J. R.

WARD

KRALJEVI
BURBONA

Prevela s engleskoga
Mirjana Čanić
Posvećeno mom ljubljenom južnjačkom gospodinu,
Johnu Nevilleu Blakemoreu III.,
bez kojeg ovo, ali i još toliko toga,
ne bi bilo moguće.
 JEDAN
Charlemont, Kentucky
Izmaglica je poput Božjeg daha visjela nad tromim vodama rijeke Ohio, a
stabla uz River Road na charlemontskoj obali bila su u toliko mnogo nijansi
proljetnog zelenila da je bilo potrebno šesto čulo kako bi se upile sve boje.
Nebo je bilo blijedo, mliječnoplavo, onakvo kakvo se može vidjeti na sjeveru
samo u lipnju, a u sedam sati ujutro temperatura je već bila dvadeset tri
stupnja.
Bio je prvi tjedan u svibnju. Sedam najvažnijih dana u kalendaru, važnijih i
od Kristova rođenja, Dana neovisnosti i emisije New Years Rocki’n Eve.1
U subotu je, naime, bila sto trideset deveta konjička utrka Charlemontskog
Derbyja, što je značilo da je cijelom državom Kentucky zavladala trkaća
groznica.
Dok se Lizzie King približavala posljednjem skretanju do svoga radnog
mjesta, vozila je pod adrenalinom koji ju je šibao već dobra tri tjedna, a iz
prijašnjeg je iskustva znala da će ovo njezino grozničavo raspoloženje
splasnuti tek nakon subotnjeg raspremanja. Barem je, kao i uvijek, vozila u
smjeru suprotnom od prometne gužve prema gradskom središtu i pritom dobro
napredovala: putovanje do posla i natrag trajalo je četrdeset minuta u oba
smjera, ali ne u onoj prenapučenoj inačici prometnih čepova New Yorka,
Bostona ili L.A. – što bi joj, s obzirom na trenutačan umni okvir, u glavi
izazvalo nuklearni oblak u obliku gljive. Ma kakvi, put do posla
podrazumijevao je dvadeset osam minuta vožnje uz farme Indiane, potom šest
minuta zastoja na mostu i »špageti« petlji, te na koncu ovih šest do deset
minuta brze vožnje usporedo s rijekom.
Katkad je bila uvjerena da svi automobili koji se kreću u njezinu smjeru
pripadaju zaposlenicima koji s njom rade na Easterlyju.
Ah, da, Easterly.
Posjed obitelji Bradford, ili POB, kako su bile označene njihove pošiljke,
uzdizao se na najvišem brdu gradskog područja Charlemonta, obuhvaćajući
glavnu kuću površine tisuću i osamsto četvornih metara s tri službena vrta, dva
bazena te pogled koji je sa svih strana pucao na Okrug Washington. Na imanju
je bilo i dvanaest kućica za poslugu, baš kao i deset pomoćnih zgrada, farma u
punom pogonu od preko četrdeset hektara, konjušnica za dvadeset konja
preinačena u poslovni centar te teren za golf s devet polja.
Koji je bio osvijetljen. U slučaju da moraš poraditi na svom kratkom
udarcu u jedan ujutro.
Po onome što je načula, nepregledno je imanje darovano obitelji još tamo
1778., nakon što je prvi od Bradforda iz Pennsylvanije krenuo put juga,
zajedno s pukovnikom Georgeom Rogersom Clarkom – i u tu, tek osnovanu,
zajednicu sa sobom donio kako vlastite ambicije, tako i tradiciju proizvodnje
burbona. Prevrtite naprijed kojih dvije stotine godina i dobit ćete palaču
federalnog stila, veličine omanjega gradića, gore na tom brdu, te nekih
osamdeset i dvoje zaposlenika na imanju, što stalnih, što povremenih.
Od kojih se svi redom povinuju feudalnim pravilima i strogom kastinskom
sustavu koji kao da je ispao iz Downton Abbyja.
Ustvari, možda je grofica Dowager od Granthama čak malo i previše
napredna.
Možda bi točnija bila usporedba s erom Vilima Osvajača.
Pa tako, primjerice – a ovo je samo nagađanje na temelju filmova s kanala
Lifetime – ako bi se vrtlarica zaljubila u jednog od vrlih nasljednika? Pa
makar bila jedna od dvije glavne hortikulturistice, te uživala ugled diljem
zemlje i magistrirala krajobraznu arhitekturu na Cornellu?
To se jednostavno ne radi.
Sabrina, ali s tužnim svršetkom, dušice.
Opsovavši, Lizzie je uključila radio u nadi da će ušutkati vlastiti mozak.
Nije daleko dospjela. Njezina Toyota Yaris imala je zvučni sustav kao u
kućicama za Barbie: iz majušnih krugova u vratima trebala je treštati glazba,
no bili su tu uglavnom reda radi – a danas joj zvuci radiopostaje NPR što su
dopirali iz tih podmetača za čaše jednostavno nisu bili dovoljni...
Zavijanje hitne pomoći koja je jurila iza nje nadglasalo je bez po muke
visoko krčanje s radija, pa je stisnula kočnicu i polako se zaustavila uz cestu.
Kad su sirene i bljeskanje svjetala protutnjali, vratila se u prometni trak i
prošla dugi zavoj uz rijeku... i eno je, velebna bijela palača Bradfordovih
vinula se u nebesa, a jutarnje sunce bilo je prisiljeno probijati se oko njezina
kraljevskog, simetričnog tlocrta.
 Odrasla je u Plattsburghu, u državi New York, u jabučnjaku.
Koji joj je vrag bio kad je prije dvije godine pustila Lanea Baldwinea,
najmlađega nasljednika, u svoj život?
I zašto je, nakon sveg tog vremena, i dalje razbijala glavu detaljima.
Ma daj, nije da je bila prva žena kojoj je zavrtio glavom i zaveo je...
Lizzie se namršti i nagne naprijed preko upravljača.
Vozilo hitne pomoći koje ju je preteklo kretalo se bočnom stranom brda,
crveno-bijela svjetla bljeskala su alejom javorovih stabala.
»O, Bože«, dahnula je.
Molila se da nije bila u pitanju ona za koju je mislila da jest.
Ali daj, nije mogla biti baš toliki pehist.
No, nije li bilo tužno što joj je to prvo palo na um, umjesto da se brine o
onome tko je bio ozlijeđen/bolestan/izgubio svijest?
Prošavši kroz vratnice s monogramom od kovanog željeza, skrenula je
desno nekih stotinjak metara poslije.
Od nje se, kao zaposlenice, zahtijevalo da koristi ulaz za poslugu, uvijek i
bez iznimke.
Jer božesačuvaj da se vozilo čija je preporučena maloprodajna cijena bila
manja od sto tisuća dolara vidi pred glavnim ulazom...
Majku mu, pretvara se u pravu kučku, zaključila je. A nakon Derbyja morat
će uzeti odmor prije nego što drugi počnu misliti da prolazi kroz dva
desetljeća preuranjenu menopauzu.
Šivaći stroj pod Toyotinim poklopcem ubrzao je kad je jurnula cesticom
što je obilazila podnožje brda. Najprije se ukazalo polje kukuruza, gnojivo već
postavljeno i promiješano za sjetvu. A zatim su se pojavili cvjetni vrtovi
prepuni prvih trajnica i jednogodišnjeg bilja, ranih božurovih glavica, okruglih
poput loptica i ne tamnijih od rumenila na obrazima kakve kreposne djevojke.
Nakon toga, vidjeli su se staklenici s orhidejama, pa pomoćne zgrade s
poljoprivrednom i vrtlarskom opremom, a na koncu i niz dvosobnih i trosobnih
kućica iz pedesetih.
Koje su bile raznolike i skladne poput kompleta zdjelica za šećer i brašno
na kuhinjskoj radnoj ploči.
Parkiravši se na parkiralištu za osoblje, izišla je, ostavivši unutra svoj
prijenosni hladnjak, šešir, torbu i kremu za zaštitu od sunca.
Otrčavši do glavne poljoprivredne zgrade, ušla je u jazbinu što je vonjala
na benzin i ulje kroz otvorena vrata slijeva. Ured Garyja McAdamsa,
upravitelja imanja, bio je sa strane, zamućene staklene plohe bile su dovoljno
prozirne da može vidjeti upaljena svjetla te nekoga tko se unutra vrzmao.
Nije se gnjavila kucanjem. Gurnuvši lagana vrata, ignorirala je polugole
djevojke na Pirellijevu kalendaru. »Gary...«
Šezdesetdvogodišnjak je upravo spuštao telefonsku slušalicu svojom
medvjeđom šapom, njegovo suncem opaljeno lice, kože grube poput kore
drveta, bilo je smrknuto kao nikad dosad. Kad ju je pogledao preko svoga
zatrpanog stola, znala je zbog koga je došla hitna pomoć i prije nego što je
izgovorio ime.
Lizzie je stavila ruke na lice i naslonila se na dovratak.
Bilo joj je silno žao obitelji, jasno, ali bilo je nemoguće tragediju ne
shvatiti osobno pa je poželjela da može nekamo otići i povratiti.
Jedini muškarac kojeg više nikad nije željela vidjeti... vratit će se kući.
Mogla je mirne duše nabaviti štopericu.

New York, New York

"Daj. Znam da me želiš.«
Jonathan Tulane Baldwine provirio je iza boka naslonjenog pored hrpice
njegovih žetona za poker. »Ajmo, momci.«
»Tebi govorim.« Par djelomično prekrivenih, no potpuno umjetnih dojki
ukazao se nad lepezom karata u njegovim rukama. »Ej.«
Vrijeme je da odglumim zanimanje za nešto, bilo što, pomislio je Lane.
Šteta samo što je jednosobni apartman na polukatu, u centru, bio momačka
gajba u kojoj je baš sve bilo funkcionalno. A zašto bi se uopće gnjavio
zurenjem u face onih koji su ostali od šestorice pizduna, koliko ih je bilo kad
su počeli igrati prije osam sati. I zaslužili su da se drži samo visokih uloga.
Dešifriranje njihova blefiranja, makar to bila samo strategija izbjegavanja,
nije bilo vrijedno napinjanja očiju u sedam i pol ujutro.
 »Alooo...«
»O’ladi, srce, ne zanimaš ga«, netko je promrsio.
»Ja svakoga zanimam.«
»Ne i njega.« Jeff Stern, domaćin i cimer, ubacio je žetone u vrijednosti od
tisuću dolara. »Je l’ tako, Lane?«
»Jesi ti homić? Je li on homić?«
Lane je položio kraljicu srca pokraj kralja srca. Pa premjestio dečka
pokraj kraljice. Poželio je tu sisatu ustima baciti na pod. »Vas dvojica niste
povisili ulog.«
»Ja ispadam, Baldwine. Previše je to za mene.«
»Ja pratim – ako će mi netko posuditi soma.«
Jeff je pogledao preko stola sa zelenim filcom i nasmiješio se. »Opet smo
ostali samo ti i ja, Baldwine.«
»Veselim se što ću te oderati.« Lane skupi svoje karte. »Na tebi je red...«
Žena se ponovno sagne. »Obožavam tvoj južnjački naglasak.«
Jeffove se oči suze iza naočala bez okvira. »Moraš sjašiti s njega, mala.«
»Nisam ja glupa«, frfljala je. »Znam točno tko si i koliko imaš love. Pila
sam tvoj burbon...«
Lane se nasloni natrag i obrati se idiotu koji je doveo ovaj brbljavi
privjesak. »Billy? Mislim, stvarno.«
»Aha, aha.« Tip koji se želio zadužiti za tisuću dolara ustane. »Ionako je
svanulo. Idemo.«
»Želim ostati...«
»Ma kakvi, gotovo je.« Billy prihvati pod ruku fuficu s problemom
inflacije samopoštovanja i otprati je do vrata. »Odvest ću te kući, i ne, on nije
onaj koji misliš. Vidimo se, šupci.«
»Da, to je on... vidjela sam ga u časopisima...«
Prije nego što su se vrata mogla zatvoriti, drugi tip, koji je bio do kraja
opelješen, ustane. »Odoh i ja. Podsjetite me da više nikad ne igram s vama
dvojicom.«
»Nema šanse«, rekao je Jeff podižući dlan. »Pozdravi ženu.«
»Pozdravi je sam kad se vidimo na šabat.«
 »Opet to.«
»Svakoga petka, a ako ti se ne sviđa, zašto se stalno pojavljuješ u mojoj
kući?«
»Besplatna klopa. Vrlo jednostavno.«
»Kao da tebi treba milostinja.«
A onda su ostali sami. Sa žetonima u vrijednosti višoj od dvjesto pedeset
tisuća dolara, dva špila karata i pepeljarom punom opušaka – i bez fufice.
»Ti ulažeš«, rekao je Lane.
»Mislim da je želi oženiti«, promrsio je Jeff dok je bacao još žetona na
sredinu stola. »Billy, mislim. Evo dvadeset somova.«
»Onda bi mu trebalo pregledati glavu.« Lane uloži isti iznos kao i njegov
stari kompić iz bratstva i onda udvostruči. »Jadno. Oboje su jadni.«
Jeff spusti karte. »Daj da te nešto pitam.«
»Nemoj ništa preteško, pijan sam.«
»Sviđaju li ti se?«
»Žetoni?« U pozadini je počeo zvoniti mobitel. »Aha, sviđaju. Pa ako
nemaš ništa protiv da dodaš još malo svojih...«
»Ne, žene.«
Lane podigne oči. »Molim?«
Njegov najstariji prijatelj spusti lakat na filc i prigne se. Njegova je
kravata nestala još na početku igre, a prethodno uštirkana, blještavo bijela
košulja sad je bila mekana i rastegnuta poput polo-majice. Njegove oči,
međutim, bile su tragično oštre i usredotočene. »Čuo si me. Gle, znam da me
se ne tiče, ali pojavio si se ovdje prije koliko? Ono kao, ima već gotovo dvije
godine. Živiš na mom kauču, ne radiš – što kužim, s obzirom iz koje si obitelji.
Ali nigdje žena, nema...«
»Prestani razmišljati, Jeff.«
»Ozbiljan sam.«
»Onda ulaži.«
Mobitel se utiša. Ali ne i njegov kompić. »Faks je bio prije sto godina.
Štošta se može promijeniti.«
»Očito ne može ako sam i dalje na tvom kauču...«
 »Što ti se dogodilo, stari?«
»Skončao sam čekajući da uložiš ili da odustaneš.«
Jeff je mrmljao dok je uzimao hrpice crvenih i plavih žetona pa ih bacio na
sredinu stola. »Još dvadeset tisuća.«
»Tako je već bolje.« Mobitel ponovno zazvoni. »Pratim te. I podižem na
pedeset. Ako umukneš.«
»Siguran si da to želiš?«
»Možeš li zavezati? Aha.«
»Agresivan si u pokeru s investicijskim bankarom kao što sam ja. Klišeji
postoje s razlogom – pohlepan sam i sjajan u matematici. Za razliku od tvoje
vrste.«
»Moje vrste.«
»Ljudi poput vas, Bradfordovih, ne znaju kako zaraditi novac – odgajani
ste da ga trošite. U redu, za razliku od većine amatera, tvoja obitelj zapravo
ima priljev novca – iako vas to sprječava da išta naučite. Zato nisam siguran
da je to dugoročno korisno.«
Lane pomisli na razlog zbog kojeg je zauvijek napustio Charlemont. »Dosta
sam ja naučio, vjeruj mi.«
»Sad već zvučiš ogorčeno.«
»Gnjaviš me. Trebam li u tome uživati?«
»Zašto nikad ne ideš kući za Božić? Dan zahvalnosti? Uskrs?«
Lane spusti karte, licem okrenute stolu. »Više ne vjerujem u Djeda
Božićnjaka ni u uskrsne zečiće, dovraga, a purica je precijenjena. Koji ti je
vrag?«
Bilo je to pogrešno pitanje, naročito nakon cjelonoćnog pokera i
pijančevanja. Naročito tipu kao što je Stern, koji je bio kategorički
nesposoban za bilo što osim za okrutnu iskrenost.
»Mrzim što si toliko usamljen.«
»Ma šališ se...«
»Ja sam ti jedan od najstarijih prijatelja, je l’ tako? Ako ti ja ne kažem
kako stvari stoje, tko će? Nemoj se žestiti na mene – sam si odabrao
njujorškog Židova da bude tvoj doživotni cimer, a ne jednog od tisuću drugih
uštogljenih južnjaka koji su s nama pohađali onaj blesavi koledž. Zato, jebi
se.«
»Hoćemo li odigrati ovu ruku?«
Jeffove pronicljive oči se suze. »Odgovori mi samo jedno.«
»Da, sad ozbiljno razmišljam zašto nisam zapeo s Wedgeom ili
Chenowthom.«
»Ha! Nisi mogao podnijeti nijednoga od te dvojice dulje od jednoga dana.
Osim ako ne bi bio pijan, što zapravo i jesi zadnja tri i pol mjeseca. A to je još
jedna stvar s kojom imam problem.«
»Ulaži. Odmah, zaboga.«
»Zašto...«
Kad je mobitel zazvonio treći put, Lane je ustao i otišao na drugi kraj
prostorije. Tamo kod šanka, pokraj njegova novčanika, zaslon je bio
osvijetljen – nije se, međutim, gnjavio pogledati tko je.
Odgovorio je na poziv samo zato što je imao ili tu mogućnost, ili počiniti
samoubojstvo.
Muški južnjački glas s druge strane linije izgovorio je tri riječi: »Mati ti
umire.«
Dok je značenje prodiralo u njegov mozak, sve se oko njega poremetilo,
zidovi su se približavali, pod se valjao, stropovi se urušavali njemu na glavu.
Uspomene su navirale, alkohol u njegovu krvotoku nije poduzeo ništa da ublaži
navalu.
Ne, pomislio je. Ne sad. Ne jutros.
Doduše, zar postoji pravi trenutak?
»Nikad« je za ovo bio jedini prihvatljivi vremenski raspored.
Iz daljine je čuo sebe kako izgovara: »Bit ću tamo prije podneva.«
A onda je spustio slušalicu.
»Lane?« Jeff je ustao. »O, sranje, nemoj mi se sad onesvijestiti. Trebam
biti u Eleven Wallu za sat vremena, a moram se još istuširati.«
Iz ogromne daljine Lane je promatrao kako se njegova ruka pruža i uzima
novčanik. Zajedno s mobitelom spremi ga u džep hlača i uputi se prema
vratima.
»Lane! Kamo si krenuo, jebote?«
 »Ne čekaj me«, rekao je dok je otvarao vrata da iziđe.
»Kad se vraćaš? Ej, Lane – ma koji ti je vrag?«
Njegov stari, dragi prijatelj i dalje je govorio dok je Lane izlazio, pustivši
da se za njime zatvore vrata. Na drugom kraju hodnika progurao se kroz
čelična vrata i stao trčati niz betonsko stubište. Dok su njegovi koraci
odjekivali na sve strane, a on oštro presijecao jedan splet stuba za drugim,
birao je poznati telefonski broj.
Kad je poziv odgovoren, rekao je: »Ovdje Lane Baldwine. Treba mi avion
na Teterborou, odmah – letim u Charlemont.«
Uslijedila je kratka stanka, a onda se očeva asistentica vratila na liniju.
»Gospodine Baldwine, imamo slobodan avion. Razgovarala sam izravno s
pilotom. Detalji za let ispunjavaju se dok razgovaramo. Čim stignete u zračnu
luku, nastavite...«
»Znam gdje je naš terminal.« Našao se u mramornom predvorju, kimnuo
vrataru i nastavio prema kružnim vratima. »Hvala.«
Samo nakratko, rekao je sebi kad je prekinuo vezu i mahnuo taksistu. Uz
malo sreće vratit će se na Manhattan i dosadnom Jeffu do sumraka, ponoći
najkasnije.
Deset sati. Petnaest, najviše.
Morao je vidjeti svoju majčicu, međutim. Tako to rade Južnjaci.
 DVA

T ri sata, dvadeset dvije minute i koju sekundu kasnije, Lane je gledao kroz
ovalni prozor jednog od ganc novih Embraer Lineage 1000E, mlažnjaka
tvrtke Bradford Bourbon. Dolje ispod, grad Charlemont prostirao se poput
makete od lego-kockica, a četvrti za bogate i siromašne, trgovačke i
poljoprivredne zone te autocesta bili su izloženi u nečemu što se činilo
dvodimenzionalno. Načas je pokušao zamisliti krajolik kakav je bio kad se
njegova obitelj tek ovamo doselila, 1778. godine.
Šume. Rijeke. Indijanci. Divljina.
Njegovi su došli iz Pennsylvanije preko prijevoja Cumberland Gap prije
dvjesto pedeset godina – a sad, evo ga, tri tisuće metara u zraku, kruži nad
gradom zajedno s pedeset drugih bogatuna u svojim raznoraznim letjelicama.
Samo što se on nije došao kladiti na konje, napiti se i nešto poševiti.
»Mogu li vam natočiti još malo No.Fifteena prije nego sletimo, gospodine
Baldwine? Bojim se da je priličan red za slijetanje. Moglo bi potrajati.«
»Hvala.« Iskapio je ono što je ostalo u kristalnoj čaši, kockice leda
kliznule su i udarile o njegovu gornju usnu. »Niste mogli stići u bolji čas.«
Okej, možda će ipak nešto malo popiti.
»Sa zadovoljstvom.«
Dok se žena u suknji udaljavala, osvrnula se preko ramena da provjeri
mjerka li je. Njezine krupne plave oči bljesnule su pod umjetnim trepavicama.
Njegov je seksualni život dulje vrijeme ovisio o ljubaznosti ovakvih
neznanki. Naročito plavuša poput ove, s ovakvim nogama, i ovakvim
bokovima, i ovakvim grudima.
Ali ne više.
»Gospodine Baldwine«, čuo je kapetana negdje nad svojom glavom. »Kad
su doznali da je riječ o vama, malo su nas pogurali, tako da ćemo sad sletjeti.«
»Baš su ljubazni«, promrsio je Lane kad se vratila stjuardesa.
Način kojim je ponovno otvorila bocu nagovijestio mu je kako otvara
muškarčev rasporak, cijelo joj se tijelo izvilo dok je okretala čep i vadila ga.
Tada se nagnula dok je točila, ohrabrivši ga da virne na njezino donje rublje
La Perla.
Kakav uzaludan trud.
»To bi bilo dosta.« Ispružio je ruku. »Hvala.«
»Mogu li vam još nešto donijeti?«
»Ne, hvala.«
Stanka. Kao da nije navikla na odbijanje pa ga je željela podsjetiti da im
vrijeme curi.
Nakon jednog trenutka, naglo je podignula bradu. »U redu, gospodine.«
Što je bio njezin način da ga pošalje u neku stvar: uz nagli zamah kose,
otišla je miješajući bokovima, njišući onim što joj je bilo pod onom suknjom
kao da je krenula u ratni pohod.
Lane je podignuo čašu i promućkao No.15. Nikad nije bio osobito uključen
u obiteljski posao – bilo je to rezervirano za njegova starijeg brata Edwarda.
Odnosno, barem nekoć. Ali čak i kao laik, Lane je znao za nadimak
najprodavanijeg proizvoda tvrtke Bradford Bourbon: No.15, glavna uzdanica
proizvodne linije, prodavan u toliko nevjerojatnim količinama da su ga zvali
»veliki brisač« – profit od prodaje, naime, bio je toliki da je novac mogao
zamračiti gubitak bilo kojeg tvrtkina unutarnjeg ili vanjskog pogrešnog poteza,
pogrešne procjene ili pada na burzama.
Kad je mlažnjak zaokrenuo prema prilaznoj pisti, zraka sunca probila se
kroz ovalni prozor, padajući na izdubljeni sklopivi stol od oraha, bijelu kožu
sjedala, tamnoplavu boju njegovih traperica, mjedenu kopču Guccijevih
mokasina.
A onda se sudarila s burbonom u njegovoj čaši, istaknuvši nijanse boje
rubina u jantarnoj tekućini. Još jednom potegnuvši s ruba kristalnog obruča,
osjetio je toplinu sunca na nadlanici i hladnoću leda na jagodicama prstiju.
Prema jednom nedavno provedenom istraživanju, posao s burbonom
donosio je tri milijarde dolara godišnje. Od toga kolača, tvrtka BB vjerojatno
je bila u gornjoj četvrtini ili trećini. Samo je jedna tvrtka u državi bila veća –
omražena korporacija Sutton Distillery, a pored nje, bilo je tu osam do deset
ostalih proizvođača – ali BB je bio dijamant među poludragim kamenjem, prvi
odabir elite među pijandurama.
Kao odani potrošač, trebao se ponašati u skladu s općim stanjem društva.
Promjena razine burbona u njegovoj čaši navijestila je slijetanje na pistu, i
on je pomislio na trenutak kad je prvi put kušao obiteljski proizvod.
S obzirom na to kako je prošlo, trebao je biti doživotni apstinent.

N ova je godina, daj. Ne budi mlakonja.«

Kao i obično, Maxwell je bio onaj koji je pokrenuo lavinu. Od
četvero djece, Max je bio najproblematičniji, dok je Gin, njihova sestrica,
bila druga na Richterovoj ljestvici neposluha. Edward, najstariji i
najozbiljniji, nije ni bio pozvan na taj tulum – a Lane, koji je bio negdje u
sredini, kako po redoslijedu rođenja, tako i po vjerojatnosti da će završiti iza
rešetaka u nejakoj dobi, bio je prisiljen na ovaj izlet, jer Max nije podnosio
praviti frku bez publike – a djevojke se nisu računale.
Lane je znao da je sve skupa vrlo loša ideja. Ako će se baciti na cuganje,
trebali su uzeti bocu iz smočnice i otići gore u svoje sobe, gdje je postojala
minimalna šansa da ih uhvate. Ali piti na otvorenom, ovdje, u salonu? Pod
prijekornim pogledom Elijaha Bradforda s portreta nad kaminom?
Glupo...
»Znači, kažeš da nećeš piti, glupsone?«
Ah, da. Max ga je obožavao zvati tim nadimkom.
Pod breskvastim sjajem vanjskih sigurnosnih svjetala, Max je pogledao
prema njemu s tolikim izazovom u očima da bi njegov pogled mirne duše
mogao doći u paketu sa startnim blokovima na stazi za sprint i pištoljem.
Lane je ovlaš pogledao bocu u bratovoj ruci. Etiketa je bila jedna od
onih finih, s riječima »Family Reserve« otisnutim kićenim slovima.
Ako ovo ne učini, neće mu dati mira.
»Samo ga želim u čaši«, rekao je. »Pravoj čaši. S ledom.«
Jer tako ga je pio njegov otac. I bio je to jedini odvažan izgovor koji je
mogao smisliti za svoje kolebanje.
Max se namrštio kao da mu nije pala na um cijela ta stvar s
posluživanjem. »Pa, može.«
»Meni ne treba čaša.« Gin, kojoj je bilo sedam, ruke je držala na
bokovima, a oči na Maxu. U svojoj majušnoj čipkastoj spavaćici bila je
poput Wendy iz Petera Pana; s onim svojim agresivnim izrazom lica, bila je
poput kakve profesionalne hrvačice. »Treba mi žlica.«
 »Žlica?« začudio se Max. »O čemu ti to?«
»To je lijek, je li?«
Max je zabacio glavu i nasmijao se. »Ma što...«
Lane naglo prekrije dlanom bratova usta. »Umukni! Zar želiš da nas
uhvate?«
Max je strgnuo njegovu ruku. »I? Što mi mogu? Izbičevati me?«
Pa, da, kad bi ih njihov otac uhvatio ili za ovo doznao: iako je veliki
William Baldwine golemu količinu očinskih dužnosti rasporedio drugima,
remen je sačuvao za sebe.
»Čekaj malo, pa ti i želiš da nas otkriju«, blago je rekao Lane. »Zar ne?«
Max se okrenuo prema kolicima za piće od bronce i stakla. Ukrašeni
pladanj bio je antikni, kao i većina toga na Lasterlyju, a obiteljski je grb bio
urezbaren u svaki od četiri kuta. S velikim kotačima i kristalnim poklopcem,
bio je iznimno privlačan, s četiri različite vrste Bradfordovih burbona, pola
tuceta kristalnih čaša i blještavo srebrnom posudom za led koju je batler
redovito nadopunjavao.
»Evo ti čaša«, Max je jednu gurnuo prema njemu. »Ja ću piti iz boce.«
»Gdje je moja žlica?« upitala je Gin.
»Možeš gucnuti iz moje«, šapnuo je Lane.
»Neću. Hoću svoju...«
Rasprava je bila naglo prekinuta kad je Max povukao čep, koji je poletio
poput projektila, zveknuvši o luster u središtu sobe. Kad je kristal zazveckao
i zatreperio, njih troje se slediše.
»Zaveži«, rekao je Max prije nego što je itko bilo što prokomentirao. »I
nema leda za tebe.«
Burbon je grgoljio dok je brat točio u Laneovu čašu, ne zaustavljajući se
sve dok ta stvar nije bila puna poput šalice s mlijekom na blagovaoničkom
stolu.
»A sad, pij«, rekao mu je Max prinijevši bocu ustima pa zabacivši glavu.
Cijela ta junačka predstava nije potrajala dulje od jednoga gutljaja, kad
je Max stao hripati u napadaju kašlja, dovoljno glasnom da probudi i mrtve.
Pustivši brata da se guši, ili makar umre pokušavajući, Lane je zurio u svoju
čašu.
 Prinijevši kristal usnama, oprezno je potegnuo.
Vatra. Bilo je to kao da guta vatru, plameni jezik lizao mu je utrobu – i
kad je dašćući opsovao, napola je očekivao vidjeti buktinju kako mu suklja
pred licem kao da je zmaj.
»Sad ja«, progovorila je Gin.
Stegnuo je čašu ne dopuštajući joj da je uzme kad je posegnula. Dotle,
Max je već potegnuo drugi pa treći put.
Gin jedva da je povukla iz čaše, tek što je smočila usne, s gađanjem se
povukla...
»Ma što to radite!«
Kad se luster upalio, njih troje poskoče, Lane hvatajući burbon koji se
prelio iz čaše dolje niz prednji dio nogavice njegove pidžame s
monogramom.
Na pragu salona stajao je Edward s izrazom apsolutnog bijesa na licu.
»Koji vam je vrag?« rekao je, marširajući naprijed, trgajući čašu iz
Laneovih ruku i bocu iz Maxovih.
»Samo smo se igrali«, promucala je Gin.
»Pođi u krevet, Gin.« Spustio je čašu na kolica i bocom pokazao prema
lučnom prolazu. »Da si iz ovih stopa pošla u krevet.«
»Ajoj, zašto?«
»Osim ako ne želiš da te izlupam po dupetu?«
Čak je i Gin mogla poštovati takvu logiku.
Dok je odlazila prema vratima, pognutih ramena, šljapkajući papučama
po orijentalnom sagu, Edward je prosiktao: »I popni se stubama za poslugu.
Ako otac nešto čuje, sići će dolje.«
Laneovo srce zagrmi svom snagom, a želudac mu uskipi. Nije bio siguran
je li to bilo zbog mogućnosti da ih otac uhvati na djelu ili zbog samog
burbona.
»Ona ima samo sedam godina«, rekao je Edward kad je Gin odmakla
dovoljno daleko da ih ne može čuti. »Sedam!«
»Znamo koliko joj je...«
»Umukni, Maxwell. Umukni.« Sijevao je dolje na Maxa. »Ako se želiš
uništavati, ne zanima me. Ali nemoj zagađivati njih dvoje svojim sranjima.«
Ružne riječi. Psovke. I stav nekoga tko bi im obojici mogao zabraniti
izlaske.
S druge strane, Edward je uvijek bio starmali, čak i prije nego što je
zakoračio u tinejdžerski svijet.
»Ne moram te slušati«, ispalio je Max. Ali srčanost ga je već napuštala,
ton oslabio, pogled pao na sag.
»Da, moraš«.
I s tim su se riječima stvari utišale.
»Oprosti«, rekao je Lane.
»Ne brinem se ja za tebe«, Edward je zatresao glavom. »Nego za njega.«
»Reci da ti je žao«, šapnuo je Lane. »Max, daj.«
»Neću.«
»On nije otac, znaš.«
Max je sijevao pogledom prema Edwardu. »Ali tako se ponaša.«
»Samo zato što se ne znaš kontrolirati.«
Lane je uzeo Maxovu ruku. »I njemu je žao, Edwarde. Daj, pusti nas
prije nego što nas netko čuje.«
Trebalo ga je malo navlačiti, ali naposljetku je Max popustio, nije bilo
daljnjih prigovora, svađa je završila, nadmetanje za neovisnost isparilo. Bili
su na pola puta preko crno-bijelog mramornog poda polumračnog predvorja
kad je Lane krajičkom oka opazio nešto na samom kraju hodnika.
Netko se kretao među sjenama.
Prevelik da bi bio Gin.
Lane povuče brata u mrak plesne dvorane preko puta. »Psst.«
Kroz luk salona gledao je kako se Edward okreće prema kolicima i
pokušava pronaći čep, i poželio je upozoriti brata...
Kad je William Baldwine ušao, njegovo visoko tijelo zaklonilo je pogled
na Edwarda.
»Što to radiš?«
Iste riječi, isti ton, dublji bas.
 Edward se mirno okrenuo. S bocom pića u ruci i Laneovom takoreći
punom čašom nasred kolica.
»Odgovori mi«, rekao je otac. »Što to radiš?«
On i Max su gotovi, pomislio je Lane. Čim Edward kaže starome što se
ovdje zbilo, William će podivljati.
Pored Lanea, Maxwellovo se tijelo treslo. »Nisam smio to učiniti«,
šapnuo je.
»Gdje ti je remen?« odvratio je Edward.
»Odgovori mi.«
»Jesam. Gdje ti je remen?«
Ne! pomislio je Lane. Ne, mi smo krivi!
Njihov je otac krenuo naprijed, njegov svileni haljetak s monogramom
sjajio se na svjetlu bojom svježe krvi. »Dovraga, mali, reći ćeš mi što radiš
ovdje s mojim pićem.«
»Zove se burbon Bradford, oče. Ti si se priženio u ovu obitelj, sjećaš
se?«
Kad je njihov otac podignuo ruku na prsa, težak zlatni pečatnjak koji je
nosio na lijevoj ruci zabljesnuo je kao da je slutio udarac – i veselio se
kontaktu s kožom. Tada je elegantnim, snažnim potezom Edwarda pogodila
pljuska nadlanicom, toliko okrutna da je pucanj odjeknuo sve do plesne
dvorane.
»A sad, pitam te još jednom – što si radio s mojim pićem?« zahtijevao je
William kad je Edward posrnuo u stranu, uhvativši se za obraz.
Edward je jedan trenutak teško disao, potom se uspravio. Njegova
pidžama kao da je oživjela od drhtanja tijela, ali ostao je čvrsto na nogama.
Pročistivši grlo, promuklo je rekao: »Slavio sam Novu godinu.«
Trag krvi curio je niz njegov obraz, umrljavši mu blijedu kožu.
»Onda nemoj da ti pokvarim užitak.« Otac je pokazao na Laneovu punu
čašu. »Popij to.«
Lane je sklopio oči i poželio se izbljuvati.
»Pij.«
Zvuci gušenja i grcanja potrajali su čitavu vječnost dok je Edward pio
gotovo četvrtinu boce burbona.
»Nemoj to povratiti, dečko«, graknuo je otac. »Da se nisi usudio...«

K ad je mlažnjak udario o pistu, Lane se prenuo iz prošlosti. Nije bio

iznenađen vidjevši da se čaša u njegovoj ruci trese, ali ne zbog
slijetanja.
Odloživši No.15 na stolić u obliku pladnja, obrisao je čelo.
Nije to bio jedini put kad je Edward zbog njih platio.
I nije bio čak ni najgori. Ne, ono najgore dogodilo se poslije, kad je
odrastao, kad je to što se dogodilo stavilo točku na sve ono u čemu su njihovi
roditelji zakazali.
Edward je sad bio uništen, i ne samo tjelesno.
Bože, postojalo je toliko mnogo razloga zašto se Lane nije želio vratiti na
Easterly. I nisu svi bili zbog žene koju je volio, ali izgubio.
Valjalo mu je priznati, međutim... da je Lizzie King i dalje bila na vrhu
toga vrlo dugačkog popisa.
 TRI
Imanje obitelji Bradford, Charlemont

S takleni vrt, koji je izradila tvrtka Amdega Machin, u produžetku je južne

strane palače, i nije se na njemu štedjelo kad se dogradio tamo 1965.
Zdanje je remek-djelo gotičkog stila, njegov profinjen kostur bijelo oličenih
kostiju podupire stotine staklenih ploha, tvoreći unutrašnjost veću i uređeniju
od seoske kuće u kojoj je živjela Lizzie. S podovima od škriljevca i dnevnim
dijelom s kaučima presvučenim tkaninama Colefax i Fowler, lijehama s
uzorcima cvijeća visine do bokova poredanim uz duge bočne stijenke te
zelenilom zasađenim u svakome kutku – ali sve je to bilo samo za predstavu.
Pravi vrtlarski posao, sadnja i obnova, njegovanje i podrezivanje, obavljao se
daleko od očiju članova obitelji, u staklenicima.
»Wo sind die Rosen? Wir brauchen mehr Rosen ...«
»Ne znam.« Lizzie podigne poklopac još jedne kartonske kutije, duge poput
noge košarkaša. Unutra su dva tuceta peteljki bijelih hortenzija bili
pojedinačno umotani u plastiku, a glavice zaštićene ovratnicima od finoga
kartona. »Ovo je cijela pošiljka, tako da moraju biti ovdje.«
»Ich bestellte zehn weitere Dutzend. Wo sind sie...?«
»Okej, morat ćeš se prebaciti na engleski.«
»Ovo ne može biti sve.« Greta von Schlieber podigne svežanj sićušnih,
blijedoružičastih cvjetova omotanih u stranicu kolumbijskih novina. »Nećemo
uspjeti.«
»Kažeš to svake godine.«
»Ovaj put sam u pravu.« Greta gurne svoje teške naočale od kornjačevine
uz nos i odmjeri hrpu od dvadeset i pet drugih kutija. »Kažem ti, u nevolji
smo.«
I ovo je bila suština odnosa između nje i njezine kolegice.
Počevši od cijele te pesimistično/optimistične rutine, Greta je bila više-
manje sve ono što Lizzie nije. Za početak, žena je bila Europljanka, a ne
Amerikanka, njemački naglasak zasijecao je njezin izgovor unatoč činjenici da
je u Sjedinjenim Državama živjela već trideset godina. Bila je, k tome, udana
za sjajnog čovjeka, majka troje fantastične djece u svojim dvadesetima, te je
imala dovoljno novca ne samo da ne mora raditi, nego to nisu morali ni njezina
dva sina i kći.
Nije ta vozila Yaris. Njezino je prijevozno sredstvo bio crni Mercedes
karavan. A dijamantni prsten koji je nosila uz onaj vjenčani bio je dovoljno
velik da se može mjeriti s onima Bradfordovih.
O, i za razliku od Lizzie, njezina je plava kosa bila kratka, kao kod
muškarca – što je bio predmet zavisti kad si morao svoju vlastitu začešljavati
unatrag i vezivati je prvim što ti padne pod ruku: vezicama od vreća za
otpatke, žicom za cvijeće, gumicama kojima su bile povezane glavice brokula.
Ono jedino što im je bilo zajedničko? Nijedna nije mogla podnijeti da ne
bude stalno u pokretu, besposlena, ili neproduktivna makar i na sekundu.
Radile su zajedno na imanju Bradfordovih gotovo pet godina – ne, dulje.
Sedam?
O, Bože, već je skoro bilo i deset.
Lizzie nije mogla zamisliti život bez te žene – iako bi katkad poželjela da
je Greta ona vrsta cure kojoj je čaša napola puna, umjesto napola prazna.
»Ich sage Ihnen, wir haben Schwierigkeiten.«
»Jesi li to upravo rekla da smo opet u nevolji?«
»Kann sein.«
Lizzie zakoluta očima, no ipak upadne u zamku adrenalina, bacivši pogled
prema pokretnoj traci koju su postavile: niz osamnaest metara dugačko središte
staklenog vrta bila su poredana dva reda sklopivih stolova, a na njima
sedamdeset pet prvoklasnih srebrnih vaza za bukete, veličine posuda za led.
Sjaj je bio toliko blještav da je Lizzie požalila što je ostavila sunčane
naočale u automobilu.
A također je poželjela da se ne mora nositi sa svim ovim uz saznanje da
Lane Baldwine vjerojatno slijeće u zračnu luku upravo u ovom trenutku.
Kao da joj je trebao još i taj stres?
Kad joj je u glavi počelo bubnjati, pokušala se usredotočiti na ono što je
mogla kontrolirati. Nažalost, to ju je samo potaknulo da se zapita kako će ona i
Greta uspjeti napuniti te vaze dostavljenim cvijećem u vrijednosti pedeset
tisuća dolara, a koje se još uvijek moralo raspakirati, pregledati, očistiti,
podrezati i pravilno rasporediti.
 Doduše, u ovakvom bi se škripcu uvijek zatekle četrdeset osam sati prije
užine u povodu Derbyja.
Ili UPD-a, kako su ga ovdje na imanju zvali.
Jer, aha, rad na Easterlyju bio je poput vojne službe: sve je bilo skraćeno,
osim radnih dana.
I da, čak i s onim vozilom hitne pomoći tog jutra, događaj nije bio
odgođen. Poput vlaka, inercija se nije zaustavljala nikome i ničemu na svome
putu. Štoviše, ona i Greta bi često znale kazati da bi u slučaju nuklearnog rata,
nakon što bi se slegnuo gorostasni oblak u obliku gljive, preživjeli jedino
žohari i kolačići Twinkies i... UPD.
Šalu na stranu, užina je bila do te mjere ekskluzivna i imala toliko dugu
tradiciju da je zaslužila svoj službeni naziv, a popis gostiju čuvao se i
prenosio na iduće naraštaje poput obiteljskog naslijeđa. Na tom okupljanju
gotovo sedamsto najimućnijih ljudi u gradu i zemlji te pripadnika političke
elite, svjetina se družila i miljela vrtovima Easterlyja, ispijajući koktele od
mente i »mimoze« samo dva sata prije nego što će se uputiti na Steeplehill
Downs, na najvažniju utrku najtrofejnijih grla i prvo kopito Trostruke krune.
Pravila okupljanja bila su sažeta i dražesna: dame su imale nositi šešire,
fotografima pristup nije bio dopušten, i nije bilo bitno jesi li bio u Phantom
Dropheadu ili u poslovnoj limuzini – svi automobili bili bi parkirani na livadi
u podnožju brda, a svi bi se uzvanici ukrcavali u kamionete koji bi ih potom
odvozili do ulaza na posjed.
Odnosno, gotovo svi. Jedina škvadra koja nije morala imati prijevoz?
Guverneri, predsjednik – ako bi došao – te glavni trener muške košarkaške
momčadi Sveučilišta Charlemont.
U Kentuckyju, bio si ili crveni sa Sveučilišta Charlemont, ili plavi sa
Sveučilišta Kentucky, a košarka je bila važna, bio ti bogat ili siromašan.
Bradfordovi su bili navijači Orlova Sveučilišta Charlemont. I bilo je
gotovo šekspirijanski to što su njihovi najveći poslovni rivali, Suttonovi,
odreda bili zagriženi navijači Tigrova Sveučilišta Kentucky.
»Čujem da gunđaš«, rekla je Lizzie. »Misli pozitivno. Sve je pod
kontrolom.«
»Wir müssen alle Pfingstrosen zahlen«, objavila je Greta otvarajući
poklopac druge kutije. »Prošle godine su u posljednji čas uveli promjene...«
 Jedna polovica dvostrukih vrata širom se otvorila i gospodin Newark
Harris, batler, uletio je unutra poput naleta hladnoga vjetra. Visine metar i pol,
doimao se kudikamo višim u crnom odijelu s kravatom – s druge strane, možda
je ostavljao takav dojam zbog vječito uzdignutih obrva, kao da je uvijek na
rubu da promrsi »glupi Amerikanci« na kraju svake svoje izjave. Taj prototip
propisnog engleskog sluge ne samo da je rođen i obučavan u Londonu, nego je
služio i kraljici Elizabeti II. u Buckinghamskoj palači, a zatim bio batler princu
Edwardu, grofu od Wessexa, u Bagshot Parku. Pedigre sluge u kraljevskoj kući
Windsor bio je presudan za njegovo zaposlenje prošle godine.
Jer sasvim sigurno to nije mogla biti njegova osobnost.
»Gospođa Baldwine je vani kod bazena«, obraćao se samo Lizzie. Greta,
kao Njemica rodom, koja je i dalje kotrljala naglašeno »z«, za njega je bila
persona non grata. »Molim da joj odnesete buket. Hvala vam.«
I paf, ispario je kroz vrata, tiho ih zatvorivši.
Lizzie je sklopila oči. Na imanju su bile dvije gospođe Baldwine, ali samo
je jedna mogla biti izvan svoje spavaće sobe i dolje na suncu pokraj bazena.
Jedan od dva današnja udarca, pomislila je Lizzie. Ne samo da će vidjeti
svoga bivšega ljubavnika, nego će morati služiti njegovu ženu.
Krasno.
»Ich hoffe, dass dem Idiot ein Klavier auf den Kopf fallt.«
»Jesi li upravo rekla da se nadaš kako će mu klavir pasti na glavu?«
»A praviš se da ne znaš njemački.«
»Deset godina s tobom i polako ga kužim.«
Lizzie se ogleda oko sebe da vidi što bi mogla iskoristiti od goleme
pošiljke cvijeća. Nakon što su se kutije raspakirale, lišće je trebalo strgati s
peteljki, a cvjetove odvojiti jedan po jedan ne bi li se potaknulo širenje latica
te time omogućila provjera kvalitete. Ona i Greta nisu bile ni blizu toj fazi, ali
što bi gospođa Baldwine poželjela, to bi i dobila.
Na toliko mnogo razina.
Nakon petnaest minuta biranja, rezanja i aranžiranja imala je prolazan
buket zaboden u mokru spužvu u srebrnoj vazi.
Greta se stvorila pred njom i ispružila ruke, onaj je golemi dijamantni
prsten bljesnuo. »Daj da ga ja iznesem.«
 »Ne, mogu ja...«
»Ne želiš danas još i s njom imati posla.«
»Ne želim nikad s njom imati posla...«
»Lizzie...«
»Okej sam. Stvarno.«
Srećom, njezina je stara prijateljica popila laž. Istina? Lizzie je bila toliko
daleko od »okej« da nije vidjela ništa oko sebe – ali to nije značilo da će
podviti rep.
»Vraćam se odmah.«
»Prebrojit ću božure.«
»Bit će sve u redu.«
Nadala se.
Dok je Lizzie odlazila prema dvostrukim vratima koja su vodila u vrt, u
glavi joj je sad stvarno počelo tutnjati, a nije joj pomoglo ni to što se na
izlasku sudarila s čvrstim zidom vrućine i vlage. Motrin2, pomislila je. Nakon
ovoga, uzet će četiri komada i vratiti se pravom poslu.
Trava pod nogama bila je kratko pokošena, više nalik onoj na igralištu za
golf nego bilo čemu što bi majčica priroda mogla i sanjati, a iako je imala
previše toga na pameti, svejedno je u glavi sastavila popis zadataka za sve one
cvjetne lijehe za koje se valja pobrinuti i presađivanje koje je morala obaviti u
zatvorenom vrtu površine dva hektara. Dobra je vijest bila to da su, nakon
kasnog početka proljeća, voćke procvjetale u kutovima dugačkih ciglenih
zidova. Njihovi fini bijeli cvjetići tek što su počeli opadati, izgledajući poput
snijega na stazama pod njihovim krošnjama. K tome, smrad zaštitnog zastora
postavljenog prije dva tjedna ispario je, a posvuda na bršljanu uz stare kamene
zidove nicalo je novo lišće. Još mjesec dana i četiri trga obilježena
skulpturama žena grčko-rimskog stila u haljama i kraljevskim pozama bit će
sva u pastelnoružičastoj, breskvastoj i blještavobijeloj, praveći kontrast
smirujućem pogledu na zelenosivu rijeku.
Ali jasno, sada se sve vrtjelo oko Derbyja.
Kućica za bazen od bijelih dasaka bila je u suprotnom lijevom kutu,
izgledajući kao prava kolonijalna kuća kakvog liječnika / odvjetnika /
četveročlane obitelji, smještena iza gotovo olimpijskog bazena s vodom boje
akvamarina. Lođa koja ih je povezivala obrasla je kontroliranom perikom
glicinije koja će dovoljno brzo imati cvjetiće, bijele i one u boji lavande, što
će poput fenjera visjeti sa zelenog klupka.
A ispod nadstrešnice, opružena u počivaljki marke Brown Jordan, gospođa
Chantal Baldwine bila je lijepa poput kakva mramorna kipa neprocjenjive
vrijednosti.
I otprilike podjednako topla.
Koža te žene blistala je zahvaljujući savršeno nanesenom sredstvu za
samotamnjenje, u plavoj kosi vješto su bili izvučeni pramenovi, nakovrčani na
dugačkim krajevima, a zbog njezina bi tijela i sama Rosie Huntington-Whitely
imala kompleks manje vrijednosti. Nokti su joj bili umjetni, ali besprijekorni,
ništa na njima nije bilo seljačko, ni duljina ni boja laka, a njezin zaručnički
prsten, kao i vjenčani, bili su baš poput onih iz časopisa Town &Country,
bijeli, blještavi i veliki kao njezin osmijeh.
Bila je savršen primjerak suvremene južnjačke ljepojke, ona vrsta žene za
koju su se stanovnici Charlemonta i okolice došaptavali da je od »dobre sorte,
makar je iz Virginije.«
Lizzie se dugo pitala provjeravaju li Bradfordovi zube debitanticama s
kojima njihovi sinovi izlaze – baš kao i kod rasnih konja.
»... kolabirala i onda je došla hitna.« Ona dijamantima optočena ruka
podignula se prema onoj kosi i zagladila tu stvar; potom je prebacila iPhone u
koji je govorila na drugo uho. »Iznijeli su je kroz glavni ulaz. Možeš li to
vjerovati? Trebali su je iznijeti otraga – oh, nisu li prekrasne!«
Chantal Baldwine prinijela je ruku ustima, hineći skromnost gejše, kad se
Lizzie dovukla do mramornog šanka i smjestila cvijeće na kraj koji nije bio
izravno izložen suncu. »Je li to Newark poslao? Kako je samo pažljiv.«
Lizzie je kimnula i okrenula se. Što manje vremena potrati ovdje, to bolje...
»O, čuj, Lisa, bi li...«
»Lizzie.« Zaustavila se. »Mogu li vam još kako pomoći?«
»Bi li bila tako draga pa mi donijela još malo ovoga?« Žena je kimnula
prema staklenom vrču, napola punom. »Led se otopio, a okus razvodnio. Idem
u klub na ručak, ali neću još barem sat vremena. Puno ti hvala.«
Lizzie premjesti pogled na limunadu – i svojski se potrudi, tako joj Boga,
da ne zamisli kako davi ženu u toj stvari. »Reći ću gospodinu Harrisu da
pošalje...«
»O, ali on je silno zauzet. Ti možeš samo trknuti – jako ćeš mi pomoći.«
Žena se vrati iPhoneu sa zaštitnom maskicom s logotipom Sveučilišta
Charlemont. »Gdje sam stala? O, dakle, iznijeli su je kroz glavni ulaz. Mislim,
stvarno, možeš li to zamisliti...?«
Lizzie je prišla, uzela vrč pa krenula natrag preko blistavobijele terase
prema zelenoj travi. »Sa zadovoljstvom.«
Sa zadovoljstvom.
Aha, mo’š si mislit. Ali to se imalo reći kad bi te član obitelji štogod
zamolio. Bio je to jedini prihvatljiv odgovor – i sasvim sigurno bolji od »a
kako bi bilo da uzmeš tu limunadu i zabiješ je tamo gdje sunce ne dopire,
mutava kozo«.
»I, Lisa? Obična limunada, okej? Hvala ti.«
Lizzie je samo nastavila koračati, bacivši preko ramena još jednu bombu
»sa zadovoljstvom«.
Prilazeći palači, valjalo joj je odabrati točku ulaska. Kao zaposlenici, nije
joj bilo dopušteno ući kroz četiri glavna ulaza: na prednji, kroz bočnu
knjižnicu, stražnju blagovaonicu, stražnju igraonicu. K tome, nije bilo »uputno«
koristiti bilo koja druga vrata osim kuhinjskih i onih pomoćnih prostorija –
iako je smjela proći onuda triput tjedno kad bi razmještala bukete po kući.
Odabrala je vrata koja su bila na pola puta između blagovaonice i kuhinje
jer je odbijala zaobilaziti sve uokolo do drugih ulaza za osoblje. Kročivši u
hladnu unutrašnjost, glavu je držala pognutom, ne zato što se brinula da će
nekoga razjariti, nego jer se nadala i molila da uđe i iziđe a da ne nabasa...
»Pitao sam se hoćeš li danas biti ovdje.«
Lizzie se sledila poput provalnika i onda osjetila kako joj potočić suza
pecka kutove očiju. Ali nije kanila plakati.
Ne ispred Lanea Baldwinea.
I nipošto zbog njega.
Ispravivši ramena, oštro podigne bradu... i počne se okretati.
Prije nego što je susrela Laneov pogled prvi put otkako mu je poručila
neka se nosi kvragu, kad je prekinuo njihovu vezu, znala je tri stvari: prva,
izgledat će isto kao i prije; druga, to za nju neće biti dobra vijest; i treća, ako
ima imalo soli u glavi, prebacit će ono što joj je učinio prije dvije godine na
automatsko ponavljanje u svojoj glavi i neće misliti ni na što drugo.
Leopardi, točke, i sve to...
Ah... sranje, zar je baš morao još uvijek tako dobro izgledati?

L ane se nije sjećao previše kako je došao na Easterly nakon čitave

vječnosti.
Nije zapravo ništa registrirao. Ni ona golema ulazna vrata s obručem za
kucanje u obliku lavlje glave i blistavim crnim plohama. Ni predvorje veličine
nogometnog stadiona s golemim stubištem i svim onim uljima na platnu živih i
pokojnih Bradfordovih. Ni kristalne lustere ni zlatne držače za svijećnjake, ni
orijentalne sagove boje rubina, kao ni teške brokatne zastore, pa čak ni salon
ili plesnu dvoranu preko puta.
Južnjačka elegancija Easterlyja, združena s vječnim slatkastim mirisom
limuna starinskog sredstva za laštenje podova, bila je poput lijepog odijela
koje, jednom kad se ujutro odjene, ostane neprimijećeno do kraja dana jer je
bilo skrojeno po mjeri tako da prianja uz svaki mišić i kost. Za njega, nije bilo
ama baš nikakvog velikog praska – bilo je to uranjanje u trideset šest stupnjeva
toplu bonacu. Bilo je to udisanje zraka savršeno mirnog, savršeno vlažnog,
savršeno umjerenog. Bilo je to poput kimanja glavom dok sjedaš uspravno u
kožnom klupskom naslonjaču.
Bio je to ujedno dom i neprijatelj, a po svoj prilici impresija je izostala
jer je bio preplavljen emocijama koje je dosad potiskivao.
Jest, međutim, zamijetio svaku i najmanju stvar u vezi s ponovnim susretom
s Lizzie King.
Sraz se zbio dok je prolazio blagovaonicom u potrazi za onom zbog koje je
sav taj put prešao.
O Bože, pomislio je. O, dragi Bože.
Nakon što se toliko dugo morao oslanjati na sjećanja, bliski susret s Lizzie
bio je kao i razlika između književnog odlomka i stvarnosti – i njegovo je
tijelo smjesta reagiralo, krv je brže zakolala, svi oni uspavani nagoni ne samo
da su se razbudili, nego su eksplodirali u njegovim žilama.
Kosa joj je i dalje bila svijetla od sunca, a ne od kakve frizerske boje, i
bila je začešljana u punđu, tupi kraj bio je gust i stršio poput brodskog užeta
koje je netko odsjekao paljenjem. Na licu nije bilo šminke, a koža joj je bila
preplanula i blistava, struktura kostiju podsjetila ga je na to koliko su dobri
geni bolji od plastičnih operacija vrijednih stotine tisuća dolara. A tijelo... ono
čvrsto, snažno tijelo koje je imalo obline tamo gdje mu se sviđalo i ravnine
koje su svjedočile svom onom fizičkom radu koji je tako dobro obavljala...
bilo je upravo onakvo kakvim ga je pamtio. Čak je bila isto odjevena, u kratke
hlačice kaki boje i obaveznu crnu polo-majicu s grbom Easterlyja.
Miris joj je bio Coppertone, ne Chanel. Cipele su joj bile Merrell, ne
manolice. Sat joj je bio Nike, a ne Rolex.
Njemu je ona bila najljepša, najbolje odjevena žena koju je ikad vidio.
Nažalost, onaj pogled u njezinim očima također je ostao nepromijenjen.
Onaj koji mu je rekao da je i ona mislila na njega otkako je otišao.
Samo ne na dobar način.
Dok su mu se usne pomicale, Lane je shvatio da izgovara nekakvu
kombinaciju riječi, ali nije ih pratio. Previše je prizora prolazilo njegovim
mozgom, sva sjećanja na prošlost: njezino nago tijelo među zgužvanim
plahtama, njezina kosa kako mu klizi među prstima, njegova ruka među
njezinim bedrima. U mislima, čuo ju je kako izgovara njegovo ime dok se
žestoko nabijao u nju, drmajući krevet sve dok daska uzglavlja nije snažno
udarila o zid...
»Da, znala sam da dolaziš«, rekla je jednoličnim glasom.
Toliko o istim valnim duljinama. Bio je izvan sebe usred ponovnog
preživljavanja njihova odnosa, a ona je bila potpuno ravnodušna zbog njegove
prisutnosti.
»Jesi li je već vidio?« upitala je. Onda se namrštila. »Hej?«
Koji mu je to vrag rekla? O, da. »Čujem da se već vratila iz bolnice.«
»Prije nekih sat vremena.«
»Je li dobro?«
»Odvezli su je odavde s maskom za kisik. Što ti misliš?« Lizzie je
dobacila pogled u smjeru kojim je krenula. »Čuj, ispričaj me, idem...«
»Lizzie«, muklo je rekao. »Lizzie, ja...«
Kad je zanijemio, izraz njezina lica odavao je dosadu. »Učini nam oboma
uslugu i nemoj se gnjaviti dovršiti rečenicu, okej? Samo otiđi do nje... i učini
ono zbog čega si ovamo i došao, u redu? Mene izostavi iz toga.«
»Isuse, Lizzie, zašto me ne želiš saslušati...«
»A zašto bih, bilo bi pravo pitanje.«
»Jer civilizirani ljudi pružaju drugome priliku barem da...«
I bum! E sad joj je prekipjelo.
»Molim?« rekla je. »Samo zato što živim s druge strane rijeke i radim za
tvoju obitelj, to me čini nekom vrstom majmuna? Stvarno... zar ćemo tako
razgovarati?«
»Nisam tako mislio...«
»O, mislim da...«
»Kunem se«, promrmljao je, »ta tvoja ogorčenost...«
»Što, Lane? Vidi se? Oprosti, ali nije ti dopušteno da izvrćeš stvari kao da
sam ja ta koja ima problem. Ti si kriv. I uvijek si bio.«
Lane podigne ruke. »Ne mogu doprijeti do tebe. A samo ti želim
objasniti...«
»Želiš li učiniti nešto za mene? U redu, sjajno, evo.« Tutnula mu je napola
pun vrč onoga što je izgledalo kao limunada. »Odnesi ovo u kuhinju i neka ga
napune. Onda im možeš reći da odnesu to do bazena, ili bi možda sam mogao
odnijeti – svojoj ženi.«
S tim riječima okrene se i izjuri kroz najbliža vrata. I dok je hitala preko
travnjaka prema staklenom vrtu, nije mogla odlučiti što joj je bilo privlačnije:
zabiti mu glavu u zid, baciti na njega vrč, ili kombinacija jednog i drugog.
»Dovraga, jebemu mater, sranje...«
»Gospodine? Mogu li vam pomoći?«
Na britanski naglasak, Lane je pogledao prema pedesetogodišnjemu
muškarcu, odjevenom kao da je krenuo na sprovod. »Tko si sad ti, dovraga?«
»Gospodin Harris, gospodine. Newark Harris, batler.« Tip se naklonio iz
struka. »Piloti su bili toliko ljubazni da nas unaprijed obavijeste o vašem
dolasku. Smijem li se pobrinuti za vašu prtljagu?«
»Nemam ništa.«
»Vrlo dobro, gospodine. Vaša soba je spremna, a ako vam zatreba nešto
više od vaše odjeće u ormaru, bit će mi zadovoljstvo da vam pribavim sve što
bude potrebno.«
A ne, pomislio je Lane. Ma kakvi. Neće ovdje ostati – dobro je znao što je
idućeg vikenda, a svrha njegova posjeta nije imala ništa s društvenim cirkusom
u povodu Derbyja.
Tutnuo je čašu gospodinu kicošu. »Ne znam što je unutra i fućka mi se.
Samo to nadopunite i odnesite kamo pripada.«
»Sa zadovoljstvom, gospodine. Hoće li biti potrebno...«
»Ne, to je sve.«
Čovjek se doimao zatečenim kad se Lane progurao pored njega i krenuo
prema dijelu za osoblje. Ali jasno, Englez nije propitkivao. Što, s obzirom na
njegovo raspoloženje, ne samo da je odgovaralo poželjnom batlerskom
ophođenju, nego bi se moglo svrstati i u rubriku samoodržanja.
Dvije minute u kući. Dvije proklete minute.
I već je bio poput nuklearne bombe.
 ČETIRI

L ane je umarširao u golemu profesionalnu kuhinju i smjesta ostao zatečen

kako »bukom« što je napadala osjetilo njuha, tako i tišinom što je parala
osjetilo sluha. Iako je tamo bilo najmanje tuce kuhara nagnutih nad radnim
plohama od nehrđajućeg čelika i štednjacima Viking, nijedan od tih bijelih
mantila nije govorio dok je radio. Međutim, nekolicina ih je podignula pogled,
prepoznala ga i prestala s onim što su radili, a on je ignorirao njihovu »O,
Bože!« reakciju. Na to je već bio navikao – njegova reputacija godinama ga je
pratila diljem države.
Hvala Vanity Fairu na onom izlaganju oku javnosti njegove obitelji prije
jednog desetljeća. I na još tri priloga nakon toga. I nagađanjima u tabloidima.
A o internetu da i ne govori.
Jednom kad ti najopskurniji tabloidi nakaleme status poznate osobe?
Nema ti spasa.
Dok je odlazio prema vratima označenim PRIVATNO, zatekao se kako
uvlači košulju, povlači gore hlače, zaglađuje kosu. Sad je poželio da je imao
vremena za tuširanje, brijanje, presvlačenje.
Poželio je i da je susret s Lizzie bolje prošao. Kao da mu je trebala
dodatna briga.
Njegovo je kucanje bilo tiho, smjerno. Za razliku od odgovora koji je
dobio.
»Zašto kucaš?« dreknuo je južnjački ženski glas.
Lane se namrštio dok je otvarao vrata. A onda je stao kao ukopan.
Gospojica Aurora bila je za štednjakom, vonj vrelog ulja i ritmično
cvrčanje pržene piletine u tavi širili su se zrakom ispred nje. Kosa joj je bila
ošišana na kratki »bob« s majušnim crnim kovrčama, a kućna haljina ista kao i
ona u kojoj je bila kad je otišao na sjever.
Sve što je mogao bilo je zatreptati i pitati se nije li netko s njim zbijao
bolesne šale.
»Pa, što si se ukipio«, prasnula je. »Operi ruke i izvadi pladnjeve. Gotova
sam za pet minuta.«
 U redu, očekivao je da će je zateći kako leži u krevetu, s plahtama
navučenim preko grudi, izblijedjela sjaja u očima, jer je po nju došao njezin
ljubljeni Isus.
»Lane, priberi se. Još nisam mrtva.«
Protrljao je nosnu kost kad ga je val iscrpljenosti zapljusnuo. »Da,
gospoja.«
Dok joj se približavao, tražio je znakove tjelesne slabosti u onim snažnim
ramenima i onim njezinim nogama. Uzalud. Nije bilo apsolutno ničega u
šezdesetpetogodišnjoj ženi po čemu bi se dalo naslutiti da je tog jutra završila
na hitnoj.
Okej, bio je ovo trenutak odabira, zaključio je dok je odmjeravao ostatak
hrane koju mu je pripremala – hoće li mu laknuti... ili će pobjesnjeti jer je
potratio svoje vrijeme dolazeći ovamo.
Jedino o čemu nije dvoumio bilo je da nema odlaska dok nešto ne pojede –
dijelom jer bi ga privezala za stolac i silom nahranila, ako bi morala, ali
uglavnom jer je njegov želudac zagrmio od gladi istog trena kad je osjetio one
mirise.
»Jesi li dobro?« morao je pitati.
Ošinula ga je pogledom koji je nagovijestio da će ga, nastavi li s takvim
ispitivanjem, rado izlupati po dupetu sve dok ne zaveže gubicu.
Primljeno na znanje, gospoja, pomislio je.
Prešavši taj mali prostor, otkrio je da su sklopivi pladnjevi, s kojih su njih
dvoje običavali jesti, bili na istomu mjestu gdje ih je i zadnji put vidio – tamo
u kutu, postavljeni uspravno između komode i police za knjige. Dvije fotelje
Barcalounger bile su one iste, također, svaka ispred visokog prozora, s
kukičanim tabletićima prebačenim preko naslona za glavu.
Slike djece bile su posvuda i u svim mogućim vrstama okvira, a među
prelijepim tamnim licima bila su i ona svijetla: on, zadnjeg dana vrtića, njegov
brat Max kako postiže zgoditak u lacrosseu, njegova sestra Gin odjevena kao
mljekarica u školskoj predstavi, stariji brat Edward u sakou i kravati na
fakultetu.
»Mili Gospode, premršav si, dečko«, promrsila je gospojica Aurora kad je
pošla promiješati lonac za koji je znao da je pun zelenoga graška što se kuhao
zajedno s kockicama šunke. »Zar nemaju hrane tamo u New Yorku?«
 »Ne ovakve, gospoja.«
Zvuk koji je ispustila iz pozadine grla bio je poput tutnjave iz auspuha
Chevyja. »Uzmi tanjure.«
»Da, gospoja.«
Shvatio je da mu se ruke tresu dok je uzimao dva tanjura iz ormarića jer su
zveckali jedan o drugi. Za razliku od žene koja ga je rodila, a koja se, nema
sumnje, »odmara« na gornjem katu, omamljena lijekovima pod izlikom »nisam
ovisna jer mi je liječnik prepisao tablete«, za gospojicu Auroru činilo se da je
vrijeme stalo – uvijek snažna poput superjunaka. Pomisao da se rak vratio?
Kvragu, nije mogao pojmiti ni to da ga je dobila prvi put. Ali nije se
zavaravao. To je morao biti razlog kolapsu.
Nakon što je stavio srebrni pribor za jelo i ubruse na pladnjeve pa im
oboma natočio zaslađeni čaj, otišao je prijeko i sjeo na stolac zdesna.
»Ne bi smjela kuhati«, rekao je dok je punio tanjur.
»A ti nisi smio toliko dugo izbivati. Što je s tobom?«
Nema šanse da je na mrtvačkoj postelji, pomislio je.
»Što je kazao liječnik?« upitao je.
»Ništa vrijedno slušanja, po mome mišljenju.« Donijela je na stol
raznorazne delicije. »Sad budi tiho i jedi.«
»Da, gospoja.«
O, slatki Isuse, pomislio je dok je zurio u tanjur. Pržena bamija. Tripice.
Popečci od krumpira. Grašak skuhan sa svinjetinom. I pržena piletina.
Kad mu je želudac zagrmio od izgladnjelosti, nasmijala se.
Ali on nije, i odjednom je morao pročistiti grlo. Ovo je bio dom. Ova
hrana, koju je spravila ova posebna žena, bila je dom – imao je točno ono što
mu je bilo na tanjuru cijeloga života, naročito u godinama prije nego što se
majka od svega povukla, kad su ona i njegov otac pet noći u tjednu provodili u
izlascima. Bolesni ili zdravi, sretni ili tužni, bilo vruće ili hladno, on i njegova
braća i sestra sjedili su u kuhinji s gospojicom Aurorom i bili pristojni, ili su
riskirali da ih odalami po glavi.
Nije se smjelo praviti nereda u kuhinji gospojice Aurore.
»Ajde sad«, nježno je rekla. »Ne čekaj da ti se ohladi.«
Navalio je i zastenjao kad je prvi okus preplavio njegova usta. »O,
gospojice Aurora.«
»Trebaš se vratiti kući, momče.« Zatresla je glavom dok je sjedala pred
svoj tanjur. »Te sjevernjačke stvari nisu za tebe. Ne znam samo kako podnosiš
klimu, a kamoli ljude.«
»Onda, hoćeš li mi ispričati što se dogodilo?« upitao je kimnuvši prema
komadiću vate i kirurškoj vrpci na pregibu njezina lakta.
»Ne treba mi onaj auto što si mi kupio. To se dogodilo.«
Obrisao je usta. »Koji auto?«
One se crne oči suze. »Ne pokušavaj se sa mnom igrati, mali.«
»Gospojice Aurora, vozila si onu – ah, krntiju. To tako više nije moglo.«
Mogao je čuti kako se južnjački naglasak šulja natrag u njegov glas. Nije
mu trebalo dugo, zar ne?
»Moj Malibu je bio savršeno u redu...«
Sad je zadržao njezin pogled. »Za početak, auto je bio jeftin, i već je
prešao sto šezdeset tisuća kilometara.«
»Ne vidim zašto...«
»Gospojice Aurora, ne želim da se više vozikaš u onom smeću. Žao mi je.«
Pogled joj je bio prodoran dovoljno da mu probuši rupu na čelu, ali kako
nije ni trepnuo, spustila je oči. I takva je bila priroda njihova odnosa. Dvije
usijane glave, nijedna ni za živu glavu ne bi odstupila – osim jedno zbog
drugoga.
»Ne treba mi Mercedes«, promrmljala je.
»S pogonom na sva četiri, gospoja.«
»Ne sviđa mi se boja. Ono je svetogrđe.«
»Glupost. To je crvena Sveučilišta Charlemont. I obožavaš je.«
Kad je ponovno zagunđala, znao je istinu. Obožavala je novi automobil.
Njezina sestra, gospojica Patience, nazvala ga je i rekla da gospojica Aurora
vozika svoj E350 4Matic po cijelome gradu. Dakako, gospojica Aurora nikad
ga nije nazvala da mu zahvali, i ovo je prosvjedovanje očekivao: oduvijek je
bila previše ponosna da bi bilo što prihvatila besplatno.
Ali gospojica Aurora nije ga željela uzrujavati, također – i znao je da je u
pravu.
 »Onda, što ti se dogodilo jutros.« Nije to bilo pitanje. S time je svršio.
»Samo blaga vrtoglavica.«
»Rekli su da si se onesvijestila.«
»Dobro sam.«
»Rekli su da se rak vratio.«
»Tko su to oni?«
»Gospojice Aurora...«
»Moj me je Gospod i Spasitelj već jednom izliječio, i opet će.« Podignula
je jedan dlan prema nebesima i sklopila oči. Onda je pogledala u njega. »Bit
ću ja dobro. Jesam li ti ikad lagala, mali?«
»Nisi, gospojice.«
»Sad jedi.«
Ta ga je zapovijed uglavnom ušutkala idućih dvadeset minuta.
Lane je bio na pola puta s drugim tanjurom kad je morao pitati: »Viđaš li
ga u zadnje vrijeme?«
Nije bilo razloga pojašnjavati tko je bio »on«: Edward je bio taj koga su
svi spominjali prigušenim glasom.
Lice gospojice Aurore se napne. »Ne.«
Uslijedio je još jedan dugotrajan muk.
»‘Oćeš ga posjetiti dok si ovdje?« upitala je.
»Neću.«
»Netko mora.«
»Neće to ništa promijeniti. Uostalom, trebao bih se vratiti u New York.
Došao sam samo vidjeti kako si ti.«
»Vidjet ćeš ga. Prije nego se vratiš na sjever.«
Lane sklopi oči. Nakon jednog trenutka, reče: »Da, gospoja.«
»Dobar si ti dečko.«
Nakon što se poslužio i treći put, Lane je pospremio njihove tanjure i
morao ignorirati činjenicu da gospojica Aurora, kako se činilo, nije okusila ni
zalogaja. Razgovor se tada prebacio na njezine nećake i nećakinje, njezine
sestre i braću, kojih je bilo jedanaestero, i činjenicu da joj je otac, Tom,
najzad preminuo u dobi od osamdeset i šest.
Zvali su je Aurora Tomova, jer je bila jedna od Tomove djece. Pričalo se
da je, osim dvanaestero koje je imao sa suprugom, bilo bezbroj one
izvanbračne. Lane bi se s vremena na vrijeme susreo sa starim u crkvi
gospojice Aurore, i bio je to lik veći od života, južnjak koliko i Mississippi,
karizmatičan poput propovjednika, zgodan k’o sam vrag.
Nije da je bio umišljen, ali Lane je znao da joj je oduvijek bio najdraži, i
pretpostavljao je da je upravo njezin otac bio razlog zašto mu toliko
udovoljava: kao i za njezina oca, naime, i za Lanea su cijeli život govorili da
je previše zgodan za svoje dobro, i bogami je bio pravi ženskar. U svojim
dvadesetima, Lane je bio točno tamo gdje i dobri stari gospodin Tom.
Lizzie ga je od svega toga izliječila. Onako, recimo, kao što bi nasip
usporio auto u punoj brzini.
»Sada ajde gore i pozdravi svoju mamu prije nego odeš«, objavila je
gospojica Aurora nakon što je oprao posuđe i spremio tanjure i pribor.
Ostavio je tavu za prženje i lonac na štednjaku. Znao je vrlo dobro da ih ne
smije dirati.
Okrenuvši se, presavio je krpu i naslonio se na sudoper od nehrđajućeg
čelika.
Ispružila je dlan s fotelje. »Trebat ćeš sačuvati...«
»Gospojice Aurora...«
»Nemoj mi samo reći da si preletio tisuće kilometara samo da vidiš mene,
kao da sam kakav invalid. To mi nema smisla.«
»Tvoja hrana vrijedi putovanja.«
»To je istina. A sad ajde vidjeti svoju mamu.«
Već sam je vidio, pomislio je dok je zurio prijeko u nju. »Gospojice
Aurora, hoćeš li imati pomoć za Derby?«
»Što misliš čemu služe svi oni tupani u mojoj kuhinji?«
»Ima tu puno posla, i nemoj mi reći da ih ne misliš uposliti.«
Onaj čuveni pogled sijevnuo je prema njemu, ali bilo je to sve što je
dobio, a to ga je prestrašilo. Inače bi ustala sa stolca i izgurala ga kroz vrata.
Umjesto toga, ostala je sjediti. »Bit ću ja dobro, mali.«
»I bolje ti je. Tko bi me urazumio da nema tebe.«
 Rekla je nešto ispod glasa i zagledala se preko njegova ramena – dok je on
samo šutke čekao.
Naposljetku, mahnula mu je neka priđe, i on je to smjesta učinio, brzim
korakom prešavši preko linoleuma i spustivši se na koljena pred njezinom
foteljom. Jedna od njezinih ruku, njezinih prelijepih, snažnih crnih ruku,
posegnula je i prošla mu kroz kosu.
»Morat ćeš ovo ošišati.«
»Da, gospoja.«
Dotaknula mu je lice. »Previše si zgodan za svoje dobro.«
»Kako rekoh, valja ti ostati i paziti na mene.«
Gospojica Aurora kimne. »Računaj na to.« Uslijedi duga stanka. »Hvala ti
za moj novi auto.«
Utisnuo je poljubac na njezin dlan. »Nema na čemu.«
»I želim da nešto upamtiš.« Njezine oči, one oči boje ebanovine u koje je
gledao kao dječak, tinejdžer, mladić... odrastao muškarac, kružile su njegovim
licem, kao da je bilježila sve promjene što su ih godine donijele crtama lica, a
koje je gledala više od trideset godina. »Imam tebe i imam Boga. Bogatija sam
nego što mogu i zamisliti – jasno, momče? Ne treba mi Mercedes. Ne treba mi
otmjena kuća ni skupa odjeća. Nema rupe u meni koju treba popuniti – čuješ li
me?«
»Da, gospoja.« Sklopio je oči, misleći kako je ovo najplemenitija žena
koju je ikad sreo.
Odnosno, ona i Lizzie, bolje rečeno.
»Čujem te, gospoja«, rekao je promuklo.

N ekih sat vremena nakon naleta s limunadom na Lanea, Lizzie je napustila

stakleni vrt s dva golema cvjetna aranžmana. Gospođa Bradford
zahtijevala je da svježe cvijeće uvijek bude u glavnim javnim prostorijama i
svim zauzetim spavaćim sobama – i taj se standard održao čak i kad se
povukla u svoje odaje, ima tome tri godine, i zapravo od tamo nije ni izlazila.
Lizzie je voljela misliti da će, nastavi li s praksom, Mala V. E., kako ju je
obitelj zvala, možda još jednom sići dolje i biti gospodarica kuće.
Easterly je imao dobrih pedeset prostorija, ali mnoge su od njih bile uredi,
odaje osoblja i kupaonice, ili mjesta poput kuhinje, vinskog podruma,
kinodvorane, ili prazne gostinske sobe u koje nije bilo potrebno stavljati
cvijeće. Buketi na prvom katu bili su u dobrom stanju – već ih je sinoć
pregledala i izvukla pokoju usahlu ružu. Ove nove bile su za predvorje na
drugom katu i sobu Velikog gospodina Baldwinea. Vaza gospođe Bradford nije
se trebala osvježiti prije sutra, kao ni Chantalina ni...
Hoće li Lane odsjesti u sobi svoje supruge?
Vjerojatno, i nije li joj ta pomisao upravo izazvala nagon na povraćanje.
Krenuvši gore stubištem za poslugu, dvije uske srebrne vaze napinjale su
joj ruke i zapešća i zatezale bicepse, ali izdržala je. Bol neće trajati dugo, a
svako usputno zastajanje samo je produljivalo muku.
Glavni hodnik na katu bio je dug poput trkališta, račvajući se prema
primaćem dijelu te hodniku s ukupno dvadeset jednim apartmanom i spavaćim
sobama koje su se nizale s obiju strana. Odaje Velikog gospodina Baldwinea
bile su odmah do onih njegove supruge, s nizom soba s pogledom na vrtove i
rijeku. Bio je tu i prolaz koji je povezivao njihove garderobe, ali znala je da
ga nikad ne koriste.
Koliko je shvatila, jednom kad su se djeca rodila, taj dio odnosa nije se
»obnovio«, da upotrijebi staromodan izraz.
Kad je tek počela raditi na Easterlyju, imena su je zbunjivala – pa se
jednom izlanula i obratila se gospođi Bradford njezinim zakonskim
prezimenom – gospođa Baldwine. »Ne, ne«, strogo ju je tada ispravio glavni
batler: gospodarica kuće Bradford bit će »gospođa« i »Bradford« ma kakvo
bilo prezime njezina supruga.
Zbunjujuće. Sve dok nije shvatila da se životi supružničkog tima ne
isprepleću ništa više od njihovih odvojenih spavaćih soba. Tako je gospodin
Baldwine bio u odajama s mornarskoplavim nijansama i teškim antikvitetima
od mahagonija, dok su one gospođe Bradford bile u bojama bjelokosti, bijele,
sivkaste, ružičaste, opremljene pokućstvom u stilu Luja XIV., te krevetom s
baldahinom.
Zapravo, možda njih dvoje i jesu imali nešto zajedničko: on se skrivao u
svom uredu u poslovnom centru, a ona u svojoj spavaćoj sobi.
Ludo.
Lizzie nastavi niz kružno službeno stubište i zamijeni buket na stoliću u
salonu. Potom krene dalje i zaustavi se pred apartmanom gospodina
Baldwinea. Dvaput pokucavši na široka vrata, čekala je, iako nije bilo šanse
da je on s druge strane. Svako je jutro odlazio u svoj poslovni centar na imanju
i nije se vraćao do večere u sedam.
Spustivši stari buket iz predsoblja na pod, okrenula je ukrasnu okruglu
kvaku, gurnula vrata i prišla starinskom pisaćem stolu koji se mirne duše
mogao naći u kakvome muzeju. Nije bilo ništa strašno pogrešno s cvijećem
koje je tamo već stajalo, ali ništa nije smjelo blijedjeti na Easterlyju. Ovdje, u
čahuri bogatstva, nije bilo mjesta entropiji.
Dok je mijenjala vaze, čula je glasove u vrtu pa prišla prozorima. Stiglo je
desetak muškaraca koji su unosili goleme valjke bijeloga platna i duge
aluminijske šipke što će, uz dovoljno ljudske snage i ponešto hidraulike,
uskoro postati šator za užinu u povodu Derbyja, veličine tristo četvornih
metara.
Krasno. Chantal vjerojatno upravo u ovom času zove gospodina Harrisa i
žali se jer je netko upao u zabranjenu zonu: ako član obitelji ili gost koristi
bazen, pripadajuću kućicu ili bilo koju od terasa, sav se rad valja obustaviti i
svi se radnici imaju istjerati s tog područja dok njihovo kraljevsko veličanstvo
ne svrši sa svojim užicima.
Dobra vijest? Greta je već bila tamo, okupljajući radnike. Loša? Njemica
im je vjerojatno govorila da sve smjeste točno tamo gdje je sjedila Chantal.
Namjerno.
Strahujući od sukoba, Lizzie se okrenula...
Sledila se kad je opazila bljesak boje. »Koji vra...?«
Sagnuvši se, nije bila sigurna u što gleda. Kao i sve ostalo na Easterlyju,
soba Williama Baldwinea bila je besprijekorna, svi predmeti i osobne stvari
bili su na svome mjestu, sve muške potrepštine moćnog poslovnjaka u
ladicama, na policama ili ga čekajući u onoj garderobi.
Što je onda komadić svile boje breskve radio između uzglavlja i zida?
Pa, mogla je samo nagađati.
A komad donjeg rublja sasvim sigurno nije bio skinut s Virginije Elizabeth
Bradford Baldwine.
Lizzie nije mogla dočekati da iziđe iz sobe, žurno odlazeći prema vratima,
otvorivši ih i...
»O, taaaaako mi je draaaago što te viiiiidim!«
 Južnjačko otezanje bilo je poput povlačenja noktiju po školskoj ploči, ali
još je mučnije bilo pogledati udesno i vidjeti Chantal Baldwine kako baca
ruke oko Laneova vrata i vješa se o njega.
Fantastično. Njih dvoje bili su između nje i stubišta za osoblje.
»Ne mogu vjerovati da si me ovako iznenadio!« Žena je uzmaknula korak
unatrag i namjestila se, kao da je željela da je on dobro promotri. »Bila sam
dolje kod bazena, ali došla sam gore jer su stigli ljudi za šator. Odlučila sam
se udaljiti kako bi mogli biti u tom dijelu vrta i sve postaviti.«
E pa, baš si zaslužila odličje za hrabrost, pomislila je Lizzie. I nisi li
ionako kanila uskoro poći u klub?
Lizzie je skrenula prema glavnim stubama ne bi li im utekla. Iako je to bilo
protivno pravilima, bolje i to nego proći pored...
Kao po narudžbi, na odmorištu se stvorio gospodin Harris s gospođom
Mollie, glavnom domaćicom. Engleski batler je prelazio jagodicom prsta po
vrhu ograde stubišta, podignuo ga, provjerio pa zatresao glavom.
Sjajno.
Mogla je, dakle, prijeći preko užarenog ugljena ili kroz vatru. Ili, mogla se
ušuljati u sobu gospodina Baldwinea, tamo gdje je varao svoju ženu.
Pregršt mogućnosti.
Katkad je naprosto obožavala svoj posao.
 PET
Destilerija burbona Bradford, Okrug Ogden

E dwin »Mack« MacAllan mlađi koračao je uz dvanaest metara visoke

redove bačava s burbonom. Njegove ručno izrađene kožne čizme lupkale
su o prastari betonski pod, miris stotinu tisuća dasaka od bjelogoričnog drveta
i milijuna litara odstajalog burbona u njegovim je nosnicama bio opojan poput
ženskog parfema.
Šteta samo što je bio previše bijesan da bi uživao.
U njegovoj je šaci korporacijski memorandum bio zgužvan u lopticu,
bijelom papiru s riječima otisnutim laserskim pisačem nije bilo spasa. Morao
je tu vražju stvar pročitati triput, i ne samo zato što je bio ozbiljno disleksičan
pa je pisani engleski uglavnom bio nesavladiva prepreka za njegov mozak.
I kako da se smiri? Nije on bio neka seljačina. Bio je odgojen u
obrazovanoj obitelji, pohađao je Sveučilište Auburn, i znao je sve o kemijskim
procesima potrebnim za tu zamršenu proizvodnju burbona.
Štoviše, bio je uvaženi glavni destilator najcjenjenijega burbona na tržištu,
te sin najuvaženijega glavnog destilatora u povijesti komercijalne alkoholne
industrije.
Ali u ovome času? Želio je ući u svoj kamionet težak pola tone i zabiti
prednji blatobran toga F-150 ravno u predvorje ureda Williama Baldwinea na
Easterlyju. Potom je poželio zgrabiti svoju sto godina staru lovačku pušku i
probušiti pokoju rupu u stolovima svih tih korporacijskih idiota.
Zastavši, naslonio se i pogledao na police što su se uzdizale sve do
stropnih greda. Brojčani kodovi i datumi utisnuti u prednji dio bačava tamo su
stavljeni najprije po nalogu njegova oca, a onda i njega samog, i uočavao se
napredak zahvaljujući obojici. Dragocjeni spremnici počivali su u miru četiri
godine, deset godina, dvadeset godina, i dulje. Redovito ih je pregledavao,
iako je to mogla i gomila onih koji su radili za njega. Kako je on na to gledao,
međutim, bila su to jedina djeca koju će imati, i nije kanio dopustiti da ih
odgaja netko tko bi bio inačica dadilje.
U trideset osmoj bio je samac, zahvaljujući odabiru, ali i nužnosti: ovaj
posao, koji mu je oduzimao dvadeset i četiri sata sedam dana u tjednu, bio mu
je i žena i ljubavnica, i obitelj i ostavština.
Zato je primitak toga memoranduma, koji ga je dočekao na stolu kad je
ušao, bio poput pijanog vozača što je naletio na kombi u kojem je bila cijela
njegova obitelj.
Recept za burbon zapravo je vrlo jednostavan: kaša od mješavine zrna za
fermentaciju – koja se po zakonima Kentuckyja morala proizvesti od
minimalno pedeset i jedan posto kukuruza, a koja je bila, ovdje u tvrtki
Bradford Bourbon, dorađena kombinacija raži, slada i otprilike deset posto
pšenice za blaži okus – vode, koja se crpila iz podzemnih vapnenačkih
vodonosnika, i kvasca. Onda, nakon što bi se dogodila čarolija, dobiveni
burbon pretakao se u bačve od bijeloga hrasta, iznutra pougljene, te ostavljao
da dozrije kako bi postao velik, snažan i prelijep, u skladištima poput ovoga.
I to je bilo to. Svaki proizvođač burbona imao je na raspolaganju tih pet
elemenata: zrno, vodu, kvasac, bačve i vrijeme, i točka. Ali kao što je i dragi
Bog stvorio bezbrojne varijante ljudi od osnovnih elemenata od kojih je
sazdano ljudsko biće, tako je i svaka obitelj, ili tvrtka, proizvodila različite
nijanse iste stvari.
Posegnuvši, stavio je ruku na obli bok jedne od bačava koju je prvu
napunio kad je preuzeo posao. Bilo je to prije gotovo deset godina, iako je
radio za tvrtku od svoje četrnaeste. Plan je oduvijek bio da nastavi očevim
stopama, ali otac je otišao prerano, i tako – Mack se našao na klasičnom
»plivaj ili potoni« teritoriju, a bilo je vraški sigurno da se nije imao namjeru
utopiti.
Zato, aha, bio je ovdje, u naponu snage i još uvijek dovoljno mlad da
osnuje vlastitu dinastiju – tobože radeći za aristokraciju među proizvođačima
burbona, tvrtku koja je stvorila savršeni burbon.
Bio je to sukus svega što je tvrtka činila, vrh koplja njihove poslovne i
marketinške filozofije.
Pa zašto je, pobogu, uprava očekivala da prihvati ponuđene odgode
isporuke zrna? Ti idioti s magisterijem kao da nisu shvaćali da, iako danas
imaju dovoljno proizvoda starog četiri godine, ugase li one kotlove, za
četrdeset osam mjeseci ponestat će im te vrste burbona za prodaju – a to se
odnosilo na sve razine – bilo da je riječ od idućih deset ili dvadeset godina.
Znao je točno kamo sve ovo vodi. Nestašica kukuruza u cijeloj državi, kao
posljedica predviđenoga globalnog zatopljenja koje je sjebalo vremenske
prilike prošloga ljeta, značila je da je cijena bušela otišla u nebo – ali
situacija će se, po svoj prilici, promijeniti. Očito su brojači zrna u glavnom
uredu, poznatom još i kao posjed gospodina Baldwinea, odlučili prištedjeti
pokoju kintu prekidajući proizvodnju u idućih nekoliko mjeseci, očekujući da
će se sve nadoknaditi kad se cijena kukuruza sama od sebe regulira.
Uz pretpostavku da se lanjska suša, što je poljuljala naciju, ne ponovi.
U što se on, osobno, nije bio voljan kladiti.
Bilo je mnogo nedostataka u toj »poslovnoj« logici, ali ključni problem
bio je taj što glavonje u odijelima nisu shvaćali da burbon nije nekakva
napravica s proizvodne trake koja se tek tako može uključiti / isključiti. Bio je
to proces, jedinstvena i posebna kulminacija te rezultat odluka na temelju
metode pokušaja i pogreške, koji se usavršavao tijekom razdoblja duljeg od
dvjesto pedeset godina. Okus burbona trebalo je njegovati, ugađati, postići
ravnotežu, dovesti elemente do vrhunca njihova postojanja, a onda ga poslati
kupcima pod prepoznatljivom etiketom. Kvragu, podjednako se ponosio
očuvanjem etikete No.15, tvrtkine najuspješnije, ali ne i najskuplje linije, baš
kao i skupljim i odstajalim proizvodima, kao što su Black Mountain, Bradford
I. te ultraekskluzivan Family Reserve.
Obustave li sad proizvodnju? Znao je prokleto dobro da će mu se vratiti za
šest mjeseci i narediti neka mulja s etiketama na bačvama.
Šest mjeseci glavonjama bilo je samo pola godine, dvadeset šest tjedana,
dvije sezone.
No njegovo je nepce moglo razlikovati burbon koji je odležao devet i pol
godina od onoga koji je odležao deset godina i jedan dan. I možda velik broj
njihovih kupaca nije mogao uvidjeti razliku, ali u tome i jest bit, nije li? A
činjenica da su mnogi od njihovih konkurenata redovito muljali s etiketama?
Teško da je to bio standard na koji se trebalo ugledati.
Da je Edward ovdje, pomislio je, ne bi se morao ni o čemu brinuti.
Edward Baldwine bio je rijetka ptica u obitelji Bradford – istinski destilator,
potomak prvih od plemenite loze, čovjek koji je cijenio proizvod. Ali taj
nekoć izgledni nasljednik prijestolja više nije bio uključen u obiteljski posao.
Tako da nije bilo izlaza.
A činjenica da je memorandum tek tako ostavljen na njegovu stolu? Bio je
to tipičan način kako su se stvari ovdje odvijale od Edwardove tragedije.
Pičkice u poslovnom centru znale su da bi on pošizio, ali nisu imale muda doći
i reći mu to u lice. Ma kakvi. Lijepo napiši memorandum i baci na hrpu ostalih
papira, kao da to nimalo neće iz temelja uzdrmati samu srž posla.
Mack se vratio zurenju u stropne grede načinjene od prastarih debala
odsječenih prije sto godina. Ovo je bilo najstarije tvrtkino skladište i koristilo
se za pohranu najvrjednijih bačava. Smješteno pokraj prve destilerije – koja je
sad bila muzej za turiste, ali tu je bio i njegov ured – mjesto je bilo vražji
hram.
Duša njegova oca koračala je ovim hodnicima.
Mack je bio uvjeren da može osjetiti svoga starog za petama, upravo sad.
Bio je uvjeren, također, da je za dana mirna kao što je bio ovaj, kad su mu
jedino društvo u skladištu pravili sunce što se probijalo kroz zamagljene
prozore, zvuk njegovih čizama na betonu i izmaglica »danka anđelima«3 što je
lebdjela među onim zrakama svjetlosti... bio jedan od rijetkih preostalih
nositelja tradicije u tvrtki.
Novi klinci što su dolazili – čak i oni koji su željeli postići isto što i on –
izražavali su ljubav prema ritualima i osnovama, tvrdeći kako su posvećeni
proizvodnji, no zapravo su bili samo korporacijski poslušnici u kaki-hlačama
umjesto u odijelima. Pripadali su naraštaju posebnih pahuljica, očekujući
odličja samo zato što su se pojavili, očekujući da im sve bude ponuđeno na
pladnju te da ih svi maze i paze kao što bi to njihovi roditelji.
Nisu bili ništa dubokoumniji od svojih objava na Facebooku. A onda još i
onaj njihov neumorni egoizam. A tek ona površnost, bez imalo duše.
U usporedbi s osnivačima tvrtke, koji su čuvali proizvod u vrijeme
oskudice i ratova, bolesti i Velike depresije... prohibicije, zaboga... bili su to
samo klipani koji pokušavaju odraditi muški posao.
Jednostavno nisu znali, a s korporacijskom politikom kao što je ova?
Nikad ni neće.
»Mack?«
Osvrnuo se preko ramena. Njegova tajnica Georgie O’Malley, koja je
vodila očev ured prije nego što je otac umro, prišla mu je iza leđa, nečujno. U
zreloj dobi od šezdeset i četiri, bila je već četrdeset jednu godinu u tvrtki i
ničim nije odavala da kani imalo usporiti. Samoproglašena žena farmera koja,
međutim, nije imala ni supruga ni farmu, bila je njegova srodna duša u ovom
ratu protiv filozofije da je sve za jednokratnu uporabu.
 »Jesi dobro, Mack?«
Mack vrati pogled na »danak anđelima« nošen zrakom među zrakama
svjetlosti visoko nad glavom.
»Danak anđelima« bio je svetinja: svaka bačva od bijeloga hrasta bila bi
pougljenjena prije nego bi bila napunjena s pedeset tri galona burbona.
Pohranjena na ovakvome mjestu, u prostoriji u kojoj se namjerno nije
kontrolirala temperatura zraka, drvo bačava širilo se i skupljalo tijekom
godišnjih doba, a burbon unutra poprimao boju i okus od karameliziranih
šećera toga sagorenog drveta.
Značajan dio galona s vremenom bi ispario ili bi ga bačve upile.
To je bio dio koji je pripadao anđelima.
Njegov je otac to smatrao žrtvom minulim vremenima, onome što je
odlazilo precima da piju u Raju. Bio je to i predujam za vlastiti odlazak... nada
da će idući nositelji tradicije učiniti isto za tebe kad budeš mrtav i kad te više
ne bude.
»Ništa neće od nas ostati, Georgie«, čuo se kako govori.
»Ma što to govoriš?«
Samo je zavrtio glavom. »Želim da kažeš momcima da isključe kotlove.«
»Molim?«
»Čula si me.« Mack je podignuo šaku preko svog ramena kako bi mogla
vidjeti ono što je zgužvao. »Korporacija će zalediti narudžbe kukuruza idućih
nekoliko mjeseci. Najmanje. Obavijestit će nas kad možemo pripremiti novu
kašu za fermentaciju. Sve što imamo u ovom trenutku od raži, ječma i pšenice
mora se prenamijeniti.«
»Prenamijeniti? Što to znači?«
»Pa ne mogu zalihe prodati konkurentima. Da to ide ljudima kao što su
Suttonovi? Ili u mlinove? Zato će im se tih deset centi koje će uštedjeti činiti
kao najskuplji zajeb u povijesti tvrtke.«
»Nikad nismo obustavljali proizvodnju.«
»Nismo. Još od prohibicije – a i tada je to bilo samo predstave radi.«
Uslijedi duga stanka. »Mack... što im je?«
»Uništit će ovu tvrtku – eto to im je.«
Prišao je ženi. »Dovest će nas do dna pod krinkom maksimalizacije
profita. Ili, kvragu, možda će se napokon odlučiti za početnu javnu ponudu –
svaki drugi proizvođač burbona, osim Suttona, sad je u vlasništvu države.
Možda pokušavaju umjetno napuhati profit prije privatne prodaje. Ne znam, i
ne zanima me. Ali vraški sam siguran da se Elijah Bradford prevrće u grobu.«
Kad je krenuo prema izlazu, doviknula je za njime: »Kamo ćeš?«
»Napiti se. I to litrama piva.«
 ŠEST

D ok je Lane stajao ispred spavaće sobe i zurio u svoju »suprugu«,

pomislio je kako je i ona, baš kao i Easterly, ostala ista.
Chantal Stowe Baldwine nije se, zapravo, ni u čemu promijenila: ona
frizura, koža tretirana sredstvom za samotamnjenje, šminka i skupocjena
ružičasta rutina odijevanja bili su identični onome što je ostavio. A njezin glas
– još je uvijek bio kao da je na audiciji za sapunicu pod nazivom Južnjačka
gospa od dokolice.
I dalje je nemilice blebetala, također, riječi su napuštale njezina usta u
struji lišenoj obzira u korist slušatelja. Doduše, njoj je razgovor bio neka vrsta
performansa, ruke su joj se pomicale poput krila golubice, izvijajući se gore-
dolje; onaj golemi dijamant, koji je tako žarko željela, bljeskao je poput
strobo-lampe.
»... vikend za Derby! Naravno, večeras dolazi Samuel Theodore Lodge.
Gin je silno uzbuđena što će ga vidjeti...«
Nevjerojatno. Nisu se vidjeli ni prozborili riječ jedno s drugim doslovce
dvije godine, a ona je govorila o tome tko je bio na popisu gostiju za večeru.
Kog je vraga ikad išta vidio u njoj...
»O, Lisa! Oprosti, bi li mogla, molim te, zamoliti Newarka da doveze
automobil ovome gospodinu Baldwineu? Idemo u klub na ručak.«
Lisa? Pomislio je. Doduše, osoblje se ovdje mijenjalo otkako je...
Lane se osvrne preko ramena. Lizzie je stajala kraj sobe njegova oca, u
rukama držeći dvije vaze savršeno dobrih, ali nedvojbeno netom zamijenjenih
buketa.
»Gospodin Harris je tamo«, Lizzie je mekano rekla.
»Ne bih voljela vikati. Ne priliči.« Chantal se nagne u smjeru druge žene,
kao da povjerava tajnu prijateljici. »Najljepša hvala, vrlo si uslužna...«
»Jesi li ti sišla s uma?« upitao je Lane.
Chantal se povuče, glava joj se vrati natrag, čedan izraz u očima promijeni
se u onaj plaćenog ubojice dok je treptala svojim umjetnim, ali profinjenim
trepavicama.
 »Molim te...« šapne mu Chantal.
Lane je pokušao uhvatiti Lizzien pogled dok je mrmljao: »Reci mu to
sama.«
Lizzie je odbijala pokazati zahvalnost. Uz profesionalno ravnodušan izraz
lica, nastavila je dalje, njezini gipki koraci proveli su je mimo njega pa dolje
niz dugačak hodnik do stubišta za poslugu. Dotle, Chantal je ponovno govorila.
»... da mi se ne obraćaš pred osobljem na takav način«, siktala je.
»Njezino je ime Lizzie, a ne Lisa.« Sad je on bio taj koji se nagnuo. »I to
vrlo dobro znaš, zar ne?«
»Njezino je ime nebitno.«
»Ovdje je dulje od tebe.« Hladno se osmjehnuo. »I dao bih se okladiti da
će ostati ovdje još dugo nakon tebe.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»Ne moraš biti pod ovim krovom, i to vrlo dobro znaš.«
»Ja sam tvoja supruga.«
Lane je zurio u nju – i pitao se zašto je, dovraga, i dalje bila dio njegova
života. Jednostavniji odgovor na ovo bio bi taj da se pretvarao kako
Charlemont ne postoji. Onaj teži bio je povezan s onim što je učinila.
Ja sam tvoja supruga.
»Ne još zadugo«, muklo je rekao.
One njezine počupane obrve se podignu i istoga trena izraz perzijske
mačke provučene kroz zahodsku školjku ispari: postala je smirena i uglađena
poput zrcala. »Nemojmo se prepirati, dragi. Naša rezervacija u klubu je za
dvadeset minuta...«
»Daj da budem savršeno jasan. Ne idem nikamo s tobom. Osim u
odvjetnički ured.«
Krajičkom oka zamijetio je da je gospodin Newark, ili gospodin Harris –
kako god da se taj batler zvao – izveo diskretan okret, povukavši gospođu
Mollie, domaćicu, u suprotnom smjeru.
»Uozbilji se, Tulane.«
Bože, mrzio je zvuk svoga punog imena na Chantalinim usnama:
Toooooouuuuulayne. Zaboga, imao je samo dva sloga, ne tristo.
 »Ozbiljan sam«, odvratio je. »Vrijeme je da ovo među nama privedemo
kraju.«
Chantal je polako, duboko udahnula. »Znam da si uzrujan zbog sirote stare
gospojice Aurore i govoriš ono što ne misliš. Shvaćam. Ona je sjajna kuharica
– a njih je jako, jako teško pronaći.«
Njegovi kutnjaci zaškrguću. »Misliš da mi je ona samo kuharica.«
»Želiš reći da ti vodi knjige?«
Bože, zašto je ikad... »Ta mi žena znači više od one koja me je rodila.«
»Ne budi smiješan. Uostalom, ona je crnkinja...«
Lane ščepa Chantalinu ruku i trzajem je privuče bliže. »Da nisi nikad više
govorila o njoj na takav način. Nikad nisam udario ženu, ali jamčim ti da ću te
premlatiti budeš li je omalovažavala.«
»Lane, boli me!«
U tom je trenu shvatio da se sluškinja ukipjela na pragu jedne od gostinskih
soba, ruku punih složenih ručnika. Kad je pognula glavu i žurno se udaljila,
odgurnuo je Chantal. Namjestio hlače. Sijevao pogledom prema bjegunki.
»Gotovo je, Chantal. Ako kojim slučajem nisi primijetila.«
Sklopila je ruke kao u molitvi – a on to nije popio ni na sekundu. Lažna
patnja u njezinu glasu nije ga poljuljala, također, dok je šaptala: »Mislim da
bismo trebali poraditi na našem odnosu.«
»Slažem se. Ovom našem braku treba skratiti muke. To će biti pravi
posao.«
»Ne misliš tako.«
»Vraga ne mislim. Nabavi si dobrog odvjetnika, ili nemoj – u svakom
slučaju, letiš odavde.«
Uslijede suze. Krupne, zbog kojih su joj oči svjetlucale poput vode u
bazenu. »Znaš biti tako okrutan.«
Ne onako kao ti, pomislio je, ni blizu. I zaboga, zaista je trebao promisliti
i potpisati onaj predbračni ugovor, ali baš šteta, nema veze, što god. Dobra je
vijest bila ta da će uvijek biti novca – čak i da od njega traži milijune, mogao
bi to nadoknaditi za godinu ili dvije.
»Razgovarat ću s majkom«, rekao je. »A onda nazvati Samuela T.-ja.
Možda bi ti mogao donijeti papire na večeru.«
 I samo tako, olovna jezgra ponovno izbije na površinu, one oči se ohlade.
»Uništit ću tebe i tvoju obitelj ako ustraješ u ovome.«
Nije znala, međutim, da mu već jest uništila život. Koštala ga je Lizzie... i
još toliko toga. Ali gubici će tu prestati, dovraga.
»Budi oprezna, Chantal.« Nije prekinuo kontakt očima. »Učinit ću sve,
unutar zakonskih okvira, ali i izvan, da zaštitim ono što je moje.«
»Prijetiš?«
»Samo te podsjećam da sam Bradford, draga moja. Mi se znamo za sebe
pobrinuti.«
Udaljivši se od žene, Lane je pokucao na vrata majčine sobe. Iako nije
dobio odgovor, ušao je u mirisnu unutrašnjost odaja i zatvorio onu stvar za
sobom.
Sklopivši oči, trebala mu je sekunda da zatomi bijes prije nego što nastavi
s ovim neizvjesnim susretom. Samo sekunda da se pribere. Samo...
Kad je ponovno otvorio kapke, otkrio je da se još jedna kazališna scena
nimalo nije promijenila.
Bijelo-bež soba njegove majke izgledala je kao i uvijek: veliki prozori s
pogledom na vrtove ukrašeni bogatim zastorima blijedoružičaste svile, slike
Maxfielda Parrisha koje su blistale poput dragulja koje su nosili zidovi, u
kutovima profinjeni francuski antikviteti previše dragocjeni da bi se na njima
sjedilo ili ih se upotrebljavalo. Ali ništa od svega toga nije bilo u fokusu, ma
koliko bilo impresivno.
Krevet s baldahinom preko puta bio je glavni izložak. Blistava i
veličanstvena poput Berninijeva Baldahina sv. Petra, masivna platforma
veličine parobroda imala je izrezbarene stupove što su se uzdizali u nebesa, s
vrha u obliku vijenca padali su slapovi one blijedoružičaste svile. A eno i nje,
Virginije Elizabeth Bradford Baldwine, leži mirno i mumificirano poput sveca.
Njezino dugačko, mršavo tijelo bilo je zakopano pod bogatim satenskim
poplunima i jastucima, njezina svijetloplava kosa bila je savršeno očešljana, a
lice dotjerano makar nikamo nije imala namjeru ići, niti je bila pri svijesti.
Pokraj nje, na komodi s mramornom gornjom plohom, tuce narančastih
bočica s bijelim čepovima i bijelim etiketama bilo je uredno posloženo, poput
odreda vojnika. Nije imao blage veze što je u njima bilo, kao, po svoj prilici,
ni ona.
 Bila je južnjačka Sunny von Bülow – samo što nju njezin otac nije pokušao
ubiti. Barem ne fizički.
Taj joj je ološ, međutim, naudio na druge načine.
»Majko draga«, rekao je prilazeći joj. Kad je dospio u njezin vidokrug,
uzeo je hladnu, suhonjavu ruku, s onom poput papira tankom kožom i
plavičastim žilama, u svoj dlan. »Majko?«
»Odmara se«, začuo se glas.
Žena od svojih pedeset, crvene kose i u bijelo-sivoj bolničarskoj odori,
došla je iz garderobe. Izgledom je savršeno odgovarala okruženju, i ne bi se
začudio da ju je majka zaposlila samo na temelju toga.
»Ja sam Patty Sweringin«, rekla je ispruživši ruku. »Vi ste zacijelo mladi
gospodin Baldwine.«
»Lane.« Protresao je ono što je ispružila. »Kako je majka?«
»Odmara se.« Osmijeh joj je bio krut i poslovan kao i njezina uniforma.
»Imala je naporno jutro. Bile su ovdje frizerka za bojenje kose i stilistica.«
Ah, da, to pokriva zdravstveno osiguranje, pomislio je. Što znači da nije
bila ovlaštena da mu kaže kakvo je stanje njegove vlastite majke. Ali nije bila
bolničarka za to kriva. A ako je njegova majka bila iscrpljena jer su joj stavili
nešto folije na glavu i kosu sušili sušilom? Što on misli, kako se, dovraga,
osjeća?
»Kad se probudi, recite joj...« Ponovno je dobacio pogled na majku.
»Što da joj kažem, gospodine Baldwine?«
Pomislio je na Chantal.
»Bit ću ovdje nekoliko dana«, mračno je rekao. »Sam ću joj reći.«
»U redu, gospodine.«
Natrag u hodniku, zatvorio je vrata i naslonio se. Zureći prijeko u ulje na
platnu nekog od Bradfordovih, shvatio je da se prošlost vratila poput uboda
pčele.
Brzo i bolno.

Š to ćeš ti ovdje?«
Lizzie mu je izgovorila te riječi u vrtu, u tami, u vrućoj, vlažnoj
ljetnoj noći. Olujni oblaci nad njima zamračili su mjesečinu, ostavljajući
procvalo cvijeće i stabla u sjenama.
Mogao se sjetiti do posljednje pojedinosti kako je stajala pred njim, na
popločanoj stazi, s rukama na bokovima. Njezin pogled susreo je njegov
izravnošću na koju nije bio navikao, njezina uniforma s logotipom
Easterlyja bila je seksepilnija od bilo kojeg kompleta donjeg rublja koji je
ikad vidio.
Lizzie King zapela mu je za oko čim ju je prvi put ugledao na obiteljskom
imanju. A svakim povratkom kući za praznike s magistarskog studija,
zatekao bi se kako je traži po imanju, nastoji se naći u njezinoj blizini.
Bože, uživao je u potjeri.
A ni ulov nije bio ni upola loš, također.
Dakako, nije u tome imao previše iskustva – niti je to želio.
»Onda?« upitala je. Kao da će, ne prijeđe li brzo na stvar, početi tapkati
nogom – a zatim ga odalamiti po glavi jer joj trati vrijeme.
»Došao sam po tebe.«
Čekaj, ovo nije dobro ispalo. Kanio je reći da ju je došao vidjeti.
Porazgovarati. Pogledati je izbliza.
Ali one četiri riječi također su bile istinite. Želio je znati kakvog je
okusa, osjetiti kako je to imati je ispod sebe, kako...
Prekrižila je ruke na prsima »Čuj, bit ću iskrena s tobom.«
Lane se blago osmjehnuo. »Volim iskrenost.«
»Mislim da neće biti tako kad s tobom dovršim.«
Okej, sad se uzbudio – i smiješno, ali to ga ne bi mučilo s onom vrstom
žena kojima se obično poigravao. No dok je stajao pred ovom posebnom
ženom, preplavljen potrebom da se namjesti u hlačama, učinilo mu se to
nekako... otrcano.
»Prištedjet ću ti gomilu vremena s ovim.« Glas joj je bio tih, kao da nije
htjela da je netko čuje, ali to nije umanjilo snagu njezine poruke. »Nisam,
niti ću ikad biti, zainteresirana za nekoga kao što si ti. Ti si jedan
najobičniji povlašteni zločesti dečko koji se navikao izvlačiti nakon što
izazove kaos sa suprotnim spolom, što mi je bilo dosadno još dok sam imala
petnaest godina. A s obzirom na to da ću ove godine navršiti tridesetu, takvo
što mi je još manje privlačno. Zato, učini nam oboma uslugu – pođi u klub,
pronađi jednu od onih zamjenjivih plavuša pokraj bazena i pretvori je u
svoju dvadesetominutnu spravu za vježbanje. Sa mnom taj film nećeš
gledati.«
Treptao je poput idiota.
I pretpostavio je da je činjenica što je bio šokiran da ga je itko prozvao
zbog ponašanja samo potvrdila njezine riječi.
»A sad me ispričaj. Idem kući. Ovdje sam od sedam ujutro...«
Naglo ispruživši ruku, uhvatio ju je za nadlakticu dok se okretala.
»Čekaj.«
»Molim?« Letimice je pogledala dolje gdje su se dodirivali pa ponovno
gore u njegove oči. »Nemaš mi što reći, osim ako nije u vezi s cvijećem u
vrtu.«
»Nećeš mi pružiti priliku niti da se obranim? Samo ćeš se igrati suca i
porote...«
»Ne misliš valjda ozbiljno...«
»Jesi li uvijek bila tako puna predrasuda?«
Istrgnula se iz njegova stiska. »Bolje i to nego da sam naivna. Naročito s
muškarcem poput tebe.«
»Ne vjeruj svemu što vidiš u novinama...«
»Daj, molim te. Ne moram čitati o tome – vidjela sam na svoje oči. Jučer
ujutro dvije su žene izišle na stražnji izlaz kuće. One noći kad si došao
ovamo, doveo si sa sobom crvenokosu iz kafića. A onda sam čula da si se sa
sistematskog pregleda u srijedu vratio s >ljubavnim ugrizom< na vratu,
vjerojatno zato što te je žena zamolila da okreneš glavu i nakašlješ se?«
Ponovno ga je presjekla ispruživši dlan prema njegovu licu. »I prije nego što
pomisliš da revno bilježim tvoja osvajanja zbog nekakve latentne
privlačnosti prema tebi, znaj da je to samo zato što žensko osoblje prati sve
te stvari i ne prestaje o tome govoriti.«
»Bih li ja mogao doći do riječi?« dočekao je. »Ili ti odgovara da ovaj
razgovor bude jednosmjeran. Isuse, i ti misliš da sam ja umišljen.«
»Što?«
»Misliš da sam povlašten. E pa, zasjenila si me, dušo.«
»Molim?«
 »Zaključila si da znaš sve o meni samo zato što drugi, koji me također ne
poznaju, govore o stvarima o kojima nemaju pojma. To je prilično bahato.«
»Što nema veze s povlaštenošću.«
»Stvarno želiš sa mnom raspravljati o rječniku?«
Dobro, činjenica da su se prepirali nikad nije trebala biti vražji
afrodizijak, ali majku mu, bila je. Na svaku lopticu što je bacala prema
njemu, našao bi se kako gleda u njezino tijelo i još se više fokusira na
njezine oči – i bila mu je još privlačnija.
»Čuj, možemo li se jednostavno ovdje zaustaviti«, rekla je. »Moram se
vratiti u cik zore, a ovaj razgovor mi nije ni blizu bitan kao prijeko potreban
san.«
Ovaj put kad se okrenula, zaustavio ju je svojim glasom. »Vidio sam te
jučer kod bazena.«
Ošinula ga je pogledom preko ramena. »Da, i čupala sam korov. Nešto
nije u redu?«
»Buljila si u mene. Vidio sam.«
Touché, pomislio je kad je zatreptala.
»Bio sam u bazenu«, šapnuo je kad je koraknuo bliže. »I svidjelo ti se
ono što si vidjela, nije li? Iako ne podnosiš predodžbu koju si o meni
stvorila, svidjelo ti se ono što si vidjela.«
»Nisi pri sebi...«
»Iskrenost. Ti si ta koja je to prva spomenula.« Nagnuo se naprijed,
naherivši glavu u stranu kao da će je poljubiti. »Onda, imaš li muda biti
iskrena?«
Ruke su joj petljale s ovratnikom njezine polo-majice s logotipom
Easterlyja. »Nemam pojma o čemu govoriš.«
»Lažljivice.« Kratko se osmjehnuo. »Što misliš, zašto sam ostao tamo
onako dugo? Zbog tebe. Svidjelo mi se što gledaš moje tijelo.«
»Ti si lud.«
Bože, njezino lažno nijekanje bilo je bolje od zadnjeg razornog orgazma
koji je doživio.
»Jesam li?« Gledao je netremice u njezine usne i, u mislima, počeo ih je
ljubiti, jezikom prodirući u nju, privlačeći je sebi. »Ne bih rekao. I radije bih
bio ženskar i snob nego kukavica.«
I s tim je riječima otišao.
Okrenuo se na onoj popločanoj stazi i zaputio prema kući, napustivši je.
Ali znao je, svakim korakom kojim se udaljavao od nje, da neće moći
pustiti da na ovome i ostane.
Idući put, ona će doći njemu...
I bogami, došla je.
 SEDAM

O prosti, što si rekla?«

Dok je Lizzie govorila, zurila je u cvijeće u vazi koju je držala, i nije
se mogla sjetiti što je s njime kanila – o, tako je, staviti ga u vjedro dok ne
završi s poslom, nakon čega će ga omotati vlažnim papirnatim ručnikom i
plastičnom vrećicom Kroger pa ga ponijeti kući.
»Oprosti, molim te ponovi«, rekla je pogledavši na drugi kraj staklenog
vrta, prema Greti.
»I govorila sam engleski, znaš.«
»Ma samo sam se nešto zamislila.«
»Ljudi koji postavljaju šator zahtijevaju da im se plati unaprijed, ili će
rastaviti sve što su dosad postavili.«
»Što?« Lizzie je spustila buket pokraj prazne srebrne vaze. »To im je nova
politika?«
»Valjda.«
»Razgovarat ću s Rosalindom. Znaš li ukupnu cijenu?«
»Dvanaezt tizuća četiri ztotine pedezet devet i zedamdezet dva.«
»Čekaj, daj da zapišem.« Lizzie je dograbila olovku. »Ponovi.«
Nakon što je našvrljala iznos na dlan, pogledala je vani prema vrtu.
Radnici su upravo rasprostrli platno i počeli postavljati šipke, dok se
nekolicina bacila na povezivanje golemih ploha konopima.
Još dva sata posla. Možda tri.
»I dalje su u poslu«, promrsila je.
»Ne zadugo.« Greta se vratila čišćenju ružičastih ruža. »Zvali su me iz
njihove tvrtke i spremni su ih pozvati natrag.«
»Nema razloga da histeriziramo zbog ovoga«, promrmljala je Lizzie dok je
izlazila.
Ured Rosalinde Freeland bio je u kuhinjskom krilu, i krenula je duljom,
vanjskom rutom jer joj je bilo navrh glave susreta s Laneom.
Bila je negdje na pola puta preko terase, prolazeći pokraj francuskih vrata
što su vodila u blagovaonicu, kad je pogledala prema poslovnom centru.
Objekt je bio smješten tamo gdje su nekoć bile konjušnice i, poput
staklenog vrta, imao je pogled na vrtove i rijeku. Naknadni arhitektonski
zahvati bili su precizno usklađeni s izgledom Easterlyja, a ukupna površina
bila je gotovo jednaka onoj palače. Iz tog arhitektonskog remek-djela, s
desetak ureda, konferencijskom dvoranom veličine fakultetske predavaonice te
vlastitom kuhinjom i blagovaonicom, William Baldwine upravljao je ženinom
obiteljskom multinacionalnom tvrtkom.
Rijetko se kad moglo vidjeti kako se netko tamo mota, ali očito se nešto
događalo jer je skupina muškaraca u odijelima stajala na terasi glavne
konferencijske dvorane, zbijeni pušeći i razgovarajući.
Baš čudno, pomislila je. Gospodin Baldwine je bio pušač pa teško da je
ova škvadra protjerana na terasu kako bi uzela svoj nikotinski šut.
I tko bi to rekao, prepoznala je jedinu nepušačicu u društvu. Bila je to
Sutton Smythe, nasljednica bogatstva destilerije Sutton. Lizzie je nikad nije
upoznala, ali dosta se pisalo po novinama kako bi ta ženska mogla, samo
mogla, u idućem desetljeću biti na čelu jedne od najvećih svjetskih tvrtki za
proizvodnju alkohola.
Ruku na srce, već je izgledala kao da je šefica, tamne kose brižljivo
počešljane, u onom ozbiljnom superskupom crnom odijelu. Bila je zapravo
vrlo lijepa žena, odvažnih crta lica i bujnih oblina koje bi je mogle dovesti na
teritorij fufice samo da je željela zaigrati na tu kartu – što, sasvim očito, nije.
Što je, međutim, radila ovdje?
Toliko o odlasku u krevet s neprijateljem.
Lizzie je zatresla glavom i ušla kroz stražnja kuhinjska vrata. Što god da se
tamo zbivalo, nije bila njezina stvar. Bila je pri samom dnu na totemu4, samo
želeći da se onaj šator podigne kako bi mogla postaviti svoje cvjetne
aranžmane...
Opa.
Kad već spominjemo šefove – pomislila je dok se izmicala pred svim
ženama i muškarcima u bijelim kutama i kapama koji su zarađivali skoliozu
pripremajući sve one zalogajčiće punjene gljivama i koječime.
Na suprotnom kraju cijele te Gordon Ramsay situacije, bila su teška
dvokrilna vrata koja su vodila u širok hodnik pun ormara za sredstva za
čišćenje, praonica te prostorija za odmor posluge – baš kao i batlerove odaje,
ured šefice računovodstva te stražnje stube za osoblje.
Lizzie je krenula prema vratima s desne strane, označenim natpisom
PRIVATNO, i jednom pokucala. Dvaput. Triput.
S obzirom na to da je Rosalinda bila učinkovita i točna poput budilice,
žena očito nije bila unutra. Možda je otišla u banku...
»... još jednom provjeriti za sat vremena«, čula je gospodina Harrisa koji
je s domaćicom ulazio u hodnik na suprotnom kraju. »Hvala vam, gospođo
Mollie.«
»Sa zadovoljstvom, gospodine Harris«, promrmljala je starija žena.
Lizzie je uhvatila batlerov pogled kad je gospođa Mollie nestala. »Imamo
problem.«
Zaustavio se pred njom. »Da?«
»Treba mi više od dvanaest tisuća za tvrtku koja iznajmljuje šatore, a
gospođa Freeland nije ovdje. Smijete li vi ispisati ček?«
»Traže dvanaest tisuća dolara?« rekao je svojim odsječenim naglaskom.
»Za što, pobogu?«
»Za najam šatora. To im je nova politika, pretpostavljam. Nikad dosad nisu
takvo što tražili.«
»Ovo je Easterly. Imamo otvoren račun kod njih još od početka stoljeća i
imaju to poštovati. Ispričajte me.«
Okrenuvši se na onim blistavo ulaštenim cipelama, krenuo je u svoje odaje
– nema sumnje kako bi osobno razgovarao s vlasnikom tvrtke za
iznajmljivanje.
Uspije li ovo riješiti, i Lizzie bude mogla zadržati šator i stolove? Njegovo
bahato, naporno ponašanje zapravo bi moglo biti vrijedno muke.
Uostalom, dogodi li se ono najgore, ček bi mogla ispisati Greta.
Jedno je bilo sigurno, Lizzie ni u kom slučaju neće pitati Lanea, a taj im je
šator trebao: za manje od četrdeset osam sati, svjetina će se početi slijevati na
imanje, a ništa ne bi razjarilo Bradfordove više od toga da nešto, bilo što,
krene nizbrdo.
Dok je čekala da se pojavi batler, sav napuhan u onom pingvinskom
odijelu, naslonila se na gladak, hladan zid i zatekla se kako razmišlja o
najglupljoj odluci koju je ikad donijela...

T rebala je sve skupa ignorirati.

Nakon što ju je onaj grozni Lane Baldwine presreo u tami vrtova,
trebala je zaboraviti onu prepirku među njima. Zašto je, zaboga, marila zbog
toga što ju je tako očito pogrešno procijenio? I kako je samo sulud,
egocentričan i smiješan bio taj blesavi bogatunčić? Nije mu dugovala ama
baš nikakvo preodgajanje – uostalom, za takvo što trebalo bi ga mlatnuti
maljem po glavi.
Ruku na srce, u pokušaju takve vrste itekako bi uživala.
Nevolja je bila u tome, međutim, što je među njezinim osobnim
nedostacima bila i paralizirajuća potreba da je taj dvojnik Channinga
Tatuma ne protumači pogrešno.
Morala mu je reći sve što ga ide, štoviše, razgovarala je s njime cijelim
putem do kuće te večeri. Baš kao i kad se idućeg jutra vračala na Easterly. A
onda i cijeli idući tjedan.
Naposljetku je bila uvjerena da je izbjegava: prvi put otkako je došao
kući za praznike, nije ga vidjela cijelih sedam dana. Dobra je vijest, ako se
na to moglo tako gledati, bila ta da se po kući barem nisu motale raznorazne
ženske niti se iskradale u sitne sate u onim svojim pornografskim odjevnim
kombinacijama. Loša je vijest, međutim, bila ta da je sad predobro
pripremila svoje govore, a samim se tim i našla u opasnosti da on shvati
koliko je točno vremena provela urlajući na njega u svojoj glavi.
A Lane je nedvojbeno još uvijek bio na Easterlyju. Njegov Porsche – kao
da bi mogao voziti bilo što drugo – i dalje je bio ispred garaže, i kad god je
bila prisiljena odnijeti buket u njegovu sobu, u zraku bi nanjušila njegovu
kolonjsku vodicu i vidjela njegov novčanik na radnom stolu zajedno sa
zlatnim manžetama.
Poigravao se njome – i ma koliko to mrzila priznati, u tome je uspijevao.
Njezina je frustracija bujala, i bila je sve odlučnija da ga pronađe, umjesto
da bude obrnuto.
Bogami, znao je on kako sa ženama.
Gad.
Noseći još jedan svježi buket u ruci, krenula je stražnjim stubištem
prema njegovoj sobi. Nije očekivala da će biti tamo, ali nekako, pomisao da
će se naći na njegovu teritoriju i iz sebe izbaciti nekoliko biranih, sočnih
psovki, pružala joj je kakvo-takvo olakšanje. Kad je pokucala na njegova
vrata, bio je to žestok udarac, i nakon jednog časa, gurnula je vrata...
Lane je bio tamo.
Sjedio je na rubu kreveta. Glava mu je bila među dlanovima, tijelo
nagnuto naprijed.
Nije pogledao prema vratima.
Činilo se kao da nije ni bio svjestan da je netko ušao.
Lizzie je pročistila grlo. Pa još jednom. »Ispričavam se, došla sam
zamijeniti cvijeće.«
Poskočio je i okrenuo se. Zakrvavljene oči kao da su se mučile
fokusirati, a kad je progovorio, glas mu je bio promukao. »Oprosti? Što?«
»Cvijeće.«
»Oh. Hvala. Silno si ljubazna.«
Očito nije imao pojma što bi joj rekao. Uljudnost se činila samo kao
refleks, razgovorna inačica trzanja potkoljenice kad se koljeno udari
gumenim čekićem.
Ovo te se ne tiče, rekla je sebi dok je prilazila radnom stolu.
Zamjena je trajala djelić sekunde, i onda je uzela jedva povijeno staro
cvijeće i uputila se prema napola otvorenim vratima. Zabranila je sebi da
pogleda prema njemu dok je izlazila. Što se nje tiče, njegov najdraži lovački
pas dobio je lišajeve, a možda je ona njegova djevojka iz Virginije doznala
za sve njegove izvannastavne aktivnosti ovdje u Charlemontu.
Ta najveća pogreška dogodila se tek što je dospjela do dovratka.
Poslije, kad joj se sve skupa obilo o glavu, nakon što je porušila sve
zidove samozaštite i sagorjela, postat će uvjerena da bi, samo da je
nastavila dalje, bila u redu. Njihovi se životi ne bi sudarili i ostavili rupe od
gelera posvuda po njoj.
Ali jest pogledala prema njemu.
I samo je trebala opet otvoriti usta: »Što se dogodilo?«
Laneove oči poletjele su prema njoj. »Molim?«
»Što ti se dogodilo?«
 Naslonio je ruke na koljena. »Oprosti.«
Čekala je da još nešto kaže. »Zašto?«
Oči su mu se sklopile, a glava ponovno pognula.
Iako nije ispustio nijedan zvuk, znala je da jeca.
A to je bilo toliko i krajnje neočekivano od osobe kao što je bio on.
Zatvorivši vrata, željela je sačuvati njegovu privatnost. »Što se
dogodilo? Jesu li svi dobro?«
Lane je zatresao glavom, duboko uzdahnuo i pribrao se: »Ne. Nisu.«
»Tvoja sestra? Čula sam da ima nekih problema...«
»Edward. Odveli su ga.«
Edward...? Bože, viđala bi tog tipa na imanju s vremena na vrijeme – i
činio se kao posljednja osoba koju bi netko mogao nekamo »odvesti«. Za
razliku od njegova oca, čiji je ured bio na Easterlyju, Edward je radio u
sjedištu tvrtke u samome srcu grada, i, koliko je znala, bio je krajnja
suprotnost Laneu, vrlo ozbiljan, iznimno agresivan poslovnjak.
»Žao mi je, ali nisam baš shvatila«, rekla je.
»Oteli su ga u Južnoj Americi, i pregovara se o otkupnini.« Žestoko je
protrljao lice. »Ne mogu ni zamisliti što mu sve rade – prošlo je pet dana od
zahtjeva. Isuse Kriste, kako se to dogodilo? Trebao je imati zaštitu tamo
dolje. Kako su dopustili da se to dogodi?«
Tada se stresao i zakucao je tvrdim pogledom. »Ne smiješ nikome zucnuti
ni riječ. Čak ni Gin još ništa ne zna. Trudimo se sve zatajiti kako ne bi
dospjelo u novine.«
»Neću. Mislim, neću nikome reći. Jesu li uključene i vlasti?«
»Moj otac surađuje s njima. Ovo je noćna mora – a lijepo sam mu rekao
neka ne ide dolje.«
»Žao mi je.« Kakva otužna izjava. »Mogu li ja kako pomoći?«
Što je bila još jedna bijedna hrpa slogova.
»Trebao sam to biti ja«, promrmljao je Lane. »Ili Max. Zašto to nije
mogao biti jedan od nas dvojice? Mi smo bezvrijedni. Trebao je to biti jedan
od nas.«
I dok si rekao keks, odložila je vazu nekamo na pod i stvorila se pokraj
kreveta. »Mogu li ti koga pozvati?«
»Trebao sam to biti ja.«
Sjela je pored njega i podignula ruku da mu dotakne rame, ali tada je
promislila...
Mobitel je zazvonio na stoliću pokraj kreveta, a kako on nije pokazao
namjeru da odgovori, ona je upitala: »Da se ja javim?«
Kad nije odvratio, nagnula se u stranu i pogledala zaslon. Chantal Blair
Stowe.
»Mislim da je to tvoja djevojka.«
Pogledao je prijeko. »Tko?« Lizzie posegne iza njega i podigne mobitel,
okrenuvši mu zaslon. »Ne, ne želim s njom razgovarati. I nije mi ona
djevojka.«
Je li i ona toga svjesna? zapitala se Lizzie kad je spustila tu stvar dolje.
Lane zatrese glavom. »Edward je jedini od nas koji nešto vrijedi.«
»To nije istina.«
Prasnuo je u gromoglasan smijeh. »Vraga nije. I sama si tako kazala
prošloga tjedna, zar ne?« Iznenada se Lane na nju usredotočio, i nastupila
je čudna tišina, kao da je tek tada shvatio tko je s njim bio u sobi.
Lizzieno srce stane snažno tući. Bilo je nešto u onim njegovim očima što
prije nije vidjela – i neka joj Bog pomogne, znala je o čemu je riječ.
Seks s dokonim zavodnikom nije bilo nešto što ju je zanimalo. Sirova
požuda s pravim muškarcem? Tome je... bilo kudikamo teže okrenuti leđa.
»Sad bi trebala otići«, rekao je muklo.
Da, rekla je u sebi. Trebala bih.
A ipak, zbog nekog suludog razloga, šapnula je: »Zašto?«
»Jer ako sam te želio kad je sve bila samo igra«, njegov se pogled
zaustavio na njezinim usnama, »u trenutačnom raspoloženju želim te
očajnički.«
Lizzie se povukla, i ovaj put kad se nasmijao, bio je to dublji, mukliji
smijeh. »Zar ne znaš da je stres poput alkohola? Postaješ bezobziran, glup,
gladan. Trebao sam znati... moja obitelj se jako dobro nosi...«
 ve je riješeno, gospođice King.«

S Lizzie iskoči iz vlastite kože, dahnuvši: »Što?«

Gospodin Harris se namršti. »Najam šatora. To sam riješio.«
»O, da, sjajno. Hvala.«
Spotaknula se dok je batleru okretala leđa. Zatim je krenula pogrešnim
smjerom niz hodnik, uputivši se prema javnim prostorijama kuće. Prije nego
što ju je gospodin Harris na to upozorio, okrenula se i vratila natrag, pronašla
vrata i banula...
Točno u vrt.
Točno ispod Laneove sobe.
Stavivši ruke na lice, sjetila se kako ju je poljubio dvije noći nakon što je
sjedila s njime u njegovoj sobi.
Ona je bila ta koja je potražila njega – i taj put nije bilo nikakvih
opravdanja s cvijećem: čekala je onoliko koliko je to mogla izdržati, a onda
svjesno otišla do njegove sobe na kraju svoga radnog dana da vidi kako je, što
se događa, je li bilo kakvih pomaka.
U tom trenutku još ništa nije iscurilo u javnost. Sve je to uslijedilo kasnije,
nakon što se Edward najzad vratio kući.
Taj drugi put kad je otišla u njegovu sobu, pokucala je kudikamo mekše – i
nakon jednog časa, otvorio je... a ona se i dandanas mogla prisjetiti koliko je
naglo ostario. Bio je ispijen, neobrijan, s crnim kolobarima oko očiju.
Presvukao je odjeću, iako je to samo bila druga verzija onoga što je uvijek
nosio: košulja na kopčanje s monogramom – osim što je tada jedan kraj
prednjice bio izvučen; skupocjene hlače – osim što su tada bile nabrane na
zdjelici i zgužvane na koljenima; Guccijeve mokasine – ne, imao je samo
tamne čarape.
I to joj je uglavnom reklo sve što je trebala znati.
»Pođi sa mnom«, rekla mu je. »Moraš izići iz ove sobe.«
Promuklim glasom upitao je koliko je sati, a ona mu je rekla da je prošlo
osam. Kad ju je zbunjeno pogledao, morala mu je razjasniti koje je doba dana.
Povela ga je stražnjim stubištem, kao da je bio dječak, uzevši ga za ruku,
govoreći besmislice. Jedino što je rekao bilo je da ne želi nikoga vidjeti – i
ona se za to pobrinula, usmjerivši ga dalje od glasova u blagovaonici,
skrivajući ga od znatiželjnih očiju.
Kad ga je izvukla na toplu noć, čula je smijeh tamo gdje se večeralo, u
onoj golemoj službenoj blagovaonici.
Kako su mogli, pitala se. Opušteno čavrljati kao da je sve bilo u najboljem
redu... kao da jedan od njih nije daleko, daleko, u opasnosti.
Tada nije imala pojma što radi s Laneom i zašto je toliko pogađa njegova
patnja. Znala je samo da je jednodimenzionalni plejboj, kojeg je otpisala kao
gomilu privilegija, nekako postao ljudsko biće i da joj je njegova bol postala
važna.
Nisu daleko dospjeli. Tek nešto niže niz prilaz od opeke, tamo među
procvalo grmlje i cvjetne lijehe, na maleni vidikovac u najdaljem kutu vrta.
Sjeli su zajedno i nisu previše govorili. Ali kad je posegnula za njegovom
rukom, uzeo je ono što mu je ponudila i čvrsto je zadržao.
A kad se okrenuo prema njoj, znala je što je želio – i to nije bio razgovor.
U glavi joj se stvorio prometni zastoj, ono kao hej, hej, stani, ovo je previše...
Ali onda se nagnula i njihove su se usne dotaknule.
Misli su bile strahovito zbrkane. Povezanost je bila vrlo jednostavna.
Ali nije tako i ostalo. Zgrabio ju je, a ona se prepustila. Uvukao je ruke
pod njezinu odjeću, i ona mu je to dopustila.
Negdje usred svega toga, shvatila je da ga je mrzila jer ju je privlačio.
Ludo. I jest ga pogledavala ono popodne u bazenu, iako je to bilo kudikamo
više od toga: svaki put kad bi ušao u kuću, ili izišao, pokušala ga je dobro
promotriti – makar bi to zanijekala svima i svakome. Vijest o njegovu
skorašnjem dolasku na Easterly imala je sposobnost da je naelektrizira, dok bi
je njegovi odlasci smirili. Usto, otužna istina bila je to da je zavidjela onim
ženama, onim praznoglavim plavušama s onim njihovim savršenim tijelima i
južnjačkim otezanjem, koje su vrata njegove spavaće dobrano koristile.
Nije sebi željela priznati istinu, kako bi pronašla razlog da ga prezire bez
obzira na zavodničku statistiku.
Nije to bilo ni zbog njegova novca, obiteljske loze, mnoštva žena,
predobra izgleda ili prelukava osmijeha.
Mrzila je ono kako bi se uz njega osjećala. Ranjivost je bila zlokoban uljez
u njezinu životu, nepoželjan gost koji se uselio u njezinu kuću, i putovao s njom
na posao, i proganjao je čak i u snovima.
 Kad sad o svemu razmisli, trebala je poslušati taj strah. Opredijeliti se za
taj instinkt umjesto za neopisivu privlačnost.
Život, međutim, nije uvijek bio tako proaktivno mudar.
Katkad naprosto ne obraćaš pozornost na znakove upozorenja pa stisneš
gas do daske i vrišteći ulijećeš u nepregledan zavoj.
Još uvijek je osjećala posljedice tog sudara, to je bilo sigurno.
 OSAM
Konjušnice Red &Black, Okrug Ogden, KY

K ad je sunce počelo zalaziti, zlatne zrake prodrle su u konjušnicu B,

razlijevajući se po širokom betonskom prolazu i ostavljajući trag čiste
čarolije na kojem su plesale čestice sijena i prašine. Jednoličan zvuk stroja za
čišćenje podova što se kretao prolazom ponukao je kobile da izvire glavama,
znatiželjno gurajući naprijed svoje inteligentne oči i ljupke njuške.
Edward Westfork Bradford Baldwine kretao se sporo uz stroj, jer njegovo
tijelo nije bilo kao nekad. A ni napor nije bio osobito velik, neprestan bol
popuštao je zbog te lagane tjelovježbe. Kronična nelagoda će se vratiti,
međutim, čim se zaustavi ili promijeni pokrete. Počeo se na to navikavati.
Spoj mišića, kostiju i organa koji su podupirali njegov mozak na putovanju
kroz ovu trenutačnu inkarnaciju bio je samo stroj koji je štekao. Draže su mu
bile jednolične radnje, zadani ponavljajući napor ili podulji odmor u bilo
kojem položaju. Njegovi fizioterapeuti, poznati još i kao »sadisti«, preporučili
su mu da njegove aktivnosti budu što raznovrsnije, poput nekoga, pojasnili su,
tko mora ponovno uključiti mozak kroz radnu terapiju.
Što su njegove radnje bile raznovrsnije, to bolje za njegov »oporavak«.
Tu je riječ, naime, uvijek stavljao pod navodnike. Istinski oporavak njemu
je značio povratak onome što je nekoć bio, a to se nikad neće dogoditi, čak i
ako jednom bude u stanju normalno hodati, jesti i spavati cijelu noć.
Nije bilo povratka toj drugoj osobi, koja je bila mlađa, dobroćudnija,
zgodnija inačica njega.
»Sadiste« je mrzio, ali bili su tek dio dugačkog popisa stvari spram kojih
je njegovao iznimnu netrpeljivost. A ovo uništeno tijelo, koje su naizgled
onako uporno kanili rehabilitirati, jednostavno se nije uklapalo u program.
Koliko je dugo već bio u ovome? A još uvijek je osjećao bol, neprestani bol,
do točke gdje je bilo teško smoći snagu da razvali taj ognjeni zid i dospije do
ovoga gdje je bio sad, gdje su stvari funkcionirale u nečemu što je samo
podsjećalo na red.
Bilo je to kao da susreće istog razbojnika u svakoj uličici kojom pokušava
proći.
 Katkad se pitao bi li se osjećao manje izmoždenim da je s vremena na
vrijeme susretao drugog kradljivca, drugog neprijatelja koji pokušava oteti
kvalitetu njegova življenja.
Pljačke je, međutim, izvodio uvijek isti razbojnik.
»Što ima nova, curo?« Zastao je da pomiluje crne nozdrve. »Jesi dobro?«
Nakon što je punokrvno grlo zarzalo, Edward je nastavio dalje. Sezona
parenja bila je izvrsna, i devedeset posto od dvadeset tri kobile bile su
bremenite. Bude li sve po planu, oždrijebit će se idućeg siječnja, što je bilo
ključno razdoblje u godini: u konjičkom poslu, sat otkucava po kalendaru
utrka. Zato, ako si želio da buduće trogodišnje grlo s kojim ćeš ići na Derby
bude što zrelije i snažnije, bolje ti je da se te kobile ne oždrijebe kasnije od
ožujka, nakon njihove gotovo jednogodišnje bremenitosti.
Većina onih koji su se bavili utrkama djelovala je u slojevitom sustavu,
gdje su se uzgajivači odvajali od onih koji su ujahivali jednogodišnjake, a koji
su se pak razlikovali od trenera. No on je imao dovoljno novca i vremena na
raspolaganju pa ne samo što ih je uzgajao, nego je svoje konje vodio kroz
osnovnu školu, ovdje na svojoj farmi, potom kroz srednju, u centru koji je
kupio prošle godine, pa sve do zakupljivanja konjušnica na Steeplehill
Downsu u Charlemontu i Garland Downsu u susjednom Arlingtonu, u
Kentuckyju.
Novac potreban za uzgoj i utrke bio je vrtoglav, stoga je bilo kakav povrat
uloženog bio hipotetski – što je uglavnom i bio razlog osnivanja konzorcija
ulagača ne bi li se razdijelila financijska izloženost riziku. Njega, međutim,
nisu zanimali konzorciji. Suulagači. Partneri.
Još uvijek nije ništa izgubio. Štoviše, gotovo pa je i profitirao. U proteklih
godinu i pol postigao je izvanredne rezultate – sve zahvaljujući Nebekanzeru,
njegovu pastuhu, koji je slučajno bio najveća, najubojitija beštija koju je ikad
itko vidio. Potomci tog opakog gada bili su brzi, a to je otkrio kad se preselio
ovamo u brvnaru upravitelja konjušnice, i na dražbi kupio toga vražjeg okota s
kopitima te tri njegova potomka, dvogodišnjaka. A iduće godine? Svako od
troje potomaka osvojilo je više od dvjesto tisuća zelembaća već do travnja, a
jedan je osvojio drugo mjesto na Derbyju, treće na Preaknessu, i prvo na
Belmontu.
I tako je i on imao konja za utrku, kako kažu. A ove je godine naumio
postići još bolje rezultate. Dva njegova konja natjecat će se na Derbyju.
 Oba potekla od Nebova sjemena.
Nije mogao reći da je svim srcem u poslu, ali i to je zasigurno bilo bolje
nego sjediti i kukati nad svime što je izgubio.
Baš kao svi njegovi konji, i on je bio začet, rođen i obučavan za ono što
mu je bilo predodređeno – da preuzme tvrtku Bradford Bourbon. Ali baš kao i
svako punokrvno grlo koje slomi nogu, to više nije bila njegova budućnost.
»Buenas noches, jefe.«
Edward kimne jednom od svojih jedanaest konjušara. »Hasta manana.«
Vratio se svom metenju poda, pognuvši glavu...
»Jefe, hay algo aqu’.«
»Tko?«
»No se.«
Edward se namrštio i poslužio metlom kao štapom, odšepavši dolje do
ulaza. Vani, na kružnom prilazu, kilometar duga crna limuzina dokotrljala se pa
zaustavila pred konjušnicom A.
Moe Bown, upravitelj konjušnica, krenuo je prema tom čudovištu, njegovi
dugački koraci gutali su razdaljinu. Moeu je bilo šezdeset, bio je vitak poput
šipke i pametan poput matematičara. K tome, imao je »oko«: taj bi tip
uglavnom mogao predvidjeti budućnost konja od onog trena kad bi se životinja
prvi put osovila na kopita. Bilo je to pomalo jezivo – a u poslu neprocjenjivo.
I polako je, ali sigurno, podučavao Edwarda svojim tajnama.
Edward je, s druge strane, imao urođen smisao za uzgoj. Jednostavno je,
čini se, znao koje pasmine križati.
Kad se Moe zaustavio pored limuzine, vozač u odori je izišao pa otišao do
stražnjih vrata – a Edward je zatresao glavom kad je vidio što se pojavilo.
Pendergastovi su poslali teško naoružanje.
Žena od svojih četrdesetak što je izronila sa stražnjeg sjedala vozila bila je
još triput mršavija od Moea, odjevena u ružičasti Chanel, a imala je više vlasi
u kosi nego što ih je bilo u cijelom Nebovu repu. Lijepa poput misice,
dotjerana poput pomeranca, oboružana voljom koje se ne bi postidjele ni one
ženske iz filma Čelične magnolije, Buggy Pendergast navikla je da uvijek bude
po njezinu.
Primjerice, prije kojih pet godina pošlo joj je za rukom nagovoriti jednog
od potomaka stare naftaške obitelji da u njezinu korist napusti svoju savršenu
prvu suprugu. I otada nemilice troši njegov novac na punokrvna grla.
Edward joj je već tri puta rekao »ne« preko telefona.
Ne konzorcijima. Ne suulagačima. Ne partnerima.
Uzgajao je za sebe i ni za kog drugog.
Muškarac koji je izišao nakon Buggy nije bio njezin suprug, a s obzirom na
aktovku koju je nosio, moglo se pretpostaviti da je bio neka vrsta knjigovođe.
Sasvim sigurno nije bio tjelesni čuvar. Prenizak i, što se Edwarda ticalo, one
su mu naočale isisale i posljednji trag testosterona.
Moe je stao s njima blebetati, a Edward je mogao zaključiti da mu nije išlo
baš najbolje. Onda su stvari krenule s loših na gore kad je ona aktovka brzo
bila polegnuta na poklopac motora limuzine, a Buggy ju je otvorila s pompom
– kao da zadiže suknju i očekuje da će svi zastenjati od divljenja.
Edward je izišao na kasno popodnevno sunce sa svojim metla-štapom i
mrzovoljom. Dok im je prilazio, Buggy nije podignula pogled. A kad se
zaustavio iza Moea, samo je sijevnula očima – kao da joj se nije svidjelo što
jedan konjušar svemu tome svjedoči.
»... četvrt milijuna dolara«, rekla je, »i odlazim sa svojim ždrijepcem.«
Moe je premjestio vlat slame koju je žvakao u drugi kut usana. »Ne bih
rekao.«
»Imam novac.«
»Morat ćete napustiti imanje...«
»Gdje je Edward Baldwine? Zahtijevam s njime razgovarati...«
»Evo me«, rekao je Edward muklim glasom. »Moe, ja ću ovo riješiti.«
»I Gospod nam udijeli malo milosti«, promrsio je ovaj dok se udaljavao.
Kad su Buggyne kontaktne leće u boji stale šarati gore-dolje po
Edwardovu tijelu, čak se i njezino botoksirano lice napelo od šoka koji ju je
ošinuo. »Edwarde... izgledaš...«
»Fantastično, znam.« Kimnuo je prema novcu. »Prestani s tom budalastom
predstavom, vrati se u svoj auto i kreni za svojim poslom. Rekao sam ti preko
telefona, ne prodajem svoje konje.«
Buggy je pročistila grlo. »Ja, ah, čula sam što ti se dogodilo. Nisam znala,
međutim...«
 »Plastični kirurzi su odradili dobar posao na mome licu, ne misliš li
tako?«
»Ah... da. Da, jesu.«
»Ali dosta čavrljanja. Odlaziš.«
Buggy je zakvačila osmijeh na lice. »Pa dobro, Edwarde, koliko se dugo
naše obitelji poznaju?«
»Obitelj tvog oca i moja poznaju se više od dvjesto godina. Ne poznajem
tvoju svojtu niti ih imam namjeru upoznati. Ono u što sam siguran, međutim,
jest to da nećeš otići odavde ni s jednim ždrijepcem. Sad, hajde. Polazi.«
Dok se okretao, rekla je: »U ovoj aktovki je dvjesto pedeset tisuća
dolara.«
»I to bi me trebalo zadiviti? Ženo draga, mogu pronaći četvrt milijuna pod
jastukom na kauču, tako da te uvjeravam da me nimalo ne dira tvoj dokaz o
likvidnosti. Štoviše, mene se ne može kupiti. Ni za jedan dolar. Ni za
milijardu.« Dobacio je pogled prema vozaču. »Idem po pušku. Ili ćeš se
ugurati natrag u tu limuzinu i narediti vozaču da stisne gas.«
»Reći ću tvom ocu za ovo! Ovo je sramota...«
»Moj je otac za mene mrtav. I više si nego dobrodošla raspravljati o mom
poslu s njime, ali to te neće dovesti nikamo dalje od ovog uzaludnog izleta na
selo. Uživaj u vikendu – nekamo drugdje.«
Poduprijevši se o dršku metle, stao se gegati prema konjušnici. Dok se
udaljavao, zbor automobilskih vrata, koja su se otvarala i zatvarala, te škripa
guma na asfaltu nagovijestili su da je žena već bila na mobitelu, jadajući se
svom dvadeset sedam godina starijem suprugu o tome kako su se prema njoj
sramotno ponijeli.
Iako je, s obzirom na glasine kako je u svojim dvadesetima bila egzotična
plesačica, slutio da je bila izložena kudikamo gorim stvarima u prošlome
životu.
Prije nego što se vratio unutra i nastavio mesti, pogledom je prešao preko
svoje farme: osamdeset jutara valovitih tratina razdijeljenih u parcele
tamnosmeđim drvenim ogradama. Tri konjušnice s crvenim i sivim krovovima
od škriljevca i crnom fasadom s crvenim ukrasima. Pomoćne zgrade za
opremu, prikolice koje su bile pravo remek-djelo, te bijela seoska kuća u kojoj
je živio, ambulanta i koral.
 Sve to bilo je u vlasništvu njegove majke. Njezin prapradjed kupio je
zemljište i započeo posao s konjima, a zatim su njezin djed i otac nastavili
ulagati u posao. Stvari su krenule nizbrdo nakon što joj je otac umro prije
nekih dvadeset godina – a Edwardu nije bilo ni na kraj pameti da se uključi.
Kao najstariji sin, bio je predodređen da sjedne na čelo tvrtke Bradford
Bourbon – i zapravo, čak i više nego što je to nalagalo naslijeđe, odnosno
pravo prvorođenog, tamo mu je bilo srce. Bio je destiler u krvi, i savjestan sa
svojim proizvodima poput kakva svećenika.
Ali sve se promijenilo.
Konjušnice Red &Black bile su najbolje rješenje nakon svega što se
dogodilo, skretanje sa zadanog puta koje mu je ispunjavalo dane dok se ne bi
alkoholom uspavao. Još bolje, bilo je to nešto u što njegov otac nije bio
upleten.
Ono malo budućnosti što mu je preostalo bilo je ovdje, među ovom travom
i konjima.
Bilo je to sve što je imao.
»Uživao si u ovome, nisi li?« rekao je Moe iza njegovih leđa.
»I nisam baš.« Premjestio je težinu i ponovno stao mesti prolaz. »Ali nitko
neće dobiti ni djelić ove farme, ma ni Bog Otac.«
»Ne bi smio tako govoriti.«
Edward se osvrne preko ramena da podsjeti čovjeka kakvo mu je lice.
»Stvarno misliš da se sad bilo čega plašim?«
Moe se prekrižio, a Edward je zakolutao očima... i vratio se svojemu
poslu.
 DEVET

L ežim u krevetu i diram si cice.« Virginia Elizabeth Baldwine, za obitelj

Gin, naslonila se u tapeciranom stolcu. »A onda ću zavući ruku među
noge. Što želiš da radim s njom sad kad je tamo? Da, gola sam... što bih drugo?
Onda, kaži mi što da radim.«
Otresla je cigaretu preko vinske čaše od kristala Baccarat, koju je
ispraznila prije kojih deset minuta, i prekrižila noge pod svilenim haljetkom.
Čupkanje kose strahovito ju je živciralo pa je sijevnula pogledom na svoju
frizerku u zrcalu kupaonice.
»O, da«, zaječala je u mobitel. »Mokra sam... tako sam mokra, samo zbog
tebe...«
Morala je zakolutati očima na tu aluziju o poslušnoj djevojci, ali to je bilo
ono što se Conradu Stetsonu sviđalo, jer je bio staromodan tip muškarca –
trebala mu je iluzija da je žena s kojom je varao suprugu njemu bila vjerna.
Baš blesavo.
Ali Gin su prilično nedostajali prvi dani njihove veze. Bilo je nečeg
opojnog u tome da ga polako, ali neumoljivo, odvlači od njegove bračne luke.
Uživala je u tome kako se svim silama trudio oduprijeti njezinim čarima, a
onda i kako se postidio kad su se prvi put poljubili, pa kako se hrabro trudio
da je ne zove, vidi, potraži. A za tjedan, ili dva, zaista se bila zagrijala za
njega, njegova pažnja bila je droga koju je vrijedilo uživati.
A nakon što su se nekoliko puta poševili? Pa, za početak, bilo je previše
misionarski...
»O, da, da, da... svršavam, svršavam...«
Dok je »svršavala«, njezina se frizerka zacrvenjela od neugode, ali
nastavila je namještati ukosnice u njezinu tamnu kosu, a sluškinja je došla iz
garderobe s pladnjem presvučenim baršunom u rukama. Na njemu su bila dva
kompleta dragulja, jedan od burmanskih rubina od Cartiera iz četrdesetih, dok
je drugi komplet bio kreacija od safira, koju su kasnih pedesetih izradili u Van
Cleefu &Arplesu. Oba su pripadala njezinoj baki, jednu je Velika Virginia
Elizabeth dobila od supruga kad je rodila Gininu majku, a drugu kao dar za
dvadesetu godišnjicu braka.
 Zastenjala je, a potom pritisnula tipku za stišavanje tona i zavrtjela glavom
prema sluškinji. »Želim Winstonove dijamante.«
»Mislim da ih nosi gospođa Baldwine.«
Kad je Gin zamislila bratovu ženu Chantal s besprijekornim dijamantima
od stotinu i kojeg karata, nasmiješila se i polako progovorila, kao da se obraća
maloumnici: »Onda skini dijamante koje je moj otac kupio mojoj majci s vrata
i ušiju te kuje i donesi ih ovamo meni.«
Sluškinja je problijedjela. »Sa... zadovoljstvom.«
Čas prije nego što je žena izišla iz spavaće sobe, Gin je za njom
doviknula: »I pobrini se da ih najprije očistiš. Ne mogu podnijeti onu jeftinu
vodicu iz drogerije koju uporno stavlja.«
»Sa zadovoljstvom.«
Bilo je pomalo nategnuto izjaviti da je Flowerbomb od Viktora &Rolfa
jeftina vodica, ali sasvim sigurno to nije bio Chanel. No, ruku na srce, što se
može očekivati od žene koja nije uspjela završiti ni Sweet Briar.
Gin je ponovno uključila ton. »Dušo, trebala bih poći. Moram se spremiti.
Tako mi je žao što ne možeš biti ovdje, ali znam da razumiješ.«
Na to uslijedi obavezno gugutanje, ono kad glasovi odraslih postanu
prigušeni.
Bože, zar je oduvijek imao taj tvrdi južnjački naglasak? Kod Bradfordovih
se nikad nije čulo ništa nalik tom jezivom izvještačenom zveketanju – otezali
su tek toliko da dokažu s koje su strane Masonove i Dixonove linije5 rođeni, te
da vrlo dobro poznaju razliku između burbona i viskija.
Potonje je bilo predmet prezira.
»A sad pusa, bok«, rekla je i prekinula poziv.
A prekinuvši poziv, odlučila je prekinuti i vezu. Conrad je počeo govoriti
o tome kako će ostaviti ženu, a ona to nije željela. Imao je dvoje djece, pobogu
– što mu je bilo na pameti? Jedno je bilo malo se zabavljati sa strane, ali djeci
je trebala iluzija sretne obitelji.
Usto, već je dokazala da ne kani biti majka bilo čemu. Čak ni zlatnoj ribici.
Pola sata poslije bila je odjevena u Diorovu opravu u crvenoj i crnoj boji
SC-a, a ona ogrlica od Harryja Winstona počivala je hladna i teška na njezinim
ključnim kostima. Parfem joj je bio Coco od Chanela, klasik koji je odlučila
da može nositi nakon što navrši tridesetu. Cipele su bile louboutinke.
Nije imala gaćice.
Na večeru dolazi Samuel Theodore Lodge.
Kročivši u hodnik, pogledala je prema vratima nasuprot njezinih. Na ovaj
dan, prije šesnaest godina, rodila je djevojku koja je tamo živjela. I to je bilo
otprilike sve što se tiče njezina bavljenja Amelijom. Najprije babica, a onda
dvije dadilje, zajedno s dovoljno minulih godina, i sad su već dospjele do
djevojačkog internata.
Pa više, takoreći, nije ni viđala svoju kćer.
Zaista, Amelia nije došla kući za proljetne praznike, a to je bilo dobro. Ali
uskoro će ljeto, i djevojčin povratak s Hotchkissa nije bilo nešto čemu se bilo
tko, a po svoj prilici ni Amelia, veselio.
Može li se uopće šesnaestogodišnjakinja poslati u ljetni kamp?
Možda su je jednostavno trebali otpremiti tamo u Europu na dvomjesečno
proputovanje. Viktorijanci su to radili još prije stotinu godina, prije nego što
su uopće i postojali zrakoplovi i automobili sa zračnim jastucima.
Mogli bi nekome platiti da joj bude družbenica?
I zapravo, potreba da tu malu drži podalje od Easterlyja nije značila da
Gin ne voli svoju kćer. Samo je djevojčina prisutnost bila previše oštra osuda
odabira, postupaka i laži koji su bili samo Ginini i ničiji drugi – a katkad je
bilo najbolje ne zagledati se previše u te stvari.
Uostalom, Europa je golema. Naročito ako je proputuješ uzduž i poprijeko.
Gin je nastavila dalje, uputivši se prema stubištu koje kao da je ispalo iz
filma Zameo ih vjetar, račvajući se na srednjem odmorištu odakle se širilo
dolje s obiju strana veličanstvenoga mramornog predvorja Easterlyja. Haljina
je žuborila svakim njezinim korakom, vodopad svile šuštao je u dodiru s
podsuknjom od tila, tako da je pomislila na prigušene razgovore Francuskinja
koje su šivale haljinu.
Kad je dospjela do odmorišta i pošla krenuti desnom stranom, jer je bila
bliže salonu gdje su se uvijek služili kokteli, čula je mrmor glasova. Bit će ih
trideset dvoje za večerom, a ona će sjediti u stolcu u kojem je trebala sjediti
njezina majka, na suprotnom kraju dugačkoga stola na čijem je čelu bio njezin
otac.
Odradila je ovo milijun puta i još će milijun puta odraditi to glumatanje
gospodarice kuće – i obično je to bila dužnost koju je s ponosom obavljala.
Večeras se, međutim, zbog nekog razloga iza njezina srca smjestila tuga.
Vjerojatno zato što je Ameliji bio rođendan.
Najbolje je da se baci na cugu.
Pogotovo zato što je, kad je nazvala svoju kćer, Amelia odbila sići i javiti
se na telefon u studentskom domu.
No tako bi i sama Gin postupila.
Vidite? Bila je dobar roditelj. Razumjela je svoju kćer.

L ane je odbio staviti crnu kravatu za večeru. Ostao je u istim hlačama,

samo je zamijenio majicu za košulju koju je ostavio kad je otišao živjeti s
Jeffom na sjever.
Bio je voljan doći na vrijeme, i to je bilo to.
Čim je dospio do prvoga kata, počeo je izbjegavati poglede drugih i
potražio je piće – a onda je nabasao na staroga prijatelja prije nego što se
dospio dočepati Family Reservea.
»Vidi, vidi, vidi, Njujorčanin se najzad vratio obiteljskim korijenima«,
rekao je Samuel Theodore Lodge III. kad mu je prišao.
Lane se morao nasmiješiti. »Kako je moj najdraži južnjački odvjetnik?«
Dok su se grlili i tapšali jedan drugoga po leđima, plavuša koja je bila sa
Samuelom T.-jem držala se po strani. Pred njezinim očima ništa nije moglo
ostati skriveno – što se nije moglo reći i za njezinu haljinu. Da je imalo bila
kraća, naime, bila bi u donjem rublju.
Tako da je bila apsolutno po ukusu Samuela T.-ja.
»Dopusti da ti predstavim gospođicu Savannah Locke.« Kimnuo je Samuel
T. prema ženi kao da joj dopušta da priđe naprijed, i ona je smjesta poslušala
nagnuvši se i ponudivši svoju blijedu, tananu ruku. »Odi nam po piće, draga,
hoćeš? On će Family Reserve.«
Kad je žena odlepršala prema šanku, Lane zavrti glavom. »Mogu se i sam
poslužiti.«
»Ona je stjuardesa. Voli služiti ljude.«
»Ne zovu li se one sad domaćice zrakoplova?«
 »Onda, što te je natjeralo da se vratiš? Ne može biti zbog Derbyja. To je
Edwardova stvar.«
Lane odvrati slijeganjem ramena, nemajući namjeru ulaziti u detalje o
situaciji s gospojicom Aurorom. Bio je previše osjetljiv. »Treba mi tvoja
pomoć. Profesionalna, mislim.«
Oči Samuela T.-ja se suze, a zatim spuste niz Laneovu ruku na kojoj nije
bilo vjenčanog prstena. »Pospremaš kuću, je li?«
»Koliko brzo možeš to riješiti? Želim da sve bude što tiše i što brže.«
Muškarac jednom kimne. »Nazovi me sutra ujutro. Za sve ću se pobrinuti.«
»Hvala ti...«
Gore, na golemom stubištu, njegova sestra Gin zašla je za ugao odmorišta i
zastala, kao da je znala kako će ostali poželjeti promotriti što je odjenula – a
ona crvena haljina i oni dragulji doista su bili vrijedni gledanja. S metrima
grimizne svile što se vukla po podu i onim kompletom dijamanata kakvih se ne
bi postidjela ni princeza Diana, kao da je predstavljala i dodjelu Oscara i
Town &Country i dvor St. Jamesa – sve u jednom.
Žamor je jenjao predvorjem, i bilo je to podjednako zbog divljenja i zbog
prezira.
Gin je pretekla vlastita reputacija.
Kao i cijelu obitelj.
Kad je opazila njega i Samuela T.-ja, obrve su joj se izvile u luk, i na
djelić sekunde iskreno se nasmiješila. Onaj stari sjaj bljesnuo joj je u očima,
godine su se ljuštile sve dok njih troje nisu ponovno bili onakvi kakvi su bili
prije nego što se toliko toga dogodilo.
»Ispričaj me«, rekao je Samuel T. »Idem provjeriti što je s našim pićima.
Mislim da se moja pratilja pogubila na povratku.«
»Kuća nije toliko velika.«
»Možda nama dvojici.«
Kad se Samuel T. okrenuo, Gin je zadignula suknje svoje crvene haljine i
dovršila sa svojim silaženjem. Kad je stupila na crno-bijeli mramor, smjesta je
prišla Laneu, potpeticama lupkajući po podu koji je tamo bio postavljen prije
stotinu godina. Očekivao je da će je gospodski pridržati dok se grle, s obzirom
na njezinu frizuru i dragulje, ali ona je bila ta koja se čvrsto privila uz njega
sve dok nije osjetio kako drhti.
»Tako mi je drago što si ovdje«, rekla je promuklim glasom. »Trebao si mi
javiti.«
A tada je malo izračunao i shvatio da je Amelijin rođendan.
Zaustio je nešto reći kad se odmaknula i vratila na lice masku, no njezine
crte lica nalik onima Katharine Hepburn ponovno su preuzele savršeno prazan
izraz zbog kojeg ga je zaboljelo u prsima.
»Treba mi piće«, objavila je. »A kamo je otišao Samuel T.?«
»Nije sam ovdje, Gin.«
»Kao da je to važno?«
Kad se udaljila, glave podignute, ramena zabačenih, sažalio se nad onom
sirotom plavokosom stjuardesom. Lane nije znao tko je bila pratilja Samuela
T.-ja, ali ona je sasvim sigurno temeljito proučila svoga dečka: tamo kod
šanka, zalijepila se uz njegov bok poput revolvera u futroli – kao da je bila
itekako svjesna činjenice da će trebati štititi svoj teritorij.
Barem će imati u što gledati tijekom večere.
»Vaš Family Reserve, gospodine. Gospodin Lodge ga šalje uz najljepše
pozdrave.«
Lane se okrene i nasmiješi. Reginald Tressel bio je barmen na Easterlyju
čitavu vječnost, i taj je afroamerički gospodin, kao i obično, u svome crnom
smokingu i ulaštenim cipelama, bio otmjeniji od mnogih uzvanika.
»Hvala ti, Reg.« Lane je uzeo izrezbarenu kristalnu čašu sa srebrnog
pladnja. »Hej, hvala ti i što si me nazvao zbog gospojice Aurore. Jesi li primio
moju poruku?«
»Jesam. I znao sam da ćete htjeti doći.«
»Izgleda bolje nego što sam mislio.«
»Želi ostaviti takav dojam. Nećete tako brzo otići, zar ne?«
»Hej, kako je Hazel?« Lane je promijenio temu.
»Puno bolje, hvala. Znam da nećete natrag na sjever dok se stvari ovdje ne
riješe.«
Reginald mu uputi osmijeh koji nije promijenio mrgodan bljesak u onim
tamnim očima, a onda se čovjek vratio svojim dužnostima, krećući se među
gomilom poput državnika, a uzvanici su ga pozdravljali kao sebi ravnom.
 Lane se sjećao da su, kad je bio mlađi, ljudi govorili kako je gospodin
Tressel neslužbeni gradonačelnik Charlemonta, a to se sasvim sigurno nije
promijenilo.
Bože. Nije bio spreman izgubiti gospojicu Auroru. Bilo bi to kao da mora
prodati Easterly – nešto što nije mogao pojmiti u univerzumu koji je pravilno
funkcionirao.
Vonj cigaretnog dima natjera ga da se ukoči.
Samo je jednoj osobi bilo dopušteno pušiti u kući...
S tim na umu, Lane krene u suprotnom smjeru.
Njegov je otac uvijek bio pušač u skladu s južnjačkom tradicijom, što je
trebalo značiti da je taj čovjek, iako je imao astmu, na to gledao kao na
patriotsko pravo da zaradi rak pluća – nije da je bio bolestan, ili će se
razboljeti. Vjerovao je da pravi muškarac nikad ne dopušta dami da sama
izvuče svoju stolicu za stolom, nikad ne zlostavlja svoje lovačke pse, i nikad,
baš nikad, ne obolijeva.
Sjajan kodeks ponašanja. Samo što je to bilo otprilike sve. Ništa u vezi s
vlastitom djecom. Zaposlenicima. Ulogom supruga. A Deset zapovijedi? Tek
prastari popis po kojem su se nekoć ljudi vladali kako se ne bi našli u
nezgodnoj situaciji da jedni druge poubijaju.
Bilo je to baš smiješno. Zaslugom njegova oca, Lane nikad nije pušio – i
nije to bio nikakav dječji bunt. U djetinjstvu, on i njegova braća i sestra uvijek
bi znali kad im otac silazi po mirisu duhana. A to nikad nije bila dobra vijest.
Sukladno tomu, imao bi Pavlovljev refleks kad god bi netko zapalio.
Vjerojatno jedini pozitivni očev utjecaj na njegov život. No čak je i to bilo
upitno.
Led u njegovoj čaši zveckao je poput zvončića dok je prolazio kućom, i
nije znao kamo ide... dok nije dospio pred dvokrilna vrata koja su vodila u
stakleni vrt. Iako su bila zatvorena, ćutio je miris cvijeća, i neko je vrijeme
ostao tamo zureći kroz staklene plohe u bujnu, sad šarenu enklavu s druge
strane.
Lizzie je nedvojbeno bila tamo, aranžirajući bukete kao što je to činila
svake godine u četvrtak prije Derbyja.
Bio je moljac privučen plamenom, pomislio je dok je promatrao kako mu
ruka poseže i okreće mjedenu kvaku.
 Začuvši njemačkim obojen glas Grete von Schlieber, umalo da se nije
okrenuo. Zahvaljujući svemu što se dogodilo, žena ga je mrzila – a ta nikad
nije krila svoje mišljenje. K tome, vjerojatno u rukama drži vrtlarske škare.
Ali snaga kojom ga je Lizzie privlačila svladala je svaki nagon za
samozaštitom.
I bila je tamo.
Iako je prošlo osam navečer, sjedila je na stolcu s kotačićima, za stolom na
kojem je bilo dvadeset pet srebrnih zdjela veličine košarkaških lopti. Polovina
je bila puna blijedoružičastog i bijelog cvijeća, dok je ostalo bilo spremno da
se razvrsta, vlažne spužve čekale su da usidre bezbrojne cvjetove.
Osvrnula se preko ramena, pogledala ga... i nastavila govoriti, ne
zastajkujući. »... stolovi i stolci pod šatorom. Možeš li mi, molim te, donijeti
još onog spreja za zaštitu?«
Greta nije bila toliko flegmatična. Iako je očito bila na odlasku, s golemom
jarkozelenom torbom Prada na ramenu, a onom manjom, narančastom, u jednoj
ruci, te automobilskim ključevima u drugoj, onaj pogled, zajedno s njezinim
naglim mukom, nagovijestio je da ne kani nikamo otići sve dok se on ne vrati
svojoj obiteljskoj zabavi.
»U redu je«, tiho je rekla Lizzie. »Možeš poći.«
Greta je nešto promrmljala na njemačkome. Zatim je krenula prema
vratima koja vode u vrt govoreći sebi u bradu.
»Što je rekla?« upitao je kad su ostali nasamo.
»Ne znam. Vjerojatno nešto o klaviru koji ti pada na glavu.«
Potegnuo je s ruba svoje čaše, usisavši hladan burbon kroz zube. »To je
sve? Očekivao bih nešto krvavije.«
»Mislim da bi jedan Stainway koji pada čak i s male visine mogao nanijeti
podjednaku štetu.«
Bilo je šest plastičnih kanti oko nje, svaka puna različitih vrsta cvijeća, i
ona ih je uzimala kao da svira note na glazbalu: ova, ona, natrag prvoj, onda
treća, četvrta, peta. Ishod je bio, nedugo potom, veličanstvena glava od
cvjetova što se uzdižu visoko nad blistavo ulaštenom srebrnom vazom.
»Mogu li ti kako pomoći?« upitao je.
»Da, tako što ćeš otići.«
 »Još malo pa će ti nestati onih tamo.« Ogledao se oko sebe. »Evo, donijet
ću ti drugu kantu...«
»Hoćeš li se samo vratiti na večeru«, prasnula je. »Nimalo mi ne
pomažeš...«
»Još malo pa si i ovu ispraznila.«
Spustio je čašu na stol pun praznih vaza i stao navlačiti teške kante.
»Hvala ti«, promrsila je dok je sklanjao prazne kante odnoseći ih prema
keramičkom sudoperu. »Sad možeš poći...«
»Razvodim se.«
Njezino lice nije odavalo reakciju, ali ruke, one sigurne, snažne ruke,
umalo da nisu ispustile ružu koju je izvlačila iz kante koju joj je maločas
donio.
»Ne zbog mene, nadam se«, rekla je.
Preokrenuo je jednu od praznih kanti i sjeo na dno, uglavivši burbon među
koljena. »Lizzie...«
»Što želiš da ti kažem – čestitam?« Dobacila mu je pogled. »Ili si
raspoložen za srceparajuće bacanje u naručje sa suzama radosnicama? Jer,
odmah ću ti reći, to je posljednje što ćeš od mene doživjeti...«
»Nikad nisam volio Chantal.«
»Kao da je to važno?« Lizzie je zakolutala očima. »Žena je bila trudna s
tvojim djetetom. Tako da je možda nisi volio, ali si očito nešto s njom radio.«
»Lizzie...«
»Znaš, taj tvoj ogorčeni ton kojim me pozivaš na razum zbilja mi ide na
jetra. Kao da misliš da griješim jer ti ne pružam mogućnost da razgovaramo o
svim tim situacijama u kojoj si ti žrtva. Evo što znam sa sigurnošću: nabacivao
si mi se dugo i uporno, a ja sam popustila jer mi je bilo žao zbog onoga što se
događalo s tvojim bratom. U isto to vrijeme, ti si navukao savršenu društveno
prihvatljivu masku kako bi prikrio činjenicu da se ševiš s osobljem. Problem
je iskrsnuo kad sam odbila biti tvoja prljava mala tajna.«
»Prokletstvo, Lizzie, nije bilo tako...«
»Možda s tvoje strane...«
»Nikad se nisam ponašao kao da si manje vrijedna!«
»Mora da se šališ? Što misliš, kako sam se trebala osjećati kad si mi rekao
da si zaljubljen u mene da bih već idućeg jutra pročitala u novinama o tvojim
zarukama?« Podignula je ruke. »Imaš li uopće pojma kako mi je bilo? Ja sam
pametna žena. Imam vlastitu farmu koju plaćam vlastitim novcem. Imam
magisterij s Cornelia.« Udarila je rukom o prsa. »Brinem se sama za sebe. Pa
ipak...« Oči joj odlete od njegovih. »Ipak si me izigrao.«
»Nisam ja objavio ono u novinama.«
»E pa, bila je ono sjajna slika vas dvoje.«
»Nisam ja kriv za to.«
»Ne seri! Pokušavaš li mi reći da ti je netko uperio pištolj u glavu kad si
se vjenčao sa Chantal?«
»Nisi htjela razgovarati sa mnom! I bila je trudna – nisam želio da mi se
dijete rodi kao kopile. Zaključio sam da je to jedini način da se ponesem kao
muško u toj situaciji.«
»O, bio si muško, to svakako! Tako je i završila trudna s tvojim djetetom.«
Lane je opsovao i pognuo glavu. Bože, potratio je previše vremena
nadajući se da može riješiti stvari s Lizzie – još puno prije nego što su se
spetljali, kad se samo povremeno seksao sa Chantal i povjerovao joj kad mu je
rekla da uzima pilule.
Ali svi su znali kako je to završilo.
I trudnoća nije bila jedino iznenađenje koje mu je Chantal priredila. Drugo
je bilo još poraznije.
»Onda, možemo li završiti s ovim?« Lizzie je upitala prebacivši se na
drugu vazu. »To me se zaista ne tiče.«
»Zašto nisam ostao ovdje s njom?« Nagnuo se naprijed. »Ako si sve to
tako lijepo povezala, zašto onda nisam ostao ovdje s njom – zašto me nema
gotovo dvije godine? I ako sam želio dijete s njom, zašto nije ponovno
zatrudnjela nakon što je prvo izgubila?«
Lizzie zavrti glavom i zagleda se u njega. »Što u mojoj izjavi >ne tiče me
se< ne uspijevaš shvatiti?«
I to je bio trenutak kad je posegnuo za njom.
Kao i s prvim poljupcem u vrtu, u tami vrele ljetne noći, izgubio je nadzor
nad emocijama kad joj je uzeo usne, bio je to nagon kojem se nije kanio
odupirati: u jednom času su se prepirali, a već u idućem prešao je razdaljinu
među njima, zgrabio joj zatiljak i žestoko je ljubio.
I baš kao i tada, uzvratila mu je poljubac.
Nije to bila strast s njezine strane, međutim. Bio je prilično siguran da je
njoj ovaj sraz usana bio ništa drugo doli nastavak njihova sukoba, verbalna
prepirka koja je prešla u neverbalnu.
Lane nije mario. Uzeo bi je na bilo koji način koji mu se nudio.
 DESET

B ila je to, dakako, savršeno glupa ideja.

Ali dok je Lizzie uzvraćala poljubac Laneu, bilo je to kao da ulijeva
dvije godine gnjeva, frustracije i patnje izravno u njega. I neka bude proklet,
imao je okus burbona, očaja i sirova seksa – a njoj se to sviđalo.
Nedostajalo joj je.
I nije li je to samo još više razjarilo. Željela je reći da je ovo užasno.
Protiv njezine volje. Nasilje.
Ništa od svega nije bilo istinito. Ona je bila ta koja je zarila svoj jezik u
njegova usta, i ona je bila ta čiji su se prsti zakopali u njegova ramena, i ona je
bila ta koja je, Bog neka joj oprosti, privila tijelo uz njegovo.
Tako da je osjetila njegovu erekciju.
Tijelo mu se nije promijenilo za ovo vrijeme koje su bili razdvojeni, sve
sami čvrsti mišići i dugi udovi. I ljubio se isto kao i prije, grubo i gladno,
unatoč tome što je odgojen kao džentlmen. A strast je bila podjednako
grozničava.
K tome, da stvari budu još gore, uspomene na njihove zajedničke trenutke,
sraz njihovih tijela, napinjale su je, njihale, poticale, zakopavši svu bol i
osjećaj izdaje pod lavinom erotskih sjećanja.
U djeliću sekunde sine joj da će se poseksati s njime, ovdje i sada.
Aha. Jer time će mu pokazati da je samo zanima posao.
Pravi trenutak u stilu Glorije Steinem.6
Umjesto toga, nešto se na stolu prevalilo i zveket je prekinuo tišinu; zatim
ju je šokirala hladna voda što ju je poprskala po boku i bedru. Poskočivši,
odgurnula ga je tolikom silinom da je posrnuo i pao na leđa, dočekavši se na
popločanom podu.
Nadlanicom je obrisala usta. »Kog vraga to radiš?«
Glupo pitanje. Bolje bi bilo reći kog vraga ona radi.
Bio je na nogama jedan otkucaj srca kasnije. »Želim te poljubiti otkako
sam se vratio.«
 »Osjećaji nisu uzajamni...«
»Ne seri.« Posegnuo je za čašom i otpio gutljaj. »Još uvijek me želiš...«
»Gubi se!«
»Izbacuješ me iz mog staklenog vrta?«
»Ideš ti ili ja«, prasnula je, »a ovo cvijeće se neće samo od sebe ubaciti u
vaze. Osim ako ne želiš da ti pola stolova bude prazno na toj tvojoj zabavi u
povodu Derbyja.«
»Fućka mi se kako će izgledati. Kao i za vražju zabavu. Kao i za bilo što
od ovoga...« Dok je mahao rukom, sve bi možda bilo uvjerljivije da nije imao
obiteljski burbon u onoj čaši. »Ostavio sam sve ovo, Lizzie. Stvarno je gotovo
s time.«
Motrin. To joj je trebalo.
Što manje bude u njegovoj blizini, to će više analgetika ostati u bočici.
»Odustajem«, promrsila je. »Pobijedio si. Odlazim.«
Kad se okrenula, uhvatio ju je i okrenuo prema sebi, privukavši je na ono
svoje tijelo. Upravo je tada zamijetila koliko je ostario otkako ga je zadnji put
vidjela. Lice mu je bilo mršavije, pogled ciničniji, a bore su bile dublje oko
kutova njegovih očiju.
Nažalost, zbog toga je bio još zgodniji.
»Ništa od sveg sranja sa Chantal nije onako kao što misliš«, mračno je
kazao.
»Čak i da je samo pola...«
»Ne razumiješ...«
»Bila sam zaljubljena u tebe.« Kad joj je glas pukao, odmaknula se.
»Nisam mislila da ćemo se nužno vjenčati, ali ne zato što si kanio pred oltar
odvesti neku drugu. Koja je bila trudna – i takva postala dok si bio sa mnom.«
»Bio sam prekinuo s njom, Lizzie. Prije nego što sam se vratio ovamo onog
travnja, rekao sam joj da je gotovo.«
»Ali nije na tome ostalo, zar ne...«
»Bila je trudna već tri mjeseca kad sam otkrio, Lizzie. Računaj malo sa
mnom. Noć prije nego što sam došao za majčin rođendan, koncem ožujka,
zadnji put sam vidio Chantal. Ti i ja... spetljali smo se tog svibnja, a potkraj
lipnja sam doznao za trudnoću. Ako se sjećaš, nisam napuštao Easterly cijelo
to vrijeme. Znala si gdje sam bio svaku večer i dan, jer sam bio s tobom.«
Zurio je u nju. »Cijela tri mjeseca. Ne dva, ne jedan mjesec. Tri, Lizzie.«
Prekrila je lice rukama, opirući se logici. »Molim te, prestani s tim.«
»S čim?«
»Prestani izgovarati moje ime. Time stvaraš iluziju vjerodostojnosti.«
»Ne lažem. I želio sam ti ovo reći prije gotovo dvije godine.« Ponovno je
opsovao. »Ima toga još, ali ne želim u to sad ulaziti jer ne utječe na ono što
postoji među nama.«
Prije nego što je shvatila da donosi svjesnu odluku da sjedne, otkrila je da
već sjedi u stolcu na kotačiće. Zureći u svoje ruke, protegnula je prste
osjećajući ukočenost u zglobovima – i zbog nekog je razloga pomislila na
Chantaline besprijekorno manikirane nokte i glatke, neizborane dlanove. Kad
smo već kod potpune suprotnosti, ruke u koje je gledala bile su radničke, s
ogrebotinama na nadlanicama od trnja ruža i zemljom pod noktima koju će
očistiti tek večeras, kad dođe kući. Bile su tu i pjegice, također, od kopanja na
suncu bez rukavica – a tamo sasvim sigurno nije bilo dijamanata u vrijednosti
od milijun dolara.
»Vjenčao sam se sa Chantal u vijećnici nakon što si me ostavila«, ukočeno
je rekao. »Dijete nije ničemu krivo, a kako sam i sam odrastao bez roditelja,
nisam kanio to priuštiti svome djetetu – bez obzira na ono što sam osjećao
prema njegovoj majci. Ali onda sam se jednostavno morao maknuti iz grada.
Chantal nije kužila da je brak bio samo na papiru pa sam otišao na sjever, u
New York, i odsjeo kod frenda s faksa. Nedugo nakon toga Chantal me je
nazvala da mi kaže kako je imala spontani pobačaj.«
Gorčina u njegovu glasu toliko je stišala njegove riječi da ih je jedva
uspijevala razumjeti.
»Ni ona mene ne voli«, promrmljao je. »Ni onda, ni sad.«
»Kako možeš biti toliko siguran?« čula je sebe kako izgovora.
»Vjeruj mi na riječ.«
»Činila se prilično uzbuđena kad si se vratio.«
»Nisam se vratio zbog nje i to sam joj jasno dao do znanja. Uostalom, ta
osjeća privrženost jedino prema milijunima.«
»Mislila sam da ima svoj vlastiti novac.«
 »To nije ništa u usporedbi s mojim.«
Da, ovo je mogla zamisliti. Postojale su neke europske državice s manjim
godišnjim prihodima od Bradfordovih.
»Ti si ljubav moga života, bila sa mnom ili ne.« Kad ga je pogledala,
šokirana, samo je slegnuo ramenima. »Ne mogu promijeniti ono što se
dogodilo i znam da nema povratka... tražim samo da ne vjeruješ u sve ono što
vidiš, okej? Deset godina si u blizini ove obitelji, ali ja sam s njima, kao i s
onima koji ih okružuju, cijeli život. Zato si ti ona koju želim. Ti si stvarna. Nisi
u stanju biti što i oni, a to je jako, jako dobra stvar.«
Čekala je da još nešto kaže, a kad nije, vratila je pogled dolje na ruke.
Zbog nekog razloga srce joj je snažno tuklo, kao da stoji na samom rubu
litice. S druge strane, valjda i jest bilo tako – jer njegove su riječi prodirale u
njezin mozak i promiješale njezin mentalni špil.
Na način koji joj nimalo nije olakšavao.
»Plašiš me«, šapnula je.
»Zašto?«
Zato što nije željela povjerovati u njegove riječi pune očaja ovisnika.
»Nemoj se plašiti«, rekao je kad je ostala šutke. »Nikad nisam želio da se
bilo što od svega ovoga dogodi. A već se dugo želim iskupiti.«
Činilo se prikladnim to što su bili okruženi svim onim vazama s cvijećem
koje je punila. Dokaz njezina rada, njezine jedine svrhe boravka na imanju, bio
je podsjetnik na razlike koje će ih uvijek razdvajati.
A onda se svojski potrudila prisjetiti one fotografije i članka u Charlemont
Heraldu, o vjenčanju dvoje velikih južnjačkih nasljednika koji se udružuju u
feudalnom sporazumu. Sjetila se i dana i noći nakon što je doznala za Chantal,
svih onih sati patnje sve dok nije pomislila da će umrijeti.
Iako, u jednome je bio u pravu. Ponos joj je nalagao da nastavi raditi na
Easterlyju, i tako je protekla dvadeset četiri mjeseca bila na imanju takoreći
svakoga dana, osim nedjeljom. Lane se nije vraćao. Dvije godine... nije se
vratio da vidi Chantal.
Nije to bio bogzna kakav brak.
»Neka moja djela govore za mene«, rekao je. »Dopusti da ti dokažem da je
sve što govorim istina.«
 U glavi je čula zvonjavu mobitela, iznova i iznova. Odmah nakon prekida,
zvao ju je vjerojatno stotinu puta – katkad ostavljajući poruke, koje nikad nije
preslušala, a katkad i ne. Uzela je dva tjedna godišnjeg odmora odmah nakon
što je doznala, pobjegavši čak i sa svoje farme u Indiani, otišavši natrag na
sjeveroistok, u Plattsburgh, u jabučnjak njezine mladosti. Roditelji su bili
presretni, a ona je te dane provela brinući se zajedno s drugim radnicima na
farmi o jabukama sorte mcintosh.
Kad se vratila, on je već bio otišao.
Nakon nekog vremena telefonski pozivi su se prorijedili. I najzad se
prestala trzati svaki put kad bi se kakav automobil parkirao u prednjem
dvorištu.
»Molim te, Lizzie... reci nešto. Makar to bilo nešto što ne želim čuti...«
Zvuk blagog ženskog smijeha prekine ga i nagna ih oboje da okrenu glave
prema vratima koja su vodila u vrt. Greta je otišla, jedna vrata nisu bila
sasvim zatvorena, i kroz procijep je Lizzie mogla vidjeti par kako popločanom
stazom odlazi prema bazenu na suprotnom kraju.
Čak i pod prigušenim sjajem svjetiljki, bilo je jasno da je haljina koju je
žena imala bila briljantnocrvena, bogati nabori vukli su se po tlu. Pokraj nje,
visok muškarac u odijelu galantno joj je ponudio ruku i zurio u nju onom
vrstom pažnje koju bi čovjek ukazao kakvom slasnom jelu.
»Moja sestra«, nepotrebno je rekao Lane.
»Je li ono Samuel T.?« upitala je Lizzie.
»Koga briga.«
Vratila je pogled na Lanea. »Slomio si mi srce.«
»I zbog toga neopisivo žalim. Nije to bilo ono što sam želio, Lizzie, ni na
koji način. Tako mi Boga.«
»Mislila sam da si ateist.«
Bio je tih neko vrijeme, očima joj pretražujući lice. »Krstio bih se stotinu
puta ako treba. Naučio bih Bibliju napamet, poljubio prsten, učinio što god
poželiš – samo te molim...«
»Ne mogu natrag, Lane. Žao mi je. Jednostavno ne mogu.«
Zamukao je. A onda je, nakon dulje stanke, kimnuo. »U redu, ali smijem li
te samo nešto zamoliti?«
 Ne. »Da.«
»Samo me nemoj mrziti. U slobodno vrijeme i sam sebe već previše
mrzim.«

V rt je bio mirisan poput žene tek izišle iz kade, uređen besprijekorno

poput kakva salona, pružajući privatnost poput fakultetske knjižnice.
Što bi značilo da je zapravo bio poluprivatan. Brojni prozori Easterlyja
imali su pogled na diskretno osvijetljene, brižljivo njegovane lijehe bijeloga
cvijeća.
Srećom, Gin nije imala ništa protiv seksa u javnosti.
Dok se oslanjala o snažnu ruku Samuela Theodorea Logdea III., nije se
gnjavila prikriti osmijeh. »Koliko si već dugo s njom?«
»Kad smo došli ovamo? Prije sat vremena?«
Nasmijala se. »Dragi Samuele, zašto se, pobogu, uopće gnjaviš s takvim
ženama?«
»Zar postoji druga vrsta žena?«
Teško je bilo reći tko usmjerava koga u mračniji dio najzabačenijega kuta,
gdje su se cigleni zidovi spajali iza kućica za bazen. No bilo je to mjesto kamo
su se oboje uputili.
»Nisam znala da dolaziš«, rekla je posegnuvši da dotakne dijamante na
vratu... a onda je pustila da joj prsti kliznu dolje preko korzeta. »Potrudila bih
se obući gaćice.«
»Pokušavaš okrenuti novi list, je li?«
»Sviđa mi se kad mi ih skidaš. Naročito kad postaneš nestrpljiv pa ih
počneš trgati.«
»Nisam u ekskluzivnom klubu, međutim, zar ne?«
»Ne budi prost.«
»Ti si ta koja je spomenula donje rublje. Također ona koja je željela da
dođem ovamo s tobom. Osim ako ti, barem jednom, zbilja nije trebalo svježeg
zraka.«
Gin suzi oči prema njemu. »Baš si kopile.«
»Ne bih rekao, sudeći prema rječniku. Moji su roditelji bili u poštenom
braku kad sam začet.« Izvio je obrve. »Što, vjerujem, ne možeš reći za vlastitu
kćer, zar ne?«
Zastala je, jer stvari su se kretale smjerom koji joj nije odgovarao. »Sad si
pretjerao, Samuele. I to vrlo dobro znaš.«
»Malo mi je čudno da ti govoriš o tome što je primjereno. Zar se ne ševiš s
onim oženjenim partnerom iz moje odvjetničke tvrtke? Mislim da sam nedavno
nešto o tome načuo.«
Ah, to je, dakle, razlog ovakvom ponašanju.
»Ljubomoran?« otegnula je, a osmijeh joj se vratio.
»On te ne može zadovoljiti. Ne zadugo, i ne na način na koji mogu ja.«
Kad ju je ščepao, pustila ga je – i uživala kad su mu se ruke zakopale u
njezin struk, a usta zarobila njezine. Nije mu trebalo dugo da joj zadigne suknju
uz bedra i zadrži je tamo unatoč svim onim naborima.
Doduše, zalazio je pod metre tkanina još otkako je u svojoj četrnaestoj
počeo odlaziti na raznorazne balove.
Samuel T. je zastenjao kad se uvjerio da nije lagala o tome da nema ništa
ispod haljine, a prsti su mu bili grubi kad je prodirao u nju. Strast i potreba
koji su uslijedili bili su tako blaženo olakšanje od svega o čemu nije željela
razmišljati, seks je isprao njezina kajanja i tugu, pružajući joj ništa doli
zadovoljstvo.
Nije imala razloga glumiti orgazam, noktima uronivši u glatka ramena
njegova sakoa dok je dahtala. Njegova klasična kolonjska vodica Bay Rum
bila je toliko klasična da je zapravo on sam bio daleko ispred svoga vremena.
Kad mu se predala, bio je jedini muškarac kojeg je voljela – i jedini kojeg
nikad neće u potpunosti imati. Samuel T. bio je poput nje, samo još gori – duša
koja se nikad neće smiriti, čak i kad bude koračao utabanim stazama društvenih
očekivanja.
»Jebi me«, zapovjedila je o njegove usne.
Teško je disao, tijela kruta pod onim skupocjenim odijelom, spremna za
nju... ali umjesto da joj pruži ono što je željela, ustuknuo je korak unatrag,
spustio joj suknju i odsutno se u nju zagledao.
»Samuel?« rekla je.
Namjerno usporeno, podignuo je prste prema usnama i usisao ih. Onda je
prešao jezikom gore i dolje i između prstiju, ližući njezine sokove sa svoje
kože.
»Ne«, rekao je. »Ne bih rekao.«
»Molim.«
Samuel se prignuo bliže. »Vraćam se na zabavu tvog oca i sjest ću za
njegov stol. Ići ću još i dalje pa promijeniti raspored sjedenja, tako da
Veronica bude pokraj mene. Znat ćeš kad sam stavio ruke među njezine noge –
vidjet ćeš kako se ukočila i pokušava zadržati miran izraz lica dok joj budem
radio upravo ono što sam radio tebi. Promatraj joj lice, Gin. I znaj da ću je,
čim odemo, pojebati na prednjem sjedištu svog Jaguara.«
»Ne bi se usudio.«
»Kako rekoh, samo me gledaj, Gin.«
Kad joj je okrenuo leđa, poželjela mu je nešto baciti u glavu. Umjesto toga,
zaškrgutala je zubima. »Zar se ne zove Savannah?«
Dobacio joj je pogled preko ramena. »Kao da me briga za njezino ime?
Važno mi je samo... da ona nije ti.«
I s tim se riječima udaljio, uzdignute glave, uspravljenih ramena, a njegove
fine kožne cipele s patentom odjekivale su na stazi.
Obgrlivši se rukama, prvi put je zamijetila da je noć prohladna. Iako je
bilo dvadeset šest stupnjeva.
Nije mu trebala reći za onog odvjetnika, zaključila je. Doduše, tog je
gnjecavog čovječuljka i odabrala znajući da će Samuel T., prije ili poslije, za
njega doznati.
Barem je jedno bilo sigurno. Samuel T. će se vratiti. Njih dvoje kao da
nisu mogli predugo biti jedno bez drugoga.
A s vremenom, morat će mu reći i za Ameliju, pomislila je. Ali ne večeras.
Ni... u bliskoj budućnosti.
Dozna li taj tip da mu je skrivala kćer svih ovih godina?
Mogao bi je ubiti.
 JEDANAEST

N akon što je Lane napustio stakleni vrt, pomisao da se vrati na očevu

zabavu bila je krajnje neprivlačna, naročito kad je čuo onaj tihi gong
kojim je najavljeno da je večera poslužena. No imajući na umu da mu je druga
mogućnost bila otići do Edwarda...
»Lane?«
Preusmjerio je pogled prema lučnom prolazu koji vodi u blagovaonicu.
Visoka brineta u svijetlosivoj haljini stajala je pred jednim od antiknih
venecijanskih zrcala, prizor njezinih nagih ramena bio je dražestan, kako sleđa,
tako i sprijeda.
Mi o vuku, pomislio je. Ali nasmiješio se kad joj je prišao i poljubio joj
gladak obraz. »Sutton, kako si?«
Točnije bi bilo pitati: Otkud ti ovdje? Ona i njezina rodbina bili su
»neprijatelji«, vlasnici Destilerije Sutton, proizvođači čuvene etikete burbona
i alkoholnih pića Sutton – što nije značilo da on osobno ima bilo što protiv te
žene. Tradicionalno, međutim, svaki je pripadnik te krvne loze bio persona
non grata na Easterlyju... u razgovorima... u noćnim molitvama...
K tome, bili su navijači Sveučilišta Kentucky. Zato su na utakmicama nosili
plavo, a ne crveno.
E, to je već bilo nešto zbog čega se zapravo valja ražestiti.
Dok su se grlili, mirisala je poput bogatašice, što je i bila. Njezin profinjen
parfem lebdio je do njegovih nosnica kad se odmaknuo, baš kao što su ga
njezino savršeno tijelo i skupocjena haljina još jednom zabljesnuli kad je
trepnuo.
Ali nije to bilo zato što ga je privlačila. Bilo je to više kao da se sjetio
kakve slike iz muzeja ili primjerka Duesenberga.
»Nisam znala da dolaziš za vikend.« Nasmiješila se. »Drago mi je što te
vidim nakon toliko vremena. Dobro izgledaš.«
Smiješno, jer osjećao se usrano. »A ti, lijepa kao i uvijek.«
»Ostaješ li do Derbyja?«
Preko Suttoninih ramena, krajičkom oka opazio je kako Chantal ulazi u
blagovaonicu. Njezina do poda duga briljantnožuta haljina uklizala je zajedno
s njezinim držanjem koje je odavalo da joj se ni maslac ne bi rastopio u
ustima.
Samo dok se papiri ne potpišu, pomislio je.
»Lane?« potaknula ga je Sutton.
»Oprosti. Zapravo, moram se brzo vratiti u New York.« Na kraju krajeva,
one partije pokera neće se same od sebe odigrati. »Drago mi je da te vidim –
iznenađen sam što je to na očevoj večeri, ali svejedno mi je drago.«
Sutton kimne. »I sama sam pomalo iznenađena.«
»Došla si poslom?«
Otpila je gutljaj vina. »Mmm.«
»To je trebala biti šala.«
»Kaži, jesi li vidio...«
Kad je zamukla ne izgovorivši ime, nije bilo, još jednom, potrebe da
dovrši rečenicu s »Edwarda«. Zbog mnoštva razloga.
»Još nisam. Ali svratit ću do farme.«
»Znaš, Edward nikad ne dolazi u grad.« Sutton je još jednom potegnula
preko ruba čaše oštrog poput britve. »Znala sam ga često viđati prije nego...
pa, zajedno smo sjedili u odboru Sveučilišta Charlemont, iako sam navijačica
SK-a, i...«
Dok je žena govorila, imao je osjećaj da ga ne pokušava toliko informirati
o onome što je već znao, koliko da ponovno proživi razdoblje svog života za
čijim je gubitkom tugovala. Ovo nije bio prvi put da se zapitao što se doista
zbilo sa zlatnim dečkom njihove obitelji i ljupkom kćeri njihovih ljutih
protivnika.
»Nije li se ovo vratio sin razmetni?«
Zvuk očeva glasa bio je poput pucnja upozorenja, i Lane je prikrio
gnušanje otpivši gutljaj burbona.
»Oče.«
William Baldwine bio je gotovo njegove visine, iste tamne kose i plavih
očiju, iste čeljusti, istih ramena. Razlika je bila tek u pojedinostima vezanim uz
starenje, sjedinama na sljepoočnicama, naočalama od kornjačevine, borama na
čelu od desetljeća mrštenja. Nekako, međutim, ti pokazatelji godina nisu
utjecali na očevo držanje. Štoviše, kao da su samo još više isticali auru moći.
»Trebam li narediti da ti postave mjesto za stolom?« Iza onih naočala,
očeve oči promotrile su Laneovu odjeću onom vrstom prezira koja je bila
primjerenija za pseći izmet nasred salona. »Ili odlaziš?«
»Daj da promislim.« Lane je suzio pogled. »Ma koliko uživao u tome da te
ponizim ako sjednem za tvoj stol u ovoj košulji, morao bih biti u tvojoj blizini
najmanje tri slijeda. Tako da ipak mislim da ću otići.«
Lane je spustio Family Reserve na najbliži ormarić pa se naklonio Sutton,
koja je pak izgledala kao da bi radije pošla s njime nego ostala.
»Sutton, bilo mi je zadovoljstvo, kao i uvijek.« Pogledao je oca. »Oče,
jebi se.«
Kad je ta bomba bačena, prošao je kroz okupljene uzvanike, kimajući
političarima i pripadnicima visokog društva, onoj dvojici glumaca na čije se
serije na HBO-u zakvačio, te Samuelu T.-ju i njegovoj djevojci od
nanosekunde.
Izišao je u glavno predvorje, i bio gotovo kod ulaznih vrata kad je za njime
dotapkao par visokih potpetica.
»Kamo ćeš?« siknula je Chantal kad mu je ščepala ruku. »I zašto nisi
odjeven?«
»Ne tiče te se.« Otresao je njezin stisak. »Ni jedno ni drugo.«
»Lane, ovo je neprihvatljivo...«
»Te riječi nikad ne bi smjele izići iz tvojih usana, ženo.«
Chantal zatvori svoja savršeno iscrtana usta. Zatim duboko udahne, kao da
jedva uspijeva zatomiti gnjev. »Voljela bih provesti nešto vremena s tobom
večeras, da o svemu porazgovaramo, i raspravimo o... našoj budućnosti.«
»Jedina budućnost o kojoj bi trebala razmišljati jest koliko kofera Vuitton
ćeš morati spakirati da se odavde iseliš.«
Chantal naglo podigne bradu. »Govoriš gluposti.«
Prignuo se i stišao glas do šapta. »Znam što si učinila. Znam da nisi
>izgubila< dijete. Ako si željela zataškati taj svoj abortus, nisi smjela uzeti
jednog od obiteljskih vozača da te odveze u onu kliniku u Cincinnatiju.«
Kad je problijedjela, sjetio se točno gdje je bio kad ju je čovjek koji ju je
tamo odvezao navukao na tanak led.
 »Nemaš odgovor? Nećeš zanijekati?« prekorio ju je Lane. »Ili će to
uslijediti nakon što se stiša šok jer si otkrivena?«
Nastupio je muk, i znao je da važe mogućnosti, nastojeći prokljuviti koji će
pristup za nju biti najbolji.
»Što sam trebala?« najzad je rekla prigušenim glasom. »Ostavio si me
ovdje bez ikakva objašnjenja, bez potpore, bez novca, i nisam mogla s tobom
stupiti u kontakt.«
Pokazao je prema uljima na platnu i orijentalnim sagovima. »Da, jer ovo je
baš jebena zabit.«
»Napustio si me!«
»Zato je jedino rješenje bilo da ponovno dovedeš svoje tijelo u red i
pokušaš zavesti nekoga drugoga, je li? Pretpostavljam da je to bio razlog zašto
si to učinila – trebala si ponovno stati u tu tvoju veličinu 36, nisi li, draga moja
ženice?«
»Lane, ne misliš to što govoriš...«
»Ubila si nevino...«
Uto se iz salona pojavi Reginald sa srebrnim pladnjem prepunim
upotrijebljenih čaša. Jednom ih pogleda pa se vrati istim putem natrag, još se
jednom izgubivši u sad praznoj prostoriji.
Ah da, život na Easterlyju. Gdje je privatnost bila samo relativan pojam te
manje uobičajena od dijamanata, ali barem je znao da tom čovjeku može
vjerovati više nego vlastitoj obitelji.
Doduše, nije ništa naročito ni izgovorio.
»Ne kanim s tobom ovdje raspravljati«, zarežao je Lane. »A ti napuštaš
ovu kuću. Čim završi Derby, tvoje švercanje ovdje je gotovo.«
Chantal izvije jednu od savršenih obrva. »Možemo se razvesti ako želiš,
ali ne idem ja nikamo.«
»Nemaš pravo biti pod ovim krovom nakon što skineš taj prsten s prsta.«
Osmijeh koji mu je uputila sledio ga je do kosti. »To ćemo još vidjeti.«
Kimnula je prema ulaznim vratima. »Idi kamo god želiš, bježi. To je tvoj način,
nije li? Možeš biti siguran, međutim, da ću biti ovdje kad se vratiš.«
Lane suzi oči. Chantal je bila štošta, ali nije bila poremećena. Za takvo je
što bila previše okrenuta samopromociji.
 I piljila je u njega kao da je znala nešto što on nije.
Koji se vrag ovdje događao dok je izbivao?

T amo na farmi Red &Black, Edward je sjedio u starom kožnom naslonjaču

pred televizorom, koji je bio toliko star da je imao one antene što su
poput zečjih ušiju stršile s obiju strana ekrana veličine kutije za žitne
pahuljice. Soba u kojoj je sjedio bila je u polumraku, ali je sjajila –
zahvaljujući mnogobrojnim trofejima s utrka što su bili natrpani na policama za
knjige visokim do stropa.
Konjušarska brvnara imala je jednu spavaću sobu, kupaonicu s kadom na
nogarima, čajnu kuhinju i ovaj dio ovdje, što je bila knjižnica, radna soba,
dnevni boravak i salon – sve u jednome. Nije bilo drugoga kata, tek potkrovlje
krcato starim suvenirima s konjičkih utrka, i nije bilo garaže. Ukupna površina
u četvornim metrima bila je manja od blagovaonice na Easterlyju – a nakon što
se ovamo uselio, shvatio je koliko vrijedi imati gajbu dovoljno malenu da
možeš čuti i vidjeti gotovo sve. Tamo u palači, nikad nisi imao pojma tko je
još bio u toj kućerini, gdje su i što rade.
Za nekoga poput njega, čije su jedine ljubavnice bile noćne more, a
njegova osnovna zadaća pokušaj da spriječi vlastiti mozak da samog sebe ne
proždere, u skučenim odajama bilo je kudikamo lakše živjeti – naročito
otprilike u ovo doba godine. Silna je šteta što je bio dolje u Južnoj Americi
točno prije Derbyja, onomad kad je bio otet. Godišnjica njegove otmice zbog
pozamašne otkupnine uništila je ono što mu je oduvijek bio najdraži vikend u
godini.
Pogledao je na ručni sat i opsovao. Sad kad je sunce zašlo, večernji sati
maglovito su se vukli, minute su trajale poput stoljeća, baš kao i sekunde.
Njegov noćni zadatak? Nekako preživjeti do svitanja a da ne vrišti.
Kod njegova lakta, boca s votkom bila je gotovo do kraja ispijena. Počeo
je s pet kockica leda u visokoj čaši, koje su se dosad već otopile pa je u ovom
času pio čisti alkohol. Prošle je noći to bio džin. Preksinoć je popio tri boce
vina: dvije crvenoga i jednu bijeloga, iste etikete.
Tijekom početne, akutne faze svog »oporavka«, valjalo je naučiti dobre i
loše strane upravljanja bolom, pravilno uskladiti uzimanje tableta i hrane kako
ono divljanje živčanih impulsa uništena tijela ne bi bilo gore od torture koju je
podnio kad je svoje ozljede i zaradio. A taj se magisterij iz načina primjene
lijekova mogao lijepo primijeniti i na ovaj drugi, kronični dio »oporavka«.
Zahvaljujući metodi pokušaja i pogrešaka, koju je u početku primjenjivao s
bočicama tableta, bio je u stanju namjestiti stvari tako da postigne optimalan
učinak sedativa: svako bi popodne, oko četiri, nešto pojeo, a do šest, kad bi se
iz konjušnica razmiljeli zaposlenici, mogao bi početi piti na uglavnom prazan
želudac.
Ništa ne bi zapalilo njegovu gadnu narav brže od toga da mu netko stane na
put dok cuga...
Kad se začulo kucanje, posegnuo je za puškom pored votke Grey Goose, i
pokušao se prisjetiti koji je bio dan. Derby je bio prekosutra... znači, četvrtak.
Bio je četvrtak i neko doba nakon sumraka.
Dakle, to nije bila jedna od njegovih prostitutki kojima je plaćao da ga
opslužuju. One dolaze petkom. Osim ako ovaj tjedan nije dogovorio dvije – a
nije.
Dobro...? Ili možda ipak jest?
Posegnuvši za štapom, odgurnuo se od naslonjača i odvukao do prednjeg
prozora. Kad je razmaknuo zastore, puška u njegovoj ruci bila je mirna, ali
srce mu je žestoko tuklo. Iako mu je logika govorila da ovdje u Okrugu Ogden
nema kriminalaca koji bi ga tražili, i iako je bio svjestan toga da je siguran iza
svih ovih brava i sigurnosnih sustava koje je dao ugraditi, i unatoč
četrdesetmilimetarskoj cijevi u njegovoj ruci... mozak mu je bio trajno
reprogramiran.
Kad je vidio tko je, namrštio se i spustio oružje. Otišavši do vrata, skinuo
je lanac, otključao tri brave i pomaknuo zasun, pa otvorio, a šarke su
zaskvičale poput miševa – još jedan upozoravajući mehanizam.
»Pogrešna mušterija«, suho je promrmljao sićušnoj plavuši u iznošenim
trapericama i čistoj majici na bretele. »Naručujem samo brinete. U balskim
haljinama.«
Razlog je, dakako, želio zadržati za sebe.
Namrštila se. »Kako molim?«
»Uzimam samo brinete. I trebaju biti propisno odjevene.«
Želio je dugačku tamnu kosu koja se na krajevima kovrča, haljinu što
doseže do podnih dasaka, i morale su se namirisati Must de Cartierom. Oh, i
držati jezik za zubima. Nije im bilo dopušteno ni zucnuti dok ih je jebao: iako
su kurve mogle izgledati gotovo baš kako treba, krhka bi se iluzija raspršila
onog trena kad njihov glas ne bi zazvučao kao glas žene koju je želio, ali koju
nije mogao imati.
Dovoljno je bilo što se mučio održati erekciju – štoviše, ukrutiti se mogao
jedino ako bi vjerovao u laž onoliko koliko je bilo potrebno nabijati do
orgazma.
Žena što je stajala na njegovu kućnom pragu stavila je ruke na bokove.
»Mislim da nemam blage o čemu govorite. Ali znam da sam na pravom mjestu.
Vi ste Edward Baldwine, a ovo je Red &Black?«
»Tko si ti?«
»Kći Jeba Landisa. Shelby. Shelby Landis.«
Edward sklopi oči. »Ma boga ti?«
»Voljela bih da u mojoj prisutnosti ne spominjete uzalud ime Gospodnje.
Hvala vam.«
Malo je rastvorio vjeđe. »Što želiš?«
»Otac mi je mrtav.«
Edward se usredotočio negdje iznad njezine glave, na mjesec što se
uzdizao nad konjušnicom C. »Želiš li ući?«
»Ako sklonite to oružje, želim.«
Zataknuo je pušku o pojas traperica i uzmaknuo korak unatrag. »Jesi li za
piće?«
Kad je ušla, shvatio je koliko je zapravo niska. A težila je, uvrh glave,
četrdeset kilograma – i to mokra do kože i s plastom sijena u rukama.
»Ne, hvala. Ne podnosim alkohol. Ali dobro bi mi došlo poslužiti se
vašim zahodom. Put je bio naporan.«
»Tamo je.«
»Najljepša hvala.«
Provirio je kroz vrata. Kamionet kojim se očito dovde dovezla, bogzna
odakle, bio je parkiran s lijeve strane, motor se i dalje čuo nakon što ga je
ugasila.
Kad je zatvorio teška vrata i vratio se proceduri ponovnog zaključavanja,
začuo je vodu iz vodokotlića u stražnjem dijelu kuće pa puštanje vode iz
slavine. Trenutak poslije, djevojka se pojavila i prišla policama da razgleda
trofeje.
Edward se vratio svom naslonjaču, kriveći lice dok se namještao. »Kad?«
upitao je dok je točio ostatak votke u čašu.
»Prije tjedan dana«, odvratila je ne pogledavši ga.
»Kako?«
»Pregazio ga je konj. Ustvari, liječnici kažu da ga je izdalo srce, ali uzrok
je taj. I vi ste tako nastradali?«
»Nisam.« Otpio je veliki gutljaj. »Onda, što ćeš ovdje?«
Sad se okrenula. »Moj je otac uvijek govorio da dođem ovamo i potražim
vas ako mu se nešto dogodi. Rekao je da mu dugujete. Nikad nisam pitala za
što.«
Edward ju je dugo promatrao. »Koliko ti je godina? Dvanaest?«
»Dvadeset dvije.«
»Isuse, mlada si...«
»Pazite na jezik u mojoj blizini.«
Morao se nasmiješiti. »Ista si tvoj stari, znaš?«
»Tako kažu.« Vratila je ruke na bokove. »Ne tražim milostinju. Treba mi
krov nad glavom i posao. Dobra sam s konjima, baš kao i moj otac, i gadna s
ljudima – tako da ste unaprijed upozoreni što se toga tiče. Nemam novca, ali
leđa su mi snažna i ne bojim se ničeg. Kad mogu početi?«
»Tko kaže da mi treba pomoć?«
Namrštila se. »Moj je otac tako rekao. Kazao je da vam sigurno treba
dodatna pomoć.«
Red &Black bio je golem projekt, i ruka više uvijek je bila dobrodošla.
Ali Jeb Landis je bio kompliciran dio prošlosti – a samim tim i njegova kći.
Pa ipak... »Što znaš raditi?«
»Nije baš nuklearna fizika čistiti štale, održavati konje u formi, nadgledati
gravidne kobile...«
Odmahnuo je rukom na njezine riječi. »Dobro, dobro, dobila si posao. A
ponašam se kao papak samo zato što, poput tebe, više ne trpim ljude. Ima jedan
slobodan apartman pokraj Moeova, u konjušnici B. Možeš se tamo useliti.«
»Pokažite mi put.«
 Edward je zagunđao dok se podizao i namjerno je sa sobom ponio i čašu
kad ju je poveo prema vratima. »Zar ne želiš znati koliko ću te plaćati?«
»Bit ćete pošteni. Moj otac je rekao da vam nepoštenje nije u prirodi.«
»To je velikodušno od njega.«
»Teško. A on je poznavao ljude i konje.«
Dok je Edward još jednom prolazio kroz proceduru otključavanja, osjetio
je kako ga promatra, i to je mrzio. Njegove su ozljede bile posljedica pakla
koji bi najradije zadržao za sebe.
Prije nego što ju je pustio iz brvnare, zagledao se u nju. »Postoji samo
jedno pravilo.«
»A to je?«
Zbog nekog razloga, pomno je proučio crte njezina lica. Tjelesno nije
imala ništa očevo – osim sitne građe. Shelby – ili kako li se već zvala – imala
je oči svijetle, ne tamne. A koža joj nije bila gruba. Još uvijek. K tome, nije
zaudarala na konjski znoj, iako će se i to promijeniti.
Glas joj je, međutim, bio Jebov. Zvonkost je bila obojena čistom snagom.
»Ne približavaj se mom pastuhu«, rekao je Edward. »Opak je do srži.«
»Nebekanzer.«
»Znaš za njega.«
»Moj je otac znao reći da je u žilama toga konja benzin, a u očima
kiselina.«
»Aha, onda znaš za moga konja. Ne približavaj mu se. Nemoj čistiti njegov
boks i ne prilazi mu ako je na ispaši, i nikad, baš nikad ne prebacuj ništa preko
vratnica njegova boksa ako želiš to sačuvati. Što uključuje i tvoju glavu.«
»Tko se brine o njemu?«
»Ja.« Edward odšepa u noć, a zbog teškog, vlažnog zraka imao je dojam da
ne može disati. »I nitko drugi.«
Kad je pokušao – neuspješno – duboko udahnuti, pitao se je li onim pustim
liječnicima promaknula kakva unutarnja ozljeda. S druge strane, možda je
osjećaj gušenja izazvao prizor ove sićušne djevojke u blizini toga zlopakog
crnog pastuha. Mogao je samo zamisliti što bi joj Neb mogao učiniti.
Krenula je ispred njega i dograbila naprtnjaču sa suvozačeva mjesta u
kamionetu. »Vi ste, dakle, ovdje glavni.«
 »Nisam. Moe Brown. Sutra ćeš ga upoznati. On će ti biti šef.« Edward se
uputi prema konjušnicama. »Kako rekoh, apartman pokraj njegova je
namješten, ali ne znam kad je netko tamo živio.«
»Spavala sam u štalama i na klupama u parkovima. Krov nad glavom mi je
sasvim dovoljan.«
Letimice ju je pogledao. »Tvoj otac... bio je dobar čovjek.«
»Ni bolji ni gori od ostalih.«
Bilo je nemoguće ne zapitati se tko je bila majka ove žene – ili, kako bi
itko mogao izdržati s Jebom toliko da mu rodi dijete: Jeb Landis bio je
legenda, trenirao je više šampiona od bilo koga drugoga, živog ili mrtvog.
Također je bio i pijandura, ološ s ovisnošću o kocki, velikom poput njegove
mržnje prema ženama.
Jedina stvar koja nije brinula Edwarda bila je hoće li se ova Shelby znati
pobrinuti za sebe. Ako je uspjela preživjeti život s Jebom? Rad u smjeni od
osamnaest sati na farmi bit će joj mačji kašalj.
Kad su dospjeli do štale B, vanjska senzorska svjetla su se upalila i konji
su se unutra uskomešali, udarajući kopitima i rzajući. Ušavši kroz bočna vrata,
prošao je mimo Moeova ureda i skladišta pa je poveo stubama što su se
uzdizale do onoga što je nekoć bio sjenik, koji se protezao punom duljinom
masivnih krovnih greda. Negdje u sedamdesetima, prostor je prenamijenjen u
dva apartmana, a Moe je imao onaj prednji s pogledom na rijeku.
»Pođi prva i čekaj me na vrhu«, procijedio je. »Trebat će mi malo dulje.«
Shelby Landis krenula je stubama onom vrstom koraka u kojem je nekoć
uživao, ali ga nikad nije cijenio, i imao je dojam da mu treba sto tisuća godina
da joj se pridruži na gornjem katu.
A dotad, već je ostao bez daha u tolikoj mjeri da je pištao poput probušene
gume.
Okrenuvši joj leđa, uočio je da nema svjetla pod Moeovim vratima, ali
ionako nije kanio gnjaviti čovjeka nikakvim upoznavanjem. Kako se Derby
održava za manje od četrdeset osam sati, čovjek je, uz pretpostavku da je kod
kuće, vjerojatno u nesvijesti.
Naročito kad se uzme u obzir da će jedno od njihovih grla možda morati
povući iz utrke.
Kad je Edward okrenuo kvaku na vratima drugoga stana, nije znao što će
budu li zaključana. Nije imao pojma gdje bi mogli biti ključevi...
Vrata su se širom otvorila, podsjetivši ga da je bio u manjini paranoika
ovdje na farmi. Prekidač za svjetlo bio je lijevo na zidu, i kad ga je pritisnuo,
s olakšanjem je utvrdio kako mjesto ne vonja suviše na vlagu te da je tamo bio
kauč, naslonjač, stol i majušna kuhinja, u usporedbi s kojom je ona njegova
izgledala restoranska.
»Je li otac ikad rekao za što mu dugujem?« upitao je dok je šepajući
krenuo prema mračnom prolazu.
»Ne, ali Jeb nije bio čovjek od previše riječi.«
Pritisnuvši i drugi prekidač, otkrio je da... Aha, tu je i spavaća soba i
kupaonica.
»Evo što imaš«, rekao je okrenuvši se i osjetivši iscrpljenost dok je mjerio
razdaljinu do vrata.
Četiri i pol metra.
Mogli su biti i kilometri.
Prišla mu je. »Hvala na pruženoj prilici.«
Ispružila je ruku i susrela njegov pogled... i načas, osjetio je emociju
različitu od crva gnjeva koji je kiptio i gorio u njegovu želucu zadnje dvije
godine. Nije znao kako je opisati – tužno je bilo to, međutim, da nije bio
siguran je li ova promjena bila dobrodošla.
Postojala je izvjesna bistrina u njegovu jednostrano agresivnom principu
djelovanja.
Pustio je da njezin dlan ostane visjeti na povjetarcu dok je vukao tijelo
prema izlazu. »Vidjet ćemo hoćeš li mi poslije zahvaljivati.«
Iznenada, pomislio je na cijelu onu stvar s kletvama i nepodnošenjem
alkohola. »O, i još jedno pravilo – ako su mi zastori navučeni, ne gnjavi me.«
Samo mu je još trebalo da otkrije kako nateže lake žene. I još im za to
plaća. Mogao je zamisliti taj razgovor.
»Da, gospodine.«
Kimnuo je i zatvorio vrata. Zatim je polako, oprezno, izveo svoj silazak.
Istinu govoreći, Jeb Landis, kakav bio da bio, onaj je koji ga je izvukao ih
mrtvih. Da nije bilo njegova oštra udarca nogom u dupe, samo nebo zna bi li
Edward i dalje bio na ovom planetu. Bože, mogao se sjetiti kao da je bilo
jučer kad mu je trener došao u posjet u one toplice. Unatoč tome što je Edward
izričito zabranio posjete, bez iznimaka, Jeb se uspio provući pored bolničarki
i umarširati u njegovu sobu.
Poznavali su se više od desetljeća prije tog upada, zahvaljujući
Edwardovu zanimanju za trkaće konje, kao i tome da ih je posjedovao, te
njegovoj prijašnjoj težnji da u svemu bude najbolji, što je značilo da postoji
samo jedan čovjek kojeg je želio za trenera svojim grlima.
Nikad mu nije bilo ni na kraj pameti, međutim, da će taj tip na kraju ispasti
neka vrsta njegova spasitelja.
Jebova uloga Isusa bila je kratka i jezgrovita, ali pokazala se, do određene
mjere, učinkovitija od svih moljakanja i utješnih držanja za ruku. A onda,
godinu dana nakon što se Edward ovamo preselio, odbacio poslovno odijelo i
odlučio da će mu ovo biti život, Jeb mu je kazao da napušta Red &Black i
odlazi u Kaliforniju.
Vjerojatno zato što su ga kladioničari u Chicagu željeli raskomadati.
U svim tim godinama, prije i nakon otmice, tema o Jebovim eventualnim
potomcima nikad se nije našla na tapetu. Ali, da, naravno, primit će njegovu
kćer.
I, srećom, izgledala je kao da se zna pobrinuti za sebe.
Tako da će, zapravo, jeftino proći s otplatom duga.
Barem je tako rekao sebi te prve večeri.
Ispostavilo se da to nije bilo točno, međutim... ni blizu.
 DVANAEST

K oštalo me je sto tisuća dolara da sjedim pored tebe.«

Dok se Gin igrala s hranom antiknom vilicom Tifanny s uzorkom
krizanteme, jedva je čula riječi izgovorene u njezino desno uho. Bila je odveć
zauzeta fokusiranjem kroz kristalnu čašu na buket ispred sebe. Samuel T. bio
joj je slijeva, te je perifernim vidom mogla otužno pratiti njega i njegov
curetak, Veronicu / Savannah.
»Tako da bi barem mogla sa mnom razgovarati.«
Stresla se i pogledom okrznula grozomornog Richarda Pforda IV. Čovjek je
bio isti kao i u djetinjstvu: visok i suhonjav, očiju koje bi mogle rezati staklo i
sumnjičave naravi koja se kosila s njegovim zavidnim položajem na društvenoj
ljestvici Charlemonta. Sin Richarda Pforda III. bio je jedini nasljednik tvrtke
Pford Liquor and Spirits Distributours, nacionalne mreže koja je vinom,
pivom, burbonom, džinom, votkom, šampanjcem, viskijem, i tako dalje, punila
police barova i trgovina diljem Amerike.
Što je značilo da je sebi itekako mogao priuštiti posebno mjesto za stolom
svake večeri u tjednu i dvaput nedjeljom.
Plivao je u milijunima – a ljudi još nisu ni počeli umirati u njegovoj
obitelji.
»Očevi poslovi nisu moji«, dočekala je. »Pa se čini da si uzalud potratio
novac.«
Otpio je gutljaj vina iz čaše. »A još kad pomislim da je sve to otišlo u
košarkaški program SC-a.«
»Nisam znala da si navijač.«
»Nisam.«
»Nije ni čudno da se ne slažemo.« SK. Trebala je znati. »Uostalom, nisam
li čula da si se oženio?«
»Tračevi o mojim zarukama bili su uvelike pretjerani.«
»Teško mi je to i zamisliti s obzirom da si tako široke ruke.«
Tamo s lijeve strane, Veronica / Savannah trznula se u stolcu, njezine
umjetne trepavice su zatreptale, čeljust je razjapila dolje do tanjura. Kad su
njezine kontaktne leće u boji poletjele prema Samuelu T.-ju, taj je pizdun
ležerno obrisao usta svojim ubrusom od damasta.
Samuel T. nije pogledao svoju djevojku, međutim. Ma kakvi – zurio je
preko onog buketa ruža ravno u Gin.
Kujin sin.
Gin se namjerno okrenula Richardu i nasmiješila. »Pa, oduševljena sam
tvojim društvom.« Richard je kimnuo i nastavio rezati svoj filet mignon.
»Tako je već bolje. Molim te, samo nastavi.«
Gin je govorila glatko, iako nije imala blage veze što joj izlazi iz usta. Ali
Richard je i dalje kimao i odgovarao joj, pa je zasigurno obavljala dobar
posao društvenog dodvoravanja – doduše, bila riječ o dosadnim razgovorima
ili orgazmima s muškarcem za kojeg joj se živo fućkalo, njezina je gluma bila
besprijekorna.
Pa ipak, bila je potpuno svjesna svega što je Samuel T. radio. Bolno.
Njegove su oči plamtjele dok su je gledale, A cijelo to vrijeme, baš kao
što je i obećao, fufica pokraj njega mučila se ostati pribrana.
»... čuvam se za tebe«, izjavio je Richard.
Gin se namrštila, tu osobitu kombinaciju slogova registrirala je unatoč
svojoj zaokupljenosti. »Što si rekao?«
»Bio sam spreman na ženidbu, ali onda sam se nagodio s tvojim ocem. I
zato sam razvrgnuo zaruke.«
»Nagodio si se s mojim o... Ma, o čemu ti?«
Richard se hladno nasmiješio. »Tvoj otac i ja postigli smo dogovor o
budućnosti. U zamjenu za ženidbu s tobom, spreman sam odobriti izvjesne
pogodne uvjete za tvrtku Bradford Bourbon.«
Gin trepne. Potom zatrese glavom. »Nisam dobro čula.«
»Da, jesi. Čak sam kupio i dijamant.«
»Ne, ne, ne – stani malo.« Bacila je dolje ubrus, iako nije dovršila s jelom,
kao ni ostalih trideset i jedna osoba za stolom. »Ne udajem se za tebe ni za
bilo koga drugog.«
»Zbilja.«
»Prilično sam sigurna da si >kupio< mjesto za ovim stolom. Ali nitko me
neće ni na što natjerati, dovraga, a to uključuje i mog oca.«
 Bilo je zapravo jadno što uopće nije dovodila u pitanje bi li je njezin dragi
stari tatica mogao prodati kako bi povećao cijenu obiteljskih dionica.
Richard je slegnuo ramenima pod svojim finim sakoom. »To ti misliš.«
Gin je pogledala dolje niz stol, na Williama Baldwinea, koji je sjedio na
čelu s apsolutnim autoritetom, kao da ga prijestolje uzdiže od poda dok su svi
okupljeni njegovi podanici.
Tip nije osjetio njezino šibanje pogledom pa je bio nesvjestan da je ta
bomba bačena – ili je možda ovako i planirao stvari, znajući da Richard neće
biti u stanju držati jezik za zubima, a ona će se suzdržati od scena zbog
prisutnih svjedoka.
I, dovraga, otac je bio u pravu. Koliko god željela skočiti i udariti u dreku,
nije kanila na takav način ukaljati ime Bradfordovih – zasigurno ne dok su u
prostoriji Sutton Smythe i njezin otac Reynolds.
Preko puta, s lijeve strane, stenjanje je bilo prikriveno blagim
kašljucanjem.
Gin prebaci pogled s oca na Samuela T.-ja, na što je odvjetnik smjesta
izvio obrvu... i poslao poljubac u njezinu smjeru.
»Da, možete odnijeti njezin tanjur«, čula je Richarda kako govori konobaru
u livreji. »Dovršila je...«
»Molim?« Gin se okrene prema Richardu. »Ali nemaš pravo...«
»Pozdravljam tvoj manjak apetita, ali nemojmo izazivati sudbinu, može?«
Richard kimne konobaru. »I neće pojesti desert.«
Gin se nagne prema muškarcu i nasmiješi. Potom šapne: »Nemoj se
zanositi. Sjećam se dana kad si u gaćice trpao čarape. I to dva para, jer ti
jedan nije bio dovoljan.«
I Richard se smiješio. Jednako tihim glasim, uzvratio je: »Ne pretvaraj se
da imaš ikakvo pravo glasa.«
»Samo me gledaj.«
»Radije ću te čekati.« Naslonio se i zabljesnuo je samozadovoljnim
izrazom muškarca koji ima kraljevski fleš u ruci. »Nemoj da dugo čekam,
međutim. Vrijednost karata na tvom prstenu svakim satom opada.«
Ubit ću te, pomislila je dok je gledala u oca. I neka mi Bog pomogne, ali
jebeno ću te ubiti.
 ad je Lizzie skrenula sa seoske ceste, zemljani prilaz kojim je krenula

K presijecao je polja kukuruza, jedva širok za njezinu Toyotu Yaris. Stabla

su čuvala stražu s obiju strana, ne u urednom drvoredu, nego izrasla
nasumično, uzorkom potaknutim prirodom, a ne motikom krajobraznog
arhitekta. Nad glavom, goleme su se krošnje spajale oblikujući nadstrešnicu
koja je u proljeće bila jarkozelena, ljeti boje smaragda, u jesen žuta i
narančasta, a zimi poput kostura.
Obično bi se ovdje počela opuštati. Tih je nekoliko stotina metara do
njezine kuće bilo njezina dekompresijska komora i često bi pomislila da je to
bio jedini razlog zašto je bila kadra spavati nakon naporna dana provedena na
Easterlyju.
Ali ne i večeras.
Štoviše, željela se osvrnuti da se uvjeri kako nitko nije iza nje na stražnjem
sjedištu automobila. Doduše, tamo otraga nije se mogao smjestiti nitko krupniji
od dvanaestogodišnjeg djeteta, ali svejedno. Imala je osjećaj kao da je netko
prati. Progoni. Kao da je orobljena... iako joj je novčanik ostao u torbici i bila
je, zapravo, sama u svojoj krntiji.
Njezina je farmerska kuća bila klasična američka, upravo ono što biste
vidjeli na plakatu za televizijski film čija se radnja odvija tijekom vikenda za
Četvrti srpnja: bijela, sa svih strana okružena trijemom koji je imao svoje
lonce s maćuhicama, naslonjače i klupu za ljuljanje. Prijeko potreban dimnjak
od crvene opeke, kao i sivi, kosi krov od škriljevca bili su izvorni, još iz
godine izgradnje, 1833. A šlag na kraju? Golemo javorovo stablo što je
pružalo zaklon za ljetnih vrućina, ali i od hladnog zimskog vjetra.
Parkirala je pod javorom, što je bilo najbliže onome što je imala umjesto
garaže, i izišla. Iako Charlemont teško da je bio Manhattan, razlika u buci bila
je neusporediva. Ovdje su bile gatalinke i krijesnice, koje nisu imale što za
reći, i velika ušara koja je počela stražariti nad štagljem otraga prije kojih
dvije godine. Nije bilo brujanja s autoceste. Ni sirena hitne pomoći. Ni
zalutalih taktova bluegrass glazbe iz parka dolje uz rijeku.
Zatvorivši vrata, zvukovi su bili pojačani tamom, i laknulo joj je kad je
krenula naprijed i aktivirala senzorska svjetla postavljena s obiju strana
sjajnih crvenih ulaznih vrata. Njezine su čizme strugale uz pet škripavih stuba,
a vrata s mrežicom dočekala su je škripanjem šarki. Sigurnosna brava bila je
od mjedi, i relativno nova – ugrađena 1942.
 Unutra je bilo mračno kao u grobu i kad se suočila s prazninom, poželjela
je da ima psa. Mačku. Zlatnu ribicu.
Pritisnuvši prekidač za svjetlo, trepnula je kad je ugodnu prostoriju
osvijetlila mekana žućkasta svjetlost. Pokućstvo nije bilo ni blizu nalik onom
kod Bradfordovih. Ako je u njezinoj kući nešto bilo antikno, bilo je to zato jer
je bilo korisno, i jer su to izradili ovdašnji obrtnici: stara košara od šiblja,
nekoliko izblijedjelih, mekanih prekrivača koje je objesila na zidove,
naslonjač za ljuljanje, klupa od borovine pod prozorom, glave starih motika i
lopata koje je pronašla na svojoj njivi pa ih sama uokvirila i objesila. Imala
je, k tome, i kolekciju glazbala, uključujući i nekoliko violina, mnoštvo vrčeva,
pokoji washboard,7 i najveće blago – pianino Price &Teeple iz 1907.
Napravljen od poprečno ispiljene hrastovine, s nevjerojatnim bakrenim
žicama, pedalama i okvirom, tog je starog momka pronašla kako trune u nekom
štaglju u zapadnom dijelu države ta ga dala restaurirati.
Njezina je majka govorila da je kuća etnografski muzej, a Lizzie je
smatrala da to i nije daleko od istine. Bilo je nešto silno utješno u toj sponi s
naraštajima žena i muškaraca koji su obrađivali zemlju, borili se da prežive, i
to umijeće prenosili na svoje potomke.
A danas? Sve se vrti oko 3G, 4G, LTE-a i što manjih i bržih računala i što
pametnijih telefona. Aha, jer to je kulturna i časna baština koju valja ostaviti
svojoj djeci: ono kad se naguravaš u redu za novi iPhone dok ti je u ruci
Starbucks, a vrijeme kratiš online blogom o nečemu besmislenom.
Tamo u kuhinji iz četrdesetih – koja je bila u tom stilu ne zato što je otišla
do Ikeje i Williams-Sonome da kupi nešto slično, nego jer je to bilo ono što je
zatekla u kući kad je kupila imanje prije sedam godina – odškrinula je
zamrzivač i zabuljila se u ostatke pite od piletine koju je ispekla u ponedjeljak
navečer.
Bila je primamljiva kao i pločica uzorka za boju podgrijana u tavi.
Kad joj je mobitel zazvonio, pogledala je preko ramena tamo gdje je
odložila torbu u hodniku.
Pusti, rekla je sebi. Samo...
Čekala je dok se zvonjava nije utišala, onda pričekala još malo da vidi
hoće li zazvoniti opet – sukladno teoriji da će, ako je iskrsnulo nešto hitno s,
primjerice, njezinom majkom, odmah uslijediti novi poziv. Ili barem cvrkutavi
ton koji bi je obavijestio da ima novu glasovnu poruku.
 Kad nijedno nije uslijedilo, otišla je i stala preturati po torbici. Nije bilo
poruke. Broj je bio nepoznat, ali predbroj je bio poznat: 917.
New York. Mobitel.
Imala je tamo prijatelje koji bi je zvali s toga pozivnog broja.
Ruka joj se tresla kad je otvorila popis poziva pa pritisnula tipku za
zvanje.
Odgovor je stigao prije nego što je prvi put zazvonilo. »Lizzie?«
Oči su joj se sklopile kad je Laneov glas prodro u njezino uho pa
prostrujao cijelim tijelom.
»Halo?« rekao je. »Lizzie?«
Bilo je mnoštvo mjesta kamo je mogla sjesti u dnevnoj sobi ili u kuhinji –
stolci, klupe, kauči, čak i robusni stolić. Umjesto da iskoristi bilo što od
navedenoga, naslonila se na zid i pustila da joj stražnjica klizne dolje na pod.
»Lizzie? Ti si?«
»Jesam.« Naslonila je čelo na ruku. »Ovdje sam. Zašto zoveš?«
»Htio sam provjeriti jesi li sigurno došla kući.«
Bez nekog valjanog razloga, suze joj navru u oči. Uvijek je ovo radio. Još
dok su bili zajedno, bez obzira na to kad bi otišla, on bi nazvao čim bi ušla
kroz vrata. Kao da je imao tajmer na mobitelu.
»Ne čujem zabavu«, rekla je. »U pozadini.«
»Nisam u kući.«
»Gdje si?«
»U Staroj pecari. U spremištu bačava.« Začulo se neko komešanje, kao da
je i sam sjeo. »Nisam odavno bio ovdje. Isto miriše. Isto izgleda.«
»Nikad nisam tamo bila.«
»Svidjelo bi ti se. To je mjesto baš po tvom guštu – sve je jednostavno,
funkcionalno i ručno izrađeno.«
Pogledala je po svojoj dnevnoj sobi, onda se usredotočila na prvu lopatu
koju je pronašla na onim njivama gdje je svake godine sadila kukuruz. Stvar je
bila stara i zahrđala, i njoj prelijepa.
U tišini što je uslijedila prožeo ju je osjećaj kao da je s njom, ovdje u sobi.
»Drago mi je da nisi prekinula vezu«, najzad je rekao Lane.
 »Da barem mogu.«
»Znam.«
Pročistila je grlo. »Cijelim putem do kuće razmišljala sam o onome što si
mi rekao. Razmišljala sam o tome kako si izgledao dok si mi govorio.
Razmišljala sam... o tome kako je bilo nekad.«
»I?«
»Lane, čak i da mogu prijeći preko svega – a ne kažem da mogu – što točno
želiš od mene?«
»Što god si mi voljna dati.«
Prasnula je u napet smijeh. »To je bilo iskreno.«
»Imam li još jednu šansu? Jer odmah ću ti reći – ako postoji i najmanja
šansa da ćeš me primiti natrag, ja...«
»Prestani«, dahnula je. »Samo... prestani.«
Kad jest, povukla je kosu, čupajući je toliko snažno da su joj se oči još
više zasuzile. Ili je razlog tomu bilo nešto drugo.
»Da se barem nisi vratio kući«, čula je sebe kako govori. »Da barem...
umalo sam te preboljela, Lane. Počela sam ponovno disati, živjeti. Stvarno... a
sad, evo te, govoriš sve ono što želim čuti, i gledaš me kao da to zaista misliš.
Ali ne želim se vratiti. Ne mogu.«
»Onda krenimo dalje.«
»Kao da je to lako.«
»Nije. Ali bolje i to nego ništa.«
Kad se tišina ponovno rastegnula, imala je potrebu progovoriti, podrobnije
objasniti, do u tančine. Ali dok su se riječi sudarale u njezinoj glavi, odustala
je od borbe.
»Nije bilo noći ni dana a da nisam pomislio na tebe, Lizzie.«
Isto je vrijedilo i za nju, ali nije mu željela dati tu vrstu oružja protiv sebe.
»Što si radio cijelo ovo vrijeme tamo gore?«
»Ništa. I ozbiljno ti to govorim. Živio sam s prijateljem, Jeffom... pio,
igrao poker. Čekao, nadao se da ću dobiti priliku da s tobom porazgovaram.«
»Dvije godine.«
»Čekao bih i deset.«
 Lizzie prestane s navlačenjem kose. »Molim te, nemoj mi to raditi.«
»Želim te, Lizzie.«
Kad su njegove riječi sjele na svoje mjesto, srce joj je toliko snažno tuklo
da je u grudima i na licu mogla osjetiti kako joj se povisio krvni tlak.
»Nikad te nisam prestao željeti, Lizzie. Misliti na tebe. Željeti da si sa
mnom. Kvragu, imam dojam kao da sam u vezi s duhom. Vidim te neprestano
na ulicama New Yorka, kad neka plavuša prođe pored mene pločnikom –
možda zbog načina kako je počešljala kosu, ili sunčanih naočala, ili boje
traperica. Vidim te u snovima svake noći – toliko si stvarna da te mogu
dotaknuti, osjetiti, biti s tobom.«
»Moraš s time prestati.«
»Ne mogu, Lizzie... Ne mogu.«
Sklopivši oči, stala je plakati u samoći svoga skromnog kućerka, onog koji
je kupila i gotovo već otplatila, najboljeg podsjetnika na to zašto joj u životu
ne treba muškarac, ni sad ni ikad.
»Plačeš li?« šapnuo je.
»Ne«, protisnula je nakon jednog trenutka. »Ne plačem.«
»Lažeš li?«
»Da. Lažem.«
 TRINAEST

D ok je Lane zurio preko stare destilerije koju je izgradio jedan od

njegovih predaka, znao je da je, što se tiče promila alkohola u krvi, još
uvijek unutar onih dopuštenih granica za upravljanje vozilom, ali da to neće
potrajati. Uz bok mu je bila boca No.15 koju je uzeo iz kartonske kutije, a iako
još uvijek nije skinuo čep, imao je namjeru iskapiti tu stvar do dna.
Posvuda oko njega bio je mrak, i bio je iznenađen što su brava i sigurnosni
sustav imali iste šifre kao i prije. Onda opet, i provalio bi da je morao. Nešto
ga je silno ovamo privlačilo... kao da će poveznica s obiteljskim počecima na
jedan način popraviti trenutačno stanje.
Znao je da bi trebao ostaviti Lizzie na miru.
»Oprosti«, promrmljao je. »Želio sam ti izreći samo prave riječi. Učiniti
prave stvari, a znam da mi ne ide. Kao ni prije. Dovraga, Lizzie.«
Naherio je glavu u stranu i uglavio telefon između uha i ramena. Uzevši
burbon, otvorio je bocu i prinio je ustima.
Živog ga je izjedala pomisao da ju je opet natjerao u plač.
»Piješ li?« upitala je.
»Ili to, ili ću lupati glavom o zid dok ne prokrvari.«
Kad je izdahnula, on je drugi put potegnuo. Pa treći.
Kad je prestao gutati, a vatra u njegovu grlu jenjala, postavio je pitanje
kojeg se užasavao: »Postoji li netko drugi?«
Trebalo joj je dugo da odgovori: »Ne postoji.«
Sad je on bio taj koji je izdahnuo. »Ne vjerujem u Boga, ali u ovom času?
Spreman sam se izjasniti kao kršćanin.«
»Što ako te više ne želim? Što ćeš onda?«
»Želiš reći da je to istina?«
»Možda.«
Sklopio je oči. »Onda ću se povući. Uništit će me... ali otići ću.«
Opet šutnja. Koju je ispunio obrađivanjem boce.
»Prijatelji«, najzad je rekla. »Toliko daleko mogu ići. To je sve što mogu.«
 »Okej. Poštujem to.«
Mogao je čuti olakšanje u njezinu glasu. »Hvala ti...«
»Ali«, upao joj je u riječ, »što to točno znači?«
»Molim?«
»Pa, prijatelji... ono kao, što je to? Smijem te nazvati, točno? I prijatelji
mogu tu i tamo zajedno nešto prigristi, kako bi razmijenili novosti – znaš već,
razvodi, planovi o preseljenju, nove smjernice, takve stvari.«
»Lane.«
Nasmiješio se. »Volim kad mi tako izgovaraš ime.«
»Kad sam iživcirana?«
»Seksi je.«
Lizzie je pročistila grlo. »Ovo nije bilo prijateljski, okej?«
»Samo iznosim činjenicu.«
»Mišljenje.«
»Činjenicu...«
»Lane, govorim ti odmah, trebaš...«
Dok mu je očitavala bukvicu, govoreći, tipično, sve što joj je na umu,
sklopio je oči i slušao zapovijedi, puštajući da ga zapljuskuje ton njezina
glasa. Duboko u sebi, ona se poznata požuda uskomešala, zmaj se probudio – a
nagon je bio toliko snažan da je poželio iz ovih stopa sjesti u automobil i
prijeći onaj most u Indiani.
»Jesi li još tamo?« upitala je.
»O, da.« Namjestivši erekciju u hlačama, potisnuo je stenjanje. »Jesam.«
»Što radiš?«
Pomaknuo je ruku, daleko od opasne zone. »Ništa.«
»Onda?« rekla je. »Hoćeš li?«
»Hoću li što?«
»Zaspati?«
»Teško«, promrsio je.
Stanka je trajala koliko i otkucaj srca. Onda prigušeno: »Oh...«
Kao da je shvatila na što je mislio.
 »Bolje da prekinem«, grubo je rekla. »Čuvaj se i čujemo se sutra.«
Samo što se sad činilo kako ona njega ne kani pustiti s telefona – čemu se
njegova batina silno razveselila. »Onda, stvarno ostaješ?« rekla je.
Možemo li o nečemu drugome, mislila je njegova erekcija.
Miran, dečko!
»Da, ostajem.« Dok se premještao na tvrdom podu, pokušao je ignorirati
patentni zatvarač koji ga je pritiskao. »Moram se naći s Samuelom T.-jem u
vezi s mojim razvodom.«
»Znači, stvarno ćeš...«
»Da«, rekao je. »Čim prije. I ne, to nije samo zbog tebe. Pogriješio sam. I
želim to ispraviti, zbog svih.«
»Okej.« Pročistila je grlo. »Dobro.«
»Samo gledam unaprijed, Lizzie.«
»Kako god ti kažeš. Pa... zbogom...«
»Ne«, prekinuo ju je. »Nemoj tako. Kažemo si laku noć, može? Nikad
zbogom, osim ako ne želiš da spavam na tvom pragu kao pas lutalica.«
»U redu.«
Prije nego što je prekinula ovaj razgovor, on je nečujno izgovorio volim te.
»Laku noć, Lizzie.«
»Laku... noć. Lane.«
Prekinuvši vezu, pustio je da mu ruka padne dolje, a telefon glasno zvizne
o betonski pod. »Volim te, Lizzie«, naglas je promrmljao.
Još jednom potegnuvši iz boce, pomislio je kako je baš zgodno to da se
imetak njegove obitelji temelji na nečemu što ga može opiti – za razliku od
bezbroj drugih proizvoda koji mu ne bi mogli pomoći u njegovoj trenutačnoj
situaciji, poput, primjerice, olovaka, akumulatora, flastera, guma za žvakanje.
Kad mu je telefon ponovno zazvonio, izbacio je ruku i podignuo tu stvar.
Ali to nije bila Lizzie.
»Jeffe«, rekao je, iako zapravo nije želio ni s kim razgovarati.
Glas njegova domaćina s Manhattana bio je suh. »Još si živ.«
»Uglavnom.« Ponovno je prinio bocu ustima. »Kako si ti?«
»Piješ li to?«
 »Aha. Petnaesticu. Podijelio bih je s tobom da si ovdje.«
»Pravi južnjački gospodin.« Njegov je kompić opsovao. »Lane, gdje si?«
»Doma.«
Začuje se krčanje. »Kao u...«
»Aha.«
»Charlemont?«
»Vratih se domu svome tamo gdje rođen sam ja.« Uh. Izgleda da se već
opio: zvučao je baš južnjački. »Kao ti i Upper East Side, samo što mi ovdje
imamo tripice i prženu piletinu...«
»Kog vraga radiš tamo?«
»Moja...« Pročistio je grlo. »Meni vrlo važna osoba se razboljela. I morao
sam doći.«
»Tko?«
»Žena koja me je odgojila. Moja... pa, majka – iako mi nije biološka
majka. Razboljela se prije nekoliko godina, ali, znaš kako je s tim stvarima.
Mogu se vratiti. Kaže da će biti dobro, međutim, i držim se za to.«
»Kad se vraćaš?«
Lane otpije još jedan gutljaj. »Jesam li ti ikad rekao da sam oženjen?«
»Molim?«
»Bilo je netom prije mog dolaska na sjever i početka rasturanja s tobom.
Ostat ću ovdje dok ne budem siguran da je gospojica Aurora okej, i dok se ne
pobrinem za tu glupost. Usto... kako bilo... postoji i ta druga žena.«
»Čekaj malo. Samo, jebote, čekaj malo.«
Začulo se nekakvo šuškanje, onda pucketanje nekoga tko pokušava natjerati
upaljač da riga vatru... nakon čega je uslijedilo malo otpuhivanja. »Za ovo će
mi trebati jedna kubanska. Onda... postoji supruga?«
»Rekao sam ti da nisam homić.«
»I to je razlog zašto nisi bio s nijednom ovdje gore?«
»Ne, to je zbog te druge žene. One s kojom se nisam oženio. One koja je
prirodna ljepotica i previše dobra za mene.«
»Trebat će mi Vennov dijagram«, tip je promrsio. »Dovraga, zašto nikad
nisi to spomenuo?«
 Lane zavrti glavom iako ga njegov prijatelj nije mogao vidjeti. »Bio sam u
banani.« Čovječe, mrzio je to što je Chantal bila u pravu. »Bilo je sve
preglasno u mojoj glavi. Cijela ta stvar. Onda, kako si?«
»Sad kad si sve ovo bubnuo, misliš završiti s >kako si<?«
»Moram nastaviti piti. Razgovor me samo usporava, ali voljan sam
slušati.« Progutao je velik gutljaj. »Onda... što ima?«
»Dobro sam, znaš, na poslu je sve isto. Deset tisuća ljudi zove i urla, šef
koji mi puše za vratom i šesnaest Motrina na dan da mi glava ne eksplodira.
Ništa nova. Al’ barem je tu lova – naročito sad kad me ne vodiš na partije od
dvjesto tisuća dolara.«
Još su neko vrijeme razgovarali ni o čemu naročito. Poker, Wall Street,
žena koju je Jeff prašio. A iako Lane nije bio bogzna kako sklon telefonskim
čavrljanjima, shvatio je da mu taj lik nedostaje. Navikao se bio na kratke
razgovore, brze dosjetke, a naročito na onaj jedva primjetan naglasak iz
Jerseyja, kad je slovo »a« na kraju riječi izgovarano kao »er« i kad ljudi
čekaju »na redu« umjesto »u redu«. I to što je bio »ročkas« umjesto
»rođendana«.
»Dakle, ovo je valjda zbogom«, rekao je njegov stari cimer s koledža.
Lane se namršti i u misli prizove Lizzie. Čuo je njezin glas. Sjetio se
njezina opreza.
Onda je namjestio svoju upornu erekciju.
Je li postojala mogućnost da se ne vrati u New York, pitao se.
Onda opet, ne bi se smio zanositi. Kad je riječ o Lizzie, za tango je
potrebno dvoje. Samo zato što je on bio spreman nastaviti tamo gdje su stali,
to nije značilo da će mu ona pohrliti natrag u zagrljaj. K tome, bila je tu i
njegova obitelj. I zar je uopće mogao zamisliti da opet živi na Easterlyju? Čak
i ako se gospojica Aurora potpuno oporavi, a on i Lizzie se pomire, ideja o
suživotu s ocem bila je dovoljna da blagonaklono pomisli na kanadsku granicu.
A čak ni to ne bi bilo dovoljno daleko.
»Ne znam hoću li ostati.«
»Uvijek se možeš vratiti ovamo. Mom kauču već nedostaješ – i nitko ne
igra Texas Hold’em kao ti.«
Njih dvojica prekinu vezu nakon uzajamnih pozdrava i kad je Lane odradio
još jednu rundu bacanja telefona na betonski pod mlitavom rukom, preusmjerio
je pažnju na prastari kotao preko puta. Stvar je bila u upotrebi desetljećima
negdje na prijelazu stoljeća, a sad je bila artefakt kojem su se dolazili diviti
deseci tisuća posjetitelja, koliko ih je godišnje posjećivalo Staru pecaru.
Zbog nekog razloga, sinulo mu je da nikad nije imao posao. Vrhunac
njegovih »poslovnih pothvata« bilo je izbjegavanje paparazza – što je
zapravo bilo radi preživljavanja, a ne nešto na čemu bi trebao izgraditi
karijeru. A zahvaljujući novcu iz zaklade o kojem je ovisio, nije znao ništa o
šefovima, napornim kolegama iz ureda, kao ni o višesatnoj vožnji do posla u
prometnoj gužvi. Nikad nije morao razmišljati o tome da se mora nacrtati
negdje u određeno vrijeme, ili dovršiti izvješće, ili patiti od glavobolja
izazvanih cjelodnevnim buljenjem u zaslon računala.
Smiješno, ali nijednom nije promislio o činjenici da Chantal i on imaju
toliko toga zajedničkog. Jedina razlika među njima? Njezin obiteljski novac
nije bio dovoljan da joj priušti stil života na koji je naučila – što je bio razlog
zašto se morala udati za njega.
A onda je tu bila i Lizzie, koja je naporno radila, otplaćivala onu svoju
farmu. Poznavajući je, vjerojatno je već ostvarila svoje ciljeve.
I zato ju je samo još više poštovao.
Ali se i zapitao što točno može ponuditi jednoj tako neovisnoj, sposobnoj
ženi. Prije dvije godine izgarao je od požude, bio do grla u obiteljskim
dramama, i toliko fizički gladan nje, toliko očaran da nikad nije sebe sagledao
njezinim očima. Sav njegov novac i društveni položaj bili su vrijedni samo
nekome poput Chantal. Lizzie je željela više, a više je i zaslužila.
Željela je nešto stvarno.
Možda, u konačnici, i nije bio ništa bolji od svoje supruge.
Bivše supruge, ispravio se i opet potegao iz boce.
 ČETRNAEST

Č ime sam zaslužio ovu čast?«

Kad je Ginin otac progovorio, bila je to izjava, ne pitanje, a ton
njegova glasa dao je naslutiti kako ga, stojeći na pragu njegove sobe, ometa.
Baš šteta, pomislila je.
»Želim znati kog to vraga mutiš s Richardom Pfordom?«
Otac nije ni trepnuo tamo za svojim radnim stolom, nastavivši otkopčavati
zlatne gumbe sa svojih francuskih manžeta. Njegov crni sako bio je presavijen
i polegnut na počivaljki, a crno-crveni tregeri bili su zbačeni s ramena,
padajući s pojasa hlača poput vrpca.
»Oče«, prasnula je. »Što si to učinio?«
Ostavio ju je da visi tamo dok nije odvezao leptir-kravatu i svukao tu stvar
s ovratnika. »Vrijeme je da se skrasiš...«
»Teško da si ti u položaju zagovarati brak.«
»... a Richard je prava prilika.«
»Za mene nije.«
»To tek trebamo vidjeti.« Okrenuo se sučelice njoj, očiju hladnih, lijepog
no ravnodušnog lica. »I nemoj se zavaravati, jer udat ćeš se za njega.«
»Kako se usuđuješ! Nismo na početku stoljeća. Žene nisu nečije vlasništvo
– možemo imati svoju imovinu, vlastite bankovne račune – imamo čak i pravo
glasa. I vraški je sigurno da možemo same odlučiti hoćemo li stati pred oltar –
i neću nikad otići ni na spoj s tim čovjekom, a kamoli se za njega udati. A
pogotovo ako ćeš ti od toga imati kakvu korist.«
»Da, hoćeš.« U djeliću sekunde njegov je pogled poletio preko njezina
ramena i činilo se da je zavrtio glavom, kao da otpravlja nekoga tko je bio u
hodniku. »I učinit ćeš to čim prije.«
Gin se okrenula očekujući da će netko stajati iza nje na pragu. Nije bilo
nikoga.
Ponovno se usredotočila na njega. »Morat ćeš mi uperiti pištolj u glavu.«
»Ne, neću. Učinit ćeš to sama, dobrovoljno.«
 »Neću...«
»Da, hoćeš.«
U tišini što je uslijedila, njezino je srce preskočilo nekoliko otkucaja.
Tijekom života naučila je kako mrziti i zazirati od vlastita oca – a u ovoj
napetoj, mučnoj tišini, prvi se put zapitala za što je sve uistinu bio kadar.
»Možeš odabrati da se opireš«, glatko je rekao. »Ili možeš biti praktična.
Ne učiniš li ovo za obitelj, samo ćeš sebi naštetiti. A sad, ispričaj me,
namjeravam se povući...«
»Ne možeš se ovako ponašati prema meni.« Prisilila se unijeti makar malo
snage u glas. »Nisam nekakav korporacijski direktor kojeg možeš zaposliti pa
otpustiti, i ne možeš mi naređivati, naročito ako će mi to uništiti život.«
»Tvoj je život već uništen. Rodila si u sedamnaestoj, ovdje u ovoj kući, za
Boga miloga, i nastavila s tim promiskuitetnim ponašanjem koje više priliči
kakvoj striptizeti iz Las Vegasa. Jedva si uspjela diplomirati na Sweet Briaru,
zbog one afere s oženjenim profesorom engleskoga, a čim si se ovamo vratila,
spavala si s mojim vozačem. Sramota si za ovu obitelj, a, što je još gore, imam
taj neodređeni dojam da je bitan dio tvog užitka u tim pothvatima upravo
sramoćenje tvoje majke i mene.«
»Da sam imala pravi muški uzor u životu, možda ne bih pronalazila
muškarce tako univerzalno neprivlačne.«
»Kamo sreće da ti je barem samo jedan od njih bio neprivlačan. Ali to ti
neće biti problem, međutim. Richardu, ni sam ne znam zašto, ne smeta tvoja
reputacija, što je pogreška u prosudbi zbog koje će nedvojbeno zažaliti.
Srećom, to nije moja briga.«
»Mrzim te«, prosiktala je.
»Najžalosnije je, draga moja, što ti nedostaje dovoljno dubine za takvu
razinu netrpeljivosti. Da imaš imalo pameti, shvatila bi da će ti Richard Pford
biti u stanju omogućiti životni stil koji ti je potreban koliko i zrak koji udišeš, i
to dok si živa. A ti ćeš osigurati daljnji uspjeh i financijsku sigurnost obitelji
koja ti je dala te tvoje istaknute jagodice i taj divan porculanski ten boje
breskve. Bit će to, jednom kad sve bude gotovo, tvoj jedini doprinos obitelji
Bradford.«
Gin je bila tek blago svjesna da teško diše. »Jednom ćeš platiti za sve
svoje grijehe.«
 »Zar si postala religiozna? Mislio sam da ti je svaka vrsta razgovora
naporna, pa makar bila riječ i o Isusu.«
»Kako možeš toliko mrziti? Nikad nisam upoznala nekog tako hladnog kao
što si ti.«
»Brinem se za tebe onako kako znam i umijem. Na raspolaganju ti je cijelo
bogatstvo, ugled, a čak sa sobom možeš povesti i Ameliju, ako želiš. Ili može
ostati ovdje...«
»Kao da je kakav komad prtljage?« Zatresla je glavom. »Pokvaren si do
srži. Apsolutno, klinički...«
Poletio je naprijed i ščepao joj ruku, barem jednom dopustivši da emocija
pobjegne ispod te aristokratske maske samouvjerenosti. »Nemaš pojma što je
sve potrebno da se održi standard ove obitelji. Tvoj najteži dnevni zadatak jest
odrediti hoćeš li najprije urediti nokte ili frizuru. Zato mi nemoj govoriti o
pokvarenosti kad sam ja taj koji rješava probleme svim pijavicama pod ovim
krovom. Povoljni uvjeti koje nudi Richard Pford pomoći će nam da si i dalje
možemo sve ovo priuštiti.« Protresao je suknju njezine haljine. »I ovo...«
Gurnuo je kažiprstom ogrlicu na njezinu vratu. »I sve ostalo u čemu imaš
povlasticu uživati svakoga dana, a da nikad nisi zastala, makar na čas, i
promislila odakle ti sve to i po koju cijenu. Udaja za tog čovjeka je jedna
jedina stvar koja se od tebe ikad tražila u zamjenu za puku sreću tvog rođenja i
slobodu da budeš toliko gramziva. Ti si Bradfordica, od glave do pete,
sposobna samo nemilice trošiti, ali katkad se to mora i platiti, i zato, da«,
zarežao je, »uvjeravam te da ćeš postati jako sretna, jako lijepa i jako udana
gospođa Richarda Pforda. Rodit ćeš mu djecu i biti mu vjerna, ili, neka mi Bog
pomogne, izudarat ću te kao da ti je pet godina, jer tako se ponašaš.
Razumijemo li se? Ili bi možda željela jedan kratak tečaj da vidiš kako je biti
u koži onih koji peru aute, spravljaju ti hranu, čiste ti sobe i glačaju odjeću?
Možda bi voljela naučiti koliko je teško zarađivati za život.«
»Prezirem te«, rekla je tresući se od glave do pete.
I njezin je otac teško disao pa se zakašljao u šaku. »Misliš da me za to
briga. Samo daj, divljaj, urlaj i udaraj – to će mi samo dokazati koliko sam u
pravu. Da si prava žena, a ne razmaženo derište, probudila bi se ujutro i barem
jednom u životu ispunila svoju dužnost.«
»Mogla bih te ovog časa ubiti!«
»Ali to bi zahtijevalo da uzmeš i napuniš pušku, ne bi li? Što nije baš nešto
što možeš tražiti od sluškinje, uz pretpostavku da ne želiš biti uhvaćena.«
»Nemoj me podcjenjivati...«
»S obzirom na niske standarde koje si sebi postavila, to će mi zasigurno
biti teško.«
Okrenuvši se, oteturala je iz sobe i pojurila niz hodnik do svojih odaja.
Bacivši se preko svoga praga, zaključala se, zadihana.
A ne, bome nećeš, zaklela se. Nećeš mi ovo učiniti.
Ako je mislio da je prije bila sama nevolja, neka samo pričeka i vidi što
će učiniti sad.
Dok je marširala između kupaonice i spavaće sobe, u glavi su joj se
vrtložili planovi od kojih su mnogi uključivali zločine i njezina oca.
Naposljetku je morala izići iz haljine, i ostavila je tu stvar tamo gdje je pala na
pod, iskoraknuvši i oslobodivši se jezera svile prije nego što će nastaviti
koračati u korzetu i potpeticama, s onim dijamantima kojih se bratova drolja
od žene pokušala prva večeras dočepati.
Pjeneći se, sve na što je mogla misliti bio je onaj trenutak kad je prvi put
zamrzila oca...

***

B ilo joj je šest, možda sedam, kad se to dogodilo. Silvestrovo. Probudio

ju je vatromet koji je praskao i cvjetao tamo u daljini, u središtu grada.
Preplašena, otišla je potražiti Lanea, onog kod kojeg je uvijek tražila
utjehu... da bi ga pronašla u salonu s Maxom.
Gin je uporno željela ostati s braćom i činiti isto što i oni. Bila je to tada
priča njezina života, uvijek trčeći da ih sustigne, dobije kakvu-takvu pažnju,
bude na bilo čijem radaru. Sve u kući vrtjelo se oko roditelja i prenosilo na
njezinu braću. Bila je napomena, primisao, sag izvrnut pred vratima što su
vodila nečem boljem, zanimljivijem, važnijem.
Nije željela piti ono iz one boce. Burbon je gadno bazdio, i znala je da je
to bilo zabranjeno, ali ako su Max i Lane kanili piti, i ona će.
A onda su bili uhvaćeni.
Ne jednom, nego dvaput.
Čim je Edward došao u salon, naredio joj je neka se vrati u krevet, i
otišla je kroz stražnji prolaz kao što joj je rečeno. Kad se udaljila hodnikom
za osoblje, međutim, čula je glasove i morala se sakriti u sjenama ili bi bila
otkrivena... no uto je njezin otac izišao iz ureda Rosalinde Freeland.
Kad se pojavio, bio je u kućnom haljetku i taman privezivao pojas,
sijevajući pogledom kao da je bio bijesan – ali nije bilo šanse da je mogao
čuti glasove dolje u salonu. Prvi joj je nagon bio da otrči u prednji dio kuće
i upozori braću. Strah ju je spriječio, međutim, a onda je izišla gospođa
Freeland i ščepala očevu ruku.
Njezin mladi um pitao se zašto je bluza te očeve zaposlenice bila
izvučena iz pojasa, a kosa, uvijek uredna i zalizana, na krajevima
raščupana.
Njih su se dvoje prepirali prigušenim tonovima, govoreći stvari koje nije
mogla čuti ponad bubnjanja vlastita srca. Zatim je njezin otac odmarširao
dalje, a gospođa Freeland je nestala u svom uredu i zatvorila vrata.
Gin je ostala tamo, činilo joj se čitavu vječnost, plašeći se otići u slučaju
da se gospođa Freeland vrati. Samo što se tada prepala da će otac naići
ovim putem i opaziti je.
Nije smio biti tamo s onom ženom.
Neće mu biti drago što ga je vidjela.
Na bosim je stopalima šmugnula prema stubama za osoblje, priljubivši
se uz hladan oličeni zid dok se penjala. Gore, na drugome katu, sledila se
kad je krenula druga runda vatrometa, i čim je prestao, morala je potražiti
zaklon iza otvorenih vrata gostinskog apartmana, poželjevši da se ima kamo
skloniti na sigurno.
Pomisao da se mora sama vratiti u svoju sobu bila joj je zastrašujuća. K
tome, što ako je otac potraži?
Sklupčavši se u sjedećem položaju, privukla je noge prsima i obgrlila
koljena. Otac je zasigurno pronašao braću. Nije bilo šanse da su se mimoišli
ako je sišao prednjim stubama.
A to ju je plašilo više od bilo kakvog zvuka izvana.
Nekoliko trenutaka poslije, Edward se uspeo glavnim stubištem, a otac
mu je bio za petama poput kakva čudovišta. Zbog nekog razloga, korak
njezina brata bio je nesiguran, a koža lica bila mu je siva. Otac je bio
uspravan i mračan poput crkvena zvonika.
 Gdje su bila druga dvojica?
Nijedna se riječ nije izgovorila dok su njih dvojica nastavila prema
očevim vratima. A kad su dospjeli do odredišta, Edward se izmaknuo ustranu
pa posrnuo naprijed, u mračnu sobu, kad su se vrata otvorila.
»Znaš gdje je remenje.«
Bilo je to sve što je otac rekao.
Ne, ne, pomislila je. To nije pošteno – Edward nije ništa zgriješio! Zašto
je...
Vrata su se uz tresak zalupila, a ona se tresla znajući što je slijedilo.
I zaista, nakon oštrog zvuka šamara uslijedio je prigušen jauk.
I opet.
I opet...
Edward nijednom nije jauknuo. Nijednom nije opsovao.
Čula je ovo dovoljno puta da zna.
Spustila je glavu dolje, na svoje mršave nadlanice, i čvrsto stisnula oči.
Nije znala zašto je njihov otac toliko mrzio Edwarda. Ostalu djecu nije
volio, ali njihov najstariji brat ga je izluđivao.
Edward nije plakao.
Pa je ona plakala umjesto njega... i odlučila, tamo i tada – ako njezin
otac može mrziti Edwarda, onda i ona može igrati tu igru.
I kanila je odabrati onoga tko je upravo u tom času zamahnuo onim
remenom.
Odsada će mrziti svoga oca.

P reusmjerivši pogled, Gin je shvatila da sjedi na krevetu, privukavši

koljena grudima i obgrlivši ih rukama – kao da opet sjedi uz vrata onoga
gostinskog apartmana, nemajući ništa da je ugrije osim spavaćice Lanz, dok ju
je ono što se događalo u očevoj sobi prestravilo do srži.
Da, tada je sve počelo, a William Baldwine joj nikad nije pružio razlog
zbog kojeg bi promislila o svojoj mržnji. Taj poslovni dogovor s Richardom
Pfordom bio je još samo jedan unos na vrlo dugačkom popisu.
Ali nije bio najgori.
 O ne, najgore što je taj čovjek učinio bilo je nešto u što je samo ona, čini
se, sumnjala, nešto što nitko nikad nije spomenuo, kako oni koji su živjeli pod
krovom Easterlyja, tako ni mediji.
Bila je uvjerena, naime, da je upravo otac onaj koji je namjestio
Edwardovu otmicu.
Njezin je brat prilično često odlazio u Južnu Ameriku, a kao i svi ostali
američki direktori njegova položaja i statusa, uvijek je putovao s
tjelohraniteljima koje bi tvrtka unajmila. S takvom zaštitom, nitko mu se ne bi
trebao moći približiti ni na dvadeset metara, pa ipak je nekako njezin brat bio
otet. I to ne na cesti, dok je putovao, čak ni na nekom zabačenom mjestu.
Nego u svom hotelskom apartmanu.
Kako se, dovraga, to moglo dogoditi?
Prva stvar na koju je pomislila, kad joj je najzad bilo rečeno za nesreću,
bila je da otac u svemu ima svoje prste.
Je li imala ikakav dokaz? Ne, nije. Ali cijelo je djetinjstvo provela
gledajući kako taj čovjek bulji u Edwarda, kao da je prezirao i sam zrak koji
je to dijete disalo. A kasnije, kad je Edward otišao raditi u tvrtku, imala je
dojam da se odnos među tom dvojicom još više ohladio, naročito kad je
nadzorni odbor davao Edwardu sve više i više odgovornosti.
Postoji li bolji način da se riješiš konkurencije od naručenog ubojstva u
inozemstvu? Naročito ako bi William Baldwine bio predstavljen kao žrtva, jer
je bio »očajan« otac.
Bože, Edward umalo da tamo nije pokopan – a kad se najzad vratio? Bio
je u jezivom stanju. Dotle je njezin otac davao izjave medijima, nadzornom
odboru, obitelji, ali nijednom nije otišao u posjet sinu.
Sramotno. I njoj jasan dokaz da se William Baldwine pokušao riješiti
korporacijske prijetnje koju nije mogao otpustiti.
I ne čudi, stoga, da nije vjerovala tom čovjeku.
Nije ni čudno što se nikad nije udavala.
Naročito da time usreći oca.
 PETNAEST

K ad je Lizzie idućega jutra došla na Easterly, tek je iz drugog pokušaja

uspjela propisno parkirati Yaris – što je bilo tužno opravdanje za njezino
psihičko stanje, s obzirom na to da je automobil bio veličine bicikla. Izišavši,
petljala je s torbom pa je ispustila, a dok se saginjala da podigne losion za
sunčanje s već vrelog asfalta, shvatila je da je zaboravila ponijeti ručak.
Sklopila je vjeđe. »Dovraga...«
»Jesi dobro, curo?«
Lizzie se ispravila i okrenula prema Garyju McAdamsu. Upravitelj imanja
prilazio joj je travnatim rubnjakom, njegova kraća noga jedva da ga je
usporavala, a ostarjelo lice bilo je izborano brigom – kao da procjenjuje
traktor kojem samo što nije ispala osovina.
Zar tako loše izgledam? pitala se.
Doduše, sinoć nije ni oka sklopila.
»O, aha, dobro sam.« Prisilila se na osmijeh. »Skroz dobro.«
»Jesi sigurna?«
Ne. »Da. Kako je tvoja ekipa?«
»Trava je pokošena, bršljan obrezan, a terasu će oprati nakon deset.« Jer to
je bilo vrijeme kad im je bilo dopušteno bučiti oko kuće. »Šatori su
postavljeni, prostor za hranu spreman, roštilji su na svome mjestu, ali imamo
problem.«
Lizzie navuče torbu više na rame, pomislivši da je itekako spremna nositi
se s problemom koji može riješiti. »Da čujem.«
»Onaj gospodin Harry ‘oće s tobom razgovarati. Imamo problem s onim
tamo čašama za šampanjac.«
»Njihov raspored na stolu?« Zatvorila je vrata automobila. »Jer mislila
sam da ćemo ih naknadno staviti.«
»Ne, dobili su samo polovinu narudžbe. On misli da si promijenila broj.«
»Molim... a zašto bih to učinila?«
»Rekao je da si ti jedina osoba koja ima pristup ljudima iz agencije za
najam.«
»Naručila sam šatore, to je sve. On je trebao riješiti pribor za jelo, čaše i
tanjure – žao mi je. Vičem li? Imam dojam da vičem.«
Spustio je šapu na njezino rame. »Ne brini za to, curo. Gospodin Harry i
mene izluđuje.«
»Gospodin Harris.«
»Znam.«
Morala se nasmijati. »Ja ću se njime pozabaviti.«
»Kad ti se popne navrh glave, imam lopatu i bager. I gomilu livada tamo
kod mene.«
»Baš si kavalir.«
»Teško. Daj mi tu torbu. Ispratit ću te.«
»Nije teška. Snaći ću se.« Krenula je stazom koja je vodila do krila za
osoblje. »Uostalom, mogu je upotrijebiti da ga mlatnem po glavi budem li
morala.«
»Sjeti se mog bagera«, zazvao je za njom.
»Uvijek.«
Svakim korakom po stazi popločanoj oblucima, prsa su joj se stezala, a
osjećaj gušenja pogoršao se kad joj se u daljini ukazao golemi stražnji dio
palače.
Iako je zurila u strop do sitnih jutarnjih sati, nije ništa pametno zaključila o
sebi i Laneu. Što joj se stalno vrtjelo u glavi? To kako je zvučao na kraju onog
poziva. Sjećala se onog seksi tona njegova glasa: obično je to značilo da će
pronaći načina da je zaskoči samu i razodjene po kratkom postupku.
Činilo se kao potpuna i apsolutna izdaja to što joj je tijelo bilo ništa osim
o, da – kao da joj je libido čekao povratak svoga gospodara. Ali, kvragu, bila
je ona toliko više, toliko bolja od ukradenog orgazma ili dva s muškarcem
kojeg se trebala riješiti hvataljkama za roštilj i aparatom za gašenje požara.
Ludnica.
Najzad dospjevši do kuće, ušla je kroz bočni ulaz vrta pa presjekla kroz
stražnju kuhinju, samo kako bi mogla provjeriti da je sve potrebno za zabavu
bilo na istomu mjestu kao prethodne večeri.
Što je bilo glupo. Kao da bi gomila vilenjaka mogla doći i sve smazati pod
mjesečinom?
Iskoristivši ulaz za osoblje, ušla je u prostranu kuhinju, u tom trenutku
čistu, hladnu i pustu, koja će uskoro biti puna kuhara osuđenih na rad od osam
do osam. Mjesto nije bilo potpuno prazno, međutim. Uz profesionalni štednjak
stajala je gospojica Aurora. U željeznoj tavi njoj slijeva cvrčala je slanina,
dok je druga, zdesna, bila puna jarkožute kajgane. Četiri tanjura bila su
postavljena na radnoj plohi od nehrđajućeg čelika na glavnom otoku, zajedno
sa zdjelicama svježih malina i borovnica, srebrnim kompletom posudica za
šećer i vrhnje i kavom na pladnju, te košarom s raznim domaćim pecivom.
»Gospojice Aurora?«
Žena je pogleda preko ramena. »O, evo i nje. Kako si? Jedeš li išta?«
»Da, gospoja.«
»Ne dovoljno. Premršavi ste, i ti i Lane.« Kuharica se vratila jajima,
miješajući ih i prevrćući crvenom lopaticom. »Trebala bi mi dopustiti da te
hranim.«
»Ne želim vam biti na smetnji.« Začulo se gunđanje i negodovanje, i prije
nego što će početi njihova uobičajena prepirka, Lizzie je preduhitri. »Baš
dobro izgledate.«
»Rekla sam onom batleru da mi ne treba hitna.«
»I očito ste bili u pravu.« A Laneu je zasigurno laknulo. »Jeste li vidjeli
gospodina Harrisa?«
»U uredu je. Hoćeš da odem tamo s tobom?«
»Znači čuli ste za aferu >šampanjac<?«
»Ja sam bila ta koja je obavijestila Garyja jer sam znala da će se prvo tebi
obratiti. Nije htio da dođeš ovamo a da te prethodno nije upozorio.«
»Nisam ja promijenila narudžbu.«
»Naravno da nisi.« Gospojica Aurora podignula je tešku tavu kao da nije
težila više od kartonskog tanjura. Dok je dijelila jaja, vrtjela je glavom. »I
postoji savršeno dobro objašnjenje.«
»A to je?«
»Ne bih se miješala.«
»Okeeeej.« Lizzie je pričekala trenutak ne bi li pružila kuharici mogućnost
da razjasni, ali ova je ostala šutke. »Pa, kako bilo da bilo, pobrinut ću se za to.
Baš mi je drago što ste na nogama i dobro, gospojice Aurora.«
»Ti si dobra djevojka, Lizzie. Ali bilo bi ti bolje da ti spravim nešto za
doručak.«
»Možda u idućem životu.«
»Imaš samo jedan. Onda ideš u Raj.«
»To mi je i otac uvijek govorio.«
»I meni moj.«
Prešavši preko popločanog poda, Lizzie gurne dvokrilna vrata na njihanje i
uputi se hodnikom za osoblje. Ured gospodina Harrisa bio je točno preko puta
Rosalindina, i ona pokuca na batlerova vrata. Pa još jednom. Pokuša potom i
treći put, iako je to bilo uzaludno traćenje članaka.
Ponjušivši zrak, napravi grimasu i pomisli kako hodnik vapi za ozbiljnim
prozračivanjem. Ali Bradfordovi su odbijali ugraditi središnji klimatizacijski
sustav u ovom dijelu kuće. Osoblje je, uostalom, moglo sve to usisati.
Otišavši do Rosalindinih lakiranih vrata, pokuša i tamo, iako je obiteljska
knjigovotkinja bez iznimke radila od devet do pet, sa stankom za ručak točno u
podne i dvije petnaestominutne stanke, u deset i trideset te u tri. Takvo strogo
pridržavanje rasporeda isprva se činilo bizarnim, ali nakon svih ovih godina,
bilo je to samo jedno od pravila ovdje na Easterlyju. I imalo je smisla – toj
ženi, koja nije radila ništa osim što je podmirivala troškove te obavljala uplate
i isplate s bankovnih računa, pravila su vjerojatno kolala žilama i imala je
ozbiljan problem s kontrolom.
Otuda i njezina titula.8
Podbočivši se, Lizzie je znala da batler vjerojatno čeka obitelj u manjoj
blagovaonici, uključujući i Lanea.
Provjerila je na sat. Nije kanila čekati da se gospodin Harris vrati ovamo,
a nije bilo šanse da će s njime raspravljati na otvorenom. K tome, imala je
pravoga posla – sinoć nije do kraja napunila vaze.
Krenuvši prema staklenom vrtu stražnjim prolazom, izbacila je kaos iz
mozga i usredotočila se na ono što mora dovršiti. Kad cvijeće bude najzad
gotovo, mogla bi izvaditi stolnjake, jer po svoj prilici neće biti kiše i vjetra
prije sutrašnje užine. A obično je ona bila zadužena da se pobrine da čaše i
posuđe budu na svomu mjestu, kod šankova i na kolicima za služenje hrane u
vrtu. Greta je trebala...
 »Dobro jutro.«
Lizzie se ukipi s rukom na kvaki staklenog vrta.
Osvrnuvši se preko ramena, susretne Laneove oči. Sjedio je sa strane, u
naslonjaču. Nogu prekriženih u koljenima, laktova naslonjenih na rukohvate,
dugačkih prstiju isprepletenih na prsima. Bio je odjeven u istu odjeću kao i
noć prije, a kosa mu je bila u neredu, kao da je spavao negdje drugdje, a ne u
krevetu.
»Čekaš mene?« čula je sebe kako govori dok joj je srce ubrzano tuklo.

G ore u spavaćoj sobi, Gin je šakom stegnula Pradinu bluzu i strpala tu

stvar u kut kovčega s kotačićima Louis Vuitton. »Maramice... trebala si
ovdje staviti maramice. Gdje...«
Davši se u potragu, pronašla je pastelnoružičaste maramice s njezinim
inicijalima u velikoj ladici u garderobi. Vrativši se do mjesta gdje se pakirala,
liznula je kažiprst, jednu izvukla i dašak Cocoa zaškakljao joj je nos – jer je
njezina sluškinja svaku posebno poprskala parfemom kad su stigle. Uguravši
fini papir oko svilene hrpice, poduprla je sve to suknjom McQueen.
Ponovila je postupak sve dok se unutra nisu našle četiri odjevne
kombinacije pa se nagnula unatrag i provjerila svojih ruku djelo. Užas. Nimalo
nalik onome što bi Blanche učinila, ali nije kanila čekati dok se ta žena ne
pojavi u svojoj smjeni u podne.
Bila je usred zatvaranja kovčega kad joj sine da nema donje rublje, ni
cipele, ni grudnjak, ni neseser.
Uzela je drugi kovčeg LV i odjebala papirnate maramice.
Što je briga, uostalom. Kupit će sve što joj bude potrebno.
Kad je dovršila, uzela je kućni telefon pored kreveta, pozvala Rosalindin
ured i nije mogla povjerovati kad je čula govornu poruku. »Kvragu, gdje ta
žena...«
Brzo pogleda Cartierov sat na svom stolu i shvati da je tek osam i trideset.
Bože, kad je zadnji put ovako rano ustala?
Let mlažnjakom također može dogovoriti preko očeve asistentice, a ta je
robotica uvijek bila za svojim stolom. Ali Gin nije željela da on dozna za
njezin bijeg sve dok se ne nađe na pola puta do Kalifornije, a njegov će se
buldog u suknji nedvojbeno mašiti za telefon čim je ona nazove.
 Bože, onaj izraz na njegovu licu sinoć sledio joj je krv u žilama. Nikad ga
nije vidjela toliko bijesnog.
S druge strane, bila je ona očeva kći: i ona je mogla igrati tu igru živaca.
Deset minuta poslije, izvukla je drške svojih kovčega i spotaknula se preko
vražjih stvari dok ih je izvlačila na hodnik. Pripadajuću torbu s monogramom
stiskala je na boku, a jedna joj je peta izletjela iz louboutinki dok je zatvarala
vrata pa je opsovala jer nije bilo onog sluge.
Ali nije vjerovala ni tom batleru.
Štoviše, nije vjerovala nikome u ovoj kući.
Prije nego što je krenula dizalom dolje do podrumske razine, otišla je u
Amelijinu sobu i otvorila vrata.
Prvi put je zaista primijetila uređenje.
Ružičasto-bijeli krevet s baldahinom bio je velik, iako je njezina kći jedva
bila teža od jastuka, a na zidovima nije bilo plakata Taylor Swift ni One
Directiona. Toaletni stolić bio je francuski i antikni, susjedna kupaonica sva u
mramoru i mjedu starom šezdeset godina, a luster u središtu bio je Baccaratov,
i visio na lancu ovijenom svilom ispod rukom izrađenog, zlatom optočenog
stropnog medaljona.
Soba je više nalikovala odajama kakve pedesetogodišnjakinje nego nekoga
kome je bilo petnaest.
Šesnaest, od sinoć, podsjetila se Gin.
Tapkajući na prstima po ručno tkanom sagu, uzela je omiljenu fotografiju
svoje tamnokose djevojčice, koja sad nije bila toliko tamnokosa jer je svakih
šest tjedana izvlačila plave pramenove, a teško i da je bila onako mala s
obzirom na to da je bila brucošica na Hotchkissu.
Od same pomisli na svoju kćer, odluka o odlasku s Easterlyja učini joj se
još ispravnijom. Dvije su je prijateljice čekale u Montecitu, i ostat će tamo
dok ne dokaže ocu da on možda može upravljati korporacijom koja ima profit
od milijardu dolara godišnje, ali ne može i njome. A poslije? Vratit će se
ovdje samo kako bi je mogao redovito viđati i shvatiti svoju pogrešku.
Kad se ponovno našla u hodniku, psovanje je svela na minimum, te je
odšepala do dizala i ukrcala se. Slomila je nokat bjesomučno pritišćući gumb
za zatvaranje vrata, i zamalo slomila potpeticu dok je izlazila na podrumskoj
razini izvlačeći svoje kovčege.
 Nije imala pojma kojim putem krenuti. Gdje su garaže. Kako se orijentirati
ovdje pod zemljom.
Trebalo joj je gotovo dvadeset minuta da pronađe prolaz koji je vodio
tamo gdje je bila flota automobila, a kad se pojavila u tom golemom
otvorenom prostoru, imala je dojam ne samo da je otrčala maraton, nego i da
je pobijedila.
Samo, nije bilo ključeva automobila. Ni u Bentleyju. Ni u Dropheadu. A
nije kanila uzeti Porsche GTS ni onu Ferrari stvarčicu, kao ni stari Jaguar
kakav je imao Samuel T., jer su svi imali ručni mjenjač brzina i nije znala
njima upravljati. Isto kao ni 911S-om ni Spykerom.
A limuzine Mercedes nisu joj bile dovoljno dobre.
»Kvragu!« Kad je udarila nogom o pod, jedan od kofera se prevalio kao da
je izgubio svijest. »Gdje su ključevi?«
Ostavivši prtljagu, odmarširala je prema uredskom prostoru. Koji je bio
zaključan. Kao i vrata garaže.
Ovo je bilo krajnje neprihvatljivo.
Izvadivši mobitel, tek što je krenula birati broj – doduše, nije znala čiji, ali
nekoga će već nazvati – kad joj lokot tamo prijeko na zidu zapne za oko.
Prišavši metalnim vratima veličine metar puta trideset centimetara, povuče
polugu i nimalo se ne iznenadi kad se ista nije ni milimetar pomaknula.
Dobra vijest? Bila je baš nabrijana da nešto zvizne.
Ogledavajući se oko sebe, nije vidjela ništa što tamo nije pripadalo: od
zaštitnih cerada za automobile, rezervnih guma, pa do sredstava za čišćenje –
sve je bilo poredano uza zid vojničkom preciznošću, na policama, na
kukicama, pod poklopcima spremnika.
Osim željezne poluge koju je pronašla naslonjenu o urednu hrpicu krpa od
jelenje kože, na kojima je bio monogram s obiteljskim grbom.
Gin se smiješila dok je odlučnim korakom stupala dotamo. Podignula je taj
komad željeza, zamahnula njime iznad glave i obrušila se na spremnik s
ključevima kao da je očeva glava, nemilosrdno mlateći dok joj je oštra
zvonjava parala uši.
Iako joj gotovo nijedan nokat nije preživio do trenutka kad je završila, ona
su se vratašca rastvorila viseći samo s jedne preostale šarke.
Bentley, odlučila je.
 Ne, Rolls. Skuplji je.
Odnijevši prtljagu do Phantom Dropheada, otvorila je vrata, ubacila kofere
na stražnje sjedalo i sjela za upravljač. Onda je cipelom s visokom potpeticom
stisnula kočnicu, ubacila u brzinu, i motor je oživio prigušeno zabrujavši.
Posegnuvši prema retrovizoru, pritiskala je svaki gumb sve dok se vrata
pred njom nisu podignula.
A onda je otišla.
Kuja u njoj nagovarala ju je da se uputi prednjom cestom kako bi prošla
pokraj spavaćih soba obiteljske kuće, ali bilo je važnije nestati s imanja a da
nitko ne dozna – pa se zadovoljila pružanjem srednjeg prsta prema Easterlyju u
onom retrovizoru dok se udaljavala cestom za osoblje.
Dospjevši do River Roada, skrenula je lijevo, provjerila sat i izvukla
mobitel. Rosalinda je sad morala biti u uredu, i najzad će moći dogovoriti
avion – što neće biti problem. Gin je zvala za let jednom tjedno, čak i češće.
Glasovna pošta. Opet.
Vražji ručak. Zaboravila je. Sve osoblje je bilo zauzeto.
Ali i ona je imala potrebe.
Nazove drugi broj, onaj koji se samo jednom znamenkom razlikovao od
Rosalindina. Taman kad je mislila odustati nakon što je treći put zazvonilo,
kadli se na drugom kraju linije začuje jedinstveni britanski naglasak.
»Gospodin Harris na telefonu, kako vam mogu pomoći?«
»Treba mi avion, a ne mogu doći do Rosalinde. Trebat ćete mi ga smjesta
dogovoriti – letim što je prije moguće, na LAX.«
Batler je pročistio grlo. »Gospođice Baldwine, oprostite...«
»Da nisam čula da si prezauzet. Možeš izravno nazvati pilota, već si to
radio, a onda se možeš vratiti tim gluparijama u vezi s užinom.«
»Žao mi je, gospođice Baldwine, ali nema aviona za vas.«
»Šališ se.« Razlog je zasigurno taj što svi tvrtkini gosti dolaze na Derby.
Ali ona je bila član obitelji, pobogu. »Dobro, samo nekoga odgodi i ja ću...«
»To neće biti moguće.«
»Ja sam prioritet.« Phantom je ubrzao kad je nagazila na papučicu gasa –
odnosno, sve dok umalo nije naletjela na automobil ispred sebe. »Ovo je
nečuveno. Nazovi taj kontrolni toranj, ili nekoga s popisa pilota, ili... koga god
trebaš kako bi mi nabavio jebeni avion za Zapadnu obalu.«
Uslijedila je duga stanka. »Oprostite, gospođice Baldwine, ali neću biti u
mogućnosti pružiti vam takvu uslugu.«
Ledena slutnja stegne joj zatiljak. »A nešto kasnije?«
»Ni to neće biti moguće.«
»Popodne?«
»Žao mi je, gospođice Baldwine.«
»Što vam je kazao moj otac?«
»Nije na meni da komentiram...«
»Koji ti je kurac rekao?« vrisnula je u mobitel.
Izdah koji je čovjek ispustio bilo je najbliže što bi on sebi dopustio a da
bude nalik psovanju. »Jutros sam primio memorandum naslovljen na
knjigovotkinju i mene, u kojem smo obaviješteni da vam više nisu dostupna
obiteljska sredstva.«
»Sredstva...«
»A to podrazumijeva gotovinu iz priručne blagajne, bankovne račune,
sredstva za putovanje i hotelski smještaj. Kao i pristup svim ostalim
posjedima u vlasništvu Bradfordovih diljem svijeta.«
Sad joj je noga kliznula s papučice gasa, a kad je automobil iza nje počeo
trubiti, zaustavila se uz cestu.
»Volio bih kad bih vam nekako mogao biti od pomoći«, rekao je
ravnodušnim glasom koji je nagovijestio da to, ustvari, nije bio slučaj. »Ali,
kako rekoh, ne mogu vam pomoći.«
»Što bih sad trebala?«
»Možda bi bilo najpametnije da se vratite kući. Upravo sam vidio kako
odlazite u Rolls-Royceu.«
»Neću se udati za Richarda Pforda«, rekla je, a zatim prekinula vezu.
Dok je zurila kroz vjetrobransko staklo, prvi put u životu nazubljeni
neboderi u središtu grada učinili su joj se zastrašujućima. Nikad nije bila
odveć zadivljena Charlemontom, proputovavši svijet nekoliko puta, ali sva su
se ta putovanja dogodila kad je imala neograničen pristup obiteljskom novcu.
Drhtavom rukom izvadila je novčanik i otvorila ga. Imala je pet novčanica
od stotinu dolara i nekoliko dvadesetica... i sedam kreditnih kartica,
uključujući i American Centurion. Nije imala vozačku dozvolu jer ju je uvijek
vozio vozač. Nije imala ni karticu zdravstvenog osiguranja jer je koristila
usluge liječnika zaposlenih pri tvrtki Bradford Bourbon. Nije imala ni
putovnicu, ali nije ni namjeravala napustiti zemlju.
Dvjestotinjak metara slijeva bila je benzinska crpka, pa je ubacila u brzinu
i pojurila u prometnu gužvu. Dospjevši do Shellova znaka, presjekla je put
dolazećem kamionu i zaustavila se pred jednom od crpki.
Kad je izišla, nije to bilo radi ulijevanja goriva. Spremnik je bio pun.
Izvukla je jednu od Visa kartica, umetnula je u čitač i povukla plastiku.
Unijela je zaporku. Pričekala je hoće li se hipotetska transakcija odobriti.
Kartica odbijena.
Pokušala je s Amexom i od računala dobila isti odgovor. Kad se isto
dogodilo s još dvjema Visama, prestala je.
Blokirao je njezine kartice.
Ponovno za upravljačem, sve se oko nje zamaglilo. Bila je tu gomila
zaklada, novac koji je bio njezin... ali tek za dvije godine, kad navrši trideset
petu, i ni sekundu prije – nešto što je otkrila kad je prošle godine pokušala
kupiti kuću u Londonu pa joj otac nije dopustio. Ma koliko urlala na ljude iz
svoje zaklade, odbili su joj odobriti sredstva, izjavivši da joj nije dopušten
pristup sve dok ne zadovolji starosni kriterij.
Mogla se sjetiti samo jednog mjesta na koje je mogla otići.
Morala je preklinjati, ali bolje i to nego brak – ili priznanje poraza ocu.
Opet ubacivši u brzinu, uključila se u promet uputivši se u smjeru iz kojeg
je došla. Ali nije se vraćala na Easterly. Krenula je...
Odjednom, auto je krepao. Sve se zaustavilo – motor, klima-uređaj, svjetla
na kontrolnoj ploči. Jedino što je radilo bili su upravljač i kočnice.
Dok je pritiskala gumb za pokretanje motora, kao iz daljine promatrala je
svoje bjesomučne, nemoćne kretnje, odsutno zamijetivši koliko su joj nokti
uništeni, vrhovi slomljeni, savršeni crveni lak boje trešnje izguljen. Prisiljena
prihvatiti da se motor neće pokrenuti, trzajem upravljača usmjerila je
automobil u stranu kako netko ne bi na nju naletio...
U daljini je začula sirene i pogledala u retrovizor.
 Automobil charlemontske policije prilazio joj je s leđa, ostavivši svjetla
upaljenima kad se uz škripu kočnica zaustavio. A onda se drugi automobil
stvorio ispred nje, vraćajući se u rikverc sve dok Phantom nije bio blokiran.
Oba pozornika su joj prišla s rukama na futrolama pištolja, kao da nisu bili
sigurni hoće li morati upotrijebiti oružje.
»Iziđite iz vozila, gospoja«, rekao je viši zapovjednim glasom.
»Ovo je moj auto!« dreknula je kroz zatvoreni prozor. »Nemate pravo...«
»Ovo je vozilo gospodina Williama Baldwinea, i niste ovlašteni da ga
koristite.«
»O moj Bože«, šapnula je.
»Iziđite iz automobila, gospoja...«
Sranje, nije imala vozačku. »Ja sam njegova kći!«
»Gospoja, naređujem vam da otključate vrata i napustite vozilo. Inače ću
vas morati optužiti za pružanje otpora pri privođenju. Kao i za upravljanje
ukradenim vozilom.«
 ŠESNAEST

J asno da sam te čekao.« Čim je Lane progovorio, ispružio je dlanove prema

Lizzie, kao da joj želi reći da se smiri. »Ali samo kao prijatelj. Koji se
želio uvjeriti da si sigurno došla na posao.«
Kvragu, kako li je samo dobro izgledala. Opet je bila u crnoj polo-majici s
grbom Easterlyja, i kratkim kaki-hlačicama, a kosa joj je bila pričvršćena u
konjski rep... ali, nekako, činila se egzotično lijepom.
S druge strane, prošlo je više od dvanaest sati otkako ju je vidio. Čitava
vječnost, zapravo.
Dok je kolutala očima, uhvatio ju je kako pokušava prikriti osmijeh. »Već
sam se nekoliko puta vozila tim putem, znaš«, rekla je.
»A kako je bilo jutros?«
Nastupila je stanka... a onda se dogodilo nešto čudesno. Lizzie je prasnula
u smijeh.
Prekrivši usta, zatresla je glavom. »Oprosti, ali grozno izgledaš. Kosa ti je
sva...« Mahala je rukom oko njegove glave. »... koma, oči jedva držiš
otvorenima, i jesi li uopće svjestan da se njišeš naprijed-natrag iako sjediš?«
Nacerio se. »Trebala si vidjeti onog drugog.«
»Opak tip, je l’?«
»Ukras s poklopca njegova motora sad mu je naušnica.« Lane je podignuo
ruku i zategnuo bicepse. »Ovdje je pravi frajer...«
Kad su začuli oštre korake kako im prilaze, Lizzie se osvrnula preko
ramena i promrsila nešto ispod glasa.
Ispostavilo se da je onaj engleski batler dolazio prema njoj – samo što se
lik ukopao u mjestu kad je spazio Lanea.
»Ispričaj me, Lane«, tiho je rekla Lizzie. »Moram samo nešto raspraviti.«
»Raspraviti što?« upitao je on batlera.
Englez se nasmiješio podsjetivši na lutku u izlogu trgovine odjeće za
muškarce. »Ništa oko čega biste se trebali zabrinjavati, gospodine Baldwine.
Gospođice King, biste li bili toliko ljubazni i došli u moj ured kad dovršite...«
 »Što se dogodilo?« želio je znati Lane.
»Samo nesporazum«, promrmljala je Lizzie.
»U vezi s čim?«
Lizzie se usredotočila na gospodina Britanskog Sveca. »Narudžba čaša za
šampanjac je smanjena, i on misli da sam ja nazvala agenciju Mackenzie’s i
promijenila narudžbu. Rado ću pomoći s postavljanjem kad posuđe stigne, ali
nisam odgovorna za koordiniranje tom narudžbom. Moj posao su šatori i
stolovi, a oni su točno tamo gdje bi trebali biti.«
Oči gospodina Harrisa se suze. »Bilo bi najbolje da ovaj razgovor
obavimo u mom...«
»Dakle, to nema ništa s njom.« Lane se hladno nasmiješio batleru. »I ovdje
ste završili.«
Lizzie spusti ruku na njegovu, a kontakt je bio toliko iznenadan da ga je
zapravo ušutkao. »U redu je. Ponavljam, rado ću pomoći. Gospodine Harris,
želite li da porazgovaram s ljudima iz Mackenzie’sa i pokušam riješiti ovu
zbrku?«
Batler je prelazio pogledom s jednog na drugo. »Znam što sam naručio. Ali
ne mogu objasniti kako je samo polovina stigla ovamo.«
»Čujte, ne želim se miješati u vaš posao«, rekla je Lizzie. »Ali već su se
događale pogreške s njihove strane. Moramo otkriti što još nedostaje i nazvati
ih. To ne bi trebao biti problem. Jeste li osobno naručivali ili je to išlo preko
Rosalinde?«
»Zamolio sam za pomoć gospođu Freeland i dao joj točan broj.«
Lizzie se namršti. »Ona zna koliko uvijek naručujemo. Već godinama to
radi.«
»Uvjerila me je da će se za sve pobrinuti. Pretpostavio sam da je jedino
objašnjenje to da je netko drugi smanjio narudžbu.«
»Vi je pronađite, a ja ću pozvati Gretu pa ćemo sve prebrojiti. Riješit
ćemo ovo – barem smo otkrili danas, a ne sutra ujutro.«
Nastupio je trenutak nelagode tijekom kojeg batler nije rekao ništa, a Lane
se pitao koliko će razumnih opravdanja morati ugurati u grlo tom malom
diktatoru.
»Vrlo dobro«, rekao je batler. »Cijenim vašu pomoć.«
 Kad se gospodin Harris udaljio, Lizzie je duboko udahnula. »I možemo
početi s odbrojavanjem, imamo još dvadeset četiri sata.«
»Ne može li netko drugi od osoblja brojiti? To nije tvoj problem.«
»U redu je. Ako to učinimo Greta i ja, barem ću znati da je obavljeno kako
valja. Uostalom, svi su na Easterlyju do grla u poslu, a nije da bi pomoćni
kuhari mogli odvojiti...«
Laneov telefon zazvoni i on ga izvuče iz džepa da utiša ton. »Tko je sad
ovo, kvragu?« upitao je kad je vidio lokalni pozivni broj.
Ponovno se nasmijala. »Možeš to otkriti – i pazi sad! – tako što ćeš se
javiti.«
»Gnjaviš li me?«
»Netko mora.«
Lane se toliko široko nasmiješio da su mu se obrazi rastegnuli. »Okej, pa
da vidimo tko je.« Pritisnuo je zelenu tipku i, oponašajući Lurcha, izgovorio:
»Zvaliiii steeee...«
»Lane – o, Bože, Lane, treba mi pomoć.«
»Gin?« Uspravio se u stolcu. »Gin, jesi li dobro?«
»U centru sam, u okružnom zatvoru. Moraš me doći izvući – ja...«
»Ma koji vrag? Što...«
»Treba mi odvjetnik...«
»Okej, okej, uspori.« Ustao je. »Govoriš toliko brzo da te ništa ne
razumijem.«
Njegova sestra je zastala, potom izgovorila četiri složene rečenice koje su
ga dokrajčile.
»U redu«, mračno je rekao. »Dolazim odmah. Da. Dobro. Okej. Hoću.«
Kad je prekinuo razgovor, sve što je mogao bilo je očima potražiti Lizzie.
»Što se dogodilo?« upitala je.
»Moj je otac naredio da se Gin uhiti. Doslovce moram otići i uplatiti
jamčevinu da je izvučem iz okružnog zatvora.«
Lizzie prekrije rukom usta, šokirana. »Mogu li ja što učiniti?«
»Ne, ja ću se za nju pobrinuti. Ali hvala ti.«
Valjalo je upregnuti i posljednji atom samokontrole da se ne nagne i ne
poljubi je kao nekad. Umjesto toga, zadovoljio se time što je ispružio ruku i
pomilovao joj obraz – pa se udaljio prije nego što je dospjela izjaviti da
»prijatelji to ne rade«.
Sveca mu, što je otac sad smislio.

K ad je Edward bio pušač, redovito bi se ujutro budio s napola ispruženom

rukom, šaka bi se mašila za njegov Dunhill Red prije nego što bi bio i
svjestan da se tek prevalio na bok.
Danas je učinio isto, samo što se sad mašio za bočicu Advila.9
Istresavši četiri kapsule na dlan svoje drhtave ruke, ubacio je tablete u usta
i progutao ih s ostacima votke koju je sa sobom ponio u krevet. Iskrivivši lice
u grimasu dok je njegova inačica doručka putovala prema želucu, zavalio se
natrag na jastuk.
Prestao je pušiti tijekom oporavka. Zapravo, otmica je bila prvi korak
prema odvikavanju od tog poroka.
Ironično, to što je zamalo izgubio život vjerojatno mu je pomoglo da dulje
poživi.
Podignuo je bocu u zrak. »Gracias, muchachos.«
Prije nego što mu se mozak dospio zaplesti u tu beskonačnu, grozomornu
omču »dana kad se sve dogodilo«, prebacio je noge na pod i sjeo. Nije gledao
u svoje desno bedro ni potkoljenicu. Najprije stoga što su neravni šavovi
frankenštajnskog mesa bili duboko urezani u njegovo pamćenje. A zatim, više
nije spavao nag pa se ništa nije moglo ni vidjeti.
Štap je bio nužan da ga uspravi, a ravnoteža mu je bila poremećena ne
samo zbog ozljeda, nego i zbog nedostatka sna te činjenice da je i dalje bio
pijan. Odšepavši do kupaonice, nije upalio svjetlo kako mu zrcalo ne bi
stvaralo problem, pa je otišao na zahod, isplahnuo lice, oprao ruke te iščetkao
zube.
Potvrda da ga Bog i dalje mrzi uslijedila je kad je izišao iz brvnare deset
minuta poslije i bio zaslijepljen jarkim suncem – kao i glavoboljom od
mamurluka.
Koliko je sati? zapitao se.
Bio je na pola puta do štale B kad je shvatio da je sa sobom ponio bocu
alkohola. Kao kakav sigurnosni plašt.
 Zakolutavši očima, nastavio se kretati. Gospođica Nema Psovanja trebat
će se čim prije naviknuti na njega i na cugu – nije bilo razloga da joj predstavi
dnevnu iluziju trezvenjaka koja će se poslije raspršiti. Ne bude li se mogla
nositi s njegovom ovisnošću, bolje joj je da ode već prvoga dana.
Zvuk škripanja kotača okrenuo mu je glavu nadesno, a djelić sekunde
poslije, Shelby je izišla iz suprotnog dijela štale, tijela povijena u struku iza
ogromne hrpe konjskog izmeta u starim, zahrđalim kolicima.
Izgleda da ju je Moe već uposlio.
»Hej«, zazvao je.
U istom času mahnula je preko ramena pa nastavila prema prostoru za
gnojivo iza najbliže pomoćne zgrade.
Dok ju je promatrao, zavidio joj je na onom snažnom tijelu – i možda
zamijetio, odsutno, da je sunce na njezinoj kosi mnoge plave pramenove
pretvorilo u gotovo sasvim bijele. Imala je mornarskoplavu majicu, par
tamnoplavih traperica i iste kvalitetne čizme kao i noć prije. I nakon što je
nestala iza zida, pojavila se dvostruko brže nego što je trebala s obzirom na
količinu gnojiva koje je morala iskrcati.
Dakle, bila je i učinkovita.
Dok mu je prilazila, oči su joj bile sjajne i bistre, obrazi rumeni od napora.
»Skoro sam gotova. Sad ću početi s C.«
»Isuse, Moe te je... oprosti«, rekao je prije nego što ga je ispravila.
»Dovraga, Moe te je već uposlio? I nemoj mi reći da ne smijem govoriti
>dovraga<. Odustat ću od spominjanja Boga i Isusa Krista, ali to je sve dokle
sam spreman ići.«
Pustila je da se nogari kolica spuste na pokošenu travu. »Sok od naranče.«
»Molim?«
Kći Jeba Landisa kimne prema njegovoj boci. »Možete zadržati
>dovraga<, ali voljela bih vas vidjeti s nečim drugim...«
»Jesi li uvijek bila tako kritična?«
»... osim s votkom ovako rano ujutro. I ne kritiziram vas.«
»Zašto onda želiš promijeniti ponašanje jednog neznanca?«
»Niste neznanac.« Obrisala je čelo nadlanicom. »Nije ni devet ujutro.
Moram se zapitati zašto mislite da biste trebali piti ovako rano ujutro.«
 »Bio sam dehidriran.«
»Nema vode u vašoj kući? Bilo je sinoć.«
Promućkao je tekućinu u boci. »Ovo mi je sasvim dobro poslužilo. Misli
na to kao na moju inačicu vitamina C.«
Nešto je promrmljala sebi u bradu kad se oslonila na drške.
»Što si rekla?« želio je znati.
»Čuli ste me.«
»Ne, nisam.« Što i nije bilo sasvim istinito.
Shelby je samo slegnula ramenima, ono njezino tijelo pomicalo se pod
jednostavnom odjećom, obavljajući svoju dužnost bez ikakve nelagode.
Onda mu sine. »Shelby.«
Zastala je i dobacila mu pogled preko ramena. »Da?«
»Rekla si da si gotova sa svim konjima.«
»Aha.«
»U A i B.«
»Aha.«
Dovukao se naprijed i ščepao joj ruku. »Rekao sam ti. Jedno pravilo. Ne
približavaj se štali mog pastuha.«
»Pa neće se sama očistiti.«
Ruka mu se snažno stegne vlastitom voljom. »Usmrtio je pomoćnika u
konjušnici prije godinu dana. Izgazio ga je dok nije umro. Nemoj to više nikad
činiti.«
One njezine nebeskoplave oči se rašire. »Sa mnom je bio dobar.«
»Ja sam jedini koji ide tamo. Razumijemo li se? Učini to još jednom,
spakirat ću one tvoje dronjke«, rekao je odlučno, »i poslati te tamo odakle si i
došla.«
»Da, gospon.«
Uzmaknuo je, trudeći se da ne posrne. »Okej, onda.«
»U redu.«
Otpuhala je zalutali pramen s lica i nastavila svojim putem, ramena
napetih, kao i koraka.
 Odčepivši votku, Edward je pošteno potegnuo iz boce, i vjerojatno je
trebao zastati i primijetiti kako ga alkohol nije nimalo zapekao.
Ali bila je to samo još jedna stvar o kojoj nije želio misliti.
Baš kao i o bilo čemu što bi se moglo dogoditi kćeri Jeba Landisa dok je
pod njegovim nadzorom.
Dovraga.
 SEDAMNAEST

S ud i zatvor Okruga Washington kompleks je suvremenih građevina koje

zauzimaju cijela dva gradska bloka u samom središtu grada, a zgrade su
povezane pješačkim mostovima što se protežu nad prometnicama. Mnoštvo je
tu ulaza, i kad je Lane parkirao svoj Porsche, bezbroj ljudi ulijevalo se i
izlijevalo, muškarci i žene u odijelima žurili su gore-dolje po mramornim
stubama, policajci u patrolnim automobilima i šerifi u terencima parkirali se i
izlazili s posebno označenih parkirnih mjesta, ljudi u odrpanoj odjeći pušili,
zbijeni sa strane.
Njegov 911 Turbo muklo je zakašljao kad je smanjio brzinu i zagledao se u
visoke zgrade. Nije bilo logičnog tlocrta, koliko je mogao vidjeti, kao ni
ulične adrese.
Kao da moraš pitati kamo ćeš, kao da tamo ne pripadaš...
Niotkuda, pred njegovim se automobilom stvori Afroamerikanac u odori.
»Sranje!« Lane svom snagom nagazi na kočnicu. »Kog vraga... Mitch?«
Zamjenik šerifa Mitchell Ramsey nije odgovorio. Samo je pokazao na
označeno mjesto točno iza sebe, a koje je bilo slobodno.
Kad je Lane poletio naprijed i bočno se parkirao iz prvog pokušaja, bio je
svjestan kako zamjenik stoji točno uz njegov blatobran, ruku krupnih poput
užadi kruzera prekriženih na prsima profesionalnog igrača američkog
nogometa. One tamne oči bile su skrivene iza naočala Ray Ban, a zbog
obrijane glave, vrat i ramena izgledali su krupnijima nego što su bili.
Lane se iskobeljao iz sportskog automobila. »Hej, znaš li gdje mi je
sestra...«
»Znam.«
Njih se dvojica pljesnu dlanovima pa čvrsto zagrle. Dok su stajali prsa o
prsa, Lane se transportirao gotovo dvije godine unatrag, do privatne piste
zapadno od grada, u noć kad se Edward najzad vratio kući nakon otmice.
Mitch ga je vratio u Sjedinjene Države. Obitelji.
Sam Bog zna kako. Nitko ga nikad nije zapitkivao, a Lane je oduvijek imao
osjećaj da bivši rendžer ionako ne bi podijelio pojedinosti.
 »Nije joj tamo baš najbolje«, rekao je Mitch.
»Ne čudi me.«
Lane je slijedio zamjenika šerifa i njih su se dvojica uspela uz pedeset
stuba, preskačući dvije odjednom, do jednih od brojnih okretnih vrata. Kad su
ušli, Mitch ih usmjeri prema nečemu označenom riječima SAMO ZA
SLUŽBENIKE POLICIJE, a onda ih je proveo mimo osiguranja. Drugi su ih
policajci propustili kimajući s poštovanjem.
»Poduzeo sam mjere čim sam vidio ime«, rekao je Mitch kad su im se
koraci pridružili ostalima što su odjekivali o visoke stropove glavne dvorane.
»Priveli su je zbog ukradenog vozila, nije imala vozačku ni dokaz o
osiguranju...«
»Kako se to dogodilo, kvragu?«
»... te pružanja otpora prigodom privođenja. Zasad sam zataškao incident,
ali morat će se kad-tad pojaviti u policijskom izvješću.«
»Čekaj.« Lane povuče tipa i zaustavi ga. »Moja je sestra ukrala auto?«
»Rolls-Royce. Registriran na tvrtku Bradford Bourbon.«
»Misliš... naš Rolls. Phantom Drophead?«
»Tvoj je otac osobno nazvao policiju i rekao im neka je pokupe, izjavivši
da nema dopuštenje za upravljanje vozilom.«
»Ma šališ se.« Lane provuče ruku kroz kosu. »Hoću reći – naravno da je u
stanju za takvo što. Učinio je on i gore stvari.«
»Imaš odvjetnika?«
»Samuel T. bi trebao doći...«
»Lane«, začuje se povik.
Samuel T. odlučno je koračao kroz gomilu, ističući se zbog toliko mnogo
razloga. Prvo, u onom bijelom odijelu s plavim prugicama izgledao je kao da
je trebao biti na prostranom trijemu svoje gospodske kuće, pijuckajući koktel
od metvice dok mu uz noge spavaju dva lovačka psa. Drugo, bio je prezgodan
da bi koračao među smrtnicima.
»Hvala ti što si tako brzo došao«, rekao je Lane dok su se rukovali.
»Poznaješ Mitcha...«
»Kako da ne. Zamjeniče.«
»Gospodine Lodge.«
 Kad su dovršili s pozdravljanjem, njih trojica za tili čas stignu do dizala
koje je vodilo do otvorenog drugog kata.
»Ona je na općem odjelu.« Mitch ih je vodio prema pješačkome mostu.
»Ali požurio sam saslušanje za određivanje jamčevine. Čim budete spremni,
gospodine Lodge...«
»Zovi me Samuel ili Sam.«
»Samuel.« Mitch kimne. »Čim budeš spreman, ubacit ću je kod suca
McQuaida. Razgovarao sam s državnim odvjetnikom. Ruke su mu vezane,
pogotovo jer ih je gospodin Baldwine onako pritisnuo. Mogu jedino
požurivati, požurivati, požurivati.«
Lane je zaškrgutao kutnjacima. Gin je oduvijek stvarala nevolje, i očito je
ocu dozlogrdilo – ali ovo je bilo tako prokleto javno. »Dugujem ti za ovo,
Mitch.«
»Što se mene tiče, ne duguješ.«
Zamjenik ih provede kroz raznorazne sigurnosne rampe, a onda su se našli
u zatvorskom dijelu ustanove. Iako je Lane kao klinac često upadao u situacije
koje su graničile sa zakonom, za sve bi se njegove nepodopštine uvijek
diskretno »pobrinulo«. Tako da mu je ovo bio prvi izlet u okružni bajbok, i bio
je siguran da mu se ne žuri ovamo vratiti.
Čekaonica je imala prljavobijele betonske zidove i isti takav pod.
Plastični stolci, narančasti, žuti i crveni. Zrak je zaudarao na ustajao znoj,
prljavu odjeću i sredstvo za čišćenje.
Zahvaljujući Mitchu, otišli su ravno do prijamnog pulta s neprobojnim
staklom i skupinom policijskih službenika s njihovim današnjim raznovrsnim
ulovom. Kakvo otrežnjenje. Masni muškarci i suhonjavi mladići... oskudno
odjevene prijateljice noći... mrzovoljna, iznurena starija žena... svi su oni
stajali ili se njihali u mjestu pokraj policajaca koji su ih priveli, lica
smljevenih teškim životom.
»Ovamo, zamjeniče Ramsey«, netko je zazvao pokraj neprobojnih vrata.
Nakon što su prošli kontrolu, nastavili su uz niz prostorija za ispitivanje
nad čijim su vratima bile crvene svjetiljke i rešetke na prozorčićima.
»Pričekajte ovdje, molim«, rekao je službenik pred jednom od soba.
»Dovest ću je.«
»Hvala, Stu.« Mitch je otvorio vrata i izmaknuo se u stranu. »Bit ću
ovdje.«
»Hvala ti od srca.« Lane je pljesnuo tipa po ramenu. »I vjerojatno ću od
tebe trebati još koju uslugu.«
»Što god poželiš, tu sam.«
Samuel T. zastane pored zamjenika. »Je li netko već razgovarao s
novinarima?«
»Nitko od naših«, odvratio je Mitch. »I nastojat ću da tako i ostane.«
»Moja sestra nema baš najbolju reputaciju.« Lane je zatresao glavom. »Što
manje ljudi za ovo dozna, to bolje.«
Mitch zatvori vrata za njima, a iako su tamo bila četiri stolca prikovana za
pod oko čeličnog stola koji je bio jednako osiguran, Lane nije mogao sjesti.
Samuel T. jest, međutim, odloživši sa strane svoju staromodnu aktovku i
spojivši prste na rukama.
Odvjetnik je zavrtio glavom. »Pošizit će jer si me doveo ovamo.«
»Kao da bih zvao bilo koga drugog?« Lane je protrljao bolne oči. »A
nakon ovoga, svejedno ćeš mi pomoći s razvodom, je li?«
»Još jedno naporno jutro s Bradfordovima.«

***

B arem su joj dopustili da zadrži odjeću, pomislila je Gin dok su je vodili

niz još jedan betonski hodnik oličen bojom mjesec dana stare juhe
vichyssoise.
Užasavala se pomisli da se mora razodjenuti ispred neke dlakave policajke
i da je potom oskvrne kakva ruka u rukavici prije nego što je ubace u
narančasti kombinezon veličine cirkuskog šatora. Kad se to nije dogodilo,
opsjedao ju je strah da će je strpati u nekakvu prljavu ćeliju s hrpom
drogiranih prostitutki koje će na nju iskašljavati AIDS.
Umjesto toga, smještena je u samicu, u hladnu ćeliju samo s klupom i
zahodom od nehrđajućeg čelika, bez sjedala i toaletnog papira.
Što ne znači da bi takvo što ikad upotrijebila.
Njezine dijamantne naušnice i sat Chanel bili su joj oduzeti, zajedno s
torbom LV, mobitelom i onim novčanicama od stotinu dolara te beskorisnim
kreditnim karticama koje je imala u novčaniku.
Jedan poziv. Samo joj je to bilo dopušteno – baš kao u filmovima.
»Ovamo«, rekao je čuvar, zastavši pored Afroamerikanaca u uniformi i
otvorivši debela vrata.
»Lane!« Pohitala je prema bratu, da bi se naglo zaustavila kad je vidjela
tko sjedi za stolom. »O, Bože. Ne on.«
Lane joj je prišao i čvrsto je zagrlio kad su se vrata zatvorila. »Treba ti
odvjetnik.«
»A ja sam slobodan«, otegnuo je Samuel T. »Relativno govoreći.«
»Ne želim govoriti ispred njega.« Prekrižila je ruke na prsima. »Ni jednu
jedinu riječ.«
»Gin...«
Samuel T. upadne u riječ njezinu bratu: »Lijepo sam ti rekao. Dobro,
pokupit ću svoje stvari i poći.«
»Sjednite«, graknuo je Lane. »Oboje.«
Nastupio je trenutak šutnje, što je Gin shvatila kao znak da je Samuel T. bio
iznenađen tonom te zapovijedi baš kao i ona. Lane je uvijek bio, od sve
četvero Baldwineove djece, miroljubiv tip. Sad je zvučao poput Edwarda.
Odnosno, onako kako je Edward zvučao nekoć.
Nakon što se s nelagodom smjestila na stolac, tvrd i hladan poput sante
leda, Lane je uperio prst u njezinu smjeru. »Što si učinila?«
»Molim?« rekla je trgnuvši se. »Što sam ja skrivila? Zašto misliš da sam
ja ta...«
»Zato što obično jest tako, Gin.« Zasjekao je zrak rukom kad se počela
prepirati. »Dosta je sranja, predugo te poznajem. Čime si ga ovaj put
razbjesnila? Izvući ću te iz ovoga, ali moram znati s čime imam posla.«
Dok je Gin sijevala pogledom prema svom bratu, željela mu je samo reći
neka odjebe. Ali nije mogla misliti ni na što drugo osim na prizor njezine
kartice u bankomatu na onoj benzinskoj crpki i riječi »kartica odbijena« kako
bljeskaju na digitalnom zaslonu. Tko će joj pomoći ako neće on?
Letimice je pogledala Samuela T.-ja. Nije gledao u nju, lice mu je bilo
bezizražajno, ali bahati prijekor u kojem je uživao bio je jasan kao i miris
njegove kolonjske vodice u zraku.
 »Onda?« navaljivao je Lane.
Odvagujući mogućnosti, shvatila je kako uopće nije upoznata s nerješivim
situacijama. Uz dovoljnu količinu novca i amnezije, nije postojalo ništa iz čega
se nije mogla izvući, bilo da je nekoga isplatila, ili odbila ostati ili otići.
Nažalost, taj beskonačni niz mogućnosti temeljio se na životnom stilu koji
je samo naoko bio njezin, dok ga je, zapravo, netko drugi posjedovao. A to
naprosto nije znala sve do ovoga jutra.
Pročistila je grlo. »Samuele T., hoćeš li me... ostaviti jedan tren nasamo s
bratom.« Ispružila je ruku. »Ne, ne kažem da mi ne možeš biti odvjetnik, samo
mi treba jedan trenutak nasamo s njime. Molim te.«
Samuel T. izvije obrvu. »Prvi put čujem da si izgovorila tu riječ. Barem
dok si odjevena.«
»Pazi na jezičinu, Lodge«, zarežao je Lane. »To mi je sestra.«
Ovaj se strese, kao da je zaboravio da nije s njom nasamo. »Ispričavam se.
Bilo je to neprimjereno.«
»Nemoj daleko.« Lane se ushodao, rukama čupkajući kratku, tamnu kosu.
»Za Boga miloga, treba nam dobra obrana.«
Kad je Ginin odvjetnik, ljubavnik i otac njezina djeteta – iako za ovo
potonje nije znao – izišao, zapiljila se u špicaste vrhove svojih svilenih cipela.
Na lijevoj je preko prstiju bila mrlja, nešto što je zaradila dok se uvlačila na
stražnje sjedalo policijskog automobila.
Začuo se škljocaj kad su se vrata za Samuelom zatvorila, i nije čekala novi
poticaj. »On želi da se udam za Richarda Pforda.«
»Richarda... Oprosti, što?«
»Čuo si me. Otac će me otkantati osim ako se ne udam za tog lika. Kaže da
je to zato što će nam ta vražja distributerska tvrtka omogućiti bolje uvjete, što
li već.«
»Zar je poludio?« Lane je dahnuo.
»Želio si znati zašto sam uzela auto – eto zato sam uzela auto i zato je otac
zvao policiju.« Podignula je pogled prema bratu. »Ne želim se udati za
Richarda – ma što mi otac učinio – i to je ono s čime imaš posla.«
Ustavši, krenula je prema vratima i sama ih otvorila. »Možeš se vratiti.«
»Kakva čast«, promrsio je Samuel T.
 Kad je njezin odvjetnik ponovno sjeo na stolac pored aktovke, rekla je:
»Onda, kako ćete me izvući odavde?«
»Platit ćemo jamčevinu«, odvratio je Samuel T. »A zatim ćemo pokušati
odbaciti optužbe, bilo time što ćemo uložiti prigovor ili tako što će tvoj otac
prijeći preko toga što si učinila, ma što to bilo.«
»O kolikoj jamčevini govorimo?« upitao je Lane.
»Prvi prijestup ide joj u prilog, ali ne i pokušaj bijega. Samo nekih
pedesetak tisuća, najviše. McQuaid je dobrostiv prema našoj sorti ljudi, tako
da jamčevina neće biti visoka.«
Pedeset tisuća dolara, pomislila je. Zaista, to joj se nikad prije nije činilo
kao prevelika svota. Samo jedan izlet do Chanela u Chicagu.
Pomislila je onda na ono što joj je ostalo u novčaniku. »Nemam toliko
novca.«
Samuel T. se nasmije. »Naravno da imaš...«
»Ja ću se za to pobrinuti«, uskočio je Lane.
Samuel T. je otvorio aktovku i izvukao neke papire. »Ovlašćuješ li me da
te zastupam u ovom slučaju, Virginia?«
Otkad ju je on zvao punim imenom? S druge strane, možda samo nije želio
da ga njezin brat zalijepi za betonski pod zbog dodatnih izraza bliskosti. »Da.«
Njegove oči, one prodorne sive oči, zadržale su njezin pogled. »Potpiši
ovo.« A kad jest, promrmljao je: »Ne brini se, izvući ću te odavde.«
Dah joj je zazveketao u grudima kad je izdahnula. »Ali što ću onda?«
Što će se točno promijeniti s druge strane svega ovoga? Njezin otac sasvim
sigurno neće najednom okrenuti novu stranicu. Edward je jedva izvukao živu
glavu zbog spremnosti Williama Baldwinea da stavi posao ispred vlastite
djece.
»Najprije ćemo srediti da iziđeš«, rekao je Lane. »Onda ćemo se
pozabaviti svime ostalim.«
Pogledavši brata, shvatila je da ga još nikad nije vidjela ovako ozbiljnog:
kad se naslonio na goli zid ružnog četvrtastog sobička, najednom joj se učini
starijim nego što je bio kad je otišao prije dvije godine, odlučnijim.
Takav je autoritet navikla očekivati od Edwarda, no nikad od Lanea,
plejboja.
 »Pobijedit će«, čula je sebe kako govori. »Otac uvijek pobjeđuje.«
»Neće i ovaj put«, procijedio je Lane.
»Koji se vrag ovdje odgađa?« upitao je Samuel T.
Lane je samo zavrtio glavom. »Pobrini se za ovo, Samuele. Samo izvuci
moju sestru odavde. Ja ću riješiti ostalo.«
Bože, nadao se da je to istina. Jer, očito, njezin pokušaj da nadmudri oca
nije prošao nimalo dobro.
 OSAMNAEST

K ad se Lane zaustavio pred glavnim ulazom na Easterlyju, toliko je snažno

pritisnuo kočnice na svom Porscheu da je za sobom dovukao i pola
šljunka s prilaza. Nije ugasio motor, samo je izišao i pojurio uz kamene stube,
proletjevši pokraj dvostrukih vrata poput vjetra.
Ništa nije vidio kad je ušao u palaču, ni sluškinju koja je čistila salon, ni
batlera koji mu se obratio, čak ni svoju Lizzie, koja mu se našla na putu kao da
je čekala da se pojavi.
Umjesto toga, izišao je iz kuće kroz vrata na dnu blagovaonice i odlučnim
korakom krenuo prema poslovnom centru, prošavši između uredno poredanih
okruglih stolova pod šatorom, krivudajući ne bi li izbjegao radnike koji su
vješali svjetiljke o procvala stabla.
Očev ured imao je terasu na koju se izlazilo kroz niz francuskih vrata, i on
se uputi prema onima na samom kraju, slijeva. Dospjevši pred vrata, nije se
gnjavio provjeriti bravu, znajući da će biti zaključana.
Udario je o staklo. Snažno.
I nije prestao udarati. Čak ni kad je osjetio nešto mokro s vanjske strane
šake, što je, čini se, upućivalo na to da je nešto skršio...
Oh... razbio je staklo na prvoj plohi vrata očeva ureda i prebacio se na
drugu.
Dobra je vijest, pomislio je, kako ih ima još gomila.
»Lane! Što radiš?«
Stao je i okrenuo glavu prema Lizzie. Glasom koji nije prepoznao, rekao
je: »Moram pronaći oca.«
Izrazito profesionalna osobna tajnica William a Baldwinea dojurila je u
ured, a njezin se uzdah jasno i glasno začuo ponad pucanja stakla.
»Krvarite!« uskliknula je žena.
»Gdje mi je otac?«
Gospođa Petersburg otključala je vrata i rastvorila ih. »Nije ovdje,
gospodine Baldwine, danas je u Clevelandu. Upravo je otišao, i nisam sigurna
kad će se vratiti. Nešto ste trebali?«
 Kad su joj oči poletjele prema krvi što je kapala s njegovih članaka, znao
je da će mu sad donijeti papirnate maramice, no njemu se živo fućkalo hoće li
iskrvariti posvuda po uredu.
»Tko je rekao mom ocu da je Gin otišla?« upitao je. »Tko ga je nazvao?
Vi? Ili špijun iz one kuće...«
»O čemu govorite?«
»Jeste li vi nazvali policiju zbog moje sestre? Vrlo dobro znam da moj
otac nije u stanju sam birati broj policije, iako su rekli da ih je on nazvao.«
Ženine oči zaiskre, a onda je prošaptala: »Rekao mi je da će si nauditi. Da
će pokušati pobjeći jutros i da moram učiniti sve da je spriječim. Rekao je da
joj treba pomoć...«
»Lane!«
Okrenuo je glavu prema Lizzie baš kad su stvari izmaknule kontroli, i kad
se njegovo tijelo nagnulo u stranu.
Snažnim stiskom ga je prihvatila, i zadržala njegovu težinu da ne padne na
tlo. »Dođi. Idemo natrag u kuću.«
Kad je dopustio da ga preusmjeri, krv je kapala po kamenim pločama
terase, poprskavši sivilo tamnocrvenim točkicama. Pogledavši ponovno
tajnicu, rekao je: »Poručite mom ocu da ga čekam.«
»Ne znam kad se vraća.«
Ne seri, pomislio je. Žena je određivala Williamov raspored sve do
odlaska na nuždu. »I čekat ću ga makar do sudnjeg dana.«
Bilo je toliko gnjeva u njemu da je bio slijep za sve oko sebe dok ga je
Lizzie vodila. Gnjev zbog Edwarda. I Gin. I majke.
Maxa...
»Kad si posljednji put nešto pojeo?« upitala je Lizzie pridržavajući ga dok
su ulazili u kuću.
Na trenutak je pomislio da halucinira. A onda je shvatio da su svi oni
muškarci i žene u bijelome bili kuhari, i da su on i Lizzie u kuhinji.
»Oprosti, što?« promrmljao je.
»Hrana. Kad?«
Otvorio je usta. Pa ih zatvorio. Namrštio se. »Jučer u podne?«
 U vidokrug mu uđe gospojica Aurora. »Lands, što je s tobom, dečko?«
U tom se trenutku odvijao nekakav razgovor koji nije mogao pratiti. Zatim
je uslijedilo povijanje njegove ruke, na što nije obraćao pažnju. Zatim još
razgovora.
Nije došao sebi sve dok se nije našao kako sjedi u prostoriji za osoblje, za
stolom, s tanjurom kajgane, šest kriški slanine i četiri kriške tosta pred sobom.
Lane je trepnuo kad mu je želudac zagrmio: iako mu je mozgom i dalje
vladao kaos, ruka mu se mašila za vilicu i počeo je grabiti.
Lizzie je sjela preko puta njega, stolac joj je Zaškripao na golom drvenom
podu. »Jesi li okej?«
Pogledao je mimo nje u gospojicu Auroru, koja je stajala pokraj vrata kao
da je kanila otići. »Moj otac je zlotvor.«
»Ima on svoj vlastiti sustav vrijednosti.«
Što je bilo najbliže nečemu što bi ikad rekla da nekoga osudi.
»Pokušava prodati moju sestru.« Na to uslijede uzdasi. »Kao... u kakvom
jeftinom romanu.«
Bio je usred prepričavanja detalja kad mu je zazvonio telefon – i istog
trena kad je vidio tko je, odgovorio je: »Samuel, gdje smo?«
Samuel T. morao je povisiti glas ponad žamora u pozadini. »Sedamdeset
pet tisuća za jamčevinu, bolje nismo mogli. Čim doneseš ovjereni ček, možeš
je pokupiti.«
»Radim na tome. Odlaziš li?«
»Neću dok ne iziđe odavde. Ima pravo na konzultacije s odvjetnikom pa
sve dok sam u blizini, ne mora biti u nekoj ćeliji sama – ili, nedajbože, s nekim
drugim.«
»Hvala.«
Kad je prekinuo vezu, gospojica Aurora je šmugnula van da provjeri
kuhare, a on se okrenuo Lizzie. »Idemo sad nabaviti novac za jamčevinu.
Nakon toga... ni sam ne znam što.«
Ispružila je ruku i položila je na njegovu podlakticu. »Kao što sam već
rekla, postoji li nešto što mogu učiniti?«
Bilo je to poput udara munje. U jednom času bio je normalan kao što bi to
bio i svaki muškarac u takvoj situaciji... a u idućem? Požuda je bubnjala
njegovim žilama, ukrutivši ga, preusmjerivši ludilo u njegovoj glavi u nešto
istinski suludo.
Spustivši vjeđe, promrsio je: »Jesi li sigurna da želiš čuti odgovor?«
Lizzie je teško progutala i spustila pogled tamo gdje ga je dodirivala. Kad
nije odgovorila, ali nije se ni povukla, nagnuo se naprijed i podignuo joj bradu
kažiprstom. Zaključavši oči na njezine usne, u mislima ju je poljubio,
zamislivši kako se saginje i spušta usne na njezine. Gura je unatrag na onoj
teškoj stolici. Uvlači ruke pod njezinu odjeću dok se spušta na koljena među
njezine noge...
»O... Bože«, šapnula je izbjegavajući njegov pogled.
Ali ipak se nije okrenula.
Lane je polizao usnice. Onda je spustio ruku i oslobodio se njezina stiska.
»Moraš ići. Odmah. Ili ću učiniti nešto zbog čega ćeš zažaliti.«
»A što je s tobom?« šapnula je. »Hoćeš li ti zažaliti?«
»Poljubac? Nikad.« Zavrtio je glavom spoznavši da su mu osjećaji
zbrkani... i potpuno izvan kontrole. »Ali neću te dotaknuti sve dok sama to ne
budeš tražila. Toliko ti mogu obećati.«
Nakon jednog trenutka, ustala je, nesvojstveno nezgrapno, stolac u kojem je
sjedila prevalio se na pod, stopalo joj je zapelo. Ostavio joj je dovoljno
vremena da iziđe iz prostorije i udalji se niz hodnik prije nego što će i sam
otići.
Da joj je bio imalo bliže, bio bi u opasnosti da je zgrabi, prevali na stol i
pruži im oslobođenje koje im je oboma trebalo.
Jer željela ga je. Sam se u to uvjerio, upravo sad.
Doduše, nije mogao o tome predugo razmišljati.
Morao je natjerati oca da plati jamčevinu – nije da Lane nije imao novca.
Zaradio je gomilu love na pokeru, a, za razliku od sestre, bilo mu je trideset
šest, tako da je ispunjavao prvi kriterij za pristup sredstvima iz zaklade. Ali
William Baldwine je stvorio ovaj nered, a činjenica da je poslom izbivao iz
grada samo će još više olakšati ispisivanje i ovjeravanje tog čeka u banci.
Minutu poslije Lane je bio pred uredom knjigovotkinje i nije se gnjavio
kucanjem, nego se odmah mašio za kvaku.
Zaključano.
 Baš kao što je učinio i s očevim staklom, udario je o debelu hrastovinu –
neozlijeđenom rukom.
»Zar nije u uredu?« upitao je gospodin Harris s praga svog apartmana.
»Gdje su ključevi od ovih vrata?«
»Nemam dopuštenje da otvorim...«
Lane se naglo okrenuo. »Nabavi jebeni ključ ili ću razbiti ovu vražju
stvar.«
I gle čuda, samo djelić sekunde poslije batler se pojavio s teškim
komadom stare bronce. »Dopustite meni, gospodine Baldwine.«
Samo što ih ključ nije nikamo doveo. Ušao je u ključanicu sasvim glatko,
ali nije se dao okrenuti.
»Strašno mi je žao«, rekao je batler dok je drmusao ključem. »Čini se da
su se zaglavila.«
»Jesi li siguran da je to pravi ključ?«
»Označen je.« Muškarac ga zabljesne malenom pločicom što je visjela na
ukrašenom privjesku. »Možda će se brzo vratiti.«
»Daj da ja pokušam.«
Lane je pomaknuo tog pingvina s puta, ali ni sam nije postigao ništa.
Izgubivši strpljenje, naslonio se ramenom na plohu i...
Zvuk pucanja drva prigušio je njegov gnjevni urlik, i morao je uhvatiti
plohe kad su se odbile i poletjele prema njemu...
»Ma koji vrag?« dreknuo je nakon što se snažno zakašljao i ustuknuo zbog
smrada.
Kad je gospodin Harris počeo kašljati i morao zabiti lice u rever sakoa,
netko drugi je rekao: »O, mili Gospode, što je to...«
»Neka svi napuste hodnik«, naredio je Lane batleru. »I pobrini se da ne
dolaze ovamo.«
»Da, da, naravno, gospodine Baldwine.«
Lane je ponovno podignuo podlakticu, dišući u rukav košulje kad se
nagnuo unutra. Ured je bio nemoguće mračan, teški zastori bili su navučeni
sprječavajući prodor jarkoga sunca, a klima-uređaj, postavljen uz jedan od
prozora, također je bio isključen. Pipajući oko dovratka slobodnom rukom,
slutio je što će tamo pronaći i nije mogao povjerovati.
 Klik.
Rosalinda Freeland sjedila je u fotelji u suprotnom kutu ureda, lica
zaleđena u jezivom osmijehu. Njezini sivi prsti bili su zakopani u jastučiće
izvezene cvjetnim uzorkom, a ukočene oči zurile su ravno naprijed u kakvu god
da je varijantu zagrobnog života zakoračila.
»Isuse«, dahnuo je Lane.
Poslovni sako i suknja bili su u savršenom redu, naočale za čitanje visjele
su sa zlatnoga lanca na svilenoj bluzi, a stroga prosijeda bob-frizura također je
uglavnom bila uredno počešljana. Cipele, međutim, nisu imale nikakvoga
smisla. Nisu to bile ozbiljne, crne, ravne kožne cipele, kakve je uvijek nosila,
nego par nikeica, kao da se uputila na brzo hodanje.
Sranje, pomislio je.
Uguravši ruku u džep, izvukao je mobitel i birao broj jedine osobe koja mu
je u tom trenu pala na um. Kad je zvuk elektroničkog zvona zabrujao u
njegovim ušima, pogledao je po uredu. Sve je bilo na svome mjestu, i upravo
je tako i pamtio ženu koja je radila na Easterlyju trideset godina: na stolu s
računalom i lampom sa zelenim sjenilom nije bilo ničega, a police koje su
diskretno skrivale ostali uredski materijal i spise bile su uredne kao u
knjižnici.
»... alo?« Začuo se glas na njegovu mobitelu.
»Mitch«, rekao je Lane.
»Dolaziš ovamo s čekom za jamčevinu?«
»Imam jedan problem.«
»Što mogu učiniti?«
Lane je sklopio oči i pitao se kako je, dovraga, imao tu sreću da je ovaj tip
uz njega. »Gledam u truplo obiteljske knjigovotkinje.«
Zamjenikov se glas istog trena snizi za jednu oktavu. »Gdje?«
»U njezinu uredu na Easterlyju. Mislim da se vjerojatno ubila – upravo
sam provalio vrata.«
»Jesi li zvao policiju?«
»Nisam još.«
»Želim da ih nazoveš dok sam ja na putu dotamo – tako da bude
zabilježeno po propisu i da može doći gradska policija. Oni su nadležni.«
 »Hvala, stari.«
»I ništa ne diraj.«
»Samo prekidač za svjetlo kad sam ušao.«
»I ne puštaj nikoga u prostoriju. Tamo sam za pet minuta.«
Kad je Lane prekinuo vezu i birao broj hitne službe, očima je pretražio one
police i pomislio na sav posao koji je ta žena odradila u ovomu majušnom
uredu.
»Da, moje ime je Lane Baldwine. Zovem s Easterlyja.« Palača nije imala
ulični broj. »Dogodio se smrtni slučaj u kući... da, prilično sam siguran da više
nije živa.«
Koračao je naokolo dok je odgovarao na nekoliko pitanja, potvrdio svoj
telefonski broj i onda ponovno prekinuo vezu.
Bacivši pogled prema stolu, poštovao je Mitchove naredbe, ali morao se
dočepati čekovne knjižice. Truplo ili ne, i dalje je morao osloboditi Gin iz
pritvora.
Izvukavši svoju maramicu, prešao je preko orijentalnog saga. Tek što je
krenuo otvoriti srednju ladicu, kad se namrštio. Usred kožnog stolnog
podmetača, savršeno ravno kao da je namješten uz pomoć ravnala... ležao je
USB.
»Gospodine Baldwine? Treba li vam što?« dozvao ga je gospodin Harris.
Lane dobaci pogled prema truplu. »Policija je na putu. Ne žele da se išta
ovdje dira tako da ću sad izići.«
Uzeo je ono što je Rosalinda očito ostavila onome tko je pronađe. Onda je
otvorio ladicu, izvukao u kožu uvezenu čekovnu knjižicu, zataknuvši je potom
za pojas hlača na leđima i prekrivši tu stvar košuljom.
Okrenuo se prema obiteljskoj knjigovotkinji. Izraz njezina lica bio je kao u
Jokera, sablasna grimasa koja će ga još dugo proganjati u snovima.
»Što je to moj otac učinio?« šapnuo je u smrću obojen zrak.
 DEVETNAEST

L izzie je bila u staklenom vrtu, na telefonu s agencijom za najam, kad je

krajičkom oka opazila kako prednjim prilazom Easterlyja dolazi terenac
šerifa Okruga Washington.
Zar su već dostavljali Chantal dokumente za razvod? Ajme...
»Oprostite?« rekla je trgnuvši se i pribravši. »Što ste kazali?«
»Račun je dospio na naplatu«, ponovio je prodajni predstavnik. »Tako da
ne, ne možemo primati nove narudžbe.«
»Dospio na naplatu?« Bilo je to nezamislivo, kao da, primjerice, Bijela
kuća ne podmiruje na vrijeme račune za struju. »Ne, ne, još jučer smo platili
cjelokupan iznos za šator. Tako da ne možemo biti...«
»Čujte, vi ste nam jedan od najboljih klijenata, želimo s vama poslovati.
Nisam ni znao da je račun dospio sve dok me vlasnik nije na to upozorio.
Poslao sam koliko sam mogao, ali on je zaustavio pošiljku dok se ne podmiri
dugovanje.«
»Koliki je dug?«
»Pet tisuća sedamsto osamdeset pet dolara i pedeset dva centa.« »To neće
biti problem. Odmah ću donijeti ček, možete li...«
»Sve je već iznajmljeno. Nije nam ostalo ništa na lageru, s obzirom na sve
zabave koje se održavaju ovog vikenda diljem grada. Prošlog sam tjedna
nazvao Rosalindu i ostavio joj tri poruke u vezi s dugom. Nije mi uzvratila
pozive. Zadržao sam ostatak narudžbe što sam dulje mogao, jer sam vam želio
izići u susret. Ali kako nisam dobio nikakvu informaciju, morao sam ispuniti
druge narudžbe.«
Lizzie je duboko udahnula. »Čujte, hvala vam. Ne znam što se događa, ali
riješit ćemo to – i pobrinut ću se da vam se plati.«
»Stvarno mi je žao.«
Kad je prekinula vezu, nagnula se prema staklu pokušavajući bolje vidjeti
šerifovo vozilo.
»... kažu iz agencije?«
Okrenula se natrag prema Greti, koja je prskala dovršene bukete zaštitnim
sredstvom za cvijeće. »Oprosti, što – o, ma samo nekakav problem s
računom.«
»Hoćemo li onda dobiti dodatnih petsto čaša za šampanjac?«
»Nećemo.« Uputila se prema vratima koja vode u kuću. »Odoh
porazgovarati s Rosalindom i onda iznijeti loše vijesti gospodinu Harrisu.
Pošizit će, ali barem imamo šatore, stolove i stolice. Čaše možemo prati kako
se budu gomilale, a obitelj mora uvijek imati svojih stotinjak.«
Greta pogleda kroz one svoje naočale od kornjačevine. »Dolazi gotovo
sedamsto ljudi. Stvarno misliš da se možemo nositi s tolikom potražnjom? Sa
samo petsto čaša?«
»Nisi mi baš od pomoći.«
Izišavši iz staklenog vrta, presjekla je kroz blagovaonicu i uputila se prema
hodniku za osoblje. Kad je gurnula vrata i ušla unutra, ostala je u mjestu kao
ukopana. Tri sluškinje u svojim sivo-bijelim uniformama bile su zbijene jedna
uz drugu, razgovarajući s golemom količinom mlataranja rukama, ali malo
glasnoće – kao da su bile u TV emisiji kojoj je netko utišao ton. Iza njih je bila
gospojica Aurora, ruku prekriženih na prsima, a Beatrix Mollie, glavna
domaćica, bila je pokraj nje. Gospodin Harris stajao je usred hodnika,
njegovo sićušno tijelo priječilo je prolaz prema kuhinji.
Lizzie se namrštila i prišla batleru – i tada je zapuhne vonj koji joj je, kao
vlasnici farme, donekle bio poznat.
Afroamerikanac u odori šerifa izišao je iz Rosalindina ureda, zajedno s
Laneom.
»Što se događa?« upitala je Lizzie, a srsi hladnoće sijevnuli su joj
grudima.
Blagi gospode, zar je Rosalinda...
Je li to bio razlog zašto je hodnik tako zaudarao jutros, pomislila je dok joj
je srce žestoko tuklo.
»Iskrsnuo je problem«, rekao je gospodin Harris. »No rješava se u skladu
s propisima.«
Lane je susreo njezin pogled dok je razgovarao sa zamjenikom i kimnuo
joj. Kad je pokazala iza ramena prema staklenom vrtu, još je jednom kimnuo.
Gospođa Mollie napravila je znak križa preko srca. »Nikad ne dolazi
sama. Nesreća nikad ne dolazi sama.«
 »Nikad sama.«
Uputivši se natrag u stakleni vrt, Lizzie je za sobom zatvorila vrata i
pogledala stotinu i nešto buketa ružičastih i bijelih cvjetova.
»Što se dogodilo?« upitala je Greta. »Zar je još nešto izostavljeno iz
narudžbe...«
»Mislim da je Rosalinda mrtva.«
Začuo se zveket kad je boca spreja kliznula iz Gretinih ruku i stala
poskakivati po podu od škriljevca, poprskavši ženine radne cipele. »Što?«
»Ne znam.«
Kad je bujica njemačkog proključala i provalila iz njezine partnerice,
Lizzie je promucala: »Znam, dobro? Samo ne mogu vjerovati.«
»Kad? Kako?«
»Ne znam, ali ovdje je šerif. I nisu zvali hitnu pomoć.«
»Oh, mein Gott... das ist ja schrecklich!«
Opsovavši, Lizzie je prišla prozoru i zagledala se u raskošno zelenilo
pokošene trave i besprijekorno uređen vrt za zabavu. Obavili su samo
sedamdeset pet posto posla, a već je sve bilo prelijepo – naročito blistave
glavice stotina kasno procvjetalih i poput papira bijelih cvjetova koje su ona i
Greta zasadile u lijehe pod procvalim voćkama.
»Stvarno imam loš osjećaj u vezi sa svim ovim«, čula je sebe kako govori.

***

K ojih sat vremena poslije na Easterly je stigla i policija, a Laneu je bilo

dopušteno da nakratko napusti poprište događaja. Želio je razgovarati s
Lizzie kako bi joj objasnio što se događa, ali valjalo se najprije pobrinuti za
Gin.
Svim zakladama obitelji Bradford upravljao je Prospect Trust, tvrtka u
privatnom vlasništvu koja je pod svojim nadzorom imala sredstva od više
milijarda dolara, te bila specijalizirana da se skrbi o charlemontskim
superbogatašima. Kako nije bila riječ o tradicionalnoj banci, međutim, skrb o
osobnim obiteljskim računima vodila se u mjesnoj podružnici PNC-a, i upravo
je tamo otišao s čekovnom knjižicom koju je uzeo iz Rosalindina stola.
 Parkiravši se pokraj omanje zgrade, ispisao je ček, naznačivši da se
isplata ima izvršiti u gotovini, i to u iznosu od sedamdeset pet tisuća dolara,
zatim je krivotvorio očevo ime na crti za potpis, te na poleđini naznačio da
uplata ide u korist računa zatvora Okruga Washington.
Čim se progurao u bijelo-bež predvorje, presrela ga je mlada žena u
mornarskoplavom kostimu i s diskretnim nakitom. »Gospodine Baldwine, kako
ste?«
Upravo sam pronašao mrtvaca. Hvala na pitanju. »Dobro, trebao bih
ovjeriti ovaj ček.«
»Naravno. Dođite u moj ured.« Povevši ga do staklene pregrade, zatvorila
je vrata i sjela za uredan stol. »Uvijek nam je zadovoljstvo pomoći vašoj
obitelji.«
Gurnuo je ček preko podmetača na stolu i sjeo. »Drago mi je.«
Zvuk noktiju kako tipkaju po tipkovnici bio je blago naporan, ali imao je
drugih briga na pameti.
»Ah...« Bankarica je pročistila grlo. »Gospodine Baldwine, žao mi je, ali
nemate dovoljno sredstava na računu.«
Izvadio je telefon. »Nema problema, nazvat ću Prospect Trust i zatražiti
prijenos novca. Koliko nam nedostaje?«
»Pa, gospodine, račun je u nedopuštenom prekoračenju za dvadeset sedam
tisuća četiristo osamdeset devet dolara i dvadeset dva centa. Ali osiguranje o
prekoračenju to pokriva.«
»Dajte mi jedan čas,« Otvorio je kontakte i nazvao službenicu iz PT-a
zaduženu za obiteljska sredstva. »Samo ćemo prebaciti novac na račun.«
Očigledno olakšanje pojavilo se na njezinu licu. »Evo, ostavit ću vas
nasamo. Bit ću u predvorju kad budete spremni. Nema žurbe.«
»Hvala.«
Dok je čekao da se uspostavi veza, Lane je tapkao svojom mokasinom po
mramornom podu. »O, hej, Connie, kako si? Lane Baldwine na telefonu.
Dobro. U gradu sam zbog Derbyja.« Među ostalim. »Čuj, molio bih da mi
prebaciš nešto novca na opći obiteljski račun kod PNC-a.«
Nastupila je stanka. A onda je ženin gladak, profesionalan glas postao
napet. »Rado, gospodine Baldwine, ali nemam više pristup vašim računima.
Još ste ih lani prebacili iz Prospect Trusta.«
 »Mislio sam na očeve račune. Ili majčine.«
Opet stanka. »Bojim se da niste ovlašteni za transakcije takve vrste.
Trebala bih razgovarati s vašim ocem. Postoji li mogućnost da mu kažete da
nas nazove?«
Ne ako se želio domoći novca. S obzirom na to da je upravo dobri stari
tatica pokušavao pritisnuti Gin, nije bilo šanse da bi veliki i veličanstveni
William Baldwine pomogao u njezinu puštanju iz pritvora.
»Otac nije u gradu i nije dostupan. Što kažete na to da vas spojim s mojom
majkom?« Zasigurno bi mogao doći do nje i držati je pri svijesti dovoljno
dugo da naruči prebacivanje stotinu i dvadeset somova na kućni račun.
Connie je pročistila grlo baš kao i maločas bankarica. »Strašno mi je žao,
ali to... neće biti dovoljno.«
»Iako je riječ o njezinu računu? Kako je to moguće?«
»Gospodine Baldwine... ne bih voljela previše odavati.«
»Zvuči mi da biste upravo trebali.«
»Biste li, molim vas, pričekali jedan trenutak?«
Kad su se lake note otegnule u njegovu uhu, poskočio je iz tvrdog stolca i
ushodao se između cvijeta u loncu u kutu, otkrivši da je plastičan kad je opipao
list, i od poda do stropa visokih prozora s pogledom na četverotračnu
prometnicu.
U slušalici je zapištalo, a onda se na drugom kraju linije začuo muški glas.
»Gospodine Baldwine? Ovdje Ricardo Monteverdi, kako ste, gospodine?«
Krasno, predsjednik uprave. Što je značilo da će se odgovor, ma kakav
bio, spotaknuti o žicu »nezgodne situacije«.
»Čujte, treba mi samo sto dvadeset pet tisuća u gotovini, okej? Nije
previše...«
»Gospodine Baldwine, kao što vam je poznato, mi u Prospect Trustu vrlo
ozbiljno shvaćamo svoju ulogu opunomoćenika naših klijenata...«
»Zaustavite se točno tu s vašim ograđivanjem. Recite mi zašto riječ moje
majke nije dovoljna za njezin vlastiti novac, ili mi sjašite s telefona.«
Nastupio je muk. »Onda nemam drugog izbora.«
»Molim? Za Boga miloga, što?«
Idući trenuci tišine bili su toliko dugi i teški da je odmaknuo telefon s uha
kako bi provjerio je li kojim slučajem prekinuo vezu. »Halo?«
Uslijedilo je nakašljavanje. »Vaš je otac početkom godine proglasio vašu
majku psihički nesposobnom za upravljanje njezinim fondovima. Na temelju
mišljenja dvojice kvalificiranih neurologa, bila je, i još uvijek jest,
nesposobna donositi odluke. Stoga, želite li sredstva s bilo kojeg od njihovih
računa, bit ćemo više nego sretni da vam udovoljimo – uz uvjet da zahtjev
dolazi od vašeg oca osobno. Nadam se da shvaćate koliko sad koračam po
rubu...«
»Smjesta ću ga nazvati i reći neka vam telefonira.«
Lane je prekinuo poziv i zapiljio se u promet. Zatim je otišao do vrata i
otvorio ih. Osmjehnuvši se bankarici, rekao je: »Moj će otac morati nazvati
Prospect kako bi zatražio transfer. Morat ću se vratiti.«
»Radimo do pet, gospodine.«
»Hvala.«
Ponovno na jarkome suncu, zadržao je telefon u ruci dok je koračao vrelim
pločnikom, ali nije upotrijebio tu stvar. Također, nije se sjećao vožnje do kuće.
Što će sad, dovraga?
Kad se vratio na Easterly, u dvorištu pokraj garaža bila su još dva
policijska vozila, a dvojica policajaca u odorama stajala su pred glavnim
ulazom. Parkirao je Porsche na uobičajenome mjestu, lijevo od glavnog ulaza
u palaču, i izišao.
»Gospodine Baldwine«, jedan od policajaca rekao je kad mu je Lane
prišao.
»Gospodo.«
Osjećaj njihovih očiju kako ga prate u njemu je probudio želju da pošalje
tu škvadru što je dalje moguće od njegove obiteljske kuće. Štipala ga je
paranoja da se u sjeni događa nešto o čemu nije imao pojma, i imao je namjeru
te kosture sam provjeriti – čim prije i bez špijunskih očiju policije.
Popevši se stubama do drugoga kata, otišao je do svoje sobe i zatvorio
vrata – potom ih zaključao. Tamo kod kreveta podignuo je slušalicu kućnog
telefona, birao broj devet za vanjsku liniju i onda unio *67 kako se broj s
kojeg je zvao ne bi prikazao na zaslonu. Kad je začuo zvuk biranja, unio je
poznati pozivni broj pa potom niz od četiri znamenke.
Pročistio je grlo kad je jednom zazvonilo. Dvaput...
 »Dobro jutro, ured gospodina Williama Baldwinea. Kako vam mogu
pomoći...«
Preuzevši očev ukočeni, poslovni ton glasa, rekao je: »Smjesta me spoji s
Monteverdijem iz Prospecta.«
»Naravno, gospodine Baldwine! Trenutak, molim.«
Lane je ponovno pročistio grlo kad se klasična glazba začula u slušalici.
Srećom, njegov je otac bio iznimno nedruštven, osim ako mu interakcija s
ljudima ne bi koristila poslovno, pa je vrlo vjerojatno da ta dvojica muškaraca
nisu u skorije vrijeme razgovarala, a što bi dovelo u opasnost ovu spačku.
»Gospodine Baldwine, gospodin Monteverdi je na liniji.«
Nakon škljocaja, uskočio je Monteverdi. »Hvala ti što si mi najzad
uzvratio poziv.«
Lane je snizio glas i dodao gomilu južnjačkog. »Treba mi stotinu i dvadeset
pet tisuća na glavnom računu...«
»Williame, rekao sam ti. Ne mogu ti više isplaćivati predujam,
jednostavno ne mogu. Cijenim tvoj obiteljski posao, i obvezao sam se pomoći
da se sve ovo riješi prije nego što se dovede u pitanje ugled Bradfordovih, ali
ruke su mi vezane. Odgovoran sam prema odboru, a rekao si da će novac koji
si posudio biti isplaćen prije godišnje skupštine – što je za samo dva tjedna.
Činjenica da tražiš dodatna sredstva – i to u tako sitnom iznosu? Moje
povjerenje je prilično oslabjelo.«
Koji. Vrag.
»Koliki je ukupan dug?« upitao je očevim teškim virdžinijskim naglaskom.
»Rekao sam ti u zadnjoj glasovnoj poruci«, protisnuo je Monteverdi.
»Pedeset tri milijuna. Imaš dva tjedna, Williame. Možeš platiti, ili odi do JP
Morgan Chasea i neka ti odobre pozajmicu sa ženine osnovne zaklade. Ona
ima više stotina milijuna samo na tom računu, tako da je njihova pozajmica
osigurana. Poslat ću dokumentaciju na tvoj privatni e-mail – trebaš samo
staviti njezin potpis i ovo među nama postaje stvar prošlosti. Ali neka bude
savršeno jasno – iznimno sam izložen u ovoj situaciji, i ne kanim dopustiti da
se tako i nastavi. Postoje mjere koje mogu poduzeti, a koje će tebi biti iznimno
neugodne, i posegnut ću za njima prije nego bilo što bude utjecalo osobno na
mene.«
Sveca.
 Mu.
»Javit ću ti se«, otegnuo je Lane i spustio slušalicu.
Načas, sve što je mogao bilo je zuriti u telefon. Doslovce nije bio kadar
povezati dvije misli.
Onda je uslijedilo povraćanje.
Naglo je ustao, presavio se u struku, jedva uspjevši na vrijeme dograbiti
koš za papir.
Sve što je pojeo u prostoriji za osoblje navrlo je van.
Kad je grcanje popustilo, krv mu se sledila, osjećaj da ništa nije kao što bi
trebalo biti ponukao ga je da se zapita – a onda i pomoli – da je ovo samo bio
ružan san.
Ali nije imao taj luksuz da zapadne u ravnodušnost – ili gore, da se
raspadne. Valjalo se pozabaviti policijom. I sestrom. I svime što se događalo.
Bože, da je barem Edward ovdje.
 DVADESET

S at vremena poslije, kad se Gin uvukla na suvozačevo mjesto bratova

tamnosivog Porschea, sklopila je oči i zatresla glavom. »Ovo je bilo
najgorih šest sati u mome životu.«
Lane je nešto zagunđao, što je moglo značiti štošta – ali sasvim sigurno
nije bilo ni blizu onome »O, Bože, ne mogu vjerovati što si sve pretrpjela«,
koje je željela čuti.
»Oprosti, molim te«, prasnula je. »Ali upravo sam bila u zatvoru...«
»U nevolji smo, Gin.«
Slegnula je ramenima. »Platili smo jamčevinu, a Samuel T. će se pobrinuti
da ovo ne dospije u novine...«
»Gin«, brat je pogledao u nju kad su pojurili cestom. »U gadnoj smo
nevolji.«
Kasnije, puno, puno kasnije, sjetit će se ovog trenutka kad su im se pogledi
sreli preko unutrašnjosti automobila kao početka propasti, trenutka kad je prva
pločica domina pala i zbog koje su se sve ostale počele urušavati, toliko brzo
da ih je bilo nemoguće zaustaviti.
»O čemu govoriš?« mekano je upitala. »Plašiš me.«
»Obitelj je u dugovima. Ozbiljnim dugovima.«
Zakolutala je očima i zasjekla zrak rukom. »Stvarno, Lane, imam važnijih
problema...«
»A Rosalinda se ubila u kući. U neko doba tijekom zadnja dva dana.«
Gin je stavila ruku na usta. I sjetila se kako je zvala tu ženu i nije dobila
odgovor prije samo nekoliko sati. »Mrtva?«
»Mrtva. U svom uredu.«
Bilo je nemoguće da joj se koža ne naježi kad je zamislila kako telefon
zvoni pored trupla njihove knjigovotkinje. »Mili Bože.«
Lane je opsovao kad je pogledao u retrovizor, pa se prestrojio u drugi trak
naglo trgnuvši upravljačem. »Obiteljski račun je u crvenom, a našem je ocu
nekako pošlo za rukom posuditi pedeset tri milijuna dolara od Prospect Trusta,
sam Bog zna za što. A najgore od svega? Ne znam koliko daleko to sve vodi i
nisam siguran kako ću doznati.«
»Što to... Oprosti, ne razumijem.«
Njegovo ponavljanje priče nije joj nimalo pomoglo.
Kad je brat zamukao, zagledala se kroz vjetrobransko staklo, promatrajući
kako se cesta pred njima zakreće uz obrise rijeke Ohio.
»Otac može vrlo jednostavno vratiti novac«, tupo je rekla. »Vratit će ga i
sve će ovo prestati...«
»Gin, ako moraš posuditi toliko gotovine, to je zato što si u ogromnoj
gabuli. A ako nisi vratio? Ne možeš više posuditi.«
»Ali mama ima novca. Ima gomilu...«
»Mislim da ništa više ne možemo uzimati zdravo za gotovo.«
»Pa gdje si onda pronašao novac za jamčevinu? Da me izvučeš?«
»Imam nešto gotovine i svoju zakladu, koju sam odvojio od obiteljskih
sredstava. No, to nije ni blizu dovoljno da se pobrinem za Easterly. I zaboravi
na otplaćivanje tolike pozajmice ili održavanja likvidnosti Bradford
Bourbona, dođe li to toga.«
Pogledala je dolje na svoje sjebane nokte, usredotočivši se na ono što je
bilo besprijekorno kad se tog jutra probudila. »Hvala ti. Jer si me izvukao.«
»Nema frke.«
»Vratit ću ti.«
Samo, odakle? Otac joj je ukinuo pristup sredstvima... ali još gore, što ako
uopće nema novca koji je po pravu sljeduje?
»To jednostavno nije moguće«, rekla je. »Ovo je zasigurno nekakav
nesporazum. Nekakva... pogreška u komunikaciji.«
»Ne bih rekao...«
»Moraš misliti pozitivno, Lane.«
»Nabasao sam na mrtvu ženu u njezinu uredu prije nekih dva sata, a to je
bilo prije nego što sam doznao za dug. Uvjeravam te da nam moj manjak
optimizma nije najveći problem.«
»Misliš li...« Gin je dahnula. »Misliš li da nas je ona potkradala?«
»Pedeset tri milijuna dolara? Ili makar djelić toga? Ne, jer zašto počiniti
samoubojstvo – ako je pronevjerila novac, pametno bi bilo zbrisati i
promijeniti identitet. Nećeš se ubiti u kući svog poslodavca zato što si
uspješno otuđio lovu.«
»A što ako je ubijena?«
Lane otvori usta kao da želi reći »ma nema šanse« – ali onda ih zatvori –
kao da pokušava ocijeniti i tu mogućnost. »Pa, bila je zaljubljena u njega.«
Gin osjeti kako joj se čeljust objesila. »Rosalinda? U oca?«
»Ma daj, Gin. Pa svi to znaju.«
»Rosalinda? Pa ta bi raspustila kosu samo kad bi željela privezati onaj
svoj busen niže na glavi.«
»Milom ili silom, ali bila je s njime.«
»U kući naše majke.«
»Ne budi naivna.«
U redu, bilo je ovo prvi put da je ikad za takvo što bila optužena. I
najednom, navru joj sjećanja na novogodišnju noć... kad je vidjela oca kako
napušta ured te žene.
Ali to je bilo prije nekoliko desetljeća, iz neke sasvim druge ere.
Ili možda ipak nije.
Lane je pritisnuo kočnicu kad su se zaustavili na semaforu u blizini
benzinske crpke koju je tog jutra posjetila. »Pomisli samo gdje je živjela?«
rekao je. »Njezina četverosobna kolonijalna kuća u Rolling Medowsu više je
nego što si je mogla priuštiti od plaće knjigovođe – što misliš, tko je to
platio?«
»Nema djece.«
»Koliko je nama poznato.«
Gin je čvrsto stisnula oči kad je njezin brat ponovno nagazio papučicu
gasa. »Mislim da će mi pozliti.«
»Želiš da stanem?«
»Želim da mi prestaneš govoriti takve stvari.«
Uslijedila je duga tišina... a u toj napetoj praznini stalno joj se vraćala
vizija oca kako izlazi iz ureda i privezuje kućni haljetak.
Naposljetku, njezin brat zavrti glavom. »Ignoriranje neće ništa promijeniti.
Moramo doznati što se događa. Moram nekako doći do istine.«
»Kako si... Kako si sve ovo otkrio?«
»Zar je bitno?«
Kad su skrenuli za posljednji zavoj na River Roadu prije Easterlyja,
pogledala je desno, gore prema vrhu brežuljka. Obiteljska palača ležala je na
istomu mjestu kao i uvijek. Svojom nevjerojatnom veličinom i elegancijom
dominirala je obzorom. Čuvene bijele zidine nagnale su je da pomisli na sve
boce burbona na čijim je etiketama bila otisnuta.
Sve do tog trenutka bila je uvjerena da je položaj obitelji čvrst poput
stijene.
Sad je strepjela da bi to mogla biti kula od pijeska.

O kej, ovdje smo, dakle, sve postavili.« Lizzie je koračala uz redove

okruglih stolova pod velikim šatorom. »Stolice dobro izgledaju.«
»Ja«, Greta je rekla malo popravivši stolnjak.
Njih dvije nastave dalje, provjeravajući razmještaj svih sedamsto stolica,
još jednom provjerivši kristalne lustere što su visjeli s tri šatorska vrha, te po
potrebi namještajući duge zastore u bijeloj i ružičastoj boji.
Kad su dovršile, provukle su se ispod platnene pregrade i nastavile uz
tamnozelene kabele što su se uvijali oko šatora s vanjske strane i opskrbljivali
električnom energijom osam golemih ventilatora koji će osigurati cirkulaciju
zraka.
Ostalo im je dobrih pet sati posla prije sumraka i Lizzie je pomislila kako
su, prvi put, zapravo obavile sve što je bilo na popisu prioriteta. Buketi su bili
gotovi. Cvjetne lijehe besprijekorne. Lonci s cvijećem kod ulaza i izlaza iz
šatora bili su savršeni, jer su se poslužile kombinacijom sadnog materijala i
dodatnih cvjetova. Čak su i stolovi za pripremanje hrane u pomoćnom šatoru
bili razmješteni po uputama gospojice Aurore.
Koliko je Lizzie znala, hrana je bila spremna. Pića dostavljena. Konobare i
pomoćne šankere koordinirao je Reginald, a on nije bio tip koji bi bilo što
zabrljao. Osiguranje, koje se imalo pobrinuti da se predstavnici medija drže
podalje, bili su pripadnici Metropolitan policije koji nisu bili na dužnosti, i u
punoj pripravnosti.
Zaista je poželjela da ima nečim ispuniti vrijeme. Nervozna energija činila
ju je učinkovitijom nego inače, a sad joj nije ostalo ništa osim spoznaje da se u
blizini provodi kriminalistička istraga.
Bože, Rosalinda.
Telefon joj zazvoni na boku, i ona od vibracije poskoči. Kad je izvukla
mobitel, odahnula je. »Hvala Bogu – halo? Lane? Jesi li okej – da.« Namrštila
se kad joj je Greta dobacila pogled. »Zapravo, ostavila sam ga u automobilu,
ali mogu ga pokupiti. Da. Naravno, dakako. Gdje si? U redu. Donijet ću ga.«
Kad je završila razgovor, Greta reče: »Što se događa?«
»Ne znam. Kaže da mu treba računalo.«
»Pa ima ih u kući najmanje desetak.«
»Nakon svega što se jutros dogodilo, misliš da ću se s njim raspravljati?«
»Pošteno.« Iako je ženin izraz lica vrištao od prijekora. »Idem provjeriti
lijehe ispred kuće i lonce, i potvrditi s poslužiteljima parkinga hoće li stići na
vrijeme.«
»U osam ujutro?«
»Osam ujutro. A onda, ne znam, mislila sam se uputiti kući. Osjećam da me
počinje hvatati migrena, a sutra je naporan dan.«
»Grozno! Kažem ti, idi sad i vrati se spremna za oranje.«
Prije nego što se Lizzie okrenula, njezina stara prijateljica strogo je
pogleda kroz one debele naočale. »Jesi li dobro?«
»Aha. Apsolutno.«
»Lane se previše mota ovuda. Zato pitam.«
Lizzie dobaci pogled prema kući. »Razvodi se.«
»Zbilja.«
»Tako kaže.«
Greta prekriži ruke na grudima, a njezin njemački naglasak postane joj
očitiji. »Nekih dvije godine prekasno...«
»Nije on baš tako loš, znaš.«
»Molim? Je li ovo – nein, sigurno se šališ.«
»Nije znao da je Chantal trudna, okej?«
Greta podigne ruke. »O, dobro, to je onda već nešto drugo, ja? Znači,
dobrovoljno se oženio njome dok je bio s tobom. Ma savršeno.«
 »Molim te, nemoj.« Lizzie je protrljala bolne oči. »On...«
»Uvaljuje ti se, je li? Nazvao te je, došao ti je, što li već.«
»Pa što i ako jest? To je moja stvar...«
»Cijelu sam godinu provela zivkajući te, tjerajući te iz one kuće, brinući se
da dođeš na posao. Bila sam uz tebe, pazila na tebe – čistila nered koji je
ostavio. Zato mi nemoj govoriti da ne moram reagirati kad ti šapuće u uho...«
Lizzie položi dlan na ženino lice. »Dosta. Završile smo. Vidimo se ujutro.«
Odstupavši dalje, psovala je ispod glasa cijelim putem do automobila te,
kad je uzela laptop, nastavila bacati bombe na »j« dugim putem do kuće.
Namjerno izbjegavajući kuhinju i stakleni vrt – jer nije željela naletjeti na
Gretu dok se ova spremala za odlazak – ušla je kroz knjižnicu i, ne
razmišljajući, uputila se prema hodniku što je vodio prema stubištu za osoblje
i kuhinji. Nije daleko dospjela. Baš kad je zašla za ugao, zaustave je dvojica
policajaca – i tada je ugledala tijelo na krevetu s kotačićima.
Ostaci Rosalinde Freeland bili su ubačeni u bijelu vreću s patentnim
zatvaračem koji je, milostivo, bio zatvoren.
»Gospoja«, rekao je jedan od policajaca. »Morat ću vas zamoliti da
dođete malo sa strane.«
»Da, da, oprostite.« Spustivši pogled i progutavši mučninu, okrenula se.
Trudila se ne misliti na ono što se dogodilo.
Uzalud.
Rekla je svoje ime policiji, baš kao i ostatak osoblja, te dala kratku izjavu
o tome gdje je bila cijelo jutro, kao i tijekom proteklih nekoliko dana. Kad su
je pitali za knjigovotkinju, nije im imala bogzna što za ponuditi. Nije
poznavala Rosalindu ništa bolje od drugih; žena je bila povučena, obrađivala
je račune, i to je bilo to.
Lizzie čak nije bila sigurna je li imala obitelj koju bi trebali obavijestiti.
Posluživši se glavnim stubištem, prekršila je pravilo Easterlyja, ali s
obzirom na to da je ispred bilo parkirano vozilo mrtvozornika, a poprište
zločina bilo dolje niže u hodniku za osoblje, nije se suviše brinula zbog toga.
Gore na drugome katu, grabila je preko saga, prošavši pokraj ulja na platnu i
umjetnina koje su blistale od starosti, ali i vrhunske izrade.
Stigavši do Laneovih vrata, nije se mogla prisjetiti kad su se ona i Greta
zbog nečeg zadnji put porječkale. Bože, poželjela ju je nazvati i... Ali što bi
joj mogla reći?
Ostavi taj laptop i odlazi, rekla je sebi. To je sve.
Lizzie je pokucala na vrata. »Lane?«
»Uđi.«
Gurnuvši vrata i ušavši u sobu, zatekla ga je kako stoji kod prozora, s
jednom nogom posađenom na prozorsku dasku i podlakticom naslonjenom na
podignuto koljeno. Nije se okrenuo ni pogledao je. Nije ništa drugo rekao.
»Lane?« Ogledala se oko sebe. Nitko nije bio s njime. »Čuj, samo ću ovo
ostaviti i...«
»Treba mi tvoja pomoć.«
Duboko udahnuvši, rekla je: »Okej.«
Ali ostao je šutke dok je zurio u vrt. I neka joj Bog pomogne, ali nije mogla
a da ga ne odmjeri. Rekla je sebi da traži znakove napetosti – a ne da mjerka
njegova mišićava ramena. Kratku kosu na zatiljku. Bicepse koji su nabrekli i
napinjali kratke rukave njegove polo-majice.
Presvukao se otkako ga je zadnji put vidjela. I istuširao – mogla je osjetiti
miris šampona i losiona nakon brijanja.
»Žao mi je zbog Rosalinde«, šapnula je. »Kakav šok.«
»Hmm.«
»Tko ju je pronašao?«
»Ja.«
Lizzie je sklopila oči i čvršće privila laptop na grudi. »O, Bože.«
Odjednom je uvukao ruku u prednji džep hlača i nešto izvukao. »Hoćeš li
ostati sa mnom dok ovo pregledam?«
»Što je to?«
»Nešto što je ostavila.« Ispružio joj je crni USB. »Pronašao sam to na
njezinu stolu.«
»Je li to... oproštajna poruka?«
»Ne bih rekao.« Sjeo je na krevet i kimnuo prema njezinu laptopu. »Imaš li
što protiv ako...«
»O, samo daj.« Pridružila mu se i pritisnula gumb za uključivanje. »Imam
Microsoft Office pa... aha. Dokumenti u Wordu neće biti problem.«
 »Mislim da je nešto drugo.«
Unijevši zaporku, preda mu računalo. »Evo.«
Umetnuo je uređaj i pričekao. Kad je na zaslonu bljesnulo nekoliko
mogućnosti, kliknuo je na »otvori datoteke«.
Bila je tamo samo jedna, pod imenom »William Baldwine«.
Lizzie je palcem protrljala obrvu. »Siguran si da želiš da ja ovo vidim?«
»Siguran sam da bez tebe ne bih ovo mogao pregledati.«
Lizzie se zatekla kako pruža ruku i spušta je na njegovo rame. »Neću te
ostaviti.«
Zbog nekog razloga, pomislila je na ono donje rublje boje breskve koje je
pronašla iza kreveta njegova oca. Teško da bi takvo što Rosalinda odjenula –
svjetlije nijanse sive bile su najdalje što bi se usudila kad je riječ o odjeći. S
druge strane, tko zna što je žena nosila ispod svih onih čednih sukanja i sakoa?
Lane je kliknuo na datoteku i Lizzie je bila svjesna kako joj srce žestoko
tuče, kao da je sprintala cijela dva kilometra.
I bio je u pravu, nije to bilo nikakvo ljubavno pismo ni oproštajna poruka.
Bila je to tablica puna stupaca, brojki, datuma i kratkih opisa za koje je Lizzie
bila predaleko od zaslona da bi ih mogla pročitati.
»Što je sve to?« upitala je.
»Pedeset tri milijuna dolara«, promrsio je pomičući dokument prema
dolje. »Kladim se da je to pedeset tri milijuna dolara.«
»Kako to misliš? Čekaj... kažeš da je ona sve to ukrala?«
»Ne, ali mislim da je u tome pomogla mom ocu.«
»Molim?«
Dobacio joj je pogled. »Mislim da moj otac napokon ima krvi na rukama.
Ili barem... krvi koju možemo vidjeti.«
 DVADESET JEDAN

P reusmjerivši pažnju na laptop u krilu, Lane je pomicao Excelovu tablicu

prateći unose, pokušavajući odoka zbrojiti ukupan iznos. Ali nije se
trebao gnjaviti. Rosalinda mu je unijela zbroj na samom kraju, u zadebljanom
okviru u krajnjem desnom kutu svih stupaca. Nije to, zapravo, bilo pedeset tri
milijuna dolara.
Ma kakvi, bilo je to šezdeset osam milijuna četiristo osamdeset devet
tisuća dvjesto četrdeset dva dolara i šezdeset pet centi. 68.489.242,65 USD.
Primjedbe uz troškove bile su u rasponu od Cartiera i Tiffanyja do
Bradford Aviationa, što je bila korporacija koja je upravljala dvama tvrtkinim
zrakoplovima i pilotima, te Odjela za ljudske potencijale tvrtke Bradford – što
je vrlo vjerojatno pokrivalo plaće osoblja kućanstva. Ali bio je tu opetovani
unos koji mu nije bio poznat. WWB Holdings.
William Wyatt Baldwine Holdings.
Moralo je biti to.
Ali što je to bilo?
Jer tamo je odlazio lavovski dio.
»Mislim da moj otac...« Pogledao je Lizzie. »Ne znam, u povjereničkom
društvu kažu da je uvalio sebe – ili cijelu obitelj, valjda – u ogroman dug.
Zbog kojeg razloga, međutim? Čak i uza sve ove troškove, trebalo bi biti
dovoljno gotovine koja dolazi dioničarima kroz tvrtku Bradford Bourbon, od
kojih smo mi najveća skupina.«
»Agencija za najam«, promrsila je Lizzie.
»Što?«
»Agenciji za najam nije plaćeno – zvali su Rosalindu prošloga tjedna i nije
im nikad uzvratila poziv.«
»Kome još dugujemo, pitam se.«
»Kako ja mogu pomoći?«
Zagledao se u nju, dok mu je mozak ključao i ključao. »To što si mi
omogućila da pregledam datoteku je dobar početak.«
 »Što još?«
Bože, oči su joj plave, pomislio je. A usne, one njezine prirodno crvene
usne, bile su tako savršeno oblikovane.
Nešto mu je govorila, ali nije mogao čuti. Kao da se pokrivač sručio na
njega i okružio ga pa nije bio svjestan nijednog zvuka oko sebe. A onda su
računalo u njegovu krilu i sve njegove otkrivene tajne također nestali, pa ni
svjetlost zaslona, ni uzorak stupaca, ni brojke ni slova isto tako nije
registrirao.
»Lizzie«, rekao je prekinuvši je u pola rečenice.
»Da?«
»Trebam te«, čuo se kako promuklo izgovora.
»Naravno, što mogu...«
Nagnuo se naprijed i spustio usne na njezine, kratko ih okrznuvši...
Dahnula je i odgurnula se od njega.
Lane je čekao da ona ustane. Da mu očita bukvicu. Možda, u stilu sapunica
iz osamdesetih, da mu odvali šamarčinu.
Umjesto toga, podignula je jagodice prstiju i dotaknula usnice. Onda je
sklopila oči. »Voljela bih da to nisi učinio.«
Jebiga. »Oprosti.« Provukao je ruku kroz kosu. »Nisam sasvim svoj.«
Kimnula je. »Da.«
Krasno, pomislio je. Život mu je gorio na previše fronti da bi mogao i
izbrojiti, pa zašto ne bi zapalio vatru na još jednom. Znate ono, kad je bal, nek
je maskenbal.
»Žao mi je«, rekao je. »Trebao sam samo...«
Bacila se na njega tolikom žestinom da se umalo nije izmaknuo. Ono što ga
je spriječilo bila je želja... opaka glad zaključana u njemu od trenutka kad su
se rastali.
Lizzie je progovorila o njegova usta. »Ni ja nisam baš svoja.«
Opsovavši, ovio je ruke oko nje i povukao je u krilo, računalo je kliznulo
sa strane na debeli sag – što je bilo u redu. Želio je zaboraviti na novac, oca,
Rosalindu... makar samo na čas.
»Oprosti«, rekao je kad ju je gurnuo dolje na madrac i okrenuo. »Trebam
te. Samo... trebam biti u tebi...«
Kuc, kuc, kuc.
Oboje su se sledili, oči su im se susrele.
»Što je?« dreknuo je.
Kad je prigušen ženski glas rekao nešto o ručnicima, sve na što je Lane
pomislio bila je činjenica da ta vrata nisu zaključana.
»Ne, hvala.«
Lizzie se izmigoljila ispod njega, a on se pomaknuo tako da je mogla ustati.
Dotle je sluškinja u hodniku nastavila govoriti.
»Sve je u redu, hvala«, grubo je odgovorio.
Očima je pratio Lizziene ruke dok su povlačile majicu natrag dolje i prste
kako češljaju kosu.
»Lizzie«, šapnuo je.
Samo je zatresla glavom dok je koračala po sobi, izgledajući kao da
razmišlja o skoku kroz prozor kao strategiji bijega.
Sluškinja je i dalje govorila, a on je jednostavno pukao. Bijesno skočivši
na noge, odjurio je i umalo istrgnuo vrata, blokirajući ulaz u sobu. Plavokosa
dvadesetpetogodišnjakinja bila je ona ista koja je bila u hodniku kad su se on i
Chantal svađali.
»O, bok.« Nasmiješila mu se. »Kako ste?«
»Ne treba mi ništa. Hvala«, osorno je rekao.
Kad se okrenuo, posegnula je i uhvatila mu ruku. »Ja sam Tiphanii – to je s
>ph< i dva >i< na kraju.«
»Drago mi je. A sad, ispričaj me...«
»Mislila sam ući i provjeriti vašu kupaonicu.«
Odao ju je onaj njezin osmijeh. To i neznatna promjena položaja, kad je
zdjelicu gurnula prema njemu, i jednu nogu pružila kao da ima visoke potpetice
a ne kroksice.
Lane je zakolutao očima – nije si mogao pomoći. Žena koju je zaista želio
upravo se izvukla ispod njega, a ova ovdje toffifee mislila je da mu ima nešto
za ponuditi?
Bolje rečeno, tophifii.
 »Hvala, ali ne. Ne zanima me.«
Zatvorio je vrata jer nije imao snage biti prijazan, a nije želio reći nešto
što bi poslije požalio.
Okrenuvši se, zatekao je Lizzie na drugom kraju sobe, pokraj prozora.
Namjerno je stala sa strane, kao da nije željela da je netko izvana opazi, a ruke
su joj bile prekrižene na grudima.
»Zvučao si tako iskreno«, promuklo je rekla.
»Kad sam s tobom, ja...«
»S onom sluškinjom, maločas.«
»Zašto ne bih bio?«
»Znaš što stvarno ne podnosim?«
»Mogu samo zamisliti«, promrsio je.
»Kako ti se upravo upucavala, a ja svejedno mogu misliti samo na to kako
ti svlačim odjeću. Kao da si neka igračka oko koje se s njom natežem.«
Njegova se erekcija trgnula u hlačama. »Nema natezanja – tvoj sam. Ako
želiš, ovdje i sad. Ili kasnije. Za tjedan, mjesec, godinu.«
Zaveži, govorio je njegov ukrućeni ud. Samo zaveži, druškane, s tom
pričom o budućnosti.
»Ne kanim se ponovno zaljubiti u tebe, Lane. Jednostavno ne želim.«
»Tako si rekla i preko telefona.«
Lizzie je kimnula i odlijepila pogled s vrta. Kad je svjetlost počela
blijedjeti na nebu, odmarširala je preko sobe, očito se uputivši prema vratima.
Dovraga...
Ne vrata.
Ali nije, zapravo, krenula prema vratima.
Lizzie se zaustavila ispred njega i pustila prste da nastave šetnju,
obujmivši mu lice, prinijevši mu usne natrag svojima.
»Lizzie«, prostenjao je liznuvši joj usnice.
Poljubac se brzo oteo kontroli, a nije kanio propustiti ovu priliku.
Okrenuvši je, prikucao ju je uza zid, ulje na platnu pored njih toliko se snažno
zanjihalo da se ta stvar otkačila s kukice i zviznula o pod, raspavši se. Nije
mario. Ruke su mu poletjele pod njezinu odjeću, pronašavši kožu, nastavivši
gore prema dojkama.
Mislio je da ovo više nikad neće imati, i iako bi volio da sve bude polako
i slatko, nije mogao. Bio je previše očajan.
Bio je grub s remenom na njezinim hlačicama, trgajući gumb, patentni
zatvarač, svlačeći ih niz noge. A onda je uvukao ruku među njezina bedra,
gurajući pamučne gaćice...
Lizzie je promuklim glasom zazvala njegovo ime, i on umalo da nije svršio
ovdje i sada. A kad je zakopala prste u njegova ramena, još ju je snažnije
pomilovao...
»Ozlijedi me«, zarežao je kad se zabila u njega. »Neka krvarim...«
Želio je bol zajedno s užitkom, zbog svega što se događalo s njegovim
ocem i obitelji bio je sirov i mračan iznutra – do točke gdje se u magli pitao je
li ovo ono što je pokretalo njegova brata Maxa. Čuo je o onome što je
Maxwell činio – ili barem glasine.
Možda je ovo bio razlog. Imao je osjećaj da mora istjerati svu tu tminu,
inače će ga prožderati.
Podignuvši Lizzie, uživao je u tome kako ga je snažno obujmila rukama.
Jedan snažan trzaj na njegovu rasporku i njegova je batina bila spremna.
Raskidao je njezine gaćice napola i onda...
Urlik koji je ispustio o njezin vrat bio je onaj zvijeri, ali nije obraćao
pažnju na zvuk. Skliski stisak njezina spolovila bio je osjećaj koji mu je
prožeo cijelo tijelo. I smjesta je svršio. Dugo... toliko ju je dugo sanjao i kajao
se zbog svega i žalio što nije drukčije postupio. A sad je bio tamo gdje se i
molio: i svakim novim žestokim prodorom u nju vraćao je vrijeme, stavljao
stvari na svoje mjesto, ispravljao pogreške.
Želio je biti s njom ne bi li makar nakratko pobjegao od sadašnjosti, no
ispostavilo se da je ovo iskustvo bilo više od toga. Kudikamo više.
Ali s Lizzie je uvijek bilo tako. Mnogo se puta seksao u životu.
Ali nijednom mu nije značilo ništa, međutim... sve dok nije bio s njom.

L izzie nije mislila da će stvari otići tako daleko.

Kad je Lane svršio u nju, poletjela je zajedno s njime, njezino
oslobođenje zrcalilo je njegovo. Brzo, tako brzo, sve je bilo tako brzo i
žestoko, gotovo za nekoliko trenutaka, i njih su dvoje ostali zaključani zajedno
kad je početni val minuo.
Jesu li upravo to učinili? pitala se.
Pa... aha, pomislila je kad se trgnuo u njoj.
A onda je primijetila... O, Bože, isto je mirisao. A kosa mu je još uvijek
bila nevjerojatno mekana.
A svaki mu je djelić tijela bio moćan i snažan, baš kao što je pamtila.
Suze su joj navrle u oči, i skrila je lice u njegovo rame. Nije željela da
pročita njezine osjećaje – bilo joj je dovoljno teško da sama sebi prizna cijelu
tu zbrku.
Samo seks, rekla je sebi. Ovdje se radilo samo o tjelesnoj gladi s obje
strane. A Bog im je svjedok, požuda im nikad nije stvarala teškoće – od onoga
trena kad ga je jučer ugledala, ona je njihova bliskost ključala pod površinom
njezine kože.
I njegove.
Okej. U redu. Nije bila u stanju reći ne u ovom jednom, diskretnom
trenutku – iako je trebala.
Je li ovo bila pogreška ili ne, ovisit će o tome kako će se odsad sa svime
nositi.
Pribravši se, oslobodila se njegova stiska, iznenada svjesna da su i dalje
bili spojeni tamo gdje je to bilo najvažnije.
Izraz na njegovu licu natjera je da zadrži dah. Baš kao i način kojim je
podignuo ruku i pomilovao joj obraz.
Činio se tako ranjivim.
Ali prije nego što je dospjela iznijeti kakvu smirenu, razumnu primjedbu,
stao se ponovno pomicati duboko u njoj. Polako, o, tako polako, unutra i van,
unutra i van. Sklopila je oči i rastopila se, njegove su je ruke pridržavale, tvrdi
zid iza njezinih leđa podupirao ju je o njega. Jednim je dijelom bila potpuno
prisutna, svaki se pokret registrirao žestinom munje, zadihana napetost u
grudima i šištanje krvi preuzimali su sve.
Drugim je dijelom pokušala pobjeći glavom bez obzira.
O, Bože. Osjećaj njegovih ruku na njezinoj kosi, usana koje je ljube tako
duboko, bokova koji nabijaju pa se povlače. Bio je to povratak domu na sve
načine za kojim je njezino tijelo tako dugo čeznulo.
 A to je bila loša vijest.
»Lizzie«, rekao je glasom koji je napukao. »Nedostajala si mi, Lizzie. Tako
gadno da je boljelo.«
Ne misli na to, rekla je sebi. Ne slušaj...
Iz njezina se grla još jednom otme njegovo ime, prasak užitka zbog kojeg
joj se spolovilo stegnulo oko njegove erekcije kad se zario u nju, nabijajući je
o onaj zid dok nije udarila glavom.
Kad su se umirili, uz teško disanje svalila se na njega.
»Ovo ne može biti posljednji put«, prostenjao je kao da joj je pročitao
misli. »Jednostavno ne može.«
»Kako si znao...«
»Ne krivim te.« Odmaknuo se, a njegove su napola sklopljene oči
plamtjele. »Jednostavno ne želim da ovo bude...«
»Lane...«
Poskočila je začuvši kucanje na vratima. A on je opsovao.
»Jebemu mater!« prasnuo je.
A s obzirom na to da nije bio od velikih psovki, morala se malčice
nasmiješiti.
»Što je?« graknuo je.
»Gospodine Baldwine«, presjekao je batlerov glas. »Traži vas gospodin
Lodge.«
Lane se namršti. »Kaži mu da sam zauzet.«
»Veli da je hitno.«
Lizzie je zatresla glavom i izvukla se iz njegova zagrljaja drugi put. Kad je
stopalima nečujno dotaknula pod, naglo joj sine da nisu koristili prezervativ.
I da, sve je bilo jako, jako stvarno kad je povukla hlačice i šmugnula
prema kupaonici. Uredila se što je bolje mogla dok je Lane razgovarao s
Englezom kroz vrata – a kad se vratila, on je navukao hlače te stao koračati po
sobi.
Podignula je dlan prije nego što je dospio bilo što reći. »Pođi do njega.«
»Lizzie...«
»Ako je samo i četvrtina onoga što te brine istina, trebat će ti.«
 »Kamo ćeš?«
»Ne znam. Mislim da smo zapravo dovršili sa svime do sutra ujutro.«
I to na mnogo načina.
»Možeš li ostati?« izlanuo je.
Obrve joj se podignu. »Ostati... kao... ne misliš valjda da ovdje
prespavam? To je suludo.«
U kućanstvu gdje osoblje tehnički govoreći nije smjelo koristiti polovinu
vrata, njezino buđenje u krevetu najmlađeg sina na Easterlyju bio bi totalni
prekršaj.
Ah, da, pomislila je. Dobri stari dani izlazaka s njime, kad se iscrpljivala
nastojeći sačuvati tajnu.
»Bilo gdje«, rekao je. »U jednoj od brvnara. Nije me briga.«
»Lane. Slušaj, ovo nije – ne vraćamo se na ono gdje smo bili, sjećaš se?
Ne znam zašto sam učinila to što jesam, ali to ne znači...«
Prišao joj je, privukavši je, njegov je jezik prodro u njezina usta. Bog neka
joj pomogne, ali nakon samo jednog trenutka, uzvratila mu je poljubac.
Iako joj je mozak govorio ne, tijelo je imalo vlastite zamisli.
»Važno je«, rekao je o njezine usne. »Ovo mi je važnije od obitelji. Čuješ
li me, Lizzie? Uvijek si, i uvijek ćeš biti meni najvažnija.«
Nakon toga ju je pustio i krenuo prema vratima, zastavši i preko ramena
izravnavši pogled s njezinim – pogled kojim se zavjetovao.
Sjedeći na podnožju njegova kreveta, pogledala je zid uz koji su se
poševili. Slika na podu bila je potpuno uništena, platno izgrebano i raskidano,
ali nije pošla tamo da pokuša procijeniti štetu. Samo je sjedila pokušavajući se
uvjeriti da to nije bio Božji znak.
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je napustila njegovu sobu, zastavši
tamo kod vrata, osluškujući glasove i zvukove koraka prije nego što će
odškrinuti vrata i izviriti. Kad nije naišla ni na što osim tišine, samo što nije
skočila nasred hodnika i stala se brzim korakom udaljavati.
Chantalina soba bila je preko puta, malo niže niz hodnik, i kad je prolazila,
mogla je osjetiti skupocjeni ženski parfem.
Sjajan podsjetnik – doduše, nepotreban – zašto je trebala otići nakon onog
prvog prekida.
A ne još podići stvari na višu razinu u ovoj mrtvoj utrci.
Mogla je samo sebe kriviti.
 DVADESET DVA

D ok je Lane trčao dolje, mogao je misliti samo na to koliko želi piće u

ruci. Dobra je vijest bila ta – i u ovom trenutku vjerojatno jedina – da se
u salonu Samuel T. već poslužio Family Reserveom. Pandža ovisnosti ščepala
je Lanea čim je čuo zvuk burbona u srazu s ledom.
»Bi li podijelio malo tog blaga?« promrsio je kad je povukao i zatvorio
drvene plohe vrata na oba kraja prostorije.
Bilo je toliko toga što nije želio da itko čuje.
»Sa zadovoljstvom.« Samuel T. pruži mu izdašnu količinu alkohola u
okrugloj kristalnoj čaši. »Naporan dan, je li?«
»Kad bi samo znao.« Lane kucne čašu s onom drugog muškarca. »Kako ti
mogu pomoći?«
Samuel T. iskapi burbon i vrati se do šanka. »Čuo sam za vašu
knjigovotkinju. Moja sućut.«
»Hvala ti.«
»Ti si je pronašao?«
»Točno.«
»I sâm sam nešto slično prošao.« Odvjetnik se ponovno okrenuo prema
njemu i zatresao glavom. »Gadno je to.«
Ne znaš ti ni po mise. »Čuj, ne bih htio požurivati, ali...«
»Ozbiljan si s tim razvodom?«
»Apsolutno«.
»Imaš li predbračni ugovor?« Kad je Lane odmahnuo glavom, Samuel je
opsovao. »Postoji li ikakva šansa da te je varala?«
Lane protrlja sljepoočnice i pokuša se izvući iz onoga što se netom
dogodilo s Lizzie... i onoga što je vidio na onom laptopu. Želio je predložiti
Samuelu T.-u da se sastanu sutra, ali problemi sa Chantal neće nestati, bez
obzira na to srlja li njegova obitelj u financijsku propast.
Štoviše, vjerojatno je bolje čim prije zakotrljati tu loptu, negoli na njoj
sjediti u svjetlu svega što se događa s ocem. Što je prije izbaci iz kuće, manje
će informacija moći prodati tabloidima.
Već ju je mogao vidjeti kako daje intervjue najopskurnijim televizijskim
tračerskim emisijama za široke mase, samo ako Bradfordovima kola krenu
nizbrdo.
»Oprosti«, rekao je između dva gutljaja. »Što si ono pitao?«
»Je li te varala?«
»Koliko znam, nije. Samo već dvije godine živi pod ovim krovom, na
grbači mojih roditelja, i lakira nokte.«
»Šteta.«
Lane isturi čelo. »Nisam znao da imaš takve predrasude o braku.«
»Ako te je varala, mogli bismo to iskoristiti kako bismo smanjili
alimentaciju. Obiteljski zakon države Kentucky predviđa sporazumni razvod
braka, ali nedjela poput bračne nevjere ili zlostavljanja mogu se iskoristiti
tijekom pregovora o novčanoj potpori supružnika.«
»Nisam bio ni s kim drugim.« U redu, osim maločas s Lizzie, gore na katu
– i otprilike stotinu puta prije, u svojim mislima.
»To nije ni važno, osim ako ne tražiš novčanu potporu od Chantal.«
»Nema šanse. Sporazumni razvod je sve što želim od te žene.«
»Zna li ona za ovo?«
»Rekao sam joj.«
»Ali zna li?«
»Donio si dokumente na potpis?« Kad je odvjetnik kimnuo, Lane je
slegnuo ramenima. »E pa, shvatit će koliko sam ozbiljan kad ih dobije.«
»Čim se potpišeš, odoh ravno do centra podnijeti zahtjev. Sud će morati
utvrditi da je brak nepovratno gotov, ali kako vas dvoje već dvije godine živite
odvojeno, mislim da to neće biti problem. Upozorit ću te – nema šanse da će
ona odustati od novčane potpore. I postoji mogućnost da će te to papreno
koštati, naročito s obzirom na njezin životni standard pod ovim krovom.
Pretpostavljam da se možeš koristiti nekom od tvojih zaklada?«
»Mogu koristiti jedan dio. Drugi tek kad navršim četrdesetu.«
»Koliki ti je godišnji prihod?«
»Uključuje li to pobjede u pokeru?«
 »Zna li ona za to? Prijavljuješ li porez na taj dohodak?«
»Ne, i ne.«
»Onda ćemo to izostaviti. Dakle, da čujem cifru?«
»Ne znam. Ništa suludo, samo koji milijun. To je petina prihoda od kamata
i dividendi.«
»I to će tražiti.«
»Ali ne i glavnicu? Mislim da o tome postoji klauzula.«
»Ako je riječ o neopozivoj odluci iz 1968., a vjerujem da jest, moj je otac
sročio uvjete, tako da se možeš kladiti da tvoja bivša žena neće dobiti ništa.
Trebat ću pogledati primjerak dokumenta, dakako.«
»Sve je pohranjeno u Prospect Trustu.«
Samuel T. potom stane prolaziti kroz kojekakve »popuni ovo, uračunaj ono,
izjavi to i to«, ali Lane se isključio. U mislima je bio gore u spavaćoj sobi, iza
zatvorenih vrata, s Lizzie potpuno nagom u njegovom krevetu. Bio je posvuda
po njoj, rukama i usnama, želeći nadoknaditi godine razdvojenosti i vraćajući
se tamo gdje su bili prije nego što se Chantal pojavila u dizajnerskoj odjeći za
trudnice.
Ma što ga čekalo s ocem i njegovim dugovima... bilo bi kudikamo lakše
ako bi uz njega bila Lizzie, i to ne samo na erotskoj razini.
Prijatelji pomažu jedni drugima, zar ne?
»Zvuči dobro?«
Lane se ponovno uključio u svog odvjetnika. »Da. Koliko će sve trajati?«
»Kako rekoh, danas ću podnijeti zahtjev kod još jednog >blagonaklonog<
suca koji mi duguje uslugicu-dvije. A Mitch Ramsay je pristao dostaviti
dokumente Chantal. Zatim na red dolazi gnjavaža oko bračne nagodbe – a moja
je pretpostavka da će nabaviti vraškog odvjetnika kako bi te natjerala da joj
platiš. Živjeli ste odvojeno više od šezdeset dana, ali morat će napustiti ovu
kuću čim prije – ako ćeš ti ovdje ostati. Pretpostavljam da će se boriti i
rukama i nogama, jer će htjeti izvući što više. Moj je cilj, međutim, da je
udaljim iz tvog života samo s odjećom i onim zaručničkim prstenom od četvrt
milijuna dolara koji si joj kupio – i to je sve.«
»Meni to zvuči sjajno.« Naročito jer nije znao postoje li uopće sredstva za
koja bi se mogao mašiti, osim ona na vlastitim računima. »Gdje moram
potpisati?«
Samuel T. kratko prelista papire pa ih pruži na potpis plavom tintom na
rubu barskih kolica. Sve je bilo gotovo brže nego što je Lane dospio dovršiti
svoju prvu turu burbona.
»Želiš li predujam?« upitao je kad je vratio odvjetniku nalivpero
Montblanc.
Samuel T. iskapi svoje piće; potom stavi još leda i još Family Reservea u
čašu. »Ovo je besplatno.«
Lane ustukne. »Ma daj, stari. Ne mogu to dopustiti. Pusti me da...«
»Ne. Iskreno govoreći, ona mi se nimalo ne sviđa, i ne pripada ovamo. Na
ovaj slučaj gledam kao na čišćenje kuće. Potez metlom kako bi se izbacilo
smeće.«
»Nisam znao da ti je toliko nesimpatična.«
Samuel T. položi ruke na bokove i zagleda se u sag. »Bit ću potpuno iskren
s tobom.«
Lane je znao kamo ovo vodi, i to samo po tome kako je odvjetnik stezao
čeljust. »Pucaj.«
»Nekih šest mjeseci nakon što si otišao odavde, Chantal me je nazvala.
Zamolila je da dođem ovamo – kad sam je odbio, pojavila se u mojoj kući.
Tražila je >prijatelja<, kako je rekla – potom mi stavila ruku na hlače i
ponudila da se spusti na koljena. Rekao sam joj da je sišla s uma. Čak i da me
jest privlačila, što nikad nije bio slučaj, tvoja obitelj i moja desetljećima su
povezane. Ne bih nikad, ama baš nikad, bio s tvojom suprugom, bilo da ste
rastavljeni, razvedeni ili zajedno. Usto, Virginia jest krasna država za
pohađanje koledža, ali ne bih nikad oženio neku odande – a to je bilo ono što
je zapravo htjela.«
Čovječe. Katkad je mrzio što je bio u pravu u vezi te kuje, zaista je mrzio.
»Nisam iznenađen, ali drago mi je da si mi rekao.« Lane je ispružio dlan.
»Odužit ću ti se za ovu uslugu. Jednoga dana.«
»Siguran sam da hoćeš. A sad, ispričaj me, idem ovo odnijeti na sud.«
Odvjetnik je protresao ono što mu je ponuđeno, jedva se primjetno
naklonio pa otišao s čašom u ruci.
»Mogli bi te uhititi zbog alkohola«, zazvao je za njime Lane. »Samo za
tvoju informaciju.«
»Samo ako me uhvate«, doviknuo je Samuel T.
»Ludo«, promrmljao je Lane dok je dovršavao piće.
Kad je krenuo natočiti još jedno, oči mu polete prema ulju na platnu iznad
kamina. Bio je to portret Elijaha Bradforda, prvog člana obitelji koji je
zaradio dovoljno novca da se izdvoji od sebi ravnih tako što će sjesti pred
jednog od najvećih američkih umjetnika.
Nije li se, upravo u ovom času, prevrtao u grobu?
Ili će to uslijediti kasnije... kad svi potonu još dublje.

G in je na valu panike hitala niz veliko stubište Easterlyja.

Čim je ugledala starinski Jaguar boje kestena kako se zaustavlja pred
kućom, presvukla je odjeću koju je nosila u pritvoru, pobogu, i odjenula
haljinu što je sezala sjeverno od njezinih koljena. Također je odvojila trenutak
da iščetka kosu. Još se malo poprska parfemom. Ubaci stopala u par visokih
potpetica, zbog kojih su se gležnjevi doimali tanjima no ikad.
Prolazeći pored zatvorenih vrata salona, znala je da brat razgovara sa
Samuelom T.-om o situaciji. Bolje rečeno... o situacijama.
I pustila ih je na miru.
Umjesto da ih ometa, izišla je kroz glavna vrata i pričekala pored tog
starinskog kabrioleta. Temperatura je i dalje bila dvadeset i šest, unatoč
činjenici da je sunce počelo zalaziti, a zrak je bio zagušljiv – ili joj se tako
činilo zbog njezinih živaca. Kako bi pronašla kakvu-takvu sjenu, držala se uz
stablo jedne od bujnih magnolija što su rasle u blizini kuće.
Dok je zurila u automobil, sjetila se trenutaka koje je u njemu provela sa
Samuelom T.-om, noćnog povjetarca u kosi, njegovih ruku medu njezinim
nogama dok ih je vozio vijugavim cestama prema svom imanju.
Kabriolet je kupio Samuel T. stariji, na dan rođenja onoga tko će se na
kraju ispostaviti kao jedini njegov potomak. A mladi ga je Samuel T. dobio na
svoj osamnaesti rođendan, zajedno sa strogim uputama da se ne ubije u toj
vražjoj stvari.
I baš smiješno, upute su naišle na plodno tlo: jedino kad bi bio za
upravljačem tog automobila, Samuel T. bio je oprezan. Gin je dugo sumnjala
da je to stoga jer je znao da se njegovom smrću prekida i njegova krvna loza.
 Bio je jedini živući pripadnik svog naraštaja.
Gomila tragedija.
Za koje, sve do ovog trenutka, nije odveć marila.
Dok je čekala, srce joj je tuklo brzo, ali ne i snažno, treperenje u njezinim
grudima izazvalo joj je blagu vrtoglavicu. Ili je to možda bilo zbog vrućine...
Samuel T. otvorio je ulazna vrata i izišao iz Easterlyja s kristalnom čašom
u ruci. Bio je prilično lijep prizor, u onom savršenom laganom odijelu, i s
onim predivnim licem i aktovkom s monogramom. Stavio je par sunčanih
naočala sa zlatnim okvirom, njegova gusta tamna kosa bila je začešljana od
visokog čela, a zbog onog valovitog čuperka naprijed doimala se pomno
dotjeranom, iako to, zapravo, nikad nije bilo potrebno.
Zastao je kad ju je opazio. Onda otegnuo: »Došla si mi zahvaliti što sam te
spasio?«
»Moram s tobom razgovarati.«
»Oh? Pokušavaš pregovarati o isplati honorara nečim drugim osim
gotovinom?« Iskapio je tekućinu i spustio čašu na prvu stubu – kao što je to
mogao samo netko tko je cijeloga života imao poslugu. »Otvoren sam za sve
prijedloge.«
Odmjeravala je svaki njegov korak dok je prilazio njoj i svom automobilu.
Tako je dobro poznavala njegovo tijelo, ono čvrsto, mišićavo tijelo koje je
odavalo kako je, pod otmjenom odvjetničkom fasadom, bio farmer u duši.
Amelia će biti visoka kao i on. I bila je zgodna kao on.
Nažalost, djevojka je, također, bila glupa kao i njezina majka, iako će to
možda prerasti.
»Onda?« rekao je dok je spuštao aktovku na pomoćno sjedalo. »Moram li
pogađati način kojim ćeš podmiriti račun?«
Čak i kroz naočale, mogla je na sebi osjetiti njegov pogled. Želio ju je,
uvijek ju je želio, i ponekad, zbog toga ju je mrzio. Nije bio tip muškarca koji
je trpio ograničenja, makar ih sam sebi nametnuo.
Kao ni ona.
Samuel T. zatresao je glavom. »Nemoj mi reći da je maca popapala taj tvoj
sočni jezik. Bila bi šteta ostati bez tog dijela tvog tijela...«
»Samuele.«
 Onog časa kad je čuo ton njezina glasa, namrštio se i skinuo naočale. »Što
se dogodilo?«
»Ja...«
»Neko te je maltretirao u onom zatvoru? Jer, otići ću dolje osobno i...«
»Oženi me.«
Sledio se, sve se zaustavilo – izraz na njegovu licu, disanje, možda čak i
njegovo srce. Onda je prasnuo u smijeh. »Dobro, dobro, dobro. Zasigurno
si...«
»Smrtno sam ozbiljna.«
Vrata automobila nečujno se otvore, još jedan dokaz tomu koliko se
pedantno brinuo o vozilu. »Onog dana kad se skrasiš s bilo kojim muškarcem
bit će predvečerje Isusovog drugog dolaska.«
»Samuele, volim te.«
Ošinuo ju je prezrivim pogledom. »Ma, molim te...«
»Trebam te.«
»Stvarno te je pogodilo ono s pritvorom, je li?« Spustio se na sjedalo i
načas zagledao preko poklopca motora. »Čuj, Gin, nemoj se oko toga
uzrujavati, okej? Uspio sam sve izbrisati, tako da neće ništa ući niti u zapisnik.
Nitko neće doznati.«
»Nije to razlog. Samo... Vjenčajmo se, molim te.«
Pogledavši prijeko u nju, namrštio se toliko snažno da su mu se obrve
sasvim spojile. »Zbilja zvučiš ozbiljno.«
»Ozbiljna sam.« I nije bila budala. Kasnije će mu reći za Ameliju, kad mu
bude teže pobjeći, kad bude vezan papirom, i kad bude u stanju prijeći preko
onoga što mu je učinila. »Suđeni smo jedno drugome. Oboje to znamo.
Izbjegavamo ovu vezu cijeloga života, možda i dulje. Hodao si s
konobaricama i frizerkama i maserkama, jer one nisu bile ja. Svaku si ženu
uspoređivao sa mnom, i nijedna nije prošla ispit. Opsjednut si mnome, baš kao
i ja tobom. Prestanimo se lagati i učinimo to kako treba.«
Vratio je oči natrag na poklopac motora i prešao svojim prelijepim rukama
po onom drvenom upravljaču. »Daj da te nešto pitam.«
»Bilo što.«
»Koliko je muškaraca dosad čulo ove tvoje riječi?« Ponovno ju je
pogledao. »Ha? Koliko, Gin? Koliko si puta izgovorila ove rečenice?«
»Govorim istinu«, rekla je napuklim glasom.
»Jesi li i njima pokušala prodati taj molećivi ton, Gin? I taj pogled?«
»Ne budi okrutan.«
Dugo je šutio, potom zavrtio glavom. »Sjećaš li se proslave mog tridesetog
rođendana? One na mom imanju?«
»To nema ništa s...«
»Bilo je to sjajno iznenađenje. Nisam imao pojma da me svi čekaju. Ušao
sam u kuću i – iznenađenje! Svi oni ljudi nazdravljaju, a ja sam tražio tebe...«
Podignula je ruke. »Bilo je to prije pet godina, Samuele! Bila sam...«
»Zapravo, to je prava priča našeg odnosa, Gin. Tražio sam te – prolazio
kroz gomilu u potrazi za...«
»Nije mi ništa značilo! Nitko mi nije značio...«
»... tobom, jer, kao što si rekla, ja sam budala, a ti si jedina osoba koju sam
tamo želio. I pronašao sam te, bome jesam. Kako se jebeš u mom krevetu s
onim Argentincem, igračem pola, koji je bio Edwardov gost.«
»Samuele...«
»U mom krevetu!« zagrmio je udarivši šakom o kontrolnu ploču. »Mom
jebenom krevetu, Gin!«
»U redu, a što si ti učinio?« Nagnula se naprijed u kukovima i uperila prst
u njega. »Što si onda učinio? Odveo si moju cimericu s koledža i njezinu
sestru, i poševio se s njima u bazenu...«
Glasno je opsovao. »A što sam trebao? Pustiti tebe da me zgaziš? Ja sam
muškarac, a ne jedan od tvojih bijednih malih jebača! Neću...«
»Bio je to igrač pola, jer si tjedan dana prije spavao s Catherinom! Ona mi
je prijateljica od moje druge godine, Samuele. Morala sam slušati njezino
blebetanje o tome kako si joj priuštio orgazam života, na stražnjem sjedištu
upravo ovog auta. Nakon što si bio sa mnom noć prije! Tako da mi nemoj
govoriti da si ti bio onaj koji je...«
»Prestani.« Naglo je prošao rukom kroz kosu. »Prestani, prestani sa svime.
Ne možemo više ovako, Gin. Svađamo se kao i dok smo bili tinejdžeri...«
»Svađamo se jer nam je stalo, a previše smo ponosni da to priznamo.« Kad
je ponovno zavladao muk, u njoj je procvjetala nada da o svemu promišlja.
»Samuele, ti si jedini muškarac kojeg sam ikada voljela. Baš kao i ti mene. To
je jednostavno tako. Ako s ičim moramo prestati, onda je to svađa i uzajamno
nanošenje boli. Oboje smo previše ponosni i tvrdoglavi za svoje dobro.«
Ponovno je zavladala tišina. »Zašto sada, Gin?«
»Samo... Vrijeme je.«
»Samo zato jer su te svukli i pretražili u deset ujutro?«
»Moraš li.«
Samuel zatrese glavom. »Ne znam jesi li ozbiljna ili nisi, ali to nije moj
problem. Daj da budem savršeno jasan...«
»Samuele«, prekinula ga je. »Volim te.«
A to je i mislila. U samoj dubini svoje duše. Jeziva slutnja da će stvari
krenuti po zlu za njezinu obitelj ukorijenila se i raširila, donijevši sa sobom
spoznaju jasnu kao nikad prije.
Ili je to bila... hrabrost, koja joj je nekoć nedostajala. Jer, tijekom svih
njihovih zajedničkih godina, nikad mu nije rekla što istinski osjeća. Sve je
uvijek bilo samo glumatanje i nadmudrivanje. Pa čak i rođenje njegove kćeri –
za što još uvijek nije znao.
»Volim te«, šapnula je.
»Ne.« Pognuo je glavu i stegnuo onaj upravljač kao da u sebi pokušava
pronaći snagu. »Ne... ne možeš mi to raditi, Gin. Ne možeš tako sa mnom. Ne
pokušavaj toliko glumatati. Nije to zdravo za tebe... i nemoj misliti da ću to
popiti, okej? Moram funkcionirati – moja me obitelj treba. Ne kanim ti
dopustiti da me toliko sjebeš u glavu.«
»Samuele...«
»Ne!« zaurlao je.
Onda je pogledao prema njoj, a njegove svijetle oči bile su hladne i
sužene, kao da gleda u neprijatelja. »Kao prvo, ne vjerujem ti, okej? Mislim
da lažeš kako bi mnome manipulirala. A drugo? Neću nikad dopustiti da me
moja supruga ponižava na način kao što ćeš ti ponižavati svog supruga.
Nesposobna si za monogamiju, štoviše, previše ti je dosadno da bi cijenila
pravu, održivu vezu. Možemo se kresnuti s vremena na vrijeme, ali drolji
poput tebe ne bih nikad ukazao tu čast da nosi moje prezime. Omalovažavaš
konobarice? I neka. Ali radije bih nekoj takvoj stavio prsten na prst nego
razmaženom, nevjernom derištu kao što si ti.«
 Pokrenuo je motor, slatkasti vonj ulja i benzina nakratko je prožeo vrući
povjetarac. »Vidimo se idući put kad me bude zasvrbjelo, a ne budem se
mogao počešati. Dotada, zabavljaj se s ostatkom populacije.«
Gin je morala staviti obje ruke na usta kad je ubacio u rikverc i krenuo,
onaj njegov starinski automobil udaljavao se dugim prilazom nizbrdo.
Nakon njegova odlaska, suze su joj kliznule iz očiju, rastapajući joj
maskaru – i prvi put u životu nije za to marila.
Prvi put je s njime pokušala.
I podbacila.
Ostvarila se njezina najgora noćna mora.
 DVADESET TRI

O , Lisa?«
Čim je Lizzie čula južnjačko otezanje kako se prolama staklenim
vrtom, sledila se – što je bilo nezgodno jer je sklapala stolove na kojima je
pravila bukete, i upravo je s jednim pokušavala balansirati.
»Lisa?«
Pogledavši prijeko, ugledala je Laneovu ženu kako stoji na dovratku kao
da pozira, jednu je ruku držala na boku, a drugom zabacila kosu. Imala je
ružičaste svilene hlače Mary Tyler Moore iz ere Laure Petrie te bluzu
narančaste boje sutona. Cipele su imale oštar vrh i niske, tanke potpetice, a
povrh svega? Dramatičan, proziran šal u jarkožutoj i zelenoj, omotan oko
njezinih ramena i privezan u čvor na savršenim dojkama.
Sve u svemu, ostavljala je dojam svježine, ljupkosti i privlačnosti –
pobudivši u nekome, tko je bio umoran, tjeskoban i nervozan, osjećaj manje
vrijednosti, i to ne samo na razini frizure i odjeće, nego sve do molekularne
genetike.
»Da?« rekla je nastavivši udarati jednu od nogu stola ne bi li je sklopila.
»Bi li mogla, molim te, s time prestati? Preglasno je.«
»Sa zadovoljstvom«, procijedila je Lizzie.
Dok se ta žena igrala svojim zlaćanim kovrčama, zbog bljeskanja krupnog
dijamanta na njezinoj lijevoj ruci Lizzie je imala dojam kao da je netko zasipa
bombama na slovo »j«.
Chantal se nasmiješila. »Treba mi tvoja pomoć za zabavu.«
Možemo li najprije preživjeti sutrašnji dan? »Bit će mi zadovoljstvo.«
»Riječ je o zabavi za dvoje.« Chantal se nasmiješila, olabavivši onaj šal i
prišavši naprijed. »Ajme, što je ovdje vruće. Možeš li nešto poduzeti?«
»Biljkama odgovara toplina.«
»Oh.« Svukla je šal i spustila ga dolje pored nekih od buketa koji će se
naći u javnim prostorijama kuće. »Dakle.«
»Nešto ste rekli?«
 Onaj se osmijeh vratio. »Uskoro nam je godišnjica braka, i voljela bih
upriličiti nešto zaista posebno.«
Lizzie teško proguta – i zapita se nije li ovo kakva bolesna igra. Je li žena
nešto čula kroz vrata? Zidove? »Mislila sam da ste se vjenčali u lipnju?«
»Jako ljubazno od tebe što si zapamtila. Tako si pažljiva.« Chantal naheri
glavu u stranu i prikuje je pogledom, kao da dijele poseban trenutak. »Vjenčali
smo se u lipnju, ali moram mu priopćiti jednu važnu vijest, pa sam mislila da
bismo mogli nešto ranije proslaviti.«
»Što ste imali na umu?«
Lizzie nije pretjerano pratila dok se ova razbacivala kojekakvim idejama.
Jedino što joj je zaglavilo u mozgu bile su riječi »romantično« i »privatno«.
Kao da Chantal jedva čeka počastiti supruga plesom u krilu.
»Lisa? Zapisuješ li?«
Pa, ne baš, jer nemam olovku ni papir u ruci. P.S. Mislim da bih mogla
povratiti. »Rado ću učiniti sve što želite.«
»Vrlo si uslužna.« Žena kimne prema vrtu i šatoru. »Znam da će sutra sve
biti prelijepo.«
»Hvala vam.«
»Kasnije možemo sve utanačiti. Ali ponavljam, zamislila sam romantičnu
večeru u apartmanu hotela Cambridge, dolje u centru. Ti bi mogla osmisliti
cvjetne aranžmane i posebne dekoracije – želim da sve bude presvučeno
tkaninom, kao da smo na nekom egzotičnom mjestu, samo nas dvoje.«
»U redu.«
Zar je Lane lagao? A ako jest... pa, mogla bi reći Greti da se sutra sama za
sve pobrine, dok će ona ostati na svojoj farmi s kutijom čokoladnog sladoleda.
Samo što ona i njezina partnerica nisu razgovarale.
Krasno.
»Najbolja si.« Chantal pogleda svoj sat optočen dijamantima. »Vrijeme je
da pođeš doma, nije li? Sutra je veliki dan – trebaš se naspavati da bi bila
lijepa. Bok, bok.«
Kad je Lizzie ponovno ostala nasamo, sjela je na jednu od preokrenutih
kanti i položila ruke na bedra, trljajući njima gore-dolje.
Diši, rekla je sebi. Samo diši.
 Greta je bila u pravu, pomislila je, nije dorasla ovim ljudima, i ne samo
zato jer je bila skromna vrtlarica. Igrali su igrice u kojima je mogla samo
izgubiti.
Vrijeme je da pođe, zaključila je. Naspavati se neće, ali barem će moći
pokušati razbistriti glavu prije nego bomba ujutro eksplodira.
Ustavši, tek što je krenula otići, kadli opazi onaj šal. Posljednje što je
željela bilo je odnijeti taj komad svile Chantal, kao da je labrador koji vraća
tenisku lopticu vlasniku. Ali ta je stvar bila odmah pored onih buketa, a kakve
je bila sreće, nešto će iscuriti ili pasti na šal pa će tri mjeseca morati odvajati
od plaće kako bi kupila novi.
Chantalina garderoba vrijedila je više od jedne četvrti u Charlemontu.
Podignuvši tu stvar, pomislila je da žena nije mogla odmaknuti daleko u
onim glupim špicokama.
Neće je biti teško sustići.

G in je još uvijek stajala pod stablom magnolije, tamo gdje ju je Samuel T.

napustio, kad je ugledala vozilo kako prilazi zavojitom cestom. Tek kad
se terenac pred njom zaustavio, shvatila je da je to vozilo zamjenika šerifa
Okruga Washington.
Mili Gospode, zar ju je otac ponovno dao uhititi? I zašto? Zahvaljujući
jutrošnjem užasnom izletu u centar, prvi joj je nagon bio dati petama vjetra, ali
bila je u visokim potpeticama, a ako je zaista željela uteći tom policajcu,
trebala bi trčati kroz cvjetne lijehe.
Prijelom noge, pritom, ne bi joj nimalo pomogao u zatvoru.
Zamjenik Mitchell Ramsey izišao je sa svežnjem papira u ruci. »Gospoja«,
rekao je kimnuvši. »Kako ste?«
Nije izvukao nikakve lisičine. Činio se samo uljudno zainteresiran.
»Jeste li ovdje zbog mene?« izvalila je.
»Nisam.« Njegove se tamne oči suze. »Jeste li okej?«
Ne, nimalo, zamjeniče. »Jesam, hvala.«
»Ispričajte me, gospoja.«
»Onda, niste došli po mene?«
»Ne, gospoja.« Otišao je do ulaznih vrata i pozvonio. »Nisam.«
 Možda je došao zbog Rosalinde?
»Izvolite«, rekla je prišavši mu. »Samo naprijed. Tražite li mog brata?«
»Ne. Je li Chantal Baldwine u kući?«
»Vrlo vjerojatno.« Otvorila je masivna vrata, a zamjenik je skinuo kapu
kad je ušao. »Dajte da pronađem – o, gospodine Harris. Možete li, molim vas,
odvesti ovog gospodina do Chantal.«
»Sa zadovoljstvom«, rekao je batler uz naklon. »Ovim putem, gospodine.
Vjerujem da je u staklenom vrtu.«
»Gospoja«, promrsio je zamjenik prije nego što se uputio za Englezom.
»E, ovo bi trebalo biti zanimljivo«, začula je suh glas iz salona.
Okrenula se. »Lane?«
Njezin je brat stajao pred portretom Elijaha Bradforda i podignuo svoju
kristalnu čašu. »Nazdravimo mom razvodu.«
»Ma nemoj.« Gin uđe i zaposli se kod šanka, jer nije željela da se Lane
usredotoči na njezine crvene oči i podbuhlo lice. »Pa, barem joj više neću
morati skidati majčin nakit s vrata. Hvala Bogu da smo je se riješili. Čudi me
da ne želiš uživati u predstavi.«
»Imam većih briga.«
Gin uzme burbon sa sodom i ode do kauča, pa zbaci cipele. Podvivši noge,
zagleda se u brata.
»Očajno izgledaš«, primijetila je. Kao što se i sama osjećala, zapravo.
Sjeo je preko puta nje. »Ovo će biti gadno, Gin. Ta stvar s novcem. Mislim
da je stvarno ozbiljno.«
»Možda možemo prodati dionice. Mislim, ti možeš, zar ne? Ja nemam
blage veze kako sve to funkcionira.«
I prvi put u životu zbog toga požali.
»Komplicirano je zbog situacije sa zakladom.«
»Ma... bit će sve u redu.« Kad je njezin brat na to odšutio, namrštila se.
»Zar ne? Lane?«
»Ne znam, Gin. Zaista ne znam.«
»Uvijek smo imali novca.«
»Da, tako je to bilo.«
 »Zašto govoriš u prošlom vremenu?«
»Nemoj se zavaravati, Gin.«
Zabacivši glavu na naslon, zagledala se u visoki strop, zamišljajući majku
kako leži u onom svom krevetu. Čeka li i nju ista budućnost? Pitala se. Hoće li
se i sama jednoga dana povući, navući zastore i živjeti u izmaglici lijekova?
U ovom joj je trenutku to zvučalo sasvim privlačno.
Bože, zar ju je Samuel T. zaista odbio?
»Gin, jesi li to plakala?«
»Nisam«, glatko je odvratila. »Samo alergija, dragi brate. Samo proljetna
alergija...«
 DVADESET ČETIRI

L izzie je izjurila iz staklenog vrta sa Chantalinim mirišljavim šalom. Sav

onaj parfem na lepršavoj tkanini bio je težak u njezinu nosu, izazivajući
joj hunjavicu. Smiješno, mogla je biti okružena tisućama pravih cvjetova, ali
ovaj otmjeni, umjetno stvoreni miris bio je dovoljan da je pošalje na rub
alergijskog rinitisa.
Tamo u daljini, čula je Chantalino jedinstveno virdžinijsko otezanje pa se
uputila prema blagovaonici da...
»Što je to?« upitala je Chantal.
Lizzie se ukopala u mjestu i provirila iza bogato ukrašenog dovratka.
Na čelu dugačkog, sjajnog stola, Chantal je stajala pored zamjenika šerifa
koji joj je, očigledno, upravo uručio debelu omotnicu.
»Dostavio sam vam dokumente, gospoja.« Zamjenik je kimnuo. »Ugodan
dan...«
»Kako to mislite – dostavio? Što to... A ne, nećete otići dok ovo ne
otvorim.« Rastrgala je omotnicu. »Izvolite ostati tu gdje jeste, dok...«
Izvukla je snop papira koji su bili triput presavijeni, i dok ih je ta žena
rastvarala, Lizzieno je srce snažno tuklo.
»Razvod?« rekla je Chantal. »Razvod?«
Lizzie se brže-bolje sklonila i sva crvena prilijepila uza zid. Sklopivši oči,
mrzila je to koliko joj je laknulo, zaista jest. Ali nije se mogla pretvarati da
nije bilo dobro to što nije ispala glupača po drugi put.
»Ovo je zahtjev za razvod!« Chantalin je glas posto oštar. »Zašto ovo
radite?«
»Gospoja, moj je posao bio da vam dostavim dokumente. Sad kad ste ih
preuzeli...«
»Nisam ih preuzela!« Začulo se lamatanje kad ih je vjerojatno bacila na
čovjeka. »Uzmite ih natrag...«
»Gospoja«, graknuo je zamjenik. »Savjetujem vam da pokupite te
dokumente s poda – ili nemojte. Ali nastavite li ovim tonom, odvući ću vas do
sudnice privezanu za haubu mog patrolnog vozila, jer ste bili agresivni prema
miroljubivom pozorniku. Jesam li bio jasan? Gospoja.«
Na to uslijedi poplava.
Između šmrcanja i onog što je moralo biti nadimanje grudi, Chantal se
povukla u posljednji čas. »Moj me suprug voli. On ovo ne misli. On...«
»Gospoja, to se mene ne tiče niti me je briga. Do viđenja.«
Začuje se potom udaljavanje teških koraka.
»Dovraga, Lane«, žena je prosiktala savršenom dikcijom.
Čini se da je gluma bila samo za publiku.
Bez upozorenja, odsječeno lupkanje onih potpetica po podu krene u
Lizzienu smjeru. Sranje, nije bilo vremena da se izvuče...
Chantal se pojavila iza ugla i poskočila ugledavši Lizzie.
Iako je žena otvorila branu pred onim zamjenikom, oči su joj bile bistre i
suhe, a šminka se nije ni mrvicu razmazala.
Uslijedi napadaj bijesa.
»Što to radiš?« zaurlala je Chantal, tijelo joj je drhtalo. »Prisluškuješ!«
Lizzie joj pruži šal. »Donijela sam vam ovo...«
Chantal ga ščepa. »Gubi se odavde. Gubi se! Izlazi!«
I ne moraš mi reći dvaput, pomislila je Lizzie dok se povlačila pa poput
metka jurnula prema vratima.
Presjekla je kroz šator, i dok je zaobilazila stolove i stolce, izvukla je
telefon i poslala Laneu veselu poruku u stilu: Sve je u redu, idem kući nakon
naporna dana.
Bog zna da će taj čovjek imati pune ruke posla čim ga se Chantal dohvati.
Dobra vijest, barem za Lizzie?
Nije morala planirati zabavu za njihovu godišnjicu.
I Lane je govorio istinu.
Bilo je teško zatomiti osmijeh koji je počeo izbijati na površini njezina
lica. A kad nije htio otići, pustila ga je neka ostane tamo gdje je i bio.

L aneov je telefon zapištao baš kad je Chantal promarširala mimo salona,

vrišteći njegovo ime dok je odlazila prema glavnom stubištu. Nije učinio
ništa kako bi joj odao svoj položaj, pustivši je da ode gore i izvede scenu
kakvu god je kanila izvesti pred zatvorenim vratima njegove prazne spavaće
sobe.
Smiješno, ali samo nekoliko sati ranije, njezin bi ratni pohod bio problem
s kojim bi se morao pozabaviti. Sada? Bilo je to na samom dnu njegova popisa
prioriteta.
»Moram otići do Edwarda«, rekao je Lane, ne gnjaveći se niti provjeriti
tko mu je poslao poruku.
Gin zatrese glavom. »Ja ne bih. Nije dobro, a vijesti koje mu kaniš
priopćiti samo bi mogle pogoršati stvari.«
Bila je u pravu. Edward je oca već mrzio. Saznanje da je tip pronevjerio
sredstva?
Gin ustane i ode do šanka da sebi natoči još jedno piće. »Hoće li se ono
sutra svejedno održati?«
»Užina?« Slegnuo je ramenima. »Ne znam kako bi se to moglo spriječiti.
Uostalom, uglavnom je sve već plaćeno. Hrana, piće, najam.«
Stidio se drugog razloga zbog kojeg nije želio da se događaj otkaže:
pomisao da bi svijet mogao makar i naslutiti nevolje u njihovoj obitelji bila
mu je neprihvatljiva.
Zvuk nekoga tko silazi niz stube obložene sagom i plače natjera njegovu
sestru da podigne obrvu. »Čini se da ti slijedi bračna razmirica.«
»Samo ako me pronađe...«
Chantal se pojavi na dovratku salona, njezino inače blijedo i spokojno lice
bilo je crveno poput sloja žeravice na roštilju.
»Kako se usuđuješ«, upitala je njegova supruga.
»Pretpostavljam da pakiraš torbe, draga«, rekla je Gin uz osmijeh radostan
kao na božićno jutro. »Da pozovem batlera? Mislim da bismo te mogli
počastiti tom posljednjom uslugom. Smatraj to oproštajnim darom.«
»Ne odlazim ja iz ove kuće.« Chantal je ignorirala Gin. »Razumiješ li me,
Lane?«
On je kažiprstom miješao led u svojoj čaši. »Gin, bi li nas ostavila malo
nasamo?«
Poslušno kimnuvši, njegova se sestra uputi prema lučnom prolazu, a kad je
prolazila pored Chantal, zastala je i letimice ga pogledala. »Pobrini se da
batler provjeri njezine kofere. Zbog nakita.«
»Kakva si ti samo kuja«, prosiktala je Chantal.
»Da, jesam.« Gin je slegnula ramenima kao da druga žena nije bila
vrijedna ni daha potrebnog za odgovor. »Također, imam pravo na ime
Bradford i naslijeđe. A ti nemaš. Bok, bok.«
Kad joj je Gin mahnula, Lane je prišao i ispriječio se tijelom između njih
dvije ne bi li svi zajedno izbjegli Alexis / Krystle scenu u ribnjaku. Onda je
otišao i zatvorio vrata, iako nije želio biti nasamo sa svojom suprugom.
»Ne idem nikamo.« Chantal se okrenula prema njemu. »I ovo se neće
dogoditi.«
Kad je bacila papire za razvod na pod pred njegove noge, pomislio je
samo kako za ovo nema vremena. »Čuj, Chantal, možemo ovo odraditi na
lakši, ili na teži način... Ti biraš. Ali znaj, odabereš li potonje, proganjat ću ne
samo tebe, nego i tvoju obitelj. Što misliš, kako će se tvoji roditelji baptisti
osjećati kad na pragu pronađu primjerak tvog zdravstvenog kartona? Mislim da
su oni protivnici pobačaja, nisu li?«
»Ne bi to učinio!«
»Ne budi glupa, Chantal. Postoji gomila onih koje mogu nazvati, onih koji
duguju mojoj obitelji i jedva čekaju uzvratiti uslugu.« Vratio se do šanka i u
čašu natočio još malo Family Reservea. »Ili, što kažeš na ovo. Što kažeš da taj
isti zdravstveni karton dopadne u ruke urednika novina, ili kakvog internetskog
portala? Ljudima će biti razumljivo zašto se razvodim od tebe – ali ti ćeš se
pošteno pomučiti dok ne pronađeš novog supruga. Za razliku od situacije na
sjeveru, mi južnjaci imamo standarde kad je riječ o našim suprugama, a oni ne
podrazumijevaju abortuse.«
Nastupio je dugotrajan muk. A onda, osmijeh kojim ga je zabljesnula bio je
neobjašnjiv, toliko samouvjeren i smiren da se zapitao nije li u ove dvije
godine, kojim slučajem, oglušila.
»Imaš ti kudikamo više toga za skriti«, blago je rekla.
»Zbilja?« Pošteno je potegnuo iz čaše. »Kako si to skužila? Bio sam više
nego korektan prema ženi koju sam navodno napumpao. Tko zna je li uopće i
bilo moje.«
Pokazala je na dokumente. »Pobrinut ćeš se da ovo nestane. Dopustit ćeš
mi da ostanem ovdje koliko god to budem željela. I otpratit ćeš me na sutrašnje
svečanosti u povodu Derbyja.«
»U kojem to paralelnom svemiru?«
Položila je ruku na donji dio trbuha. »Trudna sam.«
Lane se gromko nasmije. »S tim si već jednom pokušala, srce. A svi znamo
kako je to završilo.«
»Tvoja se sestra grdno prevarila.«
»Za krađu nakita? Možda. Još ćemo vidjeti.«
»Ne, nego u vezi činjenice da nemam nikakva prava biti ovdje. Kao ni
moje dijete. Zapravo, moje dijete ima podjednaka prava na naslijeđe
Bradfordovih kao i ti i Gin.«
Lane otvori usta da nešto kaže – onda ih polako zatvori. »Ma što to
trabunjaš?«
»Bojim se da tvoj otac nije ništa bolji suprug od tebe.«
Zveckanje se začuje iz njegove čaše i on spusti pogled, zamijetivši kao iz
daljine da mu se ruka trese, mućkajući led.
»Tako je«, polako je rekla Chantal jednoličnim glasom. »A mislim da smo
svi svjesni koliko je situacija osjetljiva sa zdravljem tvoje majke. Kako bi se
ona osjećala kad bi doznala da joj suprug ne samo da nije vjeran, nego da i
očekuje dijete? Što misliš, hoće li uzeti veću količinu onih pilula o kojima je
toliko ovisna? Vjerojatno. Zapravo, da, u to sam sigurna.«
»Kujo jedna«, dahnuo je.
U mislima je vidio kako je zaključao ruke oko vrata te žene i steže, steže
toliko snažno da se ona počinje opirati, lica purpurnog, usta razjapljenih.
»S druge strane«, mrmljala je Chantal, »ne bi li tvoja majka uživala u
spoznaji da će postati baka? Ne bi li to bio razlog za slavlje?«
»Nitko neće povjerovati da je dijete moje«, čuo je sebe kako govori.
»Ali hoće. Bit će tvoja slika i prilika – a ja sam redovito odlazila na
Manhattan kako bih poradila na našem odnosu. Svi ovdje to znaju.«
»Lažeš. Nikad te nisam tamo vidio.«
»New York City je ogroman. A ja sam se pobrinula da svi znaju kako sam
te vidjela i uživala u tvom društvu. K tome, razgovarala sam s curama u klubu,
njihovim muževima, sa svojom obitelji – i svima je bilo silno drago zbog nas
dvoje.«
 Dok ju je šutke gledao, sladunjavo se osmjehnula. »Dakle, sad ti je jasno
da ti papiri za razvod neće biti potrebni, i da nećeš reći ni riječ o svemu što se
među nama dogodilo s našim prvim djetetom. Kažeš li, pokrenut ću lavinu i
osramotiti tvoju obitelj pred očima ove zajednice, grada, države. Onda ćemo
vidjeti koliko će proći prije negoli budeš morao odjenuti odijelo za sprovod.
Tvoja mati je izvan svega, ali nije potpuno izolirana – njezina joj bolničarka
svakog jutra čita novine uz uzglavlje.«
Samozadovoljna izraza na licu, Chantal se okrene i širom otvori vrata,
odlučno se udaljivši mramornim predvorjem, još jednom dama od dokolice s
osmijehom Mona Lise.
Laneovo se cijelo tijelo treslo, mišići su vrištali od potrebe za
djelovanjem, za osvetom, za krvi – ali gnjev više nije bio usmjeren na njegovu
suprugu.
Bio je sav usmjeren na oca.
Rogonja. Vjerovao je da se taj staromodni izraz nekoć koristio da se
ovakvo što objasni.
Nabila mu je rogove.
I to s vlastitim ocem.
Kad će se, dovraga, ovaj dan završiti, pomislio je.
 DVADESET PET

L izzie je rekla sebi da neće provjeravati mobitel. Ni kad je izvukla tu stvar

iz torbe i prebacila u stražnji džep čim je prošla kroz ulazna vrata svoje
kuće. Ni kad je, niti petnaest minuta kasnije, provjerila je li uključeno zvono.
Čak ni kad je, deset minuta nakon toga, otključala zaslon i provjerila je li
propustila kakvu poruku ili poziv. Nije.
Lane je nije zvrcnuo niti da provjeri je li stigla kući. Nije ni odgovorio na
njezinu poruku. Ali, zbilja, kao da nije imao važnija posla? Ajme.
Pa ipak, bila je na iglama dok se vrzmala naokolo. Kuhinja je bila
besprijekorna, što je baš bilo šteta jer bi joj dobro došlo da ima što očistiti.
Isto je bilo i s njezinom sobom na katu – kvragu, čak joj i krevet bio namješten
– a sinoć je oprala rublje. Jedino što nije bilo na svome mjestu bio je ručnik
koji je tog jutra upotrijebila da se obriše nakon tuširanja. Nemarno ga je
prebacila preko šipke na tušu, a kako je još uvijek bio u okvirima pravila
dvodnevnog korištenja prije bacanja u koš za rublje, mogla je samo složiti tu
stvar i objesiti preko šipke na zidu.
Zahvaljujući uglavnom vedrom danu, kuća je na drugom katu bila ugrijana,
pa je rastvorila sve prozore. Povjetarac je pronosio miris livada, prodirući
unutra i čisteći ustajali zrak.
Kad bi barem mogao izvesti isti trik i s njezinom glavom. Bombardirali su
je prizori današnjeg dana: ona i Lane se smiju kad je tek došla na posao; ona i
Lane zure u laptop; njih dvoje...
Zadubljena u misli, Lizzie se vratila u kuhinju i otvorila vrata hladnjaka.
Nije tamo bilo ništa osobito. Zasigurno ništa što bi rado pojela.
Kad je potreba da provjeri telefon ponovno navalila, naredila je sebi da je
potisne. Chantal je znala biti problem i za dobra dana. Ali kad su joj u lice
bačeni dokumenti za razvod, dok je prizoru svjedočio netko od osoblja...
Zvuk koraka na prednjem trijemu podigne joj glavu.
Namrštivši se, zatvorila je hladnjak i otišla u dnevnu sobu. Nije se gnjavila
provjeravati tko bi to mogao biti. Postojale su dvije mogućnosti: njezin susjed
slijeva, koji je živio dva kilometra niz cestu i čije bi krave redovito probijale
ogradu i zalutale na Lizzienu tratinu; ili susjed zdesna, koji je živio niti
kilometar dalje, a čiji bi psi redovito navraćali da provjere te iste krave.
Dok je otvarala vrata, već je počela s pozdravima: »Bok...«
Nije to bio nijedan od susjeda s isprikama zbog goveda ili pasa.
Na trijemu je stajao Lane, kosa mu je izgledala gore nego ujutro, tamni
valovi stršili su navrh glave kao da ih je pokušao iščupati.
Bio je odveć izmožden da bi se nasmiješio. »Mislio sam iz prve ruke
provjeriti jesi li sigurno došla doma.«
»O, Bože, uđi.«
Susreli su se na pola puta, tijelo uz tijelo, i čvrsto ga je zagrlila. Mirisao je
na svjež zrak. A preko njegova ramena ugledala je Porsche sa spuštenim
krovom.
»Jesi dobro?« rekla je.
»Sad sam bolje. Usput, malo sam pijan.«
»I vozio si dovde? To je glupo i opasno.«
»Znam. Zato se ispovijedam.« Izmaknula se unatrag da ga propusti unutra.
»Baš sam mislila nešto pojesti.«
»Imaš li dovoljno za dvoje?«
»Naročito ako će te to otrijezniti.« Zatresla je glavom. »Da nisi više pio i
vozio. Misliš da si sad u problemu? Pridodaj tomu i vožnju pod utjecajem
alkohola.«
»U pravu si.« Ogledao se oko sebe, a onda prišao njezinom pijaninu i
spustio ruku na glatki poklopac. »Bože, ništa se nije promijenilo.«
Pročistila je grlo. »Pa, bila sam prezauzeta s poslom...«
»To je dobro. Sjajno.«
Nostalgija na njegovu licu dok je nastavio zuriti u njezino antikno oruđe,
obješene prekrivače i jednostavan kauč bila je bolja od bilo koje riječi koju bi
mogao izgovoriti.
»Hrana?« ponukala ga je.
»Da. Molim te.«
Dolje u kuhinji, odmah je prišao malenom stolu i sjeo. I odjednom, činilo
se kao da nikad nije ni otišao.
Budi oprezna, pomislila je.
 »Onda, bi li želio...« Stala je preturati sadržaj kuhinjskih ormarića i
hladnjaka. »... pa, što kažeš na lazanje, koje sam zamrznula prije šest mjeseci,
s čipsom koji sam sinoć otvorila, i za desert, sladoled na štapiću?«
Laneove se oči usredotoče na nju i potamne.
Okeeeej. Očito je za desert imao nešto drugo u planu – i dok joj se tijelo
zagrijavalo iznutra, bilo je to više nego u redu što se nje tiče.
Ideš! Nije nimalo slušala razum. To što se riješio supruge bio je samo vrh
ledene sante, i valjalo joj je to imati na umu.
»Mislim da to zvuči kao najbolji obrok na svijetu.«
Lizzie je prekrižila ruke i naslonila se leđima na hladnjak. »Mogu li biti
iskrena?«
»Uvijek.«
»Znam da je Chantal dobila papire za razvod. Slučajno sam načula. Nisam
mislila da ću tamo zateći zamjenika.«
»Rekao sam ti da kanim zaključiti to poglavlje.«
Protrljala je čelo. »Nekih dvije minute prije toga, došla mi je s planom za
večeru u povodu vaše godišnjice braka.«
Tiho je opsovao. »Oprosti. Ali, odmah ti kažem, za nju i mene u kartama
nema budućnosti.«
Lizzie je dugo i napeto zurila u njega – a on se nije pomaknuo, ni trepnuo
niti izrekao jednu jedinu riječ. Samo je sjedio... i pustio da u njegovo ime
govore djela.
Dovraga, pomislila je. Stvarno joj nije trebalo da opet padne na njega.

K ad se noć spustila nad konjušnicama, Edward se zatekao kako tone u

svoju uobičajenu noćnu rutinu. Čaša s ledom? Provjereno. Cuga?
Provjereno – večeras je na redu džin. Naslonjač? Provjereno.
Samo, kad je sjeo i suočio se sa svim tim prijeko potrebnim stvarčicama,
stao je prstima bubnjati po naslonu za ruke, umjesto da ih upotrijebi za
skidanje čepa s boce.
»Ajde«, rekao je sebi. »Nastavi s programom.«
Kvragu. Zbog nekog razloga, vrata brvnare govorila su mu više od boce
Beefeatera kad su posrijedi bile stvari koje je trebalo otvoriti.
 Dan je bio dug i naporan, s onim izletom u Steeplehill Downs kako bi
provjerio svoja dva konja i obavio telefonski razgovor s veterinarom i
trenerom, da bi na koncu doznao da Bouncin’ Baby Boy mora odustati od utrke
zbog problema s tetivom. Zatim se vratio natrag ovamo pa provjerio stanje pet
gravidnih kobila, te pregledao knjige i račune s Moeom. Barem su na toj fronti
vijesti bile povoljne. Već drugi mjesec zaredom posao ne da je bio
samoodrživ, nego je donosio profit. Nastavi li se ovako, obustavit će prijenose
sredstava s računa majčine zaklade, one koji su omogućivali redovitu
gotovinsku injekciju u posao još tamo od osamdesetih.
Želio je biti potpuno neovisan o obitelji.
Štoviše, jedna od prvih stvari koje je učinio kad je izišao iz toplica, bilo je
odbijanje korištenja sredstava s računa svoje zaklade. Nije želio imati ništa s
novcem koji je imao i najmanju vezu s tvrtkom Bradford Bourbon – a sve
dionice u njegovoj zakladi pripadale su tvrtki. Nije ni znao za prijenos
majčinog novca na račun Red &Blacka sve do prije šest mjeseci, a tada je
posao s konjušnicama tek bio u povojima. Da je u tom trenutku obustavio
transfere? Ne bi uspio isplivati.
Već dugo nitko iz obitelji, a koga je krasila kakva-takva poslovna
pronicljivost, nije bio u poslu s konjima. Njegov je smisao za zaradu,
međutim, ostao netaknut, bez obzira na svu njegovu trenutačnu slabost.
Još jedan mjesec. Onda će biti slobodan.
Bože, bio je umorniji nego inače. I trpio je bol. Možda je to dvoje bilo
isprepleteno?
Pa ipak, nije se mogao mašiti za bocu.
Umjesto toga, osovio se na noge uz pomoć štapa i odšepao do zastora, koji
su bili navučeni od dana kad se ovamo uselio. Sad je vani bilo mračno kao u
grobu, samo su velike natrijeve žarulje nad vratima konjušnica bacale
narančast sjaj u tami.
Opsovavši ispod daha, otišao je do ulaznih vrata i otvorio ih. Načas je
zastao. Pa odbauljao u noć.
Edward je prešao preko trave nesigurnim korakom, rekavši sebi da ide
provjeriti onu kobilu koja je imala problema. Da. Tamo je išao.
Nije imao namjeru provjeriti što radi Shelby Landis. Ma kakvi. Nije, na
primjer, bio zabrinut jer cijelog dana nije napustila farmu, što je značilo da
vjerojatno nema hranu u svom apartmanu. Nije se, recimo, želio uvjeriti ima li
tople vode, jer je, nakon što je dvanaest sati vukla ona kolica, navlačila vreće
žita veličine njezina kamioneta, te grube bale sijena, vjerojatno boli svaki
mišić i tijelo joj vapi za toplim tušem.
Apsolutno, sigurno...
»Dovraga.«
Nije bio ni svjestan da odlazi prema bočnim vratima konjušnice B... onima
iz kojih se ulazilo u ured, baš kao i da odlazi prema stubama koje će ga odvesti
do njezina stana.
Pa, kad je već bio ovdje... mogao bi i provjeriti što radi. Zbog lojalnosti
njezinom ocu, a što drugo...
Nije prošao rukom kroz kosu prije nego što je okrenuo kvaku...
U redu, možda malčice, ali samo zato jer se trebao ošišati, a ta mu je stvar
stalno padala preko očiju.
Senzorska svjetla upalila su se kad je zakoračio u uredski dio, a sve one
stube do bivšeg sjenika nadvile su se nad njegovom glavom poput planine uz
koju će se dobrano pomučiti. I gle čuda, njegov je pesimizam bio utemeljen –
morao je stati na pola puta do gore kako bi došao do daha. Te još jednom čim
se popeo na vrh.
I upravo je u tom trenutku čuo smijeh.
Muški. Ženski. Iz Moeova apartmana.
Namrštivši se, Edward dobaci pogled prema Shelbynim vratima.
Odvukavši se dotamo, nasloni uho na plohu. Ništa.
Kad je učinio isto i s Moeovim vratima, mogao ih je oboje čuti, snažno
južnjačko otezanje izmjenjivalo se poput violine i bendža sastava bluegrass.
Edward je načas sklopio oči i naslonio se na zatvorena vrata.
Tada se pribrao i uz pomoć štapa sišao niz one stube, pa izišao vani na
travu, a onda se uputio natrag u svoju brvnaru.
Ovaj je put bez problema otvorio bocu. Kao i natočio čašu.
Kad je natočio drugi put, shvatio je da je petak. Petak uvečer.
Nije li to bila sretna okolnost?
Imao je spoj, također.
 DVADESET ŠEST

P ogled Sutton Smythe lutao je nad svjetinom što je do posljednjeg mjesta

ispunila glavnu galeriju charlemontskog Muzeja umjetnina. Toliko
poznatih lica, kako onih koje je poznavala osobno, tako i onih koje je viđala na
vijestima, na televiziji, na velikom platnu. Mnogi su joj domahivali kad bi im
se pogledi sreli, i bila je dovoljno pristojna da zauzvrat podigne dlan.
Nadala se da joj nitko neće prići.
Nisu je zanimali kontakti u obliku poljupca u obraz, pitanja o bračnim
partnerima kao ni upoznavanje s bilo čijom večerašnjom pratnjom. Nije željela
primati zahvale, još jednom, za velikodušnu prošlomjesečnu donaciju u iznosu
od deset milijuna dolara za proširenje muzeja. Nije željela slušati ni priznanja
zbog očeve trajne posudbe onog Rembrandta ili Fabergéova jaja, darovanih u
čast njezine drage, pokojne majke.
Sutton je samo željela da može na miru pogledom tražiti ono jedino lice
kojem se nadala.
Lice koje je željela... trebala... vidjeti.
Ali Edward Baldwine, još jednom, nije došao. A to je znala ne zato što je
stajala ovdje u sjeni proteklih sat i pol dok su uzvanici pristizali na domjenak
upriličen u ime njezine obitelji, nego zato što je inzistirala pregledavati popis
potvrđenih pozivnica, najprije jednom tjedno, a onda, kako se dan domjenka
približavao, i svakodnevno.
Nije uopće odgovorio. Ni »Sa zadovoljstvom...« niti »Sa žaljenjem...«
Zar je zbilja bila iznenađena?
Pa ipak, boljelo je. Štoviše, jedini razlog zašto je sinoć otišla na zabavu
Williama Baldwinea bila je nada da će vidjeti Edwarda u vlastitom domu.
Nakon što joj nije uzvraćao pozive danima, mjesecima, a sad već i godinama,
mislila je da će se možda pojaviti za očevim stolom i da bi se mogli spontano
ponovno spojiti.
Ali ne. Edward nije bio ni tamo...
»Gospođice Smythe, uzvanici bi sad mogli sjesti za stolove, ako se slažete.
Salate su poslužene.«
 Sutton se nasmiješila ženi s fasciklom i slušalicom u uhu. »Da, prigušimo
svjetla. Iznijet ću opaske čim svi budu na svojim mjestima.«
»Vrlo dobro, gospođice Smythe.«
Sutton je duboko udahnula i promatrala stado skupocjene stoke kako rade
ono što im je rečeno i pronalaze svoja mjesta za svim onim okruglim stolovima
sa zlatnim tanjurima i izrezbarenim jelovnicima nad lanenim ubrusima.
Tamo prije tragedije, Edward je uvijek prisustvovao ovakvim zabavama:
strijeljajući je podrugljivim osmijesima kad bi mu se netko prilijepio i
moljakao novac za raznorazne dobrotvorne svrhe. Pitajući je za ples – kao
spas u zadnji čas – kad bi je u kut stjerao kakav nasrtljiv pričalica. Gledajući
je, namigujući joj... samo zato što je mogao.
Bili su prijatelji od jedne proslave Dana grada Charlemonta. Poslovni
rivali otkako je diplomirao na Whartonu, a ona magistrirala na Sveučilištu u
Chicagu. Zajedno su odlazili na društvena zbivanja otkako su se pridružili
krugu dobrotvora nakon što je njezina majka preminula, a njegova se počela
sve češće povlačiti u svoje odaje.
Nikad nisu bili ljubavnici.
Željela je da jesu. Otkako ga je prvi put vidjela, čini se. Ali Edward se
držao po strani, čak joj namještao druge muškarce.
Njezino je srce oduvijek pripadalo njemu, ali nikad nije imala hrabrosti
prijeći tu granicu koju je, činilo se, tako odlučno među njima povukao.
A onda... dogodilo se ono prije dvije godine. Mili Bože, kad je čula da
odlazi na još jedno od onih svojih poslovnih putovanja u Južnu Ameriku, kao
da je nešto naslutila – upozorenje, predosjećaj. Ali nije ga nazvala. Ni
potražila. Niti mu pokušala reći da sa sobom povede više tjelohranitelja, bilo
što.
Tako se, na izvjestan način, uvijek osjećala dijelom odgovornom. Možda
da je...
Ali koga je ona to zavaravala? Ne bi odustao od putovanja ni zbog kakvog
razloga, osim možda nepovoljne vremenske prognoze. Edward je u svojoj srži
bio istinski suparnik u alkoholnoj industriji, očigledan nasljednik tvrtke
Bradford Bourbon, ne samo pravom rođenja, nego i svojom nevjerojatnom
poslovnom etikom i promućurnošću.
Nakon otmice i zahtjeva za otkupninu, njegov otac William silno se trudio
da ga oslobodi, pregovarajući s otmičarima, surađujući s američkim
veleposlanstvom. Sve je bilo uzalud dok, najzad, tim specijalaca nije bio
poslan da izbavi Edwarda.
Nije mogla ni zamisliti što je sve pretrpio.
I upravo je na današnji dan pao u zasjedu na svom putovanju.
Kakva šteta, sve skupa. Južna Amerika jedno je od najljepših mjesta na
svijetu, s fantastičnom kuhinjom, veličanstvenim krajolicima i nevjerojatnom
poviješću – ona i Edward uvijek su u šali govorili kako će se tamo povući,
jednom kad odu u mirovinu, i živjeti na susjednim imanjima. Stalno se
upozoravalo na otmice poslovnih direktora u određenim područjima, ali bilo
je to kao da nekome kažeš da ne šeće Central Parkom u tri ujutro: svugdje se
može pronaći nešto loše, i nije bilo razloga osuditi cijeli kontinent zbog šačice
kriminalaca.
Nažalost, Edward je postao jedna od žrtava.
Nakon svih ovih godina, samo ga je željela vidjeti vlastitim očima. U
novinama je vidjela tek nekoliko nejasnih fotografija, a one je sasvim sigurno
nisu umirile. Doimao se mršavijim, tijela povijenog, a glave uvijek pognute ili
okrenute od fotoaparata.
Njoj je, međutim, i dalje bio predivan.
»Gospođice Smythe, mi smo spremni, ako ste i vi.«
Prenuvši se, Sutton je vidjela kako gomila od tisuću ljudi sjedi, uživajući u
svojim salatama, spremni čuti njezin govor...
Bez upozorenja, iznenadna grmljavina jezive energije zatutnji njome, i znoj
joj izbije među dojkama, na čelu, pod rukama. Kad joj je srce počelo udarati u
ritmu bubnjeva, valovi vrtoglavice nagnali su je da posegne i pridrži se o zid.
Što se to s njom zbiva...
»Gospođice Smythe?«
»Ne mogu«, čula se kako govori.
»Oprostite?«
Tutnula je kartice s govorom, tako pažljivo ispisane, u ruke asistentice.
»Netko drugi treba...«
»Molim? Čekajte, kamo ćete...«
Podignula je dlanove uvis i stala uzmicati. »... održati govor.«
 »Gospođice Smythe, vi ste jedini koji...«
»Nazvat ću te u ponedjeljak. Žao mi je, ne mogu ja to...«
Sutton nije imala pojma kamo će dok su joj visoke potpetice lupkale,
povlačeći se unatrag po mramornom podu. Štoviše, tek kad ju je val vrućine
zapljusnuo, shvatila je da je napustila zgradu kroz izlaz za nuždu, i našla se u
zapadnom dijelu kompleksa pa vani na vlažnom noćnom zraku.
Daleko od parkirnog mjesta gdje ju je čekao vozač.
Naslonivši se na ožbukani zid muzeja, duboko je udisala, no nije uspjela
ublažiti osjećaj gušenja.
Nije mogla ostati ovdje cijelu noć. Zapravo, željela je pobjeći čim prije i
što dalje, trčanjem izbaciti ovaj posvemašnji osjećaj užasa iz svog krvotoka...
Ali bila je to ludost... Zar ne?
Bože, gubila je razum. Končano ju je svladao neizdrživ pritisak.
Ili je to možda bilo, još jednom, kao i uvijek, zbog Edwarda Baldwinea.
Vrijeme je da krene dalje. Ovo je bilo sumanuto.
Izuvši sandale i uhvativši ih za remenčiće, krenula je preko travnjaka,
držeći se blizu jezeraca svjetlosti što su ih stvarala sigurnosna svjetla. Nakon,
činilo se, vječnosti, parkiralište koje je tražila pojavilo se pred njom kad je
skrenula za još jedan ugao – ali smela se ugledavši one puste automobile i
limuzine parkirane na otvorenom.
Gdje je bila njezina...
Srećom, crni Mercedes C63 prinašao je nju, golema je limuzina prišla,
suvozačev prozor nečujno se spustio.
»Gospoja?« rekao je uznemireno vozač. »Gospoja, jeste li dobro?«
»Treba mi auto«, Sutton je obišla automobil do vozača, a prednja svjetla
odbijala su se briljantnobijelim odbljeskom o njezinu srebrnu opravu i
dijamante. »Treba mi auto, treba mi...«
»Gospoja?« Muškarac u odori izvukao se iza upravljača. »Odvest ću vas
kamo god...«
Izvukla je novčanicu od stotinu dolara iz svoje majušne svečane torbice.
»Izvoli. Molim te, pozovi taksi, ili nekoga. Oprosti, ali trebam...«
Zatresao je glavom na gotovinu. »Gospoja, ja vas mogu odvesti kamo god
želite...«
 »Molim te. Treba mi auto.«
Načas je oklijevao. »U redu. Znate li upravljati ovim...«
»Snaći ću se.« Pritisnula je novčanicu o njegov dlan i skupila mu šaku.
»Zadrži ovo. Bit će sve u redu.«
»Radije bih vas ja odveo.«
»Cijenim tvoju ljubaznost, zaista.« Zatvorila se unutra, podignula prozor,
pa pogledom potražila mjenjač ili...
Kad je zakucao na zatamnjeno staklo, ponovno je spustila tu stvar.
»Tamo je – pored upravljača«, rekao je vozač. »Tu je za polazak i rikverc.
Eto tako. A žmigavci su... aha, tako je. Brisači vam vjerojatno neće trebati, a
svjetla su već upaljena, kao što vidite. Sretno.«
Uzmaknuo je unatrag, kao netko tko očekuje da će pred njime prasnuti
petarda ili bomba.
Sutton je pritisnula papučicu gasa, a moćna je limuzina poletjela naprijed
kao da je pod poklopcem motor mlažnjaka. U pozadini uma, na brzinu je
izračunala koliko je godina prošlo otkako se sama nekamo odvezla – a
odgovor je nije nimalo ohrabrio.
Ali baš kao i sa svime ostalim u njezinu životu – već će se nekako snaći...
pa makar joj to bilo posljednje.

***

M ogu li uzeti još malo?«

Kad mu je Lizzie uputila jedan: »Ma naravno«, Lane je ustao i
otišao natrag do hladnjaka. Hrana mu je pomogla razbistriti glavu – ili je to
možda bilo njezino društvo.
Vjerojatno je razlog bila njezina prisutnost.
»Ovo je stvarno dobro«, rekao je kad je otvorio kutiju i izvadio još jednu
porciju.
Njezin mekan smijeh natjera ga da zastane i sklopi oči, kako bi mogao još
dublje upiti taj zvuk.
»Samo si pristojan«, promrmljala je.
»Tako mi Boga.«
 Ubacivši tanjur u mikrovalnu, namjestio je na šest minuta i promatrao kako
se smrznuta kocka okreće i okreće.
»Razgovarat ću s Edwardom«, čuo je sebe kao govori.
»Kad si ga posljednji put vidio?«
Pročistio je grlo. Osjetio je onaj žalac potrebe za pićem. »Bilo je to...«
Načas se izgubio dok je mozgao kako je pitati ima li u kući kakve cuge.
»Uh.«
»Toliko dugo?«
»Zapravo, mislio sam na nešto drugo.« Riječju – bilo je sasvim moguće da
ima problem s alkoholom. »Ali daj, nakon ovakvog dana, tko ne bi bio
alkoholičar?«
»Molim?«
Jao, sranje, zar je ovo naglas izrekao? »Oprosti, mozak mi je koma.«
»Kad bih ti barem mogla kako pomoći.«
»Pomažeš mi.«
»Onda, kad si se zadnji put vidio s Edwardom?«
Lane ponovno sklopi oči. Ali umjesto da u sebi stane računati koliko je
točno podbacio kao brat, vratio se kroz vrijeme u onu novogodišnju noć, kad je
Edward nadrljao zbog svih njih.

***

O n i Maxwell ostali su u salonu, tihi, drhteći, kad je otac potjerao

Edwarda na gornji kat. Dok su se dva para koraka uspinjala velikim
stubištem, Lane je vrištao iz sve snage – ali u sebi.
Bio je prevelika kukavica a da pred njih iskoči i prekine tu laz koja je
spasila njega i brata. »Trebao bih otići gore«, rekao je dok je vrijeme
prolazilo.
»I što bi time postigao?« šapnuo je Max. »Ništa neće zaustaviti oca.«
»Mogao bih...«
Ali Max je bio u pravu. Edward je slagao, a njihov otac će ga natjerati
da plati za prijestup koji nije počinio. Ako Lane sada kaže istinu... otac će ih
jednostavno sve izlemati. Ostanu li on i Max tu gdje jesu, barem bi mogli
izbjeći...
Ne, to nije bilo u redu. Bilo je to nečasno.
»Idem gore«. Prije nego što je Maxwell dospio bilo što reći, Lane mu je
ščepao ruku. »A ti ideš sa mnom.«
I Maxa je očito morila savjest, jer umjesto da se, kao i uvijek, stane
prepirati, bez riječi je slijedio brata do stubišta. Kad su dospjeli do vrha,
veliki hodnik bio je prazan osim onih otmjenih ukrasnih letvica, ulja na
platnu i buketa što su stajali na antiknim stolićima ili komodama.
»Moramo ovo spriječiti«, prosiktao je Lane.
Jedan za drugim, brzo su se kretali po sagu... sve do očevih vrata.
S druge strane teških drvenih ploha, zvuci udaraca bili su oštri i glasni,
od sraza remena s golom kožom pa do očeva stenjanja dok je prikupljao
snagu.
Edward, pak, nije ni zucnuo.
A dotle, njih su dvojica samo tamo stajali, nijemi i glupi. Sve na što je
Lane mogao misliti bilo je kako ni on ni Max ne bi bili ni upola ovako
hrabri. Obojica bi završila u suzama.
Nagon za pravdom i časti jenjavao je svakim idućim udarcem... sve dok
Lane više nije mogao izdržati.
»Idemo«, posramljeno je protisnuo.
Još jednom, Max mu nije proturječio. I sam je, očito, bio prevelika
kukavica.
Soba koju su dijelili bila je nešto niže niz hodnik, i Lane je bio onaj koji
je otvorio vrata. Bilo je dovoljno soba da mogu odvojeno spavati, ali kad su
Maxa prije nekoliko godina počele mučiti snomorice, malo po malo, i
postali su cimeri: Max se počeo krišom uvlačiti u Laneovu sobu, i tamo se
ujutro buditi. Na koncu je gospojica Aurora naredila da se unese još jedan
krevet i to je bilo to.
Kupaonica je bila zajednička – a soba s druge strane te dugačke, uske
prostorije bila je Edwardova. Max se uvukao u krevet i zapiljio preda se.
»Nismo smjeli otići dolje. Ja sam kriv.«
»Obojica smo krivi.« Lane je pogledao dolje na Maxa. »Ostani ovdje, ja
ću ga pričekati.«
 Kad je otišao na zahod, zatvorio je vrata za sobom i pomolio se da ga
Max posluša. Slutio je u kakvom će stanju biti Edward jednom kad otac s
njime dovrši.
O, kako je samo Lane želio da može vratiti vrijeme i spriječiti njihov
odlazak u salon. Spustivši poklopac na zahodskoj školjci, sjeo je i slušao
bubnjanje vlastitog srca. Nije bilo važno to što više nije mogao čuti udarce
remenom. Znao je što se događa na drugom kraju hodnika.
Zbog nekog je razloga nastavio gledati prijeko, u tri četkice za zube, u
srebrnoj čaši pored složenih ručnika na ormariću. Crvena je bila
Edwardova, jer je bio najstariji i uvijek je mogao prvi birati. Max je
odabrao zelenu, jer je bila najmanje ženskasta od onih preostalih. Lanea je
dopala žuta, i mrzio ju je.
Nitko nije želio onu plavu, boje Sveučilišta Kentucky...
Mekani škljocaj i struganje vrata koja se otvaraju prekinuli su tišinu.
Lane je čekao dok nije čuo drugi škljocaj, zatim je ustao i zavirio u
Edwardovu sobu.
U polutami, Edward je odlazio prema kupaonici, povijen u struku,
jednom rukom na trbuhu, a drugom izbačenom kako bi se pridržao za
komodu, zid, stol.
Lane je pohitao naprijed i uhvatio brata oko struka.
»Zlo mi je«, zaječao je Edward. »Povratit ću.«
O, Bože, niz lice mu je curila krv, očev pečatnjak zasjekao mu je kožu
tamo gdje ga je ošamario.
»Imam te«, promumljao je Lane. »Ja ću se pobrinuti za tebe.«
Kretnje su bile usporene, Edwardove noge teškom su mukom podupirale
njegov torzo. Dio gornjeg dijela pidžame zaglavio je pod pojasom kad je
donji dio povučen gore nakon bičevanja, a Lane nije mogao misliti ni na što
osim na ono što je bilo ispod. Tragovi remena, krv, otekline.
Edward je u posljednji čas dospio do zahoda, a Lane je ostao uz njega
sve vrijeme dok je povraćao. Kad je dovršio, uzeo je onu crvenu četkicu iz
srebrne čaše i pastu za zube. Kad je iščetkao zube, brat mu je pomogao izići
pa ga otpratio do postelje.
»Zašto ne plačeš«, hrapavim je glasom rekao Lane dok se brat namještao
na madracu kao da ga je cijelo tijelo boljelo. »Samo plači. On će prestati
čim zaplačeš.«
Tako je uvijek bilo kad bi tukao njega i Maxa.
»Pođi u krevet, Lane.«
Edwardov je glas bio iscrpljen.
»Žao mi je«, šapnuo je Lane.
»Sve je okej. Pođi u krevet.«
Bilo je teško otići, ali već je jednom gadno zaribao te noći, i eto što se
dogodilo.
Ponovno u svojoj sobi, uvukao se pod plahte i zagledao u strop.
»Je li on okej?« upitao je Max.
Zbog nekog razloga, sjenke u njihovoj sobi bile su krajnje prijeteće,
poput čudovišta koja se kreću i vrebaju iz kutova.
»Lane?«
»Da«, slagao je. »Dobro je...«

L ane?«
Lane se stresao i pogledao preko ramena. »Što?«
Lizzie pokaže na mikrovalnu. »Je li gotovo?«
Čuo je pištanje.
Stajao je tamo i treptao, pokušavajući se vratiti iz prošlosti. »Tako je,
oprosti.«
Opet za stolom, spustio je dolje jelo iz kojeg se pušilo, i sjeo na stolac...
istom shvativši da je izgubio apetit. Kad je Lizzie posegnula prijeko i položila
ruku na njegovu, uzeo je ono što je ponudila i prinio usnama na poljubac.
»O čemu razmišljaš?« upitala je Lizzie.
»Stvarno želiš znati?«
»Da.«
Pa, nije li joj imao štošta za reći?
Dok je čekala odgovor, on je dugo promatrao njezino lice, onda se blago
nasmiješio. »Upravo sad... u ovom trenutku... mislim da ću iskoristiti priliku,
samo ako mi je pružiš.«
 Rumenilo što joj je oblilo lice, prekrila je podignuvši dlanove. »O,
Bože...«
Blago se nasmijao. »Želiš da promijenim temu?«
»Da«, rekla je skrivena iza dlanova.
Nije joj zamjerio. »U redu. Stvarno mi je drago što sam došao ovamo. U
ovom času, Easterly je poput omče oko vrata.«
Lizzie je protrljala oči pa spustila ruke. »Znaš, ne mogu vjerovati za
Rosalindu.«
»To je naprosto čisti užas.« Naslonio se na stolcu, poštujući njezinu
potrebu da promijene temu. »A čuj ovo – Mitch Ramsey, zamjenik šerifa? Zvao
je dok sam bio na putu ovamo. Mrtvozornik zasad misli da je riječ o kukuti.«
»Kukuta?«
»Njezino lice...« Rukom je pokazao po svome. »Onaj jezivi osmijeh?
Uzrokovan je nekom vrstom facijalne paralize – koja je, navodno, dobro
dokumentirana kod trovanja tom biljkom. Čovječe, mogu ti reći da neću tako
lako zaboraviti taj prizor.«
»Postoji li mogućnost da je ubijena?«
»Oni tako ne misle. Trebala bi ti dobra doza kukute da obaviš posao, tako
da je vrlo vjerojatno sama to učinila. Usto, njezine su nikeice bile nove-
novcate, i pronašli su travu na đonovima.«
»Nikeice? Pa ona ne nosi ništa osim balerinki.«
»Točno, ali pronašao sam je s parom tenisica na nogama, koje je očigledno
tek kupila i u njima otišla u šetnju. Mitch kaže da su u antičko doba ljudi
običavali uzeti taj otrov i onda hodati kako bi brže djelovao. Tako da, opet,
sve upućuje na to da je sama to učinila.«
»Kako... užasno.«
»Pitanje je zašto... a nažalost, mislim da znamo odgovor.«
»Što ćeš sad?«
Neko je vrijeme ostao šutke. A onda je podignuo oči prema njezinima. »Za
početak, mislio sam te odvesti gore.«
Lizzie se ponovno zacrveni. »A što planiraš sa mnom na katu?«
»Pomoći ti složiti odjeću.«
 Prasnula je u smijeh. »Žao mi je što ću te razočarati, ali to je već
obavljeno.«
»Namjestiti krevet?«
»Žao mi je. Obavljeno.«
»‘Bem ti radnu etiku. Zakrpati čarape? Imaš li kakav gumb koji treba
prišiti?«
»Hoćeš reći da si dobar s iglom i koncem?«
»Brzo učim. Onda... šije li ti se sa mnom?«
»Bojim se da nemam ništa što bi trebalo zašiti.«
»Postoji li bilo što drugo s čime ti mogu pomoći?« promuklim je glasom
rekao. »Boli li te nešto što bih mogao izmasirati? Neka vatra koju bih mogao
ugasiti – ustima, možda?«
Lizzie je sklopila oči i zanjihala se na stolici. »O... Bože...«
»Čekaj, znam! Što misliš da te odvedem na kat pa da zgužvamo plahte na
krevetu – tako da ga kasnije mogu namjestiti?«
Kad je najzad pogledala u njega, vjeđe su joj bile napola spuštene, oči
plamtjele. »Znaš... to mi zvuči kao savršen plan.«
»Volim kad smo na istoj valnoj duljini.«
Zajedno su ustali, i prije nego što ga je mogla spriječiti, prišao joj je i
podignuo u naručje.
»Ma što to radiš?« otimala se dok se smijala. »Lane...«
»A što misliš?« Krenuo je prema izlazu iz kuhinje. »Nosim te gore.«
»Čekaj. Čekaj – preteška sam...«
»Ma daj, molim te.«
»Ne, stvarno – nisam ja jedna od onih sićušnih ženica...«
»Točno. Ti si pravi komad ženske.« Krenuo je stubama. »A to privlači
prave muškarce. Vjeruj mi.«
Pustila je da joj glava padne na njegovo rame, i kad je osjetio da mu
pogledom pretražuje lice, pomislio je na ono što je Chantal učinila s njegovim
ocem. Ili, barem, što je rekla da je učinila.
Lizzie ga nikad nije iznevjerila. Ni u mislima. Ni djelima.
Jednostavno nije bila tako programirana.
 I zbog toga je, također, bila prava žena, a ne samo zato što nije bila sićušna
i anoreksična.
»Ne, ne moraš mi govoriti«, promrmljao je kad su stare stube zaškripale
pod njegovim nogama.
»Što?«
»Da ovo zapravo ne znači ništa. Znam da želiš da smo samo prijatelji, i to
prihvaćam. Jednog moraš biti svjesna, međutim.«
»A to je?« dahnula je.
Pustio je da mu se glas produbi. »Spreman sam biti iznimno strpljiv
muškarac kad si ti u pitanju. Zavodit ću te koliko god to bude potrebno – neću
te gnjaviti ako to ne želiš, ili ću te pratiti poput sunca na ramenu, ako mi
dopustiš.« Prikovao je pogled za njezin. »Jednom sam profućkao priliku s
tobom, Lizzie King – i to se neće ponoviti.«
 DVADESET SEDAM

E dward je sjedio u naslonjaču, lebdeći na oblaku Beefeatera, tijela

obamrla do te mjere da je zapravo bio u stanju umišljati potencijalnu
snagu i fleksibilnost. Štoviše, mogao je zamisliti da bi ustajanje bilo lako
izvediv impuls, jednostavna, nesvjesna promjena lokacije koja ne zahtijeva
ništa više od prolazne misli i para bedrenih mišića koji bi bili sretni – i
dovoljno sposobni – odraditi posao.
Nije bio dovoljno pijan, međutim, da zapravo to i pokuša. Kucanje na
vratima podigne mu glavu.
No, no, no. S obzirom na to da nije bio spreman pokušati cijelu tu stvar s
okomitim položajem, barem je ovaj posjet predstavljao alternativnu stvarnost
u kojoj je mogao sudjelovati.
A ovu si nije kanio uskratiti.
Gunđao je dok je pokušavao sjesti malo uspravnije u naslonjaču. Neće biti
odlaska i otvaranja vrata toj ženi, i to mu je bilo krivo. Gospodin bi se uvijek
trebao na takav način pobrinuti za jednu pripadnicu nježnijeg spola, i nije
pritom mario što je njegova gošća bila prostitutka – prema ženi se imalo
ophoditi s poštovanjem.
»Uđi«, zazvao je frfljajući. »Samo naprijed...«
Vrata se polako otvore... a ono što je bilo s druge strane, stojeći točno pod
svjetlošću s trijema, bilo je...
Edwardu srce načas prestane kucati. Zatim stane žestoko nabijati.
»Pogodili su«, dahnuo je. »Beau je napokon pogodio.«
Žena trepne. »Oprosti?« oštro je rekla. »Što si rekao?«
Glas, također. Kako im je samo pošlo za rukom pogoditi i glas?
»Ulazi«, graknuo je pokazavši slobodnom rukom, onom u kojoj nije bila
čaša. »Molim te.«
I ne plaši se, pomislio je.
Na kraju krajeva, sjedio je u tami, svjetlost mnoštva trofeja na onim
policama nije baš dopirala do njegova lica ili tijela. Što je bilo unaprijed
smišljeno, dakako. Ni sam nije volio gledati u svoj odraz – pa nije bilo
razloga da kurvama otežava posao prisiljavajući ih da ga jasno vide.
»Edwarde?« rekla je.
Obavijen alkoholnom izmaglicom, mogao je samo sklopiti oči dok se
rastapao... ali ukrutio se na ključnome mjestu. »Zvučiš... prelijepo, kao što i
pamtim.«
Nije čuo glas Sutton Smythe svojim ušima još od prije putovanja na južnu
polutku, a kad se vratio, nije bio u stanju preslušavati njezine glasovne poruke.
Na koncu je bacio onaj mobitel zajedno s njezinim brojem.
»O, Edwarde...«
Mili Bože, onaj je glas bio prožet dubokom patnjom. Kao da je žena
zavirila u njegovu dušu i reagirala na klupko boli koje je nosio u sebi otkako
mu je, zapravo, rečeno da će živjeti.
I zaista, bilo je to toliko blizu onome kako je zvučala Sutton. Smiješno, dok
je bio zatočen, onesvijestio se tri puta u osam dana koliko su ga tamo držali.
Svaki put kad bi bio usred gubljenja svijesti, Sutton je bila posljednje na što bi
pomislio, što bi zamislio, čuo, za čim bi tugovao. Nije to bio nitko iz njegove
obitelji. Ni njegov voljeni posao. Ni kuća u kojoj je odrastao, kao ni imetak,
niti sve ono što će ostaviti nedovršenim.
Bila je to Sutton Smythe.
A onaj treći put? Kad više nije bio u stanju ništa vidjeti, kad nije mogao
razlučiti vlastiti znoj od krvi, kad ga je mučenje odvelo na mjesto gdje je
prekidač za opstanak bio isključen pa se više nije molio za slobodu, nego za
smrt...
Sutton Smythe mu je, još jednom, bila jedina stvar na pameti.
»Edwarde...«
»Ne.« Podignuo je ruku. »Ne progovaraj...«
Već joj je tako sjajno išlo. Nije želio da se žena precijeni i sve zajebe.
»Dođi ovamo«, šapnuo je. »Želim te dotaknuti.«
Otvorio je oči i upijao je pogledom dok je prilazila. O, kako je bila
savršena ona srebrna haljina, porub se vukao po podu, njezin iznenađujuće
profinjen nakit svjetlucao je kad je svjetlo bilo iza njezinih leđa. A imala je i
onu vrst torbice koju bi Sutton uvijek nosila na službene domjenke, majušan,
svilom presvučen kvadrat, u nijansi koja je savršeno odgovarala boji haljine,
iako je, kako je to sama uvijek govorila, uparivanje boja bilo »tako
staromodno«.
»Edwarde?«
U njegovom je imenu bila smetenost i čežnja.
»Molim te«, čuo je sebe kako preklinje. »Samo... nemoj govoriti. Želim te
samo dotaknuti. Molim te.«
Dok joj je tijelo drhtalo pred njime, osjetio je kako se stvarnost
promijenila i dopustio je sebi da se prepusti varci, utonuvši u maštariju o tome
da je ovo zaista Sutton, da mu je došla, i da će, najzad, biti zajedno.
Iako je bio nakaza.
Bože, bilo je to dovoljno da mu oči zasuze. Ali nije dugo potrajalo... jer je
posrnula, a oči su joj se nemoguće razrogačile.
Što je značilo da mu je vidjela lice.
»Nemoj me gledati«, rekao je. »Znam da nisam kao prije. Zato su svjetla
prigušena.«
Edward je posegnuo naprijed i pokazao joj svoje ruke. »Ali ovo je...
netaknuto. I, za razliku od mnogih dijelova mog tijela, i dalje prilično dobro
funkcioniraju. Pusti... da te dotaknem. Bit ću pažljiv – ali moraš kleknuti.
Nisam više baš najsigurniji na nogama, a moram priznati da sam malo i
popio.«
Prostitutka se tresla od glave do pete kad se počela spuštati, a on se nagnuo
naprijed, ponudivši joj ruku kao da je dama koja izlazi iz automobila – a ne
prijateljica noći koja se priprema da joj bogalj uzme tijelo u zamjenu za tisuću
dolara.
Kad se ponovno naslonio, zapljusne ga iznenadan val vrtoglavice, dokaz
da alkohol pumpa kroz njegov krvotok. Kao i svaka pijandura, međutim, znao
je da je to privremeni zastoj koji će se regulirati sam od sebe.
Naročito kad se uzme u obzir sve ono na što se morao usredotočiti: iako
mu je vid bio zamućen, čak i u polutami, i premda je bio pijan k’o guzica... bio
je zadivljen.
Ova je bila toliko lijepa, gotovo prelijepa da bi je dotaknuo.
»Ma pogledaj se samo«, šapnuo je posegnuvši da joj pomiluje obraz.
Oči su joj ponovno zatreptale, ili mu se samo tako učinilo – možda je
umišljao stvari, zbog toga kako je brzo udahnula. Bilo je tako teško znati, tako
teško pratiti što se događa... stvarnost je sad bila sva varljiva, obrćući se oko
svoje osi sve dok nije bio siguran koliko zapravo prostitutka nalikuje Sutton, a
koliko je to projicirao samo zato što je imala dugu tamnu kosu i izvijene obrve
i usne savršene poput onih Grace Kelly.
Kosa joj je bila raspuštena, baš kao što je i zahtijevao, i prelazio je rukom
po valovima dok nije osjetio oblinu njezina ramena. »Divno mirišeš. Baš kao
što pamtim.«
A onda ju je još malo dodirivao, jagodicama prstiju putujući po ključnoj
kosti, preko dijamantne ogrlice, dolje do pregiba njezina dekoltea. Zauzvrat,
počela je brže disati, nadimanje njezinih pluća približavalo je dojke njegovim
rukama.
»Sviđa mi haljina«, promrsio je.
Bila je baš u njezinu stilu: prelijepo skrojena prema tijelu koje ju je
ispunjavalo, od šifona golubinjesive boje.
Nagnut naprijed, približio je svoja mršava prsa njezinim spektakularnim i
provukao ruku ne bi li pronašao skriven patentni zatvarač. Kad je tu stvar
povukao dolje, zvuk otkopčavanja činio se zaglušnim.
Mogao se zakleti da je dahnula, kao da je bila šokirana. I to je bilo – o,
tako savršeno. Upravo kako bi to učinila Sutton.
A onda, da, o da, kurva je stala uzvraćati na njegovo istraživanje, drhtave
ruke krenule su uz njegove mršave nadlaktice. Mrzio je što se toliko tresla, ali
s druge strane, nedvojbeno joj nije bilo lako seksati se s njime.
Kakav je bio sad.
»Volio bih da sam prije ovo učinio«, rekao je napuklim glasom. »Nekoć je
moje tijelo vrijedilo pogleda. Trebao sam... trebao sam prije pokušati s tobom,
ali bio sam prevelika kukavica. Bio sam umišljena kukavica – ali istina je da
bih tada mogao podnijeti sve osim da me ti odbiješ.«
»Edwarde...«
Prekinuo ju je spustivši usne na njezine.
O, kako je bila divna. Divna kao što je to uvijek i zamišljao, onaj klizavi
osjećaj kad se jezikom uvukao u nju i kad je zaječala, kao da je cijelog života
čekala da mu pomogne zaboraviti ono što je postao.
Ona se haljina rastopila, kliznuvši s njezina tijela kao da je ovo bio nastup
– kao da će dobiti napojnicu jer je ubrzala ovu seansu. I iskoristio je kožu koju
je sad otkrila, poljupcima se spuštajući do onih savršenih dojki, sišući joj
bradavice, brzo svladan pohlepom. Blagoslovljena bila ta sirotica, tako je
dobro sve uspjela odglumiti, rukama mrseći njegovu kosu baš kao što je volio,
privlačeći ga sebi, iako to nipošto nije moglo biti ono što je ta prostitutka
zaista željela.
Trudio se da ne bude grub, ali Bože, odjednom je bio nezasitan.
»Sjedni mi u krilo«, zastenjao je. »Morat ćeš mi sjesti u krilo.«
Jedino se tako mogao seksati. Uz to, ni nju ni sebe nije kanio izložiti toj
neugodi da mu mora pomoći podići se s poda, jednom kad sve bude gotovo.
»Jesi li siguran?« rekla je promuklo. »Edwarde...«
»Moram te imati. Predugo sam čekao. Umalo sam poginuo. Treba mi ovo.«
Načas je oklijevala. Onda se pomaknula zadivljujućom brzinom,
podignuvši se s poda, nogom odbacivši haljinu, otkrivši – o, slatki Isuse, imala
je tange i ništa drugo, ni čarape ni podvezice. I umjesto da trati vrijeme i svuče
tange, odmaknula je tu stvar u stranu dok je petljala s njegovim remenom koji
je držao hlače da ne spadnu s onih ispupčenih kukova.
Unatoč tome što je ostatak njega izblijedio, batina mu je bila tvrda i duga i
debela, kao i uvijek – i bio je neobično zahvalan tom organu, jer je to jedina
stvar koja u svemu ovome nije bila ponižavajuća.
Zakopavši ruke u naslonjač, odgurnuo se još više naprijed, a onda se ona
izvila, zajahavši ga zavidnom spretnošću...
Njegova je erekcija prodrla duboko u nju, uzak, vreo procijep koji ga je
dočekao i natjerao da odmah svrši – ali nije to bilo ono najdivnije. Očigledno
je i on, nekim čudom, isto djelovao na nju.
Kad je vrisnula njegovo ime, činilo se da i je sama pronašla oslobođenje.
Ili to, ili je pogriješila profesiju, jer bi mogla biti glumica u rangu
dobitnice Oscara.
Prije nego što je Edward shvatio što radi, počeo se pomicati. Bilo je to
slabo i prilično otužno, ali pratila ga je, i ono je prvo oslobođenje nadjačao
još snažniji obostrani orgazam. Drhteći, nabijajući se i napinjući, držala se za
njega kao da joj o tome život ovisi, njezina je kosa padala na njegovo lice,
dojke je pritiskala o njega, svojim ga tijelom vodeći na putovanje kakvo nikad
dotad nije doživio.
 Seks kao da je trajao vječno.
Kad je najzad bilo gotovo, nakon njegovog trećeg orgazma, svalio sa
natrag u naslonjač, teško dišući. »Opet ću te trebati.«
»O, Edwarde...«
»Reci Beauu... idućeg tjedna. Isti dan, isti sat.«
»Molim?«
Pustio je da mu glava mlitavo padne na stranu. »Novac je tamo. Samo ti.
Želim samo tebe.« Odjednom, vjerojatno zato što se u ovih dvadeset minuta
iscrpio više nego u proteklih dvanaest mjeseci, svladala ga je slabost – i
zaista, činilo se sasvim prikladno da se sad lijepo onesvijesti i pusti
prostitutku da se sama isprati.
Tako će biti lakše vjerovati u maštariju.
»Tisuća... pored vrata«, mumljao je. »Uzmi... Napojnica će doći...«
Edward je kanio reći: »Napojnica će doći kasnije. Poslat ću nekoga da ti
je ostavi kod Beaua«, ili nešto slično. Ali svijest je postala luksuz koji si više
nije mogao priuštiti... pa se prepustio zaboravu.
Još jednom misleći na Sutton Smythe.

S utton je posrćući napustila Edwardovu brvnaru. Cipele joj nisu bile na

nogama, klatile su se s onih remenčića u ruci, ali za razliku od prijašnjeg
izleta kroz travu i oko muzejske zgrade, sad joj je bilo bolno koračati po
daskama trijema i oblucima na stazi.
Ali nije marila.
Hitajući prema Mercedesu, bila je hrpa kontradikcija, mozak joj je bio
zamršeno klupko, a tijelo mlitavo.
Zar je mislio da je ona prostitutka?
Ali zašto bi inače spominjao novac i nekog tipa po imenu Beau? Idući
tjedan?
O, Bože, ševili su se...
Kako su to uspjeli? Kako je dopustila...
Mili Bože, njegovo lice, tijelo...
I tako su se misli kovitlale njezinom glavom sve dok se, kao kakvom
centrifugalnom silom, nije raspršilo sve osim činjenice da Edward nije bio ni
blizu onome što je bio nekad. Njegova ljepota je nestala, zbog ožiljaka na
obrazima i nosnoj kosti i čelu bilo je doslovce nemoguće po sjećanju
rekonstruirati onu prijašnju savršenost.
Bila je svjesna toga da je pretrpio gadno mučenje. Novinska i televizijska
izvješća, njezin jedini izvor informacija, jer je odbijao ikoga vidjeti, detaljno
su pokrivali boravak u bolnici i kasnije u centru za rehabilitaciju – a za tako
dugotrajan oporavak postojao je tragično dobar razlog. Ali vidjeti ga vlastitim
očima... Bila je šokirana.
Bio je igrač pola, prije otmice. Sudjelovao u utrkama s preponama. Igrao
košarku, tenis, skvoš. Plivao. A zato što je Edward bio zlatni dečko, ne samo u
poslu, nego i u ostalim područjima života, u svemu se isticao.
Volio bih da sam prije ovo učinio. Nekad je moje tijelo vrijedilo pogleda.
Sutton je s mukom pokušavala otvoriti vozačeva vrata, ruka joj je klizila,
iznova i iznova, kao da ju je pogodio moždani udar pa je izgubila osjet dodira.
A kad joj je najzad pošlo za rukom ući u automobil, iz nje je iscurila sva snaga
i samo se skljokala na sjedalo.
Trebao sam prije pokušati s tobom, ali bio sam prevelika kukavica. Bio
sam umišljena kukavica – ali istina je da bih tada mogao podnijeti sve osim
da me ti odbiješ.
Što je to govorio – i što je mislio, kome govori? Srce joj se slamalo od
pomisli da bi mogao biti zaljubljen u takvu osobu.
Bio je pijan. Toliko da je, prije nego što je pobjegla, morala provjeriti
kuca li mu srce i diše li – jer, da, pomisao da ga je mogla ubiti zato što su...
»Mili Bože.«
Kako je bilo moguće da su se, nakon toliko godina maštanja o tome,
zapravo poševili. Ali samo zato jer je mislio da je neka kurva koju je naručio.
I ne, nisu koristili zaštitu.
Krasno. Ovo večerašnje skretanje s utabane staze bilo je skroz-naskroz
fantastično... naročito jer, iako je bio pijan... iako ni sama nije bila pri sebi... i
unatoč fizičkom stanju u kojem je bio... seks je bio nevjerojatan. Možda su
razlog tomu bile sve one potisnute čežnje, možda kompatibilnost, a možda je
ovo bio samo jedan od onih izdvojenih događaja uzrokovan trenutačnim
poretkom planeta.
 No bez obzira na razlog, upravo je nadmašio onih nekoliko muškaraca s
kojima je dosad bila.
I, strepila je, uništio svaku šansu za bilo kog drugog.
Posegnuvši naprijed, pritisnula je gumb za pokretanje motora – kad je
zabrujao, svjetla su zabljeskala, a ona se uspaničila. Bilo je i drugih ljudi na
imanju – moralo je biti – a posljednje što je željela bilo je da je netko ovdje
uhvati. Trebat će nekako smisliti kako se sa svime nositi, a pokretanje lavine
tračeva neće biti dio njezine strategije, hvala lijepa...
Upravo u tom trenutku, ugledala je drugi automobil kako prilazi alejom i,
umjesto da je krenuo prema jednoj od konjušnica ili pomoćnih zgrada,
zaustavio se točno pored njezina.
Žena koja je izišla bila je... visoka brineta, odjevena u dugačku večernju
haljinu.
Namrštila se kad je pogledala u Mercedes.
Pa prišla.
Sutton je spustila prozor, jer što bi drugo trebala? U isto je vrijeme,
međutim, počela pipati u potrazi za mjenjačem, gumbom, čime god, kako bi
ubacila u rikverc.
»Mislila sam da sam ja večeras na rasporedu?« žena je upitala prilično
prijazno.
»Ja... ah...« Sutton je mucala, i njome je prostrujao val topline. »Ah...«
»Jesi li ti jedna od novih djevojaka koje je Beau spominjao? Ja sam
Delilah.«
Sutton protrese ruku koja joj je ponuđena. »Kako ste?«
»O, kako ti zvučiš otmjeno!« Žena se nasmiješila. »Onda, jesi li se
pobrinula za njega?«
»Ah...«
»Ma nema frke ako i jesi. Katkad se takve stvari događaju, a ionako imam
još dvije mušterije večeras.« Podignula je ruku i povukla s glave ono što se
ispostavilo da je perika. »Barem se mogu ovoga osloboditi. Je li on okej?«
»Oprosti?«
Žena razbaruši svoju kratku plavu kosu kimajući u smjeru brvnare. »On?
Sve se mi brinemo za njega. Jadničak. Beau nam ne želi reći tko je on, ali mora
da je netko važan. Uvijek je tako silno velikodušan, i stvarno je dobar prema
nama. Baš tužan slučaj, zapravo.«
»Da. Vrlo tužan.«
»Pa, odoh ja. Želiš li da kažem Beauu da smo sve dogovorile?« »Ah...«
»Ja ću se pobrinuti za idući tjedan, onda.«
»Ne«, čula se Sutton kako govori. »Rekao mi je... Čovjek kaže da želi opet
mene.«
»O, okej, nema frke. Prenijet ću to.«
»Hvala ti. Hvala najljepša.«
Možda je ovo bio nekakav bizaran san uzrokovan groznicom?
Kad je Sutton nastavila potragu za mjenjačem, prostitutka se sagnula.
»Tražiš rikverc?«
»Ah, da, da, tražim.«
»To je ono tamo. Za rikverc povuci gore. Sasvim dolje je za kretanje, a do
kraja gurni za parkiranje.«
»Hvala. Teško je.«
»Jedan od mojih redovitih mušterija ima baš ovakvu pilu. Kakav ljepotan!
Pazi kako voziš.«
Promrmljavši nešto neodređeno, Sutton oprezno krene unatrag, svjesna
kako druga žena stoji vrlo blizu s onom perikom u ruci.
Uputivši se prema glavnoj cesti, zaključila je da ovo mora biti posljedica
gripe koja ju je prikovala za krevet. Svaki tren će se probuditi i...
Stvarno.
Tako je.
Sveca mu, kako se sve ovo dogodilo?
 DVADESET OSAM

D an Derbyja osvanuo je sunčan i vedar, iako, dok se Lizzie vozila na

posao, moglo je grmjeti i sijevati, lijevati kao iz kabla, mogli su puhati
orkanski vjetrovi, a ona bi se svejedno smiješila cijelim putem do
Charlemonta.
Lane i ona su igrali na »par-nepar« kako bi odlučili tko će prvi krenuti, a
unatoč činjenici da je pobijedio triput zaredom, zaključili su da bi ipak ona
trebala poći prije njega. Kao prvo, imala je posla preko glave, a kao drugo,
njemu se nije nikamo žurilo.
Svaki put kad bi trepnula, vidjela ga je opruženog na njezinim plahtama,
njegova naga prsa otkrivena, a itekako nag donji dio tijela pokriven.
Nikad se nije osjećala odmornije nakon toliko malo, ili gotovo nimalo,
sna.
Prošavši kroz glavni ulaz Easterlyja, morala je zatresti glavom. Nikad ne
znaš kako će stvari završiti, zar ne?
Toliko o tome da će biti samo prijatelji.
Dospjevši do cestice za osoblje, morala je smjesta pritisnuti kočnice i
pridružiti se dugačkom redu dostavnih vozila i automobila. Laknulo joj je kad
je vidjela toliko suradnika s obzirom na probleme koji su iskrsnuli s tvrtkom
za najam, ali bila je nervozna zbog iznosa koji će Lane i njegova obitelj morati
platiti za svu dodatnu pomoć.
Kad je najzad dospjela do parkinga, morala je stisnuti Yaris na jedino
slobodno mjesto otraga. Na zabavu je došlo otprilike stotinjak konobara i
konobarica, i njihova su se vozila morala nekamo smjestiti. Za kojih sat
vremena, donja će cesta biti zakrčena kamionetima i motociklima i
raznoraznim limuzinama.
Izašavši, pridružila se paradi onih koji su stražnjom stazom marširali
prema kući. Nitko nije progovarao, a njoj je to odgovaralo. U glavi je
prolazila kroz popis zadataka i određivala prioritete koje je željela dovršiti
prije nego što se brana podigne i više od šesto najvažnijih osoba u gradu
navali kroz glavni ulaz na Easterly.
Broj jedan na popisu?
 Greta.
Morala je nekako riješiti stvari s Gretom, jer trebat će raditi kao tim žele li
preživjeti idućih nekoliko sati.
Ugledavši stakleni vrt na suprotnoj strani, prikupila je hrabrost. Njezina je
partnerica zasigurno već bila tamo, nedvojbeno uzimajući svaki buket u ruke,
provjeravajući postoji li ijedna uvela peteljka ili listić koji bi mogao pokvariti
savršen dojam prije nego što budu izneseni na stolove.
Vjerojatno je došla ovamo već u 6.45.
Baš kad je trebala doći i Lizzie.
I došla bi, samo da nije bilo cijele one stvari s Laneom i njom u njezinu
krevetu.
»Odrasla sam žena«, rekla je sebi. »Ja određujem tko, kada i...«
Sjajno. Citirala je Zgodnu ženu.
No upita li je njezina partnerica zašto je kasnila, stvari će od loših postati
katastrofalne. Kao lažljivica, bila je očajna, i sve ono jarko crvenilo što će joj
obliti lice prije nego što počne vrdati s odgovorom, odat će je poput
reklamnog plakata na kojem piše:
Cijelu sam se noć ševila s Laneom Baldwineom.
Ili bilo što slično na njemačkom.
Ispravivši ramena, Lizzie podigne torbu malo više na rame i odstupa prema
dvostrukim vratima.
Kad ih je otvorila i zakoračila u mirišljav, težak zrak staklenog vrta,
odlučila je početi s...
»Odrasla si žena«, bubnula je Greta podignuvši pogled s buketa, »I žao mi
je. Nisam imala pravo... Odrasla si i imaš pravo na vlastite odluke. Stvarno mi
je žao.«
Lizzie snažno izdahne. »I meni je žao.«
Greta gurne naočale od kornjačevine više na nos. »Zašto? Nisi ništa
zgriješila. Samo – čuj, starija sam od tebe deset godina. I nije da samo imam
više bora na licu i da mi je tijelo mlitavije. Imam osjećaj da moram paziti na
tebe. Ne tražiš to od mene, i vjerojatno to nije ni potrebno, ali tako je, kako
je...«
»Greta, stvarno se ne moraš ispričavati. Obje smo pod velikim stresom...«
 »Uostalom, čula sam da je jučer dobila dokumente za razvod.«
»Glasine se brzo šire.« Spustila je torbu. »Kako si doznala?«
»Jedna od sluškinja vidjela je kako baca papire na zamjenika.« Greta je
zatresla glavom. »Vrlo profinjeno.«
»Rekla sam mu da ne mora to raditi zbog mene.«
»Pa, kakav god razlog bio, održao je riječ.« Greta je nastavila s poslom na
stolovima. »Samo mi nešto obećaj. Čuvaj se. Poznato je da se ova obitelj
prema ljudima odnosi kao prema robi za jednokratnu upotrebu, a to nikad ne
završi dobro za trenutačno najpoželjniju igračku.«
Lizzie se podboči i zagleda u svoje radne čizme. Koje je navukla pred
Laneom – izvevši predstavu koju je pozdravio vrlo rječito.
Jao, pomislila je. Osjeti snažan ubod u grudima zbog tog upadljivog
podsjetnika da su se obnavljanjem njihovog odnosa stvari potpuno
promijenile... i nisu uopće.
»Samo ne želim vidjeti da opet onako patiš.« Greta je iz glasa izbacila
emocije. »A sad, bacimo se na posao...«
»On nije kao ostali iz njegove obitelji. Jednostavno nije.«
Greta zastane i zagleda se u vrt. Nakon jednog časa, zatrese glavom.
»Lizzie, to mu je u krvi. I neće si biti u stanju pomoći.«

K ad se Lane vratio na Easterly, parkirao je Porsche sa strane, u sjenkama

asfaltirane ulice što je vodila prema garažama otraga.
»Sad sam doma«, izgovorio je u telefon. »Želiš da dođem gore da još
jednom prođemo plan?«
Njegovoj je sestri trebalo nešto vremena da odgovori, i mogao je zamisliti
Gin kako vrti glavom dok zabacuje kosu preko ramena.
»Ne, mislim da je sve pokriveno«, odvratila je.
Namjestio je svoju bejzbolsku kapu Sveučilišta Charlemont na glavu i
zagledao se u nebo, visoko gore. Spustio je krov kad je otišao s Lizziena
imanja, a hujanje vjetra, dok je jurcao prema kući, pružalo mu je tako potrebnu
iluziju slobode.
Bože... Lizzie. Jedini razlog zbog kojeg će uspjeti kako-tako preživjeti
današnji dan bila je noć koju je s njom proveo. Vodili su ljubav satima... a
onda, kad je zaspala, zagledao se u onaj njezin strop i mozgao, korak po korak,
kako dalje.
»Hoćeš li danas s njim razgovarati?« promuklo je upitala Gin.
Barem jednom »on« nije bio Edward.
»Rado bih.« Lane je zaškrgutao kutnjacima. »Ali neću još. Ne kanim ocu
reći niti jednu stvar dok ne doznam koliko je daleko sve otišlo. Budem li vodio
taj razgovor prije nego što mogu bilo što dokazati? Spalit će svaki dokaz koji
već nije uništio.«
»Pa kad se planiraš s njim suočiti?«
Namrštio se. »Gin, nikome nećeš ni zucnuti o ovome. Jasno? Da nisi
nikome rekla niti jednu prokletu riječ – naročito ocu.«
»Mrzim ga.«
»Onda gledaj unaprijed. Želiš da ga snađe ono što je zaslužio? Onda ga
trebaš pustiti da se sam objesi. Razumiješ li o čemu ti govorim? Suočiš li se s
njime, zapravo mu pomažeš. Pobrinut ću se za ovo, ali to će potrajati. Gin?
Čuješ li me?«
Nakon jednog trenutka, začuje se mekani hihot. »Zvučiš kao nekad
Edward.«
U djeliću sekunde, tijelom mu projuri visokooktanski ponos. Doduše,
Edward im je svima oduvijek bio uzor.
»Vjerojatno mi nikad nisi nešto ljepše rekla«, progunđao je.
»I to mislim.«
»Danas, znači, nikome ni riječi. I javit ću ti kako stvari napreduju.«
»Okej... U redu.«
»Bravo. Volim te. I pobrinut ću se za nas. Za sve.«
»Volim i ja tebe, Lane.«
Lane je prekinuo vezu i nastavio gledati oblake. Tamo u daljini, mogao je
čuti žamor, a kad je spustio glavu, dolje kod garaža ugledao je cijelu vojsku
uniformiranih konobara okupljenih oko Reginalda, primajući zapovijedi.
Gin bi bilo bolje da drži jezik za zubima, pomislio je
William Baldwine će biti nervozan zbog Rosalindine smrti. Ako mu Lane
sada nešto kaže – ili nedajbože, Gin, s obzirom na onu njezinu jezičinu? Sakrit
će sve što može, dokumenti će nestati, uništit će podatke.
Uz pretpostavku da je bilo što slično ostalo.
Lane je nagnuo glavu u stranu i pogledao u Easterly. Koliko će od svega
ovoga ostati, pitao se.
Bože. Nije mogao ni zamisliti da će mu ovakvo što ikad pasti na pamet.
Pa, jedno je bilo očito: bliži se kraj vladavini Williama Baldwinea. Je li to
bila kazna za ono što je taj čovjek činio Edwardu svih onih godina... ili za
činjenicu da nije poštovao njihovu majku... ili zato što se Rosalinda, po svoj
prilici, ubila zbog njega...
Smiješno, ta stvar s njegovom vlastitom suprugom bila je posljednje što ga
je tjeralo na osvetu.
Je li Chantal zaista bila s njegovim ocem? I nosila njegovo dijete?
Nevjerojatno.
Nagna ga to na pomisao da bi trebao upozoriti svog odvjetnika. Žena
sposobna za takvo što, mogla bi štošta izvući iz rukava...
Čekaj, nije li Samuel T. rekao da bi se bračna nevjera mogla iskoristiti za
smanjenje alimentacije?
»Gospodine? Želite li da vam parkiram automobil?«
Lane pogleda poslužitelja parkinga u livreji koji mu je prišao. Za razliku
od onih pedesetak dolje u podnožju brda, ovdje je bio samo jedan tip – i
njegov je jedini zadatak bio da se pobrine za automobil trenera muške ekipe
Sveučilišta Charlemont. O, i da usmjerava vozila predsjednika i raznoraznih
guvernera.
Ali trenerova limuzina bila je najvažnija, apsolutni prioritet.
»Ne, hvala.« Skinuo je bejzbolsku kapu i protrljao kosu. »Idem...«
»O, gospodine Baldwine. Nisam znao da ste to vi.«
»A zašto biste?« Lane je izišao i pružio mu dlan. »Hvala na današnjoj
pomoći.«
Klinac se načas zagledao u ruku koja mu je ponuđena, onda se sporo
pomaknuo, kao da nije želio nešto zabrljati ili ispasti idiot. »Gospodine. Hvala
vam, gospodine.«
Lane je pljesnuo momka po ramenu. »Ostavit ću ga ovdje, okej? Nisam
siguran hoću li ići na utrke.«
 »Da, gospodine. Kakav je ovo ljepotan!«
»Aha, jest.«
Čim je Lane zakoračio kroz ulazna vrata, onaj engleski batler prišao je sa
strogim izrazom na licu – kao da je već morao odbiti svu silu ljudi. Izraz je
odbačen istog časa kad je shvatio tko je.
»Gospodine, kako ste?«
»Prilično dobro. Imam jednu molbu.«
»Kako vam mogu pomoći?«
»Treba mi odijelo...«
»Bio sam toliko slobodan da vam naručim lagano plavo odijelo s bijelom
košuljom – francuski ovratnik i manžete – te ružičastu leptir-mašnu s
pripadajućom maramicom za prednji džep. Dostavljeno je jučer popodne i
skrojeno prema specifikaciji koju je pohranio Richardson. Bude li trebalo
prilagoditi sako ili hlače, poslat ću sluškinju. Također, naručio sam svilene
čarape, u ružičastoj boji, i par mokasina.«
Ma tko bi to rekao – ova bi učinkovitost zapravo mogla biti i nešto više od
puke iluzije.
»Baš vam hvala.« Doduše, odijelo mu nije trebalo za Derby, iako je to
očigledno bilo ono što je batler mislio. »Ja ću...«
Kucanje obručem po onim masivnim vratima nagna ih obojicu da se
okrenu.
»Ja ću se za to pobrinuti, gospodine.«
Lane slegne ramenima i uputi se prema stubama. Vrijeme je da pregleda
one svoje ormare i nabaci kakvu drugu odjeću...
»Zaposlenici ulaze na stražnji ulaz«, rekao je batler otresito. »Trebat
ćete...«
»Došao sam vidjeti Williama Baldwinea.«
Lane se sledio kad je prepoznao glas.
»To neće biti moguće. Gospodin Baldwine ne prima privatne...«
Lane se okrene i ustukne kad ugleda vitkog, tamnokosog muškarca u
zgužvanoj odjeći i skupim kožnatim čizmama. »Mack?«
»... da smjesta odete...«
 Presjekavši batlera, Lane priđe muškarcu s kojim je odrastao. »Mack? Jesi
li dobro?«
Okej, odgovor je očigledno bio negativan. Glavni destiler Bradfordovih
izgledao je koma, njegove inače oštre oči bile su okružene tamnim kolobarima,
a kratka brada zasjenila je njegovo lice lijepo kao grijeh.
»Tvoj će otac uništiti ovu tvrtku«, frfljao je Mack.
»Ja ću ovo riješiti«, rekao je Lane, otpravivši batlera i prihvativši
destilera pod ruku. »Pođi sa mnom.«
Odvukao je pijanog muškarca uz veliko stubište i onda ga odgurao niz
hodnik do svoje spavaće sobe. Tamo je poveo Macka do kreveta, posjeo ga i
okrenuo se da zatvori vrata...
Udarac tijela o pod odjeknuo je cijelom sobom.
Opsovavši, Lane se ponovno okrenuo i podignuo tipa sa saga pa ga opet
vratio na madrac. Mack je buncao nešto o integritetu postupka proizvodnje
burbona, važnosti očuvanja tradicije, nedostatku poštovanja koje uprava
pokazuje prema proizvodu, te o tome kako je netko bio pizda...
Ovo nije vodilo nikamo.
»Vrijeme je da se razbudiš«, rekao je Lane kad je ponovno podignuo na
noge svog starog prijatelja. »Ajmo, momče.«
Mack je nebrojeno puta bio u ovoj kući, ali nikad ovako razvaljen –
odnosno, barem otkako su bili klinci. Pridodajte to Rosalindinim
informacijama te činjenici da destiler misli kako William uništava tvrtku?
Još jedan komadić slagalice, pomislio je Lane. Nedvojbeno.
U mramornoj kupaonici, pustio je vodu i ugurao Macka pod hladan tuš,
potpuno odjevenog.
Urlik je bio dovoljno glasan da razbije staklo, ali barem je šok natjerao
tipa da sam stoji na nogama.
Ostavivši ga pod vodom, Lane je otišao do ormarića u kutu pa se zabavio
aparatom za kavu, uključivši Keurig.
»Jesi se probudio, Mack?« upitao je kad je u kupaonicu donio šalicu s
grbom Bradfordovih. »Ili bih trebao dodati i malo leda?«
Mack je sijevao pogledom kroz mokre pramenove kose i vodu iz tuša.
»Trebao bih te zviznuti.«
 Lane otvori staklena vrata tuš-kabine. »Koliko Laneova vidiš?«
»Dvojicu.« Muškarac prihvati šalicu mokrom rukom. »Ali i to je bolje od
četvorice i pol.«
»Znači, djeluje.«
Mack uzme gutljaj kave čim je prihvatio dršku šalice. »Kava nije loša.«
»Zar bi prepoznao da je unutra razrjeđivač?«
»Vjerojatno ne bih.«
Lane pokaže preko ramena. »Čekam te tamo. Ogrtač visi na vratima. Učini
mi uslugu i ne pojavljuj se gol.«
»Ne bi se mogao nositi sa mnom.«
»Nikako.«
Zatvorivši vrata, Lane je otišao do ormara, presvukao se pa opružio tamo
gdje je Mack neuspješno pokušavao zadržati okomit položaj. Nešto kasnije,
glavni destiler izveo je svoj veličanstveni dolazak u ogrtaču.
Njih su dvojica zajedno igrali košarku za Dan grada Charlemonta, prije
odlaska na koledž, i tip je bio atletski građen kao i uvijek. Nije bilo ni grama
sala na tom vitkom tijelu muškarca koji je golf igrao poput profesionalca,
maraton trčao bolje od idiota deset godina mlađih od sebe, te i dalje znao
pošteno zaorati na igralištu za bejzbol.
O, i još uvijek nije bilo ništa mutno u onim neobičnim, svijetlosmeđim
očima. U kakvom ljubavnom romanu, Mackove bi oči opisali bojom viskija, ili
nešto slično – ali nije ta neobična boja bila ono zbog čega su sve one žene
uskakale u njegov krevet.
Ma kakvi, razlozi za to bili su brojni.
A ljudi mene zovu zavodnikom? pomislio je Lane. Edwin Mac-Allan bio
je kudikamo veći zavodnik od njega.
»Imaš li još ovoga?« Mack je podignuo šalicu. »Mislim da bi mi još jedna
litra bila dovoljna.«
»Posluži se. Imaš tamo aparat za espresso.«
Tip je pogledao prijeko, prema otvorenim vratima čajne kuhinje. »U redu,
proizvodim burbon. Valjda ću se snaći i s kavom.«
»Kad smo već kod toga, daj da ipak ja to odradim. I meni treba kava, a
samo bi mi još falio požar u kući.«
 Njih dvojica zatim završe na počivaljkama pored prozora, poput para
kakvih vremešnih dama. Sićušnih starih dama koje su vapile za brijanjem.
»Da čujem.« Lane je zabio laktove u koljena. »Što se događa u tvrtki?«
Mack zatrese glavom. »Gadne stvari. Pijan sam već dva dana.«
»Kao da te je to ikad prije sprječavalo? Zajedno smo provodili proljetne
praznike, sjećaš se? Šest puta. Od kojih su samo dva zapravo bila u školskom
kalendaru.«
Mack se nasmiješio, ali samo nakratko. »Čuj, uvijek sam držao za sebe
mišljenje o tvom ocu...«
»I možeš s time odmah prestati. Misliš da ne znam kakav je?«
Nastupi duga stanka. »Nisam znao tko je poslao memorandum. Mislio sam
da su obustavu naredili glavonje iz uprave, ali nisam bio u pravu. Malo sam se
raspitao – bila je to odluka tvog oca. Mislim, tip vodi posao vrijedan
milijarde. Što je njega briga...«
»Moraš se vratiti malo unatrag. Nemam blage veze o čemu govoriš.«
»Isključio me je iz posla. Zaustavio je proizvodnju.«
Lane se trgne naprijed. »Molim?«
»Prekjučer me je dočekao memorandum na stolu. Nije mi dopušteno da
kupujem kukuruz. Ni kukuruz niti smjesu. Nema smjese, nema burbona.«
Slegnuo je ramenima i otpio još jedan gutljaj. »Isključio sam kotlove. Prvi put
od preseljenja u Kanadu u vrijeme Prohibicije... sve je zaustavljeno. Jasno,
imam još nekoliko punih silosa, ali ne pada mi na pamet bilo što poduzimati.
Barem dok ne razgovaram s tvojim ocem i ne doznam koji mu je vrag. Mislim,
što to kuhaju u upravnom odboru? Misle nas prodati Kinezima, ili žele da
stvari izgledaju bolje na papiru tako što će srezati troškove? Ali čak mi ni to
nema smisla – žele da odgodimo proizvodnju šest mjeseci iako vlada pomama
za burbonom?«
Lane je ostao šutke, kojekakva se loša matematika odvijala u njegovoj
glavi.
»Volio bih da je Edward ovdje.« Mack zatrese glavom. »Edward nikad ne
bi ovo dopustio.«
Lane je protrljao bolnu glavu. Smiješno, i sam je isto pomislio... »Ali...
nije.«
 »Onda, ako nemaš ništa protiv da mi posudiš suhu odjeću, otišao bih
pronaći tog tvog oca. Kvragu i s onim vašim engleskim buldogom dolje –
William Baldwine će me primiti...«
»Mack.«
»...i objasniti zašto...«
»Mack.« Lane je pogledao tipa ravno u oči. »Mogu li ti vjerovati?«
Destiler se namršti. »Naravno da možeš.«
»Moram ući u tvrtkin informatički sustav. Treba mi pristup financijama,
prometu računa, godišnjim izviješćima. I želim da nikome ne kažeš ni riječ.«
»Što... Zašto?«
»Možeš li mi pomoći?«
Mack spusti šalicu. »Koliko god budem mogao. Jasno.«
»Naći ćemo se dolje pored tvog auta.« Lane ustane. »Ja vozim. Uzmi što
god hoćeš, osim plavog odijela u ormaru.«
»Lane, koji se vrag ovdje događa?«
»Postoji mogućnost da obustava proizvodnje nije dio poslovne strategije.«
Mack se namršti kao da mu je nešto rečeno na stranom jeziku. »Oprosti,
što?«
Lane pogleda kroz prozor, dolje na vrt, prema šatoru. Zamislio je ljude
koji će biti tamo za dva sata, uživajući u sjaju i glamuru velike obitelji
Bradford.
»Kažeš li ikad ikome riječ...«
»Stvarno. Zar ćeš me na to upozoravati?«
Lane dobaci pogled svom prijatelju. »Možda smo ostali bez novca.«
Mack trepne. »To nije moguće.«
Krenuvši prema vratima, Lane dobaci preko ramena. »Vidjet ćemo.
Zapamti, sve osim plavog odijela.«
 DVADESET DEVET

P rvo što je Edward učinio kad se probudio – sočno je opsovao.

U glavi mu je tutnjilo. Tijelo je bilo mješavina bola, mučnine,
ukočenosti. Mozak je bio...
Začudo, ali kristalno bistar.
I makar jednom, to nije bilo nimalo loše.
Dok je prikupljao snagu da se osovi na noge, pustio je da se prizori
prethodne noći filtriraju kroz njegov um. Još uvijek je bio pijan – bolje rečeno,
razvaljen – pa je mogao posve utonuti u sjećanja na onaj osjećaj, miris, njezin
okus. Cjelokupan kontekst možda jest bio lažan, nešto što je naručio i platio,
ali iskustvo je bilo...
Predivno, valjda bi to bila prava riječ.
Namjestivši se u hlačama, dograbio je štap, podignuo se i zateturao.
Kupaonica je bila nekih trideset kilometara dalje u onom kutu, a on...
Kad je zakoračio naprijed, udario je o nešto što je ležalo na podu.
»Koji...?« Namrštivši se, sagnuo se, balansirajući na štapu kako i sam ne bi
postao još jedan sag na podu.
Bila je to svečana torbica.
Jedna od onih svilom presvučenih stvarčica u obliku kutijice s kopčom od
umjetnog dijamanta.
Žena ju je imala sa sobom. U magli se sjećao kako je pomislio da bi i
Sutton upravo tako nešto nosila.
Edward je bio oprezan dok je prilazio i sagnuo se da podigne tu stvar. Bog
zna što je unutra bilo.
Odvukavši se do naslonjača, dograbio je telefon sa stolića. Birajući
Beauov broj, bacio je pogled na sat preko puta. Sedam i trideset. Svodnik će
još biti budan, opuštajući se nakon noćne smjene.
»Halo?« rekao je grub glas. »Edwarde?«
»Žena je sinoć ostavila nešto u mojoj kući. Torbicu.«
»‘Si siguran?«
 »Molim?«
»Pa, znaš, baš sam te mislio nazvati. Tvoja curka, ona koju sam ti poslao,
veli da je netko već bio kod tebe kad je ona došla.«
Edward se namršti, pomislivši da nije baš bistar kao što je mislio.
»Molim?« ponovio je, jer bilo je to jedino što mu je palo na um.
»Djevojka koju sam ti poslao. Došla je kod tebe u deset, ali neka druga
žena je upravo odlazila, rekavši da se već pobrinula za tebe. I rekla je da se
vraća idući tjedan. Ne mogu skužiti koja je to bila od mojih cura. Možeš li
otvoriti torbicu i reći mi tko je to?«
Totalna, klinička trezvenost preplavi Edwarda, kao da mu je netko istresao
kantu punu leda na glavu. »Naravno.«
Uglavivši telefon između uha i ramena, on otvori torbicu, a crna sjajna
kutijica za ruž ispadne i odskakuće preko podnih dasaka. Unutra su bile još tri
tanke kartice, i on prijeđe preko American Centuriona i kartice zdravstvenog
osiguranja... pa izvuče vozačku dozvolu.
Sutton Smythe.
S točnom adresom njezina obiteljskog imanja.
»Edwarde? Alo? Edwarde, ‘si dobro, dragi?«
Zacijelo je zaječao, ili nešto slično. »Nije to bila jedna od tvojih cura.«
»Ne?«
»Ne. Bila je to...« Ljubav njegova života. Žena njegovih snova. Jedina
osoba za koju se zakleo da je više nikad neće vidjeti. »Jedna moja stara
prijateljica malo se poigrala sa mnom.«
»O, baš smiješno.« Beau se zacerekao. »Onda, još uvijek vrijedi za idući
petak?«
»Javit ću ti. Hvala.«
Edward je prekinuo poziv i pogledao preko ramena prema ormariću pored
vrata. Nije bilo dvojbe, tisuću dolara i dalje je bilo tamo. Točno tamo gdje ih
je i ostavio.
»O... jebem ti sve«, šapnuo je sklopivši oči.

akon što je Gin spustila slušalicu – ne bratu, nego drugoj osobi koju je nazvala
nakon razgovora s Laneom – još je čitavu vječnost ostala sjediti za toaletnim
stolićem s glavom među rukama. Mislila je samo na to kako bi željela da se

N može vratiti dva dana unatrag, kad je bila na telefonu s onim idiotom iz
Samuelovog odvjetničkog ureda, zavlačeći ga dok su joj drugi uređivali
kosu i donosili dijamante.
Da barem nije uzela Phantoma. To je bila pločica domina zbog koje su se
sve ostale počele rušiti.
Doduše, otac bi je svejedno pokušao natjerati na brak s nekim koga nije
mogla podnijeti, i dalje bi činio sve ono što je činio s obiteljskim novcem, a
Rosalinda bi se svejedno ubila.
Tako da, zapravo, pokušaj bijega kroz vremenski stroj ne bi bog-zna što
promijenio.
Je li pedeset milijuna dolara puno novca? Na jednoj razini, naravno da
jest. Bilo je to više nego što većina ljudi vidi za cijeloga života, nekoliko
života, stotinu. Ali je li to bila točkica uočljiva na radaru njezine obitelji? Ili
krater?
Ili Grand Canyon?
Nije mogla... nije mogla zamisliti da radi od devet do pet. Nije mogla
pojmiti upravljanje kućnim budžetom. Štednju. Odricanje.
A upravo se to dogodilo cijeloj jednoj grani klana Bradfordovih. Tamo
kasnih osamdesetih, prije kraha na burzama, obitelj majčine tetke uložila je u
hrpu loše tehnologije, založivši svoje dionice. Kad su se ta »ulaganja«
pokazala ničim doli crnom rupom, spali su na prosjački štap.
Bila je to upozoravajuća priča koju su odrasli šaptom prepričavali kad su
mislili da ih djeca ne slušaju.
Osovivši se na noge, pustila je da joj svileni haljetak klizne na pod, i
ostavila je tu stvar tamo gdje je pala. U garderobi se muvala naokolo,
gledajući odjeću vrijednu stotine tisuća dolara, to more skupocjenih stvarčica
što su visjele na kristalnim vješalicama postavljenima mirišljavim jastučićima,
kako naramenice haljina i košulja ne bi izgubile svoj oblik.
Odabrala je crvenu haljinu. Krvavo crvenu. Borbeno crvenu. Crvenu
charlemontskih Orlova.
I, barem jednom, odjenula je komplet donjeg rublja.
K tome, pobrinula se da joj kosa izgleda predivno, lepršavošću i
volumenom nadoknadivši ono što je tako bolno nedostajalo njezinu
raspoloženju.
Kad se kucanje, koje je očekivala, najzad začulo na vratima, bila je opet u
spavaćoj sobi, sjedeći za svojim profinjenim toaletnim stolićem.
»Naprijed«, rekla je.
Prije nego što je Richard Pford ušao, pretekla ga je kolonjska vodica, a
Gin se uhvatila za činjenicu da je, ako ništa, barem lijepo mirisao. Sve drugo
na njemu, međutim, ostavilo ju je ravnodušnom. Iako je njegovo svijetloplavo
odijelo bilo od najfinije tkanine, a leptir-mašna savršeno privezana, i unatoč
polucilindru u ruci i ručno izrađenim cipelama na nogama, izgledao je kao
detektiv Ichabod Crane.
Onda opet, u usporedbi sa Samuelom T.-jem, čak je i Joe Manganiello
izgledao kao da treba poraditi na izgledu.
»Daj da budem savršeno jasna«, rekla je kad je zatvorio za sobom vrata.
»Ne činim ovo zbog mog oca. Uopće. Ali očekujem da omogućiš povoljne
uvjete tvrtki Bradford Bourbon, kao što ste vas dvojica i razgovarali.«
»Tako smo se dogovorili.«
»Sad se dogovaraš sa mnom.« Zagladila je kosu. »Živjet ćemo ovdje. Na
to je Amelia navikla, a postoji gostinska soba odmah pored ovog apartmana.«
»To mi je prihvatljivo.«
»Spremna sam glumiti tvoju suprugu na društvenim događanjima. Budeš li
imao ljubavnice, što od tebe očekujem, molim te, budi diskretan...«
»Ne kanim imati vanbračne odnose.« Glas mu se stišao. »A nećeš ni ti.«
Gin slegne ramenima. Kako su se stvari odvijale, nije očekivala da će
doskora pronaći muškarca koji bi je mogao zainteresirati.
»Čuješ li me, Gin.« Richard joj je prišao i nadvio se nad njom. »Neće ti se
svidjeti ono što će ti se dogoditi ako me na takav način poniziš.«
Gin je zakolutala očima. Varala je svoje dečke godinama i nijedan nikad
nije otkrio – osim ako sama nije to željela. Ako je bude volja, nije si kanila
takvo što uskratiti.
»Gin.«
»Da, da, dobro. Gdje je prsten?«
Richard posegne u džep i izvuče tamnoplavu baršunastu kutijicu. Kad ju je
otvorio, dijamant, smaragdno brušen, bljesne i zasvjetluca.
 Barem za ovo nije lagao. Bio je ogroman, nešto čemu ni Elizabeth Taylor
ne bi odoljela.
»Već sam sročio objavu«, rekao je. »Moj će predstavnik poslati to u
medije čim dam zeleno svjetlo. Vjenčanje će biti što prije.«
Posegnula je uzeti prsten, ali on je naglo zaklopio kutijicu. »Postoji jedan
detalj koji moramo ispeglati.«
»A to je?«
Ispružio je ruku i dotaknuo joj rame. »Mislim da znaš. I nemoj mi samo
reći da čekam vjenčanje. To ne kanim prihvatiti.«
Gin skoči iz naslonjača. »Nemam namjeru spavati...«
Richard je zgrabi za kosu i privuče sebi. »A ja nemam namjeru kupiti
Ferrari samo da bih ga gledao u garaži.«
»Miči ruke s mene...«
»Intimnost je sveti dio braka.« Oči mu padnu na njezine usne. »I nešto u
čemu jedva čekam uživati...«
»Pusti me!«
Stao ju je vući prema krevetu. »... makar se ti protivila.«
»Richarde!« Udarala ga je u ramena, prsa. »Richarde, što radiš? Ne
želim...«
Kad joj je rukom prekrio usta i gurnuo dolje, njegov je osmijeh bio onaj
grabežljivca. »Kako znaš da volim grubo? Vidiš, ipak ćemo se slagati...«
Bilo joj je nepojmljivo ono što se potom dogodilo. Ma koliko se otimala,
ma koliko mislila da je slabić, zadigao joj je suknju i odmaknuo gaćice u
stranu...
I penetrirao u nju, žestoko nabivši.
Val mučnine prostrujao je njome, ali nije se kanila poniziti pokazujući mu
svoju slabost. Usredotočivši se na strop, pustila ga je da stenje i prodire u nju,
plameni osjećaj duboko u njoj nagna je da pomisli na boju svoje haljine.
Negdje na pola puta, šakom je stegnula pokrivač i lecnula se.
»Reci da me voliš«, zarežao je Richard u njezino uho.
»Neću...«
Richard se odigao i stavio joj ruku na grlo. Dok je stiskao, počela je
dahtati.
»Reci mi!«
»Neću!«
Crni je gnjev suzio njegove oči i promijenio je ruku kojom je stiskao,
zamahnuvši desnom...
»Udariš li me, ljudi će pričati«, zarežala je. »Neću moću prekriti modricu,
a moram biti na užini. Ne budem li, primijetit će...«
Njegova se gornja usna podigne... ali ruku je spustio. I jebao je toliko
žestoko da je daska uzglavlja udarala o zid.
Kad je svršio, odgurnuo se od nje i namjestio odjeću. »Želim da se
presvučeš. Ta crvena je vulgarna.«
»Neću...«
Brzim pokretom zgrabio joj je suknju i raskidao je napola, točno na
prednjici. Onda je uperio prst u njezino lice. »Pojaviš li se opet u nečem
crvenom, imat ćeš posla sa mnom. Samo me pokušaj izazivati.«
Richard se udaljio, izišavši i zalupivši vratima.
Tek se tada Gin počela tresti, tijelo joj je snažno drhtalo, naročito njezina
raširena bedra. Uspravivši se u sjedeći položaj, osjeti kako joj među nogama
curi.
I tada je počela povraćati.
Ispraznila je želudac u uništenu suknju – doduše, nije da je bogzna što
pojela u posljednja dvadeset četiri sata. Obrisavši usta nadlanicom, osjetila je
kako je peku oči, ali brzo se izmaknula s ruba te litice.
U mislima, čula je oca kako joj govori da ne vrijedi ni pišljiva boba. Da je
udaja za Richarda Pforda jedino što će ikad učiniti za obitelj.
Ali nije to činila zbog obitelji.
Kao i obično, odluku je donijela zbog vlastitih sebičnih razloga.
Nakon mnogo preispitivanja, valjalo joj je priznati temeljnu istinu o sebi:
nije mogla preživjeti u drukčijem svijetu. A Richard će joj omogućiti životni
stil koji je trebala – čak i ako joj vlastita obitelj to više ne bude mogla
priuštiti.
Platit će za to, očito... ali ionako je odavna izgubila samopoštovanje.
Žrtvovati tijelo na oltaru novca?
No dobro. Što se mora, nije teško.
 TRIDESET

G ledajući unatrag, bio je ovo najbolji dan za pustolovine u Staroj pecari.

Kad je Lane parkirao Mackov kamionet iza dvjesto godina stare
brvnare i raznoraznih štagljeva, u blizini nije bilo ni žive duše. Ni službenika.
Ni pomoćnih radnika. Nikoga tko je primao dostavu zaliha. Nije bilo ni turista.
»Ona kava je pomogla«, rekao je Mack kad su obojica izišla. »Dobro.«
»Želiš malo ove energetske pločice?«
»Jedino ako mi uperiš pištolj u glavu.«
Uputivši se prema renoviranoj brvnari, Lane je stajao po strani kaci je
Mack umetnuo svoju karticu u čitač i gurnuo vrata. Unutrašnjost je sjajila zbog
brižljivo održavanog starog drva, a svjetlost izvana prodirala je kroz staklo s
mjehurićima ugrađeno potkraj devetnaestog stoljeća. Rustikalne fotelje mamile
su da se na njih sjedne, a drveni stol s gomilom suvremene uredske opreme
očito je bilo mjesto gdje je Mackova tajnica provodila svoje radne sate.
»Kad si posljednji put bio ovdje?« glavni je destiler upitao kad je
pritisnuo prekidač za svjetlo.
»Zapravo prije kojih dan-dva.« Kad je tip pogledao prijeko, Lane je
slegnuo ramenima. »Trebalo mi je mjesto gdje mogu na miru razmišljati pa
sam došao ovamo i sjedio pored bačava. Utipkao sam staru lozinku.«
»Ah. Da, i ja to radim.«
»Nije mi pomoglo.«
»Ne pomaže ni meni, ali možda hoće jednoga dana.« Mack kimne prema
stražnjem dijelu prijemne prostorije. »Još uvijek sam tamo otraga.«
Destilerov ured zauzimao je veći dio brvnare, i kad je Lane kročio unutra,
načas je sklopio oči i duboko udahnuo. Glavni destiler tvrtke Bradford
Bourbon bio je svojevrsna vjerska figura, ne samo u tvrtki, nego i u cijeloj
državi Kentucky, i zato je ovo mjesto bilo svetinja – sukladno tomu, zidovi su,
od poda do stropa, bili prekriveni etiketama tvrtkinih pića još tamo od sredine
devetnaestog stoljeća pa sve do ranih 2000-ih.
»Bože, sve je isto.« Lane se ogledao oko sebe, pogledom prateći ta
svjedočanstva obiteljske povijesti. »Djed me je običavao ovamo dovoditi kad
su ovo pretvarali u turističku atrakciju. Bilo mi je pet ili šest, i doveo je samo
mene. Mislim da je to bilo zato što je želio arhitekta u obitelji, a znao je da je
Edward predodređen za rad u tvrtki, kao i to da od Maxa neće biti nikakve
vajde.«
»A čime se ono ti baviš?« Mack je sjeo za stol i uključio računalo.
»Zadnje što sam čuo jest da si u New Yorku.«
»Poker.«
»Molim?«
Laneu bi neugodno pa je pročistio grlo. »Ja, ah, pa igram poker. I
zarađujem više nego što bih zarađivao da radim uredski posao – s obzirom na
to da sam diplomirao psihologiju i da nisam nikad radio.« »Onda, dobar si s
kartama?«
»Jako.« Promijenio je temu kimnuvši prema zidovima. »Gdje su tvoje
etikete?«
Računalo zapišti, a onda Mack utipka zaporku u okvir na zaslonu. »Nisam
ih još stavio.«
»Ma daj.«
»Trideset treća etiketa Family Reservea moga oca, ona tamo«, pokazao je
na suprotan kraj, blizu poda, »bila je posljednja.«
Lane dograbi stolicu s konferencijskog stola i otkotrlja je preko golih,
ulaštenih podnih dasaka. »Sad je red i na tvoje.«
»Aha.« Mack se zavalio u svom golemom kožnatom prijestolju. »Onda, što
ti treba? Što bih trebao pokušati pročačkati?«
Lane priđe tipu i usredotoči se na plavo-zeleni sjaj na zaslonu. »Financije.
Trebaju mi izvješća o profitu i gubicima, salda računa, podaci o prijenosima
sredstava.«
Mack tiho zazviždi. »To uvelike nadilazi moj platni razred. Sve je to u
sjedištu korporacije – čekaj – glavna knjiga.«
»Što je to?« Isuse, zar ne bi to trebao znati?
Mack stane pregledavati datotečni sustav, otvarajući dokumente i pritišćući
naredbu »tiskaj«.
»To su materijali koji se dostavljaju prije sastanaka upravitelja fondova.
Dobivaju ih oni iz uprave – i ja. Dakako, prave se stvari odvijaju iza
zatvorenih vrata, s odborom izvršnih direktora, sat prije otvorenog sastanka, o
čemu ne postoje zapisnici. Ali ovo bi ti trebalo pružiti osnovnu ideju o tvrtki –
ili, barem ono što govore upravnom odboru.«
Kad mu je čovjek stao predavati papir za papirom iz pisača, Lane se
namrštio. »Što se točno zbiva na sastancima odbora izvršnih direktora?«
»Tamo se raspravlja o najvažnijim pitanjima, kao i o svemu onome što ne
žele da bilo tko drugi dozna.«
»Tko sudjeluje?«
»Tvoj otac.« Doda mu još dva lista papira. »Direktor pravne službe.
Predsjednik i potpredsjednik uprave. Financijski direktor. Glavni izvršni
direktor. Zatim, tu su i posebni gosti, ovisno o temi. Jednom sam bio pozvan
kad se raspravljalo o promjeni formule za No.15. Sasjekao sam tu ideju u
korijenu i očigledno su se složili sa mnom, jer se ta budalaština više nikad nije
našla na tapetu. Bio sam u toj sali za sastanke tek toliko da me se čuje, a onda
sam ispraćen van.«
»Znaš li dobivaju li dnevni red unaprijed?«
»Mislim da dobivaju. Kad sam ja bio tamo, sa mnom u hodniku čekalo je
još četvero ljudi, tako da su očito radili po nekakvom rasporedu. Sve se to
vodi u uredu tvog oca, u tvojoj kući.«
Lane je počeo pregledavati papire koji su još uvijek bili topli od pisača.
Trajanje prethodnog sastanka. Popis prisutnih. Najnovije informacije o
radnjama koje nije razumio.
Trebao mu je prevoditelj.
Kojem je mogao vjerovati.
I širi pristup informacijama.
Mack je počeo tiskati materijale s tri prethodna sastanka uprave. I sve ih je
zajedno spojio. Pa ubacio u registrator.
»Trebat ću posuditi tvoj kamionet«, rekao je Lane dok zurio u hrpu
dokumenata.
»Odbaci me doma i tvoj je. Ionako bih se trebao otrijezniti.«
»Dugujem ti.«
»Samo ti spasi tvrtku, i bit ćemo više nego kvit.«
Kad je Mack ispružio dlan, Lane ga protrese. Snažno. »Što god bude
potrebno. Ma tko izvukao deblji kraj.«
Glavni destiler sklopi oči. »Hvala ti, Bože.«

K ao kad promatraš egzotične zvjerke u zoološkom vrtu, pomislila je

Lizzie.
Stojeći na samom rubu šatora, promatrala je te blistave ljude kako kruže
oko stolova koje su ona i Greta postavile. Razgovor je bio glasan, mirisi
parfema teški, dragulji su bljeskali. Sve su žene nosile šešire i ravne cipele.
Muškarci su bili u svijetlim odijelima, a nekolicina je čak nosila kravate i
polucilindre.
Bila je to ona vrst života iz bajke u kojoj su mnogi mislili da žele živjeti.
Ona je, međutim, znala pravu istinu. Nakon svih ovih godina rada na
Easterlyju, bila je itekako svjesna činjenice da bogati nisu cijepljeni protiv
tragedije.
Samo su tako mislili, zakukuljeni u svojim luksuznim čahurama. Bože, one
tablice koje je Rosalinda ostavila...
»Kakav prizor, zar ne?«
Lizzie pogleda prijeko. »Gospojice Aurora – ne mogu vjerovati da ste
ovdje. Nikad ne napuštate kuhinju tijekom užine.«
Ženine umorne oči proučavale su uzvanike, uređenje šatora, uniformirane
konobare s prvoklasnim srebrnim čašama za koktele od metvice na
prvoklasnim srebrnim pladnjevima. »Tamane moju hranu.«
»Pa naravno. Vaš jelovnik je fantastičan.«
»Čaše za šampanjac se drže.«
Lizzie kimne i preusmjeri pažnju na svjetinu. »U ovom času u rezervi
imamo otprilike stotinjak. Konobari izvrsno rade svoj posao.«
»Gdje ti je društvo?«
U djeliću sekunde, umalo da nije ženi podnijela izvješće o najnovijim
zbivanjima s Laneom. Što je bilo ludo – i ne bi joj imala bogzna što za reći.
Sve što je znala bilo je da je otišao s Edwinom MacAllanom, glavnim
destilerom, prije kojih sat vremena. Ili je prošlo dva?
»Greta je tamo.« Pokazala je na suprotan kut. »Usmjerava stado prema
čašama za šampanjac. Kaže da je potraga za onim upotrijebljenima i
ostavljenima sa strane poput lova na uskršnje jaje na steroidima. Odnosno...
barem mislim da je to rekla. Njezino posljednje izvješće bilo je gotovo sasvim
na njemačkom – što obično nije dobar znak.«
Gospojica Aurora zatrese glavom. »Nisam na nju mislila. Bilo je dobro
ponovno vidjeti tebe i Lanea zajedno u istoj prostoriji.«
»Ah...« Lizzie je pročistila grlo. »Nisam sigurna što na ovo reći.«
»On je dobar dečko, znaš.«
»Čujte, gospojice Aurora, ništa se ne događa među nama dvoma.« Osim
osam sati seksa prethodne noći. »Oženjen je.«
»Za sad. Ona žena je dno dna.«
S time se moram složiti, pomislila je Lizzie. »Pa... Lizzie, trebat ćeš mu.«
Lizzie podigne dlanove u pokušaju da preusmjeri razgovor. »Gospojice
Aurora, on i ja...«
»Morat ćeš biti uz njega. Štošta će pasti na njegova pleća.«
»Znači, vi znate... sve?«
»Trebat će mu netko bistre glave tko će biti uz njega.« Lice gospojice
Aurore se smrači. »On je dobar čovjek, ali past će u kušnju kao nikad dosad.
Trebat ćeš mu.«
»Što vam je Rosalinda rekla?«
Prije nego što je gospojica Aurora dospjela odgovoriti, visoka, prelijepa
brineta izdvoji se iz skupine i, umjesto da ih mimoiđe, zaustavi se i ispruži
ruku. »Lizzie King, moje ime je Sutton Smythe.«
Lizzie ustukne – ali onda nastavi s programom i prihvati ono što joj je bilo
ponuđeno. »Znam tko ste.«
»Samo sam vam željela reći kako su nevjerojatno prekrasni ovi vrtovi.
Upravo divni! Vi i gospoda Schlieber ste prave umjetnice.«
Nije bilo ništa prijetvorno pod ženinim otvorenim izrazom lica, ništa lažno
ni prikriveno – a izostanak navedenog podsjeti Lizzie na Chantalino
izvještačeno prenemaganje.
»Vrlo ste ljubazni.«
Sutton otpije gutljaj svog koktela, a masivan rubin na njezinu desnom prstu
zabljesne. »Zbilja bih vas voljela imati na svom imanju, ali znam bolje od toga
– i poštujem granice. No morala sam vam dati do znanja koliko cijenim vaš
talent.«
»Hvala vam«.
»Nema na čemu.«
Sutton se nasmiješila i udaljila – odnosno, barem je to pokušala. Nije
dospjela daleko, ljudi su je salijetali, obraćajući joj se, žene odmjeravajući
njezinu odjeću, muškarci odmjeravajući njezina nematerijalna dobra.
»Znate«, promrmljala je Lizzie. »Baš je simpatična.«
Kad nije dobila odgovor, pogledala je prijeko. Gospojica Aurora odlazila
je prema kuhinji, koraka usporenog i nestabilnog, kao da su je boljele noge – a
zašto i ne bi? Uostalom, koliko ima da je bila na hitnoj?
Lizzie je bilo drago što je kuharica barem jednom izišla da vidi veliko
finale njihovih zajedničkih napora. Možda će je iduće godine uspjeti
nagovoriti da ostane malo dulje.
Na drugom kraju šatora, Chantal je sjedila za stolom sa sedam drugih žena,
koje su sve bila njezina inačica, riječju – napirlitane šarene, skupocjene ptice
čije je perje uglavnom plaćeno novcem muškaraca u njihovim životima. Za
dvadeset godina, nakon što isprate dječurliju iz svojih kućanstava, izgledat će
poput vlastitih voštanih figura; sve zategnuto, ispunjeno, poboljšano.
I zapravo, imale su one posla: njihova je profesija bila razmnožavati se i
ostati privlačne svojim supruzima.
Nešto slično kobilama koje su oždrijebile punokrvna grla što će se za
nekoliko sati utrkivati na onoj stazi.
Lizzie je pomislila na svoju farmu koju je sama platila. Nitko joj to nije
mogao oduzeti – pošteno ju je zaradila.
Što je kudikamo bolje od toga da se cijeli život mora nekome dodvoravati.
Kad je izvukla svoj telefon i provjerila je li joj Lane poslao poruku, rekla
je sebi da je ovo među njima drukčije, jer njoj ne treba njegov novac, nije
marila za njegov društveni položaj, i nitko joj neće govoriti što i kako činiti.
Kad je vidjela da na mobitelu nema ništa, osjeti ubod u grudima – pa ga
odlučno zanemari dok je spremala mobitel.
Bilo je drukčije između nje i Lanea...
Sranje. Zašto o njemu razmišlja kao da su opet zajedno?
 TRIDESET JEDAN

S amuel T. rastjerao je kolonu ovaca u podnožju brda pod Easterlyjem,

jureći svojim Jaguarom oko Mercedesa, Audija, Porschea i limuzina, te
odmahujući poslužiteljima parkinga koji su ga pokušali zaustaviti.
Ma kakvi. Neće se on voziti u kombijima s ostalom gamadi. I neka bude
proklet ako će ostaviti svog mezimca u rukama nekakvog šesnaestogodišnjeg
seljačića koji bi vjerojatno izvalio mjenjač dok bi ga parkirao negdje u
močvari pored ceste.
Dovezavši se na vrh, još je jednom domahnuo usamljenom poslužitelju, ne
udijelivši ni pogleda onima koji su izlazili iz kombija zaustavljenog pred
kućom. Krenuvši prema garažama, parkirao je usporedo s istočnim zidom
palače te ugasio motor – i istog je časa s druge strane vrtnog zida čuo žamor
koji je stvarao višeslojan zvuk, poput simfonije koja uvodi u kakvu
veličanstvenu, dramatičnu solo-dionicu.
Prošlo je prilično dugo vremena prije nego što je najzad izišao iz
automobila.
Volim te, Samuele T. Ovo smo mi, ovakvi smo od mladih dana.
Ili nešto slično tomu. Nije se mogao sjetiti koje je točno riječi upotrijebila,
jer dok mu je govorila, bio je previše zauzet pokušajima da ne skrene pameću.
Bože, što je sve prošao s tom ženom. Sve one godine međusobnog
nadmudrivanja. I bila je u pravu, dakako. Jest izlazio s konobaricama i
frizerkama jer nisu bile nalik njoj, i jest svaku s kojom je bio uspoređivao s
njom – i da, nijedna joj nije bila ni do koljena.
Nije spavao više od jednoga sata, dva – uvrh glave – jer mu se onaj
razgovor neprestano vrtio u mislima.
Na koncu, ono što se najviše isticalo bilo je tijesno povezano s protokom
vremena; tijekom godina, vidio je Gin u stotinama tisuća različitih
raspoloženja, ali zasuzila je samo jednom. Bilo je to... prije nekih petnaest
godina, kad je on bio na trećoj godini Sveučilišta Virginia, a ona brucošica na
Sweet Briaru. Došao je doma za uskršnje blagdane, ponajviše zbog roditelja, a
samo malo i zbog Gin. Vidjeli su se, jasno.
Malen je ovaj svijet. Naročito ako želiš stati na put nekome u Charlemontu,
u Kentuckyju.
I začudo, upravo je to morao učiniti. Gin nije bila ni na jednom tulumu
njihove škvadre. Morao se, kao izlikom, poslužiti spontano upriličenim
košarkaškim ogledom s njezinom braćom– iako nije ni nosom promolio na ono
igralište iza garaža. Riješivši se Maxa i Lanea čim je kročio nogom na imanje,
pronašao ju je tamo kod bazena, u potkošulji i kratkim hlačicama. Izgledala je
očajno – i rekla mu da će pauzirati godinu na Sweet Briaru i neko vrijeme
provesti doma. Da joj se ne sviđa koledž. Da se želi neko vrijeme samo
odmarati.
Ništa čudno. Divlja, kakva je bila, bilo je teško i zamisliti da bi se
svojevoljno posvetila bilo kakvom rasporedu, bilo da je riječ o predavanjima
iz engleskog ili o kakvom poslu. Bilo je kudikamo prikladnije da nastavi s
onim za što je bila odgajana: da gospodari velikom kućom.
Na kraju su se porječkali. Uvijek je bilo tako.
I on je sav bijesan odjurio.
Želio ju je samo tako ostaviti, ali kao i obično, nije bio u stanju do kraja to
izvesti: prije nego što je izišao iz vrta, osvrnuo se.
Gin je skrila glavu među ruke i jecala.
Vratio se, ali ona je odjurila u kuću i za sobom zaključala francuska vrata.
Nije ju vidio nekih godinu i pol nakon toga. Mahom stoga što je, čak i u toj
blesavoj dobi od dvadeset, shvatio da nisu jedno za drugo. No nije bio u stanju
staviti točku na i. Nikad to nije mogao.
Samuel T. se sjetio onoga što joj je jučer rekao... o onim njezinim suzama.
A što ako se... nije s njim poigravala?
Zbog nekog razloga, to ga je užasavalo.
A što je bilo podjednako šokantno? Shvatio je da je spreman prekinuti tu
vječnu igru mačke i miša. Toliko dugo, predugo, njegov je ponos zahtijevao
reakcije na sve što je činila, s kim je to činila... ali nije to bio poraz, ne ako
druga osoba položi mač u isto vrijeme kad i ti položiš svoj.
Istina? Zavaravao se ako je mislio da na ovom planetu za njega postoji
bilo tko drugi osim te svojeglave, razmažene gnjavatorice.
Držala mu je srce u šaci od prvog trenutka kad ju je ugledao.
Izašavši iz automobila, zagladio je kosu i zakopčao svoj ružičasto-
svijetloplavo-žuti karirani sako. Onda se sagnuo, uzeo slamnati šešir s
pomoćnog sjedala i namjestio tu stvar u savršen položaj na glavi.
Odabravši najbliži ulaz u vrt, ušao je na zabavu.
»Evo ga!«
»Samuele T.!«
»Koktel od metvice?«
Njegovi frendovi, gospoda koju je poznavao od vrtića, prilazili su mu,
rukovali se, govorili o klađenju, raspitivali se o zabavama koje će se održavati
kasnije ovoga dana, navečer, u nedjelju ujutro. Odgovarao je odmahivanjem,
očima pretražujući gomilu.
»Ispričajte me«, rekao je.
Nije čekao odobrenje, nego se uputio natkrivenim prostorom, mimoilazeći
konobare s pladnjevima i ostale uzvanike koji su posezali za njime i nekolicinu
žena koje su jedva čekale da mu priđu.
Najzad, pronašao ju je, samu, pogleda uprtog u rijeku.
Dok joj je prilazio, pogledom je pratio elegantne obrise Ginina tijela,
zaustavivši oči na nagim ramenima koje je izložila njezina svilena haljina.
Zbog nekog je razloga imala dugačak šal ovijen oko vrata, krajevi su lepršali
na umjetnom povjetarcu šatorskih ventilatora, i spuštali se dolje do njezinih
nevjerojatnih nogu.
Mrzio je kako mu je srce onako snažno tuklo u grudima. Prezirao je
činjenicu da je morao diskretno obrisati dlanove o sako. Molio se da se nije
prevario... Da je, makar jednom, govorila iz srca – i da su bili spremni,
napokon, biti iskreni.
»Gin?«
Kad se nije okrenula nego ostala fokusirana na rijeku, spustio je ruku na
njezino rame...
Okrenula se toliko brzo da se njezin koktel od metvice prolio posvuda po
njegovom sakou, ostavivši mokar trag na prednjem dijelu.
Nije mario.
»Nešto si nervozna?« otegnuo je nastojeći povratiti ponešto od svog
šarma.
»Tako mi je žao.« Posegnula je naprijed svojim malenim rupčićem s
monogramom. »O, uništila sam...«
»Ma, molim te. Imam rezervni u prtljažniku.«
Uglavnom stoga jer se uvijek znojio u onim ložama na trkalištu, i neka bude
proklet ako bi ostatak večeri proveo u takvom neredu.
»Onda, spreman za veliki dan?« rekla je dok je svlačio jaknu.
Presavio je tu stvar preko ruke kad mu je sinulo da izbjegava njegov
pogled.
»Pa?« nastavila je. »Moj brat ima konja u utrci. Možda dva? To su
ždrijepci onog opakog gada Nebekanzera.«
I dalje nije bilo kontakta očima.
Promrmljao je ispod glasa »Mrzim iskakati iz aviona.«
Ovo je pak natjera da ga pogleda. Ali samo načas. »Što?«
Kad su se one njezine plave oči vratile na rijeku, opsovao je. »Čuj... Gin.«
»Da?«
Bila je tako mirna, pomislio je. I toliko sitnija od njega. Smiješno, nikad
nije zamjećivao razliku u visini dok bi se ševili – gotovo četrdeset kilograma i
petnaest centimetara manje nisu značili ništa kad bi ga onim svojim usnama
povela do pakla i natrag.
Duboko je udahnuo. »Onda, razmišljao sam o onome što si jučer rekla. I
iskreno govoreći... u pravu si. Apsolutno si u pravu. U vezi svega.«
Nije bio siguran što je očekivao kao odgovor – ali to sasvim nije bilo ono
kako je zgurila ramena. Djelovala je... krajnje poraženo.
»Nisam ništa bolji od tebe«, rekao je. »Ali želim... pa... dovraga, Gin,
volim...«
»Prestani«, prasnula je. »Ne govori to. Molim te... Ne sad. Nemoj.«
»Dobro jutro, Samuele T. Kako si?«
Pojavu treće osobe registrirao je otprilike onoliko koliko bi i da je pored
njih proletjela kuća.
Samo što je onda Richard Pford obgrlio Gin oko struka i nastavio: »Jesi li
mu rekla dobru vijest, draga?«
Prvi put u životu Samuela T.-ja zapljusnuo je hladan tuš užasa. Što je, s
obzirom na neke stvari koje je počinio u posljednja dva desetljeća, ipak nešto
govorilo.
»A što bi to moglo biti?« prisilio se otegnuti. »Vas dvoje pokrećete unosan
posao internetske trgovine organima?«
Pfordove okruglaste očice postanu zlurade. »Kako ti imaš živu maštu. Što
pomaže tvojim klijentima, siguran sam.«
»S tvojim osjećajem za poslovnu etiku, ne bih bacao kamenje u tom
smjeru, Pforde.« Samuel se usredotočio na Gin, a u grudima mu se stvorio
kamen. »Onda, imaš mi nešto reći, je li?«
Kao odgovor, Pford uzme njezinu lijevu ruku i gurne je naprijed. »Vjenčat
ćemo se. Već u ponedjeljak, štoviše.«
Samuel T. jednom trepne. Ali onda se nasmiješi. »Divne vijesti. Zaista... I
Richarde, daj da budem prvi koji će vam čestitati. Ona se jebe kao zvijer,
naročito ako je natežeš odostraga – ali siguran sam da to već znaš. Kao i pola
države.«
Kad je Richard počeo mucati, Samuel T. se nagnuo i poljubio Gin u obraz.
»Pobijedila si«, šapnuo joj je u uho.
Okrenuvši leđa sretnom paru, vratio se svojim prijateljima. Dograbio dva
koktela u prolazu. Iskapio ih do kraja kao da je riječ o vodi.
»Što ti je to na licu?« netko je upitao.
»Molim?«
»Nešto ti curi.«
Prešao je rukom preko oka koje ga je peckalo i namrštio se vidjevši da je
mokra. »Netko me je poprskao pićem.«
Jedan od njegovih kolega iz bratstva gromko se nasmijao. »Neka te je
ženska konačno zalila? I bilo je vrijeme!«
»Dobio sam što sam zaslužio, to je sigurno«, tupo je rekao zgrabivši treći
koktel. »Ali ne strahujte, gospodo. Vraćam se u utrku.«
Stolom se prolomi grmljavina odobravanja, muškarci su ga pljeskali po
leđima, netko dovuče ženu i gurne je naprijed. Kad ga je ova obgrlila oko
vrata i privila se uz njega, uzeo je ponuđeno, strasno je ljubeći, pipajući je
posvuda iako su bili u javnosti.
»O, Samuele T.«, šapnula je o njegove usne. »Čekam ovo cijeloga života.«
»I ja, dušo. I ja.«
 Nije ga toliko dobro poznavala da uoči mrtvilo njegova glasa. A njemu se
živo fućkalo za njezino oduševljenje.
Morao je nekako sačuvati obraz... Ili neće moći živjeti u vlastitoj koži
nijednu prokletu minutu dulje.
Gin je bila nemjerljivo bolja u ovoj igri. Da mu nije upravo razbila srce u
tisuću komadića, čestitao bi joj.

K ad je Lane provezao Mackov kamionet kroz kamene stupove konjušnica

Red &Black, aleja stabala pred njime činila se stotinama kilometara
duga, a gusto načičkane konjušnice i pomoćne zgrade, što su se nazirale tamo u
daljini, mogle su biti i u drugoj državi.
Nastavivši dalje, za njime se podizala prašina, kovitlajući se na jutarnjoj
svjetlosti.
Znao je to jer je stalno pogledavao u retrovizor kako bi se uvjerio da ga
nitko ne prati.
Prilaz popločan oblucima kružio je oko najvećeg štaglja, i parkirao se sa
strane, napola na travi. Nije bilo razloga da zaključava kad je izišao. Kvragu i
s time – ostavio je ključ u automobilu.
Jedan duboki udah i vratio se u djetinjstvo, kad je ovamo dolazio čistiti
štale tijekom ljetnih praznika. Baka i djed vjerovali su u to da djeci treba
usaditi radnu etiku. Njegovi su roditelji, pak, nešto manje time razbijali glavu.
Upustivši se prema brvnari, bilo je teško povjerovati da njegov brat uistinu
živi u tako skromnim uvjetima. Edward je oduvijek bio pokretačka sila, stalno
u pokretu, osvajač vječito gladan pobjeda, bilo sportskih, bilo onih poslovnih,
ili ljubavnih.
A sad... ova majušna nastamba? Zar je to bilo to?
Kad je Lane dospio do vrata, pokucao je na okvir zaštitne mrežice.
»Edwarde? Jesi unutra, Edwarde?«
Kao da bi mogao biti negdje drugdje?
Tup, tup, tup. »Edwarde? Ja sam...«
»Lane?« Začuo se prigušen glas.
Pročistio je grlo. »Da, ja sam. Moram s tobom razgovarati.«
»Čekaj.«
 Kad su se vrata najzad otvorila, Lane je vidio djeda kako stoji pred njime,
a ne brata: Edward je bio toliko mršav da su mu traperice visjele s kukova kao
kakvom starcu, i bio je blago povijen, kao da je bol koju je neprestano trpio
iskrivila njegovu kralježnicu u fetalni položaj.
»Edwarde...«
Zauzvrat je dobio gunđanje, te nekakav pokret rukom koji je upućivao na to
da on mora otvoriti okvir sa zaštitnom mrežicom i ući.
»Ispričaj me dok ponovno ne sjednem«, rekao je Edward dok se vukao
prema naslonjaču u kojem je očito maločas sjedio. »Stajanje nije poželjno.«
Jauk je bio gotovo prigušen dok se spuštao u prijašnji položaj.
Lane je zatvorio vrata i zavukao ruke u džepove hlača. Pokušao je ne
buljiti u bratovo unakaženo lice. »Onda...«
»Molim te, ne gnjavi se komentarima o mom sjajnom izgledu.«
»Ja...«
»Štoviše, možeš mi samo kimnuti i otići. Ne sumnjam da te je gospojica
Aurora natjerala da dođeš ovamo kako bi se mogao na vlastite oči uvjeriti da
još uvijek dišem.«
»Nije joj baš najbolje.«
Ovo privuče bratovu pažnju. »Kako to?«
Priča je na brzinu ispričana: došla je hitna pomoć, nakon toga je izgledala
dobro, i dalje je zaposlena oko užine.
Edwardu pogled odluta. »To mi sliči na nju, bogme. Nadživjet će ona sve
nas.«
»Mislim da bi te voljela vidjeti.«
»Nikad se neću vratiti u onu kuću.«
»Mogla bi ona doći ovamo.«
Nakon jednog dugog trenutka, pogled se vrati natrag. »Zar zaista misliš da
bi joj moja blizina činila dobro?« Prije nego što je Lane mogao odvratiti,
Edward je nastavio: »Uostalom, nisam za posjete. A kad smo već kod
razbibrige, zašto ne uživaš na užini? Dobio sam pozivnicu, što mi je bilo
pomalo ironično. Nisam se gnjavio odgovoriti – vrlo nepristojno od mene,
znam, ali u mojoj novoj inkarnaciji lijepe manire su fosilni ostaci nekog
drugog života.«
 Lane se motao po sobi, gledajući trofeje.
»Što te brine?« upitao je Edward. »Nikad ne ostaješ bez riječi.«
»Ne znam kako bih ti to rekao.«
»Pokušaj najprije s imenicom – uz uvjet da nije >Edward<. Ne zanima me
nikakvo jeftino pametovanje o tome kako bih trebao svoj život dovesti u red.«
Lane okrene lice bratu. »Riječ je o našem ocu.«
Edwardove se vjeđe spuste. »Što s njime?«
Prizoru Rosalinde u onom naslonjaču prethodilo je ponavljanje Chantalina
glasa kojim mu govori da je trudna i da ne kani otići.
Lane se iskezi. »Mrzim ga. Toliko ga jebeno mrzim. Sve nas je pokopao.«
Prije nego što je mogao početi s onim što se dogodilo, Edward je ispružio
dlan i iscrpljeno izdahnuo. »Ne moraš mi to govoriti. Ono što želim znati jest
kako si to shvatio.«
Lane se namršti. »Čekaj, ti znaš?«
»Naravno da znam. Pa bio sam tamo.«
Ne, ne, šokirano pomisli Lane. Edward nije mogao imati ništa s gubicima,
dugovima... mogućom pronevjerom. Čovjek ne samo da je bio briljantan u
poslu, nego je bio iskren i častan poput izviđača.
»Nisi mogao... ne.« Lane je vrtio glavom. »Molim te, reci mi da nisi...«
»Lane, ne budi naivan.«
»Rosalinda je mrtva, Edwarde. Oduzela si je život u uredu, jučer.«
Sad je Edward bio taj koji se iznenadio. »Molim? Zašto?«
Lane podigne ruku. »Zar si mislio da to neće na nju utjecati?«
Edward se namršti. »Ma kog vraga to govoriš?«
»Novac, Edwarde. Isuse Kriste, ne budi...«
»Zašto bi činjenica da otac nije htio platiti moju otkupninu imala veze s
njom?«
Lane prestane disati. »Što si to rekao?«
Edward protrlja oči, kao da ga je čitava lubanja boljela. Zatim se mašio za
Beefeater i pošteno potegnuo ravno iz boce. »Zar moramo o ovome?«
»Nije platio da te oslobode?«
 »Naravno da nije. Uvijek me je mrzio. Ne bih se čudio ni da je cijela ta
otmica bila njegovo maslo.«
Sve što je Lane mogao bilo je stajati u mjestu i treptati dok mu je glava
bila zakrčena kao prometni zastoj. »Ali... rekao je medijima – rekao je nama –
da pregovara s njima...«
»A ja sam bio tamo i slušao s druge stane linije. To nije bilo ono što se
dogodilo. Dapače, budi siguran da postoje... posljedice... jer im nije
udovoljio.«
Laneov želudac uskipti. »Mogli su te ubiti.«
Nakon što je još jednom posegnuo za bocom, Edward pusti da mu glava
padne na naslon. »Pa zar ne znaš, brate... Ubili su me. A sad, kog mi vraga
želiš reći?«
 TRIDESET DVA

B ila je na čudan način omamljena, zaključila je Gin dok je s novim

zaručnikom koračala među uzvanicima, kimajući onima s kojima bi
uspostavila kontakt očima, govoreći kad je to bilo potrebno.
Imala je dojam kao da joj je tijelo ovijeno slojem pamuka, kao da je mrtva
pijana i nakljukana Xanaxom; vanjski je svijet prodirao kroz filtar koji je
usporio vrijeme, zgusnuo ga u nešto čvrsto poput kreme od jaja, i s kože
uklonio svaki osjet topline.
Richard se, s druge strane, činio vrlo trezven dok je svima govorio o
njihovim zarukama, ponos na njegovu licu bio je onaj muškarca koji je upravo
kupio novu kuću u Vailu, ili možda jahtu. Nije se činilo da zamjećuje suptilan
šok na licima drugih, koji je mahom bio smjesta prikriven – ili možda za to
nije ni mario.
Pobijedila si.
Kad je čula glas Samuela T.-ja u glavi, duboko je udahnula. Pravi
trenutak, pomislila je. To je najvažnije.
To i novac.
Samuel T. i njegovi bili su, po svim standardima, iznimno bogati, ali nisu
imali višak od pedeset do šezdeset milijuna da popune onu rupetinu na
računima njezine obitelji. To su mogli samo oni poput Richarda Pforda IV. – a
Gin je bila spremna iskoristiti položaj novopečene supruge tog magarca kako
bi pomogla svojima.
Ali to će morati pričekati dok ne natakne onaj njegov prsten...
Dodir na laktu okrene joj glavu.
Richard se prigne. »Rekoh, dođi ovamo.«
»Idem na trenutak u kuću.«
»Nećeš, ostat ćeš uz mene.«
Pogledavši ga ravno u lice, rekla je: »Krvarim između nogu, a razlog znaš.
Teško da takvo što mogu ignorirati.«
Izraz kako šoka, tako i gnušanja, zategne one crte lica koje je već naučila
mrziti. »Da, pobrini se za to.«
 Kao da joj je tijelo automobil s udubljenjem na karoseriji koje mora
popraviti.
Udaljavajući se, shvati kako zaobilaženje grupica ljudi koji su preglasno
razgovarali i pretjerano se smijali u njoj budi peckavu tjeskobu – pa ipak,
osjećaj nije jenjao ni kad se našla u hladnoj, tihoj unutrašnjosti kuće.
Krvarila je nakon što je Richard s njom svršio. Ali tu je smetnju već
riješila uz pomoć dnevnog uloška.
Ne, ušla je unutra zbog drugog razloga.
I točno je znala kamo će.
Posljednji put kad je s nekim spavala u ovoj kući – izuzev one kratke ševe
s nogu u vrtu prije neku večer, te onoga što se maločas dogodilo u njezinoj
spavaćoj sobi – bilo je prije više od dvije godine. Prestala je sa svojim
nestašlucima na Easterlyju čim je Amelia odrasla dovoljno da može shvatiti
kakva joj je majka drolja.
Nije bilo razloga da se ta draga djevojka osobno uvjeri u ono što će joj
drugi ionako govoriti o njezinoj majci. Barem će tako, mislila je Gin, mamica
možda uspjeti odglumiti vjerodostojno nijekanje.
Ali... prije dvije godine, jednog četvrtka uvečer, nakon dosadne večere,
zatekla se kako se iskrada.
U vinski podrum.
Sada je nastavila niz hodnik za osoblje, prošavši pored Rosalindinog
ureda i onog gospodina Harrisa – ili, bolje rečeno, Rosalindinog bivšeg ureda
– pa otvorila vrata iza kojih su bile podrumske stube.
Nije bila ni najmanje iznenađena kad je dolje na dnu ugledala tračak
svjetlosti.
Moglo je biti upaljeno samo zbog jednog razloga, naročito kad je sav
šampanjac i burbon i chardonnay odnesen gore u šator – doduše, ništa se od
obiteljske privatne kolekcije ionako ne bi koristilo u ovakvim prigodama.
Njezin je silazak bio tih, škripu dasaka pamtila je još iz tinejdžerskih dana
kad je krala boce iz dubina ovog ogromnog podruma. Dospjevši do dna stuba,
izula je cipele i odložila ih sa strane. Neravan betonski pod bio je poput
hladnog melema njezinim tabanima, i samo što nije kihnula kad su joj sinusi
registrirali ustajali zrak.
Prošavši pored skloništa protiv zračnih napada, izgrađenih tamo
četrdesetih pod nosivim zidovima, otapkala je dalje, obgrlivši se rukama –
iako je to bio tek nagon, nešto što je učinila jer bi joj ovdje dolje trebalo biti
prohladno.
Jer, i dalje nije ništa osjećala.
Vinski je podrum bio odvojen od ostatka prostora zidom od stakla
otpornog na metke i vatru, uokviren ulaštenim potpornim gredama, a vrata su
se otvarala pomoću lozinke. Unutra, prostorija obložena blistavim
mahagonijem bila je opremljena ručno izrađenim policama za boce. Tisuće
boca vina, šampanjca i alkohola neprocjenjive vrijednosti bile su zaštićene
kako od promjene temperature zraka, tako i od lopova.
Bio je tu i stol za kušanje, u sredini, okružen tamnocrvenim klupskim
naslonjačima – i bila je u pravu, netko je upravo tu stvar koristio.
I bilo je tamo određenog kušanja.
Žrtveno janje Samuela T.-ja bilo je opruženo na blistavoj površini, njezina
plava kosa razlijevala se na sve strane i visjela preko suprotnog ruba stola, a
nago tijelo sjajilo je na prigušenoj svjetlosti što je dopirala s mjedene
svjetiljke. Bila je potpuno naga, njezina haljina boje breskve nemarno
odbačena preko naslona jednog od naslonjača. Glava Samuela T.-ja bila je
među njezinim bedrima, rukama joj stežući bokove dok ju je obrađivao.
Povukavši se u mračan kutak, Gin je promatrala kako dovršava ono što je
radio pa se podignuo i nadvio nad ženom. Grubo je oslobodio svoju erekciju i
zajahao je.
Ova je kriknula dovoljno glasno da se njezin promukao glas mogao čuti i s
druge strane sveg onog stakla.
I barem jednom, Gin nije zamislila da je na mjestu te žene.
Vidjela ga je kako se seksa mnogo puta dotad – katkad je za to znao, katkad
nije – i neizbježno, njezino bi tijelo uvijek reagiralo, kao da je ona bila ispod
njega, na njemu, kao da je nju nabijao uza zid.
Ali ne i sad.
Bilo bi to previše bolno.
Jer, znala je da ga više nikad neće imati.
Pobijedila si.
Nakon svih njihovih godina borbe, prva je položila oružje – i nije joj
povjerovao. A kad ju je najzad shvatio ozbiljno, događaji su se okrenuli protiv
njega.
I više nije kanio igrati ovu igru. Još je jučer vidjela nagovještaj odlučnosti,
kad je odbacio njezinu izjavu ljubavi – a posljednji čavao u lijesu bio je
zakucan maločas, tamo u vrtu.
Bilo je gotovo.
Gin je ostala tamo dok nije svršio, i morala je treptajem otjerati suze kad
je trzajem izvio kralješnicu, a vrat mu se napeo, još četiri puta žestoko
prodrijevši. Možda i nije bilo odveć čudno, ali lice mu nije zrcalilo
zadovoljstvo, oslobođenje je očigledno bilo samo nešto što je njegovo tijelo
generiralo.
Dok je nabijao, bio je mračan, baš kao što se i sama osjećala, izraz lica
prazan, oči poluotvorene.
Ženu su, dotle, svladali grčevi, preružni da bi bili odglumljeni: nema
dvojbe da bi ga sirota cura radije zadivila nekim više umjetničkim izrazima
strasti, sve u nadi da će ovo biti početak ljubavne veze, ali erotske poze u
maniri filmske zvijezde bilo je teško izvoditi kad je u tebi bio Samuel T.
Gin se povukla još više unatrag, sve dok je hladan, vlažan zid nije
obavijestio da nema više kamo.
Znala je da će brzo otići.
I otišao je.
Koji trenutak kasnije vrata su se otvorila, a Gin se skutrila, oborivši
pogled, zaustavivši dah. »Naravno«, rekao je Samuel T. jednoličnim glasom.
»Vrlo rado.«
»Hoćeš li mi pomoći zakopčati haljinu?«
»Možeš i sama.« Već se udaljavao. »Hajde, bolje da se pokrenemo.«
»Čekaj! Čekaj me!«
Hihot. I poskakivanje, nema sumnje, dok je lupkanje visokih potpetica po
betonskom podu odjekivalo kao da žena trči ne bi li ga sustigla.
»Uzmi me za ruku«, rekla je žena.
»Jasno. Drage volje.«
Začulo se glasno cmakanje kad su se njihove usne spojile, a onda je zvuk
koraka na betonu počeo nestajati u daljini.
 Nakon nekog vremena, Gin je izišla iz sjene. Svjetlo je ostalo upaljeno u
vinskom podrumu – što nije bilo nimalo nalik Samuelu. Ono što većina o
njemu nije znala jest da je bio rob opsesivnoj potrebi da sve za sobom ostavi u
savršenom redu. Unatoč tomu što je bio nepopravljiv plejboj, nije mogao
podnijeti da stvari nisu na svome mjestu. Počevši od odijela koja je nosio do
automobila koji je vozio, od njegove odvjetničke prakse do konjušnica, od
spavaće sobe pa do kuhinje i kupaonice, bio je tip koji je sve morao imati pod
kontrolom.
Ona je znala istinu. Vidjela ga je kako se koprca u ritualima, katkad ga je
čak od njih morala odgovarati.
Dala bi se okladiti u život svoje jedinice da takvu vrst bliskosti neće ni s
kim podijeliti...
Sada se stresla. Ali ne zbog hladnoga zraka i vlage.
Neobjašnjiv osjećaj da je nešto potpuno i do kraja uništila oduzeo joj je
dah. Uvukavši se u sebe, naslonila se na stakleni zid vinskog podruma, kliznula
dolje na betonski pod... i zaridala.
 TRIDESET TRI

D ok je Edward slušao Laneovo izvješće o obiteljskim financijama, a zatim

i dodatne vijesti o tome kako je majka proglašena nesposobnom, te
naposljetku pojedinosti o samoubojstvu kukutom, shvatio je kako je... neobično
izdvojen iz cijele te priče.
Nije da nije mario.
Uvijek se brinuo o svojoj braći i sestri, i ta vrsta pažnje nije isparila, čak
ni nakon svega što je preživio.
Ali niz loših vijesti činio se poput eksplozija negdje daleko na obzoru,
sijevanje i udaljena grmljavina nečeg što mu jest privuklo pažnju, ali ne toliko
da bi ustao iz svog naslonjača – doslovce i figurativno. »Tako da mi treba
tvoja pomoć«, zaključio je Lane.
Edward ponovno prinese bocu džina ustima. Ovaj put, međutim, nije otpio.
Spustio ju je dolje. »U čemu točno?«
»Treba mi pristup financijskim izvješćima tvrtke. Onim pravim, koji nisu
izmijenjeni za upravu ili medije.«
»Ne radim više za tvrtku, Lane.«
»Nemoj mi reći da ne bi mogao pristupiti serveru kad bi to zaista htio?«
Lane je bio u pravu. Edward je bio taj koji je uveo informatički sustav.
Nastupila je duga tišina, a onda je Edward nastavio, još jednom
posegnuvši za pićem. »Još uvijek postoji dovoljno novca. Ti imaš svoju
zakladu, Max svoju, a Gin još samo godinu dana...«
»Uskoro će dospjeti na naplatu ona pozajmica od pedeset milijuna dolara
kod Prospect Trusta. Za dva tjedna, Edwarde.«
Ovaj slegne ramenima. »Zacijelo ne postoji polica osiguranja, inače
Monteverdi ne bi bio toliko zabrinut. Tako da ne vjerujem da će uzeti kuću.«
»Monteverdi će objaviti medijima.«
»Ne, neće. Ako je odobrio toliku pozajmicu bez osiguranja, koristeći se
sredstvima Prospect Trusta, onda je to morao učiniti iza leđa svoje uprave, i
prekršiti federalni zakon kompanije. Ako se ne isplati na vrijeme, jedino što će
se dogoditi javno jest objava da Monteverdi odlazi u prijevremenu mirovinu
kako bi provodio više vremena s obitelji.« Edward je zatresao glavom. »Jasno
mi je da želiš doznati nešto više, ali nisam siguran što misliš kamo će te to
odvesti. Taj dug nije tvoja briga. Sad živiš na Manhattanu. Otkud odjednom to
zanimanje za one koji žive na Easterlyju?«
»To nam je obitelj, Edwarde.«
»I?«
Lane se namršti. »Jasno mi je da se ne osjećaš sinom Williama Baldwinea.
Nakon svega što ti je priuštio svih ovih godina, kako bi i mogao? Ali... što je s
kućom? Posjedom – poslom? Majkom?«
»Godišnji prihod tvrtke Bradford Bourbon iznosi milijardu dolara. Čak i
ako govorimo o neto vrijednosti, a ne bruto, bilo da je osobni dug pedeset ili
stotinu milijuna dolara, to opet nije kraj svijeta, s obzirom na dionice koje
obitelj ima u svom vlasništvu. Banke će posuditi između šezdeset do
sedamdeset posto vrijednosti ulagačkog portfelja – u ovom času bi i ti mogao
financirati otplatu duga.«
»Ali što ako to nije sve što je posuđeno? I ne bi li otac sve to trebao
objasniti? I opet, pitam te – što je s majkom?«
»Kad bih sad upao u zamku želje za osvetom prema tom našem ocu, bio bih
lud k’o kupus. A koliko mi je poznato, majka nije izišla iz postelje, osim da se
okupa, već tri godine. Bila na Easterlyju ili u staračkom domu, neće ni
primijetiti razliku.« Kad je Lane opsovao, Edward je ponovno zatresao
glavom. »Moj ti je savjet da se ugledaš na mene i držiš se po strani. Otišao bih
i dalje, zapravo – ti barem imaš New York.«
»Ali...«
»Nemoj se zavaravati, Lane – živog će te pojesti, naročito nastaviš li tim
putem osvete.« Kad je zamukao, načas je osjetio navalu straha. »Nećeš
pobijediti, Lane. Postoje... stvari... koje su u prošlosti učinjene onima koji su
pokušali neke stvari istjerati na čistac. Čak i članovima obitelji.«
Trebao je znati.
Lane priđe velikom prozoru, zagledavši se kao da zastori nisu bili
navučeni.
»Onda, želiš reći da mi nećeš pomoći.«
»Vjerujem da je linija manjeg otpora najbolja za tvoje psihičko zdravlje.«
I fizičko. »Okani se toga, Lane. Ne osvrći se. Ono što se ne može promijeniti,
mora se prihvatiti.«
Ponovno je zavladao muk, a onda je Lane pogledao preko ustajalog zraka
među njima. »Ne mogu, Edwarde.«
»Onda je to tvoj sprovod...«
»Moja je žena trudna.«
»Zar opet? Čestitam.«
»Razvodim se.«
Edward izvije obrvu. »Nimalo tipičan odgovor budućeg oca.«
»Nije moje.«
»Ah, to objašnjava...«
»Ona tvrdi da je očevo.«
Kad su im se pogledi susreli, Edward se umirio. »Oprosti, što?«
»Čuo si me. Kaže da će sve reći majci. I da ne kani napustiti Easterly.«
Stanka. »Dakako, ispostavi li se da uistinu postoje financijski problemi, onda
neću morati brinuti o tome hoće li očevo kopile živjeti u našoj obiteljskoj kući.
Chantal će već nekamo otići i ukebati nekog drugog imućnog idiota.«
Kad je neobičan bol prostrijelio Edwardovu podlakticu, pogledao je u
ruku. Zanimljivo. Nekako se zaključala za bocu Beefeatera toliko snažnim
stiskom da su mu članci zamalo probili blijedu kožu.
»Laže li?« čuo se kako pita.
»Da je imenovala bilo koga drugog, a ne oca, rekao bih – možda. Ali ne,
mislim da ne laže.«

K ad je Samuel T. izišao iz vinskog podruma i nastavio dalje, shvatio je da

je ignoriranje žene koju je netom poševio bilo pitanje opstanka. Samo
njezin glas bio je dovoljan da mu isisa svu energiju; a još kad bi se
usredotočio na njezine riječi, vjerojatno bi pao u komu. »... i onda ćemo u
klub! Svi će biti tamo, i možemo...«
S druge strane, iscrpljenost s kojom se borio vjerojatno nije bila zbog nje.
Bila je to posljedica toga što je položio oružje nakon desetljeća borbe.
Ono što mu je bilo sasvim jasno jest da se morao s nekim poševiti, tamo na
onom stolu. Bio je to njegov način brisanja krvi s mača, metaforičkog
spaljivanja posljednje uspomene na to da je bio u Gin, ovdje u njezinoj kući. A
ostala mjesta na kojima je s njom bio, bilo da je riječ o njegovoj farmi, ili
hotelima diljem svijeta, ili tamo u Vailu, ili gore u Michiganu? I njih će spaliti,
sve dok svaku uspomenu ne bude pokrio nekom drugom ženom.
»... Dan sjećanja? Jer, mogli bismo otići na imanje mojih roditelja, u
dolinu Loire, znaš, malo pobjeći...«
Dok je ona i dalje lupetala, Samuel T. se podsjetio zašto je radije spavao s
udanim ženama. Kad si prašio nekog tko se morao brinuti o suprugu? Tada u
vezi nije bilo ovakvih očekivanja.
Jedva je čekao dospjeti do stuba. A iako je bio spreman preskakati dvije
odjednom, ne bi li se čim prije riješio ove blebetuše iza leđa, bio je ipak
dovoljno uglađen da se u podnožju stubišta izmakne u stranu i potakne je da
krene prva.
»O, hvala ti«, rekla je kad se progurala ispred njega.
Tek što će krenuti za njom, kadli opazi bljesak boje na podu. Par salonki.
Svijetlih, od satena. Louboutinke.
Naglo je okrenuo glavu i pogledom pretražio mjesto odakle su ona žena i
on upravo došli.
»Samuele T.?« dovikne ova s vrha. »Ideš li?«
Bile su to Ginine cipele. Bila je ovdje dolje. Morala je doći ovamo... da
ga gleda?
Pa, nije ga spriječila, to je bilo sigurno.
Prvi mu je nagon bio da se nasmiješi i krene u lov – ali taj je refleks
poticao iz njihova dugogodišnjeg odnosa.
Kako bi se podsjetio koliko su se stvari promijenile, morao je samo
pomisliti na onaj prsten na njezinu prstu. Na onog tipa kako stoji pored nje. Na
vijest o kojoj će uskoro brujati cijela država.
Smiješno, ali nikad ga nije brinuo ni jedan muškarac s kojim je Gin bila.
Možda zato što je znao da mu se sveti za sve one žene s kojima je spavao... Ili
je to bila nekakva perverzna crta u njemu zbog koje ju je želio više, znajući da
se jebala i pušila drugima... Ili je u pitanju bilo nešto sasvim drugo... Nije
znao.
No u jedno je bio siguran.
Richard Pford bio je izvor neopisive zavisti. Štoviše, Samuelu T.-ju je
valjalo prikupiti i posljednji atom pribranosti da tog bijednika ne prostrijeli
pogledom koji bi mu ostavio rupu na potiljku.
»Samuele T.? Nešto nije u redu?«
Pogledao je gore. Svjetlost što je dopirala iza ženinih leđa pretvorila ju je
u sjenku, svevši je na bezobličnu masu oblina ništa težih od kakve aveti.
Zbog nekog je razloga želio uzeti Ginine cipele, ali ostavio ih je tamo,
pustivši da njegovo uspinjanje odgovori na ženino pitanje.
Pojavivši se pored nje, pročistio je grlo. »Nađemo se tamo.«
Njezin osmijeh iščezne. »Mislila sam da ćemo zajedno na utrke.«
Utrke?
O, da, danas je Derby.
»Moram se za nešto pobrinuti. Vidimo se tamo.«
»Kamo ćeš sad?«
Najednom shvati da je krenuo prema kuhinji, a ne na zabavu. »Kako rekoh,
imam posla.«
»U kojoj ćeš biti loži?«
»Pronaći ću te«, doviknuo je.
»Obećavaš?«
Udaljivši se, mogao je osjetiti kako zuri u njega – i dao bi se okladiti da se
upravo moli Mary Sue, svetici zaštitnici svih debitantica, da se on okrene,
vrati se k njoj, i postane njezina pratnja zahvaljujući onoj podzemnoj ševi.
Ali Samuel T. nije se osvrnuo niti mu je bilo na kraj pameti da se vrati.
Kao što nije ni obraćao pažnju na vojsku kuhara u kuhinji gospojice Aurore.
Nije zapravo bio svjestan ničeg sve dok nije stupio van.
Zatvorivši za sobom vrata, udahnuo je i naslonio se na vruću, bijelo
oličenu plohu vrata. Još jedan pakleno vruć dan, što nije bilo čudo. Doduše,
ništa nije bilo šokantno kad se radilo o vremenskim prilikama u Charlemontu.
Ako ti se ne sviđa vrijeme, samo moraš pričekati petnaest minuta.
Susnježica za Derby također je bila moguća.
Bože, bio je umoran.
Ne... osjećao se staro...
 Prodorna tutnjava začula se s njegove lijeve strane, ali nije to bio sportski
automobil. Cesticom za poslugu prilazila je krntija od kamioneta.
Siroti glupan, ma tko to bio. Osoblje se nije smjelo parkirati nigdje u
blizini kuće na dan kao što je bio ovaj. Tko god bio za tim upravljačem,
svojevoljno se izložio verbalnoj inačici udarca u grlo.
Ali imao je on vlastitih briga na pameti. Stavivši ruku u džep, izvukao je
ključeve automobila pa sišao s kamene stube i uputio se tamo gdje je jedva
parkirao svoj Jaguar, odmah uza zid kuće.
Nije daleko dospio.
Kroz vjetrobransko staklo onog starog kamioneta, ugledao je itekako
poznato lice. »Lane?«
Kad se kamionet zaustavio pored stražnjeg ulaza u poslovni centar, prišao
je. »Lane?« doviknuo je. »Prilagođavaš se i prije nego što je Chantal bubnula
cifru?«
Vozačev se prozor spusti i tip na brzinu prijeđe kažiprstom preko vrata.
Samuel T. pogleda naokolo. Nije bilo nikoga u blizini. Osoblje je bilo ili u
kući, ili vani u vrtovima i šatoru. Gosti se ne bi ni udostojali doći ovamo
otraga gdje bi mogli biti šljakeri. A nije da će ptice na granama imati bilo
kakvo mišljenje o razgovoru ljudskih bića.
Kaci je prišao kamionetu, nagnuo se unutra. »Stvarno ne moraš ovo raditi
zbog razvoda...«
Utihnuo je kad se usredotočio na muškarca pored svog najnovijeg klijenta.
»Edwarde?« graknuo je.
»Baš mi je drago što te vidim, Samuele.« Samo što ga tip nije ni okrznuo
pogledom. Oči su mu ostale zalijepljene za kontrolnu ploču. »Izgledaš sjajno,
kao i uvijek.«
Kad su riječi izgovorene, bilo je nemoguće ne proučiti to lice... i to tijelo.
Mili... Gospode. Hlače su mu bile kao vreća na bedrima, tanašnim poput
čačkalica, a široka jakna visjela je s ramena koja su bila širine vješalice za
kapute.
Edward je pročistio grlo i posegnuo dolje da podigne bejzbolsku kapu s
poda. Kad ju je stavio na glavu i navukao šilt da prekrije lice, Samuel T. se
postidio jer je onako zinuo.
 »Drago mi je što te vidim, Edwarde«, bubnuo je.
»Nisi«, tiho je rekao Lane.
»Oprosti?«
»Nisi ga vidio.« Laneove su oči plamtjele. »Kao ni mene. Razumiješ li,
odvjetniče?«
Samuel T. se namršti. »Koji se vrag ovdje događa?«
»Bolje ti je da ne znaš.«
Samuel T. je prelazio pogledom s jednog brata na drugog. Kao odvjetnik,
susretao se s mnoštvom sumnjivih radnji, bilo u smislu izbjegavanja istih ili
namjernog uplitanja. No s vremenom je naučio i to da je neke informacije
katkad bolje ne znati.
»Shvaćam«, rekao je kimnuvši glavom.
»Hvala ti.«
Prije nego što se odmaknuo, prisilio se nasmiješiti. »Usput, čestitam na
novom članu obitelji.«
Lane se trgnuo. »Kako, molim?«
»Prilično sam siguran da ne bi izabrao Richarda Pforda za zeta, ali čovjek
se mora prilagoditi kad je ljubav u zraku.«
»Ma kog to vraga govoriš?«
Samuel T. zakoluta očima, pomislivši kako je ovo tako tipično za Gin.
»Znači, ne znaš? Tvoja je sestra zaručena za Richarda Pforda. Ugodan provod
na Derbyju, gospodo. Možda se vidimo...«
Ali, naravno, ne s obojicom.
»Ah... bude li me ijedan od vas dvojice trebao«, ispravio se, »znate gdje
me možete pronaći.«
A to neće biti u blizini vaše sestre, pomislio je odlazeći prema svom
Jaguaru.
 TRIDESET ČETIRI

B io je to savršen trenutak za provalu.

Kad je Edward izišao iz kamioneta glavnog destilera, navukao je
bejzbolsku kapu još niže – iako, nađe li se onaj šilt imalo južnije, više neće
moći treptati.
Bože... zar je zaista opet bio ovdje?
Da, bio je – i zaboravio je koliko je Easterly ogroman. Čak i odavde, kod
stražnjeg ulaza za osoblje, palača je bila gotovo nepojmljivo velika, one
zidine obložene bijelim daskama i s crnim prozorskim kapcima uzdizale su se
nad zelenim travnjacima, vrišteći o višestoljetnom obiteljskom položaju.
Najradije bi povratio.
Ali nakon što doznao što je otac učinio s Laneovom ženom? Nije bilo
šanse da će od ovoga odustati.
U pozadini je mogao čuti kako je tamo u vrtu zabava u punom jeku, i znao
je da je ovo doista jedini trenutak kad se moglo ući i izići iz poslovnog centra
s informacijama koje je njegov brat trebao. Pored ovoliko gostiju, nije bilo
šanse da će otac biti bilo gdje osim pod onim šatorom – možda jest bio
podlac, ali njegovim se manirama nikad nije moglo pronaći zamjerke. Nadalje,
sve osoblje tvrtke imalo je slobodan dan, tako da neće biti »podčinjenih« za
svojim stolovima.
Sirota gamad možda mora raditi za Četvrti srpnja, Dan zahvalnosti, Božić i
Uskrs, ali ovo je bio Kentucky. Nitko nije radio na dan Derbyja.
Kad je Lane došao za njime, izbacio je dlan. »Idem sam.«
»Ne mogu ti to dopustiti.«
»Ja si mogu priuštiti da me uhvate. Ti ne možeš. Ostani ovdje.«
Nije čekao odgovor, nego je nastavio dalje, svjestan da će njegove riječi
ukopati Lanea u mjestu – ta već je skoro četrdeset godina bio najstariji brat.
Kod stražnjeg ulaza u očev objekt, Edward je utipkao lozinku koju je prije
pet godina dodijelio izvođaču radova kad su nadograđivali sigurnosni sustav.
Kad se crveno svjetlo promijenilo u zeleno, a brava se otpustila, načas je
sklopio oči.
 Pa ih ponovno otvorio.
Bio je u iskušenju da se malo pripremi prije nego što uđe, ali za takvo što
nije imao ni snage ni vremena. Kad su se vrata za njim zatvorila, vanjska
svjetlost je iščeznula, i trebao je proći trenutak prije nego što su mu oči
registrirale mračnu unutrašnjost.
Isto. Sve. Od debelog saga boje kestena sa zlatnim rubovima, do
uokvirenih novinskih članaka o tvrtki što su visjeli na svilom presvučenim
zidovima, pa sve do niza otvorenih staklenih prolaza što su vodili prema
središnjoj čekaonici.
Čudno, ali pretpostavio je da će ovo mjesto, gdje je proveo tolike sate, biti
drukčije samo zato što se i on promijenio.
Alarm se nije aktivirao kad je zašao dublje u objekt, upravo zbog lozinke
koju je utipkao, i prošao je pored službene blagovaonice i soba za sastanke,
koje su izgledale kao saloni u Easterlyju, te ureda opremljenih luksuzno kao u
kakvoj vrhunskoj odvjetničkoj tvrtki. Kao i uvijek, zastori na svim prozorima
bili su navučeni ne bi li se osigurala potpuna privatnost, i ništa nije bilo
ostavljeno ni na jednom od stolova – sve je bilo pod ključem.
Čekaonica je bila u obliku kruga, a njezino središte označeno obiteljskim
grbom na sagu. Na istaknutom mjestu sa strane, okružen američkom zastavom,
onom Kentucky Commonwealtha te dvama zastavicama tvrtke Bradford
Bourbon, stol tajnice bio je kraljevski poput krune – pa ipak to nije bilo ni
blizu pravom prijestolju moći. Iza sve te raskoši nalazio se stakleni ured gdje
je stolovala izvršna asistentica – i najzad, iza stola tog buldoga, bila su vrata
označena još jednim obiteljskim grbom u svjetlucavozlatnoj.
Očev ured.
Edward je letimice pogledao prema nizu francuskih vrata što su vodila u
vrt. Zahvaljujući kombinaciji teških zatora i trostrukih stakala, nije se čuo
nijedan zvuk od onih šesto do sedamsto ljudi vani. I nije bilo apsolutno
nikakve šanse da ovamo zaluta bilo tko od uzvanika.
Edward se odvukao najprije prema staklenom uredu i utipkao onu istu
lozinku. Kad se brava otpustila, ugurao se unutra, obišao stol i sjeo za
računalo. Nije upalio svjetla, a ne bi uznemirio ni stolac za stolom samo da su
mu noge bile u stanju podupirati njegovu težinu.
Računalo je bilo uključeno, ali zaključano, pa je unio tajno korisničko ime
i zaporku, koje je sebi dodijelio kad je dao da se tvrtkina mreža proširi i
dodatno osigura prije tri godine.
Ušao je glatko.
Ali što će sad?
Na putu do Easterlyja, pitao se hoće li mu se mozak ponovno uključiti.
Brinuo se da su mu pusti analgetici, ili trauma, gadno oštetili sivu tvar. Možda
to nije problem kad se netko samo opija ili mete konjušnice – ali prilično je
bitno kad čovjek pokušava funkcionirati na jednoj višoj razini.
Srećom, to nije bio slučaj.
Iako je njegovo nadmudrivanje sa zaštićenim datotečnim sustavom isprva
išlo nešto sporije, uskoro se prilično brzo probijao kroz priručnu memoriju,
ono bitno izdvajajući na lažni račun, koji je samo naizgled bio tvrtkin e-mail,
ali zapravo nije bio dio mreže.
Još jedna tajna.
A najbolje od svega? Ako itko pregleda povijest aktivnosti, doći će do
imena onog buldoga od očeve izvršne asistentice – unatoč tome što ona sama
nije znala ništa u vezi računa. Ali u tome i jest bio štos. Tko god bi u ovoj
tvrtki vidio njezino ime na bilo kakvom dokumentu, povukao bi se i ne bi
zucnuo ni riječ.
Pregledavajući financijska izvješća, usredotočio se samo na sirove
podatke koje su knjigovođe tek trebale »doraditi«, a iako je došao u napast da
ih počne analizirati, bilo je važnije da prikupi što više...
Svjetla na recepciji najednom zabljeskaju i ožive.
Naglo podignuvši glavu, sledio se.
Sranje.

L izzien se telefon najzad oglasio baš kad su se prvi uzvanici počeli

spremati na odlazak. I umalo da nije ignorirala vibriranje, naročito kad su
joj dvojica konobara prišla s cijelim nizom zahtjeva skupine pijanih starijih
maloljetnika.
»Ne«, rekla je izvukavši mobitel iz stražnjeg džepa i prihvatila poziv ni ne
pogledavši tko zove. »Odbijeni su s razlogom – a razlog su njihovi roditelji.
Ako ta gomila razmaženih govnara ima problem s odbijanjem usluge, recite im
neka se potuže mamici i tatici.« Prinijela je telefon uhu. »Da?«
 »Ja sam.«
Lizzie s olakšanjem sklopi oči. »O, Bože, Lane... čekaj, daj da pronađen
neki mirniji kutak.«
»Ja sam tamo otraga. Pored garaža. Možeš li doći ovamo na minutu?«
»Dolazim.«
Završivši razgovor, uhvatila je Gretin pogled preko šatora i pokazala joj
da će na trenutak izići. Kad je žena kimnula, Lizzie je šmugnula uz rub šatora,
otrčavši iza stolova s hranom, gdje su uniformirani poslužitelji upravo rezali
kriške savršeno pečene domaće govedine angus.
Dvojica konobara podignu ruku u pokušaju da joj privuku pažnju, ali
ignorirala ih je, znajući da će se Greta za to pobrinuti.
Ušavši u kuću kroz vrata koja su vodila u kuhinju, podignula je glavu,
nastojeći izgledati kao da je ovamo došla po zadatku. A valjda i jest bilo tako.
U suprotnom kutu, pored smočnice, bila su još jedna vrata, od odlagališta za
obuću i odjeću, i nakon što je projurila pored svih onih jakni od pomoćnog
osoblja, izbila je van pored garaža. Ogledala se oko sebe, tražeći Laneov
Porsche...
»Ovamo«, objavio je njegov glas.
Okrenuvši se, odskočila je kad ga je ugledala naslonjenog na prastari
kamionet, ali odmah je nastavila s programom, otrčavši preko kamenih ploča.
»E, ovo je auto po mom guštu«, rekla je kad mu je prišla.
Iako nije pomaknuo niti jedan mišić, Laneove su oči putovale posvuda po
njoj, kao da mu je njezina prisutnost pomagala da se pribere. »Smijem li te
zagrliti?«
Pogledala je naokolo, usredotočivši se na prozore kuće. »Mislim da to nije
pametno.«
»Aha.«
»Onda... Što radiš ovdje? S ovim F-150?«
»Posudio sam ga od prijatelja. Pokušavam ostati neprimjetan. Kako je na
zabavi?«
»Tvoja me žena stalno strijelja pogledom.«
»Bivša žena, sjećaš se?«
»Hoćeš li... hoćeš li doći na užinu?«
 Odmahnuo je glavom. »Imam posla.«
Neugodna stanka.
»Jesi li dobro?« šapnula je. »Kako je Edward?«
»Mogu li večeras ostati kod tebe?«
Lizzie premjesti težinu naprijed pa natrag. »Zar nećeš na bal?«
»Ne.«
»Onda, da... da, voljela bih.« Prekrižila je ruke i pokušala potisnuti val
sreće, koja joj se činila neprimjerena s obzirom na sve s čime se morao nositi.
»Ali zabrinuta sam za tebe.«
»I ja.« Podignuo je pogled prema kući. »Daj da te nešto pitam.«
»Pitaj.«
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je progovorio. »Ako odlučim otići
odavde... bi li promislila o tome da pođeš sa mnom?«
Lizzie pomisli nabaciti neku šalu, nešto u stilu Robinsona Crusoa ili možda
odlaska na krstarenje. Ali on je bio smrtno ozbiljan.
»Zar je toliko loše?« šapnula je.
»I gore.«
Lizzie se nije gnjavila provjeriti gleda li ih tko. Prišla je korak bliže i
obgrlila ga rukama – a njegova je reakcija bila trenutačna, svojim se većim
tijelom privivši o njezino, čvrsto je držeći.
»Onda?« rekao je u njezinu kosu. »Bi li pošla sa mnom?«
Pomislila je na svoj posao, farmu, na svoj život – kao i na činjenicu da,
sve do prije tri dana, nisu razgovarali dvije godine.
»Lane...«
»Znači, ne bi?«
Odmaknula se... povukla se korak unatrag. »Lane, čak i da se više nikad ne
vratiš ovamo, nećeš se osloboditi ovoga mjesta, ovih ljudi. To je tvoja obitelj,
tvoja suština.«
»Dvije godine sam savršeno dobro živio bez njih.«
»A gospojica Aurora te je vratila.«
»Mogla si to biti i ti. I zbog tebe bih se vratio.«
 Lizzie zatrese glavom. »Nemoj kovati planove. Toliko se toga sad
događa.« Pročistila je grlo. »A kad smo već kod toga, trebala bih se vratiti.
Gosti počinju odlaziti, ali ostalo ih je još barem četiristo.«
»Volim te, Lizzie.«
Sklopila je oči. Prinijela ruke licu. »Nemoj to govoriti.«
»Upravo sam doznao da je moj otac kanio pustiti one ubojice da ubiju
Edwarda.«
»Što?« Spustila je ruke. »Što si rekao?«
»Odbio je platiti otkupninu za Edwarda kad je bio otet. Odbio. Kanio je
pustiti mog brata da tamo skonča. Štoviše, mislim da je upravo to i želio.«
Lizzie prekrije usta rukom i sklopi oči. »Znači, vidio si ga.«
»Aha.«
»Kako... je?«
Kad je Lane preskočio odgovor na ovo pitanje, nije bila odveć iznenađena.
»Znaš«, rekao je, »uvijek sam se pitao kako je uopće i došlo do
Edwardove otmice. Sad znam.«
»Ali zašto bi itko takvo što učinio rođenom sinu?«
»Zato što je to učinkovit način da se riješiš konkurencije i pritom ne
završiš iza rešetaka. Lijepo naručiš da ga ubojice odvuku u džunglu i onda
odbiješ platiti unaprijed dogovoren iznos. Lijes za jednu osobu, molim lijepo
– o, a onda ćemo se igrati neutješnog, izmučenog oca kako bismo zadobili
simpatije javnosti. On je na dobitku, kako god da okreneš.«
»Lane... O, moj Bože.«
»Tako da moje pitanje nije samo neka romantična maštarija.« Polako je
zavrtio glavom. »Pitam se što bi bilo da se moj brat nije namjerio na oca...
onda ga se, možda, veliki William Baldwine ne bi pokušao riješiti.«
Isuse, pomislila je, ako je ovo bila istina, tada su Bradfordovi pojam
disfunkcionalne obitelji podignuli na jednu sasvim novu razinu.
»Što je sve Edward otkrio?« upitala je.
»Ne želi o tome govoriti«, Laneove se oči suze. »Ali pomoći će mi s onim
što mi treba.«
Lizzie teško proguta kroz stegnuto grlo – i pokuša ne zamišljati Lanea kao
žrtvu nekakvog »nesretnog slučaja«.
»Plašiš me«, šapnula je.
 TRIDESET PET

S utton je treptala dok joj se oči nisu prilagodile na mračnu unutrašnjost

poslovnog centra Williama Baldwinea. »Iznenađuje me tvoja hrabrost u
vezi ovoga.«
William zatvori vrata i upali svjetla. »Konkurenti smo, ali to ne znači da
nas ne mogu vidjeti zajedno.«
Pogledavajući oko sebe, zaključila je da je okrugli prostor recepcije
podsjeća na Ovalni ured – i nije li to bio tipičan primjer bahatosti ovoga
čovjeka. Samo je Baldwine mogao jedan takav nacionalni simbol spustiti na
razinu čekaonice.
»Hoćemo li do mog ureda?« ponudio je uz gladak osmijeh jednog od onih
muškaraca koji na TV-u reklamiraju tablete za potenciju: postariji gospodin, s
nešto više sjedina, ali i dalje seksipilan.
»Radije bih ostala ovdje.«
»Dokumenti su u mom stolu.«
»U redu.«
Kad su nastavili prema staklenom kavezu njegove asistentice, Sutton je
poželjela da nisu sami. Ali za ovakvo nešto oboma im je bila potrebna
privatnost.
A onda su se našli u Williamovu uredu.
Koji je, Gospode Bože, bio okićen kao Buckinghamska palača, sav onaj
kraljevski, purpurni damast, zlatom uokvirena zrcala i stolovi, te naslonjači
nalik prijestoljima, zbog kojih se čovjek s pravom mogao zapitati kako je ovaj
tip uspijevao bilo što postići okružen ovakvim kičem.
»Smeta li ti ako zapalim?« upitao je.
»Uopće ne.« Osvrnula se preko ramena i vidjela da je vrata ostavio
otvorenima – zbog čega bi joj sve ovo bilo možda nešto manje jezivo, samo da
je ovdje bio još netko. »Onda... gdje su dokumenti?«
Tamo kod svog golemog stola, otvorio je kutiju od mahagonija i izvadio
nešto što je nedvojbeno bila kubanska cigara. »Ponudio bih ti jednu, ali ove
nisu za dame.«
 »Dobro je što moj novac ne nosi suknje, zar ne?« Kad ju je pogledao,
sladunjavo se nasmiješila. »Hoćemo li potpisati dokumente?«
»Bi li željela poći sa mnom na utrke? Mojoj ženi nije baš dobro.« Odrezao
je vrh cigare. »Tako da će morati ostati doma.«
»Idem s ocem, ali hvala na pozivu.«
Williamove oči krenu niz njezino tijelo. »Zašto se nisi udala, Sutton?«
Zato što sam zaljubljena u tvog sina, pomislila je. Doduše, nije da je on
za to ikad mario. »Posvećena sam poslu, a to je jedan vraški ljubomoran
suprug. Možda to jest u stilu osamdesetih, ali je istina kad se radi o meni.«
»Imamo toliko toga zajedničkog, znaš.« Podignuo je teški kristalni upaljač
i kresnuo. »Oboje smo odgovorni za toliko toga.«
»Moj je otac još uvijek na čelu korporacije Sutton Distillery.«
»Naravno.« William se nagne prema plamičku i povuče. »Ali to neće još
dugo potrajati, s obzirom na njegovu bolest. Zar ne?«
Sutton je na ovo odšutjela. Obitelj još uvijek nije bila spremna objaviti
njezino promaknuće na mjesto predsjednice uprave i glavne izvršne
direktorice, ali Baldwine nije bio u krivu. Parkinsonova bolest njezina oca
bila je pod kontrolom posljednje tri godine, ali bolest je počela sve više
uzimati maha i uskoro će lijekovi i pažljivo određeno vrijeme uzimanja, kako
bi se prikrili simptomi, postati nedovoljna maska. Najtužnije od svega bilo je
to da je očev um bio oštar kao i uvijek. Njegova tjelesna otpornost počela je
slabjeti, međutim, a upravljanje tvrtkom kao što je Sutton Distillery bilo je
naporan test izdržljivosti i za dobrih dana.
»Nemaš komentara?« rekao je William.
Kad se još jedan oblačić plavkastog dima uzdigao nad njegovom glavom,
vonj nalik onome prljavih čarapa dopre do njezina nosa i natjera je da kihne.
»Nazdravlje.«
Ignorirala je ovu otrcanu frazu, svjesna da je taj gad zapalio samo kako bi
je iritirao. Bio je tip čovjeka koji bi upravo na toj razini iskorištavao nečije
slabosti.
»Williame, ako su dokumenti ovdje, sad bih ih potpisala. Ako nisu, nazovi
u moj ured kad budu spremni.«
Tip se povio u struku i otvorio dugu, usku ladicu u sredini stola. »Izvoli.«
 Bacivši snop papira, on otkliže preko kožnatog podmetača – a činjenica da
ga je zaustavila uokvirena slika Male V. E., njegove supruge, činila se sasvim
primjerenom.
»Vjerujem da će sve biti u redu.«
Sutton podigne dokumente. Proučivši prvu stranicu, krene na drugu... pa na
treću...
Glava joj se naglo podigne. »Znam da to nije tvoja ruka na mom struku.«
Williamov je glas bio blizu njezina uha. »Sutton, ti i ja imamo toliko toga
zajedničkog.«
Izmaknula se i nasmiješila. »Da, ti i moj otac isto ste godište.«
»Ali nismo u istoj kondiciji, zar ne?«
Pa, ovo je bila istina. William je ispunjavao svoje odijelo bolje nego
mnogi muškarci nekoliko desetljeća mlađi.
»Želiš li ovo obaviti sad?« oštro je rekla. »Ili idući tjedan s mojim
odvjetnicima?«
Način kojim joj se osmjehnuo natjera je na pomisao da ga je uzbudila. »Ma
naravno. Samo posao, kako kažeš.«
Sutton je namjerno sjela u naslonjač pored zida i nije prekrižila noge.
Kojih desetak minuta kasnije, podignula je pogled. »Spremna sam ovo
potpisati.«
»Vidiš? Unio sam izmjene koje si tražila.« Malo se zakašljao u šaku.
»Nalivpero – ili inzistiraš na svome?«
»Imam svoje, hvala ti.« Posegnula je u torbicu, potom iskoristila svoja
bedra kao radnu plohu, te upisala svoje ime iznad ovjerene izjave javnog
bilježnika, koja je već bila unesena. »I uzet ću jedan primjerak sa sobom,
hvala lijepa.«
»Kako želiš.«
Ustala je i prešla preko saga. »Na tebe je red.«
William izvuče Montblanc iz unutarnjeg džepa svijetloplavog sakoa, i
potpiše drugu stranicu iznad još jedne prethodno ovjerene izjave.
»Nakon tebe«, rekao je pokazavši rukom prema vratima. »Kopirka je
pored prve konferencijske sale. Ja ne znam koristiti Xerox.«
Naravno da ne znaš, pomislila je. Jer, baš kao i s kuhanjem i čišćenjem,
držiš da je to ženski posao.
Kad je uzela dokumente i krenula prema vratima, drhtaj prođe njezinom
kralježnicom. Ali uto se sjeti da postoji još nešto bitno u vezi svega ovoga,
riječju, prijenos novčanih sredstava koji samo ona može odobriti.
Tako da se nema čega plašiti.
U ovom trenutku.
Upravo je prolazila pored stola izvršne asistentice kad joj nešto zapne za
oko i natjera je da zastane. Bilo je to nešto na podu, nešto što je virilo ispod
bočne stranice stola...
Komad tkanine.
Ne, bio je to ovratnik. I rukav sakoa.
»Nešto nije u redu?« upitao je William.
Sutton se osvrne preko ramena, srce joj je snažno tuklo. »Ja...«
Nismo sami, panično je pomislila.

S a svog položaja, stiješnjen pod stolom, Edward je znao točno kad je

Sutton postala svjesna njegove prisutnosti.
Kad joj je glas utihnuo, u sebi je opsovao.
»Što se dogodilo?« upitao je njegov otac.
»Ja...« Pročistila je grlo. »... osjećam slabost.«
»Imam vinjak u uredu.«
»Voćni sok. Treba mi... malo voćnog soka. Hladnog, molim te.«
Nastupila je stanka. »Što god dama poželi. Iako moram priznati da ovo
značajno nadilazi moje uobičajene dužnosti.«
»Ostat ću ovdje. I sjesti.«
Kad je njegov otac prošao pored stola pa se udaljio, Edward je čuo
kašljucanje koje je postupno postajalo mekše. A onda ga je napao Suttonin
glas, prigušen, no snažan poput čelika.
»Moje skriveno oružje upereno je u tebe i spremna sam povući otponac.
Pokaži mi svoje lice, smjesta!«
Slabost, moje dupe, pomislio je Edward. Ali barem je otpravila oca u
jednu šetnjicu.
 Edward je zagunđao dok se izvlačio iz svog skrovišta.
Sutton je dahnula i prekrila usta rukom koja nije bila na pištolju.
»Da sam znao da ćemo se ponovno sresti«, glatko je rekao Edward, »donio
bih ti torbicu.«
»Što ćeš ti ovdje?« prosiktala je spremajući pištolj veličine dlana u svoje
pastelnoružičasto odijelo za Derby.
»Što je ono? Što si upravo potpisala?«
Podignula je pogled. »Vratit će se svaki čas.«
»Pitanje je, dakako, što ćeš onda učiniti?«
»Što je s tobom...« U času se uspravila, otpravljajući ga rukom. I baš kad
se ponovno zavukao, Sutton je rekla: »O, hvala ti, Williame. Upravo mi je to
trebalo.«
Lecnuvši se kad se njegova ozlijeđena noga zgrčila, Edward se pomolio da
ga nastavi štititi. Također je poželio da ju je pozdravio nečim drugim umjesto
podsjetnikom na njihov prvi seks – makar se to dogodilo samo zato što je
mislio da je ona prostitutka, a koju je naručio i platio jer mu je trebala žena
koja izgleda kao ona kako bi mu se uopće mogao dignuti.
»Naranča je najbolja.« Začuo se zvuk otvaranja čepa. »Mmm. Dobro je.«
Njegov se otac ponovo nakašlje. »Bolje?«
»Puno. Idemo zajedno do kopirke, može?« rekla je. »Samo za slučaj da mi
zatreba pomoć.«
»Znaš«, Suttonin je glas blijedio kad je prva izišla iz ureda. »Ne bi smio
pušiti. Ta će te stvar ubiti.«
Edward je sklopio oči.
»O, svjetla«, promrsila je Sutton. »Daj, dopusti meni. Jednom kad sve
kopiramo, trebali bismo se vratiti na zabavu.«
»Jedva čekaš uživati u burbonu boljem od onoga koji ti proizvodiš, je li?«
Sve se zatamnilo. »Da, Williame. Naravno.«
Kad su njih dvoje zajedno izišli, Edward je osluškivao njihovo brbljanje i
pomolio se, za očevo dobro, da taj tip drži ruke podalje od Sutton. Ona mala
predstava pored stola zahtijevala je vrstu discipline s kojom se nije susreo
prilično dugo.
 Kakav je, dovraga, bio poslovni ugovor koji su njih dvoje zaključili?
Bože, nije mislio da će ikad ovakvo što pomisliti, ali nadao se da Sutton ne
kani ulagati u tvrtku BB – niti je pokušava kupiti. Mogla bi isto tako bacati
novac u crnu rupu.
Jer, da, čak i prije nego što je počeo čačkati po najnovijim dokumentima,
Edward je slutio što je njegov otac radio. Nikad nije shvaćao razlog... ali znao
je kamo gledati, kao što je točno znao i što će pronaći.
Nekoliko trenutaka kasnije, čuo je Sutton kako govori: »Pa, mislim da nam
ovo oboma ide u prilog. Odobrit ću prijenos sredstava odmah u ponedjeljak
ujutro.«
»Bi li to zapečatila poljupcem?«
Edward skupi šaku i sjeti se što mu je brat rekao za Chantal.
»Hvala, ali rukovanje će biti više nego dovoljno – čak ni to neće biti
potrebno. Sama ću se ispratiti.«
Vrata su se otvorila pa zatvorila.
A onda se njegov otac vratio, teški koraci dolazili su u Edwardovom
smjeru, i on požali što ni sam nije ponio pištolj.
Lane je znao gdje je, međutim. Ako ne iziđe odavde živ, Lane će... pa,
znati.
Bliže...
Bliže...
Ali onda je otac prošao pored stola i otišao u svoj ured – gdje je upalio
svjetlo, otvorio ladicu i spremio dokumente koje je netom potpisao. Onda je
zatvorio tu stvar i više puta povukao iz cigare, kao da je izgubljen u mislima.
Kad je uslijedila nova runda kašljucanja, Edward je zakolutao očima. Otac
je cijeloga života bio astmatičar. Zašto bi itko s tim stanjem – pa makar bio
blaži slučaj kao što je to bio William – ikad pušio, bila mu je vječna
zagonetka.
Kad je čovjek izvukao rupčić i prekrio usta, također je izvadio inhalator i
nakratko zamijenio cigaru lijekom. Nakon što je jednom kratko udahnuo, vratio
je cigaru, isključio svjetlo i...
... prošao pored stola svoje asistentice.
Edward se nije pomaknuo. I dalje je zadržavao dah. Čekao zvuk otvaranja
i zatvaranja francuskih vrata.
Što se, međutim, nije dogodilo
 TRIDESET ŠEST

D ok je Lizzie stajala pored njega doimljući se potresenom, Lane je poželio

da može sve povući. Poželio se vratiti u doba kad se sve vrtjelo oko
bogatstva i društvenog položaja njegove obitelji... i njegove lažljive, nevjerne,
uskoro bivše supruge koja je ubila njihovo dijete... i stala između njega i
Lizzie.
Ah, da, dobra stara vremena.
Baš!
»Žao mi je«, šapnuo je. I iskreno je žalio za još koječim.
»U redu je.«
»Baš i nije.«
Kad su zamukli, ustanovio je da ga zvuci što dopiru sa zabave strahovito
nerviraju – osobito kad je pomislio na sav onaj novac koji je njegov otac
»posudio«. Nije imao pojma koliki su točno bili troškovi zabave, ali mogao je
lako izračunati. Šest do sedam stotina ljudi, vrhunska pića, čak i da su ih dobili
po veleprodajnim cijenama, hrana iz restorana s tri Michelinove zvjezdice?
Broj poslužitelja i konobara dovoljan da se pobrinu za cijeli Charlemont?
Četvrt milijuna, najmanje. A to nije uključivalo lože na trkalištu. Stolove u
privatnim prostorijama u Steeplehill Downsu. Bal pod pokroviteljstvom
njegove obitelji.
Bio je to događaj vrijedan milijun dolara, a koji je trajao manje od
dvadeset četiri sata.
»Čuj, bolje da sad pođeš.« Nije želio da ona vidi Edwarda. Ponajprije
stoga što, nagađao je, Edward ne bi želio biti viđen. »Doći ću poslije do tebe,
čak i ako ne budem mogao prespavati.«
»Voljela bih to. Brinem se. Svašta se događa.«
Još kako, pomislio je.
Nagnuo se da je poljubi, ali izmaknula se – što je vjerojatno bio pametan
potez. Dvojica radnika u vozilu za golf prilazila su cestom s donjeg dijela
posjeda, i nisu to trebala vidjeti.
»Doći ću tamo čim budem mogao«, rekao je. Onda se nagnuo. »Znaj da te u
ovom trenutku ljubim. Makar to bilo samo u mojim mislima.«
Zacrvenila se. »Ja... Vidimo se večeras. Ostavit ću vrata otključanima ako
dođeš kasnije.«
»Volim te.«
Kad se okrenula, nije mu se svidio izraz na njezinu licu. I bilo je nemoguće
prikriti činjenicu da je očajnički želio da mu uzvrati istim riječima – i ne samo
kao znak pristojnosti, nego zato što je to mislila.
Jer, njezino je srce kucalo za njega... baš kao i njegovo za nju.
Kad je svijet oko njega bio ovoliko poremećen, Lizzie King se činila kao
jedina sigurna, mirna luka na obzoru...
Zvuk otvaranja vrata iza njega naglo mu okrene glavu.
Nije to bio Edward.
Ma kakvi.
Njegov otac, a ne njegov brat, izišao je kroz stražnja vrata poslovnog
centra, i Lane se sledio.
Prvo što je učinio bilo je pogledati u čovjekove ruke – a tamo je očekivao
vidjeti krv. Ali ne. Jedino što je imao na rukama, odnosno, u jednoj ruci, bio je
rupčić pritisnut o njegova usta, kao da pokušava diskretno prikriti kašljanje.
Njegov otac nije pogledao prijeko, ali nije se činio ni uznemirenim.
Zadubljen u misli, da. Uznemiren? Ne.
I ološ je prošao točno uz stražnji kraj starog kamioneta. Vozilo u klasi F-
150, a samim tim i njegov vlasnik, ili tko god stajao uz njega, Williamu nisu
bili vrijedni obaziranja.
»Znam što si učinio.«
Lane nije bio svjestan da govori sve dok riječi nisu napustile njegova usta.
A otac je zastao i smjesta se okrenuo.
Kad su se jedna od garažnih vrata počela podizati u pozadini, Williamove
su se oči suzile i tutnuo je rupčić u sako.
»Kako, molim?« rekao je čovjek.
Lane mu je prišao i našao se s ocem oči u oči. Tihim je glasom rekao:
»Čuo si me. Znam točno što si učinio.«
Bilo je jezivo koliko je očevo lice nalikovalo njegovome. Također je bilo
jezivo i to što se na njemu ništa nije pomaknulo... Williamov se izraz ni
najmanje nije promijenio.
»Morat ćeš biti precizniji. Sine.«
Hladan ton nagovijestio je da se potonja riječ mogla lako zamijeniti onom
»davež«, ili možda nešto ležernijom – »šupak«.
Lane je zaškrgutao zubima. Želio mu je sve sasuti u lice, ali činjenica da
mu je brat još uvijek bio u poslovnom centru – barem se nadao da je još uvijek
tamo, i živ – združena s činjenicom da bi tada njegov otac udvostručio napore
da prekrije tragove, spriječila ga je.
»Chantal mi je rekla«, šapnuo je Lane.
William je zakolutao očima. »Što? Izrazila je želju da joj se soba treći put
preuredi? Ili je riječ o još jednom izletu u New York? Ona je tvoja supruga.
Ako želi takve stvari, trebala bi ih s tobom raspraviti.«
Lane suzi pogled, prateći baš svaku od onih crta lica,
»A sad, ispričaj me, Lane, idem...«
»Ne znaš, je li?«
Njegov otac pokaže elegantnom rukom prema Rolls-Royceu koji je izlazio
iz garaže. »Zakasnit ću – i ne igraju mi se igre pogađanja. Ugodan dan...«
»Trudna je.« Kad se njegov otac namrštio, Lane se pobrinuo da
razgovijetno izgovori iduće riječi: »Chantal je trudna, i tvrdi da je tvoje.«
Čekao je da se nečim oda, čekao je da se pojavi samo jedan znak
slabosti... iskoristio je sve svoje pokeraško iskustvo da pročita muškarca pred
sobom.
I odjednom, eno ga, odao se jedva primjetnim titranjem donjeg lijevog
kapka.
»Razvodim se od nje«, mekano je rekao Lane. »Tako da je tvoja, ako je
želiš. Ali to kopile neće živjeti pod krovom moje majke, razumiješ li? Neću ti
dopustiti da na takav način poniziš majku. Neću to prihvatiti.«
William se nakašljao nekoliko puta, pa ponovno izvukao rupčić. »Dat ću ti
jedan savjet, sine. Žene poput Chantal iskrene su koliko su i vjerne. Nikad
nisam bio s tvojom suprugom. Za Boga miloga.«
»Žene poput nje nisu jedine koje lažu.«
»A, da. Dvosmislenost. Razgovorna luka za pasivno-agresivne osobe.«
 Jebiga, pomislio je Lane.
»U redu onda, znam i za tvoju vezu s Rosalindom, i prilično sam uvjeren
da je upravo zbog tebe počinila samoubojstvo. S obzirom na to da si odbio
razgovarati s policijom, pretpostavljam da si i sam svjestan te činjenice, i
samo čekaš odvjetnike da te upute što ćeš izjaviti.«
Val gnjeva, što se podizao iz francuskog ovratnika očeve uštirkane košulje
s monogramom, bio je mrlja koja mu je kožu pretvorila u rumenu boju krvi.
»Bolje ti je da korigiraš svoje mišljenje, momče.«
»I znam što si učinio Edwardu.« U tom se trenutku njegov glas slomio.
»Znam da si odbio platiti otkupninu, a prilično sam siguran da si ga upravo ti i
dao oteti.« Odlučivši se potom udaljiti od financijskih tema, Lane nastavi:
»Uvijek si ga mrzio. Ne znam zašto, ali uvijek si mu bio za vratom. Samo
pretpostavljam da ti je najzad dojadilo igrati se s njime, pa si odlučio privesti
igru kraju pod tvojim uvjetima, jednom i zauvijek.«
Smiješno, svih ovih godina često je zamišljao kako se suočava s ocem –
smišljao je raznorazne scenarije, vježbao kojekakve pravedničke govore i
bijesno urlanje.
Stvarnost je bila kudikamo tiša nego što je to mogao zamisliti. Ali i
kudikamo razornija.
Rolls-Royce se zaustavio pored njih i obiteljski je vozač izišao.
»Gospodine?«
William se zakašljao u onaj rupčić, njegov zlatni pečatnjak bljesnuo je na
suncu. »Ugodan dan, sine. Nadam se da uživaš u svojim bajkama. Slabići se
lakše nose s fantazijama, nego sa stvarnošću.«
Lane je ščepao njegovu ruku i naglo ga okrenuo. »Kopile jedno.«
»Ne«, William je rekao s očiglednom dosadom. »Znam tko su mi roditelji
– što je vrlo bitna pojedinost u čovjekovu životu. To te zna prilično odrediti,
slažeš se?«
Kad je William istrgnuo ruku i krenuo prema automobilu, vozač je otvorio
stražnja vrata i čovjek je kliznuo unutra. Drophead je otišao trenutak kasnije,
onaj lijepi profil njegova putnika ostao je miran i pribran kao da se ama baš
ništa nije dogodilo.
Ali Lane je shvatio.
Njegov otac nije znao za Chantalinu trudnoću – i taj je tip bio pri samom
vrhu popisa potencijalnih krivaca.
Možda čak i na prvom mjestu.
Mili Gospode.
Lane se vratio do Mackova kamioneta i ponovno preuzeo onaj opušteni
položaj osobe koja nikoga ne čeka.
Pod normalnijim okolnostima, vjerojatno bi šizio oko činjenice da su
njegova žena i njegov otac konzumirali neku vrst veze.
Ali njemu se živo fućkalo.
Usredotočivši se na ona još uvijek zatvorena vrata poslovnog centra, samo
se molio da je njegov brat dobro. I pitao se koliko će još trebati čekati prije
nego bude morao tamo provaliti.
Zbog nekog je razloga u glavi čuo glas Beatrix Mollie, kad se prije dva
dana muvala ispred Rosalindina ureda.
Nesreća nikad ne dolazi sama.
Ako je to bila istina, molio se da njegov brat nije idući... Imao je, doduše,
nekoliko prijedloga za univerzum tko bi to trebao biti.

E dwardovo je tijelo vrištalo u trenutku kad je čuo, negdje u daljini, kako se

stražnja vrata otvaraju i zatvaraju.
Unatoč bolu, pričekao je još deset minuta tek kako bi se uvjerio da je ostao
sam u poslovnom centru.
Kad više nije bilo drugih zvukova, oprezno je premjestio stopala ispod
stola i zagrizao donju usnicu dok je pokušavao ispružiti noge, pomaknuti ruke,
ispraviti se. I uspio je dovoljno da mora odgurati uredsku stolicu s puta –
hvala Bogu da je ta stvar bila na kotačiće.
Ali to je bilo sve.
Pokušao je ustati. I nastavio pokušavati, uz različite vrste stenjanja i
psovki, posežući za svim mogućim strategijama podizanja u okomit položaj –
bilo to hvatanje za plohu stola i odguravanje, sjedenje na rukama i guranje, pa
čak i puzanje poput kakva djeteta.
Nije bogzna što postigao.
Kao da je bio zaglavljen na dnu bunara.
A povrh svega, nije imao mobitel u džepu.
 Još je kletvi odzvanjalo njegovom glavom, bombe na »j« padale su
naokolo i stvarale kratere u uzorku njegovih misli. Ali nakon tih zračnih
napada, bio je u stanju jasnije promisliti. Protegnuvši se što je više mogao,
dograbio je telefonsku žicu koja je bila provučena kroz rupu u stolu.
Sjajan plan, samo što je putanja bila pogrešna. Kad je povuče, samo će još
više udaljiti slušalicu izvan svog dosega.
A morao je nazvati Lanea – i ne samo zato što neće biti kadar sam izići.
Ako uskoro ne dobije brata, čovjek će vrlo vjerojatno postati nestrpljiv,
provaliti vražja vrata i njihov će tajni zadatak propasti.
Pribravši se, Edward se zanjihao jednom... dvaput...
Na tri, odigao je torzo, crpeći zalihe snage koje nije znao da posjeduje.
Bilo je gadno. Kosti su mu doslovce zaklepetale pod kožom, sudarajući se
jedna s drugom, nemajući zaštitu mišića, ali uspio je odvojiti slušalicu od
postolja – i vući telefon po stolu sve dok nije pao preko ruba i sletio mu u
krilo.
Ruke su mu se toliko gadno tresle da je morao nekoliko puta iznova birati
broj, jer je stalno griješio, i bio je na rubu nesvijesti kad je najzad stavio
slušalicu na uho.
Lane se, Bog ga blagoslovio, javio već nakon prvog zvona. »Halo?« rekao
je taj tip.
»Moraš doći i izvući me...«
»Edwarde! Jesi okej? Gdje...«
»Zaveži i slušaj me.« Rekao je bratu lozinku i naredio neka je ponovi. »Ja
sam iza stola očeve asistentice.«
Prekinuo je vezu nabadajući slušalicom po postolju sve dok nije sjela na
svoje mjesto, potom sklopio oči i skljokao se niz ladice. Smiješno, mislio je
da redovito čišćenje konjušnica podrazumijeva bolju izdržljivost. Ali to nije
bio slučaj. S druge strane, onaj položaj pod stolom, u obliku pereca, mogao bi
svakome biti izazov.
Kad je čuo kako se stražnja vrata drugi put otvaraju i zatvaraju, najednom
ga preplavi poriv da ponovno pokuša cijelu tu stvar s podizanjem na noge,
samo kako bi on i Lane bili pošteđeni neugode koja je bila neminovna. Ali
njegovo tijelo nije pokazalo volju, iako mu se ego vinuo u nebesa.
Trenutak kasnije, presjekao je Lanea prije nego što je ovaj progovorio i
jedan slog. »Imam sve«, grubim je glasom rekao. »Nabavio sam sve što nam
treba.«
Morao je nekako spasiti vlastiti ponos.
Laneu su koljena zapucketala kad je čučnuo. »Edwarde, što se dogodilo...«
»Poštedi me. Samo me podigni na onu stolicu. Moram se odjaviti ili će nas
otkriti. Kamo je otac otišao? Znam da je izišao otraga.«
»Ušao je u auto s vozačem i gledao sam kako odlazi. Otišao je na
trkalište.«
»Hvala Bogu. Sad me podigni.«
I još jednom, bio je to ružan prizor kad ga je Lane uhvatio ispod pazuha,
kao da je kakvo truplo, i stao odvlačiti preko kraljevskopurpurnog saga. Kad
je najzad sjeo, iznenadan pad krvnog tlaka izazvao mu je blagu vrtoglavicu, ali
on je otrese i ponovno se okrene monitoru.
»Odi do njegova stola«, zapovjedio je Laneu. »Gornja ladica u sredini.
Tamo je svežanj dokumenata. Ne gnjavi se čitanjem, nego juriš do kopirke i
iskopiraj nam jedan primjerak. Upravo ih je potpisao.« Kad je Lane ostao
stajati u mjestu, kao da se pita treba li se prije toga pobrinuti za hitan
medicinski slučaj, Edward je rukom zasjekao zrak. »Odlazi. I vrati ih točno
gdje su bili. Ajde!«
Kad je Lane najzad ubacio dupe u brzinu, Edward je preusmjerio pažnju na
zaslon računala. Nakon što je prebacio još jedan, posljednji dokument, počeo
se oprezno odjavljivati iz mreže, zatvarajući sve što je bio otvorio.
Lane je dojurio natrag niti sekundu nakon što je sa svime završio.
»Izvuci me odavde«, grubo je rekao Edward. »Ali najprije vrati ovamo
telefon.«
Bio je vrhunac nemoći to što je od svog snažnog, tjelesno sposobnog
mlađeg brata tražio da vrati stvari na svoje mjesto i potom ga povuče na noge i
izvuče iz ureda kao da je starac.
I gle čuda, Lane je odustao od pokušaja da mu pomaže hodati baš kad su
prešli preko obiteljskog grba na sagu. »Morat ću te nositi.«
»Ako baš moraš.«
Edward je okrenuo lice od bratova ramena kad je njegova težina bila
odignuta od poda. Putovanje je bilo gadno, bol je podivljao i premjestio se na
raznorazna druga mjesta. Ali braća su brže napredovala.
»Kakvi su ono dokumenti?« upitao je Edward dok su se brzo kretali niz
hodnik omeđen konferencijskim salama i uredima.
»Morat ćeš hodati kad iziđemo.«
»Znam. Što piše u dokumentima?«
Lane je samo zatresao glavom kad su dospjeli do stražnjeg ulaza. »Moram
te spustiti.«
»Znam...«
Jauk bola nije mogao potisnuti, ma koliko to želio. Morao je pričekati dok
ne bude siguran da će noge prihvatiti težinu, pa je ruku zakopao u Laneovu
nadlakticu kako bi se poslužio bratovim stabilnim tijelom da umiri svoje.
»‘Si okej?« upitao je Lane. »Možeš li doći do kamioneta?«
Kao da je imao izbora.
Edward kimne i navuče bejzbolsku kapu niže na lice. »Najprije provjeri
stanje vani.«
Lane gurne vrata i nagne se. »U redu je, uzet ću te pod ruku.«
Kako viteški.
I vrag ga odnio, ali Edward je natjerao svoje noge da se kreću prema onom
kamionetu kao da je poslovni centar zahvatio požar, a onaj je stari F-150 bio
jedini mogući zaklon: ma koliko boljelo, samo je stegnuo zube i nastavio.
Kad se najzad ugurao na suvozačevo sjedalo i zatvorio vrata, u želucu mu
se preokrenulo toliko da je morao sklopiti oči i disati na usta.
Lane je skočio na mjesto pored njega i pokrenuo motor. Pod poklopcem je
zabrujalo kad je ubacio u brzinu, a onda...
Kad nije uslijedio pokret prema naprijed, Edward je letimice pogledao
brata. »Što je?«
Kao u usporenom kadru, Lane je okrenuo glavu prema njemu, neobična
suzdržanost preplavila je bratovo prelijepo lice.
»Što nije u redu?« upitao je Edward. »Zašto nas ne odvezeš odavde?«
Otkopčavši pojas, Lane je rekao: »Evo, pročitaj ovo. Vraćam se odmah.«
Kad je snop dokumenata pao na Edwardove noge, graknuo je: »Kamo ćeš,
kvragu?«
 Lane je pokazao na papire i izišao. »Čitaj.«
Kad su mu se vrata zalijepila u lice, Edward je poželio nešto baciti. Što je,
u ime Božje, Lane mislio? Upravo su provalili u očev ured...
Zbog nekog razloga, bacio je pogled na ono što mu je bilo u krilu.
I ugledao riječi »hipoteka« i »instrument osiguranja.«
»Što...?« promrsio je skupivši stranice i poredavši ih po redoslijedu.
Kad je dovršio s čitanjem, sklopio je oči i pustio da mu glava padne
natrag. Za pozajmicu, isplaćenu u dobroj vjeri, u iznosu od 10.000.000,00
USD, ili riječima, deset milijuna američkih dolara, na ime gospođe Virginije
Elizabeth Bradford Baldwine... Sutton Smythe će mjesečno dobivati šezdeset
tisuća dolara sve dok cjelokupan iznos ne bude otplaćen.
Kvaka je, dakako, bila uobičajena klauzula: ukoliko mjesečni obrok ne
bude uplaćen na vrijeme, Sutton je mogla zaplijeniti cijelo imanje Easterly.
Sve, od palače, vanjskih pomoćnih zgrada pa do zemljišta, bit će njezino.
Nije to bio loš profil rizičnosti, s obzirom na to da je prije četiri godine
procijenjeno da posjed vrijedi otprilike četrdeset milijuna dolara.
Edward je ponovno odlijepio kapke i prelistao dokument do stranice s
potpisima. Bio je unaprijed ovjeren kod javnog bilježnika – bila je to
uobičajena praksa u tvrtki Bradford Bourbon za tajne ugovore. A William
Baldwine se potpisao na crtu pod kojom je bilo ime Virginije Elizabeth
Bradford Baldwine, svojim vlastitim potpisom te riječju »opunomoćenik«.
Stoga, iako je majčino ime bilo jedino u ugovoru, a ona nedvojbeno nije
znala ništa o sporazumu – te neće vidjeti ni novčića – sve je bilo lijepo po
zakonu.
Dovraga.
Kad su se vrata s njegove strane kamioneta otvorila, opsovao je i ošinuo
Lanea pogledom...
Samo što njegov brat nije bio taj koji se mašio za kvaku.
Ne, Lane je stajao sa strane, pod stablom magnolije.
Gospojica Aurora je smršavila, tupo je pomislio Edward. Lice joj je bilo
isto, ali ispijenije nego što je pamtio. Doduše, isto se moglo reći i za njega.
Nije mogao susresti one oči.
Naprosto nije.
 No pogledao je u njezine ruke, one prelijepe crne ruke koje su drhtale dok
su posezale za njegovim licem.
Sklopivši vjeđe, srce mu je grmjelo kad je kontakt ostvaren. I pripremio se
da će ona sad izvaliti nekakvu primjedbu o tome kako jezivo izgleda – ili
makar reći nešto onim tonom koji će mu odati točno koliko je prestravljena
zbog onoga u što se pretvorio.
Čak mu je skinula bejzbolsku kapu.
Čekao je, pripremajući se...
»Isus te je doveo doma«, rekla je promuklo, rukama mu obujmivši lice i
ljubeći ga u obraz. »Zlato moje, On te je vratio nama.«
Edward nije mogao disati.
Zlato moje... tako ga je uvijek zvala kad je bio mali. Zlato moje. Lane joj
je bio miljenik, uvijek je bilo tako, a Maxa je trpjela jer je morala, ali njega,
Edwarda, gospojica Aurora zvala je »zlato moje«.
Jer je bila stara škola i prvorođeni sin joj je bio važan.
»Molila sam se za tebe«, šapnula je. »Molila sam se Njemu da nam te
dovede. I čudo se najzad dogodilo.«
Želio je reći nešto odlučno. Želio ju je odgurnuti, jer mu je sve skupa
naprosto bilo previše. Želio je...
Ali nije se ni snašao, a već se privio uz nju i ona ga je zagrlila.
Kasnije, kad se sve bude promijenilo, a on bude živio životom koji nije
mogao zamisliti ni na jednoj razini, spoznat će... da je ovaj trenutak, kad mu je
glava bila u njezinim rukama, njezino srce pod njegovim uhom dok ga je tješila
onim toplim glasom, a njegov ih je brat promatrao s diskretne udaljenosti, bio
početak njegovog istinskog ozdravljenja: u jednom kratkom trenutku, u djeliću
sekunde, u samo jednom dahu, plamen je u njemu oživio. Iskra nije dugo trajala
– bljesak je zamro kad se najzad malčice odmaknula.
Ali zaiskrilo je. I to je sve promijenilo.
»Molila sam se za tebe svake večeri«, rekla je milujući mu rame. »Molila
sam se za tebe i tvoje spasenje.«
»Ne vjerujem u Boga, gospojice Aurora.«
»Kao ni tvoj brat. Ali, kao što to kažem njemu, On te svejedno voli.«
»Da, gospoja.« Jer, što je drugo na ovo mogao reći?
 »Hvala ti.« Dotaknula mu je glavu, čeljust. »Znam da me ne želiš vidjeti...«
Uzeo joj je ruku. »Ne, nije u tome stvar.«
»Ne moraš se pravdati.«
Zbog pomisli da se ona osjeća kao neka vrst građanke drugoga reda, imao
je dojam kao da ga je netko ustrijelio u prsa. »Ne... ne želim vidjeti nikoga.
Nisam onaj koji sam nekoć bio.«
Podignula mu je lice. »Pogledaj me, dječače.«
Morao se prisiliti da susretne njezin tamni pogled. »Da, gospoja.«
»U Božjim si očima savršen. Razumiješ li? I u mojima si isto tako savršen
– ma kako izgledao.«
»Gospojice Aurora... nije se samo moje tijelo promijenilo.«
»To je u tvojim rukama, dječače. Možeš birati hoćeš li potonuti ili
isplivati, u vezi s onim što ti se dogodilo. Hoćeš li se utopiti? Prilično glupo,
sad kad si ponovno na suhome.«
Da mu bilo tko drugi izgovori takvo slično sranje, zakolutao bi očima i
nikad više na to ne bi pomislio. Ali znao je njezino porijeklo. Znao je, čak i
više od Lanea, kakav joj je život bio prije nego što je počela raditi na
Easterlyju.
Bila je borac.
I sad ga je pozvala da se pridruži klubu.
I upravo je zbog toga nisam želio vidjeti, pomislio je. Nije želio ovaj
susret, ovaj izazov koji je očigledno pred njega postavila.
»Što ako ne mogu isplivati?« zatekao se kako pita napuklim glasom.
»Moći ćeš.« Nagnula se i šapnula mu u uho: »Imat ćeš anđela koji će te
čuvati.«
»Ni u njih ne vjerujem.«
»Nije važno.«
Odmaknuvši se, dugo ga je gledala, ali ne način koji bi upućivao na to da
procjenjuje koliko je omršavio i ostario.
»Jesi li ti dobro?« odjednom je upitao. »Čuo sam da si bila...«
»Savršeno sam u redu. Ne brini ti za mene.«
»Žao mi je.«
 »Zbog čega?« Prije nego što je dospio odgovoriti, presjekla ga je svojim
tipičnim, prodornim glasom. »Nemoj žaliti zato što se brineš o sebi. Uvijek ću
biti uza te, čak i kad me više ne bude.«
Nije rekla zbogom. Samo mu je još jednom blago pomilovala lice, a zatim
se okrenula. I bilo je to baš smiješno. Otišla je prema Laneu, a prizor njih
dvoje kako razgovaraju pod teškim tamnozelenim lišćem magnolije, bilo je
nešto što će mu također ostati urezano u pamćenju, kako se kasnije ispostavilo.
Ali zbog jednog sasvim neočekivanog razloga.
 TRIDESET SEDAM

K iša, koja nije bila najavljena, počela je nešto iza pet popodne.
Dok je Lizzie sklapala zadnje stolove pod šatorom, nanjušila je
promjenu u zraku pa je pogledala prema bršljanu na ciglenom zidu vrta. I
zaista, trolisti penjačice su plesali, njihova su lišca svjetlucala pod sivim
nebom.
»Nije trebalo kišiti«, promrmljala je nikome naročito.
»Znaš što kažu za vrijeme ovdje«, dočekao je jedan od konobara.
Aha, aha, znala je.
Gdje je Lane? pitala se. Nije se s njim čula od susreta pored onog
kamioneta, a otada je prošlo šest sati.
Prišao joj je gospodin Harris. »Reći ćete im da sve ovo odnesu u skladišni
prostor?«
»Da«, odvratila je. »Tamo se uvijek odnosi sve što smo unajmili – i prije
nego pitate, da, pribor za jelo i čaše, također.«
Kako se čovjek i dalje vrzmao oko nje, došla je napast da mu kaže neka
prihvati stol i pomogne joj da ga otegli preko postavljenog poda od dasaka.
Ali bilo je prilično očigledno da taj nije bio tip koji bi zaprljao svoje ruke.
»Što se dogodilo?« upitala je mršteći se.
»Opet je došla policija. Iskazali su razumijevanje zbog zabave, ali žele
ponovno sa mnom razgovarati.«
Lizzie stiša glas. »Želite li da se ja pobrinem za stvari ovdje?«
»Bojim se da me neće pustiti na miru.«
»Pobrinut ću se da sve bude obavljeno kako treba.«
Batler se nakašlje. A onda se, Bog ga blagoslovio, jedva primjetno
nakloni. »Bio bih vam silno zahvalan – ne bi trebalo dugo potrajati.«
Kimnula je i promatrala ga dok se udaljavao. Zatim se vratila poslu.
Povlačeći stol preko dasaka, prolazila je šatorom koji je sad zjapio prazan
pa izišla van, gdje joj je kišica poprskala glavu i ramena. Šator s pozornicom
bio je na sasvim suprotnom kraju, odakle je dopirao Gretin njemački naglasak
dok se dvostruka struja konobara – jedni kupeći ostatke sa zabave, drugi se
pojavljujući praznih ruku – užurbano kretala.
Lizzie je pričekala zajedno s njima, polako se primičući skladišnom
prostoru.
Veći od dva šatora razmontirat će se za kojih dvadesetak minuta – a odred
čistača već je prionuo na posao, metući pod, kupeći zgužvane ubruse, zalutale
vilice, čaše.
Bogati nisu bili ništa drukčiji od bilo kojeg stada, jer su itekako znali za
sobom ostaviti krš nakon što bi napustili pojilište.
»Zadnji stol«, rekla je kad se još jednom našla pod zaklonom.
»Dobro.« Greta je pokazala na hrpu. »Tamo ga spremi, ja?«
»Aha.« Lizzie je podignula stol do razine struka pa ga gurnula povrh
ostalih. »Gospodin Harris mora nešto obaviti, a ću ja nadgledati čišćenje.«
»Sve je pod kontrolom.« Greta pokaže prema kutu dvojici mladića koji su
nosili šest sanduka čaša. »Eno tamo. Neka budu natkriveni, ja?«
»Odoh provjeriti stanje u kuhinji.«
»Ovdje će sve biti gotovo za sat vremena.«
»Točno prema rasporedu.«
»Kao i uvijek.«
I Greta je bila u pravu. Točno u šest, bili su gotovi, veliki je šator bio
razmontiran, iz kuće i vrtova uklonilo se sve što je bilo unajmljeno, stražnje
dvorište vraćeno je u prijašnje stanje, kao da je netko pritisnuo Ctrl+Alt+Del.
Kao i uvijek, svi su uložili silan trud: osoblje je otišlo, većina ih se uputila u
centar grada kako bi pićem isprali bolove i kojekakve izvanredne situacije
tijekom dana, ali ne i Lizzie – kao ni njezina partnerica. Obje će krenuti svojim
kućama – gdje će ona pričekati Lanea, a Greta će se sladiti jelom s kojim će je
dočekati suprug.
Dok su njih dvije odlazile zajedno prema parkingu za osoblje, nisu
progovorile ni riječ, a kod automobila, kratko su se zagrlile.
»Još je jedna gotova«, rekla je Lizzie kad su se razdvojile.
»Sad se valja pripremati za rođendansku proslavu Male V. E.«
Kao i za Ginino vjenčanje, pomislila je Lizzie.
No barem više ne mora brinuti o Laneovoj proslavi godišnjice braka.
 »Vidimo se sutra«, rekla je.
»U nedjelju? Ne.« Greta se nasmijala. »Sutra nigdje neće biti ni žive
duše.«
»Dobro, dobro. Oprosti, ali mozak mi je spržen. Vidimo se u ponedjeljak.«
»Hoćeš li moći voziti do doma?«
»Aha.«
Lizzie je mahnula, ušla u Yaris pa se pridružila koloni automobila i
kamioneta koji su miljeli cesticom za osoblje.
Kad je skrenula lijevo na River Road, ono što je počelo kao kišica,
pretvorilo se u obilan pljusak, a potop je ponuka da pomisli na utrke – kvragu,
propustila ih je. Posegnuvši za radioprijemnikom, uključila je tu stvar i
petljala s tipkama kako bi pronašla lokalnu radiopostaju. U trenutku kad je
najzad pronašla izvješće s utrka, sišla je s petlje i krenula preko rijeke.
Ali nije pratila izvješće, i ne samo zato što inače nije pratila sport.
Namrštivši se, nagnula se nad upravljačem. »Mili Bože...«
Tamo naprijed, na obzoru su se skupili ogromni crni oblaci, kotrljajuća
grmljavinska neman prijetila je visoko na nebu. A što je bilo još i gore? U
svemu je tome bila ona primjesa zelene – pa se čak i njezinom neutreniranom
oku činilo da se ta stvar obrće oko svoje osi.
Provjerila je preko ramena. Iza nje, nije se bogzna što događalo što se tiče
vremena. Čak se i nazirao komadić plavoga neba.
Uguravši ruku u torbicu, izvukla je telefon i birala broj Easterlyja. Kad se
onaj odsječeni engleski glas javio, rekla je: »Dolazi oluja, trebat ćete...«
»Gospođice King?« rekao je batler.
»Čujte, trebat će zaštititi onaj dio oko bazena i lonce...«
»Ali nema >nevere<, kako vi to kažete. Štoviše, prognostičari su lijepo
rekli da je koja kap kiše sve što ćemo imati večeras.«
Kad je bljesak munje zaparao donji dio onih olujnih oblaka, pomislila je,
no, dobro, barem se s tim likom slagala gotovo cijelih sat vremena. »Ma tko
fućka vremensku prognozu. Govorim vam o onome u što upravo gledam –
preko rijeke dolazi oluja veća od centra Charlemonta, a brdo Easterlyja je
prvo na što će naletjeti.«
Sranje, je li se sjetila zatvoriti prozore na svojoj kući?
 »Nisam znao za vaše prognostičarske vještine«, suho je rekao gospodin
Harris.
Vi ste papak, gospodine. »U redu, ali nakon što prođe oluja, valjda ćete
moći objasniti iduće: prvo, zašto je cerada iznad bazena odletjela; drugo, zašto
su se četiri lonca s cvijećem na zapadnom dijelu terase prevalila pa će ih
trebati nanovo zasaditi; treće, gdje je završio vrtni namještaj – jer, osim ako se
ne pobrinete da je u kućici pored bazena, vjetar će ga odvući sve do cvjetnih
lijeha. Što me dovodi do četvrtog, a to je kad ćemo obnoviti bršljan, ruže i
krizanteme? A odmah potom, imajte na umu da će trebati ispisati ček u iznosu
od sedam tisuća dolara kako bi se pokrili troškovi novih sadnica, koje će biti
nužne.«
Tik. Tak. Tik. Tak...
»Što je bilo ono... drugo?« rekao je.
Na posao, momče.
Lizzie je tada prošla kroz cijeli protokol, kojem je tijekom godina nju i
Gretu podučio Gary McAdams, kad bi imanje štitili od proljetnih i jesenskih
oluja. Stvar je bila u tome da nije trebao tornado jačine EF510 poharati vrtove
Easterlyja da bi stvorio kaos. Katkad bi i obične oluje bile u stanju nanijeti
goleme štetu ako su puhali olujni vjetrovi.
Bila je to jedna od stvari koje je morala brzo naučiti kad je došla raditi u
Charlemont...
Kao po narudžbi, naletjela je na strahovit zid kiše, koja je toliko snažno
bubnjala po vjetrobranskom staklu da je to zvučalo kao da ansambl plesača
stepa izvodi točku na taktove The Star-Spangled Banner.
Upalivši brisače, odmaknula je nogu s papučice gasa, jer bi se Yaris znao
ponašati kao hidroavion ako bi se pod njegovim majušnim gumama na
autocesti našla i najmanja količina vode.
»Jeste li sve zapamtili?« rekla je. »Jer moram prekinuti razgovor i voziti
kroz ovaj pakao.«
»Da, da, naravno... O, moj Bože«, šapnuo je čovjek.
»Znači, sad možete vidjeti oluju?« I dobru zabavu želim, pomislila je.
»Bolje je da se pokrenete.«
»Stvarno. Zbilja.«
 Lizzie prekine vezu i baci telefon natrag u torbicu. Tada je na red došlo
grbljenje nad upravljačem, čvrsto stezanje istog... i molitva da je nekakav
bahati idiot u terencu ne izgura s ceste.
Stvari su se brzo pogoršale.
I ajme, nakon dana napornog kao što je bio ovaj, posljednje što joj je
trebalo bile su ove bujice vode što su smanjile vidljivost na jedan i pol metar,
zajedno s munjama i grmljavinom od koje su cvokotali zubi, ali po svemu
sudeći, vremenske su prilike bile u skladu s onim što se događalo na Easterlyju
– kao da je drama što se odvijala u kući utjecala čak i na vrijeme.
Okej, bila je to hiperbola.
Svejedno.
Trebalo je još nekih petsto metara do izlaza s autoceste, a onda još kojih
sedamsto do osamsto do njezina prilaza. Dotle, oluja se prometnula u »oluju
svih oluja« – munje su pucale i praskale, i kao da su se ustremile na njezin
autić, grmljavina je tutnjala, a zasula ju je takva tuča da je imala dojam kao da
je netko gađa bejzbolskim lopticama. Blijedih članaka na prstima, i do kraja
iživcirana, zabrinuta zbog Lanea, te bolna po cijelom tijelu, kad je najzad
dospjela do kuće, bila je koma...
Prst Božji.
Bila je to jedino čega se mogla sjetiti.
U jednom trenutku bila je nadomak toga da parkira na uobičajeno mjesto
pred kućom. A u idućem? Nazubljena munja zaparala je nebo – i pogodila
njezino visoko, prelijepo stablo točno u vrh.
Iskre su letjele na sve strane kao da je bio Četvrti srpnja.
I vrisnula je: »Ne!« kad je nagazila na kočnicu.
Gume Yarisa bile su nepouzdane i na suhom asfaltu. Na mokrom,
blatnjavom makadamu? Vrijeme je za klizanje na ulju.
I tako je shvatila da je Lane već bio u njezinoj kući.
Jer se zabila ravno u stražnji dio njegova Porschea.

U času kad je oluja provalila, Lane je već nekih dva sata sjedio za
Lizzienim kuhinjskim stolom, proučavajući financijska izvješća tvrtke
Bradford Bourbon. Kad je prvi nalet kiše i grmljavine i bljeskanja protutnjao
kućom, nije se gnjavio podići pogled s njezina laptopa, pa čak ni kad je ono
starinsko staklo na prozorima stalo zveketati, a stropne grede škripati.
Bio je nemoćan pred tom gomilom podataka.
I svladan panikom da će razumjeti samo maleni djelić svega.
Onda opet, bilo je prilično naivno i pomisliti da bi se mogao uhvatiti u
koštac s očevim poslovima i s time brzo svršiti. Osim što je broj datoteka bio
ogroman, jednostavno nije imao dovoljno knjigovodstvenog znanja potrebnog
da se ovo razmrsi.
Hvala Bogu da je barem Edward bio pripremljen za ovakvo što i otvorio
one tajne račune i lozinke i e-mailove. Bez toga ne bi bilo moguće prebaciti
informacije a da pritom ne aktiviraju nekakav interni alarmni sustav.
Doduše, ta mogućnost još uvijek nije bila isključena.
Nije znao koliko im je vremena preostalo prije nego otac shvati da su
podaci procurili.
Malo predahnuvši, naslonio se i protrljao oči – a to je bio trenutak drugog
naleta nevremena. Bez obzira na to je li ovaj time out imao zahvaliti činjenici
da su ga pekle oči, ili tome da se ova megaoluja razularila, tek je tada postao
svjestan da se Lizziena kuća našla pod opsadom.
Ustavši, pozatvarao je sve prozore, u prizemlju i na katu. Dok je trčao iz
sobe u sobu, munje su praskale u ludim eksplozijama, bacajući brze, debele
sjene preko Lizzienih podnih dasaka, pokućstva, pijanina. Nebo se smračilo
gotovo kao da je pala noć, nazubljene plamene strijele zabijale su se posvuda
naokolo, a on je imao osjećaj kao da je usred ratne zone.
Zaboravio je koliko opake znaju biti ove proljetne oluje što napreduju
prema istoku, sraz toplih i hladnih fronti oslobođenih nad kilometrima i
kilometrima obrađenih ravnica Srednjega zapada.
Vrativši se u prizemlje, provirio je na prednji trijem i opsovao. Njihaljke
od pletenog šiblja i pomoćni stolići kotrljali su se naokolo, oživljeni
divljanjem naizmjeničnih udara vjetra.
Kad je otišao otvoriti vrata, snažan vjetar uletio je na najmanji okret
kvake, i morao je svom snagom navlačiti vrata iza sebe da bi ih ponovno
zatvorio kad je izišao. Držeći se čvrsto za sve čega se mogao dohvatiti,
sklanjao je Lizziene stvari iza ugla trijema, gdje će biti izvan dometa najgorih
naleta.
 Vraćajući se kako bi uzeo zadnju počivaljku, ugledao je svjetla automobila
koji je skretao s glavne ceste. Morala je to biti ona – i bilo mu je drago što je
stigla kući. Kanio ju je nazvati, poslati poruku... poslati dimne signale ili
goluba pismonošu, ali glava mu je bila zaključana u...
Sve se dogodilo u uvrnutoj kombinaciji usporenog kadra i brzine zvuka:
udar munje što je zaparala nebo točno nad kućom. Eksplozija zvuka i erupcija
svjetla.
Ona grana veličine stropne grede uz prasak se odvojila od debla i pala na
tlo.
Točno u trenutku kad se Lizzie zaustavila ispod stabla.
Škripanje zdrobljenog lima zaustavilo mu je srce u grudima.
»Lizzie!« vrisnuo je poletjevši s trijema.
Kiša ga je šamarala po licu, a vjetar je bio poput čopora pasa što mu trgaju
odjeću, no jurio je preko natopljenog tla kao da mu život o tome ovisi.
Nesreća nikad ne dolazi sama.
»Ne!« zaurlao je u oluju. »Neeeee!«
Yaris se zgužvao pod težinom, krov je bio zgnječen, poklopac motora
ulubljen – i njegov mu je vlastiti život bljesnuo pred očima kad se bosonog uz
klizanje zaustavio. Grane su bile jarkozelene, novo proljetno lišće bilo je
posvuda, smanjujući mu vidljivost podjednako kao i vjetar i kiša.
»Lizzie!«
Zaronio je u mokri kaos lišća, rukama se probijajući naprijed, okolo, gore.
Čak i uz sav onaj vjetar, mogao je osjetiti vonj benzina i ulja te čuti siktanje
motora koji je bio smrtno ranjen.
Možda će sva ova vlaga spriječiti izbijanje požara?
Lane je promijenio taktiku i stao se pentrati – sve dok se nije probio
naokolo do prednjeg dijela automobila. Najzad je osjetio nešto mokro i sklisko
pod rukama, i pokucao je, želeći da ona zna da je on ovdje. »Lizzie, izvući ću
te.«
Mahnito trgajući, probijao se kroz lišće i granje sve dok nije dospio do
napuklog i ulubljenog vjetrobranskog stakla. Staklo je još uvijek bilo u
komadu, ali ne zadugo. Skupivši ruku u šaku, snažno je udario i provukao se
kroz otvor.
 Lizzie je ležala na boku, glave položene na suvozačevo sjedalo, rukama
mlatarajući kao da se pokušava orijentirati. Oba zračna jastuka su se
aktivirala, i puderasta suhoća stvarala je neobičan kontrast neopisivoj vlazi u
zraku.
»Lizzie!«
Barem se pomicala.
Sranje. Nije bilo šanse da otvori bilo koja vrata. Morat će je izvući.
Posegnuvši naprijed, dotaknuo joj je lice. »Lizzie?«
Treptala je očima, a čelo joj je bilo krvavo. »Lane...?«
»Imam te. Izvući ću te. Jesi li ozlijeđena? Vrat? Leđa?«
»Žao mi je što sam... slupala tvoj automobil.«
Sklopio je oči na djelić sekunde i izgovorio molitvu. Onda je brže-bolje
prionuo na posao. »Morat ću te izvući odavde.«
Boreći se da se još više uvuče unutra, nekako je uspio otkopčati pojas,
potom je uhvatio za nadlaktice...
I zastao.
»Lizzie? Slušaj me – sigurno nisi ozlijeđena? Možeš li pomicati rukama i
nogama?« Kad nije odgovorila, zapljusne ga novi val panike. »Lizzie? Lizzie!«
 TRIDESET OSAM

N atrag u Charlemontu, Edward uopće nije pratio kako njegov jedini

preostali konj napreduje u utrci. Nije čak bio ni na trkalištu.
Ma kakvi, jer imao je novu ulogu.
Vrebao je.
Sjedeći za upravljačem službenog kamioneta konjušnica Red &Black, kroz
suvozačev je prozor pogledavao prema golemoj palači od opeke pred kojom
je bio parkiran.
Izgrađena početkom dvadesetog stoljeća, ta grdosija u georgijanskom stilu
bila je veća čak i od Easterlyja – što je bilo bitno. Skorojevići Suttoni tada su
im već gotovo cijelo stoljeće bili konkurenti u poslu s burbonom, a kad je
bogatstvo te obitelji najzad nadmašilo ono Bradfordovih, dali su izgraditi ovu
kuću kao trofej svoje pobjede. S nekih dvadeset do trideset soba te cijelim
naseljem za osoblje pod svojim ogromnim krovom, palača je, takoreći, bila
grad za sebe – druga najviša u Charlemontu, s drugim najboljim pogledom na
rijeku te drugim najljepšim vrtovima.
Ali, da, Easterly su nadmašili u tlocrtu.
Baš kao što je Sutton Distillery za trećinu bila veća od tvrtke Bradford
Bourbon.
Edward je zavrtio glavom i letimice pogledao onaj šugavi sat koji je
nosio. Ako je Sutton ostala dosljedna svom uobičajenom rasporedu, neće još
dugo izbivati.
Barem ga nitko nije tjerao odavde, primjerice kakav čuvar u odori i sa
zapjenjenim njemačkim ovčarom. Osiguranje obiteljskog imanja Sutton Sinythe
bilo je strogo kao i ono na Easterlyju, ali Edwardu su dvije stvari išle u prilog.
Jedna je bila logotip na njegovu vozilu: zaštitni znak R &B bio je poput
kraljevskog jamstva – čak i da je bio serijski ubojica, koji se u ovom
kamionetu parkirao usred predvorja zgrade suda, postojala je vjerojatnost da
bi ga policija ostavila na miru. Drugo što mu je išlo u prilog bio je Derby.
Nedvojbeno, svi su još uvijek razgovarali o utrkama, provjeravali oklade,
prisjećali se sve one divote i sjaja.
Uskoro. Uskoro će doći doma.
 Nakon što ga je Lane vratio na farmu, uzeo je neke od lijekova i popio
piće. Onda je ponovno pročitao hipotekarni ugovor... i prošlo je otprilike još
deset minuta prije nego što je uzeo Sutton inu torbicu i odšepao do jednog od
kamioneta.
Moe i Shelby i ostatak pomoćnog osoblja bili su na utrkama s trenerima i
konjima. Napuštajući farmu, pomislio je kako je šteta ne iskoristiti ovaj mir i
tišinu – ali ovo je bilo nešto za što se morao osobno pobrinuti.
Počelo je kišiti, najprije tek nekoliko kapi, a onda sitna kiša.
Ponovno je provjerio na sat.
Trinaest minuta. Dao bi se okladiti da će doći za trinaest minuta. Dok će
većina od dvjesto tisuća ljudi na Steeplehill Downsu uživati u dugoj šetnji
prema svojim automobilima, a potom zaglaviti u gužvi dok se pokušavaju
uključiti u promet na autocesti, škvadra poput Bradfordovih i Suttonovih imala
je policijsku pratnju koja ih je brzo uvela, a kasnije i izvela, na stražnje ulaze.
I bio je u pravu.
Nekih dvanaest minuta i nekoliko sekunda kasnije, jedan od Suttonovih
obiteljskih crnih Mulsannea zaustavio se pred kućom, vozač je iskočio iza
upravljača i otvorio kišobran dok je odlazio prema stražnjim vratima. Drugi
čovjek iz osiguranja učinio je to isto, samo s druge strane limuzine.
Suttonin otac prvi se pojavio i trebala mu je vozačeva ruka kako bi došao
do kuće.
Sutton se, međutim, polako izvukla iz vozila, očiju uperenih u njegov
kamionet. Nakon što je razmijenila nekoliko riječi s vozačem, uzela je
kišobran od čovjeka i stala mu prilaziti, ne pazeći hoće li uništiti svoje cipele
s visokim potpeticama.
Dok je prilazila, Edward je spustio prozor – i pokušao ignorirati miris
njezina parfema kad se približila.
»Uđi«, rekao je ni ne pogledavši je.
»Edwarde...«
»Misliš da ću raspravljati o onome što si potpisala s mojim ocem u tvojoj
kući? Ili u tvom prednjem dvorištu?«
Otela joj se psovka koja nimalo ne priliči jednoj dami, zatim je odlučnim
korakom obišla prednji dio kamioneta. Gunđajući, pokušao je posegnuti
prijeko, kao što bi to jedan kavalir i trebao, te joj otvoriti vrata, ali ona je
stigla prije – a, uostalom, tijelo mu ne bi ni dopustilo da se toliko protegne.
Dok se smještala na sjedalo, sledila se ugledavši svoju torbicu.
Ubacivši u brzinu, promrsio je: »Mislio sam da ti treba tvoja vozačka.«
»Moram biti na balu za četrdeset pet minuta«, rekla je kad je krenuo
nizbrdo.
»Mrziš odlaziti na te stvari.«
»Imam spoj.«
»Ma nemoj. Čestitam.« Kratka maštarija o tome kako ju je oteo i time
spriječio da ode na bal odigrala se u stilu filmova s kanala Lifetime – a sve je
kulminiralo time da se ona, svladana štokholmskim sindromom, zaljubila u
svog otmičara. »Tko je on?«
»Ne tiče te se.«
Edward je skrenuo ulijevo i samo nastavio voziti. »Znači, lažeš.«
»Provjeri društvene stranice sutra ujutro«, dočekala je s dosadom u glasu.
»Sve ćeš moći pročitati.«
»Otkazao sam pretplatu na Charlemont Courier Journal.«
»Čuj, Edwarde...«
»Kog vraga to radiš? Hipoteka na moju vražju kuću?«
Iako nije u nju gledao, ćutio je njezin ledeni pogled kojim ga je prikovala.
»Kao prvo, tvoj je otac došao meni. A drugo, obratiš li mi se još samo jednom
tim tonom, iz principa ću pokrenuti ovršni postupak.«
Edward sijevne pogledom. »Kako možeš? Zar si zaista toliko pohlepna?«
»Kamata je više nego poštena! Zar bi više volio da je otišao u banku, gdje
bi sve bilo javno registrirano? Sa mnom će sve ostati u tajnosti, uz
pretpostavku da se mjesečne uplate podmiruju na vrijeme.« Zabio je prst u
dokument na sjedalu među njima. »Želim da ovo poništiš.«
»Ti u ovome ne sudjeluješ, Edwarde. A tvom ocu očigledno taj novac
treba, inače mi se ne bi obratio.«
»To je kuća moje majke.«
»Znaš, da sam na tvom mjestu, bila bih zahvalna. Nisam sigurna što se sve
događa pod tvojim krovom, ali deset milijuna ne bi trebalo biti bogzna što za
veliku i slavnu obitelj Bradford.«
 Edward je naglo skrenuo ulijevo i ušao u jedan od javnih parkova uz rijeku
Ohio. Prešavši preko pustog parkirališta, zaustavio se pred malim pristaništem
i parkirao. Dosad se oluja već prilično zahuktala, a bljeskovi munja
potpirivali su gnjev u njemu.
Uz trzaj se okrenuo u sjedalu i progutao jauk bola. »Njemu ne treba novac,
Sutton.«
Bila je to laž, dakako, ali posljednje što je obitelji trebalo bila su
naklapanja: ma koliko ga frustrirala ova situacija sa Sutton, znao je da njoj
može vjerovati, ali zacijelo je još netko bio upleten s njezine strane.
Odvjetnici, bankari. Nadao se da bi ona mogla opovrgnuti njihov razgovor,
ako do toga dođe.
»Pa zašto je onda potpisao ugovor?« zanimalo ju je. »Zašto se tvoj otac
onako potrudio da me odgovori od poslovnog sastanka, i ovo mi stavio na
stol?«
Dok je govorila, u mislima mu načas bljesne prizor od prethodne noći, kad
mu je opkoračila kukove i zajahala ga, i bila nježna s njegovim ranjenim
tijelom.
Onda se sjetio kako je otac posegnuo za njom u svom uredu.
Može li sve ovo biti još zamršenije, pitao se dok je u njemu bujala mržnja
prema Williamu Baldwineu.
Edward se usredotočio na njezine usne i pomislio na bratovu ženu. »Je li te
ikad poljubio?«
»Molim?«
»Moj otac. Je li te ikad poljubio.«
Sutton je u nevjerici vrtjela glavom. »Držimo se mi prepirke oko hipoteke
na Easterly, može?«
»Odgovori na vražje pitanje.«
Podignula je ruke. »Vidio si me u uredu s njime. Što ti misliš?«
Znači, jest, Edward je pomislio u navali bijesa.
»Čuj«, rekla je Sutton. »Ne znam što se događa u tvojoj obitelji, niti zašto
mu treba novac. Znam samo da je za mene ovo povoljna pogodba... i mislila
sam da bih vam mogla pomoći. Glupa sam, mislila sam da bi vam moja
diskrecija mogla biti od koristi.«
 Nakon jednog časa, promrsio je: »E pa, prevarila si se. I zato želim da
podereš ugovor.«
»I tvoj otac ima jedan primjerak«, suho je istaknula. »Zašto s njim ne
porazgovaraš?«
»Sklopio je taj ugovor zato što me mrzi. Učinio je to zato što vraški dobro
zna da si ti posljednja osoba na svijetu kojoj bih želio da moja obitelj
duguje.«
Barem to nije bila laž, pomislio je kad je dahnula.
Bog zna da se u njezinoj blizini ionako nije osjećao kao muškarac...

D ok je upijala Edwardove riječi, Sutton se trgnula u sjedalu – a kako nije

na vrijeme obuzdala reakciju, nije ju uspjela ni prikriti. Ponos ju je
tjerao da mu žestoko uzvrati, ali gnjevne riječi zaglavile su u njezinoj glavi, i
sve što je na kraju učinila bilo je zurenje u blatnjavu rijeku.
Brisači su bili uključeni, i povremeno bi raščistili pogled na suprotnu
obalu rijeke. Smiješno, ali i život je na jedan način bio takav, nije li? Živiš,
ideš za svojim poslom, a zapravo ne vidiš krajolik jer si svake minute u danu
usredotočen na sebe – onda, odjednom, stvari se iskristaliziraju, nakratko
shvatiš gdje se nalaziš pa kažeš: Ah, znači, tu sam.
Sutton je pročistila grlo – ali time nije bogzna što postigla, jer kad je
progovorila, glas joj je bio promukao: »Znaš, mislim da nikad neću razumjeti
zašto me toliko podcjenjuješ. To mi je... zaista zagonetka.«
Edward je nešto odvratio, ali ona je nastavila govoriti: »Moraš znati da
sam odavna zaljubljena u tebe.«
Ovo ga je ušutkalo.
»Moraš to znati. Kako ne bi znao? Slijedila sam te godinama – zar me zato
mrziš?« Letimice ga je pogledala, ali nije mogla previše vidjeti zbog one
bejzbolske kape – što je vjerojatno bilo dobro. »Zar me zato gledaš svisoka?
Uvijek sam mislila da me zavlačiš jer si mislio da bi u nekom trenutku mogao
imati koristi od mojih osjećaja – no je li u pitanju nešto još bolesnije? Znam
samo da prezirem sebe zbog vlastite slabosti.« Kimnula je prema
dokumentima. »Mislim, ovaj ugovor je savršen dokaz tome koliko sam jadna.
Nikad ne bih sklopila takav sporazum, ispod stola, ni za kog drugog. Ali valjda
je to samo moj problem, a ne tvoj, nije li?«
 Vratila se zurenju kroz vjetrobransko staklo pred sobom. »Znam da ne
voliš govoriti o tome što ti se dogodilo u Južnoj Americi, ali... nisam spavala
sve vrijeme dok su te držali zatočenog, a mjesecima nakon toga imala sam
noćne more. A onda si se vratio u Charlemont, i nisi me želio vidjeti. Rekla
sam sebi da je to zato što ne viđaš nikoga, ali to nije bila istina, za ne?«
»Sutton...«
»Ne«, oštro ga je presjekla. »Ne kanim dopustiti da se izvučete iz ovog
ugovora. To bi bio samo još jedan dio ove gluposti koja se među nama
odvija.«
»Sve si pogrešno shvatila, Sutton.«
»Jesam li? Nisam toliko sigurna. Onda, što kažeš na to da sve ovo
privedemo kraju – jebi se, Edwarde. A sad me odvedi doma prije nego
pozovem policiju.«
Očekivala je da će joj proturječiti. No on je nakon jednog trenutka ubacio
u rikverc i krenuo.
Dok je vozio prema cesti, odmjeravala je njegov smrknuti profil. »Bilo bi
ti bolje da se pobrineš da tvoj otac na vrijeme podmiruje svoje obveze. U
suprotnom, neću oklijevati da izbacim tvoju obitelj na ulicu – a ako misliš da
to neće pokrenuti tračeve u gradu, onda si sišao s uma.«
Bilo je to posljednje što će ijedno od njih dvoje izgovoriti tijekom vožnje
do njezine kuće.
Kad se zaustavio pred palačom, pobrinula se uzeti torbicu i ovaj je put
ponijeti sa sobom – a kamionet jedva da se zaustavio prije nego što je
iskočila.
Bila je prilično sigurna da ju je zazvao još jednom dok se udaljavala, ali
možda i nije.
Koga briga.
Kad je kroz kišu dotrčala do ulaznih vrata, batler je otvorio tu stvar.
»Gospodarice!« uskliknuo je. »Jeste li dobro?«
Nije se gnjavila s kišobranom, a kratak pogled u antikno zrcalo pored vrata
pokazao joj je da izgleda malaksalo kao što se i osjećala.
»Zapravo, ne osjećam se baš najbolje.« I to nije bila laž. »Hoćete li,
molim vas, obavijestiti Brandona Milnera da mi nije dobro i da ću se povući u
postelju? Trebala sam s njime poći na večerašnji bal.«
Naklonio se. »Da pozovem Dr. Qualbija?«
»Ne, ne, samo sam iscrpljena.«
»Donijet ću vam malo čaja.«
To je zvučalo savršeno odvratno. »Divno, hvala vam.«
Kad se čovjek uputio prema kuhinjskom krilu, ona je otišla do kliznih vrata
dizala. Srećom, dizalo je bilo na prizemlju pa je mogla odmah ući. Posljednje
što je željela bilo je da nabasa na brata ili na oca.
Izišavši, izula je cipele i otapkala dugim hodnikom, pa se ušuljala u svoju
sobu i zatvorila vrata.
Sklopivši oči, u glavi je neprestano čula Edwardov glas.
Učinio je to zato što vraški dobro zna da si ti posljednja osoba na svijetu
kojoj bih želio da moja obitelj duguje.
Nevjerojatno.
I bilo je baš smiješno – uz sav novac koji je imala, položaj, autoritet,
poštovanje i dodvoravanje... i dalje se mogla osjećati poput povrijeđenog
djeteta.
Samo se trebala naći u zatvorenom prostoru s Edwardom Baldwineom.
Deset minuta.
S tim je svršeno, zaklela se. Ova nezdrava opsesija njime trebala je
smjesta prestati.
U pozadini uma, katkad bi se pitala je li se možda i sam borio s opsesijom,
ali ga je stoljetno rivalstvo njihovih obitelji sprječavalo da napravi prvi
korak. No očigledno je to bila samo njezina nerealna projekcija, neka vrst
romantične maštarije rođene u njezinim vlastitim osjećajima.
Jedino lijepo što joj je ikad rekao bilo je kad je mislio da je prostitutka
koju je naručio i platio.
Stvarnost je sad bila kristalno jasna, međutim: kao da je postavio svjetleću
reklamu na gradski trg. Nije joj ostavio prostora da nešto pogrešno protumači.
Možda jest bila jadna.
Ali nije bila glupa.
 TRIDESET DEVET

U darac u glavu.
Kad se Lizzie prevalila na bok u zgnječenoj kabini Yarisa, imala je
osjećaj kao da ju je netko zviznuo po glavi.
I to istodobno Wolverine, The Rock, i možda Arnold Schwarzenegger u
najboljim danima.
A posljedica je bila ta da ništa nije procesuirala kako treba, ni zabijanje u
stražnji dio Laneova automobila, ni činjenicu da joj je lice bilo mokro, ni
zaglušnu buku...
»Lizzie!«
Zvuk njezina imena raščistio je ponešto od paučine, i pogledala je naokolo,
nastojeći dokučiti zašto Bog najednom zvuči kao Lane.
»Lane?« rekla je snažno trepćući.
Zašto je ulazio kroz prednje staklo? Sanja li?
»... negdje ozlijeđena?« govorio je. »Moram to znati prije nego što te
pomaknem.«
»Žao mi je... zbog tvog auta...«
»Lizzie, moraš mi reći jesi li ozlijeđena!«
Ajme, kad bi bio uzrujan, onaj južnjački naglasak bio je snažan. Onda se
namrštila. Ozlijeđena? Zašto bi bila...
A tada je ugledala sve ono zelenilo.
U svom automobilu.
Okej, ovo je morao biti loš san – i mogla bi se prepustiti: provjeravanje
ruku, nogu, duboko udisanje, pomicanje glavom... sve je provjereno.
»Dobro sam«, promumljala je. »Što se dogodilo?«
»Povući ću te naprijed – pomogni mi ako možeš, okej?«
»Naravno. Ja ću...«
Uh! Jao!
Ali bila je odlučna sudjelovati. Čak i kad su se stvari previše rastegnule i
prijetile iskočiti iz zglobova, upirala se nogama o sve s čime je dolazila u
kontakt, gurajući dok je Lane vukao, izvrćući se kako bi mogla nastaviti
naprijed.
Kiša na njezinu licu, kosi, odjeći. Ogrebotine. Vjetar koji je zasljepljuje.
Ali izvukao ju je.
A onda je bila u njegovom naručju, naslonjena na njegova prsa, osjećajući
kako drhti.
»O, Bože«, promuklo je rekao. »O, hvala ti Bože, živa si...«
Lizzie se držala o njega, i dalje ne shvaćajući zašto sjede na stablu. Kako
su automobili završili gore na njezinom...
Munja je proparala nebo i udarila toliko blizu njih da su joj uši bolno
eksplodirale.
»Moramo ući unutra«, graknuo je Lane. »Ajde.«
Negdje usred procesa spoticanja i padanja po tlu, njezin se mozak ponovno
uključio. A ono što je vidjela umalo da je nije paraliziralo.
Pola onog prelijepog stabla što je raslo pred njezinom kućom prevalilo se
na njezin automobil.
Nije se ona zabila u Porsche.
Udarac se dogodio kad je ogromna težina pala na njezin majušni autić.
»Lane... moj auto...«
Bilo je to sve što je uspjela reći prije nego što ju je uzeo u naručje i
pojurio s njom prema kući. Kad je skočio na trijem, oslobodila se njegova
stiska i odbila nastaviti i korak dalje. Podignuvši ruku prema ustima kad je
vidjela automobil...
Krv. Posvuda po njoj bilo je krvi.
Zapljusne je val iznenadne slabosti, i zateturala je kad je spustila pogled
na svoje tijelo. »Lane... jesam li ozlijeđena?«
»Ulazi«, naredio je odlučno je gurajući prema vratima.
Kad ju je ugurao u kuću i svom se snagom naslonio na vrata da ih zatvori,
srce joj je stalo bubnjati kad je dobro promotrila svog spasitelja. I sam je bio
sav krvav i mokar.
Ali zar je to bilo važno?
 Njih su se dvoje toliko grozničavo zagrlili da im se mokra odjeća slijepila,
tijela ponovno spojila, dijeleći toplinu, čvrsto se držeći.
»Mislio sam da sam te izgubio«, rekao joj je u uho. »O, Isuse, mislio
sam...«
»Spasio si me, spasio si me...«
Oboje su govorili brzo, spotičući se o riječi, uzbuđeni. Zatim ju je ljubio, a
ona mu je uzvraćala poljupce.
Ali onda je sve to prekinula i odmaknula se. »Mislim da si ti taj koji
krvari.«
»Samo ogrebotine...«
»O, Bože, pogledaj si ruke – dlanove!«
Bio je sav izrezan, njegova izložena koža prošarana posjekotinama nakon
što se borio s granjem kako bi došao do nje – a bilo je, k tome, i još
ogrebotina na njegovom licu i vratu.
»Nema veze«, rekao je. »Brinem se zbog tebe.«
»Treba li mi liječnik?«
»Ma, molim te. Stablo je palo na tebe, sjećaš se?«
A tada se ugasilo svjetlo.
Lizzie se načas ukipila... potom se počela smijati toliko snažno da su je oči
zapekle. Bilo je jednostavno previše emocija da bi se mogla za bilo što
uhvatiti, i prije nego što se i snašla, i Lane se također smijao, njih dvoje držeći
se jedno za drugo i ispuštajući iz sebe sve, od obiteljskih problema do stresa
zbog užine... pa sve do one uvrnute nezgode sa stablom.
»Tuš?« rekla je.
»Mislio sam da nikad nećeš pitati.«
Inače bi pravila frku zbog mokrih otisaka stopala po dnevnoj sobi i na
daskama stubišta, ali ne i sad: sjećanje na onu težinu koja pada na njezin auto
jasno je odredilo prioritete.
»Kunem se, mislila sam da sam ti ja udarila auto«, rekla je kad su se
popeli na kat.
»Ne bi bilo važno i da jesi.«
Ah, ta lakoća življenja Bradfordovih, pomislila je. »Imaš rezervni
Porsche, sigurna sam.«
»Čak i da nemam, ništa ne bi bilo važno sve dok si ti okej.«
Stisnuti jedno uz drugo, prošli su kroz dovratak spavaće sobe pa u
kupaonicu – a onda, dok je ona puštala vodu, on se zaposlio njezinom
odjećom, otkopčavajući gumbe, patentne zatvarače, odbacujući joj tu drugu
mokru, hladnu, slijepljenu kožu.
Žmarci su joj škakljali ruke i bedra, ali bilo je to više zbog plamena u
njegovim očima nego zbog hladnoće u zraku. A onda je Lane svukao i svoju
odjeću, ostavivši je tamo gdje je pala u neurednom klupku s njezinom.
»Pod vodu«, zastenjala je dok joj je nosom njuškao vrat i poljupcima
tražio usne.
Opsovao je kad su stupili pod toplu, nježnu vodu – i kad se krv isprala,
ona je odahnula. Samo posjekotine, ništa ozbiljno...
I bila joj je to posljednja misao dok su njegove krupne ruke putovale po
njezinim skliskim grudima, usnama strastveno ljubeći njezine. Ona je poznata
požuda oživjela.
Volim te, pomislila je.
Opet te volim, Lane.

N ešto kasnije, nakon što je struja ponovno došla, a Lane vodio ljubav s
Lizzie dvaput u tušu i još jednom u krevetu, te nakon što su otišli dolje i
slistili ono što je ostalo od onih smrznutih lazanja i većinu sladoleda od
breskve, pa se vratili gore i ponovno uskočili u njezinu postelju... svi problemi
su se vratili.
Lizzie je, srećom, spavala i bio je mrak, pa kakav god mu izraz bio na licu,
nije ga imao snage prikriti.
Zureći u strop, mozak mu je cvrčao i izgarao, i nije se ni snašao, a svjetlost
je već sjajila na rubu obzora. Brzi pogled na Lizzienu budilicu i bio je
iznenađen otkrivši da je probdio cijelu noć.
Izvukavši se ispod plahti, ustao je i otišao u kupaonicu. Odjeći nije bilo
spasa, pa ju je podignuo s poda i bacio u koš za smeće. Jedino što je donekle
bilo upotrebljivo? Bokserice.
Bolje i to nego da vozi doma gologuz na svetu nedjelju.
 Natrag u sobi, otišao je do Lizzie. »Moram ići.«
Prenula se naglo iz sna, i on ju je milovao dok nije ponovno spustila glavu
na jastuk. »Imam spoj s jednom ljepoticom koji ne smijem propustiti«, rekao
je.
Lizzie se smeteno i pospano nasmiješila, a on je poželio da je može
zauvijek ovako gledati. »Pozdravi je.«
»Hoću.« Poljubio ju je u usta. »Usput, večeras ti ja donosim večeru.«
»Hoće li biti smrznuta?«
»Ne, bit će pakleno vruća.«
Osmijeh kojim ga je zabljesnula prostrujao je njegovim krvotokom,
zapalivši ga iako nije bilo vremena da bilo što poduzme.
»Vol...« Lane se zaustavio, znajući da joj neće biti mio takav pozdrav.
»Vidimo se u pet popodne.«
»Bit ću ovdje.«
Poljubio ju je još jedanput i onda otišao prema vratima.
»Čekaj, a što ti je s odjećom?« zazvala je za njime.
»Ne mogu me uhititi. Svi nepristojni dijelovi su prekriveni.«
Njezin smijeh ispratio ga je niz stube i iz kuće. A od pogleda na granu onog
stabla na njezinom automobilu srce mu je preskočilo jedan otkucaj.
Duboko je udahnuo i prvi mu je nagon bio da izvuče telefon i nazove
Garyja McAdamsa i kaže mu da ukloni granu i odvuče njezinu zgnječenu
limenku na odlagalište. Ali odolio je tom porivu. Lizzie nije bila tip žene koja
bi cijenila takvu pomoć. Imala je ona svoje veze i vlastite načine kako riješiti
problem, i svoj plan za taj Yaris.
Ne bi se začudio ni da ga sama pokuša izvući.
Vrteći glavom, otišao je do svog automobila. Porsche je također bio
gotovo uništen, grana ga je promašila za manje od metra. Pošto je očistio nešto
lišća s poklopca motora, ušao je, pokrenuo motor i polako krenuo cesticom,
izbjegavajući polomljene grane i blatnjave lokve. Čim je dospio do asfalta,
nadoknadio je izgubljeno vrijeme, jureći prema Charlemontu, prozujavši preko
mosta, poput metka poletjevši uz brdo Easterlyja.
Bio je na pola puta uzbrdo, kad je morao usporiti, jer mu je ususret dolazio
drugi automobil.
 Bila je to limuzina Mercedes. Crni S550.
A za upravljačem, skrivena pod ogromnim tamnim naočalama i crnim
velom – kao da je u koroti – bila je njegova uskoro bivša supruga.
Chantal ga nije ni okrznula pogledom, iako je prokleto dobro znala s kime
se mimoilazi.
U redu. Uz malo sreće, uskoro će se preseliti i moći će pustiti odvjetnike
da preuzmu stvari u svoje ruke. Bog zna da je imao gomilu važnijih stvari na
pameti.
Ostavivši Porsche pred kućom, prošao je kroz glavni ulaz i zastao kad je
ugledao prtljagu u predvorju.
Nije bila Chantalina. Ona je imala komplet kofera Louis Vuitton. Ovi su
bili Guccijevi, označeni inicijalima R.I.P.
Richard Ignatius Pford.
Jedno govno odlazi, pomislio je, a drugo dolazi.
Što je, dovraga, Gin smjerala?
O, čekaj. Znao je odgovor. Za ženu oskudna formalnog obrazovanja i lišenu
profesionalnih vještina, njegova je sestra imala jedan neosporiv dar: znala je
kako se pobrinuti za sebe.
U vječitom strahu od manjka novca, složila se s ocem i uhvatila za
najimućnijeg idiota u gradu tako da, ma što se dogodilo s obitelji, njezin će
životni stil biti netaknut. Mogao se samo nadati da je sve skupa neće previše
koštati. Richard Pford bio je opak kujin sin.
Ali nije se mogao miješati. Ma koliko ga sve to žalostilo, davnih je dana
naučio da treba pustiti Gin da radi po svome – nije postojala druga strategija
kad je posrijedi bila njegova sestra.
Potrčavši stubama, otišao je u svoju sobu, istuširao se, obrijao i obukao
odijelo. Tek je iz drugog pokušaja uspio privezati leptir-mašnu kako Bog
zapovijeda.
Čovječe, mrzio je tu stvar.
Spustio se stubama za osoblje, presjekao kroz kuhinju i otišao do vrata
gospojice Aurore. Kao i onog dana kad je ovamo došao, provjerio je li sve na
svome mjestu, uvučeno i zakopčano, kao što je i trebalo biti prije nego što
pokuca.
 Ali onda se ukipio. Zbog nekog razloga, preplavio ga je neobjašnjiv strah
da ovaj put neće otvoriti. Da će pokucati i čekati... pa ponovno kucati i još
malo čekati...
A onda će morati provaliti, baš kao što je provalio u Rosalindin ured – i
pronaći još jedno truplo...
Vrata su se otvorila, a gospojica Aurora se namrštila. »Kasniš.«
Lane samo što nije iskočio iz kože, ali smjesta se pribrao. »Žao mi je,
gospoja.«
Gospojica Aurora nešto progunđa pa namjesti svoj jarkoplavi šešir za
crkvu. Odjeća joj je bila svijetla poput proljetnog neba, i imala je pripadajuće
rukavice i cipele, i savršeno usklađenu torbicu veličine teniskog reketa. Ruž za
usne bio je crven poput trešnje, naušnice biserne, one koje joj je darovao prije
tri godine, te prsten s biserom, onaj koji joj je kupio godinu prije toga.
Ponudio joj je ruku i, kad je zatvorila vrata, prihvatila ju je.
Zajedno su prošli kroz glavni ulaz, prošavši pored gospodina Harrisa, koji
je vrlo dobro znao da ne smije ni zucnuti zbog vrata kroz koja su izišli.
Lane je otpratio gospojicu Auroru do suvozačevog mjesta Porschea i
smjestio je unutra. Tada je obišao automobil, sjeo za upravljač i ponovno
pokrenuo motor.
»Zakasnit ćemo«, rekla je oštro.
»Dovest ću nas na vrijeme. Samo me gledaj.«
»Ne odobravam jurcanje na cesti.«
Pogledao ju je i namignuo. »Onda zatvori oči, gospojice Aurora.«
Blago ga je lupnula po ruci i prostrijelila pogledom. »Nisi previše star da
te izlemam po stražnjici.«
»Znam da želiš sjediti u prvom redu.«
»Tulane Baldwine, da se nisi usudio prekršiti zakon.«
»Da, gospoja.«
Uz prefrigan osmijeh, pritisnuo je papučicu gasa i pojurio nizbrdo – a kad
ju je na brzinu pogledao, vidio je kako se gospojica Aurora smiješi.
I u njegovom je svijetu načas sve bilo u redu.
 ČETRDESET

C harlemontska baptistička crkva smjestila se na West Endu, a

blještavobijela boja dasaka na zidovima isticala se među okolnim
sumornim blokovima siromašnih stambenih jedinica. I bila je besprijekorna.
Od brižljivo uređenih vrtova, parkirališta nedavno presvučena asfaltom,
lonaca s cvijećem pored dvostrukih ulaznih vrata pa sve do košarkaškog
igrališta otraga, mjesto je bilo ulickano i dotjerano kao da je prizor s
razglednica iz pedesetih.
A u osam i četrdeset u nedjelju ujutro, mjesto je vrvjeio ljudima. Onog
časa kad je Lane ušao na parking, stali su ga salijetati pozdravima toliko da je
morao usporiti i doslovce miljeti. Spustivši oba prozora, prihvaćao je ruke,
zazivao imena, uzvraćao na pozive na ulične igre. Parkiravši otraga, obišao je
automobil i pomogao gospojici Aurori da iziđe; zatim ju je poveo pločnikom
uz bočni zid crkve.
Djeca su bila posvuda, odjevena u opravice s volanima i odjeka, boja
jarkih poput kutije s bojicama, pristojniji od mnogih odraslih koji su dolazili
na zabave na Easterly.
Svatko, ali baš svatko, zaustavio se kako bi razmijenio pokoju riječ s njime
i gospojicom Aurorom, raspitao se što ima nova – i negdje usput, shvatio je
koliko mu je nedostajala ova zajednica.
Smiješno, nikad nije redovito odlazio u crkvu, ali kadgod bi bio doma,
nikad nije propustio doći ovamo s gospojicom Aurorom.
Unutra je bilo vjerojatno tisuću ljudi, redovi klupa krcati vjernicima, svi
razgovarajući, grleći se i smijući. Bilo je prerano za ventilatore, uključivali su
se obično u lipnju. Tamo naprijed, bio je bend s električnim gitarama,
bubnjevima i basovima, a pored njih pozornica kamo će se smjestiti gospel
zbor. A iza svega toga? Nevjerojatne orgulje – ona vrsta koja bi mogla otpuhati
vrata i prozore, pa čak i krov – uzdizale su poput kakve spone vjernika s
Nebesima.
Max bi trebao biti ovdje, pomislio je Lane. Prije odlaska na koledž,
njegov je brat godinama pjevao u zboru.
Ali ta je tradicija prekinuta, sad se činilo zauvijek.
 U drugom je redu bilo mjesto za njih, a sedmeročlana obitelj stisnula se da
im načini mjesta.
»Hvala vam«, rekao je Lane kad se rukovao s glavom obitelji. »Hej, niste
li vi brat Thomasa Blakea?«
»Jesam«, odvratio je čovjek. »Ja sam Stan, stariji brat. A vi ste onaj dečko
od gospojice Aurore?«
»Jesam.«
»Gdje ste bili? Nismo vas vidjeli neko vrijeme.«
Kad je gospojica Aurora izvila obrvu, Lane se nakašljao. »Bio sam na
sjeveru.«
»Moja sućut«, rekao je Stan. »Ali barem ste sad opet doma.«
»Eno mojih nećaka.« Gospojica Aurora pokazala je preko prolaza.
»D‘Shawne sad igra za Indiana Colts. Obrana. A Qwentin, pored njega, igra
centra u Miami Heatu.«
Lane je podignuo ruku kad su dvojica mladića uhvatila pogled gospojice
Aurore. »Sjećam se kad su igrali za koledž. Qwentin je bio jedan od najboljih
centara koje su Orlovi ikad imali, a bio sam prisutan kad nam je D‘Shawne
pomogao osvojiti Sugar Bowl.«
»Dobri su to momci.«
»Kao i cijela tvoja obitelj.«
Kad su zagrmile orgulje, a bend počeo svirati, iz predvorja je ušetao zbor
u krvavocrvenim haljama, pedeset muškaraca i žena ušli su pjevajući. Iza njih,
pojavio se velečasni Nyce s Biblijom na prsima, visok, osebujan muškarac u
oči je gledao svoje vjernike, pozdravljajući ih s iskrenom toplinom. Kad je
ugledao Lanea, pružio mu je ruku.
»Drago mi je da si se vratio, sinko.«
Kad je došlo vrijeme da se svi smjeste na svojim mjestima, Lanea prože
neobičan osjećaj. Uznemiren, posegnuo je i uzeo ruku gospojice Aurore.
Sve na što je mogao misliti bila je ona grana što je sinoć pala. Lizzie kako
leži u automobilu. Električni strah što je njime strujao dok se provlačio kroz
one grane u oluji, urlajući njezino ime.
Kad je bend zasvirao prve taktove njegove omiljene gospel pjesme,
pogledao je iznad oltara i samo zatresao glavom.
 Naravno da će pjevati ovu pjesmu, pomislio je.
Bilo je to kao da mu je sama crkva poželjela dobrodošlicu. Ustavši
zajedno s gospojicom Aurorom, počeo se njihati zajedno s ostalima, naprijed-
natrag, naprijed-natrag.
Zatekao se kako i sam pjeva: »Želim znati da Bog me čuva...«

S at i pol kasnije, misa je završila i bilo je vrijeme za zakusku. Vjernici će

se spustiti na donju etažu na punč, kolačiće i druženje.
»Idemo i mi dolje«, rekao je Lane.
Gospojica Aurora zavrtjela je glavom. »Moram se vratiti. Posao.«
Namrštio se. »Ali uvijek smo...«
Naglo zamukne. Nije imala nikakva posla na Easterlyju, tako da je jedino
objašnjenje bilo ono zbog kojeg je poželio nazvati hitnu pomoć.
»Ne gledaj me tako, momče«, promrsila je. »Nije u pitanju nikakav hitan
slučaj, a čak i da jest, ne kanim umrijeti u svojoj crkvi. Bog ne bi takvo što
priuštio vjernicima.«
»Dođi, primi me pod ruku.«
Bili su vrlo opušteni dok su prolazili mimo ostalih – i, čovječe, volio bi da
ju je mogao poput kakva vatrogasca ili braniča američkog nogometa iznijeti
odavde. A onda, na pola puta do izlaza, morao je zastati i prozboriti riječ-
dvije s Qwentinom i D‘Shawneom – baš kao i s ostalih sedamnaest članova
Aurorine obitelji. Inače bi uživao u razgovoru... ali ne i danas. Nije želio biti
nepristojan, ali bio je itekako svjestan koliko se gospojica Aurora oslanjala o
njegovu ruku.
Kad su najzad izišli iz crkve, rekao je: »Pričekaj ovdje. Dovest ću auto. I
ne, ne kanim se s tobom prepirati, tako da možeš odmah prestati.«
Gotovo se ponadao da će ona započeti svađu, a kad nije, dao se u trk
prema najudaljenijem dijelu parkirališta.
Vrativši se u Porscheu, zamalo je očekivao da će je pronaći onesviještenu.
Ali ne. Razgovarala je s vitkom ženom kraljevska držanja, lica nalik
Nefertiti, odjevenu u skroman crni kostim i s parom naočala bez okvira na
oštrim očima.
O... opa, pomislio je Lane. Kakav povratak u prošlost.
 Lane iziđe. »Tanesha?«
»Lane, kako si?« Tanesha Nyce bila je najstarija kći velečasnog Nycea.
»Drago mi je da te opet vidim.«
Zagrlili su se i on kimne. »I meni. Jesi li već postala liječnica?«
»Na specijalizaciji sam, ovdje na Sveučilištu Charlemont.«
»Što ćeš specijalizirati?«
»Onkologiju.«
»Ona radi Božji posao«, rekla je gospojica Aurora.
»Kako je Max?« upitala je Tanesha.
Lane pročisti grlo. »Vrag me odnio ako znam. Nisam s njim razgovarao
otkako je otišao na zapad. Znaš njega, uvijek je bio divljak.«
»Da, jest.«
Nastupio je trenutak neugodne tišine.
»Pa, vrijeme je da odvezem gospojicu Auroru kući«, rekao je. »Bilo mi je
drago.«
»Također.«
Dvije se žene potom stanu nešto došaptavati, a onda mu gospojica Aurora
dopusti da je isprati dolje niz stube pa do automobila.
»Što je to bilo?« upitao je dok su se vozili.
»Proba zbora idući tjedan.«
»Nisi u zboru.« Kad nije odgovorila, letimice ju je pogledao. »Gospojice
Aurora? Imaš li mi što za reći?«
»Imam.«
O, Bože. »Što?«
Uzela mu je ruku ne pogledavši ga. »Želim da upamtiš ono što sam ti ranije
rekla.«
»Što to?«
»Imam Boga.« Snažno mu stegne ruku. »I imam tebe. I bogatija sam nego
što mogu i zamisliti.«
Držala mu je ruku cijelim putem do Easterlyja i znao je... znao je... da ga
pokušava pripremiti za ono što je bilo neminovno. Shvatio je, također, da je
upravo zbog toga onako inzistirala vidjeti Edwarda kad je jučer bio na imanju.
Kad bi samo postojao način da dođu do Maxa.
»Ne želim da odeš«, promuklo je rekao Lane. »Neću to moći podnijeti.«
Gospojica Aurora šutjela je sve dok nisu dospjeli do podnožja brda
Easterlyja. »Kad smo već kod odlazaka«, rekla je tada, »čujem da Chantal
odlazi.«
»Da, s time je gotovo.«
»Dobro. Možda se ti i Lizzie najzad uspijete pomiriti. Ona je žena za
tebe.«
»Znaš, gospojice Aurora, slažem se. Samo još trebam i nju u to uvjeriti.«
»Ja ću ti pomoći.«
»Može.« Pogledao ju je. »Usput, pozdravila te je.«
Gospojica Aurora se nasmiješila. »Je li to bilo jutros kad si od nje
odlazio?«
Kad je Lane nešto promucao i zacrvenio se kao onaj Mercedes koji joj je
kupio, gospojica Aurora prijazno se nasmijala.
»Zločest si ti dečko, Lane.«
»Znam, gospoja. Zato moraš ostati ovdje i paziti na mene. Stalno ti to
govorim.«
Umjesto da stane pred kućom, otišao je otraga, jer je to bilo bliže njezinim
odajama. Dovezavši ih do stražnjeg ulaza, pritisnuo je kočnicu, ugasio motor
i... ostao sjediti.
Pogledavši u nju, šapnuo je: »Ozbiljan sam. Treba mi tvoja pomoć, ovdje
na zemlji – u ovoj kući, u mom životu.«
Bože, bilo je nemoguće zanemariti činjenicu da je graknula na njega, nema
tome tri dana, govoreći kako ne ide nikamo, ali sad, nešto se promijenilo.
Nešto je bilo drukčije.
Prije nego što je mogla odgovoriti, garažna vrata su se podignula i izišao
je vozač iz Phantoma, taj automobil vrijedan pola milijuna dolara prošao je
mimo njih na putu prema glavnom ulazu kuće.
»On je zlo«, rekao je Lane. »Taj moj otac...«
Gospojica Aurora podigne dlanove. »Amen.«
 »Kamo se on uputio u nedjeljno jutro, dovraga?«
»U crkvu nije.«
»Možda je krenuo za Chantal.«
Čim je to izgovorio, opsovao je.
»Ma što to govoriš?«
Lane zatrese glavom i iziđe. »Dođi, idemo unutra.«
Ali činilo se da neće. Kad je otvorio njezina vrata, samo je sjedila tamo s
torbicom u krilu, ruke u rukavicama prekriživši jednu preko druge. »Da
čujem.«
»Gospojice Aurora...«
»Što ti je učinio?«
»Ne radi se o meni.«
»Ako će to vratiti onu tvoju užasnu suprugu, onda se možeš kladiti u svoje
dupe da se radi o tebi.«
Lane se opirao porivu da stane lupati glavom o poklopac motora. »Stvarno
nije važno...«
»Znam da se riješila tvog djeteta.«
Kad su se one tamne oči zagledale u njega, ponovno je opsovao.
»Gospojice Aurora, nemoj mi ovo raditi, pusti to. Postoji toliko drugih stvari
oko kojih vrijedi razbijati glavu.«
No ona je samo podignula onu svoju obrvu.
Lane je potonuo u sjedalu. Bože, kako je samo volio njezino lice, svaku
boru i udubljenje, svaku oblinu i ravninu. I volio je to što je bila prava dama,
ali snažna poput muškarca.
Ona i Lizzie su imale toliko toga sličnog.
»Postoje neke stvari koje ne vrijedi ni znati, gospoja.«
»I one koje ne bi smio držati za sebe.«
Zbog nekog je razloga poniknuo pogledom, kao da je učinio nešto čega bi
se trebao stidjeti. »Trudna je, gospojice Aurora. I nije moje.«
»Čije je?« zanimalo ju je.
Ostatak je priče ispričan u tišini – i smiješno je bilo to da se nije doimala
odveć šokirana.
 »Jesi li siguran?« muklo je upitala.
»Tako je rekla. A kad sam se suočio s njim? Vidjelo mu se na licu.«
Gospojica Aurora je sjedila uspravno, čela toliko spuštena da joj nije
mogao vidjeti oči. »Bog će ga kazniti.«
»Ne bih se baš u to kladio.« Ustao je i ponudio joj ruku. »Postaje vruće
ovdje vani. Idemo.«
Gospojica Aurora ga opet pogleda u oči. »Volim te.«
Bio je to njezin način da se ispriča za sve ono što su svi oni pretrpjeli s
njihovim ocem. Ne samo za ovu gadariju sa Chantal, nego i za minula
desetljeća, još dok su bili djeca.
»Znaš«, rekao je, »nikad ti nisam zahvalio. Za sve one godine što si bila uz
nas, nikad... bdjela si nad nama, naročito nada mnom. Uvijek si bila uz mene.
Uvijek jesi uz mene.«
»Bog mi je dao taj sveti zadatak kad me je spojio s vama.«
»Volim te, majko«, protisnuo je. »Uvijek ću te voljeti.«
 ČETRDESET JEDAN

Z vuk motorne pile u Lizzienim rukama bio je toliko glasan da nije čula
automobil kako se približava. A tek kad je isključila motor pa se ta stvar
utišala, iznimno erotičan muški glas objavio je da više nije sama.
»Ti si najseksipilnija žena koju sam ikad vidio.«
Okrenuvši se i pogledavši dolje, ugledala je Lanea naslonjenog na svoj
Porsche, ruku prekriženih, nogu čvrsto posađenih, lica napetog.
Sa svog povišenog položaja na ulubljenom krovu automobila, podignula je
pilu iznad glave i nekoliko puta potegnula ručicu za pokretanje. »Čuj me kako
grmim.«11
»Čuj me kako preklinjem.«
Morala se nasmijati kad je skočila na tlo. »Dobro napredujem, što misliš?«
Lane je ušutka spustivši usne na njezine, a poljubac je bio toliko strastven i
brz da su završili nagnuti unatrag. Kad ju je najzad malo pustio, oboje su teško
disali.
»Onda... bok«, rekao je.
»Jesam li ti, kojim slučajem, nedostajala?«
»Svake sekunde.« Uspravio ih je. »Bože, volim t... volim kako barataš
onom pilom.«
Bilo je nemoguće ne uočiti njegovu omašku, i morala se spotaknuti u
vlastitim mislima kad se u njoj probudio nagon da mu i sama izgovori te slatke
riječi.
Lane je prikrio nelagodu hineći hladnokrvnost. »Onda, stvarno sam donio
večeru. Iz kluba. Tebi sam donio onu salatu za koju se nadam da je i dalje
voliš, a sebi gomilu bifteka – znaš, za slučaj da se moramo oporaviti.«
»Od čega«, otegnula je spuštajući pilu.
»O, ma znaš.« Ali tada se namrštio. »Osim ako nisi, znaš... Ako te ne boli
od sinoć.«
Lizzie zavrti glavom. »Ne boli me.«
»Šteta.«
 »Molim?«
Prignuvši se bliže, usne su mu lebdjele nad njezinima dok ih je lickao.
»Mislio sam da bih mogao poljupcima ublažiti bol.«
»Još uvijek to možeš.«
Kad ju je okrenuo i naslonio na svoj automobil, osjetila je kako joj je srce
poskočilo – i pomislila, ma kvragu, mogla bi se i prepustiti. Stablo je usmrtilo
njezin automobil, dvorište je bilo u kaosu, a bila je tu omanja šuma granja po
cijelom imanju... ali Lane je bio ovdje, i sjetio se da je voljela onu Cobbovu
salatu i, dovraga, ljubio se najbolje na svijetu.
Sutra će vratiti glavu natrag u igru. Sutra će se podsjetiti da se mora
čuvati...
Lane se odmaknuo. »Reci, što misliš o seksu na otvorenom?«
Kimnula je prema trima kravama koje su stajale pored njezina trijema.
»Mislim da će se naša publika udvostručiti kad moj susjed shvati da su ove
fine dame ponovo otišle u obilazak.«
»Onda idemo u kuću, iz ovih stopa, prije nego što pošandrcam.«
»Sačuvaj Bože da se ja nađem između tebe i tvoje psihičke stabilnosti.«
Čak je ponio i torbu sa stvarima, pomislila je dok su sve unosili u kuću.
»Imam novosti«, rekao je kad je zatvorio vrata.
»Koje?«
»Chantal se jutros iselila.«
Lizzie je zastala i pogledala ga. Bio je odjeven u ležernu uniformu za
toplije dane, koja se sastojala od bermuda i pamučne majice, Guccijevih
mokasina na nogama, naočala Ray Ban i onog sata Cartier zbog kojeg se
doimao kao da je sišao s fotke s Instagrama pod naslovom »Povlašteni i
bogati«. Čak mu je i kosa bila zalizana unatrag, iako je to bilo zato što je
nedavno izišao ispod tuša pa je još uvijek bila mokra.
Srce joj je zatreperilo od trenutačne strepnje, jer, ovako zgodan, bio je
utjelovljenje muškarca kojem ne bi trebalo vjerovati, naročito kad govori o
ženi kao što je Chantal...
Kao da joj čita misli, Lane je skinuo naočale i otkrio oči. U potpunoj
suprotnosti s njegovom vanjštinom, bile su jasne, odlučne... mirne.
Iskrene.
 »Stvarno?« šapnula je.
»Stvarno.« Prišao je i okrenuo je prema sebi. »Lizzie, gotovo je. Cijela ta
stvar s njom je svršena. I prije nego što bilo što kažeš – to nije samo zbog tebe.
Trebao sam prekinuti taj brak davnih dana. Pogriješio sam.«
Gledajući gore u njegovo lice, opsovala je ispod glasa. »Oprosti mi, Lane.
Oprosti što sam sumnjala u tebe, samo...«
»Psst.« Ušutkao ju je usnama. »Ne živim u prošlosti. To je gubljenje
vremena. Sve za što marim jest ovo gdje smo sad.«
Ovivši ruke oko njegova vrata, pritisnula je tijelo o njegovo. »Paaaa...
nisam se baš uspjela držati one stvari s prijateljstvom, je li?«
»Meni to savršeno odgovara.«

O vo je vrlo vjerojatno bila najbolja večera u mom životu.«

Lane je pogledao preko kauča, promatrajući Lizzie kako uranja
natrag među jastuke i spušta ruku na trbuh. Kad su joj se oči počele sklapati,
zamislio ju je na onom stablu, kako poput anđela osvetnika rukuje onom
motorkom, sveteći se onoj grani što joj je uništila automobil.
Iako su prvih sat vremena njegova posjeta proveli plazeći jedno po
drugome, njegova se erekcija ponovno ukrutila.
»Ovo je čudesno«, promumljao je.
»To što mi se onako svidio onaj biftek? Pa i nije baš neko čudo.«
»Mislim na to što sam ovdje s tobom.«
One plave oči polako se ponovno otvore. »I ja isto osjećam.« Kad se
grleno nasmijao, prekinula ga je podignuvši dlan. »Ne, ne možeš razbijati
tanjure od veselja.«
Odloživši ubrus sa strane, nadvio se nad njezinim tijelom, opkoračivši je.
»Postoje i drugi načini za proslaviti, znaš.«
Zanjihavši kukovima, osjetio je ubod požude kad je zagrizla donju usnu
kao da je opet bila spremna za njega.
»Želiš li da ti pokažem jedan od načina?« rekao je njuškajući joj vrat.
Rukama mu je milovala leđa. »O, da.«
»Mmmm.«
 Zvonjava sa stolića natjera ga da poskoči naprijed i dograbi svoj mobitel.
»Samo da nije gospojica Aurora. Molim te da nije gospojica Aurora...«
»O, Bože, Lane... zar je ona...«
Čim je vidio da je pozivni broj 917, svalio se natrag s olakšanjem. »Hvala
Bogu.« Podignuo je pogled. »Moram ovo preuzeti. To je moj prijatelj iz New
Yorka.«
»Samo daj.«
Prihvatio je poziv i rekao: »Jeff.«
»Nedostajem ti«, dočekao je njegov stari cimer. »Znam da si mi zato
ostavio onu glasovnu poruku.«
»Nisi ni blizu.«
»Pa, ne kanim ti slati FedExom one kolače od cimeta koje jedeš ujutro, u
podne i navečer...«
»Želim znati koliko još imaš godišnjeg odmora.«
Zavlada muk, Onda: »Još uvijek nije svjetsko prvenstvo u pokeru. Zašto
me to pitaš?«
»Treba mi tvoja pomoć.« Odsutno se zavalio na jastuke i prebacio Lizzienu
nogu preko svog krila. Bila se presvukla u kratke hlačice nakon zajedničkog
tuširanja, i uživao je dok je prelazio dlanovima gore-dolje po tim glatkim
mišićavim potkoljenicama. »U ozbiljnom sam problemu ovdje.«
Jeff smjesta prestane pametovati. »Kakvom problemu?«
»Treba mi netko tko će mi reći je li moj otac pronevjerio novac obiteljske
tvrtke. I to više od pedeset milijuna dolara.«
Jeff mekano zazviždi. »To je gomila perja, prijatelju.«
»Moj mi je brat omogućio uvid u... Isuse, to je nekih petsto stranica krcatih
tablicama i financijskim podacima, ali nemam blage veze u što gledam. Želim
da dođeš ovamo i kažeš mi što se događa, a to mora biti sad – prije nego što
on shvati da sam mu za vratom i riješi se svega što bi ga moglo optužiti.«
»Čuj Lane, znaš da te volim kao bogatog brata kojeg nikad nisam imao, ali
govoriš o forenzičnoj reviziji. Postoje ljudi koji su za to specijalizirani – s
razlogom. Daj da ti pronađem nekoga kome možeš vjerovati...«
»U tome i jest stvar, Jeffe. Ne mogu vjerovati nikome – ovdje je riječ o
mojoj obitelji.«
 »Mogli bismo ukloniti imena i nazive s dokumenata. Mogu ti u tome
pomoći – tako da nitko neće znati...«
»Želim tebe.«
»O, pobogu, Lane.«
Zahvaljujući tome što je tog tipa poznavao godinama, Lane je bio svjestan
da mu sad valja umuknuti i pustiti Jeffa da gunđa sve dok sam ne upadne u
zamku. Ništa neće poljuljati tog lika; ničim ga ne bi mogao uvjeriti, a ako bi se
previše trudio, učinak bi katkad bio upravo suprotan.
Zato je Lane znao da će, ako zašuti, sve njihove zajedničke godine riješiti
stvar.
Bingo!
»Inzistirat ću da netko provjeri moj posao«, promrsio je Jeff. »I jebi se –
oko toga nema pregovora. Ne želim biti odgovoran ako ovo zajebem, samo
zato što ti imaš nekakvu romantičnu zamisao da sam briljantan s brojkama.«
»Ali jesi.«
»Proklet bio, Baldwine.«
»Ne mogu poslati avion po tebe. Time bismo privukli pažnju.«
»U redu je. Jedan od mojih obiteljskih aviona je na Istočnoj obali. Ukrcat
ću se sutra ujutro – i ne, ne mogu doći ranije. Moram se pobrinuti za neke
stvari na poslu.«
»Dugujem ti.«
»Još kako. I već mi se sutra navečer možeš početi oduživati. Ako sam
pristao na ovo, želim besplatnu cugu i razuzdane žene.«
»Pobrinut ću se za sve. Čak ću te osobno pokupiti u zračnoj luci, samo mi
pošalji poruku kad slijećeš.«
Jeff je mumljao prostote dok je prekidao vezu, niti se ne pozdravivši.
Kad je Lane spustio telefon, odahnuo je. »Hvala Bogu.«
»Tko je to bio?«
»Valjda bi se moglo reći da mi je on najbolji prijatelj. Kod njega sam
živio na sjeveru. Jeff Stern. Briljantan financijaš. Ako itko može pronaći
smisao u onoj novčanoj zavrzlami, to je on. A nakon toga...« Lane je protrljao
oči. »Bože, valjda bih trebao otići na policiju? Možda u SEC?12 Ali najradije
bih to riješio potajice.«
»Što ako je tvoj otac prekršio zakon?«
Iznenadan prizor Williama Baldwinea u narančastom kombinezonu
preplavi ga olakšanjem što njegova majka nije u sve to umiješana. »Ne kanim
stajati na putu državnim institucijama. Brine me to što je iskoristio punomoć u
majčino ime i isisao novac s njezinih računa, ali nemam pristup tim podacima
– sve je to pohranjeno u Prospect Trustu.«
»Ako se u ovo uplete policija ili FBI, tada bi oni to mogli razotkriti.«
Lane kimne, sjetivši se kako su s Easterlyja odvozili onu mrtvačku vreću.
»Ako je Rosalinda zbog toga počinila samoubojstvo, moj otac ima nečiju krv
na rukama. I mora biti priveden pred lice pravde.«
»Znaš, obično nastojim pozitivno gledati na stvari, ali...« Uzela mu je ruku.
»Ma što se dogodilo, ja sam uz tebe, okej?«
Pogledavši je, ozbiljno je rekao: »To je sve što mi treba. Kamo god nas
sve ovo odvelo... ako imam tebe...«
Telefon ponovno zazvoni, i on se nasmije kad je još jednom posegnuo.
»Predomišljaš se. Ne, Jeffe, ne možeš povući...«
»Jesi ii blizu TV-a?«
Lane se uspravi. »Samuele T.?«
»Jesi li?«
»Nisam. Što se događa?«
»Želim da iz ovih stopa kreneš prema mojoj kući. Policija te traži, a kako
nisi bio na Easterlyju, Mitch me je nazvao.«
»Što... Ma o čemu to govoriš?« Onda pomisli, Jao, sranje. »Čuj, jasno mi
je da smo Edward i ja tehnički provalili u poslovni centar, ali, za početak, taj
je vražji objekt na našem imanju. A što se tiče dokumenata...«
»Nemam pojma o čemu govoriš, i u ovom me času nije ni briga. Chantal je
jutros završila na hitnoj, pretučena. Kazala je vlastima da si joj ti to učinio –
kad si doznao da je trudna nakon što si podnio zahtjev za razvod. Privest će te
zbog obiteljskog nasilja prvog stupnja, i mogli bi imati dovoljno materijala da
cijelu stvar podignu do pokušaja ubojstva.«
»Molim?« Lane skoči na noge. »Zar je poludjela?«
»Nije, na operaciji je. Upravo u ovom času namještaju joj čeljust.«
 »Nikad nisam ni dotaknuo Chantal! I to mogu dokazati! Sinoć nisam ni bio
kući...«
»Samo dolazi ovamo. Pokušat ću se domoći sinoćnje snimke sigurnosnih
kamera, tako da neće biti dokaza da si ulazio u kuću – i izvući ćemo te uz
jamčevinu...«
»Ma to je sranje!« prasnuo je Lane. »Ne kanim igrati tu njezinu igru...«
»Ovo nije igra, Lane. A ako se ne pojaviš u sudnici, smatrat će te
bjeguncem...«
Lane pogleda Lizzie. Sjedila je uspravno, u panici, pripremljena za loše
vijesti.
I odjednom, sjetio se kako se mimoišao sa Chantal u onom Mercedesu kad
je odlazila s Easterlyja. Lice joj je bilo skriveno iza naočala, i onaj crni veo...
Što se njega tiče, odradila je scenarij iz filma Nestala, i sama je sebi to
učinila. Nikad prije nije tu ženu smjestio na teritorij patologije, ali možda je
podcijenio njezino ludilo.
»Okej«, rekao je. »Dolazim. Bit ću na tvojoj farmi za dvadeset minuta.«
Prekinuvši vezu, čuo se kako govori: »Moram poći.«
»Lane, što se događa?«
Posuđe od njihove slasne večere još je uvijek bilo na stolu, jastuci na
kauču i dalje udubljeni, tamo gdje je bio opušteno zavaljen i milovao joj noge.
Pa ipak, ti trenuci, koji su se dogodili prije svega nekoliko minuta, nestali
su, nestali, nestali.
»Pobrinut ću se za to«, rekao je. »Pobrinut ću se da sve nestane. Ona laže.
Još jednom laže.«
»Kako ti ja mogu pomoći?«
»Ostani ovdje i nemoj slušati radio. Nazvat ću te čim ti budem mogao sve
objasniti.« Prišao joj je i rukama joj obujmio lice. »Volim te. Želim da to
vjeruješ. Da to zapamtiš. I pobrinut ću se za ovo, kunem se životom moje
majke.«
»Plašiš me.«
»Sve će biti u redu. Obećavam ti.«
I s tim riječima napusti kuću.
Pojurivši kao da mu život o tome ovisi.
 ČETRDESET DVA

D ok je Laneov Porsche grmio gubeći se u sumraku, Lizzie je ostala sjediti

tamo gdje ju je maločas ostavio. Mogla je misliti samo na to kako
nijedno od njih dvoje nije trebalo biti iznenađeno. Chantal Baldwine bila je
tvrd orah, i nije bilo šanse da bi se olako odrekla svog društvenog položaja i
životnog stila obitelji Bradford. Stoga, ma o čemu bila riječ, bio je to tek uvod
u pravu dramu.
Ustavši, pokupila je one tanjure i pomislila, Ajme, nisam zamišljala da će
ova noć ovako završiti.
Ali možda se on vrati. Ostavio je torbu.
Prokleta bila, Chantal.
Natrag u kuhinji, sve je ubacila u sudoper, iscijedila nešto deterdženta za
posuđe na vrh gomile i pustila vruću vodu.
Samo što nije umočila ruke, kad je mobitel zazvonio na drugom kraju
radnog stola.
»Hvala Bogu«, rekla je, skočivši i posegnuvši prijeko. »Lane? Lane,
možeš li mi sad reći...«
»Lizzie? Jesi li doma?«
»Greta?« Čuo se šum u slušalici, kao da je žena bila za upravljačem
automobila. »Greta? Ne čujem dobro?«
»... doma?«
»Da, da, u kući sam. Je li sve u redu?«
»... na putu...« Opet šum, zujanje, pucketanje. »... tamo za deset minuta.«
»Okej, ali nemam namjeru sad dovršavati posao oko onog stabla. Samo što
nije pao mrak, a iskreno govoreći, nisam ni raspoložena...«
»... mobitel.«
»Što?«
Metaforičko se more razdvojilo i njemački naglasak sad je bio jasan i
glasan. »Moraš isključiti mobitel.«
»Zašto? I ne pada mi na pamet.« Lane bi mogao nazvati. »Čuj, stvarno
nisam od volje za druženje i...«
Začulo se glasno cvrčanje i veza se prekinula.
»Sjajno.«
Ubacivši mobitel u džep, vratila se do sudopera, oprala posuđe i pribor za
jelo, većinu toga obrisala i sve pospremila.
Bila je u dnevnoj sobi, ponovno na kauču, nervozno prelistavajući zadnji
primjerak časopisa Garden &Gun, kad su automobilska svjetla bljesnula
preko prednjeg dijela kuće, a obluci na prilazu zapucketali.
Ustala je, povukla dolje majicu i još jednom provjerila je li joj kosa
zapetljana. Nije bilo smisla da izgleda kao da se upravo izvukla iz kreveta s
Laneom.
Naročito kad se većina današnjeg seksa dogodila na sagu u hodniku. I na
stubama. I jednom s nogu, pod tušem.
Otvorivši vrata...
Dok je njezina partnerica izlazila iz Mercedesova karavana, Lizzie je
mogla vidjeti kako je Gretino lice pepeljasto, a ramena zgurena. I činilo se da
briše suze ispod onih svojih naočala od kornjačevine.
»O, moj Bože«, rekla je Lizzie. »Je li netko od djece?«
Žena nije odgovorila, samo se popela na trijem, a onda ušla u kuću. Lizzie
je ušla za njom, zatvorivši vrata.
»Greta?«
Žena je koračala po sobi. Pa se najzad zaustavila. »Jesi li bila s njim
sinoć?«
»Molim?«
»S Laneom. Samo... Jesi li bila s njim? Cijelu noć?«
»O čemu ti?«
»Chantal je optužila Lanea da ju je premlatio, i to toliko gadno da je
završila u bolnici.«
»Molim?«
A tada je Greta sve ispričala: Chantal. Bolnica. Policija. Mediji.
Lane.
Kad je Greta najzad utihnula, Lizzie je izbacila ruku, naslijepo pipajući
dok je uzmicala unatrag pa se svalila na naslonjač. »Ja...«
»Za tog se čovjeka može reći štošta«, rekla je Greta, »ali nikad nisam čula
da je podigao ruku na ženu.«
»Naravno da nije. Bože, nikad. Apsolutno.«
»Je li bio ovdje sinoć?«
»Da. Došla sam doma tijekom oluje, i već je bio ovdje. I nije otišao sve do
jutros kako bi odvezao gospojicu Auroru u crkvu.« Skočila je na noge.
»Moram mu pomoći! Moram reći policiji da je bio sa mnom...«
»Postoji još nešto...«
»Možeš li me odvesti? Toliko sam rastrojena, mislim da ne bih smjela...«
»Lizzie.«
Na zvuk njezina imena, zamukla je, ledeni strah ščepao ju je za prsa.
»Što...«
Sad su se Gretine oči napunile suzama. »Žao mi je.«
»Ma, što je! Samo mi sve reci prije nego što mi glava eksplodira...«
»Chantal je trudna. I rekla je policiji... da je Laneovo.«
Lizzie je treptala kad se sve naglo zaustavilo: njezine misli, srce, pluća...
čak i vrijeme i svi zakoni fizike.
»Kazala je da ju je zbog toga pretukao. Kad mu je rekla. Veli da je bio
izvan sebe od bijesa.«
Val opake mučnine zakuca joj želudac – ali ne. Nije mogla ponovno
proživljavati ono što se već jednom dogodilo. Naprosto nije bilo moguće da se
ponovno našla u istoj situaciji s Laneom i Chantal.
Već sam ovo jednom prošla, pomislila je. Već sam jednom proživjela ovaj
košmar.
Bože, ne. Molim te, ne.
»Kad...« Lizzie je pročistila grlo. »Kad je otišla na policiju?« »Odmah
ujutro. Oko devet-deset.«
Ako si tako gadno ozlijeđen, odmah ćeš otići na prvu pomoć, pomislila je
Lizzie.
Ako je ta žena bila trudna, i rekla mu kad se vratio na Easterly... mogao
je...
 Zateturavši, Lizzie je poletjela niz hodnik – i jedva dospjela do kupaonice
prije nego što je povratila onaj biftek.

U trenutku kad se Lane dovezao do farme Samuela T.-ja, bio je izvan sebe
od bijesa.
Svom snagom nagazivši na kočnicu, uklizao je pred kuću i umalo da nije
ostavio motor upaljenim dok je izlazio.
Samuel T. otvorio je vrata i prije nego što je ovaj obišao automobil.
»Nazvao sam Mitcha. Bit će ovdje za četrdeset pet minuta, doći će
neoznačenim autom. Ne žele čekati da te privedu, ali ući ćemo kroz garaže.
Tamo nema pristupa kamerama, tako da ćeš biti u redu.«
Lane je okrznuo tipa u prolazu. »Ovo je totalna jebena laž! Luda je k’o
kupus i...« Zastao je i namrgođeno pogledao starog prijatelja. »Što je? Zašto
me tako gledaš?«
Umjesto odgovora, Samuel T. je posegnuo i uzeo Laneovu ruku. »Kako si
zaradio ove ogrebotine po šakama. Po rukama. Vratu. Licu.«
Lane je pogledao po sebi. »Isuse Kriste, Sam, ovo je od sinoć. Otišao sam
do Lizzie i grana je pala na njezin auto.« Kad je njegov prijatelj bez riječi
nastavio zuriti u njega, prasnuo je: »Posvjedočit će na sudu ako bude morala.
Izvukao sam je iz jebenog Yarisa. Mislio sam da je mrtva.«
»Opet se viđate?«
»Da.«
»I misliš da će ti htjeti pomoći kad dozna da je Chantal trudna? Opet?
Niste li vas dvoje izveli ovu dramu prije nekoliko godina?«
Lane osjeti kako devedeset posto krvi napušta njegovu glavu. »Nije moje,
Sam. Rekao sam ti kad sam potpisao one papire – nisam bio sa Chantal otkako
sam otišao na sjever.«
»To nije ono što je rekla policiji. Kaže da je više puta odlazila na
Manhattan tijekom protekle dvije godine, i radila na vašem odnosu.«
»Nije moje.« Stišao je glas iako nikoga nije bilo u blizini »Nego mog
oca.«
Sad je Samuel T. bio zapanjen. »Tvog... oca?«
»Čuo si me.«
 »Jesi li siguran?«
»Aha, s oboma sam o tome razgovarao.«
Samuel T. se nakašlje u šaku. »Znaš, tvoja je obitelj baš posebna priča.«
»Tako kažu.« Lane je prekrižio ruke na prsima. »Mogu otići na poligraf.
Prisegnuti na Bibliju – kvragu, trebali bi provjeriti pod njezinim noktima.
Neće pronaći niti jedan dio mene na njoj – ili u njoj. Nisam je niti dotaknuo,
Sam.«
»Kaže da ima svjedoke.«
»Ha! U njezinim snovima. Dovraga, sama je to sebi učinila...«
»Nekakva sluškinja? Izvjesna Tiffany?«
Lane se lecne. »Sluškinja? Tiff... čekaj, misliš s >p-h-a-n-i-i<?«
Lane se prisjeti one djevojke s ručnicima, koja mu se predstavila s onim
znakovitim pogledom u očima.
Samuel T. slegne ramenima. »Ne znam kako se piše. Ovo sam dobio
neslužbeno od Mitcha. Ali žena kaže da je načula svađu između tebe i Chantal,
te da si prijetio, citiram: >da ćeš je premlatiti<.«
»Nikad to nisam rekao!«
»Bili ste u hodniku na drugom katu i sluškinja je nabasala usred svađe.«
»Laže...« Lane zamukne i zatrese glavom, jer sjećanja su stala navirati.
»Čekaj, ne, ne. Nije to bilo zbog... ne, rekao sam joj to jer je omalovažavala
gospojicu Auroru. Bio sam bijesan. Nisam to doslovce mislio.«
Samuel T. pogleda dolje na brazgotine na njegovoj ruci. »Bit ću iskren s
tobom. Čini se da na sve imaš spreman odgovor...«
»Ali to je istina! Ništa od ovog sranja nisam izmislio!«
»Čuj, ne želim se s tobom prepirati...«
»Samuele T.«, rekao je jednoličnim glasom. »Jesi li ikad vidio da sam bio
nasilan? Naročito prema ženama.«
Samuel T. dugo je zurio u njega. Onda je tip ispružio dlanove. »Ne, ne,
takvog te ne poznajem – i želim ti vjerovati, zbilja. Ali čak i ako je sve što mi
govoriš istina, suočen si s problemom, pravno i u smislu imidža u javnosti.
Ovo pravno će se riješiti samo od sebe, uz pretpostavku da će Lizzie stati na
tvoju stranu, i da forenzičari ne pronađu nikakav dokaz na Chantalinom tijelu.
Ali imidž? To će biti kudikamo teže riješiti. Ovo je ogromna vijest, Lane.
Naročito ako si u pravu, i ako je tvoj otac napravio dijete tvojoj ženi. Kvragu,
o tome će brujati cijela država – i moraš znati da novine nikad ne dopuštaju da
se istina ispriječi na putu sočnoj priči. Uz to, ovaj će skandal utjecati na stvari
kao što su vrijednosti dionica i proizvoda koje vaša tvrtka prodaje. Ne kažem
da je to u redu, ali takva je stvarnost. Tvoja obitelj jest tvrtka Bradford
Bourbon. Možda jesam uspio izbrisati iz sustava izvješće o izletu tvoje sestre,
ali ovo... ne mogu povući. Već je u lokalnim vijestima.«
Lane se ushodao po hodniku. Onda je pogledao svog prijatelja. »Kad već
spominjemo moju obitelj, imaš li kakvog burbona u kući?«
»Uvijek. A kako uvijek imam ono najbolje, to je upravo Bradfordov
burbon.«
Lane je pomislio na Macka i činjenicu da je destilerija prestala s
proizvodnjom. A onda je pomislio na oca... i na sve što je taj čovjek učinio.
»Vidjet ćemo koliko će i to potrajati«, promrsio je Lane.
 ČETRDESET TRI

Š est sati kasnije, dok je Lane sjedio u sobi za ispitivanje dolje u zgradi
okružnog suda, pokušavao je šesti put dobiti Lizzie na telefon – pa je
zaključio da je zacijelo sve doznala. Možda ju je netko nazvao? Ili je možda
ipak uključila radio? Televizor nije imala.
Kvragu, možda je netko postavio neonsku reklamu u centru Charlemonta
koja je svijetlila sve tamo do Indiane.
»Uskoro smo gotovi ovdje«, rekao je Samuel T. kad se vratio u sumornu
sivu prostoriju. »Dobra je vijest ta da više nisi u središtu zanimanja, ali stvari
će biti neizvjesne sve dok se ne zaključi istraga. Barem možeš poći doma – i
nema zatvorske fotke.«
Lane je prekinuo poziv i protrljao umorne oči. Vratili su mu mobitel i
novčanik prije kojih petnaest minuta, i odmah je pokušao stupiti u kontakt s
Lizzie.
S obzirom na način kako su se rastali, nije postojao scenarij u kojem ona
ne bi odgovorila na njegov poziv ako je željela s njime razgovarati.
Očito je nije zanimala njegova strana priče.
»Koliko još?« rekao je dok je trljao bolnu glavu. »Mogu li sad otići?«
»Još malo. Upravo provjeravaju situaciju s okružnim tužiteljem koji je,
sasvim slučajno, moj kompić iz lova.« Samuel T. sjedne. »Znam da je ovo
politički nekorektno, ali hvala dragome Bogu da mreža mojih ljudi još drma
gradom – inače bi te dosad već svukli do gola i pretražili.«
»Ti si čudotvorac«, tupo je rekao Lane.
»Pomaže i to što Chantalina priča ima nekoliko rupa. Očito je sama
smislila tu briljantnu ideju. Jer, tko bi se, dovraga, okupao nakon što je
napadnut – i još bio toliko pažljiv da očisti nokte? Nema vražjeg smisla. K
tome, tu je i ta sretna činjenica da je pozvala novine i televizijske postaje. Iz
kreveta u hitnoj.«
»Rekao sam ti.« Provjerio je telefon za slučaj da je Lizzie zvala, a nekim
čudom nije čuo zvonjavu. »Ta će mi žena uništiti život.«
»Neće, ako se ja budem umiješao.«
 Lane je pokušao i sedmi put dobiti Lizzie. Zatim je spustio telefon. »Kako
je izgledala? Znaš, Chantal. Kad je došla u bolnicu.«
»Jesi li siguran da želiš vidjeti fotografije?«
»Aha, moram znati koliko je loše.«
Samuel T. ponovno ustane. »Vidjet ću što se da učiniti.«
Kad su se vrata prostorije još jednom otvorila pa zatvorila, Lane je stao
petljati po telefonu. Pomislio je poslati poruku, ali sumnjao je da će to bilo što
promijeniti.
Nevjerojatno. Doslovce nije mogao povjerovati da mu se sve ovo ponovno
događa – iste dvije žene, isti rječnik... A ishod?
Bio je prestravljen mišlju da već zna odgovor na to pitanje: Lizzie će ga
ponovno otpiliti. To joj je očigledno bila namjera.
Samuel T. se vratio deset minuta kasnije s omotnicom. »Izvoli.«
Lane je uzeo tu stvar i otvorio. Izvukavši četiri sjajne fotografije, namrštio
se kad je vidio onu na vrhu.
Dva crna oka. Modrice na obrazima, tragovi davljenja na vratu.
»Ovo je gadno«, promuklo je rekao. »Isuse...«
Nije imao osjećaja kad je bila riječ o Chantal, ali nije mu bilo milo vidjeti
nikoga u onakvom stanju. Naročito jednu ženu. I ne, pomislio je, nije bilo
šanse da je sama to sebi učinila. Netko ju je morao izudarati. Opetovano i
snažno.
Zar je nekome platila? pitao se.
Druga i treća fotografija bile su snimljene izbliza. Četvrta je bila...
Lane se vratio na treću. Nagnuvši se bliže, stao ju je proučavati –
posjekotina ispod oka. Naglo je spustio slike na stol i naslonio se, sklopivši
vjeđe.
»Što?« upitao je Samuel T.
Dugo nije bio u stanju progovoriti, ali naposljetku je okrenuo fotografiju i
pokazao na krvavu posjekotinu na Chantalinoj koži. »Moj je otac ovo učinio.«
»Kako znaš?«
S jezivom jasnoćom, Lane se još jednom prisjetio one užasne novogodišnje
noći, kad je bio klinac i kad je njihov najstariji brat popio batine zbog svih
njih. »Kad je nekoć tukao Edwarda, njegov pečatnjak bi ostavio točno ovakav
trag. Moj ju je otac udario nadlanicom... preko lica... i zlato je ostavilo trag.«
Samuel T. je opsovao ispod glasa. »Jesi li ozbiljan?«
»Smrtno.«
»Čekaj, daj da još jednom pozovem istražitelja. Ovo će ga zanimati.«

D ok se Lizzie u cik zore vozila na posao, nije mogla a da ne pomisli na

ono jutro od prije nekoliko dana, kad ju je preteklo vozilo hitne pomoći i
nastavilo uz brdo Easterlyja.
I sad ju je pratila ista slutnja. Isti onaj užas da će vidjeti Lanea. Danas
tijekom vožnje nije slušala radio. Nije željela riskirati da na lokalnoj
radiopostaji čuje najnovije vijesti o tome kako je jedan od najistaknutijih
građana Charlemonta izmlatio svoju trudnu ženu. Nove pojedinosti o situaciji
neće nimalo promijeniti priču, a ionako se već dovoljno loše osjećala.
Prošavši kroz glavni ulaz imanja, krenula je cesticom za osoblje i prošla
pored polja i staklenika, pa gore do parkirališta. Zahvaljujući tome što je
ovako rano došla, tamo nije bilo nikoga, čak ni Garyja McAdamsa.
Tako je planirala.
Kao na autopilotu, ugasila je motor i posegnula za torbicom. »Sranje.«
Ostavila ju je kući. Što je značilo da nema sunčane naočale ni sredstvo za
zaštitu od sunca ni šešir.
Štogod. Nije se kanila vraćati.
A vjerojatno je bilo dobro i to što nije imala ni mobitel. Lane je nije
prestajao zivkati – iako je bilo četiri ujutro, zasigurno je već pokušao s njom
stupiti u kontakt.
Šetnja do stražnjeg ulaza na Easterly prilično je potrajala, i rekla je sebi
da je razlog tomu iscrpljenost. Nakon što je Greta najzad otišla, oko jedan
ujutro, ostala je i promatrala izlazak sunca preko onog kaosa u svom dvorištu.
Slatka mala metafora njezina života.
Ušavši kroz kuhinju, zatekla je gospojicu Auroru za golemim štednjakom.
»Dobro jutro«, rekla je nadajući se da joj glas zvuči koliko-toliko normalno.
»Jeste li vidjeli gospodina Harrisa?«
Gospojica Aurora je lopaticom preokrenula jaja u tavi. »On je u svojim
odajama. Jutros nema narudžbi za obitelj, tako da ovo spravljam tebi, sebi i
onome tko naiđe. Odnijet ću sve u sobu za odmor, u deset.«
»Žao mi je. Ja moram...«
»Vidimo se tamo.«
Lizzie duboko udahne. »Pokušat ću stići na vrijeme.«
»Obavezno.« Gospojica Aurora je pogleda preko ramena, crne su joj oči
sjajile. »Inače ću te morati pronaći i porazgovarati o tome kako ne bi trebala
vjerovati svemu što čuješ ili pročitaš.«
Oborivši pogled, Lizzie je napustila kuhinju pa otišla prema vratima
gospodina Harrisa. Prije nego što će pokucati, osvrne se prema Rosalindinom
uredu. Vrata su bila zapečaćena, a zaštitna traka razvučena između dva
dovratka.
Još jedno poprište zločina u kući, pomislila je. Pitam se na što sliči
Chantalina soba.
Batler je otvorio vrata i odskočio unatrag. »Gospođice King?«
Lizzie se stresla. »O, oprostite. Čujte, moram s vama razgovarati.«
Gospodin Harris se namršti, ali nešto u njezinoj uznemirenosti očigledno je
prodrlo kroz onaj njegov plašt bahatosti. »Uđite, molim.«
Predvidljivo, prostor je odisao engleskim štihom: hrpa raznoraznih u kožu
uvezenih knjiga, antikni naslonjači, orijentalni sag u crvenkastim nijansama.
Iza primaćeg dijela bila je čajna kuhinja i, slično kao u stanu gospojice
Aurore, na suprotnoj su strani bila zatvorena vrata za koja je pretpostavila da
vode do njegove spavaće sobe i kupaonice.
Lijepo je mirisalo, na limun i na čistoću, zrak nije bio nimalo zagušljiv.
»Dat ću otkaz«, iznenada je rekla. »Za dva tjedna. Bila bih rekla Rosalindi,
ali...«
Gospodin Harris je jedan čas zurio u nju; zatim je otišao i sjeo za
izrezbareni stol na kojem su bili papiri, ali ne i računalo. »Ovo je
iznenađenje.«
»Tako piše u mom ugovoru. Otkazni rok je dva tjedna.«
»Smijem li pitati za razlog?«
»Samo sam se zaželjela promjene. Već neko vrijeme o tome razmišljam.«
»Zbilja.« Spojio je prste. »Dakle, ovo nema nikakve veze s vijestima koje
smo sinoć primili?«
»Strahovito mi je žao što se obitelj mora nositi s tako ružnom situacijom.«
Gospodin Harris izvije obrvu. »Zar ne postoji ništa čime bih vas mogao
uvjeriti da ostanete?«
»Čvrsto sam odlučila, ali hvala vam.«
Pustila je da na tome i ostane, vrativši se u hodnik i zatvorivši za sobom
vrata. Kad je opet bila sama, treptanjem je otjerala suze, zabacivši glavu
unatrag dok se molila da joj ne počne curiti iz nosa.
Često je zamišljala kako će napustiti Easterly, ali to nikad nije bilo ovako.
Nije bilo povratka. Odluku je donijela nakon što je s Gretom slistila gotovo
kilogram i pol čokoladnog sladoleda s mrvicama, negdje između prvog i
drugog napadaja plača.
Na kraju dana, nije zapravo vjerovala da bi Lane zaista mogao onako
ozlijediti Chantal – takvo što jednostavno nije bilo moguće, ali nije u tome bila
stvar.
Nije čak bilo važno ni to je li ta žena uopće i bila trudna – kao ni čije je to
dijete bilo dijete, ako zaista jest bila noseća.
Jednostavna istina bila je to da je, nakon desetljeća što je provela s
obitelji, Lizzie shvatila da su se na jedan temeljni način razlikovali od nje – i
ne samo zato što su Bradfordovi imali više novca nego što bi ga ona vidjela da
živi nekoliko života. Stvar je bila u tome da tamo, odakle je ona dolazila, ljudi
su se ženili i imali djecu, uplaćivali su za mirovinsko osiguranje, jednom
godišnje odlazili na odmor, na mjesta kao što je Disney ili Sandals. Plaćali su
porez na vrijeme, slavili godišnjice braka i rođendane na zabavama gdje je
svaki gost donosio nešto za jelo, i nisu varali svoje supružnike.
Živjeli su dostojanstvenim, skromnim životima lišenim onih suludih drama
koje su se događale kod Bradfordovih.
I ma koliko je Lane privlačio – kvragu, možda ju je upravo i privlačilo to
ludilo koje joj je istodobno bilo toliko odbojno – jednostavno nije imala ni
snage ni volje da nastavi s njime. Pala je na njega brzo i žestoko – i baš kao i
prije, ono što joj je unio u život, nije bilo ništa doli čvor u želucu, besane
noći... i osjećaj duboke depresije.
A neke rizike jednostavno ne možeš izbjeći. Bio to rak, ili nesreća, ili neka
druga vrsta tragedije, ne možeš uvijek umanjiti izglede da nastradaš – jer si
živ, i takva je stvarnost svim živim bićima na planetu.
Ali od druge vrste problema, situacija i opasnosti, možeš se udaljiti – a
kad si odgovorna odrasla osoba, koja želi koliko-toliko zdravo živjeti, tada si
dužan o sebi voditi računa, zaštititi se – čuvati.
Očito nije mogla vjerovati sebi da može sačuvati bistru glavu kad je u
blizini Lanea Baldwinea, tako da će svoj problem manjka samokontrole
riješiti... bijegom.
Vrijeme je da ode.
Poput ovisnika u krizi, upravo se odvikavala – i ne, nije željela s njime ni
o čemu razgovarati. To bi bilo baš poput narkića koji pokušava voditi
dubokoumne razgovore sa špricom punom heroina. Lane će, nedvojbeno, imati
svoju stranu priče, ali ma kakva ona bila, to neće promijeniti činjenicu da joj
je srce opet bilo slomljeno, i stoga njezina odluka o odlasku ne može biti
predmet pregovora.
A sad... potrudit će se svim silama da odradi i ovaj dan.
Uputivši se prema staklenicima, ušla je u prvi koji joj se našao na putu i
bila više nego spremna pozabaviti se mladicama – koje više uopće nisu bile
mladice. Ali prije nego što je otišla do spremišta kako bi uzela vrtlarske škare,
zastala je i izvukla telefon.
Ono što je potom učinila nije potrajalo dulje od sekunde.
I vjerojatno je bila glupost.
Ali prebacila je sedamnaest tisuća četiri stotine osamdeset šest dolara i
sedamdeset devet centi vlastite ušteđevine... na račun svog hipotekarnog
kredita.
I tako otplatila farmu.
Aha, teško da je to bio pametan potez, s obzirom na to da kani tu stvar
prodati. Ponos je, međutim, tu transakciju učinio nužnom. Ponos, ali i dokaz da
je postigla cilj koji je sebi postavila kad je to mjesto kupila.
Oduvijek je željela imati svoj komadić zemlje na ovome svijetu, dom koji
je osnovala i platila i održavala bez ičije pomoći.
Činjenica da više nije bila dužna ni centa za tu farmu, bila je protuteža
svemu ostalom što je u ovom času osjećala.
I dokaz da se brinula za sebe – da makar u tome nije podbacila.
 ane se vratio na Easterly čim je bio oslobođen.

L Pa, osim što je skoknuo do Samuela T.-ja da pokupi svoj Porsche.

Ušao je na obiteljsko imanje stražnjim putem, vozeći pored polja i
staklenika, a za to je imao dva razloga. Prvi, kod glavnog su ulaza bili
predstavnici medija. Drugi, želio je provjeriti je li tamo bila Lizzie.
I bila je. Njezin kamionet boje kestena bio je parkiran zajedno s vozilima
ostalog osoblja.
»Dovraga«, uzdahnuo je.
Nastavivši gore prema garažama, parkirao je pod stablom magnolije pa se
uputio prema stražnjem ulazu u poslovni centar. Pošto je utipkao lozinku koju
mu je dao Edward, trzajem je otvorio vrata i krenuo recepcijom, prolazeći
mimo onih ureda, one konferencijske sale, one blagovaonice.
Žene i muškarci u odijelima panično su ga pogledavali, ali on se nije
obazirao.
Nije se zaustavljao sve dok se nije našao u onom staklenom uredu očeve
asistentice. »Ulazim unutra.«
»Gospodine Baldwine, ne možete...«
»Vraga ne mogu.«
»Gospodine Baldwine, on je...«
Lane je trzajem otvorio vrata i...
Stao kao ukopan. Otac nije bio za svojim stolom.
»Gospodine Baldwine, ne znamo gdje je.«
Lane se osvrne preko ramena. »Što?«
»Vaš otac... Jutros je trebao otputovati, ali nije se pojavio u zračnoj luci.
Pilot ga je čekao sat vremena.«
»Zvali ste u kuću, naravno.«
»I na njegov mobitel.« Žena je pokrila usta rukom. »Nikad takvo što nije
učinio. Nitko ga nije vidio u kući.«
»Sranje.«
Mili Bože, a što sad?
Kad je Lane izjurio, zazvao ga je asistentičin glas. »Molim vas, poručite
mu da me nazove.«
 Opet na jutarnjem suncu, dao se u trk prema kuhinjskom ulazu u Easterly.
Nahrupivši unutra, protrčao je pored pultova od nehrđajućeg čelika i snažno
gurnuo vrata, uletjevši u hodnik za osoblje. Preskakao je dvije stube
odjednom, umalo se ne zabivši u sluškinju koja je usisavala drugi kat.
Dolje niz hodnik. Pored svoje sobe. Pored Chantaline.
Pa u očevu.
Lane je uklizao ispred vrata, naglo se zaustavivši, i pomislio kako zaista
nije spreman za film Rosalinda 2, s vlastitim ocem u glavnoj ulozi – ali ne zato
što nije želio vidjeti truplo jednog od svojih roditelja.
Ne, bilo je to zato što je on kanio biti taj koji će tom gadu položiti glavu na
onaj jastučić u lijesu.
Lane je širom otvorio vrata. »Oče«, graknuo je. »Gdje si?«
Umarširavši unutra, osluhnuo je čekajući odgovor, a zatim zatvorio vrata –
tek za slučaj da je čovjek ipak živ. Ozlijedit će tog kujinog sina, neka mu Bog
pomogne, ali gadno će ga ozlijediti.
Chantal možda jest bila drolja i lažljivica, ali ženu se nikad ne bi smjelo
udariti. Bez obzira na okolnosti.
»Gdje si, jebote«, upitao je dok je otvarao vrata kupaonice.
Kad tamo nije pronašao tipa kako visi u staklenoj tuš-kabini, okrenuo se i
uputio u garderobu.
Opet ništa.
Ne, čekaj.
Očev kofer, onaj s monogramom koji je tako često koristio, bio je
rastvoren i djelomično spakiran. Ali... loše. Odjeća unutra bila je zgužvana, na
brzinu nabacana, kao da ga je pakirao netko tko u tome nije imao iskustva.
Prekapajući po sadržaju, Lane nije pronašao ništa značajno.
Ali zamijetio je da očev omiljeni sat, Audemars Piguet Royal Oak, nije bio
u svojoj baršunom postavljenoj kutijici.
Otišavši natrag u sobu, pretražio je ormare, knjige, stol, ali nije imao
pojma nedostaje li što. Bio je ovdje svega nekoliko puta... a posljednji put
prije dobrih dvadeset godina.
»Što li si sad smislio, oče?« upitao je tih, mirni zrak.
Slijedeći instinkt, izišao je, ponovno zatvorio vrata i otrčao natrag niz
stube za osoblje do prvoga kata. Trebalo mu je manje od minute da stigne do
garaža, a kad se našao unutra, prebrojao je automobile. Phantom je bio tamo,
ali ne i dva Mercedesa. Chantal je očito uzela jedan.
Njegov se otac morao odvesti drugim.
Pitanje je bilo... kamo?
I kad?
 ČETRDESET ČETIRI

E , ne može to tako. Ajmo, buđenje.«

Edward je udarao po ruci koja ga je vukla. »Osta... me na miru.«
»Malo sutra. Ovdje je hladno, a vama nije dobro.«
Edward je polako otvorio oči. Svjetlost je dopirala kroz otvorena vrata na
kraju konjušnice, hvatajući vrtloge prašine od sijena i profil jedne od mačaka
što su se motale po konjušnici. Preko puta, zarzala je kobila, jedan od konja
udario je kopitom o svoj boks – a negdje u daljini, čuo je muklo brujanje
jednog od traktora.
Sveca mu, kako ga je samo boljela glava, ali to nije bilo ništa u usporedbi
s dupetom. Bilo je smiješno to da jedan dio tijela može biti potpuno obamro, a
ipak boljeti.
»Morate ustati, dovraga...«
Cijelo to blebetanje natjera ga da opsuje – i pokuša se fokusirati.
Ma tko bi to rekao. Vidio je dvije Shelby kako mu govore: njegova
najnovija zaposlenica stajala je nad njime poput stroge učiteljice, s rukama na
vitkim bokovima, a njezine noge u trapericama i čizmama bile su u stavu kao
da bi najradije zaigrala nogomet s njegovom glavom.
»Mislio sam da ne psuješ«, promumljao je.
»I ne psujem.«
»Pa, vjerujem da si upravo izgovorila prostotu.«
Njezine se oči suze. »Ustajete li, ili ću vas pomesti odavde s ostalim
smećem?«
»Zar ne znaš da je spominjanje »vraga« tek početak? To ti je kao s
marihuanom. Nećeš se ni snaći, a već ćeš na sve strane bacati bombe na >j<.«
»U redu. Ostanite ovdje. Vidjet ćete da me nije briga.«
Kad se okrenula i stala udaljavati, on za njom dovikne: »Kako ti je prošao
spoj?«
Okrenula se: »Ne znam o čemu govorite.«
»S Moeom.«
 Borio se podići s betonskog poda konjušnice. Kad nije uspio, podignula je
obrvu. »Znate, mislim da ću vas stvarno ostaviti ovdje.«
Nad njegovom glavom, Neb je zarzao – taj pastuh kao da mu se rugao.
»Nisam ni tražio tvoju pomoć«, procijedio je Edward.
Bez upozorenja, ruka mu je kliznula i tijelo mu je zviznulo o beton toliko
snažno da su mu zubi zacvokotali.
»Ubit ćete se«, promrsila je prilazeći.
Shelby ga je podignula s onoliko pažnje koliko bi tko ukazao vilama koje
su pale na pod – ali valjalo joj je odati priznanje. Iako mu je dopirala samo do
prsne kosti, bila je više no dovoljno snažna da ga odvuče niz prolaz, pa vani
kroz vrata i preko travnjaka do njegove brvnare.
Jednom kad su bili unutra, kimnuo je prema naslonjaču. »Tamo će biti...«
»Pothladili ste se. To se neće dogoditi.«
Nije se ni snašao, a već ga je posjela na zahodsku školjku i pustila vodu u
kadi.
»Ja preuzimam odavde«, rekao je, nagnuvši se u stranu i pustivši da ga
dočeka zid. »Hvala.«
Upravo je sklapao oči kad ga je ošamarila posred lica. »Probudite se.«
Udarac ga jest razbudio i protrljao je obraz. »Jesi uživala?«
»Da, jesam. I ponovit ću.« Tutnula mu je četkicu u usta. »Upotrijebite
ovo.«
Bilo je teško govoriti oko te vražje stvari, pa je učinio što mu je rečeno,
obrađujući lijevu stranu, desnu, naprijed, unutra. Potom se nagnuo naprijed i
pljunuo u umivaonik.
»Nije toliko hladno«, primijetio je.
»Kao da vi to možete znati. Pijani ste k’o čep.«
Zapravo, nije bio pijan – što je vjerojatno bio dio problema. Prvi put
nakon tko zna koliko vremena, sinoć nije ništa popio...
»Što to radiš?« upitao je kad je posegnula za njegovim patentnim
zatvaračem.
»Svlačim vas.«
»Ma zbilja?«
 Dok se ona bavila njegovom odjećom, on joj je odmjerio tijelo. Nije
mogao previše vidjeti, međutim, s onom njezinom majicom, pa je odlučio malo
ispipati ne bi li joj provjerio struk.
Zaustavila se. Ustuknula. »To me ne zanima.«
»Zašto mi onda svlačiš odjeću?«
»Jer su vam usnice modre.«
»Isključi ono tamo.« Pokazao je na slavinu. »Ja preuzimam odavde.«
»Utopit ćete se.«
»Pa što onda? Uostalom, ne želiš vidjeti što je ispod ove odjeće.«
»Čekat ću vas pored naslonjača.«
»E, sad se imam čemu veseliti«, rekao je sebi u bradu.
Lagano je zalupila vratima – a on je samo ostao sjediti, naslonivši glavu na
zid, zagledavši se u vruću vodu koja se parila.
»Ne čujem pljuskanje?« rekla je s druge strane vrata.
»Još nije dovoljno duboko da mogu zaplivati.«
Kuc. Kuc. Kuc. »Upadajte unutra, gospodine Baldwine.«
»To je moj otac. A on je šupak. Ja se odazivam na Edward.«
»Zaveži i ulazi unutra.«
Čak i kroz maglu omamljenosti, osjetio je bljesak neodređenog osjećaja
prema njoj. Poštovanje, pretpostavio je.
Ali koga briga...
Bum, bum, bum!
»Polomit ćeš ta vrata«, dreknuo je nad bukom. »I mislio sam da me ne želiš
vidjeti nagog.«
»U vodu. Smjesta«, odsjekla je. »I ne želim, ali bolje i to nego da mi ovdje
umreš.«
»Kako se uzme, draga moja curo.«
Pa ipak, odlučio ju je poslušati. Zbog nekog suludog razloga.
Poduprijevši se rukama o umivaonik i naslon staromodne zahodske
školjke, podignuo je tijelo i osovio se na noge. Petljanje s odjećom bilo je
živa gnjavaža, ali svukao ju je... a onda se našao u kadi. Začudno, topla voda
imala je sasvim suprotan učinak od očekivanog. Umjesto da ga zagrije, naime,
on se smrzavao, i počeo se toliko gadno tresti da se voda na površini uzbibala.
Prekrižio je ruke na prsima, a zubi su mu cvokotali, srce je preskakalo
otkucaje.
»Sve u redu unutra?« upitala je.
Kad nije odgovorio, Shelby je rekla nešto glasnije: »Edwarde?«
Vrata su se naglo otvorila i uskočila je u kupaonicu, poput spasioca na
plaži koji će ga izvući iz pola metra duboke vode. I bilo je užasno... dok je
gledala dolje u njega, mogao je samo zuriti u mutnu vodu – i nadati se da je
prekrila njegove štapićaste noge, mlitavo spolovilo, bijelu kožu prepunu
ljubičastih ožiljaka.
Bio je prilično siguran da je zgranuto dahnula.
Nasmiješivši se, rekao je: »Lijepo, nije li? Ali vjerovala ti ili ne,
normalno funkcioniram. Dobro, pomaže mi i Viagra. Budi srce, hoćeš, pa mi
donesi nešto alkohola. Mislim da sam u krizi pa se zato ovako tresem.«
»Treba...« Pročistila je grlo. »Treba li ti liječnik?«
»Ne, samo malo Jim Beama. Ili Jack Daniel’sa.«
Kad je nastavila zuriti u njega, pokazao je na otvorena vrata. »Ozbiljan
sam. Ono što mi treba je alkohol. Ako mi želiš pomoći, donesi mi piće.
Odmah.«

***

K ad je Shelby Landis unatraške izišla iz one kupaonice i zatvorila vrata,

imala je namjeru donijeti Edwardu ono što je tražio. Na kraju krajeva,
imala je ona iskustva s alkoholičarima. Iako nije ništa od svega toga
odobravala, donijela je svome tatici cugu tisuću puta, i obično ujutro, također.
Barem je tako planirala. U stvarnosti, međutim, činilo se da se ne može
pomaknuti s mjesta, misliti... čak ni disati.
Nije bila pripremljena na ono što je vidjela tamo unutra, onog muškarca
koji je pognuo svoju tamnokosu glavu kao da se duboko stidi svog premršavog,
unakaženog tijela. Njegov muški ponos bio je povrijeđen i ranjen kao i
njegovo tijelo. Nekoć je bio velika sila; otac joj je pričao o njegovoj
dominaciji u poslu, na utrkama, u društvu. O Bradfordovima je slušala od
malena – otac nije želio piti ništa osim njihova No.15, kao i većina ljudi u
poslu s konjima koje je poznavala. Prinijevši ruke licu, šapnula je: »Što si mi
to učinio, tatice?« Zašto ju je ovamo poslao?
Zašto...
»Shelby«, začulo se iz kupaonice.
Bože, bilo je ovo isto kao i s njezinim ocem: kako je Edward izgovorio
njezino ime s onim daškom očaja... baš kao i njezin otac kad mu je trebalo
piće.
Sklopivši oči, opsovala je ispod glasa. Onda je zapljusne osjećaj krivnje.
»Oprosti mi, Gospode, ne znam što govorim.«
Pogledavši po prostoriji, opazila je poredane boce pune alkohola ispred
jedne od polica sa srebrnim trofejima, a pomisao da će mu odnijeti taj otrov
izazove joj mučninu. Ali ionako bi sam došao ovamo – i vjerojatno usput pao i
o nešto udario glavom. I onda, gdje bi ih to odvelo? Uz to, dobro je znala kako
stvari funkcioniraju. Ono jezivo drhturenje neće prestati sve dok se zvijer
unutra ne nahrani onim što joj je trebalo, a njegovo je tijelo već bilo previše
krhko.
»Dolazim«, doviknula je. »Što želiš?«
»Nije važno.«
Zaslijepljena, uputila se prema bocama, uzela nekakav džin i vratila se do
zatvorenih vrata kupaonice. Nije se gnjavila kucanjem, samo je ušla.
»Evo.« Odvrnula je čep. »Napij se iz boce.«
Ali s obzirom na to kako su mu se ruke tresle, nije bilo šanse da bi se
mogao napiti sam a da pritom ne izlije alkohol posvuda naokolo.
»Daj da ti ja pridržim«, promrmljala je.
Načas je oklijevao, zatim podignuo usta poput napuštena ždrijebeta.
Otpio je dva-tri velika gutljaja. Pa još jedan. »E, sad sam se ugrijao.«
Odloživši bocu pored kade, kako bi je mogao dohvatiti kad to poželi, uzela
je veliki ručnik i umočila ga u vodu iza njega. Kad je bio dovoljno namočen,
prebacila ga je preko ispupčenog hrbata njegove kralješnice i rebara. Onda mu
je ručnikom namočila kosu i zalizala je unatrag.
Iako on to nije tražio, ponovno je podignula bocu s džinom, a on je
potegnuo iz grlića.
 Dok ga je sapunala i šamponirala, imala je osjećaj kao da se brine za tek
spašenu životinju. Trzao se. Bio je nepovjerljiv.
Napola mrtav.
»Trebaš nešto pojesti«, rekla je napuklim glasom.
Nemam snage za ovo, Gospode. Ne mogu opet kroz ovo prolaziti.
Nije uspjela spasiti onog probisvijeta i pijanduru od njezina oca. Izgubiti
dvojicu muškaraca u životu bio bi prevelik neuspjeh.
»Spravit ću ti doručak nakon ovoga, Edwarde.«
»Ne moraš.«
»Da«, grubo je rekla. »Znam.«
 ČETRDESET PET

O nda, opet ćemo po starom?«

Na zvuk muškoga glasa, Lizzie je zastala usred prebacivanja još
jedne mladice bršljana u novi lonac. Sklopivši oči, udahnula je i zapovjedila
rukama da se ne tresu, ili nešto ispuste.
Čekala je da je Lane potraži. Nije mu dugo trebalo.
»Dakle?« rekao je. »Jesmo li opet u situaciji da si čula nešto što ti se ne
sviđa, pa si me odlučila isključiti? Jer ako se taj scenarij odigrava, a čini mi
se da jest, valjda bih se trebao ukrcati na onaj avion za New York i odustati od
svega. To je kudikamo učinkovitije, a i uštedjet ću na telefonskom računu, jer ti
neću morati ostavljati poruke na govornoj pošti.«
Prisilivši ruke da nastave s poslom, umetnula je korijenje u rupu koju je
načinila u loncu, i stala prebacivati svježu zemlju kako bi je ispunila.
»Nešto što mi se ne sviđa«, ponovila je. »Da, moglo bi se reći da vijest o
trudnoći tvoje supruge – još jednoj – nije nešto što me je razveselilo. Naročito
kad se uzme u obzir da sam je doznala odmah nakon što sam spavala s tobom.
A onda još i ona radosna vijest o tvom uhićenju, jer je završila u bolnici.«
Kako joj nije ništa odgovorio, osvrnula se. Stajao je na samom ulazu u
staklenik, pored radnog stola gdje bi sad bila Greta, samo da joj Lizzie nije
rekla kako joj treba malo samoće.
»Zar zaista misliš da sam sposoban za takvo što?« tiho je upitao.
»Nije na meni da donosim takve zaključke.« Preusmjerila je pažnju na ono
što je radila, i mrzila je riječi koje je potom izgovorila: »Ali reći ću ti ovo:
najbolje mjerilo za nečije buduće ponašanje jest ponašanje te osobe u
prošlosti. I ne mogu... ne mogu više ovako s tobom. Čak mi nije važno je li sve
to istina ili nije.«
Nakon što je poravnala svježu zemlju, posegnula je za kantom za
zalijevanje i nagnula tu stvar nad bršljanom. Za tri mjeseca, biljka će biti
spremna da se premjesti na otvoreno, u jednu od lijeha, ili u podnožje zida.
Imali su veliku sreću s ovom sortom na imanju, ali uvijek je bilo pametno imati
rezervu.
Obrisavši ruke o prednjicu pregače, okrenula mu se sučelice. »Odlazim.
Dala sam otkaz. Tako da se ne moraš brinuti o povratku u New York.«
Nije joj bilo teško susresti njegov pogled. Gledati ga u lice. Ispraviti
ramena.
Bilo je zapanjujuće lako suočiti se s drugima kad znaš na čemu si.
»Zbilja misliš da bih mogao takvo što učiniti jednoj ženi?« ponovio je.
Naravno da ne mislim, pomislila je. No ostala je šutke. Znala je, naime, da
bi njegov muški ponos bio povrijeđen kad bi mu nagovijestila kako želi da je
zaista ostavi na miru.
»Lizzie, odgovori mi na pitanje.«
»Ne tiče me se. Jednostavno je tako.«
Nakon jednog dugog trenutka, kimnuo je. »Okej. Pošteno.«
Kad se okrenuo i uputio prema izlazu, valjalo joj je priznati da je bila
pomalo iznenađena. Očekivala je da će je početi nagovarati, onim svojim
južnjačkim otezanjem. Očekivala je bujicu argumenata na koje bi se morala
oglušiti. Nešto poput: Volim te, Lizzie. Iskreno te volim.
»Želim ti sve najbolje, Lizzie«, rekao je. »Čuvaj se.«
I to je bilo... sve.
Vrata su se lagano sama zatvorila, i u djeliću sekunde, preplavi je krajnje
apsurdan nagon da potrči za njime i strese mu u lice kako je ogroman, jebeni
šupak jer ju je onako zaveo, da je podlac, da je upravo ono što se i plašila da
jest, da je iskorištavao žene, da je lažljivac i varalica i sadist koji nema
pojma...
Lizzie upregne i posljednji atom snage da se izmakne s ruba te litice.
Sudeći po tome kako se od nje rastao, činilo se da mu nije ni najmanje
važno je li ona dio njegovog života ili nije.
Dobro je da znam, ogorčeno je pomislila. Dobro je da znam.

E vo u čemu je stvar, pomislio je Lane kad je sjeo za upravljač svog

Porschea. Postoje trenuci u životu kad nešto jednostavno moraš pustiti,
ma koliko se za to želio boriti.
I ne mora ti se taj poraz sviđati.
Ne moraš se osjećati jebeno sjajno zbog toga kako su se stvari završile.
 A sasvim se sigurno nećeš udaljiti od tog sranja, a da nisi ozbiljno
povrijeđen gubitkom, čak i potpuno shrvan.
Ali trebalo je to pustiti, jer te uzaludno trošenje energije neće nikamo
dovesti, a na koncu, čovjek nekako nastavi dalje i navikne se na gubitak.
Bila je to jedina lekcija kojoj ga je naučio odnos s njegovim ocem. Zar ne
bi volio da je imao mušku figuru na koju bi se mogao ugledati, njome ponositi i
poštovati je? Kvragu, pa naravno. Ne bi li bilo divno odrastati u kući gdje te
zvuk mokasina na mramornom podu, ili vonj duhanskog dima, ne bi natjerao u
bijeg? Još kako. Zar mu ne bi bio dobrodošao očinski savjet, naročito u
ovakvim trenucima?
Aha.
No stvari nisu tako funkcionirale, barem ne u njegovu životu – i morao se
na to naviknuti, ili bi skrenuo pameću uzalud pokušavajući ispraviti neuspjeh.
Isto tako, ako je Lizzie King istinski vjerovala da postoji čak i mogućnost,
ma kako majušna bila, da može podići ruku na ženu? Da joj je mogao lagati u
lice u vezi sa Chantal? Da je dijete koje ta žena nosi u stvari njegovo? Tada za
njih dvoje zaista nema nade. Ma što joj rekao i ma koliko se trudio objasniti...
nije ga zapravo poznavala i, gore od svega, nije mu vjerovala.
Činjenica da je sve to skupa bilo jedno veliko sranje? Činjenica da ga je
Chantal još jednom prevarom odvojila od žene koju voli?
Peh.
Šmrc. Šmrc.
Lijepo zamoli Djeda Božićnjaka da ti donese novog tatu. Neka ti Zubić
vila donese novu bivšu suprugu.
Štogod.
Ostavivši Easterly u oblaku prašine, uključio se na autocestu i brzinom,
dvostruko većom od dopuštene, pojurio prema charlemontskoj zračnoj luci, i
ne zato što mu se žurilo ili zato što je kasnio, nego – a zašto ne, kvragu?
Automobil je to mogao podnijeti, a u tom je trenutku bio trijezan za
upravljačem.
Do terminala za privatne dolaske i odlaske vodio je prvi izlaz s ceste koja
je kružila oko ogromnog zdanja, i potjerao je auto uskom cesticom do tog
izdvojenog dijela zračne luke. Parkirao je točno pred dvostrukim vratima pa
izišao, ostavivši motor upaljenim.
 Jeff Stern je upravo izlazio iz luksuznog prostora, i iako je to bilo prije
svega nekoliko dana, Laneu se činilo da je prošlo stoljeće od one partije
pokera, kad ga je udavila ona fufica – i kad je ustao kako bi odgovorio na
telefonski poziv.
Nije bilo čudno što je njegov cimer bio odjeven kao tip s Wall Streeta, jer
to je i bio, s onim otmjenim naočalama, i tamnim odijelom i uštirkanom
bijelom košuljom. Čak je imao i crvenu kravatu.
»Mogao si odjenuti kratke hlače«, rekao je Lane kad su se pljesnuli
rukama.
»Dolazim ravno iz ureda, šupak.«
Onaj naglasak, istodobno blizak i neobičan, bilo je upravo ono što mu je u
ovom trenutku trebalo.
»Bože, izgledaš očajno«, rekao je Jeff kad je stigla njegova prtljaga na
kolicima. »Očito ti ne paše obiteljski život.«
»U mojoj obitelji nipošto. Nego, je li ti avion još ovdje?«
»Ne zadugo. Upravo nadopunjavaju gorivo. Zašto?« Kad je Lane samo
pogledao prema pistama, njegov je prijatelj opsovao. »Ne, ne i ne. Nisi me
dovukao ovamo južno od Masonove i Dixonove linije da bi mi rekao kako je
sve bilo lažna uzbuna i da se želiš vratiti na Manhattan. Mislim stvarno, Lane!«
Načas, Lane je bio u dvojbi: Ostati, samo kako bi mogao sjebati oca na
više razina; otići, jer mu je bilo navrh glave svih ovih sranja.
Valjda on i Lizzie ipak imaju nešto zajedničko.
Oboje su željeli pobjeći od njega.
»Lane?«
»Idemo«, rekao je davši napojnicu nosaču prtljage i podignuvši Jeffova
dva kožna kofera. »Kad si zadnji put bio na Easterlyju?«
»Derby, prije milijun godina.«
»Ništa se nije promijenilo.«
Vani je podignuo poklopac Porschea i ubacio prtljagu; onda su se on i Jeff
odvezli, jureći oko zračne luke, pa izletjevši na autocestu.
»Onda, hoću li upoznati tu tvoju dragu, Baldwine?«
»Vjerojatno nećeš. Dala je otkaz.«
 »Pa, to je brzo završilo. Jako mi je žao.«
»Ne pretvaraj se da nisi vidio vijesti.«
»Aha, bilo je nemoguće to propustiti. Mislim da si osobno odgovoran za
uskrsnuće tiskanih medija. Čestitam.«
Lane je opsovao pa ubrzao. »Nije to bila nagrada koju sam želio, vjeruj
mi.«
»Čekaj, otkaz? Želiš reći da ona radi za tvoju obitelj? Je li to nešto u stilu
Sabrine, stari?«
»Lizzie je glavna hortikulturistica na imanju. Bolje rečeno, bila je.«
»Znači nije obična vrtlarica, je li? To mi ima smisla. Znam da ne podnosiš
glupe žene.«
Lane ga okrzne pogledom. »Nemoj se ljutiti, ali možemo li o nečem
drugome? Kao, primjerice, o tome kako će moja obitelj ostati bez novca?
Trebaju mi malo veselije teme.«
Jeff odmahne glavom. »Prijatelju, u tvom životu ne nedostaje uzbuđenja.«
»Hoćeš se mijenjati? Jer upravo tražim način kako da od svega
pobjegnem.«
 ČETRDESET ŠEST

K ad se Lizzie te večeri vratila kući, u dvorištu je nije dočekala oborena

grana.
Izišavši iz kamioneta, ogledala se oko sebe. Yaris je još uvijek bio tamo;
zgnječen, uništeni autić s onim svojini izbijenim staklima i natopljenom, lišćem
zatrpanom unutrašnjosti, izgledao je kao nešto iz videoigre. Ali grana je
nestala, a na njezinu mjestu ostala je samo svježa piljevina slatkasta mirisa.
Da se nisi usudio, Lane, pomislila je.
Majku mu, da se nisi usudio sad brinuti o meni.
Pogledala je gore i vidjela da je nazubljeni dio, gdje se drvo rascijepilo,
sad bio pažljivo odsječen i povezan, tako da se stablo može oporaviti i
veličanstveni javor preživjeti nepogodu.
»Proklet bio.«
Barem je ostavio automobil. Da se i za to pobrinuo, morala bi s njime
stupiti u kontakt kako bi otkrila gdje pokupiti tijelo, da se tako izrazi.
Trebala je biti pametnija i ne pretpostavljati da je među njima gotovo.
Marširajući prema prednjem trijemu, usput se s njime prepirala...
Lizzie je zastala s nogom na prvoj stubi. Na njezina vrata sa zaštitnom
mrežicom bila je zakvačena nekakva poruka.
Sjajno. Što sad. Nešto u stilu: Sad kad smo sve prespavali, bla, bla, bla.
Bolesnik.
I ispravno je učinila kad ga je ostavila. Ma koliko će joj biti nepodnošljivo
otići, morala je pobjeći od njega, Easterlyja, od ovog bizarnog dijela života
koji se mogao opisati jedino kao kakav košmar.
Prisilivši se ubaciti u brzinu, popela se i strgnula papir na vratima. Željela
je baciti tu stvar, ali nekakav bolestan nagon da si stavi sol na ranu to joj je
onemogućio. Rastvorivši poruku...

Draga susjeda,
krave su ti poharale cijelo dvorište. I izgazile one lijehe tamo
 otraga. Nismo najvještiji s cvijećem pa smo se pobrinuli za stablo.
Žena je ispekla pitu. Ostavila ju je na kuhinjskom radnom stolu.
Buella i Ross

Izdahnuvši, preplavi je val iscrpljenosti, i umjesto da uđe u kuću, otišla je

do drugog kraja trijema i sjela na njihaljku. Lupkajući stopalom po podnim
daskama, slušala je cvrčke i škripu čeličnih lanaca pričvršćenih o strop nad
njezinom glavom. Osjetila je mekan, topao povjetarac na licu i promatrala
sunce kako blijedi u breskvastom sjaju što je stvarao dugačke sjene preko
majčice zemlje.
Trebala bi zasaditi cvijeće u loncima na trijemu...
Ne, zapravo ne bi.
Hej, barem će večeras imati dobar desert – Buella je pekla božanstvene
pite. Možda će biti s breskvama. Ili... borovnicama.
Lizzie se zatekla kako briše oči i zuri u suze na jagodicama prstiju.
Bilo je užasno to što mora sve ostaviti kako bi se spasila – bilo je to,
pretpostavila je, kao da si mora odsjeći bolestan ud.
A tako joj je dobro išlo, pomislila je.
A onda se Lane baš morao vratiti ovamo dolje i sve to uništiti.

***

T o je sve što je Edward uzeo«, rekao je Lane dok je koračao po gostinskoj

sobi kamo je smjestio Jeffa.
Bio je to najbolji od apartmana, s pogledom na stražnji vrt i rijeku, a bio je
i opremljen stolom dovoljno velikim da ga se može kvalificirati kao kuhinjska
radna ploha. Štoviše, prije milijun godina, ovo su bile djedove privatne odaje,
i nakon što je stari umro, ništa se nije dotaknulo osim redovitog čišćenja.
Jeffova primjedba kad je ušao bila je tipično zajedljiva. Nešto u stilu kako
su se u ovim prostorijama donosile važne odluke u vrijeme Građanskoga rata.
Onog časa, međutim, kad se lik zadubio u financijske podatke, pametovanje
je isparilo i čovjek je bio sav poslovan.
»Kako bilo, uskoro će večera.« Lane pogleda na sat. »Ovdje odijevamo
odijelo za večeru. Odnosno, svi osim mene, tako da će to tvoje biti sasvim u
redu.«
»Donesi mi nešto ovamo gore«, promrsio je Jeff dok je povlačio svoju
kravatu, ni jedne sekunde ne pomičući oči sa zaslona. »I trebat će mi notesi i
olovke.«
»Znači ne želiš gledati mene i oca kako se strijeljamo pogledima nad
sufleom?« Aha, jer i sam je Lane jedva takvo što čekao. »K tome, mogao bi
upoznati legendarnog novog zaručnika moje sestre. Tip je šarmantan kao i
tumor.«
Kad Jeff nije odgovorio, Lane mu je prišao i zavirio preko njegova
ramena. »Reci mi da ti sve to ima smisla.«
»Još uvijek nema, ali hoće.«
Pravi čovjek za ovaj posao, pomislio je Lane kad je najzad izišao.
Vani u hodniku, zatekao se kako bulji u majčina vrata. Možda je Edward
bio u pravu. Možda njegova majka neće ni zamijetiti ako sve ovo ode kvragu:
zbog onih je pustih lijekova bila učahurena i sigurna u svom deliriju – nešto
što je, prvi put, mogao razumjeti.
A kad smo već kod toga, dobro bi mu došao jedan burbon. Uputivši se
prema glavnom stubištu, odlučio je da će i sam preskočiti večeru. I dalje je
želio razvaliti oca, ali sad kad je ovdje bio Jeff, imao je, nadao se, kudikamo
bolji način da dokrajči starog.
A onda će krenuti Lizzienim stopama i zauvijek završiti sa svime ovim.
Ovdje se, naprosto, previše toga događalo. Sve je bilo previše zamršeno.
Zagađeno.
Možda će se vratiti u New York. A možda je bilo vrijeme da snažnije
zamahne mrežom i otisne se nekamo preko mora...
Lane se naglo zaustavi nasred velikog stubišta.
Mitch Ramsey i dvojica policajaca stajala su u velikom predvorju, s
kapama u rukama, a lica su im bila kao iz kriminalističkog udžbenika:
apsolutno bezizražajna.
Sranje, pomislio je Lane sklopivši oči.
Izgleda da Samuel T. ipak nije uspio povući svoje veze.
»Idem samo uzeti novčanik«, doviknuo im je Lane. »I nazvat ću
odvjetnika...«
Mitch je podignuo pogled baš kad je gospodin Harris nahrupio iz
blagovaonice.
»O, gospodine Baldwine«, rekao je batler. »Ova vas gospoda čekaju.«
»To sam shvatio. Samo ću...«
Mitch je progovorio: »Možemo li negdje nasamo porazgovarati?«
Lane se namršti. »Želim da bude prisutan i moj odvjetnik.«
Kad je Mitch samo zavrtio glavom, Lane je pogledao u druga dva
policajca. Obojica su izbjegavala njegov pogled.
Lane je sišao u prizemlje i pokazao rukom. »Salon.«
Kad su njih četvorica nastavila prema elegantnoj prostoriji, gospodin
Harris je zatvorio dvostruka vrata predvorja – i kao po prešutnom dogovoru,
nijedna riječ nije bila izgovorena sve dok taj tip nije otišao do drugih vrata
prostorije pa i njih zatvorio.
Lane je prekrižio ruke na prsima. »Što ima, Mitch? Treća sreća – prvo Gin,
pa ja – a sad bi mogao odvesti i mog oca.«
»S dubokim žaljenjem moram te izvijestiti o...«
Ledeni ubod straha prostrijeli mu tijelo. »Ne Edward, o, Bože, molim te,
samo ne Edward...«
»Tijelo je pronađeno u rijeci prije nekih dva sata. Imamo razloga vjerovati
da je to tvoj otac.«
Izdah što je napustio Laneova pluća bio je usporen i neobično
ravnomjeran. »Što...« Zakašljao se. »Gdje je pronađeno?«
»S druge strane vodopada. Trebao bi poći s nama identificirati tijelo. Bilo
bi bolje da to obavi supruga, ali nikad ne dovodim žene u takav položaj ako to
mogu kako izbjeći.«
Umjesto odgovora, Lane je otišao do barskih kolica i natočio sebi Family
Reserve. Nakon što je zabacio glavu i sve iskapio, kimnuo je Mitchu i dvojici
pripadnika policijskih snaga.
»Dajte mi jedan trenutak. Vraćam se odmah.«
Kad je prošao pored Mitcha, čovjek posegne i zgrabi ga za rame. »Žao mi
je, Lane.«
Lane se namršti. »Znaš, ne bih mogao to isto reći.«
 ČETRDESET SEDAM

L ane nije nikome rekao kamo ide, ni zašto.

Kad se vratio dolje iz svoje sobe, sa sobom je ponio mobitel i
novčanik, te pazio da ga ne opaze oni koji su objedovali i razgovarali u
blagovaonici.
Ne, neće nikome ništa reći. Sve dok ne bude siguran.
Uvukavši se na stražnje sjedalo Mitcheva terenca, zatvorio je vrata i
zagledao se kroz prednje staklo.
A kad je tip sjeo za upravljač, Lane je rekao: »Zna li još tko za ovo?«
»Dosad smo uspjeli ovo držati u tajnosti. Struja je nanijela tijelo do kućice
za brodove nekih četiristo metara nizvodno od vodopada. Ljudi koji su nas
obavijestili su dvojica homića. Bili su istinski potreseni i ne žele medijsku
pozornost niti novinare na svom posjedu. Ali nećemo moći zauvijek šutjeti.«
Vožnja prema mrtvačnici bila je bizarna, vrijeme se vuklo, sve je bilo
previše jarko, bistro, glasno. A jednom kad su se našli u sumornoj javnoj
ustanovi, sve se to pogoršalo i imao je osjećaj kao da se spotiče, sve je bilo
nadrealno kao u crtiću o Jerryju Garciji.
Jedino što je bio u stanju, jedino što je mogao pratiti, bilo je slijediti
Mitcha kamo god je tip išao, a nedugo potom, Lane se našao u privatnoj
čekaonici veličine smočnice.
Usred zida pred njime bio je zastor, navučen preko nečeg za što je
pretpostavio da je golema staklena stijenka. Pored toga bila su vrata.
»Ne«, Lane je rekao Mitchu. »Želim ga vidjeti.«
Uslijedi trenutak nelagode. »Čuj Lane, tijelo je u gadnom stanju. Pao je niz
vodopad i možda je čak zapeo za barku. Bit će lakše...«
»Ne zanima me lakši način.« Lane je suzio oči prema zamjeniku. »Želim
ući.«
Mitch je opsovao. »Daj mi minutu.«
Kad je zamjenik nestao kroz vrata, Laneu je bilo drago da se tip nije više
opirao – nije mu, naime, želio priznati da se želi na vlastite oči uvjeriti da je
njegov otac zaista mrtav.
 Što je bilo glupo.
Kao da bi svi ovi murjaci gubili vrijeme izmišljajući ovakva sranja?
Mitch se vrati i pridrži rukom vrata. »Uđi.«
Ulazak u prostoriju s pločicama bilo je nešto čega će se Lane sjećati
cijeloga života. Isuse, bilo je baš kao u filmovima. Usred prostorije, na stolu
od nehrđajućeg čelika s kotačićima, bila je vreća s truplom.
Apsurdno, ali zamijetio je da je od one iste vrste u koju su utrpali
Rosalindu.
Pored kreveta stajala je žena u bijeloj kuti, na trbuhu prekriživši ruke u
rukavicama. »Ako ste spremni, gospodine?«
»Da, molim.«
Posegnula je i uhvatila patentni zatvarač. Povukavši ga prema dolje nekih
pola metra, širom je rastvorila vreću.
Lane se nagnuo, ali miris vode i truleži natjerao ga je da ustukne.
Nije očekivao da će očeve oči biti otvorene.
»To je on«, protisnuo je Lane.
»Moja sućut«, rekla je mrtvozornica dok je povlačila gore patentni
zatvarač.
Kad je dovršila s poslom, pretpostavio je da sad žele da ode, ali ostao je
stajati u mjestu, zureći u vreću.
Kojekakvi su mu se prizori kovitlali mislima, metež prošlosti i sadašnjosti.
Ne postoji budućnost, pomislio je. Od ovog trenutka s ovim čovjekom
više se ništa neće događati.
Bože, često je zamišljao kako će se stvari među njima završiti... ali to
nikad nije bilo ni blizu ovom tihom trenutku, u ovoj hladnoj bolničkoj
prostoriji, s Mitchem Ramseyjem pored njega i potpunom neznankom s druge
strane.
»Što sad?« čuo se kako pita.
Mitch je pročistio grlo. »Neslužbeno, i nemoj me držati za riječ, prilično
smo sigurni da je riječ o samoubojstvu. S obzirom na sve što se... pa, znaš.«
»Da. Jasno.« A policajac nije ni znao za pronevjeru.
Kakva jebena kukavica, pomislio je Lane za svog oca. Stvorio je sav ovaj
nered, a onda se odlučio baciti s mosta.
Šupak.
»Trebao bi nam tvoj pristanak za obdukciju«, rekao je Mitch. »Samo kako
bismo isključili zločin. Ali ponavljam, mislimo da se ne radi o tome.«
»Naravno.« Lane je pogledao zamjenika. »Čuj, treba mi nešto vremena
prije nego ovo dospije u medije. Moram reći majci, braći, sestri. Ni sam ne
znam kako ću doći do Maxwella, ali ne želim da za ovo čuje na vijestima. Ili,
još gore, da pročita na TMZ-u.«13
»Policija je dužna surađivati s tobom i tvojom obitelji.«
»Potrudit ću se da to što prije obavim.«
»Time bi nam svima olakšao.«
Niotkud, pred njim se pojavi mapa s papirom, pa je potpisao raznorazne
stvari. Kad je vratio kemijsku olovku mrtvozornici, pomislio je: Sranje, morat
ćemo planirati sprovod.
Iako, ruku na srce, posljednja mu je stvar na umu bila odavanje počasti
njegovom ocu.

N isam gladan.«
Dok je Edward sjedio u naslonjaču u brvnari, bio je itekako svjestan
da zvuči kao četverogodišnjak koji odbija večeru – ali nije mario.
Nije bila važna ni činjenica da su mu mirisi, što su dopirali iz one
kuhinjice, izazivali zazubice.
Shelby se, međutim, pravila da ga ne čuje. »Izvoli.«
Spustila je zdjelicu s varivom na stolić pored boce... na čemu je sad bio?
Aha, tekila. Pa, neće li se to sjajno sljubiti s goveđim gulašom.
»Jedi«, zapovjedila je – tonom koji je nagovijestio da će sam odraditi
posao, ili će sve skupa usitniti blenderom pa ga natjerati da to posrče kroz
slamku.
»Znaš, možeš otići kad god poželiš«, promrsio je.
Zaboga, žena je cijeli dan provela u njegovoj brvnari, čisteći, opravši
rublje, kuhajući. Nekoliko joj je puta istaknuo da je njezin zadatak briga o
konjima, a ne o vlasniku, ali opet... pravila se da ne čuje.
 Kvragu, ovo je dobro, pomislio je kad je uzeo zalogaj.
»Želim dogovoriti pregled s tvojim liječnikom.«
Zvuk automobila kako prilazi brvnari bio je dobrodošla smetnja. Naročito
jer se nije mogao prisjetiti koji je danas bio dan, a nekako se nadao da je već
petak. Prilično mu se svidjela zamisao da ona vidi kako mu dolazi prostitutka
da ga opsluži. Kvragu, mogla je i gledati, ako joj je bilo do toga. Doduše, nije
da je to bila bogzna kakva predstava...
U djeliću sekunde, prisjetio se kako ga je Sutton jahala, pomičući se gore-
dolje, gledajući mu u oči.
Oštar bol u prsima potakne ga da jede brže ne bi li se riješio tog osjećaja.
Kucanje je bilo glasno.
»Bi li imala tu čast?« rekao je Shelby. »Ako je žena, pozovi je unutra. Ako
nije, reci mu da se gubi s mog posjeda – i upotrijebi riječ >vražjeg<, hoćeš?
Oboje znamo da to ipak jest dio tvog rječnika.«
Pogled kojim ga je ošinula vjerojatno bi ga zbacio s nogu, samo da nije
već sjedio.
Ali jest otišla do vrata.
Otvorivši ih, rekla je: »Ajme.«
»Tko je«, promumljao je Edward. »Tvoja vila zaštitnica?«
Ali ne – bio je to Lane.
Kad mu je brat ušao u brvnaru, Edward je počeo tresti glavom.
»Što god da jest, moraš se obratiti na neku drugu adresu. Rekao sam ti, ne
kanim ti više pomagati...«
»Možemo li nasamo porazgovarati?«
Nije to bilo pitanje.
Edward je zakolutao očima. »Nije važno što ćeš reći.«
»Ovo je obiteljska stvar.«
»Nije li uvijek?« Kad Lane nije popustio, Edward je opsovao. »Ma o
čemu bila riječ, pred njom možeš slobodno govoriti.«
Ako išta, nadao se da će Shelbyna prisutnost u maloj sobi ubrzati stvari.
Lane je okrznuo ženu pogledom. Pa vratio oči na Edwarda. »Otac je
mrtav.«
 Kad je Shelby dahnula, Edward je polako spustio žlicu u zdjelicu. Zatim je
hrapavim glasom rekao: »Shelby, bi li, molim te, načas ostavila mene i brata
nasamo? Najljepša hvala.«
Smiješno, lijepe manire uvijek bi se vratile u kriznim trenucima.
Kad je Shelby šmugnula kroz vrata, Edward je obrisao usta papirnatim
ubrusom. »Kad?«
»Sinoć, u neko doba. Tako barem misle. Bacio se s mosta, najvjerojatnije.
Struja je nanijela tijelo na drugu stranu vodopada.«
Edward se zavalio u naslonjaču.
Kanio je nešto reći. Zaista jest.
Samo... nije se mogao sjetiti što.
Lane je očigledno osjećao isto, jer njegov je najmlađi brat otišao do
jedinog drugog naslonjača u sobi i sjeo. »Majku sam obavijestio prije nego što
sam došao ovamo. Ne mislim... mislim da ona nema pojma što sam joj zapravo
rekao. Nije me uopće pratila. Rekao sam i Gin. Njezina je reakcija bila ista
kao i tvoja.«
»Jesu li sigurni«, upitao je Edward, »da je to on?«
Zbog nekog razloga, ovo se činilo ključnim. Iako, zar je bilo moguće takvo
što pogriješiti?
»Ja sam identificirao tijelo.«
Edward je sklopio oči. I u jednom kratkom trenutku, u njemu je ponovno
zaiskrilo. »Nisi to trebao biti ti. Nego ja.«
»U redu je. Nisam...« Lane je duboko udahnuo. »Nisam pokazao ama baš
nikakvu reakciju. Siguran sam da si čuo za ono što se dogodilo jučer.«
Edward pogleda u svog brata. »Što?«
Lane prasne u smijeh. »Ponekad je baš sjajno kad nemaš kablovsku
televiziju, zar ne? Kako bilo, nije ni važno. Stvarno nije.«
Dugo su sjedili u tišini, a kasnije, Edward će shvatiti da je zapravo čekao
nekakvu reakciju sa svoje strane. Žalost. Kvragu, možda čak i radost.
Ali nije osjetio ništa. Samo zaglušnu otupjelost.
»Moram pronaći Maxa«, rekao je Lane. »Policija će o svemu šutjeti dok ne
budemo spremni pustiti objavu u javnost, ali odgađanje neće trajati vječno.«
 »Ne znam gdje je«, promrmljao je Edward.
»Ja ću ga i dalje pokušavati dobiti na onaj broj koji je imao prije dvije
godine. Poslao sam mu i e-mail, barem na zadnju poznatu adresu. Mislim da bi
mogao biti u nekoj zabiti.«
Opet tišina.
»Je li Gin dobro?« upitao je Edward.
Lane je zatresao glavom. Potom ga pogledao. »Zar je itko od nas?«
Tužno, pomislio je Edward, ali odgovor na ovo pitanje je – ne.
 ČETRDESET OSAM

I dućeg jutra, dok se Lizzie s buketom u ruci uspinjala stražnjim stubištem,

bodrila je sama sebe.
Bilo je u redu skrivati se u stakleniku, ali daj. Još će trinaest dana raditi na
Easterlyju i nije kanila zabušavati. Uvijek je raznosila cvijeće po sobama.
Imala je svoj raspored, i odradit će svoj posao kako Bog zapovijeda.
Gore, na drugome katu, zabacila je ramena i krenula prema najboljoj
gostinskoj sobi. Gospodin Harris je rekao da imaju neočekivanog gosta – kao i
to da više nema potrebe za svježim cvijećem u Chantalinoj sobi.
Baš mi je drago, gospodine Harris. Hvala vam najljepša.
Barem je imala jednu osobu manje na popisu onih na koje nije željela
nabasati.
Šteta samo što je onaj prvi na popisu i dalje bio pod krovom Easterlyja.
»Trinaest dana«, rekla je ispod glasa. »Samo trinaest dana.« Pokucala je
na široka vrata i pričekala. Nakon jednog trenutka, muški je glas rekao:
»Naprijed.«
Širom rastvorivši vrata, ugleda muškarca za stolom Laneova djeda, u
suprotnom kutu prostorije, leđa povijenih poput zareza dok je tipkao po
laptopu. Pored njega, pisač je pljuvao stranice pune stupaca, a kraj njegovih
stopala bila je hrpa zgužvanih loptica od žućkastog papira.
Nije podignuo pogled.
»Samo sam donijela cvijeće«, rekla je.
»Aha.«
Pored njega, na prozorskoj dasci, bio je pladanj s praznim posuđem od
doručka. Spustivši vazu na antikni pisaći stol, ponudila je: »Mogu li vam ovo
odnijeti dolje?«
»Što?« promrsio je i dalje usredotočen na zaslon.
»Pladanj«?
»Naravno. Hvala.«
Zasigurno pregledava one dokumente, pomislila je. One koje je ostavila
Rosalinda.
Ne tiče me se, podsjetila se.
Obišavši stol, opazila je dva skupocjena kofera, od kojih je jedan bio
otvoren i sav ispreturan – pa ipak, imala je dojam da se čovjek nije presvukao
otkako je stigao. Bijela mu je košulja bila zgužvana, kao i hlače.
Ni to je se ne tiče.
Podignuvši pladanj...
»O, moj Bože.«
Kad je progovorio, umalo da ga nije pogledala, zaključivši da je zacijelo
pronašao nešto u onome što je proučavao. Ali tada je shvatila da se zabuljio u
nju.
»Što?«
»Ti si Lizzie, zar ne?«
Ustuknuvši, ogledala se oko sebe. Ali zbilja, kao da bi netko mogao stajati
iza nje?
»Ah, da.«
»Laneova Lizzie. Hortikulturistica.«
»Ne«, odvratila je. »Nisam njegova.«
Muškarac je protegnuo ruke iznad glave, i dok je slušala raznorazna
pucketanja, zamijetila je da je prilično zgodan tip, tamne kose i očiju koje su
mogle biti smeđe, ali mogle su biti i plave.
Naglasak je nedvojbeno bio njujorški.
»Opa«, promrsio je. »Mislio sam da ste se pomirili.« »Ispričajte me, ali
imam posla.«
»I sad tek shvaćam zašto u dvije godine nije bio ni s jednom ženskom.«
Ne pitaj, Lizzie je rekla sebi. Nemoj...
»Oprostite?« čula se kako govori.
Sranje.
»Dvije godine. Nada.14 Mislim, čuj, zajedno smo pohađali koledž, tako da
sam iz prve ruke saznao kako je zaradio svoju reputaciju. Ali u protekle dvije
godine nije se niti približio nekoj ženi. Mislio sam da je homić. Čak sam ga to
i pitao.« Muškarac zatim podigne dlanove. »Nije da u tome ima išta loše.«
 Nije li ovo rečenica iz Seinfelda? pomislila je.
»Ja, ah...«
»Eto, barem sada sve kužim.« Nasmiješio se na jedan sasvim prijazan
način. »Ali on kaže da odlaziš? Nije da me se tiče, ali zašto? On je dobar tip.
Nije savršen, ali dobar je. Doduše, ne bih ti savjetovao da s njime igraš poker.
Osim ako nemaš novca na bacanje.« Lizzie se namrštila. »Ja, ah...«
»Usput budi rečeno, nisam ni znao da je oženjen. Nikad je nije niti
spomenuo, a kamoli da sam je upoznao – a sad sam shvatio da je sve vrijeme
to bilo zbog tebe. Pa, bilo kako bilo, natrag na posao.« Imala je dojam kao da
je ovaj tip upravo bacio bombu nasred sobe.
Kad je Lizzieno srce počelo pumpati dvostrukom brzinom, rekla je:
»Oprostite. Rekli ste... Niste znali da je oženjen?«
Tip je ponovno pogleda. »Ne, nikad nije spomenuo tu ženu. Nijednom u
dvije godine koliko je spavao na mom kauču. Doznao sam to tek kad me je
nazvao prije nekoliko dana.«
»Ali morali ste je upoznati, zar ne? Kad ga je posjećivala?« »Posjećivala?
Srce, nikad ga nitko nije posjećivao – a ja bih to znao, jer nikad nije izlazio iz
mog stana. Po cijele bismo noći igrali poker, i onda bih ja odlazio na posao, a
kad bih se vratio, pronašao bih tog lika na kauču, u istom položaju u kojem bih
ga i ostavio. Nije se ni s kim viđao. Ni odgovarao na telefonske pozive. Nikad
nije dolazio ovamo. Niti igdje putovao. Zabio se u moj stan i pio. Mislio sam
da mu ne gine dijaliza.«
»Oh.«
Tip je izvio obrvu kao da želi znati treba li joj još kakva informacija.
»Hvala vam«, rekla je.
»Hvala tebi na cvijeću. Nikad od žene nisam dobio cvijeće.«
Tada se vratio poslu, mršteći se na zaslon.
Lizzie je omamljena izišla iz sobe i morala se podsjetiti da za sobom
zatvori vrata.
Jedan je trenutak ostala u mjestu, a onda zanjihala glavom i pogledala niz
hodnik, prema sobi gospodina Baldwinea.
Nije bilo posjetitelja. Ni telefonskih poziva. Dvije godine u New Yorku,
na nekakvom starom kauču svoga prijatelja.
 A Chantal je navodno trudna.
Čeka Laneovo dijete.
Lizzie nije bila svjesna odluke da se pomakne s mjesta. Ali nije se ni
snašla, a već je odložila pladanj s posuđem na sag ispred sobe i na prstima
odlazila niz hodnik. Dospjevši do sobe gospodina Baldwinea, naslonila je uho
na vrata.
Zatim tiho pokucala.
Kad nije dobila odgovor, ušuljala se unutra i zatvorila vrata.
Bilo je nešto jezivo u zraku. S druge strane, u osnovi je provalila u sobu,
jer nije imala valjanog razloga biti ovdje.
Odnosno, valjanog razloga povezanog s njezinim poslom.
Ogledavši se oko sebe kako bi provjerila da joj nije netko promaknuo u
kupaonici, požurila je prema velikom krevetu koji je bio namješten vojničkom
preciznošću.
Spustivši se na koljena, sagnula se pod stolić, a potom i pod okvir samog
kreveta.
Komadić svile još uvijek je bio tamo, na podu.
Lizzie je ispružila ruku...
Kuc. Kuc. Kuc. »Čisti ručnici, gospodine Baldwine.«
Uz mahnit skok, Lizzie se bacila pod rub prekrivača, uvukavši noge upravo
u trenutku kad je sluškinja otvorila vrata i ušla u sobu.
Mekano zviždukanje i još mekši koraci na debelom sagu pratili su ženu na
putu prema kupaonici.
Molim te, samo nemoj čistiti, preklinjala je Lizzie, ležeći ukočeno u tami.
Samo ostavi te ručnike i nastavi dalje.
Ostavi ručnike.
Nastavi dalje.
Bože. Srce joj je toliko snažno tuklo da se čudila što ga i sluškinja nije
čula.
Nekoliko trenutaka kasnije, dogodilo se čudo i oni su se koraci vratili istim
putem, vrata su se ponovno zatvorila.
Lizzie se opustila i sklopila oči. Dobro, okej, promislit će o mogućnosti da
se, nakon što napusti Easterly, počne baviti provalama.
Zaključavši stisak oko komada donjeg rublja, ugurala je tu stvar pod pojas
svojih kratkih hlača i pokrila ih tako što je izvukla svoju polo-majicu. Zatim se
iskobeljala ispod kreveta, osovila na noge i stresla sa sebe prašinu.
Tamo kod vrata, čula je...
Jao, uključen usisavač u hodniku.

D olje u stanu gospojice Aurore, Lane se borio s porcijom jaja i slanine.

»Ne moraš sve pojesti«, rekla je sjedeći pored njega.
»Nisam mislio da ću takvo što ikad čuti od tebe.«
»Danas se smiju prekršiti pravila.«
Zavalivši se u naslonjaču, ogledao se po njezinoj maloj kuhinji. Posuđe je
bilo oprano, sve se sušilo na rešetci. Spužvica je bila u posudici. Kuhinjska
krpa uredno prebačena preko ručke na pećnici.
»Misliš da će velečasni Nyce htjeti održati misu zadušnicu?« upitao je.
»Tamo u charlemontskoj baptističkoj crkvi?«
Gospojica Aurora oštro ga pogleda. »Zbilja?«
»To je moja crkva. I Edwardova, Ginina i Maxova.« Pogledao ju je.
»Jedino si nas ti vodila u crkvu.«
»Mislim da bi bio počašćen.«
»Dobro, nazvat ću ga.«
Kad su zamukli, Lane je zurio ravno preda se, ne vidjevši ništa,
fokusirajući se ni na što naročito. Ni u njegovom mozgu nije bilo ničeg. Bio je
obamro od glave do pete, samo reagirajući na svijet oko sebe, umjesto da u
njemu živi.
»Nećeš dobiti moj blagoslov.«
Stresao se i ponovno je pogledao. »Molim?«
»Ne kanim ti reći da se slažem s tvojim odlaskom.«
Lane se namrštio i otvorio usta. Pa ih opet zatvorio.
Smiješno, nije to naglas izgovorio, ali opet, ona ga je poznavala bolje od
ikoga. »Stvari s Lizzie nisu dobro završile. Opet. Otac je mrtav. Edward se
odselio. Majka je... pa, znaš i sama. Gin će se udati za onog idiota i vjerojatno
sa sobom povesti i Ameliju. Ovo je kraj jedne ere, gospojice Aurora. Štoviše,
nisam siguran da nam budućnost nosi vlasništvo nad ovim imanjem.
Easterly...« Zamahnuo je rukom, misleći na posjed i ljude i objekte. »Easterly
sad pripada prošlosti, i znaš što? Ne mogu živjeti u prošlosti. Otrovna je. Ova
obitelj, ova kuća, način života – sve je to je naprosto otrovno.«
Gospojica Aurora zavrti glavom. »Pogrešno gledaš na sve ovo.«
»Ne bih rekao.«
Gospojica Aurora se nagnula naprijed u naslonjaču i posegnula za
njegovom rukom. »Ovo je... tvoje vrijeme, Lane. Bog ti je odredio svetu
dužnost da održiš zajedno ovu obitelj. Ti si jedini koji je to u stanju. Sve se
ovo raspada, jer je tvoja sudbina da ih sve ponovno ujediniš. To se dogodi
svakih nekoliko naraštaja. I događa se sad. Ovo je tvoje vrijeme.«
Lane je zurio dolje u njihove ruke, bijeli i crni prsti bili su isprepleteni.
»Trebao je to biti Edward, znaš.«
»Nije, inače ne bi bio tamo gdje jest.« Glas gospojice Aurore postane
čvrst. »Odgojila sam te da ne budeš kukavica, Lane. Odgojila sam te da ne
bježiš od dužnosti. Ako mi želiš odati počast, jednom kad me ne bude, onda
ćeš ponovno okupiti ovu obitelj i krenut ćete naprijed – zajedno. Ja sam
obavila svoju svetu dužnost s tobom – a ti, sine mog srca, učini ćeš to s
njima.«
Lane je sklopio oči i odjednom osjetio kako se težina spušta na njegovo
tijelo, kao da su se zidovi i krov Easterlyja urušili i pali na njega.
»Učinit ćeš to, Lane, zbog mene. Jer, u suprotnom, sve što sam u tebe
uložila neće značiti ništa. Ako to ne učiniš, nisam dobro ispunila svoj
zadatak.«
U sebi je vrištao.
U sebi, već je bio u avionu, odlazeći nekamo, bilo kamo, samo da je što
dalje od Easterlyja. »Bog nam ne daje više nego što možemo podnijeti«,
mračno je rekao.
Ali što ako nas Bog zapravo ne poznaje, pomislio je Lane. Ili gore... što
ako je Božji plan pogrešan?
»Ne znam, gospojice Aurora.«
»E, pa, znam ja. I znam da me nećeš iznevjeriti, sinko. Jednostavno nećeš.«
 ČETRDESET DEVET

T očna definicija vječnosti, zaključila je Lizzie, jest biti zaglavljen negdje

gdje ne bi smio biti.
S donjom majicom, koja nije tvoja, ubačenom u tvoje vražje hlačice.
Kad su se zvuci iz hodnika najzad utišali, pričekala je još pet do deset
minuta prije nego što je provirila glavom.
Vrijeme je ručka, pomislila je. Hvala Bogu.
Skočivši nasred hodnika, pustila je da se vrata za njom zatvore i zastala u
mjestu, osluškujući.
Iduća stanica bila je soba pored Ginine, gdje je pokucala na Chantalina
vrata.
Nije bilo odgovora. Doduše, žena se odselila, zar ne?
Ušuljavši se unutra, zatvorila je...
»O, Bože«, promrmljala je mašući rukom ispred nosa.
Težak miris otmjenog parfema bio je dovoljan da joj zasuze oči, ali imala
je važnijeg posla. Požurivši prema Chantalinoj garderobi, tamo se susrela s
količinom odjeće tolikom da bi se mogla usporediti s cijelim ženskim odjelom
u Nordstromu. Ili Saksu. Ili bilo kojem drugom mjestu gdje bogata škvadra
poput Chantal nabavlja odjeću. Ti bokca, zar će zaista ovo učiniti?
Bila je to vrlo vjerojatno krajnje glupa ideja, zaključila je kad je stala
prekapati kroz dio s vješalicama, prolazeći rukom kroz sve moguće vrste svile
i satena i čipke. Onda su na red došli kostimi, sakoi, haljine i večernje oprave.
»Gdje ti je donje rublje, Chantal...«
Naravno. Komoda.
Usred prostorije, poput kakvog organiziranog otoka, nalazila se ugrađena
komoda koja je s obje strane imala ladice, i ona ih stane nasumice izvlačiti.
Okej, ovo je stvarno glupo, pomislila je. Zar je zbilja mislila da će
pronaći gaćice...
Bila je na trećoj ladici slijeva, s one strane komode okrenute prema
sjeveru, kad je pronašla ono za čim je tragala.
 U neku ruku.
Usred pažljivo složenih i papirnatim maramicama odvojenih negližea i
pripadajućih gaćica, pronašla je... ljubičastu donju majicu, identičnu onoj koju
je uzela ispod kreveta Williama Baldwinea.
Samo kako bi se uvjerila da joj se ne priviđa, izvukla je ispod pojasa onu
u boji breskve pa ih stavila jednu pored druge na debeli bijeli sag. Ista
veličina, isti proizvođač – La Perla? – sve je bilo isto, osim boje.
Lizzie je sjela na stražnjicu i zagledala se u majice.
A tada je opazila mrlju na sagu.
Prijeko, na suprotnom kraju sobe, bio je toaletni stolić pod prozorom s
pogledom na vrtove. Bilo je to savršeno mjesto za šminkanje – pod prirodnom
svjetlosti.
A ispod noge od bjelokosti, u kutu, bila je jedva primjetna žućkasta mrlja u
obliku kruga.
Ona vrst kakva bi se mogla pronaći u kakvom domu sa psima.
Samo, na Easterlyju nije bilo pasa.
Dopuzavši dotamo, uvukla se pod drugi komad pokućstva i prstima
popipala mrlju. Bila je suha. Ali kad je prinijela vrške prstiju nosu – aha, to je
bio izvor teškog mirisa u zraku.
Namrštivši se, Lizzie se podignula na koljena. »O... Bože.«
Staklom prekrivena površina toaletnog stolića imala je napuklinu na
sredini. A zrcalo je bilo razbijeno u uzorku zvijezde.
Usred koje je bila krv.
Vrijeme je da gibam odavde, pomislila je.
Vrativši se donjem rublju koje je rasprostrla, vratila je ono ljubičasto na
svoje mjesto. A onda, kao u kakvoj komediji, onim boje breskve obrisala
otiske prstiju na ladicama.
Sve.
Još joj je samo trebalo da ovamo dođe policija i otkrije da je njuškala...
Lizzie se sledila začuvši muški glas. Samo što nije bio u garderobi s njom.
Dopirao je iz susjedne sobe – Ginine, shvatila je.
Dvoje je ljudi tamo razgovaralo. Glasno.
 Prišavši zidu, naslonila je uho na zid pored slike Francuskinje koja je bila
takoreći sasvim naga.
»Ne zanima me«, jasno je čula Ginin glas. »Bit će samo u vijećnici.«
»Otac ti je mrtav.«
Lizzie je ustuknula, prekrivši usta rukom. Molim?
Richard Pford je nastavio: »Vjenčat ćemo se nakon sprovoda tvog oca.«
»Nemam ga namjeru oplakivati.«
»Pa naravno. Za takvo bi što trebalo imati srce, a oboje znamo da je kod
tebe to anatomska anomalija.«
Lizzie se odmaknula od zida. Pa posrnula. Pa se sudarila s komodom.
Nakon jednog trenutka, nastavila je s brisanjem otisaka, a potom izišla u
hodnik. Srce joj je toliko glasno tuklo da nije mogla ništa drugo čuti, a onda je
pomislila: ma kvragu i sve! Ako je uhvate, što joj mogu?
Mogla bi reći da je provjeravala cvijeće.
Ali hodnik je bio pust.
Obnevidjela, odbauljala je prema stubištu za osoblje, misli su joj jurcale,
sudarajući se jedna s drugom, raspadajući se na komadiće.
U dubini duše, međutim, došla je do jednog neizbježnog zaključka.
Počinila je strahovitu pogrešku.
Onu za koju će biti gotovo nemoguće dobiti oprost.
Dolje na prizemlju, naglo se zaustavila. I shvatila da je, od svih mjesta kraj
kojih bi se mogla iskrasti, odabrala Rosalindin ured.
I William Baldwine je bio mrtav.
Kako? pitala se. Što mu se dogodilo?
U nizu bljeskova, vidjela je Lanea kako stoji u stakleniku, lica
nedokučivog, glasa ravnog kao asfalt. Onda je čula njegovog prijatelja kako
joj govori da Lane ne samo što nije radosno prašio Chantal, nego se nije viđao
ni s kim.
A onda je bomba eksplodirala u onom zrcalu gore na katu. I ono donje
rublje.
Posljednji prizor bio je onaj Chantal, vani pored bazena onog jutra kad je
ta žena navaljivala da joj Lizzie donese svježu limunadu.
 Tada se činjenica da je bila omotana svilenim pareom nije činila osobito
značajnom. Ali sad...
Bila je trudna i upravo joj se tek počeo nazirati trbuščić. I zato je tražila
čistu limunadu – bez alkohola.
Chantal je spavala s Williamom Baldwineom. Varala je muža s njegovim
ocem. I zatrudnjela.
Mora da je rekla Williamu, pomislila je Lizzie. Nakon Derbyja.
A čovjek je pukao. I prebio je u onoj garderobi.
Onda ju je izbacio iz kuće. Ili nešto slično tomu.
Vrteći glavom, Lizzie je stavila ruke na svoje vruće lice i pokušala disati.
Na pameti joj je bilo samo to kako mora pokušati ispraviti nesporazum s
Laneom. Osudila ga je na temelju vlastitog straha da će je ponovno
povrijediti...
... a zapravo je postojala jako velika mogućnost da on nije imao ništa sa
svime.
Spustivši ruke, znala je da riječi neće biti dovoljne. Ne ovaj put.
Kad joj je sinulo kako bi mogla sve riješiti, provjerila je na svoj sat.
Požuri li...
Davši se u trk, projurila je kroz kuhinju, a gospojica Aurora podignula je
pogled sa štednjaka.
»Kamo ćeš?« upitala je žena. »Gdje gori?«
Lizzie je izletjela kroz vrata što su vodila u garaže. »Moram do Indiane.
Ako vidite Lanea, kažite mu da se vraćam. Vraćam se!«
 PEDESET

P rilično je lijepo ovdje vani, pomislio je Lane kad je zauzeo mjesto u vrtu.
Gledajući na bršljanom obrasle zidove i uredne cvjetne lijehe, preko
plave vode bazena i francuskih vrata poslovnog centra, pomislio je koliko
posla zahtijeva održavanje ove »prirodne« ljepote.
Bilo je nemoguće ne zamisliti i Lizzie, ali brzo je to isključio. Nije bilo
razloga da se gnjavi takvim stvarima.
Pognuvši glavu, protrljao je oči. Samuel T. je zvao zbog situacije sa
Chantal, i znao je da mu mora uzvratiti poziv. Mitch je također ostavio poruku,
vjerojatno kako bi ga izvijestio o prvim rezultatima obdukcije. A dotle, gore na
drugom katu, Jeff prolazi kroz sve one financijske zavrzlame.
Valjalo je dogovoriti pojedinosti oko sprovoda.
Nije imao snage nositi se sa svime.
Dovraga, gospojice Aurora, pomislio je. Pusti me. Samo me pusti da
odem od svega ovoga. Silno je volio tu ženu. I još joj je više dugovao. Pa
ipak, čak i uz potporu njegove majčice, jednostavno je izgubio volju za
borbom.
Podignuvši oči prema onim ogromnim bijelim zidovima Easterlyja,
zagledao se u palaču kao što bi to učinio kakav vještak za nekretnine. Bez
obzira na hipotekarnu pozajmicu Sutton Smythe, vjerojatno bi većinu dugova
prema Prospect Trustu mogli otplatiti prodajom posjeda.
Kvragu, sad kad je otac mrtav, možda bi samo mogao otići do Sutton,
zatražiti od nje da ne prebacuje novac i rastrgati onaj ugovor?
Edward, pomislio je. Poslat ću Edwarda da to odradi.
Ili, možda ipak neće. Možda će sve samo pustiti.
Možda će, umjesto da pokuša upravljati ovom pokvarenom letjelicom u
kojoj su se svi našli, pustiti da se ta vražja stvar sunovrati i zabije u planinu.
Možda će umrijeti kao kukavica i iznevjeriti svoju majčicu, ali barem će sa
svime brzo svršiti, umjesto da mahnito pritišće gumbe i pokušava sletjeti na
pistu daleko, daleko dolje...
Lane?
 Sklopio je oči. Krasno. Počeo je halucinirati.
Kao da bi ga Lizzie stvarno došla potražiti...
»Lane?«
Trgnuvši se i okrenuvši na kamenoj klupi, vidio je... pa, zapravo, vidio je
kako stoji nekoliko metara dalje od njega.
I tko bi to rekao, na svjetlosti kasnog popodneva, bila je lijepa kao i
uvijek. Prirodna, ljupka, s onim svijetlim očima i kosom prošaranom suncem, u
onoj radnoj uniformi koja ni po čemu ne bi trebala biti seksi, ali na njoj je
bila.
»Lane, možemo li porazgovarati?«
Pročistio je grlo. Sjeo uspravno kao pravi muškarac.
Očigledno nije bila priviđenje.
»Da, naravno. Što ti treba? Ako je preporuka, reći ću batleru...«
»Žao mi je.« Kad joj se glas slomio, drhtavo je udahnula. »Tako mi je
žao.«
O čemu to ona...
»Ah, da, moj otac.« Slegnuo je ramenima. »Pretpostavljam da si nešto
načula. Da, nema ga više. Sprovod je za tjedan dana. Hvala na riječima
utjehe.«
»Nisam na to mislila. Iako, da, žao mi je što si ostao bez oca. Znam da
niste imali dobar odnos, ali svejedno nije lako...«
»Pa, čini se da sam sklon lošim odnosima. Prilično sam dobar u tome.«
Čak i vlastitim ušima, glas mu je zvučao lažno, a ni riječi nisu bile one
koje bi inače izgovorio.
Edward, tupo je pomislio. Zvučim poput Edwarda.
Lizzie je prišla naprijed, a on je bio više nego iznenađen kad je shvatio da
kleči pred njime. I ona je...
»Zašto plačeš?« upitao je. »Jesi li dobro...«
»Bože. Kako me to možeš pitati? Nakon svega što sam učinila...«
»O čemu to govoriš...«
Na njihov uobičajen način, upadali su jedno drugome u riječ, a kako nije
imao snage da bilo što dešifrira, zamukao je u nadi da će mu nešto objasniti i
razjasniti situaciju.
»Bila sam u krivu«, protisnula je. »Oprosti mi što ti nisam vjerovala. U
vezi sa Chantal. Samo... nisam željela da me opet povrijediš, i naprečac sam
donijela zaključke i, o, Bože, znam da je tvoj otac bio taj. Znam da je on bio
taj. On ju je istukao, i čeka njegovo dijete. Tako mi je žao.«
Suze su klizile niz njezine obraze, padajući poput kiše s njezina lica,
kapajući na travu pored njegovih nogu.
Lane je trepnuo. Bilo je to sve što je mogao...
Isuse, njegov mozak nije bio u stanju obraditi ništa od ovoga. Doslovce
nije mogao shvatiti što je to govorila...
Posegnula je iza leđa pa nešto izvukla. Snop papira, presavijen napola.
»Nije dovoljno tražiti oprost«, rekla je. »Previše sam te povrijedila. Tako
da... moram učiniti nešto konkretno, nešto čime ću dokazati da sam zaista uz
tebe, da te volim, da sam... zaista uz tebe.«
Pružila mu je listove papira. »Moram ti to pokazati, a ne samo govoriti...«
Lane je zavrtio glavom. »Lizzie, ne znam što...«
»Uzmi«, rekla je.
Poslušao ju je samo zato što se nije mogao domisliti razlogu zašto to ne bi
učinio. Rastvorivši papire, pogledao je...
Gomila slova. A zatim i znamenaka.
Druga je stranica bila... zemljovid?
»To je vlasnički list za moju farmu«, šapnula je. »Znam da u usporedbi sa
svime što imaš nije previše, ali to je sve što posjedujem na ovome svijetu.«
»Ne razumijem.«
»S obzirom na financijski problem s kojim si suočen, neće ti pomoći
otplatiti dugovanje. Ali dovoljno je da možeš platiti dobre odvjetnike, one koji
bi ti mogli pomoći da se iz svega izvučeš.« Lupnula je po dokumentu. »Jučer
sam je otplatila. Više ništa ne dugujem. I već su mi se nudili kupci. Dobro je to
zemljište. Vrijedno. I tvoje je.«
Dah mu je napustio tijelo.
Srce mu je prestalo kucati.
Duša se slomila napola.
 »Volim te, Lane. I žao mi je što sam sumnjala u tebe. Osjećam... Bože,
nemaš pojma koliko se loše osjećam. Dopusti da ti se odužim jedino kako
znam. Ili... baci mi papire u lice, ako to želiš. Neću ti zamjeriti. Ali morala
sam učiniti nešto važno. Morala sam ti ponuditi... sve što jesam, sve što
posjedujem...«
Lane nije bio svjestan da je posegnuo za njom.
Ali znao je onog časa kad se našla uz njegova prsa.
Obgrlivši je rukama, potpuno se izgubio, brana je pukla, sve je provalilo u
jecajima.
Lizzie, s onim snažnim tijelom i svojim velikim srcem, držala ga je čvrsto,
koliko god je to bilo potrebno.
»Sve će biti okej«, rekla mu je. »Obećavam ti... nekako će sve biti okej.«
Kad se najzad pribrao dovoljno da se može odmaknuti, zamalo da nije
došao u napast da posegne među svoje noge i provjeri je li i dalje bio muško.
Ali Lizzie, čini se, nije marila za njegovu slabost.
Obrisao je lice palčevima i poljubio je.
»Volim te, Lizzie.« Onda je zatresao glavom. »Ali nisam siguran za Boga.«
»Što?«
Lane je drhtavo uzdahnuo. »Ma samo nešto što mi je gospojica Aurora
uvijek govorila.«
»Što to?«
Ponovno ju je poljubio. »Ne znam ima li Boga... ali u jedno sam siguran.
Imam tebe... i zato sam bogatiji nego što to mogu i zamisliti.«
Ponovno je privije uza se, čvrsto je zagrli i zagleda se u Easterly. Kvragu i
sa zabijanjem u planinu, pomislio je.
Jer, od ovoga časa... kako stvari stoje, bio je glava obitelji.
I neka bude proklet ako dopusti da sve ode kvragu.
 ZAHVALE

H vala svima u NAL-u, naročito mojoj fantastičnoj šefici Kari Welsh, te

Leslie Gelbman. Hvala također i timu u Waudu, te mojoj obitelji i
prijateljima.
Prije nekih deset godina, preselila sam se dolje na jug, i moram priznati da
tamo uživam. Trebalo je vremena da se na sve naviknem, ali sada, kad
strastveno igram videoigre, te imam divne prijatelje i kuću koju osjećam
domom, postalo je očigledno da je ova sjevernjakinja prigrlila život u gradu
Derbyja. Malo je reći da ova knjiga ne bi bila moguća bez ovog grada i svih
ljudi koje sam ovdje upoznala. I prvi put, zapravo, doista postoje određene
sličnosti između nekih likova u knjizi i onih koje poznajem – kad ste okruženi
ovakvim osobenjacima, kako da o njima ne pišete?
I zato želim zahvaliti idućim osobama, i to bez nekog osobitog redoslijeda:
Leonardu, mojoj kćeri, mojoj majci, Nomers i Jonahu, mom psiću, i TatSon,
mojoj najboljoj prijateljici i njezinoj djeci, mom tati, Bobu Melzeru, Nique i
Clarku, gospodinu Henryju Campu, poznatom i kao »stric Stan«, dr. Michaelu
Haboubiju i njegovoj obitelji, dr. Garyju Edlinu i njegovoj supruzi (šefe, tvoj
će nadimak zasad ostati tajan), Chucku Mitchellu i ljupkim Renee i Cyji,
gospodinu i gospođi Ballard, Gracie i SophSoph, mom posvojenom kumčetu
Jacobu (tko je glavni!), mojoj nećakinji Polly i nećaku Williamu, te njihovim
roditeljima, teti Betsey i stricu Bobu, te cijeloj njihovoj obitelji, baki Sue i
Geegawu, mom Padreu i baki Gray, teti Lee, maloj Lee i blizancima, dr. Foxu,
obitelji Norton, neponovljivom Rodericku Hodgeu i cijeloj njegovoj obitelji,
Kathy Cary, Robinsonima (naročito gospođi Robinson koja iz mene izvlači ono
najbolje), Ronaldsovima i svim članovima obitelji Brown, na kojima
apsolutno ništa u knjizi nije temeljeno (stvarno to mislim), zatim Sandri
Frazier, Fellonovima, Ghislain i Nicholasu, Karlu i Elizabeth, Steph i Robertu
i Bobu, Leslie i Andyju Hyslopu, i još mnogim drugima.
I na kraju, moram odati posebno priznanje predivnoj baki mog supruga,
gospođi Neville Blakemore, koja će u mom srcu uvijek biti jedna i jedina
prava južnjačka dama.
Pokušala sam nikoga ne izostaviti, a ako jesam, duboko se ispričavam.
 Napomene
[1] Popularna novogodišnja emisija ABC-a koja prenosi proslavu na
njujorškom Times Squareu.
[2] Ibuprofen.
[3] Takozvani »angels’ share« zapravo je količina viskija (otprilike 2%) koja
godišnje ispari tijekom procesa dozrijevanja.
[4] Vjeruje se da su simboli na indijanskim totemima urezbareni prema
redoslijedu važnosti, tako da su oni na vrhu najvažniji.
[5] Pogranična linija dugačka 375 kilometara između Pennsylvanije,
Marylanda, Delawarea i Zapadne Virginije smatra se tradicionalnom granicom
između Sjevera i Juga u istočnom dijelu SAD-a.
[6] Istaknuta američka feministica, novinarka i politička aktivistica.
[7] Improvizirano glazbalo, zapravo daska za pranje rublja s površinom od
valovita lima, na kojoj se, baš kao i na prethodno spomenutim vrčevima za
viski, svirala jug band, music, nastala početkom dvadesetog stoljeća na jugu
SAD-a.
[8] Igra riječi, jer je Rosalindino radno mjesto na engleskom »controller«, što
znači i kontrolor, ali u hrvatskom bi u ovom slučaju to odgovaralo radnom
mjestu šefice računovodstva.
[9] Ibuprofen.
[10] Najrazorniji tornado, tzv. Prst Božji, meteorolozi označavaju jačinom
EF5 prema Fujita ljestvici, kad se brzina vjetra kreće čak i do 512 km/h.
[11] Stih iz pjesme I Am Woman, australske pjevačice Helen Reddy, koja je
1970-ih postala simbol borbe za ravnopravnost spolova.
[12] US. Securities and Exchange Commission (Komisija za vrijednosne
papire), Američka državna agencija za nadzor financijskih usluga.
[13] Internetski portal koji uglavnom donosi vijesti i tračeve o slavnima i
bogatima.
[14] Španjolski – ništa.
Садржај
JEDAN, Charlemont, Kentucky 4
New York, New York 7
DVA 13
TRI, Imanje obitelji Bradford, Charlemont 21
ČETIRI 32
PET, Destilerija burbona Bradford, Okrug Ogden 42
ŠEST 48
SEDAM 57
OSAM, Konjušnice Red &Black, Okrug Ogden, KY 67
DEVET 73
DESET 84
JEDANAEST 92
DVANAEST 104
TRINAEST 112
ČETRNAEST 118
PETNAEST 125
ŠESNAEST 136
SEDAMNAEST 143
OSAMNAEST 151
DEVETNAEST 158
DVADESET 166
DVADESET JEDAN 174
DVADESET DVA 183
DVADESET TRI 193
DVADESET ČETIRI 198
DVADESET PET 204
DVADESET ŠEST 209
DVADESET SEDAM 221
DVADESET OSAM 230
DVADESET DEVET 240
TRIDESET 247
TRIDESET JEDAN 253
TRIDESET DVA 262
TRIDESET TRI 267
TRIDESET ČETIRI 274
TRIDESET PET 281
TRIDESET ŠEST 288
TRIDESET SEDAM 300
TRIDESET OSAM 308
TRIDESET DEVET 315
ČETRDESET 322
ČETRDESET JEDAN 329
ČETRDESET DVA 337
ČETRDESET TRI 343
ČETRDESET ČETIRI 352
ČETRDESET PET 358
ČETRDESET ŠEST 363
ČETRDESET SEDAM 368
ČETRDESET OSAM 374
ČETRDESET DEVET 380
PEDESET 384
ZAHVALE 388
Napomene 390