1.

Kada sam imala otprilike pet godina, počeo se događati veliki raskol u Kapitolu. Ne sjećam se
dobro predsjednice Paylor, ali sjećam se da ju je netko otrovao i još se do sada nije doznalo tko.
Pritvoreni su mnogi koji su za nju radili, ali nije se nikako moglo dokazati tko je to učinio.
Te godine je Kapitolu bilo zabranjeno glasati za predsjednika i mnogi su smatrali da je trebalo proći
mnogo desetljeća da se u ovaj grad vrati povjerenje, ali tad je na snagu stupila Junipera Mason,
mlada žena iz Okruga 7, kćer bivše pobjednice koja je zbog nekog razloga izvršila samoubojstvo
prije dva desetljeća. Sjećam se njenog bijesnog pogleda koji nije pokazivao nimalo milosti. Majka
je pred televizorom stisnula šake, a otac je siktao kroz zube. Ništa mi nisu govorili, ali ja, dijete
koje je tek krenulo školu sam mogla namirisati nevolju u zraku.
Obitelj Flickerman je imala već stoljećima svoj ugled u novinarstvu u medijima. Moj šukundjed
Luckretius i pradjed Caesar su vodili događaj poznat kao Igre gladi sedam desetljeća, koje su bile
posljedica Prve pobune, a uzrok druge pobune. Roditelji su mi sami priznati da se tako nešto nije
trebalo dogoditi, ali su govorili kako je Kapitol sjao stoljećima i prije Igara, sve dok nije pao pod
vlast svakog okruga koji su nas zarobili.
Od tada su svaku uglednu obitelj Kapitola motrili pod posebnim okom. Otac je govorio da je
pradjed imao velike sreće što ga nisu smaknuli jer je uporno uvjeravao da je htio svakom djetetu
učiniti dobro i predstaviti ga u najboljem svjetlu, iako je samo radio svoj posao, te ga nije bilo baš
briga tko živi, a tko umire. Tada moj djed, njegov sin je bio prilično mlad, ali se, kada je shvatio da
je Kapitol ubrzo pasti, učlanio u antiratni otpor koji se trudio širiti samo mir i pomagati zajednici
tijekom i poslije rata.
Tako se naša obitelj uspjela spasiti, bez da je itko smaknut ili ostao zatvoren. Sjećam se da smo
uvijek bili pod posebnim nadzorom. Uvijek kad sam izlazila vani, Mirovnjaci su stajali i posebno
me gledati, kad sam išla u školu i vraćala se kući. Tako je bilo mojim roditeljima kad su izlazili iz
kuće, vraćali se s posla, pogotovo kad su donosili namirnice kući. Nikad nije bilo problema samo
kad bismo dopustili da ih kontroliramo.
Sjećam se kad bi se neki opirali da su odmah završavali u zatvoru, čak i u bolnici do ozljeda. Zato
mi nije palo na pamet da se opirem. Ali se sjećam da smo imali svoj stan, imala sam svoju sobu,
svoje igračke, svoj topli krevet. Sjećam se da sam gledala crtiće, sjećam se da sam se igrala i
djecom nekad potlačenih Kapitolskih obitelji, čak i djecom drugih okruga. Nije bilo politike među
nama, bili smo djeca, dobacivali se loptom, dijelili igračke i slatkiše međusobno i igrali se u parku,
sve dok nije Mason došla na prijestolje.
Samo nekoliko dana nakon toga, izbacili su nas iz stana i odveli u neki bunker u kojem smo
stanovali. To je bila neka prljava kučica bez fasade sa rupama u zidovima, na tlu nije bilo ni
parketa, samo zemlja. Znam da sam tada ostala potpuno bez svojih igračaka, svoje najdraže odjeća
što mi je majka kupila, crteža, slikovnica, svega što sam imala i dali su nam samo nešto sive odjeće.
Sjećam se dobro da je moja majka bila tada trudna s ogromnim trbuhom gdje bi se morao moj brat
roditi. Moj otac je od reportera nekad poznatog radijskog voditelja sad dobio neki posao u pisarnici,
a majka s trbuhom do zuba je morala po cijele dane čistiti ulice.
Dobro se tada sjećam škole. Vodila se u nekoj prostoriji s običnom zelenom pločom, učiteljica nas
je gledala kao zadnju gamad iako nismo ni znali što se događa. Zidovi su se gulili, bilo je hladno,
jedva je imalo svjetla. Sjećam se da prvi put dječaka udarila tako jako da mu je nos prokrvario,
samo zato jer je progovorio bez njenog pitanja.
"Vi ste gamad, Kapitolska gamad? Zašto? Naučit ćete." rekla je kad nas je prvi put vidjela. "Ne
zanima me kako se tko od vas zove, vaša imena nisu važna, vi više niste važni. Vi ste odgovorni za
sve gadarije koje su nam se stoljećima događale. Smradovi, gnjide. Ako želite živjeti, ne želim čuti
ni riječi."
U školi više nije bilo pjevanja, brojalica, priča iz čitanki, sada nas je učila čitati neke od
najodvratnijih scena napisanih, morali smo crtati najmorbidnije scene Igara gladi i potruditi se to
najbolje nacrtati. Nije više bilo dijeljenja užine tijekom odmora ni igara. Nije bilo ni hrane, jedini
obrok je bio nešto zobene kaše i čaša vode ujutro i navečer.
Sjećam se kako sam se u suzama vraćala iz škole i smjela sam ih pustiti samo u kući. Sjećam se
noćnih mora i kako su Mirovnjaci upadali u kuću usred noći i tukli moje roditelje jesam vrištala u
snu. Jednu noć su pretukli toliko moju majku da je počela krvariti između noga. Vapila je od boli, a
otac ih je na koljenima molio za pomoć. Udarili su ga pendrekom po glavi i rekli da će nas svih
pobiti ako čuju ijedan glas.
Moja je majka samo mogla plakati u lokvi krvi i držati se za trbuh. Nitko nije došao po pomoć.
Sjećam se da sam se pomokrila i ostala u vlastitoj mokraći čitavu noć dok je otac plakao za mojom
majkom, a ona izdahnula.
Sljedeće jutro su tijelo izvukli i odvukli tijelo na hrpu trupala koja su se skupljala svaki dan zbog
nekog razlog. Svaki dan bi netko umro od bolesti, od posljedica ozljeda ili ubijen zbog pobune.
Bilo je i djece. Izveli su nas oboje van i natjerali mog oca uzme baklju i položi vatru na svoje tijelo.
Sjećam se da sam zaplakala i dobila pljusku od Mirovnjaka. Otac od tada više nije bio svoj, kao da
je nešto u njemu umrlo. Uzeo je baklju i spalio tijelo s mnogima. S drugim članovima obitelji smo
morali gledati kako majčino tijelo izgara, pa sam mogla ubrzo vidjeti i tijelo bebe u njenom trbuhu
kako se otapa sve dok nisu ostali obični crni grumeni od njih.
Tog dana, bez da sam se presvukla, Mirovnjak me odvukao u školu i predao učiteljici koja me je
pred cijelim razredom osramotila. Ispričala je sve što se dogodilo, potom uprla prstom u mene i
rekla: "Vidite je kako je ubila vlastitu majku i još se popišala? Zar je jednoj pišuri mjesto u školi?"
Tada se cijeli razred smijao, gađao me papirima i olovkama. "Pišura, pišura." govorili su mi. Neke
sam znala i prije iz škole, ali nije bilo važno. Učiteljica ih je potpuno uspjela okrenuti protiv mene
te sljedećim godinu dana nije nitko razmijenio ni riječi sa mnom.
Kad sam se tog dana vratila kući, vidjela sam kako moj otac jede zobenu kašu iz samo jedne zdjele.
Znala sam da mi nema obroka, a on je samo dignuo pogled prema meni i pitao me: "Sjećaš li se da
si ubila vlastitu majku?" i vratio se jelu.
Dan sam provela plačući u kutu, a po noći mi se otac vezao ruke i usta da se ne čuje moje vrištanje.
Noćne more su postale još gore, a ja sam barem bila tiha. Često sam se budila u vlastitom izmetu i
mokraći, ali morala sam se naučiti sama očistiti da ne budem smrdljiva.
Pored naše kučice su živjeli stric i strina koji su imali dvije godine mlađu kćer, Cassia. Bile smo
bliske otkad je prohodala. Brinuli su se o meni koliko su mogli. Davali su mi nešto hrane kad moj
otac nije htio, čistili su me, pomagali oko škole, ali nikad ih nisu smjeli Mirovnjaci vidjeti da se
brinu o meni. Kad je bilo prilike, provodila bih dane u njihovoj kući.
U školi su postajale stvari sve gore i gore. Tjerali bi nas da udaramo ili pljujemo jedni druge kao
kaznu, udarali su nas do krvi ako naša pažnja nije bila posvećena potpuno njima, zbog jednog
drhtaja ili jedne suze. Tako sam naučila da moram skrivati svaku svoju emociju što je bilo najbolje
moguće. Ni jednu suzu, ni jedan osmijeh nije nitko smio vidjeti na mom licu. Za to je su neke
kazne bile teške toliko da bi nekoj djeci amputirali prste.
Ubrzo su nam počeli stavljati poveze oko usta u školi, govoreći da nemamo pravo ni na riječ. Glave
smo morali držati pognute sve dok ne bi učiteljica stupila u razred i počela s ponižavanjem i o
Igrama tijekom kojih nitko od nas nije bio živ. Najviše o tome smo slušali.
Ubrzo je svaki dijete u školi počelo držati pognutu glavu i nije razgovaralo s nikim. Svaki čovjek je
držao pognutu glavu na ulici ne bi se ni pozdravio na ulici. Mirovnjaci su nama mogli činiti što su
god htjeli, čak i spolno općiti u javnosti. Bilo je toliko scena kad bi Mirovnjak silovao neku ženu ili
dijete na ulici sve dok žrtva ne bi iskrvarila na smrt. Nitko nije smio otkriti da je to primijetio, jer bi
mu se slično dogodilo.
Sjećam se da je jednom dječak, koji je još puzao zgrabio komad starog kruha s tla koliko je bio
gladan. Me moram ni govoriti da mu je samo koža prekrivala kosti, što je postalo normalno u getu
kojem smo bili. Mirovnjak ga je toliko nasilno pretukao da mu je glava pretvorila u mljeveno meso,
a majka mu je morala tijelo spaliti.
Koliko je god bilo grozno, morala sam biti sretna što nisam bila među starijom generacijom djece.
Svako dijete između dvanaest i osamnaest godina, što je bila dob posvećenika nije imalo velike
šanse. Rečeno im je da bi im bilo koji dan mogao biti i posljednji. Svaki dan su tu djecu tukli u
javnosti bez razloga, birali ih i tjerali da se bore do smrti. Svaki put kad bi netko napunio dvanaest
godina, učitelji bi ga skinuli do gola, natjerali da klekne i ponižavali na najgore moguće načine.
"Sljedećih sedam godina ćete igrate vaše Igre gladi, da znate kako je našoj djeci bilo." govorili su, a
ja sam se nadala da ću umrijeti prije dvanaeste.
Jedina utjeha su mi bili stric i strina koji su pričali o strogom, ali sigurnom djetinjstvu. Znali su oni
za Igre gladi, ali u to vrijeme nisu se ni rodili. Bez obzira koliko su ih kontrolirali, igrali su se s
djecom različitog podrijetla, a predsjednica Paylor je strogo branila diskriminaciju bilo kakve vrste.
Također se i čulo da ostali građani nemaju pojma za ovaj geto, vjerojatno smatraju da smo mrtvi.
Moj otac je ubrzo postao stranac u kući, jedva bih ga pogledala jer su me naučili da moram biti
neprimjetna i tiha. I dalje sam imala noćne more, otac bi me vezao svaku noć. To je bio jedini
kontakt koji smo imali i tako sam provela dvije godine, plašeći se najviše svog budućeg dvanaestog
rođendana kad sam vidjela kroz što ta djeca prolaze.
Jedno, kad sam se probudila za školu primijetila sam da Mirovnjaci ubijaju ljude bez ikojeg
razloga. Svatko prisutan bio je pretučen ili ubijen. Nisam znala što se događa. Zar su sad svi u
nečemu pogriješili? Cijeli geto?
Taj dan me stric povukao zajedno s Cassiom i sakrio nas među hrpu sijena i rekao da se ne mičemo.
Kad se udaljio samo nekoliko koraka, Mirovnjak ga je upucao u glavu. Cassia, koja još nije navršila
pet, pa nije krenula u školu, tiho je plakala, jer ju je naučili da bude tiha, a sam bila prazna. Godine
skrivanja emocija me je učinilo praznom. Samo sam znala da trebam biti uz Cassiu. Odrasle i djecu
su ubijali na sve moguće načine, nisu stajali sve dok svi do zadnjeg nisu bili mrtvi. Kasnije su
pretraživali da ubiju skrivene ljude na licu mjesta, čak i novorođenčad. Tada sam skupila malo
hrabrosti i šapnula sebi u bradu: "Igre gladi su završile." a zapravo nisam ni znala da su počele.
Očekivala sam da će i nas dvije naći i učini isto s nama. Čak nisam imala problema, nije me bio
strah od smrti koliko od javnog poniženja, spolnog općenja s nekim ili kidanja komada mesa na
živo, čak i prženja, što su radili mnogima iz zabave.
Ubrzo su se Mirovnjaci razišli, a ja sam čekala u sijenu, čekala sam sve dok nije prvo dijete
provirilo i osvrnuo se oko sebe. Nije ni zaplakalo, jedva je trepnulo jer su ga tako naučili, bez glasa,
bez emocija. Ubrzo su počela izlaziti i druga djeca u dronjcima, svi kost i koža, te praznih lica, kao
da ništa ljudsko u njima nema.
Jedina djeca koja su plakala ili pokazala ikakvu emociju su bila ona koja nisu ni u školu krenula. U
tom getu je jedva bilo žive duše. Bilo je puno mrtvih i masakriranih tijela, odraslih, djece,
novorođenčadi i staraca. Neka su djeca tražila svoje roditelje, ali meni nije palo na pamet. Sjetila
sam se svoje majke s ogromnim trbuhom u lokvi krvi, gdje je prisiljena umrijeti, a kasnije kako joj
tijelo izgara. Nisam htjela vidjeti nikoga koga znam u sličnom stanju, ali je Cassia htjela.
Vidjela sam kako su starija djeca krenula u nekom pravcu, a mlađa za njima. Ne znajući gdje ću,
uzela sam Cassiu za ruke i krenula prema njima. Mnoga djeca su čak nosila i koščatu dojenčad u
rukama. Ubrzo smo izašli iz geta i našli se među ruševinama grada koji je izgledao kao da
stoljećima nije bilo nikoga. Kosturi zgrada su već bili obrasli travom. Primijetila sam kako starija
djeca su već počela razgovarati međusobno iako je to bilo strogo zabranjeno. Pitala sam se kako se
usuđuju dok nisam shvatila da nema više oko nas Mirovnjaka da nam naude.
Prolazili smo kroz te ruševine sve dok nismo primijetili ga rad pomalo postaje cijeli. Neka su mi se
mjesta učinila poznata, pa sam shvatila da smo se vratili u Kapitol. Park u kojem sam se nekad
igrala sad je bio napušten i pun smeća. Starija djeca su nas pozvala među zgrade govoreći da nas
nitko ne smije vidjeti i tako smo išli među zgradama sve dok nismo naišli na druge ljude u
dronjcima, ali među njima je bilo i odraslih, ali ovi odrasli nisu bili toliko mršavi niti pognutih
ramena, čak su razgovarali međusobno. Htjela sam ih upozoriti, ali bilo me je strah.
Vidjela sam ubrzo kako ostala djeca odlaze njima i pružaju im ruke, a oni im daju čašu vode, krišku
kruha ili plod voća da pojedu.
Odmah mi je želudac počeo vrištati od gladi, ali sam povukla Cassiu za sobom, koja je sad šmrcala
i sjela s njom u kut. Rukavom sam joj odmah brisala nos. "Mama?" plakala je i činilo se da
pogledom ju traži među ljudima, ali je nije bilo, znala sam to dobro. Nisam joj ništa rekla, samo
sam joj obrisala suze. Nisam se usudila obratiti ikome jer nisam nikome vjerovala.
Sjećam se da sam satima gledala kako ljudi komuniciraju međusobno i dijele hranu, što mi se činio
kako potpuno novi svijet. Ubrzo mi je prišla jedna djevojka kovrčavih kosa i tamnije kose, te
zelenih očiju koje nikad neću zaboraviti. "Slobodno uzmite." reče i pruži mi jabuku. Rado bih se
suzdržala, ali želudac mi je vrištao od gladi. Zgrabila sam jabuku, ali nisam ništa rekla, nego
zagrizla. Ubrzo je dala Cassiji, breskvu da ju utješi. "Ja sam Aqila." reče. "Aqila Vickers." Sjetila
sam se je. Prije nekoliko mjeseci, kad je napunila dvanaestu godinu profesori su je skinuli do gola i
javno osramotili. Tada je bila s pognutim vratom u ramenima, ali sada se činila drugačija, kao da je
u nju ušla druga osoba. "Kako se zovete? Možete reći jer vam nitko više neće ništa."
Nisam joj vjerovala jer nije bilo šanse da sam sad slobodna i sigurna, jer sam na kraju bila u pravu.
Samo sam taj dan provela s Cassiom u kutu dok sam jela jabuku i nisam dala nikome da joj se
približi. Cijeli dan smo provele u kutu, jedna uz drugu, dok su se druga djeca slobodno kretala, čak
i promijenila odjeću. U kutu nisam provela samo taj dan, nego samo nekoliko dana. Nisam s nikim
komunicirala, čak nisam nikoga pogledala ni u oči. Odrasli su nam dovodili samo hranu i vodu, ali
iz nas nisu uspjeli izvući nijednu riječ.
Jedan dan sam primijetila da nam nitko ne donosi hranu, a ni vodu. Ponašali su se onako kao i mi
prema njima, kao da ne postoje. Znala sam da moram ustati i sama uzeti hranu, ali ipak je u meni
gorio strah jer godinama nisam uzela hranu bez nečijeg dopuštenja. Ustala sam, uzela dvije kriške
kruha i odmah pobjegla u kut da me nitko ne vidi, iako su svi znali što sam učinila. Uspjela sam
dijelom prevladati strah od vlastitog odabira, ali trebat će sljedećih šest mjeseci da progovorim prvu
riječ.
2.
I tako sam drugu polovicu svog života, sljedećih sedam godina provela među tim ljudima. Sjećam
se da su me nakon nekoliko mjeseci uspjeli okupati u lavoru vode, zapravo kad sam dopustila prvoj
osobi da me dotakne. Dali su mi novu odjeću, koju je neko dijete preraslo, ali je ova bila udobnija i
nekako čistija, čak sam dobila i cipele, pa su mi se žuljevi na nogama smanjili.
Cassia nije imala puno problema s drugim ljudima, jer je ipak navikla vjerovati roditeljima, ali ja
nikome. Znala sam, koliko god drugi brinuli o meni, da ipak uvijek mogu vjerovati samo sama
sebi, zato sam uvijek čuvala zadnje zalihe hrane i vode samo za sebe, čak i oružje.
Nakon što sam završila među tom zajednicom, saznala sam da su ipak potomci obitelji Kapitola
koji su nekad bili građani drugog reda, čak i potomci Avoxa. Predsjednica Paylor je nad njima
činila manju kontrolu i dala im višu slobodu, ali Junipera Mason je tijekom godina pobrinula da
skoro svaki potomak Kapitola, čak i oni koji nisu iz Kapitola, ali su možda oženjeni za njih ili su
imali neke za rodbinu ili prijatelje imaju skoro nemoguće uvijete za život. Odmah su svi izbačeni
na ulice, te im je svaki komadić luksuza zabranjen. Kapitol je sad bio namijenjen ostatku Panema.
Beskućnici su preživljavali zabavljajući druge, čisteći im cipele, prodavajući boce ili staro željezo,
čisteći ulice, ali se ovo činio i daleko bolji život nego u getu. Predsjednica ipak nije znala da je još
tridesetero djece Kapitolskih plemićkih obitelji ostalo živo, ali sjećam da da su neki govorili da je
održano slavlje nakon tog pokolja.
Život u toj zajednici nisam smatrala lošim, ali i dalje nisam potpuno nikome vjerovala. Svako
dijete, kad je došlo u određene godine je moralo preuzeti neku ulogu. Vidjela sam kako je Aqila
odmah se počela brinuti za ostalu djecu, dojenčad, čak je i porađala trudnice. U šestoj godini Cassia
se počela zanimati za ples i pridružila se glazbenoj grupi. Ja sam uvijek kupila boce i staro željezo,
te sam prodavala trgovcima za sitniše i nešto hrane, sve dok nisam se sjetila da sam prije svega
ovoga voljela crtati.
Jednom sam umjesto hrane kupila olovke i bilježnicu koju sam uvijek nosila sa sobom, sakrila se i
crtala. Godinama sam crtala jer je to bio potpuno neki drugi bijeg od svijeta i brzo sam pokazala
slike nekom čovjeku koji je prodavao slike. Dao i je papire i rekao da će mi uvijek dati jedan cenat
po crtežu, što je bilo dosta za komadić kruha i tako sam našla šansu za zaradu.
Šanse za krađu nije bilo jer su mnoga djeca završavala na vješalima, a trebali smo nositi i noževe
jer smo znali biti mete druge siromašne djece koja su imala kuće. To su ipak bila djeca sumnjivih
ljudi iz drugih okruga, ali i dalje gladna, tako da smo morali imati noževe sa sobom i naučiti se tući
na ulici, tako da sam morala biti spremna proliti nešto krvi da preživim. Ipak ni za te ljude nije
vlast baš brinula.
Kako su prolazile godine, tako su počele se okolo širiti glasine da su neka djeca plemićkih obitelji
ipak još živa. S nekima nije bilo ni čudo. Četvero praunučadi obitelji Snow, djeca koja su nas
dovela do ovih ljudi, bili su i dalje toliki snobovi čiji ponos nije uspio ni geto ubiti. Svi su bili
blijedi, plavokosi i plavooki, a najstariji, koji je ubrzo postao sitan muškarac je postao slika i prilika
predsjednika Snowa, tako da je lice morao skrivati iza brade.
Drugi problem je bio moj izgled. Cassia i ja smo imali tamne kestenjaste kose, neki su govorili čak
crvene poput vina, iako nisu bile toliko crvene, a oči su nam bile plavo-zelene, što je stoljećima bilo
obilježje mnogih plemićkih obitelji u Kapitolu, čak i prije Igara. Zato su često na nas počeli padati
sumnjivi pogledi. Mnogi su me pitali prezime, a ja sam rekla da ne znam i da nikad nisam znala.
Znala sam da ne bih daleko dospjela da netko zna kako je moj pradjed vodio Igre gladi.
I tako je prošlo sedam godina. To sam shvatila kad me je jedan dan Aqila probudila i čestitala mi
rođendan. Majka mi je nekad govorila da ću u tim godinama biti njene visine i izgledati skoro kao
žena jer sam često znala pitati kad ću odrasti i mrzila sam biti niska. No sada sam i dalje kržljavo i
ravno dijete koje prosječnom čovjeku ne seže i do ramena. Mnogi prolaznici misle da mi je još
desetak godina. Cassia je sada za dvije glave od mene manja i kosu je uvijek držala kratkom, tako
da su mnogi misli da je dječak.
Nisam bila jedina, mnoga djeca nisu odrasla kao što su očekivala, čak su i odrasli ljudi ostali
izrazito niski. No problem su bile nove glasine da se pripremaju Kapitolske igre. To su trebale biti
identične kao Igre gladi samo s Kapitolskom djecom. Prvo sam mislila da su to neke bapske priče
jer ih je bilo tisuće kao da Junipera Mason šeta po noći i pije krv djeci iz Kapitola, no više nitko
nije bilo sumnjiv kad su mnoga djeca počela nestajati.
Od onih koje znam, prvo su nestala djeca obitelji Snow, iako nikoga baš nije bilo briga. Nikad nisu
dijelili zaradu ni hranu i uvijek su se držali samo jedni drugih, te su bili toliko poznati da su svi
primijetili kad su oni nestali. Ubrzo su počela nestajati i ostala djeca. Jedan dan dok samo Lucilia i
ja ustale ranije da prodamo boce, dok sam ih slagala u kolica, čula sam kako vrišti i odmah sam se
zavukla u kantu od smeća. Ubrzo sam mogla vidjeti kako ju Mirovnjaci odvlače, iako se otimala
kao životinja. S petnaest godina nije im sezala ni do ramena, pa su je s lakoćom mogli baciti na tlo i
cipelariti sve dok se nije jedva micala, pa je prebaciti kao vreću preko ramena i odvesti. Prolaznici
su sve gledali, ali nisu ništa učinili, a ja sam se trudila niti zucnuti.
Nakon što su se odveli, provela sam ispod kante sve dok se skoro još nije smrknulo. Tada sam se
izvukla i otišla tamo gdje mi je bio madrac i vjerojatno Cassia. Prvi tko me je dočekao je bio
Decimus. "Odveli su Luciliu." zgrabila sam ga za jaknu i tresla. "Odveli su je." Primijetila sam da
sam plakala, iako sam već devet godina naviknula držati emocije u sebi.
"Dobro, smiri se." reče mi. Odmah sam se smirila kao da je bila naredba iz geta. "Idi gore." reče
mi.
Otišla sam do madraca gdje je ležala Cassia skupljena i tresla se kao da je opet u getu. "Uzeli su
ih." govorila je. "Pretukli su ih odveli. Ubili su ih."
Nisam imala pojma o kome je govorila, ali nisam htjela pitati. Dovoljno je što ih je još danas
nestalo. Samo sam je zagrlila i pustila da se još skupi uz mene. Nisam smjela dopustiti da nas
razdvoje. Cassia je drhtala kao onog dana kad su nas sakrili u sijeno. Bila je tada malena i
izgubljena. Tog dana se više i ne sjeća, ali govori da joj se često pojavljuje u snovima.
Ubrzo sam čula vani kako Aqila vrišti i mole da ju puste. Ona je sad bila gotovo žena, vjerojatno
prestara za Igre, ali s trbuhom kakav je imala moja majka kad su nas doveli u geto. Otac je bio neki
pijani Mirovnjak koji ju je silovao na ulici. Cassia se skupila uz mene, a ubrzo je netko banuo na
vrata. To je ipak samo bio Decimus s nekim dječakom u rukama. To je bilo Aurelius, jedan od
najmlađe djece koji je došao iz geta na leđima nekog djeteta kad mu je bilo dvije godine. Otkad čak
nije puno i narastao. Odrasli su čak ovo smatrali sumnjivim i pomislili su da ima neki poremećaj s
rastom, vjerojatno neki patuljasti sindrom.
"Čuvajte ga." rekao je. Mislila sam da nema svrhe jer je bio premlad za Igre, ali oteli su i neku
djecu koja su imala deset godina. Dječak se skupio uz mene i drhtio je, a ja sam mu govorila samo
da spava, da neće njega. Nakon nekoliko minuta se moglo čuti kako Decimus viče i psuje sve dok
ne utihne nakon snažnog udarca. Sada nije mogao biti otet, nego mrtav.
Skupljamo se jedno uz drugo, a Aurelius brzo zaspe od plača. Prolaze sati i sve je tiho, ali ne
osjećam se sigurno. Ubrzo spuštam dječaka i ustajem. "Idemo." šapćem Cassiji.
"Ali on..."
"Neće njega, premlad je." I tako je izgledao kao da su mu četiri godine. Jedino što je mogao raditi
bilo je čišćenje ulice. Ako ga uhvate, sigurno će ga odmah smaknuti.
Polako izlazimo i vidim da nema više žive duše. Svi su nestali, nema ni odraslih. Zar su svih oteli?
Ubrzo vidim poklopac koji vodi u kanal i shvaćam da bi nam ovo moglo biti najbolje sklonište.
Skinem poklopac i obje skočimo u kanalizaciju. Smrad je bio nepodnošljiv, ali Mirovnjaci sigurno
ni sekunde ne mogu ovdje provesti. Cassia je odmah jaknom pokrila nos. "Mrzim ovo." govorila je
kroz suze. "Zašto nas ne ubiju kad nas ovoliko mrze?"
Nisam ništa govorila, samo sam ju vodila kroz kanal. Život me je naučio da se ne žalim i ne pitam
za ništa nego da prihvatim stvarnost. Dok smo se kretale, netko je odjednom zgrabio Cassiu iza
mojih leđa. Okrenula sam je i vidjela kako se otima Mirovnjaku u rukama, ali nije imala šanse jer
ju je kao perce podigao sa zemlje. Netko je zgrabio mene s tla i dok sam se otimala, stavio mi je
komad tkanine na nos s opojnim mirisom koji me je brzo bacio u crnilo.
3.
Kad mi se opet vratila svijest primijetila sam da sam vezana, ruke iza leđa, oči i usta, čak i noge.
Nisam ništa mogla nego mumljati. Osjetila sam kako se tlo njiše ispod mene pa se sjetim da se
ovako njihalo kad me je otac nekad vozio u automobilu. Sjetila sam se onih noći kad bi me otac
vezivao da moje noćne more ne privuku mirovnjake te osjetim gorku tugu. Tek sam se sad pitala
zašto bi mi to učinio? Zar sam bila kriva što nisam mogla kontrolirati noćne more? Zar sam ja
stvarno ubila svoju majku koja je trebala roditi?
Kad je vozilo stalo, ubrzo su me izbacili kao vreću na tlo i skinuli mi poveze s glave. "Sad imaš
neku šansu." rekli su mi. Okrenula sam se i vidjela dva čovjeka kako ulaze u vozilo i odlaze. Nisam
znala gdje je nalazim, samo sam znala da se nalazim u nekoj polumračnoj prostoriji gdje nije bilo
kraja. Još sam bila vezana i nisam imala pojma zašto su me ovako ostavili, ali ubrzo sam vidjela
nož. Otpuzala sam do noža i iskoristila ga da oslobodim ruke, a kasnije i noge, kad sam ustala,
primijetila sam neobičnu okolinu. Izgledalo je kao da se nalazim u labirintu podzemne špilje, a
svjetlost se presijavala u duginim bojama. Znala sam da ovo nije bila prirodna okolina. Gdje su me
sad stavili?
Ubrzo je zasvirala nova himna Panema, tako glasna da mi je proparala uši. Pokrila sam uši što sam
jače mogla samo da završi. Kasnije je čuo neki ženski glas. Dragi gledatelji, dobrodošli prvi put u
ovogodišnje Kapitolske igre, alternativa Igrama gladi gdje je svake godine dvadeset i troje djece
gubilo živote za zabavu Kapitola. Sada su se uloge zamijenile. Sretne vam Kapitolske igre koje ste
sami izumili i još više sreće vašoj djeci jer će im trebati.
Ovo je Kapitolske igre? Nisam još vidjela nikoga. Zar je i Cassia tu? Ona je jedna od najmlađih.
Zašto su nju stavili? Zapravo nisam vidjela nikoga. Zar se moramo gubiti, kako ovo ide? Govorili
su nam da su djeca često počinjala s platformama i trčala prema oružju. Meni su dali samo nož u
ruke.
Došlo mi je da zazovem nekoga. Je li Decimus tu? Aqila? Ne, nije moguće. Ona je trudna. Lucillia?
Sad ne smijem o njima ni misliti. Mogu mi zabiti nož u leđa. Bi li to napravili? Prijatelji smo skoro
cijelo djetinjstvo.
Drhtala sam od pomisli da je netko od njih spreman ubiti ili da umire. Kretala sam se hodnici, dok
sam držala nož uza se. Ne smijem sad privući pažnju. Moram biti neprimjetna kao u getu. Prošlost
se opet ponavlja, samo moj stric i strina nisu tu kao utjeha, zapravo više nemam nikoga.
Ubrzo na mene skače neka visoka, ali koščata djevojka. Izmaknem se odmah, ali osjetim da me je
zarezala na podlaktici. Iako svjetlost nije jaka, prepoznajem joj lice. To je bila jedna od djevojaka
koja je radila kao prostitutka na ulici da preživi. Nisam znala koliko ima godina, možda
sedamnaest. Osjetila sam da me je porezala u podlakticu i dala sam se u bijeg, ali me uhvatila i
potegnula za nogu. Pala sam i udarila licem ravno u tlo. Osjetila sam puknuće u nosu i kako me
vuče za noge. Bol u nosu i krvarenje sam morala zanemariti jer sam tražila rukama da se uhvatim
za bilo što sve dok nisam našla kamen koji sam zgrabila i bacila joj ga ravno u glavu.
Djevojka je vrisnula i pala na zemlju. Ustala sam i na slaboj svjetlosti vidjela kako joj se krv slijeva
niz lice, ali bila je još živa. Zgrabila sam kamen i udarila je još jednom u glavu. Sad je pala na
zemlju i slabo disala. Čula sam slabo stenjanje, ali nisam mogla vidjeti potpuno kako izgleda.
Završni udarac joj nisam mogla zadati, zato sam stisnula kamen što sam jače mogla, pa sam ga
ispustila. Uzela sa njen i svoj nož, te sam počela bježati koliko su me noge nosile. Bježala sam što
dalje iako nisam imala pojma kuda idem. Već sam nekoga ubila, ne znam ni sama zašto. Bježala
sam dok me vlastite noge nisu izdale. Pala sam i nisam mogla dalje.
Čestitam svima na svojoj prvoj žrtvi, čula sam glas dok sam hvatala dah na tlu. Oni koji su do sad
ubili su povećali svoju šansu za pobjedu i otključali smrt prvog posvećenika u areni koja se odvila.
Ne znam što se dogodilo, ali predamnom se otključao ekran s nekim malim dječačićom maslinaste
puti i crne kose. Bio je prljav i koščat, te se nalazio na platformi i u nekoj sportskoj areni. Barem se
tako činilo po tribinama iza njega. Ne znam koji je okrug bio ali se čuo kad je viknuo: Smrt
Kapitolu! Platforma se raznijela i od dječaka je ostalo samo komadići mesa i krvi.
Vrisnula sam i pokrila se ustima. Ekran se ugasio, a ja sam ostala u šoku. Primijetila sam da sam se
pomokrila baš kao i onog dana kad su mi majku pretukli i pustili ju da umre. Tada sam se osjetila
potpuno usamljeno i izgubljeno, kao da nikoga više nemam baš kao i sad. "Zašto?" vrisnula sam.
"Zašto nam to činite?" Očekivala sam da mi žena odgovori, ali nije bilo odgovora. Sigurno su me
čuli, odnekle me promatraju, vjerojatno preko kamera.
Nastavila sam dalje i nadala se da mi nisu primijetili mokre hlače. Hodala sam tiho s nožem u ruci,
ali nije bilo nikoga. Hodala sam sve dok nisam vidjela svjetlo i trčala prema njemu penjala sam se
sve dok se nisam našla vani, gdje je bilo samo lišće i golo drveće.
Čim sam izašla na otvoreno, čula sam topove. Prebrojila sam dvadeset i sedam topova. Nisam ni
znala što znače, pa sam se sjetila kad su govorili o Igrama. Svaki top je označavao jednu smrt za
posvećenike. Na televizoru bi se pokazala smrt svakog djeteta.
Dvadeset i sedam, koliko nas je uopće bilo? Svake godine ih se natjecalo dvadeset i četvero. Zar su
ove godine odlučili povećati broj? Možda je neka greška, možda su previše topova pustili. Nadam
se da Cassia nije jedna od njih. Nadam se da ona nije ovdje ni dospjela. Ako su je pitali za dob,
nadam se da je lagala. Mene nisu ni pitali za dob, jednostavno su znali.
Prostor je bio otvoren, drveća su bila tanka i gola, pod nogama mi lišće koje je glasno šuškalo kad
sam hodala. Nije bilo nigdje mjesta za sakriti se, a bilo me je lako se prepoznati. Hlače su mi bile
crne, a jakna siva, tenisice bijele s tragovima krvi. Sjećam se čije. Vidim da mi je desni rukav krvav
i sjetim se rane. Nije mi ostalo ništa nego otrgnuti rukav i omotati oko ruke.
Čestitima svima koji su se uspjeli izvući na površinu. Još šezdeset i osmero do pobjednika.
Koliko? To je tri puta više nego što ih se natjecalo svake godine. Ne baš tri puta, ali skoro.
Matematika mi nije bila jaka strana jer nisam ni dva razreda škole završila. Bilo je dovoljno što
mnogi od nas znaju čitati i zbrajati.
Gledajući kako sam otkrivena, nastavila sam dalje. Pitam se kako su uspjeli naći toliko djece iz
Kapitola. Zar se svako moguće dijete natječe? Ne bi me čudilo. Masonica je bila spremna na sve.
Kako su Mirovnjaci postupali i s ljudima iz okruga na ulici je bio horor. Prije četiri godine su
jednome čovjeku u odijelu prerezali grkljan zbog neke sumnjive aktivnosti. Po samom odijelu se
moglo vidjeti da je to bio važan čovjek, ali ipak je zaklan kao svinja na ulici.
Hodala sam dalje, nadajući se da na mene nitko neće naletjeti. Druga djeca su mogla biti veća s
moćnijim oružjem. Sjećam se kako su govorili da su mnoga djeca imala koplje i mačeve. Neka čak
i strijele. Ja sam se jedva znala služiti nožem, ali neka su već bila trenirana, nas su samo ubacili.
Dok sam hodala, našla sam neku stijenu, možda nekoliko metara visoku. To je vjerojatno bio jedini
način da se sakrijem. Polako sam se popela na nju. I legla među mahovinu. Iz daleka bi me bilo tko
mogao primijetiti. Stavila sam kapuljaču i skupila se, nadajući se da se nitko neće naći u blizini.
4.
U ovoj šumi noć je bila smrzavajuća, a prvi put nisam imala pokrivač niti sam spavala na svom
madracu. Cijelu noć sam osjećala kao da mi se ledeni zubi zabijaju u meso i tek sam se opustila kad
me je ujutro pokrila toplina.
Činilo mi se kao da ću napokon utonuti u san, ali sam brzo čula šuškanje. Još sam se više skupila,
nadajući se da me neće primijetiti. Čula sam šuškanje i stenjanje djeteta, čini se jako malog djeteta.
Mislila sam se pokušava popeti do mene, ali sam ubrzo čula pucanje granja i udaranja kamena od
kamen. Nisam imala pojma što čini, pa sam podignula glavu.
Vidjela sam poznato lice, patuljasti dječak zlaćane valovite kose. Aurelius, kojeg smo zvali Auro
od milja je ipak dospio u ove igre. Izgledao je kao da su mu četiri, ali nije bio ni dovoljno star za
ove igre. Imao je tek devet godina. Zašto su njega ubacili? Zar su ubacili svu djecu koja hodaju?
Trgnula sam se kad osjetila kako mi se ravnoteža gubi na stijeni. Uhvatila sam se naglo da ne
padnem, a dječak je pogledao u mene. Podigao je nož, ali nije bježao. Ljutito me je gledao.
Primijetila sam da je uspio uhvatiti par ptica, skupio nekoliko grana i pokušao upaliti vatru s dva
kamena, ali nije tako išlo. Uvijek bi uspio uhvatiti galeba i goluba kad bi nam falilo mesa.
"Zašto si me ostavila?" pita me. Vidim da je ljut, ali je još drhtio i oči su mu bile crvene od plača.
Mogu zamisliti kako su s njime postupili kao sa mnom, zavezali ga i bacili u arenu. Kakve bi to
posljedice ostavilo tek na njega.
"Oprosti." rečem. "Ali opet bismo se našli." rečem. "U klaonici."
Dječak spusti glavu i ruku. "Vidio sam jednom dječaka kako je eksplodirao. Tko je to bio?"
Nisam imala pojma, rekli su da je to bila prva smrt u areni, znači dogodilo se prije stoljeća. "Davno
je to bilo." rečem. "Ne znamo tko je to."
Auro se sad još više skupio i počeo plakati. Zamišljala sam sebe u getu i dvije godine kako sam
skoro svaki dan doživljavala neku traumu, a od mene su napravili zombija. To je bio horor.
Zamislila sam se još u toj dobi kako me otimaju i bacaju gdje se moram boriti za vlastiti život. To
bi me uništilo.
Spustim se niz stijenu, uzmem kamenje i nož koji je imao. "Pokazat ću ti kako se pali vatra."
govorim mu. Kad me je vidio blizu sebe, još je više počeo drhtati. Uzela sam nekoliko kamenja i
poslagala ih u krug, zatim sam skupila nekoliko suhog lišća i grančica, te sam upalila vatru
udarajući kamenom od kamen sam zapalila vatru kako su nas učili.
Očerupala sam svakog vrapca te smo pojeli po jednog, ne trošeći ništa osim kosti. Imala sam sreće
što sam dobila mali obrok, ali nismo imali vode. Po vlazi sam se nadala da ćemo ju ubrzo naći.
Auro je imao tužan pogled i nakon što je pojeo nešto hrane što je imao.
"Što je bilo?" pitala sam ga.
"Učinilo mi se da sam vidio Decimusa. Ubio je nekoga. Mislim da bi ubio i nas."
Nisam bila sigurna u to. Sjetila sam se da je Decimus bio jedan od te djece koji ga je doveo na
leđima iz geta. Rekao je da ga je našao ispod trupla vlastite majke. Krio se pod njenom suknjom.
Tada je jedva prohodao, a nije još tepao u slogovima, samo je ispuštao glasove. Nakon izlaska iz
geta je jedva puzao. Trebale su mu još dvije godine da normalno prohoda i progovori.
"Možda se samo branio." rečem. Sjetim se one djevojke koja me napala, nekad prelijepa djevojka
koja me morala iskoristiti svoju ljepotu da zaradi, a kasnije žedna za životom. Morala sam to učiniti
samo da se obranim. Morala sam.
"Što je s tvojim nosom?" pitao je.
Sjetim se da još nisam obrisala krv s nosa. Mogu sad misliti kako mi je duplo veći nego što je bio,
čak i izobličen. "To mi se dogodilo kad su me izbacili." rečem. "Nisu imali milosti."
"Nisi još nikoga susrela?"
"Nisam. Ti si prvi."
Najdraže bi mi bilo kad bih samo susrela one koje ne poznajem. Da barem one koje znam umru u
mojoj udaljenosti i da ne znam što im se dogodilo, ako svi moraju biti tu. Čini se da nikoga nisu
ispitali nego su ih samo izbacili u arenu.
"Bilo bi boje da druge ne susretnemo. Zar ne?" reče. "Što bi tek bilo da se držimo zajedno i među
zadnjima ostanemo?"
"Zašto bismo to učinili?" pitam. "Tko kaže da to moramo?"
"Ali oni bi nas prisilili."
"Pa što? Zašto sa pristanemo? Neka me spale živu ako žele. Zašto bih dignula ruku da nekoga od
naših?"
Nakon ove rečenice shvatila sam da sam veliki hipokrat jer sam već ubila jednu djevojku. Nisam ni
promišljala, samo sam joj bacila kamen u glavu i zadala završni udarac. Nakon što smo završili s
jelom, ugasila sam vatru nogom i pokrila ognjište lišćem. Ustala sam i pružila dječaku ruku, a on je
nakon kratkog oklijevanja uzeo.
Kretali smo se kroz arenu satima, već iznemogli i žedni, ali nije bilo nikoga na vidiku. Sigurno su
napravili ogromnu arenu. Ubrzo mi je Auro pokazao nešto na stablu. "Vidi." pokazao mi je na
smolu, kao da ju prvi put vidi. Možda ju je i čak prvi put vidio. Nismo živjeli u divljini.
"Znam." rečem, te nisam vidjela nikakvu korist osim ljepljive nevolje.
Auto ju je ipak uzeo i razmazao po jakni. Nisam imala pojma što radi, kao da mu je vrijeme za
igru, ali je ubrzo počeo lijepiti lišće za jaknu. Mnogi su ga smatrali glupim ili zaostalim, ali Auro je
bio daleko od toga. Sjetio se nečega što ja nisam. Odmah sam počela nanositi smolu po odjeći i
lijepiti lišće. Shvatila sam da moram neko vrijeme mirovati da lišće zalijepi, pa smo opet krenuli.
Ovako smo izgledali neprimjetni, barem iz daljine.
Ubrzo smo našli nego veće stablo koje je imalo dovoljno brazdi u deblu da se može popeti. Oboje
smo je popeli među guste grane i tu se smjestili kao u krevete. Auro se skupio uz mene i zakopao
lice u moja prsa. To je uvijek činio kada ga je bilo strah.
"Sad mi je toplije." rečem i zagrlim ga što jače mogu. "Zamisli da nađemo madrac i svi se još
jednom skupimo." Nije ništa govorio, samo se još više skupio.
Kad se spustila noć, opet je nastupila ona zubata hladnoća. Dok sam bila u polusnu, primijetila sam
da Auro jeca. Kao i svako dijete, od malih nogu je naučio da mora biti tih čak i kad plače, kad ga je
strah, kad ga boli, uvijek je morao biti tih. To mu je bila barem jedna korisna vještina u areni.
5.
Kad je došlo jutro, nisam se micala. Auro se još više skupio uz mene. "Ne idi." govorio je
prigušenim glasom. Nisam se ni mislila micati dok nije bilo potrebe. Okolina je bila mirna, dječak
se još više skupljao uz mene. Od nigdje bi mogao bilo tko izletjeti od nigdje, čak iz tla. Mi smo
imali nalijepljeno lišće na odjeći. Netko je mogao smisliti još bolju strategiju.
"Zašto mi se ovo događa?" čula sam poznate vapaje. Ispod nas je djevojčica patila kao i mnoga
djeca u areni. "Nema hrane, nema vode. Zašto su nas ovamo doveli?"
Glas mi je bio itekako poznat. Podigla sam glavu i pogledala ispod sebe. Nije bilo sumnje. Po
kratkoj crvenoj kosi sam znala da je to Cassia. "Prokleti Panem i svaki okrug. Što sam vam
skrivili?" govorila je. "Prošlo je skoro četrdeset godina, a vi tek sad ponavljate?"
Ovo je bilo opasno izgovoriti jer su nas promatrali kroz kamere ili nešto slično. Ipak, netko od nas
mora prije ili kasnije umrijeti. Osjetila sam kako Auro još više drhti i skuplja se uz mene. "Nemoj,
molim te." šaptao je.
"Nemaju obzira za nikoga i misle da su bolji od nas. Tko se više sjeća Igara? Vjerojatno stariji
ljudi."
Ubrzo je podignula glavu prema meni, a ja sam se odmah sakrila iza grane. "Junia?" zvala je. Moja
kosa je pala iz kapuljače. Skoro su me svi po njoj znali prepoznati. "Junia, to si ti zar ne?" Zar je
bila dobra ideja da idemo zajedno? Nije bila. Može se dogoditi da jedna drugu ubijemo.
"Aqila je loše, jedva se miče. Treba nam nečija pomoć."
Aqila? Zašto je ona u areni? Zar nisu mogli imati obzira prema trudnici? Ne samo da je prestara za
igre, nego u lošem stanju. Osim toga, Okrug 2 joj je napravio dijete, ako otamo sada Mirovnjaci
dolaze. Napola je njihovo i nisu imali obzira.
"Aqila?" čujem kako Auro tiho šapuće. Tijekom godina ona mu je bila jedina majka koju je mogao
imati.
Ustajem i skačem odmah s drveta. Cassia mi odmah pada oko vrata. Čini mi se kao da je olakšala,
ali nisam je ni nikad nosila. "Aqila više ne može ustati. Možda se porodi svaki čas."
"Je li joj pukao vodenjak?" pitam. Godinama na ulici smo viđali trudnice koje počnu vrištati nakon
što im počne curiti voda niz noge, a nekima je ubrzo nakon toga počela curiti krv. Mnogi porođaji
su završavali smrću majke ili djeteta. Nikad nisam svjedočila, ali sam često viđala krpe i krpe pune
krvi.
"Nije, ali slaba je. Dva dana nije ništa jela, nema nigdje vode. Ne znam što da više činim. Možda
netko iskoči i zakolje me, a ona ostane sama i umre na mjestu."
Ubrzo se lecnula i ukočila kad je vidjela da Auro silazi. Dječak se oprezno spustio i skočio na lišće.
"Što on tu radi?" pita.
"Nisu gledali dob. Samo su nas grabili i bacali u arenu."
Sagnula se u razinu njegovih očiju. "Auro, jesi li dobro?" Dječak je kimnuo glavom, ali tuga iz tih
smeđih očiju nije se mogla izbrisati. "Dođite." potegne me za ruku. Odvela nas je negdje dalje gdje
je područje izgledalo još otvorenije. Sreća što arena je bila dovoljno velika da još na nikoga ne
naiđemo. "Aqila?" Cassia je zazove i one se izvuče iz hrpe lišća. Moglo se vidjeti kako je bila tanka
s duplo većim hematomom na trbuhu. Na brončanom tenu se već moglo vidjeti bljedilo, a kovrčava
kosa joj je bila već puna lišća. "Tu sam." govorila je slabašnim glasom. "Jesi li što našla?"
"Našla sam njih dvoje."
Pogledala nas je slabim zelenim očima iz kojih je nestalo života. "O." reče. "Drago mi je da i vas
vidim." Znala sam da nije bila ozbiljna. Auro joj je odmah poletio u zagrljaj. "Auro moj, nadam se
da ni ti nisi gladan koliko i ja." reče.
S glavom na njenom ramenu je samo gledao u trbuh i šutao. Prešutjela sam ona dva vrapca koja
smo jučer pojeli. Nisu bili neki zalogaj, ali trenutno samo imali slabu i gladnu trudnicu koja bi se
mogla poroditi svaki čas.
"Trebamo je premjestiti." rečem. "Ovdje je riskantno."
"Ali kako, ne možemo je nositi." reče Cassia.
"Možemo joj pomoći."
Uzele smo je za ruke i prebacile preko ramena. Tako samo je skoro nosile dok se ona napola
kretala. Auro je išao za nama i gledao okolinu da se netko ne pojavi. Kretale smo se prema gušćoj
šumi gdje je bilo više stabala, iako je skoro svako bilo golih grana, a pod nogama nam nije bilo
ničega osim suhog lišća.
Dok smo se kretale, opalila su dva topa. Djeca se i dalje ubijaju. Aqili je ubrzo počela padati glava i
prestale funkcionirati noge, tako da smo je više vukle nego pridržavale. Ubrzo smo našli stablo koje
je imalo rupu u deblu. To je bilo jedino korisno skrovište koje za sad imamo. Požurile smo ravno u
deblo prije nego Aqila izgubi svijest.
Kad smo je smjestile, vidjela sam da u njenim praznim očima skoro nije bilo života, jedva ih je
držala otvorene. "Treba nam hrana." rečem. "Možda ne doživi večer ako ovako nastavimo."
"Otkud nam hrana?" pita Cassia. "Zar ima u ovoj areni hrane?"
"Trebamo naći. Ne možemo samo čekati."
"I da je ostavimo samu?"
"Auro je u blizini."
Sigurno nije bila neka ideja ostaviti dijete da čuva trudnicu, ali koji smo izbor imali? Nismo imale
odraslu osobu uz sebe, nismo imale nikakvu zaštitu. Sigurno sad publika jedva čeka da nam se krv
prolije.
"Dobro." reče Cassia. "Nadam se da ima nož."
"Ima." rečem. Ulaskom u ovu arenu svatko je dobio barem nož. Poljubila sam dječaka u glavu jer
sam mogla vidjeti na licu kako je uznemiren. "Samo pazi na nju." Kimnuo je glavom, ali izraz lica
mu je bio kao da sam sebi nije vjerovao.
Krenule smo prema nepoznatom smjeru. Samo sam znala da se ne trebamo vratiti odakle smo
došle. Ubrzo smo mogle vidjeti i čuti ptice. Nismo ih mogle uhvatiti, ali gdje je bilo života, tamo je
trebalo biti vode ili barem neke hrane. Dok smo ih pratile, osjetila sam kako mi tlo pod nogama
postaje mekano. Spustila sam glavu i vidjela da sam zagazila u blato. "Samo naprijed." rečem
Cassiji.
Pratile smo blato dok nismo čule šum vode. Odmah smo potrčale prema zvuku i vidjele potok
toliko uzak da smo ga mogle prekočiti. Odmah sam zgrabila vodu rukama i počela piti. Voda je bila
ledena, možda čak i prljava, ali me nije bilo briga. Moram nekako umrijet, zar ne. Pila sam dok
nisam ugasila žeđ, nakon toga sam mogla primijetiti nekoliko pastrva u potoku.
Cassia je odmah zgrabila nož u zabola. Uspjela je uhvatiti prvu ribu. Tako je i prije znala hvatati
glodavce kad bi nam ponestalo hrane. Ja sam uhvatila onako kako mi je najbolje išlo, golim
rukama. Toliko dobro mahati nožem nisam znala. Uspjela sam uhvatiti tri pastrve, dok ih je ona
uhvatila pet. Kako nismo imale torbu, skinula sam jaknu i u nju stavila pastrve.
"Trebale bi naći izvor zar ne?" reče Cassia. Nismo nikad živjele u divljini, ali uvijek smo slušali
neku priču ako nađemo vodu da moramo naći i njen izvor. To je bio razgovor odraslih i uvijek je
bio vezan uz politiku, ali sigurno izreka nije uzalud smišljena.
Kretale smo se suprotno od toka potoka, što nas je udajavalo od skloništa, ali smo morali riskirati.
Nakon nekoliko minuta smo susreli nekoliko plavušana. Odmah smo skočile iza grma i vidjele ih
kako pune bocu vode. Dobili su bocu vode? I to ne bilo tko nego potomci predsjednika Snowa,
njegova praunučad, svi četvero. Ne samo to neko je najstariji od njih imao dvadeset i jednu godinu,
već muškarac, a najmlađi nije imao ni dvanaest. Izgleda da zaista nisu gledali dob nego su grabili
sve one koje su mogli.
"Ne bih im se našla na putu." reče Cassia. "A ne bih ni oklijevala da ih zakoljem."
Cassia je već bila žedna za krvi, ali bila je u pravu. Nije im se trebao nitko naći na putu. Kad su
pobjegli natrag, ustale smo i krenule dalje. Našle smo izvor u nekoj spilji, ali je bilo previše svjetla,
tako da nije bilo dobro sklonište. Srećom, bilo je nekoliko pastrva koje smo uspjele uhvatiti, ali nije
bilo šanse da joj donesemo vodu. Da je dovedemo ovdje bi bilo još gore. Bila je dovoljno slaba.
"Bolje je da se vratimo, barem imamo hranu." rečem.
Bilo bi dobro kad bismo znale da smo same, ali nam je ulaz prepriječio jedan dječak koji je od
mene bio viši za glavu i ramena. Nisam imala pojma tko je, sigurno nije bio klinac s ulice, izgledao
je kao da je imao daleko kvalitetniji život, ali je bio i dalje dijete Kapitola.
Zamahnuo je prema meni i imala sam sreće što sam se izmaknula. Imao je samo nož, ali taj je nož
bio daleko duži od našeg. Izgleda da su neki ipak imali više sreće nego drugi. Cassia je krenula
prema njemu, ali on ju je udario tako snažno da je odletjela u zid. Skočila sam mu na leđa, ali mi je
zgrabio ruku kad sam ga bila sprema probosti i prebacio me je preko leđa. Udarac mi je izbio sav
zrak iz pluća, tako da mi je trebao trenutak da dođem k sebi. Cassia je skočila prema njemu, ali ju
je zgrabio i bacio u potok. Trebalo mi je dosta da uhvatim zraka, ali kad sam ustala, vidjela sam ga
kako ju utapa u potoku. Odmah sam zgrabila nož i naletjela na njega, ali on me je zgrabio za vrat i
podigao sa zemlje. Nisam se morala više truditi za dah, stisnuo mi je tako jako vrat da sam imala
osjećam kao da će mi glava i pluća eksplodirati. Dok mašem nogama koliko mogu, osjećam kako
očne jabučice iskaču. Cassia mlati nogama iz vode, dok joj ovaj drži nogu na vratu. Osjećam kako
mi se polako muti vid i pitam se kako nas je ovo dočekalo.
Baš kad pomislim da ću izgubiti svijest, padam na pod i počnem opet hvatati dah. Kašljem kao da
sam se nagutala pijeska i vidim kako se Cassia odjednom uspravlja i iskašljava vodu kroz usta i
nos. Odmah pužem prema njoj i pružam joj ruku da polako izađe iz vode. Dok hvatamo dah vidim
kako se onaj dječak hrva s nekim u vodi. Netko tko je od nas veći, sigurno snažniji. Tko bi nam sad
u ovom trenutku priskočio u pomoć?
Onaj s kime se dječak hrvao ga je zaklao poput svinje. Izvukao mu je nož iz grla i sad mu je krv
obojila izvor. Izvukla sam se što prije dok krv nije došla do mojih noga. Vidjela sam dječaka
prosječne visine, ali prilično mršavog. Tamna kosa mu je sad bila mokra, a iz crnih očiju je isijavao
bijes.
"Decimus?" pitala sam. Nisam bila sigurna jer još potpuno k sebi nisam došla. Pogledao i bez
sumnje, to je bio on. Na plavoj jakni su mu se vidjele mrlje od krvi, čak i neke smeđe mrlje.
Sigurno je još ljudi ubio.
"Što radite tamo gdje vas najlakše nađu?" pita.
"Moramo naći izvor." rečem.
"Ovo nije prirodna okolina. Siguran sam da potpuno mogu ugasiti vodu ako to žele."
Bio je u pravu. Traženje izvora je bio potpuno riskantan potez. Cassia je odmah počela skupljati
ribe koje smo uhvatile. Okrenula sam se prema njemu i vidjela kako nosi bocu oko vrata. "Kako si
to dobio?" pitam.
"Sponzor." reče.
"Sponzor?" Nisam ni znala da imaju toliko milosti prema nekima. Sigurno ulaže u one za koje ima
nade, ali trebalo bi za svakoga imati nade.
"Jeste li vas dvije same?"
"Ne. Aqila je u skloništu, ali je loše."
"Aqila?" namršti se. Ne čudim se njegovom šoku. Tko je očekivao da će ona završiti u Igrama?
Očekivali smo djecu one dobi koje su inače slali u Igre.
"Nije sigurno ništa jela dva dana. Ovo je jedina hrana što smo našle." reče Cassia. "A nema ni
vode."
"Ja imam vode." pokaže od bocu. U bocu je moglo stati otprilike litra vode, a je li to za svih nas
dovoljno? "Odvedite me do nje."
Nadala sam se da smo zapamtile put. Ovo gušenje mi je moglo i oštetiti mozak. Pratile smo prvo
dok potoka, dok nismo pronašle mjesto gdje smo čučale i pile vodu. Nakon toga smo skrenule.
Tražile smo stablo u koje smo skrile Aqilu. Ispred njega smo našle Aura kako nešto slaže na podu.
Čim je pogledao prema nama, zinuo je iznenađenja. Odmah je potrčao i poletio Decimusu u
zagrljaj. Snažno ga je stisnuo oko pasa i zaplakao.
Vidjela sam da Decimus skamenjen stoji. I on sam zna da taj dječak ne bi trebao biti u areni. Možda
je najmlađi, osim ako ne naiđemo još jedno dijete koje nije zrelo ni za školu. Čučnuo je da ga
pogleda. Dječaku su već usne bile suze. Odmah mu je pružio bocu vode. Dječak je pio kao da u
životu nije vodu vidio. "Jesi li dobro?" pitao ga je. Dječak je kimnuo glavom i obrisao suze. "Ne
brini, sad imamo hrane."
"Imamo i mi." pokazao je na ptice koje uhvatio i poslagao ih u jedan red. Neke od njih su bile
debele prepelice, a neke vrpci, kosovi i kanarinci. Imali smo više hrane nego što smo se nadali
Decimus je ušao u deblo u kojem se sad Aqila spavala. Na njenu odjeću je sad Auro nalijepio lišće.
Decimus je pomiluje po licu, a ona otvori oči. "Što ti radiš tu?" pita ga.
"Znaš dobro." reče. "Imamo hrane i vode."
"Junia i Cassia su krenule po hranu. Gdje su?"
"Tu su. Mene su dovele do tebe."
"Dobro, čuvaj ih."
"Nabavili smo hranu za tebe."
"Znam, ali mislim da je bez veze trošite. Nema smisla više."
"Ima. Nismo umalo ginuli bez veze."
Decimus je od grana izradio dasku i štap koji je trljao od dasku dok se vatra nije upalila. Bio je ovo
dosta brži način nego kamen od kamen. Vatra se zapalila za nekoliko minuta i dok su se pekle ribe,
očerupali smo ptice.
Uzela sam odmah prvu ribu i komadić ponudila Aqili. "Ne mogu." rekla je. "Bolje je da čuvaš za
sebe."
"Treba ti za dijete." rečem. Pojedi barem jednu ribu." Uvalila sam joj jedan komadić u usta. Polako
je žvakala. Davala sam joj komadić po komadić i pritom se trudila da izdvojim koštice. Tjerala sam
je da jede ribe što je mogla.
"Aqila, vidi, imamo prepelicu." Auro joj je brzo doveo debelu pečenu prepelicu.
"Ima i prepelica?"
"Da, uhvatio sam ih za tebe."
Aqila se prvi put nasmije. "Hvala ti." reče.
"Dat ću joj ja." rečem. "Idi i jedi."
Dao mi je prepelicu u ruke i otišao za ognjište. Prepelica je izgledala daleko sočnija nego riba i
ljepše je mirisala, ali sam morala dati njoj da jede komadić po komadić. Nakon dvije prepelice,
Aqila više ništa nije mogla jesti. Pojela je ipak više nego što smo se nadali, ali nisam bila sigurna je
li bilo dovoljno.
"To mi je dovoljno za sada." reče. "Pusti da se odmorim."
Izašla sam i našla sam ih kako još jedu. "Je li pojela?" pita Cassia i zagrize ribu.
"Jest. Sad se odmara." rečem. Sjednem do njih i uzmem vrapca. Pojela sam ga u nekoliko zalogaja,
pa sam uzela još jednu ribu, zadnje što je ostalo. Zamišljala sam da ću danima biti bez hrane, što se
moglo dogoditi.
"Što ćemo s njom?" pita Cassia. "Što ako je uhvate trudovi? Bit će glasno i bolno. Tko od nas zna
išta o porođaju ili bebama?"
"Bolje je da joj odmah skratimo muke." reče Decimus. "Jer neće ni jedno ni drugo izaći živi.
Čekanje će samo biti bolnije."
"Zašto? Ona je jedna od nas."
"A što bi ti, priuštila scenu za gledatelje, jer garantiram da će ono što ju čeka biti bolno za nju i
izazovno za publiku."
Pogledala sam je, krhka kao perce, sad je spavala s glavom nagnutom na rame i rukama pridržavala
svoj trbuh. Kome bi ovo bila zabava? Aqila je samo željela roditi dijete. Samo je željela preživjeti,
što joj Kapitol od djetinjstva nije omogućavao.
Nakon obroka Auro se uvukao u deblo i naslonio glavu na njen trbuh kao da prisluškuje udarce, ali
njen je pogled ubrzo postajao sve tužniji. Činilo se da joj hrana, a ni voda ne pomažu. "Ne osjećam
dijete već satima." reče. "Otkad sam ušla u arenu, jedva sam osjetila ikakvo micanje. Umalo su me
bacili na trbuh kad su me dovodili."
Sjećam se i ja kad su me bacili i dali mi samo jedan nož da se oslobodim. "Možda spava." reče
Cassia. Možda je i bila u pravu. A ako je dijete mrtvo, to ne možemo nikako znati. Auto se skupio
još jače uz njen trbuh, a ona mu je gladila kosu.
Nismo je htjeli previše ometati. Auro se skupio uz nju koliko je mogao, a Cassia se skupila uz mene
da se ugrijemo. Decimus je izašao vani i naslonjen na drvo je stražario. Htjela sam mu praviti
društvo, ali nešto mi je govorio da želi biti sam. Zatvorila sam oči da zaboravim ovaj dan, ali ubrzo
mi se u san vratila scena gdje majka u onom prokletom getu umire, leži s trbuhom u lokvi krvi. Moj
otac zove u pomoć, ali kasno je.
San mi je prekinuo vrisak. Sad je Aqila imala kiseo pogled i jedva je disala. Sunce je već svanulo,
Auro je odmaknuo od nje. Aqila okrene svoj bok i na hlačama se vidi velika crvena mrlja. Kad
primijetim da se niz nju zajedno sa krvi cijedi i voda, ona ispusti vrisak koji nam propara uši.
6.
"Vrijeme je." govorila je. Sad smo se svi četvero našli oko nje.
"Ne može, prerano je." reče Cassia.
"Nije. Vrijeme je."
Decimus je zgrabi za noge i povuče vani. Uzme rubac iz džepa i smoči ga, te joj očisti čelo.
Podigne joj noge i šokira se. I ja sam mogla već vidjeti kako joj krv počinje natapati zemlju.
"Aqila, zar nema šanse da se suzdržiš?" Ona mu odgovori još jačim vriskom. Sad je bila crvena u
licu kao rak. "Nema vremena." reče. Čini mi se da je već pomogao pri nečijem porođaju, ali tada su
bile prisutne i druge žene. "Junia, pomozi mi. Drži je tihom."
Odmah sam je pridigla, a ona mi je zagrizla rukav vjerojatno da sebe drži tihom. Decimus joj je
odmah skinuo hlače. "K vragu, glava se već vidi." reče. "Sad ili nikad."
Aqila je odmah počela tiskati i ispustila je prigušeni vrisak u moj rukav. Mogla sam osjetiti kako joj
vrelo tijelo drhti. "Polako." govorio je. "Samo duboko diši." Gledala sam često kako trudnice dišu
nešto drugačijom metodom kad ih uhvate trudovi, ali Aqila je samo jednom duboko udahnula i opet
počela tiskati. Decimusove ruke su već bile poplavljene krvlju, a izraz lica kao da porađa
vanzemaljca ili neku vrstu deformiranog djeteta. Aqila je opet počela tiskati. "Aqila, polako.
Pupčana vrpca se omotala oko njega."
"Otpetljaj nekako." rečem.
Aqila je posljednji put uprla stisak što jači može i dijete je Decimusu kliznulo pravo u ruke, a s
čime je potekao još jedan mlaz krvi. Aqila je sad postala mlitava u mojim rukama, oči više nije
mogla držati otvorene. "Što je?" pita tihim glasom da sam ju jedva čula.
Dignem glavu i vidim krvavo mlitavo dijete oko kojeg je zapetljana pupčana vrpca i omotano
nekom opnom koja je izgledala kao komad kože sa žilama. Do sad nisam vidjela porod, ali to je
trebala biti posteljica. Kad je Decimus uklonio posteljicu i krenuo otpetljati vrpcu s tjelešca, vidjela
sam spolovilo. "Dječak." rečem.
Aqila više nije odgovorila, samo je plitko disala. Decimus je uzeo nož i prerezao vrpcu, zatim
okrenuo dijete prema zemlji i počeo ga lupati po leđima. Izgledalo je kao mlitava lutka. "Aqila?"
tresla sam je, ali disanje je postalo sve pliće.
"Ima još šanse, zar ne?" reče Cassia. "Daj joj umjetno disanje."
"Gotovo je, iskrvarila je." reče Decimus dok je lupao dijete u leđa. Nije opalio ni top, a znao je da
je gotova. Uzeo je dijete za noge, okrenuo ga naglavačke i počeo ga još snažnije udarati po leđima
dok su mu ruke i glava beživotno visjele. Ubrzo je opalio top i tada sam osjetila da Aqila više ne
diše. Nisam mogla osjetiti otkucaje srca iako je bila topla. Nije mi ni palo na pamet vidjeti koliko je
krvi izgubila. Samo sam vidjela da su joj hlače i noge bile cijele natopljene krvlju.
"Zašto tu stojiš mirna? Pomozi joj." vikala je Cassia. "Ne udaraj dijete, pomozi mu."
Decimus je okrenuo dijete na leđa i palcem mu masirao srce još nekoliko minuta. Pokušao mu je
upuhnuti nešto zraka kroz nos, ali nije bilo šanse. Kad je uzeo rubac i očistio dijete od krvi, vidjelo
se da je cijelo ljubičasto. Još je jedan top opalio i za njega.
"Zašto stojite?" pita. "Sjećate li se kako su prije rađale žene bez doktora i sve je bilo u redu?"
"Jer su druge žene znale što rade." reče Decimus. "Previše je krvi izgubila, a dijete se ugušilo."
gotovo je.
Gledala je mlitavo tijelo u mojim rukama, kao da prvi put vidi smrt. Decimus je položio tijelo
djeteta koje je izgledala kao mlitava lutka na majku. "Zašto?" Cassia je plakala. "Zar nije bilo
drugačijeg načina? Zašto?"
"Dosta!" Decimus vikne. Cijelo krilo, a i ruke do lakta su mu bile krvave.
Pogledam iza sebe i vidim kako Auro drhti dok gleda u nas. Odmah dođem do njega i uzmem ga u
naručje. Ne mogu vjerovati kako smo mu dopustili da ovo gleda. Dječak me je odmah zagrlio i
sakrio lice u rame. Cassia je plakala sada kraj tijela, Decimus je izgledao kao zombi čiji je život
otišao s zajedno s njihovim. Kako sad publika reagira? Krvav porođaj, jesu li to htjeli?
"Idemo dalje." reče. "Dovoljno smo pažnje privukli."
"Ne, ne možemo ih ostaviti same."
"Onda ostani s njima. Nemam više energije za uvjeravanje."
"Junia?" gledala me je kao da ću pristati na njenu ideju. Samo sam je gledala. Sigurno ne bih
prihvatila tu ludu ideju i gledala kako im se tijelo raspada. "Zašto ste tako hladni?"
"Jer nemaš s kime ostati, glupačo." reče Decimus. "Ne bi bila s nikim, bila bi potpuno sama.
Shvaćaš li to?"
Izraz lica joj se promijenio. Ustala je i obrisala suze. "Kladim se da smo mogli više učiniti."
"Da. Da smo bili doktori. Sad više ne možemo. Nemam vremena nikoga uvjeravati u gluposti. Tko
želi dalje, neka ide."
Bio je u pravu. Krenula sam za njim bez da sam ju pogledala. Cijeli život sam bila uz nju, ali ne
mogu je štititi ako će se samo dovoditi u opasnost. "Znajte da vas mrzim." reče i krene za nama.
"Nije vam uopće stalo. U što ste se pretvorili?"
Nismo joj ništa odgovorili. Kad smo se dvadesetak metara udaljili, čulo se zujanje iza nas. Krenula
sam se i vidjela kako letjelica velikim kliještima podiže njihova tijela i odlazi s njima. Ipak neće
ostaviti tijelo da se samo raspada. Tijelo joj se činilo tako krhko, kao da će se raspadnuti.
"Idemo dalje." reče Decimus, a ja se okrenem i krenem za njim. Cassia je cijelo vrijeme plakala, a
Auro je brzo počeo plakati u moje rame. U glavu mi se opet vraćala slika majke u njenim zadnjim
trenucima koja moli svog muža da se brine za mene, da me štiti, što se nije dogodilo. Aqila je samo
imala snage da pita je li dobila sina ili kćer, kao da je znala da ni dijete neće preživjeti. Vjerojatno
je znala da su to bili njihovi zadnji trenutci.
Hodali smo satima, dok je još devet topova opalilo. Kad smo opet došli do potoka, spustila sam
dječaka, izula sam cipele i uronila noge u vodu zbog žuljeva koji su već bili ružičasti i krvarili.
Ledena voda mi je uklonila svu žareću bol. Decimus je učinio isto, a Cassia je sjedala dalje od nas.
Ne mogu vjerovati da je i dalje bila tako tvrdoglava. Neka sjećanja iz geta su joj ostala u glavi. To
se bilo pravo selo smrti. Kako još nije naučila prihvatiti smrt?
Posjela sam Aura u krilo jer je i dalje tiho jecao. Decimus je zurio u daljinu kao da mu je pogled
zapeo za jednu točku ne može ga maknuti. Uvijek je bio ozbiljan i volio biti vođa, ali sada se činilo
kao da je nešto u njemu umrlo. U nekoliko dana su ga Igre pretvorile u potpuno drugog čovjeka.
"Kako ćemo dalje?" pitam.
"Kako ja znam?" reče.
"Ubio si već jednog, možda i više njih. Pokušao si poroditi ženu..."
"I nisam uspio. Zašto bih ja bio spas za sve?" Sad sam mu mogla vidjeti ljutnju na licu, ali i to mi je
bilo draže nego lice mrtvaca. "I kladim se da netko od vas ima jednu žrtvu. Kako ste se samo
izvukli bez da ste ikoga susreli? Bilo nas je skoro stotinu."
Ne želim i dalje priznati kako sam onoj djevojci smrskala glavu. "Izašla sam iz špilje." rečem. "I
vidjela sam gadnu scenu."
"Onu eksploziju? I ja sam je vidio. Kladim se da će ih biti još nakon nekog vremena."
"Kako znaš?"
"Ne znam. Ali znam da nas vole mučiti. Kad smo kod mučenja, smiri svoju sestričnu. Ne treba mi
još veća glavobolja."
Cassia je još plakala. Okrenula sam se i vidjela ju oslonjenu na drvo kako još gorko plače. Prebacila
sam Aura u Decimusove ruke i otišla do svoje sestrične. Čučnula sam točno pred nju, pokušala je
dotaknuti, ali mi je odmakla ruku. "I tebi je u redu sve ovo? Pogledaj što nam se događa."
"Nikome nije ovo u redu, ali se dogodilo što se dogodilo. Cijeli život nam se to događalo. Sjećaš se
geta."
"Ne baš." Nije baš sjećala roditelja, samo nešto mutno kroz sjećanja, ali i dalje su joj se mnoge
scene javljaju u snovima. I dalje sanja čovjeka koji joj pomaže u skrivanju, pa ga pred njenim
očima upucaju, a još ne zna da je tako poginuo njezin otac, pred njenim očima. "Ali uvijek smo sve
radile da preživimo, skupljale smo boce i staro željezo, čistile smo tuđa dvorišta, tuđe aute, tuđe
cipele, pomagale smo u trgovinama samo za jedan pristojan obrok, zabavljale smo na ulici. Kako se
to dogodilo?"
"Dogodilo se, jer većina naših odluka ne ovisi o nama. Tako je sada i tako je prije bilo. Možeš
nastaviti kao i prije ili odustati."
Obrisala je suze i prekrižila ruke. "Ne mogu vjerovati samo prihvatiti? Kao svaki okrug prije tri
desetljeća. Jesu li oni ovo samo prihvatili? Ili je bilo tri desetljeća drugačije s razlogom."
"Ne znamo i sumnjam da ćemo i saznati. Jedino što možemo jest nastaviti kao i prije ili odustati što
želiš?"
Pogledala me je svojim ljutitim zelenim očima. "Nastaviti ako ima smisla." reče prekriženih ruku.
"Ali s time samo zabavljamo gnjide iza ekrana."
"Razmišljaj o sebi, ne o njima. Što ti želiš."
"Pobiti ih."
"Dobro, uloži snagu u ono što želiš."
Nakon ovog razgovora nam sigurno neće dati da se izvučemo živi, ali ne želim udovoljiti njima. I
da netko preživi od nas, sigurno bi nas čekao sličan život kao u getu, a tamo se više ne planiram
vratiti. Uništili su mi djetinjstvo zbog svoje politike i nečega što se događalo kad se mnogi od njih
nisu rodili ili se jedva sjećaju Igara.
Vidjela sam kako Decimus tješi malog dječaka kojeg je iz geta doveo na leđima. Pričao mi je da se
sjeća skoro svakog dana u getu, kako su mu roditelje bičevali do smrti jer mu je majka ukrala hranu
iz kuhinje, kako su mu psa izderali na živo i kako su ga tjerali miče trupla i pali ih.
Kroz koji god smo horor prošli, ovaj nije puno gori od onoga i sigurno će trajati kraće. Ipak ovdje
imamo slobodu živjeti ili umrijeti, a nema javnih ponižavanja u lice. Ipak sam u oba slučaja vidjela
trudnicu kako umire u lokvi krvi.
7.
Te noći Decimus je izabrao stablo na kojem ćemo spavati s dovoljno čvrstim granama koje će nas
podržavati i na koje se možemo osloniti bez straha od pada. Uspio je naći neko stablo koje je imalo
neku šupljinu među krošnjama. Tu se moglo slobodno smjestiti gnijezdo za više ptice, a iskoristili
smo lišće da se ugrijemo. Također Decimus nije imao problema izlijepiti lišće po sebi jer bi mu
prekrilo krvavu odjeću, a Cassia je jedva pristala, misleći da će nas i tako netko zaklati prije ili
kasnije.
U san mi je došla opet trudna majka koja umire u lokvi krvi i otac koji je hladno spalio njeno tijelo
te me tog dana ostavio. Imala sam samo stranca u kući koji mi je donosio hranu s posla i to je bilo
sve.
Probudila sam se u ranu zoru, gdje je Cassia bila skupljena uz mene. Jutro je sada bilo hladnije
nego prethodna. Vidjela sam kako je Auro privija uz Decimusa i zaroni licem u njegova prsa. I
sama sam se još više skupila, pa se pitala kako ćemo nastaviti dalje. Zar nisu djeca u prethodnim
igrama imala torbe u kojima su imala nešto što će ih utopliti, zapaliti vatru, nositi vodu, naći plijen?
Nama su samo dali nož u ruku.
"Možda je vrijeme da nađemo hranu." reče Decimus. "Iskoristimo priliku dok drugi spavaju."
"Ako spavaju." reče Cassia.
"Vjerojatno mnogi spavaju. Možda je ovo prilika."
"Dobro." rečem i ako sam se smrzavala. Cassia je već počela kašljati.
Sišli smo oprezno niz stablo i pažljivo pogledali ima li koga u blizini. Arena se i dalje činila prazna
i pusta. "Vas dvije idite do potoka, možda nas dvoje nešto nađemo." Uzeo je Aura u naručje i
krenuo prema suprotnome smjeru. Nas dvije smo krenule prema potoku. Cassia uporno šmrcala i
kašljala. "Malo tiše." govorila sam.
"Pokušavam, ali grlo me ubija."
"Kašlji u rukav."
Prekrila je usta rukavom i uporno kašljala kao da me izaziva, ali znala sam da odavna ima osjetljiva
pluća. Ovo vrijeme u areni joj neće pomoći. Hodale smo do potoka dok je ona nastojala smiriti
kašalj što prije. Nažalost nema lijeka za nju. Sigurno će samo ona veća i snažnija djeca dobiti
sponzore ako im se smiluju.
"Možemo li vjerovati Decimusu?" pita me.
"Znamo ga skoro cijeli život." rečem.
"Ali drugačiji je. Nekako grub, sve je ovo lako prihvatio."
"Takav je uvijek bio. Nije se žalio, prihvaćao je situaciju i nastojao poboljšati ono što može."
"Da, ali mislio je da je bolje Aqili skratiti život i njenu smrt je tako lako prihvatio."
"I bio je u pravu, nažalost. Kad se situacija ne može promijeniti, on je prihvati."
"Što ako se ne vrati s Aurom i reče da je nastala nesreća? Kladim se da misli da je to i za njega
bolje."
"Da je tako, napustio bi nas svih. Jedino što možemo jest boriti se dokle možemo."
Kad smo došle do potoka, ulovile smo pastrva što smo više mogle. Na ovom mjestu je potok bio
širi i dublji, pa se moglo naći više riba. Napunila sam jaknu i džepove ulovom da je ovaj put ne
moram skidati. Ubrzo čula neke stope kako idu prema nama, podigla sam glavu i vidjela kako dvije
koščate djevojčice trče prema nama.
Jedna je preskočila potok i odmah krenula prema meni. Pokušala me nekoliko puta ubosti, ali vidi
se da u fizički sukob nije ulazila. Život na ulici te pripremi za borbu svih vrsta. Čak se vidjelo ni da
nema snage. Sigurno nije ništa ni stavila u usta otkad je ušla u arenu. Koji je ovo dan? Peti?
Zgrabila me je za jaknu i pokušala povući u vodu, ali ja sam je povukla za sobom. Sada smo se
hrvale oko noževa i ubrzo upale do pasa u vodu. Brzo sam napipala nešto čvrsto u blatu, zgrabila i
udarila ju snažno u glavu. Djevojčica se odmaknula, dok joj je mlaz krvi tekao niz lice. Pokušala je
ustati, ali se činila mamurna. Tad sam priliku iskoristila da joj prerežem grlo.
Nakon toga nisam mogla vjerovati. Slapovi krvi su joj prskali iz vrata, djevojka je omlitavila kao
gumena lutka i pala u potok koji se obojio u crveno. Nisam mogla vjerovati kojom sam brzinom to
učinila. Djevojčica sigurno nije bila starija od mene, a po izgledu mogu vidjeti da ju život nije
mazio. Okrenula sam se i vidjela drugu djevojčicu kako pokušava Cassiu potopiti u potok. Odmah
sam joj zabila nož u vrat i djevojčica je samo pala na nju. Cassia je sva izgubljena ustala s odjećom
punom krvi. "Junia?" reče očajno. "Kako ti je ovo uspjelo."
Nakon već jednog ubojstva nije se činilo kao nešto novo, ali činilo se kao nešto surovo. "Morale
smo." rečem.
"Ali..." reče i pogleda očajno tijela. Nije više ništa mogla reći. Opipala je svoju jaknu i shvatila da
je nekoliko riba izgubila. Slično se dogodilo i meni, ali ih je ostalo dovoljno. Izašla sam i pokupila
sve ribe koje su ispale na pod tokom borbe, dok su druge nestale u potoku, a zatim sam čula neki
čudan zvuk kao prisilan kašalj i naglo se okrenula. Vidjela sam Cassiu kako povraća.
"Cassia?" dala sam joj ruku. Pogledala me blijedo, kao izgubljeno dijete, ali je ipak primila ruku i
izašla iz potoka. Sad nam je lišće ispalo i odjeća puna krvavih mrlja. "Idemo dalje." rečem. Cassia
je samo kimnula glavom dok joj je lice i dalje bilo blijedo. Kad sam se okrenula, vidjela sam kako
padobrančić pada nekoliko metara dalje od nas. Sponzor? Da, sponzor. Odmah sam potrčala i
zgrabila ga. Otvorila sam kutiju i vidjela malu prozirnu bocu od pola litre. "Baš su velikodušni."
rečem, ali uzmem bocu. Napunim je vodom s druge strane potoka, gdje nije bilo tijela ni krvi, pa se
objesim oko vrata, uzmem sestričnu za ruku i vratim se na naše staro mjesto.
Kako je jutro snivalo, tako je postajalo sve toplije, ali i dalje nam nije nestajala drhtavica. Kad smo
se vratili na staro mjesto, vidjela sam kako Decimus dolazi s Aurom na leđima. Nosili su hrpu
vezanih ptica na konopcu, vidjela sam da je Auro držao i nekoliko jaja u ruci, a Decimus je nosio
neki čudan plod koji je iščupao iz zemlje. Krumpir? Gomolj? Nisam znala, ali odmah mi je
proradio želudac.
Decimus nas je gledao u šoku. "Koji se vrag s vama dogodio?" pita.
"Napad iz zasjede." rečem jer je Cassia bila sva izvan sebe.
"Barem ste se izvukle." reče dok nas je Auro i dalje gledao u šoku. Sad se čini kao da će nas ovaj
dječak gledati potpuno drugačijim očima.
Decimus je odmah počeo čerupati ptice, dok sam ja gulila krumpir. Čini se da je ipak bio batat jer
je bio crven, a i mirisao je slatko. Čini se da su i oni dobili sponzor, metalnu zdjelu za kuhanje.
Auro je iskoristio tu zdjelu za prženje jaja, a i u mene je gledao s nekim strahom. Cassia je zurila u
tlo jer je još bila izvan sebe.
Sve komade mesa, ribe i batata smo ubacili u vodu i uspjeli skuhati pravi gulaš koji smo pomiješali
s jajima. Ovo je bio prvi pristojan obrok koji smo imali, a možda bude i jedini. Napokon sam
uspjela napuniti želudac, pa nisam morala misliti na hranu ostatak dana, nego samo na sklonište.
8.
I taj dan smo proveli sa stablu, gdje smo se grijali među lišćem. Lišće s odjeće zbog borbe u potoku
mi je davno ispalo, ali je Decimus rekao da se zbog krvi na jakni lakše uklapamo u okoliš. Mrlje su
od crvenih ubrzo postale smeđe. Da sam imala priliku, skinula bih jaknu i spalila ju, ali hladnoća je
bila sve gora i gora.
Sljedeće jutro mi se činilo još hladnije, Cassia je još glasnije kašljala, iako se trudila biti što tiša, ali
joj nije najbolje išlo. Mogla sam primijetiti i da ima problem s otežanim disanjem. Stablo se ubrzo
počelo micati i morala sam pogledati prema tlu. Doslovno ga je gutala zemlja.
"K vragu." reče Decimus. "Skačite dolje."
Skočili smo sa stabla i odmaknuli se da i nas se proguta zemlja. Pogledala sam okolo i vidjela da i
druga stabla tonu u zemlju. Prostor se sada postajao sve otvoreniji.
"Tamo." Decimus je samo pokazao i trčali smo prema smjeru gdje su stabla postajala gušća, ali i
dalje ih je gutala zemlja. Morala sam zgrabiti Cassiu za ruku jer je trčala sporije od nas i osjetila
kako je topla.
Dok smo trčali, moglo se čuti već nekoliko topova, smrt izložene djece koja su izgubila svaku nadu.
Stali smo kad smo primijetili da su stabla prestala tonuti, ali topovi su se i dalje čuli. Cassia je sad
nekontrolirano kašljala, toliko da se savila u struku.
"Što je s njom?" pita Decimus.
"Mislim da ima groznicu." rečem. Opipam joj čelo i vidim da je topla. Mogla bi biti neka viroza.
"Odlično, a svaki dan je sve hladnije."
Već smo imali problem. Svatko od nas je pomalo šmrcao, ali Cassia je već imala problema s
kašljem koji se nikako nije mogao utišati. Ovaj put je nebo bilo tmurno, zrak kao da je postao sve
teži i temperatura sve niža. Kretali smo se skupljeni među drvećem na kojem se već počeo
nakupljati mraz, a Cassia je već zaostajala za nama.
Iskoristila sam vrijeme da gledam u oblake, očekujući kišu. Gledala sam kroz gole grane da se ne bi
na nekoj našao koji plod na njemu. Ubrzo sam ugledala na nekim visokim grama neke zelene
bodljikave ljušture. Učinilo mi se poznato. Pogledala sam ljušture na tlu, ali sve su bile prazne.
"Jesu li ono kesteni?" pitala sam i pokazala prema gore. Svi su odmah podignuli glave.
"Jesu." reče Decimus. "Bili bi nam korisni."
Odmah smo se uhvatili za grane i počeli penjati na stablo. Grane ovog stabla su bile niže, tako da se
svatko mogao popeti. Na nižim granama se vidjelo da je netko već brao kestene i mogao bi biti
blizu. Punili smo jakne kestenima sve dok se na dnu nije čuo tuckanje. Kad sam spustila pogled,
vidjela sam četiri plave glave i najviša kako siječe stablo, praunučad obitelji Snow.
Znali smo ih otkad smo iz geta izašli, a oni su i dalje ostali snobovi iz Kapitola. Najstariji Crasstus
je imao krupnu građu i visoku figuru unatoč životu na ulici. Dvije djevojčice, Cornelia i Claudia su
nas sad gledale žednim pogledima i pokvarenim osmijesima. Izgledale su skoro kao žene. Zlo ih
tim plavih očiju je i dalje sijalo, kao i na slikama predsjednika Snowa. Čini se da zlo među
potomcima ne umire.
"K vragu." reče Decimus. "Vrijedno je riskirati."
Nisam znala na što je mislio, ali je skočio s grane točno Crasstusu na leđa i ubo ga u rame. Crasstus
je jauknuo, ali ga je bacio s leđa. Sad su i djevojke izvadile svoje noževe. Skočila sam odmah pred
Corneliu, činila se starija, a i bila je možda tridesetak kila teža od mene. Spremila se za napad.
Ne znam što se u pozadini kako najmlađi Cicero jauče, a druga djevojka psuje. Cornelia je odmah
počela mahati nožem prema meni, bila je brza i okretna, za razliku od prethodne djevojčice koja me
napala. Nije prvi put da se tučemo, jednom me uspjela baciti u septičku jamu, ali ja se uspijem
izmaknuti. Pogled joj je bijesan jer nismo prvi put u sukobu. Već mi je uspjela podmetnuti nogu, ali
izmičem se da me ne uhvati.
Čuje se brzo kako Claudia vrišti. Cornelia je okrene i iskoristim priliku da joj nož zabodem u vrat.
Hvata se dok joj prska krv iz vrata i pada na pod. Vidim da je Cassia uspjela ubosti Claudiu ravno u
prsa dok joj Auro vadi nož iz nego, a najmlađi Cicero stoji na tlu s vratom u neprirodnom položaju.
Tko mu je to učinio? Auro? Ili oboje. Nema šanse da oni ubiju dvojicu i oboje prežive. Decimus je
Crasstusu uspio prerezati arteriju u preponi toliko duboko da je krv prskala kao iz fontane. "Ne,
prokleti bili!" reče dok je mahnito pokušavao zaustaviti krvarenje, ali je bilo kasno. Decimus ga je
samo hladno gledao dok nije pao na leđa i tijelo mu je potpuno opustilo.
Došla sam do mrtvog dječaka koji jedini na sebi nije imao kapi krvi. "Auro mu je skočio točno na
vrat." reče Cassia. Imao je velike sreće. Da je skočio mimo njega, bio bi mrtvo meso.
Vidim kako si Cassia gleda u posjekotinu na ruci i briše ju rukavom. Rana nije bila toliko duboka,
ali trebalo je nekako zaustaviti krvarenje. Otrgnula je dio rukava košulje i zavezala oko ruke.
Decimus je ustao sada, jedva držeći ravnotežu, a Auro je blijedo gledao u tijelo koje je ubio.
Ispalila su četiri tipa i ubrzo se čuo glas.
Djeco Kapitola, čestitamo svima koji su dospjeli u četrdeset i osam. Još vas je pola na nogama, još
četrdeset i sedam do kraja. Čestitam posebno onima koji su moju najomraženiju lozu priveli kraju.
Za nagradu otključali ste najbolniju smrt u Igrama gladi.
Na nebu se pokazala opet nova scena. Sada u novoj okolini, blizu mora djevojka bakrene kose puže
prema obali. Krvari iz trbuha u potocima. Ima trozubac u rukama, ali ga ne koristi. Ozlijeđena je,
pokušava pobjeći od golemog dječaka koji ide maljem prema njoj. Što će joj sad učiniti? Udara je
maljem u nogu, čuje se pucanje kostiju, a djevojka ispusti vrisak. Ne znam ni sama što će joj
učiniti, lomiti kost po kost? Slične smrti sam vidjela u getu.
No brzo se uloge mijenjaju kad joj se dječak sagne i krene je udariti u glavu. Djevojka iskoristi
trozubac i neku čudnu životinju iz moram baca na dječaka. Dječak sada pada i vrišti. Vrisak nam se
kao igla zabada do mozga. Pokrivam uši kao da ću si zdrobiti lubanju, ali svejedno taj vrisak čujem
kao da vrišti iz glave. Ne znam koliko traje, možda nekoliko minuta, ali čini se kao dani. Toliko je
jak da se više ne mogu ni zadržati na nogama, dok ne prestane.
Kad prestane, još mi zuji i ušima i jedva čujem što govore. Decimus pokazuje na trupla, uzima
Crasstusovu jaknu i oblači ju. Ja uzmem jaknu koju je nosila Cornelia i obučem ju, iako je lijevo
rame natopljeno krvi. Vidim kako Auro plače, a Decimus ga oblači. Ne mogu ni zamisliti koja je
ovo trauma bila za dječaka. Decimus ga uzima i kreće dalje.
Vidim da je Cassia jedva obukla jaknu. Blijeda je kao kreda i potpuno izgubljena. Rado bih joj se
obratila da mi ne zuji i ušima, ali ne mogu i ja ništa pisnuti. Ovaj urlik je bio potpuni horor. Samo
pogledam na tlo i vidim da su nam kesteni ispali i kupim ih, a kasnije vidim sjekiru kraj tijela i
uzmem je. Na njoj je bilo i tragove zgrušane krvi. Pitam se čija je.
Vidim da mi netko pokušava uzeti sjekiru i dižem glavu. Decimus im uzima sjekiru iz ruke i
pokazuje na tlo. Čujem mumljanje, ali možda čak i razumijem. Želi da pokupim kestene. Kupim ih
svim i punim jaknu.
Kasnije se upućujemo prema istom pravcu. Ne gledam više u tijela. Samo pratim njih, dok Decimus
nosi uplašenog Aura, a Cassia izgleda vjerojatno izgubljeno kao i ja. Primijećujem da je uzeti jakne
bilo dobra ideja. Ipak se hladnoća spušta i možda bi nas ubila s našom proljetnom odjećom. Ubrzo
sponzor pada prema nama, neka malo veća kutija. Cassia je odmah otvara. Unutra su četiri male
pogače, nešto sušenog mesa, četiri boce vode i kutija prve pomoći. Vidim unutra i ceduljicu koju
uzmem i razmotam je. "Ovo je nagrada jer ste dokrajčili lozu koja je proklela Panem." Shvatim da
na glas čitam. "Ali i vama je dug put."
"Velikodušnost." reče Decimus. "Ali ih i ne žalim previše, osim možda najmlađeg."
Najmlađi je bio i najgori među njima. Možda za to je bio dijete, ali se uvijek volio tući, volio je
otima drugima stvari i hranu kad i nije trebalo, samo da nešto ukrade. Neki su govorili da je to bila
čak i bolest koja se ne može liječiti, a drugi je to bila surovost Snowa koja ne izumire generacijama.
Spremili smo pogače i komadiće mesa u džepove i uzeli svoje boce. Krenuli smo dalje, ali hladnoća
nije prestajala. Kako sunce zalazilo, shvatili smo da nam ni ove jakne nisu dovoljne. Decimus nam
je naredio da boce sakrijemo u jakne da nam se voda za svaki slučaj ne bi zaledila. Ubrzo smo našli
malu pećinu ispod kamena koja je izgledala spljoštena. Bila je toliko plitka da smo je jedva kroz
nju provukli, ali ispod zemlje je bila dublja. Bilo je ovo odlično mjesto da se sakrijemo od
hladnoće. Kad smo došli do pećine, već su se pahulje počele pojavljivati u zraku. Prije nego sam se
uvukla, Decimus mi je naredio da skupim nekoliko grana za vatru.
Kad smo se uvukli, zapalili smo vatru i pojeli pogače jer bi već sutra bile tvrde. Ovaj dan smo imali
pune želuce i sklonište, ali smo ostavili šest žrtava za sobom. Cassia je još više skupila uz mene i
primijetila sam da se još toplija nego prije. Glasno je kašljala u rukave i već je grlo joj je već
hroptalo. "Boli me sve." govorila je.
"Decimus, ima li u kutiji neki lijek?" pitam dok je još više privlačim sebi.
Decimus je otvorio kutiju i gledao u lijekove. "Imaju lijekovi za kašalj i sirup za spavanje." reče.
"Daj mi oboje." reče Cassia.
"Samo ti je za kašalj dovoljno." reče Decimus.
"Ne, hodam cijeli dan u ovom stanju, čak sam i ubila nekoga. Želim pošteno spavati jednu noć. Ne
želim da me boli."
"Cassia." opomene je.
"Ne, sve me boli, cijelo tijelo me boli, jedva dišem. Pusti me da spavam jednu noć."
"Učini to." rečem.
Gledao me mrko, ali ipak nam je dao tabletu i bočicu sirupa. Uzela je tabletu i popila je nekoliko
gutljaja sirupa. Skupila se uz mene i trudila se zaspati mi na ramenu. "Ubiti je lakše nego što se
čini." šapne mi.
"Ne govori to." rečem.
"Ali jest, pogotovo onoga koga prezireš. Kad padnu, neka se sigurnost javi."
"Buncaš." rečem. "Spavaj. Bit će sutra bolje. Ne znam koga sam zavaravala, sebe ili nju. Tko bi iz
Kapitola dopustio da ona preživi? Možda netko ako ima malo milosti, ali tko bi milostiv u ovome
sudjelovao.
9.
U snovima sam se vratila onaj dan u getu kad su odlučili smaknuti sve ljude, ali ovaj je Mirovnjak
pokušao oteti petogodišnju Cassiu. Tako mala i mršava mi je govorila da je ne puštam, što sam se
trudila. Potezala sam ju za ruke, pokušala sam se nogama zadržati za tlo, dok ju je Mirovnjak dizao
s tla. Dok je vrištala, drugi je Mirovnjak zgrabio mene, bacio me je kao vreću na tlo i na prasak
puške sam se probudila.
Kad sam naglo otvorila oči shvatila sam da nisam u puno boljoj situaciji. Sada sam osjećala toplinu,
dijelom vrućinu, ali vidjela sam već snijeg kraj otvora špilje. Nije imalo smisla biti ovako vruće ako
nas je snijeg zatrpao sve dok nisam opipala Cassiu po čelu. Sada je gorjela i drhtala. Kuglice znoja
su joj sad iskakale na čelu. "Decimus!" dignem glas. "Ona gori."
Decimus se digne i opipa joj čelo. "Da." reče hladno kao da je ovo očekivao. "Ne znam što imamo
među lijekovima." Dok je tražio, Cassia je počela još glasnije kašljati. "Daj joj ovo." Bacio mi je
tablete za kašljanje. Dala sam joj odmah tabletu. "Ima nešto. Ne znam koliko djeluje." reče. Dala
sam joj i tu tabletu jer nismo imali izbora. Kašalj joj se nakon sat vremena smirio, ali temperaturu
nismo mogli odrediti jer na hladne ruke je izgledala još vrelija. No bila je toliko slaba da nije mogla
držati ni oči otvorene.
Auro je bio prvi kojem je želudac počeo kruliti. To je bilo pravo vrijeme da ispečemo kestene.
Ispekli smo što smo više mogli jer nismo ni znali kad ćemo više izaći iz pećine. Pekli smo ih sve
dok nisu postali meki i raširio se njihov miris. Miris me posjeti kad mi je otac kupovao pečene
kestene na festivalima, te mi se javi slika onog zdravog čovjeka koji me volio svim svojim bićem i
kad sam se uz njega osjećala i više nego sigurno.
Okus me nekako još više zabolio. Trebala sam se suzdržati od suza. Sagnula sam glavu dok sam
jela da nitko ne vidi moje suze. Nisam mogla ništa drugo nego šmrcati. "Što je bilo?" pita Decimus.
"Mislim da sam se i ja prehladila." reče i obrišem nos.
"Nadam se da se nisi i ti zarazila."
"Nadam se." rečem.
Suze i nos sam morala brisati da mi se ne zalede na licu. Cassia nije bila bolje, za manje od sat
vremena joj je vrućica još više skočila. Njeno slabo lice me je podsjećalo na majku kad kad je
udisala svoj posljednji dah. "Trebat će joj još lijekova." rečem.
"Pustimo neka djeluje."
"Ali ne djeluje!" dignem glas.
"Pričekajmo još."
Čekali smo, ali njezino disanje se još pogoršalo. Decimus joj je dao još po dva lijeka i sirup za
smirenje, je joj je prokuhao vodu u nadi da će joj otvoriti dišne puteve. Nakon toga uspjela se
nakašljati i prodisati, ali temperatura još nije padala. Ako ništa drugo, uspjela je zaspati.
Trudili smo se držati vatru što je više moguće, ali grane su izgarale i hladnoća više nije mogla
podržavati gorenje. Auto se sad potpuno skupio uz Decimusa, a ja uz Cassiu koliko je bila topla.
Ubrzo je vatra prestala potpuno gorjeti, a vani je bila mećava. Koliko god sam se trudila ugrijati,
hladnoća me probadala kao tisuću noževa kroz kožu. Je li mi ikad bilo ovako hladno? Sumnjam.
Snijeg je ubrzo počeo i zatrpavati pećinu. To i nije bilo loše jer je ubrzo ublažio navalu hladnoće.
"Kad ovo prestane, moramo poći po drva." reče Decimus.
"Ako prestane." rečem. Cijelo vrijeme su se čuli topovi, kao da su namjeravali nas pobiti na ovaj
način. Sigurna sam bila da sam čula više od deset topova, što znači da nas je samo četvrtina danas
nestala.
Brzo sam zaspala i sanjala sam da sam ponovo u getu, ovaj put u onoj školi. Na mjesto učiteljice je
stajala Junipera Mason i pokazivala prstom u svih nas. "Ubojice, ološi, djeco krvnika. Zar mislite
da ste bolje zaslužili? Zar ne vidite što su vaši preci činili? Tko vam daje pravo da tražite slobodu?"
Vidjela sam da sam ovaj put vezana okovima za stolicu. "Što god vam se dogodilo, zaslužili ste.
Male odvratne gnjide. Vidimo vi kako nas gledate i što biste činili s našom djecom u budućnosti.
Sad osjetite tračak terora što su ona osjećala."
Ubrzo nas iz okova bacaju na školsko dvorište i daju nam oružje. Vidim petogodišnju Cassiu u
suzama, osmogodišnju Luculiu, devetogodišnjeg Decimusa koji se već sprema nekako zaklati,
dvanaestogodišnju Aqilu koja ne želi držati oružje u ruci ni pod koju cijenu. "Što čekate?" vikala je
Masonica. "Sad!"
Naglo sam se probudila i vidjela male zrake sunca kako prodiru kroz spilju. Sad me hladnoća nije
ubijala, ali Cassia je bila vrela. Opipala sam joj čelo i vidjela da joj ništa nije pomoglo. "Decimus,
daj lijekove." rečem.
"Toliko lijekova? Samo je trujemo."
"To nam je jedina šansa."
Dao je tabletu iz skoro svakog pakovanja koje smo imali. Cassia je sad škripala dok je disala.
Decimus joj je stavio nešto snijega na čelo, pod vrat i oko ruku. Cassia je sad plakala. "Moramo ti
barem nekako skinuti vatru." reče. "Ovo nam je zadnja šansa."
Iskopala sam snijeg i vidjela da je vani mećava nestala. "Decimus?" rečem. "Vrijeme je da pođemo
po drva."
"Da, ako je to pametna ideja."
"Ali bila je to tvoja ideja."
"Da, znam. Najgore je što ostavljamo tragove u snijegu. Lako nas je pratiti."
Nisam se toga ni sjetila, ali imali smo mogućnosti umrijeti od hladnoće u spilji ili izvan špilje pod
nečijim nožem. Zaključila sam da je nož dosta brži. "Idemo nas dvoje. Auro, pazi na nju."
"Ali..." dječaku su se sad suze stvarale u očima.
"Imaš taj zadatak. Trudi se da joj bude toplo dok se mi ne vratimo."
Kad bi Decimus dignuo ton, znalo se da se protiv njega ne treba buniti. Dječak je samo spustio
glavu u znak poniznosti. "Ako joj se pogorša stanje, daj joj lijek." Dječak je samo kimnuo.
"Idemo." zgrabio me je za ruku i izvukli smo se van.
Snijeg mi je sezao preko koljena, Decimusu do koljena. Hlače su mi sad bile potpuno mokre, a
snijeg mi je ulazio u tenisice, koje su mi se namočile do kože. Kad sam živjela na ulici, većinu
vremena sam imala odjeću za presvući u ovakvim prilikama. Sad sam imala jedva džepove i ruke.
Dok smo hodali, još su tri topa opalila. Sad smo mogli samo vidjeti golo drveće i snijeg. "Znaš, ne
mislim da će joj biti bolje." reče on.
"Kako znaš?" pitam. Uvijek se ponašao da dosta toga zna, a više ne mogu ni nabrojiti koliko je bio
u krivu.
"Oni lijekovi su za težu prehladu, ona ima upalu pluća."
"Otkad si ti doktor."
"Nisam doktor, ali sam viđao te bolesti. Trebala bi joj bolnička njega. Oni su lijekovi za tvoj
kašalj."
"Ne mogu sad odustati od nje." rečem.
"Ne govorim da odustaneš, samo govorim što se događa. Čak sam mislio i ja da Aqila ima neke
male šanse za preživjeti, ali ni u ludilu nisam očekivao ono što se dogodilo."
Sjetila sam se opet krvi koja je potekla kao iz slavine i krvavog novorođenčeta koje je izgledalo kao
gumena lutka. Sjetila sam se kako je Aqila samo zaspala u mojim rukama. Zar bi mi to i Cassia
mogla učiniti? Ne nije moguće. Zašto bi mi od svih ona to učinila?
Granje više nismo mogli naći na tlu nego smo se morali popeti na stablo da sad uberemo nekoliko
grana. Grane su bile tanke, ali mi još lakši. Mogla sam vidjeti kako se Decimus stanjio, toliko da ga
je najtanja grana mogla držati. Brala sam grana što sam više mogla, da se ne moramo ponovo
vraćati. Dok sam se oprezno spuštala, vidjela sam kako ne nečija ruka izvirila iz snijega i zgrabila
me za nogu. Jedan grmalj dječak me odmah povukao u snijeg i snažno me zgrabio oko ramena.
Decimus je odmah skočio s drveta, ali iz snijega je iskočio drugi dječak. Bio je njegove visine, ali
širi dva puta. Odmah je zgrabio svoj nož i krenuo na njega, ali Decimus je bio dovoljno brz.
Kad bih ja barem imala te sreće. Dječak iza mene me je uspio podići sa zemlje, a ja nisam imala
mogućnosti ni zgrabiti svoj nož. Dok sam se otimala, vidjela sam kako mu oštrica noža blista na
suncu i polako pokušava probiti moje meso. Ugrizla sam ga za ruku. Pustio me je i urliknuo, ali
ubrzo me zgrabio za kosu i stavio nož pod grlo.
Mislila sam da nemam više nade, ali ubrzo je dječak pao sam od sebe. Kad sam ga vidjela,
primijetila sam žareću bol na licu. Kad sam se obrisala, mogla sam vidjeti na ruci krv. Pogledala
sam na koru drveta i vidjela gdje sam se ogulila. Vidjela sam dječaka kako uporno pokušava
zaustaviti krvarenje na pozadini vrata. Dok se grči od bolova, krv mu prska i natapa snijeg, sve dok
se potpuno ne opusti.
Poviše njega su bile nečije tanke noge. Dignem glavu i vidim neku tanašnu djevojčicu s kabanicom
od krzna i torbom. Nije mi je činila poznato sve dok nije spustila kapuljaču i crne kovrče joj ispale.
Te svijetle zelene oči je bilo lako prepoznati. "Lucilia?"
"Da." slabašno se nasmiješi. Uvijek je bila tanašna, ali sada se uspjela pretvoriti u pravog kostura.
Te svijetlo sive oči je bilo vrlo lako prepoznati.
Čula sam urlikanje i vidjela kako Decimus kolje dječaka. Ustao je dok je jedva održavao ravnotežu.
Izgledao je blijed kao krpa. "I ona je tu završila." reče kao da je to očekivao. "Odakle ti krzno?"
"Zgrabila sam nečiju torbu. Ima ovdje još." reče. Otvori torbu i pokaže bijelo krzno. Izgledalo je
kao da je tepih od ovčje vune. Ne znam ni sama je li netko zaklao životinju ili je to dobio
sponzorom. "Možda imaju i oni torbe." reče i stane otkopavati snijeg. Našla je dvije velike torbe i
kojima je čak moglo naći nekoliko konzervi zelenog graška i kukuruza, te čak i lijekovi.
"To nam treba." rečem. "Cassia nije dobro."
"Nadajmo se da će biti bolje nakon ovoga."
Većina lijekova su bili antibiotici i još jedan lijek za skidanje temperature. Čak su imali i velike
zalihe suhog mesa. Uzeli smo sve, čak i njihove jakne, te torbe. Sada je bilo toplije, srećom. "Jeste
li vas troje sam?" pita Lucilia.
"Auro je s nama." reče Decimus.
"Auro?" iznenadila se. Znala je i ona njegov godine.
"Bio je i Cicero. On je imao deset, ako se ne varam." rečem. "Čak i njegov duplo stariji brat,
Crasstus. Bila je i Aqila."
"Ali, bila je trudna."
"I nije uspjela." reče Decimus. "Ovo nije okolina za trudnicu, a godine ovaj put nitko nije gledao."
Lucilila više ništa nije rekla. Samo se spustila glavu i krenula za nama. Doveli smo je do naše
spilje, gdje se Auro skupio uz Cassiu koja je drhtala. Čim je vidio, Luciliji je poletio u zagrljaj.
"Ona je sve gore." govorio je promuklim glasom. Sve mi se više činilo da je plakao.
Došla sam do svoje sestrične i opipala sam joj čelo. Sada je još više gorjela. "Imam nešto za tebe."
reče Lucilia i umota je u krzno koje je nosila u torbi.
"Tko je to?" pita Cassia.
"Lucilia." rečem. "Našli smo se."
"Neka popije ovo." dala joj je nekoliko antibiotika s novim lijekom za snižavanje temperature. "Je
li sad vrijeme za jelo? Nisam jela ništa tri dana."
Moglo se vidjeti na njoj da je bila danima bez obroka. Ispekli smo kestene i nešto suhog mesa.
Cassia je bila malo bolje, pa je uspjela uzeti nekoliko zalogaja. Nakon nekoliko minuta temperatura
joj je pala i kašalj joj je smirio, pa joj se opet za nekoliko sati pogoršalo. Na lijekovima više nismo
štedjeli.
Kad se spustila noć, Lucillia je krzno poderala na nekoliko komada i dala nam je da se ne
smrzavamo. I dok sam se umotala u krzno, zajedno s Cassiom, sanjala kako svi pokojnici koje sam
znala dolaze i uzimaju mi sve što posjedujem.
10.
Na čudne snove i noćne more sam naviknula, ali ova je bila posebno čudna. Čak i kad sam otvorila
oči, osjećala sam se čudno. Nisam se smrzavala po prvi put, noć je bila najudobnije u arenu, ali uz
mene je bilo nešto hladno i tvrdo. Pogledala sam skupljenu Cassiu koja više nije bila topla, baš
suprotno, ali nije ni djelovala kao ljudsko biće nego kao neka lutka, cijela strana tijela na kojoj je
ležala bila je mokra, a tijelo joj je bilo potpuno ukočeno.
"Cassia?" tresla sam ju, ali izgledalo je kao da tresem plastičnu lutku. "Cassia?"
"Što se događa?" pita Decimus.
"Jesi li ti držao oko na njoj?"
"Cijelo vrijeme je spavala." reče. "Nekad i kašljala."
"Ali..." otkrijem njeno tijelo da bolje pogleda. "Kako se ovo dogodilo?"
"Znala si što će se dogoditi."
"Ne nisam znala, dala sam nadu u tebe da nas štitiš i nisi uopće obratio pažnju na nju."
"Junia, kakav kraj očekuješ? Što želiš od mene? Da svih vas spasim? Sjeti se opet gdje smo pa
promisli je li to moguće."
Je li moguće? Ne može ni sam sebe spasiti od ovoga, a Kapitol sigurno ne bi nikome od nas
dopustio da preživimo. Previše smo ih proklinjali u areni. Svaku su nam riječ zapamtili.
"Što se događa?" pita Lucilia dok se proteže.
"Lijekove možemo slobodno čuvati za sebe." reče Decimus. "Gotovo je."
Lucilia se približi da malo bolje pogleda tijelo. Čim je shvatila što se dogodilo, počela je drhtati.
"Izvedimo je vani da je pokupe." reče Decimus.
"Zašto?" pitam.
"Što želiš, da se tu raspadne. Već i smrdi."
Zadnja kap mi je prelila čašu. Uzela sam nož i krenula na njega, ali on mi je odmah zgrabio ruku.
Koliko god sam se opirala, bio je jači. "Dosta!" Lucilia nas je razdvajala. "Sad radite baš ono što
oni žele."
Decimus me je odgurnuo točno u snijeg. "Znači kad ja učinim najviše, na kraju ispadnem kriv za
sve. Tako to ide?"
"Decimus, dosta. Ne znam što se događalo, ali prestanite. Smrt više nije ništa čudno."
Bila je u pravu. Decimus me je gledao kao da bi me rado zaklao, ali je na kraju spremio nož. I ja
sam ga spremila jer sam znala da više ništa ne mogu učiniti. Vidjela sam kako nas je sad Auro
tužno gledao. Na žalost ni za njega više ništa nije bilo čudno. "Idemo dalje." reče Decimus. Uzeo je
tijelo koje je stajalo zgrčeno kao plastična lutka i izveo ga je vani. Svi smo se omotali krznom i
otišli. Gledali smo kako se udaljava dvadesetak metara, te polaže tijelo. Odmah se odmaknuo i
moglo se vidjeti kako ubrzo letjelica dolazi i kupi ukočeno tijelo.
Osjetila sam kako se Auro skupio uz mene, ali nisam reagirala. Još mi se ovo činilo kao neki loš
san, kao da ću se uz nju probuditi svaki čas. Nisam imala osjećaj kao da nose ljudsko biće, ali ipak
sam blijedo gledala u tu letjelicu dok je nestala, dok mi ostatak Panema uzima ono posljednje za što
sam se borila.
Trebali smo se vratiti dalje, ali tad je vjetar opet naglo zapuhao. Prekrila sam glavu krznom, dok se
Auro skupio još više uz mene. On mi je sada bio jedina mala utjeha. Lucilia me je zgrabila brzo za
ramena i gurala prema spilji. "Brzo unutra." govorila je, a ja sam se vratila na ono staro mjesto gdje
je ležao mrtvac. "Decimus brzo!"
"Pusti ga!" rekla sam.
Ipak se on uvukao i skupio uz svoj stari kut. Gledao me je mrko, vjerojatno nisam ni ja njega
drugačije. Lucilia je postavila torbe na ulazu da ne upadne snijeg. Ponovo su se počeli čuti tipovi.
Činilo se kao da Masonica želi sve ovo što brže privesti kraju. Auro se skupio uz mene i sakrio lice
u jaknu. Mogla sam samo ja čuti kako tiho jeca, pa sam ga zagrlila što sam jače mogla.
"Junia?" zvala me Lucilia. Znale smo se pola života, provele zajedno pola djetinjstva, ali nisam se
htjela njoj jadati. Ni njoj ni njemu. Ni Decimus, ni Lucilia nisu više ništa govorili. Pustili su me da
ostatak vremena provodim uz dječaka i tješim ga kao što sam tješila nju.
Jedino što smo mogli čuti bili su naleti vjetra i topovi. Grana više nismo imali, tako da topove ni
nismo mogli upaliti. Mogli smo se hraniti samo komadićima suhog mesa. Ne znam koliko je dana
potrajalo, ali se sjećam da sam većinu prespavala. I tako nismo bili u mogućnosti što činiti. Dječak
se nije maknuo od moje blizine.
I dok sam spavala, sanjala sam sad oca kako me kori. Što sam ti govorio? Nikad ništa od tebe.
Dopustila si da ti majka umre, sad si dopustila da ti sestrična umre. Odakle tolika nesposobnost.
Obitelj Flickerman je uvijek bila ugledna u novinarskim vodama. Pogledaj na što smo se sad sveli,
na siroče i Igrama.
Naglo sam otvorila oči i stekla dojam da me je otac stvarno korio. Ali to nije bilo moguće. On je
davno bio mrtav. Zapravo ništa nije rekao pogrešno. Nasljedstvo je palo na mene koja pokušavam
samo preživjeti, a nije ni to više moguće. Masonica me je potpuno pobijedila iako sam još živa.
Ne mogu dopustiti da ovako nešto ostane zaboravljeno. Čujem da je stao vjetar. Decimus i Lucilia
su spavali, a Auro se još više skupio uz mene. Polako sam ga odvojila i spustila na zemlju da se ne
probudi. Uzela sam nož, otkopala izlaz iz spilje i izvukla se vani. Snijeg mi je sad sezao skoro do
pasa. I dalje je bilo u daljini samo nekoliko stabala bez grana. Kroz snijeg sam se probila do stabala
i počela urezivati ono što će zapamtiti. Urezala sam u prvo deblo Kapitolski grb, pa u drugo, pa u
treće, sve dok nisu sva stabla u blizini imala grb. Udaljila sam se i vidjela svoje djelo. Vide li ovo
sad oni koji ovo sve kontroliraju ili još spavaju. Ubrzo čujem podrhtavanje. Ne znam što se događa,
ali se brzo odmičem. Stabla opet počinju tonuti pod zemlju i opet smo na otvorenom.
"Junia, što se dogodilo?" pita me Decimus.
Okrećem se i vidim kako me svi troje u šoku gledaju. Ne znam zašto baš mene dok nisam shvatila
da držim nož u ruci. "Nisi valjda s time sve posjekla." reče Lucilia.
"Nisam." rečem.
"Ili si ih izazvala na borbu pa dali put pod noge." reče Decimus.
"Nisam, samo sam htjela odrezati nešto grana." Ovaj put sam lagala jer sam znala da bi me napali,
barem on.
Opet se osjetilo podrhtavanje zemlje i Decimus se okrenuo i bacio pogled na brdo koje nisam prije
primijetila. Mogla se vidjeti bijela prašina koja se spušta, ali znala sam da je lavina. Odmah smo se
sali u bijeg iako još nije došlo do nas. Nekoliko se topova već čulo dok sam pokušavala trčati kroz
snijeg. Jedina nam je bila nada da dođemo do najbližeg stabla i popnemo se. Uspjeli smo doći do
stabla. Prva sam bila ja jer sam bila najbliža, nakon mene Auro. Zbog najmanje težine se lako
probijao kroz snijeg. Zgrabila sam ga i odmah stavila na grane.
Sada sam se penjala što sam najviše mogla. Mogla sam osjetiti kako nam se lavina približava.
Ubrzo sam vidjela kako je snijeg preplavio cijeli prostor i zatrpao stablo barem desetak metara.
Decimus je imao sreće što se uhvatio za grnu, inače bi i njega pokupilo. Lucilia mu je dala ruku i
pomogla da se izvuče iz snijega.
Držala sam se dobro jer je stablo još njihalo zbog lavine. Auro se snažno uhvatio za moju jaknu,
kao da mu je život o tome ovisio. Primijetila sam kako se sada vide samo neke grane stabala i čulo
se osam topova.
Dobrodošli u posljednju četvrtinu. Opet smo čuli ženski glas. Sada ste dostigli broj djece koja su
svake godine ulazila u arenu. Otključali ste najkrvaviju smrt u areni.
Opet se na nebu otključao ekran nekog krupnog dječaka na kojeg su skakali vukovi. Bili su to
vukovi neobičnih boja i strukture krzna. Jedan je čak imao i kovrčavo krzno, drugi je skakao
nekoliko metara u zrak. Napadali su dječaka, trgali su mu meso čak i ako je imao oklop. Dječak je
satima borio s njima. Čak i bodenje nožem nije pomoglo.
Satima je trajala ta borba dok dječaka nisu počeli na živo žvakati. Ostavili su ga polumrtvog i
oguljenog dok je jedva puzao i netko ga pogodio strijelom kao milost. Osjetila sam da sam toliko
snažno stisnula grane da su pukle pod mojom rukom. Auro je sada drhtio kao tek rođeno mače i
rasplakao se. Odmah je pao u moje krilo zaplakao.
Spustila sam pogled i vidjela kako Lucilia povraća. Drhtala je i jedva se držala za granu. Još nas je
jedna četvrtina ostala. Koliko je prošlo dana? Sigurno više od deset. Možda smo se ovdje nalazili i
dva tjedna. Decimus se sada tresao kao prut to prvi put vidim. Možda je to bilo od hladnoće, ali
više ni nije bilo toliko hladno. Zapravo sam zaboravila čak da je i snijeg ispod mene. Sad sam bila
svjesna da je dječak plakao u mojim rukama i da sam vidjela drugog dječaka kako ga vukovi
žderu.
Ne znam ni sama tko ovo gleda. Zar su nas drugi okruzi ovoliko mrzili? Je li moguće? Na ulici su
nas tjerali jer smo im većinom smetali, nisu znali tko smo. Jedini koji su nas mrzili su bili oni u
getu pod naredbom Masonice. Zapravo nisam ni znala da je ovoliko Kapitolske djece živo.
Brzo se spušta noć, nitko se od nas viče ni ne miče. Sad prvi put osjećam zubatu hladnoću vani. I
krzno je malo. Ubrzo počnem jedva osjećati tijelo. Jedva mogu govoriti. Iako se dječak skuplja uz
mene, malo je. Brzo osjećam kako mi san dolazi na oči i više se ne borim.
11.
Ujutro me budi pucketanje grančica i nagla navala kašlja. Osjetim kako me grlo brzo zaboli. Zar se
i meni isto događa. Ne znam zašto bih drugačiju smrt očekivala. Rekli su da nas je ostalo dvadeset i
četvero. Vjerojatno ću umrijeti prije nego ih posljednjih deset bude na nogama.
Gledam dolje i vidim kako Lucilia skače u snijeg. Sad je bio dovoljno čvrst da ne propadne u njega.
Ubrzo silazi Decimus i vidim kako se grči od hladnoće. Možda on ima neku šansu za pobjedu.
Možda. Silazim ja s dječakom koji se stisnuo kao kamen uz mene. Sjetim se ukočenog trupla i
pomislim da se isto nije dogodilo i njemu, ali on je još drhtio u kojim rukama. Primijetila sam da su
mu čak usnice plave.
Silazim polako i opet se zakašljem. "Daj joj odmah lijek." reče Lucilia. Decimus, onako ukočen mi
je dao odmah tabletu protiv kašlja. "Opet ćemo za nekoliko sati." reče.
Primijetila sam da su i njima lica blijeda, a usne plave. Kretali smo se ukočeni. Kako je dan svanuo,
tako postajalo malo toplije, ali je dovoljno toplo. Dječaka nisam ispuštala iz mojih ruku jer je cijelo
vrijeme drhtio. Kretali smo se i nismo našli nijednu živu dušu iako je jedan top opalio. Zapravo
smo samo vidjeli letjelicu kako podiže jedno izgladnjelo dijete koje se vjerojatno smrznulo do
smrti.
Kako smo išli, tako je u Auro počeo kašljati, ali nisu štedjeli lijekove na nas. Već su nas naučili što
se dogodi kad se štede lijekovi. Nije bilo čak ni šanse da negdje zapalimo vatru, osim ako zapalimo
stablo, ali to bi privuklo previše pažnje.
Auro je ubrzo počeo kašljati gore od mene, a grlo ga je toliko boljelo da nije mogao ni gutati.
Radila sam sve samo da se brzo riješim kašlja. Za razliku od njegovog, moj se dijelom smirivao, ali
osjetila sam se slabijom nego prije. Možda se zrak činio teži ili mi je hladnoća cirkulaciju usporila,
ali kao da mi je lavina svu snagu pokupila.
Decimus je našao novo sklonište među gustom krošnjom golih hrana. I tako su od stabala samo
virile grane. Iskopali smo rupe i pokrili se bijelim krznom. Lucilia nam je dala još dodatno krzno da
nas pokrije. Dali su nam sve moguće lijekove, čak i sirup za spavanje. To mi je čak i dobro došlo
jer sam odmah zaspala.
U san mi je došla ovaj put Aqila. Porađala se dok su je oni isti vukovi glodali i čupali joj meso.
Slapovi krvi su joj tekli između nogu, a jedan joj je vuk iščupao iz utrobe dijete, dok ga je drugi
zgrabio i potezali su se oko njega kao običnog komada mesa.
Naglo sam se trgnula i našla u istoj rupi prekrivena krznom. Vidjela sam kako Decimus sjedi i
stražari, a Lucilia hrani Aura komadićima mesa. Skoro pa joj je spavao u krilu. Nisam mogla
vjerovati kako je oslabio.
Ustala sam polako dok sam se još tresla od hladnoće i jako zakašljala. Lucilia me pogledala.
Vidjela sam kako je njeno lice upalo, a oči oslabile. "Trudi se." reče. "Jedva guta, ali trudi se."
Davala mu je komadiće mesa koji bi stali na vrh naših koščatih prstiju. "Jedva guta, ali trudi se."
Približila sam se i vidjela da sad Auro nije držao oči otvorene. Otkad su mu se počele isticati
jagodične kosti? Kako to nisam prije primijetila? "Ima li groznicu?" pitam.
"Nema, ali je slab." Stavila je svoju ledenu ruku na moje čelo. Mogla sam osjetiti svaki zglob. "Ali
ti si topla." Dala mi je odmah jedan paketić dvopeka. "Pojedi ovo prije lijeka."
"Ali ovo je skoro sve."
"Ne brini, imamo još u torbi. Ne možemo više štedjeti."
Želudac mi je bio jači od strpljenja. Pojela sam cijeli paket, pa popila prilično jaki lijek za
snižavanje temperature. Trebalo je još sat vremena proći da popijem antibiotik. Nisam nikad mislila
da će doći vrijeme kad moram piti ovoliko lijekova. Gledala sam kako se Auro muči progutati
komadiće mesa, čak i vodu. Ovu slabost sam zadnji put vidjela kad je Aqila bila s nama, a najviše
kad je pitala za spol djeteta.
Auro se čak mučio i s gutanjem vode. Lucilia mu je smrvila nekoliko tableta, protiv kašlja i
nekoliko vitamina, pomiješala ih je s vodom. Pitala sam se je li to previše lijekova za njega, ali
shvatila sam da nemamo izbora. Nema druge šanse da mu vratimo snagu. Mučio se progutati i
vlastiti lijek, ali je to učinio.
"Pridrži ga malo." reče i preda mi ga u ruke. Osjetim da nije topao, ali posljednja kap snage kao da
je iščezla iz tijela. Je li olakšao od jučer? Ne znam ni sama. Ne mogu više ništa procijeniti.
Pogledam prema njima dvoje i vidim kako se došaptavaju. Planiraju li nas se riješiti? Ne znam i
nemam dovoljno snage da o tome brinem.
"Junia?" Auro me zove. Spuštam pogled i vidim da mu i dalje nisu oči otvorene. "Jesu li ljuti?
Možda smo im samo teret."
Teret? Zašto bi Cassiu i mene Decimus spasio ako smo im teret? Zašto bi Aqilu porodio? Zašto mi
me Lucillia spasila i pridružila nam se? Usput trošila sve ove lijekove na nas ako smo im teret? Tko
kaže da se i njima neće slično dogoditi? "Decimus te doveo na leđima." govorim mu. "Kad te
doveo, nisi još hodao. Nisi govorio, nisi ni znao koristiti karlicu. On te svemu naučio?"
Sjetila sam se kad smo napustili geto. S dvije godine Auro je bio visok jedva sedamdeset
centimetara. Mnogi su mislili da se radi djetetu od osam do deset mjeseci, ali mnoga starija djeca su
govorila da je doveden u geto još kao beba u majčinim rukama. Zbog izgladnjivanja, njegova
majka je jedva imala mlijeka, što je utjecalo na njegov razvoj. Zbog mučenja i izrabljivanja,
roditelji nisu imali mogućnost naučiti ga hodati ni govoriti. Sjećam se da mu je trebalo pola godine
da se prvi put nasmije, iako je meni trebalo i duže. Se trudio vratiti ga u normalu. Mnogi su ga
smatrali zaostalim u svakom smislu, sve dok s četiri godine nije naučio čitko govoriti, što mnoga
djeca njegovih godina nisu znala. Govorili su da sam čak ja tepala sa sedam godina kad sam se
pojavila među te ljude.
Znam da je Auro bio pametan. Sigurno nas je razumio dosta bolje nego što mi sami znamo. "Možda
je ljut." reče. "Uložio je toliko u mene, a vidi što mi se dogodilo."
Što bih ja trebala reći u one izgladnjele odrasle ljude koji mnoge dane nisu imali obroka, a ipak su
se trudili da progovorim. Što bih trebala reći za Aqilu koja se trudila da mi vrati neku nadu u život?
Koja mi je pokazala crtanje kao mogućnost izražavanja. Progovorila sam najviše zahvaljujući njoj.
Ona je postala truplo u areni, a ja obična životinja čija se krv lije za zabavu.
"Ako se trudio prije, trudit će se i dalje." rečem.
Njih dvoje ipak su pričali satima. Auro je brzo otvorio oči, ali pogled mu je bio nekako slab i tužan.
"Junia, ako mi se nešto dogodi, ne budi onako bijesna." šaptao je kao da će nas oni dvoje čuti.
"Kako?"
"Kao kad je Cassia umrla. Ne želim da te onako pogodi."
Sjetim se tog trenutka, ali Cassia nije bila s nama dva dana, čini se kao da je samo na tren nestala.
Tako mi je bilo i kad je majka umrla. Tek nakon nekoliko tjedana je postajalo bolnije. Sjećam se
kako sam je očekivala svakog trena da me izbavi iz tog pakla sve dok nisam s vremenom prihvatila
da sam prepuštena sama sebi.
Nadam se da mi se neće isto ovog puta dogoditi. Zar ću provesti nekoliko tjedana u ovoj areni?
Sigurno neću. Kladim se da me tad neće ni biti. Cassia me sigurno brzo očekuje. Sigurno se trudi
da joj brzo dođem. Ako budem živa za pet dana, bit ću šokirana.
"Trudi se cijelo vrijeme." rečem. "Ne prestaje."
"Što ako misli da je sve uzalud?"
"On ne odustaje."
Tako je bilo izvan arene. Sad više ne znam. Decimus je sada duplo tanji, izgleda duplo stariji. Ni
sama ne znam je li ta borba ostala u njemu. Što ako planira krenuti sam. I prije je bio nekako
osamljen i povučen, ali nikad udaljen. Sad mi se čini dalji nego ikad prije. A Lucilia? Što ona
planira? Je li se razočarala kad je saznala da smo skupina propalih slučajeva? Ona se uvijek brinula
o najmlađima. Obožavala je djecu, najviše bebe. Čak je sanjala da će jedan dan imati veliku obitelj
negdje u dalekim dolinama što dalje od Kapitola.
Nisam mogla više znati što se mota u ičijoj glavi, ali velika je vjerojatnost da će me oboje
nadživjeti. Ne znam što će biti s Aurom, ali ne želim gledati kako odlazi. I dalje se nadam da će
osnažiti i stati na noge.
Lucilia se vraća i zagrne nas krznom da se još više utoplimo. Shvatila sam koliko mi nedostaje i
vatra te kako nam je smrt brzo smiješi bez nje. Tko god upravlja ovom igrom, zna dobro što je
polagano i bolno ubijanje.
Decimus brzo do nas dolazi i dopusti nam da više pojedemo. "Mislim da je kraj bliže nego što
mislimo." Sjetim se da nas je manje od četvrtine trenutno ostalo. Jela sam meso, kruh, sve što smo
imali. Ne znam ni sama hoće li mi pomoći. Auro je uspio nešto lakše gutati nakon lijekova, ali
sjetim da se Cassia činila bolje i sljedeće jutro sam se probudila kraj trupla. Nisam željela da se to
ovaj put dogodi. Znali smo ako želimo još živjeti, sad se moramo čuvati više nego ikad. Nažalost,
netko je to shvatio previše ozbiljno.
12.
Probudilo je ovaj put neka svađa djevojčice i dječaka. Lucillia i Auro su se nešto svađali. Sluh mi je
bio mutan jer sam još osjećala neku vrtoglavicu. Polako sam ustala i smirila, tada mi se sluh
razbistrio.
"Ali ne možeš." govorio je Auro, nisam razumjela što.
"Mogu, ja sam vas spasila i sve ovo donijela. Da nema ovoga, vas bi izveli iz arene kao mrtvo
meso."
"Ali, stojim na nogama."
"Pa što? Brzo ćeš biti pod zemljom. Nema šanse da ti pobijediš. Možda neke šanse ima Decimus,
ali vas dvoje nemate."
Lucilia? Ona mi bi nam to učinila? Okrenula sam se i vidjela ih dvadesetak metara dalje od mene.
Auro ju je držao za jaknu i molio da ostane, dok ga je ona gurala i držala naše torbe. Uzela je sve
naše stvari, čak i one koje smo imali prije nje. Nisam bila sigurna da mi uši dobro čuju jer sam
znala da slabost čovjeka može izludjeti, pa sam im se približila.
"Lucilia?" odgovorila sam dok sam se još jedva držala na nogama. "Što to činiš?"
"K vragu." zakolutala je očima. "Bila je velika greška pridružiti vam se. Kraj je blizu, vjeruj mi."
"Zašto?" pitam. Bila sam mirna jer nisam imala snage za svađu. "Dala si nam lijekove, pomogla si
nam i sad odlaziš?"
"Pa što? Što ako samo nas četvero ostanemo? Da se pobijemo? Bolje je da se više ne gledamo. Više
od šezdeset nas je nestalo u dva tjedna. Koliko nam je još ostalo tri dana? Svaki dan čujemo barem
po jedan top. Gotovo je."
"Gdje je Decimus?" pitam i pomislim da nas je on napustio ili mu je ona nešto učinila. Stavila sam
jednu ruku po jaknu i uhvatila nož koji sam tu držala.
"Traži okolo hranu ili sklonište, ali možda se ne vrati. Junia, gotovo je. Vas dvoje ste sigurno
gotovi nakon dva dana."
"Kako znaš? Lijekovi nam pomažu. Bolje smo."
"Pa što? Što ako se nekome od vas pogorša ili se ja razbolim, a ne bude više lijekova? Ne mogu
gledati okolo kako svi oko mene umiru. To sam gledala u onom getu dvije godine i gotovo je više."
Nisam mogla vjerovati da se ovo jutro probudila kao vještica? Skoro cijelu vječnost smo zajedno, a
sad nas ostavlja na milost i nemilost areni. Zgrabila sam nož i, skoro bez moje kontrole, našao je u
njenom vratu. Kad sam ga izvadila. Krv je prsnula njeno tijelo je palo na snijeg koja se počela bojiti
u crveno.
"Junia?" Auro je rekao cvilećim glasom. Tek sam tad shvatila što sam učinila. Zar sam ja kao ona?
Ili sam još gora. Ubila sam bez problema. Koje mi je ovo ubojstvo? Četvrto? Cassia je bila u pravu.
S vremenom postaje lakše, čak postaje navika.
Gledala sam kako se njeno tijelo trza dok se nije umirilo. Tad sam pogledala iza sebe i shvatila da
smo samo nas dvoje, baš kao na početku. Decimus nije bio tu i znala sam da će me ubiti kad me
vidi. Zgrabila sam torbu i Aura u naručje. Sad se dječak tresao više nego prije u mojim rukama, ali
se nije opirao. "Idemo." rečem i počnem trčati u drugom smjeru što sam brže mogla.
"Junia!" čula sam vrištanje iz daljine dok sam trčala. "Što si učinila?"
Trčala sam dalje. Nisam mu vjerovala. Baš kao Lucilia i on će se potpuno okrenuti od mene. Jedino
znam da Auro neće jer je i on čak molio osobu da ne ide koja ga je upravo izdala.
"Objasnit ćemo mu." govorio je Auro dok sam trčala.
"Uzalud." rečem i nastavim dalje.
"Junia?" čula sam kako me zove. Zahvaljujući tvrdom snijegu nisu nam se više mogli vidjeti
tragovi. Trčala sam sve dok nas nisu počele noge izdavati. Polako sam hodala, ali panično tražila
sklonište. Sve su oko nas bile gole grane potopljenih stabala. Jedino što sam mogla sakriti se iza
stijene koja je bila blizu, ali bila je visoka jedva metar. Skočila sam odmah iza te stijene. Pokrila
sam odmah dječaku usta i virila. Tanki obris Decimusa se ipak vidio.
"Junia? Kojeg si vraga učinila? Ubit ću te kad te nađem, kunem ti se."
Sakrila sam se iza stijene i nadala da neće doći ovamo. Što bih tad učinila? Stavila dječaku nož pod
grlo da me pusti? To je bio prljav trik.
"Junia, gotova si, kunem ti se."
Ubrzo se nije javljao. Nije došao prema našem smjeru, vjerojatno je posumnjao da sam pobjegla što
dalje. Pustila sam dječaka, ali on se još više skupljao uz mene. "Tamo." pokazao je. Vidjela sam
nekoliko tanašnih figura iz daleka kako nam se približavaju. Odmah sam nas prekrila bijelim
krznom. Čula sam ubrzo neko mumljanje iz daleka, ali su se ubrzo udaljili. Nisu nam se
približavali, vjerojatno nas nisu ni zapazili.
Ustala sam s dječakom u naručju i uzela torbu. "Gdje ćemo sad?" pita Auro.
"Kako smo i prije. Kud nas noge nose."
Tražila sam sklonište dok mi je ubrzo zaspao na rukama. Ubrzo mi se ponovo javljao kašalj i
slabost u nogama, ali nisam mogla sad odustati. Sad sam potpuno preuzela brigu za njega. Radi
njega sam se toj ženskoj osvetila, čak me ni ne peče grižnja savjesti.
Ubrzo vidim letjelicu kako se spušta i diže ukočeno tijelo. Dječak, ne veći od Cassie, ali za duplo
tanji, vjerojatno je preminuo od zime. To vidim kad podižu njegovo zgrčeno tijelo u fetalnom
položaju. Ubrzo vidim da je negdje tamo kraj tijela stajala torba. Odmah sam potrčala tamo i
otvorila torbu. Bilo je unutra hrpa mekog kruha i voća. Šteta što se dječak nije imao čime se
utopliti.
Strpala sam hranu u torbu i krenula dalje. Hodala sam sve dok nije mi počeo kruliti trbuh. Sjeli smo
na snijeg, jeli voća i kruha kao da ga nikad u životu nismo okusili. Skoro sam zaboravila te slatke
okuse. U areni smo većinom živjeli na mesu i kruhu. Jeli smo dok nismo zadovoljili svoj apetit.
Nema više smisla štedjeti, kraj je sigurno blizu.
"Junia, kako ćemo dalje?" pitao je Auro.
"Što dalje?"
"Blijeda si. Ne izgledaš dobro."
"Pa što? Imamo sad više hrane. To nam nije Decimus pružio, a Lucilia nam ne može više oduzeti."
"Mislim da nije to zaslužila." reče i spusti glavu. "Samo je bilo strah."
"I nas je bilo strah. Uzela sam je doslovno sve stvari i krenula svojim putem. Ova zima bi nas ubila
za jedan ili dva dana."
"Kako će sad Decimus? I mi smo njega ostavili. Nema ništa."
"On je jači od nas. Jedino što moramo jest izbjegavati ga."
"A da mu objasnimo?"
"Svejedno bi me ubio."
Možda on nije razumio, ali Decimus je najviše mrzio izdaju. Kad god bi nas netko tužio
Mirovnjacima ili bilo kome, prebio bi ga na mrtvo ime, ali do tada još nije ubio.
Kad smo pojeli, uzela sam dječaka i krenula tražiti sklonište. Jedini potencijal koji sam našla mi se
učinila stijena oko desetak metara. Premjestila sam dječaka na leđa i počela se penjati. Sjetila sam
se one stijene na kojoj smo se susreli. Tada se penjanje činilo tri puta lakše, a sad mi se vrtjelo u
glavi od umora. Kad smo se popeli, popili smo svoje lijekove i skupčali jedno uz drugo. Auro se
skupča uz mene i sakrije lice u moju jaknu, te polako zaspe.
13.
Probudila me je jaka glavobolja i graški znoja na licu. Znoja? Zar me je već vrućica uhvatila?
Skinula sam krzno sa sebe jer sam se pomalo počela gušiti i vidjela da je nebo vedro i bistro.
"Junia." Auro je pokazao ispod mene i skoro mi se zavrtjelo od visine. Sad se stijena činila duplo
viša, a u podnožju se moglo čak vidjeti nekoliko vlati trave. Zar se snijeg ovako brzo otopio nakon
dva dana? Stijena je još bila mokra, pa smo bili trebali biti još oprezniji kad smo silazili.
Sada su sigurno dali šansu nama što nas je malo ostalo da se pokoljemo. Ovako bi nas Decimus
mogao još lakše naći, osim ako nije umro od zime. Auro me je čvrsto zgrbio za ruku. Vidjela sam
da mu se više boje vratilo u lice, ali činio se potpuno izgubljen. "Kud ćemo?" pita me dok me gleda
tim preplašenim očima. Okolina se čini potpuno drugačija, ne znamo ni sami tko bi nas mogao
naći.
"Kretat ćemo se među stablima." rečem.
Kretali smo se kroz što gušće područje. Primijetila sam da se prvi listovi i pupoljci pojavljuju na
granama. Nadala sam se da će do kraja dana biti dovoljno lišća da se sakrijemo. Snijega je sve
manje i manje kako vrijeme izmiče, a do kraja dana ga više i nema. Ubrzo mi je dovoljna samo ona
odjeća u kojoj sam i ubačena u ovu arenu, ali prvi put vidim koliko mi je široka.
Na kraju dana skrivamo se među grm vinove loze, čije lišće iskoristimo za čaj koji će nam ublažiti
kašalj. Pripazila sam kako je Auro bio još dijelom topao. Jeli smo hrane dok nismo napunili želuce.
Kraj se može očekivati svaki tren, u sred noći. Popili smo lijekove i krenuli na počinak. Dječak mi
je odmah legao na prsa i skupio se iako nije bilo hladno.
"Ako nam se nešto dogodi, htio bih biti uz tebe." reče.
"Ne brini. Neće ti se ništa dogoditi." rečem dok sam gledala nebo. Kao maloj su mi govorili da su
zvijezde naši pokojni koji nas promatraju. Kasnije su nam spomenuli da su to velika nebeska tijela.
I bolje jer nisam mogla zamisliti roditelje kao svjetlucave točke na nebu dok me gledaju.
"Ali samo to želim, da budeš uz mene, što mi se god dogodi."
Je li mu to jedini strah? Da ne bude sam? Da ne umre sam? To će se Decimusu dogoditi, ako se nije
već dogodilo. To se Luciliji dogodilo, zapravo još gore, ubio ju je netko kome je vjerovala. Ne
mogu ga zamisliti mrtva, nikako da se dogodi isto što i Cassiji, što i Aqili. Nagledao se dovoljno
smrti za cijeli život.
"Ne brini, ti ćeš pobijediti."
To bi sad trebao biti cilj, dovesti njega do pobjede. Sigurno Masonica želi da pobijedi neki kršni
klinac dok oni najmanji umiru. Ali što bi učinila s pobjednikom? Zar bi on dobio neku kuću i
dovoljno zaliha za cijeli život? Zar bi ona to dala nekom djetetu iz Kapitola? Sumnjam? Sigurno
planira nešto još gore s njime. Sada samo uživa.
U sna mi je došla Lucillia. "Zašto?" pitala me je dok joj je krv curila iz svake pore tijela. "Zašto?
Zašto?" govorila je u gorkim suzama. Hodala je prema meni, a ja sam se trudila izmaknuti dok sam
posrtala od kamenje. "Zašto?" viknula je. Naglo sam se okrenula i našla sam se točno pred
Decimusom, koji je dignuo nož u zrak.
Probudila sam se i vidjela pred sobom nekoliko poslaganih ptica, nekoliko vrabaca, dvije debele
prepelice, čak i jedan crni kos. Auro je već slagao grane da zapali vatru. Imali smo onaj alat koji je
Decimus koristio za paliti. Primijetila sam da je čak ubrao nekoliko mekinja i kestena.
U loncu smo skuhali meso zajedno s kestenima i imali jedan obilan obrok. Barem zadnje dane
mogu provesti punog želuca. Dok smo skuhali, dva topa su opalila. Decimus je mogao biti jedan od
njih. Još nas nije našao i bio je potpuno sam. Koliko se sjećam, imao je samo nož sa sobom, a
vratio se praznih ruku.
"Zašto misliš da ću ja pobijediti?" pita me dok je glodao prepelicu.
"Trebalo bi biti tako zar ne? Stariji se žrtvuje za mlađe."
"A što ako oni žele da nitko ne pobijedi? Ili što ako ga zatvore, ako misle da kazna nije dovoljna?"
"Ne znam." rečem. "Rekli su da je gotovo kad ostane samo jedan."
"A što ćeš učiniti sa sobom. Ako samo nas dvoje ostanemo."
"Ne znam." rečem.
"Znaš li što su mi jednom rekli na ulici? Da moja obitelj dolazi iz Okruga 2."
Okruga 2? Imao je njihove maslinaste oči, zlaćano smeđe valove, čak i njihov ten koji lako hvata
sunce, ali to su uvijek bili golemi ljudi, čak i djeca u Igrama. Auro je prema njima bio palčić.
"Okrug 2." rečem, misleći kao da je to neka bajka.
"Da. Rekli su da tijekom prve pobune obitelj Plinth je ulagala u trgovinu oružjem, obogatila se i
zaradila svoje mjesto u Kapitolu."
Obitelj Plinth iz Okruga 2? Već cijelo stoljeće u Kapitolu? Baš me zanima kad saznaju da je netko
iz Okruga 2 završio u areni. Baš kao što nisu gledali godine, tako gledali ni podrijetlo. Sad
zamišljam kako na ulicama počinju neredi, Masonica je gadno zabrljala, u igre ubacila nekoga od
svojih. Skoro mi dođe da puknem od smijeha, ali se suzdržim.
"Nakon Druge pobune mnogi su rekli da kretanje više nije bilo ograničeno, pa su se mnogi
pomiješali." rečem. To mi je jednom rekla majka, drugi put su govorili ovi iz ulice. Govorili su da
viče ničije podrijetlo nije čisto, tako da ni nema više nikoga čiste Kapitolske krvi.
"Znači, ovo nema smisla?"
"Točno. Nikad nije ni imalo."
Drago mi je da je ovo dospjelo pred ekrane, neka se ljudi zapitaju zašto se ovo vratilo i koji je
motiv. Sad mogu samo mirno jesti. Neka se proces koji treba događa izvana dok se mi iznutra
koljemo. Ako Auro nije ni trebao biti u Igrama, Masonica se upravo posrala sama sebi u usta.
14.
Sljedeću noć smo proveli u gustoj krošnji, šćućureni jedno uz drugo. Samo nam je trebala jedna
jakna za pokriti se. U san mi je ovaj put došao Decimus. Ganjao me je kroz šumu. Imao je nož, a ja
sam bila potpuno praznih ruka. Bježala sam koliko sam mogla, sve dok se nisam našla na rubu
litice i pala u rijeku.
Kad sam se probudila, vidjela sam kako Auro već pomalo počinje silaziti niz stablo. "Što radiš?"
pitam ga. Pokaže mi samo prema zemlji. Sada je trava bila puna cvijeća. Najviše je bilo tratinčica i
maslačaka, ali mogla sam vidjeti i šumarice. Nadala sam se da ovo nije bila zamka. Oboje smo sišli
na travu, a Auro je odmah počeo brati cvijeće. Mogli smo naići i na nekoliko ljubičica i visibaba.
Auto je brao skoro svaki cvijet na koji je naišao. Činilo se kao da se u areni prvi put vidjelo nešto
života u areni. Sada nisam pazila da nas netko nađe. Satima nisam čula nijedan top. Možda smo svi
previše udaljeni, a možda drugi uživaju u okolini. Trošimo hranu bez straha da ćemo opet
gladovati.
Nakon što je ubrao bukete i bukete cvijeća, sjeli smo na livadu i pokazala sam mu kako se prave
vijenci, onako kako je moja majka meni pokazala. Nismo samo napravili vijence, nego lančiće koje
smo mogli nositi oko vrata.
Auro je s lančićem trčao po livadi. Ovo je bio jedan od rijetkih trenutaka kad je mogao biti dijete.
Gledala sam ga kao da ovu radost u životu nisam vidjela. Bio je užasno mršav, ali nikad nije bio
više života u njemu. Ovo bi bila pravi pljusak svima koji ovo gledaju i uživaju u tuđoj patnji.
Ubrzo sam vidjela kako se iz daljine približava neka sjena. Išla je točno prema nama, nije to bila
slučajnost, zapazila nas je. Odmah sam ustala. "Auro, brzo k meni." rečem, a on stane i okrene se.
Odmah je dotrčao k meni i stisnuo me oko struka. Vidjela sam da je čak gledao u stanu.
Pogledala sam lijevo od sebe i vidjela još jedni figuru kako ide prema nama. Desno od mene je bila
još jedna. Pogledala sam iza sebe i vidjela još dvije. Sad su nad već stisnuli u šaku. "Junia?" Auro
je drhtio i stisnuo me još jače.
"Ne boj se." rečem i sjećam se koje sam mu obećanje dala, da će pobijediti. Pitala sam se zašto su
krenuli za nama, dvoje kržljave djece koje zemlja može progutati svaki tren, ali tad sam se sjetila da
imamo punu torbu do noga. Trebali smo se bolje skrivati, ali sad je kasno.
"Imaš li još nož?" pitam ga. Sad me je pogledao suznim očima. "Imaš li?" sad pitam tvrdim tonom.
Spustio je glavu i izvadio svoj nožić iz džepa. "Vrijeme je da sad uprljamo ruke."
Čula sam kako je sad počeo tiho jecati, ali sad sam gledala u dječake. Svaki se pretvorio u pravog
kostura, odjeća im je sad bila čisti dronjci, a na koži su se mogle vidjeti ozljede i ozebline. Dvoje su
trebali biti isto godište kao Decimus, dvoje kao ja, a jedan je definitivno bio mlađi. Mislim da sam
jednog vidjela nekoliko puta na ulici, ali ne mogu sad dobro procijeniti. Tada je imao daleko deblji
sloj mesa na obrazima.
Auro se odmah šćućurio uz mene. Jedini put kad je ubio nekoga jest kad mu je pao na vrat s visine
od desetak metara. Ja sam stisnula svoj nož i prihvatila svoj kraj. Znala sam da brzo dolazi otkad su
na nebu pokazali sliku dječaka kojeg su trgali vukovi.
Dječaci su mi se približili dovoljno blizu da sam im mogla vidjeti i boju očiju. Najmlađi je imao
pahuljastu plavu kosu i bistre plave oči. Izgledao je kao potomak obitelji Snow. Mogao im je biti
daleki rođak. Možda je i znao da smo ih ubili. Čak i da je Decimus sad s nama, ne bi nam pomoglo.
Nisam prije to promislila, ali je daleko veća šansa da će nas nadživjeti. Možda mu je bolje samom,
nas dvoje smo mu bili prepreka.
Bila sam spremna prva skočiti, ali počele su već neke čudne pojave u areni. Nebo je naglo počelo
mijenjati boje, dan i noć su se naglo izmjenjivali. Temperatura je naglo padala i rasla, od sparine do
prave ledenice. Auro je još jače stisnuo oko struka. Svi smo postali dezorijentirani. Ubrzo je od
neba ostala neka siva siva podloga, a trava, drveće i sve oko nas je uvenulo u sekundi. Nisu se više
čule ni životinje ni povjetarac.
Što se dogodilo? Arena se pokvarila? Zar ju je netko ugasio, nismo baš ni najbolje vidjeli jedni
druge, ali je ovo bila jedina šansa za bijeg. Pogledala sam u dječake. Gledali su jedni druge i više
nisu bili raspoloženi za ubijanje. Ubrzo smo mogli vidjeti kako letjelice idu prema nama. Dječaci su
se dali u bijeg, a ja za njima.
"Junia!" vikao je Auro, a ja sam ga samo držala za ruku i trčala koliko su me noge nosile. Trčala
sam za dječacima što dalje od letjelice. To su iste letjelice koje kupe mrtvace, došli su nas ukloniti.
Sigurno je Masonica shvatila da neće postići ništa s ovim, pa je planirala nešto drugo s nama. Ne
znam koliko nas je ostalo, ali sigurno manje od dvadeset.
Trčali smo prema nekoj litici. Dječaci su se počeli odmah spuštati niz nju, iako nisu najbolje
vidjeli. Stala sam uz rub i uhvatila Aura za ruku. Litica je bila visoka barem tridesetak metara i
razmišljala sam je li bilo bolje baciti se. Dječaci su se ipak spuštali, ali ništa lakše za letjelice da ih
uhvate.
Kad sam shvatila da mi je ovo najbolje završiti zauvijek, osjetila sam neko bockanje na vratu i kako
mi mrak pada na oči. Prije nego mi se počela gubiti ravnoteža, čula sam mali tihi uzvik: "Junia!"
15.
U nikad dubljem snu pokazale su mi se slike koje su me obilježile za cijeli život, trenutak kad nas
izbacuju iz stana, te spaljuju moju odjeću i igračke, kada Mirovnjak udara moju trudnu majku koja
satima umire u lokvi krvi, otac koji me veže prije odlaska u krevet. Maltretiranje u školi na rane
načine, stric kojeg gađaju odmah u glavu dok se skrivam u stogu sijena, prva djevojka koju ubijam
u areni, Aqila i njen krvav porođaj, Cassia koju pronalazim ukočenu uz sebe, Lucilia i kad se moj
nož nađe u njenom vratu.
Naglo se trgnem i vidim samo beton poviše sebe. Ne mogu se maknuti, osjećam zatezanje oko
zapešća i gležnjeva. Pridignem glavu i vidim da sam još u istoj odjeći, ali vezala za krevet. U
lijevoj ruci mi je infuzija.
"Auro?" zovem, ali nikakvog odaziva nema. "Tko je tu?" pokušava se otimati, ali više nemam
snage. "Što hoćete?" vikala sam koliko sam mogla. Sigurno je anestezija još djelovala na mene.
"Upomoć!" viknula sam i pala mi je glava. Ne mogu se više boriti. Što žele od mene? Žele da
platim zbog nečega što je moj pradjed učinio? Pa plaćam već devet godina, zar nije više dosta.
Ubrzo se otvaraju vrata i ulazi nekoliko ljudi crnih kosa. "Tko ste vi?" pitala sam. Nisu izgledali
baš ugledno, ali jesu uhranjeno. "Što radite?" pitala sam. Počeli su mu odvezivati ruke. Bila sam
mirna dok me nisu oslobodili. Tada sam naglo ustala i sve napravila da šmugnem iz kreveta, ali me
jedan zgrabio kao perce.
"Ne!" vrisnula sam, ali ništa nisu rekli. Samo su mi vezali ruke i postavili me na noge. Moje
koščate ručice su bile neprimjetne prema njihovima. "Što sam učinila?" vapila sam. "Ne znam više
što trebam učiniti da me pustite na miru."
Uzeli su me za jaknu i odveli iz sobe. Vodili su me kroz hodnik kroz koji je imao samo čelična
vrata. Je li ovo neka vrsta tamnice? Nadam se da smo neću vidjeti Masonicu. Ne želim vidjeti više
ni njenu sliku, niti čuti njeno ime.
Uveli su me u neku prostoriju iz koje su izveli izgladnjelu djevojčicu, također vezanih ruka. Posjeli
su me pred jednog krupnijeg muškarca plave kose i sivih očiju. Bio je sigurno u srednjim tridesetim
godinama. "Gospodine Mellark?" netko je rekao. To mi se prezime činilo poznato. Tko je to? Jedan
od pobjednika Igara? Vjerojatno. Ali ovaj se činio premlad. Zadnje Igre su bile prije skoro četrdeset
godina, najmlađi pobjednik bi trebao imati blizu šezdeset.
"Ostavite je." reče. Posjednu me na stolicu točno pred njegov stol i izađu. "Izvoli." dao mi je
sendvič. Bio je velik, mogla sam osjetiti jak komad šunke, sira i salate. Želudac je počeo sam sebe
probavljali koliko je gladan, ali je ovo moga biti test. Odmah sam odmahnula glavom. "Ne boj se,
ovo je samo sendvič."
Ne boj se? Kladim se da je ovo mamac. Znaju dobro da smo izgladnjeli. Ako je ovo potomak
pobjednika, zašto bi bio bolji od Masonice. Ipak, zašto bih se više borila za život? Ako me žele
smaknuti, neka to više učine. Uzela sam sendvič i naglo zagrizla. Korica kruha je bila tako hrskava
i imao je okus sličan onom moje majke. Tad sam shvatila da se domaći, a šunka i sir su bili
dimljeni. Nije imalo okus kao nešto iz Kapitola.
"Ime i prezime." govori mi. Zar nisu gledali Igre? Možda nemaju ni pojma, nikad nas nisu ni pitali
za ime, samo su nas ubacili.
"Junia Flickerman." rečem.
"Flickerman." nabora čelo. Da, svi znaju naše prezime.
"Da, Flickerman." rečem i uzmem još jedan zalogaj. Ne bojim se više priznati tko sam, ali neće
mene dovršiti prije nego ja dovršim ovaj sendvič.
"Tvoj pradjed je intervjuirao moje roditelje."
Zastala sam. "Roditelje?" moguće je da su nečiji roditelji kao bračni par otišli u Igre, ali on nije
izgledao dovoljno staro da se i sjeća igara.
"Da. Dva posljednja pobjednika. Nikad nisi za to čula?"
Tad se sjetim. Da, predzadnje Igre su imale dvoje pobjednika koji prijetili samoubojstvom kao
prkos. Zadnje su uspjeli uništiti sami posvećenici, tako da nije bilo pobjednike. Time je počela
Druga pobuna.
"Gdje se nalazim?" pitam.
"U Okrugu 12."
Okrug 12? Da, govorilo da je on bio najviše zaslužan za pobjedu. "Što je bilo s pobjednicima?"
Ako pitaš za najstarijeg, umro je od ciroze jetre prije petnaest godina. Moji roditelji su poginuli
tijekom prosvjeda kad su sve ugledne obitelji nestale."
Sjećam se tog dana, kad su mi oduzeli sve i strpali me u onaj logor. "Zatočili su nas." rečem.
"Skoro više nitko nije živ."
"Znamo što se dogodilo. Čak smo uspjeli izbaviti nekoliko Avoxa."
Avoxa? Čak se ni moj otac nije sjećao Avoxa. Zar su i njih vratili.
"Mislim da je netko od djece bio iz Okruga 2." rečem.
"Plinth? Istina. Zapravo se sumnja da tridesetak djece je bilo iz Kapitola. Ostali su bili djeca kojima
predsjednica Mason nije vjerovala."
Nisam mogla vjerovati. Ona je bacila i djecu drugih okruga u arenu. Igre gladi je opet ponovila,
razlog zbog kojeg se njena majka ubila. "I što će sad biti s njom?"
"Kuća joj je u opsadi, ali nitko ne zna gdje je ona i njen zaručnik. Kad su počele Kapitolske igre,
nitko ni nije mislio da će dovesti do novog ustanka. Sad nam prijeti treći rat."
Kapitolske igre. Ipak im je promijenila ime, kao da su bile puno drugačije. Nisam ni sama mislila
da je većina tako mislila. U mojoj glavi većina u okruzima je bila prilijepljena za ekrane i jedva
čekala da se prolije krv.
"Koliko nas je još ostalo?" pitam.
"Uspjeli smo vas izvući petnaest."
Petnaest od devedeset i šest. Kladim se da je i Decimus jedan od njih. Iako su igre gotove, sigurno
još ima potrebu prerezati mi grkljan.
"Bilo je nekih mlađih od dvanaest."
"Istina. Najmlađi kojeg smo izvukli ima sedam godina. Neki sumnjaju da je bilo i mlađih od pet.
Dob ovaj put nije igrala ključnu ulogu."
Bilo je mlađih, sigurno je bilo i starijih. Aqila nije trebala biti tamo ako računamo i njenu dob.
Pojela sam onaj sendvič u nekoliko zalogaja. Izveli su me iz ureda i vjerojatno vraćali u sobu dok
ne odluče što će sa mnom. Dok su me vodili hodnikom, vidjela sam kako prema suprotnoj strani
potežu dječaka zlaćane kose koji im seže jedva do bokova. Tako poguren, činio se još manji.
"Auro?" viknula sam, ali mi nisu dali ni da mu se približim. Samo su nas pustili da se mimoiđemo.
Uveli su me u prostoriju koju nisam vidjela dugo vremena. Trebalo mi dok malo analiziram,
pločice, zahod, tuš, umivaonik, kupaonica.
"Istuširaj se, pa izađi." reče jedan i zatvori vrata iza mene.
Kao beskućnici smo imali kadu koju je netko našao na smetlištu. Tu smo se uvijek kupali dva ili tri
puta mjesečno, dok smo odjeću znali nositi sve dok se ne bi potpuno raspala. Sjećam se da su nam
odrasli stavljali u kosu neki prah da spriječe pojavu ušiju. Tko zna što je bilo s njima, vjerojatno su
ih pobili ili pretvorili u Avoxe.
Odjeća nikad nije niz mene lakše kliznula. Kad sam se skinula, nisam mogla maknuti pogled sa
svojega tijela. Zar je moguće biti ovoliko mršav? Svaka kost se na meni vidjela, koža mi se bila
skoro prozirna, puna masnica i ogrebotina. Šake i stopala su mi bili ružičastih ozeblina od kojih se
gulila koža. Stopala sam jedva i osjećala, a tu su bili uključeni i krvavi žulji.
Upalila sam tuš i zakoračila pod vodu. Skoro sam pa i zaboravila osjećaj tople vode. Podsjetio me
je na trenutke kod kuće kad me majka kupala. Vidjela sam dvije boce šampona? Kad sam zadnji put
koristila? Prije nego što su me izbacili iz doma i odveli u geto.
Šampon je mirisao na lavandu, toliko jako da sam skoro zaspala. Nakon šamponiranja, zaboravila
sam da sam smočila i kosu, ali to je zadnje što će me ubiti. Na umivaoniku se nalazila neka krema.
Pisalo je za ruke i noge. Kad sam namazala, odmah mi je ublažilo sve bolove i crvenilo. Zaboravila
sam koliko tehnologija u Kapitolu zna biti napredna.
Odjenula sam novu odjeću koju su mi dali, bile su to samo sive hlače i majica, ali bolje išta nego
ništa. Kad sam izašla, jedan od stražara je pokazao vrata. Trebalo je samo zakoračiti preko puta
hodnika. Otvorila sam ta vrata i odmah mi je nosnice ispunio miris pripremljene hrane. Sve me je
vraćalo u dane kada sam još imala svoj dom i roditelje.
Iza vrata se nalazilo stol s tanjurima punim hrane. Za njim je bio još troje izgladnjele djece, ne
starije od mene. Po tamnoj koži sam mogla prepoznati djevojčicu iz Okruga 11. Ovaj put samo
Kapitol nije bio u pitanju. Samo su me pogledali i vratili se svome jelu. Sjela sam odmah na stolicu
najbližu vratima. Predamnom je bio tanjur pun hrane. Kad sam zadnji put vidjela tanjur pun hrane?
Prije devet
godina. Ovoliku količinu hrane bih pojela možda tri dana na ulici, sedam dana u getu. Na tanjuru je
bio veliki mesni odrezak, zaboravila sam koje životinje, pečeni krumpiri i kuhana jaja.
Uzela sam pribor i pokušala je prisjetiti kako ga koristiti. Na ulici smo koristili žlice kad smo jeli
kaše i juhe, ali ostalo smo jeli rukama. Znam da sam se tim prije koristila pa se prisjećam.
Viljuškom se mora pridržati meso da bi se odrezalo na manje komade.
Kad sam već odrezala meso, kroz vrata je netko ušao, ali se zadržao. Okrenem se i vidim kako
Auro sad u novoj odjeći drhti pognute glave. "Auro. Dođi." zovem ga. Dječak polako ide prema
meni i drhti kao prut. Na zapečenima mu vidim crvene tragove vezivanja. Što su mislili da im
klinac kao on može.
"Dođi." uzmem ga sebi u krilo. "Uzmi ovo. Meso je. Ja još nisam jela." Zabio je još više vrat u
ramena i naslonio mi glavu na rame. "Ne brini, na sigurnom smo. Ovo je hrana za nas." Vidjela
sam kako su sad djeca gledala u njega. Sigurno nisu očekivali nekoga ovako malog u igrama.
"Auro, samo jesi. Spasili su te da preživiš."
Sišao je s mene i sjeo na stolicu. Isjekla sam mu meso na male komade jer se još time nije služio.
Ipak se znao služiti s viljuškom, otprilike. Oko nje je omotao cijelu šaku i nabadao meso. Hrana mu
je cijelo vrijeme padala u krilo, ali barem je jeo.
Ubrzo su druga djeca ulazila. Sumnjivo su nas gledala, zatim bi sjela što dalje od nas i jela. Neka su
trpala sve u usta, druga su oprezno jela kao da će im hrana eksplodirati u lice. Mnoga se nisu
usudila pogledali s tanjura, dok su druga oprezno gledala kao da smo opet u igrama. Shvatila sam
da sam i ja bila jedna od njih.
Od djece je još ušao onaj plavokosi dječak s kojim smo se susreli pri samom kraju. Komunicirao je
s drugim dječacima, ali nisam ih mogao prepoznati. Ušao je još jedan od najmanjih. Bio je samo
nekoliko centimetara viši nego Auro i sjeo je kraj jedne djevojke.
Među posljednjima je ušao jedan viši, ali izgladnjeli dječak. Tu tamnu kosu i crne duboke oči koje
su sada skoro iskakale iz glave je bilo lako prepoznati. Decimus nas je gledao kao plijen. Krvnički
pogled još na nikome nisam vidjela. Definitivno je bilo starije djece koja su imala nešto mesa na
sebi, ali nitko više nije bio spreman za klanje.
Odmah smo spustili poglede i počeli prazniti svoje tanjure. "Brže jedi." šapnem Auru. Ipak ne
želim tanjur ostaviti prazan, ne potpuno prazan. Po sjeni vidim da sjeda točno nasuprot nas. Jedem
svoje zadnje zalogaje, zgrabim Aura u ruke i izletim iz prostorije. Jurim kroz hodnik jer imam
osjećaj da će me zidovi prikliještiti.
Vidim svjetlost kako prolazi kroz vrata u hodniku i kroz njih izletim. Sad se nalazim vani, na tavi.
Činila se da se kuća sagradila u nekoj izolaciji i obrađivala ju je široka žičana ograda. Što je ovo
nekad bilo zatvor? Nemam pojma, ali se činilo daleko manje opasno od arene.
Spustim pogled i vidim nekoliko tratinčica u travi. To ga je razveselili zadnji put u areni. "Gledaj."
spustim ga pokažem mu tratinčice. Uberem jednu i podignem je u razini očiju.
"Opet sam bio sam." govori mi. Gleda u tlo gdje mu sad krupne suze kaplju. "Rekla si da me nećeš
napustiti, a bio sam potpuno sam."
Ne znam kako to nisam shvatila. Usamljenost je bila prava trauma za njega. Napustile smo ga kad
smo bježale od Mirovnjaka, mislile smo da njega neće ubaciti u Igre. Ipak smo se prevarile. Snažno
sam ga zagrlila oko vrata kad sam shvatila da će se rasplakati. "Žao mi je." rekla sam iako sam
znala da ne mogu cijelo vrijeme biti uz njega. "Ali sad sam tu. Ne puštam te. Ne dam te nikome."
Uzela sam ga u ruke jer je bio lagan poput novorođenčeta. Otišla sam do ograde da pogledam bolje.
Niz ledinu, stotinjak metara dalje se nalazilo naselje. Većinom su to bile kuće od betona. Činilo se
dijelom kao geto, ali daleko bolje uređene. Izgledale su dovoljno dobro izgrađene za kvalitetan
život.
U drugom smjeru se nalazila šuma. Sve je sad bilo zeleno. Pitala sam se ako tamo završim, hoće li
me podsjetiti na arenu. Iako je trebalo, nije se ovo mjesto činilo sigurno. Možda je to zato jer nisam
naviknula biti na sigurnom, makar na ulici sam imala daleko veću mogućnost za preživljavanje, ali
uvijek je postojala šansa da nas neki Mirovnjak pretuče ili da danima preživljavamo na mrvicama
dok netko ne bi nabavio još hrane.
Sada sam bila daleko od Kapitola. Bio je to proklet grad, makar sam se u njemu rodila. Pitam se što
Masonica namjerava nakon ovoga, još jedne igre? Predsjednica Paylor ih je ukinula jednom
zauvijek. Zločin bi plaćao uvijek onaj tko ga je počinio, a ne njegova djeca.
Vidim kako ostala djeca pomalo izlaze i gledaju okolo. Onaj najmlađi dječak hoda okolo i istražuje,
samo Decimus nije tu. Sad mi je dosta lakše. Ne želim ga vidjeti. Dovoljno je što živimo u istoj
kući, a susretat ćemo se. Ovo mi nikad neće oprostiti. Auro je dovoljno istraumatiziran i ne želim
da i ovo djeluje na njega.
"Auro, vidi one kuće. Možda upoznamo još djece."
"Ne." reče i stisne me oko vrata. "Ne želim više nikoga."
Nisam ovo razumjela. Možda je bio previše ljut zbog situacije. Zadnji put kad smo bili zajedno
trčao je slobodan po livadi, a sekundu kasnije se već morao pripremiti za smrt. Kasnije smo bježali
od letjelica i tu su nas razdvojili. Auro ništa od ovoga nije zaslužio.
Okrenem se i vidim kako djevojka onog najmlađeg dječaka uči praviti vijence, baš kao ja u areni.
"Vidi, sjećaš li se onoga. Kad smo pravili vijence."
"Sjećam i bolje je da zaboravim. Zašto se sve ovo dogodilo?"
Rado bih postavljala tisuću pitanja, ali s vremenom sam ih potisnula i naučila da se u životu
događaju sranja. Možeš se boriti protiv toga, prihvatiti ili kukati. Ništa posebno nije pomoglo, ali
treba vidjeti kako izvući najbolje od toga.
Ne mogu ga utješiti, ne mogu danas, sutra, vjerojatno ne mogu godinama. Samo ga više ne smijem
ostavljati samoga. To vjerojatno više neće biti teško, ali što ako se Decimus nađe među nama? Što
nam je on spreman učiniti? Ili bolje meni. Sumnjam da bi njemu nešto učinio.
Ostali smo vani cijeli dan, u potpuno drugom kraju Panema. Auro je sjedao uz mene i nije se htio
maknuti. Druga djeca su komunicirala jedna s drugom, ostala se nisu usudila nikome prići. Također
se nitko nije usudio nama prići. Ostali smo tu sve dok nas nisu pozvali na večeru, ali nas dvoje
nismo ušli. Iskreno, od ručka mi se malo smučilo. Hrana nije bila loša, ali pretjerala sam s
količinom.
"Što radi Decimus?" pitao je Auro.
"Vjerojatno jede."
"Nismo mu trebali ono učiniti. Nismo ni Luciliji." govorio je dok je pravio vjenčiće. "Mislim da se
ona bojala za sebe kao i mi."
Sjetim se s kojom lakoćom sam ju doslovno zaklala. Možda bih ja isto napravila? Ne. Ne bih.
Držala sam se uz Cassiu, uz Aqilu i Aura u njihovom najgorem stanju. Njen bijeg je značio život ili
smrt. Možda sam pretjerala s nožem, ali i ja sam se borila za sebe.
"Brzo je zaboravila na nas." rečem. "Odrasli smo zajedno, prošli smo najgore, a ona je samo mislila
na sebe."
"Ali ona nije zaslužila ništa što joj se dogodilo. To neće ništa promijenit, kao što ja nikad neću
zamijeniti Cassiu."
"O čemu ti govoriš?" pitam. Činila mi se čudna nagla promjena teme.
"Zašto se o meni odjednom brineš? Nikad nisi ovoliko o meni brinula. Otkad je Cassia umrla,
potpuno si se meni okrenula."
"Auro!" naglo sam viknula, a njemu su odmah došle suze na oči. "Zašto uopće tako nešto govoriš?
Uvijek su svi pazili na tebe. Svi su odmah skakali na noge kad ti se nešto dogodilo. Drugi su se
sami brinuli za sebe. Ništa se ni u areni nije promijenilo."
Dječak se sad rasplakao. Jesam li bila gruba? Ne znam ni sama. Pao mi je na prsa i plakao,
vjerojatno povrijeđen. Možda nije sav svoj jer nije dovoljno jeo. Ni sama nisam gledala koliko je
pojeo. Možda je nova okolina potpuno drugačije djelovala na njega.
Pustila sam ga da se isplače, pa ga uzela i odvela na večeru. Meni je želudac već krulio, a većina
djece bi do sad trebala dovršiti svoj obrok. Kad sam se pojavila pred vratima, kroz njih je izašao
baš onaj tko nije trebao. Decimus je izašao i gledao me crnim očima punim prijezira. Auro se
odmah sakrio iza mene. Onako mršav i čupav izgledao je poput patnika, a primijetila sad da mu je i
brada pomalo počela rasti.
Bacio je pogled na Aura, a kasnije na mene. Nije ništa rekao, samo je otišao. Polako sam ušla u
menzu i vidjela da su sad djeca više međusobno razgovarala nego prije. Ipak sam sjela dalje od
ostale djece. Za večeru je bila riža. Nju nisam dugo kušala, možda mjesecima. Ova je bila nekako
slađa nego ijedna koju sam ikad jela, ali i mekša. Vjerojatno jer je domaća. Na ulici smo je samo
kuhali u vodi dok nije bila dovoljno meka da je pregrizemo.
Vidjela sam kako Auro malo i sporo jede ovaj put. "Hajde, jedi." govorim mu. "Ovi ljudi su
pripremili baš za tebe." Uzeo je malo više u žlicu i počeo jesti. Cijelo vrijeme sam ga poticala da
jede više. Ipak je sad sve na tanjuru pripadalo samo njemu. Nije više morao dijeliti iz zdjelice s još
dvoje ili vrapca kojeg uhvati dijeliti još s nekim.
Kad je pojeo, morala sam ja pojesti još svoje. Koliko sam njega promatrala, nisam pomislila ni na
sebe. Odlučila sam ne pretjerivati da mi ne dođe muka. Dobili smo i po jednu čašu mlijeka. Ne
znam ni sama kad sam zadnji put mlijeko okusila.
Kad smo izašli, dočekao nas je jedan od ljudi. "Dođite da vam pokažem sobu." rečem. Odveo me
do some, ali to je bila ista soba u kojoj su me vezali, baš sjajno. No sada sam imala svoj krevet,
ormar, radni stol i noćni ormarić. "Dječakova je soba odmah preko puta tvoje."
Kad je ovo čuo, Auro je snažno stisnuo oko struka. "Mislim da on ne želi biti sam." rečem.
"Pripremili smo mu krevet i sve što mu treba."
"Ali... Mislim da znate što je prošao."
"Dobro." čovjek je slegnuo ramenima i napustio sobu. Nije im trebalo predstavljati problem što
dvoje djece dijele sobu. Pa što bismo im mi učinili? Sjela sam na krevet na ga isprobam. I prije sam
spavala na madracu, pa se nije činilo puno udobnije, ali barem je posteljina bila čista.
Auro je sjeo do mene i skupio se što je više mogao. "Ovdje smo sigurni." rečem. "Decimus sigurno
ne bi banuo unutra. Možemo ga slobodno tužiti ako nam nešto učini." Nije bilo briga što sam
govorila. Kladim se da sam mu mogla darivati riječi utjehe i deset sati i ne bi pomoglo.
Ubrzo su krevet premjestili u moju sobu, ali on ga nije htio. Jedan krevet je bio dovoljno širok za
nas dvoje, jer smo ipak bili toliko tanki. Bez problema smo se oboje zavukli i nekako mi je bilo
drago što neću spavati sama ovu noć. Zavukla sam se pod topao pokrivač i mala sam osjećaj kao da
spavam na oblaku. Napokon sam dočekala tu noć za koju ne moram brinuti hoću li ju preživjeti.
16.
Decimus je nožem skakao na mene. Sve je činio da me ubije, taj pogled pun mržnje mi se urezao u
glavu kao u kamen. Pokušala sam se izmaknuti, ali on bi me svaki put porezao. Osjećaja sam
žareću bol po cijelom tijelu. Zgrabio me je za košulju, pribio za drvo i zabio mi je nož točno u grlo.
Naglo sam se trgnula sva u znoju. Gledala sam oko sebe u panici i shvatila sam da više nisam u
areni. Auro je sad ležao šćućuren pokraj mene. Na sigurnom sam. Uvjeravam samu sebe i tješim se
znam da ćemo i danas jesti i ne moram više spavati s nožem u blizini. Ali i dalje su u blizini djeca
koja su nas trebala ubiti, a jedan od njih je Decimus, bijesan na nas.
Trebala sam ovdje ostati dok se dječak ne probudi, ali jedan čovjek ulazi u sobu. "Imamo još
pitanja za tebe."
"Pitanja?" Koliko bih ja trebala znati. Znam koliko i oni, sve su vidjeli na kamerama. "Čeka te u
uredu."
Uredu? Da, Mellark. On me čekao. Nadala sam se da neće biti dugo. Polako sam se izvukla iz
kreveta da se Auro ne probudi, obula cipele i otišla do ureda, nadajući se da neće dugo potrajati.
Ušla sam u ured i sjela odmah na stolicu preko puta njega. "Što me trebate?" pitam dok tapkam
nogama samo da brže izađem.
"Već sam rekao da smo nekoliko Avoxa izvukli. Jednom je prezime Flickerman."
Flickerman? Nismo znali nikoga s istim prezimenom tko nam nije bio u rodu. Ili u dalekom rodu.
Otac je imao brata koji je imao kćer, ali sada više ni nje nema. Moja majka je umrla pred mojim
očima, vidjela sam kako mi ujaku pucaju u glavu. Doslovno je njegovo truplo bilo pred nama dok
smo se skrivale. Teta? Jesam li vidjela njeno tijelo? Ali ona je bila osjetljiva žena, ne bi preživjela
kao Avox, pogotovo kad bi saznala kako joj je kćer završila. Srce bi joj puklo. Vjerojatno je bio
netko koga ne znam.
"Sumnjam da je netko koga znam." rečem.
"Jesi li sigurna? Roditelji? Rodbina za koju nisi čula."
"Ne, svi su mrtvi."
"Jesi li sigurna?"
"Da, sve sam vidjela. Voljela bih da nisam, ali jesam. Dobro se sjećam."
"Dobro, vidjet ćemo."
"Što je bilo s njima?"
"Dijelit će gornji kat. Sumnjam da će komunicirati s vama, osim ako trebaju."
"Dobro. Tko god je, sumnjam da me zna."
Izašla sam iz ureda i otišla u sobu, ali je Auro bio budan. Sjedio je skupljen na krevetu. "Bila sam
samo u uredu. Tražili su me." rečem.
"Znam." reče i okrene glavu. Možda misli da mu je strah uzaludan, ali ne znam tko se ne boji.
Kladim se da se nijedno dijete ne osjeća sigurno.
"Idemo na doručak." rečem.
"Među onu drugu djecu?"
"Neće nam više ništa."
"Je li Decimus tamo?"
"Ne znam, ali ne možemo ga cijelu vječnost izbjegavati. Živimo u istoj kući."
Okej. Reče i siđe s kreveta. Izgledao je kao da je prihvatio situaciju jer nema izbora. Baš i nema, ali
ne bi trebao prihvatiti kad ga svi kontroliraju. Otišli smo u kantinu, gdje su bila sad skoro sva djeca
osim Decimusa. Sada su mnoga međusobno komunicirala, kao da nisu namjeravala prije dva dana
međusobno se ubiti. Tko zna hoću li ikad moći i pogledati ikoje dijete u oči.
Ovaj put su nam dali palačinke s čokoladom i kakao. Sad sam se osjećala baš kao kuće. Skoro sam
ih svako jutro jela za doručak. Ta slatkoća me vraća desetljeće unatrag. Zar je moguće da mi je
nekad život bio ovoliko boji? To me i počne vraćati u trenutak kad se pretvorio u horor.
Decimus nije ušao u kantinu. Možda je preskočio doručak radi nas, ili je tražio trenutak kad nema
nas dvoje. Nakon ukusnih palačinki izašli smo vani jer mi je sunce jedino davalo neko veselje.
Znala sam da ga mogu vidjeti svaki dan i da će sljedeći dan biti tu. Sad je Auro brao cvijeće, ali
nije bio raspoložen za vijence. Kad je zadnji put vidio cvijeće trebao se pripremiti za smrt.
Zamišljam sebe s devet godina i pitam se bih li bila za išta od ovoga spremna? Ne, ne bih. Tada
sam još vrištala u snu, plašila se mraka, komunicirala s nekima samo kad sam morala. Igre bi me
potpuno dokrajčile.
Lecnem se kad čujem da nam se netko približava, ali to je samo bio onaj dječak od sedam godina.
Od Aura nije bio ni puno viši, ali pokazao mu je nešto što sam ga naučila u areni, vijenac. Auro je
oprezno uzeo u ruku kao da je bomba. Tko bi rekao da su ova dva izgladnjela dječaka morala u
areni ubiti jedan drugog.
Vidjela sam neku ljepotu u ovome, dvoje dječice u kontaktu jedan s drugim i upoznavaju se. Ovo je
izgledalo normalno, previše normalno za ono što sam vidjela. Vidjela sam kako se djeca kolju, a ne
kako prave vijence.
Legla sam na travu i upijala sunce. Činilo mi se kao neki tretman, kao odlazak u zabavni park s
roditeljima jednom godišnje, toliko dobro da se rijetko događa. Samo sam uživala u prirodi oko
mene, kao da sam jedina na svijetu. Auro se može igrati, tko mu može nauditi?
Ubrzo je sve oko mene postalo pretiho. Tišina mi se i dalje činila jeziva, a Auro nije bio blizu.
Uhvatila me panika iako sam znala da više nisam u areni. "Auro?" viknula sam i krenula ga tražiti.
Decimus je bio tu, ali nadam se da njemu ne bi naudio. On je samo slijedio mene, nije ništa učinio
Luciliji, nije ju on ubio, molio ju je da ostane.
Našla sam ga, ali u naručju nego čovjeka. Smijao se. Netko ga je nasmijao? Vidjela sam da ga je
držao neki napaćeni čovjek, jako mršav, a nije ni govorio, samo ga je škakljao. To je sigurno bio
Avox koji je htio udahnuti malo svježeg zraka. Mora da je ovaj Avox genijalac kad je njega
nasmijao.
"Auro?" dozovem ga i pogleda me. Okrene se čovjek i počnem slagati slagalicu. Taj čovjek je
nekad bio mišićav, mlađahan, sad mu je koža bila sivkasta s uočljivim borama na licu. Na kosi je
imao više sijedih vlasi nego crvenih, dok je prije imao gustu šaku kose. Svaki mu je ćelavac
zavidio. Ono što sam prepoznala su oči, žarko zelene oči kao i moje. Vidim mu izraz lica i pitam
ga, prepoznaje li mene? Sad sam tridesetak, možda četrdeset centimetara viša nego kad me zadnji
put vidio.
Što sad vidi? Onu propalicu koju je morao vezati svake noći jer mu je ubila ženu ili onu sreću koju
je dizao poviše glave i stavljao na ramena? Vidi li sebe u meni, poznata obilježja Flickermanovih?
Sjećam se da je majka imala oči zlatne poput meda i pepeljasto- plavu valovitu kosu. Više nego sad
poželim izgledati kao ona.
Ne, nije to moguće. Sigurno sam previše paranoična. Nisam vidjela njegovo tijelo, ali više nego
ikad sam bila uvjerena da je on mrtav. S njime sam se najlakše i oprostila, nikad nisam ni pomislila
na njega otkad sam izašla iz prokletog geta.
Nisam mogla pred tim čovjekom biti. Odmah sam dala petama u vjetar. Našla sam izlaz i trčala
prema šumi. Nigdje nije bilo sigurno, uvijek nabasam na nekoga prokletog. Trčala sam sve dok
nisam stala i sjela na taj panj. To ne može biti taj čovjek zar ne? Moj bi otac imao mogao šarmirati
bilo koga, dar i prokletstvo Flickermanovih. Sreća da to nismo Cassia ni ja naslijedile. S tim je
uspio sebe spasiti većine mučenja koja su ga našla na putu. Zapravo je tako preživio u getu. K
vragu, dolazimo iz loze uglednih novinara, kako taj dar ne bi imao? Tko bi mu od tog laskanja
uklonio jezik?
"Junia?" Okrećem se i vidim da se upravo Auro nalazi blizu mene. Kako su dopustili da im
najmanje dijete umakne. "Zašto bježiš?"
"Ništa." rečem i okrenem se. "Stare uspomene."
"Onaj čovjek se preziva Flickerman. Tako su mu rekli. Znaš li ga?"
Znači, istina je. Od svih srećem onoga koga nisam više nikad htjela vidjeti, pa se sjetim. Nije mu taj
dar nestao s jezikom. Uspio je šarmirati Aura i bez jezika. Kladim se da će to učiniti s cijelim
Okrugom 12. "To mi je otac." rečem stisnutih zubi.
"Zašto si ljuta?"
"Jer me je od svih on najviše uništio. Čemu sreća?"
"Od svih je netko baš njega nazvao tvrdoglavom mazgom. Slično se ponašate."
K vragu. Prije i tijekom geta su nam govorili da smo slika i prilika, a ja sam samo htjela biti na
majku. Sad se ponašam baš kao i on nakon majčine smrti. Sad shvaćam koliko sam na njega. Majka
bi promislila kroz što je on sve prošao i oprostila mu. Ali zašto da budem drugačija? Zar je bolje
zaslužio? "Ne zanima me. Da je barem krepao."
"Zašto?"
"Mislim da sam ti govorila što mi je činio. Što god mu se dogodilo, nije zaslužio bolje. Nije
zaslužio drugu priliku od ikoga."
"Ali..."
"Ne zanima me što ni on nema veze s Igrama i što je patnik. Baš me briga."
"Znam."
Ovo je sad bio dublji glas. Nije moj otac, on nema jezik. Okrenem se i vidim kako nas Decimus
gleda. K vragu, sad smo bili potpuno sami i izloženi njemu, kao da smo opet u areni. Zašto sam
glupača pobjegla ovdje? Znala sam da bi Auro došao za mnom. Odmah sam ustala i povukla
dječaka iza sebe.
"Ne znam više što ti misliš? Kladim se da si se pravila bolesna za onaj završni udarac. Lucilia? Ona
od svih? Ozbiljno?"
"Bježala je, htjela nas je napustiti."
"Ona? Nakon što ti je spasila život? Nakon što ti je dala njene lijekove i krzno da te utopli?"
"Da, ona. Pretpostavila je da smo ionako mrtvi pa je uzela stvari i krenula svojim putem."
"Pa si ju zaklala kao svinju, baš kao što bi Masonica učinila."
Nisam mogla vjerovati s kime me usporedio. Šaka bi bila premalo za njega. Odmah sam ga
pljunula u lice. Izbacio oči, zgrabio me za košulju i pribio za drvo. Onako izgladnjen je imao duplo
više snage od mene.
"Nemoj, Decimus." Auro ga je potezao za jaknu, ali on ga je gurnuo nogom. Otimala sam se, ali on
me je uspio držati jednom rukom. Izvadio je nož koji je bljesnuo na suncu, ali ga je druga ruka
zaustavila.
Okrenuo je glavu, a ja sam vidjela. Onaj isti čovjek od kojeg sam pobjegla. Za dvije glave je bio
viši od Decimusa, možda i više. Potegao ga je za ruku i gurnuo na pod. Decimus se digao i krenuo
na njega, ali ovaj mu je odbacio nož iz ruke i opet ga gurnuo na pod.
"Tko si ti uopće?" pita Decimus. "Ah, da. Obična Avoxičina. Kad vas čujem, zvučite kao bizoni."
Nije me bilo briga što se događa, morala sam odavde pobjeći. Tu su bila prisutna dva čovjeka koje
nisam ni najmanje htjela u svojoj blizini. Zgrabila sam Aura i pobjegla odavde dok oni rješavaju
svoje nesuglasice. Vratila sam se u onu kuću i za čudo nitko nije ni gledao tko bježi, a sto stoji
unutar ograde. Možda ne žele biti kao nekad Kapitol?
Sjela sam na travu i spustila dječaka do sebe. Trebalo mi je još vremena da shvatim što se dogodilo.
Moja najgora noćna mora me umalo ubila i jedan od omraženih ljudi mi je upravo spasio život, za
što me uopće nije briga. Veći mi problem stvara što on uopće postoji.
Moram nekako pobjeći odavde. Valjda ima izlaza. Možda mogu poći u ono naselje i naći neki
posao. Mellark bi razumio, zar ne? Neka Auro otiđe za mnom. I tako se jedva odvaja od mene.
Nad dvoje sami. Tako nam je bilo najbolje, čak i u areni kad nam je prijetila smrt.
"Junia?" Auro mi se baci oko vrata. Mogla sam vidjeti kako nas Decimus s ulaza promatra s
pogledom žednim krvi. K vragu, bijesan je. Možda bih bila i ja u sličnoj situaciji. Zapravo bila bih
još gora. Zaklala sam Luciliu kao svinju.
Otišla sam u kuću s Aurom da nas taj klinac više ne gleda. Ne želim mu zadati još dodatne traume,
dovoljne su meni moje. Opet sam otišla u našu sobu. Jedino smo tamo mogli biti sigurni. "Ne
možemo biti ovdje." rečem.
"Nego gdje?"
"Dalje odavde, nas dvoje sami. Zamisli nas iza ove ograde. Ima tamo kuća, ima ljudi. Okrug 12,
zadnji na koji bi itko pomislio."
"Oni su nas spasili."
"Što ne znači da nas ne mogu pustiti na miru. Ako smo preživjeli arenu, možemo preživjeti i u
običnom okrugu dalje od Kapitola. Zar ne?"
Slegnuo je ramenima. Možda se bojao biti potpuno sam. Kakvo je ovo bilo mjesto za živjeti? Imali
smo svaki dan pripremljenu hranu, ali to je bila jedina prednost. Tu žive djeca s kojoj smo se
morali međusobno poubijati, napaćeni odrasli i dva čovjeka koja ne želim u svojoj blizini.
"Dobro, pokazat ćemo im da se znamo brinuti o sebi. Može?"
On je kimnuo glavom. "A što ako Decimus krene za nama? I on se zna brinuti o sebi."
"Većini djeluje kao luđak. Sumnjam da će ga lako pustiti."
To je bio plan koji ne možemo ostvariti u jedan dan. Ubrzo je došlo vrijeme ručka. Ovaj put smo
imali veliki bečki odrezak s mahunama. Bilo je ukusnije nego ikad, osjećalo se kao dom. Još ne
mogu vjerovati da sam nekad imala dom. Sa mnom je nekad živio onaj odvratan čovjek. Decimus
opet nije bio prisutan u kantini. To se više činilo kao plus nego minus i odlučila sam dokle god
boravim ovdje, barem mogu uživati u ovoj hrani.
17.
Sljedeće jutro me opet probudio pozi u ured. Sreća da je ovaj put Auro mogao spavati sam u svom
krevetu. Opet sam završila pred tim plavokosim čovjekom. "Recite." kažem i prekrižim ruke.
Sigurno je čuo za onaj naš skandal jučer ili mu je Decimus nešto slagao samo da nas uvali u
nevolju.
"Čovjek s istim prezimenom ipak te zna."
"Pa što? Ja njega ne znam već skoro desetljeće. Mogla sam bez njega godinama, mogu i sad."
"Nije to sad važno. Prijavio je da vas je netko napao. Decimus?"
K vragu. Zašto bi se i on u ovo petljao? "To je naša stvar."
"To je onaj dječak kojeg ste napustili. U napad je bio uključen i nož. Neki su zaboravili da ovo nije
arena."
Nije se osjećalo ni puno sigurnije. "Kakve veze vi imate s time?"
"Jer smo vas izvukli iz arene. Sad je naša dužnost da se pobrinemo za vas."
"Znamo se brinuti o sebi."
"Ne znate. Zato smo mi tu."
Kako on to zna? Cijeli život sam se brinula sama za sebe. Ne pozna me. "Što ćete s njime učiniti?"
"Možda ga udaljimo ako nema nikoje druge mogućnosti."
"Pa, učinite."
"Nije to tako lako. Prvo moramo saznati za koga je on opasan."
Za koga? Pa prvo za mene, vjerojatno za Aura. Ako je htio mene zaklati, ne bi se tu zaustavio.
Neka ga odvedu nekoj drugoj obitelji ili ga puste samog u šumu ako žele mir. Najbolje bi mu bilo
potpuno samom.
"Ali prvo te netko želi vidjeti."
Mislila sam da će ući Decimus, ali to je bio onaj crvenokosi čovjek koji mi se još više gadio.
Odmah sam okrenula glavu od njega. Što on želi? Ne, ne želim njega. Rado bih da me Decimus
zakolje.
"Vi ste jedini rod koji je uspio ujediniti. Što se dogodilo s vama?" pita Mellark.
"Neka vam on reče."
"Junia!"
"Što? Ako je rekao bez jezika, može opet."
"Nije doslovno rekao, zapisao je na papir."
"Znači, opet isto." Nekad, kad je pisao kolumne za novine je više osvajao ljude riječima na papiru
nego iz usta.
"Ako se ovdje već našla rodbina, želim znati razlog svađe. Trebamo saznati je li taj čovjek opasan
ili nije."
"Ne znam je li opasan za druge, samo znam da ga više ne želim vidjeti."
"A Decimus, kako ga već zovete."
"Njega držite podalje od svih. Imao je nož, to je istina."
"Dobro, za sad si slobodna. Samo se suzdržavajte od svađa blizu ostalih ljudi. I oni su kroz svašta
prošli."
Sad još moram imati razumijevanja za druge. Rado bih ih obojicu izbjegavala koliko god mogu, ali
nijedan se ne želi držati podalje od mene. Vratila sam se u sobu, ali sam vidjela da Auro više nije
bio tu. Vjerojatno je otišao sam u kantinu. Sjećam se da se sam igrao s onim dječakom i trenutno
sad vjerojatno razgovara s njim.
Otišla sam u kantinu jer mi je želudac krulio od nervoze. Vidjela sam da su nas dočekale palačinke
s vanilijom i višnjama, te kakao sa šlagom. Činilo mi se da nas kuharice žele previše razmaziti i su
nas žalite. Skoro je svako dijete bilo tu osim Aura i Decimusa. Možda je Auro pojeo i otišao vani.
Pojela sam na brzinu palačinku samo da ne budem gladna i popila kakao. Palo mi je na pamet da je
Decimus zgrabio Aura i da mu čini tko zna što. Sumnjam da bi njega napao nožem, ali na drugi
fizički napad ne bih nikad posumnjala. To je ipak bio još slabašan dječak.
Izašla sam vani i vidjela Aura u krilu onog čovjeka dok sjedi na klupi. Došlo mi je da nekoga
udarim od njih dvoje. "Što ti radiš?" došla sam do njih i pitala ga. Kad se bolje sjetim, ne znam ni
noga sam pitala. Auro je pokazao prstom iza mene. Osvrnula sam se i vidjela kako nas koščati
Decimus promatra naslonjen uza zid kao da nešto planira. Zaista se moraju riješiti tog klinca. "Ti
moraš iskoristit svaku situaciju. Što ti sad on predstavlja? Mene? Mene si ti odbacio. Sjećaš se?"
Čovjek je samo buljio ravno ispred sebe kao da ne postojim. Ne mogu vjerovati da sad kao izmučen
čovjek bez jezika još drži taj ponos. Je li mu to pomoglo da preživi? Ja sam izgubila sav ponos kad
su me odveli u onaj geto.
"Da, naravno. Flikcermani, naše prokletstvo, dižemo nos na sve i bilo kad. Kladim se da si se
svakome svidio, a ne samo glupom klincu."
"Ja nisam glup." reče sad Auro s povišenim tonom.
"Jesi kad mu vjeruješ. Ni ne znaš ga, a vjeruješ mu."
Taj čovjek je prekinuo razgovor tako da je ustao i počeo bacati dječaka u zrak. Auro je klicao od
veselja, ali meni je više bilo dosta. "Hej! Hej, slušaj me." Čovjek se pretvarao kao da nisam tu, baš
kao u getu. "Tata!" viknula sam, a on se okrenuo naglo prema meni. I ostala djeca su nas pogledala,
vjerojatno iznenađena jer netko od nas ima oca. "Auguste." rečem i nakašljem se. "Lako je zavarati
male klince, nije lako mene i druge koje znaju ljude poput tebe. Ako želiš, neka ti on bude sin."
Sad sam otišla u sobu i zatvorila se. To je jedino mogao biti moj privatni prostor. Nisam ga ni na
ulici imala, osim ako sam se kupala ili obavljala nuždu, ali sad mi je najviše trebao. Tu sam stajala
nekoliko sati dok Auro nije ušao i sjeo do mene.
"Što ti hoćeš?" pitam ga.
"Zašto ga mrziš?"
"Zašto ga ti voliš?"
"Jer sliči na tebe."
"To što imamo istu kosu i oči, ne znači da sličimo."
"Imate isti osmijeh, isti pogled, isto držanje."
"Kako ti to sve vidiš?"
"Svi to vide. Već neki komentiraju kako sličite."
"Ne znam što oni vide, ali nije to istina."
"Ja znam što vidim."
"I što bi on s tim? Kladim se da nema naumu se sa mnom pomiriti."
"Je li se on tako ponašao kad te odbacio."
"K vragu." rečem si pa se sjetim. Zapravo je bio još hladniji. Pravio se kao da ne postojim osim kad
me morao vezati po noći. Sjećam se da je njegov brat bio potpuna suprotnost. Isto šaljiv i omiljen
prema među drugim ljudima, ali topao čovjek. "On je bio još gori. Za njega ne vezivam po noći da
mu začepim gubicu, ali mu je netko drugi začepio. Napokon."
"Mislim da bi on od tebe tražio oprost, ali se srami."
"Ti sad čitaš misli?"
"Ne, ali mislim da je tako. Možda bi od Decimusa tražila oprosti..."
"Daj, molim te." nasmijem se. "Samo smo preživljavali. Zna on to dobro. To je isto kao da tražim
oprost od onih klinaca koji su nas dočekali s noževima."
"Nije."
"Bolje je da mi više ne filozofiraš. Kad narasteš, znat ćeš bolje."
"Nazvala si ga tatom."
"Pa što? To je iz navike. Ako ti želiš, slobodno budi s njim. Kladim se da ga svi vole osim mene."
Ostatak dana sam provela u sobi. Ovo je bilo najbolje vrijeme da budem sama. Nisam jela ostatak
dana jer nisam bila ni gladna. U areni bi pojela u tjedan dana manje nego što ovdje pojedem za
doručak. Auro nije ni dolazio sve do noći kad se spremio za krevet.
Tu noć su mi u san došli Mirovnjaci, pokupili su me da me odvede natrag u Kapitol. Nikoga nisam
vidjela osim svog oca kako stoji s rukama u džepovima i gleda u mene. "Tata, tata." opirala sam se.
"Molim te, tata. Ne daj me njima. Tata."
Naglo sam se probudila skoro okupana u znoju. Osjećala sam se prljavo jer sam u snu tražila oca.
Sjetila sam se noćnih mora u getu, skoro je svaka bila ista. Ljudi me odvode na klanje ili slično, a
otac samo stoji i gleda dok ga zovem.
Okrenula sam se i vidjela da je Auro još spavao. Kroz prozor sam vidjela ružičasto nebo. Još je bila
zora.
Ustala sam odmah i izašla iz sobe. Morala sam na svjež zrak. Vrata su bila zaključana i uporno sam
ih pokušavala otvoriti. "Što radiš?" pitao me je jedan od nadležnih. "Još je rano."
"Moram na zrak." govorim.
"Dobro, ali ograda je zaključana i poviše nje je bodljikava žica."
Baš me zanima jesu li to namjerno stavili ili je ovo bio zatvor. Izašla sam i ja na klubu. Još je bio
hladno, ali me nije bilo briga. Cijelo vrijeme sam mislila na taj san. Zašto bih ja trebala tog
čovjeka? Nije on pokazao da baš treba mene. Je li me vidio u areni kako se borim za vlastiti život.
Možda su neki od njih bili prisiljeni gledati kako njihova djeca ginu ili nisu imali pojma što se
događa.
Do doručka su trebali još sati. Ubrzo su odrasli počeli pomalo izlaziti vani. Većinom su to bili
izmučeni kosturi koje je jedva pokrivala koža. Jedan izobličeni čovjek od opeklina nije više
izgledao kao ljudsko biće, a jedna žena nije imala nos ni uši. Imala sam osjećaj kao da sam se
vratila u geto kad sam opet vidjela te ranjive ljude. Jesu li oni bili iz geta ili negdje drugo. Nikoga
nisam prepoznala.
Ubrzo ga vidim, blizu ograde gleda kako sunce izlazi. Nekad sam ga znala buditi izvan zora da
gledamo izlazak sunca. Sjeća li se toga? Pokušavam prebaciti pogled na neku nesretnu patnicu, ima
hrpa ljudi koji izgledaju gore od njega, ali ipak k njemu odlazim. Razočarala sam samu sebe.
"Ne znam što uopće postižeš s onim malim. Pokušavaš pomoću njega doprijeti do mene." Nije me
ni pogledao, samo je gledao ispred sebe. Ništa u tom čovjeku ne bi ubilo taj ponos. "Ili ti on
predstavlja sina kojeg nisi dobio. Znaš onaj kojeg sam ja ubila? Zajedno s tvojom ženom?" Opet ne
reagira. Je li ga uopće briga? Možda je i dalje ostao hladan, ali pred drugima glumi toplog čovjeka
samo da ga zavole. "Zašto si mi uopće to učinio? Što sam ja bila kriva? Kako da se borim protiv
noćnih mora? Još ih danas imam, ne mogu protiv njih. Kladim te da i ti ne možeš."
Reakcija je bila i dalje ista. Kao da smo opet u getu, ali tada je barem govorio. "Znaš, imam osjećaj
da nikad nisam ni izašla iz tog, imala sam ga na ulici i bojala se vlastite sjene. Pola godine nisam
progovorila, a kasnije sam dobro pazila što govorim jer sam mislila da me koji Mirovnjak iza
svakog ugla čeka. Sad imam osjećaj da nisam izašla iz arene. Svako dijete vidim kao protivnika,
Decimus me umalo ubio, imam osjećaj kao da će još koji klinac skočiti na mene. Nakon svega toga,
kladim se da bi mi ti opet začepio gubicu." Sada su mi suze dolazile. "Imala sam sreće što sam
imala strica, tvog brata. Znaš li kako je poginuo? Pred mojim očima. Nisu mu ni tijelo pokupili."
Na to se još više ukočio. Zar sam mu na spomen brata ubola živac? "Sreća što sam imala Cassiu
ove godine. Znaš li što se njoj dogodilo? Kladim se da znaš. I sad se od svih ti vratiš. Baš ti. Koliko
vidim, uopće me ne želiš, samo želiš nekoga da me zamijeni. I znam što činiš, privlačiš svih na
svoju stranu, to ti uspijeva čak i bez te jezičine. Pravi si Flickerman. Čestitam..."
Prekinuo me je zagrljajem. Nisam se opirala, samo sam se ukočila. Na obrazu sam mogla osjetiti
svako njegovo rebro, svaku njegovu kost, ali me je ipak snažno držao, mišićima kojih više nije ni
bilo. Osjetila sam kako suze cure niz obraze i kako me ljubi u kosu. "Zašto si mi to učinio?" pitala
sam. Još jače me je zagrlio i osjećala sam se kao da još imam pet godina i tražim njegovu blizinu.
Došlo mi je da se rasplačem, ali nisam to mogla. Bila sam u šoku. Što se dogodilo i zašto ovo
prihvaćam? Možda se želim vratiti u rano djetinjstvo kad sam imala dom i roditelje. Tad su se
trudili sve mi pružiti što treba, tada otac nije mogao odoljeti mojem tepanju i moljakanjima. Zašto
su ta vremena nestala? Zbog predsjednice žedne krvi.
Sjeli smo zajedno i na klupu i sad sam se osjećala potpuno bespomoćno, potpuno ranjivo, što nisam
dopuštala godinama. Je li moguće da mi on bude opet otac? Ovaj čovjek je potpuno oštećen, ja sam
oštećena. Kako da se opet vratimo na staro?
"Najveći strah mi je bio da se nešto vrati iz prošlosti." govorila sam. "Što ako se opet ono najgore
vrati? Što ako me opet ubace u arenu?" Stisnuo me je za ramena kao da me tješi. "Što ako nas
nađu? Što bi nam učinili?"
Snažno me zagrlio jednom rukom. Nisam mogla vjerovati da je imao toliko snage dok je još
izgledao kao da je napola živ. Koliko me on može uopće zaštititi. Zadnji put nije htio, sad nije
vjerojatno da može. Ima li on strahove, noćne more? Ako ih ima, nikad mi ih neće reći.
"Kladim se da je u Kapitolu kaos. Kako samo jedna osoba može izazvati toliki nered? Zašto su
drugi ljudi ovo dopustili?"
Nisam pitala njega jer ni on ne zna. Možda bi kao odrasli čovjek bolje razumije zašto je netko
žedan krvi. On ne traži osvetu nakon svega što su mu učinili. Barem se nadam da ne traži. Što ako
se moje mišljenje promijeni kad odrastem? Nadam se da neće. Nikad ne bih izazvala kaos u cijeloj
državi radi nekih osobnih problema.
"Možda, kad sve ovo prođe ti daju umjetni jezik. Ako su uspjeli mnogima nogu ili ruku vratiti bez
problema, mogu i jezik. Osjećam kao da je samo dio tebe tu kad šutiš."
"Hm." pustio je glas. Naježila sam se kao da se tek sad vratio. Glas mu je bio dublji, ali to je ipak
bio njegov glas. Možda može oblikovati neke riječi bez jezika. Znam da svi moraju imati posebnu
prehranu i imaju problema s gutanjem. Što su mu još činili? Kako je sve to preživio?
Auro je brzo dotrčao do mene i skočio mi u krilo. "Što se događa?" pitam. Nisam morala ni dobit
odgovor kad se Decimus pojavio na vratima i pogledao me kao da ubija očima. Odmah se vratio u
zgradu i zatvorio je vrata. "Što je in htio?"
"Hvatao me."
"Hvatao te?"
"Htio je da odmah dođem do njega. Ne znam, kao da mu nešto dugujem."
Sad nas je počeo uznemirivati. Čini se da će se njega morati riješiti da bi ostali imali normalan
život.
18.
Sljedeći dan opet su me pozvali u ured Mellarka. Znala sam da je riječ o Decimusu, ali nisam znala
da će me i on dočekati u uredu. Čim sam otvorila vrata, odmah me prostrijelio pogledom. Oprezno
sam došla do stolice, jer sam očekivala da će svaki tren skočiti na mene.
"Znamo što se dogodilo među vama u areni, sve smo vidjeli, ali neki od vas moraju naučiti da ovo
više nije arena."
"Ja sam naučila." rečem. "Neki drugi nisu."
"Da, sretnica našla tatu da je čuva od mene. Nema više noževa ni šume."
"Dosta." reče Mellark. "Znamo da si ubila onu djevojčicu u areni. Nije bilo uredu, ali možemo to
oprostiti jer znamo u kakvoj si bila situaciji."
"Znači i ono što sam ja učinio ništa ne znači?" reče Decimus.
"Ti si ih ubio ukupno sedmero, pa smo ti oprostili."
"Ono što sam učinio za nju i druge. Kad smo se susreli, spasio sam joj život. Pokušao sam poroditi
jednu djevojku, spasiti dijete. Njihove živote sam spasio nekoliko puta, skupljao sam hranu za njih,
stražario. Da nije bilo mene, ovo dvoje bi davno bilo mrtvo."
"Decimus, razumijemo to, o tome ćemo i razgovarati..."
"Što imamo razgovarati? Dogodilo se, zabilježeno je kamerama. Napustili su me dok sam tražio
hranu za njih. Nju su hladnokrvno ubili i ostavili su me bez ičega, iz hrane, vode i lijekova."
"Zato si me umalo ubo nožem u šumi?" pitam.
"Da, jesam. Skoro tri dana sam bio potpuno bez hrane i vode. Našli su me u nevjesti. Ti si ubila
hladnokrvno Luciliu bez da ste deset riječi razmijenili."
"Nisi bio tamo."
"Vidio sam na kameri. Nakon što se okrenula, zaklala si ju kao svinju. Mogli ste sačekati mene.
Sustigao bih ju i bilo bi rješenjem. Bila bi tu još s nama."
"I ti si dopustio da Cassia umre, pa ti nisam ništa prebacila."
"Da, samo da znaš, ugušila se vlastitoj slini."
Naglo sam ustala samo da skočim na njega. "Dosta vas dvoje." reče Mellark. "Ako je nekome otac
živ, mogu ga dovesti da ga slobodno izvuče za uši." Ne bi mi on to učinio, ali sam sjela. "Ne
morate se pomiriti, ali ne želim sukobe. Druga djeca su se skoro pomirila, samo s vama imamo
problema. Decimus ne jede, to je najveći problem. Izvukli smo vas iz ralja smrti, a neki se opet
prepuštaju."
"Ne znam što da radim dalje? Svake noći jedna noćna mora, i ovdje vidim samo jad i nevolje, te
najveću gadariju." pokaže u mene. "Mislite da se njoj može vjerovati? Da je samo arena utjecala na
nju? To je nasljedno. Učinila je isto što je njen otac učinio njoj. Sličnost se nanjuši, a ne samo vidi.
Zato su se pomirili, jer su potpuno isti."
"Smiri se."
"Zašto da se smirim?" naglo je ustao. "Od sedme godine gledam kako ljudi umiru, kako me jedno
po jedno ostavljaju. Roditelji, braća, prijatelji. Aqila, Lucilia, ono dvoje kopiladi. I ostali. Svi s
ulice koji su dospjeli u arenu, a nismo ih susreli su sad mrtvi. Od svih je preživjelo najveće đubre
za koje sam život dao i okrenulo drugo dijete protiv mene. Kladim se da će dobiti još bolji tretman
jer izgledao kao ranjivo djevojče"
Izašao je naglo zalupio vratima. Imao je pravo, nije bilo pravedno. Ništa što mu se dogodilo u
životu nije on zaslužio, ali nisam ni ja. Imala sam pravo biti sebična, imala sam pravo se boriti za
svoj život. Cassia više nije tu da se borim za nju, Junipera mi je oduzela, cijeli život mi je oduzela.
"Moram priznati da je to bilo okrutno." reče Mellark. "Onako ubiti djevojčicu. I ona se borila za
sebe. Ali ne mogu puno osuđivati. I moji roditelji su ubijali da prežive. Bili su u jako sličnoj
situaciji. Još su bili djeca, samo im je druga strana uništavala živote."
"Znam našu povijest." rečem i prekrižim ruke. "Moj glupi pradjed je vodio svake godine tu
klaonicu. Sedam i pol desetljeća je trajalo, a sad bi je neki ljudi ponovili."
"Da, neki. Čim su se pojavile te igre na ekranu, kaos je počeo na ulicama. To je dobra i loša vijest.
Dobra vijest je da smo vas barem izvukli nekoliko. Loša vijest je da nam se sprema Treća pobuna.
Panem ima razvijeniju tehnologiju i moćnije oružje, a Junipera je uspjela osvojiti skoro cijeli Okrug
13. Nakon dvije zadnje pobune jedva smo stali na noge.
Nakon što sam izašla na sigurno, ovoj državi sad prijeti rat. Što ima izvan Panema? Nitko ne zna.
Zapravo neki znaju, ali nisam za to čula. Neki su govorili da na drugim kontinentima svaka država
vodi rat jedna s drugom, drugi da već stoljećima nitko ne želi stupiti u kontakt s nama, ali jedno je
sigurno. Ima ljudskog života.
Izašla sam s nekom kiselinom u grlu. Točno ispred sobe me čekao Auro. "Što se dogodilo?" pitao
me. Vjerojatno je vidio Decimusa kako je izletio.
Čučnula sam pred njega. "Ljut je zbog onoga što smo mu učinili. Možda je i u pravu. Možda smo
mogli drugačije učiniti."
"Mogli smo. Ali zašto se cijelo vrijeme vraćamo u arenu."
"Jer nam on ovo ne može oprostiti. Ne može se pomiriti s time. Možda bismo zaboravili da smo na
njegovom mjestu."
Osvrnuo se iza sebe. "Što će učiniti?"
"Ne znam. To je najveći problem. Bolje je da idemo na doručak."
Ovaj put su nas dočekale palačinke sa šlagom, ali nisam imala apetita. Druga djeca su ih pojela
samo u nekoliko zalogaja. Primijetila sam da skoro svako dijete izgleda manje izmučeno. Mnogi su
komunicirali kao da se manje prije tjedan dana nisu trebali poubijati. Ja ih jedva mogla pogledati u
oči.
Nakon ručka sam pronašla Decimusa kako sjedi potpuno udaljen od svih, čak su mu se i neka djeca
smijala. Auro ga je gledao i nije mu se usudio ni približiti. Ja sam otišla do njega jer nisam više
mogla trpjeti. "Žao mi je zbog svega što se dogodilo i što sam ti učinila. Žao mi je. Prihvati ispriku
ili odbij je, ali ovo više nema smisla. Rado bih i ja premotala tu snimku i sve vratila, ali nije
moguće. Bila sam očajna. Bila sam slaba, gadna i potpuno očajna."
"Ne znaš ti što je očaj."
"Znam. Nisam imala puno bolji život od tebe, nemam ga ni sad. Doslovno nam se isto dogodilo.
Sad samo sebi gore činiš."
"Ah, da oprost. One religijske vradžbine koje su nas učili. Ne zaslužuješ ti nikakav oprost. Gledat
ću se maknut iz ovog posranog mjesta što brže i dalje mogu." Ustao je i otišao u svoju sobu. I to je
bio zadnji put da smo imali bilo kakvu vrstu komunikacije nekoliko mjeseci.
Kako je vrijeme prolazilo, svako dijete je pomalo iz izgladnjelog stvorenja počelo sličiti na ljudsko
biće. Ja sam se potpuno promijenila i povećanju većine mogla sam u licu vidjeti da pomalo
počinjem sličiti svojoj majci. Auru su se pomalo vratili bucmasti obrazi koje je prije imao i čak je
narastao nekoliko centimetara.
Doveli su nam čak nekoliko psihologa koji su razgovarali sa svakim od nas barem dva ili tri puta
tjedno. Pitali su me mnoga pitanja o kojima nisam bila spremna govoriti, čak su mi dali da
rješavam neke čudne testove. Na neki čudni način su me natjerali da se otvorim, ali s vremenom
noćne more su postale rjeđe, a strahovi manji.
Mom ocu je čak vratio izgled. Sada je bio samo nešto starija verzija samog sebe. Čak je imao i
vježbao kao što je to radio i prije, ali i dalje nije imao jezik. Za razliku od njega, mnogi odrasli su
uspjeli počiniti samoubojstvo, neki su našli način. Jedan si je čak uspio ugurati čarapu u grlo.
Trebali su im mnoge stvari oduzeti da ne bi opet došlo do toga.
Što se tiče druge djece, neka su bila na samom rubu. Krici mnoge djece su se mogli čuti mjesecima
u sobi. Nekoliko djece se samoranjavanja, čak i onaj najmlađi. Jedna djevojka nije mjesecima
dobivala na težini, da bi se na kraju otkrilo da boluje od bulimije.
Čak su pokrenuli i školu za nas. Mislila sam da znam čitati, ali na kraju se ustanovilo da znam samo
slovo po slovo, a zbrajanje i oduzimanje sam skoro potpuno zaboravila. Mnoga djeca su bila
potpuno nepismena.
Decimusa sam rijetko viđala. Nije nikad izlazio iz sobe, obrok bi uzeo i pojeo bi u sobi, a jedva je
razgovarao i s psihologom. Svakom djetetu je ustanovljen neki oblik PTSP-a, mnogima i depresija.
Sreća što sam ja bila jedna od onih koji nisu morali piti lijekove.
Nakon nekoliko mjeseci su nam otkrili stvarno stanje u državi. Ratno stanje je u Kapitolu trajalo
mjesecima, a sad je počelo širiti i na druge okruge. Okrug 13 je već počeo slati vojsku na nas
ostale. To su priznali jer je svatko stariji od osamnaest morao u vojsku, a to je uključivalo i tri
dječaka među nama, a i mnoge odrasle. Jedan od njih je bio moj otac.
Taj sam dan odmah otišla na drugi kat i banula u njegovu sobu. On je već slagao odjeću u prtljagu.
"Zašto opet?" pitam. "Opet me odbacuješ." Samo je nastavio slagati odjeću. "Odgovori mi!"
istrgnem mu košulju iz ruku. "Zašto opet? Tek smo se susreli. Jedva sam prihvatila da si živ. Sad
me opet ostavljaš."
Počeo je odmahivati glavom. Sagnuo se u razinu mojih očiju i počeo mi brisati suze. "Kako znaš da
se vraćaš? Ne mogu više ovako. Novi rat? Nova borba za život? Znam da bi im rado vratio, ali ne
želim to. Želim biti što dalje od njih." Poljubio me je u čelo i opet zagrlio. Uvijek bih se rastopila u
njegovom zagrljaju. "Kako znaš da ćeš se vratiti? Nikad nisi ubio. Nikad nisi uzeo pušku u ruke."
Pogledao me je samo i nasmijao se. Još nisam razumjela njegove signale. "Danas odlaziš?"
Odmahnuo je glavom. "Sutra?" kimnuo je. "Tako brzo? Što da radimo?"
Pokazao mi je na krevet i tu sam sjela. Uzeo je papir i nešto pisao na njega. Mislila sam da mi želi
nešto reći, ali on mi je pisao pjesme koje mi je pjevao još kao djevojčici. Sjetila sam se skoro
svakog trena i shvatim da od sutra možda se taj tren više ne vrati. On je bio jedina lijepa vijest
zadnjih devet godina. Dok sam ja preživljavala, njega su tjerali da radi u pisarnici i piše propagandu
za Panem i Masonicu, a ako nije bio dovoljno uvjerljiv tekst, gulili su mu kožu s prstiju, a on je čak
iskusio blaže slučajeve mučenja, za razliku od ostalih. Čula sam da su mnogim ženama čak uklonili
zube za bolje oralno zadovoljavanje.
Ostala sam cijeli dan u njegovoj sobi, čak i tu prespavala, sve dok ujutro nije morao zajedno s
ostalima otići. Mogla sam ga jedino otpratiti do ograde. Sad mi se svaki čovjek činio tako krhak za
vojsku i za ubojstvo, a ona tri dječaka su mi činila mlađa nego ikad. Iza njih sam vidjela sam i
Decimus vuče svoju torbu.
"Gdje ti ideš?"
"Prijavio sam i ja, da napokon odem iz ove rupetine." reče i baci sarkastični osmijeh, ali barem je
bio osmijeh.
"Ali ti si još premlad."
"Ne nisam. Ako si dvije godine mlađi, možeš se prijaviti vojne vježbe i možda te pošalju na bojno
polje ako se dokažeš. Imaju čak trening za medicinske sestre. Čuo sam da primaju mlađe od tebe."
"Ne hvala." rečem. Ne mogu se zamisliti kako liječim ljude. Za to bi se Aqila prijavila da je živa,
"Uglavnom, imaš sreću što si još na sigurnom. Ako ne dođu do vas, uživaj u sigurnosti i boljem
životu."
To je bilo zadnje što mi je rekao prije nego je otišao. Nakon toga se nije ni osvrnuo. Sjećam se da je
tad Auro dotrčao do mene i pogledao me tužnim pogledom. Ne znam ni sama za kim je najviše
patio. Možda nije želio rat, možda nije želio da moj otac otiđe ili jer se nije pomirio s Decimusom.
Nikad nije htio pričati.
Svatko tko je bio u vojsci trebao nas je posjetiti svaka dva ili tri tjedna ako je sve išlo po planu, te
bi se vratio kad su ga zvali. Tako je moj otac dolazio, svaka dva ili tri tjedna. Ostao bi često po pet
ili šest dana, a nekad bi ostao i po mjesec dana.
Za razliku od ostalih, Decimus se više nije vraćao. Možda je našao napokon utjehu, boriti se protiv
onoga što ga je cijeli život uništavalo, a možda je samo bježao od samog sebe. Nakon dva mjeseca
smo dobili dojavu da je Decimus poginuo. Nagazio je na minu tijekom stražarenja, neki kažu
namjerno.
Srećom moj je otac ostvario ovaj put obećanje, vratio mi se.