2

Predgovor
„…da ostanemo ovo što smo. Sutra i uvijek. Djeca.
Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedni drugima ne dopustimo da budemo ono
što nismo,
Da se ne gledamo vučjim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo…“

Meša Selimović

Spojila nas je ljubav prema pisanoj riječi… Prema knjigama koje šute kada je to
potrebno i otkrivaju nam cijele svjetove kada mi to želimo.
Iz te ljubavi rodilo se prijateljstvo, povjerenje i složnost pet stranica koje se međusobno
poštuju i pomažu, a da pri tome nisu rivali jedne drugima… Što je rijetkost u današnje
vrijeme, složit ćete se s nama.
Kao rezultat ovog savršenog knjiškog spoja, predstavljamo vam projekat „6 dana, 6
knjiga, 5 stranica“ i veličanstveni serijal „LOV“.
Upoznat ćete Huntera, Deckera, Lucu i Colea, a jedan od njih zasigurno će
osvojiti vaša srca.
Uživajte u čitanju serijala koji su za vas pripremile;
Naš svet knjiga
Čarobne knjige i ljubavni romani
Klub Brbljivica
Book as passion
Bookland

Za savršene naslovnice zahvalne smo našem voljenom maestru, Tini Tate.

Hvala svim djevojkama koje su se uključile u prijevod i obradu ove knjige.

3
 Prolog
Decker

Buljim u krv na podu, tekućina natapa tepih, puneći moju dušu grijesima.

Nisam uzrokovao smrt pred svojim nogama, ali me opsjeda krivnja bez obzira na
to.

Ovo nije ono što sam očekivao od ovog sastanka. Htio sam samo pomoći
Hunteru. A zauzvrat pomažem ženi koja je napravila značajnu promjenu na njemu. Ista
ona žena koju je prije nekoliko minuta nokautirao radi njene vlastite sigurnosti, a zatim
je u bijesu promatrao Toriana, psihopata kojem smo sada dužni, iznio ju s mjesta zločina,
ostavljajući nas da se pozabavimo s posljedicama.

Ne mogu ispravno razmišljati.

Jednu smo minutu imali prednost, sljedeće je ista ruka gurnuta u naše guzice i
Torian se igra s našim životima.

To je jebena katastrofa s posljedicama koje će me proganjati do dana smrti, jer

sada sam zarobljen. Ne u ovom slučaju u stražnjem dijelu prestižnog restorana, nego u
ovom svijetu.

Više nisam gledatelj.

Sad sam u središtu zbivanja.

„Začepi.“ Hunter mi se unese u lice.

„Nitko od nas nije vidio što se dogodilo. Razgovarali smo. Oni su se posvađali.
Tada se oslobodio pakao. Razumiješ? Ako pitaju za detalje, reci im da se ne možeš
sjetiti. Šok ti je sjebao glavu.“

4
 Kimam, jer, ozbiljno, šok mi je sjebao glavu.

„Shvaćaš?“ Uhvati me za biceps i protrese me.

„Da.“ Oslobodim ruku. “Jebeno sam shvatio.“

Policija se približava, njihove nerazumljive upute bruje iz zvučnika blizu pročelja

zgrade.

„Ovo će postati neuredno.“ Hunterov komentar je ozbiljan. Bez tračka šale.

Pažnju mi skrene mozak prosut po podu prije nego što pogledam u njega.
“Nekako mislim da smo prešli tu točku.“

Predvidjeli smo nered. Znali smo da neće biti lako otići odavde. Ali ovo... Ovo -
beživotna tijela i barut u zraku - ovo sranje je druga dimenzija nereda.

Ova sjebana katastrofa ne može se popraviti i sigurno se ne možemo izvući.

To je dno koje i dalje propada.

Usrani poklon koji nas nastavlja darivati.

„Ovo je policija “, viče jedan. “Ima li koga ovdje?“

„Da. Ovdje iza.“ Hunter tiho okrene glavu prema meni pitajući mogu li ovo.

Kimnem, pretvarajući se da se ovo sranje događa svakodnevno.

Lažem policajcima zbog dvostrukih ubojstava cijelo vražje vrijeme.

Mačji kašalj.

Sranje na tepihu koje izgleda kao mozak proganjat će me godinama. Ne. To sam
sranje već riješio.

Hladan sam.

Hunter suzi oči, a ja praktički čujem njegove misli. Svjestan je da će nas jedan
krivi korak obojicu odvesti u zatvor gdje ćemo tijekom tuširanja paziti jedan na drugoga
da nas netko ne naguzi dok ne ostarimo i posijedimo.

„Možemo ovo“, promrmlja on. “Torian drži policajce u šaci. Neće dopustiti da se
pržimo.“

5
 ***
Osam sati kasnije

„Ispitivali su te duže nego mene.“ Hunterov me pogled prikovao za stolac s druge

strane stola za blagovanje. Njegove su riječi teška optužba unatoč lijenom načinu na koji
drži pivo u rukama.

„Oprosti?“ Otpijem gutljaj viskija i oponašam njegovo opušteno držanje iako mi

se u glavi vrti toliko sranja. Kunem se da sam nekoliko kratkih misli od moždanog udara.

„Na policiji“, pojašnjava. “Tvoj je razgovor bio dvostruko duži od mog. Jesi li
držao jezik za zubima kao dobar mali dječak?“

„Da, držao sam jezik za zubima“, podsmjehujem se. “Ali šuška se da ti nisi.
Policajci su spomenuli nešto o tebi, da bi mogao izaći prije večere.“

Naceri se, ali ne ljubazno. Nikad nije. “Napet si. Je li mali Deckey pjevao poput
kanarinca?“

Pogledam dolje i ispijam gutljaj alkohola kako bih se zaustavio od toga da

posegnem preko stola i razbijem njegovo lice o ulašteno drvo. “Još jednom preispituj
moj integritet, seronjo, i vidjet ćeš dokle ćeš stići.“

Nisam prijavio Toriana. Da jesam, nestao bih prije nekoliko sati, umjesto sjedio
u nepoznatoj kući sa šupkom koji mi puše za vratom, tvrdeći da sam njegovo novo lice
za kriminalnu aktivnost.

Izgleda da sada radim za njega.

Više ne odgovaram Hunteru. Nisam vjerni pomoćnik velike face koji se

povremeno pojavljuje ili hakira nečije osobne podatke.

Moja muda su duboko u džepu Colea Toriana.

Ja sam njegova mala kujica.

Da, ja.

6
 Hunter se nagne naprijed i na brzinu pogleda iza svog ramena, provjeravajući
muškarca koji razgovara na telefon. Čini se da Torian prenosi istu izmišljenu priču svim
svojim zaposlenicima. O Jacobu, dileru koji radi van grada, koji je pucao u svog
plaćenika Carlosa, trenutak prije nego što je on njemu zadao smrtni udarac.

Nevjerojatno? Naravno da da.

Hoće li se itko usuditi to preispitivati? Jebeno ne.

Nitko tko zna njegovu moć i doseg ne bi bio toliko glup.

Hunter susreće moj pogled, njegove su oči žustre dok mrmlja, „Jesi li siguran da
je ovo život kakav želiš?“

„Oh, da“, kipim. “Ovo sranje je točno ono što želim.“

Zakolutam očima pa pogledam po dnevnoj sobi. Ova kuća vrišti prljavim novcem
- umjetnička djela, namještaj, arhitektura. A nije ni Coleova kuća. To je kuća njegove
starije sestre, Layle. Iste one sestre koja je čula izmišljenu priču o ubojstvu i nije je
propitkivala. Samo je kimnula poput dobrog psića kad joj je brat rekao da ode po dijete
kod prijatelja.

Ili se uplašila ili je mala poslušna lutka.

Ne znam što je gore.

„Jesi li razmišljao o bijegu?“ Šapće Hunter.

„Naravno da jesam.“ Stišam glas, pazeći da ne da ometemo psihopatu u sobi.

“Ali čekati metak u stražnji dio mog mozga jer sam izdajica nije nešto što me ispunjava
vrtoglavim uzbuđenjem, znaš?“

„Pomoći ću ti da pobjegneš. Glup si ako ostaneš.”

Frknem. “Isuse, Hunt, uvijek znaš kako učiniti da se frajer osjeća posebno.“

„Ne šalim se. Ako želiš van, samo reci. Sad ili nikada.“

Možda bih trebao prihvatiti njegovu ponudu.

Otići. Početi ispočetka.

7
 Ali sve bih ovo morao ostaviti iza sebe. Svaku sitnicu. I ne samo novac. Morao
bih zaboraviti sve što sam vidio. Što sam napravio.

Došao sam tražiti nevolje. Htio sam uništenje.

Pa, možda ne u ovom stupnju.

Tada nisam bio potpuno stabilan. Htio sam biti dio ove glupe igre. Sad ne znam
koji vrag radim, puštajući korijenje usred minskog polja.

Torian zašuti, uzima gutljaj džin tonika prije nego započne drugi poziv.

„Pusti me da razmislim.“ Gurnem se sa stolice, zgrabim svoje piće i krenem do

staklenih vrata kako bih pronašao prijeko potrebni svjež zrak na stražnjoj terasi.

Hunt je u pravu. Ako sada ne pobjegnem, nikad neću. Ne osim ako to nije u
mrtvačkoj vreći. A pretpostavljam da to zapravo i nije više bitno.

Moj život danas nema visoku vrijednost.

Nemam ništa. Ništa osim ovoga.

Da, moja je obitelj tu negdje - moji roditelji putuju zemljom u svom kamperu,
pokušavajući pobjeći od svoje noćne more. Moj brat živi usred vukojebine u Oregonu,
uživajući u izolaciji. A moja sestra je...

Izdahnem.

Penny sam izgubio iz vida. Ona je Bog zna gdje, radeći Bog zna što, s Bog zna
kim. Ubija me ta nepoznanica.

Nitko ne čeka da svratim.

Ovo upravo ovdje, upravo sada, je sve što imam.

Oslonim se jednom nogom na cigleni zid kuće dok pijem posljednji gutljaj viskija
i proklinjem se zbog glupe odluke da odustanem od pušenja prije dvanaest mjeseci.

Trenutno bih dao sve za dozu nikotina. I više viskija. A manje smrtnih želja.

Tresak vratima me uspravi na noge i ja se okrenem kako bih vidio ženu koja
tumara dnevnim boravkom. Još Toriana. Vidio sam njezinu sliku na internetu. Čitao sam

8
o njoj u novinama - Keira, najmlađa članica mafijaške obitelji, barem je bila prije nego
što je rođena Laylina kći Stella.

Naginjem glavu pokušavajući čuti žestoke riječi vitke brinete, ali mogu razaznati
samo opaki ton.

To je obračun. Zla Barbie nasuprot Sotone u odijelu.

Nije da je to poštena borba. Sotona je potpuno hladan, dok je Barbie pocrvenjela

i ima razbarušenu kosu, kao da je prošla prstima kroz duge, tamne niti tisuću puta.

Koraknem naprijed, ne želeći propustiti trenutak teatra i polako otvorim vrata.

Začuje se najmekše škripanje šarke dok agresija razbija sobu, ali se čuje, a plave oči
pune bijesa pogledaju u mom smjeru.

„Hej, slatkice.“ Odmahnem. “Nemoj obraćati pažnju na mene. Nisam mogao

vani čuti ovu dramu. Puno je bolje odavde.“

Torian me ignorira. Trebao bi me znati dovoljno dobro da shvati da neću prestati

biti pametnjaković samo zato što ima moja muda u šaci.

Možda me posjeduje, ali sigurno me neće kontrolirati.

„Tko je on?“ Keirin pogled ode na brata.

„Decker“, promrmlja Torian. “Sada radi za nas.“

Rafal prijetnji pretvorio se u ogorčen smijeh. “Kladim se da je i on to saznao prije

mene.“

„Bio je tamo, Keira. Prilično je teško reći ti o incidentu prije nego nekome tko je
tome svjedočio.“

„Ne razgovaraj tako sa mnom, ti samozadovoljno sranje. Morala sam čuti za

fatalnu pucnjavu u restoranu moje vlastite obitelji na prokletom radiju. I kad sam te
pokušala nazvati, mnogo puta, sve što sam dobila bila je tvoja govorna pošta.“

„Ovo je posao. Morao sam obaviti nekoliko poziva prije…“

9
 „O, znam.“ Oči joj se suze u zlobne proreze. “Došla sam u kontakt s deset ljudi
između mojih poziva tebi. Deset ljudi, Cole. I sa svima si već razgovarao. Kako me
možeš ovako držati u neizvjesnosti? Riskirati moju sigurnost.“

„Ne riskiram ništa.“ Ton mu je zlokoban. “Ovo nije imalo nikakve veze s tobom.
Dakle, kad bih konačno odgovorio na tvoj poziv, to bi bilo iz ljubaznosti, ne iz nužnosti.“

„Ljubaznosti?“ Te lijepe crvene usne postanu ravna crta. “Tko si ti, Cole? Ja te
više ne poznajem.“

Nagne glavu. “Tako je bolje.“

Povlači se, a lice joj se zgrčilo dok je prekrižila ruke. Prolaze trenuci tišine,
napetost raste dok je Hunter i ja opčinjeno gledamo.

Žena ima željezna muda, to je sigurno.

Kao da čuje moje misli, pogled joj se susreće s mojim, te plave oči svjetlucaju od
osjećaja, prije nego što je pogledala kroz prozor. “Gdje je Layla?“

„Otišla je po Stellu.“

„Prema tvojim uputama, naravno.“ Ona frkne. “Kladim se da si i nju stavio na

čekanje. Kunem se Bogom, otkad je otac otišao, izgubio si svoj jebeni razum.“

Torian napravi prijeteći korak naprijed. “Pazi na svoja usta. Dosta mi je tvojih
sranja.“

„Jebi se, Cole. Ne možeš mi reći što da radim.“

„Ne mogu?“ U tren mu se ruka omota oko njenog grla.

Gurnem se sa stolca, a Hunter me slijedi.

Ona se ne bori. Jedva reagira. Osim što je malo nagnula bradu, ništa se nije
promijenilo. Otrov i dalje izlazi iz njenog pogleda. Ne boji se. Ne povlači se.

„Pusti je, Torian.“ Zakoračim prema njima.

Unosi joj se u lice. “Saberi se“, ponavlja, ovaj put mekše, pod kontrolom, dok
otpušta stisak.

10
 Ona ne cvili. Samo malo opusti ramena. Umjesto toga, čini se da prihvaća njegov
zahtjev.

„Idem po još jedno piće.“ Hunter krene prema kuhinji, njegove riječi i ležeran
ton umiruju atmosferu. “Želi li još netko?“

„Ja ću duplo.“ Torian okrene leđa sestri i zgrabi svoju praznu čašu sa stola.

Život se vraća u normalu.

Pa, koliko god ovo sjebano stanje može biti normalno, ali ja ne mogu odvući
pogled od nje. Ne mogu prestati čekati trenutak u kojem ona slabi. Trenutak u kojem se
ona slomi.

Ne radi to.

Fascinantno je.

Ona je fascinantna.

Također je lijepa i snažna, ali očito u sebi ima istu smrtnu želju koja se zavila oko
moje duše. Njezino disanje se smiruje, borba nestaje, a slika ranjivog savršenstva
zauzima svoje mjesto dok ona baci pogled u mom smjeru. Ovaj put kad nam se pogledi
sretnu, nema bijesa. U njenom pogledu nema prijetnje ili inata. Vidim zbrku u dubokoj
brazdi njenog čela.

Ali najviše od svega vidim zahvalnost.

Vidim njenu zahvalnost.

I to je jedini razlog koji mi treba da ostanem.

11
 1. Keira

Četiri mjeseca kasnije

Pogledam preko obiteljskog restorana, stalne goste koji se šepure i smiju između
svake kapi skupog alkohola. Oni odišu radošću u skrojenim odijelima i elegantnim
haljinama dok su im želuci puni najskuplje hrane.

To je ono što radimo.

To je dio predstave.

Zalijepim cerek na lice, igrajući svoju ulogu. Izgledam kao da sam polaskana
zbog njihove prisutnosti. Blagoslovljena njihovom potporom dok šećem okolo u
raskošnoj haljini koja vrijedi više nego većina ljudi zaradi u mjesec dana.

Ja glumim.

Ali takva je i moja publika.

Njihova ljubaznost je fasada. Njihovo prijateljstvo je laž. Njihova sreća je

zabluda.

Ne sumnjam u to da bi me svi prisutni muškarci zaklali u otkucaju srca da misle

da bi se mogli izvući. Da samo požele, u svakoj bi me sekundi mogli smaknuti.

Ni žene nisu ništa bolje. Njihova su pristojna pitanja prožeta zlokobnom

namjerom. Traganjem za informacijama, tražeći dvosmislenost u svakoj izgovorenoj
riječi.

Lažne su. Od njihove osobnosti do njihovih osmijeha – ništa više nego i ja.

12
 „Mogu li dobiti vašu pažnju, molim vas?“ Dižem svoju čašu za šampanjac, moja
maska šarma savršeno stoji na mjestu dok se brbljanje stišava. “Voljela bih da mi se svi
pridružite u zdravici.“

Moj fokus kreće na razlog ove zabave – na Huntera i Sarah - i na trenutak ne

moram glumiti sreću.

Ljubav između ovo dvoje jedna je od rijetkih stvarnih stvari u mom svijetu.
Njihova veza nije vezana za duge i leptire. Mračna je, ali čista i iskrena. Ponekad, to je
jebeno zastrašujuće. Stvorili su neraskidivo partnerstvo između prijetnje i izdaje koje
nas okružuju. Pobijedili su predrasude i zaslužili su moje divljenje, zajedno s najmanjim
zrncem ljubomore.

„Hunteru i Sarah, neka vam predstojeći brak bude ispunjen mirom“, koji ne
postoji, „ljubavi“, koja će vas učiniti ranjivima, “i prijateljima i obitelji“, koji vam lako
mogu zabiti nož u leđa.

„Hunteru i Sarah“, odjekuju gosti, podižući svoje čaše.

Pronalaženje savršenog osjećaja kako bi se opisao ovaj trenutak je nešto čega sam
se odrekla prije mnogo vremena. Nema savršenstva. Samo manipulacije i laži. Obmana
i opasnost.

Ovdje nema bajki. Samo bogatstvo stečeno mnogim smrtima.

Netko se približava iza mene, čineći me visoko pripremnom.

Muškarac.

Ne, muškarci.

Postoji više od jednog čija mi blizina podiže dlake na zatiljku. Ali ne pokazujem
strah. Ne mogu. Ne u sobi koja je ispunjena sigurnošću i ljudima koje bih trebala tetošiti.

Moram se pretvarati da sam na sigurnom. Iako svi znamo da je sigurnost još jedna
iluzija.

„Ti si van igre, sestro.“ Cole prijateljski gurne moj lakat, ispirući nelagodu svojim
grubim glasom. „Mislio sam da ćeš nam satima dosađivati govorom o ljubavi i
predanosti.“

13
 Podižem obrvu i odmahujem rukom da krene. “Zašto mi ne pokažeš kako se to
radi?“

On se nasmiješi, a ja na trenutak ugledam vraga. Odlučnost u njegovom pogledu

je nedokučiva. Ali tu je i sterilnost. Nije u potpunosti prisutan. Nije već neko vrijeme.

„Hoću.“ Korača naprijed, bez riječi zahtijevajući svačiju pažnju.

Razgovor umire brzom smrću pod njegovim prigušenim autoritetom. Gomila

postaje zanesena, ponašajući se kao da je ovaj čovjek njihov spasitelj, a ne netko tko im
prijeti da ostanu odani.

„Hvala svima što ste večeras ovdje.“ On ukazuje na ne baš sretan par s nagibom
brade. Hunter kipi, njegova je iritacija neobuzdana, dok Sarah sijeva suženim očima.
“Iako niti jedno od njih nije bilo oduševljeno priređivanjem zaruka...“

„Blago podcjenjivanje“, promrmlja čovjek iza mojih leđa blizu mog uha.

Drhtaj mi klizi kralježnicom. Znam taj glas. Navikla sam na način na koji mi
ubrzava puls.

Nitko me nikada nije zaintrigirao onako kako to čini Decker.

„Ali i s njihovim odlučnim neodobravanjem,“ nastavlja Cole, „znao sam da će

ovo biti savršena prilika da nas spoji. Svi ste danas pozvani jer ste dio njihove obitelji.
I upravo sada, s našim stricem koji se još uvijek bori za život u bolnici, moramo ostati
blizu.“

Srce mi zastane. Bljesak modrica i oteklina strica Richarda napada moj um.
Slomljena ruka. Napukla lubanja. Neprepoznatljiv oblik u bijelom bolničkom krevetu
prepunom aparata i cjevčica. Bilo bi humanije da je umro. Nitko ne bi trebao preživjeti
takve ozljede.

„Njegov napad nije bio samo očiti prikaz pokušaja da nas razdvoje, to je također
čin koji ne mogu ignorirati. Borit ću se za ono što je moje i naći ću sve koji su umiješani.“

Naivni bi razmotrili Coleov govor kao zaštitnički i nadahnjujući. Onima koji ga

poznaju shvatit će ga kao prijetnju koja i jest. To je podsjetnik onima u ovoj sobi koji su
razmišljali o izdaji. Jasno upozorenje za bilo koga tko dovodi u pitanje svoju odanost.

14
 Ostati posvećen jedina je opcija za svakoga tko cijeni svoj dah u plućima.

Svojedobno bi me taj osjećaj prestrašio, kad sam bila dijete, grube riječi
bezosjećajnog oca bile su nešto čemu sam se hirovito nadala da će prerasti.

Ja sam ta koja je prerasla hirovitost.

Prilagodila sam se ovim okolnostima jer nije bilo alternative. Slabi ovdje ne
opstaju.

Mentalno ili fizički.

„Neću stajati besposleno i gledati kako mi netko uništava obitelj. S angažmanima

Huntera i Sarah postajemo jači. Autsajderima pokazujemo koliko smo moćni kad
radimo zajedno.“

Utapam riječi svog brata s još jednim gutljajem šampanjca i pomno gledam
grabežljivce željne mirisa krvi. Žele da Cole razotkrije svoju slabost. Svoju manu.

„Za moćnog muškarca, Torian govori puno sranja, ne misliš li?“ Promrmlja
Decker.

Prigušim smiješak, moje morbidne misli zamijenjene su njegovom komičnom

izjavom. “Možeš otići bilo kad“, promrmljam preko ramena, nisam spremna uspostaviti
kontakt očima.

Znam što ću pronaći u njegovu izrazu, a to neće biti hladna proračunatost koju
vidim kod svih ostalih.

„Da... sigurno mogu“, povlači se. “S metkom u pozadini moje lubanje kao dar za
rastanak.“

Naježim se, prizor me udari živopisnom jasnoćom.

„Osim toga, nisam te mogao ostaviti. Umrla bi od slomljenog srca. Što se toga
tiče, i Sarah. Kako bih mogao živjeti s tom krivnjom?“

Kolutam očima. “Zna li tvoj najbolji prijatelj da je njegova zaručnica jedini razlog
zbog kojeg si još ovdje?“

„Naravno. Često mu to kažem.“

15
 Frkćem, zarađujući pažnju svog brata, koji zastaje usred govora da mi uputi
pogled.

„Oprosti “, oblikujem usnama.

Coleov tvrdi pogled sklizne preko mog ramena, njegov pogled je za trenutak
pojačan prijetnjom, prije nego što se okrene natrag mnoštvu i nastavlja svoj diktatorski
govor.

„Loš si utjecaj“, promrmlja Decker. “Ništa osim nevolje.“

Grizem donju usnu, vrat mi trne od potrebe da se suočim s njim.

Umirem za još jednim pogledom na to spektakularno krojeno odijelo. Čokoladnu

kosu stiliziranu do savršenstva. Sjenu brade uz njegovu čeljust koja moli za moj dodir,
i oči tako mračne i duboke da bih se mogla izgubiti u njima.

Ponekad se želim izgubiti.

Umjesto toga, moram zanemariti eskapizam koji dolazi kad sam blizu njega.
Razigranost. Zezancija. Petljanje s njim nije pametno. A ja sam uvijek pametna.

„Prestani se igrati“, promrmljam.

Smijulji se, suptilni zvuk je prokleto drzak. “Život je igra. Ako nije zabavna, koji
je onda smisao igre?“

Šutim dok je moje srce u mojem grlu, onda masa složno podiže čaše. “Za Huntera
i Sarah.“

Slijedim njihov primjer i otpijem još jedan gutljaj šampanjca, ovaj je dulji od
prošlog.

Deckerova čaša viskija okupira mi periferni vid. Zamišljam kako mu tekućina

klizi niz grlo. Kako oblizuje donju usnu da ukloni zalutale kapljice.

Usta mi se suše.

Koža me bocka.

Ovaj čovjek oživljava seksualni apetit koji sam godinama namjerno skrivala.

16
 „Razgovarat ću sa sretnim parom.“ Držim glavu visoko, ne želeći se testirati više
nego je potrebno. Njegova toplina blijedi, ostavljajući me hladnom. Moj lažni osmijeh
se vraća i sterilnost mog postojanja zajedno s njim.

„Mrziš svaku minutu ovoga, zar ne?“ pitam Sarah u pozdravu.

„Da.“ Prekriži ruke na grudima, kao da se želi zaštititi od neprijateljskih pogleda

gostiju. “Zar izgledam kao da ću se onesvijestiti na zaručničkoj zabavi pred gomilom
nasilnika?“

Naginjem glavu u lažnoj zabrinutosti. Lijepa je, ne samo u fizičkom smislu. Ona
može biti brutalna i ljubazna u isti tren. Zlobna i brižna. Ova je žena zaista izvanredna.
“Hoćeš li me zadaviti ako kažem da nisi tip koji bi se zabrinuo zbog ovakvih stvari?“

Usne joj se trgnu. “Neću te zadaviti zbog točne procjene. Ali ovo…“ Trzne
bradom prema grabežljivcima. “Ovo ni na koji način nije odraz onoga kako bih željela
proslaviti naše zaruke. Imam druge važne stvari na svom umu.“

„Misli na jebanje“, dodaje Hunter, mrtav ozbiljan.

Cerekam se. “Da, shvatila sam.“

„Torian je ipak u pravu.“ Okreće se od Sarah do mog brata koji prilazi šanku.
“Večeras je bila dobra prilika da se svi okupe. Moramo riješiti ovo sranje prije nego što
se cijela operacija razotkrije.“

Misli na napad na mog strica i na to kako sada naša obiteljska hijerarhija djeluje
krhko. Pogotovo kad moj otac mjesecima nije pokazao svoje lice. Nalazimo se na
klimavu tlu, a ovo nije prvi put. I neće biti zadnji.

„Ima li vijesti o tome tko ga je napao?“ Pitam. “Znaš da mi Cole ne govori puno.“

„A to je za tvoju sigurnost.“ Hunterov odgovor je grub. “Reći će ti ono što trebaš

znati. Kad trebaš znati.“

Puls mi se ubrzava. Prezirem to što me tretiraju kao malu princezu. “Bi li tvoja
zaručnica prihvatila takvu vrstu prepotentne zaštite?“

Zadržava moj pogled, oči mu se sužavaju.

17
 Oboje znamo da bi Sarah zahtijevala potpunu iskrenost. Da ju drži u mraku, ta bi
ga žena opustošila Voljela bih posjedovati djelić njene reputacije ratnice. Biti poznata
po snazi umjesto po slabosti. Da se na mene gleda kao na sredstvo umjesto obveze.

Na nas se gleda u potpuno drugom svjetlu, ali u stvarnosti, nismo toliko drugačiji.
Barem bih voljela u to vjerovati.

„Ne volim tajne, zar ne, zgodni?“ Sarah smjesti ruku na Hunterova prsa i namigne
mi. “Ne brini. Ako čujem bilo što, javit ću ti.“

Čvrsto je uhvati za zglob. “Ako čuješ bilo što, držat ćeš jezik za zubima, ženo.“

Ona se nasmiješi. “Sad me samo uzbuđuješ, veliki momče. Želiš ovo macho
sranje odvesti na neko privatno mjesto?“

Nosnice mu se rašire.

„Kad smo već kod uzbuđenja...“ Decker se pojavi pokraj mene. “Jesam li vama
damama rekao kako prekrasno izgledate večeras?“

Hunter otpusti Sarino zapešće i stisne šaku. „Ne zajebavaj me, Deck.“

„Što sam učinio?“ Decker podigne ruke u znak predaje. „Nije kao da sam im
rekao da ih zamišljam gole pod tušem. Zapravo sam se suzdržao ovaj put. Što još želiš
od mene?“

Sarah zakoluta očima, a opet, ne mogu si pomoći zbog osjećaja bojazni radi tipa
kraj sebe. Decker je nabijeni top. On je tip koji olakšava napetost s njegovim beskrajnim
sarkazmom. On je također tip koji će te ubiti u trenu.

Još uvijek pokušavam saznati tko je on. Komad po komad. Dan po dan.

Bila sam svjedok njegove časti i zaštitničkog ponašanja. Ali kao i kod svih u ovoj
sobi, njegovi postupci mogu imati skrivene namjere.

„Želim tvoje poštovanje“, reži Hunter.

„Poštujem te, prijatelju. Inače bih odavno pobjegao s tvojom djevojkom.“

Sarah se smije. Dugo i glasno. Zvuk je zarazan. „Decker, ne bi znao kako se nositi
sa mnom.“

18
 „Možda ne, ali voljan sam naučiti.“ Podiže svoje obrve.

„Jebeno ću ga ubiti.“ Hunter uzima prijeteći korak naprijed.

Sarah uhvati zaručnika za ruku i ispreplete im prste. „Ako ga udariš, to znači da

ovdje moramo ostati duže, objašnjavajući Torianu krvavi nered.“

Decker cokne jezikom u još jednom ruganju. “Budi dobro štene, Hunt. Svi znamo
da Torian zaboravlja da sam ja…“

„Inteligentan?“ Prekida Hunter.

„Sofisticiran?“ Dodaje Sarah.

Želim dodati sarkastičan i privlačan, jer Bog zna da je taj čovjek jednako seksi
kao što je i komičan, ali umjesto toga kažem: „Društveno svjestan?“

„Isuse.“ Povlači se i krajičkom oka vidim da se udari dlanom po prsima. “Ne

razumijete kako jako te riječi bole.“

„Više će te boljeti šake.“ Hunter puca zglobovima prstiju.

Prigušim smijeh pod neuvjerljivim kašljem. “Ja si idem po još jedno pi…” Moju
rečenicu prekinula je rafalna buka.

Razbija se staklo. Ljudi vrište. Pucnjevi odjekuju na ulici, a ja stojim smrznuta

kad metci pljušte poput kiše. Gosti se razilaze, trče, guraju. Svjetla se gase, ostavljajući
nas u zamračenom ludilu.

Decker se zaleti u mene, srušivši me na pod, kradući mi zrak iz pluća. Dahćem i

borim se da se oslobodim.

„Ne miči se.“ Štiti me tijelom, spuštene glave, pogled mu juri po sobi dok izvlači
pištolj ispod sakoa. “Hunt, jesi li dobro?“

„Dobro smo“, odgovara Sarah.

„Torian?“ Hunter viče.

Nema odgovora osim histeričnih zavijanja žena i vike muškaraca.

19
 Borim se da se izvučem ispod Deckerovog snažnog tijela, njegovog težina postaje
teža. Zarobljena sam dok moja braća i sestra možda leže u lokvi krvi samo nekoliko
metara dalje.

„Cole“, vrisnem. “Layla.“

Sjena juri prema nama, lice moga brata dolazi mi u vidokrug. Dahće, s pištoljem
u ruci. Pucnjevi i dalje odjekuju, ali su drugačiji. Možda naša uzvratna vatra.

„Vodi je odavde.“ Ne gleda me dok vadi nešto iz džepa i preda Deckeru. “Čuvaj
je svojim životom ili riskiraš da izgubiš svoj.“

20
 2. Decker
Ključ od auta imam u lijevoj ruci, pištolj u desnoj i nalazim se u zgrčenom
položaju.

„Ne.“ Keira odmahuje glavom. “Ne bez Layle.“

„Već sam joj rekao da trči. A sad se pomakni.“ Torian juri prema razbijenim
prozorima restorana, Hunter i Sarah ga slijede.

„Čula si tipa.“ Pružim ruku. “Idemo van odavde.“

Prevali se na trbuh i skenira sobu. “Ne mogu otići, a da prvo ne vidim Laylu.“

„Možeš. Hoćeš. Budeš. Bilo na nogama ili preko mog ramena. To je tvoj izbor,
bundevice.“ Zgrabim joj zglob i potegnem ju. “Ne želiš biti ovdje ako se strijelac vrati.“

S mukom se uspravi u dugoj večernjoj haljini, uski kroj joj ograničava kretanje.
Jednom kad se uspravi, ona nastavlja skenirati tamu, ulična svjetla izvana jedino su
osvjetljenje. “Layla.“

Zastajem, čekajući glas njezine sestre, ali nema odgovora. Samo zvukovi panike
i histerije gostiju koji trče poput miševa.

„Dođi.“ Ovaj put je snažno povučem, uvlačeći je uz svoju stranu i zarobivši je

rukom oko njenog struka. Vučem je prema stražnjem dijelu restorana, ne obazirući se
na tragove krvi na podu.

Keira ostaje snažna, ali teško disanje i široke oči pokazuju njen strah.

„Nastavi hodati.“ Držim je uz sebe i probijam se u kuhinju gdje se žene skupljaju

u kutovima i skrivaju ispod čeličnog pulta. “Odlazite odavde. Pobjegnite na stražnji
izlaz.“

Žure slijediti moju zapovijed, željne nečijeg rukovodstva.

21
 „Jesi li dobro?“ Mrmljam blizu Keirina uha, ne sviđa mi se njezina šutnja.

„Da.“ Jedna riječ. Jedan slog. Bez emocija.

Ne mogu reći je li totalno zla ili je tako očvrsnula da ne zna kako izraziti sranje
koje prolazi kroz njezinu glavu.

Izlazimo na svježi zrak kad mala skupina žena bježi s parkirališta za zaposlenike
u masi jecaja i kliktanja peta.

Tada Keira pomakne noge i skoči mi iz naručja. „Layla ne bi pobjegla bez mene.
Moram se vratiti.“

„Siguran sam da griješiš. Strah čini lude stvari...“

„Nema više pucnjave. Vraćam se natrag.“

Ona zakorači, a ja joj blokiram put. “To je bila pucnjava u prolazu. Što misliš,
koliko im je teško okrenuti se i doći na drugu rundu?“

Ona sužava oči prema meni, a zjenice joj gotovo pojedu lijepu plavu nijansu.
“Tko kaže da ne patroliraju stražnjim ulicama pokušavajući ubiti one koji pobjegnu u
uličicu?“

Dobra poanta. Nažalost, nedovoljno dobra da me uvjeri da je pustim.

„To je rizik koji ćemo morati uzeti.“ Vučem je do crnog Porschea parkiranog
nekoliko metara dalje i otključavam vrata s ključem kojeg mi je dao Torian.

Nisam joj uspio ni otvoriti vrata dok sam čuo zavijanje policijskih sirena.

Zvuk je blizu. Preblizu.

Nadzirali su nas.

Jebiga!

„Moramo krenuti.“ Otvorim suvozačeva vrata i čekam.

Trepće prema meni, disanje joj je otežano. “Molim te, Decker, dopusti mi da
ostanem.“ Pokušava me omekšati psećim pogledom, njezina manipulacija upalila je na
nekoliko sekundi, više nego joj smijem priznati.

22
 „Uđi u prokleti auto.“ Povučem je naprijed i uguram unutra prije nego što me je
mogla napasti s drugim prosvjedom. Zatim se uvlačim na vozačevo mjesto, postavljajući
svoj pištolj u krilo i pokrećući motor dok crvene i plave boje bljeskaju nebom.

Ne palim farove. Vozim se uličicama u tami dok se ne odmaknemo i mogu

riskirati povratak u gradske ulice.

Nemam pojma kamo idem, samo vozim, njezino konstantno anksiozno zurenje u
stražnji prozor je mučni suputnik dok mi krv pulsira u venama.

Provjeravam zrcala i ne nalazim ništa iza nas. “Ne prate nas.“

„Kako znaš?“

Povlačim se na rubnik i puštam sva vozila da prođu. Zatim skrenem lijevo.

“Vidiš.“ Trznem bradom prema zrcalu. “Nitko nas ne prati.“

Usredotočena je na stražnje staklo, spremna dokazati da nisam u pravu čak i

nakon što sam skrenuo lijevo na pustu cestu pa desno na još jednu.

„Jesi li dobro?“ Uključim radio, puštajući žamor da ublaži napetost.

„Prestani me to ispitivati.“ Ona se smjesti na svoje sjedalo, rukama nježno

milujući cijev mog pištolja.

Pogled mi se neprestano vraća na njene prste, nokte u ženstvenoj svijetlo

ružičastoj nijansi kako bi odgovarala njenoj tamnijoj boji haljine. “Znaš li kako to
koristiti?“

Njezini pokreti zastaju, a te meke ruke prelaze na njena bedra. Nokti joj se
ukopaju u svjetlucavu tkaninu uz nogu, odajući njezinu strogo čuvanu tajnu. Ne
odgovara. Ne daje mi ništa.

„Bi li radije razgovarala o vremenu?“ Naginjem se naprijed i provjerim noćno

nebo. “Vedro je. Nema ni oblačka. Mislio sam da najavljuju kišu.“

Opet, čini se da mi nije najbolje prošlo pokretanje razgovora. Nažalost, to nije

nešto u čemu se ističem. Moja verbalna stručnost je u rangu s politički nekorektnim
šalama i neprimjerenim komentarima.

23
 Ova bliska i osobna sranja obično mi zadaju osip.

„Obećavam ti da će sve biti u redu.“ Moj položaj je u najboljem slučaju

beskoristan.

„Ne vrijeđaj me, Decker. Nisam dijete.“

„Dobro... Onda razgovarajmo o tome. Što misliš tko je odgovoran za povlačenje

okidača?“

Ona se okreće prema meni, zbunjeno stisnutih obrva. Njene plave oči me pomno
pregledavaju. Ispituju. Traže.

„Što?“ Pitam. “Uopće ne želiš razgovarati?“

„Ne. Nije to.“ Odmahuje glavom. “Samo nitko prije nije želio čuti moje mišljenje.
Nikad me nisu tražili da pridonesem svojim mislima.“

„Pa, evo ti prilike. Što misliš da se dogodilo?“

Sužava pogled i nakratko mislim da sam prešao crtu. Gurnuo sam je. Zadirao sam
u privatnost najzloglasnije obitelji u državi. Zatim, brzo kako je i reagirala, povlači se.

Obujmi se oko struka i vrati se tišini.

„Keira?“

Uvlači dugi dah. “Ne znam.“ Njen odgovor je mučenje, riječi kao da su izvučene
s mjesta u kojem je urezana bol i patnja.

„Mislim da neko vrijeme nitko neće“, kažem. “Ma tko igra ovu igru, zna sakriti
svoje tragove. Baš kao s tvojim stricem.“

Ruke joj padaju i vraćaju se prema bedrima gdje duboko ukopava nokte.

„Kladim se da si zabrinuta za njega.“

„Naravno.“ Ona se mršti na mene. “On je moj stric.“

Njezina izjava dovodi u pitanje moju inteligenciju. Toriani obitelj cijene iznad
svega. Ali njen komentar je također namjerno skretanje s teme. Želi ostaviti dojam da je
čvrsta, dok živost u njezinim očima odaje snažne emocije. Poznata je kao slaba. Ranjiva,

24
emocionalni Torian. Iako, očito, pokazala je veću snagu pod pritiskom nego prosječni
muškarac.

Unatoč čvrstoći, želio sam je spasiti prvu noć kad smo se upoznali - od njezina
brata i ovog života - ali tek moram utvrditi želi li se spasiti. Također sam zbunjen kad je
u pitanju njezin moralni kompas.

„Oprosti. Glupo pitanje.“ Vozim, držeći se ograničenja brzine, odlučan da neću

dati policiji izliku da me zaustavi. Kazna za prebrzu vožnju je najmanja briga u ovom
trenutku, ali to je gnjavaža koja mi ne treba. “Imaš li neko sigurno mjesto kamo možemo
ići?“

„Kući“, šapće ona.

„To se neće dogoditi.“ S napadom na njenog strica i današnjim napadom, ovo se

čini kao pokušaj atentata na ovu obitelj i ne želim da ona umre dok je pod mojom
brigom.

„Koji je plan B?“

Uzdahne, prepuštajući se mojoj zaštiti bez borbe. „Cole ima mjesto.“ Otvara
pretinac, pomiče pištolj i dokumente i izvuče ključ-karticu bez ikakvih oznaka. “Ne
znam ni je li ovo pravi ključ za otvaranje vrata. Moj je u mom autu u restoranu.“

„Pa, ne vraćamo se u tvoju kuću ili natrag u restoran, izgleda da ćemo pokušati s
karticom.

„Pretpostavljala sam.“

Nacerim se, uživajući malo previše u njenom neprijateljstvu. “Kamo smo

krenuli?“

„Westport.“

Westport? Devedeset minuta vožnje.

„Tvoje oklijevanje će me odvesti kući?“ ona se ruga.

Kvragu ne. Ne želim da ode na neko poznato mjesto.

25
 „Westport je sjajna ideja. Kad stignemo, možemo nazvati tvog brata i saznati
novosti.“

„Ne možemo ga nazvati prije?“ Njezino je pitanje gotovo molba.

„Dosad ima roj policije za dupetom.“

„Što je s Laylom? Mogu li koristiti tvoj mobitel da je nazovem? Moj je ostao u

torbici i kao što vjerojatno možeš pretpostaviti, u restoranu.“ Trepće onim dugim
trepavicama prema meni.

„Naravno.“ Nagnem se u stranu, povučem mobitel iz džepa hlača mog odijela i

predam joj ga.

Bira broj u sekundi, melodija zvona je slaba naznaka zvuka.

Ne treba dugo da shvati da joj sestra nije dostupna.

Nema odgovora. Ne prvi, drugi ili treći put kad ona zove.

„Vjerojatno još uvijek bježi“, kažem joj, nadajući se da ću smiriti rastuće drhtanje
njezinih ruku. “Siguran sam da će stupiti u kontakt s tobom kad bude mogla.“

Vraća mi mobitel i zagleda se u pištolj u mom krilu. “Ja ni ne znam gdje je bila
kad su nas napali. Što ako bila je točno kraj prozora? Što ako…“

„Siguran sam da bi do sada već čula da je nešto pošlo po krivu. Loše vijesti uvijek
putuju brže nego dobre.“

„To je utješno“, promrmlja ona. “Hvala.“

„Samo se trudim biti iskren.“ Lagano joj se nasmijem. Nije mi uzvratila. Lice joj
je čvrsto. Bolno. Ispunjava me osjećaj krivnje jer nemam pojma kako joj pomoći.
“Ozbiljno, da se nešto dogodilo, Hunter i Sarah bi mi uzurpirali mobitel. Tišina je znak
da je najgore prošlo.“

„Može biti.“

Ne forsiram razgovor dalje. Znam da joj je adrenalin visok. Vjerojatno misli da

joj je um čist i oštar, dok je unutar njene glave sjebani nered.

26
 Ako se može vjerovati tračevima, brat je drži zaštićenom od obiteljskog posla.
Drži je podalje od brutalnosti i kriminalnih radnji. Ako su glasine istinite, ovo večeras
je na nju djelovalo kao šamar stvarnosti.

Ostavljam je u tišini da se bavi svojim mislima, držeći usta zatvorena dok

putujemo iz Portlanda. Trebao sam biti suptilniji u svojoj zabrinutosti zbog odvođenja
nje kući. Očito je da je njen život pod prijetnjom. Ali s druge strane, sumnjam da cijeni
to što ju štitim.

Što se više približavamo Westportu, to sve više primjećujem njeno držanje.

Njezina nelagoda raste umjesto da se rasipa. Pogledam je svakih nekoliko sekundi. Sa
svakim sljedećim pogledom, vidim kako joj ruke sve više drhte.

„Keira“, kažem tiho, „znam da ne želiš da pitam, ali jesi li još uvijek dobro?“

Ona ne reagira. Njezin fokus je zalijepljen za tamu izvan prozora. Ne ignorira

me. Tu je nešto više od njenog nedostatka komunikacije. Izgubila se, njezina lijepa koža
lišena je boje.

„Keira?“ Dodirnem joj zglob, vrhovima prstiju se povežem s hladnom kožom

koja mi puls uzdiže u nebo. “Kriste.“

U šoku je.

Zaobilazim cestu, a njezino dahtanje udara me u uši. Gasim motor i jurim iz

automobila da otvorim njena vrata.

„Što se događa?“ Ona se okreće prema meni, usne joj se šire.

Sranje. Oči su joj raširene, ali zjenice više nisu proširene. Potisnute su
pod njezinim zabrinutim pogledom. “Ti si blijeda. I hladno ti je. Mislio sam da me ne
doživljavaš.“

Trlja ruke. “Klima je previše pojačana. Cole uvijek previše hladi.“

„Dozivao sam tvoje ime...“

„Nisam te čula. Sigurno sam se izgubila u mislima.“

27
 Jebiga! Povlačim se i prolazim rukom kroz kosu pokušavajući smiriti svoje
disanje. Ja sam pička.

„Decker?“ Glas joj je plah dok otkopčava pojas.

„Nemoj.“ Gurnem otvoreni dlan u njezinom smjeru. “Samo sjedni, dovraga.

Moram nas odvesti odavde.“

Ona se trzne unatrag jer sam pokazao previše svoje frustracije. I da, bol u tim
plavim očima natjera me da se osjećam kao šupak.

„Žao mi je“, stišam glas, „nisam htio puknuti.“

Ponovno veže pojas i mršti se. “To je u redu.“

U redu – to je najgori čovjeku poznat odgovor. Jednom riječju moja usrana noć
postaje puno gora. “U redu... Pa... Nema još puno do Westporta. Možeš li se usredotočiti
da mi daješ upute.“

Podigne bradu, stisnutih usana. “Fokusirana sam.“

„Dobro.“ Nježno joj zatvorim vrata i zaokružim haubu, proklinjući svoju glupost
svakim korakom.

Prije nekoliko minuta, mislio sam da jedno od nas gubi razum.

Ispalo je da to nije ona.

28
 3. Keira
Sigurnosna kartica radila je na ogradi i opet na ulaznim vratima, omogućujući
nam pristup kući, nekad poznatoj kao obiteljska kuća za odmor.

Ipak, mojim roditeljima to nikad nije bio odmor.

Kad sam bila tinejdžerica, shvatila sam da su naša putovanja ovamo nužnost, a
ne opuštanje. Posjećivali smo ovu kuću jer su nam životi bili ugroženi. Ne zbog očeve
želja da se zbliži s obitelji.

„Kad se smjestiš, prošetat ću van i provjeriti dvorište.“ Decker mi govori preko

ramena dok gasim alarm u foajeu sa svojim otiskom prsta.

„U redu.“ Uključim svjetla i vodim ga niz hodnik, kroz poznati prostor ispunjen
uspomenama koje prijete da će me svladati.

Unatoč razlozima naših posjeta, moja je mama voljela biti ovdje. Pekla bi cijeli
dan i gledala filmove sa svima nama do dugo u noć. Satima bismo čavrljali i čitali. A
sad je nema, oduzeta nam je metkom kroz prsa u ludilu koje nas još uvijek okružuje.

Otresam tugu i usredotočim se na promjenu dekora dok hodam hodnikom,

odlučna da se saberem usprkos noćnim morama koje me prate u stopu. Slike su
drugačije, podne daske zamijenjene su elegantnim pločicama i boja zidova je svjetlija
nego boja breskve koje se sjećam.

Dok vodim prema otvorenoj kuhinji i dnevnom boravku, nisam iznenađena što je
i glavna soba preuređena. To je svježe i novo. Ovako je bolje. Ali čak i s golemim
promjenama, udovi mi trnu kao da me duhovi miluju po koži. To je uznemirujuće.
Osjećaj u mom trbuhu mi izaziva paniku.

29
 „Jesi li sigurna da nitko drugi ne zna za ovo mjesto?“ Decker povlači prstom
preko kuhinjskog šanka, ne ostavljajući trag jer nema prašine. “Mogao bih jesti s ovog
mramora.“

„Cole je unajmio agenciju za čišćenje i vrtlarenje. Nitko ne zna tko ih je unajmio.“

„Dobro.“ Kimne. “Hoćeš li biti dobro ako odem provjeriti dvorište?“

„Da. Molim te idi.“ Moj odgovor je brz. Entuzijastičan. Očajnički želim prostora
da se saberem.

Podiže obrvu, čini se kao da se uvrijedio.

„Žao mi je.“ Odmahujem glavom. “Samo trebam vrijeme nasamo.“

Usne mu se oblikuju u tužan osmijeh, a nježnost dosegne njegove tamne oči.

“Razumijem. Večeras si prošla pakao.“

„Bit ću dobro.“

„Eto, opet s tom riječju.“ Zahihoće se. “Ja ne mislim da to znači ono što ti misliš
da znači.“

Namigne i krene prema ulaznim vratima, nestajući mi s vidika dok se pitam je li

namjerno citirao kultnu klasičnu romansu.

On mi je takva anomalija. Proturječnost. Tama i svjetlost. Agresivnost i šarm.

Uvijek sam se trudila razaznati pravo i lažno, ali večeras je gore s mojom glavom
upletenom u nered ludila.

Nikad nisam bila blizu smrti. Ne ovako. Nikad mi prije nije život prešao pred
očima. I to nije bilo najgore. Od pomisli na moju nećakinju, Stellu, koja je par sati prije
toga bila na zabavi, oblijeva me hladan znoj. Ta djevojčica mi znači cijeli svijet.

Nema ništa važnije od njezine sigurnosti.

Ni jedna vražja stvar.

Ipak, ja sam odgovorna što sam ju dovela u opasnost.

Ja sam stvorila opasnost.

30
 Mučnina mi se podiže do grla, moja samoodbojnost ratuje s kajanjem.

Teturam naprijed i prislanjam ruke na uglancani mramorni pult, uvlačim dah za

dahom. Moram se smiriti. Borim se da povratim kontrolu.

Krikovi mi odjekuju u ušima. Pogledi skamenjenih lica me proganjaju. Još uvijek

osjećam kako se razbijeno staklo urezuje u moje dlanove i težinu Deckerovog tijela na
svojem.

U svojim je nastojanjima bio nesebičan da me zaštiti. Bez straha. Nemaran prema

vlastitom životu. Možda šala kako ima smrtnu želju nije baš šala.

Oslobodim zrak u plućima, a zatim ih napunim do kraja, ponavljajući ritual

iznova i iznova.

Udahni, izdahni. Usredotoči se.

Povlačim pogled po sobi, pokušavajući odvratiti pozornost, ali jedina distrakcija

današnjoj pucnjavi su uspomene iz djetinjstva od kojih me steže grlo.

Iskre nostalgije trepere poput filma, slike iz mojih mlađih godina postaju jasne i
oštre. Običavala sam sjediti ovdje za doručak. I za ručak. Mama bi mi isplela pletenice
i žalila bih se koliko joj treba. Mogu se maglovito sjetiti suptilnog natezanja i čupanja
dok je pokušavala ukrotiti moje neposlušne vlasi.

Neugodna me bol zareže u rebrima.

Umrla je premlada. Prelijepa.

Jednog dana čitala nam je priče prije spavanja i ispričavala se zbog načina na koji
je moj otac izbjegavao svoje kćeri. Sljedećeg smo bili odjeven u crno i obavijeni velom
tuge.

Ta ista tuga me napada sada, kradući mi zrak iz pluća.

Nije bila stvorena za ovaj svijet. Naš svijet. Onaj s obmanama, izdajama i
ubojstvima.

31
 Nikad nije imala mana kao moj otac. Njezina ljubav je nadmašila njegovo
zanemarivanje. Pružila je očaravajući osmijeh kroz gomilu mrkih pogleda. Njena
krepost bila je okružena grijehom.

Iz tog razloga sam sigurna da bi mrzila osobu koju sam postala.

Kriva sam za grozne stvari. Kosturi u mom ormaru su tako čvrsto zbijeni da se
kunem da će ih još jedna akcija istjerati van.

„Prestani“, zahtijevam naglas.

Moje srce se puni s rastućom panikom.

Skočim s pulta i dočekam se na pete te pogledam prema zatamnjenim prozorima.

Preda mnom je crna noć, usamljena i hladna.

Svoj odraz pozdravljam s trzanjem - raščupana kosa, uklete oči. Jedva se mogu
pogledati, ne jer me moja raskošna šminka izdaje, već zato što sam zgrožena svojim
postupcima.

Nos me peče, trnci mi pužu po koži i osjećam mučninu. Patetična sam. Jadna sam.

Okrećem se na prstima, spremna da pobjegnem od svog odraza, a onda samo

zastanem na trenutak ugledavši abnormalnost na svom obrazu. Naginjem bradu i suzim
pogled na zamračen prozor. Mrlje prekrivaju desnu stranu mog lica, svih oblika i
veličina, idu i duž moje čeljusti i niz vrat.

Dodirujem ih, vrhovima prstiju stružem po grubim i osušenim mrljama.

Srce mi stane.

Grlo mi se stegne.

„O Bože.“ To je krv.

Dodirujem se svugdje - lice, ramena, vrat. Nema ozlijeđenih područja. Niti jedan
rez, modrica ili ogrebotina.

Mrlje nisu moje.

Krv stranaca obilježava moju kožu.

32
 Pokušavam obrisati mrlje dlanom, ali bezuspješno. Ubrzavam tempo, ribajući,
ruka mi drhti pri svakom pokretu.

Pogledam dalje, ugledavši sitne mrlje na remenu i na prsluku. Izruguje mi se još

mrlja.

Tekućina je ugravirana.

„Posvuda je.“ Glas mi puca dok koristim nokte, grebući se po obrazu, čeljusti,
vratu.

Puls mi postaje pomahnitao. Ne mogu uzeti dovoljno zraka.

Ne mogu disati.

Soba potamni, vid mi se zamuti, a neke slike postaju kristalno bistre. Skidam
prsluk i borim se da posegnem iza kako bih otvorila patentni zatvarač.

„Keira?“

Vrata se zalupe. Blagi koraci dopiru do mojih ušiju dok povlačim zatvarač.

„Keira.“ Čvrst stisak uhvati me za zapešće.

„Skini to“, vrisnem. “Moram to skinuti.“

Slobodnom rukom grebem vrat, a onda me Decker okreće prema sebi.

„Pusti da ti pomognem.“ Oči su mu raširene, njegova briga povećava moju

paniku.

Ja se tresem. Ruke mi drhte u njegovu stisku.

Večeras je to bilo moje djelo. Ja sam ovo uzrokovala. Ja sam odgovorna.

„Sve je moja krivica.“

„Ne, dušo. Nije.“ Nagne se bliže, ulazeći mi u lice. „To iz tebe progovara
adrenalin.“

Pokušavam povući zglob, ali on me čvrsto drži. Neće me pustiti, a u tome je

utjeha. Neće dopustiti da moji demoni preuzmu vlast. Samo tu je i strah. Histerija.

„Keira, nisi ti kriva.“

33
 Njegova je ozbiljnost zabrinjavajuća. On se uvijek šali, ma koliko god moj brat
prezirao njegove ludorije.

Ali ovo... Ovaj snažni, brižni čovjek me slama, ruši moje temelje.

Mišićave ruke me obuzimaju, odvodeći me od prozora i niz drugi poznati hodnik.

“Je li kupaonica ovuda?“

Ne odgovaram, samo podignem svoje utrnule noge u pravom smjeru dok mi

osušena krv tone pod kožu, uzrokujući mi svrab.

Zaustavlja se pred ormarićem s umivaonikom i ogledalom. Izvlači ladice dok ne

pronađe krpu, a zatim natapa materijal pod vodom i istiskuje višak vode.

Neće pomoći.

Nije dovoljno.

Mrlje su duboko u mojoj srži i sada obilježavaju moju dušu.

Odmaknem se da pobjegnem pod tuš. Otvaram vrata i odvrćem slavine. Ne čekam

da se voda ugrije. Ulazim unutra, trebajući očistiti svoju dušu, hladni mlaz me jako
udara. Ribam i čistim, ne zaustavljajući se dok grube mrlje ne postanu glatke, zatim
potpuno nestanu.

Još uvijek nije dovoljno.

Razdirem haljinu, trzam, vučem, sve dok teška, mokra tkanina ne padne na moje
gležnjeve.

Stojim u donjem rublju, pognute glave, natopljena masa moje kose mi skriva lice
poput štita dok tupo buljim u pod.

Ne mogu biti ovakva. Moram se sabrati. Znam da nema alternative, ali moje tijelo
neće udovoljiti tome. Podliježem vatri u svojim očima. Plačem, suze nečujno teku, jecaji
mi stežu prsa dok se prislanjam na hladne pločice i tjeram svaku posljednju kap
samoprezira.

Predajem se krhkosti na dug trenutak. Možda nekoliko minuta. Moguće nekoliko

sati.

34
 Ništa se ne događa dok on... Dok Deckerove cipele ne dođu na vidik na ulazu u
tuš.

„Keira...“

Njegov me glas obavija, pogoršavajući sve i istodobno nešto poboljšavajući.

Ne znam kako bih reagirala. Nikad ne znam s njim.

Uvlačim dah i ispravljam se, mičući kosu s obraza.

Snažne ruke pružaju se preda mnom, zatvarajući vodu.

Buljim u te prste, preplanulu kožu.

Prizivam snagu koja mi treba. Ja ju sama stvaram. Nemam izbora. Ne mogu biti
krhka zbog njega.

Okrećem se i pronalazim ga kako drži plišani bijeli ručnik, njegov izraz lica je
čvrst. Oči su mu izgubile trag zabrinutosti. Drugačije su. Utješne dubine sada prikazuju
nešto što ne cijenim.

„Nisam slaba“, zavapim.

„Znam, tigre.“

„Onda me nemoj gledati tako.“

Namršti se. “Kako?“

„Kao da me sažalijevaš.“ Izlazim iz tuša dok me obavija gustim materijalom. Ne

mogu mu dopustiti da me osuši kao dijete.

„Mogu zuriti u tvoje sise ako će ti biti bolje.“

Nešto se stisne u meni. Ne moj želudac. Ne moja pluća. Veće je od toga.

Obuhvaća sve. Pretpostavljam da je to zahvalnost.

Ponovno me pridobio svojim humorom.

„Koji je plan B?“ Ponavljam njegovo pitanje od ranije, zaradivši lagano uvijanje
njegovih raskošnih usana..

35
 „Dok si bila...“ Odmahuje rukom prema tušu, bez riječi se referirajući na moju
psihotičnu stanku. “Na brzinu sam pretražio kuću i nisam mogao naći rezervnu odjeću.“
Cijedi moju kosu, kapljice vode udaraju o pločice i moja stopala. “Morat ćeš nositi moju
košulju.“ Zamota ručnik oko mojih leđa, držeći krajeve da ih uzmem. “Primiš ovo na
minutu?“

Stisnem ručnik u obje ruke, čvrsto se držeći. Baci svoju jaknu na pod, a zatim
počne otkopčavati svoju bijelu košulju dugih rukava. Trebala bih ga zaustaviti. Ja sam
sigurna da bih mogla pronaći ogrtač ili pokrivač; čak bi i list pomogao. Ali šutim dok
izlaže isklesana prsa, mišićava ruke i masu preplanule kože.

Umjetnost na njegovoj ruci kolaž je zloslutnih slika – žena u suzama, lubanje,

šahovska ploča, stabla. Upijam jezive slike u pamćenje, lijepo napisan scenarij na
njegovoj lijevoj strani. Delikatan tekst je napisan iznad njegova srca, moj pogled je
prelazio preko nekih riječi - nježnost, bijes, smrt, svjetlost.

„Molim te, nemoj me tako gledati“, naglašava svaki slog s drskom prijetnjom.

Dašak deliričnog smijeha pršti mi s usana. Kroz sve ovo ludilo, pruža mi
distrakciju. Ovaj čovjek... On je lud. Smiješan je. I ne mogu si pomoći zbog snažnog
osjećaja koji mi se zabija u prsa dok ga gledam.

Nitko mi ne govori onako kako on govori. Drugačiji je, njegove anomalije uvijek
raspiruju moju znatiželju.

„Žao mi je.“ Pročistim grlo. “Kako bi želio da te gledam?“

Usta mu se trznu, nagovještaj osmijeha se probija. „Samo se šalim. Možeš me

gledati kako želiš. Zapravo, imam neke novčanice, mogu ti prirediti predstavu.“

I samo tako, moj mentalni slom je zaboravljen. On me ne osuđuje zbog gubitka

razuma. Čak ni ne spominje što se dogodilo.

„Evo.“ Predaje mi košulju i uzima ručnik, skrećući svoj pogled dok navlačim
materijal preko ramena i zakopčavam gumbe.

36
 Njegov miris me obavija - kolonjska voda drvenastih nota. Jača me, čini da se
opet osjećam stabilno. Nagnem svoje lice u stranu, želeći više, i uzimam suptilni udah
uz ovratnik, uvlačeći ga duboko u svoja pluća.

Udobnost koja me obuzima je smiješna, znam to. On nije čovjek kojem mogu
vjerovati. I još se čvršće zamotam u košulju, kradući sve što mogu dobiti, želeći da se
materijal prilijepi za mene poput druge kože.

Zatvorim oči, uhvatim još jedan duboki udah i trepnem kako bih ga vidjela da
bulji u mene. Gleda me. Njegov proždrljivi pogled sledio me na mjestu.

Više ne vidim ni trunke njegovog sažaljenja. Njegovog humora nema nigdje na

vidiku. Ono što me obavija je intenzitet.

Surovost.

Požuda.

„Decker...“ Vatra iz njegovih nosnica presijeca moju rečenicu, i ja drhtim,

zarobljena između odgovornosti i potencijalne gluposti.

37
 4. Decker
Ona njuši moju košulju, a svaka dlaka na tijelu mi se diže. Te široke oči me
ubijaju ili je to možda savršeno tijelo s kojeg nisam mogao maknuti pogled.

„Provjerit ću ima li hrane u ormarima.“ Glas mi je dubok, zvuči kao imitacija

Darth Vadera. Jedino što nedostaje je teško disanje.

„U redu...“ Ona kimne. Proguta. Izgleda potpuno uznemireno. „Dolazim za

minutu. Moram popraviti kosu.“

Izmičem iz kupaonice, grabeći jaknu s poda, gurajući ruke u džepove dok bježim
niz hodnik. Stisnem šake. Stisnem zube. Pokušavam zanemariti umnožavanje svojih
izopačenih misli.

Upravo je preživjela pucnjavu, manje od dva tjedna nakon što je njezin stric
izbjegao pokušaj atentata. A evo mene, digao mi se kao da sam izopačeni tinejdžer.

Čini se da i moj kurac ima smrtnu želju.

Da me barem Hunter sada može vidjeti. Taj kurac bi umro od smijeha. Torianova
reakcija ne bi bila tako smiješna. Gotovo sam siguran da bi me objesio sa stropa za moj
kurac.

Palim mobitel i nazovem prijatelja da vratim svoje misli natrag na pravi put.
Hunter se javlja na prvo zvono.

„Jesi li na sigurnom?“ on pita.

„Da. Mislim da smo sigurni. Izašli smo iz Portlanda.“

„Dobro. Policajci ovdje ganjaju svoj rep. Bit ćemo neko vrijeme zaglavljeni na
mjestu događaja.“

38
 Uđem u otvoreni dnevni boravak i krenem prema kuhinji. „Kakav je bio konačni
rezultat?“

„Nula-nula. Svi su se metci zabili u plafon. Nisu nam mogli ništa s te udaljenosti.“

„Jesi li siguran?“ Namrštim se. “Keira je poprskana krvlju.“

„To sranje je posvuda zbog razbijenog stakla. Kad bi netko pogledao scenu,
pomislio bi da su se ti jebači valjali po staklu, s obzirom na nered koji su ostavili. Ali
ne, nema ozljeda od metaka.“

Počinjem otvarati ormare iznad šanka. Prvi je prazan. Drugi i treći, također. Tada
otvorim četvrti i nađem konzerviranu hranu - povrće, juhe, kiseli krastavci. “Pa, tko god
je to učinio stvarno usrano puca, ili…“

„Ili je to bilo upozorenje.“

„Za što?“

„Tko zna. Moglo bi biti sve. Ali jednom kada Torian pronađe krivce, glave će
padati.“

„Kako se nosi s dramom?“

„Trenutno je ljut,“ reži Hunter. „Puno se toga događa i siguran sam da ne znam
ni polovicu toga. Ali jedan od najvećih problema su policajci. Stigli su prebrzo. Ili
doušnik dijeli informacije poput letaka na uglu ulice ili su svinje nešto čule i odlučile
nas koristiti kao mamac.“

Puls mi raste, bijes mi kipi. “Misliš li da bi ostavili žene na vatrenoj liniji?“

Djeca su bila na toj zabavi ranije te večeri. Keirina nećakinja također. “Mislim
da vlasti ne bi bile toliko bezosjećajne. Ne mogu biti.“

Hunter frkne. “Odjednom imaš osjećaje za muškarce u plavom?“

„O, da, dušo. Znaš me.“ Otvorim peti ormar - sveti gral. Dvije police napunjene
su bocama s pićem moleći da ih se popije. “Prepustio bih se u otkucaju srca za
elektrošoker i lisice.“

39
 „Prepustio bi se za pola bagela1 i korištenu cigaretu, šupak.“

„Da. Pretpostavljam.“ Iako, ne pušim već neko vrijeme. Ne otkad sam počeo
raditi s Hunterom i svojim potencijalnim ubojicom. “Pa, kakav je plan ovdje? Što šef
želi da radim s Keirom?“

„Pritajite se neko vrijeme. Sa sestrom je u bolnici zajedno sa stricem, mi smo već

previše ranjivi.“

„Njegova sestra?“ Moj puls udara.

„Nije ništa ozbiljno. Porezala se na staklo. Ali ne želimo da itko zna da je još
jedan Torian privremeno nedostupan.“

Sranje “Keira će poludjeti.“ Opet. “Kolika je šteta?“

„Ništa ozbiljno. Nekoliko šavova na licu i nekoliko na ruci.“

Sjajno, prenošenje informacija bit će super zabavno. “I pretpostavljam da bih ju

trebao dadiljati dok se ovo malo ne smiri?“

„Aha“, izjavi Hunter. “Uživaj.“

„Hvala.“ Izvlačim bocu iz ormarića, gladim matirano staklo s poštovanjem, a

zatim vratim to blago jer ne smijem podleći svojoj žestokoj žeđi dok ovo sranje ne
prestane. “Obavještavaj me.“

„Također. Nazvat ću te kasnije.“

Zatvorim ormar, prekinem vezu i vratim mobitel u džep jakne. Tada je osjećam.
Keirina prisutnost lebdi blizu mene.

„Ne treba mi dadilja“, promrmlja ona.

Uzdahnem i zagledam se u peti ormar, promatrajući vrata, želeći da se mogu

uvući među blago. “Znam.“ Okrenem se prema njoj. “Igrao sam na mačo kartu nadajući
se predstaviti grubljim nego što zapravo jesam. Je li upalilo?“

1
pecivo u obliku prstena koje se najprije kuha u vodi, a zatim peče

40
 Prisiljavam se da zadržim pogled na njenim očima. Ne smijem spustiti pogled.
Jebeno neću, bez obzira koliko mi se podsmjehuju njena izložena bedra.

„Ne šalim se, Decker. Ako želiš otići, onda otiđi. Ovdje sam na sigurnom.“

Naslonim se na pult, prekrižim noge i ruke na prsima. „Jednu minutu promatraš

moje tijelo poput izgladnjele zvijeri, sljedeću me izbacuješ? To boli, mala.“

Koluta očima. “Nemoj ni počinjati. Tko je bio na telefonu?“

„Hunter.“

„Što je rekao?“

Zastajem razmišljajući o svom odgovoru. Mogao bih je lako držati u mraku, baš
kao i njezin brat. Ili bih mogao zaraditi njeno povjerenje. “Ne mnogo.“

Brada joj se trznula. “Decker, molim te.“

Molba s tih rumenih usana test je za sva moja osjetila. Ona je previše zadivljujuća
za svoje dobro. Moguće savršeno oružje u arsenalu njezina brata, ako tip shvati njezin
potencijal.

Pogled mi se spušta bez mog dopuštenja, odmjeravajući svaki njen centimetar.

Moja se košulja lijepi za njezina prsa, vlažne mrlje preko njezinih grudi čine njezin
grudnjak vidljivim. Onda su tu njene noge. Ona jebena primamljiva bedra sa savršeno
preplanulom kožom. Da je materijal koji visi s nje dva centimetra kraći, mogao bih još
jednom vidjeti čipku njenog donjeg rublja.

„Bila si u pravu“, priznajem. Mrzi me što ju svi drže u mraku, ali ja ću joj malo
uljepšati stvarnost.

„Layla nije izašla prije nas.“

Oči joj se rašire. Usne joj se otvore. “Je li dobro?“

Kimnem glavom. “Ušla je u borbu s razbijenim staklom i izvukla deblji kraj. Ali
nema razloga za brigu.“

Dah joj razdijeli zrak, drhtava ruka kreće se prema njenim ustima prije nego što
se zaustavi i spusti ju na bok. Vraća kontrolu, iako je vidljivo da je još uvijek slomljena.

41
 „Ne paničari. Hunter mi je rekao da je već zašivena.“

Čeliči se, ramena joj se ispravljaju. “Kuneš se?“

„Ne lažem. Kunem se.“ Crtam zamišljeni križ na svoje nepostojeće srce. “Možeš
ju opet probati nazvati.“

„Neće se javiti. Cole će ju izolirati. Nema komunikacije, osim preko njega, sve
dok se situacija ne vrati pod kontrolu.“

Ugrizem se za jezik odlučan da neću okrenuti sestru protiv brata. Nije mi u

interesu da se zajebavam s Torianom. “On vas pokušava zaštititi.“

„Od čega?“ Naruga se i krene prema blagovaonskom stolu, čvrsto se hvatajući za

naslon drvene stolice. „Neznanje nije način da nekoga zaštiti.“

„Biti u mraku je najbolje. Bavi se nekim prilično teškim sranjem.“

„Vjeruj mi, znam. Gledam vijesti. Čitam novine. I kao da to nije dovoljno, čujem
i tračeve.“

Mediji znaju kurac o kriminalnim radnjama njenog brata.

Ali njezina je nesigurnost dobra stvar. Znači da se ne moram osjećati krivim zbog
poštovanja koje imam prema njoj. Također i radi privlačnosti. “Ranije si spomenula da
je ovo večeras bila tvoja krivica. Zašto?“

„Ne znam.“ Slegne ramenima i spusti pozornost na stol. “Pretpostavljam da je

bilo kao što si rekao, previše adrenalina. Nekako sam na trenutak izgubila stvarnost.“

„Jesi li sigurna?“ Ispitujem je, pokušavajući utvrditi laže li ili sam paranoičan.
Nešto u njezinu odgovoru nije izgledalo iskreno. “Ne želim da misliš da si odgovorna.“

„To je slatko. Ali sad sam prešla preko toga.“

„Lažeš li me?“ Hodam prema njoj, zaustavivši se nekoliko metara dalje. “I prije
si bila nepokolebljiva.“

Susreće moj pogled, veza između nas raste dok ne slegne ramenima. “Bila je moja
ideja da proslavimo zaruke. Ja sam razlog zbog kojeg smo svi bili tamo.“ Ona se gorko
nasmije. “Htjela sam da imamo nešto lijepo za proslaviti. Nešto normalno.“

42
 Podignem obrve. “To te ne čini odgovornom.“

„Tako je kako je.“

„Ono što je“, otežem, „je neka stvarno sjebana logika.“

Uzdahne i odmara se uz stol za blagovanje, nježno trepćući. “Znaš s riječima,

Decker. Rijetko si ozbiljan.“

Na mene je red da se smijem. “Ovaj posao je morbidan kao kurac. Da nemam

smisao za humor, odavno bih skončao.“

Njezine me oči skeniraju, proračunato, kao da pokušava utvrditi jesam li

sposoban oduzeti sam sebi život. Trenutno ne uživam u njenoj pažnji.

„Ako se ne možeš zabaviti sa životom, gdje je tu smisao?“ dodajem.

„To si već rekao.“ Glas joj je gotovo šapat dok ona gleda lijevo, zureći kroz
prozor.

Gurnem se od pulta, ne sviđa mi se njena promjena raspoloženja. “Je li vrijeme

za piće?“

„Ne.“ Odmahuje glavom. “Možda bih posudila tvoj mobitel, ako je to u redu.
Želim nazvati Colea.“

„Nema problema.“ Dohvaćam mobitel iz stražnjeg džepa.

„Nećeš me odati što sam ti rekao o Layli, zar ne?“

„Da te odam?“ Provuče zube preko donje usne i gura se od stola krećući prema
meni, zamahujući bokovima, potaknuvši reakcije mog kurca. “Ti misliš da ću odati
jedinu osobu koja mi je rekla istinu? Nije moguće. Ako ništa drugo, ti i ja smo
jednostavno postali srodne duše.“

„Ne zafrkavaj se, prekrasna.“ Nasmiješim se, dodajući sloj bahatost kako bi
prikrio način na koji me hipnotizira. „Slomit ćeš mi srce.“

„Ne zafrkavam se. Ali želim nazvati Colea da vidim koliko dugo moraš
dadiljati”, šapne ona zadajući precizan udarac.

„Evo, evo. Ne moraš iskoristiti gaćice. One su jedino što štiti tvoju čednost.“

43
 Zahihoće se, a to joj osvijetli lice dovoljno da se moj puls poveća. Lagano
rumenilo koje joj grije obraze ne pomaže.

Ne mogu izgubiti fokus na ovoj ženi, ali mogu vidjeti kako se to događa. I ja to
osjećam.

Ona se zaustavlja ispred mene i uzima mobitel iz moje ispružene ruke. “Trudit ću
se da te ne uvučem ni u jednu nevolju.“

„Sjajno.“ Kimnem glavom. Usporeno. Umjereno. Uspaničeno. Zato što to zvuči

više kao prijetnja nego kao obećanje.

44
 5. Keira
Uzimam Deckerov mobitel i izlazim iz prostorije, trebajući privatnost i razmak
od njega, ne znajući što mi je u ovom trenutku važnije.

Biram Coleov broj, a zatim se ugrizem za jezik dok zalaje: „Što je?“

„Ja sam.“ Stišam glas.

„Keira? Kako si? Gdje si? Pokušao sam te nazvati…“

„Ostavila sam mobitel u restoranu jer me neki kreten nagurao u ruke jednom od
svojih luđaka i zahtijevao da odem.“

„Taj kreten te je pokušavao zaštititi.“

Kolutam očima. “Mogu se čuvati, brate.“

Uzdahne. “Trenutno nemam vremena za prepirku s tobom. Hunter je rekao da si

izvan grada. Gdje točno?“

„U sigurnoj kući.“

„Kojoj?“

„Postoji više od jedne?“ Optužujem ga. “Od kada?“

„ Jebi ga.“ Njegova frustracija odjekuje linijom. “Dobro, razgovarat ćemo o

detaljima kasnije. Sve dok si na sigurnom, to je jedino bitno.“

„Jesam. Decker ima sve pod kontrolom. Bio je savršen.“

„Savršen?“ Neodobravanje u njegovu glasu glasno je i jasno. „Je li u blizini?“

„U kuhinji. Želiš li da ti ga dam na telefon?“

„Ne, ono što želim od tebe je da budeš oprezna.“

45
 Nastavljam niz hodnik, prema stražnjem dijelu kuće, gledajući preko ramena
svakih nekoliko koraka. “Da, znam. Ne moraš me upozoravati.”

„Još uvijek je nov. I nepromišljen. I jebeni pametnjaković. Njegov mi stav ne

sjeda baš najbolje.“

„Zašto si ga onda učinio mojim bijelim vitezom? Trebala sam ostati s tobom.“

„Bilo je dobro vrijeme i savršena prilika.“

Puls mi se povećava. “Savršena prilika za što?“

„Da ga držim na oku. Uđem mu u glavu.“

Stisnem čeljust, nesigurna i pomalo uznemirena kako je moj brat mogao

razmišljati o strategiji dok su metci letjeli, a ljudi vrištali. “Bio je dobar prema meni,
Cole.“

„Dobar ili lukav? Ne budi naivna, seko. Znaš da mu se ne može vjerovati.“

Intenzitet njegovog glasa stavlja me na rub. “Jesam li u opasnosti?“

„Od njega? Ne. Ne bih te poslao s njim da mislim da je sposoban da te povrijedi.

Ali je li sposoban za povrijediti ovu obitelj? Nisam siguran. Tek treba dokazati svoje
vrijednosti. I dok to ne učini, njegova će namjera ostati upitna.“

„Što očekuješ od mene?“ Pitam.

„Ništa. Ne još. Samo ostani otvorena da ga testiraš ako dobiješ priliku.“

„Da ga testiram?“ Sikćem ispod glasa. “Pretpostavljala sam da je na našoj strani.“

„Ono što bi trebalo biti i što se obično događa su dvije različite stvari. Znaš da
smo oboje paranoični iz dobrog razloga.“

U pravu je, iako je prosuđivanje Deckera kao neprijatelja potpuno pogrešan stav.

„Budi pametna, Keira. I sigurna, također.“

Kimnem glavom. “Hoću.“

46
 Neću se izjašnjavati o Deckerovom slučaju. Ne još. Uzet ću više vremena da prvo
dođem do vlastitog zaključka. Zacementiram svoje pretpostavke. “Imaš li vijesti o tome
tko je odgovoran za ovo večeras?“

„Ništa. Ne još. Ali saznat ću prije ili kasnije.“

Mučnina mi se kovitla u trbuhu. Ruka mi blago drhti. Znanje nije uvijek dobra
stvar. Ponekad je neznanje blaženstvo. Pogotovo kad se radi o smrti. “Nemoj ništa
požurivati, u redu?“ Preklinjem. “Ti, više nego itko, trebaš biti hladne glave.“

„Znaš me, Kee, nisam ništa, ako nisam hladan.“

Njegov sarkazam je zastrašujući. Nasmijala bih se da se ne bojim njegove

reakcije.

„Slušaj, moram ići.“ Ton mu postane prijeziran. “Nije sjajno vrijeme za razgovor.
Nazvat ću te sutra.”

Nastala je tišina i na trenutak pomislim da je već poklopio. “Cole?“

„Da?“

Progutam slinu jer mi se grlo osušilo. “Kako je Layla?“

„Ona je dobro.“ Njegov je odgovor trenutni. Bez razmišljanja. „Izašla je prije

tebe.“

Obrve mi se podižu na laž. „U redu...“ Uvlačim smirujući dah i polako ga

ispuštam. „Pa, možeš li joj reći da sam izgubila mobitel u restoranu? Moram se poslužiti
Deckerovim, ali ona ne odgovara na moje pozive.“

„Vjerojatno ne prepoznaje broj. Prenijet ću joj poruku.“

Lažljivac. Lažljivac. Lažljivac.

„Hvala.“

„Čujemo se uskoro, Kee. Pobrini se da si na sigurnom dok te ne nazovem.“

„Hoću.“ Prekidam poziv i zagledam se kroz prozor.

47
 Cole igra opasnu igru iskrivljujući istinu u pokušaju da me održi mirnom. Sve što
našim neprijateljima treba je slaba točka. Samo jedna. Onda smo ranjivi.

Ali shvaćam zašto je lagao. Svi imamo tajne. Neke su smišljene da zaštitimo one
koje volimo.

Misli da čini pravu stvar.

Ne želi da se brinem. A ipak je njegova namjera imala suprotni efekt.

Zabrinuta sam. O tome da sam sama s Deckerom. Zbog svoje mentalne

stabilnosti. O tome da će Cole reagirati bez razmišljanja kad otkrije tko je odgovoran za
ovo večeras.

Ne mogu se čvrsto držati za snagu za koju se obično držim. Adrenalin mi je

uništio zdrav razum.

Hajde, Keira. Saberi se.

Lagano koračam hodnikom i zastajem u sjeni. Decker je još uvijek u kuhinji i

sada žlicom jede kukuruz iz konzerve. Ne radi ništa podmuklo ili prikriveno. On je
opušten, sako mu je otkopčan kako bi razotkrio njegovu tintu na prsima, tamna kosa mu
je razbarušena i pada mu oko čela. Iz njega ne izbija ni tračak prijevare, ali je ja ni ne
bih mogla vidjeti ako je izvrstan manipulator.

Prevara je rijetko očita.

Uđem u dnevnu sobu, a moj pogled ga ne napušta. Zaustavljam se nekoliko

metara od kuhinjskog ormarića. “To izgleda ukusno.“

Usne mu se pomiču, a lice mu postaje definicija drskog i oholog.

„Govorila sam o kukuruzu“, pojašnjavam.

„Sigurno jesi.“ Naginje konzervu u mom smjeru. “Želiš malo? Nemamo puno
opcija kad je hrana u pitanju.“

„Ne, hvala. Mislim da trenutno moj želudac to ne bi mogao podnijeti.“

Gurne još jednu žlicu u usta, njegova isklesana čeljust radi prekovremeno. “Kako
je tvoj brat?“

48
 Slegnem ramenima. “On je isti stari Cole. Ništa se nije promijenilo.“

Zastane, oči mu se suze. “Nešto nije u redu.“

To nije pitanje, to je izjava koja me zaledi na mjestu. Već osjeća moje

raspoloženje, već može dešifrirati moj izraz lica. Spoznaja me ispunjava strepnjom i
uvažavanjem u jednakoj mjeri.

„Ne. Ne, nisam uzrujana”, lažem. “Postao je dosadan. Opet mi je lagao. ”

„Žao mi je što to čujem.“

„Već bih se na to trebala naviknuti, zar ne? Da budem iskrena, iznenađena sam
što me to još uvijek muči.“

“Imala si dug dan. Možda bi trebala uzeti mali odmor.“

„Da. To mi je plan.“ Ovaj poziv dodao je nekoliko novih slojeva mojoj

iscrpljenosti. Samo što mi je teško otići. Možda bih ga trebala testirati. Ne da potvrdim
Coleovu sumnju, nego da dokažem da je moj instinkt u vezi Deckera u pravu. “Hoćeš li
biti u redu da si sam pronađeš sobu?“

Žlicom u usta stavlja još nekoliko zrna kukuruza. “Srušit ću se na sofu ako
moram.“

„Ako moraš? Ne planiraš spavati?“

„Mogao bih malo zadrijemati.“

„Zašto? Ovdje smo sigurni, zar ne?“

„Da naravno.“ Izvlači kantu za smeće i baca konzervu u smeće. “Samo sam
oprezan.“

Ne želim mu vjerovati. Ne mogu. Jedan, jer je povjerenje osobina ličnosti kojoj

se rijetko prepuštam. I dva, jer pomisao na to da se zbog mene odrekao sna uvija mi
trbuh u čvorove.

„Keira, da postoji nešto zbog čega bih se brinuo, rekao bih ti.“ Nagne se naprijed,
ruku raširenih uz pult. “Idi. Odmori. Možemo smisliti svoj sljedeći potez ujutro.“

Kimnem glavom.

49
 Unatoč Coleovom upozorenju, slažem se mi Decker nije prijetnja. Ne mogu
zamisliti da bi me ovaj čovjek ozlijedio. Ne mogu to uopće vidjeti kod njega. Ali sam i
više nego svjesna da izdaja može doći s prijateljskog lica. “Laku noć, Decker.“

„Laku noć, mačkice.“

Vučem noge niz hodnik, dok moje misli ostaju s njim u kuhinji. Ne želim biti
sama, a to nije zbog njegovog koketiranja. Žudim za istinom. Trebam odgovore. Toliko
ih želim da mi trne vrat od iščekivanja.

Nevoljko se zatvorim u glavnu spavaću sobu i dugo buljim u kvaku. Trebala bih
zaključati, iako se ne bojim raskošnog nasilnika koji me štiti. Pametno je to učiniti ako
planiram uopće odspavati... što ionako nije vrlo vjerojatno.

Lagano kliknem bravom, nadajući se da zvuk neće odjeknuti niz hodnik, a zatim
napravim vizualni pregled svakog centimetra sobe prije nego što uključim svjetlo i
popnem se u krevet. Ležim na boku, njegova košulja je na mom ramenima, nos sam
ugnijezdila u materijal. Njegov miris ispunjava moja pluća, a ja se borim sa sjećanjem
na trenutak s njim koji je mogao imati sumnjivu namjeru.

Večeras mi se dokazao. Pokazao je svoju odanost štiteći moje tijelo svojim

vlastitim, i u svakoj drugoj akciji poslije.

Ali opet, dokazao mi se i prije nekoliko mjeseci kad se suočio s Coleom. Ruka
moga brata bila je omotana oko mog vrata, lagano me stiskao usprkos bijesu u njegovim
očima.

Jednom riječju, Decker se zauzeo za mene. Pokazao je iskrenost i obećanje.

Cole bi to doživio kao prkos. Ne ja, doduše. Ja cijenim čast. Moral. Izljevi bijesa
ne znače da je vrijedan povjerenja. Ali njegova blagost? Da.

Zaslužuje da mu se pruži prilika.

Pokušavam se nadovezati na svoj uvjerljiv argument, bacajući se i okrećući se

satima dok analiziram svaki trenutak koji sam provela s Deckerom – njegovu
razigranost, zaštitu, požudu.

50
 I rekao mi je istinu o Laylinim ozljedama. To je atribut za koji se držim poput
dragog života. Ali to bi mogla biti igra. Znam bolje od svih da prijevara dolazi od onih
od kojih najmanje očekujete. Ne mogu skinuti svoj gard. Bez obzira na to koliko želim.

Svaka minuta koja prolazi unosi mi više ludila u iscrpljenost. Počinjem gubiti
razum dok mi se današnji događaji vrte u mislima.

Bljesak padajućeg stakla. Pucnjava. Vriskovi. Panika.

Pokušavam prigušiti plamen sjećanjem na Deckerovo tvrdo tijelo na vrhu svog.

Mahniti način na koji se zaustavio na autocesti. Nježne ruke koje su me osušile nakon
tuširanja.

Ne budi naivna, seko. Znaš da mu se ne može vjerovati. Progone me bratove riječi.

Kao da nemam dovoljno briga bez pomiješanih osjećaja prema Deckeru. Bacam
natrag pokrivače i skliznem s kreveta. Izmičem iz sobe, nogama lupkajući po pločicama
dok mi puls luduje. Kuća je okupana sjenama, jedini sjaj dolazi od prigušenog televizora
dok ulazim u dnevnu sobu.

Zaustavljam se u podnožju sofe, zagledavši se u njegovo rašireno tijelo, gole

grudi, a ruka mu je prebačena preko lica, pokrivajući njegove oči. Miran je, pouzdan ili
ne, zaista je veličanstven za gledanje. Duge minute gledam u njega, poput vrebača.

Žena tetovirana na njegovom bicepsu zuri u mene, njena ljepota je eterična i

ukleta dok se suza širi niz njen obraz.

„Mogu li ti pomoći?“ mrmlja.

Srce mi skoči u grlo od iznenadnog prodora tišine. “Kriste. Nisam shvatila da si

budan.“

„Shvatio sam.“ Ruka mu padne na bok dok trepće prema meni. „Što nije u redu?“

Pokušavam smisliti savršen odgovor. Onaj koji će zvučati razumno u ponoć dok
njegove oči zure u mene. „Moj ti brat ne vjeruje.“

„Ustala si iz kreveta da mi to kažeš?“ Namršti se i sjedne, naslonjen na naslon za

ruku. “To zapravo nije tajna, sunce.“

51
 „Već znaš?“

„Naravno da znam.“ Zastaje kako bi na trenutak razmišljao, obrve mu se čvrsto

ispletu. “Je li ti to rekao ili si ti to sama shvatila?“

„Je li to bitno?“

Polako ustane i kreće se prema meni, postajući toliko veći nego što je ikad prije
bio. Sva ta gola koža. Tvrdi mišići. Sve te slasne tetovaže.

„Da, ima. Mislim da nije pametan potez reći ženi da je njezina sigurnost
prepuštena nekome kome ne može vjerovati.“

Progutam suhoću u grlu, ne želeći priznati koliko je u pravu.

„Ali rekao ti je.“ Oči mu se sužavaju. “Jesi li zato bila uzrujana nakon što ste
razgovarali telefonom?“

Ližem usne boreći se protiv naglog izostanka vlage. Grlo mi je suho, jezik i usta
također.

„Nemaš se zbog čega brinuti, Keira. Unatoč mišljenju tvog brata, nikad te ne bih
povrijedio.“

Podsmijeh mi napušta usta. Prisiljen je. Još glume. Moram se pretvarati da sam
vrlo oprezna iako moja intuicija želi mahati zelenim zastavicama kao na dan sv. Patrika.

Vjerujem da me nikada ne bi povrijedio.

Vjerujem da ima najbolje namjere. Kako ne bi imao nakon što me svojim tijelom
zaštitio od metaka?

„Ako se bojiš mene, mogu te odvesti nekome drugome.“ Izraz lica mu je bolan
dok govori. “Odvest ću te kamo god želiš ići.“ Sagne se i dohvati sako s poda. “Samo
mi reci kamo idemo.“

Doista je spreman za odlazak.

„Ne trebamo nikamo ići“, priznajem.

Gleda me sa strepnjom. “Jesi li sigurna?“

52
 Gutam, ližem donju usnu i borim se kako bih zadržala kontrolu.

„Zašto ti ne vjeruje?“

„Jer je moja odanost oduvijek bila prva prema Hunteru. Uvijek će biti. Cole ne
cijeni prkos.“

Ne, moj brat ne. Očekuje vjernost, krvnu zakletvu, i vašeg prvorođenog... Ili nešto
u tom smislu.

„Je li to sve?“ Ne mogu odvojiti pogled, previše željna dešifrirati svaku promjenu.
“Mora biti još toga.“

„Siguran sam da postoji milijun razloga.“ Slegne ramenima. “Ali dok mi plaća,
nije me briga ni za jedan.“

Njegova sterilnost se ne cijeni. Valjda sam u tome poput Colea. Želim odanost.
Predanost. “Razumijem.“

„Ne želim tvoje razumijevanje, Keira. Želim tvoje povjerenje. Nakon svega što
smo večeras prošli, zar ne zaslužujem to?“

„Povjerenje je teško.“

Uputi mi polu-osmijeh. “Pretpostavljam da je potrebno više od stavljanja svog

života na kocku da te usrećim.“ Baca moju bešćutnost prema meni s tako tiho
izgovorenim riječima.

Ne sviđa mi se optužba. Ne sviđa mi se kako se prazno osjećam.

„Ne razumiješ“, šapnem.

„Isprobaj me.“

Smirujem svoje disanje, ne podliježući potrebi usisati duboke udahe. “Povjerenje

donosi ranjivost. Ne smijem biti ranjiva.“

„Dopušteno ti je biti što god želiš. Ti si svoja osoba. Nikad to nemoj zaboraviti.“

„Ne. Ja nisam. Ne mogu biti ranjiva, ni slaba ni uplašena.“

On se naruga. “Ti jesi uplašena.”

53
 „Ne…“

„Da, jesi.“ Odreže me. “Jaka si i tvrdoglava i pametna. Ali još uvijek se jebeno
bojiš, i to je u redu. Bila bi glupa da se ne bojiš.“

Buljim u njega, utapajući se u njegovom iskrenom izrazu. Želim vjerovati

njegovoj dobroti. Umirem od želje.

„Cole se nikad ne boji.“

„Cole je psihopat. Uspoređuješ jabuke i kruške.“

Smijem se unatoč ozbiljnosti u njegovu glasu. “On nije psihopat. On je samo...“

„Jebeno lud?“ Prilazi korak. “Narcisoidan?“ Približava mi se. “Zaustavi me ako

želiš. Mogao bih nastaviti satima.“

Moj se osmijeh smanjuje, olakšanje koje mi je pružio umire od pomisli na brata.

“Ne bi se trebao šaliti na taj način. Ako čuje…“

„To nije nešto što mu ne bih rekao u lice.“ Slegne ramenima. „Radim za njega i
on ima moju odanost. Ali to ne znači da ima moje poštovanje.“

Iznenađuje me brutalna iskrenost. Također me ispunjava zabrinutost. “Ne

odobravaš njegov način poslovanja?“

„To nema nikakve veze s poslom.“

„Što je onda?“

Drži moj pogled, a izraz lica mu se stisnuo.

„Reci mi.“ Približavam se nekoliko centimetara, naša stopala se dodiruju.

„To je razgovor za neki drugi dan. Trebaš se odmoriti.“

Ne. Napokon negdje stižem. Ne mogu se sada zaustaviti. „Molim te.“

Čeljust mu se steže. Oči mu se stvrdnu. “Položio je ruke na tebe. Ja nikada ne bih

mogao poštovati čovjeka koji to čini.“

Tupo buljim, potpuno obuzeta njegovim žestokim odgovorom. Između mog brata
i ovog čovjeka ne stoji samo nedostatak poštovanja. Ima toga još. Puno više. A ako

54
mogu vjerovati njegovom žestokom uvjerenju, to nema nikakve veze s kriminalnim
aktivnostima moje obitelji, već s njegovom brigom za mene.

Krivnja se miješa s mojim burnim osjećajima.

Ja sam razlog zašto mu Cole ne vjeruje.

Ja sam ta koja je stavila metu na Deckerova leđa.

Prolazi pored mene, prekidajući razgovor dok odlazi u kuhinju. “Želiš li da ti

donesem piće? Pronašao sam ormar s pićima ranije.“

Uzdahnem i slijedim ga. “Ne želim alkohol. Kava, s druge strane…“

„To se neće dogoditi.“ Otvara ormar iznad pulta i uzima čašu. “Kofein je loša
ideja pred spavanje.“

„Pa, ono što trebam i ono što je dobro su dvije različite stvari.“

Prelazi u drugi ormar, ovaj je ispunjen bocama svih oblika i veličina - rum, tekila,
gin.

Izvadi bocu votke, odvrne čep i natoči šokantnu količinu u čašu.

„Nadam se da to nije za mene.“ Ostajem s druge strane pulta.

„U svrhu opuštanja.“ Tada zatvori ormar i okreće se prema meni, boca mu je u

jednoj, a čaša u drugoj ruci.

„Hoćeš li ga imati sa mnom?“

Suptilno odmahuje glavom. “Ne mogu.“

„Zato što čuvaš djecu?“

„Ne, jer ne želim da me iskoristiš.“

Kolutam očima. “Ali ulio si mi dovoljno da probudiš divlju zvijer.“

Nasmiješi se, njegov izraz me pogodi poput stakla. “Pa, ponekad se ponašaš
tako.“

Namrštim se, iako se teško boriti protiv osmijeha kad me tako gleda,
samosvjestan, s razbarušenom kosom i pospanih očiju.

55
 „Kad si me vidio da sam bila kao zvijer?“ Promrmljam.

„Jesi li već zaboravila prvu noć kad smo se upoznali?“ Spoji obrve. “Bila si divlja.
Nisam znao hoćemo li izaći živi iz kuće tvoje sestre.“

Sjećanje me uštipne. Moji me postupci proganjaju. “Nikad ti nisam zahvalila što

si se založio za mene.“

„Nisam očekivao da to učiniš. Bilo koji čovjek koji poštuje samoga sebe učinio
bi istu stvar.“

Ne odgovaram. Ne mogu.

Istina je, bez obzira koliko su puta zaposlenici moje obitelji vidjeli kako se Cole
i ja svađamo, nitko nikada nije uskočio. Ni jednom. Niti malo. Do Deckera.

Podignem čašu i otpijem opasnu količinu votke. Tekućina mi peče grlo i nos,
čineći da počnem kašljati. Očekujem da će mi se smijati. Očekujem da se te prekrasne
usne uviju u osmijeh.

Kad podignem pogled, obrve su mu stisnute, a oči ispunjene isprikom. „Žao mi

je“, promrmlja. “Nisam to trebao spominjati.“

„Ne ispričavaj se.“ Trljam nos da otjeram peckanje. “Sve je to prošlost.“

Zgrabi bocu i zaokruži pult prije nego što ode do sofe. “Jesi li mu oprostila?“

Slijedim ga, ovaj put pijuckajući alkohol umjesto da se pokušavam utopiti u

njemu. “On je moj brat.“

Gleda me dok stavlja votku na stolić i legne na sofu. Njegov pogled mi govori da
je svjestan da nisam odgovorila na njegovo pitanje.

Potapša prostor pokraj sebe, ostavljajući mi mjesto tako blizu sebi da mi koža već
trne. Oklijevam, spuštajući pogled do naslonjača nekoliko metara dalje, a zatim ga
vraćajući do primamljivog mjesta na sofi, punog opasnosti.

„Neću ugristi.“ Namigne. “Više volim lizati.“

„Eto, opet ti s mudrostima.“ Zauzimam mjesto u kutu sofe i okrenem se prema

njemu, uvijajući noge ispod sebe. “Ne možeš biti ozbiljan, zar ne?“

56
 Promišlja o odgovoru. „Može biti.“

„Pretpostavljam da već znaš da je to zaista simpatično na uznemirujući način.“

Zahihoće se. “Ne mogu si pomoći da ne budem neodoljiv. To je moj problem od

rođenja.“

Sjedimo neko vrijeme u ugodnoj tišini dok svjetlost s televizora treperi preko
njegova lica poput kaleidoskopa.

„Jeste li ti i Cole ikad bili bliski?“ Isteže svoje ruke preko naslona za glavu.

„Definiraj blisko.“ Ne volim ovu temu. Previše je osobna. Potpuno nametljiva.

“Već si nas vidio u najgorem izdanju.“

„Bio je zabrinut da ćeš učiniti nešto glupo. Mislim da u tom trenu nije znao za
drugi način da te natjera da ga slušaš.“ On govori bez osjećaja, kao da razgovaramo o
vremenu umjesto fizičkog napada.

„Sad ga braniš?“

„Jebeno ne. To što je učinio je neoprostivo. Samo sam stvarno usran kad je riječ
o tješenju žena.“

Obuzima me toplina, veseli trnci prolaze mojim rukama i usnama. “Hvala ti.“

Namršti se. “Za što? Usrani pokušaj utjehe?“

„Ne. Ne govorim o razgovoru. Mislim na sve - jer si me štitio u restoranu, nosio

se s mojim zanovijetanjem, jer sam ti doslovno uzela košulju s leđa.“

Slegne ramenima. “Košulja ionako tebi bolje stoji.“

„Bome da, zar ne?“

Oči mu se suze prema meni. Zatim se njegov pogled polako spušta mojim tijelom
preko materijala njegove košulje, točno do ruba mojih izloženih bedara.

Ne moram ga ni pogledati kako bih znala da zuri u mene, osjećam to. Privlačnost
mi drhti niz kralježnicu. Požuda mi se namotava u trbuhu.

„Jesi li već spremna za spavanje?“ promrmlja on.

57
 Frknem, nesigurna u značenje njegovog pitanja.

„Sama, Keira. Mislim da moramo ovo presjeći da nas ovaj razgovor ne odvede
do nečeg zbog čega ćemo požaliti.“

Slažem se, ali od pomisli na mračnu spavaću sobu s druge strane kuće obuzima
me jeza. „Ne želim se vratiti tamo dolje.“ Okrećem se prema televizoru, nadajući se da
neće vidjeti ranjivost u mojim očima. “Voljela bih ostati ovdje s tobom. Ako je to u
redu.“

Vidim ga kako me promatra kroz moj periferni vid. Ne mogu pobjeći. Njegova
pažnja me obavija, potpaljujući vatru koju je zapalila votka.

„Ako ostaneš, trebala bi barem malo odspavati.“ Gurne se na noge, zgrabi jastuk
s najbližeg naslonjača, zatim ponovno sjedne. “Ovdje.“ Potapša jastuk u svom krilu.
“Lezi.“

„Ne, dobro sam. Ozbiljno.“ Dovršim votku u jednom gutljaju i stavim čašu na
stolić.

„Molim te, Keira. U jednom trenutku sutra ću morati spavati i moram znati da
ćeš moći ostati budna dok sam van igre.“ Ponovno tapša jastuk. “Dođi. Vjeruj mi.“

U njegovim riječima ima puno više od toga da zahtijeva povjerenje, ali ne mogu
s njim podijeliti niti jednu riječ o tome.

„To je samo nekoliko sati“, šapće. “Osjećat ćeš se bolje kad sunce izađe.“

Smiješno je koliko dugo šutim, pretvarajući se da razmišljam dok je moj um već

odlučio. „Samo ću se malo odmoriti.“ Ispružim se, polako naslonivši glavu na jastuk.

Gleda u mene, mračno i intenzivno. Ne mogu skrenuti pogled. Ne želim. U tim

očima ima odgovora i moram ih sve čuti.

„Spavaj, sunce.“

„Dok buljiš u mene?“ Protisnem.

Zgrabi daljinski upravljač s naslona za ruku i ugasi televizor, zaranjajući sobu u

mrak. “Bolje?“

58
 Ne, nije. Nije ni blizu.

Još uvijek ga mogu vidjeti. Još uvijek osjećam kako njegov pogled pada na mene
kroz sjene, uvlačeći se pod moju kožu.

59
 6. Decker

Gledam u nju previše dugo, pokušavajući ući u njenu glavu. Da je shvatim.

Umjesto toga, uočio sam sve faze njenog sna. Sve sam vidio. Svaki trzaj, svaki
dah.

Fasciniran sam njezinim zamršenostima kako sati prolaze. Gustim trepavicama

koje lepršaju, one u sredini dulje su od onih na vanjskim rubovima. Njenom glatkom
kožom, s najsitnijim ožiljkom iznad brade. Savršenim obrvama. Njenom mekom kosom.
Besprijekornom pletenicom.

Ona ispušta zvukove. Najslađe cviljenje. Nađem se kako čekam njen sljedeći
zvuk, ne želeći da me ometaju vlastiti udisaji.

Ova glupost je obično poznata kao nedostatak sna.

Mogla bi se zamijeniti s nekim slabim i bespomoćnim u ovom trenutku. Mogla

bi... Ali nije.

Ja znam bolje.

Ova žena je snažna i pametna. I tako jebeno lijepa da mi je teško odagnati misli
o tome kako bih ju želio kušati.

Jebi ga! Moram se probuditi, dovraga.

Zaslužio sam malo njenog povjerenja, a sada moram biti oprezan kako se
ponašam. Ne mogu biti nepromišljen. Moram zadržati svoj um na zadatku, a svakako
moram zanemariti način na koji joj se moja košulja pomiče po bedru svaki put kad
udahne.

Moram... I jebeno se mučim.

60
 Između pet i šest sati kladim se na to koliko će kože izložiti. Dok sunce izlazi,
vidim najmanji tračak bijele čipke, pogled na oskudni materijal mi je najslađe mučenje.

U osam se počinje komešati, nos joj se nabora.

Kliznem ruku s njezine kose, a drugu s njenog ramena, stavljajući jednu na naslon
za ruku, drugu uz sebe. Tada zatvorim oči i naslonim glavu, glumeći da spavam kad se
probudi, a zatim nježno gmiže iz mog krila.

Trebao bih je pustiti da se udalji. Mora doći k sebi nakon što joj je dan započeo s
pogledom na moje međunožje. Ali čim me napusti njezina toplina, puls mi se podiže i
požuda se probudi.

Uhvatim je kako hoda na prstima oko sofe, kosa joj je u neredu, a lice blijedo.

„Jesi li dobro spavala?“ Pitam.

„Isuse, Decker“, dahće. “Možeš li se prestati pretvarati da spavaš? To je drugi put

da si me tako uplašio.“

Cerekam se. “Žao mi je.“

„Ne, nije.“ Prstom češlja kosu, dugačku, valovitu kosu koja joj grli ramena. Ona
izgleda drugačije jutros, nježnost sna još je očita u njezinim crtama lica.

Ona na trenutak nije član kriminalne obitelji. Ona je normalna žena. Prekrasna
žena. S mojom jebenom košuljom koja joj visi s bedara.

Pogledom pretražuje pod, a zubi joj se zabijaju u donju usnu. “Nisi vidio gumicu
za kosu uokolo, zar ne?“ Ona maše rukom kružnim pokretima, pokazujući na moje
međunožje. „Ispala je dok sam spavala.“

Pala je... Ili ju je netko izvukao u pokušaju igre s njezinom kosom.

„Nisam je vidio.“ Ne u posljednjih nekoliko sati. “Želiš li ju potražiti?“ Podignem

jastuk iz krila i raširim ruke, spreman da izvrši opsežnu pretragu oko mog kurca.

Ona zabaci glavu i nasmije se. “Ti samo stvaraš probleme otkad nisi spavao, znaš
li to?“

61
 U pravu je. Ja stvaram probleme tamo gdje ih ne bih trebao stvarati. Ne mogu si
pomoći. Te njezine oči zajebavaju se s mojim razumom, izluđujući me.

Spustim jastuk na sofu i ustanem, tanka crna gumica ispadne mi negdje između
nogu.

„Ovdje.“ Predajem joj, prsti nam se nakratko dodirnu.

Dodir je više od struganja kože po koži. Kontakt donosi trzaj svijesti, njezina usta
me hipnotiziraju dok jezikom navlaži usne.

Proguta i podigne pogled, gledamo se dugu sekundu. Povezanost između nas je

kao test. Igra koju ne planiram izgubiti.

„Trebala bi to izostaviti“, promrmljam. “Izgledaš lijepo ovako.“

Ona oklijeva. Nepomično. Na trenutak, mislim da bi mogla reći nešto smiješno.

Ili me možda pokušati impresionirati. Onda se nešto pomakne u nježnim crtama lica.
Brada joj se uzdigne, oči očvrsnu. Ponovno veže kosu brzim, efikasnim pokretima i
vraća kontrolu koju ja ne mogu pronaći. “Previše je dosadna da bih je držala raspuštenu.“

Kimnem glavom. Slegnem. Djelujte nesmetano, iako me mala promjena u

njezinu držanju probudila. Ona nije netko s kim se mogu zezati - fizički ili emocionalno.
Ona nije čak ni netko tko bi me trebao privlačiti.

„Što ćemo s doručkom?“ Ona spusti materijal košulje, pokušavajući izravnati

nabore.

„Više sam usredotočen na ono što ćeš odjenuti.“ Svaki put kad se pomakne, moja
košulja se sve više podiže, pokazujući njene čipkaste tange.

„Zašto?“ zadirkuje me gledajući dolje. „Više ne misliš da izgledam dobro u tvojoj

košulji?“

Na mene je red da se nasmijem. “Tko je sada problem?“

Zahihoće se, bljesak njezina laganog osmijeha natjera me na pitanje je li

posvojena. Nije nimalo nalik bratu. Niti slična ocu ili stricu.

62
 „Zapravo, mislim da je tih nekoliko sati sna sve pogoršalo. Glava mi puca kao da
imam mamurluk.“ Trlja sljepoočnice. “Kava i nezdrav doručak će mi jedini danas spasiti
dušu.“

„U redu.“ Trljam ruke. Izlazak odavde je dobra distrakcija. “Dopusti mi da se

brzo istuširam da se razbudim, onda možemo krenuti na put.“

***
Vozim iz Westporta po magistrali otprilike deset milja do najbližeg grada. Nije
to ništa posebno. Malo mjesto s dovoljno sadržaja za ono što nam treba.

Keira je još uvijek golih nogu, odjevena samo u moju košulju, dok su moja prsa
izložena ispod sakoa. Nismo najbolje odjeveni ako se želimo prikriti, što znači da je
odjeća prva na dnevnom redu.

„Kupim ti suknju i bluzu, zar ne?“ Parkiram ispred trgovine ženske odjeće
i ugasim auto.

„Da, molim te. Sve s elastičnim pojasom će pomoći, pošto ne mogu isprobati.“

„Pa, možeš. Tvoja je odluka da se sakriješ u automobilu.“

Ona bljesne. “Nosim mušku košulju i ništa više.“

Kliznem iz automobila, a zatim se saginjem kako bih susreo njen pogled. „A ja

izgledam poput jebenog žigola s izloženim trbušnjacima.“

Oči joj se ispune veseljem. “Ali to su tako lijepi trbušnjaci.“

To nije kompliment. U njenom tonu je previše humora. Ali to ne znači da me

njene riječi nisu uzdrmale.

„Vratit ću se za minutu. Ne idi nikamo.“ Skeniram ulicu, radim trostruku provjeru

da se uvjerim da nas nitko ne promatra. Subota je rano ujutro, a jedini ljudi oko nas su
starice ili majke s malom djecom. Ali još uvijek se vozimo usred ničega u Porscheu, što
znači da je povremeno zurenje neizbježno.

63
 Nakon dobrih petnaest minuta provedenih s mladom prodavačicom, izlazim iz
trgovine, ruku punih ruku vrećica dok se vraćam u sportski automobil.

„To je puno više od suknje i bluze.“ Njene oči pregledavaju dok joj predajem
vrećice.

„Žena unutra imala je dar govora, prekinuo sam ju dajući joj tvoje veličine, a
zauzvrat je postavila hrpu odjeće ispred mene. Nisam se namjeravao zadržavati pa sam
sve kupio.“

„I vidim da si pritom zaradio njezin telefonski broj.“

„Promatrala si me, lutko?“ Dohvaćam posjetnicu koju mi je žena dala i predam

joj. „Ovo je u slučaju da imaš bilo kakvih problema s veličinama.“

„Naravno da je.“ Prije nego otvori vrećicu, gleda me s podsmijehom. “Ovdje ima
dovoljno odjeće za tjedan dana.“

„Dobro.“ Uključim motor i odvezem se s pločnika. “Nisam siguran koliko ćemo

se dugo družiti pa ti barem ovo daje neke mogućnosti.“

Sagne se, navlačeći bijelu suknju, vukući je po nogama da je navuče preko

dupeta. To je impresivan show, iako se pretvaram da je ne gledam kutkom oka. “Prošli
smo pored zalogajnice, je li to dovoljno dobro za doručak?“

„Ne želiš prvo sebi kupiti odjeću?“

Sranje. Želudac mi tutnji u znak protesta. “Morat ću kasnije otići u šoping.

Previše sam gladan.“

„Hvala Bogu. Mislim da ne mogu još dugo izdržati bez hrane.“ Povlači rub
suknje niz bedra, pokrivajući savršenu kožu prije nego skrene pozornost na gumbe moje
košulje.

„Želiš li da uđem u uličicu da ti dam privatnost?“ Vučem pogled preko

automobila dok stojimo na crvenom, gledajući obraćaju li ostali putnici pažnju.

„Nije da nisi sve to već vidio.“

64
 Možda sam to vidio, uživao i urezao u sjećanje, ali to ne znači da mi je ugodno
da pokazuje sebe nekom Tomu, Dicku, Racku ili krezubom Billu koji stanu pored nas.

„Nisam zabrinut zbog sebe.“ Pomisao na nekoga kako je gleda me

nervira. Stisnem prste oko volana. Čeljust mi se stvrdne dok gledam u retrovizor u
prilazeći Chevy koji staje u traci do naše.

Muški vozač je mlad, čupave kose i košulje od flanela. Na sekundu pomislim da

neće opaziti Keiru. Zatim nas lijeno pogleda i raširi oči kad primijeti njezinu raskopčanu
košulju dok otkopčava posljednji gumb.

„Imaš publiku.“ Okrećem glavu kako bih susreo šupkov pogled, gledajući ga
smrtonosno. Ne uzima moj izraz lica za upozorenje koje jest. Umjesto toga, cereka se
kao da će svršiti u hlače.

„Keira“, zarežim, „možda bi se trebala pokriti dok se ne promijeni svjetlo na

semaforu.“

Ona me ignorira. Uopće je nije briga. Ni to što pokazuje savršene sise ili ravan
trbuh dok se izvlači iz moje košulje i poseže dolje da izvuče ružičastu bluzu iz vrećice.

Dlanovi mi se znoje. Puls mi jebeno divlja.

Ne znam zašto me briga, ali jest. Bijes koji kipi kroz mene je neopravdan i jebeno
otrovan. Da stvar bude gora, dok se bori da ugura ruke u rukave, dekolte joj zjapi
nepokriven.

„Isuse Kriste“, promrmljam.

Čupavi drkadžija praktički se smije daru koji je dobio dok me moja koža pecka.

„Imam još nešto što možeš pogledati, seronjo.“ Dohvaćam svoj pištolj.

„Da se nisi usudio“, upozorava ona, napokon uguravši jednu ruku u rukav. “Samo
ga ignoriraj.“

Ignoriraj ga?

Ignoriraj ga.

65
 Ne mogu jebeno disati kroz potrebu da ga ubijem. Provjerim svjetla. Još uvijek
su crvena. Zatim se osvrnem oko križanja.

„Zaboga. Što traje toliko dugo?“ Osim djeda Joea koji vozi bijeli kombi pet milja
na sat, nitko drugi nije nam na putu. Svemir mi se ruga u ovom trenutku. “Zajebi ovo.“

Pritisnem nogu na gas. Jako. Gume zaškripe dok krećemo prema naprijed. U
ovom trenutku kazna je bolja od optužbe za ubojstvo.

„Koji vrag, Decker?“ Keira se hvata za remen i kvaku na vratima za potporu.

„Tip pokraj nas praktički je svršio na tvoj striptiz“, zarežim.

„I prolazak kroz crveno svjetlo i potencijalno uništavanje auta mog brata vrijedi
kako bi zaustavio uzbuđenje od pet sekundi nekom slučajnom strancu?“

„Jebi ga, da.“ Olabavim papučicu i skrenem u bočnu ulicu, nespreman vjerovati
svojoj suzdržanosti ako nas napaljenko odluči slijediti. “Nekako mislim da bi tvoj brat
odobrio moje postupke.“

„Mislim da bi te vjerojatno ubio zbog ugrožavanja Porschea.“ Ona se migolji,

namještajući se na sjedalu dok popravlja prvi gumb. “Uostalom, mogu sama štititi svoju
čast. Ne on. Trenutno imam važnije stvari o kojima trebam brinuti.“

„Mogla si to shvatiti i prije nego što sam ophodio trgovinu odjećom u tvoje ime.
Prije nekoliko minuta, bila si sramežljiva i nevina, ne želeći da itko pogrešno protumači
nedostatak tvoje odjeće kao šetnju srama. Sada si sve to objesila o klin, praktički vrišteći
'poslužite se, momci'.“

„Stvarno se svađamo oko ovoga?“

Da, jebeno da, i ne, nema smisla. Ponašam se poput ljubomorne male kučke zbog
sestre Colea Toriana. „Ovdje sam da bih te zaštitio na bilo koji način.“

„I to cijenim, ali možeš prekinuti sranje kad je riječ o nekome tko ne drži pištolj.“

Stisnem zube i usredotočim se na cestu, želeći da se otvori asfalt i proguta me

cijelog. “To je nedostatak sna“, zarežim. “I jebeno sam gladan.“

Šmrcne. “Ne brini. Razumijem.“

66
 Ne, ne razumije. Nema pojma koliko bih je volio skloniti daleko od ovog sranja,
poput lošeg šarmantnog princa. Ali još uvijek nisam sigurna treba li je spasiti. Ili želi li
biti spašena.

„Možeš se vratiti na glavnu cestu. Gotova sam.“ Ona povuče prednji dio košulje
i naceri se. “Sve je cenzurirano.“

„Nije smiješno.“ Okrećem auto i najbrže vozim natrag do zalogajnice.

„Hajde.“ Njezin se smiješak pretvori smijeh. “Moraš priznati da je malo

smiješno.“

„Ne. Ako ne želiš da mašem kurcem u javnosti kako bismo odvratili pozornost
od tebe, zadržimo našu odjeću na sebi.“

Čvrsto stisne usne, a grudi joj titraju od tihoga smijeh. “Tko kaže da bih se
usprotivila da ti skineš svoju odjeću?“

Jebi. Me.

Posljednje što trenutno trebam je više komplikacija.

Povećano iskušenje. Još uvijek imam kristalno jasno sjećanje na nju pod tušem
sinoć.

Polugolu.

Mokru.

Ranjivu.

„Samo zato da me tvoj brat ne ubije, shvatit ću to kao jebenu okrutnu šalu.“

„U redu.“ Njezin smijeh nestaje dok hvata par crnih japanki iz torbe i natakne ih.
“Da te moj brat ne ubije, pretvarat ću se da sam se šalila.“

Isuse.

Držim se za volan dok vozim do zalogajnice, zatim parkiram auto i obučem

košulju. Nekoliko sekundi kasnije koračam unutra, njezini mekani koraci me slijede.

67
 Ne suočavam se s njom dok ne stignemo do pulta. Čak i tada je teško ne staviti
zahtjev na svo savršenstvo na koje je šupak iz Chevyja bacio oko. “Možeš li naručiti što
god imaju, dovoljne količine hrane da ponesemo ostatke kući?“ Predajem joj novčanik.
“Moram obaviti neke pozive.“

„U redu...“ Namršti se. “Naravno.“

„Bit ćeš dobro sama pet minuta, zar ne?“

„Mislim da se mogu nositi s tim.“ Zagleda se u reklamni pano. “Ali ne budi

predugo. Možda mi dosadi i počnem se skidati.“

Namrštim se, bijesan što kreativna strana moga mozga može brže vizualno
dočarati nego što mogu otjerati te misli.

Ne zamaram se odgovorom. Nema smisla. Siva tvar koja se kovitla u mojoj

lubanji ima postojanost maslaca dok izmičem iz zgrade, a njezino tiho cerekanje progoni
svaki moj korak. Nastavljam do kraja parkirališta i vadim mobitel, brzo prebacujući SIM
kartice da mogu obaviti privatan poziv kojeg sam se bojao.

„Hej, dušo, pitala sam se kad ćeš stupiti u kontakt sa mnom.“ Anissin glas je
mučno sladak.

„Bio sam zauzet.“ Bacim pogled prema zalogajnici, previše paranoičan da ne

gledam preko ramena.

„Pa, čula sam. Gdje si?“

„Nije važno. Ali neću se vratiti popodne. Danas neću stići.“

Začuje se napeta tišina. “Ovo je drugi put da si otkazao naše planove.“

„Žao mi je, ne mogu si pomoći.“ Nije mi žao i ona to zna, ali to je dio igre koju
igramo. Ona djeluje slatko i nevino dok se ja pretvaram.

„S nekim si. S kim?“

„Nije važno.“

„Sranje“, odbrusi ona otkrivajući kuju koja se skriva ispod ovog jadnog čina.
“Znaš da je. Reci mi.“

68
 „Upozorio sam te već prije, Nissa. Nemoj me proganjati.“

„I ja sam tebe upozorila. Ne zajebavaj se sa mnom.“

Trebao sam se udaljiti od nje prije nekoliko mjeseci. Još uvijek to trebam učiniti,
ali je trebam, i ona mene.

Imamo jedinstveni odnos zasnovan na prijetnjama i lažima.

Ona nije droga za kojom žudim, ali ona je diler.

„Dobro. U svakom slučaju nije važno.“ Ona razlijeva bijes. „Znam s kim si. Nije
teško shvatiti.“

„Onda se nadam da znaš da mi možeš vjerovati.“

Njezin podrugljiv smijeh jedva se čuje kroz užurban promet. “Sumnjam u to, ali
imam nade. I rezervni plan ako me sjebeš.“

Zatvorim oči. Anissa je ništa ako nema dodatne strategije. Oduvijek sam bio
dobro svjestan onoga za što je sposobna i svejedno sam se spetljao s njom.

„Neću te sjebati.“

Ne mogu.

Unatoč svom otrovu, ova žena je neophodna u mom životu.

„Dobro. Budi pametan, Decker. Super nam je zajedno. Zadnje što želiš je ovo
sjebati.“

69
 7. Keira
Doručak dolazi dok je Decker još uvijek vani i obavlja drugi poziv.

Čekam nekoliko minuta, promatram ga, pokušavam odgonetnuti što se krije iza
njegova ukočenog stava i ravnih ramena. Skriva lice od pogleda većinu svojih
razgovora, igrajući se s uređajem između poziva. Ali čak i okrenut leđima prema meni,
znam da je nemiran.

Na rubu.

Dalje od uzburkane staze na kojoj je bio dok sam se svlačila u autu.

Kliznem u stranu separea, pripremajući se za izlazak, kad stavi mobitel u džep i

probija se preko parkirališta da uđe unutra.

Promatram njegov pristup, primjećujući kako se njegova tjeskoba raspršuje kako

se približava.

Ugodno mu je oko mene.

Nisam sigurna je li to dobra stvar.

„Žao mi je što je toliko dugo potrajalo“, kaže dok klizi na drugu stranu separea.

„U redu je.“ Guram mu otvoreni novčanik, njegova vozačka je izložena.

“Sebastian Decker.“ Pustila sam da se njegovo ime uvije oko mog jezika i igram se
životom opisanim u dokumentu, iako dobro znam da muškarci koji me svakodnevno
okružuju imaju lažne iskaznice i jednako lažne osobnosti. Stvar je u tome što me nikad
prije nije bilo briga. Ne do sada, kad me svrbi da znam Deckerovu istinu. Za tim žudim
više od vlastite sigurnost. “Nikad ne bih pretpostavila da si Kalifornijsko dijete.“

70
 „Nisam. Tamo sam proveo samo nekoliko godina prije nego što sam došao u
Portland.“ Ignorira novčanik i hvata svoj pribor za jelo i počne napadati svoj obrok. “Jesi
li uživala u njuškanju?“

„Nisam njuškala. Dao si mi novčanik da platim.“ Uzimam griz tosta i čekam dok
ne susretne moj pogled. “Nisam mislila da je tvoj identitet tajna.“

„Nije.“ Gura novčanik natrag prema meni. “Samo gledaj. Nemam što sakriti.“

Njegova je transparentnost utješna. Gotovo sam u iskušenju da mu povjerujem.

„Jesi li razgovarao s Coleom?“

Kimne. “Da. Trebao sam ti prenijeti poruku da u uredskom sefu ima novca ako ti
zatreba. Izgleda, trebala bi znati gdje je, zajedno s kombinacijom.“

„U redu. Hvala.“ Nisam razmišljala kakva bi dobra mogla biti skrivena u očevom
uredu. Ali trebala sam. Moja glava nije uključena, a prokleto bi trebala biti. “Jesi li
razgovarao i s Hunterom?“

„Ne.“ Puni usta hranom, trenutna transparentnost se odjednom zamutila.

Ne mogu se boriti protiv rastuće znatiželje. “S kim si onda razgovarao?“

„S prijateljem.“ Susreće moj pogled. “Morao sam otkazati neke planove.“

Kriva sam za pretjeranu analizu, znam to. Prosuđujem svaki aspekt njegova
izraza – lažna smirenost, razigran kontakt očima.

„Morao si otkazati planove s prijateljem na drugoj strani parkirališta?“

Stavlja više hrane u usta, žvače i uzima vremena da razmisli o odgovoru. “Bila je
to žena, Keira.“

„Oh.“ Ostala sam u šoku. Barem to objašnjava zašto nije reagirao na požudu koju
sam sinoć vidjela u njegovim očima. Naravno da ima ženu koja želi komadić njega.
Svijet ne bi imao smisla da nije.

„Tvoja djevojka?“

Osmijeh mu se širi usnama. Podrugljiv smiješak. “Prijateljica.“

71
 „Prijateljica s kojom spavaš.“ To nije pitanje. Moja intuicija je već odlučila.

„Užasno si znatiželjna jutros, jedi.“

Slegnem ramenima, ne želeći poreći očito. “Provodimo puno vremena zajedno.

Sasvim je prirodno da upoznamo jedno drugo, zar ne?“

„Ako je to slučaj, razgovarajmo malo o tebi.“

Puls mi ubrzava. Ne mogu si pomoći zbog nelagode koja se stvori kad me ljudi
pokušaju upoznati. Ali nelagoda je bolja od ljubomore. Pogotovo kad ju uzrokuje onaj
koji bi mogao biti vuk u janjećoj koži. “U redu. Mogu se nositi s tim.“

Razgovor je ugodan dok jedemo. On pita me kamo sam išla u školu - školovana
sam kod kuće. On pokušava pogoditi moje hobije, moje simpatije i antipatije. Čudno je,
ali nije previše osobno. On je primijetio kako više volim šampanjac nego žestoka pića i
moj ukus za glazbu. Posvetio mi je mnogo više pažnje nego što sam ja njemu, a ja sam
ga dobro promatrala iz sjene.

Puno vremena prolazi dok razgovaramo, a tanjuri su nam odavno čisti, kad
napokon primijetim tamne mrlje ispod njegovih očiju. On je praktički živi mrtvac,
nedostatak sna postaje očit u njegovim crtama lica.

„Hajde, šećerne sise.“ Kliznem iz separea i krenem prema vratima. “Idemo.“

„Šećerne sise?“ Frkne.

Zgrabim hranu za van sa stola i vodim put van na jutarnje sunce. “Uvijek me
zoveš glupim imenima. Sad sam ja na redu.“

„Nikad te ne bih nazvao šećerom.“

„Kako znaš da već nisi?“

„Sjetio bih se.“ Otključa Porsche i stane kraj haube, promatrajući me dok hodam
prema suvozačkoj strani.

„Kako?“

„Jer znam, zapravo, nikad se nisam pozvao na tvoje sise.“

Otpuhnem smijeh. “Zato što si takav gospodin?“

72
 „Jebeno ne.“ Ode do vozačevih vrata i zagleda se u mene preko krova automobila.
“Jer su tvoje sise izvan svih opisa i nikad ih ne bih obezvrijedio takvim imenom.“

Obrazi mi se zagrijavaju.

Ozbiljno, prokleto se crvenim od njegovog neobično laskavog komplimenta. “U

redu...“ Otvorim vrata, a on me slijedi kad klizem unutra. “Pretpostavljam da je sada
pravo vrijeme da se vratimo na razgovor o tvojoj djevojci.“

„Rekao sam ti da ju nemam, gumeni medvjediću.“ On pokreće paljenje i pogodi

me pogledom. “Ali moja imaginarna djevojka zvuči kao da bi bila sporna točka ako bi
postojala.“

Pročistim grlo. “Mislim da smo pretjerali, zar ne?“

Šmrcne. “Da, pretpostavljam da jesmo.“

Povlači se s parkirališta i okreće prema Westportu.

„Nećeš li prvo nabaviti novu odjeću?“

„Sranje.“ Glava mu od iscrpljenosti pluta naprijed prije nego što se fokusira

natrag na cestu. “Ne. Ne mogu. Sekundu sam udaljen od toga da se srušim.“

„Pomoći ću ti. Neće potrajati dugo.“

„Ozbiljno, ne mogu. Mrtav sam.“ Baca pogled u mom smjeru „Trebaš li nešto
drugo prije nego što krenemo kući?“

Da, trebam. Moram se prestati igrati okolo u ovom lažnom, koketnom sanjarenju.
Moram utvrditi svoje sumnje u vezi sa sinoćnjim događajima, po mogućnosti prije nego
što to učini moj brat. Ali kazivanje Sebastianu će me ostaviti otvorenom za ispitivanje
na koje nisam spremna.

„Ništa što ne može čekati.“ Laž mi se uvija u trbuhu.

Ne znam koliko imam vremena. Mogli bi biti dani. Sati. Svakog trenutka Cole bi
mogao otkriti tko je odgovoran i sigurna sam da će njegova reakcija staviti našu obitelj
u još veću opasnosti.

„Jesi li sigurna?“

73
 Kimam unatoč svojoj nelagodi. Morat ću smisliti drugi način. “Vodi nas kući,
kapetane.“

Nasmije se i vozi se natrag do sigurne kuće.

Kad stignemo, uvodi me unutra kroz garažni ulaz, i dalje igrajući ulogu zaštitnika
dok nosi moju torbe za kupovinu unutra.

„Trebat će mi samo nekoliko sati. Probudi me ako si zabrinuta zbog bilo čega.“

„Neće biti potrebno.“ Uzimam svoju novu odjeću. “Ja ću biti previše zauzeta s
razvrstavanjem ovog.“

„Uživaj.“ Namigne mi i krene prema drugom kraju kuće, nestajući u jednoj od

spavaćih soba.

Sljedećih trideset minuta gubim vrijeme skidajući etikete, a zatim isprobavam.

Kupio mi je dovoljno da napunim ormar. Tu su sunčane naočale, traperice, kardigani,
balerinke, a da ne spominjem oskudno čipkasto donje rublje.

Sigurno je potrošio bogatstvo, a dug prema njemu mi ne sjeda baš najbolje iz

brojnih razloga.

Za početak me još uvijek zbunjuje. Ne mogu ga shvatiti, ni njegove misli ni

njegove postupke. Predobar je. Previše zaštitnički.

Trenutno je previše toga da bih mu mogla vjerovati.

Uđem u praonicu i provjerim ormariće u potrazi za deterdžentom, pronalazeći

ono što trebam pokraj neotvorene boce omekšivača. Gurnem odjeću u perilicu rublja
dok me odvlače sanjive misli kojima nije mjesto u mom životu.

Sebastian nije stvaran.

On je još jedna iluzija.

Besprijekoran glumac.

Ali što ako nije?

74
 Stavila sam perilicu na posao i ne mogu se suzdržati, a da ne pronađem sobu u
kojoj odmara. Najmanje što mogu je oprati njegovu odjeću. Pa, to je razlog zbog kojeg
se šuljam na prstima niz hodnik u potrazi za njim.

Pronalazim ga u najudaljenijoj sobi, u istom položaju u kojem je bio na sofi sinoć,

rukom prekrivajući lice, izlažući svoja prsa. Ne mogu se ne zapitati što se krije ispod
pokrivača prebačenog preko njegovih bokova. Bokserice? Gaćice? Potpuna golotinja?

Puzim naprijed, hipnotizirana privlačnošću tetovaža na mišićavoj koži. Žena na

njegovom bicepsu prati moje pokrete, njezini suzni obrazi stežu moja prsa.

Crteži govore o oštećenjima. O boli u srcu.

O brutalnosti i ljepoti.

Priđem bliže, uz rub kreveta i slušam njegovo disanje. Duboko. Teško. Ritmično.
Smireno.

Čak je i u snu fascinantan. Unatoč glasinama i špekulacijama, tajnama koje znam

da ih čuva i opasnosti od laži, i dalje me intrigira.

Naginjem glavu skenirajući svaki centimetar otkrivenog mesa. Nema obrambenih

oznaka na tijelu. Nema rana ili ožiljaka. Njegova koža je nevina, osim tinte koja definira
njegove emocionalne rane. No je li i njegova duša jednako netaknuta?

Ubija me to što ne znam.

On gunđa, a ja zadržavam dah. Zamrznuta.

Čekam da se probudi, ali srećom se ne miče.

Polako sam se odmaknula, podižući njegovu odjeću s poda - hlače, košulju i

čarape. Ostavljam sako gdje je, ne želeći testirati svoje novostečene vještine pranja na
nečemu što vjerojatno treba biti kemijski očišćeno. Onda se vratim natrag do praonice i
stavim njegovu odjeću k svojoj.

Djeluje intimno - njegove čarape se zapliću s mojim donjim rubljem i haljinama.

Također se čini pogrešnim. Kao da sam napravila ovaj korak predaleko. Ne, nije stvar
samo u zajedničkom pranju odjeće.

75
 Posrćem.

Možda ovaj prijateljski, koketni čin nije bio gluma.

Stvarno je. U ovoj šaradi ima istine.

Poklopac perilice zatvorim jače nego bih smjela i obećam si da ću ovaj gorak
okus romantike ostaviti iza sebe.

Mijenjam fokus na nešto sigurnije – čišćenje svake sobe u kući. Pronađem nove
četkice za zube i pastu u glavnoj kupaonici i stavim ih u uporabu. Našla sam i toaletni
papir, sapun, dezodorans i maramice. Deke su u ormaru na hodniku. Također i čiste
plahte i dodatni jastuci.

Pojedem pola sendviča za ručak, ali to nije zato što sam gladna. Odgađam
neizbježan odlazak u očev ured, koji više ne smijem odgađati.

Vučem noge niz hodnik, prema uspomenama koje mi nisu drage i zaustavljam se
na ulazu, naslonivši se na okvir vrata.

Ova soba je jedini dio kuće koji je neobnovljen. Nema sumnje da je to bilo zbog
zahtjeva mog oca. On ne bi želio nikoga u svom osobnom prostoru. Nikad nije.

Iako već dugo nije bio ovdje, njegova prisutnost se zadržava. Znao je sjediti za
onim velikim hrastovim stolom, mršteći se, njegova nervoza kad ga je netko prekinuo
uvijek je bila očita.

Njegova strogo čuvana ljubav i nagon samo su se raspršili jednom kad je umrla
majka. Kao da ga je ponijela sa sobom - svu njegovu mekoću, svu brižnost. Ali opet,
nikada nije bio istinski brižan.

Udahnem duboko i uđem unutra, pregledavajući opskrbljene police za knjige,

prelazeći prstima po biografijama zločinaca i časopisima iz psihologije. Ignoriram
prijetnju koja se nazire i zadržavam pogled na namještaju, puštajući da se uspomene
uvuku u moj um dok se približavam stolu.

Cole je bio jedino dijete koje je bilo dobrodošlo u njegov ured. Kad je bio mali,
sjedio bi i igrao se u kutu dok bi moj otac je radio. Uvijek je bio dio obiteljskog posla,
čak i prije nego što je uspio razumjeti što očevi razgovori znače.

76
 Nije mogao postati osjetljiv na brutalnost jer je odrastao u tom svijetu. Uvijek je
to bio njegov svijet. Suprotno tome, Layla i ja smo bile podalje. Nismo razumjele puno
toga do kasnije. Mnogo, mnogo kasnije kad nije imao izbora nego pomiriti se sa
stvarnošću i reći nam radi naše sigurnosti.

Dolazim do stola i polažem ruke na sjajno drvo, treba mi podrška prije nego što
podignem pogled i zagledam se u portret moje majke.

Srce mi se popne u grlo dok ona viri prema meni. Izgleda nebeski sa svojim
nježnim osmijehom i očima punim ljubavi. Sve bih učinila da je vratim. Možda onda
obitelj ne bi bila prožeta lažima i izdajom.

Mogla nas je održati na okupu.

Mogla je zaštititi mene i moju braću.

„Nedostaješ mi mama.“ Hodam prema njoj, boreći se da ostanem pribrana dok

hvatam teški okvir slike i skidam ga sa zida. “Voljela bih da si ovdje.“

Stavljam je na stol, a pogled joj prati svaki moj pokret dok se okrećem i suočavam
sa sefom koji sam otkrila. Tamno sivi metal nazire se preda mnom, tipkovnica je hladna
na dodir dok unosim obiteljsku šifru.

Vrata se oslobode, a ja ih širom povučem da bih razotkrila hrpu gotovine i pištolj.

Ali predmet koji ubrzava moj puls je telefon gotovo zakamufliran u unutrašnjost sefa od
crnog baršuna.

„Hvala Bogu.“

Grabim uređaj, slatko olakšanje projuri kroz mene kad ga uključim i čekam da se
softver učita. Kada zaslon posvijetli, prikazuje se baterija s manje od četrdeset posto
napunjenosti. Ali to je u redu. Mogu ovo učiniti.

Tapšam rukom po dnu sefa, tražeći kabel za napajanje kojeg nema.

Kvragu.

Odlučna sam da ostanem pozitivna, iako me četrdeset posto neće daleko odvesti
kad moram mnogo toga pretražiti da bih pronašla brojeve koji mi trebaju. Nastavljam

77
kopati po uredu, provjeravajući ladice očeva stola i prazne ormariće. Čak potražim i u
kuhinji.

Ništa.

Ne postoji način da napunim mobitel, što znači da je moje vrijeme ograničeno.

Sranje.

Otvorim internetsku aplikaciju i upišem poznate tvrtke i imena kontakata.

Mahnito radim, pišem bilješke o ljudima od interesa dok se vijek baterije ne prepolovi.

Taman sam htjela obaviti prvi poziv kad melodija zvona prekine tišinu, zvuk je
dopirao iz stražnjeg dijela kuće…

Sebastianov mobitel.

Jebeni pakao.

Buljim u uređaj na dlanu, želeći i trebajući ga koristi, ali nisam voljna da me

uhvate. Ne mogu riskirati da me netko prisluškuje.

S osjećajem frustracije smjestim mobitel nazad u sef. Tamo će morati ostati do

kasnije. Tada na prstima odem hodnikom prema Sebastianovoj sobi, zvuk njegova
hrapavog glasa od sna podigao je dlake na stražnjoj strani mog vrata dok se približavam.

„Što ima, Hunt?“

Zastajem prije nego što stignem do njegovih otvorenih vrata i zalijepim se uza
zid, slušajući razgovor.

„Bio sam dobro dok me nisi probudio“, zareži. “Nisam ništa spavao.“

Nastaje stanka. Šuštanje plahti.

„Jeste li pronašli tragove?“ Uzdahne. “Mora biti nešto. Tko je vlasnik

automobila?“

Naginjem glavu, trebam čuti svaku grubo promrmljanu riječ.

„Pa, ako je ukraden, od koga su ga ukrali? Moram vratiti dupe kući kako bih vam
pomogao. Ovdje mogu raditi kurac kad nemam računalo.“

78
 Srce mi se stisne. Želi otići?

„Ona je dobra. Hvata korak sa mnom.“

Puls mi se povećava s promjenom teme, a pretpostavljam da je i od mekoće u

njegovu glasu kad govori o meni. Želim ga razumjeti. Trebam. Još više sada kada želi
ići kući.

„Ne. Spavao sam na sofi, seronjo. Nisam išao blizu njenih strateških dijelova.“

Čvrsto stisnem usne i borim se da se ne smijem.

„Torian se ne treba brinuti“, nastavlja. “Ja ću je zaštititi. Sve dok bude zraka u
mojim plućima, Keira će biti sigurna.“

Moj smijeh blijedi. Isparava. Buljim u zid, pokušavajući ne pretjerano reagirati

na njegove riječi.

Zavjetovao se da će me zaštititi.

Zavjetovao se, čak i ako će u tom procesu izgubiti vlastiti život.

Zašto?

Razgovor se nastavlja, pretvarajući se u podbadanje kad se ja izgubim u

zamračenoj šumi vlastitih misli. Ne mogu se sjetiti da sam ikad čula da netko govori o
meni kao što je Sebastian upravo učinio. Da, moj brat cijeni moju sigurnost. On to
zahtijeva. Ali moja je zaštita zapravo strategija moje obitelji.

Ako svi ostanemo sigurni, svi ostajemo jaki.

Ni moj otac nije govorio o mojoj zaštiti onako kako je to Sebastian učinio — Sve
dok bude zraka u mojim plućima.

Grudi mi se stegnu.

Opet, zašto? Ne znam treba li me to tješiti ili zabrinuti.

Začuje se još šuštanje plahti i škripa kreveta. Paničarim, nisam sigurna hoće li me
uhvatiti da špijuniram.

79
 Gurnem se od zida i uđem na vrata uz osmijeh, ali moj izraz lica nije važan. Ne
obraća pažnju na mene. Sjedi na rubu madraca, pogrbljen, s glavom u slobodnoj ruci, a
bosim nogama na tepihu.

„Sad je ovdje. Trebam li joj proslijediti neke poruke?“

Naginje glavu, susrećući moj pogled. Njegovo držanje se nije promijenilo. Jedva
primjećuje moju prisutnost. Još uvijek izgleda umorno. Potpuno iscrpljeno. Crte
iscrpljenosti mole da ih se dodirne. Da ih se nježno prati prstom.

Dlanovi mi trnu. Puls mi se povećava kako se približavam.

„Jebi se, Hunt.“ Spušta pogled na pod, u njegovom tonu se još uvijek osjeti
prizvuk sna. “Rekao sam ti, tretiram je kao kraljicu. Za razliku od tebe, ja znam kako
postupati sa ženama.“

Ne pomiče se dok se približavam. Nema čak ni mreškanja mišića. A toliko ima

mišića - leđa, ruke, trbuh i Bože, njegove noge.

Grizem donju usnu i pitam se kako bi bilo zabiti zube u njegovo meso.

„Reci mu da se radujem razgovoru s njim“, oteže. „Nazovi me ako se nešto

promijeni.“

Spusti mobitel, pritisne gumb, a zatim baci uređaj na jastuke prije nego što
podigne bradu da me pogleda.

„Hej“, promrmlja on.

„Hej.“

Svrbi me da ga dodirnem.

„Kako je Hunter?“

Ispušta umoran dah. “Dosadan, kao i uvijek. Ali je rekao da bih te sutra mogao
odvesti kući ako stvari ostanu mirne.“

„U redu.“ Držim svoje emocije. Svaku. “Je li bliže saznanju tko je odgovoran?“

„Ne još.“

80
 Kimam. Podizanjem ruke mogla bih provući prste kroz njegovu kosu. Osjetiti
vrućinu njegove kože. Tamo je. Točno tamo ispred mene.

Namršti se. “Što se događa, slatkice?“

Slegnem ramenima i pretvaram se da me ta ljubaznost ne pogađa između bedara.

“I dalje izgledaš umorno.“

„Trebat će mi nekoliko minuta da se probudim.“

Želim biti ta koja će ga probuditi. Želim da mi vjeruje dovoljno da ostane umoran

i letargičan. Čudan je osjećaj, nisam sigurna je li to zbog strategije ili osjećaja, ali ipak
je tu, slasno uzbuđenje se uvija oko mog trbuha.

Ispružim ruku, ne mogavši se više suzdržati i pokrenem svoje prste kroz tamne
pramenove njegove kose. To mi je prvi namjerni dodir. Veza uspostavljena zbog nečega
što nije strah. Šaljem mu jasnu poruku, onu koju vidim i u izrazu njegova lica dok drži
moj pogled.

„Keira...” Moje ime je upozorenje koje donosi ukusno uzbuđenje.

„Mmm?“ Stružem noktima po njegovom tjemenu.

Zastenje, duboki zvuk vibrira iz njegovih prsa. „Poslat ćeš me ravno natrag na
spavanje ako nastaviš to raditi.“

„Stvarno?“ Naboram čelo. “To mi nije bila namjera.“

Oči mu se sužavaju, a ja zadržavam dah, čekajući da odgovori na moje

koketiranje. Spuštanje ovom cestom nije dobra ideja. Ni za jedno od nas.

„Koja je tvoja namjera?“ Pogled mu je oštar, čita me, pokušavajući shvatiti što se
događa u mom zbrkanom mozgu.

„Ne znam.“ Zapela sam između želje, potrebe i odgovornosti. Morala i opasnosti.
“Ali trebala bih stati, zar ne bih trebala?“

„Da.“ Naslanja glavu na moju ruku. Ne povlačeći se.

Doslovno ga imam na dlanu.

81
 Snaga izbija kroz mene, izlazeći na površinu. Pecka me. Svugdje, posvuda. Trbuh
mi zatreperi od snage tisuću leptira. Koža me peče.

„A što ako neću?“ Pitam. “Što će se onda dogoditi?“

Nosnice mu se rašire, ruke mu se napinju dok se drže za pokrivače na krevetu.

“Mislim da smo oboje dobro svjesni što će se tada dogoditi, kolačiću.“

82
 8. Decker
Njeni nokti na mojoj koži... Njene nježne, zavodljive riječi... Te oči. Jebi ga! Te
prekrasne nevine oči. Sve se to zeza s mojim mozgom kojem nedostaje sna.
Haluciniram. Ili još gore, ona glumi, a ja ne mogu dešifrirati obmanu.

„Bila si ovdje ranije.“ Zadržim njezin pogled, tražeći tračak izdaje. “Jesi li
pronašla ono što si tražila?“

„Naravno da si još uvijek bio budan.“ Smijulji se, noktima još uvijek grebući po
mojem tjemenu. “Ušla sam po odjeću. Već sam je oprala. Neće trebati dugo da se osuši.“

Prigušim svoje iznenađenje. “Nisi to morala učiniti.“

„Htjela sam. To je najmanje što mogu učiniti.“ Priđe mi nekoliko centimetara

bliže, njezine noge dodiruju moja savijena koljena. “Nije da sam najbolja u tome. Ali
bitna je dobra volja, zar ne?“

Nije me briga za odjeću. Ne bi me bilo briga ni da ju je izrezala na komade.

“Sigurno je.“

S načinom na koji me gleda odozgo, nježno i nevino, šetao bih i gol dok se ne
moramo vratiti u Portland.

„Pronašla sam i novac o kojem je Cole govorio.“ Nokti joj se dublje zabijaju.
“Mogu ti vratiti sav novac koji si potrošio.“

„Ne želim tvoj novac.“

„To nije moj novac. Tvoj je. Dugujem ti.“

„Dobro“, promrmljam, ne želeći odvraćati pozornost od njenog dodira.

“Možemo to riješiti kasnije.“

Ona se smiješi, polako i slatko. “Još uvijek si iscrpljen. Zašto ne odspavaš još
malo?“

83
 Na pamet mi pada vodoravan položaj, ali spavanje nema nikakve veze s tim.
Osjećam je svugdje - u svojoj krv, sa svakim otkucajem srca, u svakom svom trzaju.

Želim je.

Jebeno je trebam.

Buljim u te oči, pokušavajući utvrditi skrivene namjere u njenom zavođenju. Ušla

je u moju sobu s razlogom i nisam u zabludi misleći da je to zbog seksa. “Što radiš ovdje,
Keira?“

Zašto me dira?

Iskušava me.

Igra igrice.

Čeka, uzimajući si vrijeme za oblikovanje savršenog odgovora. “Ne znam.“

„To nije nalik tebi“, držim glas tihim. “Ti nisi neodlučna. Ti točno znaš što želiš.
Reci mi. Što se krije iza tih plavih očiju?“

Uvlači polako dah, nokti zastaju na mom tjemenu. “Teško te čitam. Obično ljudi
nisu toliko teški za razumjeti. Ali s tobom se mučim.”

Puls mi raste, željan da me nastavi dodirivati. “Je li to zato? Pokušavaš me

pročitati?“

„Ne.“ Provlači zube preko donje usne. Slatko. Kreposno. “Više je od toga.“

Borim se i sam da pročitam ovu situaciju. Ona obično nije ovakva. Bliska.
Mekana. Gotovo podatna. Vidim to sve više i više. Prvo, pod tušem sinoć, sada ovdje,
u sobi, dok sam napola gol.

U iskušenju sam da je zgrabim. Da je privučem k sebi i povučem na madrac bez

obzira što bi to bila glupost. Toliko jebene gluposti.

Iskušenje preda mnom dovoljno je da ostavi po strani prijetnje njezina brata.

Jebeš Toriana. Jebeš cijelu njenu obitelj. Sve dok je mogu ševiti, zar ne?

Pogrešno.

84
 Usredotoči se, seronjo.

Previše je tu uloga da bih to sada upropastio. “Trebala bi otići odavde, vruća. Ne

želiš ovo.“

„Rekla sam sebi isto.“ Njeni nokti rade krugove. “Stalno si govorim. Ali ovdje
sam. Čini se da ne mogu pronaći način za odlazak.“

Njeni se prsti pomiču iza mojih ušiju, drhtaj mi prođe kroz prsa. Pomiče svoj
dodir prema mom vratu, uz moju čeljust, zaustavlja se na mojoj bradi i privuče moje lice
bliže svojemu.

Nepredvidljiva je.

Neporeciva.

„Želiš li da te ševim, Keira?“ Promrmljam. „Jer to će se dogoditi ako ne izađeš

odavde.“

Proguta i odmahuje glavom. “Ne, ne želim biti jebana.“ Nagne se i klizi prstima
preko moje sve veće brade. “Želim te upoznati. Ljubaznog Sebastiana. Zaštitnika kojeg
sam vidjela u noći kad smo se upoznali.“

„U meni nema ništa ljubazno, dušo.“

„Samo šarm i sarkazam, zar ne?“

„Točno.“

„Ne vjerujem ti.“ Ona se smiješi, ali humor ne dopire do njezinih očiju.
“Zapravo, mislim da je to još jedan razlog zašto ti Cole ne vjeruje. Preljubazan si.
Predobar. Nisi se uklopio.“

To je možda bio slučaj prije koju godinu.

Sigurno kao sranje da sada nije.

Životne okolnosti učinile su me savršenim igračem za ovu obitelj prožetu

kriminalom. Ovdje sam jer se uklapam kao jebena rukavica.

Uhvatim je za stražnju stranu bedara i povučem je naprijed, zarobivši je između

svojih nogu. Dahće, njena bluza bljeska dok me hvata za ramena kako bi se stabilizirala.

85
 „Ako tražiš ljubazno, pogriješila si muškarca.“ Zgrabim joj prednji dio bluze i
privučem ju na sebe. “Ako želiš slatko, nisam ni taj tip.“

Na ovom svijetu nema mjesta za slabosti. Ne okolo njezine obitelj i definitivno

ne u spavaćoj sobi.

„Samo te želim“, šapće ona. “Pravog tebe.“

Snažnije je vučem za bluzu, prisiljavajući njezine usne na svoje. Ona cvili dok
nam se usta sudaraju, a ja ju i dalje vučem naprijed dok se ne popne na krevet. Na mene.
Ona raširi bokove, suknja joj se podigla i otkrila savršena bedra.

Nema slatkoće. Ništa nije nježno u našem poljupcu.

Razdvojim joj usne jezikom, tražeći ulaz koji mi prelako omogućuje. U njoj nema
borbe, samo se predala. To je najslađa jebena predaja koju željno proždirem dok se ona
ugnijezdi na vrh mog međunožja.

Spojeni smo prsa uz prsa, nema daška prostora između nas, a još uvijek mi nije
dovoljno blizu.

Želim više.

Treba mi sve.

Gurnem joj ruku u kosu i povučem duge pramenove. Obuhvatim joj dupe dlanom,
dovodeći je uz moj pulsirajući kurac.

Ona je savršena. Uvijek je bila savršena. Imati ju smještenu na sebi, njezine usne
na svojima, najslađa je jebena pobjeda koju sam ikad okusio.

Ali ne bismo trebali biti zajedno.

Nikad ne bismo trebali biti zajedno.

Kad se bar požuda među nama ne bi osjećala kao jebena božanska intervencija
koja nas je dovela ovamo.

Stavlja ruku na moja prsa, lagano gurajući, prekidajući poljubac. “Zašto si me

spasio sinoć?“ Njen dah pali moju kožu.

86
 „Zašto?“ Teško mi se koncentrirati kad mi njezin poljubac - njene usne
- neprestano odvlače pažnju. “Jer nisam htio da budeš povrijeđena.“

„Ali zašto? Zašto riskirati svoj život da spasiš moj? Ti me jedva znaš.“

„Poznajem te, Keira. Čini mi se kao da te dugo poznajem.“

Odmahuje glavom, nosovi nam se dodiruju. “Ne, poznaješ. Jedva da se znamo.“

Ne pušim to.

Ne mogu.

„Možda onda imam osjećaje“, ograđujem se. “Zaljubljen sam u tebe od prve noći
kad smo se upoznali. Nije se dogodilo bez razloga.“

„Sigurna sam da postoji mnogo razloga – uzbuđenje... Želja za nečim što ne bi

trebao imati... Požuda...“

Kimnem. “Moglo bi biti sve gore navedeno. I popis ne bi bio potpun bez da
primijetim kako bih bio uništen da sam vidio tvoje savršeno tijelo obilježeno rupom od
metka.“ Kliznem rukama niz njezina leđa i preko njezine trtične kosti. „Zamišljao sam
puno stvari kako ulaze u ovo tvoje dupe, ali metak nije jedan od njih.“

Usne joj se otvore i koluta očima. “Uvijek si humorističan.“

„To nije bio humor. To je Božja istina.“

Zahihoće se i prijeđe usnama preko mojih. “Ti mi ništa nećeš staviti u dupe,
Sebastian Decker.“

„Možda ne danas ili sutra. Ali ako se spustimo po ovome putu, definitivno hoću,
moja seksi boginjo.“

Povlači se, ispitujući me s mješavinom zabrinutosti i ushićenja. Dozom nevinosti.

„Nikad prije nisi nikome dopustila da se igra tamo?“ Stisnem njezino dupe. Jako.

Ona usisava dah i odmahuje glavom. “Ne.“

Puls mi teži kilograme. „Nemaš pojma koliko me to jebeno napaljuje. Ja sam...“

Moj mobitel odzvanja, reže moje riječi i krade požudu ispunjenu manijom.

87
 Keira baci pogled prema jastucima, a zatim ga vrati prema meni, obavijajući ruke
oko mog vrata, igrajući se mojom kosom. “Ignoriraj to.“

„Zašto? Tko je to?“

Ona se nagne, obuhvati mi usta, namjerno me pokušavajući odvratiti.

Stenjem i borim se protiv iskušenja. “To je Cole, nije li?“

Ona me nastavlja ljubiti dok se zvonjava nastavlja.

Prokletstvo!

„Ne mogu ga ignorirati.“ Povlačim se i susrećem njezin pogled.

Neželjena bistrina ulazi mi u vene, gušeći požudu. „Hajde onda.“ Ona ustane iz
mog krila i sjedne na rub kreveta.

„Jesam li ti rekao koliko prezirem tvog brata?“ Ugrabim mobitel s jastuka.

„Ne, ali to se podrazumijevalo više puta.“ Ona se smijulji, ali joj humor ne dopire
do očiju.

Oboje znamo da će ovaj poziv označiti kraj svega ovoga između nas. Torian je
našao savršeno vrijeme i to je donijelo previše jebene jasnoće.

„Ne idi nikamo.“ Posežem za njezinom rukom, ali se odmaknula.

„Ne idem.“ Ali ide. Ona se i dalje povlači, ostavlja sve više prostora između nas.

Jebeš Toriana.

Jebeš njega i njegov užasni jebeni tajming.

Spojim poziv i podignem mobitel do uha. “Što ima?“ Ne skrećem pogled s nje.
Stalno joj čitam izraz lica, pokušavajući shvatiti je li promjena u njezinim crtama od
razočaranja ili nečeg više.

„Ništa“, reži. “Nazvao sam da pitam za novosti. Gdje si?“

„Još uvijek u sigurnoj kući. U krevetu. Pokušavam malo odspavati.“

„Kako je Keira?“

88
 „Dobro.“ Jasno iznervirana što sam se javio na ovaj telefonski poziv, ali dobro
bez obzira na to. “Želiš li razgovarati s njom?“

„Ona je s tobom?“ zareži.

„Ne jaše mi na kurcu, ako to misliš.“ I dalje držim njen pogled, primjećujući
sužavanje njenih očiju. “Htio sam je otići pronaći.“

Nastaje stanka, otkucavaju sekunde nijemog promišljanja.

„Torian, želiš li da je potražim ili ne?“

„Da.“ Njegov je odgovor jedva čujno mrmljanje. “Ali prvo moram razgovarati s
tobom. Čini se da Hunter misli da možeš pomoći u pronalaženju krivca.“

„To ovisi o onome što ste već učinili. Ne znam ništa o onome što se tamo
događa.“

„Ne vraški puno. Nemamo nikakvih tragova. Ja nemam ideju o tome tko nas cilja
ili zašto. Tko je odgovoran, tko je kukavica koja ne želi preuzeti odgovornost.“

„To možda nije kukavičluk. Moglo bi biti strateški. Oba incidenta bi mogla biti
slučajnost.“

„Prvo moj stric, sad ovo. To nije jebena slučajnost.“

Ne, vjerojatno nije, ali dogodile su se i čudnije stvari.

A kad imate popis neprijatelja dug kilometar, ne bi bilo čudno da vas istovremeno
cilja više od jednog neprijatelja. “Što je sa službenom istragom? Imaš li pristup tim
informacijama?“

„Trenutno ne.“

Njegov ton implicira da ipak može dobiti pristup. Pretpostavljam da bi morao

nekoga potkupiti.

„Ako misliš da je ista osoba odgovorna,“ nastavljam, „više je nego vjerojatno da

postoje neki zapisi o tome. Sve što trebam je to pronaći.“

„Što bi ti trebalo?“

89
 „Moj laptop.“

„Daj mi svoju kućnu adresu, a ja ću nekoga poslati po to.“

Ne. Jebeno ne.

“Doći ću po njega. Odvest ću nas natrag preko noći…“

„Dovraga da hoćeš. Još ne želim Keiru u Portlandu.“

„Onda mi moraš nabaviti novo računalo jer ti sigurno nećeš hodati mojom
kućom.“

Nasmije se podrugljivo. “Tko kaže da već nisam?“

Kažem ja. Jebeno bih znao.

Moj dom je tvrđava, ne nužno neprobojna, ali bih dobio obavijesti da je netko
kročio na moj posjed. Čak ni susjedova mačka ne može pobjeći, a da je ne otkrijem.

„Zašto ne želiš da prođem kroz tvoju kuću, Decker?“ ruga se. “Skrivaš li nešto?“

„Osim fetiša na bakine gaće, ne baš. Ali si po mom mišljenju previše osuđujući
pa mislim da je najbolje da naša veza bude strogo profesionalna.“

„Donijet ću ti računalo“, reži Torian. “Trebaš li još nešto?“

„Pusti me da razmislim. Poslat ću ti poruku.“

„Neka bude brzo. Poslat ću Huntera da te posjeti sutra ako se u međuvremenu

ništa ne dogodi.“

„Da. U redu.“

„Jesi li već pronašao moju sestru?“ šmrcne kao da je očekivao da je cijelo vrijeme
bila uz mene.

„Da. Evo je.“ Pokrećem pozornost na nju i pronalazim je kako zuri u mene. Ne,
ona gleda ravno kroz mene, njene oči su prazne, usne razdvojene, koža blijeda. “Keira?“

Trepće iz transa i nasmije se. „Mmm?“

„Cole želi razgovarati s tobom.“ Pokrivam zvučnik dlanom. “Što nije u redu?“

„Ništa.“ Ona prilazi i pruža ruku za uređajem.

90
 „Nisi dobra lažljivica.“

„Ja sam najbolja lažljivica“, uzvrati ona hvatajući mobitel i podigne ga na uho.
“Cole?“ Ona se okreće od mene, skrivajući lice od pogleda.

Neko vrijeme ostaje tiha, čineći kratke korake prema vratima. Pokušava se
distancirati od mene kako postaje bliža bratu. Neću joj stati na put. Ne ovaj put. U
budućnosti bi to mogla biti druga priča.

Gurnem se s kreveta i odlazim do susjedne kupaonice da isperem lice. Voda mi

ne pomaže razbistriti glavu. Nakon nekoliko kratkih trenutaka čujem kako nešto mrmlja.

„Hmm... u redu... da... razumijem.“

Ne prisluškujem namjerno. Njezini su odgovori upravo tu, zvuk njezina glasa

dopire do mojih ušiju kao da sam natjeran da ne slušam ništa osim nje.

„Ne spavam s njim“, promrmlja ona.

Prišao sam vratima, trebajući je vidjeti i nagnuo sam se kroz vrata. Sjedi na
krevetu, usredotočena na moj pogled.

„Ne sviđa mi se ovo“, kaže mu. “Ne uključuješ me u odluke i moram znati što se
događa.“ Ona se namršti, stežući čeljust. “Da. Znam. Razgovarat ću s tobom uskoro.“

Prekida vezu i vrti moj mobitel u rukama.

Bio sam u pravu kad sam predvidio da je trenutak između nas završio. Nestala je
požuda koju sam vidio u njezinim očima. Ne postoji način da nastavimo gdje smo stali.

„Tvoj brat je šupak.“

Ona se nasmiješi. “Što je učinio ovaj put?“

„Svaki put kad razgovaraš s njim, tvoje se raspoloženje mijenja. Ne sviđa mi se

utjecaj koji ima na tebe. Ne sviđa mi se kako se ponaša u vezi tebe.“

Ona kontrolira svoj izraz lica, emocije su nestale s njena lica kako bi me ostavila
da buljim u njenu ravnodušnost. “Gledaš me s previše emocija. Možda vidiš stvari koje
čak nisu tamo.“

„Vidim što je ispred mene, Keira. Vidim tebe.“

91
 Ili ne voli da je se vidi ili nije navikla biti primijećena. Nisam siguran što od toga.

„Želiš li da prestanem gledati?“ Gurnem se od vrata i uđem u sobu. “Bi li radije

da te uopće nisam vidio?“

„Nisam to rekla.“ Još uvijek postoji udaljenost između nas. Emocionalna, ne

fizička.

Želim se vratiti na mjesto na kojem smo bili prije telefonskog poziva. Na nas
vruće i znojne. Skoro se jebući. Zastajem pred njom, naš se položaj promijenio od onog
kad je prvi put ušla u sobu. Buljim u nju, čitajući bezbroj misli u tim očima. I dalje me
želi, ali ne kao prije.

Cole ju traži da me ispituje. Opet. I jebeno to mrzim.

„Kaješ se što si me poljubila“, promrmljam.

„Ne žalim za poljupcem. Kajem se gdje smo bili kad se to dogodilo.“

„U spavaćoj sobi?“ Znam da to nije slučaj, ali moj je cilj da nastavimo

razgovarati. Da nastavim shvaćati.

„Ne.“ Odmahuje glavom. “U sigurnoj kući. Okruženi dramom i dužnostima.“

„Niti jedno od nas nije bio dužno sudjelovati.“ Posežem, prelazeći prstima niz
njezin obraz. “Pretpostavljam da je najbolje da zaboravimo koliko smo se približili jedno
drugom, da ne zakompliciramo stvari.“

„Jesi li siguran da već nismo?“

Gladim je prstima po njenoj glatkoj koži. Usporeno. Lijeno. “To je bio samo
poljubac.“

„Samo poljubac?“ Obrve joj se podignu. “Značilo mi je više od toga.“

Dobro.

Bilo je jebeno vrijeme.

„U svakom slučaju, gotovo je.“ Spuštam ruku na bok.

92
 Ona se trgne, a ja prilazim uzglavlju kreveta i zauzimam svoj položaj na madracu.
Prekrižim noge u gležnjevima i stavim ruke iza glave, čekajući da zagrize.

„Zašto?“ šapće ona.

S njom je uvijek jedan centimetar naprijed, dva metra natrag. S njom uvijek
moram imati strategije.

Ponaša se poput divlje životinje, nesigurno grizući hranu koju pružam, a zatim
trči prema brdima kad pokušam dobiti nešto zauzvrat.

Sve što želim je njezino povjerenje. To je to.

Ništa više. Ništa manje.

Barem za sada.

„Jer da je Cole saznao, pomislio bi da me zanimaš radi naplate duga.“

„Naplate za što?“ Okreće se prema meni, savijajući noge u koljenima.

Hrani se mrvicama koje prostirem pred njom. Ona uvijek zagrize kad joj dam
uvid u svoj život. Ona žudi za mojim tajnama. To je jedini trik koji imam u rukavu da
je ulovim kad bježi.

„Jebeni doživotni dug koji bih mu trebao dugovati.“

„Novac?“ ona optužuje.

Smijem se, zvuk je previše zajedljiv za moje vlastite uši. “Ne, nije novac. Cole
od mene traži više od toga.“

Ona se popne na krevet i sjedne, podvlačeći noge ispod sebe. “Kao što?“

„Ti sama to imenuj.“ Slegnem ramenima. “Dug se mijenja ovisno o njegovom

raspoloženju.“

„Zašto? Što si učinio?“

„Nisam prokleto ništa učinio.“ Ne suzdržavam bijes. „Sarah mu je uzela nešto.

Nešto što je zaslužila. A Hunter i ja odbili smo joj dopustiti da padne.“

Izraz lica joj ne posustaje. Ona i dalje bulji u mene.

93
 „Priču već znaš“, razmišljam. To joj je ispisano po cijelom licu.

„Sarah mi je rekla nekoliko stvari. Moja sestra također. Ostalo sam shvatila
sama.“ Ona sliježe ramenima. “Ali nisam znala o dugu. Nisam shvatila da si ovdje protiv
vlastite volje.“

„Nisam ovdje da radim za tvog brata jer uživam njegovom velikodušnom

gostoprimstvu. Ali ovdje sam, u Westportu, jer bih sve učinio da budeš sigurna.“

Kimne, pokret je usporen, lijen i potpuno neuvjerljiv.

„Ne vjeruješ mi.“

Ona ispusti dah. “Zapravo vjerujem.“ Ona otpuže prema naslonu kreveta i legne
pokraj mene. „To je problem.“

„Jedan od mnogih.“ Nasmijem se. “Ako Cole sazna da sam te iskoristio, učinit
će da moj odlazak izgleda kao bacanje konfeta.“

„Koliko se sjećam, ja sam ta koja ti je prišla, sjećaš se?“

„Neću tako brzo zaboraviti.“ Ne njene usne ili jebeni briljantni način na koji se
trljala uz mene. Moj kurac je spreman na samu pomisao na to. “Misliš li da će to biti
važno? Neće ga biti briga tko je povukao prvi potez. U svakom slučaju, poželjet će me
vidjeti dva metra ispod zemlje.“

„Ipak si me poljubio.“ Ona se okreće prema meni, ugnijezdivši se u moju stranu.

“Uvijek sam govorila da imaš smrtnu želju.“

Omotam ruke oko nje i privučem ju k sebi. “A ja sam uvijek govorio da nisi ništa
drugo nego nevolja.“

Zahihoće se. “Mislim da si možda u pravu.“ Stavlja ruku na moj trbuh, a obraz
joj je uz moja prsa. Ležimo tamo, tiho i ugodno, kad moje oči postaju teške i njezino se
disanje produbljuje. Nekoliko sekundi sam udaljen od sna. Siguran sam da je i ona.

„Sebastian?“ promrmlja ona.

„Da?“

„Je li ludo da unatoč onome što si upravo rekao, ja te i dalje želim poljubiti?“

94
 Zatvorim oči i nacerim se u strop. “Nije šećeru. Nije ludo. To samo jebeno
komplicira stvari, to je sve.“

95
 9. Decker
Ja se probudim u mračnoj sobi, namještaj je jedva prepoznatljiv kroz sjene.
Trepćem nekoliko sekundi i sjetim se gdje sam - s Keirom, u sigurnoj kući, izoliran od
ostatka svijeta.

Zastenjem i posegnem rukama iznad glave kako bih ispružio umorne mišiće.
Očekujem da ću od nje čuti pospane riječi.

Ništa ne dolazi.

Više nije sklupčana uz mene.

„Keira?“ Posegnem preko njezine strane madraca. Prazno je. Hladno.

Ponovo zastenjem, ovaj put iznervirano. Gubim prednost. Trebao sam se

probuditi kad mi se izvukla iz zagrljaja. Umjesto toga, nisam se ni pomaknuo kad je
pobjegla iz sobe.

Bacam natrag pokrivače i skliznem iz kreveta, grabeći mobitel između jastuka

prije nego što krenem u potragu. Kuća je mrtva. Ni dašak života koji bi ispunio prazninu.

„Keira?“ Glas mi lomi tišinu, bose noge lupaju o pločice.

Ulazim u dnevnu sobu i nema joj traga. Sve je na svom mjestu - jastuci na sofi,
daljinski kraj televizora, stolice za stolom za blagovanje.

„Keira?“ Govorim glasnije, panika se uvlači u moj ton.

Odlazim do garaže u kojoj je i dalje Torianov Porsche.

Zatim kročim do praonice rublja i spavaćih soba uz hodnik, puls mi se povećava

dok otvaram vrata i natrag ih zatvaram.

Probijam se kroz svaki kvadratni centimetar kuće, ne želeći vjerovati da je otišla

iako je to kristalno jebeno jasno.

96
 Nije ovdje.

Nema je nigdje.

Panika me stišće u rebrima, počinje me boljeti.

„Keira?“ Zadržavam dah čekajući odgovor.

Ništa.

Nijedna jebena riječ.

„ Jebi ga.“ Trčim natrag u spavaću sobu po pištolj iz ladice noćnog ormarića i
borim se da ne izgubim sranje. Otišla je. Ali kako? Kamo?

Ne bih prespavao da je netko provalio. Da je bila napadnuta, čuo bih.

Adrenalin mi juri kroz vene. Strah se pojavljuje u mom trbuhu. Svaki moj
centimetar pulsira s potrebom da se borim, ali ne poznajem svog protivnika. “Keira.“

Sprintam do stražnjih vrata, odlazeći u dvorište i pronađem otključan zasun.

Ledena strepnja ispunjava moju stvarnost. Zamišljam njezino slomljeno tijelo.

Krvavo. U modricama. Mrtvo. To je sve što mogu vidjeti. Čak to i osjećam - prljavi
miris smrti i propadanja.

Ne.

Spotaknem se vani, spreman nazvati Hunterov broj, kad nešto čujem. I najslabiji
glas. Ljuljam se uokolo, usmjeravajući pištolj prema svjetlu u stražnjem dijelu dvorišta.
Bijelo svjetlo. Osvjetljenje telefona.

„Keira?“

Promrmljane riječi su mi pogodile uši. Tihi odgovor „moram ići“ pretvara moju
krv u lavu.

Trčim prema njoj, još uvijek uperenog oružja, škiljim kroz prigušenu mjesečinu.
“Što dovraga radiš ovdje vani?“ Moj grubi ton uklanja toksičnu paniku iz mog sustava.
“Jesi li sama?“

97
 Ona se trgne unatrag, mobitel je u njezinoj lijevoj ruci. “Da. Kriste. Spusti
prokleti pištolj.“

Grlo mi prijeti da će se zatvoriti. Udovi mi se jebeno tresu. Moj glava je lupajuća

zbrka turbulencije, a ja se još uvijek ne mogu uhvatiti u koštac s tim da stoji ispred mene.
Živa. U potpunosti neozlijeđena. Gledajući me kao da sam ja nešto pogriješio.

Mislio sam da sam je izgubio. Mislio sam da je više nikad neću vidjeti.

„Gdje si nabavila jebeni telefon?“ Spuštam pištolj i prijeteće zakoračim, ruke mi

drhte od potrebe da je zgrabim kako bih se uvjerio da je stvarna.

„Smiri se.“ Spušta ruke na bokove. “Našla sam ga u očevom uredu.“

„Da se smirim? Da se jebeno smirim? Znaš li kako sam se uplašio kad te nisam
mogao pronaći?“ Moja srčana frekvencija se smanjuje, ali ljutnja i dalje živi. Ne mogu
je se riješiti. “Pretražio sam jebenu kuću. Dozivao sam tvoje jebeno ime.“

„Sjedila sam na suncu cijelo popodne. Htjela sam svježeg zrak. Tada je pala noć
i bila je isto tako lijepa…“

„Ne želim to slušati.“ Škrgućem zubima, suzdržavajući se od još jednog oštrog

odgovora. Odbrojavam sekunde. Borim se protiv bijesa. Zatim odustanem i uhvatim ju
za ruku. “Uđi unutra.“

„Oprosti?“ Ona se istrgne iz mog stiska. “Znaš li s kim dovraga razgovaraš?“

Ispuštam otrovni smijeh. “Oh, znam, princezo. Ja jebeno znam. Kao da Torian
ikad nekome dopusti da zaboravi.“

Lice joj padne i polako se sabere, uspravljajući ramena, podižući bradu. “Ti si
pretjerano reagirao.“

„Reci to onome koji je stavio četrdeset i sedam metaka u strop restorana tvoje
obitelji. Nitko nema pojma tko je naredio napad. Netko je mogao staviti tragač na auto
tvog brata. Mogli bi te promatrati sada.“

Baca pogled preko ramena, a moje riječi joj polako sjedaju.

98
 „Malo je kasno za to, zar ne misliš?“ Stisnem svoje šake. Škrgućem zubima.
Radim sve i svašta kako bih umanjio svoje ludilo. “Bio je to jebeno glup potez, Keira.
Trebala si znati bolje.“

Odmahuje glavom i zbunjeno zuri u mene. Dug trenutak sve što mogu čuti su
moji izdisaji i njena neverbalna prosudba. Glasno je. Tako jebeno glasno.

„Zašto si takav šupak?“

„Ja sam šupak?“ Uperim cijev pištolja u svoja prsa. “Ja sam negativac u ovoj
situaciji?“ Podižem ruke u zrak i onda ih spustim uz bokove. “Ispričavam se što sam
brižan. Trudit ću se više ne biti šupak u budućnosti.“

Imam dvije mogućnosti - prebaciti je preko ramena i nositi njezino glupo dupe
unutra ili se udaljiti i nasamo smiriti.

Pa, to zapravo nisu mogućnosti.

Jedno je želja, drugo je jebena potreba.

Potrebni su mi svi napori da priđem kući i ostavim je da stoji tamo sama. Ali ne
mogu ući u kuću, a da ne zalupim vratima.

Zajebi ovo sranje.

Zajebi.

Uletim u kuhinju, bacim pištolj i mobitel na ormarić i uhvatim se za mramor tako

da mi zglobovi pobijele.

Moram se sabrati. Pretjerujem. I ne mogu jebeno poreči ludilo kad je Keira u

pitanju.

Već sam bio ovdje.

Utopio sam se u strahu.

Umoran sam od panike.

Ovo je iskrivljena vrsta déjà vu od kojeg ne mogu pobjeći dovoljno brzo. Borim
se protiv potrebe da udarim šakom u nešto.

99
 Zaspao sam kraj nje. Vjerojatno sam čak imao i osmijeh na licu. Tada sam se
probudio u noćnoj mori za koju nisam bio pripremljen. Bio sam jebeno visoko. Pobijedio
sam u bitci koju sam gubio tako prokleto dugo.

Onda... ovo.

Gurnem se sa šanka i trzajem otvorim hladnjak da uzmem lazanje koje smo

pokupili iz zalogajnice. Izvadim obrok iz plastične posude, podgrijem, a zatim ispustim
tanjur sa zveketom na stol za blagovanje dok sjedam i počinjem jesti.

Ignoriram Keiru. Pretvaram se da moj fokus nije na tami koja vreba iz dvorišta
dok stavljam hranu u usta. Čak se ni ne trznem kad svjetlo senzora osvijetli stražnje
dvorište.

Hoda, sjeda na drvenu stolicu na terasi i zamota se u pokrivač. Tamo je hladno.

Jedva sam to osjetio kad sam izletio van u boksericama, ali njezino krhko tijelo
zasigurno je pothlađeno. Sad se osjećam jebeno krivo jer se očito drži podalje od šupka
koji se skriva unutra.

Borim se protiv potrebe da joj ponovno držim predavanja. Ignoriram divljanje

pulsa koji zahtijeva da odem do nje i izbacim van sva sranja koja mi začepljuju vene.

Moram se držati podalje. I želim biti blizu.

Ne treba joj puno vremena da sama uđe unutra, vukući pokrivač za sobom. Bez
riječi, ona zahtijeva svu moju pažnju iako je ne gledam. To je dovoljno da ju osjećam
kroz svaki otkucaj srca.

Čujem svaki njen korak kad mi prilazi. Čujem nježno struganje pokrivača po
namještaju dok se ona približava.

„Žao mi je što sam te uplašila.“ Ona se zaustavi pored mene, unutar dohvata ruke.

Nastavljam žvakati, nastavljam istjerivati frustraciju premještajući hranu između

zubi. Nije sigurno razgovarati. Ne još. Još uvijek previše adrenalina proždire moju srž.

Ona spusti pokrivač na pod i sjedne na stolicu kraj mene, glatka koža njenih nogu
zauzima moj periferni vid.

100
 „Kad sam dolazila ovamo s obitelji, nikad mi nije bilo dopušteno biti vani”, tiho
govori. “Kad sam bila mala, stalno su imali izgovore - ili je travnjak poprskan
kemikalijama protiv korova ili su divlje životinje bile viđene u susjedstvu. Kako smo
odrastali, izgovori su prestajali, ali pravilo boravka unutra uvijek je ostalo. Rečeno nam
je da nije sigurno, bez obzira koliko naoružanih ljudi čuvalo posjed.“

Ona duboko udahne i polako ispušta dah. “Kad sam se probudila danas popodne,
kuća se osjećala drugačije. Prvi put otkako mi je majka umrla, ovo mjesto nije izgledalo
kao zatvor. A kad sam ušla u dnevnu sobu i našla je okupanu toplinom i sunčevom
svjetlošću, nisam mogla odoljeti, a da ne prekršim pravila svoga oca. Mislim da sam ih
zapravo trebala prekršiti kako bih dokazala sebi da više ne živim u njegovom
pozlaćenom kavezu.“

Ne pomaže mi smanjiti puls. Nije me briga za priču koju ima ili koliko pravila
želi prekršiti.

Gurnem posljednji komad lazanja u usta i gurnem se sa sjedala, bacajući prljavi

tanjur u sudoper.

„Sad ćeš me ignorirati?“

Primim se za ormarić kako bih suzbio režanje. “Optužila si me da sam šupak.

Držim jezik za zubima kako me ne bi morala opet tako uvrijediti.“

„Ti jesi šupak.”

„I nastavit ću biti ako nastavimo razgovarati o ovom sranju. Postoji jebeni razlog
zašto ti nisu dozvolili biti vani, Keira.“

„Znam... Kao što sam rekla, žao mi je.“

„Moraš biti opreznija dok ne saznamo tko je neprijatelj.“ Okrećem se prema njoj,
dok se još uvijek držim za kuhinjski pult jednom rukom. “Takve pogreške mogle bi nas
koštati života.“

Ona se trgne, a bolan izraz njezina lica zadaje mi još jedan ubod krivnje.

„Ne pokušavam biti šupak“, istaknem. “Ja sam...“

„Nemam problema s tvojom iskrenošću. Samo si zvučao kao moj otac.“

101
 Mišići su mi napeti, svaki centimetar mi postaje ukočen. “Ja nikad neću biti sličan
njemu ili bilo kome drugome u tvojoj obitelji. Jedino što nam je zajedničko je naša
potreba da te čuvamo na sigurnom.“

Kimne, a oči joj se smrknu.

Želim ići k njoj. Dodirnuti je. Umiriti je. Ali to neće ništa postići, ne kad će se
moja ljutnja pretvoriti u požudu i jebat ćemo se u otkucaju srca. “S kim si razgovarala?“

Usne joj padnu u ravnu liniju, a zatim se iste sekunde uviju u lažan osmijeh. “S
prijateljima. Željela sam da znaju da sam dobro.“

Tjeskoba i rastresenost – to je priča koju govori njeno držanje. Laž i prijevara.

Jebeni pakao. Volio bih joj vjerovati.

„Prijatelji?“ Prilazim, stanem pokraj njezine stolice. „Kladim se da su bili sretni

kad su se čuli s tobom.“

Ona kimne. “Da, bili su.“

Pružim ruku. “Mogu li pogledati telefon?“

„Zašto?“ Obrve joj se podignu. “Baterija je gotovo prazna.“

„Neće dugo trajati.“ Držim ruku ispruženu, čekam, ispitujem.

Ne miče se, namjerno skrivajući izraz lica, ostavljajući me da buljim u prazno.

Moram se podsjetiti da ima puno pravo ne vjerovati mi, ali jebiga, uskoro se nadam da
će i ova zamorna igra doći kraju.

„S kime si doista razgovarala?“

Čeljust joj se stegne i pomakne se nekoliko centimetara naprijed, sprema se

kliznuti sa stolice.

„Nisi valjda razgovarala s prijateljima?“ Zarežim.

Još adrenalina preplavi mi vene dok se pitam kakva nevolja je krenula našim
putem.

Pametnija je od ovoga.

102
 Mogao sam se zakleti da je.

Ona se mršti. “Opet si šupak.“

„Šupak kojem je jebeno stalo do tebe. Još uvijek ne shvaćaš. Tu sam za tebe. Ni
za koga osim za tebe. Zašto ti je tako teško reći mi jebenu istinu?“

„Jer povjerenje ne dolazi lako.“ Povisuje glas. „Pokušavam, Sebastiane.

Podijelila sam s tobom priču o svom djetinjstvu, zar ne? Puštam te bliže čim brže mogu,
ali za to treba vremena.“

„Nemamo vremena ako upotrebljavaš mobitel kojeg se može slijediti.“

„Ne može ga se slijediti.“ Pomakne stolicu, spustivši stopala na pločice pored

mojih, stojimo prsa uz prsa. “Ja sam možda učinila nekoliko gluposti, ali nisam u
potpunosti glupa.“

Držim ruke uz bok, umjesto tamo gdje one žele biti - na njezinim rukama. Tako
sam jebeno bijesan, ali sve što vidim jesu te oči. Ta usta. Jezik koji klizi prema van kako
bi navlažila donju usnu.

Naginje lice prema mom, iskušenje postaje sve veće.

„Jeste li nekome rekla gdje smo?“ Posegnem palcem, njen dah slabo dodiruje
moju kožu.

„Ne.“

Kukovima se pritisnem u njezine, moj čvrst kurac pulsira između nas. “Jesi li
rekla nešto što bi moglo riskirati tvoju sigurnost?“

Proguta i odmahuje glavom. “Ne.“

Prokleta bila. Nikad prije nisam bio zakačen za ženu kao što sam za nju. Nikad
me nijedna nije ovako zaintrigirala. Zarobljen sam.

Želim je.

Trebam je.

Moram je jebeno imati.

103
„Trebala bi otići odavde prije nego što učinim nešto što ćemo oboje požaliti.“

Dah joj zastane, a one intenzivne plave oči bljesnu. „Opet, ne.“

104
 10. Decker
Otimam njena usta. Njen dah. Njen poljubac, Svakim potezom jezika tjeram
svoju frustraciju. Puštam bijes kroz čvrsti stisak prstiju na njenoj kosi.

„Skini bluzu.“

Ona posluša, a ruke joj putuju niz gumbe u mahnitoj žurbi. Gurnem joj materijal
s ramena, moja usta ne napuštaju njezina i posegnem oko nje da joj otkopčam grudnjak.
Dlanovima joj prelazim po tijelu, niz ruke, uz njezin struk, uz bokove, grudi.

Zastenjem zbog savršenstva i povučem se da bih je pogledao.

„Bože, izluđuješ me.“ Obrušim usta na njena, zaronivši duboko jezikom.

Uhvati se noktima za moja prsa, probijajući moju kožu dok je hvatam oko struka
i stavim je na stol. Njezine noge okružuju moje bokove, suknja joj se podigla do vrha
bedara.

„Želim te golu.“ Skidam joj donje rublje, vukući ga preko njenog dupeta.

Prije nisam mogao razmišljati. Bio sam u deliriju od bijesa. Sada nije ništa
drugačije, ali delirij je od požude. Još uvijek ne mogu formirati pametnu misao. Izgubio
sam se u njoj.

Uhvatila me za pojas bokserica, gurajući ih niz moja bedra da padnu na pod. Naše
ruke su svugdje, posvuda. Dodirujemo jedno drugo. Zapetljani smo. Željni još.

„Iz ovoga nema povratka“, upozoravam ju.

Ona kimne, usne nam se dodiruju.

„Mislim to.“ Odmaknem se kako bih susreo njen pogled. “Neću se zadovoljiti
brzim seksom. Ako se ovo dogodi, ti si moja i samo moja.“

Usne joj se razdvoje, ali riječi ne izlaze.

105
 „Neću te dijeliti, Keira. Ni tvoje srce ni tvoj um.“ Stavim ruku između nas,
klizeći prstima do njenog proreza. Ona je mokra. Jebeno kaplje iz nje. “Ni s kim. Neću
udahnuti ništa osim tebe, a ti nećeš znati ni za što osim za mene zauzvrat. Nijedan drugi
muškarac neće postojati. Neće te dodirnuti. Ili vladati tobom. Ne tvoj stric. Ne tvoj otac.
A sigurno ne tvoj jebeni brat.“

Pokušavam je uplašiti. Ne puno. Tek toliko da je natjeram da vidi o čemu se radi.

„Razumiješ li?“ Zarežim. “Kad si ti u pitanju, nije samo tjelesno u pitanju. Tražit
ću od tebe više no što možeš zamisliti. Više nego što si vjerojatno spremna dati.“

To nadilazi seks. Riječ je o potraživanju nje. Dovođenje nje na svoju stranu - u

svoj tim. Kradući je od bešćutnog brata i čudovišta od oca. Ne zaslužuje život koji su
joj dali. Nije u redu da je rođena u pogrešnoj obitelji.

„Sebastian...“ Moje ime je molba da se zaustavim.

„Želim te spasiti, Keira.“ Stisnem je za bradu. “Molim te, pusti me da te jebeno

spasim.“

Usne joj se stisnu dok zabrinuto trepće. Želi se povući, a ja joj to ne mogu
dopustiti. Neću.

„Ne trebaš živjeti ovako. Zaslužuješ bolje.“

Odmahuje glavom. “Ne zaslužujem.“

„Sranje.“

„Ovo je moj svijet. Ista sam kao i moj brat, Sebastian. Nisam drugačija.“

„Ne vjeruješ u to.“ Gladim je po obrazu. Pokrenem prste uz njezinu čeljust.

„Vjerujem.“ Prelazi usnama preko mojih. “Možda sam gora.“

„Nisi poput njega.“ Palcem joj prelazim preko klitorisa, tjerajući je da se trgne.
“Nikad ne bi mogla biti. Ne bi bila ovdje da jesi.“

Snažnije pritišćem njezin klitoris, a njene oči se okreću.

„O Bože.“ Dahće. “To je nevjerojatno.“

106
 „Možeš se osjećati još bolje ako mi kažeš da, dušo.“

Kliznem joj vrhovima prstiju kroz prorez, zadirkujući njezin ulaz. „Reci mi da
želiš ovo.“

Ona ne žuri odgovoriti. Treba joj trenutak, produžujući iščekivanje koje izgara
kroz moj prsa.

„Da.“ Ona zadrhti. “Želim te.“

Pobjeda je okrepljujuća do točke histerije. Ona se migolji dok je mazim, tiho

stenjanje vibrira joj iz grla.

„Zaštita?“ Pitam.

Odmahuje glavom. “Ako si čist, ne treba nam.“

„Jesi li sigurna?“ Čist sam. Vjerujem da je i ona. “Neću pitati dva puta.“

Ona podigne obrvu. “Ni ja neću ponavljati.“

Nasmiješim se i uhvatim je za dupe, izvlačeći je do ruba stola. Među nama nema

prostora. Prsa smo uz prsa. Kuk do kuka.

Hvatam se za kurac, prolazeći njime naprijed-natrag kroz njenu vlažnost. Ona

zastenje i uhvati me dlanom za obraz dok spoji naša usta.

Nikad se nisam bolje osjećao. Ni fizički. Ni emocionalno. Zakačen sam za nju.

Zapetljan u neredu.

Ovo će sve promijeniti.

Stisnem oči, tjerajući misli u neki kutak svog uma i zabijem se u nju. Jako.

Ona zacvili. Nisam uvjeren da je to zvuk zadovoljstva. Ona postaje kruta. Njezine
me ruke hvataju za ramena kao da traži spas.

„Keira?“ Njena pička je stisnuta oko mene, stiskajući moj kurac. Tako je vraški
mokra. Tako jebeno čvrsta. “Jesi li dobro?“

„Prošlo je dosta vremena. To je sve.“ Mrmlja mi u uho kad mi se prilijepi za

ramena. “Idi polako.“

107
 Ova me žena muči. Lagan tempo bit će pakao. Uđem u nju. Povlačim se.
Napredujući. Nježni ritam je ubojica moje kontrole.

Polagano se opušta - nokte, noge, onda ramena. Počinje vrtjeti bokovima prema
meni, ljubeći me u vrat, čeljust, obraz. Ona cvili dok se mičem. Stenje.

Bože, zvuk je jebeno opojan.

„Ako nastaviš proizvoditi takve zvukove, sporo više neće biti mogućnost.“

Nasmije se. “Možda sporo više nije potrebno.“

Zadirkuje me. Muči me.

Nije me briga. Ne mogu je se zasititi.

Ona je prekrasna. Tako jebeno prekrasna. “Što mi to radiš?“

Prodirem u nju. Brže. Jače. Ona se ne buni, ali ta cviljenja se nastavljaju. Soba se
ispunjava zvukom prodora mog kurca kroz njenu vlažnost. Udaranjem mesa po mesu.
Ona omota ruku oko mog vrata i podigne leđa, te savršene sise zabijaju se u mene.

Naginjem se, usisavajući bradavicu u usta. Grickam. Kružim jezikom i jebem ju,
dok se ona ne počne trzati od zadovoljstva.

„Ovo je ludo.“ Bedra joj se stegnu. Njezina pička se stegne. “Želim svršiti.“

„Onda učini to, ljepotice.“ Ostavljam trag poljubaca uz njena prsa, sve do vrata,
točno ispod uha. “Svrši.“

Odmahne glavom u odbijanju, a znam da nije zbog nedostatka želje. Više je od

toga. Ne može spustiti svoj gard. Neće. Ne skroz.

„Vjeruj mi“, zahtijevam. Ili molim. Molim. „Vjeruj mi dovoljno da uživaš u

ovome.“

Ona cvili, ne zaustavljajući ritmičko nabijanje.

Jedva mogu misliti. “Reci mi što trebaš.“

„Tebe“, dahće. “Samo tebe.“

108
 Ona zabaci glavu, naslonivši se jednom rukom na stol, sva ona glatka,
besprijekorna koža mi je izložena.

Remek djelo.

Sirena.

Savršeno oružje koje se sada nalazi u mom vlastitom arsenalu.

„Ti si jebeni san, Keira. Ti si savršena. Ti si moja.“

„Sebastian“, cvili ona. “Sebastian.“

Njezina se pička stegne oko mog kurca, udario ju je orgazam, popraćen

stenjanjem. Uskladim se s njenim ritmom. Jaja mi se stegnu. I kurac. Gotov sam. Sve je
gotovo. Svršavam, priljubljen uz nju, ljubeći je, stisnuvši prste dovoljno duboko da joj
vjerojatno ostavljam modrice na lijepoj koži.

Ništa drugo na svijetu ne postoji dok sam unutar nje. Ne prošlost koju bih rado
promijenio. Ili temperamenta sadašnjost. A pogotovo ne neizvjesna budućnost koja je
pred nama

To smo samo mi.

Ona i ja.

I volio bih da tako može i ostati.

„Ja...“ Ona uzdahne, pokreti joj se usporavaju. “Ja...“

„Ti?“ Povlačim se, stavljajući joj poljubac u čelo. “Ne možeš završiti rečenicu jer
sam ti potresao jebeni svijet?“

Ona se naceri i podigne, omotavši se oko mene. “Ne znam zašto sam očekivala
nešto drugo nego drski humor u ovakvom trenutku.“

Zakopam lice u njezinu kosu. “Uvijek sam ti voljan dati sve što ti treba.“

Ona me odgurne, smijući se. “Trebam se očistiti.“

Kimam, ali moje ruke je odbijaju pustiti.

109
 „Što znači da ćeš se morati pomaknuti da bih mogla otići u kupaonicu.“ Gleda
prema meni blistavih očiju, lice joj je očaravajuće, to je nešto što riječi ne mogu opisati.

Stalno kimam. “Hoću. Samo te još nisam spreman pustiti.“

Smiješak joj postane sramežljiv. Gotovo posramljen.

Sranje.

Gotov sam.

Jebeno me posjeduje.

„Rekla si da je prošlo neko vrijeme.“ Prolazim prstima kroz njenu kosu,

zataknuvši joj zalutale pramenove iza uha. “Koliko dugo?“

Obrazi joj potamne od najslađeg rumenila. “Dovoljno dugo da mi treba vremena

da se prilagodim.“

Da, shvatio sam taj dio. Povrijedio bih je i osjećao bih se kao jebena budala da
sam to učinio. Ali još uvijek sam zbunjen.

„Što je s apstinencijom?“ Nema smisla. Ona je fenomenalna. Jebeno zadivljujuća.

Muškarci bi pali na koljena da joj udovolje. “Ne voliš seks?“

Ona se otrijezni, sklonivši požudu iz očiju. “To se svodi na povjerenje, Sebastian.

Sve se svodi.“ Ona smješta dlan na moje grudi, nježno me gurajući. “Pusti me da se
očistim.“

Vraćam se unatrag, dopuštajući joj da skoči sa stola i ode prema hodniku.

Dok je nema, navlačim bokserice i prepletem prste iza svog zatiljka dok stvarnost
udara u moju lubanju.

Večeras se mijenja igra.

Ova stvar s Keirom utjecat će na moju vezu s Hunterom. S Torianom. A ne mogu

zaboraviti ni Anissu. Sve će se promijeniti i mogu se samo nadati da je tako najbolje, jer
u mom životu nema mjesta za bilo kakva pogrešna djela.

Odlazim u potragu za praonicom kako bih pronašao svoju odjeću, dajući joj
nekoliko minuta nasamo. Ne nalazim ništa u stroju za pranje pa provjerim sušilicu,

110
toplina i dalje zrači iz odjeće dok izvlačim košulju. Materijal je čist, svjež i miriše poput
cvijeća kad gurnem ruku u rukav i nešto zapne.

„Koji kurac?“ Jače guram ruku, gurajući šaku kroz ograničenje i pokušavam to
učiniti i s drugom rukom.

Košulja mi se smanjila.

Moja jedina jebena košulja. Mogu zakopčati samo tri gumba.

„Savršeno.“ Smijuljim se. “Jebeno savršeno.“

Keira se nije šalila o nedostacima vještina pranja rublja.

Ne trudim se ni probati hlače. S tim problemom ću se pozabaviti sutra. Umjesto

toga, kopam po sušilici u nadi da ću naći nešto njeno, isto tako smanjeno. Zgrabim
prozirne gaćice i svilenu spavaćicu, a zatim pokrenem dupe niz hodnik.

Kad je ne nađem u dnevnom boravku, odem prema kupaonici i naslonim rame na

okvir vrata dok je nađem pred zrcalom, praznih očiju.

„I ja bih buljio da imam odraz poput tvog“, rugam se.

Usne joj titraju dok trepće i okreće se prema meni. „Sigurno bi.“

Predam joj odjeću i gledam kako je lako navlači. Vidim da se ništa nije smanjilo
u pranju dok pokriva svoje primamljivo tijelo. Ako ništa, crna spavaćica joj pliva oko
struka.

„Što ti se dogodilo s košuljom?“ Ona me pogleda gore-dolje.

„ Dogodila si se ti.“ Podižem ruke kako bih joj pokazao. “Ne mogu čak ni
zakopčati gornje gumbe.“

„Izgledaš...“ Prekriva usta rukom, ali to ne skriva smijeh u njezinim očima.

„Jebeno smiješno?“ Pitam.

Šmrcne. “Recimo.“

„Hej. To nije lijepo.“ Zgrabim je, uvlačeći je u sebe. “Zašto se još uvijek skrivaš
ovdje?“

111
 Odvlači pogled s mog i igra se mojim ovratnikom. „Da razbistrim glavu.“

„O čemu razmišljaš ovaj put?“

„O svemu i ničem.“ Njeni prsti prelaze preko moje košulje, dlanovima dodirujući
moje mišiće. “Želim ti vjerovati, Sebastiane.“

Želi - što znači da mi trenutno ne vjeruje.

Stisnem čeljust, boreći se protiv frustracije.

„Unatoč onome što možda misliš, nije mi lako pustiti nekoga blizu. Ali
pokušavam.“ Udahne duboko i izdahne. “Godinama nisam imala spolne odnose. Mnogo
godina.“

Našalio bih se da nije bilo njezina sumornog tona. Navala strepnje ispunjava
sobu, stavljajući me na rub. “Nema ništa loše u tome.“

„Bila sam samo s dva muškarca. Tri uključujući tebe.“

Kimam glavom i borim se da ne zadrhtim pod neugodnim bockanjem u zatiljku.

“Cijenim što mi to govoriš.“

„To nije sve.“ Oči joj se susreću s mojima, okeansko plave dubine su olujne i
uzburkane. “Moje prvo seksualno iskustvo nije bilo sporazumno.“

112
 11. Decker
Moja krv se pretvorila u vatru, izgaranje se taložilo u mojim kostima. „Ti si
bila...“

Klimnula je. „U redu je. Ne trebaš to izgovoriti.“

Nije bilo slabosti u njenom glasu. Ona je jaka. Mnogo jača nego ja kada sam čuo
priznanje.

Zatresao sam glavom, još uvijek nisam mogao završiti svoju rečenicu. Ne mogu
reći nijednu jebenu riječ. Sve što sam mogao je da je privučem bliže i držim je čvrsto.

„Sebastiane, stvarno, u redu je.“ Uzvratila mi je zagrljaj, tješeći me dok bi trebalo

biti obratno. „Dogodilo se davno.“

„Kada?“

„Bila sam dijete. Jedva da sam imala četrnaest.“

„Jebem ti.“ Psovka je izašla oštro.

Kako sam mogao propustiti ovu informaciju kada sam kopao po svakome aspektu
njenog života.

„Ne brini. Pomirila sam se sa svojim pogreškama. Odbijam da imaju nekog

utjecaja na mene.“

„Tvojih pogrešaka?“ Odmakao sam je milimetar, držeći je na malom razmaku da

je mogu pogledati u oči. „Kako bi mogla kriviti sebe za nešto ovakvo? Bila si jebeno
dijete.“

„Ne, nije moja krivnja. Ali također nisam ni oslobođena krivnje. Trebala sam biti
pažljivija.“ Slegnula je. „Vjerovala sam nekome koga iskreno nisam poznavala.“

Kao način na koji sam je i ja pritiskao da mi vjeruje.

113
 Isuse. Jebem ti.

Krivnja me pogodila.

Ja sam gurao. Manipulirao. Huškao sam milijun različitih taktika da dobijem ono
što sam ja želio, ne znajući što sam iskreno tražio.

„Zato ti govorim,“ dodala je. „Nije zbog toga što želim da me sažalijevaš. Ili jer
trebam opravdati svoju kratku listu ljubavnika. Želim da znaš zašto mi se teško otvoriti.”

„Razumijem.“ Ja sam seronja. Najveći jebeni seronja. „Ne trebaš više ništa reći.“

Natjerao sam je da se osjeća obaveznom da se otvori i kaže svoje tajne, a sve

zbog toga što sam zahtijevao njeno povjerenje.

„Želiš li da se prebacimo u dnevni boravak?“ Primicao sam se prema vratima dok

sam je hvatao za ruku. „Jesi li večerala? Sigurno si gladna. Dopusti mi da ti podgrijem
lazanje.“

Stisnula je moje prste, povlačeći me unazad. „Molim te, nemoj sada biti čudan
prema meni. Nisam krhka.“

„Nisam čudan.“ Pokušao sam se nasmiješiti. „I potpuno zasigurno znam da si

jaka.“

„Dobro.“ Približila se, prošla je pored mene u svojoj svilenoj spavačici. „Jer bih
te onda morala vezati za krevet i danima mučiti ako me budeš tretirao kao da sam od
stakla.“

„Pričekaj. To mučenje u krevetu je opcija?“ Odglumio sam šalu, nadajući se da

će ispasti vesela dok je na mojim prsima bio pritisak od tone.

Nasmijala se. „Ne tako dobra.“

„Možda za tebe.“ Slijedio sam je u hodnik i pretvarao se da se ne držim njenih

emocionalnih stvari čvršće nego ona. Dok podgrijavam njeno jelo ne mogu ne prestati
zamišljati kroz što je morala prolaziti.

114
 Dok je ona jela, mučio sam se da zaustavim brutalne misli zlostavljanja mlade
djevojke. Moje sadističko zamišljanje divlja s masakrom, produbljujući tišinu u duge
neugodne minute.

„Morat ćeš to podnijeti,“ promrmljala je oko zalogaja lazanja. „Prestani

razmišljati o tome.“

„Nisam.“

„Naravno.“ Okrenula je očima. „Ja nisam osoba koju zamišljaš, Sebastiane. To

me nije oslabilo. Ja sam jača.“

Nasmiješio sam se unatoč svojim sumnjama.

Ali ona je jaka.

I ja to znam.

Samo mrzim da je neki seronja natjerao da bude takva. „Nisam mislio...“

„I volim seks,“ dodala je.

Dao sam joj polu osmijeh i primakao se prema naprijed, istežući svoju ruku preko
stola da dodirnem njen zglob. „Sjećaš se da sam to naučio odmah?“

Njene usne su se podignule. „Sjećam se.“

Pokušavam održati druželjubivo raspoloženje, ali je teško od burnih misli.

Ona uzdahne. „Koji dio ovoga te izjeda?“

Ne želim pitati. Pa, želim, ali i glupan kao ja zna da je nepristojno.

„Samo pitaj, Sebastiane.“

„Dobro.“ Povlačim ruku i sjedam uspravno. „Rekla si da si se pomirila s onim

što se dogodilo. I da uživaš u seksu, ali samo si spavala s tim drugim tipom...“

Njena djela se ne slažu s pričom.

„Postoji razlog mojoj apstinenciji.“

„Vrti li se većina razloga oko toga da imaš psihotičnog brata?“

115
 Čvrsto je stisnula svoje usne, zadržavajući smijeh. „Ne, ne svi. Manjak talenta u
plivanju u mojim obiteljskim društvenim krugovima je zapravo najveći razlog. I onda
postoji rizik spavanja s nekim tko se samo pokušava približiti Coleu. I također sve to s
drogom.“

„Drogom?“

Jedva je primjetno klimnula glavom. „Unatoč mojim obiteljskim vezama s

narkoticima, ja ne odobravam upotrebu, sama nisam nikad koristila, i ne želim biti s
nekim tko koristi.“

„Kako znaš da ja ne spadam u tu kategoriju?“

Lukavo mi se nasmiješila. „Nisi jedini koji obraća pozornost.“

Trebao bih biti zabrinut. Umjesto toga, ja sam jebeno napaljen. „Špijunirala si
me, sunašce?“

„Ne bih to tako nazvala.“ Odgurnula je stolicu i odnijela svoj prljavi tanjur u
sudoper. „Samo sam te primijetila. Puno.“

Nacerio sam se.

„Nemoj opet postati drzak prema meni. Samo sam radila svoju dužnost, to je
sve.“

Ispustio sam pretjerani uzdah. „Ne smijem te tretirati kao da si od stakla. Ne

smijem biti drzak. Ne smijem gurati svoj kurac u tvoju guzicu. Ajme, Keira, ti si mala
šefica.“

Njeni obrazi su postali tamniji, i te usne su se trzale od radosti. „Pretvarat ću se

da to nisi rekao.“ Izašla je iz kuhinje i krenula prema kauču. „Dođi i malo gledaj
televiziju sa mnom.“

Prihvatio sam, iako je to zadnja stvar u koju želim buljiti, osim nje. Narednih
nekoliko sati su provedeni u kutu kauča, njena glava bila je u mome krilu, moje ruke u
njenoj kosi, dok je neka isprazna serija bila na ekranu.

Ovoga puta se igram s delikatnim uvojcima bez grizodušja. Provlačio sam prste
kroz dužinu i uživao sam u mirnoći. Mogao sam lako zavarati sebe da imam slatku i

116
nevinu ženu koja se odmara na meni. Da možemo imati normalan život s normalnim
pogledom na budućnost.

Ali ništa od toga nije istina.

Svi smo krivi po dugom popisu zločina. I stvarnost situacije je da sam napravio
veliki korak bliže da mi se propuca glava jer sam spavao s Torianovom sestrom.

Nadam se da sam dovoljno sretan da neću vidjeti metak kako dolazi.

„Znam da si budan nakon petnaestosatnog spavanja od danas popodne,“ sjela je

i okrenula se prema meni,“ ali ja sam slomljena. Idem se istuširati i spustiti u krevet.
Gdje ti planiraš spavati?“

„Na tebi.“ Nacerio sam se. „Oprosti, mislim na krevetu pored tebe.“

„Naravno da to misliš.“ Njene usne su se uvile, ali to je bio mali flert, ne

uzbuđenje. Raspoloženje između nas je drugačije, njeno zaigrano zezanje je zamijenjeno
s namjerom obaveze.

Nije se sada moglo nazad.

Mi smo događaj. Zajedno. I da, to je jebeno zastrašujuće.

„Pospremit ću ovdje i ubrzo ću doći za tobom.“ Poljubio sam je u sljepoočnicu,

i oboje smo ustali. „Uživaj u tuširanju.“

Otišla je, ostavljajući me da učinim potpunu provjeru kuće. Provjerio sam

prozore i vrata, uvjeravajući se da je sve sigurno prije nego sam počeo prati prljavo
posuđe u sudoperu. Ono što bih trebao raditi je kontaktirati Huntera, nazvati Aniss, čak
reći Torianu o mobitelu koji je Keira pronašla da se pobrine da mu se ne uđe u trag. Ali
nisam spreman ubiti ovo raspoloženje.

Vanjski utjecaji će nas samo rastaviti. Moram sebe učvrstiti u njenom životu prije
nego se to dogodi.

Kada je kuhinja pospremljena, ugasio sam televizor i svjetla, na brzinu skrenuo

u glavnu kupaonicu i oprao zube, i onda krenuo prema sobi. Lampa pored kreveta je
bacala malo svjetla na krevet. Voda je odzvanjala kroz cijevi u kupaonici.

117
 Razmišljao sam da joj se pridružim, okupam je, slinim nad njenim tijelom
prekrivenim kapljicama vode. I bih, da se nije osjećalo kao da guram svoju sreću.

Ovo moram raditi polako. Učiniti stvari ispravno. Pobrinuti se da joj je ugodno.

Povukao sam prekrivače na krevetu, skinuo svoju košulju dječje veličine,

puštajući da padne na pod. Dok se voda gasila, ušao sam u krevet i čekao s rukama iznad
glave dok ona ne uđe u sobu.

„Kako ti je bilo tuširanje?“

„Usamljeno.“ Značajno me pogledala prije nego je ugasila lampu i popela se na

drugu stranu madraca.

Ugnijezdila se pored mene, dopuštajući mi da omotam svoju ruku oko njenog

vrata dok se primicala bliže, njena toplina je prijanjala u moju kožu. Miris sapuna je
ispunio moja pluća. Kušnja je svrbjela moje prste.

Dugo u životu nisam imao ljepotu. Samo tamu. Mržnju i kaznu. Živio sam da
radim, i radio sam da živim. Ništa drugo nije bilo važno.

Sve do sada.

Sve do Keire.

„Jesi li umoran?“ upitala je.

„Zapravo ne. Ali nije važno. Ne smeta mi ležati ovdje pored tebe.“

Ispružila je svoju ruku preko mojih prsa, njena ruka je odmarala na mojim
rebrima. „Što ćeš raditi sutra?“

Slegnuo sam. „Hunter će se sastati s nama uskoro, i treba mi odjeće. Ako si za

to, možemo dodati zalihe tako da ne trebamo opet napuštati kuću.“

Klimnula je. „Dobro. To mi zvuči dobro.“

„Ima li nešto što ti želiš?“

Čvršće me zagrlila. „Moram nazvati Laylu. Ali osim toga, sretna sam provesti
vrijeme s tobom. Želim te bolje upoznati. Želim saznati tko si ti.“

118
 Ne, ne želi.

Ona samo želi upoznati zadirkujućeg Sebastiana. Masku. Da zna dijelove mene
koje držim skrivene, ne bi mi bila tako blizu.

„Sebastian?“

„Mmm?“

„Hvala ti za sve danas.“

Za nekoga tko je potpuno opak, ona ima tu sklonost da me iznenadi „Misliš na

ono kada sam potegnuo pištolj na tebe u dvorištu? Ili kada sam te izgrdio u autu zbog
skidanja?“

Ispustila je jedva čujni smijeh. „Zato što si me saslušao kada mi je to bilo

potrebno.“

„Ne trebaš mi stalno zahvaljivati. Dosad bi trebala znati da bih sve učinio za
tebe.“

„Počinjem to shvaćati.“ Zastala je, dovoljno dugo da me natjera da se osjećam

kao sentimentalna budala. „Ne otvaram se ljudima. Lijepo je imati nekoga kome se
mogu povjeriti. Kao da se podignula težina.“

Moj puls se ubrzao.

Ovo, upravo ovdje, je sve što sam želio od prve noći kada sam je vidio. Želio sam
nositi njene terete. Biti njena osoba od povjerenja.

„S tobom se osjećam kao kod kuće, Sebastiane,“ prošaptala je. „Nisam se nikada
prije tako osjećala.“

Privukao sam je bliže. „Tako je i za mene.“

Njeni prsti su kružili po mojoj koži, radeći zamršene uzorke. „Ima još nešto što
želim da znaš.“ Njen glas je imao isti tajnoviti zvuk od prijašnjeg razgovora. Ovoga puta
sam odbio da me preplaši.

„Možeš mi sve reći.“

119
 Pomakla je svoju ruku na moja prsa, njen dlan je bio iznad moga srca. „Znaš da
moj otac dugo vremena nije pokazao svoje lice?“

„Da.“ Znam. Promatrao sam. Svi su. Policija, federalci, DEA. „On je negdje na
grčkim otocima, uživa u mirovini, zar ne?“

„Ne.“

Oštro nijekanje je potaklo moj interes.

Usredotočio sam se na svoje disanje, pazeći da ne oda moju znatiželju. Vijesti o

Lutheru Torianu je zlatni rudnik. Jedan za koji bi mnogi ljudi ubili da imaju pristup.
Uključujući i mene. Nasuprot onome ranije kada je podijelila svoje tajne, ja vjerojatno
nisam najbolja osoba da otkrije trač o Lutheru.

Ako joj nije ugodan način na koji sam bockao Colea, velika je vjerojatnost da
neće cijeniti moju mržnju prema njenom ocu.

„On je otišao, Sebastiane.“

„Otišao?“ Dopustio sam da pitanje visi u zraku. „Što to znači?“

„On se neće vratiti. Mrtav je.“

Nisam reagirao. Nisam se jebeno pomaknuo.

Nema smisla što govori. Čovjek poput Luthera Toriana ne umire tako
jednostavno, a da svijet ne primijeti.

Njen svijet. Naš svijet.

„Sebastiane?“

Sranje. „Ne znam što da kažem?“

Ne mogu joj izraziti svoje žaljenje, jer ga nemam. Ni jednu trunku. Ne prema
jebenom bolesnom jebaču poput njenog oca. Osjećaji koji u meni trenutno kolaju nisu
ništa od onoga što bi ona željela čuti.

Sjela je, delikatna koža na njenim ramenima sjaji crveno od odsjaja sata pored
kreveta. Nisam siguran koji se vrag događa, ali nešto nije u redu. Ne bi mi trebala samo
tako reći takvu informaciju. Ne meni. Nikome.

120
 Osim ako nisam napokon našao put da budem ispod njene kože.

„Cijenim što si mi rekla.“ Posegnuo sam, prelazeći prstima po njenoj spavaćici.

„Ali zašto? Koliko god pokušavao, ti znaš da sam užasan što se tiče tješenja. Nemam
pojma što da radim kad su ljudi tužni.“

„Ne trebam tvoju utjehu. Valjda napokon shvaćam da svaki trenutak koji smo
podijelili se vrtio oko toga da si ti bio moj ratnik. Počelo je prve večeri kada smo se
upoznali i to nije prestalo. Kada mi je trebala zaštita, ti si mi je uvijek pružao. I upravo
sada, ta zaštita mi je sada najpotrebnija.“ Pogledala je preko ramena, njene oči su srele
moje. „Moja obitelj je u stvarno lošoj poziciji, i Cole me nastavlja držati u mraku sa
svojim planovima. Ne znam na koga drugoga mogu računati.“

Pobjeda je jurnula mojim venama. Moj cilj je oduvijek bio maknuti je iz ralja
njene obitelji.

I evo je, ona sve sama radi.

Ona skida kratku uzicu koju je njen brat stavio oko njenog vrata.

Ona počinje raditi drastične pokrete pobune.

Hvala Bogu.

„Reci mi što da radim, Sebastiane.“

Borio sam se da se usredotočim na nju, a ne na pobjednički ples koji se odvija u

mojoj glavi. „U redu je.“ Povukao sam je prema dolje, vraćajući je da bude uz mene.
„Neću dopustiti da ti se nešto dogodi. Čuvat ću te da budeš na sigurnom.“

„Stvarno vjeruješ u to? Sve je trenutno u neredu.“

„Bit će bolje. Obećavam.“

Problem je, postat će još gore prije nego duga zasja nad ovim ćupom zlata.

Kada Torianovi neprijatelji saznaju za Lutherovu smrt, svi smo u nevolji –

Hunter, Sarah, i svaki kujin sin koji radi za Colea.

121
 Bit će borbe za moć. Borba sa svakim koji želi preuzeti multimilijunski posao
droge u Oregonu, zajedno s bezbrojnim ilegalnim ugovorima koji daju ogromne svote
novca obitelji.

Svi ćemo imati metu na leđima.

Jebeni pogodak.

„Ne želim da se brineš više o tome, u redu?“ Podigao sam svoju ruku na njenu
kosu. „Smislit ću nešto. Uvijek to je tako.“

Klimnula je, nosom je prešla preko mojih rebara. „Cijenim te, Sebastiane.“

„Znam.“ Također znam kako bi brzo promijenila svoje mišljenje kada bi znala
kolika je moja zahvalnost u vezi karme koja je napokon dostigla njenog starog.

Ozbiljno bih zaplesao nad njegovim grobom.

Luther Torian je bio gad brutalnosti. Čak se i Hunter bojao kurvinog sina koji je
činio da Cole izgleda kao svetac. I sada ga više nema. Tiho je kliznuo u smrt, dok je
ostatak svijeta ostao u strahu unatoč njegovom nestanku.

Dobro odigrano, Toriani. Dobro odigrano.

Držao sam Keiru bliže i borba pitanja je zahtijevala odgovore. Trebao sam znati
sve. Svaku jebenu stvar. Kada se to dogodilo? Kako? Zašto? Tko?

Ali ne mogu je ispitivati. Ne još. Trebam čekati dok se prašina ne slegne.

Ispitivanje će je učiniti nelagodnom.

I tako sam primoran ležati ovdje u tišini dok njeno disanje postaje lagani, ritmični
udisaji. Njena glava će sada biti teško mjesto, ispunjena sa smrti, uništenjem, i strahom.
Možda je uvijek tako bilo. Bog zna koliko je čuvala sve te tajne.

Jednog dana znat ću ih sve. Samo je pitanje vremena i strpljenja.

Strpljenje – jedina stvar koju nisam nikada imao.

Odmaknuo sam se od nje, trebajući prostora da malo opustim glad za

odgovorima. Odbacio sam pokrivače, ustao iz kreveta, i zgrabio sam svoj mobitel iz
majice koja je bila na podu.

122
 Nisam znao što da radim.

Zadržavanjem ovakve informacije osjećam kao da diram nuklearnu bombu.

Hunter i Sarah su na meti ako zadržim ove informacije za sebe. Bilo tko u
Portlandu je na prvoj crti. Uključujući Laylu i Stellu. Zar Cole ne vidi to?

Ali ne mogu izdati Keiru. Ne kada me napokon pustila unutra. Dala mi je svoje
tijelo. Svoje tajne. Svoje povjerenje.

Isuse Kriste. Proklet sam ako to učinim i jeben sam sa svih strana ako to ne
učinim.

Odluke, odluke.

Stisnuo sam svoje zube tako jako da me čeljust zaboljela i krenuo sam prema
zadnjem dijelu kuće. Moram nešto učiniti. Ne mogu samo stajati tu kao jebena budala,
kukavica koje ne može donijeti odluku.

Neću.

K vragu s tim.

Sklonio sam maskicu i izvukao drugu sim karticu koja je bila sakrivena. Otvorio
sam zadnja vrata, udar hladnoće me udario dok sam birao broj.

Neću nikome reći o Lutheru. Ne još. Ali mogu napraviti korake da ispravim stvari
između Keire i sebe.

„Je li sve u redu?“ Anissa je rekla kao pozdrav.

Moj puls je ubrzan, gradio se do dubokog zujanja u mojim ušima. Ispitivao sam
ono što ću upravo reći. Što ću upravo učiniti.

„Decker?“

„Da. Tu sam.“ Lecnuo sam se i prošao rukom kroz kosu. „Gotovi smo, Niss.
Završeno je.“

„Što? Zašto?“ Glas joj je postao tvrd. „Što se događa?“

„Ne trebaš mi više. Nemoj me više kontaktirati.“

123
 12. Decker
Gledam u izlazak sunca koji se šunja po plafonu, ruke su iza moje glave, kada se
Keira počinje buditi pored mene.

Nisam spavao, i to nije bilo zbog manjka pokušavanja.

Dugo mi je trebalo da se pomirim s Lutherovom smrću. Nisam vjerovao. Nisam

želio. I onda su stvari počele imati savršenog smisla – pucanje iz auta, pokušaj
Richardovog ubojstva, Colovo zahtijevanje da se Keira odvede van grada.

Netko drugi već zna.

Borba za moć je već počela.

Što je jebeno sjajno. Pristao sam na mnoga jebena sranja kada sam počeo raditi
za ovu obitelj, ali pomagati im da pobjede u ratu nije jedna od njih.

Keirino ujednačeno disanje je prošlo i ona je uzdahnula dok se primicala bliže.

„Dobro jutro.“

„Jutro.“

Moram je uvjeriti da ode. Da ode od ovog jebenog života. Ove obitelji.

Njen brat će biti previše zauzet da sebe održi živim nego da nas traži. To je barem
tako u početku. Imat će seronje iz različitih smjerova koji će ga pokušati izbaciti s
njegovog postolja moći. I kada bude imao svoju slobodu da se igra sakrivanja, mi ćemo
već odavno biti daleko.

Trebat će mjeseci, ako ne i godine, da se ponovno uspostavi kontrola, ako je on

sposoban to održati. Ovo je savršeno vrijeme da se izađe iz ovoga. Da se krene prema
naprijed. Da se krene iz početka.

„Koliko dugo si budan?“ promrmljala je. „Trebao si me probuditi.“

124
 Nisam je mogao probuditi iako bi to želio, čak i kada bi mi život ovisio o tome.
Ona je bila tako mirna. Kušnja je bila prevelika s tim pokrivačima ispod njenog struka,
njen dekolte je bio vidljiv.

„Nisam puno spavao. Nije mi trebalo nakon jučer.“

Sjela je i rukama prošla kroz kosu. „Sigurno umireš od gladi. Daj mi nekoliko
minuta da se osvježim, i onda možemo otići na doručak.“

„Bez žurbe. Moram se spremiti i nazvati Huntera da vidim kada će doći.“

Razmišljao sam da ga nazovem otkad sam shvatio istinu. Trebao sam davno
stupiti u kontakt s njim. Čim sam čuo vijesti stoljeća.

Umjesto toga, ja sam ležao ovdje i gledao u istu točku na plafonu mučeći sebe
kada pomislim da trebam izdati Keiru. Malo je kasno za to sada. Odlučio sam. Reći
Hunteru nije izdaja. To je prvi korak prema tome da je zaštitim od nasilja koje će pasti
na nas.

„Neću dugo.“ Odbacila je plahtu i skliznula s madraca, sa svojim zavodničkim

korakom se približavala kupaonici zatvarajući vrata za sobom.

Čekao sam da se voda otvori, i onda sam izvukao svoje dupe iz kreveta. Kao i
sinoć, otišao sam u dvorište i napravio poziv u privatnosti.

„Sada nije dobro vrijeme,“ pozdravio me.

„Nije ni ovdje. Ali ono što ti imam reći ne može čekati.“

„Isuse. Molim te, reci mi da nisi spavao sa njom.“

„To nije razlog zašto zovem.“

„Ali ni ne poričeš,“ zarežao je. „Jebem ti, Deck. Jednog dana ćeš morati prestati
divljati i zapravo preuzeti odgovornost. Kunem se Bogom, Torian će te saviti i jebati
tako jako da ćeš osjetiti njegov kurac mjesecima kasnije.“

„To zvuči očaravajuće, ali to nije razlog zašto sam nazvao.“ Stisnuo sam vrh
svoga nosa i zatvorio oči. Možda ako dovoljno stisnem, imat ću aneurizmu i ne bi se
morao nositi sa svim ovim sranjem. „Kao što sam rekao, imam vijesti.“

125
 Nastala je pauza, kratka šutnja koja je uslijedila prema ozbiljnosti onoga što
imam podijeliti. „Počni onda,“ zarežao je. „Reci mi.“

„Keira i ja smo sinoć razgovarali, i ona je bacila bombu koju nisam očekivao.
Velika je. Hunt. Stvarno ogromna.“

„Hoćeš da se igram dvadeset pitanja ili ćeš jebeno reći?“

Spustio sam ruku pored sebe i gledao sam prema otvorenom prostoru dvorišta.
Nije bilo života ovdje. Nije bilo živahnosti. Nije bilo osjećaja.

Moglo se smatrati prelijepim sa statuama i uređenim vrtovima, ali zemljište nije

imalo topline. Kao što sam mogao očekivati od svega što ime Torian dodirne. Svega
osim prelijepe žene koja čeka unutra. „Luther je mrtav.“

Tišina.

Hunter nije odgovorio.

Ni u narednim sekundama. Ni u dugim trenucima. Čak ni kada sam spustio

mobitel da se uvjerim da je veza još uvijek uspostavljena.

„Hunt?“

„Čuo sam,“ zarežao je. „I Keira je samo tako podijelila tu informaciju s tobom?“

„Da. Počinje mi vjerovati.“

„Gdje si?“

„Još uvijek u sigurnoj kući. Uskoro ćemo otići nešto jesti, ali nisam jebeno
siguran što da radim u vezi ovoga. Shvaćaš što to znači, zar ne? Uhvaćeni smo u sred
borbe za moć.“

„Tko ti je rekao?“

„Nitko.“

Još jedna pauza. Tišina je bila teška. „Ne možemo o tome preko telefona. Doći
ću k tebi. Nazvat ću kada budem blizu.“

„Još uvijek ćeš donijeti laptop, zar ne?“

126
 „Da.“ Čulo se šuškanje u pozadini. Zvuk ključeva. „Kupio sam jedan jučer.“

„Da nisi možda kupio punjač za mobitel, također? Moj mobitel će se uskoro
ugasiti ako ga ne napunim.“

„Ponijet ću jedan od svojih rezervnih.“

Veza se prekinula, ostavljajući me s još više poražavajuće tišine.

Žaljenje me je udarilo jače nego sam očekivao. I očekivao sam da će taj jebač biti
kažnjavajući.

Ne znam kako da se sada suočim s Keirom. Da joj kažem? Trebam li joj objasniti?

Ne, ne mogu.

Ona je tip koji prvo bježi i onda kasnije pita pitanja, što će je samo dovesti u veću
opasnost.

Moja izdaja zasada treba ostati tajnom.

Hunter neće ništa reći. Ne sumnjam u njega. I morao sam ga informirati. Nisam
mogao živjeti s njegovom krvlju na rukama. Ima dovoljno sranja koja su već umrljala
moju dušu.

Čuo sam zvuk otvaranja vrata i okrenuo sam se u trenutku kada je Keira izlazila
na trijem. Krivnja se povećala kada mi se nježno nasmiješila. Povjerenje je bilo u
njenim očima, nježni osjećaji su me grebali iznutra prema van.

Jebem ti.

Ona je jebeno prekrasna. Kosu je isplela u pletenicu preko jednog ramena. Bijela
vesta je visjela na njenim ramenima, djelomično prekrivajući gornji dio njene svijetlo
plave haljine. Stil je bio ženstven. Opušten. Nije ništa ukazivalo na bezobrazno bogatu
kći narko dilera.

„Spreman si da krenemo?“ upitala je.

„Samo da se na brzinu istuširam.“ Krenuo sam prema njoj, utapajući se u potrebi

da je odvedem negdje daleko, dalje od sveg ovog sranja. „Hunter je na putu. Nadam se

127
da ćemo se s njim naći u gradu dok budemo doručkovali. Ne želim biti u javnosti više
nego je potrebno.“

„Uvijek možemo donijeti hranu u kuću. Možemo se naći s njim ovdje.“

„Ne. Ne treba znati lokaciju ovoga mjesta.“

Namrštila se. „To ćeš sakriti od njega?“

„To nije moja tajna da je kažem.“ Riječi su palile moje grlo.

Pretvaram se da sam vitez sa sjajnim oklopom koji je umrljan.

Njene oči su postale nježne kada je trepnula prema meni u nezasluženom

cijenjenju. „Ti si dobar čovjek, Sebastiane.“

Isuse.

Narugao sam se. „Daleko od toga, anđele.“

Možda sam nekoć bio. Davno kada je život bio jednostavan i kada su plaćena
ubojstva bila samo u filmovima, ne na mom tjednom rasporedu.

„Ili su to šale ili izbjegavanje komplimenata,“ zabavljeno je rekla, pomičući se

prema meni da bi omotala ruke oko mog struka. „Je li to tehnika da bi sakrio stvarnog
sebe?“

Borio sam se da održim mišiće opuštenima. „Da, pretpostavljam.“ Poljubio sam

njeno čelo. „Duboko dolje, ja sam osjetljiv tip koji voli poeziju i spašavati ozlijeđene
divlje životinje.“

Podigla je svoju obrvu.

„I pletenje,“ dodao sam. „Volim pletenje.“

Bocnula me u rebra. „Divno. Još šala.“

Primakao sam se i poljubio njene usne, kušajući mentol od njene paste za zube.
„Nikada se neću prestati šaliti kada je krajnji rezultat jedan od tvojih osmijeha.“

Njena obrva se još više podigla. „Još jedna šala?“

128
 „Ne. To je bila potpuna istina.“ Zgrabio sam je oko struka i unio u kuću, vodeći
je prema kauču. „Što je s tom opsesijom da uđeš unutar moje glave?“

„Nije opsesija. Samo znatiželja.“

Pao sam na jastuke i povukao je sa sobom. Mogao sam izdržati još nekoliko sati
bez hrane ako bi to značilo da je zadržim ovdje. Na sebi. Koža na kožu. „Pa, ja sam
znatiželjan da skinem tvoju odjeću.“

Opkoračila me oko struka i ruke je stavila oko moga vrata. „Znaš da ja umirem
od gladi, je li tako?“

„Imam nešto što može utažiti tvoju glad.“

Usne su joj se trznule. „Tvoj kurac neće zaustaviti moj želudac od kruljenja.“

Približio sam joj se, prošao sam rastućom bradom preko njenog obraza. „Očito ti
nije predstavljeno oralno zadovoljavanje.“

Počela se smijati jako - oči su joj bile vedre, obrazi i koža rumeni.

Čista ljepota.

„Nije mi predstavljeno, Sebastiane.“ Razvukla je moje ime, te omamljujuće usne

su izgovarale samoglasnike kao jebeni mokri san. „Ali znam što je to.“

Mogu je zamisliti kako jezikom prelazi preko moga kurca, njena slina me
prekriva od vrha do dna. Podižem ruku i prelazim palcem preko njene donje usne, prateći
put niz njeno grlo.

Zagrcnut će se dok se navikava na moju veličinu, oči će joj zasuziti. Njena usta
će biti isto vlažna.

Jebeno mi se to sviđa.

„Ti si ozbiljan.“ Držala je moj pogled, sav taj rastući humor je nestao dok je
žudnja zauzimala mjesto. „Ti želiš da ja to sada učinim?“

„Ne.“ Trebam se istuširati. Oprati zube. Suzdržati se. „Držat ću se te mašte još
neko vrijeme.“

129
 Podigao sam je i spustio na udaljeni dio kauča, leđima je pala na jastuke. „Skini
svoje gaćice.“

„Što?“ Uspravila se i sjela. „Ti si rekao...“

„Ja sam rekao da ne želim da ti nešto radiš. Nisam ništa rekao za sebe.“ Podigao
sam njenu haljinu i vidio sam njene bijele čipkane gaćice. „Skini ih.“

„Sebastiane...“ Njene oči su bile divlje. Mješavina željnog iščekivanja i

nervoznog uzbuđenja.

„Skini ih, Keira.“ Jebi ga. Zgrabio sam ih i povukao ih sam. „Jebeno umirem od
gladi.“

Želim je. Okusiti. Dodirnuti. Čuti.

Umirem da budem među njenim nogama.

Umirem i za razonodom.

Ona se pomakne dok povlačim materijal, vučem ga niz njena bedra, preko njenih
gležnjeva, spuštajući ih na pod.

„Raširi svoje noge.“ Zahtijevam.

Ramena su joj se ispravila. Postala je ukočena.

Sranje. Moram ići sporije s njom. Biti jebeno nježan.

Stavio sam svoje ruke na njena koljena, polako je otkrivajući. „Kušat ću te,
Keira.“

„Već sam shvatila taj dio,“ zeza. „Samo se pitam zašto ti tako dugo treba.“

Nacerio sam se, gledajući je pogledom koji neće moći tako lako zaboraviti.
Uronio sam licem između tih nogu, omotavajući ruke oko njenih bedara da je postavim
tamo gdje mi je potrebno da bude. Miriše na sapun, jebena čistoća je gušila miris
uzbuđenja. Ali ću se pobrinuti da to ne traje dugo.

Zubima sam prešao preko njenog brežuljka, dodirujući osjetljivu kožu dok sam
je gledao.

130
 „Neću se slomiti,“ prošaptala je.

„Ne bi to rekla da znaš za što sam sposoban.“

Moje prvo lizanje je bilo lagano. Nježno. Lagano sam dodirnuo njezin klitoris i
uživao u trzanju njenih bokova. To je uvod. Predjelo. Nastavio sam vrtjeti oko snopa
živaca. Naprijed i nazad. Polako i strpljivo.

Njeni trzaji su se nastavili, bokovi su joj se prilagodili da susretnu svaki dodir

mog jezika, dok je rukama prolazila kroz moju kosu. To je zahtjev. Tiho zahtijevanje za
još više.

Ne treba mi se dva puta reći.

Spustio sam se niže, moj kurac se trznuo dok sam joj razdvajao usne i kušao
njeno uzbuđenje. Bilo je čisto blaženstvo. Čista euforija.

Čvrsto je stegnula moju kosu, jebeno ju je potegla između svojih prstiju.

Jače sam lizao, brže, idući dublje.

Zajecala je. Zastenjala. Zvukovi su ispunili moje uši i utonuli u moju dušu.

Odmakao sam ruku s njenog bedra i zgrabio njenu guzu, koristeći svoj palac da
penetriram. Zvuk njenog zadovoljstva se povećao. Sve je. Potreba. Navala.

Pulsirao sam, gradeći ritam dok sam sisao njen klitoris. Žudio sam za njenim
zadovoljstvom, kad bi samo zasitio moju krivnju. Ne mogu podnijeti pomisao da me
ona zamrzi.

„Dublje,“ zahtijevala je, njena bedra su se stegla oko moje glave.

Zatvorio sam oči i borio sam se da ne svršim u hlače kao jebeni tinejdžer.

„Oh, Bože.“ Njena leđa su se podigla i ta uska pička je postala užom dok je je
muzla moj palac svojim orgazmom.

Njeni sokovi su prekrili moje lice, i ti tihi jecaji su me nastavili mučiti na najslađi
mogući način sve dok njen orgazam nije prošao i ona se osjećala zadovoljenom i
opuštenom.

131
 Više se neću pitati kako je kći nekog tako gnjusnog može biti tako savršena. Ona
je. I to je to. Ne mogu je izbaciti iz svoje glave. Nikada nisam ni mogao. I neću se više
boriti protiv toga.

Povukao sam se i rukom obrisao usta.

Njena bedra su crvena zbog moje brade. Njena pička se sjajila, jebeno me
pozivala.

„Sebastian..“ Gledala je u mene, disanje joj je ubrzano, pogled zaigran. „To je

bilo...“

„Početak opsjednutosti,“ završio sam umjesto nje. „Neće proći ni dan, a da to

neću željeti opet učiniti.“

Spustila je svoju haljinu, prekrivajući svoju blistavost. „Morat ćeš me naučiti

kako da uzvratim uslugu.“

Moj kurac se trznuo, orgazam je još uvijek bio prijetnja da se dogodi. „Jednog
dana.“ Kada ona bude spremna i ja dobijem malo obuzdavanja da se mogu zaustaviti da
je ne ugušim svojim kurcem. „Idem se istuširati.“

„Želiš li da ti se pridružim?“

„Ne danas, bombončiću.“

Trznula se, što me upozorilo na nenamjerno odbijanje.

Ustao sam, moj kurac je virio iz mojih bokserica.

„Dušo, tako sam jebeno sada napaljen da me dijeli sekunda da puknem.“

„I?“

„I neće biti lijepo. Da te sada uzmem, to bi bilo žestoko i brzo, i grubo. To ne

želiš. Ne još.“ Posegnuo sam, prstima sam prešao preko njenih rumenog obraza. „Vratit
ću se brzo.“

Klimnula je. „Dobro.“

Jedna epizoda drkanja u tušu, i ja sam bio obučen u svoju dječju majicu i vozio
sam prema ogradi posjeda.

132
 Sve je bilo drugačije od jučer - moj odnos s Keirom, moji planovi za budućnost,
moja perspektiva.

Čak je i moja koncentracija otišla niz vodu.

Vozio sam iz ulice u ulicu, zamišljajući raširena bedra žene koja je pored mene
umjesto da se usredotočim na promet. Ona je sve što vidim. I sve što osjećam.

To je problem. Jebeno veliki problem.

Ne mogu se sjetiti da me ikada neka žena ovako privlačila.

Ovo je ludilo. To je uzbudljivo. I ometajuće. Pretpostavljam da trebam na neko

vrijeme to zaustaviti.

Trebao bih… Kada bih samo znao kako.

Ova stvar između nas je lavina. Slobodni pad. Stvaranja moći. Nadolazeći pokolj.

Ispustio sam duboki uzdah i bacio pogled na retrovizor. Bijeli auto nas je slijedio.
Super, kilometrima sam vozio bez ijedne savjesne pomisli osim žene pored sebe.

Postajem aljkav. Jebeno neoprezan.

Natjerao sam se da obratim pozornost na cestu i da se trgnem s autopilota.

Današnji dan će biti ispunjen teškim odlukama. Na sastanku s Hunterom moram biti u
punoj pozornosti. Moram se usredotočiti.

Provjerio sam opet retrovizor, da bi vidio da bijeli auto vozi iza mene. Suzio sam
svoj pogled, želudac mi se stisnuo jer mi je vozilo postalo poznato. Čak mi je bila
poznatija žena koja ga je vozila.

Jebem ti.

Anissa me pronašla.

Čak je gora pomisao kako je uspjela to. Je li hakirala moj mobitel. Ili me uvijek
promatrala?

Keira je dodirnula moju ruku, i ja sam se trgnuo od neočekivanog dodira.

„Sebastiane?“ Obrve su joj se stisnule od zabrinutosti. „Što nije u redu?“

133
 „Ništa.“ Odgovorio sam uz režanje i vratio svoju pozornost na retrovizor. „Samo
se koncentriram na put, to je sve.“

Upalio sam svoj žmigavac, pripremajući se da siđem s autoputa i skrenem u mali

grad. Auto me slijedio, približavajući svoj prednji dio auta prema mome braniku.

Ona želi uzrokovati nevolju. Veliku nevolju. I nisam siguran da znam kako da je
zaustavim.

„Slijedi li nas netko?“ Keira se okrenula u svome sjedištu da pogleda kroz zadnji
prozor. „Odgovori mi.“

Zdrobio sam svoj moral. „Da. Netko nas prati.“

Pratnju koju nećemo izbjeći. Ne tako lako. Ili bez privlačenja pozornosti. Morat
ću razgovarati s Anissom. Ona me neće pustiti na miru dok se ne suočim s njom.

„Što ćemo učiniti? Možemo li im pobjeći?“

„Ne. U redu je. Znam tko je.“

Njena pažnja je na zadnjem prozoru. „To je žena.“

„Da,“ promrmljao sam potvrđujući.

„Je li ona tvoja prijateljica?“

„Ne.“

„Pa kako je znala gdje da nas nađe?“ Ljutnja se mogla osjetiti u njenom glasu.

„Jebeno ne znam, što očito nije dobro. Moram se zaustaviti.“ Moja pažnja je bila
između ceste ispred i kuje koja je iza dok sam vozio glavnom cestom u gradu. „Trebaš
ostati u autu. Ne izlazi. Čak i nemoj gledati kroz zadnji prozor. Najbolje će biti da te ne
vidi, ostavi svoj pojas, i budi spremna da krenemo čim se vratim.“

„Jesam li u opasnosti?“

Dobro pitanje. „Jebeno ne znam.“ Zadržao sam pogled na njenom na nekoliko

sekundi, i onda vratio pozornost na cestu. „Neću dopustiti da ti se nešto dogodi. Samo
prati moje upute i bit ćeš dobro.“

134
 Upalio sam žmigavac. Anissa me slijedila.

Zaustavio sam se uz rub ceste. Slijedila je i to.

Ugasio sam motor, odvezao pojas, i otvorio sam vrata dok je moj puls udarao u
mojim ušima. „Sjeti se što sam rekao. Ne miči se. Trebam da se pritajiš dok se ne
vratim.“

Klimnula je. „Hoću.“

Skliznuo sam sa svoga sjedišta, ali Keira je posegnula i zgrabila me za ruku.

„Čekaj,“ zamolila je. „Molim te, budi pažljiv.“ Njene oči su me preklinjale više
nego njene riječi, staklasta plava dubina me udarila u osjećaje.

Odglumio sam cerek. „Znaš moj moto – bolje biti siguran nego glup.“

Trznula se. „Nemoj se sada šaliti. Zabrinuta sam za tebe.“

Ne treba se brinuti za mene. „Imam ovo pod kontrolom.“

Dodirnuo sam njenu ruku i onda izašao iz auta, sav humor je nestao kada sam
zatvorio vrata i vidio Anissu naslonjenu sa strane bijelog SUV-a.

Ljutito sam krenuo prema naprijed, čekajući da dođem do haube njenog auta prije
nego sam zarežao: „Što jebeno radiš ovdje?“

Ona se nasmiješila, krivina njenih usana je bila zlobna. „Hej, ljubavniče. Kako
si?“

Bacio sam pogled na nogostup, nisam cijenio publiku. „Zašto si ovdje?“

Prekrižila je svoja stopala i svoje ruke na prsima. „Tvoj poziv je bio van tvoga
karaktera. Nadala sam se da si se probudio i shvatio koju si pogrešku napravio.“

„Nije bilo pogreške. Završio sam. Trebaš odstupiti.“

Njen osmijeh nije pao. „To neće tako ići.“

Odgurnula se od auta i smanjila udaljenost između nas.

Bio sam u kušnji da se odmaknem. Samo zbog toga što je nisam želio blizu da
mi zarije svoje nokte. Ali sam se odbio povući.

135
 „Obećao si da ćeš ostati uz mene,“ zaprela je. „Ne možeš sada otići.“

Njenu izjavu sam shvatio kao prijetnju.

„Imali smo zajedničku korist.“ Pažljivo sam birao svoj ton, odbijajući izgubiti
svoju smirenost. „I tvoj dio dogovora više nije važan. I, kao što sam rekao, gotovi smo.“

„Nismo gotovi dok ja to ne kažem.“ Primakla se bliže, šapćući u moje uho. „Ja
ovdje određujem.“

Okrenuo sam glavu da je pogledam, te otrovne usne su bile par milimetara od

mojih. „Vraga.“

„Ma da. Ne budi takav. Gdje je onaj slatki Decker kojeg poznajem? Onaj koji je
uvijek izgovarao moje ime s naklonošću.“

Moje nosnice su se skupile. „Prestani se igrati.“

„Ne igram se.“ Njen osmijeh je postao širi, mala jamica se pokazala.

„Ali učini ženu sretnom i reci moje ime zadnji put.“

Bijesno sam je gledao. „To se neće dogoditi.“

„Reci ili ću otići tamo i predstaviti se tvom suputniku.“

Jebena kuja.

Želim je povrijediti. Zadaviti. Da sam ja Torian, ona bi već bila mrtva.

„Anissa,“ izgovorio sam.

Nacerila se. „Moraš sve reći, dragi. Moje prvo ime. Moje zadnje. I ne zaboravi
titulu.“

Moje nosnice su se skupile dok sam stiskao svoje šake. „Zajebavaš se s

pogrešnom osobom.“

„Smiješno, ja sam isto to pomislila za tebe.“ Njen osmijeh se zategao i u očima

joj je bljesnuo bijes. „Oslovi me ispravno sada.“

Moj puls je divljao dok sam izgovarao riječi koje su mi izazvale muku u želucu.
„Agentica Anissa Fox.“

136
 Njen flertujući smijeh se vratio. „Dobar dečko. Odsada ponavljaj moje ime svaki
put kad se budeš želio povući iz našeg jebenog dogovora.“

„Nema dogovora,“ bijesno sam rekao.

„Jer misliš da je Luther mrtav, je li tako? To je samo pretpostavka koju sam mogla
dobiti iz tvojeg „Ne trebam te više“ komentara.“

U meni se odvijao jebeni rat, nisam bio siguran trebam li joj odgovoriti ili
zaprijetiti. „Nije važno. Ja sam gotov.“

„Oh, dušo, važno je. Ti znaš da je.“ Primakla se bliže, sužavajući svoj pogled i
promatrajući moj izraz.

„Odakle si dobio informaciju?“

Stisnuo sam jako svoje usne u liniju, namrštio sam se u odbijanju odgovora.

„Mislila sam da si pametniji od toga, Deck. Poznajem jako malo ljudi koji bi
prekinuli veze prije nego su mogli odrediti činjenice.“

„Što se mene tiče, vijesti su čvrste.“

Podigla je svoje obrve. „Ali u zadnjih pet sati, nijedan od mojih izvora to jebeno
nije mogao potvrditi.“

Dlanovi su mi se znojili s potrebom da učine nešto, bilo što, da je natjera da

zašuti.

„Želio si ih srušiti,“ odsječeno je rekla. „Ti si došao meni za pomoć, sjećaš li se?“

„I sada sam dobio što sam želio. Richard je van. Luther je mrtav. Bajka se
nastavlja. Što prije nestaneš ispred moga jebenog lica, to bolje.“

Suzila je svoje oči. „Sjebala te, zar ne? Ušla je u tvoju glavu. Promijenila ti je
stranu.“

„Ne.“ Primakao sam se bliže, nisam mogao kontrolirati svoje disanje. Bijesan
sam. Gnjevan. „Ja sam promijenio njenu stranu. Što misliš kako sam dobio jebenu
informaciju, ti lukava kujo?“

137
 „Misliš da sam ja kuja?“ Nacerila se. „Dušo, ja samo radim svoj posao, i da
budem iskrena, upravo počinjem.“

Izvukla je mobitel iz traperica i kliknula po ekranu, otvarajući ikone i foldere.

„Ako lažeš i Luther nije mrtav, pobrinut ću se da ne samo budeš ti imenovan doušnikom,
već i tvoj prijatelj.“

Podigla je uređaj, pokazujući mi sliku Huntera pored tipa kojeg nisam poznavao.
Prelazila je preko još slika, pokazujući različite lokacije s različitim ljudima, svi su
nekako bili u interakciji s Huntom.

„Ljudi na ovim slikama su agenti na tajnom zadatku,“ objasnila je. „Provela sam
mjesece postavljajući ove scenarije, pobrinula sam se da imam potrebnu prednost da ga
vežemo uz nas. Sve što je bilo potrebno je slučajni dodir u rame, ispustiti komad papira
ili novčanik. Bilo što, zapravo, i slikati da izgleda kao izmjenjivanje informacija.“

Gledao sam u kolekciju, srce mi je tuklo, krv mi je ključala. Slike su bile

osuđujuće. Cole neće protratiti nijednu sekundu da razmisli o njihovoj točnosti.

„Žao mi je, Decker, ali previše si vrijedan da samo tako odeš. Ako odeš, pobrinut
ću se da tvoj prijatelj bude otkriven kao izdajnik.“ Nastavila je dodirivati ekran,
pokazujući slične slike sa Sarah. „Također i njegova zaručnica.“

Vidio sam crveno, moj pogled se suzio na male dijelove. „Učinit ćeš da nevini
ljudi budu ubijeni.“

„Nevini? Stvarno? To je malo nategnuto.“

Reagirao sam bez razmišljanja, zgrabio sam svoj pištolj i primakao sam se bliže
dok sam joj ga stavljao pod bradu.

Ne bi me trebalo iznenađivati što nije pokazala šok ili strah. Umjesto toga, imala
je osmijeh na mjestu kao neka psihotična kučka za koju znam da je.

Ona ima sladak miris. Slatka je na dodir. I znam iz iskustva, da ima sladak okus.
Ali sve drugo oko ove žene je gorko. Umrljano. Zlo. Ona čini jako puno loših stvari za
osobu koja bi trebala biti na strani zakona.

138
 „Ne igraj se sa mnom.“ Unio sam joj se u lice. „Ono što ti radiš je ilegalno. Ne
možeš jebeno manipulirati mnome.“

„Već jesam.“ Još uvijek je imala svoj cerek. Ako ništa, činilo se kao da ju je moje
oružje ojačalo.

Bolesno.

„Sebastian.“

Trznuo sam se na zvuk Keirinog glasa i na zvuk zatvaranja vrata Porschea.

„Pusti je.“

„Da, Decker,“ Anissa je izazivala šapatom. „Pusti me.“

Odmaknuo sam se, vraćajući pištolj u hlače. „Vrati se u auto, Keira.“

Njeni koraci su bili ubrzani iza mene, zastajući par koraka. „Što radiš?“

„Vrati se u jebeni auto,“ zarežao sam i pogledao preko ramena dajući joj pogled
upozorenja.

Njene oči su bile divlje sa boli i zbunjenošću. Ona ne razumije šta se dešava i to
je dobra stvar. Mogu se izvući iz situacije. Ali ono što ne mogu je manipulirati sa njom
kada sazna istinu.

„Auto,“ povikao sam. „Vrati se. „

„Da, kujo,“ Anissa je dodala. „Ovo se tebe jebeno ne tiče.“

Keira je ustuknula, očito je zastrašena od žene koja bi odbila pomoć kada joj se
prijeti pištoljem. I prvi put sam zahvalan za agentičin doprinos. Iako slabo održava moj
paravan.

Keira napravi jedan. Dva koraka. Susrela je moj pogled, ali zbunjenost ne napušta
njen pogled. U panici je. Traumatizirana.

Podigao sam svoje ruke u predaji. „Daj mi nekoliko minuta i objasnit ću.“

Povlači se za još jedan korak i još jedan, ne obazirući se na mene.

139
 Jebem ti. Ne mogu je držati za ruku kroz ovo dok Anissa promatra. Moram
napasti najbližu prijetnju prije nego budem mogao ispraviti stvari.

Okrenuo sam se prema vještici i spustio ruke sa strane. „Odlazi.“

Čulo se još koraka. Bili su brzi i očajni. Zvuk je postao udaljen. Keira trči. Bježi.
Bila je potrebna sva snaga da ne potrčim za njom i pokažem Anissi koliko mi neprijatelj
znači.

„Spavaš s njom?“ upitala je. „Zar to nije malo zbrkano s obzirom na tvoju
situaciju?“

Je. Jebeno je. Ali također znam da Keira nije neprijatelj.

Njen otac je.

Njen ujak.

I možda Cole.

Znam da je ona nevina.

„Ne trebam da netko poput tebe dovodi u pitanje moju moralnost.“ Osim toga,
situacija je previše jebeno komplicirana da bi se mogla objasniti. Nije trebalo otići ovako
predaleko.

Želio sam promatrati njihovu obitelj izvana. Sa sigurne pozicije, radeći nadzor
za Huntera. Ali onda je došla Sarah.

Plan nije bio da budem uvučen u njihove uže krugove. Nisam očekivao da budem
natjeran da radim za njih.

„Pa, onda, što će biti? Hoćeš se držati našeg dogovora, ili ću objaviti slike tvojih
prijatelja?“

Keirini koraci povlačenja me progone.

Ne mogu to podnijeti.

„Ako nisi uništila moj paravan, nastavit ću ti pomagati,“ bijesno sam rekao. „Ali
mi trebaš dati malo jebenog prostora da mogu raditi s njom.“

140
 „Učinit ću nešto bolje.“ Namignula je. „Učinit ću ti uslugu.“

Namrštio sam se dok se ona ispravila i pogledala preko moga ramena u smjeru u
kojem je Keira pobjegla. Lice joj je palo, pretvarajući se u emocionalnu montažu.

Ne mogu odoljeti svojoj znatiželji. Pogledao sam iza sebe i vidio kako Keira
gleda u nas s ugla ulice.

Izgledala je slomljeno. Izdano. Bila je potrebna sva odlučnost da se okrenem

prema Anissi, samo da bih vidio njen dlan kako ide prema mome licu i udara me po
obrazu.

„Jebem ti mamu.“ Odmakao sam se od nje. „Zašto je to bilo?“

Odmakla se, jedan mučeni izraz za drugim. „Rekao si mi da me voliš,“ povikala

je. „Ti prevarantski gade.“

„Isuse Kriste,“ promrmljao sam.

Još uvijek glumi da smo bili u vezi, pružajući mi izlaz koji se čini previše jebeno
kompliciranim u mojem trenutnom nivou iscrpljenosti.

„Hvala. To je jebeno bilo od pomoći.“

„Mrzim te.“ Krenula je prema autu. „Mrtav si za mene.“

„Dosta je,“ bijesno sam protisnuo. Privlači previše pozornosti.

Prestala je s glumom kada je širom otvorila vrata. „Da sam na tvome mjestu,
pošla bih za tvojom djevojkom prije nego dobije priliku da se sakrije.“

„Jebi se,“ rekao sam.

„Ljubomora je bolja nego istina, Deckeru.“ Ušla je u vozilo i zatvorila vrata iza
sebe, namigujući mi dok je palila motor.

141
 13. Keira
Trčala sam stranom gdje je bila zgrada od cigla, nadajući se da ću pronaći ulicu
koja će me odvesti dalje odavde.

Trebam razmisliti.

Misli. Misli. Misli.

Što ja radim? Što sam učinila?

Sve je išlo dobro, i onda se pojavila ta žena i srušila me.

„Keira,“ povikao je, njegovi teški koraci su odzvanjali u daljini. „Molim te,
stani.“

Lecnula sam se. Dovraga. U što sam se uvalila? Cole će me ubiti.

„Keira..“ Približavao mi se. Smanjivao je udaljenost. „Dopusti mi da objasnim.“

„Nemoj.“ Usporila sam na brzo hodanje i nastavila ići prema zadnjem dijelu
zgrade. Ne pronalazim izlaz koji mi treba. Ispred je samo velika željezna ograda koja
nije imala vrata.

Nema bijega odavde. Nema bijega od njega.

Zaustavila sam se, i on se zaustavio pored mene, njegova sjena je bila nad mnom.

„Nije ono što misliš.“ Njegova ruka je nježno prešla preko donjeg dijela mojih
leđa. „Moraš me saslušati.“

„Moram?“

„Molim te, Keira.“ Privukao me na svoja prsa. „Ona mi ne znači ništa.“

Okrenula sam se prema njemu, moje pokeraško lice je bilo na mjestu. „Misliš da
me briga zbog neke žene? Kriste, Decker, ti si onaj koji je zahtijevao predanost. Ne ja.“

142
 Narastao je za još jedan metar, ramena su mu se ispravila. „Zašto si onda
pobjegla? Zašto si ljuta na mene?“

Moj puls je rastao što me on duže promatrao, ubrzano lupanje u mojim prsima je
postalo bolno dok smo se gledali.

„Bijesna sam jer si me natjerao da povjerujem da je sigurnosni rizik, a ti samo

prekidaš sa svojom curom za ševu.”

Mislila sam da je ovo u vezi njegovog posla. O obavezi koju je on imao prema
mome bratu. Odbijala sam da bude u vezi nečeg drugog.

„Natjerao si me da vjerujem da sam u opasnosti, a kada uopće nije bilo prijetnje.“

Odgurnula sam se od njega, stvarajući prostor između nas.

Nosnice su mu se suzile kada je skrenuo pogled, ispustio je zvuk frustracije.

„Nisam namjeravao da se to dogodi.“

„Ispred mene?“ bjesnila sam. „Ili uopće?“

„Uopće,“ zarežao je. „Ona je žena koja se ne može ignorirati. Da se nisam

zaustavio i razgovarao s njom, slijedila bi me dok to ne bih učinio. Napravila bi veću
scenu.“

„Pravljenje scene je najmanja tvoja briga. Moraš se sjetiti zašto si ovdje i za koga
radiš. Moja zaštita nije nešto što možeš odgurnuti u stranu kada god se pojavi tvoja
djevojka.“

„Tvoja zaštita?“ Njegov pogled je postao čvrst dok me gledao. „Stvarno ćeš
glumiti da je ovo problem? Jasno je da si ljubomorna, ali ne trebaš biti.“

Progutala sam svoj odgovor koji bi samo dokazao njegovu poantu. „Možemo ovo
učiniti da bude u vezi seksa ako tako želiš, Deckeru, nezaštićenog seksa kojeg smo imali
kada si me naveo da vjerujem da ne spavaš okolo.“

„Ne spavam okolo. I prestani me zvati Decker. Znaš moje jebeno ime.“

Nisam ovdje da mu činim usluge. Ne mogu. Ja sam van razuma. „Je li ona žena
s kojom si jučer otkazao planove?“

143
 „Da,“ zarežao je. „Ali to ne mijenja...“

„Je li ti ona stara prijateljica?“

„Komplicirano je.“

„Uvijek je.“ Krenula sam prema cesti, trebala sam pronaći novi izlaz za bijeg.

„Ma daj, Keira. Razumijem zašto si uzrujana. Iskreno, i ja sam. Ali zadnja stvar
koju želim učiniti je da te povrijedim.“ Njegovi koraci su me slijedili. „Molim te, vjeruj
mi kada ti kažem da mi je žao.“

„Vjerovati u nekoga je luksuz koji ne mogu sebi priuštiti.“ Što je dokazano - naša
trenutna situacija.

Zgrabio me za ruku i okrenuo me da ga pogledam, njegove oči su sijale s

iskrenošću. „Nisam je trebao kontaktirati, u redu? Ne želim imati ništa s njom. Ne više.
Ali kao što sam rekao, komplicirano je.“

„Kako komplicirano?“ Pitanje je izašlo bez moje dozvole.

Nije odgovorio, samo me gledao, trag odgovora na moje pitanje je bljeskao u

njegovom stisnutom izrazu.

„Reci mi,“ zahtijevala sam, “prije nego dođem do telefona i nazovem Colea.“

Uzdahnuo je. „Ona je netko kome se ne može nešto uskratiti. Ona uvijek dobije
što želi. Na ovaj ili onaj način.“

Već je mrzim. Čak više nego što već jesam. „I ono što ona želi si ti?“

„Danas, da. Tko zna što će ona željeti sutra.“ Slegnuo je ramenima. „Ali ona me
ne zanima. Obećavam to.“

Trebala sam joj izvaditi oči umjesto što sam istrčala da joj pomognem. Jedini
problem je druga činjenica koju ne mogu ignorirati.

„Ti si joj prijetio pištoljem.“

„Jer je ona prijetila tebi. Neću se ispričavati jer sam bio posesivan. Smaknut ću
bilo koga tko planira tebe ozlijediti na bilo koji način. To sam ti već sto puta rekao.“

144
 Riječi su se duboko upile, iskrenost u njegovim očima je išla duboko. Opet me
pokušava staviti pod svoju čaroliju. Posegnuo je, palcem je prešao preko moga obraza.
„Sve ću učiniti da ti budeš na sigurnom.“

„A što ako trebam biti na sigurnom od tebe?“

Ruka mu je pala. „Tako se osjećaš?“

Nisam znala kako da odgovorim na to. Strateški ili iskreno. Istina ili laži. „Petljati
se s tobom je bila greška.”

„To je sranje. Ne vjeruješ u to.“

Nisam više znala u što da vjerujem.

„Keira.“ Prošaptao je moje ime, slogovi su se utapali u tuzi. „Duboko u sebi, ti

znaš da je ovo stvarno. Ovo što mi imamo nije nešto što se može odbaciti.“

Podsmjehnula sam se. „To je užasno patetično.“

Njegovi prsti su se malo opustili oko mojih, njegov dodir se popeo uz moju ruku,
pomicao se preko moga ramena, dodirom je ostavljao zapaljujući trag sve dok nije
nježno omotao ruke oko zadnjeg dijela moga vrata. Zahtijevao je moju pozornost s
posjedničkim držanjem. Zapovijedao je mojim očima da se susretnu s njegovima bez
ijedne riječi.

Trepnula sam na njegov žestoki izraz, moje disanje je postalo neskladno. Polizala
sam svoju usnu. Zadrhtala sam. Svo moje reagiranje je bilo nenamjerno. Kada se radi
o Sebastianu, pretpostavljam da je uvijek tako.

„To nije patetično. To je jebena istina.“ Njegovi prsti su prelazili preko moje
osjetljive kože. „Nijedno od nas nije željelo ovo. Ali se dogodilo. I neću te pustiti da me
uvjeriš da ti ovo ništa ne znači. Jer znam da ti znači.“

Stisnula sam čvrsto svoje usne.

Neću poreći ili potvrditi.

„Keira. Molim te.“ Njegovo lice se stisnulo u boli. „Ja sam...“

145
 Njegova rečenica se prekinula s melodičnim zvonom njegovog mobitela, glasno
zvonjenje je odjekivalo uličicom.

„Sranje.“ Spustio je ruku s moga vrata da izvadi mobitel iz svoga džepa. „Moram
se javiti. To je Hunter.“

Klimnula sam. „Javi se.“

Gledao me, držao je mobitel u ruci. „Ne dok mi ne kažeš da je sve dobro između
nas.“

Mobitel je nastavljao zvoniti, živcirajući ton je zauvijek bio urezan u mome umu
da me podsjeti na trenutak kada sam donijela odluku koja će me učiniti da potonem ili
da otplivam.

„Dobro smo,“ prošaptala sam.

Opustio se, mali osmijeh se trzao na njegovim ustima dok se javljao na mobitel i
prinosio ga svome uhu. „Hunt? Gdje si?“

Obavio je ruku oko moga struka i nisam mu zanijekala dodir. Donijela sam
odluku. I trebam je se držati.

„Koliko daleko?“ Prislonio me uza zid dok je govorio, njegovi bokovi su bili
pritisnuti o moje. „Da. Mi smo već ovdje. Nakon što skreneš, vidjet ćeš Porsche parkiran
sa strane ceste.“

Njegova toplina se razlila u mene, izložena koža njegovih prsa me dovodila u

kušnju.

„Vidjet ćemo se za minutu.“ Prekinuo je poziv i vratio ga u džep. „Uskoro su

ovdje.“

„Oni?“ Dolazi li moj brat da me spasi od donošenja loših odluka? Ili će me

natjerati da ih napravim još više?

„Hunt i Sarah. Trebamo se naći s njima pored auta.“

„Dobro.“ Micala sam se uza zid, ali on me zaustavio s čvrstom rukom na mome
struku.

146
 „Reci ponovno,“ molio me. „Reci mi da nisam zajebao stvar.“

Moj želudac se uskomešao. Nema pravog odgovora kada ima toliko toga
pogrešnog u ovoj situaciji.

„Preći ću preko toga.“ Progutala sam i natjerala samu sebe da idem putem koji
sam izabrala. „Mi smo dobro, Sebastiane.“

Osmijeh se vratio sekundu prije nego je ukrao poljubac. Njegove usne su bile
čvrste i posesivne. Onda, tako brzo su nestale.

„Ubijaš me, znaš li to?“ Nacerio se. „Ne znam što je to u vezi tebe, ali kunem ti
se, kidaš me komad po komad.“

Možda on to isto radi meni.

Pretpostavljam da će vrijeme reći mu to.

„Bolje da krenemo.“ Odmakla sam se od njega i krenula. „Hunter mi se ne čini

kao tip koji voli čekati.“

„Hunter nije tip koji voli išta.“

Sustigao me, prebacio je ruku preko mojih ramena.

Hodali smo prema autu, nijedno od nas nije imalo riječi koje bi ispunile neugodnu
prazninu dok smo stajali zajedno pored auta. To je moja greška. S ovim čovjekom sam
otišla od vrućeg prema hladnom u jednom trenutku. Sve sam zaustavila. I onda sam
skrenula s kursa kada se ona žena pojavila.

To je oživjelo važno pitanje. „Kako nas je pronašla?“

Gledao je prema cesti, ništa se nije pomaklo u njegovom izrazu. „Moja

pretpostavka? Instalirala je aplikaciju za praćenje na moj telefon.“

Namrštila sam se. „Dopustio si joj da petlja oko tvoga telefona?“

On je nastavio gledati dio ceste pored svojih stopala. „Mislim da ga je koristila

jednom ili dva puta da obavi poziv. Tko zna što je učinila tijekom tog vremena. Morat
ću ga baciti i kupiti jednokratni dok se ne vratimo u Portland.“

147
 Moje obrve su se skupile. On je tako miran. On ne razumije što to znači.
„Sebastiane...“ Nisam znala kako da spomenem posljedice.

Prekrižio je ruke preko prsa. „Pusti to.“

Ne mogu. Praćenje njega znači da ona ima bogatstvo informacija. Svaki posao
koji je učinio za moju obitelj je bio praćen. Svaki alibi koji smo mu dali može biti
otkriven kao laž.

I sigurna kuća… Sranje. Ona će znati točnu lokaciju gdje se nalazimo i kada je
mojoj obitelji potrebno da se sakrije u budućnosti. „Ne razumiješ što to znači.“

„Znam točno što to znači, Keira.“ Njegov glas je jedva bio čujan. „I znam što
trebam učiniti. Pusti mene da se pobrinem za to.“

Moje srce se stisnulo. Oboje govorimo o istoj stvari. O ubijanju žene zbog njene
zaljubljenosti.

Mučnina je kolala u meni, taj osjećaj se samo pojačavao dok smo čekali u tišini.

Ne mogu skrenuti pogled s njega. Gledam njegov profil dok on podiže svoju
pozornost na nadolazeći promet, njegovo raspoloženje je mirno unatoč smrti koja će biti
položena pred njegove noge.

On pristaje u moju obitelj bolje nego što sam mislila. Njegov dio puzzle slaže se
točno uz moju. Ne znam je li to dobra ili loša stvar. Bih li trebala cijeniti njegovo
poznavanje ili biti razočarana da je on tako sličan Coleu?

„Ovdje su.“ Odgurnuo se od haube i uspravio dok se crni Chevy Suburban

zaustavljao iza nas.

Pridružila sam mu se, pozdravljajući Huntera i Sarah s osmijehom dok su izlazili

iz auta.

„Drago mi je da ste sigurni,“ Sarah je rekla kao pozdrav. Da su te riječi došle od

bilo koje druge osobe, očekivala bih zagrljaj s njima, ali ona nije taj tip. Ona duboko
brine i toliko duboko odbija pokazati privrženost.

Izvana, ona izgleda potpuno žestoko. Potpuno mračna, od njene crne majice,
suknje i čizama. Ali iznutra, znam da nije tako gruba.

148
 I onda je tu Hunter, koji ima isti izraz mrštenja koji mu je urezan na lice od prvog
trenutka kada smo se upoznali.

„Hvala ti za tvoju brigu, slatkišu,“ Sebastian je razvukao. „Znao sam da sam ti

nedostajao.“

Prebacila je svoju pozornost na njega, gledajući njegovu odjeću s ruganjem. „Što

ti je s košuljom? Postao si striper i zaboravio si mi reći?“

„Sigurno.“ Nacerio se. „Hoćeš ples u krilu?“

Nakostriješila sam se, sve dlake iza moga vrata su se podigle od ljubomore.

„Prestanite sa sranjem,“ Hunter je ukorio. „I zašto si dovraga tako obučen?“

„Postavljam novi...“

„To je moja greška,“ priznala sam, već mi je bilo muka od veselog zadirkivanja.

Prije nekoliko minuta, Sebastian je bio netko drugi. Netko tko je bio brutalan i
iskren. Tip pored mene je drugačiji, i nisam imala pojma koja je osobnost bila lažna.
„Oprala sam njegovu košulju i smanjila se u pranju, a nismo imali prilike da mu kupimo
novu odjeću.“

Hunter je izbacio svoju bradu kao u shvaćanju, i onda se usredotočio na

Sebastiana kao da ja više i ne postojim. „Trebamo otići negdje i razgovarati.“

Sebastian je klimnuo. „Ima zalogajnica malo više uz cestu. Možemo otići tamo.“

„Žene mogu,“ Hunter je razjasnio. „Ti i ja idemo negdje privatno.“

Bio je trenutak tišine, trenutak shvaćanja koji je prošao kroz sve nas.

Ostavit će me. Samu. Nezaštićenu.

Nisam previše zabrinuta. Neće me tako lako naći ovdje. Osim Sebastianove
užasne bivše djevojke. I čak iako mi ona priđe, ima par stvari koje bih voljela skinuti sa
svojih prsa što se tiče nje.

„Ne idem nikud bez Keire.“ Sebastianove obrve su se skupile. „Ona ostaje sa
mnom.“

149
 „Sarah može preuzeti na kratko. Nećemo ostati dugo. Kratko ćemo se provozati.
Nećemo otići daleko.“

„Sarah?“ Sebastian se podsmjehnuo.

„Da, ja.“ Prekrižila je ruke preko svojih prsa. „Molim te, budi dovoljno glup da
mi kažeš da misliš da nisam sposobna.“

„Pa, dobro, znam da si jaka...“

„Ozbiljno jebeno začepi,“ Hunter je pukao, njegova okrutnost me natjerala da se

trznem. „Moramo se pokrenuti.“

„Ne.“ Sebastian je izgubio sav šaljivi izraz. „Rekao sam da je ne ostavljam.

Možemo imati privatni razgovor gdje god želiš, ali je ne ispuštam iz svoga vidika.“

Dogodio se emocionalni obračun. Jedan žestok muškarac je gledao u drugoga.

„Ne misliš ispravno,“ Hunter je zarežao kroz stisnute zube. „Moramo

razgovarati. Privatno.“

Ovo nikada neće završiti. Ne bez borbe. Ili nečeg goreg.

Sarah je susrela moj pogled i podigla je obrvu u pitanju. Znala sam što ona pita.
I pretpostavljam da sam trebala otvoriti svoja usta ranije, ali prikaz njegove pretjerane
zaštite je teško ignorirati.

„Bit ću dobro.“ Pokazala sam glavom prema zalogajnici i počela hodati prema
njoj. „Mogu se pobrinuti za sebe dok se ti ne vratiš.“

„Keira, čekaj.“ Sebastian je požurio za mnom, sustigao me i natjerao da hodam

unazad da bi me mogao gledati u oči. „Ne želim te ostaviti.“

„Znam. Ali Hunter ti ne daje izbora.“ Natjerala sam se na osmijeh. „Idi. Učini što
god da trebaš. Čekat ću te dok ne dođeš.“

Zastao je i zgrabio moje ruke, njegove oči su bile ispunjene žestokom

zabrinutošću. „Ja ne...“

„Nije problem.“ Stavila sam ruku preko njegove i stisnula. „Što prije odeš, prije
ćeš se vratiti.“

150
 „Jesi li sigurna?“ Pogledao me ispitivački.

„Sigurna je.“ Sarah je prišla na moju stranu. „Požuri i otiđi prije nego mom
muškarcu pukne arterija.“ Zgrabila me za zglob i povukla. „Hajde, Kee. Idemo se mi
malo družiti.“

Povlačila me i moja ruka je napustila Sebastianovu dok je on stajao u prkosu.

„Odmah ću se vratiti,“ promrmljao je.

„Samo polako,“ Sarah je povikala preko ramena. „Nas dvije imamo toliko toga
za pričati.“

Osjetila sam da me promatra dok sam odlazila. Topli trnci su pratili svaki moj
korak. Taman kada sam trebala skrenuti iza ugla, bacila sam pogled preko ramena, i on
je stajao na istom mjestu, gledajući me.

„Vas dvoje ste se spetljali, zar ne?“ Sarah je ispustila moju ruku. „Mislila sam da
se Hunter šalio kada mi je to spomenuo jutros.“

„Oprosti?“ Moja pozornost se okrenula prema njoj. „Hunter je rekao nešto?“

„Sumnjao je da Decker neće moći zadržati svoj kurac u hlačama. Ali sada je
očito. To tamo je otišlo više od zaštite. On se zakačio.“

„Nemam komentara.“ Ubrzala sam svoj hod. Nisam bila sigurna zašto.
Pretpostavljam da sam pokušavala izbjeći razgovor. Ili Sarah. I ona mi je to dopustila.
Većim dijelom. Ona se malo zadržavala iza, dopuštajući mi da hodam nekoliko koraka
ispred, dok nismo stigle do zalogajnice.

Širom sam otvorila vrata, dopuštajući joj da uđe prije mene.

„Nema načina da izbjegneš ovaj razgovor.“ Nacerila mi se dok je prolazila pored

mene. „Kupit ću ti kavu tako da se možemo smjestiti i razgovarati o tvom i Deckerovom
jebanju.“

Rekla je to dovoljno glasno da privuče pozornost. Dovoljno glasno da su moji

obrazi pocrvenili. I onda je krenula u tim svojim čizmama prema udaljenom stolu pored
zida.

151
 Trebala bih otići. Ozbiljno sam sigurna da nitko u blizini neće učiniti da se
osjećam neugodno kao što će ona. Dovraga s kavom. Davljenje u vodi bi bilo ugodnije
nego ovo.

Nije tajna da ja ne razgovaram s prijateljima o seksu. Za početak, ja nemam puno

ljudi kojima se mogu povjeriti, i drugo, ja nemam puno seksa.

Ma koga ja dovraga zavaravam? Nemam ništa od navedenog.

Sve do Sebastiana, koji pokušava ispuniti obje moje potrebe.

„Čekate li stol?“ Konobarica je upitala.

Ustuknula sam. „Ne, čekam da se pakao otvori i da me proguta.“

Namrštila se.

„U redu sam,“ promrmljala sam i vukla sam se prema stolu.

Sarah je još uvijek imala lukavi izraz na svome lijepom licu. To je uzrokovalo
jezu dok sam zauzimala mjesto preko puta nje.

„Nećemo o tome pričati.“ Spustila sam svoje ruke na stol i pogledala je u oči.
„Sve u vezi Sebastiana je van dopuštenog.“

„Sebastiana?“ Napućila je usne. „To je njegovo ime?“

Ignorirala sam je i pogledala prema konobarici koja se približavala našem stolu.

„Želite li naručiti ili...“

„Jaku kavu, molim vas. Jako jaku. I također jedno pecivo.“

Sarah se hihotala. „Ja ću isto.“

„Zašto ne probaš bezkofeinsku?“ Rugala sam se. Kofein je zadnje što je trebalo
ovome ispitivaču.

Njene usne su se podigle zabavljeno dok je konobarica završavala našu narudžbu

i ostavila nas na miru.

„Na rubu si. Zašto?“ Dobro me pogledala. „To je samo seks, je li tako?“

Da. Ništa drugo se ne događa. Uopće.

152
 Nijedna prokleta stvar.

„To je točno tako.“ Zgrabila sam sol da zaposlim svoje ruke. „Zato prestani.“

Njena usta su me nastavila provocirati. „Sviđa ti se.“ To je zvučalo kao optužba.

„Mislim da ti se stvarno sviđa.“

„Jedina stvar koja bi mi se sviđala u ovome trenutku je da završimo ovaj

razgovor.“

„Zašto?“ Opustila se u svome sjedištu, njen izraz je gubio humor. „Zar je to velika
stvar?“

„To je upravo to, nema velike stvari. Imali smo seks. To je to. Kraj priče.“

„Wow.“ Njene oči su se raširile. „Zar je bio tako loš?“

„Ne. Nije uopće bio loš.“ Ne mogu si pomoći da ga ne branim. „Bio je dobar.“

„Dobar?“ ponovila je. „To nije baš sjajna preporuka.“

„Isuse.“ Podigla sam ruke u zrak. „On je bio van pameti. Uzdrmao je moj svijet.
Vidjela sam zvijezde i jednoroge, i možda bebu lamu. Je li to bolje?“

Nasmijala se. „Da. Bolje. Iako je spominjanje životinja malo uznemirujuće.“

Spustila sam glavu. „Ubijaš me.“

Smijeh se nastavio. To je bilo neuobičajeno za nju. Ona nije previše vesela osoba.
Mora da je njena sadistička strana izlazila van da se igra.

„Pa, reci mi,“ započela je, „ ako si vidjela zvijezde i žabe i vile, zašto ovo nije
velika stvar?“

Uvukla sam duboki uzdah i zadržala sam ga u plućima, dopuštajući da me gorenje

omete. „Jer ništa ne može izaći iz toga.“

„Zašto?“

Namrštila sam se. „Sebastian nije uzoran primjer za zdravu vezu.“

„Misliš da Hunter i ja jesmo?“

„Ja...“

153
 Imala je pravo.

Njena veza s njenim zaručnikom se činila bez mane. Oni su savršeni jedno za
drugo. Sretni. Usklađeni. Predani. Ali moji problemi su dublji nego što pokazujem.

„To nije tako lako.“ Ništa u vezi ove situacije nije tako. Samo nered i
komplikacije. Ponekad je zastrašujuće.

„Znam.“ Klimnula je. „Tu je tvoj brat, koji će nositi Sebastianovu kožu kao
krzno. I vas dvoje zajedno ćete privući pozornost. Ti bi bila njegova slabost i postala
veća meta za bilo koga tko se želi kačiti s obitelji. Ali je očito da je on poludio za tobom.“

„Ne znam što je on.“ To je problem. On ima tajne. Puno njih. I nakon ovoga
jutros, jasno je da skriva stvari koje su opasne.

„Onda saznaj. Pitaj ga. Ili samo sjedi i vidi gdje će te seks odvesti.“

Okrenula sam očima. „Izvrćeš li i Hunterove riječi kao i moje?“

Razmišljala je o pitanju. „Da, pretpostavljam da to radim.“ Slegnula je ramenima.

„Vidiš, nijedna veza nije savršena.“

Nasmiješila sam se dok sam razmišljala. Upravu je. Nijedna veza nije savršena.
Ali većina ih također nije građena na lažima.

154
 14. Decker
„Ulazi u auto,“ Hunter je zahtijevao dok je koračao prema suvozačevim vratima.
„Ti voziš.“

„Je li to stvarno potrebno? Zašto jebeno ne možemo ostati ovdje?“

Nije odgovorio, samo je nastavio obilaziti haubu. Nasilniji je od onoga što sam
očekivao, što nije dobro.

Mislio sam da će biti razdražljiv radi vijesti - nadolazeća borba za moć nije nešto
u što netko želi biti umiješan - ali možemo napraviti plan. Možemo biti ispred ovoga
prije nego eskalira. „Imaš li na umu neko odredište?“

„Dat ću ti upute.“

Otvorio sam svoja vrata i oboje smo sjeli u auto.

„Kreni van grada.“ Hunter je zakopčao svoj pojas, i ja sam upalio motor. „Prema
Portlandu.“

Klimnuo sam i krenuo sam, mali grad je ostajao iza u retrovizoru. „Hoćeš li početi
pričati?“

„Kada stanemo. Ne vjerujem da ovaj auto nije ozvučen.“

Čvrsto sam držao volan i pitao sam se je li u pravu. Ne samo da su vlasti mogle
slušati, već je bila i ta mogućnost da je Torian mogao postaviti uređaj za prisluškivanje
u svoj vlastiti auto.

Svi ti pozivi preko bluetootha, ili bilo koji razgovori koje je imao iza volana su
mogli biti sačuvani i korišteni za njegovu prednost… zajedno s onom koju sam imao s
Keirom.

Sranje.

155
 „Moraš početi pričati.“ Zahtijevao sam. „Znam da je nešto po...“

„Ovdje.“ Usredotočio se kroz svoj prozor, kuckajući prstom o staklo. „Zaustavi.“

„Siguran si?“ Pokazivao je prema oronuloj staji. Struktura se jedva održavala,

drvene grede su bile ispunjene tamnim, trulim pukotinama koje su otkrivale crnilo
iznutra. Jedan jaki nalet vjetra i sve bi jebeno palo.

„Da. Zaustavi na prilazu i parkiraj pored vrata. Ostatak puta možemo hodati.“

„Želiš ići unutra?“

Namrštio se. „Što je s tobom da sve ispituješ ovoga jutra? Ideš mi na živce.“

„Osjećaj je uzajaman.“ Zaustavio sam na prašnjavom prilazu i ugasio motor.

Skačući jedan drugome za vratove nije sjajan način da se suočimo s ovom olujom.
Moramo biti tim. Usredotočen i pouzdan. Moram biti na njegovoj dobroj strani ako
postoji ikakva nada da mi pomogne da uvjerim Keiru da pobjegne od ovog nereda.

„Pokreni se. Ne želim da djevojke čekaju.“

Hunter je izašao i hodao prema ogradi prije nego sam otkopčao pojas.

On ne želi da čekaju?

Ja ih nisam želio ostaviti same.

Nešto je stvarno ugrizlo Huntera za guzicu i to nije prvorazredna kurva.

Požurio sam iz auta, lupajući vratima iza sebe.

„Hej.“ Potrčao sam da ga sustignem. „Što se događa?“

„Ti meni reci.“ Otvorio je ogradu, držeći je širom otvorenu dok ja nisam prošao.
„Ovo jutro je bilo jebena katastrofa.“

„Jer Luther je otišao da se susretne sa svojim stvoriteljem?“ Nastavio sam po

prilazu, kamenje i zemlja su se drobili ispod mojih nogu.

„Između ostalog, ali o ostatku ćemo kasnije.“ Zaostajao je pola koraka iza, njegov
veliki oblik sam mogao vidjeti krajičkom oka. „Prvo, želim znati što ti je Keira rekla.“

156
 „Kao što sam rekao preko telefona – njen otac broji crve, i oni šute o tome dok
se pripremaju za oluju sranja.“

„Još uvijek ne razumijem zašto bi ti rekla kada nitko drugi ne zna. Čak ni ja.“

„Je li ovo u vezi toga?“ Ispustio sam hihot. „Ljut si jer ti tvoj najbolji prijatelj,
Torian, nije rekao?“

„Kao da me jebeno briga za to. Ja samo želim odgovore. Želim znati što je ona
tebi to izblebetala.“

Pogledao sam preko svoga ramena i mrdao sam svojim obrvama na njegov
bijesni izraz lica. Nikada ne bih mogao povjerovati, ali njegovo lice je postalo žestoko.
Te oči su otvrdnule. Njegove usne su se stisnule u ravnu crtu.

„Pa, stvarno si je jebao,“ progunđao je.

„To je tako grub izraz za magiju koju smo podijelili.“

„Mora da je bilo neko nevjerojatno jebanje zbog kojeg bi ona podijelila obiteljske
tajne.“

Slegnuo sam ramenima. „Što da kažem? Moji pokreti pobuđuju povjerenje.”

„Toriani ne vjeruju,“ zarežao je. „To znaš.“ Usporio je svoj hod, zaostajući malo
više iza kada smo došli do staje. „Kome si još rekao?“

„Nikome.“ Zgrabio sam razbijena vrata u obje ruke i morao sam ih podići da se
pomaknu. „Nazvao sam te...“

Jaka težina se zabila u moja leđa, obarajući moja koljena i gurajući me na trulo
drvo.

„Koji...“ Moj pištolj je bio izvučen iz mojih hlača dok sam se uspravljao, cijev je
bila uprta u moja rebra.

„Ulazi unutra,“ Hunter je promrmljao. „Pokreni se.“

Zaledio sam se, svijet se prestao okretati oko mene dok sam prolazio kroz svaki
pokret koji sam načinio u zadnjih četrdeset osam sati u pokušaju da shvatim svoju
pogrešku. „Je li to pištolj u tvome džepu ili si ti...“

157
 Bol je eksplodirala u zadnjem dijelu moje glave, udarac je dolazio od njegovog
boksera ili možda od drške pištolja.

„Otvori jebena vrata. Nećemo o tome ovdje.“

„I što je to ovo, točno?“ Promrmljao sam. „Jer jebeno nemam pojma.“

Hladni metal je bio pritisnut uz vrh mojih leđa. „Unutra. Sada.“

Pokušavao sam shvatiti što se događa. Što on zna. Kako sam pogriješio. „Postaješ
seronja, Hunt. Prestani sa sranjem i reci mi što ti je stisnulo gaće.“

„Ne iskušavaj moje strpljenje, seronjo.“

Jebem ti.

Nemam pojma što se događa. Nemam jebenog pojma što je okrenulo mog
prijatelja protiv mene. Podigao sam vrata, adrenalin je kružio kroz mene.

U glavi mi je tutnjilo dok sam ulazio unutra, prašina sa digla oko mojih nogu.
Ušao sam u tamnu unutrašnjost, Hunterovo guranje me poticalo da idem prema naprijed.

Kroz puknute zidove ulazila je svjetlost. Paučina je bila na plafonu. Ovo mjesto
je prazno, osim opasnosti koja je ispunjavala prostor.

Ovo zasigurno nije lijepo mjesto za umrijeti. Ali opet pretpostavljam da nije ni
najgore.

„Za koga radiš?“ Gurnuo me prema naprijed.

Spotaknuo sam se, dobivajući dovoljno prostora da se okrenem i pogledam ga.

„Ti si paranoičan.“ Namrštio sam se. Na svog prijatelja. Svog jedinog jebenog
prijatelja.

„I ti si jebeni izdajica.“ Naciljao je u moja prsa, ruka mu je bila čvrsta, njegova

odlučnost je bila još jača. Mogao sam to vidjeti u njegovim očima. On je bio sposoban
povući okidač. Razmišljao je da me ubije.

„Što sam ti rekao o preskakanju lijekova?“ Podigao sam ruke u predaji. „Ne znam
što ti je danas...“

158
 „Za koga radiš?“ zahtijevao je. „Je li jebena DEA?“

„Radim za tebe. Uvijek sam radio za tebe.“

Oči su mu planule. Čeljust mu jse stezala.

On zna. On jebeno zna.

Kako?

„Reci mi što se događa.“ Prišao sam bliže. „Što god da je, dobio si pogrešan
dojam.“

„Jesam li?“ Podigao je obrvu. „U ranim jutarnjim satima ovoga jutra, jedan od
Torianovih prijatelja policajaca nazvao je da mu kaže da je doušnik počeo šaputati o
Lutherovoj smrti. Nedugo nakon toga, ti si mi dao istu informaciju.”

Jebena Anissa.

Ta kuja me otkrila.

„I ti kriviš mene zbog curenja informacija?“ Namrštio sam se i spustio svoje ruke.
„Jebi ga, čovječe, sam si rekao, nazvao sam nakon policajca. Tko zna tko je saznao prije
mene, Keira je vjerojatno rekla svim svojim prijateljima. I tu je Layla. Ili čak i Cole.
Očito to nije dobro čuvana tajna.“

„Nije tajna, ti smeće jedno. To je laž.“

Laž?

Jebena laž.

Pripazio sam na svoj izraz, suočavajući se s vijestima kao da je sam pakao pao
na mene.

„On nije mrtav, ti jebena budalo.“ Krenuo je prema meni, jednom rukom je
zgrabio moj vrat dok me drugom držao na mjestu s prijetnjom od metka. „Iz onoga što
sam shvatio, to je bila šuplja priča da se istjera krtica.“ Jače me stisnuo, ograničavajući
moje disanje. „Keira ti je namjestila. Ona te testirala. Jebeno te izigrala.“

159
 Podigao sam svoju bradu, padajući u bol koja je preuzimala moje grlo,
dopuštajući da izoštri moje misli. „Ne.“ Nisam to vjerovao. Nisam želio. „Mora da je
rekla nekome drugome. Nisam nikome rekao osim tebi.“

Bijesno me gledao, njegov pogled je bio smrtonosniji od bilo kojeg oružja.

„Igra je gotova. Prestani s jebenom glumom.“

Jebem ti.

Gotov sam.

Mrtav.

„Hunt.“ Progutao sam da pročistim svoj glas. Nisam mogao vjerovati da me

Keira izdala. Nisam mogao shvatiti kada. Nisam mogao razumjeti kako. „Dopusti da
objasnim.“

„Jebem ti.“ Odgurnuo me. „Istina je?“ Povukao se za korak i onda za još jedan,
pištolj je još uvijek bio uperen u mene. „Isuse. Jebem ti.“

Krivnja me preuzela, otrovna agonija je prošla mojim venama, udarajući u svaki

ud, kroz sve moje organe.

„Dopusti da ti ispričam svaki...“

Nasrnuo je prema naprijed, grabeći me za struk da me baci na pod. Moja glava je

udarila u pod. Zrak je bio izbačen iz mojih pluća. Hrvao sam se da budem na vrhu, ali
nisam se mogao natjerati da se borim protiv njega. Jebeno nisam mogao.

Opkoračio me, pištolj je još uvijek bio uperen, dok je udarao kažnjavajućim
udarcima. Udarao je moja prsa, moja rebra, moj trbug. Agonija je nastala unutar mene,
rane su više bile emocionalne nego tjelesne.

„Bori se, ti pseto.“

Nisam mogao. Nisam želio.

Zaslužio sam kaznu. Zaslužio sam da me prebije.

160
 „Znaš li što si učinio?“ Imao je šaku spremnu za još jedan udarac. „Stavio si moj
život na crtu. Učinio si da izgledam kao jebeni suučesnik. Ali to nije ono što je najgore.
Učinio si to Sarah, i to je jebeno neoprostivo.“

Udario me u moju prsnu kost, pucanje kosti je odzvonilo u mojim ušima. Nisam
učinio ništa da ga zaustavim. Neću mu uskratiti odmazdu. Ne za njega. I pogotovo za
njegovu ženu.

„Nisam imao izbora,“ jedva sam izgovorio kroz otežano disanje.

Ispustio je podrugljiv smijeh. „Novac ili sloboda? Što ti je DEA ponudila?“

„Nije tako.“ Protresao sam glavom i zastenjao dok mi je zadao još jedan udarac.
„Luther je upetljan u užasna sranja koja ne možeš ni zamisliti. On...“

„Zar ćeš ovo stvarno učiniti da bude o moralnosti?“ povikao je. „Plaćen sam da
ubijem ljude. Ti si plaćen da mi pomogneš.“

„Više je od...“

Zadao je još jedan udarac, jedan u moju čeljust, udarac zuba i jezika je ispunio
moja usta krvlju.

„Više je od smrti?“ derao se. „Jebi se, ti izdajnički seronjo. Kako ću ovo objasniti
Coleu? Kako ću mu jebeno reći da si ti doušnik?“

Čekaj. Što?

„On ne zna?“ promrmljao sam kroz puna usta krvi.

„Nitko ne zna. On misli da je to još jedan vanjski napad na njegovu obitelj. Vuče
se za kosu da otkrije tko je krivac.“

„Ali Keira..“

„Nije joj odgovorio na pozive. Koliko mogu reći, strategija mrtvog oca je nešto
što je sama smislila.“

„Govoriš mi da nemaš nikakvog dokaza?“ Ispustio sam hihot i moja rebra su

protestirala s boli. „Ti radiš po osjećaju?“ Moj smijeh je postao luđački. Mahnit. „Sam
sebe sam zajebao? Sve što sam trebao je držati usta zatvorenima.“

161
 Zgrabio me za ramena i udario o pod. „Ako to nije bilo danas, ti glupi seronjo
bilo bi prije ili kasnije.“ Sišao je s mene, i stajao je pored moga kuka. „Ustani na noge.“

„Ne.“ Ostao sam jedno sa zemljom i ispljunuo metalni okus iz usta. „Ako se žuriš
da me ubiješ, možeš to učiniti kao kukavica.“

Zgrabio je prednji dio moje košulje, zavrnuo je materijal u svojim šakama.

„Nisam u žurbi. Sretan sam da ovo učinim sporim koliko god ti to želiš.“

„Bilo bi mi draže da me jebeno saslušaš.“ Pripremao sam se da igram na jedinu

kartu koju imam – znanje. „Imam godine istraživanja u svojoj kući. Imam tisuće i tisuće
podataka koje želiš vidjeti. Dopusti mi da ti pokažem što oni rade. Daj mi priliku da
objasnim zašto sam ovdje.“

„Nije me briga. Nikada me neće biti briga.“

„Možda neće, ali Sarah hoće. I ona ti nikada neće oprostiti kada sazna. Posebno
ako je moja smrt na tvojim rukama.“

Njegova čeljust je otkucavala.

„Hajde, Luke. Ne želiš me ubiti.“

Ukočio se na zvuk njegovog pravog imena, njegov bijes je vibrirao.

„Ako ovo učiniš,“ nastavio sam, „obećavam ti da ćeš izgubiti Sarah. Ona će te
ostaviti čim sazna istinu.“

Njegov stisak na mojoj košulji se stegao kada je pritisnuo cijev pištolja između
mojih očiju. „Ako je to tako važno, reci mi.“

Nacerio sam se, i moja donja nateknuta usna je protestirala radi tog pokreta. „Ti
znaš da je ta informacija jedina prednost koju imam.“

„U krivu si.“ Njegov glas se smekšao. Usporio. Poraženi ton je poticao strah.
„Nemaš prednosti. Nemaš ništa osim laži.“

Moj prijatelj je nestao s vidika, hladnokrvni ubojica je zauzeo njegovo mjesto.

Cijev pištolja je bila prislonjena jače uz moju glavu i mogao sam vidjeti kako smrt pleše
ispred mojih očiju. Moja smrt.

162
 On će povući obarač.

On će okončati moj život.

„Žao mi je,“ promrmljao sam.

Sjena je prešla preko njegovih očiju, njegovo disanje se povećalo. Pripremao se,
pronalazeći potrebnu mirnoću da izvrši posao.

„Hunt, vjeruj mi, jebeno mi je žao.“ Za prošlost, za sadašnjost i za budućnost.

Savio sam se u lijevo i udario njegov zglob uspravno, prekidajući smrtonosnu

putanju njegovog oružja. Pištolj je opalio, prasak je odzvanjao u mojim ušima kada je
metak bio ispaljen u plafon.

Okrenuo ga je prema meni, i ja sam se uhvatio za njegovu ruku, odgurujući je

visoko koliko se mogu osloniti i udario sam duplim udarcem, udario sam jako njegovu
desnu stranu čeljusti, pa onda lijevu. Glava mu se trznula s udarcima. Zateturao je.

Nisam puštao. Okrenuo sam se oko njega, leđa prema njegovim prsima dok sam
prebacivao njegovu ruku preko svoga ramena. Njegov lakat se izvrnuo. Pokušao me
daviti dok sam ga obarao dolje, jednom, dva puta, prijeteći da ću mu slomiti zglob prije
nego se preda i ispusti oružje.

Držao sam ga zarobljenim dok sam ritnuo pištolj i gledao kako se kotrlja kroz
prašinu. Udario je u moje lice svojom slobodnom rukom. Spustio sam se na svoja bedra
i oslobodio ga kada je prstima pritisnuo moje oči.

Povukao sam se i okrenuo se prema njemu dok je čuvao svoj lakat, noge su mu
bile raširene, koljena savijena, pripremajući se za borbu iako je šok bio očit na njegovom
licu.

Nikada me nije vidio kako se borim. On je vjerojatno mislio da ovaj

pametnjaković, tehnička glava nije znala pokrete. Istina je, imao sam sposobne vještine
poput njegovih. Nisam ušao u pakao samo naoružan s poznavanjem kompjutera i s
drskim stavom.

Znao sam kako da se borim za svoj život od prvog dana.

Bori se ili umri.

163
 „Što nije u redu, Hunt?“ Podignuo sam obrve, dopuštajući da adrenalin preuzme.
„Nisi očekivao da ću ti isprašiti dupe?“

Gledao sam ga. Znao sam da on najbolje radi kada je smiren i u kontroli. Nisam
planirao da mu ijedno od toga dam.

Nacerio se, krivina njegovih usana je bila smrtonosna i predatorska. „Boriš se

kao mala kuja.“

„Kaže muškarac koji se spustio tako nisko da mi je gurnuo prste u oči.“

„Spustio se?“ Nasmijao se. „Već duže vrijeme sam želio uništiti tvoje lijepo
lice.“ Pomaknuo se prema naprijed, pozivajući me svojom lijevom rukom. „Hajde.
Završimo ovo.“

„Ne želim završiti.“ Smirio sam se, podigao ruke, čekajući da zada udarac.
„Želim da izađeš odavde i pronađeš moje istraživanje.“

„Misliš da ne želim to?“ Prišao je bliže, skoro blizu da me udari. „Da se ovo tiče
samo mene i tebe, stvari bi bile drugačije. Ali moram zaštiti Sarah od Toriana. Svake
minute svakog prokletog dana. Stavio si me usred ovoga. I učinit ću sve da je zaštitim.“

„Možemo otići. Nas troje. Možemo početi ispočetka negdje.“

„Želiš da pobjegnem s tobom?“ Nasmijao se. „To je jebeno slatko. Ali ja ne

bježim s izdajnicima.“ Nasrnuo je na mene, nasrnuo je s udarcima lijevo i desno.

Prvo je udario moj nos, onda sam blokirao dva slijedeća udarca i morao sam
iskoračiti u desno na njegov zadnji pokušaj udarca. Dok je prolazio pored mene, svojom
šakom sam udario njegovu stranu lica, obarajući ga.

„Pizdo.“ Opet je nasrnuo na mene s aljkavim, neproračunatim napadom od kojeg

sam se obranio s oštrim udarom u njegovu nogu.

Zarežao je, njegove oči su bile ispunjene bijesom. „Udaranje? Ozbiljno? Gdje si
se učio boriti?“

„Pogledaj, čovječe. Rekao sam ti, ne moramo ovo raditi.“ Podigao sam ruke u
predaji. „Otiđi dok još možeš.“

164
 „Dok još mogu?“ Nasmijao se. „Isuse, ti si jedna drska pička.“

I to je ono što mi je trebalo da ga ometam u njegovoj igri. Već sam mogao osjetiti
njegovu frustraciju. Mogao sam to vidjeti u njegovim naglim pokretima.

Stiskao je svoje šake i držao ih ispred svojih prsa.

„Ovako se bore pravi muškarci. Svojim rukama.“

Slegnuo sam ramenima. „ Čini se da sve ovo vodi da budeš isprebijan.“

Brojao sam njegove kružeće korake, gledao svaki njegov pokret, čitao njegove
izraze. Znao sam da će prvi zamahnuti. Nije imao strpljenja da pričeka da ja zadam prvi
udarac.

„Koliko dugo si me proučavao prije nego si pronašao način kako da radimo

zajedno?“ Glumio je opuštenost što njegov izraz nije podupirao. Napet je, ukočen, skoro
da paničari.

„Ti si meni došao po pomoć, sjećaš li se? Ti si potaknuo ovo.“

Pokazao je zube dok je zarežao, moj verbalni napad je činio štetu njegovom egu.

U stvarnosti, bili su potrebni mjeseci da pronađem način da uđem u njegov život.

I onda još mnogo mjeseci da se istreniram za tu ulogu. Hunterova slabost je uvijek bila
tehnologija – kompjuteri, hakiranje, internet nadzor.

S utrošenih milijun sati učenja, postao sam majstor. Brzo sam izgradio ime za
sebe u Portlandskim kriminalnim krugovima da je Hunter trčao za mnom.

Nasrnuo je, zamahnuo je moćan udarac. Izbjegao sam udarac, zgrabio njegov
zglob, zamahnuo svojom nogom i iskoristio trenutak da ga oborim.

Pao je na leđa, i ja s njim, savijajući njegov zglob dok sam koljenom pritiskao
njegova prsa.

„Neću ovo više raditi,“ zarežao sam.

Zamahnuo je svojom lijevom rukom i trzao se, borio se kao životinja. Zaustavio
sam udarce i zgrabio sam napadajući ruku, stisnuo sam je silom.

„Idi u moju kuću. Pronađi informacije. Onda izaberi stranu.“

165
 Pogled koji mi je uputio je bio jedan od najvećih brutalnih uvreda. Moje modrice
nisu značile ništa. Bol će na kraju izblijediti. Ali nikada neću zaboraviti gađenje u
njegovim očima. Neću izgubiti krivnju onoga što sam mu učinio.

Usne su mu se uvile. „Jeb...“

Nasrnuo sam prema naprijed, udario sam ga točno iznad očiju. Udarac je
odzvonio kroz moju lubanju, privremeno me zasljepljujući. Ali je postiglo ono svoje.

Bilo je laku noć za velikog, opasnog Huntera.

166
 15. Decker
Zgrabio sam njegove stvari - ključeve, novčanik, telefon, pištolj - samo reci, i ja
to imam. Onda sam otrčao prema autu, žureći nazad u grad.

Zaustavio sam se na početku glavne ulice i pogledom prelazio preko izloga,

tražeći bilo kakvo pojačanje koje je možda došlo da zaštite Keiru.

Mogao sam nastaviti bježati. Trebao sam nastaviti bježati.

Nije da nisam više sposoban srušiti Luthera iznutra. Ali Hunter je u pravu.
Uvukao sam njega i Sarah u ovo. Torian će ih ubiti čim sazna da sam ja doušnik. Smatrat
će ih suučesnicima. Ako ništa, smatrat će Huntera odgovornim. I koliko je moj prijatelj
prije nekoliko trenutaka bio sretan da povuče obarač, neću dopustiti da oni padnu za
nešto što sam ja učinio. Ne želim da on bude kažnjen.

Ali Keira…

Stisnuo sam zube, boreći se protiv ljutnje. Namjestila mi je. Manipulirala me sa

svojim tijelom, tjerajući me da dublje potonem u njenoj igri.

Njena je krivica što smo svi u ovoj poziciji i ona je ta koja ovo mora ispraviti.

Parkirao sam Porsche iza zalogajnice i otrčao prema Hunterovom autu jer će
privući manje pozornosti, i pretpostavljam da sam malo uživao jer sam ukrao Huntov
auto.

Napunio sam rezervoar gorivom i očistio se u kupaonici, očistio sam krv i

prljavštinu najbolje što sam mogao.

Uzeo sam potrepštine. Obavio pozive. Učinio sam sve i bilo što moguće da
pripremim svoj sljedeći pokret u akciju prije nego parkiram ispred zalogajnice i vidim
izdajničku ženu unutra.

167
 Keira i Sarah su sjedile pored zida. Smiješile su se. Smijale se. Jedini znak straha
je dolazio od Keire koja je neprestano pogledavala svoj sat - čekajući mene? Ili čekajući
svoga brata da je spasi?

Izašao sam iz auta, moja odjeća je bila prekrivena prljavštinom, i potrčao sam po
pločniku, susrećući se s njenim pogledom kroz prozor. Njen osmijeh je bio trenutačan.
Trenutačna obmana. Nije bilo ni trunke straha ili panike. I onda sekundu kasnije izraz
joj je se promijenio, pao je dok je pregledala moje otečeno lice.

Odgurnuo sam staklena vrata i sreo se s njom pored pulta.

„Povrijeđen si.“ Njene oči su se raširile, njena usta su se otvorila u šoku. Držao
sam jednu ruku iza leđa, blizu pištolja, dok sam je vodio prema vratima. „Moramo ići.“
Na rubu sam, svaki mišić mi je napet, čekajući da ona završi s glumom.

„Što se dogodilo?“ Požurila je da me slijedi, obasipajući me lažnom brigom.

Njene glumačke vještine su na mjestu, što je dobar znak. To znači da ona još uvijek igra
igru. „Tko ti je ovo učinio?“

„Znaju da smo ovdje. Moramo krenuti na put.“

„Oni?“ Njen glas se slomio.

Sarah je došla iza nje. „Gdje je Hunter?“

„Sređuje neke stvari.“

„Neke stvari?“ mala lažljivica je prošaptala.

Ignorirao sam je, strogo sam gledao u Sarah, bez riječi joj govoreći da je to sve
od informacija koje joj mogu dati. „Neće se dugo zadržati. Budi spremna da kreneš kada
on dođe.“

Klimnula je glavom brzo. „Je li on dobro?“

„Bolje je prošao nego ja.“ Nastavio sam prema vratima.

„Zamijenili smo aute. Hunt ima Porsche da pokuša skrenuti pozornost s nas dok
mi bježimo. Ja ću uzeti Suburban.“

168
 „Zašto se ne vratimo s njima u Portland?“ Keirin glas je očajan. „Zar nije bolje
da ostanemo u grupi?“

„Ne.“ Jedva da je mogu pogledati, jedva da mogu baciti pogled u njenom pravcu
jer poželim omotati svoje ruke oko njenog vrata.

„Moramo se skloniti s vidika.“

„Ali...“

„Vjeruj mi,“ zarežao sam.

Dobio sam malu utjehu što sam je izdao, izmanipulirao je, lagao u njeno lijepo
lice. Dobio sam više kada je klimnula glavom, čineći da se složila s planom.

„Dobro...“ Njeno grlo je radilo dok je teško gutala. „Vjerujem ti.“

Sve u meni se pobunilo. Moj puls. Moje srce. Moj želudac je također potonuo.
Iako znam da ona glumi, još uvijek to ne mogu vidjeti. Nijedan mali pad glume.

Ona je jebeno sjajna u svojoj obmani.

Potpuno bez mane.

Stisnuo sam njenu ruku u lažnoj potpori, i onda se okrenuo prema Sarah. „Žao
mi je.“ Mrzim što će me vidjeti u istom svijetlu kao što ja vidim Keiru. Ona će me mrziti.
Prezirati. „Ne želim te ostaviti ovako.“ Dubina moje isprike ide dublje od površine. Ona
neće razumjeti sada, ali nadam se, jednom kada odem da će moja djela biti jasnija, onda
će shvatiti.

„U redu je. Idi. Čuvaj Keiru na sigurnom.“

„Hoću. Ali jebeno mrzim ovo.“ Ja nisam poput zmije koja stoji pored nje. Ne
uživam lagati ljudima koji mi vjeruju.

„Postaješ mekan, Deck. I to me u isto vrijeme čini da se osjećam neugodno.“

Namrštila se i glavom pokazala prema vratima. „Požuri se i kreni.“

Jebeni pakao. Ne želim je ostaviti. Mučim se da odem. Sarah je postala veliki dio
moga života. Ona je prelijepa žena. Moralna žena. Smrtonosna. Dobra stvar je što neću
biti blizu kada sazna što sam učinio.

169
 „Nemoj da ti nedostajem.“ Nacerio sam se i prišao da joj poljubim sljepoočnicu.

Okrenula je očima dok sam se povlačio, ne dopuštajući nježnost ni za jednu

sekundu. „Budi oprezan. Čuvaj je svojim životom.“

„Učinit ću sve što mogu.“ Otvorio sam vrata. „Kada Hunt dođe ovdje, moraš ga
podsjetiti da ode do moje kuće. Tamo su neke stvari koje trebam da on uzme.“

Nisam pogledao unazad dok sam bježao pločnikom, Keira me slijedila. Otrčali
smo do Hunterovog auta i ušli. Nisam potratio ni sekunde dok sam palio motor i izlazio
s parkinga.

Nije ništa pričala dok smo jurili autocestom, njene ruke su bile nemirne u njenom
krilu. Daje mi istu glumu kao kada smo bježali iz Portlanda. Točno ista replika nevine
glumice.

Ne mogu je kriviti, jer je dvoličnost upalila i prvi put. Očito, to je poznata uloga,
usvojena, jer ispod lomljivosti je proračunata kučka koja planira svoj sljedeći udar.

„Imaš li još uvijek onaj mobitel?“ upitao sam.

„Da. Ali je mrtav. Prazna je baterija.“ Petljala je po džepu veste i izvukla uređaj.
„Moram kupiti punjač.“

„Ne, ne trebaš.“ Spustio sam svoj prozor i zgrabio mobitel i bacio ga u vjetar.
Gledao sam u retrovizoru kako je udario i razbio se o cestu iza nas, uništenje je bilo
nekako utješno.

„Sebastiane.“ Podigla se sa svoga sjedišta i gledala kroz zadnji prozor. „Zašto si

to učinio?“

„Ne znam kako nas prate. Nisam voljan riskirati.“

„Što je sa tvojim mobitelom? Moram nazvati Colea. Želim znati što se događa.“

„Žao mi je dušo. Već sam se riješio svoga. Moramo nestati što je prije moguće.“

Ti prsti su postali nemirniji. Njena noga je počela podrhtavati. „Kamo idemo?“

Njena panika je afrodizijak. I ne mogu ga se zasititi. „Što dalje možemo. Već sam
napunio rezervoar gorivom. Nemam planova da se zaustavljamo dok ne nestanemo.“

170
 „Jesi li siguran da odlazak kući nije bolja opcija? Ako ljudi dolaze po nas, radije
bih se kretala prema svojoj obitelji. Ne dalje od njih.“

Bacio sam pogled prema njoj i zlobno se nacerio. „Zar ti ja nisam više dovoljan?“

Želim je ugristi. Morao sam. Moja krv je jurila s adrenalinom, čekajući cilj. Ali
sada nije vrijeme da joj pokažem da sam svjestan njenih laži. Ne dok vozim.

„Nije to...“ Njena noga je podrhtavala brže. „Samo sam nervozna što smo na
otvorenom.“

„Ne brini.“ Posegnuo sam, klizeći rukom iza njene glave i stisnuo joj vrat. Jedva
sam se suzdržao da je ne stegnem jako. Da prstima stisnem mišiće i uzrokujem bol.
„Hunter i ja smo sredili problem. Krećemo naprijed, i ja ću biti oprezniji. Obećavam da
nas nitko neće pronaći.“

Jebeno nitko.

Sve dok ja ne budem spreman.

Moj dlan me svrbio, trebajući da osjeti kako se njen puls ubrzava ispod mog
dodira. Gladan sam za tim da joj uzrokujem još više straha. Potaknem još više panike.
Umjesto toga, ona se naslonila na moju ruku i nakratko je zatvorila svoje oči,
pretvarajući se da prima utjehu.

Lukava mala kuja.

Ona je savršena u svojoj izdaji. Očaravajuća.

Zadržao sam ruku u mjestu, tiho prijeteći njenoj koži lijenim pokretima dok se
ona pretvara da uživa u nježnosti.

Izvana to je romantična slika. Da ovo nije Zona sumraka u normalnim

okolnostima bih istražio ovo.

Ali je.

Ovo sve je lažno - ranjivost, prijateljstvo, ljepota.

„Jesi li dobro?“ prošaptala je, prekidajući tišinu.

171
 Od svih pitanja koja je mogla pitati, ovo me najviše ispunjava ljutnjom. Trebala
bi biti znatiželjna o izmišljenim ljudima koji nas slijede. Ili kako je planiram držati
sigurnom. Ili kada će opet vidjeti svoju obitelj.

Umjesto toga, ona se pretvara da brine za mene. Mene. Čovjeka kojeg polako
vodi na pogubljenje.

„Ja sam čvrst.“ Namignuo sam joj i spustio obje ruke na volan. „Potrebno je jako
puno da me se sahrani.“

„Tvoje lice je jako izubijano. Imaš modrice posvuda – po čeljusti, obrazu, donjoj
usni.“

Nastavio sam se smijati kroz njenu mučnu glumu sažaljenja. Nastavio sam se
pretvarati, kao i ona. Prošao je trenutak tišine, neugodne, razorni udar koji čini da zrak
između nas postane napet.

„Sebasitane, trebam ti nešto reći.“

Pluća su mi se skupila, rebra su mi ograničavala disanje. „Pretvorio sam se u uši.“

Tihi trenutak se vratio, trenuci koji su prolazili gradili su iščekivanje.

Pogledao sam prema njoj, obrve su joj se skupile i zubima je duboko zagrizla
svoju donju usnu. „Što je?“

Uzdahnula je i polako ispuštala dah. „Lagala sam ti.“

„Oh, jesi?“ Rukama sam stisnuo volan.

Klimnula je. „Jutros.. Kada sam rekla da me nije briga što si bio s tom ženom.“

Koje sranje. Ovo sranje već postaje otrcano.

„Briga me, Sebastiane. Ljubomora me izjeda.“

Usredotočio sam se na ulicu, ruke su mi pobijelile koliko sam čvrsto stezao volan.
Ne samo da izgovara moje ime s tim bolesno iskrenim tonom, već igra i na kartu
simpatičnosti koja je na vrhu špila obmane.

Tko je jebe.

172
 Tko jebe te nježne oči koje izgledaju da trepću sa stvarnom iskrenošću. I te usne
koje dovode u kušnju da se lako povjeruje u njene laži. Ona je rođena da me zavara.

„Rekao sam ti, ona mi ne znači ništa.“

„Znam.“ Glas joj se lomio. „I vjerujem ti. Pretpostavljam da sam samo željela da
znaš da ona nije utjecala na mene. Učinila je da sam postala svjesna koliko sam uživala
u ovome vremenu s tobom, unatoč razlozima koji su doveli do toga što smo zaglavili
zajedno.”

Nacerio sam se. Njoj. Na sve laži. Na jebenu apsurdnost ove čitave situacije. „I
ja sam također uživao.“

Uživat ću još više kada ona sazna istinu.

Okrenuo sam svoju usredotočenost na nju, imajući tu potrebu da je samodopadno

pogledam čega će se nadam se kasnije sjetiti. Ali odmah sam zažalio zbog toga.

Ona me je gledala, njeno tijelo je bilo okrenuto prema meni, njen obraz je bio
pritisnut o sjedalo. Ta prelijepa usta su se podigla s jedne strane, oči su joj bile nježne.

Ne mogu razumjeti kako ona može biti tako neporecivo prelijepa i u isto vrijeme
biti užasna. Tijelo božice sa strateškim umom vraga.

„Trebaš se malo odmoriti.“ Nogom sam jače stisnuo gas. „Bit će još jedan dug
dan.“

„Ne bih mogla zaspati sve i da želim. Imam toliko pitanja.“

Kladim se da ima.

Što više dobije odgovora, to me bolje može kontrolirati.

„Sada nije vrijeme. Glava me ubija.“ Nije laž. Moj mozak se ozbiljno zajebava
s mojim vidom. Moja donja usna je natečena i pulsira. I rebra mi protestiraju sa svakim
udahom.

„Razumijem. Ali moram znati, Sebastiane. Kada budeš imao vremena da se

odmoriš i razmisliš o svemu, želim da mi ispričaš sve što se dogodilo kada ste otišli.
Važno je.“

173
 Klimnuo sam. „Možemo večeras razgovarati.“ Razgovarat ćemo o svemu. O
svakoj jebenoj stvari koju skriva od mene. „Zasad, pusti me da se usredotočim da nas
odvedem negdje gdje je sigurno.“

***
Sati su prolazili i samo se čuo zvuk asfalta ispod guma i šuškanje omota hrane
dok smo smanjivali zalihu grickalica koje sam kupio na benzinskoj pumpi.

Što sam dalje vozio, to sam manje vidio. Kilometrima nije bilo kuće na vidiku,
ili znaka na ulici, što je značilo da sam krenuo u pravom smjeru. Jeziva pustoš je bila
poznata.

„Mislim da ću te morati opet moliti da staneš.“ Keira je protegla svoje ruke iznad
glave. „Moj mjehur počinje protestirati.“

„Skoro smo tu. Možeš li se strpjeti deset minuta? Možda dvadeset?“

Sjela je uspravno. „Je li grad u blizini? Nisam vidjela nijedan znak života već
pola sata.“

„Ima kuća malo naprijed. Tu ćemo odsjesti.“

Primakla se bliže svome prozoru, pregledavajući okolinu.

„Čitavo vrijeme si imao odredište u glavi? Iako si besciljno vozio.“

„Obično ne radim ništa besciljno. Iako me sjećanje služi, kuća bi se trebala vidjeti
kada pređemo ovu uzvisinu.“

Kao što sam i predvidio, kuća moga brata se pojavila kao mala točkica na
horizontu. Sama je. Jedina građevina usred ničega. San svakog pustinjaka. Noćna mora
otete žrtve.

Dvadeset minuta kasnije, skrenuo sam na prašnjav prilaz, prašina se dizala iza
nas dok smo prilazili mjestu koje sam izabrao da bude naše za otvoreno razrješavanje.

Nema znakova života. Nema auta. Nema usjeva. Nema stoke. Nema nijednog
znaka pomoći na vidiku. Samo kuća i jako puno prostora da vrisak zamre na vjetru.

174
 Pomakla se naprijed u svome sjedištu. „Kako znaš za ovo mjesto?“

„S online stranice za iznajmljivanje. Jednom sam već ovdje odsjeo.“

Vozio sam dvorištem kuće, mali red ograde je bio oko velikog djela napuštene
zemlje. Šljunčani put je vodio do ulaznih vrata, ali sam skrenuo prema travi i parkirao
pored garaže da sakrijem auto da se ne vidi s ceste.

„Izgleda lijepo.“ Otkopčala je svoj pojas i otvorila svoja vrata. „Što ćemo u vezi
hrane? I opet nemamo odjeće.“

„Ne brini se. Domaćin mi je rekao da će frižider biti napunjen. I manjak odjeće
ne vidim kao lošu stvar.“ Namignuo sam joj i izašao iz auta, moji ozlijeđeni mišići su
protestirali.

Nisam se radovao provjeravanju svojih ozljeda, ali moje srce mi je kucalo u

iščekivanju trenutka kada ću reći Keiri da je daleko od sigurnog sa mnom.

Jebeno ne mogu dočekati da izbrišem taj njen slatki osmijeh s njenog lica. Da me
te oči gledaju sa strahom umjesto slatke manipulacije.

„Ulazna vrata su otključana?“ Počela je hodati prema kući, vjerojatno

pokušavajući ponoviti priču da treba koristiti kupaonicu, dok sam se mogao kladiti u
svoj život da je tragala za telefonom.

„Ključ bi trebao biti ispod otirača.“

Ubrzala je svoj korak, nestajući unutra dok sam ja otvarao prtljažnik i pregledao
što je tu. Torba za laptop, novi telefon, i siva torba – Hunterov provjereni alat.

Ostavio sam kompjuter i telefon, nisam želio da Keira zna da postoji način da
može komunicirati s vanjskim svijetom i uzeo torbu.

Nisam je vidio deset minuta. Čuo sam puštanje vode kada sam ušao u kuhinju i
spustio svoje zalihe na pult. Onda su njeni koraci odjekivali kroz sobu, korak je bio
ubrzan.

„Je li u oglasu bilo išta o kućnom telefonu?“ povikala je. „Ne mogu nijedan naći.”

175
 Nacerio sam se dok sam vadio dva piva iz frižidera. „Nema telefona. Ili interneta.
Ovdje samo sami kao na našem malom otoku.”

Otvorio sam pivo i uzeo gutljaj kad je ona stala na vratima.

„Moram nazvati Colea. On će biti zabrinut.“

„Nemoj se nervirati. Hunter će mu reći plan.“

„Koji plan?“ Prišla je naprijed, na nogama nije imala čarape. „Još uvijek mi nisi
ništa rekao.“

„Hoću. Prvo - piće.“ Ispružio sam pivo u njenom pravcu. „Imamo sve vrijeme da
pričamo.“

Uzela je limenku piva od mene, s podignutom obrvom. „Zašto imam osjećaj da

izbjegavaš razgovor?“

Nasmijao sam se i taj pokret mojih prsa je izazvao da bol prođe mojim rebrima.

„Sebastaine?“ Njeno mrštenje se produbilo dok je prilazila bliže, njen zabrinuti

pogled je trznuo prema mojim očima. „Te ozljede na tvome licu nisu jedine, zar ne?“

Oštro probadanje je postalo jedno jebeno pulsiranje, njena gluma mi je postajala

teškom. Jednom sam mislio da je ona fenomenalna žena. Pretpostavljam da još uvijek
tako mislim, ali samo ne na očaravajući način kao što sam prije mislio.

„U redu je.“

Prišla je bliže, stajući uz moje prste. „Ne, nije.“ Zgrabila je rub moje košulje i
pokušala je podići, ali se uski materijal zaglavio oko mog trbuha. Onda se usmjerila na
dugmad, fanatično ih otkopavajući da pogleda moja prsa.

„Isuse.“ Ruku je stavila preko svojih usta i napravila korak unazad. „Što su ti
učinili?“

Nisam sklanjao svoj pogled s njenog. Moje ozljede neće otići nigdje. Ali njena
naklonost uskoro hoće - pedantan čin.

„Trebaš doktora,“ zahtijevala je.

176
 „Već sam ti rekao, ne možeš me se tako lako riješiti. Bit ću dobro.“ Uzeo sam
veliki gutljaj alkohola i naslonio se leđima na pult.

Zagledala se u mene, u očima joj je bila molba. „Sebastiane, molim te. Dopusti
mi da te odvezem u bolnicu.“

Čuo sam istinu kroz njene laži - Dopusti mi da te odvezem u civilizaciju gdje
mogu pronaći telefon.

„Ne idemo nikud.“

„Zabrinuta sam za tebe.“ Ruke je podigla do moga lica, njeni dlanovi su bili na
mojim neobrijanim obrazima. „I plašiš me. Što ako imaš unutarnje krvarenje? Što da
radim ako se ti onesvijestiš?“

Ljutnja je kolala mojim venama. Prezirem njenu seratorsku brigu. Jebeno je

prezirem. Čak joj ni ne mogu odgovoriti jer bih otkrio koliko sam bijesan.

„Pričaj sa mnom.“ Primakla se, njeni bokovi su bili pritisnuti uz moje. Njen izraz
mi je izazivao mučninu. Način kako je postavila svoje bedro između mojih nogu je bila
očita strategija.

Mrzim to.

Mrzim ovo.

I, Bože, želio bih i nju mrziti.

Ali moj kurac nije dobio taj dopis. Podigao mi se, moja erekcija se trljala o nju.
Unatoč svemu moje osnovne potrebe su divljale.

Želio sam je jebati.

Zajebati je.

Primakao sam se bliže, moja usta su bila dah udaljena od njenih. „Ne zanima me
razgovor.“

Njene oči su se raširile. Jezikom je polako ovlažila svoje usne. „Povrijeđen si..“

„Gladan sam,“ zarežao sam, moj ton joj je dao do znanja da moj apetit nema veze
s hranom.

177
 „Sebastiane...“

Čekao sam da nastavi. Da prizna. Da jebeno otvori svoja usta i da mi kaže kako
je lažljiva, izdajnička zmija i da pokuša ovo zaustaviti.

Ali riječi nisu došle.

Gledala me, te plave oči su bile napete dok se približavala, prilazeći mi kao da
sam divlja životinja koju ne bi trebala dirati. Ali me dodirnula. Prešla ja svojim ustima
preko mojih, dodir je bio nježan i razarajuć. Sve u meni je ratovalo. Kontrola se borila
s požudom. Ljutnja se borila sa željom. Razum se borio s potpunom i krajnjom ludošću.

Uvukla me pod svoje čini. Ubila me. Potvrdila me kao da sam njena jebena
marioneta.

Navukla me od prvog dana kada smo se upoznali.

I čitavo ovo vrijeme ja sam bio njen pijun.

Zdrobio sam svoje usne o njene, razdvajajući njene usne svojim jezikom da uđem
dublje. Kažnjavao sam je svojim poljupcem, otapajući je sa svakim udarom povezanosti.

Ona je spora u reagiranju. Mislim da bi se mogla povući.

Onda su njene ruke pronašla moja prsa i zajecala je. Potrebiti zvuk je samo
povećao moj divlji bijes.

Odgurnula je moju jaknu s ramena i strgla dugmad s moje košulje. Njen dodir je
putovao preko mojih ozljeda, nježno, s brigom. Delikatna priroda je podsjetnik da ne
gubim glavu. Da ostanem u kontroli jer ona je uvijek spremna u svojoj igri.

„Jedva čekam da te pojebem.“ Izgovorio sam u njena usta.

Ruke je obavila oko mojih leđa, ti prsti su tražili sve dok nije našla pištolj i počela
ga izvlačiti iz moga pojasa.

„Nemoj.“ Zgrabio sam oružje iz njenih ruku.

Gledala me širom otvorenih očiju. „Željela sam ga samo skloniti s puta.“

Vraga.

178
 Zar stvarno očekuje da u to vjerujem.

Jebiga.

Bi li me upucala?

„Dopusti da se za to pobrinem.“ Odgurnuo sam oružje po pultu, van dosega, i

odveo nas na drugu stranu kuhinje, pribijajući je uz ormarić.

„Ne bih pucala slučajno,“ promrmljala je. „Znam kako s oružjem.“

„Ne sumnjam. Ali nakon ovoga jutros, bolje da tvoji otisci ne budu blizu.“

Ustuknula je, njene usne su se odvojile na trenutak prije nego je polako klimnula.
„Dobro. Obećavam.“

Spustio sam svoje usne na njene s kažnjivom silom dok sam otkopčavao svoj
pojas i spuštao svoj patent. U sekundi je bila na mom kurcu, trljajući ga, stiskajući ga,
prelazeći dužinom sa svojom nježnom kožom.

Oboje smo u rukama i usnama i jezicima. Požuda i obmana i laži. To je oluja

manipulacije. Tsunami pogrešnog. Pogodila su me sjećanja na zadnjih nekoliko dana.
Ubadajući me. Kažnjavajući me kao nijedan napad do sada.

Imali smo povezanost. Privlačnost. Vjerovao sam da će ona biti moja.

„Okreni se.“ Ne mogu podnijeti jebeni pogled na nju. Zgrabio sam njena ramena,
okrenuo je, i savio je kako meni odgovara. „Dopusti mi da pokažem svojoj maloj dragoj
stvar ili dvije.“

Laži su zarezale duboko. Sve to sranje o tome da je seksualno napastovana.

Postoji razlog zašto nisam pronašao tu informaciju kada sam kopao po njenom životu.
Sve što mi je rekla je bilo izmišljeno. Počinjem vjerovati da jebena pucnjava je bila
namještena da nas spoji da bi ona mogla učiniti svoju čaroliju obmane.

U sekundi je bila položena preko pulta, njena haljina je bila podignuta do njenog
dupeta, njene gaćice su bile spuštene do gležnjeva.

Stisnuo sam njena bedra, tjerajući je da vrisne prije nego sam krenuo dalje,
prelazeći preko njene izdajničke pičke svojim prstima.

179
 Vlažna je, curila je na pomisao da me sabotirala.

Opet.

Postavio sam svoj kurac na njen ulaz i zabio se. Pokret je zavibrirao kroz moja
rebra, bol je bila fizička i emocionalna. Zastao sam zaleđen, borio sam se s prezirom
dok se ona trljala o mene.

Ovo nije kreposna žena. Gutao sam to sranje kao da je zakuska od morskih
plodova.

Ništa nije bilo stvarno.

Nijedna prokleta stvar.

Lagala je o svemu i pomisao da me zavaravala o kontracepciji je činila da se moja

krv zaledi. Kako mogu znati da ona ne pokušava zatrudnjeti radi drugog plana da mi
smjesti?

Isuse. Zadnja stvar koju želim je dijete koje je došlo iz ovoga čudovišta. Pomisao
da se moji geni slažu s onima iz obitelji koja se kupala u grijehu i uništavanju... Jebem
ti.

Zabio sam se u nju. Iznova i iznova.

Gadila mi se, ali opet nisam je mogao ostaviti na miru.

Želio sam je kazniti, ali sam samo mučio sebe.

Moj kurac je odustao. Predao se, nije mogao funkcionirati kroz svo blato u mojoj
glavi. A ja sam mislio da ova situacija ne može postati gorom.

Usporio sam svoje pokrete, to je uzrokovalo da ona pogleda preko ramena, njen
pogled je bio ispunjen zbunjenom požudom, pa onda s onim najgorim, žaljenjem.

„Sebastiane?“

Napravio sam korak unazad, moj mlohavi kurac je ispao iz nje. Moje
samopoštovanje je tonulo dalje.

„Jebem ti.“ Povukao sam svoje hlače, zakopčao ih i spremio se za bitku.

180
 „Sebastiane..“

Nisam više mogao igrati igrice. Jasno je da je ona puno bolja u pretvaranju nego
ja. Ona nije imala srca. Nije imala jebenu dušu.

Okrenula se, posegnula je za mojom rukom. „U redu je.“

„Je li?“ Njen dodir je tekao pod moju kožu, trujući moje vene. „Stvarno misliš
da je ovo u redu? S moje točke gledišta ne može biti gore.“

„Trebaš se odmoriti. Ne bi ovo trebali raditi dok si ozlijeđen.“

„Moj kurac se ne igra Uspavane ljepotice zbog mojih ozljeda,“ zarežao sam.
„Gađenje je jedini razlog zašto ne može biti podignut dovoljno da završi.“

Trgnula se kao da sam je ošamario. „Gađenje? Zbog čega?“

„Tebe.“ Držao sam njen pogled, dopuštajući da me strah u njenim očima osnaži.
„Breskvice, prestani s glumom. Znam da si mi smjestila.“

181
 16. Decker
Ukočila se, tijelo joj je odmah postalo napeto, s njenog lica je nestalo boje.

Dopustio sam joj vrijeme da sve procesira. Dao sam joj slatke, ukusne sekunde
da joj se moje riječi slegnu. „Želiš li da ti dam par minuta da napraviš strategiju kako da
se izvučeš iz ovoga?“

Na trenutak je ostala tiha. Onda dva trenutka. Napokon, pomirenje je trepnulo u

njenim očima, i počela je popravljati svoju odjeću. Pokreti su joj bili žestoki, žestoko je
povlačila donje rublje i pustila kosu.

Naslonio sam se na frižider, pretvarao sam se da sam smiren i u kontroli dok je

moj puls divljao. „Koliko dugo si znala da sam ja doušnik?“

Nije odgovorila. Držala je svoje usne stisnute dok je ispravljala svoju haljinu i
izvlačila svoju kosu iz veste. Išla je prema tome da bude ljuta dok sam ja jasno mogao
vidjeti paniku u njenim izrazima.

„Koliko dugo, Keira?“

Odmakla se, zaustavio sam je tako što sam je stegnuo za njen zglob, povlačeći je
prema sebi. Bijesno me gledala, oči su joj bile ispunjene bijesom.

„Koliko dugo?“ zarežao sam.

„Dvije minute.“ Trgnula je svoju ruku iz moje. „Ti si zadnja osoba za koju sam
mislila da je sposobna biti cinkaroš.“

Nasmijao sam se ispod daha. „To je lijepa priča, ali ti ne vjerujem. Znaš već neko
vrijeme. Iskoristila si tu svoju slatku pičku da me ometaš od istine.“

Lecnula se.

„Ne brini. Da se ja kurvam za svoju obitelj, i mene bi bilo sram to priznati.“

182
 Njena ruka se podigla, išla je prema mome licu.

Zgrabio sam njen zglob prije nego me ošamarila i isprepleo sam naše prste silom.
„Dovoljno sam danas ozlijeđen zbog tebe.“

„Ne mogu vjerovati da si to ti bio svo vrijeme.“ Odmakla se, glumila je gađenje,
a dok dvije minute ranije nije imala problem jebati se sa mnom. „Ti si onaj koji je izdao
moju obitelj?“

„Pretvaranje da mi ti nisi smjestila je samo gubitak vremena.“

Njen pogled je susreo moj, okrutan i tvrd. „Nisam znala.“

Stisnuo sam zube, moje strpljenje je nestalo. Prišao sam joj, gurao sam je unazad
da je zarobim između pulta, moje lice je bilo samo dah udaljeno od njenoga. „Prestani
lagati.“

Njene oči su gorjele emocijama – strahom, ljutnjom, tugom.

Kaleidoskop se tako brzo mijenjao da nisam bio siguran u koju emociju ona želi
da ja vjerujem.

Odmakla se unazad, stavljajući malo prostora između nas. „Sebastiane, nisam...“

Zatresla je glavom, s lica joj je nestalo boje.

„Koliko dugo?“ povikao sam.

„Pusti me.“ Odgurivala se od mojih prsa, zabadajući svoje prste u moja rebra za
koja sam siguran da su oštećena.

Zastenjao sam kroz bol, odmakao se unazad, i ona se brzo odmakla ispod mene.
Stisnuo sam zube i uhvatio se za pult, pokušavajući shvatiti koji je motiv iza njenog
upornog poricanja.

„Jebeno brzo ću se umoriti od ovoga. Već znam da si mi lagala u vezi oca. Nema
svrhe da se pretvaraš.“

Stala je iza stola, koristeći ga kao da je štit. Jebeno patetičan štit.

183
 „Stol te neće spasiti,“ razvukao sam. „Nema telefona ovdje. Nema uređaja za
komunikaciju. Nema nikoga kilometrima. Nitko ne zna da si ovdje. Stoga ti predlažem
da se prestaneš boriti protiv neizbježnog.“

„Moraš me pustiti.“ Stisnula je naslon stolice. „Cole će te tražiti ako me

povrijediš. Neće odustati.“

Nasmijao sam se. „Prvo mora prestići Huntera.“

„On zna?“ Obrve su joj se podigle. “Zato te odveo da razgovarate.“ Polako, njeno
lice se opuštalo. „On se nije vratio. Što si mu učinio?“

„Mnogo manje od onoga što je on meni, to je sigurno.“ Pokazao sam na svoje

lice, rebra, i tješilo me to što ona nije pretpostavila da je Hunter suučesnik. Da, možda
je to druga zamka, ali uzet ću bilo koju utjehu koju mogu dobiti sada.

„Je li on siguran?“ zahtijevala je.

„On je sigurniji od tebe. Sada sjedi.“

Ubrzan izdah je prešao preko njenih usta i njen pogled je kolao po sobi – prema
vanjskim vratima, ulazu u hodnik, slikama na zidovima, i na kraju prema torbi na pultu.
„Što ćeš mi učiniti? Ubiti me?“

„Idemo korak po korak. Prvo, želim odgovore. Koliko dugo znaš?“ Ponovio sam.
„Što sam učinio da me otkrilo?“

Zatresla je glavom u poricanju.

„Reći ćeš mi sve, Keira. Bilo silom ili svojim izborom.“

Postala je još napetijom dok je gledala po svome okruženju. Pogledala je prema

stolicama oko sebe, noževima koji su bila na udaljenoj ploči, praznu zdjelu za voće koja
je bila na sredini stola. Ona me želi povrijediti, i ja sam bolesni jebač kojem zujanje
iščekivanja prolazi kroz udove.

„Prije nego pomisliš bježati, molim te razumi da će tvoja pozicija postati još
gorom kada te uhvatim. Ne želim koristiti svoju torbu igračaka.“

Njen pogled je opet pao na sivu torbu. „Što je u njoj?“

184
 „Hunterovi alati.“ Nacerio sam se. „Neka tvoja mašta divlja s mogućnostima.“

„Prestani,“ povikala je. „Znam da me nećeš ozlijediti.“

„Ili sjedi ili ću te zgrabiti i zavezati. Izbor je tvoj. I sam Bog zna da žudim za
razlogom da te sputam.“ Zgrabio sam torbu, povukao je prema sebi. Otvorio sam je i
izvukao kablove za vezanje, traku, uže, kliješta, stavljajući ih na vidljivo mjesto na
pultu. „Ovo je zadnji put da te pitam – koliko dugo znaš?“

„Rekla sam ti,“ molećivo je rekla. „Nisam znala.“

„Zašto si mi onda rekla seratorsku priču o svome ocu?“

„Da dokažem tvoju odanost. Mislila sam da će to biti lagan način da uvjerim
Colea da si na našoj strani. Rekla sam ti ogromnu tajnu...“

„Ogromnu jebenu laž,“ razjasnio sam.

„Da.“ Klimnula je. „Rekla sam ti ogromnu laž da ga uvjerim da ti možemo

vjerovati. Mislila sam da si drugačiji.“

„Oh, vjeruj mi, i ja sam mislio da si i ti drugačija, draga moja. Ali tvoja priča nije
imala smisla. Ne bi nikada riskirala da se takva glasina sazna.“

„Točno tako. Nisam sumnjala u tvoju odanost.“

„Sereš.“ Zgrabio sam kablove s pulta i krenuo oko stola prema njoj. „Želiš li da
ti kažem što mislim da se dogodilo?“

Izvukla je stolicu, usporavajući moju potjeru.

„Ti i Cole ste organizirali pucnjavu, pobrinuli ste se da sam s tobom kada su
metci strateški pogodili plafon da se osigura da nitko ne bude povrijeđen. Onda je tvoj
brat zahtijevao da te ja zaštitim, i ti si nas odvela van grada na mjesto gdje si mogla
izvući odgovore iz mene. Jesam li blizu?“

Ona se nastavljala povlačiti, njena pozicija je uvijek bila nasuprot mojoj.

„Ispad u tušu je bio sranje,“ optužio sam je. „Spavanje na kauču sa mnom je bila
strategija da me pridobiješ. Jebala si me u pokušaju da uđeš pod moju kožu. I ta tužna
priča o tome da si silovana je bila gomila sranja.“

185
 „Ne.“ Zatresla je glavom, ponavljajući svoje laži.

„Ti i Cole ste isplanirali sve da bi potvrdili tvoju sumnju.“ Jurnuo sam, popeo
sam se na stolicu, onda na stol i kliznuo sam preko drveta.

Ona je vrisnula, zvuk se odbijao od zidova dok je trčala prema hodniku.

Skočio sam na tlo, sustigao sam je u dva koraka. Zarobio sam njene ruke sa
strane, njena guza se trzala od mene dok sam spuštao usta pored njenog uha. „Lovljenje
tebe je dobar osjećaj kao što sam i mislio da će biti.“

Hrvala se, udarajući u moja prsa s rutinom divlje zvijeri dok sam je povlačio
prema najbližoj stolici i natjerao je da sjedne. Opkoračio sam je, pribio sam je na mjestu
dok sam vezao njen zglob i drveni naslon stolice je bio savršen da se plastična vrpca
stegne jako. I onda sam isto učinio s njenom drugom rukom, vezujući je za stolicu.

„Ti kurvin sine.“ Udarala je, otimala se, i trzala svojim rukama.

Odmakao sam se s nje, pogledom se diveći svome radu. „Tako. To je bolje.“ Bio
sam iznad nje i gledao šou.

„Napravi ispade koliko hoćeš, ali nećeš otići nikuda dok ne dobijem što želim.“

„Kunem se Bogom, Deckeru, Cole će se pobrinuti da ti tijelo nikada ne pronađu.“

Slegnuo sam. „Znam. To je ljepota ovoga – nemam ništa više za izgubiti. Moja
sudbina je već određena. Ali se mogu pobrinuti da odvedem nekoliko duša sa sobom u
pakao.“

Njeno bijesno disanje se povećalo.

„Ti nisi nevino naivna kao što se pretvaraš.“ Sjeo sam na stol ispred nje i stavio
noge na njenu stolicu, s obje strane njenih bedra. Mali kavez koji je dodao njenom
obuzdavanju.

Držala je moj pogled. „Rekla sam ti, i opet ću ti reći - nisam imala pojma da si
lažljivo govno. Priča o mom ocu je bila test. Mislila sam da ćeš držati svoja usta
zatvorenima.“

186
 Nagnuo sam se prema naprijed, moji laktovi su bili na mojim koljenima, dok sam
svojim licem bio blizu njenog. Promatrao sam je nekoliko dugih trenutaka, gledajući te
oči, čitajući njene izraze. „Tako lijepa lažljivica,“ promrmljao sam. „Uvijek sam znao
da si ti najbolje oružje koje tvoj brat ima.“

„Ako si u pravu, zašto onda on nije ovdje?“ U prkosu je podigla obrvu. „Ako je
sve ovo namjerna šema da ti se smjesti, zašto sam vezana za stolicu dok me držiš kao
taoca?

Slomila je proces mojih misli. Ali samo trenutno. „Jer mu nisi rekla za laž.
Skrenula si s planom. I onda je tvoj telefon ostao bez baterije, i sada si zaglavila u
pokušaju da počistiš nered.“

„Čak i da je tako, da sam smislila nešto sa svojim bratom, on bi postavio ljude da

nas promatraju čitavo vrijeme. Ne bi me mogao dovesti ovamo. Oni bi ti bili za petama.
Ti to znaš.“

Sjeo sam uspravno, pokušavajući razlučiti istinu od obmane. Što ne vidim? Što
sam propustio?

„Nije bilo plana, Sebastiane. Nisam znala da si doušnik. Čak nisam ni sumnjala
u tebe.“

Rukom sam prešao preko usta, razmišljajući, razmišljajući, razmišljajući. Opet

manipulira mnome. Radi na novoj strategiji i ja nemam jebenog pojma koja je. Ali
nemam namjeru da joj podlegnem.

„Hajde da promijenimo temu na trenutak.“ Nakrivio sam glavu na stranu,

promatrajući je. „Reci mi, znaš li što je tvoj stric radio onu noć kada je bio napadnut
ispred onog SUV-a?“

Njene oči su planule sa spoznajom. Sa znanjem.

„Ti znaš,“ rugao sam se. „Mogu ti vidjeti na licu.“

„Bio je u skladištu. Pa što?“

„Tako to zoveš? Skladište?“ Nasmijao sam se, zvuk je bio gorak. Njena
mogućnost da me jebe dok me obmanjuje sada ima više smisla. „Znaš, promatrao sam

187
te dugo vremena. Ozbiljno sam mislio da sve znam, i sram me priznati da sam bio u
krivu.“

Nježno sam zgrabio njenu bradu, pokazujući svoju kontrolu. „Sada znam bolje.
Ti si poput svoga strica, zar ne? Ti imaš iste prljave perverzije kao generacije prije tebe.
Ti si bila uključena u sve to čitavo vrijeme.“

Njena koža je postala blijeda ispod moga dodira.

Dolazim bliže istini. Mogu to vidjeti. Mogu to osjetiti.

„Odgovori mi.“ Moj ton je bio prijeteći.

„Ne znam o čemu pričaš. Moj stric je bio u bordelu onu noć kada je ubijen. Ako
si čuo drugačiju priču, onda je to novost za mene.“

Prstima sam prelazio preko njene čeljusti, preko donje usne. Što sam je više
gledao, to sam više toga primijetio. Njene oči su duboko plave, na vanjskim rubovima
su se stapale u zelenu. I te usne, te tamne usne su deset puta ljepše dok drhte.

„Sebastiane... “

Rukom sam kliznuo prema njenom vratu, prstima sam prelazio preko njene žile
kucavice, njeno otežano gutanje je pritiskalo moj dlan. „Mmmm?“

„Reci mi što ti misliš da je moj stric radio?“

Dopustio sam da lijeni cerek preuzme. „Ne mislim, Keira. Ja znam.“

„Onda mi reci,“ prošaptala je.

„Dobro, igrat ću se.“ Uživam u ovome dijelu igre. Osveta. To je pravda za kojom
sam godina žudio. „Tvoj stric je isprobavao seksualne robove.“

188
 17. Keira
„Ne.“ odgurnula sam se nogama, samo da bih opet bila povučena prema dolje od
poveza kojima sam bila vezana za stolicu. „Lažeš.“

„Mogu li vidjeti krivnju u tvojim očima?“ Kliknuo je jezikom. „Blesavi ja.

Uvjerio sam samog sebe da ti ništa nisi znala o trgovini ljudima.“

„Ono što vidiš u mojim očima je gađenje. Prema tebi.“ Godinama sam mrzila
svoga strica. Prezirala ga. Ali neću povjerovati da je on sposoban za to. Odbijam to.
„Kopaš za dokazima. I to neće upaliti. Nećeš me okrenuti protiv obitelji. Posebno ne s
tako izmišljenim pričama.“

„Želiš dokaz?“ Ostao je na stolu, nogama je jako stiskao moja bedra. „Trebam li
ti pokazati imena djevojaka iz ove države koje su nestale u zadnjih nekoliko godina i
kako ime Torian može biti povezano s trećinom tih imena?“

Srce mi je stalo. „Sve. Laži.“

„Mogu ti točno reći kako se dogodilo. Znam svaki pokret koji je napravljen.“
Primakao se bliže. „Tvoj stric tvrdi da je veliki producent, ili vlasnik agencije za modele,
ili što god je potrebno njegovoj žrtvi da dosegne svoj san. On laska svojim metama,
čineći da se osjećaju posebnim dok im obećava svijet. Vodi ih u lijepe restorane, kupuje
im skupu odjeću, onda sklapa prekooceanski dogovor koji bi trebao biti početak njihove
karijere. I onda tvoj tatica preuzme.“

Moj otac?

Želudac mi se buni, okreće se i uvija.

Moj otac je započeo agenciju za modele prije nekoliko godina. To je bio hobi,
malo zabave sa strane, rekao mi je tako. Čak sam ja dizajnirala njegovu web stranicu sa
slikama koje je dobio od prekooceanskog fotografa. „Ne vjerujem ti.“

189
 Slegnuo je. „Malo je kasno tvrditi to kada sam već uvjeren da si ti uključena u
sve to.“

„Ne.“ Zatresla sam glavom. „U krivu si. U vezi svih nas.“

„Slučaj je završen za tvoga tatu i strica, bundevice. To nije upitno.“

„Zašto onda nisu uhićeni?“ Podigla sam obrvu, pokušavajući uvjeriti sebe u
njihovu nevinost.

Namrštio se na mene kao da sam glupa. „Možda jer se dragi stari tata skriva u
drugoj zemlji. I stric Dick jer je praktično dio produkcijskog odjela.“

„Ne, ne, ne.“ Nastavila sam tresti glavom. „Zašto ovo radiš? Je li zbog novca?
To ti vlasti daju?“

„Nisam cinkao radi pohlepe. Učinio sam to zbog sebe. Zbog zadovoljstva vaše
nevolje. Nema nagrade na kraju koja će me dočekati. Samo uzbuđenje da vas sve vidim
kako trunete u zatvoru kao što zaslužujete.“

Srce mi se steglo, nepravilni udarci su bili bolni. Ne razumijem. Nisam željela

razumjeti.

„Ma daj, Keira. Dovoljno je loše što govoriš da nisi uključena, ali da se pretvaraš
da nisi znala, ili da tvoja obitelj nije sposobna, je uvreda.“ Nasmijao se. „Nije kao da ste
ikada bili na pravoj strani zakona.“

„Da sam znala, nikada ne bih dopustila da se to dogodi. Ja, od svih ljudi, ne bih
nikada dopustila da se to dogodi.”

„Ti, od svih ljudi?“ Njegove riječi su tekle s prezirom.

„Da. Ja, od svih ljudi.“

„Oh. „Zakolutao je svojim očima. „Zbog tvoje traumatične seksualne prošlosti,

je li tako?“

Oči su mi planule bijesom. Nisam lagala o svojoj prošlosti unatoč njegovoj teoriji
da je sve ovo bila igra.

190
 Željela sam mu reći više. Puno više. Sve moje tajne bi bile u njegovom vlasništvu.
Ali sam ga prvo morala testirati. Nisam imala izbora o dijeljenju priče da je moj otac
mrtav. To je bio najbrži način da vidim je li odan. Iskren. Znala sam da otkrivenje da je
veliki Luther Torian mrtav će se ili brzo proširiti, ili držati u tajnosti zbog naše
povezanosti.

Nisam željela odugovlačiti svoje osjećaje prema njemu.

Nisam željela produljivati naš ispit.

Morala sam dokazati da sam u pravu što se tiče Sebastiana, i nije mi bilo briga
kako će se to dogoditi sve dok se dogodi brzo.

Ali je ispalo da je Cole bio u pravu svo vrijeme.

Sumnje moga brata su bile točne i ja sada samo mogu pretpostaviti koju će štetu
uzrokovati ako je Sebastian progovorio o laži.

Trepnula sam kroz ljutnju koja je gorila u mojim očima i mrzila sam trag koji je
kliznuo niz moj obraz. On je promatrao put suze, izgledao je opčinjen, sve dok je nisam
obrisala ramenom.

„To je jebeno briljantno,“ prošaptao je u čudu. „Ti si zavodnica i glumica bez

mane u jednom.“

„Prestani.“ Povikala sam i povukla svoje poveze.

„Plačeš li jer misliš da si me zavarala? Ili jer znaš da ćeš biti zatvorena na jako,
jako dugo vremena?“ Približio se, unoseći se u moje lice. „Ne brini. Ti si jedna od
ljepših. Mislim da ćeš biti dobra kuja.“

Držala sam njegov pogled, ignorirajući zamagljenost dok sam tjerala sebe da ne
trepnem. „Nisam imala pojma.“ Nagnula sam se prema naprijed, pokazujući mu da se
ne bojim. Da nisam zastrašena. „Samo sam ti lagala u vezi oca jer sam se zaljubljivala
u tebe. Jer mi je bilo stalo do tebe. Ti si onaj koji me izdao.”

Nisam ga više mogla prepoznati. Čak nisam ni mogla prepoznati svoj glas.

191
 Moj vid se nastavio mutiti, ali nije zbog suza. Već od manične histerije koju
pokušavam zadržati. Srce mi je divlje kucalo. U prsima me pritiskalo da sam jedva
mogla disati.

Izgubila sam se u zečjoj rupi mentalne boli. Moji demoni su me progonili. Moja
prošlost me razapinjala.

Hiperventilirala sam, moje grlo je bilo stisnuto. Lice mi je gorjelo. Moje srce,
moja pluća, sve moje je lupalo i stiskalo jako dovoljno da me ubije. Nisam mogla
razmišljati pored sveg užasa. Nisam mogla vidjeti pored slika u svome umu koje su
prikazivale sve te žene koje su mučene.

„Keira.“ Namrštio se, njegovo lice je postajalo sjenka, rubovi moga vida su se
zatamnili. „Keira.“ Prodrmao me, odgurnuo je mali dio preplavljujuće navale emocija.
„Prestani sa sranjem. Neću pasti na to.“

Grlo mi se stisnulo s odbojnošću. „Koliko...“ protisnula sam. „Koliko žena?“

„Tko zna. To je unosan posao. Tvoj otac zna kako sakriti tragove.“ Njegov izraz
je očvrsnuo. „Može biti stotine. Možda tisuće.“

Gorčina je jurnula u moja usta i progutala sam potrebu za povraćanjem. Znam

kako je biti fizički manipuliran, da moje tijelo bude iskorišteno. Znam, i to me
ispunjava... svime. Tugom. Bijesom. Strahom.

„Oni se uvijek pobrinu da te žene napuste zemlju svojom voljom. Sretne i jebeno
željne da ugode. I one zapravo prođu kroz slikanje. Ali tek kasnije to prožive s pićem,
seksom i drogama. Mnogo slika je tako slikano. Uvijek su postavljene na društvenim
mrežama. Tako da plaćeni policajci u stranim zemljama mogu reći njihovim obiteljima
da su te žene skrenule jer su bile ovisne ili zbog loših izbora.“

Duboko sam udahnula, pokušavajući izgurati kroz mučninu. „Pozlit će mi.“

Narugao se. „Misliš da me briga?“

Njegova sterilnost je činila moju patnju deset puta gorom. Ja nisam osoba za koju
on misli da jesam. Nisam takvo čudovište.

192
 Opet sam pokušala ustati, ali sam opet pala nazad. Vrućina je obuzela moje grlo
i usta. Okrenula sam vrat u stranu i nakrivila lice. Odmakla sam se koliko su mi moji
povezi dopustili i povratila toksični mulj.

„Isuse Kriste.“ Sebastian se odgurnuo od stola.

Nastavila sam povraćati sadržaj iz svoga želuca. Suze su slijedile, klizile su niz
moje obraze, mrljajući moju dušu. Nisam prestala sve dok mi želudac nije bio prazan.
Onda sam obrisala usta ramenom i spustila glavu dok sam plakala.

„Prestani.“ zarežao je.

„Nisam znala.“ Usne su mi drhtale kada sam lice okrenula prema njemu. „Kunem
se.“

Bijesno je gledao u mene. Bilo je bogatstvo mržnje u tim očima, ali možda je
također bio mali znak sumnje.

Želio mi je vjerovati. Znam da je.

„Molim te, Sebastiane. Moraš mi vjerovati. Ja nikada...“

Dlanom je udario o stol. „Vjerovati ti? Zezaš me? Jedva se mogu natjerati da te
pogledam.“

„I ti si meni lagao,“ brzo sam rekla. „Ali ja nisam ovdje neprijatelj.“

„Nisi ni žrtva,“ rekao je kroz zube.

Odgurnuo se od stola i otišao u kuhinju. Stao je tamo na trenutak, stiskao je pult,

tih i miran.

Željela sam nešto reći, bilo što da ga izvedem iz ove ljutnje, samo riječi su bile u
nepovezanim rečenicama. Nisam mogla razmišljati, ne s nuklearnom eksplozijom
stvarnosti koja je razorila, moj um i bol su prevladali u mojim prsima.

„Ti me poznaješ.“ progutala sam da ublažim gorčinu. „Ja poznajem

tebe.“ Ispustila sam uzdah. Namrštila sam se na preplavljujuću zbunjenost. Kada bih se
mogla usredotočiti sve bi imalo smisla. „Sebastiane, molim te objasni mi sve. Ja ne
razum...“

193
 „Ušuti.“

Zasmetala mi je njegova žestina koja se nastavljala. „Ja ne poznajem tebe

stvarno, zar ne?“ To shvaćanje je došlo zajedno s ledenom jezom.

Gruba stvarnost u kojoj sam mislila da živim zapravo nije ni bila stvarnost. To
postojanje je bila bajka. Taj život, prepun obmane i izdaje, je ništa u usporedbi s istinom.

Naglo je otvorio torbu, njegovi pokreti su bili ispunjeni žestokim bijesom dok je
vadio nož.

Oh, Bože.

Okrenuo se, podigao je oštricu dok je hodao prema meni.

„Ne.“ Zatresla sam glavom. „Molim te, Sebastiane, nemoj ovo raditi. Obećavam
da ti mogu dokazati da nisam umiješana. Samo mi pruži priliku.”

„Kako?“

Kako? Isuse. Ne znam. „Dopusti mi da nazovem Colea. Dopusti mi da nazovem

Laylu. Ili oca.“

„Što jebeni poziv može učiniti?“ Nastavio mi je prilaziti, nije se zaustavio dok
nije bio ispred moga lica. Njegov žestoki bijes je odnio nježnog čovjeka kojeg sam
mislila da poznajem.

Zgrabio je gornji dio moje ruke, podižući je visoko, čineći da me zglob zaboli
dok je vukao plastične poveze.

On će me ubosti.

Ubiti me.

Mislila sam da ću se u ovakvim trenutcima boriti. Ali sve što želim je pasti na
koljena i preklinjati. Ne samo za život. Želim moliti za oproštenje jer nisam prepoznala
grijehe svoje obitelji. Moram moliti za oproštenje.

Trebala sam znati.

Trebala sam obraćati više pažnje.

194
 „Ne znam kako da te uvjerim da mi vjeruješ. Reci mi što da učinim. Reci mi kako
da ovo ispravim.“

Spustio je oštricu na moj zglob dok je užas ispunjavao moje vene. Ne mogu
gledati kako se metal probija. Odbijam biti svjedokom početka svoje smrti. I umjesto
toga sam gledala u njega. Usredotočila sam se na njegove tamne oči, njegove podignute
obrve, te stisnute usne koje su se još uvijek činile lijepima unatoč što su stisnute u liniju.

On će presjeći moje zglobove. Iskrvarit ću.

„Ti nisi ovaj čovjek, Sebastiane. Znam da nisi. I trebaš znati da ja ne zaslužujem
ovo. Ja ne bih trebala biti kažnjena za zločine drugih.“

Suzio je svoj pogled prema meni, usna mu se podigla u preziru. „Jedina stvar
koju znam je da mi jebeno dosta toga da izigravaš žrtvu.“

Počeo je vrtjeti oštricom, a ja sam zadržala svoj dah, čekajući da bol probije moju
paniku.

„Sve one žene koje je tvoja obitelj otela su žrtve.“ Nož se prestao pomicati i moja
ruka je bila oslobođena. „Moja jebena sestra je žrtva.“

Čula sam zujanje nakon tih jasnih riječi - moja jebena sestra.

Ne obraćam pažnju dok on oslobađa moju drugu ruku. Ne osjećam strah ili
histeriju ili gađenje. Prazna sam.

Zato on ovo radi? Njegova sestra je razlog zašto je postao izdajica jedne od
najopasnijih obitelji u državi? Gledala sam u njega, milijun pitanja mi je bilo na vrh
jezika. Ne mogu govoriti. Jedva mogu disati.

Oslobodio je moju drugu ruku i okrenuo se nazad prema kuhinji. Zgrabio je torbu,
svoj pištolj, svoje pivo prije nego je izašao na zadnja vrata.

„Nemoj se truditi pobjeći,“ zarežao je. „Ako budem morao opet ići za tobom,
neću biti ugodan kada te uhvatim.“ Zgrabio je kvaku od vrata i širom ih otvorio. „Počisti
svoj jebeni nered.“

195
 18. Decker
Sjedio sam na stražnjem trijemu, pivo je sada već bilo toplo u mojoj ruci nakon
sati provedenih zureći u sunce. Ne mogu se vratiti unutra, ne samo zbog toga što je kuća
moga brata ispunjena mirisom povraćanja.

Ne mogu podnijeti da je vidim. Ne mogu nastaviti ispitivati činjenice samo zbog

njenog molećivog plavog pogleda. I tako da ću se nastaviti skrivati ovdje, utapati se u
sumnji.

Nisam zabrinut da će pobjeći. Previše sam jebeno iscrpljen da me briga. Ali, čak
i ako ona to učini, kilometrima samo udaljeni od civilizacije. Ako se nada pobjeći ima
više od jednog dana hodanja prema spasenju.

Sva unutarnja vrata su zaključana osim ovih koja su udaljena par koraka meni
zdesna. Zarobljena je. Osim ako se ne odluči izaći kroz prozor, u što sumnjam. Ali u
tome slučaju, čut ću je i dati joj još jednu šansu kazne kada je uhvatim.

Mislim da je to jedina pomisao koja me drži uspravnim - mogućnost da trčim za

njom, da je preplašim, kaznim.

Ovdje nema zvuka. Čak ni cvrkut ptica. Samo povjetarac koji prolazi kroz
osušenu travu i jako udaranje moga pulsa koji odjekuje u mojim ušima.

Nisam joj trebao reći za svoju sestru. Mrzim je jer sada ima uvid u taj dio moga
života. Ali te riječi su same se oslobodile, zahtijevajući da se čuju. Nakon sveg ovog
vremena, želio sam da netko zna istinu.

Moj život se promijenio onog trenutka kada sam shvatio da je Penny oteta.

Sada nema skrivanja tame koja me prati, ili zločina koje sam počinio da bih došao
dovde.

196
 Nisam čovjek koji sam nekoć bio. Taj sretni jebač je nestao. Naivna vreća sranja
koja je živjela jednostavnim životom je mrtva i zakopana. I pretpostavljam da će tako
biti ubrzo i s čovjekom kojim sam postao, ali to onda neće biti metafora.

Moji dani su odbrojeni. Krajnji cilj se brzo približava, i ja nemam pojma kako da
to zaustavim.

Podigao sam svoje pivo i otpio dugi gutljaj. Ne znam kuda da idem odavde.
Nisam siguran i da postoji izlaz, ili bih li ga odabrao da i postoji. Godine sam proveo
tražeći odgovore. Žudio za osvetom. Više i ne znam kako da živim drugačije.

Koraci su se približavali iznutra i spustio sam svoje piće da slušam. Njen oblik
je presjekao žuto svjetlo koje je gorjelo kroz staklo na vratima. Njena prisutnost je
škakljala zadnji dio moga jebenog vrata.

Ne izlazi ovamo.

Da se jebeno nisi usudila.

Vrata su se otvorila i ona je polako izašla van, hodajući pored ograde da bi gledala
prema praznoj zemlji dok je stiskala rukave svoje veste.

Ostala je tihom, njena tišina je izjedala noć sve dok se nije činilo kao da u nju
gledam satima.

„Koliko dugo?“ prošaptala je.

Otpio sam još jedan veliki gutljaj piva i sklonio pogled s njenog vitkog tijela.
Mrzim tu privlačnost koja se zadržala kada bi je pogledao. Jebeno je prezirem nakon
svega što je učinila.

Okrenula se licem prema meni, njeno lice je bilo natečeno od krokodilskih suza.

Neću biti prevaren. Ne opet.

„Koliko dugo pokušavaš uništiti moju obitelj?“

„Zašto?“ bijesno sam je gledao. „Koji lukavi plan si smislila protiv mene?“

„Želim pomoći.“

197
 „Pomoći?“ narugao sam se. „Vrati se unutra. Uzalud trošiš dah razgovarajući sa
mnom.“

Spustila je svoj pogled, igrajući krotku ulogu ispričavanja koja joj ne pristaje. Ne
više.

„Zašto si mi onda rekao? Zašto sam ja ovdje?“

Ne mogu joj dati odgovor na to. Iskreno, ne znam ga.

Isprva, plašio sam se za Hunterovu i Sarinu sigurnost. To je ono što sam sebi
samom govorio, čak iako sam znao bolje od svih da se to dvoje mogu pobrinuti sami za
sebe. Pretpostavljao sam da sam želio dokazati da je Hunter u krivu.

Znao sam da je on vjerovao da mi je Keira smjestila. Ali, Isuse, nadao sam se

više od svega da je on bio napušen.

Čitavom vožnjom dovde mrzio sam je, prezirao sam svaki jebeni dah, dok sam u
isto vrijeme želio da ona učini ili kaže nešto da dokaže da je Hunter bio u krivu. Da je
on nekako pogriješio. Da nisam bio budala što sam se zaljubljivao u nju.

„Nisam ti ništa novo rekao što već nisi znala.“ Otpio sam još jedan gutljaj piva
da se utopim u svojoj zabavi sažaljenja.

Naslonila se na ogradu, njene ruke su se odmarale na njenoj guzi. Mirna je.

Snuždena. „Što planiraš sa mnom?“

„Što god želim,“ procijedio sam. „I što me više budeš živcirala, to će za tebe biti
gore opcije. Zato me jebeno ostavi na miru.“

Njena brada se podigla. „Nećeš me ubiti, Sebastiane. Znam da nećeš. Sam si

rekao, nisi poput moga brata, i ja znam da to nije bila laž.“

„Znaš li?“ Nisam siguran da je u potpunosti u pravu. Da se pruži prilika, ubio bih
njenog oca. Također i njenog strica. I unatoč njenim tvrdnjama o Coleovoj nevinosti što
se tiče trgovine ljudima, jako sam siguran da bih ga mogao dobro isprebijati, a da ne
osjećam nikakvu krivnju.

198
 Mogao bih izmasakrirati njenu čitavu obitelj i plesati u njihovoj krvi. Ne bi me
bilo briga kako bi to trebao učiniti. Svojim rukama. Izbliza ili iz daljine. Nožem
ili metkom ili jebenom tavom.

Na točki sam gdje bih platio jako puno da mogu pogledati u oči tih jebača dok
bih uživao u njihovim molbama za milost.

„Zar si stvarno tako sigurna da te neću zakopati ovdje da imam samo dokaz za
tvoje sudjelovanje?“

„Ali nemaš,“ promrmljala je. „I nikada nećeš imati jer nisam sudjelovala. Nisu
ni Layla ili Cole, i mogu se kladiti u to svojim životom.“

Podigao sam obrve. „Možda ćeš jednog dana zažaliti tu okladu.“

„Neću. Nemam ni jednu trunku sumnje.“

„Daj malo vremena. Ranije si bila sigurna da ni tvoj stric i otac nisu sudjelovali.”

Spustila je svoj pozornost na drvene daske trijema. „To je drugačije. Layla je

previše dobra da bi mogla raditi nešto takvo. I Cole...“

„I Cole što?“ narugao sam se. „I on je previše dobar? Zar si zaboravila da te

pokušao zadaviti kada smo se prvu noć upoznali?“

Njen pogled je skrenuo prema mome, i njena usta su se otvorila u priznanju koje
nije prešlo preko njenih usta.

„Hajde, reci to,“ rugao sam se. „Ispričaj mi još jednu priču za laku noć.“

Uzdahnula je, njena ramena su pala s dubokim uzdahom.

„Cole me nije nikada pokušao zadaviti.“

„Oh, da? Kako bi ti to onda nazvala?“

„Ritual. Gluma.“ Nastavila je povlačiti rukave svoje veste, povlačeći ih kao da

joj mogu spasiti život. „Kada god bi netko novi došao raditi za obitelj, Cole i ja bi
napravili show pretvarajući se da imamo temperamentan odnos – slabo mjesto kojim se
može manipulirati. To je lagan način da se otkrije tko nas želi uništiti. Ali istina je
suprotna.“

199
 Namrštio sam se, opet prolazeći kroz tu noć. Ona je bila preplašena. Cole je bio
sav bijesan.

Sve je to bila gluma.

Jebači.

„On mi sve govori, Sebastiane. On to radi otkad je naša majka umrla. Znam kako
si počeo raditi za nas. Znam za sva naručena ubojstva koja je moj brat naredio i zašto.
Znam odakle naš novac dolazi i kako se pere. Znam sve.“

Podigao sam svoje pivo, otpio gutljaj, ispijajući sve. „Pa, ti glumiš poslušnu lutku
kada si zapravo hladnokrvna kuja. To baš i nije iznenađenje.“

Njena brada se napela. „To nije u potpunosti tako. Ja nisam dobra osoba, nisam
nikada tvrdila da jesam, ali nisam kriva za ono što me optužuješ. Moraš me prestati
osuđivati kroz svoju ljutnju i saslušati na minutu.“

„Ne trebam ja ništa.“ Rukom sam zdrobio limenku piva. „Zar zaboravljaš da je
ovo osobno za mene? Znam što tvoja obitelj radi. Prestani se pokušavati izvući iz
činjenica.“

„Nisam. Rekao si da imaš sav dokaz koji ti je potreban u vezi moga oca i strica.
I ja ti vjerujem.“ Lecnula se. „Ali moraš mi dopustiti da dokažem u vezi sebe i mog
brata i sestre. Dopusti mi da ti dokažem da Cole nije uključen. Mislim da kada budeš
shvatio da on nije sposoban za to, shvatit ćeš da smo Layla i ja nevine.”

Bacio sam limenku prema vratima i namrštio se na nju, nestrpljiv.

„Molim te.“ Grizla je svoju donju usnu. Nije bilo zavođenja u njenom izrazu.
Samo hinjeni očaj. Lažni strah. „Bilo mi je šest godina kad sam prvi put bila seksualno
napadnuta od nekoga kome sam vjerovala.“

„Isuse Kriste.“ Skretanje razgovora na ovo je bilo dovoljno da mi se u glavi

okreće. „Keira, kunem se Bogom, poludjet ću ako budem morao slušati još tvojih laži.“

Grlo joj se pomicalo dok je teško gutala, ali me gledala u oči, odlučno. „U
početku nisam znala šta se događa. Moji roditelji su bili u kuhinji. Cole je bio na katu i
gledao televiziju, dok sam ja sjedila na kauču pored svog napadača kojem sam se divila.“

200
 „Prestani,“ promrmljao sam. „Uzalud trošiš dah.“

„Počeo je s komplimentima,“ nastavila je kao da nisam ništa rekao. „Šaputao je

u moje uho kako sam lijepa mala djevojčica dok je prstom pravio krugove na mome
bedru, ispod moje suknje.“

Opet to radi, pokušava me zavarati sa svojom tužnom pričom.

Neće upaliti.

Neću to dopustiti.

Stegnuo sam ruke u šake, mrzeći kako me njene laži hipnotiziraju iako znam
istinu.

„Još uvijek se mogu sjetiti tog osjećaja.“ Spustila je svoju pozornost na svoja
stopala. „Jedan prst koji se promijenio u rašireni dlan koji se pomicao ispod moje odjeće.
Kada je dosegao moje međunožje ispod moga rublja, nasmiješio se i kroz cerek se
ispričao, pretvarajući se da je intimni dodir bio slučajnost.“

Rukom sam prešao preko lica, i stisnuo svoje zube da zadržim kontrolu. Kako to
ona jebeno radi? Kako može širiti svoje izmišljene laži kao da su istina?

„Učinio je to na vidljivom mjestu. Par koraka od Colea. Mogla sam jasno čuti
roditelje kako razgovaraju u sobi pored. To me natjeralo da pomislim da on nije ništa
pogrešno učinio, jer nije to skrivao.“

„Lijepa priča,“ promrmljao sam. „Jesi li završila?“

Podigla je svoj pogled prema mome, ali uznemirenost koju sam očekivao da bude
u njenom izrazu nije bila tamo. Njeno čelo je bilo napeto od boli. Njene oči su bile
staklaste i ispunjene iscrpljenošću.

Prezirao sam njenu ljepotu. Mrzio sam njenu dvoličnost. Više od svega, prezirao
sam način na koji me tjerala da joj vjerujem.

„On je to često radio, Sebastiane. I ja sam bila premlada da shvatim ozbiljnost

njegovih djela. Kada god bi došao, zagrlio bi me jače nego druge. Pružao mi je više
pažnje nego Layli ili Coleu.“

201
 Njen pogled je odlutao, nestao u sjećanju. „Uvijek bi se igrali lovice i kada bi me
uhvatio to bi bilo s raširenom rukom preko mojih prsa ili guze. Pretpostavljam da sam
uvijek znala da radi nešto pogrešno, ali on je bio fin prema meni. Kao mala djevojčica,
pretpostavljam moja pohlepa za sjajnim novim igračkama je prevagnula nad
neugodnošću.“

„Kao što i tvoj otac kupuje ženama koje prodaje onome tko najviše ponudi.“

Lecnula se. „Da. Pretpostavljam da si u pravu. I na neki način mozak mi je bio

ispran. Ali onda su obični dodiri postali nešto više. Njegov apetit se povećavao kako
sam ja postajala starijom, i nisam znala što da...“

„Keira,“ upozorio sam je, morala je prestati prije nego se predam. „Nećeš me
zavarati s ovim. Nikada ti neću vjerovati.“

Vrtim svoje laži u nadi da će ona prekinuti ovaj zli krug. Ruke me svrbe da je
utješim.

Nju - lukavu, kuju bez srca.

Slegnula je, lice joj je bilo ispunjeno predajom. „Kada mi je bilo dvanaest, moj
otac je priredio zabavu u našoj kući. Svi odrasli su pili i glasno pričali. Mogla sam ih
čuti iz svoje sobe koja je bila na katu jer je nama djeci bilo zabranjeno da se pridružimo
zabavi.“ Brada joj je zadrhtala. „Te večeri on je došao u moju sobu i legao pred mene.
Mogla sam osjetiti alkohol u njegovom dahu dok se dodirivao… odmah tu … na mome
krevetu… dok sam se pretvarala da spavam.“

„Prestani,“ moj glas se lomio.

Oči su joj bile ispunjene suzama. „Ne. Sve dok mi ne povjeruješ.“

Narugao sam se. „Nemoj se tome nadati.“

Jednom rukom se omotala oko struka, grleći sebe. „Kao što sam ti rekla, bilo mi
je četrnaest kada me silovao. I o tome ne bih mogla nikada lagati. Cole je jedini koji me
spasio jer je uletio u moju sobu i odvukao odraslog čovjeka s mene. Moj brat me nije
nikada napustio. Ostao je uz mene dok sam plakala, njegove suze su se miješale s
mojima dok su se drugi zabavljali.“

202
 „Ali ne postoji policijski izvještaj,“ optužio sam je. „Kopao sam dovoljno duboko
u tvoj život da sam ti skoro mogao dati ispiranje. I nijednom nisam pronašao dokaz o
ovome.“

„Nisam mogla prijaviti.“

„Naravno da nisi,“ pukao sam.“ Ne daj Bože da imaš ijedan dokaz da potkrijepiš
svoje sranje.“

Oči su joj otvrdnule, njen prkos napokon se pojavljuje. „Nisam mogla prijaviti
jer...“

„Ušuti, Keira,“ ustao sam na noge, spreman da odem unutra samo da odem od
nje.

„Nisam mogla prijaviti...“

„Rekao sam da jebeno ušutiš.“ Približio sam joj se u pet brzih koraka i zgrabio
je za gornji dio ruke.

Njena ruka se podigla u obrani ili sam to pomislio, dok nisam vidio odsjaj srebra
kako ide prema mome vratu. Oštrica je razrezala moju kožu, ugriz boli se jedva osjetio
od moga rastućeg gnjeva.

Jebi. Me.

Opet je to učinila.

Opet me jebeno izigrala.

Isuse. Kriste.

Zaslužio sam da mi prereže grlo. Ako se izvučem iz ovoga, kunem se Bogom, ja

ću sam sebi to učiniti jer sam bio jebeno glup.

„Koliko brzo se možeš pomaknuti, Sebastiane?“ zasiktala je. „Možeš li mi oteti

oružje prije nego ti presječem arteriju? Jer kao što si ranije spomenuo, ovdje nema
nikoga da te spasi. Nema telefona. Nema uređaja. Nema ljudi. Iskrvarit ćeš prije nego
dođem do ceste.“

203
 Pogled joj je išao do mojih očiju, bijesno sam procijenio da ona ima pedeset
posto šanse da učini ono čime je zaprijetila.

„Zasjeci duboko,“ zarežao sam, „jer ako nije smrtno, ono što ću ja tebi učiniti će
biti.“

Zatresla je glavom. „Ne radim ovo da te povrijedim. Ovo radim za zadobijem

tvoje povjerenje.“ Duboko je uzdahnula i povukla se, kuhinjski nož je pao na pod dok
je podizala ruke u predaji. Srce mi je počelo tući nepravilnim pulsom, čekajući na kraj
šale.

„Nisam mogla prijaviti silovanje jer moj napadač nikada ne bi otišao u zatvor,
bez obzira što ja rekla.“ Polako je izgovorila svoje riječi. Jezgrovito. „Kao što si rekao,
kriminalne optužbe se ne odnose na muškarce kao što je moj stric.“

Mišići su mi se napeli, kao da je nešto puzalo po svakom milimetru moje kože.

„Richard?“

„Da.“ Nagnula je svoju glavu. „Richard.“

Prišla je zadnjim vratima i posegnula za kvakom.

„Nisam ti lagala u vezi silovanja, i nisam igrala igre kada sam se slomila one
večeri kada je bila pucnjava. Jedini razlog što sam ti rekla da je moj otac umro je taj što
sam željela više nego išta da ti vjerujem. Morala sam sebi dokazati da si ti muškarac za
kojeg sam mislila da jesi, posebno kada sam se zaljubljivala u tebe.“

Isuse. Utječe na mene kao profesionalac. „I sada znaš da nisam taj muškarac.“

„Sada znam da si bolja osoba nego onaj u kojeg sam se zaljubila.“ Njen me
pogled molio. „Ali mi još uvijek ne vjeruješ, zar ne?“

Stisnuo sam svoju čeljust. Nisam mogao otvoriti svoja usta.

Nisam joj mogao reći da je povratila prednost.

Neću joj pružiti to zadovoljstvo da zna da sam zakačen.

204
 „Dobro. Shvaćam.“ Nije sklonila pogled s mog, nastavila me gledati, nastavila
me moliti bez riječi. „I pretpostavljam da neće učiniti nikakvu razliku ako ti kažem da
sam ja odgovorna što je Richard u bolnici.“

Bila je potrebna sva moja snaga da na skočim na tu informaciju. Ona me hranim

s onim što sam točno trebao čuti, ali ne mogu dopustiti sebi da joj vjerujem.

Jebi me, ali jednostavno ne mogu.

Kratko je zastala, čekajući odgovor koji sam joj odbio dati. Onda je širom otvorila
vrata i nestala unutra, ostavljajući me samog da se nosim sa svojim povećanim
samoprezirom.

205
 19. Keira
Kuća je smrdjela na moju bljuvotinu dok sam vukla svoja stopala unutra.

Nisam znala šta drugo da učinim nego da uzmem sredstva za čišćenje ispod
kuhinjskog sudopera i počnem opet ribati pod. Puzala sam na rukama i koljenima, čisteći
pločice dok sam zapravo trebala otići iz ovog mučeničkog limba.

Ne želim vjerovati da je moj otac sposoban za takvo uništenje. Ne želim, ali opet,
duboko u sebi, znala sam istinu.

On je čudovište. Nije samo kriminalac, već sam vrag.

U kontrastu, Sebastian je učinio sebe osvetničkim anđelom. Spasiteljem s nadom.

Pravedan.

Častan.

Savršen.

I ja sam ga izdala.

Ribala sam pod jače, čisteći pločice kao da sam željela očistiti svoju dušu. Ruke
su mi gorjele od naprezanja. Prsti su me boljeli od jakog stiska.

Sebastian je u pravu. Kriva sam. Čak iako nisam sudjelovala. Iako nisam imala
pojma. Te okrutnosti je učinila moja obitelj. Moja vlastita krv. Nema šanse da sebe mogu
osloboditi od krivnje.

Čučnula sam, nisam bila sigurna kako da ispravim sve što je pogrešno. Ne mogu
zamisliti bol koju sam uzrokovala svojim ignoriranjem.

Trebala sam znati.

Trebala sam jebeno znati.

206
Ustala sam i pokupila sve kemikalije. I onda sam sebi napravila kavu i sjela za stol dok
sam čekala da miris povraćanja umre laganom smrću.

Otpila sam iz svoje šalice, tekućina je bila bez okusa dok sam pokušavala shvatiti
svoju budućnost kad nisam imala kontrolu.

Još uvijek sam Sebastianov zarobljenik i mislim da on ne planira tako brzo to

promijeniti. Također nisam imala volje da bježim. Ili želje.

Ono što sam željela je da mi on povjeruje. Da mi napokon povjeruje unatoč

onome za što sam kriva. Ali se on nije vratio unutra da se suoči sa mnom. Čak ni onda
kada je moja kava postala hladnom i samoća me učinila praznom. Ostavio me da se
borim sa svojim demonima sama, i ne mogu si pomoći da ne mislim na one koji njega
muče.

On se pretvarao da je Hunterov prijatelj. Njegov suučesnik.

Lažirao je svoj put do moga srca. Moga tijela.

Pretpostavljam da bih i ja učinila isto.

Da je Layla jedna od tih oteti žena… Da je Stella…

Pluća su mi se stisnula od bolnih udisaja. Ne mogu pasti u tu svoju zečju rupu.

Samo bih se usredotočila na tu spoznaju da bih obmanula ili uništila bilo koga tko bi
stajao na mome putu osvete.

Ali to ne čini da se osjećam imalo bolje da sam jedna od tih koje Sebastian želi
kazniti. Ne sviđa mi se biti njegov neprijatelj. Želim se vratiti na mjesto gdje mi je on
pružio ljubaznost i zaštitu.

Požudu i obožavanje.

Lažnu bajku.

Uzdahnula sam i ustala od stola i izlila ostatak kave u sudoper. Oporan miris
povraćanja me pratio sa svakim korakom, napadajući moje nosnice i dražeći moje
reflekse za povraćanjem.

Kući je potreban svjež zrak. Jako puno svježeg zraka.

207
 Izašla sam iz kuhinje prema hodniku, pronalazeći prvu sobu s velikim krevetom
i s jednim stolom pored. Ubrzala sam svoj korak preko sobe, zahvalna na odvlačenju
pažnje dok sam otključavala prozor gurajući ga prema gore.

Noćni povjetarac je prošao kroz mrežu, ispunjavajući moja pluća s olakšanjem.

Udahnula sam duboko, samo da bih ga brzo ispustila na zvuk lupanja vrata.

Okrenula sam se, bila sam na oprezu dok su teški koraci tutnjali kroz kuću.

„Keira,“ Sebastian je povikao.

Oklijevala sam. Čekala sam ga više od jednog sata da uđe i da se suoči sa mnom.
Da me vidi. Stvarnu mene.

Ali bijes u njegovom glasu je bio jasan znak da on nije spreman vidjeti ništa
drugo osim svoga utvrđenog pogrešnog shvaćanja.

„Keira.“

Ostala sam mirna, prateći zvukove njegovih koraka od blagovaonice pa do

hodnika. Ne mogu podnijeti razgovarati s njim ovako. Ne s vikanjem i s još više
adrenalina.

Prsa su mi se stisnula kada je zastao na vratima, u očima mu je gorio bijes, prsa

su mu se ubrzano podizala.

Skrenuo je pogled s mene, prema otvorenom prozoru, i onda ga vratio na mene.

Sudeći. Osuđujući. „Pokušavaš pobjeći?“

Spustila sam ramena dok me on nastavio smatrati neprijateljem, njegov suženi

pogled je bio previše bijesan za mene da ga izdržim. „Pokušavam se riješiti mirisa.“
Spustila sam pogled na pod i natjerala se da krenem prema njemu, zastajući malo prije
vrata gdje je on blokirao moj put. „Molim te, pomakni se.“

Tražila sam jednu stvar koju ne želim - prostor.

Ono što mi je trebalo je njegova blizina. Trebam ga da se suoči sa mnom. Da se

suoči s ovim. I, Bože, više od svega, potrebno mi je da mi povjeruje.

Ali on se sklonio u stranu, slamajući me svojim hladnim odbacivanjem.

208
 Ne mogu podnijeti njegovu mržnju. Njegovo gađenje. Ja nisam osoba za koju on
misli da jesam i morala sam se boriti sa željom da ispljuskam nešto razuma u njega.

Gorka ogorčenost je kolala kroz moju krv čineći da moju udovi vibriraju dok sam
se provlačila pored njega i krenula dalje niz hodnik, u sljedeću sobu. Ponovila sam svoje
akcije, žureći prema prozoru grabeći okno da ga podignem.

„Prestani.“ Njegovi ljutiti koraci su slijedili. „Ostavi ih zatvorenima.“

Na kratku sekundu sam razmišljala da ga poslušam. To je bio mali odjek u

trenutku. Dah prešutne suglasnosti prije nego su se moja leđa ukočila i dopustila mojoj
ljutnji da preuzme.

Odmakla sam se od prozora, ostavljajući ga otvorenim, i onda sam krenula prema

njemu koji je stajao kao prepreka na vratima.

Ovoga puta se nije sklonio. Blokirao je moj bijeg, njegova prsa i ramena su bila
široka. „Rekao sam da ih ostaviš zatvorenima.“

„I ja kažem da nam treba svjež zrak.“ Držala sam njegov tamni pogled. „Ili se
bojiš da me nećeš uhvatiti ako pobjegnem?“

Napravio je predatorski korak u mom pravcu, te čokoladne oči su isijavale

prijetnju kroz proreze.

Moj puls je skočio. Dah je pobjegao s mojih usana. Napravila sam korak unazad,
puls mi je udarao u vratu dok sam se povlačila od njegovog neprijateljstva. Toksičnost
njegove zlobe me okruživala, čineći da se moje srce slomi.

„Ja se ne bojim ničega,“ zarežao je.

Vjerovala sam mu.

On nije ispunjen strahom. Emocija koja ga preuzima je sušta suprotnost.

Bilo je toliko odvratnosti. Bogatstvo gađenja i neprijateljstva. Ali ovako blizu,

bilo je više. Bol je zračila iz njega. To sam sada mogla vidjeti. U očima mu se mogle
vidjeti pukotine patnje. Mali tračci agonije i muke.

Unatoč tome što je to pokušavao sakriti, njegova patnja je bila kao i moja.

209
 To je bilo poput buđenja.

Polako, počela sam shvaćati kako su sarkazam i humor skrivali čovjeka koji je
mučen. On se pretvarao da je humorističan, dok je njegova stvarnost bila zaklonjena s
boli.

„Nemam razloga da bježim.“ Napravila sam još jedan korak povlačenja prema
prozoru.

Čeljust mu se stezala dok se približavao. „Da znaš kako se osjećam, onda bi.“

„Onda mi reci.“ Riječi su izašle kroz moja osušena usta. „Objasni mi zašto bi me
trebalo biti strah, jer me nije. Ti me ni bi nikada ozlijedio. Ne tjelesno, unatoč tome kako
me emocionalno pokušavaš razoriti.“

Stao je, njegova ramena su se ukočila na moje priznanje kao da su nanijela

duboku ranu. „Imaš kratko pamćenje. Nedavno si pomislila da ću te ubiti nožem.“

„To nisi bio ti. Bio si nerazuman. Ja nikada...“

„To sam bio ja,“ povikao je. „Stvarni ja.“

„Tko je onda čovjek s kojim sam provela zadnjih četrdeset osam sati? Tko je tip
kojeg sam poznavala mjesecima?“

Ispustio je podrugljiv smijeh. „Misliš na budalu koja je željno skakala na tvoju

pažnju? Taj tip ne postoji.“

Laže. Odbijam vjerovati u nešto drugo.

Poznajem lažne ljude. Bila sam okružena njima čitav svoj život. I čovjek ispred
sigurne kuće nije bio jedan od tih. On je bio ljubazan i dobar, unatoč njegovoj obmani.

„Sviđala sam ti se,“ optužila sam ga.

On me želio. Taj dio nije bila gluma. Spavao je sa mnom bez gađenja. Sve dok
nismo došli ovamo – sve dok nije saznao da sam lagala – nije mogao podnijeti da me
dodirne.

On je mislio da sam ja nevina sve dok nisam pristala na ono što je Cole želio, da
testiram muškarca koji je riskirao svoj život da me zaštiti.

210
 „To nije bila gluma za tebe, zar ne?“ Gledala sam u njegove oči, tražeći niti istine
u tim tamnim dubinama. „Ti si se osjećao kao i ja.“

Nije se pomakao. Nije trepnuo.

Nada se upalila u meni, slatki, ukusni optimizam je prolazio mojim venama sve
dok nije ispustio uzdah iscrpljenosti.

„Jebeno sam umoran, Keira. Morat ćemo odgoditi ovaj obmanjujući razgovor
do sutra.“

„Zašto? San neće promijeniti našu situaciju. Istina će još uvijek biti tu bez obzira
koliko si ti umoran.“

„San će donijeti strpljenje, što nemam u ovom trenutku.“

Mogu živjeti bez njegovog strpljenja. Ono što ne mogu izdržati je još jedna
minuta bez njegove iskrenosti. „Učinit ću ovo lakšim za tebe. Reci mi zašto si spavao
sa mnom u Wesportu. Je li to bilo zato što si želio, ili si to učinio jer si mislio da će te to
dovesti bliže istini?“

Gledao je u mene. Zurio je kroz mene. Nije bilo topline. Nije bilo dobrote. Nije
bilo Sebastiana. Samo je bila tuga i otuđenost. On je ljuštura čovjeka kojeg sam nekada
poznavala.

„Zatvori prozor,“ promrmljao je.

„Ne. Sve dok mi ne odgovoriš.“

„Zatvori jebeni prozor, Keira.“

Pokušava me prestrašiti svojim bijesnim tonom, ali ja nemam strah. Samo

odlučnost i jak osjećaj upornosti.

„Bila sam ti privlačna,“ zahtijevala sam. „Ti si me želio.“

Nosnice su mu se skupile. „Sve je to bilo u prošlosti, dušo.“

Moja unutrašnjost je reagirala. Stiskala je. Peckala. „Što se promijenilo? Mrziš li

me jer sam rekla jednu laž? Jer sam pokušavala zaštititi sebe s jednakom posvećenosti s
kojom si ti mene štitio?“

211
 Ušutio je, te umorne oči su lijeno treptale prema meni sa sterilnošću.

„Odgovori mi,“ molila sam. „Reci mi kako sam ja loša osoba kada sam te jednom
izdala, a opet si me natjerao da se zaljubim u nekoga tko ne postoji.“

„Možeš li se čuti? Ti me stvarno preklinješ? Ti si skoro na koljenima za jednog

jebenog doušnika.“ Nos mu se naborao u gađenju. „Da te barem tatica sada može
vidjeti.“

Bijes je izbio iz mene. „Ne bacaj mi ga u moje lice.“ Napravila sam prijeteći
korak prema naprijed. „Nemoj me držati odgovornom za očeva djela. Ja nisam to
učinila. Ja te nisam povrijedila. Ja nisam otela tvoju sestru.“

Lecnuo se. „Ne, ti si učinila nešto gore. Ti si me natjerala da žudim za kćeri

ubojice moje sestre.“

Njegovo priznanje me presjeklo, probijajući kožu, mišiće i kost. Čekala sam na

ovu istinu. To je ono što sam željela. Ali nisam nikada očekivala da će me ovako razoriti.
„I ja sam se zaljubila u čovjeka koji pokušava smjestiti mog oca u zatvor. Zaljubila sam
se u čovjeka koji je obmanjivao moju obitelj mjesecima, ako ne godinama. Zaljubila
sam se u tebe, unatoč tvojim namjerama.“ Progutala sam kroz bol u grlu. „I ne žalim
zbog toga, Sebastiane.“

Ruke su mu se stisnule u šake sa strane.

Opet će vikati na mene. Bio je spreman na to.

Srce mi je tuklo, očekujući napad. Svaka sekunda čekanja je bila vječnost.

Ali nije.

Njegov izraz se nije promijenio. On je još uvijek surov i ne oprašta mi, dok se
povlačio sa svoga predatorskog stava da bi pao na krevet i rukama prošao kroz kosu.
„Reci mi o svom stricu. Kako je on završio u bolnici?“

Moj puls je nastavio ubrzavati. Njegovo pitanje nije podizanje bijele zastave, ali
je nešto drugo. Vrata koja je zalupio na nas su se malo otvorila. „Platila sam nekome.“

Podigao je obrvu u nevjerici. „Zašto sada? Zašto ne prije?“

212
 „Kada mi je bilo četrnaest? Tada nisam bila sposobna da napravim plan za
ubojstvo.“

„Mislim, kada si postala starija. Zašto nisi ništa učinila kada si bila sposobna?
Kada ti je bilo dvadeset, ili dvadeset jedna, ili bilo koliko godina otada. Zašto sada, a ne
ranije?“

„Pretpostavljam da nisam željela probuditi stare duhove.“ Okrenula sam se prema

prozoru i naslonila na njega. „Nakon što me povrijedio, prestao je dolaziti. Nisam znala
je li mislio da ću reći ocu ili će Cole. Ali je držao svoju distancu i usredotočio se na
posao umjesto obitelji. Što mi je dalo prostora koji mi je bio potreban da krenem dalje.“

„Sve do?“

Suzbijala sam emocije koje su pokušavale isplivati na površinu.

Udahnula sam mir koji mi je trebao da nastavim s ovim razgovorom.

„Sve dok Stella nije navršila šest.“

„Stella?“ Oči su mu se ispunile bijesom. „On nije...“

„Ne.“ Zatresla sam glavom. „On je nikada nije dodirnuo. Pobrinula sam se za to.
On je mene mogao pripremati u mojim ranim godinama, ali sam ja nju obrazovala ranije,
brinući se da nikada ne provodi nasamo vrijeme s njim. Ali to ga nije spriječilo da
razmišlja o tome. Promatrala sam kako je postupao s njom. Kako ju je nasmijavao. Kako
su se grlili. Znala sam što se odvija u njegovom bolesnom umu.“

Zastala sam, čekajući na prihvaćanje moje istine, moleći i tiho preklinjući da mi

povjeruje.

„Nastavi dalje.“ Njegov izraz nije omekšao. Nije davao znak suosjećanja ili
solidarnosti. „Reci mi sve.“

Trebala bih biti zahvalna za najmanji znak znatiželjnosti. Radi malih koraka.
„Znala sam da je pitanje vremena. Tako da sam uzela zakon u svoje ruke i platila nekome
da ga smakne.“

„Platila si im da ga ubiju, i oni su zajebali?“

213
 „Ne.“ Lecnula sam se. „Ja sam ona koja je zajebala. Našla sam nekoga tko je bio
voljan napraviti posao i platila sam pola dogovorene cijene unaprijed...“

„Onda?“

„Onda sam se uplašila.“ Progutala sam svoje priznanje.

„Promijenila si svoje mišljenje?“

„Ne. Još uvijek sam ga željela mrtvog. Ali nisam razmišljala o opasnosti prema
drugima. Dok je moj otac provodio sve više i više vremena van zemlje, shvatila sam da
nisam mogla oslabiti našu obranu.“

„Ne shvaćam. Kako čineći da on postane biljka pomaže situaciji?“

„Ne pomaže. Pokušala sam prekinuti ugovor, ili ga trenutno zaustaviti. Ali
izgleda da nema nazad kada se dogovori ubojstvo.“

Jedna strana njegovih usta se podigla u polu-osmijeh. To je sve što mi je dao.

Mala promjena u njegovom izrazu. Nemarni pomak njegovih usana.

Njegov mali nagovještaj prijateljstva je zapalio moju unutrašnjost i opet sam

slaba prema njemu. „ Sve u svemu, trebala sam pitati Huntera da to učini.“

„Zašto nisi?“

„Znala sam da on ne bi obavio posao bez Coleovog odobrenja. I moj brat još
uvijek nema pojma da sam ja odgovorna.“ Gledala sam u njega, čekajući da shvati tajnu
koju sam upravo položila pred njegove noge.

Nitko ne zna zašto je netko pucao na Richarda.

Nitko ne zna da sam ja pokušala smaknuti nekoga iz svoje obitelji.

Nitko osim ubojice kojeg sam unajmila i čovjeka koji sjedi ispred mene. Taj isti
čovjek koji bi mogao zgnječiti moje srce koje je čvrsto u njegovim žuljevitim rukama.

Sebastian bi mogao odati ovu informaciju mojoj braći i sestrama. Vlastima.

Medijima. Predala sam mu svoje kosture. Predala sam mu čitav svoj jebeni ormar.

„Zašto nisi pitala Colea da organizira ubojstvo?“ upitao je. „Rekla si da je on tu

za tebe.“

214
 „Jer obitelj ne ubija obitelj.“

„Je li to jedno pravilo tvoga oca?“ Prekrižio je ruke na prsima, usne su mu se

stisnule u usku crtu. „Tvoj stric te silovao, Keira. Kazna odgovara zločinu.“

Eto ga, zaštitnik kojeg poznajem.

Možda ne razumijem tko je stvarno Sebastian, ali način na koji on osjeća za mene
nikada nije laž.

„Nije važno.“ Slegnula sam. „Nikada ne okrećeš leđa svojoj obitelji. Možeš ih
kazniti, ali smrt je rezervirana za neprijatelje, a ne za obitelj.“

„Neprijatelje poput mene.“ Oči su mu bljesnule s nestašnošću. Njegova želja za

smrću je opet spomenuta. Ispustio je podrugljiv cerek i spustio pogled. „I ubojica je
odbio raskinuti ugovor, i onda je zajebao ubojstvo?“

„Ne. Sigurna sam da je promjena plana bila namjerna.“

„Zašto?“ Ispravio se, primakao se bliže rubu kreveta.

„Shvatio je tko sam. Sada pokušava iz mene izvući duplu cijenu od dogovorene
i zahtjeva da je dostavim osobno. I ne znam što da radim. Dovoljno sam pametna da
shvatim da će me on i dalje ucjenjivati bez obzira koliko mu ja platila, ali ne znam kako
da to zaustavim. I to više nisu prijeteći pozivi.” Ugrizala sam svoju usnu, nisam mu
željela reći sve, ali u isto vrijeme umirem od želje da mu sve kažem. „On je napredovao
prema tjelesnim prijetnjama.“

Njegova brada se podigla, oči su mu se zacaklile dok je bio izgubljen u mislima,

na licu mu je bilo ispisano divlje razmišljanje.

„Pucanje iz auta...“ Namrštio se. „Rekla si da si ti odgovorna. Rekla si da je tvoja

krivica.“

Nisam se pomakla, nisam disala dok je on shvaćao još više istine.

„Jebem ti.“ Odgurnuo se na noge. „Ti si sve vrijeme znala tko je...“

„Ne.“ Odgurnula sam se od prozora. „Nisam u potpunosti sigurna. Još uvijek

nisam potvrdila. Sinoć sam pokušala obaviti neke pozive, ali nisam dobila nikakve

215
odgovore. Nemam njegov broj. Sve informacije su bile pohranjene u mom mobitelu,
koji je u Portlandu.“

„Tko je on?“

Progutala sam preko suhoće koja je preplavila moje grlo.

„Keira?“ Prišao je, dolazeći mi bliže. „Kome si platila?“

„Ne znam. Pronašla sam ga na dark webu. Mislila sam da je on van grada i
nevažan.“

„Beznačajna osoba ima muda da puca na tvoj obiteljski restoran?“ Prišao je

bliže. On je tu. Upravo tu. Njegovi bokovi su okrznuli moje. „Daj mi njegovo ime.“

Stiskala sam usne, kupujući vrijeme, mrzeći razočarenje s kojim sam se suočila
prije nego sam priznala: „ Ne znam.“

„Isuse.“ Zabrinutost se ušuljala u njegove oči.

Zabrinutost za mene?

„Mislila sam da sam učinila sve ispravno. Napravila sam kontakt. Dogovorila
ubojstvo. Čak sam se odvezla u Salem i ostavila prvu polovicu novca u ormarić prije
nego je on znao gdje ću ostaviti novac tako da ne bi mogao izvidjeti scenu. Sve je išlo
lagano. Napravila sam prijetnje, govoreći mu da imam tim koji ga gleda da se pobrine
da neće pobjeći s novcem prije nego ispuni svoj dio dogovora.“

„Što se dogodilo nakon što si se predomislila?“

Ispustila sam uzdah, boreći se protiv trnaca u svojim prstima koji su zahtijevali
da posegnem i dotaknem ga. „Kontaktirala sam ga online. Rekla sam mu da ne izvrši
ubojstvo, ali on je odbio razgovarati o situaciji osim ako se ne nađem s njim.”

„Nisi, je li tako?“

„Ne.“ Zatresla sam glavom. „Uvjerila sam ga da me nazove na jednokratni. Ali

verbalna komunikacija je oduzela moju moć. Postala sam uzrujana, i polako, on je otkrio
moju anonimnost. Prije nego sam shvatila, on je otkrio tko sam ja.“

216
 „Jebem ti.“ Okrenuo se, masirao je svoje čelo. „Tada je on shvatio da će
iznuđivanjem tebe dobit više novca nego ubojstvom tvog strica.“

„Da.“

„Impresivno je kako si samu sebe uvalila u ovo.“

Još uvijek mi je bio okrenut leđima, ta jaka ramena su pozivala moje ruke.

„Znam.“ Trebala sam njegovu pomoć. Željela sam je. Žudila za njom. „Dugujem
mu novac, a Toriani uvijek plate svoje dugove. Ali mu ne mogu prići sama.“ Napravila
sam oprezne korake prema njemu. Nisam stala sve dok mi njegovo tijelo nije bilo
nadohvat. „Ne znam kako da ovo ispravim.“

„Neka sranja se ne mogu popraviti.“

Nisam zavarana mišlju da je njegov odgovor samo bio usmjerena u vezi

naručenog ubojice. On govori o ovom svom neredu. On govori o nama.

Stavila sam svoje ruke na njegov struk, trebajući obnoviti našu povezanost. „Molim te.“

Ukočio se, svaki mišić se pomicao ispod mojih ruku dok sam se borila za riječi.

„Hoćeš li poći sa mnom?“ Moja pluća su se stisnula zbog bolnog zahtjeva. Uši
su mi gorjele dok sam čekala njegov odgovor. „Možeš li mi reći kako da ovo popravim?“

„Ti želiš moju pomoć?“ Okrenuo se, skeptičan. Svi ti izrazi mučenja i boli su bili
zamijenjeni s ponovnim izrazom bijesa. „Kako jebeno očekuješ da popravim išta kada
si stavila metu na svoja leđa?“

Ruke su mi pale s moje strane, prsti su mi drhtali s adrenalinom i boli dok sam se
povlačila.

„Nemoj miješati moju znatiželju s brigom, Keira.“ Pogledao je gore-dolje, opet

me osuđujući i čineći me nedostojnom. „Otkucala si me, i samo je pitanje vremena kada
će me tvoja djela pokopati.“

Povukla sam se od verbalnog udara i promatrala u tišini kako odlazi kroz vrata.

„Zatvori jebeni prozor,“ povikao je. „Vrijeme je da se odmoriš.“

„Sebast...“

217
„Imaš pet minuta da se istuširaš prije nego se vratim i zavežem te za krevet.“

218
 20. Decker
Ukrao sam majicu iz bratovog ormara, a onda požurio u kupaonicu i ubacio je u
prostoriju ispunjenu parom dok se Keira tuširala.

Nije se bunila kada sam upao. Nije ni primijetila odjeću koju sam joj donio da
obuče. Nije napravila niti jedan zvuk osim blage promjene u prskanju vode, prije nego
što sam izašao i zalupio vratima.

Prokleta žena me drži u šaci.

Cijela ova situacija je skupina zajeba epskih razmjera.

Najgori dio je goruća potreba da joj pomognem.To je najveći šamar koji mi je

moja intuicija zadala, i ja sada ne znam kako suzbiti taj impuls.

Dok čekam da završi tuširanje, uzmem Hunterovu vunenu deku i bacim je na pod
u sobi gdje će ona spavati.

Nekoliko minuta kasnije, ona ulazi u sobu, majica mog brata joj se omotala oko
bedara, kosa joj je slijepljena i visi joj na ramenima.

Ona me mami kao nitko do sada. Oduvijek i je.

Žena je upletena u više kriminalnih aktivnosti nego neka mala zemlja. Kći
čovjeka koji je ubio moju sestru. Sestra čovjeka koji će uskoro ubiti mene.

Ona je moja slabost, moja provalija, a ipak ne mogu zanemariti silu koja me vuče
prema njoj.

”Što to radiš?” pita me dok provlačim kablove kroz rupu u drvenom uzglavlju
dizajniranog kreveta.

”Okove.”

Uzdahnula je. ”Ne moraš to raditi. Ja ne idem nikud.”

219
 ”Znam.” povukao sam prekrivač i potapšao sam madrac. ”Uskači.”

Bulji u mene, ali to je sve od njenog protesta. Popne se na krevet i ostane tiha
dok ja vežem kablove oko njenog zgloba, a onda i drugi oko njenog članka na nozi.

Ne može se žaliti. Postavio sam naslone na sredinu kreveta. Ima mogućnost da

leži i na trbuhu i na leđima. Nije raširena kao morska zvijezda, a mogao sam i tako
učiniti. Ako ništa drugo, bio sam izuzetno susretljiv.

”Gdje ćeš ti spavati?”

”Gdje god budem želio.” Pokrio sam je, uskraćujući sebi pogled na to da ona leži
poput nekog BDSM modela.

Jedini problem je to što umjesto da me njeno tijelo doziva u iskušenju, njene oči
me proždiru s emotivnim pogledom punim tužnih emocija.

Bez riječi me moli da joj vjerujem. Trga me s tim ogromnim plavim očima.

”Ne želim te čuti dok ne svane.” Moram podići zid između nas. To je jedini način
kako mogu ostati normalan.

Izašao sam na hodnik, ugasio sam svjetla i zatvorio vrata kupaonice dok sam
prolazio.

Nije se žalila kako sam očekivao. Ni jedna riječ joj nije izašla iz usta kada sam
zastao ispred sobe, očekujući dramatičnu scenu kako bih se osjećao malo manje kao
govno.

I dalje čekam dramu dok se tuširam, kao i dok oblačim čiste bokserice koje sam
našao u glavnoj spavaćoj sobi.

Nastavlja me iznenađivati jer ne čujem ništa osim tišine dok ležim u bratovom
krevetu. Nisam očekivao da će mirno prihvatiti svoju kaznu. Također nisam očekivao
napad krivice što sam je vezao u susjednoj sobi. Ali nisam imao drugog izbora.

Pobegla bi ako bi je pustio da slobodno šeta po kući. Ili još gore, pokušala bi me
kazniti za sve zabavne poteze koje sam načinio i možda bi se povrijedila prilikom toga.

Sigurnija je kada je vezana.

220
 Tako je bolje.

Nastavljam si to ponavljati dok tonem u san.

Budim se cijele noći sa svakim i najmanjim zvukom njenog madraca. Zamišljam

je kako se okreće i isteže. Nešto malo nakon tri, ti zvukovi postaju jako čudni.

Nešto kao grebanje, provlačenje i konstantno šuškanje nečega što prelazi preko
tvrde plastike. Tada čujem tihe korake i još tišu škripu vrata.

Nisam iznenađen što se oslobodila. Da budem iskren, bio bih razočaran da se nije
potrudila pobjeći. Ono čemu se ne radujem je odmazda. Osveta.

Još jučer bih sve ovo izgurao kao nešto najlakše na svijetu. Sada, ne mogu otjerati
tupu bol koja mi pritišće grudi. Pomisao da se moram neprestano boriti s njom tjera moj
želudac da luduje.

Izvlačim svoj pištolj ispod jastuka i držim ga pored sebe. I dalje dišem duboko,
glumeći da spavam kada se njena tanka silueta pojavi na vratima.

Ušunja se u sobu, laganim koracima. Ne mogu joj vidjeti lice u tami, ali osjećam
kako zuri. Osluškuje moje disanje, čekajući i najmanji znak da sam se spreman obraniti
od njenog napada.

Nastavljam duboko disati i sporo izdisati kad se približi rubu kreveta. Nemam
pojma što ću učiniti kada posegne za mnom. Morat ću izvaditi oružje, to je sigurno. Nije
se mogla samo izvući iz onih kablova. Ima oštricu kod sebe.

Ono što ne razumijem je zašto nije završila posao ranije kad me držala za vrat. Je
li ju to što sam joj odbio pomoći s plaćenim ubojicom natjeralo da promijeni mišljenje.
Nije se nastavila kretati prema mojoj strani kreveta kao što sam očekivao. Umjesto toga,
ona kreće u suprotnom smjeru, moje disanje zastaje na sekundu, dok osluškujem i
pokušavam shvatiti zašto ide prema lijevoj strani kreveta.

Ona polako podiže prekrivač i ja se mrštim u tami dok se borim sa zbunjenošću.

Hoće li me pokušati ugušiti? Ozbiljno?

Od svih načina koje je mogla smisliti, ovo je baš najgluplji.

221
 Tako sam jebeno razočaran njenim jadnim pokušajem planiranja ubojstva da
lagano popustim stisak oko pištolja kako bih malo oslobodio ruku. Ovako imam
mogućnost da je malo dozovem pameti.

A onda madrac ulegne i ona se ugnijezdi u krevet.

Zadržavam dah, moje uši osluškuju njene pokrete, mišići su mi napeti i čekaju
njen napad.

Ali ona ništa ne radi.

Polako, tiho ona se smješta ispod pokrivača kao da se priprema za pidžama party.

Uporno čekam da nasilje počne. Buljim u sjenu i grizem svoj jezik kako bih se
zaustavio da je pitam koga vraga radi, čak i ako mi je odgovor jasan. Ona se ušuškava u
krevet, leđima okrenuta meni, njena glava je na jastuku.

Pitanje je - Zašto?

Kad se smjestila, ne pomiče se, ni milimetar. Samo leži tamo. Udaljena svega par
centimetara.

Ne razumijem.

Koji je njen plan? Koja joj je strategija?

Ostajem oprezan, čekajući cijelu vječnost da me napadne.

Prošlo je trideset minuta, a ona se i dalje ne pomiče. Jedina stvar koja se mijenja
je njeno disanje, oštro udiše, lagano izdiše.

Ne znam što je više sjebano - ona koja se oslobodila kablova, samo da bi se uvuka
u krevet pored muškarca koji ju je vezao, ili ja koji sam bolesnik koji osjeća olakšanje
što mi je ona blizu.

Ja sam jedan glupi seronja jer ignoriram svoj unutarnji glas koji mi govori da me
planira prevariti. Da je sve što je ona rekla i učinila gomila sranja. A ovo ovdje je samo
još jedan dio toga.

Ali teško je. Zaista je jebeno teško, kada sve što želim je vjerovati joj.

222
 Bez obzira što ja radio, ne mogu sam sebe uvjeriti da mi je ona neprijatelj. Trudim
se primijetiti nešto gnjusno ili osvetoljubivo u vezi nje. Umjesto toga, borim se s
opsesijom koja dolazi od toga što je tako jako želim.

Možda je to od manjka sna ili od emocionalne iscrpljenosti, ali toliko sam umoran
od toga da se borim s njom. Toliko sam izmoren i ranjen, ali ne od Hunterovih batina.
To je od mjeseci provedenih u potrazi za osvetom za koju ne mislim da je više moguća.

Želim je, ali Keira koju sam imao ranije mi je zabila nož u leđa.

Žudim za ženom kojoj je potrebna moja zaštita. Onom za koju bih primio metak.

Nastavljam zuriti u njenu siluetu, prolaze minute i sve stoji na mjestu. Ništa se
ne mijenja. Ona je opuštena. Oko nas je mrtva tišina. Postoji samo moja suzdržanost.

Ona me privlači.

Moji dlanovi se znoje od potrebe da osjetim njenu meku kožu.

Ne mogu se više boriti protiv ove gluposti. Koja je uopće poanta? Više nemam
što izgubiti. Više me nije briga što će se dogoditi. Ništa nije bitnije od toga da je
dodirnem. Moje ruke moraju biti na njoj. Ako joj to da priliku da mi prereže grlo bez
muke, onda neka tako i bude.

Neka me ubije.

Može se kupati u mojoj krvi i povećati količinu destrukcije koju je njena obitelj
nanijela mojoj zato što ne postoji ništa što može zaustaviti opsesivne misli koje mi
govore da je ona nevina. Da sam ja taj koji je nju loše tretirao, a ne ona mene.

Dohvatio sam svoj pištolj i zavukao ga u najudaljeniji kraj ispod mog jastuka i
tada sam joj se nježno primaknuo. Osluškujem promjenu u njenom disanju. I dalje se
prilagođavam njenim pokretima.

Nije se ni trznula.

Približavam se sve bliže i bliže, obuzima me njena toplina baš prije nego što koža
dodiruje kožu. Tada sve staje. Svi zvuci disanja prestaju. Ona naglo uvlači dah. Ja
također.

223
 Ali ne povlačim se. Ne mogu.

Ugnijezdim se uz nju. Njene ruke i bedra su oko mene. Jedina stvar između nas
je tanka pamučna majica i svilene bokserice dok prebacujem svoju ruku oko njenog
struka i povlačim je na sebe.

Ne opire mi se. Ali se ni ne predaje.

Njeno tijelo je kruto dok spuštam glavu na njen jastuk i ljubim je u vrat.

To je sve. Lagani dodir usnama po njenoj koži, ali to je sve što treba.

Iskaz naklonosti je moje pokajanje. Moja predaja vragu.

Naglo uvlači dah i polako opušta mišiće. Držim je. Čvrsto sam zalijepljen za nju.
I ne želim je nikada pustiti.

”Sebastiane…”

Odmahujem glavom. ”Nemoj.”

Ne mogu se suočiti s njenim pitanjima. Njenim lažima. Sve što trebam je ovo.
Nju. Još malo, dok mi se glava ne razbistri i počnem mrziti sebe što sam ponovo
pokleknuo.

”Spavaj.” Zatvorim oči. ”Možemo ujutro nastaviti svađu.”

To sranje neće pobjeći. Bez obzira koliko je želim - koliko je trebam - ne mijenja
našu situaciju. Mi smo neprijatelji i to sranje se nikada neće promijeniti.

Budi me njen pokret, i iako je to samo mali pokret, ja sam automatski u

pripravnosti, moje oči su suočene sa sunčevom svjetlošću koja se probija kroz zavjese.

Kasno je. Ako je količina svjetlosti neki indikator, onda je blizu podneva.

Podignem lakat, moje otečeno lice i izudarana prsa ne cijene baš taj pokret, dok
buljim u ženu koju držim u rukama. I dalje spava, njene oči su zatvorene, a tijelo
opušteno.

Više se ne trudim razumjeti ove osjećaje koji prijete da će me cijelog obuzeti.

Umjesto toga prihvatim mir. Učim uživati u privremenom zatišju. Zato što sam jebeno
siguran da neće potrajati.

224
 ”Budan si?” mumlja.

”Jesam.” Malo se udaljim od nje, ne želeći da joj bude neugodno sada kada je
sunce obasjalo sobu.

”Nemoj ići. Lezi sa mnom još malo.”

Ne otvara svoje oči. Dopušta da njene riječi budu molba umjesto očiju. I to je sve
što je potrebno - njene riječi, taj ton, lagano uvijanje tih zanosnih usana. Ne želim ništa
više u ovom trenutku nego se vratiti u sigurnu kuću gdje nismo znali da zavaravamo
jedno drugog.

Nedostaje mi to neznanje.

”Nema potrebe da odlažemo neizbježno.” Nastavljam se odmicati od nje.

”Pusti me da se pretvaram još par minuta”, moli me. ”Nisam spremna da ovo
završi.”

Pokosila me. A ja sam jebeni idiot koji je ne može odbiti. Ne mogu ni sebe odbiti.

Ispustim frustrirani uzdah i potonem na madrac, vraćajući se u svoju poziciju iza

nje, s rukama preko njenog trbuha.

Oboje smo ludi.

Toliko lažemo da se ne možemo suočiti s istinom.

”Hvala ti.” šapuće.

Mrzim te riječi. Mrzim ih jer se osjećam kao bolji čovjek zato što joj ugađam. Ne
postoji ništa disfunkcionalnije od nas dvoje zajedno.

”Prestani mi zahvaljivati”, mumljam. ”Ne činimo sebi nikakve usluge time što se
pretvaramo.”

”Ovo nije pretvaranje, Sebastiane. Ovo sam ja koja se nadam da ćeš doći k pameti
i naći načina da mi vjeruješ.” Njena ruka je pronašla moju i preplela je naše prste.
Romantično. Divno sanjarenje u usranoj realnosti.

”Sama si rekla da povjerenje ne dolazi tako lako.”

225
 Klima glavom. ”A ja ipak pronalazim načina da tebi verujem.”

Ne vjeruje mi. Ne vjeruje mi niti malo.

”Znam što sada misliš”, izgovara. ”I griješiš. Ja tebi vjerujem. Vjerovala sam ti
dovoljno da pustim glasinu koja će ugroziti sve koje volim. Nadam se, da ćeš s
vremenom, moći pogledati izvan svog bijesa i da vidjeti što se zaista dogodilo.”

Nema bijesa. Ne više.

Sve to je ostalo u bjednoj slabosti i kažnjavajućoj izdaji - za oboje.

”Molim te, reci mi o svojoj sestri.” Čujem opreznost u njenom tonu. Krhost koja
me trga iznutra. Kao da je satima smišljala kako da ovo pita. Moja obrana puca. Sve one
prepreke koje sam postavio kroz mračni humor i morbidnu smrtnu želju, počinju
isplivavati u punoj snazi.

Otkrivanje više o Penny nije nešto što bih trebao raditi. Ali ipak, to je sve što
želim u ovom trenutku.

”Što želiš znati?” Postao sam njen rob, okrznuo sam svoje usne o njeno rame, a
miris njene čiste kože je ispunio moja pluća.

”Sve.” Stisnula je moju ruku. ”Koliko ima godina? Kakva je? Kada je oteta?”

Fokusirao sam se na pjegice po njenoj ruci, odlučan ne sklopiti oči i ne suočiti se

sa sestrom koja gleda ravno u mene.

”Bila je...” Previše mlada. Previše slatka. Previše ranjiva. ”Pametna.”

Smjestim poljubac na njen vrat i progutam bolnu knedlu koja mi se stvorila u

grlu. Ne bi mi trebalo biti ovoliko teško govoriti o Penny. Posljednja stvar koju želim je
da je svijet zaboravi. ”Uvijek je zakopavala svoju glavu u knjige. Ali sve ono što je
imala u glavi nije moglo zamijeniti to što nije imala životnog iskustva. Nije provodila
mnogo vremena u realnom svijetu.”

Keira ne odgovara. Sluša i ne ispušta moju ruku.

226
 ”Nije se šminkala, nije oblačila modernu odjeću. Nije bilo potrebe. Bila je
prelijepa i bez toga. Koliko se ja sjećam, nije čak ni obraćala pažnju na muškarce. Ipak
te seronje iz srednje škole su uvijek testirale moje strpljenje.”

”Bio si zaštitnički nastrojen stariji brat?”

”Najgore vrste.” Napravio sam naznaku osmijeha. ”Sjećam se tog jednog lika
koji je stalno dolazio zato što je želio provoditi vrijeme s njom. Svaki put sam mu rekao
da se gubi, ali nije me slušao. Tako da sam mu prerezao gume na biciklu i rekao da ću
isto to učiniti njegovom vratu ako ga opet vidim na našem posjedu.”

Pogledala me preko ramena. ”Nisi valjda?”

”Jesam. Nisam se čak ni osjećao krivim. Znao sam što on stvarno želi iako ona
nije imala pojma.”

”Pretpostavljam da nikada nisi bježao od borbe.” Okrenula se prema meni, te

svijetle oči skeniraju rane kojima treba njega, svuda po mom licu.

”Upadao sam u borbe. Ali ništa ozbiljnije od podivljalih tinejdžerskih hormona.”

Navučem polu-osmijeh, koji brzo izblijedi. ”Kad sam završio školu, spakirao sam se i
iselio iz grada, baš kao što je to učinio i moj stariji brat nekoliko godina prije toga.
Nismo bili tamo da je pazimo. Nije imala nikoga tko bi držao seronje podalje od nje.”

”Govoriš o njoj u prošlom vremenu.” Odjednom je zašutjela i tišina se nadvila

nad nama.

”Da, pretpostavljam da je tako lakše.” Moja pluća se stisnu pod naletom

kukavičluka.

”Imaš li neki dokaz da ona više nije živa?” Progutam žuč koja se krenula penjati
uz moje grlo. ”Grčke vlasti misle da je tako. Njen DNK u plitkom grobu je dovoljan da
zaustavi njihovu istragu. Ali sve što su pronašli je zub i nešto malo kose. Ništa ključno.”

”Dakle, ima nade?”

”Nade?” moj glas puca. ”Nema. Nikada se ne bih mogao nadati da i dalje živi u
paklu svakog dana. Više volim vjerovati da je našla svoj mir. Ali dokle god ne budem
imao konkretne dokaze, proganjat će me misli o tome kako ona pati.”

227
 Njeno lice se zgrčilo. ”Ti kriviš sebe.”

”Da. Mogao sam je slušati kada mi je govorila o ugovoru za modeling. Nikad

ranije nije spomenula da je kročila ispred kamere. Niti jednom. Bilo mi je toliko u
drugom planu da nisam ni postavio pitanja koja sam trebao. Bio sam zaslijepljen njenim
uzbuđenjem što će moći proputovati svijet. Sve što sam trebao učiniti je da istražim
tvrtku tvog oca.”

”Onda neka bude on odgovoran.” Njen glas je očvrsnuo. ”Nemoj kriviti sebe. To
nije zdravo.”

”Ako nisi primijetila, ništa od ovoga nije zdravo. Moj život je sjeban na mnogo
načina, a ni tvoj nije ništa bolji.”

Ona spusti pogled prema mojim prsima. ”Kada bih mogla koristiti telefon, mogla
bih riješiti ovo. Nazvala bih Colea…”

Zurio sam. ”Je li to ono oko čega je sve ovo?” Krevet? Blizina? Suptilna
manipulacija? ”Nećeš se dočepati jebenog telefona.”

Odgurnuo sam se do ruba. Opet me prevarila i ja se svaki jebeni put iznenadim.

”Molim te, nemoj.” Zgrabila me za ruku. ”Oprosti. Nisam te trebala pitati za

telefon. Nisam te pokušavala izdati ili pobjeći. Samo želim da nastavimo razgovarati.
Želim da stvari budu kao što su bile.”

”Da budu kao kad smo samo lagali jedno drugom? Zašto? Što dobro može izaći
iz toga?” Čekao sam odgovor koji bi me zaustavio da ne odem. Iskreno sam želio da
kaže nešto što će me zadržati u ovom svijetu fantazije. Ali što je to što bi mogla reći da
promijeni ovu situaciju?

Ne mogu se ispraviti sve naše greške.

Ima ih jebeno puno.

”Želim ti pomoći.” Preklinje me tužnim očima, a zubi joj grizu donju usnu.
”Zajedno možemo ovo ispraviti.”

Nasmijao sam se i skliznuo s kreveta. ”Ništa ne može ovo ispraviti. Najbolje što
se mogu nadati je doživotna kazna zatvora za tvog oca. To je kraj ove igrice. Ne možeš

228
poništiti sva silovanja koja su se dogodila onim ženama. Nitko ne može ukloniti bol koja
je nanesena.”

Sjela je, skupljajući prekrivač na krilu. ”To je ono što sam mislila. Mogu ti
pomoći da ga uhapse.”

Volio bih da je tako lako. U stvari, bijesan sam što nije. ”Ne možeš mi pomoći,
moj tajni identitet je upropašten. Ali možeš surađivati s vlastima.”

Odmahuje glavom. ”Ne želim surađivati vlastima. Želim raditi s tobom. Možemo
ovo odraditi zajedno. Ne možeš sada odustati.”

”Ne odustajem.” Pravdam se, mrzeći njenu optužbu. Sve što imam je moja borba
za sestru… Sve što sam imao… Bitka mi je sada iskliznula iz ruku.

”Onda kako ti to nazivaš?” pita.

Stisnuo sam zube i šake. ”Nazivam to jebenim samoočuvanjem.”

Kotrlja se s kreveta. ”Moj otac mora biti zaustavljen. Ne možeš sada odustati.”

”Misliš li da želim odustati?” Bijes mi se širi tijelom kao šumski požar. ”Nemam
jebenog izbora nego bježati.” Ne mogu spriječiti svoj glas da se ne povisi. ”Ti si me
cinkala. Hunter zna da ja odajem informacije. A do sada i Cole i Sarah sigurno znaju.
Ne mogu više dobivati informacije iznutra. Beskoristan sam. Sve za što sam radio je
nestalo.”

Problijedila je.

”Provest ću ostatak svog života krijući se od tvog brata, Keira, a to je samo ako
me se prije toga ne dočepa Hunter.”

Grlo joj se pomiče dok teško guta. ”Ja ću razgovarati sa svojim bratom.”

”Riječi ne mogu popraviti veličinu moje izdaje. Tvoj brat će me jebeno ubiti
prvom prilikom koja mu se ukaže.”

”Imam više moći nego što misliš. Imaj malo vjere u mene.”

Volio bih da mogu. Zaista, volio bih. Ali se moram sakriti ili ću umrijeti.

229
 ”Idem se istuširati.” Krenuo sam prema kupaonici, moram se ograditi od njenih
zabluda. Ne mogu se radi toga osjećati bolje, bez obzira koliko to želim.

”Sebastiane, čekaj.”

Požurila je za mnom, zamalo me stigla prije nego što sam zatvorio vrata.

”Molim te”, molila je preko barijere koja je između nas. ”Smislit ću nešto.
Dozvoli mi da razgovaram s Coleom.”

Prigušio sam podrugljiv smijeh. Ona će razgovarati s njim - s tipom koji ima
nezaustavljivu potrebu da zakolje svakog svog neprijatelja. Vjerujem da će taj razgovor
propasti brže nego navijačica na after partiju.

Skinem se i uđem u tuš kabinu, ne zamaram se čekanjem da voda postane toplija

prije nego što zakoračim pod ledeni tuš.

”Molim te, Sebastiane.”

Bože. Ova žena neće ovo pustiti.

Podignem svoje otečeno lice prema vodi. Bol blokira njene molbe dok se držim
za policu kako bih mogao stajati.

Razgovor s Coleom neće ništa promijeniti. Bez obzira na to što će mu reći da bi

ga uvjerila da sam nevin, neće čak ni promisliti dva puta oko toga da me ubije. Znao
sam to sve vrijeme. Započeo sam svoju osvetu znajući da imam malo šansi da izađem
živ iz ovoga. Šanse da me uhvate su uvijek bile velike.

Na kraju krajeva, imam barem početnu prednost u bježanju.

Kada se malo osvježim, spakirat ću par bratovih stvari i pobjeći. Mogao bih proći
nekoliko granica prije mraka. I nastavit ću ih prelaziti, mijenjajući identitet.

Strana buka me trgne iz mojih planiranja i naslonim glavu na staklo tuš kabine
kako bih slušao. Vrata se tresu. Pokušava obiti jebenu bravu.

Prigušim poražavajući izdah kada provali unutra. Moram joj priznati da je jebeno
uporna.

Priđe mi, vidim je u perifernom vidu.

230
 ”Mogu ovo popraviti.” Njena odlučnost se obruši na mene s druge strane stakla.
Moj kurac nije imun. Njena ustrajnost je jebeno seksi, bez obzira koliko se ja trudio to
ignorirati.

Vratim se nazad pod tuš, držeći glavu potopljenom, pridržavajući se za policu.

”Sebastiane…” Otvorila je staklo. ”Pusti me da razgovaram s Coleom. Mogu ovo

popraviti. Kladim se u svoj život.”

Ne odgovaram joj. Dobro, odgovara joj moj kurac koji nastavlja rasti.

”Sebastiane”, ona pukne. ”Slušaj me.” Uđe u tuš kabinu i provuče se uza zid
ispred mene, njeno rame okrzne moju mokru ruku.

”Što to, jebote, radiš?” zarežim.

”Trebalo bi znati da mrzim kad me ignoriraš.”

”Da, znam. Ali ovo nije mjesto na kojem bi željela sada biti.”

Izdahne. ”Da, je. Moramo poraditi na ovome.”

”Ne, sad trenutno ne moramo.” Uspravio sam se, udaljavajući se od nje. ”Izlazi
odavde.”

”Ne dok me ne poslušaš. Cole će...”

”Ne. Ti slušaj mene.” Suzio sam oči. ”Prolaženje kroz ovaj razgovor bi mogao
biti problem bilo kada. Ali kad sam tvrd kao stijena, nema apsolutno nikakve šanse da
prolazim kroz to. Tako da predlažem da mi se izgubiš iz vida.”

Mala namrgođenost joj prođe obrvama, a onda razumijevanje osvane u tim

naivnim očima. Proguta, teško, i njen jezik izviri kako bi polizao donju usnu. ”Neću
otići.”

”Nemoj mi ovo raditi”, preklinjem je.

Ne želim ju jebati. Ne mogu. Pomisao da ću ju morati ostaviti je dovoljno teška

bez toga da se odam tom poroku još jednom.

”Ja ću ovo popraviti”, šapuće.

231
 Pritisnem svoje čelo uz njeno i zatvorim oči. ”Ne možeš. Ako ostanem, mrtav
sam.”

”Ja ću te štititi.”

Nasmijem se. ”Stvarno? I kako to planiraš učiniti?”

Njena ruka se omota oko mog vrata, njeni nokti zagrebu kožu moje
glave. ”Učinit ću sve što je neophodno. Baš kao što si ti učinio za mene.”

Naginje se prema meni, nos joj očeše moj, mlaz vrele vode teče po nama. ”Pala
sam na tebe, Sebastiane. Ne mogu te sada pustiti.”

”To adrenalin govori iz tebe. To je strah.” Također ima malo i Stockholmskog

sindroma.

”Ne, nije. Osjećala sam se ovako i prije pucnjave.”

Ukopava nokte dublje, zahtijeva moju pažnju. ”Nikad me nije strah kad sam s
tobom. Osjećam se sigurno. Kao da sam doma.” Njene usne okrznu moju čeljust. Moj
obraz. ”Ovo mora uspjeti. Ne zanima me što je potrebno za to.”

Ono što je potrebno može biti njen život. Odbijam biti odgovoran za to.

Povučem se, otvorim oči i obuhvatim njeno lice s obje ruke. ”Slušaj. Hunter će
doći po mene. A ako je pretražio moju kuću kao što sam želio, onda će pronaći ovo
mjesto jebeno brzo.”

”Kako? Mi smo usred ničega.”

”Mi smo usred kuće mog brata”, priznam joj. ”Nazvao sam ga tražeći uslugu i
rekao mu da nestane na par dana.”

Oči joj plamte, panika je očigledna, a onda je uguši još veća odlučnost. ”Onda
bježimo. Zajedno. Idemo odavde. Sakrit ćemo se.”

”Ne želiš napustiti svoju obitelj, ljepotice. Ne bi mogla živjeti bez Layle ili Stelle.
A sinoć si mi rekla koliko si bliska s Coleom.”

”To će biti samo privremeno.” Očeše svoje usne o moje, ubijajući me tom
seksualnom molbom. ”Mi ćemo ovo riješiti.”

232
 ”Ovo nisu pregovori.” Volio bih kada bih mogao naći način da ovo uspije, ali
iskreno, nema mjesta njenom optimizmu. Hunter mi nikada neće oprostiti, a Torian će
sa zadovoljstvom staviti nagradu na moju glavu. Gotovo je.

”Ja odlazim, Keira, a ti ne ideš sa mnom.”

233
 21. Keira
Udarila sam ga u prsa. ”Zašto si jebote toliko tvrdoglav?”

U tim tamnim očima vidim bol. ”Već sam izgubio nekoga do koga mi je stalo.
Nemam namjeru dozvoliti da se to opet dogodi.”

Moj želudac se okrene od tjeskobe i od bijesa. ”To nije dovoljno dobro.”

Približim se njegovom licu, voda mi teče po majici, čineći da se materijal lijepi za moju
kožu. ”I ja sam izgubila nekoga. Znam kakav je osećaj. I to je razlog zašto te neću
pustiti.”

Daje mi tužan osmijeh. ”Keira…”

”Nemoj.” viknem. ”Makar jednom, samo me slušaj.”

Uvuče dah i uspravi se, radeći prostor između nas. ”Dobro. Slušam te.”

Srce mi bubnji u ušima. Ne znam što reći kako bih ga natjerala da ostane. Imam
samo nadu i želju i preveliku potrebu koja me požuruje da prekinem tišinu. ”Kada Cole
sazna za našeg oca, on će ga se odreći. Zna što sam sve prošla s Richardom. Nikada ne
bi naše prezime povezivao s takvim tipom...”

”To nije poenta, cvjetiću. Ono što je ovdje problem je to da sam ja doušnik. Dao
sam vlastima dovoljno razloga da ozvuče telefon tvog strica. Samo je pitanje vremena
kada ćete svi pasti, a ja sam jebeno pomogao.”

”Ti nisi prvi, a nećeš biti ni posljednji. Ljudi su davali informacije vlastima još
prije nego što sam se ja rodila. To nije ništa novo. Rijetko kada nešto nađu. A i kada
nađu, mi imamo čovjeka na svojoj platnoj listi koji nam jednostavno pomogne. Nisam
zabrinuta za to.”

”Čuješ li ti sebe?” on se strese. ”Jebeno sam izdao tvoju obitelj.”

234
 ”Učinio si ono što je bilo neophodno jer si se borio za svoju sestru.”

”Cole to neće vidjeti na taj način. Čak ni ti ne bi to trebala gledati na taj način.”

Dala sam mu tužni osmijeh, pretvarajući sve svoje emocije u izraz lica. ”Ono što
ja vidim je netko kome bi se trebali diviti zbog njegove snage. Ti si neustrašiv,
Sebastiane. Učinio si ono što je bilo ispravno za tebe i tvoju obitelj bez obzira na
posljedice.”

Sklopio je oči nakratko, obrve su mu se namrštile. ”Ti živiš u iluziji, princezo.”

Automatski me privuče njegov izraz lica dok razvlači usne u tužan osmijeh.

”Ne, ne živim. Da vlasti imaju nešto protiv nas, već bi to iskoristili. Ne postoji
ništa što oni mogu učiniti.”

”Već su mi rekli što će učiniti. Ako im pobjegnem prije nego što odrade hapšenje,
te seronje će namjestiti da Sarah i Hunt ispadnu cinkaroši.” Njegove oči se suze i on mi
se približi. ” A pogledaj mene, ja već bježim.”

Izgleda kao da je u potpunosti izmučen. Ali svakako ga moram pitati. ”Jesu li?
Cinkaroši, mislim. Jesu li umiješani?”

”Ne.” Njegov odgovor dolazi odmah. ”Što misliš zašto me Hunt pokušao jučer
ubiti? Nitko jebeno nije znao osim agenta s kojim sam radio. A ona će namjestiti Hunu
i Sarah čim bude saznala da sam ja pobjegao. Vjerojatno već je.”

Želudac mi drhti i grči se. ”Ako samo jedan agent zna, onda je možda to odgovor.
Riješimo se nje. Problem riješen.”

Trgne se. ”Moraš se prestati boriti. Ovo sranje se ne može popraviti.”

Neću.

Ne mogu.

”Nisam te spremna pustiti.”

Daje mi tužan osmijeh. ”Volio bih da imamo izbora.”

235
 Primaknem mu se, moje mokre grudi se naslanjaju na njegove, njegova tvrda
dužina se naslanja na moj trbuh. Čeljust mu se stegne dok ide unazad, naslanjajući se na
zid malog zatvorenog prostora.

Ja ga pratim i ne dozvoljavam da se među nama napravi bilo kakva distanca.

”Želiš me.” Gurala sam ruku između nas i obuhvatila njegovu dužinu. Njegov
šištavi uzdah je bila moja slatka pobjeda. ”Ne možeš to poreći.”

”U pravu si, ne mogu.” Njegove oči su omekšale. ”Ali ako te pojebem, to neće
promijeniti moje mišljenje o riskiranju tvog života. Ne možeš me navući da dozvolim
da budeš povrijeđena.”

”Ja povrijeđena?” Trznem se. Skoro se slomim.

Ovo nije u vezi moje sigurnosti. Nego u vezi njegove. Kad se radi o mojoj obitelji,
ja znam paziti sebe.

”Da, ti povrijeđena,” odgovara. ”Hunter i Cole će krenuti na mene, puškama.

Opasno je za tebe da budeš bilo gdje blizu mene. Već sam trebao otići.”

Željela sam ugurati malo razuma u tu glavu. Ali prizor njegovog izudaranog i
izmučenog tijela me vraća u realnost. ”Ne.”

”Da”, reži. ”Moram pobjeći što je dalje moguće od tebe.”

Cijelo tijelo mi se grči, moja unutrašnjost se pretvara u prah. ”Preklinjem te.”

Moja ranjivost je vidljiva u napuklosti moga glasa. Moje grlo gori. Moje oči također.
”Nemoj bježati, ne želim da ovo završi.”

Zgrabio je mokar materijal moje majice, stežući je šakama. ”Daj mi vremena.

Kad se vratiš svojoj obitelji, sve ovo će ti biti samo ružna uspomena.”

”Vraga hoće.” Privijam se uz njega, usta su mi na centimetar od njegovih prije

nego što shvatim i to me snažno pogodi u rebra. ”Je li to ono što ću ja tebi biti? Ružna
uspomena?”

Njegovo lice se grči, njegove šake i dalje stežu moju majicu. ”Želio sam te spasiti
od prvog trenutka kad sam te ugledao. Mogao sam pobjeći te noći i ne obazirati se na to

236
hoće li me Cole uhvatiti. Ali u podsvijesti sam razmišljao da ako nisam mogao spasiti
Penny, onda se mogu potruditi spasiti tebe.”

”Ti me i jesi spasio.”

Izvadio je ruku između nas, svojim palcem je okrznuo moju donju usnu. ”Nije
bilo stvarno, sjećaš se? Taj ključni trenutak za mene je za tebe bio samo laž. Ja nisam
bio onaj za kojeg si me ti smatrala i ti nisi bila ona koja sam ja mislio da jesi. Shvatit ćeš
to kad budeš imala dovoljno vremena da razmisliš.”

”Meni ne treba vrijeme. Ni prostor. Ili bilo što što si mi želi sljedeće predložiti.”
Stegla sam njegov zglob držeći mu ruku preko svojih usana. ”Moj um je priseban.
Donijela sam odluku. Možda smo izmisli priče koje su nas spojile, ali mi smo ovdje s
razlogom.”

”Da, zato što sam želio srušiti najveću kriminalnu obitelj u državi i nisam uspio.”

”Ne. Mislim ti si ovdje.” Dotakla sam svoje grudi. Svoje srce. ”Ti si ovdje s
razlogom.”

Obujmio mi je obraz, a oči mu se ispune sažaljenjem. ”Keira...”

”Nemoj.” Stisnem mu zglob. ”Nemoj se usuditi reći mi da i dalje želiš otići.”

Uzdahne i pokuša se otrgnuti i spustiti svoju ruku. ”U tom slučaju ne znam što
očekuješ da ti kažem.”

”Nemoj reći ništa. Samo budi sa mnom.” Povukla sam natopljenu majicu preko
glave i ogolila se pred njim. ”Pomozi mi da ovo uspije.”

Čeljust mu se stisne. Oči mu plamte.

”Potreban si mi, Sebastiane.” Povučem gaćice i puštam da mi klize niz bedra i

padnu na pod. ”Znam da sam i ja potrebna tebi.”

Vidim da razmišlja o predaji. Mogu osjetiti slatku pobjedu na svom jeziku. Mogu
vidjeti kakav utjecaj imam na njega.

“Manipulacija je u tvojoj krvi, nije li, kolačiću?”

Pretpostavljam da bi me ovo trebalo uvrijediti.

237
 Ali nije.

Znam da je ovo njegov posljednji trzaj da me odbije. Neće me ovo pokolebati.

Uvjerit ću ga da je ovo ono što oboje trebamo. ”Znam biti manipulatorica. Ali ovo nije
to. Ovo što ti osjećaš je povezanost i ne možeš to poreći. Postoji razlog zašto je ovo tako
dobro, bez obzira na sve moguće razloge zašto ne bi smjelo biti.”

”U tome i je stvar...” Posegne iza mene i zatvori vodu. ”Ovo nije u redu. Ovo što
osjećam u vezi tebe - ono što sam oduvijek osjećao u vezi tebe - to je jebeno nepoštivanje
moje obitelji.”

Zgrabi me oko struka i ponese me mokru do kreveta gdje me spusti. Posteljina

ispod mene se natapa, a mojim tijelom prolazi blaga jeza. Ali ono što je najgore je to što
se on odmaknuo od mene, kao da je konačno pronašao snage da mi se odupre.

”Nešto ću pojesti, spakirat ću neke stvari i onda odlazim odavde. Nećeš dugo biti
sama. Hunter će te pronaći vrlo brzo.”

Krenuo je prema vratima i ja sam se uspaničila. Nemam pojma što da radim.

Nemam više ideja kako da ga natjeram da ostane. ”Sebastiane.”

Zastane, i ja radim nešto što je tako netipično za mene da mi se cijelo tijelo trese
dok me on gleda preko ramena.

Kliznem rukom preko struka i trbuha i smjestim je na vrh svojih bedara. Raširim
noge za njega, dok mi srce bubnji u grudima.

Nisu mi strani vlastiti dodiri, ali nikad to nisam smatrala zavodljivim. Želja da ja
iniciram seks nikad nije bila moja stvar. Ne do sada, kada više nemam drugog asa u
rukavu.

Bulji u mene, usnica mu se izvija u blago režanje.

Ne znam je li to to izraz gađenja ili požude. Više ne znam ništa osim da imam
ogromnu želju.

”Prestani”, reži.

Protresem glavom. ”Ne mogu.”

238
 Kliznem prstom preko pičkice i zatvorim oči, blago stenjem dok klizim unutra.
Moje zadovoljstvo nadvladava osjećaj poniženja, ali pretvaram se da plivam u požudi.
Mičem prstom u kružnim pokretima, a drugom rukom hvatam grudi. Radim sve one
seksi stvari koje sam vidjela i o kojima sam čitala bez obzira što cijelo vrijeme osjećam
kao da glumim.

”Keira, prestani.”

Ne slušam ga. Nastavljam svoju predstavu, i dalje držeći oči čvrsto stisnute kako
bih smanjila svoju nervozu.

”Jebi ga,” zareži.

Čujem izmučenost u njegovom glasu. Toliko puno bijesa i agresije koji su

usmjereni prema meni.

Nisam uplašena. Neće me povrijediti. Više me brine to što ja njega povređujem

zbog navaljivanja na nešto čega ne želi biti dio.

Krv mi šušti u ušima dok se poigravam klitorisom, trljajući ga svojim palcem.

Ne mogu čuti bilo što drugo osim svog srca. Glasno lupanje odjekuje kroz mene i
povećava moju anksioznost.

U iskušenju sam da virnem i provjerim gleda li me. Možda je već i napustio sobu.
Mogao je samo otići.

Moje srce potone.

”Ubijaš me, mala.” Hvata me za zglobove i vuče me preko kreveta.

Zacvilim, otvaram oči i susrećem se s njegovim pogledom.

”Zašto mi ovo radiš?” mrmlja. ”Zašto i dalje igraš igrice?”

Oslanjam se na laktove. ”Nema više igrica, obećavam ti.”

Na njegovom licu se ocrtava bezbroj emocija - odlučnost, neizvjesnost i tračak

nade. Svi se miješaju, pokazujući mi da iza pretučene i ranjene vanjštine leži jedna dobra
duša.

”Nema više laži”, priznajem. ”Sve što želim si ti.”

239
 Obožavam ga. Čak se neću truditi ni poreći. Kako bih i mogla kada se on usudio
izazvati mog oca - najmoćnijeg muškarca koga poznajem? Sebastian je uzdrmao
tvrđavu. Pretvorio se u ratnika i štitio me cijelo vrijeme.

Moj otac se čak nije ni potrudio zaštititi svoju ženu od opasnosti koje je sam
stvorio. A sasvim sigurno nije zaštitio ni mene od svog rođenog brata.

Od rođenja sam zaklonjena, ali ne i zaštićena, a Sebastian je dašak najsvježijeg,

najčistijeg zraka u ovoj okrutnoj realnosti.

On ima snagu i posvećenost i disciplinu.

Čast, moral i ponos.

I daleko je bolji nego što netko kao ja zaslužuje. Ali pretpostavljam da mi je to u

krvi, iako znam da ga ne zaslužujem, nisam ga se spremna odreći.

”Tvoja sam”, šapućem. ”Bilo da me želiš ili ne.”

Škrguće zubima. ”Jebeno te želim, Keira. I ne mogu se zaustaviti.”

Sjela sam i prebacila noge preko ruba kreveta, približavajući se njegovim prsima.
Ne mičem pogled s njegovog, dok kapljice vode klize po njegovom tijelu, kapajući mu
s kose na prsa, pa sve do erekcije koja mi je nadohvat ruke.

On je umjetničko djelo. Svi ti mišići. Sve te tetovaže.

A sada ih sve spaja ružičasto i ljubičasto meso koje je uzrokovano mojim lažima.

Moje srce bolno tutnji dok se savijam i ljubim ga u trbuh.

Ispitivački me promatra, intetzitet njegovog pogleda me preplavljuje, zagrijava

me.

Jebeno me prati dok se spuštam centimetar po centimetar, vukući usne polagano,

ostavljajući trag sve dok se ne ugnijezdim tik iznad vrha njegovog kurca.

Zaustavim se i promatram ga kako polagano guta knedlu u grlu. On ima toliko

mnogo moći nada mnom, ali sada vidim kako se naše pozicije mijenjaju. Ja imam
kontrolu. On je u mojoj milosti.

240
 Naginjem glavu prema njegovoj muškosti. Čvrst je i debeo. Potpuno novi teritorij
za mene.

Nikada ranije nisam ovo radila i točno znam zašto. Nisam to trebala probati. Ovo
sam trebala čuvati za Sebastiana.

Nagnem se bliže, izbacim jezik i pređem po njegovoj dužini. Ližem kapljice

vode. Kušam slanu tekućinu koja kaplje iz njega.

”Isuse”, zašišti.

Moja napetost popušta, njegova psovka je bila žestoka. Zahvaća pramenove moje
kose u svoje šake i čvrsto ih povlači.

Ježim se, postajem rob njegove brutalnosti. Moja pičkica se grči. Moram stisnuti
svoja bedra da bih suzbila bol. Ali onda se on odmakne i ja sam preplašena da je našao
volju da prekine sve ovo.

”Pomakni se nazad na krevet, srce.”

Klimnem, preplavljena olakšanjem, poslušam ga.

Klizne preko mene, nježno i polako, njegova težina me pritisne uz madrac.

Njegove usne pronađu moje. Njegov jezik prodire duboko u moja usta. Ljubi me kao da
mu je to posljednja stvar koju radi. Obuhvaća mi lice i struk kao da me želi zaštiti od
vjetra.

Svuda je oko mene. Njegove ruke. Njegova usta. Njegova pažnja.

Osjećam se kao kraljica pod njegovim dodirom.

Zapletem prste u njegovu kosu i držim ga čvrsto. ”Obećaj mi da nećeš otići.”

Ignorira me, trljajući svoje kukove o moje i vrh njegovog kurca klizi niz moje
nabore. Njegov pogled mi govori sva obećanja koja želim čuti. Vidim posvećenost u
njegovim očima. Čista, nesputana želja za mnom, isto kao što ja želim njega

Podigla sam dupe s madraca kako bih mu prišla bliže. Zadovoljstvo je trenutno.
Svaki centimetar mog tijela trne, od mojih nožnih prstiju do bradavica, od prstiju pa sve
do lica.

241
 Mumljam. Ni ne trudim se sakriti zadovoljstvo.

Neću se sramiti toga kako se dobro osjećam radi njega.

Želim uzeti sve što mi može pružiti i odbijam da to bude kratkotrajno. Ovo ne
smije prestati. On ne smije otići.

Njegovi pokreti postaju dublji, orgazam se polako počinje graditi u meni. Mi smo
stvoreni jedno za drugo. Nitko ne može poreći koliko je dobar osjećaj. Pojačava svoj
tempo, poljupci postaju intenzivniji, ruke mu lutaju po mom tijelu kao da su navučene
da ispitaju baš svaku krivinu.

Moja leđa se podižu od madraca. Moji kukovi se izvijaju kako bi se susreli s

njegovima. Spajamo se u savršenom skladu. Dvoje ljudi. Jedan pokret.

Čista sudbina.

Jebao me žestoko, snažno i dominantno. Stenjali smo i grebali dok smo jurili
prema svome zadovoljstvu. I ja sam oduvijek tako i zamišljala seks. Žestok.
Kažnjavajući.

Nikada nisam zamišljala da može biti ovako. Ne s njim. Ni s kim.

Nikada nisam shvaćala kako razarajući ovaj spoj može biti. Kako jedan čovjek
može imati moć da me razbije do najsitnije čestice i onda da me ponovo sastavi, djelić
po djelić, s uzavrelim, znojnim pokretima svog tijela.

Ja sam u deliriju.

Ja sam zarobljena.

Pojačava svoj ritam, klizi u mene, a onda se povlači lagano i kontrolirano dok
gleda u mene.

Nikada se nisam osjećala ovako. U potpunosti obožavamo.

Preplavljena sam emocijama dok mi on šapuće komplimente za koje nikada ne

bih pretpostavila da mi netko može uputiti. Govori o mojoj ljepoti. Mumlja o tome kako
me obožava.

“Prelijepa si, savršena si. Moja si.”

242
 Meni su te riječi sve.

Ljubim ga - u obraz, u čeljust, u bradu. Provlači svoje zube po mom vratu i liže
osjetljivi put do mog ramena.

Kuša me, uživa u tome.

Omotala sam noge oko njegovog struka, omogućivši mu dublju penetraciju. Ali
to je i zbog toga što se želim uhvatiti za njega. Moram se čvrsto držati. Odbijam se
pustiti.

Provlači ruku između mene i madraca i obuhvaća mi dupe.

Naši pokreti se ubrzavaju, svako nabijanje radi veći pritisak, a zadovoljstvo

postaje sve moćnije. Tresem se od intenziteta, moje tijelo vrišti za još.

Njegova usta me proždiru, čvrstoća njegovih zuba i mekoća njegovog jezika me

čini ludom.

”Sebastiane…” Ne znam što drugo da kažem. Njegovo ime je sve što postoji u
ovom trenutku.

Ja više nisam ja. Više nisam sama u srcu, ni u tijelu, ni u duši. Sve što poznajem
je isprepleteno s ovim čovjekom. Mi smo jedno. I nikad se ne trebamo razdvajati.

Ne želim da ovo završi. Čvršće se hvatam za njega i stežem bedra.

Uzbuđenje je tako intenzivno. Njegova pažnja me preplavljuje.

”Volio bih posjedovati izdržljivost kako bih mogao učiniti da ovo traje čitav dan,
ali ti si jebeno savršena, Keira. Oduvijek si bila.”

Ježim se, udovi i živčani završeci mi trnu i šalju vibracije koje kulminiraju u
mojoj pičkici i tada padam preko ruba.

Raspadam se, vrat mi se savija u euforiji, a uzdasi mi bježe iz grla. Zatvaram oči,
zadržavam se u ovom trenutku, uživajući u blaženstvu dok se Sebastianovi naleti
oslobađanja miješaju s kontrakcijama moje pičke.

Savršeno. Epski. Intenzivno.

243
 Ja sam na najvišem vrhuncu, okružena njegovom nježnošću, kupam se u
endorfinu kada sve počne usporavati.

Naši pokreti prestaju. Njegovi poljupci nestaju. Zadovoljstvo se smanjuje dok

nam uzdasi blijede.

Toplina kojom sam bila prekrivena za nekoliko sekundi postaje hladnoća dok
otvaram oči i vidim izmučenog čovjeka koji bulji u mene.

”Ti si savršenstvo, Keira.” Njegove riječi zvuče kao opraštanje. Prošaputani

oproštaj.

”Odlično. Onda nemoj otići.”

Trgne se i zakopa glavu u moj vrat. Utihne, od odzvanjanja u mojim ušima ne

mogu čuti ni njegovo oštro disanje.

Ne otpuštam stisak. Nastavljam ga čvrsto držati, uvjeravajući sebe da će zauvijek

tamo ostati, sve dok mu tijelo ne postane kruto.

Njegovo emotivno povlačenje u sebe mogla bih opisati kao živu tvar koja diše.
Osjećam kako mi bježi to što smo imali, a onda brzim pokretima klizi s mene i skače na
noge kao da sam ga opekla.

”Sebastiane…” Čekam njegovu reakciju, riječi koje će proglasiti kraj svega

ovoga i koje će me razbiti u milijun dijelova. Ne znam kako drugačije da se borim s
ovim. Preklinjala sam ga. Moljakala sam. Iskoristila sam svoje tijelo.

”Čuješ li to?” Pokazuje glavom prema prozoru.

Moj puls podivlja. ”Što točno?” Ostajem mirna, pokušavajući čuti bilo kakav
zvuk. ”Što je to?”

”Netko je ovdje.” Posegne prema jastucima i izvuče svoj pištolj. ”Moraš se

sakriti.”

Otkotrljam se s kreveta i krećem se nekontrolirano pod naletom nervoze,

nesigurna bih li trebala tražiti odjeću ili oružje.

244
 ”Idi u kupaonicu i zaključaj se.” Odlazi do ormara i izvlači bokserice, navlačeći
ih uz noge jednom rukom. ”Ne izlazi dok ne budeš sigurna da je u potpunosti sigurno.”

”Neću te ostaviti samoga.”

”Ne raspravljaj sa mnom.” Odlazi prema vratima. ”Samo ćeš mi smetati.”

245
 22. Decker
Požurio sam niz hodnik, psihički se pripremajući za borbu, vireći kroz staklene
dijelove na ulaznim vratima.

”Tko je to?” Keirin šapat dolazi iz neposredne blizine.

”Srce,” moj glas je škripav, ”možeš li me jednom u životu poslušati i otići se

sakriti?”

”Ne.” Prišla mi je na prstima, povlačeći čistu majicu preko širokih hlača koje vise
s njenih kukova. ”Moram znati što se događa.”

Izdahnem i vratim svoj fokus na dvorište. ”Auto se približava prilazom.”

Ne prepoznajem ovo vozilo, ali već mogu prepoznati krupnu građu čovjeka koji
vozi.

”Tko je?”

”Hunter.” On je jedina osoba koja je mogla shvatiti gdje sam i preveliki je

egomanijak da bi tu informaciju tako lako dao Torianu. Moj najbolji prijatelj će željeti
izaći kao pobjednik iz ove situacije.

Ona se uplaši i obuhvati me rukama oko struka. ”Što će on učiniti?”

Postoji podugačka lista toga što bi on mogao učiniti. ”Tko bi ga znao.”

Neće me ubiti ispred Keire. Makar se nadam da neće. Moram početi moliti da će
me odvesti nazad u Portland kako bi se Cole obračunao sa mnom. Tako ću imati prilike
da pobjegnem negdje usput.

”Sebastiane…” pribila se uz mene, njena toplina me obuzima cijelog. ”Bojim

se.”

”Nema potrebe da brineš. On je došao odvesti tebe kući. Okomio se na mene.”

246
 ”Zbog toga i jesam uplašena.”

Želim joj vjerovati. Bože, koliko joj samo želim vjerovati, ali i dalje postoji malo
zrno sumnje koje raste u mojim grudima. ”Bit će sve ok. Ostani unutra. Sakrij se u
zadnjem dijelu kuće.”

Hvatam se za kvaku i okrećem je, samo da bi me zaustavila njena ruka na mojoj.

”Neću te ostaviti.” Ugura se ispred mene, leđima okrenuta prema vratima,

pritiskajući svoje grudi uz moje. ”Znam da mi ne vjeruješ. Mogu to čuti u tvom glasu,
ali ja sam ovdje Sebastiane, ja sam ovdje gdje i želim biti.”

”Na liniji vatre?”

”Ako će se ovo na to svesti, onda da.” Okreće se, otvori vrata i izađe.

Želim da nestane. Da pobjegne. Da otrči od čovjeka koji me prebio prije samo

nekoliko sati.

Ne radi to.

Pregledava između crnog mercedesa i kuće kako bi bila sigurna da stoji točno
između nas dvojice.

”Isuse.” Ona ima smrtnu želju. Izlazim za njom dok ona i dalje stoji ispred mene,
prateći svaki moj pokret i osiguravajući da ostanem iza nje. ”Skloni mi se s puta, tigre.”

”Ne. Neću im dozvoliti da te povrijede.”

Auto ulazi u dvorište i zaustavljaju se ispred kuće. Tada primjećujem da Hunt

nije sam. Njegova odana pomoćnica Sarah je na suvozačevom sjedištu, a lice joj je
nepomično dok se zaustavljaju.

”Pomakni se.” Pokušavam se suzdržati, ali to što ona stoji ispred mene je jako
loše. Želim da ona bude iza mene. Ja sam onaj koji treba štititi nju.

Grabi moju lijevu ruku i omotava je oko svog trbuha, njen dodir je umirujuć i
mekan. A onda poseže za desnom rukom i podiže pištolj do svoje glave.

”Jebeno sranje.” Odmičem se. ”Neću se pretvarati da si moj taoc.”

”Molim te.” Okreće se prema meni, oči su joj molećive. ”On će te ubiti.”

247
 ”Mogu se brinuti sam o sebi. Jedino što ti sada radiš je pogoršavanje situacije jer
me ometaš.” Povlačim je iza sebe ignorirajući njeno šištanje, grebanje i protestiranje
dok je štitim svojim tijelom. ”Ili je to možda bio plan sve vrijeme.” Nanosim joj
emocionalni udarac u nadi da ću joj skrenuti pažnju.

Upalilo je.

Prestaje se buniti, bol zbog moje optužbe se ogleda svuda po njenim velikim
plavim očima. ”Nikad mi više nećeš vjerovati, zar ne?”

”Kako bi bilo da ti mogu vjerovati da ćeš ostati iza mene i biti mirna dok ja ne
riješim ovo?”

Stisne svoje usne.

Ne čekam njen odgovor. Okrećem se kako bih se suočio s našim gostima dok
izlaze iz auta, oboje se mršte i nemaju oružje upereno u mene.

Sarah je prva koja se odmiče od auta, što je iznenađujuće. Nikad ne bih pomislio
da bi joj Hunt dozvolio i da diše bez njegove dozvole u ovakvim situacijama, a kamoli
da joj dopusti da mi priđe.

Znaju da sam naoružan. Možda mi je oružje pored tijela, ali usprkos mom
ležernom stavu, oboje shvaćaju da ću početi pucati kako bih osigurao bijeg. Ali ona mi
se približava, njen korak je odlučan, lice nepomično, dok on samo stoji pored vozačevih
vrata.

”Što ćemo učiniti?” Keira postavlja jedva čujno pitanje dok stoji iza mene.

Ne mičem se. Čak ni milimetar.

Sarah me gleda u oči dok prilazi stepenicama i počinjem se pitati je li ona samo
distrakcija od Hunterovog smrtonosnog metka.

”Prekopali smo sva tvoja sranja”, kaže ona kao pozdrav.

”Pretpostavio sam. Inače me ne biste našli.” Pročistim grlo, pokušavajući

ignorirati navalu adrenalina. ”Postoji li i dalje moj stan?”

Slegne ramenima. ”Svakako nije u istom stanju kao što smo ga zatekli.”

248
 Vjerojatno bih se iznervirao da postoji bilo kakva mogućnost da se vratim kući.
Ali trenutno nisam siguran ni hoću li preživjeti ovaj dan.

Ono što najviše boli je to što su vjerojatno uništili svo moje istraživanje. Sve te
godine potrage. Sva ta lica nevinih žena. Sve one slike sestre koje više nikada neću
vidjeti.

Ona prva zakorači i dalje se mršteći, ali te oštre oči sada su drugačije. Kao da su
staklaste. Blistave. Nos joj se nabora dok napravi još jedan korak, pa još jedan, dok ne
dođe veoma blizu.

Krivnja joj se ogleda na licu, što me čini jako nervoznim. Hunter zna da je nikad
ne bih povrijedio. Ne bih mogao. Možda se u tome ogleda ljepota njihovog plana. Pušta
nju da me sredi bez muke.

”Trebao si mi reći”, zareži. ”Mogla sam ti pomoći.”

Zurim u nju. U emociju koja joj se ocrtava na licu, usnama koje drhte, suzama
koje se nakupljaju u njenim očima. Osjećam pritisak u prsima, udovima, u duši. Sve mi
postaje teško pod njenim bijesom.

Namrštim se. ”Ne razumijem.”

”Da sam znala za što su sve sposobni, ja bih stala na tvoju stranu, pomogla bih ti
sa svime.” Šmrkne, brada joj se lagano trese. ”Našla bih način da ubijem svakoga tko je
umiješan. Sve do jednog, Deckere.”

Keira uvuče dah, i u svom perifernom vidu vidim je kako se ukočila. Sarah priča
o Keirinoj obitelji. Njenom ocu. Njenom stricu. Moguće i o njenom bratu. Bez obzira
za što su oni sposobni, te riječi je teško čuti, pogotovo od nekoga koga smatraš
prijateljem.

”Zašto si ovdje?” Pitam je.

”Želim ti pružiti podršku.”

Ja - kao jednina. Nema mi, nema ni naznake Huntera.

”Nisi ovdje da me prebiješ jer sam cinkaroš?”

249
 Bijes polako prelazi u lukavi cerak. ”U stvari, ja sam na neki čudan način ponosna
na načine na koje si nas prevario. Nikada ne bih ni pretpostavila da si dovoljno pametan
da izvedeš ovako nešto.”

”Očigledno je da nisam. Pogledaj gdje smo.”

”Mene si prevario.”

Nisam baš uvjeren. Ovo je sigurno samo gluma. Plan. Ali samo Bog zna zašto
odugovlače da završe ovo. Hunt obično ne voli igrice sa svojim plijenom. ”Hvala?”

Ona zakorači naprijed. ”Ni ne spominji to. A sada me zagrli, ti manipulativno

govno. Ne mogu vjerovati da si prolazio kroz sve ovo, a da ja nisam ni znala.”

Ona raširi svoje ruke, a ja se spremim za napad.

Sarah se ne grli.

Nikada.

Ova žena je definicija za emocionalnu suzdržanost, tako da je vjerojatno da će

mi zabiti nož u leđa. A ipak, ja stvarno žudim za time.

Nema baš puno ljudi kojima sam dozvolio da mi se približe otkako je Penny
nestala. Troje, ako bismo baš brojali. A sada sve tri duše bulje u mene i u poziciji su da
me smaknu.

”Sebastiane.” Keira me upozorava.

”U redu je.” Raširim ruke, spreman da potonem ili da isplivam, dok povlačim
Sarah na sebe.

Zagrlim je, čekam izdaju, očekujem hladnu oštricu noža. Ne dogodi se ništa.
Naslanja se na mene, privijajući se jako i ja bacam pogled prema Hunteru, njegov pogled
je mutirao na epski nivo.

”Morat ću pogoditi da tvoj zaručnik nema baš neku potrebu za grljenjem ovako
kao ti.”

”Nemoj se brinuti za njega. Još uvijek se oporavlja od vaše borbe. Ne može se

riješiti migrene.” Povuče se, ruke joj padaju sa strane. ”Ali nije zucnuo ni riječ o ovome

250
Coleu. To je ogroman znak njegove podrške, bez obzira na to što on nije spreman to
priznati.”

Podrška? I dalje ne vjerujem u to.

Mora postojati neka caka. Skriveni motiv.

”To juče nije bila borba Sarah, taj jebeni div me pokušao ubiti.”

Okrene očima. ”Izgleda kao da obojica malo pretjerujete.”

Prenese svoju pažnju na Keiru, izraz joj je prešao u prijeteći dok je prekrižila
ruke na grudima. ”Jesi li znala za ovu trgovinu ljudima?”

Bacam pogled na Keiru i uhvatim trenutak gdje joj se šok širi preko lica. Pogađa
je ova gruba optužba. Moram priznati da pogađa i mene.

Sarah je obično strastvena feministica koja napada muškarce koji napadaju druge
žene. Ali sada i ovdje se sprema napasti ženu koja to ničim nije zaslužila.

”Ne, nije.” Odgovorim.

”Nisam pitala tebe. Želim to čuti od nje.” Sarah povisi ton i ne prekida buljenje.
”Jesi li znala da prodaju seksualne robove? Jesi li bila umiješana?”

Keira izbaci svoju bradu ponosno i otvori usta da nešto kaže, ali onda ih samo
zatvori. Ne mogu sa sigurnošću reći sprema li se vikati ili plakati. Ne želim vidjeti ni
jedno ni drugo.

”Rekao sam ti da nije znala. A ako joj ja mogu vjerovati, možeš i ti.”

Okrenem se i pođem prema ulaznim vratima, prezirući svaku sekundu koju su mi

leđa okrenuta ubilačkom psihopatu u dvorištu. ”Hajdemo unutra. Ovo će biti jedan dug
razgovor i nema potrebe da se odvija ovdje.”

Otvorim širom vrata i buljim u Sarah, čekajući da me posluša.

Uzima svoje vrijeme, ne krijući svoje neprijateljstvo prema Keiri kada konačno
krene prema meni i skine cipele kako bi ih ostavila pored vrata. ”Bit će potrebno mnogo
više od tvoje riječi kako bi me uvjerio da ona nije ništa znala. Pogotovo kad je ona ta
koja ti je smjestila.”

251
 Ne nasjedam na ovo. Ne mogu si to dozvoliti.

Ova situacija je mnogo bolja nego da dobijem metak u glavu kao što sam
očekivao. Ali pogled na Keirin emotivni slom me pogađa. Te oceanske plave oči me
drže zaključanima, kidaju me iznutra.

”U redu je”, procjedim.

Ona se okreće i usmjerava svoju pažnju prema prednjem dvorištu. Pratim njen
pogled i još jednom nailazim na ljutog, mrzovoljnog jebača koji me gleda kao da sam
ohrabrio cijeli nogometni tim da uživo prenosi grupnu orgiju s njegovom mamom.

”Ne izgleda sretno”, ona šapuće.

”Ljut je na mene. Nije na tebe. On bi učinio sve za tebe i tvoju obitelj. To znaš?”

”Tako je bilo ranije.” Krene prema meni. ”Tko zna kako je sada.”

Nastavi koračati u tišini kroz kuću dok ja čekam da vidim što će namrgođeni
učiniti. Očigledno je sve što on zna je namrgođeno stajati, pošto se ne pomiče ni
centimetar.

”Hej, seronjo,” pozovem ga. ”Ulaziš?”

Usna mu se izvije. ”Što je to bilo? Ne mogu odavde čuti tvoje gluposti, glupi
jebaču.”

Pretpostavljam da je ovo najbliže što mogu dobiti od privremenog prekida vatre.

Ulazim unutra, zaključavam vrata kako bih mogao biti siguran kada Hunt odluči
napasti. Neće ostati vani još dugo. On je tvrdoglav, ali nije nimalo strpljiv. Željet će se
baciti u akciju što je prije moguće, iako Sarah tvrdi da je na mojoj strani, neću spustiti
svoj gard.

Odlazim do kuhinje i pronalazim je kod sudopera, toči čašu vode iz slavine. ”Gde
je Keira?”

Slegne ramenima. ”Ne znam. Ali najbolje je da je držimo na distanci za sada.”

”Popusti joj malo. Prošla je kroz dosta toga.”

252
 ”Zašto joj vjeruješ?” Zatvori slavinu i otpije iz čaše. ”Ona je ta koja ti je
namjestila.”

”Imam svoje razloge.” I previše sam kukavica da bih priznao da se svi okreću
oko intuicije i privlačnosti, a ne oko dokaza. ”Proveo sam dovoljno vremena s njom i
vjerujem da je nevina.”

”Oprosti mi što baš i nisam uvjerena u to.”

”Zar ona ne bi trebala biti tvoja prijateljica?”

Oči joj očvrsnu. ”Sjebali su me ljudi mnogo bliži nego što je ona.”

Znam to. Volio bih da ne znam, ali vrlo dobro znam za sve horore koje je ona
preživjela.

”Decker, tek prije deset sati smo dobili informacije o tebi. Od tada sam provela
svaku minutu čitajući te stranice. Čak i dok sam se vozila dovde. Još uvijek mi se sležu
dojmovi o svemu ovome.”

”Kao i ona. Moraš je saslušati.”

Podigne obrvu. ”Ili možda ti moraš prestati dozvoljavati svom kurcu da donosi
odluke.”

Stisnuo sam zube kako bih se zaustavio da ne odbrusim. Dišem. Natjeram sebe
da se smirim. ”Ako je ona kriva, što je onda s Hunterom? I on je isto odgovoran. Jebeno
je blizak s Torianom.”

Suzi pogled na djelić sekunde, onda se okrene i fokusira na kuhinjski prozor.

”Znaš da sam u pravu.” Kažem da razbijem tišinu.

”Jesam li ja rekla da je Hunter nevin?” puca. “Ovaj razgovor je o njoj. Ne o

njemu.”

Ispravim se kad shvatim.

Sada razumijem zašto Hunt nije došao s pištoljem uperenim u moju glavu - ona
mu nije to dozvolila.

Oni su u svađi.

253
 Ona je na mojoj strani, a on očigledno nije. A kao i svaka zaljubljena budala, ne
želi uznemiriti svoju ženu tako što će mi prerezati grlo ispred nje. Odlično. Sve što on
čeka je da ostanemo nasamo.

”Ma hajde Sarah. Nema šanse da vjeruješ da je on u ovome.”

”I sam si rekao, blizak je s Torianom. Kako je moguće da nije imao pojma?” Ona
se uhvati za pult, ramena su joj pognuta. ”On uvijek sve zna.”

”Nije imao pojma za mene.” Priđem joj i stajem nekoliko centimetara dalje. ”On
je sposoban za neka teška sranja. Ali koliko sam ja vidio dok sam radio s njim, nikad
nikome nije naudio, a da on to nije zaslužio.”

”Znam.” Spusti glavu. ”Ja samo…”

”Što? Ne vjeruješ mu više?”

Pogleda me preko ramena. ”Radila sam s njima, Decker. Pomagala sam obitelji
koja bi trebala gorjeti u paklu.”

”Ne cijela obitelj, Sarah. Nisu baš svi odgovorni za to.”

Odgurne se od pulta, frustrirano. ”Kako ti to znaš?”

”Samo osjećaj.”

Daje mi nepovjerljiv pogled. ”Kao što sam već rekla, mislim da bi trebao malo
više vjerovati gornjoj glavi.”

”Možda.” slegnuo sam ramenima. ”Priznajem da mi se Keira uvukla pod kožu.

Ali ima tu mnogo više od toga. Ona se bori s vlastitim demonima. A ako joj ti ne možeš
vjerovati, onda vjeruj meni, dok ti ona ne dokaže suprotno.”

”Tebi da vjerujem? Cinkarošu?” Smije se. ”Čovjeku koji je izgradio cijeli život
na laži?”

”Ti bi učinila istu stvar.”

Klima. ”Da, bih... I jako mi je žao zbog tvoje sestre.”

Buljim kroz prozor, nesposoban da podnesem njeno sažaljenje.

254
 ”Naš teret sada nekako izgleda slično, zar ne?” Oslanja svoj kuk na pult i prekriži
ruke na grudima. ”Sada te razumijem mnogo bolje nego što sam prije par dana.”

”Pališ li se na mene, slatkice?” Dam joj svoj najbolji smiješak od kojeg padaju
gaćice.

”Nemoj meni prodavati to drsko, šaljivo sranje, Decker. Ja znam kako je to. I
samo da znaš da sam ja tu ako ikad budeš želio razgovarati o tome.”

”Misliš za sada.” Smijem se. ”U kratkom vremenskom periodu dok me Hunter

ne ubije.”

Mršti se. ”Smirit će se on. Nekad.”

”Sumnjam. Zabio sam mu nož u leđa. Znam ga previše dobro da shvatim da kad
jednom postaneš njegov neprijatelj, nema povratka.”

”Očigledno je da ga ne poznaješ uopće. Zato što to što te on hoće zadaviti nije

zbog toga što si doušnik.” Zgrabi svoju čašu i otpije još jedan gutljaj. ”Nisi čak ni blizu
da ga razumiješ, Deck.”

”Ok, zagrist ću mamac.” Odlazim do frižidera i uzimam jabuku. ”Što sam ja to

propustio?”

”Razjeban je zato što si ga držao u neznanju. Pretvarao si se da si njegov prijatelj

i napravio si da se osjeća kao budala.”

”Mislim da mi ovdje ne pričamo o istoj osobi. To je Hunter. On je seronja kojeg

nije briga ni za koga i ni za što, osim za njegov ponos i njegovu vjernost svemoćnom
Torianu.”

”To je malo grubo.”

”Reci to mojim očima koje je htio jučer iskopati.”

Stisne usne, ali njen humor prodire kroz zakrivljene uglove njenih usana. ”Što
misliš, koliko on ljudi ima u svom životu?”

”Ne znam. On zna sve žive.”

255
 ”Da, on zna sve žive. To je njegov posao. Ali on zapravo nema nikoga. Ima samo
mene i tebe. Mi smo sve što on ima. I jednim iznenadnim otkrićem, ti si mu tu podršku
prepolovio na pola.” Lice joj se smrkne. ”Bez obzira što ste nabijeni testosteronom kao
školski nasilnici, on te jebeno obožava.”

”Obožava?” Povlačim se. ”To baš djeluje izuzetno slatko.”

Ona se smješka i pokazuje prstom na sebe. ”To su moje riječi. Ne njegove.”

Smješkam se jer mi potencijalna dubina ovog razgovora baš i ne odgovara.

”Trebala si vidjeti koliko me jučer obožavao kad je imao pištolj između mojih očiju. To
sranje je bilo puno ljubavi. Stvarno sam osjetio tu ljubav.”

”Misliš kada ti je stavio do znanja da nemaš pojačanje, a onda te je pustio da

pobjegneš?”

”O ne, medvjediću.” Došao je pripremljen da me ubije. Bio je na misiji i tražio

je osvetu za svog svemoćnog poslodavca. Izabrao je novac iznad prijateljstva. ”Bez
obzira što je on tebi rekao, nije me pustio da pobjegnem. Morao sam prebiti njegovo
divovsko dupe. A to sranje nije bilo lagano.”

Podigne obrvu, njen pogled me čini da se osjećam ograničeno. ”On te pustio da

se izvučeš, Decker. Prilično sam sigurna da u sebi i ti to vrlo dobro znaš.”

256
 23. Keira
Sakrila sam se u glavnoj spavaćoj sobi i sklupčala se na madracu. Nisam ovdje
zato što se bojim Sarah.

Baš suprotno od toga.

Užasnuta sam što bih joj mogla učiniti ako samo još jednom okrene svoje
optužujuće lice prema meni.

Prije samo par dana, ona je bila moja prijateljica. Sada se usuđuje buljiti u mene
s gađenjem, kao da sam ja bila ta koja je poticala cijelu očevu operaciju.

Njena prokleta pravednost me čini tako bijesnom.

Ni ona nije svetica. Vrlo dobro znam kakve stvari ona radi.

Kako radi rame uz rame s Hunterom kao zelenaš, ili iznuđivač ili što god drugo
moj brat zatraži.

A ipak ona tvrdi da sam ja gnjusna? Možeš misliti.

S moje desne strane čuju se udarci. Počnem paničariti zbog iznenadnog upada,
okrenem se prema prozoru i vidim Hunterovo prijeteće lice kako bulji u mene s prozora.

Ne mičem se. Na trenutak sam previše uplašena da bih uopće i razmišljala.

Čak iako je Sarah kučka, Hunter je hladnokrvni ubojica i sad trenutno mi je draža
njezina mržnja nego on.

”Otvori jebeni prozor”, on mrmlja.

Ostajem nepomična, nisam spremna potpisati vlastitu smrtovnicu.

Njegov pogled postaje smrtno ozbiljan. ”Odmah. Moramo razgovarati.”

257
 Spisak zločina koji je počinio za moju obitelj mi ne izlazi iz podsvijesti. Napad.
Ubojstvo. Ubijao je ljude i za manje stvari od onoga što je moj otac učinio. Što se mene
tiče, on se okrenuo protiv nas.

”Keira.” Njegov glas je omekšao bez obzira na okrutan izraz lica, jedva je čujan
preko barijere stakla. ”Nemamo baš puno vremena.”

Gutam pljuvačku iznova i iznova, pokušavajući potisnuti svoj strah, dok mi se

dlanovi znoje.

Moj brat vjeruje ovom čovjeku. Ja bih mu trebala vjerovati da je u stanju obaviti
nenasilnu komunikaciju. Zar ne? Oslonim se na noge i napravim par opreznih koraka
preko sobe.

Ruke mi se tresu dok otvaram prozor.

On prati svaki moj korak. Bulji toliko hladno i bez emocija da sam u potpunosti
sigurna da činim ogromnu grešku. Ipak odbijam da me strah preplavi, tako da
otključavam prozor.

Nemam vremena za razmišljanje. Za nekoliko sekundi on je otvorio krila i

sprema se ući.

”Nisi mogao ući kroz vrata?”

”Nisam još uvijek spreman razgovarati s tim seronjom.” Mršti se dok se uvlači u
sobu, ukazujući na to da je povrijeđen više nego što se vidi na modricama na nosu i
ispod očiju.

Povučem se kad upadne u sobu, njegova visina čini da se osjećam malenom.

Krenem prema vratima, približavajući se svom izlazu dok čekam da me pokuša smrviti.

”Jebeno mrzim ovo”, mumlja.

”Nisam znala.” Moje priznanje zvuči kao da sam uplašena mala kučkica.

Protrese glavom. Ne veruje mi. Ili ga nije briga.

”Kad si saznala da je Decker cinkaroš?”

258
 ”Ni o tome ne znam ništa.” Napravim još jedan korak unazad i sudarim se s
bočnom stranom kreveta, a rub debelog drveta mi se zabija u bedro. ”Sranje.”

Hunterove obrve se naboraju, a lice mu prekrije maska nevjerice. ”Sjedni prije

nego što se povrijediš.” Te riječi su naredba. Skoro pa prijetnja.

Tresem glavom. ”Dobro sam.”

”Sjedni”, reži. ”Tvoja preplašenost me čini da se osjećam neugodno.”

”Neugodno?” Znam ovog čovjeka baš dugo. Čak sam mislila da sam mu naučila
vjerovati bez obzira što mislim da je to slabost. A kroz godine promatranja ovog
čovjeka, nikada ga nisam vidjela da mu je bilo neugodno.

Vidjela sam ga bijesnog.

Vidjela sam ga dok se iživljavao, svakako.

Ali nikada ga nisam vidjela da mu je neugodno.

”Možda je bijes bolja riječ”, reži. ”Ponašaš se kao da sam ti ja prijetnja, a to me

jebeno čini bijesnim. Trebala bi znati da to nije tako.”

”Trebala bih znati?” U glavi obrađujem izjavu, trudeći se da ne mislim na njenu

žestinu. ”Upravo sam saznala da je moj otac oličenje đavola. Da je čovjek koji me je
odgajao ustvari moja najveća noćna mora. Nisam imala pojma što se dešava oko mene
cijelog mog života, Hunter, tako da, molim te, oprosti mi što sumnjam u tvoje namjere.”

Trgne se, a vrijeme prolazi u tišini, prije nego što promrmlja: ”Oprosti.”

Isprika me žestoko pogađa.

Ne mora mi ponoviti naredbu da sjednem, jer me noge izdaju i ja se srušim na

krevet zajedno sa svom svojom emotivnim prtljagom.

”Pričaj mi o Deckeru.” Ostaje na svom mjestu. ”Kako si saznala?”

”Sam se odao onog trenutka kada smo stigli ovamo. Samo je sve priznao.”

”Je li te povrijedio?”

259
 ”Ne.” Odgovorim iste sekunde. Ali to je laž. Sebastian me povrijedio više nego
što želim priznati. Nije pokazao ni jedan jedini znak da mu je laknulo što Cole i dalje
ništa ne zna.

Saznao je da ga nisu odali da je on doušnik i ni jednom nije pokazao koliko je

sretan što imamo više vremena da budemo zajedno.

Odlučan je otići.

Ništa što ja učinim ga neće navesti da promijeni mišljenje.

”Lažeš.” Njegove oči se suze. ”Što ti je učinio?”

”Ništa.” Zatresem glavom i spustim pogled, a moji obrazi buknu.

”Sranje.” On pukne. ”Reci mi što je učinio.”

Držim usta zatvorena, previše sam posramljena da bih priznala.

”Jebeno ću ga ubiti.” Krene prema vratima.

”Ne. Čekaj.” Skočila sam na noge i požurila da mu blokiram put, ispružila sam
drhtavu ruku na njegova prsa. ”Garantiram ti da me nije povrijedio.”

”Što onda kriješ?”

Moji prsti su tako krhki u odnosu na njegove mišiće, a ubrzani otkucaji njegovog
srca udaraju poput čekića ispod mog dlana.

”Ne krijem ništa.” Naježim se kada mu pogled postane oštriji. ”Ono što ti vidiš
je sram. Pala sam na njega. Zaljubila sam se poprilično jako, Huntere. I što više vrijeme
prolazi, ja sve dublje padam. Izgleda kao da se ne mogu zaustaviti.”

Njegove usne se izviju. Nisam sigurna je li to od frustracije ili od nepovjerenja.

”Mislim da smo oboje svjesni da on nikada nije bio jedan od nas.” Priznam.
”Uvijek je bio autsajder. Dobrica, dok smo svi mi bili loši. I ne postoji ništa što ja mogu
učiniti da to promijenim.”

”On nije svetac. Nemoj raditi od njega nešto što nije.”

260
 ”On to je za mene.” Ponovo sam pala na madrac. ”Nikada ranije nisam više nego
sada željela promijeniti ono što jesam.”

”Da?” Pribere se i dođe pored mene. ”Shvaćam, i ja se osjećam isto kada je Sarah
u pitanju.”

”Možda bi trebao poslušati vlastite riječi. Ni ona baš nije svetica.”

”I dalje je mnogo bolja nego što ja zaslužujem.”

Ne slažem se s njim. Oduvijek sam znala da je ona savršena za ovog čovjeka.

Sada se njena svadljivost čini još vidljivijom. Ono što toj ženi treba je doza vlastitog
lijeka.

Problem je u tome što je ona sada tamo, sama sa Sebastianom i vjerojatno ga

okreće protiv mene.

”Što ti je rekla na trijemu?” Pita me.

Prasnem u smijeh. ”Ne puno. Samo mi je na ne baš suptilan način rekla da misli
da sam i ja umiješana.”

”Ignoriraj je. Samo preuveličava. Pretvorila se u opakog branitelja slabih i

nedužnih. Tako da ovo što se dešavalo njoj ispred nosa čini je da se osjeća kao da je
izgubila bitku.”

”Nije ona jedina koja se tako osjeća.”

”Znam.” Provuče ruku kroz kosu, njegova frustracija je toliko osjetna da mogu
osjetiti kako mi pulsira u grudima.

”Cijela ova situacija je sjebana.”

”Aha.” Naslanjam se na njega, želeći da mu malo olakšam teret i prislonim rame

uz njegovo. ”Nikad, ni za milijun godina, ne bih mogla pretpostaviti da je moj otac
sposoban za ovako nešto.”

”A Cole?” Obuhvati me rukom i privije me uz svoj bok. ”Misliš li da je i on

umiješan?”

261
 U mom želucu nastaju čvorovi, što proizvodi veliku količinu žuči koja se penje
uz moje grlo.”Ja bih se zaklela da on nema ništa s ovim. Ali ako ti nisi siguran u to,
možda ne bih ni ja trebala biti.”

Hunter poznaje mog brata. On je jedan od rijetkih koji to može reći. Ako on
sumnja, onda nisam sigurna da bih ja trebala biti sigurna u Coleovu nevinost.

”Ne. Ignoriraj ti mene. U ovom trenutku sve preispitujem.”

”I ja isto.”

”Pogotovo Deckera.” Pogleda me, a zatim se usredotoči na prazan kut sobe. ”Ne
mogu prijeći preko tog lažljivog jebača.”

”Ni on nije sretan povodom svega. Ne osjeća se dobro zbog stvari koje je
napravio, bez obzira koliko su one bile ispravne.”

”Nema mjesta moralnoj ispravnosti ovdje. Tako stvari ne funkcioniraju.”

”Možda bi se to trebalo promijeniti. Da je tako, ovo se nikada ne bi dogodilo.”

Buljim u svoje isprepletene prste na krilu. ”Moram ovo ispraviti.”

Nemam drugog izbora. Ne mogu krenuti naprijed dok mi sve te užasne stvari vise
nad glavom.

”Moraš dobro i pametno promisliti prije nego što se odlučiš umiješati u ovo.”

”Ne, ne moram. Moje odluke vezano za ovo se neće promijeniti.” Možda da sam
prijavila svog strica za zločine koje je počinio dok sam bila mala, ili riješila to osobno
odavno, ovo se ne bi desilo. Mogla sam ga zaustaviti prije nego što se i desilo. ”Ne želim
više biti samo nijemi promatrač svog života. Ne zanima me ako umrem pokušavajući.
Ali natjerati ću svog oca da plati.”

Okrene se prema meni, njegove obrve su namrštene, njegove oči sužene.

Zadržim dah, očekujući da će mi reći da sam nesmotrena, hirovita budala.

Umjesto toga, on sporo klimne glavom. ”Neće biti lako.”

”Znam.”

Odgurne se od madraca i ispruži ruku. ”Jebeno će nam trebati genijalni plan.”

262
 ”I Sebastian mora biti uključen.” Prihvaćam njegovu ponudu i skačem s kreveta,
očekujući da će me odbiti. ”Hoće li to biti problem?”

”Hoće.” On steže moje prste jače. Njegova čeljusti se isto tako steže. Mnoštvo
frustracija izlazi iz njega, zbog čega mi se srce steže. ”Ali ja bih učinio bilo što za Sarah.
A sad trenutno obje imate isti cilj.”

”Možeš li mi obećati da ga nećeš povrijediti.”

”Ne.” Ne pušta moju ruku kad me povede prema vratima.

”Hunter, molim te. Ovo je ozbiljno.”

”Ozbiljno koliko i odrastao čovjek koji me udari u potkoljenicu?”

Namrštim se. ”Molim?”

”Zaboravi.” Povuče me u hodnik. ”Obećavam ti da ću se lijepo ponašati. Za sada.

Je li to dovoljno dobro?”

Okrenem očima. ”Imam li izbora?”

”Ne, uopće.”

Na usnama mi se pojavi lagani osmijeh. ”Onda pretpostavljam da moram to

prihvatiti. Dokle god razumiješ da bih primila metak za tog čovjeka ako to bude
potrebno.”

Trgne se, i nisam sigurna je li zbunjen ili zgrožen. ”Nadajmo se da nećemo doći
do toga.”

Vodi me kroz hodnik, žamor razgovora dopire iz kuhinje. Mogu ih čuti kako
razgovaraju. O meni. Šaputanje ne prestaje sve dok ne stignemo do vrata blagovaone,
oni sjede jedno nasuprot drugog za velikim drvenim stolom, a između njih je gomila
grickalica.

Susretnem se sa Sebastianovim pogledom, izraz mu postaje bolan kada spusti

pogled na moju ruku u Hunterovoj.

”Moramo razgovarati.” Stisnem naše prste isprepletene, a onda ih pustim.

263
 ”Izgleda kao da ste vas dvoje to već radili.” Sarah se namršti. ”Trebamo li mi
sada biti sretni što ste nas odlučili uključiti?”

”Popusti im malo.” Sebastian izvuče stolicu pored sebe i podigne obrvu, bez
riječi me pozivajući da sjednem. ”Veliki čovjek je bio previše uplašen da kuca na vrata.
Ne želimo ga odmah isprepadati razgovorom.”

”Smiješno.” Hunter je zakoračio naprijed i naslonio se na zid iza Sarah, djelovao

je opušteno, ali po stisku njegovih šaka moglo se vidjeti da je spreman za borbu.
”Pretpostavljam da su mi se tresle gaće od straha da ćeš me ponovo udaariti u
potkoljenicu, ti jebena pičkice.”

Promatram ovaj razgovor i nisam sigurna je li ovo samo prijateljska zezancija ili
je u pitanju nešto mnogo ozbiljnije. Obojica djeluju tolerantno i smireno usprkos velikoj
tenziji.

”Jesmo li mi uopće sposobni razgovarati kao civilizirani ljudi?” Zaputim se

prema ponuđenoj stolici i sjednem, a prevelika majica mi se omota oko bedara.

”Ovo je civilizirano.” Sebastian zgrabi proteinsku čokoladicu sa sredine stola i

gurne je prema meni. ”Moraš jesti.”

Uzmem to što mi je ponuđeno i moji prsti lagano skliznu preko njegovih prije
nego što on povuče svoju ruku.

”Počnite govoriti.” Sarah se ne prestaje mrštiti. ”Što ste to vas dvoje muljali iza
naših leđa?”

Podignem obrvu neimpresionirana i odmotam čokoladicu, a zatim zagrizem.

”Nije bilo nikakvog muljanja. Samo smo razgovarali o tome kako trebamo ispraviti
stvari. Ne mogu dopustiti svom ocu da se izvuče s tim što je učinio.”

”Ti?” Sarah oteže. ”Misliš mi, zar ne? Što bi ti uopće mogla sama učiniti? Osim
što ga možeš ošamariti i reći mu kako je bio nevaljali dječak. Ali s obzirom na njegove
sklonosti, sigurna sam da bi on uživao u tome.”

264
 Moje grlo se začepi od bijesa. Puls mi ubrzano lupa. Svuda. U mojim ušima. U
glavi. Iza očiju. Stisnem zube i duboko udahnem prije nego što učinim nešto što bi
moglo ugroziti moju osvetu. ”Netko je mora ušutkati prije nego što ja to sama učinim.”

Ona se smije. ”Voljela bih te vidjeti da pokušaš.”

”Sarah,” Sebastian je upozori. ”Ili ćeš smiriti svoju nadrkanost ili ću te ja prebiti.”

”Njenu nadrkanost?” moj je red da se podsmjehujem. ”Tako vi zovete njenu

ličnost ovih dana?”

”Smirite se, obje.” Hunterov glas je mjera za autoritativno gunđanje. ”Nemamo

vremena da se zajebavamo okolo. U ovom trenutku, Cole misli da se vas dvoje krijete
zato što su vam jebači iz pogona za petama. Ali ta usrana priča neće izdržati još dugo.”

”Slažem se. Moram mu reći što se dešava.” Skrivanje ovakvih stvari nije dobro.
To što sam odvojena od svoje obitelji također ne pomaže. ”Mora znati istinu.”

”U vezi tvog oca?” Sarah pita.

Ošinem je oštrim pogledom.

”I što ćeš mu reći gdje si točno dobila te informacije? Kako ćeš mu to objasniti,
a da ne razotkriješ Deckera?”

Moju kožu obavija ljepljivi znoj. To što će moj brat otkriti ime doušnika nije
moja najveća briga. Ono s čime se ja ne mogu suočiti je to da me Sebastian ostavi.

Ali to je realnost.

On više neće biti dio mog života. On odlazi. Već je napravio taj izbor. ”Sebastian
neće ostati. On će...”

”Dovraga, neću,” on reži. ”Ne idem ja nikud ako ćeš se ti stavljati u opasnost.”

Moje srce zastane, preskače otkucaje.

Je li to sve što moram učiniti da bih ga zadržala u blizini? Riskirati svoju

sigurnost?

Nasmijem se dok mi se grudi stežu. Trebalo sam znati.

265
 ”Ja ću je paziti.” Hunter je prekrižio ruke na prsima. ”Moraš pobjeći. Onog
trenutka kada Torian sazna, ti si mrtav. Ili još gore.”

”Tko je rekao da on mora bilo što saznati?” Sarah se ubacuje. ”Moramo zadržati
sve ovo za nas. Kako mi uopće možemo znati da on nije umiješan?”

”Znamo.” Hunter i ja kažemo u glas.

”Dobro”, ozlovolji se. ”Ako imaš nepoljuljanu vjeru u njegovu nevinost, moraš
znati da će Torian željeti preuzeti vodstvo čim sazna. Kada se to dogodi, mi nećemo
imati pravo glasa. A sasvim sigurno neće dozvoliti svojoj sestri da bude umiješana.”

Istina u njenim riječima je izdajnička kučka.

Ne želim da ona bude u pravu. Ali ipak je.

”Slažem se”, Sebastian mumlja. ”I sama si rekla Keira, da druga pravila važe za
obitelj. Ako sazna istinu, to će samo zakomplicirati ovu situaciju. A tvoj otac nikada
neće biti kažnjen na pravi način.”

I on je također u pravu.

Oštri luk na Hunterovoj obrvi kaže da se i on slaže.

”Okej.” Klimam glavom. ”Dobro, neću mu reći.” Bez obzira na krivnju koja mi
već proždire utrobu.

”Jesi li ti u stanju skrivati nešto ovako veliko od njega?” Sarah pita.

Zurim u nju. ”Nisam dijete. Krila sam ja stvari od njega i ranije.”

Ona podiže ruke kao da se predaje. ”Nisam željela biti kučka. Samo sam pitala
je li to nešto za što si ti sposobna. Znam da ste vas dvoje bliski, čak i ako navodite ljude
da misle kako to nije tako.”

Ova malena isprika mi ne znači ništa. Ne kada su njene kandže i dalje usmjerene
prema meni.

”Može ona to.” Sebastian zgrabi moju ruku, naši prsti se isprepletu ispod stola.
”Nemate pojma što je ona sve krila od svog brata.”

Planirala sam ubojstvo svog strica i čuvala sam to samo za sebe.

266
 Planiranje razotkrivanja mog oca ne može biti mnogo drugačije od toga.

Ne bi trebalo.

Samo što mi to već pada milijun puta gore.

”Držanje Colea podalje od ovoga je očigledno idealno, ali kako ćemo jebote
vratiti Luthera u zemlju bez njega?” Hunter se odgurne od zida i počne koračati. ”Ne,
Keira, ali tvoj stari nije vodio brigu o tebi godinama. Neće sada sve ostaviti i trčati nazad
samo zato što si ga ti nazvala.”

Pokušavam nadjačati bolnu istinu - mog oca nije briga. Nikada ga i nije bilo. Ne
kada sam bila dijete. Ne kada sam bila ranjivi tinejdžer. I definitivno ne sada. ”Ja znam
način.”

Ja znam vjerojatno jednu jedinu stvar koja će natjerati mog oca da se vrati u
zemlju.

”A to je?” Sarah pita.

”Završit ću ono što sam započela prije par tjedana.”

Sebastianova ruka padne mlitavo u moje krilo. Zna što ću sljedeće reći i ne postoji
dodir utjehe koji me može razuvjeriti u ovu odluku koju sam donijela.

”Ubit ću svog strica.” Opet prekidam osuđujuću tišinu. ”Moj otac će se vratiti na
sahranu. Nema šanse da će to propustiti, bez obzira na vlasti koje mu dišu za vratom.”

Tišina se nastavlja, neugodnost je tu jer su sada sve oči uprte u mene.

”Da završiš što si započela?” Hunter pita. ”Ti si ta koja je krenula na Richarda?”

Ovog puta Sebastian ne odgovori na teško pitanje umjesto mene. On se ukoči,

njegova ruka se povuče.

”To je priča za neki drugi put.” Progutam knedlu u grlu. ”Sada, moramo se
fokusirati na budućnost, ne na prošlost.”

Nitko ne progovara. Napetost se širi, njihovi osuđujući pogledi me guše.

”Nećeš ti ići ni blizu Richardu,” Sebastian mumlja, ”ja ću se pobrinuti za njega.”

267
 Ne, neće. Ali i tome ćemo razgovarati kasnije.

”O čemu se ovdje radi?” Sarah me ispituje. ”Ima li još nešto što bi mi trebali
znati?”

”Samo to da sam veoma svjesna toga za šta su moj otac i stric spremni. Neću biti
blaga ni prema jednome od njih.”

Brada joj se polako podiže, a usne joj se razdvajaju kada se razumijevanje polako
pojavljuje na njenom licu.

Ne želim da ona kopa po mojoj prošlosti. Ne želim da ona razmatra ono kroz što
sam ja prošla. ”Moramo se prestati okretati u krug i napraviti jebeni plan.” Otpustim
uzdah frustracije. ”Sve što ste vi do sada učinili je osporavanje svega što sam ja rekla.”

I opet dolazi tišina, također i još osuđivanja.

”Kako će završiti ova igra Keira?” Sebastian me ponovo nježno hvata za ruku.
”Govorimo li o smještanju Luthera u zatvor ili…” Pogleda me, naši pogledi vode nijemu
bitku.

Postoji prevelika povezanost između nas. Skriveni razgovor gdje on meni daje
zaštitu i snagu, a ja se borim da ne odam svoj strah.

”Ne”, ja šapućem. ”Zatvor nije opcija. Moj otac ima načina da potkupi najbolje
odvjetnike. Dovraga, može podmititi cijelu porotu. Ili im platiti da mu pomognu da
pobjegne iz bilo koje ćelije u koju ga smjeste.” Nadmoć koju moj otac ima me pritišće.
”Ima ljude svuda. Ne postoji nitko tko može nadjačati njegove prijetnje i utjecaj.”

”Što znači?” Hunter pita.

Vraćam svoje dupe na stolicu i sjedam punom težinom. Podižem bradu,

ispravljam ramena, i postajem žena ratnik za koju sam se uvijek smatrala. Mislim o
svojoj prošlosti. Uzimam u obzir Stellinu budućnost. Zamišljam sve one bespomoćne,
slomljene žene. Tada se predajem jedinom mogućem ishodu. ”Smrt je opcija. Za
obojicu.”

Kada to izjavim, osjećam olakšanje, ali bol koja je uvijek bila tu ostaje.

On je moj otac, a ja planiram njegovo ubojstvo.

268
 On je bio jedna jedina ljubav moje majke, a ja se zaklinjem da ću ga poslati u
grob.

”Prvo ću se pobrinuti za strica.” Pročistim grlo kako bih potisnula emocije koje
su prouzrokovale moje grube riječi. ”A onda kada se moj otac vrati zbog sahrane, završit
ćemo ovo.”

”Rekao sam da ću se ja pobrinuti za Richarda.” Sebastian ponavlja svoje riječi.

”Nemoj čak ni pomisliti da mu se približiš. Neću dozvoliti da se upleteš u to ponovo.”

”Uplete u što?” Sarah pita.

”Ja želim to učiniti”, zahtijevam. ”Moram biti ta koja će okončati njegov život.
Ovoga puta ću uspeti.”

”Nećeš dobiti priliku za to”, ustane, ode do frižidera, zgrabi četiri limenke piva i
stavi ih među grickalice na stol.

I dalje me pokušava zaštititi, to mi je jasno, ali neću mu to dozvoliti ovog puta.

Ne kada se radi o Richardu. ”Ja sam sposobna za to, Sebastiane.”

”Stvarno?” Ovo pitanje je optužba. ”Postoji razlog zašto nisi povukla okidač
prošlog puta. Ubojstvo nije jedna od stvari koju želiš dodati svojoj savjesti.”

”Molim?” Gurnem se sa stolice. ”To nije bio razlog, i ti to znaš. Rekla sam ti da
nisam željela otići do kraja da moja obitelj ne bi postala ranjiva.”

”Čekajte.” Sarah položi ruke na stol. ”Dakle, ti si progonila Richarda?”

Sebastianova čeljust se stisne, nosnice mu se prošire. Prelijep je. Izuzetna

predstava muževne dominacije. ”Misliš da ćeš pomoći svojoj obitelji kad tvoj otac i
Richard budu mrtvi, a ti budeš u zatvoru? Ne želiš provesti ostatak svog života iza
rešetaka.”

”A ti želiš?” rugam mu se.

Nije nasjeo na moju provokaciju. Umjesto toga, otvori limenku piva i otpije
dugačak gutljaj. ”Nećemo raspravljati oko ovoga.”

”U pravu si.” Vratim stolicu na mjesto i krenem oko stola. ”Nećemo.”

269
 ”Zašto ne bismo uzeli pauzu?” Sarah gleda čas u njega čas u mene, iznova i
iznova. ”Možemo razgovarati o ovome kasnije.”

”Nema potrebe. Ja ću se pobrinuti za Richarda.” Nastavim prema zadnjim

vratima. ”I neću oprostiti nikome tko se bude miješao u to.”

Širom otvorim vrata koja vode na trijem, izađem, a onda zalupim vratima za
sobom. Prasak mi odjekuje kroz kosti i potresa mi dušu. Vibracija me pokreće da se
krećem brže, klizim niz stepenice i koračam prema kraju dvorišta.

Moram pobjeći odavde.

Moram ići kući.

Više od svega želim razgovarati sa svojom obitelji. Moram čuti poznate glasove.
Smirujuće, ohrabrujuće glasove koji neće preispitivati svaki moj uzdah.

Nastavljam hodati, ne zaustavljajući se dok ne dođem do ograde. Preskočim

preko metala i nastavljam hodati po prašnjavom putu, a kamenčići mi se zabadaju u
noge.

Ne prođe mnogo kada moj bijes izblijedi, a zamijeni ga žaljenje.

Shvaćam. Sebastian me želi zaštititi. On me uvijek želi zaštititi. To me na prvom

mjestu i privuklo njemu. Ne mogu to sada mrziti. Samo ga moram natjerati da me
razumije.

Ja moram to učiniti.

Možda on i je u pravu. Možda ja i nisam bila dovoljno jaka ranije, i nisam mogla
podnijet da ubijem nekoga. Ali stvari su se promijenile.

Želim Richardovu krv na svojim rukama.

Moram biti dovoljno jaka da ga natjeram da plati, ne samo za nedavna zlodjela,

nego i za stvari koje mi je učinio u prošlosti.

Nisam se zaustavila sve dok nisam bila kilometar udaljena od kuće, rano
popodnevno sunce me je grijalo dok mi se hladnoća uvlačila u grudi. Nisam se osjećala

270
ovako usamljenom još od prije pucnjave. Protekli dani bili su ispunjeni Sebastianom i
to me držalo stabilnom.

Moram naučiti funkcionirati bez njega.

Samo zato što je do sada bio uz mene, ne znači da će to raditi još dugo. Cole će
saznati istinu u nekom trenutku. Doći će vrijeme kada će čovjek kojeg obožavam biti
iščupan iz mog srca.

Iza mene nešto zašuška, dajući mi nadu.

On je. Znam da je on. Došao se ispričati. Ispraviti stvari. I ne želim ništa više od
toga nego trčati prema njemu i upiti njegovu toplinu.

Okrenem se, moje oči su nježne jer očekuju vidjeti navalu kajanja. Ali on nije
osoba koja stoji iza mene. Vidno sam razočarana kada vidim Sarah nekoliko koraka
dalje, bosih nogu, rubovi njenih traperica prekriveni su crvenom prašinom dok ona
pokušava izbjeći kamenje na putu.

”Što ti radiš ovde?” mumljam.

Njen zglob se izvrne i ona počne psovati. ”Bi li ti smetalo da ti se pridružim?”

”Imam li izbora?”

”Imaš. Mogu te ostaviti samu ako želiš. Ali pretpostavljam da bi me željela

gledati dok se ispričavam.”

Isuse. Sebastian joj je rekao. Sažaljenje je tu, ispisano po cijelom njenom licu.

”Ne želim isprike.” Krećem prema njoj, pokušavajući otići istim putem nazad do
kuće.

Ne želim ništa od nje. Ne sada. Ne više.

”Onda mi reci što da radim da popravim ovo?” Zastane u mjestu i čeka da dođem
do nje. ”Kako da popravim ovo?“

”Ne možeš. Ovo je najbolje što će ikada biti.” Ja koračam ispred nje, a ona žuri
kako bi me mogla pratiti.

271
 ”Bez obzira na to što sam bila totalni kreten, mi smo prijateljice, Keira. Mogu ti
se iskupiti.”

”U tome griješiš. Mi nismo prijateljice. Nikada nismo ni bile. Mogle smo biti da
nisi imala baš toliku želju spaliti me na lomači.”

Ona se naježi. ”Dobro, zaslužila sam to.”

Zaslužila je ona više. Mnogo više.

”Žao mi je.” Njene riječi su pune boli. ”Ne mogu ni zamisliti kroz što si prošla.
Nisam shvaćala. Iskreno, nisam imala pojma. I mrzim sebe zbog toga.”

”Sebastian nije imao pravo da ti kaže to.” Neprestano odmjeravam udaljenost

između sebe i kuće, i kao da raste sa svakim uzdahom.

”Nije rekao ni riječ. Trenutno je sve na mojim pretpostavkama i u ovom trenutku

se samo nadam da je moja mašta pretjerala.”

”Tvoje prvobitne pretpostavke o meni su bile pogrešne. Zašto bi ove bile

drugačije?”

”Bi li mi rekla?”

Trudim se da se ne slomim od žaljenja u njenom glasu.

Ne zaslužuje moje suosjećanje.

Jebote, ne zaslužuje ništa od mene. ”Preskočila bih to.”

Ubrzam korak, trudeći se da brže pobjegnem.

Ne trudi se da me prati. Čujem kako zaostaje, dok gomila kamenja ostaje iza
mene kako se približavam dvorištu kuće. Ne stajem sve dok moje ruke nisu na ogradi.

”Sranje.” Ona psuje sama za sebe.

Zaustavim se i bacim pogled preko ramena, vidim je kako gleda u nešto sjajno
što viri iz njenog stopala.

”Jebeno sranje.” Izvuče oštri komad stakla i baci ga u visoku travu pored staze.

272
 Progutam odgovor. Ne bi me trebalo biti briga što je u bolovima. Znam da ne bi
trebalo, ali ne mogu zanemariti pritisak ispod rebara koji mi govori da joj moram
pomoći.

Ona šepa. Jedan korak. Dva.

Jebem ti.

”Jesi li dobro?” promrmljala sam.

”Jesam. Ovo bih nazvala karmom.”

”Pretpostavljam”, slegnem ramenima. ”Samo ako se karma pretvorila u

popustljivu malu kučkicu.”

Ona prasne u smijeh.

Previše je lako. Nakon onoga što mi je priredila, povratak na naše prijateljstvo

mora biti malo teži.

Okrećem se naglo i dižem nogu da se popnem preko ograde.

”Keira, čekaj.”

Izdahnem, dok se nevoljko okrećem i suočavam s njom kako skakuće prema

meni.

”Zajebala sam. Žestoko.” Njen uobičajeni stav snage, pomiješane s ponosom

postaje ublažen zahtjevom za razumijevanjem.

”Molim te, postoji li bilo koji način na koji ti se mogu iskupiti za ovo?”

Ne mogu joj zamjeriti. Ne kada me ona razoružava s iskrenošću u svom pogledu.

Spustim svoj pogled, preko nabora na njenoj majici, zatim dalje do pravokutne izbočine
u džepu njenih traperica.

Zastanem. Buljim.

Možda i postoji nešto što bi mogla učiniti.

”Je li to mobitel?” Pogledam je u oči. ”Daj mi da nazovem Colea.”

273
 Trepne, jednom, dva puta, njene usne se oblikuju u riječi, ali ništa ne izlazi iz
njih.

”Tako ćeš mi se iskupiti, Sarah. Daj mi taj mobitel iz svog džepa i ostavit ćeš me
samu da mogu nazvati svog brata.”

”Decker ne želi da ga kontaktiraš.”

”Jako sam svjesna toga što Decker želi.”

Baci pogled prema kući, čelo joj se nabora od unutrašnje borbe i jedva mogu čuti
kada izgovori: ”Ubit će me.”

”To je mala cijena koju moraš platiti.”

Ona izdahne i skupi svoje usne dok šepa do mene i da mi uređaj. ”Nadam se da
znaš što radiš.”

Ne znam. Uopće. ”Smislit ću nešto.” Zgrabim mobitel i nastavim buljiti u nju.

”Možeš sada ući.”

Ne miče se. Na nekoliko kratkih sekundi samo uzvraća moj pogled, moleći me
bez riječi da promijenim mišljenje.

”Idi.”

Ona uzdahne i prebaci nogu preko ograde.

Čekam dok ona ne prijeđe preko travnjaka, popne se uz stepenice, a onda u kuću.
A onda moji prsti mahnito prelaze po ekranu, biraju jedan od malobrojnih brojeva koje
znam napamet.

Cole odgovori nakon prvog zvona, njegov panični glas je jasan i glasan. ”Gdje je
ona? Jeste li je pronašli?”

Nasmiješim se. Umalo ne zajecam. ”Misliš li na mene, brate?”

”Isuse. Bio sam tako zabrinut. Što se dogodilo? Jesi li sigurna?”

Zatvorim oči, borim se protiv boli.

274
 Želim mu sve reći. Sve tajne. Sve laži. Sve obmane koje je naš otac unio u naše
živote.

”Ja sam...”

Jak udarac privuče moju pažnju na zadnji dio kuće. Sebastian stoji tamo, vrata se
klimaju dok on bulji u mene, razgoračenih očiju, napetih ramena.

Progutam teško kad vidim poraz koji se ocrtava na njegovim crtama lica.

Izdajem ga opet. Povrijedit ću ga.

”Sve je ok, Cole.”

Sebastian se u jednom skoku spušta niz stepenice i kreće prema meni, njegov
korak je prijeteći.

”Gdje si?” Cole pita. ”Zašto mi se, jebote, nisi javila?”

Srce mi se zaglavilo u grlu dok gledam Sebastiana kako koristi jednu ruku da se
prebaci preko ograde, zaustavljajući se ispred mene.

”Na sigurnom sam.” Kažem u slušalicu. ”Decker pazi na mene.”

Brada mu se prkosno podigne dok se uspravlja, a u očima mu se vidi bol zbog

moje prevare.

”Nismo te namjeravali zabrinuti.” Nastavljam. ”Ali morali smo nestati s radara.

Netko nam je bio za petama.”

”Tko?”

”Ne znam. Izgubili smo ih negdje kod Newporta.”

”Gdje ste sada?”

”Ni to ne znam. A i mislim da je najbolje da ne govorim ništa više preko

telefona.”

Sebastianova prsa se podižu i spuštaju u oštrim udisajima dok mirno stoji. Želim
podići ruku i dodirnuti ga. Moram ublažiti bol u srcu. Ali ono što moram reći kažem
Coleu je mnogo važnije.

275
 ”Ti si uznemirena”, moj brat reži. ”Mogu to čuti u tvom glasu.”

”Samo je baš dobro razgovarati s tobom. I nedostaje mi kuća. Ne mogu dočekati

da vidim Laylu i Stellu.”

”Ima još nešto tu, Keira. Reci mi što se događa.”

Ruka mi se trese i ja spustim telefon kako bih uključila zvučnik. Sebastian mora
ovo čuti.

”U pravu si.” Pročistim grlo. ”Još nešto se dešava.”

Tamne oči postaju uspaničene dok gledaju u mene.

Zabrinutost je ispisana na svakom centimetru njegovog tijela - načinu na koji

stoji, njegovom izrazu lica. Moram to sve ignorirati i nastaviti.

”Moram ti nešto reći.”

Sebastian posegne za mobitelom.

Izmičem se, podižem ruku i nijemo ga molim da čeka. ”Molim te.”

Pokaže svoje zube, nosnice mu se rašire dok se bori da mi vjeruje.

”Cole…” Okrenem se prema suncu. ”Ja…” Riječi su mi zapele u grlu. Guše me.

Upravo ću sve promijeniti. Prevrnut ću ovaj scenarij naopačke i neću znati je li

to dobra odluka sve dok ne bude prekasno.

Duboko udahnem, zrak mi rasteže pluća. ”Volim ga.”

Vlada potpuna tišina. Nitko ne ispusti ni zvuk nakon mog priznanja.

”Znam da si ljut”, mumljam. ”I da mu ne vjeruješ. Ali ja mu vjerujem.”

”Keira...”

”Nisam završila. Svašta se događalo zadnjih nekoliko dana. Prošla sam kroz
pakao i on je bio pored mene sve vrijeme.”

”On je plaćen za to,” on me prekorava. ”Eekao sam mu da te štiti svojim

životom.”

”I je. Bez greške.”

276
 ”Možemo raspraviti ovo kada se vratiš...”

”Raspravljamo sada.” Rekla sam hladno. ”Spavali smo zajedno, Cole. Imali smo
nezaštićeni odnos, što znači da postoji mogućnost da sam trudna. Možda nosim njegovo
dijete.”

Čujem kako Sebastian oštro uvlači dah. Coleova surova psovka je daleko
glasnija. Borim se s panikom koja prijeti da će me preplaviti.

”Reci mi gdje si,” zahtijeva. ”Dolazim po tebe.”

”Ne, ne dolaziš. Ostajem ovdje za sada. Doći ću kući uskoro. Ali dok ne dođem,
hoću da shvatiš da je ovo ono što želim. On je ono što želim. Neću trpjeti nikakvo usrano
ponašanje kad se vratimo.”

”Kunem ti se Bogom, Keira. Reci mi gdje si.”

”Na sigurnom sam,” ponovim. ”To je sve što trebaš znati.”

277
 24. Decker
Ne čeka odgovor prije nego što prekine vezu. Ne čeka ni da ja podignem svoju
čeljust s poda.

Samo stoji tamo, ruke joj padaju sa strane, mobitel visi mlitavo u njenoj ruci, a
ona mi je i dalje okrenuta leđima.

”Je li nešto od toga bila istina?” Moje pitanje je jedva čujno.

”Nisam trudna.”

Nježan ton njenog priznanja nema utjecaj na mene. Moj um je uzburkan. Moje
lice je natopljeno kapljicama znoja.

”Imam hormonsku spiralu,” priznaje. ”Lagala sam Coleu da bih nam kupila malo
vremena.” Okreće se prema meni, a isprika je ispisana svuda po njenom licu. ”Ovako
čak i da sazna istinu, napravit će pauzu dovoljno dugo da razmisli o posljedicama svojih
postupaka.”

Napravit će pauzu.

Ona nije trudna.

”Lagala si svom bratu zbog mene?” Ona je u zabludi ako misli da će ova obmana
promijeniti Torianove postupke, ali ipak, lagala mu je. Zbog mene. ”Zašto?”

”Znaš ti zašto.”

Ne, prilično sam siguran da nemam pojma. Kad god pomislim da sam shvatio
nešto o ovoj ženi, ona izvuče tepih ispod mojih nogu.

”To je samo privremeno.” Omota ruke oko trbuha, grleći se dok isijava tako
brutalnom ranjivošću da se moram boriti protiv potrebe da je privučem uz sebe.

”Kad odeš, mogu mu reći da nema bebe.”

278
 Klimnem glavom, osjećajući čudnu potrebu da ova priča koju je započela ima
uporište u realnom životu. Ali baš kao što je i sama rekla, ta njena laž će nam samo
kupiti još malo vremena. Neće spriječiti Colea da me proganja dok me ne ubije.

”Što je s ostatkom razgovora, Zvončice? Što si još slagala?”

”Pitaš me volim li te?”

Da. To pitam. Samo ne mogu pronaći svoja muda i otvoriti usta da je pitam to.

Gricka donju usnu, a obrve joj se u sekundi podižu dok odvraća pogled. ”Mislim
da sam te voljela još od kada smo prije par mjeseci zaglavili zajedno. Ne mislim da bilo
tko može biti izložen tvojoj zaštiti i brizi, a da ne padne na tebe, Sebastiane.”

Njene riječi me pogađaju do srži, a njeno priznanje je dovoljno duboko da ostavi

ožiljke. ”Znači, moja igra opasnog momka te osvojila, ne moja blistava ličnost?”
Zalijepim osmijeh na lice, nadajući se da će to izvući sve duboko i ludo iz ovog
razgovora.

”Nisi ti nikakav opasan momak,” ona šapuće. ”Ti si baš suprotno. Dobri
Samaritanac sa zastrašujućom željom da pogine i vrlo lošim tajmingom za svoje glupe
komentare.”

Moj cerak se smanjuje.

Mogu osjetiti njen strah. Skoro da ga mogu okusiti.

”Nemam želju poginuti.” Iskoračim, stopala su mi teška u prljavštini dok se ona

naslanja na ogradu, održavajući razdaljinu između nas koju ja namjeravam smanjiti. ”Ne
više.” Nastavim hodati, sve dok moji kukovi ne zarobe njene. ”Ja samo znam što želim
i ne planiram se zaustaviti dok to i ne dobijem.”

”A to je osveta, zar ne?” u očima joj se ogleda bol. ”To je ono na što si
fokusiran?”

”Moje nade za osvetom su za sada na čekanju.”

”Zato što sam te razotkrila?”

279
 ”Ne. Nego zato što sam trenutno fokusiran na nešto bitnije.” Kliznem rukom u
njenu kosu, držim je posesivno, ne ispuštajući iz vida te prelijepe oči sve dok nam se
grudi ne priljube. ”Sve što ja želim sada je da ti budeš sigurna. To je sve što mi je bitno.”

”Zašto? Ti si mi dao do znanja da ne osjećaš isto što i ja.”

”Jebote, Keira.” Približim joj se svojom slobodnom rukom, prevlačeći svojim

palcem po njenoj mekanoj donjoj usni. ”Tko je rekao da ne osjećam isto što i ti?”

Njeno lice se grči, a plave oči se suze. ”Ti. Tvoji postupci i planovi.”

”Znaš da je ovo bio jedan sjebani nered od početka, ali kako ne možeš vidjeti da
bih ubio za tebe? Bez obzira što znam što tvoj otac radi, stavio bih svoj život na kocku
za tebe. I nastavit ću to raditi, zato što jebeno nema šanse da ću te pustiti blizu Richarda.”

”Ovo nije u vezi njega. Govorim o tome da ti uopće nisi uzbuđen što si saznao
da je tvoja tajna sigurna. Hunter nije rekao Coleu. A nisam ni ja. Ali ti nikada nisi bio
sretan što si dobio više vremena sa mnom. Nije te briga.”

”Jebeno me je briga.” Priđem njenom licu. Nosevi nam se skoro dodiruju. ”Ali
moram biti potpuno realan u svojoj glavi, odlazak je jedino rješenje. Tih nekoliko dana
s tobom je velika stvar, ali mi nećemo imati priču ‘živjeli su sretno do kraja života’. Bez
obzira na to koliko očajno ja to želim.”

”Ponašaš se kao da si već otišao.”

”Ne, nisam. Samo se trudim biti hladne glave. Tvoja sigurnost je ovdje na prvom
mjestu. Ne smijem te izgubiti iz vida.”

”Bojim se da me u potpunosti gubiš iz vida.”

Trznem se.

Istina je da bih dao sve da je mogu zaboraviti. Kada bih imao tu mogućnost, ja
bih odavno bio na putu. Nakon Hunterovih batina jučer pobjegao bih u planine. Moja
nemogućnost da pustim Keiru je jedini razlog zašto sam ja i dalje ovdje.

”Nikad neću to učiniti. Čak ni kad odem.”

280
 “Ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da promijenim ovo kako ti ne bi morao
otići”, ona šapuće u moje usne. ”Nastavit ću lagati Coleu. Učinit ću da ta agentica koji
te ucjenjuje nestane s lica zemlje. Učinit ću sve što je potrebno, Sebastiane.”

”Šššš.” Prelazim svojim usnama preko njenih, dok mi ona čupa srce. ”Pusti mene
da to riješim. Ja ću nešto već smisliti.”

Ona cvili, trljajući jezik o moj.

Volio bih da joj ne moram lagati. Volio bih da stvarno imam vjeru. Ali ova rupa
koju sam iskopao je preduboka. Ne cinkaš najveću kriminalnu obitelj u zemlji i živiš
dovoljno dugo da pričaš priče o tome.

Ja sam mrtav čovjek. Već mogu osjetiti tamu prokletstva.

”Obećaj mi”, moli me. ”Nemoj da ovo bude još jedna obmana.”

Sranje. Predobro me poznaje. Ima uvid u najdublje kutove mog uma. Ona je dio
mene, prisvaja moje tajne i uzima mi dušu.

Poljubim je još strastvenije. Jače. Sa svim svojim srcem i odlučnošću.

”Sebastiane…” Njena ruka pronađe moja prsa, pritisak se povećava kako me

pokušava odgurnuti. ”Molim te.”

Sat koji otkucava sudnji dan čuje se još jednom. Ne želim je opet izdati. Ne za
ovo.

”Molim te.” Ona ponavlja. ”Moram vjerovati da će ovo uspjeti.”

”Moglo bi.” Naslanjam se bliže njoj, trljam se o njene bokove. ”Smislit ćemo
nešto.”

Laži. Sve same laži. Ali obećao bih joj i svijet ako bi to značilo da ću i dalje moći
slušati te male uzdahe potrebe koji vibriraju u mojim ustima.

Učinio bih sve.

Baš sve.

Utapam se u njoj. Izgaram. Svaki centimetar mene je prilagođen njenim

pokretima. Mi smo jedno.

281
 Ovo je suština.

Sudbina.

Makar za sada.

Utapam se u njoj dok više ne mogu disati. To je i više nego dovoljno za mene
kako bih mogao makar na sekundu da se pretvaram da sam netko drugi. Negdje drugdje.
Nema nadolazeće eksplozije. Ne moram bježati. Neću joj slomiti srce. Tu smo samo mi.
Sretan par, bez brige o bilo čemu na ovom jebenom svijetu.

”Želim da se vratimo nazad u Portland večeras”, mumlja uz moje usne. ”Ne želim
više čekati.”

Protrnem. Svo zadovoljstvo ispari i ostavlja me ukočenog.

”Okej...” Povučem se, idem u susret eksploziji. ”Ali samo da znaš da se nisam
predomislio u vezi Richarda. Moraš dozvoliti meni i Huntu da se pobrinemo za to.”

Ruka na mojim prsima se počinje skupljati, njeni nokti se ukopavaju u moju kožu.
”Nemoj se svađati sa mnom oko ovoga.”

”Ne svađam se s tobom, slatkice. Samo te čuvam na sigurnom.”

Njena brada se podiže, a snaga joj se ogleda u crtama lica. ”Ne.”

To je sve što kaže. Jedna riječ. Jedna obična riječ.

Sklizne sa strane i ostavlja me, a u očima joj vidim više bijesa nego razuma.

Ne razumije što traži od mene. Iza tih plavih očiju nema jebene naznake da
razumije dok preskače ogradu i zamahuje seksi dupetom prema kući, dok sam ja
zaglavljen ovdje s dignutim kurcem i prazninom u grudima.

Gledam je kako se penje uz stepenice i okreće se prema ogradi dok joj Sarah ide
u susret. Njih dvije šapuću, spuštenih glava, njihovo prijateljstvo je jebeno neugodno
gledati.

Posljednja stvar koju Keira treba je jebeni manipulator. Mogle bi srušiti pakao
kada bi to htjele. A potpuno je sigurno da ja ne želim da se to dogodi kad ih ja pazim.

282
 Preskočim ogradu i pođem prema kući. Prestaju razgovarati dok ja prilazim kući,
a prestanak njihovog razgovora mi diže kosu na glavi.

”Nismo završili razgovor, Keira.”

Ni ne pogleda me. Čak se ni ne pomakne kako bi mi dala do znanja da me čula.

”Napravila sam sendviče.” Sarah ponudi. ”Idi unutra i počnite bez nas. Pridružit
ćemo vam se uskoro.”

Ne skrećem pogled s Keire, ali ona me i dalje ne gleda. Prezauzeta je držanjem

ograde s dok gleda u daljinu.

”Odmah.” ponovim upozorenje. ”Nemamo vremena da se zajebavamo naokolo.”

Sarah okrene očima. ”Bit ćemo tamo kada budemo spremne za to.”

To je jedno suptilno jebi se, ali ja nemam drugog izbora nego da poslušam.

Umjesto da se zakopam u mjestu kao što moj ego zahtijeva, ja se ponašam kao
odbačeno štene i uđem u kuću i promatram ih s druge strane staklenih vrata.

”Ulaze li?” Hunt mrmlja sa svoje stolice za stolom.

Zatvorim oči na sekundu, moleći sve sveto da mi da snage dok sam zarobljen s
ovim seronjom koji mi odbija oprostiti i koji može okončati ovaj prekid vatre u sekundi.
”Ne dok me ne raspizde dovoljno da mi prouzrokuju hemoroide.”

”Je li Keira ok?”

Slegnem ramenima.”Znam koliko i ti.”

”Izgledala je dobro prije nekoliko minuta dok si ju pipao uz ogradu. Što si

zajebao?”

Stegnem zube i okrenem se da bih popio pivo, uzimajući velike gutljaje kao da
umirem od dehidratacije. Hunt me pokušava isprovocirati, ali ja odbijam. Neću zagristi.
Ne dok alkohol ne učini da mi stare modrice utrnu kako bih se mogao pripremiti za nove
koje mi želi prouzrokovati.

Ispraznim limenku i uzmem novu iz frižidera. Ubijam vrijeme pokušavajući

očistiti nered koji je Sarah napravila dok je spremala sendviče. Zajebavam se okolo,

283
pokušavajući izgledati cool dok mi se Sarah podsmijava kroz staklo, mršteći se prema
meni dok govori.

Ne mogu čuti što govori, ali mogu vidjeti da razgovaraju o meni. Osvetnička
barbika ulazi u Keirinu glavu i puni je samopouzdanjem i zabludama o ubijanju zmajeva
i preuzimanju svijeta.

”Hunt, bolje bi ti bilo da kontroliraš svoju djevojku.” Uhvatim se za pult i u sebi

brojim do deset kako bih spustio svoju frustraciju. ”Počinje me nervirati.”

On se nasmije. ”Briga me. Vas dvoje ste bili najbolji prijatelji kad smo stigli.
Nemoj mi se sad žaliti.”

Još uvijek stežem pult kada nakon desert minuta Sarah uđe unutra, ostavljajući
Keiru na trijemu.

”Što se događa?” Hunt skoči na noge. ”Kako je ona?”

Sarah uzima jedan od praznih tanjura s gomile i počinje ga puniti sendvičima.

”Iznervirana je, što je u potpunost razumljivo kad je netko uporno tretira kao dijete.”

Smrkne mi se pred očima. Vidno polje mi se sužava pod naletom bijesa. ”To su
tvoje jebene riječi, ne njene. Ona zna da je ja ne tretiram kao jebeno dijete. Prestani joj
puniti glavu glupostima.”

”Onda joj ti prestani govoriti što smije, a što ne smije.” Spusti tanjur pun hrane i
odmaršira do kuhinje, zaobilazeći mene punog bijesa koji stojim uz pult da bi otvorila
ladicz i uzela pribor za jelo. ”Nikada nećeš pobijediti u ovoj bitci ako je budeš tretirao
kao da je od stakla.”

Lupim dlanom o pult. ”Jebote, ona nije kao ti.” Ramena mi se grče od ubrzanog
disanja. ”Ako bude ubila nekoga, to će je sjebati do kraja života.”

”Taj izbor nije na tebi.”

”Nije ni na tebi. Nemaš se pravo miješati u ovo.”

”Ja nisam ništa učinila. Ja sam samo slušala nju kako se žali.” Uzima nož i zalupi
ladicu.

284
 ”Zašto si izvukla nož?”

Ona se namršti. ”Da bih narezala svoje sendviče. Je li vam je to ok,

Visočanstvo?”

”Dokle god ga ne koristiš da joj ga opet zabiješ u leđa.”

Njena usna se izvije dok tapka po stolu. ”Nikad joj nisam zabila nož u leđa,
Deckeru. Rekla sam par stvari koje nisam trebala, ali ispričala sam se, i ona je bila
dovoljno ljubazna da mi oprosti. Tako da ću uvijek ostati s njom ukoliko ona želi
razgovarati o nekim stvarima.”

Čvrsto drži nož i uzima svoj napunjeni tanjur. ”Možeš li mi dati ključeve od
auta?” Okreće se prema svom zaručniku. ”Idem vidjeti hoće li joj odgovarati bilo što od
odjeće koju sam spakirala. Ne može hodati okolo u prevelikim majicama i
boksericama.”

”Aha.” Izvlači ključeve iz džepa i baca prema njoj. ”Ako ne nađe ništa što joj
odgovara, ja ću otići nabaviti.”

”Hvala, bebo.” Okreće se na peti i kreće prema vratima, dobacujući mi još jedan
podrugljivi osmijeh prije nego što izađe i odvede Keiru prema autu.

Nedostaje mi pogled na moju plavooku boginju čim izađe iz mog vidnog polja.

Ne znam kako da popravim ovu usranu situaciju. Problem je što ona nepotrebno
želi proći kroz pakao. Ili kaznu kroz koju ću ja morati proći onda kada njen brat odluči
staviti moj kurac u stegu.

Ne postoji lagano rješenje. Nema puta manjeg otpora.

Postoji samo borba i mučenje.

”Je li Richard stavio svoje šape na nju?” Hunt ispituje.

Ne mogu suzbiti slike u glavi koje me napadaju. Dopustio sam da vidim sliku
Richarda kako dodiruje Keiru kako bih mogao razumjeti njenu želju da ga ona dokrajči.

Ali ne razumijem.

285
 Bez obzira šta ja mislio, ili učinio, ne mogu podnijeti činjenicu da ona priđe blizu
njemu.

”Aha.” Priđem stolu i ugrabim sendvič s gomile.

”Kako su to krili? Trebao sam primijetiti.”

”Nisi bio tu tada.”

”Kada?” Njegove oči se suze.

”Kad je imala četrnaest.” Zagrizem i žvačem dok gledam kako se na njega

obrušava lavina stvarnosti.

Njegova čeljust se stegne. Ramena mu se napnu. ”Četrnaest?” Počinje vikati.

”Jebenih četrnaest?” Odgurne se od stola i stolica padne na pod. ”Jebeno je ne krivim
što ga je ganjala.”

”Nije. Platila je nekome da to učini.”

Počinje hodati unazad. ”Kome?”

”Istom seronji koji je pucao po restoranu.”

Zaustavlja se i okreće se da me pogleda, na licu mu se ogleda zbunjenost. ”Platila

je nekome da mi razjebe zaručničku proslavu?”

”Ne. Platila je nekome da ubije Richarda, a onda je odustala od toga. Sada je

seronja ucjenjuje.”

”Tko?” ponavlja. ”Kako da pronađem tog jebača?”

”Još uvijek ne znam. Ali naći ću način. Nadam se prije nego što Torian omota
svoje ruke oko mog vrata.” Zadržim njegov pogled s molbom u očima. ”Ako ja ne
budem imao prilike to učiniti, moraš mi obećati da ćeš se ti pobrinuti za tog seronju.”

”Neću ja učiniti ništa za tebe”, nastavlja koračati. ”Ali učinit ću to za nju.”

”Ista stvar, seronjo.” Uzmem još jedan zalogaj hrane, ali ne osjećam okus dok
gutam.

”Ne, nije ista stvar. Ti ne zaslužuješ ništa od mene, ti samoživi kretenu.”

286
 Samoživi?

Samo-jebeno-živi?

Vratim se starom dobrom prešutkivanju, dok se moja nervoza povećava sa

svakom sekundom koju Keira provede van mog vidokruga. Srušim se na stolicu i
nastavim jesti usprkos tome što ne osjećam glad.

Ne želim jesti u ovakvoj situaciji. Sumnjam da ću ikada više povratiti svoj apetit,
ali moram si osigurati energiju.

”Što je rekla Torianu?” Hunt radi predstavu dok baca stolicu i sjeda na nju.
”Sumnjam da je bilo nešto previše dramatično, s obzirom da si ti izleteo tamo i kaznio
je tako što si joj zabio jezik u grlo.”

”Obraćaš previše pažnje na moj ljubavni život” rugam mu se. ”Ne dobivaš
dovoljno toga kod kuće, momčino?”

”Dobivam ja dovoljno,” reži. ”Makar jesam dok se ti nisi pojavio i sjebao mi

raspored.”

”Zaslužena kazna za to što si mi pokušao iskopati oči, ako mene pitaš.”

”Ti si potrgao knjigu s pravilima kada si me počeo udarati u potkoljenicu kao

petogodišnjak.”

”A da? A koja pravila važe kada ti muče i siluju sestru?”

Sabere se, zamjeranje mu se povlači s lica. Spušta pogled na stol i ostaje tih dok
se na nas spušta zaglušujuća tišina.

”Keira je rekla Torianu da je trudna.” Kažem kako bih razbio tišinu.

”Što?” Glava mu se trzne. ”Jesi li ozbiljan?”

”Nažalost.” Odgurnem tanjur do sredine stola. ”Ona misli da će ga to spriječiti

da mi raznese mozak.”

”Je li to istina?”

”Ne.” Ustanem i odem do kuhinje. ”Ili je to makar ono što ona kaže.”

287
 ”Ne možeš me kriviti što pitam. Nisi baš poznat po tome da si najpametniji.”

”Hvala.” Otvorim frižider i pokušavam ignorirati uvredu. ”Hoćeš pivo?”

”Jea.”

Odlazim do stola i odgurnem limenku do njega. ”Moramo osmisliti ovaj plan,

prije nego što se Keira previše zanese s idejama oko svoje osvete. Možemo joj dati neki
lagani zadatak. Nadgledanje ili nešto slično. Nešto što će je držati zauzetom i dati joj
osjećaj da je imala ključnu ulogu.”

Hunt zuri u mene s iritantnim nivoom pokroviteljske osude.

”Što je?”

On zareži. ”Ništa.”

”Ne, definitivno je nešto. Gledaš me kao da znaš nešto što ja ne znam.”

”Samo poznajem odlučne žene, to je sve.”

”Znaš jednu tvrdoglavu, psihotičnu ženu. Keira nije ni nalik na Sarah.”

”Možda nije.” Otpije dugačak gutljaj piva. ”Ali ako ju je Richard zlostavljao, zar
ne misliš da ima pravo da ga sjebe kako ona želi?”

”Nisi bio s njom nakon pucnjave, ne znaš kako je to utjecalo na nju. Pojela se
živa od kajanja, bez obzira na to što je on zaslužio trunuti u paklu.”

”Ili se može živa pojesti zato što to nije sama učinila.”

Ne. Ne mislim da će se tako nešto dogoditi.

Ona ima ogromno srce. Nije sposobna ubiti. Ne svojim rukama.

”Vidi.” Hunt zašišti. ”Slažem se s tobom. Ne mislim da ona treba biti nigdje blizu
njemu kad on bude umirao. Ali samo želim da razmisliš što može propustiti prije nego
što joj oduzmeš tu opciju.”

”Promislio sam o tome. Ne moram više razmišljati.”

Slegne ramenima. ”Ok, ali moramo se pobrinuti da ona razumije da to nije

opcija.”

288
 ”Mi?” Podignem obrvu. ”Jesu li se to Hunt i Deck vratili jači nego ikada, prašeći
turove kao u dobra stara vremena?”

Zuri u mene. ”Nemoj izazivati svoju sreću, drkadžijo.”

Nasmijem se, ali shvatim ovo kao smrtnu prijetnju.

Ne navaljujem. Uopće.

Naporno radim na tome da bih održao normalan razgovor začinjen sarkastičnim

uvredama i prijezirom. Baš kao u dobra stara vremena.

Mrmljamo o idejama za ubojstvo dok završavamo sendviče. Radimo na planu za

Richarda, i Luthera, i također na seronji koji je ucjenjuje. Sredit ćemo ih jednog po
jednog. Strateški. Tiho. Bez i jednog jedinog traga da smo to bili mi.

”Keira želi da se vratimo večeras.” Završim još jedno pivo i bacim limenku prema
kuhinji gdje pogodim sudoper. ”Pustit ću je da odmori popodne i da se smiri, a onda ću
razgovarati s njom o planu u autu. Čak i ako krenemo uskoro, stići ćemo kasno. Nadam
se da će biti previše umorna da bi se svađala.”

”Sretno ti bilo s tim.”

Bacim pogled na trijem, jer više nisam u stanju ignorirati potrebu da je vidim.
”Baš su se zadržale tamo?”

”To je zato što ni jedna ni druga ne žele biti u našoj blizini.”

Ustanem i odem do zadnjih vrata, ne vidim nikoga. ”Još uvijek su ispred.”

Sarin tanjur stoji na ogradi, napola pojedeni sendviči se suše na suncu. Tiho je.
Sve je nekako pusto, ogoljeno. Ali ono što je zanimljivo, Hunter nije.

Usprkos njegovim slojevima mržnje, zahvalan sam na njegovoj spremnosti za

razgovor. To je i više nego što zaslužujem. Ali to me ne sprječava da želim još.

Njegovo razumijevanje će ispariti.

Sve što ja tražim je najmanja naznaka empatije.

”Planiraš li me dokrajčiti kada se sve ovo završi?” Zadržavam svoj fokus na

dvorištu, ali nisam spreman zanemariti svoje osjećaje na ovu temu.

289
 ”Još uvijek nisam odlučio.”

Klimnem glavom, cijeneći to što je iskren.

”Misliš li da imaš muda ponovo se boriti sa mnom?” Pita.

”Očigledno ja tebe nisam prebio. Rečeno mi je da si me pustio da pobjedim.”

On se podrugljivo nasmije. ”Pobijedio si, seronjo. Bio sam previše zatečen da bih
znao što da radim.”

Koža me pecka, ne znam kako bih se osjećao zbog ovog komplimenta. ”Bio si
iznenađen izdajom? Ili...”

“To što si ti doušnik nije samo iznenađenje. To sranje spada u kategoriju iznad i
preko toga. Ali imao sam par sati da se pomirim s tim prije nego što smo stigli do štale.
Ono što me izbacilo iz takta je tvoja sposobnost da zadaš udarac. Pretpostavljam da ne
znam baš sve o tebi.”

Možda i ima malo istine u onome što mi je Sarah rekla ranije. Pretpostavljam da
je Hunt težak čovjek, ali je ispunjen nekom mekoćom.

”Učinio sam to zbog svoje sestre.”

”Znam.” Reži, kao da namjerno pokušava unijeti neku čvrstinu u ovaj razgovor.

”I ne bih promijenio ništa. Osim toga da ste me provalili.”

”Nisi razotkriven. Ne u potpunosti. I dalje možemo naći način da je povratimo.”

”Ne. Prekasno je.” Trznem se od knedle u grlu. ”Prije par tjedana sam saznao da
je umrla. To je jebeni Marfijev zakon, Torian me konačno prihvatio, a ja par dana kasnije
dobijem vijest da je njen DNK pronađen u plitkom grobu.”

Ta zastrašujuća, neugodna tišina se ponovo prikrada i ostaje tako dok prolaze

jebeno duge sekunde.

”To mora da je teško.” Huntove riječi su dobro promišljene. Ljubazne. ”Žao mi

je.”

290
 Namrštim se i borim se protiv osjećaja kao da se sve usmjerilo protiv mene. ”Da,
dobro, dobra vijest je da neću morati mnogo dugo patiti. Ti ćeš se pobrinuti za to tako
što ćeš me ubiti.”

”Neću te ubiti, seronjo. Samo što je sranje jer mi sve to nisi odmah rekao.”

”To nije bilo moguće i ti to znaš. Ti si odan Torianu. Smaknuo bi me odavno.”

”Također sam bio odan i tebi, seronjo”, on se iznervira. ”Više nego što si ti bio
odan meni.”

”Kako misliš da sam ti to mogao reći? Okrenem se od vrata i buljim u njega. ”Ne
postoji priručnik za ovakva sranja.”

”Radili smo zajedno dosta dugo. Bilo je dosta prilika gdje si mogao otvoriti ta
svoja jebena usta i reći mi, umjesto da odeš i cvrkućeš kao jebeni kanarinac vlastima.”

Moje usne se iskrive dok iz njih izlazi režanje.

Dok me seronja osuđuje, nema pojma koliko je bilo teško čuvati tajne od njega.
Ne zna kroz što sam sve prošao.

Bilo je tisuću mogućnosti koje su se mogle dogoditi s bilo kojom odlukom koju
donesem. Morao sam se pomiriti s tim činjenicama. Ne mogu se vratiti unazad i
promijeniti ih.

”Što se desilo, desilo se.” Krenem prema stolu i namjestim svoju stolicu. ”I dosta
mi je više čekati djevojke da završe svoje uljepšavanje. Dovući ću ih nazad u kuću.”

Ostaje na mjestu dok ja izlazim iz sobe i hodam kroz hodnik prema vratima. Kroz
staklo vidim gomilu odbačene odjeće na vrhu stepenica.

Ali njih ne vidim.

Nisu ni na trijemu, ni u dvorištu.

”Hunte.”

Shvaćanje mi udari u kičmu. Pritisnem čelo na staklo, pokušavajući vidjeti lijevo

i desno.

Tada primijetim nešto neuobičajeno.

291
 Nešto nedostaje.

Nešto jebeno važno.

”Hunte.” Otvorim vrata širom i izađem.

Njegovi koraci odjekuju niz hodnik. ”Što?”

”Primjećuješ li da nešto nedostaje na ovom lijepom prizoru?”

Gleda okolo, prelazeći preko otvorenog prostranstva zemlje, prije nego što mu
pogled sleti na prilaz.

”Jebem ti.”

”Da. Jebem ti.”

Uzele su auto.

Projurim pored njega i derem se: ”Možda bi želio nazvati tu svoju ženu i reći joj
da prestane raditi što god da je zamislila.”

Uđem u bratovu sobu i idem direktno prema ormaru da uzmem čiste hlače i
majicu.

”Zovi je, Hunt.” Derem se, moje riječi odzvanjaju hodnikom. ”Zovi je na jebeni
telefon.”

Kada se obučem, izađem iz kupatila i nalazim ga u kuhinji s mobitelom u ruci.

”Ne javlja se.” Pokazuje mi aparat u svom džepu, koji se oglasi s porukom.

”Što kaže?” Približim mu se i spustim bradu, pokušavajući pročitati.

Čeljust mu se stegne. Nosnice mu se rašire.

Podigne mobitel kako bi mi pokazao poruku. Pretpostavljale smo da će vam

trebati malo vremena da se povežete. Vidimo se u Portlandu.

”Pakiraj svoja sranja.” Reži. ”Možemo ih stići. Nema šanse da su otišle

predaleko.”

”Pomozi mi da zaključam.” Požurim u kuhinju i izvadim plastičnu vrećicu ispod

sudopera, punim je grickalicama koje će nam trebati na predstojećem putu.

292
 Hunt nestaje niz hodnik, a lupanje prozora odjekuje u daljini.

Par minuta kasnije, sastajemo se kod prednjih vrata, prati me dok ja trčim s druge
strane kuće do njegovog automobila kojeg sam jučer ukrao.

”Jebote.” Hunt se ukopava u mjestu i prolazi rukom kroz kosu. ”Jebena Sarah.”

Tražim pogledom što ga je tako iznerviralo, moja prsa se nadimaju, tijelo mi se

trese kad vidim kuhinjski nož koji viri iz prednje gume. ”Nešto mi govori da ne žele da
im se približimo.”

”Misliš?“ On razvlači.

”Vraćaju se da bi napale Richarda.” Izgovorim to dok me oblijeva znoj.

Keira će počiniti ubojstvo, bez pravog plana. Bez mene da joj pomognem.

Isuse.

Hunter me pogleda. ”A bez jebene rezervne gume, nikada nećemo stići na

vrijeme da ih spriječimo.”

293
 25. Keira
Ti sati koje smo provele na putu, dok smo planirale ubojstvo jednog od članova
moje obitelji, su bili jedni od najdužih u mom životu.

Nije kao da ranije nisam mislila o Richardovoj smrti. Zamišljala sam je. Čak sam
i platila čovjeku da to učini. Ali nikad nisam raspravljala o svakom i najmanjem detalju
koji će voditi do njegove smrti.

Sarah je svaku riječ izgovarala bez neke emotivne povezanosti. Nije izgledala
ometena brutalnošću toga. To je za nju bio samo posao. Ništa više. Tako da sam se
pokušala ponašati kao i ona, gurajući u sebe svu paniku i bijes.

Ja ovo želim.

Trebam ovo.

Njegova smrt mora biti meni na teret. Ne želim da Sebastian bude odgovoran za
to. Ili Hunter. Pa čak ni Sarah.

Ovo sve mora biti na meni.

Samo što sam jebeno nervozna da metaforički povučem taj okidač.

Što ako se zaledim? Ili me uhvate?

Što će se dogoditi ako mi mozak zablokira i napravim neku odlučujuću grešku?

Udahnem drhtavi dah i prislonim kuk na hladni metal automobila dok

usmjeravam svoj pogled na bolnicu koja se nazire ispred mene. Dominantna zgrada je
okupana sjenom, vanjska svjetla osvjetljavaju donje katove i ostavljaju tamne prozore
da gledaju prema meni.

”Jesi li sigurna da želiš ovo napraviti?” Sarah pita. Po sedamdeset i peti put.

294
 Čula sam ovo pitanje toliko puno puta da mi je počelo odzvanjati u ušima.
”Sigurna sam.”

”I ne želiš da ja pođem gore s tobom?”

Obrišem ruku u kožnu jaknu koju sam posudila, provjeravajući jesu li mi

zatvorene šprice i dalje čvrsto zalijepljene preko zglobova. ”Ne. Bolje je da ovo
napravim sama. Manje sam sumnjiva tako.”

”Možemo se samo nadati.” Približi mi se, hvata rub duge crne perike da je bolje
namjesti. ”Makar ne izgledaš kao ti.”

Drugačija kosa, leće u boji, umjetne trepavice, puno šminke koja mi naglašava
jagodice i sužava lice, sve to zajedno pomaže da se transformiram u nekog drugog.

Nekoga tko će nadajmo se ući u bolnicu bez da izazove previše pažnje.

”Hoćeš li nazvati Sebastiana i reći mu što se događa?” Srce mi se steže od pomisli

da on žuri ovamo kako bi me zaustavio. Mora znati da nikada neće stići na vrijeme. Ne
može. Ako stigne, onda će se ovaj cijeli plan raspasti.

Ona klimne glavom. ”Bit će tako ljut.”

”Znam.” Bože, sve znam. Krivnja, preko bijesa i razočaranja, zabija kandže u
mene i kopa duboko po mojoj duši. ”Ali nije mi ostavio mnogo izbora.”

Ovo je bila moja odluka koju sam morala donijeti. Ne njegova.

Ja upravljam svojim postupcima.

Posljedicama također.

”Samo nemoj zaboraviti biti opuštena.” Sarah nastavlja provlačiti prste kroz duge
pramenove perike. ”Ako nešto krene naopako, nemoj paničariti. Većinu ljudi uhvate
kada počnu donositi ishitrene odluke.”

Mogla bih se smijati apsurdnosti svega ovoga. Svaka odluka koju sam donijela u
posljednja tri dana je bila ishitrena.

Baš. Svaka.

295
 Ne znam kako drugačije da postupam. Nagle odluke ispunjene adrenalinom su
postale moja nova normalnost.

”I znam da ne želiš razmišljati o ovome…” Daje mi tužni osmijeh. ”Ako se

popneš gore i ne možeš to napraviti, nije smak svijeta. Ja nikud ne idem. Bit ću ovdje
na parkingu tako da se možeš vratiti po pomoć u svakom trenutku.”

Griješi.

Ne mogu se povući dva puta. Ne želim dokazati Sebastianu da je u pravu. To nije

opcija. Iznevjerila sam mnoge žene zato što nisam prijavila svog strica kada sam bila
dijete. I nastavila sam s time svakog dana od tada.

Ne želim to raditi ni minutu duže.

”Ti si već dovoljno pomogla.” Pomaknem se malo u stranu kako me više ne bi

dodirivala. ”Obje smo došle do zaključka da je ovo lagani plan. Sve smo provjerile,
sjećaš se? Ne mogu nas otkriti.”

”Nikada nisam rekla da će biti lagano, Keira.” Čelo joj se naboralo od brige i to
joj je ispisano po cijelom licu. ”Molim te, reci mi da ne uskačeš u ovo emotivno
nespremna. Moram biti sigurna da si spremna.”

”Spremna sam.” Lažem. ”Spremna sam već godinama.”

Nisam spremna. Nikada neću ni biti. Ali nema jebene šanse da dopustim strahu
da me spriječi da dam Richardu ono što zaslužuje.

”Okej.” Ode do auta i uzme veliki buket, izvlači ga kroz prozor i dodaje mi.
”Čekat ću te.”

”Hvala.” Zgrabim nametljivi aranžman, držeći ga u pregibu lakta i polako

uzimajući zrak da smirim živce.

Prvi korak djeluje kao najteži dio. Moram svjesno pokretati svoje noge. Peta,
prsti. Držim svoju glavu pognutu, kako bi me cvjetovi zaklanjali od nadzornih kamera.
Duga kosa mi pada preko obraza i to pomaže.

Moje srce stvara probleme. Udara luđački u prsima dok prolazim kroz klizna
vrata i krećem prema najbližem liftu.

296
 Skučeni prostor me guši. Držim se za cvijeće kao za goli život, a jaki miris mi
nadražuje nosnice.

Nikad više neću moći uživati u mirisu cvijeća. Ne da se ne sjetim ovoga.

Dok stignem do odjela, znojim se, tresem se.

Jedina stvar koja me sada održava na nogama je to što se pretvaram da sam neka
potpuno druga osoba. Znam kako glumiti samopouzdanje, čak i kada ga nemam. Nije
mi strano glumiti nekog drugog.

Hodam hodnikom, opuštena. Moj strah i panika su skriveni. Utapam se,

dopuštam da me buket zaklanja dok prolazim pored pulta za sestre.

Što se više približavam Richardovoj sobi, to više moje srce lupa u grudima. Samo
sam ga jednom posjetila. Prizor njega izudaranog i beživotnog mogao me zadržati samo
nekoliko minuta prije nego što sam izjurila iz sale i iz ove bolnice i tada sam mislila da
će to biti zauvijek.

Mislila sam da neću morati više nikad vidjeti. Da bi možda neko čudo moglo
popraviti ovaj nered. Nekako.

Molila sam se Bogu da me spasi, i vidi kako je to završilo.

Sada znam bolje od toga.

Nitko osim mene ne može ovo popraviti.

Tu sam samo ja.

”Oprostite, gospođice.”

Neki glas me doziva, iz pravca stanice za sestre.

Ignoriram ga, nadajući se da sestra doziva nekog drugog. Samo sam jednu sobu
udaljena od cilja. Samo sam metar udaljena od svog cilja. Još nekoliko bolnih udisaja.

”Gospođo?”

Puls mi postaje zaglušujući kako se njeni koraci približavaju i ja se ukopam na

mjestu. Je li moguće da su me već uhvatili? Je li ih Sebastian nazvao i upozorio na ludu
ženu koja se sprema počiniti ubojstvo?

297
 ”Oprostite što vas uznemiravam.” Njen glas je sada bliži, skoro je pa iza mene, i
od toga mi se nakostriješe dlačice na vratu. ”Ali na intenzivnoj njezi nije dozvoljeno
cvijeće.”

Sav zrak napušta moja pluća u jedva čujnom izdahu. Olakšanje me preplavi, a
zatim me napušta isto toliko brzo.

Bez cvijeća nemam zaklon. A ako nemam zaklon to znači da će moje lice biti
vidljivije.

Nemoj paničariti. Čujem Sarin glas u svojoj glavi. Mnogi su uhvaćeni kad su
donosili ishitrene odluke.

”Oprostite. Nisam znala.” I dalje držim pogled spuštenim i okrenuta sam leđima
prema sestri. ”Što da radim s njim?”

”Ja mogu uzeti ako želite. Ponekad bukete stavimo na druge odjele. Znam da vam
to nije utjeha, ali to omogućava da ih ne bacamo, a može pomoći drugim pacijentima.”

Klimam glavom i okrećem se prema njoj na prstima. Ne gledam je u oči, držim

cvijeće u ravnini s licem dok joj ga predajem. ”Hvala.”

Okrećem se i odlazim prema stričevoj sobi, moje srce udara u grudima, dok se
ona bori s buketom.

”Vi ste ovdje vidite gospodina Toriana?” Pita me.

Zastanem na ulazu, tama sobe je nadohvat ruke. ”Da.”

Nastaje pauza, još jedan mučan, dugi otkucaj srca.

”Oprostite što vas opet uznemiravam, ali obitelj me zamolila da upišem sve
posjetitelje. Posjeta je dozvoljena samo bliskoj rodbini i unaprijed najavljenim
prijateljima.”

Ovo sve smrdi kao da je moj brat zakuhao. Trebala sam znati da će Cole
transformirati bolnički odjel u sigurnu lokaciju.

Trebala sam jebeno znati. Ali nisam čak ni promislila o njegovim mjerama
sigurnosti.

298
 Praznina raste u mojim grudima. Richardova soba je ovdje. Baš ovdje. A ona mi
neće dozvoliti da uđem unutra.

”Molim vas.” Prošapućem. ”Nisam ga mogla vidjeti od nesreće. Obećavam da

neću ostati dugo.”

”Kako se zovete? Možda ste na listi.”

Zatvorim svoje oči. I u sebi se pomolim. Da, jebeno se pomolim.. Bogu… da mi

pomogne da ubijem nekoga. Komičnost cijele te situacije me pogađa poput šamara.
”Nisam na listi. Njegova obitelj ne zna za mene.”

Grudi mi se stežu. Udovi mi postaju teški. Moje srce udara. Svaki dio mog tijela
protestira i zahtjeva da odem. Potrebna je sva snaga koju imam kako bih ostala na
mjestu.

”Jeste li prijateljica? Kolegica?”

Ako kažem da sam kolegica, a ona zna čime se moj stric bavi, nikada mi neće
dozvoliti da uđem. A ako sam prijateljica koja nije dovoljno bliska da bi se našla na listi,
izgleda kao nemoguća misija.

Treba mi drugačija strategija. Nešto što bi je moglo pogoditi i natjerati da mi

vjeruje.

Šmrcam i izvlačim maramicu iz džepa dok razmišljam tristo na sat. Prizivam

sjećanja od kojih bih mogla zaplakati. Prizivam sjećanja na majku. Tjeram sebe da se
prisjetim sahrane - lijesa, cvijeća, jecaja obitelji i prijatelja. Puštam boli da ispliva na
površinu, sve u pokušaju da joj prodam svoju priču.

Zatim bacam pogled preko ramena i kroz natopljene oči susrećem njen pogled.
”Ja sam njegova ljubavnica.”

Ona bulji u mene sa strepnjom, usne joj se šokirano otvaraju. Prebacuje cvijeće
iz jedne ruke u drugu kao da je dijete dok tiho promišlja o svemu.

Starija je od mene. Po mojoj procjeni u srednjim četrdesetima. Mnogo bliže

godinama mog strica nego što sam ja i nadam se da ona to neće primjetiti kroz moju
tešku šminku.

299
 ”Molim vas.” Ispušem nos i prisiljavam sebe da otpustim svu tugu koja se
nakupljala godinama. Čvrsto se držim za užase, izbacujući svaki centimetar muke iz tih
uspomena sve dok mi jedna suza ne poteče niz obraz. ”Samo ga želim vidjeti na par
minuta. Za slučaj da…”

Ona se trgne, potvrđujući da je njegova situacija još uvijek teška.

”Molim vas.”

Ona klimne glavom, koračajući unazad. ”Okej.” Nastavlja hodati unazad sve do
pulta za sestre. ”Ali nemojte se zadržavati.”

Zahvalnost me preplavi.

”Hvala vam.” Tapkam vlagu na obrazima i pretvaram se da mi je potrebna snaga

da uđem u tu sobu i suočim se sa srceparajućim oproštajem. Fokusiram se ravno ispred
sebe, dalje od kreveta. Zatim se okrenem i zatvorim vrata za sobom, gurajući maramicu
u džep dok me preplavljuje tama sobe.

Držim se za kvaku i u sebi se ohrabrujem.

Neću odustati bez obzira na pažnju koju sam privukla.

Neću biti uhvaćena iako se osjećam kao da me omča steže oko vrata i oduzima
mi dah.

Neću. Neću. Neću.

Prebacujem način razmišljanja s olakšanja na bijes. Na bol.

Ponovo proživljavam Richardova izazovna buljenja u mene. Njegove

komplimente. Neželjene dodire. Prisjećam se te noći i svih stvari koje mi je oduzeo.
Gurnem svaku trunku slabosti duboko u sebe i postanem kći svog oca.

Kriminalca.

Ubojice.

Postajem hrabra. Jaka. Jebeno nepobjediva. A onda se okrenem i suočavam se sa

svojim demonima.

300
 Richard leži beživotno, bezbroj igli i cjevčica probada njegovu kožu i nestaje pod
prekrivačima, besprijekorno čistog kreveta. Desna strana lica mu je zavijena, bijeli
zavoji stvaraju kontrast naspram ljubičastih modrica koje su počele blijediti na lijevoj
strani lica.

Njegova prsa se podižu i spuštaju. Mirno i kontrolirano.

Moje noge se pomiču prema vlastitoj želji, noseći me bliže vragu, sve dok ne
budem jedan korak udaljena od kreveta. Gledam u njega i smijem se tome kako su se
naše pozicije zamijenile.

Dugo je on bio zastrašujuć i nasilan dok sam ja ležala mirno i ranjivo, nesposobna
da se obranim.

Prisjetim se nakratko njegove bolesne izopačenosti dok stojim tamo. Obuzima

me nalet moći. Trnem od adrenalina. Mogu namirisati nadolazeću pobjedu i ispravljam
ukočena ramena.

”Zdravo striko.” Usne mi se uvijaju dok ja uvijam svaki slog oko jezika.

Što više buljim u njega, postajem sve odlučnija. Moje disanje se ubrzava. Živci
mi trnu.

”Prošlo je neko vrijeme od našeg posljednjeg razgovora.” Naginjem se i

ispravljam nabore na posteljini pored njegovih stopala. ”Naučila sam mnogo o tebi otkad
si imao nesreću.”

Pažljivo promatram ima li pomaka na njegovom licu. Dala bih sve na svijetu da
me može čuti. Da imam bilo koji znak da zna da sam tu.

Ali nema ničega. Čak ni trzaj.

Uzdahnem i bacim pogled po sobi, tu su monitor za nadgledanje, kartice na

noćnom ormarići i biblija.

Okrenem očima.

Tko god da je pomislio da religija može spasiti ovog čovjeka, očigledno je u

gadnoj zabludi. Ništa ga ne može spasiti. Ni u ovom ni u narednom životu.

301
 Hodam oko kreveta i sjedam na stolicu pored.

Smrt mi ulazi pod kožu, škaklja me po zadnjem dijelu vrata. Nikad ranije se
nisam osjećala ovako. To je čudna mješavina ushićenja i strepnje.

Dobro i zlo.

Ispravno i pogrešno.

Imam dvije opcije. Samo dvije. I obje se vrte oko šprica zalijepljenih za moj
zglob ispod jakne.

Ova doza kalij klorida izgledat će kao srčani udar i okončat će njegov život. Neće
biti vidljivih povreda koje bi pokrenule istragu ili znakova bilo kakvog prekršaja. Jedino
što će ostati je povišeni nivo kalija u njegovoj krvi - isti nivo bi bio prisutan i kod pravog
srčanog udara.

Prva opcija je da mu ubrizgam kroz cjevčicu od infuzije, Rezultati bi bili vidljivi

odmah i imam samo par sekundi prije nego što se magija krene događati i monitori krenu
obavještavati sestre.

Alternativa je da mu ubrizgam u vrećicu od infuzije i da lagano odšetam bez

zvonjave i piske. Imala bih vremena pobjeći s odjela prije nego što njegovo srce
odreagira.

Ali također ne bih bila sigurna jesam li uspjela ili nisam. A uspjeh je nešto za
čime žudim.

”Želim da bude brzo”, šapućem. ”Ne zato što ti ne zaslužuješ patiti, nego zato što
želim biti prisutna kad budeš umirao.”

Ali cijena toga bi mogla biti zatvor. I nisam mu spremna dozvoliti da utječe na
moju budućnost kao što je utjecao na moju prošlost.

Ustajem i hvatam par jednokratnih rukavica iz kutije na zidu. Brzo prekrivam

obje ruke, a zatim uzimam šprice, i jednu odlažem u svoj džep kako bi mi bila na dohvat
ruke.

Moje srce udara u mom grlu. Jezik mi otiče. Prsti mi drhte.

302
 Nije to strah.

Ne, te slabosti sam se već oslobodila.

Ono što ja osjećam je euforija. Čudan oblik ekstaze.

Zgrabim vrećicu za infuziju, oslobodim iglu i zadržim dah dok ubrizgavam.

Previše sam svjesna svega - zvukova, pokreta, misli - dok se dvije tekućine miješaju.

Sestra bi se mogla vratiti u bilo kojem trenutku.

Mogla bih izaći iz sobe i suočiti se s osiguranjem.

Oh, Bože, što ako je ovo namještaljka?

Što ako? Što ako? Što ako?

Hvatam zrak i otresam paranoju, ne želeći da me moj vlastiti um sputava dok

guram iskorištenu injekciju u džep i izvučem drugu.

Sve ponovim isto, ovoga puta ispraznim špricu jače. Brže.

Jednom kad nestane i posljednja kap smrtonosne injekcije, teturam unazad,

boreći se protiv svoje svijesti dok guram dokaze u džepove.

”Vidimo se u paklu, Richarde.” Ne prepoznajem vlastiti glas. On mi je stran dok

sve pulsira u mojim ušima. ”Nadam se da ćeš ispaštati za svoje grijehe.”

Požurim prema vratima, hvatajući se za kvaku s rukom prekrivenom jaknom. Na

taj način brišem svoje otiske u jednom pokretu, a onda pobjegnem iz sobe.

Ne osjetim olakšanje pri pogledu na prazan hol, već samo čisti delirični fokus
koji mjeri moje korake. Nekontrolirano se tresem. Ruke, noge i šake mi se tresu.

Želim trčati koliko me noge nose.

Moji instinkti mi govore da bježim. Ali zadržim svoj mirni hod, glava mi je
spuštena dok izvlačim maramicu i prekrivam donji dio lica dok prolazim pult za
medicinske sestre. Na korak sam od hiperventilacije kada se nađem ispred lifta. Dah mi
je kratak i plitak. Sve se kreće usporeno.

303
 Svaki otkucaj srca kao da traje čitavu vječnost dok čekam da se otvore vrata. A
kada se to dogodi, moje olakšanje je toliko vidljivo da glasno odahnem.

Ovo je previše dobro da bi bilo istinito.

Navala uspjeha mi kola venama, osjećaj je deset puta uzbudljiviji od samog

adrenalina. Pobjegnem u zatvoreni prostor i više se ne osjećam kao da se gušim, čak se
i nasmijem čovjeku koji ulazi poslije mene.

Više nisam žrtva.

Richard me više ne može mučiti.

Više nikoga ne može povrijediti.

Taj dio mog života je gotov i sve što ja želim učiniti je da pobjegnem Sebastianu
u zagrljaj i počnem nešto novo.

Pritisnem dugme za prizemlje i dalje se smješkajući, još uvijek uživajući u

uspjehu. Tada nešto pokvari moj uspjeh. Nešto tvrdo i nepopustljivo se lagano pribija
uz moj donji dio leđa.

”To je pištolj”, čovjek mumlja. ”Vrišti i mrtva si.”

304
 26. Decker
„Tko, pri zdravoj pameti, nema rezervnu gumu?“ Ne znam koliko puta sam
ponovio ovo retoričko pitanje tijekom neprekidnih sati na putu. „Jebeno je smiješno.“

Hunt je koristio prostor gdje bi guma trebala biti i popunio ju je taktičkim sranjem
- oružjem, municijom, noževima. Bilo je čak i opreme da napravi bombu od gnojiva.

„Tko još ima gnojivo za stanje pripravnosti, a ipak nema jebenu gumu?“

„Ti stvarno jebeno trebaš umuknuti prije nego što pritisnem kočnice i tvoj prastari
pojas pukne.“

Prastari pojas i prastari Jeep mog brata su ozbiljno usporili vrijeme za koje je
trebalo da se vratimo u Portland. Pronašli smo ovu gomilu izlupanog metala u njegovoj
garaži, ključeve u kontaktu, zato što čak i moj brat preklinje nekoga da uzme ovaj komad
sranja u svoje ruke. „Udarajući kočnice nećeš napraviti sranje kada voziš kao baba.“

„Došao sam nogom do jebenog poda,“ zaškripao je. „Ovo je zaostali auto.“

Frustracija je ustupila mjesto ludilu prije tristotog kilometra, još kada sam
odustao od pokušaja da razgovaram s Keirom.

Sarah je ignorirala sve moje pokušaje da stupimo u kontakt. Sve do jednog.

Jedina informacija koju smo imali je bila prije pola sata.

Jedan jebeni poziv zacementirao je moj strah govoreći nam: „Ona će završiti ovo.
Nazvat ću ponovo kad završi.“

To je sve što je rekla. Dvije brze rečenice prije nego što je Hunt oteo telefon i
preuzeo razgovor.

„Kreni prema parkingu.“ Promatrao sam prostor oko bolnice. „One nas još nisu
kontaktirale, sigurno su još uvijek ovdje.“

305
 „Do sada su trebale otići. To ne traje dugo.“

On je u pravu, ali dok ne dobijemo potvrdu, ja ću pretpostaviti da nisu završile

posao. Također ću pretpostaviti da sve što je moglo krenuti po zlu, krenulo je po zlu. Ta
panika neće nestati dok Keira ne bude sigurna i u mojim rukama. One su požurile u ovo.
Prerano je.

„Tamo.“ Hunt je pokazao prema zadnjem dijelu parkinga. „To je auto.“

Želudac mi se okrenuo kad sam okrenuo svoj pogled u pravcu njegovog prsta.
Naravno da je, u pravu je. Jebote. Što bi moglo toliko dugo trajati?

„Sarah je rekla da je čekala ovdje.“ Huntove ruke su škripale dok su mu zglobovi

pobijelili od pritiskanja volana. „Gdje je ona, jebote?“

Nagnuo sam se naprijed dok sam ulazio u prostor za parkiranje dva automobila
dalje, gledajući kroz susjedno vozilo da pronađem prazan Mercedes. „Imam zaista usran
osjećaj u vezi ovoga.“

„Dobro, to je bonus.“ Ugasio je motor i otkopčao svoj pojas. „Sva ta istraživanja

pokušavaju mi reći da psihopate nemaju osjećaje.“

„Zabavno.“ Frknem. „Ti zaista zbijaš šale upravo sada?“

„Ne mogu si pomoći.“ Pokušao je imitirati moj glas, lice mu je bilo potpuno
ukočeno. „Ja sam zabavan momak.“

„Jebeno urnebesno.“ Izađem iz auta i zalupim vratima za sobom, prije nego što
krenem uhoditi Mercedes. Provjeravam zadnje sjedište dok prolazim. Unutra nema
ničega. Ni komad papira ili bilo kakvog smeća.

„Prestani ludjeti.“ Hunt je došao iza mene, njegov hod je bio opušten. „Možda su
promijenile plan i pobjegle pješice.“

Koraknuo sam, provjeravajući naprijed. Također je čisto. Ništa na sjedištima ili

ispod. Ništa osim ključeva koji vise iz brave.

„Isuse, Hunt.“ Želudac mi se trgnuo. „Ne mislim da je njihova promjena plana

bila namjerna.“

306
 Prišao je bliže i pogledao preko mog ramena. Nije rekao ni riječ. Nije ni morao.
Udario ga je iznenadni napadaj panike.

Požurio sam oko auta, tražeći neki nagovještaj koji će mi reći što je dovraga pošlo
naopako. “Nešto je krenulo pogrešno.”

Nešto jebeno užasno pogrešno. Ali što?

Hunt je izvukao svoj mobitel i počeo birati broj. Sekundu kasnije on je birao opet.
I onda opet.

„Jebote.“ Masirao je sljepoočnice. „Zašto ona ne odgovara na jebeni poziv?“

„Možda zato što su uhvaćene.“ Pritisnuo sam korijen svog nosa i ignorirao udar
boli koja je počela rasti u mojoj glavi.

„Tvoja žena je gurnula Keiru u nešto za što nije bila spremna, i sada će ona
provesti ostatak svog života u zatvoru.“

„Sarah nije glupa.“

„Zaista?“ Spustio sam ruke sa strane. „Njene zaruke s tobom govore drugačije.“

Stisnuo je oči.

„Vas dvoje niste trebali biti uvučeni u ovo.“ Usredsredim se na klizna vrata
bolnice. Hoću da se stakleni paneli otvore i da Keira izađe. Molim se da se ona pojavi
ispred mene. Jebeno se molim. „Idem tamo.“

„Ne još, nećeš uspjeti.“ Hunt se odmarao uz Mercedes. „Samo privlačiš pažnju.
Moramo čekati.“

„Lako je za tebe kad Sarah nije počinila ubojstvo.“

„Čekat ćemo,“ ponovio je. „Stisni zube i smiri se.“

Oh, hoću. Prikrit ću to, puštajući paniku i histeriju da se izgrade nekontroliranom

snagom. Svakom sekundom koja otkuca osjećam se kao da je prošao jedan sat dok
hodam oko auta. Svakog trenutka sada, siguran sam da ću čuti policijske sirene. Ili
pucanj. Ili da Keira vrišti za pomoć.

307
 Fantomski zvuci zvone u mojim ušima. Proučavam svaku osobu koja priđe i
napusti bolnicu. Zapamtim njihovu odjeću u glavi, u slučaju da mi te informacije
zatrebaju kasnije. U ovom trenutku, svatko je neprijatelj. Svi oni stoje između mene i
žene koju trebam zaštititi.

„Je li to…“ Hunt se odgurnuo od auta, njegov pogled je pratio Porsche koji se
parkirao s druge strane parkinga.

„Oh, sranje.“

To je Torian.

Počeo sam hodati, brzina mi se povećavala svakim korakom dok su dva muškarca
izlazila iz sportskog auta. Strah i panika koje sam imao trenutak prije su ništa u
usporedbi s čistim užasom koji sada osjećam. „Ako je on pronađe…“

Isuse, nemam pojma što će on učiniti.

„Torian.“ Potrčao sam. „Hej, Torian.”

Hunter je prokleto bio iza mene, pratio me u stopu. „Što to jebeno radiš?“

„On je ne smije pronaći ovdje.“ Nastavio sam trčati, ne mareći za posljedice.

„Torian.“

Zapazio me par koraka od kliznih vrata. Stao je i okrenuo se prema meni, ne

pokazujući ni nagovještaj iznenađenja zbog mog prisustva. Gledao je u mene svojim
uobičajenim pogledom nezainteresiranosti.

Usporio sam tempo i opustio se u ležeran korak, klimnuvši glavom u pozdrav.

„Hej, šefe.“ Prebacio sam pažnju na mračnu gromadu s njegove strane. „Luca.
Nisam te vidio dugo, prijatelju.“

Luca Hart - Laylin šogor. On je jednako nepromišljen i bezobziran. Također je i

bivši SEAL-ovac, i definitivno nije moj prijatelj. Mišićava borbena mašina je jedini
muškarac kojeg sam upoznao, a da je ostavio oružane snage bez netaknutog nacionalnog
ponosa.

Momak mrzi sve.

308
 Posebno mene.

„Što ti radiš ovde?“ Torian me pitao.

Pokazao sam u svoje lice, tada podigao svoju majicu da mu pokažem svoje
modrice kad se Hunter zaustavio pored mene. „Moram na pregled. Mislim da imam par
slomljenih rebara.“

„A ti?“ On je okrenuo svoj pogled prema mom suučesniku. „Decker me treba da

ga držim za ruku.”

Torian je podigao čelo i kimnuo. Polako. Nije bilo žurbe za odgovorima,

nagoveštajem panike, ili trzajem mržnje. Čak i poslije njegovog razgovora s Keirom
danas popodne, on je susretljiv, a to je strašno kao kurac. „Gdje mi je sestra?“

„Ne brini, ona je sa Sarah.“

To je jedini odgovor koji mi je pao na pamet. Ali to je bila greška. Nisam shvatio
svoju grešku dok Hunter nije pročistio grlo u suptilnom prijekoru.

Ako Cole sazna što Keira radi, Sarah će biti odgovorna.

„Jesi li zaboravio uputstva koja sam ti dao u restoranu? Ti si odgovoran za njenu

sigurnost?“ Torian se nasmijao, prijeteći.

„Ona je sigurna.“ Hunt me pljesnuo po leđima. Jako. „Sarah ima situaciju pod
kontrolom.“

„Znači, ti si je napustio i ostavio da se brine za sebe?“ Luca je prekrižio ruke

preko prsa i odmakao se korak nazad, obuhvaćajući okolinu poput onih koji nas
promatraju. “On nije materijal za oca.”

Skupio sam usne čvrsto, pola se smješkajući, pola mrmljajući na jebača koji me
bacio pod bus.

„Ohladi svoja jaja oko tatica stvari. Iako je sasvim jasno da sam ja iznad svega,
ne vjerujem da su moji plivači tako efikasni.”

Luca se nasmijao.“ Mrtav si. Znaš to, zar ne?“

309
 „Ozbiljno, nemojte kriviti mene.” Podigao sam ruke u predaji.“ Ta žena je sila
prirode. Morao bih biti slijep, gluh i nijem da ne primjetim njene prednosti.“

„Iznenađuješ me.“ Torian govori polako. Nježno. „Ne mogu vjerovati da ćeš biti
toliko neobziran da koristiš svoj užasan smisao za humor kao nepoštivanje moje sestre.
Ti zaista imaš želju umrijeti, zar ne?“

Ispod mirne fasade, bio je bijesan. Ako je trzaj ispod njegovog oka ikakav znak,
bio je jebeno bijesan.

„Čuj, Torian, samo pokušavam presjeći ovu neugodnost.” Pustio sam ruke sa
strane.“ Iskreno, ja brinem za Keiru. Učinio bih sve za nju.”

Pogledao me gore-dolje, njegov osmijeh je jak. “Vidjet ćemo.”

Hunter stoji napeto, njegov stav mi pokazuje da je jebeno napet. Također je veliki
pokazatelj da mi nedostaje sposobnosti za razgovor.

„Što radiš ovdje u ovo vrijeme, uostalom?” Hunt pita, skreće razgovor bez
suptilnosti. “Zar nije kasno za posjete?“

„Drži oči na Richardu. Vas dvojica trebate poći s nama.“ Krenuo je prema
vratima. „Siguran sam da će mu se svidjeti dodatno društvo.“

„Možda drugi put.“ Hunter se povukao. „Moramo pokupiti djevojke.“

„Ne pitam.“

Sranje. Nemamo vremena za ovo. Pucao sam luđačkim pogledom u Hunta, i

gomila što-jebeno-da-učinimo prolazi tiho pored nas. Keira se možda bori za život dok
mi čavrljamo. Možda je već pod nadzorom.

„Požurite.“ Luca je trznuo bradom. „Krećite se.“

Vibracija Torianovog telefona se zaustavila unutar ulaza, zvuk se pojačavao dok

je vadio uređaj iz svoje jakne i uspostavio poziv. „Da?“

Suočavam se s Hunterom, moje oči se šire u tihoj komunikaciji. „Što da radimo?“

Govorim.

Ramena su mu se zategla pri slijeganju. „Što jebeno možemo učiniti?“

310
 Trljao sam rukom preko čeljusti, nadajući se za iskru inspiracije koja ne dolazi.

Hunt je prišao bliže. „On u ovom trenutku ne zna ništa. Ako ga ne pratimo,
izazvat ćemo sumnju.“

„Ne.“ Zatresao sam glavom. „On nešto zna.“

„Zna da si mu jebao sestru. To je sve.“

Ima tu više. Mora imati. „Hvala na informaciji.“ Torian je promrmljao riječi

privukavši mi pažnju. „Već sam stigao. Vidimo se za minutu.“

Ima sastanak s nekim. Je li Keira? Sarah?

Vraćam se prema njemu i ne dobijem nikakav trag iz njegovog blijedog pogleda.

„Sve u redu?“

„Dobro pitanje?“ Vratio je telefon u džep i krenuo prema liftovima. Moj puls je
udarao sve jače, dok smo hodali dalje. Nisam naivno pomislio da smo otpušteni.
Očekuje od nas da idemo zajedno, kao jebeni psići, ili će mu eksplodirati jebeni fitilj.

Hunt očigledno zna to, zato što ga je počeo pratiti. „Odlazimo čim ugrabimo prvu
šansu.“

„Yeah,“ promrmljao sam kroz stisnute zube. „Prva šansa.“

Vrata lifta su se otvorila kad smo pristupili i sva četvorica smo ušli. Dok su se
čelična vrata zatvarala, zatvoren prostor je počeo ličiti na grobnicu.

„To je bio poziv iz bolnice,“ Torian je pritisnuo dugme za intenzivni odjel i

prebacio oči na mene. „Richard je umro.“

Vijesti su me udarile kao šampion u teškoj kategoriji, udarac koji donosi više
straha, ali i ponos. Keira je uspjela. Postigla je ono što je započela, usprkos gluposti.

Pa, gdje je ona dovraga?

„Što se jebeno dešava?“ Luca je upitao.

„Sumnjaju na srčani udar.“

311
 Torianov pogled nije gubio intenzitet dok je čekao da se slomim. „Ali ja se nadam
da ću uskoro imati više informacija.“

„Sranje.“ Lecnuo sam se. „Žao mi je zbog tvog gubitka.“

„I meni isto.“ Hunt je gurnuo ruke u svoj džep, ležerno pokazavši iznenađenje.
„Hoćeš da odemo odavde i da kontaktiramo obitelj?“

„Da, dobra ideja.“ Klimnuo sam. „Možemo pokrenuti proces.“

„Ima u stvari nešto važnije.“ Torian se okrenuo i pritisnuo dugme STOP.

„Obojica prekinite srati i recite mi tko je ubio Richarda.“

Nije bilo emocija u njegovoj izjavi. Bez zlobe ili bijesa. Bez slomljenog srca ili
tuge. Njegov se glas nije čak ni podigao za oktavu.

„Rekao si da sumnjaju na srčani udar.” Hunter ga je proučavao. Besprijekornim

pogledom. “Zašto misliš da je ubojstvo?“

„Jer sam primio poziv iz bolnice prije pola sata i rekli su mi da je Richardova
ljubavnica platila da ga posjeti.“

Ljubavnica? To je Keirino maslo, jebena ljubavnica?

Isuse Kriste, srce. Zašto si ovo učinila bez mene?

„Nemam pojma tko je ona.“ Slegnuo sam. „Nisam znao da ima ljubavnicu.“

„Ne pravi se glup.“ Torianove oči su se suzile. „Činjenica da si ovdje znači da si

i ti umiješan. A ja ću kasnije otkriti zašto. Za sada, želim znati tko te pratio kroz tvoju
manipulaciju.“

„Mi nismo jebeno manipulirali,“ Hunter je zarežao. „Pazi koga optužuješ, jer to
sranje ti se može vratiti.“

Nije bilo odgovora. Niti reakcije. Osim podizanja Torianovih obrva dok je
razmišljao o opcijama.

Hunt je bio njegova desna ruka godinama. Njegov snagator.

Spaljivanje tog mosta neosnovanim činjenicama je velika stvar.

312
 Ali se također jebeno kockao, pretvarajući se da su neosnovane.

„Zašto ne predahnemo?“ Podigao sam obrve i pogledao svakog čovjeka

smirenošću koju nisam osjećao. „Bio je ovo tjedan pun događaja. Nemojte da napravimo
neku glupost.“

„Reče muškarac koji je spavao s Kierom,“ Luca je mrmljao.

Hunter je pročistio grlo, zvučao je slično smijanju.

„Žao mi je, čovječe.“ Susreo sam pogled mornaričke guzice s lažnim

suosjećanjem. „Jesam li jebao tvoju majku u prošlom životu? Ili se osjećaš ugrožen iz
drugog razloga?“

„Ti nisi prijetnja,“ podsmjehnuo se. „Ti si jebena neugodnost. Nikad ti nije
trebalo povjeriti Keirinu sigurnost.“

Čišćenje grla se opet začulo. Ovaj put nije bilo oklijevanja ili smijeha. Bilo je
upozorenje.

Jebeno upozorenje za mene.

Stisnuo sam čeljust pokazao zube kroz ljubomoru. On je zabrinut za Keiru. I

očigledno, ja trebam pustiti da se smiri. „Hvala za konstruktivnu kritiku. Primit ću je na
znanje.“

„Dosta.“ Torian me gledao, surovost je konačno zaslužila zlatnu medalju.

„Raspravit ćemo ovo kasnije.“ Pritisnuo je opet dugme STOP, čineći da lift ponovo
trzne u trenutku. „Do tada, nijedan korak ne radite bez mene.“

Divno.

Jebeno savršeno.

Penjali smo se gore pod tenzijom, sva četvorica smo disali za potezanje oružja.
Situacija se nije promijenila ni kada su se vrata otvorila. Jedan po jedan smo izašli, s
Torianom na vrhu, Luca je iza, a mi smo koračali prema intenzivnoj.

Svjetlost se prigušila, kasni sati su obilježeni pustim hodnicima i blagim

koracima.

313
 Usamljena žena je stajala iza pulta za medicinske sestre, dok smo se približavali
žurila je da nas pozdravi na sredini hodnika.

„Gospodine Torian?“ Uputila je tužan osmijeh. „Moje ime je Carly. Ja sam ranije
razgovarala s vama.“

Sva četvorica smo stali rame uz rame, formirajući čvrst zid ispred nje.

„Hvala što ste zvali.“ Ispružio je ruku da je pozdravi. „Cijenim što ste me
obavijestili.“

„Nema potrebe da ni zahvaljujete. Samo bih željela da nismo uspostavili kontakt

pod ovim okolnostima.“

Torian je nagnuo glavu i oslobodio joj ruku. „Nije bilo pomoći. Moj ujak se borio
jako dugo.“

„Da.“ Skupila je obrve, i jedan trenutak se zaustavila. Nije bilo greške u njenom
shvaćanju. „Postoji nešto što bih vam željela reći.“ Bacila je pogled na barijeru mišića i
progutala. „Možda u privatnosti.“

„Privatnost nije neophodna.“ Pokazao je na nas trojicu rukom. „Ovi muškarci

znaju bolje od toga nego da me izdaju.“

Naježio sam se na još jedno upozorenje.

On ništa nije ponavljao.

„Zabrinuta sam zbog žene s kojom je Vaš stric bio prije nego što je umro.“ Sestra
je prekrižila ruke ispred sebe. „Kao što sam naglasila na telefonu, ona nije bila na Vašoj
listi posjetitelja, i vrijeme njenog dolaska je čudna slučajnost. Normalno, smrt osobe na
Richardovoj poziciji zahtjeva izvještaj mrtvozornika, ali mislim da je najbolje…“

„Ne.“ Torian je odmahnuo glavom. „Imala je svako pravo da ga vidi.“

„Ali vrijeme… I priznala je da je vaša obitelj ne poznaje. Zar niste…“

„Njeno prisustvo nije bilo iznenađenje.“ Uputio joj je tužan osmijeh. „Možda je
mislila da je ne poznajemo, ali ja nastojim biti siguran da nema tajni ili iznenađenja kada
su u pitanju oni do kojih mi je stalo.“

314
 Još jedno upozorenje.

Još jedna prijetnja.

„Čak ni medicinsko osoblje ne može izbjeći moje ispitivanje,“ nastavio je. “Znam
sve zaposlene na ovom odjelu, Carly. Svjestan sam njihovih smjena, njihovih adresa,
detalja o njihovom životu.”

Ukočila se.

Pametan potez. Definitivno treba biti na rubu.“ Ti imaš kći u predškolskoj grupi,
zar ne?”

„Da. U pravu ste.” Namrštila se. “Ali, gospodine Torian, ono što ja pokušavam
reći je da ja ne bih radila svoj posao dobro ako ne bih odradila obdukciju. Mislim da je
to neophodno.”

„Ne.” Torian je odbio njen zahtjev.“ Moj stric konačno počiva. Odbijam dozvoliti
da se njegov mir uznemirava.”

„Razumijem, ali…”

„Rekao je, ne,“ Hunter je zaškripao. “ Prihvati nagovještaj ili posljedice.”

Usta su joj bila otvorena, a pogled pun straha pucao je prema Huntu.

„Carly”, Torian je iskoristio priliku da je uhvati za ruku, “cijenim što ste radili za
mene da osigurate da se želje moje obitelji ispune. Ne trebamo ovdje tratiti bolničke
resurse. Moj stric se borio tjednima, ali sada je otišao.“ Evo još jednog namještenog
osmijeha. „Sada mi treba da osiguraš mjesto kamo ćemo ga smjestiti.”

Koraknula je nazad, odlazeći van dosega. „Ne mislim…“

„Više te ne pitam.“ Nije mijenjao svoj ton. Namješten osmijeh je ostao na mjestu.
„Neće biti bilo kakve istrage. Razumiješ li?“

Pogledala je preko ramena, tražeći pomoć, ali je nije nigdje dobila.

Skoro mi ju je bilo žao. Samo da Keirina nevinost ne visi o koncu.

„Vaša stalna briga o Richardu će biti nadoknađena,“ ja nudim, spreman sam i

želim platiti iz svog džepa. „Nema potrebe da kompliciramo.“

315
 „Da,“ Hunter je dodao. „Uzmi novac i čuvaj svoju kći.“

Duboko je izdahnula, dubina njegove prijetnje ju je slomila.

„Je li jasno, Carly?“ Torian je upitao.

Klimnula je, u početku polako, a onda definitivno jače. „Razumijem.“

„Dobro.“ Okrenuo se i krenuo prema liftu.

Nije bilo oproštaja od preminulog strica. Bez tuge ili emocionalnih previranja.
Luca i Hunt su ga slijedili, dok sam ja stajao sa ženom zamrznutom u mjestu.

„Ne želiš se zajebavati s njim.“ Zgrabio sam je za ruku i pružio joj podršku.
“Učini ono što traži, i ti i tvoja kći ćete biti u redu.”

Trznula se, usne su joj zadrhtale, oči se napunile suzama.

„Skloni ruku s mene.”

Pristajući, pustio sam ruke. “ Drži se scenarija.“

Ostavio sam je da se bori s demonima i slijedio muškarce u otvoren lift. Nismo

progovorili dok su se vrata zatvarala. Napetost je učinila dovoljno za nas.

Ali jednom kad smo bili zatvoreni unutra, Luca je uperio prst u Hunterovu facu,
prijeteći. “ Ti trebaš držati svoja usta zatvorena. Uplašio si je.“

„To je jebena poanta. I moj posao, seronjo.“

„Ne još dugo.“

Hunter je uputio pogled prema Torianu za potvrdu. „Zezaš me? Želiš ovog
momka na svojoj strani prije nego mene?“

„Nisi bio na mojoj strani,“ Torian je zagrmio. „Nije te bilo dva dana.“

„Iz dobrog razloga. Ne moram ti govoriti svaki svoj pokret. Ali ja radim svoj
posao bez obzira na to.“

Vrata lifta su se otvorila u hodniku i Torian je izašao bez reakcije, nastavljajući

putem koji vodi prema parkingu.

316
 „Jebeno ne odlazi od mene.“ Hunter ga je ganjao. „Stavio sam svoj život
riskirajući za tebe svaki prokleti dan.“

Trčao sam da bih ih stigao. „Pusti ga da ide. Moramo otići odavde.“

„Kamo žurite?“ Luca je pitao iza nas. „Imate li neko važnije mjesto gdje trebate
biti?“

„Da,“ promrmljao sam. „Kući kod tvoje majke. Čeka svoju dnevnu dozu
Deckera.“

„Nastavi govoriti, govno, i bit ćeš mrtav.“

Škripao sam zubima kroz udaljenost do Toriana, koji je čekao na početku

parkinga.

„Moram biti na nekom mjestu.“ Zaobišao sam ga i krenuo prema Jeepu.

„Provjerit ću kasnije.“

„Rekao sam ti maloprije, ne ostavljaš me.“

Zavrtio sam se i vratio se nazad do njega. „Također si mi rekao da štitim Keiru.

A to ne mogu učiniti ako te moram držati za ruku.“

„Da je štitiš od čega?“ Uputio mi je šah mat pogled. „Rekao si mi da je sigurna

sa Sarah.“

Posrnuo sam. „Je. Ali neću je ostaviti duže nego što je neophodno.“

„Znaš li uopće gdje je ona? Možeš li me odvesti do nje?“

Nisam mogao odgovoriti. Ne istinom koja će otkriti njene tajne, niti laži koje bi
bile otkrivene.

„Kiera ili Sarah?“

Nije pojasnio. Nije ni morao. Već sam razumio pitanje. „Ne znam o čemu
pričaš.“

Nasmijao se, iskrivljena usna je bila više prijeteća nego što bi mrgođenje ikad
moglo. „Tvoja posljednja šansa. Kiera ili Sarah?“

317
 Držao sam usta zatvorena, odlučan da joj ne budem nelojalan.

„Bila je to Kiera“, Hunter je promrmljao. “Ona ga je ubila.“ Mozak mi je

eksplodirao.

Izdao ju je.

Izdao je mene.

Koji kurac?

Torianove usne su se polako sužavale. Nosnice su mu se raširile. Gledao sam

svaki treptaj u njegovom izrazu kada je počeo shvaćati da mu je sestra ubojica. „Uvjerio
si je da se okrene protiv svoje obitelji.“ Nastavio je buljiti u mene. „Zašto?“

Zvono na Hunterovom telefonu prekinulo je razgovor, i on je zabio ruku u džep

kao luđak.

„Ostavi to,“ Torian je zahtijevao. „Ne želim bilo kakav prekid.“

„Moram se javiti.“

„Koliko ti je to potrebno?“ Torian se suočio s njim. „Treba li ti više od sljedećeg

daha?“

Hunt je stisnuo zube, ramena su mu se napela kad je povukao ruku iz džepa i

ostavio ju da visi sa strane.

Luca je bio iza, polako se približavajući prema meni, ruke su mu bile u bliskom
kontaktu s oružjem.

„Počni od početka.“ Torian mi je prišao, okrenuvši glavu sa strane, pokušavajući

me pročitati. „Reci mi što si točno želio postići ispravši joj mozak.“

„To nije tako bilo.“

Hunter je pratio kako mi prilaze kao odred smrti.

„Ona je to učinila sama.“

„Ne slažem se. Ona nije nasilna.“

318
 Ugušio sam osmijeh. Nož koji je imala na mom grlu dokazao je drugačije, ali ja
se ne želim svađati.

„Tražio si moć,“ optužio je. „I ti vjerojatno misliš da smo Layla i ja jedini ostali
s kojima se moraš pozabaviti.“

„Prvo ćeš morati proći pored mene“, Luca je zarežao. “ I mog brata, također.“

„Ti si jebeno paranoičan.“, Bacio sam uvredu kao bombu. “Zašto bih ja, dovraga,
htio preuzeti? Ne mogu podnijeti više ludila nego što si me prisilio. Zašto bih jebeno
htio više?“

„Moj restoran je bio meta, moja sestra je otkrivena dok se skrivala. Sada ovo.“
Pokazao je rukama prema bolnici. „Nije slučajno da si ti bio tamo na svakom koraku.“

„Tvoja sestra je bila tamo na svakom koraku.“ Hunter je ubrzao tempo i koraknuo
ispred njega, blokirajući mu put. „Ne znam priču kao Deck, ali ona je ovdje glavni
čimbenik. Ne on. Ili ja.“

Pogledao sam u Hunterovu glavu. Tako jebeno jako gledam kroz bijes.

Znam da je izdaje jer je najmanja vjerojatnost da bude kažnjena. Ali još uvijek
osjećam da je on veći cinkaroš nego što sam ja ikada bio.

„Koju priču?“ Torian se probio kroz njega. “Reci mi.“

Držao sam usta zatvorena. Nisam ih otvorio čak ni kada je Luca stao iza mene i
gurnuo pištolj prema mom potiljku.

Vid mi se zacrnio tupim udarcem. Moja koljena su otkazala.

Padajući na asfalt, udario sam u Torianova stopala dok je zvono odjekivalo u

mojim ušima. Ovog puta nije bio zvuk telefona, treptaj buke je opet nestao.

Viri prema meni i steže mi šakom kosu. „Što je učinila?“

Nasmijao sam se. „Ne znam o čemu pričaš.“

Hunt je proklinjao. To je bio uvod da me Torian udari šakom u čeljust. Onda se

njegov jebeni telefon ponovo oglasio.

319
 „Mora se javiti.“ Pljunuo sam krv iz usta. „Vjerojatno je Keira. Možeš dobiti sve
potrebne odgovore od izvora.“

Htio sam se javi na jebeni telefon. Moram znati da je dobro.

Konstantna žalba je činila da mi se želudac grči. Ne zoveš nekog tri puta zaredom
da kažeš nekom da si na sigurnom. Zoveš tri puta kada ti je život ugrožen i potrebna ti
je pomoć.

„Ne želim priču od nje,“ povikao je, čupajući mi kosu. „Želim je od tebe.“

„Javi se na prokleti telefon,“ zaurlao sam. Zvono je prestalo, i ja sam ušetao u

tišinu. „Eventualno, nazvat ću je“, rugao se. „Ali ja želim prvo čuti vašu verziju. Na taj
način ću složiti kockice.“

Nasmijao sam se i objesio glavu, nisam više mogao gledati kučkinog sina u oči.
“Zašto? Misliš da bi ti lagala? Ne vjeruješ vlastitom mesu i krvi?“

„Ako može lagati o trudnoći, siguran sam da može o svemu.“

Isuse Kriste. Ako je znao sve vrijeme, zašto me nije optužio? Zašto nije stavio
pištolj u moje čelo čim smo mu ušli u domet?

Staloženost i taktika ovog seronje su izvan mog jebenog shvaćanja.

„Hajde, Decker, zar se ne sjećaš što sam rekao medicinskoj sestri? Ja sam stekao
pravo da znam sve, što uključuje i zdravlje moje sestre. Znam da je ona poduzela mjere
sigurnosti da ne može ostati trudna.“ Prišao je bliže, prsti njegovih poliranih cipela su
mi ušli u vidokrug. “Još jednom te pitam, na koju priču Hunter aludira?“

Obećao sam joj da ću je zaštititi.

Ako to znači da je čuvam od brata, onda ću to učiniti. U trenutku, on je mislio da

je posao završio netko drugi. On nije znao da je ona bila umiješana u bijeg s mjesta
nesreće. Nije imao predstavu što je izazvalo da restoran odleti. Za sada, njene tajne su
sigurne, i ja neću to promijeniti.

„Zašto ti ne bih ispričao svoj priču, umjesto toga?“ Podigao sam bradu i sreo
njegov pogled. „Mislim da bi te zanimale moje tajne.“

320
 „Decker,“ Hunt je upozorio, „prestani okolišati.“

Torian je pogledao između nas kad je telefon ponovo trznuo. „Jebote, Decker.“

Hunter je nadglasao zvono. „Kiera je odgovorna za ubojstvo i bijeg. Platila je

nekome da obavi posao. To je isti tip koji je pucao u restoranu. I to je isti razlog zbog
kojeg se njen ljubavnik ovdje uspaničio zbog njene sigurnosti. Taj tip ju ucjenjuje.“

Torian me proučio, pokušavajući shvatiti istinu kroz šok.

„Je li to istina?“

„Nazovi je.“ Ponovio sam riječi polako.

Ovaj put nije Hunterov telefon rušio tišinu. Torianovo zvono je odzvanjalo iz
unutrašnje strane jakne.

„Javi se.“ Pokušao sam ustati, ali me Luca oborio. “Javi se na jebeni mobitel.“

Nije se ni pomaknuo. Držao je moj pogled, potvrđujući svoj autoritet usprkos

opasnosti svoje sestre.

„Ona je u nevolji“, molio sam. “Znam da je u prokletoj nevolji. Samo se javi na

telefon. Sve ću ti reći kad joj se javiš.“

Posegnuo je u jaknu i izvukao uređaj, bacio pogled na ekran prije nego što je
odgovorio. “Sarah?“

Sarah?

Fokusirao sam se na Hunta, njegova briga je bila isto moćna kao i moja.

„Tko je to?“ Torianov glas je postao čvrst. “Što želiš?“

Gurnuo sam se na noge i zamahnuo laktom kad me Luca pokušao zaustaviti. “Ili
me upucaj ili prestani jahati moje jebeno dupe“, zarežao sam. “Nemam živce za tvoja
sranja.“

„Što želiš?“ Torian je ponovio. „Dotakni je ponovo i ja ću…“

Ponovo.

Moje srce je iščezlo na riječ.

321
 Dotakni je - ponovo.

Netko je povrjeđuje. Boli je.

„Gdje je ona?“ Posegnuo sam za telefonom samo da bi me Hunt zgrabio za

zglob.

„Odstupi,“ upozorio je. „Pusti ga da priča.“

Torian je okrenuo leđa od nas i napravio korak u suprotnom smjeru.

„Gdje, Drake? Reci mi gdje je ona?“

Drake? Nema pogađanja oko toga tko bi mogao biti taj nepoznati seronja. On je
tip odgovoran za ucjenu. Težak pogled u Huntovim očima je govorio isto.

„Daj mi telefon.“ Stao sam uz Toriana. „Pusti me da razgovaram s njim.“

„Zračna luka? Koje skladište?“

„Torian, daj mi mobitel?“ Pokušao me još jednom zaustaviti da ne uzmem

telefon, ali ovaj put nitko me nije mogao zaustaviti. Čak ni Torian. Zgrabio sam uređaj
od njega i zalijepio ga za uho. „Drake? Keira?“

Linija je bila mrtva.

„Moram ići,“ Torian je rekao Luci. „Vodi ih u restoran. Drži ih tamo dok ne
stignem.“ Tada je potrčao prema Porscheu.

On trči.

To je isti muškarac koji jedva ide brzim hodom kada je pod linijom vatre. A sada
trči.

Počeo sam ga ganjati, samo da bih osjetio ogromnu težinu na grudima.

Luca me udario u leđa, a onda uperio pištolj u mene, koji je suptilno stajao na
njegovom boku. „Čuo si ga. Ideš sa mnom.“

„Dovraga idem. Idem po Keiru.“

Čula su se vrata automobila, rika motora, a onda teška škripa guma kad se Torian
okrenuo na parkingu.

322
 „Pusti me.“ Unio sam mu se u lice, sekunde su otkucavale kao sati.

„Prekasno je.“ Hunt me zgrabio za ruku i trgnuo unazad. „Već je otišao. Moramo
uzeti Jeep.“

„Vi ne idete nikud osim u restoran.“ Luca je ukopao noge.

„Gdje ti je auto?“

„Zar nisi čuo telefonski razgovor?“ Hunt je procijedio. „Torian sam odlazi na
pregovore s taocima.“

„Ne zezaj se s ovim mačo glupostima.“ Trgnuo je opet prema pištolju. „Nemaš
mu namjeru pomoći, nego pobjeći.“

„To god da ima Keiru, ima i moju ženu. Ja ne bježim iz govana. Nikad to ne
radim. Ti si onaj koji je izdajnik, puštajući da Torian ode odavde, nezaštićen, i bez
jebenog plana.“

Lucin pogled je zatreptao, čvrst izraz njegovog lica bio je nepopustljiv. “Ne mogu
te pustiti. On ne želi da mi se makneš iz vida, tako da ostaješ.“

„Onda pođi s nama“, procijedio sam.

Trgnuo se. “Očekuješ od mene da ti pomognem?“

„Očekujem da učiniš ono što je ispravno za obitelj.“ Protrljao je bradu, kolebanje

u njegovom izrazu podsjećalo je na neodlučnost dok se suočavao sa Huntom i blago
udario pištoljem u mom pravcu. “Ne volim ga, a kamoli da mu vjerujem.“

Hunt je slegnuo. “Nitko ga ne voli. To ne znači da moraš biti pička.“

„Zajebavaš me?“ Grmio sam. „Zaglavljeni smo ovdje zato što je GI Joe ima
problem s povjerenjem?“

Pokazao mi je zube, ali onda je spustio oružje za centimetar. A onda još jedan.

Ne čekam dok sprema oružje u futrolu kao izviđačica. Trčim prema Jeepu bez da
dišem.“

323
 27. Keira
Uže je stvorilo opekline na mojim zglobovima. Kutovi mojih usana boljeli su od
materijala kojim su mi vezali usta. Ali ta bol nije ništa u usporedbi s teškim pulsiranjem
u trbuhu gdje me udario.

Spremno sam pratila tog čovjeka kroz bolnicu. Rekao mi je da ima Saru. Da nas
je obje vidio na parkiralištu i bio bi nagrađen preko mjere kad bi me on odveo natrag do
Drakea.

Nisam trebala tražiti objašnjenje. Bila sam dovoljno pametna da shvatim da je

Drake moj ubojica.

Čim smo bili sami u pustoj bolničkoj dvorani, svašta sam govorila u naletu,
tražeći otmičarsko mito u zamjenu za svoju slobodu. Obećala sam velike svote novca.
Anonimnost. Imunitet.

Kad to nije uspjelo, zavjetovala sam se na odmazdu dok me izvlačio i vodio

kroz parkiralište.

Obećala sam da ću mu dati smrt punu toliko boli i pretpostavljam da su moje

prijetnje morale početi tonuti.

Tada je zadao udarac.

Natjerao me da se suočim s njim i zadao mi udarac u trbuh dovoljno jak da mi

žuč naleti na usta.

Život mi je odatle krenuo nizbrdo.

Odvukao me do automobila koji je čekao, čovjek na stražnjem sjedalu pritiskao

je Sarahino mlitavo tijelo. Imala je modrice na licu. Ona se potukla. Borila se za svoju
slobodu.

324
 Sve što sam ja napravila bilo je da sam se povukla pod jednim udarcem.

Spoznaja me bacila u borbu. Šutnula sam nogom. Vrisnula sam iz jebenih pluća.
A onda sam se probudila ovdje, u praznom skladištu, ruku vezanih za stolac i pet
nepoznatih lica zure u mene, plus moj otmičar.

„Tvoj će brat uskoro doći.“

Mlad je. U srednjim tridesetim, rekla bih. Plava kosa. Oči mu zasvijetle. Gotovo
je zgodan. Gotovo lijep. Da barem nisam prepoznala njegov glas.

„Drake.“ Forsiram ime kroz natečeno grlo. „Zašto radiš to? Htjela sam ti donijeti
novac. Ja to još uvijek mogu.“

Smiješak se povećava. „Ne brini svoju lijepu malu glavu o tome. Sve je pod
kontrolom.“ Čuči preda mnom i postavlja veliku ruku visoko na moje bedro. „I zapravo
više volim predstavu. Tjednima sam sanjao o ovom trenutku.“

Stisnem zube dok mu dlan klizi gore-dolje.

„Ako ne ukloniš ruku, moj brat će to učiniti.“

Zahihoće se, prstima prelazeći po mojim trapericama i zabijajući ih u moju kožu.

„Imaš drska usta. Budi oprezna ili ću ih napuniti s nečim što ti se možda ne bi
svidjelo.“

To nije prijetnja. Ovaj čovjek daje obećanje. Ali to je više nego i to. Kapa od
samopouzdanja. Potpuno je neustrašiv. Planira dobiti nešto više od pukog novca ovom
razmjenom.

„Ipak nisi toliko čvrst, zar ne?“

„Ne brini, ovo će biti gotovo prije nego što to shvatiš.“

Vraća se u svoj stolac nekoliko metara dalje, a ja mahnito požurim skenirati

okolinu.

Skladište je veće od male kuće, veliko prostranstvo potpuno je prazno.

Fluorescentne žarulje vise iz krova, njih šest, šest prozora s lijeve strane zida, staklo
mjestimice nedostaje i umrljano je prljavštinom, paučinom. Ali nikakvo osvjetljenje ne

325
svijetli izvana. Ne postoje trag svjetla ni ulične svjetiljke. Samo tama i jeziv osjećaj
pustoši.

Nismo blizu grada. Mi smo daleko od svjedoka. Daleko od pomoći. A i ovdje je

hladno. Pusto. Ili sam to možda jednostavno samo ja. Pogledam preko lijevog ramena i
nađem isto prostranstvo praznine. Sve osim para ženskih nogu udesno iza mene.
Udahnem i zamahnem glavom da pogledam preko drugog ramena.

Sarah mlitavo leži na betonskom podu, a tijelo joj je uvijeno u labav položaj
fetusa, ruku i nogu priljubljenih ispred nje. Ona se ne miče. Jedva razabirem uspon i pad
njezinih prsa. Ali tu je, i najmanji pomaci dopuštaju da znam da je još uvijek živa.

Ostajem nepomična, pokušavajući ne pokazati svoju privrženost ovoj ženi, dok

moja unutrašnjost ratuje. Ne bi smjela biti ovdje. Ovo nema nikakve veze s njom. Sve
sam to ja. Sve je moja krivnja.

Zvučni signal stanice odjekuje otvorenim prostorom, dodir vanjskog života koji
mi daje i najmanju nadu. Pomičem svoju pozornost natrag na Drakea, koji sada drži
nešto u ruci.

„Ben je rekao da je ovdje. I sam.“ Trgne glavom prema vratima dvadeset metara
dalje.

„Liam, izađi i pomozi.“

On - moj brat. Ali ne bi došao sam, zar ne?

„Kyle, ostani s djevojkama. Vi ostali, slijedite me.“

Drake ih vodi preko skladišta.

„Čekaj.“ Molba mi pobjegne s usana bez razmišljanja. Ja ne znam što treba

učiniti, što reći. Jedino čega se mogu sjetiti je odvlačiti ih dok kupujem Coleu vrijeme
za razmišljanje o lošoj odluci da stigne sam. „Pustite me, a ja ću vam donijeti novac.
Udvostručit ću ono što dugujem.“

„Vrijeme je da budeš tiho. Tvoje će suze ovo učiniti savršenim.“

„Ne hvala. Morate slušati.“

326
 Otišao je.

„Drake, donijet ću ti novac.“

Ne zaustavlja se. Ne zanima ga. Želi samo mog brata. Moj puls ubrza kad Drake
stigne do vrata.

„Molim vas,” promrmljam stražaru koji stoji nekoliko metara dalje. „Kyle, zar
ne?“

Prekriži ruke na prsima i pretvara se da nije čuo.

„Moraš mi odvezati ruke. Jednom kad Cole dođe ovdje, on će postavit cijenu na
glavu svima nama ovdje. Vas bih mogla spasiti. Ne biste li radije radili za nas umjesto
njega?“

„Začepi.“

„Ozbiljna sam.“

„Rekao sam da šutiš.“

„Pogriješili ste...“

Kyle krene prema meni, njegovi prijeteći koraci su poštena naznaka da ga moja
ponuda ne zanima. Teški šamar preko lica potvrđuje moju pretpostavku. Glava mi se
ljulja od udarca, a obraz mi plamti.

„Požalit ćeš zbog toga.“

Napeta sam, svaki mišića je ukočen dok čekam novi udarac.

Umjesto toga, zahihoće se i zgrabi povez kako bi ga povukao natrag na mjesto.

„Šuti ili ću ti zavezati usta.“

Pogledam Sarah, bez riječi je molim da se probudi. Trepne. Pokaže znak da je još
uvijek dobro.

Još malo se migoljim dok zaglušujući zvuk odzvanja našim metalnim kavezom.
Pucanj čini da se svijet zaustavi. Ne mičem se, ne dišem.

Ali šok mi nije dovoljan da propustim Sarahino micanje ruke.

327
 Čula je to. Budna je ispod tih zatvorenih očiju.

Dok muškarci viču naredbe, nastavljam je promatrati, čekajući još jedan znak
koji ne dolazi.

„Sarah,” promrmljam u povez. „Molim te, Sarah.“

Ona ne trepće i ne trzne se. Nema znakova života. Tada njezin mali prst tapka po
betonu, dva puta, u brzom slijedu.

To je to. To je sve što mi daje i to je sve što trebam.

Udahnem duboko i sjednem uspravno, pokušavajući odagnati strah da me ne

savlada. Tako se prokleto trudim zamisliti svog brata kako ispaljuje taj metak umjesto
da ga prima. Tada zazvoni zvuk iznova i iznova, zvuci pucnjeva iz vatrenog oružja
odjekuju u noći.

Kyle vadi pištolj i žuri da se sagne iza mog stolica, dok muškarci u daljini tvore
zid nekoliko metara natrag s vrata, djelujući kao ratnici štiteći Drakea, koji ostaje iza
njih.

„Ulazim,” Cole viče izvana.

Slatko uzbuđenje ispunjava moj trbuh, raste i širi se.

Potrebna je sva moja suzdržanost da ne vrisnem s olakšanjem kad se vrata širom

otvore, a on uleti unutra, nepoznatog čovjeka držeći kao taoca na prsima.

„Mrtvac na parkiralištu cijena je koju plaćate zbog zezanje s mojom obitelji.

Koliko ih još ima da ih želiš izgubiti?“

Dobro je. Na sigurnom je.

Ni bore ni mrlje ne narušavaju njegovo skrojeno odijelo.

Ali on je još uvijek sam. Nema traga od Sebastiana. Nikoga.

Ljudi se povlače dok se on približava, dok mi cijev puške klizi po sljepoočnici.

„Ne miči se,” Kyle mi šapće na uho. „Znaš da ću pucati.“

Radim kako on kaže, ne usuđujući se pokretati mišić.

328
 „Duguje mi novac.“ Drake hoda unatrag, vodeći put prema meni.

„Onda dođi k meni.“ Coleov glas protutnja kroz prazan prostor. „Nikad joj ne
prilazi. Nikad ne polaži ruku na moju jebenu obitelj.“

Oči me peku dok gledam.

Nije uplašen. Čak ni kada ih je bilo više od šest prema jedan.

Bogatstvo odlučnosti dolazi od njega.

Ali nemam sumnje ni u Drakea. Okreće se leđima prema Coleu i korača prema
meni s otvorenim smiješkom. „Tvoja sestra je bila sredstvo za postizanje cilja,
prijatelju.“

„Ja nisam tvoj prijatelj.“ Cole privuče svog taoca bliže. „Međutim, bit ću tvoj
krvnik.“

Drake se smije, zvuk je strateška rugalica dok se ljulja uokolo i izvlači pištolj iz
stražnje strane hlača. Ja nemam priliku vrištati. Jedva osjećam kako trepćem dok on
požuri, pucajući Coleovu zatvoreniku u trbuh.

Ima krvi, toliko krvi, dok čovjek zajeca i padne na zemlju.

Još je gori izraz bratova lica.

Samopouzdanje i puka odlučnost koju je imao – sve je nestalo. Nazirem njegov

šok, a zatim i teror, prije nego što on sakrije slabost pod maskom indirektnosti. O Bože.
Nećemo se izvući odavde. Svi ćemo umrijeti. Baš kao i čovjek na podu koji kašlje život
iz svojih pluća.

„Ne gledaj, Keira,” Cole zahtijeva. „Zatvori svoje jebene oči.“

Ne. Ne mogu. Ovo sam ja učinila.

Započela sam lančanu reakciju koja će dovesti do naše smrti.

„Što ćeš sada učiniti?“ Drake čuva svoje podignuto oružje, cijev je sada
usmjerena u Coleovom smjeru. „Nemaš taoca, a ja imam čovjeka s pištoljem na glavi
tvoje sestre.“ Cole podigne obrvu.

„Želiš li me impresionirati?“

329
 „Ne, trebao bi se bojati. I ti bi također trebao baciti oružje.“

Cole se pokorava, pištolj mu pada na noge.

„Planiraš preuzeti vodstvo s njih četvero, plus tip koji se skriva iza moje sestre?“

Cole se nasmiješi. „Moji muškarci su odani. Bez obzira jesam li mrtav ili živ,
oni neće stati dok ne budete ubijeni.“

„Odani? Za početak si ovdje došao sam. To mi ne pokazuje odanost.“ Drake se

pomakne na moju stranu, a Kyle se odmakne. „Nije li ti Keira rekla za naš dogovor?“

Cole ne reagira. Stoji bez reakcije.

„Još uvijek nemam tvoju pažnju?“ upita Drake. „U redu, morat ću se više
potruditi.“

Prsti mu se zapetljaju u moju kosu, isprva nježno, a zatim povuče pramenove,

tjerajući moju glavu unatrag i vrisak iz mojeg grla.

„Jednom kad umreš, ozlijedit ću je. Svi ćemo joj nauditi.“

Vrat mi vrišti u znak protesta, bol mi preuzima ramena. To je ništa u usporedbi s

mojim žaljenjem.

„I sve što učiniš s Keirom bit će ti uzvraćeno deseterostruko. Ako ne od mene,

onda od mog oca.“

„Riješit ću to ako se dogodi.“ Drake mi pušta kosu i trza bradu prema jednom od
svojih lupeža. „Ubij ga.“

Srce mi stane. Ne mogu disati.

Buljim u Colea, razrogačenih očiju i izbezumljena, dok bez riječi molim da mi

kaže što da radim.

„Zatvori oči, Kee.“

Ne. Odmahujem glavom iznova i iznova dok me srce vodi u akciju, udarajući
tako divlje da me nabija u grlo.

„Molim te.” Molim kroz povez. „Molim. Molim. Molim.“

330
 „Zatvori oči.“ Njegove su riječi nježne. Mirne. „Nemoj me se sjećati ovakvog.“

Čovjek se zaustavi na korak i cilja prema glavi moga brata.

To se ne može dogoditi. Ne može.

Kako me je jedna glupa odluka mogla navesti da budem odgovorna za njegovu

smrt?

„Keira, ne gledaj.“ Ovaj put to je potražnja. Zapovijed.

„Zatvori oči.“

Neprestano odmahujem glavom. Ne. Ne. Ali poslušam.

Još zadnji put obećavam da ću ga poslušati.

Suze mi cure niz obraze dok zajecam u povez, stisnutih očiju, brade spuštene na
prsa.

Tada se začuje pucanj, a ja zavrištim. Vrištim i vrištim i vrištim.

331
 28. Decker
„Dobar pogodak!“

Ignoriram Huntov kompliment dok nastavljam zuriti u Keiru kroz slomljeni

prozor skladišta.

Moje srce ne prestaje ubrzavati otkad je Luca parkirao Jeep na kraju ceste.
Iskočio sam iz automobila prije nego što se motor zaustavio i trčao od skladišta do
skladišta tražeći Porsche.

Bio sam prvi koji je vidio mrtvaca na parkiralištu. Prvi koji je stigao do boka
zgrade i utvrdio da sam imao nekoliko sekundi da spasim Coleov život. Nisam
razmišljao, nisam planirao, nisam imao strategiju.

Uperio sam cijev pištolja kroz slomljeni prozor, povukao obarač i promatrao
Keiru dok je čovjek padao na pod bez pola lubanje.

Oči joj ostaju stisnute, vriskovi su joj prigušeni kroz povez.

„Zašto ne razgovara s njom?“ Prigovaram. „Zašto on ne otvori svoja jebena usta

i ne kaže joj da je još uvijek živ?“

Ne shvaća da njezin brat stoji pred njom dok joj jedan od otmičara leži mrtav kraj
nogu. „Ne znam.“ Hunter drži oružje, čovjek koji se skrivao iza kolovođe uhvati Colea
oko vrata i koristi ga kao štit.

„To je vjerojatno zato što misli da je na sljedećem metku njegovo ime.“

„Bit će ako ne smislimo plan,” promrmlja Luca.

„Nisam siguran u vas, ali nemam puno iskustva s pregovorima s taocima. Kako
da, dovraga, sve izvučemo žive?“

332
 Spuštam se na zemlju, prljavština i kamenčići me grebu po obrazu. „O čemu
razmišljaš?“

„Mislim da ovaj kurvin sin nije pametan. On je u praznom skladištu, bez ikakvog
pokrića, bez ikog da čuva stražu. Nema pojma što radi ili protiv koga se bori, ali očito
misli da je nepobjediv.“

„To je opasna kombinacija.“ Trgne se.

„Točno. Ubit će ih ne uzimajući u obzir posljedice.“

„Moram zvati nekoga.“ Držim glas tih, izvan Lucinog dosega. „Nećemo ih sami
izvući.“

Namršti se prema meni, stisnutih obrva. „Ne. Ne upućuj jebene pozive. To

radimo sami.“

„Nemamo druge...“

„Ne. Ne puštamo tu mačku iz torbe, čuješ li me? Drži jebena usta zatvorena.“

„Hunt, oni su mrtvi ako ja to ne učinim.“ Gleda.

„A ti si mrtav ako to učiniš. Ne budi pička ili odustani. Još uvijek imamo izbora.“

Kao vrag. Ne vidim nijednu jebenu opciju koja ide u korist da izvučem Keiru
odatle živu. Hunt mora znati da zbog svoje reputacije neće Drake mahati bijelom
zastavom. Ovo sranje je ozbiljno. Jedan krivo upućeni metak i Keira je mrtva.

„Obriši osuđujući pogled s lica.“

Slijedim ga, želeći ga zgnječiti u prašinu zbog oštrog komentar.

Prošlo je više od dvadeset i četiri sata.

Proveo sam mjesece prožet mislima o njoj. Jesam čekao cijeli život da je imam
blizu. Prevara ili ne, učinio bih bilo što da je zaštitim.

„Ne kritiziraj našu vezu.“ Upadam pokraj njegova položaja uza zid. „Ne znaš
sranja o nama.“

Dobacuje mi pogled nevjerice. „Usredotoči se, seronjo.“

333
 Stisnem čeljust i provirim unutra. Keira je podigla glavu kako bi se suočila s
prizorom pred sobom, očiju raširenih kao da traži odgovore u svojoj okolini.

Ponos mi ispunjava pluća. Kroz sve ovo, ona još uvijek ima nadu, što je više nego
što ja imam u ovom trenutku.

„Ovdje sam, dragocjena. Ne idem nigdje.“

Hunt se mršti na mene. „Zajebavaš me, zar ne? Ako nisi primijetio, imat ćemo
društvo. Možda bi se želio pripremiti.“

On je u pravu. Čovjek trči kroz skladište, krenuvši prema vratima.

Čučnem i usmjerim pušku uza zid prema vratima, gdje se Luca smjestio.

„Ne, ne pucaj“, šapće Hunt. „Neka se on pobrine to. Što manje Drake zna da smo
ovdje, to bolje.“

„Jesi li siguran?“ Prišuljam se bliže, a Hunt smjesti upozoravajuću ruku na moje

rame. „Samo gledaj.“

Luca se ne miče. Ostaje u sjeni, poduprt uz skladište dok se tip ne zavuče naprijed
u tamu.

Promatram Keiru, gledam je tako prokleto pažljivo kako njezino lice posvjetljuje.

Tip ispred se nasmije, čvršće obavijajući ruku oko Torianova vrata dok dvojica
muškaraca iza njega čuče pokriti.

„To mora biti Drake.“ Gurnem glavu u smjeru tipa.

„Kladio bih se životom da je on taj koji ucjenjuje Keiru.“

„Ovo je otišlo dalje od ucjene. To je atentat. Moćna igra.“

„Jesi li to ti Hunter?“ Drake zove. „Kasniš.“

„A ti si neuredan,” uzvraća on. „Nema šanse da izađeš živ iz ovoga.“

„Čak i kad imam tvoju djevojku?“ Drake povuče Toriana prema djevojci koja
leži na podu. „Iz moje perspektive, ja sam jedini koji odlazi odavde kao sretan čovjek.“

334
 „Tko je ovaj kreten?“ Hunter trlja zglobove prstiju preko svojih usta. „I zašto on
zna o meni više od mene o njemu?“

„Vjerojatno zato što imaš jebenu ogromnu reputaciju.“

Puls mi skače na sljepoočnicama. Imati tog psihotičnog seronju u neposrednoj

blizini Sarah i Keire ne sjeda mi dobro. Jedva dišem kroz paniku.

„Što radimo? Ne možemo ovdje samo stajati. On će učiniti nešto. Idemo unutra,
Hunt. Sada.“

Drake gurne čizmu u Sarahina rebra, ali njezino mlitavo tijelo ne zadrhti od
udarca. Ukoči se. Vrti se.

„Kurvin sin.“ Hunter poleti trčeći prema vratima.

„Čekaj.“ Sprintam za njim. „Ne možeš tako upasti.“

Zgrabim ga za ruku samo da me odgurne.

„Odjebi, Decker. Nećeš me zaustaviti.“

Hunt ne razmišlja. Reagira na strah, a ne na takt.

Jebem ti. Jebem ti. Jebem ti.

„Pusti mene.“ Manevriram oko njih oboje. Moj život nije gubitak. Ne kad sam
već mrtav. „Imam plan.“

„Kakav plan?“ Luca se brani protiv još jednog od Hunterovih pokušaja da prođe,
udarajući ga u grlo.

„Bolje da ovo ne zajebeš.“

„Nemam vremena za izradu nacrta.“ Nastavljam prema vratima i uhvatim za

kvaku. „Morat ćete mi vjerovati.“

Zastajem, ne čekajući dozvolu, ali ipak čekajući nešto. Bilo što.

Ne znam koji kurac radim ovdje. Sve što trebam je palac gore od Hunta da mi
kaže da radim ispravnu odluku. Dobivam samo smrtonosni pogled dok on nastavlja
kašljati.

335
 „Idi.“ Luca mi trzne bradom. „Pazit ću na tvoja leđa najbolje što mogu.“

Sve što mogu je vjerovati dok širom otvaram vrata u nepoznato.

„Nenaoružan sam.“ Kliznem pištoljem po betonskom podu. „Ja samo želim

razgovarati.“

Podignem ruke u zrak, puls mi lupa iza očiju dok napravim prvi korak na svjetlo.

Jecaji mi odzvanjaju u ušima, a bolovi u srcu se povećavaju svakim centimetrom

kojim se približim.

Ne gledam je. Ne mogu.

Te oči će me ubiti. Ubit će nas sve.

„Tko si ti, dovraga?“ Drake se okrenuo prema meni, čvrsto držeći Toriana za
vrat. „Rekao sam da želim samo Huntera.“

„Vrjedniji sam od Hunta. Ja sam tip koji može pomoći da donosite ispravne
odluke da biste dobili položaj moći koji želite.“

„Misliš da mi treba tvoja pomoć?“

„Da. Mislim.“ Držim ruke u visini ramena i nastavim polako naprijed. „Nećeš
dobiti sretan kraj ako ubiješ Toriana.“

„A zašto?“

„Pokazat ću ti.“ Gurnem prste u džep i dohvatim uređaj. „Ako ubiješ još nekoga,
Hunter vas neće pustiti odavde žive. Ali ako me poslušate, i nitko drugi ne bude
ozlijeđen, reći ću ti kako točno možeš dobiti što želiš.“

„Skloni to.“

„Čekaj.“ Biram broj, spajam poziv i pokazujem im zaslon.

„Spustiti slušalicu”, Drake zareži. „Ugasi to.“

„Zašto ga ne uzmeš umjesto toga?“ Prilazim još jedan korak. „Ovdje. Sve što
trebaš je slušati.“

„Gubim strpljenje”, reče. „Ili sjedni ili metak. Tvoj izbor.“

336
 Podižem slobodnu ruku predajući se.

„U redu. Dopusti mi da nešto učinim za tebe.“ Pritisnem tipku zvučnika i molim

se da čuje nešto drugo osim biranja. Ali ja ne čujem ništa.

„Jesi li tu?“

Vlada tišina, a sekunde prolaze dok ne uspijevaju zasjeniti svaki otkucaj mog
pulsa.

„Decker?“ Sumnjiv glas Anisse prekida tišinu. „Gdje si?“

Nalet daha ulazi mi u pluća i najmanji tračak olakšanja zauzima svoje mjesto.
„Trebaš mi reći svoje ime. Moraš to reći onako kako si me natjerala da recitiram jučer.“

Drake mora znati tko je ona, a da ja to ne kažem za nju. Mora vjerovati da ona
govori istinu.

„Decker”, upozorava ona. „Što se događa?“

„Spusti telefon. Baci ga. Sada.“

„Anissa, molim te,“ preklinjem. „Samo reci.“

„Baci jebeni telefon ili će netko umrijeti.“

Pobjegne još jedan težak dah pun poraza.

Pogledam kraj Drakea i kukavicu iza njega i konačno susretnem Keirin pogled.
Taj pogled boje oceana je staklast dok me pogledava. Ona moli za pomoć, a ja jednom
ne mogu spasiti nju. Ovaj put ne mogu učiniti jebenu stvar da je zaštitim.

Žao mi je.

Ne čuje moje misli, ali molim se da razumije moju muku zbog toga što nisam
uspio. Ne znam što drugo učiniti.

Ovo će završiti pucnjavom, a šanse nisu u našoj milosti.

„U redu.“ Čučnem, stavljajući mobitel na pod prije nego što se uspravim u svoju
punu visinu. Smrt se približava. Mogu to osjetiti.

337
 „Decker, jesi li još uvijek tamo?“ Snažan, ženstven glas diže se sa zemlje. „Tu
sam. To je specijalna agentica Anissa Fox iz Federalnog istražnog ureda.“

„Isključi to“, riče Drake. „Neka ga netko isključi.“

„Decker?“ viče ona. „Decker, odgovori mi.“

Sjedokosi muškarac trči naprijed, pištolj je usmjeren na mene. Uzima mobitel s

tla, jednom rukom luđački prekida. Metci su počeli letjeti.

Trčim. Jebeno sprintam dok pucaju izvana.

Jurim prema muškarcima koji čuče kako bi nišanili, zaobilazeći prijetnju njihova
oružja dok skačem prema Keiri.

Oborim ju na zemlju, oboje nas povlačim prema Sarah dok odzvanja još pet
pucnjeva. Pokrivam ih obje najbolje što mogu.

Još je jedan hitac, još jedan bljesak smrti koji pogađa beton.

Zatim tišina.

Ne mogu se pomaknuti. Sve što čujem zvoni mi u ušima. Sve što osjećam jest
njezin život na mojim grudima.

„Oni su dolje”, Luca viče. „Požuri i izlazi tamo.“

Nečiji se koraci približavaju dok se oslanjam na jedan lakat i uklonim Keirin

povez.

„U redu je. Gotovo je.“

Usne joj podrhtavaju, a suze joj još uvijek padaju niz obraze.

„U redu je. Obećajem.“ Obrišem vlagu i spojim svoje usne s njezinima, potreban
mi je djelić sekunde povezanosti. „Na sigurnom si, ljubice. Jebeno si sigurna.“

Pogladim je po kosi i dobijem mekano stenjanje. Ona je dobro. Zasad.

Odmaknem se za centimetar i ne negiram euforiju koja mi se zavrti u trbuhu kad

Keirine oči provire u mene s olakšanjem.

Tako je jebeno lijepa. Čak i ovdje. Sada. Okružena masom kaosa.

338
 Tada joj se izraz lica promijeni, koža problijedi.

„Ne.“ Odmahuje glavom. „Cole, ne.“

Čujem škljocanje napunjenog pištolja sekundu prije cijev pritisne stražnji dio
moje lubanje.

„Cole, molim te.“

„U redu je.“ Skidam se s nje, povlačeći se polako i okrećem se licem prema

Torianu.

„Ti si cinkaroš”, optužuje.

„Da.“ Zadržim njegov pogled. „Ja sam tvoj cinkaroš.“

„Ne. Ne, ne”, ona zajeca. „Cole, stani, dopusti mi da objasnim.“

„Koliko dugo?“

„Odmakni se.“ Hunter zakorači prema nama i Sarah. „Ne želite to učiniti. Ne
ovdje. Ne sada.“

„Kako da ne. Tražio sam ovog kujinog sina predugo.“

„To sam bila ja. Ja sam radila s vlastima.“ Izgovori Keira. „Sve sam to bila ja,
Cole. Zato si ti mislio da je to Sebastian, ali nikada nisi mogao pronaći dokaz. To je jer
nikad nisi sumnjao u mene. Nikad ne bi zamišljao da ću ja biti ta koji će te izdati.“

Torianova se kontrola povećava, a njegovo oružje ispušta klik.

„Razmisli o tome.“ Ona se migolji u svom srušenom stolcu. „Ja sam ubila
Richarda. Dovela sam nas u situaciju s Drakeom. Lagala sam tebi o svemu. Sve sam to
bila ja.“

„Keira, nemoj“, šapnem. „Što će biti, Torian?“ Pitam.

Ne miče se.

Oko nas su rasuta mrtva tijela, Keira je vezana za stolicu koja je srušena na pod,
a policajci se približavaju, a Cole ne popušta.

„Cole. Molim te”, moli se ona. „Moraš me saslušati.“

339
 Prilazi bliže, gurajući mi pištolj u prsa. „Nemoj čak ni razmišljati o bježanju.“
Metal jače pritišće, moj život visi o ravnoteži okidača. „Odvratit ću pozornost policiji.
Obavezno je izvedi odavde.“

340
 29. Keira
Trčim pored Sebastiana i okrećem svoj zglob ne bih li povratila cirkulaciju. Nema
nikoga na vidiku. Nema ljudi. Nema živog bića.

”Ne mislim da su sirene krenule u našem pravcu”. dahćem. ”Ne lovee nas.”

”Nema veze”, ohrabruje me da nastavim tako što mi stavlja ruku na donji dio
leđa. ”Ne želimo se zadržavati ovdje.”

”Što je s tijelima? Tamo ima dokaza.”

”Tvoj brat će obaviti sve neophodne pozive. On zna što radi.”

Napinjem se jače kako bih ga mogla pratiti i bacam pogled preko ramena da bih
se uvjerila da li Hunter i dalje trči sa Sarah u rukama. Ona se trgne pri svakom trzaju,
lice joj je stegnuto od boli.

Preplavljuje me krivnja. Teško je disati kada vas nešto ovoliko muči.

Ali to je ono što zaslužujem.

Sve što se dogodilo u tom skladištu je moja krivnja.

Ugrozila sam njihove živote. Moja glupost je mogla ubiti mog brata, čovjeka
kojeg volim, i još troje ljudi do kojih mi je stalo.

Sebastian me jače gura. ”Nastavi trčati.”

Klimnem glavom i pratim ga do grmlja gdje vidim stari Jeep parkiran u mraku.

”Ti ćeš biti na suvozačevom mjestu. Neka Hunt položi Sarah iza.”

Ne čeka da se složim s njim. Penje se na vozačevo mjesto, pali motor dok se ja

penjem s druge strane.

Pokreće auto dok se ja tresem.

341
 ”Stvarno je umjetničko djelo, zar ne?” Sebastian ubacuje auto u brzinu i izvozi
ga iz sjene. ”Morali smo to voziti od kuće mog brata dovde.”

Napravim grimasu, puštajući sramu da me preplavi dok se približavamo Hunteru

i čekamo da se popnu.

Pokušavam smisliti način na koji bih se mogla iskupiti za svoje postupke dok se
vozimo putem koji obasjava samo mjesečina. Moj mozak postane pretrpan dok
pokušavam sastaviti nešto što se razletjelo u milijun komadića. Ovo je nered.

”Ima li netko prijedlog kamo bismo trebali otići?” Sebastian gleda na put,
zglobovi su mu pobijelili od stiskanja volana, usprkos njegovom mirnom držanju.
”Moram znati kamo da vozim.”

”Van grada.” Riječi šište iz mog bolnog grla. ”Moraš ići što je dalje moguće od
Colea.”

Posljednji put kada smo vodili ovu raspravu, ja sam se borila da on ostane. Sada
ne želim ništa više nego pobjeći odavde. Ostaviti Portland za sobom. Pobjeći od svoje
obitelji. Makar i na kratko.

”Sarah treba medicinsku pomoć.” Odsjaj Hunterovog mobitela dopire sa zadnjeg

sjedišta. ”Već sam javio svom tipu da se nađemo u Keirinoj kući. To je najbliža opcija.”

”Onda se moramo zaustaviti.” Okrenem se u sjedištu i obratim se direktno

Sebastianu. ”Hunter može uzeti auto, mi ćemo nastaviti pješke.”

Njegovi prsti se stežu i opuštaju na volanu, ali on nastavlja šutjeti.

”Sebastiane?”

”Veži pojas.” Daje mi pogled upozorenja. ”Jer ja ne bježim.”

”Cole neće…”

”Ne želim slušati o tome Keira. Pusti to. Bit ću dobro.”

Dobro.

Zašto nitko više ne koristi pravilno tu riječ?

342
 ”Ne mislim da to znači ono što ti misliš da znači.” Ponovim mu rečenicu koju je
on meni rekao. Prije svog ovog ludila. Prije ove ljubavi.

Usta mu se pomiču u stranu. Sporo. Suptilno. Emocija me pogodi točno u grudi,

dajući mi i najmanju nadu za iskupljenjem.

”Molim te”, nastavim ga moljakati. Pretpostavljam da ću to morati još dugo raditi

kako bih izmolila bilo kakvu mrvicu oprosta.

”Nećemo bježati.” Ovoga puta njegova izjava je čvrsta, zahtijevajuća i najavljuje

kraj ovog razgovora.

Utonem nazad u sjedište i naslonim glavu na prozor, dišem sporo dok se žaljenje
formira u mojim grudima.

Izgubit ću ga.

Poslije svega kroz što smo prošli, bez obzira na sve dobre stvari koje je učinio za
mene, ovo će završiti. A u ovom trenutku ima izgleda i da će me to ubiti.

Hunterov glas koji nešto mumlja sa zadnjeg sjedišta mi ne pomaže. Govori Sarah
prigušenim glasom, obećavajući joj da će je čuvati, pričajući joj kako je hrabra i moli za
njen oproštaj.

Ona cvili na njegova priznanja i njena bol ispunjava auto.

Intimnost je užasno lijepa dok se Sebastian osvrće na jednu pa na drugu stranu,

njegova suzdržanost odaje nešto potpuno drugačije.

Ne želi me više. Ja sam spalila te mostove.

I ima pravo.

Ali nisam se spremna predati. I dalje je ostalo snage za borbu u meni, bez obzira
na to koliko sam iscrpljena.

Dok stignemo do kuće, na prednjem trijemu nas čeka stariji čovjek. Ne uklapa
se u bogato okruženje sa širokom trenirkom i tamnom majicom kapuljačom. Jedina stvar
koja odgovara opisu je liječnička torba koja mu visi uz bok i koja izgleda potpuno
neskladno u odnosu na njegov izgled.

343
 ”Imaš li svoje ključeve?” Hunt otvara svoja vrata i izvlači Sarah sa zadnjeg
sjedišta.

”Ne. Nemam ništa.” Ni ključeve, ni telefon, ni bilo kakvo samopoštovanje.

”Samo razbij prozor. Razbij sve prozore. Briga me. Sve što ti treba je šifra o alarma, a
to je pet - sedam - dva - devet.”

Ne čeka dalja uputstva. Privuče Sarah na svoje grudi, šutne vrata, i nosi je oko
auta da bi se susreo sa sumnjivim doktorom.

”Moramo otići odavde.” Šapućem. ”Cole ne može biti daleko.”

Sebastian mi razbije srce tako što ugasi motor. ”Neću bježati. I završio sam i sa
skrivanjem.”

Spustim glavu, boreći se s frustracijom. ”Ne bi bio sam. Ja bih bila s tobom.
Možemo otići zajedno.”

”Ti ne ideš nikud. Tvoje mjesto je u Portlandu, s tvojom obitelji.”

”U slučaju da nisi primijetio, upravo sam izdala cijelu svoju krvnu liniju. Moje
mjesto uopće nije ovdje. Moje mjesto je s tobom.” Bacila sam pogled prema njemu i
vidim da je on usredotočen na volan. Više me ne može ni pogledati. ”Molim te. Moraš
mi vjerovati.”

Ispusti podrugljiv smijeh, a sve što ja mogu je stisnuti oči od boli.

”Povjerenje nije problem”, mumlja. ”Ja sam tebi uvijek vjerovao. Čak i kada
nisam trebao.”

Čujem zveckanje ključeva, otvaranje vrata, a onda i njega kako izlazi iz auta.

Ne pomičem se, ako izuzmemo moj trzaj šoka dok vrata lupaju.

Moramo otići odavde. Moramo.

Ne postoji druga opcija.

Cole nas vjerojatno već traži. Njegov temperament će sada doći do izražaja.
Histerija će umjesto njega donijeti sve odluke.

Moja vrata se širom otvore i nježna ruka prelazi preko mojih bedara.

344
 ”Otvorili su nam vrata. Rzgovarajmo unutra.”

Otvorim svoje oči i buljim u prste koji me dodiruju preko trapera. Prisjetim se
svakog puta kada me je dodirivao - fizički i emotivno. Postoji mnogo ludosti koje smo
razmijenili, ali ja sam samo naučila da to više cijenim.

Ovaj čovjek je postao moj cijeli svijet.

On je moje sve.

Možda će Cole to razumjeti.

”Keira, slatkice, hajde. Ne želiš ostati ovdje.” Čučnuo je pored mene, a pogled
mu je svečan. ”Moram te očistiti.”

”Ne razumijem zašto se svađaš sa mnom oko ovoga. Jučer si želio pobjeći.”

”Razgovarat ćemo o tome unutra.” Ustaje i pruži mi ruku.

Namrštim se zbog njegove ponude i pomislim na sve one stvari koje s njom
dolaze - odustajanje i predaja.

To znači razdvajanje.

Progutam knedlu i obavijam svoje prste oko njegovih, strepeći od svakog koraka
dok hodamo prema kući. Pusti moju ruku kada stignemo do dnevne sobe, prebacuje
svoju pažnju na Sarah koja leži na mom kauču.

”Hoće li ona biti u redu?” pita.

Doktor joj pomiče glavu objema rukama, a palčevima joj pritišće lubanju. ”Teško
je to reći bez skenera.”

”Ne.” Sarah se trgne. ”Bez bolnica. Ne vraćam se tamo.”

”Bit će dobro.” Hunt sjedi na naslonu za ruke pored njene glave. ”Ja ću se
pobrinuti za to.”

Sebastian klima glavom. ”Vičite ako vam nešto treba.” Okreće se prema meni.
”Postoji li neko mjesto gdje možemo razgovarati nasamo?”

Zadržavam svoj pogled na Sarah i trznem se na svako njeno boljno šištanje.

345
 ”Keira? Je li ono tvoja soba?”

Pokazuje rukom prema holu, a ja ignoriram svoju radoznalost oko toga kako on
zna raspored u mojoj kući. Ništa me više ne iznenađuje.

”Je.”

Vodi nas do posljednje sobe s lijeve strane, pokazujući mi da uđem prva prije
nego što zatvori vrata za nama.

Vučem se do podnožja kreveta, bez volje da se suočim s njim. Ne znam kako da

ga gledam i da ostanem jaka u isto vrijeme.

”Kako se držiš?” mumlja. ”Kad je šok počeo popuštati?”

”Je li to neko trik pitanje?” Možda sam ja pogriješila, možda me ipak može
iznenaditi, zato što mi ništa od ovoga nema smisla. ”Znaš da sam izbezumljena,
Sebastiane. I da, vraški sam šokirana što nas i dalje zadržavaš ovdje dok je Cole na putu
ovamo.”

Vraća se na to da bude tih.

”Zašto ne želiš da bježimo?” Okrećem se da ga pogledam, ne zadržavajući

frustraciju u svom glasu. ”Čekaš ispriku? Je li to u pitanju? Zato što mi je žao. Jebeno
mi je žao zato što te nisam poslušala. To što sam učinila je bilo sebično i glupo, ali ja to
nisam tada znala. Sve što sam željela je sama završiti svoje bitke.”

Usredotočuje se na krevet, njegov pogled luta po prekrivaču i dekorativnim

jastucima.

”Ne radi se o tome.”

”Nego o čemu?” Krenem prema njemu. ”Reci mi, i ja ću učiniti sve što treba.“

Zatvori oči na dvije sekunde, a zatim izdahne. ”Ne želim da ti učiniš baš ništa,
jedina.”

Zaustavim se pred njim i ulazim u njegov vidokrug sve dok me ne pogleda u oči.
”Što si želio da radimo ovdje?”

”Ništa.”

346
 Ništa.

Od tih riječi utrnem, osjećam ledenu jezu.

”Ne mogu ga zaustaviti Keira. Oboje to znamo.”

On prođe udaljenost između nas i obavija svoje ruke oko mog struka. Njegov
dodir za mene je sve - nježan, gladak, pun pažnje. ”Samo želim biti ovdje dok još mogu.
Bez bježanja. Bez skrivanja. Bez panike.”

”On će…

”Baš me briga. To je izvan naše kontrole.”

”Ne, nije.” Udarim ga dlanom o grudi. ”Odustaješ, kada možemo pobjeći. Ne bi

bilo zauvijek. Samo dok se ne odluči čuti cijelu priču. Možemo biti tamo dok ti ne
oprosti.”

”Oprosti mi? Stvarno?” On mi daje podrugljiv osmijeh. ”Nisi baš dobra u

ovakvim stvarima, bundevice.”

Odgurnem ga. ”Ovo nije šala.”

Smije mi se. Smije se, a sve visi o koncu.

”Zašto me ne slušaš?” Zgrabim mu majicu, uplićući prste u materijal kako bih

ga povukla, možda mogu prenijeti malo razuma na njega.

Njegov osmijeh blijedi, a njegove oči postaju sumorne. ”Zato što su moje minute
odbrojane i želim provesti svaku sekundu ovdje s tobom… Ali bilo bi bolje da to bude
bez svađanja.”

”Ne.” Odmahujem glavom i udaram po njegovim prsima. ”Molim te.”

Privuče me blizu sebe, njegove ruke me stiskaju dok me ljubi u sljepoočnicu.

”Samo uživaj u ovome što sada imamo.”

”Umrijet ću bez tebe.” Šapućem.

”A ja ću umrijeti za tebe. Uvijek je bilo tako.” Ljuljuška me, pokrećući nas kao
da plešemo. ”Volim te. Nemoj to nikada zaboraviti, u redu?”

347
 Držim se za njega. Za riječi. Za toplinu.

”Neću te pustiti.” Moj glas počinje pucati, svaki dah postaje kraći, oštriji, sve dok
ne počnem hiperventilirati. ”Ne mogu.”

Suze mi padaju, vlažeći njegovu majicu dok se oslanjam na njegova prsa. Držim
ga sa svime što imam, sa svime što ću ikada biti.

On me pronašao. On me spasio. Učinio me ponovo cijelom.

Nema sada nazad.

Glasno kucanje na prednjim vratima tjera me da vrisnem, a njegove ruke me

stežu čvršće.

”Ššš. U redu je.” Govori u moju kosu. ”Nemoj me pustiti.”

Ne.

Ne. Ne. Ne.

Moje tijelo se trese. Borim se da udahnem.

Ne želim ovo. Ne mogu ovo preživjeti.

Brava se okreće, vrata se otvaraju i Hunter proviruje unutra. ”Želiš li da ga

pustim?”

Sebastian klima glavom. ”Da.”

”Ne.” Žestoko odmahujem glavom. ”Ne još.”

Hunter se trgne ignorirajući moj protest dok nestaje niz hodnik.

”Molim te, Bože, ne.” Vičem u Sebastianovu majicu. ”Još uvijek nije prekasno
da pobjegnemo.”

”Ne brini.” Odmakne se i hvata me za zglobove, stisak je nježan. ”Ništa se neće

dogoditi ovdje. Odvest će me da se provozamo. Tada ću naći način da pobjegnem. Tada
ću bježati. U redu?”

Laže. Ovoga puta to mogu sigurno reći.

Vidim obmanu u njegovim očima.

348
 U žalosnom osmijehu.

”Ne možeš me opet obmanuti. Znaš da jednom kad uđeš u taj auto, nema
povratka.”

I ja nikada neću saznati istinu. Cole mi nikada neće reći što se zaista dogodilo.

”Hej.” Približi mi se i protrlja svoj nos o moj. ”Znaš li u što sam ja uvjeren?”

Protresem glavom. Ne želim čuti. Ništa više nije bitno.

”Ti si mi sve na svijetu”, mumlja na mojim usnama. ”Ti si mi sve, Keira.”

Držim svoje oči čvrsto zatvorene, vreli trag na mojim obrazima se sve više širi.

Moja koljena prijete da me izdaju i sve što radim je da zadržavam svoje bolno
srce u grudima.

”Hej. Ma hajde, šećeru. Bit će sve ok.” On briše suze s mojih obraza.

Ne mogu razumjeti njegov nivo prihvaćanja. Nikada neću.

”Vrijeme je.” Daje mi tužni osmijeh, ne prekidajući kontakt očima. ”Imamo

društvo.”

Bacam mahniti pogled prema vratima i vidim da Cole stoji tamo, njegovo lice je
maska grubih linija koje jedva da pokazuju bijes.

”Izlazi iz moje kuće”, zahtijevam. ”Ne želim te ovdje.”

”Je li to način da pozdraviš brata?” To pitanje je prijetnja, njegove riječi je

prožimalo razočaranje.

”Neću ti dozvoliti da ga povrijediš.”

”Došao sam nenaoružan, u redu?”

”Jesi?” skeniram ga, od glave do pete.

”Da. Zahvaljujući Huntu.” Širi svoju jaknu, a zatim se ne pretjerano oduševljeno

okreće s rukama ispred sebe. ”Vidiš. Nema pištolja.”

Pogledam Sebastiana zbunjeno.

349
 Daje mi neuvjerljiv smiješak, nepovjerenje se ogleda u njegovim očima. Čeka da
padnu maske, i ja činim isto to.

Okrećem se prema bratu i ispravljam ramena. ”Moraš mi dopustiti da objasnim.”

”Zato sam ovdje.”

”Ok. Dobro.” Klimam glavom, koja se trza dok otklanjam ostatke suza.
”Sebastian ima dobre razloge za ono što je učinio. Naš otac nije onakav kakav smo
mislili da je. On se bavi…”

”Znam.”

Moje srce stane. Koža mi se naježi. ”Znaš?”

”Da.” Zadržava moj pogled, njegov je bez žaljenja, bez pokajanja. ”Ponudio mi
je da me ubaci u priču nakon što je Richard završio u bolnici.”

U njegovim riječima ima mnogo bezdušnosti. Tako je hladan i emotivno

nedostupan.

Klimam glavom u nemogućnosti da razumijem to što čujem. ”Ne.” Stavim ruku

preko usta, trudeći se da zadržim osjećaje izdaje. ”Ti si mu pomagao? Svo ovo vrijeme?”

”Naravno da ne”, on reži. ”Isuse. Nemoj me tako gledati. Rekao sam da mi je

ponudio da me ubaci, ne da sam ja to prihvatio.”

”Zašto si to krio od mene? Mi govorimo sve jedno drugome.”

”Govorimo?” Zbunjeno naginje glavu. ”Kao na primjer o pokušajima atentata

na članove obitelji?”

”To je bila samo jedna stvar Cole. I to je bila moja stvar. Morala sam ga izbaciti
iz naših života.”

”I ovo je bila samo jedna stvar Keira. Jedna stvar s kojom sam znao da se ne
možeš nositi.”

”Ali ipak si znao.” Sebastianova ruka je opet na mome struku, njegov dodir je
posesivan. Zaštitnički. ”I nisi jebeno ništa učinio povodom toga.”

350
 Moj brat zakorači prijeteći. ”Mislim da se sada malo udaljavamo od pravog
problema ovdje, zar ne misliš? Koliko dugo si pjevao vlastima?”

Ruke na mom struku se ukoče. ”Još prije nego što si i znao da ja postojim.”

Coleove obrve se podignu kao da je impresioniran iskrenošću. ”Zašto? Morao si

znati koje su posljedice.” Napravi još jedan korak. ”Ovako nešto ne može završiti dobro
po tebe.”

”Ne približavaj se.” Upozorim ga. ”Imao je dobar razlog. Ja bih učinila isto na
njegovom mjestu.”

”U tom slučaju ćete me morati prosvijetliti, pošto ne mogu smisliti ništa što bi
moglo opravdati njegove postupke.”

Želim mu reći. Bolna istina mi stoji na vrh jezika i čeka dozvolu.

Ali Sebastian je taj koji treba dati odgovore.

On to mora učiniti… Ipak on to ne radi.

Okrenem se, pogledam Sebastiana dok on bulji u Colea.

”Ne mogu mu reći”, mumlja. ”Ne želim da on sazna bilo što o njoj.”

”Postoji druga žena?” Cole sikće. ”Keira, u što si se uplela?”

”On zna.” Sebastian me gleda u oči. ”I nije jebeno učinio ništa povodom toga.”

Istina me pritišće u grudima.

Da, Cole zna, ali moram vjerovati da postoji razlog zašto je on to krio. Ne bi
namjerno dozvolio da žene pate. To ne može biti istina. Ne kada sam vidjela njegovu
empatiju prema mojoj patnji. ”Dopusti mi da mu kažem.”

”Gotovo je.” Poljubi me u čelo i spusti ruke s mog struka. ”Tvoj brat i ja ćemo
otići.”

”Ne”, ja zgrabim njegove zglobove. ”Ja ću mu reći.”

Ne odgovara, samo nastavlja bijesno buljiti u mog brata.

351
 Počinjem se ljuljati. ”U pitanju je njegova sestra. Njegova mlađa sestra. Naš otac
ju je oteo.”

Cole pokazuje da je shvatio time što ispravlja svoju kičmu i lagano trza bradom.
On razumije obiteljsku odanost. I bol gubitka. Nema šanse da ne može suosjećati sa
Sebastianovom situacijom.

”Razumiješ li sada?” molim ga. ”Ti bi učinio i gore stvari da si na njegovom

mjestu.”

”Je li to istina?” Fokusira pogled preko mog ramena.

”Je.” Sebastianove ruke klize niz moje tijelo, njegovi vreli dlanovi prže moje
kukove. ”Manipulirao je njome. Prodao je. I na kraju je ubio.”

”Jesi li siguran u to?”

Njegovi prsti se zabijaju u kost. ”Da. Jebeno sam siguran. Ne bih bio nigdje ni
blizu tvoje obitelji da nisam siguran.”

Trznem se, ne očekujući ovaj odgovor. Za nekoliko sekundi Sebastianove ruke

se obavijaju oko mene kako bi ublažile udarac. ”Znaš na što mislim”, on mi šapuće u
uho. ”Ne bih se usudio izdati tvoju obitelj da nije bilo Penny.”

Klimnem glavom, zato što razumijem to. Otrov teče kroz našu obitelj, a on nije
tip osobe koja bi se miješala u tako nešto.”

On je ovdje zbog osvete. Ne zbog mene.

Nikada ne bismo pronašli jedno drugo da nije bilo njegove sestre. I to me boli.
To je brutalno i kažnjavajuće i jebeno srceparajuće zato što se borim sama sa sobom da
priznam da bih ga se odrekla kada bih mogla promijeniti prošlost i vratiti Penny.

Cole klima glavom. ”Razumijem tvoju situaciju. I cijenim tvoju motivaciju. Ali
nažalost, sad je vrijeme da se suočiš s posljedicama.”

”Ako možeš razmišljati o tome da ga kazniš nakon svega što je prošao, onda ja
više ne želim imati bilo što s tobom”, ja sikćem. ”Završila sam, ne mogu…”

”Keira.” on me upozorava.

352
 ”Ne. Ti bi učinio istu stvar. U stvari, ti bi učinio mnogo gore stvari i ti to znaš.”

”I ja bih prihvatio svoju sudbinu.”

”Ja prihvaćam svoju sudbinu.” Sebastian me zaobiđe i krene prema vratima.

”Ne.” Zateturam naprijed kako bih stala između njih, polažući dlan na
Sebastianove grudi, kako bih ga zaustavila i istovremeno podižući ruku u znak
upozorenja prema svome bratu. ”Ovo sada završava. Prošli smo kroz dovoljno toga.
Nema nikakvih posljedica. Gotovo je.”

”Keira.” Coleove oči smekšaju, a njegov izraz lica prelazi u podsmijeh. ”Osvetio
se našoj obitelji manipulirajući tobom. Možda to ne možeš vidjeti, ali te obilježio.”

Val trnaca mi prođe niz kičmu i sekunda me dijeli od toga da mu povjerujem.

”Ne.” Odmahujem glavom. ”Ne.”

Gurnem Sebastanove grudi da ga zadžim na mjestu, a onda se suočim s bratom.

”Jebi se zato što misliš da se mnome može lako manipulirati.”

”Živjela si godinama s time što ti je Richard učinio. A onda se odjednom ne

možeš suočiti s prošlošću?”

Jurnem naprijed unoseći mu se u lice. ”Odjednom nisam mogla podnijeti što je

počeo gledati Stellu onako kako je gledao mene. Moje odluke koje se tiču našeg
strica nemaju nikakve veze sa Sebastianom. Niti sa mnom. Ja sam samo čuvala našu
nećakinju.”

Coleovo lice se zategne.

”Planirala sam ga ubiti mnogo prije nego što je Sebastian postao moj zaštitnik. I
on nema nikakve veze s time što sam učinila večeras. On me pokušao spriječiti.” Zurim
u njega s bijesom. ”Čuješ li me? On me pokušao spriječiti. Tako da ja nisam neka slaba,
nemoćna žena kojom se može lako manipulirati. Ja sam ona koja će se usuditi spaliti
kuću do temelja ako ga pomisliš ikada povrijediti.”

Moj brat šuti, proučava me dok mi srce kuca mahnito po kroz cijelo tijelo.

Znam taj pogled.

353
 Razmišlja. On zapravo razmišlja. Iščekivanje njegovog odgovora postaje prava
agonija.

”Jesi li je koristio da bi došao do moje obitelji?” usmjerava svoju pažnju prema

Sebastianu, veoma je neraspoložen.

”Ne znam.”

Gledam preko ramena, bez riječi moleći Sebastiana da laže. Jasno je kao dan da
me iskoristio. Ja to razumijem. Ali naša istina je postala veća od bilo koje laži.

”Nikada nisam planirao upasti ovako duboko”, priznaje. ”Bio sam spreman
pobjeći one noći kada si me postavio da budem tvoja kučkica. Keira je jedini razlog
zbog čega sam ostao.”

”Zato što si mislio da možeš lako manipulirati vašom burnom vezom?”

”Ne.” Njegove oči očvrsnu. ”Zato što sam je želio zaštititi. Od tebe.”

”Ona nikada nije trebala zaštitu.” Cole uzvraća.

”Večeras se ispostavilo drugačije. Spasio sam je od tvoje glupe odluke da uđeš

u to skladište bez podrške. Ja sam jedini razlog zašto je izašla živa iz tog skladišta.”

Vraćam pogled nazad na brata. ”On je jedini razlog zašto si ti izašao živ odande.
Riskirao je život da bi nas sve spasio. Zar to ne znači nešto?”

Ne odgovori mi.

”Cole molim te, moraš ovo pustiti.”

”Kako si mislio da će ova igra završiti?” pita. ”Koja je bila poanta da surađuješ s
vlastima?”

”Da ugasim sve poslove tvog oca. Želio sam da on bude iza rešetaka.”

”Rešetke njega ne mogu zadržati.” Coleove usne se izviju. ”Trebao si znati to.”

”Sada zna.” Ja kažem brzo. ”Zato smo smislili bolji plan. Ja ga želim mrtvog,
Cole.”

”Nećete vi ništa učiniti”, on pukne. ”Nema MI u ovome.”

354
 Oči mu se sužavaju i po prvi put vidim njegovo razočaranje. Ta emocija nije bila
prisutna dok sam bila zarobljena u skladištu, ali sada je jasno prisutna.

”Ako imaš i najmanju želju da ovo govno održiš na životu, onda ćeš se držati
po strani. Nećeš nikome živome reći o ovome. Ne o Deckeru. Ne o našem ocu. I sigurno
ne o jebenom Richardu.”

Njegove riječi me napadaju, grube su i nepopustljive. Njegov bijes samo raste.

”Neće ti pasti na pamet da se miješaš u moje planove s našim ocem”, nastavlja.

”Nećeš se čak ni usuditi tražiti me da te uključim. Zadržat ćeš svoje mišljenje i svoju
vezu za sebe, i spasit ćeš svoju igračku sudbine da dobije nož u vrat. Jesi li me čula?”

Čula sam ga.

Čula sam ga jasno. I glasno.

Taj ultimatum mi odzvanja u glavi kao doživotna kazna i pomilovanje odjednom.

”Ok”, prošapućem.

”A ti ako je bilo kako povrijediš”, pokazuje podignutim prstom na Sebastiana.

”Ako i samo jednom, neću te ubiti. Nećeš biti te sreće. Ali ću se pobrinuti da poželiš da
si mrtav.”

”Razumijem.” Sebastian me povuče na sebe sa svojom rukom oko mog struka.

Stojimo zajedno, bliže nego što smo ikada bili dok moj brat odlazi prema
vratima.

”Čekaj.” Sebastian ga pozove. ”Moraš znati da Hunt nije bio umiješan u ovo.
Nije imao uvid u moje veze.”

Moj brat zastaje.

Nema vjere u njegove riječi. U to nema sumnje.

”Saznao je u nekom trenutku.”

”Prije dva dana.” Umiješam se. ”Kad je isprebijao Sebastiana na mrtvo ime kako
bi dobio odgovore.”

355
 Cole klima glavom, nije baš to prihvatio kad je odšetao niz hodnik izvan našeg
vidokruga.

Ostajem na mjestu, skamenjena. ”Što se upravo dogodilo?”

”Nemam pojma.”

Zurim u hodnik dok se moj mozak vraća unazad, pokušavajući sklopiti kockice.
”Možda mu se ipak sviđaš?”

”Ne, tortice.” Privija se uz mene, obavijajući jednu ruku oko mog vrata, a drugu
oko struka. ”Ni najmanje me ne voli. Spašava moje dupe samo da bi tebi udovoljio.”

”Pa dobro, upalilo je.” Grudi mi gore, svaki živac mi trne ispod zagrijanog mesa.
”Tako sam sretna, Sebastiane.”

”I ja isto. Ali ovo što se večeras dogodilo će nas sustići, jako. Šok će biti
brutalan.”

Klimnem glavom i privijem se uz njegove grudi. ”Znam. Mogu već osjetiti to.”

Sjećanja lebde u pozadini mog uma, prijeteći da izbiju.

”Nećeš biti sama.” Drži me čvrsto. ”Ja sam tu.”

Oči me peckaju od naleta suza. Ne želim ovo pokvriti. Treba mi da ostane sve
ovako kako je prije nego što me demoni sustignu. ”Misliš li da bi mogli izdržati dvadeset
i četiri sata, a da ne obmanjujemo jedno drugo?”

Hihoće se, a vibracije me škakljaju po obrazu. ”Bože, nadam se. Ukoliko nisi baš
pratila što je tvoj brat rekao, ja nekako trebam da ovo među nama uspije mnogo duže od
dvadeset i četiri sata, ukoliko ne želim da mi otkine kurac.”

”Koliko misliš da možemo izdržati?”

”Prilično sam siguran da ne želim izgubiti svoju treću nogu, što znači da si
zaglavila sa mnom zauvijek.”

”Zašto me ne iznenađuje da zbijaš šale u ovakvim trenucima?”

Prožima me obožavanjem. ”Zato što me poznaješ, sunce. Poznaješ me bolje nego

što ja poznajem samog sebe.”

356
 Epilog
Decker

„Prelijepa si,“ šapnuo sam.

Veća istina nije izrečena.

Keira je vizija koja stoji ispred mene u elegantnoj crnoj haljini, njena kosa je
puštena i prebačena preko ramena. Stajala je ispred ogledala u holu, njene trepavice su
crne, a njena šminka suptilna. Sve na njoj je bilo besprijekorno, pogotovo način na koji
mi se smijala s podcijenjenom savršenosti.

„Hvala.“ Okrenula se i krenula prema meni, njene štikle su lupkale preko

pločica. „I ti si zgodan.“

Njene ruke su uklizale ispod sakoa i zagrlile moj struk, slučajno gurajući pištolj
koji je smješten u pozadini mojih hlača. „Oprosti. Još se navikavam na to da nosiš
oružje.“

Njen brat je krivac što sam bio nenaoružan. Zahtijevao je da sakrijem pištolj kad
sam kod kuće. Da sklonim svoju jedinu zaštitu kako bi nas dvojica mogli sudjelovati u
trivijalnoj igri hrabrosti. Bila je to igra snage. Ponovno uspostavljanje njegovog
autoriteta. Uzeo mi je i mobitel i stavio dvojicu svojih ljudi da me prate.

Znao sam zašto je to potrebno.

Također sam shvatio zašto me pustio na slobodu i dao mi pravo da nosim oružje
ovog jutra.

„U redu je.“ Povukao sam je prema sebi i poljubio je u čelo. „Jesi spremna?“

„Kako netko može biti spreman za nešto ovako?“

357
 Ne znam.

Danas, ona će pokopati svog strica nakon mnogo dana nemira nakon što je
konačno sestri rekla sve svoje tajne. Bio sam s njom kroz sve to. Grlio sam je dok su
njene noćne more izazivale pustoš i čuvao njenu ruku kad je govorila da Richard nije
bio dostojan crkvenog obreda.

Samo nadgrobno bdijenje za čovjeka koji nije zaslužio čak ni to.

Bio sam uz nju kroz sve to. Zaista nisam pustio ovoj predivnoj ženi da bude
daleko od mene. Pola vremena je to bilo mojom odlukom, druga polovica je zato što ona
nije htjela izazivati bratov prst na okidaču.

Taj govnar me neće ubiti. Barem ne u skorije vrijeme

Izgleda da ga sestra vrti oko malog prsta. U pozadini ove šarade

neprijateljstva, njih dvoje su kao prst i nokat. Cole ne bi učinio nešto što bi je
povrijedilo. Tako da se sve svodi na mene da učinim sve moguće kako bi učinio ovu
ženu sretnom. Što uopće nije teško.

„Idemo ljudi,“ Sarah je dozivala iz dnevnog boravka. „Zakasnit ćemo.“

Keira se ukočila u mojim rukama, njeno vitko tijelo se ispravilo.

„Ne brini.“ Zgrabio sam joj ruku i isprepleo naše prste. „Život će ti postati lakši
na kraju ovog dana.“

„Stvarno to misliš?“

„Da.“ Namignuo sam. „ Znaš da ti ne bih lagao.“

Nasmijala se i znao sam da taj strah na njenom licu nema nikakve veze sa mnom.
Povjerenje između nas je neraskidivo. Njen strah je zbog onog s čim će uskoro suočiti.

Ne samo zbog pokopa njenog silovatelja, nego zbog mogućnosti da će se njen

otac pojaviti.

„Nismo čuli ni riječ od njega,“ šapnula je. „Što ako se ne pojavi?“

„Pojavit će se. Sama si rekla da neće propustiti sahranu svog brata.“

„To sam mislila, ali sad nisam sigurna.“

358
 Stisnuo sam joj prste. „To nije u našim rukama. Pusti Colea nek se bavi s tim.
Siguran sam da drži sve pod kontrolom.“

Poveo sam je niz hodnik samo da bi me zaustavila nakon par koraka.

„Ti si u redu s tim da nisi umiješan?“

„Dobro sam.“

„Sebastiane,“ upozorila me.“ Ne koristi te riječi.“

Nasmijao sam se. „Ok, nisam dobro. Ali borim se s tim.“

Ne znam koliko je zamršen Coleov plan. Detalje je držao u strogoj tajnosti. Ali
opet, jutros mi je rekao da ću imati svoju priliku za osvetu prije nego noć padne. Da će
njegov otac biti mrtav ako sve danas bude išlo u našu korist.

Bilo je to promrmljano obećanje od brata moje žene.

Obećanje od sina čovjeka koji je ubio moju sestru.

To je sve što imam, ali i više nego što trebam.

„Hajdemo. Ako se ne pokrenemo, propustit ćemo pokop.

Put prema groblju prošao je u mukloj tišini. Hunter je vozio, ja sam sjedio na
suvozačevom mjestu, dok su Sarah i Keira sjedile pozadi.

Skupi sportski auti i luksuzni džipovi su bili parkirani jedni uz druge duž uske
ulice prema groblju. Parkirali smo se skoro pred ulazom, zauzimajući naše rezervirano
mjesto kao članovi ozloglašene obitelji.

„Došlo je više ljudi nego što sam očekivala.“ Sarah je sklonila pojas i približila
se kako bi bolje vidjela kroz staklo. „Više automobila znači i više svjedoka.“

Hunter je ugasio motor i prešao pogledom preko okupljene gomile. „Torian neće
učiniti ništa na sahrani.“

„Znaš što će se dogoditi?“ pogledao sam ga upitno, na što je on uzvratio opreznim

pogledom.

359
 „Sve će se dogoditi nakon što napustimo groblje.“ Hunt je otvorio vrata i Sarah
je učinila isto, oboje pokušavajući biti što dalje od Toriana i Layle, koji su čekali ispod
prenosive sjenice. Luca i Laylin muž su stajali korak iza njih.

Stajao sam mirno, čekajući dok Keira ne bude spremna.

„Nije ovdje“, promrmljala je. „Ne vidim ga nigdje. Što će se dogoditi ako se ne
pojavi?“

„To nije u našim rukama. To oboje znamo već danima.“

Trznula se, njeno razočaranje me ubijalo „Kaješ li se zbog toga što si odustao od
osvete?“

„Nikako. To sranje me deralo na komade. Nakon svega, dobio sam bolji kraj tog
dogovora kad sam dobio tebe.“

Uzdahnula je i naslonila glavu na staklo dok je gledala preko groblja. „Izgleda da

su spremni početi.“

Klimnuo sam glavom. „Da, zli pogled koje mi je tvoj brat uputio je veoma dobar
dokaz tome.“

Njen kratki cerek ispunio je auto. To je sva nagrada koja mi je trebala.

To je sve što će mi ikada trebati.

Duboko je udahnula i polako izdahnula. „Idemo završiti s ovim.“

Otvorila je vrata i požurio sam da je susretnem. Išli smo držeći se za ruke i rulja
se razdvajala dok smo prolazili.

„Ne znam pola ovih ljudi“, šapnula je. „Kako je moguće da im je svima stalo do
Richarda?“

„Ne znam. Poslovni partneri, ako ću nagađati. Nemoj misliti o tome.“

„Poslovni partneri će ovo sve učiniti gorim.“

Bila je upravu. Ali kao i uvijek, nisam baš najbolji u tješenju. Ne u situacijama
kao što je ova. Dovoljno je teško boriti se s jezom koja mi prolazi kroz tijelo. Zrakom
struje loše vibracije.

360
 Dovela nas je ispred rulje, do Huntera i Sarah, nasuprot sjenice. Bio je to njen
izbor da ne stoji blizu brata i sestre, shvaćam to. Potrebno joj je da to radi kako ona želi.

Njena bol je daleko drugačija od njihove.

Službenik je koraknuo naprijed, otvorio debelu, kožom obloženu knjigu i počeo

sa službom.

Nisam čuo ni riječ što je rekao. Bio sam previše zauzet boreći se protiv
razočaranja koje me obuzelo.

Zaista nisam mislio da će Luther propustiti sahranu svoga brata. Keira me uvjerila
da će prisustvovati, usprkos svim preprekama i nedaćama koje su ga našle.

Iako sam se pomirio s činjenicom da mi je oduzeta prilika da sudjelujem u

njegovoj smrti, sama pomisao da neće biti osuđen zbog svojih nedjela stajala je kao
kamenje u mom želucu.

Ali nije bio tu.

Torianovo namršteno lice ja također govorilo da neće doći. I on je to znao.

Imao je službenike aerodroma u svojim rukama. Policajce koji su radili za njega.

Ljude na ulicama. Ako do sad ništa nije čuo, neće nikad.

Spustio sam pogled prema cipelama i nalazio utjehu u tome što je Keira pored
mene.

Ona je nagrada iako sam izgubio partiju. Mir koji će ublažiti agoniju. Posegnula
je, kao da je čula moje misli i uhvatila me za ruku. Njeni prsti su se zabijali. Čvršće i
čvršće, do praga boli.

„Stigao je.“ Njena najava je bila jedva čujna, a iščekivanje je odjeknulo jako u
mojim ušima. Pratio sam njen pogled i vidio njenog oca kako korača naprijed sa strane
groblja, prolazeći pored nadgrobnih spomenika u svom besprijekornom odijelu i kravati,
s uparenim nasilnicima s obje strane. Nikad ga nisam vidio uživo. Ali nije ga bilo teško
prepoznati. Bio je starija verzija svoga sina. Široka ramena. Ozbiljno lice. Taj čovjek je
zahtijevao poštovanje bez izgovorene riječi.

361
 Svi su stajali mirno dok je prilazio, zaustavljajući obred dok je pozdravljao
stariju kći sa zagrljajem. Onda se rukovao s Coleom.

Keira se narogušila od te razmjene naklonosti i nisam mogao da ne osjetim isto.

„Sve je to predstava“, Hunter je promrmljao. „Torian zna što radi.“

Morao sam vjerovati u njegovo uvjerenje jer mi ništa drugo nije ostalo. Cole bi
trebao ubiti čovjeka koji je stajao ispred njega. Svoju krv. Ipak, evo ga ovdje igrajući se
sretne obitelji.

Stisnuo sam Kerininu ukočenu ruku. „ Želiš li otići tamo i da ga pozdraviš?“

„Ne. Čini mi se pogrešno.“

„Mislim da nema pravo ili pogrešno u vezi ovoga, zlato“, rekao je Hunter.

„Znam. Mislila sam da ću osjećati kajanje kad ga vidim.“ Okrenula je pogled

prema meni zbunjeno me gledajući. „Ne osjećam. Sve što vidim je čudovište.“

„Nema pravila ovdje. I nema osude.“ Sklonio sam zalutalu kosu s njenog obraza.
„Osjećaj što god trebaš. To je jedini način da preživiš ovo.“

Skupila se, njena ramena su se savila dok se ušuškala uz mene i ovila moje ruke
oko svog struka.

Luther je stao između svoje djece, njegova unuka ispred njega, siledžije iza
njegovih leđa kada je Torian klimnuo glavom da službenik može nastaviti.

Adrenalin je kolao mojim venama dok su izmišljena dobra djela bila recitirana
tihoj gomili. Izmišljena priča o čovjeku koji nikad nije postojao. Filantrop. Posvećeni
stric i dragocjeni brat.

Laži su se gomilale, uvrćući moj želudac i čineći me bijesnim.

Ali uskoro ću imati svoj mir.

Okus slatke pobjede samo što nije stigao.

Nekoliko jecaja se čulo kada je lijes spušten za stopu. Stella je jecala. Ljudi su
šmrcali.

362
 Ne znam da je ikog uopće bilo briga osim male curice. Ona je jedina koja nije
poznavala Richardove radnje i sposobnosti.

Srce mi se lomilo zbog nje. Ne samo da je izgubila strica, izgubila je bajku i

jednog dana će istina doći na vidjelo i stvarnost će biti crnja od njenih najgorih noćnih
mora.

„Pozvao bi one koji žele spustiti cvijet ili zemlju u grob kao oproštaj.“ Službenik
se okrenuo prema sjeniku, dajući obitelji priliku da idu prvi.

Luther je zaobišao Stellu i koraknuo naprijed, udaljivši se od svojih zaštitara i

prema grobu. Uzeo je cvijeće dok je prolazio, sve oči su pratile svaki njegov pokret.
Stisnuo je poklon, svaki njegov pokret bio je delikatan, poljubio je svoju stisnutu ruku i
ispustio sadržaj.

Keira se trznula na zvuk, njeno tijelo drhtalo je pored mog.

Čulo se komešanje iza mene i razvijeni čovjek srednjih godina se sudario sa

mnom kako bi prošao kroz gomilu, njegov entuzijazam da baci zemlju na mrtvog
čovjeka nadmašio je njegove manire.

„Pazi“, promrmljao sam.

Ignorirao me i nastavio prema grobu. „Luther Torian?“

Keirin otac se namrgodio na upad, sijući neprijateljstvo prema čovjeku koji je

dovoljno glup da izgovori njegovo ime.

Stranac nije ni trepnuo, njegovi koraci su snažni dok je pružao ruku. „Ja sam
specijalni agent Anthony Easton, i vi ste uhapšeni zbog trgovanja ljudima“, uhvatio je
Lutherov dlan i izvadio lisice lijevom rukom, „i posredovanjem koje uključuje
maloljetnike ispod šesnaest godina.“

Uzdasi su odjeknuli kroz rulju. Šaputanja i mrmljanje koje se pojačavalo.

Keira se ukočila. Kao i ja.

Svi mi – Hunt, Sarah, Torian i Layla – smo gledali zaprepašteni kako agent
preuzima scenu.

363
 „Imate pravo na šutnju.“

„Ne.“ Torian je krenuo naprijed. „Stanite.“

Keira se okrenula prema meni, njene oči tražeći isto.

Ako Luther ode u zatvor, njegovi zločini neće stati. Unajmit će najbolje
odvjetnike. Platit će sve koje zna i ne zna da ga izbave iz zatvora. I onda će nestati.

Neće otići u zatvor.

Neće platiti za svoje grijehe.

Bit će slobodan.

„Koji kurac mislite da radite?“ Torian nije vikao, on je govorio, njegove riječi su
nosile toliko otrova koji se prosuo kroz gomilu.

Agent je nastavio bez pauze. „Sve što kažete može biti upotrjebljeno protiv vas
na sudu.“

Lutherove siledžije su koraknule, ali isto tako mnogo nepoznatih ljudi iz gomile,
svi vadeći značke iz džepova kako bi pokazali autoritet.

„Isuse“, prosiktao sam. Bili su svuda. „To je razlog zašto nisi prepoznala pola
ovih ljudi. Svi su federalci.

Keira me uhvatila za košulju, čuvajući se za materijal. „Učini nešto. Molim te.“

Jebote. Njena molba me trga po pola i ja ne mogu ništa.

Ne mogu je spasiti ovaj put. Zakleo sam se da se neću uplitati i Torian zna da ću
se držati dogovora. Neću je izgubiti sada. Neću, čak i po cijenu svoje osvete.

„Smislit ćemo nešto.“ Sarah je stavila ruku na njeno rame. „Ovo nije kraj.“

Agent mu nije prestao govoriti njegova prava dok je stavljao Lutherove ruke iza
leđa i uputio tihog čovjeka prema parkiranim autima.

„Sklonite se svi,“ jedna žena je viknula. „Napravite put.“

„Anissa.“ Njeno ime je kliznulo niz moje usne. Jebena kučka.

364
 „Keira, moraš početi zvati ljude.“ Hunter joj je dao svoj telefon. „Pripremi svoje
odvjetnike.“

„Zašto?“ Njene obrve su se skupile.

Nagnuo sam se bliže, spuštajući usne do njenog uha. „Ova igra nije završena.
Oboje znamo da će izaći. I kad izađe mora znati da si poduzela sve mjere da ga zaštitiš.“

„Hoću prvo razgovarati s Coleom.“ Mobitel je drhtao u njenim rukama dok je

gledala u brata koji je sad razgovarao s Anissom. „Što mu govori?“

„Ne znam.“

Nisam siguran ni da želim znati. Ne kad njeno lice govori kako uživa u ovoj
pobjedi.

Keira je krenula prema njima i ja sam bio korak iza nje, nijedno od nas nije stiglo
prije nego je Anissa otišla za ostatkom tima.

„Što ti je rekla?“ Keira je zahtijevala.

„Mnogo toga.“ Njegove usne su bile stisnute, njegov bijes jedva potisnut. „Pod
dojmom je da ćemo se često viđati u budućnosti.“

„To je rekla?“ Sarah je zarežala iza mene. „Dođe na sahranu tvog strica, uhapsi
tvog oca i još ima muda prijetiti?“

To je Anissa – trideset posto drska, sedamdeset posto kučka.

„Što ćeš učiniti?“ klimnuo sam glavom prema Torianu. „Osim što ćeš aktivirati
odvjetnike, što planiraš?“

Njegova brada se trznula, njegove stisnute oči su i dalje bile fokusirane na Anissu
dok je hodala prema automobilima pored groblja. „Dat ću toj ženi točno ono što želi.“

365