0

MOJA

II DIO REAL SERIJALA

PREVOD I OBRADA
NAŠ SVET KNJIGA

1
 MOJA

***
Srce je prazan mišić, a ima milijardu otkucaja tokom našeg
ţivota. Veličine je pesnice i ima četiri komore: dvije pretkomore
i dvije komore. Kako ovaj mišić u sebe moţe prihvatiti nešto
toliko ogromno kao što je ljubav ne mogu da shvatim. Da li se
tim srcem voli? Ili se voli dušom, koja je vječna? Ne znam. Sve
što znam je da osjećam ovu ljubav svakim molekulom u svom
tijelu, svakim dahom i do vječnosti moje duše. Naučila sam da
ne moţeš trčati ako pokidaš ligament, ali srce vam moţe biti
slomljeno u milion dijelova, pa ipak moţeš nastaviti voljeti
cijelim svojim bićem.
Bila sam slomljena i sastavljena u cjelinu ponovo.
Bila sam voljena i voljela sam.
Zaljubljena sam i zauvijek ću biti promijenjena ovom
ljubavlju, ovim čovjekom. Nekad sam sanjala o medaljama i
šampionatu. Ali sada sanjam samo o plavookom borcu koji mi
je jednog dana promijenio ţivot, kad je spustio usne na moje....

***

NAŠ SVET KNJIGA

2
 1 Poglavlje

DOBRODOŠAO, RIPTAJDE!

Bruk
Prošlo je dva mjeseca, tačno šezdeset i dva dana, otkako
sam mu se vratila. Hiljadu četristo osamdeset osam sati ţelje,
čeţnje i potrebe za njim. Još više je prošlo otkako su ga hiljade
ţena, muškaraca i fanova širom svijeta gledali kako gubi.
Vratio se.
To je to. Prva borba nove sezone Podzemlja.
Trenirao je kao lud. Ima više mišićne mase. Nikad nije bio
ovoliko u formi i znam da je ove sezone spreman uzeti ono što
mu pripada.
Publika u Wašingtonu u borbenoj areni sastoji se od hiljadu
ljudi i kada je pobjednik trenutnog meča objavljen gomila
počinje da divlja. Svi znamo da je sad njegovo vrijeme da ga
prozovu. Njegov asistent, Pit sjedi napeto i oprezno sa moje
desne strane. Rekao mi je da je on privukao ovoliko naroda, da
je većina zbog njega tu. Ja znam da ja sigurno jesam.
Vazduh je nabijen uzbuđenjem i mirisima parfema, piva i
znoja. Dva prethodna borca izlaze iz arene, jedan od njih je
zbrinut od strane svog tima zbog povreda i srce mi lupa kao
ludo dok sjedim nepomična u prvom redu u samom centru,
tačno tamo gdje me moj muškarac ţeli. I evo me, čekam, tijelo

3
mi je osjetljivo, a srce kuca njegovo ime...
Remington,Remington,Remington.
Zvučnici pucketaju dok spiker pali mikrofon i samo što ne
iskačem iz sopstvene koţe.
“Dame i gospodo, svi se sjećamo naše slomljene duše -
našeg slomljenog duha! Kada je favorit publike izgubio
prvenstvo prošle godine.”
Publika vrišti dok se sa bolom prisjećam Remijevog
prebijenog tijela i kako ga iznose iz ringa.
“Ne plašite se, narode! Ne plašite se!”
“REMIIIIIII,” neko vrišti.
“Izvedite ga već jednom!” još neko dodaje.
“O pa hoćemo, ne sumnjajte u to!” spiker ozbiljno govori,
bolno razvlačeći i mučeći publiku. “Posle toliko spekulacija i
priča, zvanično je! Taj čovjek se bori večeras i neće imati milosti,
narode! Stiţe, dame i gospodo. STIŢE. Svi znate o kome
pričam?”
Gomila urla. “RIIIIPTAAAJD!”
“Ko??”
“RIIIPTAAAAAAJD!”
“Još jednom, molim vas, ne čujem!”
“RIIIIIIIPTAAAAAJD!”
“Tako je dame i gospodo, on je naš omiljeni loš momak, sa
tim poznatim osmjehom i smrtonosnim pesnicama, spreman da
ugravira R.I.P u svakog ko mu stane na put ove godine! Jedan,
jedini Remington Tejt vaš RIIIIIIPTAJD!!!”
Divlje uzbuđenje struji kroz mene dok masa skače na noge i
urla kao nikada prije.
“Gospode Boţe, koliko su ga fanovi ţeljni!” Pit govori
oduševljeno.
4
 I ja sam. Moj Boţe. I ja sam.
Preko puta mene, sa druge strane ringa ţene mašu
gaćicama u vazduhu. Gaćicama! Druga maše znakom na kojem
piše ´ŽELIM TE ISPOD SEBE RIPTAJDE!´
Usta su mi suva i hiljadu i jedan leptirić mi zaigra u
stomaku kad vidim tračak crvene boje.
A onda prilazi bliţe.
Kaska stazom do ringa.
Do svog ringa.
Tijelo mi oţivljava od osjećaja dok se probija kroz gomilu.
Neki oboţavaoci su pobjegli sa svojih mjesta i pokušavaju
da ga dotaknu, ali on lako probija svoj put kroz guţvu, lice mu
je u sjenci koju baca crvena satenska kapuljača. Remi. Moj Remi.
Ĉovjek kojeg volim svom snagom svog bića.
“Riptajde ti si seks na nogama!”
“Remi, ţelim da me jebeno oplodiš!”
Penje se u ring laganim skokom, skida RIPTAJD ogrtač
polako, bez ţurbe. Stotine ţenskih vrisaka mi odzvanja u ušima
dok odlazi u svoj ugao da preda ogrtač Rajliju, svom
pomoćnom treneru.
Rajli ga tapše po mišićavim leđima smješkajući se i govori
mu nešto. Remington zabacuje glavu unazad dok se smije, a
onda kreće na sredinu ringa, raširi duge noge, širi ruke sa
strane i pravi svoj spori, uobraţeni ´znam da sve ţelite da me
jebete´ okret.
Umirem.
Nikad, ali nikad se neću navići na pogled na njega u tom
ringu. Srce mi preskače pod rebrima dok mi tijelo pulsira od
čeţnje i grudi kao da će mi pući od uzbuđenja. Snaţan, vitak i
savršen, od glave do pete opasan, prelijep i samo moj.
5
 Gledam svaki centimetar za kojim balave sve ţene ovdje i
bez kontrole mi pogled prelazi gore - dole po njegovoj savršeno
oblikovanoj formi. Sa ljubavlju posmatram taj tamni ten i
Keltsku tetovaţu na bicepsu. Divim se njegovom torzu, dugim,
snaţnim nogama, oblikovanim rukama, uskom struku i širokim
ramenima. Svaki mišić na tijelu mu je toliko savršeno isklesan
da moţete vidjeti gdje se jedna struktura završava, a druga
počinje ako bi samo prstom prešli preko njih.
Dok se okreće vidim mu ravan stomak sa četiri reda
trbušnjaka - četiri! Da nemoguće je, ali on ih ima. A tek njegovo
lice...
O Boţe, ne mogu da izdrţim.
Gruba vilica. Blistavo plave oči. Seksi, zloban smiješak.
Jamice. Ima osmjeh na licu, dječački i zaigran koji govori da je
spremio mnogo nevolje za večeras i da ne ţelite to da
propustite.
Kolektivni uzdah se širi gomilom dok se okreće licem ka
nama.
U stomaku mi eksplodiraju leptirići kad te sjajne, plave oči
počnu da pretraţuju masu, tiho nam se smije. Očigledno je
zabavljen našom opsesijom bilo čime vezanim za Remingtona
Tejta!
Pored mene, plavuša srednjih godina počinje da skače gore
– dole i vrišti kao luda. “Remi! Daj da probam tvog Riptajda!”
Obuzima me ţelja da tu ţenu povučem za kosu, ali u isto
vrijeme, znam da je nemoguće pogledati ga i ne istopiti se od
poţude.
On je pastuh. Stvoren je za parenje. Da se mnoţi.
I ţelim ga kao svoj sljedeći dah.
Ţelim ga više nego ijedna ţena koja vrišti ovdje.
6
 Ţelim svaki dio njega. Ţelim njegovo tijelo. Njegov um.
Njegovo srce. Njegovu prelijepu dušu.
On kaţe da je moj, ali ja znam da postoji jedan dio
Remingtona Tejta koji nikad niko neće imati.
Ja sam njegova, ali on je neukrotiv i nepobjediv.
Jedini koji moţe pobijediti Remingtona Tejta je on sam.
On je neuhvatljiva, crna misterija bez kraja. I ţelim da se
izgubim u njemu čak iako nikad više ne budem ista.
Pit me gura laktom u rebra i šapuće mi na uho. “Boţe, nije u
redu da on dobije svu paţnju, a ovo,” pokazuje na svoje mršavo
tijelo, “ne dobije ništa.”
Nasmijem se. Pit ima kovrdţavu kosu i braon oči i uvijek je
obučen u odijelo i kravatu. On nije samo Remijev lični asistent,
nego mu je kao stariji brat i jedan od mojih dobrih prijatelja.
“Nori se sviđaš baš takav kakav si.” Zezam ga zbog svoje
mlađe sestre.
Nasmiješi se zbog toga i počne da podiţe i spušta obrve
pokazujući mi na ring, gdje Remington završava svoj okret i
skoro da se skroz okrenuo prema meni.
Svi nervni završeci su mi napeti od uzbuđenja dok gledam
kako blistavim plavim očima prelazi preko reda gdje zna da
sam ja. Kunem se da svaki dio mene podrhtava u iščekivanju,
čekajući da me te oči pronađu.
I nađu me.
Kao da me struja udari. Nevidljiva sila struji između nas.
Od njegovog osmjeha gorim i odjednom, unutra u mojim
grudima gdje inače srce kuca toliko je vrelo kao da je zapaljena
baklja.

7
 Dok se gledamo, vidim radost u njegovim očima večeras,
njegovu posesivnost, teritorijalni pogled koji govori svima u
prostoriji Da. Sam. Njegova.
A onda pokaţe prstom na mene.
Srce mi stane.
Ĉini se da svi prate prst uperen u mom pravcu, koji cilja
pravo u moje grudi, gdje mi srce kuca za njega i vrelim
pogledom jasno govori, ˝Ovo je za nju.˝
Oduševljen urlik eksplodira kroz publiku. Udara me kao
adrenalin, kao čaša tekila koja udara pravo u glavu, način na
koji ga fanovi toliko vole. Način na koji im uzvraća ljubav.
Način na koji voli mene.
Zadivljena sam načinom na koji publika reaguje na njega,
načinom na koji stoji tamo sa svojim jamicama upijajući svu
energiju u prostoriji.
Boţe, volim ga i ne ţelim da ikad to zaboravi.
Savladana impulsom pošaljem mu poljubac.
Hvata ga i stavlja na svoja usta.
Gomila postaje još glasnija. Remi pokazuje na mene dok se
smije, a smijem se i ja. Oči me peckaju od suza, jer sam toliko
srećna da iskačem iz sopstvene koţe. Srećna sam, jer je on srećan
i jer je tamo gdje pripada.
Ovo je njegova sezona. Ove godine, ništa neće zaustaviti
Remingtona Tejta da bude šampion Podzemne lige. Ništa.
Učini će sve što treba, jer je ambiciozan, moćan, strastven
čovjek i bez obzira da li sam ja zabrinuta, uplašena, uzbuđena
ili sve od navedenog, biću uz njega.
“A sada, dame i gospodo, moţe li jedan aplauz za novo lice
Podzemlja, iz Borilačkog kluba, poznati, strašni i smrtonosni
Grant Gonzales, “Gooooddziiilaaaaaaa!”
8
 Dok mu najavljuju protivnika, Remington kruţi ringom u
krug kao panter dok se ne pojavi ogromna srebrna gromada na
drugoj stazi. Remi steţe i opušta pesnice posmatrajući čovjeka
kako ulazi u ring. Večeras svi borci imaju samo zavoj i traku na
rukama sa izloţenim zglobovima, kao što su se nekad prije
borili u ovakvim borbama.
Novi bokser jedva da je i skinuo ogrtač, a publika ga već
napada sa, “Buuuuu! Uuuaaaaaaa!”
“Taj tip je ubio nekoliko ljudi boreći se.” Pit mi govori tiho.
“Prljav je i zao kučkin sin.”
“Nemoj mi reći da su ljudi umirali na ovakvim
događajima?” pitam zgroţeno, osjećajući da mi se stomak
okreće na tu pomisao. Pit koluta očima.
“Bruk, ovo su surove borbe bez mnogo pravila. Naravno da
se sranja dešavaju.”
Pomisao da se Remi bori sa ubicama mi katapultira
uobičajeni strah na sasvim novi nivo. Strah koji sam
savladavala dok moj muškarac upija paţnju i oboţavanje svoje
publike. Strah koji mi sad steţe stomak kao pesnica.
“Pite smrt je više od ´sranja se dešavaju´.”
Remington dodiruje pesnice sa protivnikom i gomila
zanijemi. Divlje, skoro nervozno odmjeravam ovog novog tipa,
kao da će mi njegov izgled nešto reći. Koţa mu se blista i
izgleda premazana mašću. Zar je dozvoljeno da budu klizavi
dok se bore? Ima dugu kosu vezanu u rep i na bildovane,
ogromne mišiće kao i većina drugih boraca. Niko nije vitak niti
oblikovan kao Remi. Kladim se da niko ne vodi toliko računa o
svom tijelu i posvećuje paţnju ishrani kao on.
Kad se oglasi zvono za početak, mislim da prestajem da
dišem.
9
 Prilaze jedan drugom. Remington čeka da se protivnik
pokrene, gard mu je savršeno podignut, svaki moćni mišić mu
je opušten kako bi mogli da od reaguju odmah. Konačno,
Godzila zamahne. Remi se saginje i udara ga pesnicom sa
strane i – nevjerojatno - nokautira to ogromno čudovište uz
glasan tresak.
Potpuno sam zaprepaštena dok posmatram kako sudija
odbrojava.
Bezobrazan smiješak krivi Remijeve usne dok gleda dole u
nepokretnu figuru, praktično ga izazivajući da se pomjeri.
Ne pomjera se.
Urlik se probija kroz publiku.
Pit skače na noge i udara pesnicama u vazduhu. “Da! Tako
je! Ko je glavni? Ko. Je. Glavni!”
“JEDAN UDARAC, dame i gospodo!” glas vrišti kroz
zvučnike. “Jedan jebeni udarac! Vratio se! ON SE VRATIO!!!
Muškarci i ţene, djevojke i jebeni dječaci, predstavljam vam
večeras vašeg jednog i jedinog Riiiptaaaaajda! Riiiiiptajd!”
Sudija podiţe Remijevu ruku u znak pobjede.
I iako cijela arena vrišti njegovo ime, te plave oči nađu
mene i tijelo mi istog trenutka ţudi za njim svakim svojim
dijelom.
Boţe.
On je seks bog. I uţasno me jebeno pali.
“Riptajde, o molim te, Riptajde dozvoli mi da te
dotaknem!” ţena trči ka ringu vrišteći, pruţajući ruku kroz
konopce ka njemu.
Remington se izgleda saţali pa joj uzima ruku u svoju.
Pređe usnama preko njenih zglobova, dok ona počinje
histerično da vrišti. Smijem se, ali onda me ljubomora steţe i
10
davi kao zmija oko vrata. Pogleda u mene dok je pušta, a onda,
tim pokretom koji podsjeća na pokret ogromne, divlje i
smrtonosne mačke, iskače iz ringa.
Potpuna tišina vlada arenom i sve što čujem su otkucaji
mog srca.
Remington... Remington... Remington...
Ide ka meni sa osmjehom, svjestan ko je i šta je.
“Ljubomorna si.” Kaţe tim dubokim glasom od kojeg se
grče prsti na nogama.
“Malo.” Kaţem i smijem se sama sebi.
On se ne smije, ali se smješka smiješkom od koga mu oči
sjaju, dok stavlja polako prste na moje grlo, a palcem mi prelazi
preko usana. Bude mi se leptirići u stomaku. Oči su mu
poluotvorene dok mi posmatra usne. I radi to polako, od ugla
do ugla, a onda, jer zna da ih posjeduje, spušta glavu i uzima ih
svojima.
Njegove usne me zapale. Stomak mi se steţe dok me tjera
da razdvojim svoje i kad jezikom vrelim, vlaţnim pređe preko
njih kako bi me okusio, zastenjem.
“Nemoj biti.” Kaţe dok gleda u moje natečene usne i divi se
onome što je napravio na trenutak. Poljubi me brzo u čelo i
vraća se u ring tim gracioznim, opuštenim hodom.
Iza sebe čujem glasove bez daha.
“Sveca mu, ţelim to da uradim na deset načina do nedjelje!”
“O moj Boţe, bio je ovdje!”
Oliţem usne i još uvijek mogu da ga osjetim zbog čega mi
bradavice očvrsnu, a pička ovlaţi zbog posesivnosti koju
osjećam ka njemu. Dok mu prozivaju protivnika, Remington
steţe bicepse i pesnice. Zabljesne me osmjehom iz ringa i tim mi

11
svojim jamicama jasno govori koliko uţiva da me ostavi da se
topim od čeţnje za njim. Đavo.
Borac kojeg se sjećam od prošle godine, Parker Drejk
˝Teror˝ ulazi u ring. Ĉuje se zvono za početak.
Ding.
Gomila se utiša dok borba počinje i oba muškarca počnu da
zamahuju i udaraju. Remijevi udarci su moćni, moţe se čuti
zvuk njihovog sletanja, snaţni i brzi poput munje. Paam! Paam!
Paam! Meškoljeći se na svom mjestu, gledam i slušam, boreći se
između uzbuđenja i brige, kad Parker padne na zemlju. Skačem
na noge i vrištim RIPTAJD u glas sa svima iz publike, znajući
da je ovo prvi put od mnogih kada ću gledati Remija kako
uzima šta mu pripada, a čega se prošli put odrekao zbog mene.

NAŠ SVET KNJIGA

12
 2 Poglavlja

SREĆA = ON

U cijelom svom ţivotu sam samo sa jednim čovjekom

provela noć. Volim da se sudaram sa njegovim mišićima dok
spavamo. Volim kako posteljina miriše na njega, na nas i kako
su njegova ramena postala moj omiljeni jastuk. Iako su tvrda
k´o sam đavo i dalje najviše volim spavati na njima. Uz njih
dobijam i njegove ruke oko struka, njegov miris, njegovo srce i
oboţavam sve to, svaki djelić. Naročito kad sagne glavu kako bi
zakopao nos u moj vrat pa onda i ja uradim isto.
Ali imamo problem, jer izgleda da njegova strana kreveta
njega izbacuje svako jutro u deset sati dok se čini da moja strana
nema dugme za izbacivanje uopšte.
Danas se osjećam kao da me voz pregazio i mogu da
osjetim da on i nije u sobi.
Vazduh je drugačiji kad nije u blizini. Kad je tu nabijen je
moćnim vibracijama, koje čine da se osjećam super osjetljivo,
bezbjedno i uzbuđeno.
Potpuno sam poludjela za njim.
Prije šest mjeseci sam ţeljela seks na jednu noć - da se malo
zabavim posle toliko godina posvećenih samo karijeri. Umjesto
toga... dobila sam njega.
Nepredvidivog, razjarenog, seksi njega... čovjeka za kim svi
čeznu, a ja to nisam htjela. Da bih završila ne samo sa čeţnjom
za njim, nego se ludo zaljubljujući u njega. I sada, voljeti ga je
kao najuzbudljivija voţnja na rolerkosteru na kojoj sam ikad
bila.
13
 Podiţući se u krevetu, zaklanjam oči od sunčeve svjetlosti i
poţelim da mi Red Bull teče kroz vene kao Remiju. Jedva da
smo oka sklopili radeći naše omiljene seksi stvari, a on je već
spreman nastaviti dalje. Ĉak mu vidim i kofer pored vrata,
spakovan i spreman da idemo na našu sljedeću destinaciju dok
ja tek treba da se spakujem.
Škiljim dok se izvlačim iz kreveta, krećem prema malom
ormaru da nađem nešto da obučem i ugledam pismo na
njegovom noćnom stolčiću pored iPhone - a – koji rijetko pali
osim zbog muzike. Pogled na moje pismo mi donosi mnogo
ruţnih uspomena, toliko da moram da se savladam da ga ne
zgrabim, pocijepam i bacim komadiće u wc šolju.
Ali Remington bi pobjesnio. Tretira to glupo pismo koje
sam mu ostavila kad sam otišla kao da je najveće blago.
Jer mu u njemu kaţem ono što mu niko nikad prije nije
rekao.
Volim te Remi.
Noge počinju da mi se tresu dok zatvaram oči i govorim
sebi da nisam savršena. Niko me nije naučio ovome. Nikad
nisam ni sanjala o ljubavi, partneru... maštala sam samo o
sportu i posljednjim patikama za trčanje. A ne o razbarušenoj
crnoj kosi i plavim očima. Trudim se da naučim. Da budem
ţena kakvu muškarac poput njega zasluţuje. I ţelim cijeli ţivot
da provedem pokazujući Remiju da ga zasluţujem i da se
pobrinem da mu nadoknadim za sve čega se odrekao zbog
mene. Ako iko na ovom svijetu zasluţuje da bude šampion -
onda je to on.
“On je pičkica, samo se opusti:“ čujem grub, muţevan glas
izvan glavne spavaće sobe.

14
 Smijem se reakciji svog tijela, jer čujem Remingtona kako
govori, “pičkica” - utroba mi se steţe i odmah mi je vruće.
Kurva.
Smiješeći se, traţim u njegovim stvarima nešto da obučem.
Znam da voli kad nosim na sebi nešto njegovo. Mislim da je
tako, jer osjeća kao da sam njegovo vlasništvo i ludo je koliko
volim da izazivam te njegove alfa sklonosti. Kad su mu oči
plave posesivan je, ali kada su crne uţasno je teritorijalan.
Oduševljava me kad postane takav, a njega oduševljava kad
nosim njegove stvari.
Pa zašto onda ne bih ovog jutra oduševila i sebe i njega?
Uzmem njegov RIPTAJD ogrtač i obučem ga, onda ţurim u
kupatilo, operem zube i umijem se, veţem kosu u konjski rep i
krenem napolje.
Ĉujem njegov smijeh u dnevnom boravku, koje zvuči više
kao cerekanje zbog nečega što mu Pit govori i u meni sve divlja
kao i inače zbog njega dok provirujem iza ugla.
Moj Boţe.
Ne mogu da vjerujem šta mi radi. Ne mogu čak ni da
objasnim ovu kombinaciju osjećaja u sebi, tresem se – drhtim -
treperim, ali suludo je!
“Provjerava te čovječe, ne vidim šta je tu smiješno.” Pit
govori uspaničeno. “Njegovi izviđači zapitkuju okolo po
hotelima da vide gdje ćemo odsjedati sljedeći put.”
“Samo se opusti i malo pripazi, Pite.” Remington kaţe, a ja
na trenutak samo zurim, i skoro ostajem bez daha.
Moj plavooki lav.
Kosa mu je neuredno razbarušena. Keltska tetovaţa na ruci
se zateţe svaki put kad pomjeri ruku da pije energetsko piće.
Vidim mu spektakularni bronzani torzo. Trenerka mu visi
15
nisko na uskim kukovima i otkriva samo dio tetovaţu zvijezde.
Stopala su mu bosa. Izgleda vrelo, snaţno i ţelim da se u
šuškam uz njega, a vibrirajuća energija koja isijava iz njega na
mene djeluje kao magnet.
“Bruk, dobro jutro!” Dajana Verner, njegov šef kuhinje i
nutricionista, kaţe iz kuhinje.
Skoro lenjo, Remington se okreće i polako, oh tako polako,
ustaje, mišići mu se pomjeraju sa svakim pokretom. Blistavo
plave oči prelaze preko cijelog mog tijela, koje je prekriveno
njegovim crvenim ogrtačem, koji doseţe skroz do mojih članaka
i posesivan sjaj mu sija u očima zbog čega se svaki ţenski dio
mene steţe i grči od ţelje.
“Pa zdravo gospođo Riptajd,” Pit dodaje, braon oči mu sjaju
zabavljeno.
Smiješim se. Jer ne ţelim samo da nosim odjeću sa njegovim
imenom, ţelim da me pita da nosim njegovo ime iako sam davno
još rekla svojim prijateljima da se nikad, nikad neću udati, jer mi
je karijera uvijek na prvom mjestu. Kako da ne!
“Hej Pit i Dajana,” kaţem glasom promuklim od spavanja,
ali oči su mi na Remingtonu, a srce ne prestaje da mi tuče kao
ludo.
Hoće li ikada mirovati u njegovoj blizini? Dok zurim u
njega ovo jutro kao i svako drugo jutro proteklih par mjeseci,
ponavljam sebi da ne sanjam, on nije fantazija, stvaran je. Moj
PRAVI.
Spasio je moju sestru iz kandţi čovjeka čije ime ne mogu ni
da izgovorim. Remington se odrekao pobjede na
prošlogodišnjem šampionatu u zamjenu za njenu slobodu - bez
razmišljanja. Da mi čak nije ni rekao to. Izgubio je zvanje

16
prvaka, ogromnu sumu novca, a umalo i ţivot, sve samo da bi
spasio moju sestru Noru.
Ali nisam znala da je sve to uradio zbog mene.
Sve što sam znala je da je u posljednjoj borbi šampionata.
Da gubi. Da je prebijen. Uništen. Pada i ustaje ponovo. Pljuje na
Škorpiona.
Ţeljela sam da umrem.
Moj fajter uvijek uporan, strastan i odlučan je odbijao da se
bori.
Boţe, koliko sam pogriješila.
Uopšte me nije kaţnjavao time - spašavao je moju sestru.
Da nije došao u moj rodni grad, Sijetl i Noru bezbjedno
vratio kući, nikad ne bih saznala i napravila bih najveću grešku
u ţivotu time što sam ga ostavila zauvijek.
Provela bih ţivot bez ljubavi, iskrenih osmjeha i što je
najgore bez Remija. Kao što bih i zasluţila.
Dok se mučim sa teškim osjećajem krivice koje mi izaziva
ovo sjećanje, zabljesnu me njegove jamice i ako sam mislila prije
par minuta da sam srećna, onda je nemoguće opisati ovo što
osjećam sada.
“Hej,” šapućem.
“Znači moj mali dinamit je ipak preţivjeo.” Kaţe sa
vragolastim sjajem u očima.
“Pa posle tebe - jedva.”
Prasne u smijeh dok Pit kašljuca. “Narode, još uvijek sam
ovdje, kao i Dajana.”
Nestane mi osmjeh i iako Remington ne prestaje da se
smiješi pogled u očima mu je njeţniji. Odjednom, zbog njega
postajem stidljiva. Kao djevica. Kao da me je sinoć ogolio i od

17
jutros sam bez mrvice hrabrosti, bez ikakve zaštite, noseći samo
nešto što pripada njemu.
Još uvijek sluţeći se tim jamicama kao smrtonosnim
oruţjem kreće ka meni.
Natjeram sebe da se pomjerim kako bi se našli na pola puta
i prigušim iznenađen krik kad pruţi mišićavu ruku, prstima
uhvati ogrtač i privuče me naglo sebi. “Dolazi ovamo.”
Promrmlja.
Saginje glavu i spušta usne na moje uho, dok ruku širi na
donjem dijelu mojih leđa, podiţući je prema mjestu gdje piše
RIPTAJD, kao da me podsjeća šta nosim na sebi. Ostajem bez
daha kad spusti nos na moj vrat i udahne duboko. Sranje, ubija
me kad to radi, a između nogu osjećam bolno stezanje od
potrebe.
“Remingtone, slušaš li me?” Pit pita.
Remington reţi moje ime, duboko i tiho, na isti način na
koji to radi kad jebe. “Dobro jutro, Bruk Dumas.” Stomak mi se
steţe u odgovoru na to, a zbog poljupca na mom uhu mi
otkazuju koljena. Uvijek mi to radi. Pit ponavlja šta je
prethodno rekao i ja pokušavam da se odmaknem, ali mi on ne
dozvoljava.
Gura nogom stolicu malo dalje, sjeda i stavlja me na svoje
krilo. A onda me premješta na jednu butinu kako bi mogao da
dohvati svoje piće. Napokon pogleda u Pita i govori mu tihim,
ali strogim glasom. “Udvostruči naše izviđače i kaţi im da prate
njegove.”
Prstima jedne ruke mi prelazi niz kičmu, a Pit izgleda
zbunjeno dok se češka po glavi.
“Rem... druţe... jebeni idiot je varao kako bi pobijedio, a zna
da će izgubiti dokle god se ti boriš u ovoj sezoni. Špijunira nas i
18
daće sve od sebe da nas sabotira ove godine! Pokuša će da te
jebe u mozak i da te isprovocira koliko god moţe!”
Jedva da uspijevam da pohvatam sve o čemu pričaju, ali
´provociranje´ Remingtona nije dobra ideja. Ima uţasan
temperament. Uporan je i tvrdoglav, ali najgore od svega je to
što je bipolaran i ne treba da izazivate njegovu crnu stranu,
osim ukoliko ne ţelite da se suočite sa preko sto kila snage koja
ne spava.
A ja, iako volim i kad je crn, ipak sam zabrinuta, naročito,
jer on sam ne izgleda zabrinuto ovim zbog čega ga Pit uporno
upozorava.
Umjesto da ogovori na pitanje svom ličnom asistentu,
okreće se ka meni, stavlja mi ruke na vrat i upliće prste u kosu.
“Ţeliš li doručak?” pita me.
Ugrizem se za unutrašnjost obraza i nagnem ka njemu kako
me Pit ne bi čuo. “Misliš osim onog koji je išetao iz mog
kreveta?” štipne mi nos, a onda se i sam nagne ka meni. “Posao
je primorao tvoj doručak da ustane iz kreveta ranije danas.”
“Ustvari se osjećam neobično mamurno ovog jutra i uopšte
nisam gladna.”
“Mamurna od čega? Mojih usana?” pita, razigranih očiju.
Pogledam mu pune, savršene usne. Način na koji ih koristi
je savršen. Svaka riječ koju izgovori je savršena. Seksi kučkin
sin. Naravno da sam mamurna zbog njega, na način koji nisam
nikad bila prije.
“Znaš,” Pit nas prekida, “ne bih se ovoliko zamarao niti
zabrinjavao zbog Škorpiona da ne zna tvoju slabu tačku sada.”
Klima glavom u mom pravcu.
“Njoj neće prići ni blizu. Uništi ću ga prethodno.” Jeţim se i
pomalo mi se vrti u glavi sa kolikom sigurnošću izgovara ovo.
19
 Posljednji meč u finalu ove godine je moj najveći košmar.
“Mogu da predvidim nekoliko načina na koje moţe da
dođe do tvoje slabe tačke.” Pit govori. “I da nađe način da ti
pritisne crveno dugme i uznemiri te i izludi.”
Remington se okrene ka meni, skloni mi kosu sa lice i
podigne glavu dok me proučava. Svjestan je da mi teško pada
da čujem ime tog čovjeka, a kamoli da slušam kako pričaju o
njemu.
Crni škorpion je kao sam đavo za mene. Taj seronja je prvo
povrijedio moju sestru, a onda i mene. I najgore od svega,
povrijedio je Remingtona. U finalu prošle sezone. Povrijedio ga
je zbog mene. Boţe, maštam kako ubijam gada.
“Izaziva će te, muči će te...” Pit nastavlja prijetećim tonom.
Remi me posmatra bez riječi, grudi su mu gole, vrat snaţan
i kad ponovo vrati svoju paţnju na njega, glas mu je trezveniji.
“Pite, nije čak još ni napravio potez, a ti već ludiš.” Kaţe
mu.
“Jer sam ja onaj koji popravlja stvari kad ti poludiš.” Pit
rukom prelazi preko kravate, gladeći je. “Ova sezona bi veoma
gadno mogla poći nizbrdo. Ţelimo te jakog i spremnog, čovječe.
Treba da krenemo na aerodrom najdalje za pola sata, ali
upozoravam te u Feniksu moţda ne bude tako mirno kako to
očekujemo.”
“Biću pribran, samo nam udvostruči izviđače.” Remington
kaţe ozbiljnim tonom, a onda uzima zadnji gutljaj energetskog
pića i ostavlja flašu u stranu.
“Dobro, dozvoli da pozovem još nekoliko...” gledam Pita
kako odlazi do kuhinje i kucka na svom telefonu.

20
 Remijev glas je dublji kad mi da svoju ne podijeljenu
paţnju. “Prespavala si...” mrmlja dok mi uzima lice u ruke i
smiješi mi se. “Izmorio sam te sinoć?”
Glas mu je ispunjen seksom i njeţnošću. Dok klimam
glavom potvrdno, osjećam kako se toplota širi mojim tijelom.
“Ĉula sam da Bogovi seksa to inače rade.” Zezam ga.
Smije se tiho dok mi palcem prelazi preko donje usne.
“Tako je. Spremna si da krenemo?”
Gricnem mu prst i klimnem glavom smješkajući se.
“Nedostajao si mi u krevetu jutros.” Šapućem.
“Boţe i ti si meni. Moram da budem prvo što će tvoje oči
ugledati svakog jutra.”
Pritisne me uz sebe i zagnjuri lice u moju kosu i sva
napetost zbog slušanja o Škorpionu nestaje onog trenutka kad
mu udahnem miris. Prislonim nos na njegove grudi i mirišem
ga dok on miriše mene, nestaje sve oko nas i u ovom trenutku
ništa drugo nije bitno. Ništa nije bitnije od njega, njegovih ruku
oko mene i mojih oko njega. Mislim da jednim dijelom još
uvijek ne moţe da vjeruje da sam mu u rukama ponovo, jer me
steţe toliko jako da jedva dišem, ali i ne treba mi vazduh.
Toliko sam dirnuta njegovim mirisom, osjećajem njegovih
moćnih ruku oko sebe, kad sam prije samo dva mjeseca glupo
se odrekla svega ovoga.
“Volim te.” Šapućem i kad ne čujem odgovor otvorim oči i
stresem se kad vidim divlji pogled u njegovim očima. Ponovo
mi pređe palcem preko donje usne, a onda me vrati na svoje
grudi kao da sam mu najveće blago. Sagne glavu i spusti usne
pored mog uha. “Sada si moja.”

NAŠ SVET KNJIGA

21
 3 Poglavlje

LET ZA ARIZONU

Privatni avion je Remingtonova najveće igračka.

Tim uvijek uzima prednji dio sjedišta u avionu, dok
Remington i ja volimo sjedišta u zadnjem djelu, što je najbliţe
ogromnom drvenom baru i televizoru sa ravnim ekranom, iako
smo mi rijetko koristili i jedno i drugo.
Uzbuđenje je bilo u vazduhu danas dok smo se ukrcavali.
Sezona je zvanično počela - i nakon ukusa Remingtonove borbe
sinoć, tim je napumpan. Pit i Rajli su čak lupili pesnice sa
pilotom čim smo izašli iz Eskalade.
“Stvari su mnogo bolje kad si ti tu,” Dajana mi je rekla dok
se spuštala u svoje plišano sjedište, bolje nego ono u prvoj klasi.
“Tako sam uzbuđena što vas vidim opet zajedno.”
“Moram da kaţem,” trener Lup se ubacio, iskreno s
obzirom da je čovjek vječito mrgodan tokom nedjelje bilo je
čudno vidjeti osmjeh na toj njegovoj ćelavoj glavi, “Ti motivišeš
mog momka više nego bilo šta do sada. I ne da mi je drago što
si se vratila, nego sam se potajno i molio za to, a prokleti sam
ateista.”
Smijem se i tresem glavom dok nastavljam svoj put između
sjedišta i prije nego što uspem da stignem do zadnjeg dijela, Pit
izgleda da se ukrcao i dobacio mi, “Bruk da li si vidjela naša
nova šefovska odijela?” Pitao je. Okrećem se da ga pogledam i
vidim da je i Rajli već ukrcan. Pit mi se ceri prelazeći rukom
dole niz crnu kravatu dok sam ja pomno gledala njegov izgled,

22
Rajli mi se ceri takođerr i širi svoje ruke tako da mogu baciti
dobar pogled, nisam imala pojma da su im odijela nova.
Bila su u suštini ista kao što momci nose svaki dan i danas
kao i svakog dana oni su spremni da uskoče u snimanje filma
Ljudi u Crnom XII - ili bilo koji sličan.
Pit sa svojom kovrdţavom kosom i smeđim očima bio bi
neka vrsta obavještajaca. Rajli, sa svojom plavom kosom i tim
površnim izgledom, bi bio onaj koji slučajno ubija demona
otvarajući vrata kola ili tako nešto.
“Šta kaţeš?” pitao je ponosno.
Potrudila sam se da imam WOW pogled na svom licu dok
sam odgovarala, “Momci izgledate seksi!”
Za cvilila sam kad sam osjetila stiskanje na mojoj guzici,
Remington me je povukao za struk ostatak puta do naših
sjedišta.
Posjeo me je dole i bacio se na mjesto pored mene,obrve su
mu nisko preko njegovih očiju.
“Reci to još jednom za nekog drugog muškarca.”
“Zašto?”
“Samo me iskušaj.”
“Pit i Rajli izgledaju taaaakooooo....”
Njegove ruke kreću pod moj pazuh i on počinje da me
golica. “Pokušaj opet sada.” Mumljao je.
“O moj boţee, tvoji ljudi u crnom su tako jebeno...”
Zagolicao me je jače.
“Ne puštaš me čak ni da kaţem riječ seksi!” cičala sam, a
onda je stao.
Plave oči su mu se sjajile, na usnama mu se pojavljuje
najizazovniji osmjeh koji sam ikad vidjela i zajedno sa čvrstom

23
vilicom i rupicom u obrazima, moji prsti kreću da se grče. “Da li
bi pokušala to opet, Bruk Dumas?” pitao je ponosno.
“Da bih zato što mislim da Pit i Rajli izgledaju
nevjerojatno...”
On me je zagolicao tako jako da sam se bacakala u
vazduhu, onda bila u borbi za vazduhom i našla se u nekoj
poziciji gdje nisam ni sjedala ni leţala na svom sjedištu, moje
grudi se podiţu teško sa svakim novim uzdahom.
Naši osmijesi blijede dok se ukusna seksualna svijest
počinje razvijati među nama dok zurimo duboko jednom
drugom u oči.
Iznenada, on poseţe i koristi svoj palac da skloni zalutali
pramen iz mog uha, njegov glas postaje grublji dok mu jedna
rupica na obrazu nestaje. “Reci to kad govoriš moje ime,” rekao
je i drhtaj je prošao kroz mene čim je krenuo prstom dole niz
vilicu.
“Tvoj ego nije dovoljno velik.” Šapnula sam tiho dok sam
memorisala njegovo lice. Kockastu bradu, bodljikavu kosu,
glatke tamne obrve preko onih prodorno plavih očiju, koje su
me gledale sa taman dovoljno nestašluka i dovoljno ljubomore
da mi se maca stisne.
“Moglo bi se reći da on opada kada moja djevojka
odmjerava ta dva tupana.” On me je lagano podigao da
sjednem, dok je i on sam sjeo, naslonio se udobno nazad svojim
seksi muţevnim sjedenjem, sa raširenim nogama, svoje duge
mišićave ruke ispruţio je preko naslona sjedišta dok me je
gledao polu namršteno.
“Šta sam trebala da kaţem?” rugala sam se sa osmjehom.
“Da ne izgledaju dobro u novim odijelima? Oni su mi kao
braća.”
24
 “Ne, oni su kao moja braća.”
“Vidiš, a ja sam tvoja tako da je to ista stvar.” Slegnula sam
ramenima i povukla suknju na svoja koljena.
“Sad znaš kako se ja osjećam kad se ţene vrišteći bacaju na
tebe.” Lagano sam dodala dok sam vezivala svoj pojas.
On hvata moju bradu i tjera me da ga pogledam. “Koga
briga šta one rade kad sam ja lud za tobom?”
Moje srce počelo je da udara. “Isto je i sa mnom. Ne moraš
da reţiš čim me pogleda drugi muškarac.”
Oči su mu potamnele, spušta ruku i steţe vilicu. “Budi
zahvalna što imam bar malo kontrole u sebi i što ih ne zapucam
u najbliţu banderu. Jer ja znam šta ti oni rade u svoji glavama.”
“Samo zato što ti to radiš ne znači da rade i drugi.”
“Naravno da rade. Nemoguće je ne raditi.”
Ja sam se nasmijala, jer znam da me jebe u svojoj glavi
milion puta kad nije mogao fizički. I ja radim isto naravno.
Kladim se da i monahinje koje ga vide rade to isto.
Osjećajući se nestašno, podvukla sam prste pod njegovu
majicu i osjetila udare njegovog srca, uţivajući u osjećaju
njegove koţe na mojim prstima. Oboţavam sve u vezi ljudskog
tijela. Ne samo zato što radim na sportskoj rehabilitaciji, nego
zato što sam i sama bila sportista i apsolutno se divim tome šta
naša tijela mogu, kako ono trpi dok ga guraš, kako je podešeno
sa urođenim mehanizmom za opstanak i preţivljavanje... Ali
iako ja volim ljudsko tijelo, Remijevo je za mene ipak sveta
crkva. Ne mogu čak ni riječima objasniti šta njegovo tijelo radi
mom.
“Sve djevojke te skidaju pogledom dok se boriš,” govorim
mu i moj osmjeh blijedi dok malo ljubomore zauzima mjesto
osmjeha. “To me čini nesigurnom zašto si me izabrao u masi.”
25
 “Zato što sam znao da si za mene. Jedino, isključivo za
mene.”
Moje tijelo se napelo na te riječi, tako je seksi kada u
kombinuje taj zadovoljni osmjeh i samopouzdanje.
“Jesam,” sloţila sam se, gledajući u te plave oči. “I sada ne
znam šta prije ţelim da poljubim tebe ili te tvoje jamice?”
Jamice nestaju, oči mu postaju svjetlije, dok poseţe da po
mazi moju donju usnu.
“Mene, uvijek mene. Onda ostatak mog tijela.”
Moja donja usna bila je topla dok ju je masirao svojim
palcem dok su stjuardese prolazile da zatvore vrata aviona i
dok se cijeli tim smjestio u svoja sjedišta, a onda sam čula
sopstveni šapat. “Pusti me da ugasim svoj telefon za
polijetanje... Ali definitivno mi duguješ jutarnji poljubac. Iako je
podne.” Klimnula sam ka njemu sa upozorenjem.
Njegovo cerekanje je slabo, ali osjećam kako prolaze trnci
mojom koţom. “Dugujem ti mnogo više od toga, ali poče ću sa
tvojim usnama.”
Boţe Remington me ubija. On govori opušteno, skoro kao
da obećava - da poljubi ću te. I moj sistem odmah divlja. Moja
krv proključa čim počnem da mislim o tome, brzo izvlačim
telefon iz torbe da ga ugasim kad vidim poruku od Melani
MELANI: Moja drugarice, kao da su prošli vjekovi, jako mi
nedostaješ kad se vraćaš?
Koristim obje ruke da joj odgovorim : Mel! I ti meni
nedostaješ tako jako. Ali tako sam srećna. Tako sam jebeno
srećna i nije smiješno! Ili moţda jeste! Vidiš? Zvučim pijano!
Hahaha.
MELANI: Ja ţelim Remija.
MELANI: I Brukk!
26
 BRUK: Sad kad je sezona počela, isplanira ću dobro mjesto
da dođeš da me posjetiš, ja častim i Nora moţe da dođe.
MELANI: Ali da li i dalje zadrţavaš svoj stan u Sijetlu?
Na moment sam se namrštila na pitanje, jer kada sam
napustila svoj ţivot i odlučila sa pratim svog seksi boga na kraj
sveta, dok je on pojačavao količinu treninga da bi bio spreman
za sezonu, moja kirija mi nekako nije pala na pamet.
Odgovorila sam Melani: Stvarno sam mu posvećena, Mel,
tako da vjerojatno neću obnoviti svoj zakup kad istekne. Moj
dom je sada ovdje. Odjavljujem se, jer polećem, ali čujemo se
kasnije. Volim te Meli !!!!!!!
MELANI: I ja tebe!
Isključila sam telefon i vratila ga u torbu. Kad sam podigla
glavu, moj seks se stiska kada vidim kako Remi drţi svoj
srebrni ipod. Ovaj čovjek zaista zna kako da me zavede
muzikom. Gledala sam ga kako ozbiljnog lica palcem prelazi
preko liste, ti njegovi spori senzualni pokreti izazivaju vlagu
među mojim nogama.
Gleda u mene đavolskim pogledom, a onda poseţe i stavlja
mi njegove slušalice oko glave, jako sam uzbuđena kad stiska
plej. Pjesma počinje, prodorne radoznale plave oči ostaju na
meni, čekaju moju reakciju.
Od čega se ja topim na sjedištu.
Osjećam kako mi duša drhti unutar mene.
Jer pjesma koju mi je pustio potpuno je zaustavila moje
disanje.
Pritisnuo je svoje čelo na moje dok me je gledao kako
slušam, toliko sam dirnuta njegovom pjesmom, da mi se ruke
tresu dok jednu slušalicu stavljam u njegovo uho tako da
moţemo oboje da slušamo.
27
 Pritisnutih čela jedno od drugo, ja sam gledala njegov izraz
dok je on gledao moj... oboje smo slušali prelijepu pjesmu. Ne
bilo koju pjesmu. Njegovu pjesmu. Iris... Od Goo Goo Dolls.
Njegov pogled tamni sa istim emocijama koje rastu i u
meni, zatim on obuhvata jednu stranu mog lica. Tijelo mi se
steţe u očekivanju onoga što sledi. Osjećam njegov dah dok
polako smanjuje razmak između naših usana. Do trenutka kad
je okrznuo moje usne svojim, ja sam već zatvorila svoje oči.
Očešao je jednom, dvaput. Njeţno. Polako. Izdah mi je
pobjegao, a jecaj zahtijevao da me poljubi jače, ali umjesto da
čujem svoj jecaj čula sam ovo:
Kad bi sve trebalo biti slomljeno
Ja samo ţelim da znaš ko sam
Boţe ne mogu da slušam ovu pjesmu, a da ne osjetim strah
unutar sebe. Moram da mu budem blizu koliko god je to
moguće. Što bliţe mogu da mu budem. Od glave do pete, ja
ţudim za njim, svaki dio mene ţudi za svakim dijelom njega.
Podiţem lice i lagano pritiskam svoje usne na njegove, ţeljno
zavlačeći prste u njegovu kosu. Remi, boţe, poljubi me jače.
Ĉini da čekam još malo dok koristi svoju ruku da namesti
moju glavu pod ugao, a onda, onda njegove usne napokon
osvajaju moje, njegov jezik nalazi ulaz u moja usta i ja stenjem
kad nam se jezici napokon dodirnu. Ne čujem njegovo
stenjanje, ali osjetim vibracije njegovog tijela pod svojim
grudima, jeţim se od dodira njegovog jezika i moje usne se kao
po komandi opuštaju pod njegovim. Jer ne postoji niko kome
više vjerujem, niko ne spušta sve moje zidove kao što je ovaj
čovjek uspeo da ih spusti. Milovao je jednom rukom bočnu
stranu mog tijela, njeţno sisajući moju donju usnu, ja osjećam

28
toplotu među svojim nogama. On hvata moje izdahe. Ukrućuje
moje bradavice. Dovodi moje tijelo u očaravajuću senzaciju.
Sve do sada nisam ni znala koliko mi je bio potreban ovaj
poljubac, od kog cijelo moje tijelo drhti, svojim jezikom
izazivam njegov da ponovo prodre u moja usta.
Nisam znala da li Pit ili Rali ili bilo ko gleda, Iris svira u
našim ušima i naše usne su vlaţne i ţeljne.
On podvlači prste pod moj top dok sisa, vuče i gricka. Ĉini
se nemogućim, ali svaki atom mog bića osjeća zadovoljstvo od
njegovih usana na mojim.
Ja stenjem od potrebe za njim i grizem ga, on gubi malo
kontrole.
Otkopčava moj pojas i naginje me unazad tako da leţim
preko cijelog zadnjeg sjedišta. Pjesma prestaje i počinje druga
pomalo je iz frustriran od buke koja kreće u njima, skida nam
slušalice i baca ih pored. Onda prelazi očima preko mog tijela.
Iznenada ne sluša ništa drugo osim lupanja mog srca dok
naginje glavu ka meni.
“Jebiga, ţelim te,” rekao je zatim čujem još jedan gladan
zvuk njegovih usana koje susreću moje. Toplota plamti kroz
moj krvotok čim je ponovo zaposjeo moje usne. Jezici nam se
prepliću. Ruke miluju. Disanja miješaju.
Među mojim butinama, ja sam natopljena, vrpoljim se
nemirno pod njegovom teţinom od čega on samo jače
zaposjeda moja usta. Osjećam udar njegovog srca ispod majice i
moji nervi lude kada opet lagano zavlači prste pod moj top.
Ubija me. Ţeljela sam poljubac - ali sad ţelim više. Svaka
pora, ţivac, atom ćelija zagrijana mi je do usijanja. Naše usne su
tako dobre zajedno, osjećam se ţivom, potrošenom, voljenom.
Ja volim, ja ţelim, ja trebam... njega. Tako jebeno mnogo. Ne
29
vjerujem da će ikada zaista znati... kako se postiđeno osjećam
što sam otišla... Kako me boli način na koji se povredio zbog
mene... koliko sam odlučna da ostanem sa njim.... koliko ga
zaista volim...
Njegovi prsti pronalaze moje bradavica preko mog
grudnjaka i one su tako osjetljive, udar toplote poslao je čeţnju
sve do mojih noţnih prstiju.
“Remi moramo stati,” šapnula sam, zadihano, dok sam još
imala snage i malo mozga Ali i ako sam ja rekla jedno, moje
tijelo je pokazivalo drugačije, grčilo se i uţivalo toliko da me
nije bilo briga ako se to desi i ovdje, sada.
Ali mislim da bi poludio ako bi me neko odavde čuo kako
svršavam.
On se povlači malo i uzima dug dubok uzdah. Onda, me
pogleda, oči mu gore, zatim me ljubi opet, malo grublje. Njeţno
stenje i staje, naslanja svoju glavu na moju, njegovo brzo disanje
miluje moje uho. “Pusti mi pjesmu,” kaţe grubim glasom,
povlačeći me da sjednem.
Veoma svjesna svojih natečenih usana, do hvatam ipod i
listam listu pokušavajući da ignorišem vatru među svojim
butinama. “Samo mi prvo vrati moj mozak.”
On se nasmijao i lupnuo moj nos. “Pusti mi jednu od svojih
ţenskastih ljubavnih pjesama.”
“Ima ih tako mnogo. Ne znam čak ni gdje da počnem.”
Traţila sam kada je on stavio prst na moj i vodio me njeţno niz
listu.
“Imam jednu za tebe. Onu kakvu voliš.”
Glas mu je blizu mog uha i izaziva trnce zadovoljstva svuda
po meni. On stisne plej na pjesmi koja bi trebala biti baš onakva
kakvu volim, ali to nije bila ţenska pjesma uopšte.
30
 Bila je od Kelly Clarksonsa ’Tamna strana ’
Moja unutrašnjost se topila dok sam slušala muziku voljela
sam Kelly, ali oh, ova pjesma. Riječi. Remi ţeli da zna... da li ću
ostati, da sam obećala da neću pobjeći...
Gleda me sa malenim veselim osmjehom. Ali oči mu nisu
baš vesele. Oči su mu upitne. On ţeli da zna.
Kad je uzeo moju ruku i isprepletao prste sa mojim u stilu
momka, ja sam se nagnula ka njemu i bez oklijevanja rekla
“Obećavam. Obećavam, da imaš moje srce i imaš mene. Uvijek
ćeš me imati.”
Jednostavno nema pjesme na svijetu i nijedna pjesma ne bi
bila dovoljna da zaista opišem koliko ga volim. Volim ga i kad
su mu oči crne, kad su mu oči plave, iako znam - duboko u sebi
- da ne vjeruje da sam ovdje da bih ostala - jednog dana, kunem
se jednog dana natjera ću ga da mi povjeruje. Smiješili smo se
dok smo slušali pjesmu i kad je stisnuo moju ruku, ja sam
stisnula njegovu zauzvrat, govoreći sebi da bez obzira na sve,
nikad neću pustiti njegovu ruku.

***

Nas hotel u Feniksu izgledao je kao sa slike. Dugi niz od

dvadeset prelijepih zgrada širilo se ljupko preko pustinje,
ukrašeno sa cvjetovima kaktusa, koji su bili toliko prelijepi i
nestvarni da sam imala potrebu da odem i dodirnem ih samo
da bi se uvjerila da nije plastika.
Unutar mermernog lobija, dvije tinejdţer djevojke su
šaputale i pokazivale na Remija dok je prolazio - jer naravno
primijetile su ga. On se mora primijetiti kao što bi se primijetio i
bik da prođe lobijem.
31
 Njihov pogled nas skenira - grupu koja je ušla sa njim - a
onda čini mi se kreću da skeniraju mene.
Podiţem jednu obrvu sa veselim osmjehom i očigledno su
shvatile da sam ja njegova djevojka, ali ne mogu si pomoći
stomak mi se grči od pogleda koji mu upućuju i od načina na
koji ga gutaju pogledom.
“Vidi te dvije nekulturne djevojke, sa očima koje gutaju.”
Dijana mi govori. “Zar nisi ljubomorna?”
“Ekstremno,” kaţem i naboram svoj nos nad samim
iskazivanjem ljubomore.
Remi baca pogled ka meni dok on i Pit čekaju ključeve,
Dijana se počinje smijati.
“Boţe taj čovjek zna svoju sopstvenu ţalbu.” Rekla je. “Ali
ja ne bi bila ljubomorna Bruk, cijeli tim osjeća tu ljubav među
vama. Nikad ga nismo vidjeli takvog u vezi nekog. Bez obzira
koliko ţena paradira ovuda, on bi se ipak vratio po tebe.”
“Na šta misliš?” pogledala sam je. “Ţene paradiraju gdje?”
“Našim hotelom.”
“Misliš skoro?”
Moj stomak je potonuo i mislim bukvalno potonuo, kad su
se Dijanine oči proširile i lice joj izgubilo boju.
Počela je da trese glavom... onda je počela da se okreće oko
sebe kao da traţi mišju rupu da se sakrije! “Bruk,” šapnula je,
tona koji se izvinjava kada je zakoračila unazad. Zašto?
Zar je mislila da ću je udariti?
Zar izgledam kao da ću udariti nekog?
Ne ţelim nekog da udarim, jedva da mogu i da stojim.
Sve blijedi kad se okrenem i počnem da zurim u Remijeva
leđa. Preko lobija. Mislim o načinu na koji se pomjera, kao
predator, kad vodimo ljubav. U mom umu, vidim njegove oči,
32
način na koji me gleda kad svršavam za njega. Zamišljam ga
kako se proteţe preko hotelskog kreveta dok milion ţena
pokušava da mu ugodi njegove plave oči - moje plave oči -
gledaju kako se raspadaju pred njim.
A onda, onda mislim da nisu plave, da su crne. Remi u
svojim crnim danima, intenzivan i maničan, nesmotren kao što
je uvijek bio.
Jer nije normalan. Ĉak ni blizu normalnog. On nije samo
jebeni Remington ’Riptajd’ Tajt - on je bipolaran i on pliva od
jednog raspoloţenja u drugog. Kad postane maničan, on radi
nešto čega se ne sjeća, ponekad se i sjeća. A u mjesecu kada sam
otišla, bio je veoma, veoma maničan. Njegove oči bile su crne i
misteriozne dok me je očajnički traţio sa bolničkog kreveta...
Moje srce je podivljalo noge su mi za klecale, dok sam se
sjećala kako je pokušao da pokida sve priključke od aparata
koje je imao na sebi i zaustavi me.
Srce je udaralo jače i jače, pogledala sam u Rajlija preko
lobija koji je čačkao telefon dok sam se ja prisjećala kako je
doveo gomilu prelijepih ţena Remingtonu u krevet ne tako
davno - da ’uvesele’ njegove crne epizode.
Prije nego što sam se uspela zaustaviti, ja sam odletjela do
njega poput metka pesnica stisnutih pored sebe. “Koliko kurvi
si doveo u Remingtonov krevet Rajli?”
“Izvini?” spustio je svoj telefon, kompletno pogubljen.
“Pitala sam koliko... kurvi... si doveo u njegov krevet. Da li
je uopšte bio svjestan toga što im radi?”
Pogledao je u Remingtona kako se vraća, zgrabio me za
lakat i odvukao u stranu. “Nemaš pravo na ţalbu Bruk, sjeti se
otišla si! Otišla si kad je bio jebeno slomljen u bolničkom
krevetu, Pit je čuvao tvoju sestru - na odvikavanju od droge - a
33
ja sam jedva mogao da pokupim komadiće od onoga što je
pismo... tvoje jebeno pismo... napravilo od njega! Nešto što ti
nikad, ikad nećeš razumjeti! Za slučaj da si zaboravila, Rem ima
poremećaj raspoloţenja. Morao je biti izvučen iz svoje jebene
tamne...”
“Hej.” Reminton ga je cimnuo za okovratnik i stisnuo
pesnicu kao da planira da ga udari. “Koji kurac radiš?”
Rajli se cimnuo unazad popravljajući kravatu na svom
novom glupom odijelu. “Samo pokušavam da objasnim Bruk,
ovdje, da stvari nisu bile ovako srećne kao što su sad, kad je
otišla.”
Remi je uperio prst u Rajlijeve grudi. “Gotovo je sa tim. Jesi
li razumeo?”
Rajli je stisnuo vilicu, a Remington ga je toliko snaţno
gurnuo prstom da se ovaj odmakao za korak u nazad. “Da li
razumiješ?”
Rajli je klimnuo bijesno. “Da razumijem.”
Bez ijedne riječi, Remington je povukao svoju ruku na
zadnji dio mog vrata i poveo me u lift.
Tokom voţnje liftom, moja unutrašnjost se stiskala, a srce je
boljelo, govorila sam sebi da nemam prava da se osjećam
ovako.
Bez da sam zaista vidjela nešto ispred sebe, zurila sam
nijemo u našu hotelsku sobu dok smo ulazili. Naš dom. Naše
hotelske sobe uvijek su bile poput doma, ali nijedna nije bila
moj dom. Moj dom je daleko. Moj dom je sad ovaj muškarac. I
moram da prihvatim činjenicu da će me ljubav prema njemu
moţda slomiti. Iznova i iznova, ljubav prema Remingtonu će
me slomiti. Kad se bori i primi više udaraca nego što mogu
podnijeti, ja ću se slomiti. Kad je njeţan i kad mi daje svu ljubav
34
koju mislim da ne zasluţujem, ja ću se slomiti. Kad ima
epizodu, kad mu oči pocrne i ne sjeti se riječi koje je rekao ili
stvari koje je uradio ja ću se slomiti.
“Sviđa ti se soba, mali dinamitu?” njegova toplota me
obuzima dok staje iza mene i privlači me bliţe svom tijelu
rukama. Osjećam toplotu. Zaštićenost. “Ţeliš li da odemo na
trčanje kad se smrači?”
Njegove usne prelazile su preko krivine mog vrata, taj
dodir poslao je trnce ka mom srcu. Osjećam se kao da sam
progutala cijelu baštu kaktusa dok sam povlačila okovratnik
moje majice i okrenula se.
“Da li si jebao druge ţene?”
Naše su se oči srele i poznati drhtaj me obuzima dok
gledam u te njegove oči i da mi ţivot ovisi o tome ne bih mogla
znati o čemu misli.
“Znam da nemam prava to da te pitam.” Udahnula sam
duboko gledajući u njegove plave oči koje su me gledale nazad
sa velikim intenzitetom.
“Raskinuli smo zar ne? Bio je to kraj. Ali... Jesi li?”
Ĉekala sam, njegove oči počele su da trepere.
On se zapravo. Počeo smijati!
“Zar ti je bitno?” pitao je, jedne obrve podignute. “Ako sam
spavao sa nekim?”
Bijes i ljubomora ključali su u meni tako brzo, da sam
zgrabila jastuk kauča i udarila ga u grudi kad sam eksplodirala.
“Šta ti misliš jebeni kretenu?”
Zgrabio je jastuk i bacio ga. “Reci mi koliko ti je bitno.”
Vidio se nestašluk u njegovim očima što me je još više
razbjesnilo, pa sam bacila još jedan jastuk na njega.
“Reci mi!”
35
 “Zašto?” on je odbio jastuk i krenuo ka meni dok sam ja
krenula da se udaljavam, smije se zabavljeno. “Ostavila si me
mali dinamitu. Ostavila si me sa slatkim malim pismom u kom
si mi rekla da se jebem i nastavim sa svojim ţivotom.”
“Ne ostavila sam te sa pismom u kom sam ti rekla da te
volim! Nešto što ti meni nisi rekao dok se ja nisam vratila i
preklinjala te da mi kaţeš.”
“Tako si jebeno slatka ovako. Dođi ovamo.” Zgrabio je
pozadinu mog vrata i povukao me u svoj zagrljaj, ja sam
koristila svu snagu u pokušaju da se oslobodim.
“Remingtone ti se meni smiješ!” Počela sam plakati.
“Rekao sam dođi ovamo.” Povukao me je nazad u svoje
ruke, a ja sam mlatila glavom i ramenima dok sam se
pokušavala osloboditi.
“Remi, reci mi! Molim te reci mi šta si uradio?” preklinjala
sam.
Pribio me je uza zid i stavio čelo na moje, pogled mu je bio
posesivan. “Sviđa mi se kad si ljubomorna. Da li je zato, jer me
voliš? Da li osjećaš vlasništvo nad mnom?”
“Pusti me,” izdisala sam bijesno.
Podigao je jednu ruku i obuhvatio mi lice tako, tako njeţno,
kao sa sam od stakla. “Ja osjećam. Osjećam potpuno vlasništvo
nad tobom. Moja si. I ne puštam te nigdje.”
“Rekao si mi ne.” Izdahnula sam, plameni bol parao me je
iznutra. “Mjesecima umirala sam od ţelje za tobom. Ludjela
sam. Ja sam... svršila... kao jebeni idiot! Na tvoju jebenu nogu!
Bio si suzdrţan sve dok ja nisam... umirala pomalo od tolike
ţelje za tobom. Imaš jače moći nad mnom od samog Zevsa. Ali
prva djevojka koju su doveli na tvoja vrata... onog momenta
kad sam otišla, prva kurva koja je došla da ti pruţi...”
36
 Osmjeh mu je i dalje na licu, ali svjetlost u očima mu malo
potamni “A šta bi uradila da si bila ovdje? Zaustavila to?”
“Da!”
“Ali gdje si bila?”
Moje disanje postaje isprekidano, teško.
Pognuo je glavu da me pogleda pravo u oči, ozbiljan. “Gdje
si bila Bruk?” jedna velika, topla ruka obmotala se oko mog grla
prelazio je palcem lagano preko moje kucavice.
“Bila sam slomljena,” plakala sam u miksu bola i besa.
“Slomio si me.”
“ NE. Ti. Tvoje pismo. Slomilo je mene.” Svjetlost je nestala
iz njegovog pogleda i on je krenuo prstima dole niz moje grlo,
polako sve do moje ključne kosti, pa onda i gore do mojih
usana. “Zašto je vaţno da li sam poljubio hiljadu usana da bih
zaboravio ove?”
Ĉulo se kucanje na vratima, ali naši pogledi su zaključani i
kao rakete srljali su ka svojim ciljevima.
Previše je zauzet mazeći me svojim rukama, a ja sam
zauzeta slomljenim srcem unutar sebe. Mrzeći što sam zaista ja
bila ta koja ga je sama slomila raskidom sa njim. Znam da mu
treba seks kad je maničan. Znam da sam otišla. Nisam imala
prava da prigovorim Remingtonu za bilo šta što je rekao ili
uradio. Tako da sama sam slomila svoje srce kad sam otišla, a
sada stvarnost onoga što bi se moglo desiti i što je moj povratak
moţda razlog novog slamanja me je pogodila. Dakle evo me
stojim ovdje sa knedlom u grlu bijesna kao i zmaj koji bljuje
vatru.
Dok sam pokušavala da ga obiđem, on je zgrabio zadnji dio
moje majice i rekao. “Dođi ovamo, smiri se sad.”

37
 Odgurnula sam njegovu ruku ne znajući da li ţelim da mu
dopustim da me smiri ili ne. Postala sam iracionalna. Ja sam
raskinula. Ja sam otišla. Ona na koju sam ljuta trenutno, sam
ustvari ja. Ljuta sam na samu sebe.
Moja unutrašnjost grči se od bola dok drţimo pogled jedno
drugog. Obrisala sam suzu i krenula da otvorim vrata, gdje je
Remington nastavio da unosi ostatak naših stvari.
Znam da sam ja izazvala sve ovo. Zato što sam mislila da
sam dovoljno snaţna da mogu zaštititi samu sebe, ali sam
povrijedila sebe, povrijedila njega i još mnogo ljudi okolo, jer
nisam bila dovoljno snaţna da zaštitim ni njega ni svoju sestru -
i sjebala sam sve umjesto da zaštitim njih. Ali tako sam ranjena
unutra, samo ţelim da se zaključam negdje i dobro i dugo se
isplačem. Pretpostavljam da su kurve dolazile u ovu hotelsku
sobu kad nije bio pri sebi, osjećam kako ću povratiti.
Rekla sam nosaču. “Hvala, da li bi mogao da pošalješ ove
kofere u drugu sobu?”
Tip gura kolica nazad do lifta i klima glavom.
“Gdje ćeš?” Remington je pitao zakoračivši u hodnik.
Uvukla sam dah i okrenula se. “Ţelim da spavam sa
Dajanom večeras. Ne osjećam se dobro. I radije bih da
razgovaramo o tome kada se ja... kada se ja... smirim.” Rekla
sam drhtavog glasa,
On se nasmijao. “Mora da se šališ:“
Kada sam prišla liftu i stisla dugme, osmjeh mu je nestao.
Kada sam ušla u lift sa nosačem, zadrţavala sam svoje
povraćanje i suze. Mladi momak se nasmijao i upitao. “Prvi put
u hotelu?”
Ja sam klimnula i progutala.

38
 Ĉim sam ušla u Dajaninu sobu počela sam plakati. Ona je
unijela kofere unutra i zatvorila vrata. “Bruk, nisam mislila da
izazovem probleme! Mislila sam da znaš. Kurve i ţene... uvijek
je bio takav osim kad si ti u blizini... ţao mi je.”
“Dajana, ja sam raskinula sa njim! DA razumijem da je sve
moja krivica. Sve je moja krivica. Ĉak i što je izgubio
šampionat.”
“Bruk,” Dajana je pokušavala da me utješi na krevetu. “One
dođu i prođu, nisu...”
Obrisala sam svoj suze i šmrcnula, ali moja beda bila je sve
teţa. “On je ţivio kao i prije nego što sam se ja pojavila. Ne
znam šta sam očekivala da će biti kad odem. Mislila sam da će
mu biti potrebno malo vremena da se vrati u igru, znaš? Ali
znala sam da će biti bespomoćan i ucviljen i da to neće biti
Remington. Da će biti...”
Nemaran, maničan. Da će izazivati probleme. Ili lomi stvari.
Ali šta ako je pao toliko nisko osjećajući se veoma iznevjerenim?
Ostavila sam ga se nosi sa tim sam i Pita i Rajlija da se nose sa
njim kao što oduvijek jesu. Nove suze su pale niz moje obraze.
“Nastavi, ” Dajana me je postaknula. Cimnula sam se na
zvono sobnog telefona. “Da Remingtone,” šapnula je nešto u
slušalicu, a onda spustila.
“On je na putu ovamo. Ţeli da otvorim vrata ili će ih
razvaliti.”
“Ne ţelim da me vidi ovakvu.” Plakala sam i šmrcala
grabila maramice shvaćajući da plačem kao beba ovdje.
Osjetila sam kako prilazi kao tornado čim je Dajana otvorila
vrata.
“Dajana,” rekao je tihog glasa, onda je preletio preko sobe
pravo do mene na krevetu.
39
 Oči su mu potamnele od emocija. “Ti,” rekao je, pruţajući
svoju ruku. “Pođi sa mnom.”
“Ne ţelim,” rekla sam brišući suze.
Nozdrve su mu se širile i vidim da je imao poteškoće da
kontroliše svoj emocije. “(Ti si moja i trebaš me, ţelim da molim
te jebeno kreneš gore sa mnom.”
Ja sam zatresla glavom i obrisala.
(Šmrcnula sam.)
“U redu, dođi ovamo.” Podigao me je u ruke, “laku noć
Dajana.”
Ja sam se bacakala, udarala ga, on me je stiskao dok mi je
šaputao na uho, “udaraj me i bacakaj se koliko god hoćeš.
Vrišti. Udari me. Proklinji me. Nećeš spavati nigdje osim sa
mnom večeras.”
Unio me je u lift, a onda u našu sobu. Šutnuo je vrata da se
zatvore, spustio me na krevet i skinuo svoju majicu. Mišići su
mu se zatezali od tog pokreta, vidjela sam svaki milimetar te
prelijepe koţe - koţe koju je neka druga ţena dodirivala, ljubila
i lizala, novi nalet ljubomore i nesigurnosti parao me je kao
noţem. Vrištala sam kao luda i udarala dok je posezao da me
skine. “Ti kretenu ne diraj me!”
“Hej, hej, slušaj me.” Zatočio me je svojim dodirom i
pogledom. “Ja sam lud za tobom. Bio sam u paklu bez tebe. U
paklu. Prestani da budeš smiješa,” rekao je, stiskajući moje lice.
“Volim te. Volim te. Dođi ovamo.”
Povukao me je u svoje krilo. Nisam očekivala njegovu
njeţnost, očekivala sam borbu tako da me je razoruţao, bila sam
mirna u njegovom naručju, njegove usne bile su kod mog uha,
glas mu je bio mek, ali čvrst i ţalostan. “Kako si mislila da ću se
nositi sa tvojim odlaskom? Da li si mislila da će mi biti lako? Da
40
se neću osjećati usamljeno? Izdano? Jebeno slagan? Iskorišten?
Odbačen? Bezvrijedan? Mrtav? Da li si mislila da će biti dana
kad ću te mrziti više nego što te volim, jer si me uništila? Jesi
li?”
“Ja sam ostavila sve zbog tebe,” plakala sam, toliko
povrijeđena da sam obmotala svoje ruke oko sebe dok sam se
fizički borila da se ne raspadnem. “Od kad sam te upoznala, sve
što sam ţeljela je da budem tvoja. Rekao si da si moj. Da si ti
moj... moj... pravi.”
Zastenjao je tiho i privukao me bliţe sebi. “Ja sam
najispravnija jebena stvar koju ćeš ikad imati.”
Suze su nastavile da padaju dok sam gledala u njegove oči,
bile su tako lijepe, ( Remington oči.) Plave su i njeţne, oči koje
gledaju pravo kroz mene oči koje znaju sve o meni, koje se više
ne smiju nego sadrţe bol. Ne mogu da ih gledam više pokrivam
svoje lice dok me novi jecaji preuzimaju.
“Ja sam trebala biti sa tobom cijelo to vrijeme,” rekla sam.
“Trebala sam biti samo ja, jedino ja.”
“Onda mi nemoj jebeno reći da me voliš i ostaviti me.
Nemoj me moliti da te učinim svojom, a onda da pobjegneš
prvom prilikom kad jebeno ne gledam. Nisam te čak mogao ni
uhvatiti. Da li je to fer prema meni? Da li je? Nisam se čak
mogao podići na jebene noge da te zaustavim.”
Zajecala sam jače.
“Probudio sam se da pročitam tvoje pismo umjesto da te
vidim. Ti si bila sve što sam ţelio da vidim. Sve što sam ţelio.
Da vidim.”
Njegove riječi su tako bolne za čuti, ne mogu ni da pričam
od svojih suza.

41
 Mislim da sam plakala dok nisam zaspala u njegovom
krilu, kad sam se probudila usred noći glava i oči boljeli su me
od plakanja. Gola sam. Shvatam da me je skinuo kao što je
uvijek i činio, njegova koţa je vrela uz moju, njegov nos je u
uvali mog vrata i ramena, osjećam njegove ruke oko sebe i ja se
primičem bliţe njemu. Mi smo predmet boli jedno za drugo, ali
i utjeha. On me također privlači bliţe, osjetim kako me udiše
kao da mu je posljednje u ţivotu. I prije nego što i shvatim ja
njega udišem isto kao i on mene.

NAŠ SVET KNJIGA

42
 4 Poglavlje

FENIKS SE UZDIŽE

Osjećam se kao sranje narednog dana, onda sam čula

Remingtonovo mumlanje, iako smo bili poprilično tihi za
doručkom, “trči sa mnom do teretane?”
Klimnula sam.
On je izgleda gledao u mene kao da pokušava da shvati šta
da uradi sa detoniranom granatom. Ja sam pokušavala da
shvatim šta ću sa sobom. Nikad prije nisam toliko bila obuzeta
ljubomorom i podređenošću, bijesom i samokritičnošću u svom
ţivotu. Toliko sam mrzovoljna da čak i ne jedem, samo pijem
sok od narandţe. Uletjela sam u svoju trenerku i patike za
trčanje i trudila se da ne povratim dok sam prala zube,
Arizona je danas ţarište toplote, na platou ispred hotela,
navukla sam kapuljaču i tiho istegla mišiće, pokušavajući da se
koncentrišem na drugu stvar koju volim najviše nakon
Remingtona trčanje. Znam da će mi od njega biti dobro - ako ne
dobro onda bar bolje.
Mi nismo pričali o tome.
Nismo se poljubili.
Nismo se dodirnuli.
Od kako sam iz balavila kao idiot u njegovim rukama. Kad
sam se probudila on je gledao kroz prozor, izraz mu se nije
mogao pročitati, kada se okrenuo, morala sam da zatvorim oči,
jer sam se bojala da bi me njegova njeţnost mogla opet slomiti.
43
 Sada skače u mjestu dok se ja isteţem. Nosio je svoju zelenu
kapuljaču i trenerku za trčanje. Svaki dio njega bio je bokser za
kojeg bi ste umrli. Ubili. Ostavili svoj cio ţivot u Sijetlu iza sebe.
“Okej,” šapnula sam mu, klimajući.
“Krenimo,” udario je moju butinu lagano i počeli smo
trčati, ali ne prospavana noć značila je da nemam zaista brzinu
koju bih ţeljela. Remington isto izgleda pomalo umorno danas,
tiho trči pored mene, pumpajući pesnicama u vazduh.
I dalje čekam da me adrenalin udari, ali tijelo mi danas nije
prijatelj, a nisu ni moje emocije. Ţelim opet da se zavučem u
neki ćošak i plačem, sve dok ne budem isplakala sve i više ne bi
boljelo, dok ne prestanem da budem ljuta na sebe ili njega, zbog
svega što je rečeno, urađeno, što je on mogao da odbija
mjesecima da stavi ruke na mene.
Stala sam sa trčanjem i stavila ruke na koljena, udišući
vazduh i lagano ga izdišući da se smirim. Remington usporava
i pumpa svojim pesnicama u vazduhu dok se polako vraća.
Ţelim da stenjem nad tome koliko se usrano osjećam kad me je
pogledao više nego pristojno. Stao je blizu mene, iskoristila sam
kapuljaču da sakrijem svoje glupo lice.
“Ako trčimo do teretane, trebali bi tamo stići danas“ šapnuo
je zabavljeno, poseţući i skidajući mi kapuljaču. Grubo sam
grizla svoju usnu dok me je on okruţivao, tjerajući sebe da
zadrţim njegov pogled.
On mi se nasmijao, kucavica mu je skakala dok je stajao tu.
Pomalo arogantan, mnogo seksi, Remington Tajt, čovjek mojih
snova. U zelenoj kapuljači. Te plave oči zurile su u mene. On je
tako aerodinamičan dok trči, čak i kad je umoran on prkosi
gravitaciji. Njegova ramena, tvrda kao kamen zateţu materijal
njegove dukserice za trčanje dok mu noge udaraju od asfalt.
44
 Molim vas samo nek me neko ubije.
“Mislim da ću šetati do tamo,” rekla sam mu čučnuvši da
veţem još jedan čvor na svojoj patici. Tako da mogu da gledam
u moje najke umjesto u njega. “Idi bez mene naći ćemo se
tamo.”
Nikada nisam odbila da trčim sa njim. To je naše vrijeme,
ovo je bilo specijalno, ali osjećam se slabo i jadno.
Nagnuo se da se izravna sa mnom, podigao mi je lice i
proučio me, nije više bilo zabavljenosti na njegovom licu. “Šeta
ću sa tobom,” rekao je i namjestio mi kapuljaču nazad.
“Ne moraš, Trener Lupe te čeka.”
Stiskao me je za obraz i pogledao me sa izmučenim plavim
očima. “Ja ću šetati. Sa tobom. Bruk. Sad daj mi ruku da ti
pomognem da ustaneš.”
Ispruţio je ruku i ja sam znala, šta sam ţeljela to sam dobila.
Ustala sam sama i počela da idem.
Njegova pluća njeţno su se pomjerala dok je koračao pored
mene. “Ne mogu jebeno da vjerujem u ovo.” Mumljao je.
Uvukao je ruke u svoju duksericu pognuo svoju glavu i
gledao u trotoar dok je šetao pored mene. Kapuljača mu je spala
kad se nagnuo da mi ponudi svoju ruku i njegova crna kosa bila
je u boţanstvenom neredu, Boţe, ţelim da je raščupam još više
da ga ljubim i pravim se da sam jaka kao što sam i navikla da
jesam, ali umjesto toga sam anksiozna i osjećam da sam jaka
kao maleni štap.
“Koliko ih je bilo? Da li znaš?” čula sam sebe kako pitam.
On je ispustio tiho cviljenje i provukao ruku kroz kosu.
“Samo mi reci šta ţeliš da uradim. Šta ţeliš da kaţem? Ne
prestaješ da plačeš, jebeno ne jedeš i bjeţiš od mog dodira.
Zašto dođavola tome pridaješ značaj?”
45
 “Zato što se čak i ne sjećaš, ne znaš ni šta si im radio, ko su
one. Jedna bi mogla biti trudna sa tvojim djetetom upravo sad
dok pričamo. Mogli su te slikati. Mogli su... iskoristiti prednost
nad tobom.”
Ispustio je dug izdah i gledao me njeţnom, zabavljenošću,
dok je mislio da niko ne moţe da ga povredi, ali mogao je.
Jebeni samouvjereni seronja - ja mogu!
Iako je najjači, najmoćniji čovjek kojeg sam ikad poznavala,
kad pocrni on je nemaran i neuračunljiv, mogao bi povrijediti
sebe ili biti povrijeđen. Pomisao da neko pogotovo suparnici
imaju pristup njemu na taj način, dovodi me do ludila. Obrisala
sam svoju suzu besa i nastavila šetati, sustigao me je i spojio
svoj dlan sa mojim. Prelazio je palcem preko mog. “Samo uzmi
moju ruku mali dinamitu,” njeţno je rekao.
Uvlačeći vazduh natjerala sam svoje prste da se pomjere,
pogledao je naše male prste kako se upliću jedan oko drugog.
Osjetila sam toplotu njegovog dodira koja je rasla uz moju ruku,
i mislim da je primijetio da nisam mogla da iskontrolišem
malene drhtaje. Zadirkivao me je tihog glasa topeći sve u meni.
“Daću ti svoju ruku, a ti ćeš dati meni svoj mali prst?”
“Remingtone ne mogu ovo trenutno!”
Potrčala sam naprijed, a on mi se samo pridruţio u teretani,
otkopčavajući svoju duksericu i stavljajući rukavice. Počeo je da
udara vreću bez i jednog pogleda u mene, udarao je veoma,
veoma jako. Stajala sam sa strane, tenzija među nama osjećala
se u vazduhu, kao da se stvorilo elektronsko polje. Trener ga je
gledao, a onda u mene, Rajli je stigao, isto zabrinut dok nas je
odmjeravao oboje.
Niko nije pričao sa njim i niko nije pričao sa mnom.
Ja sam otišla u kupatilo i počela da povraćam.
46
 ***

Toplota u Feniks podzemlju je opsesivna.

Skupa sjedišta su zbijena jedno uz drugo, oko pet stotina
ljudi divlja dok Bučer i Hamer ulaze u ring. Onda bam! Tras!
Hamer završava krvavo i nepomično na podu.
“Vau, to je loše za Hamera,” Pit je rekao.
Vrisak “Hamer” se nije ni trgnuo nakon što je pao na pod.
Bučer, međutim, je ogroman borac. Toliko da je dvostruko
ili trostruko veći od bilo kog drugog borca, pesnice su mu kao
metalne kugle, a zglobovi mu izgledaju kao šiljci. Upravo
objavljuju pobjednika, dok on viče i govori kako je on ’najbolji
drkadţija kojeg je ovaj ring video!’ i iznenada publika skače na
noge i viče dok on bijesno šeta po ringu i počinje da viče još
glasnije. “DOVEDITE MI RAPTAJDA! Pustite me da jebeno
dokrajčim i njega!!!”
Nose nesvjesnog Hamera iz ringa, moje srce počinje da lupa
kao ludo čim Bučer krene da se udara po grudima kao gorila i
viče glasom koji je bio zastrašujući. “Raptajde da li me čuješ?
Izađi pičkice suoči se sa mnom kao što si sa Benijem!”
“On je prijatelj sa znaš kim.” Pit mi govori uz prevrtanje
očima. “I sada zahvaljujući prošloj sezoni misli da moţe da
pobjedi Ripa također.”
Publika postaje nemirna, primijetila sam da je Bučerova
glad samo još više izazvala publiku. Ĉuli su ime, koje se širilo
kao vatra preko tribina, koje je počelo kao šum, a onda i
skandiranje. Riptajd, Riptajd, Riptajddd!
Momentalno sam znala, sa svakim atomom u sebi, da će ga
izvesti, traţen je ne samo od strane Bučeraa nego i cijele arene.
47
 “Riptajd, Riptajd, RIPTAJD!” navijali su.
Osjećam se uplašeno stomak mi je stisnut kao pesnica dok
čekam da ga vidim. Ljut je na mene. Ljut je na mene, jer sam
bila smiješna i mrzim što ne mogu da prestanem da budem
smiješna, zato sam i sama ljuta na sebe.
“Riptajd, Riptajd,” publika nastavlja da viče njegovo ime i
da ga doziva.
Dok se organizacije premišlja i dogovara publika postaje još
glasnija, “RIPTAJD, RIPTAJD!”
“Dovedite Riptajda.”
Zvučnik oţivi i spiker govori. “Traţili ste ga, dame i
gospodo! Traţili ste ga! Sada hajde da uvedemo onog kog ste
svi večeras došli da vidite! Jedan i jedini,
RRRRRIIIIPPPPTTAAAAJDDDDD!”
Publika oduševljeno vrišti, moje cijelo tijelo je poludjelo.
Srce mi pumpa, pluća šire oči me bole od toga koliko sam ih
fiksirala za stazu kojom treba da uđe. Sve vene i kapilari u mom
tijelu napeti su, jer nemam dovoljan dotok krvi u njih, noţni
mišići me bole spremni su da potrče, iako sve što činim je da
nemirno sjedim na svojoj stolici. Izgleda da ne mogu ni svoje
tijelo da uvjerim da Remi nije u opasnosti. Moj mozak ne moţe
da procesuira da čovjek kog ja volim radi ovo da zaradi za
ţivot. Za svoje mentalno blagostanje. Tako da sjedim ovdje dok
mi tijelo otpušta sve hormone koje bi otpuštalo da recimo
medved treba da me pojede.
A onda ga vidim kako ulazi u arenu - jak, veličanstven,
kontrolisan.
Penje se u ring brzo i skida svoj ogrtač dok Bučer i dalje
udara svoje grudi, a publika pokazuje svoju ljubav i odanost
Remingtonu. Kao što uvijek i rade. Zadrţavam dah i pesnice
48
stisnute u krilu dok čekam da se okrene da me pogleda. Ubija
me. Prvo sam gledala sa iščekivanjem, onda sa strahom, a onda
u nevjerici, dok se on okretao bez osmjeha, spušta ruke pored
sebe i ostaje miran. Zvono za početak zvoni.
Publika divlja. Ja sam poskočila kada je Remijeva glava
poletjela od udarca.
“Oh, ne!” Moj stomak se grči, oči zamagljuju kada sam
vidjela krv.
Zvuk pucanja kosti prati krv koja je potekla, jedan za
drugim, Bučer zadaje udarce sve u Remijevo lice.
“O Boţe Pit,” ja se zgraţavam dok pokrivam svoje lice
rukama.
“Sranje,” Pit mi je rekao. “Zašto je jebeno pogledao u tebe?”
“Mrzi me.”
“Bruk hajde.”
“Mi... On... Imam problem da se nosim sa svim onim
drugim ţenama u redu?”
Pit me pogleda sa bjesnim izrazom, dok zuri u moj profil
kao da ţeli da kaţe nešto, a ne smije.
Remington reţi bijesno podiţe gard, trese glavom i pomiče
se unazad. Lice mu je krvavo od nosa, usana, malog oţiljka na
obrvi i ne znam gdje još.
Bučer zamahuje opet, ali Remi blokira, oni razmjenjuju
udarce sve dok se zvono za kraj runde nije oglasilo i oni odlaze
u svoje uglove. Rajli mu stavlja nešto na rane, trener viče na
njega. On klima, otresa rukom, savija prste i vraća se ljut ka toj
zvijeri koja ima šiljke na svojim zglobovima.
Počinju opet. Udarac za udarcem.
Remi se izmiče u stranu i Bučer promašuje. Remington
napada nazad udara Bučera i on se zatetura, Bučeru treba
49
nekoliko trenutaka da povrati ravnoteţu. On se ljulja od udarca,
ali Remi ne zastaje udara ga u rebra, stomak i lice, svi udarci su
brzi i jaki. Bam, Bam, Bam.
Bučer zabacuje pesnicu još jednom, sa ciljem da pogodi
Remijevo lice, ali Remi blokira udarac i još jednom postiţe svoj
udarac - zabada svoju pesnicu direktno u Bučerovo ruţno lice i
on pada na koljena.
Pored mene, Pit uzbuđeno mumlja. “Hajde Rem. Zašto si ga
pustio da ti se pribliţi, imaš ga.” Okreće se ka meni i šapuće.
“Moţeš steći brzinu i okretnost, ali nikad ne moţeš naučiti da
jako udaraš kao što Remi ume. Ĉim krene da udara kako ume,
biće sve gotovo.” Vidim da se ceri, ali ja ne mogu.
Remi i dalje krvari, dok se borba nastavlja on prima još par
udaraca u svoje tijelo.
Mrzim, prezirem kada prima udarce, iako je moj posao da
mu pomognem da se oporavi. On se smije i pljuje, skoro kao da
uţiva u udarcima koje prima.
Borba od prošlogodišnje sezone mi je značila nešto i
gledanje ovoga – ovoga - me ubija iznova.
Moj strah je rastao, a večeras on je ogroman. Za trenutak
moja glava se okreće polako, ali sam sigurna da me adrenalin
odrţava pri svijesti, drţi moje tijelo spremnim da ga brani.
Bučer ustaje ponovo i zadaje još jedan udarac, Remijeva
glava leti u stranu, tijelo mu ostaje na mjestu. Tijelo mu je uvijek
tako čvrsto. On zamahuje, uzvraća čak i jače. Dva čovjeka u
klinču, odmiču se jedan od drugog, trepće krv na svom licu koja
sad teče u potocima, još jednom on se primače i udara Bam,
Bam, bam! Njegovi brzi i spojeni udarci izazivaju Bučera da se
odmakne. Odbija se na uţad iza sebe, ali odbija da padne. Remi

50
ga satjera u ćošak, grudi mu sjaju od znoja a mišići zateţu dok
udara Bučera u stomak, zatim u lice.
Dah me je napustio. Strah me je obuzeo zajedno sa ostalim
osjećanjima koja su se kovitlala unutar mene, to se uvijek
dešavalo kada sam gledala njegovu borbu. Spektakularan je.
Snaga u njegovom tijelu, zatezanje njegovih mišića, savršeno
tijelo dok mu se svaki mišić steţe i opušta. Remington koristi i
intelekt i instinkt kad se bori. Izgleda kao da planira, meri svaki
svoj pokret i onda preuzme ulogu, ali više od svega on izgleda
kao da ţivi za taj moment. Da voli to.
Lice mu je koncentrisano dok udara Bučera sve dok čovjek
nije pao dole u lokvu krvi na njegova stopala. Bukvalno, na
njegova stopala. Njegovo lice palo je na Remingtonove čizme.
Remijeva usna se izvila od zadovoljstva nad prizorom, a
onda je zakoračio nazad, okrećući svoje tijelo u mom pravcu.
“RIPTAJD!” publika je vikala, dok je podizao ruke u
vazduh njegove oči su me napokon pronašle. Puls u meni je
podivljao. Buka je nestala. Ĉak nisam čula ni otkucaje svog srca
sad. Bilo je glupo koliko sam ovo trebala, kad je napokon
podigao ruke i zamahnuo glavom ka meni i kada su se njegove
očajne, bjesne plave oči završile na meni uzvrpoljila sam se na
svom mjestu.
Pogled mu je posesivan i bijesan, kap krvi kliznula mu je sa
obrve na kapak, krv je curila i iz njegovog nosa i usana.
Sudija ga je nešto pitao i on je klimnuo, a zatim su oni
pozvali novog borca za njega.
“Da, sada će morati da poradi na tom bijesu,” Pit je
mumljao za sebe.
Novi tornado emocija me je potresao kad sam čula to.
Kunem se, da ga nisam znala bolje, zaklela bih se da ovo radi
51
da bi me mučio i kaznio. Endrofin će spriječiti da osjeti bol.
Zapravo toliko je ponosan da je non stop mučio svoje tijelo i
gurao ga do krajnjih granica, mislim da je njegov prag bola veći
nego kod bilo koje osobe koju sam srela. Ali moje granice su
mnogo niţe od svega što se dešava večeras.
Remington postiţe nekoliko udaraca na novom tipu,
koristeći sjajnu tehniku i kombinaciju udaraca. Ali iako Rajli
pokušao da ga izliječi u ćošku krv nije prestajala da curi. Oba
borca razmjenjivali su teške udarce, iznenada ring je prekriven
nizom novih pokreta i udaraca. Ja gledam u vinovu lozi na
Remijevom bicepsu dok je on udarao udarac koji sam čula da
Rajli zove, “Udarci u grupi.” Udara jednom u rebra, jednom u
vilicu, a onda cilja u desni kuk, njegov najmoćniji udarac.
Njegov protivnik se spotiče i pada, onesviješten.
Publika vrišti.
“Riptajddddd! Dame i gospodo, vaš pobjednik još jednom“
Riptaaajjjdddd.”
Toliko sam bila iscrpljena, pretvorena u ţele, sva meka i
nijema.
“RIPTAJDDD!”
Osjetila sam kao da vijek prolazi dok je zapravo prošlo
samo dvadeset minuta dok smo se izvukli iz podzemlja i
zaputili ka hotelu, noge su mi se tresle sjedeći u kolima. Svi
nervi u meni vrištali su da se pobrinem za svog čovjeka, čim je
sjeo preko puta mene na sjedište, dok je moj uplašeni dio i dalje
ţelio da ga udari, jer... šta se dođavola tamo desilo?
“Druţe, šta si jebeno radio?” Rajli je pitao, slagajući
slagalicu kao i ja sama.
“Evo izvoli Rem.” Pit mu je dodao led za vilicu. “Mislim da
će ta obrva trebati šivenje.”
52
 “Kako se osjećaš, dečko? Da li je primanje udaraca bio
dobar osjećaj?” trener je pitao ljuto dok je sjedio preko puta
njega. “Kakva je to borba bila?” Remington je uzeo paket leda i
naslonio se nazad i pogledao pravo u mene, dok sam sjedila
nijema i nepokretna preko puta njega.
Nosio je sivu trenerku i svoju crvenu kapuljaču, kapuljača je
bila na njegovoj glavi da bi iz balansira temperaturu njegovog
tijela. Bio je naslonjen na sjedište veliki i tih, nos mu je i dalje
krvario, obrva također. Lice mu je bilo u takvom neredu,
osjećala sam kao da imam bombu u stomaku od samog pogleda
na njega. A on ipak gleda u mene sa čistim pronicljivim plavim
očima.
Pretpostavljam da bi se trebala navići da moj momak dobija
udarce i tako zarađuje, ali ne mogu. Ne mogu da sjedim tu i
gledam njegovo lice, kako krvari i otiče, a da ne poţelim da
povrijedim onog koji mu je to uradio. Ţelim da udarim nekog
očajnički i tresem se od potrebe da posegnem i zagrlim ga i
privučem sebi što više mogu dok mentalno brojim sekunde do
povratka u hotel.
Ĉujem da mi Rajli govori, “Hajde Bruk da se zamijenimo da
bi mogla da se pobrineš za njega.” Ustavši sa svog mjesta
zamijenila sam se sa njim i sela Remingtonu sa lijeve strane i
brzo počela preturati po svojoj torbi, uzimajući alkohol, gazu,
neki melem i traku.
“Pusti me da probam da te sredim,” šapnula sam mu, moj
glas, boţe, zvučao je tako intimno iako nas je cijeli tim gledao.
Izgleda da nisam imala drugačiji ton sem tog što je izlazio: tih i
ispunjen emocijama.
Potpuno se okrenuo ka meni i pustio me da se pobrinem za
njegove rane, a njegov pogled... mogla sam ga osjetiti,
53
prodoran, radoznao, bio je opipljiv dok sam mazala mast na
njegovu donju usnu koja je uvijek bila posječena. Zubi mi
mahinalno grizu moju usnu dok stavljam malo alkohola na
njegovu. Boţe mrzim kad je povrijeđen.
“Sredi mu i obrvu također. Izgleda duboko.” Pit je dobacio.
“Da hoću,” odgovorila sam istim onim glasom koji nisam
ţeljela sad da imam, ali nikako ga nisam mogla promijeniti.
Pokušavam da budem efektivna sa rukama, ali one se tresu više
nego što ţelim, a toplota Remingtonovog tijela, koje je
ekstremno toplo nakon borbe obuzima me cijelu kao što mi čine
i njegove ruke.
Njegovo brzo disanje udara u moje lice i treba mi sva snaga
da se ne nagnem naprijed i udahnem ga u sebe samo da se
uvjerim da je dobro. Disanje mu je ispunjeno adrenalinom,
pritisnula sam ranu na obrvi sa dva prsta. Boţe. Jedva
podnosim da sam mu ovako blizu. Sto iglica teče mojim
prstima, mojim rukama, pravo do mog divljeg srca.
Udahnula sam i njeţno stisnula posjekotinu dok sam
pregledavala ostatak njegovog lica... da bih zatekla njegove
plave oči kompletno fiksirane na mene. U meni se sve stiska.
On leţi na sjedištu kompletno okrenut ka meni i iznenada
postajem svjesna svega, jer energija u njegovom tijelu umalo što
nije isplivala. Na mene. Moje srce ubrzava još malo, zadrţavam
dah dok se naginjem bliţe, grabim još jednu gazu i šapućem
najniţim glasom ikada, “Zatvori oko.”
Drţim posjekotinu stisnutu i dalje i krećem čistiti krv.
Poslušao me je zatvorio je jedno oko, ali je drugo ostalo na meni
kao da je ţelio nešto da vidi.

54
 Iznenada glas mu se probija kroz mrak. “Sav sam sjeban,”
Iznenadni šapat obuzeo je moje tijelo i skoro sam poskočila od
njega. “Moj desni biceps je sjeban i moje rame, kao i moj kuk.”
“Druţe to je ludo. Kako moţeš sve to da sjebeš u jednoj
noći?” Rajli je pitao zbunjeno.
“Bruk znaš šta treba da radiš?” trener je pitao.
Brzo sam klimnula i pogledala u Remingtonovo plavo oko,
način na koji je sijalo bilo je prepuno muškog zadovoljstva,
stegla sam vilicu kad sam shvatila šta se ovdje dešava.

***

KADA SMO STIGLI u nas hotel, bjesnjela sam.

“Dozvolio si mu da te udari namjerno.”
Sjeo je na klupu u podnoţju kreveta i pogledao me, bacajući
praznu flašu u stranu. “Sav sam sjeban, dođi i popravi me.”
“Jesi sjeban si, u redu, ali ne treba ti njeţna njega.”
“U pravu si - ne treba.” Oči su mu se njeţno sijale pod
svjetlosti lampe dok me je gledao. “Hoćeš li doći da me
popraviš?”
“Samo zato što me za to plaćaš.” Gunđala sam bijesno,
uzevši svoje ulje za oporavak i masaţu, onda sam otišla i
upalila tuš. “Ideš pod hladan tuš.”
Usna mu se strgla dok je ustao, a kada mi je domilio,
obmotao je svoje velike ruke oko mojih ramena. “Šta? Treba ti
pomoć sa hodanjem? Skakutao si minut prije,” rekla sam mu.
“Adrenalin ubija bolove,” mumljao mi je na uho dok sam
obmotavala svoju ruku oko njegovog struka i povela nas ka
kupatilu. “Rekao sam ti da sam sav sjeban.”

55
 Naslonila sam ga na zid i otvorila vrata tuša, dok sam
provjeravala da li je voda ledeno hladna, on me je podigao u
svoje ruke, okrenuo slavinu na toplo i unio me unutra, tako
obučenu.
Voda je padala na nas, ciknula sam iznenađeno i udahnula
vazduh dok mi se voda natapala i lijepila za koţu. “Šta to
radiš?”
Skinuo mi je cipele i bacio ih napolje, onda me je spustio na
gola stopala i skinuo mi suknju niz noge. Sav taj testosteron koji
je ispoljavao nakon borbe me je obuzeo, počeo me je zagrijavati,
sve što me je sprečavalo da se ne pretvorim u pepeo je voda
koja je hladila moju koţu. “Šta to radiš?” bez daha sam
zahtijevala.
Svukao je moj top koji je zatim pljusnuo na pod uz tresak.
On se skinuo, bijesno sam svjesna zašto je dozvolio da ga
udare, bila sam stimulisana pogledom na njegove mišiće dok je
odjeća padala niz njegovu zlatnu, mokru koţu, ţelim da ga
udarim i poljubim u isto vrijeme. Kad je skinuo svoj šorc i bacio
ga u stranu, o moj boţe, oči su me boljele.
Morala sam da ugrizem donju usnu, pokušavajući da se
suzdrţim od toga da dam sebi, a i njemu ono što nam treba.
Drţao je svoje suţene oči na meni i stao pod mlaz, velika
ramena su mu se presijavala pod vodom, onda sam osjetila
njegov palac kako prelazi preko mog obraza i do donje usne da
je oslobodi mojih zuba čula sam njegov glas nešto jači od
šapata. “To je moje da grizem.”
Ne dišem. On ima tako preplavljujući uticaj na mene. Mogu
probati da se borim protiv svojih osjećanja, ali izgubi ću. Moje
oči drţale su njegove, posesivan sjaj u njegovim očima
probadao me je. Mlaz vode slijevao se niz njegovu vilicu dok se
56
naginjao uhvatio me za dupe i privukao bliţe sebi, erekcija mu
je bila velika i tukla je u moj stomak dok se on naginjao dole ka
meni.
“Ti,” rekao je glasa zapovjednog i grubog dok je prevlačio
prst preko moje usne, “ćeš me voljeti dok ja ne umrem. Natera
ću te da me voliš čak iako boli i kad boli popravi ću sve Bruk.”
Zavukao je svoj prst u moja usta i dotakao mi jezik, pomjerao
ga je, a ja sam lizala. Dok sam to činila grudi su mi se zatezale,
zatim je taj vlaţan prst prevukao preko moje donje usne.
“jebeno ćeš me voljeti čak iako nas to ubija.”
Moja pluća bila su ţeljna vazduha dok je stavljao svoje ruke
na mene. Kad je moj pogled pronašao njegove plave oči, lice mu
je bilo bolno slatko, svi testosteroni sveta prolazili su kroz
njega, privlačili me, toliko da sam jedva znala da sam ţiva i
ţeljela sam ga jako. Naveo me je da osjetim ovu obuzimaju ću,
razarajuću, srce parajuću, bolnu potrebu za njim koja je više
nego fizička, više nego emocionalna.
Moj seks stiskao se tako jako, trebao mi je ogroman napor
da se ne tresem. Moja čula bila su obuzeta njegovom blizinom.
Ne mogu si pomoći primjećujem kako je i kap krvi sa njegove
usne savršene boje. Kako je miran, bez daha gleda u moje lice.
Kako se njegovi prsti polako šire preko mog dupeta, a palac
druge mazi moju vilicu. On me uništava.
“Prestani se povređivati,” rekla sam jadno, pokušavajući da
se oslobodim njegovih ruku samo da bih stala pod hladan tuš.
“Nije boljelo,” odgovorio je, onda me povukao bliţe za
dupe i mazio se. “Ti. Plačeš u mojim jebenim rukama. Jer sam te
jebeno povrijedio. To boli. Ti... ne dodiruješ me. Ne gledaš me
kao inače, sa tim malim srećnim očima. Povrijeđenost.

57
Povrijeđen sam kao kučkin sin i ni jedan dio mene ne boli
spolja kao što boli kad me ti boliš.”
Boreći se da drţim emocije pod kontrolom, suzila sam
pogled i bijesno trepnula da zaustavim vlagu u svojim očima.
“ I ovdje sam povrijeđen,” poveo je moju ruku ka svojoj
ogromnoj erekciji. “Povrijeđen sam cijelu noć, dok gledam kako
se raspadaš zbog mene. Ovog jutra. I u teretani.” Pritiskao me je
bliţe, a ja sam zastenjala njeţno i spustila svoje čelo na njegove
grudi dok sam se borila da se opet ne raspadnem.
Saţalio se na mene i pustio mi ruku, ali su me prsti pekli,
nisam znala šta da radim sa rukama. U glavi mi se vrtjelo od
njegove blizine. Ţelim da prelazim prstima preko svakog
milimetra njegovih mišića i izbrišem trag svake druge ruke koja
je bila tu. Ţelim da...
Ne znam. Ne mogu da mislim o ničemu osim osjećaju koji
raste unutar mene. U mom srcu. Među mojim nogama. Uzeo je
sapun krenuo da sapuna moju golu koţu. Kao da to radi prvi
put, polako je spustio ruke niz moje noge, pa onda među moje
butine, mazeći moju macu. Onda je krenuo okolo, sapunajući i
miješajući meso mog dupeta i između.
Zadovoljstvo njegovog sigurnog, poznatog dodira je tako
kompletan, ja sam zastenjala dok sam gledala kako me pere.
Jedno njegovo oko je otečeno i crveno ispod obrve. Donja
usna mu je rasječena na sredini. Povrijeđen je, ali biti povrijeđen
njemu ništa ne znači. Ţeli moju paţnju i uradi će sve da je
dobije, iako ţelim da ga udarim, jer je toliko nesmotren, potreba
da ga poljubim na svaku masnicu je jača nego išta.
Remington je bio napuštan cijeli svoj ţivot. Od roditelja.
Nastavnika. Prijatelja. Ĉak i mene. Niko nikad nije ostao
dovoljno sa njim da mu pokaţe da je toga vrijedan. Ono što on
58
čini, samo da bih ga dodirnula i dala mu malo ljubavi, to me je
navelo da se ugušim u ljubavi tako da nikad ikad više ne mora
da sumnja i traţi ljubav.
“Odbijam,” šapnula sam drhtavim glasom, “da sjedim tamo
i gledam te kako se povređuješ namjerno.”
“Ja odbijam da ti dozvolim da me odgurneš od sebe.”
Rekao je istim tonom, prelazeći na sapunanom rukom preko
moje sise.
Tresla sam glavom frustrirano i zatvorila oči dok mi je voda
padala na lice. Mlaz je sprao moj šampon, a kad je upleo svoje
ruke u moju kosu da pomogne šamponu da se ispere jedva sam
se drţala cijelom.
Prešla sam u djelo prije nego što se izgubim, uzela sam
sapun napravila mjehuriće i prešla preko njegovih snaţnih
grudnih mišića, brzo prelazeći prstima preko njegovog mesa.
Grudi su mu se zategle od iznenadnog dodira i kad su moje oči
susrele njegove, koljena su me umalo izdala. Cijelo tijelo mi je
klonuo od pogleda na te prodorne plave oči, prsti su mi
prelazili preko njegovih ruku, dole niz grudi, preko pločica na
stomaku. Moj glas bio je nabijen emocijama i jedva se čuo od
vode. “Da li je ovo ono što si ţelio? Kada si bio tamo,
nemilosrdno dopuštajući da te on tuče?”
Njeţno je uzeo moje lice u svoje ruke, glas mu je bio
strastven i miran dok je naglašavao svaku riječ.
“Ţelim te. Ţelim da me dodiruješ, da staviš svoje usne na
moje - kao prije. Ţelim da me voliš. Prestani me jebeno
kaţnjavati, Bruk. Volim te.”
Pritisnuo je svoje usne uz moje, kušajući me brzim hitnom
poljupcem, a onda me pogledao zadihan.

59
 Stisak mu je i dalje bio na mom licu. “Da li će moja djevojka
dozvoliti da je ovo polomi? Da li će? Ona je jača od toga... znam
da jeste i ja je trebam ţivu. Trebam je da se bori za mene i
trebam je da se bori sa mnom. Što se mene tiče to se nikad nije
desilo. Samo si se ti desila Bruk. I ti se i dalje dešavaš, zar ne,
mali dinamitu?”
Naši pogledi bili su spojeni ne znam ko je gladniji, ko ima
veću potrebu ili ko je više očajan. Njegov pogled bio je tako
sirov tako izmučen. Grudi su mi postale teške, srce mi je
podivljalo i prije nego što sam znala moji prsti zavukli su se u
njegovu kosu i povukla sam ga ka svojim usnama i u istoj
sekundi on me je pribijao na pločice pod tušem, a onda obrušio
svoje usne na moje.
Stenjala sam dok je on silom pokušao da mi rastvori usne,
klizeći svojom rukom do njegove na mom licu, drţao me je na
mjestu, od toga sam zastenjala i on je iskoristio priliku da spoji
svoj jezik sa mojim.
On me osvaja, njegov jezik jebe moj. Polako zadovoljno
stenjanje prolazi kroz njegovo grlo dok me podiţe u vazduh da
bolje spoji naše usne. Njegova blizina, dodir mesa od meso,
obuzima me. Moja koţa pecka tamo gdje dodirne dok se
potreba gradi među nama. Osjećam se pokidano od njega na
način na koji me sigurno niko nikad neće moći sastaviti.
Za sisala sam njegov jezik dok je on gasio tuš i ponio nas
napolje. Prebacio je peškir preko mene dok sam ja nastavila da
sisam i grizem njegov jezik, njegovu usnu, krv mi je proključala
kad je krenuo prema krevetu.
Spustio me je dole, skinuo peškir sa mog tijela, ali prije toga
je lagano i njeţno upio vlagu sa mog tijela, a onda je šapnuo,
“čekaj da se osušim.”
60
Zastenjala sam u protestu nad njegovim napuštanjem. Tako
sam napaljena, tako vlaţna i hladna, zubi mi cvokoću dok
gledam kako njegovo zgodno tijelo nestaje u kupatilo. Iako
svaki milimetar mog tijela pulsira, ja drhtavo steţem svoj peškir
oko sebe i odsutno se brišem, moje oči padaju na vrata kupatila.
O moj boţe, i ja sam povrijeđena, također
Kada je napokon ispunio vrata sa tim fascinantnim širokim
ramenim i tim prelijepim pločicama, kapljice vode padale su
mu sa kose, niz grlo, do grudi i dole u peškir oko njegovih
kukova. Moje disanje je prestalo. Vidim da prelazi peškirom
preko glave i tamna mu je kosa sva raščupana, ali plave oči
sjaju nestašno dok gleda u mene.
Prilazi mi bez da skloni pogled sa mene, ja sam rasklopila
svoj peškir samo da vidim koliko mu se lice grči, a oči divljaju
od pogleda na mene golu.
On je posegao za svojim peškirom i skinuo ga, umalo nisam
umrla kad sam vidjela njegovu ogromnu erekciju kako
poskakuje dok se spuštao na krevet sa novim peškirom da osuši
moju kosu.
“Prvo ću te istrljati sa uljem,” upozorila sam glasom poput
šapata.
Smiješeći se boţanstveno, bacio je peškir sa strane, zgrabio
je ulje i dodao mi ga, a onda je nastavio da mi suši kosu, oči su
mu treperile dok je hvatao pozadinu mog vrata i pribliţio me
sebi. “Istrljaj moj jezik svojim.”
Spojio je svoje usne sa mojim, naši uzdasi su se ispreplitali i
ukus poţude kovitlao se kroz mene dok je on usnama harao
moje i dok su se naši jezici preplitali.
“Tvoja usna,” ciknula sam pa je pripazio.

61
 Paţljivo je grcnuo moj jezik, a onda je spojio svoj jezik sa
mojim, sisajući ga malo jače tako da me je dovodio do ludila.
“Tvoja usna,” zastenjala sam, od potrebe pod njim.
On se odmakao. Onda mučno usporio, po mazio je zadnji
dio moje noge i time poslao milion trnaca kroz mene.
“Remingtone, tvoja usna...” Protestvovala sam kada sam
vidjela da opet krvari, posegla sam da uhvatim kap prvi sa
mojim prstom.
“Shh...” šapnuo je, a onda je polizao i za sisao moj prst,
pustio ga je i gledao me sa tim nasilno njeţnim plavim očima
dok je prelazio prstom po mojoj nozi pa sve do guza.
Disanje mi se ubrzalo dok je on mazio moju nogu, a onda
mi posesivno stisnuo dupe. “Da li si napaljena ovim?” pitao je.
“Da.”
Skliznuo je rukama do pozadine mojih koljena, pa dole do
listova, onda polako nazad sve dok nisam drhtala toliko da sam
osjetila to do kostiju i dok nisam počela da umirem.
“Koliko si napaljena sada?” pitao je njeţno, spuštajući
poljupce na moj stomak.
“Moram da stavim nešto opet na tu usnu.” Izdahnula sam.
Milion plamenova prošlo je mojim tijelom dok sam sedala i
posegla drhtavom rukom po moj melem da stavim malo na
njegovu posjekotinu.
Prislonio je poljubac na moj prst, a ja sam zatvorila oči dok
je zadovoljstvo prolazilo kroz mene.
“Remi...” rekla sam, topeći se.
“Lezi opet nazad,” rekao mi je. Lijeno sa vrtoglavicom
poslušala sam ga.
“Nemoj me ljubiti, Remingtone,” upozorila sam.
On je šapnuo zabavljeno. “Popravi ćeš me kasnije.”
62
 Jeza je prošla kroz mene dok je on obuhvaćao moj seks,
polako otvarajući usta sa drhtajem dok je on jezikom polizao
moju bradavicu.
Cimnula sam se malo, stenjajući, on je zareţao dok se
premještao na drugu bradavicu, lizao je grickao igrao se sa
njom,prije nego što ju je jako za sisao.
Poveo je ruke gore uz moje tijelo, reţući, “Boţe Bruk. Ti si
me oborila i rastrgala. Primi ćeš me u sebe sad?”
“Da,” zastenjala sam dok me je on širio, njegova erekcija
pulsirala je snaţno dok me je namještao na leđa i zagrijavao
moje tijelo. Njegove usne pustošile su moje, izvijala sam se na
krevetu. Oboje smo stenjali. Trebala sam ga kao što trebam
vazduh. Način na koji se naša koţa dodiruje. Način na koji mi
on pristaje. Način na koji mi ruke klize preko njegove koţe.
Mazila sam njegova leđa dok je on njuškao i ljubio moj vrat, a
usne su radile uţurbano na meni kao da ne mogu prestati
ljubiti, gristi ili lizati, radio je sva tri u isto vrijeme.
“Kome ti pripadaš?” pitao je hitno i posesivno.
“Tebi,” odgovorila sam.
Zgrabio je moje noge i namjestio ih oko svojih kukova, onda
mi je podigao ruke iznad glave, pogledao dole u mene, očima je
pretraţivao moje lice, moja usta, gledajući me tamno izmučeno i
gladno.
Upleo je prste sa mojim i prekrio moje usne svojim. Ovako
blizu njemu - pomiješanost naših jezika, tijela dahova -
aktiviralo je svako zadovoljstvo u mom mozgu svaki instinkt u
meni je podivljao. Vatra je gorjela mojim venama. Stenjala sam,
on je reţao, tijelo mi se treslo sa svakim njegovim dodirom
njegovih kukova uz moje. Njegove grudi na mojim
bradavicama. Njegov kurac na mom ulazu. Njegove zategnute
63
noge skoro su samljele moje butine. Naši dlanovi bili su jedan
na drugom.
Svaka moja pora bila je spremna za njega. Samo njega.
Pustio me je i obuhvatio moje dupe intenzivno me ljubeći, prsti
su mu bili topli i zahtjevni, pribliţavao me je sebi sve dok
nismo bili pod pravim uglom, okrenula sam glavu nazad da bi
njegov jezik mogao da dotakne ugao mojih usana.
“Da...” stenjala sam.
Povukao se malo i oči su nam se srele u sjenci. Potreba koju
sam vidjela u njegovim očima oduzela mi je dah. On je
najmuţevniji muškarac na svijetu. Zareţao je još jednom prije
nego što je spustio svoje tople usne na mene dok je klizao
rukom među moje noge. Okrenuo je glavu ka meni tako da sam
usnama i jezikom prešla preko njegove vilice, gdje god sam
liznula bilo je slatko, a on je prelazio palcem preko mog
klitorisa.
“Oh ovo je tako dobro...” goreća potreba je rasla u mom
tijelu dok su njegovi prsti klizili u mene. Krv je počela da mi
ključa, jače sam zastenjala.
Stenjao je moje ime glasom koji me je izluđivao, a onda
spustio svoje usne do mojih grudi ostavljajući vlaţan trag na
mojim grudima. Danas su ekstremno osjetljive i šalju trnce niz
moje tijelo. Lizala sam i grizla njegovu ključnu kost,
izgovarajući njegove ime. Ne mogu da kaţem dovoljno.
“Remi...”
“Svrši za mene,” molio je dok je gurao srednji prst u mene.
Grizla sam i stiskala njegova ramena dok je njegov prst
stimulirao moj klitoris. Natopljena sam, miris mog zadovoljstva
širio se po cijeloj sobi.

64
 “Shhh bebo, pusti se za mene.” Skliznuo je niz moje tijelo i
polizao moj pupak. Zatim sam ga osjetila kako je krenuo niţe.
Vrisnula sam kad je polizao moj klitoris. Otvorio me je i gurnuo
jezik u mene. Zadovoljstvo jurilo je kroz mene u ţelji za
oslobađanjem. Onda sam svršila.
Stenjala sam dok me je lizao dok sam svršavala, a onda se
namjestio na koljena među mojim nogama, uzeo svoj kurac u
svoju ruku i poveo ga u mene. Vidjela sam njegov mišićav
organ, njegovo tijelo, koje se zabadalo u mene. Stenjala sam dok
je pritiskao moj klitoris prstom i jebao me duboko svojim
velikim kurcem.
Talas zadovoljstva pobjegao je iz mog grla, podigla sa svoje
kukove još malo. Stenjao je moje ime i nagnuo se naprijed i
prosuo poljupce svuda po mom licu, “Tako si jebeno uska dušo...
tako me izluđuješ.”
Kad se ispraznio u meni, stali smo.
Ĉula sam naša disanja, moj sopstveni otkucaj srca u ovoj
tišini.
Hitnost je tu, pulsira i protresa nas. Ali on je u meni. Imam
ga. Ţelim da ga jebeno stisnem i nikad ne pustim.
On ne ţeli da izađe iz mene - on je u meni. Tvrd i
pulsirajući. Kompletno me posjeduje.
Počeli smo da se ljubimo i on je potonuo malo dublje u
mene, usne su mu bile primitivne i sirove, pune ljubavi, ali i
delikatno grube. Osjetila sam taj poznati osjećaj cimanja u meni
i zagrizla sam njegov vrat,bio je miran, čekao je da počnem da
se pomjeram.
Ĉekala sam, iako su mi oči bile zatvorene osjetila sam ga,
divljeg dugačkog, ţivog u meni. Volim njegove bradavice,
njegovu koţu, njega. Prelazila sam prstima preko njegovih
65
tamnih malja. Ĉula sam ga kako udiše zadovoljno dok sam
podizala glavu i za sisala jednu njegovu bradavicu njeţno. Uzeo
je glavu u moj dlan i pritisnuo je spuštajući njeţan poljubac pun
ljubavi na mene. Ja sam jezikom prelazila preko njegovih
bradavica. “Remi... Ne mogu čekati...”
On je porastao i počeo se kretati, šaputajući dok se mazio
od moj vrat i uplitao prste u moju kosu.
Uska... prelijepa... moja Bruk Djums...
Njegove riječi su me podigle.
Niko ga nikad nije naučio kako da voli.
Radio je to instinktivno.
Privlačio me je bliţe, sisao me, grickao, lizao me, utapao se
u zadovoljstvu zajedno sa mnom. Moje tijelo mu je pristajalo.
Nisam mogla disati i sve što sam čula u sobi bila je kombinacija
naših seksualnih glasova i stenjanja - a onaj koji on pravi me
izluđuje.
On prodire udara jako. Ja vrištim. Povlači prste u mojoj
kosi, ljubi me dok nam se kukovi sudaraju nasilno, snaţno i
brzo.
Ja sam svršila drugi put, osjetila sam njegovu pentenciju
potpuno i drţao me je čvrsto i mirnom. Osjetila sam njegovu
toplotu praćenu poljupcem u moje uho dok je svršavao u mene.
Onda smo se opustili, disanje nam se smirilo.
Zgrabio me je povukao me je na svoje grudi dok se
prevrtao, naša tijela klizila su po svili. Ţelio me je golu, ja sam
ţeljela da me drţi golu. On je izdahnuo, a ja sam počela da se
opuštam, onda je on napustio moj ulaz i gurnuo svoje sjeme
unutra iznenadivši me.
Naši instinkti su iznenada oţivjeli, moji kukovi su se nabili
na njegove prste. Toplota njegovog daha stegla je moje grlo dok
66
je prislanjao usne na moju koţu. Mogu nas čuti, zvuke koje
pravimo - moje stenjanje i njegovo reţanje bio mi je još veći
podsticaj. Ti zvuci naveli su me da se zatresem.
Nije dodirivao moj klitoris. Nije mi pruţao nikakvu
stimulaciju, ali način na koji mi je mazio tijelo, način na koji je
vraćao svoje sjeme u mene kao da ne ţeli da ispadne iz mene i
lizao moju koţu svojim jezikom navelo je moju picu da se
stegne oko njega i moje bradavice postale su tako teške toliko
da je bilo teško čak i da uhvatim vazduh. Kad mi je zagrizao
vrat za cvilila sam, “Oh moj boţe!”
Pribio me je dole uz dušek okrenutu na stomak i nastavio
njeţno da grize moj vrat, obiljeţava me dok me je jebao psećim
stilom.
Cijelo vrijeme pokušavala sam da nađem snagu da se
pomjerim. Pokušavala sam da udahnem, tjerajući svoja pluća
da prorade.
Spojena sa svilom, prevrnuo se i iskoristio je jednu ruku da
me povuče sa sobom, koţa nam je bila vlaţna od napora. Grudi
su mi bile toliko pune ljubavi, a tijelo tako dobro iz jebano, da
sam se osjećala iscrpljenom i ţiva kao izlazak sunca. Potegla
sam se po njemu i obuhvatila njegovu vilicu.
“Da li ovo boli?” pitala sam lagano milujući ljubičasto
područje oko njegove sljepoočnice. Prije nego što je stigao da
odgovori, ja sam spustila poljubac preko svake modrice i pitala
se da li je ikada bio poljubljen tamo gdje je bio povrijeđen. Pa
sam ga ja ljubila, na svaku povredu, a onda sam poljubila onu
na njegovoj usni, jedva je dodirujući.
Odmakla sam se i nasmijala mu se, “Da li si mislio na mene
prije nego što si me imao? Da li si se pitao da li postojim? Kakva
ću biti?”
67
 Zadjenuo je pramen kose iza mog uha i proučavao moje
lice. “Ne,”
“Nisam nikad pomislila da bi se mogla zaljubiti. A ti?”
“Nikad,” rekao je opet, te seksi plave oči bile su pune ţelje.
Povukla sam prst po njegovoj sljepoočnici, sve do kose. “Šta
si mislio tada? Kada si bio sa tim ţenama.”
“Samo sam uzimao šta mi je potrebno i bio zadovoljan sa
tim.” Provukao je ruku kroz moju kosu.
“Ali, da sam znao da postojiš, progonio bih te, uhvatio bih
te i oteo.”
“Ali zar nije upravo to ono što si uradio?” pitala sam sa
osmjehom.
“Upravo” - lupnuo je svoj nos sa mojim, plave oči su mu se
caklile - “Sam to uradio.”
Uzdahnuvši spustila sam glavu na njegovo rame i prelazila
prstima preko njegove bradavice.
On je najbolji krevet. Leţi na leđima, jedna ruka mu je pod
jastukom, druga prelazi njeţno preko moje kičme, a ja sam
raširena svuda preko njega, moj stomak je na njegovim
butinama, grudi na njegovim pločicama, a glava na njegovim
grudima. Mirisao je na drugačiji sapun svaki put, od toliko
mnogo hotela koje smo promijenili, a usput uvijek je mirisao na
sebe.
Tiho prelazila sam prstima gore po njegovim bicepsima
lagano ih masirajući, “Jel sad bolje?” pitala sam dok sam mu
masirala mišiće, a onda sam se sjetila da je sav sjeban.
Dođavola.
Ali rekao je, “Da.” Kao da nije ništa i prevrnuo me na
stranu. Momentalno sam postala hiper svjesna čim je krenuo da
manerviše sa mnom. Privukao me je bliţe, a ja sam zastenjala
68
čim mi se maca krenula stiskati, njegovo veliko tijelo bilo je
toplo i tvrdo pored mene. Povukao je moju kosu unazad dok je
rukom prelazio preko mojih krivina.
Liţe me, mazi me, prelazi rukom preko mog tijela dok u
isto vrijeme svojim jezikom prelazi preko mog uha, vrata sve do
ključne kosti.
Remi je rastao bez ljubavi, bilo kakve ljubavi. On je bio sam
čak i u svojim naglim promjenama raspoloţenja. Bio je sam kad
je padao. Jedini put kad sam ja zaista pala bilo je na olimpijadi,
a kad je on izgubio titulu prošle godine, otišla sam i opet nije
imao nikog da mu pomogne. Ali ipak on je inspirisano nastavio
dalje.
On je tako kompletan i nepredvidiv, bojim se toga čak i kad
dajem sve od sebe ovom čovjeku, on će me uvijek imati, ali on
nikad zaista neće biti moj.
“Gladan sam,” rekao je na moje uho, onda je ustao sa
kreveta i obukao svoj donji dio pidţame.
“Oh, ne, ţelim da spavam...” zastenjala sam i obgrlila jastuk
dok me je on hvatao za člankove i povukao me dole do dna
kreveta.
Dođi da jedeš sa mnom, mali dinamitu.”
“Neeeeee...” povukla sam jastuk sa sobom dok je on mene
vukao niz krevet u mom posljednjem pokušaju da ostanem u
krevetu, zakukala sam, “ugoji ću se zbog tebe.”
Sa tihim seksi glasom podigao me je i odvojio od jastuka,
onda ga je bacio u stranu i poljubio me. “Prelijepa si.”
“Svaka prelijepa ţena na svetu je lijepa, jer spava,”
protestovala sam umiljato u isto vrijeme sam se mazila od
njegov vrat.

69
 Zgrabio je jednu od njegovih majci i predao mi je. Sklupčala
sam se dok nas je nosio ka dnevnoj sobi apartmana, onda me je
spustio dole na stolicu i potraţio svoju hranu. Donio je dva
tanjira jedan natrpanm a drugi manje napunjen. Onda je sjeo
preko puta mene i lupnuo u svoje krilo intenzivno me gledajući.
Naslonila sam se nazad u stolici i krenula jesti hranu.
“Imamo veoma loše navike za jelo. Da me odvedeš u restoran
ne bi mogla jeste u tvom krilu ljudi bi pomislili da imamo
probleme.”
Stavio je zalogaj u usta i za mumljao. “Koga je briga?”
“Savršena poenta.” Pojeli smo do kraja, gledala sam ga
preko puta sebe sa tim tetovaţama na bicepsu kose u
delikatnom neredu i plavim očima. Boţe bio je boţanstven. On
je sve. Što ţelim na ovom svetu. Baš tu na toj stolici. “I ovo baš
nije udobno kao i ti priznajem ti to.” Rekla sam i pokazala na
stolicu.
Podigao je obrvu, oči su mu divlje zasijale. “Prestani igrati
da si teška za imati Bruk. Već te imam.” Bacio je papirnu
salvetu na mene. Ja sam zgrabila drugu i bacila je ka njemu.
Spustio je viljušku i pruţio ruku da privuče moju stolicu. Vukao
me je po podu, i čim je mogao da obmota ruku oko mog struka,
ja sam za cičala kad me je prebacio.
“Smesti se sad. Oboje te ţelimo ovdje.” Uhvatio je moje lice
i okrenuo me, usne su mu se izvile u njeţan osmjeh dok je
pregledavao moje lice sa novim intenzitetom. “Da li smo sad
ok?”
Prelazila sam prstima preko njegovog vrata i srela njegov
pogled. “Uglavnom još sam ljuta na sebe. PovrIJeđena sam i
ljubomorna... nema smisla u mojoj glavi, ali ostatak mene ne

70
sluša. Samo nisam očekivala da ću imati toliko muke da
provalim kako sve ovo da prevaziđem.”
“Prevaziđi znajući da te volim, eto tako prevaziđi. Ja te
jebeno volim,” za šištao je. “Najviše bih volio da ti kaţem da se
ništa nije desilo,” priznao je zaista izmučen. “Postoji samo jedna
ţena za mene i ubio bih čak i sebe zbog tebe.” Djelovao je kao
da to misli, a onda je spustio svoje plave oči na mene. Kunem se
da nisam ni pomislila da ću ga toliko voljeti upravo sada u
ovom trenutku. “Oprosti mi, ja opraštam tebi mali dinamitu.
Opraštam ti prIJe nego što me i pitaš da ti oprostim što si me
ostavila. Nisam bio svoj kad si me ostavila, dušo, koji god je dio
mene ostao... to nisam bio ja.”
Moje srce se steglo kad sam ga pogledala. Podigla sam
komadić hrane sa dva prsta kao mirovnu ponudu i ponudila
mu je, hranila sam ga.
Očiju punih sjaja, uzeo je sve u svoja usta, uključujući i pola
mog prsta, lizajući ga. I dalje je sisao moj prst iako je progutao
hranu, onda je uzeo komad karfiola i nahranio me i dok se
karfiol topio u mojim ustima ja sam također za sisala njegov
prst. Volim kako se njegove oči presijavaju dok to radim.
“Volim te, ali nemoj nikad dozvoliti da te udaraju namjerno
kao večeras,” rekla sam mu emocionalnim glasom, dok sam
prelazila prstom preko njegove usne, osjećajući kako se
pomjeraju pod mojim dodirom dok šapuće. “Neću dok me ne
natjeraš.”

NAŠ SVET KNJIGA

71
 5 Poglavlje

POKLON

Sunce se probija kroz prozore. Remington nije u sobi.

Okrećem se ne bih li ga ugledala u našoj slatkoj maloj kućici, ali
ne vidim ga nigdje. Natjeram se da ustanem iz kreveta i
obučem šorc za trening, sportski brus i majicu.
Nakon što se osvjeţim, uzimam patike i bosonoga krenem u
kuhinju da nađem Dajanu. “Dobro jutro, Bruk.” Ona govori
veselo. Volim što uvijek nosi sa sobom svoje kecelje kad
putujemo i svakom hotelu u kom odsjedamo daje kućnu
atmosferu.
Putuje čak i sa svojim zelenim, keramičkim posudama -
onim koje ne sadrţe aluminijum, tako da je Remingtonova
hrana potpuno zdrava i čista.
“Hmm, divno miriše.” Govorim dok kruţim okolo traţeći
nešto za doručak.
“Samo izvoli. Tejt je traţio da odvojim tonu hrane za tebe.
“Podignem posudu punu slatkog krompira i navalim. “U
koliko sati je otišao?”
“Pit je došao po njega prije samo nekoliko minuta.”
“Pit? Ne i Rajli? U koju je teretanu otišao?” čuje se kucanje
na vratima, dok liţem kokosovo ulje sa prstiju koje je Dajana
koristila da napravi preliv pa krenem da otvorim vrata.
“Bruk Dumas?”
Pita ţena ispred mene koja drţi paket srednje veličine
umotan crvenim ukrasnim papiromm ali bez mašne. “Da?”

72
 Osmjeh joj se širi. “Gospodin Tejt je poslao ovo za vas.”
Daje mi kutiju dok zurim u nju u nevjerici.
“Remington mi je poslao ovo?” pitam glupavo.
“Da, gospođice. Uţivajte.” Gurnem vrata nogom dok
odlazi, jer su mi ruke pune dok nosim kutiju sa iznenađenjem
koje mi je Remi poslao.
O moj Boţe. Tako je nepredvidiv. Ne zavodi me samo
muzikom, vragolastim plavim očima, razbarušenom kosom,
jamicama i neodoljivim mirisom, nego mi još kupuje i poklone?
Iste sekunde otvaram kutiju i bacam poklopac i vidim samo
mnogo bijelog papira za pakovanje. Gurnem ruku kroz njih i
osjetim kako me nešto golica po prstima. Mršteći se izvlačim
ruku, a sa njom i na njoj i tri velike škorpije.
Na trenutak, sve je kao usporen snimak.
Sve.
Savršeno dobro vidim kako mi se insekt penje uz ruku.
Vidim duge, podijeljene repove. Sami otrovni vrh na repu i
osam nogu koje se kreću po mom laktu. Također kroz
vrtoglavicu vidim i tri crne tačke na njihovim glavama, kao da
imaju tri oka. Da li škorpije imaju tri oka?
Odjednom, sve mi postaje jasnije.
U djeliću sekunde.
A onda u sljedećem trenutku postanem svjesna još nečega.
Da je ovo jedan od najvećih ŠTA DOĐAVOLA momenata u
mom ţivotu.
Padam unazad i šutiram kutiju. Preko deset drugih škorpija
izlazi iz nje dok pokušavam da otresem sa sebe one koje su već
na meni. Srce mi je u grlu i ne mogu da dišem dok kuca ludački,
a u meni raste histerija.
“SRANJE! SRANJE! DAJANA!”
73
 Imam škorpije. Škorpije. Puţu po meni. Po mojoj jebenoj
ruci! Ogromne su, kao pola moje pesnice, svaka ima osam
nogu. Ozbiljno? Samo osam nogu? Osjećam hiljadu njihovih
nogu na sebi! Osjećam im noge na svakom centimetru svoje
koţe. Počinjem da se tresem i grčim kao luda na podu i vrištim
kao osjetim prvi ubod na podlaktici. “O BOŢE! DAJANA!!!”
A onda osjećam i četvrtu kako mi se penje uz nogu i
shvatam da cijelo ovo vrijeme Dajana vrišti histerično. “Bruk, o
moj Boţe! Neka neko učini nešto!”
“SKINI IH SA MENE!!! SKINI IH DAJANA!”
Ne znam zašto vičem nekontrolisano kao da će ih to
zaplašiti. Plašeći se da ih dotaknem rukom, uvrćem se i
okrećem na podu, kad osjetim mlaz hladne vode na sebi.
Udahnem naglo dok gledam Dajanu kako trči ka kuhinji da
naspe još jednu kofu vode, a onda je prosipa na mene. Ali
škorpije su i dalje tu.
Pruţim ruku i pokušam jednu da skinem sa sebe, ali me
bocne repom. Pogodila me je u palac. Iste sekunde osjetim
uţasan bol dok ostale puze po meni. Puze. Po meni. Ne znam
da li su ove ţivotinje izgladnjivane ili drogirane. Penju se po
meni skoro kao i pauci, brzo i fanatično. Jedna zamahuje repom
i ubada me u koţu iznad lakta. A onda opet isto radi. Bol mi
probada cijelo tijelo. Osjećam još jedan ubod na ruci i prestajem
da se vrtim i potpuno se zaledim u mjestu. Osjećam uţasnu
ţelju da bjeţim. Ali ne mogu da se pomjerim, ne mogu da se
borim, tijelo mi se koči, paralizovana sam od straha dok u meni
sve vrišti od straha. Toliko se plašim da počnem plakati
bespomoćno.
Na podu sam, grcam od suza i jedina stvar koja se pomjera
ne meni su noge ovih odvratnih stvorenja. Ĉujem Dajanu kako
74
vrišti drhtavim glasom na telefon. “Vraćajte se nazad! Vraćajte
se molim vas!” nastavlja da ponavlja jednu te istu stvar, iznova i
iznova, a onda odjednom otvara vrata sobe i vrišti niz hodnik
“REMINGTONE!”
Sve mi je mutno pred očima i nakon nekoliko trenutaka ili
minuta, nisam sigurna, vrata se otvaraju uz tresak. Kroz suze,
vidim njega i mogu da zamislim šta vidi ispred sebe. Škorpije su
po meni cijeloj, a ja ne radim ništa, samo leţim i plačem kao
beba, uplašena kao nikad u svom ţivotu. Pogled mi se magli od
nečeg sasvim drugog, ne od suza i pitam se da nije zbog otrova.
Šokovi mi potresaju cijelo tijelo. Osjećam kako neko skida
škorpije sa mene golim rukama, jednu za drugom, dok se ja
gušim od suza.
A onda me on uzima u naručje, snaţne ruke drţe moje tijelo
- da li je moje? Da li je ovo tijelo što se raspada moje? Tresem se
u agoniji od bola.
Pokušavam da se popnem još više uz njega, kao da je drvo,
i steţem ga oko vrata dok jecam, pokušavam da dišem, udišući
njegov miris kao da je to jedini način na koji ću ponovo
prodisati. I sam teško diše. Šake su mu stegnute u pesnice na
mojim leđima i sav se trese. Onda počinje njima da prelazi niz
moja leđa gore – dole. Jednom rukom mi grabi lice i palcem
briše suze.
“Imam te.” Procijedi kroz zube, steţući me grubo uz sebe.
“Imam te. Imam te.”
“Ţena je došla kucajući na vrata!” Dajanin glas drhti
mahnito od suza. “Rekla je da je Remi naručio kutiju za Bruk!”
“Isuse!” Pit govori zgađeno, “Nećemo ih bacati Dajana,
moramo da provjerimo koja su vrsta. Pozovi hitnu pomoć i daj
samo da zgnječimo gadove, dodaj mi tiganj!”
75
 Remingtonov glas je hladan i grub na mom uvetu. “Ubi ću
ga:“ obećava mi. “Kunem se Bogom, ubi ću ga polako i mučiti.”
“Sačuvaj sve to za ring, Rem. Sabotiranje tvog šampionata
mu i jeste cilj.” Pit govori između lupanja tiganjem.
Remington bijesno izgovara kroz zube. “Gdje su te ujele?
Kaţi mi tačno gdje i isisa ću sav otrov iz tebe.”
Borim se za vazduh kao da mi grlo otiče. “Ja... s.... svuda...”
“Ne bi trebao da sisaš to, pusti me da pogledam rane.” Pit
govori.
Samo što se ne uvučem u Remingtona i on steţe ruke oko
mene dok me lagano ljuljuška, cijelo tijelo mu se trese koliko i
moje dok mi šapuće na uho. “Imam te, mali dinamitu. Imam te
u svojim rukama.” I u glasu mu čujem koliko se trudi da
savlada sopstveni bijes.
“Rem, pusti me da je pogledam.” Pit moli.
“Ne.” Zajecam i ščepam Remija još jače, jer znam da ako ću
umrijeti, ovo je način na koji to ţelim da se desi. O moj Boţe,
hoću li umrijeti? Ko će se brinuti o njemu? “Ne puštaj me, ne
puštaj me.” Jecam.
“Nikad.” Obećava mi.
“Prema guglu, to su potkornjak škorpije. Otrovne su, ali ne i
smrtonosne.”
“Drţi se za mene.” Remi šapuće, a onda smo u pokretu. Sve
oko mene je mutno. Jezik mi je zadebljao. Pljuvačka u ustima
gusta. Ne mogu da dišem. Tresem se dok me podiţe i imam
uţasan osjećaj kao da me struja udara iznutra.
“Gdje je dođavola vodiš Tejt?”
Remingtonovo reţanje vibrira uz moje grudi i nekako me
smiruje u ovom bespomoćnom stanju. “U jebenu bolnicu,
idiote.”
76
 Ĉujem udaranje vrata kad ih sa treskom otvori svom
snagom, a onda i škripanje kao da su ispala iz leţišta. Zatim
smo opet u pokretu... čujem kako teško i ubrzano diše...
Pit doziva iza nas. “Druţe, Dajana je upravo pozvala hitnu
pomoć, hajde da se svi smirimo i damo joj lijek protiv alergije.”
“Ti. Se. Smiri. Pite.”
Nastavlja ubrzanim korakom i čujem mu u glasu da se
jedva kontroliše. Pomisao koliko ga ovo uznemirava i da bi
zbog toga mogao upasti u maničnu epizodu me baca u još veću
paniku.
“Dobvo sam.” Kaţem mu, a onda registrujem sopstveni
glas. Zvučim tako glupo. Moţda mi neke moţdane ćelije
otkazuju zbog otrova. Ne mogu da izgovorim slovo R.
Pokušam da kaţem ponovo. “Dobvo sam, Remi...” O moj Boţe.
Remington se ukopa u mjestu, i mogu da osjetim njegov
pogled na sebi, ali su moje oči zamagljene, a onda ga čujem.
“JEEEEBOOOO TE!”
Lift je stigao. Kad se vrata potpuno otvore, Rajlijev glas
dopire do mene. “Dobro šta se dešava? Trener te čeka u
teretani, Rem...” naglo zastaje.
“Ţive škorpije,” Pit objašnjava Rajliju. “Otrovne, ali ne
smrtonosne.”
“Ne mogu da dišem,” kaţem naglas. Počinjem da
histerišem. Po prvi put u ţivotu ne razumijem šta mi se dešava
u tijelu.
“Otrov se širi kroz nervni sistem, ali ne ulazi u krvotok.
Pokušaj da ostaneš smirena, Bruk. Ove potkornjak škorpije su
gadna stvorenja. Osjetiš li noge?”

77
 Odmahujem glavom. Jezik kao da mi je od metala. Svako
mjesto gdje sam ubodena toliko boli da mi je lice u konstantnoj
grimasi dok se borim za dah.
Pit pruţa ruku. “Pusti me da vidim...” osjećam kako mi
Remi uzima ruku i ispuţi je prema Pitu kako bi je pogledao i
šapuće, “Ubi ću ga.”
“Biće sve u redu Bruk,” Pit govori. “Imao sam i sam jednom
iskustvo sa njima. Uţasno je, ali se stvarno ne umire od sjeverne
američke škorpije.”
Klimnem glavom i drţim se beznadeţno za te njegove riječi.
Dajana nas doziva sa vrata sobe. “Ima poruka! Okrenula sam
kutiju naopačke i unutra ima poruka!”
“Šta piše?” Pit pita. Zatim čujem šuškanje papira dok čita.
“Poljubila si me. Sad si i sama poljubljena od strane Škorpiona. Kakav
je osjećaj imati moj otrov u sebi?”
Remingtonovo cijelo tijelo se ukoči. Mogu da osjetim
promjenu u načinu na koji me drţi. Do ovog trenutka je bio
zaštitnički i vlasnički nastrojen, a sada odjednom... ţeli da se
bori.
Slika mi se stvara u glavi: stojim pred tim oličenjem
groznoće i ljubim njegovu odvratnu tetovaţu kako bih vidjela
svoju sestru. Zaječim kad osjetim novi nalet mučnine u grlu.
“Pite, video sam njegove ljude dole u predvorju, mislim da
je u hotelu.” Rajli govori.
“Drkadţija je vjerojatno u prizemlju i čeka Remingtona!”
“O i te kako dolazim!” Remington zagrmi. “Mrtav je čovjek!”
eksplodira.
Zatvaram oči dok me njegova burna energija okruţuje i
znam, ma koliko se trudio da ostane plav...
Remi je već crn.
78
 Usne su mu na mom uvetu i šapuće dok mi drţi ruku na
potiljku. “Moram nešto da obavim sada. Volim te, jebeno te
volim do ludila. Vratiću se i učini ću da budeš dobro ponovo u
redu?”
Klimam glavom iako se osjećam uţasno. Tijelo mi se još
uvijek nekontrolisano potresa. Zagrizem usnu snaţno kako bih
se fokusirala na taj bol, ali ništa se ne moţe porediti sa bolom
koji izazivaju ujedi. Trudim se da budem hrabra, ali prisjećam
se škorpija na sebi... na mom tijelu... njihovih ruţnih tijela,
repova... tri crne tačke na glavi... stresem se u njegovim rukama
i osjećam da ću povratiti.
“Zašto se trese ovoliko prokletstvo?!” Remington pita dok
se ponovo pokrećemo.
“Nervni sistem je napadnut. Ujele su je nekoliko puta, pa je
sigurno u velikim bolovima. Hajde da joj damo nešto protiv
bolova dok ne stigne hitna pomoć.”
Koliko mogu da primijetim, krećemo se prema sobi i Remi
me spušta na nešto mekano. Jedva nazirem nešto plavo i mislim
da je u pitanju kauč. Sklanja mi kosu sa lica i mogu da osjetim
njegove oči na sebi.
“Idem sada da ga zgnječim.”
A onda nestaje, poput uragana koji uništava sve na svom
putu. Mozak mi je potpuno zablokirao od šoka koliko je brzo
donio ovu odluku i koliko je zvučao smireno, da na trenutak
ubjedim sebe da je samo otišao da mi donese nešto protiv
bolova.
“Prokletstvo, potpuno je hiperaktivan, Rajli kreći za njim
dok nije ugledao Škorpiona ili nekoga od njegovih ljudi -
Dajana! Nađi neke hladne obloge i pozovi hitnu sluţbu! Mi
moramo ići po tog čovjeka!”
79
 Posljednji put kad sam vidjela Remingtona u maničnoj
epizodi, Pit mu je zabio injekciju sa sedativima u vrat i kad im
čujem korake na tepihu kako se udaljavaju odmah počinjem da
vičem. “Pite, da se nisi usudio pa mu ubvizgas nefto u vvat!”
onda zastenjem, okrenem glavu i počnem da povraćam.

***

HITNA POMOĆ je došla i otišla, još prije pola sata, a mi još

uvijek čekamo, sa ostacima od škorpija pobacanim u posudu i
ostavljenim u kuhinju.
Rečeno mi je da uzimam lijekove protiv bolova i alergija,
stavljam hladne obloge i da zovem ukoliko se stanje pogorša, a
u tom slučaju će mi dati protiv otrov.
Sad kad sam uzela lijekove malo mi je bolje. Pored sebe
imam kantu za smeće u slučaju da počnem ponovo povraćati.
Osjećam se kao da sam povratila pola svoje teţine. Dajana
mi trenutno stavlja led na ujede kako rane ne bi otekle, ali i
dalje osjećam mini šokove. Pomalo sam ošamućena zbog
lijekova, ali bar se otok na jeziku smanjio.
“Rekoh ti da taj čovjek ima najcrvenije dugme za
samouništenje koje sam ikad vidjela.” Dajana govori tiho dok
pritiska oblogu na moju ruku. Podsjeća me na moju majku i
odjednom sam toliko nostalgična za svojom kućom da poţelim
da se isplačem. Ali pravi dom koji mi zaista nedostaje je onaj uz
čovjeka koji je otišao u prizemlje da ubije boga u bolesnom
gadu koji mi je ovo uradio.
“Molim te ne dozvoli ni da vidi Škorpiona,” govorim
očajnički, “Ako mu opet sjebem sve ovo...”

80
 “Nisi mu ti ništa sjebala Bruk.” Dajana me razuvjerava. “Ti
ga voliš. Jedina si ţena koju je ikad volio i koja ga je prihvatila
takvog kakav je. Nije odrastao uz ljubav. Bio je odbačen i guran
u stranu. Šta misliš, koliko jako će te braniti?”
Oči mi magle od suza i glas mi je isprekidan.
“I ja ţelim njega da od branim, a ne mogu ni da stojim na
sopstvenim nogama.” Kaţem, jer počinjem da saţalijevam
samu sebe.
Skoro je prošao sat vremena dok se momci napokon pojave,
a moji nervi su pokidani.
Leţim na strani na kauču očiju zatvorenih, omamljena
lijekovima, kad čujem nejasne zvukove sa druge strane vrata.
“...pridrţi vrata...”
Srce mi umire. Kunem se da umire. Jer ne postoji drugi
razlog da ti neko pridrţi vrata osim ako su ti ruke zauzete, jer i
sam drţiš nešto.
Nešto veliko, nesmotreno i prelijepo.
Zadrţavam dah dok Dajana kreće da im pomogne sa
vratima, a onda ih vidim. Ne njih - njega. Remija.
Pit i Rajli otpuhuju i mršte se dok ga unose unutra, stopala
mu se vuku po podu, glava visi na ramenima. Sve što vidim je
njegova tamna kosa i bijes i osjećaj posesivnosti su mi toliko jaki
da je jedini razlog zašto ne skačem na noge iste sekunde to što
još uvijek ne osjećam jedno od svojih stopala.
“Seronje jedne!” zaječim.
Samo pogledaju jedan u drugoga i ne govore ništa, a onda
čujem njegov ne razgovetan, ali još uvijek odlučan glas “Moram
da vidim Bruk.”
“Drţi se druškane.” Pit govori bez daha dok ga okreću u
pravcu glavne spavaće sobe.
81
 “Trebam je.” Remi ponavlja tihim, nejasnim glasom.
Dajana mi pomaţe da se podignem na stopala i krećemo za
njima. Kunem se da mi je srce u grudima kao papirni smotuljak.
Mrzim kad mu udaraju te sedative u vrat!
Drţeći ruku oko mene, Dajan mi pomaţe da dođem do sobe
i nalazim momke unutra kako skidaju Remingtomnu svu
odjeću, ostavljajući ga samo u sivim boksericama. A onda se
bore da ga smjeste u krevet.
“Idi ti sa druge strane.” Pit govori pa ga Rajli povuče na
drugu stranu kreveta.
“Rem, šta ćemo da radimo sa tobom druţe, ha?” Pit
prekorno govori dok ga namješta u krevetu.
“Bruk!” Remington bijesno zareţi.
“Stiţe, čovječe!” Pit govori kroz smijeh.
Bore se da ga namjeste na krevetu tako da je okrenut prema
meni. Namjeste mu jastuk ispod glave i vidim da su mu oči
napola otvorene. Fiksira ih na mene dok mi Dajana pomaţe da
se smjestim i potpuno su crne i skoro divlje kad me ugleda. Još
uvijek sam zaprepaštena koliko brzo mogu da se promjene, te
njegove prelijepe oči. Kako mu je tijelo u stanju da u roku od
samo par minuta napravi toliku promjenu. Snaţne, velike ruke
su mu nepokretne pored tijela, ali prsti mu se grče kao da ţeli
da me dotakne. I odjednom i moji prsti gore od ţelje da
dotaknu njega i utješe ga.
“Dobro?” promuklo mi se obraća, pogleda burnog, tamnog
i divljeg od frustracije.
I sama mogu da osjetim njegovu frustraciju. Ţelio je da ode
i odbrani me, a oni su ga zaustavili. Osjećam mu bijes dok se
namještam na krevetu i pokrivam nas oboje do struka.

82
 “I više nego dobro.” Kaţem njeţno dok stavljam ruke na
njegova široka ramena i prstima mazim kosu.
Osjećam kako ga tenzija popušta dok zatvara oči i opušta
se. Stavljam lice u njegovu kosu i očajno uvlačim miris u pluća,
drţim ga čvrsto dok se naginje na mene. Okrećem se i
namjestim mu glavu na svojim drugima. “Toliko te volim.”
Kaţem mu pored uveta. “Probudi se brzo, u redu? Imam te
sada.”
“Biće ovo teška sezona.” Ĉujem Pita kako govori.
Klimam glavom u razumijevanju, ali ne mogu da skinem
oči sa njega, trepavice mu stiţu do jagodica, usne su mu blago
otvorene. Prelazim prstima preko tog dječačkog lica i grube
vilice.
Rajli govori. “Odoh po trenera u teretanu da mu javim da
naš momak ne dolazi danas.”
Pit me posmatra dok polako počinjem da masiram
Remijevu glavu, a onda mi donosi još vode i pakovanje leda,
dok Dajana govori da odlazi da počisti kuhinju.
“Kako si?” Pit me pita.
Klimnem glavom. “Bolje sad posle lijekova.” Šapnem. A
onda dodam. “Ţao mi je što sam vas nazvala seronjama.”
“Ţao mi je što smo morali da... ali on je bio dole. Drkadţija.”
Usne mu se izvijaju u bijesnu grimasu, dok me pomalo
neobično posmatra.
“Ti si jedina koja ga smiruje, Bruk, ali si ujedno i njegov
najveći okidač.” Pit uzdiše dok zuri u prelijepu baštu kroz
prozor naše sobe. “A Škorpion zna da ima nešto u vezi tebe
zbog čega Remington ludi. Nastavi će da ga provocira. Pokuša
će da ga jebe u mozak i izvuče Remingtonove duhove napolje.”

83
 “Ne smijemo to dozvoliti, Pite. Ne smijemo dozvoliti da se
iko zajebava sa njegovom glavom.” Ljubim Remija u čelo i
šaljem svu svoju ljubav u njegov prelijepi mozak, tiho mu
dajući obećanje , nikome neću dozvoliti da se zajebava s´ tobom.”
“Remington nikad nije bio jači nego sada“ Pit kaţe. “Ali ti si
njegova velika slabost. Izgubio bi zbog tebe, odustao zbog tebe.
Ubio bi zbog tebe. Predozirao se sedativima zbog tebe.”
Obrišem suze sa lica i privučem Remijevu glavu bliţe
svojim grudima. “Pite, molim te nemojte više da mu dajete
sedative, moramo naći neki drugi način.”
“Druţe, ima snage za petoricu. Kako misliš da ga iko
zaustavi? Dozvoli da ti objasnim nešto, ukoliko Podzemlje
odluči da dozvoli da posljednja borba bude borba do potpune
predaje...” Vrti glavom i ustaje.
“Kako to misliš? Šta znači to - do predaje?”
Gleda me sa strahom u očima i uzdiše. “Ništa. Ali
Remington ţudi za Škorpionovom krvlju. Ĉastan je čovjek, ali
neće imati milosti prema tom idiotu - i ako dobije priliku da ga
ubiju u ringu- bolje odmah da znaš da će to i uraditi.” Odlazi do
vrata. “Sad me pusti da idem da nam traţim drugi hotel.”
Klimnem glavom i šapnem. “Hvala.” Onda se okrenem ka
svom velikom lavu.
“Hajde da se udobno smjestimo.” Kaţem Remiju. Svučem
svoju odjeću drhtavim, nespretnim rukama, a onda skinem i
njemu donji veš, jer znam da je uvijek gol u krevetu. Zatim mu
vratim glavu na svoje grudi i počnem da mu mazim kosu.
Poljubim mu sljepoočnicu. “Imam te sada.” Diše mirno i
uravnoteţeno. Prsti mu se pomjeraju pa mu uzmem ruku i
stavim je oko svog struka. “Voliš li da me drţiš ovako?” pitam
njeţno, ne očekujući odgovor. U šuškam se i stavim ruke oko
84
njegovih ramena i u glavi imam sliku njega u bolnici kako leţi
na krevetu kad sam ga ostavila.
Crnog i zbunjenog, maničnog, očajnog da mi nešto kaţe.
A ja sam se previše plašila da ostanem...
Oči mi se opet pune suzama i odjednom me sve boli, ne
samo rane od ujeda, nego cijelo tijelo iznutra. Gutajući teško,
stisnem ga jače i zagnjurim lice u njegovu kosu, ljubeći ga
grozničavo nekoliko puta, gdje god mogu da dohvatim. On
mirno diše, ali ja se još gušim zbog svega što se desilo. Sve što
znam je da prestane da boli kad ga dodirnem, kad ga udahnem,
dok ga gledam.
Prelazim rukama preko snaţnih mišića na njegovim
ramenima, a onda se nagnem i poljubim mu ušnu školjku, pa
sljepoočnicu. Divno miriše, zavodi me, spuštan glavu niţe i
mirišem mu vrat, dok prstima prelazim niz njegova leđa, preko
trbušnih mišića, ljubim mu vilicu...
Mrmlja nešto nerazumljivo, prsti mu se trzaju. Rukama mu
obuhvatim vilicu i njeţno mu ljubim usne “Hvala što me braniš,
ali neću dozvoliti da uništiš svoje snove zbog mene.” Kaţem
mu.
Nastavljam da prelazim prstima preko njegovih leđa, grudi,
vrata, ruku, sagnem se i ljubim mu mjesto na vratu gdje puls
mirno otkucava. Napravi čudan zvuk i pitam se o čemu li
razmišlja. Ĉuje li me? Mislim da, da.
Uzimam njegov iPad i svoje slušalice, kako bi mogli da ih
dijelimo i potraţim pjesmu koju sam ţeljela da mu pustim.
Stavim jednu slušalicu u njegovo uho, a drugu u moje i pustim
mu od Goo Goo Dolls “Stay whit you.” Uzimam mu ruku u svoju
i ljubim zglobove, mazeći mu kosu u isto vrijeme, dok slušamo,
a pjesma čini da zaboravim da me sve boli kao da još uvijek u
85
sebi imam ţaoke škorpija. Drţim ga dok slušamo. Moj fajter.
Bori se protiv svega, čak i protiv samog sebe, ali volim što se
nikad nije borio protiv ljubavi prema meni.

***

On je potpuno hiperaktivan.
Dva dana nakon Poklona - kako smo odlučili da to zovemo
- bilo je u svim vijestima da su podzemni borac poznat kao
Škorpion i njegov tim, uhićeni i da su protiv njih podignute
optuţnice zbog štete koju su počinili u motelskoj sobi uslijed
eksplozije koju je prouzrokovao dinamit.
Da. Dinamit.
Kada sam pitala Pita i Rajlija šta se desilo, samo su mi rekli
da Remington nikada ne ostavlja poruku bez odgovora.
“Mogao je pokušati uraditi nešto što bi Škorpiona izbacilo sa
takmičenja, ali on očito ţeli ovo da završi sa njim u ringu.”
Sada je Pit dobio neki uređaj da me štiti tokom slijedeće
borbe i ja se nadam da ću i ja nositi nešto sa sobom u slučaju da
moram razbiti bilo šta što je povezano sa Škorpionom.
Ritmični zvukovi Remijevog udaranja vreće odjekuju u
velikoj teretani i danas zovemo sve, da osjete magiju.
Uvijek znam kada Remi ima dobar dan u teretani, tako što
se soba ispuni njegovom energijom. On me ispiriše, on ispiriše
svakoga ko je u blizini. Njegova vatra pali našu vatru. To je
opipljivo, kao uţe kada šiba vazduhom. Remingtonova energija
je tako moćna, mogu je pomirisati, mogu je okusiti.
Trener prolazi oko prostora gdje Remington trenira i danas
je glasan, valjda zbog te energije. Rajli ga gleda iz blizine dok
zamahuje šakama u sjenku, a ja sam provela dva sata na traci za
86
trčanje, gledajući u Remijevom pravcu i inspirišući se iz načina
na koji on obavlja svaki atletičarski zadatak.
Sada se isteţem, moje je tijelo, koje je još uvijek prekriveno
Škorpionovim ugrizima, rašireno na podu dok radim yogu.
Još uvijek se sjećam kako sam se budila usred noći zbog
uboda, mala bašta ispred naše sobe je bila prekrivena mrakom.
Mali ubodi boli kruţili su mojim tijelom kada sam odjednom
osjetila Remingtona kako me vuće prema sebi i počinje
prekrivati ugrize mojim melemom. Boţe. I njegov glas, tako
spor, malo ošamućen zbog sedativa, ali tako njeţan i zabrinut
kad kaţe, “Pogledaj se.”
Rekla sam u potpunoj nevjerici, “Pogledaj mene? Pogledaj
sebe!”
I nasmijali smo se očajno. Moj smijeh je bio čisti blef, zato
što, iskreno, on je izgledao lijeno i opušteno, njegova
hiperaktivnost i nije bila toliko vidljiva zbog ubrizgavanja
lijekova. Nije izgledao mizerno ni na jedan način, niti formom,
niti kondicijom, kao što sam se ja osjećala. Iz Remingtona curi
snaga. Ĉak i kada spava. Lav koji spava je i dalje jebeni lav.
Sada se razbija u teretani, a ja sam u psećoj pozi kada
odjednom čujem kako je prestao da udara vreću. Nenaviknuta
na tišinu, diţem glavu iz poze u kojoj sam se nalazila, glava mi
je bila između ramena i poda i provirim prema njemu. On gleda
u moju guzu koja je podignuta u zrak. U meni se dešava nešto
čudno i ja se ispravljam i šaljem mu osmijeh. Njegove jamice se
pojave i onda diţe svoje ruke i opet nastavlja sa zamahivanjem,
udarajući svoju vreću iznova i iznova.
Volim način na koji on trenira. Svaki moćni udarac sleti
ravno i u mrtvi centar, a njegovo lijepo lice ima taj tihi izgled
pun koncentracije koji smatram tako seksi. Njegovi bicepsi se
87
definišu dok udara u vreću konstantno, tako je fokusiran na
ono što radi, čujem ga kako nekad zareţi na vreću, nisko i
duboko iz njegovog grla.
Puf! Puf! Puf!
Trener je ovog poslijepodneva bučan i čujem ga kako
zagalami, “Nećemo prihvaćati nikakva sranja ove godine. Ništa
nećemo dati. Uzimamo samo ono što je naše!”
Remington na to ne odgovora, osim što udari jače.
“Trebat će nam teţe vreće za udaranje, ako ţelimo da
budemo šampioni, Rajli,” Trener govori sa jedne strane
gledajući u vreću, stojeći suprotno od Rajlija koji zapisuje
bilješke.
Volim kako Trener Lupe koristi tu riječ “mi” kao da je i
sam u ringu, boreći se zajedno sa Remijem. Ha. Kao da tom
čovjeku treba ikakvo podučavanje.
“Kako misliš?”dobacuje Rajli, pokazujući na ogromnu i
tešku vreću koju Remington trenutno udara svojim pesnicama.
“To je vreća od 270 poundi, ne postoji teţa.”
“Vrti se previše.” Trener vikne, klimajući svoju ćelavu
glavu.
Rajli se nasmije i pokaţe prstom na Remingtona.
“Prebacimo ga u brzinu.”
Trener za zviţdi i signalizira mu da pređe na brzu vreću i
Remington silazi i svlači rukavice kako bi popio malo tečnosti.
Njegova siva majica je zalijepljena za njegova prsa, a znoj
se slijeva niz njegovo grlo, njegov torzo i njegove tonirane,
mišićave ruke. Kako prinosi flašu ustima, keltska tetovaţa
proviri ispod rukava, njegov biceps iskoči kao planina zbog tog
pokreta i izgleda baš jebozovno tako da se moje bradavice
ukrućuju. Puno sati trenira i mogu da osjetim vrućinu koju
88
isijava njegovo tijelo preko cijele teretane. Moji prsti me svrbe
od ţelje da radim na njemu, a da ne počinjem o tome šta ostatak
mene ţeli. Samo ću reći da kada je mračan i hiperaktivan, tada
sam naročito svjesna njegovih potreba. I jedva čekam da se
postaram o njima, na veoma dobar način.
Već me trnci obuzimaju u iščekivanju kada me njeţno
vibriranje trzne i skrene moj pogled na telefon koji se nalazi u
blizini, gdje sam ga spustila, pored vode. Dignem ga da
pročitam poruku.
MELANI: Još uvijek imam noćne more zbog one zvijeri.
Jesi li se oporavila od insekata?
BRUK: Nisam. Još uvijek osjetim kako hodaju po mom
tijelu! UHH! Ali ne ţelim da Remington sazna da me je
Škorpion ovoliko sjebao - ne ţelim da nam se igra sa glavom
više. Ali se osjećam usrano. Slabo. Svake noći idem u drugo
kupatilo diskretno koliko mogu, i povraćam.
MELANI: Ali zašto ne kaţeš Remiju da ONA ZVIJER
MORA UMRIJETI!
BRUK: Mel, zato što znam da bi to URADIO.
MELANI: NAPRIJED RIPTAJD! UBIJ ONU ZVIJER!
BRUK: Ne, Mel. Moram mu govoriti da sam DOBRO.
Pokušavam da smirim ovog pećinskog čovjeka.
MELANI: Ne znam ni za jedan drugi način smirivanja
pećinskog čovjeka, osim hranom i seksom i upravo sam osjetila
lepršanje u svom stomaku od pomisli kako smiruješ uzrujanog
Riptajda!
BRUK: Znam, to je tako TEŢAK zadatak!
MELANI: O moj boţe, gdje je moja drugarica atletičarka, ti
kurvo? Nedostaješ mi, doleti brzo!

89
 MELANI: Dopusti mu opet da ti pokaţe koliko te voli tako
što će ti dovesti tvoju najbolju prijateljicu - Mislim, šta nije u
redu s njim? Dobio te je i sada je zaboravio da te treba
impresionirati tako što će ti dovesti najbolju prijateljicu?
“Prestani da gledaš okolo i fokusiraj se! Ona ne ide nigdje,
Tejt.” Trener uzvikne, dok ja tipkam pozdrav za Mel, a onda
čujem zvukove koje pravi na brzoj vreći.
Bum,bum,bum,bum
Danas nismo sami u teretani.
Dvije gimnastičarke vjeţbaju na samom kraju sale, a moj
stomak nije baš previše srećan zbog činjenice da ga tako
napadno gledaju i očijukaju. Gledale su ga dok je preskakao
uţe. Potom su gledale i oči su im skoro ispale iz glave, kad je
radio sklekove, penjanje po stijeni i trbušnjake. Moja zvijer
izgleda tako seksi dok vjeţba pa su ove dvije buljile cijelo jutro i
poslijepodne. Jedna je čak i pala na dupe dok je gledala šta on
radi.
Problem sa mnom je sada takav da kada god uhvatim
neku lijepu ţenu koja mu se divi i koja ga ţeli, ja se sjetim
grupice kurvi i osjetim muku u stomaku.
Izdišući se nagnem naprijed i ponovo napravim pseću
pozu zadrţavajući se na moment u vazduhu i onda pređem u
pozu kobre, gdje sam spuštena licem na prostirku, a moja leđa i
vrat su izbočeni unazad - i letimično pogledam njega sa brzom
vrećom. Tu je, udara i udara, hodajuća reklama za sport i seks,
njegov svaki mišić je vruć i zauzet udaranjem. Zamahuje svoju
pesnicu tako jako da se lopta nikad ne stigne umiriti.
Sada je bez majice i vidim svaki njegov mišić dok se
napinje i opušta. Trenerka mu visi nisko na kukovima,
poklanjajući mi priliku da bacim pogled na njegovu seksi
90
tetovaţu zvijezde - boţe, jednostavno me izluđuje. Počnem
misliti o njegovoj erekciji, njegov kurac tako dug da prekrije
tintu kada potpuno naraste i sjećanje prođe kroz mene i zagrije
me na više načina nego što bih to trenutno ţeljela. Svjesna sam
da moje bradavice štrće od ţelj, i zatvorim oči na moment.
Izdišući natjeram sebe da skliznem na prostirku i
rastegnem noge, prvo jednu, pa drugu, pa ponovo.
Trener zareţi, “Danas vjeţbaš ili piljiš, Tejt?”
Okrećući glavu unazad, vidim Remija kako se vraća vreći,
zauzima poziciju, podiţe rukavice i udara tako jako da je to
jedina stvar koja se moţe čuti u teretani. Njegovi udarci.
“To je ono o čemu pričam! Ko je taj kučkin sin kojeg
razvaljuješ?” Trener pita.
Moja se koţa najeţi kada Remington eksplodira kada
vikne, “Znaš prokleto dobro o kome se radi!”
“Ko je jebač kojeg ćeš poslati u jebenu komu?” Trener
nastavlja.
“On je jebeno MRTAV!”
“Tako je. Uzeo je ono što pripada tebi. Igrao se sa tobom!
Igrao se sa tvojom curom...”
Remington zareţi jako i udari vreću, obarajući je na pod.
Udara je nogama tako jako da je diţe u zrak i baca na zid.
Rajli se smije dok prilazi. “B. Da li bi rekla da je malo ljut?”
zafrkava me.
Moj stomak se zapetlja kada Remington pogleda pravo u
mene. Njegova prsa skaču na svaki dah, njegove oči probijaju
rupu u meni i osjećam se gola ispod njegovog pogleda. Kladim
se u svoj ţivot da me, ovog trenutka, Remington jebe u svojoj
glavi.

91
 “Za dvije sedmice se Škorpion bori iste noći kao i mi.
Mogli bismo naletite na njega. Jesi li uzrujana?” Rajli pita, dok
mjerka gimnastičarke.
Samo Škorpionovo ime mi dovodi adrenalin do vrhunca.
Spustim lice prema dole i napravim pozu goluba i otvorim
kukove, a onda zamijenim noge i ponovim vjeţbu. “Da, to me
čini nervoznom. Trebala bih reći - ekstra nervoznom, svakako
sam nervozna tokom svake borbe, ali sa tim seronjom okolo,
mislim da ću biti deset puta više nervoznija,” okrenem očima, a
Rajli se nasmije.
Ĉini se da smo se pomirili sa “tom situacijom” vješto
izbjegavajući temu, iako ja umirem od radoznalosti da pitam
njega i Pita šta se zapravo desilo. Ali kad malo bolje razmislim,
da li uopšte i ţelim da znam više?
Ne.
Bili smo raskinuli. Nemam pravo da ga to pitam. Zbog
svog bipolarnog poremećaja on se čak ni ne sjeća toga, a sada je
sve završeno. Ja sam njegova, a on je moj.
“Kvragu B., čak sam i ja pomalo nervozan. Škorpionova
poruka je bila poprilično jasna,” Rajli kaţe. “Njihova borba se
više ne odnosi samo na ring, već i izvan ringa. A Remijeva
poruka za to kopile je značila da su njegovi dani od brojani.
Niko se ne moţe zezati sa njegovim malim dinamitom.”
Ispravim se na tu izjavu i pogledam u njegove tuţne
surferske oči i primjećujem da uţiva zbog te situacije. I počnem
da se smijem. I samo se smijem. Zato što, iskreno, ovo su sve
odrasli muškarci. Muškarci. Muškarci koji su još uvijek.... djeca.
I kada pogledam u Remija preko ogromne dvorane, vidim
najvećeg, najseksipilnijeg i najjačeg dječaka.

92
 “Rajli, mi se moramo pobrinuti za to, da šta god da se
dogodi, Škorpion ne smije ući u Remijevu glavu. I ti i Pit morate
paziti na to. Jesam li bila jasna?”
“Da, gospođo,” kaţe salutirajući kao vojnik. “A sada idi i
zaradi svoju platu.”
“Ha, ha. Radim isto koliko i ti radiš,” kaţem.
“Da, ali ja ne dobijam kraljevski tretman, kao ti.”
“Zato što si ti bez veze, a ja sam zakon.”
“Na to neću čak ni da ogovorim. Previše cijenim svoje
lice.” Nasmije se nekom iza mojih leđa.
“Bio bih srećan da ga razbijem za tebe,” progovori kula od
mišića iza mene skidajući zavoje sa šaka.
“Ako nemaš ništa proti, ja bih se za to pobrinula.”
Dok Rajli ide da pomogne Treneru oko čišćenja, Remi me
odmjerava svojim mračnim očima i ja primjećujem kako mu se
nozdrve šire kao da udiše moj miris, iako ne saginje glavu.
“Jesi li spremna?” pita onim glasom vjeţbao – sam –satima
– i – sada – sam – seksi – kao – sam - đavo, dok mi mazi leđa
svojim prstim i ja tome ne mogu da odolim nikako.
“Rođena spremna,” kaţem pomalo bez daha. Ne znam šta
ima u tome kad je maničan, ali tada sam potpuno svjesna
njegove energije. On je inače kao elektrana, ali kada je tako
mračan onda je kao dvije elektrane. Oboje krećemo prema sobi
za rehabilitaciju na zadnjem dijelu teretane. I kada stavi svoje
ruke na moju guzu, ja ne kaţem ništa, ali osjetim sve. I kada je
stisne, oduprem se svom naporu da se i ja okrenem i uhvatim
ga za njegovu čvrstu guzu i stisnem jako.
“Penji se na sto, Riptajd,” zapovjedim mu. Volim da mu
naređujem, jer oboţavam da vidim kako ga to zabavlja. Baš kao
što se sada čini da ga to izuzetno zabavlja. Legne na sto koji se
93
nalazi u centru sobe, a koji je više kao sto za masaţu. Pored
stola se nalazi mali friţider koji je tu postavljen zbog lijekova i
nekih hladnih stvarčica koje ću kasnije upotrijebiti za njegovu
masaţu ledom.
Spusti se na stomak, a njegovo tijelo je toliko vrelo nakon
treninga da mogu osjetiti tu toplotu prije nego ga i dotaknem.
“Osjećaš li se dobro?” pitam dok posmatram njegovu
kičmu. “Imaš li nekih čvorova? Nešto što ti smeta?”
“Volio bih da spustim svoje ruke na tebe što je prije
moguće,” proreţi, a ja se ugrizem za unutrašnjost svog obraza.
“U redu, ali znaš kako kaţu, dame imaju prednost.”
Zajeca. “Nemoj da me mučiš, dušo. Znaš da ţelim da te
jebem.”
Savijem se i spustim poljubac na njegovo uho. “Ovo nije
mučenje, pokušaj da se opustiš,” prišapćem i stvarno ţelim da
se opusti, da se fokusiram na njegovo tijelo i tako sada savijam
svoje prste oko njegovih ramena. Oštro udahne kroz zube, a i ja
takođerr zadrţim svoj dah - ali jednostavno takav učinak ovaj
dodir ima na mene. Izdišući polako, počinjem ga masirati
prstima i kada njeţno za gunđa, znam da se počinje opuštati.
Mi smo tako povezani, ne mogu ga dodirnuti, a da ne
osjetim male slatke talase vrućine koji se razlijevaju po meni.
Nekad se čini kao da diram u taj moćni izvor struje koji čini
Remingtona Tejta - Remingtonom Tejtom. Svaki centimetar
mog tijela postaje svjestan njegovih mišića i koţe ispod mojih
prstiju - i svjestan je svega što je vezano za njega. Način na koji
miriše baš ovog trenutka, miris okeana i sapuna, miris njega.
Način na koji se njegova pluća šire. Način na koji je njegova
kosa podignuta, raštrkana i mokra.
Volim da radim na njemu sa svojim rukama.
94
 Ovo je moj posao, ali ovo je takođerr i moja ljubav.
Ne mogu zamisliti ništa bolje od ovoga.
Osjetim svaki mišić, svaki ponaosob, kopajući duboko u
masu mišića osiguravajući se da njegova krv normalno protiče
kroz svaki dio njegovog tijela. Masiram posebno svako tkivo,
rasteţem mišićna tkiva svojim prstima. Kada mu se mišići
opuste, njegova krv prodre u svaki mišić i hrani ga i popravlja
nedostatke.
Kada sam završila obje strane, odem do friţidera i uzimam
led. Masaţe ledom su savršene za bilo kakve povrede i čvorove
i Remington ih voli, ja ih povremeno koristim da bih ubrzala
njegov oporavak nakon borbe.
Šalica od stiropora se već nalazi u friţideru. U njoj se
nalazi smrznuta kocka vode i ja je protrljam par puta svojim
palcem, da bih je malo otopila, jer ne ţelim da zareţem njegovu
koţu. I onda je povlačim preko svakog njegovog mišića kao da
nanosim roll - on dezodorans na njega.
On mirno leţi puštajući me da ga njegujem, njegovi seksi
muški feromoni probijaju njegovu koţu baš kao znoj, njegovo
tijelo je tako vruće pa se led počinje odmah topiti. Gledam kako
kapi vode klize po njegovim leđima i kada se okrene, sliju mu
se na čvrsta prsa.
Pratim pogledom kapljice dok razmišljam o tome kako bih
ih ţeljela polizati jezikom, jednu po jednu, posebno one koje su
se slile u njegov pupak i one koje su se zadrţale na njegovim
bradavicama.
“Volim način na koji vjeţbaš,” prišapćem.
“Volim kako ti radiš na meni.”

***
95
 Kada uđemo u lift hotela, oboje smo preumorni - posebno
ja. Još uvijek se nisam oporavila od jebenog Poklona i dovoljno
sam umorna da ću preskočiti večeru i otići ravno u krevet.
Nakon osmosatne vjeţbe, Remi je izbacio iz sebe dosta
energije. Naslanja se na zid lifta dok je jednu ruku labavo
prebacio preko mog kuka, dok sam ja polu - naslonjena na
njega sa svojom glavom u udubini njegovog vrata.
“Hladni tuš, pojedi kravu i vidimo se sutra,” Trener
dobacuje dok izlazi iz lifta.
“Bacam se na posao,” Remington odgovara svojim
dubokim i moćnim glasom.
“Laku noć Treneru,” kaţem.
I kada ostanemo sami u liftu, Remington spušta glavu i
udiše moj miris.
Osjećam kako mi čvrsto tijelo, puno mišića pritišće leđa.
Izdiše toplo uz moju koţu, a onda liţe mjesto iza mog uha i
tada električna munja prodre kroz mene. A onda mi protrlja
potiljak svojim nosem i dođe do drugog uha i tu me udiše. Moje
bradavice se bolno ukrute ispod mog topića i kada opet poliţe
mjesto iza mog uha, osjetim snaţnu potrebu za njim. Drţeći me
lagano uz svoje veliko tijelo, prišapće mi na uho, ”Gledao sam
te dok si se istezala. Jesi li to radila zbog sebe ili zbog mene?”
Dok njegove riječi dopru do mene, on stavlja svoju ruku
preko mojih likrinih hlača i grabi me, “Bruk? Jesi li to radila
zbog mene ili zbog sebe?” Liţe i sisa koţu na mom vratu, paleći
u meni bolnu ţelju.
“Zbog tebe,”zajecam.

96
 On se nasmiješi dok podiţe ruku. “Jesi li uţivala dok si
gledala kako vjeţbam?”pita, dok preko topića stavlja moju
dojku u svoj dlan.
“Jesam, kao i ostatak teretane,” kaţem bez daha.
Ponovo se nasmiješi. Ovaj put seksi i duboko.
Njegovi prsti klize, gore i dole, po mojoj goloj ruci.
Pokrene lavu u meni kada zubima zgrabi moju ušnu školjku i
njeţno povuče. Odjednom ne mogu više to da podnesem,
okrenem se u njegovom naručju i njegov miris me ošamuti.
Obukao je čistu majicu. Ali toplota isijava iz njega kao
erupcija, podiţem svoje ruke do mekanog materijala majice i
ljubim njegov vrat, liţući ga gladno i očajno. Njegov okus budi
ţelju u meni i u dijelovima za koje nisam znala ni da postoje.
Zadovoljno za gunđa i spusti svoju glavu i uzme moja
usta, onda svojom velikom rukom zgrabi moju guzu i stisne me
dok se lift penje do našeg sprata. Mazim ga po prsima preko
njegove majice dok nastavljam da ga kušam.
“Remi,” uzdahnem. Pritisnem bradavice na njegova prsa i
protrljam ih, a on se nasmije i snaţnije mi stisne guzu.
“Ţeliš li me?” pita, dok njegov vreli dah leţi na mojim
usnama.
“Da...”
Pomakne ruku niţe, ispod moje guze i pritisne palcem moj
klitoris preko hlača. Moja koljena za klecaju.
“Jesi li vlaţna?”
“Remi...” Jedino to mogu izgovoriti dok moja pička bolno
pulsira između mojih nogu.
“Je li tvoja pička vlaţna?” prišapće mi na uho, dok ga liţe.
“Da. Boţe, da.”

97
 “Hoću da vidim.” Okreće me tako da smo oboje okrenuti
prema vratima i onda uvlači prste u moje hlače i gaćice i mazi
me par trenutaka, uvjeravajući se da sam vlaţna, onda gurne
prst u natekli ulaz, tjerajući me da uzdahnem, pomjerim se
kukovima i zastenjem, sve dok ne kaţe, tihim i zadovoljnim
šapatom, “Hmm.”
Ping!!!
Hmm...
To je zvuk kojim mi govori koliko ţeli da me pojede.
Cijelu.
Milion ćelija u mom tijelu zadrhti od potrebe i moje srce
ludo udara dok se otvaraju vrata lifta. Podigne me na svoja
ramena i grabi moju guzu na putu prema našoj sobi, nasmijem
se, jer se ponaša kao pećinski čovjek.
“Dajana je već stigla u našu sobu!” Za skičim, ali on stisne
moju guzu kao da to što govorim nije bitno i unosi me unutra,
gurajući svoj palac između mojih nogu tako da svakim
pokretom udara u moj klitoris.
Moja pička je otečena od ţelje i ja se umirujem, puštajući
mu da me mazi.
Moje oči se okreću unazad dok on me dira, noseći me na
svojim jakim i čvrstim ramenima.
“Hej društvo.” Dajana kaţe, dok me Remi unosi u
apartman i prije nego stignem odgovoriti, on kreće direktno
prema spavaćoj sobi, dobacujući preko ramena, “Sada nismo
gladni - ali bit ćemo za jedan sat.”
I zalupi vratima.

NAŠ SVET KNJIGA

98
 6 Poglavlje

LET ZA BOSTON

Na našem putu za Boston, imam priliku da se bolje

upoznam sa toaletom. Pola leta sam provela povraćajući.
Kada sam izašla, nakon što sam povratila prvi put, dočekao
me je Remingtonov namršten pogled, dok me je Dajana vodila
do njenog sjedišta naprijed gdje je me je čekao tanjir sa dinjom,
papajom, orašastim plodovima i njemačkim sirom. Volim
papaju. Puna je vlakana i vitamina A i odlična je za probavu. Tu
je sa strane i limun, koji također volim istisnuti na papaju. Ali
moje tijelo ima drugačiju ideju, a miris papaje...
Spremna sam povratiti u usta, guram tanjir na stranu i
trčim u toalet, diţem WC poklopac i počinjem ponovo. Dajana
se odmah pojavljuje na vratima, i čujem je kako razgovara sa
nekim ispred. Naravno, imam dobru ideju ko bi taj neko mogao
biti.
“Nemoj da ga pustiš da uđe,” molim je dok povraćam.
Remi je hiperaktivan već dvije sedmice.
Prije par dana, nazvao je sebe “kraljem svijeta,” to je
popraćeno nazivima “kralj dţungle,” a potom i “kralj vreća za
udaranje,” a zatim me je te večeri pitao da budem njegova
kraljica i ja sam se smijala tome. Ali u isto vrijeme je izgledao
tako šarmantno i divno sa onim svojim jamicama da je izgledalo
skoro kao prosidba.
Tako je energičan. Barem je Pit - sa svojim podočnjacima
ispod očiju - srećan što se nije prebacio na depresiju. Manični
Remington se bori kao gladijator, a u zadnje vrijeme se čini da
99
je u veoma dobrom raspoloţenju sve dok ima ljudi koje moţe
isprebijati i dok ima puno seksa - za koji sam i više nego srećna
da mu pruţim, pošto ţudim za njim kao i uvijek, ali što me čudi
u zadnje vrijeme malo više.
Pošto pustim vodu na WC šolji i pokušavam da dođem do
daha, Dajana me gađa sa osmijehom koji mi govori da je to što
se Remi brine tako divno, ali njen osmijeh isparava kada vidi
izraz na mom licu.
Stvarno se osjećam kao govno, tako da najvjerojatnije tako i
izgledam. Smiješno je to, da bez obzira koliko imam godina,
svaki put kad se osjećam ovako loše sjetim se svoje mame i
njene supe i to mi puno nedostaje. Ona nam nije nikad
dozvoljavala da jedemo u krevetu, osim kada smo bili bolesni i
tada bismo dobili posluţavnik sa vrućom supom.
“Moţe li biti da je stomačni virus?” Dajana opipava moje
čelo. “Nemaš temperaturu. Ţeliš li moţda malo mineralne
vode? Ili Alka - Seltzer, šumeću tabletu?” pita.
“Moţda malo gazirane vode,” izjavljujem crveneći se od
stida kad pomislim da će sada cijeli tim saznati za mene i moje
povraćanje. “Imaš li ţvakaću gumu?”
Ona klima glavom i gleda dok ja brzo pokušavam da
popravim svoj konjski rep. “Nisi trebala izlaziti vani ovog
poslijepodneva,” kaţe.
“I da propustim njegov trening? Nikad!” ja izgovorim.
“Tako si blijeda, Bruk.”
Uštinem oba obraza i jarko se nasmiješim. “Eto.”
Prijekorno me pogleda klimajući glavom i izađe, a potom se
vrati sa pakovanjem ţvakaćih guma i malom hotelskom
torbicom za putovanja u kojoj se nalazi plastična četkica i pasta

100
za zube Colgate. “Skupljam ovo sa svih mjesta na kojima smo
bili. Takođerr skupljam i šampone,” kaţe ponosno.
“Oh Dajana, spasila si me.”
Dok čistim zube iznad male česme, počinjem da se ozbiljno
pitam šta nije u redu sa mnom i kada izađem iz toaleta, on sjedi
na rubu svog sjedišta sa laktovima naslonjenim na koljena i
crnim očima fiksiranim na vrata toaleta.
Pored njegovih, još tri zabrinuta para očiju bulje u mene
dok idem prema svom sjedištu. Osjećam se tako slabo i
dehidrirano i padnem na jastuke ispravljajući se i sjedajući na
vrh svoje putne torbe. Remington je izvlači ispod mene i baca
na kraj klupe, a potom me uzima za potiljak okrećući mi glavu
ka svojoj. “Šta nije u redu s tobom?”
“Ne znam. Ne osjećam se dobro od onih uboda.”
Osjećam, prije nego što vidim Dajanino prisustvo i izgleda
da nas pomno posmatra. Samo ţelim da se mazim, da se
uvučem u Remingtonovo krilo i da ostanem tu, sa svojim
rukama oko njegovog vrata i mojim nosem na njegovom grlu
udišući njegov miris, ali preumorna sam i da se pomaknem sa
svoga sjedišta i tako stavljam lice u njegovu šaku i zatvaram oči
udišući miris sapuna sa njegove ruke.
“Bruk, jesi li sigurna da je sve počelo od uboda?”
Oboje i on i jau isto vrijeme se okrećemo prema Dajani, a na
njenom licu je vraški osmijeh kakav nisam vidjela prije. Vedre
smeđe oči su joj više fiksirane na Remingtona nego na mene i
kada opet progovori, glas joj je pomiješan sa nečim nalik
uzbuđenju. “Jesi li pitao Bruk da li ćeš postati tata?”
Molim? Mislim da sam se zagrcnula, a potom progutala
loptu za kuglanje. Do trenutka kada osjetim poznati par crnih
očiju na sebi, moja pluća se šire do krajnje granice.
101
 Ĉeka sve do trenutka dok moj pogled ne susrećne njegov,
glasom koji je jedva čujan zbog bučnog rada motora pita.
“Jesam li?”
Sranje... jesam li?
Trudna?
Sama ta riječ čini loptu za kuglanje u mom stomaku, duplo
teţom. Hoće li biti zabrinut zbog toga ako jesam? Zagledala
sam se u njegovo lice i... ništa. Ĉista ljepota i to je sve. Ne mogu
da pročitam ništa u njegovim tamnim očima.
“Ne,” naglasim. Svi moji unutrašnji zidovi su se digli u od
branu od straha šta bi ovakvo nešto moglo značiti za nas.
“Koristim kontracepcijske pilule. Koristim ih godinama. One su
poremetile moj menstrualni period tako da u stvari i ne znam
kada trebam da dobijem...” Zastanem kada Dajana izvije svoju
obrvu, upitno me gledajući. “Nisam,” uvjeravam njeno lice koje
me mrko gleda.
Donosi mi bocu gazirane vode i Remington je uzima iz
njene ispruţene ruke.
“Ne mogu biti. Ne smijem biti.” Kaţem, gledajući samo
njega.
“Ţelim da te neko pregleda.” Otvara bocu umjesto mene i
dodaje mi je okrećući glavu prema prednjem dijelu aviona. “Pit,
ţelim da neko pregleda Bruk jebeno sada!”
“Odmah, gospodine“ Pit odgovara. “Obavi ću neke pozive
čim sletimo.”
“Potrudi se da to bude ţena, sa savršenim zapisnikom i
iskustvom, a ne neki početnik.”
“Ne ţelim da me iko pregleda.” Bunim se.
Ĉini mi se da postaje još više hiperaktivan, tako da
provlačim prste kroz njegovu svilenkastu kosu pokušavajući ga
102
umiriti. Glasno izdiše kroz nos i kada osjetim da se polako
smiruje zakopam svoj nos u njegovo grlo. Ne znam zašto, ali
ovo je jedino mjesto gdje se ne osjećam bolesno i iscrpljeno, a
moja pluća su ispunjena Remijem.
“Ići ćeš na pregled,” kaţe osorno mrmljajući u moju kosu,
obavijajući me rukama i povlačeći u svoje krilo. Skoro da
zastenjem iz zadovoljstva, smiješno je koliko se osjećam sigurno
u njegovim rukama.
On spusti glavu i pomiriše moj vrat, kao da uzima dozu za
smirenje, a onda njegove lutajuće usne dođu do mog uha gdje
počinje da mi šapće njeţno i mirno, “Ako su one škorpije
prouzrokovale bilo kakvo trajno oštećenje, kunem se, ubit ću
tog kučkinog sina i zabiti njegovu glavu na prokleti kolac!”
“Zašto ja ne bih otrčala da joj donesem test za trudnoću?”
pita Dajana.
Remington je procjenjivački pogleda onim poluzatvorenim
crnim očima. I ja, pomalo panično, ne mogu, a da ne primijetim
da u njima nema sjaja, a što je još gore, njegove oči se ne
smiješe.
“Nisam trudna. Ne mogu biti trudna.” Insistiram. Zaštita
koju sam koristila me ne moţe izdati! Moţe li?!
Polako prelazi pogledom preko mog tijela, od glave do
pete, od nabreklih grudi ispod udobnog nebo - plavog topića,
mojih uskih roze pantalona i opet polako nazad, ne mijenjajući
izraz lica.
“Šta? Ti misliš da jesam?” pitam nesigurno i prije nego što
stigne odgovoriti, dodam. “Remi, beba u ovom trenutku bi bila
strašna stvar.”
Smiješi se. “Ko se još plaši bebe?”
“Ja. Ti predivni čovječe. Ja.”
103
 Uhvati me za bradu i nasmiješi se. “Moţda je i uzmem ako
bude ličila na tebe.”
“E pa nećeš, jer tu nema ništa za uzeti!” Posmatra me
nekoliko trenutaka i mogla bih se zakleti da izgleda pomalo...
“Izgledaš samozadovoljno, zar ne?” optuţujem ga ne
vjerujući šta vidim.
Podiţe jednu tamnu obrvu.
“Izgledaš. Zaista izgledaš samozadovoljno, jer misliš da si
mi napravio bebu iako kontracepcija kaţe da je to skoro
nemoguće.”
Počinje da se smije onim dubokim, grlenim glasom koji čini
da mi se sva koţa najeţi i oţivi, onda me ljubi na svoj dječački
nevini način, izraţavajući duboku povezanost, a potom me
gleda divnim crnim očima koje sada itekako jasno sjaju.
“Radije bih da je u tebi moja beba, nego da si bolesna zbog
njegovog otrova,” napola šapuće, napola reţi.
“Ništa od to dvoje nije u pitanju.” Uvjeravam ga. A onda,
kad malo bolje razmislim, zašto povraćam dvije sedmice?
Sranje.
Jebi ga.
Jebeno sranje!
Primakne me lagano na čvrste grudi i počne da mazi po
leđima, brzo, gore pa dole, a onda mi kaţe tiho, njeţnim glasom
u kojem se osjeća upozorenje, “Smjestit ću te u krevet kada
dođemo u hotel, nećeš izaći iz njega. Ne zanima me šta nije u
redu. Nećeš izaći iz tog kreveta dok te neko ne pregleda i ne
kaţe mi da ćeš biti dobro.”
“HA! Nema šanse da ću ostati u krevetu cijeli dan, čak iako
se ne osjećam dobro. Nikad u ţivotu nisam propustila dan na
poslu.”
104
 Ljubi mi uho ponovo na način na koji to radi momak
djevojci i koji počinjem da volim mnogo. “Onda nisi ţivjela
kako treba.”

***

I tako, pored toga što propuštam posao i što sada ţivim na

ivici , upravo sam piškila na štapić.
Pit nam je zakazao pregled za sutra sa iskusnim muškim
ginekologom i Remingtonovo nestrpljenje raste; iako je oprostio
Pitu muškog ginekologa, nema šanse da će čekati toliko dugo
da bi saznao o čemu se radi. Naravno da gospodin Hiperaktivni
ne moţe da čeka. Rekla sam mu hiljadu puta da nisam trudna i
sve što mu više to govorim on više postaje samozadovoljan.
Sada, dok piškim na štapić, izgleda uzbuđeniji nego ja.
Kada sam izašla iz kupatila u njegovoj crnoj majici, našla
sam ga kako zadihano zamahuje rukama u vazduhu.
Gledam ga sa praga i divim se njegovim zahvatima. Tačno
zna gdje će zamahnuti šakom i čak kada daje dojam opuštenosti
ja znam da se iza toga krije snaga jednaka buldoţeru.
Naslanjajući se na okvir vrata, atleta u meni ne moţe, a da
se ne divi atleti u njemu. Upoznala sam hiljade sportista u svom
ţivotu. Ali nikad nisam upoznala nekog kao što je on. Njegova
brzina. Okretnost. Način na koji se saginje. Njegovi zamasi.
Način na koji se bori čini se instinktivan, ali opet u isto vrijeme
u njegovim borbama mogu da vidim da mu je glava uvijek u
igri.
Razmišljam na trenutak o svojim roditeljima. Znaju da sam
krenula na ovu turneju da bih radila, ali ne znaju koliko duboko
sam umiješana sa čovjekom koji me je zaposlio. Na dan kada
105
sam napustila Seattle moja glavna briga je bila da li će me ili
neće, Remington primiti natrag. Nisam ni razmatrala opciju da
kaţem roditeljima da sam se zaljubila. Da sam upoznala
momka - za kojeg se nikad nisam nadala da ću pronaći. Onog
koji je učinio da padnem dublje nego što sam ikad vjerovala da
mogu pasti. Znam da vjeruju da ću biti razumna. Tokom
godina, dokazala sam svoju odgovornost, ali ako test bude
pozitivan... O moj boţe, ako test bude pozitivan ja sam
najnemarnija osoba.
Moj boţe, šta ako sam trudna? I mala beba Tejt, uđe u moj
ţivot baš kao što je i Remington, preuzimajući sve, govoreći mi
“Znaš šta? Moţda ti i ne znaš da me trebaš, da me ţeliš i voliš,
ali ja sam ovdje.”
“Jesi li provjerila?”
Njegov glas me vraća u stvarnost iz razmišljanja. Moj
stomak je zapetljan zbog nervoze i ja buljim u njega. Provlači
prste kroz kosu i svaki put kada to uradi, razbaruši je još više.
Oči su mu mračne, ali na svjetlosti se vidi kako plave tačkice
izbijaju u tim mračnim dubinama. Izgleda toplo i sportski u
trenerci i dukserici – dječački - i pomisao da nosim njegovu
bebu čini da se osjećam vruće, umorno i veoma, veoma
nepripremljeno.
“Bruk?” njeţno me pozove.
Moj stomak se još jednom okrene. Jedan dio mene je
znatiţeljan, a drugi ne ţeli da sazna i ţeli da ostanemo samo nas
dvoje kao i dosad. Samo nas dvoje. Remi i Bruk.
“Jesi li ili nisi po piškila štapić, dušo?” pita kada vidi da
oklijevam sa odgovorom.
“Jesam. Rekla sam ti da jesam!” viknem kada krenem po
test i onda ga donesem do noćnog stolića i pročitam upustvo
106
treći put do sad. Onda skupim hrabrost i obučem imaginarne
hlače velike cure i zaškiljim na ekran.
Leptirići prestaju da se okreću u meni.
Moji roditelji mi prolete u mislima. Mama i tata. Druga
generacija. Moţda im je Nora rekla da se viđam sa čovjekom za
kojeg radim, ali ako ne znaju da sam s njim, beba na putu će im
otkloniti sve nedoumice. Razbistrim misli, jer iskreno, ono što je
sada vaţno je ono što on misli. On. Remington Tejt. Vaš jedan i
jedini Riptajd. Najvjerojatnije, tata moje bebe?
Sranje.
Ovo ne moţe da se dešava.
Ali dešava se.
Okrenem se da ga pogledam i vagon ljubavi me pogodi u
srce.
On skače po sobi. Zamahujući udarcima po zraku, gore i
dole. Pravi kroše, udara direkt, namršti se i udara svog
imaginarnog bokserskog partnera - koji je brz, sudeći po
Remingtonovim zamasima.
On je tako očaravajući.
Raskidan, sirov i tako stvaran. On je moj - ili barem, on je
sve što ja ţelim. Da bude moj.
Mirno, kao da me osjeća, prestaje da zamahuje i podiţe onu
svoju uglađenu crnu obrvu. “Šta piše?”
“Piše...” Buljim u mali ekran i ne, ne vidim duplo. Zapravo
da, ali znam da sada ne haluciniram.
Mislim da mi se sada umjesto pluća nalazi kamen u
grudima, jer ne mogu da dišem, spuštam test na krevet i
krećem prema njemu. Korak po korak, buljim u te crno - sive
oči sa plavim mrljama koje me znatiţeljno gledaju dok prilazim.
Diţem ruke i hvatam ga za grubu vilicu i gledamo se u oči, ja
107
sam savršeno trijezna i svjesna situacije, a on se čini kao da se
zabavlja.
“Remington, nemoj zaboraviti da si hiperaktivan sada i ne
ţelim da zaboraviš ovo što ću ti reći. Ţelim da si sada prisutan
svim svojim bićem.” Prišapćem zabrinuto.
“Hej.” Njegove jamice nestaju dok hvata moje lice u svoje
ogromne, ţuljevite ruke. “Tu sam.”
“Boţe, nadam se da jesi.”
“Da, jesam. Tu sam. Sada, reci mi šta se dešava? Hmm. Ako
nisi, onda ćemo vidjeti šta nije u redu. Zašto si bolesna. Ako
jesi...”
Istrgnem se od njega, prije nego što uspije da završi
rečenicu i otrčim do kreveta, zgrabim test i donesem ga njemu.
Moje srce lupa ludo. Ţelim njegovu snagu. Ţelim njegovu
smjelost. On je uvijek tako prokleto jak. Trebam to sada.
Ne skidajući pogled sa mene, on uzima štapić koji mu
pruţam.
Boţe dragi, moţda se neće tako smiješiti još dugo.
Moj glas je tih i iznenađujuće miran. “Dvije linije, navodno,
znače da jesam trudna.”
Njegove oči ostaju još jedan trenutak na mojima, a onda
trepne i spusti pogled na test, okrećući ga prema svjetlosti.
Nervoza me izjeda iznutra dok čekam njegovu reakciju.
Zabavljali smo se i šalili dok smo bili u avionu, ali on je sada
ozbiljan. Ozbiljan kao što sam i ja. Sa njegovog lica iz profila, ne
mogu pročitati ništa. Samo upijam linije njegovog lica i nosa,
diveći se njegovoj eleganciji. Njegova usta, opuštena i puna
djeluju tako prelijepo. Njegove obrve, zbunjeno podignute dok
pokušava dešifrirati linije na testu. Ne mogu da razaznam
nikakvu emociju.
108
 Kada skloni štapić na stranu, moj dah zastane u plućima i
kada podigne svoju tamnu glavu ništa drugo ne postoji u ovom
momentu. Diţe svoje oči do mojih i moj stomak se zavrne jako
baš kao i srce u mojim grudima.
Šta ako me ne bude ţelio ovakvu?
Šta ako ovo bude previše za nas?
Šta ako smo dovoljno jaki da volimo jedno drugo, ali
nedovoljno jaki da volimo još jedno biće?
Šta ako nismo spremni?
Naše oči se susreću. On proučava moju reakciju dok ja
očajno pokušavam pročitati njegovu. I od hiljadu mogućih
stvari koje sam mogla vidjeti na njegovom licu, nikad nisam ni
pomislila da ću vidjeti ono što sada vidim. On je... zadovoljan.
Ne, on je više nego zadovoljan. Njegove oči svijetle poţudom,
ali to nije zbog ţelje za seksom, ovo je zbog nečeg drugog. Onda
se pojave njegove jamice i on počinje da se smije. I njegova sreća
eksplodira kao duga u meni.
“Dođi ovamo.” Uzima me i podiţe tako da je sada moj
stomak na njegovom licu i počinje glasno da me ljubi. Za skičim
kada me okrene i baci na krevet i nagne se nad mene.
Prizor onih njegovih jamica toliko me oduševi da počnem
da se smijem. “Ti si lud čovjek! Ti si jedini čovjek kojeg znam da
baca svoju trudnu djevojku na krevet!”
“Ja jesam jedini čovjek,” kaţe. “Postoji samo jedan čovjek u
tvom ţivotu i to sam ja.”
“U redu, ali nemoj da me izdaš mome tati i kaţeš mu da
sam se tako lako sloţila s tim...” protrljam njegova ramena, a on
zgrabi moje lice i smjesti se na mene. Ako sam i pomislila
maloprije da izgleda samozadovoljno, njegov sadašnji izraz lica
ima sasvim drugo značenje.
109
 “Bruk Dumas nosi moju bebu,” kaţe lukavo. Stavim svoje
ruke u njegovu kosu i počnem da se igram pramenovima.
Osjećaj sreće me preplavi. “Glava me boli. Poljubi me.”
On spušta glavu i njeţno svoj jezik spaja sa mojim, liţući
pritom obris mojih usana, a potom uzima moj jezik tako slasno
da su mi se sva čula okusa probudila. Njeţno me pomiluje
prstom po licu i kaţe, “Neka liči na tebe.”
“ Ti si onaj koji mi daje ovo.”
“Ne, ti si ta koja meni daje to.”
“ U redu, oboje smo davaoci.”
Njegov smijeh postaje tako veličanstven dok me hvata i
okreće u svojim rukama, spuštajući lagane poljupce na mene.
“Ti si sada moja, od vrha svoje tamne glave pa do tih tvojih
malih stopala.” Miluje moje lice sa svojim ţuljevitim palcem
dok ljubi vrhove mojih kapaka. “Nemoj da bi pomislila da me
ikad više napustiš, jer tako mi boga, zavezat ću te i nositi sa
sobom gdje god da idem, kada spavam i čak i kada jedem. Je li
to jasno, Bruk Dumas?”
Moje već osjetljive grudi se ukrute ispod grudnjaka i ja bez
daha klimnem glavom. Sranje, volim kada je posesivan - a
njegova se posesivnost u dupla kada je u mračnom
raspoloţenju. Osjećam vlaţnost između mojih nogu. “Ne
postoji ni jedan dio mene koji ne zna da sam ja tvoja,”
uvjeravam ga i stavljam njegovu ruku preko svog srca.
On steţe svoju grubu vilicu, a iskra primitivne svijesti
zabljesne u njegovim očima, dok steţe ruku oko moje dojke.
Počnemo da se ljubimo. Počnemo jako, a onda krenemo
laganije. Oboje se primaknemo jedno drugom, ţeljni kontakta
više nego vazduha. On prišapće u moje uho, “Lud sam za

110
tobom” i priljubi se uz moju glavu, dok ga ja steţem čvrsto i
primičem tiho izgovarajući. “Puno te volim.”
Izgledajući izuzetno zadovoljno, skoro kao kada mi da
nekoliko višestrukih orgazama zaredom, okreće me drţeći mi
stomak dok mi svojim nosom trlja vrat, a moje misli lete,
zamišljajući malog Remija koji trči kao što to rade svi dječaci,
nespretno i spotičući se i ja dodirnem svoj stomak dok puštam
mom lavu da me mazi.

NAŠ SVET KNJIGA

111
 7 poglavlje

GRAD GRIJEHA

Nalazimo se u Gradu Grijeha i njegove oči su poprimile

svoju uobičajeno električnu prodornu plavu boju.
Nakon što je saznao da očekujemo bebu, probudio se u
normalnom stanju. Mi. Očekujemo. Bebu. Nismo spavali te
noći. Remi je bio jako strastven uzimajući me na svoj način,
cijelu noć. Jebao me je, sisao me je, traţio da ja sisam njega,
mazio me prstima, stavljao svoju ruku preko moje tako da ja
njemu drkam dok on mene obrađuje prstima.
Slijedećeg dana kada smo posjetili doktora koji mi je
uklonio kontracepciju, oboje smo bili dobro iz jebani i pospani.
Ljubazni čovjek me je podsjetio da je svaki umetak nakon pet
godina potrebno zamijeniti. Moj je trajao pet i pol godina i
moram priznati, mada posramljeno, da sam se osjećala potpuno
glupo, jer sam zaboravila da brojim, posebno, jer sam ja
uvjeravala Remija da sam na zaštiti.
A onda uhvatim njegov samozadovoljni blistavi pogled
koji me nečujno osuđuje da sam to uradila namjerno.
“Pa, uvijek si mogao da koristiš kondom,” mrko ga
pogledam.
“Sa tobom?” Kaţe podrugljivo. A onda me ubode prstima
u rebra. “Ti si moja.”
“Vaša zaštita nije funkcionisala već neko vrijeme, a tijelu je
potrebno vrijeme da bi počelo samo proizvoditi hormone, ali
čini se da je sa Vama sve u redu.” kaţe doktor. A potom nam

112
saopšti termin poroda koji je hvala bogu skoro dva mjeseca
nakon završetka sezone.
Kunem se, Remi je izgledao tako divno u ordinaciji, snaţni
atleta u sportskoj opremi, sjedeći u stolici pored moje, slušajući
paţljivo šta doktor govori. Mnogo termina koje je doktor
izgovorio bilo je potpuno strano za nas. Ali izgledao je tako
znatiţeljno i zabrinuto kada je pitao doktora šta će se desiti sa
mojim trčanjem. I koliko bih trebala da jedem? Koliko dnevno
grama proteina treba da unesem? Koliko ugljikohidrata?
Doktor se činio zbunjenim zbog njegovih specifičnih pitanja, a
ja sam ţeljela da poljubim mog muškarca, jer je uopšte i došao
na zakazani pregled sa mnom.
Laţem. Nisam ţeljela samo da ga poljubim. Ţeljela sam da
prislonim svoje grudi na njegova prsa, sve dok ne prestanem
osjećati bol u mojim nabreklim bradavicama i ţelim da spojim
njegova usta sa mojima, nabijem se na njegov kurac i jašem ga
sve do Australije i nazad.
Ako je Remi previše uzbuđen zbog moje trudnoće, ja ne
mogu ni pokušati da opišem šta meni radi kombinacija
njegovih pohotnih plavih očiju i mojih uzburkanih hormona.
Sada je odlučio da prvo treba da mirišem hranu da mi ne bi
stvarala mučninu i da konačno počnem jesti za dvoje. Zabrinuta
sam da ako ovako nastavi napravit će od mene slona, zato ako
ţeli da jedem radije ću jesti svjeţu hranu koja će me zasititi
nego neko smeće. I sada smo tu gdje jesmo, Dajana i ja, lutamo
po Whole Foods bulevaru u Las Vegasu.
Izvan radnje se nalaze bilbordi na kojima su kocka, ţene i
cuga. Ovo je Las Vegas, dušo! Ali nijedno od nas ne radi ništa
što bi se ovdje trebalo raditi. Remington razbija guzicu u
teretani, a Trener mu je i povećao broj sati za vjeţbu.
113
 On radi na sebi i nabija još mišića i čitav tim se slaţe da
Škorpion u finalima treba da dobije Remija u najboljem izdanju.
Tako da moja zvijer trenira i po devet sati dok se ja ujutro
izleţavam, a onda mu se pridruţim u teretani prije nego on
završi sa treningom. Remi jede proteine kao lud, Trener mu je
uključio i šejkove sa L - Glutaminom radi odrţavanja mišićne
mase i ja sada pomaţem Dajani u biranju najbolje ishrane za
njegovo tijelo i um.
Pit kaţe da je Škorpionu cilj da mu se poigrava sa umom,
pa se mi trudimo da Remi spava kako treba, vjeţba i jede kako
treba – tako da je stabilan koliko god je to moguće u ovom
trenutku. A posebno bitno je da unosi što više omega - 3 masti u
organizam.
Danas smo uzele puno svjeţe hrane za mog T - Rexa pa
Dajani i meni trebaju dvoja kolica da to sve smjestimo. Kupile
smo voće, povrće, najbolje sireve, crnu čokoladu, ţitarice i
orašaste plodove. Sada idemo na odjel sa proteinima i
naručujemo kraljevskog Aljaskog lososa, kralja među ribama i
potpuno netoksičnog.
Dok čekamo da nam spakuju ribu, ja razgledam po
stvarima koje smo već uzeli i ugledam brokule. Prije sam ih
zvala “mala stabla,” a Melani ih je zvala “zelena stvar,” ustvari,
to joj je bio naziv za sve što je zeleno - i jedini razlog zašto ona
jede povrće je zbog boje. Mel voli boje.
“Moja baka me je naučila sve što znam o hrani. Ona je
izliječila djedovu depresiju ishranom.” Kaţe Dajana.
Naručujemo i divlje ulovljene škampe i još neke stvari koje
su divlje ulovljene i svjeţe i radnik nam to sve u pakuje.

114
 “I ja sam jednom bila u depresiji,” kaţem joj odjednom,
očiju uperenih u oči neke mrtve ribe. “To nije nimalo zabavna
stvar.”
“Ti? Bruk, nikada to ne bih mogla primijetiti. Da li se nešto
desilo da to izazove?”
“Pa pretpostavljam da je to bilo zbog toga što se moj ţivot
promijenio, a ja nisam bila spremna za tu promjenu.”
Slegnem ramenima i nasmijem se tuţno. “Ne bi
povjerovala kakve misli ti tada prolaze kroz glavu.”priznam.
“Sve se čini tako beznačajno. Tako turobno. Teško je povjerovati
da bilo ko izađe sam iz takvog stanja.”
“Kako si se ti izvukla?”pita.
“Ne znam. Pretpostavljam da je mali dio mene shvatio da
ja nisam svoj mozak. Da je to ustvari još jedan organ, baš kao
bubrezi ili pluća.”
Sve joj je savršeno jasno i klima glavom u razumijevanju,
tako da dodam, iako znam da to zvuči ludo, “Moj mozak je
ţelio da ja umrem, ali na neki nestvarni način, mogla sam
osjetiti kako se moja duša bori protiv toga.”
Nekad ne mogu prestati razmišljati i upoređivati stvari:
Dok sam ja bila jednom u ţivotu u depresiji i takvo stanje je
trajalo otprilike dva mjeseca, Remington prolazi kroz to
konstantno, nanovo i nanovo ide u krug diţući se pa opet
padajući. Svako ko prođe kroz to je pravi borac. A takođerr i
njegovi voljeni koji su sa njim u toj borbi. Mogu da se zakunem,
Remingtonova duša je tako jaka... znam kada potone u taj
mračni vrtlog, njegova duša je ta koja ga izvlači i koja
pobjeđuje. Sva ta ključala energija koja je u njemu je previše
jaka da ne bi isplivala ponovo. Kao... morska struja (Riptajd).

115
 “I kakav je osjećaj?” Dajana prišapće tiho dok nam čovjek
pakuje nekoliko vrećica sa ledom.
“Znaš kako je kad imaš vizualne i zvučne podraţaje i kada
dotakneš nešto tvoj mozak diktira odgovore tim senzualnim
podraţajima,” kaţem, “Ja tebe vidim i moj mozak mi
automatski šalje odgovor na prizor tebe, a to je za mene
ugodnost i sreća, ali kada sam bila u depresiji, vidjela sam
stvari, normalne stvari , a odgovori koje je slao moj mozak nisu
se nikako podudarali. To je bila ludnica.”
“Pa i zvuči ludo,” sloţi se.
Nasmiješim se i dok uzimamo led zahvalimo se i krenemo
sa kolicima prema delikatesnim proizvodima od mesa i sira.
“Način na koji ja to gledam je da su naši mozgovi kao doktori, a
ţlijezde su farmaceuti koji nam prepisuju recepte. Ti moţeš da
vidiš reklamu sa djecom koja se smiju, a neuravnoteţeni um će
ti odmah prepisati anksioznost i suze zbog dječjeg smijeha. Iako
tako nešto logički nema smisla - to nije bitno. To je recept koji je
tvoje tijelo dobilo.”
“Stvarno mi je ţao, Bruk. Nikada nisam ni pomislila kako
bi izgledalo tako nešto.”
Dodamo nekog organskog kozijeg sira u kolica, malo
kokosovog mlijeka, bademovog mlijeka i punomasnog mlijeka.
“Stavili su me na lijekove, ali to je pogoršalo situaciju. Jedina
stvar koja me je izvukla bili su moji roditelji i Melani, sunce i
vjeţba.”
“Znam da naš momak upadne u to nekoliko puta
godišnje,” Dajana prišapće dok pregledava deklaraciju na
organskom Grčkom jogurtu. “Znala sam da se nešto dešava s
njim. Nisam znala šta tačno sve dok mi momci nisu rekli šta,
zadnji put kad je bio hospitaliziran.”
116
 Odjednom, mislima se vraćam u bolnicu, sjećajući se
Remingtona i kako mi pokušava nešto reći i sebe kako bjeţim
od njega... a potom se sjetim njega kako pokušava izaći na kraj
sa hiljadu ţena koje se nalaze u njegovom krevetu.
Kunem se, to me je zaboljelo tako duboko, do duše.
Prije nego sam i shvatila, zamotala sam ruke oko svog
stomaka i pomislila da ga tu mogu osjetiti. U meni. U našoj
bebi.
“On je odličan borac,” Dajana zadivljeno izjavi. “Sav taj
napor koji ulaţe u svoje dobro. Morala si primijetiti da
Remington nikad ne jede ništa što nije potpuno ispravno za
njegovo tijelo. Nikada.”
Moj stomak prokrči kada se sjetim njegovog zdravog
brdovitog doručka i usporedim sa svojim - mineralnom vodom
i krekerima. Ali ja ujutro ne mogu ništa da stavim u svoj
stomak. Ali naravno, primijetila sam kako dobro Remi jede. On
jede najčistiju hranu i odrţava svoje tijelo prirodnim koliko je to
moguće. Volim to. Volim to kakav je on i kako obzirno postupa
sa svojim tijelom nakon što od njega zahtjeva najviše, satima i
satima svakoga dana.
I onda pogledam u Dajanu, stvarno je vidim, vidim koliko
dobrog mu ţeli, ova ţena u četrdesetima, sa ogromnim
osmijehom i ljubaznim očima i vidim svu tu ugodnu auru koja
je okruţuje, svu toplotu koju ostavlja u sve i jedan hotelski
apartman u kojem smo bili, znam koliko se dobro brine o
njemu, kako bi mogla biti najbliţe majci koju je Remington ikad
imao. Impulsivno pustim kolica i zagrlim je, šapćući joj, “Hvala
ti. Hvala što se brineš o njemu, Dajana.”
“Oh! Kako i ne bih kada se on brine o meni tako dobro? Ja
ne mogu da kaţem dovoljno o svim stvarima koje je on uradio
117
za nas u bilo koje doba on sluša šta nama treba. Ĉak je otišao i
na sahranu moje majke.”
Zaustavi se kada vidi moj iznenađeni pogled i dok idemo
prema kasi, ona nastavlja, “On čak i nema majku, barem ne
pravu, ali znao je koliko sam ja voljela svoju i preletio je preko
tri drţave samo da bi došao na sahranu. Nije rekao ni riječi,
samo me je zagrlio na kraju - ali to da je on uopšte došao...”
Njen glas neočekivano pukne i tačno znam koliko joj znači
Remijeva paţnja i zbog toga i ja osjećam kako mi se grlo steţe.
“Toliko smo uzbuđeni zbog bebe.” Izvali, mijenjajući
temu. “Svi mi. Pit, Rajli, Trener. Toliko smo uzbuđeni zbog ove
male bebe. Mislimo da konačno Univerzum uzvraća nešto
dobro i čisto Remiju, stvarno tako mislimo.”
Okruţuje kolica kao da ţeli da uspostavi kontakt na neki
način sa bebom, a onda oklijeva malo prije nego me dotakne.
Uzimam njenu ruku i polako je stavljam na svoj ravni stomak. I
prišapćem joj, “Nikada nisam ni znala koliko ţelim bebu sve
dok nisam saznala da on dolazi.”
Njene obrve se intrigantno podignu. “On?”
Jednostavno imam takav osjećaj. Ne znam je li to ono šesto
čulo koje bi navodno ţene trebale imati. Kada mislim o ovoj
bebi jednostavno instinktivno zamislim malog Remija u glavi.
Ne znam zašto, a niti kako mislim da znam, ali taj osjećaj mi se
čini tako siguran, isto kao što sam i sigurna u ljubav njegovog
oca, tako da uzbuđeno klimnem glavom. “On.”

***

VEGAS je potpuno opčinjen Riptajdom.

118
 Arena je pretrpana mladim studentima, a djevojke?
Djevojke su najbučnija, najrazdraţljivija grupa mladih ţena koje
sam ikad susrela. Toliko su opčinjene njim da moja ljubomora
raste u meni konstantno, iako je zbog hormona u
desetorostručena. Djevojke vrište i čujem ih kako pričaju kad je
on u blizini, o tome koliku su velike njegove ruke i šta to u
stvari znači.
Izgleda da je i Pit to čuo, jer se prigušeno cereka i klima
onom svojom kovrčavom glavom.
Sa lijeve strane ringa, jedna grupica nosi crvene majice na
kojim se ponaosob nalazi po jedno slovo i vjeţbaju kako da
ustanu svi zajedno, tako da svi jasno vide poruku sa njihovih
majica - RIPTAJD!
Ĉak je tu i uskličnik za zadnjeg momka u redu.
Do vremena kada se borba pribliţila, ja sam već, stisnute
vilice, dobro osmotrila sve i jednu djevojku, a onda sam shvatila
da ih volim zato što one vole njega, jer on zasluţuje divljenje.
Šta u stvari ţelim? Da one navijaju za seronju kao što je
Škorpion? Jebeno NE ! I tako, mislim da sam smirila svoju
ljubomoru za ovo veče.
Zapravo smirila sam je tako lijepo da se i ja osjećam
razdraţeno kao i fanovi u momentu kada prozovu njegovo ime.
“RIIIIIIPTAAAAAAAJD!” spiker viče zanosno, a ja se kunem,
da svaki spiker kojeg sam dosad čula je rezerva za ovog. “Jedan
i jedini, ljudi!! JEDAN i JEDINI!”
On se pojavljuje kao jedna prelijepa crvena munja i uskače
u ring. Ĉovjek je jak kao bik, a dinamičan kao sam vrag i dok
skida sa sebe ogrtač i baca ga prema Rajliju, gledam ga dok se
vijori u zraku i mogu da ga osjetim na svojoj koţi. Taj saten na
meni, kako me okruţuje i kako miriše na njega.
119
 “A sada , Dţoi 'Spajder' MENN! Koji je prestravio svoje
protivnike večeras.
Prije nego je Spajder - Men došao do ringa, Remington me
pogleda, njegove plave oči gore od vrućine. Ţelja mi se pojavi
među nogama. Prošla noć mi prođe kroz glavu. Znam o čemu i
on razmišlja - mogu to da osjetim u sebi. Ne znam šta me spaja
sa njim, ali nešto postoji i dok mu se testosteroni vrte tijelom,
mogu reći da je spreman da se bori i da zna da ga ja gledam. A
to ga pali. I borit će se, onako kako on to radi, a onda, nakon
borbe će da me jebe, onako kako on to voli. O boţe. Ne mogu to
da dočekam. Mogu da krivim trudnoću koliko hoću, ali onaj ko
je u stvari kriv što se osjećam ovako napaljeno je on.
“Taj seronja je navučen na tebe.” Pit kaţe.
“Sredit će on ovo,”odgovorim. Remi mi je rekao da u borbi
daješ pola glave, pola tijela i moţda je u pravu, ali kad gledaš
Remingtona kako se bori, kladim se svim svojim bićem, da on
daje cijelo srce. Moje srce poskoči jače dok ga gledam kako se
pozdravlja rukavicama sa protivnikom dok se obojica spremaju
da počnu.
Zvono za borbu se označi onim svojim prepoznatljivim
zvukom i publika utihne. Nije bitno koliko puta sam ga vidjela
da se bori, svaki put sam hipnotisana načinom na koji se on
kreće. Obojica dolaze do centra i zagrijavaju se. Znam da je
Remingtonova strategija drugačija od strategije njegovih
protivnika. On se malo igra. Zatim ih udara direktno. Nekad ih
izmori, jer čuva svoje zamahe za teţeg suparnika, ali danas
počinje sa jakim i brzim udarcima, zaista brzim, gurajući
unazad Spajder – Mena - čovjeka koji je prestravio svoje
protivnike večeras u prvoj minuti.

120
 “Volimo te, Riptajd!” vrište R-I-P-T-A-J-D djevojke.”
Nokautiraj ga za nas!”
“Svaki put kada si ti ovdje, on se bori kao luđak.” Pit kaţe.
“Luđak,” to nije uopšte ni riječ koja bi njega opisala. On je
mašina.
Borba je u punom zamahu i moj stomak se veţe u čvor i
jedva dolazim do daha. Njegovi se mišići šire kad zamahuje
lijevi kroše, a onda postavlja gard. Spajder – Men promašuje
udarac, a Remi odmah uzvraća kontra - napadom. Reda udarce
po nekoliko puta i sa lijeve i sa desne strane, onda završava
udarcem koji Spajder - Mena gura unazad kao da ga je udario
brzi pokretni zid.
Spajder - Man se ljulja.
Remington odskoči u nazad puštajući ga da diše.
Spajder - Men nakuplja snagu.
Remington se izmiče, a njegov bespomoćni protivnik
zamahuje, propuštajući udarac svaki put kada se Remi sagne i
vrati napad udarcem u stomak, u rebra, a potom i u vilicu. Do
vremena kada upotrijebi svoj najmoćniji udarac i zamahne
desnicom, Spajder - Men je znojav, krvav i mrtav umoran.
Zapliće nogama.
Gledam Remija dok čeka Spajder - Mena da ustane i
sigurna sam da sve prisutne ţene vrište i pilje u istu stvar kao i
ja. Kako kapljice znoja klize po Remingtonovom mišićavom
torzu. Kako tetovaţe vinove loze na njegovim rukama sjaju
prekrivene tankim slojem znoja, a crna boja tinte izgleda isto
kao njegova kosa. Kako se te seksi jamice pojave svaki put kada
se nasmiješi dok pogađa u centar svog protivnika.
R-I-P-T-A-J-D djevojke kad ne vrište, pričaju jedna sa
drugom baš kao što smo to radile Mel i ja, dok smo ga gledale
121
kako se bori. Dvije od njih, koje nose slova P i T, zajedno skaču i
grle jedna drugu, jer kladim se da je ţudnja koju osjećaju,
previše i za njih.
O boţe, ovo je čak previše i za mene. Iako je on moj. Ali
jednostavno ne mogu da vjerujem. Gledam ga, diram ga, ljubim
ga, volim ga i opet 99,9 procenata mene još uvijek ne moţe da
vjeruje da neko kao on, nedostiţan, kompleksan i muţevan,
moţe da pripada nekom - čak iako me voli.
Jedan pravi udarac i jedan zvučni udar kasnije i
Remingtonova ruka je podignuta u zrak od strane sudije. Prsa
mu se nadimaju, a gladne plave oči gledaju u mene, oči koje me
prţe do koske. Ne smije se. Njegove nozdrve se šire. Moje srce
jako udara i moje cijelo tijelo se priprema za ono što vidim u
njegovim očima da me čeka.
“Da li ţelite više?” Ĉujem galamu kroz spikerfone. “Jeste li
spremni za VIŠE?”
Publika vrišti. RIPTAJD djevojke vrište, a Remington
nastavlja da gleda u mene dok hvata dah, njegove briljantne
plave oči me svlače u mom sjedištu i kladim se u sve što imam
na činjenicu da me sada jebe u svojoj glavi. Moje osjetljive grudi
postaju još teţe i kada prelazi na drugog protivnika, moja pička
se navlaţi i stisne dok gledam kako mu se mišići savijaju, način
na koji njegov mozak pravi strategiju.
Umirem od ţelje da ga imam samo za sebe večeras, njegov
jezik u mojim ustima, koji radi stvari koje radi, njega duboko u
meni, da me jaše jako i brzo ili sporo i duboko.... ţelim samo da
se mazim sa svojim lavom i da mu dam svu ljubav koju mu
niko na svijetu nije nikad dao osim mene.
Publika skiči, “Naaaaprijeeeeed Riptajd!!!!”

122
 Ţele uzbuđenje, a ja sam sigurna da Remington upravo to
ţeli da im da. Baca pogled na mene i nisam sigurna šta ţeli da
vidi u mom pogledu, ali šta god da je to, izgleda da to i dobija.
Prebacuje pogled na svog slijedećeg protivnika, mladog borca
kojeg nikad do sada nisam vidjela i prije nego trepnem,
brzinom svjetlosti udara protivnika u stranu, u centar i u vilicu
i obara ga.
“To!” Pit prosikće, diţući ruke u zrak. “TO, TOOO,
TOOOOO!!!!”
Cijeli prostor je na nogama i svi vrište, “Riptajd!!!” dok ja
nepomično sjedim.
Bol počinje kao neko kuckanje i pretvara se u grč. Obavijam
ruke oko stomaka i neugodno se pomaknem.
“Riiiiiiiiiiptaaaaajd narode!!! Još jednom. Riptaaaaaaajd!!!”
Njegova ruke se podiţe u pobjedu i ja uočavam rascjep na
njegovoj donjoj usni. Bljesne onim jamicama prema meni,
njegove oči blistaju, a ja umirem od ţelje da mu poliţem tu krv
sa usne i namaţem je melemom. Onda se grč pojačava i tjera me
da se malčice presavijem i kada pozovu slijedećeg protivnika, ja
više nisam u stanju da pratim bilo šta. Osjećam se bolesno.
Moja pluća se stisnu dok diţem pogled i vidim svaki njegov
mišić dok se bori, njegove ruke kako se savijaju i pruţaju. Njega
gledam dok razmišljam šta se dešava. Pitam se šta se dešava sa
mnom.
“Pit, moram u toalet, odmah!” kaţem glasom koji nikad
prije nisam čula. Zvuči prestravljeno, iskreno prestravljeno i
drhtavo. Pit ustaje, očiju uperenih ka ringu i rastreseno me prati
do prljavih improviziranih toaleta.
Tamo stajem u red i čekam nekoliko minuta i kada dođem
na red i uđem u malu plastičnu kutiju, svučem gaćice - koje su
123
gnjecave - i vidim da su prekrivene krvlju. Kao kad imam
obilnu menstruaciju. “O boţe.” kaţem.
Uvučem hiljadu umirujućih udisaja, ali oni rade sve samo
me ne smiruju, umjesto toga odvratan i očajan osjećaj počinje da
se uvlači u mene. Par minuta pokušavam da se smirim i onda
izlazim pokušavajući da se saberem i sačekam kraj borbe. Pit se
iskezi na mene, “Ĉovječe, nisam nikad video nikoga da povraća
kao ti. Koliko grama si izgubila?”
“Idemo sjesti.” Kaţem. Krenem polako, lagano nagnuta
naprijed, zato što me stajanje boli još više i čini mi se da se moje
tijelo instinktivno ţeli ugnijezditi u sebe. Spustim se u sjedište
sa posebnom paţnjom, dok se Remington još uvijek bori, a ljudi
vrište njegovo ime. “Remiii!!!”
Ĉekajući slijedećeg protivnika, okreće glavu prema Pitu i
meni kao da je čekao da se vratimo na svoje mjesto. Namigne
mi kada me vidi. A onda se njegove obrve spuste do očiju i
pogleda me paţljivije.
Odjednom, hvata uţad oko ringa i preskače ih, a publika
oţivi kada shvate da radi svoje uobičajene nestašluke kao i
uvijek kada iskače iz ringa. “Rem-ing-ton! Rem-ing-ton! Rem-
ing-ton!”publika skandira i kada shvate da je krenuo prema
meni i da ta kula sačinjena od mišića, snage i testosterona, ide
prema meni, promijene poruku u “Po-lju-bac! Po-lju-bac! Po-
lju-bac!”
On me povuče u svoje ruke.
Publika poludi, baš kao i moje srce.
Ali on pogleda u mene sa uzbunom. “Šta nije u redu?”
“Krvarim.” Kaţem kroz suze.

***
124
 Slijedećih pola sata mi proleti u magli.
“Ulazi u auto.” Remingron daje instrukcije Pitu dok mene
nosi iz arene.
Riječ “Riptajd.” Još uvijek odjekuje u pozadini kada
izađemo napolje, na svjeţ Vegaški zrak i na parking skladišta
koje je organizovalo večerašnje podzemne borbe. Gura me na
zadnje sjedište Eskalade dok Pit sjeda za volan, paleći GPS
navigaciju da nađe najbliţu bolnicu. Ĉujem sebe kako mahnito
govorim, “Neću je izgubiti. Neću izgubiti tvoju bebu.”
Remington me i ne čuje. Priča Pitu tihim glasom, dok mene
drţi stisnutom uz svoja prsa, govori mu da “skrene desno - u
hitnu,” a ja nastavljam da pričam najodlučnijim glasom. “Neću
je izgubiti. Ti ţeliš ovu bebu, ja je ţelim, jedem kako treba,
vjeţbam, ti jedeš kako treba, vjeţbaš.”
Unosi me u bolnicu i lupa po pultu zahtijevajući paţnju i
kada dovezu kolica, on kaţe sestri, “Reci mi gdje treba da je
odnesem.”
Mogu da čujem njegovo srce kako lupa ispod mog uha i
nikad ga nisam čula da tako ţestoko udara. Bum bum bum.
Unosi me u sobu i spušta na krevet i drţi moje ruke čvrsto
dok me doktor i dvije sestre pregledaju, a Pit čeka ispred sobe.
Hvala bogu, jer su moje noge raširene i skroz mi je neugodno
što me je i Remi vidio ovakvu. Ali on gleda u naše sklopljene
ruke, kao da je i njemu ova situacija veoma neugodna, dok se
doktor nije povukao i skinuo rukavice govoreći mu, “Vaša ţena
je u ranom stadijumu pobačaja.”
Dok moj mozak pokušava da svari ono što sam čula,
okrenem se na stranu u fetalan poloţaj i omotam rukama svoj
stomak i tresem glavom, ne govoreći ništa, samo tresem glavom
jer.... ne.
125
 Jednostavno... ne.
Ja sam zdrava mlada ţena. A zdrava mlada ţena ne gubi
tako lako bebu.
Doktor gura Remingtona u stranu i tiho mu govori nešto, a
ja gledam njegovo lice. To je lice mojih snova i kunem se, nikad
neću zaboraviti izraz na njegovom licu dok je govorio doktoru,
tihog glasa, “To je nemoguće.”
Doktor nastavlja da priča, a Remington klima glavom,
njegova vilica je čvrsto stisnuta. Odjednom izgleda tako mlado,
i tako ranjivo i nikada ga nisam vidjela u takvom stanju. Boţe,
izgleda tako demoralisano, a ja zamišljam da je tako izgledao na
dan kada je saznao da će ga izbaciti iz profesionalnog boksa i
da više nikada neće moći profesionalno da se bori.
Povlači ruku preko svog lica i vraća je na stranu i trag
panike koji ulazi u moju glavu odjednom se ubrzava, ispruţim
ruku van kreveta i čujem sebe kako govorim gušeći se u strahu,
“Šta govori? Šta govori?”
Remington ostavlja doktora u sred rečenice i prilazi mi,
uzimajući obje moje ruke u svoje velike i ţuljevite. Ne mogu da
iskaţem riječima kako se osjećam zbog tog dodira, ali
umirujuće hemikalije prostruje kroz moje tijelo i moje oči se
zaklope dok očajno upijam taj osjećaj moje male ruke u njegovoj
velikoj. Ne osjećam više grčeve. Ništa. Ĉak niti strah. Samo
Remingtonove suhe ruke na mojima i njegovu stabilnu snagu
koja se ulijeva u mene. Saginje se i počinje da ljubi moje
zglobove i ja uzdahnem njeţno, naginjući svoju glavu ka
njegovoj sa ošamućenim osmijehom.
Ne mogu da shvatim zašto mi ne uzvraća sa osmijehom. I
zašto izgleda tako potpuno iscrpljen. Sve dok me ne vrati nazad
u hotel i ne nazove još dva doktora.
126
 8 Poglavlje

DOM JE TAMO GDJE JE SRCE

Za ovakvu situaciju ne postoji pjesma. Moţda i postoji, ali

mi nismo raspoloţeni za muziku.
Jedini zvuk koji se čuje je lagani zvuk motora aviona. Remi
je odbio da Pit i Rajli putuju s nama, pa su se momci zabrinuli
da bi mogao postati hiperaktivan, a oni nisu u blizini. Ali ovog
jutra ga ništa nije moglo pomjeriti. Ţelio je da bude sam sa
mnom. Nosio me je do auta. A onda na avion. Boţe, voljela bih
da me nosi svuda sa sobom, samo da me ne vrati kući. Ali on
me sada vraća kući. U Sijetl. Gdje ću ja ostati, a on će otići.
Sva tri doktora su potvrdila da ja ne bih smjela putovati.
Sva tri doktora su rekla da ću sigurno pobaciti bebu ako ne
budem mirovala.
Mirovanje u krevetu.
I terapija progesteron kremom.
To je sve što su nam rekli da trebam.
Oni ne znaju da je ono što meni treba - moj plavooki vrag i
pomisao da ćemo biti rastavljeni dva mjeseca tjera me na plač.
Ali moramo čekati da izađem iz prvog kritičnog tromjesečja.
Sada je Remi ispruţen u svom sjedištu, glave zabačene
unatrag dok gleda plafon, rasijano milujući moju kosu.
Izgleda očajno baš kao što se i ja osjećam. Još uvijek mogu
da ga čujem kako ozbiljno govori obojici doktora koje je pozvao
u našu sobu. “To nije moguće, trebam je pored sebe. Ona mora

127
biti uz mene,” jer su obojica rekli istu stvar - zabranjeno
putovanje i mirovanje u krevetu.
I kada je treći doktor rekao da mu je ţao i izašao iz sobe,
sjećam se da sam počela da ga patetično preklinjem, “Nadam se
da ne razmišljaš ozbiljno da me pošalješ kući? Zar ne?
Remingtone, leţat ću. Neću napraviti ni jedan jebeni pokret.
Ovo je tvoj sin. On će izdrţati ovo što se dešava! Hoće. Ne
vidim kako će me to što nisam pored tebe osloboditi stresa. Ne
ţelim da idem kući. Ostat ću u krevetu po cijeli dan, samo me
ne šalji kući.”
Izgledao je tako iz frustrirano, spreman da razbije nešto
svojim golim rukama, dok je govorio Pitu, “Pripremi avion.” A
onda se okrenuo prema meni i pogledao me svojim plavim
očima u kojima je nestao sjaj. Nije imao vremena ni da mi
objasni, a ja sam već počela da plačem.
I sada smo ovdje.
40 hiljada stopa iznad tla, letimo za Sijetl.
Leţim preko klupe sa glavom na njegovom krilu, dok mi
on prstima prolazi kroz kosu, od tjemena pa do kraja. Već sat
vremena bulji u plafon, njegova prsa se šire, polako, kao da se
svakim udisajem pokušava smiriti, ali to mu ne polazi od ruke.
Srce me boli kad pomislim koliki će napor morati uloţiti u
to da odrţi glavu bistrom. Ţelim da ga utješim, ali ne mogu da
progovorim od bijesa zbog situacije u koju me ţivot opet
dovodi.
Odjednom počinje njeţno da me ljubi, prvo po vrhu uha,
pa onda po ušnoj školjci, njegov vreli dah šalje trnce kroz moje
tijelo, dok pola šapuće, pola reţi izgovarajući riječi koje jedva
izvlači iz sebe. Moje oči gore i imam osjećaj kao da mi je noţ

128
zabijen u prsa. “Nedostajat ćeš mi. Moram biti siguran da ćeš
biti dobro... molim te brini o sebi dobro... trebam te...”
Osjećam kako je moje grlo oteklo i jedino što mogu je
klimnuti glavom dok ga gledam kako poseţe za dţep i vadi
platinumsku kreditnu karticu.
“Iskoristi je,” prišapće.
Pretpostavljam da bi Melani umrla kada bi joj muškarac
dao kreditnu karticu, ali ja ne ţelim da idem u šoping ili bilo šta
slično. Ne ţelim ništa... osim mog ţivota. Ţelim da naša beba
bude dobro. Ţelim da mi budemo zajedno. Ţelim svoj novi
ţivot, na turneji, sa njim.
“Bruk,” upozoravajući kaţe i osjećam kako mi gura karticu
na dlan, “Ţelim da vidim svakodnevne izvještaje.” Pogleda u
mene sa smiješkom, a njegova tamna kosa je podignuta u zrak
više nego inače, njegova vilica tamnija nego inače, jer se nije
obrijao ovog jutra i kako se moţe voljeti neko toliko da to skoro
prţi? Volim način na koji njegove crne trepavice okruţuju te
plave oči, a tek te pravilne obrve... volim njegovo čvrsto čelo,
jagodice i vilicu, kako njegove usne u isto vrijeme izgledaju
pune i njeţne, ali i čvrste i snaţne.
Diţući ruku, povučem vrhovima prstiju po liniji njegove
vilice. “Kada sam se vratila, obećala sam sebi da te više nikada
neću napustiti.”
“A ja sam sebi obećao da te više nikada neću pustiti. Ali
šta drugo očekuješ od mene da uradim?” Njegove oči su tamne
i izmučene, a i znam da nije spavao.
Probdio je cijelu noć, petljajući i otpetljavajući svoje prste
dok me pita da li osjećam ikakvu bol. Da, osjećala sam. Osjećala
sam male ubode u srce - bez grčeva, rekla sam. Vratio se u
krevet i privukao sebi, ljubeći me kao da ţeli da me proguta.
129
Sjećam se svakog pokreta njegovog jezika. Vreline njegovog
daha na mom licu. I koliko puta je odvojio usne od mojih i
ljubio mi čelo, a onda nestajao u kupatilo.
Jer, takođerr, nije nam dozvoljeno ni da vodimo ljubav.
Tako da smo našu zadnju noć proveli ljubeći se. I svaki put
kada bi išao pod hladni tuš, ja bih jecala u jastuk.
Sada pomiče pramenove kose sa mog čela, gledajući me u
oči. “Mi ćemo biti u redu, moj mali dinamitu, “ prišapće. Spusti
pogled i raširi ruku preko mog stomaka. Taj posjednički potez
učini da moje srce bukne od ljubavi. “Proći ćemo kroz ovo.”
Mazi me njeţno preko pamučne majice, gledajući me svojim
plavim očima. “Je li tako?”
“Naravno da hoćemo,” kaţem odlučno. “To su samo dva
mjeseca, zar ne?”
On štipne moj nos, “Da.”
“A i svakodnevno ćemo komunicirati na razne načine.”
“Naravno.”
Ispravljajući se, spustim svoje čelo na njegovo rame, a on
spušta ruke oko mog struka, dok mu ja masiram mišiće. “Moraš
paziti da ti se tijelo odmara. Stavljaj led nakon svakog treninga.
Ne zaboravi da se zagriješ kako treba prije vjeţbi.”
On zakopa svoje lice u moj vrat i povuče me bliţe i čujem
kako oboje, najdublje što je moguće, udišemo jedno drugo.
Njegova ruka se stegne oko mog kuka i odjednom, počinje da
liţe moj vrat, njegov glas je teţak kada mi kaţe, “Ne mogu
dopustiti da ti se nešto desi, Bruk, ne mogu. Moram te vratiti.”
“Znam, Remi. Znam.” Stavim svoje prste na njegovu glavu
svjesna koliko zvuči izmučeno. “Mi ćemo biti u redu, sve troje.”
“To je i poenta svega ovoga.”

130
 “I kao što ti kaţeš, proći ćemo mi kroz ovo. Stvarno
hoćemo.”
“Prokleto si u pravu. Naravno da hoćemo.”
“Nećemo imati vremena ni da nedostajemo jedno drugom
ili da budemo tuţni, jer ćeš se ti vratiti.”
“Da. Ja ću trenirati, a ti ćeš mirovati.”
“Da.”
Kada utihnemo, ostanemo u istom poloţaju, grleći se još
dugo, skoro da mogu čuti minute kako otkucavaju. Remington
me udiše ponovo, kao da ţeli da upije dovoljno mirisa da mu
traje dva mjeseca i ja, skoro mahnito, radim isto, udišem njegov
miris i zatvaram oči, osjećajući njegova ramena kako se
ukrućuju pod mojim prstima, tako jaka i čvrsta, počinjem
ponovo da ih masiram. “Ostavila sam malo ulja od arnike u
tvom koferu. Ako budeš imao ikakvu ozljedu ili bilo kakav
bol.”
“Da li još uvijek primjećuješ krv?” pita tiho i kada ja
klimnem, podigne me na svoje krilo.
“Svaki put kada osjetim grčeve, imam osjećaj kao da će
izaći iz mene.”
Rukom mazi moja leđa i pritisne usnama moje čelo,
“Znam da će te ubijati to što ne moţeš da trčiš. Ali uradi to,
zbog mene.”
“Ne moţe me to ubiti koliko bi me ubilo da izgubim našu
bebu,” prišapćem.
Trčim cijeli svoj ţivot. Ali sada, uplašena sam čak i da
hodam, prestravi me pomisao da ću osjetiti ponovo grčeve i da
ću vidjeti krv na gaćicama. Kunem se, ako ne budem mogla
zadrţati bebu čovjeka kojeg volim, ja ne znam šta ću uraditi. Ali
ne mogu razmišljati tako, odbijam da izgubim ovu bebu.
131
 “Tvoji roditelji znaju da dolaziš? A tvoja sestra?”
“Rekla sam im da dolazim, ali oni još uvijek ne znaju za
nas. Ĉekala sam da im to kaţem u lice. Samo Mel i moje druge
dvije prijateljice znaju za nas.” On povuče svoju glavu unazad
da bi me pogledao. “U redu. Ali koga ćeš prvo pozvati ako
nešto ne bude u redu? Mene. Koga ćeš pozvati ako ti nešto
bude trebalo? Mene. Ja sam tvoje sve. Ja sam tvoj poziv za seks.
Mene zoveš za sve. Bilo gdje, gdje god da se nalazim. Jesam li
jasan, Bruk?”
“Ţao mi je, ali jedino što sam čula je poziv za seks.”
“Hm. Treba li da ti objasnim nešto u vezi toga?”
Vragolito podiţe obrvu i zagrijava moje tijelo kao mali
vulkan. Ideja o telefonskom seksu sa Remingtonom u meni
izaziva smijeh i osjećam se tako uzbuđeno, pa ga zaigrano
udarim po prsima.
“Neću te zvati zbog toga. Znam da ćeš biti zauzet.”
Njegove oči zasjaju. “Za to neću biti zauzet.”
“Ĉemu taj sjaj u očima? Jesi li to prije radio? Kladim se da
je Melani to radila sa Rajlijem.”
Zlobno se smješkajući, pomiče svoje ruke po mom potiljku
i onda njeţno ljubi moju ušnu školjku, potom moj nos i kaţe
dubokim glasom, “Ţelim da to uradim s tobom.”
Moja pička se stegne, a bradavice ukrute i vrelina me
obuzme. Volim naše prve puteve. Prvi put kada mi je pustio
pjesmu “Iris”. Prvi put kada me je pozvao da trčimo zajedno.
Prvi put kada me je poljubio, vodio ljubav sa mnom. A
telefonski seks do sad nismo iskusili.
“I ja to ţelim, ali ne znam da li ću moći... Ako se dotaknem
dole... sva ta krv...”

132
 Njegove usne pritisnu moje čelo, dok njegovi prsti
otkopčavaju dva dugmića na mom topu, a njegov glas se čini
deset puta dublji nego maloprije, “To je samo krv.”
Njegov miris, feromoni koje izbacuje, čini da poludim.
Moja utroba se grči od ţelje i odjednom moje srce počinje
ţestoko lupati, a moje ionako osjetljive dojke osjećaju se
presputano u grudnjaku. “Remingtone, boţe, samo ti moţeš da
me napališ sada kada sam ovako zabrinuta.”
Njegove ruke se rašire na mojoj guzi i osjećam kako
usnama prelazi preko mog uha, počinje da me ljubi njeţno sa
jezikom i novi talas vrućine bukne između mojih nogu. “Ţelim
te tako, jebeno, puno.” Njegov glas zvuči hrapavo dok pomiče
ruku ispod pojasa mojih hlača i dlanom obuhvati moju guzu
ispod gaćica.
Zgrabi obje moje dojke i stisne ih zajedno dok se trlja o
mene, reţući uz moju koţu.
“Ţelim to, kad god budeš ti to ţeljela,” kaţe, podiţući
glavu stavljajući svoja usta na moja, njegove riječi vibriraju na
mom jeziku, “Samo me nazovi i reci mi to. Reci da me ţeliš. Da
si vrela za mene i ja ću se pobrinuti za tebe. Pobrinut ću se za
svoju ţenu - kada god ona to poţeli. Šta god ona poţeli.”
“I ja ću isto. Ti mene pozovi i ja ću se pobrinuti za tebe.”
Pomičem svojim palcem po liniji njegove vilice i onda spojimo
naša usta i do kraja leta on drţi moju glavu ljubeći me, ljubeći
sirovo moje natečene usne.

***

Na aerodromu nas čeka šofer u luksuznom crnom

gradskom Linkolnu, i Remington kaţe pilotu da će se vratiti za
133
dva sata. Vozimo se na straţnjem sjedištu auta u tišini, čvrsto
pripijeni jedno uz drugo i ja razgledam poznato okruţenje.
Gledam i u bateriju na mom iPhone - u. Shvatam da radim sve
da bih skrenula svoje misli dok idemo prema stanu. Baš kao što
me je iznio iz aviona u auto, Remi me sada iznosi iz auta u moj
stan.
Stisnem svoje ruke oko njegovog vrata, “Ostani,
Remingtone. Ostani. Budi moj muški zatvorenik. Obećavam da
ću voditi računa o tebi po cijeli dan, svaki dan.”
Bogato se nasmije onim muškim zvukom, gledajući u
mene svojim srce parajućim plavim očima, a onda znatiţeljno
razgleda moj stan i ja osjetim leptiriće kada vidim njegovo
iskreno interesovanje. Ţeli da zna gdje ţivim. O boţe, volim ga
toliko da me boli.
“Brzo ću te provesti po stanu, a onda moraš svoju zgodnu
guzicu odvesti odavde,” upozorim ga.
On se naceri. “Ţelim da vidim jazbinu u kojoj ţivi moja
ţena.”
Noseći me, raširim svoje ruke pokazujući mu moju
raznobojnu dnevnu sobu. “Moja dnevna soba, koju je Melani
dekorisala. Ona je stvarno dobra u tome. Eklektična. Ĉak su i
neke novine pisale o njoj, ali naravno, ona sanja da se istakne u
arhitektonskom svijetu iako Pandora, moja druga prijateljica,
kaţe da ona bolje hvata plejboje. Obje su dekoraterke i kao
rivalke vole da bockaju jedna drugu.”
On mi namigne i taj potez me zaškaklji u dubini moje
utrobe dok mu pokazujem slijedeću prostoriju. “A ovo je moja
kuhinja. Mala je, ali praktična, jer ţivim sama. A ova vrata nas
vode u moju... spavaću sobu.”

134
 Uđemo, a on me smjesti na podnoţje kreveta i onda tiho
razgleda po sobi i upija okruţenje. Pogledam okolo i
pokušavam da gledam njegovim očima. Soba je jednostavna u
bezličnoj boji. Nekoliko crno - bijelih fotografija atletičara visi
na zidovima. U prvom planu su njihovi mišići. Tu je i zid sa
slikama mene, Melani, Pandore, Kajla... nekoliko drugih
prijatelja... Tu vise i dvije prehrambene ljestvice na kojima piše
sve o proteinima, ugljikohidratima, zdravim masnoćama. Tu je i
uokviren citat koji mi je dala Melani: ŠAMPION JE ONAJ KOJI
USTAJE KADA NE MOŢE.- DŢEK DEMPSI. Dala mi je to kada
sam pokidala ligamente i kada sam upala u depresiju, a ja sam
se svim silama trudila da postanem taj šampion.
A sada gledam u jednog. Gledam u njega svakog dana.
Prilazi okićenom zidu i pomno posmatra moju sliku, kako
sprintam do cilja - broj 06 okačen na mojim prsima - i prstom
prelazi preko slike, “Pogledaj se,” kaţe loše prikrivenim
muškim ponosom i nisam primijetila da sam mu se pribliţila
sve dok me ne okrene i uhvati.
Podigne me i vrati na krevet, ovaj put me spusti na sredinu,
pomičući par pramenova sa mog čela. “Miruj zbog mene,”
progunđa.
“Hoću. Zaboravila sam. To je samo navika.” Uzvratim i
naslonim se na uzglavlje, povlačeći ga prema sebi.
“Trebalo bi da ideš ili te neću moći pustiti,” prišapćem u
njegovo uho.
Mazi me par trenutaka, njegove jake, snaţne ruke
obmotane su oko mog struka dok saginje glavu i naizmjenično
mi ljubi, liţe i udiše vrat. Nikad me nije mirisao i udisao kao u
ova protekla dva sata. Sada me udiše polako i duboko, a onda
liţe isto tako polako i osjećam njegovu briţnost, a onda me
135
naposljetku ljubi. “Kada mi kaţeš da si u krevetu, ovu sliku ću
zamisliti. Ovo je ono što ću vidjeti,” kaţe dok diţe glavu.
Osjećam suze, ali neću da pogoršavam ovu ionako tešku
situaciju, pa samo klimnem, ali znam da nema šanse da je
propustio da vidi izraz mog lica.
Njegove oči prodru u mene, dok se odmiče. “Vratit ću se
brzo,” kaţe, grabeći moj obraz u svoju veliku, ţuljevitu ruku i
mrzim to što ne mogu zaustaviti suzu. On mi se nasmiješi, ali
taj smiješak ne dopire do njegovih očiju. “Bit ću ovdje uskoro,”
ponovi.
“Znam,” obrišem svoj obraz, uzmem njegovu ruku i
utisnem mu poljubac na dlan, savijem mu prste kao da ne dam
da taj poljubac odleti sa njegove ruke. “Ĉekat ću te.”
“Sranje, dođi ovamo.” Zgrabi me u svoje ruke i svi moji
napori padaju u vodu kad vodopad suza počne liti. Počinjem da
jecam.
“Sve će biti u redu,” kaţe mazeći me po leđima dok me
valovi jecaja obuzimaju. Sve će biti u redu, čujem kako govori,
sve će biti u redu moj mali dinamitu, ali ja jednostavno nemam
takav osjećaj. Kako moţe biti u redu? Moţda mu zatrebam.
Znam da ja njega trebam. Moţe ponovo postati hiperaktivan i
mračan i da mu Pit ubrizga ona sranja u vrat. Nešto se moţe
dogoditi dok se bori i moţda mi to oni neće prenijeti, jer ne ţele
da se brinem i uzbuđujem da ne bih izgubila bebu. Osjećam se
slabo i bespomoćno, a sve što sam uvijek u ţivotu ţeljela je da
budem jaka i nezavisna. Ali sada sam duboko i neopozivo
zaljubljena. I ta ljubav vlada mnome, ljubav prema ovom
čovjeku, koji zvuči kao munja kada mi njeţno priča na uho, koji
miriše na sapun i okean i koji najčvršće grli na svijetu - i kada
ove ruke nestanu, moj cijeli svijet će nestati sa njima.
136
 “Moraš ići,” kaţem iskidanog glasa dok ga guram od sebe.
Umjesto da se odmakne, on naslanja svoje čelo o moje, i svoj
nos o moj i ja udišem zrak koji on ispusti a on udiše moj.
Mi ne moramo govoriti riječi –volim te. Te riječi pucketaju
između nas kao da ih vrištimo jedno drugom.
Uzima moju ruku, ljubi moje zglobove, i onda grabi moje
lice i briše mi suze svojim palcima.
“Jesi li dobro, moj mali dinamitu?”
“Bit ću dobro. Bit ću više nego dobro,” obećam.
Moj telefon za vibrira u dţepu i ja ga drhtavo uzmem da
pročitam poruku.
“Melani stiţe za pet minuta.” Moj glas je sirov. Mel zna gdje
drţim rezervni ključ i uletit će ovdje svakog trenutka, a
Remington će otići.
On će otići.
Moje oči zasuze opet. “Idi prije nego opet počnem plakati,”
molim ga. Što je smiješno, jer ja već u veliko plačem kao mala
beba i osjećam, a najvjerojatnije i izgledam kao govno. On
zapliće prste oko mog vrata i zatvara oči dok mi primiče glavu
svojoj. “Misli na mene.”
“Znaš da hoću.”
Munjevite plave oči zadrţavaju pogled na mojim, njegov
glas je grub dok se naginje i kaţe, “Sada hoću poljubac.”
I ja ga ljubim, a on reţi njeţno dok nam se usne spajaju.
Mali vatromet eksplodira u meni i ja osjećam njegov poljubac
kako umiruje moj um, moju dušu i moje srce. Pruţa ruku i mazi
me po leđima dok se ljubimo, duboko, upijajući, pamteći, a
onda pomakne svoja usta i usisa moju suzu sa obraza.
“Bruki, gdje je zgodni tata i buduća mama?”

137
 On psuje ispod daha i poljubimo se brzo još jednom. On
zgrabi i usisa moj jezik, sada malo ţešće, drţeći me za potiljak,
njegov ukusni, sirovi poljubac čini moje tijelo ranjivim kao da
ga je izujedao lav. Moje dojke su bolne. Moje bradavice su
ukrućene u mom grudnjaku.
I stisnem svoje noge dok se on odmiče od mene, ne
odvajajući pogled jedno od drugoga. Njegov pogled je vreo i
očajno gladan, kao da ga dijeli samo trenutak od toga da
razdere svu moju odjeću.
“ Ti si sve što nikad nisam ni znao da ţelim,” opet mi zakači
pramen iza uha, a oči mu se sada malo više sjaje dok se odmiče
unazad. “I sva si moja. Zapamti to.” Ĉujem zvuk Melinih štikli
kako kuckaju ispred i Remington ustaje, izgledajući nekako
veće nego ikad. Ogroman, čvrst, plavook i prelijep. “Potpuno
moja,” kaţe. “Bruk Dumas.”
Drhtaj prođe kroz mene kada se odmakne, pogledom me
prikujući za krevet.
Osjećam se iz jebano, ovdje u krevetu, samo njegovim
očima, dok pokušavam da povratim dah. “Trudna sam sa
tvojom bebom, za slučaj da ti treba podsjetnik čija sam,” kaţem
mu.
“Oboje ste moji, “ kaţe, upirući prstom na mene, “Posebno
ti.”
Progutam uzbuđeno, a on se okrene da ide.
“Hej,” pozovem ga, “I ti si moj.”
On klimne, a onda baci svoj iPod prema meni, “Nemoj da ti
nedostajem puno.”
Uhvatim ga i stavim na grudi, “Nećeš.” Lakomisleno
uzvratim glasom punim laţne hrabrosti i onda čujem njegov

138
glas u hodniku, a potom i Melino uvjeravanje, a zatim slijedi
odvratni zvuk mojih vrata koja se zatvaraju.
Uslijedi tišina, ona vrsta tišine koju osjećam samo kada on
nije tu.
I u tom momentu zabijem glavu u jastuk i isplačem svoje
oči.

NAŠ SVET KNJIGA

139
 9 Poglavlje

DUGA NAD SIJETLOM

Melani je najbolja stvar u Sijetlu i svako ko misli drugačije

moţe je poljubiti u guzicu. Mel je nešto kao trajna duga u
vječito sivom gradu. Od njenih blještavih naušnica do
narukvica koje joj doseţu do lakta, ona zvekeče dok hoda
cijelim putem do moje sobe u eksploziji boja, pokušavajući da
me oraspoloţi, sada kada je moj cijeli svijet izašao kroz vrata
moga stana i potrebna mi je sva snaga da se oduprem tome da
istrčim za njim.
Mel je trebao samo trenutak da procijeni situaciju koju je
našla. Našla je jecajući nered na mom krevetu, koji sam u stvari
ja i brzo je zamijenila moj jastuk svojim velikim prsima i sada je
njena dizajnerska majica natopljena od suza, dok čeka da
prestanem.
Prošlo je jedno pola sata, a moţda i više, a ja još uvijek jako
plačem. Svakih par minuta uzimam pauzu da udahnem malo
zraka.
I tako sada, dok uzimam vazduh ona me odguruje od
sebe da bi pogledala u moje oči sa malčice izvijenim usnama.
“Nisi lagala kada si rekla da Riptajd Tejt ţeli da ti budeš majka
njegovih seksi beba, zar ne? Vas dvoje ste se odmah bacili na
posao! Je l' tako?” Proškilji prema mom stomaku. “I za koliko
vremena će se vidjeti stomak? Jedva čekam da vidim
ispupčenje.”

140
 “Znam! I ja isto!” Smiješak mi se pojavi na usnama kada
pomislim na ovu bebu. Oh, bebo, kakve samo stvari traţiš od
nas da bi ti dokazali da te volimo. “Tako jako ţelim da vidim
stomak, Mel.”
Ona se isceri na to, a onda me izučava svojim zelenim
procjenjivačkim očima. “Hmm. Blistaš zbog trudnoće. To se
vidi i pored tih plačljivih očiju. Jedva čekam da budem trudna -
mislim da je to tako seksi!” uzvikne, “Ali ono najviše što čini
trudnoću seksi, je činjenica da je tata seksi. Tako je seksi kada
znaš da imaš dio njega u sebi! Kakav je osjećaj? Pilence, mora
da se sada osjećaš kao ţena, dobila si najseksipilnijeg tatu koji
postoji!”
O boţe, ne mogu uopšte ni da pričam o Remingtonu sa
svojom najboljom prijateljicom, bez osjećaja da se moje kosti u
meni tope. Ĉak i moj glas izlazi u čudnom zvuku - istom zvuku
koji se javlja kada sam sa njim u krevetu i kada ga volim.
“Osjećaj je divan, Mel. Kao da je sa mnom. Kao da smo vezani
vrpcom. Kao da sam na krajnje kraljevski način iz jebana,”
zaječim i legnem nazad na krevet, dodirujući svoje usne i volim
to što još uvijek osjećam Riptajda na njima.
“Bruk, dozvoli ma da kaţem samo ovo...” Mel lijeţe na
krevet pored mene i zabulji se u plafon. “Kada sam ga
maloprije vidjela, osjetila sam kao da pomalo umirem u sebi.
On je tako velik i tako vreo i kao da su se moje štikle istopile,
odjednom sam osjetila da sam četiri inča kraća.”
Ne mogu da kontrolišem moju iznenadnu navalu smijeha,
Mel skida svoje štikle i okreće se na stranu, smiješeći mi se
nestašno kako samo Melani to zna. “Njegove usne su bile tako
crvene kao da te je ubio francuskim poljupcem. Riptajd je

141
pomalo neandertalac, zar ne? Ponaša se jebeno praiskonski, o
moj boţe. Kladim se da upraţnjavate i analni seks.”
“Ne upraţnjavamo. On jeste ţivotinja, ali ponaša se
zaštitnički!”za skičim, meškoljeći se na samu pomisao.
“Barem onda pseća poza?”
“Da, ali prestani da me podsjećaš,” zavapim. Onda
zatvorim oči i raširim ruke preko svog stomaka uţivajući u
osjećaju njegove bebe u meni. “Stvarno osjećam nešto izuzetno
senzualno zbog činjenice da sam trudna sa njim,” priznam.
“Tako sam hiper - svjesna svog tijela, kako se osjećam, kako se
mijenja zbog ove male bebe. Osjećam kako mi se šire rebra i
kukovi da bi napravili mjesto za nju, moje dojke se mijenjaju,
sve na meni...” uzdahnem i okrenem glavu da pogledam svoju
najbolju prijateljicu. Jedina osoba koja me zaista shvaćala, do
Remija. Jedina koja me voli kakva god da sam. “Mel, ne smijem
izgubiti ovu bebu.”
Osmijeh koji je imala nestaje i ona stisne moju ruku, na
mom još uvijek ravnom stomaku. “Nećeš. To je Riptajdova
beba.”
“Nismo znali da se ovdje odrţava zabava saţaljenja, ali
nam je drago što je nismo propustili!” progovori muški glas sa
vrata.
Šmrcajući diţem glavu i ugledam mog najboljeg muškog
prijatelja, Kajla, u polo majici, koji stoji pored Pandore, njena
kosa je tamna i zavezana u neuredni čvor, a šiljati pramenovi
kose su raštrkani svuda. “Trudna si?” pita.
“Sudeći po toni laboratorijskih nalaza i testovima trudnoće,
jesam. Ali očito moje tijelo još uvijek nije dobilo potpuni
izvještaj, osim dijela sa povraćanjem.”

142
 Kajli priđe mom stolu i okrene stolicu, a Pandora skoči na
krevet u cipelama i njena koţna jakna je jedino što osjećam.
“Pan - Pan, mislim da tvoje djetinjaste vibracije koje šalješ
nisu dobre za Bruki, molim te sjedi tamo,” Melani potapše
svoju stranu kreveta, ali Pandora dolazi do mene i zaigrano je
ćušne.
“Bjeţi tamo. Hoću da je zagrlim.”
Pandora me pogleda svojim tamnim očima. Na sebi nosi
tamni karmin. Ljudi ne znaju da su gotici posebno osjetljivi
ljudi, barem znam da Pandora jeste. Ĉovjek se sa razlogom
okreće gotici. Mislim da je ona prirodno dramatična, a pokretač
svega je bilo što joj je neki seronja slomio srce. Mel kaţe da se
desilo čudo zato, jer Pandora nije postala lezbijka.
“Jesi li dobro?” Pan pita i prije nego stignem klimnuti ili
odgovoriti, povlači me na svoju koţnu jaknu i osjećam Mel
kako me grli sa leđa. Melani nikad nije mogla odoliti zagrljaju.
Kada se grli uvijek govori mmmmmm.
“Sve će biti u redu , Bruki,” Mel kaţe, a onda mi šapne,
“Obećala sam tvom muškarcu da ću voditi računa o tebi. Rekao
mi je da pazim da ne budeš sama, da se dobro hraniš i da si
dobro zbrinuta. Rajli mi je rekao da on i Pit od mene ţele
svakodnevne izvještaje tako da mogu drţati Remingtona
smirenim i takođerr mi je rekao da si povraćala i da bebin tata
ţeli da jebeno jedeš!”
Za gunđam u negodovanju i oslobodim se njihovog
zagrljaja. “Dobro sam. Kad ogladnim, poješću nešto. Ako moje
tijelo ţeli hranu samo će mi dati to do znanja. Mislim da je to
ono što se zove-glad.”
“Ne zanima nas da li ti ţeliš da jedeš ili ne. Mi smo minioni
tvog muškarca i već smo ti donijeli nešto u sjećanje na stara
143
vremena,” Kajli me obavijesti dok ustaje sa stolice i vraća se sa
vrećicom iz Jack in the bo x- lanca fast - ood restorana. U tom
trenutku, sjetim se kako su ovo troje zadirkivali Pita i Rajlija, u
drajv –t ru restoranu, one noći kada me je Remington zaposlio,
čini mi se prije sto godina. I sjetim se te sudbonosne večeri i
kako je već bio promijenio moj ţivot, a da ja toga nisam bila ni
svjesna. Sva moja osjećanja mi se skupe u prsima i dok mi Kajli
prinosi vrećicu obuzima me val mučnine.
“Iznesi to napolje!” molim ga dok pritišćem nos, a to čini da
moj glas zvuči smiješno. “Ne podnosim dobro određene mirise.
A takođerr moram jesti povrće zbog bebe. Trebam folnu
kiselinu i kalcijum - stvari koje to sranje nema u sebi,
garantujem. Kakvi ste mi vi to prijatelji?”
On se pobjedonosno nasmije, “Znali smo da ćeš to reći, jer u
protivnom to ne bi bila ti, tako da je hrana iz Jacka za nas. Tebi
smo donijeli nešto drugo.” Izađe iz sobe, a potom se vrati sa
smeđom vrećicom iz Whole Foods - a (radnje zdrave ishrane).
“Vidiš? Ţeliš li sada da pričaš o tome ko je dobar prijatelj?”
Bacim jastuk na njega. “Donesi to ovamo!” Provirim u
vrećicu i ugledam pureći sendvič, baš onaj koji ja volim i
odjednom tu gestu i podršku mojih prijatelja, osjetim baš kao
zagrljaj koji su mi dali maloprije, toplo i čvrsto.
“Vi ste tako dobri prema meni,” kaţem stavljajući vrećicu
na noćni stolić.
Melani me povuče za rep. “Jesi li primijetila da si se sada
sva razmekšala?” stisne moju ruku i kada ja napregnem biceps
onda doda, “Uh, mislim iznutra.”
Odvalim se smijati, onda zatvorim oči i vidim plave oči,
podignutu kosu. Ţelim da ga stisnem tako jako, ali on je sada
tako daleko. Zato umjesto njega, obgrlim ruke oko njegove
144
bebe. A onda pogledam u telefon. Remi nije ovisan o telefonu i
internetu kao drugi ljudi. Nisam ni ja, ali sada sam se prilijepila
uz telefon kao da mi ţivot ovisi o njemu. On nije taj tip ni koji
šalje poruke, ali to me trenutno ne zanima. Nazovi me večeras ako
ţeliš?
Trebalo mu je i više nego sat vremena da mi odgovori, ali ja
se cerim kao luda dok čitam odgovor. Tek sam sletio. Nazvat ću
te.
Gledamo film i Melani skače sa kreveta, “Hej pilence!
Jesam li ti rekla? Slijedeći momak s kojim ću spavati će mi
sluţiti kao test. Pohađam časove plesanja oko šipke!” Uzima
moju podnu lampu u ruke da nam pokaţe šta je naučila,
zavodljivo pomjerajući tijelo, jednom nogom omotane o dršku
lampe. “Kajli je li ovo pokrenulo tvoj motor?”
“Druţe, da jeste, to bi bio incest,” Kajli odgovara sa stolice.
“Zašto? Pa nisi mi brat!” ona protestvuje. “Hajde priznaj.
Da li ovo daje gas tvom motoru?” pomjera svoju zadnjicu tako
da je on vidi.
Kajli sjedi, izgleda baš kao Dţastin Timberlejk i kaţe
oklijevajući, “To je... eksplozivno.”
“Pan, dođi ovamo. Petre Pan - e hajde, pomjeraj se sa
mnom, da pokrenemo Kajlov zahrđali motor. Pokazat ću ti šta
sam naučila za dţabe.” Pandora kreće ka bazi za iPod i stavlja
svoj telefon. I rokerska pjesma odjednom odjekne sobom.
“U redu. Hajde da Kajlija otvrdnemo.” Oslobađajući se
jakne kao da izvodi striptiz, krene ka Melani. I onda njih dvije
počinju da plešu, sudarajući se zadnjicama, a ja hvatam sebe
kako slušam pjesmu, pokušam da uhvatim riječi pjesme pored
sve te buke, pitajući se je li to nešto što bih mogla pustiti njemu.

145
 To je neuspješno, tako da uzimam njegov iPod, stavljam
slušalice i pustim pjesmu od Avril Lavinj - Kada odeš. Kako je
lijepo slušati nešto što dopire do tebe ili što te pogađa. Tada
shvatiš da ono što osjećaš je ljudski i normalno, iako je to moţda
nešto što ne ţeliš da osjećaš.
Pošaljem mu u poruci link sa youtube - a. Ne odgovara mi
i ja pretpostavim da je u teretani i da lupa vreće do
iznemoglosti.
Kako li će izaći na kraj sa ovom dvomjesečnom
rastavljenosti?
Ne mogu da se otresem te misli, iako sam u našoj vezi ja
emotivnija, ovo će ga testirati više nego mene.
Još uvijek razmišljam o tome, kada me prekinu grčevi.
Okrenem se na krevetu dok moja prijateljica nastavlja da priča i
postajem svjesna uţasnog bola u stomaku koji me prestravljuje.
Ĉini se kao da neko povrjeđuje moju bebu. Moje vlastito tijelo
povrjeđuje moju bebu. Prelistavam iPod traţeći pjesme koje me
smiruju i jedina pjesma koja to uspijeva je “ Iris”.
Ali bol se pojačava. Tiho skidam slušalice i polako ustajem
sa kreveta. Moji prijatelji se potpuno umire kada vide da hodam
savijena, prema kupatilu. Zatvorim vrata i kada provjerim
vidim da krvarim opet.
Na trenutak samo dišem grubo kroz nos i naslanjam glavu
na pločice, pokušavajući da se smirim. Dotaknem stomak sa
puno ljubavi i pokušavam da pričam sa mojom bebom u mojoj
glavi, govoreći mu da ga neće niko povrijediti. Da ga puno
ţelimo i puno volimo.
Zamišljam da gledam u najvoljenije plave oči dok govorim
Remiju da sam izgubila njegovu bebu. I izvor emocija me

146
potrese i suze za koje sam pomislila da su presušile zaprijete
ponovo.
“Mel,” povičem kroz vrata. “Mel mislim da beba ovo neće
izdrţati.”
Ona otvara vrata sa očajnim izrazom na licu. “Bruk, on
zove. Zvonilo je par puta. Hoću li mu se javiti?”
“Ne! Ne!”
“Izgledaš loše. Ali on mi je rekao da mu odmah javim ako
nešto ne bude u redu i ako ga zatrebaš. Bruki, mislim da bih mu
trebala javiti...”
“Ne! Melani NE! Gledaj, on ne moţe uraditi ništa
povodom ovoga. On mora da se bori! Naša beba i ja smo tu da
ga podrţimo, a ne da ga ometamo. Je li to jasno?”
“Onda mi barem dozvoli da te odvezem u bolnicu -
izgledaš kao da si rasporena na dva dijela!” kaţe.
“Da - ne! Ne bih smjela da se krećem. Moram da...
odmaram. Ja... neću... izgubiti... ovu bebu!” udahnem i stresem
glavom, a onda za šmrcam. “Molim te, donesi mi telefon.”
Ona ga donese i ja mu pošaljem poruku. Prijatelji su mi još
uvijek ovdje. Moţda da pričamo sutra?
U isto vrijeme?
Da, bilo kad.
Ok.
Laku noć, Remi.
Takođerr.
Spustim telefon na stranu i zatvorim oči, a još jedna suza
mi klizne.
On je dobar i tih momak i ne voli da piše poruke, ali ja već
osjećam da se razdvajamo. Udišem duboko.
“Donesite mi progesteron kremu iz kofera?” povičem.
147
 Mel ulazi u kupatilo i počinje lupati rukama kao neka
učiteljica iz petog razreda koja smiruje učenike. “Društvo, dosta
je bilo igre, smještam Bruk nazad u krevet.”
Kajli i Padora počiste ostatke hrane i ja sam posramljena
da ih i pogledam ovako otečenog lica, ali mogu osjetiti njihovu
zabrinutost kad izlazim i lijeţem na krevet. Kada odu, maţem
kremu na svoj stomak i bedra. I tada Melani izađe iz kupatila u
staroj majici.
“Prošlo je dugo otkako smo imale piđama - parti. Mislim,
samo nas dvije.” Ona se nasmiješi i uvuče pod pokrivač pored
mene, onda nestaje i čujem joj glas kako bruji uz moj stomak,
“A ti! Zar ti već niko nije rekao? Ti si borac! Riptajdov i Brukin
sin! Pokaţi svojoj mami i svom tati koliko si jak!”
Nasmijem se kada izađe ispod pokrivača i zatvorim oči,
nadajući se da će je moja beba poslušati.

NAŠ SVET KNJIGA

148
 10 Poglavlje

PORODIČNA POSJETA

Budim se i osjećam neki miris zbog kojeg, za divno čudo, ne

osjećam mučninu. Sladak je i mirisan i tjera me da ga udahnem
duboko. Pogledam okolo i ugledam Melani kako ulazi i izlazi iz
sobe. Riptajdova crvena boja je raštrkana svuda po sobi.
Procvjetale crvene ruţe su ispunile moju sobu.
“Dobro jutro, Dţulija. Ovo ti je poslao Romeo. Još uvijek
istovaraju ostatak kamiona.”
Nasmiješim se i pokušam da ustanem, ali Melani me
prekine, “A-a. Nema ustajanja. Reci mi šta ţeliš?”
“Da pišam! I da ih pomirišem, srce moje budi mirno. Je li
to posveta?” Izvučem ceduljicu koja je smještena među ruţama
na mom noćnom stoćiću i moje oči zasuze kada vidim naziv
pjesme. Melani skupi još par ceduljica i prinese ih i kad otvorim
jednu shvatim da se i u njoj nalazi naziv još jedne pjesme.
Nisam čula do sada ove pjesme, ali već sam uzbuđena.
Dajem sebi dozvolu da malo zaplačem, zato što sam
trudna i pod jebenim stresom. Svi znaju da ako to drţiš u sebi,
da se moţeš razboljeti, a ja ne ţelim da se razbolim. Ţelim da
budem zdrava, ţelim da dam Remiju bebu i porodicu. Nešto što
on nije imao. I zato plačem, a potom mu pošaljem poruku,
Nedostaju mi tvoje oči. Tvoje ruke. Tvoje lice. Tvoje jamice!
A onda u slikam sobu, prepunu ruţa tako da jedva vidim
prozor i pošaljem mu.
Ovo je moj pogled iz kreveta.
149
 Zatim poljubim svoj telefon.
“Ti si navučena!” Mel kaţe dok unosi ostatak.
“Pa šta? Koga briga?” zajedljivo odgovorim dok stavljam
telefon po strani, zato što znam da neće provjeravati poruke
dok trenira, a vjerojatno da sada trenira puno napornije, pa
namaţem progesteron opet na svoje tijelo. Ĉitala sam da bih
mogla dobiti glavobolju ako pretjeram sa kremom, ali Melani i
ja smo sinoć vidjele na nekom forumu da je progesteron
spriječio pobačaje hiljadama ţena i ja ţelim da dodam svoje ime
na tu listu.
Zgrabim nekoliko knjiga, stavim lap top na krevet i
napravim oko sebe mini ured tako da ne moram da ustajem.
Osjećam kako me jajnici bole, ali ne osjećam grčeve i počinjem
da se pitam da li ova krema zaista djeluje.
Ĉujem da je Mel završila sa cvjećarem i odlučim da
preskočim tuširanje, samo zato što ne ţelim da stojim sve
vrijeme, pa uzimam čistu odjeću i paţljivo se presvlačim.
Mel nam donosi u sobu doručak, spremila je švapski sir i
nešto voća. Nora bi trebala da dođe u toku dana tako da Mel
moţe otići na posao, ali umjesto Norinog pojavljivanja, čujem
Melani kako me zove, “Bruki! Tvoji roditelji su ovdje!”
Melani ih pušta unutra, a ja ustajem iz kreveta veoma
paţljivo. Ne osjećam grčeve, tako da ulazim u dnevnu sobu i
odmah sjedam na kauč. Zatim ih ugledam, široko - otvorenih
očiju, šokirano stoje i gledaju u mene.
“Bruk.”
Način na koji moja mama izgovara moje ime ispunjava me
strahom.
I u tom momentu shvatim na način na koji izgovaraju moje
ime, da znaju. Tuga me uhvati kada shvatim da više ne
150
izgledaju bezbriţno, već kao da su preko noći ostarili cijelu
dekadu. Kako ih vijest o predivnoj bebi moţe učiniti ovakvim?
“Ovo smo mogli očekivati od Nore, ali od tebe?” kaţe moja
mama i o moj boţe, oni znaju. Kako su mogli saznati?
Sjeda za sto za kafu, preko puta mene, a moj otac se spušta
pored nje, prekrštenih ruku, gledajući me pogledom koji koristi
da bi zastrašio svoje studente.
Oni ne progovaraju još neke tri minute. A to se čini, pod
ovim okolnostima, kao vječnost i tako mi je neugodno da ne
znam kako da sjednem.
Volim svoje roditelje. Ne volim da ih povrjeđujem. Ţeljela
sam da im kaţem lijepe vijesti, licem u lice, da sam zaljubljena i
da Remington i ja očekujemo bebu. Posljednja stvar koju ţelim
je da se osjećaju kao da sam ih iznevjerila i da ovo tretiraju kao
tragediju.
“Zdravo, mama i tata,” kaţem prva.
Neprestano se pomjeram sve dok ne stavim lakat na naslon
kauča, glavu spustim na svoju ruku, a noge podvučem ispod
sebe, ali čak i kad sam se smjestila i osjećam se potpuno
udobno, tenzija u vazduhuse moţe rezati sjekirom.
“Hej gospodine i gospođo Dumas,“ Melani kaţe, “Moram
se prijaviti na poslu tako da napuštam ovo porodično
okupljanje.” Pogleda u mene i napravi znak kriţa koji odbija
vampire, a potom mi kaţe, “Vraćam se u sedam. Nora mi je već
javila da je na putu ovamo.”
Klimnem i uslijedi opet neugodna tišina.
“Bruk! Mi ne znamo ni šta da kaţemo.”
Na trenutak ni ja također ne znam šta da kaţem, jedino mi
dolazi na um da kaţem “Ja stvarno ţelim ovu bebu”.
Oboje me pogledaju pogledom punim razočarenja.
151
 Ali neću im dozvoliti da se osjećam postiđeno.
Osjećala sam sramotu kada sam potrgala svoje ligamente.
Moj otac je govorio da sprinteri ne pokazuju suze, ali ja jesam.
Udaljila sam se tada od njih, a sada osjećam da sam se udaljila
još više.
“Ţao mi je što vam nisam rekla. Ţeljela sam da vam kaţem
lično, ali čini mi se da me je neko pretekao.”
“Nora,” izgovara moja majka. “I ona je zabrinuta za tebe -
sve troje smo zabrinuti. Rekla mi je da je to čula od nekog
drugog. Kako si mogla da kriješ od nas nešto ovakvo? Dozvoli
mi da kaţem, da u prkos tome što si zrelija za svoje godine,
oduvijek si bila zaklonjena od dječaka. Dječaci... oni iskoriste i
odbace... posebno kada se desi neko neugodno iznenađenje.
Nora kaţe da je ovaj dječak poznat po tome da je problematičan
i povezan sa svim vrstama problema?”
Imam osjećaj da sam se zateturala kada sam čujem na koji
način je Nora predstavila Remija.
Da ne sjedim, kunem se da bih pala na dupe.
Moje izdano, glupo i blesavo dupe.
Pa čini se da je sada Nora kod kuće, glumeći savršenu
princezu, nakon što joj je moj momak pomogao da izađe iz
najlošije veze na svijetu i nakon što je mogao umrijeti
spašavajući njenu guzicu.
Njena izdaja mi rastrga utrobu kao jaka sila i na trenutak
zanijemim. Dođavola, ako iko treba da zna kakav čovjek je
Remington, to bi trebalo da bude Nora!
“Otac moje bebe nije dječak. On je muškarac.” Stisnem
stomak kada osjetim bol pod njihovim optuţujućim očima. “A
mi, ova beba i ja, nismo neko neugodno iznenađenje.”

152
 Moj otac nije progovorio ni jednu riječ. Samo sjedi tu i gleda
u mene kao da sam mokri i ruţni gremlin koji mora da se sputa.
Osjećam kao da se kontinent nalazi između nas. Kao da
sam ja odlučila da idem na sjever, a oni su odlučni da je jug
bolja ideja za mene i da nikad, nikad neće biti zadovoljni ako ja
ne budem poslušala njihovu odluku.
“Ali Bruk, to je tako bezobzirno i tako ne priliči tebi.
Pogledaj se!” moja majka kaţe u potpunoj agoniji i očajanju.
“Šta?” Pitam zbunjeno. “Šta nije u redu sa mnom?”
Onda shvatim da vjerojatno izgledam kao govno. Nisam
spavala. Smrtno sam zabrinuta da ću izgubiti bebu. Ne ţelim da
budem ovdje. Nisam se tuširala i moje lice je otečeno od suza.
“Izgledaš... izgledaš depresivno, Bruk. Trebala bi prestati
nositi odjeću za atletičare, sada kada više nisi sprinterka i obući
haljinu... srediti kosu...”
“Molim te. Molim te nemoj dolaziš ovdje samo da bi me
povrijedila. Govoriš stvari koje ne misliš samo, jer si zbunjena.
Molim te budi srećna zbog mene. ako i izgledam depresivno to
je zato što sam opasno blizu toga da izgubim ovu bebu, a ţelim
ga, ţelim ga tako jako da to ne moţeš ni pretpostaviti.”
Bulje u mene kao da sam po ludila, jer se nisam nikada,
baš nikada otvorila ovako i osjećam se tako neshvaćeno i tako
nevoljeno, a tako sam gladna za utjehom, jer bolujem iznutra.
Moji hormoni lude, a osjećam ljutnju, jer sam ondje gdje ne
ţelim da budem. Ovdje sam neshvaćena i osuđivana, umjesto
da budem pored njega gdje bih bila voljena i prihvaćena.
Ne znam ni kako bih im rekla da nisu fer prema meni, ali
zateturam se kada stanem na noge, uzimam njegov iPod,
spojim ga na zvučnike koji se nalaze u mojoj dnevnoj sobi. I
onda kliknem PLAY i pojačam zvuk, puštajući da pjesma priča
153
za mene. Počinje Orijantina pjesma “Sudeći po tebi,” pomalo
ljuta i buntovnička, opisujući zbrku koju osjećam, kako me oni
vide na jedan način, tako daleko od savršenog, a kako me on
vidi na sasvim drugi način, kao prelijepu i snaţnu.
“Ovako ćemo rješavati stvari? Ponašaš se kao tinejdţerka.”
moja majka krikne.
“Smanji zvuk odmah!” poviče moj tata.
Smanjim zvuk i na trenutak, moje misli ostanu fokusirane
na njegov srebreni iPod, koji za Remija i mene, moţe
predstavljati i dnevnik, ili mikrofon, ili bilo kakav uređaj koji
izraţava osjećanja. “Vi to ne razumijete.”
“Pričaj sa nama, Bruk!” kaţe moja majka.
Kada se okrenem, oni izgledaju odbačeno, baš onako kako
se ja osjećam. “ Upravo jesam, ali vi ne slušate.”
Oni šute i ja uvlačim vazduh pokušavajući da se smirim, u
prkos svim ovim hormonima koji bukte u meni. Ţelim da znaju
da više nisam mala djevojčica. Da postajem ţena, zato im i
kaţem, “Trudna sam sedam sedmica. Upravo sada, formiraju se
njegova mala pluća. I kaţem 'njegova' zato što mislim da je
dječak, ali to nije bitno i djevojčica bi bila predivna vijest. Dok
mi pričamo, njegovo srce postaje jače i on proizvodi oko stotinu
moţdanih ćelija u minuti. Za dvije sedmice, njegovo srce će se
podijeliti na četiri komore i svi njegovi organi, nervi i mišići će
početi sa radom. On će dobiti nos, oči, uši i usta, sve je to već
formirano u meni. Ova beba je njegova. Njegova i moja. I
nemate predstavu koliko me to čini srećnom.”
Moja majka izgleda slomljeno. “Zabrinuti smo. Nora mi
kaţe da se koristi droga na tim mjestima gdje se odrţavaju te
borbe.”

154
 “Mama, on nije takav. On je atleta - srcem, tijelom i
dušom.” Prilazeći im, po tapšem je po kosi jednom rukom, a u
drugu zgrabim očevu. “On nema porodicu kao što imam ja i ja
ţelim da dijelimo moju. Ţelim da mu pruţite dobrodošlicu u
našu porodicu zato što me volite i zato što to traţim od vas.”
Moja majka se vidno raznjeţi, ali moj otac progovori prvi.
“Poţeljet ću mu dobrodošlicu u našu porodicu kada mi dokaţe
da zasluţuje da bude otac mom unuku!” Ustaje ljutito i krene
prema vratima koja zalupe iza njega. Ja objesim svoju glavu.
“Ne bih trebala da ustajem. Idem u krevet, mama,”
prišapćem.
“Bruk.” Njeni spori i neodlučni koraci krenu za mnom u
spavaću sobu. Zastane šutke na pragu dok se ja penjem u
krevet. Na trenutak, osjetim njen zabrinuti pogled na leđima.
“Dušo, zar niste koristili zaštitu?” pita tiho.
“Boţe, neću se potruditi ni da odgovorim na to,” kaţem.
Ostane stajati na pragu dok teška tišina pada na nas, a ja se
umotam u loptu i buljim u zid sa slikama fokusirajući se na
sliku koju je Remington dodirnuo. Neću plakati. Kunem se,
muka mi je od plača i pokušavam da ih ne mrzim samo zato, jer
sam usamljena, neshvaćena i puna hormona. Znam da me vole.
Sve što oni znaju je da me je neki lik napumpao i ostavio ovdje i
da će ova beba predstavljati izazov za mene. Oni ne znaju ništa
osim toga da će se moj ţivot promijeniti i oni su uplašeni da ja
to neću moći podnijeti. Mogu da me osuđuju iako me vole,
osjećam da diţem zidove oko sebe, odbijajući da dijelim Remija
sa njima. Odbijajući da dijelim najdragocjeniju, najvrjedniju i
nesavršeno savršenu stvar u mom ţivotu. “Idi kući, mama,”
kaţem i ona tiho kreće dok ja ostajem u krevetu, buljeći u ruţe
koje mi je poslao.
155
 I vidim one plave oči.
Vi ste moji.
Oboje.
Moje grlo je bolno, baš kao i moje oči.
“Bruk, stigla sam,” Nora poviče iz hodnika.
Ne odgovaram joj. Tako sam ljuta. Ĉini se da osjeća
opasnost u vazduhu, jer se naslanja na vrata i ne ulazi. “Jesi li
dobro? Jesi li izgubila bebu?” pita. Bijes ključa u meni.
“Hvala što si me izdala, Nora,” promrmljam. “ I hvala ti
što krajnje i potpuno cijeniš Remingtona zbog onog što je
uradio za tebe!”
“Morali su da znaju za trudnoću, Bruk!” zaječi.
“To je bilo na meni da im kaţem, ne na tebi!” viknem,
uspravljajući se u krevetu. “Zašto ga napadaš? Nije uradio ništa
osim što te je spasio! Šta, htjela si priliku da se pokaţeš pred
njima kao dobra? Ko ti je rekao? Znam da nije Melani, ona mi to
nikad ne bi uradila.”
I Norine oči su nijanse ćilibara, samo mali djelić tamnije od
mojih i tu završava sva naša sličnost. Kako moţemo biti tako
različite? Ona je uvijek bila sanjar, a ja sam uvijek bila realna, ali
nikad nas ništa više nije razdvojilo kao ovo danas.
“Pit mi je rekao,” kaţe.
Prostenjem, zaboravljajući da nešto postoji između njih.
“To mu je izletilo. Pretpostavljao je da znam i meni je bilo
nezgodno zato što nisam znala! Ti to ne bi krila da znaš da je to
što se desilo u redu, Bruk. On je Riptajd. Bit ćeš odbačena baš
kao ja, ako ne i na gori način. Ti ljudi su opasni, Bruk. Nikad ih
se ne moţeš osloboditi. Nikad!”

156
 “Remington nije kao tvoj bolesni seronja od bivšeg dečka!
Ja sam prokleto zaljubljena u njega i on mene voli i ja ću roditi
njegovu bebu makar me to ubilo, Nora!” vrištim.
Ona trepće i ja uopšte nemam snage da nastavljam. Moţda
sam samo povrijeđena, jer sam zbog nje zamalo uništila svoj
ţivot. Zbog nje i moje ţelje da je spasim, Remington je bio
povrijeđen. “Ţao mi je, Nora, ja samo...” umorno protrljam
svoje lice.
“Znaš i ja sam mislila da je on zaljubljen u mene.” Od tuge
u njenom glasu uhvati me jeza i osjećam se očajno.”Mislim na
Benija. Mislila sam da bi dao sve za mene i u jednom trenutku
kada je bilo teško zadrţati me, on me je odbacio.” Pogleda me
umornog i tuţnog lica.”Rekao mi je da me voli, a onda me nije
mogao čak ni pogledati u oči da se oprosti sa mnom. To što sam
rekla mami i tati je samo zato, jer ne ţelim da se to dogodi i
tebi.”
“Remi je drugačiji, Nora,” kaţem njeţno.
“Upravo tako. Bruk, za njim juri još hiljadu više ţena. Ne.
Ne hiljadu. Milion više nego za Škorpionom. On je bog seksa u
podzemlju. Ti dečki ne ţele ţene i bebe, jednostavno nisu takvi.
Znaš i ja sam bila u tom svijetu takođerr. On ne moţe voljeti
tebe toliko da bi zbog toga spasio mene, mene, nekoga koga
nikad nije ni sreo! I da izgubi nagradu koja je praktički već bila
njegova i sve to zbog tebe? Niko od njih ne moţe da voli nekog
toliko!” Zaplače, istrči van i zalupi vratima za sobom.
Vrata se zatresu i ja trepnem, potpuno otrijeţnjena.
Šta. Kog. Đavola. Da li je moja sestra počela da puši?
Sjedim, razmišljajući o svemu. Onda ustanem, zaključam
vrata, svučem se, počešljam svoju kosu, ostavljajući je
odvezanom zato što ţelim da se osjećam lijepo i trebam Remija.
157
Sveti boţe, kako ga samo trebam. Samo ţelim da se bar nešto
lijepo dogodi danas i ţelim da on misli da je sve u redu i da sam
na sigurnom, jer znam da on to ţeli.
Pošaljem mu u poruci da sam skinula Skype na njegov iPod
prije leta i da sam korisničko ime i šifru ostavila na papiru. I
onda otvorim lap top i ulogujem se i čekam. Ĉini se da sam
zadrijemala pored telefona i kada se probudim, vidim 11
propuštenih poziva od Remingtona Tejta.
“O ne!” Biram poziv i zvoni, ali on se ne javlja. Zovem i
zovem, onda zastenjem i odmaknem telefon, povlačim pokrivač
do vrata odjednom osjećajući hladnoću.
Zaspem ponovo i onda čujem tihu vibraciju. Vidim njegovo
ime na displeju, moje srce poskoči i pritisnem tipku za
prihvatanje poziva, a pokrivač spadne do mog struka. “Jesi li
tu?” pitam.
Podesim ekran na lap topu dok leptirići lepršaju u meni.
“Hej. Ne mogu da te vidim! Pomjeri svoj...”
“Ovo je najgluplja stvar koju sam ikad uradio,” kaţe.
“Nećeš tako misliti jednom kada me vidiš,” usudim se da
kaţem.
I tada ga ugledam. Naslonjen na uzglavlje... golih prsa i
pretpostavljam, svjeţe istuširanim i moj dah bolno zastaje na
prizor njegovog dječačkog lica. Iza njega vidim da je hotelska
soba potpuno osvijetljena, suzim oči i pogledam ga sumnjičavo.
“Ne spavaš, zar ne?” pitam.
On me pozorno posmatra, kao i ja njega. Pomjeram pogled
preko njegovih preplanulih prsa, pa preko mišićave ruke, do
polu - pune flaše gejtorejda u njegovoj ruci. Prizor svih tih
mišića i keltske tetovaţe, njegovi prsni mišići, njegov vrat -
boţe, te debele tetive na njegovom vratu, mjesto gdje zabijem
158
svoj nos po noći - čini da moje tijelo zadrhti od sjećanja na to
kakav je osjećaj, kako miriše i kako izgleda.
Vrpca ţelje se bolno otpetlja u meni i raširi se po mom tijelu
sve dok to ne postane jedino o čemu mogu da mislim, da ga
poljubim i drţim, da ga dodirnem i priljubim se uz njega,
pomirišem njegov vrat, njegovu kosu, osjetim njegov dah na
sebi i da osjetim svaki njegov ţulj.
Onda shvatim da on još uvijek gleda u mene, gornji dio
mog tijela je potpuno nagao i ja se odmah navlaţim kad vidim
njegov teritorijalni, jebi – me - pogled u očima.
“Je li ovo trebalo da učini da se osjećam bolje?” pita osorno,
buljeći u moje grudi. “Ovo je jebeno mučenje, gledajući te iza
ekrana.”
“Remi...” kaţem.
Njegove obrve se namršte. “ Ne ţelim da si sama. Je li iko tu
s tobom?”
“Nora je bila ovdje i mislim da je upravo sada Mel s njom
napolju.” Ostanem na tome, jer trenutno, ne ţelim da mu
kaţem ništa što se desilo sa mojim roditeljima, sve dok se
situacija ne smiri. On je bio odbačen od vlastitih roditelja i
kunem se, šta god morala uraditi, on neće biti odbačen i od
mojih. “Ne brini, nisam sama.” Uvjeravam ga.
Klima glavom frustrirano povlačeći prstima kroz kosu.
Onda spusti lice i protrlja displej svojim rukama. Diţe glavu i
suţenih očiju progovori, “Ţelim da te dodirnem. Mislim da ću
zagristi ovaj jebeni displej.”
Ispustim mali smiješak, onda prostenjem i pokrijem svoje
oči. Skype i nije tako dobra ideja. O boţe, čini da ţudiš još više.
Vidim ga i ţudim za njim toliko da boli. “Boli to što te vidim.
Ţelim da udahnem tvoj miris,” kaţem.
159
 On podiţe moju potkošulju. “Našao sam ovo u svom
koferu.” Podiţe je i miriše, a ja ostajem bez daha i skoro da
mogu osjetiti njegov nos na svom vratu kako me miriše, liţe.
“Sranje, Bruk, ţelim da sam tu, da te uzmem u svoje ruke,
raširim te na krevetu i da te jebem dok ne svane.”
Ţelja eksplodira u mom stomaku i te riječi me pogode. “O
boţe i ja to ţelim takođerr.”
Njegove oči zasjaju dok se naginje naprijed, njegovi mišići
se pomjeraju zbog njegove kretnje. “Volio bih da sam tamo da ti
stisnem grudi i poljubim vrhove i da ti pokaţem koliko puno te
ţelim.”
Moje kosti se raspadaju unutar mene. Mjesto između mojih
nogu sada peče i ţudi od ţelje. Moj glas je bolan i pun potrebe i
uzbuđenja. “Ţelim te kao što nikad ništa nisam ţeljela u
ţivotu,” dišem jako, moje gole grudi, podignute i osjetljive i na
zrak koji puše iz klime.
“Ţeliš li moj kurac u sebi?” grubo pita.
Izdišući drhtavo zrak, sklopim ruke oko mojih dojki samo
iz razloga, jer su odjednom tako teške i bolne. Toliko jako
boluju za njim. “Remi, ubijaš me.”
“Ne. Ovo ubija mene,” kaţe njeţno, dirajući ekran na taj
način koji me tjera da zamišljam da bi mi tako dirao i usne,
povlačio prste po liniji moje vilice, kruţio prstima oko mojih
bradavica. “Reci mi da ţeliš moj kurac u sebi, a onda se
pretvaraj da su tvoji prsti ja. Spusti svoje ruke, Bruk. Pokaţi mi
svoje bradavice.”
“Remi,” kaţem, moje srce se steţe od potrebe dok stišćem
ruke oko dojki.
Niski zvuk reţanja izađe iz njegovog grla, dok se saginje još
više. “Bruk,” zaškripi, dirajući opet displej. “Kada te budem
160
vidio, dirat ću te svojim jebenim rukama posvuda. Lizaću te
svojim jezikom po cijelom tvom lijepom tijelu. A onda ću,
satima, da trljam tvoj klitoris.”
“O boţe, Remi...”Moj klitoris pulsira između mojih nogu,
dok pomičem kukove i zamišljam kako liţem njegov vrat,
njegova prsa, njegovu tetovaţu zvijezde ispod njegovog pupka.
“Zašto drţiš grudi u svojim rukama? Zamišljaš li da ih ja
drţim?” zahtjevno i hrapavo govori. I kada ja klimnem glavom,
on kaţe, “Dobro. Sada ih uštini lagano, baš onako kako voliš. I
onda idi juţnije i trljaj se za mene.”
“Ali ja ţelim da te dodirnem,” kaţem dok njegova
komanda šalje trnce uzbuđenja niz moju kičmu, “Ţelim da te
liţem jezikom po cijelim prsima, da liţem tvoje bradavice, dok
spuštam ruke preko tvojih bicepsa i diţem ih preko tvojih
trbušnih mišića...”
Njegove oči nestašno zasjaje i on prodrma svojom glavom.
“Ne, Bruk,” kaţe oštro. “Nemoj da pričaš na seksi način sa
mnom ako nećeš da uradiš ono što sam ti rekao.”
“Ići ću juţnije ako i ti budeš to uradio,” izazovem ga, moj
puls lupa ludo u mom grlu, dok toplota koju je potpalio u meni,
počinje polako da me prţi.
Ne oklijeva i počinje da se pomjera. Moje tijelo se učvrsti, a
kataklizma uzbuđenja me potrese, dok gledam njegovu ruku
kako se savija i nestaje ispod struka. Savršeno mogu da
zamislim njegovu ogromnu ruku kako se savija i kako se dira i
moja pička se opet navlaţi.
“Remi, ţelim da te poljubim tu,” zagrcnem se, pokušavajući
pročistiti grlo, “i onda ţelim cijeloga da te pojedem i poslije
toga, ţelim da budem sva ulijepljena i da se osjetim voljeno i
lijepo zbog tebe.”
161
 Njegov glas me mami, dok gledam kako lagano pomjera
ruku. “Bruk, bilo da sam tu ili ne, ti jesi voljena i lijepa.”
“Remi,” kaţem, krećući i sama svojim prstima ka jugu, jer
sam mu obećala. Kada osjetim kako sam glatka, njeţna i
otečena, udahnem oštro. “Trebam te. Pozovi me na telefon.”
“Kako to misliš, moj mali dinamitu?”
“Pozovi me na telefon.”
Prekinemo na Skaype - u i ja mu se javim na prvo zvono i
njegov glas zvuči kao da mi je bliţe. Tako bliţe da kao da se
razlijeva u meni, više seksi nego i sam seks, dubok i taman i
poţudan i mogu da osjetim njegov dah u uhu, a strast se javlja
svuda u meni.
“Potreban si mi, Remi,” kaţem, “Potreban si mi sav - tvoja
vrućina, tvoja usta, tvoj glas, ti.” Zatvorim prst i povučem prst
po svojim naborima, dirajući se onako kako me on dira.
“Boţe, reci mi koliko me ţeliš,” kaţe, a njegovo disanje
zvuči brţe i grublje.
I odjednom, njegov glas mi je tako blizu i u mojoj glavi, on
je pored mene, njegove usne blizu mog uha, ta njegova gruba
boja glasa šalje drhtaje u moja bedra i ja mu prišapćem, “Ţelim
te toliko da je to što te sada vidim i što ti čujem glas pravo
mučenje.”
Njegov glas je hrapav. “Dušo, ţelim te pored sebe, ţelim da
se jebeno steţeš oko mene.”
“Umirem od ţelje da te vidim.”
“Za tri sedmice letimo za Sijetl i ja dolazim tebi. I skinu ću
te do gole koţe i ponovo ću upoznati cijelo tvoje tijelo sa svojim.
Svaki dio tebe.”

162
 “Mrzim to što ne moţeš ući u mene,” priznam, moje oči se
zatvore dok se moje tijelo gubi u zvuku njegovog glasa i talas
vrućine se raširi po mojoj koţi.
Njegovo disanje je grubo. “Nema veze. Kada budem tamo
raširit ću se svuda po tebi.”
Preuzeo je moj um. Transportovala sam se u našu hotelsku
sobu. Njemu. U mojim mislima, ja sam tu, sa njim. Zamišljam
sve, sjećam se svega. Načina na koji njegovi palci maze moje
bradavice. Kako utrljava kruţiće zadovoljstva u moj klitoris.
Kako njegov jezik vlaţi moje areole. Kako se trlja o moj jezik.
Prati oblik mojih usana. Kako liţe moj potiljak. Moje uho. Moju
ušnu školjku. Kako jezikom uranja u moje uho.
“Molim te,” izdahnem dok smještam telefon između mog
uha i ramena tako da bih mogla jednom rukom da stišćem
dojku, a drugom da se trljam.
Njegov glas me tjera da zamislim njegovo lice kako se
skuplja od ţelje i zadovoljstva i to me samo baca dalje u ovaj
vrtlog zadovoljstva, dok ga slušam kako reţi, “Bruk, moj kurac
je u mojoj ruci i ja ga guram u tebe i kunem se, mogu da osjetim
jebeni miris tebe. Reci mi šta radiš...”
“Primam te. U sebe. Grickam tvoj vrat i... Remi, Remi...”
Nikad nisam ni pomislila da bih mogla svršiti ovako i u
momentu se gubim kada čujem njegov duboki, izvučeni, seksi
uzdah koji oslobađa kada počne da svršava. Zato što nikad
nisam vidjela nekog da svršava kao on. Drhtaji potresaju moje
tijelo i borim se da čvrsto drţim telefon, jer ne ţelim propustiti
ni jedan njegov izdisaj ni niti jedan jedini zvuk koji proizvodi.
Poslije toga, dišemo ošamućeno, ali dok leţim tu
pokušavajući da dođem sebi, osjećaj samoće prođe kao jeza
kroz mene, proţimajući me odjednom. Ne mogu da se mazim
163
sa svojim lavom, da ga poljubim za laku noć ili da osjetim
njegovu vrelu i čvrstu koţu na sebi. Pogledam u svoje ruke,
mokre od mojih sokova i umjesto da se osjećam povezano sa
njim, po prvi put sam svjesna više nego inače kako smo
razdvojeni. “Nedostaješ mi, “ prišapćem tuţno.
Tih je par trenutaka, a onda tiho i njeţno kaţe, “Ţelim da
udaram stvari po cijeli dan. Osjećam bol u grudima koji me
razdire, a tako je jebeno duboko, mislim da i kada bih iščupao
srce on bi još uvijek bio tu.”
“Remi...”
“Ovo je zadnji put da ţivim bez tebe. Već sam polu - lud i
polu - mrtav. Ne sviđa mi se ovo. Sve i jedno čudovište u mojoj
glavi mi kaţe da ćeš pobjeći, a ja neću biti dovoljno blizu da te
uhvatim. Svaki instinkt u meni vrišti da dođem po tebe. Svaka
kost u mome tijelu mi govori da si ti MOJA, ali moj mozak
razumije razlog zbog čega sam te morao vratiti kući. Ostatak
dio mene to ne moţe da shvati. Ne mogu ubjediti ostatak mog
tijela da je ispravno to što sada ne moţeš biti pored mene.”
“Remingtone Tejte, kunem ti se, da kada budem u stanju da
ustanem iz ovog glupog kreveta i kada budem mogla ponovo
da trčim, ti ćeš uvijek biti jedina stvar prema kojoj ću ja trčati.”

NAŠ SVET KNJIGA

164
 11 Poglavlje

SESTRE I PRIJATELJI

Tih prvih noći kada sam spavala sa Remijem prvi put,

mazila bih ga dok leţimo na krevetu, ne znajući šta radi na
svom iPodu. Sve do jedne noći kada sam odlučila da se
razbudim i da otkrijem o čemu je riječ.
“Šta to radiš?” Rekla sam tada, uspravljajući se da bih
provirila.
Spustio je Apple na stranu i povukao me u krilo i
smjestivši me između svojih bedara, ponovo je uzao iPod i
prošaptao mi na uho dok je pokazivao na displej, “Razbijam
kompjutersku guzicu.”
“Šta je to?”
“Šah.”
Naslonila sam se na njega dok su njegove snaţne ruke bile
oko mene. “Pobjeđuješ li? Naravno da pobjeđuješ,” odgovorim
sama sebi.
Gledam u ekran u crne i bijele figure i on mi objašnjava
svaki korak, kako se koja figura pomjera i da su pijuni osnovne
figure u toj igri. Nastavljamo sa igrom i ono u čemu ja uţivam
je način na koji njegov mozak radi dok pravi pokrete i način na
koji diše u moje uho. I kako svako malo gricne moju ušnu
školjku i utisne poljubac.
Govori mi da slijedeći potez ja napravim i ja odlučujem da
krećem od vrha.
Njeţno se nasmiješi. “Ne ţeliš da pomjeriš našu kraljicu.”

165
 “Zašto ne? Ona se čini kao najsvestranija i najmoćnija
figura.”
On uzme kraljicu i vrati je na svoje mjesto. “Kraljica ostaje
uz kralja.” Ljubi moj potiljak.
“Zašto?” nastavljam
“Da bi ga zaštitila.”
“Od čega?” okrenem se i pogledam ga u njegove
nasmiješene plave oči i on ostavlja iPod po strani i uzima moje
lice u svoje ruke, smiješeći se, kao da bih ja trebala već da znam
zašto je kraljičino mjesto uz kralja i od čega treba da ga štiti.
Onda me ljubi i sama igram šaha sa njim, daje mi osjećaj
da sam još nešto naučila o njemu. Nešto što takođerr volim, baš
kao i ostatak njega.
Boţe, on je ţivuće blago i on dopušta da ga je otkrijem,
sve što ja ţelim je da se izgubim u kompleksnom boţanstvu
tame i da ga osvijetlim.
Sada, on je miljama i miljama daleko, leti za Ĉikago, ali
sam otkrila, da ako se ulogujem po noći, mogu igrati šah sa
njim i pustim ga da me uništi. I mogu pisati male komentare na
ekranu, kao na primjer, sada si moj!
Odgovori mi tako što mi pojede jednog od mojih pijuna.
I ja napravim neki glupi pokret i napišem, mrtav si! I tvoj
kralj i kraljica! Ali pustit ću kralja da gleda kako mu ubijam ţenu!
On odgovara, niko ne dira moju ţenu!
Otipkam, osim tebe?
Sada si shvatila.
I ja se smijem i onda me on zove, zaboravimo na igru, a ja
se izgubim u glasu i stvarima koje mi priča.
Kada su prošle dvije sedmice, posjetila sam ginekologa i
sada mogu da čujem bebino srce. Melani snima zvuk i šalje ga
166
na moj telefon, tako da ga ja mogu poslati Remiju i on mi
odgovara sa upitnikom.
Nazovem ga i čujem njegov grubi glas. Uvijek zvuči
pomalo nestrpljivo, kao da bi radije radio bilo šta nego pričao
na prokleti telefon, javljajući se osorno sa “Reci”. Kaţem mu,
“To su bebini otkucaji srca.”
Oboje smo tihi par trenutaka, a onda on kaţe, “Hajde da
prekinemo da mogu da čujem. Nazvat ću te za pet minuta.”
Nasmijem se i onda nestrpljivo čekam...
Kada su prošle dvije i pol sedmice, Nora je počela sve rjeđe
i rjeđe da dolazi. Ĉini se nekako ljuta na mene zbog nečega ili
sam ja ljuta na nju? Nisam baš sigurna. Ali čak se i Melani pita
šta se to dešava sa njom, a ja se pitam je li tako razdraţljiva
zbog Pita, jer me nastavlja pitati o borbi, o njihovom rasporedu,
i o podzemlju.
Otkako me je Remi doveo kući, pa do danas, preslušala
sam dosta Remijevih pjesama. Moje omiljene su od Niklbeksa
“Daleko” i 3 Dors Dauns “Ovdje bez tebe”- i njih slušam po
noći uzastopno.
Melani se je do sada na ti - sa cvjećarem. Dobijam crvene
ruţe svaki dan. Ona dobija poziv od Rajlija ujutro i uveče, svaki
dan, podnoseći izvještaj za Remingtona. Da li mi se sviđa
cvijeće? Da li sam u redu? Svaki dan mu šaljem poruke, dobro,
moţda više puta dnevno i Remi mi odgovori kada završi sa
treningom.
Pregledala sam hiljade filmov, i kupujem preko Interneta
dok ne padnem od umora i viđam svoje roditelje. Stvari su
moţda malo napete s njima, ali postaje bolje svaki put kada
dođu u posjetu. Barem se sada čini da polako prihvaćaju i da su
pomalo uzbuđeni zbog bebe.
167
 Do treće sedmice, pročitala sam već cijelu trudničku
bibliju, šta da očekujete kada očekujete i naučila sam da je ova
vrućina koju osjećam normalna. Plakanje? Ljutnja? Promjene
raspoloţenja? – Normalno. Na online forumima, forumašice
we90r64mama i 4uwtforever takva stanja zovu “trudna mama -
drama”. Umirala sam od smijeha čitajući njihove anegdote i to,
kako su bile posesivne prema tatama i kako su radile hiljadu i
jednu ludu stvar, kao što je provjeravanje njihovih potvrda,
kreditnih kartica i špijuniranje.
Mislila sam da se dobro nosim sa “trudna mama - drama”
stanjem, ili TMD, sve dok nije došla i četvrta sedmica, dok me
nije mirovanje u krevetu počelo izluđivati. Pokušavam da
zaposlim misli, pošto ne mogu svoje tijelo, ali nedostaje mi
trčanje, nedostaje mi sunce, nedostaju mi borbe i nedostaje mi
on.
U ponoć, normalno, nisam mogla da spavam pa sam mu
poslala detaljnu poruku, da u Sijetlu pada kiša i da sam našla
pjesmu koju ţelim da mu pustim. Da li je ikad čuo pjesmu od
Lajfhausa “Između kišnih kapi”? Oh i da li je otišao da trči?
Nedostaje mi trčanje - tako je frustrirajuće kada samo moţeš
buljiti u četiri zida...
Onda sam mu rekla da planiram da dobijem dozvolu od
ginekologa, kada dođe da se bori slijedeće sedmice u Sijetlu, da
mogu da idem da ga gledam. I jedini odgovor koji sam dobila
na sva moja pitanja, bio je:
Moj mali dinamitu, za tebe nema podzemlja, još uvijek. Ostani
kući.
Od svih stvari koje sam mogla zamisliti da će reći, nikad
nisam ni pomislila da će reći ovo što je rekao. I tako TMD
počinje i sve ono što mi je izgovorila sestra, počinje da me
168
proganja, o tome kako je on bog seksa u podzemlju... i
odjednom TMD se pogoršava i zamišljam kako ga kurve
zadovoljavaju kada ja nisam pored njega. Ko mu pruţa sav taj
seks koji mu je potreban? Ĉini se da svi moji trudnički hormoni
rade punom parom, ne samo što mi pomaţu da sačuvam bebu,
već i obavljaju odličan posao u mojoj glavi tako što me izluđuju.
Natjeram sebe da mu napišem poruku: Zašto? Zašto me ne
ţeliš u podzemlju?
On ne odgovara i svi moji strahovi ţešće pobjesne dok se
iskreno pitam: Zašto?
Zar ne ţeliš da me vidiš?
Odgovori: Ostani u jebenoj kući i čekaj me.
Ĉini se da on ne čeka jedva da me vidi?!
Ţeliš da budem kući? I da svi tvoji fanovi mogu da vrište i da
gledaju tebe, ali ne ja? Jebi se!
Dodala sam i crvenog ljutog emotikona, samo da shvati u
kojoj mjeri me je raspizdio, onda sam bacila telefon na stranu i
nastavila da se kuham u svojoj vodi od vrućine, sve dok ne
poţelim da eksplodiram. Ostani kući? Kuća mi je tamo gdje je
on! Jebeni kreten.
Slijedećeg jutra, dostava mojih ruţa se udvostručila.
Kada je Rajli jutros pričao sa Melani, rekao je da mi kaţe
da se Remington nada da mi se sviđa cvijeće i da mu pošaljem
link pjesme o kojoj sam mu pričala jučer, jer ţeli da je presluša.
Ha.
Ţao mi je, ali ne mislim da mu šaljem ništa.
Naša beba je dobro i tako sam uzbuđena, jer izgleda da
krema djeluje. Krvarenje je potpuno prestalo, ali hormoni? Oni
bjesne. Umirem. Od ţelje da ga vidim. Branila sam njega, sebe i
našu bebu svakodnevno od svojih roditelja, govorila im da ja
169
nisam odbačena i iskorištena, da me je doveo ovdje i da me
podrţava i da se brine o meni, ali kad sam čula da ne ţeli da
dođem u podzemlje... to je jedno veliko sranje.
Sav bol i jad koji sam pokušavala da odrţim u kontroli,
isplivavaju sada na površinu, jer sam ljuta na njega, a ne ţelim
da imam razlog da budem ljuta na njega, ali boţe dragi, ne
mogu si pomoći. Dok mirujete u krevetu, nemate šta da radite
osim da punite glavu sa hiljadu i jednom pričom o tome šta li se
dešava vani - u svijetu, bez tebe - i nijedna od tih priča nije
ugodna.
“Prestani im podnositi izvještaje, Melani,” kaţem
natmureno tog popodneva.
“Zašto? I Rajli, a i Remington su me pitali da im javljam
sve, onog dana kada si došla. On ţeli da zna šta se dešava?”
“Prestani davati detaljne izvještaje i tačka.”
Ĉini se da se teško suzdrţava a da se ne nasmije. “Hej i ti ih
ţeliš takođerr! Tvoje oči iskoče iz očiju kada slušam naređenja
preko veze, voljela bi da imaš super - uši da bi čula. Ĉula sam
da zoveš Pita i pitaš kako je on.”
Uzdahnem i protrljam svoj potiljak. “Samo se brinem za
njega.”
Zvala sam Pita da ga pitam je li sve u redu i on je rekao da
jeste. Kao pravi muškarac, nije baš nešto pričljiv preko telefona,
jedino što je rekao je da su tu uvijek ako šta zatrebam i da
Remington trenira konstantno. Pitala sam ga je li hiperaktivan i
rekao mi je da su svi fokusirani na to da ga drţe pod kontrolom,
i da se opustim, jer on radi sve da ne postane crn.
Šta mu to znači?

170
 Pit me je jednom nazvao okidačem i činjenica da me
Remington moţda izbjegava da ne bi postao crn, jede me kao
kiselina.
Mel bulji u moje bijedno lice i nacereno klima glavom, kao
da ne moţe da vjeruje šta sam joj rekla. “Dobijaš bore dok ovo
pričamo, prestani da se mrgodiš,” kaţe opušteno, dok donosi
zdjelu sa domaćim organskim kokicama da jedemo dok
gledamo još jedan film. “Dušo, podzemlje dolazi slijedeće
sedmice - trebalo bi da sjajiš od sreće!”
“Neću moći ići. Remington me jebeno ne ţeli tamo.”
Uzimam duboki udah i pokušavam da se opustim pitajući
se šta bi BPT – Bruk prije trudnoće - uradila?
“Zato što će doći poslije borbe da te vidi. Rajli mi je rekao
da tvoj muškarac planira da ostane ovdje s tobom, cijela tri
dana dok su u Sijetlu.”
Prekrijem svoje lice. “To čini da se osjećam još gore. Zašto
dolazi ovdje tek pred borbu i zašto ne dođe ranije da me vidi?”
Melani slegne ramenima.
“Šta ako je Nora u pravu i on me više ne ţeli?” Nastavljam
Ona sada skiči od smijeha. “Dobro, prvo od svega, Nora je
kao sir sa rupicama u glavi i ona se ne pojavljuje ovih dana
nikako, a obećala mi je da će dolaziti da brine o tebi, a sada je
bog zna gdje. Negdje je zaglavila na sedmom oblaku, a i ti si
negdje zaglavila - jer iz tebe pričaju hormoni.”
“Ne mogu da vjerujem da me ne ţeli tamo. Mislim da mu je
neko ukrao telefon i to mi napisao. Moţda neka glupa kurva.”
“Bruk, on očito pokušava da zaštiti i tebe i bebu.” Melani
okrene očima, dok pretraţuje moj Apple TV i pokušava da
naruči neki film.

171
 Ĉudovišta u mojoj glavi nadjačavaju njene riječi. Beba se
dobro drţi. Ako mi doktori daju zeleno svijetlo, zašto me on ne
bi ţelio tamo? Zar mu ni ne dostajem?
“Jednostavno ne razumijem,” promrmljam, grabeći neki
glupi magazin koji sam pročitala hiljadu puta i bacam ga o zid.
Melani spušta daljinski i primiče mi se da me mazi po kosi.
“Kao što kaţu, muškarci su sa Marsa. Neki s kojima sam se
zabavljala su čak iz guzice - šupci. A ti, draga moja, si vrlo
trudna. Bila si pod pritiskom da ne izgubiš bebu, pod pritiskom
da ne izgubiš svog momka, pod pritiskom zbog tvojih mame i
tate, jer nisu bili podrška, a ni Nora ne pomaţe puno u svemu
tome. Zaglavila si sa mnom, ludačom u ova četiri zida, evo već
tri sedmice, gdje čak ne vidiš ni svjetlo dana. Pilence, upravo
zbog ovoga svi koji se pojave na Velikom Bratu, polude, a oni
barem imaju bazen.”
Udarim je zaigrano i nasmijem se.
Ali satima kasnije, sjedim i gledam u zid mog dnevnog
boravka, puštajući ponovo sve snimke u glavu o tome kako me
Remington ne ţeli. Remington viđa neku drugu. Remington
shvaća da je beba - kao što se dokazalo do sada - malo veći
problem, s kojim čovjek kao on, ne moţe da se bavi. Mučim
samu sebe, a moj um je dostigao takav vrhunac da ne mogu da
ga zaustavim.
“Odsutna si. Gdje si sada? Sa Remijem?”
“Mislim da je on sada u ringu i da se bori.”
Ovog trenutka, stotine ljudi ga gleda. Stotine ţena viču
njegovo ime, ţudeći za njim. Ovog trenutka će plave oči će
pogledati u nešto ili nekoga u publici, a to neću biti ja. I čak i
kada bude ovdje u mom gradu, on me ne ţeli tamo i ja ne znam
šta da radim.
172
 “Zar ne prenose borbe u podzemlju na nekoj stranici? Dođi
ovdje. Kladim se da prenose!” povuče me u moju sobu, otvori
lap top i počne da traţi po google-u. Sva moja unutrašnjost
poskakuje dok se pitam je li u pravu. Ona za skiči kada nađe
link i pojača zvuk. “On je tamo. Dođi ovamo! Pa, to nije on -
misliš li da je on već završio?”
Pregledavam komentare. Spominjali su ga, ali čini se da se
većina komentara odnosi na pitanja kada on nastupa. Moje srce
se stišće od ţelje da budem tamo i tada Mel uhvati moju ruku
kad spiker počinje koristiti onaj glas pun neizvjesnosti: “Ĉujem
neko ime tu u gomili. Ĉuje se sve jače i jače. Moţete li ga svi
čuti?” Pokriva jedno uho, a onda gomila zajedno počinje da
vrišti:
“RIPTAJD!”
Leptirići u mom stomaku izgore ţivi, dok ga slušam kako
nastavlja, “Tako je! TAKO je, dame i gospodo! A sada, poţelite
dobrodošlicu, ne pobjedljivom u ovoj sezoni, sa savršenim
rezultatom, čudom od lošeg djeteta, jedan i jedini, Remington
Tejt, Riiiiiiptajd!!!”
Moj stomak poskakuje dok ga gledam kako izlazi, a publika
grmi u pozadini, dok se kamera fokusira na snimak u ringu. I
onda, on ulazi u ring, okretno i dinamično, kao i uvijek.
Odbacuje svoj RIPTAJD svileni ogrtač - i vrisak ţena skoro da
razbije moj ekran na lap topu. U daljini vidim plakat sa
natpisom ZAUVIJEK RIPTAJDOVA.
Fascinirano i Mel i ja ga gledamo dok se okreće. Smiješi se,
upija paţnju. I onda ga vidim kako zastaje, gdje obično zastaje i
automatski pogleda na moje prazno sjedište, onda njegov
osmjeh nestaje. Stane tako par trenutaka, a zatim isteţe vrat i
vraća se Rajliju i pomiče od publike.
173
 “Aaaa, mislim da i ti njemu nedostaješ. Nikad ne ide u taj
ugao tako.” Melani uzdahne. “Bruk? Bruk?”
Ja već plačem u jastuk.
“Bruki, šta nije u redu?”
“Ne znam.”
“Bruk, šta se dešava? Je li nešto nije u redu?”
Stisnem jastuk čvršće i obrišem oči.
“Uhh! Više kiši u mom stanu nego u cijelom Sijetlu!” za
gunđam. A onda ustanem i izađem iz sobe. Uđem u kuhinju,
uzmem ubrus i brišem svoje suze dok slušam vrisku publike, a
zatim čujem jaki udarac. Poţurim nazad u sobu i provirim na
ekran i vidim kako čovjek leţi ispruţen na podu ringa, okrenut
licem na dole, Remington stoji pored njega, raširenih stopala,
teško dišući sa rukama sa strane. Kao osvajački bog rata. Za
kojim čeznem svakim molekulom u mom tijelu. Koji moţe imati
bilo koju ţenu na svijetu i koji me moţda više ne ţeli. I ne mogu
da dokučim način na koji će se moje srce slomiti ako budem
ţivjela ostatak ţivota bez njega.
“Riptajd! Dame i gospodo! Vaš pobjednik, nepobjedivi ove
sezone, vodeći na prvenstvu! RRRRIP-TAAAAAAJD!”
Moje srce naraste u grudima i osjećam kako ludo lupa,
uzimam lap top i okrećem ga ka sebi i vidim ga kako diţe svoju
ruku dok hvata zrak. Večeras se ne smije. Tmuran je dok
zadihano diše, buljeći u jednu tačku u publici kao da se izgubio
u svojim mislima.
“Toliko te volim... ne znam kako ću to uraditi, ali natjerat ću
te da me voliš isto ovako jako,” prišapćem, mazeći njegovo lice
preko ekrana.
“Postat ćeš tata, Rem!” Melani za skiči. “Mama tvoje bebe te
puno voli!”
174
 Remington okreće svoju glavu prema spikeru i kada
klimne, spiker zovne nekoga drugog. Stomak mi se zapetlja
kada shvatim da nastavlja sa borbom.
Melani se javlja na telefon, a ja sam zaboravila da joj kaţem
da to ne radi.
“Rajli! Šta... oh, ona je dobro. Stvarno? Pa ne, ustvari, ni ona
se ne drţi baš dobro.” Zatvorim oči i pogledam na telefon dok
oni pričaju kako nama ne ide dobro. “Da, da, rekla sam joj da će
on doći. Odmah poslije borbe? U redu, bit će srećna.”
Prekida vezu. “Remington je upravo završio borbu i ţeli da
zna jesi li dobro i Rajli ţeli da zna kako se drţiš, jer Remingtonu
ne ide baš najbolje. Ţeli da znaš da će uskoro biti u gradu.”
Frustracija što sam prikovana za krevet je ogromna, ali to
što ţelim da ga vidim me još više frustrira, do ključanja. Ne
mogu podnijeti pomisao da će biti u Sijetlu i da ja neću moći da
ga gledam.
Odjednom, uzimam svoj beţični telefon i počinjem da
biram poziv.
“Šta to radiš? Koga zoveš?” Mel pita.
“Molim vas mogu li dobiti dr.Trudi? Bruk Dumas,” kaţem i
prekrijem zvučnik. “Melani, ne zanima me što ne ţeli da me
vidi. Ja ţelim da vidim njega i ja ću ga vidjeti i tačka.”
“Šta kog đavola pričaš?”
“Morat ćeš me odvesti u podzemlje.”

***

Pogledam se u ogledalo dok ona sređuje svoje lice.

“Dobro, izgledam kao prostitutka. Pitat će nas koliko
naplaćujemo.”
175
 “Budalice, znaš da smo morale da napravimo da ne ličiš na
sebe.”
“Ali ti izgledaš bolje! Ti si seksi baka, zašto ja ne mogu biti
takva?”
“Zato što ja još uvijek mogu da hodam, a ti si u
invalidskim kolicima.”
“Sve otkako sam vidjela gospođu Dabfajer, ţeljela sam se
obući starinski,” Melani kaţe dok izvlači perike koje smo
naručile preko interneta.
“Mel, neću izaći iz invalidskih kolica - reci mi opet da ništa
neće poći po zlu?!”
“Ĉovječe, nagovorila si doktoricu da ti da dozvolu. Sve će
biti u redu. Remi neće ni znati da si došla. Mlada si, Bruk.
Halooo. Ţiviš samo jednom.” Odlučno kaţe i ode da proba
svoju starinsku cvjetnu haljinu.
“Ali, rekla sam doktorici da idem da posjetim momka na
njegovom mjestu,” podsjetim je.
“Ali to je njegovo mjesto. Ring je Riptajdova jazbina.
Takođerr, nemoj da podcjenjuješ moć sreće. Ljudi ozdravljaju
brţe kada su u rukama svojih voljenih. Beba će to oboţavati, je
li tako, ti divna mala bebo?” Glupo za guguće na moj stomak.
Zadrţavajući osmjeh, otjeram je, ali ona je u pravu,
poprilično sam sigurna da će beba uţivati. Već sada se osjećam
jačom i stvarno mislim da beba baš i nije uţivala u mojem
dosadašnjem stanju. Zaljubljena sam u komplikovanog čovjeka,
i zbog njega se komplikovano i osjećam. Prevrtila sam
stotinama puta tu misao u glavi i baš me briga što me on ne ţeli
tamo. Idem da vidim svog muškarca i tačka.
“Šta misliš? Pitam Melani dok popravljam svoju plavu
periku koja mi doseţe do ramena.
176
 “Sjajno. Izgledaš jeftino. Sada me pusti da te naslikam.”
Razmrlja kolač šminke po mom licu, dok vjerojatnoća da ću ga
vidjeti čini da moje srce lupa uzbuđeno pod mojim rebrima.
“Mel, moje pore su natopljene.”
“T c- tc. Šuti! Sad ja.”
Gura me bliţe ogledalu i mi gledamo sebe u našim cvjetnim
haljinama. Mel je dodala još mali dţemper od kašmira na sebe i
cvijet na njenu sivo - bijelu periku, dok je na mojoj perici crna
traka za kosu sa motivima Alise iz zemlje čudesa.
Izgledam potpuno drugačije i ako dodam naočale koje smo
dobile, izgledat ću još više drugačije, ali one su tako ogromne i
teško ih je nositi, pa ih stavljam u dţep svoje haljine dok
krećemo ka liftu. “Ne ţelim da ga zbunim, u redu? Remi ne
smije vidjeti da sam tamo. Moţe se naljutiti. Ne mogu ni da
zamislim šta bi uradio - on je tako nepredvidljiv. I još nikad se
nismo posvađali, a da nismo prekinuli, Mel.”
“Moje drago pilence, sudeći po ruţama koje je poslao, on
ţeli da se pomirite. I nemoj da brineš! Vratit ću te ovdje dok
trepneš, a u međuvremenu, vadimo te iz ove proklete sobe!
Jeeee...”

***

Trideset minuta kasnije, otkrivamo da podzemlje i nije baš

prijateljski nastrojeno prema hendikepiranim osobama. Saznali
smo to kada me je Mel pokušala izvaditi iz taksija, potom staviti
u kolica, potom uvesti u noćni klub, zatim liftom spustiti dole u
podzemlje. Melani ljutito otpuhujeh i govori mi kako sada više i
ne izgleda tako cool, “zahvaljujući tebi, trudna djevojko.”

177
 Mogla bih se smijati tome kako smiješno izgleda zapitkujući
ljude da nas propuste, ali kad uđemo u napunjenu arenu,
osjećaj je kao da sam se vratila kući i pomiješani osjećaji sreće i
frustracije, zbog toga što nisam pozvana sudaraju se u meni.
Ovdje sam ga upoznala. Mjesto gdje sam izgubila svoje srce
u jednom udisaju. Mjesto gdje je jebao moje ime. Gdje je
poljubio moje usne. Gdje je odnio pobjedu u ringu kao munja.
Gdje je dobio mene.
Nakon otprilike hiljadu “izvinite, oprostite, prolazimo”,
Melani me konačno dovlači do naših sjedišta. Morala sam da
kupim karte svojom karticom i nisam štedjela, kupila sam karte
za prvi red, iako ne baš u centar. Sjedišta su dobra i moći ću da
upijam iz blizine svaki inč mog Riptajda. On nije nestrpljiv da
priča sa mnom? Nije nestrpljiv da me vidi? A ja umirem za
samo jedan pogled.
“Ne zaboravi da izgledaš kao starija ţena, Mel,” prišapćem
dok se prvi borci večeri počinju mlatiti u lice.
“Ta ţena nas neprestano prati,” Melani kaţe zabrinuto i
pokaţe iza nas, ali ja se čak ne mogu ni okrenuti. Izgleda kao da
je she - male, pomalo je strašna.”
Razgledavam arenu i traţim Pita i ugledam ga i odmah
pored njega, u sjedištu koje je inače moje, sjedi Nora, cereći se i
flertujući sa njim.
“Wow, Nora je iskoristila Pita za karte?” Melani kaţe.
Ne znam zašto, ali vidjeti nekoga, bilo koga, čak i moju
sestru, na mom sjedištu, probudi hiljadu zmija ljubomore u
meni i ponovo sam ljuta. Ne ljuta. Bijesna nanovo zbog toga što
mi je Remington rekao da ne mogu doći ovdje. Đubre.
Odjednom, ring se ispraţnjuje i vidim Rajlija kako prilazi
da zauzme svoje mjesto blizu ugla ringa i moj puls skoči.
178
 “Zadnji put kada je bio u ovoj areni, poklonio nam je
rekordan knockout i izjurio je za jednom našom...” Spikerov
glas bukti kroz zvučnike, ţene vrište, a moje srce se zagrijava
dok se sjećam načina na koji je izjurio za mnom. “Znate o kome
pričam. Ĉovjek kojeg ste došli da vidite! Recite zdravo, jednom i
jedinom, Remingtonu Tejtu, vašem RIIIIIIIIIPTAAAAAJDU.”
Melani zadrţava svoj dah, a potom promrmlja,
“Omojjebeniboţe, vidim ga!
Moj puls se vinuo do plafona dok se napreţem da vidim
bljesak crvene boje koja se primiče ringu, ali ne mogu da vidim
ništa iz ovih glupih kolica. “Ne mogu da ga vidim!” I boţe,
mrzim to što ga svi mogu vidjeti osim mene.
“Ĉovječe, dolazi do ringa! Neke djevojke prilaze, ali on se
gura kroz gomilu. On je bog, Bruk. O moj boţe...”
I tada ga konačno vidim i moje srce bukvalno prestaje da
kuca, a moj stomak se steţe od emocija. Volim ga - mrzim ga -
volim ga - mrzim ga.
Dolazi u moj vidokrug, bljesak crvene boje i uskače u ring,
tako okretan i mišićav i tako elegantan i ţustar. Svjetla se spuste
na njega dok odbacuje crveni ogrtač i odjednom, on je tu. Pravi
muškarac i tako sirov. Fantazija svake ţene, a moja stvarnost.
Nikada neću moći zaboraviti kako izgleda u bokserskoj
opremi, svaki mišić njegovog torza, teţak i urezan, preplanuo i
blistav. Nikad neću moći zaboraviti kako se smije svojoj publici.
Umirem. On izgleda predivno. Savršeno. Zrači muškom
snagom i vitalnošću. Kao da je bio na jebenoj plaţi, a ja sam bila
u paklu. Imam osjećaj kao da su se sva svjetla spustila na njega i
da ljube njegovu osunčanu koţu. Njegove kao kamen snaţne
ruke su raširene, a mišići napeti dok počinje da se kreće polako i

179
da se okreće. Arena gotovo da se trese pod mojim točkovima,
vriska je zaglušujuća.
“Jebi ih Riptajde!”ljudi iza mene počinju da vrište.
“A onda jebi mene!”
Njegove jamice se pojave za njih, njegove oči zasjaje zbog
njih. Izgleda tako napadno srećan da poţelim da ga udarim,
ţelim da se po penjem gore i sudarim svoja usta o njegova, dok
ga udaram.
“Bruk, osjećam da sam ti tako loša prijateljica, jer ţudim za
tvojim muškarcem, ali molim te, reci mi da razumiješ!” Melani
kaţe zabrinuto.
Uzdahnem sa gađenjem prema sebi. Bila sam odbačena i
sada sam ovdje, jurim za njim kao neka grupi djevojka. Ţudeći
za njim, jer je on moj.
MOJ.
“A sada, daaaame i gospodo, poţelimo dobrodošlicu Majci
svih Ĉudovišta, Hektoru Heksu, HEEEEERKULESU!” Spiker
vrisne, a Melani promrmlja, “Sveto sranje.”
U trenutku kada Majka svih Ĉudovišta uđe u ring, kunem
se da vidim kako pod ringa savija od njegove teţine. Ovog
nikada prije nisam vidjela, ali izgleda veći nego Bačer i čvor u
mom stomaku se stegne. Novi borac izgleda nešto kao - Pol
Banjan, nenormalno ogroman.
“Iz koje galaksije je taj komad mesa došao?” Melani pita
uznemireno, kao što sam i sama.
Remi se potapše bokserskim rukavicama s njim u znaku
pozdrava, potom se povuče i istegne mišiće ruke, a ja gledam
kako se tetovaţe naboraju između njegovog ramena i bicepsa. I
svo moje tijelo pogodi val sjećanja.
Ping.
180
 Kreću prema centru. Moje srce lupa u meni dok Majka svih
Ĉudovišta udara Remingtonova rebra, a Remington uzvraća
trostrukim udarcem koji je tako brz i tako moćan, da zatetura
tipa tri koraka unazad.
“Bruk, o moj boţe!” Melani kaţe, “O.MOJ.BOŢE.”
Div se vraća sa zamahom kojim udara Remingtona pravo u
stomak. Ĉujem zvuk udarca i trznem se, ali odjednom začujem
zvukove Remingtonovih uzvratnih udaraca. Brzo i snaţno.
PAM PAM POOM! Div pada na svoju guzicu. Remington kruţi
po ringu dok čeka da protivnik ustane, vijugav, graciozan, moj
moćni lav.
Cijelo moje tijelo se sjeti načina na koji se taj lav kreće po
meni. U meni. Način na koji njegovi kukovi guraju sa
savršenom preciznošću. Načina na koji njegove ruke lutaju po
meni. Kako me stišću. Izazivaju. Način na koji se njegov jezik
struţe po meni, kušajući me, liţući me.
Ĉudovište polako ustaje i otresa glavom, kao da je zbunjen,
i prije nego dobije priliku da zamahne slijedeći udarac,
Remington ga zamahuje desnicom i obara nazad - prostirući ga
na leđa.
Melani počne skakati i vrištati.
“DA!! DA! REMI, TI SI KRALJ JEBENE DŢUNGLE! vrišti. I
on se okreće sa tim svojim osmjehom i ja se ukočim kada nas
ugleda. Smiješi se opušteno prema nama, njegovi fanovi gledaju
u našem smjeru, i odjednom njegov stav se mijenja - a njegovo
tijelo se čini da se ukrućuje. Njegove jamice su još uvijek tu, ali
njegove oči su pomalo suţene dok nas posmatra, kao predator
dok lovi.
Moj svijet potone.

181
 “Mislim da je prepoznao tvoj glas, idiote!” Sikćem tiho,
povlačeći Melinu suknju tako da se vrati nazad u sjedište.
Ali on ne gleda u Mel. O ne, Remi bulji u mene.
razmaknutih stopala, njegova prsa se teško miču dok me
pomno posmatra. Mene i jedino mene.
Njegove plave oči buše rupu u meni, znatiţeljne su i pune
pitanja i ja sam odjednom svjesna svoje odjeće, šta nosim na
sebi. Kreona oko mojih očiju, smiješnog crvenog karmina,
plastične šminke... I molim se, tiho i ţarko da mi je to dovoljan
štit od njega.
Izdahnem kada se njegove oči pomjere na Mel i ona
popravi svoju periku i prišapće, “Sranje na jebenom štapu.”
I kada pomislim da sam se oslobodila njegove sumnje
shvatim da sam ga potpuno, ali potpuno podcijenila.
On me pogleda ponovo i onda polako protrese glavom.
Moje srce se stegne tako jako da pomislim da će mi prsa
dobiti neko trajno unutrašnje oštećenje.
On povuče ruku kroz svoju kosu i nemirno za korača par
trenutaka, onda diţe glavu ponovo i kada njegove oči proprţe
moje, protrese glavom opet, ovog puta sa iznenadnim bljeskom
njegovih prelijepih jamica i tada pomislim da sam svršila.
Elektricitet prodre kroz mene kad njegove oči potamne od
vreline, a njegove usne se uviju senzualno, dajući mi do znanja,
da bez obzira šta bilo ko od njegovih fanova kaţe, ja sam njegov
fan broj jedan.
On savršeno dobro zna ko sam. Mogu da vidim
kaţnjavajući zabavljenost u njegovim očima i skoro mogu i da
čujem kako kaţe...
Ti malo govno, znam ko si.
Vidim te.
182
 Jebeno te vidim!
Ţelim da strgnem ovaj glupi kostim i da mu jednostavno
pritrčim i popnem se na njega kao na drvo. Da zgrabim tu
snaţnu vilicu u svoje ruke i poljubim njegova usta i ugušim ga
svojim poljupcima i svom svojom ljubavi koju imam za njega, a
koja je mene gušila sedmicama.
Uvije prste sa svoje strane kada je pozvan slijedeći protivnik
i dok on ulazi u ring, Remi nastavlja da gleda u mene, stiskajući
i opuštajući svoje šake, a vrućina u njegovom pogledu prţi
svaki dio mog bića pa sve do stopala.
Zvono zazvoni, a Remington mi namigne i to učini da
publika zagrmi.
Melani za skiči i stisne moju ruku. “Reci mi još jednom
koliko te on ne ţeli, ti glupačo!” I pokaţe na sebe. “Ova
djevojka je trenutno napaljena zbog vas. O moj boţe!
Definitivno te je obrađivao u svojoj glavi!”
Skoro da zastenjem kada borba počne.
Remington izgleda okrijepljeno. Udara novog protivnika
uzastopno, probada, zamahuje, spušta se i podiţe, a u pauzama
između udaraca okreće se prema meni, samo da se uvjeri da ga
gledam.
Gledam ga.
Vidim ga.
Osjećam ga.
Ţelim ga.
Jebeno ga volim više nego bilo šta i bilo koga na ovom
svijetu.
Novi tip nema nikakve šanse protiv njega i ja gledam
apsolutno i potpuno fascinirana.

183
 Svih ovih sedmica, sa svim ovim hormonima, nedostajao mi
je ludo, ţeljela sam ga ludo, voljela sam ga ludo... Sada je bliţe
nego što mi je ikad bio za ovo vrijeme odsutnosti i ja umirem za
njim, stišćem svoja kolica tako čvrsto da mi zglobovi pobijele.
Ţelim ga u sebi kao što ţelim slijedeći dah. Trenutno je to sve o
čemu mogu misliti - sve o čemu mogu misliti je da je moj, a ja
sam njegova, da ne odustajem od njega i da ću učiniti da me
ponovo ţeli ako je ikad i prestao i da nikad u mom ţivotu neće
doći trenutak kada ću odustati.
Sa svakom pobjedom, njegovo ime bude prozivano,
njegova ruka bude dizana, gomila grmi, a te plave oči nalaze
mene u mojoj smiješnoj odjeći i njegova vilica se stišće, njegovo
tijelo se napreţe, kao da ne moţe podnijeti činjenicu da me
gleda, a da me ne moţe dodirnuti. Moje cijelo tijelo odgovara
drhtanjem zbog načina na koji me gleda. Moţda izgledam
uţasno, ali on me još uvijek ţeli. Poţuda gori u njegovim očima
i obećanje da će me uzeti, pleše u tim zjenicama. Moje srce lupa.
Sjećam ga se.
Sjećam se njegove koţe, njegovih ţuljeva kako grebu moju
koţu. Njegovog daha. Vidim njegovo tijelo na ekranu, sjajno od
znoja i skoro mogu da osjetim okus, da ga osjetim kako klizi uz
mene.
Cijelo veče, ja sam gomila sreće, uzbuđenja, nerava i
drhtave, neodoljive potrebe.
“Mel, ne ţelim da dođe i da me vidi u ovom kostimu,”
kaţem joj, po prvi put kajući se što sam ovo uopšte i obukla.
Izgledam ruţno, kurvasto, nečisto i smiješno, a ovo nije onako
kako ţelim da me Remi vidi večeras.
“U redu, hajde da te odvučemo kući i pustimo Remija da on
dođe kod tebe,” promrmlja. Počinje da me gura, kad odjednom
184
začujem glas koji razdire zvučnike, “KNOCKOUT! Da, dame i
gospodo! Naš pobjednik večeri, ponovo, dajem vam, Riptajda!
RIIIIIPTAAAAJD!”
Njegovo ime odzvanja oko mene dok publika skandira,
“Riptajd! Riptajd!”
“Naravno da ćeš učiniti suprotno od onoga što sam traţio,”
grleni, suludo duboki i seksi glas, prišapće iza mene, onda
ugledam mišićni torzo kako se pomjera ispred mene i ja sam
podignuta u par ukusno znojnih ruku.
Remington se okreće prema Melani i čujem ga kako joj
govori, “Ja ću se pobrinuti za ovog malog dinamita. A tebe će
Rajli odvući kući.”
Njegov miris me okruţuje i potpuno razoruţava. Ţelim da
udarim njegova prsa i da mu kaţem da me pusti, jer sam još
uvijek malo ljuta, ali moji prsti su se zapetljali oko njegovog
vrata iz straha da ne padnem i ja sam nepokretna u njegovim
rukama - upijajući osjećaj njega kako me drţi. Dobro. Strašno
dobro. Njegovi napeti bicepsi me stišću sa strana, a njegovo
čvrsto čelo je prekriveno slojem znoja, kao i ostatak njega.
Ostatak prelijepog, razjarujućeg, komplikovanog njega.
“Zabavi se, Bruk,” Melani kaţe sa sjajem u svojim očima,
kad me potapše po ramenu, šapćući u moje uho,”Ĉovječe u
cijelom svom ţivotu nisam vidjela muškarca kojem tako sjaju
oči, iz jebat će te tako dobro.”
U svlačionici, Rajli me dočekuje sa oduševljenim osmijehom
na svom licu. “Hej Bruk! Pošto te Rem drţi tako čvrsto,
pretpostavljam da si Bruk?” kaţe, dok dodaje Remiju torbu sa
stvarima.
Remi klimne glavom i nešto mu šapne, onda me ponese
vani i pozove taksi i umjesto da idemo u moj stan, osorno kaţe
185
vozaču naziv hotela, udaljenog odavde dva bloka. On je
dehidriran i otkopčava svoju torbu, vadi vodu i pije je dok
slobodnom rukom povlači mene na svoje krilo.
Njegov stisak se učvršćuje oko moga struka kada pokušam
da se pomjerim, a moje srce lupa ludo u mojim prsima kada
vrati vodu nazad u torbu. Spušta svoju glavu i udiše me
najdublje, najduţe nego ikad. Ţelja kruţi kroz mene. još uvijek
sam pomalo ljuta, ali između mojih bedara, moj klitoris pulsira
do bolne tačke. Uzima moje lice, okreće me i gricne moju ušnu
školjku, teško dišući, potpuno uzbuđen ispod moje straţnjice
kao da me ţeli. Kao da me očajno ţeli.
“Boţe,” proškripi u moje uho, njegove ruke se stišću oko
mene dok jezikom jebe moje uho. Drhtaj potrebe se podiţe u
mom tijelu i tjera me da progutam uzdah. Podijeljena sam
između toga da li da ga poljubim ili udarim, zato što me ubija.
Moje gaćice su natopljene, moje grudi bolne, a i moje srce je
bolno, svaki dio mene je toliko bolan dok on stavlja očajno svoj
jezik u moje uho, oko ušne školjke i iza.
Kada stignemo u hotel, kuham se u svojoj sopstvenoj ljutnji,
a u isto vrijeme vrijem od poţude, kada se sjetim kako se Remi
uzbudio u taksiju. Trljajući ruke o mene, liţući me i štipkajući.
Udišući me kao da me je gladan.
Uzima ključ sa recepcije, a potom se penjemo liftom i tada
kaţem, “Spusti me,” čvrstog i stranog glasa.
“Uskoro ću,” promrmlja, njegove oči gore od vreline dok
me gleda.
Ĉak i dok me te plave oči gledaju u najneseksijoj haljini na
svijetu, sa najgorom mogućom šminkom, sa odvratnim
kurvarskim karminom, poţuda u njegovim očima juri kroz
mene kao munja zadovoljstva.
186
 Osjećam se kao ključali vulkan, moja krv ključa u mojim
venama, od nadmoćnog miksa ljutnje i uzbuđenja.
Mrzim kako uzbuđenje brzo pobjeđuje dok njegov miris
puni moja pluća. Moj jezik je bolan u mojim ustima. Ţelim da
liţem njegov vrat i uzmem ta seksi usta i pustim ga da mi
pokaţe da me još uvijek ţeli i voli.
Moje srce udara ludo od moja rebra, dok okreće ključ u
bravi i unosi me unutra, skretajući prema hodniku na čijem
kraju se nalazi glavna spavaća soba.
Spušta me na podnoţje kreveta.
“Ne znam da li bih trebala da te poljubim ili udarim.” Moj
glas zadrhti od emocije.
Onda osjetim kako se moja energija povratila i opalim ga
svojom šakom po njegovim teškim prsima i zgrabim njegovo
prelijepo lice i sudarim njegova seksi usta sa svojima. Njegov
okus proleti kroz mene kao pištolj ekstaze, sve dok se ne
otrgnem ljutito od njega i udarim ponovo njegova kao zid,
čvrsta prsa.
“Tvoje pjesme su me rasplakale! Nedostajao mi je tvoj glas,
tvoje ruke! Ĉeznem kao glupa trudnica za tobom, a ti ţeliš da
ostanem kući kao neka dobra mala ţenica iz petog stoljeća,
čekajući dok ti navlaţuješ gaćice svake jebe ţene tamo. Neću to
da radim. Odbijam da budem takva djevojka - je li me čuješ?”
“Da, čujem te.” Nagne se naprijed i stavi svoje prste na moj
potiljak, a onda njegov krupni, zadebljan ţeljom glas, zapleše
po mojoj koţi. “Sada dođi ovamo i poljubi me još jednom...”
Privuče me bliţe i ja ga još jednom udarim, ali ovaj put puno
slabije.
“Jesi li dotakao nekog drugog?” Zaplačem, pokušavajući da
se oslobodim.
187
 On učvrsti svoj stisak na mom potiljku i pričvrsti svoj
gladni pogled na moje usne. “Ne.”
“Onda, zašto nisi ţelio da me vidiš? Ne razumijem te!”
Njegove oči frustrirano zabljesnu. “Ti ne treba da me
razumiješ - samo da me voliš dođavola. Moţeš li to? Moţeš li?”
Povlači svoj palac sa senzualnom gruboćom po mojoj donjoj
usni, “Moţeš li?”
Ne mogu da odgovorim. Dok gleda u moja usta sa ukusnim
mesoţderskim pogledom, ja upijam njegovu zasjenjenu čeljust,
plave oči, uzdignutu kosu, njegove visoke jagodice i četvrtastu
vilicu, kose linije njegovih tamnih obrva, svaki prelijepi inč
njegovog lica, tako bolno blizu da me svaki organ u mom tijelu
probada. Ĉujem sebe kako šapćem, “Voliš li me još uvijek?”
“Mora da se šališ,” kaţe.
Zastenjem kada njegovi prsti po maze pozadinu mog vrata,
taj dodir poremeti moj mozak. On me opija svojom blizinom,
čini me opijenom njegovim mirisom znoja, njegovim sapunom,
njega. Svaki put kada je blizu, on izoštri moja čula i ja postajem
tako emocionalna i zbog svih tih sati nedostajanja, svih ovih
čudnih hormona, moj glas zadrhti kada progovorim. “Voliš li
me još uvijek, kao prije?”
“Jebeno sam lud za tobom!” zajeca u nevjerici.
Zatvorim svoje oči i zastenjem njeţno, drţeći se ţestoko
njegovih riječi.
“Rekao sam ti da te volim sa svakom laticom svake ruţe,”
kaţe mi niskim, šuštavim šapatom. Onda pređe palcem preko
moje usne, ovaj put malo grublje, sa puno više potrebe, a njegov
glas, kao baršunasta oštrica jak, šalje valove vrućine kroz mene.
“Na Institutu, jedna od mojih doktorica je dobijala ruţu.
Rekla mi je da je to od njenog muţa, jer je volio i bio je daleko.
188
Zar nije to, to što šalješ kada nisi blizu, a ţeliš da kaţeš nekome
koliko ga jebeno voliš? Bruk, nikad ovo nisam radio prije, ali je
jebeno bolno da te gledam preko jebenog ekrana. Boli pisanje
poruka. Boli više nego ijedan jebeni udarac.”
Raširi prste po mom vratu, kao da ţeli da me dodirne što je
više moguće, oči mu se sjaje tako ţestoko i to tjera moje srce da
lupa jače.
“Zar nisi čula pjesme?! Sve su bile za tebe, Bruk. Zar nisi
znala da mislim na tebe? Da mi nedostaješ ludo? Ako ti nisam
pokazao koliko te volim, onda molim te, reci mi, na koji način
sjebajem ovo!”
“Ţeljela sam da me ţeliš na borbi! Kao što si uvijek ţelio.
Prije si me uvijek ţelio tamo. Zašto nisi sada? Zašto nisi došao
da me vidiš prije borbe?”
“Boţe, ţelio sam te tamo kao ništa do sada! Da li misliš da
ja uţivam imalo u ovom paklu? Da sam došao da te vidim prije
borbe, misliš li da bih smogao snage da te napustim? Kako
moţeš i pomisliti da je ovo lako za mene, Bruk? Kako?”
Ţiva frustracija u njegovim očima reţe me tako duboko i
tjera me da spustim glavu, zato što, ne, ne mislim da je ovo lako
za njega.
“Ti misliš da trebaš mene, moj mali dinamitu?” odsječno
pitanje putuje kroz moje tijelo i moram sisnuti svoja bedra da
smirim drhtanje. “Dušo, način na koji ti mene trebaš moţe jedva
prikriti pola načina na koji ja tebe trebam.” Neočekivana tuga u
njegovom glasu me natjera da dignem svoj pogled do njegovih
očiju.
“Moja igra je samo polovina onoga što je nekad bila. Ne
mogu da se koncentrišem. Ne mogu da spavam. Ne mogu da se
udubim u igru. Osjećam se kao robot. Osjećam rupu - osjećam
189
jebenu rupu ovdje.” Spusti šaku preko svojih prsa. “Pokušavam
da zaštitim svoju djevojku. Tri doktora, tri, su rekli da ona mora
da bude u krevetu prva tri mjeseca i da ne smije putovati. Neću
moći da je vidim, neću moći da vodim ljubav sa njom -
pokušavam da uradim pravu stvar kada cijelo moje biće vrišti
da je njeno mjesto sa mnom.” Suzi svoje oči, izdišući grubo kroz
nos. “Svake sekunde dok dišemo, ti i ja pripadamo zajedno.”
“Remi, ţao mi je. Ovo i mene izluđuje.” Prekrijem svoje lice
i pokušam da dišem kroz svoje tijesno grlo, ali me on grabi za
zglobove i gurne moje ruke sa strana, zalijepi svoj pogled sa
mojim i ja gledam u te ţivahne plave oči.
“Volim te tako puno.” On okruţi moje lice sa svojim
prelijepim, ţuljevitim rukama. “Tako jebeno puno, Bruk, tako
da još uvijek ne znam šta da radim sa sobom,” kaţe i ljubi most
mojeg nosa, sa niskim drhtavim dahom. “Sve u vezi tebe mi
nedostaje, od načina na koji se smiješ, do načina na koji me
gledaš, do načina na koji krevet miriše kada si sa mnom. Volim
te kao nikoga u svom ţivotu, nikoga. Toliko da me ovo sve jede
iznutra kao bolest i poţelim da dođem po tebe i vratim te sa
sobom.”
Počinjem da dršćem u podnoţju kreveta, sve moje emocije,
svi moji divljajući hormoni, sve moje ćelije, svo moje biće, zuji
od njegovih riječi. Moje cijelo tijelo me probada od ljubavi,
poţude i psihičke agonije, jer se nisam nafiksala Remijem
sedmicama već. Tresući se ispruţim i povučem tri prsta po liniji
njegove čvrste vilice. “Ovo,” kaţem, a riječi se lome na mojim
usnama, “je ono što ja vidim u svojoj spavaćoj sobi. Ovo lice.
Ovo lice je sve što vidim, sve što vidim, Remi.”
“Prokleta da si, skidaj ovo sranje i pusti me da pogledam
svoju Bruk.”
190
 Grabi moju periku i baca je na stranu, a onda drţi moj
pogled dok nam osmjesi ne izblijede. Zrak između nas pulsira i
skače, kao da je naša potreba ţiva i da diše. “Zašto bi iko
poţelio da pokrije ovu kosu?” Tiho skida mreţu sa vrha moje
glave i niski, šuškavi zvuk, je sve što se čuje u sobi.
Spori, primaljivo stručni prsti, zabaduju se u moju punđu i
otpuštaju je i kontakt njegovih prstiju sa mojim skalpom, šalje
uzbuđenje niz moju kičmu.
Do vremena kada oslobodi moje pramenove, mahagonij
boje, da slobodno padaju preko ramena, moja bedra su
istopljena u lokvu kao i ostatak mene. Tanki sloj znoja prekriva
njegov čvrsti vrat, a njegovi prsni mišići takođerr sjaje. Njegov
torzo je tako širok i tako čvrst, da izgleda kao neprobojni čelični
zid i izgleda kao da ga ništa ne bi moglo povrijediti. Njegovi
mišići ruku se napreţu dok provlači ruke kroz moju kosu, a ja
sam potpuno opuštena kao i moja punđa.
Kada progovorim, moj glas izgleda tako šuškavo kao nikad
ranije. “Trebala sam da izgledam kao stara grupi djevojka.”
“Moja,” kaţe šapatom tako dubokim i grubim.
“Šta?”
“Moja slatka... mala... neposlušna... omiljena grupi
djevojka.”
Osjećaj kada me nazove svojom...
Zvuk pobjegne iz mene i on me čuje. Munje vreline
prostruje do moje pičke dok on stavlja ruku pod moju haljinu.
Ţivahne, blage, plave oči gledaju u mene dok njegovi prsti
pomjeraju se po mojim bedrima, a moje srce galopira punom
brzinom.
Pogleda u moja usta i o boţe, ja sam potopljena od potrebe.
Saginje se da prvo proba moja usta, otvarajući ih, dok njegov
191
prst ispod moje haljine, prelazi preko materijala mojih gaćica.
Njegov jezik se spoji sa mojim i dok me polijeţe na krevet,
zadrhtim dok otvaram svoja usta i zastenjem njeţno.
Osjećaj je tako pravi, tako, tako pravi...
Igra se sa rubom mojih gaćica, a zatim ih pomjera u stranu,
i njegov prst miluje moju koţu. Oluja ţelje pobjesni u meni dok
ga njeţno ljubim. Dok ga ljubim, kušam njegov okus pomiješan
sa mojim glupim karminom, umirem kada me otvara svojim
prstom i ljubi svojim jezikom. Vrelim i vlaţnim, kruţi oko mog,
koji me nagovara da ga pratim i pijem sa njegovih usta, dok
polako uranja taj srednji prst u mene.
Moje tijelo se izvija prema njemu.
On prišapće u moja usta, “Ako si mogla da dođeš na borbu,
moţeš i da svršiš u mojim rukama.”
Moj dah nestaje dok on pomiče svoj prst u meni. Osjećam
kako se stišćem oko njega, moje tijelo pohlepno ţeli bilo šta
njegovo u sebi. On dodaje svoj palac i igra se sa mojim
klitorisom, kada se pomakne da vidi moje lice dok se igra sa
mojim najvlaţnijim, najvrelijim dijelom tijela, njegove usne su
razlijepljene mojim karminom, njegova vilica je čvrsto stisnuta
od ţelje, njegove oči briljantno plave, njegovo prelijepo lice
gleda u moje, o boţe, kunem se da izgleda seksi kao da ga je
neka druga ţena ljubila. Ljubomorna sam na samu sebe i na
svoj karmin i zabacim glavu unazad, “Remington...”
On za gunđa i poljubi me još jednom, ovaj put brzo i
snaţno, stišće zube prije nego se odmakne i povuče svoj prst.
Bez ikakve ţurbe on povlači i otvara svako dugme na mojoj
cvjetnoj haljini. Svaka ćelija u mom tijelu je pomahnitala, dok se
ispravljam i pomaţem mu da me raskopča.
“Poţuri, o boţe, dodirni me,” zadihano izgovorim.
192
 “Ššššš,” zapjevuši dok rastvara haljinu po sredini,
otpuštajući materijal na stranu tako da ostajem samo u svojim
bijelim pamučnim gaćicama i grudnjaku. Moje bradavice su
nabrekle ispod grudnjaka, moje gaćice su mokre i nisam ni
pomislila da njegove oči mogu još više potamniti i izgledati
gladnije.
“Boţe, mogao bih te pojesti.”
I prije nego i shvatim šta radi, on stavlja ruke na korpice
mog grudnjaka i povlači ih i trlja svojim prstima po mojim
areolama, gricka njeţno moje usne, donju usnu, gornju usnu,
sve dok ne spusti glavu i uzme moju bradavicu u usta.
Ĉujem neko oooh. I shvatim da je to došlo od mene. Da ja
pravim sve te zvukove. Izvijajući se uz njega.
Trlja vrhom svog jezika vrh moje bradavice i zadovoljstvo
me prostrijeli. Vrati svoju ruku nazad u moje gaćice, a ja svoje
prste stavim u njegovu kosu. Ĉini se tako gladnim, a ja sam
tako ţedna i onog trenutka kada njegov srednji prst prodre u
mene, osjećam da sam otečena, tako vlaţna, tako očajna, dok
osjećam njegova usta kako uvlače moje bradavice, kao da sam
mu ja hrana, počinjem da svršavam.
Moji prsti se skupe u šaku dok drţim njegovu kosu,
ispustim zvuk stenjanja dok mi glava pada unazad, a moji
mišići počinju da se steţu i opuštaju, a on pomiče svoj prst
polako, izvlačeći iz mene zadovoljstvo, dok još jače sisa moje
grudi, oslobađajući bujicu nakon bujice, u meni.
“O boţe,” zajecam, podignem se u njegovo krilo i zabijem
glavu u njegov vrat, gdje ga polako liţem jezikom kušajući okus
njegove ukusne, zategnute koţe, upijajući ga očajno. “O boţe,
umirem od potrebe da me učiniš svojom. Da te osjetim. Tebe. U
sebi.”
193
 Gleda me dok dolazim do daha, njegov posesivni sjaj u
očima me potčinjava. “Nisam završio s tobom,” kaţe mi njeţno,
stavljajući mi svoj vlaţni prst u usta da poliţem svoje sokove.
“Jebat ću tvoja usta sa svojim ustima, tvoju pičku sa svojim
prstima, sa svojim jezikom, bilo kojim dijelom mog tijela kojim
mogu. A ti ćeš da ljubiš moj kurac kao da ne postoji sutra.”
“Ţelim sada da ljubim tvoj kurac.”
Ne sada. Odmakne se i svuče svoju boksersku opremu sve
dok nije sav u preplanulim mišićima, tetovaţama i... Moje oči
iskaču iz duplji dok gledam kako nosi svoju ogromnu, prelijepu
erekciju pod tuš i pušta vodu. Onda dolazi po mene i moje oči
gore dok gledam njegov prelijepi uspravni kurac, koji skoro da
dotiče tetovaţu zvijezde koja se nalazi odmah ispod pupka.
Ţelim da poljubim taj dio njega, kao što ţelim da ljubim
svaki njegov dio. Ne. Ne ţelim samo da ga poljubim. Ţelim da
ga liţem. Sisam. Mirišem. I potvrdim ga svojim, uvijek i
zauvijek.
Prije nego ga zgrabim da se igram s njim kao što je on sa
mnom, on uzima moju ruku, povlači me na noge, a onda me
povede prema ogromnom dţakuziju. Okruglom i boje
bjelokosti, postavljenom u sredini sobe i dok se primiče
ručkama, pridrţim se uz njegovu ruku dok spuštam stopalo u
vodu, onda sačekam da mi se pridruţi. Zakorači iza mene i
spusti nas u toplu vodu, paleći motore u dţakuziju dok se
smještamo duboko.
Moje oči se zatvaraju kad me zagrli u svojim rukama i
počne lizati moj vrat. “Remi...”dahćem.
Njegovi zubi grebu moj vrat i onda mi hrapavo kaţe u uho,
“Ništa na ovom svijetu nije ukusno kao ti, tvoja koţa, tvoj jezik,
ništa nije ukusno i sočno kao tvoja pička.” Odjednom me
194
podiţe iz vode i okreće ka sebi, dok on ostaje da sjedi tako da
postavlja moju pičku tačno ispred njegovog lica. Raširi ruke na
mojim bedrima, pa razdvoji moje noge šire i zakopa svoju glavu
između njih, ljubeći moju pičku cijelu minutu, milujući moj
klitoris svojim jezikom, a onda gurajući svoj jezik u mene.
Mogu osjetiti vibracije koje šalje kroz moje tijelo dok reţi uz
mene, kada je završio sa degustacijom, okreće me nazad i
spušta prema sebi.
“Postaješ još vlaţnija kada svršiš,” govori mi u moje uho, a
glas mu je čvrst kao sirup, a onda polako stavi šampon na moju
kosu. “A one... su veće i teţe.”
Povlači klizave ruke preko mojih grudi i čini mi se da se sva
moja krv povukla juţno, u moj klitoris, u vrhove mojih
bradavica. “Da,” jedva uspijem da izgovorim. “Tako su
osjetljive pa su uvijek nabubrene.”
“One ţele da ih sišem,” diše iza mog uha, način na koji to
izgovara preko svog jezika, kao da već to radi mojim
nabubrenim bradavicama, čini da moj klitoris probada od ţelje.
Mogu da osjetim njegovu erekciju na svojim leđima i tako je
jebeno čvrsta, da pulsira uz moju koţu, a moj jezik je
nespokojan u mojim ustima, jer tako jako ţelim da ga omotam
oko njegovog glavića. Uzmem malo sapuna i istrljam svoje lice,
pokušavajući da se oslobodim sve te šminke.
“Tako,” kaţem, okrenem se i brzo nasapunam njegovu
kosu.
Gleda me sa smiješkom, kao da zna razlog zbog kojeg
ţurim. Kleknem i šamponiram njegovu kosu, poseţući za
tušem kako bih ga isprala, zajašem ga tako da njegova ogromna
napeta erekcija - ukusna ogromna izbočina - je tačno tu, između
mojih bedara. On se naginje i siše mokre kapljice sa mojih
195
bradavica. Zajecam, a on uzima moju straţnjicu i povlači me
jače uz svoju izbočinu, dok njegovi pokreti dok mi sisa
bradavice čine da mi se uvijaju prsti na stopalima.
“Boli li te ovo?” zaškripi, povlačeći vrh bradavice u svojim
zubima.
“Ne, ohh, Remi, osjećaj je tako dobar.”
On zastenje i zaljulja kukove prema meni dok sisa drugu
moju bradavicu.
“Sranje, Bruk, mogao bih svršiti ovako samo dok te sisam,
dok te slušam...”
“I ja bih mogla da svršim kada mi sisaš bradavice, kada te
čujem kako stenješ...”
On zgrabi jednu moju dojku, a drugu za siše tako jako, za
cvilila sam i počnem da se pomjeram preko njegovih kukova,
istog trena, zamišljam kako podiţem kukove, kako uzimam
njegov kurac u sebe, kako ga jašem i kako ga molim da me
napuni, ponovo i ponovo. I onda me on zaustavlja.
“Neću da svršim u kadi. Jedino mjesto gdje ću da svršim si
ti,” kaţe.
“Odvedi me u krevet da se zezamo malo,” teško dišem dok
omatam ruke oko njegovog vrata.
Do vremena kada me nosi iz kade, umotava u peškir,
donosi do kreveta, ja sam drhtava gomila vrele potrebe. A ono
što kaţe slijedeće, učini da zadrhtim još jače.
“Ţelim da te rastrgam na komadiće, ţelim te tako jako.
Ţelim da štipam, grizem i sisam tvoje bradavice, sve
odjednom.”Polijeţe me na krevet i otvara peškir u koji me je
prethodno umotao i onda počinje da me suši i liţe. Oh boţe, ne
mogu da dišem, mislim, mislim da ne mogu da podnesem kad
počinje da štipa moje bradavice dok me liţe svuda.
196
 “Remington...”
On je očaravajući. Atmosfera oko mene se promijenila, jer
sve što sada imamo su krevet, ja i on. Kunem se da mogu da
osjetim munje kako struje između naših tijela. On jezikom
zavije po mojem grlu i skoro da se slomim od njegovih
poznatih, ukusno hrapavih, ţuljeva kojima grebe moju koţu,
spuštajući ruke po mojim oblinama. “Vidio sam te... u svojoj
glavi... svakog jebenog sata svakog dana...” promrmlja.
Udahne miris mog vrata i opet uzme u ruku jednu dojku,
zadrhtim kada je stisnuo meso na mojoj ključnoj kosti i kada ga
poliţe. Moji prsti se kreću po njegovim klizavim leđima, svaki
njegov mišić se ocrtava pod mojim prstima, o moj boţe, on me
drţi. U svojim rukama. Sav je mokar, a zrak je hladan, ali sve
što on ţeli je da me suši i liţe.
Uzmem njegovu bockavu vilicu u svoje obje ruke.
“Remington Tejt,” zaječim dok sudaram svoje usne sa
njegovim.
Ljubi me još jače, sišući moj jezik. “Bruk jebena Dumas.”
Gledajući me svojim vrelim očima, trlja moje bradavice svojim
palčevima, a ja spuštam ruku niz njegovo tijelo i počinjem da ga
mazim po čitavoj, čvrstoj duţini.
“Natjeraj me da te poljubim.” Uvijam svoje prste oko
njegovog glavića, dok pohlepno sisam njegov vlaţni jezik. “Reci
mi da te poljubim dole. Ako ne mogu da te imam između svojih
nogu, ţelim da te imam u ustima.”
On zaječi i stavi svoje ruke na moje obraze. “Ovdje te ţelim.
Način na koji koristiš svoje male zube. Mičeš svoj jezik oko
moga kao da ti ţivot zavisi od toga. Ţelim i da vidim te usne
oko baze mog kurca tako jako, mislim da neću moći da
izdrţim...”
197
 “Boţe, zaveţi. “ Spustim se i uzmem njegov kurac u svoja
usta. Potpuno. Svaki vrući pulsirajući inč koji mogu uzeti ja
uzimam.
Niski, bolni uzdah, izlazi iz njegovih grudi i on je tako tvrd
i spreman, odmah mogu da osjetim ukus par kapi sperme. Moje
trepavice se diţu i ja hvatam njegov pogled, a on u mene gleda
sa sirovom ekstazom, gledajući moje usne kako se spajaju oko
njegovog kurca. Ali ne bazu... on je ogroman, dug i debeo. I
moje usne su snaţno spojene oko njega dok jezikom trljam
njegov glavić.
Stavim svoje ruke na njegove trbušne mišiće da bih se
pridrţala, a njegov stomak se stišće kada svojim prstima
milujem tetovaţu zvijezde ispod njegovog pupka. Moja pička
gori od ţelje i potpune ljubomore zato, jer su jedino moja usta
ispunjena sada.
Remi ushićeno drţi moju glavu za potiljak, a moj jezik klizi
po cijeloj njegovoj debeloj duţini. Najeţim se zbog pohotnog
pogleda u njegovim očima. Uzimam bazu u šaku i počinjem da
ka sisam ustima, stenjući od zadovoljstva kada se on pomjeri.
Stane na noge pored kreveta, a ja sam na sve četiri na madracu,
i u toj pozi gutam ga još više. On zajeca i pogura ga, a njegove
oči su zatvorene. Mogu da ga okusim, slan je i već je spreman
da svrši. On pulsira i tako je snaţno čvrst, moja pička je bolna
od ljubomore.
Moje grudi su obješene ispod mene dok ga liţem na sve
četiri, kada odjednom on pruţa svoju ruku duţ moje kičme,
miluje mi svako udubljenje, sve dok ne sklizne preko guze i
srednjim prstom počne da mi miluje pičku i onda zaranja taj
dugi prst u mene.

198
 Zadovoljstvo sijevne kroz mene. zastenjem i pomaknem
kukove da primim njegov prst što dublje, podiţem pogled da
vidim njegovo lice, njegovo prelijepo, divlje, čvrsto od poţude
lice i gledam da dok gleda kako mu dajem najbolje pušenje u
ţivotu.
Njegove grudi se trzaju. Mogu da osjetim pritisak u njemu
dok se bori za kontrolu. Ali ja ţelim da se izgubi. On je paţljiv.
Suzdrţava se. Pomjera njeţno kukove.
“Jesi li gladna mene?” kaţe, znam da pita hoće li svršiti u
mene. Boţe, kunem se da ne ţelim da prekinem da mu pušim ni
da bih mu odgovorila da jesam.
Počinjem da mu drkam bazu kurca sa obje ruke,
odmaknem se i kaţem mu, “Izgladnjela sam. Proţdrljiva sam.
Molim te daj mi da jedem.”
Grleni zvuk koji ispusti učini me divljom. Počinje njeţno da
mi jebe pičku sa dva prsta, u isto vrijeme dok drugom rukom
drţi čvrsto moju glavu i nabija mi kurac u usta, svakim putem
gurajući ga više sve dok mi ne dođe do grla, a onda ga povuče.
Ali ţelim ga da se izgubi, da se izgubi kao što sam ja i tada
počinjem da pomjeram svoju glavu gore i dole, brzo.
“Bruk!” vrišti, nabijajući se u mom ritmu, glavu zabacuje
unazad dok ţivotinjski reţi. Onda zastenje i svrši u mene, tri
vruća i slana mlaza špricnu u moja usta, i potpuno sam opijena
njim, svršim iste sekunde kada ga okusim, dok istovremeno
osjetim kako trlja moju pičku, a zatim vadi prste i trlja moj
klitoris. Vidim eksploziju boja na mojim kapcima i dok se moje
tijelo trese, ja zacvilim i uhvatim svojim rukama njegov kurac i
grozničavo liţem vrh, ţeleći svaku kap, svaku posljednju kap.
Ĉak i kada završim, zadihano dišem i gladno liţem kut usne i
pogledam ga.
199
 “Bruk,” kaţe, buljeći u mene sa bijesnom posesivnošću,
izgledajući kao da je nekako u čudu, onda me podiţe i prekriva
svoja usta mojima i primiče me bliţe sebi, utiskujući me svojim
rukama u sebe, njegova usta me prţe dok nas polijeţe oboje na
krevet. Moţda moja usta imaju okus njega, ali to njemu nije
bitno, ljubi me kao da ništa od nas nije ostalo, osim naših usana.
I ja imam osjećaj da je to i jedini dio mene koji mogu pomjeriti.
Legne iza mene u kašika poloţaj i posesivno prekrije rukom
moju pičku, njeţno me mazeći prstom. “Volim kada si me tako
gladna,” prišapće u moje uho dok mi mazi stomak.
“Trudna sam sa tvojom bebom. Bili smo razdvojeni i to je
bilo mučenje. Sanjala sam i budila se znojna i ţeljna tebe i onda
ne bih mogla ponovo da zaspem, moje cijelo tijelo bi me bolilo,”
prišapćem i zastenjem kada opet uzme moju pičku u ruku.
Gricka me njeţno iza uha dok me prstom mazi po pički.
“Nisam nikad imao mirnu noć otkako si otišla. Krevet je tako
prazan tako da sam radije pod tušem ili u teretani,” promrmlja
dok povuče moju ušnu školjku. “Ali, digne mi se samo kad
pomislim na tebe, Bruk. Pomisao da sam napravio bebu u tebi.”
Gricka me njeţno iza uha i prstom prodire u mene. Drhtajući od
ţelje, osjetim duţinu njegovog kurca između mojih guzova i on
ga njeţno pomjera uz mene, dok pomičemo naše kukove.
Ukusniji uţitak prođe kroz mene kad shvatim da on nije
završio. Okrene me prema sebi i omota moje noge oko njegovih
kukova. “Pomjeraj se sa mnom,” grubo mi naredi i onda se
pomjera uz mene, jebući me, ali me ne jebući, dok se naša tijela
trljaju.
Moje grudi se pune od ljubavi dok se ljubimo, a onda
gledamo jedno u drugo. Njegove plave oči, podignuta kosa, ti
napeti mišići. Moja pička se bezobzirno steţe dok se pomjera
200
cijelom svojom duţinom, trljajući kurac između usana moje
pičke, milujući moj preosjetljivi klitoris. Volim te, ţelim da mu
kaţem, ali jedini zvukovi koje mogu da ispustim su zadihani
uzdasi.
“Koga voliš?” njeţno zareţi.
“Tebe.”
“Ko je tvoj muškarac?” uvlači svoj jezik u moja usta, a onda
povlači svoju grubu vilicu uz moju. “Ko je tvoj muškarac?”
Volim osjećaj njegove brade uz moje obraze tako jako,
uhvatim ga za lice i još jednom protrljam svoje obraze o
njegovu grubu bradu. “Remington Tejt, moj Riptajd.”
“Ţeliš li me po cijeloj sebi?”
“Hmm, ţelim te po cijeloj sebi.”
Kada kaţem hmm, to znači da se neću kupati da bih ga
mogla što duţe osjetiti na sebi i njegov uzdah mi govori da ga
čini ludim to što sam rekla. Ali on mene više izluđuje, jer svoju
spermu oslovljava kao sebe. Jebeno volim kako mu se sviđa što
ţelim da ga osjetim na svojoj koţi, u sebi, na meni, u mojim
ustima. Hmm...
“Traţila si me. Bruk Dumas.” Podiţe moje ruke iznad moje
glave i sklapa svojim prstima moje zglobove, dok povlači svoj
kurac po usnama moje pičke, milujući moj klitoris baš kako
treba. Gleda u mene hipnotizirano, sa ljubavlju, sa poţudom, a
isto tako i ja gledam njega, pokušavajući da ga zapamtim kao
što i on pokušava da zapamti mene. Moj vrat se izvija dok
usporava pokrete, drţeći me na rubu ekstaze još par trenutaka
dok se naša tijela melju jedno uz drugo. I sada smo tu. Šuštavi
zvuci trljanja mesa o meso, zvuci šamaranja naših tijela, mojih
jecaja, njegovog stenjanja i svega toga sam svjesna.

201
 Prišapćem njegovo ime kada svršim i moje oči se naglo
otvore onoga trenutka kada se sve umiri prije eksplozije, vidim
ga iznad sebe, kako čvrsto drţi oči sklopljenima, njegova vilica
je čvrsto stisnuta dok se izlijeva na moj stomak i trza sa mnom,
a njegovi prsti čvrsto steţu moje zglobove. Ţelim da na njima
ostanu modrice, zbog načina na koji me drţi dok svršava,
zadrhtim, oboje stenjemo i ispuštamo duge i duboke uzdahe
zadovoljstva.
Kada se opustimo, povuče me na svoju stranu i otresito
promrmlja, “Ovo sam čekao trideset - devet dana.”
“I pet sati.”
“I nešto malo više od pola sata.” Smješkajući se zadovoljno,
zato što sam očito impresionirana tišinom, on upija moje lice.
On povlači svoj palac kratko po liniji moje vilice. “Mislio sam
na tebe. Konstantno. I dan. I noć.”
Koristi svoj palac da me lagano udari po licu i gleda u mene
kao da ţeli da me pojede, onda me savije i upravo uradi to.
On me ljubi kao da sam dragocjena i jestiva, cijeneći me i
proţdirući, sve u jednom. Spušta svoju ruku uz i niz moja leđa.
Osjećaj njegovih ţuljeva na mojoj koţi, učini da zadrhtim.
Pogleda me. Njegova kosa je neodoljivo neuredna,
uspravna i vlaţna. “Tako si jebeno prelijepa.”
“Izgledam smiješno.”
Nasmije se njeţno, a onda me povuče za nos. “Smiješno
lijepa.”
Pričvršćuje pogled na moje lice, kao da duboko cijeni ono
što vidi, saginje se i ljubi me po stomaku i tu stavlja svoju glavu.
“Jesi li ljut što sam došla da te vidim?” Pitam dok stavljam
ruku na njegovu glavu.

202
 “Ne.” Liţe moj pupak. “Znam šta sam dobio, a ti si mala
šaka nevolje, to si ti.”
“Ja? Ti si izumio nevolju. Kada si se rodio, umjesto da su
doktori rekli 'dječak je' , rekli su 'ahh evo nevolje'!”
Njegov smiješak je dubok i grlen, a onda prerasta u tišinu i
tada me pogleda, njegove oči su trijezne, gotovo izmučene.
“Boţe, koliko si mi trebala.” Spusti svoje čelo na moje i grubo
uvuče dah. “Kako sam ludio kada mislim na tebe. Cijeli let
prema ovamo proveo sam slušajući pjesmu koju si mi pustila da
mi kaţeš da me voliš.” Njegova vrela usta me uzimaju opet,
ljubimo se grozničavo, onda me pušta i opet se saginje i ljubi mi
stomak. Njegovo disanje je teško. Ne moţe prestati da me udiše.
Dodiruje moje cijelo tijelo. Podsjeća me da ga posjeduje.
Satima ne moţemo prestati da se ljubimo, mrmljajući i
mazeći jedno drugo, dok ne legnemo i on nas postavi u poloţaj
kašike. Njuška mi vrat jedan trenutak, a onda utisne poljubac u
udubinu iza mog uha. Onda nastavlja da me mazi još dugo i
kada pronađe negdje ostatke sperme na mom tijelu, pokupi je
prstima i utrlja u moju pičku.
Zastenjem.
“Ššš,” kaţe njeţno. “Potrebno mi je da budem tu. Baš tu.”
Trlja svoj prst u meni, liţući pozadinu mog vrata njeţno,
zadrhtim i počnem da svršavam. Nasmije se njeţno i nastavi da
dira, osjećam njegovu vrelinu u sebi i osjećaj je kao da prodire u
mene. Oči me peku dok se tresem i on gura i svoj palac u moju
pičku da dosegnem vrhunac.
Kada sam gotova, osjećam se kao narkoman, mislim samo o
tome kako ga ţelim u sebi. “Kada budeš mogao da vodiš ljubav
sa mnom, ţelim da ostaneš u meni. Cijele noći. Zakuni se, dio
tebe će biti u meni, kao što si obećao.”
203
 Okreće moje lice i obuhvata moj potiljak i sisa moj jezik kao
da ga je gladan. “Jebat ću te za svaku noć koju nisam mogao da
te jebem, a onda ću ostati u tebi.”
Izdiše njeţno, kao da ga i pomisao na to uzbuđuje, a njegov
dah je vreo na mom licu dok čeka moju potvrdu.
Kada klimnem, on mi se nasmije onim lijenim, polu
spuštenih kapaka, osmijehom i ja uzvratim osmijeh.
Osjećam se srećno. Potpuno. Kao da se večeras svijet okreće
u pravilnom pravcu.
Uzme dodatno vrijeme da me miluje i mazi, čineći zabavne
stvari sa mnom, zbog leptirića u mom stomaku ne mogu da se
smirim. Tako sam nemoćna, da jedino što mogu je zastenjati i
prišaptati kako je dobar osjećaj, a on šapne kako sam ukusna i
kako mu dobro leţim.
Kada je završio sa detaljnom kupkom mog ramena, grla i
uha svojim jezikom i kada je završio da me mazi sa rukom,
zagrli me sa leđa svojim ogromnim, čvrstim tijelom, a naše noge
se zapetljaju kao perece i ja uzdahnem kada zaspemo. Nekad u
noći on podigne svoj nos i zarovi ga u moju koţu i pomiriše me.
Ja posegnem iza sebe i po mazim ga po kosi, okrenem se prema
njemu tako da mogu da ga udišem, upijajući svaki osjećaj mene
u krevetu sa jedinim muškarcem kojeg sam voljela.
I osjećaj je kao da je moj dom konačno došao meni.

NAŠ SVET KNJIGA

204
 12 Poglavlje

IDEMO

Dva dana poslije, mi smo još uvijek u istoj hotelskoj sobi,

budim se sa najslasnijim osjećajem ikad, kada primijetim da me
on gleda. Podignut je na jednu ruku, a njegovi mišići su napeti.
Njegova seksi crna kosa je potpuno uzdignuta, a na licu mu je
lijeni, senzualni osmijeh zadovoljnog muškarca i izgleda tako
seksi u krevetu, da mi dođe da ga jedem kašikom. Zapredem
dok se okrećem na stranu prema njemu.
“Ne ţelim da izađem iz ovog kreveta,” prišapćem, milujući
ga prstom po jednoj od keltskih tetovaţa.
Pogladi me rukom niz ruku i ta perasta njeţnost koju
osjećam u njegovom zagrljaju, je gotovo nepodnošljiva. Ljubi
me u udubljenje iza uha. “Kome pripadaš?” Pita njeţno. I
ponovo, njegove oči mi govore da sam njegova.
“Tebi.”
Stisne me jako uz sebe, tako jako da ostanem bez daha.
“Tako je.”
Ispustim čudni mali smiješak, koji je zazvučao kao da sam
se zakikotala. “Nikad nećeš prestati to da me pitaš, zar ne? Oh,
mrzim te! Jesi li čuo ovo? Natjerao si me da se kikoćem.”
Smijući se, prebacuje se preko mene tako da ja sada leţim
ispod njegovog ogromnog tijela i ja ga pesnicom udarim u
grudi.
“Jebeno si me natjerao da se kikoćem, a pritom nisi rekao
ništa smiješno!”
“Jebeno mi se to sviđa. Za kikoći se opet.”
205
 “Nikada!” Smijem se, to opet zvuči kao prokleti kikot.
Mrzim kikoćenje, ali pravi uţitak u njegovim veselim
plavim očima, ispunjava me sa ogromnom srećom, osjećam, kao
da mi je u grudima eksplodirala granata kad ga čujem da se
smije i sama nastavljam da se jebeno kikoćem.
Kada se otrijezni od smijeha, pregledava pomno moje lice,
dio po dio i zrak između nas se mijenja, a naši osmijesi blijede.
Njegovo tijelo se sudara sa mojim. Njegovi prsni mišići lupaju
od moje grudi. Njegova teţina me preklapa. Volim to tako jako,
iako me u tom poloţaju boli svaki udisaj.
Njegove oči se tope od ljubavi dok se naginje i spušta svoje
usne na moje u tri otkucaja srca. Ne koristimo jezik, samo
pritisak njeţnih, suhih usana, tako punih ljubavi, da imam
osjećaj da lebdim.
Moje ruke lutaju po mišićima na njegovim leđima. “Kada
odlaziš?” Pitam.
“Što je kasnije moguće, a da stignem na vrijeme za slijedeću
borbu.”
Bol i razočarenje izgleda da se vidi na mom licu, jer me
stišće čvršće i prebacuje se na stranu, noseći i mene.
“Jesi li srećna ovdje? Postupaju li dobro sa tobom?”
“Niko se ne odnosi prema meni, niti me razumije kao ti.
Osim Mel.”
“A tvoji roditelji?”
“Oni me vole” – je sve što kaţem. Mislila sam da mu kaţem
kako i nisu baš oduševljeni zbog okolnosti u kojoj smo se našli
trenutno, ali onda pogledam u oči ovog muškarca i shvatim da
on nema roditelje koji ga podrţavaju i koji brinu o njemu,
potom shvatim koliko sam srećna. “Jesi li se osjećao nevoljenim
kada se tvoji roditelji nisu vratili?” Pitam ga.
206
 “Ne ne voljenim. Ne shvaćenim.”
Priča opušteno, kao da je to nije ništa više osim činjenice.
Ĉinjenica koja mi slama srce svaki put kad pomislim na to.
“Oh, Remi. Tako mi je ţao. Mrzim ih zato što su ti to
uradili.”
Ustaje i uzima svoju trenerku i znam da ţeli da ide da jede,
naravno. “Zašto? To me nije povrijedilo. Zašto ti je ţao? Bez
obzira na to, ja ću biti dobar otac.” Namigne mi. “Zato što su
oni bili tako usrani roditelji, zato ću ja da budem dobar.”
Njegove oči su blistave, ţelim da zaplačem dok oboje
gledamo u moj stomak. Stvarno smo srećni zbog ove bebe iako
je nismo planirali. Moţda smo mladi i glupi, mladi i zaljubljeni,
ali puni smo nade i ţelje da napravimo malu porodicu.
Jednostavno, da budemo zajedno.
Namrštim se kada čujem lupanje na vratima apartmana. On
se namršti takođerr, a onda uperi prstom na mene i kaţe,
“Ostani tu.” Ode da otvori vrata, a ja zakopam glavu u njegov
jastuk, gnušajući se činjenice da me danas opet napušta. Pričala
sam sa svojom doktoricom i ona insistira na tome da ne smijem
putovati dok ne prođe prvo tromjeseće, tako da mi ostaju još
dvije i pol sedmice.
Kada čujem glasove, zgrabim njegov ogrtač, zaveţem ga
oko svog struka i izađem napolje. Remington me ugleda u
njegovom bokserskom ogrtaču i reaguje kao i uvijek do sad:
skoro da osjetim kako me savladava u svojoj glavi i jebe onako
kako nismo u stanju da se jebemo otkako sam zatrudnjela.
Pit izgleda kao da nije spavao danima.
Remington me još uvijek jebe pogledom, a njegove usne su
izvijene u čistom muškom zadovoljstvu kojeg ima kada oblačim
njegove stvari.
207
 Uvije prst i pokaţe mi da priđem prema njemu. Moje srce
se topi i ja prilazim, svjesna njegovog pogleda dok pruţa ruku
prema meni.
I ja ispruţim svoju i on sklopi svoje prste oko mojih i
privuče me uz sebe, gdje impulzivno počinjem da ga milujem
po golim mišićima dok on priča sa Pitom.
I dok tako udubljeno milujem njegove čvrste mišiće i ne
primjećujem odmah tišinu koja se nadvila nad nama. Potpuna
tišina u kojoj bi mogao čuti i iglu kako pada negdje u sobi.
“Šta se dešava?” Prestanem da radim ono što sam radila i
gledam sad u Remija, sad u Pita, vrteći glavom kao ping - pong
loptica.
Pit nemirno otpusti čvor svoje kravate. “Imam neke loše
vijesti.”
Zrno straha se utisne duboko u moj stomak. “Kakve loše
vijesti?”
Pogleda u pod i provuče rukom kroz kosu, shvatim da
Remington gleda u moj profil, njegove plave oči me posmatraju
intenzivno i malo zrno straha u mom stomaku se sada pretvara
u veliki čvor.
“U pitanju je Škorpion.”
Jedna riječ - i moje srce lupa kao pneumatski čekić.
“Šta u vezi Škorpiona?” Jezivi osjećaj ispuzava na moju
koţu. Mrzim misliti o njemu. Pričati o njemu. Mrzim njegovo
ime.
Ali Remington je ovdje. Na sigurnom. On je siguran. Jesam
li u pravu? Njegove oči prave rupu u meni. Izgledaju...
zabrinuto.
Sranje.
Hladno mi je. Paralizovana sam. Smrznuta sam.
208
 “Nora je provela noć sa njim,” Pit doda, njegov glas je
nestvarno hladan, kao kod robota.
Njegove riječi mi zasmetaju na neki dubok, zastrašujući
način, čudo je što uopšte imam dovoljno moţdanih ćelija da
registrujem ovo o čemu on priča.
Moja sestra.
“Proveli su sve ovo vrijeme u jednom hotelu u blizini.
Izašla je s njim, još jednom ţenom i još tri njegove siledţije. I
krenuli su ka aerodromu; izgleda da postoji i karta na njeno
ime.
“Ona odlazi s njim?” Zateturam se unazad, eto kako je to
jak udarac bio za mene. “Ne moţe otići s njim, to... to... to
nezahvalno malo govno!”
“Dinamitu...” Remington kaţe, ali ja sam previše uzbuđena
da bih ga čula.
“O moj boţe. Ona ima neku grešku u glavi. Ona je
nepromišljena, lakomislena, mala budala! Ne mogu da
vjerujem...”
Ludim, dok je Remington smiren i paţljiv. Ruke su mu
savijene preko grudi tako da njegove tetovaţe na rukama
izgledaju rastegnuto do maksimuma, stopala su mu
razmaknuta u borbnom stavu, a oči svjetlucaju od
koncentracije. Kako moţe on, kao borac, biti ovako smiren, kad
ja ţelim da udarim u nešto? Uradio je sve za Noru, zbog mene.
Sve.
A Pit? Pit je zaljubljen u nju.
Moje oči gore od vrelih suza zbog frustracije, a moj um se
okreće kao lud, ponavljajući svaki trenutak ovih posljednjih
sedmica u mojoj glavi, ponavljajući naš razgovor, kada se
otvorila u vezi Škorpiona, a ja sam bila previše zabrinuta za
209
Remingtona i za moju bebu, da bih obratila paţnju. Nisam
mogla da mislim ni o čemu drugom. Propustila sam da vidim
znakove. Ali koje znakove? Ovo ne moţe da bude stvarno!
Odem da uzmem svoj mobitel i uključim ga, pretraţujući
sve svoje aplikacije traţeći poruku. I jedine poruke koje imam
su od Mel, Kajlija i Pandore, a nijedna nije od Nore. Nazovem
je, dok Pit kruţi okolo po sobi, a Remington me tiho posmatra,
prekrštenih ruku, a obrva spuštenih preko očiju, kao da
pokušava da shvati šta se dešava.
“Ne sviđa mi se ovo, Rem,” Pit kaţe dok nemirno kruţi
okolo, klimajući glavom. Izgleda neuredno i razbarušeno, kao
da se upravo hrvao sa krokodilom. “Ako mu Nora kaţe da je
Bruk trudna i da je ovdje, da miruje u Sijetlu, bit će ranjiva
ovdje kao što bi bila na turneji - samo što ti nećeš biti ovdje da je
zaštitiš. Ĉovječe, sada te moţe povrijediti.”
“Prebačena sam na glasovnu poštu,” prekinem ih i kaţem
skoro za sebe. Onda prekinem poziv i pozovem opet.
Ništa.
Boţe, šta nije u redu sa njom? On je takav tip muškarca koji
je u stanju ţeni da pošalje kutiju punu škorpiona. On je bez
skrupula. Ne ţeli ništa drugo, osim da sjebe Remingtona opet. I
opet će iskoristiti moju sestru - kako ona to ne moţe da shvati?
Kada ostavim svoj telefon u dţep ogrtača, ugledam Remija
kako me namršteno gleda. Znam da mu se ovo ne sviđa ništa
manje nego meni i znam da sada povezuje stvari takođerr.
To što se Nora vratila Škorpionu u ovom pravovremenom
trenutku, ne moţe biti slučajnost. Škorpion ju je primamio
nekako. On ţeli da je iskoristi opet. A ja neću dozvoliti da moj
momak bude povrijeđen ni zbog čega na svijetu. Ni zbog čega.

210
 “Ţelim da idem na turneju s tobom,” ispalim. Odjednom,
više se ne osjećam tako sigurnom. Ja sam trudna, mi smo
rastavljeni... Remington ima opet taj zastrašujuće zaštitni
pogled u očima. Ne znam šta će uraditi, ali moji zaštitnički
instinkti, za njega, za našu bebu, za mene, bjesne u meni punom
snagom. “Ţelim da idem s tobom na turneju,” ponovim.
“Dođi ovamo,” kaţe njeţno, pruţajući svoju ruku.
U tri koraka, ja sam u njegovom zagrljaju. Ĉak se ni
medvjedi ne grle ovako. Osjećam se obavijena svim njegovim
bićem, kada on prišapće, “Kada ćeš moći krenuti sa mnom?”
Njegove ruke su tople i čvrste, dok primiče moje lice njegovom.
“Bruk, kada?” insistira njeţno.
“Za osamnaest dana.” Vječnost.
Njegove oči zabljesne posesivno i klimne glavom, “Ovdje
sam. U 10 ujutro, tog osamnaestog dana. U redu?”
Šta mogu na to da odgovorim? On odlazi danas, a sve je
jebena zbrka. Moje oči me malo zapeku i ja spustim lice da on to
ne primijeti.
Ljutito reţanje izađe iz njega dok se odmiče od mene.
“JEBOTE!” Grabi šaku kose i okreće se Pitu. “Odustajemo od
sezone. Pustit će je, jednom kad sazna da se više ne borim. A ja
ću da budem ondje gdje sam potreban. Otkaţi sve, dok se ne
rodi moja kćerka.”
Kada shvatim šta radi, uhvatim ga za ogromne ruke, dok ne
spusti pogled na mene.
“Remington Tejt!” Njegova vilica je čvrsto stisnuta i
odlučna, a mene preplavi panika. “Obećavam ti svim što sam ja
i što osjećam za tebe, neću dopustiti da se bilo šta, bilo šta, desi
meni ili bebi. Bilo šta.” Uzmem njegovo lice u ruke i protrljam
palcem preko njegove tamne čeljusti. “Mi te nećemo zadrţavati.
211
Ne bih mogla da ţivim sa sobom. Ti. Ćeš. Ići. I boriti se. I
pobijediti. Vjeruj mi. Izabrala sam tebe. Volim svoju sestru, ali
tebe volim više. Pomoći ćemo joj kad budemo mogli, ali ne
sada, ne na naš račun! Ne više. Ovaj put je neću izabrati. Biram
tebe.”
On stavlja svoju šaku na moju opuštenu kosu i gleda pravo
u mene. “Neću ti dozvoliti da moţeš da biraš.”
Moje oči me zapeku opet.
Udari moja usta jakim poljupcem, gleda odlučno u mene,
pogledom koji bukti.
“Spasit ću je onoliko puta koliko god joj bude potrebno
spašavanje. Zbog tebe.”
Njegov čelični sjaj u pogledu preplavi me nelagodom.
“Ne,” zastenjem. “Ne, čak ne znamo ni šta se dešava.”
Stisne me čvrsto. “Potrebna mi je tvoja hrabrost, moj mali
dinamitu. Moram znati da si sigurna svake sekunde, svakog
dana. Nigdje nećeš ići sama. Samo ćeš se javljati kada te mi
zovemo i Melani. Nemoj da prihvataš nikakve pakete. Nemoj
da vjeruješ bilo čemu što čuješ ili pročitaš o meni. Nemoj da
kontaktiraš sa svojom sestrom bez mog znanja.”
Njegove oči zatrepere na mom licu, dok se trudi i daje mi
do znanja da ću biti dobro i da ću biti sigurna. Onda ulazi u
našu spavaću sobu i ja ga pratim, uzima neku odjeću i baca na
mene svoju majicu. “Ţelim da pričam s njima.”
“Šta? S kim?”
“Sa tvojim roditeljima.” Priđe i nagne mi glavu unazad,
njegova vilica odlučno je stisnuta. “Doveo sam te ovdje da
budeš sigurna, da te čuvaju i da brinu o tebi. Ţelim da pričam
sa tvojim roditeljima. Ţelim da me pogledaju u oči i daju svoju
riječ da će paziti na tebe. Postavit ću straţara ispred tvojih
212
vrata, jednog kod liftova i jednog u tvom stanu - ne prepiri se sa
mnom,” zaustavi me prije nego stignem i da počnem.
Prekrijem svoje lice ispuštajući ljutiti zvuk iz frustracije.
“Zašto pričamo o meni? Ja sam zabrinuta za tebe!” Zaplačem,
spuštajući ruke. “On ţeli da te sjebe, Remingtone. Kunem se,
ako te bilo ko povrijedi, vratit ću mu desetoro struko!”
Potapše moju straţnjicu. “Ja sam veliki momak. A sada
idemo da upoznamo tvoje roditelje.”
“Jedva sam preţivjela ono što si uradio prošli put. Ovo sad
je njena odluka.”
“Ovo neće biti kao prošli put.”

***

Ĉekamo moje roditelje u mojoj dnevnoj sobi.

Prelistala sam sva dešavanja u mojoj glavi, ţeleći da ih
zaštitim, ţeleći da zaštitim Noru, ali na kraju, ne ţelim više da
laţem ni za koga i nikome. Moji roditelji zasluţuju istinu, čak
iako je istina bolna. Ne ţelim više sjediti i gledati kako osuđuju
Remingtona zato što vjeruju da će me povrijediti, kada sam ja
bila ta koja je njega povrijedila, sa mojim laţnim smislom za
herojstvo, ţeleći da spasim svoju sestru.
Boţe, ali šta ako se ona više ne moţe spasiti?
Šta ako je toliko daleko u tome da više nikad neće izaći, a
ako nije, šta ako, kao pravi narkoman, ponovo padne i tako
iznova i iznova?
Kada moji roditelji stignu, jedva da me i pogledaju - njihove
oči lete direktno iza mene, na Remingtonovo lice.
Moj otac se nakostriješi. “Ti si njen dečko? Ti si onaj koji je
napumpao, a onda izbacio na naš prag?”
213
 Remington me zaobiđe, izgleda kao toranj naspram mog
tate. “Da, to sam ja.” Stavi svoju ruku na moj stomak, dodajući,
“Bolje da sam to ja.”
Ja izdahnem. “Jesi, ti si. A sada, malo se opustimo.”
“Ja nisam opušten,” Remi kaţe niskim glasom dok gleda
mog oca, a zatim moju majku. “Ona je bila sama, da sam ţelio
da bude sama, ne bih je doveo doma.”
“Ja sam dobro, Remingtone. Tata, povuci se malo i sjedi
dole.” Zgrabim Remingtona za ručni zglob i on mi dopusti da
ga odvučem do kauča i povučem dole da sjedne, moji roditelji
nas prate. Sjedne pored mene i tiho ispruţi ruku preko mog
stomaka.
Ja uvučem dah i pogledam u svoje roditelje.
“Mama i tata, Nora vas je izigrala. Nije putovala svijetom
prošle sezone. Zabavljala se sa muškarcem kojeg zovu
Škorpion. Ona nije bila na Havajima ili Timbuktiju; putovala je
s njim u isto vrijeme kada sam ja putovala sa Remingtonom.
Škorpion je borac, takođerr.”
Mamina ruka poleti do njenih usana, ali ne uspije baš da
prikrije tuţni jecaj.
“Škorpion je davao Nori drogu, tako da je bila zanesena
njim. U zamjenu da je oslobodi, Remi se odrekao šampionata. I
sada mislim da će trebati našu pomoć opet ove godine.”
Oči moje majke se prebace na moju desnu stranu, a moj otac
ni ne trepće, samo bulji u Remingtona sve vrijeme. Zbog
napetih mišića pored mene, znam da Remington takođerr ne
skida pogled sa njega.
“Oh, Nora,” moja mama uzdiše dok stišće glavu rukama.
“Skočio si u vodu za malu Noru?” Tata ga odjednom pita.
Tata je trener - i on poštuje atlete. “Predao si meč zbog nje?”
214
 Remi se nasmije njeţno i nagne naprijed, naslanjajući se
laktovima na koljena. “Ne. Predao sam ga zbog Bruk.”
Istog trenutka moj otac ustaje i Remi ustaje, ali lijeno, kao
lav, diţući se na stopala.
“Remingtone, mislim da smo ti i ja imali loš početak. Moj
otac zaobiđe stolić za kafu i ispruţi ruku. Svo njegovo
neprijateljstvo s kojim je došao, je nestalo. Izgleda hiljadu
kilograma lakši i čak mu se na licu pojavio mali smiješak. “Ja
sam Lukas Dumas.”
Remi i ne pogleda na njegovu ispruţenu ruku - automatski
je uzima i protrese. Ĉvrsto i snaţno kao što je i on sam, a njegov
glas je pun emocija. “Ja sam Remington.”

NAŠ SVET KNJIGA

215
 13 Poglavlje

ČEKANJE JE ZAVRŠENO

Ostavila mi je poruku.
U svojoj sobi u noći kada je Remington otišao, otkrila sam
malu poruku zakopanu ispod mog jastuka.
Nije to što misliš. Vratit ću se nakon sezone. Imam situaciju pod
kontrolom. Molim te, ne dolazi za mnom!
Šta koji kurac!?
Zbunjenost čak ne moţe ni početi da objašnjava moju
reakciju na ovu poruku.
Ne mogu prestati da je čitam. Pomislim da moţda trebam
da vidim nešto sakriveno između svakog naškrabanog slova, ali
ne vidim ništa.
Mama i tata dolaze svakodnevno i samo pričaju o Nori,
Nora ovo, Nora ono. Navikli su da je ona neposlušna i
neodgovorna, ali u ovom slučaju, previše su zabrinuti zbog
onog što smo im rekli. Jedini razlog zašto mislim da nisu
potpuno poludjeli, je taj što im je Remington, prije nego je
otišao, traţio da se dobro brinu o meni i da će se on pobrinuti
da se Nora vrati kući.
Moji roditelji su sijali kada im je to rekao. A ja?
Ja sam otišla do toaleta. Gdje sam sjedila jedno vrijeme,
pokušavajući da prodišem. Još uvijek ne mogu da dišem dobro,
samo kad pomislim na bilo šta, bilo šta što ima veze sa
Škorpionom... i Remijem. Razmišljala sam da pokaţem mami i
tati poruku, ali kako da ih brinem još više, kada oni po tom
pitanju ne mogu ništa uraditi? Jednostavno ne mogu.
216
 Bilo kako bilo, poruku sam pokazala Melani.
“Šta jebote ovo uopšte znači?” Melani je pitala kada sam joj
je pokazala slijedećeg dana.
Pogledala je u mene potpuno zbunjeno. “Ne znam.”
“Reći ću ti šta to znači. To znači 'Ja sam malo govno, baš
kao što si i uvijek znala, ali si odbijala da vjeruješ u to. Vratit ću
se kada još jednom sjebem tvoj i ţivot tvog momka. Nemoj
pokušavati da me zaustaviš.' “To,” Melani kaţe ljutito, “je
značenje te poruke.”
Ali opet, sjećam se šta mi je govorila u vezi Škorpiona i
voljela bih da sam obratila više paţnje.
“Ako se vratila Škorpionu, onda je Škorpion ono što ona
zasluţuje,” odbrusi Mel.
Osjećajući se zbunjeno kao i prvi put kada sam pročitala
poruku, uzdahnem i okrenem se ka još jednoj ţeni u ovoj sobi.
“Dţozefin, ţeliš li nešto?” Pitam svoju tjelohraniteljku, a koju je
Mel primijetila da nas je pratila na Remijevom meču. Nisam
uopšte znala da je Remington - divni posesivni kreten - zaposlio
već nekoga da me zaštiti. A Dţozefin je zapravo slatka, ali očito
velika i opasna ţena.
“Ne hvala, gospođice Tejt,” kaţe svojim pomalo grubim
glasom iz ugla sobe, gdje jednim okom prati situaciju napolju, a
drugo joj je na časopisu.
Melani digne ruku do usta da prikrije kikot. “Da li zoveš
Riptajda 'gospodin Tejt'?” pita.
Dţozefin učtivo klimne glavom. “Naravno, gospođice
Melani.”
“Bruki, ne mogu da zamislim da iko tvog muškarca zove
'gospodinom' na bilo koji način. 'Gospodin' je za ljude u

217
odijelima. Da li ga i ostale dvije tjelohraniteljke zovu
'gospodinom'?”
Dţozefin klimne glavom, a Mel nastavi da se oduševljeno
kikoće.
Kendra i Šantel su druge dvije tjelohraniteljke, namjerno su
ţenskog pola, jer Remi ne ţeli blizu mene muškarce, ali
primijetila sam da neki kruţe izvan zgrade i oko liftova.
Remington je otišao krajnje nespokojan zbog Škorpiona i Nore -
prokleti da su.
Pit ga je uvjeravao, “Sada imaju njenu sestru. Ne treba im
Bruk da te sjebu opet, pokušat će to opet uraditi preko Nore.”
“Ne, ne, neću to dopustiti!” Obećala sam. Ali nisam čula
ništa, ništa od Nore, osim ove glupe poruke.
“Ljutnju koju osjećam ne mogu iskazati riječima, Melani, ne
mogu je čak ni opisati,” kaţem joj dok ponovo stavljam poruku
u dţep.
“Pilence, meni bi jebeni dim izlazio iz ušiju. Ona. Ne.
Zasluţuje. Heroja. Kao što je Remi. Da je spasi opet. TAĈKA!
Ţeli Škorpiona? Škorpiona i zasluţuje!”
“Mel, samo kad pomislim šta je uradio prošle godine za
nas, bude mi muka. Neću mu dozvoliti da povrijedi sebe zbog
mene ili bilo čega vezanog za mene. Bilo čega. Ĉak niti zbog ove
bebe!”
Melani me zagrli. “Znam, samo se pokušaj smiriti zbog
bebe.”
“Gospodin Tejt je veoma srećan čovjek,” Dţosefin izvali iz
njene stolice, klimajući glavom.
“Oh Dţosefin, trebali bi izmisliti novu riječ za ljubav, kada
su u pitanju njih dvoje,” Melani kaţe, gurajući svoju plavu kosu
nazad, dok tapše svojim manikiranim noktom usne i
218
promišljeno suţava oči. “Dţosefin, trebali bi im dati neko
zajedničko ima kao Benifer ili slična koja daju selebritiji. Pomozi
mi da smislim neko, vidim da čitaš te časopise pa vjerojatno
imaš neku ideju. Šta misliš 'Bremi'?”
“A šta misliš da ja smislim neko za tebe i Rajlija. Moţda
'Brajli'?” Prostrijelim nazad.
Melani se nasmije i primakne bliţe. “Znaš, sviđaju mi se
njegove prijateljske male posjete. Dolazio bi svaku noć i sve
bismo razrušili. Ali on je dobar, Bruk. Lojalan je Remiju na
nevjerojatan način. Nikada ne bi napustio ono što ima zbog
mene, a ja nikada ne bih napustila svoj ţivot zbog njega.”
Uzdahne i nagne glavu unazad i gleda u plafon. “Pa
pretpostavljam, mi smo samo prijatelji.”
“Sa povlasticama.”
Naceri se. “Da.” Onda me zgrabi za ruku. “Ali ja ţelim ono
što ti imaš. Zaljubila sam se sto puta u ţivotu! Ali nikad kao ti.
Pa se pitam, da li se stvarno zaljubim ili je to samo zabluda,
znaš?”
Smiješeći se, prekrijem rukom malu izbočinu na svom
stomaku, a drugom rukom zgrabim njenu i stavim je na
stomak. “Ovdje. Osjeti ovo. Ovo je mali balončić o kojem sam ti
pričala...” Ĉak i Dţozefin prilazi.
“Da li se to beba miče?” Dţozefin pita.
Klimnem glavom i uzmem njenu ruku i stavim je do
Meline. “Mislim da već uči kako da zamahuje. Ali nemoj još da
kaţeš gospodinu Tejtu.” Zezam je zbog gospodina. “Ţelim da i
on to osjeti kada budem sigurna da je to beba.”

***

219
 Osamnaesti dan stiţe sutra.
Nisam umrla. Nije se desila nikakva tragedija. Nora nije
pokušala da stupi u kontakt sa mnom i da me dovede u očajnu
situaciju. Remi nije postao crn. Moje ispaštanje je završeno i ja.
Idem. Kući. Remiju. SUTRA!
Sa mojom prekrasnom bebom, sigurnoj u mojoj utrobi,
danas tačno, dvanaest sedmica starom.
Osjećam trnce u sebi dok se pakujem. A tu je poprilično
dosta stvari za pakovanje. Pa, na kraju krajeva, data mi je
platinumska kartica i osjećala sam se tuţno, jer mi je nedostajao
moj muškarac. A sa đavolom zvanim Melani, smještenim na
mom ramenu, dok surfamo internetom, popustila sam i kupila
dosta stvari za bebu i par stvarčica za trudnice. Ĉinilo mi se, da
što više kupujem to više govorim ovoj energiji oko mene - da se
ova beba dešava.
Zato sada imam, male, majušne crvene starke, malu odjeću
za bebe, za svaki slučaj i mali bodi na kojem piše MOJ TATA
DOBRO UDARA. Takođerr u pakujem knjigu 'Šta da očekuješ
kada očekuješ'. To u stvari i nije knjiga, kao što sam već rekla
Melani - to je prokleta trudnička biblija. I sve je to spakovano u
bebinom koferu.
Stavljam svu svoju opremu za vjeţbanje u posebni kofer,
zato što ću konačno moći nastaviti lagano da trčim i kunem se
da se trenutno, trčanje u mojoj glavu izjednačava sa letenjem.
Jedva čekam! I uz svoju sportsku opremu, dodam par
trudničkih pantalona sa smiješnim trudničkim strukom - još je
smješnije što jedva čekam da nosim takve pantalone nego
normalne - i takođerr imam neke opuštene trudničke topiće.
Moj telefon zvoni dok se pakujem i kada se javim, čujem
Pitov glas. “On je uzbuđen što dolazi po tebe,” kaţe Pit.
220
 “Oh Pit, tako sam spremna,” kaţem dok razgledam po
svojoj sobi, srećna što je neću vidjeti još dugo i onda stavim
svoje tene za trčanje u odjeljak sa strane.
“Ali hoću da kaţem, stvarno je uzbuđen,” Pit kaţe,
značajno pročišćavajući grlo.
Ĉujem buku u pozadini i poznati glas kako kaţe, “Zato što
sam ja jebeni kralj!”
Prekinem sa pakovanjem, a oči su mi širom otvorene. “Je li
to on?”
“Jeste. Postaje hiperaktivan.”
“Dolazite ovamo! Umirem da ga vidim!”
“Borba se završava kasno večeras. Ali prije nego što sunce
svane, bit ćemo na putu tebi.”
“Ti jebači ţele dio Riptajda zato će biti jebeno potopljeni
Riptajdom!” Ĉujem u pozadini.
Smijući se, potpuno srećna, instinktivno omotam ruke oko
mog malog stomaka. “Pa je li crn sada?”
“Nije još, ali bit će. Mislim da se nagomilalo svega.
Iznenađeni smo što je ovoliko dugo i trajalo normalno stanje.
Samo sam te upozorio. Vidimo se uskoro.”
“Pit, moraš da ga paziš! Nema ţena, Pit.”
“Šališ se, zar ne? Mogu da skinu gaćice baš sada, ispred
njega, a on neće nigdje drugo gledati osim u pravcu Sijetla.”
“Mogu li pričati s njim?” Pitam, a osjećam kako mi se grudi
čudno i uzbuđeno steţu.
Nakon par trenutaka, čujem njegov duboki, grleni glas kroz
zvučnike koji leti pravo u moje srce.
“Dušo, tako sam zagrijan, spreman sam da razbijem par
guzica i da dođem po tebe.”
“Znam da jesi!” Kaţem smijući se.
221
 “Nokautirat ću svakoga koga stave pred mene, samo zbog
tebe!”
“A ja ću te čekati ujutro.”
“U redu, čvrsto sjedi - dolazim po tebe. Obuci haljinu za
mene. Ne. Obuci nešto lijepo i usko. Neka ti kosa bude
spuštena. Ili podignuta, sranje i to me izluđuje takođerr.”
“Podići ću je tako da je ti moţeš spustiti,” ponudim.
Glasno uvlači dah i potom, tu je duga pauza tišine, kao da
zamišlja kako mi to radi.
“Da,” konačno promrmlja i mogu da čujem napetost kako
mu raste u glasu.
“Da?” Steţući telefon, ni ja ne zvučim ništa bolje.
Mogu da osjetim kako mu se dah smiruje, zvuči kao da
postaje sav i grub i njeţan, baš kao što postupa sa mnom. “Da,
uradi tako.”
Zbog njega se topim, a leptirići u mom stomaku ponovo
pune energiju. Pakovala sam se cijeli dan, istuširala se, a onda
obukla hiljadu stvari, pokušavajući da pronađem pravu
kombinaciju, čak sam probala i par haljina. Pokušala sam da
dignem kosu, pa da je spustim, pa da je smotam. Na kraju sam
se odlučila za laganu bijelu lanenu haljinu i beţ baletanke, a
kosu sam zavezala u opušteni rep, kako volim nekad da nosim.
Slijedećeg dana, mislim da se nisam nikad više sređivala u
svom ţivotu i jedva da mogu mirno da sjedim u Melaninom
kabrioletu. Melani je jedna od rijetkih koja je odlučila, iako u
Sijetlu kiša pada više od dvjesto dana godišnje, da je onih 165
dana vrijedno voţnje sa spuštenim krovom - i sada smo tu,
sjedimo u kabrioletu sa spuštenim krovom u jednom od
sunčanih i lijepih dana koja spadaju u ovu grupu od 165 i
čekamo avion da sleti.
222
 “Mislim da ga vidim,” kaţem, pokazujući na plavo nebo.
“Bruki, tako si slatka. Kao da su svi tvoji zidovi spušteni i
opet si petnaestogodišnjakinja sa glavom u oblacima.” Melani
se čini potpuno zabavljenom, njene zelene oči sjaje, a njene
sunčane naočale su joj zakačene na kosu.
Ne mogu ni da ogovorim, jer zadnja dva točka aviona
dodiruju zemlju, a avion je tako bijel i lijep, duţinom aviona su
dvije trake, plava i srebrena i prostiru se od centra do
elegantnog repa, a ja jedino mogu da gledam kako se spušta.
Uzbuđenje čini da moj puls pleše od radosti, dok savijam prste
oko vrata automobila. “Ĉini se kao da ga nisam vidjela
godinu.”
“Drago mi je da sam ti pomogla da ti vrijeme tako brzo
proleti,” kaţe sarkastično, a onda za skiči i povuče me naprijed,
dok njene narukvice zvekeču. “Zagrli svog prokletog šofera -
dovezla sam te na aerodrom, zar ne?” Dok se avion zaustavlja
kod hangara, gdje smo parkirani, okrenem se i zagrlim je tak
jako da je skoro povrijedim. “Volim te, Mel. Budi dobra i dođi
uskoro da me vidiš?”
“Doći ću, kada završim projekat na kojem radim!” Gurne
me i pokaţe mi glavom iza mene. “Evo ga.”
Okrenem se. Avion je parkiran blizu, tako da je njegovo
krilo samo par metara udaljeno od Melinog kabrioleta. Kada je
pilot spustio stepenice, ja naglo otvorim vrata auta kada Mel
dovikne, “Hej, tvoje stvari, blesava djevojko. Nemoj zaboraviti
da ti je glava na ramenima!”
Vratim se i uzmem torbu, a onda se okrenem opet,
Remington je na vratima aviona. Hiljadu i jedno zvono zazvoni
uzbuđeno u meni. Znam da bih trebala da izvlačim kofere iz
Melinog gepeka, ali dok se on spušta niz stepenice, a spušta se
223
niz tri stepenice odjednom i kada dodirne tlo, ja trčim. Izgleda
da sada mogu da trčim - i ja trčim pravo u njegove raširene
ruke.
Za skičim i on me uhvati, stisne me i okrene okolo, smijući
se sa mnom. A onda pogledamo jedno u drugo, moje grudi su
teške i prislonjene su na njegova kao zid čvrsta prsa, moja
stopala su par inča odignuta od zemlje, dok me drţi u naručju i
ja vidim plave mrlje u njegovim zjenicama kako hvataju
sunčevu svjetlost, dok me gleda i ţeli da me grli, mazi, hrani i
jebe, sve u isto vrijeme.
“Vozi me kući,” zadihano kaţem drţeći se za njegov vrat
dok me spušta dole.
“Bit će mi zadovoljstvo,” kaţe tupo, dok mi jednom rukom
drţi pola lica. Njegovo čelo pada i naslanja se na moje, dok
spušta usne do mojih, čujem Mel kako viče, “Remi, čuvaj mi je!
Ponaša se kao čvrsti mali kolačić, ali njeno otopljeno čokoladno
jezgro je samo za tebe, znaš! “
On se nasmije i krene prema njoj da joj se zahvali. Rajli
iskače iz aviona i krene pravo ka Mel. “Hej, drug,” zovne je.
Melani mu isto tako odgovori, kad Rajli potapše
Remingtona po ramenu. “Ja ću donijeti njene kofere.”
Gledam dok se Remington vraća prema meni, njegovo tijelo
kako se miče nepošteno dobro u tim opuštenim farmerkama i
sivoj majici, koja je isto tako trebala da bude opuštena, ali je
zategnuta preko pravih mišića na pravim mjestima, ja čak i ne
dišem kada me diţe u svoje ruke i pogleda dole u moje oči, a
njegov pogled mi govori samo tri riječi: Ti si moja.
Unosi me u avion kao da smo mlada i mladoţenja, a prag
aviona su vrata našeg novog doma. Dajana za skiči, a Trener i
Pit počinju da plješću rukama kada me Remi spusti na noge.
224
 “Jeee, evo je!” Pit kaţe.
“Oooh Bruk, prelijepa si trudnica!”
“Sada, konačno, moj dečko moţe da drţi glavu u igri,”
Trener progunđa, a skoro da zastenje u oslobođenju. Sa njeţnim
osmijehom, pođem da ih zagrlim, primjećujući da se
Remingtonov stisak oko mog struka pojačava i da ne ţeli da me
pusti.
Potom se i Rajli ukrcava. “Dođavola, ta djevojka uvijek
izgleda tako dobro. A i ti takođerr, B! Sijaš kao zvijezda!”
Ĉujem duboko reţanje iza sebe i mislim da je Remingtonu
smeta to što nisam pored njega i što grlim ekipu. Prije nego
Rajli napravi korak prema meni, Remi me uzima za kukove i
nosi me do naših sjedišta pozadi, znam da je posebno posesivan
kada je crn, tako da jednostavno sjednem i podignem njegovu
ruku da bih poljubila svaki njegov, pun modrica, zglob.
“U redu, Rem. Vratila se. Nema više bacanja hotelskog
inventara! Potrebna nam je sada tvoja potpuna koncentracija,”
Pit kaţe, potpuno sluţbeno, dok avion počinje da se kreće.
“Ĉim se prijavimo, hoću da vidim tvoju guzicu u teretani.
Neka sam proklet ako dozvolim da se nepripremljen suočiš sa
tim jebačem, sada kada se pribliţavamo polufinalu,” Trener
kaţe.
“Ja sam uvijek u svom najboljem izdanju - on ulazi u moj
jebeni ring,” Remington odgovara, ali on samo napola sluša šta
mu pričaju, izraz lica mu je ţestoko zaštitnički dok me
posmatra kako mu ljubim sve i jedan zglob na ruci.
“Tako dečko. To je ono što ţelim da čujem,” Trener kaţe.
Remi okreće svoju ruku u mojoj, tako da sada palcem
miluje moju donju usnu. Tečne, crno - sive oči gledaju u mene, a
muška zahvalnost u njegovom pogledu mi govori da je bijela
225
lanena haljina pravi izbor. Trudna sam tri mjeseca, ali kunem
se, od samog njegovog pogleda, osjećam se kao djevica.
Pruţa ruku, a moj dah zastaje dok čekam njegov dodir,
njegovu ruku, toplu i snaţnu, njegove ţuljeve na svojim
obrazima. Ne mogu da dišem dok osjećam jedan uvijeni prst
kako klizi niz moju vilicu. “Jesi li mislila na mene?”
“Ne,” provociram ga.
Nasmije se popustljivo i povuče prst do moje brade, pa
nazad do potiljka, a potom po ga povuče po liniji ušne školjke.
“Neko je drugi u tvojim mislima?”
Zanesena iskricama koje je njegov dodir zapalio, još uvijek
uspijevam da tajanstveno slegnem ramenima. Opet se
popustljivo nasmije, kao da zna da ne postoji način da mogu
misliti na bilo koga drugog osim njega - centra Univerzuma i
kralja svijeta!
“Brineš li se dobro o mojoj bebi?” pita grubo, dok podiţe
rub moje haljine i rukom prelazi preko mojih bedara i gaćica i
širi je preko mog golog stomaka. “Ili si se iskradala noću u
perici i haljini stare dame?”
Tim iz svojih sjedišta ga je upravo nešto pitao, ali on samo
vodi računa da je rub moje haljine povučen preko mojih nogu
dok je njegova ruka ispod, a ja uopšte ne mogu ni da
razmišljam, jer je kontakt koţe na koţu iz okrenuo moj mozak.
Smiješi se njeţno dok me gledao, kao da zna šta mi radi. A
zatim podiţe svoju slobodnu ruku do mog vrata i počinje da me
mazi. Neugodni zvuk predenja izađe iz mene, čujem ga kako se
cereka umjesto odgovora i prodorno me gleda. Dva mjeseca
apstinencije. Ţelje, nedostajanja i čeţnje. Sada su se sve ćelije u
mom tijelu probudile. On čak i ne dodiruje moje grudi, ali one
ipak bole i osjećam da su teţe nego ikad prije. Ne dodiruje čak
226
ni moju pičku, ali ona je prevlaţna i steţe se od potrebe, ali
boţe, osjećam pritisak od korijena kose pa sve do tabana.
Njegova ruka stoji čvrsto preko mog stomaka, koţa na koţi,
ali njegovi prsti druge ruke masiraju moj skalp, osjećam te prste
i u svakom dijelu moga tijela.
Njegova prsa se šire zbog dubokog disanja, dok saginje
glavu i zabija svoj nos u moj vrat i primijetim kako mene udiše.
Vrela tečna potreba struji kroz mene i ja skoro zacvilim.
Omotavajući svojim prstima njegove mišićave ruke, ispod
rukava njegove majice, dišem njegovo ime i prije nego završim,
on okreće svoju glavu ka mojoj i gura svoj jezik između mojih
usana. Oh, molim te, oh, oh.
Njegov vlaţni jezik vraća se opet. Zadovoljstvo zatrese kroz
mene, dok se moje usne otvaraju, dok moje izmoreno tijelo,
ţeljno njega, viče na njega, da mu da više, da mi da sve što
ţelim, volim i trebam ovog trenutka, molim te, ovog trenutka.
On mi to daje, ali polako. Naslađuje se mnome, njegova
ruka se otvara na mom potiljku, njegov palac miluje vrpcu na
mom repu... ubija me lagano... zastenjem i protrljam njegova
ramena, a moje usne se šire da ga okuse, dublje, vlaţnije.
Pomjeramo se skroz polako, da ovo izgleda kao san. Onda on
počinje da jebe moja usta snaţno, jako, uţivajući u svakom
centimetru koji je u mojim ustima, produţavajući agoniju,
izvlačeći ga pa ga vračajući ponovo da bi me okusio. Vrelina se
razlije mojim tijelom - on me izluđuje.
Razveţe moj rep na kosi i odmakne se da bi vidio kako mi
kosa pada preko ramena, a njegove oči, tako mračne sada,
upijaju me. On je maničan i gladan, ali izgleda tako srećno,
skoro olakšano, dok me gleda, mogu da vidim na desetine
sjajnih tačkica koje sjaje u njegovim zjenicama.
227
 Spušta ruku na dno mojih leđa i povlači me bliţe sebi.
Njegov poljubac ogrubljuje i meni glava pada na sjedište od te
jake sile. Stenjući, povučem svoja usta grozničavo na njegova i
ni ne shvatim da se drţim za njega dok ne osjetim u šakama
kako guţvam njegovu majicu.
“Nedostajao si mi,” izgovorim bez daha u njegova usta koja
me još ljube, a on zareţi njeţno lizajući sada moj vrat. Svaki
poljubac je vatra, na pozadini mog vrata, na mom uhu.
“Večeras, nakon borbe,” kaţe mi, njegov dah je lagan i
dubok, a moj brz i teţak.
Stisne me dok me gleda, posmatrajući ošamućeni osmijeh
na mojim usnama. “Tvoja ţelja je moja zapovijed.”
“Onda ti zapovijedam da budeš moja večeras - da budeš
moja zauvijek.”
Kaţe to tak ozbiljno i ja se nasmijem, ali on se ne smije. Ĉak
se i ne smiješi. Gleda u mene i čeka da kaţem, da mu kaţem
opet, iako sam to mislila u zezanciji, da je njegova ţelja moja
zapovijed. Po mazim njegovu čekinjastu vilicu. “Šta ćeš da mi
radiš večeras?”
Diše u moje uho, grickajući me njeţno. “Da te ljubim.
Milujem. Da te liţem. Mazim. Da te jebem. I da te volim. Da
spavaš dok sam još u tebi.” Pomjera svoje prste, velike, jake i
pune oţiljaka, po mom stomaku. “Zar se ne sjećaš ko je ovo
stavio u tebe?”
“Oh sjećam se. Sama pomisao na to me učini vrelom.”
“A ja ţelim da još hiljadu takvih stavim u tebe. Ali zašto mi
još ne izgledaš trudno? Jedeš li dobro?”
“Da! Zašto?” Ispravim se, dok on izvlači ruku ispod moje
haljine. “Ţeliš da se napušem? Ţeliš da svi znaju da sam
trudna?”
228
 Nasloni se nazad sa laktovima naslonjenim na sjedište, taj
pokret ocrta svaki mišić ispod njegove majice i smješka se
slasno klimajući glavom.
“Tako da bi svi znali da sam zauzeta i tvoja?” Insistiram.
On klimne glavom sa divnim osmijehom koji mu doseţe do
očiju.
“Moja straţnjica je već ogromna, a i djevojke su veće
takođerr. Smatram da je jedino ispravno da ih sada i stomak
prati.”
“Sviđa mi se kako djevojke izgledaju u toj haljini. A tvoja
guzica je jebeno sočna.”
“ Zašto onda nisi srećan. Dobila sam velike sise, veliku
guzicu, a stomak mi je još uvijek ravan.”
Njegovi kapci se spuste preko očiju dok gleda zahvalno na
djevojke, onda osmijeh iskrivi njegova usta dok me privlači
bliţe. “Dođi ovamo.”
“Imaš đavolji sjaj u očima.”
Njegov smiješak se produbljuje u osmijeh. “Dođi ovamo.
Nedostajala si mi.”
“Šta planiraš, gospodine?”
Potapše svoje krilo. “Pustit ću te da biraš.”
“Izeđu?”
“Muzike.”
“Sviđa mi se ideja.”
“Poljubaca.”
“Oteţavaš odluku.”
“Maţenja.”
“Sada si samo zločest.”
“Ili sve zajedno.”

229
 Bez ikakvog upozorenja, skačem na njega, a on se smije i
odmah me stišće čvrsto. “Imam te sada!”
“Imao si me kada si me pogledao,” tiho priznam sa
osmijehom, kao da njegov ogromni ego treba pojačanje. “Kada
si mi namignuo, ja sam bila gotova, gospodine Remngtone
Tejt... seksi dečko, smrtonosni borac i otac mog nerođenog
djeteta. Sada me definitivno imaš.”

NAŠ SVET KNJIGA

230
 14 Poglavlje

FILADELFIJA

On je veoma hiperaktivan i nije mu se sviđalo što sam

pričala sa Pitom i Rajlijem na putu do hotela. Nije mu se sviđalo
to što sam morala da ga napustim da bih otišla da piškim u
našu sobu, pa je kruţio našom spavaćom sobom kao neka vrsta
nestrpljivog mladoţenje i iste sekunde kada sam izašla iz
kupatila poljubio me je tako jako, ljubili smo se tako oko pola
sata sve dok nisu došli po nas, jer je bilo vrijeme da idemo u
arenu. Nije htio da me pusti dok smo išli prema svlačionicama,
a njegova ruka je sve čvršće pritiskala moj kuk kad smo ušli u
podzemlje.
Rekla sam mu da jedva čekam da vidim kako se bori i da ne
mogu da dočekam. Stisnuo je svoju vilicu i pogledao
posjednički i ţedno - kao sami đavo, na moje usne. Onda je
klimnuo glavom i potapšao me po straţnjici, a potom je dao
Pitu striktne instrukcije, da ne smije od mene da se pomakne ni
korak tokom borbe.
Sada je Pit vezan za mene kao sijamski blizanac.
On je Ĉovjek u Crnom, nosi pištolj sa prigušivačem, biber
sprej. Šta ti padne na pamet - Pit to ima. Ĉak je i zastrašujuće
namršten danas, kao da svima daje do znanja da ne smiju ni
blizu.
“Shvatio si ovo previše ozbiljno,” našalim se.
“Što čovjek poţeli, to će i dobiti,” naceri se.

231
 Roj buba se probudio u mom stomaku dok idemo ka našim
sjedištima, prvi red sa desne strane ringa. I kao da je prošla
vječnost otkako sam zadnji put gledala borbu. Uzbuđenje se
miješa sa nervozom i naţalost, gorušica, koja je prestala zajedno
sa mučninom, prijeti da se vrati sa osvetom.
“Remingtoj je kupio karte za još par sjedišta, tako da nam se
ljudi neće pribliţavati,” Pit objašnjava dok stiţemo do naših
sjedišta, primjećujem da su po dva sjedišta sa naših strana i dva
sjedišta iza nas, prazna.
Pit klimne glavom nekome preko puta ringa, pratim njegov
pogled i vidim veliku staru Dţozefin kako stoji preko puta nas,
posmatrajući nas. “Otkud se stvorila Dţo?” Pitam, srećno se
smiješeći prema njoj i budem zadovoljna kada ona uredno
uzvrati osmijehom. Stoji uspravno, kao neki vojnik i uspijeva da
se ponaša tako uglađeno i diskretno, dok u isto vrijeme izgleda
nevjerojatno zastrašujuće.
“Imala je neke stvari da obavi i letila je komercijalnim letom
da bi nas stigla. Dijelit će sobu sa Dajanom i bit će tvoja sjenka
svaki put kada Remington ne bude mogao da bude pored
tebe.”
Vjerojatno bih se usprotivila tome, da mi već nije prirasla
srcu i da je već nisam čula koliko je srećna što je uspjela da
dobije posao za koji većina zapošljava samo muškarce. Tako da
joj se nastavim smiješiti dok se Pit i ja smještamo i počinjemo
gledati prve mečeve.
“Gdje je Remi?”
“Dovedite nam Remija!”
Publika grmi kad je ring ispraţnjen već četvrti put i do
vremena kada skandiranje počne, samo jedno ime se čuje u
cijeloj areni. “Rem-ing-ton, Rem-ing-ton, Rem-ing-ton!”
232
 “Organizatori vole natjerati publiku da ga zovu,” Pit kaţe
cereći se.
I konačno, zvučnici bukte. “Tako je, dame i gospodo! Kučke
i muški kurviši! Djevojke i jebeni dečki! Ţelite li ga? Dobit će te
ga! Recite zdravo večeras, vašemmmm jednom, vašemmmm
jedinom, Remingtonu Tejtu, RRRIIIIIIPTAAAAJDUUU!!!”
Moj Riptajd! Moj um uzbuđeno vrišti. Moj Riptajd. Moj moj
moj. Moj večeras, moj zauvijek.
Preko čitave prostorije, ljudi stoje sa svake strane ringa.
Neki su rukama okruţili usta i vrište, dok drugi skaču i mašu
posterima sa njegovim imenom.
“Remi, umrla bih zbog tebe, Remi!” Neko iza mene vrišti.
Sreća ključa u mojim venama kada ga vidim kako izlazi.
Njegov čvrst stav i opuštena ramena, njegov RIPTAJD
ogrtač koji prekriva najsnaţnije mišiće na svijetu, čine da se
moje bradavice ukrute i da cijelo moje tijelo pulsira od ţelje. I
kad se svijetla iznad nas fokusiraju na njega, ja halapljivo
upijam njegovo lice sa jamicama, ali moj pogled se ukoči na
tragovima crvenog karmina na njegovoj vilici i na njegovim
usnama.
Zatrepćem zbunjeno.
On zgrabi uţad, povuče ih i uskoči u ring, dočekujući se
lagano na noge, kao mačka koja već posjeduje taj četvrtasti
prostor ringa, a zatim, ogrtač spada i Remington je sada u svoj
svojoj slavi. Gledam ga, ali sam još uvijek zbunjena zbog toga
šta vidim na njegovom dječačkom licu; ti tragovi, crveni i
umrljani preko cijelog njegovog prelijepog tena, sve dok istina
ne počne da me preplavljuje i svaki taj poljubac osjećam kao
najjači šamar.

233
 Hiljadu i jedna nesigurnost, za koje nisam ni znala da
imam, učahure se u meni.
Zamišljam manikirane ruke kako ga dodiruju... usne na
njegovim usnama... njegovo reţanje za nekoga drugog... kako
njegovi ţuljevi grebu neku drugu koţu...
Plamen počinje da se pali u mojim očima dok mi Pit tiho
govori, “Bruk, to dolazi sa njegovim načinom ţivota. On ne
traţi grupi djevojke, on samo ţeli da se bori. To nije neka velika
stvar.”
“Kad bih mogla samo ostatak svog tijela, osim mozga,
uvjeriti u to,” kaţem očajno, a osjećam se kao da me je crni
oblak boli prekrio - kao neki plašt preko mog svjetla.
Nekoliko sjedišta dalje, sa moje desne strane, ţena vuče
svoju kosu i vrišti, “Riiiiptaaajd! Ţelim da te odvučem u svoju
sobu i da te jebem sve dok ne budem mogla više hodati!”
Boţe, ţelim da opalim tu kučku tako jako.
I tu je on, prelijepi i veličanstveni Remington Riptajd Tejt.
Napravi svoj krug po ringu, osjećam veliki pritisak u
prsima, omotam ruke oko svoje bebe i gledam u malo
ispupčenje. Nikada se nisam pokajala zbog trudnoće, ali sada se
osjećam tako trudno i tako glupo.
Dišem, duboko i polako, dok me sve nesigurnosti jedu
iznutra. Stvorit ćemo porodicu zajedno. Ja ću biti majka... ali on
će i dalje biti borac, okruţen mladim, lijepim grupi djevojkama
koje će učiniti sve da bi ga imale.
Bruk Prije Trudnoće bi vjerojatno mislila da ga niko ne
moţe odvojiti od nje.
Ali Trudna Bruk se osjeća pomalo hendikepirano. Zato što
moţda ipak malo boli, jer me još uvijek nije pitao da se udam za
njega. Moţda on to čak i ne ţeli?
234
 Zašto bi se uopšte trudio kad sam svakako njegova?
“Bruk, on te gleda,” Pit uzbuđeno promrmlja.
Osjećajući se nestabilno puno više nego što mi se sviđa,
duboko udahnem i nastavim da gledam u krilo i u glupu
lanenu haljinu koju sam obukla jutros da bih mu izgledala
lijepo.
“Bruk, on napadno bulji u tebe,” Pit kaţe pomalo sa
uzbunom.
Publika se umiri.
Tišina postaje napeta, kao da je Riptajd prestao da se smiješi
i sada svi znaju da se nešto dešava.
Mogu da osjetim njegove oči kako buše vrh moje glave. I ja
znam kada podignem pogled, da sve što ću vidjeti bit će ta
crvena boja. Karmin. Na njegovom prelijepom licu. Kao karmin
kojim sam ga ja već jednom razmrljala, ali danas ta značka
pripada nekom drugom. Moţda nekoj od jebenih kurvi koje je
jebao dok sam ja bila odsutna. Boţe.
“Bruk, Isuse koji ti je vrag?” Pit me gurne laktom. “Zar ţeliš
da sjebe sve večeras?”
Prodrmam svojom glavom i natjeram se da dignem pogled.
On bulji u mene sa divljim pogledom punim straha.
Njegove noge su razdvojene, njegova čeljust stisnuta dok stoji u
obrambenom stavu i mogu reći da osjeti kako nešto nije u redu
sa mnom, zato, jer su njegove šake stisnute u pesnice sa
njegovih strana i izgleda kao da će iskočiti iz ringa i doći po
mene.
Nastavim da ga gledam ponosno, jer ne ţelim čak ni da zna
koliko sam povrijeđena, ali kada mi se nasmije, ja jednostavno
to ne mogu da uzvratim.
Njegov smiješak nestaje.
235
 Njegove oči povrijeđeno zasjaju dok savija prste na svojim
rukama, a njegov divljački izraz skoro da me otvori kandţama i
uđe u mene, ali i ja se osjećam jednako divlje i ovog puta ne
mogu da ga umirim, jer sam jebeno povrijeđena, ljuta,
ljubomorna i trudna.
Kao kroz maglu se sjećam da sam i sama sjedila sa ove
strane ringa, ţeleći da ta gore veličanstvena, sirova zvijer
postane moja. I sada, sjedim ovdje, trudna sa njegovom bebom,
povrijeđena, jer je neka ţena ili ţene, ljubila i dotakla ono što je
moje i odjednom ţelim ono što sam imala prije. Ţelim da
budem ona djevojka koja je samo ţeljela posao. Jednostavno.
Jednostavni ciljevi znače jednostavan ţivot. Ali ne. Sada to ne
mogu imati. Jer sam zaljubljena u Remingtona Tejta toliko da
nikad prije nisam mislila da je moguće tako voljeti. A on je
nedostiţan kao zvijezda padavica, ona koju niko nikada neće
moći zapravo uhvatiti i ako je uhvatiš, ona će te jednostavno
sprţiti.
Kao što on sada mene prţi, pravo u sredinu mojih grudi,
moja ljubav za njim me nagriza.
Nemoćna da gledam u njegove mračne oči ni jednog
trenutka više, natjeram svoj pogled da pogleda u njegovog
protivnika koji ulazi u ring i dok moje oči klize, brzo se vrate na
tamnu tetovaţu elegantnog, uvijenog slova B na
Remingtonovom desnom bicepsu.
Moje srce počinje da lupa u nevjerici. Zbunjeno gledajući u
crni dizajn, shvatim da, da upravo je tu, na njegovom desnom
bicepsu: savršeno, prelijepo slovo B.
To izaziva u meni nešto ludo. Moje jadne gaćice odjednom
su natopljene i ja počinjem da pulsiram.

236
 Remington se okreće svom protivniku i vidim kako se
njegove usne arogantno podiţu kada baci pogled na borca koji
mu prilazi, neki mladi i razigrani, koji očito jedva čeka da borba
počne.
Potapšu se rukavicama i Remington me pogleda. Onda, bez
osmijeha na svom licu, značajno isteţe svoj biceps sa slovom B i
ljubi ga da ja to vidim. Ţestoki val vrućine spusti se do moje
pičke i ja stisnem noge.
Njegov osmijeh zabljesne, kao da zna da me čini vlaţnom i
ja sebi ne mogu da pomognem.
Zvono zazvoni.
“Kada je uradio tu tetovaţu?” Pitam ispod daha. Ne mogu
da prestanem da gledam u nju.
“Odmah nakon što smo napustili Sijetl,” Pit mi kaţe.
Remington ide stopalom uz stopalo sa “mladim ţeljnim
protivnikom” kako ga je Pit nazvao i odjednom ga udara; zatim
se povlači tjerajući ga da krene za njim. Protivnik zamahuje i
maši i Remington dolazi sa moćnim brzim udarcima koji
odguruju protivnika unazad poput topovskog udara. Tip se
ljulja na uţadima ringa i onda pada licem na pod.
“Ooooooooo!” Publika zagrmi.
“Uh, to mora da je zaboljelo,” Pit kaţe, cereći se iza mene, a
neko vrišti, “To je ono što dobiješ kada se boriš protiv Riptajda,
naivčino!”
Bez obzira na to šta se vrti po mojoj glavi, gledati
Remingtona kako se bori je tako uzbudljivo iskustvo, čak se i
svi moji mišići napreţu kao da sam ja u tom ringu.
Tip ustaje i Remington ga udara opet, njegovi udarci su
precizni i snaţni, njegovo tijelo se kreće graciozno, a seksi crno
slovo B na njegovom bicepsu se pokreće u akciji. Dok borba
237
nastavlja, ja se pretvaram u emotivni nered i kap znoja u klizi
među moje sise.
Temperatura tijela mi se povisila u trudnoći, ali dok gledam
oca moje bebe, tamo gore - gospodara potpune katastrofe, sa
tom tetovaţom koja govori svijetu da je moj, ali u isto vrijeme
izljubljenog od strane nekih kučki, učini me posesivnom i
ljutom. Osjećam se kao vulkan.
Nakon što Remington obara mladog protivnika, posljednji
put ove noći, borac za boreom nastavili su da ulaze u ring i da
ga izazivaju. I on nastavlja da ih udara tako jako da se ljuljaju
na uţadima, padaju na strane, padaju na lice ili na njihova
koljena i sve i jedan zapanjeno tresu glavom kao da im se
mozak trese.
On je nezaustavljiv.
Pit se smije sa moje strane. “Nikad ne prestaje da me
zadivljuje koliko taj čovjek voli da se pokazuje KADA GA TI
GLEDAŠ!”
Zatresem glavom u nepovjerenju i Pit klimne namrgođeno.
“Stvarno. Razlika u njegovom krvavom poslu kada je izloţen
tebi - način na koji ti mijenjaš njegovu hemiju i kako njegovi
testosteroni isplivavaju, način na koji njegovi borački instinkti
oţivljavaju - to je nevjerojatno. Jesi li znala da se testosteroni u
muškarcu povećavaju kada ugleda novu atraktivnu ţenu?
Njegovi to ne rade. Jednostavno se penju do krova kada vidi
tebe - njegovu ţenu.”
Pitove riječi me ubijaju. Remington mi se uvijek čini da ţeli
da dokaţe da ja najsnaţniji muškarac na svijetu i jedini koji će
me zaštititi - i da, o da, ja mu vjerujem.
Bori se protiv četvrtog borca, a zatim i petog, njegovo tijelo
je kao buldoţer seksa i snage i on ih obara dolje, jednog za
238
drugim, dok me te mračne oči provjeravaju - gledaju u moje
sjedište, uvjeravajući se da ga gledam. Svaki pogled koji mi
pošalje, poveća ţudnju u meni, napravi me još više ljutitom i
sramotno na paljenom, dok moja pička potpuno ne natekne i
moje ruke su tako čvrsto spojene u krilu i ja ne znam šta više
ţelim : da ga jebem ili da ga udarim.
Peti, a zatim i šesti borac je ispred njega, a Remington još
uvijek nije umoran. On blokira, udara, napada i brani se.
“RIP, RIP, RIP, RIP, RIP!” Publika mu skandira i Pit im se
pridruţuje, udarajući šakama po zraku, skandirajući iste riječi
kao i hiljade ljudi ovdje, sve dok sudija ne zgrabi Remingtonov
zglob i podigne njegovu ruku u pobjedu.
“Naš pobjednik! Još jednom, dame i gospodo, dajem vam
Remingtona Tejta, vašeeeg Riiiiiptajda!”
Te tamne oči traţe mene. I iste sekunde kada me nađu, moj
puls počinje ţestoko da udara, moje srce u grudima leprša kao
da ima krila, dok me gleda i smiješi se. Jeza prođe kroz mene
kada vidim one jamice, bijele zube, tamnu, čvrstu vilicu - i taj
jebeni crveni karmin.
Kada ne mogu da se natjeram da mu se nasmijem nazad,
njegove obrve se spuštaju preko njegovih prelijepih očiju i on
grabi uţad i preskačući ih izađe iz ringa.
“Riptajd, Riptajd, Riptajd!” Ĉujem kako ljudi uzbuđeno
skandiraju.
Tjerajući sebe da odrţim pogled na njegovim tamnim,
čeličnim očima, ustanem na drhtave noge, gledajući ga dok mi
prilazi. Pruţi mi svoju ruku i ja pogledam na sav taj crveni
jebeni karmin, pa na njegovu ruku i uzmem je. Moja čeljust je
stisnuta dok me povlači kroz redove.

239
 “Ključeve,” uzvikne Rajliju i Rajli iskoči iz kornera ringa i
počne hodati sa nama.
“Ljudi, ja ću vas od vuči.”
Kada krenemo prema izlazu, Remington zastane ispred
svlačionice i uzme svoju torbu, nikada ne ispuštajući svoju ruku
iz moje. A ja ne mogu prestati da gledam karmin na njegovim
prokletim, seksi, razjarujućim usnama i u tetovaţu slova B na
njegovom seksi, snaţnom bicepsu. Suprotstavljeni osjećaji kruţe
u meni tako brzo, da ne znam ni šta da radim sa njima osim da
zaškripim zubima. Otpuštajući moju ruku na jednu sekundu,
Remington navlači bijelu majicu i uskače u crnu trenerku,
potom ponovo uzima moju ruku, zaplete prste sa mojima i
izvede me napolje. Gurne me prema zadnjem sjedištu
Navigatora i kad se smjestimo u naša sjedišta, Rajli pali auto, a
Remington zgrabi moje lice u jednu ruku, njegove oči sjaje
istom glađu kojom su sjajile cijeli dan. Moţda čak i više. Sagne
se da me poljubi i ja okrenem glavu.
“Nemoj,” kaţem.
Silom okrene moje lice prema sebi i promrmlja niskim,
očajnim glasom, “Ţelim da me gledaš kada se borim. Ĉekao
sam vječno da me pogledaš.” Sudara svoja usta o moja i munja
sijevne kroz mene kada spusti usne na moje. Potreba u meni je
toliko velika, da mi je potrebna sva snaga volje da se natjeram
da zatvorim usta pod njegovim i oslobodim se stenjajući.
“Nemoj da me ljubiš!” Prosikćem.
Opet uhvati moje lice u jednu ruku i okrene me ka sebi,
onda ponovo uzme moja usta, tjerajući moje usne da se otvore
da bi mogao gurnuti jezik u mene. Ja zastenjem kada njegov
jezik dotakne moj, slabašno se boreći dok se migoljim između
njega i sjedišta i gurnem mu ramena, ponovo okrećući glavu.
240
 “Pusti me!” Zajecam.
“Boţe, trebam te kao što trebam zrak...” Pomjeri svoj
ţuljeviti palac ispod moje haljine, mazeći me svojim prstima po
bedrima, dok me ljubi gladnim, vlaţnim poljupcima po vratu.
“Zašto igraš igrice sa mnom? Hmm... Moram biti u tebi ovog
trenutka...”
“Jesi li to rekao i svojim grupi djevojkama?” Zadihana i
ljuta dok njegova ruka luta naviše po mojim bedrima, guram ga
u njegove čvrste grudi i napravim frustrirajući zvuk kada se on
i ne pomjeri. “Reci to onoj koja te poljubila u bradu, u potiljak, u
vilicu i u tvoja jebena usta!”
Izmakne se unazad sa zbunjenim namrgođenim pogledom.
“Imaš karmin preko cijelog lica, Remingtone!” kaţem,
ispravljajući svoju haljinu.
Sa dubokim, razdraţenim uzdahom, povlači svoju
podlakticu preko svojih usana, onda pogleda dole i suzi oči
kada vidi crvene tragove na koţi. Provuče prste kroz svoju kosu
i ljutito pogleda u plafon, dišući kroz nos. Pokušam da se
pomaknem na drugi kraj sjedišta, ali njegova ruka se pruţa i
steţe oko mog zgloba.
“Nemoj,” kaţe škripavim glasom, kao da ga boli.
Progutam ljutitu kuglu u grlu dok on pomjera ruku od mog
zgloba i sapliće prste sa mojima. Tokom cijele voţnje ja sam
svjesna njegovog palca koji je naslonjen na moj, njegovih dugih
prstiju zapletenih sa mojima, drţeći me čvrsto dok moja prsa
implodiraju i eksplodiraju, sve u isto vrijeme.
Stiţemo u naš hotel i Rajli nas paţljivo pogleda na
retrovizoru. “Idem sada po ostatak tima,” kaţe.

241
 “Hvala,” Remington kaţe dok mi pomaţe da izađem iz
auta. Zatim, sa svojom rukom u mojoj, povede me preko
predvorja do liftova.
Uskačemo u lift, a na njegovoj vilici su još uvijek crvene
mrlje. I pored ovih mrlja, njegovo lice je san svake ţene.
Njegova kosa je raštrkana i crna, trenerka mu stoji nisko na
kukovima, dok mu majica prijanja uz njegove pločice na
stomaku, uz njegova široka ramena i napete bicepse. On je još
uvijek seks simbol kakav je uvijek i bio, dok se ja, sa malom
izbočinom na stomaku, osjećam trudnije nego ikad.
Povlači me u našu sobu, vrata se zalupe iza nas, i iste
sekunde kada mi pusti ruku, hvata me za kukove i podiţe me
pa spušta na trpezarijski stol.
“Nemoj ovo da mi radiš.” Ugrize me za vrat i uvuče ruku
opet ispod haljine, ovaj put je brzo diţući i stavi je preko mojih
gaćica. “Nemoj ovo da radiš jebeno sada,” zastenje.
Počnem da drhtim kada povuče svoja usta do moje vilice,
grickajući moje usne dok vrhom prsta trlja po mojim gaćicama.
Mrzim kada zacvilim, ali čini se da se to njemu sviđa, jer
zastenje i krene pravo prema mojim ustima. Pomaknem svoju
glavu brzo, a moj glas zvuči njeţno i bolno. “Ţelim da ljubim
tebe, ne njih!” Zajecam, slabašno gurajući njegova čvrsta prsa.
“Ovo sam ja.” Izvuče ruku iz haljine, zgrabi moje lice sa
obje ruke i počne da me ljubi, mrljajući me sa nečijim
karminom, dok prekriva moja usta i silom ih otvara. Guram
njegova prsa sve dok izgubim snagu, dok njegov jezik
nadjačava moj i on omata ruke oko mojih leđa dok me polijeţe
na stol, njegove ruke me štite od tvrde površine i ljubi me sa
očajnom glađu. “Ovo sam ja,” zaškripi, trljajući svojom rukom
po mom tijelu i mojoj dojci.
242
 Zacvilim puna potrebe i mrzim što sam to uradila. Tako
sam vlaţna. Tako mi je potreban. Miriše tako jebeno dobro.
Osjećam da ludim, ali kada prekrije jednu moju dojku svojom
rukom, shvatim da sam još uvijek tako uţasno ljubomorna i
ljuta i pokušam da odgurnem njegovu ruku. On napravi
duboki, bolni uzdah. “Bruk...” Frustrirano grabi materijal moje
haljine u obje šake i razdere je u jednom potezu. Ostanem bez
daha dok on širi materijal i ostavlja me samo u donjem rublju,
njegova tamna glava brzo roni ka mom tijelu i jezikom povlači
preko moje koţe, od pupka pa gore, još uvijek razdvajajući
materijal, zgrabi me za rebra.
Zadrhtim i uhvatim ga za potiljak, podijeljena između ţelje
da ga privučem svojim ustima ili odgurnem od sebe, ja ga
uzimam za kosu i povlačim je. “Ne,” zastenjem, a on se
odmakne i pogleda me tim divljim, animalističkim pogledom i
znam da ne bih trebala da ga provociram, trebala bih da ga
smirim, ali toliko sam jebeno ljubomorna da to nije normalno.
On me je napravio ovakvom. Moja ljubav prema njemu,
opsesija koju osjećam, sve to bukti u meni, a posebno to što se
pitam s kim je bio. On moţda nije ni bio svjestan toga. Ali one
jesu - a one nisu ja.
Odlučno sjednem, zgrabim ga ljutito za bradu i počnem
bijesno da trljam prstima i dlanovima po tragovima karmina.
Kada shvatim da ne mogu puno da izbrišem, uzimam njegovu
bijelu majicu i podiţem je i počnem ga čistiti njom. On stoji,
dišući teţe nego kad je u ringu i gleda u mene kao da me moli
za nešto - kao da se moli za mene - dok strpljivo čeka da ga
obrišem.

243
 Moji prsti zadršću. Njegove oči reflektuju sjaj rasvjete sobe
dok ja trljam, ali još uvijek ne mogu da skinem karmin i ne
mogu to da podnesem.
Poliţem prst i onda pljuvačkom počnem da trljam, a onda
pređem majicom opet preko prokletog traga.
On frustrirano stavi prste u svoja usta i počinje i on da trlja,
naši prsti se sudaraju dok razmazujemo pljuvačku po njegovom
licu. Uzmem majicu i ponovo obrišem, ostajući bez daha, kada
vidim da tragovi nestaju.
Prestanem kada vidim da se sve skinulo sa njegove čvrste
vilice koja je sada pomalo crvena od trljanja, moje tijelo gori od
ţelje, moje srce gori od ljubavi, a svaki inč mene gori od
ljubomore. I zgrabim ga za kosu i poljubim tačno ondje gdje je
bio jedan trag karmina, očajnički pokušavajući da obrišem
svojim poljupcima tuđe. I nastavljam da ga ljubim po svim
mjestima gdje su ga poljubile. On hvata moje kukove čvrsto,
povlačim usta preko linije njegove vilice idući ka njegovim i
onda ih ljubim, brzo i skoro kao i da ne ţelim to, a onda ga
pustim, udišući brzo zrak dok se odmičem.
Podiţe obrvu. “Jesi gotova?” kaţe očajnim glasom i mislim
da čak ni ne dišem kada mu klimnem glavom.
Njegova prsa se šire dok uzima umrljanu majicu i baca je u
stranu u jednom potezu. “Ti i ja ćemo sada da vodimo ljubav.
Ne moramo više da čekamo ni sekund... duţe... da bi bili
zajedno.”
Drhtaj prođe kroz mene i moj glas je bolan od emocija. “Ne
mogu da podnesem da gledam njihov karmin na tebi,
Remingtone neću im dozvoliti da te ljube. I ovo ne pričam zbog
trudničkih hormona ili zbog moje nesigurnosti! Prije puno

244
vremena sam ti rekla da ne ţelim da te dijelim. Neću da te
dijelim!”
“Šššš dušo, niti to očekujem od tebe, niti to ţelim.” Svuče
ostatak moje poderane haljine sa ramena i pusti da se raširi oko
mene po stolu. Spusti me dole i gleda kako sam raširena za
njega sa koljenima razmaknutim na strane. Dodiruje me svuda -
moje ruke, moje noge, poseţe rukom između mojih grudi - dok
se naginje nad mene. “Trener je zamotavao moje ruke, imao
sam slušalice na ušima. Nisam ih vidio sve dok nisu bile svuda
po meni. To se više neće ponoviti. Ni jednu nisam poljubio. Ni
jednu. Nijednu osim mog malog dinamita.”
Nagne se do mojih grudi i počinje da liţe jednu moju
bradavicu kroz grudnjak, uvlačeći palac ispod običnog bijelog
pamuka, pomjerajući materijal ka dole i hvatajući ispupčenu
bradavicu. “Lizat ću ih i sisat ću ih i radit ću s njima sve što
poţelim.”
Moje srce počne da pumpa vrelu krv kroz moje vene dok
spušta materijal i sa druge strane liţući osjetljivu nabreklinu,
šaljući tako munje zadovoljstva kroz cijelo moje tijelo. Moje
grudi su veće, ispupčenije, a bradavice su tamnije i krupnije i on
ih zgrabi zadivljeno kao da istraţuje novu teritoriju. Zvuk koji
protutnji kroz njegova prsa, učini da i ja zastenjem migoljeći se
ispod njega od potrebe. Njegove oči se podignu do mojih kada
me čuje, grabi moje kukove i povlači me ka rubu stola, moja
guza visi preko stola i on otpušta svoju trenerku. Odjednom
osjetim koliko je tvrd, njegova tvrda erekcija se češe o moj
natopljeni ulaz dok se naginje i opet liţe moje grudi, a njegova
tvrdoća je naslonjena na moje međunoţje.
“Osjetljiva?” Stisne jednu moju bradavicu svojim palcem, a
zatim i drugu, njegove ruke su hrapave ali njeţne. Izvijem se i
245
zastenjem njeţno. Ţelim modrice, ţelim da me boli, ţelim da
me boli sva moja koţa i svi moji mišići baš kao što me sve boli
iznutra od ljubavi prema njemu.
“Da,” dahćem i osjetim knedlu u grlu, a suze od ţelje su u
mojim očima.
On uzima moje usne u halapljivi poljubac, onda spusti
glavu i zastenje uz moj vrat, “Bruk.” Mazi me između nogu i
gura svoj palac u mene dok okreće glavu i i ljubi me petljajući
svoj jezik sa mojim. Moja unutrašnjost zadrhti kada se on
odmakne i posmatra kako razvratno izgledam dok me jebe
palcem.
Vidim sirovu potrebu na njegovom licu dok me gleda, onda
podiţe ruku i liţe svoj mokri palac. O boţe, gledam ga - tako
muţevnog, još uvijek sa svojim dječačkim šarmom i svojom
raštrkanom ludom crnom kosom i ja za skičim i zastenjem zato
što ga ţelim, ţelim ga, ŢELIM GA.
“Ti si neumorna, šta ţeliš?” Potreba u njegovom glasu učini
da zadrhtim i kaţem, “Ţelim da te liţem kao što si ti lizao
mene,” i on klimne glavom i savije se i prvo mi da svoj jezik,
onda me uzme za potiljak i stisne uz svoj vrat.
Vlaţna i vatreno vrela, njegova koţa je svila ispod mog
jezika. Jeza prođe kroz mene kada se podignem i uzmem ga za
kosu i za sisam njegovu gornju usnu svojim ustima. Ima okus
seb, i ima okus ţelje. Ljubimo se ţestoko i moj dah zastaje još
više. On trga moj grudnjak dok mu grizem donju usnu i diše
duboko kada svuče moje gaćice i odmakne se da bi me
pogledao sada potpuno golu. Njegove oči ostavljaju trag na
meni, on me proţdire. Gleda u moje grudi kako skaču, gole i
punije nego ikad prije i znam da ţudi za njima. Uzme jednu i

246
osjećaj je kao da me prvi put dotiče. To je ono što on radi mom
tijelu. To je ono što se desi mom tijelu poslije njega.
Dodiruje moju drugu dojku i onda ih odjednom uzima obje
i mazi ih i igra se sa njima, gledajući u to što radi svojim sjajnim
tamnim očima.
Njegova usna krvari od mog ugriza, a njegova prsa su
prekrivena slojem znoja. Kaţem mu, “Ujela sam te.”
“Samo stavi svoje usne na to.”
“Remi...”
“Stavi svoj jezik na to.” Savija se opet i gura moje usne
svojima i ja ga njeţno poliţem, isto kao što ţivotinja
instinktivno čisti svoju ranu. Za šišem njeţno zakrvavljenu
usnu. On povuče svoj nos uz moj, a onda poliţe moje usne.
Zagrlim ga i obavijem svoje noge oko njegovih kukova.
Potreba proleti kroz mene, kada me zgrabi za guzu i
podigne u zrak. Podignem svoju pozadinu da bih mu pomogla,
i tako sam pijana od ţelje i vid mi se zamagljuje dok me nosi
nekoliko koraka do kauča.
Ljubi mi vrat dok me spušta i onda protrlja palcem po
mojim bedrima, tačno ondje gdje sam vlaţna i ja zastenjem
njeţno. “Jesi li spremna za mene?” Njegov glas zaškripi na
mom uhu dok mi miluje vlaţne nabore svojim prstima. “Budi
spremna za mene.”
Gura u mene svoj srednji prst i navlaţuje me još više, a ja
sam već natopljena, tako da lagano klizi u mene. Zgrčim se i ne
mogu da se suzdrţim od svršavanja dok on miluje moju
unutrašnjost.
Povuče usne niz moje tijelo i savije svoju tamnu glavu,
njegov jezik klizi po mom klitorisu, liţući me njeţno dok me
drţi za bedra. Stisnem mu potiljak, gledajući ga kako mi to radi.
247
Zatim klekne na kraj kauča, zgrabi moje kukove i povuče me
nekoliko inči dole - i počne da me pritišće. Pun. Vreo. Ĉvršći
nego bilo šta što sam ikad dotakla. Izvijem svoje tijelo i
zastenjem kada počne da stavlja svaki inč sebe u mene, dok su
moje oči zaključane na njegovim, a njegove na mojim. Obuhvati
moje lice i povuče palcem po mojoj donjoj usni, povlačeći je
grubo s puno ljubavi, dok nastavlja da ulazi u mene, sve dok
me ne ispuni potpuno.
Zacvilim kad počne da pomjera kukovima.
Nagne se nad mene i poljubi mi uho. “Nedostajao sam ti.”
Okrenem glavu i poljubim mu usta, dahćem dok podiţem
kukove. “Mislim da nikad nisam bila ovoliko vlaţna i otečena.”
“Ja nikad nisam bio ovako tvrd.” Izvuče ga, a onda ga vrati
nazad, polako, sa puno zadovoljstva. Osjećam kako me
razdvaja, otvara me, uzima, onda me napušta... zacvilim i
spremim se da ga preklinjem da ga vrati u mene i on ga vraća...
ulazi u mene... mišići na njegovim rukama, keltske tetovaţe i
slovo B, se rasteţu dok se on pomjera. Treći put, stavlja moje
ruke iznad moje glave i zabode se jače i od tog pokreta moje
sise se trzaju.
Počnem da vrištim i on taj vrisak priguši poljupcem. Dišem
duboko, udišući njegov miris.
“Volim te...” zagušim se.
On prestane da se pomjera u meni, diše teško. Duboki,
grleni zvuk se proţima kroz njegovo grlo, okreće glavu i
počinje da mi liţe uho. Onda spusti ruke oko mene, kao da ţeli
da me zaštiti, dok počinje da me nabija brzim ritmom, odlučnim
i sirovim.
Skoro da zaplačem kada podignem kukove i okrenem
glavu ka njegovom uhu, dahćeći dok on uţiva u mom vratu,
248
stišće moje grudi i jebe me brzo i ţestoko. “O boţe...
Remingtone... Remingtone...”
Nasloni svoje čelo na moje dok njegovi kukovi nastavljaju
stručno da se nabijaju u mene; onda spušta palac i počinje da mi
mazi klitoris, a njegov se čvrsti i pulsirajući kurac pomjera u
meni. Opustim se i slomim, drhćeći ne kontrolisano dok on
uzima moja usta i ljubi ih slasno. Ljubav, poţuda, potreba,
protutnjaju kroz mene kad svršim ispod njega.
“Jesi li u redu?” pita, usporavajući svoje pokrete dok ja
nastavljam da svršavam.
“Da!” Svaki inč mene vrišti. Izvijem se prema njemu i
uvijem se uz njega, ţeleći više, ţeleći njega. On zareţi kao da
više ne moţe da se suzdrţi i izvlači se, a onda ponovo uđe
nazad, idući naprijed jače, drţeći me jednom rukom oko struka
dok se ja izvijam i on me drţi u mjestu jednom rukom dok ulazi
u mene. Zastenjem i kaţem, “Remi.”
Njegove oči me prţe dok povlači ruku preko mog vrata i
između mojih grudi, a zatim se naginje da me liţe opet. “Moja,”
prišapće njeţno, podsjećajući me.
“Tvoja, tvoja,” kaţem dok orgazam raste u meni.
Pritisne svoj nos o moje uho, reţući dok svršava, vreo je u
meni, njegovo veliko tijelo se zateţe iznad mene i grleni
animalistički zvuk izlazi sa njegovih usana i opet kaţe, “Moja.”
Nakon što svrši, drţi me u rukama par trenutaka, zatim me
podiţe, još uvijek ne izlazeći iz mene, zabijem nos u njegov
vrat. Nosi me do kuhinje i uzme dvije zelene jabuke u jednu
ruku, daje meni jednu dok nas vodi ka glavnoj spavaćoj sobi.
Zagrizem je zvučno kad se smjestimo ispod prekrivača, a
on još zvučnije zagrize svoju. Ljubimo se malo i on ima sočni
ukus limunkaste jabuke. Prvi završava sa svojom, a onda liţe
249
sok sa rubova mojih usana, ponudim mu i svoju jabuku, jer
pretpostavljam da je još uvijek gladan. Zagrize veliki zalogaj,
smiješeći se kada je ja okrenem i zagrizem sa njegove strane.
Njegove noge se pokreću neumorno ispod plahte, znam da
moj hiperaktivni, večeras neće spavati, ali ako bude ţelio da
vodi ljubav sa mnom cijelu noć, rado ću pristati. Nadam se da
hoće. Pomjerim se da bih ga zadrţala još uvijek u sebi, dok
oboje jedemo moju jabuku i zagrizamo je na suprotnim
stranama u isto vrijeme. Smijemo se oboje i ja kaţem, “Sada je
naša beba veličine šljive.”
“Šljive?” Otvori usta i ja mu dam još jabuke, a drugom
slobodnom rukom pomjerim prste da bih oblikovala šljivu.
“Šljive,” ponovim.
“Tako mala,” kaţe njeţno, stavljajući ruku na malu
izbočinu na mom stomaku.
“Tako mala,” uzdahnem, uvijajući se uz njegovo veliko
vrelo tijelo, puštajući mu da dovrši moju jabuku i da poliţe sve
kapljice soka koje padaju po mojoj koţi.

NAŠ SVET KNJIGA

250
 15 Poglavlje

KAKO OBORITI DRVO

Remi je potpuno zaljubljen u moj četveromjesečni trudnički

stomak. Počinje baš da se vide i to ga uzbuđuje. Ne i više je
nego uzbuđen. Ja sam uzbuđena takođerr - jebeno volim svoj
trudnički stomak! Osjećam se divno. Nema više mučnine. I čini
mi se da nekako 'blistam', ali mislim da to ima puno sa načinom
na koji Remi vodi ljubav sa mnom, a ima i beba koju je stavio u
mene.
Svako jutro mjeri moju izbočinu svojim rukama kada stojim
proučavajući sebe ispred velikog ogledala u našoj hotelskoj
sobi. Ĉim god da je zauzet (tušira se, pere zube), on će prekinuti
i izaći da me proučava takođerr, njegov pogled blista od ponosa
dok kad me obuhvati prstima i počne mjeriti. Njegov glas je
drzak ovog jutra. Upravo smo se probudili i on je gol, leţi
naslonjen iza mene, njegovo veliko tijelo se savršeno vidi na
ogledalu ispred mene i on sagne glavu i priljubi se uz mene.
“Misliš li da jedeš dovoljno?” Prišapće u moje uho u istom
trenutku kada me pritisne uz sebe i dodirne usnama udubinu
na mom vratu.
“Neću početi da jedem kao ti!” kaţem dok se okrećem u
njegovim rukama i spajam prste na pozadini njegovog vrata,
cereći mu se kao neka zaljubljena budala kakvu je napravio od
mene. Zaigrano ga ubodem u njegove jamice. “Ustanovili smo
da imaš problem. Jednostavno ţeliš da svi znaju da sam trudna
i zauzeta.”
251
 Podiţe me prema svojim usnama i utisne veliki poljubac na
moje, stiskajući me. “Tako je!”
Danas u teretani ţeli da mi pokaţe kako da ga oborim dole
- a posebno kako da oborim bilo koga ko mi je prijetnja. Sada
kada mogu normalno da hodam, čak i da trčim lagano, sa
potvrdom od doktorice, osjećam se kao milion dolara. Ali ono
što me najviše čini srećnom je način na koji me Remington
gleda. Posjednički, ovo je moja ţena, to je moje dijete. Pročitala
sam da je sasvim normalno biti vreo i napaljen u trudnoći, ali ja
zaista ne mogu da ga ni pomirišem, a da ne osjetim istog
momenta goruću ţelju da razderem njegovu odjeću i skočim na
njegove seksi kosti. I to radim skoro dva puta dnevno, na račun
njegovog potpuno muškog zadovoljstva.
Nije crn skoro dva mjeseca otkako sam se ja vratila, ali
primijetila sam da se tajno dogovara o nečemu sa Pitom i
Rajlijem. Ĉinjenica da su njih trojica tako tajanstveni me brine.
Mislim da to mora da se tiče Nore, ali kada sam mu rekla da mi
je Nora ostavila poruku i da ona ne ţeli da mi radimo ništa
povodom toga i da ću čekati do finala da bih pričala s njom,
samo se tiho nasmijao i rekao mi, “Ostavi to meni, u redu?”
Ali nije u redu.
Ja sam prestravljena.
Ovog jutra imao je čudni sastanak sa Pitom i Rajlijem u
našoj dnevnoj sobi. Pogledao je u mene i tiho me pitao, “Mogu
li da popričam sa momcima nasamo na trenutak?” I od tada,
potpuno sam zabrinuta zbog njihovih planova.
I to je jedina stvar koja mi se ne sviđa u trudnoći. Prezirem
činjenicu da se prema meni odnosi kao prema imbecilnom,
slabom, njeţnom cvjetiću.

252
 Ne, gospodine. I danas ću to da dokaţem u teretani kada
zapravo, uspijevam da oborim Remingtona Tejta – u prkos
trudničkom stomaku.
Gledam ga kako radi trbušnjake, diše brzo i ujednačeno,
udiše, izdiše, udiše, izdiše. Gledam ga kako radi tri runde
preskakanja uţeta i tri runde boksa sa sjenom - zamah, udarac,
zamah, udarac, obrana, saginjanje... njegova prsa su znojava i
čisto muško savršenstvo, intenzitet kojim vjeţba čini da se
potpuno zagrijem. Trener galami na njega sa strane, dok Rajli
mjeri njegovu brzinu i piše bilješke.
Kada je Remington natopljen zovne me u ring i ja sam se
zagrijala u potpunoj i totalnoj poţudi.
“Spremna?”
Klimajući glavom po penjem se u ring.
Na sebi imam kostim sa patentom pozadi, na sredini leđa,
njegove oči me upijaju i mogu da se zakunem da me prţe gdje
god me pogledaju. Podigne pogled do mojih očiju. “Spremna?”
Pita drskim glasom.
“Nemaš pojma koliko sam spremna. Razbit ću ti guzicu i
osjećaj će da bude savršen.”
“Prvo me udari u cjevanicu, pa onda u guzicu-” Povuče me
bliţe, njegov dah je vruć i vreo na mom uhu dok mi šapće,
“Ključna stvar da bi me oborila jeste da me izbaciš iz ravnoteţe.
Ako sam ja uravnoteţen ili bilo ko drugi ko je puno teţi od tebe,
nikad nećeš uspjeti da me oboriš.”
“Okej,” kaţem kada me pomakne na stranu, jer ja sam ta
koja je izbačena iz ravnoteţe zbog njegove blizine.
“Udari me u cjevanicu i poljuljat ćeš me, onda zamahni
nogom kao što si to uradila prošli put i udari me u najslabiji dio
pete - i gledaj dok to radiš! Hajde, udari me i obori me.”
253
 Leptirići nervoze počinju da lete po mom stomaku,
zastenjem i prevrnem očima. “Mislim da ću se opet povrijediti.
Remingtone, ti si još uvijek drvo.”
“Počni sa jebenom cjevanicom.” Mahne mi da mu se
primaknem, njegove usne su uvijene u smiješak, njegove jamice
su seksi i zaigrane. “Hajde. Odrţi svoju ravnoteţu i izbaci me iz
moje.”
Pogledam ga u njegove zaigrane, svjetlucave plave oči i
cijelo moje srce osjeća tonu ljubavi, kao da sjedi na meni.
“Povrjeđivanje tebe je nešto čemu se protivi cijelo moje biće,”
kaţem dramatično, kao da iskreno vjerujem da bih ga mogla
oboriti.
“Nećeš me povrijediti nimalo,” kaţe smijući se.
Zatim ga uhvatim za vilicu i poljubim u ugao usana prije
nego se odmaknem i počnem da isteţem noge. “U redu, moj
ponos kaţe da ovo mora biti završeno. Šta da si ti Škorpion?”
Namršti se. “Oboriš ga, dušo, istog trenutka. Dođi, zaljuljaj
moj svijet, moj mali dinamitu.”
I jesam. Udarim ga u cjevanicu, usredotočim svu svoju
teţinu na to, sve dok on ne kaţe “uh”, onda brzo zamahnem
svojom nogom, uhvatim pozadinu njegove noge i osjećam kako
ga obaram iste sekunde kad sam ga dotakla. Ali to je
Remington Tejt i u prirodi mu je da je stabilan. Uspravi se
izbacujući me iz ravnoteţe. Za skičim kada počnem da padam i
on me hvata u trenutku i baca se na leđa prekidajući moj pad.
Ceraka se dok ustajemo u sjedeći poloţaj.
“Pustio si me da pobijedim,” suzim oči optuţujuće.
Prodrma glavom. “Ne, uradila si to svojom zaslugom,”
uvjerava me.

254
 “Ti si veliki i nevjerovatno vični laţov,” kaţem upirući
prstom na njega.
Za cereka se i podigne me u svoje krilo, milujući me po
repu. “Nije bilo toliko teško, zar ne?” pita, mazeći rukom moj
obraz.
“Nije,” dišem, a onda kaţem njeţno u njegovo uho tako da
me samo on moţe čuti, “ali si ti bio toliko tvrd.”
Pogleda u moja usta i ja se pomjerim na njemu. Sagne glavu
i pomiriše me, osjetim trnce kako se šire po mojoj koţi kada
njegov nos dotakne moj vrat.
“ Sviđa li ti se kad sparinguješ sa mnom?” Pitam dok
stavljam ruke na njegova ramena, postajući uzbuđena i
zagrijane zbog njegove ogromne erekcije ispod mene.
“Hmm,” kaţe dok podiţe ruku i obuhvata moj potiljak.
“Sviđa mi se kad sparujemo ovako...” Poljubi me njeţno i ugura
svoj jezik u moja usta, osjetim elektricitet kako prelazi sa
njegovog jezika na cijelo moje tijelo. On je sav mokar od vjeţbi i
vreo je i ţedan, a ja se osjećam još vrelije i ţednije kad se
oslonim na njegova prsa, njegovi mišići i čvrsti dok ga jašem.
Zgrabi moj rep u šaku, drţeći me na mjestu dok podiţe
glavu i lagano i otresito kaţe, “Rajli...”
“Da, reći ću Treneru.” Rajli jedva zadrţava smijeh u svom
glasu dok uzima neke peškire i pića i kreće ka izlazu.
“Remington...” za gunđam.
Njegove usne se sočno uviju u uglovima dok prstima počne
da otkopčava moj patenat na leđima i Rajli vikne Treneru, “Hej
Treneru, moramo izaći, jer Remington ţeli nasamo da ostane sa
Bruk!” nestanu iza vrata teretane i kada ih zatvore, Remington
vrelim pokretima povlači usne po mom vratu. “Nije moguće da

255
nešto moţe biti ovako prelijepo,” promrmlja dok me mazi
rukom niz kičmu.
“Znaš, moţemo samo da se ljubimo, jer je gotovo nemoguće
da izađem iz ovog kostima,” prišapćem.
“On se skida,” kaţe, liţući me. Drţi me za vrat dok mi ljubi
usta. A onda slobodnom rukom nastavi da otkopčava patent na
kostimu. Za skičim i zastenjem, jer nikad prije nismo probali
ovo dok nosim na sebi nešto ovako komplikovano.
“Moţe da se skine, ali ne lako.”
“Hajde da samo napravimo malo mjesta za mene,”
promrmlja vrelo uz moju vilicu dok uzme rub materijala na
mojim nogama i povuče ga pomalo sa svakog bedra, a onda
povuče kostim i podere ga po šavu. Osjećam kako me dotiče
zrak po mom međunoţju kao i po mom cijelom biću. Uvuče
ruke pod kostim i kaţe, “Drţi se za moj vrat,” dok raskida i
svlači moje gaćice. Odbaci ih, a njegove oči svjetlucaju i navala
uzbuđenja me obuzme kao oluja.
“Oh, molim te.” Vračajući glavu do moje, uzimam njegove
sočne usne dok se moji kukovi očajno ljuljaju iznad njega.
Podigne me na tren i skine svoju trenerku i vrati me dole sa
jednom rukom na mom kuku, ta jedna ruka je dovoljno jaka da
me spusti i postavi na sebe. Velik. Vreo. Tvrd. Moj. Zastenjem i
poliţem ga po vratu, izgubljena dok se moji zidovi stišću
primajući ga. On zgrabi moju glavu i uzme moja usta ţestoko.
On me pomjera, podiţe i spušta sa jednom rukom, a drugom
me drţi za potiljak, dok me ljubi, njegova usta su čvrsta i
dominantna, otvaraju se i kušaju me, povlače se i zadrkivaju.
Svršim brzo i jako, njegove ruke se stisnu kao kliješta, dok
moje kontrakcije pređu na njega. Njeţno zareţi i pušta me da ga
izmuzem. Onda me podigne i ponese preko ringa i nasloni me
256
na uţad. Jednom rukom me štiti i ni jednog milimetra nije
izašao iz mene. počne ponovo da se pomjera. Ja zastenjem
njeţno. Imam osjećaj kao da lebdim i jedino što me zadrţava da
ne odletim je njegova ruka, jedino što me drţi je njegova ruka
oko mene i njegov kurac u meni. Moj rep pada na moja leđa,
moje grlo se izvije dok ga on proţdire. Stenjem dok se on
pomjera i zabijem prste u njegove napete ruke, osjećajući kako
se njegovi bicepsi rasteţu i grče sa ostatkom njegovog tijela dok
se nabija u mene.
Ne pričamo. Nemamo potrebu da se izraţavamo riječima;
mi pričamo ovako. Podignem glavu i ugrizem ga, pa ga
poliţem i ostanem bez daha kada čujem kako on diše, njegovi
mišići se rasteţu i pomjeraju kako se on pomjera, sve dok ne
svršim opet. On nikada, nikada nije svršio prije mene - on čeka,
gleda me. Njegove oči potamne dok me gleda kako svršavam,
onda se njegova vilica stisne, a njegovo tijelo ukruti, dok uroni
duboko i zadrţi se tako i tako eksplodira, potpuno u meni, sa
mnom, koja svršavam oko njega, koja ga grlim, tresem i drţim.
Umjesto da se razdvojimo, mi jače stisnemo jedno drugo
kada završimo. “Ostani u meni,” molim ga. Hvatam zrak dok
moji nokti se zabadaju u njegova ramena.
Privuče me bliţe i zavuče ruku između mojih grudi, diše
teško, kao da je moja koţa njegov zrak, onda lagano ugrize vrh
moje dojke.
“Ţelim da ţivim u tebi,” kaţe svojim blagim glasom koji me
tjera da se istopim, onda me hvata čvršće, liţe i ostavlja svoj
ugriz, dok me njegova čeljust grebe po koţi. “Boţe, ţelim da
umrem u tebi.”

257
 Osjećam kako se moje kosti tope, ali čak i ovako opuštena
osjećam kako tornado njegove energije savladava moju. “Ti si
tako posesivan, znam da ćeš povući i mene.”
“Ne, nikada te ne bih mogao povrijediti.”
Nasmijem se njeţno. “To neće biti tvoj izbor. Povući ćeš me
za sobom, jer ja to dopuštam. Ti ćeš da budeš moj kraj
Remingtone Tejt, ali to je ono što ja ţelim.”
Njegovo lice se iskrivi od boli dok povlači zglobom po liniji
moje vilice. “Ne, Bruk. Zaštitit ću te čak i od sebe.”
Buljimo jedno u drugo na trenutak i odlučnost u njegovim
očima me samo uvjerava, da šta god da se desi, moj ţivot će
uvijek biti isprepleten sa njegovim, šta god da dođe, bilo dobro
ili loše. Hodaću uz njegovu stranu, trčati, boriti se, hvatati se za
njega i trčati za njegovim snovima, koji su sada postali i moji.
“Kao što si rekao, volim te iako će nas to ubiti,” prišapćem dok
milujem njegovo lice. “Svi ćemo umrijeti. Ali ja bih radije umrla
tako što ću te voljeti do pakla.”
“Dušo, ja sam taj koji će tebe da voli do pakla,” kaţe
nejasno, stiskajući me, nasmijavajući me i čineći me potpuno
srećnom. “Remi... gdje će se roditi naša beba?”
Ispravi se i podigne me u rukama, dok su moje noge još
uvijek omotane oko njegovih kukova i tako prelazimo preko
ringa. “Gdje god ti to ţeliš. Sezona će se tada završiti. Mogu da
te odvedem gdje god poţeliš.”
“Razmišljala sam da zadrţim svoj stan. Nisam mislila
produţim najam. Ali moţda bi bilo pametno da imamo neku
bazu, neki temelj. A ja imam i dodatnu sobu u kojoj sam
vjeţbala jogu i mogu da je pretvorim u dječiju sobu. Melani bi
sve to dekorisala...”

258
 Posjedne nas na stolicu u uglu ringa, gdje nas čeka korpa sa
peškirima i pićem. Uzima peškir i odmakne me malo na svom
krilu i počne da me čisti, njegovo lice je opušteno i mirno. “Reći
ću Pitu da produţi tvoj najam na godinu dok ne nađemo nešto
drugo,” kaţe. “Moţeš da iskoristiš karticu koju sam ti dao za
šta god ţeliš.”
Omotam rukom njegov vrat i bocnem ga u skrivenu jamicu.
“Znači, zvanično me zadrţavaš kao svoju djevojku i uposlenu?”
Zgrabi me za potiljak, nagne mi lice prema plafonu, liţe me
od brade do usta, gdje grubo spoji svoja usta sa mojim.
“Zvanično, ti si moja!”

***

“Da li idemo standardnim putem vezano za vakcinaciju ili

ćemo naći pedijatra koji će raditi s nama posebnim
rasporedom? Toliko puno dokaza je objavljeno kako su vakcine
uzrokovale autizam,” kaţem Remingtonu jedne noći.
Jedem tone povrća. Ĉitala sam da različite boje povrća
pruţaju različite antioksidanse. Zeleno povrće pruţa drugačije
od ljubičastog i narandţastog, tako da svakog jutra jedem dugu,
kao i svakog podneva i večeri. Sve najbolje za Remingtonovu
bebu.
A ananas je glavni. To je jedino što ţelim da jedem. Ĉim
stignemo na neku novu lokaciju, Remington naređuje Dajani da
pronađe svaki organski ananas. Blendiram ih sa bananama i
pravim smutije. Jedem ih i sa crvenom paprikom. Dajana mi ih
isprţi sa puretinom. Ja sam ananasno čudovište i Remington je
totalno zadivljen zbog toga.

259
 “Ja mislim da je djevojčica,” Dajana mi je rekla jučer, “Zato
što ţudiš za slatkišima. Ali ti izgledaš tako lijepo. Kada si
trudna sa djevojčicom - barem kada sam ja bila trudna sa svojim
curama, izgledala sam kao govno.”
“Zašto?”
“Zato što djevojčice kradu tvoju ljepotu. I ljubav tvog
muškarca.” Njene usne se iskrive dok posmatra moj stomak,
suţenih i znatiţeljnih očiju. “Ali ja svoje cure ne bih mijenjala ni
za šta. Jesi li radila ono što rade sa prstenom i koncem preko
stomaka za određivanje spola?”
“Nisam,” i ona mi objašnjava kako se zaveţe konac za
prsten i kako se to drţi iznad stomaka i gledaš ako kruţi onda je
dječak, a ako ide po liniji onda je djevojčica. To mi je zvučalo
tako blesavo, ali naravno, sada leţim gola na krevetu i drţim
prsten, koji sam posudila od Dajane, iznad svog stomaka.
Remington igra šaha na svom iPad-u, naše glave su naslonjene
dok on radi svoju stvar, a ja svoju. Idemo u Austin za par
sedmica i znam da postaje nespokojan, jer ne spava dovoljno.
Oduševljava me način kojim se koristi šahom da bi se
umirio. Nisam imala ideju da je igrao šaha svih tih noći prije
kada bi bio neumoran i uzimao svoj iPad, odmarajući se na
meni.
Dok veţem konac za prsten on mi kaţe, “Izabrat ćemo
doktora koji nam se sviđa i unajmit ćemo ga da radi s nama po
našem rasporedu,” klimnem kad konačno objesim prsten iznad
mog stomaka i gledam kako se kreće. “Okreće li se u krug ili ide
u liniji?” Pitam.
Prekine sa igrom i ostavi iPad na stranu i pogleda me.
Mislim da je dječak, jer mi je stomak spušten nisko i uvijek

260
spavam na lijevoj strani, a moja kosa je tako čvrsta i sjajna, ali
nisam sigurna koliko istine ima u tim bapskim pričama.
“Radi oboje,” odgovorim sama za sebe, smiješeći se. “Kakav
neuspjeh!” Za skičim kada me zgrabi za podlaktice i povuče na
sebe.
“Šta bi ti ţeljela da bude?” Pita dok mi kači opušteni
pramen kose iza uha.
“Nije mi bitno. Samo sam znatiţeljna.”
“Moţeš saznati,” kaţe. “Odvest ću te doktoru i moţeš
saznati, ali ja ne ţelim da znam.”
“Zašto ne ţeliš?” Ovijem ruke oko njegovih i gledam u
njegove plave oči. “Bojiš li se da ćeš ga voljeti previše, prejako,
prije nego ga i upoznaš?”
“Šta god da kaţu neće biti stvarno, sve dok to ne budemo
drţali u rukama.” Nasloni se na leđa i pomakne me na stranu,
onda me uzme za potiljak i postavi moje lice uz svoj vrat,
zatvorim oči i njeţno ga liţem kako mi je pokazao da mu se
sviđa. On je tako velik, voli tako jako, bori se tako jako. Dajem
mu ono što nikada nije imao i nikada nije ni znao da ţeli. On se
tako boji nade...
Slijedećeg dana, šetkam po strani dok ga gledam kako
udara tešku vreću. Bam. Bam. Bam. Vjeţbam jogu i isteţem se
pomalo, kada osjetim čudni udarac u mojoj utrobi. Osjećam kao
da me nešto iznutra udara, na način na koji tatica udara tešku
vreću.
Moje srce poskoči i ja odskočim jednako jako na svoja
stopala.
“Remingtone. Remi! Remingtone jebeni Tejte!”
Okrene se i prekine sa udaranjem, zadrţavajući vreću
jednom rukom.
261
 “Osjeti ovo!” Skinem njegovu rukavicu drhtavim rukama i
bacim je na stranu, stavim njegovu ruku na svoj stomak, moje
srce radi kao ludo. Hajde, malena bebo...
Remington se namršti zbunjeno. Udarci počnu.
Suzi oči pritisne svoju veliku ruku čvršće, njegove oči skaču
do mojih. “Je li ovo...?”
Klimnem glavom.
Odjednom, zabljesne me bijelim privlačnim osmijehom,
njegove jamice su duboke kao nikad, njegove oči plavlje nego
more na Tahitima i on saginje glavu da bi pričao sa bebom.
“Reci joj da to uradi opet,” prišapće.
“Ona ne obraća paţnju na mene.” Moje se usne oblikuju u
osmijeh dok ga zaigrano gurkam. “I ovo je on. Mislim, zato jer
je moja kosa sjajna i stomak mi je nisko. I ima dobar udarac.
Ako ga zamoliš lijepo, moţda ti i pokaţe još neki.
“Udari jednom za tatu i hajde da nastavimo!” Trener
galami sa druge strane vreće.
Remi mi se nasmiješi dok Rajli prilazi, šepureći se lijeno
šarmerski.
“Pomjerio se? Isuse, moram to osjetiti,” pruţa ruku.
“Nemoj da bi je dodirnuo,” Remington zagrmi, udarajući
ga po ruci.
“Druţe, ona mi je kao sestra-”
“Ruke nazad, Rajli,” upozori ga, gurajući ga na stranu
jednom rukom.
Rajli počne da se smije glasno, dok me Remington privlači
bliţe sebi jednom rukom, a drugom me drţi preko stomaka,
naši pogledi su zaključani jedno na drugo dok čekamo kao dvije
ludice da se beba pomakne.

262
 Kada beba udari opet i on počne da se smije, ja sam tako
puna ljubavi, zagrlim ga. “Je li ti ovo dovoljno stvarno?” Dišem,
a osmijeh mi pleše na usnama, dok naslanjam glavu na njegovu,
moje nozdrve upijaju ukusni miris koţe, njegovog sapuna i
znoja.
“Ovo izgleda jebeno nestvarno,” prišapće, njegove oči su
pune ţivota i sreće, kao da je u pitanju neko takmičenje, počinje
da ljubi moje čelo, moj nos i moju bradu; onda me uzima za
struk i podiţe me i baca u zrak, ispustim zvuk skičanja dok me
on hvata.
“Remingtone Tejt, ti si jedini muškarac koji baca tako svoju
trudnu djevojku.”
“Ona je mali dinamit i ona to voli!” Baci me opet.
Te noći, po prvi put, pustimo bebi njegovu prvu pjesmu.
Remi stavi svoje slušalice na moj stomak i pusti Kridsovu,
“Raširenih ruku.”
Pjesma govori bebi kako će mu on pokazati svijet i kako će
ga prihvatiti raširenih ruku, kunem se da mogu da osjetim kako
je bebi ugodno, dok se njegov seksi, prelijepi otac ispruţa pored
mene i počinje da me ljubi.
“Je li dobila moj zamah?” pita između njeţnih poljubaca
dok čujemo muziku kako se uvlači u moj stomak.
“On je definitivno dobio tvoj zamah, jer se, naravno, sve
radi o tebi,” njeţno ga zadirkujem, uzimajući njegovu vilicu u
ruke.
Smije se. “Sve je o meni?”
“Sve. Svaki dio. Moj cijeli ţivot,” kaţem dramatično i to čini
očiglednim moje pretjerivanje, ali njegov osmijeh je tako
zasljepljujući i tako ogroman, njegov veliki lavlji ego je popunio
sobu i ja ga potapšem po vilici i nasmijem se i zbog nekog
263
razloga, jednostavno moram da kaţem opet, samo da bih
gledala u taj široki osmijeh na njegovom licu. “Da, Remi, sve je
o tebi.”

NAŠ SVET KNJIGA

264
 16 Poglavlje

AUSTIN NAS ČEKA

“Kruţi vijest po svim naslovnicama da je Riptajdova

djevojka trudna,” Pit kaţe dok letimo za Austin.
Sada i Dţozefin leti s nama i danas sjedi sa Pitom, Rajli i
Remington su u jednom odjeljku dnevnog boravka dok trener
sjedi na klupi, a Dajana i ja smo zauzele drugi odjeljak dnevnog
boravka. Ĉini se da Remi i Rajli raspravljaju o mojoj sigurnosti
tokom dvije naredne borbe u Austinu. Navodno, pribliţavamo
se polufinalu i sada će Škorpion da se bori u istim noćima kao i
Remington.
Dio mene je nestrpljiv da vidim da li ćemo naletiti na Noru
tokom borbi, dok se drugi dio boji ishoda tog susreća.
Remi je mrzovoljnog, prezaštitničkog i lošeg raspoloţenja.
Ĉinjenica da njegovi sjebani roditelji ţive u Austinu i da je
prodao kuću u kojoj obično boravimo, ga dodatno nesumnjivo
iritira. Pit je iznajmio drugu kuću da bi nas drţao što dalje od
medija, ali ni to Remija nije smirilo. Znam da mu se ne sviđa ni
pomisao da sam u istoj drţavi sa Škorpionom, a još manje da
dijelimo isti poštanski broj.
Dok pokazujem Dajani slike paleta boja za bebinu sobu koje
mi je Melani poslala, čujem Remingtonov niski glas, kao da ne
ţeli da čujem šta govori, ali u isto vrijeme je i zapovjednički.
“Bilo ko da joj priđe ili čak i da je pogrešno pogleda, reaguješ
odmah.”

265
 Krajičkom oka vidim Pita kako mrko klima glavom dok
poravnjava rukom svoju crnu kravatu. “Ne brini Rem, zaštitit
ću je kao da je moja.”
“Ona nije tvoja, seronjo. Ona je MOJA.”
“Gospodine Tejt,” Dţozefin ga prekida, “Ja ću biti u
pripravnosti i postarat ću se da ona ni na koji način ne bude
uznemiravana, niti da bude u nekoj opasnosti.”
“Stvarno volim ovu plavo - zelenu kombinaciju,” Dajana
kaţe, isključujući me iz druge konverzacije na drugom dijelu
aviona.
Vraćajući pogled na paletu boja, tuţno joj kaţem, “Voljela
bih da je ona stvar sa prstenom istinita. Remington ne ţeli da
zna, a ja ne ţelim da saznam od doktora i da slučajno izletim
pred njim.”
“Hej!” Rajli viče iz drugog odjeljka. “Kako ćete ga nazvati?”
Remingtonova ramena su pogrbljena dok se naginje
naprijed i posmatra nešto što mu Pit pokazuje na svom telefonu
i mislim da me čak i ne čuje dok kaţem, “Ako bude dječak
nisam baš ništa smislila do sada. Ali imam savršeno ime ako
bude djevojčica.”
“A je l', a koje?” Rajli pita, naslanjajući se znatiţeljno na
svoje ruke.
“Iris,” kaţem njeţno. Remington se istog trenutka okreće
prema meni, a intimnost u njegovom pogledu buši i prţi moje
tijelo kao talas poţude i ljubavi koji me preplavljuje.
“Sviđa mi se Iris,” osorno kaţe, klimajući glavom sa
odobravanjem.
Pitu je sada potrebno mnogo više napora da opet povrati
Remingtonovu koncentraciju na to šta god da mu je pokazivao
na telefonu, jer Remi nastavlja da me gleda. I ja takođerr ne
266
mogu da se koncentrišem na ono o čemu Dajana priča, jer i ja
nastavljam da gledam u njega.
Jednostavno mi se čini pogrešnim to da se sva ova sjedišta
nalaze između nas, moj iPod je zakopan negdje u mojoj torbi, a
moj momak je daleko od mene.
Nagne se iz svog sjedišta koliko god je to moguće, i ispruţi
svoju veliku ruku preko prolaza između sjedišta. Ja zapetljam
svoje prste sa njegovim i sada je osjećaj kao što treba da bude.
On nastavlja da radi svoje muške poslove, a ja nastavljam da
pričam sa Dajanom o stvarima za bebu, dok su nam ruke
spojene.

***

Dok smo se Pit i ja smjestili u podzemlje Austina, imala sam

nesreću da primijetim dvije Škorpionove gorile kako nas
posmatraju preko ringa. Zatrepćem iznenađeno i istog trenutka
počinjem da traţim Noru u gomili.
Ne mogu da je vidim nigdje i kada se moja pozornost vrati
na gorile, otkrijem da je njihova paţnja još uvijek usmjerena na
nas.
Jedan tip ima obrijanu glavu, a drugi ponosno nosi
tetovaţu škorpiona na svom obrazu, istu kao što je imao i
njegov šef prije nego što mu je Remington iskruţio kada je
otišao po Noru.
Nora...
Pomisao na to da se ona bratimi sa Škorpionom i njegovim
minionima, izaziva u meni neki jadan osjećaj, a takođerr,
odmah se sjetim osjećaja kada je hiljadu noţica puzalo po mojoj
koţi. Rascijepljena sam između više poriva: da povraćam, da
267
pobjegnem, ili da odmarširam prema tim nasilnicima i
zahtijevam da mi kaţu gdje je moja sestra. Osjećam kao da se
moj kompas pokvario i da ne znam šta da radim, prema kome
da se uputim ili kako da reagujem, kako da sjedim na svom
sjedištu i nastavljam da ih gledam - osjećajući se kao mala
košuta, iako Pit sjedi pored mene, naoruţan do zuba sa svojim
spravicama.
Kada ta dva tipa polako ustanu i počnu da zaobilaze ring,
pomisao da prilaze pravo ka nama čini da se moja pluća polako
stišću. Moje srce počinje ludo da lupa pod mojim rebrima, dok
moja utroba nestrpljivo strepi.
Napet u svojoj plastičnoj stolici, Pit prišapće, “Vjerojatno će
gledati Škorpionovu borbu kasnije ili će proučavati
Remingtona. Provjeriti kako se bori, ima li nekih vidljivih
povreda. Molim te, za ljubav boţiju, nemoj da radiš ništa, samo
ih ignoriši.”
Gledam ih kad stanu ispred nas, a velika rupa mi se stvori u
stomaku. “Ne pomjeraj se, Bruk,” Pit me upozorava tihim
glasom.
Naročito sam svjesna svoje sada skoro šestomjesečne bebe u
mom okruglom malom stomaku, pa natjeram svoje oči da
gledaju cementni pod, dok se moje krve ţile šire po mom tijelu.
Moje noge se tresu i ja zaštitnički omotam ruke oko naše bebe,
čije srce smo čuli da kuca i koju ţelim daleko, daleko što je više
moguće od ovih ljudi.
Ali ova dvojica su oni kreteni koji su pokušali isprovocirati
Remingtona u klubu prošle sezone i pretvaranje da ih ne vidim
dok mogu da osjetim njihov smrad, ide protiv svih mojih
instinkta da ih udarim u gornji dio stopala i razbijem njihova
jaja.
268
 “Zdravo, Remijeva kučko. Ţeliš li nas moţda poljubiti?”
Jedan od njih kaţe podrugljivo.
Bijes vri u meni dok se redovi sjedišta počinju popunjavati
oko nas, tjeram sebe da zadrţim pogled na njihovim stopalima i
da se nadam da će brzo otići ili da će Pitu narasti malo veća jaja
pa da uradi nešto.
“Predlaţem vam da nestanete,” Pit kaţe smireno.
Ne pričamo s tobom, mršavi, pričamo sa ovom kurvom.
Ona se ne sjeća kako joj je pička bila natopljena kada je šef
natjerao da ga poljubi? Baš ovog trenutka, šef će iz jebati tvoju
malu sestru dobro i ţestoko, ispred svih njegovih djevojki.”
Moja glava se trzne na gore, a moje tijelo se zacrveni od
srama. Tresući se u svom sjedištu, stisnem svoje zube i šake sa
strana i priţeljkujem da imam par flaša da ih razbijem o njihove
lobanje. “Vratite se u rupu iz koje ste ispuzali i poručite vašem
seronji od šefa da će ga Riptajd zakopati ove godine!”
Ispljunem.
“Bruk,” Pit me upozoravajući hvata za lakat dok se ova
dvojica seronja smiju.
“Ţeliš da mu kaţemo to što si rekla? Remijeva najnovija
kurvo?” Ćelavi pljune na pod, jedan centimetar od mojih
stopala. “Ţeliš li - kučko?”
“Ljudi, upozoravam vas da idete,” Pit ponavlja,
uspravljajući se na noge i poseţući rukom ispod sakoa.
Sada sam već u punom obrambenom modu, a moja krv se
pumpa kao luda dok im pokazujem srednji prst. “Recite mu da
odjebe i da će uskoro zaţaliti što moju sestru nije ostavio na
miru.”

269
 Odjednom, Dţozefin hvata tipove za kragnu njihovih
majica, a glas joj je varljivo miran dok pita, “Gospodo, traţite
pravu ţenu?”
Pit me povlači iz sjedišta i vuče me niz red dok moje srce
nasilno pumpa, jedva mogu da dišem.
“Šta je bilo to?” Pit me okrene, njegove oči gore u gnjevu.
“Malo bibera u spreju iz mog dţepa ti je dalo podsticaj da se
osjećaš jebeno ţivahno?”
“Pit, pravi si narcis. Zašto ga nisi iskoristio? Disali su nam
za vratom!”
“Bruk, molim te budi malo suptilna! Ne moţeš provocirati
onakve tipove. Ako se vrate tokom Remingtonove borbe i on
vidi da su oni na dva koraka od tebe, on će napustiti ring i
diskvalificirat će ga, a to je zadnje sranje koje nam treba...”
Odmakne se malo, uvuče duboki dah i namršti se. “Šta ti je
rekao maloprije u svlačionici? Ha?”
Sjećam se Remingtnovog zahtjeva jasno i istog trenutka moj
glas se spusti, “Da sjedim čvrsto u svom sjedištu.”
“Pa da! Moţda se njemu sviđa što si mali dinamit, ali ja ne
ţelim ovakve stvari da se dešavaju pod mojim nadzorom, a
sigurno ne ţelim da se oprţim.”
“Pit, Remi ne bi ţelio da sjedim savijene glave dok me
dvojica kretena prozivaju svakakvim imenima. Sigurna sam da
ne bi očekivao da radim ništa povodom toga.”
“On ne očekuje ništa da ti radiš povodom toga - zato je
postavio mene da pokušam da odrţim stvari pod kontrolom.”
“Da je on bio na tvom mjestu, on bi učinio nešto i da ja
nisam trudna i ja bih isto!”
“Ja nisam jebeni Riptajd, Bruk. Pogledaj me!” Pit pokaţe
prstima na sebe u svom odijelu i kravati. “Priznajem da nisam
270
trudan i da sam mogao iskoristiti jednu od mojih igračaka, ali to
bi samo podiglo sve vrste crvenih zastava i kad bi Remi izašao,
on bi primijetio da se nešto dešava oko tebe i napustio bi borbu.
Nije uvijek sve u napadanju. Boţe.”
“Pit, ţao mi je, razumijem. Hajde da sjednemo - drago mi je
samo da su otišli,” kaţem i oboje izdahnemo dok se vraćamo ka
našim sjedištima i smjestimo se nazad da gledamo borbe, ali
moje ruke se još uvijek tresu, a adrenalin kola mojim venama.
Prostorija je prepunjena ljudima do vremena kada je prva
borba najavljena iz zvučnika.
“Dobro došli, dobro došli, dame i gospodo...” čujem.
Buka i uzbuđenje nas okruţuju dok gledamo borce kako
dolaze i odlaze. Gledajući opet u svu tu krv, slušajući zvuke
lomljave kostiju, čini me zabrinutom.
Remi, o boţe... Sama pomisao kako bi mogao naletiti na
Škorpiona u svlačionici naoštri moju nervozu do plafona.
Udišem i izdišem duboko kada čujem Pita kako mi govori,
“Znaš šta, Bruk? Rekao mi je da ne ţeli da te niko gleda i u
pravu si - on bi ţelio da ih maknem od tebe što je dalje moguće,
istog trenutka. Ali jarane, nisam to shvatio tako dosljedno.
Pokušavam da smirim situaciju. Molim te shvati da ja moram
da budem hladne glave.”
“Razumijem, Pit, ali ti si,” preuveličano kaţem, “ti si kao
napunjen pištolj bez okidača.”
“Mi smo u direktnim pregovorima sa Škorpionom, Bruk,”
kaţe niskog glasa. “Zadnja stvar koju ţelim je da pogoršam
situaciju, jer bi to onda Remingtona koštalo mnogo više.”
“Šta?” Moje oči se rašire. “Da li znaš nešto vezano za
Noru?”

271
 “Samo to da ovaj put Remington stavlja stvari pod svoju
kontrolu - i ti bi trebalo potpuno da ostaneš izostavljena iz
toga.” Napući značajno usne i klimne glavom, ne mogu ni da se
raspravljam, jer je upravo Remington prozvan, njegovo ime
eksplodira kroz zvučnike i u gomili.
“Da gospodine, izvedite Riptajda za ove ljude!” čujem
spikera kako viče, a publika grmi, “RIPTAJD!”
Moje srce preskače, moja svijest istog trenutka mijenja fokus
na bljesak crvene boje koja prilazi ringu.
Ova borbena noć je vrlo značajna. Ne samo zato, jer smo
čuli da je Škorpion diskvalifikovan noć prije, jer se koristio
bokserima tokom borbe i ne zato, jer je Remington na prvom
mjestu što se tiče bodova, već zato, jer je Austin mjesto gdje je
on rođen - mjesto gdje on vjeruje u svojoj glavi, da je odbačen.
Ali ne od ove publike. O ne. Nikad od ove publike.
Arena odzvanja od krvoţednih vriskova kad Remi uskače u
ring, unoseći svu boju u taj bezlični i dosadni prostor.
“Ako večeras prođe bez gubitka, onda ćemo biti puno
ispred Škorpiona. To su sve dobre vijesti.” Pit kaţe.
Uzbuđeno klimnem glavom, a moje oči su fokusirane ni na
šta drugo osim na Remiju.
Rajli i trener zauzimaju svoje pozicije u uglu ringa, a
Remington svlači Riptajd ogrtač i predaje ga.
Kad je njegov protivnik prozvan, Remi diţe svoje ruke i
nasmiješi se publici, onda uperi prstom na mene – i ljudi počnu
da skandiraju “Bruk, Bruk, Bruk.”
On se smije, a moji obrazi su se zacrvenili, jer sam shvatila
da svi ovdje znaju za mene. Svi njegovi fanovi znaju da sam ja
trudna Riptajdova djevojka i šta fali. Mašem kao neki glupan i
pošaljem mu poljubac i volim to kako ga on uhvati i zalijepi na
272
svoja usta. I mislim da su to ljudi traţili kad su počeli skandirati
moje ime, jer onog trenutka kada je Remi podigao ruku da uhati
moj poljubac, publika je podivljala, a mi smo se zajedno
nasmijali.
Novi borac ulazi u ring, nedostaje mu fanfara s kojom je
Remi ušao i borba počne.
Remington je naročito razigran kad se bori protiv mlađih
boraca. Ĉini se da oni očekuju da on bude moćan, ali ne i tako
brz i mogu da vidim da ih to izluđuje. Puno puta izvodi laţni
napad, pruţi im malo igre i onda završava s njima bez imalo
milosti - da bi zadivio gomilu.
Večeras se bori protiv dvanaest boraca i završava borbe
natopljen znojem i sa malo modrica sa lijeve strane. Kada se
vratimo u iznajmljenu kuću, počne da ispituje Pita čim
stignemo u dnevnu sobu iz koje se velikim hodnicima odlazi u
sobe. “Sve je u redu izvan ringa?”
“Hm, otprilike.”
“Ima li nekih izviđača okolo?”
“Dvojica. Kao i obično.”
“Gledali su u Bruk?
“Uh...”
Okreće se i izvija obrve.”Jesu li jebeno pogledali Bruk?”
Pit prvo pogleda u mene, a onda u njega. “Prišli su da
popričaju. Bruk im je pokazala prst. Rekao sam im da idu.
Dţozefin je prišla. Ja sam odvukao Bruk na stranu.”
Remi pogleda u mene i sada su njegove obrve do plafona.
“Pokazala si im prst?”
Ja se nakostriješim. “Da li bi radije da sam ih opalila u jaja?”
Njegova nevjerica se prebaci na Pita. Nikada sporije,
povlači iz frustrirano ruku kroz kosu sve do pozadine njegovog
273
vrata, onda klimne glavom i uhvati me za potiljak dok gleda u
hodnik. “Raspravit ćemo o ovome u našoj sobi,” promrmlja.
“Laku noć, ljudi,” Pit kaţe.
Remington zastane i okrene se. “Nema tragova o Brukinoj
sestri?”
“Nijednoga,” Pit kaţe, a emocije na njegovom licu skoro me
slome. On i Remington razmijene očima neku vrstu bezglasne
muške konverzacije i zatim svi krećemo različitim pravcima.
Ĉim me Remi uvede u našu spavaću sobu, istog trena sam
pritisnuta na vrata, a njegov nos je zabijen u moj dekolte i on
me udiše.
Moja pička se stišće, a on zareţi, “Zašto si pokazala prst tim
seronjama?” Nagne glavu unazad i pogleda me prodornim
plavim očima. “Šta su ti rekli?”
“Oni su nam se unijeli u face i mrzim to što moram da
kaţem, ali Pit je kao napunjen pištolj bez okidača.”
“Je li?”
“Ali, zapravo je dobra stvar što se uspio odrţati mirnim
večeras, jer ja nisam mogla. Izluđivala me je misao da je Nora
tamo negdje sa takvim ljudima. Šta ćeš da uradiš?”
Klimne glavom i uputi se ka tušu. “Ti ostaješ izvan ovoga?”
Pođem za njim. “Zar mi barem nećeš reći?”
On otvori vrata tuša i pogleda me najtrezvenijim pogledom.
“Za nas, Bruk,” strogo prišapće mazeći me po zaobljenom
stomaku. “Za nas troje. Obećat ćeš mi da ćeš ostati izvan ovoga.
I ako prekršiš to obećanje, tako mi boga...”
“Ne! Tako mi boga, ako staviš sebe u opasnu situaciju zbog
nje... zbog mene... ja ću...”

274
 “Šta?” podigne zabavljeno obrvu, a onda me potapše po
straţnjici sa smiješkom. “Sviđa mi se kada me udariš i sviđa mi
se kada si ljuta.”
“Ali bit ću jebeno bijesna - kao što me nikad nisi vidio
prije!” Gledam prijetećim pogledom u njegova prsa dok on
svlači sa sebe boksersku opremu. “Nemoj, Remi.” Poseţući za
njim prije nego uđe pod tuš, uhvatim ga za vilicu i natjeram ga
da me pogleda. “Obećaj mi.”
Zabavljenost zasvjetluca u njegovom pogledu, dok povlači
prstom po mom potiljku. “Šta ću ja sa tobom, moj mali
dinamitu?”
“Obećaj mi,” navaljujem.
“Obećavam ti,” kaţe, “da će se tvoja sestra vratiti ubrzo i da
ću ove godine zgaziti onog insekta.” Potapše me po vilici i uđe
pod tuš, a ja ne mogu da objasnim kakvo olakšanje osjećam. On
me nikad nije slagao. On nikad nije rječit, ali riječi koje izgovori
uvijek nose takvu teţinu. On će pobijediti ove godine i u
kakvim god da je pregovorima, Nora će biti slobodna uskoro.
Marginalno opuštena odem da stavim ulje na sebe. Potrebno
mu je tačno četiri minute da se nasapunja, da opere kosu i da
izađe sa ručnikom omotanim oko njegovog struka dok drugim
suši svoja prsa.
“Dođi ovdje i dopusti mi da te istrljam,” kaţem mu i dok
me prati do klupe koju uvijek nalazimo ispod kreveta u skoro
svim hotelskim sobama, podiţe me u svoje ruke i ljubi mi uho.
“Kome pripadaš?” Pita njeţno.
Topim se.
“Jednom srećnom tipu.” Guram ga da sjedne, boreći se sa
ţeljom da izljubim svaki njegov inč.

275
 “Reci mi njegovo ime,” zahtjeva dok sjeda tako da mu
mogu istrljati mišiće. Gleda me dok klečim pred njim i dok
stavljam sav potrebni materijal u blizini, a na njegovim usnama
je razorno seksi smiješak koji je iskreno neodoljiv.
“Zašto? Sviđa ti se kako to ime zvuči kad ga izgovorim?”
Pitam dok skidam poklopac sa mog ulja od arnike.
“Jebeno to volim. Reci mi njegovo ime istog trenutka.”
Vrele plave oči me gledaju dok stavljam ulje na svoje dlanove i
trljam dlan o dlan da bi zagrijala tečnost prije nego je razmaţem
po njegovim prsima i ramenima.
“Ali... on je... komplikovan,” prišapćem, savijajući prste oko
njegove ključne kosti i grla. “Znam ga vrlo dobro, ali opet...”
zastanem i istrljam ga uljem od arnike duţinom čitave mišičave
ruke. “A u isto vrijeme, on je tako misteriozan.” Vraćajući se
rukama uz njegovu ruku i razmazujući ulje preko njegovih
trapezoida, prišapćem mu u uho, “Nekad ga zovu Riptajd, ali ja
ga zovem Remi. I luda sam za njim.”
Njegova prsa se zatresu dok se cereka, vidim male zvijezde
zadovoljstva kako plešu u njegovim očima dok me gleda u lice i
štipne za nos. “Ti si tako dobra za moj ego, Bruk - moja trudna
ljepotica - Dumas.”
“Ali nemoj dopustiti da ti taj ego naraste još više,”
Upozorim ga, trljajući sada uljem njegove prsne mišiće i tiho
mu kaţem, “Ti si moj.”
Smiješeći se, povučem prstima po njegovoj podlaktici, pa
sve do njegovog dlana i onda impulzivno podignem njegovu
ruku i počnem da ga ljubim po zglobovima, gledajući ga u
njegove plave oči koje su pune njeţnosti dok me gleda. “Ovo je
moje, takođerr?” Pitam nesigurno.

276
 Spusti svoj glas i zaigrano kaţe dok me mazi prstom po
obrazu. “Zavisi, moj mali dinamitu. Da li ih ţeliš?”
“Ţelim ih.”
“Onda su tvoji, djevojčice.”
Uzimam njegovu drugu ruku, ponovim šta sam uradila sa
prvom i poljubim mu zglobove. “A ova?”
“Ţeliš li je?” Podigne svoje obrve i veselo klimne glavom
prema vratima. “Sve te dame napolju je ţele.”
“Ali ja je ţelim,” bunim se.
Nasmiješi se popustljivo i opet me po mazi duţ vilice.
“Onda je tvoja.”
Moj glas se ukruti kada mu skinem peškir tako da mogu
utrljati ulje na njegova moćna bedra. Divim se njegovom seksi
osmijehu, tim jamicama i toj razbarušenoj kosi. “Šta je sa
tobom? Sa svim u vezi tobom?” Pitam dok klizim nauljenim
rukama po njegovim trbušnjacima i podiţem glavu prema
njegovim usnama. On zastenje kada ga liznem po kutu usana.
Njeţno. Nastavljam da masiram njegovo tijelo dok pomičem
svojim usnama preko njegovih. On je borilačka mašina i on je
moj i moje oči se nakratko zatvore kad mu se pribliţim i
prišapćem, “Šta je sa tobom, Remingtone? Jesi li ti moj?”
Njegov kruti, škripavi glas ukruti moje bradavice. “Da li me
ţeliš?”
Boţe. Moj divni veliki čovjek - dječak. Dječak sa snagom
hiljadu ljudi. Zaigran i posesivan. Umirem od potrebe i ljubavi
prema njemu dok mu govorim tiho u uho, “Ţelim te.” “Sve u
vezi tebe ţelim. Ţelim te i crnog i plavog i još u bilo kojoj nijansi
da dođeš.”
Stenjući, povuče moju glavu prema svojim usnama i ljubi
me, snaţno i duboko. “Odgovor na to ćeš dobiti u krevetu.”
277
Zgrabi moju ruku kao da je već spreman za dio sa krevetom, ali
ja se nasmijem i povučem je nazad.
“Još pet minuta!”
Klima glavom. “Dvije.”
“Ĉetiri.”
“Tri i prihvati to ili ću te baciti na krevet iste sekunde.”
“Dogovoreno.”
“Dogovoreno - za da te bacim na krevet?” Pita.
“Dogovoreno - za tri minute!” Plačem od smijeha dok
ubrzavam ruke i trljam ga po prsnim mišićima. Moj smijeh
izblijedi kada se moje misli vrate na Škorpionove ljude u areni.
“Imala je običaj da se uvuče u moj krevet kada je imala noćne
more. Imala je tako bujnu maštu, vidjela je stvari i dobre i loše,
a koje uopšte nisu ni postojale.”
“O čemu pričaš?” Pita hrapavo.
“O Nori,” kaţem, ne uspijevajući da sakrijem tugu u glasu.
“Ţelim samo da znaš kako... ne znam. Zašto sam je uvijek
štitila. Ĉinilo se da me treba i tako smo upale u te uloge. Ona je
uvijek trebala neku zaštitu. Ali sada se pitam, ako je ne pustim
da sama riješi svoje probleme, hoće li ikada naučiti lekciju?
Uvijek sam ţeljela da je zaštitim, ali sada me ništa neće natjerati
da rizikujem bebu i tebe, čak ni ona.”
Njegov izraz lica je tako njeţan i pun razumijevanja i mali
čvor emocija se zaplete u mojim grudima. “Ššš, opusti se,” kaţe,
milujući rukom moju kosu. “On neće dobiti šampionat, niti
osvojiti nagradu, niti će dobiti tvoju sestru. On neće pobijediti.
Ja. Ću. Dobiti. Sve. Jesi li me čula? Dobit ću zlato, šampionat,
slobodu tvoje sestre... I dobit ću mogućnost da zaštitim,
zadovoljim i volim svoju djevojku.”
NAŠ SVET KNJIGA
278
 17 Poglavlje

AUSTIN JE VRTLOG

Grupica jelena poskakuju preko zelene površine raširene

preko vrtova iznajmljene kuće u Austinu. Pokaţem na njih i
kaţem, “Pogledaj!” ali Remi samo za gunđa; pomalo je zauzet
guranjem ogromne traktorske gume u krug.
U Teksasu je tako vruče, znoj curi niz moj vrat i slijeva mi se
u dekolte.
Škiljeći na poslijepodnevnom suncu, pitam Trenera i Remija
da li ţele nešto da im donesem iz kuće, Trener zatrese glavom,
dok Remi gunđa i kreće sa guranjem gume u suprotnom
smjeru.
“Skoro smo završili,” Trener me obavijesti. Klimnem
glavom i podignem dva prsta - koja znače da će mi trebati dvije
minute da odem evo već peti put u kuću po limunadu.
Unutar kuće ugledam Rajlija u uglu dnevne sobe i stoji
nepomično da sam ga jedva primijetila. Njegove ruke su
zakopane u dţepove njegova odijela, dok namršteno bulji u
ulazna vrata. Moje tijelo se alarmantno ispravi i mala hladna
loptica se ugnijezdi u mojoj utrobi.
“Njegovi roditelji,” kaţem sa gađenjem.
Njegovi roditelji. Dva primjerka ljudskih bića koja ne
zasluţuju penis i jajnike i skoro nikako da ne zasluţuju da
proizvedu nešto tako veličanstveno kao što je Remington! Da ga
odgoje? Ne, ne. Te seronje su samo zgrabili svog dječaka,
smjestili ga u mentalni institut i nikad se nisu vratili.
279
 Šuteći, Rajli mi potvrdno klimne. “Pit to rješava.”
Omatajući svoje ruke oko stomaka kao čisti zaštitnički
instinkt, moj pogled padne na ulazna vrata baš kao i Rajlijev.
“Zašto nastavljaju da ga ometaju? Da li ţele neku odštetu?”
“Bruk!” Rajli skoro da se zagrcne, njegov smijeh je jedan od
najsmješnijih, a ujedno i jedan od najtuţnijih koje sam ikad čula.
“Oni su seronje. Prošli smo kroz ovakvu situaciju bezbroj puta i
oni znaju da će ih se Remington riješiti samo tako što će im
napisati prokleti ček.”
Obuzme me neviđena ljutnja kad pomislim koliko je
Remington uzrujan svaki put kada je blizu svog rodnog grada.
Prošle sezone, njegovi roditelj su ga ponovo potraţili i dobili su
ček sa njegovim potpisom.
“Oni ne zasluţuju ništa od njega. Ništa,” prišapćem.
Prije nego i shvatim šta radim, uhvatim sebe kako marširam
preko poda dnevne sobe.
“B! Pusti neka ih se Pit riješi,” Rajli predlaţe.
Ali umjesto da ga poslušam, otvorim vrata i tu su, na
trijemu, moli ću lijepo. Muškarac... velik je kao planina, lijep za
svoje godine. Kunem se, skoro da boli to što vidim toliku
sličnost Remija u njemu. Oči su im iste električno - plave
nijanse, identična boja, ali izraz u njihovim očima je potpuno
različit. Ţivot i vitalnost, energija i snaga koju vidim u
Remijevim očima – definitivno ne postoje u očima njegovog
oca.
A njegova majka? Dok me kritički posmatra, ja uzvratim
pogled i u toj urednoj, maloj, kućanskoj haljini, ona izgleda
sićušno, smireno i slatko - što dodatno pojačava moju
zbunjenost.

280
 Ovakvim ljudima bih se nasmiješila u liftu ili dok bih
prolazila ulicom. Izgledaju dobro i dobroćudno, ali kako mogu
to biti? Kako su mogli napustiti Remija i onda imati petlju da
pokucaju na njegova vrata, iznova i iznova, kao da na to imaju
pravo?
Sama pomisao da napustim ovu bebu u meni me odbija i
još uvijek ne mogu da shvatim zašto bi to bilo ko uradio svom
sopstvenom sinu.
“Ostavili ste ga samog cijeli njegov ţivot. Zašto ga sada ne
moţete ostaviti na miru?” Zahtijevam, mrko ih gledajući,
Imaju petlju da izgledaju uţasnuto ili zbog mog
pojavljivanja ili zbog mog ispada – ili najvjerojatnije zbog oboje.
“Ţelimo da razgovaramo s njim,” kaţe ţena.
Jer to je ustvari ona, samo ţena. Nikad ne bih mogla da je
pogledam i pomislim za nju da je nečija majka, a posebno ne
Remijeva.
“Gledajte... čuli smo za bebu,” doda. Njene oči se spuste na
moj stomak i ja osjetim Pita kako se primiče bliţe meni, kao da
očekuje da će pokušati dotaći moj stomak i da je on u Remijevo
ime, spriječi. “Ta beba,” ţena nastavlja, skupljajući usne u tanku
liniju, “moţe biti ista kao on. Je li ti to shvaćaš?”
“Da,” kaţem podiţući bradu. “Ja se nadam da će biti.”
“Naš sin nije u stanju da bude otac!” Ĉovjek zagrmi
dubokog, gromkog glasa zbog kojeg se trznem. “On moţe
povrijediti nekoga. On treba da bude liječen i obuzdan!”
“O moj boţe, koji ste licemjeri! Vi ţelite da pričate o tome
ko je dobar roditelj?” Pitam tako bijesno da mi se čini da moja
pluća trenutno nisu u stanju da rade. “Vaš sin je odrastao u
časnog, plemenitog čovjeka, u prkos svemu s čim je morao da
se nosi i vi ste oni koji su napustili svoje jedino dijete! Uzeli ste
281
njegovo djetinjstvo i odbacili ga i mislite da moţete doći ovdje
da mu određujete kako da ţivi ostatak svog ţivota?”
“Naš sin je bolestan! Mi ţelimo da on bude liječen i da se
javlja periodično u mentalne institucije da bi bili sigurni da je
smiren i spokojan, kao sve normalne osobe,” ţena kaţe.
“Ne! Vi ste oni koji bi to trebali raditi! On barem zna koji je
njegov problem, ali mislim da bi vas oboje to tek trebali da
utvrdite za sebe.”
Vrata iza nas se naglo otvore i Rajli istupi sa najţešćim
pogledom ikada.
“Propustili ste da vidite kako odrasta jedno nevjerojatno
ljudsko biće,” Rajli kaţe i oni izgledaju tako šokirano na
njegove smirene, a ujedno i upozoravajuće riječi i ja mislim da
je ovo prvi put da im se on suprostavi takođerr. “Kao njegovi
roditelji, trebali ste da ga odgojite i čuvate. Mi njega ne ţalimo,
jer je on sam napredovao. Mi ţalimo vas.”
“Mi smo njegova porodica,” Remijeva majka ljutito kaţe.
“Vi ste bili njegova porodica,” Pit je ispravi i pribliţi mi se
bliţe.”On je sada naš. I ovo je posljednji put da ćemo vas
zamoliti da odete. Slijedeći put ako vas vidimo ovdje da dođete
nepozvani, umiješat ćemo policiju.”
Muškarac me pogleda i osjećaj je tako čudan, oči tako slične
Remijevim, gledaju u mene sa takvom hladnoćom umjesto
uobičajene intenzivne vreline. “Mora da imaš budalastu glavu
na svojim ramenima kad si dopustila da ti to moj sin učini,”
kaţe mi, pokazujući na moj stomak.
Odjednom, povlači me zid mišića. Moj dah zastane u grlu
kada se ogromna ruka spusti zaštitnički preko mog stomaka, a
zvuk Remingtonova glasa podigne svaku dlačicu na mom
tijelu.
282
 “Pribliţite joj se još jednom ili bilo čemu što je moje i
pokazat ću vam u jednoj sekundi koliko mogu biti opasan,”
kaţe mrtvim tonom, kao grabeţljivac u tišini.
Promjenjiva energija zrači iz njegovog velikog tijela, dok
moje srce ubrzano pulsira isčekivajući odgovor njegovih
roditelja. Nijedno od njih, čini mi se, ne mogu da odrţe
Remingtonov pogled na sebi. Ĉvrsto sisnutih usana, muškarac
hvata ţenu i povlači je prema prilazu idući prema parkiranom
autu uz ivičnjak.
Moje noge se tresu, većina moje teţine je naslonjena na
Remija kada on stisne moje kukove i čvrsto promrmlja, “Ulazi.”
Uđemo unutra.
Remington grabi flašu vode iz kuhinje i brzo popije sve. Još
uvijek je u svojoj opremi za vjeţbanje i njegovi mišići se sjaje.
Zatrese svoju mokru kosu i spusti se na jedan od kauča bacajući
praznu flašu na pod, ljutito je gledajući dok se vrti. Njegovi
laktovi su naslonjeni na koljena, njegova ramena su čvrsta i
napeta, njegova tamna glava je nagnuta dok gleda jedino u
flašu koja se vrti po podu. A ona se vrti i vrti.
“Remi, mislim da se tvojim roditeljima ne sviđa tvoj odabir
ţene,” Rajli prvi progovori. Pokušava da okrene na šalu ovo što
se upravo desilo, ali niko od nas se ne smije. Napetost u zraku
je tako čvrsta da se moţe sjeći noţem.
Remington podiţe svoju glavu i ustrijeli me svojim
ţestokim i njeţnim plavim očima. “Ako ikada dođu blizu tebe,
ja ću prvi za to saznati. Ĉuješ li me, dinamitu?”
Strahovita zaštita u njegovom pogledu čini da se osjećam
jednako zaštitnički prema njemu. “Oni nisu traţili mene, traţili
su tebe.”

283
 “Ne ţelim ih blizu tebe. Ne ţelim ih blizu naše djece,”
ljutito kaţe. Moje srce se stisne u mojim prsima. Je li on ovo
rekao - djece kao mnoţina? Ţelim da se nasmijem i da ga
zagrlim zbog toga, ali pogled u njegovim očima je... ranjiv od
bola.
“Jesi li završio?” Pitam veselo, pokazujući na vrt gdje je
vjeţbao.
Klimne lagano, njegovo lice je čvrsto stisnuto dok me gleda
kako mu prilazim.
Razmišlja i njegova ljutnja je opipljiva u zraku. Na licu mu
je čudan izraz, kao da pokušava da dođe sebi. Nastavlja da
stišće i otpušta vilicu. Mrzim to što je morao da se srećne licem
u lice sa roditeljima, ali i ovog puta je dokazao da će uraditi bilo
šta za mene.
Osjećam da mi je glava natekla i puna modrica dok sjedam
pored njega i uzimam ga za ruku, hvatajući ga za čvrsti zglob i
počinjem da radim s njim. “Ne mogu da vjerujem da su ono
dvoje seronja napravili nešto tako predivno kao što si ti,”
prišapćem njeţno.
Pit tiho ode u kuhinju, a Rajli izađe na travnjak da pomogne
Treneru oko čišćenja nakon treninga.
Kada njihovi koraci izblijede, sve postaje tiho dok me
Remington gleda. Njegov glas je miran, mrtvački tih, kao kad
pokušava da u sebi uvjeri sebe u nešto. “Oni su u pravu, mali
dinamitu.”
Osjećam se kao da me je neko udario bejzbol palicom ravno
u prsa.
Udišući polako dah, pogleda me pomno. “Bruk, ja ne bih
ţelio da imam oca kao što sam ja.”

284
 Ne, ne bejzbol palica, imam osjećaj kao da me je pregazio
voz. Bol projuri kroz mene i moje ruke spadnu sa njegovih.
“Molim te, ne govori to. Molim te nemoj misliti ni na šta drugo
osim na to da ćeš biti najbolji otac.”
On stisne svoju vilicu i primijetila sam da ublaţava svoj
glas zbog mene. “Mogao bi da bude isti kao ja.”
“Na koji način isti kao ti?” Ţestoko dobacim, steţući svoj
stomak. “Prelijep i iznutra i vani? Sa više volje nego bilo ko
koga znam. Kao Herkul, velikodušan, ljubazan...”
Izgleda tako izmučen, stisnem njegovu vilicu i primoram ga
da me pogleda. “Ti si najbolja stvar koja mi se ikad dogodila. Ti
si čovjek, Remi i stvaran si, ja te ne bih ţeljela ni na koji drugi
način. Ţelimo ovo. Ţelimo našu porodicu. Mi zasluţujemo ovo -
kao bilo ko drugi.”
Stisne vilicu i kaţe kroz zube, “Moj mali dinamitu, to što
ţelimo ne znači da to treba da bude tako. Ja sam jebeno
nesposoban za bilo šta osim za borbu.”
“Ne, nisi. Ti si odličan borac, ali to nije ono što te čini
tobom. Remi, zar ne vidiš koliko nadahnjuješ? Ti si iskren,
energičan, strastven, ţestok i njeţan. Ti štitiš i pruţaš utjehu bez
ikakvih očekivanja. Nikad nisam čula da sudiš ljudima, da
kritikuješ. Ţiviš svoj ţivot po vlastitim pravilima i daješ sve od
sebe da zaštitiš one oko sebe. Voliš čak snaţnije nego što se i
boriš, a nikad nisam vidjela nikoga da se borio kao ti. Niko te
nije tome naučio - to si jednostavno ti. U bilo kakvom obliku da
dođeš, ti si jedini otac kojeg bih ja ţeljela za svoju djecu i jedini
čovjek kojeg ću ikada voljeti. Pusti ono dvoje. Oni su te biološki
samo napravili. Ali. Oni. Te. Nisu. Stvorili.”

285
 On upija moje riječi i razmišlja o njima, uhvatim ga za
potiljak i povučem ka dole da bih mogla poljubiti te predivne
usne i da ih spriječim da izgovore bilo šta tako bolno.
Njegova usta su isprva čvrsta, ali njeţnija pod mojim
pritiskom, sve dok ne osjetim kako napetost u njemu popušta i
uzvrati mi poljupce jezikom i promrmlja, “Ti si zaslijepljena
zato što si moja.”
“Ne. Ja te vidim zato što sam tvoja.”
On se odmakne da bi vidio izraz mog lica, njegov pogled
sjaji zaštitnički i znam da će uraditi bilo šta da bi zaštitio mene
ili našu bebu.
“Oni se ne slaţu sa mojim izborom. Slaţeš li se ti?” Pita.
Boţe, slaţem se sa bilo čim što uradi, toliko mnogo mu
vjerujem i toliko ga poštujem i volim. Znam da pita zbog
njegovog izbora da prirodnim načinima kontroliše svoju bolest.
Vjerojatno ulaţe dupli napor nego što bi ulagao da koristi
lijekove; potrebna je disciplina i mijenjanje cijelog ţivotnog stila
i iskreno, nije kao da sad na svoj problem posmatra sa
političkog gledišta. To je njegov ţivot i on pokušava da ga ţivi,
a ja ţelim da ţivim s njim. Bilo ko, ko je ikada bio bolestan ili ko
je duţe vremena bio na lijekovima zna da kada ubrizgaš jednu
hemikaliju u svoje tijelo, moraš da se odrekneš nečeg drugog.
Pogledajte samo liste nuspojava. Ne postoji neka magična
tableta.
Mi radimo u napretku i zdravlje nije statično. To je cilj koji
se uvijek pomjera i cilj za kojim se uvijek juri, svakodnevno i
zauvijek. Remington će uvijek ţivjeti sa ovom borbom... i ja ću
uvijek da se borim sa njim.

286
 “Ja se slaţem sa tvojim izborom, Remi,” kaţem, gledajući
ga u oči pokušavajući da mu dam do znanja da to stvarno i
mislim.
Osmijeh koji se pojavi na njegovom licu je tako blag. “Imat
ćemo malo stvorenje koje će zavisiti od nas. Morat ćeš da mi
kaţeš ako ti bude previše, Bruk.”
“Bit ćeš obaviješten,” sloţim se.
Uzme moju sitnu ruku u svoju veliku, ţuljevitu i oboje
gledamo u naše ruke dok petljamo prste jedno oko drugog.
“Onda mi daj svoju riječ da ćeš mi reći ako se ikad otmem
kontroli i ako poţeliš da uzmem lijekove, a ja ti dajem svoju - da
čim to zatraţiš, ja ću to uraditi.”
“Remingtone, dajem ti svoju riječ,” kaţem, stišćući mu
ruku.
“I ja tebi dajem svoju.” Privuče me bliţe i omota svoje ruke
oko mene i ja u klizim, upijajući njegov snaţni, zaštitnički
zagrljaj, on širi svoje prste preko mog okruglog stomaka i savije
glavu preko mog ramena i pogleda u izbočinu. “Štitit ću te sve
dok ne umrem,” prošapće mi uz uho. “Nikada ništa neće
povrijediti vas dvoje. Ako je ona kao ja, ja ću da je čuvam kao
što oni nisu nikad mene. Pokazat ću joj da ipak moţe
napredovati. Da je vrijedno toga.”
Ja sam potpuno istopljena kad okrenem glavu i zakopam
nos u njegova znojna prsa, ne ţeleći da budem bilo gdje drugo.
“Bit će on. I on će ovo da sredi. Baš kao što si ti.”

NAŠ SVET KNJIGA

287
 18 Poglavlje

CRN

Oni su povukli okidač. Njegovi roditelji. Ignorisali su ga

čitav njegov ţivot i kada god dođu da ga vide, sve što urade je
da ga još više povrijede. Bilo je potrebno samo par sati nakon
njihove posjete u Austinu, da Remi postane potpuno crn.
Znam da je to zahvaljujući njima. Pit to zna. Rajli to zna. A
takođerr to znaju i Trener i Dajana.
Jutro nakon njihove posjete, on je jedva mogao ustati iz
kreveta i u takvom je stanju skoro danima. Remi je potpuno
odsutan duhom. Boli što ga takvog gledam, imam osjećaj kao
da svakodnevno dobijam dozu udaraca u stomak.
“Je li ustao?” Pit danas pita iz dnevnog boravka. Cijeli tim
je razbacan po kaučima dok me gledaju kako zatvaram vrata
glavne spavaće sobe za sobom. Očajno zatresem glavom. Remi
je potonuo tako duboko, potpuno je zatvoren, kao nikad do sad.
Jedva da gleda direktno u mene. Jedva jede. Jedva priča. On
je skroz lošeg raspoloţenja i čini mi se da se bori sam sa sobom
da se ne istrese ni na koga i tako, ne govori ništa, apsolutno
ništa. Jedino što mi ukazuje na njegovu unutrašnju borbu su
njegove šake, koje steţe i opušta, steţe i opušta, dok se zagleda
u jednu tačku i ne miče pogled i to traje i traje, kao da se ono što
jedino vidi se nalazi u njegovoj glavi.
“Sranje. Ovaj put je baš loše,” Pit kaţe, povlačeći rukom
preko lica. Nastavlja da zove ovakve situacije samo lošim.

288
 Izraz lica na Dajani, Lupu, Pitu i Rajliju su baš onakvi kako
se ja osjećam - jadni.
“Da li je barem uzeo glutaminske kapsule?” Trener me pita,
njegovo čelo je naborano sve do njegovog čelavog skalpa. “Ako
nije, izgubit će svu mišićnu masu na kojoj smo tako teško
radili!”
“Uzeo ih je.”
Samo ih je uzeo sa moje ruke, ubacio ih u grlu sa jednim
gutljajem vode i nastavio da leţi u svom krevetu.
Ĉak me nije ni povukao sa sobom kao u vrijeme kad je
maničan.
Kao da se sada ne sviđa samome sebi... i kao da mu se ni ja
ne sviđam.
Tiho i osjećajući se sivo kao da su olujni oblaci iznad mene,
sjednem na stolicu i gledam u svoje ruke i osjećam njihove oči
na meni cijelu odvratnu minutu. Zagledani su u moju glavu,
kao da bih ja trebala da znam kako ćemo da se nosimo sa ovim
sranjem. Ne znam. Provela sam dvije noći drţeći u rukama
velikog, teškog lava i tiho plačući tako da me on ne čuje. Ostale
dane sam provela masirajući mu mišiće, pokušavajući da
povratim Remingtona Tejta nazad meni.
Remington jednostavno ne shvata da je on taj koji nas drţi
sve na okupu. Sada se svi nadmećemo u tome ko će uspjeti da
ga povrati. Tako smo zavisni o njemu i svi smo nekako
depresivni zbog njega. Znam sigurno da nakon što sam gledala
njihova lica skoro tri dana, da se niko od nas neće nasmijati sve
dok ponovo ne ugledamo one dvije jamice.
“Je li rekao nešto?” Pit razbija tišinu. “Je li barem ljut na one
seronje? Na bilo šta?”
Zatresem glavom.
289
 “To je problem sa Remijem. On to jednostavno samo
prihvati. Kao udarac i on će nastaviti da stoji na nogama i da ih
stojeći prima. Nekad bih samo volio da kaţe kako se osjeća, k
vragu!” Pit ustane i počne da kruţi sobom.
Rajli zatrese glavom. “Ja poštujem to, Pit. Kada otvoriš
svoja usta da nešto izgovoriš, onda to postaje stvarno. Šta god
da se vrzma u njegovoj glavi, činjenica da ne ţeli da priča o
tome znači da se bori protiv toga. Ne ţeli da pridaje tome toliku
vaţnost da bi pričao o tome.”
Raspustim svoju kosu kao zastor i zatrepćem da bih otjerala
suze iz očiju, odbijajući da im dam do znanja kako sve ovo utiče
na mene. Ali utiče, itekako. Ja sam već jednom bila depresivna
u ţivotu. To je jedna velika, mračna, crna rupa. Ovo nije neka
lagana depresija zbog koje si tuţan ili si u PMS-u. To je neki
nadmoćni osjećaj gdje samo ţeliš da umreš. A ţelja za smrću se
protivi svim našim instinktima za preţivljavanjem. Normalni
ljudski instinkti su da ubiju da bi zaštitili voljene, ubiti da bi
preţivjeli. Sama pomisao da Remi sada osjeća sav taj nered
misli koji sam ja osjećala kada se moj ţivot raspadao, povlači
me tako duboko u tamu da se brinem da li ću biti sposobna da
ga izvučem i da li ću biti sposobna da ne upadnem zajedno s
njim.
Šta god da on osjeća, moram da podsjećam sebe da on ne
kontroliše misli koje mu njegov um nameće. Njegove misli nisu
on, iako sada kontrolišu njegovu reakciju. Ţelim da ga podrţim,
da budem stabilna, da budem puna razumijevanja. Ne ţelim da
budem emocionalna, zahtjevna i da izgledam kao da ću se
raspasti svakog trenutka. I boţe, trudna sam šest mjeseci i
definitivno sam emocionalna, zahtjevna, pomalo se raspadam
zbog svakog trenutka kojeg provodim bez njega.
290
 “Barem silazi dole i udara one vreće. Nisi svjesna koliko mu
se samo divim zbog toga,” Rajli doda natmureno.
“Bruk, misliš li da će doći sebi do borbe?” Pita Trener.
“Dragi boţe, gledajući mog dečka onako poniţenog prošle
sezone... Ovo je bila njegova godina. Ovo je bila njegova
sezona.”
“Mislim da se neće boriti večeras,” priznam.
“Znači, moţemo da kaţemo zbogom prvom mjestu na rang
listi,” Pit psuje.
“Pit, ne moţeš mu dopustiti da se bori ovakav! Mogao bi se
povrijediti,” izletim i onda uvučem duboki dah da se smirim.
“Bilo bi bolje kada se ne bi sjećao,” Pit kaţe sa beskonačnom
količinom gorčine u njegovom glasu.
“Kako to misliš?”
“Bilo bi bolje da se ne sjeća ničega šta su mu roditelji
uradili.”
Moji zaštitnički instinkti se odmah javljaju. “Šta su mu
uradili?”
Ima nešto alarmantno u načinu na koji Pit oklijeva da
nastavi sa pričom, načinom na koji prelazi očima preko cijele
grupe i onda oči zadrţi na meni. Moj puls lupa puno brţe od
normalnog i on tada konačno progovori. “Uradili su to kada je
prvi put postao crn sa deset godina, Bruk. Isprva su mislili da je
opsjednut. Postali su totalno fanatični zbog toga i izvodili su
istjerivanje, vjerovali su u egzorcizam.”
Kada su te zadnje riječi doprle do mog mozga, istog
trenutka sam se osjetila tako slomljeno, rastrgano, moje srce se
razbilo u mojim grudima. Ispustila sam zvuk i prekrila usta.
Dajana je rukama prekrila lice.

291
 Kroz Rajlijeve usne je izašlo mnoštvo psovki i on je oborio
glavu ka podu.
Trener nastavlja da bulji u svoje ruke.
Tišina se proteţe... zategnuta je tugom, nevjericom i bolnom
frustracijom... zbog bolesnog i neshvaćenog malog dječaka...
Razmišljam o pjesmi koju mi je puštao -”Iris”. Pjesmi u
kojoj ţeli da bude viđen i shvaćen u kojoj ţeli da ga ja vidim i
shvatim. Kada ga ni sopstveni roditelji nisu mogli shvatiti.
Oh boţe.
“Stavljen je u krug egzorcizma u svom vlastitom domu,” Pit
kaţe, zabadajući noţ sve dublje. “Njegovu sobu su očistili od
svega tako da ne bi mogao povrijediti nikoga i bio je zavezan za
krevet. To su radili danima, ne znamo tačno koliko dugo dana,
ali sigurno preko sedmice, sve dok mali susjed, koji se druţio sa
Remijem, nije došao da ga potraţi i tada su reagovali roditelji
tog dječaka. “Sveti čovjek” je bio otpušten, a Remija su
jednostavno odvezli u mentalnu ustanovu.”
U sobi nema nikakvog zvuka.
Prestala sam da dišem. Osjećam kao da sam prestala i da
ţivim.
“Naţalost,” Pit nastavlja, “on se sjeća te manične epizode,
jer su na institutu radili neke eksperimente sa hipnozom da bi
mu vratili sjećanja. Da bi vidjeli da li će neka terapija djelovati. I
nije djelovala ni jedna. Što je najgore, njegovo vlastito tijelo bi
ga zaštitilo od tih bolnih uspomena da nisu sve sjebali sa tim
prokletim hipnozama.”
Još uvijek se ne čuje nikakav zvuk.
Ali ja mogu da čujem moje srce kako lupa, tako jako. Ĉvrsto
i spremno, kao u vrijeme kada sam mogla da sprintam u brzini
vjetra. Ĉak mogu i da čujem kako krv kola mojim venama, brzo
292
i ţestoko. Ja sam spremna... i ljuta... i očajna da se borim za
nešto. Da se borim za njega. Sjećam se da mi je pričao kako se
sjeća uspomene na roditelje. Kako ga je majka krstila noću. I
neopisiv bol eksplodira u sitne komadiće unutar mene. Oh,
Remi.
“I on se sjeća svega?” Pitam, dok moja utroba gori od bijesa.
“Znam da zna da nisu bili u pravu... kada je plav. Ali kada
se pojavi crna strana, znam da misli o tome.” Pitova frustracija i
nevjerica je duboko urezana u svaku liniju na njegovom licu.
“To je prirodna stvar da se pitaš zašto nisi ţeljen.”
“Ali on jeste ţeljen!” zajecam.
“Znamo, B. Smiri se.” Rajli se podiţe na noge i krene pram
meni.
Zagrli me i ja shvatim da su moje ruke na mom stomaku i
slika mog Remingtona kao malog dječaka pojavljuje se u mojoj
glavi. Oh, kako bih voljela da su njegovi zli roditelji sada ispred
mene, a u isto vrijeme, drago mi je da nisu, jer ne znam šta bih
im uradila ili šta bih im rekla. Ali ţelim da ih povrijedim, jer su
oni povrijedili njega! Ţelim da ih udarim i da vrištim na njih i
da ih proganjam sa vilama. Stisnem ruke i odmaknem se od
Rajlija. On i Pit su sada kao moja braća, ali Remiju se ne sviđa
kada me oni dodiruju, a ja ne volim da radim stvari koje njega
povrjeđuju, čak iako on to ne moţe da vidi. Potrebna mi je
utjeha, ali jedina utjeha koju ţelim je od čovjeka koji leţi u
glavnoj spavaćoj sobi.
Tiho krenem prema sobi. “Ljudi, vidimo se kasnije. Hvala
što ga provjeravate.”
“Jedan od nas će biti ovdje,” Pit kaţe.
Ne ţelim da stvaram buku, tako da im mahnem sa vrata i
zatvorim ih za sobom i moje srce počne da radi sve one lude
293
stvari kao i obično kada vidi Remija. Njegovo veliko, mišićavo
tijelo je na krevetu, ispruţeno licem na dole, kao lav kad se
odmara. Moj zaigrani dječak, moj zaštitnički muškarac, moj
ljubomorni dečko, moj uobraţeni borac. Moj neshvaćeni maleni
dječačić.
Moje oči ga posmatraju cijelom duţinom, njegova
nadignuta tamna kosa, raštrkana po jastuku, njegova vilica
prelijepa i četvrtasta. On je tako miran i tih. Odmara se kao da
je učahuren na neko mjesto na kojem ga ne mogu dohvatiti i do
kojeg moje oči ne mogu doprijeti.
Poseţući iza svojih leđa, zaključam bravu, onda se
pomjerim od vrata i krenem svlačiti svoju odjeću. Ne ţelim biti
gola zbog seksualnog nagona, nego zato, jer ţelim da osjetim
njegovu koţu na svojoj. Nije nikada, nikada prespavao noć sa
bilo čim između nas.
On voli kada me osjeća i ja ţudim da njega osjetim.
Penjući se na krevet, namjestim se u poloţaj kašike iza
njega. “Pogledaj se samo,” kaţem, imitirajući njega kada mi to
kaţe ponekad, brujeći svojim usnama uz njegovu ušnu školjku i
stavljajući svoju ruku preko njegovog ramena i na njegova prsa,
šireći mu dlan preko srca. On zastenje kada mu poljubim mjesto
iza uha.
“Pogledaj se samo,” kaţem u njegovo uho sa puno ljubavi.
Liznem mjesto iza uha, njeţno, kao što to on radi meni,
pomjerajući rukama po njegovom tijelu, mazeći ga kao što on
mazi mene. “Volim te, oboţavam te, njegujem te, trebam te kao
što nikad nisam ni pomislila da se moţe voljeti, oboţavati,
njegovati i trebati neko drugo ljudsko biće ili bilo šta na ovom
svijetu,” prišapćem. Zastenje njeţno u znaku zahvalnosti i moje
oči zasuze, jer je tako nefer što se on mora suočavati sa ovim
294
stvarima. Zašto se bilo ko mora suočavati s ovim? Zašto jedna
predivna osoba, koja ne ţeli nikom da naudi, osjeća hemijske
impulse i ţeli sebe da povrijedi? Da osjeća da je ţivot
bezvrijedan? Da je on bezvrijedan? Da misli da bi radije da
umre?
Ne treba da mi kaţe ništa. Bila sam u takvoj situaciji. Ali
bila sam samo jednom u takvoj situaciji. On je tamo tako često i
bez obzira koliko god puta da se izvuče iz toga, uvijek će znati
da će se vratiti u takvo stanje. On je takav borac. Sa ljubavlju,
povučem jezik po linijama njegovih trbušnih mišića, po
njegovim rukama, njegovom grlu i sve do ugla njegovih usana.
On se okrene. “Šta ja to radim, Bruk?” Pita.
Ukočim se zbog njegovog bezizraznog glasa.
“Mislim da li mogu da budem otac? Da ikada mogu da
budem tebi suprug?” Okrene se sa čudnim, bolnim glasom i
zakopa taj zvuk u jastuk, njegovi mišići se napreţu dok stavlja
ruke ispod jastuka.
“Remi,” kaţem, trudeći se da moj glas ne zvuči drhtavo i da
ne pokaţem svoju unutrašnju bol. Jebi ga. “Ne zanima me šta ti
tvoj um govori, kako tjera tvoje tijelo da se osjeća, jer ti znaš.
Remi, ti znaš. Ti si dobar i čestit i ti ovo zasluţuješ. Ti ovo
ţeliš.” Zavučem ruku ispod njegovog struka i pritisnem jače.
“Ja zasluţujem da me uspavaju. Kao psa.”
Suze koje su mi se nakupile u očima maloprije, sada se
slijevaju niz moje obraze. “Ne, ne zasluţuješ. Ne zasluţuješ.”
On pokuša da se odmakne od mene, ali mu ja to ne
dopuštam. Zavijem ruke oko njegovih ramena i zaustavim ga u
namjeri da se odmakne od mene dalje i povučem svoje prste
kroz njegovu kosu i masiram njegov skalp. “Volim te. Volim te.
Volim te. Volim te tako ludo. Ako si ti gomila nereda, ţelim i ja
295
da budem taj nered. Samo mi dozvoli da te dotaknem - ne
izmiči mi se,” prišapćem šmrćeći. On zastenje i zabije lice
ponovo u jastuk i kada ga dotaknem, on se suzdrţava da se
trzne. Ali ja dotičem njegovu ruku, dodirujem slovo B na
njegovom bicepsu, dodirujem keltske tetovaţe. Zvukovi koje
proizvodi, kao pravi lav, kao ranjeni lav, čine da se osjećam
očajno i bijesno, kao lavica koja je izgubila interes svog partnera
pa pokušava ponovo da ga namami.
Ponekad je teško, pogotovo kada je maničan, jer je tada
toliko veliko klupko energije i tako je teško kontrolisati njime.
Ali ništa nije teško naspram ovoga sada, kada je moj borac u
dubokom mraku, kada ne ţeli da radi ništa. Kada se osjeća kao
da nije vrijedan ničega.
Mazim ga prstima po vilici i češkam noktima po skalpu, jer
znam koliko to voli i on me pušta, ali ne otvara oči, samo pravi
te duboke zvukove reţanja.
“Ţeliš li da slušaš muziku?” Pitam ga i on ne kaţe ne,
posegnem za njegovim iPod-om i stavim slušalicu u njegovo
uho, a drugu u moje i pustim nam pjesmu “Biram tebe” od Sare
Bejriles.
Sluša pjesmu dok ga ja mazim, identično kao što je on
mazio mene, ţelim da mu pokaţem kako se tačno osjećam kada
me on mazi i liţe. Ţelim da se osjeća dragocjeno, zaštićeno,
shvaćeno, ţeljeno, voljeno i njegovano. I tako da dajem sve od
sebe... i znam da moje ruke nisu velike kao njegove... i znam da
je moj jezik manji... ali znam takođerr da on voli osjetiti moje
dodire i moj jezik na sebi.
I tako pjesma “Biram tebe” svira o tome kako ja biram
njega... i kako on postaje moj, a ja njegova...

296
 I ja prišapćem u njegovo uho, “Uvijek ću da izaberem tebe,
Remi. Od prvog dana kada sam te ugledala, voljela sam to što
sam vidjela i svakog dana sam to voljela sve više i više. I volim
ono što dodirujem, muškarca kojeg drţim ovdje, upravo sada.”
Pritisnem svoj stomak uz njegova leđa. Nedvojbeno se sada vidi
da sam trudna i potrebno mi je da se dobro namjestim da bih
mu se prislonila što više, ali stvarno ţelim da ga drţim što je
bliţe moguće.
On se odjednom okreće prema meni. Njegove ruke me
okruţuju i on nasloni čelo između mojih grudi, drţeći se za
mene. Ne podiţe pogled prema meni, ali ja osjećam njegovu
potrebu. Stavim svoje usne na vrh njegove glave i opustim se u
njegovom stisku, tako da mu dam do znanja da mi se sviđa
kako me drţi.
Odjednom, on zastenje uz moju koţu i njegovi mišići se
napreţu dok me pušta i vraća se na leđa. “Izađi dušo. Idi
negdje drugo. Ovakav nisam dobar.”
Nešto u meni se stisne. Ne ţelim da misli da ga saţalijevam,
tako da potapšem po jastuku kao da je sve u redu i kaţem, “Ne
ţelim da idem nigdje. Radije bih da sam ovdje sa tobom.”
Pogleda me i moje srce počinje da skače samo zbog pogleda
njegovih očiju. Još luđe počinje da lupa kada ispruţi ruku
prema meni. Uvuče svoju ruku u moju kosu, dok pogled ne
spušta sa mene. Oči mu nikad nisu bile tamnije, izgleda kao da
je progonjen, ali u njegovim crnim zjenicama, ja vidim njega. Ta
vatra - to je on. Ta energija, taj intenzitet, vreba iz pozadine kao
tigar. Njegove ruke se kreću niz moju kičmu, onda ih povlači
naprijed preko mojih teških, osjetljivih bradavica, a zatim
nasloni glavu na mene i raširi svoju ruku preko mog stomaka.

297
 “Stvarno ţeliš da budeš sa mnom,” za gunđa. Lovac u
njemu je još uvijek tu. Lav. Taj sirovi instinkt, to je on. Pogleda
me upitnim pogledom koji izgleda isto kao zapovijed. Da,
njegove oči jesu mračne i crne, ali te zjenice su još uvijek ţive i
gladne. Gladne moje ljubavi. Gladne mene.
“Da, Remi,” kaţem bez ikakvog nagovještaja sumnje i u
mom glasu i u meni. “Ţelim da budem s tobom. I nemoj da me
zoveš mazohistom, jer ti si moje sve. Moja avantura i moja
stvarnost, u pakovana u jedan seksi, ljubomorni, prelijepi paket
i ti me činiš stvarno srećnom. Nora jeste moţda postala
narkomanka i ja sada shvatam da uopšte nisam ni malo
različita. Ja sam navučena na tebe. Ti si moja droga i ti si moj
diler.”
On zatvori svoje oči i izdahne.
“Ti moţda ne ţeliš ni da budeš sam sa sobom sada, ali ja
ţelim da budem s tobom,” kaţem mu. “Napustila sam sav svoj
stari ţivot da bih bila s tobom. Samo s tobom. A znaš i sam da
to i nije bi tako loš ţivot.” Mazim mu kosu. “Imala sam dobar
apartman, imala sam briţne roditelje, super prijatelje i mogla
sam da dobijem posao u svojoj struci. Sve to sam ostavila.
Ostavila sam svoje snove, da bih mogla juriti za tvojim. I za
tobom isto. Kao neka glupa grupi djevojka.” Zabavljeni mali
smijeh mi pobjegne sa usana.
Povuče svoje veliko, čvrsto tijelo u sjedeći poloţaj, nagne
moju glavu i prekine moj smijeh svojim ustima. “Ti nisi glupa
grupi djevojka,” prišapće i doda, “Ti si moja ţena i ti si jebeno
predobra za mene.”
Zadrhtim kada me povuče dole i ispod sebe, zastenjem i
dotičem svaki dio njega koji mogu da dohvatim. “A ti si moj

298
muškarac, ti si previše dobar i dragocjen za bilo koga, ali ti si
ipak moj. Moj muškarac.”
Zareţi i postavi se iznad mene tako da je njegova erekcija
sada naslonjena između mojih nogu, njegov izmučeni pogled
ne napušta moj u potrazi za nadom, dok moju nogu stavlja oko
svog struka. Onda me hvata za koljeno i isto to radi sa drugom
nogom.
“Volim te,” kaţem bez daha. Mislim da to govorim sve ovo
vrijeme, ali mislim da mu je potrebno da to kaţem baš sada.
Podiţući glavu, ponovim to sa svakim poljupcem koji spustim
na njegovo lice. Odlučim da mu to govorim sve dok se ne
umori i potrebno mu je dugo, dugo vremena da me ušutka
svojim usnama.
Barem nekih šezdeset četiri poljubaca.
Ušao je u mene kod trinaestog poljupca. Pomjera se u meni,
gurajući dublje svaki put kad kaţem “volim te”, kao da misli da
jedino snagom moţe dobiti te riječi od mene. “Volim te,”
zastenjem kod slijedećeg tiska i on zatvori svoje oči i osjetim
kako očajno upiju svu njeţnost koju mu dajem. Pokušam da
zadrţim svoj orgazam dok njega drţim za ramena, ponavljajući
mu “Volim te, volim te,” ali on je vreo, on je prelijep i on me
treba i ja trebam njega. Dovede me do vrhunca iako se ja borim
protiv toga i kroz orgazam govorim šezdest drugi put “volim
te”.
Njegove oči izgledaju mnogo proţdrljivije, kao da je
ogladnio još više od mojih “volim te”. I kada počne da svršava
u mene, gleda u mene kao da nije siguran da li mi još uvijek
vjeruje, jer ne moţe da vjeruje da neko njega moţe da voli. I
kada više ne moţe sebi da pomogne, sudara svoja usta sa

299
mojima, grubo i jako, hvatam ga i uzvraćam mu još grublje i
snaţnije.
On se trza u meni, njegovi mišići se steţu. Hvata moje
kukove da bi ih umirio, ali ja ih njišem, potičući ga da svrši u
meni. Zastenje njeţno i uvuče moj jezik, omotam svoje noge
čvršće i zapetljam ih na njegovim leđima i moje ga ruke čvrsto
drţe dok svršava, kada njegovi mišići prestanu da se napreţu i
steţu, ja ga još uvijek drţim, tako da ne moţe da se odmakne od
mene. Oslobodi me svoje teţine kada se pomjeri, čvrsto se
drţim za njega, lica zabijenog u njegov vrat, dok nas okreće na
stranu. Još uvijek je u meni, i ne ţelim da izađe.
“Nemoj da izađeš,” zastenjem.
Izađe iz mene dok me okreće, onda se nasloni iza mene i
počne da me liţe, jedna ruka mu je preko moje dojke, a druga
preko mog stomaka. Zastenjem i osjećam kao da ću zaplakati
od sreće, jer se moj lav vratio. Barem brine zbog nečega. Zbog
nas.
Kao što beba i ja brinemo o njemu.
Kasnije, on mi pusti pjesmu “Drţi me sada” od Reda i
shvatim da on to u stvari traţi od mene, da ga drţim. I ja to i
radim, okrećem se prema njemu i tjeram ga da stavi svoje lice
na moje grudi, sve dok njegovo veliko tijelo nije omotano oko
mog i čak i tada, njegova ruka je posesivno raširena preko naše
bebe.

***

Sedmice prolaze.
Osim par sati kada se Remington natjera da trenira, on sve
vrijeme provodi u našoj sobi i čini mi se kao da ne ţeli da me
300
makne iz vida. Ne priča mnogo sa mnom, ali nastavlja da drţi
ruku na meni kao neka stezaljka i ţeli da ga hranim i jebem sve
vrijeme. Pokušavam da ga zainteresujem za ţivot i tako mu
pričam o malim stvarima koje uspijem da vidim kada nam
izađem po hranu. Rekla sam mu da sam uhvatila neki dan
Trenera i Dajanu kako se ljube. Rekla sam mu da je Melani sva
u poslu oko traţenja šara i šablona za sobu naše bebe i da se čini
da je Pit tuţan zbog Nore. Sviđa mu se kada mu pričam i voli
da sluša - znam da voli.
Finale se pribliţava, a Remington još uvijek nije uspio da
dođe do borilačkog ringa svih ovih noći. Pao je na drugo mjesto
rang liste, iza Škorpiona. Mogao je da padne još više da nije
Škorpion izgubio par borbi, jer vjerujući Pitu, on se bori dok je
pod dozom i nije više vješt kao obično. Pomisao da je Nora sa
takvim seronjom brine me uţasno. Mogla bi da bude jednako
na drogirana i nemoćna i takve misli me nagrizaju toliko da ne
mogu tim ni da se bavim. Sve što ţelim je da Remington
uspješno završi ovu sezonu, ovo je njegov san. Onda... onda
ćemo morati naći način da još jednom vratimo Noru na sigurno,
iako duboko negdje znam da on već ima nešto isplanirano, ali
to mi ne pomaţe da se riješim nelagode.
Ali sada smo udaljeni tri noći od velike borbe,i Remington
je još uvijek potpuno mračan. Danas je otišao na trening i nikog
nije pogledao u oči. Znam da osjeća stvari, loše stvari. Znam da
ne priča o njima, jer bi to značilo poraz, a on nikada neće biti
poraţen. Osim kada je bio poraţen zbog tebe, tuţan mali glas
mi šapne.
Svi su postali ekstremno zabrinuti i ja se posebno zabrinem
kada mi Remi zatraţi da mu pozovem Pita i Rajlija. Zakucaju na
vrata sobe, prekrijem Remijevo nago tijelo sa bijelim
301
pokrivačem, tako da su samo njegova leđa i mišićave ruke
izloţene pogledu, zatim ih uvedem unutra.
“Ovdje su,” kaţem.
Rajli prvi priđe i čučne sa strane kreveta. “Hej Rem, kako
ide?”
“Loše,” on kaţe.
“Šta je bilo?” Pit pita.
Tišina.
“Ţelim da me odvedete... u prokletu bolnicu... i da mi
zakaţete tretman!”
Rajli raširi oči, kao i Pit. Momci na trenutak pogledaju u
mene i Remington ponovi isto što je rekao i maloprije. “Ţelim
da me odvedete... u prokletu bolnicu... i da mi zakaţete tretman
pa da počnu sa procedurom,” doda.
Nešto u njegovim riječima u načinu na koji oni oklijevaju
prije nego mu odgovore, šalje uzbunu kroz mene. “Ţeliš opet
da pokušaš?” Rajli pita.
Klimne u svoj jastuk. “Sada,” čvrsto naglasi.
Rajli se okrene bespomoćno ka Pitu, koji nakon par sekundi
uzima svoj telefon. “Prvo moramo da vidimo kada te mogu
primiti. Ĉekaj da pozovem bolnicu,” kaţe i počne da bira poziv,
izlazeći iz sobe.
“Bit ćeš odmah bolje,” Rajli kaţe dok se uspravlja na noge
tapšući Remija po ramenima.
Remington ga hvata za kravatu i povlači bliţe dok se i sam
ispravlja u sjedeći poloţaj. “Nemoj da mi jebeno povlađuješ.
Samo me odvedi tamo i nemoj da bi se usudio da je pustiš da
ona to vidi,” kaţe kroz zube.
Moji obrve se podignu u vis kada shvatim da je Remington
mislio da sam izašla iz sobe, a Rajlijeve oči se momentalno
302
prebace na mene i bez glasa mi signalizira da mu ne dam do
znanja da sam čula. Ali ja više nikad neću lagati Remingtonu,
tako da istupim naprijed.
“Ţelim da budem sa tobom. Ako te stave na lijekove ili
urade bilo šta drugo, ja ţelim da budem tamo i ja ću biti tamo.”
On se ispravi na zvuk mog glasa, ali prvo pogleda u Rajlija.
“Rajli...” upozori. Rajli opusti kravatu dok Remi okreće glavu
prema meni. “Ti ćeš ostati ovdje, a ja ću se vratiti.” Priča drsko,
ali sa očitom brigom, koristeći potpuno drugačiji ton prema
meni od onog kojim se obratio njima.
“Ne bih rekla,” kaţem tvrdoglavo, jer iskreno, neću da
popustim u ovome. Njih trojica se ponašaju kao da sam
nesposobni, slabi mali cvjetić!
Remi suzi svoje oči i stegne vilicu zbog moje tvrdoglavosti i
ja podignem upitno obje moje obrve i prekriţim ruke.
“Idem gdje ti ideš. Je li to jasno? I šta god da je u pitanju
smatram da to nije tako strašna stvar,” kaţem.
On ne miče pogled sa mog, dok se mišići na njegovoj vilici
pomiču.
“Nije. Strašna. Stvar!” Uvjeravam ga, blefirajući sa svim što
imam.
Ali neću dozvoliti da ga ispustim iz vida.

NAŠ SVET KNJIGA

303
 19 Poglavlje

CRNO PROTIV PLAVOG

Potpuno svjesna toga da sam se silom uspjela pridruţiti

momcima, mudro ostajem tiha tokom našeg puta u bolnicu.
Izgleda da smo svi namješteni na isti program. Ni jedna riječ
nije izmijenjena. Jedva poneki pogled. Izgleda da svi očekujemo
od Remija da kaţe nešto, ali njegova paţnja je potpuno
usredotočena na grad koji posmatra iz auta, a lice iz profila mu
je čvrsto i odlučno. Zapravo, ja mislim da on ništa ni ne vidi, da
je samo izgubljen negdje u svojoj glavi.
Kada stignemo, osjećam toplinu njegovog tijela dok se
saginje prema meni i na kratko utisne svoje usne na moje.
Njegov glas kao jeza prođe kroz mene, dok mi govori, “Uskoro
ću izaći.”
“Ne! Ţelim da idem sa tobom!” Viknem gledajući njegova
široka leđa kako nestaju u hodniku sa medicinskom sestrom
dok Pit prilazi recepciji da ga prijavi. Kada Rajli počne pričati sa
mnom kao da sam beba, počinjem da sumnjam da je ovo,
zapravo, velika stvar.
“Bruk, puno bi bilo bolje da ostaneš ovdje,”praktički
zapjevuši.
Mrko ga pogledam. “Ne odnosi se prema meni kao da sam
cvijet, Rajli. Ţelim da budem tamo za njega. Trebam da budem
tamo za njega.”
Pit krene pravcem kojim je Remington nestao i ja mu
brzinski pritrčim. “Pit, mogu li da budem s njim?”
304
 Na trenutak se dogodila bezglasna komunikacija između
momaka i tada Pit napokon klimne glavom Rajliju i kaţe meni,
“Doći ću po tebe kada bude sve spremno.”
“Spremno?”
Pit nestaje kroz isti hodnik kao i Remington.
“Rajli?”
Sada sam potpuno zbunjena.
Rajli uzdahne. “Mora da prođe kroz proceduru u kojoj će
mu pokušati inducirati napad na mozak.”I kada počne da
objašnjava, ja slušam, ali kao da se udaljavam postepeno i idem
sve dalje i dalje, svake sekunde. Vatra plane u mojim očima i
jedino čega sam svjesna je da su zidovi bolnice bijeli. Tako
prazni, blijedi i bijeli. “...i dok njegov mozak bude primao
električnu struju...”
Srce je prazan mišić, a ima milijardu otkucaja tokom našeg
ţivota.
Naučila sam u svom kratkom ţivotu, da ne moţeš da trčiš
ako rastrgaš ligamente, ali i da tvoje srce moţe biti slomljeno na
milion komadića i ti ćeš i dalje biti sposoban da voliš cijelim
svojim bićem.
Cijelim svojim jadnim, nenormalno ranjivim, jebenim
bićem.
Mogu da čujem svoje srce kako lupa kao nikad u mojim
prsima, bum bum bum. Iako pokušavam da se ponašam kao da
to i NIJE STRAŠNA STVAR, moj mozak ne uspijeva da svari
ovo što mi je Rajli objasnio. To da će Remingtona upravo
priključiti na elektrošokove. Jebena električna struja će biti
provedena kroz njegov skalp i u njegov mozak, da bi mu tako
izazvali jebene napadaje.

305
 Sada mi govori da je moguće da će dobiti kratkotrajni
gubitak sjećanja, da će mu biti pruţena kratkotrajna anestezija,
da će mu biti mjereni krvni pritisak i otkucaji srca, da osim
mogućeg kratkotrajnog ili dugotrajnog gubitka sjećanja, nisu
poznate neke druge nuspojave. Kunem se, da kada ponovim u
svojoj glavi sjećanje na to kako je Remington nestao niz hodnik
sa bolničkim osobljem, čujem duboki, tupi zvuk kako odjekuje
između hladnih, bijelih zidova - duboki, tupi zvuk koji sam ja
ispustila.
“Oh, Rajli.” Njegovo ime koje izgovorim zvuči kao niski,
jadni uzdah i prekrijem svoje lice kada me panika i strah potope
kao plima.
Moj puls poskoči kada se Pit pojavi i mahne mi da krenem.
Potrčim i krenem za njim ka sobi, osjećajući se jednim dijelom
kao mrtva, a drugim kao nikad ţivlja, od puke panike. Vidim
mašine, postajem sve svjesnija nenadmašive hladnoće u bolnici
i na sredini sobe, vidim njega. Zavezan je čvrsto kajišima oko
njegovih zglobova.
Njegovo prelijepo tijelo je rašireno preko ravne površine,
prekriven je bolničkim ogrtačem, dok gleda u plafon.
Remi.
Moj prelijepi, samouvjereni, zaigrani, plavooki dječak i moj
ozbiljni, mračni muškarac, koji me voli više od bilo koga u mom
ţivotu.
Teţnja da ga zaštitim od bilo čega što slijedi je tako velika,
prilazim laganim, ali odlučnim koracima, jedna ruka mi je
savijena oko trbuščića veličine dinje u kojem je naša beba. Cijela
druga ruka mi se trese nekontrolisano dok poseţem za velikom
rukom koja je zavezana za stol. Zavezan. Za stol. I moj glas se
lomi kao staklo, dok lagano uvlačim prste u njegove, trudeći se
306
da zvučim smireno i racionalno, dok se ustvari osjećam kao da
bih najradije vrištala. “Remi, nemoj da radiš ovo. Nemoj da
povrjeđuješ sebe, molim te, nemoj više da se povrjeđuješ.”
On stisne moje prste i makne pogled dalje od mene. “Pit...”
Pit me uhvati za lakat i povuče me nazad i ja poludim kada
shvatim da me Remington stvarno ne ţeli ovdje. Nije me
pogledao u oči. Zašto me ne pogleda u proklete oči? Okrenem
se ka Pitu dok me on izvodi iz sobe i moj glas je skoro
histeričan, “Pit, molim te, ne dozvoli mu da ovo radi!”
Pit me zgrabi za ramena i prosikće tiho, tako da ne
privlačimo paţnju, “Bruk, ovo je uobičajena procedura koja se
izvodi na ljudima sa bipolarnim poremećajem - na ovaj način
od vračaju ljude od pomisli na samoubistvo! Doktori su svjesni
toga da ne uspijeva svako pronaći odgovarajući lijek za sebe. Bit
će pod sedativima tokom procedure.”
“Ali to je sve samo zbog meča, Pit,”očajno pokušam da ga
razuvjerim pokazujući na sobu. “Ovo je sve zbog glupe borbe, a
u pitanju je on.”
“Izvući će se on. Ovo je uradio i prije.”
“Kada?”Zajecam.
“Kada si otišla, morali smo da ga odvratimo da ne isječe
svoje jebene ručne zglobove zbog tebe!”
O moj boţe. Moje srce se lomi tako jako da mislim da to
čujem i nije u pitanju samo moje srce, moje cijelo tijelo se lomi
iznutra, lomi se od tuge zbog ovoga što mi je Pit upravo rekao.
Bol je tako velika da se omotam ruke zaštitnički oko svog
stomaka i suludo pokušavam da se sjetim kako da dišem, ako
ne za mene, onda zbog ove bebe. Njegove bebe.
“Bruk, s ovim sranjem on ţivi cijeli svoj ţivot. Sada je gore,
sada dole, on je na svim stranama. Njegove odluke moţda bole,
307
ali on je taj koji mora prolaziti kroz to. Ovako je on formiran -
zbog svega toga je on sada ono što jeste. Jak je zbog ovog sranja!
Moţeš da budeš mizeran ili da budeš moćan, ne moţeš da
budeš oboje. On je moćan. Moraš da budeš snaţna za njega - on
će se slomiti ako sazna da je tebe ovo slomilo.”
Iako su me strahovi potpuno izmučili i imam osjećaj kao da
mi se utroba okreće, nekako uspijevam da dođem sebi.
Uspijevam da ispravim svoju kičmu i da podignem glavu, da
udahnem kratki, hrapavi dah, zato što moram da uradim to za
njega. Proći ću kroz ovo sa njim i dokazat ću sebi, a i njemu, da
sam dovoljno jaka da ga volim cijelim bićem.
Udahnem još jednom i obrišem suze iz očiju. “Ţelim da
budem tamo.”
Pit baci pogled na vrata i klimne mi odobravajuće. “Samo
izvoli.”
Koraci su mi tihi i skoro neodlučni dok ulazim u sobu. On
je velik, krupan i jak i znam da, iako je moje srce sada kao neka
odrtina u mojim prsima i kao da se sva moja krv pretvorila u
led, dokazat ću mu da sam dostojna da budem njegova srodna
duša i da ću ja stajati na nogama kada on ne moţe. Ne znam na
koji način ću to dokazati, jer sam trenutno srušena, kao neka
ruševna zgrada, dok ulazim unutra. Izgledam sasvim u redu,
ali u dubini duše ja se raspadam, nerv za nervom, organ za
organom.
On me sada gleda pravo u oči i mogu da vidim brigu u tim
tamnim očima. Naravno da se boji da ću se srušiti. Ne ţeli da
vidi to u mojim očima. “Sve u redu?” Prišapće.
Klimnem glavom i posegnem za njegovom rukom. Moj
odgovor bi trebao da bude “I više nego u redu.” Zar ne? Ali ja
jednostavno ne mogu da izustim ni jednu jedinu riječ. Tako da
308
protrljam njegove prste svojima i kada ih on stisne, sjetim se
našeg leta iz Sijetla, ove ruke, one koju neću nikad pustiti,
uzvratim stisak što jače mogu i drhtavo mu se nasmiješim.
“To je moja cura,” škripavo kaţe dok trlja svoj palac preko
mog.
Svezan je kaiševima i upravo se sprema da primi
elektrošokove, a on mene pita kako sam ja. O boţe, toliko ga
volim, ako umre i ja ţelim da umrem s njim i jebeno se ne šalim.
Zatrepćem da bih otjerala suze i stisnem mu ruku jače.
“Mogu li da ga drţim za ruku?” Pitam jednu od sestara.
“Ţao mi je, ali tokom procedure ne moţete,”odgovara.
Remington me paţljivo posmatra dok tjeram sebe da
odstupim unatrag i oni počnu da stavljaju elektrode na njegovo
čelo. Vatrena kugla je sada u mom grlu, u mom srcu i u mom
stomaku. Ĉak i ne dišem kada ga sestra pita, “Jeste li spremni?”
“Samo počnite,” odgovara, njegove oči nakratko me
pogledaju da bi vidio moju reakciju prije nego ponovo usmjeri
pogled na plafon.
Uključe infuziju i priključe mu sedative.
Počnu da ga ispituju. “Puno ime?”
“Remington Tejt.”
Moje oči se napune suzama.
“Datum rođenja?”
“Deseti april, hiljadu devesto osamdeset osme.”
“Mjesto rođenja?”
“Austin, Teksas.”
“Imena Vaših roditelja?”
“Dora Finlej i Garison Tejt.”

309
 Jedva podnosim činjenicu da je on zavezan i da mora pričati
o svojim jebenim roditeljima, zbog kojih je i postao ovako crn,
njegov glas je dubok i snaţan i odgovara na sva njihova pitanja.
Onda mu sestra kaţe, “Počni da brojiš od jedan do sto.” I
stave mu masku na usta.
Počne da broji, brojim sa njim u svojoj glavi. Oči su mu
zatvorene. Prelijepe crne trepavice su ispruţene preko njegovih
čvrstih jagodica.
Moji zaštitnički instinkti bjesne tako ţestoko da poţelim da
vrištim, sada kada ne moţe da me vidi i kada ne moţe da
zaustavi moje misli. Ali ja i dalje stojim na mjestu, jer on to od
mene ţeli. Jer je on jak. Jači od mene. On će uobličiti sebe onako
kako god mu se ţivot postavi.
Onda puste elektrošokove.
Njegovo veliko tijelo se napreţe i steţe na stolu.
Moje tijelo se stegne i osjećam kao da ću eksplodirati
iznutra.
Mašine počinju da se oglašavaju svojim bip-bip zvukovima.
Njegovi noţni prsti se savijaju.
Ne bih znala da li bi mlatarao rukama, lomio stvari, da nije
svezan, jer je toliko jak, ali njegovo tijelo ostaje relativno mirno
dok prima šokove u svoj mozak. O moj boţe.
O moj boţe.
O moj jebeni Boţe.
Zaljubljena sam u Remingtona Tejta i on je bipolaran, a to se
sada obrušava na mene kao lavina.
Mislim da nikad nisam plakala ovako. U prkos tome što
sam ulagala sve napore da ne zaplačem, suze doslovno
eksplodiraju u mojim očima, moje ruke drhte, a moje tijelo je

310
potpuno nemoćno od tuge, naslonim se na zid i kliznem u
klečeći poloţaj dok neuspješno pokušavam da zaustavim suze.
“Hej Bruk, hej,” kaţe Pit, klečeći i grleći me sa strane.
“Ovo je tako teško,” kaţem prekrivajući lice rukama i
pokušavajući da se odmaknem od njega, jer Remi ne bi ovo
ţelio. Remiju se ovo ne bi svidjelo. “Nemoj da me dodiruješ, Pit,
o boţe, ovo je tako jebeno teško. Tako jebeno teško!” On me
zgrabi i prodrma malo, njegov glas je pun utjehe dok mu se u
očima oslikava bol.
“On ne pati, Bruk. On samo ţeli da mu bude bolje. Bruk, on
nije ţrtva. On donosi svoje izbore na osnovu činjenica. Brinut će
za tebe. Moraš da se smiriš kao i on što je uradio, molim te,
preklinjem te, budi jaka.”
Klimnem, dok je sve o čemu mogu da mislim kako Remijev
prelijepi mozak, njegovo prelijepo tijelo, moja crkva, moje
svetilište, podnosi ovo.
“Bruk, ovo i mene boli. U redu? Ovo i mene boli. Ne moţeš
da dopustiš da on to vidi. On je jak, jer sve dok se pita njega - to
je njegova stvarnost, on se s tim bavi, nije nikada bilo drugačije.
On nikada ne kuka. Ne dopusti mu da vidi da te ovo
povrjeđuje, jer će ga to slomiti. Ti ne treba da ga spasiš, samo
budi uz njega dok on spašava sebe.“
Klimnem i obrišem suze, dok pokušavam da se saberem.
Otjeram suze iz očiju i ustajem, a doktori i sestre kaţu da je sve
završeno.
Remi je još uvijek pod sedativima, na stolu i uklonili su mu
masku i oslobodili dišne kanale. Uzmem ga za ruku kada ga
odveţu, prinesem je svojim usnama i poljubim svaki njegov
zglavak, a onda ih osušim usnama, jer su se navlaţili mojim
suzama.
311
 Način na koji je Remi zbrinut...
Pit je tako dobar čovjek, to što moja sestra to nije vidjela mi
slama srce.
“Pite, stvarno si se sviđao mojoj sestri - ne znam šta se
desilo tu,” prišapćem.
Njegove obrve se podignu skoro do kose. “Šta? Bruk i ona
se meni sviđala, još uvijek mi se sviđa. Ali svog brata ne mogu
ostaviti zbog bilo koga.”
Klimajući glavom u tišini, posmatram Remingtonovu
veliku ruku. Iako je puna ţuljeva, svaka linija na njegovom
dlanu... njegovi zglavci, duţina i oblik njegovih prelijepih
prstiju, njegovi kratki, čisti, četvrtasti nokti...
Tiho, mazim linije na Remijevom dlanu, a potom podignem
glavu i nasmiješim se Pitovim ljubaznim smeđim očima.
“Jednog dana, naći ćeš neku zbog koje ćeš uraditi bilo šta. Pit, ja
ću se pobrinuti za njega. Morat ćeš da me naučiš kako da se
savršeno brinem za njega.“
On se nasmije i potapše me po ramenu. “Do tada, nijedno
od vas dvoje neće biti prepušteno samom sebi.” Stavi ruku na
Remingtonovo rame i kunem se svim srcem, iako nisu krvno
povezani, on zaista jeste Remingtonov brat i u ovom trenutku
vidim koliko bih samo ţeljela da smo moja sestra i ja ovako
bliske i odane jedna drugoj.
“Bruk, uradio sam nešto čega se veoma sramim i mislim da
ti dugujem izvinjenje,” Pit ispali. Kada vidim kajanje u
njegovim očima, ledena kocka se učahuri u dnu mog stomaka.
“Kada si otišla, njemu je bilo tako loše. Bio je u bolnici na
promatranju zbog potencijalnog samoubistva i nastavili su da
mu daju sedative i kada se probudio, jer je rušio i uništavao
stvari i pokušavao da krene za tobom. Dali su mu antidepresive
312
i oni nisu pokazali rezultat, a posebno sa hiperaktivnim
Remijem to i nije bila dobra ideja. Tako da smo ga morali
priključiti na ovo.” Pokaţe na stol. “Terapiju smo ponavljali
nekoliko sedmica da bi on konačno mogao biti otpušten...”
Pogleda me i ja mislim da ni ne dišem. Samo buljim u njega,
čekajući da mi da još informacija, jer nakon današnjeg
rolerkostera, potpuno sam zbunjena i djelimično tupa.
“Nakon prva tri tretmana, bio je malo bolje, tako da je bio
otpušten iz bolnice, ali smo se sedmicama vraćali da bi primao
elektrošok - terapiju tri puta sedmično. Tokom tog vremena, on
je i dalje bio crn. Doveli smo mu četrnaest ţena.”
Moje srce se razbije na sami pomen njih i imam osjećaj kao
da podiţem nekoliko mentalnih blokova dok mi se stomak
steţe, a moj mozak vrišti, Ne ţelim da znam, Ne ţelim da znam,
Ne ţelim da znam!
“Dao sam svim tim ţenama da potpišu ugovore o
povjerljivosti, da ne bi pričale, nema slikanja, sve moraju da
koriste duplu zaštitu... Sve i jedna je izašla iz sobe, pola sata
kasnije sa ne otpakovanim paketićima kondoma, potvrđujući
da ga nisu mogle natjerati da se okrene ili čak ni da podigne
ruku iz kreveta. Rekao im je da idu. Sve i jednoj.”
Nastavljam da buljim, a Pit protrlja rukama lice i nastavi,
“Nije spavao ni sa jednom od njih, Bruk, bez obzira koliko smo
se silno trudili oko toga. Bio je opsjednut tvojim jebenim
pismom, čitajući ga iznova i iznova svakog trenutka dok je bio
budan. Kada se konačno izvukao iz te depresije i kada su mu
oči vratile svoju plavu boju, nije se sjećao ničega. Moţda zbog
toga što je bio crn ili moţda zbog nuspojava od elektrošokova.
Imao je oko dvanaest tretmana. Ali znaš Bruk, skoro da smo ga

313
izgubili? Rajli i ja smo bili... bili smo ljuti kao risevi na tebe!
Tako da smo mu rekli da se zabavljao sa svim tim ţenama.”
“Pit!” Izdahnem u potpunom uţasu.
“Ţao mi je! Ali ţeljeli smo da se sjeti kako je to prije bilo,
prije tebe. I tako da se sjeti da je napolju još hiljadu ţena, a ne
samo ti.” Slegne ramenima i pogleda u mene molećivo. “Ali čak
i kada smo ga pokušali uvjeriti da misli kako mu ide dobro bez
tebe, pretpostavljam da njegova glava nije ono što vlada
čovjekom kakav je on. Saslušao je sve što smo mu rekli o onim
ţenama, nije komentarisao ništa, a onda se počeo pakovati i
rekao nam da letimo za Sijetl. Tako da, da. Ja - Rajli i ja - smo
mu lagali,” kaţe. “To me je ubijalo. A sada, kada bi saznao
istinu... nikad nam više ne bi vjerovao!“
Njegov glas se slama i on se okrene kada Rajli uđe u sobu.
Rajli pogleda sad u mene, sad u Pita, osjećajući da nešto nije u
redu, dok konačno Pit ne kaţe turobnim, umornim tonom,
“Ĉovječe, rekao sam joj.”
Rajli susrećne moj pogled u nevjerici, njegovo lice je
pokunjeno. “B,” kaţe.
To je sve što kaţe. Jedno slovo. Slovo koje je tetovirano na
Remijevom desnom bicepsu.
“Morate mu to reći,” kaţem i pogledam na jednog, a zatim i
na drugog, ne uspijevajući da podnesem povrijeđenost koju
osjećam zbog Remingtona. “Više nikada, nikada ne smijete da
mu slaţete nešto. To nije fer prema njemu! I ja sam to jednom
uradila i shvatam da ste ţeljeli samo da ga zaštitite... ali to njega
zbunjuje. Zbunjuje ga to, jer ne zna kako zaboraviti takve stvari.
Ne moţete - ni jedno od nas, nikada više lagati njemu. Jeste li
me čuli?”

314
 Rajli pređe rukom preko lica, a glas mu je takođerr drhtav.
“Otpustit će naše jebene guzice.”
Pogledam ih obojicu, izrazi lica su im izmučeni i protresem
svojom glavom. “Ako stvarno u to vjerujete, onda vi njega ne
poznajete.“

***

Budi se na krevetu ubrzo nakon što su momci otišli.

Njegove oči su lijene, ali su usredotočene na mene. Još uvijek
nisu plave, ali sada vidim ţivot u tim tamnim bazenima i
osjetim malo peckanje u stomaku koje se pretvara u veliki čvor
emocija.
“Pogledaj se.” Kaţe ošamućenim glasom. U njegovim
riječima čujem očito oboţavanje, kao da izgledam
prefantastično i kada vidim jamicu kako se pojavljuje, snaga
emocija koje me preplavljuju me skoro onesposobi. Ne zna da je
bio u potpunom neredu emocija kada je bio bez mene, ali ja
sada znam. Ne zna da su mu doveli ţene da ga zadovolje ali da
ih on nije htio. Ne zna kako je prekrasan, savršen, prelijep,
plemenit, dobar i sve, sve što sam uvijek ţeljela.
A sada, boli kao sam vrag to što znam da njegova braća, o
kojima on brine i koje on voli, isto nisu znali šta da rade i morali
su da ga laţu.
“Pogledaj sebe,” njeţno kaţem, kleknuvši na pod do
njegovog kreveta i naslanjajući obraz na njegove zglavke. Još
jednom poljubim svaku modricu na njegovoj ruci.
“Hej, sve drţim pod kontrolom. Ne ţelim da se brineš,”
kaţe, mazeći me rukom po potiljku.

315
 “Znam.” Sagnem glavu i protrljam lice po plahti, tako da
moţda neće vidjeti tragove suza kako teku iz mojih očiju. I opet
poljubim njegove zglavke sa puno ljubavi. “Znam!”
Ĉak iako se tek probudio iz anestezije, njegov glas još uvijek
na mene ima isti uticaj. “Popenji se gore. Šta radiš tamo dole?”
Promrmlja otresito dok me podiţe na krevet. Znam da su mu
dali lijekove za opuštanje mišića, ali u prkos tome, prije nego i
shvatim, podiţe me prema sebi i proteţe me kao i po noći kada
spavamo zajedno u našem krevetu. Moj okrugli stomak nam
pomalo smeta, ali srećom još uvijek nije ogroman, tako da se
okrenem na stranu i pomirišem njegov vrat i zakopam svoje lice
u njegove grudi, dok se namještamo.
“Tvoje sestre će mi razbiti guzicu, ako me vide ovako,”
kaţem.
Zgrabi me za guzu i još me malo pomjeri. “Neću im to
dopustiti. Ti si moj lijek.”
Zatvorim oči i on miriše kao on. Ove ruke su njegove. Sve je
normalno, osim činjenice da ja nosim odjeću, a on je u
bolničkom ogrtaču i sada nismo u hotelskoj sobi. On je još
uvijek on, još uvijek nosi moje srce u rukavu. Sve što ţelim, je
upravo ovdje u mojim rukama.
Podignem ruku do njegove vilice i poljubim svaki dio
njegovog lica, dok se drţim za njega pomalo očajnički. “Remi, ti
si moj kralj.” Zagrlim ga čvrsto. “Za mene ne postoji šahovska
partija, ako ti nisi tu.”
Pomjeri se i pritisne tipku na krevetu i lagano nas ispravi u
polu sjedeći poloţaj. Postavi me na svoje krilo, a njegove usne
su na mom uhu. “Ti si kraljica koja će mene da zaštiti,” kaţe
zabavljeno i kada ja klimnem glavom, jer ne uspijevam da
progovorim, on me po mazi po kosi dok me gleda u lice i znam
316
- čak iako on to ne govori - da su moje oči otekle i da vidi da
sam plakala. Osjetim njegove usne na mojim kapcima, prvo na
jednom, zatim i na drugom, dok plete moju kosu u svoju šaku i
grubo me moli, “Budi jaka, moj mali dinamitu. Budi jaka sa
mnom.”
Klimnem. “Pokušat ću, jer me ti inspirišeš.”
“Dobio si šta si htio, Rem,” Rajli kaţe sa vrata. Tako mi je
udobno u njegovim rukama da se i ne okrenem da ga
pogledam. I osjetim nešto njeţno uz svoj obraz. Kada otvorim
oči, vidim Remija kako drţi ruţu za mene. On. U bolnici. Daje
mi ruţu sa tim tamnim, ali sjajnim očima u kojim se naziru
plave mrljice.
“Remi,” kaţem smeteno, a zbunjeni smiješak mi pobjegne
sa usana.
“Dao bih ti cijeli jebeni vrt da mogu.” Uhvati me za bradu i
lagano mi nagne glavu i dok me gleda kaţe, “Zato što si ovdje,
upravo sada, sa mnom.”
“O boţe,” sagnem glavu na njegove grudi, jer ne mogu ovo
da podnesem, moji prsti se steţu oko njegovog bolničkog
ogrtača. “Svaki put kada budeš morao opet ovo da uradiš, ja ću
biti ovdje. Bit ću ovdje, obećavam ti.”
Dok se odjavljujemo iz bolnice, dobijem poruku od Melani.
Kako stoje stvari u srećnom završetku? Dešava li se nešto drugo
osim sreće?
Nasmiješim se kada uđemu u iznajmljenu Eskaladu, kao da
je ovo samo jedan uobičajeni ponedjeljak i Remington ulazi za
mnom u auto, obgrli me rukom, kao i uvijek. Prošla sam kroz
pakao i sada sam opet u raju, odjednom shvatam da će tako
izgledati moj ţivot: nakon mraka, uvijek, ali uvijek ću pronaći
svoje svijetlo - a to je u stvari on.
317
 Otipkam, Savršeno.
“Zadnji put šokovi su mu pomogli da se izvuče iz
suicidalnih misli, ali moramo da ponovimo ovo tri puta
sedmično, a sada prosto za to nemamo vremena. Ne smijemo
priuštiti da mu još jednom ubrizgaju lijek za opuštanje mišića,
tako da moramo da se nadamo da će ovo biti dovoljno,” Pit
kaţe svima.
“Ja sam jebeno dobro,” Remington zareţi. Izgleda da svi
pratimo njegov pogled, a samo Rajli skupi hrabrosti da mu
odgovori.
“Rem, Pit i ja bismo htjeli da popričamo s tobom o
nečemu,” kaţe, bacivši pogled nakratko na mene, govoreći
glasom kojim me moli da urazumim Remija. “Pit je dobio neke
vijesti o Brukinoj sestri i mi moramo da ti kaţemo nešto. Sutra
ujutro prije nego kreneš u teretanu?”
“Ĉuo sam sve,” kaţe prosto, iznenađujući nas sve u autu.
“Još uvijek razmišljam šta da radim s vama kretenima.”
“Sranje, Rem,” Rajli kaţe prestravljeno. “Morat ću da
promjenim svoje jebene pantalone, samo te molim da budeš
razuman.”
Pit izgleda stvarno uzrujano. “Rem, kunem ti se bogom, da
ti nikada ne bih lagao o bilo čemu drugom - ovo se činilo tako
bezopasnim; činilo se kao da bi ti jedino to pomoglo da se
oporaviš.”
“Mom oporavku ne pomaţe to što znam da vam ne mogu
vjerovati, seronje,” zareţi, a njih obojica šute i izgledaju
nemoćno dok Remington nastavlja, “Vi ste moja braća, ali ONA
JE MOJA. Da me je napustila zbog vaših laţi, sada bih vas ubio.
Jebeno bih vas ubio obojicu!”

318
 “Vratili bismo ti je nazad, Remingtone,” Pit obeća. “Kunem
se, da smo znali koliko je ti... kunem se vratili bismo ti je
nazad.”
“Rem, pokušavali smo da ti pomognemo da preţiviš. Kao
što uvijek to radimo. Mislili smo da je to završena priča. Mislili
smo da ti pomaţemo. Ali onda se Bruk vratila i shvatili smo
kako smo... sranje, kako smo pogriješili. Ne znamo uopšte kako
da ispravimo to što smo ispali takvi idioti.”
Remi je zamišljen duţe vrijeme i njih trojica razmjenjuju
poglede, bratske poglede. Onda Remington klimne glavom i
stavi svoju ruku oko mog struka, povlačeći me prema sebi,
kada stavi nos na moj vrat sa njeţnim uzdahom, a drugom
rukom prekrije moj zaobljeni stomak, sva tenzija nestane sa
mojih ramena. Istopim se u njegovim rukama.
Hiljadu nekih stvarčica zaleprša u mom stomaka kada ga
čujem kako me još jednom udiše, duţe i dublje ovog puta, kao
da mu je potrebno da me udahne da bi se smirio. Nagnem se i
poljubim ga u vrh njegove glave, prolazeći prstima kroz
njegovu kosu. Kunem se da ne mogu prestati da ga ljubim.
Poljubim ga u vilicu, u slijepoočnicu, posegnem za njegovom
rukom i izljubim mu prste.
Kada se vratimo u apartman, Dajana servira večeru, njeno
lice je zaţareno dok ga gleda kako sjedi za stolom i kada me
Remi pogleda preko stola i potapše svoje krilo, ja skoro da trčim
prema njemu. Kada podigne svoju viljušku prema meni,
ponašam se kao glupa izgladnjela ptičica koja je nahranjena
prvi put u dugo godina.
Kada me pita, “Još?” dok tiho i intenzivno promatra moja
usta i podiţe viljušku, ja klimnem i zagrizem viljušku i prije
nego počnem da ţvaćem, spustim usne na njegove, jer ne mogu
319
da iskaţem riječima olakšanje koje osjećam nakon one
procedure, gledajući sada da je dobro. I zapravo, vidim da je
sada malo bolje.
Lijeno dođe do kreveta, njegovo tijelo je opušteno zbog
posljedica anestezije i lijekova za opuštanje mišića i madrac
zaškripi kada on padne na njega, takav mišićav i opušten.
“Dođi ovamo,” pozove me i nediţući svoju glavu, niti gledajući
jesam li uopšte tu.
Upravo smo oprali zube i ja skupljam odjeću sa poda koju
je ostavio razbacanu okolo, zatim dodam svoju na gomilu u
čošku sobe i uvučem se gola pored njega ispod prekrivača.
Naša koţa se dodiruje. Svaki osjećaj je povišen. Zahvalna sam
zbog njegovog dodira. Zbog toga što čujem njegov glas. Zbog
svakog trenutka koji provodim sa njim. Sada vidim koliko je to
sve dragocjeno. Svaka pjesma koju mi pusti, svaki put kada je
taj briljantni um zaposlen mislima. Dragocjeno, čak i kada je
mračan, potiho se boreći i drţeći se za mene.
Njegove ruke se omotaju oko mog struka, a prsti mu se
saviju oko mog kuka, dok me privlači i namješta se iza mene u
poloţaj kašike. Nervoza dok sam ga gledala kroz šta prolazi se
još uvijek javlja u meni i ne mogu da si pomognem, pa se jako
prislanjam uz njegovo tijelo. I čujem ga kako se zabavljeno
cereka.
Ĉuti njegov seksi, njeţni smijeh...
Oh boţe.
“Nije smiješno,” kaţem suznih očiju dok se okrećem ka
njegovom licu. “Nije jebeno smiješno.”
“Jeste,” prišapće, a ona jedna divna jamica mu se pojavi,
njegov dah je dubok i sloţen, dok pomjera palac po duţini mog
nosa. “Niko prije, nije nikad bio zabrinut za mene.”
320
 “Jesu, Remi. Svi koje ti voliš, vole tebe takođerr. Pit, Trener,
Rajli i Dajana. Samo to bolje kriju od tebe.h”
Pogleda me zamišljeno, potom raširi ruku preko mog
stomaka, dok njegove usne grebu njeţno i blago moje. “Radio
sam ovo prije. Imam sve pod kontrolom, moj mali dinamitu.”
Te tamne oči me posmatraju dok sada pomjera palac po mom
čelu. “Nemoj da budeš tuţna zbog mene, vaţi?” Pritisne me na
sebe i zatvori svoje oči, stenjajući kao da uţiva što me drţi.
“Ţelim da te usrećim. Ţelim da te jebeno usrećim, nikad nisam
ţelio da te rastuţim,”
“Okej,” kaţem još uvijek puna emocija, dok prislanjam usne
na njegovu vilicu.
“Okej?” pita, pomjerajući svoju glavu i prislanjajući usne na
moje.
Klizeći rukom preko svog stomaka, zapletem svoje prste
preko njegovih i klimnem. “Više nego okej.”
Slobodnom rukom mu prolazim kroz kosu, dok jednu nogu
savijam oko njegovog struka i spuštam hiljadu poljubaca na
njegovo lice, tjerajući ga da se cereka. I ja se smijem njeţno sa
njim, osmijeh mi se krivi na usnama svaki put kada spustim na
njega poljubac, ali ne prestajem.
Sada znam da je on stvarno moj. Ovi prsti su bili moji od
momenta kada su me dotakli. Ovo lice. Ove usne. Njegovo
veliko, ljubazno, zaštitničko, posesivno i praštajuće srce. On je
bio moj otkada sam ja bila njegova i znajući ovo čini da se
raspadnem, a onda da se skupim u novu cjelinu, srećnu cjelinu.
“Ţelim da spavam sa tobom u meni,” molim ga, povlačeći
svoja otvorena usta po liniji njegove vilice, moji prsti skoro da
grebu njegovu koţu na ramenima, dok udišem njegov miris i

321
pokušavam da mu se pribliţim što je više moguće pored ovog
stomaka što je između nas.
Stavi ruku između nas i počinje da me priprema svojim
prstima, dok okreće glavu polako, lagano uzimajući moja usta i
stavljajući svoj jezik sa zadovoljstvom. “Jesi li spremna?”
Promrmlja zagrijano.
“Napuni me...” je sve što uspijevam da kaţem i zadihani
zvuk propara moje grlo dok me hvata za struk i nabija na svoju
duţinu, puneći me tako da sam u cijelosti puna njega, da jedva
mogu da pričam, ili da dišem, ili da mislim na bilo šta osim
toga da je Remi u meni, vreo i pulsirajući, njegova usta me
uzimaju, polako, tiho, uvjeravajući me da je sve pod njegovom
kontrolom. Znam da ja jesam, sigurno.

***

Na dan borbe, još uvijek je crn, a atmosfera u

predsjedničkom apartmanu je puna tenzije dok ga čekamo da
se spremi.
Pit, Rajli i Trener kruţe oko vrata glavne spavaće sobe, dok
se ja ţiva jedem od sopstvene brige, jer najozbiljnije, nisam
sigurna da li bi se trebao boriti ovakav.
“Spomeni mu ime od onog seronje!” Trener sikće Pitu.
Mislim da ţeli da provocira Remingtonovu turbulentnu
energiju i da je aktivira, ali Pit otresa glavom.
“Nećemo se koristiti bijesom. On je pun samo mrţnje kada
je mračan,” Pit prišapće.
Ali ono šta sam ja lično osjetila, je njegova unutrašnja borba.
On se bori unutar sebe. Nikada više nije izustio ni jednu riječ
322
koja bi implicirala samo gađenje, ali pretpostavljam da se on
tako osjeća u dubini duše. Elektrošokovi su pomogli, ali on je
još uvijek mračan. Slama me to što mora da se bori ovakav.
“Pokušaj da mu zagriješ mišiće, Bruk,” Pit predloţi.
Prilazeći mjestu gdje Remi veţe svoje čizme u tišini,
povučem ruke dole i gore preko njegovih leđa i pokušam da
opustim svaki mišić koji dotaknem, budeći ih sa sporim,
promišljeno čvrstim pritiskom svojih prstiju.
“U redu, Rem, hajde da se zagrijemo. Znam da ovu voliš,”
Pit kaţe dok postavlja Remijev iPod na moje zvučnike.
Kroz sobu se probije jaki zvuk “Ustanka” od Mjuza.
Buntovnički taktovi muzike izgleda da dopiru do
Remingtonovih ušiju i njegovi mišići počinju da se steţu pod
mojim prstima, kao da ne moţe sebi pomoći, jer mu tijelo samo
reaguje.
Moje srce pomalo zatreperi. Da li dolazi sebi?
Bio je tako zauzet boreći se sam sa sobom, samo se pitam da
li je ostavio nešto te borbenosti za Škorpiona.
Premjesti ruke na drugu čizmu i nastavi da je veţe, dok ja
masiram njegove čvrste mišiće i pokušavam da transmitujem
svaki inč dobre i zdrave energije koje imam za njega. Zagrijem
svaki mišić, jedan po jedan, pomjerajući se na gore po njegovim
leđima, posebno obraćajući paţnju na njegove plećke. Ne mogu
da se zaustavim i savijam se do njegove tamne glave da ga
pitam kako se osjeća i on zamahne rukom i uhvati me za
potiljak, drţeći me čvrsto dok sudara svoja usta sa mojima.
Kada se odmakne, moja usta gore od vreline sa njegovih
usana, a njegove tamne oči kipte od ţestine. Gleda u mene kao
da sam mu ja jedina nada na svijetu, pogled mu je tako divlji i
to pali lampu nade u meni, govoreći mi da će ipak moţda
323
uspjeti da se bori. Moţda to ţeli tako snaţno da će izgurati sve
to. Znam kako jako ţeli da pobijedi, ali takođerr znam i kako se
potpuno gadi sam sebi kada se njegova mračna strana zajebava
s njim.
“Remingtone, ovo je ono što si čekao.” Pit ga zgrabi za
ramena i privuče mu paţnju na sebe tim ohrabrujućim stiskom.
“Sve što si ikad ţelio ti je sada na dohvat ruke. Sve. Imaš
planove nakon šampionata, znam da imaš. Pobjeda će učiniti da
se ti planovi ostvare. Bruk, beba...”
Na te riječi ga uhvatim kako na trenutak zatvara svoje oči, a
potom uvuče, dugi, duboki dah. Pit se sagne da mu prišapće
nešto na uho i Remington mu klimne glavom i drsko mu kaţe,
“Hvala.” Kada otvori oči, ustaje i sinapse u mom mozgu čini mi
se da gore od uzbuđenja.
Već obučen u svoju borilačku opremu, njegovo ogromno,
mišićavo tijelo izgleda kao borilačka mašina koju je sam stvorio
od sebe. Kada kaţe, “Dođi ovamo, Bruk,” tako sam suludo
nervozna zbog ove borbe, da skoro da se ne spotaknem dok mu
prilazim. Uhvati me u svoje ruke i čvrsto zagrli, postavljajući mi
topli poljubac iza uha. “Trebam te u svom vidnom polju, sve do
kraja. Sve vrijeme. Sve vrijeme.”
Odjednom, moja utroba zatreperi, jer mi je došla do mozga
činjenica da će on stvarno da se bori i šta god da se desi, raj ili
pakao, ja ću da ga gledam. “Neću se pomjeriti sa svog sjedišta!”
Obećam.
Zadrţi paţnju na meni još jednu sekundu, onda me još
jednom poljubi iza uha i potapše po straţnjici. To je sve što
uradi. Zatim počne da skače u mjestu, kriţajući ruke iznad i oko
sebe i sva atmosfera se momentalno podiţe i tim počinje da diše
opet.
324
 “Gdje je Dţo?” Drsko pita Pita.
Osjetim peckanje u utrobi kada shvatim da se on stvarno
vraća.
“Ona već posmatra arenu,” i u njegovom glasu se osjeća
drhtaj uzbuđenja, čega je izgleda i sam svjestan.
“Nijedno od vas dvoje, ni ti, a ni Dţo, ne skidate pogled sa
Bruk, jesi li me čuo?” Zapovjedi dok isteţe vrat na jednu, pa na
drugu stranu.
“Druţe, ne brini!” Pit ga uvjerava.
“U redu, jesmo li spremni ovdje?” Trener mahne sa torbom
preko ramena u kojoj se nalazi Remijeva čista odjeća, Getorejd
sportsko piće i dodatne slušalice za uši.
“Spremni,” Remington odgovara i vadi svoj iPod iz
zvučnika. Muzika prestaje istog momenta i svi ga gledamo dok
uzima slušalice sa noćnog stolića i postavlja ih u svoj srebreni
iPod.
“Kvragu, to je moj dečko!” Trener poviče.
Rajli zagalami. “To je taj čovjek!”
“Ko će da razbija guzice?” Trener udara Remija po leđima
dok kreću prema vratima.
“Ja ću.” Ĉujem Remija kako duboko zareţi.
Trener ga još jače udari po leđima. “Koje ime će večeras da
vrište?”
“Moje.”
“Reci!”
“Riptajd.”
“Tako ga neće seronje izvikivati!”
Remington se udari pesnicom po prsima i zaviče,
“RIPTAJD!!”
“TAKO JE!” Trener poviče nazad.
325
 Sudare se pesnicama, a onda ga Trener izvede iz sobe i
krenu prema liftu, ostatak tima ih prati iza.
“Jesi li spreman za ovu borbu, dečko?”
“Jesam.”
Trener klimne i nastavi, “Šta ćemo da radimo ako se ne
preda, dečko? Znaš li već šta treba da radiš?”
“Znam šta trebam da radim!”
Dok slušam tu zadnju izjavu, krv mi se slije u stopala i čini
mi se kao da cijeli ostatak mene treperi. Dio mene ţeli da
budem hrabra i da gledam ovu borbu, ali ne sjećam se da sam
ikad u ţivotu imala manje hrabrosti nego večeras.
Remington se iznenada namršti i uperi prstom u Trenerova
prsa. “Šta god da se desi, ne smiješ ubaciti peškir u ring. Jesi li
me čuo? Mi se NIKADA, NIKADA ne predajemo.”
Tenzija u zraku se dramatično podiţe i nekoliko pogleda je
razmijenjeno. Kada ne čuje odgovor od Trenera, Remington ga
gurne i ovaj napravi korak unazad. “Treneru. Ti nećeš ubaciti
peškir. Mi se ne predajemo. Tačka.”
Trenerove oči me pogledaju nakratko - iako nakratko, ne
promakne mi neodlučnost u njegovom pogledu prije nego
klimne glavom. Izdišući iza mene, Pit me uhvati za ruku kada
čujemo zvono lifta.
“Hajdemo,” promrmlja.
Ukrcamo se u lift, ali ja sam tako nervozna, dok ne
stignemo u podzemlje moje srce će slomiti nekoliko rebara
koliko ludo lupa. Remington tiho namješta iPod, dok crne
slušalice uzima u drugu ruku. Pokušava da se iskopča. Sa svom
ljubavi koju u svom srcu čuvam za njega, gledam ga dok savija
glavu, stavi svoje slušalice u uši i pusti muziku.

326
 “Zašto si obećao?” Rajli se suprostavi Treneru dok Remi
sluša muziku, njegov ton je optuţujući. “Ako stvari postanu
ruţne, nećemo dopustiti da umre tamo!”
“Njegove oči postaju plave! Ako će neko da umre večeras,
to neće biti naš dečko!” Trener kaţe.
U redu, ovo je sve samo luda priča! Moj stomak je stisnut
kao da je otrovan otrovom smrtonosne zvečarke i ne mogu više
da stojim i šutim ni sekundu duţe. “Pit, o čemu oni pričaju?
Počinjem da ludim ovdje.”
“Priča se da je ovo meč decenije,” odgovara ispod daha.
“Obojica su tvrdoglavi i jedan od njih mora da se preda da bi
drugi pobijedio, Bruk. Situacija bi mogla postati loša. Kao što si
rekla... moţe da se desi mnogo veće sranje.”
U glavi mi se desi mali nepozvani i neţeljeni flešbek od
finala prošle sezone. Sjetim se Remijevog tijela kako pada na
krvavi pod ringa. Publika uzvikuje njegovo ime. A onda
nastupa tišina kada shvate da je njihov Riptajd - ţestoki,
strastveni, prelijepi Riptajd - pao.
Dok se cijela moja utroba izvrće i uvrće kao pereca na to
sjećanje, počnemo da izlazimo iz lifta, ali Remington me hvata
za ruku i zadrţi me. Prišapće mi u uho, “U mom vidnom
polju.”
Njegove oči se zadube u moje i ja se molim, molim, molim
da ne vidi strah u mojim očima, ali on skida svoje slušalice i one
padaju oko njegovog vrata i čujem muziku kako trešti. Ludo i
brzo.
“Na svom sjedištu, sve vrijeme, Bruk,” kaţe dok zavlači
ruku u moju kosu i sudara svoja usta o moja, kušajući me tako
da me ostavi ošamućenu. Nasloni svoje čelo na moje i pogled
mu je uţaren dok me gleda. “Oboţavam te svakim dahom koji
327
udahnem, svakim djelićem sebe te oboţavam.” Još jednom me
poljubi brzo i snaţno, a onda me udari po straţnjici. “Gledaj me
dok ga razbijam!”
Kada stignemo u Podzemlje, drţi ruku ispruţenu po mom
sjedištu, dok sluša svoju muziku. U ostatku auta vlada
mrtvačka tišina. Mogu da okusim nasilje u zraku, dok ide
prema svlačionicama i ţelim hiljadu puta da mu viknem da ga
volim, ali on je sada isključen, sa svojim iPod-om u ušima.
“Pit, je li on stvarno spreman za ovo?” Prišapćem
zabrinuto.
“Nadam se da jeste, Bruk, mrzio bih kada bi ova epizoda
ukrala još jedan njegov san. Hajdemo,” kaţe dok se probijamo
kroz gomilu prema našim sjedištima.
Arena je večeras popunjena sa najmanje dvije hiljade ljudi.
Podzemlje je izazivalo publiku cijele sezone i sada su svi
krvoţedni borbe između Riptajda i Škorpiona. Lica su obojena
crvenom bojom, koja simulira krv. Blijedo crveno slovo R je
iscrtano na obrazima nekih ţena, kao i na topićima preko
njihovih grudi.
Vidim crvenu, Riptajdovu crvenu, raspostranjenu preko
sjedišta u gomili, a takođerr primijetim i crnu boju.
Škorpionovu crnu boju.
Smještajući se u sjedište pored Pita, primijetim da je i
večeras Remington rezervisao po dva sjedišta oko nas i čini se
kao da čekamo cijelu vječnost na borbu. Gledajući prazan ring,
čini da publika još više podivlja, dok čekaju da taj četvrtasti
prostor od 23 x 23 popune Remington i Škorpion.
“Riiiiptaaajd!” Grupa prijatelja vrišti u istom glasu, preko
puta ringa.

328
 Iza mene počinje skandiranje: “Izvedite ih van! VAN! VAN!
VAN!”
Zvučnici zaškripe, jer se upalio mikrofon i spiker se
pojavljuje na sceni. Ja skoro da iskočim iz svoje koţe.
“Zdravo, dame i gospodo!” Publika zagrmi u odgovoru na
pozdrav i spiker nastavlja. “Pa, okupili smo se večeras ovdje i
moram da vas pitam – Jeste li spremni? Jeste li svi spremni za
borbu koja se razlikuje od svih ostalih? Koja se RAZLIKUJE od
svih ostalih? Sudija?”
Sudija se pojavljuje u uglu ringa.
“Gospodine, vaše usluge nam večeras neće biti potrebne,”
spiker kaţe galantno i dramatično, što učini da publika zagrmi
još više vrišteći svoje odobravanje.
“Tako je!” Spiker viče gromkim glasom nazad na publiku.
“Večeras NEMA pravila, NEMA sudije. Sve prolazi. Ljudi, sve
prolazi večeras. Nema nokauta - ovo je borba za predaju!
Predati se!”
“Ili umrijeti!” Ljudi uzbuđeno vrište.
“Dame i gospodo! Da! Večeras u Podzemlju je borba za
predaju! Sada, pozovimo u ring vašu najveću noćnu moru!
Ĉovjeka zbog kojeg vaše kćerke plaču. Ĉovjeka od kojeg bi
poţeljeli da bjeţite. Ĉovjeka kojeg sigurno ne biste ţeljeli u
ringu za protivnika. Naš branitelj naslova, Beniii Crniiii
Škorpiiiion!”
Hiperventiliram. Ne znam kako sam mislila da ću izaći na
kraj sa ovim večeras, sjedeći ovdje, gledajući jebenu borbu
decenije, jer trenutno svaki organ u meni drhti od nervoze i
mislim da ću povratiti svoje srce. Sve prolazi. Nema sudije. Kao
što su i mislili da će se dogoditi, a ja čak nisam ni sigurna s
kakvim umom će Remington da se bori.
329
 “Pit, mislim da ću povratiti,” zagrcnem se, uvlačeći duboke
udahe dok mi se stomak grči.
U daljini, figura sa crnim ogrtačem prilazi ringu i mučnina
uzima zamah kada ga vidim.
Škorpion.
Sa svojim ogromnim srednjim prstom, podignutim u zrak,
shvatim da je on još gori od Voldemorta, jer je ovaj tip zapravo
ţiv.
“Koji seronja,” Pit kaţe sa gađenjem.
Zadnji put kada sam imala to nezadovoljstvo da gledam
Škorpiona kako se bori, Remington je predao borbu da bi spasio
Noru, od tog odvratnog primjerka ljudske vrste. A Nora, gdje li
je ona sada? Šta li joj Škorpion radi? Remington mi je rekao da
mu vjerujem i ja mu vjerujem, ali moj strah je tako velik kada
gledam u lice te odvratne noćne more i svaki djelić razuma u
meni nestaje. Nemoguće je ušutjeti mahnitu vrisku u mom umu
koja mi govori da će Remington biti povrijeđen večeras. On će
biti povrijeđen i još jednom ti ne moţeš uraditi ništa da to
spriječiš! Ne moţeš uraditi ništa povodom toga!
Odjednom, ugledam Noru i ogromna ljutnja i bol prostruje
kroz mene dok ona oprezno izbjegava moj pogled.
Škorpion uskače u ring i dok mu njegov tim skida ogrtač,
ogromni tetovirani škorpion na njegovim leđima pozdravi
publiku i on se okrene da ga svi vide. Tip je još uvijek ruţniji od
nečije guzice, osjećam perverzno zadovoljstvo dok gledam
oţiljak na tom odvratnom licu, koji mu je Remi ljubazno
poklonio.
“Dobra vijest je da je još uvijek odvratan,” Pit kaţe.
“Pit, ne mogu da vjerujem da se moja sestra oslobodila toga
i da mu se ponovo vratila. Muka mi je od te pomisli.” Pogledam
330
još jednom u Noru preko puta ringa i njena izdaja me reţe kao
noţ.
“Nije to što misliš, Bruk,” Pit kaţe, onda klimne ka ringu.
“Tvoj momak je to shvatio. Samo čekaj i vidjet ćeš.”
“Kako to misliš?” Pitam zbunjeno, ali ako i Pit odgovori, ja
ga ne mogu čuti.
Škorpion se upravo okrenuo u Norinom pravcu i ona ga
gleda mračnim izrazom lica koji ne pripada zaljubljenoj ţeni.
Onda se on okreće i pogleda u mene, samo da bi podigao u zrak
srednji prst. Meni.
“O boţe, Bruk, za ljubav-”
Ja podignem oba svoja srednja prsta u odgovor i zvijer mi
dobaci svoj ţuti osmijeh.
Pit jedva izgovara i stenje, kao da ima problema sa
probavom. “U redu. Da Remi zna da ti je on upravo pokazao
srednji prst i da si mu ti uzvratila...”
“Buuuuuu!” Ljudi istog momenta počinju da skandiraju, a
on i njima pokaţe prst, sve sa svojim ţutim osmijehom i kao da
to nije dovoljno odvratno, on zgrabi svoje međunoţje i stisne
ga. “BUUUUU!” publika vrišti.
Boţe, ne mogu da razumijem zašto bi moja sestra bila sa
ovakvim primjerkom! Prije je bila tako romantična. Ţeljela je
princa. A sada je pristala na Škorpiona?
“A izazivač našeg šampiona večeras, svi znamo njegovo
ime! Svi čekamo da vidimo da li će doći u ring večeras. Pa...
hoće li? Budite sprrremni da poţelite dobrodošlicu jednom i
jedinom Remingtooooonu Tejtu, vašem Riiiiiptaaaajdu!”
Nemoguće je ugasiti munju koja prolazi kroz mene kada
samo čujem njegovo ime. Bilo je bučno kada je Škorpion izašao.

331
Ali način na koji su ljudi počeli da vrište sada, steţe moje grlo
od emocija i moje srce lupa kao ludo u mojim prsima.
“Rem-ing-ton! Rem-ing-ton!”
Skandiranje se promoli kroz gomilu. Crvena boja prekriva
cijelu arenu. Onda vidim jednu tačku crvene za kojom umirem,
dok me uzvikivanje njegovog imena okruţuje kao i njegova
boja. “Remiiii, dokrajči ga, Remiiii!” “Naprijed Riptajd!”
Moje tjelesne funkcije se izoštre na svaki način. Moja pluća,
moje srce, moj adrenalin, moje oči, svaki dio mene se napreţe za
njega. Onog trenutka kada utrči u arenu, ja sam povučena u vir
nervoze, straha i uzbuđenja. Rastrgana sam između poriva da
ga dovedem na sigurno i ţelje da se radujem zajedno sa
njegovim fanovima, da mu dam do znanja da ako iko posjeduje
ovaj ring, to je on!
Lagano uskače u ring i odmah dopušta Rajliju da mu svuče
ogrtač sa ramena. Kunem se da čujem kolektivne uzdahe ţena u
mojoj blizini.
“Remiiii! Dokrajči ga, Remiiii!!” Neko poviče.
A onda se dogodi čudo.
Počinje sa svojim uobičajenim samosvjesnim šepurenjem.
Svi njegovi mišići su veličanstveni, tonirani i čvrsti i čujem neku
ţenu u blizini kako vrišti da bi njegovo tijelo trebalo
ovjekovječiti, tako je mišićavo i savršeno. Onda me pogleda.
Plave oči blješte. Najplavlja plava boja. Njegove jamice se
pojavljuju i ja shvatim sa jezom u srcu, da je na ovo Trener
mislio kada je rekao da se plava boja vraća. Njegove oči su
plave. Ĉiste, prelijepe, briljantno plave. Te oči i jamice pričaju
direktno sa leptirićima u mom stomaku i ja eksplodiram od
njih.

332
 Ţestoka emocija proleti kroz mene, odjednom znam, sa
svakim vlaknom svoga bića, da će on ovo srediti. Hoće. On je
Remington Tejt. On je čovjek koji pada i ustaje, iznova i iznova.
On gura, probija, otima, ide. On. Će. Ovo. Srediti. Sjetim se ko je
on. Odakle dolazi njegova energija, sa nekog nepoznatog izvora
koji niko na ovom svijetu ne posjeduje. On je neosvojiv i ne
pobjedljiv - i on će da zgazi Škorpiona, baš kao što je to i ţelio.
Zvono zazvoni i moj momak ne gubi vrijeme. Ide pravo u
centar ringa i dok Škorpion misli da će skakutat malo po ringu,
Remington ga udara tri puta, dovoljno brzo da odvratnu
ţivotinju zatetura unazad.
Mjehurići uzbuđenja pucaju u meni. Okruţim svoja usta
rukama i moj vrisak se pridruţi većini. “Remi!”
“Bruk?” Pit me natjera nazad u sjedište, ali ja sam tako
uzbuđena, ne mogu dugo da ostanem dole. Osjećam ga,
Remingtona u teţini mog stomaka, osjećam ga ţivog u sebi sa
svom svojom energijom.
Borba uzima puni zamah.
Remi razbija pesnicama Škorpionovu vilicu i udarac ga
trzne. Moja prsa jedva podnose nalet emocija dok se moja pluća
bore za zrak. Boţe, čekala sam ovo da vidim, čini mi se hiljadu
godina i jedva mogu da podnesem. Publika je čekala isto toliko
da bi vidjela ovo i ljudi vrište iz dubine svojih pluća. Kao i ja!
“Naprijed, Remi!!!”
“Ubij ga, Remi!”
“Remingtone, jebeno te volim! O moj boţe, volim te!”
vrištim.
“Bruk!” Pit kaţe zabrinuto, signalizirajući na moj stomak.
“Svo to skakanje ne moţe biti dobro.”

333
 “Sve je dobro, Pit, sve je tako dobro!” Beba se pomjera i ja
osjetim podnošljive kontrakcije, ali osjetila sam ih u više navrata
- čitala sam da se tijelo počinje pripremati čak tri mjeseca prije
porođaja. Mislim da beba osjeća moj adrenalin. Ili da zna da se
tata bori. Nakon svake kontrakcije se promeškolji i mislim da je
sada previše akcije da bi se smirio. Kako bismo se mogli smiriti
dok gledamo ovo? O moj boţe!
“Ne znam šta ima sa Remingtonom i tim ringom,” Pit kaţe.
“Ali on samo uskoči u njega i izvodi svoj performans. Rajli kaţe
da njegovi mišići rade po sjećanju, ali ja nisam tako siguran u
to.”
“To je Remi, Pit,” kaţem uzbuđeno,i zgrabim ga i zagrlim.
Remington udara savršeno opet, brani se, poskakuje i opet
udara, dok Škorpion nije uspio da uzvrati još ni jedan udarac.
Ni jedan jedini. Skandiranje se razlije publikom: “Ubij ga, RIP!
Ubij ga, RIP! Ubij ga, RIP!”
Pit kaţe da svo treniranje na svijetu ne moţe stvoriti borca
sa jačim udarcima ili jesi takav ili nisi. Kaţe da na brzini moţeš
da radiš, ali ne moţeš na teţini svoje ruke i sada mogu da vidim
razliku u teţini udaraca.
Sada vidim zašto je Škorpion morao da vara da bi pobijedio
prošle sezone.
Na pauzi između rundi, Remington poskakuje od energije,
dok Škorpion sjedi na svojoj stolici spuštene glave, njegov tim
mu razmazuje vazelin ili tako nešto, na njegove povrede.
Zvono zazvoni opet.
Remington se pomakne od uţadi i zamahne kratki direkt,
ali ovog puta Škorpion uzvraća, brzo i precizno, narušavajući
njegov ritam.

334
 Uhvate se u klinč. Remington se oslobodi i zamahne
desnicom. Škorpion se odbrani i uzvrati moćnim udarce pravo
u Remingtonov grudni koš.
Izbio mu je dah, ali Remi nije poljuljan. Ne. Moje drvo nije
poljuljano. Počinje da zamahuje povezane udarce, lice mu je
koncentrisano i bijesno,i Škorpionova glava počinje da se ljulja,
krv počinje da šikti iz obje njegove nozdrve i iz rane ispod
njegovog oka.
Škorpion uzvraća udarac, njegova pesnica se spaja sa
Remijevom vilicom, uzrokujući da mu krv prošiklja iz usta. Još
jedna kontrakcija me zgrči, ali ovog puta imam problem, jer
sam zaboravila kako da dišem. Borba je intenzivna i uzbudljiva
i bolna u isto vrijeme, za gledanje.
Vir udaraca se nastavlja. Poskakivanje, jurnjava, nastavljaju
da udaraju jedan drugoga. Razlika u udarcima je očigledna.
Remington je brţi i jači, a Škorpion je izgleda danas izabrao da
bude vreća za udaranje. On se zatetura i skoro da se spljošti, ali
odbija da padne i nastavlja da zamahuje i spušta udarce na
Remija. Hvata Remija za vrat i pokušava da ga obori na pod i
kada vidi da ne moţe, podiţe koljeno i udara ga u stomak.
“Štaaa! To nije fer!” Zajecam.
“Remington je bokser, on nikada ne koristi svoje noge osim
da stoji, ali sada je sve dozvoljeno, Bruk. Ako Škorpion ţeli da
ga ugrize...”
Strah se ušunja nazad u mene i još jedna kontrakcija me
stegne, dovoljno jaka da zastenjem i sjednem od bola.
Sa ljutitim stenjanjem, Remington odgurne Škorpiona
unazad i počinje da ga napada. Udarac za udarcem. Bam! Bam!
Bam!

335
 Vidjela sam kako uništava brzu vreću za udaranje, vidjela
sam i kako uništava tešku vreću, ali nikad nisam vidjela kako
ubija čovjeka na ovakav način. Škorpion pokrije svoju glavu i
sagne se, a Remington nastavi, udarajući ga u stomak, jednom,
dva puta, tri. Škorpion padne na uţad, a potom i na koljena.
Pljune na pod i s očitim naporom pokuša da ustane, dok
Remington popušta i uzima dah, njegove obrve su se namrštile
preko njegovih očiju i sjaju mu kao kod predatora.
Škorpion uzvrati napada i uspije da uputi srećni udarac
pravo u Remijevu vilicu, a zatim spušta još jedan teški udarac u
njegovo desno rebro. Remi se zatetura unatrag.
Ugledam ţuti osmijeh na Škorpionovom licu dok cilja treći
udarac pravo u Remijevu sljepoočnicu i Remington se zatetura
unatrag na uţad i ispušta zvuk koji je tako tuţno čuti, trznem se
u svom sjedištu i zajecam od boli.
Ispravlja se sa drhtavim dahom, koji širi njegova široka prsa
i moje srce je kao iskasapljeno. Bol koji osjetim svaki put kada
primi udarac je neusporediv sa kontrakcijama koje osjećam.
Utroba mi zatreperi kada vidim da ponovo prilazi Škorpionu,
krvareći sada kao i njegov protivnik.
Ponovo krenu sa napadima i ja čujem sve te zvukove od
njihovih udaraca, bam, bam bam!
Nervi me nagrizaju iznutra dok runde protiču. Jedna za
drugom. Nijedan se ne predaje. Nijedan ne pada. Skićući
nervozno u svom sjedištu, osjetim neko pucketanje, a onda
klizavi zvuk dopire do mene i pogledam ka dole sa uţasom i
ugledam vodu kako curi ispod moje suknje, pravo niz moje
gole noge. “Ne,” kaţem.
Osjećam da postajem blijeda od potpune panike, pogledam
u Remingtona, a potom i u Pita i on je tako zadubljen u borbu i
336
zatvorim svoje oči i kaţem bebi - molim te, molim te nemoj, dok
tvoj tata ne bude spreman.
Samo sam šest i pol mjeseci trudna. Najviše sedam. Ne
mogu da se porodim sada!
Remington napada sa pesnicom, njegova ruka konstantno
zamahuje. Tako je brz, jedva i da mogu da vidim njegove
pokrete, jedino što mogu da čujem su konstantni udarci i
zvukovi udaranja kosti u kost.
Ovo nije upitno. Moj porod je počeo. Kontrakcije. Sve što
sam čitala u knjigama, upravo se dešava. Moj vodenjak je
upravo pukao. Hvala bogu pa voda ne otiče iz mene, već
polako curi niz moje noge. Udahnem duboko i pokušam da
zadrţim bol. Kontrakcije koje sam osjetila prije nego mi je
vodenjak puknuo su ništa naspram ovih koje osjećam sada dok
se moj stomak steţe. Ali Remington se bori tamo gore i ja ne
idem nigdje sve dok on ne bude spreman.
O moj boţe, nisam imala vremena do sada ni da se brinem
o porađaju.
Tako sam sada zauzeta pokušavajući se sjetiti kako da
dišem polako i opušteno da i ne primijetim Noru kada je
napustila svoje mjesto i krenula prema meni.
“Jesi li dobro, Bruk?” Pita me zabrinuto.
Sranje. Primijetila je. “Jesam,” izdahnem, dok kontrakcije
popuštaju.
“Bruk, Beni se neće predati. Radije će umrijeti,” doda,
drhtavog glasa, dok su joj oči pune suza. “Ne ţeliš da ga Remi
ubije, Bruk, to neće dobro utjecati na njegov um! A Beni nije
čudovište, nije!”
“Nora,” Pit posegne za njenom rukom i privuče je sebi.
“Sve će biti u redu. Škorpion te neće više povrjeđivati.”
337
Gledajući u njene oči, podiţe ruku i pomiluje je po licu i Nora
vidim kad zastane bez daha od tog dodira. Opipljivo cvrčanje
se rasteţe između njih i Pitov glas je njeţan dok nastavlja,
“Pregovarali smo. Sve će biti u redu.”
“Šta?” Pitam zbunjeno. “Šta se dešava?”
Pit ustane i ustupi Nori svoje sjedište, a zatim sjedne na
prazno sjedište pored mene. “Pit, šta se dešava?” Zahtijevam.
“Pit!” Nora zajeca. Luđački zatrese glavom, a Pit oklijeva.
“PIT!!!” Bijesno uzviknem. “Kunem se da se sada ne mogu
nositi sa ovim sranjem!”
Pit oslobodi svoju kravatu na trenutak i sagne glavu do
mog uha i kaţe, “Škorpion juri za Remingtonovom krvi. Misli
da ga Remington ne moţe natjerati da se preda, a niti da
Remington ima to nešto u sebi da bi ga ubio, natjerao je
Remingtona da se sloţi da će finale šampionata biti za predaju.
Ako naš momak pobijedi, dobija titulu i što je još vaţnije njemu,
dobija... Norin snimak.”
Nora ispusti bolni zvuk i zakopa svoje lice u šake i ja sam
tako zapanjena da moj mozak ciči dok pokušava da preradi ovu
vijest. Nora je ucjenjivana zbog snimka? A Remi... on je pristao
na ovo?
“On je ţelio da to uradi,” Pit me prekine u mislima.
“Boţe, Nora,” kaţem. Ĉinjenica da je taj luđak koristio moju
sestru da bi natjerao Remija da izabere ovakav ishod borbe,
poveća moj strah. Ako đubre ne uspije da ubije Remija, odlučio
je da od njega napravi ubicu?
I da zauvijek ostane crn...
Fokusiram svu svoju paţnju na sestru, kada krenu nove
kontrakcije i Nora polako stavi ruku preko mog stomaka. “Je li
u pitanju beba?”
338
 Udahnem zrak i nagnem se prema njoj, tako da me Pit ne
moţe čuti i klimnem glavom. “Jeste.”
“Šta mogu da uradim, Bruk?”
“Samo me drţi za ruku dok gledam kako moj momak
sređuje ovo.”
I kao da me sluša, Remington okončava sa Škorpionom
tamo gore. Moji nervi su se raspali na komadiće. Škorpionova
skoro crna krv je rasuta po platformi ringa i iako tetura, odbija
da padne.
Zadihan, ali nezaustavljiv, Remington ga hvata za vrat i
okrene mu glavu prema praznom sjedištu gdje je Nora sjedila.
Njegove usne se pomjeraju dok šapće nešto na Škorpionovo
uho i kada Škorpion ispusti podrugljivi smiješak, glasni udarac
odjekne arenom.
“AAAAA!” Publika se oglašava, kad se Škorpionov lakat
lomi i njegova ruka padne mlitavo.
Stomak mi se zapetlja dok borba postaje sve više nemoralna
i Remi gura Škorpiona ka uglu i udara njegovu glavu koja se
baca sa strane na stranu, napadajući ga kao što to radi sa
svojom brzom vrećom. Škorpion se bori i udara Remija
koljenom u stomak.
“Bruk,” Nora zašmrće, “oni će ubiti jedan drugoga!”
Goruća kugla straha se učahuri u moje grlo, dok obje
gledamo borbu u strahu. Još uvijek se teško bore. Škorpion je
uspio da izbaci par udaraca i sada su ponovo u centru. Remi je
prekriven krvlju i sa svojom i sa Škorpionovom, iako Škorpion
jedva moţe da stoji, ljutito napada svojim ramenima,
pokušavajući da Remingtonu zada udarac glavom.
“Jedan od njih dvojice mora da prestane sada!” Nora
zadihano prišapće.
339
 “To mora da bude Škorpion,” kaţem.
I tada, Remington dostavlja Škorpionu Brzi, jaki dvo -
udarac, koji ga istog trenutka obara na koljena. Uzbuđenje
eruptira kroz gomilu, a Remi obriše rukom krvavu obrvu i
potraţi me među gledateljima.
Kada me ugleda, ne skida oči sa mene dok hvata Škorpiona
za kosu i podiţe ga na stopala i pokaţe mu na Noru koja sjedi
pored mene.
Šapne mu nešto i umjesto odgovora, Škorpion ispljune krv
na pod.
Remi ga odgurne unazad i zauzme poziciju, postavljajući se
u obranu koja kaţe, dobro seronjo, nastavit ćemo ovako da se
borimo dok jedan od nas ne padne.
I tako, borba se nastavlja. Remington zamahuje i udara sa
svojom neprirodnom snagom, koju publika tako voli i oni
automatski zavrište u odobravanju, gledamo kako mu se mišići
napreţu i opuštaju. Škorpion zada dva kratka direkta i
zamahne - a zatim se ispruţi po podu.
Publika je uzbuđena i poznato skandiranje se razlije
arenom: “REM-ING-TON! REM-ING-TON!”
“Rip! Okončaj ga, Rip!!” mladi muškarac vikne iz ugla u
prvom redu.
Svi utihnu dok Remington prilazi Škorpionovom
nepokretnom tijelu i ja mislim da čak ni ne dišem. Moje srce
izvodi salto u mojim prsima, dok Nora počinje da plače pored
mene.
Škorpion puţe po podu. Remingtonov pogled je fiksiran na
mene, njegova široka, znojna prsa, se šire sa svakim udahom i
znam da je moje čelo naborano od bola i ja se molim, molim da
ne shvati da nešto nije u redu.
340
 “Naprijed, Remi!!!” Vrisnem, ali ne mogu da ustanem iz
mog sjedišta. On se okreće i zakucava Škorpiona opet na pod,
kada je ovaj pokušao da ustane.
Ljudi urliću svoje odobravanje.
Remi hvata Škorpiona za zdravu ruku i slama mu svaki
prst u jednom pokretu; zatim mu slomi zapešće.
Škorpion iskolači oči. Počne da se migolji kada Remington
pomakne svoje ruke do njegovog lakta. I počne da ga uvrće u
neprirodan poloţaj i bolna kontrakcija prostruji kroz moje tijelo,
tjerajući me da progutam bolni uzdah.
Škorpion pada ispod njega i počne da pljuje krv. Odjednom,
čuje se glasni uzvik i crni peškir pada u ring, odmah do
Škorpionovog uvijenog tijela.
Remington stegne vilicu kada ga uoči i publika poludi kada
shvati da se Škorpionov tim predao umjesto njega. Razočarenje
se razlije po Remijevom licu i potrebno mu je par trenutaka,
prije nego konačno, konačno oslobodi protivnika. Škorpion
ispljune litre krvi iz svojih usta i pogleda ga zadihano.
Remington krene da se odmiče i čuje Škorpiona kako
mrmlja nešto, okreće se i udari ga pesnicom i onesvijesti
bijednog insekta.
“RIIIIIPTAAAAJD!!!” Ĉujem spikera kako vrišti.
Remi me pogleda, izraz lica mu je ţestok kao i ova bol koju
osjećam unutar sebe. Oluja testosterona se vrti oko njega i mogu
da vidim emocije kako kipte u njegovim plavim, ljutitim očima,
koje u sebi vrište, “Ne zajebavaj se više nikada sa mnom ili
nečim što je moje!”
Priđe rubu ringa i ja mu klimnem glavom za ne, da ne
dolazi. Ţelim da ga vidim tamo sa podignutom rukom, kako

341
uzima svoju prokletu titulu, da čujem njegovo ime kako izlazi
iz usta spikera, da čujem to ime kako razdire zvučnike.
Spiker ga hvata za ruku i podiţe je u zrak, prije nego
Remington uspije da dođe do uţadi i sreća me obuzme i
pomiješa se sa bolom kad čujem...
Kad čujem ono što sam trebala da čujem i na finalu prošle
sezone...
“Pobjednik ove sezone u šampionatu Podzemlja, dajem
vam, REMINGTONA TEJTA, RIIIIPTAAAJDA! Riptaaaajd!!
Riptajd... gdje ideš?”
Oči me zapeku i on mi postane prekrasno zamagljen.
Jecam, jer znam da je upravo izašao iz ringa i da je krenuo
prema meni. Znam da zna da nešto nije u redu, on uvijek zna.
Ne moram ništa da mu kaţem. Pit sjedi pored mene, nesvjestan
svega. Ali moja sestra je znala. I Remi, on zna. Osjetim njegove
ruke, znojave i krvave, dok kleči ispred mene.
“Bruk, oh dušo, ona dolazi, zar ne?” Kada klimnem, kaţe
zadihano sa gorućim plavim očima dok briše moje suze, “Imam
te u redu? Jesi li shvatila dušo, sada te imam. Dođi ovamo.”
Podigne me i ja zajecam uz njegovo grlo i savijem ruke oko
njega, dok me on nosi ka izlazu.
“On ne bi... trebao... da dođe... još uvijek... još je previše
rano... Šta ako ne uspije da izdrţi...?”
Sve moje emocije koje su bile suspregnute i zatvorene, sada
me preplavljuju. Trebalo je ovo da se desi nakon, nakon borbe.
Nakon što budemo imali spremnu sobu. Nakon što odemo u
Sijetl.
Gomila se okupi oko nas i fanovi poseţu da ga diraju po
vlaţnim, toniranim, mišićavim prsima, dok on prolazi kroz njih,
ignorišući svaki uzvik, svaki poziv, sve osim mene.
342
 “RIPTAJD, TI SI GLAVNI! RIPTAAAJD!”
Pjesma počinje da trešti - bukvalno da trešti - kroz zvučnike
i ja ne prepoznajem ni pjevača, niti note, kada čujem glas.
“Na zahtjev našeg pobjednika, koji ima veoma posebno
pitanje da postavi...” Ĉujem spikera kako govori iza nas, dok
nas Remington gura kroz gomilu, sa mojom glavom stisnutom
na njegove grudi. Ĉujem mu srce kako lupa. Njegov dah. Svaki
dio njega osjetim.
On nastavlja da ide kroz gomilu ljudi i čak i kroz sav moj
bol, uspijevam da primijetim njegove fanove kako drţe bijelu
ruţu u svojim rukama, dok prolazimo pored njih, a neki od njih
ih bacaju po nama. Onda čujem pjesmu kako nastavlja, dok me
dvije riječi ne pogode kao injekcija adrenalina koja kola kroz
moj krvotok: udaj se za mene...
“Šš-ta?” Zamucam.
On ne odgovara.
Izdaje instrukcije Pitu, da dovuče auto okolo dok konačno
izlazimo iz Podzemlja i kada uđemo u auto, Nora se penje
naprijed uz Pita.
Remington uzme moje lice u svoje ruke i pogleda me,
njegov glas je tanak od emocija i dehidracije, lice mu je oteklo i
krvavo i to me ubija, jer ne mogu da mu pomognem.
“Pjesma je trebala da te pita da se udaš za mene, ali morat
ćeš da prihvatiš mene umjesto pjesme,” prišapće, oči mu blješte
od plavetnila i moći u mraku. “Um. Tijelo. Duša. Sve tvoje je
moje. Sve tvoje je moje.”
Stisne moje lice između svojih ruku, koje su vlaţne i
ţuljevite i krvave.
“Udaj se za mene, Bruk Dumas.”
NAŠ SVET KNJIGA
343
 20 Poglavlje

KADA DOĐE VRIJEME

Rekla sam da!

I ponavljam njegovu prošnju u glavi, iznova i iznova, samo
da bih skrenula misli sa ovih bolnih kontrakcija. Pribliţavaju se
sve više i više, između svake je vremenski period manji od
jedne minute. Nagon za guranjem je oštar, dok leţim čekajući u
bolničkom krevetu, ali ne bih trebala još da guram.
Remi zakači zalutali pramen iza mog uha sa bolnim
izrazom lica. “Bruk...” to je sve što je u stanju da izgovori, skoro
kao da se izvinjava dok gleda u mene.
Boli što ga takvog vidim. Njegovo lice je razmazano krvlju,
a vilica mu je malo otečena. Ţelim da ga dodirnem i njegujem,
ali svaki put kad posegnem rukom prema njemu, on me
zaustavi i poljubi mi dlan.
“Treba nam led za tvoje lice,” bunim se.
“Koga briga za moje jebeno lice,” kaţe.
Stisne vilicu pokušavajući da se sabere. Kada me sestra
provjeri i vidi da sam otvorena sedam centimetara, pita me da li
ţelim da ustanem i da hodam, da bih se otvorila deset? Ne
ţelim, ali klimnem glavom. Remington vidljivo zadrhti
pokušavajući da pronađe kontrolu i pomaţe mi da ustanem iz
kreveta. Stisnem njegovu ruku da bih se pridrţala, kad
krenemo da izlazimo iz sobe, moleći ga, “Ostani sa mnom.
Ostani sa mnom, okej?”
“Okej, Bruk,” automatski promrmlja.
344
 Zapetljamo naše ruke i njegov stisak pun podrške mi da
hrabrost, dok hodamo bolničkim hodnikom.
Omota me slobodnom rukom oko struka, dok me svjeţi val
kontrakcija zatrese. “Odvrati me, da ne mislim na ovo,” molim
ga.
“Je li ti se svidjela borba?” Prišapće mi na uho.
Njegove plave oči plešu ushićeno, njegove usne su
rastegnute zbog natečene vilice, bolno se počnem smijati
između kontrakcija, zato jer, naravno, naravno da Remi ţeli to
da zna.
“Išutirao si ga pošteno, ali sada tvoja beba mene šutira.”
Pomogne mi da se vratimo nazad u sobu. Uskoro se nađem
u izmaglici bola i sve što ţelim je da guram, guram, guram.
Do vremena kada mi doktor kaţe da mogu da guram, ja
sam već iscrpljena.
Motajući svoje snaţne ruke oko mojih ramena iza mene,
Remington zakopa nos u moj vrat, kao da ţeli da ga moj miris
smiri. Njegov miris smiruje mene i pokušavam zbog njega da
ne vičem, jer ga ţelim ovdje sa sobom i znam da on nikada neće
zaboraviti ovaj trenutak. Stiščući snaţno svoju usnu, stisnem
njegovu ruku dok gutam svoje jecaje. Napreţući se od bola,
gurnem još jednom, jače i duţe. Uvijek sam se pitala šta je to
porođaj i sada znam. Nakon par napona, konačno beba isklizne,
izdahnem umorno dok se pritisak u mom tijelu smanjuje,
zabacujući glavu nazad na stol.
Doktori je hvataju i kroz zamagljeni pogled, sa olakšanjem
vidim nešto mokro, klizavo i roze.
“Dječak je,” čujemo, a zatim se bebin prvi plač razlije
sobom. Njegova pluća moţda nisu razvijena u potpunosti, ali to
njeţno malo zavijanje preplavi me srećom.
345
 “Dječak,” kaţem zadihano.
“Dječak,” Remington ponovi i moje grudi su pune kada
čujem u njegovom glasu prihvaćanje i razumijevanje. Nije
potrebno da mi to Remi kaţe, ali ja to sada znam, shvatio je da
je naš dječak sada stvaran. Naš dječak je stvaran za nas oboje.
Nasmijem se tiho, samo za sebe, dok se moje oči pune
suzama. Doktor nešto govori sestrama dok reţu pupčanu
vrpcu. “Diše sam. Nema komplikacija. Rođen je prijevremeno -
i moramo da ga stavimo u inkubator.”
“Ţelimo da ga vidimo...” Zaplačem bez daha. Moje ruke su
tako nejake da ih jedva mogu podići i čak ni ne znam zašto, jer
ih nisam koristila dok sam se naprezala.
Sitna beba zaplače još jednom dok ga čiste i potom ga
donesu nama. Mislim da Remington ne diše, a moj sopstveni
dah se zadrţava u mom grlu dok drţim ovo sitno biće po prvi
put.
Doktor počne da mene sređuje, dok sestra čeka da uzme
bebu i da je odnese na odjel za Neonatalnu Intenzivnu Njegu,
ali Remington je sageo svoju tamnu glavu do moje. Priljubili
smo se jedno uz drugo iznad bebine malene ćelave glave.
“Volim ga, Remi,” prišapćem dok nagnem glavu i
pogledam ga, ţeljna da osjetim njegovu toplotu na svom licu,
njegove usne na svojima. “Volim te toliko puno. Hvala ti za ovu
bebu.”
“Bruk,” hrapavo kaţe i okruţi nas svojim rukama. Znam da
negdje u dubini, Remi misli da ovo ne zasluţuje. Niko ga nije
naučio tome da zasluţuje, tako da stisnem njegova velika
ramena čvrsto uz sebe sa jednom svojom slabom, drhtavom,
umornom rukom, dok drţim bebu u drugoj.

346
 “Ako on bude kao ja, podrţat ćemo ga,” šapne zabrinuto na
moje uho. “Ako bude kao ja... uvijek ćemo biti tu za njega.”
“Da, Remi. Naučit ćemo ga da sluša muziku. I da vjeţba. I
kako da brine o svom malenom tijelu. To će moţda biti jako za
njega i moţda će ga nekada preneraziti ili frustrirati ponekad.
Naučit ćemo ga da to zavoli. I da voli sebe. Mi ćemo ga naučiti
ljubavi.”
Obriše rukom svoje oči. “Da.” I poljubi me u čelo. “Da,
naučit ćemo ga tome svemu.”
“Dođi i zagrli nas opet,” molim ga, jer se on odmiče unazad
kao da ne moţe da vjeruje da ova mala vjeverica moţe
proizvesti ovakve zvukove.
Primakne se opet i mi se topimo u njegovom zagrljaju. On
ima najljepše zagrljaje i mi se savršeno uklapamo u njih.
Osjetim kako opet briše suzu, naslonjen glavom uz moju i to
učini da i ja opet njeţno zaplačem. On je tako snaţan. Nikada
nisam pomislila da bi ovakav maleni trenutak mogao ovako da
utiče na njega. Drţim našu bebu u jednoj ruci, jer mi je potrebno
da Remingtona drţim drugom. “Dođi ovamo,” postaknem ga,
pruţajući ruku. Onda on spusti svoju glavu i priljubi mi se i ja
ne znam čije je lice više vlaţnije. “Tako sam zaljubljena u tebe,”
šapnem. “Ti zasluţuješ ovo i mnogo više. Dok se ti boriš tamo,
ja ću se boriti tome da moţeš da dođeš kući ovome.”
Zastenje razdraţljivo i još jednom obriše oči, na način kojim
pokazuje kao da mrzi plakanje. Onda me uzme za lice i poljubi
iza uha, a njegov glas je dubok kao nikad. “Jebeno volim svaki
djelić tebe. Svaki djelić. Hvala ti za ovu bebu. Hvala ti što me
voliš. Jedva čekam da mi postaneš ţena.”

***
347
 U privatnoj sam sobi, kada ponovo ugledam Noru. Dolazi
izgledajući tako zajapureno i srećno i prati je Pit, koji izgleda
skoro isto zajapureno kao i ona. Moţda čak i više. Dok Pit tapše
Remingtona po leđima i čestita mu očinstvo, Nora trči pravo
prema meni.
“Bruk, vidjela sam ga! Vidjela sam ga kroz prozor! On je
najsitnija beba tamo!”
“Znam, Nora, on je tako mali!” moj glas zadrhti od emocija
dok pričam o njemu. “On nije trebao da dođe još uvijek, ali
doktori su iznenađeni koliko dobro je razvijen za svoju dob.”
Namjesti se na uglu kreveta i posegne za mojom rukom,
njene oči svjetlucaju od sreće. Jedan trenutak se samo
posmatramo, iako ne ţelim da skinem taj osmijeh sa njenih
usana, moram da joj postavim pitanje koje mi stoji u pozadini
uma.
“Nora, šta si radila sa Škorpionom?” Trznem se kad
pokušam da se ispravim, a onda posegnem ispod kreveta i
naštimam ga malo bolje. “Zašto nam nisi rekla da te ucjenjuje,
da bi ti mogli pomoći?”
Rumenilo se raširi od njene brade pa sve do čela i ona opet
zakopa svoje lice u ruke. “To je tako posramljujuće.”
Remington mi signalizira sa vrata da će izaći sa Pitom i ja
zaključam pogled sa svojim velikim lavom, njegova kosa je
razbarušena, obučen je u trenerku i duksericu, shvatim da
imamo zajedničku bebu i moje grudi se tako šire, da mi se čini
da ću početi da lebdim poput oblaka.
Šapne njeţno, a pogled mu sija od ponosa, “Bit ćemo
napolju.”

348
 “Ţao mi je što sam ti izazvala toliko problema,” Nora mu
kaţe.
On drţi vrata otvorenim i zatrese glavom, a jedna jamica
mu se pojavljuje. “Nema problema, uopšte.”
Kada se vrata zatvore za njim, sve što čujem u sobi su
sestrini njeţni jecaji, a potom i svoj glas dok poseţem za njom i
po mazim je po potiljku i njeţno pitam, “Je li te povrijedio?”
Uzima maramicu iz svoje male torbice i obriše uglove očiju.
“Ne. Sav je bio u neredu. Rekao mi je da sam mu nedostajala.
Ţelio me je nazad i uradio bi sve da me zadrţi. Vjerojatno se
zato borio tako jebeno dugo,” kaţe, “Drago mi je da je izgubio.
Samo mrzim to što me još uvijek boli.”
“Oh, Nora.”
“Kada si se vratila kući, nisam mogla ni da razmišljam kako
treba. Ti si tako... zaštićena. Trudna sa njegovom bebom! On je
tako zaljubljen u tebe. Dok sam ja bila u paklu! Beni je rekao da
će razdijeliti snimak okolo ako mu se ne vratim. Ţelio je da te
povrijedi opet. Ţelio je da nađe način na koji će Remington da
izgubi. Nisam ţeljela da budem sa njim, ali bojala sam se da vas
ne počne ucjenjivati sa tim mojim snimkom! I tako sam mu
otišla. Nudio mi je... drogu... Ţeljela sam da je uzmem. Stvarno
jesam, ali sam znala, ako je uzmem da se nikada više neću
vratiti kući. Moj plan je bio da ostanem s njim,” obriše svoje
obraze a suze nastavljaju da joj teku, iako joj je glas čvrst i
snaţan, “Sve do kraja sezone i onda mu ne bih više bila
potrebna, jer vas ne bi mogao povrijediti preko mene. Odlučila
sam da nađem način da uzmem snimak i da pobjegnem što
dalje od njega.”
“Nora...” Raširim svoje ruke i ona mi priđe i nasloni glavu
na moje rame. “Moramo sada da krenemo naprijed,” šapnem.
349
Izgovorim to skoro kao molbu, jer ja sada imam bebu. Bebu. On
će me trebati, kao što me treba i moj partner i potrebno mi je da
Nora bude jaka. Remi ju je zaštitio zbog mene, ali ja sada
moram da štitim svog sina i svog momka, ţestoko, jer oni su
sada moja porodica.
Ona savije svoj mali prst, jer smo tako obećavale jedna
drugoj, kada smo bile male. Smijući se uvijemo ih zajedno.
“Nemoj samo da kaţeš mami i tati. Očajno ţele da upoznaju
svog unuka i dok mi pričamo oni su u putu,” kaţe.
“Niko ne mora da zna za vidio. Ali mora da su bili
oduševljeni kada su čuli tvoj glas preko telefona.”
Sa novim, znatiţeljnim uzbuđenjem, klimne prema vratima.
“I kako ćete nazvati onu malu stvar?”
Nasmiješim joj se, od uha do uha i šapnem, “Nemam
pojma, nadam se da će tata imati.“

***

Njegovo ime je Rejser (trkač).

Rejser Dumas Tejt.
Jer je on stigao do cilja, prije nego smo i postavili kamp.
Sestre kaţu da je on veliki dječak, s obzirom da je rođen
prije vremena, iako Remi i ja mislimo da je on tako sitan.
Boţe, on je savršenstvo. Deset malenih prstića na rukicama.
Deset malenih prstića na noţicama. Roza malena usta. Mali
nosić.
U inkubatoru je sada već četiri sedmice, ali izgleda da je
sada spreman da ide kući. Nije mu više potrebna cijev da bi se
hranio i sada je teţak 3,63 zdrava kilograma, što impresionira
svakog, i niko ne moţe da vjeruje da je prijevremeno rođen.
350
Onda, naravno, vide oca i shvate zašto je beba tako zdrava i
velika.
Remington provodi dan trenirajući za slijedeću sezonu, dok
se ja vrzmam po bolnici, odlučna da ga hranim svojim
mlijekom, da bi dobio sve hranjive tvari koje su mu potrebne za
imunološki sustav. Takođerr sam čitala i o “kengur metodi”,
gdje sestre postave bebu na maminu golu koţu da bi što prije
ojačao i sazrio njegov sustav. Volim čitati o naučnim dokazima,
kako kontakt koţe na koţu moţe da utiče.
I tako, jednom dnevno, sestre mi iznose Rejsera i ja
raskopčam svoju košulju, stavim našu golu bebu na moju koţu.
Ponekad je Remi ovdje sa nama i on se postavi iza mene, kao da
je on moj kengur, a ja bebin, jer tako se zove metoda. Ali ne.
Remi se ne osjeća kao kengur dok sjedi iza mene. On je tako
primaran. On se priljubi uz moju ključnu kost i promatra našu
bebu, dok leţi na mojoj koţi i baš danas, dok to radimo, Rejser
konačno otvara oči i pogleda u nas. I njegove oči su tako plave,
bolno poznata nijansa plave i ja se zaljubim drugi put u svom
ţivotu.

***

Otpušteni smo iz bolnice i sve troje smo u Sijetlu i igramo se

kuće.
Danas je četrdeseti dan nakon porođaja, večeras ćemo
Remington i ja konačno imati seks. Samo što je odlučio da kada
me prvi put ponovo uzme... ja ću biti potpuno njegova. Tako da
u podne, imamo termin u gradskoj vjećnici.
Boţe, umirem. Jedva čekam da budem sa bebinim seksi
tatom.
351
 “Zaspao je,” šapnem sa stolice u dnevnoj sobi, gdje sam
sjela jutros da nahranim Rejsera.
Remington je još uvijek u donjem dijelu pidţame, golih prs,
i prilazi nam sa tako ponosnim, zaštitničkim odsjajem u
njegovim očima, umirem kada mu samo pogledam lice.
“Dođi da ga pomirišeš,” šapnem sa velikim, ošamućenim
osmijehom.
Priđe i duboko udahne Rejserov vrh glave.
“Miriše dobro, zar ne?” Kaţem.
“Dobro kao ti,” Remington grubo prišapće i dok ja mirišem
bebu, on miriše mene.
Nasmijemo se i on podvuče ruke ispod mog tijela i
obuhvati me i kaţe, “Drţi ga.”
I ja ga drţim. Podigne me dok ja drţim bebu i pođe da nas
nosi prema krevetu. “Dajana je tako uzbuđena zbog njega - svi
su. Je li stigla?” Pitam.
“Na putu je ka ovamo,” kaţe.
Klimnem glavom.
Kroz zvučnike sa našeg iPod-a se čuje pjesma “Poljubi me”
od Eda Širana. Pjesma mi zvuči nekako poznato i to me pogađa
dok spuštam Rejsera u malu kolijevku sa moje strane kreveta,
dok Remington sklapa ruke oko mene i počinje da me ljubi.
Ţelim da budem kao i ostale djevojke i da se ţalim zbog
stomaka. Još uvijek nije potpuno ravan, ali njemu se sviđa i on
ga ljubi. Ţelim da se ţalim zbog svih ovih hormona, ali osjećam
se tako posebno, dragocjeno i tako srećno, da ne mogu da
iskaţem riječima koliko ţelim ovakvu sreću ljudima koje volim.
Znam šta znači za Remingtona to što sada ima porodicu. Nikad
nije ţalio što je nije imao. Ali sada kada je ima, znam da

352
primjećuje razliku. Znam da vidi šta je propustio. Sada ima
porodicu o kojoj će da se brine i koja će da se brine o njemu.
Razdvojimo se kada čujemo kucanje na vratima i kada ih
Remi otvori, Dajana uđe i iskolači oči kada mene vidi u
Remingtonovom crvenom ogrtaču a njega u donjem dijelu
pidţame. “Mislila sam da ćete vas dvoje već biti spremni!”
Poljubi me grubo i uzbuđeno, dok njegove oči plamte. “Idi
da se spremiš. Jedva čekam da postaneš Moja.”
“Ja sam već tvoja!”
Protrlja palcem po mojoj donjoj usni. “Pravit ću te Mojom
cijeli tvoj ţivot.”
Trčim prema kupatilu gdje sam ostavila svoju odjeću i
brzim i ţeljnim rukama je navučem na sebe.
Ne mogu da ostavim Rejsera na više sati, a zakazali smo
termin u dvanaest, tako da nisam htjela da se zamaram sa
formalnom odjećom. I izabrala sam običnu, ali lijepu bijelu
suknju i čipkasti bijeli topić. Remington mi je rekao da će mi
kasnije darovati veliko crkveno vjenčanje, jer sada ne moţe više
da čeka da me učini svojom. Rekla sam mu da mi to nije ni
bitno, jer i ja samo ţelim njega!
Leptirići koje sam dobila zbog njega, lepršaju po mojoj
utrobi punom snagom, dok veţem kosu u nisku punđu koja
izgleda nemarno, ali je ipak lijepa, zatim pokušam da
zarumenim lice tako što ga par puta štipnem i mislim da sada
niko neće moći riječi da sam iscrpljena, jer me Rejser budi puno
puta noću.
Kada izađem, moj momak je već u dnevnoj sobi. Zbog
hormona postajem plačljiva kada ga ugledam u crnom odijelu.
Visok i širokih ramena, savršeno je građen, njegova nadignuta
kosa je razbarušena kao i uvijek, a plave oči mu sjaje od ljubavi i
353
uzbuđenja, a njegove jamice... sav je muţevan, a opet kao
dječak i sav je moj.
Prije nego i shvatim da plačem, prilazi mi i obriše moje suze
svojim palčevima, smiješući mi se njeţno, jer sam toliko
emocionalna. Onda lizne uglove mojih očiju, podigne me u
naručje i iznese me iz našeg apartmana.
Svi su već u gradskoj vijećnici, osim Dajane i našeg dragog
Rejsera, koji ne smije puno da izlazi van sve dok ne ojača.
Tu su Melani, Rajli, Trener Lupe. Trener u rukama drţi
nasmiješenu sliku Dajane i kaţe, “Ţeljela je da bude na oba
mjesta odjednom, tako da sam se ponudio da ponesem barem
njenu sliku, dok se ona brine o našem budućem šampionu!”
Moji roditelji se smiju sa njegove strane. Mojoj majci su
pune oči suza, a moj otac zrači od ponosa. Pit i Nora stoje
pokraj njih, drţeći se za ruke, pokušavaju da rade na svojoj
vezi, jer smo sada svi u Sijetlu par mjeseci dok ne počne sezona.
I Dţo. I ona je ovdje takođerr, sa onim svojim drskim malim
cerekom i vojničkim stavom.
Uzbuđenje koje osjećam ključa u mojim prsima i peče me
iznutra dok Remington krećemo prema mjestu gdje ćemo da se
potpišemo, moja ruka je spojena sa njegovom - sa njegovom
preplanulom, ţuljevitom, ogromnom rukom koju nikad neću
pustiti.
I onda se zvanično potpisujemo, vjenčavamo se. On uzme
moju ruku u obje svoje, njegove plave oči su svjetlucave i
vlaţne i potpuno posjednički me promatraju dok mi stavlja
prsten na prst.
Prsten je od platine. “Bijeli dijamant predstavlja tebe,” kaţe
kratkim šaptom, podiţući mi ruku da je i ja vidim. I odmah sa

354
desne strane bijelog dijamanta, stoji plavi dijamant, a sa lijeve
strane stoji crni dijamant.
“A tebe, ostala dva,” kaţem, a dubina mojih osjećaja skoro
da me uguši i uzmem ga za njegovu čvrstu vilicu, svojim malim
rukama i vraški ga poljubim. “Volim te.”
Zatim ja uzmem njegovu veliku ruku i skliznem na njegov
prst veru od platine koju sam odabrala za njega, na čijoj
unutrašnjosti je glatko ugraviran natpis: TI SI MOJA
STVARNOST, TVOJA BRUK DUMAS.
“Gospodin i Gospođa Riptajd!!!” Naši najdraţi uzvikuju
kada smo završili sa formalnostima.
Smijemo se i Remington me podiţe sa poda, baca me u zrak
i hvata. “Sada si Moja,” potvrdi srećno i onda me priljubi sebi i
njegov smijeh se pretvara u tinjajući pogled. Gledajući me i
diveći se mom licu, uzima me za potiljak, naginje se naprijed i
daje mi najnjeţniji, najmekši, najduţi poljubac kao nikad do
sada.
“Bruk, imamo za tebe poklon.” Pit i Rajli mi pruţaju kutiju
dok prilaze. “Ovo je od tima, uključujući našeg novog člana,
Dţo.” Mahnem ka Dţo koja se nalazi na kraju prolaza i onda
razderem papir sa kutije.
Crvena boja zabljesne i izvučem blistavi crveni ogrtač
identičan Remijevom bokserskom. Samo što na ovom piše
RIPTAJDOVA DJEVOJKA.
Smiješeći se oduševljeno, zagrlim ih, ali ne predugo, jer
čujem reţanje iza sebe i istog trenutka sam uvučena u veće, jače
i posesivnije ruke.
Nakon četrdeset dana suzdrţavanja, seksualna ţelja je i više
nego očita dok se vozimo natrag prema kući. Primitivna
seksualna energija kruţi između nas kao rastući tornado koji se
355
hrani našim emocijama. Našom srećom, našom ljubavlju.
Našom potrebom. Kada stignemo u naš stan, Rejser spava u
svojoj kolijevci, koju je Dajana iznijela u dnevni boravak. Spusti
časopis kada mi uđemo i sa srećnim piskom zagrli Remingtona
tako čvrsto da se on iznenađeno za cereka. A onda zagrli mene.
“Nadam se da oboje znate da ću se prema ovoj bebi
odnositi kao prema svom unuku,” kaţe nam.
“Dajana,” kaţem emotivno, potpuno potresena njenim
riječima. “Hvala ti.”
Remington joj se nasmiješi, njegove jamice su prekrasne i
Dajana ga zagrli još jednom prije nego izađe. Remi skida svoju
crnu kravatu i stavlja je na stranu. Otkopčavajući dugme na
okovratniku svoje snjeţno - bijele košulje, povlači me u svoje
ruke i uzima moja usta, spajajući svoj jezik sa mojim, dok me
podiţe na drvenu konzolu pored ulaza.
“Moram da poljubim” – pređe rukama preko mojih oblina,
“svoju prelijepu ţenu.”
Drhtaji sreće i ljubavi prostruje cijelim mojim tijelom dok
stavljam ruke u njegovu kosu i ţestoko gutam njegove usne kao
i on moje. Rejser se budi, kao alarm i odjednom počne da zavija,
i mi se razdvojimo i okrenemo glave prema izvoru buke. Prije
nego se uspijem odgurnuti sa konzole, Remington me zadrţava
i utiska poljupce iza mog uha i kaţe kratkim glasom, “Nahrani
ga, a onda dođi da nahraniš mene.”
“U redu, imam poprilično dobru ideju o tome šta ţeliš.”
“U redu?” Kaţe dok krene lagano ka kuhinji, a ja podignem
Rejsera iz kolijevke.
“I više nego u redu!” Viknem. “Ponesi i kolijevku kada
kreneš u spavaću sobu.”

356
 Brzinski, sjednem na rub kreveta i skinem svoj top, spustim
grudnjak i primaknem našu negodujuću malu bebu na svoju
dojku, provjeravajući vrijeme da bih mogla pratiti razmak
između dojenja.
Uskoro, Remi postavlja kolijevku uz moju stranu kreveta i
počinje da korača po sobi.
Moj lav je neumoran.
Napunjena do vrha, seksualna struja, struji između nas -
puni se već četrdeset dana. U mojim mislima, jebala sam
Remingtona na hiljadu načina i znam da je i on mene jebao
očima svaki dan.
Dok hranim Rejsera, Remington nas posmatra paţljivo.
Pojeo je jednu breskvu i dvije jabuke i sada nastavlja opet da
korača po sobi, gledajući kako hranim našeg sina dok
otkopčava dugmiće sa svog sakoa, a potom i sa cijele košulje.
Njegove oči su gladne. Ja sam tako gladna. Nikad nisam ni za
čim ovako ţudjela. Naviknuti smo da brzo popravljamo stvari u
ovom ţivotu, ali ne postoji brzi način da se popravi naše tijelo
nakon porođaja i moramo da čekamo bez obzira na sve. Ali
boţe, Rejser je tako dobra beba. On jede i spava. Osjećam kao
da zna koliko mu je tata poseban. I on pokušava da mi olakša.
Pretpostavljam ako i bude teţe, unajmit ćemo nekoga da nam
pomogne. Imamo opcije. Izbore. Posjedujemo sebe, naše ţivote,
i mi smo, kao i ljudi oko nas, srećni takvi kakvi jesmo.
“Jesi li završila?” Pita grubo, prilazeći da vidi dok
otkopčava rukave. On je tako posesivan. Svakog dana, svake
noći, privlači me sebi i govori mi da sam njegova. Ali ne shvata
da svaki put kada to kaţe, takođerr govori da je i on moj. Ne
moţeš zapravo da posjeduješ nešto ako to nešto ne posjeduje
tebe, čak ni kad je u pitanju auto.
357
 Dok hranim našeg sina, slušamo muziku i puštamo jedno
drugom pjesme i puštamo pjesme Rejseru. Sada je Remijeva
košulja rastvorena i otkriva njegove trbušne mišiće i on mi
prilazi i spušta ruku preko druge dojke, koju Rejser trenutno ne
koristi. Uhvati me za vrat i sagne se da me poljubi.
Ţelja protutnja mojim venama i kada Rejser prestane da sisa
i zadrijema, Remington se nagne unazad i pogleda me, njegovi
kapci su teški, a moje usne pulsiraju od njegovog poljupca.
“Sjećaš li se kada si pitao za porodicu i kada si rekao kako ti
to nije nedostajalo, jer je nisi nikad ni imao?” Prišapćem,
pruţajući ruku i savijajući prste oko njegove vilice, uţivajući u
osjećaju, jer je i njegova usna otekla od našeg poljupca. “Ne
moţe da ti nedostaje, jer sada imaš jednu. Izgradio si jednu,
Remingtone. Odmah si postao glava jedne. I znaš šta? Tvoja
porodica nije s tobom zbog sudbine ili krvi ili zato, jer nema
izbora. Tvoja porodica je sa tobom zato što te voli. I bira tebe.”
Pogledam ga u njegove plave oči. “Ja biram tebe.”
Još uvijek drţeći Rejsera na svojoj dojci, posegnem iza sebe i
dohvatim presavijenu kovertu koju sam stavila u noćni ormarić.
“Napisala sam ti pismo.”
Usne mu se krive šmekerski, posegne za pismom, ali ja ga
izmaknem sa nestašnim osmijehom. “Hoću da se mijenjam s
tobom. Dat ću ti ovo pismo ako mi vratiš ono moje staro.”
“Ne,” kaţe, štipajući me za nos.
Smijem se. “Ti pohlepni čovječe! Da!” insistiram.
“Šta u njemu piše?” Pita, dok mu se obrve znatiţeljno
izvijaju.
“Moći ćeš da vidiš samo ako mi daš staro pismo, koje sam
napisala kada sam bila mlada i uplašena, a sada ćeš da dobiješ
novo, koje sam napisala... sada kada sam tvoja.”
358
 Oči mu planu na moje zadnje riječi. Kada izvuče staro
pismo iz svog noćnog ormarića, brzinski mu ga otmem, tako da
nikad ne treba da se sjeti da sam ga napustila, jer više nikad
neću otići. “Moţeš ovo novo da pročitaš kada god poţeliš,”
kaţem mu dok ustajem i krećem prema kolijevci, a oči mu
bljesnu. Klimne glavom i stavi ga na noćni ormarić.
Umjesto da ga pročita, posmatra mene dok stavljam Rejsera
nazad u kolijevku i dok čeka da se smjestim pored njega, krene
do iPod-a koji je već spojen na zvučnike. Kada smo se vraćali iz
gradske vijećnice, rekla sam mu da bih ţeljela da mu pustim
pjesmu “Od ovog trenutka” pjesma Šanije Tvejn i Brajana Vajta,
i odjednom, ta pjesma se širi našom sobom.
Moje srce zadrhti kada se okrenem i pogledam ga, moje
ruke su prazne, prazne bez njega. Savije prste sa svojih strana i
uvuče duboki dah, njegov pogled plamti od vrele, plave ţelje i
u djeliću sekunde, u jednom pokretu doskočimo svako sa svoje
strane kreveta. Mahnito počnem da svlačim svoju suknju i on
odbacuje svoju košulju, dok nam oči posmatraju pokrete ovog
drugog.
Gola sam prije njega i penjem se na krevet i puţem prema
njemu, poseţući za dugmetom na njegovim pantalonama. U
jednom pokretu, on me hvata za glavu i sudara svoja usta sa
mojim, kao da se nismo poljubili čitavu vječnost. Iskrice
protutnjaju mojim tijelom, dok se naša usta naslađuju i oboje
pravimo izgladnjele uzdahe. Objeručke gurnem njegove tamne
hlače niz njegove kukove i dugme pada na pod. Izvuče se iz
njih i odgurne ih na stranu, dok me spušta na krevet i nijednog
trenutka mu usne ne napuštaju moje. Moje ruke klize po
njegovim tvrdim mišićima, njegovoj glatkoj koţi i osjećam svaki
njegov ţulj kako me grebe, kako budi svaki dio mog tijela.
359
 “Ţelim te, volim te kao nikad ništa u mom jebenom ţivotu,
ništa,” strastveno šapne, sklanjajući mi kosu unazad i uhvati me
jeza kada se naše usne opet spoje, mi se okrenemo na krevetu.
Podigne moje ruke iznad glave i zapetlja naše prste, a ja ga
obuhvatim nogama. Uđe u mene i ja zadahćem u njegova usta
dok osjećam cijelu njegovu duţinu, njegovu širinu, njegovu
pulsirajuću čvrstoću kako raste u meni. Stenjajući od
zadovoljstva, prodire u mene sa sporom i ukusnom kontrolom,
iako ja osjećam veliku napetost u njegovom tijelu koje je na
meni.
“Jesi li dobro?” Šapne, zagrijano mi ljubeći vrat, popuštajući
mi prste pa ih opet steţući čvršće, dok njegove usne trljaju i
plešu po mojim.
“I više nego u redu,” izdahnem. Izvijajući kičmu, otvorim
usta i njegov jezik se zakopa i uzme moj, naši kukovi se ljuljaju,
usta nam se kreću brzo dok se naša tijela kreću polako i mi
vodimo ljubav po prvi put kao muţ i ţena.
“Volim te,” prišapćem pjevljivo dok me popunjava, iznova i
iznova i svaki put kada se zabije unutra, izgovara moje riječi,
steţući mi ruke. “Volim i ja tebe. ”
Ostavlja me slinavu i iznutra i izvana, kada smo istrošeni i
umorni, on za gunđa i privuče me sebi i spusti ruke na moja
bedra, zatim polagano i s puno ljubavi vraća prstima svoje
sjeme nazad u mene dok me okreće i namješta se iza mene u
poloţaj kašike. Svojim nosem mi vrati kosu unazad,
priljubljujući mi se uz vrat dok mi radi sve te lavlje stvari, mazi
me, liţe i voli i šapće da sam njegova. I ja zatvorim svoje oči
kada on stegne moj stomak i kao da nekad zaboravimo da
Rejser više nije unutra, prekrijem njegovu ruku svojom i
klimnem kada mi on promrmlja u uho, “Moja.”
360
 U noći, Rejser se ne budi da bi jeo i ja se iznenada budim i
trznem preplašeno, samo da bi našla Rejsera kako čvrsto spava
u rukama svoga oca. Remington ga drţi kao što drţi mene,
čvrsto, ali njeţno. Rejser pravi male vjeveričje zvukove dok
diše, a kosica mu je tamna kao kod njegovog tate, ali koţa mu je
ruţičasta i njeţna, dok je tatina velika i čvrsta, odjednom ja tiho
zaplačem zbog sreće koju osjećam.
Srce je prazan mišić otkucat će milion puta tokom našeg
ţivota. Veličine je šake, ima četiri šupljine, dvije pretkomore i
dvije komore. Koristim ga kao što koristim dušu, svoje tijelo i
svoje kosti, moja vlakna, moje nerve, da voli svakim dijelom i
svakim molekulom koji imam. Ono pumpa ţivot u mene, tako
da mogu da dam svoju ljubav ovom jednom čovjeku i ovom
malom dječaku kojeg mi je on dao.
Ja sam zaljubljena i nikad više neću biti ista zbog ove
ljubavi, zbog ovog čovjeka i zbog ove naše male porodice.
Prije sam sanjala medalje i takmičenja, a sada sanjam o
plavookom dječaku, koji će izrasti u muškarca i o svom
plavookom borcu, koji je jednog dana promijenio moj ţivot
kada je spustio svoje usne na moje.

***

Za njega.

Dragi Remingtone,
Tek sam završila koledţ kada sam došla da gledam tvoju
borbu i ti si me transformirao u ţenu. Napravio si od mene
suprugu. I napravio si od mene majku. I napravio si mene i
svaki dan me praviš najsrećnijom ţenom na svijetu. Provest ću
361
ostatak svog ţivota voleći tebe. I našu djecu. I trčeći sa tobom,
jedući sa tobom, dozvoljavat ću ti da me zgrabiš, baciš u zrak i
da me poliţeš. Bit ću tvoj prijatelj, tvoja ljubavnica, tvoja
medicinska sestra, tvoj partner u vjeţbanju, tvoja ljubav, tvoja
ţena i lavica koja se bori pored tvoje strane. Uvijek, ali uvijek ću
biti tvoj broj jedan fan. Hvala ti, Remingtone, moja ljubavi, što
me inspirišeš svaki dan sa svojom njeţnošću i svojom
energijom. Hvala ti što si otac kakvog sam priţeljkivala za svoju
djecu. Hvala ti što si mi dao malog borca. Ţelim da znaš da ću
srećno raditi sa tobom, da uskoro poţelimo dobrodošlicu našoj
Iris.
Volim te i zaljubljena sam u tebe, uvijek i zauvijek, sada i
svake sekunde između. Crn i plav, svaki tvoj inč, tvoje
veličanstvo, je moje. I ja ću da te čuvam i njegujem, zauvijek.

Tvoja Bruk.

NAŠ SVET KNJIGA

362