Naslov izvornika

The Family Upstairs

LISA JEWELL

OBITELJ S GORNJEG KATA

S engleskoga preveo
IGOR RENDIĆ
Ova knjiga je posvećena mojim čitateljima,
s ljubavlju i zahvalnošću.
 Bilješka o imenu lika „Cerian Tahany“

Ime „Cerian Tahany“ sam preuzela od prave Cerian Tahany, jedne od

ovogodišnjih pobjednica kampanje „Get In Character“.

CLIC Sargent je vodeća dobrotvorna udruga za rak u djece i mladih

Ujedinjenog Kraljevstva. Njihova je misija promijeniti značenje dijagnoze
raka u mladosti. Vjeruju da djeca i mladi koji boluju od raka imaju pravo na
najbolji mogući tretman, brigu i podršku, tijekom i nakon svojeg putovanja
s rakom. Kampanja „Get In Character“ je aktivna od 2014. godine i
podržavaju ju mnogi poznati autori Ujedinjenog Kraljevstva. Kampanja je
do sada prikupila preko 40.000 funti.

Vrlo sam sretna što sam imala priliku podržavati kampanju „Get In
Character“ tijekom godina.

Više detalja pronađite na adresi www.clicsargent.org.uk

 Bilo bi laž reći da mi je djetinjstvo bilo normalno prije nego što su se
oni pojavili. Bilo je daleko od normalnog, ali doimalo se normalnim jer
nisam znao drugo. Tek kad sad, desetljećima poslije, pogledam unatrag
vidim koliko sam bio neobičan.
Bilo mi je gotovo jedanaest kad su došli, a mojoj je sestri bilo devet.
Živjeli su s nama više od pet godina i sve je zbog njih postalo vrlo,
vrlo mračno. Moja sestra i ja morali smo naučiti kako preživjeti.
A kad mi je bilo šesnaest, a mojoj sestri četrnaest, stiglo je dijete.
I
 1

L ibby pokupi pismo s otirača. Vrti ga po rukama. Čini se vrlo

službenim; omotnica je krem boje, od vrlo kvalitetnog papira i pod
prstima joj se čini da bi čak mogla biti podstavljena. Na poštanskom žigu
piše „Odvjetnički ured Smithkin Rudd &Royle, Ulica Chelsea Manor
SW3“.
Odnese pismo u kuhinju i odloži ga na stol pa ode napuniti čajnik
vodom i staviti vrećicu s čajem u šalicu. Libby je prilično sigurna da zna što
je u omotnici. Podsvjesno ju je iščekivala. Ali sad kad je napokon stigla,
nije sigurna da je može otvoriti.
Uzme telefon u ruke i nazove majku.
- Mama - kaže. - Stiglo je. Pismo povjerenika.
Čuje tišinu na drugom kraju linije. Zamišlja svoju mamu u njezinoj
kuhinji, tisućama kilometara daleko u Deniji: djevičanski bijele zgrade,
limeta zeleni i bojama usklađeni kuhinjski uređaji i namještaj, klizna
staklena vrata koja vode na malu terasu s pogledom na Sredozemno more u
daljini, majka koja drži svoj mobitel naslonjen na uho u kristalima
optočenoj maski.
- O - kaže ona. - Tako. Ajoj. Jesi li ga otvorila?
- Ne. Nisam još. Prvo ću popiti čaj.
- Tako - ponovi ona. Zatim kaže: - Da ostanem na liniji? Dok ga budeš
otvarala?
- Da - kaže Libby. - Molim te.
Ostala je malo bez daha, što joj se zna dogoditi kad se sprema ustati i
održati prezentaciju o prodaji na poslu ili kad popije jaku kavu. Izvadi
vrećicu čaja iz šalice pa sjedne. Prstima prelazi preko kutova omotnice i
udahne.
 - O. K. - kaže majci. - Otvaram pismo. Otvaram ga odmah sad.
Njezina mama zna što je u omotnici. Ili barem ima neku ideju o tome
što bi moglo biti, iako joj nikad nije bilo službeno rečeno što trust sadržava.
Kao što je uvijek govorila, sve što bi mogla dobiti jesu čajnik i novčanica
od deset funti.
Libby pročisti grlo i zavuče prst pod preklop omotnice. Izvadi iz nje
list debelog papira krem boje pa preko njega preleti pogledom:

Za gospođicu Libby Louise Jones

Kao povjerenik trusta Henryja i Martine Lamb, ustanovljenog 12.

srpnja 1977., predlažem da Vam se sadržaj trusta preda prema priloženom
rasporedu...

Ona spusti uvodno pismo pa izvuče iz omotnice priloženu

papirologiju.
- No? - kaže mama bez daha.
- Još čitam - odvrati ona.
Prelijeće pogledom preko papira te joj pogled zapne za ime jedne
nekretnine. Prilaz Cheyne broj 16, SW3. Pretpostavlja da je to nekretnina u
kojoj su njezini roditelji živjeli kad su umrli. Zna da je bila riječ o
Chelseaju. Zna da je nekretnina bila velika. Pretpostavljala je da je već
odavno prodana ili srušena ili zabranjena za nove stanare. Dah joj naglo
zastane kad shvati što je upravo pročitala.
- Ovaj... - kaže ona.
- Što je?
- Čini se... Ne, ne može biti.
- Što je?!
- Kuća. Ostavili su mi kuću.
 - Kuću u Chelseaju?
- Da - kaže ona.
- Cijelu kuću?
- Mislim da da. - Priloženo je pismo s objašnjenjem, piše nešto o tome
kako se nitko drugi spomenut u trustu nije javio na vrijeme. Ne može
dokučiti sve što je saznala.
- O, moj Bože! Mislim, ta kuća sigurno vrijedi...
Libby oštro udahne pa pogleda prema stropu. - Ovo je sigurno neka
pogreška - kaže ona. - Ovo mora biti pogreška.
- Idi do odvjetnika - kaže joj majka. - Nazovi ih. Dogovori sastanak.
Uvjeri se da nije pogreška.
- Ali što ako nije pogreška? Što ako je istina?
- E pa onda, anđele moj - kaže majka i Libby čuje njezin osmijeh - bit
ćeš vrlo, vrlo bogata žena.

Libby završi poziv i zuri po kuhinji oko sebe. Prije pet minuta bila je
to jedina kuhinja koju si je mogla priuštiti, baš kao što je taj stan bio jedini
koji je mogla kupiti, tu u spokojnoj uličici punoj kućica s terasama Bogu iza
nogu u St. Albansu. Prisjeti se stanova i kuća koje je vidjela tijekom potrage
na internetu, kako bi joj dah zastao svaki put kad bi pronašla savršeno
mjesto za sebe: terasu okrenutu prema Suncu, kuhinju u kojoj se može
blagovati, pet minuta hoda do postaje vlaka, izbočenje nekoga drevnog
olovnog prozora, naznaka zvonika katedrale preko zelene površine - a onda
bi ugledala cijenu i smatrala se glupom što je uopće pomislila da bi to
moglo biti za nju.
Na kraju je morala pristati na sve kompromise kako bi pronašla nešto
dovoljno blizu posla i ne predaleko od željezničke postaje. Nagoni joj ništa
nisu poručili kad je zakoračila preko praga; srce joj nije reagiralo kad joj je
agent za prodaju nekretnina pokazivao unutrašnjost. Ali ipak je od ovog
napravila dom kojim se može ponositi, posvetila se pronalaženju najboljega
jeftinog namještaja i sad je njezin loše preuređen i pomalo čudan
jednosobni stan bio nešto čime se mogla ponositi. Kupila ga je; namjestila
ga je. Bio je njezin.
Ali činilo se da je sad postala vlasnica kuće u najotmjenijoj ulici
Chelseaja i odjednom joj se njezin stan doimao apsurdnom šalom, a
jednako tako i sve što joj je do prije pet minuta bilo tako bitno - povišica od
tisuću petsto funti na godinu koju je dobila na poslu, vikend s curama u
Barceloni sljedećeg mjeseca, za koji je morala štedjeti pola godine, Macovo
sjenilo koje si je prošlog vikenda „dopustila“ kupiti kao nagradu za to što je
dobila povišicu - blagi ushit nemara za čvrsto kontrolirani mjesečni budžet
na jedan sjajni, slatki trenutak u trgovini House of Fraser, sićušna torba
MAC koja joj visi s ruke bez ikakve težine, način na koji je zadrhtala kad je
položila malu crnu kapsulu u svoju torbicu za šminku, kad je bila sigurna da
je njezina, da bi zapravo mogla to sjenilo nositi u Barceloni u kombinaciji s
haljinom koju joj je majka kupila za Božić, onu s čipkom iz French
Connectiona koju je cijelu vječnost priželjkivala. Prije pet minuta radosti
njezina života bile su male, unaprijed očekivane, predmet žudnje, nešto
mukom stečeno i za što je dugo štedjela, nebitni sitni troškovi koji nisu
ništa značili kad se sagleda šira slika, ali koji su njezinu dosadnom životu
pružali pokoji tračak, dovoljan da ipak vrijedi svakog jutra ustati iz kreveta
i otići na posao koji joj je bio drag, ali koji nije voljela.
A sad je vlasnica kuće u Chelseaju i dosadašnje granice njezina života
upravo su nestale.
Ona vrati pismo u skupu omotnicu pa popije čaj do kraja.
 2

N a Azurnu će se obalu svakog trena sručiti oluja; tamni oblaci skupljaju

se na obzoru, a Lucy osjeća njihovu težinu na svojoj glavi. Primi se za
glavu jednom rukom dok drugom uzima prazan tanjur svoje kćeri i spušta
ga na pod kako bi pas s njega oblizao tragove umaka i pojeo ostatke
piletine.
- Marco - kaže ona svojem sinu - pojedi što ti je na tanjuru.
- Nisam gladan - odvrati.
Lucy osjeća kako joj bijes pulsira i nabija u sljepoočnicama. Oluja je
sve bliže; osjeća kako vlaga hladi vreli zrak. - To je to - kaže ona glasom
prepunim suzdržavanja da ne počne vikati. - To je sve što danas imamo za
jelo. Nema više novca. Nema više. Nema „mama, gladan sam“ prije
spavanja. Bit će prekasno. Pojedi! Molim te.
Marco odmahne glavom vrlo patnički pa zareže pileći odrezak. Ona se
zagleda u vrh njegove glave, u gustu kosu boje kestena. Pokuša se prisjetiti
kad su posljednji put svi oni prali kosu, ali ne uspije.
Stella kaže: - Mama, mogu li dobiti desert?
Lucy je pogleda. Stelli je pet godina i najbolja je pogreška koju je
Lucy dosad napravila. Trebala bi joj reći da ne može; toliko je stroga prema
Marcu da ne bi trebala biti jednako toliko blaga prema njegovoj sestri. Ali
Stella je tako dobra, tako podatna i nikad ne radi probleme. Kako da joj
odbije dati nešto slatko za jelo?
- Ako Marco pojede odrezak do kraja - kaže ona smireno - svi ćemo
podijeliti sladoled.
To je sasvim jasno nepošteno prema Stelli koja je svoj komad mesa
dovršila prije deset minuta i koja ne bi trebala čekati da njezin brat dovrši
svoj. Ali čini se da se u Stelli još nije razvio osjećaj za nepravdu te stoga
ona samo kimne i kaže: - Marco, brzo jedi!
Lucy uzme Marcov tanjur kad je ovaj napokon gotov s jelom i položi
ga na pločnik za psa. Slijedi sladoled. Tri okusa u staklenoj zdjeli s
preljevom od tople čokolade, posut drobljenim pralinama i s ružičastom
palmom od folije zataknutom u sredinu.
Lucy ponovno pulsira u glavi i ona baci pogled prema obzoru. Morat
će pronaći zaklon i to ubrzo. Zatraži račun, položi kreditnu karticu na
tanjurić, ukuca PIN u čitač kartica i drži dah jer zna da na tom računu nema
novca, da više nigdje nema novca.
Čeka da Stella obliže staklenu zdjelu, pa odveže pseću vodilicu od
noge stola i pokupi njihove torbe, pružajući dvije Marcu i jednu Stelli.
- Kamo idemo? - pita Marco.
U smeđim mu očima vidi ozbiljan pogled, pun tjeskobe.
Ona uzdahne. Pogleda niz ulicu prema starom gradu Nice, pa niz ulicu
prema oceanu. Pogleda čak i psa, kao da bi on mogao imati dobar prijedlog.
On je željno gleda kao da bi ona mogla imati još koji tanjur koji bi mogao
polizati. Mogu otići na samo jedno mjesto, a to je mjesto na kojem ona
nipošto ne želi biti. Ali uspije se nasmiješiti.
- Znam - kaže ona - idemo vidjeti Mémé!
Marco zastenje. Stella se doima nesigurnom. Oboje se sjećaju kako je
bilo kad su prošli put odsjeli kod Stelline bake. Samia je nekoć bila alžirska
filmska zvijezda. Sad joj je sedamdeset, ne vidi na jedno oko i živi sa
svojom odraslom invalidnom kćeri u derutnom stanu na sedmom katu
stambenog bloka u l'Ariane. Suprug joj je umro kad joj je bilo samo pedeset
i pet, a jedini sin, Stellin otac, nestao je prije tri godine i još se nikome nije
javio. Samia je ljutita i povrijeđena i to s punim pravom. Ali također ima
krov nad glavom i pod ispod nogu; ima jastuke i tekuću vodu. Ima sve što u
ovom trenutku Lucy ne može ponuditi svojoj djeci.
- Samo jednu noć - kaže ona. - Samo noćas, a onda ću nešto srediti
sutra. Obećajem.
 Do Samijine stambene zgrade stigli su baš kad je počela padati kiša, a
sićušne vodene bombe počele prštati po vrelom asfaltu. U grafitima
iscrtanom dizalu, na putu prema sedmom katu, Lucy jasno osjeća svoj i
njihov vonj: vlažna aroma neoprane odjeće, masne kose, tenisica koje već
predugo nose. Vonj psa, čija je dlaka gusta, posebno je užasan.
- Ne mogu - kaže im Samia dok im priječi prolazak kroz dovratak -
Jednostavno ne mogu. Mazie je bolesna. Skrbnica mora prespavati kod nas
noćas. Nemamo mjesta. Jednostavno nemamo mjesta.
Prasak groma zatrese zgradu. Nebo za njihovim leđima sjaji bijelo.
Lijeva kao iz kabla. Lucy očajnički gleda Samiju. - Nemamo kamo
drugamo - kaže ona.
- Znam - kaže Samia. - Znam to. Mogu primiti Stellu. Ali ti i mali i
pas, žao mi je. Morat ćete nekamo drugamo.
Lucy osjeća kako joj se Stella stišće uz nogu, osjeća drhtaj neugode
koji je upravo prostrujio tim malim tijelom. - Želim ostati s tobom -
prošapće ona Lucy. - Ne želim ostati tu bez tebe.
Lucy čučne i primi Stellu za ruke. Stelline su oči zelene baš poput
očiju njezina oca, tamna joj je kosa prošarana svjetlijim pramenovima boje
lješnjaka, lice potamnjelo od dugog, vrelog ljeta. Predivno je dijete; ljudi
povremeno Lucy zaustave na ulici i kažu joj to, praćeno mekim uzdahom.
- Dušo - kaže ona. - Tu ćeš biti na suhom. Možeš se otuširati; Mémé će
ti pročitati priču...
Samia kimne. - Pročitat ću ti onu koju voliš - kaže - onu o Mjesecu.
Stella se još čvršće stisne uz Lucyinu nogu. Lucy osjeća kako joj
ponestaje strpljenja. Sve bi dala da može spavati u Méméinu krevetu, slušati
kako joj čitaju priču o Mjesecu, otuširati se i navući na sebe čistu pidžamu.
- Dušo, samo jedna noć. Dolazim po tebe odmah ujutro. U redu?
Osjeća titraj Stelline glave o svoje rame, udah kroz suze. - U redu,
mama - kaže Stella i Lucy je ugura u Samijin stan prije nego što se ona ili
njezina kći stignu predomisliti. A onda je sama s Marcom i psom, na leđima
nose prostirke za jogu i spremaju se zaputiti van na pljusak, u noć, bez
odredišta.

Na neko se vrijeme sklone pod nadvožnjak.

Zaglušuje neprestani šum automobilskih guma po vrelom asfaltu. Kiša
ne prestaje. Marco drži glavu psića u krilu, lica pritisnuta o njegova leđa.
Podigne pogled prema Lucy. - Zašto nam je život tako usran? - pita.
- Znaš zašto nam je život usran - odbrusi.
- Ali zašto ne možeš nešto napraviti?
- Pokušavam - kaže ona.
- Nije istina. Puštaš da tonemo.
- Pokušavam - prosikće i prostrijeli ga gnjevnim pogledom. - Svake
minute svakog dana.
Sumnjičavo je gleda. Prepametan je i predobro je poznaje. Ona
uzdahne. - Sutra idem natrag po violinu. Onda mogu ponovno zarađivati.
- Kako ćeš platiti popravke? - pita on škiljeći sumnjičavo.
- Naći ću način.
- Koji način?
- Ne znam, O. K.? Ne znam. Nešto će iskrsnuti. Uvijek iskrsne.
Okrene tad svojem sinu leđa i zagleda se u paralelne crte prednjih
svjetala automobila koji jure prema njoj. Nad njom zagrmi, nebo je opet
svijetlo, a kiša, ako je to ikako moguće, sad još žešće pada. Izvadi istrošeni
mobitel iz vanjskog džepa svoje naprtnjače i uključi ga. Vidi da joj je
baterija na samo osam posto i počne gasiti mobitel kad opazi da ima
obavijest vezanu za kalendar. Već je tjednima ondje, ali ona se ne može
natjerati da je otkaže.
Piše, vrlo jednostavno: Djetetu je 25.
 3

CHELSEA, KASNE 1980-e

I me mi je Henry, baš kao i mojem ocu. To je dupliranje bilo povremeno

uzrok zabunama, ali kako je moja majka mog oca zvala dragi, a moja ga
je sestra zvala tatice, a manje više svi ostali su ga zvali gospodine Lamb ili
gospodine, nekako smo se snalazili.
Moj je otac bio jedini baštinik imetka svojeg oca, stečenog na
aparatima za igru. Nikad nisam upoznao djeda, bio je već vrlo star kad se
moj otac rodio, ali bio je iz Blackpoola i zvao se Harry. Moj otac nije radio
ni dana u životu, samo je sjedio i čekao da Harry umre kako bi i sam postao
bogat.
Kupio je našu kuću u Prilazu Cheyne u Cbelseaju istog dana kad se
dočepao očeva novca. Dok je Harry bio na samrti, već je tražio koju će
kuću kupiti i bacio je oko na ovu nekoliko tjedana prije Harryjeve smrti te
proveo vrijeme u smrtnom strahu da će je netko kupiti prije nego što on
uspije naslijediti imetak.
Kuća je bila prazna kad smo je kupili i moj je otac proveo godine i
potrošio tisuće ispunjavajući je onim što je zvao objets1: glave losova
visjele su na zidovima prekrivenim drvenim pločama, lovački mačevi
ukrašavali su vrhove dovrataka, imali smo srednjovjekovni stol za gozbe za
koji je moglo sjesti šesnaestero ljudi i koji je bio pun ogrebotina i
crvotočina, imali smo ormariće pune pištolja i bičeva, tapiseriju od dvadeset
stopa, uljane portrete tuđih zlokobnih predaka, nizove u kožu uvezenih
knjiga zlatnih slova na koricama koje nitko nikad nije čitao te top prirodne
veličine u prednjem vrtu. U našoj kući nije bilo udobnih stolica ili ugodnih
zakutaka. Sve je bilo u drvu i koži i metalu i staklu. Sve je bilo kruto. Moj
otac osobito.
 Dizao je utege u podrumu i pio Guinness iz vlastite bačve u vlastitom
baru. Nosio je po mjeri krojena odijela od osamsto funti iz Mayfaira koja su
jedva pokrivala njegove mišiće i trbuh. Kosa mu je bila boje starih novčića,
a zglobovi prstiju uvijek crveni. Vozio je Jaguar. Igrao je golf iako je mrzio
tu igru jer jednostavno nije bio građen za mahanje golfskom palicom; bio je
previše krupan, previše neprilagođen. Vikendom bi išao u lov: nestao bi u
subotu ujutro odjeven u jaknu od tvida i s prtljažnikom punim pušaka, a
vratio bi se u nedjelju navečer s hrpom šumskih golubova u prijenosnom
hladnjaku. Jednom je, kad mi je bilo pet godina, kući doveo buldoga kojeg
je kupio od čovjeka s ulice i platio ga svježe tiskanim pedeseticama koje je
uvijek nosio smotane u džepu jakne. Rekao je da ga je pas podsjećao na
njega samog. A onda se pas posrao na antikni sag i riješio ga se.
Moja je majka bila neviđena ljepotica.
Nisu to moje riječi. Očeve su.
Tvoja je majka neviđena ljepotica.
Bila je pola Njemica, a pola Turkinja. Zvala se Martina. Bila je
dvanaest godina mlađa od oca i prije nego što su se upoznali bila je ikona.
Stavila bi tamne naočale i odvezla se u Sloane Street2 te ondje trošila očev
novac na svilene šalove jarkih boja i pozlaćene ruževe za usne te jake
francuske parfeme. Katkad bi je fotografirali sa zapešćima prekrivenim
ručkama vrećica i završila bi u otmjenim novinama. Zvali su je članicom
visokog društva. Nije to zaista bila. Išla bi na glamurozne zabave i nosila bi
prekrasnu odjeću, ali kad bi bila doma, bila je samo naša mama. Nije bila
najbolja mama, ali nije bila ni najlošija, a svakako je bila relativno meko
mjesto u našoj velikoj, muževnoj i mačetama optočenoj vili u Chelseaju.
Svojedobno je imala posao: godinu i nešto upoznavala je važne ljude
iz modne industrije jedne s drugima. Barem mi se činilo da joj je to posao.
Imala je malu srebrnu posjetnicu koju bi uvijek držala u torbi i na kojoj je
ružičastim slovima bilo otisnuto „Martina Lamb i suradnici“. Imala je ured
u King’s Roadu, lijep stan na katu iznad trgovine u kojem je imala stakleni
stol i kožne naslonjače i telefaks, vješalice i vješalice odjeće u plastičnim
omotima, vazu bijelih ljiljana na postolju. Odvela bi mene i sestru na posao
kad bismo imali školske praznike i dala bi nam netaknute hrpice
primamljivoga bijelog papira iz kutije te šaku punu markera. Telefon bi
povremeno zazvonio, a mama bi rekla: - Dobro jutro, Martina Lamb i
suradnici. - Katkad bi neki posjetitelj pozvonio u prizemlju. Sestra i ja
bismo se onda svađali tko će pritisnuti tipku da se otvore vrata. Posjetitelji
su bile kreštave i vrlo mršave žene koje su htjele razgovarati samo o odjeći i
slavnim osobama.
Nije bilo „suradnika“ nego samo naša majka i povremeno neka
entuzijastična tinejdžerica koja je došla na praksu. Ne znam što se dogodilo
sa svim tim. Znam samo da je taj stan nestao, da su srebrne posjetnice
nestale i da je mama samo nastavila biti kućanica.
Moja sestra i ja pohađali smo školu u Knightsbridgeu - vrlo vjerojatno
najskuplju školu u Londonu. Naš se otac u to doba nije bojao trošiti novac.
Obožavao ga je trošiti. Što više, to bolje. Školska nam je odora bila nijanse
govna i žuči, a dečki su morali nositi hlače koje su bile vrećaste oko
koljena. Srećom, kad sam došao u godine kad bi me već bilo sram te odore,
otac više nije imao novca za plaćanje školarine, a kamoli za kupnju hlača na
Harrodsovu odjelu sa školskim odorama.
Sve se događalo tako sporo, a opet tako nevjerojatno brzo nakon što su
se oni pojavili, sve te promjene s našim roditeljima, našim domom, našim
životima. No, te prve noći, kad se Birdie pojavila na našim ulaznim
stubama s dva velika kovčega i mačkom u pletenoj kutiji, nismo mogli niti
nagađati kakav će utjecaj imati na nas, koje će nam sve ljude uvesti u život i
da će sve skončati onako kako je skončalo.
Mislili smo samo da je došla za vikend.
 4

L ibby čuje šapat svakog trenutka postojanja ove prostorije, osjeća dah
svake osobe koja je ikad sjedila tu gdje ona sad sjedi.
- Tisuću sedamsto devedeset i devet - odvratio je gospodin Royle na
njezino prije postavljeno pitanje. - Jedan smo od najstarijih odvjetničkih
ureda u glavnom gradu.
Gospodin Royle gleda je preko svojeg vrlo ulaštenoga radnog stola.
Smiješak mu zatitra na usnama i kaže: - No, no, no. Rođendanski dar i pol,
nije li?
Libby se napeto nasmiješi. - Još nisam uvjerena da je sve to istina -
kaže ona. - Stalno očekujem da će mi netko reći da je samo zezancija.
Odabir riječi zezancija nekako joj se čini krivim za ovako svečano i
drevno okružje. Rado bi da se drukčije izrazila. No, ne čini se da je
gospodin Royle pogođen njezinim riječima. Smiješak se zadrži na njegovu
licu dok se naginje prema njoj i pruža joj debeli snop papira. - Nikakva
zezancija nije ovdje posrijedi, uvjeravam vas, gospođice Jones.
- Evo - kaže on, izvlačeći list papira iz hrpe. - Nisam bio siguran bih li
vam trebao ovo sada dati. Ili sam vam ovo možda trebao poslati poštom. Uz
pismo. Ne znam... sve je tako nezgodno. Nalazilo se u dosjeu, ali nisam
vam poslao jer je postojala mogućnost da će ostaviti krivi dojam. No sad mi
se čini dobrom odlukom. Stoga evo. Ne znam koliko su vam vaši
posvojitelji rekli o vašoj biološkoj obitelji. Ali možda biste mogli uzeti koji
trenutak i pročitati ovo.
Ona razmota komad novinskog papira na površini radnog stola.

Članica visokog društva i njezin suprug počinili samoubojstvo

Djeca tinejdžeri nestali; malo dijete pronađeno živo.
 Policija je jučer intervenirala u Chelseaju, u kući bivše članice visokog
društva Martine Lamb i njezina supruga Henryja nakon dojava o mogućem
trostrukom samoubojstvu. Policija je stigla na mjesto događaja u doba ručka
te zatekla tijela gospodina i gospođe Lamb na podu kuhinje, jedno pokraj
drugog.
Treća osoba, zasad neidentificirani muškarac, također je pronađen
mrtav. Dijete za koje se vjeruje da je ženskog roda i u dobi od deset
mjeseci, pronađeno je u prostoriji na katu. Dijete je predano socijalnoj
službi i rečeno je da je u dobrom stanju. Susjedi su komentirali da je u kući
proteklih godina živjelo više djece, navodno i odraslih osoba, no policija
nije pronašla nikakav trag drugih stanara.
Uzrok smrti još nije službeno utvrđen, no preliminarne krvne pretrage
upućuju na to da se trojac možda otrovao.
Henry Lamb (48) bio je jedini baštinik svojeg oca, Harryja Lamba iz
Blackpoola u Lancashireu. Proteklih je godina bio lošeg zdravlja i kažu da
je bio u kolicima.
Policija u ovom trenutku pretražuje područje u potrazi za sinom i kćeri
bračnog para: prema opisima, riječ je o djeci između četrnaest i šesnaest
godina. Svi koji imaju bilo kakve informacije o lokaciji djece pozvani su
obavijestiti policiju što je prije moguće. Policija je također zainteresirana za
razgovor sa svima koji su proveli neko vrijeme živeći s obitelji proteklih
nekoliko godina.

Ona zuri u gospodina Roylea. - Je li...? To dijete koje je ostalo živo - to

sam ja?
On kimne. U očima mu se sasvim jasno nazire iskrena tuga. - Da -
kaže on. - Tragično, nije li? I takav misterij. Mislim na tu djecu. I ona su
navedena u trustu, ali nitko od njih se nije nikad javio. Pretpostavljam da
su, no, da su... No. - Nagne se naprijed, primi se za kravatu pa bolno
nasmiješi. - Mogu li vam ponuditi olovku?
Primakne prema njoj drvenu kutiju punu vrlo skupih kemijskih olovki,
a ona uzme jednu. Na olovci je zlatnim slovima ispisano ime odvjetničkog
ureda.
Libby zuri u olovku.
Brat.
Sestra.
Dogovor o samoubojstvu.
Odmahne glavom, vrlo blago; zatim pročisti grlo i kaže: - Hvala vam.
Prstima čvrsto steže kemijsku olovku. Jedva se može prisjetiti kako bi
njezin potpis trebao izgledati. Za rub papira pričvršćene su plastične strelice
koje pokazuju gdje bi se trebala potpisati, usmjeravaju je. Zvuk olovke na
papiru gotovo je bolan. Gospodin Royle dobroćudno je promatra; gurne
svoju šalicu preko stola desetak centimetara, pa je povuče natrag.
Dok ona potpisuje, osjeća da je ovaj trenutak nevjerojatno važan, da je
to nevidljivo skretanje njezina života koje će je odvesti od ovdje do ondje.
Sjedne strane ove hrpe papira nalaze se pomno isplanirani odlasci u Lidl,
jedan tjedan putovanja nekamo za godišnji odmor i jedanaest godina stara
Vauxhall Corsa. S druge strane nalaze se ključevi kuće s osam spavaćih
soba u Chelseaju.
- Dobro - kaže on, gotovo uzdahnuvši od olakšanja kad Libby gurne
papire natrag prema njemu. - Dobro, dobro, dobro. - Lista ih, baca pogled
na mjesta pokraj plastičnih strelica pa zatim podigne pogled prema Libby,
nasmiješi joj se i kaže: - U redu. Mislim da je vrijeme da preuzmete
ključeve. - Izvadi malu bijelu vrećicu iz ladice stola. Na njoj piše „Prilaz
Cheyne 16“.
Libby se zagleda u vrećicu. Tri seta ključeva. Jedan set je na metalnom
privjesku s logom Jaguara. Jedan je na mjedenom privjesku u koji je
ugrađen upaljač za cigarete. A treći nema privjesak.
On ustane. - Hoćemo li? - kaže joj. - Možemo prošetati. Iza ugla je.

Vani je nesnosno vruće. Libby osjeća vrelinu pločnika kroz potplate

svojih cipela, osjeća vrelinu podnevnog Sunca kroz tanak sloj oblaka. Šeću
niz ulicu prepunu restorana, svi do jednog s terasama punim stolova na
posebnim platformama i zaštićenim od Sunca velikim četvrtastim
suncobranima. Za stolovima sjede žene s prevelikim sunčanim naočalama u
parovima ili skupinama po tri i pijuckaju vino. Neke su njezine vršnjakinje i
ona im se divi što si mogu priuštiti piti vino u otmjenom restoranu u
ponedjeljak popodne.
- Znači - kaže gospodin Royle - ovo bi vam moglo biti novo
susjedstvo. Ako odlučite živjeti u kući.
Ona odmahne glavom i tiho se i napeto nasmije. Ne može sročiti
pravilan odgovor. Sve je ovo smiješno. Prolaze pokraj sićušnih butika i
trgovina antikvitetima prepunim umjetnina s uzorcima lisica i medvjeda i
golemih lustera veličine njezine kade. Zatim su pokraj rijeke i Libby je
namiriše prije nego što je ugleda, osjeti njezin vonj mokrog psa. Široki
brodići klize jedan uz drugog; manji brodić sadrži još bogataša: šampanjac
u srebrnom hladnjaku, zlatni retriver na pramcu škilji prema suncu.
- Tu dolje je - kaže gospodin Royle. - Samo još minutu ili dvije.
Libbyna se bedra taru jedno o drugo i ona poželi da je odjenula kratke
hlače umjesto suknje. Osjeća kako joj tkanina grudnjaka upija znoj na spoju
košarica i zna da je i gospodinu Royleu nesnosno vruće u njegovu uskom
odijelu s košuljom.
- Evo nas - kaže on i okrene se prema nizu od pet ili šest kuća od
crvene cigle od kojih nijedna nije iste visine ili širine. Libby odmah nagađa
koja je njezina, čak i prije nego što vidi broj šesnaest ispisan krasopisom.
Kuća je tri kata visoka, četiri prozora široka. Prekrasna je. Ali baš kao što je
i zamišljala, također je zatvorena daskama. Dimnjaci i oluci zarasli su
korovom. Bole je oči od gledanja.
Ali slatka je to bol. Libby oštro udahne. - Jako je velika - kaže.
- Da - kaže gospodin Royle. - Ukupno dvanaest prostorija. Ne
uključujući podrum.
Kuća je poprilično udaljena od pločnika, odvojena od njega ukrasnom
metalnom ogradom i zaraslim vrtom. Prema prednjim vratima vodi
nadstrešnica od kovanog željeza, a lijevo od njih nalazi se top u stvarnoj
veličini, postavljen na betonski blok.
 - Želite li da ja? - Gospodin Royle pokaže na lokot na dasci preko
ulaznih vrata.
Libby kimne, a on otključa lokot i podigne dasku. To je popraćeno
užasnim zvukom nalik na stenjanje, a iza daske nalaze se golema crna vrata.
Protrlja vrhove prstiju jedan o drugi, pa metodično prebire po ključevima
dok ne pronađe onaj koji će otključati vrata.
- Kad je posljednji put netko bio u ovoj kući? - pita ona.
- Ajoj, mislim da je to bilo prije nekoliko godina, kad je nešto
poplavilo. Morali smo hitno zvati vodoinstalatera. Bilo je popravaka štete.
Znate već kako ide. Evo nas.
Zakorače u hodnik. Vrelina dana, zujanje prometa, odjek s rijeke - sve
to izblijedi. U kući je svježe. Na podu je meki i tamni parket, pun
ogrebotina i prekriven prašinom. Stubište pred njima ima vijugavu ogradu
od tamnog drveta, a vrh stupa na dnu ograde izrezbaren je u obliku posude s
voćem. Vrata su ukrašena rezbarijama i imaju brončane ručke. Zidovi su
napola prekriveni s još nekoliko tamnih drvenih ploča, a ostatak tapetama
boje crvenog vina, na nekim mjestima izjedenih moljcima. Zrak je gust i
prepun zrnaca prašine. Jedino svjetlo je ono koje dopire iz malih prozora
nad svakim dovratkom.
Libby zadrhti. Previše je ovdje drva. Nema dovoljno svjetla. Nema
dovoljno zraka. Osjeća se kao da je u lijesu. - Smijem li? - Ona položi dlan
na jedna od vrata.
- Smijete štogod poželite. Ovo je vaša kuća.
Vrata se otvore u dugu pravokutnu prostoriju u stražnjem dijelu kuće, s
četiri prozora s kojih se pruža pogled na gustiš drveća i grmlja. Još drvenih
ploča na zidovima. Drveni kapci na prozorima. Parket pod nogama.
- Kamo ono vodi? - pita ona gospodina Roylea dok prstom pokazuje
prema uskim vratima u zidu.
- To su - kaže on - vrata za stubište za poslugu. Stubište vodi izravno
do manjih prostorija na tavanu, a na odmorištu prvog kata također su jedna
skrivena vrata. To je sasvim uobičajeno za ove stare kuće. Gradili su ih kao
da su kavezi za hrčke.
 Istražuju prostoriju po prostoriju, kat po kat.
- Što se dogodilo s pokućstvom? Sa svim stvarima? - pita Libby.
- Odavno ih nema. Obitelj je sve prodala kako bi opstala. Spavali su na
madracima. Sami su si šili odjeću.
- Znači bili su siromašni?
- Da - kaže on. - Mislim da bi se moglo reći da su zapravo bili
siromasi.
Libby kimne. Nije svoje biološke roditelje zamišljala kao siromahe.
Naravno da si je dopustila zamisliti kakvi su bili. Čak i djeca koja nisu
posvojena u glavi si stvore idealne roditelje. Kuća pokraj rijeke njezinih
zamišljenih roditelja imala je dva potpuno staklena zida i terasu oko cijele
kuće. Imali su dva mala psa, dvije ženke s ogrlicama optočenim kristalima.
Njezina zamišljena majka radila je kao PR u modnoj industriji, njezin je
zamišljeni otac bio grafički dizajner. Kad je bila mala, vodili su je na
doručak sa sobom, posjeli bi je u visoku stolicu i hranili briošima u
komadićima dok bi jedno drugo dodirivali nogama pod stolom, odmah
pokraj usnulih pasa. Poginuli su u povratku sa zabave. Vjerojatno u sudaru
sportskog automobila.
- Je li bilo još što? - pita ona. - Osim posljednje poruke samoubojica?
Gospodin Royle odmahne glavom. - No, ništa službeno. Ali bilo je još
nečeg. Kad ste pronađeni. U vašem je krevetiću bilo nešto. Mislim da je još
ondje. U vašoj dječjoj sobi. Hoćemo li...?
Ona krene za gospodinom Royleom prema velikoj prostoriji na prvom
katu. U njoj su dva velika prozora koji gledaju na rijeku; zrak je ustajao i
gust, visoki kutovi prostorije prepuni gustih slojeva paučine i prašine. Na
suprotnom kraju prostorije nalazi se prolaz koji ih nakon jednog skretanja
vodi u malu prostoriju. Namještena je kao prostorija za presvlačenje, tri
zida prekrivena su ormarima i ladicama ukrašenim perlama i obojenim u
bijelo. U sredini prostorije je dječji krevetić.
- Je li to...?
- Jest. Tu ste pronađeni. Prema svim pričama, veselo ste gugutali.
 Krevetić se može ljuljati jer ima metalne poluge koje to omogućuju.
Obojen je u boju maslaca, posut uzorkom blijedoplavih ruža. Na prednjem
se dijelu vidi mala metalna pločica s logom Harrodsa.
Gospodin Royle posegne prema polici na stražnjem zidu i s nje
podigne malu kutiju. - Evo - kaže on - ovo je bilo zagurano pod vašu
dekicu. Svi smo pretpostavili, uključujući i policiju, da je bilo namijenjeno
vama. Policija je to godinama držala kao dokazni materijal, pa nam vratila
kad su se prestali aktivno baviti slučajem.
- Što je to?
- Otvorite pa ćete vidjeti.
Ona uzme malu kartonsku kutiju u ruke i rastvori poklopac. Prepuna je
rastrganog novinskog papira. Pod prstima zatim osjeti nešto čvrsto i
svilenkasto. Izvadi to nešto iz kutije i pusti da joj visi između prstiju. Bila je
to zečja šapa na zlatnom lančiću. Libby se blago trzne i lančić joj sklizne
između prstiju te padne na drveni pod. Posegne da ga podigne.
Prstima prijeđe preko zečje šape, osjeti ledenu smrt njezina glatkog
krzna, oštre vrške pandži. Provuče lančić kroz drugu šaku. Glava joj je do
prije tjedan dana bila puna novih sandala, djevojačkih večeri, ispucalih
vrhova, biljki koje valja zaliti, a sad je prepuna ljudi koji spavaju na
madracima i mrtvih zečeva i velike, strašne kuće koja je potpuno prazna
osim velikoga dječjeg krevetića iz Harrodsa ukrašenog zlokobnim plavim
ružama. Vrati zečju šapu u kutiju i sad je drži vrlo nespretno. Zatim polako
spusti dlan na madrac krevetića, tražeći trag svojeg malog, usnulog tijela,
lik osobe koja ju je onamo položila, ušuškala pod dekicu, ostavila pokraj
nje zečju šapu. Ali tu naravno nema ničeg. Samo prazan krevetić i miris
ustajalosti.
- Kako sam se zvala? - pita ona. - Zna li tko?
- Da - kaže gospodin Royle. - Ime vam je bilo napisano u poruci koju
su vaši roditelji ostavili za sobom. Serenity.
- Serenity?
- Da - kaže on. - Lijepo ime. Rekao bih. Ali možda malo... boemsko?
 Odjednom je uhvati klaustrofobija. Želi dramatično istrčati iz
prostorije, ali drama joj nije urođena.
Umjesto toga ona samo kaže: - Možemo li sad pogledati vrt, molim
vas? Rado bih malo svježeg zraka.
 5

L ucy ugasi mobitel. Mora joj ostati napona u bateriji za slučaj da je

Samia pokuša nazvati. Okrene se prema Marcu koji je začuđeno
promatra.
- Što je? - kaže ona.
- Kakva ti je to poruka na mobitelu?
- Kakva poruka?
- Vidio sam je. Upravo sad. Pisalo je „Djetetu je 25“. Što to znači?
- Ne znači ništa.
- Nešto mora značiti.
- Ne znači ništa. Dijete jedne prijateljice. Samo podsjetnik da joj je
dvadeset i pet. Moram im poslati čestitku.
- Koja prijateljica?
- Prijateljica u Engleskoj.
- Ali ti nemaš prijatelja u Engleskoj.
- Naravno da imam prijatelja u Engleskoj. Odrasla sam u Engleskoj.
- Pa kako se zove?
- Kako se zove tko?
Marco zastenje od frustracije. - Kako se zove tvoja prijateljica?
- Zar je to bitno? - odvrati ona oštro.
- Bitno je jer si mi mama i želim znati sve o tebi. Ono, doslovno ništa
ne znam o tebi.
- To je smiješno. Znaš hrpu stvari o meni.
 On je gleda raširenih očiju, zapanjen. - Što znam? Mislim, znam da su
ti roditelji umrli kad si bila malo dijete. Znam da si odrasla u Londonu s
tetom i da te odvela u Francusku i naučila te svirati violinu i da je umrla kad
ti je bilo osamnaest. Ono, znam tvoju priču. Ali ne znam pojedinosti. Kao,
recimo, u koju si školu išla ili tko su ti bili prijatelji ili što si radila
vikendima ili što ti se zabavnog dogodilo.
- Složeno je - kaže ona.
- Znam da je složeno - kaže on. - Ali dvanaest mi je godina, a ti se
ponašaš kao da sam mali. Moraš mi reći što se događa.
Lucy zuri u svojeg sina. Ima pravo. Dvanaest mu je godina i više ga ne
zanimaju bajke. Zna da je život više od samo pet velikih događaja, da se
život sastoji od svih onih trenutaka između toga.
Ona uzdahne. - Ne mogu - kaže. - Ne još.
- A kad onda?
- Uskoro - kaže ona. - Ako se ikad vratimo u London, sve ću ti reći.
- Idemo u London?
Ona uzdahne i makne si kosu s čela. - Jednostavno ne znam. Nemam
novca. Ti i Stella nemate putovnice. Pas. Sve je...
- Tata - kaže Marco i prekine je. - Nazovi tatu.
- Ni govora.
- Možemo se naći na nekom javnom mjestu. Ne bi ništa pokušao tamo.
- Marco. Nemamo pojma gdje ti je otac.
Nastupi neobična tišina. Ona osjeća kako se njezin sin vrpolji, kako je
ponovno zario lice u pseće krzno.
- Ja imam.
Ona se naglo okrene i pogleda ga.
On zatvori oči pa ih ponovno otvori. - Pokupio me iz škole.
- Kad!
 Marco slegne ramenima. - Nekoliko puta. Potkraj polugodišta.
- I nisi mi rekao?
- Rekao mi je da ti ne kažem.
- Pa jebem mu sve, Marco. - Ona udari šakom po tlu. - Što je bilo?
Kamo te odveo?
- Nikamo. Samo smo šetali.
- I?
- I što?
- Što je rekao? Što radi?
- Ništa. Na odmoru je. Sa ženom.
- I gdje je sad?
- Još je tu. Tu je cijelo ljeto. U kući.
- U kući?
- Da.
- Bože, Marco! Zašto mi nisi prije rekao?
- Jer sam znao da ćeš podivljati.
- Ne divljam. Pogledaj me. Ne divljam ni pod razno. Samo sjedim tu
na tvrdom, mokrom tlu pod nadvožanjakom i nemam gdje spavati, a tvoj je
otac kilometar uz cestu, uživa u luksuzu. Zašto bih divljala?
- Oprosti - kaže on. - Rekla si da ne želiš više nikad imati posla s njim.
- To je bilo prije nego što sam spavala na otvorenom.
- Znači želiš ga ponovno vidjeti?
- Ne želim vidjeti njega. Ali trebam izlaz iz ove frke. A on je jedini
izlaz. Ako ništa drugo može mi platiti popravak violine.
- A da, jer onda ćemo se obogatiti, je li tako?
Lucy steže šake. Njezin sin uvijek uspije svojim riječima pridodati
neugodan ton, kao da ju je pljusnuo.
 - Sredina je srpnja. Sve škole u Ujedinjenom Kraljevstvu i u
Njemačkoj sad su već gotove s nastavom. Bit će dvostruko više turista. Ne
bi nam trebalo dugo da skupimo dovoljno novca za povratak u Ujedinjeno
Kraljevstvo.
- Zašto ne pitaš tatu da nam plati put? Onda bismo mogli otići i to je
to. Ja bih stvarno htio u London. Želim otići odavde. Samo pitaj tatu da nam
plati. Zašto ne pitaš?
- Jer ne želim da zna kamo idemo. Nitko ne smije znati kamo idemo.
Čak ni Mémé. Okej?
On kimne. - Okej.
Bradu ponovno spusti na prsa i ona vidi zamršene čvorove kose na
stražnjem dijelu njegove glave, nastale u ovih tjedan dana kako su
beskućnici. Srce je boli, primi ga za vrat i nježno stisne. - Divni moj, žao mi
je - kaže ona. - Tako mi je žao za sve. Sutra idemo do tvog oca i onda će sve
postati bolje, kunem ti se.
- Da - odbrusi - ali ništa više neće biti normalno, je li tako?
Ne, pomisli ona. Ne. Vjerojatno neće.
 6

CHELSEA, 1988.

P rvo se pojavila Birdie. Birdie Dunlop-Evers.

Moja ju je majka upoznala negdje, ne znam gdje. Na nekoj zabavi.
Birdie je svirala violinu u pop sastavu zvanom Original Version i bila je,
pretpostavljam barem, donekle poznata. Imala je taj neki hit koji je zamalo
dospio na prvo mjesto i dvaput je nastupala u Top of the Pops. Nije me baš
bilo briga za takve stvari. Nikad nisam baš volio pop glazbu, a stvaranje
bogova od slavnih osoba malo mi se i gadi.
Sjedila je u našoj kuhinji i pila čaj iz jedne od smeđih šalica. Blago
sam poskočio kad sam je ugledao. Žena duge i tanke kose koja joj je
dosezala do struka muških hlača vezanih pojasom, odjevena u prugastu
košulju i dugi sivi kaput i zelene rukavice bez prstiju. Doimala se tako
krivom tu u našoj kući, pomislio sam tad. Jedini ljudi koji su k nama
dolazili nosili su ručno krojena odijela i skupi saten; mirisali su na vodicu
poslije brijanja Christian Dior i na parfem l’Air du Temps.
Birdie me pogledala kada sam ušetao i imala je male plave oči i jako
tanke obrve, usta koja se baš i nisu mogla do kraja zatvoriti preko reda
malih zuba, te poprilično slabu bradu koja se naizgled urušila pod općim
nedostatkom radosti na njezinu licu. Pomislio sam da bi se mogla
nasmiješiti, ali nije.
- Henry - rekla je moja majka - ovo je Birdie! Gospođa o kojoj sam ti
pričala, iz pop sastava.
- Bok - rekao sam.
- Bok - odvratila je. Nisam je mogao prokužiti. Zvučala je kao
ravnateljica moje škole, ali izgledala je kao skitnica.
 - Birdien bend želi u našoj kući snimiti spot za svoju pjesmu! - rekla je
moja majka.
Priznat ću da sam u tom trenutku morao glumiti nezainteresiranost.
Držao sam se čvrsto i ništa nisam rekao, u tišini sam se zaputio prema
bačvici s keksima na kuhinjskom pultu kako bih iz nje uzeo svoju
popodnevnu užinu. Odabrao sam dva keksa Malted Milk i natočio si čašu
mlijeka. Tek sam tad rekao: - Kad?
- Sljedeći tjedan - rekla je Birdie. - Već smo bili odabrali lokaciju, ali
imali su u međuvremenu nekakvu poplavu ili nešto slično. Puf. Otkazano.
- Pa sam joj rekla neka baci oko na našu kuću i vidi - nastavila je moja
majka.
- I evo me.
- I evo je.
Opušteno sam kimnuo. Htio sam pitati kada dolaze i bih li mogao taj
dan ne ići u školu i pomoći im, ali ni tad, a ni nikad prije ili poslije u životu
nisam bio osoba koja će pokazati entuzijazam ni za što. Stoga sam samo
umočio keks u mlijeko, baš kao i uvijek, do „T“ u „Malted“, gdje se
dodiruju krava koja stoji i krava koja leži, pa u tišini jeo.
- Mislim da je ovo sjajno - rekla je Birdie, pokazujući rukom oko sebe.
- Bolje je nego ono drugo mjesto, zapravo. Savršeno je. Mislim da ćete
trebati potpisati nešto. - Zakolutala je očima. - Kako to već ide, odricanje od
odgovornosti i slično. Za slučaj da vam zapalimo kuću. Ili da neka od
losovih glava padne sa zida i ubije nekog od nas. Takve stvari.
- Da, da - rekla je moja majka kao da je potpisivanje odricanja od
odgovornosti za slučajne smrti uzrokovane losovim glavama sasvim
uobičajeno za nju. - Ima smisla. I, naravno, prvo trebam razgovarati sa
suprugom. Ali znam da će rado pristati. Obožava tvoju glazbu.
Što je, pretpostavljao sam, bila laž. Moj je otac volio pjesme o ragbiju
i prostačke opere. Ali također je volio strku i pozornost i volio je ovu kuću i
svatko kome se kuća sviđala mogao je biti siguran da će biti drag mom ocu.
 Birdie je otišla nakon nekoliko minuta. Uočio sam hrpicu komadića
suhe kože pokraj njezine šalice i malo mi je pozlilo.

Snimanje spota trajalo je dva dana i bilo je puno dosadnije nego što
sam mislio da će biti. Beskrajno puno vremena provodili su petljajući s
rasvjetom i tjerajući članove benda da ponavljaju iste pokrete. Svi su bili
odjeveni u smeđu odjeću koja se doimala kao da bi mogla zaudarati, ali nije
jer ju je jedna gospođa donijela u plastičnim vrećama. Do kraja dana pjesma
mi je zapela u glavi. Bila je užasna, ali dospjela je na prvo mjesto ljestvice i
zadržala se na njoj devet dugih, užasnih tjedana. Spot se vrtio na svakom
televizijskom ekranu i eto naše kuće, milijunima pred očima.
Bio je to dobar spot. Toliko ću im priznati. A dobio sam omanji užitak
govoreći ljudima da je to u spotu moja kuća. No užitak je s tjednima kopnio
jer dugo nakon što je snimateljska ekipa otišla, dugo nakon što je singl
nestao s ljestvica, dugo nakon što je i sljedeći singl također nestao s
ljestvica, Birdie Dunlop-Evers, sitnih očiju i zuba još je bila u našoj kući.
 7

L ibby radi za tvrtku koja dizajnira vrlo skupe kuhinje.

Glavna je rukovoditeljica odjela prodaje i smještena je u
prodajnom salonu u središtu St. Albansa, tik do katedrale. Pod sobom ima
dva menadžera prodaje i dva pomoćna menadžera prodaje, a iznad nje su
pomoćni upravitelj prodaje, viši upravitelj prodaje i upravni ravnatelj. Ona
je na pola puta uz ljestvicu koja joj je proteklih pet godina glavna stvar u
životu. U svojoj je glavi Libby gradila most prema životu koji će početi kad
joj bude trideset. Kad joj bude trideset, bit će upraviteljica prodaje, a ako ne
bude, otići će nekamo drugamo gdje će je promaknuti na to mjesto. Zatim
će se udati za muškarca kojeg u ovom trenutku pokušava pronaći i na
internetu i u stvarnom životu, muškarca s borama od smijeha i psom i/ili
mačkom, muškarca zanimljiva prezimena tako da može uzeti i njegovo uz
svoje prezime Jones, muškarca koji zarađuje koliko i ona ih možda više od
nje, muškarca kojem su zagrljaji draži od seksa i koji ima lijepe cipele i
krasnu kožu i nema tetovaže i ima dragu mamu i privlačna stopala.
Muškarca koji je barem metar i osamdeset visok, po mogućnosti i viši.
Muškarca koji nema emocionalnih problema i koji ima dobar automobil i
naznaku trbušnjaka iako će i ravan trbuh biti dovoljan.
Takav se muškarac zasad nije pojavio i Libby je svjesna da je možda
malo pretjerala sa zahtjevima. Ali ima pet godina da ga pronađe i uda se za
njega i onda još pet godina da rodi dijete, možda i dvoje djece ako joj se
prvo svidi. Ne žuri joj se. Ne još.
Nastavit će zasad potragu, nastavit će se sređivati za izlaske, prihvaćati
pozive na društvene događaje, ostat će pozitivna, ostat će vitka, ostat će
pribrana, nastavit će naprijed.
Još je vruće kad Libby ustane kako bi otišla na posao, a zrak treperi
iako je osam ujutro.
 Cijelu je noć prospavala u spavaćoj sobi otvorena prozora iako je znala
da se to ne preporučuje ženama. Poslagala je bila staklene čaše na rub
prozorske daske za slučaj da joj neki muškarac odluči provaliti u stan. Ali i
dalje se prevrtala cijelu noć i gužvala plahte pod sobom.
Sunce ju je probudilo iz kratkog drijemeža; zraka Sunca poput lasera
se probila kroz mali procjep u njezinim zavjesama i u samo nekoliko
minuta zagrijala prostoriju. Na trenutak se sve doimalo normalnim. A onda
više nije. Misli su joj naglo skočile na jučerašnje događaje. Na mračnu kuću
i drvene ploče na zidovima, na tajno stubište i zečju šapu, na blijedoplave
ruže na bočnim stranicama dječjeg krevetića. Zar se to zaista dogodilo? Zar
je ta kuća zaista postojala ili se raspala kad je ona izašla iz nje?
Tog jutra na posao stigne druga. Dido, glavna dizajnerica, već je za
svojim stolom i uključila je klima-uređaj. Ledeni je zrak sjajan kad joj
pomiluje vlažnu kožu, ali zna da će se za pola sata smrzavati i poželjeti da
je ponijela kardigan.
- Dobro jutro - kaže Dido, ne podižući pogled sa svoje tipkovnice. -
Kako je prošlo?
Jučer je ispričala Dido u povjerenju da joj treba slobodan dan kako bi
otišla do odvjetnika jer je riječ o naslijeđu. Nije joj rekla da je bila
posvojena niti da bi to naslijeđe moglo biti kuća. Rekla je samo da je riječ o
starijoj rodbini i natuknula da bi možda mogla naslijediti nekoliko stotina
funti. Dido je bila vrlo ushićena tom mogućnošću i Libby u tom trenutku
nije bila baš sigurna da bi se mogla nositi s njezinom reakcijom ako joj kaže
istinu. Ali sad kad je tu i kad su same u uredu i utorak je ujutro i svoju će
najbolju prijateljicu April vidjeti tek za vikend i nema se baš kome drugom
javiti, Libby odluči da bi možda bilo dobro podijeliti vijest, da bi Dido,
dvanaest godina starija od nje, mogla nešto mudro ili korisno reći i pomoći
joj naći smisao u ovoj apsurdnoj situaciji.
- Naslijedila sam kuću - kaže Libby dok toči vodu u aparat za espresso.
- Ha ha - kaže Dido i očito joj ne vjeruje.
- Ne. Stvarno. U Chelseaju, pokraj rijeke.
- Chelsea u Londonu? - kaže Dido zinuvši.
 - Da.
- Chelsea iz Made in Chelsea?
- Da - ponovi Libby. - Pokraj rijeke. Velika je.
- Ti to mene zafrkavaš?
Ona odmahne glavom. - Ne - kaže.
- O, moj Bože - kaže Dido. - Pa ti si milijunašica.
- A valjda.
- Ali evo te tu, utorak ujutro je i ti si u Northbone Kitchens kao da si
obična osoba.
- Puštam da mi sjedne.
- Libby, pobogu, da sam ja na tvojem mjestu, puštala bih da mi sjedne
tako da pijem šampanjac u vrtu u St. Michael’s Manoru.
- Dvadeset do devet je.
- No, čaj. I jela bih jaja Benedict3. Zašto si ovdje, pobogu?
Libby osjeća kako se polako raspada pri pomisli da zapravo ne mora
biti ovdje, da se ljestvica za koju se grčevito držala kao da joj život o njoj
ovisi raspada u kišu zlatnika, da se sve promijenilo.
- Tek sam jučer saznala! Nisam je još prodala - kaže ona. - Možda je i
ne budem mogla prodati.
- Da, baš, jer nitko ne želi kuću u Chelseaju s pogledom na Temzu.
Oko šest ili sedam milijuna funti. To je procjena koju joj je odvjetnik
jučer dao kad je napokon smogla hrabrosti pitati. Naravno, rekao je, minus
troškovi i dugovi njegovu uredu. A bit će i poreza na naslijeđe. Na kraju će
vam ostati oko tri i pol milijuna, rekao je. Otprilike.
Dao joj je „pet“ jer ju je zamijenio za mladu osobu o kakvima čita u
novinama. Uznemirilo ju je to.
- U užasnom je stanju - kaže Libby sad. - I ima povijest.
- Povijest?
 - Da. Neki su ljudi umrli u njoj. Sumnjivo je bilo. Daleki rođaci. -
Spremala se spomenuti i dijete ostavljeno u krevetiću, ali se zaustavila.
- Ma nije moguće!
- Da. Pomalo je šokantno. Stoga se zasad pravim kao da je sve kao
inače.
- Nastavit ćeš prodavati kuhinje? U St. Albansu?
- Da - kaže Libby i osjeća kako joj se vraća ravnoteža sad kad je
pomislila da se ništa ne mijenja. - Nastavit ću prodavati kuhinje u St.
Albansu.
 8

M arco i Lucy proveli su na kraju noć na plaži. Kiša je stala oko dva
ujutro te su skupili svoje stvari i odšetali tih dvadeset minuta preko
grada do Promenade des Anglais gdje su razmotali svoje prostirke za jogu
na vlažnim oblucima, pokrili se saronzima i promatrali kako ostaci sivih
kišnih oblaka jure jedan za drugim preko ružičastog lica Mjeseca sve dok
sunce nije počelo sjati kroz crtu koja more odvaja od neba.
U osam ujutro Lucy je skupila sve cente s dna svoje naprtnjače i dna
svoje torbice i shvatila da ima dovoljno za kroasane i kavu. Pojeli su ih na
klupici, oboje ošamućeni nedostatkom sna i užasnom noći. Zatim su
odšetali preko grada do Samijina stana kako bi pokupili Stellu, a Samia ih
nije pozvala na ručak iako je bilo podne i bilo je očito da nisu spavali u
krevetu. Stella je bila okupana i odjevena u čistu odjeću, meke su joj kovrče
bile počešljane i nosila je u njima ružičaste kopčice te se Lucy, dok su
ponovno hodali preko grada, zapitala izgleda li kao da su je Marco i ona
oteli.
- Mogu je primiti na još jednu noć - rekla joj je Samia držeći ruku na
Stellinu ramenu. Lucy je vidjela kako je Stella gotovo nevidljivo slegnula
ramenom pod njezinom rukom i jedva vidljivo odmahnula glavom.
- Jako ljubazno, ali pronašla sam nam smještaj za noćas. - Osjetila je
kako je Marco strijelja pogledom zbog te laži. - Ali zahvalna sam.
Neizmjerno zahvalna.
Samia je blago nakrivila glavu i sumnjičavo se zagledala u nju, nijemo
u sebi proučavajući Lucynu situaciju. Lucy je zadržala dah iščekujući
nekakvu osudu svojeg izgleda, ponašanja kao roditelja, svoje uloge u
noćnom bijegu Samijina dragog sina. No Samia je samo polako odšetala do
stolića u sredini hodnika i iz torbe na njemu izvadila malu torbicu.
Zagledala se u nju pa izvadila novčanicu od dvadeset eura i pružila je Lucy.
 - To je sve što imam - rekla je. - Nemam više.
Lucy je primila novac pa se nagnula naprijed i zagrlila Samiju. - Hvala
- rekla je. - Blagoslovljena bila.
A sad ona i djeca i pas hodaju niz Promenade des Anglais pod vrelim
popodnevnim suncem s torbom punom odjeće oprane u praonici i trbuha
punih kruha i sira te Coca-Cole. Hodaju prema jednom od mnogih klubova
na plaži koji se protežu obalom Nice: le Beach Club Bleu et Blanc.
Lucy je već jela ovdje. Sjedila je za tim stolovima s Marcovim ocem i
jela morske plodove, pila šampanjce ili bijele špricere dok su je hladili
povremeni štrcaji ohlađene vode iz sićušnih cjevčica. Sad je tamošnji
gunđavi stari konobari u bijelo-plavim polo majicama ne bi prepoznali. No,
prije dvanaest godina pogled na nju bio je melem za dušu.
Na stolici pokraj ulaza u restoran sjedi žena. Plavuša je i to onakva
kakva može biti samo žena na jugu Francuske jer ima nečeg u kontrastu
kose boje vanilije i kože boje tamnog prepečenca. Pogleda Lucy sasvim
nezainteresirano, vidi u kakvom su stanju ona i Marco i pas pa vrati pogled
na ekran računala. Lucy se pravi da čeka da joj se pridruži netko s plaže,
zasjenila je dlanom oči i zuri prema obzoru sve dok ženu ne omete skupina
od petero ljudi koji su došli na ručak.
- Sad - prosikće - idemo.
Uzme psa u ruke i pogura Stellu pred sebe. Srce joj tuče dok
nonšalantno korača drvenom platformom koja se proteže iza restorana, a
prema tuševima. Gleda ravno pred sebe. - Ne zastajkuj - prosikće na Stellu
kad ova neobjašnjivo zastane u hodu na pola puta. A onda su napokon
ondje, u vlažnom sumraku tuševa.
Samo za goste le Beach Club Bleu et Blanc piše na mnogobrojnim
znakovima čavlima prikucanim na drvene zidove. Betonski je pod posut
pijeskom i vlažan pod nogama; zrak nosi pljesnivu notu. Lucy povede
Stellu desno. Ako se kroz drvena salonska vrata do tuševa provuku da ih
nitko ne opazi, sve će biti u redu.
I eto ih. Tuševi su prazni. Ona i Marco prvi put u osam dana skinu
odjeću sa sebe. Ona pronađe kantu za smeće i ubaci svoje gaćice u nju.
Nikad ih više ne želi imati na sebi. Izvadi iz svoje naprtnjače šampon i
regenerator, sapun te ručnik. Uzme psa sa sobom pod tuš, utrlja mu šampon
u krzno, pod rep, pod ogrlicu, iza ušiju. Pas stoji smireno, gotovo kao da
zna da mu je ovo potrebno. Zatim ga preda Stelli koja čeka pred tušem. Pas
se strese i Stella se smije kad je poprskaju kapljice vode. A onda je Lucy
pod tim mlazom tople vode i prekriva je od glave do pete, zavlači joj se u
oči i uši, pod ruke, među noge i nožne prste i osjeća kako se pakao proteklih
tjedan dana rastapa zajedno s prašinom, blatom i soli. Utrljava si šampon u
kosu, provlači prste kroz nju sve dok ne čuje škripanje. Zatim pruži šampon
Marcu u susjednoj kabini. Promatra kako se njezina i njegova sapunica
spajaju kroz rupu između kabina, vidi kako ima tužnu sivu nijansu.
- Marco, dobro utrljaj šampon u kosu na vratu - kaže ona. - Sva ti se
zaplela u čvorove. I pazuhe. Dobro operi pazuhe.
Nešto poslije svi sjede jedno pokraj drugog na drvenoj klupici,
zamotani u ručnike. Kroz pukotine vide kako ljudi prolaze s druge strane
drvenog zida, vide tračke treperavog plavog neba, osjećaju miris suncem
zagrijanog drveta i prženog češnjaka. Lucy uzdahne. Osjeća se gotovo
rasterećenom, ali još ne dovoljno za ono što treba sljedeće učiniti.
Odjenu čistu odjeću i stave dezodorans, Lucy si utrlja hidratantnu
kremu u lice pa djeci lica namaže kremom protiv sunca. U svojoj torbici s
higijenskim potrepštinama nosi malu bočicu parfema koji si sad poprska iza
ušiju i na dekolte. Skupi si vlažnu kosu na zatiljku i pričvrsti je plastičnom
kopčom. Pogleda se u zrcalu. Gotovo joj je četrdeset godina. Beskućnica je.
Bez partnera. Bez centa u džepu. Nije čak ni ona za koju se izdaje. Čak joj
je i ime lažno. Duh je. Živa je i diše, ali je duh.
Nanese malo maskare na lice, malo sjajila za usne, namjesti si
privjesak zlatne ogrlice usred dekoltea potamnjela od sunca. Pogleda svoju
djecu: prekrasna su. Pas izgleda lijepo. Svi sjajno mirišu. Jeli su. Danima
im nije bilo ovako dobro.
- U redu - kaže ona Marcu dok trpa svoju prljavu odjeću u naprtnjaču
pa je zatvara. - Idemo do tvojeg oca.
 9

CHELSEA, 1988.

P romatrao sam ih sa stuba tako da sam već znao. Muškarac tamne

kovrčave kose, šešira s obodom, odjeven u sako i hlače od tvida
zataknute u velike čizme s vezicama. Stari kovčezi koji su podsjećali na
rekvizite iz starih filmova i pletena košara za mačku zatvorena pohabanom
kožnom vrpcom. I Birdie koja stoji pokraj njega, odjevena u haljinu koja
nalikuje na spavaćicu.
- Dušo! - čuo sam kako majka zaziva oca. - Dođi, upoznaj Justina!
Gledao sam kako se moj otac pojavljuje iz susjedne prostorije. Među
zubima je držao cigaru i nosio je čupavi zeleni džemper.
- Znači - rekao je prečvrsto se rukujući s muškarcem - ti si Birdien
momak?
- Partner - ubacila se Birdie. - Justin je moj partner.
Moj ju je otac pogledao onako kako bi pogledao svakog za koga bi
pomislio da od njega pravi budalu, kao da je spreman postati nasilan. Ali taj
je pogled brzo nestao s njegova lica i vidio sam kako se smiješi. - Da -
rekao je. - Naravno. To je danas moderno, je l’ tako?
Birdie je mojoj majci bila rekla da njoj i njezinu partneru treba
smještaj na nekoliko dana. Njihov ih je stanodavac izbacio nakon što su
nabavili mačku - kakav idiot moraš biti da nabaviš mačku prije nego što
provjeriš smiješ li? Nije mi bilo još ni punih jedanaest i nikad nisam živio u
unajmljenom stanu, ali znao sam barem toliko - a Birdie se nije imala kome
drugom obratiti za pomoć. Sad sam odrasla osoba, četrdesetjednogodišnjak
i često sam se u životu koristio tim riječima kako bih od ljudi da bio ono što
želim. Nemam se kome drugom obratiti za pomoć. Time osobi kojom
pokušavate manipulirati ne dajete izlaz iz situacije. Predaja im je jedina
mogućnost. To je upravo ono što je moja majka učinila.
- Mi imamo jako puno soba - rekla je kad sam se požalio na njezin
dogovor. - A primamo ih na samo nekoliko dana.
Moja je majka, ako se mene pita, samo htjela ugostiti pop zvijezdu.
Sestra se mimoišla sa mnom na stubama pa zastala, a zastao joj je i dah
kad je ugledala košaru s mačkom u hodniku. - Kako se zove? - pitala je dok
se spuštala na koljena kako bi se zagledala kroz rešetku vratašca kutije.
- Ženka je. Zove se Suki - rekla je Birdie.
- Suki - rekla je, zavukavši zglobove prstiju kroz rešetku. Mačka joj se
privila uz prste i glasno počela presti.
Muškarac zvan Justin podigao je s poda svoje kovčege rekvizite i
rekao: - Martina, kamo da nam stavim stvari?
- Imamo za vas krasnu sobu na zadnjem katu. Djeco, pokažite našim
gostima žutu sobu, molim vas.
Moja je sestra bila na čelu. Od nas dvoje, ona je bila puno veselije
dijete. Meni su odrasli bili relativno zastrašujući, ali njoj su, činilo se, bili
dragi. Nosila je zelenu pidžamu. Ja sam na sebi imao haljetak od tartana i
plave papuče. Bilo je gotovo devet navečer i uskoro smo trebali na
spavanje.
- O - rekla je Birdie dok je moja sestra otvarala tajna vrata u zidu koja
su vodila do stubišta za najviši kat. - Pa kamo nas to vodiš?
- Ovo su stražnje stube - rekla je moja sestra. - Za žutu sobu.
- Ovo je ulaz za poslugu? - prezrivo je frknula Birdie.
- Da - odvratila je moja sestra veselo jer, iako je bila samo godinu i pol
mlađa od mene, također je bila premlada da bi razumjela da ne smatraju svi
spavanje u tajnim sobama na vrhu tajnih stuba pustolovinom; da bi se
nekim ljudima moglo činiti da zavrjeđuju prave velike spavače sobe i da bi
se mogli uvrijediti.
 Na vrhu tajnog stubišta nalazila su se drvena vrata koja su vodila u dug
i uzak hodnik čiji su zidovi bili nakrivljeni i grbavi, a podne su daske bile
iskrivljene i poskakivale su pod nogama i općenito vam se činilo da hodate
kroz vagon u pokretu. Žuta je soba bila najljepša od četiriju soba na katu.
Imala je tri prozora na stropu i veliki krevet sa žutim prekrivačem koji je
bojom bio usklađen s tapetama i suvremenim stolnim svjetiljkama plavih
staklenih sjenila. Naša je majka u vazu stavila žute i crvene tulipane.
Promatrao sam Birdieno lice dok je gledala u sve to i vidio kako joj se
brada blago naginje kao da želi reći: „a valjda će dostajati“.
Ostavili smo ih ondje i krenuo sam za sestrom dok je skakutala niz
stube, van kroz salon i sve do kuhinje.
Tata je upravo vadio čep iz boce vina. Mama je nosila izgužvanu
pregaču i miješala salatu. - Koliko će dugo oni ljudi ostati? - izletjelo mi je
protiv moje volje. Vidio sam kako sjena prelijeće preko očeva lica zbog
drskosti koju nisam uspio sakriti.
- O. Ma neće dugo. - Moja je majka začepila bocu crvenoga vinskog
octa i odložila je sa strane, blagonaklono se smiješeći.
- Možemo li ostati još budni? - pitala je moja sestra, ne videći kakva je
situacija, ne videći dalje od vlastitog nosa.
- Ne večeras - odvratila je moja majka. - Možda sutra jer je vikend.
- A onda će otići? - pitao sam, vrlo nježno kročeći po granici očeva
strpljenja. - Kad vikend prođe?
Okrenuo sam se jer sam osjetio kako je majčin pogled skrenuo preko
mojeg ramena. Birdie je stajala u dovratku i držala mačku u rukama. Bila je
smeđa i bijela i imala je glavu poput egipatske kraljice. Birdie me pogledala
i rekla: - Mali, nećemo se dugo zadržati. Samo dok Justin i ja ne nađemo
vlastiti stan.
- Zovem se Henry - rekao sam, uvrijeđen što me odrasla osoba u
vlastitom domu nazvala „mali“.
- Henry - ponovila je Birdie, oštro me pogledavši. - Da, naravno.
 Moja je sestra pohlepno zurila u mačku i Birdie je rekla: - Želiš li je
držati?
Kimnula je i mačka joj je završila u naručju u kojem se istog trena
okrenula za 180 stupnjeva kao otpušten komad lastike pa joj pobjegla iz
naručja i ostavila za sobom samo užasnu crvenu ogrebotinu na podlaktici.
Vidio sam kako joj se oči pune suzama dok joj se usta krive u hrabar
osmijeh.
- U redu je - rekla je dok se moja majka vrtjela užurbano oko nje,
čistila joj ruku vlažnom krpom.
- Henry, otiđi po antiseptik u ormariću u kupaonici.
Pogledao sam Birdie u prolazu, htio da mi u očima vidi da znam da
nije bila obzirna kad je mačku predavala mojoj sestri u ruke. Ona mi je
uzvratila pogled, očiju toliko malenih da sam im jedva mogao razabrati
boju.
Bio sam neobično dijete. To mi je sad jasno. U međuvremenu sam
upoznao druge dječake kao što sam bio ja: ne smiješe se olako, žestoki su,
drže se za sebe, uvijek su na oprezu. Pretpostavljam da je Birdie vjerojatno
bila vrlo čudno dijete. Možda se prepoznala u meni. Ali također mi je bilo
jasno da me mrzi. Toliko je bilo očito. I sasvim uzajamno.
Prošao sam pokraj Justina putem kroz hodnik. Držao je u rukama
pohabanu kutiju bombonijere i doimao se izgubljenim.
- Roditelji su ti ondje? - pitao je pokazavši općenito u smjeru kuhinje.
- Jesu - rekao sam. - U kuhinji. Kroz onaj luk.
- Merci beaucoup - rekao je i iako mi je bilo samo jedanaest bio sam
dovoljno zreo da znam da je pretenciozan.
Nedugo zatim poslali su i mene i sestru u krevet; nju s flasterom s
unutarnje strane podlaktice, mene s nemirnim želucem. Bio sam jedno od
takve djece: moje emocije izražavale su se u mojoj utrobi.
Čuo sam ih poslije kako se motaju po katu. Pokrio sam glavu jastukom
i nastavio spavati.
 Kutija bombonijere sljedećeg je jutra bila na kuhinjskom stolu,
zatvorena i zatekao sam je ondje kad sam se probudio ranije nego inače.
Bio sam u iskušenju skinuti celofan s nje i otvoriti je. Taj bi mi mali čin
pobune možda nakratko vratio dobro raspoloženje, ali na duge bi staze bio
vrlo, vrlo loš potez. Osjetio sam pokret iza sebe i vidio kako se mačka
provlači kroz vrata. Pomislio sam na ogrebotinu na sestrinoj ruci i prisjetio
se kako je Birdie vrlo nestrpljivo bila rekla: - To je bila nezgoda, nije je
dobro držala. Suki nikad ne bi namjerno nekog ogrebla.
U meni je odjednom naglo ključao bijes kad sam se toga prisjetio i
glasno sam zasiktao na mačku pa je otjerao van.

Tog mi je dana odlazak u školu bio gotovo olakšanje jer sam se na

nekoliko sati mogao osjećati normalno. Nedavno mi je bio počeo posljednji
semestar osnovne škole. Sljedećeg će mi mjeseca biti jedanaest godina i bit
ću jedan od najmlađih u generaciji, te ću prijeći u veću školu, koja je bliže
mojoj kući i u kojoj ne moram nositi hlače široke oko koljena. Na to sam u
tom trenutku bio iznimno usredotočen. Prerastao sam bio tu školu i svu
djecu s kojom sam odrastao. Bilo mi je jasno da sam drukčiji od njih.
Potpuno drukčiji. Ondje nije bilo nikog poput mene i maštao bih o odlasku
u veću školu i susretanju ljudi kao što sam ja. U većoj će školi sve biti
bolje; sve što sam trebao jest preživjeti ovih deset tjedana i dugo i dosadno
ljeto i onda će sve početi iznova.
Nisam imao pojma, baš nikakvog pojma koliko će mi život biti
drukčiji krajem tog ljeta i koliko će mi se stvari koje sam u tom trenutku
iščekivao činiti samo dalekim snom.
 10

L ibby sjedi za kuhinjskim stolom. Stražnja vrata njezina stana Otvaraju

se na dvorište koje je zasjenjeno oblacima popodnevnog neba, ali u
kojem je još previše sparno da bi se sjedilo. U čašu punu leda ulila je
dijetnu Colu i bosa je jer je skinula sandale čim je ušla u stan. Otvori svoj
crveno-zlatni laptop i uključi Chrome. Gotovo je iznenađena kad vidi što je
posljednje što je tražila na internetu, prije četiri dana, prije nego što je stiglo
pismo koje joj je cijeli život okrenulo naopačke: lokalni tečaj salse. Jedva se
može prisjetiti što joj se motalo po glavi. Valjda joj je to bio plan za
upoznavanje muškaraca.
Otvori novu stranicu pa polako i napeto utipka „Martina i Henry
Lamb“.
Istog trena pronađe poveznicu na članak u Guardianu iz 2015. Klikne
na nju. Članak ima naziv: „Tajanstveni slučaj Serenity Lamb i zečje šape“.
Serenity Lamb, pomisli, to sam bila ja, to jesam ja. Ja sam Serenity
Lamb. Također sam Libby Jones. Libby Jones prodaje kuhinje u St.
Albansu i želi na tečaj salse. Serenity Lamb leži u oslikanom krevetiću u
prostoriji drvenih zidova i pod dekicu joj je zagurana zečja šapa.
Teško joj je otkriti gdje se ta dva života preklapaju, točku u kojoj je
jedan postao drugi. Možda kad ju je njezina posvojiteljica prvi put držala u
naručju. Ali tad još nije bila svjesna same sebe. Nije bila svjesna prelaska iz
Serenity u Libby, nijemog uvijanja i izvijanja zar ne niti svojega identiteta.
Otpije gutljaj Cole i počne čitati članak.
 11

K uća u Antibesu boje je uvelih ruža: prašnjava, prigušena nijansa

crvene, isprekidana prozorskim kapcima jarko plave boje. To je kuća
u kojoj je Lucy nekoć živjela, u prijašnjem životu, kad je bila udana za
Marcova oca. Deset godina od razvoda, a ona se još jedva može prisiliti
izreći ili pomisliti njegovo ime. Mučno joj je od te riječi na jeziku, na
usnama. Ali evo je sad, pred njegovom kućom i ime mu je Michael.
Michael Rimmer.
Na prilazu je parkiran crveni Maserati, sasvim sigurno uzet na leasing
jer Michael je svašta, ali nije bogat koliko smatra da bi trebao biti. Ona vidi
da Marco napeto promatra automobil. Vidi u njemu golu želju, dah koji mu
je zastao, strahopoštovanje.
- Nije njegov - promrmlja ona - samo ga je unajmio.
- Kako znaš?
- Jednostavno znam, O. K.?
Ona stisne Stellinu ruku kako bi je umirila. Stella nikad još nije
upoznala Marcova oca, ali jako dobro zna što Lucy misli o njemu. Priđu
vratima i Lucy pritisne mjedeno zvonce. Na vratima se pojavi sluškinja u
bijeloj pregači i s navučenim rukavicama od lateksa. Nasmiješi se. -
Bonjour, madame - kaže.
- Je li gospodin Rimmer kod kuće? - pita Lucy svojim najboljim i
najjasnijim engleskim naglaskom.
- Oui - kaže sluškinja. - Da. U vrtu je. Pričekajte minutu. - Iz džepa
pregače izvadi malu crnu Nokiju, skine jednu rukavicu i utipka broj.
Pogleda Lucy. - Što da kažem, tko ga treba?
- Lucy - kaže ona. - I Marco.
 - Gospodine Rimmere, na vratima je gospođa koja se zove Lucy. I
dječak zvan Marco. - Kimne. - U redu. Da. U redu. U redu. - Prekine poziv
i ubaci mobitel u džep. - Gospodin Rimmer kaže da vas odvedem k njemu.
Dođite.
Lucy hoda za sitnom ženom kroz hodnik. Skrene pogled u hodu, ne
gleda u mjesto u podnožju stuba na kojem je završila sa slomljenom rukom
i napuklim rebrom kad ju je Michael gurnuo dok je bila u četvrtom mjesecu
trudnoće s Marcom. Skrene pogled kako ne bi vidjela mjesto na zidu
hodnika u koje joj je Michael bio opetovano nabijao glavom jer je imao loš
dan na poslu - ili je barem to jedan sat poslije iskoristio kao opravdanje
kako bi je spriječio da ode; rekao je da je jako voli, da ne može živjeti bez
nje.
Kakva ironija. Jer evo ga sad, oženjen drugom i potpuno živ.
Lucyne se ruke tresu dok prilaze stražnjem ulazu, onom koji joj je tako
dobro poznat, velikim dvostrukim drvenim vratima koja se otvaraju u
divotu tropskog vrta u kojoj kolibrići pijuckaju iz cvijeća u obliku roga i u
čijim sjenovitim zakucima rastu banane, gdje mali vodopad teče preko
cvijećem obraslih stijena i u kojem pravokutnik bazena treperave azurno
plave vode sjaji na najjužnijem dijelu vrta, pod popodnevnim suncem. I evo
ga ondje. Michael Rimmer. Sjedi za stolom pokraj bazena, u jednom uhu
ima bežičnu slušalicu, ispred sebe otvoren laptop i dva mobitela, a mala
otvorena boca piva pokazuje da nije poslovnjak u gužvi kakvim se očito
pokušava prikazati.
- Lucy! - kaže on veselo dok ustaje, uvlači potamnjeli trbuh i trudi se
prikriti da mu je četrdeset osam te stoga nije u formi isklesanog
tridesetosmogodišnjaka od kojeg je Lucy pobjegla prije deset godina. Izvadi
slušalicu iz uha i krene prema njoj. - Lucy! - ponovi s više topline u glasu,
ispruženih ruku.
Lucy se trzne.
- Michaele - odvrati ona oprezno, udaljavajući se od njega.
On se okrene prema Marcu pa ga čvrsto zagrli. - Znači rekao si joj?
Marco kimne.
 Michael hini da je ljutit.
- A tko je ovo? - pita Michael, skrenuvši pozornost na Stellu koja se
čvrsto drži Lucyne noge.
- Ovo je Stella - kaže Lucy. - Moja kći.
- Vau - kaže Michael. - Kakva mala ljepotica. Stella, drago mi je. -
Pruži joj ruku i Lucy se suzdrži od nagona da odvuče Stellu od njega.
- A ovo je? - Zagleda se u psa.
- Ovo je Fitzgerald. Ili Fitz.
- Kao F. Scott?
- Da, kao F. Scott. - Ona osjeti blagu navalu adrenalina: prisjeti se
ispitivanja kojem ju je svojedobno podvrgnuo kako bi joj pokazao da je on
pametan, a ona glupa i neobrazovana, nevrijedna njega, sretna što ga ima.
Ali uvijek je u njezinoj srži bilo nečeg malog i čvrstog i sasvim uvjerenog,
nečeg što ju je podsjećalo da ima krivo, podsjećalo na to da će jednog dana
naći put u slobodu od njega i da se od tog dana više nikad neće osvrnuti. I
evo je sad, napeto odgovara na njegova pitanja i sprema se zatražiti ga
novac i već se zamalo okrenula da ode.
- E pa zdravo, Fitz - kaže on češkajući psa pod bradom. - Ma baš si
sladak. - Zatim se uspravi i pogleda Lucy i njezinu obitelj. Pogleda ih na isti
način na koji je svojedobno gledao Lucy, razmatrajući hoće li je kazniti. Bio
bi to trenutak prekretnice, trenutak u kojem bi sve moglo završiti ili
smijehom i zagrljajem ili slomljenim prstom.
- No, no, no - kaže on - pa vidi ti vas. Baš ste mi slatki. Mogu li vas
nečim ponuditi? Sokom? - Pogleda Lucy. - Smiju li piti sok?
Ona kimne i Michael pogleda sluškinju koja se drži sjene terase iza
kuće. - Joy! Daj soka za klince! Hvala! A ti, Lucy? Vino? Pivo?
Lucy nije već tjednima pila alkohol. Ubila bi za pivo. Ali ne smije.
Mora ostati potpuno pribrana sljedećih pola sata. Odmahne glavom. - Ne,
hvala. I meni sok.
- Joy, tri soka. Hvala ti. A ja ću još jedno pivo. E, i čipsa donesi. Onog,
kako se zove, znaš onaj rebrasti? Super.
 Vrati pogled na Lucy, još glumatajući da je oduševljen. - Sjednite,
sjednite.
Presloži stolice i oni sjednu. - Znači - kaže on - Lucy Lou, pa kako si?
Ona slegne ramenima i nasmiješi se. - A znaš. Snalazim se. Starim.
Mudrija sam.
- I sve si ovo vrijeme bila tu?
- Da.
- Nisi se nikad vratila u Ujedinjeno Kraljevstvo?
- Nisam.
- A tvoja kći... njezin otac? Oženjeni ste?
- Nismo - kaže ona. - Živjeli smo zajedno nekoliko godina. Zatim je
otišao u „posjet obitelji“ u Alžir prije tri godine i nismo se od tada čuli s
njim.
Michael se strese kao da je nestanak Stellina oca fizički napad na njega
samog. Ironija je nepodnošljiva. - Teško je to - kaže on. - Baš teško. Znači
sad si samohrana majka?
- Da. Jesam. Vrlo.
Joy se vrati s pladnjem na kojem su vrč ohlađenog soka od naranče, tri
čaše na papirnatim podlošcima, čips u maloj srebrnoj posudi, mali papirnati
ubrusi i slamke. Michael toči sok i pruža svakom od njih čašu, nudi ih
rebrastim čipsom. Djeca se sa zadovoljstvom bace na sve ponuđeno.
- Usporite - prosikće ona.
- U redu je - kaže Michael. - Imam hrpe vrećica. Nego, gdje živite?
- Tu i tamo.
- I još...? - Oponaša sviranje violine.
Ona se ironično nasmiješi. - Pa, svirala sam. Dok mi je neki engleski
šupak na momačkoj nije odlučio oteti i tjerati me da pola sata ganjam njega
i njegove frendove sve dok mi nije na kraju violinu bacio preko zida. Sad je
na popravku. Ili je barem bila. Ali... - Usta su joj odjednom suha od
strahote. - Nemam novca da bih je podigla.
Pogleda je kao da želi reći „ajoj, jadnice“, isti pogled koji bi joj uputio
nakon što bi je ozlijedio.
- Koliko? - pita on i već se okrenuo u stolici kako bi došao do
novčanika u stražnjem džepu.
- Sto deset eura - kaže ona i glas joj blago zapne u grlu.
Gleda ga kako odvaja novčanice. Presavije ih napola i pruži ih joj. -
Evo - kaže on. - I još malo ekstra. Možda da mi sina ošišaš. - Razmrsi
Marcovu kosu. - A i sebe. - I eto ga, u njegovu pogledu, taj užasni i mračni
dojam da je razočaran njome. Zapustila si se. Ne trudiš se dovoljno. Kako
da te volim. Kad. Se. Jebeno. Ne. Trudiš.
Ona primi presavijene novčanice i osjeti gotovo nevidljivo potezanje s
njegove strane, mrvicu ih je jače stisnuo sad, tek naznaka one ružne igre
kontrole i nadmoći. Nasmiješi se i otpusti novčanice. Ona ih spremi u svoju
torbicu i kaže: - Hvala ti. Vrlo sam zahvalna. Vratit ću ti ih za nekoliko
tjedana. Obećajem.
- Ne - kaže on dok se naslanja unatrag i malo širi noge, mračno se
smiješeći. - Ne želim novac natrag. Ali...
Ledeni osjet klizi niz Lucy inu kralješnicu.
- Obećaj mi jedno.
Osmijeh joj se ukoči na licu.
- Volio bih vas vidjeti. Mislim, češće. Tebe i Marca. I tebe, naravno. -
Skrene svoj mračni pogled na Stellu, namigne joj. - Tu sam cijelo ljeto. Sve
do sredine rujna. Između poslova sam. Znaš već.
- A tvoja supruga, ona je...?
- Rachel je morala natrag u Ujedinjeno Kraljevstvo. Ima važnog posla.
- Glasom jasno daje do znanja da ne shvaća to ozbiljno. Rachel bi vrlo lako
mogla biti neurokirurginja ili političarka, možda u rukama drži stotine ili
tisuće života. Ali što se Michaela tiče, sve što žensku pozornost skreće s
njega makar samo na trenutak samo je bijedna šala. To uključuje i djecu.
 - O - kaže ona. - Baš šteta.
- Baš i nije - kaže on. - Trebalo mi je malo prostora. Jer pogodi što
radim.
Lucy brzo odmahne glavom i nasmiješi se.
- Pišem knjigu. Zapravo, pišem memoare. Možda i oboje.
Poluautobiografsko nešto. Ne znam još.
Bože, doima se tako zadovoljnim samim sobom, pomisli Lucy, kao da
želi od nje čuti „Vau, Michaele, pa to je sjajno, tako si pametan.“ No, ona
poželi samo nasmijati mu se u lice i reći „Ha, ti pišeš knjigu? Ti to
ozbiljno?“
- To je super - kaže ona. - Baš uzbudljivo.
- Trebalo bi biti, da. Iako će biti i puno praznog hoda, siguran sam.
Zaista bih vas rado još koji put vidio. Družio se malo s vama. Iskoristite
moj bazen.
Lucy prati njegov pogled prema bazenu. Osjeća kako joj je dah zapeo
u grlu, kako joj se pluća šire pa stežu, kako joj srce tuče pri sjećanju na to
kako joj drži glavu pod tom azurnom površinom, kako joj tjeme pritišće
dlanovima. Kako je gura. Gura sve dok joj pluća nisu zamalo eksplodirala.
A onda je naglo pušta da izleti na površinu, da se guši i šišti dok on izlazi iz
bazena, uzima ručnik s ležaljke, ornata ga oko sebe i šeće natrag prema kući
da se i ne osvrne.
- Mogao sam te ubiti - rekao joj je poslije. - Da sam htio. Znaš to, zar
ne? Mogao sam te ubiti.
- Zašto nisi? - bila je pitala.
- Jer mi se nije dalo.
- No - kaže ona sad - možda. Iako smo poprilično zauzeti ovog ljeta.
- Da - pokroviteljski će on. - Siguran sam da je tako.
- Znaš - kaže ona, okrenuvši se pogledati kuću - uvijek sam mislila da
si prodao kuću. Vidjela sam kako drugi ljudi žive ovdje kroz godine.
 - Iznajmljujem je za godišnje odmore - kaže on. Jedva se može čuti
sram u njegovu glasu pri spomenu toga da sjajni, nevjerojatni, uspješni i
bogati Michael Rimmer mora strancima iznajmljivati svoj dom u Antibesu.
- Bila bi šteta - kaže on - da kuća bude prazna cijelo vrijeme. Neka drugi
uživaju u njoj.
Ona kimne. Dopušta mu da se grčevito drži te jadne laži. On mrzi
„druge“. Dao je cijelu kuću dezinficirati od podruma do tavana prije nego
što se mogao natjerati vratiti u nju.
- No - kaže ona dok se okreće nasmiješiti djeci - mislim da je vrijeme
da krenemo.
- Ne - kaže Michael. - Ostanite još malo! Zašto ne? Mogu otvoriti bocu
nekog pića. Djeca će se igrati u bazenu. Bit će zabavno.
- Trgovina glazbalima se uskoro zatvara - kaže ona i trudi se ne zvučati
napeto. - Zaista bih trebala danas pokupiti violinu, tako da večeras mogu
raditi. Ali hvala ti. Puno ti hvala. Kako se kaže, djeco?
Kažu hvala i Michael im se široko nasmiješi. - Predivni klinci - kaže
on - zaista predivni.
Otprati ih do prednjih vrata. Čini se da želi zagrliti Lucy te stoga ona
naglo klekne kako bi psu namjestila ogrlicu. Michael ih promatra iz
dovratka, preko haube svojeg apsurdnog automobila i još se smiješi.
Na trenutak se Lucy čini da će joj pozliti. Zastane i duboko udahne. A
zatim, baš kako će zaći za ugao, pas naglo čučne i ostavi malu hrpu govana
pokraj zida Michaelove kuće, tik na putu poslijepodnevnom suncu. Lucy
posegne u torbicu kako bi izvadila plastičnu vrećicu i pokupila ih. A onda
stane. Za jedan sat ta će govna biti pečena poput sira. Bit će prva stvar koju
će on vidjeti kad izađe iz kuće. Možda čak i ugazi u njih.
Ostavi ih ondje gdje jesu.
 12

L ibby je u subotu trebala ići na roštilj kod prijateljice. Radovala se tome.

April, njezina prijateljica, rekla joj je da je također pozvala „zgodnog
tipa s posla. Mislim da će ti se svidjeti. Zove se Danny.“
Ali subota je ujutro i još je jedan vreli dan neba punog plavetnila i
ničeg drugog, prozori su već užareni pod njezinim dlanom dok ih otvara i
Libby ne razmišlja ni o Dannyju, ni o Aprilinoj slavnoj pikantnoj salati, ni o
čaši punoj Aperol Spritza, ni o svojim bosim stopalima u bazenčiću. Ne
razmišlja ni o čemu osim o tajanstvenom slučaju Serenity Lamb i zečje
šape.
Pošalje April poruku.

Tako mi je žao. Želim vam super provod danas. Javi mi ako još bude
trajalo do večeri pa ću svratiti na cugu.

Zatim se otušira i odjene nešto lagano s tropskim uzorkom i otvorene

sandale od zlatne kože, utrlja si kremu za sunčanje na ruke i ramena, stavi
sunčane naočale na glavu, provjeri jesu li joj ključevi kuće u torbi i zaputi
se vlakom u London.

Libby utakne ključ u lokot na drvenoj prepreci i okrene ga. Lokot se

otvori, nakon čega ona utakne drugi ključ u prednja vrata kuće. Napola
očekuje osjetiti ruku na ramenu, čuti kako je netko pita što to radi, ima li
dopuštenje za otključavanje tih vrata.
A zatim je u kući. Svojoj kući. I sama je.
Zatvori vrata za sobom i istog trena zamre zvuk jutarnjeg prometa i
nestane joj vreline s vrata.
 Na trenutak stoji, nepomična.
Zamišlja policiju tu gdje stoji. Na glavama nose one starinske kacige.
Zna kako izgledaju jer ih je vidjela na fotografiji u Guardianovu članku.
Policajci Ali Shah i John Robbin. Došli su zbog anonimne obavijesti koju je
policijskoj postaji uputio „zabrinuti susjed“. Nikad nije otkriveno koji je to
susjed bio.
Kroči Shahovim i Robbinovim stopama u kuhinju. Zamišlja kako je
smrad sad sve snažniji.
Policajac Shah sjeća se zvuka muha. Rekao je kako je mislio da je
netko ostavio uključen električni aparat za šišanje ili električnu četkicu za
zube. Rekao je da su tijela bila u vrlo ranom stadiju raspadanja, da se još
moglo raspoznati da je riječ o privlačnoj i tamnokosoj ženi u srednjim
tridesetima te starijem muškarcu prosijede kose. Držali su se za ruke.
Pokraj njih ležalo je još jedno truplo. Muškarac u četrdesetima. Visok.
Tamnokos. Svi su bili odjeveni u crno: žena u tuniku i tajice, muškarci u
nekakve halje. Ispostavilo se poslije da je odjeća ručne izrade. Kasnije su
pronašli šivaći stroj u stražnjoj prostoriji i pokraj nje kantu s ostacima crne
tkanine.
Ako izuzmemo zujanje muha, u kući je bilo tiho kao u grobu. Policija
je rekla da im ne bi uopće palo na um tražiti dijete da nije bilo spomenuto u
poruci ostavljenoj na blagovaoničkom stolu. Zamalo su propustili pregledati
garderobu pokraj glavne spavaće sobe, ali čuli su zvuk, čuli su „uuu“, tako
je rekao policajac Shah.
„Uuu.“
Libby polako korača uz stube, zađe u spavaću sobu. Virne iza vrata u
garderobu.
Ondje je bila! Baš krasna! Tako ju je policajac Robbin opisao. Baš
krasna!
Koža joj se ježi pri pogledu na oslikani krevetić. No, probije se kroz tu
neugodu i zagleda u krevetić sve dok ne ogugla na njega. Trenutak poslije
dovoljno je neutralna prema njemu da može položiti dlan na njega. Zamišlja
dva mlada policajca koji stoje i gledaju u krevetić. Zamišlja sebe u bijelom,
kose koja je već puna kovrča iako joj je samo deset mjeseci, stopala koja
lamataju od ushićenja jer dva prijateljska lica gledaju u nju.
- Pokušavala je ustati - rekao je Robbin. - Potezala se uz rub krevetića.
Očajnički je htjela van. Nismo znali što poduzeti. Bila je dokazni materijal.
Bismo li je trebali dirati? Da pozovemo pojačanje? Bili smo zbunjeni.
Čini se kako su odlučili da je neće podići iz krevetića. Policajac Shah
pjevao joj je dok su čekali da im jave što da učine. Libby je poželjela
prisjetiti se toga; koje joj je pjesme mogao pjevati taj dragi policajac? Je li
uživao u tome? Je li mu bilo neugodno? Prema članku, imao je petero
vlastite djece, ali u trenutku kad je pronašao Serenity Lamb u krevetiću još
nije imao nikakva iskustva s djecom.
Forenzičari su se ubrzo pojavili, a s njima i posebna policajka koja je
došla baš po dijete. Zvala se Felicity Measures. Tad joj je bila četrdeset i
jedna godina. Sad joj je šezdeset i pet i nedavno je umirovljena, živi u
Algarveu sa svojim trećim suprugom. - Bila je najslađe dijete - prenio je
članak njezinu izjavu. - Zlatne kovrče, dobro uhranjena i zbrinuta. Puno se
smiješila, voljela se maziti. Nije se uopće uklapala u okružje u kojem je bila
ostavljena. Vrlo gotičko okružje. Da, vrlo, vrlo gotičko.
Libby gurne krevetić i začuje se tužan cvilež, dokaz velike starosti. Za
koga je bio kupljen, pita se ona. Jesu li ga kupili za nju? Ili za neku drugu
djecu prije nje? Jer sad zna da u ovoj predstavi ima i drugih uloga. Nisu tu
samo Martina i Henry Lamb i tajanstveni muškarac. Nisu tu samo nestala
djeca. Susjedi nisu spomenuli dvoje „veće“ djece i ljude koji su „stalno
odlazili i dolazili“. Kuća je bila prepuna tragova krvi i DNK kojeg se nije
moglo identificirati, vlakana i vlasi kose i neobičnih poruka i žvrljotina na
zidovima i tajnih ploča. Bio je tu i vrt pun ljekovitog bilja, uključujući i
neko iskorišteno za navodno samoubojstvo njezinih roditelja.
„Oslobađamo se ovih tijela koja nas više ne služe, ovog odvratnog
svijeta, boli i razočaranja. Naše se dijete zove Serenity Lamb. Deset joj je
mjeseci. Molim vas, pobrinite se da završi kod dobrih ljudi. Želimo vam
mir, HL, ML, DT“, pisalo je u poruci nađenoj pokraj njihovih tijela.
Libby napusti prostoriju i počne lutati kućom u potrazi za nekim od
čudnih stvari pronađenih nakon smrti vlasnika. Tko god da je također bio u
kući one noći kad je počinjeno samoubojstvo, pisalo je u članku, morao je
nakon toga pobjeći jer su vrata ormara ostala otvorena, u hladnjaku je bilo
hrane, na podu su pronađene napola pročitane knjige, a na zidovima su
ostali komadi ljepljive vrpce i vrhovi za njih svojedobno zalijepljenih
papira.
Jednu od tih vrpca nađe u kuhinji, požutjelu i krckavu. Skine taj
komadić papira zaostao na njoj i zagleda se u njega držeći ga na dlanu. Što
je to bilo na tom listu papira da su ljudi usred bijega s broda koji tone
odlučili da ne žele da ga itko drugi vidi?
U kuhinji namještenoj kao da je seoska nalazi se hladnjak, golemi i
zahrđali, američkog stila. Kremaste je i bež boje, što je vjerojatno,
pretpostavlja ona, bilo neobično u Ujedinjenom Kraljevstvu u
osamdesetima. Otvori ga i zagleda se unutra. Komadići plijesni, nekoliko
napuklih i razbijenih plastičnih pladnjeva i to je sve. U kuhinjskim
ormarićima pronađe emajlirane kutije i vrećicu brašna toliko starog da se
pretvorilo u ciglu. Tu su i bijele šalice za čaj, kromirani čajnik, prastare
posude začina, toster i velik, u crno obojeni pladanj. Zagrebe noktom po
crnoj boji i otkrije srebro ispod nje. Zapita se zašto bi netko srebrni pladanj
obojio u crno.
A zatim zastane. Čula je nešto. Nekakav pokret na katu. Vrati pladanj
u ormarić i ode do podnožja stuba. Ponovno začuje onaj zvuk, nekakav
prigušeni tup. Srce joj brže zakuca. Na vrbovima se prstiju uspne stubama.
Evo ga opet. I opet. A onda - srce joj zakuca dvostruko brže kad čuje taj
zvuk - netko pročisti grlo.
Gospodin Royle, pomisli ona, to je sigurno gospodin Royle, odvjetnik.
Ne bi mogao biti nitko drugi. Zatvorila je vrata za sobom kad je došla.
Sasvim je sigurna u to.
- Ima li koga? - zazove ona. - Gospodine Royle, zdravo!
Ali vlada samo tišina. Nagla i vrlo namjerna tišina.
- Ima li koga?! - zazove ona opet.
Tišina nastupi poput medvjeda koji je sjeo na krov. Gotovo može čuti
nečije otkucaje srca.
 Pomisli na sve ostale zagonetke spomenute u novinskom članku: djecu
koja su pobjegla iz kuće, osobu koja je ostala kako bi se skrbila za dijete;
pomisli na žvrljotine na zidovima i vrpce tkanine koje vise s radijatora i
ogrebotine na zidovima, na neobičnu poruku koju su ostavili njezini
roditelji, na plave ruže naslikane na škripavi krevetić, na komade papira
otrgnute sa zidova, na mrlje od krvi i na lokote s vanjskih strana vrata
dječjih soba.
A zatim pomisli na uredan travnjak svoje prijateljice April, na njezin
začinjeni kus-kus i neonski narančastu boju Aperol Spritza, na ljepljive
tabane u ledenom bazenčiću. Pomisli na seksi Dannyja i djecu koju bi
mogla imati s njim kad joj je trideset. Ili prije. Da, zašto ne prije? Zašto
odgađati? Mogla bi prodati ovu kuću punu sumornog i užasnog naslijeđa,
kuću pljesnjiva hladnjaka i uvela vrta, kuću s osobom koja lupa i pročišćava
grlo na tavanu. Mogla bi je odmah sad prodati i obogatiti se i udati se za
Dannyja i roditi mu djecu. Nije ju briga što se ovdje zbilo. Ne želi znati.
Petlja u potrazi za ključevima u torbici pa zaključa velika drvena
ulazna vrata i zaključa lokot na drvenoj barijeri pred njima i zatim s
olakšanjem stupi na vreli pločnik te izvadi mobitel iz torbice.

Sačuvaj mi malo kus-kusa. Dolazim za jedan sat.

 13

L ucy u rukama okreće violinu kako bi je pregledala pod prigušenom

rasvjetom trgovine za popravak glazbenih instrumenata.
Stavi je pod bradu i nabrzinu odsvira tri oktave u A-duru i jedan
arpeggio, provjeravajući je li zvuk ujednačen i čuje li se kakvo pištanje.
Oduševljeno se nasmiješi gospodinu Vincentu.
- Savršeno je - kaže ona na francuskom. - Bolje svira nego prije.
Srce joj se omekša u grudima. Zbog užasa od spavanja na plažama i
pod nadvožnjacima nije shvatila koliko joj je zapravo nedostajao njezin
instrument i koliko je bila bijesna na pijane seronje koji su ga razbili. Ali
više od toga, nije shvatila ni koliko joj je nedostajalo sviranje.
Položi novčanice od dvadeset eura jednu za drugom na pult, a
gospodin Vincent joj ispiše račun te joj ga preda u ruke. Zatim izvadi dvije
Chupa Chups lizalice iz staklene kutije na pultu te pruži po jednu svakom
djetetu.
- Pazi na mamu - kaže on Marcu. - I na sestru.

Ispred trgovine, na večernjem zraku koji se tek počeo hladiti Lucy

odmota celofan sa Stelline lizalice i pruži joj slatkiš. Zatim se svi zajedno
zapute prema turističkom centru, djeca zaokupljena lizalicama, pas
njušenjem vrelog pločnika u potrazi za odbačenim pilećim kostima ili
prolivenim sladoledom. Lucy još nema teka. Susret s Michaelom potpuno
joj ga je uništio.
Već ima ljudi na ranoj večeri: stariji turisti ili oni s malom djecom.
Ovu će publiku biti teže osvojiti nego one koji dolaze poslije. Oni koji dođu
poslije već će biti pripiti; neće im biti neugodno prići dami u lepršavoj
suknji i tankoj vesti, dami potamnjelih vitkih ruku i velikih grudi, dami
probušena nosa i s nakitom oko gležnja i s dvoje lijepe i umorne djece koja
iza nje sjede u sjeni na prostirci za jogu i s čupavim Jack Russellom koji
leži s glavom na šapama. Neće ih omesti živčana mala djeca kojima je već
prošlo vrijeme za spavanje. Neće se cinično zapitati hoće li ona potrošiti
novac na drogu ili cugu, jesu li djeca i pas tu samo kao dio predstave, hoće
li ih prebiti kad se vrate kući jer nije zaradila dovoljno te večeri. Sve je to
čula kroz ove godine. Za sve su je to optužili. Sad ima vrlo debelu kožu.
Izvadi šešir iz naprtnjače, onaj koji je Marco znao zvati „šešir za
novac“, a koji sad zove „prosjački šešir“. On mrzi taj šešir.
Položi šešir na tlo pred sebe pa otvori kutiju s violinom. Pogleda iza
sebe kako bi se uvjerila da su se klinci smjestili. Marco ima knjigu koju će
čitati. Stella ima bojanku. Marco je umorno pogleda. - Koliko ćemo dugo
biti ovdje?
Već je u njemu toliko tinejdžerskog stava, a mjeseci još trebaju proći
prije nego što napuni trinaest.
- Dok ne zaradim dovoljno za tjedan dana u Modroj kući.
- Koliko je to?
- Petnaest eura na noć.
- Ne znam zašto tatu nisi tražila novac. Može si priuštiti. Mogao ti je
dati još stotku, bez problema.
- Marco. Znaš zašto. A sad me, molim te, pusti da radim.
Marco cokne jezikom i podigne obrve; a zatim spusti pogled na knjigu.
Lucy podigne violinu do brade, ispruži desno stopalo od tijela, zatvori
oči, duboko udahne i zasvira.

Dobra je noć; sinoćnja je oluja ublažila zrak, nije toliko vruće i ljudi su
opušteniji. Noćas je jako puno ljudi zastalo i promatralo Lucy kako svira
violinu. Ona svira Poguese i Dexys Midnight Runnerse; računa da je
tijekom izvedbe pjesme „Come On Eileen“ u šešir ubačeno oko petnaest
eura. Ljudi plešu i smiješe se; jedan joj je par u tridesetima dao deset eura
samo zato što su se upravo zaručili. Starija joj je žena dala pet jer je njezin
otac svirao violinu i ovo ju je sad podsjetilo na njezino sretno djetinjstvo.
Do pola deset Lucy je svirala na trima lokacijama i zaradila gotovo
sedamdeset eura.
Sad su i ona i djeca i pas spremni za pokret. Stella jedva drži oči
otvorene, a Lucy je nostalgična za danima kad je mogla staviti Stellu u
kolica i poslije je samo prebaciti u krevet. Ali sad je mora razbuditi,
natjerati da hoda, truditi se ne vikati na nju kad bude zacviljela da je
preumorna.
Modra kuća je udaljena samo deset minuta hoda, na pola puta uzbrdo
prema parku Castle. Duga je to i uska zgrada, izvorno obojena u plavo, a
nekoć je bila elegantna kuća podignuta na tom mjestu zbog pogleda na
Sredozemlje, ali danas se boja ljušti sa zidova, sve je sivo i trošno od
vremenskih uvjeta i prozorski su okviri napukli, a za oluke se čvrsto drži
bršljan. U šezdesetima ju je kupio muškarac zvan Giuseppe, pustio je da
propadne pa ju je prodao kućevlasniku koji ju je napunio radničkim
obiteljima koje je nagurao po jednu u svaku sobu; kupaonice su zajedničke,
žohara je posvuda i plaća se isključivo gotovinom. Kućevlasnik je dopustio
Giuseppeu da ostane živjeti u stanu u prizemlju, a ovaj mu zauzvrat održava
kuću i plaća sitnu stanarinu.
Giuseppe voli Lucy. - Da sam imao kćer - uvijek kaže - bila bi kao ti.
Kunem se.
Nekoliko tjedana nakon što joj je violina razbijena Lucy nije bila
plaćala stanarinu i čekala je i čekala da je kućevlasnik izbaci na ulicu. A
onda joj je jedan od stanara rekao da joj je sve to vrijeme Giuseppe plaćao
stanarinu. Istog je dana spakirala stvari i otišla bez pozdrava.
Lucy je sad napeta dok prilaze skretanju za Modru kuću; hvata je
panika. Što ako Giuseppe nema sobu za nju? Što ako se ljuti jer je otišla bez
pozdrava i zalupio joj vrata pred nosom? Što ako je otišao? Umro? Što ako
je kuća izgorjela?
Ali on otvori vrata, zagleda se kroz njih dok su samo odškrinuta zbog
sigurnosnog lanca pa se nasmiješi, a kroz gustu prosijedu bradu može se
vidjeti zid od smeđih zuba. Ugleda njezinu kutiju za violinu pa se još šire
nasmiješi. - Curo moja - kaže on dok skida lanac i otvara vrata. - Djeco
moja. Psu moj! Uđite!
Pas podivlja od sreće, skoči Giuseppeu u ruke i gotovo ga sruši na
leđa. Stella čvrsto zagrli Giuseppea oko nogu, a Marco se stisne uz njega i
dopusti mu da mu ovaj poljubi tjeme.
- Imam sedamdeset eura - kaže ona. - Dovoljno za nekoliko noći.
- Imaš violinu. Možeš ostati koliko želiš. Izgledaš mi mršavo. Svi ste
mi mršavi. Imam samo kruha. I nešto šunke. Nije baš dobra šunka, ali imam
dobrog maslaca, tako da...
Krenu za njim u njegov stan u prizemlju. Pas odmah skoči na kauč i
sklupča se u kuglu te pogleda Lucy kao da joj želi poručiti „Napokon“.
Giuseppe ode u malu kuhinju pa se vrati s kruhom i šunkom i tri bočice
Orangine. Lucy sjedne pokraj psa i počne ga maziti po vratu pa ispusti
uzdah i osjeti kako joj se utroba opušta i vraća na mjesto. A zatim gurne
ruke u naprtnjaču u potrazi za mobitelom. Baterija se ispraznila tijekom
noći. Nađe punjač pa Giuseppeu kaže: - U redu je ako napunim mobitel?
- Ma naravno, ljubavi moja. Ondje imaš praznu utičnicu.
Ona ukopča punjač i mobitel pa pritisne gumb za uključivanje i
pričeka da se uključi.
Obavijest je još uvijek ondje.
Djetetu je 25.
Sjedne s djecom za stolić za kavu i promatra ih dok jedu kruh i šunku.
Sva poniženja prethodnih tjedan dana sad klize s nje, nestaju poput otisaka
u pijesku pred valom. Djeca su joj na sigurnom. Imaju hrane. Ona ima
violinu. Ima krevet u kojem može spavati. Ima novca u torbici.
Giuseppe također promatra djecu kako jedu. Pogleda nju pa joj se
nasmiješi. - Tako sam bio zabrinut za vas. Gdje ste bili?
- O - ležerno će ona - spavali smo kod prijatelja.
- N... - zausti Marco.
 Ona ga gurne laktom pa se okrene prema Giuseppeu. - Ptičica mi je
rekla čime si se bavio, zločesti starce. I nisam to mogla dopustiti.
Jednostavno nisam. I znala sam da ćeš me, kažem li da odlazim, nagovoriti
da ostanem. Stoga sam se morala iskrasti van i, da ti budem iskrena, bilo
nam je dobro. Sasvim dobro. Mislim, vidi nas! Svi smo dobro. - Ona
povuče psa u krilo i stisne ga.
- I dobila si violinu natrag?
- Da, imam violinu. Znači... imaš sobu za nas? Ne mora biti to naša
uobičajena. Može biti bilo koja. Bilo koja soba.
- Imam sobu. Ali u stražnjem dijelu kuće je, tako da nema pogleda. I
malo je mračno. I tuš je pokvaren, radi samo slavina. Vaša je za dvanaest
eura na noć.
- Da - kaže Lucy - da, molim te! - Spusti psa i ustane te zagrli
Giuseppea. Vonja na prašinu i starost, malo i na prljavštinu, ali njoj to ne
smeta. - Hvala ti - kaže ona - puno ti hvala.

Te noći svi troje spavaju u malom krevetu za dvije osobe u mračnoj

sobi u stražnjem dijelu kuće, okruženi zvukovima guma koje šište na
vrelom asfaltu i škripanjem lošega plastičnog ventilatora koji hladi
prostoriju i televizora ljudi u susjednoj sobi i muhe koja je zapela negdje
između zavjesa i prozora. Stella je pritisnula šaku o Lucyino lice, Marco
nježno stenje u snu, a pas hrče. No, Lucy spava čvrsto i dubokim snom i to
prvi put u više od tjedan dana.
 14

CHELSEA, 1988.

T aj dan, osmi rujna 1988., trebao mi je biti drugi dan zaredom u novoj
školi, ali sad vjerojatno nagađate da mi se te godine nisu ispunila
očekivanja o velikoj školi, o školi u kojoj ću upoznati srodne duše, prijatelje
za cijeli život, moje ljude. Povremeno bih tijekom ljeta majku pitao: - Kad
ćemo u Harrods, kupiti mi novu odoru? - A ona bi odvratila: - Pričekajmo
kraj praznika, za slučaj da naglo narasteš. - A onda se praznicima počeo
nazirati kraj, a mi još nismo bili otišli u Harrods.
Nismo ni u Njemačku otišli. Obično bismo proveli tjedan ili dva kod
moje bake u njezinoj velikoj, prozračnoj kući u Schwarzwaldu; kuća je
imala bazen i svuda ste hodali po svilenkastim borovim iglicama. Ali tog si
ljeta to, čini se, nismo mogli priuštiti, a ako si nismo mogli priuštiti let do
Njemačke, kako ćemo si onda, pitao sam se, priuštiti školarinu?
Početkom rujna moji su roditelji počeli slati prijave u lokalne državne
škole, zapisivati nas na liste čekanja. Nikad nisu jasno rekli da smo u
novčanim problemima, ali bilo je očito da smo bili. Danima me bolio trbuh
od brige da će me vršnjaci maltretirati u nekoj lošoj školi.
Kakve sitničave i sitne brige su to bile. Tako nebitne. Razmišljam sad
o sebi kad mi je bilo jedanaest: bio sam pomalo neobičan dječak prosječne
visine, žgoljav, majčinih plavih očiju i očeve kose boje kestena, koljena kao
dva krumpira na štapiću, lica vječno namrštenog kao da ne odobravam
nešto, pomalo uzvišenog držanja - razmaženi dječak koji je uvjeren da su
poglavlja njegova života već uredno ispisana i da će se dogoditi upravo ono
što piše u njima; sad kad razmišljam o njemu, poželim pljusnuti preko to
blesavo i naivno lice.
 Justin je čučao u vrtu i prčkao po bilju koje je ondje raslo.
- Ljekovito bilje; sadnja, uzgoj i primjena - objasnio mi je potpuno
opuštenim glasom. - Velike farmaceutske tvrtke samo žele iskvariti svijet.
Za dvadeset godina bit ćemo nacija ovisnika o lijekovima na recept, a
zdravstveni će sustav biti na koljenima u pokušaju da plati svu tu drogu. Ja
želim vratiti vrijeme i koristiti se onim što nam zemlja pruža kako bih
liječio svakodnevne boljke. Ne treba ti osam različitih kemikalija da bi
liječio glavobolju. Tvoja majka kaže da želi prestati uzimati tablete i početi
se koristiti mojim tinkturama.
Gledao sam ga. Bili smo obitelj koja uzima tablete. Tablete za alergiju,
za prehladu, za bol i za mamurluk. Moja je mama čak imala i tablete za
vrijeme kad bi „bila tužna“. Moj je tata imao tablete za srce i tablete protiv
ispadanja kose. Tableta je bilo posvuda. A sad smo, čini se, trebali početi
uzgajati bilje i sami si raditi lijekove. Bilo mi je to teško zamisliti.

Moj je otac tijekom ljetnih praznika doživio blagi moždani udar. Zbog
njega je sad šepao i lagano frfljao i nije više bio svoj na neki teško odrediv
način. Gledajući ga takvog imao sam dojam da sam nezaštićen, kao da je
sad među obiteljskim zidinama bila mala, ali ipak važna pukotina.
Njegov liječnik, suhoparan da suhoparniji ne može biti, zvao se doktor
Broughton i živio je i radio u šesterokatnici iza ugla te je posjetio oca nakon
što se vratio iz bolnice u kojoj je proveo noć. On i moj otac pušili su cigare
i razgovarali o očevu zdravlju. - Henry, rekao bih da tebi treba jako dobar
fizioterapeut za rehabilitaciju. Nažalost, svi koje ja znam loši su u svojem
poslu.
Nasmijali su se i moj je otac rekao: - Nisam više siguran, nisam više
siguran ni u što. Ali rado ću pokušati. Iskreno, pokušat ću bilo što, samo da
se vratim na staro.
Birdie je održavala Justinov vrt s biljem. Bilo je vruće i nosila je tanki
top kroz koji su joj se jasno vidjele bradavice. Skinula je s glave meki šešir
i stala pred mog oca i njegova liječnika.
 - Ja znam nekog - rekla je, držeći ruke na bokovima. - Znam nekog
sjajnog. Čudotvorac je. Koristi se energijom. Može seliti chi iz jednog dijela
tijela u drugi. Izliječio je neke koje znam od bolova u leđima. Od migrena.
Pozvat ću ga da svrati.
Čuo sam kako se moj otac počeo protiviti. No, Birdie je samo rekla: -
Ne. Henry, iskrena sam. To je najmanje što mogu učiniti. Najmanje, zaista.
Odmah ću ga nazvati. Zove se David. David Thomsen.

U kuhinji sam gledao kako majka pravi svoje kolače od sira kad se
oglasilo zvonce na ulaznim vratima. Obrisala je ruke o pregaču, napeto
namjestila krajeve svoje bob-frizure pa rekla: - A, to su sigurno
Thomsenovi.
- Tko - pitao sam, ne sjećajući se Birdiene preporuke od prošlog tjedna
- Thomsenovi?
- Prijatelji - rekla je veselo. - Prijatelji Birdie i Justina. Suprug je
fizioterapeut. Radit će s tvojim ocem, pokušat će ga vratiti u formu. A
majka je učiteljica. Ona će vas oboje školovati kod kuće, samo na kratko.
Nije li to super?
Nisam stigao majku pitati da mi objasni taj naglo uvedeni i šokantni
razvoj događaja jer je već brzo otvorila vrata.
Blago sam zinuo dok sam ih gledao kako ulaze u kuću.
Prva je ušla djevojčica kojoj je bilo devet ili deset godina. Crna joj je
kosa bila ošišana u bob, nosila je odrezane hlače, imala je ogrebana koljena,
mrlju od čokolade na obrazu i odavala je dojam da je puna energije. I zvala
se Clemency.
Zatim je tu bio dječak mojih godina, možda i stariji, plave kose, visok i
tamnih trepavica koje su ovlaš dodirivale rubove naglašenih jagodica; držao
je ruke u džepovima plavih kratkih hlača, imao je šiške koje mu nisu padale
u oči i zračio je stavom. Zvao se Phineas. Phin, bilo nam je rečeno.
Za njim je ušla njegova majka. Bila je krupnih kostiju, blijeda lica,
ravnih prsa, duge plave kose i blago napeta držanja. To je, otkrio sam, bila
Sally Thomsen.
 A iza svih njih stajao je visok i plećat, vitak i potamnio muškarac
kratke crne kose, intenzivnih modrih očiju i punih usana: otac, David
Thomsen. Čvrsto se rukovao sa mnom, primivši moju šaku objema svojim.
- Mladiću, drago mi je - rekao je tihim, glatkim glasom.
Zatim mi je pustio ruku i podignuo svoje.
Nasmiješio nam se svima i rekao: - Drago mi je upoznati sve vas.

Te je noći David ustrajao u tome da nas izvede na večeru. Bio je

četvrtak i još je bilo donekle toplo. Puno sam vremena te večeri proveo
petljajući sa svojim izgledom, ne samo kao inače kad bih se trudio da
izgledam čisto i da mi razdjeljak bude ravan i da mi orukavlje bude na
mjestu nego sam se baš dotjerivao; dječak zvan Phineas opčinio me i to ne
samo svojom ljepotom nego i svojim stilom odijevanja. Uz svoje plave
kratke hlače nosio je i crvenu polo majicu s bijelim prugama na ovratniku te
jarko bijele adidasice s bijelim čarapama do gležnja. Te sam večeri pretražio
svoju garderobu u potrazi za nečim jednako opuštenim. Sve su mi čarape
dosezale do listova; samo je moja sestra imala one niže. Sve su moje kratke
hlače bile vunene i imao sam samo košulje. Čak sam na trenutak razmišljao
odjenuti se u dres za tjelesni, ali odmah sam tu zamisao odbacio kad sam
shvatio da je zaguran u moju torbu za tjelesni, još od posljednjega školskog
sata. Naposljetku sam odabrao običnu plavu majicu kratkih rukava i
traperice te niske tenisice. Pokušao sam onaj mali pramen kose koji mi je
stršao iznad čela natjerati da sad leži na njemu, baš kao što je to Phineas
učinio, ali pramen se tvrdoglavo odbijao pokoriti. Zurio sam u sebe punih
dvadeset sekundi prije nego što sam napustio sobu, mrzeći svoje glupo lice,
običnu majicu, jadan kroj dječjih traperica. Ispustio sam zvuk kao da se
gušim, ali ispod glasa, pa šutnuo u zid i zaputio se u prizemlje.
Phin je bio dolje, u hodniku, na jednoj od dviju velikih drvenih stolica
koje smo držali sa svake strane stuba. Čitao je knjigu. Zurio sam u njega
kroz ogradu stubišta trenutak prije nego što sam se pojavio pred njim.
Zaista je bio nešto najljepše što sam vidio u životu. Osjetio sam kako mi
obrazi rumene dok sam ga promatrao: delikatni obris usana koje su
izgledale kao oblikovane od najmekše crvene gline, doimale su se kao da bi
dodir prsta ostavio otisak na njima. Koža mu je bila poput svilene tkanine
prevučene preko jagodica koje samo što je nisu probile. Čak je imao i
uzbudljivu naznaku brčića.
Ponovno je zabacio svoje šiške, pa me pogledao dok sam se spuštao
stubama, ali bez ikakva zanimanja i trenutak poslije vratio se knjizi. Htio
sam ga pitati što čita, ali nisam. Bilo mi je neugodno, nisam znao kamo stati
niti kako stajati. No, ostali su se ubrzo pojavili: prvo moji majka i otac,
zatim djevojčica zvana Clemency u pratnji moje sestre s kojom je već
opušteno čavrljala, zatim Sally, pa Justin i Birdie i onda, napokon i gotovo
obasjan svjetlom na vrhu stuba, David Thomsen.

Što vam mogu reći o Davidu Thomsenu i to iz perspektive dječaka

kakav sam tad bio? Pa, mogu vam red da je bio vrlo naočit muškarac. Ne na
onaj nježni, gotovo ženstveni način na koji je njegov sin bio naočit, nego na
jedan tradicionalniji. Imao je gustu kratku bradu koja se doimala
naslikanom, čvrsto i definirano čelo i nekakvu životinjsku energiju,
nekakvu silu u sebi. Svatko tko bi stajao pokraj njega doimao bi se nekako
umanjenim, čak i kad bi bio njemu ravan. Mogu vam reći da me fascinirao
koliko i iznenadio. I mogu vam reći da se moja majka jako neobično
ponašala u njegovoj blizini; nije koketirala nego se držala kao da je na
oprezu, kao da ne vjeruje samoj sebi kad je on pokraj nje. Bio je i umišljen i
prizemljen, i topao i hladan. Mrzio sam ga, ali razumio sam i zašto ga drugi
obožavaju. No, to će sve doći tek poslije. Prvo je na redu ta prva večera te
prve noći, trenutak kad su svi pokazivali najbolju stranu sebe.

***
Bili smo nagurani za dugim stolom u restoranu Chelsea Kitchen,
stolom koji je bio namijenjen samo za osmero ljudi. Djeca su bila stavljena
na jedan kraj, što je značilo da sam bio lakat do lakta s Phineasom. Toliko
sam bio napet zbog njegove blizine da je bilo kao da su mi živci ogoljeni, a
tijelo mi je bilo toliko spremno i žudjelo je za nečim za što sam bio premlad
da bih uopće i počeo razumijevati, te stoga nisam imao drugog izbora nego
okrenuti mu leđa.
 Bacio sam pogled niz stol prema ocu koji je sjedio na čelu.
Čim sam ga ugledao, osjetio sam kako nešto pada u meni, obrušava se
niz okno, prerezana užeta. Nisam baš razumio što osjećam, ali mogu vam
sad reći da je to bio trenutak zastrašujuće vidovitosti. Vidio sam vlastita oca
kako naglo postaje puno manji u društvu Davida Thomsena, čovjeka koji je
bio neobično visok, i vidio sam kako je njegov položaj na čelu stola, nekoć
sasvim neupitan i čvrst, sad postao labav. Čak i bez štete koju mu je
moždani udar nanio, svi su za stolom bili pametniji od mog oca, čak i ja.
Bio je krivo odjeven, sako mu je bio preuzak, a u džepu na prsima je imao
tamnoružičasti rupčić koji nije nimalo išao uz njegovu kosu boje hrđe.
Vidio sam kako se meškolji u stolici; vidio sam kako ne uspijeva baš pratiti
razgovor. Vidio sam kako zuri u jelovnik dulje nego što je bilo potrebno.
Vidio sam kako se David Thomsen naginje preko stola prema mojoj majci
kako bi joj objasnio nešto, pa se zatim naginje unatrag kako bi promatrao
njezinu reakciju.
Sve sam to vidio, sve, i znao sam, na nekoj nesvjesnoj, vrlo neugodnoj
razini, da mi je pred nosom počela borba za prevlast i da je već u tom
nultom trenutku moj otac počeo gubiti.
 15

U ponedjeljak ujutro Libby zakasni na posao dvadeset minuta. Dido je

pogleda, iznenađena. Libby nikad ne kasni na posao.
- Spremala sam se nazvati te - kaže ona. - Je li sve u redu? Libby
kimne, izvadi mobitel iz torbe, a zatim i balzam za usne i kardigan, pa gume
torbu pod stol, odveže kosu, ponovno je sveže, izvuče stolicu ispod stola i
teško sjedne na nju. - Oprosti - kaže ona naposljetku. - Nisam spavala
noćas.
- Baš sam htjela reći - kaže Dido. - Izgledaš užasno. Zbog vrućine?
Ona kimne. Ali nije vrućina bila razlog. Razlog je u njezinoj glavi.
- No, napravit ću ti dobru i jaku kavu.
Libby bi inače odbila ponudu, rekla da si je može i sama skuhati. Ali
danas su joj noge tako teške i glava kao da joj je puna vune te stoga samo
kimne i zahvali joj. Promatra kako Dido priprema kavu i pronalazi nešto
umirujuće u sjaju njezine u crno obojene kose, u njezinu držanju s jednom
rukom u džepu crne tunike, u sitnim stopalima široko postavljenim i
obuvenim u tamnozelene baršunaste tenisice.
- Evo - kaže Dido dok polaže šalicu na Libbyn stol. - Nadam se da će
upaliti.
Libby već pet godina poznaje Dido. Zna sve i svašta o njoj. Zna da joj
je majka bila slavna pjesnikinja, da joj je otac bio slavni novinski urednik,
da je odrasla u jednoj od najznamenitijih kuća u St. Albansu i da ju je
školovala guvernanta. Zna da joj je mlađi brat umro kad joj je bilo dvadeset
i da se nije seksala već jedanaest godina. Zna da živi u kućici na rubu
obiteljskog imanja i da još ima konja kojeg je jahala u djetinjstvu i da se
zove Spangles. Zna da njezini roditelji znamenitu kuću nisu ostavili u
naslijeđe njoj nego nacionalnom trustu za održavanje kulturne baštine i to
joj ne smeta.
Zna da Dido voli PG Tips4, Benedicta Cumberbatcha, konje, gianduju,
kokosovu vodu, Doctora Whoa, skupe nadmadrace, Jo Malone Orange
Blossom5, jela iz woka, piletinu iz Nando’s-a i maske za lice. Ali nikad nije
bila kod Dido doma, niti je ikad upoznala nekog člana njezine obitelji ili
nekog njezina prijatelja. Nikad je nije vidjela izvan posla osim na godišnjim
božićnim zabavama u otmjenom hotelu uz cestu ili na povremenom piću za
oproštaj s kolegama koji odlaze na novo radno mjesto. Ona zapravo ne zna
tko Dido jesi.
Ali sad je gleda i odjednom joj je sasvim jasno da je Dido upravo ona
osoba koja joj je sad potrebna. Sjedila je bila u Aprilinu stražnjem vrtu u
subotu navečer i ležerno koketirala s Dannyjem - koji baš i nije bio toliko
seksi jer je imao lice kao osmogodišnjak i vrlo male šake - i ogledavala se u
potrazi za nekim kome bi mogla ispričati što joj se sve ludo događa, pričati
o kući i članku u časopisu i mrtvim roditeljima i osobi koja je kašljala na
tavanu. Ali vidjela je oko sebe samo ljude kao što je ona sama, ljude s
običnim životima, ljude koji još žive s roditeljima ili u malim stanovima s
partnerima i prijateljima, ljude s neotplaćenim studentskim dugovima,
nimalo osobitim poslovima i snovima, lažnim tenom, psima koji stanu pod
ruku, bijelim zubima, čistom kosom. Osjećala se zarobljenom između dvaju
užasno različitih mjesta i otišla je prije jedanaest, vratila se kući svojem
laptopu i svemu što internet misli da se zbilo sa Serenity Lamb.
Ali to joj je pružilo samo još više pitanja umjesto odgovora te je
naposljetku zatvorila laptop oko dva ujutro i legla na počinak koji joj nije
bio lagan jer su joj snovi bili prepuni neobičnih lajtmotiva i susreta.
- Trebam savjet - kaže ona sad Dido. - U vezi s Chelseajem.
- O da - kaže Dido, trljajući veliki srebrni disk koji joj visi na ogrlici
oko vrata. - Kakav savjet?
- Pa, zapravo, samo trebam razgovarati o tome. Znaš... o feud. Mislila
sam da ćeš ti znati nešto o kućama.
- Pa, znam nešto o jednoj kući. Ne o kućama općenito. Ali da, zašto ne.
Dođi na večeru.
 - Kad?
- Večeras?
- Može - kaže Libby. - Da, hvala.

Didina je kućica predivna. Ima velike prozore, dovratak obrastao

sićušnim ružičastim ružama, a pred njom je blještavi crni kabriolet Fiat
Spider. Auto savršeno ide uz kućicu i kućica savršeno ide uz auto i Libby si
ne može pomoći te izvadi mobitel iz torbe kako bi sve to fotkala za svoju
stranicu na Instagramu. Dido je dočeka na vratima odjevena u široke hlače
cvjetnog uzorka i crnu vestu. Kosu joj iznad čela drže velike crvene
sunčane naočale i bosa je. Libby ju je dosad viđala isključivo u krupnim
cipelama koje bi nosila na posao te je iznenađena prizorom dvaju malih,
bijelih i savršeno održavanih stopala i blijedoružičasto obojenih nožnih
noktiju.
- Ovo je krasno - kaže ona dok kroči kroz vrata u mali bijeli hodnik
popločan pločicama od terakote. - Baš predivno.
Didina je kuća puna stvari za koje Libby pretpostavlja da su
naslijeđene; nema tu ničeg iz lokalne trgovine. Zidovi su prekriveni
apstraktnom umjetnošću jarkih boja i Libby se sjeća da je Dido jednom
spomenula da joj je majka također bila umjetnica. Dido je povede kroz
francuska vrata do stražnjeg dijela kućice pa sjednu u savršen mali vrt i to
na starinske stolice od ratana s jastucima cvjetnog uzorka. Dok upija sve to,
tu iza Didine predivne kuće, Libby pomisli da Dido možda i nije potreban
posao. Možda joj je dizajniranje otmjenih kuhinja samo simpatičan hobi.
Dido pred nju stavi zdjelu salate od kvinoje i avokada, zdjelu krumpira
s maslacem, štrucu crnog kruha i dvije čaše za pjenušac pune prošeka koji
je Libby donijela kao dar.
- Koliko dugo već živiš ovdje? - pita Libby dok maže maslac na
komad crnog kruha.
- Od moje dvadeset i treće godine, kad sam se doselila natrag iz Hong
Konga. Ovo je bila kućica moje majke. Održavala ju je za mene. Moj je
brat, naravno, trebao naslijediti obiteljsku kuću, ali onda, no, stvari su se
promijenile...
Libby se nasmiješi. „Kuća.“ „Kućica.“ Svijet potpuno drukčiji od
njezina. - Baš tužno - kaže.
- Da - složi se Dido. - Ali kuća je prokleta. Drago mi je što nemam
nikakve veze s njom.
Libby kimne. Prije tjedan dana nije imala pojma da su lijepe velike
kuće prokletstvo, no sad to može bolje i razumjeti.
- No, pričaj mi o svojoj kući. Sve mi reci.
Libby otpije prošek pa odloži čašu na stol te se nagne unatrag u stolici.
- Pronašla sam članak - počne priču - iz Guardiana. O kući. O mojim
roditeljima. O meni.
- O tebi?
- Da - kaže Libby dok trlja vrhove laktova. - Sve je to pomalo bizarno.
Bila sam posvojena kao dijete, kad mi je bilo otprilike godinu dana. Kuća u
Chelseaju pripadala je mojim biološkim roditeljima. A sudeći prema
članku, oni su bili dio nekakvog kulta.
Ta riječ zvuči užasno kad je izgovori. Riječ je to koju je izbjegavala
upotrijebiti, o kojoj je izbjegavala razmišljati. Tako odudara od jadne
fantazije koje se cijeli svoj život držala poput jadnice. No Dido blago pršti
od ushićenja.
- Ma daj!
- Kult. Prema članku, u kući u Chelseaju postojao je nekakav kult.
Jako je puno ljudi živjelo u njoj i svi su živjeli spartanski. Spavali bi na
podu. Nosili bi odjeću koju su sami napravili. A opet... - Posegne u torbu i
izvadi iz nje ispisani članak. - Evo, ovo su mi mama i tata, šest godina prije
mog rođenja, na nekom dobrotvornom plesu. Mislim, vidi kako izgledaju.
Dido primi članak u ruke i pogleda sliku.
- O, Bože - kaže - vrlo su glamurozni.
 - Da! Moja je majka bila članica visokog društva. Upravljala je
tvrtkom za modni PR. Jednom je bila zaručena za austrijskog princa.
Zapanjujuće je zgodna.
Bilo joj je tako nevjerojatno vidjeti majčino lice; bilo je u njemu nečeg
što je podsjećalo na Priscillu Presley, u crno obojena kosa i prodorne plave
oči. Njezina je majka bila baš onakva kakvom ju je u djetinjstvu zamišljala,
uključujući tu i posao u odnosima s javnošću. Njezin otac... no, bio je vrlo
lijepo odjeven, no sitniji nego što je zamišljala, niži od majke i blago je
arogantno držao bradu, no također je bilo nečeg obrambenog u načinu na
koji je gledao u fotografa, kao da očekuje nekakvu nevolju. Držao je ruku
oko struka Martine Lamb i vrhovi njegovih prstiju jedva su se mogli
razabrati na slici; preko ramena je imala prebačen svileni šal, na prstima je
nosila prstenje, a pod tkaninom večernje haljine mogli su se nazrijeti rubovi
kukova. Prema članku to je bila posljednja fotografija tog para prije nego
što su se povukli iz javnosti, prije nego što su sedam godina poslije
pronađeni mrtvi na podu vlastite kuhinje.
- Imala sam brata i sestru - kaže ona i osjeća kako joj jedan novi šok
izbacuje te riječi kroz usta i to prebrzo, ne ostavljajući razmak između njih.
Dido je pogleda. - Vau - kaže ona. - Što je bilo s njima?
- Nitko ne zna. Odvjetnik misli da bi mogli biti mrtvi.
I evo je. Najteže od svih iznimno teških činjenica koje je već danima
pritišću. Činjenica koja je sad između njih dviju doletjela poput bačenog
kladiva.
- Bože - kaže Dido. - To je... mislim, kako to može biti?
Ona slegne ramenima. - Policija je došla jer ih je neki od susjeda
pozvao. Pronašli su u kuhinji moje mrtve roditelje i još jednog mrtvog
muškarca. Počinili su samoubojstvo, bio je to nekakav dogovor. A na katu
su našli mene, desetomjesečnu djevojčicu, zdravu i čitavu. No nije bilo ni
traga bratu i sestri.
Dido se nagne unatrag u stolici, širom otvorenih usta. Jedan trenutak
samo šuti. - O. K. - Zatim se nagne naprijed u stolici pa krajevima obaju
dlanova čvrsto pritisne sljepoočnice. - Znači, o nekakvom je kultu bila riječ.
I tvoji su se roditelji ubili s još nekim tipom...
Libby kimne. - Otrovali su se biljkama koje su uzgajali u vrtu.
Dido ponovno zine. - Da - kaže ona. - Naravno da jesu. Jebote. I što je
onda bilo?
- U kući su živjeli i drugi ljudi. Možda još jedna obitelj s djecom. Ali
kad se policija pojavila, nije bilo nikog. Samo trupla i ja. Sva su djeca...
nestala. Izgubio im se svaki trag.
Dido zadrhti pa položi dlan na prsa. - Uključujući tvojeg brata i sestru?
- Da - kaže ona. - Koje su godinama prije ljudi jedva viđali. Susjedi su
pretpostavljali da su u nekom internatu. Ali nijedna se škola nije javila,
prijavila da su bili njezini učenici. A i barem jedno od njih moralo je ostati
u kući nakon smrti mojih roditelja jer čini se da se netko za mene još
danima brinuo. Pelene su mi bile čiste. A kad su me izvadili iz krevetića,
pronašli su ovo. - Izvadi zečju šapu iz torbe i pruži je Dido. - Bila je
zagurana pod moju dekicu.
- Za sreću - kaže Dido.
- A valjda - odvrati Libby.
- A taj drugi mrtvi tip - kaže Dido - tko je on bio?
- Nitko ne zna. Nije imao nikakvih isprava, a u poruci koju su ostavili
bih su samo njegovi inicijali. Nitko nije prijavio njegov nestanak, nitko ga
nije prepoznao na policijskom crtežu. Nagađa se da je bio neki najamni
radnik. Možda Ciganin. Što bi možda objasnilo to. - Pokaže zečju šapu u
Didinim rukama.
- Cigani - kaže Dido s neobičnim užitkom. - Dakle.
- A sama kuća je čudna. Mračno je u njoj. Bila sam u njoj u subotu
ujutro i čula sam nešto. Na katu.
- Nešto?
- No, nekog. Netko se kretao gore. Kašljao.
- I sigurna si da nisu bili susjedi?
 - A možda i jesu. Ali zaista je zvučalo kao da dopire s vrha kuće. I sad
se previše bojim da bih otišla natrag onamo. Mislim da bih je trebala dati na
prodaju i riješiti je se i nastaviti sa životom. Ali...
- Tvoji brat i sestra...
- Moji brat i sestra. Istina. Moja priča. Sve je to isprepleteno s tom
kućom i ako je prodam, možda nikad ne saznam što se zaista dogodilo.
Dido jedan dugi trenutak zuri u novinski članak. Zatim pogleda Libby.
- Evo - kaže ona kuckajući prstom po vrhu novinskog članka. - On.
Novinar. - Zaškilji čitajući. - Miller Roe. Njega trebaš. Nazovi ga. Zamisli
koliko će biti zaprepašten kad nakon svih mjeseci koje je proveo istražujući
ovo dobije tvoju poruku. Od same Serenity Lamb. U paketu sa zečjom
šapom.
Obje sad zašute na trenutak i dopuste da im pogledi padnu na zečju
šapu koja leži na stolu, okupana blagim večernjim svjetlom.
Libby preuzme članak od Dido i pronađe ime novinara. „Miller Roe“.
Neobično ime. Neće ga biti problem pronaći preko Googlea. Ona izvadi
mobitel iz torbe i ukuca ime u tražilicu. Za manje od minute dođe do
njegove elektroničke adrese u Guardianu. Okrene mobitel kako bi je
pokazala Dido.
Dido mudro kimne. - Dobro obavljeno - kaže ona. Zatim podigne čašu
prošeka i nazdravi Libby. - Za Serenity Lamb - kaže ona - i za Millera
Roea. Neka jedno od njih bude začetnik istine o drugom.
 16

L ucy je budna u pola šest sljedećeg jutra. Polako sklizne s kreveta, a pas
skoči s njega i krene za njom do kuhinjice dok mu pandže kuckaju po
linoleumu. Giuseppe je na pultu ostavio vrećice čaja, mljevenu kavu i
plastičnu vrećicu punu čokoladnih brioša. U hladnjaku je boca mlijeka.
Lucy stavi grijati posudu punu vode pa sjedne nakratko na plastičnu stolicu
u kutu i zagleda se u prozor sa zavjesama. Trenutak poslije ustane i
razmakne zavjese, pa sjedne i zagleda se u susjednu zgradu čiji tamni
prozori odražavaju narančasto svjetlo rane zore i čiji sivi zidovi na trenutak
postanu ružičasti. Nebo nad njima plave je nijanse deterdženta i prepuno
ptica koje njime kruže. Promet još nije krenuo te je stoga voda koja vrije
jedini zvuk, praćen tihim šumom plinskog štednjaka.
Lucy pogleda svoj mobitel. Ništa. Pas vrlo važno zuri u nju. Ona
otvori vrata stana, a zatim tiho odškrine i stražnja vrata koja vode na cestu
te psu da znak neka izađe van. On prođe pokraj nje, podigne nogu pred
zgradom i drži je tako pola minute pa utrči natrag unutra. U stanu Lucy
privuče naprtnjaču k sebi pa otvori zaporak jednog od unutarnjih džepova.
Unutra je njezina putovnica. Ona je otvori. Baš kako je i pretpostavljala,
istekla joj je prije tri godine. Posljednji ju je put upotrijebila kad su Marcu
bile dvije godine i kad su ga ona i Michael odveli u New York kako bi se
sastali s Michaelovim roditeljima. Nedugo zatim su se razišli i Lucy se
njome od tog dana nije koristila.
Michael joj je bio nabavio tu putovnicu. Rezervirao je bio njihov
medeni mjesec na Maldivima. - Dušo, daj mi putovnicu - rekao joj je. -
Trebaju mi neki podaci iz nje.
- Nemam putovnicu - bila je rekla.
- E pa morat ćeš je bitno obnoviti inače nema medenog mjeseca.
 Uzdahnula je tad i pogledala ga. - Gle - rekla je. - Nemam putovnicu.
Točka. Nikad je nisam imala.
Tad je zastao i trenutak je samo gledao i jasno se vidjelo kako mu se
okreću kotačići u glavi prema tome kako su mu se usne blago pomicale. -
Ali...
- U Francusku sam došla kao putnica, u automobilu. Kad sam bila
puno mlađa. Nitko me nije bio pitao za putovnicu.
- Čijem automobilu?
- Ne znam. U nekom automobilu.
- Znači neki stranac?
- Ne baš. Ne.
- Ali koji ti je bio plan? Što bi učinila da te pitaju za putovnicu?
- Ne znam.
- Pa kako si onda živjela? Mislim...
- Pa, baš onako kakvu si me zatekao - odvratila je odrješito - svirala
sam violinu za cente. Plaćala sam smještaj od noći do noći.
- Od djetinjstva?
- Od djetinjstva.
Tad mu je bila vjerovala, tom visokom i dobrodušnom Amerikancu s
osmijehom koji osvaja. Tad joj je još bio junak, čovjek koji ju je gotovo
mjesec dana svake noći dolazio gledati kako svira, koji joj je rekao da je
najljepša violinistica koju je dotad vidio, koji ju je odveo u svoju elegantnu
kuću boje ružičaste ruže i pružio joj meki ručnik kako bi se obrisala nakon
pola sata tuširanja u kabini s pločicama koje čine zlatni mozaik, koji ju je
natjerao da zadrhti kad su mu se vrhovi prstiju očešali o njezino golo rame,
koji je njezinu prljavu odjeću predao svojoj sluškinji kako bi je oprala i
izglačala i vratila joj u obliku origami lepeze ostavljene pokraj njezina
kreveta u gostinjskoj sobi. U to je doba sve bilo samo meki dodiri,
zadivljenost i nježnost. Naravno da mu je tad vjerovala.
 Rekla mu je sve, ispričala cijelu priču, a on ju je promatrao očima boje
lješnjaka i rekao: - U redu je. Sad si na sigurnom. Sad si na sigurnom. - I
onda joj je nabavio putovnicu. Nije imala pojma kako, ni preko koga.
Informacije u njoj nisu bile baš točne: to nije bilo njezino ime, niti je to bio
njezin datum rođenja, niti je to bilo njezino mjesto rođenja. Ali bila je to
dobra putovnica i s njom je otišla na Maldive i vratila se, otišla je na
Barbados i vratila se, otišla je u Italiju i Španjolsku i New York i vratila se i
sve to da je nitko ništa nije pitao.
A sad joj je istekla i ne zna kako nabaviti novu i ne zna kako se vratiti
u Englesku. Da ne spominjemo da ni djeca nemaju putovnice i da ni pas
nema putovnicu.
Ona zatvori svoju putovnicu i uzdahne. Dva su načina da prevlada tu
prepreku; jedan je opasan i protuzakonit, a drugi samo vrlo opasan. Treći je
izbor uopće ne ići.
Ta je pomisao ispuni sjećanjima na odlazak iz Engleske prije dvadeset
i četiri godine. Prisjeća se tih posljednjih trenutaka kao što je to činila već
tisuću puta prije: zvuk vrata koja se posljednji put zatvaraju za njom, ona
kako šapće Vratit ću se uskoro, obećajem ti, obećajem ti, obećajem ispod
glasa tucet puta dok trči niz Prilaz Cheyne po mraku, usred noći, srce joj
tuče, teško diše i njezinoj je noćnoj mori došao kraj i tek je počela.
 17

CHELSEA, 1988.

P rođu gotovo dva tjedna prije nego što mi se Phineas Thomsen udostoji
obratiti. Ili je možda to bilo obrnuto, tko zna. Siguran sam da bi on
imao vlastitu verziju tog događaja. Ali u mojim sjećanjima (a ovo su,
naravno, potpuno moja prisjećanja) on je bio taj.
Ja sam, kao i uvijek, visio u kuhinji s majkom, prisluškivao njezine
razgovore sa ženama koje su sad, činilo se, živjele u našoj kući. Podsvjesno
sam u tom trenutku već bio odlučio kako je jedini način da doznam što se
događa slušati što žene govore. Onaj tko ignorira čavrljanje žena
nemjerljivo gubi.
U tom su trenutku Birdie i Justin živjeli s nama već gotovo pet
mjeseci, a Thomseni dva tjedna. Razgovor u kuhinji tog je dana bio jedan
od onih koji su se ponavljali svakih četrdeset i osam sati: velika dvojba i
problem u vezi s tim gdje će Sally i David živjeti. U ovom trenutku ja sam
se još čvrsto držao krivog dojma da će se Sally i David kod nas zadržati
samo nakratko. Svakih bi se nekoliko dana pojavila neka prilika na obzoru i
o njoj bi se vodili dugi razgovori i stekao bi se dojam da se Sally i David
spremaju odseliti, mamio bi me sve dok ne bi puknuo poput balona od
sapunice i „prilici“ bi bio pronađen neki nedostatak i sve bi se vratilo na
početak. U ovom je trenutku „prilika“ bila kuća-brod u Chiswicku.
Pripadala je jednoj Davidovoj pacijentici koja se spremala na put od
godinu dana i kojoj je trebao netko paziti na bradate agame.
- Ali ima samo jednu spavaću sobu - rekla je Sally mojoj majci i
Birdie. - I to malenu. Naravno, David i ja bismo mogli spavati na
ležajevima u dnevnom boravku, ali ondje je malo gužva zbog svih vivarija.
 - Ajoj - rekla je Birdie dok je cupkala i cupkala suhu kožu oko svojih
noktiju, a komadići su padali na mačkina leđa. - Koliko ih je?
- Vivarija?
- Štogod. Da.
- Nemam pojma. Mislim da ih je oko šest. Možda bismo ih nekako
mogli složiti na hrpu.
- Ali što ćemo s djecom? - pitala je moja majka. - Hoće li ona htjeti
dijeliti krevet? Osobito ako je bračni. Mislim, Phin će uskoro postati
tinejdžer...
- O, Bože, pa bilo bi samo nakratko. Samo dok ne nađemo neki trajni
smještaj.
Podigao sam pogled. U ovom bi se trenutku plan obično raspao.
Postalo bi jasno da je zapravo riječ o jako glupom planu, te bi Sally stoički
izjavila: - O, pa, ovo nije za stalno - a moja bi majka rekla - Pa to je
apsurdno, pa ovdje imamo toliko mjesta. Nemojte imati dojam da morate
ubrzati potragu. - I Sally bi se opustila, nasmiješila dotaknula moju majku
po ruci i rekla: - Ne želim izrabljivati vašu gostoljubivost. - A moja bi
predivna majka rekla, svojim predivnim njemačkim naglaskom: - Sally,
govoriš gluposti. Baš gluposti. Uzmite koliko god vam vremena treba.
Nešto će se već pojaviti. Nešto savršeno.
I tako je to bilo, tog poslijepodneva u kasnom rujnu. Kuća-brod je bila
odbačena kao mogućnost i to u samo osam minuta, što je bio rekord.
Moram reći da sam bio vrlo rastrzan zbog prisutnosti Thomsenovih.
Sjedne strane pravili su mi gužvu u kući. Ne baš svojim stvarima koliko
samima sobom, svojim tijelima, svojim zvukovima, svojim vonjem i time
što su bili netko drugi. Moja sestra i Clemency združile su se gotovo
demonski i zajedno postale glasnije nego što su bile pojedinačno.
Jurile bi po kući od jutra do počinka, igrale čudne igre koje su naizgled
sve do jedne uključivale pravljenje što je više buke moguće. I ne samo to,
Birdie ih je obje poučavala sviranju violine, što je bilo jednostavno
mučenje.
 A tu je naravno bio i David Thomsen čija je karizmatična prisutnost
gotovo natapala svaki zakutak kuće. Uz spavaću sobu na katu, nekako je
bio preuzeo i naš dnevni boravak u kojem se nalazio očev šank i pretvorio
je u svojevrsnu vježbaonicu u kojoj sam ga jednom, kroz odškrinuta vrata
vidio kako pokušava cijelo tijelo podići s poda koristeći se samo vrhovima
prstiju.
S druge strane, tu je bio Phin. Phin koji me odbijao pogledati, a kamoli
razgovarati sa mnom; Phin koji se ponašao kao da ne postojim. I što se on
više pravio da ja ne postojim, to se meni sve više činilo da bih mogao
umrijeti od toga.
A onda se naposljetku, tog dana to dogodilo. Otišao sam iz kuhinje
nakon što je ustanovljeno da će Sally i David ostati kod nas i gotovo se
zabio u Phina koji je dolazio iz suprotnog smjera. Nosio je ispranu majicu s
nekakvim natpisom i traperice poderane na koljenima. Zastao je kad me
ugledao i prvi smo se put pogledali oči u oči. Zastao mi je dah. U sad
zapletenim mislima tražio sam nešto što bih mogao reći, ali nije bilo ničeg.
Pomaknuo sam se ulijevo; on se pomaknuo na svoju desnu stranu. Ispričao
sam se i pomaknuo na vlastitu desnu stranu. Pomislio sam da će proći
pokraj mene u tišini, ali tad je rekao: - Znaš da ćemo mi tu ostati?
- Oprosti?
- Zanemari sve što moji roditelji pričaju o seljenju. Mi ne idemo
nikamo. Znaš - nastavio je - u onoj smo kući u Bretanji živjeli dvije godine,
a trebali smo ostati samo za praznike. - Zastao je i podigao obrvu.
Bilo je očito da se od mene očekivala nekakva reakcija, ali bio sam
zapanjen. Nikad nisam bio tako blizu nekom tako lijepom. Dah mu je
mirisao na žvakaće s okusom peperminta.
Zurio je u mene i pročitao sam mu razočaranje na licu, ili možda čak ni
to nego bezvoljnost, kao da sam samo potvrdio ono što je on već
pretpostavljao u vezi sa mnom, a to je da sam dosadan i nepotreban, da
nisam vrijedan njegove pozornosti.
- Zašto nemate vlastitu kuću? - pitao sam ga naposljetku.
 Slegnuo je ramenima. - Jer je moj tata previše škrt da bi plaćao
stanarinu.
- Nikad niste imali vlastitu kuću?
- Jesmo. Jednom. Prodao ju je kako bismo mogli putovati.
- Ali što je sa školom?
- Što sa školom?
- Kad ideš u školu?
- Nisam u školu išao otkad mi je bilo šest. Mama me poučava.
- Vau - rekao sam. - Ali što je s prijateljima?
Pogledao me poprijeko.
- Zar ti ne nedostaju prijatelji?
Suzio je oči. - Ne - rekao je kratko. - Ni najmanje.
Doimao se spremnim otići. Nisam htio da ode. Htio sam mirisati
njegov dah po pepermintu i saznati još nešto o njemu. Pogled mi je pao na
knjigu koju je držao u rukama. - Što to čitaš? - pitao sam.
Spustio je pogled i okrenuo knjigu prema gore. Kockar, autora Lukea
Rhineharta, roman za koji tad još nisam bio čuo, ali kojeg sam dosad
pročitao oko trideset puta. - Je li dobar?
- Sve su knjige dobre - rekao je.
- To nije točno - rekao sam. - Čitao sam neke baš loše. - Mislio sam pri
tome na Anne od Zelenih zabata, koju su me prisilili čitati u prošlom
polugodištu i koja je bila najgluplja i najlošija knjiga koju sam do tada
pročitao.
- Nisu to bile loše knjige - strpljivo je odvratio Phin. - Bile su to knjige
u kojima nisi uživao. Nije to isto, nimalo. Jedine loše knjige su one koje su
pisane toliko loše da ih nitko ne želi objaviti. Svaka objavljena knjiga
nekome je „dobra knjiga“.
Kimnuo sam. Nisam mogao naći manu u njegovoj logici.
 - Pri kraju sam s čitanjem - rekao je, pogledavši knjigu u svojoj ruci. -
Mogu ti je posuditi, ako želiš?
Ponovno sam kimnuo. - Može - rekao sam. - Hvala ti.
A onda je otišao. No, ja sam ostao stajati tamo; u glavi mi je nabijalo,
dlanovi su mi se znojili i srce mi je bilo prepuno nečeg uzbudljivog i novog.
 18

M iller Roe ustane kako mu Libby prilazi. Prepoznala ga je s fotografije

na internetu, iako mu je u međuvremenu narasla brada, a također se
malo udebljao. Usred je neurednog jedenja sendviča i na bradi ima mrlju od
žutog umaka. On obriše prste papirnatim ubrusom prije nego što primi
ispruženu Libbynu ruku i kaže: - Libby, vau, drago mi je. Jako mi je drago!
Ima londonski naglasak i tamnoplave oči. Njegova je šaka krupna kad se
sklopi oko njezine. - Evo, sjednite. Mogu li vas nečim ponuditi? Sendviči su
im sjajni.
Ona pogleda nered koji čini njegov sendvič pa kaže: - Upravo sam
doručkovala.
- Onda kava ili čaj?
- Pa može cappuccino. Hvala.
Promatra ga kako sad stoji pred pultom mondenog kafića u West Endu,
koji je on predložio kao mjesto za sastanak na pola puta između St. Albansa
i južnog Norwooda. Odjeven je u niske traperice i ispranu majicu kratkih
rukava, zelenu pamučnu jaknu i čizme za šetnju. Trbuh mu je velik, a glava
puna guste tamnosmeđe kose. Mrvicu je presilan kad ga se prvi put ugleda,
ima u njemu nečeg medvjeđeg, ali ne neprivlačnog.
Donese joj cappuccino i položi ga pred nju. - Jako sam vam zahvalan
što ste došli. Nadam se da ste dobro putovali? - Gurne sendvič u stranu kao
da nema namjeru nastaviti jesti.
- Nije bilo problema - kaže ona - petnaest minuta vožnje, bez
zastajkivanja.
- Iz St. Albansa, je li tako?
- Da.
- Lijepo je ondje.
 - Jest - složi se ona. - Sviđa mi se ondje.
- Znači - kaže on, zastavši kako bi je znakovito pogledao - vi ste ono
dijete.
Ona se napeto nasmije. - Čini se da jesam.
- I naslijedili ste kuću?
- Da, jesam.
- Vau - kaže on. - To ti baš promijeni život.
- Itekako - složi se ona.
- Jeste li već bili ondje?
- U kući?
- Da.
- Jesam. Nekoliko puta.
- Bože. - Nagne se unatrag u stolici. - Tako sam se trudio navesti ih da
me puste u tu kuću. Zamalo sam odvjetniku ponudio vlastitog prvorođenca.
Jedne sam noći čak pokušao provaliti.
- Znači niste je nikad vidjeli iznutra?
- Ne, nisam. - Nasmije se ironično. - Gledao sam kroz prozore; čak
sam i šarmirao susjede kako bih pogledao kroz njihove prozore. Ali nikad
nisam ušao u samu kuću. Kako je unutra?
- Mračno - kaže ona. - Jako puno drvenih ploča na zidovima. Čudno je.
- I pretpostavljam da ćete je prodati?
- Prodat ću je. Da. Ali... - Prstima prelazi preko ruba šalice kave dok
priprema što će točno sljedeće reći. - Prvo bih htjela znati što se ondje
dogodilo.
Miller Roe zagunđa pa si protrlja bradu rukom i tako obriše onu mrlju
od žutog umaka. - Bože, i ja bih rado. Dvije sam godine života dao tom
članku, dvije godine jebene opsesije i bizarnosti. Propao mi je brak zbog
njega, a nisam dobio odgovore koje sam tražio. Ni približno.
 Nasmiješi joj se. Rekla bi da ima lijepo lice. Pokušava pogoditi koliko
mu je godina, ali ne može. Moglo bi mu biti između dvadeset i pet i
četrdeset.
Posegne u torbu i izvadi ključeve kuće na Prilazu Cheyne pa ih položi
na stol pred njega.
On spusti pogled na njih i licem mu prijeđe val čežnje. Rukom
posegne preko stola. - O, moj Bože! Smijem li?
- Naravno - kaže ona. - Samo naprijed.
Zagleda se u svaki ključ pojedinačno, miluje ih vrhovima prstiju. -
Jaguar? - pita, pogledavši je.
- Čini se.
- Znate, Henry Lamb, vaš otac, on je bio poprilična faca. Znao je
vikendima ići u lov, radnim bi danom dugo u noć bančio u Annabel’s-u.6
- Znam - odvrati ona. - Pročitala sam članak.
- Da - kaže on. - Naravno.
Nastupi kratka tišina. Miller skine okrajak sa sendviča i stavi ga u usta.
Libby otpije kavu.
- Znači - kaže on - što je sljedeće?
- Želim pronaći brata i sestru - kaže ona.
- Znači nikad vas nisu pokušali kontaktirati?
- Ne. Nikad. Koja je vaša teorija?
- Imam ih milijun. Ali veliko je pitanje ovo: znaju li oni da je kuća
ostala vama? I ako znaju za trust, hoće li saznati da ste je sad naslijedili?
Libby uzdahne. - Ne znam. Odvjetnik je rekao da je trust uspostavljen
godinama prije, kad se moj brat rodio. Trebao je sve naslijediti on kad je
napunio dvadeset i pet. Ali on nikad nije došao ostvariti to pravo. Zatim je
sve trebalo pripasti njegovoj sestri, ali ni ona se nikad nije javila... i
naravno, odvjetnici nisu imali kako stupiti u kontakt bilo s kime od njih. Ali
da, pretpostavljam da su mogli znati da će sve pripasti meni. Naravno... -
Spremala se reći „ako su još živi“, ali zaustavi se prije nego što to izgovori.
- I tip - kaže ona. - Muškarac koji je umro s mojim roditeljima. U
članku ste napisali da ste slijedili mnoge propale tragove. Ali nikad niste
uspjeli saznati o kome je bila riječ?
- Nisam i to me frustriralo. - Miller si protrlja bradu. - Iako jesam
naišao na jedno ime. Morao sam odustati od potrage za njim, ali od tog me
dana muči. David Thomsen.
Libby ga pogleda, zbunjena.
- To su inicijali na poruci, sjećate li se? ML, HL, DT. Pitao sam
policiju koji slučajevi nestalih osoba uključuju inicijale DT. David Thomsen
bio je jedan od trideset i osam nestalih čije su dosjee našli. Trideset i osam
nestalih osoba inicijala DT. Deset ih je bilo unutar procijenjenog raspona
godina neznanog pokojnika. I isključio sam ih sve jednog po jednog.
- Ali jedno od njih me iznenadilo. Ne znam. Jednostavno je u njegovoj
priči bilo nečeg što mi je zvučalo istinito. Četrdesetdvogodišnjak iz
Hampshirea. Sasvim obično odrastanje. Ali nigdje nema nikakvih zapisa o
njemu otkako se 1988. bio vratio u Ujedinjeno Kraljevstvo iz Francuske sa
suprugom zvanom Sally i dvoje djece, Phineasom i Clemency. Njih je
četvero stiglo u Portsmouth na trajektu iz Saint-Mala u... - pogledao je na
trenutak svoje bilješke - rujnu 1988. I od tad im se doslovno gubi svaki trag:
nema liječničkih kartona, nema poreznih prijava, djeca nisu pohađala školu,
nitko nije završio u bolnici, ništa. Obitelji s obiju strana opisivale su ih kao
„samotnjake“ - bilo je tu nekakvih razdora i zamjeranja, bila je riječ o
nekakvoj svađi zbog nekog nasljedstva. Stoga se nitko nije niti pitao gdje
su. I to godinama. Sve dok majka Davida Thomsena nije potkraj života
odlučila da se želi pomiriti s njim na svojoj smrtnoj postelji pa je sina i
njegovu obitelj prijavila kao nestale osobe. Policija je provela neku istragu
reda radi, nije našla traga ni Davidu ni njegovoj obitelji, a onda je Davidova
majka umrla i nitko više nikad nije pitao za Davida ili Sally Thomsen. Dok
se nisam prije tri godine pojavio ja. - Miller uzdahne. - Toliko sam se trudio
pronaći ih. Phineasa. Clemency. Imaju tako neobična imena. Da su negdje
vani, trebalo bi ih biti lako pronaći. Ali ništa. Ni traga. A morao sam predati
članak, morao sam biti plaćen, morao sam odustati. - Odmahne glavom. -
Vidite li sad? Razumijete li zašto mi je trebalo dvije godine, zašto me
gotovo ubilo? Zašto me supruga napustila? Doslovno sam bio kao zombi
dok sam istraživao ovo. Samo sam o tome govorio, samo sam o tome
razmišljao.
Uzdahne i provuče prste preko svežnja ključeva. - Ali da. Učinimo to.
Saznajmo što se dogodilo tim ljudima. Saznajmo što se dogodilo vama.
Pruži joj ruku kako bi se rukovali. - Serenity Lamb, jesmo li se
dogovorili?
- Jesmo - kaže Libby, prihvaćajući njegovu ruku. - Dogovoreno.

Libby nakon doručka s Millerom Roeom pođe ravno do izložbenog

prostora. Tek je pola deset i Dido jedva shvati da je zakasnila na posao. Kad
to napokon učini, trzne se i brzo prošapće: - O, Bože! Novinar! Pa kako je
prošlo!
- Sjajno - odvrati Libby. - Večeras ćemo se naći pred kućom. Počet
ćemo istragu.
- Samo ti - kaže Dido, nabravši nos blago - i on?
- Da.
- Hmmm. Sigurna si da je to dobra zamisao?
- Što? Zašto?
- Ne znam. Možda on nije onakav kakvim se doima. - Dido je
sumnjičavo gleda. - Mislim da bih i ja trebala poći.
Libby polako trepne pa se nasmiješi. - Pa mogla si samo pitati.
- Ne znam na što misliš. - Dido se vrati svojem laptopu. - Samo želim
paziti na tebe.
- U redu - kaže Libby, još nasmiješena. - Možeš doći „paziti“ na mene.
Sastajem se s njim u sedam. Trebamo sjesti na vlak u šest i jedanaest. U
redu?
 - Da - kaže Dido, pogleda čvrsto usmjerenog u ekran laptopa. - U redu.
I usput - naglo podigne pogled - pročitala sam svaki roman koji je Agatha
Christie izdala. Dvaput. Stoga ti čak možda i budem od koristi.
 19

L ucy pusti djecu da spavaju, a na stoliću pokraj kreveta ostavi poruku za

Marca u kojoj piše „Otišla sam riješiti putovnice. Vraćam se za
nekoliko sati. Nahrani sestru. Pas je kod Giuseppea.“ Iz kuće izađe u osam
ujutro pa se dužim putom zaputi preko grada, prema Gare de Niceu.
Zastane putom i sjedne na klupicu, pušta da je preplave meke zrake
jutarnjeg sunca. U osam i četrdeset i pet ukrca se na vlak za Antibes.
Tik nakon što sat otkuca devet ona je ispred Michaelove kuće. Fitzovo
govno od jučer ujutro prekriveno je govnovaljima. Ona se slabo nasmiješi
kad to ugleda. A zatim, vrlo polako i dok joj u utrobi ključa žuč, pozvoni na
Michaelova vrata.
Sluškinja ih otvori. Nasmiješi se kad prepozna Lucy i kaže: - Dobro
vam jutro želim! Vi ste Michaelova supruga! Otprije! Majka Michaelova
sina. Nisam to prije znala, da Michael ima sina! - Ruke su joj sklopljene na
prsima i doima se iskreno veselom. - Baš krasan dječak. Uđite, uđite!
U kući je tiho. Lucy kaže: - Je li Michael dostupan?
- Da, da. Tušira se. Pričekajte ga na terasi. To je u redu?
Joy je povede do terase i kaže joj neka sjedne te ustraje u tome da je
posluži kavom i keksima iako joj Lucy govori da može i samo voda.
Michael nije zaslužio takvu ženu, pomisli ona. Michael ne zaslužuje ništa.
Posegne rukom u torbu i izvadi iz nje staru putovnicu i sićušni
novčanik u koji su zataknute fotografije Stelle i Marca. Pijucka kavu, ali ne
dira kekse jer ili ne bi mogla probaviti. Šarena ptica sjedi u krošnji nad
njom i promatra vrt u potrazi za hranom. Lucy prelomi kekse i baci ih na
pod za pticu, no ptica ih ne uoči i odleti. Lucyina se utroba steže. Pola deset
je.
 I onda je on napokon tu, odjeven u djevičanski bijelu majicu kratkih
rukava i kratke hlače boje graška, sve rjeđe kose još mokre od tuširanja,
bos.
- Pa joj mene - kaže on dok joj miluje obraze. - Dvaput u dva dana.
Sigurno mi je rođendan. Klinci nisu s tobom?
- Nisu. Pustila sam ih da spavaju. Sinoć smo dugo bili budni.
- Sljedeći put onda. - Nasmiješi joj se široko i zlatno pa sjedne i
prekriži noge. - No, čemu dugujem ovo zadovoljstvo?
- Pa. - Ona položi vrhove prstiju na svoju putovnicu i skrene mu tako
pogled na nju. - Moram doma - kaže ona. - Moja je prijateljica bolesna.
Možda i umire. Želim je vidjeti prije... za slučaj da... znaš. - Suza joj klizne
iz lijevog oka i kapne baš na putovnicu. Obriše je. Nije namjeravala
zaplakati, ali ipak se dogodilo.
- Joj, dušo - kaže Michael i položi svoj dlan preko njezina.
Ona se napeto nasmiješi i trudi se izgledati zahvalnom na njegovoj
gesti.
- Grozno je to. O čemu je riječ? Raku?
Ona kimne. - Jajnici. - Izvuče dlan ispod njegova i prinese ga ustima
kako bi prigušila mali jecaj. - Želim ići sljedeći tjedan - kaže ona - ali
putovnica mi je istekla. A uopće nemam putovnice za klince. I tako mi je
žao što ovo tražim od tebe. Jučer si bio tako velikodušan s novcem za
violinu. I zaista te ne bih ovo tražila da imam drugih opcija. Ali poznaješ li
još uvijek ljude? One koji su mi nabavili ovu putovnicu? - Prijeđe prstom
ispod oka pa podigne pogled prema njemu, jadna, ali, nada se, i dalje
privlačna.
- Ajoj, pa baš i ne. Ne. Ali vidi, pokušat ću. - Povuče putovnicu prema
sebi. - Ostavi je kod mene.
- Evo. Donijela sam fotografije. I, Bože, znam da će zvučati ludo, ali
trebam i putovnicu za psa. Prošao je već rok za neka cijepljenja pa ne mogu
do nje uobičajenim putom. I bogzna koliko bi to trajalo...
- Vodiš i psa sa sobom? U posjet prijateljici na samrti?
 - Nemam baš izbora.
- Pa mogao bih ga ja čuvati?
Ona se svim silama trudi ne ostaviti dojam da je zgrožena pomisli da
njezin dragi pas živi ovdje, s ovim čudovištem. - Ali što ćeš ti sa psom?
- Ajoj, pa ne znam. Igrati se s njim? Šetati ga? Hraniti ga?
- Nije to sve. Moraš ustati svakog jutra i odvesti ga da obavi nuždu. I
moraš pokupiti njegova govna.
Michael zakoluta očima i kaže: - Joy obožava pse. Vrlo bi se rado
brinula o njemu. A i ja bih.
Naravno, pomisli Lucy, Michael ima ljude koji umjesto njega kupe
pseća govna.
- No - kaže ona - ja bih ga ipak radije povela s nama. Djeca su vrlo
vezana za njega, a i ja sam...
- Vidjet ću što mogu - kaže on. - Mislim da su pseće putovnice malo
forsiranje, ali potrudit ću se.
- Bože - kaže ona, očiju raširenih dok hini zahvalnost. - Michaele,
puno ti hvala. Ne mogu ti reći koliko mi je laknulo. Doslovno sam sinoć
dobila poruku o prijateljici i nisam mogla oka sklopiti cijelu noć od brige
kako ću sad doći do nje. Hvala ti.
- No, nisam još ništa učinio.
- Znam - kaže ona. - Znam da nisi. Ali ipak sam zahvalna.
I sad vidi kako mu se izraz lica promijenio iz iskreno sretnog u ljigav. -
Zaista, zaista zahvalna?
Ona se na silu nasmiješi.
Zna kamo ovaj razgovor sad vodi; pripremila se na to. - Zaista, zaista,
zaista zahvalna - kaže ona.
- Ah. - On se nasloni unatrag u stolici i nasmiješi joj se. - Sviđa mi se
kako to zvuči.
Ona mu uzvrati osmijeh i provuče prste kroz kosu.
 Pogled mu skrene prema zatvorenim kapcima prozora iznad njih,
prozora glavne spavače sobe, mjesta na kojem se dogodilo više bračnih
silovanja. Zatim se vrati na nju i ona suzbije drhtaj. - Možda sljedeći put -
kaže ona.
On podigne obrvu i prebaci ruku preko naslona stolice sebi zdesna. -
Ti to meni daješ poticaj?
- Možda - kaže ona.
- Sviđa mi se tvoj stil.
Ona se nasmiješi. A zatim se uspravi u stolici i uzme u ruku dugu
ručku svoje torbice. - Ali u ovom trenutku - kaže - moram se vratiti djeci
koja spavaju.
Oboje ustanu. - Kad misliš... - kaže ona, oklijevajući.
- Odmah se bacam na posao - kaže on. - Daj mi svoj broj pa ću te
nazvati čim budem znao nešto.
- Nemam mobitel trenutačno - kaže ona.
Čudno je pogleda. - Ali upravo si rekla da si sinoć dobila poruku o
svojoj prijateljici?
Ako vas tjedan dana spavanja na plaži ičem nauči, to je kako brzo i
učinkovito muljati. - O, to je bilo preko fiksne linije u hostelu. Netko mi je
zapisao poruku, na papiru.
- No, kako da ti se onda javim? Da te nazovem u hostel?
- Ne - smireno će ona. - Daj mi svoj broj. Nazvat ću te s telefonske
govornice. Može u petak?
On zapiše svoj broj na komad papira i pruži joj ga. - Da, nazovi me u
petak. I evo... - Posegne u džep i izvadi snop presavijenih novčanica.
Odvoji nekoliko dvadesetica i pruži joj ih. - Nabavi si mobitel. Pobogu.
Ona primi dvadesetice i zahvali mu. Sad više nema što izgubiti.
Upravo je prodala dušu za putovnicu.
 20

CHELSEA, 1989.

P rošli su mjeseci i mjeseci. Phineas je napunio trinaest i izrasli su mu

adamova jabučica i mali plavi brčići. Ja sam narastao za dva i pol
centimetra i napokon mi je kosa bila dovoljno duga da je mogu zabacivati.
Moja sestra i Clemency postale su sve luđe prisnije; sad su već imale svoj
tajni jezik i provodile bi sate u jazbini od plahti i preokrenutih stolica u
praznoj spavaćoj sobi na tavanu. Birdien je bend izdao užasan singl koji je
na ljestvicama došao do 48. mjesta, nakon čega je ona uvrijeđeno napustila
bend. To, činilo se, nitko od novinara koji se bave glazbom nije zapazio ili
ih se nije dojmilo, a ona je počela poučavati sviranje violine.
Justin je u međuvremenu vrt mojeg oca pretvorio u poduzetnički
pothvat i prodavao je biljne preparate putem anonimnih oglasa u novinama.
Sally nas je sve poučavala po četiri sata na dan i to za kuhinjskim stolom, a
David je triput na tjedan održavao satove svoje alternativne terapije u
dvorani crkve u World’s Endu7te bi se svaki put kući vratio džepova punih
gotovine.
Phin je potpuno imao pravo kad je prije svih onih mjeseci rekao što će
se dogoditi.
Thomseni nisu išli nikamo.
Sad se mogu prisjetiti svih tih godina s Thomsenima u kući na Prilazu
Cheyne i vidjeti točno kad se dogodila koja prekretnica, u kojim su se to
trenucima naše sudbine izokretale, naše životne priče tako snažno mijenjale.
Sjećam se večere u Chelsea Kitchenu i oca kako već tad gubi borbu za
premoć i kako je bio preslab da bi uopće shvatio da je ona počela. I sjećam
se majke koja se suzdržava pred Davidom, odbija sjati pred njim zbog
straha da bi je mogao poželjeti. Sjećam se kako je sve počelo, ali pojma
nemam kako smo došli od tada do onog trenutka devet mjeseci poslije kad
su nam stranci preuzeli svaki kutak doma, a moji su im roditelji to dopustili.
Moj je otac hinio da ga zanimaju razne stvari koje se događaju kod
nas. Šetkao bi vrtom s Justinom i pravio se da ga zanimaju travke i bilje;
natočio bi si svake večeri u sedam dva prsta viskija i sjeo s Davidom za
kuhinjski stol te nevoljko vodio razgovor o politici i stanju u svijetu i oči bi
mu se blago izbuljile svaki put kad bi se trudio zvučati kao da ima pojma o
čemu se u tom trenutku razgovara. (Sva su mišljenja mog oca bila ili crna ili
bijela; stvari su bile ili ispravne ili krive, dobre ili loše: u njegovu pogledu
na svijet nije bilo mjesta za nijanse. Bilo mi je jako neugodno zbog toga.)
Sjedio bi katkad s nama dok smo učili i doimao se vrlo zadivljenim našom
pameću. Nisam mogao shvatiti što se to dogodilo mojem ocu. Kao da je
Henry Lamb bio napustio kuću, ali je za sobom ostavio svoje tijelo.
Očajnički sam htio razgovarati s njim o svemu što se događalo, o
izokretanju vlastitog svijeta, ali bojao sam se da ću mu tako samo oduzeti
ono malo uporišta što se tiče dojma o vlastitom značaju. Doimao se tako
ranjivim, tako slomljenim. Vidio sam ga jednom, za vrijeme ručka tijekom
ljeta, kako u rukama drži svoju kapu i jaknu i provjerava sadržaj svog
novčanika dok stoji pokraj ulaznih vrata kuće. Upravo smo bili završili
školu za taj dan i bilo mi je dosadno.
- Kamo ideš? - pitao sam ga.
- U klub - odvratio je.
Ah da, njegov klub. Niz zadimljenih prostorija u sporednoj uličici
pokraj Piccadilly Squarea. Jednom sam bio ondje, kad mi je majka bila
vani, a dadilja se nije pojavila. Umjesto da ostane doma s dvoje male i
dosadne djece koju treba zabavljati, on nas je utrpao u taksi i odveo nas u
svoj klub. Lucy i ja sjedili smo u kutu, pili limunadu i jeli kekse dok je otac
pušio cigare i pio viski s muškarcima koje nikad prije nisam vidio. Sve me
to očaralo i nisam htio otići, molio sam se u sebi da se dadilja više nikad ne
pojavi kad je budemo trebali.
- Mogu li s tobom?
Pogledao me blijedo, kao da sam mu upravo postavio neki težak
matematički zadatak.
 - Molim te. Bit ću tih. Neću govoriti.
Pogledao je uz stube kao da bi se na njima moglo pojaviti rješenje
njegova problema. - Škola je gotova za danas?
- Da.
- U redu.
Pričekao je da odjenem jaknu; zatim smo zajedno išetali na ulicu i on
nam je zaustavio taksi.
U klubu nije zatekao nikog koga osobno poznaje te me, dok smo čekali
da nam donesu pića, pogledao i rekao: - No, kako si?
- Zbunjen sam - rekao sam.
- Zbunjen?
- Da. Ovim što nam se događa sa životima. - Zadržao sam dah. Ovo je
bila upravo ona vrsta bezobraznog obraćanja koje bi u prošlosti navelo mog
oca da napravi grimasu, pogleda moju majku i smrknut je upita smatra li
ona takvo ponašanje prihvatljivim, želi li odgajati ovakvo dijete.
Ali on me samo pogledao svojim vodenastim plavim očima i rekao: -
Da.
Istog je trena skrenuo pogled.
- I ti si zbunjen?
- Ne, sine, nisam. Nisam zbunjen. Točno znam što se događa.
Nisam mogao razabrati misli li pri tome da zna što se događa i da još
drži uzde ili da zna što se događa, ali ne može ništa poduzeti.
- Znači, što? - pitao sam. - Što se događa?
Stigla su nam pića: limunada na bijelom papirnatom podmetaču za
mene, viski i voda za tatu. Nije mi odgovorio na pitanje i pomislio sam da i
neće. Ali onda je uzdahnuo. - Sine - rekao je - katkad se u životu nađeš na
raskrižju. Tvoja majka i ja, to se nama dogodilo. Ona je htjela u jednom
smjeru, ja sam htio u drugom. Pobijedila je.
 Obrve su mi poletjele u vis. - Mama je htjela one ljude u kući? Ona ih
zapravo želi ondje?
- Želi? - pitao je on sumorno, kao da je moje pitanje bilo apsurdno, ali
očito nije bilo.
- Želi li živjeti sa svim tim ljudima?
- Kriste, ne znam. Nemam pojma što ti majka više hoće. I da ti dam
savjet. Nemoj u brak sa ženom. Žene možda dobro izgledaju, ali uništit će
te.
Ništa od toga nije imalo smisla. Kakve veze brak sa ženom - nešto što
ionako nikad nisam namjeravao učiniti, ali također nešto za što nisam
mislio da postoje drugi izbori; ako nećeš u brak sa ženom, s kime ćeš? - ima
s ljudima na katu?
Zurio sam u njega, snagom volje ga pokušavao natjerati da mi kaže
nešto što će biti jasno, što će me prosvijetliti. Ali moj otac nije imao
emocionalne inteligencije, a nakon moždanog udara ni rječnika kojim bi
mogao biti jasan ili prosvijetliti ikoga. Izvadio je cigaru iz unutarnjeg džepa
sakoa i proveo neko vrijeme pripremajući je za pušenje. - Znači nisu ti
dragi? - pitao je naposljetku.
- Nisu - odvratio sam. - Ne volim ih. Hoće li ikad otići?
- E kad bi se mene pitalo...
- Ali to je tvoja kuća. Sigurno se tebe jedinog pita.
Zastao mi je dah od straha da sam pretjerao.
Ali on je samo uzdahnuo. - Da, pomislio bi čovjek da je tako.
Njegova me otupljenost ubijala. Poželio sam vrisnuti. Rekao sam: - Ne
možeš li im reći da odu? Reci im da želimo kuću natrag. Da želimo natrag u
školu. Da ih više ne želimo ondje.
- Ne - rekao je moj otac. - Ne mogu.
- Ali zašto?
Glas mi se podigao za oktavu i vidio sam kako se trznuo.
 - Rekao sam - odbrusio je. - Tvoja majka. Njoj trebaju. On joj treba.
- On? - pitao sam. - David?
- Da. David. Čini se da se uz njega osjeća kao da joj život nije
besmislen. Da joj on daje „smisao“. A sad - zarežao je, otvarajući novine -
rekao si da nećeš govoriti. Da se možda držiš toga?
 21

M iller Roe stoji pred kućom na Prilazu Cheyne, zagledan u svoj

mobitel. Doima se zgužvanijim nego tog jutra u kafiću u West Endu.
Uspravi se kad ugleda Libby i Dido i nasmiješi im se.
- Milleru, ovo je Dido, moja kolegica - A zatim se ispravi: - Moja
prijateljica. Dido, ovo je Miller Roe.
Rukuju se pa se svi troje okrenu prema kući. Prozori sjaje zlatno pod
večernjim suncem.
- Libby Jones - kaže Dido - pobogu. Pa ti si vlasnica vile.
Libby se nasmiješi i počne otključavati lokot. Ne osjeća se nimalo kao
vlasnica dok ulaze u hodnik i ogledavaju se oko sebe. Ona još očekuje da će
se odnekud pojaviti odvjetnik i kročiti pred njih pun autoriteta.
- Vidim na što ste mislili kad ste spomenuli drvene ploče - kaže Miller.
- Znate, ova je kuća svojedobno bila krcata prepariranim životinjskim
glavama i lovačkim noževima. Čini se da je bilo i nekih prijestolja, baš tu...
- Pokaže na mjesta s obiju strana stuba. - Njegovo i njezino - doda on
ironično.
- Tko vam je rekao za prijestolja? - pita Dido.
- Stari prijatelji Henryja i Martine, koji su ovamo dolazili na divlje
zabave tijekom sedamdesetih i ranih osamdesetih. Dok su Henry i Martina
bili članovi visokog društva. Dok su im djeca još bila mala. Čini se da je tad
sve bilo jako glamurozno.
- Znači, ti stari prijatelji - nastavi Dido - gdje su oni bili kad je sve
otišlo dovraga?
- Joj, pa nisu im to bili pravi prijatelji. Bili su to roditelji djece s
kojima su njihova išla u razred, susjedi, oni s dna kozmopolitskog društva.
Nitko kome je zaista bilo stalo do njih. Samo ljudi koji ih se sjećaju.
 - I prijestolja - kaže Libby.
- Da. - Miller se nasmiješi. - I prijestolja.
- A što je sa širom obitelji? - pita Dido. - Gdje su oni bili?
- Henry nije imao obitelj. Bio je jedinac i oba su mu roditelja bila
pokojna. Martina nije imala kontakta s ocem, a majka joj se preudala i
živjela u Njemačkoj sa svojom drugom obitelji. Čini se da je pokušavala
doći k njima, ali i da je Martina stalno odgađala posjet. Čak je i poslala
jednog od svojih sinova ovamo 1992.; došao je i kucao na svaka vrata pet
dana zaredom, bez odgovora. Rekao je da je bio čuo zvukove, vidio kako se
zavjese pomiču. Nitko se nije javljao na telefon. Majka je bila rastrgana
krivnjom što nije prije pokušala kontaktirati kćer. Nikad se nije oporavila.
Mogu li...? - Skretao je ulijevo, prema kuhinji.
Libby i Dido krenu za njim.
- Znači, ovdje su djeca imala pouke - kaže on. - Ladice su bile pune
papira i priručnika i vježbenica.
- Tko ih je poučavao?
- Ne znamo. Sigurno ne Henry Lamb. On je pao na maloj maturi,
nikad nije nastavio školovanje. Martini engleski nije bio materinski jezik te
je stoga malo vjerojatno da ih je ona poučavala. Stoga je riječ o nekom od
tih tajanstvenih „drugih“. I to vrlo vjerojatno neka žena.
- Što se dogodilo sa svim tim udžbenicima? - pita Libby.
- Nemam pojma - kaže Miller. - Možda su još ovdje negdje?
Libby pogleda veliki drveni stol u sredini prostorije i dva niza ladica sa
svake strane. Zadrži dah pa ih počne otvarati. Ladice su prazne. Uzdahne.
- Dokazni materijal - kaže Miller. - Možda ih je policija i uništila.
- Što su još uzeli kao dokazni materijal? - pita Dido.
- Halje. Posteljinu. Sve ljekarničke stvari, bočice i pladnjeve i štošta
drugo. Sapun. Ručnike za lice. Ručnike za tijelo. Naravno, zbog vlakana.
Ali zapravo baš i nije bilo nečeg drugog da se uzme. Nije bilo umjetnina na
zidovima, nije bilo igračaka, nije bilo cipela.
 - Nije bilo cipela? - ponovi Dido.
Libby kimne. To je bila jedna od najšokantnijih pojedinosti Millerova
članka u Guardianu. Kuća puna ljudi, a nijednog para cipela nigdje.
Dido se osvrće oko sebe. - Ova kuhinja - kaže - u sedamdesetima bi
bila vrhunac kuhinjskog šika.
- Ne bi li? - složi se Miller. - I to vrhunski opremljena. Gotovo sve u
kući, prije nego što su sve prodali, bilo je kupljeno u Harrodsu. Arhivist u
njihovom odjelu prodaje dopustio mi je pogledati fakture iz doba kad je
Henry tek kupio kuću. Kuhinjski uređaji, kreveti, sjenila za lampe, kaučevi,
odjeća, tjedna dostava cvijeća, odlasci frizeru, kupnja higijenskih
potrepština, ručnika, hrane, sve.
- Uključujući i moj dječji krevetić.
- Da, uključujući i krevetić. Koji je, ako me pamćenje služi, kupljen
1977., kad je mali Henry još bio novorođenče.
- Znači ja sam bila treće dijete koje je u njemu spavalo?
- Da, valjda je tako.
Krenu prema maloj prostoriji u prednjem dijelu kuće i Dido kaže: -
Koja je vaša teorija? Što vi mislite da se dogodilo ovdje?
- U osnovi? Čudni su se ljudi uselili kod imućne obitelji. Čudne su se
stvari dogodile i svi su umrli, osim tinejdžera koje nitko više nikad nije
vidio. I naravno, tu je i dijete. Serenity. I dokazi da je još netko svojedobno
živio ovdje. Netko tko je odgovoran za vrt s ljekovitim biljem. Proveo sam
mjesec dana tražeći svakog ljekarnika u Ujedninjenom Kraljevstvu i
inozemstvu koji je možda živio u Londonu u to doba. Ništa. Nikakvog
traga.
Prostorija u kojoj se sad nalaze obložena je drvenim pločama i ima
drveni pod. U udaljenije zid ugrađen golemi kameni kamin, a na drugom
zidu se nalaze ostaci bara od mahagonija.
- Ovdje su pronašli opremu - kaže Miller ozbiljnim glasom. - Policija
je isprva mislila da su to sprave za mučenje, ali ustvari je ispalo da je to bila
nekakva oprema za vježbu domaće izrade. Tijela dviju žrtava samoubojstva
bila su vrlo vitka i mišićava. Ovo je očito bila prostorija u kojoj su vježbali.
Možda kako bi prevladali negativne posljedice toga što nisu nikad izlazili iz
kuće. I opet sam proveo mjesec dana loveći svakog učitelja tjelovježbi
kojeg sam uspio pronaći, a kako bih vidio ima li ikog tko zna kakvim su se
tehnikama koristili u Chelseaju u osamdesetima i ranim devedesetima. I
opet, ništa. - On uzdahne pa se naglo okrene prema Libby. - Jeste li pronašli
tajne stube? Koje vode na tavan?
- Jesam. Odvjetnik mi ih je pokazao kad me doveo ovamo.
- Jeste li vidjeli lokote? Na vratima dječjih soba?
Libby protrne. - Nisam tad još bila pročitala članak - kaže ona - pa
nisam obratila pozornost. A kad sam prošli put bila ovdje... - Zastane. -
Prošli put mi se učinilo da sam čula nekog ondje gore i preplašila sam se pa
otišla.
- Idemo pogledati sad?
Ona kimne. - Može.
- U kući mojih roditelja ima jedno ovakvo skriveno stubište - kaže
Dido dok se drži za rukohvat pri usponu uskim stubištem.
- Uvijek bih se naježila od njega kad sam bila mala. Mislila sam da će
neki ljutiti duh zaključati oba vrata i da ću ostati zarobljena zauvijek.
Na te riječi Libby ubrza korak i izađe na tavan pomalo bez daha.
- U redu ste? - pita je Miller ljubazno.
- Mm - promrmlja ona. - Recimo.
On prinese dlan uhu. - Čujete to? - pita.
- Što?
- Ovo škripanje?
Ona kimne, širom otvorenih očiju.
- To se događa kad se stara kuća previše zagrije ili previše ohladi.
Prigovara. To je ono što ste čuli neki dan. Kuća koja njurga.
Ona ga poželi pitati kašlju li kuće kad im je vruće, ali predomisli se.
 Miller izvadi mobitel iz džepa i namjesti kameru pred sebe kako bi
snimao dok hoda. - Bože - glasno prošapće. - To je to. To je to.
Nakrivi kameru prema vratima prve sobe s lijeve strane. - Evo - kaže.
Ona i Dido obje pogledaju. S vanjske strane vrata nalazi se lokot. Prate
Millera do sljedećih vrata. I ondje je lokot. Pa još jedna vrata s lokotom i
još jedna nakon tih.
- Sve četiri sobe mogle su se zaključati izvana. Policija misli da su tu
spavala djeca. Našli su tragove krvi i ogrebotine na vratima. Evo - kaže on -
čak je i zahod imao lokot s vanjske strane. Idemo?
Drži dlan na kvaki jedne od soba.
Libby kimne.
Kad je prvi put pročitala Millerov članak, preletjela je preko dijela o
sobama na tavanu jer nije mogla podnijeti ono što su dale naslutiti. Sad
samo želi da sve ovo što prije završi.
Prostorija je poveća, zidova oličenih bijelo s pokojim tračkom žutog uz
sam pod. Podne su daske gole, prozori imaju pohabane bijele zastore, a u
jednom se kutu nalaze tanki madraci. I to je sve. U sljedećoj je sobi isto
stanje. I u sljedećoj. Libby zadrži dah kad otvore četvrtu spavaću sobu,
uvjerena da će iza tih vrata biti muškarac. Ali nema nikog, nego samo još
jedna prazna bijela prostorija bijelih zastora i golih podnih dasaka.
Spremaju se zatvoriti vrata za sobom kad Miller naglo zastane, ode do
najudaljenijeg kraja sobe i usmjeri kameru prema madracu.
- Što je?
Kako se on približava madracu, tako ga odvuče blago od zida i zagleda
se u nešto ondje zaglavljeno.
- Što je to?
On podigne predmet i stavi ga prvo ispred kamere, a zatim sebe. -
Čarapa.
- Čarapa?
- Da. Muška čarapa.
 Plavo-crvena čarapa, bojom odudara na praznom platnu tavanskih
spavaćih soba.
- Čudno - kaže Libby.
- I više nego čudno - kaže Miller. - Nemoguće. Jer vidite. - Okrene
čarapu i pokaže je Libby i Dido.
Na čarapi je Gapov logo.
- Što je? - pita Dido. - Ne kužim.
- Ovo je trenutni Gapov logo - kaže on. - Koriste se njime samo
proteklih nekoliko godina. - Pogled mu se sretne s Libbynim. - Ovo je nova
čarapa.
 22

L ucy nazove Michaela oko pet popodne u petak s telefonske govornice

iza ugla. On se odmah javi. - Mislio sam da si ti - kaže on i ona mu u
glasu čuje lascivni osmijeh.
- Kako si? - pita ona veselo.
- O, ja sam super, a kako si ti?
- I ja sam super.
- Jesi li već kupila mobitel? Ovo je fiksna linija, nije li?
- Znam nekog tko će mi ga nabaviti - slaže ona glatko. - Upravo mi
traži jedan rabljeni. Trebala bih ga dobiti sutra.
- Super - kaže Michael. - Super. A kako znam da me ne zoveš reda
radi, pretpostavljam da te zanima kako napreduje tvoj mali zahtjev.
Ona se lagano nasmije. - Rado bih znala - kaže.
- No - nastavi on. - Lucy Lou, jebeno ćeš me obožavati jer nabavio
sam ti sve. Putovnice za tebe, za Marca, za malu, čak i za psa. Zapravo,
toliko sam platio za putovnice da su mi ovu za psa dali besplatno!
Sveprisutna žuč sad joj gruša ručak u utrobi. Ne želi niti razmišljati
koliko je novca Michael potrošio na putovnice i što će htjeti zauzvrat. Silom
se nasmije i kaže: - O! Pa baš lijepo od njih!
- „Lijepo“ malo sutra - kaže on. A zatim će: - Nego, želiš li svratiti do
mene? Po putovnice?
- Naravno! - kaže ona. - Naravno. Ali ne danas. Možda sutra ili u
nedjelju?
- Dođi u nedjelju - kaže on. - Dođi na ručak. Joy ima slobodan dan u
nedjelju tako da ćemo biti sami.
 Žuč joj se iz utrobe uspne do grla. - Kada? - uspije pitati ležerno.
- Recimo ujedan. Bacit ću odreske na roštilj. Ti možeš napraviti ono
što si znala raditi, kako ono? Ono s kruhom i rajčicama?
- Panzanella.
- E to. Bože, tako je bilo ukusno.
- O - kaže ona - baš ti hvala. Nadam se da još znam kako.
- Da. Znaš ti kako. Nedostaje mi to.
Lucy se nasmije. Pozdravi ga, kaže da će se vidjeti u nedjelju u jedan
poslijepodne. Zatim spusti slušalicu, otrči u zahod i ispovraća se.
 23

CHELSEA, 1990.

U ljeto 1990., kad sam upravo napunio trinaest godina, zatekao sam
jednog poslijepodneva majku na stubama. Slagala je čistu posteljinu u
ormar. Nekoć davno sve smo za pranje jedanput na tjedan slali u čistionicu
malim kombijem sa zlatnim natpisom sa strane i sve bismo dobili natrag u
djevičanski čistim hrpama omotano vrpcom ili obješeno na drvene vješalice
pod plastičnim vrećama.
- Što se dogodilo sa službom za pranje? - pitao sam.
- Kakvom službom za pranje?
Kosa joj je bila narasla. Koliko sam ja znao, u protekle se dvije godine
nije ošišala, ne otkako su nam se uselili drugi ljudi. Birdie je svoju kosu
nosila dugu, a Sally također. Moja je majka nosila bob. Sad joj je kosa
dosezala ispod ramena i imala je razdjeljak na sredini. Pitao sam se trudi li
se izgledati kao druge žene na isti način na koji sam ja pokušavao izgledati
kao Phin.
- Sjećaš se? Onaj stari gospodin koji bi kombijem došao po sve za
pranje, kombi mu je bio tako malen da si se brinula da neće sve stati u
njega?
Pogled moje majke polako je skliznuo ulijevo, kao da se prisjeća
nekog sna i rekla je: - O, da. Zaboravila sam na njega.
- Kako to da više ne dolazi?
Protrljala je vrhove prstiju jedan o drugi, a ja sam je zabrinuto
pogledao. Znao sam što ta gesta znači i bilo je to nešto što sam već dulje
vremena pretpostavljao, ali ovo je bila prva potvrda toga. Bili smo
siromašni.
 - Ali što je bilo s tatinim novcem?
- Ššš.
- Ali ne razumijem.
- Ššš! - ponovila je. A zatim me nježno odvukla za ruku u svoju
spavaću sobu i posjela me na krevet. Držala me za ruke i zagledala se u
mene čvrsto. Opazio sam da više ne nanosi maškaru i pitao se kad je to
prestala činiti. Toliko se toga tako polako mijenjalo tijekom tako dugog
vremena da mi je katkad bilo teško uočiti kada je uopće nastala promjena.
- Moraš mi obećati, obećaj mi, obećaj - rekla je - da nećeš ni s kim
drugim o ovome razgovarati. Ni sa sestrom, ni s drugom djecom. Ni s
odraslima. Ni s kim, u redu?
Čvrsto sam kimnuo.
- I ovo ti govorim samo zato što ti vjerujem. Jer si razuman. Stoga me
nemoj razočarati, u redu?
Još sam čvršće kimnuo.
- Tata je odavno ostao bez novca.
Progutao sam knedlu.
- Što, bez sveg novca?
- U osnovi, da.
- Pa od čega onda živimo?
- Tata prodaje dionice. Još nam je ostalo nekoliko štednih računa.
Budemo li mogli živjeti od trideset funti na tjedan, preživjet ćemo još
barem nekoliko godina.
- Trideset funti na tjedan? - Iskolačio sam oči. Moja je majka znala
toliko na tjedan potrošiti samo na svježe ubrano cvijeće. - Ali to je
nemoguće!
- Nije nemoguće. David je sjeo s nama i pomogao nam izračunati.
- David? Kakve veze David ima s novcem? On nema čak ni kuću!
 - Ššš. - Stavila je prst na usne i oprezno pogledala prema vratima
spavaće sobe. - Henry, morat ćeš nam vjerovati. Mi smo odrasli i
jednostavno ćeš nam morati vjerovati. Birdie zarađuje poučavajući sviranje
violine. David pridonosi svojim satovima tjelovježbe. Justin zarađuje hrpu
novca.
- Da, ali ne daju ga nama, je li tako?
- Pa, svi doprinose. Zajedno nam uspijeva održavati ovo.
I tad sam shvatio. Sasvim mi je postalo jasno.
- Je li ovo sad komuna? - pitao sam, prestravljen.
Moja se majka nasmijala kao da sam pitao nešto apsurdno. - Ne! -
rekla je. - Naravno da nije!
- Zašto tata ne proda kuću? - pitao sam. - Mogli bismo otići živjeti u
neki mali stan. Bilo bi lijepo. I imali bismo hrpu novca.
- Ali nije riječ samo o novcu, pa valjda znaš to.
- A o čemu onda? - pitao sam. - O čemu je riječ?
Uzdahnula je tiho i masirala mi dlan palcima. - Pa, no, riječ je o meni,
donekle. O tome kako se osjećam i kako sam tako dugo bila tužna i kako
me sve ovo - pokazala je na veliku spavaću sobu oko sebe i njezine otmjene
zastore i kristalni luster - nije činilo sretnom, zaista nije. I onda se pojavio
David i pokazao mi jedan drugi način života, puno manje sebičan način.
Henry, mi imamo previše toga. Zar ne vidiš? Puno previše, i kad je tako,
onda ti nije dobro. A sad kad smo zamalo ostali bez sveg novca pravi je
trenutak za promjene, za razmatranje što jedemo i čime se koristimo i na što
trošimo i čime si ispunjavamo dane. Moramo davati stvari svijetu, ne samo
uzimati od njega. Znaš, David... - Čuo sam kako joj glas odzvanja poput
žlice koja je lupila o vinsku čašu kad spomene njegovo ime - ... on ti gotovo
sav svoj novac daje u dobrotvorne svrbe. A sad, uz njegovu pomoć i mi
radimo isto. Pomagati ljudima kojima je potrebno dobro je za dušu. A život
kakav smo prije vodili bio je rastrošan. Tako kriv. Zar ne vidiš to? Ali sad,
uz Davida koji nas navodi, možemo početi uspostavljati pravu ravnotežu.
Dopustio sam si trenutak da upijem puno značenje svega izrečenog.
- Znači ostat će - rekao sam naposljetku. - Zauvijek?
- Da - odvratila je uz mali smiješak. - Da. Nadam se da hoće.
- I siromašni smo?
- Ne. Dušo, nismo siromašni. Rasterećeni smo. Slobodni smo.
 24

L ibby, Miller i Dido pretražuju kuću od tavana do podruma u potrazi za

mjestom kroz koje je u nju ušao tajanstveni tip s čarapom. U stražnjem
se dijelu kuće nalaze velika staklena vrata koja se otvaraju na kamene stube
koje vode do vrta. Zakračunata su iznutra i ispostavi se, kad ih pokušaju
otvoriti, da su također zaključana. Gusta glicinija prekriva pukotine između
vrata i dovratka te upućuje na to da nisu bila otvorena tjednima, možda i
godinama.
Gurkaju prašnjave prozore, ali svi su do jednog zaključani. Zagledaju
se u mračne zakutke tražeći tajna vrata, ali nema ih.
Isprobavaju sve Libbyne ključeve jedan po jedan i naposljetku pronađu
onaj koji otključava staklena vrata. No, ona se i dalje ne otvaraju.
Miller se kroz staklo zagleda u vanjsku stranu vrata. - Ima lokot - kaže
- s vanjske strane. Nemate li jedan mali ključ u svežnju? Libby pronađe
najmanji ključ koji može naći i preda ga Milleru. - Kako biste reagirali kad
bih razbio jedno od stakala na vratima?
- Razbio? - pita ona. - Čime?
On joj pokaže svoj lakat.
Ona se trzne. - No, hajde.
On pohabanom starom zavjesom ublaži udarac lakta o staklo. Staklo
pukne i raspadne se na dva savršena dijela. On zatim gurne ruku kroz rupu i
otključa lokot malim ključem. Naposljetku se vrata otvore, trgajući čvorove
glicinije.
- Evo - kaže Miller dok stupa na travnjak. - Ovdje su uzgajali bilje.
- Ljekovito bilje koje je ubilo Libbyne roditelje? - pita Dido.
 - Da. Atropa belladonna. To jest velebilje. Policija je našla poveću
hrpu velebilja.
Spuštaju se do dna vrta, do svježeg i sjenovitog hlada pod krošnjom
visokog bagrema. Ondje je klupica, zakrivljena tako da prati sjenu stabla i
okrenuta prema kući. Čak i tijekom najvrelijeg ljeta u Londonu u proteklih
dvadeset godina ta je klupica vlažna i prekrivena plijesni. Libby nježno
prstom dotakne naslon za ruke. Zamišlja Martinu Lamb kako sjedi tu u
neko sunčano jutro, odložila je šalicu čaja tu gdje su sad Libbyni prsti,
promatra ptice koje lete nebom. Zamišlja kako drugom rukom kani
pomilovati svoj trudnički trbuh, smiješeći se kad osjeti kako se dijete rita i
okreće u njoj.
A zatim je zamisli kako godinu dana poslije uzima otrov uz večeru pa
liježe na kuhinjski pod i umire bez dobrog razloga, ostavlja svoje djetešce
samo na katu.
Libby trzne rukom prema sebi i naglo se okrene pogledati kuću.
S ovog mjesta vide se sva četiri velika prozora koji se protežu dužinom
sobe za primanje. Također se vide četiri manja prozora na katu iznad, po
dva u svakoj od stražnjih spavaćih soba, a vidi se ijedan manji prozor u
sredini, onaj na vrhu odmorišta stuba. Iznad toga je osam uskih prozora s
nadstrešnicama, po dva za svaku od spavaćih soba na tavanu te mali okrugli
prozor kupaonice. A nad tim su ravan krov, tri dimnjaka i plavo nebo.
- Vidite! - kaže Dido, uspravljajući se na vrhove prstiju i divlje
pokazujući rukom. - Vidite ondje! Jesu li ono ljestve? Obične ili požarne?
- Ma gdje?
- Ondje! Vidi! Iza onog crvenog dimnjaka. Vidi!
Libby ugleda odsjaj metala. Prati ga pogledom do ciglenog oboda, do
ruba iznad nadstrešnica prozora, pa zatim do oluka pričvršćenog za
izbočenje na boku kuće, nakon čega su potrebni samo kratak skok preko
zida vrta i spuštanje niz neku vrstu betonskog bunkera do vrta.
Okrene se. Iza nje su gusto raslinje i stari cigleni zid. Progura se kroz
raslinje prateći vidljivu stazu, stopalima je pronalazeći u korovu. Raslinje je
isprepleteno sa starim paukovim mrežama koje joj se hvataju za odjeću i
kosu. No, ona ne staje. Osjeća putanju u sebi, zna što traži. I evo ih, stara
drvena vrata, obojena tamno zeleno; vise sa šarki i vode u zarasli stražnji
dio vrta susjedne kuće.
Miller i Dido stanu iza nje i zagledaju joj se preko ramena kroz drvena
vrata. Ona gurne vrata najsnažnije što može i zagleda se u susjedov vrt.
Zapušten je. Nasred travnjaka nalazi se nakrivljeni sunčani sat, a preko
travnjaka se proteže nekoliko šljunčanih staza punih prašine. Nema
nikakvog namještaja, nema dječjih igračaka. A ondje, uz kuću, je staza
koja, barem joj se čini, vodi izravno na ulicu.
- Znam što je - kaže ona dok prstima dodiruje lokot koji je netko
prerezao kliještima. - Gledajte. Tkogod da je spavao u kući ušao je u nju
kroz ova vrata, kroz vrt, uz ono betonsko čudo ondje - povede ih sad natrag
u vrt - pa uz vrtni zid, uz oluk do one platforme, vidite je ondje gore, pa
onda preko ruba krova na sam krov i do ljestava. Mi samo trebamo skužiti
kamo te ljestve vode.
Pogleda Millera. On joj uzvrati pogled. - Nisam baš gibak - kaže on.
Ona pogleda Dido, koja napuhne obraze i kaže: - Ma daj.
Zapute se natrag u kuću i uspnu stubama do tavana. I nađu ih: mala
drvena vratašca na stropu u hodniku. Libby se popne Milleru na ramena i
gurne vratašca.
- Što vidite?
- Prašnjavi tunel. I još jedna vratašca. Podignite me još.
Miller zastenje i podigne je. Ona se čvrsto drži za drvena vratašca,
potegne se u vis. Tu je užasno vruće i osjeća kako joj se odjeća lijepi za
tijelo od znoja. Puzi tunelom pa gurne sljedeća drvena vratašca i istog je
trena zaslijepi predivni sjaj sunca. Na ravnom je krovu i tu je nekoliko
uvelih biljaka u lončanicama i dvije plastične stolice.
Nasloni ruke na bokove dok upija pogled s krova: pred njom se
proteže suncem obasjano zelenilo Embankment Gardensa, a iza toga može
nazrijeti tamnu crtu rijeke. Iza nje je mreža uskih ulica koje se protežu
odavde do King’s Roada; pivski vrt pun gostiju, niz stražnjih vrtova i
parkiranih automobila.
- Što vidiš? - čuje kako joj Dido dovikuje s tavana.
- Vidim sve - kaže ona - baš sve.
 25

M arco se sumnjičavo zagleda u Lucy. - Zašto ne možemo s tobom? -

pita je. - Ne razumijem.
Lucy uzdahne, popravi si šminku oko očiju s pomoću malog zrcala i
kaže: - Jer ne možete, O. K. Napravio mi je veliku uslugu i zatražio je da
dođem sama i stoga idem sama.
- Ali što ako te ozlijedi?
Lucy uspije suzbiti trzaj. - Neće me ozlijediti, u redu? Imali smo vrlo
loš brak, ali nismo više u njemu. Stvari se mijenjaju. Ljudi se mijenjaju.
Ne može pogledati sina u oči dok mu tako laže. Vidio bi joj strah u
očima. Znao bi što se to ona sprema učiniti. I ne bi imao pojma zašto se to
sprema poduzeti jer nema pojma o njezinu djetinjstvu, nema pojma od čega
je to ona pobjegla prije dvadeset i četiri godine.
- Treba nam šifra - kaže Marco s puno autoriteta u glasu. - Nazvat ću te
i ako si prestrašena, samo pitaj Kako je Fitz? Okej?
Ona kimne i nasmiješi se. - Okej - kaže. Privuče ga k sebi i poljubi iza
uha. On joj to i dopusti.
Nekoliko minuta poslije Stella i Marco stoje jedno pokraj drugog u
kuhinji i gledaju je kako odlazi.
- Mama, lijepo izgledaš - kaže Stella.
Lucyina utroba propadne. - Hvala ti, dušo - kaže. - Vraćam se oko
četiri. I imat ću putovnice i onda možemo početi planirati put u London. -
Široko se nasmiješi, pokazujući sve zube. Stella joj zagrli nogu. Lucy se
trenutak poslije odvoji od Stelle i napusti zgradu ne osvrćući se.
 Fitzovo je govno još ondje. Sad je na njemu dvostruko više kukaca
govnovalja i to je na neki neobičan način umiruje.
Michael otvori vrata; na glavi ima sunčane naočale i odjeven je u
prostrane kratke hlače i jarko bijelu majicu kratkih rukava. Preuzme od nje
vrećicu s hranom, rajčice, kruh i inćune koje je kupila putom pa je poljubi u
oba obraza. Lucy osjeća pivo u njegovu dahu.
- Ma baš si krasna - kaže. - Vau. Uđi, uđi.
Ona uđe u kuhinju za njim. Na pultu su dva odreska na papirnatim
ubrusima i boca vina u srebrnoj posudi. Kroz ozvučenje Sonos dopire
glazba Eda Sheerana i čini se da je Michael jako dobro raspoložen.
- Da ti natočim piće - kaže on. - Što bi pila? Gin i tonik? Bloody Mary?
Vino? Pivo?
- Može pivo - kaže ona - i hvala.
Pruži joj bocu Peronija i ona otpije gutljaj. Trebala je obilno
doručkovati, shvati tad jer joj taj prvi gutljaj već lupa ravno u glavu.
- U zdravlje - kaže on nazdravljajući joj svojom bocom.
- U zdravlje - kaže ona. Na pultu je i zdjela njegova omiljenoga
rebrastog čipsa i ona sad uzme poveću šaku. Treba ostati dovoljno trijezna
da zadrži kontrolu nad sobom, ali i biti dovoljno pijana da bi mogla obaviti
ono što je došla obaviti.
- Nego - kaže ona dok iz jedne od ladica vadi dasku za rezanje, a iz
druge nož te zatim izvadi rajčice iz vrećice. - Kako ide pisanje?
- O, Bože, ne pitaj - kaže on kolutajući očima. - Recimo samo da mi
ovo nije bio produktivan tjedan.
- A valjda to tako bude? Stvar psihologije.
- Hm - kaže on dok joj dodaje posudu. - Sjedne strane. S druge strane,
svi najbolji pisci pišu. To je kao kad odlučiš da nećeš ići trčati jer pada kiša.
To je samo izgovor. Stoga se moram jače potruditi. - Nasmiješi joj se i na
trenutak se doima gotovo skromnim, gotovo stvarnim, i na tren pomisli da
danas možda neće završiti onako kako je mislila, da će možda samo ručati i
razgovarati i onda će joj on dati putovnice i pustiti je da ode i sve što će
morati jest zagrliti ga pri odlasku.
- Pošteno - kaže ona dok osjeća kako Michaelov super naoštreni nož
klizi kroz rajčice kao da su maslac. - A valjda je to posao kao svaki drugi.
Moraš doći i odraditi što treba.
- Upravo tako - kaže on. - Upravo tako. - Iskapi drugu polovicu piva
pa ubaci praznu bocu u kantu za reciklažu. Izvadi zatim novo pivo iz
hladnjaka, pa pruži još jedno Lucy. Ona odmahne glavom i pokaže mu
svoju bocu, još gotovo punu.
- Pij - kaže on. - Imam jedan predivan Sancerre za tebe, hladi se. Tvoj
omiljeni.
- Oprosti - kaže ona dok prinosi bocu usnama. - Već jako dugo ne
pijem.
- A da?
- Ne namjerno - odvrati ona. - Jednostavno nisam imala novca za piće.
- No, onda je ovo operacija „Dajmo da pije“. Hajde. Dovrši to.
I eto ga, ta jedva vidljiva oštrina u glasu, nešto tako slično
prijateljskom tonu, a opet na rubu agresivnosti. Nije to bio ležerni zahtjev
nego naredba. Ona se nasmiješi pa iskapi pola boce.
On je napeto promatra. - Dobra cura - kaže on. - A sad ostatak.
Ona se smrknuto nasmiješi pa iskapi ostatak piva, gotovo se
zagrcnuvši jer je prebrza.
On se široko smiješi, poput morskog psa dok kaže: - Ma bravo. Dobra
cura.
Preuzme praznu bocu od nje pa pođe izvaditi dvije vinske čaše iz
ormarića. - Hoćemo li? - pita je, pokazujući prema vratima koja vode u vrt.
- Daj da dovršim ovo. - Pokaže mu na rajčice koje su samo napola
izrezane.
- To ćeš poslije - kaže on. - Prvo idemo popiti nešto.
 Krene za njim na terasu, noseći zdjelu s čipsom i svoju torbicu.
On natoči dvije velike čaše vina pa gurne jednu preko stola prema njoj.
Nazdrave jedno drugom opet i ovaj je put on prikuje pogledom. - Lucy Lou,
ispričaj ti meni sve. Čime si se bavila proteklih deset godina?
- Ha! - kreštavo će ona. - Ne znam gdje bih počela.
- Recimo s muškarcem koji ti je napravio kćer?
Lucyina se utroba okrene. Čim je Michael ugledao Stellu, znala je da
će razmišljati o tome kako se seksala s nekim drugim.
- Ma - kaže ona - nema se baš što reći. Bio je katastrofa. Ali dobila
sam Stellu. Tako da, ono, znaš.
Nagne se prema njoj, čvrsto zagledan u nju svojim očima boje
lješnjaka. Smiješi joj se, ali taj osmijeh ne dopire do njegovih očiju. - Ne -
kaže on. - Ne znam, zaista. Tko je on? Gdje si ga upoznala?
Ona pomisli na putovnice koje se nalaze negdje u kući. Ne može si
priuštiti da ga razljuti. Ne može mu reći da je Stellin otac bio ljubav njezina
života, najljepši muškarac kojeg je dotad vidjela, da je bio sjajan pijanist
čija ju je glazba uvijek tjerala da zaplače, da joj je slomio srce i da je još
komadiće nosila u svojem džepu, tri godine nakon što ga je posljednji put
vidjela.
- Bio je šupak - kaže ona. Zatim zastane i otpije veliki gutljaj vina. -
Lijepi dečko, ali kriminalac bez mozga. Bilo mi ga je žao. Nije me zaslužio
i sasvim sigurno nije zaslužio Stellu. - Sve to izgovori s velikim uvjerenjem
u to što govori jer iako gleda Michaela u oči, on nema pojma da ona
zapravo opisuje njega.
Čini se da je taj opis zasad umirio Michaela. Osmijeh mu je mekši i
ponovno se doima stvarnim.
- A gdje je sad taj kreten?
- Zbrisao je. Vratio se u Alžir. Slomio majci srce. Ona sad krivi mene.
- Slegne ramenima. - Ali zaista, nije bilo izgleda da je ne razočara. Nije bilo
izgleda da ne razočara sve u svojem životu. Jednostavno je bio takav tip.
On se ponovno nagne prema njoj. - Jesi li ga voljela?
 Ona prezrivo frkne nosom. - Bože - kaže, još misleći na Michaela. -
Ne.
On kimne, kao da odobrava što je učinila i rekla. - A je li bilo još
koga? Tijekom godina?
Ona odmahne glavom. To je još jedna laž, ali ova je lakša.
- Ne - kaže. - Nikog. Živjela sam od danas do sutra s dvoje djece. Čak i
da sam upoznala nekog, ne bi upalilo. Logistički gledano. - Slegne
ramenima.
- Da. Vidim kako ne bi. I znaš, Lucy - kaže on dok je iskreno gleda -
znaš, pomogao bih ti da si me pitala. Sve što si trebala bilo je pitati.
Ona tužno odmahne glavom.
On kaže: - Da, znam. Previše si ponosna.
Što je toliko daleko od istine da je gotovo smiješno, no ona samo
znalački kimne. - Jako me dobro poznaješ - kaže ona, a on se nasmije.
- Na toliko smo načina bili najlošija moguća kombinacija. Mislim,
Isuse, sjećaš li se kako nam je bilo? Kriste, pa bili smo ludi! Ali na druge
načine, Bože, bili smo sjajni, nismo li?
Lucy se natjera na smiješak i kimanje u znak slaganja, ali ne može se i
natjerati da kaže da.
- Možda smo se trebali jače potruditi - kaže on dok puni svoju praznu
čašu pa zatim Lucyinu, iako je otpila tek dva gutljaja.
- Katkad ti se život jednostavno dogodi - kaže ona iako to ništa ne
znači.
- Istina, Lucy - složi se on kao da je upravo rekla nešto iznimno
dubokoumno. Otpije veliki gutljaj vina pa kaže: - Pričaj mi o mojem
malom. Je li pametan? Sportaš?
Je li dobra osoba? postavi ona pitanje u sebi. Je li ljubazan? Brine li
se o svojoj mlađoj sestri? Drži li me na zemlji? Miriše li dobro? Zna li
pjevati? Može li crtati prekrasne portrete? Zaslužuje li bolje od mene i ovog
usranog života koji mu pružam?
 - Poprilično je pametan - kaže ona. - Prosječan u matematici i znanosti,
ali jako dobar u jezicima, likovnom, engleskom. Ali ne, nije sportski tip. Ni
najmanje.
Postojano ga promatra, tražeći u njegovu pogledu trag razočaranja. No,
on se čini pragmatičnim. - Ne možeš sve dobiti - kaže. - Ali da je zgodan,
jest. Pokazuje li već zanimanje za cure?
- Samo mu je dvanaest - kaže Lucy, pomalo oštro.
- To je dovoljno - kaže on. - O, Bože, ne misliš valjda da je možda
homić?
Poželi ga zaliti vinom po licu i otići. No, umjesto toga kaže: - Tko
zna? Nema znakova. Ali kažem ti, nije baš zainteresiran za išta takvo zasad.
No - kaže mijenjajući temu - trebala bih se vratiti panzanelli. Trebala bi biti
dobro natopljena prije nego što je počnemo jesti.
Ustane. Ustane i on i kaže: - A ja bih trebao zapaliti roštilj. - Ona se
zaputi prema kuhinji, ali prije nego što se uspije udaljiti od njega on je
uhvati za ruku i okrene prema sebi. Vidi da mu pogled pluta, da već ima
problema usredotočiti se, a tek je pola dva. Položi svoje ruke na njezine
kukove i potegne ih prema sebi. Zatim joj zatakne kosu za uho, nagne se
prema njoj i prošapće: - Nisam te trebao pustiti.
Usne mu okrznu njezine samo na trenutak, a zatim je potapša po
stražnjici i promatra je dok se ona vraća u kuhinju.
 26

CHELSEA, 1990.

N edugo nakon što mi je majka rekla da nas David tjera da sav novac
dajemo u dobrotvorne svrhe i da će zauvijek ostati živjeti s nama,
vidio sam ga kako ljubi Birdie.
Na toliko mi je razina bilo mučno od toga u to doba.
Za početak, kao što znate, Birdie mi je bila fizički odbojna. Pomisao
na njezine tvrde male usne na Davidovim velikodušno velikim ustima, na
njegove ruke na njezinim koščatim kukovima, njezin odvratni jezik koji
paluca vlažnom špiljom njihovih spojenih usta. Fuj.
Također sam bio tradicionalist i prizor preljuba potresao me do srži.
A na kraju i ovo: no ovo me nije odmah potreslo. Nije niti moglo jer
mi u tom trenutku nisu bile očite implikacije toga što sam vidio. Ali sasvim
sigurno sam osjetio nekakav užas pri prizoru Davida i Birdie zajedno, imao
nekakav dojam da bi jedno iz drugog mogli izvući stvari za koje bi najbolje
bilo da ostanu zakopane.

Dogodilo se to jedne subote ujutro. Sally je bila na nekom filmskom

setu, fotografirala. Justin je otišao postaviti štand na tržnici kako bi
prodavao svoje biljne pripravke. Moja majka i otac sjedili su u vrtu u
svojim haljama, čitali novine i pili čaj iz šalica. Ja sam spavao do pola
devet, što je bilo dosta kasno za mene. Uvijek sam rano ustajao; rijetko kad
bih spavao dulje od devet kad sam bio tinejdžer. Tek što sam istrljao san iz
očiju i izašao iz svoje sobe, ugledao sam ih kako se drže jedno za drugo pod
dovratkom Davidove sobe. Ona je nosila pamučnu spavaćicu, on crnu
pamučnu halju s pojasom. Njezina je noga bila među njegovim koljenima.
Pritiskali su si međunožja jedno o drugo. On je rukom držao njezin blijedi
vrat pun madeža, ona je čvrsto stezala njegov lijevi guz.
Istog sam se trena vratio u sobu, srce mi je tuklo i bilo mi je zaista
mučno. Uhvatio sam se objema rukama za vrat, trudeći se suzbiti mučninu i
užas. Tiho sam rekao „jebiga“, ispod daha. Zatim sam to izgovorio kako
treba. Trenutak poslije odškrinuo sam vrata i vidio da ih više nema. Nisam
znao što učiniti. Trebao sam reći nekom; trebao sam reći Phinu.

Phin je trzajem glave sklonio plave šiške s lica. Bilo je smiješno, ali
postajao je sve naočitiji kako je prolazio kroz pubertet. Bilo mu je samo
četrnaest, a već je bio visok metar i osamdeset. Koliko sam ja znao, nikad
nije imao ni bubuljicu. A znao bih da jest, jer mi je proučavanje Phinova
lica bio gotovo hobi.
- Trebam razgovarati s tobom - prosiktao sam brzo ravno u njegovo
lice. - Zaista je bitno.
Odšetali smo do dna vrta, ondje gdje je zakrivljena klupa hvatala
jutarnje sunce. Drveće je bilo u punom cvatu i prepuno lišća te nas stoga tu
nitko nije mogao vidjeti iz kuće. Okrenuli smo se jedan prema drugom.
- Upravo sam vidio nešto - rekao sam. - Nešto stvarno loše.
Phin me sumnjičavo gledao. Vidio sam da se pita hoću li reći da sam
vidio mačku kako jede maslac iz posude ili nešto jednako banalno. Vidio
sam kako ne vjeruje da bih mogao prenijeti zaista šokantne vijesti.
- Vidio sam tvog oca. I Birdie...
Izraz nestrpljenja na njegovu licu prešao je u zapanjenost.
- Izlazili su iz Birdiene i Justinove sobe. I ljubili su se.
Stresao se na te riječi. Utjecao sam na njega. Phin me napokon, nakon
dvije godine gledao.
Vidio sam kako mu se čeljust trza. - Lažeš li, jebem te? - pitao me,
gotovo zarežao.
 Odmahnuo sam glavom. - Kunem ti se - rekao sam. - Vidio sam ih.
Upravo sad. Prije dvadeset minuta. Kunem se.
Phinove su se oči vrlo brzo ispunile suzama i bilo mi je jasno da se
jako trudi suzbiti ili. Neki mi ljudi znaju reći da nemam suosjećanja. To je
možda točno. Na trenutak mi tad nije palo na pamet da bi Phin mogao biti
uznemiren. Šokiran, svakako. Zaprepašten. Zgađen. Ali ne uznemiren.
- Žao mi je - rekao sam. - Samo sam...
Odmahnuo je glavom. Njegova predivna plava kosa pala mu je preko
lica pa se trenutak poslije razdvojila i omogućila pogled na smrknutu
hrabrost od koje vam se lomilo srce. - U redu je - rekao je. - Drago mi je što
si mi rekao.
Nastupila je tišina. Nisam znao što učiniti. Imao sam punu Phinovu
pozornost. Ali također sam ga povrijedio. Gledao sam njegove velike,
osunčane ruke kako se grče u njegovu krilu i poželio sam ih primiti među
svoje, milovati ih i prinijeti usnama, poljupcima odagnati bol iz njih.
Osjetio sam užasnu navalu putene želje u sebi, uzdizala se iz same moje srži
poput agonije čežnje. Brzo sam skrenuo pogled s njegovih ruku na tlo pod
mojim bosim nogama.
- Hoćeš li reći mami? - pitao sam ga naposljetku.
Odmahnuo je glavom. Ponovno mu je kosa zastrla lice od mojeg
pogleda.
- Ubilo bi je - rekao je kratko.
Kimnuo sam kao da znam kroz što prolazi. Ali zapravo zaista nisam.
Bilo mi je tek trinaest godina. I to jedva. Znao sam da mi je prizor Birdie i
Davida koji se ljube u onom u čemu su spavali bio odvratan. Znao sam da
nije u redu kad oženjeni muškarac ljubi ženu koja mu nije supruga. Ali
nisam mogao baš izbaciti te osjećaje dalje od samog sebe. Nisam mogao
zamisliti kako bi bilo nekom drugom. Nije mi baš bilo jasno zašto bi Sally
poželjela umrijeti zato što je njezin suprug poljubio Birdie.
- Hoćeš li reći svojoj sestri?
 - Neću reći nikome, jebote - odbrusio je. - Kriste! A ne smiješ ni ti.
Ozbiljan sam. Ne govori ovo nikome. Ne radi ništa osim ako ti ja ne kažem.
Okej?
Ponovno sam kimnuo. Bio sam izvan svoje domene i bilo mi je drago
što mogu slijediti Phina.
Trenutak je izmicao, osjećao sam to. Bilo mi je jasno da će Phin
uskoro ustati i otići u kuću i da me neće pozvati da pođem s njim i da ću
ostati tu na klupici, zagledan u stražnji dio kuće dok u meni sve to još kuha,
sve te želje i čežnje i sirove žudnje. I znao sam da ćemo se unatoč onom što
se upravo dogodilo vratiti na staro, na obostranu pristojnu suzdržanost.
- Pođimo van danas - rekao sam bez daha. - Idemo nešto napraviti.
Okrenuo se, i pogledao me. Rekao je: - Imaš li novca?
- Ne. Ali mogu ga nabaviti.
- Mogu i ja - rekao je. - Nađemo se u hodniku u deset.
Ustao je i otišao. Promatrao sam ga kako odlazi, pogledom pratio obris
njegove kralješnice pod majicom kratkih rukava, širinu njegovih ramena,
njegova velika stopala koja kroče tlom, tugu u načinu na koji je nakrivio
glavu.

U očevu sam kaputu pronašao šaku kovanica. Uzeo sam dvije funte iz
majčine torbice. Počešljao sam se i navukao jaknu sa zatvaračem koju mi je
majka kupila prije nekoliko tjedana u nekoj jeftinoj trgovini u Ulici Oxford,
a koja je bila oko sto puta ljepša od ičeg što su mi ikad kupili u Harrodsu ili
Peter Jonesu.
Phin je sjedio na prijestolju u podnožju stuba s knjigom u rukama. Do
dana današnjeg to je slika koju imam u glavi kad pomislim na Phina - samo
što u mojim maštarijama on spušta knjigu i pogleda me i oči mu zasjaju kad
me ugleda i nasmiješi se. U stvarnosti jedva je pokazao da je svjestan da
sam došao.
Ustao je polako i ogledao se urotnički po kući. - Čisto je. - Rukom mi
je dao znak da ga slijedim kroz ulazna vrata.
 - Kamo ćemo? - pitao sam prateći ga u korak bez daha.
Gledao sam kako podiže ruku u pozdrav i kreće prema rubu pločnika.
Taksi se zaustavio pred nama i ušli smo u njega.
Rekao sam: - Ne mogu si priuštiti taksi. Imam samo dvije i pol funte.
- Ne brini se - rekao je smireno. Izvadio je iz džepa jakne snop desetica
i podigao obrvu prema meni.
- Isuse! Odakle ti to?
- Moj tata ima tajnu zalihu.
- Tata ti ima tajnu zalihu?
- Da. Misli da nitko ne zna za nju. Ali ja znam sve.
- Neće li otkriti?
- Možda - rekao je. - Možda neće. Kako god bilo, nema šanse da
dokaže tko ga je uzeo.
Izašli smo iz taksija u Ulici Kensington. Podigao sam pogled prema
zgradi pred nama: dugo pročelje, tucet prozora s lukovima i kromiranim
slovima ispisane riječi TRŽNICA KENSINGTON. Čuo sam glazbu kako
dopire kroz glavni ulaz, nekakav metalni zvuk, nešto što nabija, uznemiruje.
Krenuo sam za Phinom unutra i zatekao se zatim u užasavajućem
spletu vijugavih hodnika, od kojih je svaki bio dom sićušnim trgovinama
čiji su vlasnici bili muškarci i žene praznih pogleda, kose boje duge, očiju
obrubljenih crnilom, poderanih traperica, bijelih usana, poderanog šifona,
mrežastih čarapa, piercinga, visokih cipela, psećih ogrlica, mrežastih
kaputa, čizama, jakni za bejzbol, zalizaka, visokih frizura, plesnih haljina,
crnih usana, crvenih usana, sa žvakaćom gumom u ustima, koji su jeli
slaninu, pili čaj iz šalica cvjetnog uzorka držeći ispružen mali prst crno
lakiranog nokta ili držeći lasicu na kožnatom povodcu.
Svaka je trgovina puštala vlastitu glazbu te je stoga hodanje bilo poput
prebacivanja sjedne radijske postaje na drugu. Phin je dodirivao stvari u
prolazu: staromodnu bejzbolsku jaknu, svilenu košulju za kuglanje na kojoj
je na poleđini pisalo „Billy“, snop gramofonskih ploča, kožni pojas sa
zakovicama.
 Ja nisam ništa dirao. Bio sam prestravljen. Iz sljedeće trgovine pokraj
koje smo prošli zapuhnuo me vonj tamjana. Žena je sjedila pred trgovinom
na stolcu, imala je bijelu kosu i bijelu kožu i nakratko me pogledala ledeno
plavim očima, a ja sam se uhvatio za srce.
Za sljedećim je štandom bila žena s djetetom u krilu. Nije mi se činilo
da je to dobro mjesto za malo dijete.
Lutali smo hodnicima toga čudnog mjesta sigurno jedan sat. Kupili
smo rolice od slanine i vrlo jaki čaj iz nekog čudnog kafića na gornjem katu
pa promatrali ljude. Phin si je kupio bijelo-crni šal kakav nose muškarci u
Sahari te neke singlice izvođača za koje nikad nisam čuo. Pokušao me
nagovoriti da mu dopustim da mi kupi crnu majicu kratkih rukava s
ilustracijom zmija i mačeva na sebi. Odbio sam, iako mi se pomalo i
svidjela. Isprobao je bio plave cipele od antilopa mekih potplata koje je
nazvao papučama za bordel. Pogledao se u visokom zrcalu, maknuo kosu s
lica i podigao je u vis te tako iznenada postao ljepotan iz 50-ih godina 20.
stoljeća, izgledom između Montgomeryja Clifta i Jamesa Deana.
Kupio sam si tanku kravatu s kopčom u obliku srebrne glave ovna.
Stajala je dvije funte. U papirnatu miju je vrećicu ubacio muškarac koji je
izgledao poput kauboja pankera.
Natrag na normalno izašli smo nakon jednog sata; bila je subota ujutro
i bilo je obitelji u kupnji i ljudi koji se voze autobusima.
Šetali smo otprilike kilometar do Hyde parka pa sjeli na klupicu.
- Vidi ovo - rekao je Phin raširivši prste desne ruke.
Pogledao sam i vidio malu prozirnu vrećicu, zgužvanu. U njoj su bila
dva mala četvrtasta komadića papira.
- Što je to? - pitao sam.
- Had - rekao je.
Nisam razumio.
- LSD - rekao je.
Čuo sam za LSD. To je bila droga, nešto što je imalo veze s hipijima i
halucinacijama.
 Oči su mi se raširile. - Molim. Ali kako...? Zašto?
- Od tipa u trgovini s pločama. U biti mi je rekao da ga ima. Nisam niti
pitao. Mislim da je mislio da sam stariji nego što jesam.
Zurio sam u komadiće papira u maloj vrećici. U glavi su mi se
kovitlale posljedične slike. - Nećeš valjda...?
- Ne. Barem ne danas. Ali možda jednom? Kad budemo doma? Jesi li
za?
Kimnuo sam. Bio sam voljan pristati na bilo što ako će mi to
omogućiti da provodim vrijeme s njim.

Phin nam je kupio sendviče u otmjenom hotelu s pogledom na park.

Dobili smo ih na tanjurima obrubljenim srebrom, s nožem i vilicom. Sjedili
smo pokraj visokog prozora i ja sam se pitao kakav dojam ostavljamo:
visok i naočit dječak-muškarac i njegov prijatelj bebastog lica u pohabanoj
jakni.
- Što misliš, što rade odrasli sad? - pitao sam.
- Živo me zaboli ona stvar - rekao je Phin.
- Možda su pozvali policiju.
- Ostavio sam im poruku.
- O - rekao sam, iznenađen tim činom. - Što si napisao?
- Da ja i Henry idemo van i da ćemo se vratiti kasno.
Ja i Henry. Srce mi je poskočilo.
- Reci mi što se dogodilo u Bretanji - rekao sam. - Zašto ste otišli?
Odmahnuo je glavom. - Ne želiš znati.
- Ne, želim znati. Što se dogodilo?
Uzdahnuo je. - Moj tata. Uzeo je nešto što nije bilo njegovo. A onda je
rekao: „a, pa znate, mislio sam da dijelimo sve“, ali bilo je to nekakvo
obiteljsko naslijeđe. Vrijedilo je oko tisuću funti. A on ga je jednostavno
uzeo, odnio u grad, prodao pa se pravio da je vidio kako „netko“ provaljuje
u kuću i krade tu stvar. Sakrio je novac. Otac obitelji saznao je što se
dogodilo jer su kolale glasine. Nastala je gadna frka. Sljedećeg su nas dana
izbacili van. - Slegnuo je ramenima. - A bilo je i drugih stvari. Ali to je bila
glavna.
Odjednom sam shvatio zašto ga nimalo ne mori krivnja što je uzeo
očev novac.
David je tvrdio da puno zarađuje držeći tečajeve tjelovježbe, ali koliko
se zaista moglo zaraditi od šačice hipija koji se dvaput na tjedan nalaze u
crkvenoj dvorani? Je li možda prodao nešto naše i to nama pred nosom?
Već je bio mojoj majci isprao mozak i naveo je da mu prepusti upravljanje
našim financijama. Možda je uzimao novac izravno s našeg bankovnog
računa. Ilije možda je to bio novac za koji je moja majka mislila da ide u
dobrotvorne svrhe.
Sve su se moje nedefinirane sumnje spram Davida Thomsena sad
počele uobličavati u nešto čvrsto i stvarno.
- Je li ti tata drag? - pitao sam ga, petljajući po listu salate pokraj
sendviča.
- Ne - rekao je kratko. - Prezirem ga.
Kimnuo sam, umiren time.
- A ti? - pitao me. - Je li tebi tvoj drag?
- Moj je tata slabić - odvratio sam, iznimno svjestan da sam rekao
istinu.
- Svi su muškarci slabići - rekao je Phin. - To je problem s cijelim
svijetom. Previše su slabi da bi voljeli kako treba. Previše su slabi da bi
imali krivo.
Zastao mi je dah od siline te izjave. Istog sam trena znao da nikad još
nisam čuo nešto toliko istinito. Slabost muškaraca bila je u srži svake loše
stvari koja se ikad dogodila.
Promatrao sam Phina kako vadi dvije desetice iz snopa da bi platio
naše skupe sendviče. - Zaista mi je krivo što ti ne mogu vratiti novac -
rekao sam.
 Odmahnuo je glavom. - Moj će vam otac uzeti sve što imate, a zatim
će vam uništiti život. Ovo je najmanje što mogu učiniti.
 27

L ibby, Dido i Miller zaključaju kuću za sobom i odu u pub. Pub je isti
onaj koji je Libby vidjela s krova kuće. Krcat je, ali ipak uspiju pronaći
visoki stol u pivskom vrtu i za njega odvuku stolice s drugih stolova.
- Što mislite, o kome je riječ? - pita Dido dok slamkom miješa svoj
džin tonik.
Miller odvrati: - Nije neki beskućnik. Nema dovoljno stvari ondje za
to. Znate na što mislim. Da zapravo živi ondje, bilo bi puno više svačega.
- Znači mislite da je to netko tko samo povremeno svrati? - kaže
Libby.
- Pretpostavljam da je o tome riječ.
- Znači jesi bio netko u kući kad sam bila ondje u subotu?
- I to pretpostavljam.
Libby zadrhti.
- Gledajte - kaže Miller - evo što ja mislim da je bilo. Rođeni ste oko
lipnja 1993.?
- Devetnaestog lipnja. - Ona protrne kad izgovori datum. Kako može
itko biti siguran? Možda je datum izmišljen. Možda su ga izmislili u
socijalnoj službi? Ili njezina majka posvojiteljica? Čini joj se da joj polako
izmiče ono što je zapravo sigurno, a što nije.
- U redu. Znači vaši brat i sestra znali bi vaš datum rođenja s obzirom
na to da su bili tinejdžeri kad ste se rodili. I ako su nekako saznali da je
kuća dio trusta koji je čuva za vas do vašeg dvadeset i petog rođendana, ima
smisla da su se vratili u nju. Kako bi vas vidjeli...
Libby zastane dah. - Mislite li da je možda o mojem bratu riječ?
 - Mislim da je riječ o Henryju, da.
- Ali ako je on znao da sam to ja i bio je ondje, u kući, zašto nije sišao
u prizemlje, došao do mene?
- E to ne znam.
Libby uzme svoju čašu s vinom i nakratko je prisloni na usne, pa je
ponovno spusti. - Ne - kaže zatim silovito. - To nema smisla.
- Možda te nije htio prestrašiti? - predloži Dido.
- Mogao mi je ostaviti poruku - kaže ona. - Mogao se javiti odvjetniku
i reći mu da se želi naći sa mnom? Ali on se umjesto toga skrivao na tavanu
kao čudak?
- Pa možda i jest čudak - kaže Dido.
- Što ste saznali o njemu? - pita Libby Millera. - Osim toga da mi je
brat.
- Ništa, zapravo - kaže Miller. - Znam da je pohađao školu Portman
House od treće od jedanaeste godine. Učitelji su rekli da je bio pametan
dječak, ali i malo pun sebe. Nije baš imao prijatelja. A zatim je 1988.
napustio školu. Bilo mu je ponuđeno mjesto u St. Xavieru u Kensingtonu,
ali nije ga prihvatio. I to je bio posljednji put da je itko čuo za njega.
- Ne kužim - kaže Libby. - Skrivanje, šuljanje kroz tunele i grmlje,
ostanak na katu dok sam ja u prizemlju. Sigurni ste da je to Henry?
- No, naravno da nisam. Ali tko bi drugi mogao biti u kući? Tko bi još
znao kako ući u nju?
- Netko od ostalih - odvrati ona. - Možda je to bio netko od onih
drugih.
 28

L ucy provjeri koliko je sati na mobitelu dok je Michael nakratko ometen

osom koja mu oblijeće oko tanjura. Maše prema njoj svojim ubrusom,
ali ona se uporno vraća.
Gotovo je tri poslijepodne. Ona se želi kući vratiti do četiri. Trebaju joj
te putovnice, ali također zna da će, ako pita za njih, samo ubrzati neizbježan
put do Michaelova kreveta.
Počne čistiti tanjure. - Evo - kaže ona - odnesimo ovo u kuću, tako
ćemo se riješiti tvojega napornog prijatelja.
Oči su mu staklaste dok joj se zahvalno smiješi. - Da - kaže on. -
Dobra ideja, a i skuhat ćemo si kavu.
Ona ga povede u kuhinju i počne perilicu puniti posuđem. On je
promatra dok stroj za mljevenje kave odrađuje svoje. - Luce, stvarno si
zadržala vitak stas - kaže. - Ne izgledaš uopće loše za četrdesetogodišnju
majku dvoje djece.
- Trideset i devet mi je. - Nasmiješi mu se stisnutih usana i ubaci dvije
vilice u košaru za pribor za jelo. - Ali hvala ti.
Ozračje je nespretno, pomalo kiselo. Predugo već odgađaju ono što
slijedi. Previše su popili, previše su pojeli, predugo su sjedili u vrtu, na
toplom zraku. Lucy kaže: - Moram se uskoro vratiti djeci.
- O - lagano će Michael. - Marco je velik momak. Može se još malo
brinuti za sestru.
- Da, naravno, ali Stella postane tjeskobna ako me nema.
Vidi kako mu se čeljust blago trznula. Michael ne voli slušati o tuđim
slabostima. Gnuša ih se. - Znači - kaže on uz uzdah - ti bi vjerojatno sad
htjela putovnice?
 - Da. Molim te.
Srce joj tuče tako snažno u prsima da ga čuje u ušima.
On nakrivi glavu i nasmiješi joj se. - Ali nemoj odmah pobjeći, okej?
Ode u radnu sobu i čuje ga kako otvara i zatvara ladice. Trenutak
poslije vrati se u kuhinju s putovnicama u vrećici vezanoj s niti. Mahne joj
njome.
- Ja uvijek održim danu riječ - kaže on dok polako hoda prema njoj, ne
skidajući oči s nje. Maše vrećicom pred njom.
Ona ne može razlučiti što točno radi. Očekuje li od nje da će mu je
zgrabiti iz ruke? Da će potrčati za njim? Sto?
Napeto mu se nasmiješi. - Hvala ti - kaže.
A onda je on stisnut uz nju, leđa su joj pritisnuta uz kuhinjski pult, on
steže vrećicu u ruci, a usta mu se približavaju njezinu vratu. Osjeća njegove
usne na grlu. Čuje ga kako stenje.
- O, Lucy, Lucy, Lucy - kaže on. - Bože, tako dobro mirišeš. Tako si...
- Trlja se o nju. - Tako si dobra. Tako si... - Ponovno zastenje i usta mu
pronađu njezina, a ona mu uzvrati poljubac. Zbog toga je došla. Došla je
pojebati Michaela i sad će ga pojebati i već se bila jebala s njim i može
ponovno, zaista može, osobito ako se bude pravila da je Ahmed ili da je
stranac, da, u tom slučaju može ona to, može.
Propusti njegov jezik u svoja usta i zatvori oči, čvrsto, čvrsto, čvrsto.
Njegove je ruke podižu, guraju gore na kuhinjski pult i sad joj je primio
noge i omotao ih oko sebe, steže joj rukama gležnjeve dovoljno čvrsto da se
ona trzne od boli, ali ona se ne zaustavlja, nastavlja sa svim ovim jer to je
ono zbog čega je došla. Aparat za kavu iza njih klokoće i šišti. Ona sruši
praznu čašu koja se sad kotrlja preko pulta, udara o stijenku čajnika i
razbije se. Pokuša odmaknuti ruku od razbijenog stakla, ali Michael je gura
sve bliže njemu, njegova ruka joj zadiže suknju, traži njezine gaćice. Ona se
pokušava odmaknuti niz pult, što dalje od stakla, ali ne želi zaustaviti ono
što se događa, treba joj da se dogodi do kraja, da što prije završi kako bi
mogla navući gaćice i uzeti putovnice i vratiti se svojoj djeci. Pokuša se
usredotočiti na pomaganje njemu u skidanju njezina donjeg rublja, ali sad
osjeća krhotinu stakla pod svojim križima, pritišće joj se o kožu. Posljednji
se put pokuša pomaknuti niz pult, a onda se Michael naglo odmakne od nje
i kaže: - Pa jebote, prestani se migoljiti. U kurac. - I sad je snažno pritišće i
ona osjeća kako joj staklo probija kožu i ona poskoči naprijed i jaukne od
boli.
- Koji kurac je sad? Pa jebemu!
Njegova se ruka obruši prema njezinu licu gotovo usporeno, a onda
osjeti kako joj se zubi tresu, kako joj mozak udara o unutrašnjost lubanje.
I sad teče krv, topla joj krv curi niz križa. - Ozlijeđena sam - kaže ona.
- Vidi. Bilo je stakla i...
Ali on je ne sluša. Umjesto toga silom je gura natrag na pult, staklo joj
probija kožu drugi put i onda je on u njoj i ruku joj stavlja preko usta i nije
ovako trebalo biti. Trebalo je biti sporazumno. Namjeravala mu je dopustiti.
Ali sad je boli i krvari i osjeća miris prženog mesa na njegovu dlanu, vidi
mu prazan bijes na licu i sve što želi su putovnice, želi jebene putovnice, ne
želi ovo i njezina ruka pronađe nož; nož kojim je rezala rajčice, nož kojim
ih je rezala kao da su maslac, i u ruci joj je i zarije ga u Michaelov bok,
ispod ruba njegove majice, u onaj meki, nježni bijeli dio njega gdje je koža
mekana poput dječje i nož klizne tako lako da ona gotovo i nije svjesna što
je učinila.
Pogled mu se nakratko zamagli od zbunjenosti, a zatim razbistri od
shvaćanja. Izvuče se iz nje, zatetura unatrag. Pogleda krv koja sad lipti iz
rupe u njegovu bedru i prekrije je dlanom, ali ona i dalje curi. - Luce, pa
jebote. Koji kurac? - Gleda je širokim očima punim nevjerice. - Pomozi mi.
Jebote.
Ona pronađe kuhinjske krpe i pruži mu ih. - Čvrsto pritisni - kaže mu
bez daha. - Čvrsto ih pritisni o ranu.
On primi krpe i pritisne ih o bok i zatim ga koljena izdaju i sruši se na
pod. Pokuša mu pomoći da ustane, ali on joj odbije ruku vlastitom. I
odjednom shvati da Michael umire. Zamisli se kako poziva hitnu
telefonom. Zamišlja se kako oni dolaze, pitaju je što se dogodilo. Rekla bi
im da ju je silovao. Bilo bi dokaza. Razbijena čaša još u njezinim križima
bila bi dokaz. Činjenica da su mu hlače još oko gležnjeva. Da, povjerovali
bi joj. Povjerovali bi joj.
- Pozvat ću pomoć - kaže ona Micahelu čije oči slijepo zure u prazno. -
Samo diši. Diši. Zovem hitnu.
Izvadi mobitel iz torbice drhtavim prstima, uključi ga i sprema se
pritisnuti prvu tipku kad shvati: možda će joj povjerovati, ali neće je pustiti.
Morat će ostati u Francuskoj kako bi odgovarala na njihova pitanja; morat
će im otkriti da je tu ilegalno, da zapravo ne postoji, i oduzet će joj djecu i
sve, cijeli će se njezin život raspasti užasno i brzo i strašno.
Prsti joj zastanu na ekranu mobitela. Pogleda Michaela na podu. On se
trese. Krv mu još curi iz boka. Mučno joj je i okrene se prema sudoperu,
teško diše.
- O, Bože, o, Bože, o, Bože, o, Bože, o, Bože, o, Bože!
Okrene se natrag prema Michaelu, pogleda mobitel, pogleda njega. Ne
zna što učiniti. A onda shvati što se događa; vidi kako život napušta
Michaelovo tijelo. Već je to vidjela. Zna kako to izgleda. Michael je mrtav.
- O, Bože. O, Bože, o, Bože. - Spusti se na koljena pokraj njega,
prstima potraži puls. Nema ničega.
Razgovara sama sa sobom.
- O. K. - kaže dok ustaje. - O. K. Sad. Tko sve zna da si bila ovdje?
Joy, možda je njoj rekao. Ali rekao bi joj da će Lucy Smith doći. Da. Lucy
Smith. Ali to mi nije pravo ime, a sad više i nisam Lucy Smith. Ja sam -
drhtavim prstima pronađe malu vrećicu i izvadi putovnice iz nje. Pročita
tekst na poleđini. - Ja sam Marie Valerie Caron. Dobro. Dobro. Ja sam
Marie Caron. Da. I Lucy Smith ne postoji. Joy ne zna gdje živim. Ali...
- Škola! - kaže. - Michael je znao koju školu Marco pohađa. Ali bi li
rekao Joy? Ne, ne bi joj rekao. Naravno da ne bi. A čak i da jest, oni znaju
samo Lucy Smith, ne znaju Marie Caron. A Stella ne ide u Marcovu školu i
nitko osim mene i Samije ne zna u koju školu ide. A ljudi koji su napravili
putovnice? Ne. Oni će biti toliko duboko u zločinačkom podzemlju da ih
nitko neće tražiti. Djeca: ona znaju da sam tu, ali ne bi nikom rekla. Dobro.
Okej.
 Korača dok govori. Zatim pogleda Michaelovo tijelo. Bi li ga trebala
ostaviti? Ostaviti da ga Joy pronađe sutra ujutro. Ili bi ga trebala prebaciti
nekamo, počistiti sve? Sakriti njegovo tijelo? Krupan je muškarac. Kamo bi
ga sakrila? Ne bi ga mogla potpuno sakriti, ali možda dovoljno dugo da ona
i djeca stignu do Londona.
Da, odluči tad, da. Počistit će sve. Odvući će njegovo tijelo u vinski
podrum. Pokrit će ga nečim. Joy će sutra doći i misliti da je otišao nekamo.
Neće znati da je nestao sve dok tijelo ne počne vonjati. A do tad će Lucy i
djeca već biti daleko. I svi će pretpostaviti da ga je ubio netko iz sumnjivog
dijela njegova života.
Otvori ormarić pod sudoperom.
Izvadi izbjeljivač. Otvori novi paket kuhinjskih krpa.
Počne čistiti.
 29

CHELSEA, 1990.

P hin i ja sjedili smo na krovu kuće. Phin je pronašao krov. Ja nisam imao
pojma da postoji. Kako biste pristupili krovu, morali ste prvo otvoriti
vratašca u stropu tavanskog hodnika, zatim se popeti u nizak tunel pa onda
otvoriti druga vratašca koja vode na ravni krov s predivnim pogledom preko
rijeke.
Činilo se da nismo bili prvi koji su otkrili tajnu terasu na krovu. Gore
smo zatekli nekoliko starih plastičnih stolica, uvele biljke u lončanicama i
mali stolić.
Teško mi je bilo povjerovati da moj otac nije znao za to mjesto. Uvijek
se žalio na vrt koji gleda na sjever, na to što iz njega ne može uživati u
večernjem suncu. A evo, ovdje je bila privatna oaza u kojoj se cijeli dan
moglo uživati u suncu.
Sitni kvadratići papira koje je Phin kupio u Kensingtonu prošlog tjedna
zapravo su bili sastavljeni od po četiri još manja kvadratića zalijepljena
jedan za drugi. Na svakom je komadiću bilo nacrtano nasmiješeno lice.
- Što ako nas loše pukne? - pitao sam, osjećajući se blentavo što se
koristim takvim rječnikom.
- Trebali bismo svaki uzeti po pola - rekao je Phin. - Za početak.
Kimao sam. Najradije ne bih uzeo ništa. Nisam bio osoba od droga.
Ali to je bio Phin i ja bih, da se poslužim klišejem mojih roditelja, skočio s
krova ako bi on to zatražio od mene.
Promatrao sam ga kako guta mali komadić papira, a zatim je on
promatrao mene dok sam gutao svoj. Nebo je bilo plavo i kao naslikano
vodenim bojama. Sunce je bilo slabo, ali tu, u ovoj zamci grijalo nam je
kožu. Jako dugo nismo ništa osjećali. Razgovarali smo o onom što možemo
vidjeti: o ljudima koji sjede u svojim vrtovima, o brodovima koji lijeno
plove niz Temzu, o trafostanici na suprotnoj obali rijeke. Nakon otprilike
pola sata opustio sam se i pomislio da je acid očito muljaža, da se ništa neće
dogoditi, da ću se izvući. Ali onda sam osjetio kako mi se krv zagrijava pod
kožom; podigao sam pogled prema nebu i bilo je ispunjeno pulsirajućim
bijelim nitima koje su, što bih dulje zurio u njih, sjale u više nijansi boja,
poput bisera. Shvatio sam da nebo uopće nije plavo nego ga čini milijun
različitih boja koje su se samo urotile i zajedno tvorile blijedoplavu boju i
da je nebo lažljivac i varalica, da je ustvari puno pametnije od nas i da je
možda svaka stvar koju smo smatrali nesvjesnom zapravo pametnija od nas
i smije nam se. Pogledao sam lišće na stablima i zapitao se je li zaista
zeleno. „Je li zeleno?“ pitao sam se. Ilije zapravo sastavljeno od sićušnih
čestica ljubičaste i crvene i žute i zlatne i sve se one zabavljaju i smiju nam
se, smiju i smiju. Pogledao sam Phina. Rekao sam: - Je li ti koža bijela?
Pogledao je svoju kožu. Rekao je: - Ne. Koža mi je... - Pogledao me i
glasno se nasmijao. - Imam krljušt! Vidi! Imam krljušt. A ti! - Pokazao je
na mene i bilo mu je urnebesno. - Ti imaš perje! O, Bože - rekao je - što
smo to postali? Stvorenja smo!
Ganjali smo se po krovu nakratko, ispuštali životinjske zvukove.
Milovao sam svoje perje. Phin je rastegnuo jezik. Obojica smo bili šokirani
i zadivljeni njegovom dužinom. - Imaš najduži jezik koji sam dosad vidio.
- To je zato što sam gušter. - Smotao ga je pa razmotao ponovno.
Napeto sam ga promatrao. A kad se ponovno razmotao, nagnuo sam se
naprijed i zgrabio ga zubima.
- Jao! - rekao je Phin, zgrabio svoj jezik prstima i nasmijao mi se.
- Oprosti! - rekao sam. - Ja sam samo glupa ptica. Mislio sam da je crv.
A onda smo se prestali smijati i sjedili smo na plastičnim stolicama i
zurili, zurili, zurili u uskovitalno polarno svjetlo na nebu nad nama i ruke su
nam visjele uz bokove, zglobovi prstiju povremeno bi nam se očešali i svaki
put kad bi Phinova koža dotaknula moju bilo mi je kao da me ispunjava,
kao da se njegova esencija miješa s mojom, kao da postajemo nešto tekuće i
primamljivo i morao sam postati dio njega kako bih uhvatio njegovu
esenciju i prsti su mi se omotali oko njegovih i on mi je dopustio, dopustio
mi je da ga držim za ruku i osjetio sam kako se ulijeva u mene kao onaj put
kad smo brodom plovili kanalom i neki je tip bio otvorio ustavu i gledali
smo kako voda teče s jednog na drugo mjesto.
- Evo - rekao sam, okrenuvši se pogledati Phina. - Evo. Ti i ja. Sad
smo ista osoba.
- Jesmo? - pitao je Phin, pogledavši me široko otvorenim očima.
- Jesmo. Vidi. - Pokazao sam mu naše ruke. - Ista smo osoba.
Phin je kimnuo i sjedili smo neko vrijeme, ne znam koliko dugo,
možda pet minuta, a možda sat i držali se za ruke i zurili u nebo izgubljeni u
neobičnom i kemijom izazvanom sanjarenju.
- Nije ovo valjda loš trip? - pitao sam naposljetku.
- Nije - rekao je Phin. - Ovo je dobar trip.
- Najbolji - rekao sam.
- Da - složio se. - Najbolji.
- Trebali bismo živjeti ovdje - rekao sam. - Donijeti krevete ovamo i
živjeti ovdje.
- Trebali bismo. Trebali bismo to. Odmah sad!
Obojica smo poskočili na noge i spustili se kroz vratašca u tunel iznad
tavana. Vidio sam kako zidovi tunela pulsiraju kao da smo unutar nekog
tijela; osjećao sam da smo možda u grlu ili jednjaku. Gotovo smo propali
kroz vratašca u hodnik tavana i odjednom mi se činilo da smo na krivome
mjestu, kao kad Doctor Who otvori vrata Tardisa i ne zna gdje je.
- Gdje smo? - pitao sam.
- Spustili smo se - rekao je Phin. - U donjem smo svijetu.
- Želim natrag gore.
- Idemo po jastuke - rekao je Phin. - Brzo. - Potegnuo me za ruku u
svoju spavaću sobu i zgrabili smo jastuke i spremali smo se uspeti natrag u
tunel kad se pred nama pojavio David.
 Bio je mokar od tuširanja i donja polovica tijela bila mu je omotana
ručnikom, a prsa gola. Zurio sam u njegove bradavice. Bile su tamne i
kožnate.
- Što vas dvojica izvodite? - pitao je, promatrajući nas gotovo kao
forenzičar. Glas mu je bio poput tihe grmljavine. Bio je visok i potpuno
čvrst, poput kipa. Osjećao sam kako mi se krv hladi u njegovoj blizini.
- Uzimamo jastuke - rekao je Phin. - Idemo gore.
- Gore?
- Gore - ponovio je Phin. - Ovo je dolje.
- Dolje.
- Dolje - ponovio je Phin.
- Koji vam je vrag? - rekao je David. - Pogledaj me. - Zgrabio je čvrsto
Phina za čeljust i zagledao mu se u oči. - Jesi li napušen? - pitao ga je, pa
pogledao mene. - O, Bože, obojica. Kog ste vraga uzeli? Što ste uzeli?
Hašiš? Acid? Što?
Zatim nas je otjerao u prizemlje i pozvao moje roditelje i Phinovu
mamu i David je još bio omotan ručnikom i ja sam zurio u njegove kožnate
bradavice i osjećao sam kako mi se doručak komeša u želucu. Bili smo u
sobi za primanja okruženi starim uljanim portretima, mrtvim životinjama
prikucanim za zidove i četvero odraslih postavljalo nam je pitanja i pitanja i
pitanja.
Kako? Što? Odakle vam? Čime ste platili? Znaju li koliko vam je
godina? Mogli ste umrijeti. Premladi ste. Kog vraga izvodite?
I u tom je trenutku Birdie ušla u prostoriju.
- Što se događa? - pitala je.
- Joj, odlazi - rekao je Phin - ovo nema veze s tobom.
- Da se nisi usudio tako obraćati odraslima - rekao je David.
- To - rekao je Phin pokazujući na Birdie - nije odrasla osoba.
- Phine!
 - Nije odrasla. Nije ni ljudsko biće. Svinja je. Vidi. Vidi joj ružičastu
kožu, sićušne oči. Svinja je.
Čulo se kako je ljudima zastao dah.
Zurio sam u Birdie i pokušao je zamisliti kao prase. Ali više mi se
doimala starom mačkom, jednom od onih koščatih, šugavih i poluslijepih.
A onda sam pogledao Phina i vidio da on zuri u svojeg oca i da otvara
usta i smije se i čuo sam ga kako kaže: - A ti onda ljubiš svinje!
Divlje se nasmijao.
- Ona je svinja, a ti si svinjoljub. Jesi li znao da je svinja kad si je
ljubio?
- Phine! - Sally je iskrivila lice.
- Henry je prošli tjedan vidio tatu kako ljubi Birdie. Zato smo uzeli sav
tatin novac i otišli van bez pitanja. Jer sam se ljutio na tatu. Ali sad znam
zašto ju je poljubio. Jer... - Phin se sad smijao toliko da je jedva mogao
govoriti - jer je htio poljubiti svinju!
I ja sam se htio smijati jer Phin i ja smo bih ista osoba, ah nisam to
više osjećao, nestalo je bilo one intenzivne povezanosti i sve što sam sad
osjećao bio je čvrst i leden užas.
Sally je istrčala iz sobe; Phin je krenuo za njom, a zatim i David, još u
ručniku. S neugodom sam pogledao Birdie.
- Oprosti - rekao sam, ponukan ni sam ne znam čime.
Ona je samo zurila u mene otvorenih usta, a zatim je otišla iz sobe.
Ostali smo samo ja i moja majka i moj otac.
Moj je otac ustao. - Čija je to bila ideja? - pitao je. - Droga.
Slegnuo sam ramenima. Osjećao sam kako popušta. Osjećao sam da se
polako vraćam stvarnosti. - Ne znam.
- On je, je li tako?
- Ne znam - ponovio sam.
 Uzdahnuo je. - Mladiću, bit će posljedica - rekao je grubo. -
Razgovarat ćemo o njima. Ali zasad, treba ti voda i nešto za jelo. Nešto
konkretno. Martina, tost?
Moja je majka kimnula, a ja sam krotko krenuo za njom u kuhinju.
Čuo sam povišene glasove na katu: Sallyine staklaste samoglasnike,
Davidovo brujenje, Birdien cvilež. Čuo sam korake, otvaranje i zatvaranje
vrata. Moja majka i ja razmijenili smo poglede dok je stavljala kruh u toster.
- Je li istina? - pitala je majka. - Ono što je Phin rekao o Davidu i
Birdie?
Kimnuo sam.
Pročistila je grlo, ali nije ništa rekla.
Trenutak poslije čuli smo snažan udarac ulaznih vrata. Zagledao sam
se u hodnik i vidio Justina, ruku punih jutenih vreća. Upravo se vratio sa
subotnje tržnice. Uskoro je i njegov glas postao dio simfonije povika na
katu.
Majka mi je pružila tost i jeo sam ga u tišini. Prisjetio sam se
neobičnog užasa koji sam osjetio kad sam prošlog tjedna vidio kako se
Birdie i David ljube, dojma da je na svijet pušteno nešto trulo, kao da su
oboje ključevi koji su otključali jedno drugo. A onda sam se prisjetio
Phinove ruke u mojoj i krova i pomislio da smo i nas dvojica takvi ključevi,
ali mi smo na svijet pustili nešto posebno, nešto dobro.
- Što će se dogoditi? - pitao sam.
- Nemam pojma - rekla je moja majka. - Ali nije dobro. Nije uopće
dobro.
 30

M ichael je u podrumu i Lucy čisti već više od sata. Uzme vreću za

smeće koju je ostavila kod ulaznih vrata; puna je krvlju natopljenih
papirnatih ručnika, a u njoj su i krvave rukavice od lateksa i svaki komadić
njihova ručka: prazne vinske i pivske boce, ubrusi, nepojedena panzanella.
Na porezotine na leđima stavila je flastere iz Michaelove kupaonice, a u
torbici ima tri tisuće eura koje je uzela iz ladice njegova noćnog ormarića.
Pogleda Maserati dok prolazi pokraj njega.
Preplavi je neobična tuga: Michael više nikad neće voziti nijedan takav
automobil. Michael više nikad neće spontano rezervirati let za Martinique,
nikad više neće otvoriti bocu starog šampanjca, nikad neće napisati svoju
glupu knjigu, skočiti u bazen u odjeći, donijeti nekoj ženi stotinu ruža,
nikad više neće nekog jebati, nekog poljubiti... Nikad više nikog neće
povrijediti.
Osjećaj je prođe. Ubaci vreću za smeće u veliki kontejner pokraj plaže.
Adrenalin kola njome, drži je usredotočenom i snažnom. Kupi dvije vreće
pune grickalica i pića za djecu. Marco joj u pet poslijepodne pošalje SMS
poruku. Gdje si?
U trgovini, odvrati ona. Vraćam se uskoro.

Djeca surađuju. Pogledaju u vrećice pune grickalica i ne mogu

vjerovati. - Idemo u Englesku - kaže im ona, trudeći se zvučati opušteno i
vrckavo. - Idemo se naći s mojom prijateljicom, kći joj slavi rođendan.
- Dijete! - kaže Marco.
- Tako je - kaže ona. - Dijete. I bit ćemo u kući u kojoj sam nekoć
živjela kao mala. Ali prvo idemo u pustolovinu! Idemo u Pariz! Vlakom! A
onda drugim vlakom u Cherbourg. Nakon toga ćemo malim brodom do
malog otoka zvanog Guernsey i onda ćemo ondje ostati noć ili dvije u maloj
kolibi. A onda idemo na drugi brod koji ide do Engleske i onda idemo
autom do Londona.
- Svi zajedno? - pita Stella. - Čak i Fitz?
- Čak i Fitz. Ali moramo se spakirati, O. K.? I moramo se naspavati jer
moramo biti na kolodvoru u pet ujutro! O. K.! Idemo nešto pojesti, idemo
se oprati i spakirati i onda na spavanje.
Ostavi djecu da se pakiraju i jedu i ode do Giuseppea. Pas skoči na nju
i ona mu dopusti da joj poliže lice. Pogleda Giuseppea i pita se što mu reći.
Odan je, ali star je i katkad se zbuni. Odluči mu slagati.
- Sutra vodim djecu na odmor - kaže ona. - Idemo na Maltu. Imam
neke prijatelje ondje.
- O - kaže Giuseppe. - Malta je čarobna.
- Da - složi se ona, tužna što mora zavaravati jednog od najboljih ljudi
koje poznaje.
- Ali vruće je - kaže on - u ovo doba godine. Jako vruće. - Pogleda psa.
- Želiš da pazim na njega dok vas nema?
Pas. Zaboravila je na vražjeg psa. Na trenutak je uhvati panika, ali
onda se sabere i kaže: - Povest ću ga. Ide kao osobna pomoć. Pomaže mi
kod tjeskobe.
- Tjeskobna si?
- Nisam. Ali rekla sam im da jesam i rekli su da mogu povesti psa.
Giuseppeu to neće biti sumnjivo. Ne zna on baš kako funkcionira
suvremeni svijet. U njegovoj je glavi otprilike 1987.
- Lijepo je to - kaže on, milujući psa po glavi. - Mali, ideš na odmor! I
to lijepi odmor! Koliko vas dugo neće biti?
- Dva tjedna - odvrati ona. - Možda tri. Ako ti treba, možeš iznajmiti
sobu.
Nasmiješi joj se. - Ali pobrinut ću se da bude slobodna kad se vratite.
 Ona obuhvati njegove ruke svojima. - Hvala ti - kaže ona. - Hvala ti
puno. - Čvrsto ga zagrli; nema pojma, nema pojma hoće li ga ikad više
vidjeti. Napusti sobu prije nego što je vidi kako plače.
 31

N oćas ću ostati u kući - kaže Miller dok odlaže praznu pivsku čašu na
stol. - Ako je to u redu s vama?
- Gdje ćete spavati?
- Neću spavati.
Lice mu je puno odlučnosti.
Libby kimne. - U redu - kaže. - To je u redu.
Odšeću natrag do kuće i Libby ponovno otključa lokot, otvori drvenu
barikadu; ponovno uđu u kuću. Jedan trenutak samo stoje i gledaju u strop,
osluškuju ne bi li čuli kretanje. Ali kuća je tiha.
- No - kaže Libby dok baca pogled prema Dido - mislim da je vrijeme
za povratak kući.
Dido kimne, a Libby zakorači prema ulaznim vratima. - Sve će biti u
redu? - pita ona. - Ostat ćete sami.
- Hej - kaže Miller - pa pogledajte me. Izgledam li vam kao netko tko
se boji biti sam u mračnoj i praznoj kući u kojoj su umrla tri člana kulta?
- Želite da i ja ostanem?
- Ne. Idite kući, spavajte u udobnom krevetu. - Raširio je prste kroz
bradu i gleda je poput psića.
Libby se nasmiješi. - Želite da ostanem, zar ne? - kaže.
- Ne. Ne, ne, ne.
Libby se nasmije i pogleda Dido. - U redu? - kaže ona. - Doći ću na
posao ujutro. Obećaj em.
- Ostani - kaže Dido. - I dođi sutra kad god stigneš. Nema žurbe.
 Već se počela spuštati noć kad se Libby napokon vrati do kuće nakon
što je otpratila Dido do postaje podzemne željeznice. Upija ozračje vrele
ljetne noći u Chelseaju, hrpe plavokosih tinejdžera u poderanim trapericama
i prevelikim trenirkama, poglede koji se pružaju na prekrasno uređene
prostorije s druge strane raznih prozora.
Na trenutak mašta o životu ovdje, o tome kako je dio ovog uzvišenog
svijeta, o tome kako je cura iz Chelseaja. Zamišlja kuću na Prilazu Cheyne,
punu antikviteta, ukrašenu kristalnim lusterima i suvremenim umjetninama.
No ta maštarija ispari iz njezine glave čim otvori vrata broja šesnaest.
Kuća je ukaljana.
Miller sjedi u kuhinji, za velikim drvenim stolom. Podigne pogled
prema njoj dok mu ona prilazi i kaže joj: - Brzo, dođite vidjeti. Evo.
Koristi se mobitelom kao baterijskom svjetiljkom i gleda nešto u
ladici. Ona virne.
- Vidite - ponovi Miller.
Na kraju ladice crnom je olovkom netko napisao JA SAM PHIN.
 32

CHELSEA, 1990.

N ekoliko tjedana poslije Sally se odselila. A nekoliko dana nakon toga

Birdie se uselila Davidu u sobu. No, Justin se nije odselio. On je ostao
u spavaćoj sobi koju je bio dijelio s Birdie.
Nikad me nisu kaznili za to što sam se nadrogirao, a nisu ni Phina. No
bilo je očito da je Phina gubitak majke pogodio teže od ikakve kazne koju
je njegov otac mogao smisliti. Krivio je prvo i najviše sebe. Zatim je krivio
Birdie. Prezirao ju je i uvijek se koristio riječju „ono“ kad bi govorio o njoj.
Zatim je krivio svojeg oca. A naposljetku je, nažalost i većinom
podsvjesno, krivio i mene. Na kraju krajeva, ja sam bio onaj koji mu je u
ruke dao taj kobni, užasni metak saznanja kojim je nehotice uništio brak
svojih roditelja. Da mu nisam to rekao, ništa se od toga ne bi dogodilo: ne
bi se dogodio onaj odlazak na tržnicu, ne bi bilo odvratnog popodneva
punog otkrivenja o ljubljenju svinja. A veza koja je nastala među nama na
krovu nije izblijedila nego je donekle izgorjela u oblaku otrovnog dima.
Bilo je teško ne složiti se s time da sam ja kriv za sve. Kad se sad
prisjetim svojih nakana pošto sam mu rekao to što sam bio vidio, kad se
prisjetim svoje želje da izazovem skandal i zadivim ga, kad se prisjetim
nedostatka suosjećanja i kako nisam niti pomislio da bi to moglo utjecati na
njega, da, imao sam dojam osobne odgovornosti. I skupo sam to platio,
zaista jesam. Jer time što sam nehotice uništio brak njegovih roditelja
također sam nehotice uništio i cijeli svoj život.

Nedugo nakon što se Sally odselila zatekao sam bio Justina za stolom
na terasi u vrtu. Razvrstavao je hrpice ljekovitog bilja i cvijeća. Činjenica
da je ostao pod istim krovom kao njegova djevojka preljubnica bila mi je
tužna, ali i pomalo subverzivna. On je živio kao da se ništa nije dogodilo,
održavao je svoje biljke, pretvarao ih u prah i slagao u platnene vrećice, u
staklene epruvete spremao je tinkture i na sve bi to vezivao male vrpce na
kojima je pisalo „Ljekarnik iz Chelseaja“. Nosio je istu odjeću i kretao se
na isti način; nije bilo nikakvih vanjskih pokazatelja da ga je nešto
uznemirilo, da mu je srce bilo slomljeno. Ja sam tad bio patio od vlastitog
slomljenog srca zbog kraja kratke povezanosti s Phinom i stoga me
znatiželja tjerala zapitati se što se događa u njegovoj glavi. Sally je otišla,
Birdie i David su se spetljali, a moji su se roditelji pretvarali u sve manje
sjene samih sebe te se stoga on sad na neki neobičan način doimao jednim
od normalnijih ljudi u našoj kući.
Sjeo sam preko puta njega, a on me pogledao, veseo.
- Hej, dječače. Kako je?
- Pa... - Spremao sam se reći da je dobro, pa se sjetio da nije nimalo
dobro. Stoga sam rekao: - Čudno je.
Gledao me. - No - rekao je. - To svakako.
Jedno smo vrijeme šutjeli. Promatrao sam kako nježno skida pupoljke
s grančica i polaže ih na pladanj.
- Zašto još živiš tu? - pitao sam naposljetku. - Sad kad ti i Birdie...?
- Dobro pitanje - rekao je, ne gledajući me. Položio je još jedan
pupoljak na pladanj, protrljao vrške prstiju jedan o drugi pa položio ruke u
krilo. - A mislim da je ona, čak iako više nije sa mnom, i dalje dio mene?
Znaš, onaj dio ljubavi koji nije povezan sa seksom, to ti ne umre istog trena.
Ili barem ne mora umrijeti odmah.
Kimnuo sam. To je sasvim sigurno bila istina što se mene ticalo. Iako
je bilo vrlo vjerojatno da više nikad neću imati priliku držati Phina za ruku
ili voditi važan razgovor s njim, to nije nimalo umanjivalo ono što sam
osjećao prema njemu.
- Misliš li da ćete možda ponovno biti skupa?
Uzdahnuo je. - Da - rekao je. - Možda. Ali možda i ne.
- Što misliš o Davidu?
 - Ah.
Govor njegova tijela malo se promijenio. Stisnuo je ramena bliže jedno
drugom i isprepleo je prste.
- Porota još vijeća - rekao je naposljetku. - Na neke je načine baš
sjajan. Na druge... - Odmahnuo je glavom. - Bojim ga se.
- Da - rekao sam glasnije i žešće nego što sam namjeravao. - Da -
ponovio sam tiše. - I meni je katkad jeziv.
- Na koji način točno?
- On je... - Pogledao sam prema nebu u potrazi za prikladnom riječi. -
Zlokoban.
Justin je zabrujio od smijeha. - Ha, da - rekao je. - Upravo tako. Da.
Zlokoban.
- Evo. - Pružio mi je šaku malih žutih cvjetova i rekao da namotam
niti. - Poveži ih u male stručke, oko stapke.
- Što je to?
- Kalendula. Za ublažavanje problema s kožom. Sjajna stvar.
- A što je to? - pokazao sam prema pladnju s malim žutim pupoljcima.
- To je kamilica. Za čaj. Pomiriši! - Pružio mi je jedan pupoljak. Prinio
sam ga nosu. - Nije li to baš sjajan miris?
Kimnuo sam i nitima povezao nekoliko stapki kalendule te ih vezao u
mašnu. - Je li ovako u redu?
- Sjajno. Da. No - rekao je zatim. - Čuo sam za tebe i Phina. Prošli
tjedan. Ono, tripali ste.
Porumenio sam.
- Čovječe - rekao je - nisam taknuo drogu dok nisam navršio
osamnaest! A koliko je tebi? Dvanaest?
- Trinaest - ispravio sam ga čvrsto. - Trinaest mi je godina.
- Tako mlad! - rekao je. - Skidam ti kapu.
 Nisam razumio to razmišljanje. Bilo je sasvim očito da sam bio učinio
nešto loše. Ali ipak sam se nasmiješio.
- Znaš - rekao je urotnički. - Ovdje mogu uzgojiti bilo što. Doslovno
bilo što. Znaš li što to znači?
Odmahnuo sam glavom.
- Ne samo stvari koje su dobre za tebe. Mogu uzgojiti i druge stvari.
Štogod poželiš.
Kimnuo sam ozbiljno. A zatim sam rekao: - Misliš na drogu?
Ponovno se zakikotao. - No, da, valjda. I to dobru. - Kucnuo se prstom
po nosu. - A i lošu.
U tom su se trenutku otvorila stražnja vrata kuće. Obojica smo se
okrenuli vidjeti tko je na njima.
Bili su to David i Birdie. Držali su jedno drugo oko struka. Nakratko
su bacili pogled u našem smjeru, a zatim otišli sjesti na drugi kraj vrta.
Ozračje se promijenilo. Osjećao sam se kao da je oblak prekrio sunce.
- Jesi li u redu? - pitao sam Justina tiho.
Kimnuo je. - Sve O. K.
Sjedili smo neko vrijeme ondje pod prigušujućim učinkom njihove
prisutnosti, čavrljali o raznom bilju i biljkama i što se sve može s njima.
Pitao sam Justina o otrovima i rekao mi je za Atropa belladonu, to jest
velebilje kojim je, prema legendi, Macbethova vojska otrovala engleske
napadače i o kukuti kojom je Sokrat bio smaknut. Također mi je rekao o
čudotvornom bilju i o afrodizijacima kao što je Ginkgo biloba.
- Odakle znaš sve to? - pitao sam ga.
Justin je slegnuo ramenima. - Naučio sam iz knjiga. Većinom. I moja
mama voli vrtlariti. Tako da znaš, odrastao sam okružen zemljom i
biljkama. Pa... a valjda sam naučio prirodnim putom.
U to doba nismo učili ništa otkako je Sally otišla. Mi djeca samo smo
lutali kućom, nemirni i mučeni dosadom. - Pročitaj knjigu - rekao bi mi
svatko kome bib se požalio da nemam što raditi. - Zbrajaj i oduzimaj.
 Stoga sam valjda bio zreo i spreman za učenje nečeg novog, a jedino
što se nudilo uz to bile su Davidove tjelovježbe i Birdiene pouke sviranja
violine.
- Ima li biljki koje bi mogle, znaš, natjerati ljude da rade nešto... Protiv
svoje volje?
- Pa, postoje halucinogene biljke, naravno, čarobne gljive i tako to.
- I ti ih znaš uzgajati? - pitao sam. - U ovakvom vrtu?
- Mali moj, ja ti mogu uzgojiti gotovo bilo što, bilo gdje.
- Mogu li ti pomagati? - pitao sam. - Pomagati uzgajati stvari?
- Naravno - rekao je Justin. - Možeš mi biti mali pripravnik. Bit će to
fora.

Ne znam kakvo se šaptanje na jastuku događalo iza vrata Davidove i

Birdiene sobe; nisam uopće želio razmišljati ni o čemu što se događalo iza
tih vrata. Povremeno bih čuo stvari koje me čak i sad, trideset godina
poslije, tjeraju da zadrhtim. Svake bih noći spavao s jastukom preko glave.
Ujutro bi se zajedno spustili stubama u prizemlje i doimali se
samozadovoljnima i nadmoćnima. David je bio opsjednut Birdienom kosom
koja je dosezala do struka. Stalno ju je dodirivao.
Vrtio bi je među prstima, stezao u šaci; provlačio bi ruke preko nje,
uvijao uvojke dok bi razgovarao s njom. Jednom sam ga vidio kako je
podigao vlas i prinio je nosnicama, pa duboko udahnuo.
- Nije li Birdiena kosa sjajna - rekao je jednom. Pogledao je moju
sestru i Clemency koje su obje kosu nosile do ramena. - Cure, ne biste li i vi
rado takvu kosu? - pitao je.
- Znaš - rekla je Birdie - u mnogim religijama smatra se vrlo duhovnim
kad žena ima dugu kosu.
Unatoč tome što nisu bili nimalo religiozni, David i Birdie jako su
puno pričali o religiji tih ranih dana svoje veze. Razgovarali bi o smislu
života i tome koliko je sve užasno potrošno. Razgovarali bi o minimalizmu
i fengshuiju. Pitali su moju majku bi li bilo u redu ako bi svoju spavaću
sobu obojili u bijelo, ako bi preselili antikni metalni okvir kreveta u drugu
sobu i spavali s madracima na podu. Užasavali su se limenki spreja i brze
hrane i farmaceutskih preparata i ljudskom rukom rađenih vlakana i
plastičnih vrećica i automobila i zrakoplova. Već su tad u razgovoru
spominjali globalno zatopljenje i zabrinjavali se sa svime u vezi s
ugljikovim dioksidom. Kad sad razmišljam o tome, iz perspektive nekog
tko proživljava ovaj zlokobni toplinski val 2018. i zna da životinje u
oceanima ugibaju od gutanja plastike i da polarni medvjedi ostaju bez
svojih polarnih kapa, jasno mi je da su bili znatno ispred svojeg vremena.
No, u odnosu prema 1990. kad je svijet tek počeo shvaćati što sve
suvremena tehnologija i kultura stvari koje se mogu odbaciti nudi, njih su
dvoje odstupali od toga.
I možda bih ja i osjećao poštovanje prema Davidu i Birdie i njihovoj
posvećenosti planetu da David nije očekivao da svi žive onako kako je on
zamislio. Nije mu bilo dosta što on i Birdie spavaju na madracima na podu.
Svi smo morali spavati na madracima na podu.
Nije mu bilo dovoljno što on i Birdie izbjegavaju automobile i aspirin i
riblje štapiće. Svi smo trebali izbjegavati automobile i aspirin i riblje
štapiće. Postalo mi je vrlo jasno da se obistinilo ono što sam podsvjesno
predvidio prije toliko tjedana kad sam vidio kako se David i Birdie ljube.
Otključala je bila nešto užasno u Davidu i sad je htjela da on upravlja
svime.
Činilo se da više nismo bili slobodni.
 33

M rak se spušta tek u deset navečer. Libby i Miller razgovaraju za

stolom u vrtu pod tamom koja se spušta na njih i postanu je svjesni
tek kad više ne mogu jedno drugom vidjeti oči. Zatim zapale svijeće čiji
plamenovi poskakuju na povjetarcu. Posljednji su sat danjeg svjetla
iskoristili za pretraživanje kuće i to je sad tema njihova razgovora: sve što
su pronašli.
Osim riječi JA SAM PHIN ispisanih na unutarnjoj strani ladice stola,
pronašli su iste te riječi ispisane na donjoj strani kade na tavanu, na zidnom
okviru vrata jedne od spavaćih soba i u unutrašnjosti jednog od ormara
spavaće sobe na prvom katu. Pronašli su šaku žica za glazbala u jednoj od
manjih gostinskih soba u prizemlju i stalak za glazbalo zaguran u kut
jednog ormara. Pronašli su hrpu čistih frotirnih pelena, pribadače i kremu za
djecu u ormaru sobe u kojoj je Libby bila pronađena u dječjem krevetiću.
Pronašli su hrpu knjiga u sanduku u stražnjem hodniku, sve do jedne
pljesnjive i sive, knjige o ljekovitim svojstvima bilja i biljaka, knjige o
srednjovjekovnom vještičarenju, knjige čarolija. Sve su te knjige bile
omotane starom dekom i pokrivene jastucima koji su nekoć sigurno bili dio
vrtne garniture.
Pronašli su tanak zlatni vjenčani prsten zaguran između poda i zidne
letvice. Na prstenuje bio znak koji je Miller fotografirao kamerom pa
uvećao sliku. Kad su taj znak potražili na Googleu, otkrili su da je prsten iz
1975., godine Martina i Henryjeva vjenčanja. Nešto tako sitno, izgubljeno,
spašeno od pogleda lopova i detektiva, skriveno u mraku više od dvadeset i
pet godina.
Libby sad nosi taj prsten na prstenjaku lijeve ruke. Majčin prsten.
Savršeno joj pristaje. Vrti ga oko prsta dok razgovaraju.
Zastanu svakih nekoliko minuta i osluškuju u potrazi za zvukom
koraka kroz raslinje. Miller povremeno svrati do stražnjeg dijela vrta u
potrazi za sjenama, za tragovima da je netko prošao kroz vrata u stražnjem
zidu vrta. Iznesu jastuke koje su pronašli u sanduku i ugase sad svijeće i
sjednu na kut travnjaka najudaljeniji od stražnjih vrata. Šapću sve dok se
Miller ne zagleda u nju širom otvorenih očiju i prinese prst usnama. - Ššš. -
Skrene pogled prema stražnjem dijelu vrta. Ondje je nešto. Ona se uspravi u
sjedećem položaju. I dok njih dvoje tako promatraju, neki se muškarac šulja
preko travnjaka, visok i vitak, kratke kose. Naočale mu odražavaju
mjesečinu; na nogama nosi bijele tenisice, a na ramenu torbu. Promatraju ga
kako prebacuje torbu na vrh bunkera, a zatim se i sam uspinje na njega.
Čuju ga kako se vere uz oluk do prvog kata. Zatim oboje vrlo tiho krenu
naprijed i promatraju ga kako nestaje na krovu.
Libbyno srce lupa u prsima. - O, moj Bože - šapće ona - o, moj Bože.
Što ćemo sad?
- Nemam jebenog pojma - odgovara Miller šapćući.
- Da se suočimo s njim?
- Ne znam. Što vi mislite?
Ona odmahne glavom. Napola je preplašena, a napola očajnički želi
suočiti se s njim licem u lice.
Pogleda Millera. S njim će biti sigurna. Ili će on barem odavati dojam
da je sposoban čuvati je. Muškarac kojeg su vidjeli sitniji je od njega i nosi
naočale. Ona kimne i kaže: - Da, idemo unutra. Idemo razgovarati s njim.
Miller se doima blago prestrašenim, no brzo se pribere i kaže:
- Da. Može.
U kući je mrak i jedino svjetlo dopire od mutnih uličnih svjetiljki i
mjesečine koja se odražava od rijeke. Libby hoda za Millerom, pronalazi
nešto umirujuće u njegovoj čvrstoj krupnoj pojavi. Zastanu u podnožju
stuba. Zatim se polako i odmjerenim koracima uspinju do odmorišta na
prvom katu. Tu ima nešto više svjetla i Mjesec se vidi kroz veliki prozor s
pogledom na ulicu. Oboje pogledaju u vis, a zatim jedno drugo.
- Okej? - šapne Miller.
- Okej - odvrati Libby.
 Vratašca za tavan su otvorena, a kupaonica je zatvorena.
Čuju kako netko piša u zahodsku školjku, kako završava s tim, čuju
otvorenu slavinu, čuju kako netko pročišćava grlo. A zatim se vrata
kupaonice otvore i pojavi se muškarac i sladak je. To je Libbyna prva
pomisao. Da je tip sladak, da ima lijepu frizuru, mladenački izgled, obrijano
lice, napete mišiće ruku i odjeven je u sivu majicu kratkih rukava, uske crne
traperice, naočale modernih okvira i fora tenisice.
On poskoči u zrak i zgrabi se za prsa kad ih ugleda. - Jebo te - kaže.
I Libby poskoči. A i Miller.
Svi samo zure jedni u druge.
- Jeste li...? - pita muškarac naposljetku, baš u trenutku kad Libby pita:
- Jeste li...?
Upiru prstima jedno u drugo pa se oboje okrenu prema Milleru kao da
bi on mogao odgovoriti. A zatim se muškarac okrene prema Libby i kaže: -
Jesi li ti Serenity?
Libby kimne. - Jesi li ti Henry?
Muškarac ih trenutak blijedo gleda, no zatim mu se lice opusti i on
kaže: - Ne, nisam Henry. Ja sam Phin.
II
 34

CHELSEA, 1990.

M oja je majka bila Njemica te je stoga znala kako se slavi Božić. To

joj je bila specijalnost. Kuća bi bila ukrašena još početkom prosinca
i to ručno rađenim ukrasima od ušećerene naranče i obojenih borovih češera
i ispunjena mirisima đumbirovih kolačića, stollena i kuhanog vina. Nisu je
nimalo zanimali jeftini papirnati ili aluminijski ukrasi, ni jeftine čokolade i
slatkiši.
Čak je i moj otac uživao u Božiću. Imao je odijelo Djeda Božićnjaka
koje bi svake badnje večeri odjenuo kad smo bili mali i još ne mogu baš
opisati kako sam mogao istodobno znati da je to on, ali također nemati
pojma da je to on. Sad kad razmišljam o tome, jasno mi je da je to bilo ono
isto užasno samozavaravanje koje je utjecalo na dojam svih o Davidu
Thomsenu. Ljudi bi ga mogli pogledati i vidjeti samo čovjeka, ali
istovremeno i rješenje svih njihovih problema.
Moj otac tog Badnjaka nije nosio odijelo. Rekao je da smo prestari za
Djeda Božićnjaka i vjerojatno je imao pravo. Ali također je rekao da se ne
osjeća baš najbolje. Moja je majka ipak pripremila uobičajenu božićnu
proslavu. Sjedili smo oko drvca (koje je bilo manje nego inače) i razmatali
darove (kojih je bilo manje nego inače) dok su na radiju svirale božićne
pjesme, a u kaminu pucketala vatra. Nakon otprilike pola sata, tik prije
večere moj je otac ustao i rekao da mora otići prileći, da ga užasno boli
glava.
Trideset sekundi poslije ležao je na podu gostinske sobe, proživljavao
moždani udar.
Nismo tad znali da je o tome riječ. Mislili smo da ima nekakav
napadaj. Ili srčani udar. Doktor Broughton, očev privatni liječnik, došao ga
je pregledati, još odjeven u božićnu opravu od crvenoga vunenog pulovera i
kravate s uzorkom božikovine. Sjećam se izraza njegova lica kad mu je moj
otac rekao da više nema privatno zdravstveno osiguranje; sjećam se kako je
brzo napustio kuću, kako je istog trena prestao biti ljubazan prema njemu.
Poslao ga je ravno u ambulantu i otišao bez pozdrava.
Moj se otac kući vratio na dan svetog Stjepana.
Rekli su da je s njim sve u redu, da će neko vrijeme imati blagih
kognitivnih i motoričkih tegoba, ali da će mu se mozak popraviti sam od
sebe i da će unutar nekoliko tjedana biti zdrav. Možda i prije.
No baš kao i nakon prvoga moždanog udara, moj se otac nikad nije
potpuno oporavio. Sad je u njemu bila još veća praznina. Koristio bi se
krivim riječima. Ili uopće ne bi mogao pronaći prave. Cijele bi dane
provodio sjedeći u naslonjaču u svojoj spavaćoj sobi, polako žvačući kekse.
Katkad bi se nasmijao kad to ne bi bilo nimalo prikladno. Katkad ne bi
uopće shvatio vic.
Kretao se polako. Izbjegavao je stube. Prestao je izlaziti iz kuće.
A kako je moj otac kopnio, tako je David Thomsen jačao.

Kad sam u svibnju 1991. napunio četrnaest godina, već smo imali
pravila. Nisu to bila uobičajena obiteljska pravila kao što je „nema držanja
nogu na namještaju“ ili „napiši zadaću prije nego što ideš gledati
televiziju“. Nisu to bila pravila kakva smo imali cijeli život.
Ne, sad smo imali poremećena, tiranska pravila ispisana crnim
markerom na velikom plakatu zalijepljenom na kuhinjski zid. Dan danas ih
se sjećam:

Nema šišanja BEZ DOPUŠTENJA Davida i/ili Birdie

Nema televizije
Nema posjeta BEZ DOPUŠTENJA Davida i/ili Birdie
Nema taštine
 Nema pohlepe
Nitko ne smije napustiti zgradu BEZ DOPUŠTENJA Davida i/ili
Birdie
Nema mesa
Nema životinjskih proizvoda
Nema kože/antilopa/vune/perja
Nema plastičnih spremnika
Samo četiri komada smeća na dan po osobi, uključujući i otpad od
hrane
Nema odjeće obojene umjetnim bojilima
Nema farmaceutike
Nema kemikalija
Jedno kupanje ili tuširanje NA TJEDAN PO OSOBI
Jedan šampon na tjedan
SVI UKUĆANI moraju najmanje dva sata na dan provesti s
Davidom u vježbaonici
SVA DJECA moraju najmanje dva sata na dan provesti s Birdie u
glazbenoj sobi
Sva hrana mora biti pripremljena kod kuće i od organskih
sastojaka
Nema grijanja na struju ili plin
Nema vikanja
Nema psovanja
Nema trčanja

Na početku taj je popis pravila bio vrlo kratak, no proširivao se kako je

Davidova vlast nad kućanstvom jačala.
 Sally je u to doba još povremeno svraćala jedanput ili dvaput na tjedan
kako bi svoju djecu odvela na čaj. Spavala je na kauču kod prijatelja u
Brixtonu i očajnički tražila nekakav smještaj koji bi bio dovoljno velik za
sve troje. Phin bi nakon provođenja vremena sa svojom majkom bio osobito
potišten. Zaključao bi se u sobu i propustio nekoliko obroka. Zapravo, Phin
je i bio uzrok mnogim pravilima. David je njegovo ponašanje smatrao
neprihvatljivim. Nije podnosio bacanje hrane ili vrata koja ne bi mogao u
bilo kojem trenutku otvoriti. Nije mogao podnijeti da bilo tko radi išta što
nije imalo izravne veze s njegovim pogledom na svijet. Nije podnosio
tinejdžere.
Dodana su bila dva nova pravila:

Nema zaključavanja vrata

SVI ukućani moraju biti na SVIM OBROCIMA

Jednog jutra, nedugo nakon što je Phin peti put prekršio pravilo o
zaključavanju vrata provevši poslijepodne s majkom, zatekao sam na katu
Davida kako skida bravu s vrata Phinove sobe. Čvrsto je stezao čeljust dok
je vrtio odvijačem.
Phin je sjedio na svojem krevetu i promatrao ga ruku čvrsto
prekriženih preko prsiju.
Kad je došlo vrijeme večere, a Phin je još sjedio na krevetu prekriženih
ruku, tih i smrtonosan, David ga je odvukao u prizemlje držeći ga za još
prekrižene ruke i bacio ga u stolicu.
Silom je gurnuo stolicu za stol i poslužio Phinu veliku zdjelu koštane
srži i riže s curryjem. Phinove su ruke ostale prekrižene. David je ustao,
zagrabio jelo žlicom i prinio ga Phinovim ustima. Phin je čvrsto stisnuo
usne. Čuo sam kako žlica udara u zube. Svi su bili šokirani. Phinu je u tom
trenutku bilo petnaest i pol, ali doimao se puno starijim. Bio je visok i bio je
snažan. Činilo se da bi situacija svakog trenutka mogla postati nasilna. No,
Phin se nije dao i pogledom je bušio rupu u zidu, lica krutog od ljutnje i
odlučnosti.
 David je naposljetku odustao od pokušaja guranja žlice s hranom u
usta svojeg sina i bacio ju je u zrak, a curry je ostavio ružnu žutu mrlju na
zidu, a žlica proizvela ljutiti metalni zvuk pri udarcu o pod.
- Idi u sobu! - vikao je David. - Odmah! - Na čelu mu je pulsirala žila.
Vrat mu je bio napet i ljubičast. Nikad još nisam vidio nekog toliko
nabreklog od bijesa kao što je David bio u tom trenutku.
- Sa zadovoljstvom - prosiktao je Phin.
Pojavila se Davidova ruka; a zatim se, gotovo usporeno spojila s
Phinovom glavom dok je ovaj prolazio pokraj Davida. Phin se okrenuo;
pogledao je oca u oči i vidio sam u tom pogledu istinsku mržnju s obiju
strana.
Phin je nastavio hodati. Čuli smo njegove odmjerene korake uz stube.
Netko je pročistio grlo. Vidio sam kako Birdie i David razmjenjuju pogled.
Birdieno je stisnuto lice puno neodobravanja govorilo „Gubiš kontrolu.
Učini nešto“. Davidovo je lice, smrknuto i gnjevno, odvratilo, „I
namjeravam“.

Čim je obroku došao kraj, otišao sam u Phinovu sobu.

Sjedio je na krevetu koljena privučenih do brade. Pogledao me.
- Što je?
- Jesi li dobro?
- A što misliš?
Napravio sam još jedan korak u sobu. Pričekao sam da mi kaže da
odem, ali nije to učinio.
- Je li boljelo? - pitao sam. - Kad te udario?
Moj roditelji možda jesu bili neobični, ali nikad me nisu tukli. Nisam
mogao niti zamisliti takvo što.
- Ne baš.
Prišao sam mu još malo bliže.
 I tad me Phin naglo pogledao i ponovno se dogodilo. Vidio me. Kako
treba.
- Ne mogu ostati ovdje - rekao je, odmahujući glavom. - Moram otići.
Srce mi je poskočilo. Phin je bio jedino što je održavalo dojam da su
stvari moguće živim.
- Kamo ćeš?
- Ne znam. Do mame.
- Ali...
Spremao sam se reći da mu mama spava na kauču u Brixtonu. Ali on
me prekinuo i rekao: - Ne znam, okej? Ali moram otići odavde. Ne mogu
više ostati tu.
- Kad?
- Sad.
Pogledao me kroz te svoje apsurdno duge trepavice. Pokušao sam
pročitati njegov izraz lica. Činilo mi se da vidim nekakav izazov u njima.
- Želiš li... Bih li trebao... poći s tobom?
- Ne! Jebote. Ne!
Povukao sam se u sebe. Ne. Naravno da ne.
- Što da kažem? Kad odrasli budu pitali?
- Ništa - prosiktao je. - Ništa nemoj reći.
Kimnuo sam, širom otvorenih očiju. Promatrao sam ga kako ubacuje
stvari u torbu: hlače i čarape, majicu kratkih rukava, knjigu, četkicu za
zube. Okrenuo se i vidio da ga promatram.
- Odlazi - rekao je. - Molim te.
Napustio sam prostoriju i sporim korakom otišao do stražnjeg stubišta
gdje sam sjeo na treću stubu od vrha i vrata ostavio odškrinutima tek toliko
da mogu promatrati Phina s torbom kako nestaje kroz vratašca u stropu
tavana. Nisam mogao zamisliti što to čini, niti kamo ide. Na trenutak sam
pomislio da možda namjerava živjeti na krovu. Iako je bio svibanj, još je
bilo hladno: ne bi on to mogao. A zatim sam čuo šuštanje izvana i otrčao
sam u Phinovu sobu i pogledao kroz njegov prozor, zasjenivši pogled
dlanovima dok sam promatrao stražnji vrt. Eno ga: trčao je kroz mračni vrt
prema sjenama stabala crnim poput tinte. I onda je naglo nestao.
Okrenuo sam se prema praznoj sobi. Uzeo sam njegov jastuk i prinio
ga licu. Udahnuo sam njegov miris.
 35

J oš je bio mrak kad je Lucy sljedećeg jutra napustila Modru kuću. Djeca
su bila snena i tiha. Ona drži dah dok pruža gotovinu ženi za blagajnom
koja će joj prodati karte za vlak za Pariz, ženi koja izgleda kao da zna sve
Lucyine tajne. Ponovno ga drži dok se ukrcavaju u vlak, pa još jedanput kad
kondukter uđe u odjeljak kako bi pogledao karte. Svaki put kad vlak uspori
njoj zastane dah i pogledom traži plava svjetla, tamnoplavu odoru žandara.
U Parizu sjedi s djecom i psom u najtišem kutku najmirnijeg kafića dok
čekaju vlak za Cherbourg. I sve tad kreće ispočetka: paralizirajući strah na
svakom koraku, na svakom raskrižju. U doba ručka ukrcaju se na sljedeći
vlak i ona zamišlja kako se Joy u Michaelovoj kući pita gdje je on i
adrenalin joj tako žestoko kola tijelom da joj se čini da će je ubiti. U
mislima šeće Michaelovom kućom u potrazi za stvarima koje je zaboravila,
za golemim tragovima koji će Joy odmah uputiti u podrum. Ali ne, potpuno
je uvjerena da nije ostavila nikakav trag. Kupila si je vrijeme. Barem dan.
Možda i tri ili četiri dana. A pitanje je hoće li čak i tad Joy policiji reći za
nju, za dragu ženu zvanu Lucy, majku Mjchaelova sina; reći policiji išta što
bi ih navelo da je osumnjiče? Ne, reći će im za Michaelove sumnjive veze s
podzemljem, za grube muškarce koji bi katkad svratili razgovarati o
„poslu“. Odvest će istragu u potpuno drugom smjeru i, kad oni naposljetku
budu shvatili da je to slijepa ulica, Lucy više neće biti ni traga.
Kad se vlak zaustavi u Cherbourgu te večeri srce joj napokon sporije
zakuca i tek tada uspije pojesti kroasan koji je kupila u Parizu.
Nađu taksiste i sjednu u stari Renault Scenic i ona od vozača zatraži da
ih odveze u Dielette. Pas joj sjedi u krilu i položi bradu na poluotvoreni
prozor. Kasno je. Djeca već napola spavaju.
Dielette je mali lučki gradić, okružen zelenilom i brdašcima. Jedini
ljudi koji čekaju kasnovečernji trajekt za Guernsey jesu britanski turisti i to
većinom obitelji s malom djecom. Lucy čvrsto steže putovnice u znojnoj
ruci. Putovnice su francuske, ali ona je Engleskinja. Oba djeteta u putovnici
imaju drukčije prezime od njezina. Stella nije njezine boje kože. Naprtnjače
su im velike i prljave i svi su toliko umorni da se doimaju kao da im nije
dobro. I putovnice su im lažne. Lucy je uvjerena, potpuno uvjerena da će ih
zaustaviti, da će ih povući u stranu i postavljati im pitanja. To dugo i
obilazno putovanje do Londona isplanirala je tako da je bude teško pratiti,
ali i dalje joj, dok carinik pregledava putovnice, srce nabija toliko snažno da
se pita može li ga se čuti. Carinik lista putovnice, uspoređuje fotografije s
njima pa joj ih pruži i pogledom im da znak da prođu.
I onda su na pučini, plove uzburkanim i mornarički sivim kanalom, a
Francuska nestaje iza njih.
Drži Stellu na koljenu na stražnjem dijelu trajekta kako bi djevojčica
mogla vidjeti kako zemlja u kojoj se rodila, jedini dom koji je ikad
poznavala, postaje samo osvijetljena vrpca na obzoru.
- Pa-pa, Francuska - kaže Stella dok maše rukom - pa-pa, Francuska.
 36

L ibby zuri u Phina.

On zuri u nju. - Nekoć sam živio ovdje - kaže on, iako ga nitko
nije zatražio objašnjenje. A zatim brzo, prije nego što Libby stigne išta reći
kaže: - Jako si lijepa.
Libby kaže: - O.
Zatim pogleda Millera i kaže: - Tko si ti?
- Bok. - Kaže Miller i pruži mu krupnu ruku. - Ja sam Miller Roe.
Phin zuri u njega s pitanjem u očima. - Zašto mi je to ime poznato?
Miller ispusti neobičan zvuk ispod glasa i slegne ramenima.
- Ti si onaj novinar, je li tako?
- Da.
- Onaj je članak bio za kurac. Sve si krivo povezao.
- Da - ponovi Miller. - Toga sam sad svjestan.
- Ne vjerujem da si tako lijepa - kaže on, okrenuvši se natrag prema
Libby. - Izgledaš baš...
- Kao moja majka?
- Da - kaže on. - Kao tvoja majka.
Libby se prisjeti fotografija svoje majke i njezine crne kose s frizurom
poput one Priscille Presley, trepavica namazanih tamnom maškarom.
Polaskana je.
Zatim kaže: - Što ćeš ti ovdje?
Phin kaže: - Čekao sam tebe.
 - Ali ja sam tu bila neki dan. Čula sam te na katu. Zašto nisi sišao u
prizemlje?
Slegne ramenima. - I jesam. Ali kad sam došao do podnožja stuba,
tebe više nije bilo.
- O.
- Hoćemo li...? - Phin pokaže prema stubama.
Spuste se za njim i uđu u kuhinju.
Phin sjedne za jednu stranu stola; Miller i Libby za drugu. Libby
proučava Phinovo lice. Sigurno je u ranim četrdesetima, ali doima se toliko
mlađim. Trepavice su mu iznimno duge.
- Znači - kaže on dok širi ruke - sve je ovo tvoje.
Libby kimne. - Iako je zapravo trebalo pripasti mojem bratu i sestri?
- E, pa budale su. E, i valjda bih ti trebao poželjeti sretan rođendan.
Iako malo kasnim.
- Hvala - kaže ona. - Koliko je prošlo otkad si posljednji put bio tu?
- Desetljeća.
Nastupi duga i krhka tišina. Phin je prekine rekavši: - Pretpostavljam
da imaš pitanja.
Miller i Libby razmijene kratak pogled. Libby kimne.
- No - kaže Phin - onda idemo nekamo drugamo? Ja živim preko
rijeke. Imam hladnog vina. I terasu. I mačke koje nalikuju na jastuke.
Ponovno razmijene pogled.
- Neću vas ubiti - kaže Phin. - A neće ni moje mačke. Dođite. Sve ću
vam ispričati.

Dvadeset minuta poslije Libby i Miller izađu za Phinom iz otmjenog

dizala u hodnik popločan mramorom.
Njegov je stan na drugom kraju hodnika.
 Svjetla se automatski uključe dok ih on vodi niz hodnik prema
dnevnom boravku čija staklena vrata vode na terasu s pogledom na rijeku.
Sve je bijelo i baš kako treba. Velika je bijela ovčja koža prostrta preko
naslona za leđa vrlo dugog naslonjača. U vazi je aranžman od ljiljana i ruža,
a vaza bi se sasvim uklopila u salon Northbone Kitchensa.
Phin malim daljinskim upravljačem otvori vrata terase i pozove ih da
sjednu na naslonjače oko niskog stola. Dok on odlazi po vino, Libby i
Miller razmijene poglede.
- Ovaj stan vjerojatno stoji nekoliko milijuna - kaže Miller.
- Najmanje - kaže Libby. Ustane i pogleda preko rijeke. - Vidite! -
kaže. - Kuća je ondje. Točno smo nasuprot njoj.
Miller stane pokraj nje. - Pa - suho će on - mislim da možemo
pretpostaviti da to nije slučajnost.
- Mislite da je promatrao kuću?
- Da, nedvojbeno to mislim. Zašto bi inače odabrao stan s ovakvim
pogledom?
- Što mislite o njemu? - prošapće ona.
Miller slegne ramenima. - Mislim da je malo...
- Čudan?
- Da, malo je čudan. I malo je...
No, Phin se tad vrati na terasu s bocom vina i tri čaše u posudi s ledom
u jednoj ruci i s mačkom koju drži na prsima u drugoj. Spusti posudu na
stol, ali mačku zadrži u rukama. - Ovo je Mindy - kaže dok podiže mačkinu
šapu kao u pozdrav. - Mindy, ovo su ti Libby i Miller.
Mačka ih ignorira i pokušava se izmigoljiti Phinu iz ruku. - O - kaže
on dok se mačka povlači natrag u stan - pa dobro. Budi kuja, baš me briga.
Zatim se okrene prema njima i kaže: - Ona mi je najdraža. Uvijek se
zaljubim u one koji me ne podnose. Zato nisam u vezi.
Otvori bocu vina pa svima natoči po veliku čašu.
 - U zdravlje - kaže - i za ponovne susrete.
Kucnu se lagano čašama, nakon čega slijedi pomalo teška tišina.
- Ovo je baš sjajan pogled - kaže Miller. - Koliko dugo već živiš
ovdje?
- Ne dugo. Mislim, ove su stanove dovršili tek prošle godine.
- Nevjerojatno je, nije li, što si točno nasuprot Prilazu Cheyne.
Phin kimne. - Htio sam biti blizu - kaže on Libby - za trenutak kad se
vratiš.
Još se jedna perzijska mačka pojavi na terasi. Ta je užasno pretila i ima
iskolačene oči. - A - kaže Phin - evo ga. Gospodin Pažnja. Čuo je da imam
posjetitelje. - Podigne u ruke divovsku mačku i položi je u krilo. - Ovo je
Dick. Malo je kurčevit, ali uzeo sam ga jer je to bio jedini način da dobijem
malo toga.
Libby se nasmije i otpije gutljaj vina. U nekom bi drugom svijetu to
bio sjajan večernji izlazak: dva naočita muškarca, topla ljetna noć,
glamurozna terasa s pogledom na Temzu, čaša hladnoga bijelog vina. No, u
ovom svijetu sve se doima iskrivljenim i blago opasnim. Cak i mačke.
- No - kaže Miller - ako ćeš nam reći sve o onom što se zbilo u kući na
Prilazu Cheyne, hoće li to biti neslužbeno? Ili smijem biti novinar?
- Smiješ biti štogod poželiš.
- Smijem li te snimati? - Miller posegne za mobitelom u svojem
stražnjem džepu.
- Naravno - kaže Phin dok provlači prste kroz gusto krzno mačjih leđa.
- Zašto ne? Nema se što izgubiti. Samo naprijed.
Miller neko vrijeme petlja po mobitelu. Libby uoči da mu se ruke
blago tresu, odajući da je ushićen. Otpije još jedan veliki gutljaj vina kako
bi se smirila. Zatim Miller položi mobitel na stol i kaže: - Znači. Kažeš da
je sve u mojem članku potpuno krivo. Možemo li početi s time?
- Naravno. - Debela mačka skoči Phinu iz krila, a on odsutno obriše
rukom dlake s hlača.
 - Znači, kad sam provodio istraživanje za članak, naišao sam na tipa
zvanog David Thomsen. Thomsen s E.
- Da - kaže Phin. - Moj otac.
Libby zapazi nekakvu vrstu pobjedonosnog olakšanja na Millerovu
licu. On izdahne i kaže: - A tvoja je majka bila - Sally?
- Da, Sally mi je majka.
- A Clemency...?
- Moja sestra, da.
- I treće truplo...
- Je bio moj otac. - Phin kimne. - Upravo tako. Šteta što to sve nisi
shvatio prije nego što si napisao članak.
- Pa, u neku ruku jesam. Ali nisam mogao naći nikog od vas.
Mjesecima sam tražio, bez uspjeha. No, što se dogodilo sa svima vama?
- Pa, znam što se dogodilo sa mnom. Ali bojim se da nemam pojma što
je bilo s mojom majkom i s Clemency.
- Niste ostali u kontaktu?
- Ne nikako. Nisam ih vidio otkad sam bio tinejdžer. Koliko ja znam,
moja majka živi u Cornwallu, a pretpostavit ću da isto vrijedi i za moju
sestru. - Slegne ramenima i podigne čašu s vinom. - Penreath - kaže.
Miller ga zbunjeno pogleda.
- Prilično sam siguran da živi u Penreathu.
- O - kaže Miller. - To je odlično, hvala.
- Nema na čemu - odvrati. Zatim protrlja dlanove i kaže: - Pitaj me još
nešto! Pitaj me što se zaista dogodilo one noći kad su svi umrli.
Miller se sumorno nasmiješi i kaže: - O. K. No, što se zaista dogodilo?
One noći kad su svi umrli.
Phin ih oboje pogleda pomalo vragolasto, pa se nagne prema naprijed
toliko da su mu usta točno iznad mikrofona Millerova mobitela i kaže: - Pa,
za početak, ono nije bilo samoubojstvo nego umorstvo.
 37

CHELSEA, 1991.

P hina nije bilo tjedan dana. Jedva sam bio podnosio besmisao života bez
njega u blizini. Dok je on bio u kući, svaki je odlazak do kuhinje bio
pustolovina s mogućnošću da ću mu vidjeti lice, svako je jutro počinjalo
mišlju o mogućim susretima s njim. Bez njega sam bio samo u mračnoj
kući punoj stranaca.
A onda sam, tjedan dana poslije, čuo kako su se ulazna vrata zalupila i
povišene glasove iz hodnika i ondje su bili Phin i Sally iza njega i uzbuđeno
su razgovarali s Davidom koji je stajao ruku prekriženih preko trbuha.
- Nisam mu rekla da dođe k meni. Pobogu. To je posljednje što bih
napravila. Već je dovoljno loše što ja zlorabim Toninu gostoljubivost, a
kamoli još i moj sin tinejdžer.
David je rekao: - Zašto me nisi nazvala?
- Rekao mi je da znaš da dolazi k meni! Kako sam mogla znati? A i
sad sam te nazvala, nisam li?
- Mislio sam da su ga ubili. Muka nam je bila od brige.
- Mi? Koji jebeni „mi“?
- Mi - rekao je David. - Svi mi. I molim te da se ne koristiš takvim
riječima u našem domu.
- Phin mi kaže da si ga udario.
- O, nisam ga udario. Pobogu. To je bila samo pljuska.
- Pljusnuo si ga?
 - Pobogu, Sal, nemaš ti pojma, nikakvog pojma kako je živjeti s ovim
djetetom. Nepristojan je. Krade. Drogira se. Ne poštuje ostale ukućane...
Sally je podigla ruku između sebe i njega. - Dosta - rekla je. -
Tinejdžer je. Dobro je dijete, ali je tinejdžer. To ide jedno s drugim.
- Pa, to je možda točno u tvojem jadnom pogledu na svijet. Ali ostatak
svijeta ne bi se složio s tobom. Nema opravdanja za to. Nikad ne bih niti
sanjao tako se ponašati kad sam bio njegove dobi. Izopačeno je.
Vidio sam kako Sally rukom steže Phina za rame. Vidio sam kako joj
se obrazi stežu. A zatim je rekla: - Sutra idem pogledati stan. U
Hammersmithu. Dvije spavaće sobe. Onda možemo početi dijeliti vrijeme s
djecom.
David se doimao sumnjičavim. - Kako ćeš ga platiti?
- Radila sam i štedjela.
- No, vidjet ćemo. Ali ozbiljno sad, nemoj misliti da je Phin siguran u
tvojim rukama. Preblaga si prema njemu.
- Davide, nisam blaga nego ga volim. Mogao bi i to iskušati jednom.

Sally se zadržala nekoliko sati. Ozračje je bilo otrovno. Birdie nije

sišla iz svoje sobe na katu, ali čuo sam je kako se nakašljava, uzdiše i
korača. Kad je Sally napokon otišla, Birdie se spustila stubama i bacila
Davidu u naručje i melodramatično prošaptala: - Dragi moj, jesi li dobro?
David je stoički kimnuo glavom. - Dobro sam.
A zatim se zagledao ravno u Phina i izgovorio riječi koje su označile
stvaran početak noćne more.
Rekao je: - Stvari će se ovdje promijeniti. Pazi što ti kažem.

Prva promjena bila je ta da bi Phina zaključali u njegovoj sobi svaki

put kad ga David ili Birdie ne bi mogli motriti. Ostali su se odrasli nekako
dogovorili uvjeriti nas da je to bilo normalno, objašnjivo, smisleno. To je za
njegovu sigurnost, ponavljali su kao mantru.
 Bilo mu je dopušteno izaći iz sobe kako bi se otuširao, kako bi
obrađivao vrt, pomagao u kuhinji, učio svirati violinu, jesti i sudjelovati u
tjelovježbi.
Budući da smo ionako većinu slobodnog vremena provodili u našim
sobama, to se isprva nije doimalo toliko zlokobnim koliko izgleda sad
zapisano. Kad sad razmišljam o tome, neobično je kako su djeca sposobna
prihvatiti čak i najneobičnije razvoje događaja. A opet, kad sve to sad
gledam kao crno i bijelo, zapravo je šokantno.

Sjedio sam prekriženih nogu na krevetu, jednog dana nedugo nakon

Phinova povratka s majkom. Čitao sam knjigu koju mi je bio posudio
nekoliko tjedana prije. Poskočio sam kad sam ga ugledao jer bilo je kasno
navečer i pretpostavio sam bio da će mu vrata biti zaključana.
- Kako...? - pitao sam.
- Justin me doveo na kat nakon večere - rekao je. - Slučajno je
namjerno zaboravio zaključati bravu.
- Dobri Justin - rekao sam. - Što ćeš sad? Nećeš valjda ponovno
pobjeći?
- Ne - rekao je. - Sad nema smisla. Moja se mama useljava u novi stan
sljedeći tjedan i onda ću ići živjeti s njom. Svim će ovim sranjima doći kraj.
Osjećao sam se kao da me udario šakom u grlo. Glas mi je puknuo dok
sam odvraćao: - Ali tvoj tata - hoće li ti dopustiti?
- Jebe mi se hoće li me pustiti da odem. U prosincu ću napuniti
šesnaest. Želim živjeti s mamom. Nema on tu što poduzeti.
- A Clemency?
- I ona ide sa mnom.
- Misliš li da će se i tvoj tata i Birdie možda isto odseliti? Jednom kad
ti i Clemency više ne budete ovdje?
Grubo se nasmijao. - Ovaj. Ne. Nema šanse. Sad je tu. Ima noge pod
stolom. Sve je po njegovu.
 Sitna se tišina rastegla između nas. A onda je Phin rekao: - Sjećaš li se
one noći? Kad smo se popeli na krov? Kad smo uzeli acid?
Kimnuo sam glavom. Kako zaboraviti takvo što?
- Znaš da je ostalo još. Ondje gore.
- Još...?
- Još jedna doza acida. Tip na tržnici Kensington dao mi je dvije. Uzeli
smo samo jednu.
Pustio sam da mi to na jedan trenutak ključa u mislima.
- Hoćeš reći...?
- A valjda. Mislim, svi misle da sam zaključan u sobi. Cure spavaju.
Nitko neće doći ovamo. Mogao bi se spustiti dolje i svima reći da ideš
spavati i donijeti si čašu vode. Ja ću te tu čekati.
Naravno da sam učinio točno ono što mi je bilo rečeno.
Uzeli smo deku i navukli na sebe džempere. Ja sam bio prvi kroz
vratašca, a Phin mi je dodao čašu vode pa krenuo za mnom. Bio je srpanj,
ali zrak je bio vlažan i svjež. Phin je pronašao onu malu vrećicu koju je bio
ostavio u jednoj od lončanica. Ja nisam zapravo htio uzeti šut. Nadao sam
se da je droga nekako izgubila jačinu tijekom svih tih mjeseci koje je
provela na otvorenom, izložena vremenskim uvjetima. Nadao sam se da ju
je neki nagli nalet vjetra otpuhao. Ili da će je Phin vratiti na mjesto i reći: -
Ne treba nam to. Imamo jedan drugog.
Obrisali smo uvelo lišće s plastičnih stolica i sjeli jedan pokraj drugog.
Phin je stavio drogu na svoj dlan.
Nebo je bilo nevjerojatno. Kraljevski plavo, zagasito jantarno,
ružičasto poput ruža za usne. Presavijalo se samo u sebe na rijeci. U daljini
je treperio most Battersea.
Vidio sam da i Phin promatra nebo. Bilo je sad drukčije nego prošli
put. Phin je bio drukčiji. Više povučen u vlastite misli, manje buntovan.
- Što misliš, što ćeš na kraju raditi? - pitao me. - Kad odrasteš?
 - Nešto s računalima - rekao sam. - Ili snimati filmove.
- Ili možda oboje? - predložio je.
- Da - složio sam se vrlo veselo. - Snimati filmove s pomoću računala.
- Super - rekao je.
- A ti?
- Želim živjeti u Africi - rekao je. - Biti vodič za safarije.
Nasmijao sam se. - Odakle ti ta ideja?
- Bili smo na safariju dok smo putovali. Bilo mi je šest godina. Vidio
sam vodenkonje kako se pare. To je većinom sve što sam zapamtio. Ali
također se sjećam vodiča. Sjajan tip, Englez. Zvao se Jason.
Uočio sam u tom trenutku notu čežnje u njegovu glasu. Zbog nje sam
se osjetio bliži njemu na neki način koji nisam baš mogao samom sebi
objasniti.
- Sjećam se kako sam roditeljima rekao da to želim biti kad odrastem.
Tata mi je rekao da se nikad neću obogatiti vozikajući turiste u Land
Roveru. Kao da je novac jedina bitna stvar u životu...
Uzdahnuo je i pogledao svoj dlan. - No - rekao je - hoćemo li?
- Samo komadić - rekao sam. - Ali stvarno komadić.
Sljedećih je nekoliko sati bilo poput prelijepog sna. Promatrali smo
nebo sve dok se sve njegove različite boje nisu pretopile u crnu. Pričali smo
sjajne besmislice o smislu postojanja. Smijuljili smo se sve dok nismo
počeli štucati.
U jednom je trenutku Phin rekao: - Morat ćeš mi doći u posjet nakon
što se preselim u Hammersmith. Morat ćeš doći k meni i ostati.
- Da. Molim te.
A u jednom sam drugom trenutku ja rekao: - Što bi učinio kad bih te
poljubio?
A Phin se smijao i smijao i smijao sve dok ga nije uhvatio napadaj
kašlja. Presavijao se u struku od smijeha, a ja sam ga promatrao slijepo se
smiješeći i pitajući se što zapravo znači ta njegova reakcija.
- Ne - rekao sam - zaista te pitam. Što bi učinio?
- Odgurnuo bih te s krova - rekao je, i dalje se smiješeći. Zatim je
raširio prste i rekao: - Pljas.
Natjerao sam se nasmijati. Ha ha. Baš smiješno.
Zatim je rekao: - Pođimo.
- Kamo ćemo?
- Vidjet ćeš. Pođi za mnom.
I pošao sam. Bio sam tako glup. Krenuo sam za njim natrag do
odmorišta na tavanu, izašao kroz prozor i spustio se niza zid kuće i sve je to
bila luda vratolomija koja je izazivala i mučninu i divljenje.
- Što radiš? - pitao sam nekoliko puta dok su mi se nokti zarivali u
golu ciglu, a komadići zida mi parali hlače. - Kamo idemo?
- Ovo je moj tajni put! - rekao je dok me gledao divljim očima. -
Idemo do rijeke! Nitko neće znati!
Kad smo se napokon spustili na travnjak, krvario sam na tri različita
mjesta, ali nije me bilo briga. Pratio sam ga kroz sjene vrata za koja nisam
imao pojma da postoje na dnu našeg vrta. Odjednom smo, kao da smo u
Narnijskim kronikama, bili u nečijem vrtu i Phin me zgrabio za ruku i
odvukao iza dva ugla, kroz čarobni sumrak čelzijske obale rijeke, preko
četiri prometna traka i sve do rijeke. Tek mi je tad pustio ruku. Na trenutak
smo samo stajali u tišini jedan pokraj drugog i promatrali zlatne i srebrne
crve koji migolje površinom rijeke. Pogled mi je stalno bježao prema Phinu
koji se pod tim prigušenim, pokretnim svjetlom doimao ljepšim nego ikad
prije.
- Prestani zuriti u mene - rekao je.
Ja sam se samo još jače zagledao.
- Ozbiljan sam - rekao je. - Prestani.
No, ja sam samo još jače zurio.
 A onda me gurnuo objema rukama, gurnuo me snažno i pao sam u
crnu vodu i bio sam pod površinom i uši su mi bile pune odjeka mjehurića
zraka i odjeća mi je postala teška i prilijepila mi se uz tijelo i pokušao sam
vrisnuti, ali umjesto toga progutao sam i ruke su mi tražile kameni zid obale
i nogama sam udarao o gusto ništavilo. A onda sam otvorio oči i ugledao
lica: sazviježđe pocrnjelih lica koja okružuju moje i pokušao sam im se
obratiti, zatražiti pomoć od njih, ali sva su se samo okrenula od mene i onda
sam bio na površini i boljelo me zapešće i Phinovo je lice bilo ondje gore,
vukao me uz kamene stube na obalu.
- Budalo jedna - rekao je i nasmijao se, kao da sam ja bio odabrao pasti
u Temzu, kao da je sve bila samo igra i zezancija.
Gurnuo sam ga. - Gade jebeni! - vrisnuo sam i glas koji mi nije
mutirao do kraja zvučao je kreštavo i neizdrživo. - Jebeni kretenu!
Projurio sam pokraj njega, pretrčao preko četiri prometna traka i
natjerao tako nekog da mi zatrubi i trčao sve do ulaznih vrata kuće.
Phin me ganjao i prišao mi je kod ulaznih vrata, zadihan.
- Koji kurac izvodiš?
Trebao sam stati tad i ondje, zaista jesam. Trebao sam duboko
udahnuti i procijeniti stanje i donijeti drukčiju odluku. Ali bio sam toliko
obuzet bijesom i to ne samo bijesom zbog guranja u ledenu i prljavu Temzu
nego i zbog godina Phinove igre toplo-hladno sa mnom, pružanja komadića
pažnje kad bi mu to odgovaralo i potpunog ignoriranja kad mu ne bih bio
od koristi. I pogledao sam ga tad i bio je suh i prelijep, a ja sam bio mokar i
ružan i okrenuo sam se i snažno pritisnuo dugme zvona na vratima.
Zurio je u mene. Vidio sam mu u očima da se premišlja bi li ostao ili
pobjegao. No trenutak poslije vrata su se otvorila i ondje je stajao David i
pogledao je mene pa Phina pa ponovno mene i ramena su mu se podigla i
usne stisnule i doimao se poput životinje u kavezu, spremne na skok. Vrlo
je polako i gromoglasno rekao: - Ulazite, odmah!
Phin se tad okrenuo i počeo bježati, ali njegov je otac bio viši od njega
i u boljoj kondiciji od njega; sustigao ga je prije nego što je Phin stigao do
ugla ulice i srušio ga na pločnik. Promatrao sam sve to podignute brade kao
da se branim od nečeg, a zubi su mi cvokotali dok sam se čvrsto obgrlio
rukama.
Moja se majka pojavila u dovratku. - Koji se vrag događa? - pitala je,
zureći preko moje glave. - Što ste to radili, pobogu?
- Phin me gurnuo u rijeku - procijedio sam kroz cvokotave zube.
- Isuse dragi - rekla je i povukla me u kuću. - Isuse moj! Ulazi! Skidaj
tu odjeću! Ma kog vraga...
Nisam ušao i skinuo odjeću. Stajao sam i gledao kako David odraslog
sina vuče preko pločnika kao da je tek odstrijeljena divljač.
To je to, pomislio sam. To je onda to.
 38

U srijedu ujutro, nakon dviju noći provedenih u jeftinom prenoćištu s

doručkom i nakon nemirne plovidbe ostatkom La Manchea, Lucy
unajmi automobil u Portsmouthu i tako počne njihova vožnja do Londona.
Bila je zima kad je otišla iz Engleske i u njezinoj je glavi tu još hladno,
drveće je golo, ljudi su zamotani u slojeve odjeće koja ih štiti od lošeg
vremena. No, Engleska je sad u šakama dugoga vrelog ljeta i ulice su pune
potamnjelih i sretnih ljudi u kratkim hlačama i sunčanim naočalama,
pločnici su prekriveni stolovima i posvuda su fontane pune djece i ležaljke
pred trgovinama.
Stella zuri kroz stražnji prozor automobila, Fitz joj sjedi u krilu. Nikad
još nije bila izvan Francuske. Nikad još nije bila dalje od Ažurne obale.
Svoj je kratki život provela isključivo na ulicama Nice i to na putanji
između Modre kuće, bakina stana i jaslica.
- No, što kažeš na Englesku? - pitaju Lucy, gledajući je u retrovizoru.
- Sviđa mi se - kaže Stella. - Ima lijepih boja.
- Lijepih boja, ha?
- Da. Drveće je posebno zeleno.
Lucy se nasmiješi, a Marco joj daje upute za vožnju do autoceste,
navodeći je s pomoću Google Maps aplikacije.
Tri sata poslije London se počne pojavljivati pred njima u bljeskovima.
Lucy gleda Marca kako se okreće prema prozoru, očekujući vidjeti Big
Ben i palaču Buckingham, ali sve što je ugledao bili su restorani Dixie
Fried Chicken i trgovine rabljenim kućanskim aparatima.
Naposljetku prijeđu rijeku i predivan je sunčan dan: rijeka treperi kao
posuta dijamantima Sunčeva svjetla; kuće na Prilazu Cheyne jarko blistaju.
 - Evo nas - kaže ona Marcu. - Stigli smo.
- Koja kuća? - pita on, pomalo bez daha.
- Ona ondje - kaže Lucy i pokaže na broj šesnaest. Glas joj je lagan, ali
srce joj bolno tuče sad kad vidi kuću.
- Ona s ogradom od dasaka? - kaže Marco. - Ta?
- Da - kaže ona dok promatra kuću, a istodobno traži parkirno mjesto.
- Velika je - kaže on.
- Da - odvrati ona. - Itekako.
No neobično je što joj se sad doima manjom jer je gleda očima odrasle
osobe.
Kao djetetu joj se činila vilom. Sad vidi da je samo kuća. Predivna
kuća, ali ipak samo kuća.
Postane joj ubrzo jasno da neće moći parkirati blizu kuće te završe na
drugom kraju King’s Roada, na mjestu u World’s Endu za koje joj je
potrebna aplikacija za parkiranje na mobitelu.
Vani je trideset stupnjeva, vruće je kao na jugu Francuske.
Kad napokon dođu do kuće, svi su znojni, a pas dahće.
Drvena je ograda zaključana lokotom. Stoje pred njom i proučavaju
zgradu.
- Sigurna si da je ovo prava kuća? - pita Marco. - Kako netko živi
ovdje?
- Nitko tu ne živi u ovom trenutku - kaže ona. - Ali idem unutra i
pričekat ćemo ostale da dođu.
- Ali kako ćemo ući?
Lucy duboko udahne i kaže: - Pođite za mnom.
 39

L ibby se sljedećeg jutra probudi pod jarkim danjim svjetlom. Rukom

prijeđe preko poda pod krevetom, pa preko vrba noćnog ormarića u
potrazi za mobitelom. Nije ondje. Sjećanja na prethodnu noć vrlo su
bezoblična. Brzo se uspravi i pogleda sobu oko sebe. Mala je i bijela i ona
leži na vrlo niskom drvenom krevetu s velikim madracem. Miller također.
Nagonski zgrabi plahtu i pokrije prsa prije nego što shvati da je
odjevena; nosi top koji je imala na sebi i sinoć, a također na sebi ima donje
rublje. Mutno se prisjeća kako je skinula hlačice dok je Miller bio u
kupaonici i brzo se zavukla pod pokrivač. Mutno se prisjeća i kako je
isprala usta pastom za zube i još je osjeća na zubima. Mutno se prisjeća
jako puno toga.
U Phinovu je stanu.
U krevetu je s Millerom.
Oboje su odjeveni i spavali su glavom uz noge.
Phin im je sinoć nalijevao čašu za čašom. I ustrajao je da ostanu, do
točke da je gotovo postalo malo čudno.
- Nemojte ići - rekao je. - Molim vas. Tek sam vas pronašao. Ne želim
vas ponovno izgubiti.
A ona je bila rekla: - Nećeš me izgubiti. Pa praktički smo susjedi. Vidi!
- I pokazala je preko rijeke prema redu otmjenih kuća u kojem se nalazio i
broj šesnaest.
- Molim vas - ponovio je molećivo, dugim trepavicama dotaknuvši
svoje savršeno održavane obrve. - Mora biti bolje od spavanja na pljesnivim
madracima. Hajde. Napravit ću vam super doručak sutra ujutro! Imam
avokada. To vi milenijalci volite, je li tako?
- Ja bih radije jaja - rekao je Miller.
 - Jesi li ti zapravo milenijalac? - pitao ga je bio Phin, sumnjičavo i
blago zajedljivo.
- Jedva - rekao je Miller. - Ali zaobišlo me sve to s avokadom.
Libby pogleda na sat na noćnom ormariću i izračuna da, krene li za
osam minuta, još stigne na posao do devet. Što je za nju kasno, ali sasvim u
redu što se tiče telefona koji zvone i kupaca koji će svratiti u prolazu.
Navuče svoje kratke hlače i ustane s niskog kreveta.
Miller se pomakne.
Pogleda ga.
Vidi naznaku tetovaže na njegovoj nadlaktici, ondje gdje se zadigao
rukav majice kratkih rukava. Ona ne podnosi tetovaže. Što odlaske na
spojeve u ovo doba čini vrlo nezgodnim. No također si ne može pomoći i
mora reći da se doima dragim, ljubaznim i privlačnim.
Svrati pogled s njegova usnulog tijela i na vrhovima prstiju odšulja se
do kupaonice kojom se, čini joj se, sinoć već koristila. U zrcalu se sama
sebi doima razumno netaknutom. Kosa koju je osušila prethodnog jutra
preživjela je sve pustolovine. Ponovno ispere usta zubnom pastom i grglja
vodu iz slavine. Veže kosu u rep pa u ormarićima kupaonice pronađe
dezodorans u spreju.
Kad se vrati u spavaću sobu, Miller je budan.
Nasmiješi joj se. - Dobro jutro - kaže. Protegne ruke iznad glave i ona
sad vidi njegovu tetovažu u cijelosti. Nešto keltski. Moglo je biti i nešto
strašnije.
- Idem ja sad - kaže ona dok podiže torbicu s poda.
- Kamo ćeš?
- Na posao - odgovara.
- Bože, zaista? Ne misliš da bi ti šef mogao dati slobodno jutro?
Ona zastane. Naravno da bi joj šefica dala slobodno. Ali Libby ne radi
takve stvari. Ustvari, od same je pomisli na to obuzme napetost.
 - Ne - kaže. - Želim na posao. Danas je veliki dan. Imam sastanke s
klijentima.
- Ne želiš razočarati ljude?
- Ne želim razočarati ljude.
- No - kaže on, skidajući plahtu sa sebe i otkrivajući crveno-plave
bokserice i noge kao igrač ragbija - daj mi trideset sekundi pa idem s
tobom.
- Znaš li možda gdje mi je mobitel? - pita ona.
- Pojma nemam - kaže on dok ustaje i navlači hlače.
Kosa mu je ludilo. A i brada. Ona suzbije smiješak. - Hoćeš li se, ono,
pogledati u zrcalo?
- Trebao bih? - pita on zbunjeno.
Ona se sjeti koliko je sati i kaže: - Ne. U redu je. Idemo naći mobitele
pa put pod noge.
Primi rukom kvaku vrata i gurne je. Vrata se ne otvore. Ponovno je
gurne prema dolje. I vrata se ponovno ne otvore. Gurne kvaku još četiri
puta.
Zatim se okrene prema Milleru i kaže: - Zaključana su.
 40

CHELSEA, 1991.

D avid je Phina držao zatvorenog u sobi punih tjedan dana nakon one
noći kad me gurnuo u rijeku. Cijeli tjedan. Bilo mi je donekle i drago
jer ne bih mogao pogledati Phina u oči. Gurnuo me u rijeku, ali ja sam
njemu učinio nešto neizmjerno strasnije.
No, većinom me samo boljelo. Boljelo me od žaljenja, od kajanja, od
nemoći i od nedostajanja. Phinu bi donosili obroke i dvaput bi mu na dan
dopustili odlazak u zahod, kad bi njegov otac bdio pred vratima prekriženih
ruku poput kakvoga zlokobnog izbacivača.
Ozračje u kući tih je dana bilo teško i bilo ga je nemoguće protumačiti.
David je bio izvor svega. Zračio je mračnom, groznom energijom i svi su
izbjegavali naljutiti ga još više, uključujući i mene.

Jednog popodneva tijekom Phinova zatočeništva, sjedio sam s

Justinom i slagao bilje na hrpe. Pogledao sam prema kući i Phinovu
prozoru.
- Ne misliš li da je loše - rekao sam - što je David zatvorio Phina u
sobu?
Slegnuo je ramenima. - Frende, mogao te ubiti. Mogao si umrijeti.
- Da, znam. Ali nije me ubio. Nisam umro. Ovo je... krivo.
- Da, pa, vjerojatno nije ono što bih ja učinio, ali opet, ja nisam otac i
ne znam kako je imati djecu. David samo radi „svoj posao“, valjda. -
Napravio je navodnike prstima u zraku dok je izgovarao te riječi.
- Posao? - pitao sam. - Kako to misliš?
 - Pa, znaš, posao mu je imati potpunu kontrolu nad apsolutno svim
stvarima.
- Mrzim ga - rekao sam i glas mi je neočekivano puknuo.
- Da, eto, dvojica smo takvih.
- Zašto ne odeš?
Pogledao je prvo mene pa stražnja vrata kuče. - Namjeravam -
prošaptao je. - Ali nemoj nikom reći, okej?
Kimnuo sam.
- Ima ta mala zadruga. U Walesu. Rekla mi je jedna žena na tržnici za
nju. Traže nekog to bi im uzgajao bilje u vrtu. Bilo bi baš kao ovdje,
besplatna hrana i smještaj i sve to. Ali bez pizduna koji šefuje svima. -
Zakolutao je ponovno očima prema kući.
Nasmiješio sam se. Pizdun koji šefuje. Sviđalo mi se to.
- Kad odlaziš?
- Uskoro - rekao je. - Vrlo brzo. - Pogledao me nabrzaka. - Želiš poći
sa mnom?
Trepnuo sam. - U Wales?
- Da. U Wales. Možeš mi i dalje biti pripravnik.
- Ali četrnaest mi je godina.
Nije ništa rekao, samo je kimnuo i nastavio vezivati ljekovito bilje.
Tek sam poslije shvatio puno značenje onog što je rekao. Nije me
pozvao u Wales da mu budem pripravnik; nije me pozvao jer sam mu bio
potreban. Pozvao me zato što je smatrao da bih ondje bio sigurniji nego u
vlastitom domu.
Dva dana poslije Justin je nestao. Nikom nije rekao da odlazi i otišao
je toliko rano tog jutra da još ni David nije bio budan. Naučivši lekciju u
vezi s tužakanjem na primjeru onog što se dogodilo Phinu, nikom nisam bio
rekao za zadrugu u Walesu. Stekao sam dojam kako ne želi da itko zna
kamo je otišao. Poslije sam tog dana otišao u njegovu sobu. U kuću je
došao s tako malo stvari, otišao iz nje s još manje. Otišao sam do prozorske
daske na kojoj su bile poredane sve njegove knjige.
Suvremena knjiga vještičarenja i čarolija.
Wicca za početnike.
Wiccanski priručnik za čarolije biljem.
Bio sam siguran da ih je namjerno ostavio tu, za mene.
Bacio sam pogled prema hodniku pa, ustanovivši da nema nikoga,
sakrio knjige pod džemper.
Spremao sam se otrčati do svoje sobe kad mi je pogled zapeo za nešto
na stoliću pokraj kreveta. Nešto malo i čupavo. Isprva sam pomislio da je to
mrtvi miš, ali pregledom sam ustanovio da je zapravo zečja šapa
pričvršćena za kratak lančić. Imao sam mutan dojam da je to nešto za sreću,
baš kao što je i djetelina s četiri lista. Brzo sam je zagurao u džep hlača i
otrčao u svoju sobu te sve to sakrio pod madrac.

Uvijek sam očekivao da ću dobiti poruku od Justina.

Nakon što su tijela bila otkrivena i policija je počela istraživati smrti i
pokušavala pronaći „tragično nestalu djecu“ Lambovih, ja sam očekivao i
očekivao da se Justin iznenada pojavi na vijestima u šest poslijepodne, u
nekom intervjuu o kući, o tome kako je David Thomsen zaključao sina
tinejdžera u sobu, o tome kako je svima govorio što da jedu i kakvu odjeću
da nose i kamo smiju, a kamo ne smiju ići.
Puno sam puta preko Googlea tražio Justina, ali nisam našao ni traga
njemu, nigdje. Mogu samo pretpostaviti da je umro, da je emigrirao u neke
malo poznate i daleke krajeve, ili da je znao što nam se dogodilo, ali je
odlučio šutjeti i ne upletati se. Štogod bila istina, uvijek mi je bilo potajice
drago. No, jednom kad je otišao, nedostajao mi je. Nije mi isprva baš bio
drag, no pokazao se na kraju najmanjim od mojih prokletih problema.

Prošli su mjeseci. Ljeto je prešlo u zimu. Preuzeo sam brigu o

Justinovu vrtu. David me aktivno poticao u tome jer mu se uklapalo u
ideologiju. Djeca bi trebala vrijedno raditi, baviti se nečim zdravim i
korisnim. Ne bi trebala učiti vještine koje bi ih mogle odvesti na mračnu
stranu kapitalizma. Nije on imao pojma kakve knjige skrivam pod krevetom
ni kakve točno vještine razvijam. Svake bih večeri osobi koja bi bila
zadužena za kuhanje odnio šake svježeg bosiljka i metvice i uvijek bih bio
dočekan s odobravanjem i pohvaljen. Birdie mi je jedne večeri čak priredila
kupku kad me vidjela kako po kiši pokrivam vrlo osjetljive nove sadnice.
- Baš dobro radiš - rekla mi je pružajući mi ručnik dok sam se uspinjao
stubama prema katu. - David je vrlo zadovoljan tobom.
David je vrlo zadovoljan tobom.
Htio sam je ugristi kao da sam pas.
Sasvim predvidivo, Sally nije dobila stan u Hammersmithu i još je
spavala na kauču u Brixtonu i sad je govorila o selidbi u Cornwall.
Jedne je večeri dovela Phina i Clemency tri sata kasnije od
dogovorenog jer su bili na zabavi njezine prijateljice i bilo je očito da je
puno popila. Već sam bio vidio pijane odrasle, više puta, još dok su moji
roditelji bili društveni i organizirali zabave svakog vikenda. Ali mislim da
nikad nisam vidio ikog toliko pijanog kao što je to Sally bila te večeri.
- Ne vjerujem - čuo sam Davida kako kaže glasom napetim od bijesa -
da misliš da ima ikakvih vražjih izgleda da bi itko ikad dopustio da ova
djeca žive s tobom. Pa vidi se.
- Ti! - rekla je Sally. - Ti se javljaš! Pa vidi sebe! Što ti misliš, tko si?
Bijednik. Bijednik si. I ti i ta tvoja rugoba. I bogzna koga još jebeš. Bogzna.
Vidio sam kako David pokušava grubo odvesti Sally do vrata. Bilo mi
je jasno da je zaista jako želi udariti i da se svim silama trudi to ne učiniti.
Ali onda se pojavila moja majka. - Skuhat ču kavu - rekla je,
dotaknuvši Sally po laktu i upozoravajući Davida pogledom. - Hajde. Daj
da te sredimo.
Hinio sam da ništa ne znam i trenutak poslije pojavio se u kuhinji. ,
- Samo sam došao po vodu - rekao sam iako nikog nije bilo briga.
Pravio sam se da odlazim, ali zapravo sam se tiho zavukao u smočnicu.
 Sally je tiho plakala, rupčića pritisnutog o lice. Čuo sam kako kaže: -
Molim te, čuvaj ih. Molim te, pazi na njih za mene. Ne znam hoću li ikad
moći... - Ostatak njezinih riječi izgubio se u buci brodske sirene negdje s
druge strane ulaznih vrata. - Tako se brinem. Phin mi je rekao da ga drže
zaključanog u sobi i da, jasno mi je da je učinio nešto loše. Mislim, Bože,
Henry je mogao umrijeti. Ali to je tako... bešćutno? Nije li? Zaključati
dijete? On je tako hladan...
- Znaš kakav je David - odvratila je moja majka. - Na taj način sve drži
na okupu. Spasio nas je, Sally. Zaista nas je spasio. Prije nego što se on
pojavio, ja nisam znala koji je smisao mog života. Ali sad se svakog jutra
probudim i sretna sam što postojim. Što sam ja. Ne oduzimam ništa ovom
planetu. Ne pljačkam Zemlju. Ne pridonosim globalnom zatopljenju. Moja
djeca neće završiti za nekim staklenim stolom gdje će otimati novac
siromašnima. Samo bih rado - rekla je – da je David još ranije došao u naše
živote.
 41

L ibby udara šakom po vratima. Miller također. Vrata su čvrsta,

protupožarna. On ode do prozora kako bi vidio ima li ondje nekog
načina za bijeg, ali prozor je zapečaćen i s druge je strane samo pad od
deset katova.
Ponovno pretraže sobu u potrazi za mobitelima, ali ne nađu ih. Nakon
otprilike pola sata prestanu mlatiti po vratima i poraženi sjednu na pod,
leđima naslonjeni na podnožje kreveta.
- Što ćemo sad? - pita Libby.
- Dajmo još pola sata, pa ću onda pokušati provaliti vrata.
- A zašto ne pokušaš odmah?
- Nisam ja baš snažan koliko ti se čini, znaš. Imam staru ozljedu leđa.
Moram biti oprezan.
- Onda za deset minuta - kaže ona.
- Okej, deset minuta.
- Što misliš, kog vraga izvodi? - pita ona.
- Doslovno nemam pojma.
- Misliš li da će nas ubiti?
- Ma sumnjam.
- Zašto nas je onda zaključao ovdje?
- Možda je slučajno?
Libby ga pogleda puna nevjerice. - Ne vjeruješ zaista da je slučajno, je
li tako? - Sat s alarmom kaže da je sad 7:37. Ona još pokušava izračunati
koliko će kasniti na posao kad se oboje istodobno usprave zbog zvuka
udarca po vratima. Zatim čuju glas. Phinov je, obraća se jednoj od mačaka.
Čuju cmakanje. Oboje skoče na noge i počnu lupati po vratima spavaće
sobe.
Trenutak poslije vrata se otvore i Phin se zagleda u njih.
- O, Bože - kaže, ruke položene preko usta. - O, Bože. Tako mi je žao.
Imam tu užasnu naviku hodanja u snu. Već sam znao ušetati gostima u
sobu... zapravo, jednom sam i pokušao leći u krevet s njima. Pa sam vas
zaključao prije nego što sam otišao spavati. A jutros sam vrlo rano otišao
trčati, što je bilo glupo. Potpuno sam zaboravio na vas dvoje. Tako mi je
žao. Dođite. Idemo doručkovati.
- Ne mogu doručkovati, kasnim na posao.
- O, ma samo ih nazovi i reci im što se dogodilo. Siguran sam da će
razumjeti. Hajde. Imam svježe iscijeđenog narančina soka i sve to. Ponovno
je prekrasan dan. Možemo jesti na terasi. Molim vas.
Ponovno je radio ono što i sinoć, moljakao kao prije. Libby se osjeća
zarobljenom..
- Zašto nam nisi rekao za ovo sinoć? - pita. - Zašto nam nisi rekao da
ćeš zaključati vrata? Ili nam barem rekao da ih zaključamo sa svoje strane?
- Bilo je jako kasno - odvrati on - i ja sam bio jako pijan i jako glup.
- Stvarno si nas prestrašio, znaš. Jako sam se bojala. - Libby osjeća
kako joj glas puca dok napetost onih posljednjih trenutaka prije otvaranja
vrata polako nestaje.
- Molim vas, oprostite mi - kaže on. - Idiot sam. Nisam razmišljao.
Spavali ste i nisam vas htio buditi. Jednostavno sam ih zaključao. Bez
razmišljanja. Idemo, dođite pojesti nešto.
Ona i Miller razmijene poglede. Vidi da on želi ostati. Kimne. - Okej,
ali mora biti brzi doručak. I Phine?
On je slatko pogleda.
- Gdje su nam mobiteli?
- O - kaže on. - Zar nisu u vašoj sobi?
- Nisu - odvrati ona. - Ni moj ni njegov.
 - E pa onda ste ih sigurno sinoć ostavili vani. Idemo ih naći.
Krenu za njim niz hodnik i natrag u otvoreni dnevni boravak. - O -
kaže on ležerno. - Evo ih. Ostavili ste ih da se pune u kuhinji. Sigurno smo
sinoć svi bili jako, jako pijani dok smo to organizirali. Hajde - kaže - idite
sjesti na terasu. Donijet ću vam doručak.
Sjednu jedno pokraj drugog na kauč. Sunce sad sja na suprotnu stranu
rijeke, odražava se na prozorima kuća Prilaza Cheyne.
Osjeća kako se Miller pomiče bliže njoj. - Ne pije vodu - prosikće joj
na uho. - Ta njegova priča o pijanstvu i zaključavanju u sobu. A ni ovo s
mobitelima. Ja sinoć jesam bio pijan, ali sjećam se da sam imao mobitel u
ruci kad sam legao u krevet. Smrdi mi tu nešto.
Libby kimne glavom slažući se. - Znam - kaže. - Nešto tu ne štima.
Uključi mobitel i nazove Dido. Dobije glasovnu poštu. - Duga priča -
kaže. - Ali još sam u Chelseaju. Možeš li zamoliti Claire da ona razgovara s
Morganovima kad dođu u deset? Ona zna sve pojedinosti. A najnovija
cijena zabilježena je u sustavu. Samo je treba isprintati. Vraćam se znatno
prije sljedećeg sastanka, obećajem. Tako mi je žao, sve ću ti objasniti kad se
budemo vidjele. A ako se ne vratim do pola jedanaest, nazovi me. Ako se
ne javim - baci brzi pogled iza sebe kako bi se uvjerila da je Phin još za
kuhinjskim pultom, reže kruh - u Batterseaju sam, u stambenoj zgradi
izravno nasuprot kući. Okej? Ne znam koji je to broj. Ali na desetom sam
katu. Vidimo se uskoro. Žao mi je. I bok.
Završi poziv i pogleda Millera.
On je gleda krajičkom oka i smiješi se blago. - Ne dam da ti se išta
loše dogodi - kaže on. - I pobrinut ću se da se vratiš na posao prije sljedećeg
sastanka. Živa. O. K.?
Preplavi je val dragosti. Nasmiješi se i kimne.
Phin se pojavi s pladnjem kojeg položi pred njih. Kajgana, zdrobljeni
avokado posut sjemenkama, hrpa tamnog tosta od raženog kruha, komad
bijelog maslaca i vrč ohlađenog narančina soka. - Izgleda primamljivo, zar
ne? - kaže on dok im pruža tanjure.
 - Izgleda savršeno - kaže Miller dok trlja dlanove prije nego što će
natrpati tanjur tostom.
- Kava? - pita Phin. - Ili čaj?
Libby zatraži kavu i nalije u nju mlijeka iz vrča. Zatim uzme komad
tosta, ali shvati da nema teka.
Pogleda Phina. Htjela bi ga pitati nešto o onom što im je ispričao
sinoć, ali ne može baš posložiti pitanje u glavi; to nešto joj stalno izmiče.
Ima neke veze sa ženom zvanom Birdie koja je poučavala violinu. Nešto u
vezi s mačkom. Nešto u vezi s popisom pravila i poganskim žrtvovanjima i
nešto vrlo, vrlo loše što je imalo veze s Henryjem. Ali sve joj je toliko
mutno da se sad pita je li im on zapravo išta rekao sinoć. Umjesto toga
kaže: - Imaš li ikakvih fotki vas dok ste bili djeca?
- Nemam - odvrati on ispričavajući se. - Nijednu. Sjeti se, u kući nije
ostalo ničeg kad smo otišli. Moj je otac prodao sve do zadnje stvari. A sve
što nije uspio prodati uvalio je dobrotvornim trgovinama. Ali... - Zastane. -
Sjećaš li se one pjesme? Iz osamdesetih je bila, zvala se... Ne, naravno da se
ne sjećaš, premlada si. Ali bila je ta jedna pjesma, bend se zvao Original
Version. Pjesma je bila hit ljeta, tjednima na vrhu prije nego što smo došli
živjeti u tu kuću. Birdie, žena o kojoj sam vam govorio sinoć, ona je jedno
vrijeme bila u tom sastavu. I Birdie i Justin. A spot su snimili u kući. Želite
li ga vidjeti?
Libby zastane dah. Uz fotografiju njezinih roditelja u večernjoj odjeći
u Millerovu novinskom članku, to će biti dosad najbliže dojmu o mjestu s
kojeg potječe.
Phin spoji svoj mobitel s velikim televizijskim ekranom. Provede
pretragu na YouTubeu pa pokrene video.
Libby istog trena prepozna pjesmu. Nikad nije znala kako se pjesma
zove ni tko je izvodi, ali jako joj je poznata.
Spot počinje bendom koji svira pokraj rijeke. Svi su odjeveni u sličnu
odjeću od tvida, nose kape i čizme Dr. Martens. Puno ih je, vjerojatno
desetak članova ukupno. Među njima su dvije žene, jedna svira violinu, a
druga nekakav kožnati bubanj.
 - Evo - kaže Phin zaustavivši spot i pokazujući na ekran. - Ovo je
Birdie. Dugokosa Birdie.
Libby zuri u ženu na ekranu. Žgoljava je, slabe brade i ozbiljna
izgleda. Violinu je čvrsto prislonila o bradu i vrlo arogantno zuri u kameru.
- To je Birdie? - kaže ona. Ne može tu krhku ženu nimalo impresivna
izgleda povezati sa ženom iz Phinove sinoćnje priče, sadisticom koja je
vladala kućom punom okrutnosti i zlostavljanja.
Phin kimne. - Da. Zla kuja.
Ponovno pokrene spot i bend je sad u kući, predivnoj kući prepunoj
ulja na platnu i glomaznog namještaja, prijestolja od crvenog baršuna,
sjajnih mačeva i uglačanih drvenih ploča na zidovima, otmjenih zavjesa,
losovih glava, prepariranih lisica i treperavih lustera. Kamera prati bend
dok oni skakuću kroz kuću s instrumentima u rukama, poziraju na
izrebarenom stubištu, jurcaju niz hodnike, hine da se mačuju, nose vitešku
kacigu, jašu na topu u prednjem vrtu i sjede pred golemim kamenim
kaminom punim plamtećih oblica.
- O, moj Bože - kaže Libby. - Predivno je bilo.
- Da - suho će Phin - nije li? A ta su kuja i moj otac sve to sustavno
uništili.
Libbyn se pogled vrati na televizijski ekran. Deset mladih ljudi, kuća
puna života i novca, energije i topline. - Ne razumijem - kaže ona tiho -
kako je sve završilo onako kako jest.
 42

Z rake ranopopodnevnog sunca još im griju kožu dok Lucy, djeca i pas
zalaze za ugao ulice stambenih zgrada iza broja šesnaest na Prilazu
Cheyne. Na prstima se provuku kroz javni vrt do klimavih vrata u stražnjem
dijelu istog i ona sad klincima da rukom znak da budu tiho dok prolaze kroz
šumovit dio i izlaze na travnjak kojeg je dugo vrelo ljeto obojilo u smeđe.
Iznenađena je kad shvati da su stražnja vrata kuće otključana.
Razbijeno je jedno od stakala na vratima. I to, čini se, nedavno. Zadrhti.
Zatim gurne ruku kroz razbijeno staklo i okrene kvaku s unutarnje
strane. Vrata se otvore i ona uzdahne od olakšanja što se neće morati verati
po zidu i ulaziti kroz krov.
- Jezivo je - kaže Stella dok hoda za Lucy u kuću.
- Da - složi se Lucy - malo jest.
- Meni je ovo super - kaže Marco dok provlači dlan preko velikog
radijatora i ogledava se po prostoriji.
Dok Lucy djeci pokazuje kuću, čini joj se da se nijedno zrnce prašine,
nijedan komad paučine nisu pomaknuli otkako je posljednji put bila ovdje.
Kao da je sve zastalo i čekalo njezin povratak. Vonj jest pljesnjiv, ali
također je mračno poznat. Način na koji danje svjetlo presijeca tamne
prostorije, zvuk njezinih koraka na podnim daskama, sjene koje klize preko
zidova. Sve je to potpuno isto. Prijeđe prstima preko raznih površina dok
obilaze kuću. U samo tjedan dana posjetila je dvije za svoj život najvažnije
kuće, jednu u Antibesu, a drugu tu u Chelseaju, dva mjesta na kojima je bila
povrijeđena, na kojima je bila slomljena, iz kojih je bila prisiljena pobjeći.
Teret svih tih laži teško joj sad pritišće pleća.
Nakon obilaska kuće svi sjednu u vrt. Sjene koje baca preveliko
raslinje duge su i svježe.
 Lucy promatra Marca dok ovaj pretražuje vrt koristeći se granom.
Odjeven je u crnu majicu kratkih rukava i na trenutak ona u njemu vidi
Henryja koji održava vrt s ljekovitim biljem. Gotovo poskoči na noge da bi
mu vidjela lice. Ali onda se sjeti: Henry je sad muškarac. Nije dječak.
Pokuša zamisliti Henryja, ali ne uspijeva joj. Može ga u mislima
vidjeti samo onakvog kakav je bio njihove posljednje noći zajedno, čeljusti
čvrsto stegnute zbog šoka kojem su svjedočili, svjetla svijeća koje mu
treperi preko obraza, njegove užasne tišine.
- Što je ovo? - pita Marco.
Lucy zasjeni oči dlanom i zagleda se preko vrta.
- O - kaže ona, ustavši i krenuvši prema njemu. - To ti je stari vrt s
ljekovitim biljem. Netko tko je nekoć živio ovdje uzgajao ih je tu.
On se zaustavi i zabije štap u tlo između stopala i zagleda se prema
kući. - Što se dogodilo ondje? - pita je.
- Kako to misliš?
- Pa mislim, jasno je. Zbog načina na koji se ponašaš otkako smo došli.
Ruke ti se tresu. I uvijek si govorila da te u Francusku dovela teta jer si bila
siroče. Ali sad si mislim da se zapravo dogodilo nešto užasno što ju je
natjeralo da te odvede. I da se dogodilo u ovoj kući.
- Razgovarat ćemo poslije - kaže ona. - To je jako duga priča.
- Gdje su ti mama i tata? - pita on i njoj je sada jasno da je dovevši
Marca ovamo samo otvorila vrata pitanjima koja mu nikad prije ne bi pala
na um. - Gdje su pokopani?
Ona udahne i nasmiješi se, stisnutih usana. - Nemam pojma. Nikakvog
pojma.

Lucy je nekoć, dok je bila mala, stalno to zapisivala. Kupila bi

bilježnicu i kemijsku olovku i sjela bi negdje, bilo gdje i pisala bi, pisala i
pisala. Tok svijesti. Phin je vezan za cijev u svojoj sobi, odrasli su mrtvi, u
sjenama vani čeka kombi upaljena motora, duga vožnja kroz noć, tišina
uzrokovana nečim strašnim, a zatim čekanje i čekanje onog što će se
dogoditi, što se nikad nije dogodilo i sad, dvadeset i četiri godine poslije,
ona još čeka da se dogodi i toliko je blizu da joj se čini da osjeća okus na
jeziku.
Priča je to koju je stalno i iznova zapisivala. Ispisala bi je pa istrgnula
listove iz bilježnice, zgužvala ih u loptu i bacila u kantu za smeće, u more,
bilo gdje. Spalila bi ih ili natopila vodom ili rastrgala na komadiće. Ali
morala je sve to zapisati kako bi to postala priča i prestala biti istina o
njezinu životu.
A sve je to vrijeme istina grebla o njezine živce, stezala joj utrobu,
lupala po njezinu srcu, rugala joj se u snovima, izazivala joj mučninu kad bi
bila budna, sprečavala je da zaspi kad bi noću sklopila oči.
Uvijek je znala da će je samo jedna stvar moći natjerati natrag u
London, natrag na ovo mjesto gdje se zbilo toliko užasnih stvari - dijete.
Ali gdje je sad? Bila je ovdje, toliko je jasno. Ima dokaza da je netko
nedavno bio u kući. U hladnjaku ima pića, u sudoperu iskorištenih čaša, u
stražnjim je vratima rupa.
Sad sve što treba jest pričekati da se dijete vrati kući.
 43

CHELSEA, 1992.

S ljedeće što se dogodilo bilo je da mi je majka zatrudnjela.

No, bilo je očito da to nije dijete mog oca. On se jedva mogao
maknuti iz svojeg naslonjača. Kad smo bili obaviješteni o trudnoći, nekako
nas nije iznenadilo. Možda zato što mi je u tom trenutku već bilo odvratno
jasno da je moja majka opsjednuta Davidom.
Vidio sam je one noći kad su prvi put došli, kako se odmaknula od
njega i znao sam tad da je to zato što joj je bio privlačan. I vidio sam kako
se ta prvotna privlačnost pretvara u zaljubljenost kako je moj otac sve više
slabio i kako je Davidov utjecaj jačao. Vidio sam da mi je majka potpuno
opčinjena Davidom, da je spremna žrtvovati bilo što za njega i njegovo
odobravanje, uključujući i svoju obitelj.
No, nedavno sam počeo opažati i neke druge stvari.
Čuo bih kako se kasno noću otvaraju i zatvaraju vrata. Vidio bih
rumenilo na majčinu vratu, osjećao napetost u zraku u nekim trenucima,
čuo brzo šaptanje, osjetio njegov miris u njezinoj kosi. Vidio sam kako
Birdie napeto motri moju majku, Davida kako gleda dijelove tijela moje
majke koji ga se uopće nisu ticali. Štogod da se događalo između moje
majke i Davida bilo je divlje i živo i širilo se svim zakutcima kuće.
Objavljeno nam je za večerom, baš kao i svaka objava prije toga.
David je objavio i, naravno, dok je govorio što se događa, sjeo između
Birdie i moje majke te ih obje primio za ruku. Moglo se gotovo vidjeti kako
mu koža sjaji od ponosa. Bio je tako zadovoljan samim sobom. Dvije
ženske istodobno i sad još dijete na putu. Koja faca.
 Moja je sestra istog trena briznula u plač, a Clemency je otrčala od
stola i čulo se kako povraća u zahodu pokraj stražnjih vrata kuće.
Zurio sam u majku, zaprepašten. Iako nisam bio potpuno zatečen ovim
razvojem događaja, bio sam iznenađen što je dopustila tako javnu objavu,
tako veselu objavu. Nisam mogao vjerovati da nije pomislila da bi privatan
razgovor u nekom kutku mogao biti bolji način prenošenja takvih vijesti
vlastitoj djeci. Zar joj nije bilo neugodno? Zar je nije bilo sram?
Činilo se da nije. Zgrabila je moju sestru za ruku i rekla: - Dušo, pa
uvijek si htjela malog bracu ili seku.
- Jesam. Ali ne ovako! Ne ovako!
Moja je mala sestra bila tako dramatična. Ali ne mogu reći da sam joj
to zamjerao u toj situaciji.
- A što je s tatom? - pitao sam bez nade u glasu.
- Tata zna - rekla je, sad držeći mene i čvrsto me stežući za ruku. - Tata
razumije. Tata želi da budem sretna.
David je sjedio između Birdie i moje majke i pozorno nas promatrao.
Vidjelo se da udovoljava našoj majci time što joj dopušta da nas tješi.
Vidjelo se da ga nije bilo nimalo briga što mi mislimo o njemu i o njegovu
odvratnom prodiranju u našu majku, o tome što je zatrudnjela s njim. Nije
ga bilo briga za išta i ikog osim njega samog.
Pogledao sam Birdie. Doimala se neobično pobjedonosnom, kao da je
sve ovo bio rezultat nekakvog njezina plana.
- Ja ne mogu imati djecu - rekla je kao da mi čita misli.
- Pa je moja majka što? - pitao sam oštro. - Ljudski inkubator?
David je uzdahnuo. Dotaknuo je usne prstom, poza koju bi često
zauzimao i koja me dan danas ispuni napetošću kad je vidim kod drugih
ljudi. - Ova se obitelj treba usredotočiti - rekao je. - Potrebni su joj srce i
razum. Ovoj kući treba malo dijete. Vaša sjajna majka čini ovo za sve nas.
Božica je.
Birdie je mudro kimala u znak slaganja.
 Clemency se u tom trenutku vratila za stol i nije izgledala dobro. Teško
se spustila u stolicu i zadrhtala.
- Dušo - rekao joj je David. - Pokušaj to ovako gledati. Ovo će zbližiti
dvije obitelji, napraviti od njih jednu. Vas četvero imat ćete zajedničkog
brata ili sestru. Dvije obitelji - posegnuo je rukama preko stola - ujedinjene.
Moja je sestra ponovno briznula u plač, a Clemency je stegnula šake.
Birdie je uzdahnula. - O pobogu, vas dvoje - prosiktala je - odrastite.
Vidio sam kako je David upozorava pogledom. Uzvratila mu je
prkosnim zamahom glave.
- Trebat će vam koji dan da se naviknete na ovo. Razumijem vas -
rekao je David. - Ali morate mi vjerovati. O vo će biti dobro za sve nas.
Zaista hoće. Ovo će dijete biti budućnost naše zajednice. Ovo će dijete biti
sve.

***
Moja je majka rasla na način koji nikad prije ne bih mogao niti
zamisliti. Uvijek je bila toliko vitka da su joj kosti kukova stršale, a struk
joj je bio dug i uzak, a sad je odjednom postala najveća osoba u našoj kući.
Stalno su je hranili i govorili joj da ništa ne radi.
Navodno je „djetetu“ trebalo dodatnih tisuću kalorija na dan i dok smo
mi svi žvakali rižu s gljivama i pili juhu od mrkve, moja se majka
prežderavala špagetima i kolačima od čokolade. Jesam li spomenuo koliko
smo svi u tom trenutku bili mršavi? Što ne znači da je itko od nas bio pretio
prije svega toga, osim mog oca. Ali dok se majka gotovo tovila kao žrtvena
koza, mi ostali smo bili kost i koža. Još sam nosio odjeću koja mi je
pristajala kad mi je bilo jedanaest, a sad mi je bilo gotovo petnaest.
Clemency i moja setra ostavljale su dojam da imaju poremećaj prehrane, a
Birdie je bila kao grančica. Mogu vam reći da veganska prehrana prođe
kroz vas i da se ništa ne zadrži u vama. Ali kad ju još dobivate u malim
porcijama i stalno vas se upozorava da ne budete proždrljivi i tražite još,
kad jedan kuhar mrzi maslac pa nikad nema dovoljno masti u jelima (a
djeca moraju jesti masnoće), drugi mrzi sol pa nikad nema dovoljno okusa,
a treći odbija jesti žitarice jer joj se od njih trbuh napuhne pa nikad nema
dovoljno škroba, no, sve to završi s vrlo mršavim, pothranjenim ljudima.
Jedna se od naših susjeda, nedugo nakon što su tijela pronađena,
pojavila pred okupljenim novinarima oboružanim mikrofonima i kamerama
i jedne noći na vijestima rekla koliko smo svi mršavi bih. - Pitala sam se -
rekla je ta susjeda (koju nikad u životu nisam vidio) - skrbi li se tko za njih.
Malo sam bila zabrinuta. Svi su bili užasno mršavi. Ali znate, nije na nama
da se petljamo, znate?
Ne, tajanstvena susjedo, očito nije.
No dok smo mi svi kopnili, moja je majka bujala. Birdie joj je bila
napravila trudničku odjeću od crnog pamuka koji je na bale kupila na nekoj
rasprodaji nekoliko mjeseci prije, a kako bi od njega izradila torbe za
prodaju na tržnici u Camdenu. Prodala je ukupno dvije prije nego što su je
otjerali trgovci koji su imali dozvole za prodaju i nakon toga je odmah
odustala od projekta. Ali sad je šivala u žaru, očajnički želeći biti dio onog
što se događalo s mojom majkom. David i Birdie uskoro su također počeli
nositi Birdiene crne tunike. Preostalu su svoju odjeću dali u dobrotvorne
svrhe. Izgledali su potpuno apsurdno.
Trebao sam pretpostaviti da neće proći puno vremena prije nego što se
i od nas klinaca bude tražilo da se odijevamo tako.
Jednog mi je dana u sobu ušla Birdie noseći vreće za smeće. - Dat
ćemo svu odjeću u dobrotvorne svrhe - rekla je. - Drugima je potrebnija
nego nama. Došla sam ti pomoći da je spakiraš.
Sad kad razmišljam o tome, ne mogu vjerovati koliko sam se lako
predao. Nisam se nikad predao Davidovu načinu života, ali bojao sam ga se.
Vidio sam kako je bio oborio Phina na pločnik one užasne noći godinu dana
prije. Vidio sam kako ga tuče. Znao sam da je sposoban učiniti više i gore
od toga. A jednako sam se tako bojao i Birdie. Ona je bila ta koja je s lanca
pustila čudovište u njemu. Stoga sam često gunđao i negodovao, ali nikad
ne bih ništa odbio. I stoga sam tog utorka u travnju u tri poslijepodne
praznio ladice i ormare i sve bacao u vreću za smeće; moje najdraže
traperice, moju zaista lijepu majicu s kapuljačom iz H&M-a koju mi je Phin
darovao kad sam joj se divio. Moje majice kratkih rukava, moje džempere,
moje kratke hlače.
- Ali što ću nositi kad budem išao van? - pitao sam. - Ne mogu van
gol.
- Evo - rekla je i pružila mi crnu tuniku i crne tajice. - Od sad svi ovo
nosimo. Ima smisla.
- Ne mogu van ovakav - rekao sam zaprepašteno.
- Zadržat ćemo kapute - rekla je. - Nije da ikad izlaziš van.
Što je bila istina. Postao sam bio samotnjak. Što zbog pravila kuće, što
zbog neodlaženja u školu, a što zbog činjenice da baš i nisam imao kamo,
jedva da sam izlazio iz kuće. Primio sam crnu halju i crne tajice iz njezinih
ruku i privio ih na prsa. Znakovito je zurila u mene. - No, hajde - rekla je. -
I ostalo.
Spustio sam pogled. To „ostalo“ odnosilo se na odjeću koju sam imao
na sebi.
Uzdahnuo sam. - Bih li mogao dobiti trenutak privatnosti onda?
Sumnjičavo me gledala, ali zatim je otišla iz sobe. - Budi brz - rekla je
kroz vrata. - Imam posla.
Skinuo sam se što sam brže mogao i od odjeće napravio hrpu.
- Smijem li zadržati donje rublje? - pitao sam kroz zatvorena vrata.
- Da, naravno da možeš - odvratila je nestrpljivo.
Navukao sam na sebe glupu crnu halju i tajice i pogledao se u zrcalu.
Izgledao sam kao vrlo mali, vrlo mršavi redovnik. Suzbio sam nagon glasno
se nasmijati. A zatim sam brzo prešao rukom preko stražnjeg dijela hlača,
tražeći. Pronašao sam što sam tražio i zagledao se u to. Bila je to uska
kravata koju sam bio kupio u Kensingtonu prije dvije godine. Nikad je
nisam nosio. Ali nisam sad mogao podnijeti pomisao da nikad i neću.
Gurnuo sam je pod madrac, pokraj Justinovih knjiga o vještičarenju i zečje
šape pa otvorio vrata. Pružio sam odjeću Birdie.
 - Dobar dečko - rekla je. Na trenutak se činilo da će me pomilovati po
kosi. Ali onda se samo nasmiješila i ponovila: - Dobar dečko.
Zastao sam na trenutak i zapitao se bih li, dok se sad doimala na
trenutak blagom, možda mogao napokon pitati što sam već dugo htio.
Uvukao sam dah pa izvalio. - Nisi li ljubomorna? - pitao sam. - Nisi li
ljubomorna zbog djeteta?
Doimala se, samo na trenutak, slomljenom. Činilo mi se da mogu
vidjeti u nju, ravno do same srži. Trznula se pa pribrala. Rekla je: - Naravno
da nisam. David želi dijete. Zahvalna sam tvojoj majci što mu to dopušta.
- Ali nije li se morao... seksati s njom?
Nisam bio baš siguran da sam ikad prije toga na glas izrekao „seks“ i
osjetio sam kako crvenim.
- Da - rekla je kratko. - Naravno.
- Ali tvoj je dečko?
- Partner - rekla je. - On mi je partner. Nisam mu vlasnica. On nije moj
vlasnik. I njegova je sreća jedina bitna.
- Da - rekao sam zamišljeno. - Ali što je s tvojom srećom?
Nije odvratila.

Moja je sestra napunila trinaest godina nekoliko dana nakon objave

majčine trudnoće. Rekao bih da je izrasla u vrlo lijepu djevojčicu, iako mi
to baš i nije područje od interesa. Bila je visoka poput moje majke i sad,
godinu dana nakon uvođenja zabrane šišanja njezina je tamna kosa dosezala
do struka i za razliku od Clemencyne i Birdiene kose, koja je bila tankih
vlasi i oštećena na vrhu, njezina je kosa bila gusta i sjajna. Bila je mršava
kao i svi ostali, ali imala je lijepo oblikovano tijelo. Mogao sam zamisliti
(ne da sam puno vremena provodio zamišljajući je, da se razumijemo) da bi
s kojom kilom viška imala fenomenalnu figuru. A imala je i zanimljivo lice
pomalo vragolaste privlačnosti koje je sad polako izbijalo ispod dječjeg lica
na koje sam se navikao. Bilo je gotovo prelijepo.
 Sve to spominjem ne zato što trebate znati što sam mislio o sestrinu
izgledu nego jer vi možda još zamišljate neku djevojčicu. Ali ona to više
nije bila.
Nalikovala je puno više na ženu kad se sljedeća stvar dogodila.
 44

L ibby dođe na posao zadihana i kasni dvije minute na sastanak sa Cerian

Tahany. Cerian je lokalna DJ-ica i omanja zvijezda koja će potrošiti
pedeset tisuća funti na novu kuhinju i svaki put kad ušeće u prodajni salon
osjeti se u zraku nekakvo pucketanje. Libby bi obično bila
superpripremljena za sastanak s njom, imala bi već spremnu svu
papirologiju, kavu, pogledala bi se bila u zrcalo, pojela bombon za
osvježavanje daha i namjestila suknju. No kad se Libby danas pojavila,
Cerian je već sjedila i napeto zurila u mobitel.
- Tako mi je žao - kaže ona. - Oprostite.
- U redu je - kaže Cerian dok isključuje mobitel i ubacuje ga u torbicu.
- Idemo na posao, ha?
Sljedeći sat Libby nema vremena razmišljati o jučerašnjim
događajima. Sve o čemu može razmišljati jesu radne ploče od Carrara
mramora i ladice za pribor za jelo i bakrena rasvjeta u usporedbi s
emajliranom. Utješno joj je to. Voli razgovarati o kuhinjama. Ide joj to. A
onda svemu naglo dođe kraj i Cerian vraća svoje naočale za čitanje u
torbicu i grli Libby u pozdrav i, kako odlazi, tako se ozračje prodajnog
salona ispuhuje poput balona i sve je sad nekako mlohavo.
Dido je pozove u stražnji ured.
- Znači - kaže ona dok otvara limenku dijetne Coca-Cole. - Koji se
vrag dogodio?
Libby trepne. - Nisam sigurna. Sve je bilo tako bizarno.
Libby joj prepriča susret s Phinom na tavanu i šetnju preko Albertova
mosta do zapanjujuće lijepog stana s pogledom na rijeku u Batterseaju,
pogledom na kuću. Ispriča Dido sve čega se može sjetiti o onom što im je
Phin ispričao na terasi. A zatim joj kaže za jutarnje buđenje s Millerom u
velikom krevetu i Dido kaže: - No, pa ja sam ti mogla reći da će se to
dogoditi.
Libby je pogleda iskosa. - Molim?
- Ti i Miller. Postoji veza među vama.
- Nema veze među nama.
- Ima. Vjeruj mi. Sjajna sam kad je o tim stvarima riječ. Predvidjela
sam tri braka gotovo prije nego što su se parovi upoznali. Ozbiljno.
Libby odmahne rukom na te budalaštine. - Bili smo pijani i srušili smo
se u krevet u odjeći. Probudili smo se i još smo bili odjeveni. E da, ima
tetovažu, a ja ne volim tetovaže.
- Mislila sam da danas svi vole tetovaže.
- Da, sigurna sam da vole, ali ja ne volim.
Mobitel joj zavibrira i ona ga uzme u ruku. - Mi o vuku - kaže ona,
ugledavši Millerovo ime na ekranu.
- Bok!
- Čuj - brzo će on. - Nešto je čudno. Upravo sam otvorio snimku od
sinoć, Phinovu priču. Nema je.
- Nema je?
- Da. Izbrisana je.
- Gdje si?
- U kafiću u Victoriji. Spremao sam se napraviti transkript, ali nema
snimke.
- Ali - siguran si da je nema? Možda nisi uopće pokrenuo snimanje?
- Sigurno sam pokrenuo snimanje. Sjećam se da sam provjerio sinoć.
Da sam je slušao poslije. Snimka je bila na mobitelu. Čak sam i datoteci
dao ime.
- Znači misliš...?
 - To je morao biti Phin. Sjećaš se da si rekla da si imala mobitel sa
sobom kad si legla u krevet? E, pa i ja sam. I moj se mobitel otključava
otiskom palca. Mislim, morao je ući u sobu i otključati mi mobitel mojim
palcem dok sam spavao. A uzeo je bio i tvoj mobitel. Pa nas zaključao. I to
nije sve. Guglao sam ga. Phin Thomsen. Nema mu ni traga na internetu.
Guglao sam stan u kojem živi. Iznajmljuje se preko stranice Airbnb. Prema
sustavu rezervacija iznajmljen je od sredine lipnja. Od...
- Od mojeg rođendana.
- Od tvojeg rođendana. - On uzdahne i provuče ruku kroz bradu.
Nemam pojma tko je taj tip. Ali sumnjiv je i to jebački.
- Priča - kaže ona. - Sjećaš li se priče? Dovoljno da pronađemo istinu.
On zastane nakratko. - Mutno mi je - kaže. - Sjećam se većine. Ali ono
na kraju mi je stvarno...
- I meni - kaže ona. - Stvarno mutno. I spavala sam...
- Kao zaklana - dovrši on.
- I cijeli se dan osjećam...
- Jako čudno.
- Jako čudno - složi se ona.
- I počinjem se pitati...
- Da - prekine ga ona. - I ja. Mislim da nas je drogirao. Ali zašto bi?
- E, to - kaže Miller - ne znam. Ali trebala bi provjeriti mobitel.
Zaključavaš ga lozinkom?
- Da - odvrati ona.
- Kojom?
Ona uzdahne. Ramena joj klonu. - Datum rođendana.
- U redu - kaže Miller. - No, provjeri je li ti išta čudno s mobitelom.
Možda je ostavio nešto na njemu. Nekakav program za špijuniranje.
- Molim?
 - A tko zna. Čudak je. Sve u vezi sa sinoćnjim događajima je čudno.
Provalio ti je u kuću. Drogirao nas.
- Možda nas je drogirao.
- Možda nas je drogirao. U najmanju ruku ušuljao se u sobu dok smo
spavali, pristupio mojemu mobitelu otiskom mog prsta, uzeo tvoj mobitel iz
torbice pa nas zaključao. Ne bi me nimalo začudilo.
- Ne - meko će ona. - Ne, imaš pravo. Provjerit ću. Mislim, možda nas
čak i sad prisluškuje.
- Da. Možda. I frende, ako slušaš, skužili smo te, ljigo jebena. - Čuje
ga kako udiše. - Trebali bismo se naći. Uskoro. Istraživao sam Birdie
Dunlop-Evers. Zanimljiv je život imala. I mislim da sam saznao još nešto o
tipu koji je živio s njima: Justin, Birdien dečko. Kad si slobodna?
Libbyno srce zakuca brže pri spomenu mogućih novih saznanja. -
Noćas - kaže ona bez daha. - Mislim, čak... - Pogleda Dido koja je napeto
promatra. - Sad? - Pitanje je upućeno Dido koja žestoko kima glavom i
oblikuje ustima „hajde, hajde“.
- Mogu se naći s tobom. Gdje god.
- Naš kafić? - pita on.
Ona zna na što misli. - Da - kaže. - Naš kafić. Vidimo se za jedan sat.
Dido je pogleda nakon što prekine poziv i kaže: - Znaš, mislim da bi
ovo bio dobar trenutak da uzmeš nekoliko dana godišnjeg.
Libby napravi grimasu. - Ali...
- Ali ništa. Ja ću se baviti Morganovima i Cerian Tahany. Reći ćemo da
si se razboljela. Štogod se događa puno je važnije od kuhinja.
Libby napola zausti reći nešto u znak potpore kuhinjama. Kuhinje jesu
bitne. Kuhinje usrećuju ljude. Ljudima trebaju kuhinje. Kuhinje i ljudi koji
ih kupuju bili su njezin život proteklih pet godina. Ali zna da Dido ima
pravo.
Kimne glavom i kaže: - Hvala ti, Dido.
 Zatim pospremi stol, odgovori na dva nova e-maila, namjesti svoj
račun da automatski na sve sljedeće poruke šalje odgovor „Nisam u uredu“
i zaputi se prema postaji vlaka.
 45

CHELSEA, 1992.

D o svibnja 1992. naše se kućanstvo pretvorilo u nešto čudovišno.

Vanjski je svijet bio prepun mesoždera i para i bakcila protiv kojih
tjelovježba i cvijeće nisu bili obrana i koji bi sasvim sigurno značili smrt za
Davidovo potomstvo. Stoga nikom od nas nije bilo dopušteno izaći van.
Jedanput na tjedan dostavljali bi nam povrće i smočnica je bila krcata
grahom i žitaricama za sljedećih pet godina.
A onda je jednog dana, kratko prije mojega petnaestog rođendana,
David naredio da se odreknemo cipela.
Cipela.
Cipele su, čini se, također bile napravljene od mrtvih životinja i bile su
loše, loše, loše. Upućivale su na prljavi pločnik i nimalo vesele odlaske do
zlih ureda u kojima su ljudi stjecali novac kojim su obasipali već bogate, a
istodobno ostavljali siromašne u lancima neimaštine koju je održavala sama
vlada. Siromasi u Indiji navodno nisu imali cipele; stoga ih ne bismo trebali
imati ni mi. Sve su naše cipele skupljene na hrpu, stavljene u kartonsku
kutiju i ostavljene ispred nama najbliže dobrotvorne trgovine.
Od dana kad nam je David oduzeo cipele do noći našeg bijega dvije
godine poslije, nitko više nije stupio nogom izvan naše kuće.
 46

M iller je usred jela kad Libby ušeće u kafić u West Endu.

- Što je to? - pita ona dok vješa torbicu o naslon stolice i sjeda.
- Smotuljak od piletine i chorizo kobasice - odvrati on, brišući umak s
kuta usana. - Jako dobro. Jako, jako dobro.
- Četiri poslijepodne je - kaže ona. - Koji ti je to obrok točno? On
razmišlja o pitanju. - Kasni ručak? Ili rana večera? Rečera? Vučak? Jesi li
jela?
Ona odmahne glavom. Nije jela ništa od doručka na Phinovoj terasi, a
nije joj se niti jelo ništa. - Nisam gladna - kaže.
On slegne ramenima i ponovno zagrize.
Libby naruči čaj i pričeka da Miller završi s jelom.
Nešto je neobično privlačno u vezi s Millerovim tekom. Jede kao da ne
bi ništa drugo radije radio. Jede, primijeti, vrlo usredotočeno.
- Znači - kaže Miller dok otvara laptop i tipka nešto na njemu, pa ga
okreće prema Libby. - Ovo je Birdie Dunlop-Evers. Ili Bridget Elsphet
Veronica Dunlop-Evers, punim imenom. Rođena u Gloucestershireu u
travnju 1964. Preselila se u London 1982. kako bi učila svirati violinu na
Kraljevskom glazbenom koledžu. Običavala je svirati na ulici vikendima, a
zatim se pridružila bendu zvanom Green Sunday u kojem je bio i njezin
tadašnji dečko, Roger Milton. Roger Milton je, inače, postao pjevač sastava
Crows.
Pogleda je kao da očekuje njezinu reakciju.
Ona blijedo zuri u njega. - Poznati su?
Zakoluta očima. - Nema veze - nastavi. - No, sviruckala je posvuda
nekoliko godina prije nego što je otišla na audiciju za bend zvan Original
Version. Počela je vezu s muškarcem zvanim Justin Redding i uvela ga u
sastav kao svirača udaraljki. Prema intervjuima iz tog doba, jako je voljela
kontrolirati sve. Nikome nije bila draga. Imali su veliki hit na ljeto 1988. i
zatim su izbacili još jedan singl s njom i Justinom, ali kad ta pjesma nije
postigla uspjeh, svi ostali su joj bili krivi, imala je histerični napadaj i
napustila bend, odvela Justina sa sobom. I to ti je kraj priče o Birdie
Dunlop-Evers, barem što sam našao na internetu. Nema ništa o kasnijem
životu. Jednostavno... - Rukom napravi potez kao da opisuje nešto što pada
s litice.
- Ali što je bilo s njezinim roditeljima?
- Ništa. Bila je jedna od osmero djece velike i otmjene katoličke
obitelji. Roditelji su joj još živi, koliko sam uspio razabrati, barem nisam
našao naznake da su pokojni, i postoje deseci malih otmjenih Dunlop-
Eversa koji sviraju glazbala i vode dostavne službe veganske hrane. Ali
zbog kojega god razloga njezina obitelj nije uočila ili možda nije marila što
im je četvrta kći 1994. nestala s lica Zemlje.
- A njezin dečko? Taj Justin?
- Ništa. Nekoliko spomena tijekom njegove kratke gaže u bendu,
svirao je na oba hit singla Original Versiona. I to je sve.
Libby zastane kako bi upila sve rečeno. Kako mogu ljudi samo tako
nestati bez traga? Kako se može dogoditi takvo što, a da nitko ne vidi?
On okrene ekran laptopa natrag prema sebi i utipka nešto. - No - kaže -
zatim sam počeo tražiti o Phinu. Nazvao sam vlasnika stana i rekao da
istražujem umorstvo i da mi treba ime osobe koja je posljednja iznajmila
stan. Bio je vrlo susretljiv, očito je htio biti dio uzbuđenja. Justin Redding.
Libby ga pogleda, zatečena. - Molim?
- Phin, ili tkogod već bio onaj tip, iznajmio je stan pod imenom
Birdiena bivšeg momka.
- Oh - kaže ona. - Vau.
- Da, znam. - Utipka još nešto u laptop. - I za kraj, ali onako, šećer, evo
ti i Sally Radlett.
 Ponovno okrene ekran laptopa prema njoj. Na njemu je starija žena
sijede kose oblikovane u kacigu, s naočalama koštanog okvira, vodenasto
plavih očiju, usta jedva vidljivog osmijeha, svijetloplave bluze otkopčane
do trećeg gumba, blijede ključne kosti i odjeka ljepote u crtama lica. Pod
fotografijom piše „Terapeutkinja i life coach. Penreath, Cornwall.“
- Točan grad. Točna dob. Čini se i točan opći smjer karijere - ono, life
coach. Na kraju i jest budalaština kojom bi se bavila, nije li? Da si zapravo
Sally Thomsen?
Pobjedonosno je pogleda. - Što misliš? - pita. - To je ona, nije li?
Ona slegne ramenima. - Pa, da, mogla bi biti.
- A tu joj je adresa. - Pokaže na ekran i ona sad vidi pitanje u njegovu
pogledu.
- Misliš da bismo trebali otići onamo?
- Da, mislim da bismo trebali.
- Kad?
On podigne obrvu, nasmiješi se i nazove broj iz memorije mobitela.
Pročisti grlo i kaže: - Pozdrav, je li to Sally Radlett?
Ona čuje kako glas s druge strane linije kaže „da“.
A zatim, jednako naglo kao što je nazvao, Miller prekine poziv.
Pogleda Libby i kaže: - Sad?
- Ali - Spremna je početi tražiti razloge zašto nikako ne može sada
otići, no sjeti se da ustvari nema razloga. - Trebam se otuširati - uspije reći.
On se nasmiješi, okrene laptop natrag prema sebi i počne tipkati. -
Noćenje s doručkom? - pita. - Ili Premier Inn?
- Premier Inn.
- Sjajno. - S još nekoliko klikanja po ekranu rezervirao im je dvije
sobe u Premier Innu u Truru. - Možeš se otuširati kad stignemo onamo. -
Isključi laptop, zaklopi ga i ubaci u torbu. - Spremna?
 Ona ustane, osjećajući neobičan ushit što će provesti ostatak dana s
njim.
- Spremna.
 47

Z aključio sam da je dijete koje se treba roditi zapravo uzrok svim našim
nedaćama. Gledao sam kako mi se majka deblja dok svi ostali
mršavimo. I gledao sam kako se David šepiri i glumata. Sa svakim
kilogramom koji bi majka dobila i sa svakim udarcem i trzajem djeteta u
njoj, David bi razvio novi sloj mučnog samopouzdanja. Pokušavao sam se
držati onog što mi je Phin rekao onog dana u Kensingtonu, o tome kako je
David bio izbačen iz prošlog doma u kojem je živio jer ga je pokušao
infiltrirati, preuzeti nadzor nad njim. Pokušao sam zamisliti kako ga je
domaćin ponizio zbog krađe. Pokušao sam se podsjetiti da je muškarac koji
nam se prije četiri godine pojavio na pragu bez love u džepu i krova nad
glavom isti taj muškarac koji nam se sad šepiri kućom.
Nisam mogao podnijeti pomisao da će se to dijete zapravo roditi. Znao
sam da će David njome zacementirati svoj položaj boga našeg malog
svemira. Ako se dijete ne pojavi, moja će majka prestati jesti svaki božji
trenutak i moći ćemo u kuću vratiti bakterije. I još važnije, neće više biti
nikakvog razloga da imamo ikakva posla s Davidom Thomsenom. Neće nas
ništa povezivati s njim.
Znao sam što trebam učiniti i to mi nimalo ne ide na čast. Ali bio sam
dijete. Bio sam očajan. Pokušavao sam nas sve spasiti.

Zapravo bilo je iznenađujuće jednostavno uvaliti im preparate. Vodio

sam računa što je više moguće kuhati za majku. Kuhao bih joj biljni čaj i
pravio joj povrtne sokove. U sve što bih joj dao ubacivao bih sastojke
spomenute u poglavlju Justinove knjige naslovljenom „Prekid neželjene
trudnoće prirodnim putom“. Hrpe peršina, cimeta, sjemenki sezama,
kamilice, pa čak i ulje jagorčevine.
 Kad bih joj pružio čašu soka, ona bi me pomilovala po ruci i rekla: -
Henry, ti si tako dobro dijete. Tako sam blagoslovljena što paziš na mene.-
A ja bih malo porumenio i ne bih joj odvratio jer na neki način i jesam
pazio na nju. Pobrinuo sam se da ne ostane vječno lancem vezana za
Davida. No na druge načine nisam nimalo pazio na nju.
A onda je jednog dana, kad je bila oko pet mjeseci trudna, a dijete u
njoj živo i počelo se ritati, meškoljiti i okretati, moja je majka sišla niz
stube i čuo sam je kako razgovara s Birdie u kuhinji. Rekla je: - Beba se
nije pomaknula. Cijeli dan.
Tijekom dana rasla je strka u kući i osjećao sam užasnu mučninu u
utrobi jer sam znao što slijedi.
Naravno da nisu pozvali liječnika, da je nisu odvezli na hitnu. Očito je
David Thomsen bio i potpuno kvalificirani ginekolog, uz ostale mnoge
vještine kojima je vladao. Preuzeo je stvar u svoje ruke, poslao ukućane po
ručnike i vodu i besmislene homeopatske tinkture.
Djetetu je trebalo pet dana da izađe nakon što je umrlo.
Moja je majka satima tulila. Ostala je u sobi s Davidom i Birdie i
djetetom i ispuštala zvukove koje se moglo čuti gdje god bili u kući. Nas se
četvero djece u tišini stisnulo jedno uz drugo u sobi na tavanu i nismo znali
kako treba proživjeti ono što se upravo dogodilo. A onda je napokon, puno
kasnije tog dana, majka donijela dijete u prizemlje, zamotano u crni šal i
David je iskopao mali grob u udaljenom kraju vrta i pokopali su ga po noći,
okruženo svijećama.
Te sam noći potražio oca. Sjeo sam nasuprot njemu i rekao: - Jesi li
znao da je dijete umrlo?
Okrenuo se i pogledao me. Znao sam da neće odgovoriti jer ne može
govoriti. Ali nadao sam se da ću mu u očima vidjeti nešto, neku naznaku
onog što misli o tome što se zbilo toga dana. No sve što sam vidio u tim
očima bili su strah i tuga.
- Bio je dečkić - rekao sam. - Zovu ga Elijah. Upravo ga zakapaju u
stražnjem vrtu.
Nastavio je zuriti u mene.
 - Vjerojatno je i bolje tako, ha? Ne misliš li?
Tražio sam iskupljenje za svoje grijehe. Odlučio sam njegovu tišinu
tumačiti kao odobravanje.
- Mislim, vjerojatno bi ionako umro, ne bi li? Bez liječničke pomoći?
Ili još strašnije, mama je mogla umrijeti. Pa ono, možda je ovako najbolje. -
Pogledao sam vlastiti odraz u tamnom staklu prozora iza oca. Izgledao sam
mlado i budalasto. - Tako je mali.
Glas mi je zapeo na posljednjoj riječi. Dijete je bilo tako malo, nalik na
čudnu lutku. Srce me zaboljelo kad sam ga vidio. Moj mali brat.
- No. To je ono što se upravo događa. A sad, valjda, svi se možemo
pokušati vratiti na normalno.
No u tome je i bio problem. Jer više nije bilo normalnog. Život mog
oca nije bio normalan. Naše postojanje nije bilo normalno. Djeteta više nije
bilo, ali ja još nisam imao cipele. Djeteta više nije bilo, ali moj je otac još
dane provodio sjedeći u stolici, zagledan u zid. Nije ga više bilo, ali nije
bilo ni škole, ni praznika, ni prijatelja, ni vanjskog svijeta.
Djeteta više nije bilo, ali Davida Thomsena još je bilo.
 48

D evet je sati navečer. Lucy i djeca smjestili su se za počinak u staroj

spavaćoj sobi njezinih roditelja. Svjetlost svijeća pleše po zidovima
prostorije. Stella već spava, pas joj je sklupčan tik iza koljena.
Lucy otvori malu limenku džin tonika. Marco otvori limenku Fante.
Kucnu se limenkama i nazdrave Londonu.
- No - kaže on tiho. - Hoćeš li mi sad reći o djetetu?
Ona uzdahne. - O, Bože. - Prijeđe dlanovima niz lice. - Ne znam. Sve
je to...
- Samo mi reci. Molim te.
- Sutra - kaže ona, prigušujući zijevanje. - Sutra ću ti reći. Obećajem.
Marco napokon zaspi nekoliko minuta poslije i Lucy je sad sama,
budna u ovoj prokletoj kući u koju, zaklela se, više nikad neće stupiti
nogom. Oprezno podigne Marcovu glavu sa svojeg krila i ustane. Za
prozorom promatra odraz sutona u prozorima nove stambene zgrade s druge
strane rijeke. Tih zgrada nije bilo dok je ona živjela tu. Da jest, pomisli,
možda bi ih netko vidio, možda bi netko znao, možda bi im netko pritekao
u pomoć i poštedio ih jada koji ih je zadesio.

Zaspi oko tri ujutro jer joj se um satima tvrdoglavo odbijao ugasiti, a
zatim je naglo utonula u san.
A zatim je jednako naglo budna. Uspravi se u sjedeći položaj u
krevetu. Marco također. Sat na mobitelu kaže joj da su spavali do kasnog
jutra.
S kata iznad čuju se koraci.
Lucy položi ruku na Marcovu i dotakne usne vrbom kažiprsta.
 Ponovno nastupi tišina i ona se počne opuštati. No zatim ponovno čuje
zvukove i to su sasvim sigurno koraci i daske koje škripe pod njima.
- Mama...
Ona mu stisne ruku i polako ustane iz kreveta. Na vrbovima se prstiju
zaputi do vrata. Pas se probudi i podigne glavu, odmota se od Stellina
usnulog tijela i krene za Lucy prema vratima. Pandže mu glasno kuckaju po
podnim daskama te ga ona stoga podigne u naručje. Osjeća kako se pas
sprema početi režati te ga ušutka.
Marco stoji iza nje i čuje ga kako teško diše.
- Ostani tu - prosikće ona.
Režanje buja u Fitzovu grlu. Na katu se ponovno začuje škripanje i on
ga pusti iz sebe.
Škripanje prestane.
No zatim se začuju koraci, postojani, spuštaju se niz drvene stube koje
vode do soba na tavanu. Njoj zastane dah. Pas ponovno zalaje i pokušava
joj se izmigoljiti iz ruku. Ona zatvori vrata i baci se leđima na njih.
Stella je sad budna i zuri u vrata širom otvorenih očiju. - Mama, što je?
- Ništa dušo - prošapće ona preko sobe. - Ništa. Fitz samo radi
gluposti.
Vrata na odmorištu na prvom katu zaškripe, a zatim se zalupe.
Adrenalin je preplavi.
- Je li to dijete? - brzo pita Marco šaptom, očiju širokih od straha.
- Ne znam - kaže ona. - Ne znam tko je to.
Koraci prilaze preko odmorišta i onda se čuje kako netko diše s druge
strane vrata. Pas utihne, ušiju zabačenih unatrag, ogoljenih zuba. Lucy se
odmakne od vrata i blago ih odškrine. A pas joj zatim iskoči iz ruku i silom
se provuče kroz odškrinuta vrata i neki je muškarac pred njima i pas laje i
grize zrak oko njegovih gležnjeva i muškarac pogleda psa i nasmiješi se,
ponudi mu ruku da je pomiriše. Fitz utihne i ponjuši ruku i zatim mu
dopusti da ga pomiluje po glavi.
- Bok, Lucy - kaže muškarac. - Lijep ti je pas.
III
 49

L ibby leži na hotelskom krevetu i preko noge joj je prebačena poznata

tkanina boje patlidžana. Hotelska soba Premier Inna sretno je mjesto za
Libby; povezuje te hotele s djevojačkim zabavama i odmorima od grada i
vjenčanjima u udaljenim gradovima. Soba u hotelu Premier Inn poznato je
mjesto, utješno. Mogla bi tu ostati cijeli dan. Ali mora se naći s Millerom u
devet ujutro u predvorju hotela. Pogleda koliko je sati na mobitelu. Osam i
četrdeset osam. Ustane iz kreveta i na brzinu se otušira.
Dugo su putovali od Londona sinoć i tijekom tih pet sati vožnje puno
je toga saznala o Miller u.
Kad su mu bile dvadeset i dvije, doživio je prometnu nesreću u
automobilu i proveo godinu dana u kolicima, na rehabilitaciji. Bio je vrlo
mršav i sportski tip kad je bio mlađi, ali nikad nije vratio tu formu. Ima
dvije starije sestre i oca koji je gay i odrastao je u Leamington Spa. Studirao
je političke znanosti i upoznao svoju bivšu suprugu na fakultetu; zvala se
Matilda, to jest Mati. Pokazao je bio Libby njezinu fotografiju na svojem
mobitelu. Bila je iznimno lijepa, tamnocrvene kose i punih usana i
kockaste, hipsterske frizure koja bi na 99 % drugih ljudi izgledala užasno.
- Zašto ste se razveli? - pitala je. A zatim je dodala: - Ako ti ne smeta
pitanje?
- O, ja sam kriv - rekao je i položio dlan preko srca. - Potpuno sam ja
kriv. Sve mi je bilo važnije od nje. Moji prijatelji, moji hobiji. Ali većinom
moj posao. I to većinom - zastao je kako bi se ironično nasmiješio - članak
za Guardian. - Slegnuo je ramenima. - Ali naučio sam lekciju. Nikad više
neću posao stavljati ispred privatnog života.
- A što je s tobom? - pitao je. - Postoji li neki gospodin Libby?
- Ne - rekla je. - Ne. To je tekući projekt.
 - A, ali još si mlada.
- Da - složila se i zaboravila na trenutak da joj se stalno čini da joj
istječe vrijeme za ostvarivanje svih njezinih naizgled važnih ciljeva. -
Jesam.
Ponovno na sebe navuče jučerašnju odjeću i spusti se u predvorje dvije
minute prije devet, a Miller je već čeka. Ni on nije promijenio odjeću, a nije
se, čini se, niti otuširao. Doima se pomalo neurednim, svakako kao
muškarac koji nije vlastiti krevet vidio već četrdeset i osam sati.
Ali ima nečeg ugodnog u toj njegovoj neurednosti i ona se mora
suzdržati da mu ne namjesti frizuru i poravna ovratnik majice kratkih
rukava.
On je, naravno, obilno doručkovao i upravo ispija ostatke svoje kave
kad se ona pojavi. Sad joj se nasmiješi, spusti šalicu i zajedno izađu iz
hotela.

Sallyin je ured u glavnoj ulici Penreatha, u maloj kamenoj zgradi. U

prednjem je dijelu zgrade spa zvan The Beach. Sallyin je radni prostor na
katu do kojeg se dolazi stubama. Miller pozvoni na vrata i javi im se vrlo
mlada žena.
- Da?
- Pozdrav - kaže Miller. - Trebamo Sally Radlett.
- Bojim se da je upravo s klijentom. Mogu li vam ja pomoći?
Djevojka je vrlo blijede puti i prirodna je plavuša i ima istu dobru
strukturu lica kao Sally. Na trenutak Libby pomisli da bi to mogla biti
Sallyina kći. No to ne može biti. Sally mora biti šezdeset godina, možda i
više.
- Ovaj, ne, zaista moramo razgovarati sa Sally - kaže Miller.
- Imate li dogovoreno?
- Ne - kaže on. - Nažalost ne. Ovo je pomalo hitno.
 Djevojka ga sad sumnjičavo promatra, pa se okrene prema kožnom
naslonjaču i kaže: - Želite li sjesti dok čekate? Neće još dugo.
- Hvala vam puno - kaže Miller pa oboje sjednu, jedno do drugog.
Prostorija je malena; tako su blizu djevojci koja se vratila za svoj radni
stol da je mogu čuti kako diše.
Telefonski poziv prekine neugodnu tišinu i Libby se okrene prema
Milleru i šapne mu: - Što ako to nije ona?
- Onda nije ona - on će, slegnuvši ramenima.
Libby ga promatra trenutak. Shvati tad da on ne gleda život njezinim
očima. On je spreman biti u krivu; on nema potrebu uvijek znati što će se
sljedeće dogoditi. Pomisao na život kakav Miller živi neobično joj je
privlačna.
Pojavi se visoka žena. Odjevena je u sivu haljinu kratkih rukava i nosi
zlatne sandale. Pozdravlja se sa sredovječnim muškarcem pa ih nesigurno
pogleda. Okrene se prema djevojci za stolom i kaže: - Lola?
Djevojka ih pogleda i kaže: - Tražili su hitan sastanak s vama.
Ona se okrene natrag prema njima i nesigurno se nasmiješi. - Zdravo?
Očito je da ne voli ljude koji ulijeću i traže hitne sastanke.
No, Miller nije nimalo zatečen i ustane. - Sally - kaže. - Ja sam Miller
Roe. Ovo je moja prijateljica Libby Jones. Pitali smo se imate li možda
vremena minutu ili dvije?
Ona ponovno pogleda djevojku zvanu Lola koja potvrdi da je sljedeći
Sallyin dogovoreni sastanak tek u jedanaest i trideset. Ona ih pozove u svoj
ured pa zatvori vrata za njima.
Sallyina je soba za konzultacije uređena u udobnom skandinavskom
stilu: bijeli kauč prekriven pletenom dekom, blijedo sivi zidovi, bijeli radni
stol i stolice. Na zidovima vise deseci crno-bijelih fotografija.
- No - kaže ona. - Kako vam mogu pomoći?
Miller pogleda Libby. Želi da ona počne priču. Ona pogleda Sally i
kaže: - Upravo sam naslijedila kuću. Veliku kuću. U Chelseaju.
 - Chelsea - ponovi Sally.
- Da. Prilaz Cheyne.
- Aha. - Kimne, samo jedanput.
- Broj šesnaest.
- Da, da - kaže ona pomalo nestrpljivo. - Ne znam - zausti. A zatim
stane i sumnjičavo ih pogleda.
- O! - kaže zatim. - Vi ste dijete!
Libby kimne. - A vi ste Sally Thomsen? - pita.
Sally zastane. - No - kaže trenutak poslije - tehnički nisam. Vratila sam
se na djevojačko prezime prije koju godinu, kad sam počela s ovim poslom.
Nisam htjela da itko... no. Jako sam dugo bila u lošoj životnoj fazi i htjela
sam novi početak, valjda. Ali da. Bila sam Sally Thomsen. A sad slušajte -
kaže ona i glas joj je odjednom odrješit i služben. - Ne želim se petljati ni u
što. Kći me natjerala da se zakunem da nikad neću razgovarati ni sa kim o
kući u Chelseaju. Nikad. Godinama je patila od PTSP-a zbog događaja
ondje i iskreno, još nosi ožiljke. Nije na meni da išta kažem. I ma koliko mi
bilo drago što ste tu, živi i zdravi, toliko se bojim da ću vas morati zamoliti
da odete.
- Bismo li mogli razgovarati s vašom kćeri?
Sally uputi čeličan pogled Milleru pri odgovoru na njegovo pitanje. -
Nikako - kaže ona. - Ni pod razno.
 50

CHELSEA, 1992.

M oja se majka nikad nije zaista oporavila od gubitka

Polako se povukla iz života naše zajednice. Također se povukla
od Davida. Počela je više vremena provoditi s mojim ocem i sjedili bi tako
jedno pokraj drugog, u tišini.
Ja sam se naravno smatrao potpuno odgovornim za njezinu nesreću.
Pokušao sam popraviti stvar tako što sam joj davao preparate iz Justinove
knjige, a koji su trebali liječiti ljude od tuge. No, bilo je gotovo nemoguće
navesti je da išta pojede te stoga moji pokušaji nisu ničem pomogli.
Činilo se da je David bio odustao od nje. To me iznenadilo. Očekivao
bih da će htjeti biti dio njezina oporavka. Ali postao je udaljen, gotovo
hladan prema njoj.
Jednog sam dana, nedugo nakon što je majka izgubila dijete, pitao
Davida: - Zašto više ne razgovaraš s mojom majkom?
Pogledao me i uzdahnuo. - Tvoja majka zacjeljuje. Sad mora slijediti
vlastiti put prema tome.
Vlastiti put.
Osjetio sam kako u meni buja bijes. - Mislim da ne zacjeljuje -
odvratio sam. - Mislim da joj je sve lošije. A moj otac? Ne bi li se i o njemu
netko trebao skrbiti? Netko ga liječiti? Po cijele dane samo sjedi. Možda
vani ima nekog tko mu može pomoći. Možda postoji neka terapija. Možda
elektrošokovi ili takvo što. Možda su postigli svakakve napretke u liječenju
posljedica moždanog udara, a mi ne znamo jer smo zarobljeni ovdje... -
Vikao sam sad i čim su mi riječi prešle preko usana znao sam da nije dobro
i onda sam ga osjetio, oštar i hladan udarac njegove ruke o moju čeljust.
 Okusio sam metal u ustima, osjetio kako mi usne naglo otupljuju.
Dotaknuo sam krv prstom i prestrašeno pogledao Davida.
Zurio je u mene, ramena podignutih do ušiju, a na čelu mu je pulsirala
žila. Bilo je nevjerojatno koliko se brzo taj tihi, duhovni čovjek mogao
pretvoriti u divlje čudovište. - Nemaš pravo govoriti o tim stvarima -
zarežao je na mene. - Ne znaš ti ništa ni o čemu. Ti si dijete.
- Ali otac mi je. A otkako si došao, ponašaš se kao da je govno!
Ruka je ponovno poletjela, ovaj put prema drugoj strani lica.
Uvijek sam znao da će se to dogoditi. Od prvog trenutka kad sam bio
ugledao Davida Thomsena, znao sam da će me udariti ako se suočim s njim.
I evo ga sad.
- Sve si upropastio - rekao sam ponesen emocijama jer više nisam
imao što izgubiti. - Misliš da si tako moćan i tako važan, ali nisi! Nasilnik
si! Došao si mi u kuću i sve si natjerao da rade što ti želiš. A onda si mi
mami napravio dijete i sad je tužna, a tebe nije briga, uopće te nije briga. Jer
tebi si samo ti bitan!
Ovaj me put udario dovoljno snažno da me odbaci preko prostorije.
- Ustani! - viknuo je. - Ustaj i marš u sobu! U izolaciji si sljedećih
tjedan dana.
- Zaključat ćeš me? - pitao sam. - Zato što sam ti se obratio? Jer sam ti
rekao što mislim?
- Ne - zarežao je. - Zaključat ću te jer te ne mogu gledati više. Jer mi se
gadiš. A sad možeš ili hodati sam ili ću te ja odvući.
Što ćemo?
Ustao sam i potrčao. Ali nisam potrčao prema stubama nego prema
ulaznim vratima. Okrenuo sam kvaku i potegnuo je prema sebi i bio sam
spreman pobjeći, zaustaviti nekog stranca i reći, Pomozite nam, zarobljeni
smo u kući s megalomanom. Bože pomozi! Ali vrata su bila zaključana.
Kako nisam znao da su zaključana? Potezao sam i potezao pa se
okrenuo prema njemu i rekao: - Zaključao si nas!
 - Ne - rekao je. - Vrata su zaključana. To nije isto. A sad, idemo?
Ljutito sam otišao na tavan po stražnjem stubištu, praćen Davidom.
Čuo sam kako zaključava lokot vrata moje sobe.
Zavijao sam i plakao poput jadnoga prevelikog djeteta.
Čuo sam kako mi Phin kroza zid sobe dovikuje: - Šuti! Začepi!
Vrištao sam za nju, ali moja majka nije došla.
Nitko nije došao.

Te me noći lice boljelo ondje gdje me David udario i želudac mi je

krulio i nisam mogao zaspati i cijelu sam noć probdio zureći u oblake koji
su klizili preko Mjeseca, u tamne obrise ptica u krošnjama, slušajući kuću
kako škripi i stenje.
Mislim da sam tijekom tjedna koji je slijedio pomalo izgubio razum.
Grebao sam po zidu sve dok mi nokti nisu prokrvarili. Mlatio sam glavom o
pod. Ispuštao sam životinjske krikove. Vidio sam stvari kojih nije bilo.
Mislim da je Davidova namjera bila da iz sobe izađem pokoran i spreman
za novi početak. Ali to se nije dogodilo.
Kad su tjedan dana poslije vrata napokon bila otključana i kad mi je
ponovno bilo dopušteno lutati kućom, nisam se osjećao pokorenim.
Ispunjavao me monstruozan pravednički gnjev. Namjeravao sam se riješiti
Davida jednom za svagda.
Bilo je još nečeg u zraku kad sam napokon pušten na slobodu, nekakva
je golema tajna lebdjela kućom, zavlačila se svuda uz zrnca prašine i
Sunčeve zrake, zapinjala za paučine u visokim kutovima prostorija.
Kad sam toga prvog jutra nakon izolacije sjeo sa svima za doručak,
pitao sam Phina: - Što se događa? Zašto su svi tako čudni?
Slegnuo je ramenima i rekao: - Nije li tako svaki dan ovdje?
Rekao sam: - Ne. Čudnije je nego inače. Kao da se nešto događa.
 Bilo mi je jasno da je Phin tad već bio bolestan. Koža koja je nekoć
bila glatka i bez mane sad se doimala sivom i bila puna mrlja. Masna mu je
kosa mlohavo visjela sjedne strane glave. I vonjao je pomalo kiselo.
Spomenuo sam to Birdie. - Mislim da je Phin bolestan - rekao sam.
Odvratila mi je narogušeno: - Phin je sasvim dobro. Samo mu treba
više tjelovježbe.
Kroz vrata vježbaonice čuo bih često kako ga otac potiče da jače
vježba. - Hajde - možeš ti to. Guraj. Stvarno upri. Hajde! Pa i ne trudiš se! -
A zatim bih vidio Phina kako izlazi iz prostorije blijed i u bolovima, kako
se polako uspinje stubama kao da mu svaki korak izaziva bol.
Rekao sam: - Trebao bi sa mnom van u vrt. Svježi će ti zrak goditi.
Rekao je: - Ne želim ja nikamo s tobom.
- No, pa ne moraš sa mnom. Odi u vrt sam.
- Zar ti nije jasno? - pitao je. - Ništa mi u ovoj kući neće pomoći.
Jedino što će mi pomoći jest da ne budem ovdje. Moram otići. Moram -
rekao je, probadajući me pogledom - otići.
Imao sam dojam da kuća umire. Prvo je moj otac izblijedio, a zatim
moja majka i sada Phin. Justin nas je napustio. Dijete je umrlo. Nisam više
vidio smisla ni u čemu.
A onda sam jednog poslijepodneva čuo smijeh iz prizemlja. Zagledao
sam se niz hodnik i vidio Davida i Birdie kako izlaze iz vježbaonice. Oboje
su sjali vrlo zdravo. David je prebacio ruku preko Birdiena ramena i
privukao je k sebi, snažno je poljubio u usta uz mučan mva zvuk. Oni su,
shvatio sam tad sasvim jasno, oni su crpili život iz kuće, bili su poput
vampira koji sišu dobro, ljubav i život i sve što valja, cijede to i piju, goste
se našim jadom i slomljenim duhom.
Zatim sam se ogledao oko sebe, vidio gole zidove ondje gdje su nekoć
visjela ulja na platnu, prazne kutove u kojima su nekoć bili komadi lijepog
namještaja. Pomislio sam na lustere koji su nekoć treperili pod zrakama
sunca. Na srebro i mjed i zlato koji su sjali na svakoj površini. Pomislio
sam na majčinu garderobu punu dizajnerske odjeće i torbica, na prstenje na
njezinim rukama, na dijamantne naušnice i safirne privjeske. Svega toga
više nije bilo. Sve je dano u „dobrotvorne svrhe“ kako bi se „pomoglo
siromasima“. Procijenio sam vrijednost svega izgubljenog. Tisuće su to
funti bile, pretpostavio sam. Tisuće i tisuće funti.
A onda sam spustio pogled natrag prema Davidu koji je rukom obgrlio
Birdie, prema to dvoje bezbrižnih ljudi koje nimalo nije opterećivalo ono
što se događa u ovoj kući. I pomislio sam: Davide Thomsenu, nisi ti ni
mesija, ni guru, ni bog. Ti nisi filantrop, niti si dobročinitelj. Nisi ti duhovni
čovjek. Ti si zločinac. Došao si u moju kuću i opljačkao sije. Nisi ti
suosjećajan. Da jesi, sad bi sjedio uz moju majku dok ona tuguje za
djetetom koje je izgubila. Pokušao bi pomoći mojem ocu da pobjegne iz
pakla u kojem živi. Odveo bi svojeg sina liječniku. Ne bi se tu smijao s
Birdie. Previše bi te opterećivala nesreća svih oko tebe. A ako nemaš
suosjećanja, onda ne bi niti davao naš novac siromašnima. Zadržao bi ga za
sebe. I to je sigurno bila ona „tajna zaliha“ koju je Phin bio spomenuo prije
više godina. A ako je tome tako, gdje ta zaliha? I što namjeravaš učiniti s
tim novcem?
 51

CHELSEA, 1992.

D va tjedna nakon što me David pustio iz sobe, objavio je za doručkom

da je moja sestra trudna. Bilo joj je jedva četrnaest.
Vidio sam kako se Clemency trza i odmiče od nje kao da ju je zalilo
vrelo ulje. Vidio sam majčino lice, taj prazan mrtvi pogled i bilo mi je jasno
da ona već zna. Vidio sam Birdie. Nasmiješila mi se. I na prizor tih sitnih
zuba, ja sam eksplodirao. Skočio sam preko stola i bacio se na Davida.
Pokušao sam ga udariti. Točnije, pokušao sam ga ubiti. To mi je bila glavna
namjera.
Ali bio sam malen, a on je bio golem i Birdie se naravno postavila
između nas i nekako me odvukla s njega i vratila na moju stranu stola.
Pogledao sam sestru i neobičan smiješak na njezinim usnama i nisam
mogao vjerovati da to nisam već prije opazio, da nisam vidio da je moja
glupa mala sestra pala na njega, da je Davida vidjela onako kako ga je
vidjela moja majka, onako kako ga je vidjela Birdie. Ponosila se time što ju
je David odabrao, što nosi njegovo dijete.
I onda sam shvatio.
David nije htio samo naš novac. David je htio kuću.
To je bilo sve što je on htio od trenutka kad je stupio nogom preko
praga. A ako mojoj sestri napravi dijete, to će mu osigurati kuću.
Sljedećeg sam dana otišao u roditeljsku sobu. Otvorio sam kartonske
kutije u kojima su držali stvari koje nisu vrijedile ništa od dana kad smo se
riješili svega namještaja. Osjećao sam očev pogled na sebi.
- Tata - rekao sam. - Gdje je oporuka? Oporuka u kojoj piše što će biti
s kućom kad umreš?
 Vidio sam da mu se u grlu oblikuje pitanje. Otvorio je usta možda
milimetar ili dva. Prišao sam mu bliže. - Tata? Znaš li? Znaš li gdje su svi
papiri?
Pogledao me u lice pa prema vratima spavaće sobe.
- Ondje vani? - pitao sam. - Papiri su vani?
Trepnuo je.
Katkad bi to činio dok bi ga hranili. Ako bi moja majka pitala: - Je li ti
ukusno, dušo? - on bi trepnuo i mama bi rekla: - Super. Super - i dala mu
još jednu žlicu.
- Koja soba? - pitao sam. - U kojoj sobi su?
Vidio sam kako mu se oči pomiču mrvicu ulijevo. Prema sobi Davida i
Birdie.
- U Davidovoj sobi?
Trepnuo je.
Srce mi je palo u utrobu.
Nije bilo mogućnosti da odem u Davidovu i Birdienu sobu. Za
početak, zaključavali bije. A čak i da nije bila zaključana, ono što bi me
zadesilo da me u njoj uhvate bilo bi nezamislivo.
Ponovno sam se vratio Justinovoj užasno korisnoj knjizi čarolija.
Čarolija za privremeno ošamućivanje.
Zvučalo je baš kao nešto što mi treba. Obećavalo je nekoliko trenutaka
opće zbunjenosti i pospanost te „malu i neprimjetnu fugu“.
Uključivalo je velebilje, atropu belladonu, otrovnu biljku o kojoj mi je
Justin govorio prije nekoliko mjeseci. U tajnosti sam je uzgajao otkako sam
našao sjemenje u Justinovoj ljekarničkoj škrinji. Sjemenje je trebalo prvo
dva tjedna namakati u vodi u hladnjaku. Svima sam odraslima rekao da
radim pokuse s novim ljekovitim biljem za Phinovu snuždenost.
Zatim sam uzeo sjemenje i posadio ga u dva velika lonca. Trebala su
tri tjedna da proklije i kad sam posljednji put pogledao kako napreduje,
velebilje je bilo u punom cvatu. Prema knjizi, atropa belladona je bila vrlo
teška za uzgoj i bio sam vrlo zadovoljan samim sobom kad su se pojavili
prvi ljubičasti cvjetovi. Sad sam se iskrao u vrt i ubrao nekoliko grančica,
zataknuo ih u tajice i žustro se uspeo stubama na kat. U sobi sam smiješao
tinkturu s lišćem kamilice i zaslađenom vodom. Trebao sam ubaciti i dvije
dlake riđe mačke i dah iz usta starice, ali bio sam ljekarnik, ne čarobnjak.
Moji su biljni čajevi bili vrlo popularni u našem kućanstvu. Rekao sam
Davidu i Birdie da iskušavam novu mješavinu: kamilicu i lišće kupina.
Milo su me pogledali i rekli da im to zvuči slasno.
Ispričao sam se Birdie dok je pila čaj i rekao sam da je možda malo
presladak; rekao sam joj da je unutra i malo meda kako bi se uravnotežila
gorčina listova kupine. Pisalo je da za uspješnu čaroliju osoba mora popiti
barem pola šalice. Stoga sam sjedio i gledao ih kako piju i smiješio se
dobrohotno, kao da tražim njihovo odobravanje, a sve kako bi nastavili piti
čak i ako im se ne bude svidio okus.
Ali svidio im se i oboje su popili svoje šalice do kraja.
- No - rekla je Birdie nešto poslije dok smo spremali oprano suđe. -
Onaj ti je čaj bio baš opuštajući, Henry. Zapravo, osjećam... - Vidio sam
kako joj se oči okreću. - Mislim da ću u krevet - rekla je.
Vidio sam da se i David muči ostati budan. - Da - rekao je. - Malo
odrijemati.
- Hajde - rekao sam. - Pomoći ću vam. Bože, žao mi je. Možda je u
čaju bilo previše kamilice. Evo, evo. - Dopustio sam Birdie da me uhvati za
ruku.
Oslonila mi je bradu o rame i rekla: - Henry, super mi je tvoj čaj.
Najbolji koji sam dosad pila.
- Zaista je dobar čaj bio - složio se David.
Petljao je s ključevima sobe koje je držao u naborima tunike. Vidio
sam tad da ispod tunike nosi kožnatu torbicu preko trbuha. Pretpostavio
sam da u njoj drži ključeve svib soba. Imao je problema sa stavljanjem
ključa u bravu pa sam mu pomogao. Zatim sam ih oboje odveo do kreveta i
istog su se trena srušili u njega i čvrsto zaspali.
 A ja sam stajao ondje. U sobi Davida i Birdie. Nisam u nju stupio
godinama, otkako su David i Sally još bili zajedno.
Ogledao sam se po sobi i jedva uspio shvatiti u što gledam. Hrpe
kartonskih kutija iz kojih se prelijevala odjeća, knjige, imovina, imovina za
koju nam je bilo rečeno da je loša i zla. Vidio sam dva para cipela u kutu,
njegove i njezine. Vidio sam alkohol, napola popijenu bocu vina u koju je
zataknut pluteni čep, čašu s ljepljivim talogom na dnu, očev vrlo skupi
viski. Vidio sam kutiju keksa, plastični omot čokoladice Mars. Vidio sam
svileno donje rublje i bočicu šampona Elvive.
No, sve sam to zasad zanemario. Nisam imao pojma koliko dugo će
trajati taj „privremeni“ učinak. Morao sam pronaći očeve papire i maknuti
se iz sobe.
Dok sam kopao po kutijama, našao sam svoju pernicu koju nisam
vidio još od posljednjeg dana u osnovnoj školi. Nakratko sam je držao u
rukama i zurio u nju kao da je ostatak neke drevne civilizacije. Nakratko
sam se prisjetio onog dječaka u sivim hlačama koji je tako veselo odlazio iz
škole, pobjedonosno zamišljajući vrli novi svijet koji se otvara pred njim.
Otvorio sam pernicu, prinio je nosu i udahnuo miris našiljenih olovki i
nevinosti; zatim sam je zataknuo u tajice kako bih je poslije sakrio u svojoj
sebi.
Pronašao sam majčinu svečanu haljinu. Pronašao sam očevu
sačmaricu. Pronašao sam sestrinu odjeću za balet i nije mi bilo jasno zašto
bi netko to zadržao.
A onda sam, u trećoj kutiji, pronašao očeve papire: sive mape s
metalnim spajalicama. Izvadio sam mapu na kojoj je pisalo „Kućni poslovi“
i brzo prelistao sadržaj.
I eto je, oporuka Henryja Rogera Lamba i Martine Zaynep Lamb. I to
sam zataknuo za struk tajica. Poslije ću je pročitati, u miru svoje sobe. Čuo
sam Birdie kako diše sve brže, vidio da joj se noga trza. Brzo sam si
privukao sljedeću kutiju. U njoj sam ugledao putovnice. Izvadio samih,
pregledao: moja, sestrina, mojih roditelja. Osjećao sam kako vatra bukti u
meni. Naše putovnice! Ovaj nam je uzeo putovnice! To je nadišlo čak i zlo
što nas je zaključao u vlastitom domu. Ukrasti nekom putovnicu, sredstvo
bijega, pustolovine, istraživanja, učenja, spoznavanja svijeta - srce mi je
tuklo od bijesa. Zapazio sam da je moja putovnica istekla, da je mojoj sestri
trebala isteći za šest mjeseci. Sad su nam bile beskorisne.
Čuo sam kako David mrmlja ispod glasa.
Privremena ošamućenost bila je mrvicu previše privremena i nisam bio
siguran da ću ih uspjeti navesti da ponovno popiju „novi čaj“. Ovo mi je
možda bila jedina prilika da otkrijem tajne skrivene u ovoj prostoriji.
Pronašao sam paketić paracetamola. Pastila protiv kašlja. Kondoma. A
pod svim tim pronašao sam hrpu novca. Prešao sam prstima po stranama
hrpe. Zadovoljavajuće je šuškala, dala naslutiti da je tu poprilična svota.
Tisuću, procijenio sam. Možda i više?
Izvadio sam nekoliko desetica s vrha i presavio ih pa zataknuo među
papire koje sam već imao za elastičnim pojasom tajica.
Birdie je zastenjala.
David je zastenjao.
Ustao sam, s očevom oporukom, mojom pernicom i pet desetica čvrsto
stisnutih o trbuh.
Napustio sam sobu na vrhovima prstiju, tiho zatvorivši vrata za sobom.
 52

L
je.
ucyine se misli kovitlaju. Muškarac joj stalno bježi iz središta
pozornosti. Na trenutak je jedna osoba, na trenutak druga. Pita ga tko

- Znaš tko sam - kaže on.

Njegov glas joj je poznat, a opet nije.
Stella je prešla preko prostorije i sad se objema rukama drži mami za
nogu.
Lucy vidi da Marco stoji uspravno pokraj nje.
Pas je sretno prihvatio muškarčevo češkanje i sad je legao na leđa kako
bi ga ovaj mogao počešati i po trbuhu.
- Ma baš si dobar dečko - kaže muškarac. - Baš si dobar, dobar dečko.
On pogleda Lucy i gurne naočale uz nos vrhom kažiprsta. - Rado bih
imao psa - kaže. - Ali znaš, nije pošteno ostaviti ga cijeli dan doma samog
dok radiš. Stoga se zadovoljavam mačkama. - Uzdahne pa se uspravi i
odmjeri je pogledom. - Inače, sviđa mi se izgled. Nikad ne bih rekao da ćeš
ispasti tako... boemska.
- Jesi li...? - zaškilji ona prema njemu.
- Neću ti reći - kaže muškarac zaigrano. - Moraš pogoditi. Lucy
uzdahne. Tako je umorna. Toliko je dugo i daleko putovala. Život joj je bio
tako dug i težak i nikad ništa nije bilo lako. Ni na jedan jedini trenutak.
Donijela je užasne odluke i završila na krivim mjestima s krivim ljudima.
Često se osjećala duhom, samo obrisom osobe koja je nekoć možda i
postojala, ali život ju je izbrisao.
I evo je sad: majka, ubojica, ilegalni imigrant, provalnica u kuću koja
čak i nije njezina. Sve što želi jest vidjeti dijete i zatvoriti krug svojeg
postojanja. Ali sad je tu muškarac i ona misli da bi joj mogao biti brat, ali
kako bi joj mogao biti brat, a i ne biti? I zašto ga se boji?
Pogleda muškarca, vidi sjenu dugih trepavica na jagodicama. Phin,
pomisli. Ovo je Phin. Ali onda pogleda njegove ruke: male i nježne, uskih
zapešća.
- Ti si Henry - kaže ona - zar ne?
 53

CHELSEA, 1992.

O tišao sam k majci nakon obavijesti i rekao joj: - Dopustila si da ti se

kći seksa s muškarcem tvojih godina. To je bolesno. Ona je samo
odvratila: - To nema veze sa mnom. Sve što ja znam jest da nam je dijete na
putu i da bismo svi trebali biti sretni zbog toga.
Nikad se u životu nisam osjećao toliko sam. Nisam više imao ni majku
ni oca. Kuću više nitko nije posjećivao. Zvonce na vratima nije se više
oglašavalo. Telefon je bio isključen mjesecima prije. U onim danima nakon
što je moja majka izgubila dijete bilo je razdoblje kad je netko tjedan dana
dolazio pred našu kuću i lupao po vratima i to po pola sata svaki dan. Držali
su nas u našim sobama dok bi ta osoba mlatila po vratima. Poslije mi je
majka rekla da je to bio njezin brat, moj ujak Karl. Ujak Karl bio mi je drag,
bio je ona vrsta hvalisavog mladog ujaka koji baca djecu u bazen i priča
masne viceve zbog kojih svi prisutni odrasli cokću jezikom. Posljednji put
vidio sam ga na vjenčanju u Hamburgu, kad mi je bilo deset godina. Nosio
je bio trodijelno odijelo cvjetnog uzorka. Sama pomisao da nam je bio pred
vratima i da ga nismo pustili da uđe u kuću slomila mi je još jedan mali
komad srca. - Ali zašto? - pitao sam majku. - Zašto ga nismo pustili u kuću?
- Jer on ne bi razumio način na koji smo odabrali živjeti. Previše je
površan, živi bez smisla.
Nisam joj ništa odvratio jer na to nije bilo odgovora. On ne bi razumio.
Nitko ne bi razumio. Barem joj je toliko moralo biti jasno.
Povrće bi nam dostavljali jedanput na tjedan u velikoj kartonskoj
kutiji; gotovinu bi pokupili u omotnici ostavljenoj pred vratima. Jedanput ili
dvaput dostavljač povrća je pozvonio i mama bi otvorila kapak proreza za
pisma i on bi joj rekao: - Gospođo, danas nije bilo pastrnaka pa sam stavio
švedske repe umjesto njega, nadam se da je to u redu? - A moja se majka
nasmiješila i rekla: - U redu je, puno vam hvala. - Nakon što su tijela bila
pronađena, taj je dostavljač policiji rekao kako je mislio da je kuća
zatvoreni samostan i da je moja majka bila časna sestra. Kuću je uvijek
spominjao kao „kod časnih“. Rekao je da nije imao pojma da u kući žive
djeca. Da nije imao pojma da u njoj ima muškaraca.
Tad sam već bio vrlo usamljen. Pokušao sam obnoviti svoje
prijateljstvo (ili možda onaj privid prijateljstva) s Phinom, ali on je još bio
ljutit što sam ga izdao one noći kad me gurnuo u rijeku. I da, znam da sam
se i ja trebao ljutiti na njega što me gurnuo u rijeku, ali bili smo na drogama
i ja sam bio naporan i znao sam da sam bio naporan i na neki sam način
zavrijedio da me se gurne u rijeku i moj je bijes nakon toga imao više veze
s povrijeđenim ponosom i osjećajima nego s dojmom da sam bio u smrtnoj
opasnosti. Također sam bio zaljubljen u njega, a kad ste zaljubljeni, oprostit
ćete gotovo bilo što. Karakterna je to crta koja me, nažalost, prati i u
odrasloj dobi. Uvijek se zaljubim u one koji me mrze.

Jednog poslijepodneva nedugo nakon vijesti o trudnoći moje sestre

zatekao sam Clemency u kuhinji.
- Jesi li znala? - pitao sam je.
Porumenjela je blago jer jedva da sam joj se obratio već godinama, a
sad smo razgovarali o njezinoj najboljoj prijateljici i seksu s njenim ocem.
Rekla je: - Ne, nisam imala pojma.
- Ali tako ste bliske. Kako nisi znala?
Slegnula je ramenima. - Mislila sam da vježbaju.
- Što ti misliš o tome?
- Mislim da je odvratno.
Kimnuo sam žestoko, kao da želim reći „super, slažemo se.“
- Je li tvoj otac ikad prije učinio takvo što?
- Misliš...?
 - Dijete. Je li već prije ovog nekom napravio dijete?
- O - rekla je meko. - Ne. Samo mojoj mami.
Rekao sam joj da dođe u moju sobu i na trenutak se doimala
prestrašenom, što me povrijedilo, ali onda sam pomislio da to i nije loše.
Dobro je da budem strašan jer namjeravao sam zbaciti Davida i sve nas
izbaviti iz kuće.
U sobi sam odvukao madrac od zida i izvadio ispod njega predmete
koje sam bio pronašao u sobi Davida i Birdie. Rasprostro sam ih po podu i
dao joj da ih pogleda. Rekao sam joj gdje sam ih pronašao.
- Ali kako si ušao? - pitala je.
- Ne mogu ti reći - rekao sam.
Vidio sam da je zbunjena predmetima u koje gleda. - Tvoja pernica?
- Da. Moja pernica. I bilo je još toliko drugih stvari. - Rekao sam joj za
svileno donje rublje i viski i hrpe gotovine. A kako sam joj sve to prenosio,
tako sam vidio da se slama. Bilo je to kao onog dana kad sam Phinu rekao
da sam vidio njegova oca kako ljubi Birdie. Zaboravio sam da razgovaram s
djetetom o njezinu ocu, da je tu jako duboka povezanost na razini genetike,
da su tu uspomene i veze koje ja sad svojim riječima trgam na komade.
- Svima nam je lagao! - rekla je trljajući oči dlanovima. - Mislila sam
da to radimo za siromašne! Ne razumijem. Ne razumijem!
Čvrsto sam je pogledao u oči. - Jednostavno je - rekao sam. - Tvoj je
otac mojim roditeljima oduzeo sve vrijedno, a sad želi i kuću. Prema
zakonu, ova kuća će pripasti meni i mojoj sestri kad napunimo dvadeset i
pet godina. Ali vidi. - Pokazao sam joj oporuku koju sam bio izvadio iz
kutije. Na njoj je bio dodatak pisan Davidovom rukom. Prema dodatku,
kuća je nakon smrti mojih roditelja imala izravno pripasti Davidu
Sebastianu Thomsenu i njegovim potomcima. Bili su i navedeni svjedoci s
potpisima: moja majka i Birdie. Nije bilo mogućnosti da bi to prošlo na
sudu, ali Davidova je namjera bila sasvim jasna.
- A dijete mu je samo osiguranje da će dobiti kuću.
Clemency je neko vrijeme šutjela. Zatim je rekla: - Što ćemo učiniti?
 - Ne znam još - rekao sam dok sam trljao bradu kao da je mudračeva,
ali naravno nije bila. Bradu sam pustio tek s dvadeset, a čak i tad nije bila
nimalo dojmljiva. - Ali poduzet ćemo nešto.
Pogledala me, širom otvorenih očiju. - O. K.
- Ali - čvrsto sam rekao - moraš mi obećati da je ovo naša tajna. -
Pokazao sam prema predmetima koje sam otuđio iz Davidove i Birdiene
sobe. - Nemoj reći svojem bratu. Nemoj reći mojoj sestri. Nemoj reći
nikome. U redu?
Kimnula je. - Obećajem. - Šutjela je minutu, pa me zatim pogledala i
rekla: - Nije mu ovo prvi put.
- Molim?
Spustila je pogled u svoje krilo. - Pokušao je moju baku navesti da
prepiše kuću na njega. Kad je bila senilna. Moj je ujak saznao i izbacio nas
van. Preselili smo se onda u Francusku. - Pogledala me. - Misliš li da bismo
trebali reći policiji? - rekla je. - Reći im što je sve napravio?
- Ne - odvratio sam istog trena. - Ne. Jer zapravo nije prekršio zakon,
zar ne? Ono što nama treba je plan. Moramo pobjeći odavde. Hoćeš li mi
pomoći?
Kimnula je.
- Hoćeš li učiniti štogod bude li bilo potrebno?
Ponovno je kimnula.
To je ustvari bilo životno raskrižje. Sad kad pogledam unatrag, toliko
je bilo načina za nošenje s tom traumom, ali svi su mi ljudi koje sam najviše
volio okrenuli leđa te sam stoga odabrao najlošiji mogući put.
 54

L ibby i Miller napuste Sallyin ured deset minuta poslije.

- Jesi li dobro? - pita on dok izlaze na vrelinu dana.
Ona se uspije nasmiješiti pa shvati da je na rubu suza i da ne može
ništa poduzeti u vezi s tim.
- O, Bože - kaže Miller. - Ajoj. Hajde, hajde. - Povede je prema
mirnom dvorištu s klupicom pod stablom. Pretraži svoje džepove. - Nemam
rupčića, oprosti.
- U redu je - kaže ona. - Imam ih ja.
Izvadi paketić putnih rupčića iz torbe, a Miller se nasmiješi.
- Ti si upravo ona vrsta osobe od koje bih očekivao da sa sobom ima
papirnate putne rupčiće.
Ona zuri u njega. - Što to uopće znači?
- Znači... ma samo znači... - Lice mu se smekša. - Ništa - kaže. - Samo
znači da si vrlo organizirana. To je sve.
Ona kimne. To je nešto što svakako zna. - Moram biti - kaže. - A
zašto? - pita on.
Ona slegne ramenima. Nije joj u naravi razgovarati o osobnim
stvarima. Ali s obzirom na sve što su proživjeli u protekla dva dana ima
dojam da su njezine uobičajene granice u vezi s razgovorom nestale.
Kaže: - Moja mama, koja me posvojila, bila je... ma zapravo i dalje je
kaotična. Divna je, divna, divna. Ali tata je bio taj koji ju je držao
usmjerenom. A on je umro kad mi je bilo osam i... No, uvijek bih kasnila u
školu. Nikad ne bih imala pravi pribor. Nikad joj nisam pokazivala dozvole
za izlete i slično jer nije imalo smisla. Rezervirala je odlazak na odmor
usred moje mature. Emigrirala je u Španjolsku kad mi je bilo osamnaest. -
Slegne ramenima. - Stoga sam ja morala biti odrasla. Znaš kako je.
- Morala si imati rupčiće?
Nasmije se. - Da. Čuvar rupčića. Sjećam se da sam jednom bila pala na
igralištu i porezala si lakat, a moja je mama samo kopala po torbi tražeći
nešto čime bi očistila ranu i onda se pojavila nečija mama s torbom
identičnom njezinoj, otvorila je i izvadila antiseptičke maramice i flastere.
A ja sam pomislila: - Vau, želim biti osoba s čarobnom torbom. Znaš.
Nasmiješi joj se. - Ide ti jako dobro - kaže on. - Znaš to, zar ne?
Ona se napeto nasmije. - Trudim se - kaže ona. - Trudim se najbolje što
mogu.
Na trenutak sjede u tišini. Koljena im se nakratko dotaknu pa naglo
odmaknu.
Libby zatim kaže: - No, ono je bilo gubitak vremena, nije li?
Miller joj se vragolasto nasmiješi. - Pa - kaže on - ne bih baš to tako
opisao. Ona cura. Lola? Ona ti je Sallyina unuka.
Libby zastane dah. - Kako znaš?
- Jer sam na Sallyinu stolu vidio fotografiju Sally s mladom ženom
koja drži novorođenče. A onda sam na zidu vidio fotografiju Sally s
mladom djevojkom plave kose. A onda sam vidio uokviren dječji crtež na
kojem je pisalo „Bako, volim te“. - Slegne ramenima. - Sve sam to spojio i
eto. - Zatim se nagne prema Libby i pokaže joj nešto na ekranu svojeg
mobitela.
- Što je to? - pita ona.
- Pismo naslovljeno na Lolu. Virilo je iz njezine torbice na stolu. Izveo
sam onaj klasični manevar „samo sam kleknuo svezati tenisice“. Klik.
Libby ga zapanjeno gleda. - Pa što te navelo da pomisliš...?
- Libby. Ja sam istraživački novinar. To mi je posao. A ako je moja
pretpostavka točna, Lola je Clemencyina kći. Što znači da Celemency živi
negdje blizu. Te je stoga ova adresa - pokaže na ekran - također
Clemencyna adresa. Mislim da smo upravo pronašli i drugoga nestalog
tinejdžera.

Žena otvori vrata lijepo uređenog bungalova. Pokraj nje stoji dobro
dresirani zlatni retriver i lijeno im maše repom. Žena je blago pretila; široka
je u struku i ima duge noge i bujne grudi. Kosa joj je vrlo tamna i
oblikovana u bob-frizuru i nosi zlatne naušnice, plave traperice i
blijedoružičast laneni top bez rukava.
- Da?
- O - kaže Miller. - Pozdrav. Clemency?
Žena kimne.
- Ja sam Miller Roe. Ovo je Libby Jones. Upravo smo razgovarali s
vašom majkom. U gradu. Rekla je da živite blizu i...
Ona pogleda Libby i trzne se. - Izgledate... Kao da bih vas trebala
poznavati.
Libby se nakloni glavom i prepusti čast Milleru.
- Ovo je Serenity - kaže on.
Clemency rukom zgrabi dovratak, čvrsto i na trenutak. Glavu zabaci
blago unatrag i na trenutak se Libby pita hoće li se onesvijestiti. Ali onda se
pribere, pruži ruku Libby i kaže: - Naravno! Naravno! Dvadeset i pet ti je
godina! Naravno. Trebala sam i misliti, trebala sam znati. Trebala sam
pretpostaviti da ćeš doći. O, Bože. Uđite! Uđite! Molim vas.
Bungalov je lijep i iznutra: drveni podovi i apstraktne slike, vaze pune
cvijeća, Sunčevo svjetlo kroz prozore oslikanih stakala.
Pas sjedne Libby pred noge dok im Clemency toči vodu i Libby ga
pomiluje po glavi. Dahće na blago zagušljivom zraku i dah mu je užasan,
ali ne smeta joj.
Clemency im donese vodu i sjedne preko puta njih. - Vau - kaže ona
dok gleda Libby. - Ma vidi te! Tako lijepa! Tako... stvarna.
Libby se napeto nasmije.
 Clemency kaže: - Bila si malo dijete kad sam otišla. Nisam imala
fotke. Nisam imala pojma gdje si završila ni tko te posvojio ni kakav si
život imala. I nisam te mogla zamisliti u glavi. Jednostavno nisam. Sve što
sam imala jest ono dijete. Dijete koje je nalikovalo na lutku. Ne baš stvarno.
Nikad baš stvarno. I... - Oči joj se napune suzama i sad kaže, napuklim
glasom: - Tako mi je žao. Jesi li...? Jesi...? Je li sve bilo u redu s tobom?
Libby kimne. Prisjeti se svoje majke, koja živi s muškarcem kojeg
zove svojim mladim jebačem (iako je samo šest godina mlađi od nje) i s
kojim se izležava na maloj terasi svojeg jednosobnog stana u Deniji (nema
mjesta za Libby kad joj dođe u posjet), odjevena je u ružičasti kaftan i
preko Skypea joj objašnjava da je bila previše zaposlena da bi stigla
rezervirati letove da posjeti Libby za njezin rođendan i da više nema jeftinih
ponuda. Prisjeti se dana kad su pokopale njezina oca, kako drži majku za
ruku i gleda u nebo i pita se je li on stigao onamo ili nije, brine se kako će u
školu jer njezina majka ne zna voziti.
- Bilo je u redu - kaže ona. - Posvojili su me divni ljudi. Imala sam
sreće.
Clemencyno se lice ozari. - No, gdje živiš sad?
- U St. Albansu - odvrati ona.
- O! Pa super. I... udana si? Imaš li djece?
- Ne. Sama sam. Živim sama. Nemam djece. Ni ljubimaca. Prodajem
kuhinje. Vrlo sam... No, nema se baš što puno pričati o meni. Barem nije
bilo sve dok...
- Da - kaže Clemency. - Da. Pretpostavljam da ti je sve to bio
popriličan šok.
- Blago rečeno.
- A koliko znaš? - pita ona, okolišajući. - O kući. O svemu.
- Pa - počne Libby - to je malo složeno. Prvo je tu sve ono što su mi
roditelji uvijek govorili, a to je da su mi biološki roditelji poginuli u
prometnoj nesreći kad mi je bilo deset mjeseci. Zatim je tu ono što sam
pročitala u Millerovu članku, a to je da su mi roditelji bili u nekakvom kultu
i da je postojao nekakav pakt o samoubojstvu i da su me zatim čuvali
cigani. A onda smo prije dvije noći Miller i ja bili u kući na Prilazu Chenye
i pojavio se taj tip. Bilo je poprilično kasno. Rekao nam je... - Zastane. -
Rekao nam je da se zove Phin.
Clemencyine se oči rašire i zastane joj dah. - Phin? - kaže.
Libby kimne, nesigurna.
Clemencyine su oči pune suza. - Sigurni ste? - pita. - Sigurni ste da je
Phin?
- No, rekao je da se tako zove. Rekao je da si mu sestra. Da nije
godinama vidio ni tebe ni majku.
Ona odmahne glavom. - Ali bio je tako bolestan kad sam ga ostavila u
kući. Tako bolestan. I svuda smo ga tražile, mama i ja. Svuda. Godinama i
godinama. Otišle smo u svaku bolnicu u Londonu. Lutale smo po
parkovima i promatrale beskućnike. Čekale smo i čekale da se iznenada
sam pojavi na našim vratima. I nikad nije i naposljetku... no, pretpostavile
smo da je umro. Inače bi se valjda vratio? Zašto nas ne bi potražio? Mislim,
potražio bi nas, zar ne? - Zastane. - Posve ste sigurni da je to bio Phin? -
pita ponovno. - Recite mi kako je izgledao.
Libby opiše naočale, plavu kosu, duge trepavice, pune usne.
Clemency kimne.
A zatim joj Libby kaže za luksuzni stan, perzijske mačke. Ponovi
njegovu šalu o mački, a Clemency odmahne glavom.
- Ne - kaže ona. - To mi nimalo ne zvuči kao Phin. Nimalo. - Zastane
na trenutak i pogledom pretražuje prostoriju dok razmišlja. - Znate što? -
kaže naposljetku. - Mislim da je to Henry.
- Henry?
- Da. Bio je zaljubljen u Phina. I nije mu to bilo uzvraćeno. Bio je
gotovo opsjednut. Samo bi zurio u njega. Odijevao se poput njega.
Oponašao je njegovu frizuru. Čak ga je jednom i pokušao ubiti. Gurnuo ga
je u rijeku. Držao ga pod vodom. Srećom je Phin bio snažniji od Henryja.
Krupniji. Uspio se othrvati. Henry je ubio Birdienu mačku, znate to?
 - Što?
- Otrovao ju je. Odrezao joj rep. Bacio ostatak u rijeku. Znakovi su bili
ondje cijelo vrijeme. Užasno je reći tako nešto za neko dijete, ali ja smatram
da je Henry u sebi imao crtu čistog zla.
 55

CHELSEA, 1993.

N isam ubio Birdienu mačku. Naravno da nisam. Ali da, uginula je zbog
mene. Radio sam bio na nečem s velebiljem, na još jednom preparatu
za spavanje, nečem malo jačem od onog što sam dao Davidu i Birdie kako
bih ušao u njihovu sobu. Nečem što će izazvati malo manje privremenu
ošamućenost. Iskušao sam to na mački, računajući da ako njoj ne našteti,
onda će biti sigurno za primjenu na ljudima. Nažalost, naštetilo joj je.
Naučio sam lekciju tad. Sljedeći je preparat bio puno, puno blaži.
A što se tiče mačkina repa, no, zvuči okrutno kad to tako kažete:
odrezao joj je rep. Uzeo sam rep. Bio je lijep, tako mekan i prepun sjajnih
boja. Sjetite se, tad nisam imao ništa mekog, sve mi je bilo oduzeto. Njoj
više nije trebao. Tako da, jesam, uzeo sam mačkin rep. I, lažne vijesti,
nisam je bacio u Temzu. Kako bih? Nisam mogao izaći iz kuće. Zapravo,
mačak je do dana današnjeg zakopan u mojem vrtu s biljem.
A što se tiče toga da sam ja gurnuo Phina u Temzu, bilo je obratno: no,
to jednostavno nije istina. Ono što bi moglo biti istina jest da je Phin gurnuo
mene dok smo se hrvali nakon što sam ja pokušao gurnuti njega. Da. To je
možda bilo posrijedi. Rekao mi je da zurim u njega. Ja sam rekao: - Zurim u
tebe zato što si mi lijep.
On je rekao: - Čudno se ponašaš. Zašto uvijek moraš biti čudak?
Rekao sam: - Phine, zar ne znaš? Zar ne znaš da te volim?
(Molim vas, prije nego što preoštro osudite sjetite se da sam bio na
LSD-u. Da nisam bio pri zdravoj pameti.)
- Prestani - rekao je. Bilo mu je neugodno.
 - Phine, molim te - preklinjao sam. - Molim te. Volim te otkako sam te
prvi put vidio... - I onda sam ga pokušao poljubiti. Usne su mi se očešale o
njegove na trenutak i pomislio sam da će mi uzvratiti poljubac. Još se
sjećam šoka od svega toga, mekoće njegovih usana, tračka daha koji je iz
njegovih usta prešao u moja.
Dotaknuo sam mu obraz dlanom, a on se odmaknuo od mene i
pogledao me s takvim neskrivenim gađenjem da je bilo kao mač u srce.
Odgurnuo me i gotovo sam pao unatraške. Stoga sam ja gurnuo njega i
on je gurnuo mene i ja sam gurnuo njega i on je gurnuo mene i obojica smo
pali u rijeku i znam da nije bilo namjerno. Zbog čega je bilo još i strašnije
kad sam njegovu ocu dopustio da misli da je on mene gurnuo namjerno,
dopustio da ga sve one dane drže zaključanog u sobi, što nisam nikad rekao
da je bio nesretni slučaj. Nikad nikom nisam rekao da je to bio nesretni
slučaj jer bih im tad morao reći i da sam ga poljubio. A očito je da nije bilo
strašnijeg priznanja od toga.
 56

CHELSEA, 1993.

J edne ljetne noći sredinom lipnja čuo sam kako moja sestra muče. Nema
druge riječi za to.
Zvučala je baš kao krava.
To je potrajalo neko vrijeme. Bila je u rezervnoj spavaćoj sobi koja je
bila namještena baš za tu prigodu. Clemency i ja bili smo otjerani od vrata i
rečeno nam je da ostanemo svaki u svojoj sobi sve dok nam ne kažu da
smijemo izaći.
Mukanje se nastavilo satima.
A onda se oko deset minuta nakon ponoći začuo plač novorođenčeta.
I da. To si bila ti.
Serenity Love Lamb. Kći Lucy Amande Lamb (14) i Davida
Sebastiana Thomsena (41).
Nisam te vidio sve do sljedećeg dana i moram priznati da si mi se
svidjela. Imala si lice kao mladunac tuljana. I zurila si u mene bez treptanja
na način zbog kojeg sam se osjećao viđenim. Nisam se takvim osjećao već
jako dugo. Dopustio sam da mi držiš prst svojom ručicom i bilo je to
neobično lijepo. Uvijek sam mislio da mrzim malu djecu, ali možda ipak to
nije bilo tako.
A onda su te nekoliko dana poslije odveli od moje sestre i preselili u
Davidovu i Birdienu sobu. Moja je sestra vraćena na kat, u sobu koju je
dijelila s Clemency. Po noći bih te čuo kako plačeš na katu ispod i čuo bih
moju sestru kako plače u susjednoj sobi. Tijekom dana bi je odveli u
prizemlje kako bi pumpala mlijeko iz dojki u napravu srednjovjekovna
izgleda i zatim bi to mlijeko nalijevali u boce srednjovjekovna izgleda pa
joj rekli da se vrati u svoju sobu.
I tako se sve ponovno promijenilo: crte između nas i njih pomaknule
su se za koji stupanj i moja je sestra ponovno bila jedna od nas i taj nas je
okrutni čin napokon ponovno ujedinio.
 57

L ucy zakorači prema njemu.

Prema svojem bratu.
Svojem velikom bratu.
Sad to vidi.
Zuri u njegove oči i kaže: - Henry, gdje si bio? Kamo si nestao? - O,
ma znaš, bio sam tu i tamo.
Obuzima je val gnjeva. Sve je te godine provela sama. Sve te godine
nije imala nikoga. I evo sad Henryja, visok je i umiven i naočit i domišljat.
Udari ga u prsa stegnutim šakama.
- Ostavio si je! - vrisne. - Ostavio si je! Ostavio si dijete u kući! On je
zgrabi za ruke i kaže: - Ne! Ti si ga ostavila! Ti! Ja sam ostao ovdje. Jedini
sam ostao! Mislim, pitaš gdje sam bio. Gdje si ti bila, pobogu?
- Bila sam... - zausti ona, pa opusti šake i ruke. - U paklu. Oboje utihnu
na trenutak. Lucy zatim zakorači unatrag i pozove Marca k sebi. - Marco -
kaže. - Ovo je Henry. To ti je ujak. Henry, ovo je moj sin. Marco. A ovo je
moja kći Stella.
Marco pogleda majku pa Henryja pa opet majku. - Ne razumijem.
Kakve ovo veze ima s djetetom?
- Henry je bio... - počne ona. Zatim uzdahne pa ponovno zausti. - Bilo
je dijete. Živjelo je ovdje s nama dok smo svi bili djeca. Morali smo otići iz
kuće jer... no, jer smo morali. I Henry je tu, baš kao i ja, kako bi vidio
dijete, sad kad je odrasla.
Henry pročisti grlo i kaže: - Ovaj...
Lucy se okrene i pogleda ga.
 - Već sam je upoznao - kaže on. - Upoznao sam Serenity. Bila je tu. U
kući.
Lucy blago zapanjeno uzdahne. - O, Bože. Je li dobro?
- Jest - odvrati on. - Zdrava je i lijepa kao slika.
- Ali gdje je? - pita ona. - Gdje je sada?
- No, u ovom je trenutku s našom starom prijateljicom Clemency.
Lucy oštro udahne. - Clemency! O, Bože. Gdje je ona? Gdje živi?
- Ako se ne varam, živi u Cornwallu. Evo. - Henry uključi svoj mobitel
i pokaže joj malu točkicu na karti. - Ovo je Serenity - kaže pokazujući na
točkicu. - Broj dvanaest, Prilaz Maisie, Penreath u Cornwallu. Ubacio sam
joj bubu za praćenje u mobitel. Čisto da je ponovno ne izgubimo.
- Ali kako znaš da je Clemency ondje?
- Aha - kaže on dok zatvara aplikaciju koja prikazuje gdje se Serenity
nalazi pa otvara neku drugu.
Pritisne strelicu na audiosnimci. I odjednom se čuju glasovi. Dvije
žene usred tihog razgovora.
- To je ona? - pita Lucy. - To je Serenity.
On sluša. - Da, mislim da jest - kaže dok pojačava zvuk.
Začuje se još jedan glas.
- A to - kaže on - je Clemency. Slušaj!
 58

C lemency je zamolila Millera da ih ostavi nasamo. Želi Libby i samo

Libby ispričati priču. Miller je stoga poveo psa u šetnju, a Clemency je
savila noge pod sobom na dugom kauču i počela priču.
- Namjera nam je bila spasiti dijete. Henry je trebao drogirati odrasle
svojim preparatom za spavanje i onda bismo mi ukrali cipele iz kutija u
Davidovoj i Birdienoj sobi, ukrali normalnu odjeću, uzeli novac i dijete i
onda bismo uzeli ključ iz tatine torbice i otrčali na ulicu i zaustavili
policajca ili nekog odraslog tko se čini kao da mu se može vjerovati i rekli
bi mu da u kući ima ljudi koji nas već godinama drže zarobljenima. A zatim
bismo nekako našli put do moje mame koja živi tu. Nismo baš razradili kao
ćemo ju kontaktirati. Telefonska govornica, ona neka plati poziv, moli Boga
da uspije. - Clemency se ironično nasmiješi. - Kao što vidiš, nismo baš
dobro razradili plan. Samo smo htjeli van.
- A onda je jednog dana moj tata objavio da će pripremiti zabavu za
Birdien trideseti rođendan. Henry nas je bio pozvao kod sebe u sobu. Tad
nam je već valjda bio neslužbeni vođa. I rekao je da ćemo to izvesti na
zabavi. Tijekom Birdiena rođendana. Rekao je da se ponudio skuhati svu
hranu za taj dan. Zatražio je da mu napravim mali džep u tajicama u koji bi
mogao sakriti bočicu s preparatom za spavanje. I da ćemo se onda svi
morati praviti da smo vrlo veseli i oduševljeni Birdienom rođendanskom
zabavom.
Lucy i ja smo čak bili naučili svirati nešto na violini baš posebno za tu
prigodu.
- A Phin? - pita Libby. - Gdje je Phin bio u svemu tome?
Clemency uzdahne. - Phin se većinom držao za sebe. A Henry ga nije
htio uključiti u planove. Ta dvojica... - Uzdahne. - Odnos im je bio toksičan.
Henry je volio Phina. Ali Phin je mrzio Henryja. I uz to je Phin bio
bolestan.
- Što mu je bilo?
- Nikad nismo saznali. Pitam se je li možda imao rak ili tako nešto.
Mama i ja smo zbog toga i mislile da je možda, no, umro.
- No - nastavi ona. - Bilo je napeto kad je došao dan zabave. Svi smo
troje bili napeti. Ali glumili smo da smo ushićeni zbog te vražje zabave. I
na neki je način to bila istina. Bila je to proslava naše slobode. Nakon
zabave trebao je slijediti normalan život za nas. Ili barem drukčiji život.
- Svirali smo violinu za Birdie, odvraćali odraslima pozornost dok je
Henry kuhao hranu i sve je bilo tako bizarno, taj kontrast između mog oca i
Birdie i svih ostalih. Svi smo izgledali tako boležljivo, znaš. Ali Birdie i
moj otac, oni su oboje sjali od zdravlja i zadovoljstva. Moj je tata sjedio s
rukom preko njezinih ramena i doimao se kao potpuni vladar svega. -
Clemency gnječi jastuk koji drži u krilu. Pogled joj je čvrst i grub. - Bilo je
to kao - nastavi s pričom - da je toj ženi „dopustio“ tu zabavu jer je dobra
osoba, kao da je razmišljao: vidite kakvu sam sreću stvorio. Vidite da mogu
štogod poželim, a ljudi će me i dalje voljeti.
Glas joj počne pucati i Libby joj ponovno dotakne koljeno. - Jesi li
dobro? - pita je.
Clemency kimne. - Nikad nikome nisam ovo ispričala - kaže. - Ni
majci, ni suprugu, ni kćeri. Teško mi je. Znaš. Govoriti o mom ocu. O
čovjeku kakav je bio. I o onom što mu se dogodilo. Jer unatoč svemu, bio
mi je otac. I voljela sam ga.
Libby je nježno dotakne po ramenu. - Sigurna si da možeš nastaviti s
pričom?
Clemency kimne i uspravi ramena. Nastavi. - Obično bismo zdjele s
hranom stavili na sredinu stola i poslužili jelo sami, ali te je noći Henry
rekao da želi sam sve poslužiti, kao da su gosti u restoranu. Na taj je način
mogao biti siguran da će pravi tanjur završiti pred pravom osobom. A onda
je moj tata nazdravio. Podigao je čašu prema svakom oko stola i rekao: -
Znam da nam život nije uvijek bio lak, osobito onima od nas koji su
doživjeli gubitak. Znam da se katkad čini teškim zadržati vjeru, ali činjenica
je da smo svi tu nakon svih ovih godina i da smo još obitelj i da smo
zapravo sad još veća obitelj - i tad je tebe dotaknuo po glavi - i to je dokaz
da nam je dobro i da imamo sreće. - Zatim se okrenuo prema Birdie i rekao:
... - Clemency zastane i udahne. - Rekao joj je: „Ljubavi moja, živote moj,
majko mog djeteta, anđele moj, razlogu što živim, božice moja. Sretan ti
rođendan, dušo. Sve tebi dugujem“ i onda su se poljubili i to dugo i mokro i
čuli se zvukovi i sjećam se da sam pomislila... - Zastane na trenutak i tužno
pogleda Libby. - Pomislila sam: Stvarno se nadam da ćete oboje umrijeti.
- Trebalo je oko dvadeset minuta da pripravak počne djelovati. Tri ili
četiri minute poslije svi su odrasli bili u nesvijesti. Lucy te zgrabila Birdie
iz krila i krenuli smo. Henry nam je rekao da imamo oko dvadeset minuta,
možda najviše pola sata prije nego što pripravak prestane djelovati. Polegli
smo odrasle na pod u kuhinji i pretražila sam tatinu tuniku kako bih našla
kožnu torbicu. Na vrhu sam stuba petljala i petljala s ključevima sve dok
nisam našla onaj koji otključava vrata Davidove i Birdiene sobe.
- I Bože, koji šok je to bio. Henry nam je rekao što očekivati, ali ipak,
vidjeti sve to ondje; sve što je ostalo od Henryjevih i Martininih predivnih
stvari nabacano na hrpu, antikviteti i parfemi i kozmetika i nakit i alkohol.
Henry je rekao: - Gledajte! Gledajte sve ovo! A mi nismo imali ništa. Ovo
je zlo. Gledate u nešto zlo.
- Prošlo je već bilo pet od procijenjenih trideset minuta. Našla sam bila
pelene, bočicu, dječju odjeću. A onda sam shvatila da Phin stoji pokraj
mene. Rekla sam mu: „Brzo! Nađi odjeću! Mora ti biti toplo. Hladno je
vani.“
- Rekao je: „Mislim da ne mogu. Preslab sam.“
- Rekla sam: „Ali ne možemo otići bez tebe, Phine.“
- Rekao je: „Ne mogu! Jednostavno ne mogu. Okej?“
- Dotad je već prošlo deset minuta i nisam više mogla tratiti vrijeme
pokušavajući ga uvjeriti. Gledala sam kako Henry trpa gotovinu u torbu.
Rekla sam: „Ne bismo li trebali to ostaviti kao dokaz? Za policiju?“
- Ali rekao je: „Ne. To je moje. Neću to ostaviti tu.“
 - Ti si sad već plakala, vrištala. Henry je vikao: „Neka začepi!
Pobogu!“
- A onda sam čula korake na stubama iza nas. Trenutak poslije otvorila
su se vrata i pojavila se Birdie. Izgledala je divlje i jedva je koordinirala
pokrete. Zateturala je u prostoriju, ruku ispruženih prema Lucy i rekla: „Daj
mi dijete! Daj mi je!“
- I onda se bacila - kaže Clemency. - Ravno prema tebi. A Henry se
gubio. Vrištao je na sve. Phin je samo stajao i izgledao kao da će se
onesvijestiti. A ja sam se ukočila. Jer ako je Birdie bila budna, svi ostali su
sigurno isto bili budni. Moj je otac bio budan. Pojavit će se svaki čas i onda
ćemo do kraja života biti zatvoreni u sobama. Srce mi je tuklo. Bila sam
prestravljena. A onda, ne znam kako, nisam ni danas sigurna što se
dogodilo, ali Birdie je bila na podu. Bila je na podu i krv je kapala iz kuta
njezina oka. Crvene suze. I kosa, evo tu. - Clemency pokaže na mjesto
točno iznad uha. - Tu je bilo tamno i ljepljivo. Pogledala sam Henryja, a on
je u rukama držao kljovu.
Libby je pogleda s pitanjem u očima.
- Izgledalo je kao kljova. Slonovska. Ili nekakav rog. Nešto takvo.
Libby se prisjeti glazbenog špota koji im je Phin bio pokazao. Prisjeti
se prepariranih životinjskih glava na zidovima i lisica koje izgledaju kao da
su još žive, postavljenih na goleme stolove od mahagonija.
- I bilo je krvi na njoj, cijeli potez krvi. I Henry ju je držao u rukama. I
svi smo prestali disati. Na trenutak. Čak i ti. Vladala je potpuna tišina.
Osluškivali smo hoćemo li čuti ostale. Slušali smo kako Birdie diše. Teško
je disala. A sad više nije. Iz kose joj je tanko curila krv, niz sljepoočnicu, u
oko... - Clemency potegne prstom preko vlastita lica.
- Pitala sam: „Je li mrtva?“
- Henry je rekao: „Začepi. Samo šuti i pusti me da razmislim.“
- Otišla sam joj provjeriti puls, a Henry me odgurnuo. Odgurnuo me
tako snažno da sam pala na leđa. Vikao je: „Pusti je, pusti je!“
 - Zatim je otišao u prizemlje. Rekao je: „Ostanite tu! Samo ostanite
tu!“ Pogledao je Phina koji je izgledao kao da je mokar. Vidjelo se da će se
onesvijestiti svakog trena. Pomaknula sam ga bliže krevetu. A onda se
Henry vratio. Bio je blijed u licu. Rekao je: „Nešto se dogodilo. Nešto je
pošlo po krivu. Ne razumijem. Ostali. Mrtvi su. Svi su mrtvi.“
Te je posljednje riječi Clemency izgovorila uz uzdah. Oči joj se ispune
suzama i ona prinese dlan ustima. - Svi. Moj otac. Henryjevi mama i tata.
Mrtvi. A Henry je samo ponavljao: „Ne razumijem, ne razumijem. Jedva da
sam im išta dao. Tako malo, ne bi ni mačku ubilo. Ne razumijem.“
- I odjednom se cijela sjajna misija spašavanja, sve što smo
namjeravali učiniti kako bismo došli do slobode, sve je to postalo zamka.
Kako da sad otrčimo niz ulicu i tražimo policajca? Ubili smo četvero ljudi.
Četvero ljudi.
Clemency zastane na trenutak kako bi došla do daha. Libby uoči da joj
se ruke tresu. - I još smo se onda trebali skrbiti za dijete i sve je... sve se
samo... Bože, možemo li van u stražnji vrt. Trebam zapaliti.
- Naravno, naravno - kaže Libby.
Clemencyn je stražnji vrt namješten naslonjačima od ratana. Kasno je
ujutro i sunce klizi nebom, ali svježe je i sjenovito u stražnjem dijelu kuće.
Clemency izvadi kutiju cigareta iz ladice stolića za kavu. - Moja tajna
zaliha - kaže.
Na kutiji je fotografija nekog s rakom usta. Libby jedva može podnijeti
taj prizor. Zašto, pita se, zašto ljudi puše? Kad znaju da bi ih to moglo ubiti?
Njezina majka puši. „Moji dečki“ tako zove cigarete. „Gdje su moji dečki?“
Promatra kako Clemency šibicu prinosi vrhu cigarete, udiše, puše dim.
Ruke joj se istog trena prestanu tresti. Pita: - Gdje sam ono stala?
 59

CHELSEA, 1994.

Z nam da zvuči kao da je sve bila užasna katastrofa. Naravno da tako

zvuči. Svaka situacija koja uključuje četiri mrtvaca daleko je od
idealne.
Ali ono što, čini se, nitko osim mene ne uviđa, Boga mu poljubim, jest
da smo svi mi mogli dan danas biti ondje, sredovječni kosturi koje je cijeli
život zaobišao. Ili mrtvi. Da, ne zaboravimo na to: svi smo mogli biti mrtvi.
I da, naravno da stvari nisu pošle prema planu, ali pobjegli smo. Pobjegli
smo. I nitko drugi nije imao plan, je li tako? Nitko drugi nije bio spreman
učiniti što treba. Lako je kritizirati. Nije baš lako preuzeti kontrolu.
Nisam se morao nositi samo s četirima mrtvim tijelima, jednim malim
djetetom i dvjema tinejdžericama nego i s Phinom. Ali Phin je bio kao u
deliriju i bio je opasnost te sam ga, čisto da olakšam situaciju, zaključao u
njegovu sobu.
Da, znam. Ali morao sam razmišljati bez smetnji.
Čuli smo Phina kako zavija u sobi na katu. Cure su htjele po njega, ali
ja sam rekao: - Ne, ostanite ovdje. Moramo zajedno ovo učiniti. Ne idite
nikamo.
Prioritet mi je bila Birdie. Bilo je neobično vidjeti je ondje, tako malu i
slomljenu, tu osobu koja nam je toliko dugo upravljala životima. Nosila je
top, koji joj je Clemency bila napravila za rođendan, i lančić koji joj je tata
darovao. Duga joj je kosa bila vezana u punđu. Blijede su joj oči zurile u
zid. Jedna joj je očna jabučica bila jarko crvena. Stopala su joj bila bosa i
koščata, nokti na nogama predugi i blago žuti. Otkopčao sam joj lančić oko
vrata i spremio si ga u džep.
 Clemency je plakala. - Tužno je - rekla je. - Tužno je! Nečija je kći! I
sad je mrtva!
- Nije uopće tužno - rekao sam grubo. - Zaslužila je umrijeti.
Clemency i ja odnijeli smo je na tavan, a zatim na krov. Bila je vrlo
lagana. Na drugoj strani krova od one gdje sam jednom bio sjedio i držao
Phina za ruku, bila je svojevrsna udubina. Bila je prepuna uvelog lišća i
vodila je do oluka koji se spuštao niza zid kuće. Zamotali smo je u ručnike i
plahte i nagurali je onamo. Zatim smo je prekrili lišćem i ostacima neke
drvene skele koje smo našli na krovu.
Poslije sam u kuhinji sasvim hladno gledao tri trupla. Nisam si mogao
dopustiti da razmišljam o stvarnosti te situacije. Ubio sam vlastite roditelje.
Moju prelijepu, glupu majku i jadnog, slomljenog oca. Morao sam se
udaljiti od činjenice da zbog mene moja majka nikad više neće provući
prste kroz moju kosu i nazvati me svojim lijepim dečkom, da više nikad
neću sjediti u klubu s ocem i piti limunadu u tišini. Da nema obitelji koju ću
moći posjećivati za blagdane, da moja djeca neće imati djeda i baku, da
neće biti ljudi za koje se treba skrbiti kako budu starili, da se nitko neće
brinuti za mene dok budem odrastao. Bio sam siroče. Siroče i ubojica iz
nehaja.
Ali nisam paničario. Držao sam emocije pod kontrolom i vidio sam
troje ljudi kako leže na podu kuhinje i pomislio sam: izgledaju kao da su
članovi kulta. Pomislio sam: tkogod da sad ušeće ovamo i vidi ih u tim
crnim tunikama pomislio bi da su se sami ubili.
Postalo mi je tad očito što trebam učiniti. Trebalo je sve namjestiti da
izgleda kao da je riječ o dogovoru o samoubojstvu.
Posložili smo sve na stolu da manje podsjeća na „proslavu tridesetog
rođendana“, a više na „vrlo ozbiljnu posljednju večeru“. Riješili smo se
viška tanjura. Oprali smo sve lonce i zdjele i bacili svu staru hranu.
Namjestili smo tijela tako da sva leže u istom smjeru. Pritisnuo sam im
vrhove prstiju o prazne epruvete pa ih posložio na stol, po jednu pokraj
svakog tanjura kako bi se činilo da su zajedno uzeli otrov.
Nismo razgovarali.
 Sve je to bilo neobično sveto.
Poljubio sam majku u obraz. Bila je vrlo hladna.
Poljubio sam oca u čelo.
A onda sam pogledao Davida. Ležao je ondje, čovjek koji mi je, baš
kako je to Phin bio predvidio prije nekoliko mjeseci, uništio život. Čovjek
koji nas je uništio, slomio nas, uskraćivao nam hranu i slobodu, oduzeo nam
putovnice, napravio dijete mojoj majci i mojoj sestri, pokušao nam oduzeti
kuću. Skončao sam njegov jadan život i to je za mene bila pobjeda. Ali
također mi se užasno gadilo.
Ma vidi se, htio sam reći, vidi se; kakav si potpuni gubitnik ispao na
kraju.
Htio sam mu nagaziti lice, zdrobiti ga u kašu, ali odupro sam se
nagonu i otišao natrag u Birdienu i Davidovu sobu.

Ispraznili smo sve kutije. U jednoj smo pronašli Birdiene glupe torbe
koje je nosila na kamdensku tržnicu i napunili ih svime što smo mogli u
njih nagurati. Pronašli smo gotovo sedam tisuća funti u gotovini i podijelili
ih na četiri hrpice. Također smo pronašli nakit moje majke i očeve zlatne
manšete i platinaste pribadače za kravatu i punu bocu viskija. Izlili smo
viski u sudoper i ostavili te boce pokraj prazne boce pjenušca kod ulaznih
vrata. Stavili smo nakit u torbe. Zatim smo rastavili kutije i složili ih na
hrpu.
Jednom kad je kuća bila očišćena od svega što je moglo baciti sumnju
na to da je tu živio kult, tiho smo napustili kuću kroz ulazna vrata i otišli do
rijeke. Bilo je tad već rano ujutro. Sigurno je bilo oko tri. Nekoliko je
automobila prošlo pokraj nas, ali nitko nije usporio niti se činilo da nas je
itko vidio. Stajali smo pokraj rijeke, na istom onome mjestu gdje smo se
Phin i ja tako davno hrvali, gdje sam završio pod mutnom vodom i ugledao
u njoj sjene. Bio sam dovoljno smiren da mogu cijeniti prvi trenutak
slobode nakon dvije godine zatočeništva. Nakon što smo u rijeku bacili sve
prazne boce, svileno donje rublje, parfeme i večernje haljine, a sve to u
vrećama otežanim kamenjem, stajali smo ondje trenutak i čuo sam kako
dišemo, bio je to lijep i spokojan trenutak koji je na trenutak zasjenio užas
svega ostalog. Zrak koji je do nas dopirao s čelično crne površine rijeke bio
je prepun vonja dizela i mirisa života. Bili su to mirisi svega što smo
propustili otkako je David Thomsen ušetao u našu kuću, otkako su se on i
njegova obitelj doselili na gornji kat.
- Pomirišite to - rekao sam okrenuvši se prema djevojkama. - Osjetite
to. Uspjelo nam je. Zaista nam je uspjelo.
Clemency je još tiho plakala. Šmrcnula je i obrisala vrh nosa dlanom.
Ali vidio sam da Lucy to osjeća, moć onog što smo učinili.
Da nije bilo tebe, Serenity, ona bi bila slabija. Tugovala bi za mamom,
šmrcala si u dlan kao Clemency. Ali zato što je imala tebe, znala je da je na
cijeni nešto više od samo naših identiteta voljene djece jednog oca i majke.
Držala se hrabro, gotovo prkosno. Ponosio sam se njome.
- Bit će sve u redu s nama - rekao sam joj. - Znaš to, zar ne?
Kimnula je i stajali smo tako minutu ili dvije prije nego što smo
ugledali svjetla nekog remorkera koji je plovio u našem smjeru i onda smo
pojurili natrag preko ceste i prema kući.
I onda se dogodilo.
Clemency je potrčala.
Nije nosila cipele. Samo čarape. Imala je velika stopala i cipele koje su
pripadale mojoj majci, a koje si je Birdie zadržala njoj su bile premale, a
Davidove su joj bile prevelike.
Na trenutak sam je gledao kako trči. Dopustio sam si otkucaj srca ili
dva nedoumice, pa glasno prošaptao Lucy: - Vraćaj se u kuću, vraćaj se u
kuću! A zatim sam se okrenuo na peti i dao se u trk za njom.
No, brzo sam shvatio da tako privlačim pozornost na sebe. Nekoliko je
ljudi hodalo ulicama; bio je četvrtak navečer, mladi su se vraćali kući
noćnim autobusima s King’s Roada. Kako bih točno mogao objasniti sebe,
u crnoj halji, koji ganjam malu prestrašenu djevojčicu, također u crnoj halji
i bosu?
 Zastao sam na uglu Ulice Beaufort. Srce, koje jako dugo nije iskusilo
šok trčanja, tuklo mi je pod rebrima kao da je stroj i učinilo mi se da ću
povratiti. Presavio sam se u struku, čuo kako mi dah ulazi i izlazi iz tijela
kao da sam životinja koja se guši. Okrenuo sam se i polako zaputio natrag
prema kući.
Lucy me dočekala u hodniku. Sjedila si joj u krilu dok te dojila. - Gdje
je? - pitala je. - Gdje je Clemency?
- Otišla - rekao sam. Još nisam vratio dah do kraja. - Otišla je...
 60

L ibby zuri u Clemency. - Kamo? - pita. - Kamo ste otišli?

- Ja sam otišla u bolnicu. Pratila sam znakove na cesti sve do
hitne. Vidjela sam kako me ljudi gledaju. Ali znaš, u to doba noći, na odjelu
hitne nitko zapravo ništa ne opaža. Sve je tako užurbano i histerično, svi su
ili pijani ili drogirani. Svi su prestrašeni i zaokupljeni svojim brigama.
Otišla sam do recepcije i rekla: „Mislim da mi brat umire. Treba mu
doktor.“
- Medicinska me sestra pogledala. Pitala je: „Koliko ti brat ima
godina?“
- Odgovorila sam: „Osamnaest.“
- Pitala je: „A gdje su vam roditelji?“ A ja sam ušutjela. Ne mogu baš
objasniti. Pokušala sam izreći neke riječi, ali doslovno mi nisu htjele prijeći
preko usana. Imala sam tu sliku mog oca u glavi, mrtvog i položenog na
pod kao da je nekakav jezivi svetac. I Birdie na krovu, zamotane kao
mumija. Pomislila sam: kako da ljudima kažem da odu do kuće? Što će
reći? Što će biti s djetetom? Što će biti s Henryjem? I samo sam se okrenula
i otišla. Provela sam noć seleći se s stolice na stolicu u čekaonici. Svaki put
kad bi me netko čudno pogledao ili mi se činilo da će mi nešto reći, ja bih
se preselila.
- Sljedećeg sam se jutra oprala u zahodu i otišla ravno do trgovine
cipelama. Imala sam na sebi kaput; vezala sam kosu u rep. Bila sam
neuočljiva koliko to može biti dijete koje usred ranog travnja hoda okolo
bez cipela. Imala sam vreću punu novca. Kupila sam si cipele. Lutala sam
gradom. Nitko me nije pogledao. Nitko me nije zapazio. Hodala sam do
postaje Paddington prateći cestovne znakove. Iako smo živjeli u Londonu
već šest godina, nisam u glavi imala pojma gdje je što. Ali uspjela sam doći
na odredište. Kupila sam kartu za Cornwall. To je bila ludost jer nisam
imala majčin broj telefona. Nisam imala adresu. Nisam znala ni ime grada.
Ali sjećala sam se stvari, onog o čemu je pričala kad nas je došla posjetiti
nakon što se onamo odselila. To je bio posljednji put da sam je vidjela.
Spomenula je restoran na plaži u koji će nas odvesti kad dođemo u posjet, u
kojem prodaju plavi sladoled i plave hladne sokove. Rekla je da ondje ima
jako puno surfera, da ih zna gledati kroz prozor svojeg stana. Spomenula je
ekscentričnog umjetnika koji živi u stanu do njezina i čiji je vrt pun falusnih
skulptura napravljenih od šarenih mozaika. Spomenula je prženu ribu i
krumpiriće na uglu i kako je bila propustila brzi vlak za London i morala ići
onim koji je stao osamnaest puta prije Londona.
- Tako da da, pronašla sam put do nje. Do Penreatha, do njezine ulice,
do njezina stana.
Oči joj se pune suzama dok se prisjeća, a prsti joj posegnu prema kutiji
cigareta pred njom. Izvadi novu cigaretu iz nje; zapali je i udahne dim.
- A ona je otvorila vrata i vidjela me. - Glas joj pukne na svakoj riječi i
ona snažno udahne. - Vidjela me i povukla k sebi, povukla i zagrlila i grlila
me tako jako dugo. I osjećala sam miris alkohola na njoj i znala sam da nije
savršena i da nije došla po nas, ali znala sam, znala sam da je gotovo. Da
sam na sigurnom.
- Uvela me u stan i posjela na kauč i stan joj je, no, bio je u neredu,
stvari je bilo posvuda. Nisam na to više bila naviknuta; naviknula sam se na
život bez ičega, okružena prazninom.
- Micala je stvari s kauča kako bih mogla sjesti i pitala me: „Phin?
Gdje je Phin?“
- A ja sam, naravno, zastala. Jer istina je bila da sam pobjegla i ostavila
ga ondje, zaključanog u sobi. A ako bih objasnila zašto je bio zaključan,
morala bih objasniti i sve ostalo. I pogledala sam je i bila je tako
povrijeđena i oštećena i ja sam bila tako oštećena i trebala sam joj sve reći.
Ali nisam se mogla natjerati. Stoga sam joj rekla da su se odrasli ubili u
nekakvom dogovoru. Da su Henry, Lucy i Phin još u kući s tobom. Da je
policija na putu. Da će sve biti u redu. I znam da zvuči apsurdno. Ali vodite
računa o ovom: gdje sam bila, što sam proživjela. Bila sam odana krivima.
Mi djeca godinama nismo imali nikog osim jedni druge. Lucy i ja bile smo
nerazdvojne, bliske kao prave sestre... no, sve dok nije zatrudnjela.
- Lucy? - pita Libby. - Lucy je zatrudnjela?
- Da - kaže Clemency. - Mislila sam... Zar ne znaš?
Libbyno srce počne tući u prsima. - Što ne znam?
- Da je Lucy...
No Libby već zna što će ova reći. Rukom posegne prema vlastitom
grlu i kaže: - Lucy je što?
- No, ona ti je majka.
Libby zuri u fotografiju žrtve raka usta na kutiji Clemencynih cigareta,
upija svaki odvratni detalj, trudi se tako suzbiti val mučnine koji nadire
prema njoj. Njezina majka nije prekrasna špicerica s kosom Priscille
Presley. Njezina je majka tinejdžerica.
- Tko mi je otac? - pita ona trenutak poslije.
Clemency joj se ispričava pogledom dok kaže: - Moj... otac.
Libby kimne. Napola je to i očekivala.
- Koliko je Lucy imala godina?
Clemencyina je brada sad na njezinim prsima. - Bilo joj je četrnaest.
Moj je otac bio u četrdesetima.
Libby trepne, polako. - I je li... je li je...?
- Nije - kaže Clemency. - Ne. Prema Lucy, nije. Prema Lucy, to je
bilo...
- Sporazumno?
- Da.
- Ali bila je tako mlada. Mislim, to je, prema zakonu, i dalje silovanje.
- Da. Ali moj otac... bio je vrlo karizmatičan. Imao je taj neki način na
koji bi se osjećala posebno. Ili potpuno bezvrijedno. I uvijek je bilo bolje
biti jedan od posebnih. Znaš, sad mi je jasno kako se to dogodilo. Sad
vidim... Ali to ne znači da nisam to mrzila. Jesam, mrzila sam. Mrzila sam
ga zbog toga. I mrzila sam nju.
Na trenutak šute. Libby pusti da minute prođu, da joj sva ta otkrića
sjednu. Njezina je majka bila tinejdžerica. Tinejdžerica, a sad sredovječna
žena negdje tamo vani. Njezin je otac bio prljavi starac, zlostavljač,
životinja. I baš kad to pomisli, Libby se trzne zbog mobitela koji se oglasio.
Poruka na WhatsAppu, s njoj nepoznatog broja.
- Oprosti - kaže ona Clemency dok uzima mobitel u ruke. - Smijem li?
U poruci je fotografija. Na njoj piše Čekamo ovdje! Dođi!
Libby prepozna lokaciju s fotografije. Kuća na Prilazu Cheyne. A na
podu sjedi i ruke prema kameri drži žena: vitka, tamnokosa, vrlo
potamnjela. Nosi vestu bez rukava i ruke joj opasuju tetovaže. Njoj slijeva
su predivan dječak, također potamnio i tamnokos i perkrasna djevojčica
zlaćane kovrčave kose, maslinaste puti i zelenih, zelenih očiju. Na podu
pred njima leži mali smeđe-crno-bijeli pas koji dahće od vrućine.
A u prvom planu fotografije, držeći kameru na udaljenosti vlastite ruke
i smiješeći se vrlo bijelim zubima nalazi se muškarac koji je rekao da se
zove Phin. Ona okrene ekran prema Clemency.
- Je li to...?
- O, Bože. - Clemency prinese vrh prsta ekranu i pokaže na ženu. - To
je ona! To je Lucy.
Libby prstima poveća sliku kako bi se bolje vidjelo ženino lice.
Lucy nalikuje na Martinu, ženu za koju je ona nakratko mislila da joj
je majka. Put joj je tamna, kosa sjajna i crna, ali ima i tamnocrvene vrhove.
Čelo joj je blago naborano. Oči su joj tamne poput Martininih. Poput onih
njezina sina. Doima se vremešnom; doima se umornom. Nedvojbeno,
prelijepa je.

Pet sati poslije stignu na Prilaz Cheyne.

Pred vratima Libby kopa po torbi u potrazi za ključevima. Mogla bi
samo ući; na kraju krajeva, ovo je njezina kuća. A zatim proguta knedlu kad
shvati. To nije njezina kuća. To uopće nije njezina kuća. Kuća je bila za
dijete Martine i Henryja. Dijete koje nikad nije rođeno.
Vrati ključeve u torbu i pozove broj s kojeg je došla poruka na
WhatsApp.
- Halo?
Ženski glas. Mek i pjevan.
- Je li to... Lucy?
- Da - kaže žena. - Tko je to?
- Ovdje... ovdje Serenity.
 61

L ucy spusti mobitel i zagleda se u Henryja.

- Došla je.
Zajedno se spuste do ulaznih vrata.
Pas počne lajati čim čuje ljude ispred vrata i Henry ga podigne i kaže
mu da bude tiho.
Lucyno srce lupa dok poseže rukom prema kvaki. Dotakne kosu,
zagladi je. Natjera se nasmiješiti.
I eto je. Njezina kći, ona koju je bila prisiljena ostaviti. Kći za koju je
ubila kako bi joj se vratila.
Njezina je kći prosječne visine, prosječne građe, nimalo nalik na
debeljuškasto dijete koje je bila ostavila u krevetiću iz Harrodsa. Kosa joj je
nježne plave boje, ali bez kovrča. Ima plave oči, ali nisu to morski plave oči
djevojčice koju je bila prisiljena napustiti. Nosi pamučne hlačice, bluzu
kratkih rukava, ružičaste tenisice. Drži zelenu torbu čvrsto stisnutu uz trbuh.
Nosi po jednu malu zlatnu naušnicu u svakom uhu s koje vise kristali. Ne
nosi šminku. - Serenity...?
Ona kimne. - Ili Libby. Kad sam na poslu. - Nasmije se blago. Lucy joj
uzvrati smijehom. - Libby. Naravno. Ti si Libby. Uđi. Uđi.
Mora se oduprijeti nagonu da je zagrli. Umjesto toga povede je u
hodnik samo držeći ruku na njezinu ramenu.
Iza Serenity kroz vrata prođe krupan i naočit bradati muškarac.
Predstavi joj ga kao Millera Roea. Kaže: - Prijatelj mi je.
Lucy ih sve povede u kuhinju gdje njezina djeca čekaju, napeta.
- Djeco - kaže ona. - Ovo je Serenity. To jest, Libby. I Libby je.
 - Dijete? - kaže Marco širom otvorenih očiju.
- Da, Libby je dijete.
- Koje dijete, mama? - pita Stella.
- Dijete koje sam rodila vrlo mlada. Dijete koje sam trebala ostaviti u
Londonu. Dijete za koje nikad nikom nisam rekla. Ona je vaša starija sestra.
Marco i Stella oboje zinu dok sjede. Libby im mahne. Na trenutak je
vrlo neugodno. No, onda Marco kaže: - Znao sam! Ma znao sam! Čim sam
to vidio na mobitelu, znao sam! Znao sam da će biti tvoje dijete. Znao sam!
Ustane i potrči preko kuhinje i na trenutak Lucy pomisli da će pobjeći
iz prostorije, da se ljuti na nju što je imala tajno dijete, no on potrči prema
Libby i zagrli je oko struka, stisne je čvrsto i preko njegove glave Lucy vidi
Libbyne oči širom otvorene od iznenađenja, ali i od zadovoljstva. Dotakne
ga po glavi i nasmiješi se Lucy.
Zatim, naravno, jer Marco je to napravio, sad i Stella učini isto i drži se
Libby za kukove. I evo, pomisli Lucy, evo ih. Njezino troje djece. Zajedno.
Napokon. Stoji s rukama preko usta dok joj suze klize niz obraze.
 62

CHELSEA, 1994.

S erenity, obećajem ti da nisam potpuno bešćutan. Sjećaš se kako sam ti

dopustio da me držiš za prst onog dana kad si se rodila, kako sam te
pogledao i osjetio kako nešto bilja u meni? I dalje to osjećam, osjetio sam to
kad smo se pogledali oči u oči preksinoć. Za mene si još bila to dijete; još si
imala tu neku nevinost, taj neki potpuni nedostatak dovitljivosti.
Ali također si imala još nešto.
Imala si njegove plave oči, njegovu kremastu kožu, njegove duge
tamne trepavice.
Ne sličiš baš Lucy.
Ne sličiš nimalo Davidu Thomsenu.
Nalikuješ baš na svojeg oca. I apsurdno je što sad, kad se prisjetim
svega, nisam uopće onomad vidio što mi se događalo pod nosom. Kad su ti
se pojavile plave kovrče i jarko plave oči i pune usne. Kako Davidu nije
bilo jasno? Kako to da Birdie nije shvatila? Kako to da nitko nije vidio?
Mislim da je možda bilo preteško povjerovati. Nemoguće zamisliti.
Zamisliti da je moja sestra istodobno spavala s Davidom i s Phinom.

Saznao sam to tek dan nakon Birdiene rođendanske zabave.

Lucy i ja nismo još bili odlučili što učiniti. Phin se bacakao po svojoj
sobi te sam ga stoga bio vezao za radijator kako se ne bi ozlijedio. Učinio
sam to za njegovo dobro.
Lucy je bila zaprepaštena.
 - Što to radiš? - vikala je.
- Ozlijedit će se - rekao sam pravično. - To je samo dok ne odlučimo
što ćemo učiniti s njim.
Držala te bila u naručju. Ti i ona bile ste nerazdvojne od trenutka kad
te uzela iz Birdiena naručja noć prije.
- Moramo mu naći pomoć.
- Da. Moramo. Ali također moramo zapamtiti da smo ubili ljude i da
bismo mogli završiti u zatvoru.
- Ali to je bio nesretan slučaj - rekla je. - Nitko od nas nije namjeravao
ubiti nekog. Policija će to znati.
- Ne. Neće znati. Nemamo dokaza da su nas zlostavljali. Da se išta
ovdje dogodilo. Sve što imamo jest naša priča o tome.
A onda sam se zaustavio. Pogledao sam Lucy i pogledao sam tebe i
pomislio sam: evo ga. Evo dokaza koji nam treba ako odlučimo potražiti
pomoć, dokaz zlostavljanja. Evo ga tu.
Rekao sam: - Lucy. Dijete. Dijete je dokaz da si zlostavljana. Petnaest
ti je godina. Bilo ti je četrnaest kad si rodila. Mogu napraviti DNK test.
Dokazati da joj je David otac. Možeš reći da te silovao, više puta, još
otkako si bila dijete. Možemo reći da ga je Birdie poticala u tome. I onda su
ti oteli dijete. Mislim, to je zamalo istina. A onda ja mogu reći... mogu reći
da sam odrasle našao ovakve. Mogu napisati lažnu poruku, napisati da su se
toliko sramili toga što su učinili, toga kako su se ponašali prema nama.
Naglo me svladao dojam da ćemo se izvući. Da se možemo izvući i ne
ići u zatvor i da će Phinu biti bolje i da će Lucy zadržati dijete i da će svi
biti dobri prema nama.
A onda je Lucy rekla: - Henry. Ti znaš da Serenity nije Davidova, zar
ne?
Moj Bože, ja sam bio takav kreten jer još nisam bio shvatio. Sjećam se
da sam pomislio: - No, pa čija bi onda bila?
I onda mi je sve sjelo na mjesto. Prvo sam se nasmijao. A onda sam
htio povratiti. Pa sam zatim rekao: - Zaista? Ti? I Phin? Zaista?
 Lucy je kimnula.
- Ali kako? - pitao sam. - Kada? Ne razumijem.
Pognula je glavu i rekla: - U njegovoj sobi. Samo dva puta. Bilo je, ne
znam, utjeha. Otišla sam k njemu jer sam bila zabrinuta za njega. Jer mi se
činilo da je jako bolestan. A onda smo se našli...
- O, moj Bože. Kurvetino!
Pokušala me umiriti, ali ja sam je odgurnuo od sebe. Rekao sam: -
Miči se od mene. Gadiš mi se. Bolesna si i odvratna si. Droljetino. Droljo
prljava.
Da, trpao sam uvrede na nju. Rijetko kad mi se neko ljudsko biće
toliko gadilo kao Lucy tog dana.
Nisam je mogao pogledati. Svaki put kad bih pokušao razmišljati o
nečemu, pokušao odlučiti što dalje, misli bi mi obuzeli prizori Lucy i Phina:
on leži na njoj, ljubi je, njegove ruke, ruke koje sam onog dana na krovu
držao, klize po tijelu moje sestre. Nikad prije nisam osjetio takav bijes,
nikad prije nisam osjetio takvu mržnju i bol i povrijeđenost.
Htio sam ubiti nekog. I ovaj put sam to htio učiniti namjerno.
Otišao sam kod Phina u sobu. Lucy me pokušala zaustaviti. Odgurnuo
sam je od sebe.
- Je li istina? - vrištao sam na njega. - Je li istina da si se seksao s
Lucy?
Blijedo me pogledao.
- Je li istina? - vrisnuo sam ponovno. - Odgovori mi!
- Neću ti ništa reći - rekao je - sve dok me ne odvežeš.
Zvučao je iscrpljeno. Zvučao je kao da kopni.
Istog sam trena osjetio kako moj bijes popušta i otišao sam sjesti na
dno njegova kreveta.
Spustio sam glavu u ruke. Kad sam podigao pogled, oči su mu bile
zatvorene.
 Nastupila je tišina.
- Phine, umireš li? - pitao sam.
- Ne znam. Jebemu.
- Moramo van odavde - rekao sam. - Moraš se sabrati. Ozbiljan sam.
- Ne mogu.
- Ali moraš.
- Ostavite me ovdje, jebemu. Želim umrijeti.
Moram priznati da jesam pomislio staviti mu jastuk preko lica i gurnuti
ga, držati lice pokraj njegova dok on udiše posljednji put, šaptati mu utješne
riječi na uho, nadvladati ga, utrnuti život u njemu, uzeti njegovu moć za
sebe. Ali zapamti, osim nerođenog djeteta moje majke, a guglao sam
tijekom proteklih godina i teško je, zaista je teško prekinuti zdravu trudnoću
s pomoću peršina, nikad nisam nikog namjerno ubio. Ja jesam mračna
osoba, Serenity, znam to. Ne osjećam stvari kao što ih osjećaju drugi. Ali
sposoban sam za veliko suosjećanje i veliku ljubav.
I volio sam Phina više nego što sam ikog volio nakon toga.
Odvezao sam ga od radijatora i legnuo pokraj njega.
Rekao sam: - Jesam li ti ikad bio drag? Makar na minutu?
Rekao je: - Uvijek si mi bio drag. Zašto ne bi?
Zastao sam razmisliti o tom pitanju. - Jer si ti meni bio drag? Previše?
- Naporan - rekao je i čuo se tračak ironičnog humora u njegovu sve
slabijem glasu. - Vrlo naporan.
- Da - rekao sam. - Vidim sad. Žao mi je. Žao mi je što sam dopustio
da tvoj tata misli da si me gurnuo u Temzu. Žao mi je što sam te pokušao
poljubiti. Žao mi je što sam bio naporan.
Kuća je škripala i stenjala oko nas. Spavala si. Lucy te polegla u stari
krevetić u sobi za presvlačenje mojih roditelja. U tom sam trenutku bio
budan trideset i šest sati i tišina i zvuk Phinova disanja uljuljali su me u san,
nagli i blaženi.
 Kad sam se dva sata poslije probudio, Lucy i Phina više nije bilo, a ti
si još spavala u svojem krevetiću.
 63

L ibby pogleda Lucy, ženu okruženu djecom koja je vole i koju je dovela
iz daleke Francuske ovamo u Englesku. Čak je dovela i svojeg psa. To
sasvim očito nije žena koja bi napustila nekog koga voli. Kaže: - Zašto si
me ostavila?
Lucy istog trena zatrese glavom.
- Ne - kaže ona - ne. Ne. Nisam te ostavila. Nikad te ne bih ostavila.
Ali Phinu je bilo toliko loše, a ti si bila tako zdrava. Stavila sam te u
krevetić, čekala da zaspiš i otišla sam kod Phina u sobu. Henry je spavao i
uspjela sam napokon nagovoriti Phina da ustane. Bio je tako težak; ja sam
bila tako slaba. Uspjela sam ga izvesti iz kuće otišli smo do kuće liječnika
mog oca. Doktor Broughton. Sjećala sam se da su me vodili k njemu kad
sam bila mala, odmah iza ugla. Imao je jarko crvena ulazna vrata. Sjetila
sam se toga. Bilo je oko ponoći. Došao je na vrata u kućnom haljetku.
Rekla sam mu tko sam. I onda sam rekla - nasmijala se sad prisjećajući se -
rekla sam: „Imam novca! Mogu vam platiti!“
- Isprva je izgledao ljutito. Zatim je pogledao Phina, pogledao ga
pozorno i rekao: „Ajoj. Ajoj meni.“ Brzo je otišao na kat, gunđajući ispod
glasa; a zatim se vratio potpuno odjeven u košulju i hlače.
- Odveo nas je u ordinaciju. Sva su svjetla bila ugašena. Upalio ih je,
dva reda žarulja, sve su se upalile istodobno. Morala sam zasjeniti oči.
Polegnuo je Phina na krevet i provjerio mu vitalne znakove i pitao me koji
se vrag događa. Pitao je: „Gdje su ti roditelji?“ Nisam znala što mu
odgovoriti.
- Rekla sam: „Otišli su.“ Pogledao me iskosa. Kao da želi reći da ćemo
poslije nastaviti razgovor. Zatim je pozvao nekog. Čula sam kako im preko
telefona objašnjava situaciju, bilo je puno medicinskog žargona. Pola sata
poslije pojavio se jedan mladi muškarac. Bio je medicinski tehničar doktora
Broughtona. Njih su dvojica proveli na Phinu desetak testova. Mladić je
usred noći otišao van s torbom punom stvari koje je trebalo odnijeti u
laboratorij. Nisam spavala već dva dana. Vidjela sam zvjezdice pred očima.
Doktor Broughton mi je napravio šalicu tople čokolade. Bila je... ludo
zvuči, ali bila mi je to najbolja topla čokolada u životu. Sjedila sam na
kauču u njegovoj sobi za konzultacije i zaspala.
- Kad sam se probudila, bilo je oko pet ujutro i mladić se bio vratio iz
laboratorija. Phin je bio na infuziji. Ali oči su mu bile otvorene. Doktor
Broughton mi je rekao da je Phin ozbiljno pothranjen. Rekao je da će se
oporaviti, ali trebat će vremena i puno tekućine.
- Kimnula sam i rekla: „Njegov je otac mrtav. Ne znam gdje mu majka
živi. Imamo malo dijete. Ne znam što učiniti.“
- Kad sam mu rekla da imamo dijete, lice mu se smrknulo. Rekao je:
„Blagi Bože. Koliko ti je godina?“
- Rekla sam da mi je petnaest.
- Čudno me pogledao i pitao: „Gdje je dijete?“
- Odgovorila sam: „U kući je. S mojim bratom.“
- „A tvoji roditelji? Gdje su oni?“
- Rekla sam: „Mrtvi su.“
- Uzdahnuo je i rekao: „Nisam znao. Jako mi je žao.“ Zatim je rekao:
„Gle. Ne znam što se događa i ne želim se petljati u ovo. Ali dovela si mi
ovog klinca na vrata i sad sam ja odgovoran za njega. Stoga neka ostane
ovdje neko vrijeme. Imam mjesta za njega.“
- A zatim sam mu rekla da želim otići po tebe, ali on je rekao:
„Izgledaš anemično. Želim prvo obaviti neke testove prije nego što te
pustim natrag van. Želim da pojedeš nešto.“
- Nahranio me zdjelom žitarica i bananom. Uzeo mi je uzorak krvi,
provjerio tlak, zube, uši, kao da sam kobila na tržnici.
- Rekao mi je da sam dehidrirala i da ću morati provesti neko vrijeme
na promatranju i na infuziji.
 Zatim Lucy pogleda Libby i kaže: - Žao mi je. Tako mi je žao. Ali kad
je meni napokon bilo dovoljno dobro da izađem iz kuće, već je sve bilo
gotovo. Policija je došla, došla je i socijalna služba i tebe više nije bilo.
Oči su joj pune suza.
- Zakasnila sam.
 64

CHELSEA, 1994.

S erenity, ja sam se skrbio o tebi. Ja sam ostao u kući i nahranio te

zgnječenim bananama i sojinim mlijekom i zobenom kašom i rižom. Ja
sam ti promijenio pelene. Ja sam te uspavao pjesmom. Tolike smo sate
proveli zajedno ti i ja. Bilo je očito da se Lucy i Phin neće vratiti i da će se
tijela u kuhinji uskoro početi raspadati. Znao sam da je vrijeme da i ja
pođem. U poruku samoubojica dodao sam nekoliko rečenica. „Naše se
dijete zove Serenity Lamb. Deset joj je mjeseci. Molim vas, pobrinite se da
završi kod dobrih ljudi.“ Stavio sam nalivpero kojim sam napisao poruku
mojoj majci u ruku pa ga vratio na stol, položio pokraj poruke. Nahranio
sam te i presvukao.
A onda sam, baš kako sam se spremao otići, osjetio u džepu Justinovu
zečju šapu. Stavio sam je onamo za sreću iako ne vjerujem u takve stvari i
očito je da mi nije donijela nikakvu sreću otkako sam je uzeo iz Justinove
sobe. Ali htio sam samo najbolje za tebe, Serenity. Ti si bila jedina
neiskvarena stvar u toj kući, jedina dobra stvar koja je proizašla iz svega
toga. Stoga sam uzeo zečju šapu i zataknuo u krevetić pokraj tebe.
Poljubio sam te onda i rekao: - Zbogom, ljepotice.
Otišao sam kroz stražnja vrata, odjeven u jedno od očevih odijela iz
Savile Rowa8 i jedne njegove cipele iz Jermyn Streeta.9
Vezao sam tanku kravatu oko ovratnika jedne od starih očevih košulja i
počešljao kosu tako da mi šiške padaju sa strane. Torba mi je bila puna
gotovine i nakita. Išetao sam na jutarnje sunce, osjetio njegov zlaćani sjaj
na umornoj koži. Pronašao sam telefonsku govornicu i nazvao 999. Lažnim
sam glasom policiji rekao da sam zabrinut za susjede. Da ih već neko
vrijeme nisam vidio. Da sam čuo kako neko dijete plače.
 Otišao sam do King’s Roada; sve su trgovine bile još zatvorene.
Nastavio sam hodati sve dok nisam došao do postaje Victoria i ondje sam
sjeo u neki bircuz u odijelu iz Savile Rowa i naručio šalicu kave. Nikad još
nisam pio kavu. Jako sam htio kavu. Kava je došla i okusio sam je i bila je
odvratna. Sipao sam u nju dva paketića šećera i natjerao se popiti je. Zatim
sam našao hotel i platio tri noćenja. Nitko me nije pitao koliko mi je godina.
Kad sam se zapisao u knjigu gostiju, bilo je to pod imenom Phineas
Thomson. Thomson s O. Ne Thomsen s E. Htio sam biti gotovo Phin, ali ne
potpuno.
Gledao sam televiziju u hotelskoj sobi. Na kraju vijesti bila je posebna
obavijest. Tri mrtva tijela. Dogovor o samoubojstvu. Kult. Dijete pronađeno
zdravo i zbrinuto. Vjeruje se da su neka djeca nestala. Policijska potraga u
tijeku. Fotografije nas bile su one iz škole, s kraja zadnje godine
osnovnjaka. Bilo mi je tad deset i imao sam kratku kosu. Lucy je bilo osam
i imala je frizuru na lončić. Bili smo neprepoznatljivi. Nije bilo spomena
Phina ili Clemency.
Odahnuo sam od olakšanja.
I što zatim? Što se dogodilo između trenutka kad sam bio
šesnaestogodišnjak u donjem rublju koji leži na najlonskom prekrivaču u
jeftinoj hotelskoj sobi i gleda vijesti na televiziji i sredovječnog muškarca
koji sam sada?
Želiš li znati? Je li te uopće briga?
No, zaposlio sam se. Radio sam u trgovini za popravak električne
opreme u Pimlicu. Vlasnici su bili neka luda obitelj iz Bangladeša i bilo ih
je briga za moju životnu priču dokle god se pojavim na vrijeme za posao.
Preselio sam se u stan. Kupio sam knjige o programiranju i računalo i
učio bib po noći.
Dotad je već postojao pravi internet i bilo je mobitela i napustio sam
posao u servisu elektronike i zaposlio se u skladištu Carphone u Ulici
Oxford.
Preselio sam se u malo bolji stan u Maryleboneu neposredno prije
nego što je ta četvrt postala preskupa. Počeo sam bojiti kosu u plavo. Ispalo
je dobro. Nabildao sam se malo. Noću sam odlazio u klubove, seksao se sa
strancima. Zaljubio sam se, ali tukao me. Ponovno sam se zaljubio, ali
ostavio me. Dao sam izbijeliti zube. Nabavio tropske ribice. Uginule su.
Zaposlio sam se u novoj internetskoj tvrtki. Isprva nas je bilo samo pet
zaposlenika. Unutar tri godine bilo nas je pedeset i plaća mi je imala šest
znamenki i imao sam vlastiti ured.
Kupio sam si trosobni stan u Maryleboneu. Zaljubio sam se. Rekao mi
je da sam ružan i da me više nitko nikad neće voljeti i ostavio me. Išao sam
na operaciju nosa. Produžio sam trepavice. Mrvicu sam napunio usne.
A onda sam, 2008., otišao u odvjetnički ured koji je bio naveden u
izvornoj oporuci mojih roditelja. Toliko sam se dugo trudio zaboraviti
Prilaz Cheyne i sve što se ondje dogodilo, trudio se stvoriti si novi život s
novim (makar donekle posuđenim) identitetom. Nisam htio imati posla s
jadnim malim Henryjem Lambom i njegovim životom. Za mene je on bio
mrtav. Ali kako su godine prolazile i kako sam si stvorio novi život, tako
sam počeo sve više razmišljati o tebi; htio sam znati gdje si i tko si i jesi li
sretna.
Iz novina sam znao da se pretpostavlja da si dijete Martine i Henryja
Lamba. Moja „poruka samoubojica“ bila je prihvaćena bez pitanja i nisu
napravili nikakve DNK testove kako bi osporili tvrdnju iz nje. Prisjetio sam
se uvjeta u oporuci mojih roditelja i shvatio da ćeš mi se jednog dana
možda vratiti u život. Ali nisam imao pojma je li trust još povjeren
odvjetnicima. A ako jest bio, nisam znao je li David učinio išta da promijeni
uvjete dok je potpuno vladao mojom majkom.
Sad sam bio u tridesetima. Bio sam visok, plavokos, mišićav i
potamnio. Predstavio sam se odvjetnicima kao Phineas Thomson. Rekao
sam: - Tražim neke informacije o obitelji koju sam nekoć poznavao. Mislim
da ste im vi odvjetnici. Obitelj Lamb. Prilaz Cheyne.
Neka je mlada žena kopala po papirima, lupkala po gumbima
tipkovnice i rekla mi da odvjetnički ured jest zadužen za trust te obitelji, ali
da mi ne može reći ništa više od toga.
U ureduje bio ijedan slatki mladić. Zapeo sam mu bio za oko dok sam
sjedio na recepciji. Pričekao sam ispred ureda doba ručka pa ga sustigao
kad je izašao iz zgrade. Zvao se Josh. Naravno. Danas se svi zovu Josh.
Odveo sam ga u svoj stan i skuhao mu ručak i izjebao ga i naravno,
pošto sam ga iskorištavao, on se zaljubio u mene. Trebalo je samo mjesec
dana mog pretvaranja da ga volim da mi nađe papirologiju, kopira je i
donese mi je.
I to je bilo to, imao sam crno na bijelo ono što su moji roditelji odlučili
još kad sam ja bio mali, a Lucy nije niti postojala. Kuća na broju šesnaest
na Prilazu Cheyneju i sve što ona sadržava bit će u trustu za potomke
Martine i Henryja Lamba sve dok najstarije dijete ne napuni dvadeset i pet
godina. David se ipak nije uspio domoći kuće, a činilo se da ni Lucy nije
došla tražiti što joj pripada. Trust je još čekao, čekao da ti napuniš dvadeset
i pet godina.
Netko ciničniji od tebe možda bi mislio da sam te potražio samo kako
bih se domogao svojeg nasljedstva. Na kraju krajeva, ja nisam imao
nikakve dokaze da sam Henry Lamb te stoga nisam imao kako tražiti
nasljedstvo za sebe, a s tobom bih mogao barem imati priliku dobiti što mi
pravom pripada. Ali znaš, nije riječ o novcu. Imam hrpu novca. To je
stavljanje točke na i. I riječ je o tebi, Serenity, i vezi koju sam dijelio s
tobom.
I onda sam u lipnju ove godine preko stranice Airbnb unajmio stan s
druge strane rijeke. Kupio sam dalekozor i motrio kuću s terase.
Jednog sam se jutra uspeo zidom kuće i proveo cijeli dan na krovu,
rastavljajući Birdien kostur i vadeći ga iz mumificiranog omotača. Rastavio
sam njezine sitne, male kosti. Pobacao sam ih u crnu plastičnu vreću. Usred
noći sam tu vreću bacio u Temzu. Bila je iznenađujuće mala. Proveo sam
noć na svojem starom madracu i sljedećeg se jutra vratio u stan. A onda si ti
došla u kuću, četiri dana poslije. Ti i odvjetnik. Skinuli ste drvenu pregradu.
Otvorila si vrata. Zatvorila ih za sobom.
Odahnuo sam.
Napokon.
Dijete se vratilo.
 65

L ibby zuri u Lucy. - Što je bilo s Phinom? Nakon što si ga ostavila kod
doktora Brougbtona? Mislim, je li mu bilo bolje?
- Jest - kaže Lucy. - Oporavio se.
- Još je živ?
- Koliko ja znam, da.
Libby prekrije usta dlanom. - O, moj Bože - kaže. - Gdje je? - Ne
znam. Nisam ga vidjela od njegove osamnaeste. Bili smo u Francuskoj
nekoliko godina. A onda smo izgubili kontakt.
- Kako ste oboje završili u Francuskoj? - pita Libby.
- Doktor Broughton nas je odveo onamo. To jest, dao je nekom koga
zna da nas odveze. Činilo se da doktor Broughton zna sve. Bio je jedan od
onih koji sređuju stvari. Uvijek je imao broj koji se može nazvati, uslugu
koju se može tražiti, znao je nekog tko zna nekog. Bio je privatni liječnik za
neke vrlo velike kriminalce. Mislim da mu nije bilo prvi put da ga se budi
usred noći, vjerojatno kako bi zašio ranu od metka.
- Kad je vidio da smo na vijestima, htio je da što prije odemo što dalje.
Tjedan dana nakon što sam pokucala doktoru Broughtonu na vrata rečeno
nam je da smo se oporavili dovoljno da možemo otići. Muškarac zvan
Stuart nagurao nas je u teretni dio svojeg Forda Transita i provezao nas kroz
tunel ispod La Manchea, odvezao do Bordeauxa. Odveo nas je na tu neku
farmu, ostavio kod žene zvane Josette. Ona je također bila kontakt doktora
Broughtona.
Dopustila nam je da ostanemo na farmi mjesecima dokle god ćemo joj
pomagati. Nije pitala tko smo ni zašto smo došli.
- Phin i ja, nismo... znaš. Ono što se prije dogodilo među nama bilo je
samo zbog situacije u kojoj smo se bili našli. Jednom kad smo bili slobodni
od svega toga, vratili smo se na prijateljstvo. Gotovo kao da smo brat i
sestra. Ali razgovarali smo stalno o tebi, pitali se kako si, tko pazi na tebe,
jesi li lijepa, jesi li dobra, koliko ćeš sjajna biti kad odrasteš, koliko smo
pametni bili što smo te napravili.
- Jeste li ikad razgovarali o tome da se možda vratite po mene? - pita
Libby zamišljeno.
- Da - odvrati Lucy. - Da. Jesmo. To jest, ja jesam. Phin je bio
sumnjičaviji prema tome, više je bio zabrinut za svoju budućnost nego
prošlost. Nismo razgovarali o drugim stvarima. Nismo razgovarali o našim
roditeljima, o onom što se dogodilo. Pokušala sam, ali Phin nije htio. Kao
da je potpuno izbrisao sve to iz glave. Kao da se uopće nije dogodilo. I tako
se dobro oporavio tijekom te prve godine na farmi. Bio je potamnio i u
dobroj formi. Oboje smo bili takvi. Josette je imala tu staru violinu koju
više nije svirala i dopustila mi je da se njome koristim. Svirala bih zimi za
nju, a ljeti za studente i najamne radnike koji bi došli na farmu. Dopustila
mi je da ponesem violinu sa sobom u gradić i petkom i subotom navečer
ondje bih svirala i počela sam zarađivati nešto novca. Štedjela sam misleći
da ću se tim novcem vratiti u London s Phinom, doći potražiti te.
- A onda sam se jednog jutra dvije godine poslije probudila i Phina
više nije bilo ondje. Ostavio mi je poruku u kojoj je pisalo „Otišao sam u
Nicu.“ - Lucy uzdahne. - Ostala sam u Bordeauxu do kraja tog ljeta, dok
nisam uštedjela dovoljno za kartu do Nice. Tjednima sam noću spavala na
plaži, a danju tražila Phina. Naposljetku sam odustala. Imala sam Josettinu
violinu. Svake bih noći svirala. Zaradila sam dovoljno za sobu u hostelu.
Napunila sam devetnaest, dvadeset, dvadeset i jednu. I onda sam upoznala
muškarca. Vrlo bogatog muškarca. Oborio me s nogu. Vjenčali smo se.
Imali smo dijete. Ostavila sam toga vrlo bogatog muškarca i upoznala
jednog vrlo siromašnog. Imala sam još jedno dijete. Siromašni me
muškarac ostavio i onda - Zastane i Libby joj proučava lice. Ima na njemu
nečeg što se ne može spoznati, nečeg gotovo nezamislivog. No, tog izraza
trenutak poslije nestane i Lucy nastavi priču.
- I onda ti je bio rođendan i vratila sam se.
 - Ali zašto nisi došla prije? - pita je Libby. - Kad je tebi bilo dvadeset i
pet? Zar nisi znala za trust?
- Jesam, znala sam za njega - kaže ona. - Ali nisam imala dokaza da
sam Lucy Lamb. Nisam imala rodni list. Putovnica mi je bila lažna. Bila
sam u stvarno užasnom braku s Marcovim ocem. Sve je bilo... - Lucy
uzdahne. - A i pomislila sam da ako Henry ne dođe po kuću i ja ne dođem
po kuću, kuća će automatski pripasti djetetu, pripast će tebi jer svi misle da
si ti dijete mojih roditelja. I odlučila sam da ću tako postupiti. Pričekat ću
da dijete napuni dvadeset i pet i vratiti se tada. Kad sam prije nekoliko
godina nabavila prvi mobitel, prvo što sam učinila bilo je zapisati
podsjetnik u kalendar kako ne bih zaboravila. I svake sam minute svakog
dana od tog trenutka čekala ovo. Čekala sam vratiti se.
- A Phin? - pita Libby očajna. - Što je bilo s Phinom?
Lucy uzdahne. - Mogu samo pretpostaviti da je otišao nekamo gdje ga
se neće moći pronaći. Mogu samo pretpostaviti da je to ono što je htio.
Libby uzdahne. Eto ga. Napokon. Cijela slagalica. Nedostaje samo
jedan komadić.
Njezin otac.
IV
 66

L ibby sjedi s palcem preko mobitela.

Na ekranu je otvorena bankovna aplikacija i ona još od devet sati
tog jutra svakih petnaest minuta ponovno provjerava stanje računa.
Danas je posljednji dan za nju i kuću na Prilazu Cheyne. Prodali su je
prije mjesec dana i to napokon, nakon mjeseci bez zainteresiranih praćenih
navalom ponuda kad su spustili cijenu. Dva su pokušaja razmjene ugovora
propala, no onda se pojavio kupac iz Južne Afrike voljan platiti gotovinom,
bez puno pitanja i sve je bilo riješeno u samo dva tjedna.
Sedam milijuna, četiristo pedeset tisuća funti.
No, njezino stanje računa još je 318 funti. Ostaci njezine posljednje
plaće.
Uzdahne i ponovno pogleda ekran računala. Njezin posljednji projekt.
Lijepa mala kuhinja bakrenih kvaka i mramornih radnih površina. Prvi dom
tek vjenčanog para. Bit će predivno. Poželi još biti tu kad kuhinja bude
napokon složena. Ali neće je vidjeti. Danas joj je posljednji dan u
Northbone Kitchens.
Također joj je dvadeset i šesti rođendan. Pravi dvadeset i šesti
rođendan. Nije rođena devetnaestog lipnja nego četrnaestog. Pet je dana
starija nego što je mislila. Što je u redu. Pet je dana mala cijena za sedam
milijuna funti, majku, ujaka, polubrata i polusestru. I sad se u glavi više ne
penje nekim ljestvama koje vode prema nekom nasumično određenom
rođendanu, jer koga briga ako onamo stigne pet dana prije rasporeda?
Ponovno provjeri stanje računa.
Tristo devet funti. S računa joj je skinuta svota koju je prošlog tjedna
platila PayPalom.
Predivan je dan. Pogleda Dido. - Idemo na ručak? Ja častim.
 Dido je pogleda preko gornjeg ruba naočala za čitanje i nasmiješi se. -
Svakako.
- Ovisi o tome bude li uplata sjela do tada ili ne bude, to će biti ili
sendviči i Coca-Cola ili jastog i šampanjac.
- Jastog je precijenjen - kaže Dido prije nego što se vrati svojem
ekranu.
Libbyn se mobitel oglasi u jedanaest. Lucyna poruka. Piše Vidimo se
poslije! Rezervacija je za 20 sati!
Lucy sad živi s Henryjem u njegovu lijepom stanu u Maryleboneu.
Čini se da se nimalo ne slažu. Henry je dvadeset i pet godina živio sam i
nema želuca za dijeljenje životnog prostora s djecom, a njegove mačke
mrze psa. Lucy je već u potrazi za kućom. U St. Albansu. Libby je i sama
bacila oko na predivnu kućicu s pola hektara zemljišta na rubu grada.
Ponovno provjeri stanje računa.
Tristo devet funti.
Provjeri e-mail za slučaj da je došla nekakva obavijest o tome kako je
nešto pošlo po krivu. Ali nema ničeg.
Novac će razdijeliti na tri dijela jednom kad plate porez za nasljedstvo.
Ona se ponudila odreći svojeg dijela. To nije njezina kuća. Ona im nije
sestra. Ali ustrajali su. Rekla je: - Ne trebam trećinu. Nekoliko tisuća bit će
okej. - Ali i dalje su ustrajali. - Ti si im unuka - rekla joj je Lucy. - Imaš
prava koliko i nas dvoje.
Ujedan poslijepodne ona i Dido odu iz salona.
- Bojim se da će biti sendviči.
- Super - kaže ona. - Baš mi se jede sendvič.
Odu u kafić blizu parka i sjednu na terasu, na sunce.
- Ne mogu vjerovati da odlaziš - kaže Dido. - Bit će tako, no, htjela
sam reći tiho, ali nije da si ikad baš bila glasna, tako da će biti... potpuno
bez-Libbyasto. Neće biti tvoje krasne kose. I tvojih urednih snopova.
- Mojeg čega?
 - Da, tvojih... - Pokretima oponaša snopove papira. - Ma znaš. Svi
kutovi uredni. - Nasmiješi se. - Nedostajat ćeš mi. To je sve.
Libby je pogleda i kaže: - Zar ti nikad ne razmišljaš o odlasku? Imaš
kućicu. I imaš sve ostalo. Mislim, sigurno ti posao zapravo nije nužan, zar
ne?
Dido slegne ramenima. - A valjda nije. Katkad poželim sve baciti
dovraga i provesti dan u konjušnici sa Spangles dok još mogu. Ali na kraju
dana, nije da imam što drugo raditi. Ali ti, ti sad imaš sve. Sve što ti kuhinje
ne mogu dati.
Libby se nasmiješi. Ima tu neke istine.
Nije riječ samo o novcu. Uopće nije riječ o novcu.
Riječ je o ljudima kojima sad pripada, obitelji koja ju je potpuno
okružila. I osobi koju je u sebi otkrila pod svim tim uredno posloženim
snopovima papira i detaljnim planovima. Ona nikad nije zaista bila ta
osoba. Napravila je od sebe tu osobu kao protutežu majčinoj nestalnosti.
Kako bi se uklopila u školi. Kako bi se uklopila s prijateljima čije
vrijednosti nikad nije zaista dijelila. Ona je više od rezerviranih
prijateljstava i zahtjeva Tindera. Ona je produkt ljudi koji su bolji nego što
je ikad maštala, bolji od grafičkog dizajnera i modne PR-ice sa sportskim
automobilom i malim psima. Tako bezvezna maštarija.
Ponovno provjeri stanje računa, odsutna.
Pogleda ekran još jedanput. Na njemu je neki blesav broj. Broj koji
nema nikakva smisla. Previše je tu nula, previše je svega. Okrene ekran
prema Dido. - O. Moj. Bože.
Dido prekrije lice dlanovima i zapanjeno udahne. Zatim se okrene
prema prednjem dijelu kafića. - Konobar - kaže. - Dvije boce najboljeg
Dom Perignona. I trinaest jastoga. I to brzo.
Naravno, nema konobara i ljudi za stolom do njihova čudno je
pogledaju.
- Moja je prijateljica - objasni Dido - upravo osvojila jackpot.
- O - kaže žena. - Sretnice!
 - Znaš - promrmlja Dido okrenuvši se natrag prema njoj. - Zapravo, ne
moraš se vratiti na posao sad. Rođendan ti je. Upravo si dobila jedanaest
milijuna funti. Mislim, ako želiš, mogla bi uzeti slobodno ostatak dana.
Libby se smiješi, zgužva papirnati ubrus i spusti ga na plastični
pladanj. - Ne - kaže. - Ne dolazi u obzir. Ja ne odustajem na pola posla.
Uostalom, prilično sam sigurna da ima krivo posloženih papira.
Dido joj se nasmiješi. - Hajde onda - kaže. - Još tri i pol sata
normalnog života. Odradimo to do kraja, može?
 67

L ucy ima stan samo za sebe još otprilike sat vremena. Iskoristi to za
kupanje, lakiranje noktiju, sušenje kose fenom i namještanje frizure,
nanošenje hidratantne kreme, šminkanje. Još sve to ne uzima zdravo za
gotovo. Prošlo je godinu dana otkako ju je Henry pronašao u kući na
Prilazu Cheyne, otkako im je doveo Serenity, otkako su svi ponovno
ujedinjeni. Godinu je dana Lucy živjela s Henryjem u savršeno uređenom
stanu u Maryleboneu, spavala na bračnom krevetu pod pamučnim plahtama
i nije imala obveza osim šetati psa i kuhati slasna jela. Ona i Clemency
nalazile bi se jedanput na mjesec i pile pjenušac i razgovarale o djeci i
glazbi i Henryjevim mušicama i ustvari o bilo čemu osim o onom što im se
dogodilo kad su obje bile premlade. Nikad neće biti bliske kao nekoć, ali i
dalje su najbolje prijateljice.
Marcu je sad trinaest i pohađa skupu privatnu školu u Regent’s Parku.
Henry plaća školarinu i to je škola u kojoj, navodno, „svi vejpaju i na
ketaminima su“. Marco je potpuno izgubio francuski naglasak i sam kaže
da je „sada Londončanin“.
Stelli je šest i ide u prvi razred osnovne škole u Maryleboneu gdje ima
dvije najbolje prijateljice koje se obje zovu Freya.
Lucy je jučer podzemnom otišla u Chelsea i stala pred kuću. Drvene su
ograde maknute, a znak „PRODAJE SE“ zamijenjen je s „PRODANO“.
Kuća će uskoro biti puna zvukova bušilica i čekića kako je budu rastavljali i
ponovno sastavljali prema potrebama i željama nove obitelji. Uskoro će je
netko drugi zvati domom i nikad neće znati, neće niti pomisliti što se zaista
dogodilo unutar tih zidova, kako je ondje četvero djece bilo zatočeno i
slomljeno pa pušteno u svijet oštećeno, nepotpuno, izgubljeno i iskrivljeno.
Lucy je teško prisjetiti se djevojčice koja je tad bila, teško joj je prihvatiti
inkarnaciju sebe koja je toliko očajnički htjela pažnju da je spavala i s ocem
i sa sinom. Katkad pogleda Stellu, svoju savršenu djevojčicu i pokušaje
zamisliti kako se ona s trinaest godina predaje nekom samo kako bi se
osjećala voljenom. I to joj nanosi užasnu bol.
Mobitel joj se oglasi i kao i uvijek osjeti trenutak neugode, nešto čega
se vjerojatno nikad neće riješiti. Michaelovo je umorstvo neriješeno, ali čini
se da je prihvaćeno da je smrt posljedica nekih neplaćenih dugova prema
zločinačkom podzemlju. Jednom je vidjela spomen sebe u francuskim
novinama, nedugo nakon što je umorstvo dospjelo na naslovnice.

Vjeruje se da je Rimmer, koji se dvaput ženio, imao dijete sa svojom

prvom suprugom, Britankom poznatom samo kao „Lucy“. Prema
Rimmerovoj sluškinji, on i njegova bivša supruga nedavno su se nakratko
vratili jedno drugom, no nije osumnjičena u ovom slučaju.

Nikad se neće potpuno opustiti zbog mogućnosti da je pronađe neki

mladi i nadobudni detektiv, očajnički željan dokazivanja. Pretpostavlja da
se zaista nikad više u životu neće istinski opustiti. No, poruku nije poslao
mladi detektiv nego Libby: snimka stanja njezina bankovnog računa
praćena riječju „Jackpot!“
I eto, pomisli Lucy i zadrhti od olakšanja. Kraj ove faze njezina života.
Početak sljedeće. Sad si može kupiti vlastitu kuću. Napokon. Mjesto za
sebe i djecu i psa. Mjesto za zauvijek, koje joj nitko neće oduzeti. A zatim
pomisli da će moći otkriti tko je zapravo i što bi trebala raditi sa svojim
životom. Pomisli da bi rado učila svirati violinu. Rado bi bila profesionalna
glazbenica. I sad joj ništa ne stoji na tom putu. Prva je polovica Lucyna
života bila okaljana i mračna, samo neprestani niz borbi. Druga će polovica
biti zlatna.
Odgovori Libby na poruku.
Šampanjac za sve! Vidimo se poslije, dušo. Jedva čekam proslaviti s
tobom. Sve.
Libby joj odgovori: Jedva čekam vidjeti te. Volim te.
Volim i ja tebe, završi ona poruku pa doda dugi niz poljubaca i zatim
ugasi mobitel.
 Njezina je kći sjajna: divna i nježna duša, spoj Marca i Stelle, ali
također tatina kći zbog načina na koji sama bira životni put i stvara vlastita
pravila, načina na koji je potpuno svoja. I raste i mijenja se, ostavlja za
sobom tikove i kompulzije koji su je ograničavali, dopušta životu da joj
pokaže put umjesto da mu ga sama nameće. Vrijedila je svakoga lošeg
trenutka od napuštanja u krevetiću do ponovnog pronalaska. Anđeo je.
Lucy ponovno uzme mobitel u ruke i na popisu kontakata pronađe
slovo G. Složi poruku:
Dragi Giuseppe,

ovdje tvoja Lucy. Nedostaješ mi jako. Htjela sam samo da znaš da sam
sretna i zdrava i da su djeca isto tako, a i Fitz. Neću se vratiti u Francusku.
Našla sam predivan novi život i želim pustiti korijenje. Ali uvijek ću misliti
na tebe i vječno ću ti biti zahvalna što si bio tu kad mi je život bio izvan
kontrole. Bila bih izgubljena da nije bilo tebe.

S ljubavlju, zauvijek.
Lucy
 68

T e večeri Libby u restoranu u Maryleboneu dočeka njezina obitelj.

Lucy, Marco, Stella i Henry.
Marco je pozdravi trapavo dramatičnim poluzagrljajem, udarivši joj
glavom o ključnu kost. - Sretan rođendan, Libby - kaže.
Stella je zagrli nježno i kaže: - Sretan rođendan, Libby. Volim te.
To su dvoje djece, njezini brat i sestra, najbolji dar od svib. Divna su to
djeca i Libby za to isključivo odgovornom drži ženu koja ih je odgojila.
Ona i Lucy zbližile su se jako i brzo. Mala razlika u godinama znači da joj
se Lucy katkad doima sjajnom novom prijateljicom, a ne ženom koja ju je
rodila.
Lucy ustane. Zagrli Libby oko vrata i poljubi je glasno pokraj uha. -
Sretan rođendan - kaže. - Pravi rođendan. Na ovaj dan prije dvadeset i šest
godina. Bože. Mislila sam da ču puknuti napola.
- Da - složi se Henry. - Mukala je kao krava. Satima. Prekrivali smo
uši rukama. - Zatim je oprezno zagrli.
Libby još ne može shvatiti Henryja. Katkad se sjeti onog što je
Clemency rekla o čistom zlu u njemu i protrne od tih misli. Pomisli na ono
što je on učinio, na smaknuće četvero ljudi, na mumificiranje mlade žene,
sakaćenje mačke. Ali ubijanje nikad nije bilo namjerno i Libby je uvjerena
da bi, da su se djeca predala policiji te noći i objasnila što se dogodilo, rekla
da su zlostavljana i držana zatočena i da se dogodila užasna nesreća -
vjeruje da bi im vjerovali i da bi ih rehabilitirali. Ali nije se to dogodilo i
djeca su od sebe napravila bjegunce i životi su im otišli u nezamislivim
smjerovima.
Henry jest čudan, ali također je vrlo otvoren. Još tvrdi da ih nije
namjerno zaključao u rezervnoj spavaćoj sobi svojeg unajmljenog stana one
noći, da im nije uzeo mobitele i izbrisao Millerovu snimku. Rekao je: - No,
ako jesam, onda sam bio pijaniji nego što sam mislio. A Libby nikad nije
pronašla nikakav softver za praćenje ili prisluškivanje na mobitelu. Ali
također nikad nije niti promijenila lozniku.
On također niječe da je napravio ikakve kozmetičke zahvate kako bi
izgledao kao Phin. Kaže: - Zašto bih htio nalikovati na Phina? Puno sam
zgodniji nego što je on ikad bio. - Nestrpljiv je s djecom i blago je frustriran
naglom navalom ljudi u njegov strogo kontrolirani mali svijet; često je
gunđav, ali povremeno urnebesan. Ima vrlo labav pojam istine i čini se da
živi na rubu stvarnosti. Ali kako da ga Libby krivi za to? Nakon svega što je
proživio? I ona bi vjerojatno živjela na rubu stvarnosti da joj je djetinjstvo
bilo traumatično kao njegovo.
Otvori njegovu čestitku i pročita: „Draga Libby Jones, tako sam
ponosan što si mi nećakinja. Volio sam te onda i voljet ću te uvijek. Sretan
rođendan, ljepotice.“
Pogleda je blago rumen od neugode i ovaj put ona ne prihvati njegov
oprezni zagrljaj. Ovaj ga put čvrsto zagrli oko vrata i stišće ga sve dok joj
ne uzvrati stisak. - Volim i ja tebe - kaže mu u uho. - Hvala ti što si me
pronašao.
A tu je i Miller.
Dido je imala pravo.
Bilo je tu nečeg.
Unatoč tome što Roe ide užasno uz Jones, što je njegova majka
suzdržana, što mu trbuh leluja, što ima previše dlaka na licu, što nema
kućnih ljubimaca, a ima bivšu suprugu, unatoč svemu tomu bilo je nečega
što se pokazalo kao više od svega toga. A i što je tetovaža? Samo crtež na
koži. Nije ideologija. Samo žvrljotina.
Miller je zbog Libby odustao od članka. Nakon one noći kad se
prošlog ljeta ponovno ujedinila sa svojom obitelji, uzeo je svoj notes i
istrgnuo sve stranice iz njega.
- Ali - rekla je - to ti je posao, to ti je karijera. Mogao si toliko novca
zaraditi.
 Ušutkao ju je poljupcem i rekao: - Neću ti oduzeti obitelj. Zaslužila si
ih puno više nego što ja zaslužujem ekskluzivu.
A sad Libby sjedne na praznu stolicu pokraj njega i pozdravi ga
poljupcem.
- Sretan rođendan, janje10 - kaže joj on na uho.
To je njegov nadimak za nju sad. Nikad još nije imala nadimak.
Pruži joj debelu omotnicu.
Ona kaže: - A što je ovo?
Nasmiješi joj se i kaže: - Predlažem da otvoriš i saznaš.
To je brošura, debela i od sjajnog papira, za smještaj od pet zvjezdica
za safari u Botswani, nešto zvano Lovačka kuća Chobe.
- Je li ovo...?
Miller se nasmiješi. Kaže joj: - No, da, jest. Prema vrlo ljubaznom
muškarcu s kojim sam razgovarao na recepciji, njihov je glavni vodič
muškarac u ranim četrdesetima zvan Phin. Ali sad to ime piše s F. Finn.
Finn Thomsen.
- I to je to? On je?
- Devedeset i devet sam posto siguran da jest. Ali samo je jedan način
da budemo potpuno sigurni.
Izvadi ispisane komade papira iz džepa jakne i pruži joj ih.
Elektronička potvrda rezervacije luksuzne sobe za dvoje u Lovačkoj kući
Chobe.
- Mogu povesti mamu - kaže on. - Ako ti ne želiš ići. Uvijek je htjela
na safari.
Libby odmahne glavom. - Ne - kaže. - Ne. Želim ići. Naravno da želim
ići.
Lista papire, pa zatim lista brošuru. A zatim joj za oko zapne
fotografija: džip pun turista koji promatraju krdo lavova. Zagleda se bolje u
fotografiju. Pogleda vodiča obilaska koji sjedi na prednjem sjedalu džipa,
smiješi se kameri. Kosa mu je gusta i plava. Širok mu osmijeh sjaji poput
Sunca.
Doima se najsretnijim čovjekom na svijetu.
Nalikuje na nju.
- Misliš da je to on? - pita ga.
- Ne znam - kaže Miller. Pogleda preko stola prema Henryju i Lucy,
okrene brošuru prema njima. Lica im se stisnu dok proučavaju fotografiju.
A zatim Lucy prinese šaku ustima, a Henry se nasloni unatrag.
Lucy čvrsto kimne. - Da - kaže i glas joj pukne. - Da, to je on. To je
Phin. Živ je. Vidi ga! Živ je.
 69

Ž iv je. Phin je živ. Srce mi se steže i izvrće i vrti mi se u glavi.

Naočit je i to vraški. Vidi ga, potamnio od sunca i odjeven u
maskirne hlače i smiješi se široko, sjedi u džipu u Africi i nema brige u
životu. Kladim se da nikad ne razmišlja o meni, da nikad ne razmišlja o
ikome o nas. Osobito ne o tebi, Serenity. Osobito ne o tebi. Nisi ga
zanimala kad je živio u našoj kući. Nećeš ga zanimati ni sada.
Lucy je očito lagala kad je rekla da su razgovarali o tebi sve vrijeme
koje su bili u Francuskoj. Phin nije osoba koja voli djecu. Nije „obiteljski
tip“. On živi u sebi. On je samac. Jedini, jedini put kad sam ga uspio
natjerati da se otvori bilo je kad smo uzeli acid. Kad smo se držali za ruke,
osjetio sam kako prelazi u mene, kako ja postajem Phin. Naravno, on nije
postao ja - tko bi htio biti ja? Ali ja sam postao on. Znao sam pisati to gdje
god sam mogao u kući, kao da tiho vičem to u kutove i zakutke i tajna
mjesta. „JA SAM PHIN“.
Ali kako sam mogao biti Phin dok je Phin bio ondje i stalno me
podsjećao na to da zapravo nisam Phin? Podsjećao me svakim nehajnim
trzajem svojih šiški, slijeganjem ramenima, mrkim pogledima preko
praznih prostorija, listanjem kultnih knjiga.
Počelo je kao ljubavni napitak. Trebalo ga je navesti da me zavoli. Nije
upalilo. Samo ga je učinilo manjim. Slabijim. Manje lijepim. A što je on bio
slabiji, to sam ja bio jači. Stoga sam mu nastavio davati tinkturu. Ne kako
bih ga ubio, to mi nikad nije bila namjera, nego samo kako bih prigušio
njegovo svjetlo, a kako bih ja jače sjao. I te sam noći, noći Birdiene
rođendanske zabave, kad mi je Lucy rekla da je Phin otac njezina djeteta -
te sam noći otišao u njegovu sobu kako bih ga ubio.
Ali kad mi je rekao da ga odvežem, rekao sam: - Samo ako mi dopustiš
da te poljubim. - I poljubio sam ga. Ruke su mu još bile vezane za
vodovodnu cijev, tijelo mu je bilo gotovo slomljeno i poljubio sam ga,
ljubio sam ga po usnama, po licu. Nije se opirao. Dopustio mi je. Ljubio
sam ga jednu dugu minutu. Dirao sam mu prstima usne, provukao prste
kroz njegovu kosu, činio sam sve o čemu sam maštao od prvog trenutka kad
je ušetao u našu kuću kad mi je bilo jedanaest, kad još nisam niti znao da ću
ikad ikog htjeti poljubiti.
Čekao sam da me odgurne. Ali nije to učinio. Pokorio mi se.
A zatim, kad mi je bilo dosta poljubaca, odvezao sam ga od radijatora i
legao sam pokraj njega.
Zagrlio sam njegovo toplo tijelo.
Zaklopio sam oči.
Zaspao sam.
Kad sam se probudio, Phina više nije bilo.
Tražio sam ga od tog dana.
Ali sad je pronađen.
Znao sam da će ga Libbyn medvjed naći.
I našao ga je.
Pogledam Millera; pogledam tebe.
Namjestim najbolji osmijeh veselog ujaka Henryja i pitam vas: - Imate
li mjesta za još jednu osobu?

Scan i obrada:
Knjige.Club Books
 ZAHVALE

Z ahvaljujem trima nevjerojatnim urednicima; svojoj urednici za

Ujedinjeno Kraljevstvo Selini Walker koja je radila vikendima i dugo u
noć kako bi povezala, ispolirala i preradila moj rukopis u nešto čitljivo.
Zatim zahvaljujem Lindsay Sagnette u Sjedinjenim Američkim Državama
koja je dodala posve novi sloj dodatnog uvida i jasnoće. Naposljetku
zahvaljujem Richendi Todd, koja je nadišla svoju ulogu korektorice i
natjerala me da se pozabavim problematičnim poteškoćama koje sam bila
pokušavala ignorirati jer nisam znala kako ih ispraviti. Vi ste mi majstorski
pokazale koliku razliku može činiti dobar urednik. Hvala i mom
nevjerojatnom agentu, Jonnyju Gelleru, koji mi nije dopustio da pošaljem
svoju knjigu u svijet prije nego što je bila najbolja što može biti. Što
napornije radite na uređivanju, to će izdavačima biti više stalo za vas i vaš
rad. Toliko sam sretna da vas imam.
Hvala Najmi Finlay, mojoj nevjerojatnoj publicistkinji za Ujedinjeno
Kraljevstvo, koja odlazi na porodiljni dopust i neće se vratiti do iduće
knjige; uživaj u svakom trenutku sa svojom prekrasnom bebom. Hvala
Debori Schneider, mojoj fantastičnoj agentici u Sjedinjenim Američkim
Državama za... pa, znaš ti za što! Kakva je ovo godina bila!
Hvala Coco Azoitei za tehnički žargon koji mi je bio potreban da
opišem kako netko isprobava tek popravljenu violinu i hvala svima na
Facebooku koji su mi ponudili informacije o obiteljskim trustovima. Sve
pogreške u vezi violina i trustova su isključivo moje.
Hvala mojim izdavačkim timovima u Ujedinjenom Kraljevstvu i
Sjedinjenim Američkim Državama i diljem cijelog svijeta jer ste se tako
dobro pobrinuli za moj rad - i za mene! - a posebno zahvaljujem Ariele i
Haley u Sjedinjenim Američkim Državama, Pii i Christofferu u Švedskoj,
Odi u Norveškoj i Elisabeth i Tini u Danskoj.
 Hvala mojim izdavačima audio-knjige i studijima za snimanje koji su
proizveli djelo nevjerojatne kvalitete i hvala svim glumcima i vokalnim
umjetnicima koji su pročitali moje riječi na tako prekrasan način.
Hvala knjižničarima, prodavaonicama knjiga, organizatorima festivala
i svima koji su pomogli da moja knjiga dođe do čitatelja.
Hvala mojoj obitelji (uključujući moje životinje) jer me uvijek drži na
zemlji.
I naposljetku, hvala dvama dvostrukim votka-tonicima uz koje sam
završila posljednja tri poglavlja ove knjige kasno jednog petka i koji su mi
pomogli pronaći posljednjih nekoliko rečenica za koje sam znala da se
negdje skrivaju. Živjeli!
 Notes

[←1] fra. objet, hrv. objekt (op. ur.)

[←2] Sloane Street je ulica u Londonu poznata kao odredište za
kupovinu luksuznih predmeta, naročito odjeće (op. ur.)
[←3] jelo koje se sastoji od prepolovljene žemlje na koju su položeni
pržena šunka, poširano jaje i preljev od umaka hollandaise, a jede se
uglavnom za doručak (op. ur.)
[←4] brand čaja (op. ur.)
[←5] vrsta parfema (op. ur.)
[←6] ekskluzivni noćni klub samo za privatne članove u Londonu (op.
ur.)
[←7] okrug Chelseaja (op. ur.)
[←8] ulica u središnjem Londonu poznata po izradi luksuznih odijela
po mjeri (op. ur.)
[←9] ulica u Londonu poznata po trgovinama muških odijela (op. ur.)
[←10] engl. lamb, hrv. janje (op. prev.)