ Kaže Melissa dok prolazimo kroz
blagovaonicu u izdašnu kuhinju u obliku slova L, s mramornim pločama i ogromnom
pećnicom, zajedno s ostavom veličine moje trenutne kupaonice!

135
 „Vau!“ mrmljam. „Zapanjujuće je.“

„Ova vrata vode u garažu za dva automobila“, kaže ona, otvarajući vrata kuhinje,
prije nego što nam pokaže praonicu i izađe na stražnju stranu trijema na kojoj ponosno
stoji veliki jacuzzi. Zatim se vraćamo unutra i Melissa nas vodi gore.

Očekuju nas još četiri spavaće sobe izdašne veličine, sve sa soba-ormarima,
zajedno s još dvije kupaonice - jedna iz glavne spavaće sobe i još jedna između dvije
druge spavaće sobe. Postoji i mali ured i kutak za čitanje s pogledom na ulicu ispod.

Okrećem se Kyleu. „Zaljubljena sam“, izjavljujem.

„Dušo, pogledali smo samo ovu kuću“, tiho odgovara, pokušavajući biti glas
razuma.

„Ne trebam gledati nijednu drugu To je to.“

„Ostavit ću vas dvoje na trenutak da razgovarate“, ljubazno nudi Melissa i

nestane niz stepenice.

„Jesi li sigurna?“

„Apsolutno“, odgovaram klimajući glavom. „Dušo, volim je. Osjećam da je ovo

dom. Ima mjesta za Celiju, a Matilda će voljeti čitati u kutku. Uz to, ima mjesta i dvije
rezervne spavaće sobe za vrijeme kad budemo imali bebe˝, kažem.

Oči mu postanu mekane.

„Dvorište je prekrasno. Mogli bismo se čak i vjenčati ovdje”, kažem, glasno

iznoseći svoju viziju koje sam imala čim sam pogledala kroz prozore velike sobe.

Njegova usta spuste se na moja. „Onda stavljamo ponudu.“

Malo zacvilim i onda me uhvati za ruku i jurimo niza stube pronaći Melissu.

Odlučili smo ne reći Matildi, ali ćemo reći Celiji. Uzbuđena je i ja joj pokažem
slike na mom telefonu koje sam snimila prije nego što smo krenuli.

„Apsolutno je prelijepo“, kaže sa strahopoštovanjem gledajući slike.

„Drži fige.“ Smiješim se, podižući ruku s dva prsta uvijena. „Odgovor bismo
trebali dobiti unutar tjedna.“

136
 „Izvrsno. Oh, tvoja majka je zvala dok si bila u kupaonici,“ ona kaže.

„Bolje da je nazovem.“ Dozivam Matildu, poznavajući svoje roditelje poželjet

će razgovarati i s njom, onda nazovem njihov broj.

„Zdravo mama.“

„Bok, Liv. Kako si?“

„Sjajno! Radujemo se zabavi”, kažem, izbjegavajući joj reći o kući. Reći ću joj
ako i kada naša ponuda bude prihvaćena.

„Izvrsno. Brzo će doći, za samo dva tjedna. Kad misliš da ćete stići?“

„Naši letovi rezervirani su za deseti“, kažem joj. Matilda podiže pogled

uzbuđenim očima. ˝Matilda se želi pozdraviti.˝

Predajem telefon svojoj kćeri i puštam je da neko vrijeme čavrlja. Ponovno

razgovaramo još nekoliko minuta prije završetka poziva. Jedva čekam da vidim svoju
obitelj. Već nekoliko godina nisam vidjela svoju braću i sestre, a prošlo je gotovo
godinu dana otkako sam vidjela roditelje. Rezervirali smo pet noćenja u Marriottu i
jedva čekam vidjeti slapove.

Ponedjeljak dolazi brzo, a kad provjerim e-mail, otkrijem mnoštvo ljutitih

poruka jednog kupca. Zapravo, poslala je jedanaest e-mailova, a svaka poruka sadrži
potpuno istu žalbu. Zašto slati jedanaest e-mailova? Zašto ne samo jedan?

Zovem se Dawn i u subotu su me izuzetno loše tretirali od strane jednog vašeg

zaposlenika u trgovini Doonside. Ne samo da sam ignorirana punih pet minuta, ali kad
sam napokon privukla pažnju zaposlenika, bila je bezobrazna i jedva uslužna. Ako ću
svoj novac potrošiti u dućanu, očekujem najveće poštovanje i ljubaznost. Neću posjetiti
vaš dućan ponovno i predlažem da se pobrinite da vaš zaposlenik nađe posao negdje
drugdje.

Svaki e-mail ista je žalba, samo različita formulacija. Pročitala sam ih sve, prije
nego što joj odgovorila s isprikom i ponudila joj poklon bon za neugodnost. Napokon
dolazi pauza za ručak i susrećem Meg u kafiću u blizini ureda. Stižem prva, pa naručim

137
dok je čekam. Nekoliko minuta kasnije moja hrana stiže, a sekunde nakon toga, Meg
klizi na stolicu od mene.

„Ne osuđuj“, upozoravam je dok ona ocjenjuje moj tanjur osornim očima.

„Nisam ništa mislila reći.“

Vilicom nabodem svoju krišku čokoladne torte i prinesem je usnama.

„Imaš tortu za ručak?“ ona propituje.

„Dan je čokolade“, promrmljam pijuckajući čokoladni shake.

„Pa, neću ti dopustiti da patiš sama“, kaže dok naručuje isto što i ja. Smijem se
predanosti svoje prijateljice. „Kako si provela vikend?“

„Dobro. Zapravo sjajno.“ Izvadim mobitel i pokažem joj e-mail agenta za

nekretnine. „Kyle i ja smo dali ponudu za kuću.“

„Što!“ zine. „O moj Bože.“ Zgrabi mi telefon i gleda sliku. „Wow, Liv. Prelijepo
je. Nadam se da ćete ju dobiti!“

„Ja isto. Već sam počela planirati sve u svojoj glavi”, priznajem kroz smijeh. „Ni
to nije daleko od tvog mjesta. Možda dvije minute.“

„To je odlično!“

„Dosta o meni. Kako si ti provela vikend?“ Završavam svoju tortu dok ona priča.

„Dobro. Mike i ja smo proveli vikend zajedno. Seksali smo se. Bilo je…
neinspirativno”, kaže ona s uzdahom.

„To je sranje.“ Namrštim se.

„Da, ali pozitivno je to što je stvarno dobar s ustima. Kao, stvarno dobar.“

„To je pozitivno“, slažem se kroz dašak smijeha.

Završavamo ručak dok još malo čavrljamo, a zatim krenemo natrag u ured.

„Plašila sam se što odlaziš sljedeći tjedan“, kaže ona kad stignemo do dizala.
„Trebam naše vrijeme za ručak da ne poludim zahvaljujući svom šefu. Ali, ispada, on
ide na odmor prije tebe i neće se vratiti tri tjedna.“

138
 „To je dobro. Bit će manje stresno.“

„Da, napokon ću dobiti priliku pokazati upravi koliko sam sposobna.“

Megin šef ima naviku ponašati se prema njoj kao prema pripravnici. U osnovi
dane provodi naređujući joj da uzme kavu ili da provjeri jesu li kopirne mašine pune
papira. Ona je tako talentirana i kreativna, ali on je preveliki magarac da vidi išta osim
svog ega.

„Vidimo se sutra“, kažem dok izlazimo iz dizala i razilazimo se.

Kad se vratim za svoj stol i prijavim na svoje računalo, zastenjem. Eto e-mail od
Dawn, dame odgovorne za jutrošnjih jedanaest e-mailova.

Olivia, ne mogu reći da sam zahvalna na vašem generičkom odgovoru e-mailom.

Malo poniznosti bi mnogo pomoglo u osiguravanju da vaša isprika dobije željeni
učinak. Ponuda za poklon bon, iako promišljena, jest neželjena. Prihvatiti to značilo bi
ponovno ući u vašu trgovinu, a kako sam rekla u svojim izvornim porukama, to se neće
dogoditi.

Doviđenja.

Spuštam dolje kako bih pronašala svoj odgovor u prilogu i ponovo ga

pregledavam.

Zdravo Dawn, hvala na Vašem e-mailu. Jako mi je žao što ste imali neugodno
iskustvo u našoj trgovini Doonside. Svakako ću kontaktirati voditelja trgovine i
pobrinuti se da zaposlenici budu upoznati s Vašom zabrinutošću. Vaše nam povratne
informacije pomažu da se poboljšamo, zato hvala. Voljela bih Vam pokloniti poklon
bon, radi neugodnosti koje ste doživjeli, u iznosu od 50 USD. Javite mi vašu poštansku
adresu.

Pozdrav,

Olivia Blakely

Uf. Kakva nezahvalna kučka. Ne vidim kako moj odgovor ne bi mogao imati
željeni efekt. Neki ljudi jednostavno ne mogu biti zadovoljni. Radije nego da joj ponovo
odgovaram, prelazim na sljedeći e-mail.

139
 31.
SADA

„O, moj Bože“, dišem.

„Mama, vidi! Tako je lijepo”, kaže Matilda.

„Vau“, zjapi Celia.

„Bolje nego što sam mislio“, gunđa Kyle.

Sletjeli smo u međunarodnu zračnu luku Toronto Pearson u deset ujutro, a zatim
smo unajmili automobil da bi vozili devedeset minuta do Marriotta. Prijavili smo se,
dobili kartice od naše sobe i upravo smo ušli kroz vrata. Naš dvosobni apartman s dvije
kupaonice ima panoramski pogled na slapove. Apsolutno oduzima dah. Mogla bih cijeli
dan sjediti kraj prozora, samo gledajući vodu koja šiklja preko izbočina ispod nas.

„Tako lijepo mjesto“, spominje Celia dok se kreće kroz apartman, diveći se
pogledu na slapove iz svakog kuta.

Samo je jedna stvar koja zasjenjuje moju sreću. Prošla su dva tjedna otkad smo
stavili ponudu na kuću i Melissa nam se još nije javila. Razmišljala sam da ju nazovem
prošli tjedan, ali ignorirala sam poriv. Odbijam vjerovati da ju nećemo dobiti, ali
također sam razmišljala da ako ne nazove do kraja našeg odmora, javit ću se.

Kao da su moje misli prizvale, telefon mi zavibrira u džepu. Provjerim zaslon i

vidi Melissino ime. Okrećem se oko Kylea, pogledam ga razrogačenih očiju i
mrmljajući 'Melissa' dok pokazujem na telefon.

„Zdravo“, kažem, boreći se protiv nervoze koja raste u meni.

„Bok, Olivia, Melissa je iz Greenwich Realtors-a. Kako si?“

„Dobro, hvala, Melissa. Kako si ti?“

140
 „Odlično! Žao mi je što nisam bila u kontaktu s vama, ali imam sjajnu vijesti.
Vaša je ponuda za kuću je prihvaćena. Čestitam!“

„O, moj Bože. Stvarno? „

„Da stvarno.“ Ona se smije.

„Tako sam uzbuđena!“

„To je fantastično. Sada je naš sljedeći korak organiziranje inspekcije. Možete

rezervirati nekoga ako želite, ili možemo koristiti našeg uobičajenog tipa iz A-One
Homes. Oni su sjajni momci, vrlo profesionalni i temeljiti.“

„Da, to zvuči sjajno. Zapravo sam na odmoru do sljedećeg tjedna”, kažem.

„Sve u redu. Mogu to organizirati ili možemo pričekati dok se ne vratite kući.“

„Ako vam ne smeta da Vi to sve pokrenete?“

„Apsolutno. Obavještavat ću vas putem e-maila kako ne bih ometala vaš odmor.“

„Hvala, Melissa.“

Završavam poziv i ciknem skačući gore-dolje na mjestu uzbuđeno. „Prihvatili su

našu ponudu!“

„Woohoo!“ Kyle viče podižući me i vrteći se.

„Dobre vijesti, dušo.“ Divljački me ljubi dok se smijem od veselja.

Sljedeći dan silazimo do hotelskog restorana u susret mojoj obitelj. Prvo vidim
sestru i odlazim do nje čvrsto je grleći.

„Nedostajala si mi, Breanna“, kažem iskreno.

„I ti si meni nedostajala.“

Izgleda dobro, slična je meni. Obje imamo istu vitku građu i plavu kosu, iako
njezina ima medeni odsjaj, a koža joj je preplanula od toskanskog sunca.

Ponovno je predstavim Kyleu i Celiji, a ona Matildu zagrli prije nego što nas
odvede u smjeru stola za kojim svi ostali sjede.

141
 Moji roditelji, David i Julia, sjede jedan pored drugog i preko puta njih su moja
braća, Thomas i John. Breannin suprug Michael je slijeva od moga oca. Zagrlim svakog
od njih, a zatim ih ponovno predstavim Kyleu i Celiji. Moji su ih roditelji već upoznali,
ali braća i sestre nisu, barem ne kako treba. Posljednji put je bio Brantov sprovod.

„Kako ste momci? Kako je u Australiji? A Njemačka?“ pitam braću. Thomas se

prije četiri godine preselio u Australiju zbog posla, a John je u Njemačkoj svojim
poslom posljednje tri godine. Prije toga, imao je sjedište u Južnoj Koreji.

„Super je. Trenutno vruće jer je ljeto”, odgovara Thomas.

Dečki toliko nalikuju mom ocu - i visoki i vitki, svijetlosmeđe kose i četvrtaste
čeljusti. Mi djevojke izgledamo točno poput moje mame, iako je njena plava kosa ovih
dana poprskana sijedom.

„U Njemačkoj je dobro. Razmišljam o transferu u Japan u roku nekoliko

sljedećih godina”, kaže John.

„Wow, to zvuči uzbudljivo.“

„Kako je Italija, Bre? Jednog ćemo dana morati doći u posjet”, spominjem.

„Tako je lijepo, Liv. Svaka prekrasna razglednica koju ste vidjeli je potpuno
točna. Obožavamo živjeti tamo.“

„Liv nam je rekla da si instruktor na nekoj akademiji, Kyle. Čime se točno

baviš?“ pita moj tata.

„Ja sam instruktor na Greenwich Akademiji za borbenu obuku, tako da provodim

novake kroz njihove korake, pazim da budu mentalno, fizički i emocionalno dovoljno
čvrsti da prežive vojsku“, odgovara, zasluživši s poštovanjem klimanje glavom od svih
oko stola.

Razgovor teče glatko i lako kroz večeru i pića koja slijede. Matilda voli pažnju
kojom ju obasipaju teta, ujaci i bake i djedovi, a moj otac jako voli Kylea, postavljajući
mu pitanja o vojsci i akademiji. Celia i moja mama razgovaraju puno, otkrivajući da
imaju puno zajedničkog, a ja volim slušati priče moje sestre o ljepoti Italije.

142
 Kad se vratimo u apartman, prošlo je deset, Matilda je već zaspala a nisam joj
stigla ni navući pidžamu. Uguram je u krevet, kažem laku noć Celiji, a zatim se
istuširam. Kad izađem, Kyle stoji uz prozor naše sobe, gledajući na slapove ispod. Ima
jednu ruku uvučenu u prednji džep traperica i izraz njegova lica je zamišljen.

„Sve je u redu?“

Okreće se na moje pitanje i oči mu zasvijetle, videći me samo s ručnikom kojeg

sam omotala oko sebe.

„Dođi ovamo, Liv“, hrapavo naredi. Krećem k njemu bez oklijevanja. Kad sam
u njegovu sigurnom naručju, povuče ručnik i baci ga na pod. „Želim te poševiti na ovom
prozoru dok gledaš u slapove.“

Zastaje mi dah. „Da, molim“, šapnem.

Okreće me i stavlja ruku na sredinu mojih leđa, gurajući me lagano naprijed dok
mi hladno staklo ne zagrize golu kožu. Dahćem, a zatim se njegova ruka pomiče niz
moju kralježnicu i prelazi preko krivulje moje guze prije uranjanja među moja bedra.
Klizi prstom naprijed-natrag kroz moj prorez, šireći vlagu preko natečenog klitoisa.
Gurne prst unutra i ja zastenjem, naginjući guzu za bolji pristup. Moj oštri dahovi
zamagljuju staklo preda mnom.

„Tako si jebeno lijepa, Liv“, šapće mi na kožu vrata prije nego što nježno sisa
slatko mjesto. Bradavice mi se stvrdnu dok podrhtavanje prolazi kroz moje tijelo dok
me i dalje znalački jebe prstima.

„Molim te“, preklinjem dah. ˝Jebi me.˝

Čujem kako otvara patentni zatvarač i sekunde kasnije pritišće me čvrstim

kurcem o leđa. Dižem se na prste i naginjem dupe dalje natrag dok savija koljena i
namješta kurac. Zatim uđe unutra, ispunjavajući me potpuno jednim oštrim pokretom
od kojeg mi zastane dah.

„Da“, zastenjam, spuštajući glavu prema naprijed dok ne legne na staklo.

Uhvati me za bokove prije nego što se povuče i gurne naprijed da potone opet u
meni. Jebe me jako i duboko, brzo i žestoko. Kontrolira moje tijelo samo rukama na

143
bokovima. Gurajući me naprijed i zalupivši me natrag na svoj kurac, moje dupe pljesne
po njegovoj zdjelici. Njegova se muda ljuljaju o moj klitoris. Njegovo gunđanje užitka
klizi preko mojeg vrata. Moji cvileći jauci izgubljeni su na prozoru. Moje tijelo se
počinje tresti. Moji mišići počinju gorjeti jer sam na prstima. Koljena mi se počinju
tresti i cijelo mi se tijelo stisne iznutra prema van.

„Svršit...“, uspijevam prošaptati, ali moje riječi su odsječene neodoljivim

orgazmom koji se ljulja mojim tijelom. Zagrizem svoj zglob da zaustavi vapaj. Kyle me
nastavlja jebati, produžujući moj orgazam dok lovi svoj. Tada mu pokreti posustaju dok
ga gura, dvaput, još tri puta prije nego što se smiri s grlenim stenjanjem dok pulsira u
meni.

„O, moj Bože“, dišem dok on polako klizi i izlazi iz mene, izvlačeći posljednje
drhtanje iz naših tijela.

Otvorim oči i shvatim da se nisam mogla diviti pogledu jer sam ih imala
zatvorene cijelo vrijeme. Morat ćemo to ponoviti ... i još koji put prije nego naš odmor
završi.

144
 32.
SADA

Sljedećih nekoliko dana prođe užurbano i opušteno. Ručamo s mojim roditeljima

za njihovu godišnjicu, a zatim provodimo vrijeme u razgledavanju. Uzimamo dizalo
ispod slapova Potkova i totalno se smočimo, ali to je nevjerojatno iskustvo i tako
nevjerojatno glasno. Šetamo uz šetalište do Skylon Towera i odlazimo na
promatračnicu. Moja sestra organizirala je da svi idemo na Skywheel, što je bilo
zabavno i odveli smo Matildu na Konzervatorij leptira, što je bio njezin vrhunac
odmora. Tada su dečki posjetili kasino, a mi cure odvažile smo se na Floral Clock i
Rainbow Bridge.

Bio je to nevjerojatan odmor i sigurno ću ga zauvijek pamtiti. Oprostiti se od

svoje obitelji bilo je teško, ali nikada nismo bili tako bliski kao Celia i Kyle. Dok smo
se svi grlili, Thomas je spomenuo da bismo svi trebali doći u Australiju jedan Božić.
Nisam rekla ni da ni ne, ali mislim da bi bilo zabavno. Matilda bi uživala. Valjda želim
vidjeti što donosi sljedeća godina ili dvije.

Ali sada smo se vratili u stvarnost. Posao i škola i svakodnevni život. Melissa je
poslala e-mail i rekla da je inspekcija dobro prošla. Sve je u redu s kućom, pa Kyle i ja
moramo u nekoj fazi otići kod agenta da potpišemo ugovor. Izlazim iz dizala i Meg se
sudara sa mnom, bacajući ruke oko mene i čvrsto me grleći.

„Vratila si se!“ viče ona.

„Jesam“, kažem kroz smijeh. „I tebe je lijepo vidjeti.“

„Nedostajala si mi. Trenutno sam super zauzeta, ali ručak?“

„Apsolutno“, potvrđujem.

145
 Ona pojuri i ja krenem prema svojoj kabini. Najgora stvar kod odlaska na odmor
je strah od povratka i provjere poslovne pošte. Srećom, Martha je upravljala mojim
poslom dok me nije bilo, a osim osam koje je označila, sve ostalo je pohvatano.
Naravno, tamo ima mailova od vikenda i jutros, ali ništa na što nisam navikla. Samo
sam zahvalna što nemam pošte od osam dana. Sjedam za svoj stol, palim računalo,
prijavljujem se i počinjem raditi. Jutro prolazi prilično brzo, a jedini kratki prekidi su
mi kolege koji mi žele dobrodošlicu nazad.

„Pa, kako je bilo u Kanadi?“ Pita Meg za ručkom.

„Fantastično. Tako je nevjerojatno lijepa. Naš apartman nije bio sličan bilo čemu
što sam ikad vidjela“, izjavljujem.

„Pošalji mi e-mailom neke slike kad nađeš vremena.“kaže.

„Hoću, slikala sam puno. Kakav je bio tvoj tjedan? Tvoj šef je još uvijek na
odmoru, zar ne?“

„Da, i bilo je nevjerojatno. Dobila sam toliko fantastičnih povratnih informacija

od svih ostalih u timu, a čini se da se oslanjaju na moje mišljenje. Zapravo me gledaju
s poštovanjem, umjesto da misle opet ova dosadna djevojka za kave.“

„To je sjajno, Meg!“

„Stvarno je. Znam da je preambiciozno, ali nadam se da će sljedeća dva tjedna

biti dovoljna da pokažem upravi da sam pogodnija za glavnog dizajnera, nego moj šef.
Kočio me je i otkrila sam dvije druge djevojke s nevjerojatnim talentom koje je on
skrivao. On je takav magarac.“

„Bilo bi glupo da ga ne izbace i ne daju ti promaknuće. Zaslužuješ to. Ti si

nevjerojatna.“

„Ako to ne učine, uvijek postoji moj plan B“, kaže ona kroz smijeh.

„Što je to?“

„Dobivam na lutriji i pokrećem vlastiti posao.“

„Da, sretno s tim“, kažem suho. „Možda da ti plan B bude malo realniji, poput
dobivanja poslovnog zajma i pokretanja vlastitog obrta.“

146
 „Hm, i to je dobra ideja. Ali lutrija bi bilo toliko bolje.“

Kad naša pauza za ručak završi, vraćamo se u ured i završavamo radni dan.
Kyleov kamion je na mom prilazu kad se vratim kući i ne mogu si pomoći da se ne
osmijehnem. Uđem unutra i vidim ga kako sjedi na kauču s Matildom u krilu i čita joj
priču.

Celia u kuhinji kuha nešto što nevjerojatno miriše.

„Hej, dušo“, kaže.

„Bok, mama.“

„Hej, ljubavi moje.“ Ljubim Matildu u glavu, a zatim u Kyleove usne. „Kako je
bilo u školi, draga?“

„Zabavno. Izrađivali smo rukotvorine“, cvrkuće ona.

„Melissa je nazvala. Ugovore možemo potpisati ujutro prije posla”, kaže mi.

„Što su ugovori?“ Pita Matilda.

„To je iznenađenje. Ali uskoro ćeš saznati”, kažem smješkajući se dok prelazim
prstima kroz njenu kosu.

Sljedeće jutro, Kyle i ja ostavljamo Matildu u školi prije vožnje do agencije.

Melissa nas čeka i uvodi nas u toplu zgradu. Prolazi kroz svu papirologiju skoro sat
vremena, prije nego što potpišemo. Ruke mi se tresu od živaca i uzbuđenja dok
potpisujem svoje ime na isprekidanu crtu.

„Čestitam!“ Melissa kaže, dodajući nam po jedan koktel.

Nasmijem se prije nego što otpijem gutljaj. „Hvala vam“

Ushićena sam dok napuštamo agenciju. Sve je bilo tako lako. Gotovo prelako.
Pronašla sam kuću koju volim, spomenula je Kyleu i on je pristao. Nismo pričali o
sljedećem koraku prije, ali bilo je bezbolno. Tako glatko i prirodno. Sad samo tri tjedna
nakon što smo pogledali kuću prvi put, potpisali smo ugovor i sad smo vlasnici kuće.
Zajedno. Nas dvoje. Izgradnja zajedničkog života. To je ogromna predanost, ali ne

147
osjećam strah. Jednostavno sam uzbuđena. I ja sam tako, znam, spremna za sljedeću
fazu našeg života.

Kyle zaustavi svoj auto kraj pločnika ispred mog ureda i kad se odvežem, vuče
me preko konzole i u krilo. Ljubim mu usne kroz moj smiješak.

„Jesi li sretan?“ Pitam ljubeći mu kut usana.

„Jebote da“.

„Dobro. I ja sam. „ Suze mi pune oči. Sretne suze. „Tako, tako sretna.“

148
 EPILOG

Godinu dana kasnije

Kad sam zadnji put bila u ovoj situaciji, život mi se preokrenuo na užasan način,
poput ciklusa centrifuge u neuravnoteženoj perilici rublja.

Živci, strah, leptiri, uzbuđenje, tjeskoba. Sve se kovitla u meni i teče kroz vene
zbog čega mi je mučno. Prelazim na svoj krevet i sjednem na rub, tresući svojom
nogom. Ustanem i zakoračim do velikog prozora s pogledom na ulicu ispod. Skoro je
mrak. Sva susjedska djeca su unutar svojih domova.

Posljednjih dvanaest mjeseci stvarno je brzo prošlo. Uselili smo se u ovu kuću
početkom siječnja, pa će nam ovo biti prvi Božić ovdje. Dolje u dnevnoj sobi postavili
smo jelku, a vani smo ukrasili mnoštvom svjetla koje je Kyle postavljao pod Matildinim
marljivim uputama. Celia se sprijateljila sa skupinom starijih dama u ulici i zajedno su
osnovali klub za pletenje. Matilda provodi svako popodne nakon škole i cijeli dan
vikendom igrajući se s novim prijateljima. Kyle i ja smo se sprijateljili i sa većinom
susjeda, i imamo dogovoreno da se kružno družimo svaki mjesec jedni kod drugih.
Selidba je bila dobar potez za nas.

Samo sada, imam težak osjećaj da će se moj svijet uskoro promijeniti. Baš kao i
prošli put. Emocije me preplavljuju i ne mogu zaustaviti suze dok mi padaju niz obraze
prije nego što ih brzo obrišem.

Ne, ovaj put će biti drugačije. Mora biti drugačije.

Uši mi se trznu na zvuk Kyleova kamioneta i prestanem koračati pa pogledam

prozor i vidim kako se uvlači u naš prilaz. Srce mi poskoči na sam pogled na njega dok

149
silazi s vozačkog mjesta i hoda stepenicama na trijem, nestajući s mog vidika. Ipak, i
dalje buljim kroz prozor, ne gledajući ništa, misleći na sve i ništa, sve istodobno.

Moje tijelo postane svjesno njega kad zakorači u našu spavaću sobu, i polako se
okrećem na peti suočavajući se s njim.

„Hej, dušo“, kaže, hodajući prema meni. Oči mu procjene moje lice, a zatim mu
se zjenice suze. „Što nije u redu?“ Zaustavlja se ispred mene i ispruži ruku da mi
obuhvati čeljust svojim snažnim dlanovima.

„Bojim se“, izbacim riječi bez upozorenja. To nije bilo što sam htjela reći, ali to
je ono što je izašlo i to je sirova istina. Ja sam tako jebeno prestrašena i imam osjećaj
kao da ne mogu disati.

„Što je, Liv? Razgovaraj sa mnom”, zahtijeva nježno, ali odlučno.

Teško progutam, a zatim mi se usnama prolomi jecaj, praćen još jednim, a zatim
mlaz suza. Obriše suze svojim palčevima, tiho me stišavši.

„Reci mi što nije u redu, ljepotice.“

„Trudna sam“, zamuckam. „Trudna sam i htjela sam ti to reći na neki poseban
način, ali zadnji put kad sam to pokušala, netko je umro. Ne želim da umreš. Ne želim
ponovo sve proći sama.“ Riječi izlaze suzno, jecajući, ali ne mogu zaustaviti probijenu
branu.

„O, dušo“, kaže nježno, vukući me u svoja prsa i obavijajući ruke čvrsto oko
mene. „Ne idem nikamo“, zaklinje se. Trlja me po leđima, ljubi me u glavu i šapće
umirujuće riječi dok ne vratim svoje osjećaje pod kontrolu. Zatim se povuče i sagne da
me pogleda u oči. „Trudna si?“

„Da“, potvrđujem jedva čujnim šapatom.

Spušta se na koljena i obavija me rukama oko struka. Onda prisloni svoje lice uz
moj trbuh i tamo me poljubi. „Biti ću tata˝, izjavi, glasom grubljim nego inače. Podiže
pogled i oči mu se spoje s mojima. Sirovo. Neprolivene suze blistaju u njegovim
prekrasnim očima i odmah počnem opet plakati.

„Bože, jebeno te volim“, kaže.

150
 Jecam. „I ja tebe volim.“ Zatim se spustim na koljena i moja usta pronalaze
njegove, a on nježno, uvijek tako slatko, vodi ljubav sa mnom dok prvi snijeg ove
sezone počinje padati vani.

Šest mjeseci kasnije

Trebalo je malo više vremena nego što smo prvotno mislili, ali napokon je dan
otvaranja Odmarališta za vojnike Greenwicha. Kyle i Zeek kupili su susjedno imanje
na kojem je Kyleova koliba na jezeru i raščistili su dobar dio grmlja. Tada su imali deset
izgrađenih koliba, sve međusobno udaljene dovoljno da budući gosti imaju privatnost,
ali dovoljno blizu da znate da je netko u blizini ako trebaš nekoga za slušanje. Svaka
koliba ima potpuno isti osnovni raspored – drvena građevina, mali trijem, čajna kuhinja,
jedna spavaća soba, WC i tuš. Nema struje. Mjesto za njihovo prilagođavanje prije nego
što se suoče sa stvarnim svijetom nakon što su se vratili iz borbe.

Odmaralište je krcato ljudima, od kojih većinu ne znam, ali svi koji su važni
Kyleu ili Zeeku i potrebni za njihov cilj. Tu su bivši i sadašnji vojnici, obitelji, prijatelji,
poznanici, novinari, državni činovnici, pa čak i neki članovi zajednice. Postoje ljudi
svih dobnih skupina od beba do jednog vojnog veterana u devedesetima. Jedna obitelj
je e-mailom pitala mogu li prisustvovati, objašnjavajući da se njihov sin vratio kući iz
Iraka i oduzeo si život nakon što je patio od post-traumatskog stresa. Zalagali su se za
odmaralište i poželjeli su da je tako nešto bilo dostupno njihovom sinu. Možda bi i dalje
bio ovdje.

Kyle i Zeek stupaju na trijem jedne od koliba i privlače svačiju pozornost. Svi
zašute kad Kyle počinje govoriti.

„Prvo, željeli bismo zahvaliti svima što su danas došli. Znači nam puno jer smo
nevjerojatno ponosni na način na koji se ova ideja pretvorila u stvarnost. Odradio sam
pet turneja u Afganistanu, pored sebe tijekom svake od te ture i osnovnog treninga bio
je čovjek koji danas stoji pored mene. Kad mi je prije nekog vremena došao s idejom
za ovo odmaralište, znao sam da ću dati podršku svome bratu. Baš kao što je on čuvao

151
moja leđa petnaest godina koliko ga znam. Provodeći vrijeme na ovom mjestu
prilagodbe u vlastitim izoliranim kolibama kad smo se vratili iz tura je bilo nešto što
nam je neizmjerno pomoglo kad smo se vratili u civilni život, a cilj nam je pomoći što
većem broju vojnika. Zato hvala svima za podršku.“

„Ovime službeno otvaramo Odmaralište za vojnike u Greenwichu“, Zeek objavi.

„Zgrabite hranu, pogledajte oko sebe, istražite teren i ne zaboravite pokupiti letak iz
jedne od koliba prije nego što odete.“

Mnoštvo navija i srce mi se nadima od ponosa. Stojeći pored mene, Matilda me

poljubi u izuzetno trudni trbuh prije nego što je preskočila gužvu i uz trijem dok ne
skoči u Kyleov zagrljaj. Podigne je bez napora i ona ga poljubi u obraz. Njihovi su
osmijesi široki i blistavi, oči im blistaju od ljubavi. Gledajući pored mene, Celia šmrca
i briše sretne suze dok i ja to činim.

Život je takav, tako sjajan. I bit će još bolji.

Šest mjeseci kasnije

Zaglađujući rukom prednju stranu haljine, pogledam se u ogledalo posljednji put.

Ja ni ne nalikujem na sebe. Moja šminka je nanesena profesionalno, besprijekorno, kosu
mi je povučena na stranu u elegantnu nisku punđu u blizini mog uha i ima lijepe
starinske dijamantne naušnice s kapljicom, poklon od Celije. One su moje nešto staro.
Nešto novo je moja vjenčanica, nešto posuđeno je Swarovski kristalno optočeni češalj
koji mi drži veo na mjestu - isti onaj koji su nosile moja sestra, majka i baka kad su se
vjenčale. I moje nešto plavo su malene čipkaste gaćice koje nosim - dar Kyleu kad me
odmotava od ove haljine kasnije večeras.

„Spremna, ljubavi?“ pita moj otac provirujući glavom u moju spavaću sobu.
Ulovi moj pogled i udahne prije nego što brzo obriše svoje vlažne oči rupčićem. „Liv“,
guši se. „Izgledaš tako lijepo.˝

„Hvala, tata“, šapnem. Prilazim mu i stavim ruku pod njegovu. Zatim odemo
dolje do moje sestre, Meg, Matilde i mog slatkog malenog dječačića. Naše dvorište

152
pretvoreno je u raj za vjenčanje. More sićušnih lampica koje se slijevaju s drveća počet
će treptati poput zvijezda za nešto više od sat vremena kad sunce počne zalaziti. Između
redova stolica za goste je improvizirani prolaz kojim ću prošetati i na kraju toga prolaz
ispod lijepog drvenog luka ukrašenog stotinama bijelih cvijeća, stoji čovjek mojih
snova.

„Dobro, Matilda, možeš ići sada. Budi oprezna”, kaže Breanna.

Gledam svoju kćer, odjevenu u lijepu bijelu haljinu s cvjetnom krunom na glavi,
nježno vuče naprijed mali vagon u kojem leži njen brat, naslonjen na jastuke i izgleda
poput najslađe bebe ikad u svom majušnom smokingu. Sa samo tri mjeseca, Oliver
Cameron Westwood, već pokazuje da ima istu žestoko tvrdoglavu krv kao njegov otac.
Natjerao me da čekam punih osam dana nakon termina prije nego što je odlučio da je
spreman doći na svijet. Većinu je vremena miran, osim kad je gladan ili mu treba
promijeniti pelenu, a onda nas dečko obavještava! Ne spava dok nije spreman, bez
obzira koliko puta provodim pokušavajući ga uvesti u rutinu. Radi stvari na svoj način
i samo na svoj način. Ali on je najslađi čovječuljak kojeg sam ikad upoznala, slika i
prilika svog oca. Kad se rodio, Kyle me pitao bi li mogli dodati Zeekovo rođeno ime -
Cameron - u ime našeg sina.

„Čuvao je moja leđa kad je bilo važno, a i kad nije. Snažan je i odan. Žestok do
kostiju. Ratnik i heroj, i volio bih da naš dječak nosi njegovo ime“.

Kako da mu kažem ne. Ne mogu. Tako smo našem dečkiću dali ime Oliver
Cameron i zamolili Zeeka da mu bude kum.

Prođe nekoliko sekundi, a zatim Meg i Breanna slijede niz prolaz. Obje izgledaju
zapanjujuće u dugim haljinama boje jesenskog lišća neposredno prije nego što padne s
drveća.

Verzija Svadbenog marša uz nježnu violinu dolazi do mojih ušiju i znam da je

vrijeme. Tata me potapša po ruci i izađemo na travu, niz improvizirani prolaz, prolazeći
pored cijele naše obitelji i prijatelja. Čujem ih kako dahću i mrmljaju kako lijepo
izgledam u svojoj vjenčanici. Bilo je to prva i jedina haljina koju sam isprobala i odmah
mi se svidjela. Ima odrezane rukave i V-izrez kako bih pokazala svoj novi, zahvaljujući

153
dojenju, dekolte. Bez leđa je, ali samo do sredine mojih leđa, gdje se tkanina spaja prije
nego što mi pada preko guze i bedara. Pada lagano do poda i prelijeva se u moj veo.
Veo je najljepša cvjetna čipka, i to je sve što sam ikad sanjala i više.

Moje oči odmah pronađu Kyleove, a kad dođem do kraja prolaza, zakorači
naprijed i povuče me u zagrljaj, duboko me ljubeći. Naši gosti se nasmiju i službenik
pročisti grlo.

„Trebao bi pričekati taj dio, sine“, kaže namignuvši i svi se jače smiju.

Stojimo držeći se za ruke, a nakon što pozdravi sve, svećenik potiče da kažem
zavjete koje sam napisala.

„Kyle“, odmah me stisne u grlu. „Čak i kad to nisam znala, moja duša je znala
da si ti za mene. Od kad sam te prvi put upoznala, nešto u meni te je privuklo. Trebalo
mi je vrijeme, hvala što si bio strpljiv”, kažem sa zabavljenim smiješkom. Val smijeha
teče preko naših gostiju. „Ali, kad sam napokon počela slijediti svoje srce, pronašla sam
najljepšu ljubav koju sam ikad doživjela. Osvojio si me s pločicama čokolade,
zviježđima i ukradenim poljupcima. Ti si najbolji tata našim bebama, a meni najbolji
prijatelj i partner. Uvijek nam daješ sve od sebe, a obećavam da ćeš uvijek dobiti isto i
od mene. Volim te.“

„Liv, dušo, ti si jedina žena koju vidim. Činiš moj svijet boljim mjestom i
uljepšala si mi dane čak i kad to nisi znala. Shvatio sam da te volim kad sam mislio da
ću umrijeti u Afganistanu. Poslije sam otkrio da sam te volio cijelo vrijeme, ali
jednostavno nisam priznao. Obećao sam sebi da ću učiniti sve da pronađem put u tvoj
život i da te nikad ne pustim. U početku je bilo teško“, kaže kroz cerekanje. „Natjerala
si me da radim za to. Ali ništa vrijedno ne dolazi lako, a ti si najbolje što postoji, pa sam
bio spreman.“ Zastaje na trenutak prije nego što nastavi. „Ući ću u ovaj brak s istom
odanošću, odlučnošću i strašću koju sam naučio u vojsci. Voljet ću te jednako žestoko
kao što sam štitio ovu zemlju i nikad te neću iznevjeriti. Ti si žena mojih snova i
obećavam se truditi svaki dan da budem tvoj čovjek.“

Briznula sam u plač, veselo jecajući dok je stavljao burmu na moj prst, sličan
zaručničkom prstenu koji mi je dao samo mjesec dana nakon što sam mu rekla da sam

154
trudna. Tada, uz službeno dopuštenje, povuče me u zagrljaj, spusti me unatrag i poljubi
me uz veselje naše obitelji i prijatelja.

„Bože, jebeno te volim, gospođo Westwood.“

„I ja tebe volim, gospodine Westwood.“

Voljeti Kylea nije nešto što se lako dogodilo, kao što je moj novi muž rekao u
svojim zavjetima, ništa što je vrijedno ne dolazi lako.

KRAJ

155