1.

Na vrhu borovih grana sam mogao vidjeti prostranstva i nekadašnja polja Okruga 11 koja su sad
spaljena. Dalekozorom sam gledao može li se naći igdje u blizini Kapitolski vojnik. Sa sedamnaest
godina se još mogu popeti na tanke grane, dok se prije mislilo da ću u tim godinama biti snažan
poput oca. Nažalost je nenadani rat sve promijenio.
Kroz dalekozor brzo vidim Kapitolskog vojnika kako se spušta prema nama. "Povlačenje!" vičem
jer nam dan za danom nedostaje vatrenog oružja. Drugi dječaci ponavljaju za mnom vojnicima da
se povuku. Mogu vidjeti rulju na dnu kako pomalo trči. Preskačem sa stabla na stablo, sve dok ne
kliznem niz posljednje. Trčim s drugima sve dok se ne sakrijemo u rovove.
Svi govore da bi ovo trebala biti posljednja godina rata, a drugi da je nemoguće jer tada Kapitol
pobjeđuje. Borili smo se već tri godine protiv tiranije koju trpimo stoljećima. Nažalost više ni sami
ne znamo kako nastaviti. Skoro sva polja su nam spaljena, mnoge životinje su pobijene, pobjegle da
sigurno ili umre od gladi. Sada u vojsci preživljavamo na raznim travama i i malim životinjama,
gmazovi, glodavci, vodozemci, mali sisavci, nije važno.
Dolazim do svoje vreće i uzimam mali zalogaj kruha koji čuvam za ostatak dana. Mnogi krupni
vojnici su se pretvorili u kosture jer smo ostali bez osnovnih resursa. Prije rata barem su neki imali
puna usta. Seeder sjeda kraj mene i pije bocu vode kao da mu je zadnje u životu. "Jedva čekam da
bude gotovo." govori. "Tko god pobijedi."
"Ako Kapitol pobijedi, znaš li što će biti s nama?" pitam. Prije rata živjeli su u kolibi i jedva smo
imali novca za popravak kad je prokišnjavalo. Jedino smo je mogli popuniti papirom ili blatom i
slamom. Tijekom zime nismo mogli kupiti dovoljno tople kapute ni tople pokrivače. Nakon toga
smo došli na prazna usta koja smo imali tjednima.
"Znam. Zato je najbolje pobjeći što dalje moguće. Ovo više nema smisla. Šaljemo djecu u rat?"
Seeder ima devetnaest godina, ali je već tri godine u vojsci. Ja sam se pridružio prije dvije godine
nakon očeve smrti. Svaka obitelj, čiji je član vojnik ima pravo uzeti nekoliko zaliha hrane, odjeće i
sredstva za čišćenje. No ako taj član pogine, moraju poslati novoga ako je sposoban.
Trenutno ratuju svi, muškarci, žene i djeca. S deset godina su počeli već uzimati dječake za vojne
vježbe, u nekim slučajevima i djevojčice. S dvanaest godina mnogi dječaci postaju kuriri, s
četrnaest ih već šalju na ratište. Sreća pa većinom u toj dobi čiste oružje ili ih zapošljavaju kao
promatrače. S osamnaest svakome prebacuju u ruke i dezertiranje se već kažnjava smrtnom
kaznom.
Iako se znam koristiti vatrenim oružjem, još me drže kao promatrača, Seeder već drži pušku u
rukama. Osim za dječake, nije puno bolje ni za djevojčice, već ih s osam godina trpaju za rad u
vojne kuhinje, praonice, čak i bolnice, a s trinaest godina neke zapošljavaju kao sestre iako nemaju
nikakvog iskustva.
Odmaramo se nekoliko minuta, nadajući se da smo im pobjegli, ali tada zapovjednik počinje vikati.
"Povlačenje, na drugi izlaz." Drugi izlaz je vodio u šumu. Imali smo ga slučaju da nas netko otkrije,
ali čini se da smo imali krticu u ovoj vojnoj jedinici. Grabim svoju naprtnjaču, a pošto nemam svoju
pušku, grabim nož i ručne bombe u džepove.
"Idemo." Seeder me gura prema izlazu za kojeg jedva znam gdje se nalazi. Trčimo prema tom
izlazu sve dok ne izađemo negdje u šumi. Znam gdje mi je mjesto, pa se odmah penjem na najbliže
stablo. Penjem se dvadeset metara i gledam ispod sebe. Vojnici su uperili puške ispod sebe. Ne
znam gdje je Seeder jer s ove visine svi izgledaju kao on.
Ubrzo neki počinju pucati i vidim ih upucane iz daljine, a kasnije sve bliže, sve dok oni ispod mojih
nogu na padnu. Svi su na podu, neki ispod mojih nogu, mnogi mrtvi, neki pužu. Vidim dolaze
vojnici u smeđim uniformama sa grbom Kapitola na leđima i pucaju u one koji pokazuju znakove
života. Na znam gdje je Seeder, možda je umaknuo.
Sada vadim bombu iz džepa i čvrsto je držim u ruci. Vidim sa strane Basil, dječak tri godine mlađi
od mene koji je tek prije koji dan došao. Koža mu je poput baršuna. Poznat je po širokoj kuštravoj
kosi koju neki znaju uspoređivati s gljivom. I njemu je bomba u ruci. Kimam glavom, otključam
bombu i bacam je na pod.
Zemlja se diže u zrak, odjekuju bombe, krv i komadići mesa prskaju u zrak. Sada su ostale iznutrice
od bilo kojeg tijela koje se nalazilo ispod nas. Uzimam dalekozor i gledam okolo, nema žive duše.
Spuštam se pomalo dolje. Ovo što sam vidio nije ništa novo, viđao sam skoro svaki dan trupla, čak i
raskomadana tijela.
Trudim se ne ugaziti u krv i nečije meso, a sad počinjem primjećivati i komadiće odjeće. Ubrzo
vidim kako tijela promatrača brzo počinju padati kao domina. Odmah se bacam na zemlju kako su
me učili i ruku uvalim u nečije meso. Mičem ruku i čekam pomalo. Možda se izvučem ako se
budem pravio mrtav.
"Na noge lagane." čujem Kapitolski naglasak. "Na noge, požalit ćete ako vas podignemo."
Podižem se polako s rukama u zraku kako su nas učili. Mogu vidjeti hrpu mršavih dječaka u
zelenim uniformama kako drhte, a visoke figure, s dugim bradama nam se približavaju. Puške su im
ogromne kao da će ih pojesti. Moja majka je često govorila da previše prisutne bijele kože znači
opasnost. Otac je govorio da ima dosta bijele kože i ostalim Okruzima, ali ona je rekla da njih nikad
nećemo susresti.
Vidim kako se približavaju dječacima i grubo im stavljaju ruke iza leđa. Jedan me zgrabi za jaknu i
svom silom me zgrabi za ruke i veže ih iza leđa. Ne opirem se kao što su me učili, da mi metak ne
doleti u glavu. Vidim da se nekoliko dječaka dalo u bijeg i odmah im doleti kiša metaka u leđa.
Ubrzo mi stavljaju povez preko usta i vreću preko glave. Odvode me i strpaju negdje, vjerojatno u
vozilo. Osjetim nekoliko tijela ispod i pored sebe kako se koprcaju. Čujem mumljanje dječaka, neki
i plaču. S povezom preko usta jedva ikoga prepoznajem.
Čujem brujanje motora i osjetim ljuljuškanje dok nas voze. Kad stane, po vrištanju vidim kako ih
grubo vode. Netko mene zgrabi za kosu i tako me povuče. Ne znam gdje me vode, ali nema se
smisla opirati. Ubrzo čujem kako se otvaraju vrata. Skidaju mi vreću i povez, te me guraju u
tamnicu jedva metar široku, a kad zatvore vrata, jednako je mračno.
Klizim niz zid na pod dok su mi ruke i dalje vezane. Ne osjećam cirkulaciju u njima, samo uže kako
mi se zabada u kožu. Mislim na majku i svog malog brata. Skoro početkom godine, zajedno sa svim
usjevima i selima naša je kuća spaljena do temelja. Sa preživjelim seljanima smo pobjegli u šume i
izradili kolibe na drvećima ili pod zemljom, ali drveća brzo budu spaljena, tunele znaju zatrpati.
Sada se moja majka nalazila u nekoj šumi, u šatorima za izbjeglice s najmlađim šestogodišnjim
bratom, ali njeno pismo nisam već dobio tri mjeseca. Mnogi kažu kad prođe puno vremena od
pisma, moguće je da je pošiljatelj već davno mrtav, da je pošiljatelj u bijegu ili da je kurir mrtav.
Nisam čuo ni za dva druga brata. Oboje, jedan s trinaest, a drugi s deset godina prolazi vojne
vježbe. Ne znamo ništa o drugim vojnim jedinicama. Jedva smo prije tjedan dana saznali da je
vojna bolnica pod opsadom, a sada je naša vojna jedinica potpuno propala. Da itko preživi, to bi
bilo čudo.
Nekad u je moja obitelj živjela nižem staležu radnika. Već stoljećima nas je obilježavala kosa tamna
poput baršuna i krupne crne oči. Moj je otac bio ratar, dok sam se ja bavio branjem plodova, a
kasnije kopanjem i obrađivanjem zemlje kad sam postao stariji. Jedan moj brat je imao šepavu nogu
pa su ga učili da postane vrtlar. Druga braća su se već penjala na tanke grane nakon što bi
prohodala, a s najmlađim je majka na leđima ili u marami išla na posao gdje bi kosila zemlju te
dojila dijete. Još je sjećam kako sam se visoko penjao da dosegnem najzreliji plod ili se vješao na
tanke grane iz zabave, ali ta su vremena prošla. Iako su Mirovnjaci sve nadzirali, kasnije bi nam
odredili koliko zaliha smijemo ponijeti kući.
Viša klasa trgovaca na tezgama, poljoprivrednika, vinara, ljekarnika je bila poznata po crvenkastoj
koži koju se moglo usporediti sa zemljom crvenicom, te zlatnim očima i bujnim crnim kosama. Za
razliku od naših drvenih koliba, njihove kuće su se gradile od cigle, nekad i po nekoliko soba u
njima. Gradonačelnik je bio bogat toliko da je imao struju. Ipak ništa prema Kapitolu.
Sjećam je kad smo jednom godišnje sa školom kretali na izlet u Kapitol. Bio sam tako ljubomoran,
toliko svjetlećih zgrada, da te zabole oči, toliko načina za zabavu, elektronskih igrica, zasloni na
dodir, kao da sam na drugoj planeti. Tada sam shvatio da njihova djeca ne moraju raditi ni dana dok
ne odrastu te osjetio ogromnu ljubomoru.
S time sam osjetio zašto smo pokrenuli pobunu, zašto smo im blokirali uvoz hrane i sa svakim
Okrugom sklopili savez iz kojeg ne izlazimo. No to nas je koštalo mnogo, ubrzo nismo imali
sigurno utočište i ništa ni za okusiti danima. Brzo smo ostali odvojeni jedni od drugih, nemamo
pojma što se dogodilo s drugim vojnim jedinicama, ne možemo kontaktirati vojnu bazu jer su svi
uređaji za komunikaciju uništeni, u kvaru ili izgubljeni. Kapitolska vojska može biti bilo gdje, tako
da je opasno i kretati se vlastitim teritorijem. Zbog toga su počele kružiti glasine za koje nitko ne
zna je li istina. Najviše govore da je Okrug 13 sravljen za zemljom, što sumnjam da je istina, jer im
je taj Okrug bio jako važan. Drugi kažu da jedva ima ikoji civil živ u Okrugu 11, što odbijam
vjerovati, a treći da će se Kapitol ubrzo predati jer su od njega ostale samo krhotine.
Sad mogu čekati svoju sudbinu. Već izravno znam što me čeka. Izravno pogubljenje, mučenje za
izvlačenje informacija koje uključuje utapanje, paljenje, kidanje udova i čupanje mesa na živo,
prisilna borba na njihovoj strani, za što bih tražio da me odmah pogube ili razmjena za vojne
zarobljenike, što bi bio najbolji ishod, ali ne znam koliko je moguć.
Čuo sam da je stanje postalo toliko loše da roditelji često kolju svoju djecu kad shvate da im nema
bijega. Jedan od razlog je što sad Kapitol počinje prisiljavati roditelje da pokopaju svoju djecu živu.
Drugi govore da Kapitol sili očeve da siluju svoje kćeri da braća siluju svoje sestre. Sreća pa nisam
ničemu od toga svjedočio.
I dok sjedim u potpunoj tami, s vremenom osjećam kako mi se želudac stišće od gladi i kako mi se
grlo suši. Sjećam se da sam prije nekoliko sati ili dana pojeo samo mali zalogaj kruha. Ne znam
koliko vremena prolazi, ne mogu ni brojiti. Znam da sam nekoliko puta zaspao i probudio se, sve
dok nije prodrla svjetlost kroz otvorena vrata.
2.
Kad su se otvorila vrata, suhonjava figura me je naglo podigla na noge i odvela kroz hodnike u neku
prostoriju. Sve je bilo sagrađeno od betona, osim drvenog stola na sredini i drvene stolice na koju su
me posjeli. Za tim stolom je sjedio prvi čovjek u zdravom stanju krupne figure i imao je lijepu
podšišanu smeđu bradu.
"Ime." reče mi, a ja šutim. Što žele iz mene izvući. Moju obitelj? Ne znam ni jesu li više živi. Ne
znam je li itko više živ koga znam. "Ime!" govori glasnije, te me jedan od vojnika naglo udari
puškom u glavu. Kako visim naprijed, vidim kako mi krv pada na pod.
Od pulsirajuće boli jedva hvatam dan i rečem: "Collis Springer."
Polako se podižem i vidim kako čovjek lista nešto kao rokovnik. "Ništa poznato o njemu." govori.
"Koliko imaš godina?"
Mislim da mi nema svrhe lagati, prema mlađima, a ni prema starijima nisu manje okrutni.
"Sedamnaest."
Pomno me tada pogleda i nešto zabilježi. Zašto je ovo važna dob? Možda me uzmi za njihovog
vojnika. Ako je tako, borit ću se svakim atomom da me ubiju. "U vagon s njim." govori.
Ne znam što to znači, ali me izvode vani i trpaju u vagon, ograđen mrežom i prikvačen za
automobil. Izgledao je kao kavez. Sad ruke s leđa vežu ispred mene i stavljaju mi lisice. Jedan mi
baci bocu u kojoj je bilo nešto vode, ali niti ni pola. "Izvoli kad si već dovoljno suh."
Već mi se cijelo lice osušilo od dehidracije. Popio sam skoro sve i ostavio još malo. Dok su vozili,
mogao sam vidjeti kako izvode sve tamnopute dječake iz baraka, te ih prisiljavaju da kleknu u jednu
liniju s rukama iza glave. Prvom dječaku već davaju metak u glavu, neka su tijela dječaka već na
podu, a zatim drugi. Nešto ovdje nije smrdjelo kako treba.
Dom me voze, gledam kako je od Okruga 11 ostalo većinom crna spaljena zemlja s ponegdje
spaljenim selima. Ništa više nije kako treba. Ima trupala svugdje, od svježih, poluraspadnutih, do
potpunih kostura. Na neko stablo su čak objesili i lubanje.
Automobil brzo staje u drugu vojnu bazu, na kojoj se vidi Kapitolski grb. Mislim cijelo vrijeme da
će me tu iskrcati, ali ništa se ne događa satima, sve dok ne vidim kako vojnici vuku sa sobom osobu
ženskog spola, ne znam je li žena ili djevojčica, ali mogu primijetiti da im seže jedva do ramena, ili
se možda čini kako je pogrbljena. Ta osoba je imala plavu bolničku haljinu, sada s tragovima krvi i
prljavštine, te bijele bolničke cipele. Koža joj je bila tamna, crvenkasto-smeđa, a kosa crna i bujna.
Bez razmišljanja mogu reći da se radi medicinskoj sestri. Ne prepoznajem je dok ne podigne glavu i
pogleda me tim zlatnim očima. Autumn, kćer poznate ljekarice u Okrugu 11. Njen otac je ubijen
tijekom prosvjeda netom prije rata, a početkom rata njena majka je odmah otvorila vojnu bolnicu. S
jedanaest godina je Autumn počela pomagati majci oko ranjenika, a sad sa suzama na njenom licu
slutim da nešto nije kako treba.
Odmah je bacaju u isti vagom u kojem se nalazim. "Collis?" govori mi. Nismo se vidjeli barem
dvije godine i ne znam prepoznaje li me. Ona se nije puno promijenila, osim što se osušila i sad ima
modricu na oku.
"Autumn." rečem. "Što se dogodilo?"
"Napali su bolnicu." plače. "Svih su pobili, i liječnike i ranjenike, samo su pokupili nekoliko djece."
Slično se dogodilo s mojom vojnom jedinicom, ali su zgrabili dječake jer su samo oni preživjeli. "I
nas su zgrabili. Mislim da su ostale pobili."
"Čula sam da spominju neke igre. Kakve su to igre?"
"Nemam pojma." Odavno nitko nije imao vremena za igru. "Što se dogodilo s tvojom majkom?"
"Ubili su je. Mene su strpali ovdje bez razloga. Gdje nas vode?"
"Ne znam. Nadam se da nije previše bolno." rečem.
Dok nas voze, primjećujemo da je sada Autumn dosta mršavija. Zadnji put sam je vidio prije devet
mjeseci, možda. Tada mi je rekla da su izgubili kontakt s mnogim vojnim bazama jer su uništene do
temelja ili ih je Kapitol prisvojio. Sad službeno znamo više ljudi koji su nestali nego koji su mrtvi
ili živi. To uključuje sve naše prijatelje iz škole i susjedstva, te susjede uz koje smo odrasli. Strah
me je i zamisliti kraj u kojem sam odrastao.
Autumn gleda u okolinu dok nas dovode. Izvode djevojčice koje sad vrište i stavljaju ih u red. Neke
upucaju i na mjestu. Dok drhti, vidim da je sigurno nešto slično vidjela prošlosti. Možda je i bolje
svjedočiti stop puta nečije brzo smaknuće nego mučne smrti ili neuspješno spašavanje života. Čak i
ranjenika koji se muči, a ima šanse za život.
U vojsci spašavanje života je rezultiralo samo mučenjem žrtve i nepotrebnim krvarenjem. Uvijek
bih radije svjedočio nečijem truplu nego trudio se zaustaviti nečije krvarenje bez uspjeha ili ako se
uspješno, uvijek ostaju posljedice i čovjek postane uvijek ovisan o nekome, što samo postane
gubitak vremena. Može mu se samo dati posao u uredu, čega skoro više nema ili za čišćenje oružja.
Dok nas odvode, približavam se poznatim mjestima. Vidimo da je naša škola spaljena do temelja,
uključujući i dvorište u kojem smo provodili djetinjstvo, i Kapitol je sad koristi kao sklonište.
Vidim da je sad Plača pravde potpuno pod opsadom, kuća gradonačelnika, čija je obitelj pobijena, je
sad skoro sravljena sa zemljom. Prepoznajem ju samo po spomeniku u obliku grba Okruga 11.
Nekad je Okrug 11 bio pun polja, voćnjaka, povrtnjaka, vinograda, parkova, vrtova, plantaže
pamuka, kave i tako dalje. Može se vidjeti da je sad sve pobrano ili spaljeno. Vidi se samo trag
nečega što je nekad bilo. Također se vidi još spaljenih škola, kuća, bolnica i vojnih baza. Ono što
sam se bojao pogledati sada vidim kako je nestalo.
Što se više udaljavamo, to sve više vidim kako je nestao Panem. Učili smo u školi da je i prije
nekoliko stoljeća bilo pobuna, nekad samo jedan okrug ili dva ili jedan osnovan pokret, ali uvijek ni
izgubili jer je Kapitol bila jedina i vrijedan vlast koja je mogla održati našu nasilnu prirodu, kako su
govorili. Sada kad se svaki okrug pobunio, sve je nestalo. Ako rat ubrzo završi, jao nama. Ne mogu
ni zamisliti kako bi nam životi izgledali.
"Kuda nas vode?" pita Autumn.
"Ne znam. Mislim da nas vode da se borimo na njihovoj strani."
"Čula sam da se u Kapitolu sprema nešto za nas. Gotovo su svi sigurni u pobjedu Kapitola."
"Okrug 13 bi nas trebao spasiti."
"Okrug 13 je uništen."
"Jesi li sigurna? Oni su bili najjača sila."
"Jesam. Nitko više ni pomoću radija ni telefona ne može im pristupiti. Neki su pokazali i snimke."
Ako je Okrug 13 uništen, kako ona kaže, ne vidim više šansu za pobjedu. Ako svaki okrug izgleda
kao Okrug 11, tko bi više imao nadu? "Što pripremaju za nas?"
"Ne znam. Mnoge su vodili u Kapitol samo da ih muče u javnosti. Ali to su bili odrasli ljudi."
To nas čeka? Mučenje u javnosti? Sad su smanjili dob? Možda možemo ih nekako prisiliti da nas
brzo smaknu, ali tada bi odabrali neku novu žrtvu.
Kako se dan odmiče, tako mi Autumn spava na ramenu. Sa suncem se spušta i temperatura.
Skupljamo se jedno uz drugo samo da se ugrijemo. Ubrzo vozilo staje, vjerojatno da se vozači
odmore, kao da su nešto puno radili.
"Došla mi je muka od ove vožnje." govori jedan.
"A da vidimo majmune."
Ne znam zašto, zbog boje kože, fizionomije ili vještine penjanja, ali sada su nas zvali majmunima
više nego ikad. Čuo sam da je to naziv za svakoga tko nije iz Kapitola, neki su govorili da su ti
nadimci rezervirani samo za nas. Izašli su oboje u toplim jaknama u kapama, grb Kapitola svakome
na ruci. "Jeste žedni?" jedan udara bocom od mrežu. "Bi li tko od vas bananu?"
"Budi sretan što nismo čuli skvičanje." drugi se smije.
Kako ih ne mogu slušati, samo pljunem na njih, ali nisam pogodio njih nego mrežu. Jedan me
pogleda ubojitim pogledom. Otvori vrata i izvuče me odmah za kosu bez pitanja. Baci me na pod
kao vreću i stane me cipelariti. "Malo prokleto derište, misliš da si netko ili nešto bez Kapitola?
Njihove cipele osjećam kao kamenje sa svih strana tijela dok ne prestanu. Sada je previjam i
osjećam kako mi cijelo tijelo otiče od boli. Autumn još vrišti u suzama.
"Naučit će derište kad dođu igre?"
Igre? Vjerojatno misle na mučenje koje nas čeka. To su sigurno za njih igre. Ne razumijem kako
Kapitol uživa u svom sadizmu. Zar nekad tamo nije bilo poštenih ljudi? Ne sjećam se ni da je
trenutni predsjednik Ravinstill ikad uživao u mučenju ljudi. Što mu se dogodilo? Zapravo ni za
njega ne znam je li još uvijek živ.
Naglo me podignu na noge i opet ubace u kao vreću u kavez i zavore ga. Autumn se odmah skuplja
uz mene. "Collis, zašto to radiš?" šapne.
"Što imam za izgubiti?" pitam. Znaju za moju obitelj onoliko koliko i ja. Živi, mrtvi, nemam pojma.
"Bit će ovaj borben." reče jedan od vojnika. "Ali klinka neće dugo."
Još nisam ni znao o čemu pričaju. Autumn je šćućurena uz mene koliko i može biti. Vojnici jedu
svoje obroke dok mi želudac vrišti od gladi, a grlo od žeđi. Možda nas i žele odvesti izgladnjele.
Manje je opiranje kad nas oslabe.
I dok se udaljavamo od Okruga 11, vidim samo hrpu srušenih zgrada što su trebale biti tvornice i
spaljenih šuma. Panem je sam sebe pretvorio u pepeo.
3.
Kao i uvijek, snu mi dolazi hrpu mrtvih trupala, rijeke krvi koje natapaju zemlju, grb Kapitola koji s
neba baca granate na nas, moja obitelj koja se predamnom raspada u pepeo. Ne budim se iznenađen.
Znao sam gore snove. Mnogi su mi govorili da ih zadržim za sebe, možda ih lakše zaboravim.
Budim se u istim kolima, dok Autumn spava skupljena uz mene. Izgleda sad manja nego ikad.
Čujem šum vode i vidim da prelazimo preko mosta, što mi još više stegne grlo. Da mogu, rado bih
ovo auto srušio ravno u rijeku, da potonem zajedno s njima.
Kako se udaljavamo od rijeke, vidim sve više ruševina. Približim se malo više mreži da vidim gdje
smo došli. Po grbu na nekoj zgradi vidim da gledam kostur Kapitola. Raznobojnih zgrada više
nema, samo sivih i spaljenih ostatak koji se nekako još drže. Kad se još više približim, vidim hrpe
cigla uz ostatke kuća, neke bez krovova, druge bez zidova u kojima se može vidjeti spaljeni
namještaj. Građani su sad u dronjcima, prljavim ostacima odjeće za koju se može vidjeti da je nekad
imala boje. Ljudi s ulica vuku krvava trupla na hrpe koje spaljuju, s oko drugih muhe lete. Uz
uništene kuće sjede odrasli i djeca koja sad prose. Muškarci sad imaju duge brade i kose, kao da su
izašli iz divljine.
Panem se zaista prevara u kostura. Vidim da neku psuju i bacaju cigle prema vagonu čim nas
primijete. Okrug 11 nije teško primijetiti. Autumn se sad budi i skuplja još više u kut. "Gdje smo?"
pita.
"U Kapitolu." rečem.
Pogleda oko sebe i nasmije se. "Ne, to nije moguće."
"Vidiš li tamo grb?" pokažem na oštećenu zgradu na kojoj se još vidi grb.
Autumn se približi da bolje vidi. "Tko je ovo učinio?" pita.
"Vjerojatno Okrug 13. Oni proizvode nuklearno oružje."
"Proizvodili su. Nije ni čudo što su ih uništili."
Vozimo se dok ne stajemo negdje pred kuću koja bi trebala biti vila, ali razbijeni prozori i tragovi
metaka te crne čađe na zidovima govore drugačije. Dva Kapitolska vojnika izlaze, otvaraju vrata, te
me vuku za košulju vani. Jedva se održim na nogama, a Autumn padne ne zemlju koliko su je naglo
povukli. Ovaj naglo za kosu podiže na noge.
"Je li vidite što je ovo?" jedan pokazuje prstom oko nas.
"Kapitol." rečem.
"Ma je li? Shvatio si?" Pljusne me tako snažno da na nosu već osjećam tragove krvi i pukne mi
ranica na usni. "Žalite se što mi vama činimo? Pogledajte što ste vi nama učinili. Pogledajte ono."
Pokazao je sa suhonjavu ženu koja je u rukama nosila mrtvo dojenče. Prvo sam mislio da mu s leđa
vise komadi crvene tkanine, ali kada se malo bolje približila, vidio sam da djetetu s leđa više
komadi mesa.
"Misliš da je stoku briga?" reče drugi. "Blokirali su nam dostavu hrane namjerno da gladujemo."
"Dolazite ovamo." vode nas do zida i prisile na legnemo.
Vidim brzo kako dvoje djece predškolske dobi čupaju jedno drugo za kruh. "Hej!" vikne vojnik i
dobaci jednom djetetu drugi komad kruha. "Ne radite nered pred predsjednikovom kućom."
Djeca se odmah razbježe, a mene panika uhvati. Dovode nas pred predsjednikove oči. Tijekom rata
predsjednik Ravinstill je pokazao svoju prirodu, pogotovo nakon smrti kćeri. Ne znam je li bila
puno starija od mene, ali ubio ju je Okrug 1 nakon što su gradonačelnikova djeca pobijena.
Ubrzo im se pridružuju još tri vojnika i s njima razmjenjuju sendviče. Od mirisa mi zavrišti želudac
od gladi. "Oni vam dvoje ne izgledaju dobro." reče jedan.
"Koga briga kako izgledaju? Tko u Kapitolu izgleda dobro?"
"Znate da nas čeka akcija. Pogledajte onog, iz vojske je. Možda uz malo vode i hrane povećamo
akciju."
O kojoj akciji oni govore? Hoću li biti prisiljen na borbu s nekim?
"Nema baš neke šanse. Onaj iz dvice bi mu smrskao glavu kao jaje?"
Iz dvice? Okruga 2? Tko je taj?
"Pa što, pokažimo malo Kapitolske milosti. Ja se ne bih spustio na njihovu razinu."
Pogledali su nas sumnjivo, pa su nam dobacili jednu štrucu kruha i bocu vode. Odmah sam zgrabio
vodu jer ju nisam okusio barem tri dana. Imam osjećaj da sam popio skoro pola boce u tri gutljaja.
"Collis?" zaustavila me je Autumn kad mi je dala pola štruce. Bila je toliko velika da mi je jedva
stala u dvije šake. Još ne znam kad sam zadnji put jeo u tolikoj količini, čak i u jednom danu. Nije
me bilo briga što mi je Kapitol dao, ipak sam pojeo. Možda imam nekakvu šansu za bijeg.
Autumn je jela polako onako kako ju je majka učila. Možda su je uvukli u kola punog želuca.
Gledala je okolo u sve te jadne građane dok sam joj mogao vidjeti suze u kutovima očiju. Vidio sam
jedno dijete od jedva deset godina koji nosi možda sedam godina mlađeg brata i tješi ga. Obojici je
koža slijepljena za kosti, koža puna prašnjavih mrlja, a odjeća pretvorena u poderane krpe. Je li bilo
neke potrebe za ovim uništenjem? Nisam imao pojma, još nisam razumio rat, koliko god proveo u
vojsci.
Ubrzo svi od vojnika ustanu i stane u jedan red. Ubrzo vidim da netko izlazi iz vile u
zapovjedničkoj uniformi i oči mi iskoče kad ga vidim. Predsjednik Ravinstill sad s bradom, dijelom
uređenom, nešto dužom crnom kosom, ali mršaviji nego prije. U licu bi se rekli da je ostario
desetljeće, iako je tek u ranim četrdesetima.
"Gospodine predsjedniče, predstavljam vam..."
"Okrug 11?" reče kad nas pogleda. U tim ledenim očima se mogla vidjeti okrutnost Kapitola.
"Prepoznam ih sa sto metara ako treba." Rukom nam pokazuje znak da ustanemo. Autumn još više
drhti u njegovoj prisutnosti, ali polako ustane. "Izgledaju malo bolje naša djeca. Sigurno je bilo
zabavno oduzeti hranu od nekoga tko vas štiti stoljećima. Vjerojatno ne razumiju, pa im pokažimo."
U blizini su dovezli kamion s pokrivenim sandukom. Kad su otkrili sanduk, vrisak koji je ispustila
Autumn mi je proparao uši. Sanduk je bio pun mrtve izgladnjele djece, izrešetane mecima. Čini se
da nijedno od njih još nije bilo ni u pubertetu.
"Ne brinite, nitko od njih nije stariji od deset. To su upravo vaši učinili, samo provalili u školu i
odlučili uzeti živote djece, samo zato jer vi niste zadovoljni našim tretmanom. Vidite li svoj
rezultat?" pokazuje rukom ruševine. "Jeste li zadovoljni? Cijelu ste državu sravnili sa zemljom."
Došao je točno centimetar pred mene. "Vidim da ti nisi iznenađen. Jesi li slično nešto vidio,
vojniče?" Vidio sam mnogo tijela, mrtve djece, čak i dojenčadi. "Za to je njegova vojska bila kriva,
nije imala nimalo milosti. "Možda ti još nešto pokažem. Sjećaš se moje kćeri?"
Da, svatko ju je vidio barem jednom na televizoru ili u novinama. Nitko ne zna zašto, ali je bio
itekako ponosan na nju. Jedva je žena crne kože i manje visine izašla. Trebalo mi je malo dulje da je
prepoznam, jer je sad bila suhonjava i naborana. Potpredsjednica Panema i sestra našeg
predsjednika. Na tabletu, kojeg sam vidio samo nekoliko puta u školi, pokazala je snimku njegove
kćeri. To su vjerojatno bili njeni posljednji trenutci. Imala je bujnu zlatnu kosu i žarke zelene oči, ali
ovaj put je bila prljava u dronjcima i na smrt preplašena. Visjela je u zraku s udovima vezanim za
lance.
Baš sam se upitao jesu li to bili njeni posljednji trenutci dok lance nisu počeli natezati. Da sam
mogao, pokrio bih uši jer sam znao da će mi taj krik ostati u ušima i dolaziti mi u snove. Djevojci su
natezali udove tako da joj je koža počela pucati na pregibnim područjima, sve dok joj nisu iščupali
udove. Tada je samo bila mrtvac bez udova, u lokvi krvi koji je uporno zurio u kameru.
Čujem kako Autumn ispušta još jači vrisak, a meni se napinje želudac. Nisam se mogao suzdržati ni
sekunde, nego sam se sagnuo i sve sam izbacio, vodu i kruh koji sam pojeo. Djevojka čak ništa
nažao nije ni učinila. Bila je samo godinu ili dvije starija od mene, ali s našim životima se u ratu
najviše igra, samo zato da se nešto dokaže odraslima.
"Sad je problem? Kad smrt izgleda prestrašno, problem je. Nije neki problem vidjeti leš, a kad je
nešto preteško za vaš želudac, tek je tad problem." Zgrabi me za kosu i uspravi me. "I vi se nazivate
vojnicima. Kladim se da si jedva podigao pušku u ruke."
Pljunuo me je točno u lice, a ja sam ostao samo zaleđen. Nešto me je sprečavalo da skočim na
njega, možda masnice na tijelu koje sam još osjećao od udaraca. Srećom ili nažalost, koža mi je bila
pretamna da se primijete.
"Vodite ih." mahne rukom i odmakne se. Prije nego su nas zgrabili, potpredsjednica je zaustavila
Autumn i na njenu bolničku halju stavila pečat. Pečat je označavao grb Okruga 11. Na meni to nisu
učinili vjerojatno jer sam imao taj grb na ruci i na leđima. Strpali su nas natrag u kavez dok je
Autumn plakala i dalje nas vozili. Rado bih je utješio, ali ta mi smrt nije izlazila iz glave. Ne znam
koji je zločin bio toliko strašan za takvu smrt, ali se sjetim da smo u ratu i da je Kapitol silovao
mnoge žene i djecu, pržio je strujom mnoge ljude, čak ih je i palio žive.
Vozili su nas još nekoliko minuta dok nisu stali s vozilom gdje je bio drugi kavez, a u njemu je bio
ostatak djece različite dobi, svatko u lošijem stanju.
4.
Naglo su nas izvukli i strpali u taj kavez s drugom djecom. Vidio sam da je svatko na svojoj odori
ili košulji imao grb svoga okruga. Svi su bili mladi, neki su izgledali kao da im je desetak godina.
Dječak iz dvice sa zlaćano-smeđom bradom bio je medvjeđe građe. U vojnoj uniformi, po pogledu
bi se reklo da je bio spreman za klanje, ali nije mogao imati više od dvadeset godina. Njegova
suparnica je također nosila vojnu uniformu, bila je visoka kao ja, ali krupnija. Sjedala je skupljena,
izbjegavajući svaki pogled.
Dvoje plavokosih iz jedinice je izgledalo kao da ih je rat jedva taknuo. Dječak je mogao biti mojih
godina, nije bio puno veći od mene, a djevojka je bila vitka, visoka, u prljavoj bolničkoj odori i
masnicama na rukama. Za razliku od drugim je sjedala skupljena uz njega i bila je prelijepa.
Okrug 3 je imao dvije koščate sivkaste figure tamnih kosa. Djevojčicu pubertet još nije ni taknuo,
dječak je možda bio četiri ili pet godina stariji. Djeca Okruga 4 su oboje nosili vojne uniforme, ali
nisu izgledali tako zrelo. Dječak je bio mišićav, preplanuo, ali još je imao djetinje lice. Djevojka je
bila možda moja vrsnica, malo svjetlije kože i crvene kose. Okrug 5 je imao dvoje djece izrazito
bijele kože i narančastih kosa. Djevojčica je možda iskusila prve znakove odrastanja, dječak je
možda bio malo stariji.
Stajali smo u tom kavezu, svi u svome svijetu, neki su drhtali, drugi jecali, treći gledali vojnike kao
plijen, sve dok nisu doveli dvoje posljednje djece. Nije mi trebalo dugo da ih prepoznam. Crna
kosa, maslinasta koža, Okrug 12. Često su tako izgledali oni koji bi se pojavili u Okrugu 11 radi
posla, ali nikad nisam vidio ovako izgladnjele djece. Nijedno nije izgledalo starije od petnaest.
Kad su njih ubacili, kavez se pokrenuo. Pogledao sam Okrug 8, dvoje definitivno najmlađe djece.
Dječak je bio godina kao moj brat koji je tek ove godine otišao u vojne vježbe, djevojčica je bila za
glavu veća, pa nisam mogao odrediti njenu dob. Dječak iz sedmice je bio vjerojatno u ranim
tinejdžerskim godinama, ali je imao uniformu kurira. Djevojka je imala crnu kratku kosu i bila je
nešto tamnijeg tena. Dječak Okruga 10 je imao kožu mahagonija i držao se poguren. Bio je
najmisteriozniji od svih. Djevojka zlaćane kose je proučavala druge kao i ja, samo se imala neki
preziran pogled.
Čim su nam se pogledi susreli, spustio sam oko na tlo. Činilo se kao da neki znaju što na se sprema,
drugi su izgledali jednako zbunjeno. Vodili su nas kroz te ruševine Kapitola sve dok se nisu
zaustavili pred nešto poznato. Trebalo mi je trenutak da saznam jer sam ovo mjesto već vidio,
posjetili smo ga nekoliko puta sa školskim izletom. Kapitolska arena na kojoj su se dovijala mnoga
sportska događanja, a i prenosile smrtne kazne uživo. Najviše vješanje, ali je bilo nekad i
strijeljanja. Ta je arena već stara šest stoljeća, a sada je bila puna rupa od metaka i granata.
Vojnici otvore vrata kaveza i naglo izbace djecu iz dvanaestice na zemlju. Zbog toga se nisam
opirao, nego dobrovoljno izašao, a Autumn sa mnom. Držala se cijelo vrijeme uz mene. Kad su
izveli svi djecu, uveli su nas u arenu. Proveli su nas kroz hodnike gdje su nekad bili promotivni
posteri, sad isparani, te razbijen stakleni ormarić s medaljama. Tu je bila i blagajna gdje se
vjerojatno nekad prodavala hrana i piće, te šank gdje su se mnogi družili uz kavu.
Kad su nas doveli do vrata, gdje su nas trebali odvesti u centar arene, podigli su vrata s rešetkama.
Dignuli su prvi lisice dječaku iz jedinice, a zatim ga gurnuli u arenu. Stajao je ukočen, jer je drugi
vojnik držao pušku prema njemu. Kasnije su to učinili djevojci, pa drugom dječaku. Svima su to
učinili, skinuli lisice, zatim nas gurnuli unutra, sve dok nisu posljednjem dječaku iz devetke skinuli
lisice. Tada su spustili rešetke, dok su držali puške prema nama. Znao sam da su ovo automatske
puške, pa nije bilo svrhe nešto planirati. Mogu nas svih pobiti jednim pucnjem.
"Jedan sam izlazi živ." vikne jedan od vojnika, a dječak iz devetke mu pljune pravo u facu. Odmah
izbaci rafal metaka u dječakova prsa koji padne na tlo. Svi se od odjeće izmaknemo što dalje,
Autumn se još više stisne od mene.
"Pazite što radite." reče jedan od vojnika i svi nestanu u tami kroz koju su nas proveli.
Okrenem se i pogledam malo arenu. Velika skoro koliko i moje nekadašnje naselje, tribine su nas
bile prljave, u svakom redu po nekoliko razvaljenih stolica, u nekima rupe od bombi. Na polju se
sada vidi nekoliko kratera od granata, a trava je obrasla skoro do koljena. Sva vrata u zidovima su
bila otvorena, što je vodilo u arenu. Možda tu nađemo način za bijeg.
"Collis, što ćemo sad?" Autumn mi šapće na uho.
"Polako." šapćem.
Kako misle da se pobijemo, golim rukama? Možda umremo od gladi ili žeđi, ali u ovoj travi već
mogu naći nekoliko hranjivih biljaka. Razgledavam arenu kao i ostala djeca. Nitko se još nije počeo
klati, vidim da nitko ni ne namjerava. Koračam polako uz travu dok Autumn hoda uz mene. Ubrzo
vidim da se nešto sjaji i vidim mačetu. Odmah oboje zastanemo. Ne znam bih li uzeo. Ide li netko
prema nama?
Vidim i drugu djecu, neka već sjede na tribinama, druga već pomalo bolje promatraju travu. Čini se
da su i oni naišli na oružje, ali ne podižu ga. Mnogi se odmiču i sigurno tako daju na znanje
Kapitolu da nam ne može upravljati. Okrenem glavu i vidim truplo dječaka iz devetke koje leži na
trbuhu. Njegova suparnica samo ga žalosno gleda, ali nitko im se ne usuđuje približiti.
"Idemo gore." kažem Autumn i potegnem ju prema tribinama. Penjemo se polako na tribine, što
dalje od druge djece. Djevojka iz devetke još stoji kraj trupla i nitko joj se ne približava.
Ubrzo na stolici nalazi što svjetluca, komad stakla. "Pokrij me. " govorim Autumn.
"Zašto?"
"Samo učini to."
Autumn staje ispred mene, dok se ja pravim kao da namještam čizmu, uzimam staklo i sakrijem ga
točno u čizmu. Nije prvi put da skrivam oružje na ovaj način. Nakon toga oboje sjedamo na ovo
mjesto. Vidim da se Okrug 1 drži zajedno, dok se Okrug 2 odvojio, baš kao i Okrug 7 i Okrug 10.
Drugi su se držali onih koje su znali, a to su bili partneri iz njihovog okruga. Djevojka iz devetke je
sad sjedila kraj trupla i nije gledala u nikoga drugo.
"Što ćemo sad?" pita Autumn. "Da ubijemo one s kojima smo ratovali?"
"To Kapitol i želi." rečem. "Stvoriti međusobni rat, svi protiv svih. Nemojmo im priuštiti taj užitak."
Samo sam gledao tu djecu i pogled mi je pobjegao na Okrug 8, dvoje najmlađih. Zašto bi poslali
tako mladu djecu među klanje? Zašto nisu poslali odrasle? A možda ovo čeka i odrasle nakon što s
nama završe.
Sjedimo tu satima, ništa ne činimo, sve dok ne vidimo kako se dječak iz desetke spušta prema
oružju. Skoro svi pomalo ustaju. Dječak uzme nož, ali ubrzo zabode u nešto, sigurno nije bila
osoba. Ubrzo je podigao mrtvog štakora iz kojeg je kapala krv. Otvorio ga je nožem i pojeo je sve
iznutrice. Ipak je bilo nekako moguće preživjeti u ovoj areni. Sjetio sam se kako smo u vojsci jeli
sirove zmije i guštere kad hrana nije bila dostupna. To je bilo u najgorim slučajevima.
"Možda bismo mogli naći nešto bilja." rečem.
"Ali, ali ovo nije isto tlo kao kod kuće. Ne znam koliko možemo naći."
"A da pokušamo?"
Ipak je pristala. Znam da arena neće biti bogata ljekovitim travama kao kod kuće, ali moglo bi se
nešto ovdje naći. Polje nisu pokosili dvije, možda tri godine. Čim sam sišao, uspio sam naći
tratinčicu među travama. Našao sam ih nekoliko zajedno s maslačcima. Tu je bilo i žućenice,
metvice, nane, komorača, koprive koju sam morao ubrati s rukavom preko šake. Nisam imao pojma
da i ovdje može biti toliko biljne raznolikosti.
Ubrali smo pune džepove, pa smo se opet popeli na tribine. Sad je nekako trebalo očistiti te biljke,
ali nismo imali pojma kako. Čuo sam brzo stope trčanja blizu nas. Već sam bio spreman izvaditi
staklo, ali to je bio samo dječak iz osmice. U jednoj ruci je nosio krvav nož, a u drugoj četiri velika
mrtva štakora za rep. Djevojčica je nosila neku metalnu zdjelu koja je izgledala pomalo zahrđala i
moglo se čuti kako unutra mućka voda.
"Vidite, imamo i mi večeru."
Pogledali smo se oboje. Negdje je ovo dvoje djece našlo vodu? Možda je ovo bilo sve što smo
imali. Djevojčica je čak iz džepa uspjela izvaditi nešto suhe trave i komada drveta koje je pronašla.
Izgledalo je kao da je bilo dio namještaja.
Paljenje vatre nije bio težak posao otkad sam preživljavao u divljini tri godine. Dječak je nožem
komade drveta iskidao da male komadiće, dok sam ja udarao kamen od kamen da se vatra zapali.
Djevojčica je sišla po mali nož i čistila štakore, a Autumn gnječila kamenjem bilje na manje
komade.
S ovim trikom smo uspjeli pripremiti gulaš kojem se nisam nadao. Da nas barem sad Kapitol vidi.
Vidim da je Okrug 3 i 6 uspio zapaliti vatru i peći štakore na noževima. Kapitol nam je ostavio alat
za preživljavanje, ne za ubijanje.
"Nadam se da ovo nije zabranjeno." govorila je djevojčica. "Ali bila sam gladna."
"Gdje ste našli vodu?" pita Autumn.
"U kupaonicama ima nekoliko cijevi koje rade, iako jedva rade."
Čini se da je Kapitol još imao vodu, barem u areni. Dok smo jeli, upoznali smo Musslina i Silk.
Musslin je bio dvanaestogodišnji kurir koji je dostavljao poštu vojsci. Ljubičasta uniforma Okruga 8
je još bila na njemu. Otac mu je bio zarobljen prije nekoliko mjeseci i otad nije čuo za njega, a
majka kuharica u vojsci.
Silk je sa starijim sestrama radila u kuhinji za izbjeglice, čiji je centar vodila majka, a otac je bio
glavni kirurg u bolnici kojeg su mnogi poštovali. Prije nekoliko dana Kapitol je upao u centar i svih
zarobio.
Vidim da se brzo Okrug 6 i 3 počeo polako upoznavati, drugi su se držali po strani, ali su se nekako
uspjeli nahraniti osim Okruga 12 koji se držao po strani i djevojke iz devetke koja je stajala uz
tijelo.
Ubrzo se plavokosi dječak iz sedmice počeo penjati po zidu koristeći rupe od metaka. "Kako ono
može?" pitao je Musslin, ali to nije bilo kad si se od malih nogu počeo penjati na drveće.
"Smrt Kapitolu!" vikao je dječak kad je dospio na vrh zida. "Hej, Kapitolska smeća, niste postigli
ništa. Samo ste ubili jednog. Nikome ovdje i dlaka nije pala. Smrt Kapitolu."
Meci su mu odmah proletili kroz glavu i dječak je pao sa zida na vrh tribina. Djevojka iz sedmice se
jedva pomakla kad je ovo vidjela, samo je Okrug 4 i dječak iz trice promatrali truplo.
"Ima li kakve šanse da odavde izađemo živi?" šaptala je Autumn.
"Ima šanse da se ne pobijemo." rečem.
"Meni se čini da će neki od njih puknuti." govori Musslin. "Pogledajte dvicu."
Dvica se držala uštogljeno. Dječak je na travnjaku jeo još sirovih štakora, bez straha da pokupi kugu
ili sličnu bolest. Djevojka je sjedala pri vrhu tribina i ništa još nije okusila. Izgledali su kao spremni
za klanje. Čini se da ćemo morati spavati s jednim otvorenim okom.
Dječak iz četvrtice je skinuo svoju vojnu jaknu, koja je bila dijelom svjetlija od moje i pokrio
dječaka iz sedmice po glavi. Sada vidim da nas Mirovnjaci mogu ubiti zbog neposlušnosti. Ne znam
ni sam tko bi bio toliko očajan da ubije svog suborca i udovolji neprijatelju.
5.
Zbog hladnoće većina je noć provela u prostorima kroz koja su vodila vrata. Nas četvero smo se
držali blizu vrata zbog mraka u kojem smo se mogli izgubiti. Proveli smo noć na klupama, iako ni u
areni nije bilo puno toplije nego vani, ali znao sam spavati i na još većoj hladnoći. Autumn se
skupila uz mene jer je ona većinu noći provela u krevetu ili uz topli pokrivač. Malo dalje od nas su
spavali Silk i Musslin, skupljeni jedno uz drugo kao pačići.
Negdje u rano jutro sam čuo grmljavinu i odmah ustao. Ustao sam i provirio kroz vrata. Već se
mogao vidjeti lagani pljusak, a nekoliko je djece otvorenih usta stajalo vani. Vidio sam kako
Musslin dolazi kraj mene. "Je li to voda?" pita, gledajući u sive oblake.
"Vjerojatno." rečem.
"Super, vidi što sam našao." grabi me za ruku i odvodi me blizu staklenog ormara u kojem su bili
zlatni i srebreni pehari, te odlikovanja nekih sportaša na koje sam potpuno zaboravio. "Imamo
čaše." reče.
Nasmijao sam se, te laktom razbio staklo. Musslin je uzeo sve pehare koje je mogao dokučiti, a ja
ostale. I djevojke su ih pokupile, te smo ih stavili vani da se napune vodom. Nakon što je jedan bio
pun, ispio sam ga skoro cijelog, pošto sam jučer povratio vodu i kruh, a jedina tekućina mi je bila
gulaš od štakora.
I druga djeca su počela skupljati vodu u boce i čaše koje su negdje pronašli. Vidio sam kako Silk i
Musslin dižu glavu i uživaju u kiši dok im se kestenjaste kose lijepe za tijelo. Dvoje najmlađe djece
koji kao da ne znaju što ih čeka u ovoj areni. Kapitol nam neće dopustiti da izađemo živi, osim ako
ne pokrenemo klanje.
Kad su se pehari napunili, maknuli smo ih s polja. "Unesimo ih ovdje." Musslin nas je poveo u neku
prostoriju gdje je bilo jedva imalo svijetla. Barem sam mogao pratiti kuda se krećem. Po pločicama
i klupama sam moga vidjeti da je to svlačionica. Musslin je upalio malenu svjetiljku da osvijetli
prostor. Mogao sam vidjeti da osim klupa ima tuševa i metalnih ormarića, te vrata koja vjerojatno
vode u zahod.
"Odakle ti to?" pita Autumn.
"Imao sam u čizmi. Nisu mi ih pregledali."
Nisu ih ni meni pregledali. Da je imalo mjesta, možda bih sakrio ručnu bombu u njih i ne bi nas
poslali ovamo. Autumn je izvadila bilje iz grudnjaka, a Silk je naglo zgazila jednog štakora i još
jednom dok nije bio potpuno mrtav.
Vidio sam da ih nije bilo baš malo. Mogao sam ih brzo zgaziti dok su pretrčavali. Tako da smo imali
jedan mali doručak. Musslin je zatvorio vrata da nas ne vide, jer bismo se mogli posvađati brzo
zbog vode i hrane. Sumnjam da je ovdje puno djece koje znaju loviti. Vjerojatno oni u vojnim
uniformama, za druge nisam siguran. Što je najgore, oni u vojnim uniformama su već učinili kako
ubijati.
Upalio sam ovaj put vatru na drugačiji način. Musslin mi je dao svoj nož. Iščupao sam jednu dasku
glupe i u njoj izbušio malu rupu, a dio daske sam odrezao i napravio okrugao štap čiji sam vrh trljao
od rupu sve dok nije počelo dimiti. Iskoristio sam komadiće tkanine da se lakše vatra zapali. Na njoj
smo ispekli štakore i miševe, a Autumn je iskoristila bilje za čaj, tako da ni danas nismo bili gladni.
Nakon obroka sam izašao vani da vidimo kako druga djeca stoje. Ipak smo trebali ih malo bolje
upoznati, sve dok ne postane tijesno da znamo tko će brzo puknuti.
Izlazim vani za malo zraka i brzo vidim da dječak iz dvice kupi ono što je plavušan iz jedinice
krenuo pokupiti. Ubrzo su se počupali vjerojatno oko štakora, ni sam ne znam oko čega drugo.
Vidim da brzo djevojka iz jedinice dolazi da ih rastavi, ali vidim kako ovaj udara dječaka iz jedinice
u vrat. Prvo pomislim da je šakom, ali djevojka iz jedinice vrišti: "Jules!" Svi koji su im malo bliže
gledaju u šoku. Ubrzo vidim kako se dječaku iz jedinice krv cijedi iz vrata niz uniformu. Djevojka i
ostala djeca odmah trče u arenu, a dječak iz dvice samo ostaje, dok se ovaj iz jedinice guši u krvi.
Skrivam se iza zida i vidim njih troje kako drhte, Silk i Autumn se drže jedna uz drugu. Već je
počelo, nisu se čak mogli suzdržati ni zbog štakora. Još jednom bacim vani, sva su djeca pobjegla u
sklonište osim djevojke iz jedinice koja je još stajala kraj trupla. Promatrala je oko sebe kao da nije
vidjela što se dogodilo. Mogla je vidjeti treće truplo. Nakon što je ustala, doletio joj je nož u glavu.
Brzo je došla djevojka iz dvice da pokupi nož.
"Idemo unutra," govorim i vraćam ih u svlačionicu. Zatvaram vrata, a Musslin pali bateriju. Vidim
ga kako drhti i pada mu baterija iz ruku, a niz noge mu se cijedi mokraća. Dolazim do njega i
pritisnem mu glavu pri trbuh. Tako sam znao smirivati i mlađu braću, pogotovo nakon očeve smrti.
"Ne boj se." govorim. "Samo budi tiho."
Dječak je jecam šćućuren uz mene, a Silk je Autumn sakrila lice u rame. Djevojčice su već plakale
jedna uz drugu. Ubrzo smo čuli bolno vrištanje djevojke i dječaka. Nisam mogao prepoznati
glasove, ali nisu bili puno dalje od nas. Pritisnuo sam još jače dječaku glavu samo da se smiri.
Drhtio sam i ja, iako nisam prvi put bio u smrtnoj opasnosti.
Ne znam ni sam kad je vrištanje prestalo, činilo se kao vječnost. Djevojčice su brzo sjedale u kutu,
šćućurene jedna uz drugu, dok sam se ja naslonio uza zid, a dječak je plakao na mojim prsima.
Vidio sam kako svjetiljka brzo počinje treperiti jer se baterija troši, a nismo imali drugu.
Morao sam ustati i upaliti vatru ako ne želimo ostati u potpunom mraku. Još smo imali vode, ali
miševi i štakori nisu baš bili prisutni, vjerojatno zbog naše prisutnosti. Poljubio sam dječaka u kosu,
ustao i uzeo alat da upalim vatru koja bi podržavala svjetlost.
Bacio sam pogled na preplašenog dječaka koji uz sebe drži onaj mali nož i sjetim se da nemamo
oružje. Među oružjem vidio sam sjekiru. Bilo tko bi mogao provaliti kroz ova vrata, najvjerojatnije
djevojka iz sedmice.
Ustajem brzo i govorim: "Idem po oružje."
Svi me gledaju očajno, kao da sam se preobrazio u vukodlaka. "Znaš li koliko je to opasno?" pita
me Autumn.
"Znam, ali ne možemo vječno ostati ovdje. Treba nam neka obrana."
"Okej." Autumn ustane, ali djeca su se još činila uznemirena. "Ja ću biti ovdje s njima? Kako znamo
da si to ti kad se vratiš."
Da, trebao im je neki znak da me prepoznaju. "Kucam četiri puta polako." dođem do vrata i
pokažem im. "Po sekundu."
Autumn kimne, obriše suze i pomogne mi maknuti klupu. "Vrati se što prije."
Polako sam otvorio vrata i nadao sam se da me ništa ne čeka. Brzo sam izašao i vidio da nema
nikoga, barem se tako činilo u mraku. Polako sam hodao prema svjetlu, nadajući se da netko nije u
blizini. Kad sam došao na kraj hodnika, vidio sam dvije figure tamnih kosa na tlu u lokvi krvi.
Djevojka iz šestice je imala potpuno otvoren grkljan, a dječak nije imao ni oči. Nisam imao pojma
tko bi bio takav sadist da ovo učini. Provirio sam kroz vrata i vidio da nema nikoga. Nadao sam se
da mi neće nož doletjeti u glavu.
Bacio sam se na tlo i puzao da me teže opaze, iako trava nije bila dovoljno visoka da budem
neprimjetan. Grabim jedan nož do kojeg dolazim, za djevojke, a zatim brzo spazim alat s kojim sam
se dugo vremena koristio, vile. Odmah puzim do njih i pregledavam ih. Bile su dijelom zarđale, ali
još u dobrom stanju. Barem su bile dobre za ubijanje.
Ubrzo čujem šuškanje trave i naglo se okrenem. Vidim djevojku iz jedinice, još prelijepu, ali sad je
grabila nož. Vidim da pregledava oštricu i polako ustajem. Nadam se da neće doći do borbe. Lecnuo
sam se kad je pogled bacila na mene, ali je brzo bacila i na oštricu.
Krenem polako prema svojima, ali ubrzo na djevojku iz jedinice skače jedna zlaćane kose. Prvo
pomislim da je ona iz dvice, ali ova je dosta manja i kosa joj je valovita. Od straha mi vile padaju iz
ruku, a ja skačem na palu na kojoj je nekad viorila Kapitolska zastava. Penjem se što više, skoro
poviše vrha arene i bacim pogled dolje. Dok se držim rukama i nogama, vidim kako se dvije
djevojke životinjski hrvaju, ova iz jedinice ima snagu kojoj se nisam nadao.
Brzo se nađu blizu pale i vidim da ova iz desetke nadvisuje onu iz jedinice. Ona plava se bori da joj
nož ne završi u vratu. Nešto meni govori da reagiram i vadim staklo iz čizme. Bacam ga na
djevojku i po njenom jauku vidim da joj se zabilo u vrat. Sada ova iz jedinice iskoristi priliku,
prevrne se i počne zabadati djevojci u vrat nož desetak puta, sve dok joj nestanu znakovi života.
Nekako sam zgrožen. Djevojka je ustala i digla neki ubojiti pogled prema meni. Sad joj je bolnička
odora imala tragove krvi. Prije sam su smatrao nekako nježnom, ovisnom u drugima, čak i jako
privlačnom, sad jedva suzdržavam mjehur pred njom. Ipak je krupnija od mene.
Djevojka spušta pogled i nestaje kroz vrata, a ja dođem k sebi kad shvatim da moram prikupiti
oružje. Odmah klizim niz palu, grabim vile, te još gledam malo oko sebe. Vidim srp koji je dosta
koristio u Okrugu 11 i uzmem ga za Autumn.
Bježim odmah kroz vrata do svlačionice i kucam tri puta polako. Odmah otvaraju vrata i vuku me
unutra. "Zašto tako dišeš?" pita Autumn. Očito ne znam odglumiti da je sve u redu.
"Sedmero je mrtvih." rečem. "Barem onoliko koliko sam vidio?"
"Danas?"
"Ne, ukupno."
"Tko?"
"Oni koji su vrištali je Okrug 6 i djevojka iz desetke na polju." Dao sam joj srp i nož za Silk.
Djevojčica je odmah kliznula niz zid i briznula u plač. Autumn je odmah otišla da ju tješi. Sjeo sam
kraj Musslina koji je bio sav skupljen u kutu. Obgrlio sam ga jednom rukom samo da se osjeća
bolje, ali se još više stisnuo. "Jesi li ti koga ubio?" pita.
"Ne." rečem. Nažalost sam pomogao da se ubije djevojku i to djevojku. Nikad nisam ubio suprotni
spol jer nisam imao potrebe. Nije bilo puno ženskih vojnika iz Kapitola. Još ona djevojka nije bila
još ni žena, bila je mlađa od mene, možda malo starija od Autumn.
Stojim uz dječaka koji se privija sve više uz mene i pada mi na pamet svaki moj brat, oni koji je
trebao biti s majkom, krenuti u školu lani da je škole bilo, onaj kojeg su tek primili u vojne vježbe i
je li siguran i onaj stariji kojeg mogu dogodine premjestiti u promatrače, ako rat još potraje. Sad me
u prsima još više zaboli kao da sam siguran u njihovu smrt. Ipak nije moguće da bi svi oni mogli
biti mrtvi.
Brzo uništavamo sve klupe da bi podržavali vatru. I dok uplašeni dječak se skuplja što više uz
mene, san mi dolazi na oči, a u snovima vidim svija tri brata mala brata pred arenom kako plaču i
mole me da im se vratim.
6.
Budim se vidim kako Autumn pokušava održavati slabu vatru. Njeno lice vidim samo kraj
plamenova. "Zar nema ništa drugo što bi podržavalo gorenje?" pitam.
"Sve što ovdje ima smo spalili." govori. "Jedino samo možemo puhati da imamo dovoljno svjetla."
"Nema kisika." govori Silk.
Kako mi to nije prvo palo na pamet? Nema kisika. Ova prostorija godinama nije bila prozračena,
bila je zatvorena. "Ima pravo, ovdje ćemo se samo ugušiti." govorim i ustajem. "Vjerojatno ima još
sigurnih mjesta u ovoj areni."
"Osim ako ih drugi neće okupirati."
"Imamo li izbora."
Uzimam vile i pomalo izlazim dok ostali troje hodaju iza mene. "Držimo se skupa, nema dovoljno
svijetla." govorim.
"Ima li potrebe?" pita Silk. "I tako nas neće pustiti dok samo jedan ne ostane živ."
"Nije to važno." rečem. "Važno da ne učinimo ono na što nas je Kapitol nagovorio."
"Očito ne misle svi tako." govori Autumn. "Neki su očajni."
"Nije važno, ne budimo kao oni." Vidim da Musslin drži pognutu glavu dok hoda uz mene. Prstom
mu podižem bradu da pogleda u mene. "Razumiješ?" Gleda me tužnim očima na kojima prvi put na
svjetlu vidim da su zelene. Samo lagano kimne glavom kao da ne vjeruje ni sebi. "Dobro." reče i
spustim mu bradu.
Dok koračamo polako hodnicima, vidim točno nečije tijelo kraj vrata. Govorim im da stoje u blizini
i dolazim polako to tijela. Na svjetlu prepoznajem maslinastu kožu i ni milimetar mesa na udovima.
Mičem crnu kosu i pogledam lice, dječak iz dvanaestice. Obrazi su mu bili već upali, lice cijelo
ispucalo, a tijelo puno ospica i masnica koje ne moraju biti od ozljeda. Dječak vjerojatno nije bio
puno mlađi od mene, ali je bio za dvije glave niži. Čini se da je izgladnjelost učinila svoje.
Polako ustanem i srce mi stane kad vidim nekoga ispred sebe. To je bila ona djevojka iz jedinice s
krvavom bolničkom košuljom, nožem u jednoj ruci i pečenim štakorom u drugoj. Nadao sam se da
nije još nekoga ubila radi hrane. Za razliku od drugih, ona nije izgledala nimalo izgladnjela.
Stisnuo sam vile jer sam se pripremao za borbu, ali ona je samo prošla kraj mene. "Ne idite gore."
pokazuje nožem, te u polumraku prepoznajem stepenište, te nakon toga nestaje u mraku.
Dječak odmah trči do mene i stisne me oko pasa. Autumn odmah počne pregledati tijelo, dok Silk
blijedo gleda u mrtvog dječaka. "Njega je ubila zbog štakora, a nas je pustila?"
"Mislim da ga nije nitko ubio." reče Autumn, nego je glad i žeđ učinila svoje.
"Idemo dalje." rečem. To je već bilo osmero mrtvih, trećina od nas ukupno. Počeli smo se brže
nizati nego što sam se nadao.
Krećemo se uz svijetlo, jedno uz drugo. Musslin me drži za donji dio jakne, dok me Autumn drži za
rame. Čini se da nema nikoga dok kroz vrata netko prema meni ne zamahne sjekirom. Odmah
posrnem nazad i pogurnem svih iza sebe. Predamnom se stvori djevojka iz sedmice s ubojitim
crnim očima.
Dok prema meni maše, mogu je jedno nogom gurnuti prema vani. Opet zamahne, a ja se izmaknem
u drugu stranu. Vidim da Autumn je poreže po leđima, a djevojka se silovito okrene i zamahne
prema njoj. Da ju nije Musslin pogurnuo, sjekira bi joj se našla u glavi, ali ovako je samo udarila od
zid. Ubodem je vilama u ruku, ali očito ne dovoljno duboko jer se opet krene i maše prema meni.
Jedva se izmičem i znam da ja ovako ne znam mahati, pa čak i vilama.
Kako vitla sjekirom, tako mi uspje izbiti vile iz ruke. Sad nisam imao šanse. Mogla je doći Autumn
prema njom, ali saznali smo kakva je u borbi. Izmaknuo sam se i pobjegao prema pali. Penjao sam
što brže i više, ali vidio sam brzo nju kako se penje s istom spretnošću i sjekirom u rukama. Sad
sam bio u banani. Vidio sam kako me Autumn očajno gleda s vrata, držeći srp.
Penjem se što više, tako da arena postaje što manja i vidim ruševine Kapitola. Djevojka ne staje,
samo ide, sve dok nešto slično vilama ne padne na nju i ona, padajući travu, razbije vrat. Čuo sam
glasnije pucanje kostiju nego tresak od pod.
Vidim kako jedan dječak bakrenih kovrča trči do nje i vadi svoje oružje. Tada vidim da je trozubac,
a kad pogleda dječak u mene, vidim da je iz Okruga 4. Bacim pogled na Autumn i ostalu djecu, te
vidim kako se pomalo skrivaju iza zida čim su ih vidjeli. Mislio sam ostati na pali dok se dječak ne
makne, ali brzo sam na drugom kraju tribina vidio najkrupniju figuru među nama u sivoj vojnoj
uniformi. Dječak iz dvice, išao je točno prema nama dvojici, trčao je.
"Amur, brzo dođi gore." govorio je neki ženski glas. Vidio sam na tribinama djevojku crvene kose s
mačetom u ruci. To je bila ona djevojka iz četvrtice, čak i prilično zgodna.
Spustio sam se što prije i vidio kako dječak diže nož u zrak. Ne znam zašto, ali kao refleks sam
sklonio Amura da nož ne doleti do njega. Nož se zabio u plastičnu stolicu, a Amur ga je zgrabio i
mahao njome. "Hvala na nožu." smijao se, ali ovaj iz dvice ne zgrabio ono što mu je bilo najbliže,
mač duži od mojih vila.
"K vragu." rečem i pogurnem Amura. Dok smo bježali, uspio sam grabiti svoje vile. Oboje smo
uspjeli preskočiti jednu tribinu dok smo trčali, Barem smo imali tu prednosti pred dvicom.
"Siren, čekaj." govorio je Amur dok je bježao prema djevojci. Uletjeli smo u vrata kroz koja je
Siren prošla i oboje poletjeli iza šanka. Čuli smo djelomično koračanje. Pokušam stišati drhtaje i
teško disanje. Vidio sam ga na sjeni kako diže stol i baca od zid. Stol se razbio u nekoliko komada.
"Naći ću ja vas, kad tad." govori dubokim glasom. Kidat ću vas komadić po komadić na živo,
preklinjat ćete me da vas ubijem."
Ostao sam u šoku kad sam ga čuo. Što smo mu mi skrivili, nismo ga mi ovdje smjestili. Polako se
udaljavao, a Amur je gledao kako se udaljava i kad mu tek nismo čuli korake, polako smo ustali. I
pogledali na kraj hodnika. Nije bilo žive duše.
Dok smo se kretali, vidio sam da se na zidovima nalaze slike nekadašnjih slavnih atletičara i te
važne medalje. Okviri su sada nepravilno visjeli, stakla razbijena, a neke su slike bile isparane.
Dok smo prolazili, vidio sam da se tu nekad nalazio restoran. Stolovi i stolice sad su bili razbacani
posvuda. Za šankom je bilo razbijeno posuđe.
Vidim da Amur zastaje kraj automata i gleda okolo. Automat je bio dijelom pun, ali te grickalice i
piće bi mogli biti stari godinama. Više bi mi naškodilo nego što bi mi pomoglo.
Trznuo sam se kad se netko stvorio pred nama, skoro od nigdje, ali to je bila neka mala figura crne
kose koja mi nije sezala ni do lakta. "To je samo Pixie." reče Amur. Iako nije bilo dobro svjetlo,
mogao sam vidjeti, da je to djevojčica iz trice.
Pixie je pritiskala gumbe na automatu kao da nekoga zove. Nisam imao pojma što radi, hakira
automat? Kad je prestala tipkati, čuo se glasan zvuk kovanica, baš što nam nije trebalo. Kovanice
su počele padati u slapovima. Pixie i Amur su odmah pobjegli, a ja za njima. Uletjeli su u neku
prostoriju u kojoj je bio radni stol. Vjerojatno je tu bio ured. Iza nas se čuo jauk, zveckanje i pad.
Netko se spotaknuo od kovanice.
Amur me povukao iza zida i onaj tko je uletio, odmah ga je stresla struja. Ostao sam potpuno bez
daha. Dječak je pao i smrdio je na pečeno meso.
"Acer?" čuo sam kako Pixie nekoga zove. Vidio sam da je u loncu gorjela vatra da održava barem
malo svjetlosti. S upaljenom žaruljom je brzo došao dječak iz trice. Pixie ga je odmah snažno
obgrlila oko pasa. Acer je držao žarulju spojenu na neke žice. Žarulja je osvijetlila dječaka na podu i
shvatio sam da to nije onaj iz dvice. Po kovrčama sam shvatio da je ovo dječak iz desetke, bio je
nešto niži i tanji.
"Zašto ste ovo učinili?" pitam. Činili su se kao pakt koji je odlučio ukloniti druge.
"Pogledaj što je on učinio." Acer je osvijetlio sitnijeg dječaka iz petice u lokvi krvi kojem je sad
virila utroba i grickali mu štakori meso. "Barem je mamac za hranu."
"Zašto dopuštate ovo?"
"Jer gdje god se pojavi čovjek, štakori bježe. I tako ga ne možemo vratiti." reče Amur.
"Nisam se htio proturječiti jer bih i ja mogao završiti među žicom koju su postavili. Zbrojio sam
tijela i shvatio da nas je već jedanaestero mrtvo. Je li ovo treći dan tek? Padamo kao kruške.
Siren se brzo pojavila na vratima. "Imamo novog saveznika?" pita.
"Ako on to želi."
"Moram pronaći druge." rečem.
"Nadam se da nisu zalutali u krivom smjeru."
"Nisu." rečem. "Sretno vam."
"Sretno tebi." nasmije se Siren.
Morao sam naći njih troje jer se bez mene ne bi baš mogli snaći. Zapravo se ne bi mogli boriti. Ovaj
savez je bio ipak četvero djece koja znaju preživjeti. Jedna znaju sastaviti nešto od žica da prežive
ili ubiju nekoga, drugi se znaju boriti. Ja samo imam liječnicu i još dvoje djece koja jedva znaju
preživjeti.
Silazim pomalo niz mračne stepenice, nadajući se da neću naići na Okrug 2 ili neku drugu sumnjivu
figuru. Znam da su oni u prizemlju i negdje se skrivaju, ako su još svi živi. Kako se spustim u
prizemlje, tako vidim brzo svjetlo u hodniku koje se ubrzo ugasi. Znam da bi to mogli biti oni, osim
netko još ne nosi svjetiljku. Polako se približim samom rubu i kucam četiri puta polako.
"Collis?" čujem kako Autumn šapće.
"Ja sam." govorim tiho.
Polako iza zida proviri njena bujna kosa, sad čupava i zasvjetlucaju zlatne oči. Odmah mi se baca
oko vrata. Silk mi sakrije lice u košulju, a Musslin me stisne oko pasa. "Dobro sam," govorim.
"Nisu mi ništa učinili."
"Jesi li umaknuo?" pita Autumn.
"Pustili su me. Nisu planirali ništa sa mnom."
"Ništa?"
"Ni oni ne ubijaju?" pita Silk.
"Zapravo su ubili jednog, vjerojatno iz osvete."
"Onog iz dvice?"
"Ne, jednog iz desetke."
"Zašto?"
"Vjerojatno iz osvete. Ubio im je jednoga."
"Dobro, idemo dalje." reče Autumn. "Mora ovdje biti jedno dobro mjesto za skrivanje."
"Žedan sam." govori Musslin. Glas mu je bio toliko tužan da ga nisam mogao odbiti. Bio sam i ja,
samo nisam na to puno mislio. Vratili smo se u onu zagušljivu prostoriju samo da popijemo
nekoliko gutljaja iz pehara.
Kasnije hodamo jedni uz druge kroz mračne hodnike. Arena je zaista velika, vjerojatno toliko velika
da se ne mogu načuditi. Sklonište nalazimo u nekoj prostoriji sa samim policama, barem se to
vidjelo kad su se otvorila vrata. Zaspali smo u potpunome mraku, Musslin se skupio uz mene i
sjetio sam se kako sam spavao uz braću pred početkom rata. Tada sam shvatio da nema šanse da im
se vratim.
7.
U snu sam čuo zvukove dječaka kako vuču moje ime. Na samom rubu arene stajala su tri dječaka
tamne kože i kroz one rešetke me zvali, Pružali su ruke kroz rešetke i zazivali moje ime, jedan je
bio skoro moje visine, drugi visok kao Musslin, a treći je jedva meni sezao do pasa.
Kad sam se probudio, mrak je bio predamnom, nešto je svjetlosti prodiralo kroz vrata, pa su se
jedva vidjele police. Osjetio sam kako se jedan dječak skuplja uz mene, ali znao sam to nije bio moj
brat.
"Collis?" zove me tiho Autumn.
"Molim?" rastežem se.
"Užasno sam gladna."
"I ja sam." govori Silk.
Bio sam i ja. Ne sjećam se jesmo li jeli išta, možda jednog štakora, znam da smo popili samo
nekoliko gutljaja vode. "Ja umirem od žeđi." rečem. "Možda je vrijeme da premjestimo one
pehare."
"Trebali bismo."
Ustao sam, uzeo svoje oružje i krenuo prema vratima, ali su se naglo otvorila i udarila me u nos.
Osjetio sam puknuće nosa i pulsirajuću bol, ali pažnju s nosa mi je prekinula golema djevojka iz
dvice s nožem u ruci, krupnija barem dva puta od mene i sad kreće na mene. Izmaknem se u stranu,
a Autumn je udari srpom u rame. Djevojka samo zasikće i udari je tako naglo nogom da je odletjela
u zid.
Shvatim da joj nitko od njih troje nije ravan, "Ovamo," vičem i trčim na polje, gdje je najviše
svjetla. Ona trči za mnom i baca jedan nož prema meni. Saginjem se i vidim da ima i drugi nož u
ruci. Mašem vilama, ali se ona miče, iako je veća od mene. Uspije me porezati po rebrima toliko da
mi se već curi krv.
Autumn se ponovo pojavljuje i zabije joj srp u lubalni dio leđa. Djevojka vrisne, ali se naglo okrene
i zgrabi ju za vrat te podigne sa zemlje. Dotrči s kroz druga vrata i zabije joj nož u rebra, a s druge
strane dotrči Musslin koji ju izbode nožem u bok po nekoliko puta.
Djevojka zgrabi Silk za kosu, a Musslina za košulju i podigne ga sa zemlje. To je bila moja prilika.
Zatrčim se i ubodem je vilama u prsa. Pusti djecu i uhvati vile za štap. Koliko sam se god trudio
zabosti dublje, ona je samo vile izvlačila i gledala me pogledom psihopata. Smijala se i imala više
snage nego što sam ikad vidio u ikojem ženskom biću.
Dok ona izvlači vile, mamurna Autumn se pojavi iza leđa i zamahne srpom koji joj se duboko zabije
u rame. Djevojka vrisne, a Autumn se sad udalji. Dok se hvata za rame, iskoristim priliku da joj
zabijem vile duboko u grlo. Sad je izbečila oči i ispljunula krv.
Kad je pala na zemlju, samo sam vidio djevojku koja se borila za život, a ne krvoločnu ubojicu. Još
ni sam ne znam zašto je promijenila mišljenje čim je prva žrtva pala. Isti dan kad je dječak iz
jedinice ubijen, ona je bacila djevojci iz devetke nož u glavu.
"Tko je ono?" Silk je pokazala nožem.
Dignuo sam pogled prema sad oštećenoj ploči za rezultate. Na njoj je visjela djevojčica narančastih
kosa, iskoristila je svoj šal da se objesi. Koliko je ovo sad bilo mrtvih ljudi, trinaest? Manje nas je
od pola opet Kapitol pobjeđuje. Predali smo mu se u najgorem trenutku.
"Bolje je vratimo." reče Autumn koja se jedva držala na nogama. Mogla joj se vidjeti krv na nosu.
Zar ju je tako jako udarila.
"Ja nisam više gladna." govori Silk. Sad se na njenoj košulji i hlačama vide kapljice krvi i ima
masnicu ispod oka. "Ali sam još više žedna."
Dok jedva hvatam daha i ja sam ožednio. "Dobro, idemo po pehare."
Vraćamo se u svlačionicu gdje smo sakrili pehare. Tražimo ih svjetiljkom u kojoj je još nešto
baterije, ali nema ništa. Netko je odnio našu vodu. Ne znam ni sam tko, mogao je biti bilo tko.
"K vragu." govori Autumn. "Zašto je nismo bolje sakrili. Bila je tu potpuno izložena."
"Nema veze." rečem. "Musslin, gdje ste našli vodu prije kiše?"
Dovodi nas do tuševa kroz koje još teče tanki mlaz. Kroz te mlazove pili smo koliko smo mogli, ali
ubrzo su i oni prestali teći.
"Bolje išta nego ništa." reče Silk kao da nije ni očekivala ništa bolje.
"Bolje je da se potpuno premjestimo." reče Autumn. "Barem smo uklonili jednu od najgorih
prijetnji.
Opet smo se kretali arenom jer smo shvatili ni da ju nismo ni cijelu zaokružili. Dok sam prolazio,
kroz vrata sam zabilježio neki čudni prizor. Djevojka iz jedinice, čupava, ali još uvijek prelijepa je
izašla s crnokosom djevojčicom u naručju. Prvo sam zamislio da je Pixie, ali ova djevojčica je imala
tamniju kožu i bila je još manja, ali i potpuno koščata. S tribina djevojka joj je nešto pokazivala,
dok je djevojčica je jela komad mesa. Mogao sam zamisliti tu djevojku kako je radila s djecom u
bolnici.
Ubrzo se pojavila krupna figura, dječak iz dvice. Djevojka ga je vidjela i odmah je nestala kroz
vrata, dok je on pošao za njom. "Idemo dalje." rekao sam, nadajući se da nećemo opet susresti tu
gromadu. Dok smo kružili, morali smo preskočiti tijela djece iz šestice čija su tijela sad jele muhe i
štakori. Silk je poklopila usta da ne povrati, ali nismo mogli obraćati previše pažnje na njih.
Našli smo prostoriju iza nekog bara i pod svjetlom shvatio sam da je to nekad bila kuhinja. Nažalost
kroz cijevi ovdje nije tekla voda. Uspjeli smo ipak uhvatiti po četiri štakora i zapalili smo vatru
starim alatom. Imali smo barem danas jedan obrok iako nije bio dovoljan.
Umorni od one borbe lakše smo zaspali. Autumn je još imala velike bolove na leđima, ali se uspjela
zaspati. Ovu noć sam sanjao moju braću kako se probijaju u arenu, trče prema meni, ali trupla s
polja ustaju, hvataju ih i ne daju im da im priđu.
Budim se i vidim vrata dijelom otvorena. Vidim da djeca iz osmice još spavaju skupljeni jedno uz
drugo, ali Autumn nije bila tu. Je li nestala? Možda je bila žedna, ne znam ni sam. Izlazim polako i
vidim ju kako kopa po travi, nedaleko od tijela djevojke iz dvice. "Što tu radiš?" šapćem.
"Tražim komorača. Bole me leđa užasno."
"Znaš li da si svima izložena?"
"Tek je zora."
"Nema veze, bilo tko bi mogao biti budan."
Autumn ustane i vrati. "Jedva čekam da ovo bude gotovo, pa kako god završila. Ne mogu više."
Nisam joj htio pametovati o našoj filozofiji, i tako ih se dovoljno predalo volji Kapitola. "Ako te
bole leđa, zamoli nekoga za masažu."
"Nije zato, nego zbog ženskih problema."
"Aha." rečem dok osjećam žarenje u obrazima.
"Ne brini, neće mi danas doći, možda sutra."
Možda sutra dođe, ali danas sam opet primijetio onu krupnu figuru koja nas je gledala s druge
strane. Ako smo jedva imali neke šanse s djevojkom iz dvice, s njim nećemo imati nikakve šanse.
Zgrabim Autumn i oboje bježimo iza šanka. Vidim kako se pomalo otvaraju vrata lica djeca
proviruju kroz njih. Odmah iz pozivam rukom, a oni dolaze do nas. Musslin se skupi uz mene, a
Silk uz Autumn. Čujemo koračanje iza nas. "Razbit ću vam glave kao jaje." govori. "Jadnici, misle
da ovdje ima mjesta za skrivanje." Koraci postaju sve glasniji. Skupljamo se svi četvero jedno uz
drugo i primjećujemo golemu sjenu kako nam se približava. Pripremam vile jer znam da nam sad
nema bijega. Čim je došao do šanka i pogledao u nas, ubo sam ga vilama u trbuh. Vrisnuo je i
sagnuo se od boli. Musslin je brzo uzeo prvu bocu i razbio mu je od glavu da sam odmah vidio
krvarenje.
Odgurnuo sam ga i svi četvero smo se dali u bijeg. Ne znam ni sam koliko smo trčali, ali pobjegli
smo na gornji kat. Tu su se vjerojatno nalazili Okrug 3 i Okrug 4. Nisu mi naudili prvi put kad su
me vidjeli, nisam bio siguran za drugi. Drugi kat je bio otvoreniji od prvog i imao je manje mjesta
za skrivanje, manje prostorija i manje hodnika, čak se svjetlost više pružala.
Čim sam bio siguran da smo umakli, sakrili smo se iza drugog šanka. Musslin je sakrio lice u
bolničku haljinu koju je Autumn nosila, dok ju je Silk grlila oko vrata. Stajali smo su dok nismo bili
sigurni da se neće pojaviti, a to su bili sati. Reagiram tek kad čujem plač djevojke. Ne znam ni sam
tko bi ona mogla biti. Ona iz četvrtice? Amber? Izgledala je kao da je moje godište? Ili ona iz
jedinice. Amber ne bi bila sama, a druga djevojka je imala djevojčicu sa sobom.
"Stani tu Collis." govori Autumn.
"Može nas samo dovesti u opasnost." rečem. "Moram provjeriti."
Mogla me je znatiželja koštati, ali sam ipak provjerio. Odšuljao sam se do vrata i vidio kako na
tribinama plače djevojka čupave plave kose plače i drži u naručju djevojčicu. Djevojčica je sad bila
potpuno opuštena, otvorena grkljana kroz koji krv sada kaplje na tlo. Nije ni dugo trebalo da
shvatim tko je to učinio.
Povukao sam se i vratio iza šanka. "Dvanaestica je otišla." rečem. Ne znam koliko nas je sad ostalo.
Desetoro? Devetero? Strah me je i brojati.
"A što ćemo kad ostanu ovi koji ne žele ubijati?" pita Silk.
"Bilo što, samo da se ne predamo volji Kapitola."
"Mislim da je taj brod otputovao." reče Autumn.
"A Okrug 4." pita Musslin. "Njega su spasili."
"Nisam baš siguran u njih." rečem. "Htjeli su da se udružim s njima, ali nisu spominjali vas."
"Bolje je da im ne vjerujemo za sad." reče Autumn. "Barem dok se ne riješimo najgoreg."
Stajali smo iza šanka dok svi nismo osjetili žeđ. Djevojka iz šestice se više nije čula pa smo otišli u
kuhinju, ali tamo smo vidjeli onu krupnu prikazu s hrpu mrtvih štakora po kuhinji. Jeziv osmjeh mu
se pojavio na licu. Odmah sam zalupio vratima i pobjegao. Pobjegli smo odmah vani jer sam znao
da mu ne mogu umaknuti. Barem ćemo imati više mjesta za borbu.
Sakrio sam se iza zida s vilama dok su me promatrali ostali. "Sakrijte se." govorim, a oni se sakriju
među tribine. Čim je izašao, ubo sam ga duboko u rebra. Jauknuo je, ali je iščupao vile i njima se
gurnuo niz stube. Skotrljao sam se i kasnije zgrabio vile prije nego je stigao do mene. Kad je krenuo
prema meni, netko mu je pod noge bacio hrpu kovanica. Odmah se pokliznuo i pao na leđa, a ja sam
znao da je to Pixie. Ubrzo je Acer izletio iz novinarske lože i bacio žicu prema njemu. Struja ga je
stresla, ali ne baš jao kao dječaka iz desetke.
Dvije poznate figure izlaze iz vrata. Amur maše prema njemu trozupcem, ali ovaj se izmiče iako je
na tlu. Brzo mu se pridružuje Siren i kreće borbeni ples. Dječak je brži od njih dvoje, ali oni su ipak
brži od nas. Posjekli su ga milijun puta. Gledam s nevjericom kako Okrug 4 obavlja taj posao.
Ubrzo mu Amur zabije trozubac u leđa, a Siren mu mačetom prereže grkljan. Dječak odmah pada
na tlo.
"Čini se da je gotovo." govori Acer.
"Da, teži dio." govori Amur i pogodi Silk trozupcem.
8.
Autumn je vrisnula i odmah u strahu preskočila nekoliko tribina. Primijetio sam kako Acer žicu
baca prema meni, pa sam se odmah izmaknuo. Zgrabio sam Musslina trčao tamo gdje i Autumn,
prema pali. Preskakivao sam nekoliko tribina od straha, pa sam trčao koliko su me noge nosile.
Autumn se popela na jednu palu, a ja na drugu. Stavio sam dječaka na ramena, dao mu vile i penjao
se s tridesetak kila na ramenima najbolje što sam mogao. Nekad sam se penjao i s težim
naprtnjačama.
Na sekundu pogledam dolje, misleći da oni nemaju pojma o penjanju, ali prevario sam se. S
oružjem među zubima se penju za nama, Amur za mnom. Nisu spretni ni brzi kao i mi, ali se penju.
Možda iskoristimo priliku da ih svalimo na travnjak. Penjem se na sami vrh, gdje se vidi pogled sa
Kapitolske krhotine.
Oni idu prema nama bez ikakvog straha, sve dok iz vrata ne izleti djevojka iz jedinice. Dovoljno je
visoka da uhvati Siren za naglo i naglo ju ubode nožem. Siren vrisne, a ova ju povuče na tlo. Sada
se staju hrvati na tlu. Siren ne odustaje, unatoč ozlijedi. "Ovo je za Ember." govori djevojka iz
jedinice. Ember? To je vjerojatno bila sitna djevojčica iz dvanaestice. Zar su je oni ubili?
"Prokleta bila!" Amur silazi i kreće za plavokosom djevojkom koja nestaje kroz vrata.
Vidim kako se Siren polako uspravlja i drži za izbodenu nogu. Iskorištavam priliku, kliznem
nekoliko metara niz palu, grabim vile i pogodim ju točno u vrat. Odmah pada na tlo i samo se
nekoliko sekundi bori za dah. Siđem s pale i izvučem, spustim Musslina i izvučem svoje vile.
Pogledam prema tribinama gdje bi trebala biti Silk, ali tamo je bio Acer, Držao je Pixie u naručju i
mrko nas gledao, a kasnije je nestao kroz vrata.
"Silk?" vidim kako Musslin gleda gore i plače. "Umrla je sama."
Nažalost nismo imali vremena biti uz nju. Prokleti Amur je iskoristio priliku i izdao nas. Sad znamo
tko su Okrug 3 i 4. Tricu je lako ubiti ako nam ne skoče s leđa ili nam ne postave zamke. Četvrtica
je druga priča. Jedino ih možemo čekati iz zasjede.
"Nemamo vremena za žalovanje." reče Autumn. "Bolje je da krenemo dalje."
Sad sam shvatio da nas je samo sedmero još živo. Komu više vjerovati? Ni sam ne znam. Sad je
bolje da postanemo lovci, nego lovine. Pogledam u djevojčicu iz petice i pomislim da je njen potez
možda bio najpametniji.
Ulazimo u arenu i brzo nalazimo djevojku iz jedinice na tlu. Prilazimo joj i vidimo kako se guši u
vlastitoj krvi. "Prokletnik." rečem. Djevojka iz jedinice je bila snažna i nije prezala od obrane, ali
bila je brižna i nije aktivno ubijala.
"Maknimo se od tijela." reče Autumn. "Možda je blizu."
Izmičemo se i hodamo sve tiše. Dok tiho hodamo, čak i tiho dišemo, nešto mi opeče nogu i vidim
iskru. Jauknem i padam na tlo. Dok još osjećam kako mi noga gori. Autumn skače i zabada u
nekoga srp. Pomislio sam da je Amur, ali to bi se lako izmaknuo. To je bio Acer. Samo je pao na
koljena, pa na trbuh. To je bila relativno brza smrt.
Musslin trči, viče i skače na nekoga. Čujem vrištanje djevojčice i odmah idem u hodnik. "Musslin!"
zovem ga i nalazim ga kako nešto bode, a nož mu je bio krvav. Ispod njega je bilo nešto, zapravo
osoba. To je bila Pixie, gušila se u krvi jer joj je iskasapio vrat do kosti. Odmah sam ga odmaknuo
od nje, a njena smrt je barem bila brza. Pixie je bila nešto manja od njega i vjerojatno isto godište.
"Musslin?" govorim mu dok glasno diše. "Smiri se."
"Oni su ubili Silk." govori. "Zaslužili su."
"Samo polako." govorim. Još nije gotovo.
"Samo je on živ." reče Autumn. "Ne bi trebalo biti teško. Makar umrla."
Autumn je došla ovako kad je strah potpuno pojeo. Sad je bila spremna potpuno za klanje, a ja sam
shvatio da nas je samo četvero. Da, njega treba ukloniti ako mislimo preživjeti.
"Idemo dalje." rečem. "Oprezno. Mali je lukav."
Hodali smo skoro kroz cijelu arenu, sada u pitanju nije bila hrana ni voda, kladim se da možemo
preživjeti do večeri. Nisam ni sam znao koliko smo hodali i gdje smo se više nalazili. Naišli smo
nekoliko puta na vrata koje vode na polje, ali njih smo odlučili izbjegavati. Odjednom je Autumn
stala sva iznemogla. "Više ne mogu." reče. "Neka me se netko riješi."
"Imamo sad šansu." rečem. "Samo je jedan ostao."
"I što nakon toga? Pobijemo se međusobno. Ili čekamo odgovor Kapitola samo da im se ne
pokorimo. Već je kasno. Vidiš što smo učinili. Sami smo sebi postali neprijatelji."
"Autumn? Nije važno ako nas ostane samo dvoje. Ovo ne traje samo četiri dana, ovo traje
stoljećima. Kapitol nas planira posvađati samo da nama lakše vlada."
Razgovor nije trebao potrajati. I njenom trbuhu se odmah našao trozubac. Pala je odmah na tlo.
Okrenuo sam glavu i vidio nesretnika kako trči vani. Musslin krene prema njemu, ali ja ga
zaustavim rukom. "Ne možeš mu ti ništa." rečem. "Stani tu."
"Collis?" zove me Autumn. Na svjetlu vidim da su joj zlatne oči pune suza, baš kao kad su je
zarobili, samo što je sada upola mršavija, lice joj je ispucalo, a kosa čupavija. "Ubijte ga. Što brže
moguće."
Čučnem nad nju i uhvatim joj ruku. Nisam ni maštao da će se nešto ovako slično dogoditi. Ne
mislim sad trozubac vaditi iz nje. "Hoćemo." rečem i uhvatim ju za ruku.
"I ne pokorite se Kapitolu."
"Nećemo. I tako nas smrt čeka što god da učinimo." Kad bolje pomislim, neće pustiti pobjednika da
preživi. Možda će se naslađivati s njim nekoliko dana, ali sigurno neće pustiti da za ovo itko sazna.
Ili hoće? Ova arena je sada puna duhova. Zar će opet služiti istom cilju?
"Vidimo se brzo." reče Autumn i opusti se.
Kad sam bio siguran da je mrtva, izvadio sam trozubac i njenog trbuha i dao ga Musslinu. "Sakrij
se." govorim. "I čuvaj to dobro. Važno je da je sad goloruk." Dječak uzme trozubac i samo ostane u
istom položaju pognute glave. "Što čekaš?" pitam. Dječak je snažno stisne oko pasa i tiho zajeca.
"Samo hrabro." govorim dok mu gladim kosu. "Dobro se sakrij, najbolje što možeš. Ne daj da te
nađe. Ako se ja vratim, znaš moj znak. Kucanje četiri puta, polako.
Dječak se odvojio i sakrio u najbližu prostoriju.
"Collis, želiš li da ovo privedemo kraju ili još patnje?" Amur me zove. Izlazim s vilama na polje i
vidim ga s mačetom koju je Siren imala. Polako mi se približava. "Nitko se nije ovome nadao, zar
ne?" govori. "Čak i kad su one nesretnike upucali. Bilo bi lijepo da smo ne u nekoj različitoj prilici
upoznali, ali nažalost..."
"Začepi!" govorim mu.
On se nasmije. "Ni ja nisam htio ubiti, ali sam majci ostao jedini živi sin. Jedini živi član obitelji.
Nema šanse da ona pati sama."
"Vratit ćeš joj se. Misliš da ćete pustiti da odavde izađeš živ?"
"I tako su rekli da samo jedan živ izlazi. Ako ne, vrijedi pokušati."
Odmah sam krenuo vilama prema njemu, ali on se izmaknuo. Mahao je mačetom jednako kao i
trozupcem. Bio je od mene tri ili četiri puta brži, ali i manji. Porezao me je nekoliko puta. Po
cijelom tijelu mi je tekla krv, oslabio me, ali nisam odustajao, ipak je Musslin još tu. Uspio sam ga
ubosti nekoliko puta, ali on je bio snažan, vragolast klinac. Sada sam prezao za ubojstvom više nego
prije, bez obzira što Kapitol kaže. I mene moja obitelj čeka. Što ako me samo majka čeka? Ili netko
od braće? Možda nitko.
Ne, to nije moguće, mora netko od njih biti živ, nisam uzalud sanjao braću koja me zovu. Borim se
svom silom, samo da ga uklonim, ali on se ne da, čak mu je izgleda ni teško. Borimo se sve dok mi
se mačeta na nađe duboko u prsima.
Padnem na zemlju i naslonim se na zid. Amur gurne nogom vile što dalje od mene, pa čučne. Na
plavoj košulji mu se vidi krv i rupe od mojih vila, a na rukama blagi mišići. Ipak to ne skriva
činjenicu da mu je četrnaest ili petnaest godina. Možda nekim čudo šesnaest.
"Znam da je onaj klinac još uvijek tu." reče. "Ali ne brini, neće on osjetiti ništa."
"Ne..." govorim s nekom težinom, a iskašljam goleme količine krvi kroz usta i nos.
"Rat je sranje, to su nam već pokazali. Nitko je pobjeđuje, neki samo prežive. Ipak je ovdje jedini
pobjednik što god se dogodilo Kapitol."
"Goni se." rečem. Neću štedjeti posljednje riječi na njega.
"Dobro, kad nisi raspoložen za razgovor." reče i podigne mačetu u razini mog vrata, ali brzo mu se
trozubac našao u vratu.
Ironije, ubijen je oružjem kojim je najbolje baratao. Musslin izvuče trozubac iz vrata i pusti ga da se
uguši u vlastitoj krvi. Brzo spusti trozubac i zaplače. Klekne kraj mene i zagrli je oko vrata. "Ne
želim ovo." reče dok je gorko plakao.
Pogledam toliko trupala u ovoj areni i sad vidim da im se pridružujem. "Musslin?" odmaknem mu
glavu i prisilim ga da me pogleda suznim očima. Nema veze što je ubio svoje, sad se činio ranjiviji
nego ikad. Ipak mu ne može nitko sad nauditi. Zapravo može, oni Mirovnjaci koji su okruživali
arenu, oni vojnici koji su ga doveli, ali ima šanse da se i vrati kući. "Ideš doma. Gotovo je. Završilo
je."
"Ne, ne." odmahnuo je glavom. "Kapitol je pobijedio kao i uvijek."
Ubrzo se rešetke dižu i vidim kako ulaze mirovnjaci. "Ne, ne." Musslin padne na zemlju i sakrije
lice u moju košulju. Skupi se uz mene i postane još manji. Ne znam što da više činim, pa ga obgrlim
samo jednom rukom. Mirovnjaci ga ipak grabe i jedan ga diže u zrak. "Evo slavnog pobjednika."
"Ne, ne." dječak je mahao rukama i nogama. "Dolje Kapitol! Smrt Kapitolu!"
"Bome je ovaj žilav. Baš me zanima što predsjednik misli."
"Ma kladim se da bi ga i tako ubio."
"Da, svi su bili otporni, pa su se svejedno pokorili Kapitolu."
"Što ćemo s čokoladnim?"
"Ma pusti ga da crkne, Neće još dugo."
"Ne! Collis! Collis! Smrt Kapitolu! Smrt Kapitolu!" mahao je rukama i nogama dok su ga iznosili iz
arene. Pružao je ruke prema meni, a ja svoju nisam mogao ni podignuti. Ubrzo su spustili vrata
arene. Svijet nekako postaje nestvaran, mutniji i mračniji. Zadnje što čujem se vrisak tog dječaka i
rafal metaka iz puške. Zapravo ne znam je li to stvarnost jer sve pomalo nestaje. Svijet postaje crn,
kao san, a kasnije je širi bijela svjetlost. Iz nje mi se približava pet crnih figura, pet figura koje, što
su mi bliže, to više sliče na moju obitelj. Sad znam da me braća nisu zvala samo u snovima.