SUSAN EE

PAD
ANĐELA
Serijal Penryn i kraj vremena
Knjiga prva
 1

Nakon napada, ironično, zalasci sunca bili su prekrasni. Ispred prozora našeg stana, nebo je
plamtjelo poput nagnječenog manga, u živim narančastim, crvenim i ljubičastim nijansama.
Oblaci su gorjeli bojama zalazećeg sunca i gotovo me bilo strah da će i ljudi ispod nas planuti
poput šibica.
Dok mi je lice grijala umiruća toplina sunca, trudila sam se ne razmišljati ni o čemu, osim o
tome da mi ruke ne smiju drhtati dok pažljivo zatvaram ruksak.
Navukla sam svoje najdraže čizme. Bile su mi najdraže jer mi je jednom zgodom Misty
Johnson rekla da joj se sviđaju kožne trake s obje njihove strane. Ona je — odnosno bila je —
navijačica, poznata po istančanom modnom ukusu, pa sam zaključila da će te čizme biti moj
glavni modni detalj, iako ih je proizvela tvrtka specijalizirana za izradu ozbiljne planinarske
opreme. Sad su mi bile najdraže zato što su trake sa strane izvrsno služile kao korice za nož.
Naoštrene noževe za meso tutnula sam i u džep Paigeinih invalidskih kolica. Oklijevala sam
samo tren, a onda sam stavila jedan i u majčina kolica za kupnju. Ugurala sam ga između hrpe
Biblija i praznih plastičnih boca. Dok nije gledala, pokrila sam ga odjećom, nadajući se da nikad
neće saznati da je tamo.
Prije nego što se potpuno smračilo, odgurala sam Paige niz hodnik do stepenica. Ona se može
i sama otkotrljati, zahvaljujući tome što je odabrala obična invalidska kolica, a ne ona električna.
No, znam da se osjeća sigurnije kad je ja guram. Naravno, dizalo je beskorisno, osim ako želiš
riskirati i ostati zarobljen u njemu kad nestane struje.
Izvukla sam Paige iz kolica i odnijela je na leđima, dok je majka spuštala kolica niz tri niza
stepenica. Ne sviđa mi se to što osjećam sve Paigeine kosti. Prelagana je, čak i za sedmo-
godišnjakinju, i to me brine više od svega ostalog.
Stigavši do predvorja, vratila sam Paige u njezina kolica i zataknula joj pramen kose iza uha.
Djelujemo gotovo kao blizanke, s ukošenim jagodicama i tamnim očima. Njezino lice djeluje
više kao u vilenjaka nego moje, no za kojih deset godina izgledat ćemo isto. Ipak, čak da obje
imamo sedamnaest, nitko nas ne bi mogao zamijeniti, kao što se ne mogu zamijeniti meko i
tvrdo, toplo i hladno. Čak i sada, ovako prestrašena, pokušavala se nasmiješiti, brinući se za
mene više nego za sebe. Uzvratila sam joj osmijehom, trudeći se da zračim samopouzdanjem.
Otrčala sam na kat pomoći majci s njezinim kolicima za kupnju. Mučimo se s nespretnom
napravom koja tandrče niza stepenice. Prvi put mi je drago što u zgradi više nema nikoga da nas
čuje. Kolica su natrpana praznim bocama, Paigeinim dekicama, hrpama časopisa i Biblija,
košuljama koje je otac ostavio kad je odselio i, naravno, kutijama punim majčinih dragocjenih
trulih jaja. I džepovi njezina džempera i jakne puni su jaja.
Razmišljala sam o tome da ostavimo kolica, no znala sam da će svađa s majkom oko toga
trajati puno duže i biti mnogo glasnija nego da joj jednostavno pomognem. Samo sam se nadala
da se Paige neće ništa dogoditi dok mi silazimo. Ljuta sam na sebe što nisam prvo spustila
kolica, tako da Paige ostane na sigurnijem mjestu, na katu, umjesto da nas čeka u predvorju.
 Kad smo se napokon našle pred izlazom iz zgrade, oblivena sam znojem i živci su mi
iskidani.
»Zapamtite«, rekla sam im. »Što god da se dogodi, samo trčite niz El Camino dok ne dođete
do
Page Milla, a onda se zaputite u brda. Ako se razdvojimo, naći ćemo se na vrhu brda, u
redu?«
Ako se razdvojimo malo je vjerojatno da ćemo se ikada više sresti, no moram se praviti da
ima nade jer je to sve što nam je ostalo.
Prislonila sam uho na prednja vrata naše zgrade. Ništa se nije čulo. Ni vjetar, ni ptice, ni zvuk
automobila, ni glasovi. Odškrinula sam teška vrata i provirila van.
Na ulicama nema ničega osim praznih auta ostavljenih posvuda. Umiruće svjetlo obasjavalo
je beton i čelik sivkastim odrazima.
Dan pripada izbjeglicama i bandama. Ali noću svi nestaju s ulica i prevladava strah od
nadnaravnog. I opasni grabežljiva i njihov plijen slušaju svoje praiskonske strahove i skrivaju se
do zore, a čak i one najgore nove ulične bande ostavljaju noć stvorenjima koja lutaju tamom u
ovom novom svijetu.
Dosad je bilo tako, no u nekom će trenutku oni najočajniji odlučiti iskoristiti zaklon tame
unatoč riziku. U sebi se nadam da smo mi prve i da ćemo biti same vani na otvorenom, ako ni
zbog čega drugoga, onda barem zato da ne moram Paige odvlačiti od pokušaja da pomogne
nekome u nevolji.
Majka mi je stiskala ruku dok je zurila u noć. Oči su joj napete od straha. Tijekom prošle
godine, otkad je tata otišao, toliko je plakala da su joj oči neprestano natečene. Užasno se boji
mraka, no sad joj ne mogu pomoći. Zaustila sam reći da će sve biti u redu, no laž mi se osušila u
ustima. Nema smisla da je pokušavam ohrabriti.
Duboko sam udahnula i povukla vrata.
 2

Istog sam se trena osjetila izloženom. Mišići su mi se napeli kao da će me netko svakog časa
nastrijeliti.
Zgrabila sam Paigeina kolica i gurnula je van. Pogledom sam pretraživala nebo, a zatim
prostor oko sebe, kao uplašeni mali zeko koji bježi od grabežljivaca.
Sjene napuštenih zgrada, automobila i umirućeg grmlja koje nitko nije zalijevao već šest
tjedana, postaju sve dublje. Neki je grafiter naslikao bijesnog anđela s golemim krilima i mačem
na zidu zgrade preko puta. Široka pukotina prelazi anđelu preko lica, pa izgleda poremećeno.
Ispod njega, nadobudni je pjesnik napisao, Tko će nas čuvati od čuvara?
Trznula sam se zbog zveketa majčinih kolica, dok ih je gurala preko praga pa van na pločnik.
Krčkale smo preko krhotina stakla, zbog čega sam postala sigurna da smo predugo ostale
skrivene u našem stanu. Prozori u prizemlju su polomljeni.
A netko je na vrata zakucao pero.
Ni na tren nisam povjerovala da je to pravo pero anđela, iako bi očito trebalo predstavljati baš
to. Ni jedna od novih bandi nije toliko snažna niti toliko bogata. Barem zasad.
Pero je bilo umočeno u crvenu boju koja je curila niz vrata. Barem se nadam da je boja.
Tijekom posljednjih tjedana viđala sam simbol te bande na supermarketima i ljekarnama, kao
upozorenje strvinarima. Članovi bande uskoro će doći i pokupiti ono malo što je ostalo na
gornjim katovima zgrade. Baš šteta što više nećemo biti ondje. No, zasad se još bave osvajanjem
teritorija i borbom protiv suparničkih bandi.
Odjurile smo do obližnjeg automobila i sakrile se u zaklon.
Nisam se morala osvrtati kako bih provjerila ide li majka za mnom, jer sam čula buku njezinih
kolica. Bacila sam pogled uvis i osvrnula se oko sebe. U sjenama se ništa ne kreće.
U meni se probudila nada, prvi put nakon što sam smislila plan. Možda će ovo biti jedna od
onih noći kad se na ulicama ništa ne događa. Neće biti bandi, ujutro neće biti raskomadanih
životinjskih ostataka pred vratima, niti će biti vriskova koji odjekuju kroz noć.
Samopouzdanje mi je polako raslo dok smo se kretale od automobila do automobila, brže no
što sam očekivala.
Skrenule smo na El Camino Real, glavnu ulicu Silicijske doline. Moja učiteljica španjolskog
rekla nam je da taj naziv znači »Kraljevski put«. Naziv je bio prikladan, s obzirom na to da je i
naša lokalna aristokracija — osnivači i prvi zaposlenici najjačih svjetskih tehnoloških tvrtki —
vjerojatno zaglavila na ovoj ulici, zajedno sa svima ostalima.
Križanja su bila pretrpana napuštenim autima. Do prije šest tjedana, nikad nisam vidjela zastoj
na cestama u dolini. Vozači su uvijek bili izuzetno pristojni. No, pravi dokaz apokalipse je
krckanje pametnih mobitela pod mojim nogama. Samo je kraj svijeta mogao natjerati naše
ekološki osviještene tehiće da pobačaju na cestu svoje najnovije igračke. Gotovo se radilo o
svetogrđu, čak i uz činjenicu da su sve te tehnološke igračke sada samo beskorisno smeće.
Razmišljala sam o tome da se držimo pokrajnjih uličica, no vjerojatnije je da će se tamo
zadržavati bande, kako bi bile manje izložene opasnosti. Iako je noć, ako naletimo na neku od
njihovih uličica, mogli bi riskirati i izaći iz skrovišta po plijen u obliku naših kolica. Teško da će
u mraku vidjeti da se radi samo o praznim bocama i krpama.
Upravo sam se spremala izviriti iza jednog SUV-a kako bih nam našla sljedeći zaklon, kad se
Paige nagnula kroz otvorena vrata i posegnula za nečim na sjedalu.
To je bila energetska pločica. Neotvorena.
Ugnijezdila se među rasutim papirima kao da je sve zajedno ispalo iz torbe. Bilo bi pametno
da je zgrabimo i pobjegnemo, pa je pojedemo na nekom sigurnijem mjestu. No, posljednjih sam
nekoliko tjedana naučila da želudac bez problema nadjača mozak.
Paige je brzo razderala omot i razlomila pločicu na tri dijela. Lice joj je blistalo dok nam je
pružala komadiće, a ruka drhtala od gladi i uzbuđenja. Unatoč svemu, nama je dodijelila veće
komade, a sebi ostavila najmanji.
Prelomila sam svoj dio napola i vratila joj polovicu, a majka je učinila isto. Paige je djelovala
pokislo jer smo odbile njezin dar. Stavila sam prst na usta i strogo je pogledala, nakon čega je
nevoljko uzela ponuđenu hranu.
Paige je vegetarijanka od svoje treće godine, otkad smo bile u zoološkom vrtu za djecu. Iako
je tada bila gotovo beba, povezala je puricu koja ju je nasmijavala sa sendvičem koji je kasnije
jela. Do prije nekoliko tjedana, otkad sam počela ustrajavati u tome da pojede sve što sam
uspjela pronaći na ulici, nazivale smo je našim malim Dalaj Lamom. Energetska pločica je
najbolje što smo pronašle za nju ovih dana.
Lica nam se opuste od olakšanja kad smo zagrizle hrskavu pločicu. Šećer i čokolada! Kalorije
i vitamini.
Sa suvozačkog sjedala dolepršao je komad papira. Krajičkom oka ugledala sam naslov.
Radujte se! Gospod dolazi! Pridružite se Novoj zori i prvi stignite u Raj!
To je letak jednog od apokaliptičnih kultova koji su se namnožili nakon napada, poput
prišteva na masnoj koži. Na njemu su mutne fotografije vatrene propasti Jeruzalema, Meke i
Vatikana.
Djeluje neuredno, kao da je netko kod kuće uslikao vijesti s televizije i isprintao ih na printeru
u boji.
Progutale smo naš obrok, no ja sam bila previše nervozna da bih uživala u njegovoj slatkoći.
Nismo daleko od ulice Page Mill, koja bi nas trebala odvesti u brda kroz relativno slabo
naseljeno područje. Kad se približimo brdima, naše šanse za preživljavanje trebale bi se znatno
povećati. Spustila se noć, a polumjesec je bacao jezivo svjetlo po napuštenim automobilima.
Tišina koja vlada trga mi živce. Čini mi se da bi se trebalo čuti barem nešto — struganje
štakora, glasanje ptica ili buba, bilo što. Izgleda da se čak i vjetar ne usuđuje puhati.
U takvoj tišini majčina su kolica posebno glasna. Da sam barem imala vremena za svađu s
njom. U meni jača osjećaj hitnosti, kao elektricitet prije udara munje. Moramo stići do Page
Milla.
Brže sam pogurala kolica, cik-cakajući među automobilima. Iza mene, majka je sve teže
disala. Paige je tako tiha da mi se čini kao da zadržava dah.
Nešto bijelo dolelujalo je odozgo i sletjelo na Paige. Ona ga podigne i pruži prema meni,
beskrvna lica i golemih očiju.
To je mekano, paperjasto, blistavo bijelo pero. Onakvo kakvo bi moglo ispasti iz popluna od
guščjeg perja, samo malo veće.
I moje je lice problijedjelo. Kako je to moguće?
Oni uglavnom napadaju velike gradove. Silicijska je dolina samo niz niskih uredskih zgrada i
predgrađa između San Francisca i San Josea. San Francisco su već sredili, a da su išli na još
nešto u okolici, to bi bio San Jose, a ne dolina. To je samo pero ptice koja je proletjela iznad nas.
Samo ptica.
No od panike sam ipak ostala bez zraka.
Natjerala sam se da podignem pogled. Ali, iznad sebe sam vidjela samo beskrajno tamno
nebo. No nešto sam ugledala. Još jedno poveće pero lijeno je lelujalo prema mojoj glavi.
Na čelo mi je izbio znoj i udarila sam u trk.
Majčina kolica luđački su zveketala iza mene dok me očajnički slijedila. Nije joj trebalo
objašnjenje ni poticaj da trči. Strah me da će jedna od nas pasti, ili da će se Paigeina kolica
prevrnuti, no ne mogu stati. Moramo naći zaklon. Odmah, sada, odmah.
Hibridni automobil prema kojem sam krenula odjednom se urušio pod težinom nečega što se
stuštilo na njega. Zbog buke tog udara gotovo sam iskočila iz čizama. Srećom, buka je prikrila
majčin vrisak.
Ugledala sam bljesak zlaćanih udova i snježnobijelih krila. Anđeo. Morala sam trepnuti kako
bih bila sigurna da je stvaran.
Nikad prije nisam vidjela anđela, barem ne uživo. Naravno, svi smo vidjeli snimke zlatokrilog
Gabrijela, Božjega glasnika, pogođenog topovima iz gomile kamenja koja je nekoć bila
Jeruzalem. Ili snimke anđela koji dohvaća helikopter s neba i baca ga u pekinšku gomilu, s
elisama okrenutima naprijed. Ili onu drhtavu snimku ljudi koji bježe iz gorućeg Pariza uz nebo
punog dima i anđeoskih krila.
No, gledajući TV, mogla sam samoj sebi reći da to nije stvarno, iako se danima vrtjelo na
svim kanalima.
Sada ne mogu poreći da je bilo stvarno. Bića s krilima. Anđeli Apokalipse. Nadnaravna bića
koja su uništila moderni svijet i pobila milijune, možda čak i milijarde ljudi.
A preda mnom upravo stoji jedno od tih čudovišta.
 3

Gotovo sam prevrnula Paige u žurbi da se okrenem i promijenim smjer. Zakočile smo iza
parkiranog kamiona. Izvirila sam iza njega, ne mogavši prestati gledati.
Još se pet anđela obrušilo na onoga sa snježnobijelim krilima. Sudeći po njihovom
agresivnom držanju, sva su petorica bili protiv njega. Previše je mračno da bih dobro vidjela
anđele koji su sletjeli s neba, no jedan od njih posebno se ističe. Golem je i uzdiže se iznad
ostalih. Nešto je drugačije kod njegovih krila. Prebrzo ih sklapa kad slijeće i nisam sigurna jesam
li dobro vidjela da su mu krila različita od ostalih.
Stisnule smo se iza kamiona, a moji su se mišići ukočili, odbijajući se pomaknuti iz relativne
sigurnosti. Zasad se čini da nas nisu primijetili.
Ulična svjetiljka iznad zgnječenog hibridnog automobila odjednom je zatreperila i uključila
se. Struja se vratila, a ta je svjetiljka ostala jedna od rijetkih čitavih na ulici. Usamljeno jezerce
svjetlosti djeluje previše blistavo i jezovito, više naglašavajući kontraste negoli osvjetljavajući.
Niz ulicu se rasvijetli i nekoliko prozora, dajući dovoljno svjetlosti da bolje vidim anđele.
Krila su im različitih boja. Onaj koji je zgnječio automobil ima bijela krila. Krila u diva imaju
boju noći. Ostali imaju plava, zelena, narančasta i tigrasta krila.
Nijedan nije nosio košulju, a mišići su im se napinjali sa svakim pokretom. Kao i krila, koža
im je različitih boja. Anđeo snježnobijelih krila ima kožu boje karamela. Koža Noćnokrilog
blijeda je kao ljuska jajeta. Ostali su u rasponu od zlatne do tamnosmeđe. Anđeli bi trebali biti
prekriveni ožiljcima iz bitaka, no umjesto toga imaju blistavu kožu, za kakvu bi kraljice
maturalnih plesnjaka pobile svoje kraljeve.
Snježni se anđeo bolno otkotrljao sa zgnječenog automobila. Unatoč ozljedama, dočekao se u
polučučanj, spreman za napad. Njegova me gracioznost podsjetila na pumu koju sam vidjela na
televiziji.
Prema oprezu s kojim mu ostali prilaze, vidim da je opasan protivnik, unatoč tome što je
ranjen i brojčano nadjačan. Iako su i ostali mišićavi, pored njega djeluju grubo i nespretno.
Njegovo je tijelo nalik na plivača olimpijca, napeto i atletski građeno. Djeluje kao da je spreman
krenuti u bitku nenaoružan, iako svi ostali imaju mačeve.
Njegov mač ležao je nekoliko metara dalje od automobila, kamo je sletio nakon pada. Kao i
mačevi ostalih anđela, dug je jedva nešto više od pola metra, s dvostranom oštricom.
Ugledao ga je i pomaknuo se kako bi skočio prema njemu, no Narančasti ga šutne nogom.
Mač polako odleti preko asfalta, dalje od svog vlasnika, ali udaljenost koju je prešao bila je
iznenađujuće kratka. Djelovao je teškim poput olova. Ipak, dovoljno je daleko pa nema šanse da
Snježnokrili stigne do njega.
Spustila sam se niže, spremna gledati pogubljenje anđela. Ishod bitke nije upitan, iako se
Snježnokrili dobro bori. Nogom je zveknuo Tigrastog i uspio se oduprijeti još dvojici. Ipak,
nema šanse protiv petorice.
Nakon što su ga četvorica napokon savladala, tijelima ga pritisnuvši o pod, prišao im je Noćni
div, krećući se poput Anđela smrti, što je vjerojatno i bio. Zbog načina na koji se gledaju, imala
sam dojam da je ovo posljednja u nizu njihovih međusobnih bitaka. Noćni je zgrabio krilo
Snježnoga, povukao ga i kimnuo Tigrastom, koji brzo podigne mač iznad Snježnog.
Željela sam zatvoriti oči da ne gledam ubojiti udarac, ali nisam mogla. Moje su oči tvrdoglavo
ostale otvorene.
»Trebao si prihvatiti naš poziv dok si još mogao«, rekao je Noćni, potežući krilo dalje od
tijela
Snježnoga. »Iako čak ni ja nisam mogao predvidjeti da ćeš ovako završiti.« Ponovo je kimnuo
Tigrastom. Oštrica fijukne i prereže krilo.
Snježni vrisne, a ulicom se začuju odjeci njegova bijesa i agonije.
Krv je prsnula posvuda, pošpricavši ostale anđele. Od krvi je postao sklizav, pa su se mučili
da ga zadrže na tlu. Munjevitom brzinom Snježni se oteo i tresnuo dvojicu nasilnika, koji završe
kotrljajući se po asfaltu i držeći se za trbuhe. Na trenutak, dok su se preostala dvojica anđela
borila da ga zadrže, učinilo mi se da će se uspjeti osloboditi, no tad ga je Noćni udario čizmom u
leđa, točno u otvorenu ranu.
Snježni je bolno zapištao, no nije vrisnuo, a ostali su anđeli iskoristili priliku i ponovo ga
uhvatili u čvrst stisak.
Noćni je odbacio odrezano krilo, a ono je tresnulo na do kao mrtva životinja.
Na licu Snježnoga vidio se bijes. U njemu je još bilo volje za borbom, no ona je brzo
kopnjela, nestajući zajedno s krvlju koja mu je natapala kožu i kosu.
Noćni zgrabi drugo krilo i rastvori ga.
»Da se mene pita, pustio bih te«, reče Noćni. U njegovom se glasu čulo divljenje, pa sam
pomislila da možda i ne laže. »No, naredili su mi.« Unatoč divljenju, nije pokazivao grižnju
savjesti.
Oštrica Tigrastoga, položena na zglob krila, uhvatila je odbljesak mjeseca.
Stisnula sam se, očekujući još jedan krvavi udarac. Iza mene, iz Paigeinih usta pobjegne jedva
čujan zvuk suosjećanja.
Odjednom, Narančasti podigne glavu i pogleda prema nama.
Sledila sam se, i dalje čučeći iza kamiona. Srce mi je preskočilo otkucaj, a zatim nastavilo
udarati triput brže.
Narančasti je ustao i krenuo ravno prema nama.
 4

Mozak mi se ukočio od straha. Jedino što mi je palo na pamet bilo je da mu skrenem pozornost
dok majka ne odgura Paige na sigurno.
»Bježite!«
Lice moje majke zaledilo se u izrazu čiste prestravljenosti. Obuzeta panikom, okrenula se i
otrčala bez Paige. Vjerojatno je pretpostavila da ću ja gurati kolica. Paige me pogledala
užasnutim očima, sama okrenula kolica i zakotrljala ih za majkom, najbrže što je mogla.
Ako im nekako ne uspijem skrenuti pozornost, ni jedna od nas neće sačuvati živu glavu.
Nemajući vremena za razmišljanje, donijela sam odluku u djeliću sekunde.
Istrčala sam na otvoreno, prema Narančastom.
Iza sebe sam začula bijesni krik — odrezali su mu i drugo krilo. Vjerojatno je već prekasno,
ali našla sam se pored mača Snježnoga, iako nisam imala vremena smisliti bolji plan.
Izvukla sam mač gotovo ispod nogu Narančastog. Dohvatila sam ga s obje ruke, očekujući da
će biti vrlo težak, no poletio je prema meni, lagan poput pera. Bacila sam ga prema Snježnom.
»Hej!« vrisnula sam iz petnih žila.
Narančasti se sagnuo, jednako iznenađen kao i ja, kad mu je mač poletio iznad glave. S moje
strane, ovo je bio očajnički i nepromišljen potez, pogotovo zbog činjenice da anđeo vjerojatno
krvari nasmrt, no mač sleti drškom ravno u ispruženu ruku Snježnoga, kao da je želio stići baš
tamo.
U istom trenu, anđeo bez krila zamahnuo je mačem prema Noćnom. Unatoč groznim ranama,
i dalje je bio brz i žestok, i jasno mi je zašto su morali krenuti na njega u tolikom broju.
Oštrica proreže trbuh Noćnoga. Prsnula je krv pomiješavši se s grimiznim jezerom na cesti.
Tigrasti je priskočio u pomoć svome vodi i dohvatio ga prije no što se ovaj srušio na do.
Snježni je zateturao, s mukom hvatajući ravnotežu bez svojih krila, dok su mu se niz leđa
slijevali potoci krvi. Uspio je ponovo zasjeći mačem i razrezati nogu Tigrastome, koji je bježao s
Noćnim u naručju. No, to ih nije zaustavilo.
Ostala dvojica, koji su se povukli čim se situacija pogoršala, jurnuli su i dograbili Noćnoga i
Tigrastog. Dok su trčali noseći ozlijeđene, pumpali su zrak svojim moćnim krilima i uzletjeli
u noć.
Moje odvlačenje pozornosti uspjelo je iznad svih očekivanja i u meni se probudila nada da je
moja obitelj dosad vjerojatno pronašla novo skrovište.
Ali tad se u meni rascvjeta bol. Narančasti me ošamario, a ja sam poletjela unatrag i svom
težinom tresnula na asfalt. Pluća su mi se tako stegnula da nisam mogla udahnuti. Na jedvite sam
se jade stisnula u loptu, boreći se da dođem do zraka.
Narančasti se okrenuo prema Snježnom, koji više nije bio bijel i blistav. Zastao je, napetih
mišića, kao da razmišlja o svojim šansama u borbi s ozlijeđenim anđelom. Snježni, bez krila i
obliven krvlju, nestabilno se zanjihao, jedva se držeći na nogama. No, mač mu je bio miran i
uperen ravno u Narančastog. Oči su mu gorjele od bijesa i odlučnosti, što je vjerojatno bilo
jedino što ga je držalo uspravnim.
Krvavi je anđeo očito imao strahovitu reputaciju jer je unatoč njegovu stanju, savršeno zdravi
i jaki Narančasti zabio vlastiti mač nazad u korice, dobacio mi pogled pun gađenja i pobjegao.
Potrčao je niz ulicu, a krila su ga podigla u zrak nakon nekoliko koraka.
U trenutku kad se njegov neprijatelj okrenuo i potrčao, ozlijeđeni anđeo srušio se na koljena
između svojih odrezanih krila. Izgledao je kao da će svaki čas iskrvariti, i bila sam prilično
sigurna da će za nekoliko minuta biti mrtav.
Napokon sam uspjela udahnuti. Zrak me zapekao ulazeći mi u pluća, no moji su se mišići
napokon pokrenuli dobivši kisik. Zavrtjelo mi se od olakšanja, pa sam se ispružila i okrenula da
pogledam niz ulicu.
Ono što sam vidjela potreslo me do srži.
Paige se s mukom kotrljala niz ulicu, a iznad nje se zaustavio Narančasti, kružeći poput
lešinara i spremajući se da se obruši na nju.
Začas sam bila na nogama i pojurila kao metak. Pluća su mi gorjela od potrebe za zrakom, no
nisam se zaustavljala.
Narančasti me pogledao sa zadovoljnim izrazom na licu, a njegova su mi krila otpuhivala
kosu dok sam trčala.
Tako sam blizu, tako blizu. Samo malo brže. Ja sam kriva. Toliko sam ga razljutila da će
ozlijediti Paige iz čistog inata. Grižnja savjesti natjerala me da trčim još brže.
Narančasti poviče, »Trči, majmune, trči!« Ruke posegnu prema dolje i zgrabe Paige.
»Ne!« vrisnula sam jureći prema njoj.
Poletjela je u zrak vrišteći moje ime. »Penryn!«
Uhvatila sam rub njezinih hlača, tamo gdje joj je majka ušila zvjezdicu za zaštitu protiv zlih
sila. Na tren sam se usudila vjerovati da je mogu povući natrag. Samo na tren, napetost u mojim
grudima počela je popuštati.
Tkanina mi sklizne iz ruke.
»Ne!« Skočila sam za njezinim stopalima i prstima okrznula njezine cipele. »Pusti je! Ne želiš
nju! Ona je samo mala curica!« Glas mi na kraju pukne.
Anđeo je začas bio previsoko da bi me mogao čuti. Svejedno sam i dalje urlala za njim,
progoneći ih niz ulicu, čak i nakon što su Paigeini vriskovi nestali u daljini. Srce mi je stalo kad
sam zamislila kako je pušta iz svog zahvata na toj visini.
Vrijeme se rasteglo dok sam stajala teško dišući i promatrajući točkicu na nebu koja se
pretvarala u ništavilo.
 5

Dugo nakon što je Paige nestala među oblacima, okrenula sam se i pošla u potragu za majkom.
Ne mogu reći da mi nije stalo do nje, već se radilo o tome da je naš odnos nešto složeniji od
uobičajenog odnosa između majke i kćeri. Ružičasta ljubav koju bih trebala osjećati prema njoj,
presječena je crnom i pošpricana raznim nijansama sive.
Nema joj ni traga. Njezina kolica leže prevrnuta pored kamiona iza kojeg smo se skrivale, a
smeće iz njih rasulo se na sve strane. Oklijevala sam, no ipak sam povikala.
»Mama?« Tko god (ili što god) da je čuo buku sukoba među anđelima, već je ovdje i skriva se
u sjenama.
»Mama!«
Ništa se ne miče na napuštenoj ulici. Ako su tihi promatrači iza zamračenih prozora i vidjeli
kamo je otišla, nitko se nije dobrovoljno javio da mi to kaže. Pokušala sam se sjetiti jesam li
vidjela kojeg drugog anđela da ju je dohvatio, no u glavi sam vidjela samo Paigeine noge kako
beskorisno vise dok je anđeo podiže iz kolica. U tom se trenu oko mene moglo događati bilo što,
a ja ne bih ništa primijetila.
U civiliziranom svijetu u kojem postoje zakoni, banke i supermarketi, paranoidna shizofrenija
je velik problem. No, u svijetu u kojem banke i supermarkete koriste bande kao lokalne postaje
za mučenje i klanje, paranoja je čak i zdrava. Ipak, problem je onaj shizofrenični dio. Nije baš
idealno kad ne možeš razlikovati stvarnost od iluzije.
Ipak, velike su šanse da je majka zbrisala prije nego što se situacija gadno pogoršala.
Vjerojatno se negdje skriva i prati moje kretanje dok se ne uvjeri da je dovoljno sigurno da izađe.
Ponovo sam se osvrnula oko sebe. Vidjela sam samo zgrade sa zamračenim prozorima i
uništene automobile. Da nisam i sama provela posljednje tjedne vireći kroz jedan od takvih
prozora, mogla bih pomisliti da sam posljednje ljudsko biće na svijetu. No, znam da se iza
betona i čelika nalazi barem nekoliko pari očiju čiji vlasnici razmišljaju isplati li im se riskirati i
istrčati na ulicu, kako bi dohvatili anđelova krila, zajedno s još kojim komadom koji uspiju
odsjeći.
Justin, naš susjed do prije tjedan dana, rekao nam je da se po ulicama priča kako netko daje
nagradu za anđeoske dijelove tijela. Komadanje anđela postalo je unosan biznis. Najskuplja su
krila, no i za ruke, noge, skalp i druge, osjetljivije dijelove tijela, može se dobiti pristojna lova,
ako možeš dokazati da su anđeoski.
Tiho stenjanje prekinulo je moje mozganje. Zvuk nije dopirao iz okolnih zgrada, već odnekud
ravno ispred mene. Preda mnom je krvavi anđeo, koji leži na trbuhu.
Je li moguće da je još živ?
Sve priče koje sam čula kazuju da će anđeo umrijeti ako mu odrežeš krila. No, isto vrijedi i za
čovjeka kojem odrežeš ruku. Ako mu nitko ne pomogne, iskrvarit će.
Nema baš mnogo prilika za skupljanje anđeoskih dijelova, pa bi se na ovoj ulici uskoro mogla
naći gomila lešinara. Najpametnije bi bilo da se što prije sklonim odavde.
 No, ako je anđeo živ, možda zna kamo su odveli Paige. Uputila sam se do njega, dok mi je
srce divlje lupalo od probuđene nade.
Niz leđa mu se slijevala krv skupljajući se na asfaltu. Bez puno ceremonije, prevrnula sam ga
na leđa. Čak i ovako sluđena, morala sam primijetiti njegovu nadnaravnu ljepotu i glatku krivulju
njegovih prsa. Da nije prekriveno modricama i krvlju, vjerujem da bi mu i lice bilo klasično
anđeosko.
Prodrmala sam ga, no ostao je ležati ne reagirajući, poput kipa nekog grčkog boga kojem i
nalikuje.
Pljusnula sam ga svom snagom. Kapci mu zatrepere i on me napokon primijeti. Potisnula sam
paničnu želju da pobjegnem.
»Kamo idu?«
Zastenjao je, a onda mu se kapci opet sklope. Ponovo sam ga pljusnula što sam jače mogla.
»Reci mi kamo idu. Kamo je vode?«
Dio mene prezire ovu novu Penryn koja se odjednom pojavila i mrzi curu koja je u stanju
šamarati biće na samrti. No, potisnula sam taj dio sebe u neki duboki, mračni kutak. Neka me
slobodno gnjavi nakon što spasim Paige.
On je ponovo zastenjao, a meni je bilo jasno da mi neće ništa reći ako mu ne zaustavim
krvarenje i ne odvedem ga nekamo, gdje nema bojazni da se na nas svakog trena obruši banda
lešinara i raskomada ga. Drhtao je, vjerojatno od šoka. Okrenem ga na trbuh, napokon
primijetivši koliko je lagan.
Otrčala sam do majčinih prevrnutih kolica i prekopala gomilu krša u potrazi za krpama za
zavoje. Na dnu kolica bio je skriven komplet za prvu pomoć. Oklijevala sam samo tren prije no
što sam ga uzela. Ne sviđa mi se što trošim naše dragocjene zalihe na anđela koji će ionako
umrijeti, no bez krila djeluje tako ljudski da sam odlučila upotrijebiti nekoliko sterilnih zavoja za
njegove rane.
Leđa su mu bila prekrivena krvlju i prljavštinom, pa nisam mogla procijeniti koliko su rane
duboke. No, zaključila sam da to i nije važno, jer želim da ostane na životu samo dok mi ne kaže
kamo su odveli Paige. Omotala sam trake oko njegova torza što sam čvršće mogla, tako da što
jače pritisnem rane. Ne znam može li se nekoga ubiti prejako stisnutim zavojima, no sigurna sam
da će ga gubitak krvi ubiti prije no bilo što drugo.
Na leđima sam osjećala pritisak nevidljivih pogleda. Bande će pretpostaviti da ga režem na
komade i vjerojatno će pokušati procijeniti hoće li se vratiti i ostali anđeli te hoće li imati
vremena istrčati na otvoreno i oteti trofeje iz mojih ruku. Moram ga previti i odvesti odavde prije
no što se ohrabre. Žureći, zamotala sam ga kao krpenu lutku.
Odjurila sam po Paigeina kolica. Anđeo je iznenađujuće lagan za svoju visinu i bilo mi ga je
puno lakše utrpati u kolica no što sam očekivala. Kad bolje razmislim, to ima smisla. Lakše je
letjeti kad težiš dvadeset kilograma nego kad imaš dvjesto. No, zbog saznanja da je laganiji i
snažniji od ljudi, nije mi postao nimalo draži.
Pravila sam se da mi ga je vrlo naporno utrpati u kolica, pa sam stenjala i teturala kao da je
jako težak. Željela sam da moja publika pomisli da je težak onako kako se čini, jer će onda
pomisliti da sam i ja snažnija i opasnija nego što djelujem, s obzirom na mojih izgladnjelih metar
i šezdeset visine.
Je li moguće da mu na licu vidim tračak zabavljenog osmijeha?
Što god bilo, pretvorilo se u bolnu grimasu kad sam ga ubacila u invalidska kolica. Prevelik je
da bi udobno stao u njih, no poslužit će svrsi.
Brzo sam dohvatila svilenkasta krila da ih zamotam u moljcima izgriženi pokrivač iz majčinih
kolica. Snježnobijelo perje čudesno je mekano, pogotovo u usporedbi s grubim pokrivačem. Čak
i usred te panike, došla sam u iskušenje da pomilujem njegovo meko paperje. Ako mu počupam
perje i upotrijebim ga kao valutu, pero po pero, nas tri ćemo moći živjeti čitavu godinu od jednog
krila. Naravno, ako nas uspijem opet okupiti.
Hitro sam umotala oba krila, ne brinući previše o tome jesam li potrgala perje. Palo mi je na
pamet da ostavim jedno krilo na cesti, kako bih omela bande i natjerala ih da se međusobno
potuku, umjesto da krenu za mnom. No, trebaju mi oba krila da natjeram anđela da mi da
informacije.
Dohvatila sam mač, koji je, začudo, bio lagan kao pero, i bez mnogo ceremonije ugurala ga u
džep na kolicima.
Pojurila sam niz ulicu iz sve snage, gurajući anđela u noć što sam brže mogla.
 6

Anđeo umire.
Dok je ležao na kauču, omotan zavojima, izgledao je kao ljudsko biće. Na čelu su mu izbile
graške znoja. Bio je vruć na dodir, kao da mu tijelo radi prekovremeno.
Smjestili smo se u uredskoj zgradi, jednoj od brojnih građevina u Silicijskoj dolini u kojima
su se nalazile start-up tehnološke tvrtke. Odabrala sam jednu koja je bila u poslovnom parku
punom istih blokova zgrada. Nadala sam se da će potencijalni lešinari odabrati neku drugu metu,
a kako bih ih dodatno potakla na to, odabrala sam zgradu u čijem se predvorju već nalazio
mrtvac.
Već je ležao tamo kad smo stigli i bio je hladan, no još se nije počeo raspadati. Zgrada je još
uvijek mirisala na papir i toner te drvo i lak, tek s laganom naznakom smrada mrtvog tijela. Moj
je prvi poriv bio da nađem neko drugo skrovište, no kad sam se okrenula da odem, shvatila sam
da bi svatko želio otići s ovog mjesta. Pa sam ostala.
Prednja su vrata bila staklena i kroz njih se moglo lijepo vidjeti mrtvo tijelo, truplo koje je
ležalo raširenih nogu i razjapljenih usta. Zato sam odlučila da će nam ta zgrada na neko vrijeme
biti topli dom. Bilo je dovoljno hladno da se truplo previše ne usmrdi, no mislim da ćemo se
uskoro ipak morati preseliti.
Anđeo je ležao na kožnatoj sofi u uredu koji je nekoć pripadao nekom direktoru. Na zidovima
su bile crno-bijele fotografije parka Yosemite, dok su na stolu i policama stajale slike žene i
dvoje male djece u istim opravicama.
Odabrala sam prizemnicu, neupadljivu i običnu, s natpisom kompanije Zygotronics. Fotelje i
kaučevi u predvorju su veliki i zabavni sa svojim ljubičastim i blistavožutim bojama. Pored
uredskih stolova stajao je dvometarski dinosaur na napuhavanje. Vrlo retro Silicijska dolina. Da
sam uspjela završiti školu, mislim da bih voljela raditi na ovakvom mjestu.
A tu je i mala kuhinja. Gotovo sam se rasplakala kad sam ugledala spremište puno grickalica i
boca s vodom. Energetske pločice, orašasti plodovi, čokoladice, čak i kutija puna instant
tjestenine, one vrste koja dolazi u posudicama. Zašto se nisam prije sjetila pregledati urede?
Možda zato što nikad nisam radila ni u jednom.
Nisam obraćala pozornost na hladnjak jer sam znala da unutra više nema ničega jestivog. Još
uvijek ima struje, no nepouzdana je i često nestane na nekoliko dana. U frizeru je bilo nekoliko
smrznutih obroka čiji je smrad podsjećao na majčina pokvarena jaja. Uredska zgrada je imala čak
i tuš, najvjerojatnije namijenjen debelim direktorima koji su odlazili u teretanu za vrijeme pauze
za ručak. Kako god, dobro mi je došao za ispiranje krvi.
Bile su tu sve ljepote doma, ali bez moje obitelji koja bi ovo mjesto učinila pravim domom.
Zbog silnog pritiska i odgovornosti, dosad ne bi prošao dan da ne pomislim koliko bih bila
sretnija bez svoje obitelji. No, pokazalo se da to nije točno. Možda bi i bilo da nisam toliko
zabrinuta za njih. Kroz glavu mi je neprestano prolazila pomisao koliko bi Paige i majka bile
sretne da smo ovo mjesto pronašle zajedno. Mogle smo se smjestiti ovdje na barem tjedan dana i
praviti se da je sve u redu.
Osjećam se neukorijenjeno, napušteno i beznačajno. Počela sam shvaćati zašto se siročad
pridružuje uličnim bandama.
Bili smo u zgradi dva dana. Dva dana tijekom kojih anđeo nije ni umro niti se oporavio. Samo
je ležao i znojio se. Prilično sam sigurna da umire. Da ne umire, dosad bi se valjda probudio, zar
ne?
Ispod umivaonika pronašla sam kutiju za prvu pomoć, no unutra su bili samo flasteri i oprema
za posjekotine od papira. Prekopala sam malo pažljivije, čitajući natpise na kutijicama. Našla
sam bočicu aspirina. Osim što pomaže kod glavobolje, aspirin smanjuje temperaturu, zar ne?
Pročitala sam naljepnicu i potvrdila da je tako.
Nisam imala pojma hoće li aspirin djelovati na anđela, te ima li njegova visoka temperatura
ikakve veze s njegovim ranama. Što se mene tiče, možda je njegovo tijelo uvijek ovako toplo. To
što izgleda kao čovjek ne znači da to i jest.
Vratila sam se u veliki ured s aspirinom i čašom vode. Anđeo je ležao na trbuhu na crnom
kauču. Prve sam ga noći pokušala pokriti dekom, no stalno ju je bacao sa sebe, tako da i sada ima
samo svoje hlače, čizme i zavoje. Dok sam mu pod tušem ispirala krv, pomišljala sam da mu
skinem hlače i čizme, no zaključila sam da me se baš i ne tiče je li mu udobno.
Crna mu se kosa zalijepila po čelu. Pokušala sam ga natjerati da proguta nekoliko tableta i
popije malo vode, no nisam ga mogla razbuditi. Samo je ležao poput nekakvog vrućeg kamena,
bez ikakve reakcije.
»Ako ne popiješ vodu, ostavit ću te ovdje da krepaš sam.«
Njegova su se zamotana leđa nastavila mirno podizati i spuštati, kao što su činila i tijekom
posljednja dva dana.
U međuvremenu sam već četiri puta bila vani u potrazi za majkom. Nisam se previše
udaljavala, u strahu da će se anđeo probuditi dok me nema, pa ću propustiti priliku da ga upitam
za Paige prije nego što umre. Luđakinje se ponekad i mogu snaći same na ulici, no djevojčice u
invalidskim kolicima sigurno ne mogu. Stoga sam se svaki put nakon potrage za majkom žurila
natrag, osjećajući istovremeno i olakšanje i razočaranje kad bih zatekla anđela i dalje bez svijesti.
I tako sam dva dana uglavnom sjedila ovdje i jela instant tjesteninu dok je moja sestra...
Nisam se usudila ni pomisliti što joj se događa, jer to nisam mogla zamisliti. Što će anđelima
ljudsko dijete? Ne trebaju je kao roba jer ne može hodati. Silom sam zaustavila teške misli. Neću
razmišljati o tome što se možda događa ili se već dogodilo. Moram se usredotočiti na to da je
pronađem.
Preplavljena bijesom i frustracijom, poželjela sam se baciti na pod i urlati poput dvogodišnjeg
djeteta. Poželjela sam zavitlati čašu u zid, polomiti police i vrištati dok mi se glava ne razleti.
Iskušenje je toliko jako da mi je ruka počela drhtati, a voda se gotovo prelila iz čaše.
Ali, umjesto da sam bacila čašu u zid, zalila sam anđela vodom. Suspregnula sam snažan
poriv da za vodom zavitlam u njega i čašu.
»Probudi se, proklet bio. Probudi se! Što rade mojoj sestri? Što hoće od nje? Gdje je ona,
dovraga?« Vrištala sam iz petnih žila, znajući da buka može privući ulične bande, no nije me bilo
briga.
Šutnula sam kauč nogom, da se nađe.
Zaprepastila sam se kad je napokon s mukom otvorio oči. Tamnoplave su boje i bijesno su se
zapiljile u mene. »Može malo tiše? Pokušavam spavati.« Glas mu je grub i pun bola, no nekako
je uspio zvučati prezrivo.
Kleknula sam kako bih mu se zagledala ravno u lice. »Kamo su otišli drugi anđeli? Kamo su
odveli moju sestru?«
Hladnokrvno je sklopio oči.
Pljesnula sam ga iz sve snage po leđima, tamo gdje su mu zavoji propuštali krv.
Oči su mu se razrogačile i zaškripao je zubima. Prošištao je kroza zube no nije zajaukao. Uh,
stvarno je djelovao bijesno. Potisnula sam poriv da ustuknem.
»Ne bojim te se«, rekla sam svojim najhladnijim glasom, trudeći se prikriti strah. »Preslab si
da ustaneš, samo što nisi nasmrt iskrvario, a bez mene bi već bio mrtav. Reci mi kamo su je
odveli.«
»Mrtva je«, rekao je s apsolutnom sigurnošću i zatvorio oči kao da će opet zaspati.
Mogla bih se zakleti da mi je srce na minutu prestalo kucati. Prsti su mi se sledili. A onda mi
se, u jednom bolnom uzdisaju, vrati dah.
»Lažeš. Lažeš!«
Nije mi odgovorio. Dohvatila sam stari pokrivač koji sam ostavila na stolu.
»Pogledaj me!« Razmotala sam pokrivač po podu, a iz njega su ispala odrezana krila. Onako
zamotana, stisnula su se na mali djelić svoje veličine, a perje kao da je nestalo. Kad su ispala iz
pokrivača, dijelom su se rastvorila, a fino paperje podiglo se kao da se proteže nakon dugog
drijemeža.
Pretpostavila sam da će se anđeo užasnuti, baš kao što bi se zgrozilo i ljudsko biće da vidi
vlastite amputirane udove kako ispadaju iz moljcima izjedenog pokrivača. Znam da sam
neoprostivo okrutna, no nemam vremena biti ljubazna, ako želim vidjeti Paige živu.
»Znaš li što je ovo?« Jedva sam prepoznala vlastiti glas. Postao je hladan i grub. Glas
plaćenika. Glas mučitelja.
Krila su izgubila sjaj. Vidio se još samo tračak zlaćanog na rubovima perja, no neka su pera
bila slomljena i virila su pod čudnim kutom. Svuda po krilima bilo je zgrušane krvi, od čega su
se pera slijepila i spljoštila.
»Ako mi pomogneš pronaći sestru, vratit ću ti ovo. Sačuvala sam ih za tebe.«
»Hvala«, zaškripao je zubima, pregledavajući krila. »Super će mi izgledati kao ukras na
zidu.« Glas mu je obojen gorčinom, no čula se i natruha nečega drugog. Možda je to tračak
nade?
»Prije nego što ste ti i tvoji kompići uništili naš svijet, imali smo liječnike koji su znali prišiti
odrezani prst ili ruku.« Nisam spominjala činjenicu da se odrezani ud morao spremiti na hladno
mjesto, niti uobičajenu potrebu da se zahvat obavi nekoliko sati nakon nesreće. Anđeo će
vjerojatno umrijeti i ništa od toga više neće biti važno.
Napeti mišić na njegovoj vilici još uvijek se isticao na tom hladnom licu, no u pogledu mu se
pokazao i tračak topline, kao da si ne može pomoći a da ne razmišlja o mogućnostima.
»Nisam ti ih ja odrezala«, rekla sam. »Ali mogu ti pomoći da ih vratiš natrag. Ako ti
pomogneš meni da pronađem sestru.«
Umjesto odgovora zatvorio je oči i činilo se kao da je opet zaspao.
Disao je duboko i teško, kao čovjek u dubokom snu. No, nije zacjeljivao kao čovjek. Kad sam
ga dovukla ovamo, lice mu je bilo crno i plavo i natečeno. A sada, nakon gotovo puna dva dana
sna, lice mu je bilo čisto, a rebra mu više nisu virila na mjestima gdje su bila slomljena. Modrice
oko jagodica i očiju su nestale, a brojne porezotine i rane po rukama, ramenima i grudima
potpuno su zacijeljele.
Jedino što nije zacijeljelo su rane na mjestima gdje su mu bila krila. Nisam mogla vidjeti
kroza zavoje je li se stanje poboljšalo, no s obzirom na to da još uvijek krvari, pretpostavila sam
da nije ništa bolje no što je bilo prije dva dana.
 Zastala sam, razmišljajući o mogućnostima. Ako ga nisam mogla potkupiti, morat ću ga
mučiti da dođem do informacija. Bila sam odlučna u namjeri da napravim što god treba da bih
spasila svoju obitelj, no nisam znala mogu li ići tako daleko.
Ali on to nije morao znati.
Budući da se probudio, htjela sam biti sigurna da ću ga moći kontrolirati. Morala sam vidjeti
mogu li ga nekako zadržati.
 7

Kad sam izašla iz direktorskog ureda, primijetila sam da je netko dirao mrtvaca u predvorju,
lišivši ga njegova dostojanstva.
Netko mu je postavio jednu ruku na bok, a drugu usmjerio prema kosi. Duga, neuredna kosa
sad mu je bila uzdignuta kao da ga je stresla struja, a po usnicama mu je razmazan ruž. Oči su
mu širom otvorene, a od duplji su se širile crne linije poput zraka sunca. Iz sredine prsa uzdiže
mu se kuhinjski nož, koji nije bio tamo prije sat vremena. Netko je probo mrtvo tijelo iz razloga
poznatih samo luđacima.
Majka me pronašla.
Mentalno stanje moje majke nije naročito postojano. Intenzitet njezina ludila pojačava se i
smanjuje, bez predvidljivog rasporeda ili kakvog okidača. Naravno, ne pomaže ni to što ne pije
lijekove. Kad joj je dobro, djeluje gotovo kao normalna osoba. Tih me dana proždire grižnja
savjesti zbog bijesa i frustracije koje obično osjećam prema njoj. A kad joj je loše, mogu izaći iz
sobe i na podu pronaći mrtvaca pretvorenog u igračku.
Moram biti pravedna i reći da se nikad dosad nije igrala s leševima, barem koliko ja znam.
Prije nego što se svijet raspao, uvijek je bila na rubu, a često i koji korak preko. No, nakon što
nas je otac napustio, a pogotovo nakon napada, sve se pogoršalo. Onaj racionalni djelić nje, koji
ju je sprečavao da se dokraja baci u tamu, potpuno se raspao.
Razmišljala sam o tome da pokopam tijelo, no hladni dio mog uma upozorio me da je ono još
uvijek najbolje sredstvo za zastrašivanje koje imam. Svaka osoba zdrave pameti koja bi
pogledala kroz staklena vrata, pobjegla bi glavom bez obzira. Ovih dana igramo beskrajnu igru
»ja sam luđi i strašniji od tebe«. A u toj igri, moja je majka naše tajno oružje.
Oprezno sam se uputila prema kupaonici, iz koje se čuo tuš. Majka je pjevušila sablasnu
melodiju, koju nam je znala pjevati kad bi bila napola prisebna. Melodija nema riječi, tužna je i
nostalgična. Možda su nekoć uz nju išli i stihovi, jer kad god je čujem, vidim u glavi zalazak
sunca iznad oceana, drevni dvorac i prekrasnu princezu koja skače s njegovih zidova u
zapjenjene valove u dubini.
Zastala sam ispred vrata kupaonice, slušajući je. Nakon svake posebno sluđene faze, pjevušila
bi ovu melodiju dok bi omatala modrice i porezotine koje je sama prouzročila.
U takvim trenucima bila bi posebno nježna, kao da joj je istinski žao, kao da se pokušava
iskupiti. Naravno, to nije bilo dovoljno, no možda je to bio njezin povratak svjetlu, njezin način
da nam pokaže kako izranja iz mraka natrag u sivu zonu.
Nakon Paigeine »nezgode« pjevušila je bez prestanka. Nikad nismo saznali što se točno
dogodilo. U kući su tada bile samo majka i Paige, i samo njih dvije znaju što se desilo. Majka je
nakon toga mjesecima plakala, kriveći sebe. I ja sam je okrivljavala. Kako ne bih?
»Mama?« zazvala sam je kroza zatvorena vrata kupaonice. »Penryn!« viknula je,
nadglasavajući pljuskanje vode. »Jesi li dobro?«
»Jesam, a ti? Jesi li vidjela Paige? Ne mogu je pronaći.«
 »Naći ćemo je, u redu? Kako si me pronašla?«
»Ah, nekako.« Majka uglavnom ne laže, no često se izmotava.
»Mama, kako si me pronašla?«
Tuš je neko vrijeme curio prije no što je odgovorila. »Demon mi je rekao.« Glas joj je bio pun
oklijevanja i srama. S obzirom na to kakav je svijet ovih dana, možda bih joj i povjerovala, no
činjenica je da samo ona vidi i čuje svoje vlastite demone.
»Lijepo od njega«, rekla sam. Demoni su uglavnom krivi za lude i loše stvari koje moja majka
čini. Rijetko budu zaslužni za nešto dobro.
»Morala sam mu obećati da ću učiniti nešto za njega.« Iskreni odgovor, ali i upozorenje.
Majka je snažnija no što se čini, a kad ima faktor iznenađenja na svojoj strani, može nanijeti
ozbiljnu štetu. Cijelog se života bavila obranom — kako se prišuljati napadaču, kako se sakriti
od Onoga Koji Gleda, kako otjerati čudovište natrag u pakao, prije no što ukrade dušu njezinoj
djeci.
Razmišljala sam o raznim mogućnostima, naslanjajući se na kupaonska vrata. Što god da je
obećala demonu, bit će neugodno. I vrlo vjerojatno bolno. Samo je pitanje tko će patiti.
»Pokupit ću nekoliko stvari i smjestit ću se u velikom uredu«, rekla sam. »Možda ću biti tamo
dan-dva, ali ne brini, u redu?«
»U redu.«
»Ne želim da ulaziš u ured. Ali nemoj otići iz zgrade, okej? U kuhinji ima vode i hrane.«
Nema smisla da joj govorim da bude oprezna. Već je desetljećima na oprezu zbog ljudi i
čudovišta koja je pokušavaju ubiti, a nakon napada napokon ih je i pronašla.
»Penryn?«
»Da?«
»Moraš nositi zvijezde.« To su žute zvjezdice koje nam je prišila na odjeću. Ne znam kako ih
mogu izbjeći, jer ih imam na svakom odjevnom predmetu koji nosim.
»U redu, mama.«
Unatoč komentaru o zvijezdama, zvučala je suvislo. Tko bi rekao da je maloprije oskvrnula
leš.
***
Ja nisam bespomoćna poput uobičajenih tinejdžerica.
Kad je Paige imala dvije godine, otac i ja smo se vratili kući i pronašli je ozlijeđenu i
obogaljenu. Majka je stajala iznad nje, u dubokom šoku. Nikad nismo saznali što se dogodilo i
koliko je dugo tako stajala iznad Paige. Tjednima nakon toga plakala je i čupala kosu.
Kad se napokon sabrala, prvo što mi je rekla bilo je da se moram naučiti braniti i boriti.
Odvela me u centar za borilačke vještine i uplatila gotovinom pet godina treninga.
Razgovarala je sa senseijem i saznala da postoje različite vrste borilačkih vještina — tae kwon
do za borbu kad oko sebe imaš prostora, jiu-jitsu za blisku borbu, a escrima za borbu nožem.
Vozila se po cijelom gradu prijavljujući me za svaku od tih vještina, te za još ponešto. Pucanje,
streličarstvo, sposobnost preživljavanja, samoobrana za žene — sve čega se mogla dosjetiti.
Nekoliko dana kasnije, kad je otac saznao za to, već je potrošila tisuće dolara koje nismo
imali. Otac, ionako siv u licu od brige zbog Paigeinih bolničkih troškova, problijedio je kad je
otkrio što je učinila.
Nakon tog naleta manijakalne aktivnosti, majka je naizgled zaboravila da me uopće prijavila
na sve te treninge. Tek me nekoliko godina kasnije pitala za to, nakon što sam pronašla njezinu
zbirku novinskih isječaka. Povremeno bih vidjela kako ih izrezuje, no nikad se nisam pitala o
čemu se radi. Spremala ih je u starinski foto-album, onaj ružičasti s natpisom »Bebin prvi
album«. Jednog se dana našao na stolu, otvoren, i pozvao me da zavirim u nj.
Debeli naslov članka, pažljivo zalijepljen na otvorenoj stranici, glasio je »Majka ubojica kaže
da ju je vrag natjerao na zlo«.
Okrenula sam sljedeću stranicu. »Majka je bacila djecu u zaljev i gledala kako se utapaju.«
A na idućoj je pisalo, »U ženinom dvorištu pronađeni dječji kosturi«.
U jednom od novinskih članaka, šestogodišnjak je pronađen na metar od ulaznih vrata. Majka
ga je izbola desetak puta prije no što je otišla na kat i isto učinila njegovog sestrici.
Članak je navodio izjavu rođaka koji je rekao da je majka u očaju pokušala ostaviti djecu kod
svoje sestre, svega nekoliko sati prije masakra, no sestra je morala na posao i nije ih mogla
čuvati. Rođak je rekao da se majka očito bojala onoga što bi se moglo dogoditi, kao da je
osjećala da nadolazi tama. Kad je došla k sebi i shvatila što se dogodilo, gotovo je raskomadala
samu sebe od užasa i tuge.
A ja sam samo mogla razmišljati o tome kako se osjećao dječak, koji se svim snagama trudio
pobjeći iz kuće i zatražiti pomoć.
Ne znam koliko je dugo majka stajala i promatrala me dok sam čitala članke, prije no što me
upitala, »Ideš li još uvijek na tečajeve samoobrane?«
Kimnula sam glavom.
Ništa nije rekla. Samo je prošla pored mene, ruku punih drvenih dasaka i knjiga.
Kasnije sam ih pronašla na poklopcu zahodske daske. Dva je tjedna ustrajala na tome da
moraju biti tamo, kako demoni ne bi izašli iz kanalizacijskih cijevi. Lakše je spavati, rekla je, ako
joj đavao ne šapće na uho svake noći.
Nikad nisam propustila ni jedan sat treninga.
 8

Uzela sam iz kuhinje instant tjesteninu, energetske pločice, samoljepljivu traku i pola količine
čokoladica te spremila vrećicu u jedan kut velikog ureda. Zvukovi nisu probudili anđela, koji je
naizgled spavao kao zaklan.
Vratila sam se u kuhinju u trenutku kad je voda iz tuša prestala teći. Što sam brže mogla,
odnijela sam nekoliko velikih boca vode u ured. Unatoč tome što sam osjetila olakšanje jer me
pronašla, ne želim vidjeti majku. Dovoljno je što je na sigurnom, u zgradi. Moram se usredotočiti
na to da pronađem Paige, a to neću moći ako budem morala neprestano brinuti o majčinim
ludostima.
Truplo u predvorju podsjetilo me na to da se majka može brinuti sama za sebe. Uvukla sam se
u veliki ured, zatvorila vrata i zaključala ih. Prijašnji vlasnik ureda očito je cijenio svoju
privatnost, što i meni trenutačno izrazito odgovara.
Dok je anđeo bio u nesvijesti, nisam ga se bojala, no sad se probudio. Činjenica što je ranjen i
slab nije dovoljna da mi zagarantira sigurnost. Ne znam koliko je jak. Kao i ostali ljudi, ne znam
gotovo ništa o anđelima.
Samoljepljivom trakom pričvrstila sam mu ruke i noge iza leđa, tako da je bio iskrivljen u
grozno neudobnom položaju. Ne mogu bolje od toga. Razmislila sam da upotrijebim i uže kako
bih ojačala traku, no bila je dovoljno čvrsta. Ako je potrga, onda mu ni uže neće predstavljati
problem. Bila sam prilično sigurna da nema energije ni da podigne glavu, no nikad se ne zna.
Onako nervozna, potrošila sam gotovo cijeli kolut trake.
Tek kad sam završila s vezanjem i podigla pogled, shvatila sam da me promatra. Oči su mu
tako duboko plave da izgledaju gotovo crne. Ustuknula sam i progutala apsurdni osjećaj krivnje
koji se uzdigao u meni. Osjećam se kao da me netko uhvatio u zločinu. No, nema sumnje da su
anđeli naši neprijatelji. Nema sumnje da su moji neprijatelji, dok god drže Paige.
Promatrao me optužujućim pogledom. Progutala sam ispriku, jer mu nisam ništa dužna. Dok
me gledao, razmotala sam jedno krilo, uzela škare sa stola i približila ih perju.
»Kamo su mi odveli sestru?«
Nekakav osjećaj zatreperio je u njegovim očima, no nestao je previše brzo da bih ga mogla
identificirati. »Otkud bih ja to znao?«
»Otuda što si jedan od njih, smrdljivo kopile.«
»Jao, baš si me uvrijedila.« Zvučao je kao da mu je dosadno, a meni je bilo gotovo neugodno
što ne mogu smisliti jaču uvredu. »Ako nisi primijetila, nisam baš dobar s onim drugim
tipovima.«
»To nisu ›tipovi‹. Oni nisu ljudi. Oni su samo šuplje vreće mutiranih crva, baš kao i ti.« Što se
tiče izgleda, i on i drugi anđeli izgledaju kao živi Adonisi, s njihovim božanskim licima i
tijelima. No unutra su sigurno crvljivi.
»Šuplje vreće mutiranih crva?« Podigao je savršeno izvijenu obrvu kao da sam upravo pala na
ispitu iz verbalnih uvreda.
 Odgovorila sam mu okrutnim škljocanjem škara, odrezavši nekoliko pera s njegova krila.
Snježno paperje nježno je odlelujalo i palo na moje čizme. Umjesto zadovoljstva, preplavila me
nelagoda zbog njegova izraza lica. Bijesni pogled podsjetio me na to da je gotovo pobijedio
boreći se protiv petorice neprijatelja. Čak ovako vezan i bez krila, djelovao je prilično
zastrašujuće.
»Napravi to još jednom i prelomit ću te napola prije nego shvatiš što ti se dogodilo.«
»Strašna prijetnja, s obzirom na to da si zamotan poput purice. Što ćeš napraviti — dokotrljati
se do mene kao prevrnuta kornjača i prelomiti me napola?«
»Logistika lomljenja posve je jednostavna. Samo je pitanje vremena.«
»Naravno. Da možeš, već bi to napravio.«
»Možda me zabavljaš«, rekao je, savršeno samouvjeren, kao da upravo on kontrolira situaciju.
»Kao majmun sa stavom i škarama.« Opustio se i naslonio bradu na kauč.
Od bijesa su mi se zacrvenjeli obrazi. »Misliš da je ovo igra? Misliš da već ne bi bio mrtav da
nije moje sestre?« Vrisnula sam na njega i divljački odrezala nešto perja. Nekoć savršeno krilo
sad je bilo otrcano i nazupčeno po rubovima.
Glava mu se podignula s kauča, a tetive na vratu tako zategnule da sam se upitala je li stvarno
slabašan. Mišići na rukama su mu se napeli, a ja sam se zabrinula, ne znajući hoće li traka oko
njegovih udova izdržati.
»Penryn?« Majčin je glas dopro kroz vrata. »Je li sve u redu?« Podignula sam pogled,
provjeravajući jesu li vrata zaključana.
Kad sam vratila pogled natrag na kauč, anđela više nije bilo, a na njegovu su se mjestu
nalazili samo ostaci samoljepljive trake.
Osjetila sam dah na vratu kad mi je iz ruke iščupao škare.
»Dobro sam, mama«, rekla sam iznenađujuće mirno. Ako ostane u blizini, bit će u opasnosti.
Ako joj kažem da bježi, samo će se izbezumiti. U svakom slučaju, mogu biti sigurna da će
njezina reakcija biti nepredvidljiva.
Sleđa me dohvatila mišićava ruka, omotala mi se oko vrata i počela ga stiskati.
Zgrabila sam ga za ruku i uvukla bradu, pokušavajući prebaciti pritisak njegove ruke sa svog
vrata na bradu. Imala sam dvadesetak sekundi prije no što mi mozak prestane raditi, ili mi on
zgnječi grlo.
Čučnula sam što sam mogla niže, a zatim se bacila unatrag, tresnuvši o zid zajedno s njim.
Udarac je jači nego što bi bio da je težio poput normalnog čovjeka.
Začula sam »Uuuf« i zveckanje okvira za slike, i znala da ga ubijaju rane na leđima zbog
oštrih rubova okvira.
»Kakva je to buka?« htjela je znati majka.
Njegova ruka oko mog vrata žestoko se stegnula, a ja sam zaključila da je izraz »anđeo
milosrđa« čisti oksimoron. Nisam gubila energiju na borbu protiv njegova stiska, već sam nas još
jednom tresnula o zid. Barem mu mogu nanijeti bol prije nego što me dokrajči.
Ovog je puta jače jauknuo. Da mi u glavi nisu bljeskali svjetlaci, bila bih prilično zadovoljna
rezultatom.
Još jedan udarac i po mojem vidnom polju rašire se crne mrlje.
Trenutak prije no što mi se potpuno smračilo pred očima, on je popustio stisak. Pala sam na
koljena, hvatajući zrak kroz natučeno grlo. Glava mi je bila preteška na vratu, i jedva sam ostala
uspravna.
»Penryn Young, izvoliš istog trena otvoriti vrata!« Kvaka se micala. Majka je vjerojatno
vikala cijelo vrijeme, no nisam je baš registrirala.
 Anđeo je zastenjao kao da ga je ozbiljno boljelo. Propuzao je pored mene, pa sam mogla
vidjeti zašto. Kroz zavoje mu je probila krv, a leđa su mu izgledala kao da ih je nešto probilo.
Bacila sam pogled na zid iza sebe. Iz njega su virila dva povelika čavla na kojima je visio poster,
a s njihovih je glava kapala krv.
Nije samo anđeo bio u lošem stanju. Ja nisam mogla udahnuti, a da se ne presavijem od
kašlja.
»Penryn, jesi li dobro?« Majka je zvučala zabrinuto. Ne mogu ni zamisliti što joj je u glavi.
»Aha«, zaškripala sam. »Dobro sam.«
Anđeo se odvukao na kauč i legao na trbuh, još jednom zastenjavši. Zlobno sam mu se
nacerila.
»Ti«, rekao je, dobacivši mi ružan pogled, »ne zaslužuješ spasenje.«
»Kao da bi mi ga ti mogao donijeti«, prostenjala sam. »Zašto bih željela otići na Nebo koje je
puno ubojica i otmičara, poput tebe i tvojih kompića?«
»Tko kaže da ja pripadam Nebu?« Točno je da gadna grimasa kojom mi prijeti pripada nekom
đavolskom stvorenju, a ne nebeskom biću, no opasan dojam propadne kad mu se lice zgrči od
boli.
»Penryn? S kim razgovaraš?« Majka je zvučala potpuno izluđeno.
»Samo sa svojim vlastitim demonom, mama. Ne brini, slabašan je.«
Slabašan ili ne, i njemu i meni posve je jasno da me mogao ubiti, samo da je htio. Ali neću mu
dati zadovoljštinu da zna da ga se bojim.
»Oh.« Majka je odjednom zvučala normalno, kao da joj je sve jasno. »U redu. Nemoj ih
podcjenjivati, i nemoj im obećati ništa što ne možeš ispuniti.« Njezin se glas udaljavao, što je bio
znak da se smirila i da odlazi.
Nasmijao me zbunjeni pogled koji je anđeo bacio prema vratima. Pogledao je prema meni, s
izrazom lica koji je govorio da sam luđa od vlastite majke.
»Evo.« Dobacila sam mu smotak zavoja. »Zamotaj si to.«
Uhvatio ga je bez problema, zatvarajući oči. »A kako da si dohvatim leđa?«
»Briga me.«
Uz uzdah je opustio ruku i zavoj se otkotrljao na pod, razmatajući se po tepihu.
»Nisi valjda opet zaspao?«
Njegov jedini odgovor bio je prigušeni »Mmm« i disanje mu je postalo duboko i ritmično,
kao u čovjeka u dubokom snu. Prokletstvo.
Ostala sam stajati iznad njega, promatrajući ga. Zaključujući prema ozljedama koje su dosad
zacijeljele, taj duboki san očito ga liječi. Da nije tako teško ranjen i iscrpljen, nema sumnje da bi
me bez problema namlatio, čak i da odluči da me neće ubiti. No, svejedno me ljutila činjenica što
predstavljam tako malu prijetnju da može zaspati u mojoj prisutnosti.
Samoljepljiva traka imala je smisla dok sam mislila da je slabašan poput mokrog papira. Sad
kad znam da nije tako, koje su mi opcije?
Prekopala sam ladice u kuhinji, a potom i spremište, no nisam ništa pronašla. Tek kad sam
našla nečiju torbu za aerobik ispod jednog stola, naletjela sam na staromodni lanac za bicikle s
ključem u bravi. Dakle, vrijeme je za malo srednjovjekovnog vezanja lancima.
Nisam ga imala za što privezati u uredu, pa sam odlučila upotrijebiti metalna kolica koja su
stajala pored fotokopirke. Sklonila sam hrpu papira s njih i odgurala ih u ured. Majke nije bilo na
vidiku, i mogla sam samo pretpostaviti da mi se ljubazno sklonila s puta, kako bih se mogla na
miru izboriti s »vlastitim demonom«.
Otkotrljala sam kolica do uspavanog čovjeka. Anđela, ne čovjeka. Pazeći da ga ne probudim,
čvrsto sam omotala lanac oko njegovih zglavaka, a zatim nekoliko puta oko jedne od metalnih
nožica kolica, tako da ne ostane opušteno visjeti. Zatim sam zatvorila lokot, koji je kliknuo
ugodno čvrstim zvukom.
Lanac se mogao pomicati gore-dolje po nožici, no nije se mogao izvući. Moja je zamisao bila
još bolja nego što sam mislila, jer ga sada mogu micati kamo želim, a on mi ne može pobjeći.
Kamo god krenuo, kolica će ići za njim.
Njegova sam krila ponovo zamotala u pokrivač i spremila ih pored kuhinje, u jedan od velikih
metalnih ormarića za pohranu spisa. Osjećala sam se gotovo kao pljačkaš grobnica dok sam
izvlačila spise iz ladice i slagala ih na vrh ormarića. Prstima sam prešla preko njih. Svaki od ovih
dokumenata nekoć je nešto značio. Nečiji dom, patent, posao. Nečiji san, koji sada skuplja
prašinu u napuštenom uredu.
Na kraju sam ubacila ključić od lanca u ladicu u kojoj je već ležao anđelov mač.
Otapkala sam natrag kroz predvorje do velikog ureda. Anđeo je i dalje spavao, ili je bio u
komi, nisam bila sigurna. Zaključala sam vrata i sklupčala se u direktorskom stolcu.
Njegovo mi se lijepo lice zamutilo pred očima dok su mi se kapci sklapali. Nisam spavala već
dva dana, u strahu da ću propustiti priliku kad se anđeo probudi, samo da vidim kako umire. Dok
spava, djeluje kao prokleti princ iz bajke, zarobljen u tamnici. Kad sam bila mala, uvijek sam
sanjala da ću jednoga dana biti Pepeljuga, no izgleda da sam ipak izrasla u zlu vješticu.
No, Pepeljuga nije živjela u postapokaliptičnom svijetu kojeg su osvojili osvetnički anđeli.
Osjetila sam da nešto nije u redu trenutak prije no što sam se probudila. U sumraku između
sna i jave, čula sam lomljenje stakla. Bila sam napeta i budna prije no što je zvuk utihnuo. Nečija
mi šaka stisne usta.
Anđeo me ušutkao šaptom tišim od zraka. Prvo što sam vidjela pod mutnim svjetlom
mjesečine bila su metalna kolica. Skočio je s kauča i dokotrljao ih do mene u djeliću sekunde,
koliko je trebalo staklu da se polomi.
U tom mi je trenutku sinulo da smo anđeo i ja na istoj strani i da nam zapravo netko treći
predstavlja prijetnju.
 9

Ispod vrata, trak svjetla plesao je kroz polutamu.

Prije no što sam zaspala bila su upaljena fluorescentna svjetla, no sada je bio mrak, a kroz
prozore je sjala mjesečina. Svjetlo koje se kretalo u pukotini ispod vrata djelovalo je kao da
dopire iz ručne lampe koju netko pomiče. Bilo da se radi o uljezima koji su došli s ručnim
lampama, ili ju je uključila moja majka kad je nestalo svjetla, to je bio siguran znak da ovdje živi
još netko.
Ne radi se o tome da majka nije svjesna rizika, jer ona nije glupa. Radilo se o tome da se zbog
svoje vrste paranoje više boji nadnaravnih grabežljivaca negoli onih prirodnih. Stoga je ponekad
važnije upaliti svjetlo da bi se otjeralo zlo, negoli izbjeći da je otkriju obični smrtnici. Blago
meni.
Čak i onako zavezan lancima za metalna kolica, anđeo je došao do vrata brzinom mačke.
Kroz bijele zavoje probijale su mu tamne mrlje, izgledajući kao Rorschachov test na njegovim
leđima. Možda je bio dovoljno snažan da rastrga samoljepljivu traku, no još uvijek je ranjen i
krvari. Koliko je uopće jak? Ima li snage da se potuče s petoricom uličnih nasilnika, koji su
dovoljno očajni da se kreću gradom usred noći?
Odjednom sam poželjela da ga nisam omotala lancima. Gotovo je sigurno da uljez, tko god
bio, ne hoda sam, barem ne noću.
»Halo-o-o«, muški je glas zaigrano odjeknuo kroz tamu. »Ima li koga?«
Predvorje je prekriveno tepihom, pa nisam mogla procijeniti koliko ih je, dok se iz drugog
smjera nije začuo lom. Zvučalo je kao da su barem trojica.
Gdje je majka? Je li imala vremena pobjeći i sakriti se?
Promotrila sam prozor. Neće ga biti lako razbiti, no ako su to mogli članovi bande, moći ću i
ja. Svakako je dovoljno velik da mogu iskočiti kroz njega. Hvala kojem god bogu što se
nalazimo u prizemlju.
Pritisnula sam staklo, isprobavajući koliko je čvrsto. Trebat će mi vremena da se probijem, a i
buka će odjeknuti kroza zgradu dok budem udarala o prozor.
Izvana se čulo dovikivanje. Banda urla, dere se, nešto lomi i trga. Izvodili su predstavu za nas,
tako da nas preplaše prije no što nas nadu. Prema zvukovima koje sam čula, ima ih barem
šestero.
Ponovo sam bacila pogled prema anđelu. Slušao je, vjerojatno procjenjujući svoje
mogućnosti. S obzirom na to da je ranjen i privezan za metalna kolica, nema nikakve šanse da
pobjegne od ulične bande.
S druge strane, ako bandu privuče lomljava prozora, čim ugledaju anđela imat će pametnijeg
posla. Anđeo je zlatni rudnik, a oni su sretni rudari. Majka i ja mogle bismo pobjeći tijekom
njihove bitke. No, što onda? Anđeo mi neće reći gdje je Paige ako ga ubiju.
Možda će banditi samo polomiti nešto stvari, pokrasti hranu iz kuhinje i otići. Noć probije
ženski vrisak.
 Moja majka.
Muški glasovi su vikali i izazivali. Zvučali su kao da se zabavljaju, poput čopora pasa koji su
stjerali mačku u kut.
Zgrabila sam stolac i tresnula njime o prozor. Prasak je glasno odjeknuo i stolac se savio, ali
nije se slomio. Željela sam privući njihovu pozornost, tako da zaborave na moju majku, pa sam
ponovo tresnula prozor, a zatim još jednom, uporno ga pokušavajući razbiti.
Majka je ponovo vrisnula, a buka i povici bili su mi sve bliži.
Anđeo je zgrabio metalna kolica i bacio ih u prozor. Staklo je eksplodiralo i razletjelo se u
svim smjerovima. Stisnula sam se, no krajičkom uma bila sam svjesna da se anđeo pomaknuo i
postavio se tako da me svojim tijelom zaštiti od krhotina.
Nešto je žestoko udarilo o zaključana vrata našeg ureda. Vrata su se zatresla, no brava je
izdržala.
Dohvatila sam kolica i privukla ih prozorskoj dasci, pokušavajući pomoći anđelu da izađe.
Vrata su se s treskom otvorila, odbivši se od zida na slomljenim šarkama.
Anđeo mi dobaci pogled i reče, »Bježi.« Bacila sam se kroz prozor.
Doskočila sam u trku i zaletjela se prema uglu zgrade, tražeći stražnji ulaz ili neki drugi
razbijeni prozor kroz koji bih mogla uskočiti. Um mi je bio preplavljen slikama onoga što se
događalo majci, anđelu, Paige. Gotovo me savladao poriv da se sakrijem ispod grma i stisnem u
lopticu te isključim oči, uši i mozak i samo ležim dok sve ne prestane.
Užasne, vrišteće slike u mojoj glavi potisnula sam na ono tiho, mračno mjesto u umu koje
svakim danom postaje sve dublje i sve pretrpanije. Jednog ne tako dalekog dana, sve ono što sam
tamo potrpala izletjet će van i zgrabiti me. Možda će toga dana kći postati ista kao majka, no
dotad ću ipak držati konce u svojim rukama.
Nisam morala daleko trčati da pronađem razbijeni prozor. Sjetivši se koliko sam puta udarila
o svoj prozor, a da ga nisam uspjela razbiti, nije mi drago pri pomisli na snagu tipa koji je
polomio ovaj. Svakako mi nije bilo lakše natjerati se da se uvučem natrag u zgradu.
Trčala sam od ureda do ureda, od stola do stala, tiho dozivajući majku.
U hodniku koji vodi prema kuhinji pronašla sam muškarca golih prsa i strgnute košulje. Iz
tijela mu je virilo šest noževa za putar u nekakvom kružnom obrascu. Netko je nacrtao ružičasti
pentagram, zabivši noževe u vrhove zvijezde. Iz rana je curila krv, a čovjek je razrogačenih očiju
u šoku zurio u svoja uništena prsa, kao da ne može vjerovati da imaju ikakve veze s njim.
Majka je bila na sigurnom.
No, morala sam se upitati je li to dobra vijest, naročito kad sam vidjela što je učinila ovom
tipu. Namjerno mu je promašila srce, kako bi polako iskrvario do smrti.
Da smo u starome svijetu, u Svijetu Prije, pozvala bih hitnu pomoć, unatoč činjenici da mi je
napao majku. Liječnici bi ga pokrpali, a u zatvoru bi imao dovoljno vremena da se oporavi. No,
na veliku žalost svih nas, ovo je Svijet Poslije.
Preskočila sam preko njega i ostavila ga njegovom sporom umiranju.
Krajičkom oka primijetila sam sjenu u obliku žene koja je kliznula kroz pokrajnja vrata.
Zastala je prije no što su se vrata zatvorila i pogledala me. Majka mi domahne rukom da krenem
za njom i znam da bih joj se trebala pridružiti. Pošla sam prema njoj, no nisam mogla zanemariti
stenjanje i treskanje koje je dopiralo s drugog kraja zgrade.
Ugledala sam anđela okruženog hrpom otrcanih, ubojitih tipova.
Bilo ih je barem deset. Bili su razbacani su na sve strane oko središta bitke, u nesvijesti ili
mrtvi. Anđeo je mlatio preostalu dvojicu, mašući svojim metalnim kolicima kao golemim
mlatom. No čak iz daljine, uz slabu svjetlost mjesečine koja je dopirala kroz staklena vrata,
vidjela sam grimizne mrlje koje su se širile ispod njegovih zavoja. Kolica su teška pedesetak
kilograma i bilo je očito da je iscrpljen. Osim toga, približavao mu se ostatak bande.
U dojo centru vježbala sam borbu protiv više protivnika, a prošlog sam ljeta čak bila među
pomoćnim instruktorima naprednog tečaja samoobrane pod nazivom »Mnogobrojni napadači«.
Ipak, nikad se nisam borila s više od trojice protivnika istovremeno, uz činjenicu da me nijedan
od njih nije stvarno pokušavao ubiti. Nisam toliko glupa da mislim da bih uz pomoć obogaljenog
anđela mogla pobijediti sedmoricu očajnih tipova. Srce mi je htjelo izletjeti iz grudi na samu
pomisao o tome.
Majka mi ponovo domahne, pokazujući mi put prema slobodi.
S druge strane predvorja začuo se tresak i jauk. Sa svakim udarcem koji je sletio na anđela,
osjećala sam kako mi Paige sve više klizi iz ruku.
Odmahnula sam majci, usnama oblikujući riječ »Idi«. Još me jednom pozvala, nestrpljivim
pokretom. Odmahnula sam glavom i rukom joj pokazala da ode. Kliznula je u mrak i nestala iza
zatvorenih vrata.
Jurnula sam do ormarića za spise pored kuhinje. Na brzinu sam pomislila da upotrijebim
anđelov mač, no odlučila sam da neću ni pokušati. Možda bih mogla raniti jednog tipa, no s
obzirom na moj nedostatak znanja o mačevanju, brzo bi mi ga oteli iz ruku.
Stoga sam dohvatila krila i ključ anđelova lanca. Ugurala sam ključ u džep traperica i hitro
razmotala krila, u nadi da će mi strah i želja za preživljavanjem članova bande biti jedini
saveznici. Prije no što mi se uključio mozak, sugerirajući mi kako je ovo glupa ideja, jurnula sam
u polumračni hodnik, ali mjesečina je srećom bila dovoljno jaka da me prikaže kao siluetu, bez
previše detalja.
Banditi su stjerali anđela u kut.
Dobro se borio, no shvatili su da je ozlijeđen — da i ne spominjem činjenicu da je bio
privezan za nespretna, teška kolica — i neće odustati, osobito sad kad su nanjušili krv.
Prekrižila sam ruke iza sebe i uhvatila krila iza leđa. Zalelujala su, izgubivši ravnotežu. Imala
sam osjećaj kao da iskrivljenim rukama pokušavam držati motku. Pričekala sam trenutak da
povratim ravnotežu i zakoračila naprijed.
Očajnički se nadajući da krila u sjenama izgledaju kako treba, prevrnula sam stol sa, začudo,
čitavom vazom na njemu. Neočekivani tresak privukao je pozornost.
Na tren, svi su se primirili promatrajući moju tamnu siluetu. Molila sam se svim svecima, kao
i onima koji to nisu, da izgledam kao Anđeo smrti. Da ima svjetla, mogli bi vidjeti mršavu
tinejdžericu koja pokušava držati iza leđa pregolema krila. No, bio je mrak, i nadala sam se da je
sve što vide prikaza od koje im se ledi krv u žilama.
»Što je ovo?« upitala sam glasom za koji sam se nadala da zvuči smrtonosno i zabavljeno.
»Mihaele, Gabrijele, dođite.« Zazvala sam iza sebe kao da nas je više. Mihael i Gabrijel su
jedina dva anđeoska imena kojih sam se mogla sjetiti. »Majmuni misle da smiju napasti jednog
od nas.«
Tipovi su se smrznuli i zabuljili u mene.
U tom trenu, dok sam ja zadržavala dah, mogućnosti su se zakotrljale prostorijom kao krug
ruleta.
No, tad se dogodilo nešto prilično loše.
Desno mi se krilo zaljuljalo, a zatim skliznulo prema dolje. Žureći da ga podignem,
promeškoljila sam se u pokušaju da ga bolje uhvatim, što je samo privuklo pozornost na krilo
koje je nespretno zalamatalo.
Tijekom duge sekunde, prije no što su ostali shvatili što se upravo dogodilo, vidjela sam kako
anđeo koluta očima prema nebu, kao tinejdžer suočen s bijednim luzerom. Neki ljudi baš nemaju
nikakav osjećaj zahvalnosti.
Anđeo je prvi prekinuo tišinu. Zakovitlao je kolica i tresnuo trojicu pred sobom, rušeći ih
poput običnih čunjeva.
Trojica preostalih zalete se na mene.
Ispustila sam krila i šmugnula nalijevo. Trik prilikom borbe s više napadača je u tom da se ne
boriš sa svima istovremeno. Samo u filmovima napadači uredno stoje i čekaju svoj red; u
stvarnom se životu bace na tebe poput čopora vukova.
Plesala sam u polukrugu oko njih, dok se najbliži tip nije našao na putu ostaloj dvojici. Trebao
im je samo tren da ga zaobiđu, no meni je to bilo dovoljno da ga pošteno šutnem u međunožje.
Presamitio se, ali premda sam umirala od želje da prihvatim izazov i koljenom ga odvalim u lice,
njegovi su kompići imali prednost.
Otplesala sam s druge strane presavijenog tipa, natjeravši onu dvojicu da stanu u red kako bi
ga zaobišli. Gurnula sam ranjenog tako da se srušio na nasilnika broj dva, no treći je tip skočio
na mene i zakotrljali smo se po podu u pokušaju da se izborimo za gornju poziciju.
Završila sam na dnu. Bio je pedesetak kilograma teži od mene, no ja sam vježbala borbu iz
ove pozicije nebrojeno puta.
Muškarci se bore drugačije sa ženama nego s muškarcima. Većina borbi između žena i
muškaraca počinje tako da muškarac napadne sleđa, i gotovo istog treba završi na podu sa ženom
ispod sebe. Stoga je dobra borkinja ona koja se zna tući ležeći na leđima.
Dok smo se tako natezali, iskoprcala sam nogu ispod njega da dobijem oslonac, a zatim sam
ga preokrenula na stranu, izbacivši kuk.
Prevrnuo se na leđa, ali prije no što se uspio snaći zabila sam mu petu u međunožje.
U trenu sam skočila na noge i šutnula ga nogom u glavu prije nego se uspije oporaviti. Tako
sam ga jako tresnula da mu je glava odskočila.
»Zgodno.« Anđeo je stajao na mjesečini, iza svojih okrvavljenih kolica.
Oko njega su, stenjući, ležala tijela ostalih napadača. Neka su bila toliko mirna da nisam bila
sigurna jesu li živi. S odobravanjem je kimnuo glavom, kao da je vidio nešto što mu se sviđa.
Shvativši da me obradovalo njegovo odobravanje, u mislima sam izvrijeđala samu sebe.
Jedan od tipova teturajući se uspravio i potrčao prema vratima, držeći se za glavu kao da se
boji da će mu otpasti. Kao da su čekali upravo taj znak, još su se trojica s mukom podigli na noge
i odbauljali kroz vrata, ne osvrćući se. Ostali su i dalje ležali i stenjali.
Začula sam slabašan smijeh i shvatila da dopire od anđela.
»Izgledala si idiotski s tim krilima«, rekao je. Iz usnice i porezotine iznad oka curila mu je
krv, no djelovao je opušteno dok mu je osmijeh obasjavao lice.
Drhtavim sam rukama iskopala ključ lokota iz džepa i dobacila mu ga. Uhvatio ga je iako je
bio još privezan.
»Idemo odavde«, rekla sam. Zvučala sam mnogo snažnije nego što sam se osjećala, drhteći
zbog adrenalina. Anđeo se odvezao, protegnuo i zapucketao zglobovima. Zatim je s jednog od
tipova na podu skinuo traper jaknu i dobacio mi je. Navukla sam je sa zahvalnošću, iako mi je
bila samo desetak brojeva prevelika.
Vratio se u ured dok sam zamatala njegova krila u pokrivač. Otrčala sam do ormarića da
uzmem mač i susrela ga u predvorju, s mojim ruksakom. Privezala sam pokrivač za ruksak,
pazeći da ga ne zgnječim prejako njemu pred nosom, i zabacila ruksak na leđa. Poželjela sam da
imam jedan i za njega, no ne bi ga mogao nositi na svojim ranjenim leđima.
Kad je ugledao mač, lice mu je ozario oduševljeni osmijeh, kao da je vidio davno izgubljenog
prijatelja, a ne komad metala. Zbog izraza čiste radosti na njegovu licu zastao mi je dah. Nisam
mislila da ću ikada više na ikome vidjeti takav izraz, i osjetila sam se lakšom samo zato što sam
mu blizu.
»Cijelo vrijeme imaš moj mač?«
»Sad je moj«, glas mi je bio grublji no što je trebao biti. Njegova je radost bila toliko ljudska,
da sam na tren zaboravila tko je on zapravo. Zabila sam nokte u dlanove, podsjećajući se da to
više ne smijem činiti.
»Tvoj mač?! Možeš misliti«, rekao je. Ono što mislim jest da bi morao prestati zvučati tako
prokleto ljudski. »Imaš li ti pojma koliko mi je bila odana svih ovih godina?«
»Odana? Nisi valjda jedan od onih tipova koji daju imena svojim automobilima i šalicama za
kavu? To je neživi predmet. Saberi se.«
Posegnuo je za mačem. Ustuknula sam, ne želeći ga predati. »Hoćeš se potući za nju?« upitao
je. Zvučao je kao da suspreže smijeh.
»Što će ti?«
Uzdahnuo je, djelujući umorno. »Koristit ću je kao štaku, što misliš?«
Na trenutak, odluka je ostala visjeti u zraku. Istina, ne treba mu mač da me potuče, sad kad je
slobodan i na nogama. Mogao bi mi ga jednostavno uzeti, oboje to znamo.
»Spasila sam ti život«, rekla sam. Izvio je obrvu. »To je dosta upitno.«
»Dvaput.«
Napokon je spustio ruku kojom je posezao prema maču. »Ne želiš mi vratiti mač?«
Dohvatila sam Paigeina kolica i zataknula mač u torbu sa stražnje strane naslona. Dok god je
preumoran za svađu, pokušat ću održati barem privid kontrole. Možda je stvarno iscrpljen, a
možda je odlučio da će mi dopustiti da mu nosim mač i budem njegov mali štitonoša. Po načinu
na koji je bacio pogled prema maču, uz poluosmijeh na licu, pretpostavljam da je zasad odustao.
Okrenula sam Paigeina kolica i pošla van.
»Mislim da mi više neće trebati ta kolica«, izjavio je anđeo. Ali zvučao je umorno i bila sam
spremna okladiti se da ne bi odbio kad bih mu ponudila da ga vozim u njima.
»Nisu za tebe već za moju sestru.«
Utihnuo je dok smo izlazili u noć, i znala sam da misli kako Paige više nikad neće vidjeti ta
kolica.
Neka se goni ravno u pakao.
 10

Silicijska dolina udaljena je oko pola sata vožnje automobilom od šume u brdima. A do San
Francisca treba nekih četrdeset i pet minuta po autocesti. Zaključila sam da će ceste biti zakrčene
napuštenim autima i očajnim ljudima, pa smo se uputili u brda, gdje ima manje ljudi a više
skrovišta.
Do prije nekoliko tjedana bogataši su živjeli na ovim brdima, ili u trosobnim rančerskim
kućama koje su koštale nekoliko milijuna dolara, ili u bajkovitim dvorcima koji su koštali
desetke milijuna. Držali smo se podalje od takvih imanja, jer sam znala da su vjerojatno privukli
krivu vrstu posjetitelja. Umjesto toga, odabrala sam gostinsku kućicu iza jednog od posjeda,
skromnu potleušicu koja neće privlačiti pozornost.
Anđeo me slijedio bez komentara, što je bilo u redu. Nije mnogo govorio nakon što smo otišli
iz uredske zgrade. Noć je bila duga, i jedva je stajao na nogama kad smo stigli do kolibe. Uspjeli
smo ući unutra prije no što se podigla oluja.
Čudno je to. Anđeo je u nekim stvarima bio šokantno snažan. Mlatili su ga i unakazili, i
danima je krvario, no još je uvijek imao snage potući se s nekoliko tipova istovremeno. Iako
nema ni košulju ni jaknu, nikad mu nije hladno. No, čini se da mu hodanje teško pada.
Kad smo se napokon smjestili u kolibi, dok je vani počinjala kiša, skinuo je čizme. Stopala su
mu bila izranjavana i puna žuljeva, dječje ružičasta i osjetljiva, kao da ih nije mnogo koristio.
Vjerojatno i nije. Da imam krila, i ja bih provodila većinu vremena leteći.
Prekopala sam ruksak i pronašla kutiju za prvu pomoć. U njoj je bilo nekoliko flastera za
žuljeve, većih i čvršćih od običnih. Dodala sam mu paketiće. Otvorio je jedan i zagledao se u
flaster kao da ga nikad prije nije vidio.
Prvo je pogledao stranu u boji kože, koja je za nijansu presvijetla za njega, a zatim onu
podebljanu, pa ga je opet okrenuo na obojenu stranu. Stavio je flaster preko oka poput gusarskog
poveza, pa iskrivio lice.
Moje su se usne razvukle u osmijeh, iako mi je bilo teško povjerovati da se još uopće mogu
smijati. Uzela sam mu flaster iz ruke. »Hajde, pokazat ću ti kako se koristi. Daj mi nogu.«
»U anđeoskom svijetu, to je prilično intiman zahtjev. Uglavnom je potrebna večerica, nešto
vina i šarmantna konverzacija da bih nekome dao nogu.«
Njegova izjava zahtijevala je duhovit odgovor.
»Bla-bla«, bilo je sve što sam rekla.
U redu, neću dobiti godišnju nagradu za Najduhovitiju ženu na svijetu. »Hoćeš da ti pokažem
kako se koristi flaster ili ne želiš?« Zvučala sam nadureno, no nisam si mogla pomoći.
Ispružio je stopala. Gadne crvene mrlje na njegovim petama i nožnim palcima vrište za
pažnjom, a na jednoj je peti imao žulj koji se raspukao.
Pogledala sam svoju skromnu zalihu flastera za žuljeve. Morat ću ih sve potrošiti na njegova
stopala i nadati se da će moja izdržati. Dok sam mu pažljivo lijepila flaster preko puknutog žulja,
u glavi sam čula tihi glasić: Bit će s tobom još samo nekoliko dana. Zašto trošiš dragocjene
zalihe na njega?
Izvukao je krhotinu stakla iz ramena. Iako je to radio cijelo vrijeme dok smo hodali, stalno je
nalazio nove komade. Da nije stao ispred mene kad je razbio prozor, i ja bih bila prekrivena
krhotinama. Gotovo sam sigurna da me nije namjerno zaštitio, no ipak sam mu bila zahvalna.
Pažljivo sam obrisala gnoj i krv sterilnom kompresom, iako sam znala da je mnogo
vjerojatnije da će mu se inficirati duboke rane na leđima, a ne nekoliko žuljeva na nogama.
Sjećanje na njegova izgubljena krila natjeralo me da budem nježnija no što sam namjeravala.
»Kako se zoveš?« upitala sam.
Nisam to trebala znati. Ustvari, nisam ni željela. Kad dobije ime, činit će se kao da smo na
istoj strani, što nikako nije točno. Bit će to kao dokaz da bismo mogli postati prijatelji, a to nije
moguće. Nema smisla sprijateljiti se s vlastitim krvnikom.
»Raffe.«
Upitala sam ga kako se zove samo zato da bih mu skrenula pozornost, tako da ne razmišlja o
izgubljenim krilima. No, njegovo ime zvuči nekako ispravno. »Raffe«, polako sam ponovila.
»Sviđa mi se kako zvuči.«
Pogled mu je omekšao kao da se nasmiješio, iako mu je izraz lica i dalje ostao ukočen. Iz
nekog razloga, ja sam pocrvenjela.
Pročistila sam grlo kako bih razbila napetost. »Raffe zvuči kao raw feet.1 Je li to slučajno?«
To ga je natjeralo na smijeh. Kad se nasmiješi, stvarno djeluje kao netko koga bih željela
poznavati. Kao neki nadnaravno zgodni dečko o kojem bi svaka cura mogla sanjati.
Samo što on nije dečko. I previše je nadnaravan. Da ne spominjem činjenicu da ova cura
može sanjati samo o hrani, skloništu i sigurnosti svoje obitelji.
Čvrsto sam pritisnula rubove flastera, tako da se ne odlijepi. Oštro je udahnuo; nisam znala je
li to zbog bola ili od užitka, pa sam nastavila zaposleno buljiti u njegove noge.
»Nećeš me pitati kako se ja zovem?« Mogla bih se tresnuti po glavi. Zvučala sam kao da
pokušavam očijukati. Ali nisam to radila, naravno. Sigurno nisam. Barem sam se suzdržala od
toga da ne zvučim poput obične hihotavice.
»Već znam kako se zoveš.« Savršeno je oponašao majčin glas: »Penryn Young, izvoliš istog
trena otvoriti vrata!«
»Jako dobro. Zvučiš točno kao moja majka.«
»Sigurno si čula staru mudrost da ti znanje nečijeg pravog imena daje moć nad njim.«
»Je li to točno?«
»Može biti točno, pogotovo kad se radi o različitim vrstama.«
»Zašto si mi onda rekao svoje ime?«
Naslonio se i slegnuo ramenima, kao da ga nije briga.
»A kako te zovu oni koji ti ne znaju ime?«
Kratko je zastao prije no što je odgovorio. »Bijes Božji.«
Sklonila sam ruku s njegova stopala sporim, kontroliranim pokretom, kako ne bi vidio da
drhtim. U tom sam trenu shvatila da bi neki promatrač sa strane mogao zaključiti da mu se
klanjam. On je sjedio u stolcu dok sam ja klečala pred njim, spuštena pogleda. Hitro sam ustala i
odozgo se zapiljila u njega. Duboko sam udahnula, isprsila se i pogledala ga ravno u oči.
»Ne bojim se ni tebe ni tvoje vrste, a ni tvojeg boga.«
Dio mene se stisnuo u iščekivanju udara munje koji će sigurno uslijediti. No, ništa se nije
dogodilo. Čak ni od oluje izvana nije doprla dramatična grmljavina. Ipak, nisam se ništa manje
bojala. Ja sam samo mali mrav na bojnom polju velikih bogova. Ovdje nema mjesta za ponos ili
ego, a jedva ima dovoljno mjesta za puko preživljavanje. No, nisam si mogla pomoći. Što oni
misle, tko su? Mi možda jesmo mravi, ali ovo bojno polje je naš dom i imamo pravo živjeti u
njemu.
1
Neprevodiva igra riječi — raw feet na engleskom jeziku znači ranjene, oderane noge (op.
prev.).
Izraz lica mu se malčice promijenio, prije no što se ponovo ogrnuo svojom uobičajenom
božanskom strogoćom. Nisam bila sigurna što to znači, no znala sam da je moja luđačka izjava
nekako utjecala na njega, pa makar ga samo zabavila.
»Ne sumnjam u to, Penryn.« Izgovorio je moje ime kao da kuša nešto novo, zakotrljavši ga
preko jezika, kao da isprobava da li mu se sviđa. Sva sam se naježila zbog intimnosti trenutka i
načina na koji ga je izgovorio.
Bacila sam mu ostale flastere u krilo. »Sad znaš kako se koriste. Dobrodošao u moj
svijet.«Okrenula sam mu leđa, pokazujući da ga se ne bojim. Barem sam sebe pokušala uvjeriti u
to. Osim toga, dok sam mu ovako okrenuta leđima, neće vidjeti kako mi drhte ruke dok kopam
po ruksaku u potrazi za hranom.
»Uostalom, što radite ovdje?« upitala sam tražeći hranu. »Mislim, očito je da niste došli na
čašicu razgovora, ali zašto nas se pokušavate riješiti? Što smo napravili da smo zaslužili da nas
se istrijebi?«
Slegnuo je ramenima. »Nemam pojma.« Zapiljila sam se u njega otvorenih usta.
»Hej, nisam ja to smislio«, pravdao se. »Da mi ide marketing, izmislio bih neku praznu priču
koja bi zvučala smisleno. No, istina je da i mi samo bauljamo u mraku i povremeno naletimo na
nešto grozno.«
»To je sve? Ne može biti toliko nasumično.« Nisam znala što sam zapravo željela čuti, no ovo
definitivno nije bilo to.
»Uvijek je toliko nasumično.«
Zvučao je više kao iskusni vojnik nego kao bilo koji anđeo za kojeg sam ikada čula. Jedno je
sigurno — iz njega neću izvući više informacija.
Večera se sastojala od instant tjestenine i nekoliko energetskih pločica. Za desert smo pojeli
par minijaturnih čokoladica ukradenih iz ureda. Bilo bi super da smo mogli upaliti kamin, no dim
iz dimnjaka sigurno bi nekog privukao. To se odnosilo i na paljenje svjetla. U ruksaku sam imala
par ručnih lampi, no sjetila sam se da je onu bandu vjerojatno privukla majčina lampa, pa smo
tjesteninu i slatke energetske pločice prožvakali u mraku.
Takvom je brzinom progutao svoj dio obroka da sam se zapanjeno zabuljila u njega. Nisam
znala kad je posljednji put jeo, no to sigurno nije bilo u zadnja dva dana. Osim toga,
pretpostavila sam da njegovo superzacjeljivanje troši mnogo kalorija. Nisam imala puno zaliha,
no ponudila sam mu i svoju polovinu. Da je posljednjih nekoliko dana bio budan, morala bih ga
hraniti mnogo češće.
Moja ruka s ponuđenom hranom ostala je u zraku, dovoljno dugo da mi postane neugodno.
»Ne želiš večeru?« upitala sam.
»Ovisi o tome zašto mi je daješ.«
Slegnula sam ramenima. »Povremeno, dok bauljamo u mraku, naletimo i na nešto dobro.«
Promatrao me još trenutak prije nego što je uzeo ponuđenu hranu.
»Nemoj misliti da ćeš dobiti i moj dio čokolade.« Znala sam da bih čokoladu trebala sačuvati,
no nisam si mogla pomoći da ne pojedem više no što sam planirala. Ugodna tekstura i eksplozija
slatkoće u mojim ustima pružile su mi utjehu, što je u posljednje vrijeme bio rijedak osjećaj. No,
neću nam dopustiti da pojedemo više od polovine zaliha. Ostatak čokolade ugurala sam negdje
na dno ruksaka, kako ne bih došla u iskušenje.
Na licu mi se sigurno vidjela želja za slatkim, jer me anđeo upitao, »Zašto je ne pojedeš?
Sutra ćemo jesti nešto drugo.«
»To je za Paige.« Odlučno sam zatvorila ruksak, ignorirajući njegov zamišljeni pogled.
Pitala sam se gdje je majka. Oduvijek sam smatrala da je pametnija od mog oca, iako je on
imao magisterij iz inženjerstva. No, dok prevladavaju njezini luđački nagoni, neće joj pomoći
njezina životinjska pamet. Iako je majka uzrokovala neke od najgorih situacija u mom životu,
ipak sam se nadala da je pronašla suho sklonište i nešto za jelo.
Ponovo sam prekopala ruksak i pronašla posljednju posudicu s instant tjesteninom. Otišla sam
do vrata i ostavila je vani. »Što to radiš?«
Palo mi je na pamet da mu objasnim da je to za majku, no predomislila sam se. »Ništa.«
»Zašto ostavljaš hranu vani na kiši?«
Kako je znao da je to hrana? Previše je mračno da bi vidio posudicu s tjesteninom.
»Koliko dobro vidiš u mraku?«
Kratko je zastao, kao da želi poreći da vidi u mraku. »Gotovo jednako dobro kao po danu.«
Pažljivo sam spremila tu informaciju, koja mi je vjerojatno spasila život. Tko zna što bih
pokušala napraviti kad nađemo ostale anđele? Možda bih se pokušala ušuljati u njihovo gnijezdo
usred noći. To bi bio gadan trenutak da saznam koliko dobro vide u mraku.
»Dakle, zašto si ostavila dragocjenu hranu vani?«
»Za majku.«
»Zar ona ne bi jednostavno ušla ovamo?«
»Možda bi. A možda ne bi.«
Kimnuo je glavom kao da razumije, što sigurno nije točno. Možda su za njega sva ljudska
bića luda. »Zašto ne bi unijela hranu, a ja ću ti reći ako se tvoja majka nade u blizini.«
»A kako ćeš znati da je u blizini?«
»Čut ću je«, rekao je. »Pod pretpostavkom da kiša ne postane preglasna.«
»Koliko dobro čuješ?«
»Što?«
»Ha ha«, suho sam se nasmijala. »Ovakve mi informacije mogu pomoći da spasim sestru.«
»Ne znaš gdje je, ni je li živa.« Rekao je to ravnodušnim glasom, kao da razgovaramo o
vremenu.
»Ali znam gdje si ti, a znam i da ćeš krenuti prema ostalim anđelima, ako ni zbog čega
drugog, onda da se osvetiš.«
»Ah, dakle, u tome je stvar? Budući da nisi mogla izvući informacije iz mene dok sam bio
slab i nemoćan, isplanirala si da me slijediš natrag u zmijsko gnijezdo i spasiš sestru? Znaš da ti
je taj plan jednako dobar kao onaj kad si se pokušala praviti da si anđeo pred onim tipovima.«
»Cura mora improvizirati u skladu sa situacijom.«
»Situacija je trenutačno potpuno izvan tvoje kontrole. Ako nastaviš ovim putem sigurno ćeš
poginuti, zato poslušaj moj savjet i bježi.«
»Ne razumiješ. Ovdje se ne radi o donošenju logičnih, optimalnih odluka. Nemam izbora.
Paige je bespomoćna curica. Ona je moja sestra. Jedino o čemu možemo raspravljati je kako ću
je spasiti, a ne hoću li pokušati.«
Naslonio se i procjenjivački me pogledao. »Pitam se što će te prije ubiti — tvoja odanost ili
tvoja tvrdoglavost?«
»Ni jedno, ako mi pomogneš.«
»A zašto bih to učinio?«
 »Jer sam ti dvaput spasila život. Duguješ mi. U nekim bi kulturama zbog toga postao moj
doživotni rob.«
Teško mi je razaznati izraz njegova lica u mraku, no glas mu je istovremeno zvučao i
skeptično i suho. »Točno, odvukla si me s ulice kad sam bio ranjen. To bi se inače računalo kao
spašavanje života, no budući da ti je namjera bila da me otmeš i ispituješ, mislim da onda ne
vrijedi. A ako si mislila spomenuti propali pokušaj ›spašavanja‹ tijekom okršaja s bandom, morat
ću te podsjetiti da si me ti zabila leđima u čavle i vezala za metalna kolica, pa sam zbog tebe i
dospio u probleme.«
Nacerio se. »Ne mogu vjerovati da su oni idioti skoro popušili da si anđeo.«
»Ali nisu.«
»Samo zato što si zeznula. Gotovo sam prasnuo u smijeh kad sam to vidio.«
»Da nam se nije radilo o glavi, bilo bi prilično smiješno.«
Glas mu je postao ozbiljan. »Dakle, jasno ti je da si mogla poginuti?«
»I ti si mogao poginuti.«
Vani je šaptao vjetar, šumoreći kroz lišće. Otvorila sam vrata i pokupila posudicu s
tjesteninom. On će vjerojatno čuti moju majku ako se pojavi, pa je bolje da ne riskiramo da netko
drugi vidi hranu i dođe u kolibu.
Iz ruksaka sam izvukla majicu i navukla je na sebe. Temperatura je naglo padala. Tad sam
napokon postavila pitanje na koje nisam željela čuti odgovor. »Što će im djeca?«
»Je li ih oteto više?«
»Vidjela sam ulične bande kako ih otimaju. Mislila sam da neće htjeti Paige zbog njezinih
nogu. No, sad se pitam postoji li mogućnost da ih prodaju anđelima.«
»Ne znam što rade s djecom. Tvoja je sestra prvo dijete za koje sam čuo.« Naježila sam se
zbog njegova tihog glasa.
Kiša je udarala o prozore, a vjetar je grebao granom po staklu. »Zašto su te napali oni
anđeli?«
»Nije pristojno pitati žrtvu nasilja čime je uzrokovala napad.«
»Znaš što želim reći.«
Slegnuo je ramenima u polumraku. »Anđeli su nasilna stvorenja.«
»Primijetila sam. Nekoć sam mislila da su dragi i slatki.«
»Zašto bi to mislila? Čak i u tvojoj Bibliji, mi smo navjestitelji propasti, voljni i sposobni
uništiti čitave gradove. To što bismo povremeno upozorili nekog od vas, ne znači da smo
čovjekoljupci.«
Imala sam još pitanja, no prvo sam nešto morala riješiti. »Trebaš me.« Nasmijao se. »Ma
daj?«
»Moraš se vratiti svojim kompićima i vidjeti mogu li ti prišiti krila. Vidjela sam ti izraz lica
kad sam to spomenula u uredu. Misliš da je to moguće. Ali da bi došao tamo, morat ćeš hodati.
Nikad prije nisi putovao po tlu, zar ne? Treba ti vodič, netko tko može pronaći hranu, vodu i
sklonište.«
»Ovo nazivaš hranom?« Pod svjetlom mjesečine vidjela sam kako baca praznu posudicu u
kantu za otpatke. Previše je mračno da bih vidjela kako slijeće u kantu na drugoj strani prostorije,
no prema zvuku mogla sam zaključiti da je pogodio tricu.
»Vidiš, ti to ne bi našao. Imamo gomilu stvari za koje nikad ne bi pomislio da su hrana. Osim
toga, ne smiješ se otkriti. Nitko neće pogoditi da si anđeo ako putuješ s ljudskim bićem. Povedi
me sa sobom. Pomoći ću ti da dođeš kući, ako ti meni pomogneš da pronađem sestru.«
»Dakle, želiš da uvedem Trojanskog konja u leglo?«
 »Ni blizu. Ne pokušavam spasiti svijet, nego samo svoju sestra. To mi je sasvim dovoljno.
Uostalom, zašto se brineš? Nisam valjda ja, ovako malena, nekakva prijetnja anđelima?«
»A što ako ona nije tamo?«
Teško sam progutala suhu gvalju u grlu prije no što sam mogla odgovoriti. »Onda to više neće
biti tvoj problem.«
Njegova se tamna sjena skutrila na kauču. »Idemo spavati dok je još mrak.«
»Nisi me odbio, zar ne?«
»Nisam ni pristao. Sad me pusti da spavam.«
»Još jedna stvar. Lakše ćemo noću držati stražu ako nas je dvoje.«
»Ali je lakše spavati ako je samo jedan.« Dohvatio je jastuk i stavio ga preko uha. Još se
jednom pomaknuo i napokon smjestio, a disanje mu je postalo duboko i ujednačeno, kao da je
već zaspao.
Uzdahnula sam i uputila se prema spavaćoj sobi. Dok sam se približavala, osjetila sam da je
zrak hladniji, i nisam bila sigurna hoću li moći zaspati.
Čim sam otvorila vrata, vidjela sam zašto je u kolibi tako hladno. Prozor je bio razbijen, a na
krevet se slijevala kiša. Bila sam tako umorna da bih mogla zaspati i na podu. Dohvatila sam
složeni pokrivač s komode. Bio je hladan, ali suh. Zatvorila sam vrata spavaće sobe,
zaustavljajući propuh, i otapkala natrag u dnevnu sobu. Legla sam na kauč nasuprot anđelu i
zamotala se u pokrivač.
Djelovao je kao da je u dubokom snu. I dalje nije imao košulju, kao ni prvi put kad sam ga
vidjela. Možda ga malo griju zavoji, no to je beznačajno. Pitala sam se je li mu ikada hladno.
Dok leti gore visoko na nebu, sigurno se smrzava. No, možda su se anđeli prilagodili niskim
temperaturama, baš kao što su lagani, kako bi mogli letjeti.
Naravno, to su samo pretpostavke, i vjerojatno sam se pokušala opravdati pred samom sobom
zbog činjenice da sam uzela jedini pokrivač u kolibi. Noćas nema struje, što znači da nema ni
grijanja. U području Zaljeva zrak se rijetko smrzava, no ponekad zna biti prilično hladno noću.
Čini se da je ovo jedna od takvih noći.
Zaspala sam uz ritam njegova ujednačenog disanja i bubnjanja kiše po prozorima.
Sanjala sam da plivam u Arktičkom moru, okružena odlomljenim santama leda. Glacijalni
tornjevi bili su veličanstveni i smrtonosno lijepi.
Paige me dozivala. Koprcala se u vodi, kašljući i jedva se održavajući na površini. Znala sam
da neće dugo izdržati, jer je mogla plivati samo rukama. Zaplivala sam prema njoj, očajnički je
pokušavajući dohvatiti, no zbog ledene vode bila sam spora, i gotovo svu svoju energiju trošila
sam na drhtanje. Paige me i dalje dozivala. Predaleko je da joj vidim lice, no osjetila sam suze u
njezinu glasu.
»Dolazim!« pokušavala sam joj doviknuti. »Ne brini, stižem.« No, glas mi je bio samo
hrapavi šapat, jedva dosežući moje vlastite uši. Frustracija mi je stegnula grudi. Nisam je mogla
čak ni utješiti.
Tada sam začula gliser. Probio se kroz komade leda jureći prema meni. Gliserom je upravljala
moja majka. Slobodnom je rukom izbacivala u ledenu vodu dragocjenu opremu za
preživljavanje. Konzerve juhe i graha, pojasovi za spašavanje i pokrivači, čak i cipele i flasteri za
žuljeve, letjeli su preko ruba glisera i nestajali među santama leda.
»Moraš pojesti svoja jaja, draga«, rekla je moja majka. Gliser juri ravno prema meni, ne
usporavajući. Čak mi se učinilo da ubrzava. Ako se ne sklonim, pregazit će me.
Iz daljine, Paige me dozivala.
»Dolazim«, viknula sam, ali iz mojih usta opet je izašao samo slomljeni šapat. Pokušala sam
plivati prema njoj, no mišići su mi ukočeni od hladnoće i samo se bespomoćno koprcam.
Koprcam se i drhtim u vodi, na putu majčinom gliseru.
»Tiho, šššš«, blagi mi glas šapće na uho.
Osjetila sam nekoga na kauču, kako izvlači jastuke iza mojih leđa, a zatim me obuzela
toplina. S mjesta na kom su bili jastuci, grlili su me čvrsti mišići. Postala sam mutno svjesna
muških ruku koje se svijaju oko mene, kože meke poput perca i mišića kao od čelika prekrivenog
baršunom. Tjeraju led iz mojih vena i noćnu moru iz moje glave.
»Šššš.« Tihi šapat u mojem uhu.
Opustila sam se u kukuljici topline i dopustila da me rominjanje kiše uljuljka natrag u san.
Toplina je nestala, no nisam više drhtala. Stisnula sam se u sebe, pokušavajući zadržati
toplinu koju je u jastucima ostavilo tijelo koje više nije tu.
Kad sam otvorila oči, zbog jutarnje sam svjetlosti poželjela da nisam. Raffe je ležao na
svojem kauču, promatrajući me tamnoplavim očima. Gutnula sam slinu, odjednom se osjećajući
nespretnom i neuglednom. Super. Došao je kraj svijeta; moja se majka vani tuče s uličnim
bandama, luđa nego ikad prije, sestru su mi oteli osvetnički anđeli, a ja se brinem što mi je kosa
masna i smrdi mi iz usta.
Naglo sam ustala, odbacivši pokrivač, s više siline no što je bilo potrebno. Dohvatila sam
toaletnu torbicu i krenula prema jednoj od kupaonica.
»Dobro jutro i tebi«, lijeno je razvukao Raffe. Već sam uhvatila kvaku na vratima kupaonice
kad je dodao, »Ako se još pitaš, odgovor je da.«
Zastala sam, bojeći se okrenuti glavu. »Da?« Da, on me držao tijekom noći? Da, zna da mi se
to svidjelo?
»Da, možeš ići sa mnom«, rekao je tonom kao da je već požalio. »Odvest ću te u leglo.«
 11

U kolibi je još bilo vode, no nije bila topla. Svejedno sam razmišljala o tuširanju, jer nisam znala
hoće li mi se uskoro ukazati prilika, no pomisao na ledenu vodu koja me cijelu zalijeva natjerala
me da odustanem.
Umjesto toga, odlučila sam se prebrisati vlažnom krpom. Tako se barem neću odjednom
izložiti smrzavanju.
Kao što sam i predvidjela, voda je bila ledenohladna, što je prizvalo u sjećanje dijelove mog
sna iz protekle noći, a to me, opet, neizbježno podsjetilo kako sam se ugrijala. No, to je
vjerojatno bila uobičajena anđeoska reakcija, isto kao što se pingvini stisnu jedni uz druge kad
im je hladno. Što bi drugo moglo biti?
Nisam željela razmišljati o tom — nisam znala kako razmišljati o tom — pa sam svoje misli
ugurala u ono mračno, pretrpano mjesto u mom umu koje će se svakog trena razletjeti.
Kad sam izašla iz kupaonice Raffe je djelovao svježe oprano u svojim crnim hlačama i
čizmama. Skinuo je zavoje. Mokra mu je kosa visjela pred očima dok je klečao na podu ispred
rastvorenog pokrivača. Na njemu su se ispružila njegova krila.
Češljao je perje, šušureći zgnječena pera i čupkajući polomljena, nalikujući ptici koja se
uređuje. Dodir mu je bio nježan i smjeran, iako mu je izraz lica ostao tvrd i nečitljiv poput
kamena. Nareckani rubovi krila, na kojima sam odrezala perje, izgledali su ružno i izmučeno.
Osjetila sam apsurdan poriv da mu se ispričam. Ali zbog čega? Zbog toga što je njegov narod
napao naš svijet i uništio ga? Zbog toga što su toliko brutalni da su u stanju jednome od svojih
odrezati krila i ostaviti ga na milost i nemilost divljim domorocima? Ako i jesmo divlji, takvi
smo zbog njih, i zato mi ne treba biti žao, podsjetila sam samu sebe. Ne treba mi biti žao zato što
sam zgnječila njegovo krilo u moljcima izjedenom pokrivaču.
Ipak, nekako sam spustila glavu i tiho hodala, kao da mi je žao, iako mu to ne mislim reći.
Prošla sam oko njega, tako da ne može vidjeti moj stav pun isprike, a onda sam mu ugledala
leđa. Prestala su krvariti. I ostatak njegova tijela djelovao je savršeno zdravo — nije više bilo
masnica, oteklina ni posjekotina, osim na mjestu gdje su mu bila krila.
Niz leđa su mu se spuštale otvorene rane, a meso je bilo istrgano na mjestima gdje je nož
prošao kroz tetive i mišiće. Nisam željela razmišljati o tom, no vjerojatno je drugi anđeo
prorezao zglob, odvajajući kosti krila. Možda sam mu trebala zašiti rane, no tad sam
pretpostavila da će umrijeti.
»Bih li ti trebala, ono, zakrpati rane?« upitala sam, nadajući se da će odgovor biti ne. Prilično
sam čvrsta cura, ali moram priznati da je prišivanje komada mesa previše, čak i za mene.
»Ne«, rekao je, ne podižući pogled. »S vremenom će same zarasti.«
»Ali zašto već nisu? Mislim, ostatak rana brzo je nestao.«
»Rane od anđeoskog mača sporo zacjeljuju. Ako ikada odlučiš ubiti anđela, razreži ga
anđeoskim mačem.«
»Lažeš. Zašto bi mi to rekao?«
 »Možda zato što te se ne bojim.«
»Možda bi se trebao bojati.«
»Moj me mač nikada neće povrijediti. A moj je mač jedini koji možeš podići.« Nježno je
čupnuo još jedno slomljeno pero i položio ga na pokrivač.
»Zašto?«
»Potrebno ti je dopuštenje da podigneš anđeoski mač. Ako ga pokušaš dići bez dopuštenja,
težit će tonu.«
»Ali nisi mi dao dopuštenje.«
»Ne može ti anđeo dati dopuštenje, nego mač. A neki se mačevi uvrijede ako ih samo upitaš.«
»Je, sigurno.«
Prešao je rukom preko perja, tražeći polomljena pera. Zašto ne izgleda kao da se šali?
»Nisam tražila dopuštenje kad sam bez problema podigla tvoj mač.«
»Zato što si je htjela dobaciti meni, tako da se mogu obraniti. Očito je to shvatila kao traženje
i davanje dopuštenja.«
»Ma daj, hoćeš reći da mi je mač pročitao misli?«
»Pročitala je tvoje namjere. Povremeno to napravi.«
»Aha. Dobro.« Okanila sam se ćorava posla. U životu sam se naslušala ludosti, i naučila kako
ih prihvatiti a da ne izazoveš osobu koja ih izgovara. Izazivanje luđaka je besmislena, a
povremeno i opasna vježba, barem u slučaju moje majke. Međutim, moram priznati da je Raffe
maštovitiji od moje majke.
»Onda... Da ti previjem leđa?«
»Zašto?«
»Da se ne inficiraju«, rekla sam, kopajući po ruksaku u potrazi za kutijom prve pomoći.
»Infekcija ne bi trebala biti problem.«
»Ne možeš se zaraziti?«
»Trebao bih biti otporan na vaše bakterije.«
Riječi »trebao bih« i »vaše« privukle su mi pozornost. Ne znamo gotovo ništa o anđelima.
Bilo kakve informacije mogle bi nam dati prednost. Naravno, kad se jednom organiziramo.
Sinulo mi je da sam možda bila u jedinstvenoj poziciji da prikupim informacije o anđelima.
Unatoč tome što vođe bandi željeli da mislimo, činjenica je da su dijelove tijela mogli otkinuti
samo s mrtvih ili umirućih anđela. Nisam znala što bih trebala učiniti s podacima o anđelima, no
znanje mi sigurno neće škoditi. Reci to Adamu i Evi.
Zanemarila sam upozoravajući glasić u glavi. »Onda... Jesi li cijepljen ili nešto takvo?«
Trudila sam se da mi glas zvuči opušteno, kao da mi njegov odgovor ništa ne znači.
»Ipak, nije loša ideja da mi staviš zavoje«, rekao je, dajući mi jasan signal da zna da lovim
informacije. »Vjerojatno mogu proći kao ljudsko biće dok god su mi rane pokrivene.« Izvukao je
još jedno slomljeno pero i nevoljko ga odložio na sve veću hrpu.
Upotrijebila sam posljednje zalihe iz kutije za prvu pomoć kako bih mu prekrila rane. Koža
mu je na dodir poput čelika prekrivenog svilom. Grublja sam nego što bih trebala biti, jer mi to
pomaže smiriti ruke.
»Nemoj se previše micati, tako da opet ne prokrvariš. Zavoji nisu jako debeli, pa će ih krv
brzo probiti.«
»Nema problema«, rekao je. »Neće biti teško mirovati dok bježimo spašavajući goli život.«
»Ozbiljno ti kažem. Nemamo više zavoja. Morat će ti potrajati.«
»Možemo li naći još koji?«
»Možda.« Najbolje su nam šanse u kućama, jer su kutije za prvu pomoć odavno pokradene iz
dućana.
Napunili smo moju bocu za vodu. Nisam imala dovoljno vremena da spakiram zalihe iz
ureda, a ono što sam ponijela, uzela sam prilično nasumično. Uzdahnula sam, želeći da sam
imala više vremena i pokupila još hrane. Osim jedne posudice instant tjestenine, nemamo više
ništa, osim šake čokoladica koje sam ostavila za Paige. Podijelili smo tjesteninu, što je značilo da
je svatko pojeo dva zalogaja. Izašli smo iz kolibe sredinom jutra, i prvo se zaputili do velike kuće
na posjedu.
Nadala sam se da ćemo pronaći punu kuhinju, no jedan pogled na razjapljene ormariće u
moru granita i nehrđajućeg čelika rekao mi je da ćemo morati prekopavati u potrazi za bilo
kakvim ostacima. Ovdje su možda živjeli bogataši, ali ni bogati nisu imali dovoljno novca da bi
kupili hranu kad je sve otišlo dovraga. Ili su pojeli sve što su mogli prije no što su otišli, ili su
hranu odnijeli sa sobom. U ladicama i ormarićima nije bilo ničeg osim mrvica.
»Je li ovo jestivo?« Raffe je stajao na ulazu u kuhinju, ispod vrata u obliku luka. Djelovao je
kao da se nalazi u svojoj kući. Stajao je s prirodnom elegancijom aristokrata naviklog na
bogatstvo. No, poluprazna vrećica mačje hrane koju je držao u ruci pomalo je kvarila dojam.
Zaronila sam rukom u vrećicu i izvadila nekoliko crvenih i žutih kuglica. Ubacila sam ih u
usta. Hrskavo, s blagim okusom ribe. Dok sam ih žvakala i gutala, zamišljala sam da su krekeri.
»Nije gurmanska hrana, ali ne vjerujem da će nas ubiti.«
To je bilo to što se tiče hrane, no u garaži smo pronašli nešto opreme. Ruksak koji se mogao
pretvoriti u vreću, što je odlično, jer iako Raffe ne može sada nositi ruksak, možda će moći
kasnije. Dvije vreće za spavanje, uredno smotane. Nije bilo šatora, no pronašla sam ručne
svjetiljke s dodatnim baterijama i šminkerski nož za kampiranje, mnogo skuplji od onih kakve
sam si ja mogla priuštiti. Svoj sam dala Raffeu, a ovaj sam zadržala za sebe.
Budući da mi je odjeća bila prljava, navukla sam na sebe čistu odjeću koju sam pronašla u
ormaru. Pokupili smo i nešto dodatne odjeće i jakni. Pronašla sam košulju koja mu je gotovo
pristajala, a natjerala sam ga i da skine svoje neobične crne hlače i čizme te navuče traperice i
obične planinarske cipele.
Srećom, našli smo tri spavaće sobe pune muške odjeće u različitim veličinama. Nekoć je
ovdje živjela obitelj s dva tinejdžera, no sada im više nema ni traga, osim onoga što je ostalo u
garaži i ormarima. Najviše me brinulo hoće li mu pristajati cipele. Žuljevi od jučer već su mu
zarasli, no i uz njegovo superzacjeljivanje ne bi bilo dobro da si svakog dana ponovo razdere
stopala.
Uvjerila sam samu sebe da me to brine samo zato što ne želim da me usporava šepanjem, i
odbila daljnje razmišljanje o tom.
»Ovako odjeven izgledaš gotovo kao ljudsko biće«, rekla sam mu.
Zapravo, izgledao je kao prekrasni olimpijski šampion. Uznemirujuće je koliko je nalik na
izvanredni primjerak ljudskog roda. Mislim, ne bi li anđeo, koji je dio legije u misiji da iskorijeni
čovječanstvo, trebao izgledati opako i čudno?
»Dok god ne budeš krvario iz zglobova krila, trebao bi proći kao čovjek. E da, i nemoj
nikome dati da te podigne. Znat će da si prevarant čim osjete koliko si lagan.«
»Onda ću dopustiti samo tebi da me nosiš u naručju.« Okrenuo se i izašao iz kuhinje prije no
što sam uspjela odlučiti što da mislim o tom komentaru. Smisao za humor još je jedna od stvari
za koje mislim da ih anđeli ne bi smjeli imati. A s obzirom na to koliko je njegov smisao za
humor grozan, sve je još gore.
Već je bilo blizu podne kad smo izašli iz glavne kuće. Nalazili smo se na slijepom odvojku
ulice Page Mill. Cesta je tamna i skliska od noćašnje kiše, a nebo je prekriveno iskidanim sivim
oblacima. No, ako bude sreće, kad ponovo počne kišiti, bit ćemo u brdima i pod toplim krovom.
Naši su ruksaci na Paigeinim kolicima i, ako zatvorim oči, mogu se praviti da je i ona u njima.
Uhvatila sam sebe kako pjevušim neku neodređenu melodiju. Prestala sam kad sam shvatila da je
to majčina melodija za ispriku.
Stavljajući nogu pred nogu, pokušala sam zanemariti suviše lagana kolica i anđela bez krila
pored sebe.
Ulica je bila prekrivena automobilima, sve do ulaza na autocestu. Nakon toga, vidjeli smo
svega nekoliko auta u smjeru brda. U početku su svi pokušavali stići na autocestu. Nisam sigurna
kamo su željeli otići, a pretpostavljam da nisu znali ni oni, jer je autocesta začepljena u oba
smjera.
Nije prošlo dugo kad smo naišli na prva trupla.
 12

Obitelj je ležala u lokvi krvi.

Muškarac, žena i desetogodišnja djevojčica. Dijete je bilo na rubu šume, dok su se odrasli
nalazili nasred ceste. Djevojčica je možda pokušala pobjeći kad su joj roditelji napadnuti, ili se
sakrila tijekom napada pa su je uhvatili kad je izašla.
Nisu dugo mrtvi. Znala sam to jer je krv na njihovoj pohabanoj odjeći još uvijek bila
blistavocrvena. Morala sam gurnuti slinu, boreći se da zadržim u želucu mačju hranu.
Glave su im bile netaknute a, srećom, lice djevojčice prekrivala je kosa. No, tijela su im bila u
groznom stanju. Dijelovi trupla izgriženi su do kosti, i nedostajali su udovi. Nisam imala
hrabrosti bolje ih pogledati, no Raffe jest.
»Tragovi zuba«, rekao je, kleknuvši na asfalt pored muškarčevog tijela.
»O kakvoj je životinji riječ?«
Čučao je pored tijela, razmišljajući o mojem pitanju. »Od one vrste s dvije noge i ravnim
zubima.«
Želudac mi se okrenuo. »O čemu govoriš? Da su to bili ljudi?«
»Možda. Zubi su neobično oštri, no oblikom odgovaraju ljudskim.«
»Nemoguće.« No, znala sam da je moguće. Ljudi će napraviti što god je potrebno kako bi
preživjeli. Ipak, nešto se nije slagalo. »Ovo izgleda previše rasipnički. Ako si dovoljno očajan da
se pretvoriš u kanibala, ne bi samo odgrizao par komada i otišao.« No, s ovih je tijela ipak
odgrizeno više od par komada. Natjeravši se da bolje pogledam, vidjela sam da su napola
pojedeni. Ipak, zašto bi netko ostavio drugu polovicu?
Raffe se zagledao u mjesto gdje je trebala biti djetetova noga. »Udovi su iščupani iz
zglobova.«
»Dosta«, rekla sam ustuknuvši. Osvrnula sam se oko sebe. Bili smo na otvorenom, i osjećala
sam se poput poljskog miša pod nebom punim orlova.
»No«, rekao je Raffe ustajući i pregledavajući stabla. »Nadajmo se da onaj tko je ovo učinio
još uvijek kontrolira ovo područje.«
»Zašto?«
»Zato jer više nije gladan.«
Od toga mi nije bilo nimalo bolje. »Bolestan si, znaš?«
»Ja? Ovo nije učinio moj narod.«
»Kako znaš? Imamo iste zube.«
»Ali moj narod nije tako očajan.« Rekao je to kao da anđeli nisu imali nikakve veze s našim
očajem. »A nisu ni ludi.« Tada sam ugledala razbijeno jaje.
Ležalo je na cesti pored djevojčice. Žutanjak je posmeđio, a bjelanjak se zgrušao. U nos me
udario smrad sumpora. To je bio poznati smrad koji mi je posljednje dvije godine natapao
odjeću, jastuk i kosu, tijekom majčine opsesije trulim jajima. Pored njega se nalazio stručak
divljeg bilja. Ružmarin i majčina dušica. Moja je majka vjerojatno mislila da je lijep, ili je
njezino ludilo zadobilo vrlo mračan osjećaj za humor.
To nije značilo ništa osim da je bila ovdje. I to je sve. Nije mogla savladati cijelu obitelj.
No, mogla je prestići desetogodišnjakinju koja se vraćala iz skrovišta nakon što su joj roditelji
ubijeni.
Bila je ovdje i prošla je pored tijela, kao što i mi prolazimo. I to je sve. Stvarno, to je sve.
»Penryn?«
Shvatila sam da mi se Raffe obratio. »Što je?«
»Jesu li to mogla biti djeca?«
»Jesu li su što mogla biti djeca?«
»Napadači«, polako je izgovorio. Očito sam propustila dio razgovora. »Kao što sam rekao,
tragovi zuba izgledaju premaleni da bi pripadali odraslim osobama.«
»Morale su biti životinje.«
»Životinje s ravnim zubima?«
»Da«, izustila sam, s mnogo više samopouzdanja no što sam osjećala. »To ima više smisla
nego dijete koje je savladalo cijelu obitelj.«
»Ali nema više smisla od bande podivljale djece koja ih je napala.« Pokušala sam mu dobaciti
pogled kojim bih rekla da je lud, no činilo mi se da sam samo uspjela djelovati prestravljeno.
Mozak mi je brujao zamišljajući ono što se ovdje dogodilo.
Rekao je da bismo trebali izbjegavati cestu i krenuti uzbrdo kroz šumu. Kimnula sam glavom,
ne slušajući naročito pažljivo, i pošla za njim među stabla.
 13

Iako je najveći dio Kalifornije prekriven zimzelenim stablima, u šumi ipak ima dovoljno
bjelogorice koja prekriva šumsko tlo otpalim lišćem. Nismo mogli izbjeći da ne šuškamo po
njemu sa svakim korakom. Nisam znala kakva je situacija u drugim krajevima svijeta, no u
našim brdima nema vještih šumara koji bi se mogli nečujno kretati kroz šumu. Za početak,
tijekom jeseni ne može se izbjeći opalo lišće. Druga je stvar da u ovim brdima, osim vjeverica i
jelena, čak i ptice i gušteri proizvode toliko buke da djeluju kao mnogo veće životinje.
Dobra je vijest da je kiša natopila lišće, što je prigušivalo zvukove. Loša je vijest da nisam
mogla gurati kolica po mokrom obronku.
Mokro se lišće zaglavljivalo u žbice kotača dok sam s mukom gurala kolica ispred sebe. Kako
bih ih olakšala, privezala sam mač za svoj ruksak i prebacila ga na leđa, a drugi sam ruksak
dobacila Raffeu. No, kolica su se i dalje klizala po mokrom lišću, neprestano se vraćajući
nizbrdo dok sam ih ja s mukom gurala uzbrdo, što je znatno usporilo naš napredak. Raffe mi nije
ponudio pomoć, no barem se suzdržao od sarkastičnih komentara.
Napokon smo naišli na raščišćeni put koji je izgledao kao da vodi u smjeru kojim smo željeli
ići. Tlo je uglavnom bilo ravno, i na njemu nije bilo mnogo raslinja, no put se zbog kiše
pretvorio u blatnjavu močvaru. Nisam znala hoće li kolica preživjeti sve to blato, pa sam ih
sklopila i nosila. Neko sam vrijeme mogla izdržati tako, iako mi je bilo prilično neugodno i
teško. Nikad ih prije nisam morala nositi dalje od dva niza stepenica.
Ubrzo je postalo očito da neću moći nastaviti put noseći kolica. Čak da mi je Raffe i ponudio
pomoć — što nije — ne bismo dospjeli daleko noseći ovu nespretnu napravu od metala i
plastike.
Napokon sam ih rasklopila i spustila na do. Potonula su u blato, koje je željno usrkalo kotače.
Prešli smo svega nekoliko koraka, a blato je već potpuno prekrilo kotače i više ih nisam mogla
pomaknuti.
Dohvatila sam štap i skinula blato, no morala sam to neprestano ponavljati. Blato se sve brže
hvatalo za kotače, a kad se uskomešalo, izgledalo je više kao glina nego kao blato. Na kraju,
kolica su se posve zaglavila, nakon svega nekoliko okretaja kotača.
Zastala sam pored njih, sa suzama u očima. Kako ću spasiti Paige bez njezinih kolica?
Morat ću nešto smisliti, makar je morala nositi. Važno je samo da je pronađem. Ipak, ostala
sam stajati, glave pognute u porazu.
»Još uvijek imaš njezinu čokoladu«, rekao je Raffe, neobično nježno. »Ostalo je samo
logistika.« Nisam podigla oči da ga pogledam, jer su još bile pune suza. Prije odlaska prstima
sam pomilovala kožnato sjedalo, pozdravljajući se s Paigeinim kolicima.
Hodali smo nekih sat vremena kad je Raffe šapnuo, »Da li ljudima stvarno pomaže kad se
pokunje?« Šaptali smo otkad smo vidjeli žrtve na cesti.
»Nisam pokunjena«, uzvratila sam šaptom.
»Naravno da nisi. Cura kao ti, koja provodi vrijeme s ratnikom polubogom kao što sam ja.
Nema nikakvog razloga da se pokunjiš. U usporedbi s tim, ostavljanje kolica je potpuno
beznačajno.«
Gotovo sam se spotaknula preko odlomljene grane. »Sigurno se šališ.«
»Nikad se ne šalim u vezi sa svojim statusom ratnika poluboga.«
»Blagi. Bože.« Stišala sam se, zaboravljajući da moram šaptati. »Ti si samo ptičica sa stavom.
U redu, imaš i par mišića. Ali, da znaš, ptice su samo evoluirani gušteri. To si ti.«
Nacerio se. »Evolucija.« Nagnuo se prema meni, kao da mi želi povjeriti tajnu. »Samo da
znaš, ja sam ovako savršen od početka vremena.« Bio mi je tako blizu da me njegov dah
poškakljao po uhu.
»Daj, molim te. Glava ti je prevelika za ovu šumu. Još malo pa ćeš zaglaviti među stablima i
morat ću te spašavati.« Umorno sam ga pogledala. »Opet.«
Ubrzala sam korake, pokušavajući ga spriječiti da mi dobaci neku pametnu foru, za koju sam
sigurna da slijedi.
No, nije. Je li moguće da je meni ostavio zadnju riječ?
Kad sam se osvrnula, na licu mu je bio zadovoljan osmijeh. Tada sam shvatila da me
izmanipulirao kako bih se osjećala bolje. Tvrdoglavo sam se pokušala oduprijeti, no bilo je
prekasno.
Osjećala sam se bolje.
Prema kartama koje sam poznavala, sjećala sam se da je Bulevar Skyline arterija koja prolazi
kroz šumu do juga San Francisca, ili tako nekako. Skyline se nalazio uzbrdo od naše pozicije.
Iako Raffe nije otkrio gdje se nalazi leglo, rekao mi je da moramo na sjever, što znači da moramo
proći kroz San Francisco. Ako nastavimo uzbrdo i slijedimo Skyline do grada, izbjeći ćemo
gusto naseljena područja gotovo do samog kraja.
Otkako sam zaključila da bih trebala prikupiti što više znanja o anđelima, imala sam gomilu
pitanja za Raffea. No, kako kanibali imaju prednost, te smo razgovore održavali na tihom
minimumu.
Mislila sam da će nam trebati cijeli dan da dođemo do Skylinea, no bila je tek sredina
popodneva kad smo stigli onamo. To je bilo odlično, jer nisam mogla ni zamisliti da pojedem još
jedan obrok mačje hrane. Imali smo dovoljno vremena za pretraživanje kuća na Skylineu prije no
što se smrači. Kuće ovdje nisu blizu jedna drugoj, kao one u predgrađu, no ipak ih niz cestu ima
dovoljno. Većina je skrivena iza sekvoja, što je odlično za naše prekapanje u potrazi za zalihama.
Pitala sam se koliko bismo trebali čekati moju majku, i hoćemo li je uopće pronaći. Znala je
da treba krenuti u brda, no nismo dogovarale ništa drugo. Kao i za sve ostalo u životu, mogla
sam se samo nadati da će biti u redu.
Skyline je prekrasna cesta što se proteže po sljemenu planinskog lanca koji odvaja Silicijsku
dolinu od oceana. S jedne strane dvosmjerne ceste vidi se dolina, a s druge ocean. To je jedina
cesta po kojoj sam hodala nakon napada koja djeluje normalno ovako napuštena. Obrubljena
sekvojama i mirisom eukaliptusa, bila bi čudnija da na njoj ima prometa.
No, ubrzo nakon što smo stigli do Skylinea, ugledali smo na cesti gomilu automobila koji su
blokirali mogući promet. Bilo je očito da tamo nisu bili slučajno. Automobili su postavljeni pod
kutom od devedeset stupnjeva prema cesti i naslagani u nekoliko dužina, kako se nitko ne bi
mogao probiti pored njih. Ovdje ima ljudi koji neće sa zadovoljstvom dočekati strance.
Anđeo, koji trenutno izgleda kao čovjek, procjenjivao je prizor. Nagnuo je glavu kao pas koji
čuje nešto u daljini i lagano pomaknuo bradu, pokazujući naprijed i lijevo.
»Tamo su i gledaju nas«, šapnuo je.
Vidjela sam samo praznu cestu koja se protezala između sekvoja. »Kako znaš?«
 »Čujem ih.«
»Koliko su daleko?« šapnula sam. Koliko su daleko, i na kojoj ih udaljenosti možeš čuti?
Pogledao me kao da zna što sam pomislila. Nije valjda da osim savršenog sluha može čitati i
misli? Slegnuo je ramenima i okrenuo se prema zaklonu od stabala.
Eksperimentirajući, u glavi sam ga nazivala različitim pogrdnim imenima. Budući da nije
reagirao, prizvala sam različite slike u umu, da vidim mogu li ga natjerati da me čudno pogleda.
Nekako, moje su misli odlutale do njegovog zagrljaja tijekom noći, kad sam sanjala da se
smrzavam u vodi. Bio mi je tako blizu da mi je njegov dah pomilovao obraz kad sam se
okrenula...
Stala sam. Pomislila sam na banane, naranče i jagode, užasnuta pomišlju da može naslutiti o
čemu razmišljam. No, nastavio je hodati kroz šumu, ne dajući ni znaka da mi čita misli. To su
bile dobre vijesti. Loše su vijesti to da ne zna ni što oni misle. Za razliku od njega, ja ne vidim,
ne čujem niti mogu namirisati bilo kakvu naznaku moguće zasjede.
»Što si čuo?« šapnula sam.
Okrenuo se prema meni i uzvratio šaptom, »Dvoje ljudi koji šapuću.« Nakon toga sam
začepila i samo hodala za njim.
Šuma se ovdje gore sastoji samo od sekvoja, pa pod nogama nema lišća i grančica koji bi
krčkali dok hodamo. Umjesto toga, šuma nam je dala upravo ono što nam je trebalo — debeli
tepih od mekanih iglica koje nam prigušuju korake.
Željela sam ga pitati približavamo li se glasovima koje je čuo, no bilo me strah progovoriti.
Možemo pokušati zaobići njihov teritorij, no morat ćemo nastaviti u istom smjeru ako
namjeravamo stići do San Francisca.
Raffe je požurio nizbrdo, gotovo trčeći. Slijepo sam ga slijedila, pretpostavljajući da čuje
nešto što ja ne mogu. No, tada sam ih i ja čula.
Psi.
Prema odjeku njihova laveža, uputili su se ravno prema nama.
 14

Potrčali smo iz sve snage, skližući se po iglicama gotovo jednako koliko smo i trčali preko njih.
Je li moguće da ti ljudi imaju pse ? Ili je ovo nekakav divlji čopor? Ako su divlji, onda bismo se
mogli popeti na drvo i pričekati da odu. No, ako su nečiji... Od te mi se pomisli zavrtjelo. Treba
im dosta hrane da nahrane sebe i svoje pse. Tko ima toliko bogatstvo i kako su ga se dočepali?
U glavi mi se pojavio prizor izgrižene obitelji, a moj se mozak isključio kad su ga preuzeli
instinkti.
Prema zvukovima bilo mi je jasno da nas psi sustižu. Cestu smo ostavili daleko za sobom, pa
je otpala mogućnost da se sklonimo u kakav automobil. Morat ćemo se zadovoljiti stablom.
Očajnički sam pretraživala šumu u potrazi za stablom na koje se možemo popeti, no nisam
vidjela nijedno. Oko nas su se uzdizale sekvoje, ravne i visoke, s granama koje su se pružale
vodoravno iz debla, visoko iznad zemlje. Morala bih biti dvaput viša no što jesam kako bih
dosegla najnižu granu.
Raffe je skočio, pokušavajući dosegnuti jednu. Iako je skočio mnogo više od običnog čovjeka,
još uvijek nije bilo dovoljno. Frustrirano je tresnuo šakom u drvo. Vjerojatno nikad prije u životu
nije morao skakati. Čemu skakutati kad možeš letjeti?
»Popni mi se na ramena«, rekao je.
Nisam bila sigurna kakav mu je plan, no psi su postajali sve glasniji. Nisam mogla odrediti
koliko ih je, no očito se radilo o čoporu, a ne o jednom ili dva psa.
Zgrabio me za struk i podigao. Bio je snažan, dovoljno snažan da me podigne na svoja
ramena. Jedva sam dosezala najnižu granu, no uspjela sam se uhvatiti kad sam se odgurnula od
njega. Nadala sam se samo da je tanka grana dovoljno čvrsta da izdrži moju težinu.
Rukama mi je dohvatio stopala, pridržavajući me i gurajući prema gore, sve dok se nisam
sigurno smjestila na grani. Zanjihala se, no izdržala je moju težinu. Osvrnula sam se oko sebe,
tražeći neki izdanak koji bih mogla otrgnuti i pružiti Raffeu, da mu pomogne popeti se.
Ali, prije no što sam stigla išta učiniti, on je odjurio. Gotovo sam povikala za njim, no na
vrijeme sam se zaustavila. Ne bi bilo pametno da odam svoj položaj.
Gledala sam za njim dok nije nestao u daljini. Sad je na meni bio red da frustrirano udarim
šakom u drvo. Što on to radi? Da je ostao u blizini, možda sam mu mogla pomoći da se popne.
Barem sam mu mogla pomoći u borbi protiv pasa, gađajući ih nečim. Nisam imala neki izbor, no
da sam bacila bilo što s ove visine, poslužilo bi kao oružje.
Je li otrčao kako bi privukao pse tako da ja ostanem na sigurnom? Je li me pokušavao
zaštititi? Ponovo sam tresnula šakom u drvo.
Šest se pasa režeći zaletjelo prema stablu. Dvojica su zastala, njušeći oko korijenja, a ostali su
pojurili za Raffeom. Za koji tren i ostala su dvojica krenula za čoporom.
Moja se grana opasno savila prema tlu. I ostale su grane bile toliko rijetke i tanke da me se
moglo lako primijetiti. Niži izdanci imaju lišće samo pri kraju, tako da blizu debla nije bilo skoro
ničega. Posegnula sam za sljedećom granom i počela se penjati. Krošnja je prema vrhu bila nešto
gušća, no dugo sam se penjala dok se nisam uspjela dokopati grana s više lišća.
U daljini je zacvilio pas, i znala sam da su ga sustigli. Stisnula sam se uz granu, pokušavajući
zamisliti što se događa.
Ispod mene, nešto veliko probijalo se kroz grmlje. Bila su to petorica velikih tipova u
kamuflažnoj odjeći, opremljeni puškama kojima su očito znali baratati.
Jedan od njih mahnuo je rukom, a ostali su se raširili u polukrug oko njega. Ti mi muškarci
nisu djelovali kao vikend-lovci koji jednom rukom pucaju u zečeve, a drugom potežu pivo. Bili
su organizirani, izvježbani i smrtonosni. Kretali su se s lakoćom i samopouzdanjem zbog kojeg
sam pomislila da su već i prije lovili zajedno.
Razmišljala sam o tom što bi jedna takva odmetnuta, militantna skupina mogla napraviti sa
zarobljenim anđelom, i dah mi se presjekao. Palo mi je na pamet da povičem i privučem njihovu
pozornost, kako bi Raffe mogao pobjeći, no i dalje se čulo režanje i zavijanje pasa. Raffe se
borio za goli život i moja bi ga vika mogla samo omesti, pa će nas oboje zarobiti.
Ako poginem, Paige će umrijeti. A nisam željela umrijeti za anđela, bez obzira na sve ludosti
koje je učinio i koje su mi spasile život. Da se on mogao popeti na moja ramena i dospjeti na
drvo, bi li to napravio?
No, u sebi sam znala da nije tako. Da je namjeravao spasiti samo sebe, pobjegao bi na prvi
znak opasnosti. Kao što kaže stari vic, ne mora biti brži od medvjeda, nego samo od mene. A to
mu ne bi bio problem.
Zadrhtala sam, začuvši divlje režanje psa u napadu. Ovi ljudi ne bi trebali naslutiti da Raffe
nije ljudsko biće, osim ako mu skinu košulju, ili ako mu prokrvare rane na leđima. No, ako ga psi
razderu, potpuno će zacijeljeti za samo jedan dan i to će ga otkriti. A ako su ovo kanibali, to
uopće neće biti važno.
Nisam znala što da učinim. Morala sam pomoći Raffeu, ali morala sam i ostati živa i ne raditi
gluposti. Samo sam se željela sklupčati i pokriti uši rukama.
Oštra zapovijed ušutkala je pse. Ljudi su pronašli Raffea. Nisam mogla čuti što govore, samo
sam čula da razgovaraju. Ton razgovora nije zvučao prijateljski. Izrečeno je svega nekoliko
riječi, no Raffea uopće nisam čula.
Nekoliko minuta kasnije psi su protrčali ispod mog stabla. Ista dva savjesna psa zastala su i
opet ponjušila oko stabla prije no što su otrčali za ostatkom čopora. Zatim su došli ljudi.
Onaj koji je mahnuo rukom vodio je grupu. Iza njega je hodao Raffe.
Ruke su mu bile zavezane na leđima, a niz lice i nogu curila mu je krv. Zurio je ravno preda
se, pazeći da ne podigne pogled prema meni. Sa svake njegove strane bila su dvojica, držeći ga
za ruke kao da samo čekaju da padne, da ga mogu odvući uzbrdo. Još su dvojica hodala za njima,
držeći uperene puške i osvrćući se oko sebe, u potrazi za nečim u što će zapucati. Jedan od njih
nosio je Raffeov ruksak.
Živ je. Ponavljala sam tu činjenicu kako bih otjerala iz glave druge, ružnije misli. Neću moći
ništa učiniti ako se smrznem zbog pomisli na to što se događa Raffeu, Paige ili mojoj majci.
Očistila sam um. Zaboravila na planove. Nisam imala dovoljno informacija da bih osmislila
plan, pa će mi morati poslužiti instinkti.
A moji su mi instinkti govorili da je Raffe moj. Prva sam ga pronašla. Ako ga ovi
testosteronom zatrovani majmuni žele za sebe, morat će pričekati jer me on prije toga mora
odvesti u leglo.
Kad više nisam mogla čuti ljudske glasove, spustila sam se s grane. Bila sam visoko, i morala
sam paziti da mi svaki pokret bude siguran prije no što se premjestim niže. Sada mi doista ne
treba slomljeni gležanj. Doskočila sam na mekane iglice i otrčala nizbrdo, u smjeru u kojem je
otišao Raffe.
Za nekoliko minuta dokopala sam se zamotanih krila. Raffe ih je sigurno odbacio u grmlje
dok je trčao, jer su ležala djelomično skrivena u gustom žbunju. Privezala sam ih za svoj ruksak i
potrčala za ljudima.
 15

Psi će biti problem i morat ću nešto pametno smisliti. Od ljudi ću se moći sakriti, no psi će me
nanjušiti. Svejedno sam nastavila trčati. Morat ću rješavati probleme jedan po jedan. Odjednom
me preplavio strah da ih neću moći pronaći, pa sam iz kasa ubrzala u sprint.
Kad sam ih napokon ugledala, ostala sam gotovo bez zraka. Tako sam glasno disala da nisam
mogla vjerovati da me ne čuju.
Približili su se hrpi naizgled trošnih građevina. No, kad sam bolje pogledala, shvatila sam da
su ipak savršeno u redu. Izgledale su trošno zbog pažljivo položenih grana koje su prekrivale
zidove i krovove, djelujući kao da su same popadale. Mogla bih se kladiti da su ove zgrade iz
zraka nalikovale na šumu, te da se uopće nisu vidjele.
Ispod potleušica od sekvojina drva oko zgrada skrivali su strojnice. Sve su bile uperene u
nebo. Ovaj logor nije djelovao kao da je prijateljski nastrojen prema anđelima.
Raffea i petoricu lovaca dočekala je još jedna grupa muškaraca u kamuflažnim odorama. Bilo
je tu i žena, no nisu sve bile u maskirnoj odjeći. Neke su izgledale kao da im ovdje nije mjesto, a
neke su virile iz sjena, djelujući zapušteno i preplašeno.
Posrećilo mi se kad je jedan od tipova utjerao pse u štenaru. Nekoliko pasa i dalje je lajalo, pa
ako zalaju na mene, neće biti previše čudno.
Osvrnula sam se oko sebe, pazeći da me netko ne primijeti. Skinula sam ruksak i sakrila ga u
izdubljeno stablo. Odlučila sam ostaviti i mač, jer samo anđeli nose mačeve, a ne bi bilo dobro
da potaknem ove tipove na razmišljanje u tom smjeru. Krila umotana u pokrivač smjestila sam
pored ruksaka i potrudila se zapamtiti lokaciju stabla.
Pronašla sam dobru poziciju s koje sam mogla vidjeti veći dio logora, i legla na tlo koje je
bilo pokriveno s dovoljno lišća da me zaštiti od blata. No, hladnoća i vlaga svejedno su se
probile. Preko sebe sam nabacala lišće i iglice, uzalud želeći da imam jednu od njihovih
kamuflažnih odora. Srećom, moja se tamnosmeđa kosa uklopila u okoliš.
Gurnuli su Raffea na koljena u sredini logora.
Bila sam predaleko da bih čula što govore, no mogla sam razaznati kako raspravljaju što će
učiniti s njim. Jedan od njih se sagnuo i rekao nešto Raffeu.
Molim vas, molim vas, nemojte mu skinuti košulju.
Očajnički sam pokušavala smisliti nekakav plan da ga spasim i ostanem živa, no usred bijela
dana i uz gomilu naoružanih tipova, nisam mogla ništa napraviti. Osim ako ih napadnu anđeli i
tako im skrenu pozornost, samo sam se mogla nadati da će Raffe ostati živ i da ću nekako doći
do njega kad padne noć.
Zasad su bili zadovoljni onim što im je Raffe rekao, pa su ga povukli na noge i odveli u
najmanju zgradu u sredini logora. Te zgrade nisu izgledale kao kuće, već kao vojarne. Dvije
zgrade u blizini one u koju su odveli Raffea, djelovale su dovoljno prostrano da se u njih smjesti
tridesetak ljudi. Središnja zgrada bila je dovoljno velika da u nju stane petnaestak ljudi.
Pretpostavila sam da je jedna od zgrada spavaonica, druga blagovaonica, a najmanja je vjerojatno
služila kao spremište.
Ostala sam ležati na mjestu, trudeći se zanemariti vlagu i hladnoću koja me prožimala i
moleći se da sunce što brže zađe. Možda se i ovi ljudi boje mraka, jednako kao ulične bande iz
mog susjedstva. Možda će otići na spavanje čim sunce zađe.
Nakon dvadesetak minuta, koje su meni djelovale kao vječnost, nekoliko koraka od mene
prošao je mladić u maskirnoj odori. Držao je pušku preko prsa, pod kutom od četrdeset pet
stupnjeva, i pažljivo motrio šumu. Djelovao je spremno za akciju. Bila sam savršeno mirna dok
sam čekala da prođe. Iznenadila sam se, ali i osjetila silno olakšanje kad sam shvatila da uza se
nema psa. Pitala sam se zašto ih ne koriste za čuvanje logora.
Nakon toga, vojnik bi prošao pored mene svakih nekoliko minuta, i puno previše blizu.
Ophodnje su im bile redovite, tako da sam nakon nekog vremena mogla pogoditi kad će proći.
Sat nakon što su odveli Raffea u središnju zgradu, namirisala sam meso i luk, češnjak i
povrće. Od slasnog mirisa želudac mi se bolno zgrčio.
Nadala sam se samo da neću namirisati Raffea.
Ljudi su se uputili prema zgradi zdesna. Nisam čula nikakav poziv, pa sam zaključila da je
večera uvijek u isto vrijeme. No, bilo ih je mnogo više no što sam mislila. Vojnici, većinom
muškarci u uniformama, izlazili su iz šume u grupama po dvojica, trojica ili petorica. Dolazili su
iz svih smjerova i dvojica su me gotovo nagazila na putu prema blagovaonici.
Kad se napokon spustila noć, a ljudi nestali u zgradi s lijeve strane, potpuno sam utrnula od
hladnoće. U kombinaciji s činjenicom da sam danas pojela samo šaku mačje hrane, nisam se
osjećala naročito spremnom za herojski napad.
Sve su zgrade bile u mraku. Ova je grupa bila pažljiva, i očito su se dobro skrivali tijekom
noći. U logoru se nije čulo ništa, osim cvrčanja cvrčaka, što je prilično zadivljujuće s obzirom na
broj ljudi koji ovdje živi. Srećom, ne čuje se ni vrištanje iz Raffeove zgrade.
Natjerala sam se da čekam još sat vremena prije no što krenem.
Pričekala sam da straža prođe pored mene. Znala sam da je u tom trenutku drugi vojnik s
druge strane logora.
Brojila sam do sto prije no što sam ustala i potrčala, što sam tiše mogla, prema zgradama.
Noge su mi bile ledene i ukočene poput željeza, no brzo su se otkravile na pomisao da bi me
mogli uhvatiti. Šmugnula sam do najbliže sjene i tiho nastavila do sljedeće, krećući se cik-cak
prema središnjoj zgradi. Zbog pokrova nad logorom, načinjenog od prekriženih grana, do je bilo
ispresijecano sjenama, što mi je išlo naruku.
Zalijepila sam se leđima za zid blagovaonice. S moje desne strane odmjereno je hodao jedan
od stražara, a iz daljine sam čula drugoga kako sporo korača. Koraci su im zvučali usporeno i
opušteno, kao da im je dosadno, što je bio dobar znak. Da su čuli bilo što neobično, pretpostavila
sam da bi im koraci začas postali brži i užurbaniji.
Pokušavala sam vidjeti stražnju stranu središnje zgrade, u potrazi za drugim ulazom. No, s te
je strane padala sjena, pa nisam mogla vidjeti postoje li još neka vrata ili prozor.
Šmugnula sam iz svog skrovišta prema Raffeovoj zgradi.
Zastala sam tamo, očekujući da ću čuti povik. No, sve je bilo tiho. Stajala sam priljubljena uza
zid, zadržavajući dah. Ništa nisam čula, ništa se nije kretalo. Samo mi je moj strah govorio da
odustanem. Pa sam pošla dalje.
Sa stražnje strane zgrade nalazila su se četiri prozora i vrata. Provirila sam kroz jedan od
prozora, no vidjela sam samo tamu. Oduprla sam se iskušenju da pokucam i vidim hoće li mi
Raffe odgovoriti. Nisam znala je li još netko unutra.
Nisam imala nikakav plan, čak ni najblesaviji, niti ikakvu ideju kako bih mogla savladati
eventualnog stražara. Treninzi samoobrane nisu uključivali vježbu šuljanja nekome iza leđa,
kako bih ga tiho zadavila — a baš ta vještina trenutačno bi mi dobro došla.
Ipak, uvijek sam uspijevala pobijediti svoje sparing partnere, čak i one mnogo veće od mene,
pa sam se uhvatila za tu pomisao, kako bi me zagrijala i otopila ledenu paniku koja me
preplavila.
Duboko sam udahnula i šapnula što sam tiše mogla. »Raffe?«
Kad bih barem mogla pogoditi u kojoj je prostoriji, bilo bi mi puno lakše. No, ništa nisam
čula. Nitko nije pokucao na prozor, nitko me nije prigušeno pozvao, niti zagrebao stolcem kako
bi mi svratio pozornost. Ponovo mi se u glavi pojavio užasan strah da je Raffe možda mrtav. Bez
njega neću moći pronaći Paige. Bez njega ću biti potpuno sama. Stresla sam glavom, tjerajući te
opasne misli što dalje od sebe.
Prišuljala sam se vratima i prislonila uho na njih. Ništa se nije čulo. Pritisnula sam kvaku, u
nadi da je ipak otključano.
U stražnjem džepu hlača imala sam pribor za obijanje brava koji sam pronašla u sobi nekog
tinejdžera tijekom prvog tjedna potrage za hranom. Nije mi trebalo dugo da shvatim da je
obijanje brava mnogo tiše od razbijanja prozora. Tišina spašava život kad pokušavaš izbjeći
ulične bande. Stoga sam tijekom posljednjih nekoliko tjedana vrijedno vježbala.
Kvaka se glatko spustila.
Ovi tipovi su prilično samouvjereni. Malčice sam gurnula vrata i zastala. Nije bilo zvukova pa
sam se uvukla unutra. Zastala sam kako bi mi se oči privikle na tamu. Jedina svjetlost dolazila je
od mjesečine koja se probijala kroz prozore na stražnjoj strani zgrade.
Već sam se navikla gledati svijet osvijetljen samo slabom mjesečinom. To mi je u neku ruku
postao način života. Nalazila sam se u hodniku s četvera vrata — jedna su bila otvorena prema
kupaonici, a ostala troja zatvorena. Zgrabila sam nož kao da bih njime mogla zaustaviti metak iz
poluautomatske puške. Prislonila sam uho na prva vrata slijeva ali nisam ništa čula. Kad sam
posegnula za kvakom, začula sam tihi šapat koji je dopirao kroz zadnja vrata.
Zaledila sam se na mjestu, no zatim sam se uputila do tih vrata i oslušnula. Jesam li to samo
umišljala, ili je zvučalo kao, »Bježi, Penryn«?
Odškrinula sam vrata.
»Zašto me nikad ne slušaš?« tiho je upitao Raffe. Uvukla sam se unutra i zatvorila vrata.
»Prihvaćam tvoju zahvalnost za ovo spašavanje.«
»Nećeš me spasiti jer će i tebe uhvatiti.« Raffe je sjedio nasred prostorije, privezan za stolac.
Na licu mu je bila sasušena krv, koja je curila iz rane na čelu.
»Spavaju.« Otrčala sam do njegova stolca i prislonila nož na uže kojim su mu bili vezani
zglavci.
»Ne spavaju.« Uvjerenost u njegovu glasu pokrenula je alarm u mojoj glavi. Ali, prije no što
sam stigla i pomisliti na riječ zamka, zaslijepila me zraka svjetlosti iz ručne svjetiljke.
 16

»Ne mogu ti dopustiti da to prerežeš«, rekao je duboki glas iza svjetiljke. »Nemamo previše
užadi na raspolaganju.«
Netko mi je oteo nož iz ruke i grubo me gurnuo u stolac. Svjetiljka se isključila i morala sam
nekoliko puta trepnuti prije no što su mi se oči priviknule na mrak. Kad mi se vratio vid, netko
mi je vezao ruke iza leđa.
Trojica su. Jedan je provjeravao Raffeove veze, a drugi se naslonio na dovratak, kao da je
samo došao u posjet. Napela sam mišiće kako bi uže bilo što labavije dok me tip iza mene vezao.
Moj mi je uznik tako čvrsto stisnuo zglavke da mi se činilo da će puknuti.
»Morat ćeš nam oprostiti zbog manjka svjetla«, rekao je tip koji se naslanjao na vratnice.
»Pokušavamo izbjeći neželjene posjetitelje.« Zbog njegova zapovjedničkoga glasa i
opuštenog stava, bilo je očito da je voda.
»Jesam li stvarno toliko nespretna?« upitala sam.
Vođa se nagnuo prema meni, gledajući me u oči. »Zapravo nisi. Naši te stražari nisu vidjeli,
iako su znali da moraju paziti na tebe. Sve u svemu, nisi loša.« U glasu mu se čulo odobravanje.
Iz Raffeova se grla začuo dubok zvuk koji me podsjetio na pseće režanje.
»Znali ste da sam ovdje?« upitala sam.
Tip se ponovo uspravio. Mjesečina nije bila dovoljno jaka da bih vidjela detalje, no bio je
visok i širokih ramena. Kosa mu je bila vojnički kratka, zbog čega je Raffeova djelovala ofucano
i neuredno. Profil mu je bio čist, a crte lica oštre i definirane.
Kimnuo je. »Nismo bili sigurni, ali oprema u njegovu ruksaku izgledala je kao polovina
zaliha kakve bi mogao nositi par. Imao je kampersku grijalicu, ali nije imao šibice ni lonce. Imao
je dva tanjura i dvije žlice. Takve stvari. Zaključili smo da netko drugi nosi drugu polovinu
zaliha. Iako, iskreno, nisam očekivao pokušaj spašavanja. A svakako nisam očekivao curu. Bez
uvrede. Oduvijek sam bio moderan tip.« Slegnuo je ramenima. »No, vremena su se očito
promijenila, a ovo je logor pun muškaraca.« Ponovo je slegnuo ramenima. »Za to treba puno
hrabrosti, ili očaja.«
»Zaboravio si na manjak pameti«, zarežao je Raffe. »Ja sam vaša meta, a ne ona.«
»Kako to misliš?« upitao je voda.
»Trebaju ti muškarci kao ja, za vojsku«, nastavio je Raffe. »A ne ovakva mršava curica.«
Vođa se naslonio na vrata, prekriženih ruku. »Zašto misliš da tražimo vojnike?«
»Poveo si petoricu ljudi i čopor pasa da bi uhvatio jednog tipa«, rekao je Raffe. »Tim će ti
tempom trebati tri vojske da obaviš ono što pokušavaš.«
Vođa je kimnuo glavom. »Očito je da imaš vojničkog iskustva.« Podignula sam obrve,
pitajući se što se dogodilo kad su ga uhvatili.
»Nisi ni trepnuo kad smo uperili puške u tebe«, rekao je vođa.
»A možda i nije tako dobar kako misli, ako su ga i prije zarobljavali«, zaključio je Raffeov
čuvar. Raffe se nije dao izazvati.
 »A možda je iz specijalnih jedinica, izvježbanih za najgore situacije«, umovao je vođa. Zastao
je, čekajući da Raffe potvrdi ili zaniječe. Mjesečina koja se probijala kroz prozore davala je
dovoljno svjetlosti da ocrta vodu koji je zurio u Raffea instinktom vuka koji gleda zeca. Ili
možda zeca koji pilji u vuka. No, Raffe nije ništa rekao.
Vođa se okrenuo prema meni. »Jesi gladna?«
Moj je želudac odabrao upravo taj trenutak da glasno zakrulji. U bilo kojoj drugoj situaciji to
bi bilo smiješno.
»Idemo po neku klopu za ekipu.« Sva trojica se udalje.
Isprobala sam užad oko svojih zglavaka. »Visok, crn i prijateljski nastrojen. Što još curi
treba?« Raffe prezirno smrkne. »Postali su puno simpatičniji kad si se ti pojavila. Meni nisu
cijeli dan ponudili hranu.«
»Jesu li samo previše oprezni, ili su stvarno gadni momci?«
»Svatko tko u te uperi pušku i zaveže te za stolac je gadan tip. Ne trebam ti valjda to
objašnjavati?«
Osjećala sam se kao mala curica koja je napravila nešto glupo.
»Uostalom, što radiš ovdje?« upitao je. »Riskirao sam da me raskomada čopor pasa da bi
mogla pobjeći, a ti se vratiš ovamo? Nedostaje ti malo zdrave pameti.«
»Oprosti, neću to više nikad napraviti.« Poželjela sam da su nam začepili usta.
»To je najrazumnija stvar koju si dosad izgovorila.«
»Dakle, tko su ovi tipovi?« Sa svojim super sluhom, Raffe je sigurno mnogo toga uspio
doznati.
»Zašto? Namjeravaš im se pridružiti?«
»Nisam baš timski igrač.«
Unatoč lijepim crtama lica, djelovao je prilično groteskno na svjetlosti mjeseca, s prugama
sasušene krvi koje su mu izbrazdale lice. Na tren sam ga zamislila kao klasičnog palog anđela
koji mi je došao uzeti dušu.
No, on me tad upitao, »Jesi li dobro?« a glas mu je bio iznenađujuće nježan.
»Dobro sam. Znaš da do jutra moramo pobjeći, zar ne? Ujutro će im sve biti jasno.« Sva ta
krv, a rane nigdje. Ni jedno ljudsko biće ne može tako brzo zacijeljeti.
Vrata su se otvorila, a miris gulaša gotovo me izludio. Nakon napada nisam baš gladovala, no
nisam se ni udebljala.
Voda privuče stolac do mene i stavi mi zdjelu pod nos. Želudac mi je zakruljio točno u
trenutku kad sam osjetila miris mesa i povrća.
On je uzeo punu žlicu i zaustavio je na pola puta između zdjele i mojih usta. Iz pristojnosti
sam potisnula zadovoljno stenjanje, očekujući hranu. Vojnik prištava lica privukao je stolac do
Raffea i napravio isto s njegovim gulašem.
»Kako se zoveš?« upitao je vođa. To pitanje djeluje vrlo intimno, jer ga je postavio u trenutku
kad se spremao da me nahrani.
»Prijatelji me zovu Bijes«, rekao je Raffe. »Neprijatelji me zovu Smiluj se. Kako se ti zoveš,
vojničiću?« Obrazi su mi se zacrvenjeli zbog Raffeova izazivačkog tona.
No, vođa se nije uzrujao. »Obadija West. Možeš me zvati Obi.« Žlica se malo odmaknula od
mene.
»Obadija. Pravo biblijsko ime«, rekao je Raffe. »Obadija je spasio proroke od progona.«
Raffe je piljio u svoju žlicu punu gulaša.
»Stručnjak za Bibliju?« upitao je Obi. »Šteta što već imamo takvoga.« Pogledao je u mene.
»A kako se ti zoveš?«
 »Penryn«, brzo sam izustila prije no što je Raffe stigao otvoriti usta i izgovoriti nešto
sarkastično. »Penryn Young.« Ne želim razljutiti naše zarobitelje, pogotovo u trenutku kad nas
se spremaju nahraniti.
»Penryn«, šapnuo je moje ime kao da ga svojata. Neugodno mi je zato što je Raffe svjedočio
ovom trenutku, iako nisam sigurna zašto.
»Kad si posljednji put pojela nešto pošteno, Penryn?« upitao je Obi, držeći žlicu izvan
domašaja mojih usta. Progutala sam slinu prije no što sam odgovorila.
»Prije nekog vremena.« Poticajno sam mu se nasmiješila, pitajući se hoće li mi uopće dati taj
zalogaj. Pomaknuo je žlicu do svojih usta i morala sam gledati kako guta. Moj je želudac
zakrčao, buneći se.
»Reci mi, Obi«, pitao je Raffe, »kakvo je to meso?«
Bacila sam pogled prema vojnicima, odjednom više ne znajući jesam li stvarno gladna.
»Moraš pohvatati mnogo životinja da bi nahranio ovoliko ljudi«, produžio je Raffe.
»Baš sam te htio pitati kakve ti životinje loviš«, rekao je Obi. »Frajeru tvoje veličine treba
puno proteina da bi održao mišićnu masu.«
»Što želiš reći?« upitala sam. »Nismo mi napali ljude, ako na to ciljaš.«
Obi me oštro pogleda. »Kako znaš za to? Nisam ništa rekao o napadu na ljude.«
»Daj, molim te.« Pogledala sam ga svojim najboljim pogledom zgađene tinejdžerice. »Nisi
valjda pomislio da bih ja mogla pojesti čovjeka? To je totalno odurno.«
»Vidjeli smo jednu obitelj«, rekao je Rafe. »Napola pojedenu, na cesti.«
»Gdje?« upitao je Obi. Djelovao je iznenađeno.
»Nedaleko odavde. Siguran si da to nisi napravio ti ili netko od tvojih ljudi?« Raffe se
promeškoljio u stolcu, kao da podsjeća Obija da on i njegovi nisu baš od prijateljske sorte.
»Nitko od mojih ne bi to napravio. Ne moraju. Imamo dovoljno zaliha i oružja za sve koji su
ovdje. Osim toga, prošlog su tjedna dohvatili i dvojicu naših izvježbanih tipova s puškama. Što
misliš, zašto smo krenuli za tobom? Inače ne lovimo strance, ali želimo saznati tko je to
napravio.«
»Nismo mi«, rekla sam.
»Ne, vjerojatno nisi ti.«
»Nije ni on, Obi«, rekla sam. Njegovo ime ima stran okus u mojim ustima. Drugačiji, ali ne i
loš.
»Kako to mogu znati?«
»Moramo li dokazivati svoju nevinost?«
»Ovo je novi svijet.«
»A tko si ti, šerif novog svjetskog poretka? Prvo hapsiš, a onda postavljaš pitanja?« rekla sam.
»Što ćeš napraviti ako ih uhvatiš?« upitao je Raffe.
»Dobro bi nam došli ljudi koji su, recimo to tako, manje civilizirani od nas. Naravno, uz
potrebne mjere opreza.« Obi je uzdahnuo. Jasno je da mu se ta ideja ne sviđa, no pomirio se sa
sudbinom.
»Ne razumijem«, rekla sam. »Što će vam gomila kanibala?«
»Naravno, da ih natjeramo na anđele.«
»To je suludo«, rekla sam.
»Ako nisi primijetila, cijeli je svijet poludio. Vrijeme je da se prilagodimo ili izumremo.«
»Bacajući luđake na ludilo?«
»Bacajući što god imamo, što bi ih moglo omesti ili im privući pozornost, ili ih možda odbiti,
ako je to uopće moguće. Samo da im zadrži pažnju dok se mi ostali ne organiziramo«, rekao je
Obi.
»Organizirate u što?« upitao je Raffe.
»U vojsku, dovoljno jaku da ih torpedira iz našeg svijeta.«
Protrnula sam. »Organiziraš pokret otpora?« Očajnički sam se trudila da ne gledam u Raffea.
Pokušavala sam izgledati ležerno i prikupiti informacije o anđelima, za slučaj da mi mogu
poslužiti. No, bilo kakva nada u pokret otpora otišla je u dim zajedno s Washingtonom i New
Yorkom.
A Raffe, koji se očajnički pokušava sakriti od anđela, našao se usred pobunjeničkog logora.
Ako anđeli saznaju za ovo mjesto, uništit će ga u zametku, a tko zna koliko će vremena trebati da
se organizira novi pokret otpora.
»Razmišljamo o sebi kao o ljudskoj vojci, no pretpostavljam da smo i pokret otpora, jer smo
daleko nadjačani. Trenutačno prikupljamo snage, novačimo ljude i organiziramo se. No,
planiramo nešto veliko. Nešto što anđeli neće brzo zaboraviti.«
»Uzvratit ćete udarac?« Od te mi se pomisli zavrtjelo.
»Uzvraćamo udarac.«
 17

»Koliko štete uopće možete nanijeti?« upitao je Raffe. Utroba mi se smrznula od pomisli da sam
jedino ljudsko biće u ovoj prostoriji koje zna da je Raffe neprijatelj.
»Dovoljno da ostavimo utisak«, rekao je voda pokreta otpora. »Ne na anđele. Nije nas briga
što oni misle. Nego na ljude. Da im pokažemo da smo ovdje, da postojimo i da nećemo dopustiti
da nas se zanemari.«
»Napad na anđele bi trebao biti kampanja za novačenje?«
»Oni misle da su već pobijedili. Što je još važnije, i naš narod to misli. Moramo im pokazati
da je rat tek počeo. Ovo je naš dom. Naša zemlja. Nitko nema pravo ušetati i preuzeti kontrolu.«
U glavi mi se vrtjelo od suprotstavljenih emocija. Tko je neprijatelj u ovoj prostoriji? Na čijoj
sam strani? Oprezno sam zurila u pod, očajnički izbjegavajući pogledati i Raffea i Obija.
Ako Obi nešto primijeti, posumnjat će u Raffea. Ako Raffe nešto osjeti, više neću moći
očekivati da mi vjeruje. Dragi Bože, ako naljutim Raffea, prekršit će naš dogovor i zbrisati u
leglo bez mene.
»Boli me glava«, zajecala sam.
Nastupila je duga stanka, tijekom koje sam postala sigurna da je Obi nešto zaključio. Gotovo
sam uvjerena da će svakog časa povikati, »Moj Bože, on je anđeo!«
No, to se nije desilo. Umjesto toga, ustao je i spustio moju zdjelu s gulašem na svoj stolac.
»Razgovarat ćemo ujutro«, rekao je, podigao me na noge i odveo do ležaljke u sjeni, koju
nisam dosad primijetila. Raffea je odveo njegov stražar.
Nespretno sam legla na bok, s rukama privezanim na leđa. Obi je sjeo na ležaljku i svezao mi
nožne članke. Bila sam u iskušenju da izvalim foru o tome da bi mi prije ovakvih nastranosti
trebala večera i kino, no šutjela sam. Samo bi mi trebalo da počnem izvaljivati fore o seksu dok
me drže zarobljenu u logoru punom naoružanih muškaraca, u svijetu bez zakona.
Stavio mi je jastuk pod glavu i odmaknuo kosu s lica, zataknuvši mi je za uho. Dodir mu je
bio topao i ugodan. Trebala bih se bojati, no ne bojim se. »Sve će biti u redu«, rekao je. »Moji će
ljudi dobiti stroge zapovijedi da se prema tebi ponašaju pristojno.«
Pretpostavljam da mi nije morao pročitati misli kako bi znao da me to brine. »Hvala ti«, rekla
sam.
Obi i njegov vojnik pokupili su zdjele s gulašem i otišli. Brava je škljocnula za njima.
»Hvala ti?« začuđeno ponovi Raffe.
»Začepi. Iscrpljena sam i moram se naspavati.«
»Moraš i odlučiti tko je na tvojoj strani a tko nije.«
»Hoćeš li im reći?« Nisam željela biti određenija, za slučaj da netko sluša. Nadala sam se da
me razumio. Ako se Raffe i ja probijemo do legla, imat će informacije o stvaranju pokreta
otpora. Ako to kaže drugim anđelima i oni ih sve pobiju, bit ću Juda ljudskog roda.
Dugo je vladala tišina.
Ako ne kaže, hoće li on biti Juda svoga roda? »Zašto si došla ovamo?« upitao je, grubo
mijenjajući temu. »Zašto nisi pobjegla, kao što oboje znamo da si trebala?«
»Glupo, zar ne?«
»Jako.«
»Jednostavno... nisam mogla.«
Htjela sam ga pitati zašto je riskirao život da me spasi, kad nas njegov narod svakog dana
kolje bez milosti. No, nisam mogla, baš ovdje i sada, jer nas netko može čuti.
Ležali smo u tišini, slušajući cvrčke.
Mnogo kasnije, dok sam tonula u san, šapnuo je u mraku. »Svi su zaspali, osim stražara.«
Istog sam se trena rasanila. »Imaš plan?«
»Naravno. Ti nemaš? Pa ti si spasitelj.« Mjesec se pomaknuo, a svjetlost koja je dopirala kroz
prozore je oslabjela. No, još je bila dovoljno jaka da sam mogla vidjeti njegovu tamnu siluetu
kako ustaje s ležaja. Prišao mi je i počeo me odvezivati.
»Dovraga, kako ti je to uspjelo?«
»Kad kreneš u napad na leglo, sjeti se da užad neće zadržati anđele.« Posljednju je riječ
prošaptao.
Zaboravila sam koliko je snažniji od ljudi.
»Cijelo si vrijeme mogao pobjeći? Ja ti uopće nisam trebala. Zašto već nisi zbrisao?«
»I što bih onda, da propustim priliku da im prodrmam mozgiće dok se pitaju što se dogodilo?«
Brzo me odvezao i podigao na noge.
»Aha, jasno mi je. Možeš pobjeći po noći, ali ne i po danu. Ne možeš trčati brže od metka, zar
ne?«
Kao većini ljudi, moj prvi susret s anđelima bila je ponavljajuća snimka anđela Gabrijela,
kojeg su upucali. Morala sam se upitati bi li anđeli bili manje neprijateljski nastrojeni da im
nismo ubili vođu. Barem misle da je mrtav. Nitko nije bio siguran, jer tijelo nije pronađeno, ili
barem tako kažu. Legija krilatih ljudi koji su lebdjeli iza njega raspršila se zajedno s paničnom
gomilom, hitro nestajući u zadimljenom nebu. Pitala sam se je li i Raffe dio te legije.
Izvio je obrvu prema meni, očito odbijajući raspravljati o učinku metaka na anđele.
Zadovoljno sam se nacerila. Nisi baš tako savršen kako izgledaš. Otputila sam se do vrata i
naslonila uho na njih. »Je li još netko u zgradi?«
»Nije.«
Pomaknula sam kvaku, no vrata su bila zaključana.
Raffe je uzdahnuo. »Nadao sam se da neću morati pokazati previše snage i izazvati sumnju.«
Posegnuo je za kvakom, no zaustavila sam ga.
»Srećom, ja imam rješenje.« Izvukla sam tanki obijač i zatezni ključ iz džepa. Vojnik koji me
pretraživao prije no što me vezao, bio je u žurbi. Tražio je pištolje ili velike noževe, a ne tanke
male obijače.
»Što je to?«
Primila sam se posla oko brave, sretna što ga mogu iznenaditi talentom koji anđeli nisu
posjedovali. Klik. »Voila.«
»Brbljava, ali talentirana. Tko bi to mogao pomisliti?«
Otvorila sam usta, spremajući se dobaciti mu neki pametan odgovor, ali sam shvatila da bih
tako samo dokazala njegovu tvrdnju, pa sam zašutjela, da bih mu pokazala da i to mogu.
Odšuljali smo se u hodnik i zastali kod stražnjih vrata.
»Čuješ li stražare?«
Kratko je poslušao, pa pokazao na jedanaest sati i devet minuta. Čekali smo.
»Što je unutra?« upitala sam, pokazujući prema zatvorenim vratima.
 »Tko zna, možda zalihe?«
Krenula sam prema vratima, razmišljajući o mesu, možda čak i oružju.
Zgrabio me za ruku i odmahnuo glavom. »Nemoj biti pohlepna. Ako ih opljačkamo, manje je
vjerojatno da će samo tako zaboraviti na nas. Ne želimo prizivati nevolje.«
U pravu je, naravno. Osim toga, tko bi bio toliko glup da uskladišti oružje na istom mjestu
gdje čuva zarobljenike? No, od pomisli na hranu slina mi je navrla na usta. Trebala sam se
izboriti za onaj gulaš dok sam imala priliku.
Nakon minute, Raffe kimne glavom i mi se odšuljamo u noć.
Trčali smo koliko su nas noge nosile, Raffe i ja. Srce mi je divlje lupalo dok sam jurila iz sve
snage. Dah mi se smrzavao izlazeći mi iz usta. Miris zemlje i drveća vodio nas je prema šumi, a
šuštanje lišća na vjetru skrivalo je zvuk naših koraka.
Raffe je mogao trčati mnogo brže, no ostao mi je blizu.
Mjesec je nestao iza oblaka i šuma se zamračila. Kad smo se našli pod krošnjama, usporila
sam da se ne zaletim u drvo.
Tako sam teško disala da sam se bojala da će me stražari čuti. Nalet adrenalina zbog bijega u
slobodu potrošio se, i opet sam bila samo uplašena i umorna. Zastala sam i presavila se hvatajući
zrak. Raffe mi je položio ruku na leđa, potičući me da nastavim. Nije se čak ni zapuhao.
Pokazao je u smjeru duboke šume. Odmahnula sam glavom i pokazala prema drugoj strani
logora. Moramo ga obići da pokupimo njegova krila. Moj ruksak nije važan, no njegova krila i
mač su nezamjenjivi. Zastao je i kimnuo glavom. Nisam znala je li shvatio po što idemo, no
znala sam da krila nikad nisu daleko od njegovih misli, kao što ni Paige nije daleko od mojih.
Obišli smo logor, zalazeći dublje u šumu i pazeći da ga ne izgubimo iz vida, što nije bilo
nimalo lako jer je mjesečina bila slaba, a logor skriven ispod pokrova od granja. Morala sam se
osloniti na Raffeov noćni vid, što mi nije bilo drago.
Iako sam znala da dobro vidi, nisam mogla ići brže a da se ne spotaknem o granu i padnem.
Trebalo nam je mnogo vremena da obiđemo logor, a još više da pronađemo moje skrovište.
U trenutku kad sam ugledala stablo pored kojeg sam sakrila naše stvari, začula sam iza sebe
zapinjanje pištolja.
Ruke su mi poletjele u zrak i prije no što je tip stigao izustiti, »Stani«.
 18

»Zato što ste mi prekinuli san, prat ćete zahode.« Obi očito nije bio jutarnji tip, a nije ni
pokušavao sakriti činjenicu da bi radije spavao nego se bavio nama.
»Što želiš od nas?« Upitala sam. »Rekla sam ti da nismo ubili onu obitelj.«
Vratili smo se natrag na početak — Raffe i ja sjedimo privezani za stolce u ›našoj‹ sobi.
»Radi se o tome što ne želim od vas. Ne želim da kažete drugima koliko nas je, gdje smo i
koliko oružja imamo. Vidjeli ste naš logor, i ne možemo vas pustiti prije nego što se preselimo.«
»A kad će to biti?«
»Kroz neko vrijeme.« Obi je neobvezno slegnuo ramenima. »Neće dugo.«
»Nemamo puno vremena.«
»Imate onoliko vremena koliko mi kažemo«, rekao je Boden, stražar koji nas je uhvatio. To
mu je ime napisano na uniformi, iako je to možda uniforma koju je skinuo s nekog mrtvog
vojnika.
»Napravit ćete ono što vam kaže pokret otpora. Jer bez njega, svi smo osuđeni na propast
zbog onih anđeoskih majkoje...«
»Dosta, Jime«, rekao je Obi. U glasu mu se osjetio umor, po čemu sam mogla naslutiti da su
dobri stari Jim i možda još nekolicina vojnika i previše puta ponovili te rečenice sa žarom novih
obraćenika.
»No, istina je«, rekao je Obi. »Osnivači pokreta upozorili su nas da će doći ovo vrijeme, rekli
su nam kamo trebamo ići kako bismo preživjeli, i pokrenuli su nas dok se ostatak svijeta
raspadao. Pokretu dugujemo sve. On nam je najveća nada da preživimo ovaj masakr.«
»Ovo nije jedini logor?« upitala sam.
»Mreža se proteže po cijelom svijetu. Nedavno smo postali svjesni drugih koji se pokušavaju
organizirati, i koordiniramo se s njima.«
»Odlično«, rekao je Raffe. »To znači da moramo ostati dok ne zaboravimo da smo ikad čuli
za ovaj pokret otpora?«
»Ne, upravo to biste trebali razglasiti«, rekao je Obi. »Saznanje da postoji otpor donosi nadu i
zajedništvo, a to nam svima treba.«
»Zar se ne bojiš da će vas anđeli uništiti ako se proširi glas o otporu?« upitala sam.
»Ti nas golubovi ne bi mogli srediti ni da pošalju cijelo svoje pernato jato«, narugao se
Boden. Lice mu je bilo crveno i djelovao je spremno za bitku. »Neka samo probaju.« Zbog
poblijedjelih članaka na prstima kojima je držao pušku, postala sam nervozna.
»Otkad su počeli napadi kanibala, zarobili smo dosta ljudi«, pričao je Obi. »Vi ste se jedini
uspjeli osloboditi. Ovdje ima mjesta i za vas dvoje. Ovo je mjesto s hranom i prijateljima, život
pun značenja i svrhe. Trenutno smo rastureni. Dovraga, jedemo jedni druge. Nećemo se moći
suprotstaviti dok god si međusobno razbijamo glave i ubijamo se zbog konzerve pseće hrane.«
Nagnuo se prema nama, pun žara. »Ovaj je logor samo početak, i morat ćemo se svi potruditi
ako mislimo preuzeti naš svijet od anđela. Trebaju nam ljudi kao što ste vi. Ljudi s vještinama i
odlučnošću da postanu najveći heroji čovječanstva.«
Boden prezirno smrkne. »Ma nisu baš tako dobri. Bauljali su oko logora u polukrugu kao dva
dilda. Gdje su te slavne vještine?«
Kakve veze s tim ima dildo, nisam shvatila. No, shvatila sam činjenicu da nas je uhvatio idiot.
Na kraju nisam završila perući zahode. Samo je Raffe dobio tu čast. Ja sam morala prati veš,
no nisam sigurna da je to mnogo bolje. Nikad u životu nisam se toliko naradila. Svijet je sigurno
došao svome kraju kad je u Americi ljudski rad postao jeftiniji i jednostavniji od korištenja
strojeva. Muškarci su u stanju ozbiljno zamazati traperice i drugu odjeću dok se motaju šumom.
Da ne spominjem donje rublje.
Tijekom dana zgadilo mi se više puta. No, naučila sam neke stvari od drugih peračica.
Nakon dugotrajne, oprezne tišine, žene su počele pričati. Nekolicina ih je bila u logoru tek
nekoliko dana. Bile su iznenađene i još u nevjerici što ih nitko nije napao niti zlostavljao.
Glasovi su im još uvijek bili oprezno tihi, a pogledi su i dalje pažljivo pretraživali okolicu, zbog
čega se nisam mogla opustiti čak ni kad su počele tračati.
Dok smo radile svom snagom, saznala sam da je ženama daleko najdraži Obi, te da Bodena i
njegove kompiće treba izbjegavati. Obi je bio na čelu ovog logora, no nije bio vođa cijelog
pokreta otpora. Pričalo se, barem među ženama, da bi Obi bio odličan svjetski vođa boraca za
slobodu.
Sviđala mi se ideja o vođi čija je sudbina da nas izvede iz mračnog doba, romantično
pripadanje nečemu dobrome i ispravnome, što imaju ljudi predodređeni da postanu heroji.
No, ovo nije bila moja bitka. Zanimalo me samo da spasim sestru i nađem majku živu i
zdravu, te da nam pronađem kakvo skrovište. Moja je bitka podrazumijevala da prehranim i
zaštitim ono što mi je ostalo od obitelji. Dok ne pobijedim u toj bitki, nisam si mogla dopustiti da
se zamaram širom slikom ratova s bogovima i romantičnim herojima.
A trenutačno sam se borila s mrljama na plahtama koje su bile metrima šire i više od mene.
Ništa neće tako brzo potisnuti romantiku iz misli kao prljave plahte.
Jedna se žena brinula zbog svog muža, za kojeg je rekla da se »igra vojnika«, iako već
dvadeset godina nije mrdnuo iz svog stolca pred računalom. Brinula je i o svom zlatnom
retriveru, koji je bio smješten u štenari s ostalim psima.
Ispalo je da su većina pasa iz čopora ustvari nečiji ljubimci. Pokušavali su ih istrenirati da
postanu gadni, opaki psi čuvari, kao oni koji su lovili Raffea, no većinu još nisu stigli uvježbati.
Osim toga, ti su psi proveli cijeli život u igri i maženju, i bilo je očito da ih neće biti lako
pretvoriti u opake ubojice kad bi te radije izlizali do smrti, ili naganjali vjeverice.
Dolores me uvjerila da je njezin pas, Checkers, od onih koji bi te najradije izlizali do smrti, i
da je većina pasa u psećem nebu ovdje u šumi. Kimnula sam glavom, jer mi je mnogo toga
postalo jasnije. Zbog toga stražari ne vode pse uza se. Teško je patrolirati kad se tvoj pseći
partner zalijeće za glodavcima i laje cijelu noć. Bogu hvala na malim radostima.
Neobvezno sam pokušala okrenuti tijek razgovora prema pitanju što je moglo prožvakati onu
obitelj na cesti. No, zauzvrat sam dobila samo oprezne poglede i prestrašena lica. Jedna se žena
prekrižila, i tu je prestao sav razgovor.
Dohvatila sam jedne prljave hlače, potopila ih u mutnu vodu i nastavila raditi u tišini.
Iako smo Raffe i ja zarobljenici, nitko nas nije čuvao. Točnije, nitko nije dodijeljen da stražari
nad nama. Svi znaju da smo pridošlice i stoga paze na nas.
Kako nitko ne bi primijetio da Raffeove ozljede prebrzo zarastaju, ujutro smo mu zalijepili
dva flastera uz rub kose. Spremili smo se reći da rane na glavi jako krvare, i da je ozljeda bila
mnogo manja no što se sinoć činilo, no nitko nas nije ništa pitao. Na brzinu sam mu pregledala
zavoje. Kroz njih je probila krv u obliku krilnih zglobova, osušena ali očita. No, tu ništa nismo
mogli napraviti.
Raffe je, zajedno s još nekoliko tipova, kopao jarak pored prijenosnih zahoda. Jedan je od
rijetkih koji još uvijek ima košulju na sebi. Oko njegovih se prsa proteže suha pruga, ocrtavajući
njegove zavoje, no izgleda da to nitko ne primjećuje. Profesionalnim okom odmjerila sam
prljavštinu na njegovoj košulji i ponadala se da će je morati oprati netko drugi.
Sunce je slalo odbljeske s nečega u zidu koji ljudi grade oko zahoda. Čudila sam se savršenim
kockama koje su koristili da bi sagradili zid, a onda sam ih prepoznala. Osobna računala. Ljudi
su poslagali osobna računala i zazidali ih cementom.
»Je«, rekla je Dolores kad je vidjela u što zurim. »Moj je muž oduvijek nazivao svoje
elektroničke igračke ›ciglama‹, kad bi zastarjele.«
Eh da, stvarno su zastarjela. Računala, koja su bila vrhunac naše tehnologije, sad smo koristili
za izgradnju zida oko zahoda, zahvaljujući anđelima.
Do ručka je prošlo nekoliko vjekova. Upravo sam krenula po Raffea kad se do njega došetala
zlatokosa žena na dugim nogama. Njezin hod, njezin glas i način na koji je nagnula glavu,
izazivali su svakog muškarca da priđe malo bliže. Promijenila sam smjer i uputila se prema
blagovaonici, praveći se da ne primjećujem da su se zajedno uputili na ručak.
Zgrabila sam zdjelu punu gulaša i komad kruha i progutala ih u tren oka. Oko mene su neki
ljudi prigovarali jer stalno jedu isto, no ja sam pojela dovoljno instant tjestenine i mačje hrane da
sam mogla iskreno cijeniti okus svježeg mesa i povrća iz konzerve.
Zahvaljujući jutarnjoj trač partiji znala sam da je dio hrane došao iz obližnjih kuća, ali većina
je bila iz skladišta koje je pokret otpora držao u tajnosti. Izgleda da se pokret dobro brine za
svoje ljude.
Čim sam pojela, potražila sam Obija. Cijeli sam dan razmišljala da ga zamolim da nas pusti
da odemo. Ovi ljudi danju ne djeluju tako loše, i možda će se sažaliti nad mojom potrebom da
spasim sestru. Naravno, ne mogu spriječiti Raffea da otkrije neprijateljima ovaj logor, no nema
razloga da kaže bilo kome dok ne stignemo do legla, a dotad će se možda već premjestiti.
Opravdanje mi je bijedno, no to je sve što imam.
Pronašla sam Obija okruženog muškarcima koji su oprezno premještali kutije iz prostorija u
koje sam prošle noći željela zaviriti. Dvojica muškaraca pažljivo su stavljala kutije u kamion.
Kad je jedan ispustio rub kutije, svi su se ukočili.
Nekoliko trenutaka piljili su u čovjeka kojem je iz ruke iskliznuo rub. Gotovo sam mogla
namirisati njihov strah.
Pogledali su se kao da žele potvrditi da su još živi, i nastavili se postrance kretati prema
kamionu.
Mogla sam pretpostaviti da su kutije bile znatno eksplozivnije od pištolja i mesa.
Pokušala sam stići do Obija, no na putu mi se našla kamuflirana škrinja. Kad sam podigla
pogled, u mene je piljio Boden, stražar koji nas je zarobio.
»Gubi se natrag u praonicu, ženo.«
»Ti se šališ, zar ne? Iz kojeg si ti stoljeća?«
»Iz ovog. Ovo je nova stvarnost, mala. Prihvatit ćeš je prije no što ti je zaguram u grlo.«
Pogled mu se spustio na moja usta. »Duboko i jako.«
Gotovo sam mogla namirisati njegovu požudu i nasilje.
U prsima me probode strah. »Moram razgovarati s Obijem.«
»Da, ti i svaka druga ženska u logoru. Ovo je tvoj Obi.« Zgrabio je svoje međunožje i
prodrmao ga, kao da se rukuje s vlastitim pimpekom, a onda se nagnuo prema meni i opsceno se
oblizao, približivši se toliko da me popljuvao.
Ona bodlja straha probila mi je pluća i učinilo mi se da sam ostala bez zraka. No, bijes koji ju
je zamijenio, bio je poput tsunamija koji mi je prekrio svaku stanicu u tijelu.
Boden je bilo utjelovljenje onoga zbog čeka sam puzala od automobila do automobila,
skrivajući se, prestravljena od svakog zvuka, šuljajući se u sjenama poput životinje, očajna od
brige da će netko kao on uhvatiti mene, moju sestru ili moju majku. Upravo ovakav tip imao je
hrabrosti oteti moju sestru, bespomoćnu, slatku curicu. Upravo me on sprečavao da je odem
spasiti.
»Što si rekao?« Djevojka koja je nekoć bila civilizirana i uljudna, morala mu je dati još jednu
priliku.
»Rekao sam...«
Korijenom dlana tresnula sam ga u nos. Nisam upotrijebila samo ruku. Silina je došla iz mojih
bokova i cijelim sam tijelom lansirala udarac.
Osjetila sam kako mu nos puca pod udarcem. Što je još bolje, upravo se ponovo počeo
opsceno oblizivati, pa mu je jezik zapeo među zubima kad mu je glava odletjela unatrag, a iz
pregriženog jezika špricnula krv.
Točno, bijesna sam. No, nisam bila potpuno nepromišljena. Možda ću lajati bez razmišljanja,
no nikad se neću potući a da ne znam što radim. U ovoj situaciji, znala sam da ću pobijediti čim
povučem prvi potez. Nasilnici često koriste ovakve taktike zastrašivanja. Manji i slabiji protivnik
trebao bi se skutriti i povući.
Na brzinu sam proračunala sljedeće: pola metra je viši i širi od mene, uvježbani je vojnik a ja
sam cura. Da sam bila muško, ostali bi nas pustili da se potučemo. No, ljudi su skloni vjerovati
da se sigurno radi o samoobrani kad djevojka udari golemog, naoružanog tipa. S obzirom na sve
mačo muškarčine koji se motaju oko nas, netko će se umiješati unutar deset sekundi.
I tako ću bez puno muke pobijediti jer ću: prvo, privući Obijevu pažnju, što sam i željela
postići, drugo, ponizit ću Tupavog pokazavši svima da je običan nasilnik i treće, dokazat ću im
da nisam laka meta.
No, nisam računala na to koliko štete Boden može nanijeti u deset sekundi. Dvije je sekunde
potrošio na to da šokirano pilji u mene i skuplja bijes.
Zatim me zveknuo ravno u čeljust, poput kamiona. A onda se bacio na mene.
Sletjela sam na leđa, očajnički pokušavajući doći do zraka kroz pandže bola koje su mi parale
pluća i lice. U trenutku kad je sjeo na mene, procijenila sam da imam još dvije sekunde. Možda
će neki brzi kavalir stići prije toga. Možda je Raffe već skočio i začas će skinuti ovoga gorilu s
mene.
Boden me jednom šakom zgrabio za ovratnik majice, a drugu napeo da me još jednom tresne.
U redu, moram preživjeti još ovaj udarac, a onda će netko stići do nas.
Zgrabila sam ga za mali prst ruke kojom me držao za majicu i iskrivila ga skroz dokraja.
Malo tko zna da će za malim prstom krenuti i cijela šaka, zglavak, ruka, a potom i tijelo, jer će
se inače nešto polomiti. Trznuo se za njim, škripeći zubima i okrećući tijelo kako bi slijedio mali
prst.
Tada sam ugledala ljude oko nas.
Već sam počela misliti da su u ovom logoru smješteni najsporiji vojnici u povijesti, no bila
sam u krivu. Iznenađujuće velik broj ljudi u rekordnom se roku skupio zbog tučnjave. No,
problem je u tome da su se ponašali kao klinci u školskom dvorištu — dotrčali su gledati
tučnjavu, a ne umiješati se.
Gubitak opreza skupo me koštao. Boden je zabio svoj lakat u moju desnu dojku.
 Intenzivan bol gotovo me na mjestu ubio. Skutrila sam se što sam bolje mogla, s obzirom na
sto kila mišića na meni, no to me nije zaštitilo od šamara kojim me zveknuo posred lica.
Sad me i vrijeđao, jer bi me — da sam bila muškarac — udario šakom. Odlično, ako me bude
samo šamarao i svejedno me pobijedi, onda ću dokazati da sam slaba.
Gdje je Raffe kad ga trebam? Krajičkom oka ugledala sam ga, mračna izraza, među gomilom
lica. Napisao je nešto na novčanici i dodao je tipu koji je skupljao novac od ljudi oko sebe.
Shvatila sam što rade. Klade se!
Što je bilo još gore, onih nekoliko koji su navijali za mene, nisu navijali da pobijedim; vrištali
su na mene da izdržim barem još minutu. Očito se nitko nije kladio da ću pobijediti, nego samo
koliko ću dugo izdržati.
Toliko o kavalirštini.
 19

Dok sam upijala prizor oko sebe, blokirala sam još dva udarca koja mi je uputio Boden, sjedeći
na meni. Podlaktice me bole, a moje masnice dobivaju modrice.
Budući da niotkud nije bilo spasa, morala sam se ozbiljno pozabaviti bitkom. Podigla sam
stražnjicu i noge s tla poput gimnastičarke, pa obuhvatila nogama Bodenov debeli vrat,
zakvačivši gležnjeve oko njegova grla. Zanjihala sam se naprijed i potegnula noge prema dolje.
Boden je razrogačio oči kad je poletio unatrag.
Tako prepleteni, zaljuljali smo se poput njihaljke. Boden je sletio na leđa, s nogama raširenim
oko mog struka. Odjednom sam sjedila uspravno, gležnjeva omotanih oko njegova grla.
Čim smo sletjeli, zabila sam mu šaku u međunožje. Sad je na njega bio red da se skutri.
Klicanje gomile odjednom se utišalo. Čula sam samo Bodenovo stenjanje. Zvučalo je kao da
ima problema s disanjem.
Kako bih se pobrinula da tako i ostane, skočila sam i udarila ga nogom u lice. Tako sam ga
jako tresnula da se zavrtio po zemlji.
Spremila sam se za još jedan udarac, ovaj put u želudac. Kad si tako malen da moraš podizati
pogled prema svima oko sebe, ne postoje prljavi udarci. To mi je bio novi moto. Mislim da ću ga
zadržati.
Prije no što sam stigla završiti udarac, netko me zgrabio oko rebara, prikliještivši mi ruke.
Srce mi je gromko udaralo od adrenalina i dahtala sam od želje za krvlju. Vrisnuvši, šutnula sam
onoga tko me primio.
»Dosta, dosta«, rekao je Obi. »Sad je dosta.« Njegov je glas u mom uhu bio mek poput
baršuna, a ruke su bile čelične trake oko mojih rebara. »Sššš... Opusti se, gotovo je... Pobijedila
si.«
Proveo me kroz gomilu dok me smirivao, ne popuštajući stisak. Uhvativši Raffeov pogled,
optužujuće sam se zapiljila u njega. Mogla sam završiti pretučena, a on bi samo izgubio okladu. I
dalje je djelovao smrknuto, napetih mišića i blijedog lica, kao da je nasmrt iskrvario.
»Gdje je moj dobitak?« upitao je Raffe. Shvatila sam da se ne obraća meni, iako me i dalje
gledao, kao da je želio da to čujem.
»Nisi pobijedio«, rekao je tip pored njega, zvučeći zadovoljno. On je prikupljao oklade.
»Kako to misliš? Moja je oklada bila najbliža onome što se dogodilo«, zarežao je Raffe. Šake
su mu bile stisnute u pesnice kad se okrenuo prema tipu i djelovao je spremno za tučnjavu.
»Ej, kompa, nisi se kladio da će ona pobijediti. Blizu se ne računa...«
Glasovi su im se izgubili kad me Obi odvukao u blagovaonicu. Nisam znala što je bilo gore
— to da se Raffe nije umiješao da me obrani, ili to da se kladio da ću izgubiti.
Blagovaonica je velika otvorena prostorija, ispunjena redovima sklopivih stolova i stolica.
Pretpostavila sam da bi se sve moglo sklopiti i spremiti za pokret za kojih pola sata. Prema
onome što sam vidjela, cijeli je logor bio organiziran tako da ga se može spakirati i preseliti za
sat vremena.
 Prostorija je bila prazna, iako je na stolovima bilo napola pojedene hrane. Izgleda da se na
ovom mjestu tučnjave ne propuštaju. Kad sam se prestala opirati, Obi je popustio stisak i odveo
me do stola najbližeg kuhinji.
Sjela sam na metalni sklopivi stolac, drhteći od navale adrenalina, a on se uputio u kuhinju.
Duboko sam disala, smirujući se i sabirući dok se nije vratio s kutijom za prvu pomoć i vrećicom
smrznutog graška.
Dodao mi je grašak. »Stavi to na čeljust, da ti ne otekne.«
Uzela sam vrećicu, zureći u poznatu fotografiju zelenog graška, prije no što sam je oprezno
prislonila na natučenu čeljust. Činjenica da još uvijek mogu zamrzavati hranu, impresionirala me
više od ostatka logora. Ima nešto zadivljujuće u sposobnosti da zadrže barem neke podsjetnike
na civilizaciju, dok ostatak svijeta tone u kameno doba.
Obi je očistio krv i prljavštinu s mojih ogrebotina. Uglavnom su i bile samo to, ogrebotine.
»Logor ti je šugav«, rekla sam. Od graška mi je utrnula čeljust i riječi su mi bile
nerazgovijetne.
»Oprosti zbog toga.« Namazao mi je ogrebotine na rukama antibiotičkom mašću. »Ovdje ima
toliko napetosti i negativne energije da smo morali dopustiti ljudima da se nekako opuste. Trik je
da se to dogodi u kontroliranim okolnostima.«
»Ono što se dogodilo tamo su kontrolirane okolnosti?«
Poluosmijeh mu rasvijetli lice. »Siguran sam da se Bodenu nije tako činilo.« Utrljao mi je još
masti u izgrebane članke na prstima. »Ako dođe do tučnjave, nitko se neće upletati dok se ne vidi
tko je pobijedio, ili dok ne postane opasno po život. Dopustili smo ljudima da se klade na ishod.
Tako se i borci i promatrači oslobađaju napetosti.«
Toliko o njihovoj sposobnosti da održe neke aspekte civilizacije.
»Osim toga«, dodao je, »kad se cijeli logor kladi na ishod, manje je tučnjava. Ljudi mnogo
ozbiljnije shvaćaju tučnjavu kad znaju da ih nitko neće spasiti, i kad ih gleda cijeli logor.«
»Dakle, svi su znali ta pravila, osim mene? Da se nitko ne smije umiješati?« Je li to i Raffe
znao? Ipak, to ga nije trebalo spriječiti.
»Ljudi mogu uskočiti ako žele, no onda se smije umiješati i netko s druge strane, kako bi
borba ostala pravedna. Kladioničarima se ne bi svidjela neravnopravna tučnjava.« Toliko o
isprikama za Raffea. Mogao je uskočiti; samo bismo se morali potući s još nekim. A to smo već
radili.
»Oprosti što ti nitko nije objasnio pravila igre.« Zamotao mi je krvavi lakat. »Ali još se nije
dogodilo da se potukla žena.« Slegnuo je ramenima. »Nismo to očekivali.«
»Pretpostavljam da si izgubio okladu.«
Kiselo se nacerio. »Kladim se naveliko samo kad se radi o ljudskim životima i budućnosti
čovječanstva.« Ramena su mu se spustila kao da ga pritišće sva briga ovoga svijeta. »Kad već
spominjemo, dobro si se držala. Bolje no što je itko mogao očekivati. Dobro bi nam došla. Ima
situacija u kojima bi se cura kao ti mogla snaći bolje od čete muškaraca.« Dječački se nacerio.
»Naravno, pod uvjetom da ne tresneš anđela u facu jer te raspizdio.«
»Eh, da.«
»Možemo poraditi na tome.« Ustao je. »Razmisli malo.«
»Ustvari, pokušavala sam doći do tebe kad mi je gorila stao na put. Anđeli su mi oteli sestru.
Moraš me pustiti da odem po nju. Kunem se da nikome neću reći za vas, za vašu lokaciju, niti
bilo što drugo. Samo me, molim te, pusti.«
»Žao mi je zbog tvoje sestre, ali ne smijem ugroziti ostale na temelju tvoje riječi. Pridruži
nam se i pomoći ćemo ti da je nađeš.«
 »Bit će prekasno dok se vi mobilizirate. Ona ima sedam godina i vezana je za invalidska
kolica.« Jedva sam protjerala riječi kroz stisnuto grlo. Nisam mogla izgovoriti ono što smo oboje
znali, da je vjerojatno već prekasno.
Suosjećajno je odmahnuo glavom. »Žao mi je. Svi su ovdje morali pokopati svoje voljene.
Pridruži nam se i natjerat ćemo tu kopilad da plati.«
»Ne namjeravam je pokopati. Ona nije mrtva«, protisnula sam kroza zube. »Naći ću je i
spasiti.«
»Naravno. Nisam htio reći da jest.« Ali tako je zvučao, i oboje smo to znali. No, pravila sam
se da vjerujem njegovim lijepim riječima. Kao što sam znala čuti druge majke kako govore
svojim kćerima, ljubaznost je nagrada sama po sebi. »Uskoro ćemo krenuti, a onda ćeš moći otići
ako to budeš i dalje željela. A nadam se da nećeš.«
»Kad je to uskoro?«
»Ne mogu ti otkriti tu informaciju. Samo ti mogu reći da pripremamo nešto veliko. Trebala bi
nam se pridružiti. Radi svoje sestre, radi čovječanstva, radi svih nas.«
Dobar je. Osjetila sam potrebu da ustanem i salutiram mu, pjevajući nacionalnu himnu. No,
nije mi se činilo da bi mu se to dopalo.
Naravno da navijam za ljude. No, već sam imala dovoljno odgovornosti na svojim plećima. A
željela sam biti samo obična cura koja živi običan život. Moje bi najveće brige trebale biti kakvu
ću haljinu odjenuti za maturalnu večer, a ne kako ću pobjeći iz paravojnog logora da bih spasila
sestru od okrutnih anđela. A sigurno ne bih trebala razmišljati o tome hoću li se pridružiti
pokretu otpora u njihovom pokušaju da spase čovječanstvo. Znala sam koja su moja ograničenja,
a ovo je bilo daleko previše.
Zato sam samo kimnula glavom. Neka zaključi iz toga što god hoće. Nisam stvarno očekivala
da će me pustiti, no morala sam ga pitati.
Čim je izašao kroz vrata, gomila je pohrlila unutra, da završi ručak. Izgleda da se
podrazumijevalo da se svi moraju držati podalje, ako Obi s nekim razgovara. Zanimljivo, poveo
me u blagovaonicu za vrijeme ručka, natjeravši ostale da pričekaju dok ne završimo razgovor.
Svima je u logoru poslao jasnu poruku da me primijetio.
Krenula sam van uzdignute glave, izbjegavajući poglede da ne bih morala s nekim
razgovarati. Maknula sam vrećicu graška s lica, kako ne bih privlačila pozornost na svoje
ozljede. No, ljudi će baš zaboraviti da sam se upravo ja potukla. Ako je Raffe i bio u gomili,
nisam ga vidjela. Još bolje. Nadala sam se da je izgubio u prepirki s kladioničarem. Zaslužio je
izgubiti okladu.
Jedva što sam izašla i krenula prema praonici, kad su pred mene iskočila dvojica crvenokosih
tipova. Da se obojica nisu dječački smješkali, pomislila bih da me pokušavaju zaskočiti.
Bili su jednojajčani blizanci i izgledali su otrcano i traljavo u prljavoj odjeći, no ovih dana to i
nije tako neobično. I ja vjerojatno djelujem jednako otrcano i traljavo. Bili su jedva punoljetni,
visoki i mršavi s nestašnim pogledima.
»Dobar posao, mala«, rekao je prvi.
»Čovječe, stvarno si posložila starog Jimmyja Bodena«, rekao je drugi ozareno. »Nije moglo
zadesiti prikladnijeg tipa.«
Stajala sam, kimajući glavom i uljudno se smiješeći, s vrećicom graška prislonjenom na lice.
»Ja sam Tweedledee«, rekao je jedan.
»A ja sam Tweedledum«, rekao je drugi. »Većina nas zove skraćeno Dee-Dum, jer nas ne
mogu razlikovati.«
»Zezate se, zar ne?« Usklađeno su odmahnuli glavama, s jednakim prijateljskim osmijesima.
Djeluju više poput mršavih vrana nego kao bucmasti Tweedledee i Tweedledum2 kojih sam se
sjećala iz djetinjstva. »Zašto biste se tako zvali?«
Dee je slegnuo ramenima. »Novi svijet, nova imena. Mislili smo biti Gog i Magog.3«
»To su nam bila on-line imena«, rekao je Dum.
»Ali zašto biti tako mračan i negativan?« upitao je Dee.
2 Tweedledee i Tweedledum su likovi iz poznate knjige Lewisa Carolla, Alice Through the
Looking Glass and What She
Found There (Alica iza ogledala).
3 Gog i Magog — ova se imena spominju u Bibliji kao imena pojedinaca ili naroda, no
uglavnom su povezana s apokaliptičnim navještajima.
»Bilo je zabavno biti Gog i Magog dok je svijet bio sav u predgrađima i ružičastim
haljinicama«, rekao je Dum. »Ali sada...«
»Više nije«, zaključio je Dee. »Smrt i razaranje su tako passé.«
»Tako uobičajeni.«
»Tako in kod popularne gomile.«
»Zato smo radije Tweedledee i Tweedledum.«
Ponovo sam kimnula glavom. A što sam drugo mogla? »Ja sam Penryn. Dobila sam ime po
nazivu izlaza s Autoceste 80.«
»Krasno.« Kimnuli su i oni, kao da su željeli reći da razumiju kako je imati takve roditelje.
»Svi pričaju o tebi«, rekao je Dum.
Nisam bila sigurna da mi se to sviđa. Tučnjava baš i nije prošla prema planu. No, da budemo
iskreni, ni cijeli moj život nije tekao prema planu.
»Odlično. Ako nemate ništa protiv, idem se negdje sakriti.« Nagnula sam svoju vrećicu
graška prema njima poput šešira i htjela proći pored njih.
»Čekaj«, rekao je Dee. Spustio je glas do dramatičnog šapta. »Imamo za tebe poslovni
prijedlog.«
Zastala sam i uljudno pričekala. Naravno, ako njihov prijedlog ne uključuje moj bijeg odavde,
nema toga što mi mogu reći da bi me zainteresirali. No, budući da mi se nisu željeli maknuti s
puta, nisam imala izbora nego da ih poslušam.
»Gomila te obožava«, rekao je Dum.
»Kako bi bilo da opet nastupiš?« upitao je Dee. »Za, recimo, trideset posto udjela u dobiti?«
»Kakve su to gluposti? Zašto bih riskirala život za bijednih trideset posto? Osim toga, s
novcem više ne možeš ništa kupiti.«
»Ah, ne radi se o novcu«, rekao je Dum. »Novac koristimo samo kao kraticu za relativnu
vrijednost oklade.«
Lice mu je oživjelo kao da ga iskreno fascinira ekonomija postapokaliptičnog klađenja.
»Napišeš svoje ime i okladu na, recimo, novčanicu od pet dolara, a to kaže kladioničaru da se
želiš okladiti na nešto što vrijedi više od dolarske novčanice, ali manje od novčanice od deset
dolara. Kladioničar odlučuje što tko dobiva i što tko daje. Recimo, možda će netko izgubiti
četvrtinu svojih porcija i tjedan dana morati raditi dodatne poslove. Ili, ako pobijedi, dobit će
tuđe porcije, a netko drugi će morati tjedan dana prati zahode. Kužiš?«
»Kužim. Ali odgovor je i dalje ›ne‹. Osim toga, nema garancije da ću pobijediti.«
»Ne.« Dee mi se nasmiješio kao Cigo koji prodaje konja. »Tražimo garanciju da ćeš izgubiti.«
Prasnula sam u smijeh. »Hoćete da namjerno izgubim?«
»Ššš!« Dee se dramatično osvrne oko sebe. Stajali smo u sjenama između dviju zgrada i činilo
se da nas nitko ne primjećuje.
 »Bit će super«, rekao je Dum. Oči su mu blistale nestašlukom. »Nakon onoga što si napravila
Bodenu, izgledi će biti toliko na tvojoj strani da će, kad se budeš borila s Anitom...«
»Predlažete da se potučem s curom?« Prekrižila sam ruke na prsima. »Želite, dakle, vidjeti
natezanje između dviju cura.«
»To nije samo za nas«, rekao je Dee obrambeno. »To će biti dar za cijeli logor.«
»Aha«, rekao je Dum. »Kome treba televizija uza svu tu vodu i sapunicu?«
»Samo sanjajte.« Progurala sam se između njih.
»Pomoći ćemo ti da pobjegneš«, zapjevušio je Dee.
Stala sam. Mozak mi je prevrtio pola tuceta scenarija temeljenih na njegovoj izjavi.
»Možemo nabaviti ključeve tvoje ćelije.«
»Možemo omesti stražare.«
»Možemo osigurati da nitko ne provjerava gdje si sve do jutra.«
»Samo tražimo jednu borbu.«
Okrenula sam se prema njima. »Zašto biste riskirali izdaju zbog jedne borbe cura u blatu?«
»Nemaš pojma što bih sve riskirao za poštenu borbu u blatu između dva dobra komada«,
rekao je Dee.
»Uostalom, to uopće nije izdaja«, objasnio je Dum. »Obi će te ionako pustiti, samo se radi o
vremenu. Nismo ovdje da bismo zarobljavali ljude. On previše naglašava tvoju opasnost po nas.«
»Zašto?« upitala sam.
»Zato što želi unovačiti tebe i tipa s kojim si došla. Obi je sin jedinac, i nije mu jasno«, rekao
je
Dee. »Misli da je dovoljno da te par dana zadrži s nama, pa ćeš se predomisliti i poželjeti
ostati.«
»Ali mi znamo da nije tako. Nekoliko dana pjevanja patriotskih pjesama neće te uvjeriti da
napustiš sestru«, rekao je Dum.
»Imaš pravo, buraz«, rekao je Dee. Kucnuli su se šakama. »Tako je.«
Pogledala sam ih. Njima je stvarno jasno. Oni nikad ne bi napustili jedan drugog. Možda
imam prave saveznike. »Moram li se stvarno upuštati u tu glupu tučnjavu da biste mi pomogli?«
»Da, da«, rekao je Dee. »To nije upitno.« Nacerili su mi se kao nestašni dječaci.
»Otkud sve to znate? Za moju sestru? I što Obi misli?«
»To nam je posao«, rekao je Dum. »Neki nas zovu Dee-Dum. A neki majstorima-špijunima.«
Dramatično je promigoljio obrvama.
»U redu, majstori-špijuni Dee-Dum, na što se kladio moj prijatelj?« Naravno, to nije važno,
no ipak sam željela znati.
»Zanimljivo.« Dee znalački izvije obrvu. »Od svih mogućih stvari koje si mogla upitati kad si
saznala da raspolažemo informacijama, odabrala si baš to.«
Obrazi su mi se zacrvenjeli, unatoč smrznutom grašku na mojoj čeljusti. Pokušala sam
djelovati kao da ne želim povući pitanje. »Što je, zar smo u vrtiću? Reci mi.«
»Kladio se da ćeš izdržati sedam minuta.« Dum je protrljao svoj pjegavi obraz. »Mislili smo
da je lud.« Sedam minuta je jako dugo, dok te mlate divovske pesnice.
»Nije bio dovoljno lud«, rekao je Dee. Osmijeh mu je bio tako dječački i tako predkatastrofni,
da mi je gotovo uspjelo zaboraviti da živimo u poludjelom svijetu. »Trebao se kladiti da ćeš
pobijediti. Sve bi pobrao. Čovječe, izgledi su bili u potpunosti protiv tebe.«
»Kladim se da bi on skinuo Bodena za dvije minute«, rekao je Dum. »Na tom liku piše da je
opak.«
»Devedeset sekundi, maksimalno«, rekao je Dee.
 Vidjela sam Raffea u borbi. Ja bih se kladila na deset sekundi, pod uvjetom da Boden nema
pušku, kao one noći kad nas je uhvatio. No, nisam to rekla. Nisam se osjećala ništa bolje zbog
toga što nije uletio da mi pomogne.
»Izvucite nas noćas i vrijedi dogovor«, rekla sam.
»Noćas je prekratak rok«, rekao je Dee.
»Možda, ako obećaš da ćeš poderati Aniti majicu...« Dum mi se dječački nasmiješi. »Ne
pretjeraj.«
Dee podigne uvis tanku kožnatu futrolu i zanjiše je kao mamac. »A mali bonus za drapanje
majice?«
Ruke su mi poletjele prema džepu u kojem bi trebao biti moj pribor za obijanje brava. Džep
mi je bio plosnat i prazan. »Ej, to je moje!« Posegnula sam prema priboru, no nestao je iz
Deejeve ruke. Nisam ni vidjela da se pomaknuo. »Kako si to izveo?«
»Sad ga vidiš«, rekao je Dum, mašući priborom. Nemam pojma kako je stigao od Deeja do
Duma. Stajali su jedan pored drugog, no ipak sam trebala nešto primijetiti. Tad je ponovo
nestao.
»Sad ga ne vidiš.«
»Odmah mi ga vratite, prokleti lopovi. Ili dogovor otpada.« Dum napravi grimasu tužnog
klauna, a Dee izvije obrvu.
»U redu«, uzdahnuo je Dee i vratio mi pribor. Ovog sam ih puta pažljivo promatrala, no ipak
nisam uspjela primijetiti kako je prešao iz Dumove u Deejevu ruku. »Onda, noćas.«
Dee-Dum mi dobace identične cereke.
Odmahnula sam glavom i odjurila, prije no što su mi stigli ukrasti još nešto.
 20

Leđa su mi zapucketala i zaškripala kad sam se pokušala uspraviti. Sumrak je, i moj je radni dan
uskoro gotov. Stavila sam ruku u udubinu leđa i polagano se ispravljala kao neka starica.
Nakon samo jednog dana pranja i ribanja odjeće, ruke su mi natečene i crvene. Čula sam da se
ruke mogu isušiti i ispucati, no dosad nisam znala što to stvarno znači. Nakon nekoliko minuta
izvan vode, na dlanu su mi se pojavile pukotine koje izgledaju kao da ih je netko razrezao
britvom. Užasavao me pogled na moje ruke s porezotinama koje su bile toliko isušene da čak
nisu ni krvarile.
Kad su mi ostale peračice ujutro ponudile par žutih gumenih rukavica, odbila sam ih,
smatrajući da to nose samo starci i čistačice. Tako su me sažalno pogledale da mi ponos nije
dopustio da tražim rukavice tijekom ručka.
Trenutačno ozbiljno razmišljam o tome da se blisko upoznam s jedinim tračkom skromnosti
koji posjedujem i da ih zamolim za rukavice. Jedino dobro je u tom što nisam planirala i sutra
nastaviti s pranjem.
Osvrnula sam se oko sebe, istežući ruke i pitajući se kad će me napasti ta Anita. Raspizdit ću
se ako odluči pričekati do kraja radnog dana. Koja je svrha tučnjave ako te ne izvuče s posla?
Dugo sam se protezala, posežući rukama iznad glave i izvijajući leđa što sam jače mogla.
Boli me vrat, bole me leđa, bole me ruke i dlanovi, bole me noge i stopala, bole me čak i očne
jabučice. Mišići mi ili vrište od sati ponavljanja istih pokreta ili su ukočeni od sati mirovanja.
Ovim se tempom neću morati ni truditi da izgubim borbu.
Dok sam protezala noge, pravila sam se da ne primjećujem grupu zaduženu za zahod, koja se
uputila prema nama. Bilo ih je desetak, a Raffe se motao pri kraju gomile.
Kad su se približili na nekoliko koraka, počeli su skidati svoju prljavu odjeću. Zamazane
košulje, hlače i čarape završile su na gomili za pranje, a neke čak i u smeću. Raffe je kopao jarak,
umjesto da radi u onom toksičnom dijelu zahoda, no nisu svi bili te sreće. Na sebi su ostavili
samo bokserice.
Jako sam se trudila ne gledati Raffea kad sam shvatila da bi i on trebao skinuti košulju.
Možda bi mogao objasniti zašto ispod nje ima zavoje, no neće moći objasniti odakle mu krvave
mrlje točno na mjestu gdje bi mu bila krila.
Protegnula sam ruke iznad glave, praveći se da se ne bojim. Zadržala sam dah, nadajući se da
će ostali muškarci otići i neće primijetiti da Raffe zaostaje.
No, umjesto da krenu u zgradu pod tuševe, dohvatili su cijevi kojima smo punile kade za
pranje veša i počeli se zalijevati vodom. Uh, trebala sam to i očekivati. Naravno da neće ravno iz
zahoda krenuti u zajedničke tuševe, nego će se prije isprati!
Krajičkom oka pogledala sam Raffea. Bio je miran, no prema onome koliko je sporo
raskopčavao košulju, bilo mi je jasno da ni on ovo nije predvidio.
Vjerojatno je planirao klisnuti kad uđu u zgradu, jer ionako ne bi svi odjednom stali pod
tuševe. No, nema dobre isprike da izbjegne ovaj dio rutine, i nema načina da to napravi a da ga
ne primijete.
Raffe je napokon otkopčao košulju, no umjesto da je skine, počeo je sporo otkopčavati hlače.
Svi su se oko njega već skinuli, pa počinje djelovati sumnjivo. U trenutku kad sam se upitala
bismo li jednostavno trebali početi bježati, rješenje našeg problema došetalo se do nas na
dugačkim, vitkim nogama.
Žena koja je išla na ručak s Raffeom zabacila je svoju zlaćanu kosu i nasmiješila mu se.
Kao po planu, pojavili su se Dee-Dum. »O bok, Anita!« rekoše obojica, naizgled iznenađeni.
Glasniji su nego što bi trebalo, kao da žele biti sigurni da ih čujem.
Anita se bijesno zapiljila u njih kao da su je upravo popljuvali. Milijun sam puta vidjela takav
pogled na hodnicima, kad god bi se neki razredni luzer previše približio nekoj popularnoj curi.
Okrenula se natrag prema Raffeu, a po licu joj se razlio blistav osmijeh. Raffe se upravo spremao
skinuti hlače kad mu je položila dlan na ruku.
To mi je bio dovoljan izgovor.
Dohvatila sam mokru košulju iz sive vode i bacila je na nju.
Pljusnula ju je preko lica i omotala joj se oko kose. Njezina savršena kosa pretvorila se u
mokru među, a maskara joj se razmrljala kad joj je mokra tkanina kliznula preko lica. Ispustila je
visok vrisak zbog kojeg su se svi okrenuli prema nama.
»Oh, oprosti«, rekla sam šećernim glasom. »Nije ti se svidjelo? Mislila sam da si baš to htjela,
s obzirom na to da mi pipaš frajera.«
Ekipa se brzo počela okupljati oko nas. Da, da, samo dođite, predstava tek počinje. Raffe se
utopio u sve većoj gomili, diskretno zakopčavajući košulju. A mislila sam da je tijekom moje
posljednje borbe djelovao smrknuto.
Anitine goleme oči bespomoćno su se zagledale u Raffea. Izgledala je kao uznemireno mače,
zbunjeno i povrijeđeno. Jadnica. Nisam više bila sigurna hoću li to moću napraviti.
A onda se zagledala u mene. Nevjerojatno je koliko joj se brzo može promijeniti izraz lica,
ovisno o tome koga gleda. Djelovala je bijesno, a kad se ustremila na mene, bijes se pretvorio u
gnjev.
Zadivilo me koliko razjareno može izgledati zgodna žena kad je se pogodi u živac. Ili je bila
izvrsna glumica, ili su Dee-Dum imali neki skriveni plan. Kladim se da nije znala za dogovorenu
borbu. Zašto bi podijelili profit, kad umjesto toga mogu dobiti i osvetu? Bila sam sigurna da ovo
nije bilo prvi put da je Anita uvrijedila Dee-Duma, no mogla bih se kladiti da im to nije
povrijedilo osjećajčiće.
»Otkuda tebi ideja da bi te takav tip uopće želio pogledati?« Bacila je mokru košulju na mene.
»Bila bi sretna i da se jednonogi djedica zainteresira za tebe.« Okej, ispada da ću moći.
Malo sam se nagnula naprijed, kako bih bila sigurna da će me košulja pogoditi.
A onda smo se, onako pravo ženski, počerupale. Čupale smo si kosu, pljuskale jedna drugu,
drapale majice, grebale. Vrištale smo kao navijačice koje su upale u blatnu rupu.
Dok smo pijano teturale uokolo, sudarile smo se s kadom punom vode, koja se prevrnula i
izlila.
Anita se spotakla o kadu dok me pokušavala zgrabiti, pa smo pljusnule na do, izvijajući se po
blatu oko kada.
Teško je djelovati dostojanstveno dok ti netko čupa kosu. Ustvari, prilično je sramotno. Iz sve
sam se snage trudila da izgleda kao da se stvarno tučem.
Gomila je podivljala, navijajući i plješćući. Bacila sam pogled na Dee-Duma dok smo se
kotrljale. Njih su dvojica oduševljeno skakutali oko nas.
Uh, kako se uopće izgubi u ovakvoj borbi? Bih li trebala zaplakati? Leći u blato i pustiti je da
me grebe dok se stišćem u loptu? Nisam imala pojma kako da popušim u ovoj tučnjavi.
Odjednom se začuo pucanj, prekinuvši moja promišljanja.
Došao je odnekud iza gomile, no dovoljno blizu da svi naglo zašute.
Odjeknula su još dva pucnja, jedan iza drugog, a zatim je iz šume dopro vrisak. Vrlo ljudski,
vrlo prestravljeni vrisak.
 21

Vjetar je šumio kroz krošnje. U ušima mi je tutnjala krv.

Nekoliko su trenutaka svi piljili u sumrak, razrogačenih očiju, kao da čekaju kakve će to
noćne more oživjeti. A tada, kao na zapovijed, kroz gomilu se proširi kaos.
Vojnici potrče prema šumi, u smjeru vriska, grabeći puške. Svi su počeli govoriti i plakati.
Neki se zaletješe u jednom, a neki u drugom smjeru. Buka i zbrka graniče s panikom. Baš kao ni
psi, ni ovi ljudi nisu uvježbani onako kako bi to Obi želio.
Anita se podigla s mene, panično zvjerajući, i odjurila za najvećom gomilom koja je tutnjala
prema blagovaonici. Ustala sam, neodlučna hoću li pogledati što se događa, ili ću se sakriti u
relativnoj sigurnosti gomile.
Odjednom se pored mene stvorio Raffe i prošaptao, »Gdje su krila?«
»Što?«
»Gdje si ih sakrila?«
»U šuplje deblo.«
Uzdahnuo je, očito se trudeći da bude strpljiv. »U koje deblo?«
Pokazala sam u smjeru vriska, kamo su se uputili vojnici. »Možeš li mi reći gdje točno, ili mi
moraš pokazati?«
»Moram ti pokazati.«
»Onda idemo.«
»Sada?«
»Možeš li smisliti bolji trenutak?«
Osvrnula sam se oko sebe. Svi još uvijek jure uokolo, grabeći opremu i trčeći prema zgradi.
Nitko nije obraćao pozornost na nas, pa neće ni primijetiti ako nestanemo za vrijeme kaosa.
Naravno, pitanje je što je izazvalo ovu paniku.
Misli su mi se očito mogle pročitati na licu, jer je Raffe rekao, »Reci mi ili mi pokaži, ali to
mora biti odmah.«
Sumrak je brzo nestajao pred mrakom. Koža mi se naježila od pomisli da lutamo šumom po
tami, zajedno s onim što je natjeralo iskusnog vojnika da zavrišti od straha.
No, nisam mogla dopustiti Raffeu da pobjegne bez mene, pa sam kimnula glavom.
Šmugnuli smo u sve tamnije sjene, prema najbližem putu koji je vodio u šumu, pokušavajući
se kretati što smo tiše mogli.
Pucnji su odjekivali jedan za drugim, ispaljeni iz više pušaka. Možda ovo nije bila najbolja
ideja. Kao da već nisam bila dovoljno prestravljena, kroz noć ponovo odjekne vrisak.
U trenutku kad smo pretrčali preko logora i stigli do dijela šume gdje je bilo deblo s našim
stvarima, u šumi zavlada tišina. Nije se čuo ni šušanj, ni ptica, ni vjeverica. Svjetlost je brzo
nestajala, no mogla sam vidjeti pokolj.
Tucet vojnika potrčao je u smjeru vriska. A sada su na nogama ostala samo petorica.
Ostali leže razbacani po tlu kao potrgane lutke koje je pobacalo bijesno dijete. A baš kao i
potrganim lutkama, nedostaju im dijelovi tijela. Ruka, noga, glava. Otrgnuti su zglobovi iskrzani
i krvavi.
Krvi je bilo posvuda — po stablima, po tlu, po vojnicima. Zbog sve slabije svjetlosti nestalo
je boje i djelovala je poput nafte koja se slijeva niz grane.
Preživjeli su vojnici stajali u krugu, s uperenim puškama.
Začudio me kut pod kojim su držali puške. Nisu ih uperili prema naprijed ili gore, kao što bi
napravili zbog neprijatelja na nogama ili na krilima. Nisu ih okrenuli ni prema tlu, kao što bi
učinili da ne namjeravaju pucati.
Umjesto toga, puške su bile uperene prema dolje, kao da ciljaju nešto što im doseže samo do
pasa. Jesu li to bile pume? U ovim ih brdima ima, no rijetko ih se može vidjeti. Ali, ovo ne
izgleda kao napad velikih mačaka. Možda su bili divlji psi? Opet, pokolj nije djelovao prirodno.
Izgledao je kao divlji, ubojiti napad, a ne kao lov na hranu ili pokušaj obrane.
Sjetila sam se kako je Raffe spomenuo da su onu obitelj možda napala djeca, no odbacila sam
tu pomisao. Ove naoružane vojnike nikad ne bi ovoliko uplašila banda klinaca, koliko god bili
divlji.
Preživjeli djeluju prestravljeno, kao da njihovu paniku obuzdava samo paralizirajući strah.
Poblijedjelim zglavcima stežu puške; laktove su prislonili uz tijelo trudeći se da im ruke ne drhte;
stisnuli su se jedan do drugoga, kao jato riba koje se okupilo u strahu od morskog psa.
Ništa prirodno nije moglo izazvati ovakav strah. Prešao je iz razine straha od fizičkog bola u
razinu mentalnog i spiritualnog, kao strah od gubljenja zdrave pameti. Ili gubljenja duše.
Naježila sam se promatrajući ih. Strah je zarazan. Možda je to dio naše evolucije od davnih
dana, kad su šanse za preživljavanje bile bolje ako si mogao osjetiti tuđi strah, bez potrebe da
gubiš vrijeme na raspravu o tome. A možda sam osjetila i nešto izravno. Nešto užasno što je moj
primozak uspio prepoznati.
Želudac mi se okrenuo u pokušaju da izbaci sadržaj. Progutala sam slinu, zanemarujući
osjećaj kiseline u grlu.
Stisnuli smo se u skrovište iza velikog stabla. Bacila sam pogled prema Raffeu koji je čučao
pored mene. Gledao je u sve osim u vojnike, kao da se za njih uopće ne moramo brinuti.
Osjećala bih se bolje da nije djelovao tako uznemireno.
Što je moglo uplašiti anđela koji je jači, brži i ima oštrija osjetila od ljudi? Vojnici su se počeli
pomicati, promijenivši formaciju iz kruga u suzu.
Iz njih se cijedila nervoza dok su se polako povlačili prema logoru. Što god da ih je napalo,
otišlo je, ili barem oni tako misle.
Moji instinkti nisu bili uvjereni, a vjerojatno nisu bili ni svi vojnici, jer su izgledali tako
uštrašeno da bi ih i najtiši zvuk mogao natjerati da zapucaju, ispaljujući metke u mrak na sve
strane.
Temperatura se naglo spuštala, a moja mokra majica zalijepila se za tijelo kao ledeni pokrov.
Unatoč tome, niz sljepoočnice mi je klizio znoj i skupljao mi se pod pazusima. Vojnici su
odlazili, a ja sam se osjećala kao da gledam podrumska vrata koja se naglo zatvaraju, blokirajući
jedino preostalo svjetlo u kući i ostavljajući me samu u tami punoj čudovišta. Svi su mi mišići u
tijelu vrištali da potrčim za vojnicima i ne ostanem usamljena ribica bez svog jata.
Pogledala sam Raffea, nadajući se da će me utješiti. Bio je potpuno budan, očima pretražujući
sve mračniju šumu, napeta tijela i naćuljenih ušiju, kao da sluša stereo.
»Gdje je?« Šapat mu je bio tako tih da sam mu riječi morala čitati s usana.
Prvo sam pomislila da pita za čudovište koje je moglo nanijeti ovakve ozljede. Ali, prije no
što sam stigla upitati otkud da ja znam, shvatila sam da pita gdje su mu krila. Uperila sam prst
iza mjesta gdje su stajali vojnici.
Tiho je otrčao na drugu stranu kruga uništenja, zanemarujući pokolj. Na prstima sam se
uputila za njim, očajna od straha da ću ostati sama u šumi.
Nisam mogla ignorirati dijelove tijela. Nije bilo dovoljno tijela ni dijelova na hrpi, pa sam se
ponadala da su neki od vojnika ipak uspjeli pobjeći. Usred tog pokolja poskliznula sam se na krv,
no uspjela sam se uravnotežiti prije no što sam pala. Pri pomisli da bih mogla pasti licem ravno u
hrpu ljudskih iznutrica natjerala sam se da požurim.
Raffe je stajao usred šume, pokušavajući pronaći šuplje deblo. Trebalo nam je nekoliko
minuta da ga ugledamo. Kad je izvukao pokrivač s krilima iz njega je nestala napetost i
zaštitnički se nagnuo nad zavežljaj.
Pogledao me, a bilo je još dovoljno svjetlosti da sam mogla vidjeti kako ustima oblikuje riječ
hvala. Izgleda da nam je suđeno da neprestano zadužujemo jedno drugo.
Pitala sam se kad će biti prekasno za pokušaj da mu se krila prišiju natrag na leđa. Da se
radilo o ljudskom dijelu tijela, rok trajanja već bi odavno istekao. No, tko zna kakva je situacija s
anđelima? Ali čak da mu ih anđeoski kirurzi ili čarobnjaci ili tko god, uspiju prišiti, hoće li ih
uopće moći koristiti ili će služiti samo za ukras, kao stakleno oko koje staviš samo zato da te
drugi mogu gledati bez gađenja?
Hladan mi vjetar promrsi kosu, prešavši mi po vratu poput ledenih prstiju. Suma je postala
gomila rasplesanih sjena. Šuštanje lišća zvuči kao siktanje tisuća zmija iznad mene. Podignula
sam pogled kako bih se uvjerila da gore nema zmija, no vidjela sam samo sekvoje koje su se
uzdizale u tamno nebo.
Raffe mi je dotaknuo ruku, a ja sam skoro iskočila iz kože, no uspjela sam zatomiti vrisak.
Dodao mi je ruksak, a zadržao krila i mač.
Pokazao je glavom prema logoru i krenuo tamo, slijedeći vojnike. Nije mi bilo jasno zašto želi
natrag u logor kad bismo trebali trčati u suprotnom smjeru, no šuma me toliko plašila da nisam
htjela ostati sama, a nisam željela progovoriti naglas. Stoga sam nabacila ruksak na leđa i krenula
za njim.
Prilijepila sam se uz Raffea koliko sam mogla a da ne moram objašnjavati zašto mu visim na
leđima. Stigli smo do ruba šume.
Logor je bio tih pod prošaranim sjenama mjesečine ispod pokrova od granja. Iza prozora se
nije naziralo svjetlo, no povremeno bih ugledala bljesak metala. Pitala sam se koliko je pušaka
upereno prema šumi u potrazi za metom?
Nisam zavidjela Obiju na zadatku održavanja reda u zgradama, znajući da panika u
zatvorenom prostoru može biti prilično gadna.
Raffe se nagnuo prema meni i šapnuo tako tiho da sam ga jedva čula. »Pazit ću na tebe dok ne
stigneš do zgrade. Kreni.«
Glupavo sam žmirnula prema njemu, pokušavajući shvatiti što mi govori. »A što je s tobom?«
Odmahnuo je glavom. Djelovao je nevoljko, koliko god mi to značilo. »Sigurnija si tamo unutra,
i sigurnija si bez mene. Ako si odlučna u namjeri da nađeš sestru, kreni u San Francisco. Tamo
ćeš pronaći leglo.«
Ostavlja me. Ostavlja me u Obijevom logoru, i ide u leglo sam.
»Ne.« Trebam te, gotovo mi je izletjelo. »Spasila sam te. Duguješ mi.«
»Slušaj me. Sigurnija si bez mene. Ovo nije bilo slučajno. Ovakav kraj...« Mahnuo je rukom
prema pokolju. »Prečesto se događa mojim sudruzima.« Provukao je prste kroz kosu. »Toliko mi
dugo nitko nije čuvao leđa... da sam počeo vjerovati... da bi moglo biti drugačije. Razumiješ?«
»Ne.« Zanijekavši, nisam odgovorila na njegovo pitanje, već sam odbila prihvatiti to što
govori. Intenzivnim pogledom zagledao se u moje oči.
Zadržala sam dah.
Mogla bih se zakleti da me pokušava zapamtiti, kao da kamerom u glavi snima ovaj trenutak.
Čak je i duboko udahnuo, kao da želi zapamtiti moj miris.
No, taj je trenutak prošao kad je skrenuo pogled, ostavljajući me da se pitam jesam li to samo
umislila.
Tad se okrenuo i nestao u tami.
Dok sam stigla zakoračiti, potpuno se stopio sa sjenama. Željela sam ga dozvati, no nisam se
usudila podizati buku.
Oko mene se sklopila tama. Srce mi je udaralo u grudima, vičući da bježim, bježim, bježim.
Nisam mogla vjerovati da me ostavio samu u tami s demonskim čudovištem.
Stisnula sam pesnice, zarivajući nokte u kožu, nastojeći se usredotočiti. Nisam imala vremena
za samosažaljenje. Morala sam se koncentrirati ako namjeravam preživjeti dovoljno dugo da
nađem Paige.
Najsigurnije mjesto za mene je logor. No, ako odem tamo neće me pustiti prije no što budu
spremni za preseljenje. To bi moglo trajati danima, pa i tjednima, a Paige nema toliko na
raspolaganju. Što god joj rade, vjerojatno to rade sada. Već sam potrošila previše vremena.
S druge strane, koje su mi opcije? Da trčim po šumi i mraku sama? S čudovištem koje je
raskomadalo tucet naoružanih vojnika?
Očajnički sam pokušavala smisliti treću mogućnost, no ništa mi nije padalo na pamet.
Dovoljno sam dugo oklijevala. Ne mogu se sjetiti glupljeg načina da umrem nego da me
pronađe čudovište dok stojim ovdje, smrznuta od neodlučnosti. Tava ili plamen?
Pokušala sam se ohrabriti i zanemariti jezu koja mi je plazila po leđima. Duboko sam
udahnula i polagano izdahnula, u nadi da ću se smiriti. Nije djelovalo.
Okrenula sam leđa logoru i zaronila u šumu.
 22

Osvrtala sam se iza sebe, provjeravajući šulja li mi se nešto iza leđa. No, sumnjam da bi se
čudovište koje je raskomadalo vojnike trebalo šuljati. Zašto nismo evoluirali s očima na stražnjoj
strani glave?
Što sam dublje ulazila u šumu, jače me pritiskala tama. Ovo nije samoubojstvo, objašnjavala
sam samoj sebi. Šuma je puna živih bića — vjeverica, ptica, jelena, zečeva — a čudovište ne
može sve pobiti. Stoga su moje šanse da budem u onoj većini živih bića koja će preživjeti noć u
šumi, bile prilično velike. Nije li tako?
Instinktivno sam se kretala kroz mračnu šumu, nadajući se da sam krenula na sjever, no ubrzo
sam posumnjala u svoj osjećaj za orijentaciju. Negdje sam pročitala da se ljudi bez kompasa i
orijentira vrlo brzo počnu kretati u velikom krugu. Što ako odem u krivom smjeru?
Sumnje su mi načele um i osjetila sam kako u meni raste panika.
No, opalila sam si šamar u glavi — sad nije trenutak za raspad sistema. Obećala sam sebi da
ću smjeti paničariti kad budem na sigurnom, skrivena u lijepoj kući s dobro opremljenom
kuhinjom, s majkom i Paige pored sebe.
Aha, sigurno. Od te mi se pomisli trznula usna, kao da se pokušavam naceriti. Možda sam
stvarno poludjela.
Od svake drhtave sjene i šušnja, od svake ptice koja bi uzletjela i vjeverice koja se uspela na
granu, osjećala sam prijetnju.
Nakon sati i sati — ili mi se barem tako činilo — truckanja kroz šumu po mraku, jedna od
sjena odmaknula se od stabla, kao granje koje je pomaknuo vjetar. No, ova se nastavila odmicati
od stabla, odvojivši se od gomile sjena i spojivši se s drugom, većom tamom.
Zaledila sam se.
Možda je jelen. No, noge mu se nisu micale kao jelenje. Možda je nešto na dvije noge, ili
točnije, nekoliko nečega na dvije noge.
Dakle, što stoji na dvije noge, metar visoko i reži kao čopor pasa? Jedino što mi je padalo na
pamet bila su tijela bez udova, razbacana po šumskom tlu.
Sjena se zaletjela prema meni, tako brzo da je djelovala poput tamne mrlje. Nešto me udarilo
u ruku. Ustuknula sam, no što god bilo, brzo je nestalo.
Druge su se sjene pomaknule. Neke su skakutale naprijed-natrag, djelujući kao da bujaju.
Nešto me udarilo u drugu ruku prije no što sam primijetila da je još jedna sjena skočila prema
meni.
Zateturala sam unatrag.
Naš susjed, Justin, imao je na polici niz zuba od piranja. Jednom nam je rekao da su te ribe
mesožderke uglavnom prilično plašljive i da prije napada udaraju glavom plijen, skupljajući
hrabrost. Ova me situacija jezivo podsjetila na taj opis.
Režanje je postalo glasnije, zvučeći kao mješavina životinjskog glasanja i ljudskog stenjanja.
Još jedan udarac. Ovaj me put oštri bol probo kroz stegno, kao da sam se porezala britvom.
Zadrhtala sam kad se oko tog mjesta proširila toplina.
Zatim su uslijedila još dva brza udarca. Jesu li podivljali od mirisa krvi? Još me jedan udario
u zglavak, natjeravši me da vrisnem.
Nije me samo porezao, već je otezao s ugrizom, ako se uopće može reći da leteća sjena oteže.
Zapeklo me trenutak nakon što sam shvatila da me nešto — ugrizlo? Sigurna sam da bih se
manje bojala kad bih mogla vidjeti kako izgledaju. Ima nešto posebno užasno u tome što ne
možeš vidjeti tko ili što te napada.
Toliko sam glasno dahtala da sam slobodno mogla i vrištati.
 23

Krajičkom oka uhvatila sam nekakav pokret. Nisam imala vremena pripremiti se za još jedan
udarac kad se ispred mene našao Raffe. Napetih mišića držao je mač, suočivši se s bujajućim
sjenama. Nisam čula čak ni šušanj lišća — u jednom trenu nije ga bilo, a već u sljedećem se
našao ovdje.
»Bježi, Penryn.«
Nije mi trebao dvaput reći. Potrčala sam.
No, nisam odjurila predaleko, što vjerojatno nije bilo naročito pametno. Nisam si mogla
pomoći, zastala sam iza stabla i gledala borbu.
Sad sam znala što gledam i mogla sam izbrojiti pet čudovišta. Definitivno su se kretali na
dvije noge, nisko pri zemlji. No, nisu svi bili iste veličine. Jedan je bio kojih pola metra viši od
najnižeg, a jedan je djelovao prilično bucmasto.
Njihova malena obličja mogla su biti i ljudska i anđeoska, no nisu se kretali ni kao jedni ni
kao drugi. Kad bi jurnuli, kretnje su im bile fluidne, kao da im je to normalna brzina. To sigurno
nisu ljudi. Možda neka gadna anđeoska vrsta? Nisu li kerubini uvijek prikazivani u liku djeteta?
Raffe je potkačio onoga koji je pokušao šmugnuti pored njega. Još su dvojica krenula prema
njemu, no stali su kad je Raffe prerezao demončića.
Užasno je kričao, bacakajući se po šumskom tlu.
No, ostali se nisu ustrašili, već su se nastavili zalijetati prema Raffeu, pokušavajući ga
udarcima i bijegom natjerati da izgubi ravnotežu. Neće im trebati dugo prije no što ga počnu
gristi ili ubadati, ili što već rade.
»Raffe, iza tebe je!«
Dohvatila sam najbliži kamen i zastala da naciljam. Znala bih u pikadu pogoditi centar, no
znala bih i promašiti ploču. Ako sada promašim, pogodit ću Raffea.
Zaustavila sam dah, naciljala najbližu sjenu i bacila kamen najjače što sam mogla. Pogodak!
Kamen je tresnuo u sjenu i zaustavio je na mjestu. Bilo je gotovo smiješno kako se demončić
prekobicnuo kad je pao. Raffe ne mora saznati da sam ciljala drugoga.
Raffe je divlje zamahnuo mačem i raskolio demonu grudi. »Rekao sam ti da bježiš!«
Toliko o zahvalnosti. Sagnula sam se i dohvatila drugi kamen. Ovaj je bio nazubljen i tako
velik da sam ga jedva podigla. Možda sam postala pohlepna, no svejedno sam ga bacila prema
jednom od demona. Naravno, pao je metar od cilja.
Ovaj sam put dohvatila manji, nešto laganiji kamen. Pazila sam da se držim podalje od kruga
bitke, a demoni su mi to dopustili. Pretpostavljam da nisu ni primijetili moje bacanje kamenja.
Naciljala sam drugu sjenu i iz sve snage bacila kamen.
Koji je pogodio Raffea u leđa.
Očito ga je pogodio u ranu jer se spotaknuo, zateturao prema naprijed i jedva nekako
zaustavio ispred dvaju demona. Mač mu se spetljao pod noge i izgubio je ravnotežu. Progutala
sam srce, gurajući ga iz grla natrag u grudi.
 Raffe je uspio podići mač, no nije ih stigao spriječiti da ga ugrizu.
Jauknuo je, a moj se želudac stisnuo od suosjećanja.
A zatim se dogodilo nešto čudno. Točnije, čudnije od onog što se već događalo. Demoni su
počeli pljuvati i ispuštati jasne zvukove gađenja. Pljuvali su kao da pokušavaju izbaciti iz usta
nekakav gadan okus. Da sam ih barem mogla vidjeti. Sigurna sam da su im se lica zgrčila od
odvratnosti.
Raffe je ponovo jauknuo kad ga je treći ugrizao za leđa, no nakon nekoliko pokušaja uspio ga
je odbaciti sa sebe. No, i taj se počeo gušiti i glasno pljuvati.
Sjene su se nakon toga povukle i nestale u tami šume.
Prije no što sam uspjela shvatiti što se upravo dogodilo, Raffe je napravio nešto jednako
čudno. Umjesto da proglasi pobjedu i ode, kao bilo koje stvorenje pri zdravoj pameti, on pojuri
za njima u mračnu šumu.
»Raffe!«
Čula sam samo umiruće krike demona. Zvučali su tako jezivo ljudski da sam se sva naježila.
Pretpostavljam da sve umiruće životinje jednako zvuče.
A zatim, jednako brzo kao što je i započelo, zadnji se krik izgubio u noći.
Drhtala sam sama u tami. Učinila sam nekoliko koraka prema mračnoj šumi u kojoj je nestao
Raffe, a onda stala. Što bih trebala napraviti?
Vjetar je puhao, hladeći znoj na mojoj koži. Nakon nekog vremena čak je i vjetar utihnuo.
Nisam bila sigurna trebam li krenuti u potragu za Raffeom, ili pobjeći glavom bez obzira. Sjetila
sam se da bih trebala biti na putu prema Paige, te da mi je glavni cilj da ostanem živa dok je ne
spasim. Drhtala sam sve jače, iako nije bilo toliko hladno, vjerojatno od posljedica bitke.
Naćulila sam uši u pokušaju da čujem nešto, bilo što, čak i Raffeov jauk. Barem bih znala da
je živ.
Vjetar zašumori vrhovima stabala i promrsi mi kosu.
Gotovo sam odustala i krenula ga potražiti u tami šume, kad mi se šuštanje lišća počelo
približavati. Možda je jelen, no ustuknula sam od tog zvuka. Možda se demoni vraćaju da bi
dovršili započeto.
Grane su zašuštale, razdvajajući se, a na čistinu zakorači sjena u obliku Raffea.
Obuzeo me osjećaj potpunog olakšanja, opuštajući mi mišiće za koje nisam ni znala da su
napeti.
Potrčala sam prema njemu i raširila ruke da ga zagrlim, no on se odmaknuo od mene. Bila
sam sigurna da bi se čak i čovjek kao što je on — točnije, ne-čovjek — mogao utješiti u zagrljaju
nakon borbe za goli život. No, očito ne u mom zagrljaju.
Stajala sam pred njim i u nelagodi spustila ruke. No, moje oduševljenje nije potpuno
presušilo.
»Onda... Jesi ih sredio?«
Kimnuo je glavom. S kose mu je curila krv kao da se tuširao njome. Krv mu je natopila ruke i
trbuh, a košulja mu je bila poderana na prsima. Izgledao je kao da su ga dohvatili. Imala sam
potrebu pobrinuti se za njega, no potisnula sam je.
»Jesi li dobro?« Glupo pitanje, jer neću moći ništa poduzeti ako i nije dobro, no izletjelo mi
je. Prezirno je frknuo. »Osim što sam dobio kamen u leđa, preživjet ću.«
»Oprosti.« Grozno sam se osjećala zbog toga, no nema smisla da se ponižavani.
»Kad se sljedeći put naljutiš na mene, molim te, pokušajmo razgovarati prije no što me
počneš gađati kamenjem.«
»No, dobro, dobro«, progunđala sam. »Tako si prokleto civiliziran.«
 »Je, takav sam. Civiliziran.« Otresao je krv s ruke. »Jesi ti dobro?«
Kimnula sam glavom. Nakon propalog pokušaja zagrljaja nisam se mogla elegantno povući,
pa smo stajali bliže jedno drugom no što bi to bilo ugodno. Izgleda da je i on to osjetio jer se
provukao pored mene prema čistini. Kad se odmaknuo od mene, odjednom mi je postalo hladno.
Mora da me njegovo tijelo štitilo od vjetra. Duboko je udahnuo, kao da pokušava očistiti glavu, i
polagano izdahnuo.
»Što su dovraga ta stvorenja?« upitala sam.
»Nisam siguran.« Obrisao je mač o košulju.
»Nisu od tvoje vrste, zar ne?«
»Ne.« Vratio je mač u korice.
»Pa, sigurno nisu ni od moje. Postoji li treća opcija?«
»Uvijek postoji treća opcija.«
»Kao ono, čudni, zli demoni? Mislim, gori od anđela?«
»Anđeli nisu zli.«
»Naravno. Kako sam samo mogla zaboraviti? Oh, čekaj. Možda mi je to palo na pamet zbog
onog manevra kad ste nas napali i uništili.«
Uputio se natrag u šumu s druge strane čistine. Požurila sam za njim.
»Zašto si ganjao ta stvorenja?« upitala sam. »Mogli smo biti kilometrima daleko prije no što
bi se predomislili i krenuli za nama.«
Odgovorio je ne okrećući se prema meni. »Previše su blizu nečemu što ne bi smjelo postojati.
Ako pustiš nešto takvo da pobjegne, kasnije će te još više proganjati. Vjeruj mi, znam.«
Ubrzao je, a ja sam kaskala za njegovim petama. Nisam željela ponovo ostati sama u mraku.
Pogledao me krajičkom oka.
»Da ti nije palo na pamet«, rekla sam. »Držim se tebe kao mokra košulja, barem do jutra.«
Oduprla sam se iskušenju da ga zgrabim za majicu, kako bi me vodio kroz mrak.
»Kako si tako brzo došao do mene?« upitala sam. Od trenutka kad sam zavrištala, do trenutka
kad se Raffe pojavio, prošlo je valjda nekoliko sekundi.
Nastavio se probijati kroz šumu.
Otvorila sam usta da ponovim pitanje, no on me preduhitrio. »Pratio sam te.«
Iznenađeno sam zastala. On je nastavio hodati pa sam potrčala za njim. Po glavi mi se motala
hrpa pitanja, no nije imalo smisla da sve izgovorim. Pa sam pokušala s najjednostavnijim.
»Zašto?«
»Rekao sam da ću paziti da se sigurno vratiš u logor.«
»Nisam se namjeravala vratiti u logor.«
»Primijetio sam.«
»Obećao si da ćeš me odvesti u leglo. Kad si me ostavio samu u mraku, nije mi djelovalo kao
da se držiš obećanja.«
»Htio sam te potaknuti da budeš razumna i vratiš se u logor. ›Biti razumna‹ očito nije dio tvog
rječnika. Uostalom, zašto se sada žališ? Tu sam, zar ne?«
Na to nisam imala što reći. Spasio mi je život. Dok sam razmišljala o tom, neko smo vrijeme
hodali u tišini.
»Očito je tvoja krv onim stvorenjima bila užasnog okusa, jer su te prestali gristi«, rekla sam.
»Da, to je bilo pomalo neobično, zar ne?«
»Pomalo neobično? Bizarograde, stižem.«
Zastao je i pogledao me. »Oprosti, kojim to jezikom govoriš?«
Otvorila sam usta da mu dobacim još koji sarkastični komentar, no prekinuo me.
 »Tišina sad, u redu? Možda ih ima još u blizini.« To me ušutkalo.
Odjednom sam se osjetila iscrpljeno, što je vjerojatno neka vrsta posttraumatskog ovog ili
onog. Zaključila sam da je sama činjenica što imam društvo u mraku, iako se radi o anđelu,
najbolje čemu se noćas mogu nadati. Osim toga, prvi put otkad sam krenula na ovaj užasni put
kroz tamu, ne moram brinuti idem li u pravom smjeru. Raffe je samopouzdano koračao u ravnoj
crti. Nije oklijevao, lagano prilagođavajući naš put kako bi izbjegao jarke i šumske proplanke.
Nisam se pitala zna li kamo ide. Bila sam uvjerena da zna i to je bilo dovoljno da bi me
utješilo. Možda anđeli imaju urođen osjećaj za smjer, kao ptice. Ptice uvijek znaju u kojem se
smjeru kreću kad sele i kako će se vratiti u svoja gnijezda, čak i kad ih ne vide, je li tako? Ili
možda zbog očaja izmišljam priče kako bih se osjećala bolje.
Uskoro sam bila beznadno izgubljena i iscrpljena do ruba delirija. Nakon sati i sati truckanja
kroz mračnu šumu, počela sam se pitati nije li Raffe pali anđeo koji me vodi u pakao. Možda se
uvjerim, kad stignemo do legla, da je ono ispod zemlje, u pećini punoj vatre i sumpora, gdje
ljude okreću na ražnjevima. Ako ništa, neke bi mi stvari postale jasnije.
Jedva sam primijetila da nas je uveo u kuću koja se ugnijezdila usred šume. U tom sam se
trenu osjećala poput zombija. Krckali smo preko razbijenog stakla, a pored nas je šmugnula neka
životinja, nestajući u sjenama. Pronašao je sobu, skinuo mi ruksak i nježno me gurnuo na krevet.
Svijet je nestao onog trena kad mi je glava dotakla jastuk.
Sanjala sam da se opet borim pored bačvi s rubljem. Natopljene smo sapunicom. Kosa mi je
mokra, a odjeća mi se lijepi za tijelo, kao što je to slučaj s pamučnim majicama. Anita mi čupa
kosu i vrišti.
Gomila nam je preblizu, jedva nam dajući dovoljno mjesta da se borimo. Lica su im
iskrivljena, s previše otkrivenih zuba i previše bjeloočnica. Dovikuju nam, »Poderi joj košulju!«
ili »Skini joj grudnjak!« Jedan tip divlje viče, »Poljubi je! Poljubi je!«
Tresnule smo o bačvu s rubljem i ona se prevrnula. Umjesto prljave vode, posvuda je
pljusnula zapjenjena krv. Topla je i rumena dok me natapa. Stale smo, zureći u krv koja se
izlijeva iz bačve. Iz nje teče nemoguća količina, kao neka beskrajna rijeka.
Pored nas pluta rublje. Majice i hlače natopljene su krvlju, prazne i zgužvane, izgubljene i bez
duše, jer nema onih koji ih nose.
Škorpioni veličine štakora plutaju na otocima grimiznog rublja. Imaju golema ticala s kapima
krvi na vrhu. Kad nas ugledaju, izviju repove i prijeteći rašire krila. Prilično sam sigurna da
škorpioni ne bi trebali imati krila, no nisam imala vremena razmišljati o tome jer je netko vrisnuo
i pokazao u nebo.
Na horizontu, nebo se smračilo. Tamni, plamteći oblak sakrio je sunce, a zrak je ispunilo tiho
zujanje, kao da milijuni insekata lepeću krilima.
Vjetar je ojačao i uskoro dobio snagu orkana, dok gorući oblak i njegova sjena jure prema
nama. Ljudi panično trče, lica izgubljenih i nevinih kao u prestrašene djece.
Škorpioni su uzletjeli. Skupili su se na jednom mjestu i dohvatili nekog iz gomile. Nekoga
malenog, usahlih nogu. Ona vrisne, »Penryn!«
»Paige!« Skočila sam i pojurila za njima. Slijepo sam pljuskala kroz krv koja mi je dopirala
do gležnjeva, nastojeći se uspraviti.
No, koliko god brzo jurila, ne mogu se približiti mojoj sestri, dok je čudovišta podižu i odnose
prema sve bližoj tami.
 24

Kad sam otvorila oči, kroz prozor se probijala sunčeva svjetlost. Sama sam u nekoć lijepoj
spavaćoj sobi, s visokim stropom i prozorima s lukovima. Prva mi je pomisao bila da me Raffe
opet ostavio, od čega mi je u želucu zalepršala panika. No dan je, a po danu mogu i sama, zar ne?
Znam da moram ići prema San Franciscu, ako se može vjerovati Raffeu. Recimo da mu napola
vjerujem.
Otapkala sam iz sobe i krenula hodnikom prema dnevnoj sobi. Svakim sam se korakom
oslobađala ostataka svoje noćne more, ostavljajući je u mraku kojem i pripada.
Raffe je sjedio na podu i preslagivao moj ruksak. Jutarnje mu je sunce milovalo kosu,
naglašavajući brončane i medene pramenove skrivene u tamnim vlasima. Ramena su mi se
opustila jer je iz njih istekla sva napetost kad sam ga ugledala. Podigao je pogled, očiju plavljih u
blagoj svjetlosti jutra no ikad dosad.
Gledali smo se, ne govoreći. Pitala sam se što vidi dok me promatra kako stojim pod zrakama
zlaćane svjetlosti koja se probija kroz prozore.
Prva sam skrenula pogled, tražeći nešto drugo na što bih obratila pažnju. Ugledala sam niz
fotografija na okviru kamina i odšetala prema njima. Sve je bolje nego da nespretno stojim pred
njegovim pogledom.
Obiteljska fotografija prikazuje mamu, tatu i troje djece. Na snježnoj su padini, umotani u
debelu odjeću, sretni. Druga fotografija prikazuje stadion, a stariji dječak rukom plješće o očevu
ruku. Podigla sam fotografiju koja pokazuje curu u svečanoj haljini, nasmiješenu, pored zgodnog
dečka u smokingu.
Posljednja fotografija prikazuje dječačića koji visi naopačke s grane. Kosa mu visi u šiljcima,
a nestašan osmijeh otkriva da mu nedostaju dva prednja zuba.
Savršena obitelj u savršenoj kući. Osvrnula sam se po nekoć prekrasnom domu. Jedan je
prozor razbijen, a kiša je zamrljala drveni pod u velikom polukrugu ispod njega. Očito nismo
prvi posjetitelji, što dokazuju i razbacani omoti čokoladica u jednom kutu.
Pogled mi odluta natrag do Raffea. Još uvijek me promatrao svojim nedokučivim očima.
Vratila sam fotografiju na mjesto. »Koliko je sati?«
»Sredina jutra.« Vratio se kopanju po mom ruksaku.
»Što radiš?«
»Rješavam se stvari koje nam ne trebaju. Obadija je bio u pravu, trebali smo se bolje
spakirati.« Bacio je zdjelicu na pod. Zveknula je nekoliko puta prije no što se smirila.
»Nema nimalo hrane«, rekao je. »No, ima tekuće vode.« Podigao je dvije boce s vodom. Uzeo
je zeleni ruksak i spremio jednu bocu kod mene a drugu kod sebe.
»Jesi za doručak?« Protresao je vrećicu mačje hrane koju sam nosila u ruksaku.
Zgrabila sam šaku kuglica putem prema kupaonici. Umirem od želje za tušem, no trenutačno
bih se osjećala previše ranjivo da se skinem i nasapunam, pa sam se morala zadovoljiti brisanjem
mokrom krpom ispod odjeće. Ako ništa, uspjela sam se umiti i oprati zube. Skupila sam kosu u
rep i navukla na glavu tamnu kapu.
Pred nama je još jedan naporan dan koji ćemo provesti na suncu. Noge su mi i dalje bolne i
umorne, i poželjela sam da sam mogla spavati bez čizama na nogama. No, jasno mi je zašto mi
ih
Raffe nije skinuo, i zahvalna sam mu na tome. Da sam morala iznenada bježati u šumu, bez
čizama ne bih daleko dospjela.
Kad sam izašla iz kupaonice, Raffe je bio spreman za pokret. Kosa mu je bila mokra, padajući
mu po ramenima, a na licu nije bilo tragova krvi. Sumnjam da se istuširao, ali ipak djeluje
mnogo svježije no što se ja osjećam.
Na njemu nema vidljivih ožiljaka ni rana. Presvukao se iz jučerašnjih krvavih traperica u par
hlača koje mu iznenađujuće dobro stoje. Pronašao je i majicu dugih rukava, čija boja odražava
duboko plavetnilo njegovih očiju. Malo mu je uska na ramenima i nešto šira oko struka, no
svejedno dobro izgleda.
Pronašla sam u ormaru majicu i traperice. Morala sam podvrnuti i rukave i nogavice, no
dovoljno mi dobro pristaju.
Kad smo krenuli iz kuće, pitala sam se kako je majci. Dio mene boji se za nju, dijelu mene je
drago što je nema, no cijela se osjećam krivom što se nisam bolje pobrinula za nju. Ona je poput
ranjene, divlje mačke. Nitko se ne može brinuti za nju a da je ne zaključa u kavez. Ona bi to
mrzila, baš kao i ja. Nadam se da se uspijeva držati podalje od ljudi, što je bolje i za njih i za nju.
Čim smo izašli iz kuće, Raffe je skrenuo udesno. Nastavila sam ga slijediti, nadajući se da zna
kamo idemo. Za razliku od mene, ne djeluje ukočeno i ne šepa. Mislim da se prilagodio hodanju.
No, nisam ništa spominjala jer ga nisam željela podsjećati na to zašto mora hodati umjesto da
leti.
Ruksak mi je mnogo lakši. Nemamo više opremu za kampiranje i osjećam se bolje jer znam
da mogu brže trčati. Također se osjećam bolje jer mi je za remen zakvačen novi nož. Raffe ga je
negdje pronašao i dao mi ga kad smo krenuli van. Ja sam pronašla nekoliko noževa za meso i
ugurala ih pod remenje na čizmama. Tko god da je živio ovdje, volio je odreske. Ovo su izuzetno
kvalitetni njemački čelični noževi. Nakon što sam ih osjetila u ruci, više se ne želim vratiti na
obične nazupčane nožiće s drvenim drškama.
Dan je prekrasan. Nebo iznad sekvoja je otvorenoplave boje, a zrak je prohladan ali ugodan.
No, osjećaj lakoće nije dugo trajao. Glavu su mi uskoro ispunile brige o tome što bi moglo
vrebati u šumi, i strah da nas love Obijevi ljudi. Dok smo hodali niz padinu, s lijeve sam strane
vidjela cestu kroz procijepe među stablima.
Ispred mene, Raffe je odjednom stao. Ukipila sam se, zadržavši dah, a onda sam čula.
Netko plače. To nije vrisak slomljenog srca nekoga tko je upravo izgubio člana obitelji.
Takvih sam se posljednjih tjedana dovoljno naslušala i znam točno kako zvuče. No u ovom
zvuku ne čuju se ni šok ni nevjerica već čista tuga, bol koja dolazi od prihvaćanja žalosti kao
doživotnog suputnika.
Raffe i ja se pogledamo. Što je sigurnije? Da se uputimo gore do ceste i izbjegnemo
žalobnika, ili da ostanemo u šumi i riskiramo susret? Vjerojatno ovo posljednje. Izgleda da je i
Raffe tako zaključio jer se okrenuo i nastavio kroz šumu.
Uskoro smo ugledali djevojčice.
Visjele su s drveta. Nisu bile obješene za vratove, već im je užad prolazila ispod ruku i oko
prsa. Jedna od djevojčica izgledala je kao da je Paigeinih godina, a druga je nekoliko godina
starija, što znači da vjerojatno imaju sedam i devet godina. Ruka starije djevojčice još uvijek drži
haljinu mlađe, kao da ju je pokušala podići i udaljiti od opasnosti.
 Na sebi su imale iste haljine s prugicama. No, teško ih je razaznati jer su zamrljane krvlju, a
većina tkanine poderana je i izgrebana. Što god im je jelo noge i torza, najelo se prije no što im je
stiglo do prsa. Ili je bilo previše nisko na tlu da bi ih doseglo.
Najgori od svega bili su njihovi izmučeni izrazi lica. Bile su žive dok su ih jeli. Presavila sam
se i povratila mačju hranu.
Za to vrijeme, sredovječni čovjek s debelim naočalama plakao je ispod djevojčica. Mršav je i
djeluje kao da je tijekom srednje škole sjedio sam u kantini. Cijelo mu se tijelo trese od jecaja.
Žena crvenih očiju obgrlila ga je rukama.
»To je bila nesreća«, govorila je žena, utješno ga milujući po leđima.
»Ovo nije bila nikakva nesreća«, rekao je muškarac. »Nismo namjerno.«
»Svejedno, nije u redu.«
»Naravno da nije«, složila se žena. »Ali preživjet ćemo mi ovo. Svi mi.«
»Tko je gori? On ili mi?«
»Nije on kriv«, rekla je. »Ne može si pomoći. On je žrtva, a ne čudovište.«
»Moramo ga uspavati«, rekao je. Iz grla mu je pobjegao još jedan jecaj.
»Samo tako bi odustao od njega?« Na licu joj se ukazala žestina i odmaknula se od muškarca.
Sad, kad se više nije mogao osloniti na nju, djelovao je još usamljenije, no bijes mu je uspravio
kralježnicu. Mahnuo je rukom prema djevojčicama. »Hranimo ga curicama!«
»On je bolestan, to je sve«, rekla je. »Moramo ga izliječiti.«
»Kako?« Prignuo se i zapiljio joj se u lice. »Što ćemo napraviti, odvesti ga u bolnicu?«
Dlanom mu je pomilovala lice. »Kad ga nađemo, znat ćemo što treba učiniti. Vjeruj mi.«
Okrenuo se od nje. »Otišli smo predaleko. To više nije naš dječak. On je čudovište. Svi smo
postali čudovišta.«
Zamahnula je rukom i pljusnula ga. Udarac njezina dlana o njegov obraz odjeknuo je poput
pucnja.
Nastavili su se svađati, potpuno nas ignorirajući, kao da je opasnost koju bismo mi mogli
predstavljati posve nevažna u usporedbi s onim što ih muči, tako da nije vrijedno trošiti energiju
na nas. Nisam sigurna o čemu točno govore, no u glavi mi se pojave mračne sumnje.
Raffe me uhvatio za lakat i poveo nizbrdo, dalje od ludih ljudi i napola pojedenih djevojčica
koje groteskno vise s drveta.
Kiselina u mom želucu zapjenila se i zaprijetila da će se opet podići, no progutala sam je i
natjerala sebe da krenem za njim.
Uperila sam pogled u tlo pored Raffeovih stopala, trudeći se ne razmišljati o tome što je na
brdu ispred nas. Osjetila sam tračak mirisa od kojeg mi se želudac stegnuo na dobro poznat
način. Osvrnula sam se oko sebe u potrazi za izvorom sumpornog smrada trulih jaja. Nos me
odveo do para jaja skrivenih među suhim lišćem. Popucala su na nekoliko mjesta i iz njih je virio
smećkasti bjelanjak. Nježna ružičasta mrlja još se vidjela na krhkoj ljusci koju je netko davno
obojio.
Pogledala sam nizbrdo. Odavde sam imala savršen pogled na djevojčice obješene između
stabala.
Nikad neću znati je li moja majka ostavila ova jaja kao talismane za zaštitu, ili zato što
proživljava fantaziju onog tipa koji bi stari mediji nazvali »Vrag me natjerao da to učinim«. I
jedno i drugo je jednako moguće, budući da više uopće ne pije lijekove.
Želudac mi se zgrčio i presavila sam se, nasuho povraćajući.
Topli dlan dotakne mi rame i ispred mene se pojavi boca s vodom. Otpila sam gutljaj,
promuljala po ustima i ispljunula. Voda je sletjela na jaja, pomaknuvši ih. Iz jednog je procurio
tamni bjelanjak, izgledajući poput stare krvi. Drugo se otkotrljalo nizbrdo, zaustavivši se uz
korijen stabla, ružičaste nijanse potamnjene vlagom, kao crvenilom krivnje.
Topla mi je ruka obgrlila ramena i pomogla mi da ustanem. »Dođi«, rekao je Raffe. »Idemo.«
Otišli smo od smrdljivih jaja i obješenih djevojčica.
Oslanjala sam se o njegovu snagu dok nisam shvatila što radim. Naglo sam se odmaknula od
njega. Ne mogu si priuštiti da se oslanjam ni na čiju snagu, a kamoli na snagu anđela.
Bez njegove topline, ramena su mi bila hladna i ranjiva. Ugrizla sam se za unutrašnji dio
obraza, kako bih osjetila nešto žešće od toga.
 25

»Što misliš, što su radili?« upitala sam. Raffe je slegnuo ramenima.

»Misliš da su hranili demone?
»Možda.«
»Zašto bi to radili?«
»Odustao sam od pokušaja da shvatim ljude.«
»Nismo svi takvi, znaš«, rekla sam mu. Ne znam zašto imam potrebu opravdavati naše
ponašanje pred anđelom.
Pronicljivo me pogledao i nastavio hodati.
»Da si nas vidio prije napada, znao bi«, tvrdoglavo sam nastavila.
»Znam«, rekao je ne pogledavši me.
»Kako znaš?«
»Gledao sam TV.«
Iznenađeno sam se nasmijala, a onda sam shvatila da se ne šali. »Stvarno?«
»Zar nisu svi gledali?«
Pretpostavljam da jesu. Informacije su letjele zrakom, besplatne. Samo su trebali uhvatiti
signal i znali bi sve o nama. Iako televizijski programi nisu baš bili ogledalo realnosti, ipak su
odražavali naše najveće nade i najgore strahove. Pitam se što anđeli misle o nama, ako uopće
razmišljaju o nama.
Pitala sam se što Raffe radi u slobodno vrijeme, osim što gleda TV. Teško mi je zamisliti ga
kako sjeda na svoj kauč nakon napornog dana provedenog u ratovanju, i gleda TV emisije o
ljudima kako bi se opustio. Kako mu izgleda kućni život?
»Jesi li oženjen?« Istog sam trena požalila što sam mu postavila to pitanje, jer su mi se u glavi
pojavile slike Raffea s prelijepom anđelicom i malim kerubinima koji trčkaraju po nekakvom
posjedu ukrašenom grčkim stupovima.
Zastao je i bijesno se zapiljio u mene, kao da sam izgovorila nešto potpuno neprikladno.
»Nemoj da te zavara moj izgled, Penryn. Ja nisam ljudsko biće. Kćeri ljudske zabranjene su
anđelima.«
»A što je s kćerima ženskim?« Pokušala sam se našaliti, ali nije prošlo.
»To su ozbiljna posla. Zar ne znaš vlastitu religijsku povijest?«
Religiju poznajem samo preko majke. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad bi usred noći
govorila u jezicima4. Dolazila je tako često dok sam spavala, da sam se navikla spavati leđima
okrenuta prema zidu, kako bih je mogla vidjeti kad dolazi a da ona ne zna da sam se probudila.
Sjedila bi na podu pored mojeg kreveta, ljuljala se u transu držeći Bibliju i satima govorila u
jezicima. Besmisleni, guturalni zvukovi imali su ritam bijesne molitve. Ili proklinjanja.
4 Govorenje u jezicima ili glosolalija, pojava je kod koje vjernici izgovaraju molitve na
jezicima drugačijim od svog materinjeg, što često zvuči samo kao zbrka glasova. Crkva priznaje
glosolaliju kao dar Duha Svetoga.
Stvarno jezivo, osobito dok ležiš u mraku i pokušavaš spavati. To je bio doseg mog
religijskog obrazovanja.
»Baš i ne«, rekla sam. »Ne mogu reći da znam mnogo o religijskoj povijesti.«
Ponovo je počeo hodati. »Grupa anđela zvanih Promatrači bila je smještena na Zemlji, sa
zadatkom da promatraju ljude. Tijekom vremena postali su usamljeni i uzeli su ljudske žene,
iako su znali da ne smiju. Njihova su djeca Nefili. Postali su čudovišta i hranili su se ljudima,
pijući im krv i terorizirajući Zemlju. Zbog toga su Promatrači osuđeni na Jamu do Sudnjeg
dana.«
Hodao je dalje u tišini, kao da se pita treba li mi još nešto ispričati. Čekala sam, nadajući se da
ću čuti što više o svijetu anđela, iako se radi o drevnoj povijesti.
Tišina je bila teška. U toj priči ima puno više od onoga što mi je rekao.
»Dakle,« potaknula sam ga. »Ukratko i naširoko, anđeli se ne smiju petljati s ljudima? Jer će
biti prokleti?«
»Vrlo.«
»To je okrutno.« Iznenađena sam što osjećam simpatiju prema anđelima, čak i onima iz
drevnih priča.
»Ako misliš da je to loše, trebala bi vidjeti kaznu za njihove žene.«
Gotovo kao da me pozivao da ga pitam. Evo mi prilike da saznam više. No, shvatila sam da
ne želim znati kakva je kazna za zaljubljivanje u anđela. Stoga sam promatrala iglice ispod mojih
stopala, koje su krčkale dok smo hodali.
Bulevar Skyline naglo završava kod Autoceste 92, a mi smo se uputili u pravcu sjevera, uz
Cestu
280, prema nekoć gusto naseljenom području južno od San Francisca. Ovo je glavna
prometnica prema San Franciscu, stoga nas nije trebala iznenaditi buka automobila na cesti ispod
nas. No, iznenadila nas je.
Posljednji sam put čula auto prije gotovo mjesec dana. Ima mnogo funkcionalnih automobila i
mnogo benzina, no nema cesta po kojima se može voziti. Čučnuli smo u grmlje i pogledali cestu.
Vjetar mi prolazi kroz majicu i kovitla pramenove kose.
Ispod nas, crni Hummer probijao se između automobila, slijedeći raščišćeni put. Zastao je na
neko vrijeme, a da je isključio motor ne bi se uopće razlikovao od tisuća drugih vozila,
napuštenih i ostavljenih na ulicama. Dok se kretao, mogla sam vidjeti raščišćeni put koji je
slijedio između ostavljenih auta. No, dok je stajao, shvatila sam da put pametno zavija, čak se
vraća unatrag, kako bi prikrio činjenicu da je to put.
No, Hummer je stao i blokirao cestu, i sad bi ga bilo vrlo teško razaznati ako ne znaš za njega.
Hummer je samo jedan u moru praznih automobila, a put koji slijedi tek je nasumični obrazac
praznina u beskrajnom labirintu. Sa zemlje je moguće vidjeti vozača i putnike u autu, no iz zraka
su nevidljivi. Ti se momci skrivaju pred anđelima.
»Obijevi ljudi«, rekao je Raffe, došavši do istog zaključka kao i ja. »Pametno«, dodao je, a u
glasu mu se osjetilo poštovanje.
Stvarno jest pametno. Ceste su najizravniji put da se bilo kamo stigne. Hummer ugasi motor i
nestane. Trenutak kasnije Raffe je pokazao u zrak. Sitne točkice narušile su čistoću neba.
Točkice su se brzo kretale i uskoro su se pretvorile u vod anđela koji su letjeli u V formaciji.
Preletjeli su nisko preko ceste, kao da traže lovinu.
Prestala sam disati i stisnula se u grmlju, pitajući se hoće li ih Raffe zazvati. Ponovo me
pogodila činjenica da tako malo znam o anđelima. Ne mogu čak ni nagađati hoće li Raffe željeti
da ga ovi anđeli primijete. Kako može znati jesu li mu neprijatelji?
Ako se i uspijem uvući u leglo anđela, kako ću pronaći one koji su oteli Paige? Kad bih znala
nešto o njima, kao primjerice njihova imena ili jedinicu kojoj pripadaju, bio bi to dobar početak.
Pretpostavila sam da je anđeoska zajednica mala, možda nešto veća od Obijeva logora. Mutno
sam zamišljala da ću, ako uspijem pronaći leglo, moći promatrati situaciju i prema njoj shvatiti
što dalje.
No, prvi mi je put sinulo da je zajednica možda mnogo veća. Dovoljno velika da Raffe ne
može znati jesu li mu ovi anđeli prijatelji ili neprijatelji. Dovoljno velika da unutar svojih redova
imaju zavađene frakcije. Da sam ušla u logor veličine rimske vojske, da li bih mogla prokljuviti
gdje je Paige i samo tako odšetati s njom?
Pored mene, Raffeovi se mišići opuste i on se spusti na tlo. Odlučio je da neće privlačiti
pažnju anđela. Znači li to da ih je identificirao kao neprijatelje, ili da ih uopće nije identificirao?
Bilo kako bilo, shvatila sam da su njegovi anđeoski neprijatelji mnogo opasniji od rizika koje
poduzima na tlu. Da može pronaći prijateljske anđele, oni bi ga mogli odnijeti kamo god treba, i
mogao bi prije stići do liječnika. Stoga je prijetnja očito ozbiljna, ako je odlučio propustiti
priliku.
Anđeli su se okrenuli i ponovo preletjeli preko mora automobila, kao da njuhom traže plijen.
Jedva mogu ponovo pronaći Hummer, iako sam vidjela gdje se zaustavio. Obijevi se dečki
stvarno znaju kamuflirati.
Pitala sam se zbog čega riskiraju da ih uhvate na cesti. Sigurno ne zbog nas. Mi nismo
vrijedni tog rizika, barem što se njih tiče. Stoga je vjerojatnije da misle da je u blizini grada ili u
samom gradu nešto važno. Možda istražuju područje?
Što god anđeli tražili, očito nisu pronašli i uskoro su nestali na horizontu. Zbog zraka koji
huči pored njihovih ušiju, dok lete, sigurno teže čuju i zato im je sluh tako izoštren.
Ispustila sam dah. Hummer ispod nas napokon je pokrenuo motor i nastavio krivudati prema
gradu.
»Kako su znali da anđeli dolaze?« ispod glasa je upitao Raffe.
Slegnula sam ramenima. Mogla bih nagađati, no ne vidim razloge zbog kojih bih svoje
zaključke podijelila s njim. Mi smo pametni majmuni, pogotovo kad nam je u pitanju
preživljavanje. A Silicijska dolina dom je nekima od najpametnijih i najinovativnijih majmuna
na svijetu. Iako sam pobjegla iz Obijeva logora, osjetila sam ponos zbog svoje vrste.
Raffe me pažljivo promatrao, i pitala sam se vide li mi se misli na licu.
»Zašto ih nisi zazvao?« upitala sam. Sad je na njemu bio red da slegne ramenima. »Do
sumraka si mogao dobiti liječničku pomoć«, rekla sam. Odgurnuo se od tla i otresao. »Da. Ili
sam mogao upasti ravno u ruke svojih neprijatelja.«
Počeo je hodati u smjeru kojim se protezala cesta. Bila sam mu za petama.
»Jesi li ih prepoznao?« Trudila sam se zvučati opušteno. Željela sam ga izravno upitati koliko
ih ima, no na takvo mi pitanje nije mogao odgovoriti a da ne oda vojne tajne.
Odmahnuo je glavom, no nije progovorio. »Ne, nisi ih prepoznao? Ili ne, nisi ih mogao
dovoljno dobro vidjeti da bi ih prepoznao?«
Zastao je i iskopao preostalu mačju hranu iz ruksaka. »Evo ti. Uguraj si to, molim te, u usta.
Možeš pojesti i moj dio.«
Toliko o mojoj potrazi za informacijama. Pretpostavljam da nikad neću postati majstorski
špijun kao Tweedledee i Tweedledum.
 26

»Znaš voziti jednu od onih stvari?« upitao je, pokazujući cestu. »Aha«, rastegnula sam. »Idemo.«
Krenuo je nizbrdo prema cesti. »Ovaj, neće li to biti opasno?«
»Nije vjerojatno da će unutar sat ili dva ovim smjerom preletjeti dvije jedinice. Kad se
nađemo na cesti, bit ćemo sigurni od cestovnih majmuna. Mislit će da smo Obijevi ljudi, previše
dobro naoružani i nahranjeni da bi nas napali.«
»Mi nismo majmuni.« Nisam li i sama upravo pomislila da smo pametni majmuni? Zašto mi
onda smeta što nas je Raffe tako nazvao?
Ignorirao me i nastavio hodati.
Što sam očekivala? Ispriku? Ostavila sam se ćorava posla i krenula za njim prema cesti.
Čim smo stupili na asfalt, Raffe me zgrabio za ruku i sagnuo se iza kombija. Čučnula sam
pored njega, mučeći se da čujem ono što je on čuo. Nakon minute začula sam zvuk automobila
koji nam se približavao. Još jedan? Kakve su šanse da se još jedan auto slučajno nađe na cesti,
samo deset minuta nakon prvoga?
Radilo se o crnom kamionu s ceradom preko tovarnog prostora. Što god se nalazilo tamo, bilo
je veliko, grbavo i nekako zastrašujuće. Jako je nalikovao kamionu kojeg su jučer punili
eksplozivom. Grmio je pored nas, sporo ali odlučno, idući prema gradu.
Bila je to karavana. Jako rastegnuta karavana, no kladila bih se u sadržaj mog ruksaka da je
ispred i iza nje bilo još automobila. Rastegnuti su se kako bi bili manje uočljivi. Hummer je
vjerojatno znao za anđele jer su im javili iz auta ispred njih. U slučaju da prvi auto nastrada,
ostatak karavane sigurno će preživjeti. Moje poštovanje prema Obijevoj grupi dodatno je
poraslo.
Nakon što je utihnula buka motora, ustali smo iza kombija i počeli tražiti prijevoz za sebe. Ja
bih najradije vozila neki manji, ekonomičan auto, koji neće proizvoditi mnogo buke ni trošili
previše benzina. No, Obijevi ljudi sigurno ne bi vozili takav auto, pa smo počeli pregledavati
velik izbor snažnih SUV-a koji su stajali na cesti.
U većini automobila nije bilo ključeva. Čak i ovdje, na kraju svijeta, gdje je kutija krekera
vrijedila više od Mercedesa, ljudi su ipak uzimali ključeve sa sobom dok su napuštali aute.
Navika, pretpostavljam.
Nakon što smo pregledali desetak auta, pronašli smo crni SUV sa zamračenim staklima i
ključevima na vozačkom sjedalu. Ovaj je vozač vjerojatno iz navike izvukao ključeve, no onda
se predomislio kad je shvatio da će morati vući sa sobom po cesti i taj, beskoristan komad
metala. U spremniku je bila još četvrtina benzina, a to bi nas trebalo dovesti barem do San
Francisca, pod pretpostavkom da je cesta raščišćena. No, nije dovoljno da nas vrati natrag.
Natrag? A kamo natrag?
Utišala sam glas u glavi i ušla u automobil, a Raffe je sjeo na suvozačko sjedalo. Upalio je iz
prve i krenuli smo krivudajući prema sjeveru.
Nikad nisam mislila da bi vožnja brzinom od 40 km na sat mogla biti tako uzbudljiva. No,
srce mi je divlje udaralo dok sam stezala volan, kao da bi se svake sekunde mogao oteti kontroli.
Ne mogu paziti na sve prepreke na cesti, a istovremeno gledati gdje su napadači. Dobacila sam
pogled Raffeu. On je pažljivo pregledavao okolinu, uključujući i retrovizore, pa sam se malo
opustila.
»Dakle, kamo točno idemo?« Nisam stručnjak za područje grada, no bila sam tamo nekoliko
puta i imam općenitu ideju o gradskim četvrtima.
»Financijska četvrt.« Raffe dovoljno dobro poznaje područje da može identificirati dijelove
grada. Pitala sam se kako, no nisam ništa rekla. Pretpostavila sam da se motao po svijetu mnogo
dulje od mene, pa je očito imao više vremena za istraživanje.
»Mislim da cesta prolazi kroz taj kvart, ili barem blizu njega. Pod pretpostavkom da je
raščišćena dotamo, u što sumnjam.«
»Pored legla je red. Ceste bi tamo trebale biti čiste.« Oštro sam ga pogledala. »Kakav red?«
»Bit će stražara na cesti blizu legla. Moramo se pripremiti prije no što stignemo tamo.«
»Kako?«
»U posljednjoj sam kući pronašao odjeću u koju ćeš se presvući. A i ja moram promijeniti
izgled. Detalje ostavi meni pa će prolazak pored stražara biti jednostavan.«
»Super. A što ćemo onda?«
»Onda kreće zabava u leglu.«
»Baš si pun informacija, znaš? Neću ići ako mi ne kažeš u što se upuštam.«
»Onda nemoj ići.« Glas mu nije grub, no značenje je jasno.
Tako sam žestoko stisnula volan da me iznenadilo što se nije zgužvao.
Nije tajna da smo nas dvoje samo privremeni saveznici. Nijedno od nas ne pravi se da je ovo
partnerstvo trajno. Ja ću mu pomoći da stigne kući s krilima, a on će pomoći meni da nađem
sestru. Nakon toga ostajem sama. Znam to. Nisam zaboravila ni na trenutak.
No, nakon svega nekoliko dana u kojima sam imala nekoga da mi čuva leđa, zbog pomisli da
ću opet biti sama, osjetila sam se... usamljeno.
Okrznula sam otvorena vrata kamiona.
»Mislio sam da si rekla da znaš ovo voziti.«
Shvatila sam da sam stisnula gas i pijano smo vijugali, vozeći sedamdeset na sat. Usporila
sam natrag na četrdeset i natjerala prste da se malo opuste.
»Pusti mene da vozim, a ja ću tebe pustiti da planiraš.« Morala sam udahnuti da se smirim
dok sam to govorila. Cijelo vrijeme ljutila sam se na tatu jer me ostavio, pa sam sama morala
donositi sve teške odluke. No sada, kad je Raffe preuzeo vodstvo i ustrajao u tome da ga slijepo
slijedim, okreće mi se želudac.
Pored ceste povremeno bismo ugledali nekoliko otrcanih ljudi. Šmugnuli bi u svoja skrovišta
čim bi ugledali naš automobil. Način na koji su zurili, način na koji se skrivaju, način na koji
njihova oprezna, prljava lica s gorućom znatiželjom pilje u nas, podsjetio me na omraženu riječ
›majmuni‹. A u to su nas pretvorili anđeli.
Što smo se više približavali gradu, bilo je više ljudi, a i cesta je manje krivudala.
Nakon nekog vremena na cesti više nije bilo automobila, no i dalje je bilo ljudi. I ovdje su svi
gledali naš auto, no ipak s manje interesa, kao da je automobil koji putuje cestom nešto što
redovito vide. Došavši još bliže gradu, vidjeli smo još više ljudi koji su hodali cestom. Oprezno
su se osvrtali na svaki zvuk i pokret, no bili su na otvorenom.
Sam grad bio je gotovo uništen. San Francisco je nastradao kad i većina drugih velikih
gradova. Izgledao je kao pušeća, postapokaliptična, rastopljena noćna mora iz nekog
holivudskog hit-filma.
 Ulazeći u grad, povremeno bih ugledala most preko zaljeva. Izgledao je kao isprekidana linija
preko vode, kojoj na sredini nedostaje nekoliko ključnih dijelova. Vidjela sam fotografije grada
nakon velikog potresa 1906. godine. Uništenje je tada bilo zapanjujuće, i uvijek mi je bilo teško
zamisliti kako je to izgledalo.
No više ne moram zamišljati.
Čitavi blokovi zgrada pretvorili su se u nagoreni krš. Početni pljusak meteora, potresi i
tsunamiji, uzrokovali su samo dio štete.
San Francisco je grad u kojem su kuće i zgrade bile nakrcane jedna do druge, a puknuće
plinskih cijevi uzrokovalo je požare koji su divljali bez prestanka. Nebo je danima bilo
prekriveno crvenim dimom.
Sad su ostali samo kosturi nebodera, pokoja crkva od cigle i mnoštvo stupova koji nisu više
ništa podupirali.
Na reklamnom je znaku pisalo »Life is G od«. Teško je reći koji je proizvod nekoć prodavao,
jer je spaljen oko tih riječi, kao i preko slova koje nedostaje. Pretpostavljam da je nekoć pisalo
»Life is Good.5« Razrušena zgrada iza njega izgleda kao da se rastopila, kao da još uvijek trpi
djelovanje ognja koji jednostavno ne želi stati, čak ni sada, pod ovim stranim plavim nebom.
»Kako je ovo moguće?« Nisam ni shvatila da sam progovorila dok nisam začula vlastiti glas,
prigušen suzama. »Kako ste to mogli učiniti?«
Moje pitanje zvuči osobno, a možda i jest takvo. Koliko ja znam, Raffe je možda osobno
odgovoran za ruševine oko mene. Ali on nije progovorio ni riječi sve do kraja vožnje.
Usred tog krša, nekoliko blokova koji su sačinjavali Financijsku četvrt još stoje, sjajni i
visoki, uzdižući se na suncu. Djeluju gotovo neoštećeno. Na moje potpuno iznenađenje, u dijelu
grada koji je nekoć bio južna tržnica ispred Financijske četvrti, nalazio se improvizirani logor.
Skrenula sam oko automobila za koji sam pretpostavila da je mrtav, kad je odjednom naglo
oživio ispred mene. Stisnula sam kočnice, a vozač mi je dobacio ružan pogled, prolazeći kraj
mene. Djelovao je kao da mu je deset godina i bio jedva dovoljno visok da vidi preko kontrolne
ploče.
Logor je bio sastavljen od potleušica, onakvih kakve smo viđali na vijestima, u kojima bi se
izbjeglice skupljale nakon katastrofa. Ljudi koje smo zatekli — iako trenutno ne jedu jedni druge
— djelovali su gladno i očajno. Dodirivali su prozore na autu kao da u njemu skrivamo
bogatstvo koje bismo mogli podijeliti s njima.
»Stani tamo.« Raffe je pokazao rukom prema nagomilanim autima što su gotovo zatrpali
mjesto koje je nekoć bilo parkiralište. Odvezla sam auto tamo i parkirala. »Ugasi motor.
Zaključaj vrata i stražari dok ne zaborave na nas.«
»Misliš da će zaboraviti?« upitala sam, promatrajući dvojicu huligana koji su nam se popeli
na poklopac motora. Udobno su se smjestili na toplini našeg auta.
»Mnogi ljudi spavaju u svojim automobilima. Vjerojatno neće krenuti u napad dok se ne
uvjere da spavamo.«
»Ovdje ćemo spavati?« Zadnja stvar koja bi mi pala na pamet dok mi adrenalin juri žilama,
jest da spavam ispod stakla, okružena očajnim ljudima.
»Ne, ovdje ćemo se presvući.«
Posegnuo je rukom prema stražnjem sjedalu i dohvatio svoj ruksak, iz kojeg je izvukao
grimiznu haljinu. Tako je malena da sam prvo pomislila da je šal. Takvu sam haljinicu jednom
prilikom posudila od svoje prijateljice Lise, kad me nagovorila da s njom odem u disko. Imala je
lažne iskaznice za obje, i bilo bi nam zabavno da se nije napila i otišla s nekim studentom,
ostavivši me da se snađem za prijevoz kući.
 »Čemu to služi?« Nekako mi se ne čini da mu je na pameti disko klub.
»Odjeni je i izgledaj što bolje možeš. To nam je ulaznica.« Možda mu je ipak disko na
pameti.
»Nećeš otići kući s nekom pijanom učenicom, zar ne?«
»Što?«
5 Life is God — Život je Bog; Life is Good — Život je dobar; neprevodiva igra slova i riječi.
»Nema veze.« Dohvatila sam skromni komadić haljine, zajedno s odgovarajućim cipelama i
— na moje iznenađenje — svilenim čarapama. Raffe možda ne zna mnogo o ljudima, no
razumije se u žensku odjeću. Prodorno sam se zapiljila u njega, pitajući se otkud mu ova vrsta
stručnosti. Uzvratio mi je hladnim pogledom, ostavivši me bez odgovora.
Nije bilo skrovitog mjesta na kom bih se mogla presvući, dalje od znatiželjnih očiju
beskućnika na našoj haubi. Čudno, o ovim sam ljudima i dalje razmišljala kao o beskućnicima,
iako nitko od nas više nema dom. Vjerojatno su nekoć bili hipsteri iz centra grada. A to »nekoć«
bilo je prije svega nekoliko mjeseci.
Srećom, svaka se cura zna presvući u javnosti. Navukla sam haljinu preko glave pa je
provukla ispod majice. Izvukla sam ruke iz rukava majice i umigoljila u haljinu, koristeći majicu
kao zavjesu. Povukla sam haljinu do bedara, a onda skinula čizme i traperice.
Rub haljine uporno se odbijao spustiti niže, iako sam je neprestano povlačila kako bih
izgledala pristojnije. Vidjelo mi se previše bedra, a nikako nisam željela privući takvu vrstu
pozornosti, osobito u situaciji u kojoj sam opkoljena besprizornim tipovima i očajnim
okolnostima.
Kad sam se nervozno zagledala u Raffea, rekao je, »To je jedini način.« Vidjelo se da ni on
nije baš oduševljen.
Nisam željela skinuti majicu jer sam osjećala koliko je haljina oskudna. Na zabavi u
civiliziranom svijetu, možda bi mi u njoj i bilo ugodno. Možda bih bila i uzbuđena jer je tako
malena i slatka, iako trenutačno nemam pojma kako izgleda jer se ne mogu vidjeti. No, mogu
naslutiti da mi je vjerojatno za broj premalena, jer je vrlo uska. Nisam sigurna treba li biti tako
uska, no zbog toga se osjećam još razgolićenijom pred ovim divljacima.
Raffe nema problema s presvlačenjem pred strancima. Skinuo je majicu i hlače i navukao
bijelu košulju i fine crne hlače za odijelo. No, baš zbog osjećaja da i mene netko promatra, nisam
zurila u njega. Nisam imala braće i nikad prije nisam vidjela frajera kako se presvlači. Prirodno
je da imam poriv promatrati ga, zar ne?
Umjesto da piljim u njega, jadno sam se zagledala u cipele s potpeticama. Iste su grimizne
boje kao i haljina, baš kao da ih je prethodna vlasnica naručila u toj nijansi. Visoke, tanke
potpetice osmišljene su za isticanje listova dok sjediš prekriženih nogu. »U ovima neću moći
trčati.«
»Ako sve bude po planu, nećeš ni morati.«
»Super. Znaš da nam uvijek ide po planu.«
»Ako ne bude, neće ti pomoći ni trčanje.«
»Aha, dobro, ali ne mogu se boriti u tome.«
»Doveo sam te ovamo, pa ću te i zaštititi.«
U iskušenju sam da ga podsjetim na to da sam ja njega odvukla s ceste kao pregaženu
životinju.
»Je li ovo stvarno jedini način?«
»Da.«
Uzdahnula sam i navukla beskorisne sandalice, u nadi da neću slomiti gležanj. Skinula sam
majicu i spustila štitnik za sunce kako bih otkrila ogledalo. Haljina je onako uska kako mi se
činilo, no bolje mi stoji no što sam mislila.
Međutim, moje lice i kosa izgledaju kao da bi im bolje pristajala nekakva ofucana kućna
haljina. Provukla sam prste kroz kosu. Masna je i zapetljana. Usne su mi ispucane, a obrazi grubi
od sunca. Preko čeljusti mi se protezala krasna nijansa zrelog manga, od modrice koju mi je
ostavio Boden dok smo se tukli. No, barem nije natečena, zahvaljujući zamrznutom grašku.
»Evo«, rekao je Raffe otvarajući ruksak. »Nisam znao što će ti trebati pa sam uzeo neke stvari
iz kupaonice.« Izvukao je muški smoking iz ruksaka, a onda mi ga dodao.
Zagledao se u sako, a ja sam se upitala o čemu razmišlja da izgleda tako ozbiljno. Zatim sam
se okrenula prema ruksaku.
Pronašla sam češalj i počešljala se. Kosa mi je bila toliko masna da ju je zapravo bilo prilično
lako oblikovati, iako mi se krajnji rezultat nije naročito dopao. Bilo je i losiona koji sam utrljala
u lice, usne, ruke i noge. Poželjela sam poskidati ljuskice mrtve kože s usnica, no iz iskustva sam
znala da će mi od toga prokrvariti, pa sam ih ostavila na miru.
Nanijela sam ruž i maskaru. Ruž je bio neonski ružičaste boje, a maskara plave. To nisu bile
moje uobičajene boje, no u kombinaciji s uskom haljinom definitivno sam izgledala droljasto, što
je očito i bio dojam koji sam trebala ostavljati. Nisam imala sjenila za oči pa sam samo
razmazala malo maskare oko njih. Čeljust sam premazala puderom. Još uvijek me boljela, a
dijelovi gdje sam trebala najviše pudera bili su najbolniji. Samo da ovo upali.
Kad sam završila, primijetila sam da su me dečki s haube gledali dok sam se šminkala.
Dobacila sam pogled Raffeu, koji se bavio montiranjem svog ruksaka, krila i vezica u nekakvu
napravu.
»Što radiš?«
»Radim...« Podigao je pogled i zastao kad me ugledao.
Ne znam je li primijetio kad sam skinula majicu, no pretpostavila sam da je u tom trenutku
bio zaposlen jer me sada gledao iznenađenim pogledom, raširenih zjenica. Usne su mu se
rastvorile, jer je na tren zaboravio kontrolirati izraz lica, i mogla bih se zakleti da je prestao
disati.
»Moram izgledati kao da na leđima imam krila«, tiho je rekao. Riječi su mu bile prigušene i
baršunaste, kao da mi saopćava nešto osobno. Kao da mi daje nježan kompliment.
Ugrizla sam se za usnicu kako bih se usredotočila na činjenicu da mi je samo odgovorio na
pitanje. Nije on kriv što mu glas djeluje seksi i ima hipnotizirajući učinak.
»Nećemo moći otići tamo ako pomisle da sam čovjek.« Spustio je pogled i privezao vezicu
oko jednog krila.
Prazan ruksak s privezanim krilima prebacio je preko leđa. »Pomozi mi da navučem sako.«
Na sakou je prorezao paralelne otvore kako bi se vidjela krila.
Dobro, dakle. Sako. Krila. »Da izvučem krila van?« upitala sam.
»Ne, samo pazi da se ne vide ruksak i vezice.«
Krila djeluju čvrsto privezana za ruksak. Pažljivo sam presložila zavežljaj, tako da su vanjska
pera prekrivala vezice. Pera su na dodir i dalje bila treperava i živa, iako su djelovala malo
pokislo. Oduprla sam se iskušenju da ih pomilujem, iako sam znala da on to ne bi osjetio.
Krila su se prilagodila obliku praznog ruksaka, djelujući kao da su mu prislonjena uz leđa.
Nevjerojatno je kako su se priljubila uz njegovo tijelo ovako složena, s obzirom na njihov
raspon. Jednom sam vidjela kako je netko složio vreću za spavanje od paperja u malu kockicu,
no to nije bila tako impresivna promjena poput ove.
Namjestila sam materijal sakoa između i s obje strane krila. Snježnobijelo perje virilo je u
dvije trake kroz proreze u tamnom materijalu, a ruksak i vezice nisu se vidjeli. Sako je bio
dovoljno širok da je djelovao samo malo deblje no inače, tako da ne bi trebao privući pozornost,
osim ako ga netko jako dobro poznaje.
Raffe se nagnuo naprijed da ne nagnječi krila o sjedalo.
»Kako izgleda?« Njegova prekrasna široka ramena i čista linija leđa naglašeni su krilima. Oko
vrata mu je bila leptir-kravata srebrne boje, prošarana crvenim zavijucima koji su bojom
odgovarali mojoj haljini, i pristajali uz pojas oko njegovog struka. Osim jedne mrlje na licu,
izgledao je kao da je upravo išetao iz nekog modnog časopisa.
Oblik leđa izgledao je kao da je stvoren za sako koji nije bio savršeno skrojen za krila. Kroz
glavu mi je proletjela slika njegovih veličanstvenih krila, raširenih iza njega, dok je stajao licem
u lice s neprijateljima. Osjetila sam djelić onoga što je za njega značio njihov gubitak.
Kimnula sam. »Dobro je. Izgledaš baš kako treba.«
Kad je podigao oči prema meni, u njima sam ugledala tračak zahvalnosti, tračak gubitka i
tračak brige.
»Mislim... nije da prije nisi dobro izgledao. Ono, uvijek izgledaš... veličanstveno.«
Veličanstveno? Gotovo sam zakolutala očima. Koja krava. Ne znam zašto sam to rekla.
Pročistila sam grlo. »Možemo već jednom krenuti?«
Kimnuo je glavom i prikrio osmijeh, no mogla sam ga vidjeti u njegovim očima.
»Provezi se pored one gomile, do kontrolne točke.« Pokazao je na lijevu stranu, gdje se
nalazila nekakva krcata tržnica. »Kad te stražari zaustave, reci im da želiš u leglo. Reci im da si
čula da ponekad puštaju žene.«
Prešao je na stražnje sjedalo i stisnuo se u sjenama, navukavši preko sebe stari pokrivač.
»Ja nisam ovdje«, dodao je.
»Onda... Daj mi još jednom objasni zašto se skrivaš, umjesto da prođeš sa mnom kroz vrata?«
»Anđeli ne prolaze kroz kontrolnu točku. Oni odlete ravno u leglo.«
»Zar im ne možeš reći da si ozlijeđen?«
»Ti si kao curica koja traži odgovore tijekom tajne operacije. ›Tata, zašto je nebo plavo? Je l'
mogu pitati onog stričeka s mašinkom gdje je zahod?‹ Ako ne zašutiš, morat ću te ostaviti. Moraš
raditi ono što ti kažem i onda kad ti kažem, bez pitanja i oklijevanja. Ako ti se ne sviđa, nađi
drugu budalu koju ćeš gnjaviti da ti pomogne.«
»Okej, okej, kužim. Ideš, neki se tipovi stvarno znaju naduriti.«
Pokrenula sam motor i polako se izvukla s našeg parkinga. Beskućnici su prigovarali, a jedan
od njih čak je tresnuo šakom o haubu kad je kliznuo s nje.
 27

Provezla sam se kroz gomilu na ulici Montgomery, brzinom znatno manjom od one koju bih
postigla pješice. Ljudi su mi se nevoljko sklanjali s puta, tek nakon što bi me procjenjivački
pogledali. Ponovo sam provjerila jesu li vrata zaključana, no brave neće zaustaviti onoga tko
odluči razbiti prozore.
Srećom, nismo jedini u automobilima. Ispred kontrolne točke nalazio se red auta, okružen
gomilom ljudi. Očito su svi čekali da prođu kroz kontrolnu točku. Približila sam se što sam više
mogla i stala na kraj reda koji su činili auti.
Među onima koji su čekali da prijeđu kontrolnu točku, bio je i neobično velik broj žena. Ciste
su i odjevene kao da idu na zabavu. U cipelama s visokim potpeticama i svilenim haljinama,
žene su stajale među otrcanim muškarcima i svi su se ponašali kao da je to posve normalno.
Kontrolna je točka presijecala visoku lančanu ogradu koja je okruživala ulice oko Financijske
četvrti. S obzirom na to što je ostalo od te četvrti, ne bi bilo teško trajno je ograditi, no ovo je
jedna od onih privremenih ograda od samostojećih panela. Paneli su spojeni kako bi činili
ogradu, no nisu ukopani u asfalt.
Gomila bi se vrlo lako mogla probiti preko te ograde, no pokazivali su strahopoštovanje
prema granici kao da je spojena na električnu struju.
A tad sam shvatila da na neki način i jest.
S druge strane patrolirali su ljudi, ubadajući metalnim štapom svakoga tko bi se previše
približio. Kad bi nekoga uboli, začuo bi se zap i iskočila bi plava električna iskra. Koristili su
nešto nalik na štapove za stoku kako bi otjerali ljude. Osim jednog ženskog stražara, svi su
muškarci imali mračna lica koja nisu pokazivala nikakve osjećaje dok su patrolirali i povremeno
nekog bocnuli.
Ženski stražar bila je moja majka.
Tresnula sam glavom o volan kad sam je ugledala, no to mi nije pomoglo.
»Što je bilo?« upitao je Raffe.
»Moja majka je ovdje.«
»Je li to problem?«
»Vjerojatno.« Red se pomaknuo pa sam se odvezla par metara naprijed.
Moja je majka mnogo emotivnije vezana za svoj posao od njezinih kolega stražara. Ispružila
bi se kroz ogradu koliko god bi mogla, kako bi ubola što više ljudi. U jednom trenu čak se i
nasmijala, pržeći nekoga tako dugo dok napokon nije oteturao izvan njezina dosega. Djelovala je
kao da istinski uživa u tome što ljudima nanosi bol.
Unatoč tome, prepoznala sam strah na licu svoje majke. Onaj tko je ne poznaje može pomisliti
da njezin entuzijazam dolazi od čiste zlobe. No, prilično sam sigurna da ona čak i ne shvaća da
su njezine žrtve ljudska bića.
Vjerojatno je mislila da je zarobljena u kavezu u paklu i okružena čudovištima. Možda joj je
to bila naknada za pakt s vragom. A možda je bila takva jer je vjerovala da se cijeli svijet urotio
protiv nje. Očito je mislila da su ljudi koji bi se približili ogradi maskirana čudovišta koja je
uhode. Nekim čudom dobila je oružje s kojim može otjerati čudovišta i koristila je jednu od
rijetkih prilika da se bori protiv njih.
»Kako se uopće našla ovdje?« glasno sam se upitala.
Lice joj je bilo prljavo, kosa masna, a odjeća poderana na laktovima i koljenima. Izgledala je
kao da je spavala u šumi. No, sa svojim rumenim obrazima djelovala je zdravo i uhranjeno.
»Svi na cesti završe ovdje ako prije toga ne poginu.«
»Kako?«
»Pojma nemam. Vi ljudi oduvijek ste imali neki nagon za okupljanjem u stado. A ovo je
najveće stado u blizini.«
»Grad. Ne stado. Gradovi su za ljude. Stada su za životinje.« Umjesto odgovora, Raffe je
nepristojno šmrknuo.
Vjerojatno je bolje da ostavim majku ovdje, umjesto da je vodim u leglo. Bit će teško šuljati
se s njom, a to bi moglo koštati Paige života. Osim toga, ne mogu joj mnogo pomoći kad je u
ovakvom stanju. Ljudi će s vremenom shvatiti da se moraju držati podalje dok ona patrolira uz
ogradu. Sigurnija je ovdje, a i mi smo sigurniji dok je ona ovdje. Zasad.
Moja opravdanja nisu mi olakšala osjećaj krivnje, no nisam se mogla sjetiti boljeg rješenja.
Odvratila sam pogled s majke i pokušala se usredotočiti na okolinu. Moramo biti oprezni ako
namjeravamo preživjeti.
Polako sam počela uočavati obrazac ponašanja ispred sebe. Žene i djevojke, lijepo odjevene i
našminkane, gurale se su se s ljudima ispred sebe, u nadi da će privući pažnju stražara. Mnoge su
djevojke bile s muškarcima koji djeluju kao njihovi roditelji ili djedovi. Neke žene stajale su
pored svojih muževa, a neke su imale i djecu.
Stražari su većini zabranjivali prolaz. Povremeno bi se neka od žena odbila pomaknuti, nakon
što bi joj zabranili da prođe, pa bi umjesto toga počela preklinjati i plakati. Anđelima je bilo
svejedno, no gomili nije. Ljudi bi povukli odbijene natrag u gomilu i bezumno ih izgurali svojim
uskomešanim tijelima, dok se gubitnici ne bi našli na kraju reda.
Stražari bi povremeno nekoga propustili. Koliko sam mogla vidjeti, to bi uvijek bila žena.
Dok smo se vukli prema ulazu, pustili su dvije da prođu.
Obje su bile odjevene u uske haljine i visoke pete, kao i ja. Jedna od njih ušla je ne osvrćući
se, samouvjereno nabadajući niz praznu cestu s druge strane kapije. Druga je ušla oklijevajući i
okrećući se natrag, kako bi dobacila poljupce muškarcu i dvoje djece koji su se držali za ogradu.
Pobjegli su od ograde kad im se približio stražar sa štapom.
Nakon što su te dvije žene prošle, u grupi na kraju gomile došlo je do razmjene dobara.
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da se klade na to tko će ući. Kladioničar je pokazao
prstom nekoliko žena u blizini stražara, a zatim je prihvatio robu od ljudi oko sebe. Kladili su se
uglavnom muškarci, no u grupi je bilo i žena. Svaki put kad bi neka žena prošla kroz vrata, jedan
iz grupe udaljio bi se ruku punih robe.
Željela sam upitati što se događa, zašto ljudi uopće žele ući na teritorij anđela i zašto ovi ljudi
kampiraju ovdje. No, vjerojatno bih samo dokazala da je Raffe u pravu kad me optužio da sam
curica, pa sam potisnula radoznalost i postavila pitanje koje je relevantno za našu operaciju.
»Što ako nas ne puste da prođemo?« upitala sam, trudeći se da ne mičem usnice.
»Hoće«, odgovorio je on, iz tamnih kutova iza stražnjih sjedala.
»Kako znaš?«
»Izgledaš onako kako se traži.«
»A to je?«
 »Prekrasno.« Glas mu je bio kao milovanje iz sjene.
Nikad mi nitko nije rekao da sam prekrasna. Imala sam previše posla s majkom i Paige da bih
obraćala pažnju na vlastiti izgled. Vrućina mi je prekrila obraze i samo sam se nadala da neću
izgledati kao klaun kada stignemo do kontrolne točke. Ako je Raffe u pravu i ovo je jedini ulaz,
moram izgledati što bolje, ako želim dobiti priliku da opet vidim Paige.
Kad sam napokon stigla na početak reda, nekoliko se žena gotovo bacilo na stražare, no
nijedna nije uspjela proći. Od toga se nisam osjećala nimalo bolje, pogotovo zbog svoje masne
kose.
Odmjerili su me s dosadom. Dvojica su, s malim pjegavim krilima koja djeluju maleno i
potuljeno u usporedbi s Raffeovim. Lice jednog od stražara imalo je zelene pjege, kao i njegova
krila. Pogled na njegovo lice bio mi je oštar podsjetnik da oni nisu ljudi. Da ni Raffe nije čovjek.
Pjegavi mi je domahnuo da izađem iz auta. Oklijevala sam trenutak prije no što sam polako
izašla. To nije napravio s drugim curama u autima ispred mene.
Potegnula sam rub haljine, provjeravajući pokriva li mi stražnjicu. Stražari su me odmjeravali,
a ja sam, oduprijevši se potrebi da se pogrbim, prekrižila ruke na grudima.
Pjegavi mi mahne da se okrenem oko svoje osi. Osjećala sam se poput striptizete i poželjela ih
tresnuti u gubice, no ipak sam se polako okrenula oko sebe na svojim nestabilno visokim petama.
Paige. Sjeti se Paige.
Stražari su se pogledali, a ja sam panično pokušavala smisliti što bih mogla reći ili napraviti
da ih natjeram da me puste. Ako Raffe kaže da je ovo jedini ulaz, onda moram pronaći način da
uđem.
Pjegavi mi mahne da mogu proći.
Toliko sam zapanjena da sam samo ostala stajati.
Ali, prije no što su se stigli predomisliti, okrenula sam im leđa, tako da ne mogu vidjeti ako
slučajno odmahnu glavama. Kliznula sam natrag u auto što sam opuštenije mogla.
Sva sam se naježila, očekujući da će se svakog časa začuti zviždaljka, ili će netko staviti ruku
na moje rame, ili će iza mene iskočiti njemački ovčari, baš kao u starim ratnim filmovima.
Uostalom, u ratu smo, zar ne?
No, ništa od toga nije se dogodilo. Pokrenula sam motor i oni su mi mahnuli da prođem. A ja
sam stekla još jedno vrijedno saznanje. Anđeli ne doživljavaju ljude kao prijetnju. Pa što ako se
nekoliko majmuna provuče kroz pukotine u njihovoj ogradi ili puzi u autićima ispod njihova
legla? Kao da bi im bio problem da nas srede i riješe se životinja koje su im zasmetale.
»Gdje smo?« upitao je Raffe iz sjena iza mene.
»U paklu«, odgovorila sam. Vozila sam kojih četrdeset na sat. Ulice su bile prazne pa sam
mogla i ubrzati, no nisam željela privlačiti pozornost.
»Ako je ovo tvoja predodžba pakla, onda si jako naivna. Potraži nešto što izgleda kao klub.
Puno svjetala, puno žena. Parkiraj tamo, ali ne preblizu.«
Osvrnula sam se po neobično pustim ulicama. Nekoliko je žena, djelujući smrznuto i
napušteno pod žestokim naletima vjetra, teturalo niz pločnik prema nekom odredištu za koje su
samo one znale. Nastavila sam voziti, promatrajući prazne ulice, kad sam ugledala ljude koji su
izlazili iz visoke zgrade na pokrajnjoj ulici.
Kad sam se približila, ugledala sam gomilu žena oko ulaza u klub u stilu dvadesetih godina
dvadesetog stoljeća. Sigurno su se smrzavale u svojim oskudnim haljinicama, no stajale su
uspravno i izgledale privlačno. Vrata kluba imala su luk u stilu art decoa, a anđeli koji su
stražarili pred ulazom bili su odjeveni u prilagođene smokinge s prorezima na leđima kako bi
imali mjesta za krila.
 Parkirala sam nekoliko blokova dalje od kluba. Stavila sam ključeve u džepić na štitniku za
sunce i ostavila čizme ispod suvozačkog sjedala, odakle ću ih moći brzo dohvatiti. Da sam ih
barem mogla ugurati u svoju torbicu sa šljokicama, no u njoj ima mjesta samo za minijaturnu
svjetiljku i moj džepni nožić.
Kliznula sam iz auta, a Raffe se izvukao van sa stražnjeg sjedala. Čim sam izašla, opleo me
vjetar, šibajući mi kosom preko lica. Obgrlila sam se rukama, poželjevši da imam kaput.
Raffe si je privezao mač oko pasa, izgledajući u svom smokingu kao neki starinski džentlmen.
»Oprosti, ne mogu ti dati svoj sako. Kad se približimo, ne smiješ djelovati kao da ti je hladno,
tako da se nitko ne zapita zašto nisam skinuo sako i dao ti ga.«
Sumnjala sam da bi se bilo tko upitao zašto anđeo nije ponudio djevojci sako, no ostavila sam
se tih misli.
»Kako to da te sada smiju vidjeti«?
Dobacio mi je umoran pogled, kao da sam ga iscrpila.
»U redu, u redu.« Podigla sam ruke, predajući se. »Ti naređuješ, ja te slijedim. Samo mi
pomozi da nađem sestru.« Napravila sam pokret kao da zaključavam usta i bacam ključ.
Poravnao je već ravan sako. Je li nervozan? Ponudio mi je ruku, a ja sam zavukla dlan u
pregib njegove ruke i krenuli smo niz ulicu.
Mišići su mu bili ukočeni, a pogledom je neprestano pretraživao okoliš. Što je tražio? Zar
stvarno ima toliko neprijatelja među svojim narodom? Međutim, nakon nekoliko koraka se
opustio. Nisam bila sigurna je li to bilo prirodno ili se natjerao, no u svakom slučaju sad smo
djelovali kao običan par koji je krenuo u večernji izlazak.
Kad smo se približili gomili, mogla sam vidjeti i nešto više. Nekolicina anđela koji su ulazili
u klub bili su odjeveni u staromodna gangsterska prugasta odjela, dopunjena pustenim šeširima i
perjem. Dugački lančići sa satom visjeli su im do koljena.
»Što je ovo, maškare?« upitala sam.
»To je trenutačna moda u leglu.« Glas mu je zvučao odsječno, kao da to ne opravdava.
»Što se dogodilo s pravilom da se ne smiju družiti s Kćerima ljudskim?«
»Odlično pitanje.« Čeljust mu se stegnula u tvrdu liniju. Mislim da ne bih željela biti u blizini
kad on zatraži odgovor na to pitanje.
»Dakle, proizvodnja djece s ljudima rezultirat će prokletstvom, jer su nefili fuj-fuj«, rekla
sam.
»Ali sve osim toga...«
Slegnuo je ramenima. »Očito su zaključili da je to siva zona. Zbog toga bi svi mogli gorjeti.«
Onda je dodao tiše, sebi u bradu, »Ali vatra može biti prava napast.«
Pomisao na nadljudska bića s ljudskim napastima i manama natjerala me da zadrhtim.
Izašli smo iz zavjetrine da bismo prešli ulicu. Vjetar me ponovo počeo nemilosrdno šibati.
Aerodinamički tuneli su bebe prema ulicama San Francisca.
»Pokušaj ne djelovati kao da se smrzavaš.«
Uspravila sam se iako sam umirala od želje da se skutrim. Ako ništa drugo, barem mi haljina
nije dovoljno dugačka da se podigne od vjetra.
Kad smo se približili gomili, više nisam imala prilike za postavljanje pitanja. Čitava je scena
djelovala nadrealno, kao da sam izašla iz kakvog izbjegličkog logora i uletjela u ekskluzivni klub
sa smokinzima, večernjim haljinama, skupim cigarama i nakitom.
Hladnoća izgleda nije nimalo utjecala na anđele, koji su lijeno ispuhivali dim cigara u vjetar.
Nikad u životu ne bi mi palo na pamet da zamislim anđele kako puše, no ovi dečki djeluju više
poput gangstera nego kao pobožni anđeli. Oko svakoga od njih bile su barem dvije žene, a oko
nekih četiri i više. Prema ulomcima razgovora koje sam načula dok smo prolazili, svaka od tih
žena trudila se iz petnih žila da je neki od anđela primijeti.
Raffe je nastavio hodati pored gomile, prema ulazu na kojem su stajala dvojica anđela, no on
ih je ignorirao. Rukom me pridržavao za lakat, a ja sam samo hodala pored njega. Jedan od
stražara nas je odmjerio, kao da mu je neko šesto čulo dojavilo da s nama nešto nije u redu.
Na trenutak sam bila sigurna da će nas zaustaviti.
Umjesto nas, zaustavio je dvije žene koje su pokušavale ući. Prošli smo pored njih,
ostavljajući ih da uvjeravaju stražara kako ih je njihov anđeo slučajno ostavio vani i da ih čeka
unutra. Stražar je odsječno odmahnuo glavom.
Očito, anđeo je ovdje jedina ulaznica. Ispustila sam dah dok smo klizili kroz vrata.
 28

Unutra, visoki polukružni strop i art deco detalji ostavljali su dojam da je foaje namijenjen tome
da dočekuje ljude finog podrijetla. Prostorom je dominiralo zakrivljeno, pozlaćeno stubište,
stvarajući savršenu pozadinu parovima u dugim haljinama i smokinzima, s profinjenim govorom
i pedigreom. Ironično, sa stropa prekrivenog freskama gledali su nas bucmasti kerubini.
Sa strane se nalazio dugački mramorni pult iza kojeg je trebalo stajati nekoliko recepcionara, s
pitanjima o tome koliko namjeravamo ostati. Sad je bio samo prazan podsjetnik na to da je ova
zgrada prije samo nekoliko mjeseci bila luksuzan hotel. No, nije bio potpuno prazan. Tamo je
stajao jedan recepcionar, djelujući vrlo sitno i usamljeno usred silnog mramora i anđeoske
ljepote.
Predvorje je ispunjeno grupicama ljudi koje su razgovarale i smijale se, odjevene u večernje
toalete. Većinom su to bile ljudske žene, s tek pokojom anđelicom, a među muškarcima je bilo i
ljudi i anđela. Ljudi su bili u svojstvu sluga koji su nosili piće, skupljali su prazne čaše i uzimali
kapute od nekolicine žena dovoljno sretnih da ih imaju.
Raffe je zastao samo na tren, pregledavajući prostor. Uputili smo se niz dugački hodnik s
mramornim podom i baršunastim tapetama, držeći se uza zid. Osvjetljenje u predvorju bilo je
više atmosferično negoli praktično, zbog čega su zidovi bili u sjeni, što je on sigurno primijetio.
Ne mogu reći da smo se baš šuljali kroza zgradu, no svakako smo pazili da ne privlačimo
pozornost.
Kroz dvostruka vrata, prekrivena kožom i ukrašena broncom, prolazila je neprekidna rijeka
ljudi. Krenuli smo u tom smjeru, kad su se kroz vrata probila tri anđela. Sva trojica bili su široki i
čvrsti, a svaki njihov elegantni pokret i svaki mišić naglašavao je da su sportaši. No, nisu bili
sportaši. Ratnici, to je bila riječ koja mi je prošla kroz glavu.
Dvojica su bili za glavu i ramena viši od okolne gomile, a treći, vitkiji, pomalo je nalikovao
na leoparda. Sva su trojica nosili mačeve i tad sam shvatila da su ovo prvi anđeli koje sam
vidjela s mačevima, osim stražara i Raffea.
Raffe je nagnuo glavu prema meni i osmjehnuo se, kao da sam upravo rekla nešto smiješno.
Bio mi je dovoljno blizu da sam pomislila kako će me poljubiti. Umjesto toga, čelom je dotakao
moje.
Anđelima koji su prolazili pored nas Raffe je djelovao kao nježan muškarac. No, nisu mu
mogli vidjeti oči. Unatoč osmijehu, Raffeovo je lice izražavalo bol, one vrste koju se ne može
ublažiti analgeticima. Dok su anđeli prolazili pored nas, Raffe se pažljivo pomicao, tako da im je
uvijek bio okrenut leđima. Nasmijali su se nečemu što je rekao Leopard, a Raffe je sklopio oči,
preplavljen nekakvim gorko-slatkim osjećajem koji nisam mogla pojmiti.
Lice mu je toliko blizu mojemu da osjećam njegov dah, no on je ipak daleko od mene, na
nekom mjestu gdje ga šibaju osjećaji, duboki i ne baš lijepi. Što god osjećao, izgledalo je vrlo
ljudski. Imala sam snažnu potrebu da ga pokušam izvući iz tog raspoloženja i nekako mu
skrenuti pozornost.
 Položila sam mu dlan na obraz. Topao je i ugodan. Možda previše ugodan. Nije otvorio oči,
pa sam oprezno dotaknula njegove usne svojima.
U prvi tren nije bilo reakcije i pomislila sam da bih se trebala odmaknuti. No, tad sam u
njegovu poljupcu osjetila glad.
To nije bio nježan poljubac para na prvom izlasku, niti poljubac muškarca kojeg tjera čista
požuda. Poljubio me očajem umirućeg, koji vjeruje da je u tom poljupcu čarolija vječnog života.
Zbog žestine njegovih ruku oko mog struka te pritiska njegovih usana na moje, izgubila sam
ravnotežu, a u glavi mi se zamutilo.
Pritisak je popustio i poljubac je postao senzualan.
Treperava toplina širila se od svilenkastog dodira njegovih usana i jezika ravno u moje
središte. Tijelo mi se stopilo s njegovim i postala sam svjesna čvrstih mišića njegovih prsa na
mojim grudima, toplog stiska njegovih ruku oko mog struka i ramena te njegovih vlažnih usana
na mojima.
A zatim je prestalo.
Odmaknuo se od mene i uvukao dah, kao da je upravo izronio iz nemirnog mora. Oči su mu
bile duboka jezera uskovitlanih emocija.
Zatvorio je oči i polako, kontrolirano izdahnuo.
Kad je ponovo otvorio oči, izgledale su više crne negoli plave i bile potpuno nečitljive. Što
god se događalo iza tih očiju postalo je nedodirljivo.
Ono što sam ugledala u njima prije svega nekoliko trenutaka sad je bilo zakopano tako
duboko da sam se pitala nisam li sve samo umislila. Jedino što je davalo naznake da nešto ipak
osjeća bilo je njegovo disanje, koje je još uvijek bilo brže od normalnog.
»Trebala bi znati«, rekao je tako tiho da ga čak ni anđeli nisu mogli čuti kroz buku razgovora
na hodniku. »Čak mi se i ne sviđaš.«
Ukočila sam se u njegovu zagrljaju. Nisam znala što sam zapravo očekivala da će reći, no ovo
sigurno nisam.
Za razliku od njega, prilično sam sigurna da su se moji osjećaji jasno ocrtavali na mome licu.
Osjetila sam kako mi jedan od njih zagrijava obraze zbog poniženja.
Opušteno se odmaknuo od mene, okrenuo se i prošao kroz dvostruka vrata.
Stajala sam na hodniku promatrajući vrata koja su se njihala naprijed-natrag, dok se nisu
smirila.
S druge strane progurao se par. Anđeo je rukom obgrlio ženu koja je nosila dugačku srebrnu
haljinu koja joj se pripijala uz tijelo blistajući sa svakim njezinim pokretom. On je nosio
ljubičasto odijelo s neonski ružičastom košuljom, čiji mu se široki ovratnik protezao do ramena.
Oboje su se zapilji u mene dok su prolazili.
Kad se u tebe zapilji tip u žarko ljubičastom i ružičastom, znaš da nešto nije u redu. Iako je
moja crvena haljina bila uska i kratka, nije djelovala neprikladno za ovakvo mjesto. Stoga su se
sigurno zagledali u moj zapanjeni, poniženi izraz lica.
Pokušala sam dati svom licu nekakav neutralan izraz i natjerala ramena da se opuste, ili da
barem djeluju opušteno.
Ovo mi nije bio prvi poljubac u životu. Ponekad bih se nakon poljupca osjećala nelagodno, no
nikad ovako. Ljubljenje je uglavnom bilo ugodno i lijepo, poput mirisa ruža ili vedrine ljetnog
dana. Ovo što sam upravo doživjela s Raffeom nešto je potpuno drugačije. Ovo je bila eksplozija
nuklearnog reaktora, od koje su mi drhtala koljena, okretao mi se želudac a sve žile titrale.
Udahnula sam duboko, duboko. Zadržala sam dah. Pa ga polako ispustila. Čak mu se i ne
sviđam.
 Pustila sam tu misao da mi se kotrlja po glavi. Sve ono što sam osjećala tijekom poljupca,
šutnula sam u trezor s debelim vratima koja sam zalupila čim je prošlo, za slučaj da bilo što
iznutra ima namjeru ispuzati van.
Čak i da me želi, pa što? Rezultat bi bio isti. Ćorsokak. Naše je partnerstvo pri kraju. Čim
pronađem Paige, morat ću se maknuti odavde što brže mogu. A on će morati pronaći nekoga tko
će mu prišiti krila, a zatim će se obračunati sa svojim neprijateljima. Nakon toga će se vratiti
uništavanju mog svijeta sa svojim kompićima, a ja ću se vratiti borbi za preživljavanje sa svojom
obitelji. I to je to. Nema mjesta za srednjoškolske fantazije.
Ponovo sam duboko udahnula i polako izdahnula, kako bih bila sigurna da sam savladala sve
preostale osjećajčiće. Samo je bitno da pronađem Paige. Da bih to napravila, morat ću još malo
surađivati s Raffeom.
Uputila sam se prema dvostrukim vratila i prošla kroz njih, pa krenula u potragu za Raffeom.
 29

Čim sam prošla kroz vrata, prostor se ispunio urlikom jazza, smijeha i bučnog razgovora, uz
eksploziju topline i mirise cigara, parfema i hrane, koji su se spojili u neuhvatljiv val osjeta.
Nisam se mogla otresti osjećaja da sam otputovala u prošlost. Ljudi vani umiru od gladi,
postavši beskućnici u razrušenom svijetu. A ovdje, dobra vremena uopće nisu prestala. Naravno,
muškarci imaju krila, no osim toga, činilo mi se kao da sam u klubu iz dvadesetih. Namještaj u
stilu art decoa, muškarci u smokinzima i žene u dugim haljinama.
Dobro, nije sva odjeća bila kao iz dvadesetih. Povremeno bi se ukazala i neka toaleta iz
sedamdesetih ili nešto futurističko, kao na maskeradi, jer neki gosti očito nisu bili sigurni kako bi
trebala izgledati odjeća iz dvadesetih. No, prostorija i namještaj su u art deco stilu, a većina
anđela odjevena je u starinske smokinge.
Prostorija je blistala zlatnim satovima, sjajnom svilom i iskričavim dijamantima. Anđeli su
jeli i pili, pušili i smijali se. Kroz sve to, vojska ljudskih slugu u bijelim rukavicama nosila je
pladnjeve sa šampanjcem i predjelima pod blistavim svjetlima lustera. Članovi orkestra, sluge i
većina žena su ljudi.
Preplavio me nerazuman nalet gađenja prema ljudima u prostoriji. Svi su bili izdajice, baš kao
i ja. Ne, budimo pravedni, ono što su oni radili nije ni blizu toliko loše kao ono što sam učinila
ja, ne odavši Raffea Obijevim ljudima u logoru.
Željela sam sve žene proglasiti sponzorušama, no sjetila sam se žene s mužem i gladnom
djecom koji su je gledali preko ograde dok je hodala prema leglu. Ona im je vjerojatno bila
jedina nada, netko tko je mogao osigurati hranu za svoju obitelj. Nadala sam se da je uspjela ući.
Pregledala sam gomilu, tražeći njezino lice.
Umjesto toga, ugledala sam Raffea.
Opušteno se naslonio na zid u sjenovitom kutu, promatrajući gomilu. Brineta u crnoj haljini,
kože tako blijede da je djelovala poput vampira, sugestivno se nagnula prema njemu. Iz nje samo
što nije iskočio poziv na seks.
Sklonija sam tome da pođem bilo kamo, osim prema njemu, no imam misiju, a on je njezin
ključni dio. Sigurno se neću odreći prilike da nađem Paige zato što mi je neugodno.
Očeličila sam se i prišla mu.
Brineta je intimno položila dlan na njegova prsa i nešto mu šapnula. On je promatrao nešto na
drugoj strani prostorije i činilo se da je ne sluša. U ruci je držao čašu s nekakvom jantarnom
tekućinom, a onda se nagnuo i ispio piće u jednom gutljaju, a zatim odložio čašu na stolić pored
ostalih.
Nije me pogledao kad sam se naslonila na zid pored njega, no znala sam da me vidio, kao što
je vidio i ženu koja se opako zapiljila u mene. Kao da njezina poruka nije bila dovoljno jasna,
obgrlila je Raffea.
Dohvatio je martini od konobara u prolazu koji je nosio pladanj pun pića. Ispio je cijelu čašu i
zgrabio još jednu prije no što se konobar udaljio. Progutao je četiri pića tijekom kratkog vremena
koje mi je bilo potrebno da se saberem i nađem ga. Nešto ga je žestoko potreslo, ili je počeo
cugati kao alkić. Super. Baš imam sreće da za partnera nađem anđela alkoholičara.
Raffe se napokon okrenuo prema brineti koja mu je dobacila blistav osmijeh. Oči su joj iskrile
pozivom i bilo mi je sve nelagodnije gledati.
»Nađi nekoga drugog«, rekao je Raffe. Glas mu je bio hladan i nezainteresiran. Jao! Iako mi
je bila dobacila onaj ubojiti pogled, svejedno sam osjetila tračak suosjećanja.
No, njoj je samo rekao da se makne. Barem joj nije rekao da mu se uopće ne sviđa.
Polako se odmaknula od njega, kao da mu daje priliku da se predomisli. Kad se ponovo
zagledao u gomilu, dobacila mi je još jedan ružan pogled i otišla.
Pogledala sam po prostoriji da vidim što to Raffe gleda. Klub je bio nešto manji no što mi se u
početku činilo. Imao je energiju većeg mjesta zbog glasne gomile, no više je djelovao kao oveći
kafić nego kao diskoteka. Pogled mi je istog trena privukla grupica koja je sjedila u separeu,
ponašajući se kao da je riječ o kraljevskom prijestolju koje pripada samo njima.
Neke vrste ljudi postizale su isti učinak: primjerice, popularni klinci za stolovima u kantini,
nogometni heroji na zabavi, filmske zvijezde u klubovima. Oko separea motalo se pola tuceta
anđela. Zabavljali su se i smijali, svaki s pićem u jednoj ruci i glamuroznom curom u drugoj. Sve
je bilo puno žena koje su doticale muškarce u prolazu, kako bi im privukle pozornost, ili su se
polako šetale kao da su na modnoj pisti, promatrajući ih gladnim očima.
No ovi su anđeli bili drukčiji od ostalih u klubu — viši su, mišićaviji i šire oko sebe ozračje
opasnosti kakvo drugi nemaju. Onakve opasnosti kakvu izazivaju tigrovi. Podsjetili su me na
anđele koje smo vidjeli kako izlaze iz kluba, one koje je Raffe želio izbjeći.
Svi nose mačeve s opuštenom elegancijom. Mislim da bi tako mogli izgledati vikinški ratnici,
pod pretpostavkom da su Vikinzi bili glatko izbrijani i modernizirani. Njihova prisutnost i stav
podsjetili su me na Raffea. On bi se ovdje dobro uklopio. Lako ga je zamisliti kako sjedi u
separeu s tom grupom, pije i smije se. No da, malo mi ga je teško zamisliti kako se smije, ali sam
sigurna da i to može. Valjda.
»Vidiš tipa u bijelom odijelu?« Gotovo neprimjetno pokazao je glavom prema grupi. Bilo bi
teško ne primijetiti ga. Ne samo da je nosio bijelo odijelo, već su mu i cipele, kosa, koža i krila
bili snježnobijeli. Jedina boja na njemu bile su njegove oči. Predaleko sam da bih vidjela kakve
su boje, no sigurna sam da izbliza djeluju šokantno, u kontrastu s ostatkom njegova tijela.
Nikad prije nisam vidjela albina, no prilično sam sigurna da je čak i među njima ovako potpun
manjak boje prava rijetkost. Ljudska koža jednostavno nikad nije te nijanse. Srećom, on nije
čovjek.
Stajao je naslonjen na rub okruglog separea. On je tip koji se nije potpuno uklopio. Njegov
smijeh zaostajao je za pola sekunde, kao da je čekao znak od ostalih. Sve su ga žene zaobilazile,
pazeći da mu ne priđu preblizu. On je bio jedini o kojeg se ni jedna nije objesila. Promatrao ih je
dok su prolazile, no nije posegnuo ni za jednom. Zbog načina na koji su ga žene izbjegavale,
osjetila sam potrebu da ga i ja izbjegnem.
»Trebala bi otići tamo i privući njegovu pozornost«, šapnuo mi je Raffe. Super. Mogla sam
znati.
»Neka krene za tobom do muškog toaleta.«
»Šališ se? Kako da to učinim?«
»Imaš na raspolaganju sve resurse.« Pogledom je prešao preko moje uske haljine. »Smislit ćeš
već nešto.«
»Što će se dogoditi u zahodu, ako ga uspijem odvući tamo?« Govorila sam što sam tiše
mogla. Ako budem previše glasna, tako da me drugi anđeli mogu čuti kroz buku, Raffe će me
sigurno upozoriti.
»Pokušat ćemo ga uvjeriti da nam pomogne.« Zvučao je smrknuto. Nije djelovao kao da je
siguran u to da će nam uspjeti. »A ako odbije?«
»Igra je gotova. Misija propada.«
Vjerojatno sam izgledala poput one brinete kad joj je rekao da ode. Zagledala sam se u njega,
dajući mu priliku da kaže kako se šalio. No, u njegovim očima nije bilo humora. Zašto sam znala
da će biti tako?
Kimnula sam. »Dovest ću ga do zahoda. A ti napravi što god treba da pristane.«
Odmaknula sam se od zida i izašla iz sjene, s metom u ciljniku.
 30

Nisam baš dobra glumica i očajno lažem. A nisam ni neka naročita zavodnica. Teško je vježbati
umijeće zavođenja dok uokolo guraš sestru u invalidskim kolicima. A da ne spominjem činjenicu
da traperice i vrećaste majice ne izgledaju zavodnički.
Misli su mi se kovitlale dok sam pokušavala smisliti način da privučem pažnju albina. No,
ništa mi nije padalo na pamet.
Pošla sam dužim putem, nadajući se da ću nešto smisliti.
S druge strane kluba, grupica žena i stražara uputila se prema ratnicima. Slijedili su anđela
koji je bio lijep gotovo kao ratnici, no izgledao je dovoljno normalno i nije djelovao zastrašujuće.
Bio je zgodan, no nije djelovao opasno, s kosom boje karamele, toplim očima i nosom koji je bio
malčice prevelik za njegovo inače savršeno lice. Ovaj je bio sav u osmijesima i prijateljskim
gestama, rođeni političar.
Nosio je svijetlosivo odijelo, u stilu dvadesetih, s uglancanim cipelama i zlatnim lancem za
sat koji se protezao od struka do džepića na prsluku. Povremeno bi zastao, razmijenivši koju riječ
u znak pozdrava. Glas mu je bio topao kao i riječi, prijateljski kao i njegov osmijeh. Svi su mu
uzvraćali osmijesima.
Svi osim dviju žena koje su ga pratile. Stajale su korak iza njega, s obje njegove strane. Bile
su odjevene identično — u srebrne haljine koje su se vukle po podu pod njihovim nogama, kao
nekakvi trofeji od platine. Pripadale su ljudskoj vrsti, no s nekakvim praznim izrazom u očima.
Jedini trenuci kad bi oživjele bili bi kad bi Političar pogledao prema njima.
U očima bi im bljesnuo strah prije no što bi ga uspjele potisnuti, kao da bi, pokazujući ga,
riskirale da im se dogodi nešto uistinu stravično. Gotovo mogu vidjeti kako im mišići
podrhtavaju dok se muče da ne ustuknu od Političara.
Ovo nije strah. One su užasnute do te mjere da neprestano moraju potiskivati potrebu za
vrištanjem.
Ponovo sam pogledala nasmiješenog anđela, no na njemu sam i dalje vidjela samo
prijateljstvo i iskrenost. Da nisam primijetila reakcije žena na njega, povjerovala bih da bismo
mogli postati najbolji prijatelji. U svijetu u kojem su nagoni važniji nego ikad, uznemirila me
činjenica što nisam mogla otkriti iz prve ruke kakva je to osoba.
Zbog kružnog kretanja u klubu, Političar i ja hodali smo jedno prema drugome dok smo se
približavali separeu ratnika.
Podigao je pogled i uhvatio me kako ga gledam.
Zanimanje mu je bljesnulo na licu i dobacio mi je osmijeh. U tom je osmijehu bilo toliko
otvorenog prijateljstva da su se moje usne automatski izvile prema gore, sekundu prije no što su
mi u glavi zazvonili alarmi.
Političar me primijetio.
Zamislila sam sebe odjevenu poput jedne od njegovih djevojaka-trofeja i taj mi je prizor
sijevnuo kroz glavu. Zamislila sam voštano i prazno lice, očajnički pokušavajući prikriti
užasnutost.
Čega se toliko boje ove žene?
Malo sam se pokolebala, a noge kao da su odbijale prići bliže.
Konobar u smokingu i bijelim rukavicama stao je preda me, prekinuvši kontakt očima između
mene i Političara. Ponudio mi je čašu šampanjca sa svog pladnja.
Uzela sam jednu, odugovlačeći, i usredotočila se na mjehuriće u zlatnoj tekućini kako bih se
sabrala. Konobar se odmaknuo i krajičkom oka ugledala sam Političara.
Nagnuo se preko stola ratnika i nešto tiho govorio. S olakšanjem sam uzdahnula. Trenutak je
prošao.
»Hvala vam«, zadovoljno sam promrmljala konobaru.
»Nema na čemu, gospođice.«
Nešto mi je bilo poznato u njegovu glasu i prvi sam put podigla pogled prema njemu. Dosad
sam bila toliko uznemirena zbog Političara da nisam ni pogledala svog spasitelja.
Oči su mi se razrogačile od šoka kad sam ugledala crvenokosu facu pjegava nosa. Bio je to
jedan od blizanaca — Dee ili Dum.
Pogled koji mi je dobacio prazan je i profesionalan. Ni traga prepoznavanju ili iznenađenju.
Ideš, stvarno je dobar. Ne bih to mogla ni naslutiti iz naših prijašnjih interakcija. No,
spomenuli su mi da su Obijevi majstori-špijuni, zar ne? Pretpostavljala sam da se šale ili
pretjeruju, no možda su rekli istinu.
Lagano se naklonio i otišao. I dalje sam očekivala da će se okrenuti i dobaciti mi nestašan
osmijeh, no nastavio je hodati ukočenih leđa i nuditi pića. Tko bi to pomislio?!
Povukla sam se iza jedne grupice da se sakrijem od Političara. Je li Dee-Dum znao da me
spašava ili je to bila sretna slučajnost?
Što je radio ovdje? U glavu mi se vratio prizor Obijeve karavane koja krivuda cestom prema
gradu. Kamion pun eksploziva. Obijev plan da unovači borce za pokret otpora putem
grandioznog napada na anđele.
Super. Ne može biti bolje. Ako su blizanci ovdje, onda sigurno izviđaju za napad. Koliko
vremena imam da izvučem Paige prije no što raznesu ovo mjesto u komadiće?
 31

Nakon kraćeg razgovora, Političar se udaljio od separea ratnika. Na moje olakšanje, presjekao je
preko kluba umjesto da krene prema meni. Izgleda da me potpuno zaboravio, probijajući se kroz
klub i povremeno zastajkujući kako bi nekog pozdravio.
Svi su ga promatrali dok je odlazio, i nitko u grupi blizu mene neko vrijeme nije progovorio.
Zatim su nastavili razgovor, oprezno, kao da nisu sigurni smiju li govoriti. Ratnici za stolom bili
su smrknuti i sjedili su u tišini. Što god da im je Političar rekao, nije im se svidjelo.
Čekala sam da se buka ponovo rasplamsa prije no što sam krenula prema albinu. Znala sam da
je pokret otpora ovdje i zbog toga sam osjećala dodatni poriv da pokrenem stvari.
Ipak, oklijevala sam, zastavši iza rijeke žena. U dijelu kluba oko albina nije bilo nijedne žene.
Kad stanem ondje, teško ću ostati neprimijećena.
Anđeli djeluju kao da ih više zanima da se druže jedan s drugim negoli sa ženama. Unatoč
svom trudu, žene su samo ukrasi na kostimima anđela.
Kad se albino okrenuo prema meni, uhvatila sam tračak onoga što je odbijalo druge žene. Nije
se radilo samo o potpunom nedostatku pigmenta, iako sam sigurna da bi to neke ljude smetalo.
Uostalom, ove žene ne odbijaju muškarci kojima iz leđa, i tko zna otkud još, raste perje. Što je
onda manjak pigmenta? Problem su izgleda njegove oči. Jedan bljesak tih očiju jasno mi je dao
do znanja zašto se ljudi drže podalje od njega.
Oči su mu krvavocrvene. Nikad nisam vidjela nešto slično. Šarenice su mu tako velike da
prekrivaju veći dio oka. Kugle grimizne boje prošarane su bijelim, kao minijaturne munje koje se
probijaju kroz krv. Oči su mu uokvirene dugačkim bjelokosnim trepavicama, kao da nisu
dovoljno upadljive već same po sebi.
Piljila sam u njega, ne mogavši si pomoći. Posramljeno sam skrenula pogled i primijetila da
ga i drugi ljudi povremeno nervozno pogledavaju. Ostali su anđeli, unatoč njihovoj užasnoj
agresivnosti, djelovali kao da su nastali na Nebu. S druge strane, ovaj je izgledao kao da je išetao
ravno iz noćnih mora moje majke.
U životu sam se puno puta družila s ljudima neuobičajena fizičkog izgleda. Paige je bila
popularna među invalidnom djecom. Njezina prijateljica Judith rodila se s kratkim rukama i
majušnim deformiranim šakama; Alex se njihao u hodu i morao je bolno kriviti lice kako bi
oblikovao riječi, od čega je strašno slinio; Will je bio kvadriplegičar kojem je trebala pumpica da
bi uopće mogao disati.
Te su klince ljudi izbjegavali i zurili su u njih, baš kao što se ponašaju ovi oko albina. Kad
god bi se dogodio posebno ružan incident nekom od članova njezina jata, Paige bi ih okupila na
tematskoj zabavi. Piratska zabava, zombi zabava, dođi-kakav-jesi zabava, na kojoj se jedan od
klinaca pojavio u pidžami s četkicom za zube u ustima.
Šalili bi se i smijali, znajući i u kostima da su zajedno jači. Paige je bila njihova navijačica,
savjetnica i najbolja prijateljica, sve u jednom.
Jasno je da u albinovu životu treba netko poput Paige. Pokazivao je sve poznate suptilne
znakove osobe koja je savršeno svjesna da zure u nju i osuđuju je zbog njezina izgleda. Ruke su
mu stisnute uz tijelo, a glava lagano pognuta i rijetko podiže pogled. Stajao je sa strane, na
mjestu gdje je svjetlo bilo slabije, i gdje je bilo vjerojatnije da će znatiželjni pogledi pogriješiti i
zamijeniti crvenilo njegovih očiju za tamnosmeđu boju.
Pretpostavljam da postoji jedna stvar koja bi mogla potaknuti predrasude kod anđela, a to je
netko tko izgleda kao da bi ga trebala okruživati paklena vatra.
Unatoč njegovu stavu i suptilnoj ranjivosti, albino djeluje kao ratnik. Impozantne je građe, od
širokih ramena i visine, do snažnih mišića i golemih krila. Baš kao anđeli u separeu. Baš kao
Raffe.
Svi članove te grupe djelovali su kao stvoreni za bitku i osvajanje. Taj su dojam naglašavali sa
svakim samopouzdanim pokretom, svakom zapovjedničkom rečenicom, svakim centimetrom
prostora koji su zauzimali. Nikad ne bih primijetila da je albinu nelagodno, da mi ta vrsta
nelagode nije bila dobro poznata.
Čim sam stupila u zonu bez ljudi oko albina, on me pogledao. Uperila sam pogled ravno u
njegove oči, kao da je potpuno normalan. Kad sam prevladala šok zbog njegovih demonskih
očiju, prepoznala sam u njima procjenjivanje i prigušenu znatiželju. Malo sam zateturala i
blistavo mu se nasmiješila.
»Imaš prekrasne trepavice«, rekla sam, pomalo nerazgovijetno. Trudila sam se da ne
pretjeram. Iznenađeno je trepnuo svojim bjelokosnim trepavicama. Prišla sam mu, spotaknuvši
se točno toliko da prospem malo pića po njegovom savršenom bijelom odijelu.
»Omojbože! Oprosti, tako mi je žao! Ne mogu vjerovati da sam to napravila!« Dohvatila sam
salvetu sa stola i razmazala mrlju. »Daj da ti pomognem da to očistiš.«
Bilo mi je drago kad sam vidjela da mi ruke ne drhte. Nije da nisam osjećala opasnost. Ovi su
anđeli pobili više ljudi nego bilo koji rat u povijesti. A evo sad mene kako polijevam jednog od
njih pićem. Plan mi nije bio najoriginalniji, no to je bilo najbolje što sam u tom trenu uspjela
smisliti.
»Sigurna sam da će se lako isprati.« Blebetala sam poput pripite cure kakvu sam trebala
predstavljati. Oko separea, svi su utihnuli, promatrajući nas.
To nisam planirala. Ako mu je bilo nelagodno kad ga promatraju iz prikrajka, sad mu je
sigurno bilo grozno jer se našao u središtu pozornosti zbog moje gluposti.
Uhvatio me za zglavak i odmaknuo moju ruku sa svojeg odijela. Zahvat mu je čvrst, ali ne i
grub. Nema sumnje da bi mi iz čistog hira bez problema mogao slomiti ruku.
»Idem ovo srediti.« U glasu mu se čula iritiranost. To je u redu. S time se mogu nositi.
Zaključila sam da je vjerojatno okej tip, ako zanemarimo činjenicu da je dio ekipe koja je na
Zemlju sručila vatru i sumpor.
Uputio se prema toaletu, zanemarujući ljudske i anđeoske poglede. Tiho sam ga slijedila.
Odustala sam od glumljenja pijane koke, barem zasad, i ostavila tu mogućnost za slučaj da ga
netko smete pri odlasku do toaleta.
Nitko ga nije zaustavio, čak ni da ga pozdravi. Osvrnula sam se u potrazi za Raffeom, no
nisam ga vidjela. Nadam se da ne računa da ću zadržati albina u toaletu dok se on ne sjeti
pojaviti.
Čim je albino ušao u toalet, iz sjene se pojavio Raffe, s crvenim tuljcem i znakom na kojem je
pisalo »Privremeno zatvoreno«. Spustio je tuljac i znak ispred vrata i ušao za albinom.
Nisam bila sigurna što bih sada trebala učiniti. Da ostanem vani na straži? Da sam potpuno
vjerovala Raffeu, to bih i učinila.
Ipak sam se uvukla u muški toalet. Pored mene su užurbano prošla trojica tipova, a jedan si je
pokušavao zakopčati hlače. Ljudi su, i vjerojatno se neće pitati zašto ih je anđeo izbacio iz
zahoda.
Raffe je stajao pored vrata, zureći u albina koji mu je uzvraćao pogled preko ogledala iznad
umivaonika. Albino je djelovao oprezno i nepovjerljivo.
»Zdravo, Josiah«, rekao je Raffe.
Josiah stisne krvavocrvene oči, piljeći u Raffea.
A zatim mu se oči razrogače od šoka i prepoznavanja.
Okrenuo se na peti prema Raffeu. Nevjerica se pomiješala sa zbunjenošću, veseljem i
čuđenjem. Nisam imala pojma da netko može istovremeno sve to osjećati, a kamoli da mu se
može vidjeti na licu.
S mukom je stavio svoj izraz lica pod kontrolu. »Tko si ti?« upitao je Josiah.
»To sam ja, Josiah«, rekao je Raffe, zakoračivši prema njemu.
Josiah je uzmaknuo prema mramornom pultu. »Ne.« Odmahnuo je glavom, očiju raširenih i
punih prepoznavanja. »Mislim da ne znam tko si ti.«
Raffe je djelovao zbunjeno. »Što se događa, Josiah? Znam da je prošlo puno vremena...«
»Puno vremena?« Josiah se nelagodno nasmijao, i dalje uzmičući, kao da Raffe ima kugu.
»Da, moglo bi se tako reći.« Razvukao je usne u usiljen osmijeh — bijeli zubi na bijelom licu.
»Puno vremena, baš smiješno. Da.«
Raffe je piljio u njega, glave nagnute ustranu.
»Gle«, rekao je Josiah. »Moram ići. Nemoj... nemoj ići za mnom van, u redu? Molim te.
Molim te. Ne mogu si priuštiti da me vide sa... strancima.« Drhtavo je udahnuo i odlučno
zakoračio prema izlazu.
Raffe ga je zaustavio, položivši mu dlan na prsa. »Prestali smo biti stranci kad sam te izvukao
iz one ropske četvrti i uvježbao za vojnika.«
Albino je ustuknuo od Raffeova dodira kao da ga je opekao. »To je bilo u drugom životu, na
drugom svijetu.« Drhtavo je udahnuo i spustio glas u jedva čujan šapat. »Ne bi smio biti ovdje.
Previše je opasno za tebe.«
»Stvarno?« Raffe je zvučao kao da mu je dosadno.
Josiah se okrenuo i vratio do pulta. »Mnogo se toga promijenilo. Situacija je komplicirana.«
Iako mu glas više nije bio toliko napet, morala sam primijetiti da se odmaknuo od Raffea što je
više mogao.
»Tako komplicirana da su me moji vlastiti ljudi zaboravili?«
Josiah je ušao u odjeljak sa zahodom i pustio vodu. »A ne, nitko te nije zaboravio.« Jedva sam
čula njegove riječi kroz šum vode, pa sam bila prilično sigurna da nitko izvan toaleta ne može
ništa čuti. »Upravo suprotno. U leglu svi pričaju o tebi.« Ušao je u dragi odjeljak i pustio vodu.
»U tijeku je anti-Rafael kampanja.«
Rafael? On misli na Raffea? »Zašto? Tko bi se time gnjavio?«
Albino je slegnuo ramenima. »Ja sam samo vojnik. Arkanđeoske spletke su izvan mog
dosega. No, da moram nagađati... rekao bih... budući da je Gabrijel pao...«
»Došlo je do vakuuma na vrhu. Tko je sada Glasnik?«
Josiah je ponovo pustio vodu. »Nitko. To još nije riješeno. Svi smo se složili da bi trebao biti
Mihael, ali on to ne želi. On voli biti general i ne želi ostaviti vojsku. Uriel, s druge strane, tako
žestoko želi taj položaj da nam maltene vlastitim rukama gladi perje kako bi dobio potporu koja
mu treba.«
»To objašnjava ove beskrajne zabave i žene. Igra se s vatrom.«
»U međuvremenu, nitko od nas ne zna što se dovraga događa i zašto smo ovdje. Kao i obično,
Gabrijel nam ništa nije rekao. Znaš kako voli biti dramatičan. Sve je bilo jako tajnovito i imao si
sreće ako bi ti rekao nešto što nije u šiframa.«
Raffe je kimnuo. »Dobro, ali zašto Uri nije dobio potporu koja mu treba?«
Albino je ponovo pustio vodu u zahodu. Čak i uz šum vode, samo je uperio prst u Raffea i
ustima oblikovao riječi zbog tebe.
Raffe je podigao obrvu.
»Da, naravno«, rekao je Josiah. »Ima onih kojima se ne sviđa ideja da Uriel postane Glasnik,
zbog njegovih bliskih veza s Paklom. Stalno nam govori da je posjećivanje Jame dio njegova
posla, ali tko zna što se događa tamo dolje. Znaš na što mislim?«
Josiah se uputio do prvog odjeljka i ponovo ispunio toalet gromkim šumom vode. »No, tvoji
su ljudi veći problem za Uriela. Tvrdoglavi su za poluditi. Toliko su ljutiti na tebe što si ih
napustio, da bi te najradije raskomadali, pa to neće dopustiti nikome izvan njihova kruga. Oni
smatraju da bi u trci za položaj Glasnika trebali biti svi preživjeli arkanđeli, što uključuje i tebe.
Uriel ih nije uspio pridobiti. Zasad.«
»Oni?«
Josiah je sklopio krvavocrvene oči. »Znaš da nisam u poziciji da se zauzmem stav, Rafaele.
Nikad nisam bio, niti ću ikada biti. Imat ću sreće ako na kraju svega završim kao perač posuđa. I
ovako se jedva držim kao dio grupe.« Ispljunuo je te riječi s užarenom frustracijom.
»Što govore o meni?«
Josiahov je glas postao blaži, kao da oklijeva iznijeti loše vijesti. »Da ni jedan anđeo ne bi
toliko dugo izdržao u samoći. Ako se do sada nisi vratio, to može značiti samo da si mrtav. Ili da
si se pridružio drugoj strani.«
»Da sam pao?« upitao je Raffe. U čeljusti mu je pulsirao mišić jer je škrgutao zubima.
»Kruže glasine da si počinio isti grijeh kao i Promatrači. Da se nisi vratio jer ti nije dopušteno.
Da si pametno izbjegao poniženje i vječnu patnju jer si izmislio priču da si htio poštedjeti svoje
Promatrače od boli da moraju loviti vlastitu djecu. Da su svi Nefili koji jurcaju Zemljom dokaz
da nisi ni pokušao.«
»Koji Nefili?«
»Šališ se?« Josiah ga je pogledao kao da gleda luđaka. »Posvuda su. Ljudi se ne usude izaći
noću. Sluge pričaju o tome da su vidjeli napola pojedena tijela, ili o tome da su Nefili napali
njihovu grupu.«
Raffe je trepnuo, upijajući Josiahove riječi. »To nisu Nefili. Uopće ne izgledaju kao Nefili.«
»Zvuče kao Nefili. Jedu kao Nefili. Užasavaju kao Nefili. Ti i Promatrači jedini znate kako bi
trebali izgledati. A niste baš uvjerljivi svjedoci.«
»Vidio sam ta stvorenja i to nisu Nefili.«
»Što god bili, kunem ti se da bi bilo lakše da ih sve poloviš, nego da uvjeravaš mase da nisu
Nefili. Jer što bi drugo mogli biti?«
Raffe mi je dobacio pogled, a zatim se zagledao u uglačani pod prije no što je odgovorio.
»Nemam pojma. Mi smo ih nazvali demonima.«
»Mi?« Josiah me okrznuo pogledom, a ja sam stajala pored vrata i pokušala djelovati
nevidljivo.
»Misliš, ti i tvoja Kćer ljudska?« U glasu mu se čula optužba i razočaranje.
»Nije kao što misliš. Isuse, Josiah. Daj, molim te. Znaš da mi to ne bi palo na pamet, nakon
svega što se dogodilo mojim Promatračima, da i ne spominjem njihove žene.« Raffe se
frustrirano ushodao po toaletu. »Osim toga, ovo je zadnje mjesto na svijetu na kojem bi se smio
nabacivati takvim optužbama.«
 »Koliko znam, ni jedan od anđela još nije prešao tu granicu«, rekao je Josiah. »Neki od dečki
su tvrdili da jesu, no to su isti oni koji su tvrdili da su nekoć ubijali zmajeve vezanih ruku i krila,
kako bi bilo pravedno.«
Albino je ponovo pustio vodu u sljedećem odjeljku. »A ti ćeš, s druge strane, puno teže
uvjeriti ekipu da... znaš.« Opet mi je dobacio pogled. »Moraš krenuti s vlastitom kampanjom
prije nego što se pokušaš vratiti. Inače bi se mogao suočiti s vješalima. Stoga predlažem da se
uputiš prema najbližem izlazu.«
»Ne mogu. Treba mi kirurg.«
Josiah je iznenađeno podigao bijele obrve. »Zbog čega?«
Raffe je piljio u Josiahove krvave oči. Nije htio reći. Daj, Raffe. Nemamo vremena za
delikatne psihološke traume. Znam da sam hladna, no u svakom trenu mogao bi netko ući kroz ta
vrata, a još ga nismo pitali za Paige. Bila sam na rubu da progovorim kad je Raffe napokon
otvorio usta.
»Krila su mi ozlijeđena.«
Sad se Josiah zapiljio u Raffea.
»Kako?«
»Odrezana su.«
Lice albina iskrivilo se od šoka i užasa. Bilo je čudno vidjeti kako se tako grozne oči pune
suosjećanjem. Da mu je Raffe rekao da su ga kastrirali, ne bi dobio suosjećajniju reakciju od ove.
Josiah je otvorio usta kao da će nešto reći, no opet ih je zatvorio kao da se uplašio da će reći neku
glupost. Pogledao je Raffeov sako, iz kojeg su virila krila, a zatim mu se opet zagledao u lice.
»Treba mi netko tko će ih prišiti natrag. Netko dovoljno dobar da opet funkcioniraju.«
Josiah mu je okrenuo leđa i naslonio se na umivaonik. »Ne mogu ti pomoći.« U glasu mu se
osjetila sumnja.
»Samo se trebaš raspitati i upoznati me s nekim.«
»Rafaele, ovdje može operirati samo glavni liječnik.«
»Super. Onda ti je zadatak jednostavan.«
»Glavni liječnik je Lejla.«
Raffe ga je pogledao kao da se nada da nije dobro čuo. »Samo ona to može?« U glasu mu se
čuo strah.
»Da.«
Raffe je provukao prste kroz kosu, djelujući kao da bi je najradije počupao. »Jeste još
uvijek...?«
»Da«, nevoljko će Josiah, gotovo kao da mu je neugodno. »Možeš li je nagovoriti?«
»Znaš da si ne mogu priuštiti da se izlažem.« Albino se uznemireno ushodao.
»Ne bih te molio da imam drugog izbora.«
»Imaš drugog izbora. Oni imaju liječnike.«
»To nije izbor, Josiah. Hoćeš li mi pomoći?«
Josiah je teško uzdahnuo, očito već žaleći zbog svojih riječi. »Vidjet ću što mogu učiniti.
Sakrij se u nekoj od soba. Pronaći ću te za nekoliko sati.«
Raffe je kimnuo, a Josiah se okrenuo s namjerom da ode. Otvorila sam usta, zabrinuta da je
Raffe zaboravio na moju sestru.
»Josiah«, rekao je Raffe prije no što sam uspjela išta izustiti. »Što znaš o otetoj ljudskoj
djeci?« Josiah je zastao. Profil mu je bio vrlo miran. Previše miran. »Kakvoj djeci?«
»Mislim da znaš o kakvoj. Ne moraš mi reći što se događa. Samo mi reci gdje ih drže.«
»Ne znam ništa o tome.« I dalje nas nije gledao. Mogli smo vidjeti njegov zamrznuti profil,
kao da govori vratima.
Zvuk jazza postao je glasniji. Buka zabave razlomila se u djeliće razgovora kad su se
nekolicina muškaraca približili toaletu, a zatim su se opet utopili u pozadinskoj buci kad su otišli.
Izgleda da je znak s natpisom i dalje djelovao.
»U redu«, rekao je Raffe. »Vidimo se za nekoliko sati.« Josiah se progurao kroz vrata kao da
ne može dočekati da se udalji od nas.
 32

U glavi mi se vrtjelo od svega što sam čula. Čak ni anđeli nisu znali zašto su ovdje. Je li to
značilo da bi ih se dalo nagovoriti da odu? Može li Raffe biti ključ za pokretanje anđeoskoga
građanskog rata? Um mi se protegnuo u svim smjerovima, pokušavajući shvatiti anđeosku
politiku i prilike koje bi mogla pružiti.
No, zaustavila sam se. Znala sam da mi ništa od toga neće pomoći da pronađem Paige.
»Sve ovo vrijeme potrošio si na razgovor s njim, a postavio si samo jedno pitanje o mojoj
sestri?« Bijesno sam piljila u njega. »Nešto sigurno zna.«
»Samo toliko da mora biti oprezan.«
»Kako znaš? Nisi ga ni pritisnuo.«
»Poznajem ga. Nešto ga je prestrašilo. Zasad je otišao dovoljno daleko. Ako ga pritisnem,
neće ići dalje.«
»Možda je i on upetljan?«
»U otimanje djece? To nije njegov stil. Ne brini. Među anđelima je prokleto nemoguće držati
tajnu. Naći ćemo nekoga tko će biti spreman progovoriti.«
Krenuo je prema vratima.
»Jesi li ti stvarno arkanđeo?« šapnula sam. Arogantno mi se nacerio. »Impresionirana?«
»Ne baš«, slagala sam. »Ali imam zamjerke na tvoje osoblje koje bih ti htjela izložiti.«
»Obrati se srednjem menadžmentu.«
Slijedila sam ga kroz vrata, dobacivši mu svoj ›da pogledi mogu ubijati‹ izraz lica.
Čim smo se probili kroz dvostruka vrata kluba, oslobodili smo se zaglušujuće buke i vrućine.
Uputili smo se u prohladno mramorno predvorje, prema dizalima, držeći se zidova uz koje su
sjene bile najdublje.
Raffe je zastao kod recepcije. Plavokosi sluga u odori stajao je iza nje poput robota, kao da su
mu misli negdje drugdje, sve dok se nismo približili. Čim smo stigli u domet osmijeha, lice mu je
oživjelo u ljubaznoj, profesionalnoj maski.
»Što mogu učiniti za vas, gospodine?« Izbliza, osmijeh mu je djelovao ukočeno. Njegove oči,
iako ponizne kad su uperene u Raffea, ohladile su se kad je pogledao mene. Odlično. Ne voli
raditi za anđele, a još manje voli ljude koji se zbližavaju s njima.
»Daj mi sobu.« Raffeova razina arogancije podigla se do najviše točke. Uspravio se do pune
visine i nije se potrudio ni pogledati čovjeka dok je govorio. Možda je želio da se sluga dovoljno
prestraši da ne postavlja pitanja, ili se možda svi anđeli tako ponašaju prema ljudima, pa nije htio
da ga zapamti kao drugačijeg. Pretpostavila sam da je riječ o oboje.
»Najviši su katovi zauzeti, gospodine. Hoće li biti u redu soba na nižim katovima?« Raffe je
uzdahnuo, kao da mu je to grozno teško. »Dobro.«
Službenik me pogledao, a zatim nešto zapisao u svoju staromodnu knjigu. Dodao je Raffeu
ključ i rekao da smo u sobi 1712. Željela sam tražiti posebnu sobu za sebe, no zaključila sam da
je bolje da šutim. S obzirom na žene koje su pokušavale naći pratnju da uđu u zgradu, činilo mi
se da su jedini muškarci koji smiju ući sluge, pa mi se nekako nije činilo u redu da tražim sobu
za sebe.
Službenik se okrenuo prema meni i rekao, »Slobodno koristite lift, gospođice. Napajanje je
pouzdano. Jedini razlog zbog kojeg koristimo ključeve a ne elektroničke kartice je taj što je
gospodarima tako draže.«
Je li on to upravo nazvao anđele »gospodarima«? Prsti su mi protrnuli. Unatoč mojoj
odlučnosti da zgrabim Paige i izgubim se odavde, morala sam se upitati mogu li išta učiniti da
srušim tu kopilad s vlasti.
Istina je da mi se u glavi vrti od razine njihove kontrole nad našim svijetom. Oni mogu
osigurati napajanje svjetala i liftova, i nabavljati gurmansku hranu. Možda se radi o čaroliji. Ovih
dana, to je objašnjenje jednako dobro kao bilo koje drugo. No, nisam potpuno spremna odbaciti
stoljeća znanstvenog napretka da bih počela razmišljati poput srednjovjekovne seljanke.
Pitala sam se hoće li za koje stoljeće ljudi pretpostavljati da je sve u ovoj zgradi čarolija.
Stisnula sam zube. Na to su nas sveli anđeli.
Dobro sam pogledala Raffeov savršeni profil. Ni jedno ljudsko biće ne može izgledati tako
dobro, što je dodatni podsjetnik na to da nije jedan od nas.
Krajičkom oka uhvatila sam lice službenika. Pogled mu je zatoplio samo toliko da mi kaže
kako opravdava mračni izraz kojim sam pogledala Raffea. Izmijenivši izraz lica u uljudni
profesionalizam, rekao je Raffeu da ga pozove ako mu išta zatreba.
Kratak hodnik s dizalima vodio je do širokog otvorenog prostora. Pritisnula sam tipku za
pozivanje dizala i pogledala uvis. Gore su bili redovi balkona koji su se protezali sve do
ostakljenog stropa.
Iznad nas su kružili anđeli, leteći u kratkim skokovima od kata do kata. Vanjski se krug
anđela podizao, a unutarnji spuštao.
Pretpostavila sam da to rade kako se ne bi sudarali, isto kao što naš promet iz zraka izgleda
organizirano. No, unatoč praktičnom podrijetlu, ukupan učinak djelovao je poput zapanjujućeg
roja nebeskih tijela koja se kreću u naizgled koreografiranom baletu. Da je Michelangelo ovo
vidio za dana, dok sunce sja kroz staklenu kupolu stropa, pao bi na koljena i slikao dok ne
oslijepi.
Vrata lifta otvore su uz ding i ja s mukom skrenem pogled s blještavila iznad sebe.
Pored mene je stajao Raffe, gledajući svoj narod kako leti. Prije no što je sklopio oči, uhvatila
sam nešto što je mogao biti očaj.
Ili čežnja.
Odbila sam osjetiti suosjećanje. Odbila sam osjetiti bilo što za njega, osim bijesa i mržnje
zbog svega onoga što je njegov narod napravio mojem.
No, mržnja je izostala.
Umjesto nje, ušuljalo se suosjećanje. Koliko god bili različiti, na neki čudan način mi smo
srodne duše. Mi smo samo dvije osobe koje pokušavaju spasiti vlastite živote.
No, tad sam se sjetila da on, ustvari, nije osoba.
Ušla sam u dizalo ukrašeno ogledalom, drvenom oplatom i crvenim tepihom, kakve očekuješ
od lifta u luksuznom hotelu. Vrata su se počela zatvarati, a Raffe je još stajao vani. Ispružila sam
ruku, zaustavljajući vrata.
»Što nije u redu?«
Osvrnuo se oko sebe. »Anđeli ne koriste liftove.«
Naravno, oni odlete do svojih katova. Zaigrano sam ga uhvatila za ruke i zavrtjela ga u
pijanom krugu, hihoćući se za sve moguće gledatelje, a zatim nas otplesala u dizalo.
 Pritisnula sam tipku za sedamnaesti kat. Želudac mi se trznuo zajedno s liftom, na pomisao da
ću možda morati bježati s te visine. Ni Raffe nije izgledao kao da mu je ugodno. Nekome tko je
navikao letjeti otvorenim nebom, lift vjerojatno djeluje kao čelični mrtvački sanduk.
Kad su se vrata otvorila, hitro je izašao. Očito je njegova potreba da izađe iz stroja nalik na
mrtvački sanduk bila veća od straha da ga netko vidi kako izlazi iz lifta.
Hotelska soba bila je zapravo apartman, sa spavaćom i dnevnom sobom te barom, sve u
mramoru i mekoj koži, s bogatim tepisima i širokim prozorima. Prije dva mjeseca, ovaj bi pogled
djelovao zapanjujuće. San Francisco u svom najboljem izdanju.
Sad sam samo poželjela plakati zbog panoramskog pogleda na spaljeni krš.
Prišla sam prozoru kao da hodam u snu. Oslonila sam se čelom i dlanovima o hladno staklo,
kao da sam na očevu grobu.
Po spaljenim brdima rasute su porušene zgrade, poput slomljenih zuba u pougljenjenoj
čeljusti. Haight-Ashbury, Misija, Sjeverna plaža, Južna tržnica, Golden Gate Park, sve je nestalo.
U meni se nešto slomilo, poput stakla pod nemarnom cipelom.
Tu i tamo, perjanice crnog dima posezale su prema nebu kao prsti utopljenika koji ih zadnji
put pruža.
Ipak, ima područja koja ne djeluju posve spaljeno, područja u kojima bi moglo biti malih
susjedskih zajednica. San Francisco je bio poznat po svojim dobrosusjedskim odnosima. Jesu li
neki od njih mogli preživjeti nalet asteroida, vatre, napadača i bolesti?
Raffe je navukao zastore. »Ne znam zašto su ostavili rastvorene zastore.«
Ja znam zašto. Čistačice pripadaju ljudskoj vrsti i žele narušiti ovu iluziju civilizacije. Žele
biti sigurne da nitko nikad neće zaboraviti što su napravili anđeli. I ja bih ostavila rastvorene
zastore.
Kad sam se napokon otrgnula od prozora, Raffe je upravo spuštao telefon. Ramena su mu se
objesila od iscrpljenosti, koja ga je izgleda napokon savladala. »Zašto se ne bi istuširala? Naručio
sam nam večeru.«
»Posluga u sobu? Je li ovo mjesto stvarno? Na Zemlji je pakao, a vi naručujete svoju hranu
putem posluge u sobu?«
»Želiš li je ili ne?«
Slegnula sam ramenima. »Pa ono, hoću.« Čak mi nije bilo neugodno zbog dvostrukog morala.
Tko zna kad ću opet jesti. »A što je s mojom sestrom?«
»Sve u svoje vrijeme.«
»Nemam vremena, a nema ga ni ona.« A ni ti. Koliko vremena imamo prije no što pokret
otpora krene na leglo?
Koliko god željela da pokret otpora sredi anđele, najjače što može, zbog pomisli na Raffea
uhvaćenog u tom napadu, okrenuo mi se želudac. Bila sam u iskušenju da mu nešto kažem, no
potisnula sam misao. Sumnjam da bi ostao besposlen i da ne bi uzbunio svoj narod, isto kao što
bih učinila i ja da sam znala da će anđeli napasti logor našeg pokreta.
»U redu, gospođice Nemam-vremena, gdje bi prvo počela tražiti? Hoćemo li krenuti s osmim
katom, ili dvadeset i prvim? A što je s krovom, ili garažom? Ili možda možemo pitati službenika
na recepciji gdje je drže. U ovom kvartu ima i drugih netaknutih zgrada. Možda bismo mogli
krenuti s jednom od njih. Što misliš?«
Užasnuto sam osjetila kako se moja odlučnost rastapa u suze. Raširila sam oči da ih zadržim.
Neću plakati pred Raffeom.
Glas mu je postao nježniji. »Penryn, trebat će nam vremena da je pronađemo. Ako budemo
čisti, manje su šanse da će nas netko primijetiti, a kad se najedemo imat ćemo snage za potragu.
Ako ti se ne sviđa, vrata su tamo. Ja ću se istuširati i nešto pojesti dok ti tražiš.« Uputio se prema
kupaonici.
Uzdahnula sam. »U redu.« Nabadala sam potpeticama po tepihu dok sam prolazila pored
njega. »Prva ću se tuširati.« Jedva sam se suzdržala da ne zalupim vratima kupaonice.
Kupaonica je predstavljala prigušenu priču o luksuzu, sva u finom kamenu i mjedi. Kunem se
da je bila veća od našeg stana. Stajala sam pod vrućim tušem, puštajući da ispere s mene
nakupljenu prljavštinu. Nikad nisam mislila da bi vrući tuš i pranje kose mogli predstavljati
takav luksuz.
Tijekom dugih minuta pod tušem, gotovo sam uspjela zaboraviti na to koliko se svijet
promijenio, i praviti se da sam dobila na lutriji, pa sad provodim noć u finom hotelu u gradu. No,
ta me pomisao manje utješila od sjećanja na život u našoj maloj kući u predgrađu, prije no što
smo se preselili u stan. Tada je o nama još uvijek brinuo tata, a Paige je još mogla hodati.
Zamotala sam se u debeli ručnik koji sam slobodno mogla koristiti i kao pokrivač. Nisam
imala ništa bolje, pa sam ponovo navukla oskudnu haljinicu, no zaključila sam da najlonke i
cipele mogu pričekati.
Kad sam izašla u spavaću sobu, na stolu je stajao pladanj s hranom. Podigla sam poklopac.
Rebrica u sosu, kremasti špinat, pire-krumpir i debeli komad čokoladne torte. Od mirisa sam se
gotovo onesvijestila.
Ubacila sam zalogaj u usta i sjela, žvačući. Masnoća u ovom mesu nije s ovog svijeta. Nekoć
bih se držala podalje od ovakve hrane, s iznimkom čokoladne torte, no u zemlji mačje hrane i
instant tjestenine, ovakav je obrok bio za umrijeti. Ovo je najbolji obrok koji sam ikad pojela.
»Molim te, nemoj me čekati«, rekao je Raffe, gledajući me kako gutam hranu. Na putu prema
kupaonici dohvatio je komad kolača.
»Ne brini«, promumljala sam punih usta.
Kad je izašao iz kupaonice, već sam bila progutala svoj obrok i borila se sa željom da
ukradem i njegov. Otrgnula sam pogled od gozbe i pogledala ga.
Kad sam ga vidjela, zaboravila sam na hranu.
Stajao je u vratima dok se oko njega lijeno kovitlala para, samo s ručnikom labavo omotanim
oko bokova. Kapljice vode na njegovoj koži sjajile su poput dijamanata u nekom lijepom snu.
Zbog zadivljujućeg učinka mekane svjetlosti iza njega, i pare koja se kovitlala oko njegovih
mišića, djelovao je kao mitološki bog vode koji je došao u posjet našem svijetu.
»Možeš sve uzeti, znaš«, rekao je.
Trepnula sam par puta, pokušavajući shvatiti što govori.
»Mislio sam da bismo se trebali najesti dok još možemo.« Netko je pokucao na vrata. »Evo
moje narudžbe.« Uputio se u dnevnu sobu.
Aha, oba obroka preda mnom su moja, o tome on priča. U redu. Naravno da je htio da mu
hrana bude vruća. Nema razloga da se hladi dok se tušira, pa je vjerojatno najprije naručio za
mene, a onda za sebe, prije no što sam izašla ispod tuša. Naravno.
Vratila sam pozornost na hranu, pokušavajući se prisjetiti koliko sam samo trenutak prije
žudila za njom. Hrana. U redu, hrana. Zgrabila sam komadinu mesa. Kremasti je umak senzualan
podsjetnik na luksuz koji smo nekoć prihvaćali zdravo za gotovo.
Otišla sam u dnevnu sobu, govoreći punim ustima. »Genijalno si se sjetio naručiti toliko...«
U sobu je ušao albino, Josiah, uz najljepšu ženu koju sam ikad vidjela. Napokon sam izbliza
ugledala anđelicu. Njezine crte lica toliko su fine i delikatne da je nemoguće ne zuriti. Izgledalo
je kao da je Venera, boginja ljubavi, nastala prema njezinom liku. Kosa duga do struka blistala je
pod svjetlom dok se kretala, u skladu sa zlatnim perjem njezinih krila.
 Njezine oči, plave poput različka, bile bi savršen odraz nevinosti i svega što je dobro, da se
iza njih ne krije nešto. Nešto što ukazuje da je ona savršeni primjerak rase gospodara.
Te su me oči odmjerile od moje mokre, zapetljane kose, sve do prstiju na mojim bosim
nogama.
Postala sam vrlo svjesna da sam ugurala u usta prevelik zalogaj mesa. Jedva sam ih uspijevala
držati zatvorenima dok sam žvakala što sam brže mogla, no meso nije nešto što sam mogla
progutati u komadu. Nisam se potrudila ni počešljati ni posušiti kosu prije no što sam nakon tuša
navalila na hranu, pa mi je sada opušteno visjela, kapajući po haljini. Njezine arijevske oči
vidjele su sve to i očito me osuđuju.
Raffe me pogledao i protrljao prstom po obrazu. Obrisala sam rukom lice i skinula s njega
lijepu količinu umaka. Super.
Žena se okrenula prema Raffeu, ignorirajući me. I njega je odmjerila, posebno upijajući
činjenicu da je bio gotovo gol, mišićavih ramena i mokre kose. Njezine su me oči dotakle
optužujućim pogledom.
Prišla je Raffeu i prešla prstima niz njegova blistava prsa.
»Dakle, to si stvarno ti.« Glas joj je gladak poput kreme u koju je netko stavio mljeveno
staklo.
»Gdje si bio sve ovo vrijeme, Raffe? I što si napravio da si zaslužio da ti odrežu krila?«
»Možeš li ih prišiti natrag, Lejla?« ukočeno je upitao Raffe.
»Ravno na posao«, rekla je ona, šećući prema prozoru. »Oslobodim mjesto za tebe u svom
pretrpanom rasporedu, a ti me ne možeš ni upitati kako sam?«
»Nemam vremena za igrice. Možeš li ili ne možeš?«
»U teoriji se može. Pod pretpostavkom da se zvijezde usklade, naravno. A za to je potrebno
mnogo zvijezda. No, pravo je pitanje zašto bih to učinila?« Razmaknula je zavjese, ponovo me
šokirajući panoramskim pogledom na uništeni grad. »Nakon sveg ovog vremena, ima li uopće
šanse da te nisu pridobili na drugu stranu? Zašto bih pomogla palom?«
Raffe je otišao do bara na kojem je ležao njegov mač. Izvukao je oštricu iz korica, nekako
uspijevajući da ne djeluje prijeteći, što je bio priličan uspjeh s obzirom na oštrinu mača. Bacio ga
je u zrak i uhvatio za držak. Gurnuo je oštricu natrag u korice, promatrajući Lejlu.
Josiah je klimnuo. »Okej. Njegov ga mač nije odbacio.«
»To ne znači da neće«, rekla je Lejla. »Ponekad se drže odanosti mnogo duže no što bi trebali.
To ne znači...«
»To znači sve što treba značiti«, rekao je Raffe.
»Nismo stvoreni da budemo sami«, rekla je Lejla. »Kao ni vukovi. Ni jedan anđeo ne može
dugo izdržati u takvoj samoći, pa ni ti.«
»Moj me mač nije odbacio. Kraj diskusije.« Josiah je pročistio grlo. »A što se tiče krila?«
Lejla je bijesno piljila u Raffea. »Ne sjećam te se rado, Raffe, ako si slučajno zaboravio.
Nakon sveg ovog vremena ponovo si se, bez upozorenja, pojavio u mojem životu. Pun zahtjeva.
Vrijeđajući me prisutnošću tvoje ljudske igračke. Zašto bih to napravila, umjesto da dignem
uzbunu i svima kažem da si imao muda vratiti se?«
»Lejla«, nervozno će Josiah. »Znat će da sam mu ja pomogao.«
»Tebe ne bih uvlačila u priču, Josiah«, rekla je Lejla. »Onda, Raffe? Nema argumenata?
Nema molbi? Nema laskanja?«
»Što želiš?« upitao je Raffe. »Koja je tvoja cijena?«
Toliko sam navikla na to da Raffe ima kontrolu nad situacijom i toliko sam navikla na njegov
ponos, da mi ga je sada bilo teško gledati ovako napetog i pod vlašću nekoga tko se ponaša poput
zanemarene ljubavnice. Tko kaže da nebeska bića ne mogu biti sitničava?
Njezin me pogled dotaknuo kao da je željela reći da je njezina cijena moja smrt. Zatim je
ponovo pogledala Raffea, važući situaciju.
Netko je pokucao na vrata.
Lejla se ukočila, a Josiah je djelovao kao da su ga upravo osudili na Pakao.
»Samo moja večera«, rekao je Raffe i otvorio vrata prije no što se bilo tko stigao povući.
Na vratima je stajao Dee-Dum, djelujući profesionalno i hladno, iako se nije mogao suzdržati
da nas sve obuhvati brzim pogledom. I dalje je nosio svoje konobarsko odijelo, s repovima na
sakou i bijelim rukavicama. Pored njega su bila kolica s prekrivenim pladnjem i posuđem na
složenoj salveti. Soba se ponovo ispunila mirisima toplog mesa i svježeg povrća.
»Gdje da vam poslužim objed, gospodine?« upitao je Dee-Dum. Nije pokazao ni tračka
prepoznavanja, niti čuđenja zbog Raffeove golotinje.
»Ja ću ga uzeti.« Raffe je podigao pladanj. Ni on nije pokazao ni tračka prepoznavanja.
Možda
Raffe nije ni primijetio blizance u logoru. Ali nema sumnje da su oni primijetili njega.
Dok su se vrata zatvarala, Dee-Dum se naklonio, no njegove su oči i dalje pratile prizor u
prostoriji. Sigurna sam da je zapamtio svaki detalj i svako lice.
Raffe mu nije okrenuo leđa, pa Dee-Dum nije mogao vidjeti njegove ožiljke, i dalje misleći da
je čovjek. No, upitala sam se je li vidio Raffea dolje u klubu, s krilima koja su se nazirala kroz
proreze na sakou. Bilo kako bilo, sigurna sam da Obijevi ljudi neće biti sretni zbog činjenice da
su se njihova dva »gosta« pojavila u društvu anđela u leglu. Da Raffe sada naglo otvori vrata,
bismo li zatekli Dee-Duma s uhom na njima?
Lejla se malo opustila i sjela na kožnati stolac, poput kraljice koja sjeda na tron. »Pojavio si se
nepozvan, jedeš našu hranu, udomaćio si se u našem gradu poput štakora, i još imaš obraza
tražiti pomoć?«
Nisam namjeravala progovoriti. Raffeu su njegova krila jednako važna kao meni Paige. No,
slika Lejle koja se smjestila ispred prozora s panoramskim pogledom na spaljeni grad, bila mi je
previše.
»To nije vaša hrana, a ovo nije vaš grad.« Gotovo sam ispljunula riječi.
»Penryn«, Raffe me pogledao s upozorenjem u glasu, spuštajući pladanj na bar.
»I ne vrijeđaj naše štakore.« Pesnice su mi se stisnule tako žestoko da sam si zabola nokte u
dlanove. »I oni imaju pravo biti ovdje. Za razliku od tebe.«
Napetost je postala toliko gusta da sam se pitala hoće li me ugušiti. Možda sam upravo
upropastila Raffeovu priliku da vrati krila. Arijevka djeluje kao da je spremna prepoloviti me.
»Okej«, rekao je Josiah umirujućim glasom. »Stanimo malo i usredotočimo se na ono što je
važno.« S krvavocrvenim očima i svojom neprirodnom bjelinom, djelovao je zlokobnije od
ostalih. No, nije sve u izgledu. »Raffeu trebaju njegova krila. Sad samo moramo prokljuviti što
Lijepa Lejla može dobiti iz ovoga, i svi ćemo biti sretni. Samo to je važno, zar ne?«
Pogledao je svakog od nas. Željela sam reći da ja neću biti sretna, no već sam dovoljno rekla.
»Super. Dakle, Lejla«, upitao je Josiah, »što možemo napraviti da te usrećimo?«
Lejline su se trepavice izvještačeno spustile preko njezinih očiju. »Smislit ću nešto.« Nisam
nimalo sumnjala da je već odredila cijenu. No, zašto ju je skrivala? »Dođi u moj laboratorij za sat
vremena. Toliko će mi trebati za pripreme. Krila mi trebaju odmah.«
Raffe je oklijevao, kao čovjek koji se sprema potpisati ugovor s đavlom. No, tad se uputio
prema spavaćoj sobi, ostavljajući me pogledima Lejle i Josiaha.
Fućkaš to. Uputila sam se za Raffeom. Pronašla sam ga u kupaonici kako zamata krila u
ručnike. »Ne vjerujem joj«, rekla sam.
»Mogu te čuti.«
»Briga me.« Naslonila sam se na kvaku.
»Imaš bolju ideju?«
»Što ako ti samo uzme krila?«
»Brinut ću o tome kad se dogodi.« Jedno je krilo odložio sa strane i počeo umatati drugo u
ručnik velik poput plahte.
»Onda nećeš imati utjecaja.«
»Nemam ga ni sad.«
»Imaš svoja krila.«
»A što bih trebao napraviti s njima, Penryn? Postaviti ih na zid? Beskorisna su mi ako ih ne
mogu prišiti natrag.« Raffe rukom protrlja pregib krila i zatvori oči.
Osjećala sam se poput svinje. Nema sumnje da mu je dovoljno teško i ne treba mu da ga
podsjećam na njegove sumnje.
Kliznuo je pored mene i izašao. Ostala sam u kupaonici sve dok nisam čula kako se vrata
zatvaraju za leđima para anđela.
 33

Zurila sam u mračne prozore iznad spaljenog grada. »Pričaj mi o Glasniku.« Ovo je bila prva
prilika da pokušam shvatiti razgovor koji je vodio s Josiahom.
»Bog zapovijeda Gabrijelu. On je Glasnik. A onda Gabrijel kaže nama što Bog želi.« Raffe je
utrpao u usta žlicu podgrijanih krumpira. »Uglavnom, to je teorija.«
»A Bog se ne obraća drugim anđelima?«
»Meni sigurno ne.« Raffe je zarezao svoj slabo pečeni odrezak. »No, u posljednje vrijeme
nisam baš popularan.«
»Nije ti se obratio? Baš ni jednom?«
»Ne. A sumnjam i da hoće.«
»Ali prema onome što je rekao Josiah, zvučalo je kao da bi ti mogao biti sljedeći Glasnik.«
»Da, zar to ne bi bila dobra fora? Doduše, nije nemoguće. Službeno sam u izboru za
nasljednika.«
»Zašto bi to bila tako dobra fora?«
»Zato, gospođice Znatiželjna, što sam ja agnostik.«
Posljednjih nekoliko mjeseci imala sam mnogo prilika iznenaditi se. No, ovo me gotovo
dotuklo.
»Ti... ti si agnostik?« Pogledala sam ga, tražeći bilo kakvu naznaku da se šali. »Kao ono, nisi
siguran u postojanje Boga?« Mrtav je ozbiljan. »Kako je to moguće? Pa ti si anđeo, zaboga.«
»Što onda?«
»Ti si Božje stvorenje. On te stvorio.«
»Navodno je stvorio i vas. A ne sumnjaju li i neki od vas u postojanje Boga?«
»Pa, da, ali nama se ne obraća. Mislim, ne obraća se meni.« Sjetila sam se majke. »Okej,
priznajem da ima ljudi koji tvrde da razgovaraju s Bogom ili on s njima. Ali otkud bih ja mogla
znati je li to istina?«
Moja majka čak i ne razgovara s Bogom na engleskom, nego na nekom izmišljenom jeziku
koji samo ona razumije. Njezina su religijska uvjerenja fanatična. Točnije, njezino vjerovanje u
đavla je fanatično.
A ja? Čak i sada, uz anđele i sve ostalo, još uvijek ne vjerujem u njezinog Boga. Iako
priznajem da se kasno noću ponekad bojim njezinog đavla. Pa mi se čini da sam, općenito
uzevši, i ja agnostik. Koliko mi znamo, anđeli su možda samo vanzemaljci s nekog drugog
svijeta, koji nas pokušavaju obmanuti tako da se predamo bez previše borbe. Nisam znala, a
nisam ni očekivala da ću saznati sve o Bogu i anđelima te dobiti odgovore na ostala životna
pitanja. I to sam prihvatila.
No, upravo sam pronašla agnostičkog anđela.
»Od tebe me boli glava.« Sjela sam za stol.
»Riječ Glasnika prihvaća se kao Riječ Božja. Mi djelujemo prema njoj. Oduvijek je tako. Da
li baš svi vjeruju u to — vjeruje li i sam Glasnik — druga je priča.«
 »Dakle, ako sljedeći Glasnik kaže da treba pobiti sve preostale ljude, samo zato što mu je tako
došlo, bi li ga anđeli poslušati ?«
»Bez pitanja.« Zagrizao je zadnji komad odreska.
Pustila sam da mi se Raffeov odgovor slegne u glavi dok se on spremao na operaciju.
Stavio je svoj ruksak na leđa. Omotao ga je bijelim ručnicima, kako bi se činilo da su ispod
sakoa sklopljena krila.
Ustala sam i pomogla mu da namjesti sako. »Neće li ovo djelovati sumnjivo?«
»Neće biti mnogo očiju tamo kamo idem.«
Otišao je do ulaznih vrata i zastao. »Ako se ne vratim do zore, nađi Josiaha. On će ti pomoći
da izađeš iz legla.«
U prsima me stegnulo.
Nisam čak ni znala kamo ide. Vjerojatno kod nekog mesara koji će raditi prljavim kirurškim
instrumentima pod slabim svjetlom.
»Čekaj.« Pokazala sam mač koji je ležao na baru. »A tvoj mač?«
»Neće joj se svidjeti svi ti skalpeli i igle oko mene. Neće mi moći pomoći dok sam na
operacijskom stolu.«
Drhtala sam od nelagode pri pomisli na njega kako bespomoćno leži na stolu, okružen
neprijateljskim anđelima. A da ne spominjem mogućnost napada pokreta otpora tijekom
operacije.
Bih li ga trebala upozoriti?
I riskirati da kaže svom narodu? Svojim starim prijateljima i odanim vojnicima?
A što bi napravio da zna? Bi li otkazao operaciju i odustao od jedine nade da vrati krila?
Nema šanse.
Raffe je izašao kroz vrata bez ijedne riječi upozorenja s moje strane.
 34

Nisam znala što da radim, pa sam samo uznemireno hodala.

Previše sam nervozna da bih jasno razmišljala. U glavi mi se vrtjelo pri pomisli što će se
dogoditi s Paige, mojom majkom, Raffeom i borcima iz pokreta otpora.
Koliko dugo mogu jesti, spavati i motati se po luksuznom apartmanu, dok je Paige negdje u
blizini? Ovakvom brzinom mogli bi proći i tjedni prije nego što išta saznamo o njoj. Da bar
mogu nešto učiniti, umjesto bespomoćno čekati ovdje dok se Raffe ne vrati s operacije.
Prema onom što sam vidjela, ljudi se ne smiju kretati po leglu bez anđeoske pratnje. Osim ako
nisu sluge...
Odbacila sam desetak suludih ideja koje su uključivale gluposti kao što su napad na sluškinju
moje veličine, kako bih joj uzela odjeću. To možda djeluje u filmovima, no ja bih vjerojatno
nekog osudila na gladovanje ako je izbace iz legla. Možda ne odobravam da ljudi rade za anđele,
no tko sam ja da osuđujem bilo čiji način preživljavanja i prehranjivanja obitelji u ovakvoj krizi?
Podigla sam telefon i naručila bocu šampanjca. Palo mi je na pamet da tražim Dee-Duma, no
odlučila sam to prepustiti sreći.
U Svijetu Prije, ne bih čak ni smjela legalno piti, a kamoli naručiti bocu šampanjca u
apartman koji košta tisuću dolara za noć. Ushodala sam se, razmišljajući o mogućim scenarijima.
I baš kad sam zaključila da ću istrošiti debeli tepih svojim hodanjem, netko je pokucao na vrata.
Molim te, molim te, neka to bude Dee-Dum.
Otvorila sam vrata pred kojima je stajala mišica od žene. Njezine tamne oči piljile su u mene
ispod čupe kovrčave smeđe kose. Bila sam tako razočarana da sam osjetila u ustima metalni
okus. Toliko sam frustrirana što nije došao Dee-Dum da sam ozbiljno razmotrila ideju da je
zaskočim i otmem joj crno-bijelu uniformu. Nosila je dugačku crnu suknju s bijelom košuljom
ispod kratkog crnog sakoa koji je nalikovao ženskoj verziji smokinga. Bila je malo krupnija od
mene, no ne previše.
Otvorila sam vrata i pokazala joj da uđe. Uputila se do stolića i spustila pladanj.
»Imaš li obitelj?« upitala sam.
Okrenula se i pogledala me kao prestravljeni zec. Kimnula je glavom, od čega su joj kovrče
prekrile oči.
»Hraniš ih od ovog posla?«
Ponovo je kimnula, opreznih očiju. Možda je prije nekoliko mjeseci bila nevinašce, no to je
moglo biti u nekom prošlom životu. Nevinost u njezinim očima prebrzo je nestala. Ova se cura
morala boriti da dobije posao, a prema mračnom izrazu njezinog lica, morala se boriti i da ga
zadrži.
»Koliko vas radi poslugu u sobu?«
»Zašto?«
»Samo pitam.« Razmišljala sam da je upitam za Dee-Duma, no nisam ga željela dovesti u
opasnost. Previše je toga što ne razumijem o anđeoskom društvu i odnosu među slugama da bih
se počela razbacivati imenima.
»Ima nas pet-šest.« Slegnula je jednim ramenom oprezno me promatrajući, a onda se uputila
prema vratima.
»Izmjenjujete se?«
Kimnula je. Pogled joj je bljesnuo prema vratima spavaće sobe, vjerojatno se pitajući gdje je
moj anđeo.
»Užasavam te?« Rekla sam to namjerno jezivim tonom. Oči su joj se vratile na mene. Šetala
sam pred njom kao vampirica s gladnim izrazom lica. Nisam imala pojma što radim, no vidjelo
se da sam je uplašila. Valjda je to bolje nego da mi se nasmijala u lice.
Oči su joj se raširile dok sam joj prilazila. Zgrabila je kvaku i gotovo istrčala iz apartmana.
Nadala sam se da će odustati od posluge u ovu sobu. Morat ću naručiti još pet puta.
Na kraju sam morala naručiti samo dvaput prije no što se na mojim vratima pojavio Dee-Dum
s velikim komadom torte od sira. Brzo sam zatvorila vrata za njim i naslonila se na njih, kao da
će ga to natjerati da mi pomogne.
Najprije sam ga željela upitati kad će doći do napada. No, vidio me u društvu anđela i bojala
sam se da će me shvatiti kao prijetnju ako počnem postavljati pitanja o njihovim planovima za
napad. Stoga sam se držala samo osnovnog.
»Znaš li gdje drže djecu?« Nisam mislila da govorim glasno, no on je odrješitim pokretom
ruke pokazao prema dolje, stišavajući me. Pogled mu je odletio prema spavaćoj sobi.
»Otišli su«, šapnula sam. »Molim te, pomozi mi. Moram pronaći sestru.«
Zurio je u mene toliko dugo da sam se počela vrpoljiti. Zatim je izvukao olovku i blokić,
kakav obično koriste konobari za zapisivanje narudžbe. Nešto je zapisao i dodao mi ga. Poruka
je glasila,
Otiđi sada, dok još možeš.
Ispružila sam ruku tražeći olovku i napisala odgovor na istom komadu papira. Prije nekoliko
mjeseci, bilo bi prirodno upotrijebiti novi papir za novu poruku, no papir koji smo sad koristili
bio je sve što imamo.
Ne mogu. Moram spasiti sestru.
Napisao je, Onda ćeš umrijeti.
Mogu ti reći stvari o njima koje vjerojatno ne znaš.
Upitno je podigao obrve.
Što mogu reći da mu bude zanimljivo? Politički su nestabilni. Ne znaju zašto su ovdje.
Napisao je, Koliko ih je? Ne znam.
Oružje? Ne znam. Plan napada?
Zagrizla sam usnicu. Nisam znala ništa što bi ovog časa bilo važno za vojnu strategiju, a bilo
je očito da je on tražio upravo to.
»Molim te, pomozi mi«, šapnula sam.
Zagledao se u mene bez emocija, proračunatim očima, što je djelovalo čudno u kombinaciji s
njegovim ružičastim, pjegavim licem. Nije mi trebao majstor-špijun hladnog srca. Trebao mi je
onaj dečko iz susjedstva, Dee-Dum, koji se šalio i zabavljao sve oko sebe.
Napisala sam, Dužan si mi, sjećaš se? Izvila sam usne u poluosmijeh, pokušavajući ga
potaknuti da se pretvori u zaigranog blizanca kojeg sam upoznala u logoru. Djelomično mi je i
uspjelo. Izraz lica postao mu je malo topliji, vjerojatno zato što se sjetio tučnjave među curama.
Pitala sam se kakva je šteta bila nakon toga. Jesu li ih demoni ostavili na miru nakon što smo
otišli?
Napisao je, Odvest ću te na mjesto gdje bi moglo biti klinaca. Ali dalje moraš sama.
 Bila sam tako uzbuđena da sam ga zagrlila.
»Mogu li vam još nešto donijeti, gospođice?« Živahno je kimao glavom, govoreći mi da
naručim nešto drugo.
»Eh, da. Recimo... Čokoladu?« Paigeine male čokoladice još uvijek su se nalazile u autu, na
dnu mog ruksaka. Puno bi mi značilo da joj mogu dati čokoladu čim je vidim.
»Naravno«, rekao je, izvukao upaljač i zapalio papir po kojem smo pisali. »Mogu vam je
odmah donijeti, gospođice.« Vatra je brzo progutala papirić, ostavljajući za sobom samo
smećkasti zavijutak i miris paljevine.
Pustio je vodu u sudoperu kod bara i bacio ostatke papirića, ispirući ih dok pepeo nije nestao.
Onda je dohvatio vilicu s pladnja i ubacio u usta golemi komad torte od sira. Namignuo mi je i
otišao, pokazavši mi otvoreni dlan kao signal da ostanem.
Nastavila sam sa svojim važnim poslom trošenja tepiha, hodajući ukrug. Razmišljala sam i o
tome kako je odbio govoriti naglas, pitajući se što i gdje radi.
Pisanje porukica činilo mi se pretjerano opreznim, s obzirom na debljinu zidova i buku u
leglu. Mislim da bi me Raffe bio upozorio da se razgovori u sobama mogu čuti i vani. No,
Obijevi ljudi nisu imali anđela koji bi im rekao kad preglasno govore. Unatoč svim Obijevim
špijunima i kontaktima, moguće je da znam o anđelima više od njih.
Kad se Dee-Dum vratio, donio je odoru sluškinje i veliku tablu mliječne čokolade s
lješnjacima. Presvukla sam se u crno-bijelu opravu što sam brže mogla. Sa zahvalnošću sam
primijetila da su cipele praktične, niske, mekih potplata, izrađene upravo za konobarice koje su
cijeli dan na nogama. Cipele u kojima mogu i trčati. Situacija je sve bolja i bolja.
Kad je Dee-Dum izvukao svoj blokić, rekla sam mu da nas anđeli ne mogu čuti. Skeptično me
pogledao unatoč mojim uvjeravanjima, no napokon je progovorio, izgledajući zapanjeno kad
sam podigla Raffeov mač.
»Što je to, dovraga?« Glas mu je bio tih, no barem je progovorio. Dee-Dum je piljio u mač
dok sam si ja privezivala korice preko leđa.
»Ovo su opasna vremena, Dee-Dum. Svaka cura mora nositi oštricu.« Morala sam ga
privezati naopačke i pod kutem, tako da mi se nađe preko leđa, a da mi držak ne viri kroz kosu.
»Izgleda kao anđeoski mač.«
»Očito nije, jer ga inače ne bih mogla podići, zar ne?« Kimnuo je. »Točno.«
U glasu mu je bilo previše sigurnosti za čovjeka koji nikad nije uspio podići takav mač.
Pretpostavila sam da je pokušao nekoliko puta.
Isprobala sam kožnatu vezicu za palac oko drške, provjeravajući hoću li je moći lako
otkvačiti, tako da mogu izvući mač jednom rukom.
Dee-Dum me i dalje sumnjičavo promatrao, kao da je znao da lažem, ali nije bio siguran oko
čega. »Dobro, pretpostavljam da je tiši od pištolja. Ali gdje si ga pronašla?«
»U jednoj kući. Vlasnik je očito bio kolekcionar.«
Navukla sam kratku jaknu koja je bila dio odore. Malo mi je velika, pa se lijepo namjestila
preko mača okrenutog naopako. Nije mu dokraja pokrivala dršku, no proći će pred nepažljivom
pogledom. Ni moja leđa ne izgledaju naročito prirodno, ali duga kosa pokriva barem dio te
neobične linije.
Dee-Dum me očito htio ispitivati i dalje u vezi s mačem, no nije se mogao sjetiti pravih
pitanja. Mahnula sam mu da nas povede.
Najteže mi je bilo sjetiti se da se moram ponašati normalno dok hodamo kroz gomilu u
predvorju. Previše sam svjesna drške mača koja me nježno lupkala o bok dok sam hodala.
Uporno sam se željela povući u sjene i nestati. No, u odorama posluge bit ćemo nevidljivi, dok
god se nastavimo ponašati kako treba.
Jedini koji nas imalo primjećuju su druge sluge. Srećom, oni nemaju vremena ni energije da
obrate više pozornosti na nas. Zabava se razmahala i sluge su morale gotovo trčati da bi stigli sve
obaviti.
Jedina osoba koja me pažljivije pogledala bio je recepcionar. Ukočila sam se kad me pogledao
u oči i prepoznao. Bacio je pogled na Dee-Duma. Značajno su se pogledali i recepcionar se
vratio svome poslu kao da nije vidio ništa neuobičajeno.
»Tu me čekaj«, rekao je Dee-Dum i ostavio me u sjeni, uputivši se prema recepcionaru.
Koliko se članova pokreta otpora uvuklo u leglo?
Kratko su popričali, a zatim se Dee-Dum uputio prema ulazu, mahnuvši mi da ga slijedim.
Ubrzao je korak, kao da mu se odjednom žuri.
Iznenadila sam se kad nas je Dee-Dum izveo iz zgrade. Gomila ispred vrata bila je još veća,
no stražari su imali previše posla da bi nas primijetili.
Još sam se više iznenadila kad nas je poveo oko zgrade i odveo u mračnu uličicu. Gotovo sam
trčala, trudeći se da ga sustignem.
»Što se događa?« šapnula sam.
»Promjena plana. Nemamo više vremena. Pokazat ću ti kamo trebaš ići, a onda moram za
svojim poslom.«
Nema vremena.
U tišini sam kaskala za njim, trudeći se ostati mirna.
Prvi put nisam uspjela potisnuti sumnje koje su me izjedale. Hoću li na vrijeme pronaći
Paige? Kako ću je uopće iznijeti bez kolica? Mogu je nositi na leđima, ali tako neću moći trčati
niti se boriti. Bit ćemo jedna velika, nespretna meta na streljani.
A što je s Raffeom?
S desne strane nalazio se prilaz koji vodi prema podzemnoj garaži legla. Dee-Dum me poveo
tamo.
Bila sam izrazito svjesna da smo nas dvoje nenaoružana ljudska bića na ulici noću. Osjećala
sam se još ranjivije kad sam uhvatila bljesak očiju promatrača, na uličici na kojoj su se stisnule
tamne prilike sklanjajući se od vjetra. Njihove mi oči nisu djelovale natprirodno, no ja ipak
nisam stručnjak.
»Zašto se nismo spustili iz predvorja?« upitala sam.
»Te stepenice uvijek netko promatra. Imaš više šanse uvući se kroz stražnji ulaz.«
Pored prilaza nalazila su se metalna vrata koja su vodila u garažu. Dee-Dum je izvukao iz
džepa impresivan svežanj ključeva. Na brzinu ih je pregledao i isprobao nekoliko u bravi.
»Ne znaš koji je? A ja sam mislila da si ti uvijek spreman.«
»Jesam«, rekao je uz nestašan osmijeh. »Ali ovo nisu moji ključevi.«
»Stvarno me moraš naučiti kako džepariti, jednog od sljedećih dana.«
Podigao je glavu da mi odgovori, no lice mu se naglo smrknulo. Okrenula sam se da vidim u
što gleda.
Iz mračne uličice izronile su sjene, približavajući nam se.
Dee-Dum je spremno namjestio tijelo u borbeni položaj, kao hrvač koji se priprema za sudar s
protivnikom. Ja sam se i dalje pokušavala odlučiti hoću li bježati ili se boriti, kad su nas okružila
četvorica muškaraca.
Pod mjesečinom koja se probijala kroz olujne oblake vidjela sam smrdljiva, neoprana tijela,
poderanu odjeću i divlje oči. Kako su se uvukli u zaštićeno područje oko legla? Mogla sam se
isto tako pitati i kako se štakori uspiju svuda uvući. Jednostavno im ide.
 »Hotelske kuje«, rekao je jedan. Pogledom je prešao preko naše čiste odjeće i svježe opranih
tijela. »Imate hrane?«
»Je«, rekao je drugi, igrajući se teškim lancem, onakvim kakav se može naći u mehaničara.
»Da nam date malo finog predjela?«
»Hej, u istoj smo ekipi«, rekao je Dee-Dum smirenim glasom. »Borimo se za isto.«
»Ej, gade«, rekao je prvi tip, približavajući nam se. »Kad si zadnji put bio gladan, ha? Ista
ekipa, moš' mislit.«
Tip s lancem počeo je mahati njime kao lasom. Prilično sam sigurna da se samo pravio važan,
no nisam sigurna što namjerava učiniti.
Mišići su mi se napeli, spremni za borbu. Da sam barem imala vremena vježbati s mačem
prije no što ga izvučem, jer mi je on jedina šansa da se obranim od lanaca.
Otkvačila sam vezicu i izvukla mač iz korica.
 35

»Penryn?«
Svi su se okrenuli prema pridošlici.
Jedna od hrpica koje su ležale u uličici podigla se i izašla iz sjene.
Moja majka je širom raskrilila ruke, hodajući prema meni. Na jednom zglobu njihao joj se
električni štap, poput narukvice s privjeskom za luđake. Srce mi je potonulo. Razvukla je lice u
širok osmijeh, potpuno nesvjesna opasnosti s kojom se suočava.
Veseli žuti džemper lepršao je na vjetru oko njezinih ramena kao neki kratki plašt. Prošla je
između muškaraca kao da ih nije vidjela. Možda ih stvarno ne vidi. Privukla me u čvrst zagrljaj i
zavrtjela oko sebe.
»Tako sam se brinula.« Pomilovala me po kosi i pregledala da vidi jesam li ozlijeđena,
djelujući oduševljeno.
Izvukla sam se iz njezina zagrljaja, pitajući se kako ću je zaštititi.
Upravo sam se spremala podići mač kad sam shvatila da su se tipovi povukli. Od zlokobnih
likova do prije nekoliko trenutaka, naglo su postali jako nervozni. Lanac koji je maločas prijetio
kao laso, sad je služio umjesto molitvenih kuglica, dok se tip tjeskobno poigravao s njegovim
karikama.
»Oprosti, oprosti«, rekao je prvi tip mojoj majci, podigavši ruke uvis. »Nismo znali.«
»Da«, rekao je muškarac s lancem. »Nismo htjeli zlo. Stvarno.« Nervozno se povukao u sjene.
Raspršili su se u noći, ostavivši mene i Dee-Duma da zapanjeno zurimo za njima.
»Vidim da si stekla prijatelje, mama.«
Žestoko se namrštila na Dee-Duma. »Gubi se.« Zgrabila je štap za stoku i uperila ga prema
njemu.
»On je u redu. Prijatelj mi je.«
Tresnula me po glavi, dovoljno jako da mi ostavi modricu. »Brinula sam za tebe! Gdje si bila?
Koliko sam ti puta rekla da nikome ne vjeruješ?«
Mrzim kad to radi. Nema goreg nego kad te luda mater šamara pred tvojim prijateljima.
Dee-Dum je zapanjeno piljio u nas. Unatoč njegovom frajerskom stavu i vještinama
džeparenja, očito nije došao iz svijeta u kojem majke udaraju svoju djecu.
Pružila sam ruku prema njemu. »U redu je. Ne brini.« Zatim sam se okrenula prema majci.
»Pomaže mi da nađem Paige.«
»Laže te. Samo ga pogledaj.« Oči su joj bile pune suza. Znala je da neću poslušati njezina
upozorenja. »Prevarit će te i odvući kroz prljavu rupu u Pakao i nikad te neće pustiti. Zavezat će
te lancima za zid i ostaviti štakorima da te živu pojedu. Zar ne vidiš?«
Dee-Dum je pogledavao moju majku, pa mene, potpuno iznenađen. Više no ikad djelovao je
kao klinac.
»Dosta, mama.« Uputila sam se natrag do metalnih vrata pored prilaza. »Ili se utišaj, ili ću te
ostaviti ovdje i sama pronaći Paige.«
 Dotrčala je do mene i molećivo me zgrabila za ruku. »Ne ostavljaj me.« U njezinim
podivljalim očima vidjela sam ostatak rečenice — samu s demonima.
Nisam joj rekla da baš ona djeluje kao najstrašnije stvorenje na gradskim ulicama. »Onda budi
tiho, okej?«
Kimnula je, lica prekrivenog mukom i strahom.
Mahnula sam Dee-Dumu da nas povede. Pogledao nas je, pokušavajući shvatiti što se događa,
no nakon nekoliko trenutaka ponovo je izvukao ključeve, oprezno pogledavajući moju majku.
Isprobao je nekoliko ključeva u bravi dok nije pronašao pravi. Vrata su se otvorila uz škripu od
koje sam se naježila.
»Na kraju garaže, s desne strane, nalaze se vrata. Probaj tamo.«
»Što mogu zateći?«
»Nemam pojma. Samo ti mogu reći da među slugama kolaju glasine o... nečemu što bi moglo
značiti da su klinci u toj prostoriji. No, tko zna? Možda su samo patuljci.«
Duboko sam udahnula, pokušavajući se smiriti. Srce mi je lepetalo u grudima poput umiruće
ptice. Nadala sam se, unatoč svemu, da će mi Dee-Dum ponuditi da ide sa mnom.
»To je samoubilačka misija, znaš«, rekao je. Toliko o mojim nadanjima.
»To si cijelo vrijeme planirao? Da ćeš mi pokazati kamo trebam ići i onda me uvjeriti da ne
mogu ništa poduzeti kako bih spasila sestru?«
»Ustvari, moj je plan bio da postanem rock zvijezda, putujem svijetom skupljajući
obožavateljice, a potom se udebljam kao svinja i provedem ostatak života igrajući video igrice
dok cure i dalje dolaze, misleći da izgledam jednako dobro kao i onda kad sam snimao spotove.«
Slegnuo je ramenima, kao da želi reći, Tko je mogao znati da će sve ispasti potpuno drugačije?
»Hoćeš li mi pomoći?«
»Sori, malena. Ako se odlučim ubiti, to će biti puno eksplozivnije nego da me sasijeku u
podrumu dok pokušavam spasiti nečiju sestricu.« Nasmiješio se u polumraku, ublažavajući
žaoku u svojim riječima. »Osim toga, moram obaviti nekoliko važnih stvari.«
Kimnula sam. »Hvala ti što si me doveo ovamo.«
Majka mi je stisnula ruku, tiho me podsjećajući da misli da on laže čim zine. Shvatila sam da
se opraštam od njega, kao da i sama vjerujem da je ovo samoubilačka misija.
Potisnula sam svoje sumnje u dubinu, tamo gdje ih više neću osjećati. Ovo je kao skok preko
provalije. Ako ne misliš da ćeš uspjeti, i nećeš.
Prošla sam kroz vrata.
»Stvarno ćeš to napraviti?« upitao je Dee-Dum. »Da je unutra tvoj brat, što bi ti napravio?«
Oklijevao je, a zatim se osvrnuo oko sebe, provjeravajući da li ga tko čuje. »Pažljivo me slušaj.
Moraš se maknuti iz ovog područja za sat vremena. Ozbiljno mislim. Makni se što dalje
možeš.«
Prije no što sam ga uspjela upitati što se događa, nestao je u sjenama. Sat vremena?
Je li moguće da pokret otpora planira napasti tako brzo?
Činjenica da me upozorio, prebacila je sav pritisak na mene. On ne bi riskirao curenje
informacija, što znači da nema dovoljno vremena da napravim neku štetu, čak i ako me uhvate i
ispitaju.
U međuvremenu, nisam se mogla otresti slike Raffea koji bespomoćno leži na operacijskom
stolu. Nisam čak ni znala gdje je.
Duboko sam udahnula, pokušavajući se smiriti.
Uputila sam se u mračnu pećinu koja je nekoć bila garaža.
Nakon nekoliko koraka morala sam progutati paniku jer sam stajala u potpunom mraku.
Majka me držala za ruku, tako čvrsto da mi je sigurno napravila modricu.
»To je zamka«, šapnula mi je u uho. Osjećala sam kako drhti i stisnula sam je za ruku,
pokušavajući je ohrabriti.
Nisam mogla ništa poduzeti dok mi se oči ne naviknu na mrak, pod pretpostavkom da će to
uopće moći. Prvi dojam bio mi je da stojim u golemom, mračnom prostoru. Mirno sam stajala,
čekajući da mi se oči prilagode. Čula sam samo majčino nervozno disanje.
Nije dugo potrajalo, no osjećala sam kao da su prošli sati. Mozak mi je vrištao, požuri, požuri,
požuri.
Kad su mi se oči prilagodile, osjećala sam se manje poput patke na streljani.
Stajale smo u podzemnoj garaži, okružene napuštenim automobilima u mračnim sjenama.
Strop je bio istovremeno i visok i prenizak. U prvi mi se tren učinilo da su preda mnom nekakvi
divovi, no ispalo je da su to obični betonski stupovi. Garaža je bila labirint automobila i stupova,
koji su nestajali u tami.
Držala sam anđeoski mač pred sobom kao kompas. Nisam nimalo željela krenuti prema
mračnoj utrobi garaže, dalje od ono malo svjetla što je dopiralo kroz rešetke, no morat ću poći
tamo ako želim pronaći Paige. Mjesto je djelovalo potpuno napušteno i bila sam u napasti da je
pokušam dozvati, no to bi vjerojatno bila vrlo loša zamisao.
Oprezno sam zakoračila u gotovo potpunu tamu, pazeći na krš na tlu. Spotaknuta sam se o
nešto što je izgledalo kao rasuta torba. Gotovo sam pala, no majčin stisak na mojoj ruci, nalik na
škripac, održao me na nogama.
Koraci su mi odjekivali u tami. Nisu samo odavali naš položaj; zbog njih nisam mogla čuti ni
ako nam se netko pokuša prišuljati. S druge strane, moja je majka tiha kao mačka. Čak joj se i
disanje utišalo. Očito je imala mnogo prilika za vježbanje šuljanja po mraku, dok je izbjegavala
Stvorove-Koji-Je-Progone.
Zabila sam se u jedan auto i nekako napipala put oko dugačkog reda automobila koji su bili
parkirani u cik-cak obrascu na parkirnim mjestima. Mač sam koristila više kao slijepac svoj štap,
negoli kao oružje.
Gotovo sam se spotaknula o kufer. Neki ga je putnik vukao sa sobom, sve dok nije shvatio da
u njemu nema više ništa što bi vrijedilo nositi. Hm, trebala sam se spotaći o njega. Dovoljno sam
duboko u utrobi garaže da bi trebalo biti potpuno mračno. No, vidjela sam, iako slabo, četvrtasti
oblik kufera. Negdje u blizini nalazio se slab izvor svjetlosti.
Krenula sam u potragu za njim, pokušavajući pronaći mjesto gdje sjene djeluju svjetlije.
Potpuno sam se izgubila u labirintu automobila. Možemo provesti cijelu noć lutajući kroz redove
napuštenih auta i ne pronaći ništa.
Još smo dvaput skrenule, a nakon svakog skretanja sjene su postajale gotovo neprimjetno
svjetlije. Da nisam pazila, nikad to ne bih primijetila.
Svjetlo koje sam napokon ugledala bilo je tako slabo da ga ne bih ni vidjela da nije vladao
potpuni mrak. To je bila tanka linija svjetla oko vrata. Prislonila sam uho na njih, no nisam ništa
čula.
Odškrinula sam vrata i ugledala odmorište na stepeništu. Iz dubine me dozivalo slabašno
svjetlo.
Tiho sam zatvorila vrata za nama i krenula dolje. Bila sam sretna što su stepenice bile
betonske, a ne metalne, od one vrste koja bi odzvanjala.
Na dnu stepeništa nalazila su se još jedna zatvorena vrata, obrubljena blistavim svjetlom,
jedinim osvjetljenjem na cijelom stubištu. Prislonila sam uho na njih. Netko je unutra
razgovarao.
 Nisam mogla čuti što govore, no mogla sam naslutiti da su tamo barem dvije osobe. Čekale
smo, čučeći u mraku i osluškujući, u nadi da postoje neka druga vrata kroz koja će ti ljudi otići.
Glasovi su postali tiši, a onda su nestali. Nakon što sam nekoliko trenutaka osluškivala u
tišini, odškrinula sam vrata, stisnuvši se u očekivanju buke. No vrata su se tiho otvorila.
Pred nama je bio betonski prostor veličine skladišta. Prvo što sam primijetila bili su redovi i
redovi staklenih stupova, od kojih je svaki bio dovoljno velik da u njega stane odrastao čovjek.
No, ono što je bilo u tim cijevima više je nalikovalo iskrivljenim škorpionskim anđelima.
 36

Nalikovali su anđelima zbog prozirnih krik sklopljenih uz leđa, no to nisu bili anđeli. Barem nisu
ličili ni na jednog anđela kojeg sam ikad vidjela. Ili željela vidjeti.
Djelovali su nekako iskrivljeno. Lebdjeli su u cijevima punim prozirne tekućine i, gledajući
ih, osjećala sam se kao da piljim u rastvorenu utrobu neke životinje koja ne bi smjela postojati.
Neki od njih bili su veliki kao muškarci s nabijenim mišićima, unatoč činjenici da su
sklupčani u fetalni položaj. Drugi su bili manji, kao da se jedva održavaju na životu. Nekoliko ih
je izgledalo kao da sisaju palac i ta ljudska gesta prilično me uznemirila.
S prednje strane djelovali su ljudski, no zboka i sleđa izgledali su potpuno strano. Debeli
škorpionski repovi rasli su im iz trtica i savijali im se nad glavama. Na krajevima su imali bodlje,
spremne za napad. Zbog pogleda na te repove prisjetila sam se svoje noćne more i zadrhtala.
Na većini su krila bila sklopljena, no nekolicini su djelomično raširena uz krivulju cijevi i
trzaju se kao da sanjaju o letu. Bilo ih je lakše promatrati negoli one čiji škorpionski repovi
trepere kao da sanjaju nečiju smrt.
Oči su im prekrivene vjeđama koje djeluju nedovršeno, glave su bez kose, a koža prozirna, s
mrežom žila i muskulature. Što god bila ova stvorenja, vidi se da nisu potpuno razvijena.
Ispriječila sam se ispred majke, da ne vidi prizor pred nama. Poludjet će ako to ugleda. S
druge strane, možda bi njezina reakcija ovaj put bila normalnija.
Rukom sam joj pokazala da me pričeka na mjestu na kom je stajala. Intenzivno sam se
zagledala u nju, tako da shvati da mislim ozbiljno, iako nisam znala hoće li mi to pomoći. Mogla
sam se samo nadati da će ostati na mjestu. Sad bi mi najmanje trebalo da poludi. Nikad ne bih
pomislila da ću biti zahvalna na njezinoj paranoji, no ovog puta je bilo tako. Velika je šansa da
će se sakriti negdje u mraku kao zec u rupi, dok ne dođem po nju. Ako se nešto dogodi, ima svoj
električni štap za stoku.
Želudac mi se stisnuo od ledenog straha, no ako je Paige ovdje, moram krenuti. Natjerala sam
se da uđem u golemu prostoriju.
Zrak je u njoj bio hladan, kao na nekoj klinici, i mirisao je na formaldehid. Taj sam miris
povezivala s odavno mrtvim stvorenjima, zarobljenima u staklenkama na polici. Oprezno sam
hodala između staklenih cijevi, ulazeći dublje u prostoriju.
Dok sam prolazila pored stupova, na dnu cijevi primijetila sam nešto što je nalikovalo na
gomilu tkanine i morske trave. Prožeta me jeza i brzo sam okrenula glavu, ne želeći se zagledati.
No, kad sam skrenula pogled, ugledala sam nešto od čega se jeza pretvorila u užas.
Vidjela sam kako zvijer u jednom od spremnika drži u svojem zagrljaju ženu. Rep mu se izvio
preko glave prema ženi i zabio se u njezin vrat.
Niz bolno mršavo rame skliznula je bretelica njezine haljine. Usta škorpionskog anđela
zakopala su se u njezine opuštene grudi. Koža preko suhonjavog mesa tako se nagužvala, kao da
nešto siše iz njega svu tekućinu.
Netko joj je preko usta i nosa nabio masku za kisik. Crne cijevi maske protežu se do vrha
spremnika, djelujući poput zapetljane pupkovine. Jedino što se micalo bila je njezina tamna kosa,
eterično lebdeći oko cijevi i bodlje.
Unatoč maski, prepoznala sam je. To je žena čija su djeca i muž mahali iza ograde dok je ona
ulazila u leglo. Žena koja se okrenula i poslala poljubac svojoj obitelji. Djelovala je kao da je
ostarjela dvadeset godina otkad sam je vidjela, iako je to bilo prije svega nekoliko sati. Lice joj je
upalo, a koža visjela s kostiju. Smršavjela je i to jako.
Ispod njezinih nogu nalazila se odbačena gomila šarenih tkanina i nešto za što sam upravo
shvatila da je koža preko kostiju. Ono što mi se činilo kao morska trava bila je zapravo kosa,
koja je lagano lelujala na dnu spremnika.
Ovo joj čudovište polako rastapa utrobu i pije je.
Stopala mi se nisu željela pomaknuti. Stajala sam kao plijen koji čeka grabežljivca. Moj je
nagon za opstanak vrištao na mene da se pomaknem.
Kad sam pomislila da ne može biti gore, ugledala sam ženine oči. Djelovale su napeto i
neprirodno u prevelikim dupljama. Činilo mi se da u njima vidim očaj i bol. Nadala sam se da je
barem umrla brzo i bezbolno, iako sam sumnjala u to.
Upravo kad sam se spremala okrenuti, iz njezine su maske pobjegli mjehurići zraka i otplutali
pored njezine kose.
Zaledila sam se. Ne može biti živa, nema šanse.
No zašto bi joj netko stavio masku s kisikom ako je mrtva?
Čekala sam da vidim hoće li pokazati bilo kakav znak života. Ali jedine kretnje koje sam
vidjela uzrokovao je škorpion koji je pohlepno siše. Njezina nekoć blistava koža smežuravala se
pred mojim očima. Kosa joj je plesala u sporim valovima svaki put kad bi se škorpion
pomaknuo.
A zatim se još jedna grupica mjehurića izdigla iz njezine maske. Ona je disala. Ekstremno i
nemoguće sporo, no još uvijek je disala.
Otrgnula sam pogled s nje i natjerala se da potražim nešto u prostoriji, kako bih je mogla
izvući iz spremnika. No tad sam vidjela da se u još nekim spremnicima nalaze zarobljeni ljudi. U
različitim su fazama smrtonosnog zagrljaja - neki još djelujući vitalno i svježe, dok su drugi
izgledali isušeno i gotovo prazno.
Jedan od škorpiona držao je u rukama svježu ženu u haljini i ljubio je u usta, dok je njezina
maska za kisik visjela iznad nje. Drugi je držao muškarca u hotelskoj uniformi. Ta škorpionska
zvijer ustima se zakvačila za njegovo oko.
Hranjenje nije bilo sistematično. U nekim je spremnicima gomila na dnu bila povelika, dok je
u drugima bila neznatna. To se vidjelo i po razlici između škorpiona-anđela. Neki su bili veliki i
mišićavi, a drugi su djelovali sitno i bili slabo razvijeni.
Dok sam stajala tamo, osjećajući mučninu, s druge strane podruma otvorila su se vrata i
začula sam kako se nešto kotrlja po betonu.
Moj je prvi poriv bio da se sakrijem iza nekog od spremnika, no nisam se mogla natjerati da
im priđem. Stoga sam ostala stajati među njima, pokušavajući vidjeti što se događa na drugoj
strani. Pokušaj da vidim prostoriju kroz staklene stupove nalikovao je pokušaju da pročitam
poruku kroz spremnik s morskim psima. Sve je djelovalo iskrivljeno i neprepoznatljivo.
No, ako ja nisam mogla vidjeti anđele, ne bi ni oni trebali vidjeti mene. Odšuljala sam se oko
jednog stupa da vidim prostoriju iz druge perspektive. Očeličila sam se, zanemarujući žrtve, jer
nikome neću moći pomoći ako me uhvate.
S druge strane nanizanih stupova jedan je anđeo korio ljudskog slugu. »Ladice su trebale stići
prošlog tjedna.« Preko krila je nosio bijelu laboratorijsku kutu.
 Čovjek je stajao iza golemog čeličnog ormara postavljenog na velika kolica. Ormar je imao tri
ladice, a svaka je bila dovoljno velika da u nju stane jedna osoba. Nisam željela razmišljati o
tome što se nalazi unutra.
»Odabrao si najgoru noć za isporuku.« Anđeo je neodređeno mahnuo rukom prema
udaljenom zidu. »Tamo ih složi.« Zatim je pokazao prema susjednom zidu. »Tijela su ondje.
Morao sam ih staviti na pod, zahvaljujući tvom kašnjenju. Kad sve doneseš, uguraj ih u ladice.«
Sluga je djelovao užasnuto, no anđeo to očito nije primjećivao. Čovjek je pošao do
najudaljenijeg zida s ormarom, dok se anđeo uputio u drugom smjeru.
»Ovaj je idiot odlučio isporučiti namještaj baš sad, u najzanimljivijoj noći u nekoliko
proteklih stoljeća«, anđeo je promrmljao sebi u bradu, krećući prema zidu s moje lijeve strane.
Pomaknula sam se, skrivajući se od njega. Provukao se kroz vrata i nestao.
Šuljala sam se prema naprijed, osvrćući se i provjeravajući je li još netko u prostoriji. No,
osim čovjeka koji je istovarivao ladice za mrtvace, nije bilo nikoga. Pitala sam se kako bi bilo da
mu se otkrijem i zamolim ga za pomoć, što bi mi uštedjelo mnogo vremena i truda.
S druge strane, mogao bi zaključiti da će zaraditi puno kredita kod anđela ako izda uljeza.
Zaleđena od neodlučnosti, promatrala sam ga dok je gurao prazna kolica kroz vrata na drugoj
strani prostorije.
Nakon što je otišao, u praznoj se prostoriji čulo samo bućkanje mjehurića iz jednog od
spremnika. Mozak mi je ponovo zavrištao — požuri, požuri, požuri. Morala sam pronaći Paige
prije napada pokreta otpora.
No, ne mogu ostaviti ove ljude na milost i nemilost čudovištima.
Šuljala sam se između stupova u potrazi za nečim čime ću izvući žrtve iz spremnika. S druge
strane reda stupova ugledala sam plave ljestve. Savršeno. Mogu otvoriti poklopce spremnika i
pokušati izvući žrtve.
Ugurala sam mač u korice da si oslobodim ruke. Kad sam potrčala prema ljestvama, s moje
desne strane ukazala se nova gomila boja i počela rasti. Stupovi puni tekućine iskrivljavali su
sliku, dajući dojam neodređene mase mesa, sa stotinama ruku i nogu i s užasno iskrivljenim
licima koja su izvirivala iz te gomile.
Oprezno sam krenula naprijed. Zbog svjetlosne varke, iskričavi su prizori ostavljali dojam kao
da me prati stotine očiju.
A onda sam izronila iz reda stupova i ugledala pravu sliku.
Prsa su mi se stegla i prestala sam disati. Stopala su mi se zalijepila za pod, i samo sam stajala
tamo, na otvorenom, netremice zureći.
 37

U prvi tren moj je mozak odbio povjerovati u ono što oči vide. Pokušao je shvatiti ono što sam
ugledala, a što je nalikovali zidu odbačenih igračaka. Samo tkanina i plastika, koje je slagao
tvorac igračaka s ozbiljnim problemima u glavi. No, nisam se uspjela uljuljkati u iluziju i morala
sam prihvatiti stvarnost.
Nasuprot bijelom zidu naslagana su djeca.
Neka su se ukočeno naslanjala na zid i jedna na druge, po šestero u jednom redu. Neka su
sjedila oslonjena o zid i o noge druge djece. A neka su ležala na leđima ili trbuhu, naslagani jedni
na druge, kao cjepanice za potpalu.
Raspon starosti je od dojenčadi do kojih deset ili dvanaest godina. Svi su goli, bez ičega što bi
ih moglo zaštititi, i svi su imali karakteristične šavove od autopsije u obliku ipsilona, koji im se
protežu od malenih prsa do prepona.
Većina ih ima šavove po rukama, nogama i grlu. Neki ih imaju i preko lica. Oči neke djece su
otvorene, a nekima su zatvorene. Nečije oči imaju oko šarenica žućkastu ili crvenu boju, umjesto
bijele. Neki imaju samo zjapeće rupe umjesto očiju, a oči neke djece zašivene su velikim,
nespretnim šavovima.
Gotovo sam izgubila bitku sa svojim želucem i sva ona obilna hrana podigla mi se u grlo.
Morala sam teško gutati da je zadržim. Dah mi je bio previše vruć, a zrak previše hladan na koži
koja me pekla.
Željela sam — morala sam — zatvoriti oči i poništiti ono što su vidjele. No, nisam mogla.
Tražila sam. Proučavala sam svako uništeno dijete u potrazi za vilinskim licem moje sestre.
Počela sam se tresti, i nisam mogla prestati.
»Paige.« Glas mi je izašao u slomljenom šaptu.
Jedva sam mogla dahnuti njezino ime, no izgovarala sam ga opet i opet, kao da će zbog toga
nekako sve biti u redu. Odvukla sam se prema gomili unakaženih leševa poput spavača u noćnoj
mori, ne mogavši se zaustaviti i ne mogavši skrenuti pogled.
Molim te, nemoj biti ovdje. Molim te, molim te. Sve, samo ne to.
»Paige?« U mom se glasu čuo užas, uz tračak nade da možda ipak nije ovdje.
Nešto se pomaknulo usred gomile zašivenog mesa. Drhtavo sam ustuknula i sva mi je snaga
nestala iz nogu. S vrha gomile skotrljao se dječačić i sletio licem prema tlu.
Dva tijela ispod njegovog početnog položaja, malena je ruka slijepo posegnula i nespretno se
spustila na rame palog dječaka. Tijela iznad ruke zanjihala su se, dobivajući na zaletu dok se nisu
srušila na palog dječaka.
Napokon sam ugledala dijete koje je pripadalo nespretnoj ruci. To je bila djevojčica s
neproporcionalno mršavim nogama. Zavjesa smeđe kose skrivala joj je lice dok je bolno puzala
prema meni.
Iznad stražnjice imala je ružan rez koji se spajao s drugim, što se protezao uz kralježnicu.
Veliki, neravni šavovi pružali su se niz njezina leđa, spajajući razrezano meso. Na obje ruke i
noge također su bili šavovi. Plava i crvena boja rezova i modrica bila je u oštrom kontrastu s
kožom blijedom kao u leša.
Zaleđena u svom užasu, željela sam zatvoriti oči i praviti se da ovo nije stvarno. No, nisam
mogla ništa drugo doli promatrati bolno napredovanje djevojčice preko gomile tijela. Povlačila
se naprijed uz pomoć ruku, a noge su joj bile utezi koji su se vukli za njom.
Nakon čitave vječnosti, djevojčica je napokon podigla glavu. Zamršena kosa kliznula joj je s
lica. To je bila moja sestrica.
Njezine izmučene oči pronašle su moje. Goleme na njezinu vilinskom licu. Pune suza kad me
pogledala.
Pala sam na koljena, ne osjetivši udarac o tvrdi beton.
Lice moje sestrice prekriveno je šavovima od ušiju do usta, kao da joj je netko zgulio gornji
dio lica i onda ga vratio natrag na mjesto. Cijelo joj je lice bilo natečeno i puno modrica ružnih
boja.
»Paige.« Glas mi je pukao.
Otpuzala sam do nje i zgrabila je u zagrljaj. Bila je hladna kao betonski pod na kom sam
stajala. Stisnula se u mom naručju, kao nekoć kad je bila dojenče. Pokušala sam je cijelu stisnuti
u krilu, iako je sada bila prevelika za to. Čak je i njezin dah na mom obrazu bio hladan poput
arktičkog povjetarca. U glavi mi se pojavila suluda misao da su joj možda iscijedili svu krv i da
se više nikad neće moći ugrijati.
Moje su suze kapale po njezinim obrazima, spajajući nas u zajedničkoj muci.
 38

»Dirljivo«, rekao je klinički hladan glas iza mene.

Prema nama je hodao anđeo, izraza lica tako hladnog da iza njega nije moglo biti ništa
ljudsko. Takav bi pogled mogao dobaciti i morski pas paru djevojčica koje plaču. »Ovo je prvi
put da je netko od vas provalio unutra, umjesto da pokuša pobjeći van.«
Iza njega se, kroz dvostruka vrata, progurao dostavljač s još jednom gomilom metalnih ladica.
Njegov izraz lica odavao je ljudske osjećaje. Iznenađenje, brigu, strah.
Prije no što sam uspjela odgovoriti, anđeo je podigao pogled prema stropu i nagnuo glavu.
Podsjetio me na psa koji osluškuje nešto u daljini.
Čvršće sam zagrlila sestrino mršavo tijelo, kao da ću je tako zaštititi od svih čudovišta. Jedva
sam natjerala glas da proradi, no nisam mogla spriječiti da drhti. »Zašto ste to napravili?« tiho
sam izustila.
Iza anđela, dostavljač je odmahnuo glavom, upozoravajući me. Izgledao je kao da se želi
sakriti iza ladica.
»Ne moram se opravdavati majmunu«, rekao je anđeo. »Vrati subjekt gdje si ga našla.«
Subjekt?
Kroz žile mi je prostrujao bijes, a ruke su mi zadrhtale od želje da mu zgnječim grlo. No,
nevjerojatno, uspjela sam se suzdržati.
Bijesno sam piljila u njega, umirući od želje da poduzmem mnogo više od toga.
No cilj mi je da izvučem sestru odavde, a ne da dobijem trenutnu zadovoljštinu. Podigla sam
Paige na ruke i zateturala prema njemu.
»Mi odlazimo.« Čim sam izgovorila te riječi, znala sam da su samo pusta nada.
Spustio je papire i stao između nas i vrata. »S čijim dopuštenjem?« Glas mu je bio dubok,
prijeteći i samouvjeren.
Odjednom je ponovo nagnuo glavu, slušajući nešto što ja nisam mogla čuti. Mrštenje je
nagrdilo njegovu glatku kožu.
Duboko sam udahnula, otpuštajući iz tijela bijes i strah. Nježno sam spustila Paige na pod
ispod stola.
A onda sam se bacila na njega.
Udarila sam svom svojom snagom. Bez kalkulacije, bez misli, bez plana. Samo s luđačkim
bijesom epskih razmjera.
To nije puno u usporedbi s anđeoskom snagom, čak i anđela kržljavca. No, iznenađenje je
bilo na mojoj strani.
Od mojeg udarca odletio je na stol za preglede, a ja sam se upitala kako to da mu se šuplje
kosti nisu polomile.
Iščupala sam anđeoski mač iz korica. Anđeli su mnogo snažniji od ljudi, no na tlu mogu biti
ranjivi. Ni jedan anđeo koji je imalo dobar letač ne bi radio u podrumu, gdje nema prozora kroz
koje bi mogao proletjeti. Moje su šanse u tom da ovaj neće moći brzo uzletjeti.
 Prije no što se stigao oporaviti od pada, zamahnula sam mačem prema njemu, ciljajući mu
vrat. Barem sam pokušala.
Ali, bio je brži no što sam mislila. Zgrabio me za zglavak i tresnuo njime o rub stola.
Bol je bio nepodnošljiv. Šaka mi se rastvorila a mač izletio iz mog stiska, zvečeći preko
betona, daleko izvan mog dohvata.
Opušteno je ustao dok sam dohvaćala skalpel s pladnja. Skalpel je izgledao tanko i
beskorisno, pa sam svoje šanse za pobjedu, ili za to da ga barem ozlijedim, ocijenila kao nikakve.
A to me još više raspizdilo.
Bacila sam skalpel prema njemu. Zarezao ga je po vratu i krv je poprskala njegovu bijelu
kutu. Zgrabila sam stolac i bacila ga na nj, prije no što se stigao snaći.
Odbacio ga je kao da sam ga pogodila gužvom papira. Prije no što sam shvatila da je krenuo
na mene, tresnuo me o beton i počeo daviti. Nije mi samo prekinuo dotok zraka, nego i krvi u
mozak.
Pet sekundi. Imam toliko vremena prije no što se onesvijestim jer mi krv ne dolazi u mozak.
Izbacila sam između nas ruke poput klina i naglo ih raširila.
To je trebalo odvojiti njegove šake od mog vrata. Tijekom treninga uvijek je djelovalo.
No, anđeo nije nimalo popustio zahvat. U svojoj sam panici zaboravila na njegovu super-
snagu.
U posljednjem, očajničkom pokušaju stisnula sam šake zajedno, preplevši prste, i tresnula
njima u pregib njegove ruke što sam jače mogla.
Lakat mu se savio.
No, istog se trena vratio na mjesto. Moje vrijeme je isteklo.
Poput običnog amatera, instinktivno sam zagrebla po njegovim šakama. No, one su tvrde kao
čelik koji mi se stisnuo oko grla.
Srce mi divlja i gromko udara u ušima. Glava mi lebdi.
Lice anđela je hladno, nezainteresirano. Po njemu se pojavljuju tamne mrlje. Srce mi potone
kad sam shvatila da gubim vid.
Muti mi se pred očima. Rubovi su sve tamniji.
 39

Nešto je tresnulo o anđela. Krajičkom oka ugledala sam kosu i zube i čula životinjsko režanje.
Po košulji mi se razlilo nešto toplo i mokro.
Stisak oko moga grla odjednom je nestao, zajedno s težinom anđela.
Uvukla sam golemi, gorući dah i stisnula se u loptu, trudeći se da ne kašljem previše dok se u
moja pluća probija krasan, prohladan zrak.
Na mojoj košulji je krv.
Postala sam svjesna divljeg zavijanja i stenjanja. Čuo se i zvuk povraćanja.
Dostavljač je rigao iza svojeg ormara s ladicama. Unatoč tome, pogled mu je bježao na neku
točku iza mene. Oči su mu bile tako razrogačene da su izgledale više bijele nego smeđe. Zurio je
u mjesto s kojeg su dopirali zvukovi. U izvor krvi koja mi je natopila odjeću.
Oklijevala sam, no znala sam da se moram okrenuti.
Kad sam pogledala, nisam mogla probaviti ono što vidim. Nisam znala koji bi me prizor
trebao šokirati, i moj se siroti mozak koprcao od jednoga do drugog.
Anđelova je kuta bila natopljena krvlju. Oko njega su ležali komadi drhtavog mesa i dijelovi
jetra, iščupanih i razbacanih po tlu.
Iz obraza mu je otrgnut komad mesa.
Toliko se bacakao da je izgledao kao da je usred grozne noćne more. Možda i jest. A možda
sam i ja.
Iznad njega je čučala Paige. Njezine malene ručice grabile su njegovu košulju, da nekako
zadrži njegovo drhtavo tijelo. Kosa i odjeća prekrivene su krvlju koja joj curi s lica.
Usta su joj se otvorila, otkrivajući redove sjajnih zuba. Prvo sam pomislila da joj je netko
pričvrstio aparatić za zube. No, to nije bio aparatić.
To su bile britve.
Zagrizla je u anđelovo grlo i zatresla ga kao pas kost. Povukla se od razderanog mesa iz kojeg
je šikljala krv.
Ispljunula je komad krvavog mesa, koje je uz vlažan pljusak sletjelo na pod pored drugih
komada.
Pljunula je, daveći se. Gadilo joj se, iako je bilo teško reći jesu li je više odbijali njezini
postupci ili okus krvi. Neželjeno sjećanje na način na koji su demoni pljuvali nakon što su
zagrizli Raffea, proletjelo mi je glavom.
Nisu stvoreni da jedu anđeosko meso. Pomisao mi se ušuljala kroz procijepe u mozgu, ali
istog sam je trena potisnula.
Dostavljač je opet rigao, a moj se želudac okrenuo u želji da mu se pridruži. Paige je ponovo
razjapila usta u životinjskoj svireposti, spremna zaroniti u drhtavo meso.
»Paige!?« Glas koji je izašao iz moga grla bio je slabašan i pun panike, uzdižući se na kraju
kao pitanje.
Djevojčica koja je nekoć bila moja sestra stala je na pola puta prema umirućem anđelu i
pogledala me.
Oči su joj širom otvorene, smeđe, dječje i nevine. Kapljice krvi vise joj s dugačkih trepavica.
Pogledala me, pažljiva i mirna kao što je oduvijek bila. U njezinu izrazu lica nema ni ponosa ni
divljaštva, a nema ni užasnutosti zbog njezina postupka. Pogledala me kao da sam je pozvala dok
je jela zdjelicu žitarica.
Grlo mi je ranjeno od davljenja i uporno sam gutala, sprečavajući kašalj, što mi je dobro došlo
jer sam morala progutati i svoju večeru. Zvukovi riganja koje je dostavljač i dalje ispuštao nisu
mi pomagali.
Paige se odvojila od anđela. Stala je na svoje noge, ne naslanjajući se ni na što. A onda je
napravila dva čudesna, elegantna koraka prema meni.
Stala je, kao da se odjednom sjetila da je invalid.
Nisam se usudila disati. Zurila sam u nju, oduprijevši se potrebi da joj pritrčim i uhvatim je za
slučaj da padne.
Raširila je ruke prema meni, da je podignem u naručje, kao što je činila kad je bila dojenče.
Da nije bilo krvi koja joj je curila niz obraze i cijedila se niz njezino zašiveno tijelo, njezino bi
lice bilo jednako slatko i nevino kao što je bilo oduvijek.
»Ryn-Ryn.« Na rubu je suza. To je zvuk uplašene djevojčice, sigurne da će njezina velika
sestra otjerati čudovišta ispod njezina kreveta. Paige me nije nazvala Ryn-Ryn otkad je bila beba.
Pogledala sam upaljene šavove koji su joj prekrivali lice i tijelo. Zurila sam u njezine modrice
— crvene i plave preko njezine pretučene kože.
Nije ona kriva. Što god da su joj učinili, ona je bila žrtva, a ne čudovište. Gdje sam to već
čula?
U glavi mi je bljesnuo prizor pojedenih djevojčica koje su visjele sa stabla. Nisu li i oni luđaci
rekli nešto slično? Ima li sada smisla u njihovom suludom razgovoru?
Još mi se jedna pomisao uvukla u glavu, poput otrovnog plina. Da Paige može jesti samo
ljudsko meso i ništa više, što bih učinila? Bih li upotrijebila ljude kao mamac, nadajući se da ću
joj pomoći?
Previše užasno da uopće razmišljam o tome. I potpuno nevažno.
Naime, nije bilo razloga da mislim o tom što Paige mora jesti. Paige nije demon. Ona je
djevojčica. Vegetarijanka. Rođena humanitarka. Budući Dalaj Lama, zaboga. Anđela je napala
samo da me obrani. To je sve.
Osim toga, nije ga pojela, nego ga je samo... malo prožvakala. Komadi mesa drhtali su na tlu.
Želudac mi se okretao.
Paige me promatrala svojim toplim smeđim očima, obrubljenim trepavicama kao u košute.
Usredotočila sam se na to i namjerno zanemarila krv koja joj je kapala s brade i velike, okrutne
šavove koji su se protezali od njezinih usta do ušiju.
Iza nje, anđeo se počeo žestoko grčiti. Oči su mu se izokrenute tako da su mu se vidjele samo
bjeloočnice, a glava mu je neprekidno udarala o betonski pod. Imao je napad. Pitala sam se može
li preživjeti dok mu nedostaju komadi mesa, a većina njegove krvi završila je na podu. Tijelo mu
se vjerojatno upravo ovog trenutka užurbano oporavlja. Bi li se ovo čudovište moglo u
potpunosti oporaviti?
Odgurnula sam se rukama, ustajući i pokušavajući ignorirati ljigavu i ljepljivu tekućinu ispod
svojih dlanova. Grlo mi je gorjelo i osjećala sam se ukočeno i premlaćeno.
»Ryn-Ryn.« Paige je i dalje držala ispružene ruke, u usamljenoj gesti, no ja se nisam mogla
natjerati da joj priđem i zagrlim je. Umjesto toga, oteturala sam do anđeoskog mača i dohvatila
ga. Bilo mi je lakše hodati natrag, jer sam se ponovo navikavala na vlastito tijelo.
 Pogledala sam anđelove prazne oči i krvava usta. Glava mu se tresla udarajući o pod.
Zabila sam mu oštricu u srce.
Nikog još nisam ubila. Ono što me prestravilo nije bila činjenica da sam ubila, nego to koliko
je zapravo bilo lako.
Oštrica je prošla kroz njega kao da je riječ o trulom voću. Nisam osjetila empatiju prema duši
ili životnoj esenciji koja odlazi. Nije bilo ni krivnje ni šoka ni tuge zbog života koji je nestajao i
osobe koja sam postala. Tu je samo smirivanje drhtavog mesa i spori izdah njegovog posljednjeg
daha.
»Dragi Bože na Nebesima.«
Podigla sam pogled, zapanjena. Tu je bio još jedan anđeo u laboratorijskoj kuti. Stigla sam
samo primijetiti da su mu bijela kuta i rukavice natopljene svježom krvi prije no što su se još
dvojica progurala kroz vrata. I oni su imali krvi na kutama i rukavicama.
Jedva sam prepoznala Lejlu sa zlatnom kosom smotanom u punđu. Što ona radi ovdje? Zar ne
bi trebala operirati Raffea?
Piljili su u mene. Zapitala sam se zašto zure u mene, umjesto u moju krvlju prekrivenu sestru,
a onda sam shvatila da je moj mač još uvijek zaboden u anđela. Sigurna sam da su prepoznali
kakav je to mač. Postoji najmanje deset pravila koja zabranjuju ljudima da imaju anđeoske
mačeve.
Mozak mi je panično tražio način da se odavde izvučem živa. Ali, prije no što su me mogli
optužiti za bilo što, istovremeno su podigli poglede prema stropu. Baš kao i laboratorijski anđeo,
čuli su nešto što ja nisam mogla. Nervozni izrazi njihovih lica nisu me nimalo umirili.
A tad sam i ja osjetila. Prvo tutnjavu, a onda podrhtavanje. Zar je već prošlo sat vremena?
Anđeli me ponovo pogledaju, a zatim se okrenu i pobjegnu prema dvostrukim vratima kroz
koja je prolazio dostavljač.
Nisam znala da se mogu osjećati još nervoznije nego dosad. Pokret otpora započeo je s
napadom.
 40

Znala sam da moramo van prije no što nam se hotel sruši na glavu, ali nisam mogla ostaviti one
ljude da ih sišu škorpionski anđeli. Trebali bi mi sati da odvučem ljestve do svakog spremnika i
polako izvučem paralizirane osobe.
Izvukla sam mač iz anđela i frustrirano otrčala do staklenih stupova, držeći ga kao palicu.
Zamahnula sam oštricom prema jednom od spremnika iz čiste frustracije, ne očekujući da će se
išta dogoditi, osim što će se mač odbiti od stakla.
Prije no što sam uspjela osjetiti udarac, debeli se spremnik razbio. Tekućina i staklo
eksplodirali su po betonskom podu.
Mogla bih se naviknuti na ovaj mač.
Fetus škorpiona otkvačio se od svoje žrtve, vrišteći dok je padao. Pao je na pod i koprcao se
po staklenim krhotinama, krvareći po njima. Ispijena se žena sručila na dno slomljenog
spremnika, staklastim očima zureći u zrak.
Nisam imala pojma je li živa i hoće li se oporaviti kad joj otrov izađe iz organizma. To je
najviše što sam mogla učiniti za nju. Najviše za sve njih. Mogla sam se samo nadati da će se neki
od njih dovoljno oporaviti da pobjegnu prije no što situacija postane previše eksplozivna, jer ih ja
neću moći odvući do stepenica.
Otrčala sam do drugih spremnika u kojima su bile žrtve i porazbijala ih. Voda i krhotine
stakla razletjeli su se po cijelom laboratoriju. Zrak se ispunio vriskom uznemirenih škorpionskih
fetusa.
Većina čudovišta u okolnim spremnicima probudila se, trzajući se. Nekolicina ih je reagirala
nasilno, udarajući o stakleni zatvor. To su bili oni koji su bolje oblikovani. Zurili su u mene kroz
venama prošarane membrane svojih vjeđa, znajući da sam ja ta koja ih ugrožavam.
Dok sam to radila, djelić mene pomislio je da pobjegnem bez Paige. Ona više nije moja sestra,
zar ne? Osim toga, više nije bespomoćna.
»Ryn-Ryn?« plačući me dozivala Paige.
Zvala me kao da nije sigurna hoću li se pobrinuti za nju. Srce mi se stisnulo kao da ga je
zgrabila željezna šaka, kažnjavajući me zato što sam pomislila da je izdam.
»Da, sunce«, rekla sam svojim najuvjerljivijim glasom. »Moramo pobjeći odavde. U redu?«
Zgrada se ponovo zatresla i jedan od prošivenih leševa se prevrnuo. Usta dječaka su se rastvorila
kad je glavom tresnuo o tlo, otkrivajući metalne zube.
Paige je djelovala jednako tako mrtvo prije no što se počela micati. Ima li šanse da je i ovo
dijete živo?
U glavi mi se pojavila čudna misao. Nije li Raffe rekao da neka imena imaju moć?
Je li se Paige probudila zato što sam je zazvala? Pogledala sam tijela naslonjena uza zidove,
njihove sjajne zube i duge nokte te oči čudnih boja. Da su živi, bih li ih probudila da mogu?
Okrenula sam se i tresnula mačem o još jedan spremnik. Bilo mi je drago što nisam znala
imena te djece.
 »Paige?« Kao kroza san, majka je koračala prema nama. Krčkala je preko slomljenog stakla i
zaobilazila čudovišta koja su se grčila, kao da redovito viđa takve stvari. Možda i viđa. Možda je
u njezinu svijetu ovo normalno. Vidjela ih je i izbjegavala, no nije bila iznenađena. Oči su joj
bile jasne, a lice oprezno.
»Dijete moje?« Otrčala je do Paige i zagrlila je bez oklijevanja, unatoč krvi koja ju je
prekrivala. Majka je plakala dubokim, izmučenim jecajima. Prvi sam put shvatila da se ona
brinula zbog
Paige, isto kao i ja. Da nije slučajno završila ovdje, na istom opasnom mjestu do kojeg sam se
i ja probila kako bih našla Paige. Iako se njezina ljubav često manifestirala na način kakav
mentalno zdrava osoba ne bi mogla shvatiti — čak bi ga nazvala okrutnim — to ne umanjuje
činjenicu da joj je stalo.
Progutala sam suze koje su prijetile da će me preplaviti dok sam promatrala majku i Paige.
Mama se zagledala u Paige. U krv. Šavove. Modrice. Nije rekla ništa, no ispuštala je šokirane
zvukove dok je milovala Paigeinu kosu i kožu.
A onda je pogledala mene. U očima joj je bila optužba. Mene je krivila za to što se dogodilo
Paige. Željela sam joj reći da nisam ja to učinila. Kako uopće može misliti tako?
No, nisam rekla ništa. Nisam mogla. Mogla sam joj samo uzvratiti pogled, pun krivnje i
žaljenja. Pogledala sam je onako kako je ona gledala mene kad smo tata i ja pronašli Paige
slomljenu i osakaćenu prije toliko godina. Iako nisam ja ta koja je stavila skalpel na Paige, ovaj
se užas ipak dogodio dok sam je trebala čuvati.
Prvi sam se put upitala je li moja majka stvarno bila odgovorna za Paigeina slomljena leđa.
»Moramo van odavde«, rekla je majka, zaštitnički grleći Paige. Glas joj je bistar i razuman.
Iznenađeno sam je pogledala. Prije no što sam se uspjela zaustaviti, u meni se rascvala nada.
Zvučala je autoritativno i samopouzdano. Zvučala je kao majka, spremna i odlučna da odvede
svoje kćeri na sigurno.
Zvučala je zdravo.
A onda je rekla, »Oni nas progone.«
Moja je nada uvenula i umrla, ostavivši tvrdu gvalju na mjestu mog srca. Nisam morala pitati
tko su »oni«. Prema mojoj majci, »oni« su nas progonili otkad pamtim. Njezina zaštitnička
izjava nije bila korak prema preuzimanju odgovornosti za svoje kćeri.
Kimnula sam, prebacujući teret odgovornosti natrag na svoja leđa.
 41

Majka je vodila Paige prema izlazu kad nas je zaustavio glasan tresak iza dvostrukih vrata.
Dopirao je iz prostorije iz koje su izašli anđeli. Stala sam usred koraka, pitajući se trebam li
provjeriti što se događa.
Nisam mogla smisliti dobar razlog zbog kojeg bih gubila vrijeme gledajući kroz ona vrata, no
nešto me mučilo. Zakvačilo mi se za mozak poput igle koja vuče pletivo, pokušavajući ga
razmotati da vidi što je unutra. Toliko se toga događalo da nisam stigla promisliti — nešto je bilo
važno, nešto...
Krv.
Anđeli su imali krvi na rukavicama i bijelim kutama. I Lejla. Trebala je operirati Raffea.
Kroz vrata je ponovo dopro tresak metala o metal, kao da su se prevrnula kolica i tresnula o
druga.
Trčala sam prije no što sam to shvatila.
Kad sam se približila dvostrukim vratima, kroz njih je proletjelo nečije tijelo. Imala sam samo
sekundu da prepoznam Raffea koji je letio kroza zrak.
Kroz vrata je jurnuo divovski anđeo, u potjeri.
Poznat mi je način na koji se kreće. Lice mu je nekoć moglo biti zgodno, no sad je na njemu
prevladavao divlji izraz.
Iza njega širila su se snježna krila. Korijen krila prekriven je sasušenom krvlju, na mjestima
gdje su ih svježi šavovi držali za leđa. Čudno, iako na leđima ima krvi, trbuh mu je prekriven
zavojem.
Nešto mi je bilo poznato kod tih krila.
Jedno od njih je zarezano, tamo gdje su škare prošle kroz perje. Zarezano onako kako sam ja
odrezala pera s Raffeovih krila.
Mozak mi je pokušavao odbaciti očiti zaključak.
Divovski je anđeo stajao između moje obitelji i vrata kroz koja smo došle. Majka je bila
sleđena od užasa, zureći u njega. Električni joj se štap tresao u ruci dok ga je pružala prema divu.
Djelovalo je više kao da mu ga nudi, nego da se pokušava obraniti.
Duboki tresak zatutnjao je kroz strop, a za njim je brzo uslijedio još jedan, pa još jedan. Svaki
je tresak bio još glasniji. To je bilo ono što su anđeli čuli i više nisam sumnjala da je napad
počeo.
Panično sam mahala majci da ode kroz vrata koja je koristio dostavljač. Napokon je shvatila i
šmugnula kroz njih s Paige.
Bojala sam se da će ih div zaustaviti, no on nije obraćao pozornost na njih. Usmjerio ju je na
Raffea.
Raffe je ležao na podu, lica i mišića iskrivljenih od bola. Leđa su mu se izvila u pokušaju da
ne dotiče betonski pod. Ispod njega, raširena kao nekakav tamni ogrtač, bila su divovska šišmišja
krila.
 Izgledala su kao tanak sloj kože raširen preko skeletne strukture koja je više nalikovala
smrtonosnom oružju negoli okviru za krila. Rubovi krila bili su oštri kao britve, načičkani nizom
sve većih kuka, od kojih su najmanje izgledale kao nazubljene udice. Najveće kuke bile su na
vrhovima krila, podsjećajući me na oštre srpove.
S Raffeovih leđa kapala je svježa krv kad se bolno okrenuo i odgurnuo od poda. Njegova su
nova krila visjela preko njega dok se kretao, kao da još nisu pod njegovom kontrolom.
Odmaknuo je jedno s puta, onako kako bih ja sklonila kosu s lica. Ruka mu se vratila, krvava od
svježih porezotina preko podlaktice i ureza na mjestima kojima se zakvačio na jednu od kuka.
»Pažljivo s time, arkanđele«, rekao je div, stupajući prema Raffeu. Riječ »arkanđeo« bila je
puna otrova.
Prepoznala sam mu glas. To je glas Noćnog anđela koji je Raffeu odrezao krila one noći kad
smo se upoznali. Prošao je pored mene, i ne pogledavši me, kao da sam komad namještaja.
»Kakve to igre igraš, Beliale? Zašto me nisi ubio na operacijskom stolu? Čemu sva ta
gnjavaža oko prišivanja ovih stvari na mene?« Raffe se ljuljao na nogama. Vjerojatno je
operacija završila tek koji tren prije no što su otišli anđeli-liječnici.
Prema izgledu osušene krvi na divovim leđima, nisam trebala biti genij da bih shvatila kako
su njega prvog operirali. Imao je više vremena za oporavak od Raffea, iako se mogu kladiti da
još nije ni blizu punoj snazi.
Podigla sam mač, pokušavajući biti što diskretnija.
»Ubio bih te«, rekao je Belial, »da nije one silne, sitničave anđeoske politike. Sjećaš se kako
je to?«
»Davno je to bilo.« Raffe se i dalje ljuljao na nogama.
»A bit će još davnije, sad kad imaš ta krila.« Belial se nacerio, no lice mu je djelovalo
okrutno.
»Žene i djeca će odsad vrišteći bježati od tebe. A i anđeli.«
Okrenuo se prema izlazu, milujući svoja nova pera. »Gubi se sada, a ja idem pokazati svoje
novo ruho. Nitko dolje nema perje. Cijeli Pakao će mi zavidjeti.«
Spustivši glavu kao razjareni bik, Raffe se zaletio u Beliala.
S obzirom na to koliko je krvi izgubio, čudila sam se da uopće može hodati, a kamoli trčati.
Teturao je dok se zalijetao u Beliala koji ga je uhvatio ispod jedne goleme ruke i gurnuo na
kolica.
Raffe je tresnuo na pod zajedno s kolicima. Žive, krvave porezotine pojavile su mu se preko
obraza, vrata i ruku, jer su nova krila nekontrolirano lepetala oko njega dok je padao.
Pritrčala sam mu i dodala mu mač.
Nesiguran izraz prijeđe Belialovim licem, a pokreti mu postadoše oprezni.
Čim sam stavila držak u Raffeovu ruku, vršak mača tresne o pod poput tone olova.
Raffe je držao mač kao da mu je bila potrebna sva snaga koju ima da ne ispusti i držak. U
mojim je rukama bio lagan kao pero.
Raffe je izgledao kao da mu je netko upravo slomio srce.
Piljio je u svoj mač, osjećajući se izdano i zapanjeno. Ponovo ga je pokušao podići, no nije
mogao. Lice mu se iskrivilo od nevjerice i boli. Nikad ga nisam vidjela tako povrijeđenog, zbog
čega sam poželjela da i ja nekog povrijedim.
Belial se prvi oporavio od šoka. »Tvoja te oštrica odbacila. Osjetila je moja krila. Više nisi
samo
Rafael.«
Nasmijao se mračnim zvukom, još gorim jer se u njemu osjećala istinska radost. »Kako tužno.
Voda bez sljedbenika. Anđeo odrezanih krila. Ratnik bez mača.« Rugajući se, Belial je kružio
oko Raffea poput morskog psa. »Nemaš više ništa.«
»Ima mene«, rekla sam. Krajičkom oka, vidjela sam kako se Raffe trznuo.
Belial me pogledao, prvi me put primijetivši. »Našao si ljubimca, arkanđele? Kad se to
dogodilo?« U glasu mu se začula zbunjenost, kao da je normalno da Belial točno zna tko su
Raffeovi drugovi.
»Nisam ničiji ljubimac.«
»Sreo sam je noćas u leglu«, rekao je Raffe. »Otad me slijedi. Ništa mi ne znači.«
Belial prezirno šmrkne. »Smiješno, nisam te pitao znači li ti što.« Odmjerio me od glave do
pete.
»Mršava je. Ali poslužit će.« Uputio se prema meni.
Raffe mi je dodao mač. »Bježi.«
Oklijevala sam, pitajući se koliko batina može podnijeti u sadašnjem stanju.
»Bježi!« Raffe je stao između mene i Beliala. Pobjegla sam i sakrila se iza jednog od stupova.
»Nalazimo si prijatelje, ha?« upitao je Belial. »I to među Kćerima ljudskim. Kako prekrasno
ironično. Kad će prestati iznenađenja?« Stvarno je zvučao oduševljeno. »Uskoro ćeš postati puni
član mog klana. Oduvijek sam znao da hoćeš. Bio bi izvrstan arkdemon.« Osmijeh mu nestade s
lica.
»Šteta što nemam želju da mi ti postaneš šef.«
Povukao je Raffea u medvjedi zagrljaj, no hitro ga je pustio. Ruke i grudi krvarile su mu od
svježih porezotina. Očito Raffe nije bio jedini koji se još nije navikao na nova krila.
Belial ga je zatim zgrabio za vrat i odigao od tla. Raffeovo je lice pocrvenjelo, a na
sljepoočnicama su mu iskočile žile dok mu je Belial gnječio grlo.
Glasna eksplozija zatresla je zgradu iznad nas. Kroz vrata koja vode prema garaži sručio se
betonski krš. Nekoliko preostalih staklenih stupova je napuknulo, zbog čega su se njihovi
stanovnici počeli uznemireno micati.
Potrčala sam prema Belialu.
U mojim rukama mač je bio čvrst i uravnotežen. Zamahnula sam njime unatrag i ponovo se
šokirala. Mač se savršeno prilagodio.
Mogla sam se zakleti da je promijenio kut, tjerajući me da podignem laktove. Spreman je za
bitku i žedan krvi. Iznenađeno sam trepnula, umalo propustivši trenutak. Ali nisam, jer mi se
ruka pomakla u glatkom luku, vođena mačem, iako su mi stopala od šoka još bila ukopana u pod.
Ja ne rukujem ovim mačem. On rukuje sa mnom.
Zamahnula sam mačem u trenutku kad je i Raffe šibnuo svojim smrtonosnim krilima prema
Belialu. Moj mu je mač zarezao meso na leđima i zapeo u kralježnici.
Raffeova su krila razrezala demonove obraze i otvorila mu podlaktice do kosti. Vrisnuo je i
pustio Raffeov vrat.
Raffe se sručio na pod, loveći dah.
Belial je oteturao dalje od nas. Da nije upravo izašao iz operacijske dvorane, možda bi bio
dovoljno jak da se bori protiv oboje. A možda i ne bi. Zavoji oko njegova struka bili su krvavi
zbog rane koju mu je prije nekoliko dana zadao Raffe. Belialove rane neće tako brzo zacijeljeti,
ako Raffe govori istinu u vezi s anđeoskim mačevima.
Moja se oštrica ponovo podigla, očito želeći da opet napadnem. Belial je zapanjenim očima
zurio u mene, ništa manje iznenađen od anđela koji su me vidjeli dok sam im ubijala kolegu.
Anđeoski mač nema što raditi u rukama Kćeri ljudske. Jednostavno ne ide tako.
Raffe skoči na noge i zaleti se u Beliala.
 Promatrala sam sa strahopoštovanjem kako Raffe mlati Beliala, udarcima tako brzim da su
postali gotovo nevidljivi. Sila emocija koje stoje iza tih udaraca je pregolema. Prvi put Raffe se
nije trudio prikriti frustraciju i bijes, niti svoju čežnju za krilima koja je izgubio.
Dok je Belial teturao od udaraca, Raffe je dohvatio svoje staro krilo i povukao ga. Šavovi su
počeli pucati, a svježa krv poprskala je nekoć blistava bijela krila. Raffe je odlučio vratiti svoja
krila, čak ako ih bude morao iščupati iz Belialova mesa, šav po šav.
Čvršće sam zgrabila Raffeov mač. Koji je sada očito moj. Ako mač odbija njega dok god ima
nova krila, onda sam ja jedina koja ga može koristiti.
Krenula sam prema Raffeu i Belialu, spremna odrezati krila. Nešto me zgrabilo za članak i
povuklo. Nešto ljigavo s čeličnim stiskom.
Stopala su mi kliznula po mokrom podu i ja sam tresnula na beton. Mač mi je izletio iz ruke, a
pluća su mi se tako stisnula od udarca da mi se činilo da ću se onesvijestiti.
Uspjela sam okrenuti glavu i pogledati što me dohvatilo. Da bar nisam.
 42

Iza mene, mišićavi škorpionski fetus razvalio je čeljust i vrisnuo, otkrivajući redove zuba kao u
piranje.
Ispod njegove nerazvijene kože vidjele su se vene i obrisi mišića. Ležao je na trbuhu, kao da
je puzao cijelim putem od svog slomljenog spremnika, kako bi me dohvatio.
Njegova ubojita bodlja podigla se preko njegovih leđa, ciljajući u moje lice.
Kroz glavu mi je bljesnuo prizor Paige i majke kako trče kroz noć. Same. Prestravljene.
Pitajući se jesam li ih napustila.
»Ne!« Vrisak mi se otrgnuo kad sam se neprirodno izvila da izbjegnem bodlju. Njezin vrh mi
je promašio lice za centimetar.
Prije no što sam uspjela udahnuti, vrh bodlje se ponovo podigao i zabio prema dolje. Ovog
puta nisam se stigla ni pripremiti dok je jurio prema meni.
»Ne!« zaurlao je Raffe.
Tijelo mi se trznulo kad mi se bodlja zabila u vrat.
Činilo mi se kao da mi meso probija nemoguće dugačka igla. A onda je počeo pravi bol.
Goruća agonija širila mi se kroz vrat. Imala sam osjećaj da me netko razdire iznutra. Oštro
sam dahtala, a iz kože mi je izbio znoj.
Iz mog grla izletio je izmučeni vrisak dok su mi noge divlje mlatarale.
Ništa od toga nije zaustavilo škorpiona. Usta su mu se otvorila i spremio se zadati smrtonosni
poljubac.
Pogledi su nam se susreli kad me privukao sebi. Shvatila sam da misli kako će, ako me posiše,
dobiti dovoljno energije da preživi izvan svoje umjetne maternice. U njegovu stisku i načinu na
koji je otvarao i zatvarao usta kao riba na suhom, u načinu na koji je stiskao vjeđe kao da
njegove nerazvijene oči ne mogu podnijeti oštro svjetlo, osjećao se silni očaj.
Njegov je otrov širio agoniju preko mog lica i niz moje grudi. Pokušala sam ga odbaciti od
sebe, no jedva sam ga uspjela lagano gurnuti.
Mišići mi se počinju kočiti.
Odjednom mi se bodlja istrgnula iz vrata. Imala sam osjećaj da je nazubljena, kao da mi,
izlazeći, čupa grlo.
Prožeo me još jedan vrisak, no nisam ga mogla ispustiti. Usta su mi se jedva otvorila, a mišići
na licu samo su se trzali, umjesto da se iskrive od agonije. Moj je vrisak zvučao kao slabašan
mrmor.
Ne mogu pomaknuti lice.
Raffe je zgrabio čudovište za rep i odvukao ga s mene. Urlao je, i shvatila sam da cijelo
vrijeme vrišti.
Zgrabio je škorpionski fetus, zamahnuo njime kao palicom i bacio ga u spremnik.
Tri su se stupa razbila, jedan za drugim, kad je tresnuo o njih. Prostorija se ispunila umirućim
krikovima abortiranih stvorova.
 Raffe se stuštio na koljena pored mene. Izgledao je zapanjeno. I neobično potreseno. Zurio je
u mene kao da ne može vjerovati u ono što vidi. Kao da odbija vjerovati u to.
Zar izgledam tako loše? Umirem li?
Pokušala sam si dotaknuti vrat, da vidim koliko krvarim, no nisam uspjela natjerati ruku da se
pomakne. Pala je, opuštena, nakon mog drhtavog pokušaja. Raffe se zgrozio, gledajući moj
bijedni pokušaj da se pomaknem.
Pokušala sam mu reći da otrov paralizira i usporava disanje, no iz usta mi je izašlo samo
mrmljanje koje ni sama nisam mogla razumjeti. Jezik mi je bio ogroman, a usta previše natečena
da bi se micala. Druge žrtve nisu izgledale otečeno, pa pretpostavljam da nisam ni ja, no imala
sam takav osjećaj. Kao da mi je jezik odjednom postao velik i nespretan, previše težak da bi se
pomaknuo.
»Šššš«, nježno je rekao Raffe. »Tu sam.«
Uzeo me u naručje, a ja sam se pokušala usredotočiti na njegovu toplinu. U sebi sam osjećala
da drhtim od bola, no izvana sam bila potpuno mirna dok mi se paraliza širila leđima i nogama.
Trebala mi je sva snaga da mi glava ne sklizne niz njegovu ruku.
Izraz njegova lica uplašio me jednako kao paraliza. Prvi put lice mu je bilo potpuno otvoreno.
Kao da više nema veze što to vidim.
Šok i tuga izbrazdali su Raffeovo lice. Pokušala sam prihvatiti činjenicu da on tuguje. Zbog
mene.
»Čak ti se i ne sviđam, sjećaš se?« Pokušala sam mu to reći, no iz mojih usta izašlo je nešto
slično blebetanju dojenčeta.
»Šššš.« Prstima mi je prešao preko obraza, milujući mi lice. »Tiho. Tu sam.« Gledao me s
dubokom boli u očima. Kao da mi toliko toga želi reći, no osjeća da je prekasno.
Željela sam mu pomilovati lice i reći da će sve biti u redu. Da će sve biti u najboljem redu.
Žestoko sam željela da tako i bude.
 43

»Šššš«, rekao je Raffe, ljuljajući me u svom naručju.

Svjetlost oko njegove glave je nestala.
Iza njega se podigla Belialova mračna prilika.
Jedno od njegovih novih krila bilo je gotovo otrgnuto i držalo se na svega nekoliko šavova.
Lice mu je bilo iskrivljeno od bijesa kad je iznad Raffeove glave podigao nešto nalik na
hladnjak, izgledajući kao nekoć Kain, kad je podigao stijenu iznad Abelove glave.
Pokušala sam viknuti. Pokušala sam upozoriti Raffea izrazom lica. No ispustila sam samo
šaptavi uzdah. »Beliale!«
Belial se okrenuo da pogleda tko to viče na njega. I Raffe se okrenuo, još uvijek me
zaštitnički držeći u naručju.
U vratima je stajao Političar. Prepoznala sam ga i bez prestravljenih žena-trofeja koje su išle
za njim.
»Spusti to, odmah!« Prijateljsko lice Političara nagrđeno je grimasom dok zuri u divovskog
anđela.
Belial je teško disao, držeći hladnjak u zraku. Nije bilo jasno hoće li poslušati.
»Imao si ga priliku ubiti na cesti«, rekao je Političar umarširavši u prostoriju. »Ali smela su te
njegova lijepa krila, zar ne? A sad, kad su ga svi vidjeli, i dok posvuda lete glasine da se vratio,
sad ga hoćeš ubiti? Što je s tobom?«
Belial je zavitlao hladnjak na drugu stranu prostorije, izgledajući kao da bi ga radije bacio na
Političara. Hladnjak je s treskom nestao iz vidokruga.
»Napao me!« Uperio je prst u Raffea kao neki poludjeli dečkić na steroidima.
»Nije me briga i da ti je izlio kiselinu u hlače. Rekao sam ti da ga ne diraš. Ako sad umre,
njegovi će ga ljudi pretvoriti u mučenika. Imaš li pojma koliko se teško boriti protiv anđeoskog
mučenika? Zauvijek će izmišljati priče o tome kako bi se on protivio ovoj ili onoj politici.«
»Što me briga za tvoju anđeosku politiku?«
»Briga te jer ja tako kažem.« Političar je popravio manšete. »Oh, zašto se uopće gnjavim?
Nikad nećeš biti ništa više od osrednjeg demona. Jednostavno nemaš pameti da shvatiš političku
strategiju.«
»Shvaćam je ja, Uriele.« Belial je izvio usnu kao pas koji reži. »Pretvorio si ga u izopćenika.
Sve u što je ikad vjerovao, kao i sve što je ikad rekao, pretvorit će se u mahnitanje palog anđela s
demonskim krilima. Shvaćam ja više no što ćeš ti ikad znati. Proživio sam to, sjećaš se? Samo mi
nije drago što si time dobio prednost.«
Uriel se postavio na Beliala, iako je morao podići pogled da bi mu se zapiljio u oči. »Učini
kako sam ti rekao. Dobio si krila kao plaću za svoje usluge. A sad se gubi.«
Zgrada se zatresla kad je nešto eksplodiralo iznad nas.
Iz mene je istekao i zadnji tračak volje i više nisam mogla držati glavu uspravnom. Uvenula
sam u Raffeovu naručju. Glava mi se objesila, oči su mi neusredotočene, a disanje jedva
primjetno.
Baš kao mrtvo tijelo.
»NE!« Raffe me zgrabio kao da može povezati moju dušu s mojim tijelom.
U vidnom polju ukazao mi se naopako okrenut prizor vrata. Kroz njih je ulazio dim.
Iako zbog bola nisam osjećala Raffeovu toplinu, osjetila sam pritisak njegova zagrljaja i
njihanje njegova tijela dok je ponavljao riječ, »Ne.«
Njegov me zagrljaj tješio, i strah se malo povukao.
»Za čim on to žali?« upitao je Uriel.
»Za svojom Kćeri ljudskom«, rekao je Belial. »Ubio ju je jedan od tvojih Franken-
ljubimaca.«
»Ne!?« Uriel je zvučao oduševljeno i skandalizirano. »Je li moguće? Čovjek? Nakon svih
njegovih upozorenja da se držimo podalje od njih? Nakon njegovog križarskog rata protiv
njihovih zlih hibridnih potomaka?«
Uriel je kružio oko Raffea kao morski pas. »Pogledaj se, Raffe. Veliki arkanđeo je na
koljenima, s parom demonskih krila oko sebe. I drži u naručju potrganu Kćer ljudsku?«
Zahihotao se. »Oh, Bog me ipak voli. Što se dogodilo, Raffe? Je li ti život na Zemlji postao
previše usamljenički? Stoljeće za stoljećem bez drugova, osim Nefila koje si tako plemenito
lovio?«
Raffe ga je ignorirao, i dalje mi milujući kosu i nježno se njišući kao da uspavljuje dijete.
»Koliko si se dugo odupirao?« upitao je Uriel. »Jesi li je odgurnuo od sebe? Jesi li joj rekao
da ti ne znači ništa više od bilo koje druge životinje? Oh, Raffe, je li umrla misleći da ti nije stalo
do nje? Kako tragično. To te sigurno ubija.«
Raffe ga ubojito pogleda. »Da se nisi usudio govoriti o njoj.« Uriel je nehotice ustuknuo.
Zgrada se ponovo zaljuljala. Preko umirućih škorpiona popadala je prašina. Raffe me pustio,
spustivši me nježno na beton.
»Gotovi smo s poslom«, rekao je Uriel Belialu. »Možeš ga ubiti nakon što postane poznat kao
Pali anđeo Rafael.« Ramena su mu bila ukočena od autoriteta, no nogice su mu požurile van. Za
njim je pošao i Belial, dok mu se otrgnuto krilo vuklo po prašini. Srce mi se slomilo kad sam
vidjela kako postupa s Raffeovim blistavim perima.
Raffe je zastao da mi složi kosu oko glave, da mi ne zapinje, kao da je to važno.
A zatim je pojurio za njima. Bijesno je urlao dok je poput tornada šibao kroz vrata i uza
stepenice.
Ispred Raffeovih koraka, dva su para stopala udarala o stepenice, jureći punom brzinom.
Vrata na vrhu stepenica su se zalupila.
Udarci su odjeknuli o vrata i zidove. Nešto je tresnulo, a potom odzveketalo niza stepenice.
Raffe je prosipao svoj bijes zvučeći kao da se probija kroza zidove. Divljao je poput bijesnog psa
na kraju lanca. No, za što je bio privezan? Zašto nije otišao za njima?
Stuštio se niza stepenice i zastao u dovratku, teško dišući. Bacio je pogled na mene, koja sam
i dalje ležala na betonskom podu, a zatim se bacio na spremnik sa škorpionom.
Gotovo je zavijao od bijesa. Staklo se lomilo. Voda je prskala.
Stvorenja su se bacakala po podu i vrištala dok ih je odvajao od njihovih žrtvi. Nisam mogla
razaznati koje su eksplozije i vriskovi dolazili odozgo, a koje je uzrokovalo Raffeovo divljanje
kroz laboratorij.
Napokon, nakon što više nije imao što razbiti, zastao je okružen kršem, luđački dašćući i
osvrćući se oko sebe, u potrazi za još nečim što bi slomio.
Nogom je razgrnuo slomljeno staklo i laboratorijske potrepštine i zapiljio se u nešto. Sagnuo
se da to uhvati, no umjesto da ga podigne, dovukao ga je do mene.
Bio je to njegov mač. Okrenuo me tako da ga može ugurati u korice koje su mi još bile na
leđima. Očekivala sam da će me težina mača povući prema dolje, no bila je jedva primjetna kad
je kliznuo u korice.
A zatim me podigao u naručje. Bol je dostigao svoj vrhunac, no ja sam i dalje potpuno
paralizirana. Glava i ruke su mi labavo visjele, kao u svježeg mrtvaca.
Progurao se kroz vrata prema stepenicama i krenuli smo gore, ususret eksplozijama.
 44

U početku je teturao, na rubu da se sruši. Nisam znala spotiče li se zato što se oporavlja od
operacije, ili zbog adrenalinskog kraha nakon divljanja po laboratoriju.
Porezotine na njegovu vratu i uhu već su prestale krvariti. Zacjeljivao mi je pred očima. Sa
svakim korakom trebao bi biti sve snažniji, no disanje mu je bilo teško i neujednačeno.
U jednom se trenutku naslonio na zid i privukao me čvršće u zagrljaj. »Zašto nisi pobjegla
kako sam ti rekao?« šapnuo mi je u kosu. »Od početka sam znao da će te tvoja odanost ubiti.
Samo nisam znao da će to učiniti tvoja odanost prema meni.«
Još jedna je eksplozija potresla stepenice, a mi smo nastavili dalje.
Prekoračio je iskrivljenu ogradu koja je ležala preko stepenica, istrgnuta iz zida. Zidovi s obje
strane izbušeni su nepravilnim rupama.
Napokon smo stigli do vrha. Raffe je ramenom gurnuo vrata i izašli smo u prizemlje. Ravno u
ratnu zonu.
Onaj tko nije pucao, pokušavao je izbjeći metak. S jedne strane predvorja anđeli su trgali sa
sebe svoje svečane smokinge, zalijećući se prema prednjim vratima i skačući u zrak čim bi izašli.
No, svaki treći pao bi na tlo u krvavoj hrpi perja, dok su metci pronalazili svoje mete. To me
podsjećalo na streljanu, jer je s te strane postojao samo jedan veći izlaz.
Komadi mramora i lusteri popadali su sa stropa kad je nešto eksplodiralo. Po nama je pljuštala
prašina i krš od metaka koji su letjeli posvuda.
Ljudi su se raspršili na sve strane. Većina žena trčala je u visokim petama, skližući se i
posrćući preko razbijenog stakla. Kunem se da su neki od ljudi, koji su u jednom trenu trčali na
jednu stranu, već u sljedećem krenuli u drugom smjeru. Morali su preskakati ljude i anđele koji
su mlitavo ležali na tlu.
Raffe je jako upadljiv sa svojim novim krilima, koja je raširio kako nas ne bi ozlijedila.
Žureći, u silnoj panici, svi su se zapiljili u nas.
Mnogi su anđeli zastajali i zurili u nas, pogotovo ratnički tipovi. Na nekim sam licima
ugledala svjetlost prepoznavanja i šoka. Kakvu god kampanju Uriel vodio protiv Raffea, upravo
je dobila žestok poticaj. Raffe i ja smo ličili na nekakav demonski poster za kampanju na
nogama. Brinula sam što će se dogoditi s njim i kako će ga tretirati, ako i kada se izvučemo iz
ove ludnice.
Pokušala sam potražiti svoju obitelj, no bilo mi je teško išta razaznati u silnom kaosu, jer još
uvijek nisam mogla pomicati oči.
Neki su anđeli odlučiti riskirati da će ostati zarobljeni unutra i uputili su se dalje od prednjih
vrata. Vjerojatno su krenuli prema dizalima, da mogu uzletjeti gore i odletjeti van iz zgrade.
Osjetila sam zadovoljstvo kad sam vidjela kako se zabava raspada, kako uljezi skidaju svoje
šminkerske kostime i bježe da spase goli život.
Ono što je ostalo od prednjih vrata razletjelo se u eksploziji šrapnela.
Nakon toga, sve je zvučalo prigušeno. Pod je bio prekriven razbijenim staklom, a ljudi koji su
bježali u kućnim haljinama i bosi, nisu mogli daleko stići.
Željela sam odjuriti do vrata i povikati da smo mi ljudi. Reći im da prestanu pucati kako
bismo mogli izaći, kao što čine taoci koje gledamo na televiziji. No, čak i da sam uspjela, ni
jednim djelićem svog bića nisam vjerovala da bi borci pokreta otpora prestali s napadom samo
zato da mi možemo izaći. Već tjednima nitko se ne trudi sačuvati tuđe živote. Ljudski je život
trenutačno najjeftinija roba na tržištu, s jednom iznimkom. Anđeli su ležali pored ljudi, kao
krpene lutke pobacane po tlu.
Uputili smo se u utrobu zgrade. Svi su nas zaobilazili u širokom luku.
U predvorju ispred dizala nalazila se gomila odbačenih sakoa i svečanih košulja. Vjerojatno
bolje lete bez odjeće, čak i kad je ta odjeća skrojena za njih.
Iznad nas, zrak je bio pun anđela. Nestale su veličanstvene spirale anđeoske elegancije, i sve
je lepetalo od silnih krila.
Naši razlomljeni odrazi odbijali su se od zida slomljenih zrcala, zbog čega je cijeli prizor
djelovao još kaotičnije. Klizeći kroz taj pandemonij, sa svojim demonskim krilima i mrtvom
djevojkom u naručju, Raffe je dominirao predvorjem.
Uhvatila sam svoj odraz u zrcalu. Iako sam se osjećala kao da mi je netko iščupao grlo, crveni
trag na mjestu gdje me probola bodlja jedva se vidio. Pretpostavila sam da će tamo gdje je izašao
meso biti rastrgano, no izgledalo je tek kao malo jači ubod insekta.
Unatoč kaosu, počela sam primjećivati obrazac. Anđeli su uglavnom bježali u jednom smjeru,
a većina ljudi uputila se u drugom. Nas dvoje slijedilo je rijeku ljudi. Poput zatvarača na
hlačama, gomila se rastvarala pred nama.
Progurali smo se kroz vrata goleme kuhinje, pune nehrđajućeg čelika i glomaznih uređaja.
Zrakom se izvijao tamni dim, a iz zidova pored štednjaka izbijali su plamenovi.
Dim me pekao za grlo, a oči su mi suzile. Nisam mogla ni kašljati ni treptati, što je bila
užasna muka. No, tješila sam se kako je to znak da se bol od bodlje povlači, jer sam mogla
doživjeti neki drugi osjet, kao što je iritacija od dima.
Na drugoj strani kuhinje, kroz vrata za dostavu, gurala se rijeka ljudi. Nekolicina se prilijepila
za zid, puštajući nas da prođemo.
Raffe je šutio. Nisam mu mogla vidjeti lice, no ljudi su ga gledali sa strahom, kao da vide
samog đavla.
Zgradu je zatresla još jedna eksplozija i zidovi su se pomaknuli. Iza nas u kuhinji, ljudi su
vrištali. Netko je urlao, »Van! Van! Grunut će plin!«
Probili smo se kroz vrata i izišli na hladan noćni zrak.
Vriskovi i eksplozije vani bili su još glasniji kad smo stupili u područje bitke. Sve osjete
ispunilo mi je štektanje rafala. Pluća mi je napunio gorak miris pregrijane mašinerije i baruta.
Ispred nas se nalazio konvoj kamiona, okružen gomilom civila i vojnika. Iza njih sam
ugledala apokalipsu.
Budući da su anđeli poletjeli, bitka je promijenila smjer. Vojnici su i dalje iz unutrašnjosti
kamiona koji su se povlačili bacali granate, no zgrada je već gorjela pa su izazivale samo
dodatnu buku.
Strojnicama su pucali na leteće neprijatelje, čime su riskirali da i sami postanu žrtve napada.
Banda anđela podigla je u zrak dva kamiona, bacivši ih na druge kamione koji su pokušavali
pobjeći.
Niza svaku uličicu bježali su ljudi, pješice ili u automobilima. Anđeli su se obrušavali
naizgled nasumice, komadajući vojnike i civile.
Raffe nije ubrzao kad se udaljio od zgrade i uputio prema grupi ljudi koji su se stisnuli oko
kamiona.
Što to radi? Zadnje što nam je potrebno jest da nas izrešeta neki poludjeli građanin-vojnik,
samo zato što je ugledao nešto što ga je uplašilo.
Vojnici su gurali civile u velike vojne kamione. Borci pokreta otpora u kamufiažnim
uniformama klečali su u tovarnim prostorima, ciljajući u zrak i pucajući u anđele. Jedan od
vojnika prestao je urlati zapovijedi i zagledao se u nas. Preko njega je preletjela zraka svjetla iz
farova drugog kamiona i vidjela sam mu lice. To je bio Obi, vođa pokreta otpora.
Pucnjava i urlanje prestali su naglo, onako kako bi obično prestao razgovor na zabavi na koju
je upravo upao policajac. Svi su se sledili i zapiljili u nas. Na njihovim se licima odražavao
odsjaj vatre dok se iz kuhinje iza nas izlijevao plamen.
»Što je dovraga to?« upitao je jedan od vojnika, s dubokim strahom u glasu. Drugi se
prekrižio, potpuno nesvjestan ironije takve geste od vojnika koji se bori protiv anđela.
Treći je čovjek podigao pušku i naciljao u nas.
Vojnici na kamionima, ionako dovoljno napeti, uperili su svoje strojnice prema nama.
»Ne pucajte«, rekao je Obi. Farovi još jednog kamiona prešli su preko njega i vidjela sam
kako se njegova znatiželja bori s adrenalinom. Za sada, znatiželja nas održava na životu, no tako
neće biti zauvijek.
Raffe se nastavio kretati prema njima. Željela sam povikati da stane, da ćemo poginuti, ali
naravno, nisam mogla. On misli da sam već mrtva, a što se tiče njegova života, djelovao je kao
da mu više nije stalo.
Žena je zavrištala, potpuno histerična. Taj me zvuk podsjetio na majku.
A onda sam ugledala ženu koja je vrištala. Naravno, to jest moja majka. Lice joj se žari
crveno na svjetlosti požara, pokazujući svu silinu njezina užasa. Vrištala je i vrištala, i činilo se
da nikad neće prestati.
Mogla sam zamisliti kako smo joj izgledali. Raffeova su krila raširena oko njega kao u nekog
demonskog šišmiša iz Pakla, a svjetlost vatre naglašava oštre kuke na njihovim rubovima. Iza
njega, zgrada gori u zlokobnim plamenovima, nasuprot dimom zacrnjenom nebu, zaklanjajući
mu lice u drhtavim sjenama. Nisam sumnjala da se uzdizao onako mračan i prijeteći, baš kao
klasični demon.
Moja majka ne zna da on drži krila raširenima kako nas ne bi ozlijedio. Izgleda joj kao Stvor
Koji Je Progoni. A noćas su oživjele njezine najgore noćne more. Evo đavla, izlazi iz plamenova
i nosi njezinu mrtvu kćer u svom naručju.
Vjerojatno je prepoznala moju odjeću, čim je tako brzo počela vrištati. Ili je možda već toliko
puta zamišljala ovu scenu da nije nimalo sumnjala da sam upravo ja u naručju demona. Njezin je
užas toliko iskren i dubok da me potresao do srži mog bića.
Vojnik je trznuo puškom uperenom u nas. Nisam znala koliko će se dugo obuzdavati. Ako
zapucaju, neću moći čak ni sklopiti oči.
Raffe je kleknuo i spustio me na asfalt. Podigao mi je kosu s jedne strane i pustio je da mu
klizi kroz prste dok mi se polako spuštala na rame.
Glava mu je obrubljena plamenovima iznad mene, a lice je u sjeni. Prstima mi je dotakao
usne, nježnim, sporim pokretom.
A onda se povukao, ukočen kao da se svaki njegov mišić bori protiv toga.
Željela sam ga preklinjati da ne ode. Reći mu da sam još tu. No, ležala sam kao zaleđena.
Samo sam ga mogla promatrati dok je ustajao.
I nestajao.
A onda, odjednom, više nije bilo ničega do praznog neba koje je odražavalo plamenove.
 45

Negdje u gradu zavijao je pas. Šuplji se zvuk trebao izgubiti u zvukovima bitke, utopiti se u
strahu i boli. Umjesto toga, moj ga je um izvlačio dok god nije nadglasao sve ostalo.
Dok sam ležala tako, paralizirana na hladnom pločniku, mogla sam samo misliti kako je to
najusamljeniji zvuk koji sam ikad čula.
Moja je majka jurnula prema meni, i dalje vrišteći. Bacila se na mene histerično jecajući.
Mislila je da sam mrtva i još uvijek se bojala. Bojala se za moju dušu. Napokon, nije li upravo
vidjela demona kako nosi moje mrtvo tijelo?
Oko nas se začuo žamor prestravljenog razgovora.
»Što je to dovraga bilo?«
»Je li mrtva?«
»Je li je on ubio?«
»Trebao si ga upucati!«
»Nisam bio siguran je li mrtva.«
»Jesmo li upravo vidjeli vraga?«
»Što je dovraga radio?«
Isporučivao je moje tijelo mom narodu.
Mogli su ga upucati. Mogli su ga napasti i drugi anđeli. Da sam stvarno bila mrtva, trebao me
ostaviti u podrumu da me zatrpa krš. Trebao je krenuti za Belialom i oteti mu svoja krila. Trebao
je spriječiti Uriela u njegovoj namjeri i paziti da ga drugi anđeli ne vide.
Umjesto toga, odnio me mojoj obitelji.
»To je ona. Penryn.« U mom vidnom polju ukazao se Dee-Dum. Prekriven je čađom,
iscrpljen i tužan.
Pojavio se i Obi i na trenutak se ozbiljno zagledao u mene.
»Idemo«, umorno će Obi. »Mičite se!« povikao je grupi. »Idemo maknuti ove ljude odavde!«
Ljudi su se gurali pored mene ulazeći u kamione i gledajući me dok su prolazili.
Majka me čvršće zgrabila, i dalje plačući. »Pomozite mi da je stavim u kamion«, jecala je.
Obi je zastao, suosjećajno je pogledavši. »Žao mi je zbog vaše kćeri, gospođo. Ali bojim se da
nema mjesta za... Bojim se da ćete je morati ostaviti.« Okrenuo se i zazvao vojnike, »Pomozite
gospođi da uđe u kamion.«
Prišao je vojnik i odvojio majku od mene.
»Ne!« Vrištala je, zavijala i izvijala se u vojnikovu stisku.
Vojnik je gotovo odustao i pustio majku, no u tom sam trenu osjetila da me netko podiže i
nosi. Glava mi se objesila unatrag i krajičkom oka vidjela sam tko me drži.
To je bila mala Paige.
Iz svog sam kuta vidjela grube šavove od njezine vilice do uha. Majčin veseli žuti pulover
visio je nahero preko šavova na njezinom vratu i ramenu. Ovako sam i ja nju tisuću puta nosila.
Nikad nisam mislila da ćemo jednoga dana zamijeniti mjesta. Hodala je normalnim korakom, ne
posrćući kako bi trebala zbog moje težine.
Gomila je utihnula, piljeći u nas.
Nosila me prema kamionu bez ičije pomoći. Vojnik koji je stajao unutra podigao je pušku i
uperio je u nas, ali je naglo ustuknuo.
Ljudi koji su već bili u kamionu stisnuli su se jedni uz druge, kao životinje u krdu.
Paige je zastenjala penjući se u kamion. Nitko joj nije pomogao. Sagnula se i ponovo me
podigla.
Malo se nasmiješila kad me pogledala, no kad joj se osmijeh raširio do šavova, trznula se.
Medu njezinim zubima nalik na britve ugledala sam komadiće sirovog mesa.
Da sam barem mogla zatvoriti oči.
Moja me mala sestrica spustila na klupu uz rub kamiona. Ljudi su nam se micali s puta.
Pojavila se i majka i sjela pored moje glave, stavivši je u svoje krilo. Još uvijek je plakala, no
više nije histerizirala. Paige mi je sjela do nogu.
Obi je vjerojatno bio u blizini jer su svi u kamionu pogledavali van, kao da čekaju presudu.
Hoće li me pustiti da ostanem?
»Idemo odavde«, rekao je Obi. »Izgubili smo previše vremena. Ubacite ljude u kamione!
Idemo prije nego što rukne!«
Što to? Leglo?
Kamion se napunio ljudima, no nekako su uspijevali ostaviti mjesta oko nas.
Usred vike začula se pucnjava. Svi su se uhvatili za nešto, pripremajući se za grubu vožnju.
Kamion je jurnuo naprijed, obilazeći uništene aute dok se udaljavao od legla.
Glava mi je odskočila s majčina stegna kad smo prešli preko nečega. Je li to bilo nečije tijelo?
Metci nisu prestajali letjeti. Mogla sam se samo nadati da divlji fijuk metaka neće pogoditi
Raffea, gdje god bio.
Ubrzo, pod lažnom zorom požara, veliki se kamion zaletio u zgradu. Prvi kat legla
eksplodirao je u vatrenoj lopti.
Staklo i beton razletjeli su se u svim smjerovima. Kroz vatru, dim i krš, ljudi i anđeli trčali su
i letjeli dalje od legla, poput raspršenih kukaca.
Veličanstvena se zgrada zanjihala, kao da je šokirana.
Kroz donje je prozore izbila vatra. Srce mi se stisnulo, pitajući se je li Raffe unutra. Nisam
vidjela kamo je otišao kad me ostavio. Mogla sam se samo nadati da je na sigurnom.
A zatim se leglo polagano urušilo samo u sebe.
Postalo je gomila krša iz koje se širio oblak prašine. Tutnjava koja je pratila rušenje zvučala je
kao beskrajan potres. Svi su samo zapanjeno zurili.
Horde anđela kružile su zrakom, promatrajući pokolj.
Kad se oblak prašine podigao prema njima, uzmaknuli su i raspršili se. Kad se i prednje
pročelje legla urušilo na slomljenu gomilu, nastala je zapanjena tišina.
A zatim, u grupicama po dvoje i troje, anđeli su nestajali u zadimljenom nebu.
Oko nas se začulo klicanje, plač, urlici. Ljudi su skakali i oduševljeno pljeskali. Stranci koji bi
se na ulici dočekali na nož, sad su se grlili.
Uzvratili smo im.
Objavili smo rat svima koji se usuđuju misliti da nas bez problema mogu istrijebiti. Koliko
god bili moćni i pripadali nebeskim bićima, moraju znati da je ovo naš dom i da ćemo se boriti
za njega.
Pobjeda nije ni blizu savršena. Znala sam da je većina anđela pobjegla gotovo bez ozljede.
Možda ih je nekoliko poginulo, no ostali će brzo zacijeljeti.
 No, prema slavlju se činilo kao da smo pobijedili u ratu. Sad sam znala što je Obi mislio kad
je rekao da ovaj napad nije bio namijenjen tome da se osvoje anđeli, nego ljudi.
Do sada nitko — pa ni ja — nije vjerovao da uopće ima šanse da se borimo. Mislili smo da je
rat gotov. Obi i njegovi borci upravo su nam pokazali da je tek počeo.
Nikad prije to mi nije palo na pamet, no sad sam osjetila ponos što sam ljudsko biće. Puni
smo mana. Krhki smo, zbunjeni, nasilni i imamo gomilu problema. No, sve u svemu, ponosna
sam što sam Kćer ljudska.
 46

Nebo je blistalo krvavocrvenom i čađavocrnom. Od te svjetlosti spaljeni je grad izgledao

nadrealno. Vojnici su prestali pucati, iako su nastavili promatrati nebo, kao da očekuju da će se
svakog trena na nas obrušiti armija demona. Iz daljine, ulicama su odjekivale strojnice.
Nastavili smo obilaziti napuštene automobile. U našem kamionu ljudi su uzbuđeno
razgovarali prigušenim glasovima. Tako su nabrijani, kao da je svaki od njih sam spreman
napasti cijelu legiju anđela.
I dalje su se držali podalje od nas. Dobro je što su toliko uzbuđeni i sretni, inače bi nas mogli
spaliti na lomači. Povremeno nam dobacuju poglede. Teško je reći promatraju li majku, koja je
usred molitvenog transa, sestru s njezinim uznemirujućim šavovima i praznim pogledom, ili
mrtvo tijelo koje sam ja.
Bol je slabio. Osjećaj je bio više kao da me pogodio manji auto koji nije stao pred znakom za
obvezno zaustavljanje, a ne teretni kamion na autocesti. Osjetila sam da mogu lagano kontrolirati
oči. Vjerojatno su mi se odledili još neki mišići, no oči mi je bilo najlakše pomaknuti, ako se
činjenica da sam ih pomaknula za djelić milimetra uopće može tako nazvati. No, to je bilo
dovoljno da mi pokaže kako učinak otrova slabi, i da ću vjerojatno biti dobro.
Ulice su puste, bez ljudi. Izašli smo iz četvrti legla i ušli u uništenu zonu. Pored nas lete
kilometri spaljenih olupina i urušenih zgrada. Vjetar mi šiba kosu oko lica dok se vozimo kroz
spaljeni i polomljeni kostur našeg svijeta.
Povremeno zastajemo, skrivajući se među ostalim napuštenim automobilima. U jednom trenu
Obi nas je ušutkao i svi smo zaustavili dah, nadajući se da nas ništa neće otkriti. Pretpostavila
sam da su u zraku oko nas anđeli i da se moramo kamuflirati.
U trenutku kad sam pomislila da je prošlo, netko otraga je povikao, »Pazite!« Nasuprot
ranjenom nebu, usamljeni anđeo kružio je iznad nas.
Ne, to nije anđeo.
Svjetlo se odbijalo o zakrivljeni metal na rubu njegovih krila. Nisu oblikovana kao ptičja, već
kao šišmišja.
Srce mi se ubrzalo od potrebe da ga dozovem. Je li moguće?
Kružio je iznad nas, sa svakim se krugom spuštajući sve niže. Spirale su bile široke i spore,
kao da kruži preko volje.
Za mene, to je bio način da bez prijetnje pogleda naš kamion. No, s obzirom na adrenalin koji
ih je preplavio, drugima je to bio neprijateljski napad.
Podigli su puške i uperili ih u nebo.
Željela sam im povikati da stanu. Htjela sam im reći da nas ne žele svi pobiti. Željela sam se
zaletjeti u njih i onemogućiti im nišanjenje. No, mogla sam ih samo promatrati dok su pucali u
zrak.
Lijeni su se krugovi pretvorili u manevar izbjegavanja. Dovoljno mi je blizu da mogu vidjeti
da ima tamnu kosu, a sada, kad se morao više kretati, a ne samo kliziti kroza zrak, vidjela sam i
da je nespretan. Kao da tek uči letjeti sa svojim krilima.
To je Raffe! Živ je! I leti!
Željela sam skakati, mahati mu i klicati. Srce mi je poletjelo za njim, istovremeno drhteći od
straha da će pasti s neba.
Vojnici nisu bili dovoljno vješti da pogode pokretnu metu s ove udaljenosti i Raffe je odletio,
neozlijeđen.
Mišići na mom licu su se trznuli, reagirajući na moje unutarnje veselje.
 47

Prošao je još jedan sat prije no što mi se tijelo potpuno odmrznulo. Cijelo to vrijeme moja je
majka sklapala ruke i očajno se molila iznad mog tijela tihim, guturalnim zvukovima njezinog
govora u jezicima. Te iskrivljene riječi svojstvene su za nju, i sigurno ih je grozno slušati, no ona
ih izgovara ritmom koji istovremeno djeluje umirujuće. Samo moja mater može djelovati i
zastrašujuće i umilno, kao što to može samo luda majka.
Znala sam da mi se vraća kontrola nad tijelom, no ostala sam ležati dok nisam bila sigurna da
ću moći ustati. Povremeno bih trepnula, normalno dišući, puno prije no što sam se pomaknula,
no to nitko nije primijetio. Između prilike moje sestre prekrivene šavovima, pod mojim nogama,
i majčinih neprestanih molitva iznad moje glave, moje nepomično tijelo vjerojatno im je
najmanje zanimljivo.
Zorilo je.
Nikad prije nisam shvaćala koliko je prekrasno jednostavno biti živ. Moja je sestra s nama.
Raffe leti. Sve je drugo nevažno.
Za sada, to je dovoljno.
 Zahvale
Posebno zahvaljujem svojim fantastičnim prvim čitateljima, Nyli Adams, Jessici Lynch Alfaro,
Eriu Schaibleu, Adrianu Khactuu i Travisu Heermannu, zbog njihovih nevjerojatno pametnih
primjedaba koje su ovu priču podigle na višu razinu. Hvala mom prvom lektoru, Robertu
Gryphonu, čija me posvećenost ovoj knjizi nadahnula; Johnu Skotniku zato što je primijetio one
zadnje lektorske propuste i Peteru Adamsu, famoznom fotografu, na izvrsnim fotografijama
autorice.
Mnogo hvala mom agentu, Stevenu Axelrodu, i mojoj nakladničkoj ekipi, Larryju
Kirshbaumu, Timu Didowu, Amy Hosford, Margery Cuyler, Anahidu Hamparianu, Diani Bough
i Debori Bass, zbog njihovog napornog rada oko Pada anđela, kao i njihove podrške i golemog
entuzijazma koji su pokazali pripremajući knjigu za širu publiku.
Zagrljaji i zahvale idu i Leeju, koji me uvijek drži čvrsto na zemlji. I naravno, od srca hvala
Aaronu, čija mi je umjetnička podrška pomogla da pronađem svoj put. Na kraju, golema zahvala
prvim čitateljima i obožavateljima moje knjige koji su raširili priču. Divni ste, nevjerojatni i
beskrajno sam vam zahvalna.

BalkanDownload.org