1.

Dok su mi se osvježavale u vodi, gledala sam kako Marine po stoti put pokušava uhvatiti barem
jednu ribu trozupcem. Sve vještine lova, koje je godinama razvijala, kao da su u sat vremena
nestale. Već se satima kretala u plićaku, uzburkala je, a i zamutila pomoću pijeska svu vodu. Zlatne
kovrče su joj se, zajedno s površinom vode ljeskale na suncu i svaki put poskakivale.
Bacila je trozubac i opet promašila. Došla je naglim koracima no njega i opsovala. S nje sam pogled
prebacila nedaleko od mojih nogu. Škarpina se nalazila par metara od mene, šarena, stopila se sa
svojom okolinom. Polako sam ustala da se voda previše ne uzburka. Tijekom lova na kopnu je teško
biti neprimjetan, kako je tek u vodi. Ne mičući noge, podigla sam svoj trozubac, oprezno naciljala i
bacila. Nagnula sam se i podigla ga sa svojom lovinom, koja se još koprcala, šarena i prekrasna.
Vidjela sam kako je Marine okreće i mršti. "Prokleta sretnice." reče i dođe do kopna. Očito je ovaj
nesretan dan bio previše za nju, a tek je rano jutro.
"Ribe osjete nervozu." rečem, iako to nije bila istina. Ribe se koncentriraju najviše na gibanje vode,
zato imaju bolje instinkte. "Možda sljedeći dan bude bolji."
"Da, smijat ćeš se ti kad sutra zaboraviš plivat."
Frknula sam, kao i na svaku njenu ideju. Od svega, sigurno ne bih zaboravila plivati. Izađem sam iz
vode, posušim noge krpom i obujem sandale, te spustim natrag nogavice. Nedaleko od mene,
Marine je izvukla mrežu punu riba i počela ih trpati u kante. Dok sam čistila svoj trozubac osjetila
sam da me nešto vuče za košulju i pada mi nešto sluzavo i hladno, što se koprca. Ustanem i
vrisnem. Kad se malo izmaknem, vidim kako se cipal koprca pokraj mog alata. Dignem pogled i
vidim kako mi se dječaci smiju. Marlin i njegova ekipa, upro je prstom u mene. "Hajde sad pleši, da
te vidim."
Kako bi on tek zaplesao kad bih ga ja uhvatila. Već sam ga nekoliko puta bacila u more radi sličnih
stvari, ali sad smo u plićaku. Da ga ozlijedim, skrbnici bi me ubili.
"Je li ti danas sretan dan?" čujem kako mi se Marine smije iza leđa.
"Jest, barem još znam loviti."
Još od kraja pobune, skoro otkad znam za sebe gledamo od ranog jutra kome je Dan žetve sretan, a
kome nije. To sam posebno gledala zadnje četiri godine, evo petu za redom. Uzele smo kante pune
riba i školjki što smo ih skupile, te smo se vratile natrag u sirotište. Rani jutarnji lov je bio obavezan
za svako dijete koje je hodalo na dvije noge, pa makar se svodio na skupljanje pužića. Dio će se
iskoristiti za obroke, a dio se prodaje na tržište. Tako smo svi zarađivali, pet skrbnika i tridesetero
djece. Neki bi nas žalili, ali bilo je čak bolje nego obiteljima, koje su radile uz strogu kontrolu
mirovnjaka, da slučajno malu školjkicu ne bi stavili u usta. Također im je o mirovnjacima ovisila
plaća i zalihe hrane koje će dobiti taj dan. Tijekom godina kontrola je malo popustila, kontrolirali su
i nas, dok prije pet godina nisu zaključili da tridesetero djece ne predstavlja nikakvu opasnost.
Svatko je od djece u sirotištu imao svoju priču, ali ju nije pričao, kao što naši skrbnici nisu željeli
nam pričati o životu prije pobune i Igara gladi. Moja je počela odmah na početku pobune. Negdje, u
jednom dijelu sela, gdje sad više ni kolibe nema, gdje se uvijek skapavalo od gladi, a ljudi od
pamtivijeka su bili živući kosturi, lutala je jedna mala dvogodišnjakinja, koja čak ni niskom čovjeku
nije ni do boka sezala. Pitala je mnoge lude za hranu, za vodu. Kao i mnogi, bila je živi kostur, koža
ružičasta od lutanja na suncu, svaka kost ispod nje kao šiljak stršila, kovrčice smeđe u hladu, crvene
na suncu, a izbačene krupne oči, boje morskog zelenila su se najviše isticale. Isticale su se jer su
bile ogromne, ne zelene, jer je to boja očiju skoro svakog stanovnika našeg okruga.
Pobuna je tek počela, ljudi nisu mogli prehraniti ni sebe, pronaći mrtvu vreću kostiju na putu je bila
tad normala. Djevojčica je čak tad kopala oko tijela, da ne bi našla možda komad kruha. Već je
znala što znači mrtav čovjek. Rijetko tko bi joj se smilovao, ali svi su ju viđali kako uvijek pita, čak
se i smiješi, a rijetko suzu prolije. Djevojčica se bila mala kao dojenče, ali već je izgovarala skoro
pune rečenice, pa su pretpostavili da ima dvije godine. Neki su čak bili i sigurni da ima dvije
godine.
Rijetko koji su znali odakle dolazi, ali oni, koji su je slijedili nekoliko puta, našli bi je kako odlazi
na sam kraj sela i ulazi u nastambu napravljenu od blata i slame, izgledalo je više kao šator nego
kuća. Tu je bilo samo malo ognjište, lončić i dvije plahte, a na plahtama su ležala dva polu-
raspadnuta tijela, koža im se već udubila u kosti, djevojčica im se obraćala s mama i tata, te kraj
njihovih glava postavila svu hranu koju je imala i čekala da uzmu, da počnu jesti.
Nitko nije znao od čega su ti ljudi umrli, od neke bolesti ili gladi. Ni jedno, a ni drugo nije bilo
rijetkost. Djevojčica je više trošila hranu i vodu na trupla, nego na sebe. Jednog dana, jedna je žena
vidjela kako djevojčica bori da ustane. Viđala je i prije to dijete, ali više to nije mogla podnijeti.
Uzela je dijete u ruke, i umjesto da taj dan pođe na tržnicu, odvela je dijete u sirotište i ispričala im
ovu priču. Kad su pitali djevojčicu kako se zove, rekla je Mags.
To je bio kraj moje tužne priče koja se završila dolaskom u sirotište. Iako tada ni u sirotištu situacija
nije bila bajna, desetak gladnih usta, bila je bolja nego kad dijete jedva skuplja hranu za sebe. Sad
tog sela više nema, ne zna se što je bilo s truplima tih ljudi. Za razliku od druge djece, bila sam
prava sretnica. Nisam bila jedna od hrpe dječjih kostura koji nisu dospjeli na ovaj prag, nego pod
zemlju, a tijekom pobune sam ih se nagledala, čak i par godina poslije.
Marine ima sličnu priču kao ja, nađena nad dva iskasapljena tijela s četiri godine, čak mi tvrdi da
zna što se točno dogodilo. Nikome ovo nije rekla, osim meni. Njeni roditelji su bili pobunjenici koje
su mirovnjaci iskasapili puškama, a ona je sve gledala iz zasjede. Doveli su je s odjećom još
obojenom krvi, toga se sjećam, te su joj rekli da nikome svoju priču ne govori.
Doživljavale smo se kao sretnice. Imale smo svoje krevete, hranu, svoje prijatelje i ljude koji su se
potrudili da nam pruže sve, doslovno sve. Okrug 4 je bio jedan od najbogatijih i prilično se
oporavio nakon pobune, zadnjih dvanaest godina, bila sam svjedok tome. Osim što su nam pružali
hranu i smještaj, trudili su se da čak dobiju pobjednika.
Sirotište, a i škola nam je pružala treninge s borbenim vještinama i raznim oružjem, najviše
trozupcem. Svaki dan, barem po dva sata, svatko tko je krenuo u školu, pa na kraju prešao
osamnaestu. Zahvaljujući njima, od deset igara smo uspjeli izvući dva pobjednika, što nije malo.
Okrug 1 i 2 imaju po tri pobjednika, a 11 i 12 po jedan. Okrug 12 je lani bio pravi šok, cijele igre su
bile pravi šok, ali se kasnije otkrilo da se radilo o varanju. Posvećenica i njen mentor su nešto mutili
iza scene. Zato se igre više nisu prikazale kao ostale.
Najupečatljivije su ostale one prve, kada su rekli da se knjiga ne sudi po koricama. Pobijedila je
mala kržljava djevojčica koja je iz arene izašla na svoj petnaesto rođendan. Nije bila najmanja u
igri, ali je bila najmanji i do sad najmlađi pobjednik. Kapitol ju je zapamtio kao malu zvijer koja
masakrira duplo veću djevojku iz dvice, ali drugi okruzi su je zapamtili kao siroto dijete koje traži
svoju majku pred palačom pravde. Sjećam se da su tada opet izbili neredi, okruzi su gorili da se te
proklete igre opet ne održe, drugi su se bojali nove pobune, koje nije bilo, ali je igara bilo. Na
sljedećim igrama je odnio pobjedu opet Okrug 1, mladić je djevojci iz četvrtice zabio mač u prsa i
opet postao pobjednik, pa i na trećim nešto malo manji dječak je iza leđa čekićem dječaku iz dvice
raznio glavu. Kapitol je smatrao Okrug 1 pravim sretnikom dok na sljedećim igrama pobjedu nije
odnio Okrug 2, a godinu kasnije naš okrug. Krupan dječak, jedan od najstarijih je ubio dječaka iz
jedinice, ali je pri kraju borbe bio na vrhu tribina, spotaknuo se i pao. Snažno je udario glavom i od
tada je kao novorođenče, zaboravio je svoj jezik i najosnovnije funkcije, a više ih ne može ni
zapamtiti.
Zahvaljujući treninzima, dobili smo još jednu pobjednicu prije dvije godine, ali mnogi govore da ni
ona nije dobro. Treninzi se održavaju još u Okrugu 1 i 2. Okrug dva mora trenirati svoju djecu, jer
mnoga nakon škole idu u Mirovnjake. Okrug 1 je osnovao taj centar, iako je protuzakonit. Lani,
malo prije igara, Moldavit, plavi mladić i brat prve pobjednice je javno obješen zbog osnivanja
centra, smaknuće se prenosilo na svakom kanalu, ali mnogi govore da se vježbe i dalje održavaju, a
nitko ništa ne čini. Okrug 4 se ipak trudi da to ostane tajna.
Skrbnicima smo pomogle u pripremi hrane, kao i mnoge djevojke, dok su mlađe djevojčice
postavile stolove. Uživale smo u doručku kao da nam je zadnji dan u životu. Tako su nam skrbnici
rekli. "Ove godine je uzbudljivo." reče Marine s lažnim uzbuđenjem je uzela pribor. Svi su znali, a
Kapitol je to klicao svaki dan na velikom ekranu.
Jedanaeste igre, nove igre, nova okolina, sponzori, mentori i nagrada za pobjednika. Lani su
mentori bili svakom posvećeniku bili učenici neke akademije iz Kapitola, ali ovaj put je Kapitol
dopustio da bivši pobjednici budu mentori svojim posvećenicima. Sreća pa mi imamo još jednog
zdravog.
"Tko su ti sretnici?" nasmijem se.
Nije trebalo biti smiješno, imali smo dva pobjednika, ali i osamnaest izgubljenih života, pet iz ovog
sirotišta. Da stvar bude gora, Kapitol je uveo i tesaree. Ako ne možeš na svoju ruku preživjeti, za
svakog člana obitelji ide još jedna ceduljica s tvojim imenom, a još ide jedna kako ti idu godine,
tako da ih ja sad imam pet, a još lani sam imala samo jednu. Skrbnici su rekli da nema riječi kad je
u pitanju tesaree. Ako moramo, da preživljavamo na drugačiji način.
I jesmo. Marine i ja smo imale svoj štand. Marine je izrađivala nakit od ljuštura školjki, a ja sam
plela košare od bambusove kore, toliko čvrste da se ni voda ne bi izlila, barem ne odmah. Skoro
svaki dan smo ih prodavale, za što smo čak imale i lijepe cvjetne haljine. Svaki put dignute kose u
opuštene punđe, osmijeh na lice i plesale smo latino plesove, čiji su koraci ostali zapamćeni samo u
našem okrugu. Sama prodaja ili sam ples nije privlačila mušterije koliko i kombijacima, smo nekad
znale donijeti pune košare novca.
Također su se mnoga djeca bavila raznim djelatnostima kao što je pjevanje, slikanje, jedan se dječak
bavio o žongliranjem, samo da se više novca dovede. Plesala sam i plela košare već pet godina,
jedan od skrbnika me naučio, koji je prije tri godine pogubljen radi pjevanja neke pjesme koja se
smatrala pobunjeničkom.
"Ako ja završim na onoj pozornici, pokazat ću im golo dupe." reče Marine dok je jela. Mogu se
kladiti da već godinama čeka tu priliku, ali to bi na kraju moglo rezultirati smrću skrbnika, možda i
djece. Još se znala emitirati scena iz prvih Igara gladi, kad je dječak iz dvanaestice viknuo: "Smrt
Kapitolu." i platforma je eksplodirala. Bio je još malen, možda i najmlađi. Tako je Kapitol pokazao
svoju toleranciju.
Kad je završio doručak, morali smo sve pospremiti i suđe oprati. Skrbnik nas i dalje opominje da se
sredimo što najbolje možemo. Jednom su dječaka odabrali bez izvlačenja ceduljica, baš zato što se
pojavio u pidžami. Oblačim treću godinu na redom svoju haljinu, koju je prije mene jedna djevojka
nosila, prije nekoliko godina je napustila sirotište. Haljina je modra, golih ramena, s uzrocima
brbavica uvezenim bijelim koncem. Od sve odjeće se na njoj vidjelo da se nosi jednom godišnje.
Oprala sam kosu i pustila da mi brončane kovrče prirodno padaju. Nitko nema ništa protiv puštene
kose na žetvi. Marine je obukla svoju staru zelenu haljinu s uzorcima crvenih koralja i zlatne kovrče
vezala u bujan i visok rep. Te kovrče su bile adut svakog u našem okrugu. Ako si imao ravnu kosu,
mnogi su se pitali odakle dolaziš.
Uzele smo se za ruke i krenule pred Palaču pravde. Ovo nam je peti put, ništa strašno. Držimo se za
ruke i ovaj put stajemo u redove šesnaestogodišnjaka, dogodine sedamnaestgododišnjaka. Bit će
tužna scena kad se oprostimo s dvoje, možda se jedno ipak vrati, samo se nadamo da nisu mlađi.
Lani je Mizzen imao tek trinaest godina, iako je dospio dosta daleko. Ipak su ove godine dali
prednost starijima, ne da su stariji, nego i pametniji. S time su Kapitolu igre zabavnije.
Pred Palačom pravde skuplja se hrpa djece kovrčavih kosa i preplanulog tena, a rijetko je tko ostao
blijed ovo ljeto. Izlazi naša draga voditeljica Venera, s kuštravom perikom boje crvene naranče,
crvenim ružem i zlatnom lepršavom haljinom.
"Neka samo još jednom netko reče da su sve žene s Venere." promrmljam, a nekoliko djevojaka je
oko mene nasmije.
"Dobrodošli, sretne Igre gladi i neka izgledi budu na vašoj strani."
"Uvijek su na njenoj." šapne Marine. Nažalost, sad ćemo saznati na čijoj nisu.
Slijedi himna, nakon tega ključne scene prvih devet Igara gladi. Desete se opet ne pokazuju, da se
barem pokažu Mizzen i Coral. Coral sam znala iz škole, bila je godinu starija. Tijekom igara se
moglo vidjeti kako pokušava zaštititi svog mlađeg posvećenika, iako je on bio u prednosti pred
mnogima. Na kraju ju je ubio, nitko drugi, nego proklete zmije.
"Zamisli da su sve te ceduljice prazne." šapne Marine. Pokušavam se smijati što tiše mogu. "Ja bih
to učinila dogodine."
"Ako bi dospjela u palaču pravde." šapnem.
Nakon tih scena gradonačelnik čita neku zakletvu po kojoj su nastale Igre gladi, a zatim Venera
uzima ceduljicu iz zdjele gdje se nalaze ženska imena. "Dame imaju prednost." To uvijek govore
prije izvlačenja.
Stišćem oči i samo se nadam da ove godine nije netko iz našeg sirotišta, ili netko mlađi, ali dok se
molim, ona čita ime. "Mags Flaganan."
2.
Od svih imena sam se najmanje nadala da će među njima biti moje. Možda je to zato jer sam se
smatrala jednom od sretne djece. Možda nisam Kapitolsko dijete, ali jesam iz jednog od
najbogatijeg okruga, spašena od smrti u ranom djetinjstvu, imala sam odličnu prijateljicu i skrbnici
su brinuli o meni. Živjela sam bolje nego neka djeca s oba roditelja.
Od pet mojih ceduljica jedna je izvučena. Osjetim kako me Marine stišće za ruku i kad se sjetim
scene gdje je djevojčica iz Okruga 1 završila s mecima u prsima samo zbog psovke, snažno otimam
svoju ruku i izlazim iz reda. Ruke snažno držim u tijelo, šake stisnute, brada ravna. Trudim se da
Kapitol ne vidi moj strah. Mirovnjaci me odvode na pozornicu, gdje me Venera preuzima i okreće
prema publici.
"Pogledajte samo." pokazuje me kao da je otkrila toplu vodu. "Ja vidim pobjednicu."
To je rekla za svaku djevojku koja je došla pred nju pa nismo imali pobjednicu. Zapravo jesmo
jednu, prije dvije godine, koja je bila surova još od malih nogu. Venera je zapljeskala, kao možda
njih pet iz publike. Djeca me blijedo gledaju, ponosno smiješe, možda jer nisam jedna od slabe
djece. Istina, nešto sam krupnije građe, svaki dan sličim više ženi, struk i kukovi su mi sada
potpuno oblikovani, ali ne rađam u areni, borim se za vlastiti život. Iako nisam neko kržljavo
stvorenje, Okrug 1 i 2 bi me rasporili kao krpenu lutku.
"Kako lijepa djevojka. Da vidimo tko je sad sretnik." Kako bi me samo ljepota spasila? Nijedan
posvećenik nije bio toliko napaljen da ga je ubilo golo žensko tijelo. Izvlači ceduljicu dječaka i čita
ime. "Marlin Pike."
On? Još iz našeg sirotišta. Ovaj put ne gubi samo jedno dijete, nego dvoje po prvi put. Zapravo ne
dvoje, dvoje ih je bilo i na trećim Igrama gladi, oboje poginulo. Marlin izlazi iz reda najmlađe
djece. I među najmlađima jedan je od najsitnijih. Mršav je, iako nije izgladnjivan. Tek dvanaest
godina. Zapravo trinaest, ima trinaest. Ali to puno ne pomaže. Mirovnjaci ga dovode, Venera ga
okreće prema pozornici i uklanja zlatne kovrče s lica. Vidi se da nije nešto zadovoljna s izborom.
"Pljesak, molim." Sad plješće samo ona, dok drugi sklanjaju poglede sa pozornice.
Gradonačelnik nas tjera da se rukujemo. Spuštam pogled i tek sad vidim koliko je nizak. Primam
mršavu, preplanulu ruku, koja nestaje u mojoj šaci.
Kasnije nas uvode u Palaču pravde. Postavljaju dijete do mene i vidim da mi samo malo seže poviše
ramena, možda do brade. Dječak se ipak drži ponosno, bez emocije na licu. Ispunjavaju neke
dokumente koje ima gradonačelnik daje. Venera sretno poskakuje i više od svega poželim da se ona
nađe u areni. Gradonačelnik se rukuje s nama i daje nam mali smiješak. Čini da se polaže malo nade
u jedno od nas dvoje, mogu misliti noga. Kasnije nam stavljaju lisice na ruke. Čekam da nam stave
na noge, ali to se ne dogodi. Ipak su odlučili biti malo blaži. Možda je predsjednik Ravinstill
doživio neko prosvjetljenje. Ipak Igre nisu bile njegova ideja, ali on ih je prihvatio.
Uvode nas ovaj put u vlak za putnike. Lani su posvećenike doveli u teretnim vagonima punim
gnojiva, jednom punim smrdljive ribe. Uvode nas u naš vagon, četvrti vagon. Jesu li prva tri već
puna? Tko zna.
U vagonu nas uvode u sobu, da čak imamo i sobu. Tu su dva kreveta, noćni ormarići i stol za jelo.
Na njemu se nalazi zdjela s nekoliko peciva, s urezanim našim grbom, pastrvom. Skidaju nam lisice
i zatvaraju nas. Čini se da je ove godine dosta bolje. Vjerojatno su shvatili da nemamo baš puno
opcija kada je u pitanju bijeg. Marlin se samo nesretno baca na krevet. Ja otvaram ladice ormarića i
vidim u prvom pribor za jelo, a u drugom odjeću. Baš me zanima je li mi pristaje. Nisam je ni
namjeravala koristiti.
Otvaram druga vrata i vidim mali tuš sa zahodom. Imamo i tu opciju. U sirotištu smo imali bačvu i
poljski zahod, ali sve bih sad mijenjala za ovo.
"Mags, gledaj." govori Marlin. Okrećem se i vidim ga za stolom, s nožem u ruci. Nož je bio
namijenjen za jelo, ali dovoljno oštar da ubije čovjeka. "Kako bi bilo da im nacrtamo jednu lijepu
hrenovku."
Znala sam da nije mislio doslovno na hrenovku, ali sam se nasmiješila i kimnula. Bacio je zdjelu s
kruhom i počeo crtati po stolu, sve dok se nije pojavila naša pobjednica i Venera na vratima. "Što to
radite?" vrisne i uzme mu nož iz ruku. "Zbog vaše pobune sve je poskupilo. Je li vidite rezultate?"
"Vidim na tvojoj glavi." reče Marlin. Vidjelo se iz aviona da je to perika.
"Samo nastavite i možda ne dođete do arene." reče Algina i sjedne. Kosa joj je ravna, što je rijetkost
u okrugu, više crvena nego smeđa. Oči sjajne i zelene, kao u svakoga, a ten blijed, jer otkad je izašla
iz arene, ne izlazi iz kuće. Sve ju podsjeća na arenu. Baš da vidim scenu kad se opet nađe u
Kapitolu.
"Zašto bi i došli?" pitam. "Što to za tebe znači?" Nisu obećali bogatstvo za mentore.
"Kapitol prijeti smrću mentorima na kojima ne vidi da se trude."
"Baš te žalim." reče Marlin.
"Znam to raspoloženje, i ja sam ga iskusila. Zapravo sam odvedena u lancima, među smrdljivom
ribom i odmah sam sljedeće jutro bila u areni."
"Bla, bla bla." Marlin je kolutao očima.
"I zašto bi mi se za tebe trudili?" pitam.
"Jer možda se vrati dvoje živo ili troje mrtvo. Koja je bolja opcija?"
"Ni jedna ako ju ne vidimo."
"Vidi." dođe Venera do mene, nakon što skupi pogačice s poda. "Pogledaj." prebaci mi kosu na
ramena. "Ova frizura, ovo lice bi odmah osvojilo sponzore, samo malo šminke i osmjeh na licu."
"To mrko lice ne bi ništa dobilo, makar se proljepšala preko noći."
Znači to je dovoljno za sponzore? Lijepo lice i osmjeh? Koliko se sjećam, lani su se djeca dobro
potrudila prije sponzora. Lucy Gray je pjevala, dječak iz njenog okruga je svoju mentoricu, zajedno
sa stolicom uspio podići poviše glave. Čak je dječak iz trice pokazao kako se pali vatra uz pomoć
naočala.
"Neka, nasmijat ćemo mi nju." reče Venera kao da je dobila nagradu. Nisam ja njen komad mesa.
"Kad mi se bliži smrt, svi čine bilo što da produlje život barem za sekundu. To su me ove Igre
naučile." Koja odvratna žena, odvratnija od bilo kojeg mirovnjaka.
"Nadam se da nisu sve žene s Venere." rečem.
Venera vrisne koliko ju je to povrijedilo. "Odustajem. Vas ste dvoje nemogući." reče i napusti sobu.
"Čula sam da znaš plesati." reče Algina.
"Pa?" pitam. "Plešem za novac, ne za Kapitol."
"Nije velika razlika. Plesala si i prije da preživiš."
I ona me isto doživljava. Kao ulov bogat tune od tri tone, samo ju nikako ne može skuhati. "Da se
prodam Kapitolu samo da preživim." Nisam bila njen komad mesa, a sigurno ne ni Kapitolski.
"I ja znam neke stvari." doda Marlin.
"Što?" pita Algina. Nije bila zainteresirana kad je bilo žgoljavo dijete u pitanju.
"Znam plivati, isplesti mrežu, zamke, uhvatiti ribu, trčati..." nabrajao je na prste. To je znao skoro
svatko iz ovog kruga.
"To je za arenu, ne za sponzore. Čime bi zadivio ljude koji bi financirali tvoju hranu i vodu?"
Nije imao ništa. Kad je u pitanju izgled, njegove su oči bile kristalno plave, pravi pogled Kapitolske
mode. No izgled nije važio ništa ukoliko si žgoljavi klinac.
"Baš si kučka." dodam. "Kako bi ti zadivila građane, kad nisi zadivila ni nas?" Sreća što nije bilo
sponzora kad je ona bila u areni. Ne bi dobila ni bocu vode.
"Nikad nisam vidjela nekoga tko toliko ne mari za vlastiti život."
"Krivo si nas shvatila, ne marimo za tvoj." reče Marlin.
"Dobro." slegne ramenima. "I tako većina toga ovisi o vama."
Napustila je sobu, što se činilo kao pravo osvježenje. Marlin je sjeo do mene i pitao. "Idemo li
zajedno?"
To je bila tradicija našeg okruga otkad su Igre počele. Uvijek su se držali zajedno, do samoga kraja,
otkad su Mare i Salis. Počeli, pa i lani Coral i Mizzen. Ali ovo bi i dalje mogla biti klopka. Sjetim se
još ranog jutra kad bi je ribu ubacio u majicu. Tako bi mi u areni mogao zabiti nož u leđa. Samo
kimnem glavom da ga još i ja ne razočaram. I bez Igara Algina bi bila previše za jedan dan.
Sjednem na krevet i promatram kroz pozor more, sve dok nestane s vidika. Tko zna kad ću ga opet
vidjeti. Razmišljam o kopnu preko Altantskog oceana, Europa. Još su nam u školi rekli da na njemu
ima stotine država i svaka ratuje sa svojim susjedima, sve samo zato jer ih Kapitol ne kontrolira.
Baš se mislim kako je i Europi potreban Kapitol.
Nakon nekoliko sati Algina ulazi zajedno s Avoxima, koji nam nose na pladnju ribu i bokal vode.
"Ispričavam se radi onoga." reče, prva riječ koja me šokirala radi nje. "Mogla sam biti blaža. Nekad
i najmlađi iznenade, ali oni ne pobijede."
Najmlađi i najsitniji pobjednik je i dalje bio dio Prvih igara gladi, na svoj petnaesti rođendan. Da
Marlin pobijedi, on bi bio najmlađi. Ima prednosti kad mnogim okruzima, počevši od petice na
dalje, čak i nad tricom. Ali kad se sjetim dvice, dječaka koji ti jednim trzajem slome kičmu i Okruga
1, uvijek premazanog svim mastima, prođu mi trnci niz leđa.
Algina sjeda za stol i izvadi dio ribe na tanjur. Predomišljam se par sekundi, ali ipak sjedam. Barem
se ispričala, ako ništa prije. "Možda vaša povezanost skupi neke sponzore, kao mlađi brat i starija
sestra." Povezanost. Nismo nikako bili povezani osim okrugom i sirotištem. Prije je za mene on bio
razmaženo derište, a sad je siroto dijete kojeg čeka smrt u areni, tko zna kakva.
"Imate li neke zanimljive priče? I one bi oduševile publiku."
Nemamo, osim kako smo stigli u sirotište. Marlina su našli na smetlištu. Zapravo ga je našla jedna
žena, koja ga je koristila da isprosi novac. Još je bila pobuna i Panem nikad nije bio u gorem stanju.
Kad su ljudi shvatili da žena bebu uopće ne hrani, nego joj nanosi bol da još više plače, oteli su joj
bebu. Morali su je ubiti koliko je bila tvrdoglava. To je bila njegova priča. Da to ispričamo
Kapitolu, ostavili bi dojam da njih krivimo za naše stanje, iako je istina. Osim toga prozvali bi vas,
Dječak sa smetlišta i Djevojčica koja je hranila kosture.
"Nemamo." rečem.
"Mags, iskoristi sve što imaš za taj intervju, sve."
"Znam plesti košare." rečem. Algina me mrko pogleda. Smatrala sam da tu ima nešto na intervju, ali
po tom pogledu znam da mi to ničemu ne služi.
"To iskoristi za zamku u areni. Sad iskoristi sve ono što koristiš kad prodaješ košare. Ukoliko se
budete držali zajedno, ako to planirate, možeš iskoristiti sponzore za dvoje. Što te znači da se ovaj
mali treba opustiti." Sad se okrene prema Marlinu. "Ukoliko pokažeš tu drskost, povući će te
sponzore samo jer si ti u blizini."
"I koja je bit preživljavanja." pitao je Marlin ono što ja nisam ni pomislila.
"Ne pravi se glup. Znaš što čeka pobjednike i vidio si Pobjedničko selo. Izgradili su barem desetak
kuća."
"I što dalje? Ništa ne radim, ne izlazim iz kuće i vrištim kad mi ptica proleti ispred nosa."
Ovo je sigurno zaboljelo, no nije ni ona bila puno blaža s njime prije par sati. "Možda je bolje od
mučne smrti koja te čeka u areni. Ovo čak i može proći." Izgledalo je kao da sama sebe tješi, ali i
dalje skače kad joj se nađeš iza leđa. Zato ide ona poznata izreka: Nikad se ne šuljaj pobjedniku iza
leđa. Čini se da nije jedina to iskusila.
"Mags, pokaži svoj šarm. Znam da ga imaš, samo si sa sakrila, jer si ljuta. Marlin, pokaži dječju
nevinost i razigranost. Samo ne budi derište. To ti neće donijeti nikakve sponzore."
Raspravljali smo neke strategije, ali ono što je bilo sigurno da nismo ništa znali o Igrama. Ako u
blizini bude more, pa čak i bara, možda pobijedimo, ali ako se nađemo u planinama, jao nama.
"Raspravljat ćemo još, posvećenici su odbrani i konkurencija nije mala."
S prva dva okruga nikad nije mala. Tamni div iz Okruga 11 je čak uspio odnijeti pobjedu prije tri
godine, bez ikakvih varki i sumnji. Nisam i primijetila da na zidu imamo i ekran, možda zato jer su
zidovi crni. Algina stavlja vrpcu u ekran se pali. Na žetvi je prvi Okrug 1, djevojka blijede kože u
bujnog tijela, te zlatnih kuštravih kosa, dječak visok i kao da je isklesan, oboje se smiješe. Ipak
misle već prije na sponzore. Obojici oči zelene kao drago kamenje i da ih poliješ katranom, ljepota
bi sijala ih njih. Dječak iz Okruga 2 skoro viši od svih, stupa iz najstarije skupine i krupnu ruku diže
u zrak kao pobjednik. Djevojčica se izvlači iz najmlađe skupine, nije puno niža od mene, zdepasta,
a na licu joj se još vide bucmasti obrazi. Okrug 3 sa svojim sivim tenom izgleda već kao mrtvaci na
dvije noge. Okrug 4, nas dvoje, strah nam obojici sija iz očiju, ovdje nismo nikoga zadivili. Okrug 5
opet samo zadivi svojim narančastim kosama, djevojčica iz Okruga 10 izgleda kao da joj je jedva
osam godina, Okrug 11 se drži pognutih ramena iako imaju mentora, Okrug 12 izgladnio do kože
kao i prije, ne izgledaju starije od Marlina, a djevojčica je još slijepa. Ako govorimo o istinskoj
tragediji, evo je pred nama.
Sa posvećenika se scena prebaci na intervju. Tu je Lucretius Flickerman, koji je vodio i lanjske igre.
Kraj njega je neka starija žena, igrotvorka, kako ju je predstavio i mlada jedna žena, poznatih
zlatnih kovrča, te krupnih zelenih očiju. Na licu joj se ocrtavala poznata tuga.
"Je li ovo ona..." pita Marlin.
"Malachite. Prva pobjednica."
Da, to je ona. Nakon pobjede nekoliko puta su je prikazali na ekranima u malo boljem stanju, samo
je možda bila godinu ili dvije starija. Sad više nije izgledala kao djevojčica, nego kao žena,
prelijepa žena, čak i za svoj okrug. Još mršava, ali i dalje žena. No ona stara tuga, koju je pokupila
iz arene, nije joj se izbrisala.
Nakon nekog brbljanja o igrama, Flickerman prebaci mikrofon na bivšu pobjednicu. "Gospođice
Olivine, kod pobjede ste izjednačeni sa susjednim Okrugom, ali već niste imali pobjednika sedam
godina. Gdje je zapelo?
"Sigurno se sreća malo odlučila nasmiješiti i drugim okruzima, ali znam da ćemo brzo mi dobiti još
svog četvrtog pobjednika." Ni s tim osmijehom nije mogla sakriti tugu na licu.
"Što kažete na vaše posvećenike? Ističu li se među drugima."
"Moji posvećenici su odmah Igre ozbiljno shvatiti. Kad su u pitanju sponzori, izgledi su sigurno na
njihovoj strani." Lijepi i vješti. Zašto ih sponzori ne bi uzeli? Marlin je napravio zvuk kao da
povraća.
"Vidite ovo?" Algina pokaže. Malachite je nosila ružičastu tuniku, baš kao što je bila njena haljinica
u Igrama. Ali se čvrsto držala za trbuh, toliko čvrsto da je otkrila malu izbočinu.
"Trudna je?" pitam. Zar bi smaknuli trudnicu ako ne budu zadovoljni rezultatom. Ipak taj rezultat
bira Kapitol.
"Trebamo mi umrijeti da ona preživi?" pita Marlin.
"Ne. Ne samo se treba pokazati da si se trudio."
Da, bore se posvećenici, a ne mentori. Sigurno će više nego jedan mentor izvući živu glavu. S
jedinicom i ne treba previše posla. Njen život je zagarantiran. Osim toga, Okrug 1 ima dva mentora.
Imali bi tri da treći se nije otkrio kao pobunjenik.
"I što sve očekujemo i igrama, osim sponzora i mentora." pita Flickerman igrotvorku. Čula sam da
se preziva Gaul.
"Sve što vam mogu reći jest da je prostor dosta otvoreniji i da se nalazi u prirodnoj okolini."
"Prirodnoj. To znači da mi možda mnogi posvećenici pobjegli?"
"Ne." nasmije se igrotvorka. "Pobrinuli smo se da nitko ne pobjegne. Ove godine pobjeda vrijedi
zlata i potrudit ćemo se da naši posvećenici nešto nauče prije ulaska u arenu."
"Govorite o treningu?"
"Da, dva tjedna treninga za svakoga, također bolji smještaj i hrana, svakako bolje od majmunskog
kaveza lani."
Barem smo još nešto potvrdili, nećemo biti u majmunskom kavezu kao oni lani.
"Trening?" pita Marlin.
"Da, trening, možda nešto naučite."
Dva tjedna je ništa kao i godine treniranja. Mi smo imali treninge, ali sigurno ne dovoljno kao
jedinica i dvica, pogotovo dvica.
Nakon ovoga smo pojeli ribu koju su nam dali na pladnju. Od svega, naša je hrana bila
najkvalitetnija, zato smo bili jedni od najzdravije djece. Iako nisam baš mršava, ne bi bilo loše
nabiti još težine, zavisi što bi daju za jesti.
Algina nas je napustila kad se već spustila noć raspravljali smo već nekoliko strategija. Barem se
posvetila nama kad nitko drugi nije. I tako mi više ovisimo o njoj nego ona o nama. Legla sam u
krevet u svojoj staroj haljini jer nisam htjela na sebe staviti nijedan komadić Kapitola. Ovo je jedini
dio mog Okruga koji nosim sa sobom.
3.
Negdje u rano jutro se čulo vrištanje. Algina, naravno, poznata po svojim vrištanjima izvan kuće.
Čovjek bi pomislio da ju netko muči, ali to su sigurno bile noćne more. Ustala sam i pokušala
otvoriti vrata, ali bila su zaključana. Barem znam tko mi je sad pokvario san. Mislila sam da će biti
moja noćna mora, a ne tuđa.
Sreća pa je vrištanje prestalo nakon nekoliko minuta. Nadala sam se da ju nisu ušutkali zauvijek,
samo da ne vrišti. Ipak se za koji sat pojavila pred vratima. "Sad izlazite. Čekaju vas fanovi."
"Fanovi?" pita Marlin. Zar ih već imamo?
"Idete u zgradu. Mnogima su Kapitolci oduševljeni. Osmjeh na lice i mašite. Budite ponosni."
Rado bih im pokazala srednji prst, ali to ne bi završilo dobro za nijednog od nas. Bolje ju je
poslušati. Izašli smo iz vagona točno nedaleko iz Okruga 3. Njih dvoje su izgledali još manje nego
na ekranu. Nisu čak izgledali puno starije od Marlina, ili samo veličina vara, jer Okrug 3 živi u
puno gorim uvjetima nego naš, makar nam bio susjed. Tu je bio put kojim mi moramo proći,
između dvije ograde, sa svake strane Mirovnjak. Venera pokazuje znak da krenemo. Okrug 1 ide
prvi, ostali iza njega. Prva dva okruga veselo mašu, djevojka iz jedinice čak šalje i puse. Po držanju
vidi se iz aviona da Okrug 3 nema sponzora. Strah me je i pogledati iza sebe.
Osjećam kako me Marlin grabi za ruku i tad shvatim da o ovom mahanju ovisi naš život. Smiješim
se publici i mašem. Očekivala sam hrpu ludih perika kao kod Venere, ali sam ipak naišla na više
normalnih kosa. Čini se da se samo elita počela oblačiti u lude boje. Mašem svakome, bez obzira
kako izgleda. Baš kao kad plešem, trudim se držati onaj osmijeh, samo što ovdje ne smijem
zaplesati. Ako ne Kapitol, netko iz okruga bi me ubio, jer misli da mu se izrugujem.
Pri ulazu u zgradu čekaju nas naši mentori, dvoje iz jedinice, troje iz dvice, jedan od Okruga 11,
ljutit i naša draga mentorica. Mentor Okruga 11 nije izgledao sretan, očito ga nisu njegovi poslušali.
Okrenula sam se i vidjela dvoje djece tamne kože, skupljeni kao pačići. Sada mi se ni oni ne čine
puno veći od Marlina.
Mirovnjaci nas odvajaju u dvije grupe, na jednu stranu dječaci, na drugu djevojke. Bilo je san
vrijeme da pustimo ruke, ali neke Okruge je bilo skoro pa nemoguće odvojiti. Kad su me povukli u
stranu s drugim djevojkama, Algina se našla u blizini. "Što se događa?" pitam.
"Vode vas na uljepšavanje."
Već sam pomislila da nas odvajaju za dvije različite arene. Primijetila sam da je djevojka kraj petice
kraj mene drhtala. Nije bila puno niža, ali je bila jako tanka. Zar se ona mene boji? Pa nisam toliko
velika. Djevojka iz trice je bila nešto manja, ali se ipak ponosno držala. Okrug 3 je rijetko
pokazivao strah čak i s najmlađima, makar bi većinom pali barem za sat vremena. Pogledam u
jedinicu i dvicu, njima je bijes na licu, baš kao i dječacima. Sad su barem svjesni da ih kamera ne
snima.
Odvode nas u naše salone, prvo me skidaju potpuno golu i peru svaku prljavštinu. Šamponi imaju
opojne mirise kao parfemi, tako da kihnem u pjenu barem dvadesetak puta. Kasnije me polažu na
krevet i prvo mi lijepe traku na noge, te povuku tako da vrisnem. Drži me njih desetak da se ne
mičem, dok još vrištim. Što je ovo? Neka vrsta mučenja? Kasnije mi moraju držati glavu jer me
čupkaju i oko obrva. Čak mi i struže oko noktiju, ali to baš ne boli. Jesu li ovo Igre gladi ove
godine, tko je preživjeti ovo mučenje.
Nakon par minuta me puste. Kožu mi mažu nekim mirisnim uljem i čak mi moraju izbrisati znoj sa
tijela. Spustim pogled i vidim da nemam nijedne dlake na sebi. "Što ste to učinili?" pitam.
"Uklonili dlake." kaže jedan od kozmetičara.
"Zašto?"
"Za ljepotu."
Znači to je jedan od ideala ljepote. Neke djevojke u mom okrugu su znale brijati noge žiletima, ali
meni bi se jedva vidjele. Koža mi je sad glatka, ali su se pojavile crvene točkice. Više se osjećam
kao očerupana kokoš, nego model. Ostavljaju me samu u sobi, potpuno golu i reču mi da čekam
dizajnera. Oblačim lagani ogrtač, jer je to jedino što imam u sobi. Dovoljno je što me je desetak
ludih perika vidjelo golu, čak su mi uklonili posljednju dlaku, osim kose i obrva. Nokti su mi čak
oblikovani u šarene oble oblike.
Ubrzo ulazi moj dizajner, djevojka plavih kovrča i jantarnih očiju. Mršava i jako mlada, možda pet
godina starija od mene. Smiješi mi se kao da je dobila nagradu. Očito svaki dizajner želi ljepoticu.
Nosi zeleni ogrtač s tigrastim uzorcima, dosta neobičan čak i za Kapitol.
"S tobom potencijalu nema kraja." reče. "Ja sam Tigris. Dizajner za tebe i tvoga posvećenika."
Ogrnula mi je ogrtač jer me je očito i ona morala vidjeti golu. "Prekrasno." reče. Vjerojatno jer sam
jedna od nekoliko djevojaka koje imaju obline. "Nemaš pojma što sam sve za vas dvoje pripremila."
Kako bi se uredilo dijete? Možda teže od žene, a možda i lakše. Nisam imala pojma o modi i
dizajnu. Zašto je bila ovako vesela, jer nije dobila Okrug 12? Da je dobila Okrug 1 sa sto puta više
potencijala, skakutala bi od sreće.
"Znaš li što je bioluminiscencija?" pita me.
"Proizvodnja svjetla." Prirodna proizvodnja svjetla, baš kao krijesnice ili meduze. Nije bilo rijetkost
vidjeti tu svjetlost u moru po noći.
"Da, proizvodnja svjetla. Tu sam temu odabrala za vas."
Kreativno, ali možda su već neki odabrali i slične teme. Što ako je Okrug 1 odabrao svjetlucave
dragulje, a Okrug 3 božićne lampice? Svi troje bi se poklopili, Okrug 1 bi se naljutio i odmah nas
ubio.
"Kreativno." rečem. Svi ipak žele da me što više ljudi primijeti. Kladim se da ima još sto puta
ljepših djevojaka u Kapitolu. Usput je djevojka iz jedinice ljepša od mene za duplo. Barem po mom
mišljenju.
Prvo sam mislila da kreće odmah intervju, jer je trebao biti dan prije Igara, ali je bila parada. Zar
već nismo imali jednu? Očito nije bila dovoljno svečana. Opet me se hvataju stilisti i vizažisti, sad
mi na tijelo nanose plave šljokice i boje mi pramenove, crtaju mi lice. Ovaj put nije bolno, ali
škaklja i od pudera sam kihnula barem deset puta.
Na kraju samu sebe ne prepoznajem u zrcalu. Imala sam na sebi pramenove plave i zelene boje,
crna olovka mi je još istaknula oči, na usnama modri ruž koji me je postarao skoro za desetljeće, a
sjenilo u deset nijansi plave boje. Šminka ipak čini čuda.
Na mene oblače tirkiznu tuniku, čija se boja stapa s mojim očima. Kako se krećem, tunika se
presijava s bijelom bojom, a na njoj su trake koje se presijavaju u duginim bojama. Kreativnost je
mala riječ za ovo.
Ovu paradu ćemo ipak imati na konjima. Izlazim i nalazim Alginu, u tirkiznoj haljini sa sličnim
uzorkom. Čak i od nje su dizajneri uspjeli napraviti prelijepu djevojku. Smiješi mi se sa modrim
ružem kao da vidi drugu osobu. "Jesi li se vidjela u zrcalu?" pita me.
"Jesam."
"Nadam se da sad znaš o čemu sam govorila."
Da, nije bila u pitanju moja ljepota, nego čudo koje dizajneri mogu učiniti sa mnom. Dolazi mali
Marlin u sličnoj tunici i s pramenovima. Sreća pa on nema na sebi šminku ni šljokice, ali nije
zadovoljan. Očito misli da izgleda glupo. "Jedva čekam da ovo skinem." reče.
Vidim Okrug 1 s ružičastim tunikama, porubljenim dragim kamenjem. Prekrasni oboje, ta djevojka
sa šminkom je nestvarna ljepota. Okrug 2 nosi uniforme Kapitolskih vojnika tijekom pobune. Ajoj,
ovo sigurno boli. Sreća pa nisam Okrug 2. Okrug 3 nosi tunike s božićnim lampicama, barem sam
njih pogodila. Okrug 5 je obučen u antene. Čini se da su se samo za Okrug 1 i 4 dizajneri potrudili.
Dovode naše konje, bijele s plavim šljokicama i pramenovima na kosi i repovima. Čak su i jadne
konje sredili. Penjemo se na konje i krećemo iza Okruga 3. Brzo nas vidim na ekranu, ljudi kliču, je
li nama ili prvom okrugu, ne znam. Samo mi ne izgledamo dobro. Nas dvoje bliještimo, kako konji
idu, tako trake lepršaju i mijenjaju se u duginim bojama, a tunika kao kao se ljeska na suncu.
Sad svi posvećenici mašu, očito su ih dizajneri uputili ako nemaju mentora. Ja činim nešto
drugačije. Nagnem glavu unazad i raširim ruke. Neka me primijete, makar mi bilo zadnje u životu.
Ako netko hoće sponzore, evo prilike, i tad čujem kako vrisak Kapitoljana je još više pojača, ne
moram misliti zašto.
Kad stajemo, vidim da je i Marlin bio u istoj pozi kao ja, slijedio je ipak moje upute. Konji sada
staju jedan kraj drugoga. Stoje ispod malog balkona, gdje je grb Panema. Izlazi predsjednik
Ravinstill, kojeg nisam ni na ekranu dugo vidjela. Primjećujem da mu je kosa posjedila. Na papiru
čita onu zakletvu koju je i gradonačelnik čitao. Nakon toga odlazi s balkona i parada je gotova.
Silazim s konja jer me već pomalo butine bole. U susret nam dolaze napa mentorica i dizanerica,
obje nikad sretnije.
"Ovo je odlično." govorila je Algina. "Nisam mogla ni zamislit bolje."
"Pljeskali su vama." reče Tigris. "Baš vama."
Što se tiče sponzora, taj je posao obavljen. Sad samo možemo uprskati. Vidim kako me Okrug 1
gleda, nadam se da nisu ljubomorni. Dječak mi je smiješi i brzo uklanja pogled. I Okrug 2 me gleda,
bijesni. Vjerojatno više jer su morali nositi neprijateljske uniforme. Kladim se da je ovo već
unaprijed naređeno.
Brzo nas odvode jer je svatko u zraku njušio napetost, a sve zbog glupih tunika. Dovode nas do
nekog motela, koji je imao po četiri balkona na svake strane i bio je ograđen žičanom ogradom,
slično kao i svaki okrug. Svaki okrug je dobio svoju sobu, slično kao u vlaku, po dva kreveta s
noćnim ormarićima, samo s većom kupaonicom i ormarom. Skidam sve sa sebe i perem se od
Kapitola. Jedino pramenove ne nogu isprati. Oblačim spavaćicu i bacam se na krevet. Nakon što je
Marlin oprao, uvukao se u krevet. "Baš čudno, Kapitol nas obožava." reče. "Kapitol."
"O njima ovisimo." rečem.
"Uvijek smo i ovisili."
Nije govorio o igrama, nego o onome što stoljećima činimo za njih, a sad smo koljači Igara koje još
glamuniziraju. Kako je ovo imalo bolje od prethodnih?
4.
Algina nas je probudila naglim kucanjem, bilo je vrijeme za trening. Odjeća nam je bila u ormaru.
Pristajala nam je ovaj put, iako nas nisu izmjerili. Zapravo jesu dizajneri prije parade. Odjeća se
sastojala od uskih elastičnim hlača crne boje i plavih košulja, te plavih patika. Zar ovako svatko
izgleda? Izašli smo oboje sa svojom mentoricom kroz hodnik. Nikoga nismo vidjeli. Vjerojatno
izlaze dvoje po dvoje. Na izlazu opet su nam stavili lisice i uveli nas u auto. Čini se da iza kamera
nam mogu stavili lisice, zapravo mogu s nama raditi što god hoće, barem da preživimo do igara.
"Bit će u centru raznog oružja i vještina, ono što najbolje znate, ne pokazujte. Svoj najbolji
potencijal sačuvajte za arenu." govori nam mentorica. Ima smisla, nisam ni njoj mislila pokazati što
najbolje znam.
Nekoliko se puta dogodilo da posvećenici nisu dočekali živi igre. Prvi put je bilo dvoje, drugi ili
treći put čak petero ili šestero, ne sjećam se. Umrli su jer u vagonima nije bilo dovoljno prostora za
kisik, lani čak devetero zbog bombardiranja arene, čak ni neki mentori nisu preživjeli.
Vodili su nas auto po auto, vjerojatno da se međusobno ne pobijemo. Lijepo od njih. Doveli su nas u
neku zgradu, ne znam je li bila poslovna, stanarska ili hotel, ali centar za trening se nalazio ispod
zemlje. Mogu misliti da se držao u tajnosti od ostalih građana.
Sad sam ugledala druge posvećenike, ni Okrug 1 ni 2 nisu bili sretni. Sreća pa smo ovaj put imali
trenere, bilo ih je koliko je bilo i nas. Postavili su nas u crtu. Svaki okrug je nosio košulje drugačijih
boja, Okrug 1 ružičaste, Okrug 2 zelene, Okrug 3 sive, Okrug 5 bijele i tako dalje. Kraj mene je
desno od mene je stajao dječak iz trice. Bio je žgoljav i kojih dvadesetak centimetara niži. Nije
gledao u mene, a nisam ni ja htjela gledati u njega.
Jedan od trenera nam je objašnjavao, samo jedan živ napušta arenu, kao da ne znamo. Arena može
biti džungla, pustinja, sjeverni pol, bilo što. Čini se da će okoliš biti toliko surov ni na kraju se
nećemo ni sami pobiti, nego nešto drugo. Hoće li biti mutanata? Publika bi u tome uživala.
Sad bih radije odabrala onu arenu, a ne okoliš. Barem znam što me čeka i gdje se sakriti. Tijekom
nekoliko zadnjih igara vidjelo se da su djeca dobro upoznala arenu. Još nas čekaju mutanti? One
zmije lani su bili jedva pa mutanti, samo malo brže i otrovnije. Ove godine bi nam mogli pripremiti
dinosauruse kako je krenulo.
Nakon njihovog pripovijedanja skidaju nam lisice i puštaju nas da učimo. Ja sam odabrala izradu
zamki, Marlin se odlučio na paljenje vatre. Iako sam mnoge zamke znala, pomno sam pratila
trenera. Vidjela sam kako dječak iz dvice trenira s ogromnim bataljunom, maše kao što ja mašem s
laganim trozupcem. Nisam sigurna da ja mogu onu stvar mogu i podići. Srce mi je stalo kad je time
tresnuo od pod. Dobro je kad bijes troši na predmetima.
Dječak iz jedinice je zgrabio koplje i toliko ga je brzo vrtio, da ga je bilo nemoguće pratiti. Kasnije
je kopljem uspio pogoditi svaku lutku koja se njihala. Taj smo trening i mi imali u školi, samo što je
bio u pitanju trozubac i vreće pijeska.
Kad su pokraj mene postavili slijepu djevojčicu iz dvanaestice, morala sam se maknuti. Pokupila
sam padobranske niti i plela mrežu. Ta djeca su imala toliko sreće, da nisu imali ni mentora, nakon
što su dobili pobjednika. Koliko se sjećam, Okrug 12 je uvijek slao izgladnjelu djecu, osim lani, pali
bih unutar sat vremena, osim tijekom prvih igara, kad je jedna djevojka umakla sceni klanja. Kad je
skoro bila na samrti, Okrug 11 joj je rekao da će ju i dati joj hranu i vodu poštedjeti ako im
pomogne ubiti nekoliko njih, no sve je prvi put pošlo po zlu.
Nisam htjela na nikoga misliti. Primijetila sam da Okrug 11 je najbolji u penjanju, a Okrug 7 u
preskakivanju prepreka. Držala sam se svojih da me opet ne primjećuju kao tijekom parade. Svi su
me gledali kao komad mesa.
Kad je netko do mene sjeo, pomislila sam da je trener, ali sam čula piskutav glas. "Neke je stvarno
žalosno gledati." reče. Podignem glavu i vidim djevojku iz jedinice. Čak s kosom vezanom u
neuredan rep je bila prelijepa. Ona tunika na meni nije bila ništa prema njezinoj ljepoti. "Ja sam
Ruby." pruži mi prijateljski ruku. Činilo se da u njoj nema ni tračka zlobe, ali se ipak oslanjala na
svoj mač.
"Mags." primim ruku. Sukob mi sada ne bi dobrodošao.
"Ne mogu vjerovat kako si sjajila? Naša tema je bila luksuz. Što je bila vaša?"
"Bioluminiscencija."
"Što je to?"
"Proizvodnja svjetla u moru."
"Kao podmornice?"
"Ne. Kao meduze i druge životinje."
"Stvarno? Nikad nisam za to čula."
Sigurno nije, kao što ni ja za pola dragog kamenja nisam čula. Brzo je s druge strane mene sjeo
dječak iz njezinog okruga. Ni njegovoj ljepoti se ne mogu načuditi, što oni rade kad nemaju nijednu
manu na tijelu. "Vidim da si našla prijateljicu." reče. "Je li ti to nova konkurencija?"
"Dosta." Ruby mu zaprijeti mačem. "Zašto nas odmah posvađaš? Samo se upoznajemo."
"Da, Kopnena i Morska svjetlucava."
"Stvarno si dijete." Ruby zakoluta očima.
"Ja sam Opal." dječak mi pruži ruku. "Oprosti radi ovog upada."
Barem je džentlmen, vjerojatno radi sponzora. "Mags." pružim ruku, a on ju pogleda.
"Vidi, imala je i ona šljokice." Očito ih nisam dobro oprala.
"Da, imali smo ih i mi." pokaže svoju ruku. "Samo treba barem deset pranja da se dignu."
Šljokice na njihovoj koži su bile srebrene, a nisu se toliko dobro vidjele zbog njihove blijede kože.
Što god da staviš na njih, tu ljepotu ne bi ubilo, osim ako ih iskasapiš na deset dijelova. Mogu
misliti da ovo sve rade radi sponzora, čak ni ne žele da drugi okrug ima loše mišljenje o njima.
Stvarno su premazani svim mastima.
Pred nama se stvorila djevojčica Okruga 2 s mačetom. Izgledala je kao veći izazov nego mnogi
posvećenici, jedina nije bila viša od mene, iako zdepasta. Držala je prekrižene ruke i u jednoj
mačetu. "Što radite?" pitala je. Nije izgledala druželjubljivo kao oni.
"Vi ste zaboravili na Okrug 4." reče Ruby. "Ne znam jeste li ijedne igre pratili ili što vam je ostalo u
glavi."
"A Okrug 11."
Pogledala sam na Okrug 11, dvije djece ne veće od Marlina. Netko bi pomislio da bi poljoprivreda
učinila te ljude zdravima i snažnima, ali rijetko tko od posvećenika je ikad bio snažan. Ja ih se
sjećam četvero i samo jednog pobjednika. Što se tamo događa? Ne dopuštaju im da jedu?
"Imali su sreće koliko i dvanaestica. Nitko se njima ne približava." nasmije se Ruby. Ovo je već bilo
okrutno, ali ako se suprotstavim, gledali bi me kao komad mesa. Samo šutim i ništa ne komentiram.
"Hej!" čujem kako dječak iz dvice viče i približava nam se. Na ramenima nosi, ni više, a ni manje,
nego Marlina, sad potpuno pogubljenog. "Zaboravili ste još nekoga." reče i spusti dijete pred sebe.
"On?" pita djevojčica posprdno.
"Da on. Vidiš da nije puno niži od tebe."
"A i stariji je." reče Opal. "Koliko sam čuo." Možda je vidio iz koje je skupine izašao.
"I?" djevojčica slegne ramenima. Od svih njih je baš ona najgora.
"I?" dječak iz dvice ju emitira. "Ovo je Okrug 4. Zaboravila si što je Okrug 4?"
"Ne nisam."
Očito im dvije pobjede znače puno više od jedne.
"Ah da, ja sam zaboravio. Calista prvi put cvijeta, pa je nervozna."
"Smeće jedno." djevojčica zamahne mačetom prema njemu, ali on se izmakne na vrijeme. Otiđe s
mačetom do lutke i počne ju kasapiti što više može. Čini se da najmlađi nisu ni najbezopasniji.
"Ti si siguran i u njega?" pita Ruby.
"Ajme, sreća što ste vas dvoje lijepi." reče dječak. Njih dvoje je sigurno ovo zaboljelo, ali ja sam se
jedva suzdržala da ne prasnem u smijeh. "Ja pratim te igre otkad znam za sebe. Pogledajte." Uzme
jedan trozubac i baci ga Marlinu u ruke. Nakon toga izvadi koplje iz jedne lutke, što je Opal bacao i
zanjiše je. "Pogodi mali, znam da možeš."
Marlinu su se tresle ruke, ali ipak je napravio iskorak i pogodio lutku točno u glavu. Lutka koja se
njiše je ništa naprema ribi.
"Mags." reče Opal. "Da, tebe vidimo. Ostavi se mreže."
Dječak iz dvije mi je bacio trozubac u ruke i opet zanjihao lutku. Ovo je bilo prelagano. Kladim se
da je i Opalu bilo lagano s kopljem. Iskoračila sam, podigla trozubac u visinu ramena. "O oči ako
može." reče Ruby. I jesam, pogodila sam lutku točno u oči.
"Mags?" dječak iz dvice se začudio. Nije mi ime bilo tako čudno, osim ako sam se drugačije zvala i
ovo sam ime izgovorila dok sam još tepala.
"Da, Mags." rečem.
"On je Max." nasmije se Opal.
Sad kužim foru, Mags i Max. I kad sama izgovorim, jedva čujem razliku.
"Maximilian." reče Ruby. "Ali ime mu je predugo, pa ga drugi zovu Max."
Bolje je da ga zovemo Maximilian, čak i zvuči bolje.
Okrug 1 i 2 se ponašaju kao da smo se upoznali u potpuno drugačijoj situaciji. Ne spominjemo Igre,
osim one prošle u nekom trenutku. Ne mislim zaboraviti da su upravo oni u većini slučajeva ubili
naše posvećenike, a u mnogim slučajevima i mi njihove. Calista samo nije zadovoljna izborom,
možda i zna da nema najviše potencijala među njima, dječaci skoro uvijek nadmašuju djevojke,
pogotovo u bitci prsa o prsa.
Zajedno čak i jedemo za stolom, dok se drugi drže dalje jedno od drugog, samo se neki parovi drže
zajedno. Mnogi nas gledaju sa strahom i trepetom. Čak i mali Marlin ispada kao strah i trepet.
Držim se ipak ovog društva, iako mi siju strah u kosti. Svatko od nas ipak zna da može samo jedan
izaći živ, ali ovako mogu čak otkriti i njihove mane, te se trudim ne pokazati svoje.
Dijelimo obrok, pa skoro i zaboravljam na Igre. Calista se jedino ne trudi baš uklopiti, sigurno nije
htjela nas. Pričamo o našoj hrani, Ruby govori kako Okrug 4 uvijek ima najbolju hranu i da naše
alge često koriste u mnogim tretmanima. Ipak ti ljudi drže do sebe, čini se s razlogom. Prvi okrug
koji je shvatio koliko Kapitol cijeni ljepotu. Kapitol cijeni i snagu, ali kod Okruga 2 to nije nikakva
novost.
Nakon treninga nam opet stavljaju lisice i uvode nas u automobile. Baš se mislim je li im se
raspoloženje mijenja i kako nas psuju. Trudila sam im se što više dopasti kao kad plešem i prodajem
košare na tržnici. Marlin se samo pravio da mu ne smetaju. Možda su shvatili koliko sam lažna.
"Jeste li se sprijateljili?" pita Algina. Ona je sjedila na prednjem sjedištu.
"Kako si znala?" pitam.
"Jer su njihovi mentori prišli meni još prije."
"I što žele?" pita Marlin.
"Savez."
Savez s nama? Savez prije nije bio ništa novo s partnerima svog okruga, pogotovo kad nisu imali
potencijala. Lani su Coral i Mizzen sklopili savez s dječakom iz desetke, ali su ubili odmah kad su
shvatili da im više ne treba. Ako je itko zapamtio Okrug 4 lani, zapamtio ih je kao izdajnike.
Usput šestero u savezu? Šestero? Sigurno bismo mi sami pobili pola već na samom Krvoproliću,
kasnije samo par njih. I na kraju bi ostala krvava borba. Marlina bi prvog rasčetvorili, baš kao
predsjednikovu kćer tijekom pobune, a onda bi se na mene okomili, pa kasnije bi se pobili
međusobno. I sama vidim da Okrug 4 ne smatraju dostojnim sebi, samo sposobnijim od drugih.
"Ili nas žele ubiti." reče Marlin.
"Naravno da žele." nasmije se Algina. "I vas, i svih oko sebe, čak i svoje suparnike." Da, to svatko
od nas želi. "Ali ovako bi imali svi veće šanse za pobjedu, nego da vas netko iznenadi iza leđa. Da
ne zaboravim dijelili bi sponzore."
Već je jasno koja tri okruga će pokupiti većinu sponzora, ako ne i sve. Uspjet ćemo skupiti vodu i
hranu, te sačuvati snagu. Ali zar želim sudjelovati u ubojstvima onih najslabijih? Okrug 2 nije
oklijevao i kad su najmlađi u pitanju, čak ni kod bolne i duge smrti. Okrug 1 bi barem sve brzo
završio, u većini slučajeva. Okrug 4 je ubijao kada je morao.
Kad se vratimo u svoje sobe, otuširam se i bacim na krevet. Nisam se godinama osjećala ovako
iscrpljeno. Još trinaest dana, možda dobijemo još više snage. Marlin sigurno treba snagu. Noć je
mirna i tiha, te se osjetim prljavo što više mislim o ovom danu. Družim se s ljudima koji se
mnogima gade, ali oni samo namjeravaju preživjeti, a i znaju najbolje, koliko sam primijetila. Što je
najgore, uživam u njihovom društvu i što god drugi mislili, znam da nisu loši ljudi, samo žele
preživjeti, kao i svi mi.
Što je najtužnije, da smo se upoznali u potpuno drugačijim okolnostima, sigurno bismo bili
prijatelji.
5.
Sljedeći dan nas dočeka čista odjeća na trening. Jedemo obilat doručak, jer bi dobra ideja bila nabiti
masu. Opet nam stavljaju lisice i odvode nas u centar za trening. Čim nam dignu lisice, Ruby me
pozdravlja kao da se znamo više od dana. Čudi me što me nije zagrlila.
"Evo moje dvije prelijepe dame." Max nam se vješa oko vrata. Koliko je samo taj čovjek težak?
"Neki bi se možda lako odlučili, ali ja nikako da shvatim koja je ljepša."
"Lijepim damama se ne vješa oko vrata." reče Opal dok je birao koplje. Polagano ih je uzimao kao
žensku ruku. Džentlmen je i kad je u pitanju oružje.
"Dobro, odlučio sam se. Četvrtica." reče Max i uhvati me za ramena. Same njegove šake su bile šire
od mojih ramena.
"E baš nije." čujem kako Calista dolazi do nas. Još nije raspoložena. Bila je u pravu, ali i
bezobrazna.
"Šteta što ti nije to cvjetanje završilo. Budi pristojna među damama, možda ti daju savjet."
Izgledalo je smiješno, ali meni nije bilo. Ta djevojčica tek postaje žena i Kapitol ju šalje u smrt.
"Gdje je Marlin?" pita Ruby. "Hej Marlin?"
Marlin je bio na drugom kraju centra, komunicirao s Okrugom 3. "Marlin!" odmah viknem. Marlin
se okrene prema meni i brzo dođe.
"Nemaju oni pristup božićnim lampicama." doda Max.
Opal i Ruby su se nasmijali, Calista kao da je požalila što je on došao. Nema pitanja da će se i oni
pobiti i prije vremena, ako sklopimo savez. Odmah sam mu metnula trozubac u ruke i rekla da
vježba, te se kloni drugih.
Opet smo zajedno vježbali i skrivali ono što najbolje znamo. Čini mi se da Okrug 1 i 2 isto čini.
Pokazat će svoje pravo lice kako se bude bližilo finale, ali znam da bi Okrug 4 bio na redu nakon
drugih. Pravim se kao da nemam pojma, da sam gluplja nego što jesam. Marlin je tih i samo slijedi
moje upute, Calista opet negoduje.
"Imate li savjet za njen cvijet, dame?" pita Max nakon nekoliko sati njenog gunđanja.
"Koji cvijet?" pita Marlin. Razumio bi da je malo stariji.
"Menga." ispali Opal kao iz topa. Marlin odmah napravi gadljivu facu.
"Jebite se." Calista baci mačetu i pobjegne u zahod. Mogu misliti da sigurno plače. Rado bi
pobjegla za njom, ali držim se drugih. I dalje smo protivnici.
Tijekom obroka i dalje spazim da Marlin gleda na Okrug 3 s vremena na vrijeme. Hvatam ga za
ruku i opominjem pogledom. Vidim mu nekakav strah u očima. Calista nam se nije pridružila ni za
vrijeme obroka, sigurno još plače u kupaonici. S vremena na vrijeme i zaboravljam da je mlađa od
Marlina. Max ipak ništa ne čini da ju zaštiti.
Kad je završio trening i vodili nas u naše sobe, morala sam pitati: "Što si radio s Okrugom 3?"
"Okrug 3?" začudi se Algina.
"Zanima me što namjeravaju."
"Misliš da bi to tebi rekli?" pitam.
"Sjećam se onog što su lani napravili."
"Da, Mizzen je mrtav zbog njih. To si zaboravio?" Lani je djevojka iz Okruga 3 uspjela hakirati
dronove zbog kojih je Mizzen pao niz tribine i slomio vrat. Koliko ih je samo poginulo jer je palo
niz proklete tribine?
"Okrug 1 i 3 nas je više puta ubio, nego Okrug 3." Istina. Mi čak njih više puta ubili. Okrug 3 bi
obično izbjegao Krvoproliće, ali nakon toga bi bio među prvima koji bi pao.
"Nisu ti oni ništa veći prijatelji nego Okrug 1 i 2." reče Algina."A i manje su korisni."
"Pa što? Oni jedini gledaju sve s tehničke strane."
"Pa što? Sumnjam da će arena biti soba puna računala."
"Barem oni koriste mozak."
"A ti ga uopće ne koristiš." rečem. "Jesi li vidio da uzeli ijednom nož u ruke. Barem nož."
"Kladim se da skrivaju..."
"Ništa ne skrivaju." reče Algina. "Ovaj put nema žica u areni da nekoga stresu. A i da ima, i tako ne
mogu stresti više od jedno ili dvoje. A što se tiče oružja, imat ćete samo hladno oružje.
"Dobro, ne zanima me." reče Marlin. "I tako nemam šanse."
"Zašto odmah odustaješ?" pita Algina.
"Jer si ti prije odustala od mene. Možda je čak i Max vidio potencijal u meni, za razliku od tebe, ali
čak i da samo ostanemo nas dvoje, Mags će me dovršiti."
Je li bio u pravu? Ne znam ni ja sama. Razmišljala sam o preživljavanju, ali da Okrug 4 preživi.
Ipak samo jedan može preživjeti. Nisam nijednom razmišljala o njegovoj smrti. "E pa trudi se da što
dulje preživiš."
Ovo nije nitko komentirao. Možda sad svi misle da sam ga spremna ubiti iako sam mu nesposobna
dignuti kosu s glave. Mogu se kladiti da je čak Algina ponosna jer sam od sebe napravila ubojicu.
Nismo ništa više govorili dok nismo došli u sobe i skinuli nam lisice. Kad sam se istuširala, vidjela
sam Marlina na balkonu, s nekim razgovara. S Okrugom 3? A tko je na balkonu do našega? Otvorila
sam vrata balkona i viknula: "Imaš sreće ako te sad ne prikoljem." Marlin se okrenuo, a Okrug 3 se
udaljio od ograde. Imao je sreće što nas odvajaju žičane rešetke.
"Ali samo..."
"Što samo? Dijelite si savjete. Jesu li te naučili hakirati nešto?"
"Ne."
"Pa što tražiš od njih?"
"Smislili smo plan. Kad bude kraj blizu, oni napadnu dvoje iz zasjede, a mi ostalo dvoje."
Došlo mi je da prasnem u smijeh. "Oni dvoje da napadnu nekoga? Pogledaj ih ih. Ne znaju ni
viljušku u rukama držati."
"Ali.."
"Nema ali." Zgrabila sam ga za ruku i uvela u sobu. "Što si ti misliš? Ako to dvoje imaju mozga, da
ne bi smislili da se još nas riješe usput? Ako je mozak najvažniji, bolje je da se kloniš
najpamentijih."
Gurnula sam ga na krevet jer je stvarno bio nemoguć. Legla sam u krevet jer mi je on postao veći
napor nego sam trening. Samo se on istuširao i legao u krevet bez pogovora. Očito pretežak dan za
nas oboje.
Sljedeće jutro nije rekao ni riječi. Jedva smo ga uspjeli nagovoriti da nešto pojede. Algina mu je
rekla da barem nešto stavi u usta. Okrug 1 i 2 su nas opet prijateljski dočekali. Čini mi se da sam se
previše naviknula na njih, a tek je četvrti dan. Calista je danas bila malo bolje raspoložena. Svaka
djevojka zna kakva su prva dva dana. Nadam se da joj je mentorica pomogla, barem ima jednu.
Marlin se ovaj put nije približavao Okrugu 3, iako su ga potajno promatrali. Baš me zanima kako
oni se planiraju izvući. Sumnjam da žele biti na našoj strani, ne bi ih dočekala lijepa smrt. Zbog
nekog razloga nitko nije ni komentirao Okrug 3 ni Marlina, ali sigurno su zapamtili.
U jednom trenutku je Marlin napao trenera trozupcem. Nije ga ubo, ali ga je svalio na pod i žestoko
udarao. Sad je pokazao svima da može ubiti i trenera, a oni bi trebali biti profesionalci.
"Marlin!" viknula sam, shvativši da mu sad Kapitol u areni može pretvoriti život u pakao.
Vidjela sam da su drugi treneri krenuli prema njemu, ali ga je netko s lakoćom podigao preko glave
sa samo svoje dvije ruke. Max ga nosi što dalje od trenera poviše glave, iako se mali otima kao
životnija, čini se da mu to ništa ne smeta.
"Polako." Max ga stavlja pred sebe. U čučnju je samo desetak centimetara niži od njega. "Samo
diši, duboko diši." Marlin je smirio i slijedio je njegove upute. "Ti to možeš. Znaš da ti to možeš."
On ga tješi? Zašto ga on tješi? Možda zato jer mu je draži od Kapitola? Glupo pitanje. Meni se
svatko ovdje draži od Kapitola, a nitko nam drugi neće nauditi nego oni. Zapravo su nam već
naudili.
"Marlin." Odvodim ga za ruku do stola i dajem mu čašu vode. Sjeda na stolicu i popije jedan
gutljaj. "Što se događa?" pitam.
"Ja sam već mrtav čovjek."
"Zašto to misliš?"
"Jer tako svi misle. Zaboravi ono što mogu, zaboravi slabije od mene. Ja sam za vas mali glupi
klinac kojeg nitko ne shvaća ozbiljno."
"U pitanju je Okrug 3."
"Nego vi."
"Nas petero?"
"Ti i Algina." Ovome se nisam nadala. "Nitko nema gore mišljenje o meni nego vas dvije. Znam što
oni četvero misle o meni, ali su mi i dalje draži sto puta nego vas dvije. Moj vlastiti okrug."
Kako bi bilo da te u ovoj situaciji nitko ne shvaća ozbiljno? Možda ono četvero mene ne shvaća
ozbiljno, ali to me ne bi pogodilo ni malo koliko kad bi bio netko blizak. Iako prije nismo bili
bliski, znamo se otkad znamo za sebe. Zapravo se ja sjećam još kad su ga doveli kao koščatu bebu
za koju su mislili da neće preživjeti. Morali su naći zdravu dojilju koja bi im se smilovala. Srećom
su uspjeli naći jednu ženu kojoj su plaćali hranom. Dojila ga je dok nije ojačao, zapravo dok nije
počeo puzati.
Sad mi opet više sliči na to malo ranjivo dojenče, nego na ono razmaženo derište. Tko bi rekao da
ću jednoga dana svjedočiti njegovoj smrti i još mu ukloniti posljednju nadu koju ima. "Znamo da ti
možeš mnogo toga." rečem. "Ako želiš Okrug 3..."
"Zaboravi Okrug 3." reče. "To je bila glupa ideja. Iskoristili bi sve što imaju protiv mene."
"Dobro. Zaboravit ćemo Okrug 3. Jesi li spreman da daljnji trening?"
"Pusti me da se samo malo odmorim."
I pustila sam ga. Jedinca i dvica nisu pitali kako je, Max je samo komentirao da je sve ovo možda
previše za njega. Previše je za svih nas. Trenirali smo kao da se ništa nije dogodilo. Marlin se
odmarao nekoliko minuta uz čašu vode, dok nam se nije pridružio. Za obrokom su bili dosta blaži s
njim. Možda ga nisu htjeli razbjesniti ili im je prirastao srcu. Sumnjam da je ovo drugo, iako znam
da u njima ima humanosti.
Na kraju treninga svi smo šutjeli dok Algina nije progovorila: "Kakav je ono bio lom?" pita.
"Sve je u redu." reče Marlin.
"Znaš li da si sad pao u očima drugih. Morala sam samom predsjedniku objašnjavati da ne bi nikad
naudio Kapitolu."
Znači to je bilo važno, Kapitol. "Sve je prošlo bez problema." rečem.
"Za vas, vaši postupci koštaju vas i više života."
"Tvog života?" pita Marlin.
"Ne zaboravite na sirotište."
Sirotište? Naudili bi tridesetero djece koja nisu ništa ni kriva ni dužna? "I tako se nije ništa
dogodilo."
"Da, ali sljedeći put pomislite na njih kad vam padne na um nešto pametno. Znaju drugi da vam ja
manje značim od njih."
Zaboravila sam da Kapitol u raljama ima svih, ne samo nas. Zapravo sam zaboravila koliko je
moćan, a svi mi nemoćni. Pravi od nas ubojice, a svi mi gledamo druge kao neprijatelje. Ovaj dan
mi je bio teži na duši, nego na tijelu. Marlin je bio tih, kao da ga je Algina posramila. Nakon što
sam se istuširala, sjela sam ovaj put malo na balkon da udahnem zraka. Na susjednom balkonu je
bila djevojka iz Okruga 3. Tuga na njenom licu je bila teška kao i Marlinova. Vidjela me, ali nije
pobjegla u sobu.
"Znam da vi možete pobijediti." reče. "Ne trebamo vam mi stajati na putu."
"Ne stoji nam nitko na putu." rečem. Ako nam itko stoji, to je Okrug 1 i 2. Znam da će se potruditi
da ne preživimo.
"Znamo iskopati one mine s platforme." reče. "Mislili smo ih iskoristiti za sklonište."
"Dođi njima s tim planom, možda te prihvate."
"Ma ne." zamahne glavom. "Bila bi mi smrt blaža da se raznesem."
"Imam jednu lošu vijest." rečem. "Jedinica i dvica misle zauzeti to isto mjesto nakon pokolja."
"Aha, ipak nisu glupi." reče. Sigurno su nas ismijavali koliko smo glupi. Možda i jesmo. "Barem
sad znamo čega da se klonimo." Ušla je u sobu s nekom dozom zadovoljstva u glasu.
Vratila sam se i ja u sobu. Za ovo bi me Okrug 1 i 2 odmah ubio. Hoću li danas moći spavati? Čini
mi se d će dani biti sve teži i teži. Marlin ubrzo izlazi u pidžami. Ovako izgleda manji nego prije.
"Jesi li dobro?" pitam ga.
On samo sjeda do mene i brzo mi pada u zagrljaj. Ovo ni u ludilu nisam očekivala. Zar od svih želi
moj zagrljaj? "Ne želim kroz ovo ići sam." reče.
"Ni nećeš." Stavim mu samo jednu ruku na rame jer me je sram ga zagrliti. Boli me fizički kad
pomislim kako sam jučer s njim postupala.
"Znam da brzo idem. Ali kad bi me više njih smatralo više od jadnika."
Nije jadnik. Jadnija sam ja od njega. "Imam ideju." ustajem i skidam dvije šipke s prozora na
kojima su zavjese. Skidam zavjese i bacam jednu šipku njemu. "Napadni me." rečem. On se zatrči
na mene, ali ja uspijem lako blokirati, tako svaki put. Nije ni čudo, imam tri godine prednosti
treninga. Svaki put se uspijem obraniti, a nekoliko puta mu izbijem šipku iz ruku. "Ako želiš pravi
trening, ovo je što ćeš dobiti." kažem. "Zamisli da je ovo pravi trozubac, a ja prava meta." Ponovo
me napada, ali ne uspijeva. "Idemo opet dok me ne napadneš."
"Do kad?" pita.
"Do jutra ako treba."
6.
Za vrijeme treninga smo se trudili biti što normalniji, iako sam se osjećala da se sam zrak izjeda što
su se više Igre približavale. S Okrugom 1 i 2 smo bili u sve normalnijim odnosima. Moram priznati
da su mi prirasli srcu, ali nisam htjela s njima sklopiti savez. Nitko nije ni spomenuo savez, ali smo
znali što žele. Okrug 7 se pokazao najbolji u preprekama, a Okrug 11 u penjanju.
S Marlinom sam u tajnosti trenirala svaku noć, s Okrugom 3 nismo više ni riječi razmijenili, mislim
da se nismo ni pogledali. Marlin mi je jednom spomenuo da se zovu Coden i Giga, ali nisam to
trebala znati. Bolje je da se ne zbližim sa slabijima, prirasli bi mi još više s srcu, a ne bih uspjela
svih spasiti.
Sljedeći dan smo morali pokazati igrotvorcima ono što najbolje znamo, čak i onoj staroj ženi.
Algina nam je ovo zaboravila spomenuti, mentor za poželjeti. Odveli su nas u onaj centar i ovaj put
je svatko išao sam, po brojevima, prvo djevojke. Nadam se da je onaj naš trening se Marlinu
isplatio. Svaki okrug čeka u posebnoj čekaonici s mentorima, ili s mirovnjacima ako ga nemaju.
Kad su pozvali mene, otišla sam u dvoranu. Igrotvorci su gledali s terase i posebno se promatrali,
pogotovo ona starija i glavna. Prošla me jeza kad sam ju prvi put uživo vidjela.
Uzela sam padobranske niti i počela sam plesti mrežu što sam brže mogla. Kad sam ju isplela,
bacila sam se na preskakanje prepreka. Znam da je Okrug 7 u ovome bolji od mene, ali moram se
potruditi. Uspjela sam, barem po mom mišljenju. Kasnije sam uzela trozubac i vrtjela ga kao da
nekoga napadam, ali nisam imala koga. Da su bacali nešto na mene, možda bi imalo učinka.
Ali tu su bile lutke koje su se njihale, brže nego prije. Zgrabila sam ostale trozupce i pogodila
svaku, najbrže što sam mogla i to je bilo to. Vidjela sam da je glavna igrotvorka dignula obrve. Je li
zadovoljna? Možda sam čak i mogla bolje.
Vraćam se natrag i pozivaju Marlina. "Kako je prošlo?" pita me Algina.
"Dobro." rečem. Najviše mogu dobiti dvanaest bodova, ovo sigurno nije bilo za dvanaest, možda ni
za šest. Marlin se vratio prilično nezadovoljan.
"Što se dogodilo?" pita Algina.
"Odabrao sam penjanje i noga mi je nekako zapela u mrežu." Zašto je odabrao penjanje. Bio je u
tome bolji od mene, ali ne baš za impresionirati igrotvorce.
"I pao si?"
"Ne, samo mi je trebalo vremena dok je opet otputim."
"Zašto nisi odabrao zamke?"
"Jesam, ali to nije bilo dovoljno."
Kasnije su nas pozvali svih. Opet smo stali u prvi red, kao onaj prvi put, kad se nismo ni znali.
Igrotvorci su počeli čitati naše bodove. "Okrug 1. Ruby osam, Opal devet." K vragu, bili su dobri.
"Okrug 2. Maximilian deset, Calista osam." Deset? Kako ih je on samo iznenadio? "Okrug 3. Giga
tri, Coden četiri." Čini se da mozak ne imresionira Kapitol. "Okrug 4. Mags devet, Marlin sedam."
Devet? Koliko i Opal, a prestigla sam dvije najjače djevojke. Mogu sad misliti da su svi pogledi
upereni u mene.
Ostali nisu dobili više od pet, osim Okruga 7, koji su dobili po šest i sedam bodova. Uvijek se zna
da se ne smije ni njih zanemariti. Pitam se zašto ih Okrug 11 nije oduševio, pa imaju pobjednika,
čak su se uvijek dobro penjali. Zar Kapitolu treba više od jedne vještine? Sve mi se više čini da je
Kapitol u sukobu s tim okrugom. Ipak je bolje od Okruga 12, koji su dobili po jedan i dva boda.
Na izlazu me Max hvata za rame i pruža mi ruku. "Čestitam."
"Hvala." rečem i primam ruku. Ne znam je li ironičan ili iskren.
"Rekao sam vam na koga da se ugledate na damu." dodaje Opal. Imamo isto bodova, pa se nema što
ljutiti, nadam se. Calista koluta očima i odlazi.
"Bod više-manje nema veze." govori Ruby baš kao dama. "S razlogom smo ih odabrali." Da,
odabrali su nas. Žele savez iako to nisu spomenuli. Ruby se nagne i ljubi me u obraz. "Sretno."
Ostala sam bez riječi. Ona sklapa prijateljstvo ili što.
"Ja sam sretniji što smo vjerovali u ovog malog." Opal potapša Marlina po ramenu i odlazi. Sad su
me potpuno zbunili.
Dolazi brzo Algina i oboje nas grli. "Nisam uopće očekivala bolje, možda dosta gore." reče. Baš je
optimistična. "Ali sutra je najvažniji dan. Savjetujem vam da razmišljate cijelu noć o njemu."
Zadnji dan bio je dan za intervju. S Alginom je došla i Tigris u zlatnoj haljini s tigrastim uzorcima.
Jesu li joj s namjenom dali ime Tigris ili joj je to nadimak?
"Sad me dobro slušajte." reče Algina prije nego smo ustali s kreveta. "Danas je dan kad najviše
mislite na sebe i samo na sebe. Sve što možete ponuditi, to nama iznesite. Idemo u salon i radimo s
vama, Tigris radi s njom, a ja s ovim malim."
"Zašto?" pita Marlin. Očito više voli Tigris iako ju jedva zna. Iskreno, i ja je volim više.
"Jer će ona od nje lakše lakše napraviti damu, a tebi treba oštrija ruka.
Mislila sam da sam već bila dama. Ne, zapravo sam bila samo lijepa, sad trebam biti i dama. Kako
sam provodila vrijeme na treninzima, tako sam shvaćala da se Ruby ponašala onako kako se od nje
očekuje. Nitko ne voli drsku ljepoticu, nego onu šarmantnu. Ne znam kako se inače ponašala, ali
tijekom treninga se trudila šarmirati svih oko sebe. Nije joj čak loše ni išlo. Ja sam se ponašala samo
pristojno.
Odvode nas u onaj centar za uljepšavanje. Ostavljaju me s Tigris koja me stavlja pred zrcalo. Do
tada sam i zaboravila da na glavi imam još plave i crvene pramenove. Bez šminke nisu mi nimalo
pristajali. "Ovo ćemo prebojiti u modro." reče i skupi mi kosu. Ove oči je dovoljno porubiti crnom
olovkom, ali sjećam se da ti je modri ruž odlično pristajao." I jest. Sa šminkom sam se osjećala
blesavo, ali tunika je ostavila najbolji dojam na paradi. "Ovaj put je opet tema, bioluminiscencija."
"Opet ona tunika?" Nije mi se činila prikladna za intervju.
"Ne, bit će jedna lijepa haljina, svidjet će ti se."
Učila me damskom držanju. Prvo sam mislila da sam znala, ali nisam imala pojma. Uvijek sam se
pogrbljeno držala i to mi je bila navika. Ramena su morala biti unazad, brada ravno. Ovako sam
primijetila da mi se ističu grudi i bilo mi je neugodno, ali oni su ih još bili spremni istaknuti nekim
grudnjakom. Zar im nije bilo dosta?
Kasnije je slijedio razgovor, kako razgovarati, kojim tonom, kojim načinom, kako se smiješiti.
Mislila sam da i to znam, ali me je zabolio mozak. Tigris me je opomenula stotinjak puta. Nakon
toga je trebalo vježbati šetanje i to uz dvije debele knjige na glavi. Sad sam se osjećala gluplje nego
ikad. Zar toliko elegantna moram biti? Kao da imamo natjecanje u hodanju.
"Čula sam da znaš plesati." reče Tigris kao iz topa. Zaboravila sam na taj glupi ples i kako mi se
gadi sama pomisao kako plešem pred Kapitolom.
"Da." rekla sam. "Znam i plesti košare." To mi je bolje išlo nego ples. Marine bi uvijek sto puta
bolje otplesala od mene. Ona je imala eleganciju, šarm i sve što je Kapitol tražio. Ja nisam bila ni
blizu toga.
Tigris se nasmijala. "Pusti košare. Kapitol voli ples, pogotovo elegantni ples. Treba li ti što? Samo
mi pokaži."
Shvatila sam da se radi o životu ili smrti. Sutra bih mogla biti mrtva. Pitala sam za dužu suknju jer
sam s time navikla plesati. Pokazala sam joj sve korake koje sam znala. Mislila sam da će mi se
smijati, jer se Kapitol sigurno nagledao plesa, a moj bi izgledao kao da dijete maše rukama i pravi
se kao da nešto zna.
Tigris je bila oduševljena. "Ne razumijem kako imaš tako dobro držanje kad plešeš." reče. Nisam ni
znala da mi se držanje promijeni. Samo mi se promijene pokreti. Zapravo kad plešem, kao da sam u
nekom, potpuno drugom svijetu. "Ne znam." navikla sam.
"Kad budeš pred tom pozornicom, trudi se da šarmiraš ljude, baš kao kad plešeš, a kad plešeš,
prepusti se sebi."
Možda mi nitko više ne bi dao bolji savjet. Ne mogu vjerovati koliko je strpljiva sa mnom.
Uvježbavale smo ovo pet sati, ne znam jesam li išta postigla, sve za samo nekoliko minuta na
pozornici, o čemu mi najviše život ovisi.
Opet je slijedilo uređivanje, pa i depilacija. Stvarno, kako oni vide te dlake, ja nisam niti jednu
našla. Kasnije mi kožu mažu opet šljokicama, ovaj put modrim, ali umjerenije. Samo pod svjetlom
se vidi. Plave i zelene pramenove mi boje u modre, što mi malo bolje pristaje, malo je umjerenije.
Umjesto crne, stavljaju mi modru olovku oko očiju, u tamnom sloju i modri ruž. Na nokte su mi
stavili safirni lak.
Haljina mi se činila isprva vrlo jednostavna, dok je malo nisam bolje pogledala. Oblik je bio
jednostavan, uska do struka, do poda lepršava. Bila je modra, ali se presijavala u svijetloj zelenoj,
žutoj i bijeloj bolji kako se micala, baš kao i tunika. Jedva sam čekala da ju obučem, ali morali su
mi prije toga staviti steznik. Zadnjih dana sam uspjela skupiti nešto sala oko struka zbog obilnih
obroka i to je jedan veliki NE u Kapitolu. Utegli su me toliko da sam jedva disala, a steznik mi je
još više izrazio grudi. Osjećala sam se starije, dosta starije, čak i neprirodno.
Kasnije su mi obukli haljinu, a i baletne cipelice. Nisam samo vidjela, osjetila sam da bliještim.
"Molim te zavrti se." reče. Zavrtim se i tek tada haljina zabliješti, kao zvrk koji svijetli. Imam
osjećaj da ću cijeli Kapitol bacili na guzicu. Baletne papučice su mi bile od iste tkanine. Sreća pa
nemam visoke pete, jer mi se čini da normalno ljudsko biće ne može u njima hodati. Okrećem se i
dalje, te uvježbavam plesne korake. Malo je teže na steznikom, ali kad se pogledam u zrcalo, vidim
da će Kapitol pamtiti ovaj intervju.
Brzo me Tigris izvodi i susrećem se sa svojom mentoricom i suparnikom. Algina je također
našminkana, i od nje čine čudo. Ima sličnu haljinu kao ja, samo na šljokice i dosta kraću. Marlinu su
ipak vratili kosu u prirodnu boju i odjenuli ga u modro odijelo. Obično modro odijelo s bijelom
košuljom. Oboje su zinuli kad su me vidjeli.
"Tigris, ne vjerujem." govori Algina. "Stvarno nemaš granica."
"Zaslužila je." reče Tigris i ljubi me u obraz. Jesam li? Čini se da sam mnogima umanjila šansu za
život. "Što ste vi učinili?" pita Tigris. Odijelo na je vjerojatno bila njena ideja.
"Učinila sam sve da ga napravim slađim." reče i uhvati ga oko ramena.
"On i jest sladak."
"Da trudili smo se to zašećeriti što više možemo." Spustio je pogled kao da se želi ispričati i
naslonio glavu na njen struk. Algina stvarno zna ubiti raspoloženje, mentorica za poželjeti.
Odveli su nas pred druge posvećenike. Tamo su drugi stajali sa svojim mentorima, barem oni koji
su imali mentore. Bila je tamo i Ruby. Kosa bujnija i sjajnija nego prije. Na licu srebrena šminka,
čak i trepavice, a haljina srebrena s dijamantnom krinolinom. Izgledala je kao balerina na visokim
petama, malo krupnija balerina. Kad me vidi, zine i dolazi do mene.
"Joj, pogledaj se." uzima me za ruke. "Ovo je savršeno."
"Obična haljina." kažem.
"Baš zato, obična a savršena. Sljedeće godine moj Okrug uzima tvog dizajnera, definitivno."
Prasnem u smijeh. "Jesi li vidjela sebe?"
"Jesam i definitivno su pretjerali. Nismo toliko luksuzni."
Možda i jesu pretjerali, ali na njoj je odlično stajalo, možda jer joj je sve pristajalo. Prebacila sam
pogled na njenog suparnika koji je nosio obično sivo odijelo, ali mu je savršeno pristajalo.
Prijateljski mi je mahnuo, pa se okrenuo prema mentorima, koji su ga upitno pogledali.
Max mi je također mahnuo. On nije ni nosio sako, samo zelenu košulju. Čini se da su njegov adut
ipak mišići. Calista je nosila dugu zlatnu haljinu s uzrocima mačeva na suknji. Svaki dječak je imao
samo odijelo u različitoj boji, a djevojka haljinu s nečim što je predstavljalo njen okrug. Giga je
imala običnu haljinu na mobitele. Toliko koliko su se oko nje trudili.
"Idem ja, vidimo se." Ruby me opet ljubi u obraz i odskakuće do svojim mentora. Ni ja više ne
znam kojeg to vraga ona izvodi. Okrenem se prema svojoj mentorici i dizajnerici koje me upitno
gledaju. I sama slegnem ramenima.
"Vi ste se toliko zbližile?" pita Algina.
"Da, izgleda."
Algina pogleda prema Marlinu koji pet sklanja pogled. Čini se da ga je već dovoljno sram. "Nećete
biti bliski ovako u areni, makar bili u savezu. Kad završe sa svima, kreću odmah na nas.
Zapamtite."
Mogu i zamisliti da su se iza scene dogovarali što će s nama ako nas samo šestero ostane. Prevelika
je opasnost biti s njima. Bolje je da se međusobno pobiju, pa da se mi s njima izborimo.
Intervju je počeo. Lucretius Flickerman prvo ispituje igrovorku koja mi se čini sve jezivija kad ju
vidim. "Vidjeli samo da su neki posvećenici potpuno šokirali, a neki duboko razočarali. Što će nas
iznenaditi ili očarati u areni?"
"U areni ima sigurnosti, a i opasnosti za povećenike." govori Gaul. "Ali pravo iznenađenje ovisi o
posvećenicima, hoće li odmah pasti ili potrajati. Za njih svaka situacija ovisi kako ju znaju
iskoristiti."
"Hoće li oni s najviše bodova duže i potrajati?"
"Pa to je očito. Svi znamo koji nam je okrug omiljeni i koji ima najviše bodova."
"Zbroj ili broj."
"Oboje."
Okrug dva. Njihov je zbroj osamnaest, a Max ima najviše bodova. Nije me ni iznenadio.
"A mutanti?" Mutanti. K vragu i mutanti. Protiv njih ne možeš, tu ovisiš o sreći. Lucy Gray ih je
lani iskoristila kao oružje, ali se opet radilo o varci. Čisto sumnjam da ove godine ikoji okrug može
varati iza scene.
"Ah, da mutanti. Imamo neke posebne mutante, ali hoće li vas uhvatiti, to ovisi o vama."
Čini se da je više fer od trčarajućih zmija.
Sljedeći su na redu mentori. Prva dva su Okrug 1. Drže se za ruke. "Naš omiljeni bračni par." reče
Flickerman. Bračni par? Oni dvoje su u braku? "Vaši su s bodovima oduševili. Jesu li vas
oduševili?"
"Pa možemo reći da su i sebi prešli preko glave." govori Lux. Svi su se nasmijali. Čini se da su i
njih opomenuli zbog zbližavanja.
"Da, nisu prvi, ali su vrlo blizu. Iako niste dugo imali pobjednika, znamo da uvijek vaš okrug ima
potencijala."
"Sve što mogu reći jest da jedva čekamo svog četvrtog pobjednika." Nakon te rečenice cijela
publika se dignula na noge. Sad znam tko je Opala učio tom šarmu.
Nakon njih dolazi Okrug 2, troje mentora. "Najviše bodova, najviše pobjeda u zadnjih pet igara, što
kažete na to?"
"Vidjeli ste savršen dokaz da su naši rođeni za ovo." govori mentorica
Na red dolazi naša mentorica. Baš me zanima kako će ispasti ovaj put. Ipak je nekako drugačije drži
pred publikom, nekako elegantnije. Kladim se da je i njoj Tigris davala savjet.
"Dvije pobjede, ali vrijedne." govori Flickerman. "Vaš je okrug na trećem mjestu, ali samo za bod
manje. Što na to velite?"
Algina je nasmiješi kao prava dama, kao druga osoba u njenoj koži. "Mogu reći i da su moji prešli
sebi preko glave." Publika se na to nasmije. Ona je čak nasmijala nekoga?
"Vi ste prije dvije godine bili sitni, ali dinamitni. Tako je jedan vaš posvećenik. Sitan, ali
dinamitan."
"Vjerujte mi, ne želite ga podcijeniti." Sreća pa ima riječi hvale za njega.
"Ja sigurno ne želim. Ako je gospođa Gaul zadovoljna s njim i ja sam. Bez uvrede, gospođo Gaul."
Provi put su se i voditelju nasmijali. "Što očekujete od vaših posvećenika."
"Borbu do kraja."
"A pobjedu?"
"Što se god dogodilo, oni nikad ne odustaju, kao nitko iz Okruga 4."
Njena završna rečenica je dobila pljesak, ali ja bih joj rado pljunula u lice. Ona ni od mene ne
očekuje pobjedu, samo da Okrug 4 ostavi dobar dojam. "Mags." čujem kako me Marlin zove, skoro
pa cvili. Hvatam ga oko ramena. Algina dolazi do nas i spušta joj je osmjeh s lica.
"Hvala na podrški." rečem. "Možda te sad Kapitol ne smakne."
"Ja očekujem njihovu pobjedu." reče Tigris. Barem imamo malo ohrabrenja.
"Ne postoji njihova pobjeda, postoji njegova ili njena. Ti to dobro znaš."
"A ti si smeće." dodam.
Zadnji mentor je bivši pobjednik iz Okruga 11. "Samo pet bodova ukupno. Kako to komentirate?"
pita Flickerman.
"Ne smiješi se vječito svima sreća." reče mladić. Očito se oprostio sa svojim i njihovim životima.
Sljedeći su posvećenici. Kreću od djevojke i Okruga 1. Ruby korača poput manekenke u svojoj
haljini. Publika odmah plješće i vrišti, a ona maše. Flickerman ju uzima za ruku dok je dođu do
stolica.
"Koja ljepota. Čini se da Okrug 1 uvijek zaslužuje najbolje."
"To uvijek dobijemo uz vašu gostoljubivost."
"Baš sam mislio pitati što vam se najviše dojmilo u Kapitolu."
"Pa gostoljubivost."
Oni se dvoje smiješe i prepiru kao da se stoljećima znaju. Ruby nije samo dama, nego je i diva.
Mnoge djevojke su bile okrutne u areni. Kako joj samo ovo uspijeva?
Nakon nekoliko minuta pokazala je svoj talent. Otpjevala je Zelen brijeg, poznata pjesma iz prvih
igara. Glas joj je melodičan, kao što je bio u Malachite, samo zreliji. Baš kad mislim da netko ne
može iznenaditi, obori me s nogu.
Publika ju otprati s pljeskom i ulazi Opal kao pravi šarmer. Kad ga Flickerman pita što ga je najviše
dojmilo u Kapitolu on obori jednom riječi: "Žene." Odmah se čuje ženski vrisak iz publike. Calista
govori ako joj daju komad mesa i trideset sekundi, da će ga sasjeći na četrdeset komada. Max je
samo trebao pokazati svoje mišiće da dobije vrisak iz publike, ali ipak nije samo na tome ostao.
"Može li četiri ili pet dama sjesti na onu klupu?" Na kraju pozornice se nalazila klupa, dijelom
pokrivena zavjesom. Pet djevojaka istrči i sjedne na klupu, a Max dođe i s lakoćom diže. Tu nije
bilo manje od dvjesto kila.
Okrug tri se ipak nekako snalazi. Giga objašnjava kako se uz pomoć zrcala oslijepi nekoga u slučaju
obrane ili bijega. Coden, kao i Circ lani pokazuje kako se pali vatra uz pomoć stakla, samo on
koristi povećalo.
Sljedeća sam ja, Tigris me gura. Okrug 1 i 2 je već toliko iznenadio da više sumnjam kao da imam
išta pokazati. Izlazim kao dama. Ne želim se praviti diva, jer nisam. Flickerman me uzme za ruku i
dovodi do do stolice. Od tri djevojke je to učinio samo s Ruby. Svi su zadivljeni s djelom koje je
napravila Tigris, ne sa mnom. Ipak se smiješim i sjedam kao dama. Nadam se da Flickerman ne
mari što mi se ruke znoje.
"I druga ljepotica. Bit ćemo sad iskreni. Na paradi ste nam se upravo vi dopali. Što se vama dopalo
u Kapitolu?"
"Moram li govoriti? Pa dizajnerica." Ovo je od nikud doletjelo. Samo mi je bilo na umu da barem
jednom moram pohvaliti Tigris.
Vrisak mi je proparao uši, ali moram se praviti da mi ne smeta. "Jedan veliki pljesak za Tigris." viče
Flickerman. Tigris se diže iz publike i maše, a sve su kamere uperene u nju.
"Vi ste djevojka s najviše skupljenih bodova. Što kažete na to?"
Što kažem na to? Sad nije vrijeme da se bude skroman, ali što god da rečem, Ruby i Calista bi me
mogle raskomadati živu. "Kažem da se trud isplati." rečem i opet plješću.
"Vaša je mentorica rekla da idete do kraja. Što to znači?"
Ovo je bila baš prilika za šamar mojoj mentorici. "Ja ne idem do kraja, ja idem do cilja." Ljudi opet
vrište i plješću vidim svoju mentoru iza pozornice kako se slabo smiješi.
"Znamo da je more zadivljujuće, kao i vaši proizvodi, ali zašto toliko svjetlucate?" Opet se publika
smije. "Što je vaša tema?"
"Bioluminiscencija."
"Aha, mnogi ne znaju što je to." Na ekranu slijedi prezentacija koju Flickerman objašnjava. Stvarno
ne znam je li bilo potrebno, ali neke slike su bile zadivljujuće. Sad vidim kako je Tigris dobila
inspiraciju.
"A čemu bioluminiscencija. Zašto je tako važna?"
Nakon tog pitanja počinje svirati glazba, ali u laganom ritmu. Tek sad shvatim da nisam znala kakva
će biti glazba, a ni koreografija. Ipak ne improviziram prvi put. "Ovo je sve za vas." rečem i
počnem pljeskati u ritmu. "Idemo svi." sad svi plješću.
Kad zasvira violina, ustajem i vrtim se oko obje fotelje, haljina toliko bliješti da sama sebe
zaslijepim. Stajem i izvijam se u plesnim pokretima dok svi plješću. Naginjem se preko
Flickermanove fotelje, s jedne i druge strane. Zadržim se na jednoj strani i dižem nogu poviše
glave. Flickerman se naginje unazad i policu vidiš da ne može vjerovati svojim očima. Brzo mu
sjedam u krilo na što ljudi vrište, izvijam se i polako otkotrljam na pod. Pravim most i ustajem na
noge s leđa, što elegantnije mogu.
Sada, kao što nekad povučem mladića k sebi u Okrugu 4, povlačim Flickermana. On je sad taj
mladić na kojem improviziram. Uzimam mu ruku i stavljam na suprotnu stranu svog boka, i tako ja
stavljam njemu na njegov bok. Gledam ga duboko u oči, dok je on zbunjen, ali ipak polako
kružimo. Kasnije se polako mu stavljam ruku na rame i uzimam drugu. On zna da drugu treba
staviti na struk i tako polako kružimo dok mu ne puštim ruku i ne nagnem se na stranu. Bojim se na
me ne pusti, ali ipak se lagano naginjem dok me čvrsto drži, pa se dignem. Odvojim se od njega i
opet se vrtim oko njega, dok on plješće kao i publika. Hvatam ga za ramena i naginjem se s jedne i s
druge strane. Sad mašem sa suknjom i dižem noge preko glave, čak jednu nogu na sekundu stavim
njemu na rame i namignem mu. Nakon još nekoliko baletnih pokreta i okretaja, završim s glazbom.
Kao dama se naklonim, dižeći suknju. Flickerman me uzme za ruku i zavrti me, a kasnije mi poljubi
ruku. Nikad mi osmijeh na licu nije bio širi, sponzori su moji.
"Dame i gospodo Okrug 4, definitivno ide do cilja." Još mi jednom ljubi ruku. Naklanjam se i
napuštam pozornicu. Dočeka me Tigris i daje mi snažan zagrljaj. "Ne mogu vjerovati. Cijeli Kapitol
si osvojila." Još sam sama izvan sebe. Nitko nije htio da plešem s voditeljom, ali sve je bilo čista
improvizacija, baš kao kod prodaje košara. Bila sam samo svoja.
"Ne mogu ni ja vjerovati." govorim dok jedva dišem. Treba mi vode.
Marlin mi trči u zagrljaj. I on je šokiran. Tu se pojavljuje pojavljuje i moja mentorica. Baš se pitam
ima li sad povjerenja u mene. "Čestitam, nadmašila si samu sebe." reče.
"Jesam li ti spasila život?" pitam.
"Sigurno jesi."
"Ovo je bilo čudo neviđeno." govorio je Flickerman. "Nisam se ni vlastitoj ženi ovoliko svidio."
Prolomi se opet osmijeh. "Ali nismo gotovi s Okrugom 4. Sitan, ali dinamitan. Marlin Pike."
Algina se saginje i ljubi ga u čelo. "Molim te." hvata ga za bradu da ju pogleda. "Drži se uputa."
Marlin kima glavom, a ona ga šalje prema pozornici. Dječak izlazi, smiješi se i maše. Flickerman ga
poziva da dođe do njega, a dječak sjeda. Vidim kako se napeto drži za rubove fotelje.
"Sitan, ali dinamitan. Sedam bodova, kako ti je to uspjelo?"
"Potrudio sam se." Kratko i jasno, kako bi dijete odgovaralo. Publika se smije.
"E barem jedno znamo. Okrug 4 se ove godine potrudio." Publika se još jače nasmije. "Kako ti je to
uspjelo?"
"Ispleo sam mrežu." U publici se čulo negodovanje, nije baš najbolji odgovor. "Za dvije minute."
doda.
Dvije minute? Ne znam ni je li meni trebalo toliko. Čujem pljesak i Flickerman diže obrve od
iznenađenja. "Jako dobro. Čini mi se da bi ti zapleo i čovjeka da nema kosti." Opet se publika smije.
Čini se da ovaj intervju vodi Flickerman."Što još znaš osim mreže?"
"Znam plivati, brz sam, znam se penjati." Broji na prste. "Loviti ribu, gađati trozupcem..."
"Bit će s tobom jako napeto u areni." Flickerman prekida, publika se opet smije. "Što još znaš?"
Na kameri se može vidjeti da se Marlinu lice smrknulo. "Znam ubiti." reče.
Tišina u publici skoro pola minute traje, Algina se hvata za glavu. "Tvoja suparnica nas je trenutno
ubila u pojam, zašto ne bi i ti." govori Flickerman. Barem zna dignuti atmosferu. Publika se opet
smije i plješće. "Ne sumnjam da si i ti jedan veliki šok."
U to Marlin ustane i pomislim da će pobjeći. Skoči preko Flickermanove fotelje i sakrije se. "Hej!"
Flickerman se nagne da ga nađe, ali Marlin polako izviri s druge strane.
"Bu!" skoči. Flickerman se lecne i uhvati za srce.
"Isuse, Okrug 4 će me dokrajčiti prije samih Igara." Publika se smije, a Marlinu je opet osmijeh na
licu. Ovakve psine je cijelo vrijeme u sirotištu radio. "Dobro, samo malo." Flickerman uzdiše.
"Samo da mi kisik dođe do mozga." Opet osmijeh. "Kladim se da su se ovako igrotvorci osjećali
nakon tvoje izvedbe." Smijeh naravno. "Ideš li ti do kraja ili do cilja."
"Do cilja." reče Marlin.
"A netko bi ti rekao, sretno s tim." Publika se opet smije. Je li mu se to upravo voditelj narugao?
"Zar se ne brinete da izgledi budu na vašoj strani?" pita Marlin.
Nastaje muk, ni ja ne mogu vjerovati, čak i voditelj se uozbilji. Sav naš trud je pao u vodu tom
rečenicom. Algina sad napušta svoju prostoriju.
"Da, da. Istina." Flickerman nabora čelo. "Čemu mi služimo, pa čemu sponzori ove godine ako mi
ne sudjelujemo? Što bi učinilo ove Igre gladi boljima, ništa zar ne." Pljesak i vrisak se više zaori
nego nakon mog plesa. "Dame i gospodo, jedini posvećenik koji je prepoznao pravi potencijal Igara
gladi. Marlin Pike."
Publika vrišti i plješće, Marlin se diže s osmjehom i naklanja. Što se više nama približava, to mu je
pogled tužniji. Pada mi odmah u zagrljaj i stisne me oko struka. Stisnem i ja njega oko ramena, ne
puštam ga.
"Ne brinite, sve je Flickerman popravio." reče Tigris.
Da, sve je Flickerman popravio da je nastane kaos, ali ima onih koji će ovo shvatiti kao pobunu i
ukinuti nam sve sponzore. Ne mogu ga kriviti, mlad je još, pogotovo jer mu se narugao voditelj, ali
je ovo učinio da emisija teče dalje, ne radi nas.
Marlin ima sreće jer ni drugi intervjui ne idu imalo bolje. Djeca nemaju ništa za ponuditi, osim
dječaka iz sedmice koji govori da zna presjeći cjepanice rukom, a djevojčica iz jedanaestorice
izvodi ples. Izgleda kao ritmička gimnastika, ali nimalo izazovno kao moj.
Intervjui završavaju i odlazimo u svoje sobe. Marlin me i dalje ne pušta. Na pola puta se nalazimo s
Ruby. Trči na visokim petama do mene i skoro pa vrišti od uzbuđenja. Marlin se sad skriva iza moje
suknje.
"Odlična si bila, odlična. Publici su doslovno oči ispale." govori. Zašto me sad hvali? Možda za inat
jer je sve palo u vodu.
"Nisam znala da tako pjevaš." govorim s lažnim uzbuđenjem.
"Ma to je samo pjesma. Kladim se da je Lucy Gray bila deset puta bolja. Marlin?" Marlin sad skriva
lice u moju haljinu. Ruby skida osmjeh s lica, sad se čini zabrinuta. "Htjela sam samo reći da od
svih posvećenika on ima najveća muda."
Ovo nije zvučali ni damski ni kao diva, samo iskreno. Napustila nas je kad je to rekla. Zašto je to
rekla? Čemu sad ohrabrenje. Istina je, i ona mrzi Kapitol, ali sigurno joj je planu preživjeti.
Odlazimo pred vrata, gdje nas dočekuje Algina. Susreće nas s ironičnim osmjehom. "I evo ga, jedna
diže nadu na sam vrh, a ovaj je drugi baca na dno." reče. "Svaka čast, ako ste me htjeli razočarati
uspjeli ste. Kažem vam, čak ni predsjednik nije ovoliko razočaran."
"Vidjela si što je Flickerman rekao." reče Tigris.
"Da, jesam. To je rekao da spasi svoju glupu emisiju, a ne nas. Mags, čestitam, skupila si čak deset
puta više sponzora nego sam Maximilian, ali zaboravite na njih. Te samo da tu arenu nećete
napustiti živi, nego će vam još igrotvorci zagorčati živote. Računajte na to. Oprostite se sa mnom i
sa sirotištem."
Sirotište? Stvarno bi pogubili cijelo sirotište radi jedne rečenice. Ne, nikoga nije briga za sirotište.
Neka pogube nas dvoje, troje, samo ne cijelo sirotište.
Odlazimo svi šutke u te glupe sobe. Sa sebe skidam to prokleto blještavilo i opet sam obična. Oboje
liježemo u krevet, znajući da bi za dvanaest sati mogli biti mrtvi.
"Mags?" pita me Marlin.
"Reci."
"Zar bi svih njih pogubili radi mene?"
"Sumnjam. Iskalit će se na nama, ne na drugima." Trudim se da povjerujem u ovo što govorim.
"Sigurna si?"
"Jesam." Zapravo nisam.
"Mags?" opet pita nakon nekoliko sekundi. "Što misliš, kakvi vas mutanti očekuju. Šojke
brbljavice, tragačice ubadače, klobučice?"
Klobučice su bile meduze s tri cilindra i zebrastim uzorkom. Bile su toliko otrovne da bi čovjek
umro za minutu ili dvije u velikim bolovima, a potom sam poprimio taj isti uzorak. Postavljene su
nakon pobune u more da ne idemo daleko i da ne lovimo u nekim zonama. "Možda, ne bi me više
ništa iznenadilo."
"Da. Okrug 1 i 2. To nisu loši ljudi."
"Nisu uopće."
"Ali ne želim s njima."
Bar kao da mi čita misli. "Ne želim ni ja."
"Što ćemo onda."
Čini se da ipak nećemo preživjeti zbog igrotvoraca, a ne drugih posvećenika. "Uzet ćemo što nam
treba i onda idemo svojim putem."
"I to je to?"
"I to je to."
7.
Sanjala sam cijelo mrtvo sirotište, truplo svakog djeteta, tu su bili čak Marlin i Marine. Nisu bili
bilo gdje, bili su areni, onoj prokletoj areni gdje se održalo zadnjih deset Igara. Tražila sam znakove
života svakog djeteta i skrbnika, ali nije ih bilo. Bilo je ipak živih ljudi, žive djece, posvećenici, svih
dvadeset i dvoje ide prema meni.
Lecnula sam se u rano jutro. San je bio užasan, ali u neku ruku i čudan. Ipak me podsjetio koji je
danas dan. Zavlačim se pod deku i tako ostajem nekoliko minuta. Marlin za sad spokojno spava,
siroto dijete, kao da ne zna da ga čeka klaonica. Stojim tako dok ne otvara vrata Algina. Odmah
ustajem i povlači me vani. Na pamet mi pada da planira bijeg, ali ne bih trebala biti toliko glupa.
Odmah mi Mirovnjak stavlja lisice na ruke i odvodi me u auto. "A Marlin?" pitam.
"Svatko ide odvojeno."
Vozim se s Alginom. Trudim se ne drhtati, ali mi baš ne ide. "Zašto Marlin ide sam?" pitam.
"Ne ide. Njega prati Tigris."
"Zašto ona?"
"Očito jer bolje tješi ljudi od mene."
Da to je očito. Kako će se samo osjećati kad mene ne nađe u sobi. Ne znam ni što više da pitam.
Mrtvi ili ne, to sad sve ovisi o nama. Dok ne izađemo iz one klaonice, ne mogu se brinuti o njemu,
mogu samo o sebi.
Vode nas autom kroz neki tunel, kojim očito nitko ne ide i parkiraju negdje gdje me uvode u
prostoriju. Algina mi daje da jedem, a meni je već muka u želucu. Ipak jedem. Jedem ribu i pijem
vodu. Kasnije mi daje novu odjeću, modre hlače i košulja ispod lakata. Modre čizme i jakna do
koljena. Daje mi lastiku da vežem kosu u rep, da ju netko jako ne zgrabi, ali da se vidi moj glavni
adut.
Dok čekamo samo šetam okolo, s jedne strane na drugu. Možda sam za par minuta mrtva.
"To ničemu ne pomaže." reče Algina dok je sjedila na klupi. Je li se ona ovako osjećala pred put u
arenu? Nju su zapravo odmah sljedeće jutro ubacili u arenu.
"Ne zanima me." rečem. "Pusti me samo da hodam."
"Samo si stvaraš nervozu."
"Pa što?"
Algina ustaje i hvata me za ramena. "Slušaj me dobro. Svi znamo da ti imaš daleko veće šanse nego
on."
"Podcijenila si ga."
"Nisam. Nisam nimalo. Ni ti bodovi ga me mogu spasiti. Možeš ga držati na životu koliko god
hoćeš, makar se ubila u finalu da ga spasiš, ali to se ne bi dogodilo. Samo bi te kočio i poveo sa
sobom, možda bi ti i Kapitol zagorčao život. Drži se jedinice i dvice, ne njega."
Zbog dubokog razočaranja mi nestaje strah. Čak jedinica i dvica nije odustala od njega, ili jest. Tko
zna što su njoj mentori rekli? Sad mi ne bi bilo žao ako umrem za minutu. "Hvala na riječima."
rečem. "Sad znam tko si."
Stajem brzo na crnu platformu i pokriva me prozirna cijev. Algina me gleda kao da nema više vjere
ni u mene, ali nemam ni ja u nju. Platforma me diže prema vani i sunčeva svjetlost me potopi.
Vidim da je oko platforme trava, ali nema tribina. Gledam okolo i vidim more posuto kopnom –
otočje. Gledam ono što mi je najviše zaslijepilo oči. Na sredini se nalazi ogromni zlatni Rog
izobilja. Koliko je samo ovo koštalo? Bliže nama se nalaze naprtnjače, dalje oružje. Među tim
neredom uspijem naći barem jedan trozubac.
Vrijeme i dalje odbrojava, među posvećenicima tražim Marlina, ali pogled mi se susreće s Opalom.
Pozdravlja me s osmjehom. Na sekundu mu se nasmiješim, pa bacam pogled na druge. Kako će
reagirati kad vidi da smo promijenili plan? Neće biti tog osmijeha.
Gledam i nalazim ga. Marlin u onoj odjeći izgleda manji nego ikad, gleda cijelo vrijeme u mene sa
šakama stisnutim uz tijelo. Između nas je devetero djece. Upućujem mu pogled na naprtnjače. Neka
se on za to pobrine, ja idem po oružje.
Jedan, nula, i krećemo. Šprintam najbrže što mogu. Vidim da je Marlin brži skoro od svih, uzima
naprtnjaču, ali zajedno još s nekim. Nateže se s dječakom iz desetke. E nećeš ovaj put, mislim se.
Kraj noge vidim ogroman kamen i uzimam ga. Trčim prema njima i dječaka iz desetke udaram u
glavu što jače mogu. Čuje se zvuk kao pucanje drveta i dječak pada na pod. Marlin me gleda
šokirano, kao da nije znao što slijedi. "Bježi." guram ga i idem prema oružju. Izmičem se svakome
kome moram. Kad pola života provedeš plivajući, tijelo ti je lagano poput vode. Nadam se da netko
nije dirao trozubac i u pravu sam. Kraj njega se nalazi još jedan malo manji. Uzimam oba i jedan
nož. Sad sam spremna.
Dječak iz osmice mi se nađe pred licem s nožem, ali se moj trozubac nađe u njegovim prsima prije
nego digne nož u zrak. Pogleda me šokirano i iskašlje krv pravo meni u lice. Bacam ga u stranu i
puštam ga da pada, pritom vadim trozubac iz njegovih grudi. Dok trčim, pred noge mi padne dječak
iz dvanaestice sa sjekirom u leđima. Grabim njegovu naprtnjaču i nož iz ruke, ali sjekiru ostavljam.
Nemam vremena se boriti za tuđe oružje. Vidim da me Marlin čeka na samom rubu otoka i idem
prema njemu. Prolazim pokraj slijepe djevojčice koja ja platformi čeka svog dječaka. Nema pojma
da sam mu uzela stvari. Dovoljno je malena da mi stane u jednu ruku, ali ju ostavljam.
Dolazim do Marlina i u ruke mu bacam trozubac. "Mags?" sad me pita nekim tužnim i očajnim
tonom.
"Nema Mags, idemo." hvatam ga za ruku i trčim s njime u more. Za čudo je veoma plitko. Trčimo
na jedan otok, a drugi, na treći, svi se čine pusti. Na petom na samo na sekundu osvrnemo. Već je
nekoliko tijela na podu dok Okrug 1 i 2 nemilosrdno kolju. Čini mi se da isto radi Okrug 7, samo ne
bi oni nikad sklopili savez s njima. Druga djeca plivaju ili trče na otoke. Djevojčica iz dvanaestice
više nije na platformi nego na podu. Okrug 11 se popeo na rog izobilja na izbjegne klanje ako može.
Ne znam ni zašto su bježali tamo.
Nešto mi još upadne u oko. Vidim da netko kleči. Po kestenjastoj dugoj kosi prepoznajem
djevojčicu iz desetke. Kleči kraj tijela svog suparnika, vjerojatno plače. Ne miče se od klanja, sve
dok je Max ne udari nečim u glavu. Što je ono? Malj? Udario je djevojčicu maljem u glavu? Sad
shvatim da ne želim imati posla s njime.
Potežem Marlina za sobom i trčimo dalje. Čudim se što me jedinica i dvica ne zovu, čini se da su
zauzeti klanjem. Trčimo sve dok ne nađemo jedan otočič gdje se možemo sakriti, na njemu je mala
pećina u koju stajemo jedva dvoje. Padamo na pod, jedno drugome u zagrljaj, Marlin drhti kao
nikad prije. Rog izobilja sada samo svjetluca, sjetim se da sam prije plela takve košare. Čuju se
topovi i Marlin se trza. Jedan, dva, pa sve do jedanaest.
Gotovo je, samo je to gotovo. Je li ikad ih ovoliko bilo unutar pet minuta ili deset? Ne znam više
koliko je prošlo. Zapravo se sjećam da ih jedne godine za tri minute palo petnaest. To je najviše
čega se sjećam. Marlin sakrije lice u moju jaknu i plače, gorko plače. Bio je hrabar cijelo vrijeme i
sad mora sve ispustiti, njišem ga i sjetim se da sam ubila dvoje. Još osjećam krv na licu dječaka iz
osmice. Brišem se rukavom, ali vjerojatno sam se samo razmazala. Tješim ga i dalje, te mi se
pojavljuju suze na licu koje ne mogu zaustaviti.
Nakon nekoliko minuta povlačimo se u špilju. Skidamo jakne i otvaramo naprtnjače. Unutra je
nešto kao deka od folije. Čini se da su noći vraški hladne. Nalazimo i boce vode, ali samo pola litre,
paket dvopeka, naočale, one kojima se gleda po noći. Dobro su nas opremili. Marlin ubrzo pije
vodu u velikim gutljajima. "Ostavi to za poslije." opominjem ga. Trebali bi ovo čuvati tri dana.
Kladim se da je Algina jako razočarana mojim potezom.
Marlin zatvara bocu vode i opet mi pada u naručje. "Bojim se." šapće, možda da ga kamere ne čuju,
ali su ga već vidjeli da plače, mene i njega.
"Ne boj se." govorim i ljubim ga u kosu. Pustim ga da stoji u mojim rukama jer i tako nemamo više
što činiti nego preživjeti. Uzimam trozubac i spremna sam probosti bilo koga tko se pojavi,
doslovno bilo koga.
Puštam da Marlin spava u mojim rukama, ovo je previše za bilo koje dijete. Brzo se spušta noć i
nije nas nitko našao. Ubrzo se čuje himna i Marlin se budi. Vidim na nebu nešto svijetli. Malo se
nagnemo pa vidimo grb Panema, pa slika djevojke iz petice, pa dječak iz petice, tako slijede oboje
iz šestice, oboje iz osmice, očito su preskočili sedmicu, oboje iz desetke, dječak iz jedanaestice i
oboje iz dvanaestice, opet se pokaže grb Panema i prestaje himna.
"Jesu li to mrvi?" pita Marlin.
Nisam imala pojma. Dječak iz osmice i desetke su sigurno bili mrtvi, ja sam se za to pobrinula,
također dječak iz dvanaestice je pao pred mojim nogama. Njegova suparnica je bila mrtva kad sam
se prvi put osvrnula, a djevojčicu iz desetke je Max dovršio. Morao je, vidjela sam čak krv na
malju.
Brojim opet; Okrug 5, Okrug 6, Okrug 8, Okrug 10 i Okrug 12 nemaju više šansu za pobjedu to je
deset i još dječak iz jedanaestice je jedanaest. Top je opalio jedanaest puta. "Da to su mrtvi." rečem.
Marlin opet spušta pogled, čini mi se da će se opet rasplakati, ali samo mi pada u ruke.
"Mogu ja sad stražariti." reče.
"Nije potrebno." rečem. Nisam ubila dvojicu da ga izlažem tolikom riziku. Pokrila sam nas jaknom
i onom dekom. Hladnoća nas već pomalo ubija. On opet sakrije lice u moju košulju, a ja se
uzmičem u stranu, da nas ne vide na izlazu i zatvaram oči.
8.
Skoro cijelu noć je pred mojim licem vrištao dječak iz osmice i pljuvao krv, sve dok se nisam u ranu
zoru trznula. Marlin više nije kraj mene, ali vidim da me pokrio s jaknom i dekom. Odmah skačem
iz pećine i nalazim ga ispred kako skuplja morske pužiće. Nosi jaknu i trozubac mu je kraj noga.
Sreća pa mi je laknulo.
"Našao sam na drugom otoku malo grančica za vatru."
"Išao si na drugi otok?" pobunim se.
"Tamo onaj drugi, i tako nema nikoga."
Dobro je kad nema nikoga, ali ne želim da ide nikud bez mene. "A odakle nam vatra?"
"Našao sam kremen u torbi."
Očito nisam gledala dobro. Još vidim odavde kako Rog izobilja svjetluca, ali nikoga više. Mogu se
kladiti da su ga jedinica i dvica okupirale, s jedanaest tijela. Jesu li nešto napravili s njima, pokopali
ih, bacili u more ili samo ostavili? Ja ne bih mogla biti uz mrtvaca.
Dolazim do obale i vidim hrpu pužića, uzimam jednom ga malo bolje promotrim i shvaćam da su
jestivi. Uzimamo ih šaku po šaku, sve dok ne shvatimo da nam je dovoljno. Ne trebamo ih pržiti jer
bi izgubili svu vodu. Jedemo ih sirove i zalijemo vodom. Dovoljno možda za pola dana, a jučer
ujutro smo pojeli doručak. Gledam još jednom okolo i vidim da nema nijednog posvećenika, ali
ubrzo pada mali dron s kutijom pred nas, prvi sponzor. Otvaramo i vidimo padobranske niti, za
mrežu. Tu je i ceduljica s porukom: Duboko sam razočarana u vas. Gužvam ceduljicu i bacam je u
more.
"Što je pisalo?" pita Marlin.
"Da je duboko razočarana u nas."
"Algina?"
"Da. Po njenoj logici bi se trebali vratiti na Rog izobilja." I sam on zna da to nije dobra ideja.
Pletem mrežu dok Marlin trozupcem pokušava uloviti ribu. Ne čini se da se kreću ovim plićim
područjem a tko zna što se nalazi u dubini. I dok sam na pola puta oplela, on je bacio trozubac u
vodu. Dižem pogled i vidim ga kako promatra ribu na trozupcu. To je bila velika točkasta riba s
napuhanim bijelim trbuhom. "Napuhača." govorim.
"Zato mi se čini poznata." reče on i digne ju nogom. Napuhača je bila poznata svima u Okrugu 4.
Za njeno čišćenje je potrebno posebno obrazovanje, a njen otrov je dovoljno jak da ubije dvadeset
Maxmiliana. Smrtonosna je skoro i kao klobučice, samo nije mutant.
Kad sam isplela mrežu, shvatili smo da je tu ne možemo postaviti, da nam se ne uhvati napuhača.
Pakujemo stvari i stavljamo naprtnjače na leđa, hvatamo se za ruke i idemo dalje. Nema mjesta za
skrovište, ali nema i nikoga. "Vidi." pokaže mi Marlin u vodu. Koji metar od ruba obale se nalaze
tri klobučice. Znači ipak su tu. Barem mi znamo da ih trebamo izbjegavati.
"Idemo." rečem i povučem ga za ruku. Kad ugledamo nekoliko cipala u blizini, tu postavim mrežu
na način da lako ulete, a teže se izvuču. Mreža je ipak promjera oka koliko i oni sami.
Čujem kako Marlin viče i okrećem se. Vidim kako trozupcem blokira srp, a dječak tamnih kovrča
ga napada, devetka. Nisam nisam nju smatrala nevoljom. Krećem na njega, ali ne neko okrzne po
obrazu. Siknem od boli i osjetim kako mi se cijedi krv niz lice. Predamnom je njegova suparnica s
dužim tamnim kovrčama. Napada me sa srpom, a ja je izmičem kako maše. Kad Okrug 9 malo dalje
dospije, uvijek uzme srp, kojem je dosta teže umaknuti. Pokušavam ju nekako napasti sa trozupcem,
ali zbog te proklete stvari nemam šanse. Nikad se nismo koristili srpom, možda nikad nisam vidjela
uživo tu stvar.
U neki tren je uspijem ubosti u ruku, ali ona samo zasikće i dalje drugom maše. U drugom trenutku
postavim trozubac ispred sebe, blokiram srp i zamahnem, te joj ruka sa srpom poleti u zrak. Tad
iskoristim priliku da joj se trozubac nađe u prsima, baš kao dječaku iz osmice. Djevojka me gleda
očajnim pogledom i nešto mrmlja, prije nego što padne na pod. Polako vadim trozubac dok
djevojka plače i kašlje vlastitu krv. Nisu prošla ni dva dana, a ja sam ih već ubila.
Čujem ubrzo jauk, ali nadljudski jauk. Dječak iz devetke na podu leži i vrišti. Grči se i vidim na
njemu klobučicu, te kako se isti uzorak širi po njegovoj koži. Marlin je nekako bacio na njega
klobučicu. Čula sam kako je djevojka ispustila još bolniji jauk, vjerojatno kad je vidjela svog
suparnika. Gdje su se samo skrivali? Vjerojatno u vodi, čekajući priliku. Vidim po mokroj odjeći.
Dolazim do dječaka i zabadam mu trozubac u grlo samo da ja ne slušam i stišćem sve dok se nije
potpuno opustio. Djevojka još gorko plače. Dolazim do nje, izvlačim nož iz jakne i zabadam joj iza
vrata, samo da ovo dovršim. Kapitol ne treba gledati više patnje. Kad izvučem nož, dva topa pucaju.
Okrećem se i vidim Marlina kako me gleda u očaju. Ne znam što bih rekla, ali oči mu se brzo
prevrne i gubi svijest. "Marlin, k vragu." uzimam s tla njega, naprtnjaču i njegovo oružje. Bježim
natrag u onu pećinu s duplo većim teretom. Ako me misli sad netko napasti, bila bi odlična prilika.
Čujem neko zujanje i okrenem se na tren. Dvije crne letjelice kupe tijela ogromnim kliještima. Od
srama se nisam usudila pokupiti im oružje niti provjeriti što imaju. Duša mi je mrvicu mirnija kad
znam da ovaj put ne ostavljaju hladnokrvno tijela. Okrećem se i bježim u pećinu.
Marlin je dobro, nema svijesti, nije se ozlijedio i diše. Osjećam da mi je obraz upaljen i dotičem krv.
Posjekotina možda dopire do kosti, ali se ne usudim ni pogledati. Ni ne zaslužujem da mi bude
bolje, a i tako nemam nikakvu prvu pomoć, osim da zapalim nož i zaustavim krvarenje, ali mi se to
ne čini kao dobra ideja. Vidim da me je okrznula i po ruci, ali nije toliko duboka rana.
Opet dolazi malo dron, ovaj put s većom kutijom. Prva pomoć. Vidim papirić s bilješkom.
Čestitam, sad ste opet omiljeni u Kapitolu. Da, očito je ona promijenila mišljenje kad je vidjela da
je Marlin ubio nekoga. Devetka mi se nijednom nije činila kao prijetnja. Ne sjećam se koliko su
bodova imali, ni intervjua, ni ničega, skoro sam zaboravila da postoji. Sad će mi se duboko urezati u
pamćenje, njegovo vrištanje i njeni vapaji.
Gledam dalje u kutiju, tu su gaze, zavoji, flasteri, konac, igra i sredstvo za dezinfekciju, čak i zrcalo,
pa se pogledam. Gledam si ranu, izgleda prilično gadno. Marlin je u nesvijesti pa sam prepuštena
sebi. Stavljam sredstvo na vatu, pa pomalo čistim oko rane. Peče kao vrag, ali nemam izbora,
čistim, pa si šijem. Ovo je još bolnije i unakazuje mi ono lice kojim su svi bili oduševljeni. Hoće li
mi sad dati sponzore? Čistim ranu na ruci i lijepim ju gazom.
Gledam u Marlina i čini se manji nego ikad. Kako mu itko ima srca nauditi? Ubio je već nekoga i to
bolnom smrti. Je li ovo on može podnijeti? Nikad nismo raspravljali što će biti ako on nekoga ubije.
Što sad, je li Algina oduševljena? Što Marine misli? Što naše cijelo sirotište misli? Kako im
pogledati u oči ako itko od nas živ izađe?
Pomalo pada mrak i sjetim se da nismo puno jeli. Odlazim ponovo do one zamke, do mjesta
događaja. Tamo se ne nalazi ništa osim tragova krvi. Dolazim do zamke i vidim da se nekoliko
cipala zapelo. Sreća pa nema napuhača i klobučica. Uzimam mrežu i vraćam se na naše mjesto.
Nalazim kremen i grančice. Palim vatru i pečem ribe na nožu. Sunce već zalazi, pa se nadam da
netko ne vidi vatru u pećini. Marlin se pomalo budi. Gleda okolo dezorijentirano pa se ipak sjeti što
se dogodilo.
"Gladan?" pružim mu pečenu ribu. "Bolje je da sad jedeš."
Ipak uzima ribu i jede. Ja pečem drugu i jedem ju. Jedemo sve jer ne smijemo ostaviti da se ne
pokvari. Zalijemo ih s nekoliko gutljaja vode koja je pri kraju. Spušta se noć, svira himna i pokazuje
se grb Panema. Vidimo slike dječaka i djevojke iz devetke, pa opet grb i himna prestaje. Sad svi
znaju tko je otišao, vjerojatno i broj. Za dva dana smo se smanjili više od polovice. Jedinica i dvica
sigurno već zna da smo mi to učinili i sigurno misli da smo prokleti.
"Možda smo strah i trepet." reče Marlin.
"Možda." rečem. Više se bojim same sebe nego drugih. "Vrijeme je za spavanje." Oblačim jaknu i
pokrivam se dekom. Skupljam se u kut kao i Marlin te tonem u san.
9.
U snu mi djevojka iz devetke kleči nad istim dječakom koji se grči od otrova meduze. Pokušavam
im prići, ali neka nevidljiva sila mi ne dopušta. Budim se na istom mjestu, Marlin još spava. Vidim
kako pred vrata pećine pada dron s dvije boce vode, ovaj put nema poruke, Algina je i više nego
zadovoljna s nama. Uzimam boce otvaram jednu i pijem.
Marlin je brzo budi i trlja oči. "Je li se što dogodilo?" pita.
"Tek je jutro." rečem i zatvaram bocu.
"Hoćemo li se zadržati ovdje ili..."
"Idemo dalje." rečem. "Nemamo što raditi ovdje."
Kimne glavom i sprema se. Idemo dalje, držeći se za ruke. Nema doslovno nikoga. Baš se pitam
kako su oni našli sklonište. Skoro je svaki otok pust, a more dovoljno plitko da se šeta s otoka
umjesto da se pliva. Jedini je minus što ostavljamo tragove u zemlji.
Uspjeli smo naći jedan otok koji je bio nešto veći od drugih sa šumom čempresa. Idemo odmah
tamo, nadajući se da nema nikoga. Kad dođemo na otok, vadim trozubac i spremna sam baciti ako
netko iskoči. "Mags?" Marlin govori.
"Ne boj se šapćem." Idemo polako, gledamo okolo da nam netko ne iskoči iz zasjede.
"Mags, čempresi." šapće Marlin.
"Da pogodim. Netko je na njima."
"Ne popnimo se na njih." Ako mi je nešto najgore išlo to je bilo penjanje. "Da vidimo arenu."
Nije to bila loša ideja, a možda ni dobra. Samo bismo se izložili smrti. Ipak idemo. Tražimo najbolji
čempres, s dovoljno gustom krošnjom da nas sakrije. Zakačim trozubac za naprtnjaču, uzimam
Marlina i dižem ga da se uhvati za grane. Kasnije ja skačem, hvatam se za grane i penjem se.
Nadam se da će izdržati moju težinu jer sam barem dvadeset, možda čak i trideset i pet kila teža od
njega.
Penjemo se skoro na vrh i trudimo se ne gledati dolje. Čempresi su visoki možda skoro pedeset
metara. Penjemo se na vrh i gledamo. Sve je otočje, nema kraja. Neki su veći, drugi manji. Izgleda
da je skoro svugdje plitko, vjerojatno jer rijetko netko od posvećenika ne zna plivati. Neki otoci
imaju drveće, drugi grmove, treći brjegove, a četvrti jedva travu. Poviše nas su dronovi.
"Što nose?" pita Marlin.
"Vjerojatno kamere, možda i sponzore." Vidjeli smo da jedan nosi ogroman paket prema rogu
izobilja. Jedinica i dvica očekuju hrpetinu hrane i vode. Nas su vjerojatno sponzori napustili ili su ih
igrotvorci blokirali. Možda nam donose samo osnove.
Čujem lupkanje ispod sebe i nagnem se da vidim. Nisam veliki obožavatelj visina, ali ovaj put
moram. Točno na dnu debla nalazi se djevojka dugih žutih kosa i siječe čempres. Djevojka iz
sedmice. Sjajno, baš smo se u klopku uvalili. "K vragu." rečem.
Marlin pogleda na drugi čempres i skače na njega. Eh da sam ja toliko vješta. Skačem i ja i hvatam
se za grane, te si nekako namjestim noge da se zadržim. Čempres na kojem smo bili pada, ali ona
nije glupa. Prebacuje se ona ovaj drugi čempres i udara sjekirom. Stvarno je tvrdoglava. Nažalost ne
mogu je s ove visine pogoditi trozupcem. Jedino je ostalo da skačemo s čempresa na čempres dok ih
sve ne posiječe. To bi bila najkomičnija smrt u povijesti Igara gladi.
"Au!" Marlin sikće i ikad se malo koncentriram, čujem zujanje. Tragačice ubadače? Vjerojatno, ne
bi oni stavili obične ose u arenu. Čujem zujanje ispod sebe i vidim ih nekoliko. Par uboda ošamuti
čovjeka, stotine ga ubije.
Ipak nemam izbora. Par uboda bi morali preživjeti. Ispod sebe vidim njihov osinjak, u obliku sive
kugle s rupama kao u siru. Polako se spuštam prema njemu. "Što radiš?" pita Marlin. Ništa ne
govorim, vadim trozubac i naglo udaram u osinjak. Osinjak pada točno gdje je djevojka, te počinje
mahnito zujanje i vrištanje.
Osjetim nekoliko snažnih uboda na nogama i leđima, te vrtoglavicu s njima. Čujem kako Marlin
vrišti poviše mene. "Dobro se drži. Što god vidiš, ne puštaj." govorim, ali i on zna da ove ose
uzrokuju halucinacije. Osjećam sve više i više da se drvo njiše i kako se ovi čempresi šire. Čvrsto se
držim i zbog zatezanja želuca mi dođe na povratim. Nemam što povratiti, sinoć smo tek jeli. Držim
se i vidim nekoga među krošnjama drugog čempresa. Prvo sam mislila da je životinja ili mutant,
čak i halucinacija, ali to je bila djevojka iz jedanaestice. Tamna koža ju je u krošnjama dobro
skrivala. Pogled iz njenih zlatnih očiju je nešto što se ne zaboravlja, živi očaj i strah. Tijekom vježbi
je svjedočila s kim provodimo vrijeme i sad svjedoči što drugima radimo. Zna da smo prokleti.
Naravno da nam se ne želi približiti. Vidim ju kako skače sa čempresa na čempres, kao vjeverica,
ide u smjeru velikog paketa. Želim ju upozoriti, ali ne mogu govoriti od mučnine. Djevojka brzo
silazi i trči prema istom smjeru.
Stojimo na stablu dok se top ne začuje. Kad siđemo sa stabla, Marlin odmah povrati.
"Marlin, ne..." ne stignem ni ja ništa reći jer mi se nategne grlo i želudac, te povratim svu kiselinu
koju mogu. Još nam se obojici vrti od uboda. Kladim se da Kaptol puca od smijeha.
Gledam u tu djevojku i ne prepoznajem ju. Sad je njeno tijelo četiri puta veće i ne sliči više na
ljudsko biće. Koliko znam, suparnik joj je još uvijek živ. Nadam se da ovo nije vidio. Ako jest,
mogla bi nam odmah sjekira doletjeti u glavu. Na pokolju se nisu pokazali kao bezopasni.
"Nije mi dobro." govori Marlin.
"Znam." rečem. "Nije ni meni." Uzimam ga za ruku i vodim ne neki drugi otok. Na jednom smo
uspjeli naći alge za izliječit se. Izvadili smo žalce i stavili alge na svaki ubod velik kao naranča.
Mamurluk još nije prestao, ali su se ubodi pomalo ublažavali. Oboje smo se okrenuli iza sebe kad je
top opalio
"Okrug 11?" pita Marlin.
"Mislim." rečem. Očito je i on vidio nju.
Kad je došlo večer, ubodi su nam je smanjili za pola, mamurluk je nestao, ali nitko neće zaboraviti
ovaj dan. Kako se spuštala noć, odlučili smo ju provesti u krošnji. Penjemo se, omotamo dekama i
vežemo pojasevima za grane da ne padnemo. Zaboravljam da nismo ništa jeli, nego samo nešto
vode pili. Očito nikome nije do jela.
Kad padne mrak, opet ide himna i grb. Pokaže se lice lijepe djevojke iz sedmice, a kasnije djevojke
iz jedanaestice. Ipak je ona poginula. Nje su se vjerojatno domogli jedinica i dvica. Petnaest mrtvih,
još devet nas je samo ostalo.
"Ništa mi se od ovog ne sviđa." reče Marlin.
"Ni meni." rečem. "Ali nemamo izbora."
Imamo izbora, dovršiti same sebe. Baš se pitam kako tako lako ubijem pa pustim da me kasnije
izjede grižnja savjesti? A mislila sam da su jedinica i dvica gore od mene.
10.
U snove mi dolazi roj tragačica ubadača, većih od mojih šaka. Od mašem i vrtim, pokrivaju mi
tijelo i probadaju svaki komadić kože kao sto noževa. Vrištim, koprcam se, ali to na nijednu ne
utječe. Osjećam kako mi udovi natiču, kako se jedva mičem, a kasnije kako se otekline rasprsnu i iz
njih poteže smeđi gnoj.
Trgnem se iz sna i grana se zanjiše pod mojoj težinom. Da nije bilo pojasa, pala bih na glavu. I
vidim kako i Marlin ustaje poviše mene i gleda što se događa. Silazim s krošnje i gledam ima li
nekoga. I dalje nema nikoga. Gdje se ti ljudi skrivaju? Koliko nas uopće još ima? Brojim u sebi, nas
dvoje, jedinica i dvica, djevojka iz sedmice je jučer poginula, ali njen suparnik nije. To je sedmero. I
to još trebao bi biti netko još. Okrug 3? Da, Okrug 3. Njihove slike nisam vidjela nijednom na nebu,
a svaku noć sam gledala. Kladim se da bi nam se napili krvi da nas nađu. To je devetero.
Devetero? Bilo nas je dvadeset i četvero. Prošla su tri dana, četvrti je tek svanuo, a već nas je
petnaestero palo. Napravili su ove Igre da dulje traju, već padamo kao kruške, zapravo nas smo
dvoje uklonili skoro svih nakon pokolja. Zapravo ja, jednog se dočepao Marlin, drugu su sredili
karijeristi. Baš se pitam je li odmaraju i čekaju da mi dovršimo posao ili imaju problema s
traženjem ljudi.
Kad mi zakruli želudac, sjetim se da jučer ništa nismo okusili. Nakon one smrti nisam imala apetita,
ali nisam se ni sjetila Marlina. Držim se za želudac kao da nagovaram da se smiri. Uzimam stvari i
silazim s drveta. "Već idemo?" pita Marlin.
"Da, već idemo."
Bez pogovora me sluša i silazi s drveta. Dolazim do mora i uzimam trozubac da nam ulovim samo
jednu ribu, ali nalazim hrpu klobučica, jednu do druge. Ne možeš ni pokupiti morskog pužića, a da
se ne ubiješ. Kladim se da su ih igrotvorci nekako namamili. I u Okrugu 4 znaju se pojaviti točno
tamo gdje je trebaju.
Dolazi do mene Marlin i gledam kako tužno gleda u more. Nekako mi se sad čini manji nego prije.
Ne znam je li to neki psihološki trik ili je izgubio na težini. Nadam se da su igrotvorci ovim
zadovoljni.
Pružam mu ruku, a on je prima, hodamo po plitkim putevima do otoka, koji su preplitki da bi
meduze u njima plivale. Kako hodamo, klobučice se satima ne miču od obale. Ne možeš rukom
doseći ni pužića, a da se ne ubiješ. Što je najgore, na nijednom otoku nema kopnene životinje, čak
ni kukca ni crva, pa čak ni hranljivog bilja. Bio je samo grm s crnolukom, ali to ne bi nitko lud
pojeo.
"Mags?" zove me žalostim cvilećim tonom. Okrenem se i vidim nikad tužnije oči. Osvrnem se u
slučaju da nije nešto vidio, možda je čuo top kad ja nisam. Nema ništa pa pomislim da možda nije
ozlijeđen. Nema nikakvih ozljeda na njemu osim ogrebotina od čempresa i modrih oteklina od
ubadača. Ipak spušta glavu kao da je požalio što je me zazvao.
"Što je bilo?" pitam.
"Gladan sam." reče tiho.
"Znam, i ja sam. Strpi se malo."
Baš se pitam što Kapitol misli kad ovo vidi. Možda su kamere prebačene na neku zanimljiviju
situaciju, ako im je ovo naše lutanje dosadno. Hodamo dok ne nađem neki otok, ali na svakom je
samo niska trava, niža od đonova na čizmama, a neki su same stijene.
Kako hodamo, osjetim kako mi Marlin otežava u ruci i sve teže diše. Okrenem se i gledam kako
jedva stoji na nogama s pognutom glavom. Nije se ni usudio tražiti odmor. Stajem na jedan otok,
koji je potpuno gol i govorim mu da sjedne. Sluša bez pogovora. Imali smo neke jedne zalihe hrane
i po litru vode. Izvadila sam iz naprtnjače paket dvopeka, ali ih je bilo samo pet. Vjerojatno nisu
htjeli da se oslanjamo samo na njih. Pojedemo ih i popijemo nekoliko gutljaja vode.
Marlin sprema bocu s nekim tužnim pogledom, kao da će zaplakati. "Jesi li dobro?" pitam ga, a on
me samo pogleda tim plavim očima, kao da me moli za nešto. Što se dogodilo? "Dođi." pružam
ruku, a on mi pada u zagrljaj. Grlim ga što jače mogu i gledam u daljinu, druge beskorisne otoke i
obzor. Što je naša zadnja destinacija?
"Hoćeš li ne napustiti?" pita me. Gledam ga čudno. Zašto ovo pita? "Kad krene po zlu. Hoćeš li?"
"Ne." rečem. "Neću."
"Jesam li ti smetnja?"
Kako mu ovo pada na pamet? Nije mu valjda Algina glavu nečim napunila. "Nisi."
"Što bi bilo da nema mene? Bila bi brža, više bi ljudi ubila, imala bi više hrane."
"Ubio bi me Okrug 9." rečem i još ga jače zagrlim. "Ne napuštam te."
"Zašto?"
"Jer si moj."
Ljubim ga u čelo i njišem kao malo dijete. Čini mi se da će zaplakati, ali nije. Trebam više njega
nego on mene. Da ga nema, sigurno bih poludjela i skočila ravno među meduze uz ovoliko mrtvih
ljudi. Jedino on me drži normalnu.
Nakon nekoliko sati vrijeme je da krenemo. Kao poslušno pseto Marlin ustaje i kreće za mnom. U
sirotištu je bio razmaženo derište koje je samo radilo psine kad je stiglo. Arena je od njega učinila
poslušno dijete koje svaku moju riječ sluša. Sram ga je reći i da je gladan.
Dvopek je malo ublažio glad, ali ne za puno. Meduze se ne miču od obala, a na kopnu nikakve
hrane. Do kraja dana ostat ćemo bez vode. "Zašto sam Algina nešto ne pošalje?" pita Marlin.
"Osvojila si sponzore, zar ne?"
To je bilo pitanje da se i gledatelji zamisle. Gdje je nestao njihov uloženi novac? Na kutiju prve
pomoći? Sigurno nije toliko skupa. Plesala sam za njih, plesala sam s Flickermanom, čak sam mu
sjela i u krilo. Gdje je taj novac, ta hrana? Moja je.
"Nije zadovoljna s nama." rečem. Ona smatra da smo trebali biti s jedinicom i dvicom kod roga
izobilja. Možda nije zadovoljna sa mnom jer sam povela njega.
"I što sad?"
"Nema sponzora. Ili ima kad se ona odluči."
Nalazimo otok s visokom travom, dovoljno da se sakrijemo i tu se odmaramo. Pijemo posljednju
kap vode. Gledam u obzor, gdje ga polako dotiče sunce i još mislim kako smo u dva dana pojeli pet
dvopeka. Suhi ugljikohidrati, koliko su nam korisni. Sad više nemamo ni hrane ni vode.
"Razmišljam o promjeni plana." rečem. Marlin me zbunjeno gleda. Nismo ni imali plan. "Vratimo
se u rog izobilja. Objasnimo da smo krivo shvatili plan. I imat ćemo dovoljno hrane i vode. Barem
do kraja."
Očajno me pogledao i odmahnuo. "Ti idi, ja neću."
Slegnula sam ramenima. Imao je i pravo, ovo je glup plan, pogotovo kad nemamo plan. Možemo
samo hodati okolo i nadati se vodi i hrani dok ne crknemo od žeđi ili gladi, a možda nas igrotvorci
dovrše koliko smo dosadni. Od svjetlucavih posvećenika smo postali monotone budale. Jedina je
sreća što nismo u prošlogodišnjoj areni. Nitko od nas ne bi preživio ni dan.
Čula sam nedaleko od sebe nešto kao mahanje pernatih krila. Malo se nagnem iza sebe i vidim u
travi veliku crnu perad, guskoš. Marlin diže trozubac, ali ga zaustavljam. "S tim si ulovio napuhaču,
sjećaš se?"
Spušta svoj trozubac, a ja podižem svoj. Polako se šuljam njoj iza leđa s trozupcem i bacam ga u
pernatu neman. Ptica se bori s krilima, ali ne može dalje. Dovršim ju nožem u grlo. Skidam pticu sa
trozupca i dižem ju za noge, dok Marlin priprema već oganj. Skuplja suhu travu i neko drvenasto
bilje. Postavlja kamenje u krug da se vatra ne rašiti po otoku. Uzima kremen i pali vatru.
Čistim pticu od perja i pečem ju na trozupcu. Velika je i teška od masti. Nabodena je u komadima.
Trudim se da ispečem svaki dio da ne pokupimo neku bolest. Marlin opet dolazi do mene "Vidi." u
rukama nosi tri velika jaja. "Imamo li što metalno?"
Osim oružja, ne. Sjetim se kutije prve pomoći. Praznim je i davam je njemu. Iskoristi je za jaja
kojima se gostimo, zajedno s mesom. Mast nam se cijedi niz lice. Dok sunce zađe, želuci su nam
puni, ali se sjetim da nemamo vode.
Odlučimo odspavati ovdje među travom. Marlin se opet skuplja uz mene, na ramenu mi spava dok
nas pokrivam dekom. Mrkla je noć, ali barem nismo sami. Kako je tek o onima koji su sami?
"Oprosti." Marlin govori.
"Za što?"
"Za sve ono što sam ti radio tijekom godina. I hvala ti na ovome."
Ovo mi je nekako srce proparalo. Zašto mu je ovo sad palo na pamet? Sve sam zaboravila,
zaboravila sam skoro tko sam i moj je identitet bio samo posvećenice koja pokušava preživjeti i
izvući drugo dijete živo.
11.
Osjećam se nekako tako spokojno, tako sad i sunce je već na vidiku, ne mrdam. Uspjela sam dijete
nahraniti, to je bio veliki uspjeh. Dječak spava na meni i ne miče se. Nisam čak imala ni noćnu
moru. Gladim mu kosu i ljubim ga u čelo. Da mogu, vječito bih ovako ležala. Je li zato osjećam
mir? Ne. Nego jer jučer nije bilo niti jedne smrti. Kladim se da je publika već žedna krvi.
Vidim da prema nama dolazi dron s ogromnim paketom. Ne baš ogromnim, ali prilično velikim.
Marlin ga vidi i ustaje. Idemo odmah do njega i otvaramo ga. Srebrn je, duguljast, čak i malo sliči
na pušku. Obojici su nam oči iskočile. "Harpun?" pita Marlin.
"Da, harpun." rečem i vadim ga. Prekrasan je, ne pristaje nimalo mojim prljavim rukama. "Možda
ulovimo nešto veće."
"Ili nekoga."
Da lakše je pucati nego gađati. Sreća pa nam je i dala po dvije boce vode. Imamo sad litru. Još
tražimo u travi ima li nešto, neka životinja, pa pretražujemo obalu. Još se meduze nisu maknule,
hrpetina ih je.
Napuštamo otok siti s vodom i novim oružjem. Sreća pa smo pojeli masnu pticu, pa imamo zaliha
za jedan dan. Nadam se da Algina nije potrošila sav novac na ovaj harpun, jer bi nas mogao hraniti
tjednima. Nadam se da ove Igre neće potrajati tjednima.
Idemo dalje i nalazimo jedan grm na malo većem otoku. Grm je bio moje visine i dosta širok, ali
izgledao je nekako neprirodno, kao da je zategnut. Zar se netko nalazi ovdje?
"Vidi žice." Marlin pokazuje. Saginjem se i vidim zlatne žice, tanke kao vlas kose koje zatežu grm.
"Ne diraj ih. Strest ćete struja."
Kako ih samo on vidi? Sigurno ima sto puta bolji vid od mene. "Kako znaš?"
"Pokazali su mi na treningu." Sada se crveni i spušta glavu "Okrug 3."
Nisam ni mislila da je ovo Okrug 3, pametnjakovići. Sigurno su i oni ovo dobili preko sponzora.
Napravili su ovaj grm ovako baš da netko dotakne i strese ga struja, a ja mislila da je jedinica
premazana svim mastima.
Povlačim Marlina unazad da slučajno ne bi tko od nas dotaknuo. Trica sigurno zna da smo ovdje jer
nismo bili tihi. Dižem harpun u visinu i polako hodam oko grma. Sigurno nismo sami. Nalazim
nečiju ruku s nožem i ubrzo se pojavljuje Coden. Tanji je upola nego što ga se sjećam, prvi put
vidim da mu iskaču jagodične kosti.
"Pogledaj iza." kažem Marlinu. Nadam se da nam Giga neće skočiti s leđa i gurnuti nas na grm.
Zapravo bi rado oboje mene ubili, jer sam im ja prekinula savez s Marlinom.
"Prepolovili ste se." kaže Coden. Očito nije pogledao sebe.
"Nikakav problem za nas." Ja znam da imam još dosta mesa na kostima. Marlin je malo drugačija
priča.
"Nema nikoga." reče Marlin.
"Giga trenutno skuplja hranu. Ne bi vam ona prst zarezala."
Mogla sam se i misliti. Giga bi jedva nož uzela u ruke, a Coden se pretvara kao da može ikoga ubiti.
"Sami smo." reče Marlin.
Zašto to govori? "Jeste li sigurni?"
"Jesmo."
Gleda u mene kao potvrdu. I ja njemu vjerujem onoliko koliko on meni. "Slobodno gledaj. Jesmo."
Spušta nož i reče. "Možda sam budala, ali neka sve ide na tvoju dušu. I tako ne bih ubio njegovu
suparnicu." Je li on to zavolio Marlina ili mene petlja? Okreće se i odlazi kao da nas nije vidio.
Spuštam harpun, ali odlazim za njim. Vodi nas do Gige, koja u toj modroj košulji otkriva sve kosti
na sebi. Skupila je dvadesetak ježinaca na deku. Ježince još nisam vidjela, a čini se da su se meduze
povukle nekoliko metara.
Giga se lecnula i počela puzati nazad, kad nas je vidjela. Odmah je zgrabila nož. "Ne boj se, neće
nam ništa." reče Coden.
"Jesi li siguran, upravo nam je ona prekinula savez."
"Pa što sad? Prekinuli su i svoj savez."
"Sjećaš li se što je sve izgovorila o nama."
"I ti si svašta izgovorila o njoj, pa što."
Uzeo je jednog ježinca i pokušavao ga otvoriti, ali nije išlo. "Daj meni." rečem i uzmem ježinca.
Bodlje su mu se još micale. Meni njegove iglice nisu smetale. Uzela sam nož i otvorila ljušturu, se
sve iznutrice sasula sebi u usta."
"To se jede sirovo?" pita Giga.
"Da." rečem. Otvorila sam im ostale ježince i pustila ih da jedu.
"Da mi ove meduze ne izgledaju sumnjive, možda bih i nešto izronio." reče Coden.
"Opasne su." rečem. "Otrovne."
"Pa hvala na informaciji."
Izvukla sam im još ježinaca, a Marlin ih je otvorio. On se čak gostio s njima. Pustila sam ih da jedu
koliko mogu. Treba mi više sala nego meni. Primijetila sam da su se one masne naslage, od
Kapitolskih obroka potpuno povukle i da mi se već ističu bočne kosti, ali to nije bio veliki problem.
Coden sjeda kraj mene dok gledam u daljinu. "Marlin je nešto tih." reče. "Na treningu je bio pravi
brbljavac."
"Kladim se da je tebi jezik putovao sto na sat prije arene."
"Ne ovako. Prije bi tebi prkosio, sad te gleda kao boga."
"Jer ovisi o meni."
"Da. Mislio sam da su jedinica i dvica u njemu vidjeli potencijala."
"Vidio si ga tijekom treninga i što sve može. Dobio je duplo više bodova od tebe."
"Ali nešto se tu dogodilo. Odakle ti to na licu?"
Zaboravila sam potpuno gazu na licu. Trebala bih ju promijeniti. "Posjekotina." rečem.
"Ubila si nekoga?" pita. "Vidio sam te kako nekome bacaš kamen u glavu." Dječak iz desetke. Očito
je to zapamtio. "I nije sigurno bio jedini, barem ih je bilo još dvoje."
Bilo ih je više. "Zašto je to sad važno?"
"Da vidim koliko ti je lako to učiniti."
"Ako te ima itko priliku obraniti, onda sam to samo ja. Znaš li? Usput, je li tebe itko napao? Ti se
držiš samo žice. Mi se drugi borimo za goli život."
Vidim da sad Marlin i Giga gledaju i nas dvoje. Čini se da bi najbolje bilo odvojiti nas. Ustajem i
odlazim do naprtnjače.
"Što sad radiš?" pita Giga.
"Mijenjam gazu." Uzimam pribor i skidam stari gazu, na njoj se već pojavio žuti gnoj.
"Mogu ja?" pita Marlin.
Okrug 3 gleda s nekim čudom. "Slobodno." rečem. Za njegovu sreću pustim da mi pomogne.
"Samo očisti i stavi nogu gazu."
Marlin gleda s gadljivom facom. "Nisi to najbolje zašila." reče. Naravno da nisam kad je boljelo
kao sam vrag. Vidjela sam prvi put da s tom zakrpljenom ranom izgledam kao rugoba. Stavlja
dezinfekcijsko sredstvo na vatu i čisti, a ja se trudim biti mirna, iako peče kao sam vrag. Osjećam
sad da mi je već i nateklo. Stavlja i polako gazu na obraz, a trica to promatra kao da slično nije u
životu vidjela.
"Je li dobro?" pita. Kimnem i nasmiješim se koliko mogu, jedva i mogu zbog rane.
Gledam kako njih dvoje dijele ni pola boce u vodi što im je ostalo. Od ježinaca su sigurno još više
ožednjeli. Marlin me gleda s nekim molećivim pogledom. Kimam glavom. On vadi jednu bocu
vode iz naprtnjače i pruža im. Gledaju s nepovjerenjem. Mislila sam da njemu vjeruju.
"Je li otrovno?" pita Giga.
"Nisam ja Lucy Gray." rečem.
"Ali si pokupila skoro sve sponzore." reče Coden.
"Da, kladim se da taj harpun nije bio u areni."
Harpun. Da skup je, tko zna bi li ga jedinica ili dvica dobili, ali oni su prisvojiti skoro sve oružje
kod roga izobilja. Samo ne znam kako da ga iskoristim. Da ubijem nekoga ili za veću lovinu?
Coden mi govori, da u drugom grmu, gdje je sklonište, postavljene su žice između granja i da ih ne
dotičemo ako nam je život mio. Barem se udostojao upozoriti, s obzirom da nam ne vjeruje, ali mi
smo mu jedina obrana.
Gledala sam u more, s nožem u ruci, nadajući se da se neće nitko pojaviti. Okrug 1 i 2 bi nam
otkinuli ruke i noge da nas sad vide. Klobučice su se sve više počele povlačiti, ali sad su nam želuci
bili puni, barem meni. Ne zapravo nije ni moj, samo nisam bila raspoložena za jelo. Jučer smo nas
dvoje pojeli guskoš.
Pažnju mi odvrati srebrena leđa jedne ribe, dosta velike ribe, ako nije morski pas. Nekoliko se puta
pojavi na površini. Ustajem i uzimam harpun. Nalazila se pet metara od obale, more je bilo
dovoljno prozirno da ju vidim. Meduze su se sad potpuno povukle. Tuna, zapravo mlađ tune. Da
uhvatim odraslu, ona bi mene povukla.
"Što si našla, nekoga u vodi?" pita Coden.
Uperim harpun i držim ju na nišanu, kako se ona miče, tako i ja. Pogodila sam ju i snažno zgrabila
uže, ali se ona činila jača. Nema šanse sad da sad izgubim harpun. "Može mala pomoć?" pitam.
Svi mi se troje približavaju i vučemo. Vučemo jer nikad nije bila bolja lovina u areni. Dovučemo
malu tunu do obale, koja se koprca kao bijesna mačka. Šamara i udara repom kao prutom, osam
noga je potrebno da ju zaustavimo. Stajem joj na škrge dok se potpuno ne smiri.
Coden je spreman koristiti povećalo za zapali vatru, ali ipak Marlin iskoristi kremen. Tunu režemo
na komade i pečemo ju. Okrugu 3 je sjaj vraća u oči. Kad su zadnji put imali dobar obrok?
Vjerojatno nisu otkad su došli u arenu. Tuna je jako ukusna i zalijemo ju vodom. Kladim se da
nikad nisu imali kušati ovoliko morske hrane.
Brzo pada u noć i Giga se umotava u svoju deku. "Ja stražarim prvi." reče Coden. Nož iz ruke nije
ispustio. "Pa budim svjetlucavu kad se umorim."
"Dobro." rečem. I ako nešto vidiš, mene budiš."
Kimnuo je glavom. Ogrnem se dekom, a Marlin mi odmah pada u ruke. Stavlja mi glavu na rame i
sve više se skuplja. Giga i Coden tu scenu sumnjivo gledaju, kao da sam ga zavela zbog nekog
razloga. Marlin ipak šuti i ponaša se kao da je sve normalno. Ljubim ga u kosu i krenem na počinak.
Sreća pa ni ovaj dan nema žrtava, publici je sigurno dosadno, ali i dalje nas je devet.
Nakon nekoliko sati Coden me budi da i ja stražarim. Polako polažem Marlina na zemlju na ga ne
probudim. Uzimam trozubac i stražarim. Pomalo mi san dolazi na oči, ali u daljini ugledam zelenu
svjetlost u vodi. Ovo čak rijetkost i u Okrugu 4.
Rado bih probudila Marlina da vidi, ali tako spokojno spava. "Coden." šapćem, a on diže glavu.
"Ono je bioluminiscencija." pokažem prstom.
12.
Ujutro, nakon stražarenja naporede, prva nam je na umu hrana. Coden i Giga skupljaju školjkaše,
pužiće i ježince, dok Marlin i ja idemo na drugi kraj postaviti mrežu za ciple. Namjestili smo je pod
kamenjem, da se lakše uhvate.
"Vjeruješ li im?" pita me Marlin.
"Više nego oni meni."
"Da, nisi bila prema njima baš pristojna."
Sjećam se da sam bila prilično okrutna prema njima. "A ti tako više mi za njih brinemo nego oni za
nas. Jedino imaju dobro sklonište."
Marlin kimne. "Oprosti radi onoga." reče.
"Mislim da si mi se ispričao." Zapravo mi se prije dvije noći ispričao zbog svega. "Ono je bio glup
plan."
"Ne brini zbog toga. Davno je prošlo" I previše. Sad mi nedostaju dani kada smo se svađali u sobi.
Tada je bio sto puta sigurniji.
"Znaš li da mi nedostaje Tigris?" reče. "I Algina malo, ali definitivno Tigris."
"Vidjet ćeš ih opet."
"Neću." odmahne glavom.
"Zašto to misliš?"
"Znam. Nema šanse. Osjećam."
Zar to čovjek osjeti kad mu se bliži? Ja nisam ništa osjetila. Sumnjam da je Okrug 3 osjetio, a oni
neće daleko kako su krenuli. Uhvatila sam ga čvrsto za rame. "Ne razmišljaj tako, u redu?"
Gleda me s očima u kojima se gubi nada. "Možda ih ti vidiš, ako se potrudiš."
"Marlin!" opomenem ga.
"Oprosti."
Potapšam ga po ramenu. Ne želim da ovako razmišlja. Ako se itko mora vratiti, to je on. Zašto bi
Kapitol dopustio da najmlađi umiru? Zapravo, zašto bi mi dopustili? Nije najmlađi, ali je moj
okrug. Nažalost Calista mora otiđi ako mislim uspjeti u svom naumu.
"Evo smo napokon našli mozgalice." čuje se muški glas, ali dublji. Sigurno nije Coden.
"Ne, ne, ne." čujem kako Giga viče.
"Ne, ne, ne." ženski glas ju oponaša. Ruby?
"Da, vas vidim, kako bi nas ubili tablicom množenja." opet isti muški glas. Max? Da Max.
"Gdje ti se staklo da ga zapališ." drugi muški glas. Opal?
Da, Opal, Ruby i Max. Calista se ne čuje, ali sigurno je tu. Marlin me odmah hvata čvrsto za ruku.
"Po stvari." šapnem.
"Ali..."
"Po stvari!"
S velikom tugom u očima me ipak posluša. U čučnju odlazimo do starog skloništa, uzimamo svoje
jakne, naprtnjače i oružje. Velike su šanse da nas jedinica i dvica otkrije ovdje. Ako nas otkrije kako
prijateljujemo s tricom, mrtvo smo meso, ali bojim se da njima nema više spasa. Nema šanse da ih
svih četvero pobijemo, a Okrug 3 spasimo, osim ako sebe žrtvujemo, ali to je glupa ideja.
Skrivamo se iza drugih grmova, u čučnju polako hodamo da nas ne vide i vidim kako se igraju s
Okrugom 3 kao plijenom. Ruby pokušava zadržati dječaka koji se već žestoko otima, a Giga je u
rukama Maxa, koji ju može prepoloviti kao grančicu. Da svi četvero su tamo. Čine se nešto manji
nego prije, dosta manji, ali su i dalje gromade prema trici.
Kako su oni ovdje došli? Jesu li nas slijedili ili su se bacili u potragu drugih. Da nas uhvate, priredili
bi Kapitolu scenu koja se dugo pamti. Osjetim kako me Marlin grabi za ruku u ljubi je. Sigurno me
moli u sebi da izvučem iz ovoga.
Opal i Ruby su se naguravali s Codenom kao s igračom. "Pusti me kravo jedna plava." govorio je
Coden dok ga je Ruby držala. "Dabogda se u draguljima ugušila."
"Mags?" Marlin opet cvili iza mene.
"Tišina." okrećem se prema njemu. "Više ni riječi ne želim čuti."
"Što je, napeti. Na krivi kabel si zapeo ovo jutro?" pita Ruby.
Nažalost je požalila što se s njim igrala. Coden ju je gurnuo u grm, točno među žice, struja se
aktivirala, te spržila grm i Ruby. Zgrabila sam Marlina i njegovu glavu pritisnula pri prsa dok se
Ruby s grmom pržila. Odmah se mogao osjetiti miris spaljenog mesa. Nagnula sam se kad je
utihnulo. Mislila sam da će buknuti požar, ali nije. Grm je bio crn, a Ruby, nekad prekrasna Ruby
sad pada na tlo, sa spaljenom odjećom i kosom, te crvenim mesom. Čuje se top.
Okrug 1 i 2 su izbečili oči, sam Coden nije mogao vjerovati što je učinio. Opal brzo stišće zube,
mršti se kao nikad prije. Diže koplje i zabada ga Codenu u leđa. Coden vrišti, dok ga ovaj bode
cijelo vrijeme. Skrivam glavu i stišćem Marlina još više uz sebe. Po zvuku prepoznajem da mu se i
Calista pridružuje. Sve se više skupljam i stišćem zube. Srce mi ovako nije kucalo ni kod roga
izobilja.
Giga vrišti i moli ih da prestanu, ali tek su prestali kad se čuo top. Koliko je ovo potrajalo, nekoliko
minuta? Činilo se kao vječnost. Zgodni šarmer i djevojčica u nesretnim okolnostima nemilosrdno
ubijaju nekoga. Sad upoznajem njihovu stranu koje sam se najviše bojala. Marlin jeca u bojim
rukama, a primjećujem da i meni idu gorke suze. Ne smijem zaplakati, ne sad, iako me cijelo tijelo
vuče na to.
Giga sad vrišti u plaču. Što da joj sad učinimo? Da ju ja ubijem, samo da ju spasim od bezbolne
smrti? Ne ne smijemo si ovo priuštiti, ne bi bolje završili.
"Daj da joj ogulim lice." govori Calista. Baš slatka dvanaestogodišnjakinja.
"Samo joj zavrni vratom i gotovo." reče Opal.
"Baš ste vi dosadni." govori Max. "Jedan padne, a i vi za njim."
"Da, govori kad se ti nađeš s grmom pod naponom."
Da, sam sama, odmah bih iskočila i nekome od njih trozubac zabila u glavu, ali tu je Marlin.
Stišćem ga što jače uz sebe. Naginjem se da vidim što planiraju. Vidim ga Giga još plače u
Maxovim rukama i vraćem glavu iza grma.
"Daj da se ja pobrinem za nju." govori Calista. "Imam stotine ideja."
"Zar ćemo trošiti vrijeme na tu budalu. Razbij joj glavu i gotovo." reče Opal.
"Ili imam ja ideju." reče Max. "Mags."
Srce mi stane, lice mi se zaledi. Osjećam kako se Marlin skuplja još više od mene. Nažalost,
iznevjerila sam ga.
"Kakva Mags?" pita Calista. "Tko zna gdje je ona?"
"Ili možda Max želi ovu priliku." reče Opal.
"Ne, Mags. Baš Mags. Ne pravi me ludim, jedina ti na glavi imaš modre pramenove."
Stišćem oči. Kako je njih nisam riješila? Mogla sam ih odsjeći kad sam imala priliku, svi su
zapamtili moj intervju i svi bi zapamtili tko ima modre pramenove.
"Stvarno je tamo?" pita Calista.
"Mags, ne znam jesi li što ubila, ali imamo nešto za tebe, bolje nego da je se mi riješimo."
Nije bilo ni druge, ni treće opcije. Odmičem Marlina od sebe i uzimam harpun s naprtnjače.
"Mags?" govori, sad uplakan.
"Obriši suze." rečem. "Idemo."
Marlin mi se postavlja iza leđa i hvata me za skute. Izlazim s uperenim harpunom ispred sebe. Ne
znam koga bih prvog gađala. Gigu da pokažem svoju lojalnost? Ili da joj smanjim muke? Gledaju
me izbečenih očiju, zapravo ne mene, koliko i harpun.
"Sad znamo tko je osvojio cijeli Kapitol." Max se nasmije. "A mi smo dobivali samo sendviče i
vodu."
"Što su oni, sklopili savez s njima?" pita Calista.
"Ne budi luda. Vidiš da su im stvari na leđima." reče Max. Ne znam je li sam sebe tješi ili stvarno
vjeruje u to.
Gledam u trupla, Ruby spaljene odjeće i kosa i Coden oguljenog mesa na leđima. Dobro su ga
dovršili.
"Mene više ne zanima, samo uklonite tu malu mozgalicu." reče Opal. Nisam mislila da će on biti
ljut radi smrti svoje posvećenice.
"Što kažete da njima dajemo ovu malu?" pita Max. "Da je stavimo pod harpun?"
"Stavi i harpun će završiti u tvojoj glavi." reče Calista.
"Što ti kažeš Opal?"
"Ne zanima me ako je s Okrugom 9 sklopila savez, odlučite se."
Što bi bilo da jednog od njih pogodim? Možda bi jedan poginuo, drugog bi Marlin pokušao
pogoditi, ali bi se taj izmaknuo. Jedan bi napao mene, drugi njega i odmah ga ubio, pa bi se okomili
na mene. Usput, čini mi se da nismo jedini ostali. Dječak iz devetke se ne može ni usporediti s
njima.
"Evo jedan test." reče Max. "Dajemo ju Marlinu. Okrug 4 se ne skriva iza tuđe suknje, zar ne
Mags?" Gleda me s onim starim pogledom s treninga u kojem tek sad vidim pokvarenog čovjeka.
Istina, ali nema šanse da ovo priuštim Marlinu. Uperim harpun točno u Gigu. "Nitko ne ubija za
Okrug 4. Zar ne Mags? Vas smo odabrali, nemojte da se duboko razočaramo, jer bi se stvarno
duboko razočarali."
Stvarno duboko razočarali. Kladim se da bi dopustio da Calista napravi remek-djelo od našeg mesa.
Gigi nema spasa, nama ima, možda. Spuštam harpun i izmičem se, a Marlin ostaje. Gleda me, s
pogledom tužnijim nego prije. Baš se mislim primjećuju li crvenilo oko njegovih očiju. Samo
gledam u njega i kimam glavom.
Marlin premješta pogled na Gigu, kao i ja. Njen pogled prije pun straha sad je samo pun
razočaranja. Pogled s Marlina brzo prebacuje na mene. Te modre oči su pune mržnje, te mi govore
sve. Marlin skida trozubac s naprtnjače. Pravi iskorak, te baca Gigi ravno u prsa. Djevojka izbeči
oči počne bljuvati krv. Max je pusti da padne na pod. "E, jadna nesretnice." reče. Iščupa trozubac iz
njenih prsa, uzme malj ih hlača i prospe joj glavu. Top odmah opali.
Ostanem potpuno bez daha. Komadići lubanje i mozga se prospe na sve strane. Sad je Giga potpuno
neprepoznatljiva. "Max, smanji malo doživljaje." reče Opal.
"Samo sam je dovršio da se ne muči. Izvoli." baci trozubac Marlinu natrag u ruke. "I tako nije,
strašno zar ne?"
"Nije mi prvo." reče Marlin.
"Super kad nije."
"Idemo li više?" pita Calista. "Zahvaljujući vašoj igri, trica je ubila jedinicu."
Vidim kako Opal na to stisne šake. Da su sami, vjerojatno bi ju ubio.
"Idemo, četvorke." govori Max. "Bolje vam je s nama, da ne crknete od gladi."
Da, ne krenemo, okomili bi se na nas. Povlačim Marlina za ruku i opet idemo za njima. Max opet
dječaka uzima i stavlja ga na ramena. Opal stavlja ruku oko mojih ramena. Ne tješi me, zarobljava
me. "Znaš li da si Ruby nedostajala?" pita me.
Ništa ne govorim. Vjerojatno me mrzi zbog Ruby Sigurno me mrzi jer je pala prije mene. Jer ju je
Okrug 3 ubio, a ja sam stajala samo iza grma i gledala. Ruby, lijepa Ruby. Sjećam se je najviše
uređenu na intervjuu, kao pjeva, u paradi, u ružičastoj tunici, kako me hvalila. Takav je dojam
ostavila na mene, sve dok nije završila među žicom.
Gledam u Marlina, koji sjedi Maxu na ramenima. U rukama mu je još trozubac, ali ga ne koristi. Na
njemu se vidi još trag krvi, Gigine krvi. Sa svojih ruku ih neće lako oprati, a neću ni ja. Ja sam ona
koja je ovo dopustila. Nadam se da je Algina sretna, savez je napokon sklopljen. Nas petero
marširamo prema finalu.
Petero? Prije toga sam ih izbrojila devetero. Dva dana nismo imali žrtve i troje ih je palo, a tek je
jutro počelo. To je sada šestero. Nas je petero i još netko je ostao. Dječak iz Okruga 7. Kladim se da
sad njega ganjaju, pa kasnije dobro znam što slijedi. K vragu, što sam to učinila?
Sad kad sam u okovima Okruga 1 i 2, što mi je činiti? Pobjeći dok traže dječaka iz sedmice. Za ovo
bi mi se gadno osvetili. Max je prosuo glavu najsitnijoj djevojčici iz Okruga 10, što bi tek napravio
Marlinu. Siroti Marlin.
Put do Roga izobilja je dug, imaju hrpu razbacanih alata i oružja. Tko zna koliko su dobili
sponzora? Kladim se da mene drže zbog sponzora, ako ih uopće dobijemo. Kladim se kako mi se
Algina smije kakva sam glupača. Opal me dovodi do zlatnog Roga i posjeda me kraj njega. Činim
se iscrpljenija nego ostali, možda zato jer su bolje jeli od mene. Max stavlja Marlina kraj mene, a
siroto se dijete još više uz mene skupi. Ne znam zašto još ima povjerenja u mene.
"Što imamo od hrane? Sama su kost i koža:" kaže Max.
Opal izvadi iz svoje naprtnjače dva sendviča, dosta velika sendviča. Uzimam i grizem, bez obzira je
li otrovan. I da je otrovan, to bi mi je činila kao blaga smrt. Jedem u velikim zalogajima, Marlin u
sitnim i skuplja se sve više uz mene. Obgrlim ga jednom rukom i vidim Calistu kako zuri u nas.
Siječe jabuku u ruci i po pogledu vidim kako jedva čeka na nam digne kožu s mesa.
Opal sjeda do mene i daje mi vodu. Pijem jer ako odbijem, moglo bi to značiti kao prijetnja. "Eh
Ruby." reče. "Moja Ruby, kako je samo završila." Mogu se kladiti da je ovo velika sramota za
Okrug 1 i on će sad sve učini da si osigura pobjedu. "Bila je dobra osoba." reče.
"Znam."
"Ali stvarno dobra osoba."
"Da, vjerujem ti." Vjerujem da je djevojka Ruby, još davno prije arene bila divna djevojka.
Opal mi uzima ruku i gleda mi modri lak. Od svega na meni, još je ostao lak. "I Ruby je imala
srebreni lak." reče Opal. "Nije se skinuo, što god napravila, taj prokleti lak."
"Au." maknem mu ruku kad je prejako stisne.
"Oprosti." reče. Znam na što je mislio. Nije mislio na lak, nego na Kapitol.
Gledam u Calistu, koja nas još gleda kao plijen. Vidim na njenim rukama zlatne nokte, koji nisu
nestali.
Opal gleda u moje lice i pokazuje mi na gazu. "Malo ti je žuto. Mogu li ti..."
"Slobodno." rečem.
Uzima svoju kutiju prve pomoći. Pažljivo mi čisti ranu i stavlja novu gazu. Opal, okrutan dječak
koji je izbo već jednog na smrt, ostaje kavalir do kraja, vjerojatno zbog sponzora. "Nisi najbolje
napravila, ali nadajmo se da će te Kapitol popraviti ako budeš imala sreće."
Ako budem imala sreće. Kladim se da se prvo mene žele riješiti nakon dječaka iz sedmice, a kasnije
ide Marlin. Nakon toga vjerojatno Calista, jer bi bilo svakom sramota da ga djevojčica iz najmlađe
skupine ubije, pa kasnije Max i Opal, borba prsa o prsa. Ne moram se ni pitati, to im je sigurno
plan. Max je ubrzo vraća s četiri guskoši. Već sam pomislila da se u nekom trenutku riješio dječaka
iz sedmice. Opal pali vatru, Max čisti perad. Kasnije pomalo jedemo.
Dolazi noć, svira himna i opet se grb pojavljuje na nebu. Slijedi slika Ruby, prelijepe djevojke
plavih kosa, nakon nje idu Giga i Coden, na slikama kada su imali na obrazima daleko više mesa
nego u zadnjim danima. Ponovo se pojavljuje grb i himna prestaje.
13.
Po noći su nas utjerali u rog, sigurno da ne bi pobjegli, a Max je spavao pokraj nas, onaj tko nas je
mogao najlakše zaustaviti. Marlin se skupio uz mene što je više mogao. Zario mi je lice u košulju i
jecao tiho da ga ne čuju. "Pomozi, molim te." govorio je nekoliko puta, ali nisam mogla ništa. Samo
sam ga mogla ga zaogrnuti dekom i još više utopliti.
Tijekom noći sam sanjala svaku moguću smrt u areni i trznula sam se pred samo jutro. Bila sam
samo ja u robu, pokrivena dekom. Marlin nije bio tu. Odmah izlazim i vidim, Calista siječe krumpir,
Opal postavlja ognjište, a Marlin na obali skida ribu s trozupca i stavlja kantu. Čini se da se
spremaju za obilat obrok. Nadam se da se ne pripremaju za finale, jer hoće ubrzo.
"Gdje je Max?" pitala sam.
"U lovu." reče Opal. "Možeš li nam ti dovesti mrežu koju smo postavili tamo? U moru je, kraj
panja."
Pokazuje mi na drugu stranu među drvećem, gdje je skoro pa šuma. Marlin je tu, lovi im robu, zašto
im treba još mreža? "Zašto ja?" pitam.
"Jer si prespavala pola dana. Hajde." prebacuje mi trozubac u ruke.
Gledam u Marlina, koji me gleda sa strahom i trepetom. Strah me se pobuniti da ne dođe do klanja.
Idem dalje, u tu šumu. Idem i nalazim panj. Tu je mreža, zapravo je više riblji kavez, nego mreža.
Mogu se kladiti da su ovo dobili od sponzora. Čučnem da uzmem kavez, ali vidim sjenu, neku
mušku sjenu u vodi. Sjena diže ruku i vidim u njoj sjekiru.
Vrisnem i maknem se, a sjekira udalji u panj. Vidim dječaka, visok u krupan kao Opal, ali nije Opal.
Ovaj ima nešto tamniji ten, crnu kosu i smeđe oči. Iščupa sjekiru iz panja i ustaje sa sjekirom u
svakoj ruci. Jednu od tih sjekira prepoznam, onu kojom je djevojka iz sedmice sjekla čempres.
"Vi s velikim mudima, koji ubijate iz zasjede." kretao se prema meni. Svjedočio je smrti svoje
suparnice. Je li mi ovo podmetnuto?
Dječak opet zamakne, srećom pa se ja izmaknem. Pokušavam nekako koristiti trozubac, ali on maše
prema meni s dvije sjekire. Kako da se time obranim? Jednu baca, ali srećom se sagnem. Nema
šanse da se obranim osim da ne izmaknem. Zamahne jednom sjekirom i baci ju. Sreća pa se
sagnem. Sad me napada jednom sjekirom. Brži je i može mi presjeći trozubac ako ga stavim pred
sebe.
U jednom trenutku mi izbaci oružje iz ruku i obori me na pod. Izvučem nož, ali stane mi na ruku.
Digne ruku, da mi doda završi udarac, ali mu koplje doleti kroz prsa.
Dječak gleda u očaju koplje, pada na koljena pa u stranu. Vidim kako Opal dolazi s osmijehom do
mene. Opali top i vidim da je dječak iz sedmice nepomičan. Opal mi daje ruku da ustanem, šarmer
do kraja. Ipak primam ruku. On uzima svoje koplje i riblji kavez, a ja svoj trozubac i dvije sjekire.
"Kako ste znali?" pitam.
"Čuli smo tvoj vrisak."
Da, kladim se da me je spasio radi finala koje sada dolazi. Siroti Marlin. Trebala sam mu reći da
bježi koliko ga noge nose, čim čuje da je top opalio, pa za bilo koga. Do sad je samo jedan top
opalio za sedmicu, ostali su još uvijek živi. Slijedim Opala, jer je ipak s njima i dalje Marlin. Daj
bože da mu nisu ništa učinili. Neka barem imaju malo srca prema djetetu.
"Calista!" čujem kako je Max očajno dere. Nisam ni zamišljala da može proizvesti takav ton.
Čuje se top, Opal ispušta kavez i odmah trči prema njima. Meni dvije sjekire padaju iz znojnih ruku,
ali trozubac i dalje čvrsto držim i trčim za njim. Marlin? Čiji je to top? Dolazimo do roga izobilja i
vidimo kako Max na Calisti izvodi masažu srca. Sad vidim prvi put djevojčicu pod njegovim
rukama, samo djevojčicu u kojoj nema više života.
Marlin je desetak metara dalje od njih, snažno stišće trozubac i korača polako nazad. S očima punim
straha pogled prebacuje na mene. Na Calisti se ne vidi da je ozlijeđena, ali vidim poznatu ribu
ispečenu na štapu, te dijelom pojedenu. Napuhača. Plan se nije trebao kovati bez mene.
Spremam se da Opala ubodem s leđa, zgrabim Marlina i pobjegnem s njim što dalje mogu.
Spremam se, ali Opal staje pred mene, točno da ne vidim Marlina. Gleda me očima, punim bijesa i
žednima krvi. Korača prema meni, koplje mu se spremno u ruci. "Opal?" govorim dok koračam
nazad. "Spasio si mi život. Sjećaš se?" Ništa ne govori. Približava mi se, navisuje me za glavu.
Dižem trozubac u obranu kad me napadne kopljem. Sad pokazuje sve što zna, ono što je pokazao u
centru je bila dječja igra.
Mislila sam da sam ja brza, prema njemu sam ništa. Vrti i maše kopljem tako da ga jedva pratim.
Pokušavam se izmaknuti, pokušavam se obraniti, probosti ga, baš kako su me učili, ali nikako ne
ide, skoro svaki put me okrzne negdje.
Viši je od mene za glavu, gubitak težine mu je do prednosti kod kretanja. Kad jednom uspijem
blokirati koplje trozupcem, naguravamo se sve dok me ne obori na zemlju. Kad dignem trozubac u
obranu, on mi ga trza iz ruku i ubode me s kopljem u bok. Propara mi se krik iz grla. Diže opet
koplje, a ja se otkotrljam, gdje zabode koplje u zemlju. otkotrljam se do svojih svari i napipam
harpun. Taman kad je bio spreman baciti koplje na mene, okrenem se i odapnem harpun u njegova
prsa.
Opal gleda u šoku svoja prsa, prebaci pogled na mene, isti onaj koji bi Marlin imao kad bi bio
prestrašen. Ruši se na bok i iskašlje krv. Oružje mi pada iz ruku i puzim unazad. Što sam upravo to
učinila? Držim se za ranu i puzim do trozupca. Ustajem polako i vidim scenu nedaleko od mene.
Max je na nogama, trozubac mu u rukama, a Marlin leži ispod njega, dok mu ovaj zabada trozubac
još dublje u vrat. Ne mogu vjerovati, zašto nije bježao? Je li ga Max uhvatio? Zašto se ovog plana
uhvatio sam?
Čuje se pucanj topa, nije za Marlina jer je još pri svijesti, jedva dok iskašljava krv. Max se okreće
gleda u mene i pogled mu nikad bjesniji. Sada upoznajem pravo čudovište. Baca trozubac i ide
prema meni, s maljem. Držim se za ranu i šepam do beživotnoga tijela jedinice koja je potpuno
izgubila svoju šansu. Pokušavam izvaditi harpun iz njegovih prsa, ali nema šanse. Preslaba sam,
Max mi se sve više približava.
Teturam dalje. Idem do Roga izobilja. Penjem se s trozupcem među zubima, ruke i noge stavljam u
brazde. Rana me boli kao sam vrag, ali moram se nekako oduprijeti. Penjem se na sam vrh roga i
ustajem polako na noge. Primjećujem da ispod Maxa nema, samo Marlin se polako utapa u vlastitoj
krvi.
Okrećem se i vidim ga na vrhu roga, ide prema meni. Zašto sam pomislila da se ne zna penjati? S
tim pogledom u zelenim očima jedva čeka da mi prospe glavu u milijun komadića. Mašem
trozupcem prema njemu koliko god mogu, zbog slabosti sam izgubila brzinu. Svaki put se izmiče i
nogom me gura s roga.
Pri padu vriskom sebi param uši. Iz rane mi je bol sijevnula cijelim tijelom. Osjetila sam kako mi se
rana raspuknula i sad krv teče u mlazovima. Max skače s roga, a ja se potpomažem trozupcem pri
ustajanju. Polako teturam nazad kako ide prema meni, mašem trozupcem, ali ovaj put ništa ni ne
vrijedi. Svaki put se odmiče i ne znam ni koliko sam krvi izgubila.
Brzo me grabi za vrat i diže me poviše sebe koliko mu je sama ruka dugačka. Djevojka od šezdeset
kila, možda sad nešto manje, za njega je dovoljno lagana da ju digne sebi poviše glave, metar i pol
od zemlje. Baca me nekoliko metara udalj kao krpenu lutku i opet mi se otme krik iz grla, rana mi je
opet puknula.
Ne mogu sad ustati, znam da ne mogu. Samo puzim kako korača prema meni. Ni metar od mene je
more, samo da vidim more. Dok puzim prema moru, osjećaj sijevajuću bol u nozi i pucketanje
kostiju. Ne mogu prestati vrištati. Saginje se nad mene i sprema se dati mi završni udarac. Okrećem
se još jednom prema moru, samo da ga još jednom vidim. Tu je klobučica, jedna jedina. Uzimam
trozubac, podbadam ju i bacam točno na njega.
Max se sad odmiče, vrišti, valja se po podu, grči se kao da ima epilepsiju. Nedaleko od njega je
Marlinovo tijelo. Puzim do njega dok još mogu, dok ga letjelica ne pokupi. Nalazim ga još u
svjesnom stanju. Baca žalostan pogled prema meni, dok se drži za grlo i kašlje male kapljice krvi.
Dižem se u sjedeći položaj i polako ga uzimam u naručje, za posljednju utjehu.
Max se grči, vrisak i zapomaganje ne prestaje. Koža mu sada pomalo poprima zebrasti uzorak
meduze i Max, kakvog sam znala, potpuno nestaje. Dok ga gledam, gutam knedle, jednu za drugom
i pitam se; što sam to učinila?
Ne znam koliko traje ova tortura, ali čini mi se da traje satima. Mučenje se ni u jednom trenu ne
ublažava, staje tek kad opali top. Zašto sam dopustila da se ovo nastavi? Zašto mu nisam skratila
muke? Kladim se da Kapitol trenutno urla od zadovoljstva.
Spuštam pogled na Marlina, sad manjeg od makova zrna. Gleda me s tim tužnim plavim očima. Još
se guši u svojim mlazovima krvi i sa svojim plavim očima se oprašta. Gledam kako mu se oči
pomalo zatvaraju i glava spušta, ali mu dižem bradu da me opet pogleda. "Gledaj me Marlin."
govorim.
Sjećam se kad je prvi put došao u sirotište, koščato novorođenče kojem se svako rebro iskače. Tada
nisu ni sami skrbnici nisu znali hoće li ga spasiti. Bilo je nemoguće bilo čija dječja usta držati sita, a
mlijeka za bebe sigurno nije bilo.
Sjećam se kako ga su na položili na madrac. Sjela sam točno do njega, a on me pogledao tada
svojim modrim očima i uhvatio me za ruku svojim tankim prstićima. Nakon nekoliko sati su ga
odveli dojilji koja ga je pristala spasiti.
Sada me više nego ikad podsjeća na taj dan, samo nema nikoga više da ga spasi. Imala sam šansu,
uništila sam ju. Svojim slabašnim rukama pokušava stisnuti moju. Saginjem se i ljubim ga u čelo
kao posljednju utjehu. Gledala sam kako se trudi držati oči otvorene dok mu idu suze, sve dok ih
nije zatvorio i opustio vrat. Tad sam pustila da mu padne glava.
Ne, nisam mogla dopustiti da se ovako završi. "Max! Opal!" vičem. Max ne sliči više na ljudsko
biće, Opal spava spokojnije nego ikad. Vidim i Calistu, sada manju nego ikad, vjerojatno najmlađu
posvećenicu. Došla je u Kapitol s prvim znakovima odrastanja. Drugi put ih nije iskusila. Marlin je
u mojim rukama miran, nema više straha ni boli koju mu drugi mogu nanijeti. Sad ga što više
stišćem uz svoja prsa.
Znam da me gleda cijelo sirotište, svjedočilo je smrti jednog našeg člana u mojim rukama,
zahvaljujući mojoj propašću, a svjedočili su kako se ja pretvaram u čudovište. Zamišljam kako mi
Kapitol čestita, a moj me vlastiti okrug odbacuje. Razmišljam i pomalo počinjem osjećati
malaksalost, dok mi se potpuno me smrači pred očima.
14.
U snu opet smo Marlin i ja sami, na otočju, ali se lijepo provodimo, lovimo ribu, roštiljamo,
plivamo. Imam svoj šator, svoj oganj. Marlin se smiješi, igra se kako bi trebalo svako dijete. A kad
dođe vrijeme za počinak, opet naslanja glavu na moje rame.
Kad se ponovo probudim, bijelo svjetlo mi prodire u oči. Prvo pomislim da je sunce, ali je poviše
mene samo obična žarulja. Marlinov osmijeh mi zadnji ostane u sjećaju i tražim ga pogledom.
"Marlin?" vičem tražim ga pogledom. Ležim na krevetu, osjećam da sam gola, samo prekrivena
plahtom. Ne mogu se pomaknuti, ruke i noge su vezane za rubove, osjećam da mi se lijeva noga u
gipsu. Vidim da mi je desna ruka u zatvoru, a na lijevom obrazu debela gaza.
"Marlin? Opal? Max?" Sjećam se samo njih, s njima sam zadnji put bila. "Bilo tko? Algina?" Pa se
sjetim, Calista je mrtva na podu, Opal me napada, probada me u bok, harpun mu doleti u prsa.
Marlin leži na podu s trozupcem u grlu, Max ide prema meni, a kasnije se grči na podu i više ne
sliči na sebe, a Marlin je u mojim rukama oprašta od mene.
"Ne, ne, ne." vrištim i otimam se kao životinja, sa mnom se trese i krevet. "Ne, ne, ne." Dolazi
desetak liječnika, drže me. "Vratite, vratite ih sve do jednoga." vičem, ali nakon toliko ruka na sebi
mogu jedva trepnuti. "Vratite ih." rečem i opet osjetim kako gubim svijest.
Probudila sam se ovaj put još jače zavezana, samo vratom mičem lijevo i desno. Upaljeno je
svijetlo, a desno od mene sijedi poznata crvenokosa djevojka. "Algina?" vičem. Gleda me i odmah
ustaje. "Zašto si to dopustila? Zašto nisi poslala nešto da njemu pomogne?"
"Poslala sam vam harpun, koštao skoro cijeli tvoj ulog."
Jebeni harpun, bolje je da nam je poslala šivaću iglu."Zašto?" pitam. "Zašto si dopustila da se to
dogodi?"
"Bila sam već u tim igrama i rekla sam ti. On nema šanse. I tebi je falila mrvica. Mentori Okruga 2
su slavili čim ti je slomio nogu. Bila mu je skoro zagarantirana pobjeda. U sekundi si promijenila
veliki ponos u veliko poniženje."
Mentori Okruga 2, sigurno sad žele moju krv nakon ovoga. Sigurno im je bilo lijepo gledati kako
dječaku propada grlo i djevojci razbija kosti. Mogu misliti i da je Okrug 1 slavio sve dok Opal nije
dobio harpun u prsa. Kako su tek reagirali kad je Coden bacio Ruby u žice?
"Ne, ne. Ne želim ovo. Vratite me u arenu, uklonite me.."
"Mags, pobjednica si, cijeli Kapitol je na nogama zbog tebe."
"Briga me za jebeni Kapitol." koprcam se, iako ne mogu daleko. "Vratite me tamo, vratite tu djecu,
vratite sve do jednoga." tresem krevet cijelim tijelom. Algina zove doktore. "Vratite ih, vratite ih."
Doktori dolaze i opet mi daju anesteziju.
Sljedeći put se budim teška tijela. Sami kapci su mi teški. Dobro znam što se dogodilo. Prije
nekoliko dana dvadeset i troje djece i ja smo stajali oko zlatnog Roga izobilja. Sad ih je dvadeset i
troje mrtvo. Ovaj put je kraj mene Tigris, u običnom bijelom ogrtaču, s dosta manje šminke. Brizne
u plač čim me vidi i prvi put vidim kako je krhka.
Dolazi do mene i ljubi me u čelo. "Žao mi je Mags." reče. "Bio je tako dobar dječak."
"I meni je." govorim sad monotono. Osjećam se kao da nemam nimalo više života u sebi.
"Mags, imaš sad šansu nešto promijeniti." govori mi Tigris. "Među vrhom si."
"Trudila sam se promijeniti." Trudila sam se dovesti pobjednika u kojeg nitko nije vjerovao,
promijeniti Igre, u kojim nisu svi spremni proliti krv. No bila sam glupa, glupa jer sam upravo ja
jedna od tih koja sam prolila krv, dosta krvi. Brojim ih, dječaci iz desetke i osmice - dvoje prvi dan,
djevojka iz devetke, djevojka iz sedmice – četvero, Opal, a zatim i Max – šestero. Šestero sam ljudi
izravno ubila, nisam mislila da ću više od jednoga.
Nakon toga slijedi djevojčica iz dvanaestice, koju sam ostavila na milost i nemilost njima, dječak iz
devetke kojem sam dovršila muke i Marlin, kojim u zadnjim trenucima nisam pomogla. Devetero.
Krv devetero ljudi je na mojih rukama.
Zašto mu nisam nešto rekla, dala neki savjet prije nego što sam pošla po prokleti riblji kavez?
Zadnju riječ utjehe? Kad bih se vratila, borba bi i tako počela, ali imala bih neki plan. Opal me
spasio samo da me sačuva kao suvenir za finale. Kladim se da su imali neki plan, vraški plan.
"Imaš sad šansu. Imaš moć. Ima nekih ljudi koji se bore za moć samo da promijene stvari. Znam
jednog koji je promijenio Igre samo da djeci veću šansu.
"I mislite da je ovo bolje?" Gledam ju, kako joj se sva nada gubi iz očiju. "Ovo je da samo Igre
budu zabavnije, mi i dalje ginemo."
Čini se da sam joj uklonila svu vjeru koju je imala u igre. Možda je isprana mozga, sigurno nije
jedina, ali ovo ju je posebno pogodilo. Zar zna tog čovjeka? Da mi ga je baš upoznati i vidjeti što
mu je bilo u glavu kad je smislio ova pravila.
Čim ulazi Algina, okrećem glavu od nje. "Možda te sad ne boli dok si pod anestezijom, ali
povrijedila si još nekoliko kostiju svojim divljanjem. Možda kad prestane anestezija, osjetiš što si
učinila."
Ne odgovaram. Nije me briga za nju, a ni za tijelo. Tek nakon nekoliko sati osjetim kako mi bol
sijeva kroz cijelo tijelo, ali doktori ništa ne čine. Tjednima ležim na istom krevetu, zavezana.
Odbijam hranu i vodu, ali doktori nalaze način da ne hrane na cjevčicu. Algina mi govori da mi
kosti i rane moraju zarasti. Tijekom tih tjedana jedva govorim i cijelo vrijeme želim da mi Marlin
dođe u sobu, ali njega nema.
Nakon nekoliko tjedana doktori mi pomažu da ustanem i pokrenem se. Na koži rukama i nogama
vidim kako mi zglobovi iskaču, a mogu si vidjeti svako rebro. Moraju me ugojiti, moraju me
pripremiti na novi intervju. Očekuju li opet plešem? Nisam u stanju ni trepnuti.
Doktori mi pomažu da mi udovi ojačaju, ali ponovo me hrane na cjevčicu. U kolicima me odvode iz
bolnice u onu staru sobu, ali sad sam sama, potpuno sama. U tog zgradi nema nijednog djeteta.
Skupljam se u krevet i zamišljam da je Marlin preko puta mene. Tako se tješim, ali ga nijedno jutro
ne nalazim.
15.
Jedan dan me Tigris odvodi u svoj salon za uljepšavanje. U zrcalu spazim da nisam puno tanja do
nje. Zadnji put sam imala barem trideset kilograma više. Sjećam se učenja, uzbuđenja kad sam
vidjela haljinu, kad me je našminkala. Sad me ništa ne uzbuđuje. Morska Svjetlucava. Tako me je
prvi put Opal nazvao kad samo se upoznali.
Sad mi popravlja pramenove, popravlja mi kovrče, da se vrate na staro, stavlja opet modru olovku i
ruž, brončani puder, te mi sad oblači malo drugačiju haljinu od opet one iste tkanine i sandale. Zna
da ne mogu u petama.
Izvodi me gdje me čeka Algina, uzima me za ruku i odvodi me na isto mjesto tamo gdje smo čekali
intervjue. Sad nema nijednog djeteta, samo njihovi mentori. Mentori Okruga 2 me ni ne gledaju, ali
svima je bijes u očima. Kladim se da im Max i njegovi zadnji trenutci se nikad neće izbrisati iz
glave. Jer meni neće.
Okrug 1, Malachite i Lux me ipak gledaju. Malachite s onim tužnim pogledom, a Lux kao da želi
moju krv. Ubila sam i njihovog posvećenika. Držim još jače Alginu za ruke jer mi je ona jedina
potpora, nažalost.
Na ekranu vidimo kako Flickerman najavljuje intervju. "Dame i gospodo, završile su još jedne Igre
gladi." Prvu najavljuje Volumniu Gaul, glavnu igrovorku. Stara žena, sijedih kosa sjeda kraj njega.
"I gospođo Gaul, čuli smo da ste punu godinu radili na ovim igrama."
"Naravno, sve smo uredili da prođe kako treba. S razlogom smo odabrali okoliš na kojem
posvećenici ovise većinom o sebi." Da, jedva je bilo skloništa i hrane, a nije uopće bilo vode. Kad si
kopao pod zemlju, našao bi slanu vodu. Mogu si i misliti da su i ovo namjestili. "U ovoj situaciji su
posvećenici mogli iskoristiti sve na svoju štetu i korist."
"Čak i mutante?"
"Čak i mutante, hranu, oružje i druge životinje." Žena je gadna, stvarno gadna. Kladim se da je
uživala u svakoj kapi krvi.
"Da, to smo čak vidjeli i kod najmlađih u najranjivijih. Nije se meduza samo u finalu koristila."
Publika se smije. Prvi put vidim koliko je i voditelj odvratan. Ovo je Marlinu zadalo najveću
traumu.
"Naravno, zato je finale bilo spektakularno. Kad misliš da ćeš uništiti djevojku, ona ti baci meduzu
u lice." Opet se publika smije.
"Mladići, ovo je od nas novi izraz ukoliko budete loši partneri."
Odlazim u zahod, ne mogu više ovo slušati. Šepam i polijevam se po vratu hladnom vodom. Ubrzo
ulazi žena koju ne želim gledati. Malachite dolazi do sudopera, sada ima bijelu čipkastu haljinu na
sebi. Smiješi mi se, ali čini mi se kao da me žali. "Svatko od nas je bio u toj situaciji." reče. Sjećam
se snimke kad je ona izašla iz arene, bila je dosta manja, sama kost i koža, gorko je plakala i tražila
svoju majku. Kako je tek njoj bilo? Bila je mlađa od mene, šanse pobjedi su bile ravne skoro nuli i
na Žetvi njena prijateljica je upucana. "Neću ti ništa uljepšavati, arenu nosiš sa sobom cijeli život."
"I postaje bolje?" pitam ironično.
"Ne." nasmije se. "Ne postane bolje. Svako mrtvo dijete je vezano s tobom za cijeli život." Okrene
se prema meni i stavlja mi kosu iza uha. "Vidjela sam u tebi život sve do kraja. Okrug 1 je vidio
pravu konkurenciju, Ruby ti se divila. Zato su te i odabrali, a i dječaka, samo zato jer je volio tebe.
U onom trenutku sve činiš da preživiš, boriš se pod cijenu tuđeg života i na kraju shvatiš da ipak
nije bilo vrijedno."
Odlazi i ostavlja me posranu. Je li ovo namjerno učinila? Ruby je bila prava diva, ponašala se kao
zvijezda na koncertu. Je li učila od najbolje? Ovo nimalo ne sliči onoj djevojčici koja je izašla iz
arene kao prva pobjednica. Ali tad nitko nije ni morao glumiti.
Tresem se, cijela drhtim, osjećam kao da će me kupaonica progutati. Krupne kapi znoja mi izlaze na
čelo. Zašto sam prokletu meduzu bacila Maxu u lice? Trebala sam dati njemu pobjedu, da se on s
ovim bori do kraja života. Kladim se da bi se lakše borio s probodenim dječjim grlom i mojoj
rasutom lubanjom.
Ulazi Algina i gleda me kako rukama stišćem sudoper, kao da ću ga sasuti u sto komada. "Vrijeme
je." reče.
"Ne." našem glavom. "Ne mogu ja to."
"Moraš." Okreće me prema sebi, uzima papir, briše mi znoj s lica i popravlja puder. "Ako si ih svih
uspjela osvojiti na intervjuu, možeš i sad."
"Ne želim."
Posprdno se nasmije. "Nitko od nas ništa od ovoga ne želi, kladim se ni da Max nije htio probiti
Marlinu grlo, ali je morao."
Nije morao, mogao mu je dati bezbolniju smrt. "Zašto mi uopće trpimo ovo? Bolje je da nas svih
pobiju."
"Jer ti je tek na kraju žao što odlaziš. To je ljudska priroda. Nitko ne želi umrijeti, koliko god to
mislio. Čak i kad se netko baci sa stijene, u padu nešto traži da bi se uhvatio"
Ne znam je li u pravu u vezi svih, ali jest u pravu mene. Nisam bila spremna prihvatiti svoju smrt,
iako sam izgubila skoro svaku nadu. Čim sam vidjela klobučicu, sjetila sam se Marlinove metode i
bacila je Maxu u facu.
Namješta mi kosu i izvodi me iz kupaonice. Postavlja me za izlaz, s drugim mentorima koji se
pretvaraju da i nisam tu. Vidim da netko nedostaje. "Gdje je Okrug 11?" pitam.
"Smaknuli su ga."
Njegovi posvećenici nisu pokazali neku spremnost, djevojka je plesala, što je neke samo oduševilo i
preživjela je nekoliko dana, dok je dječak poginuo kod Roga.
"A sada slijede mentori i pobjednica Igara gladi!" viče Flickerman.
Algina me hvata pod ruku i izvodi prvu na pozornicu. Podsjeća me na onaj dan tijekom intervjua,
ali sad urlik i pljesak publike bode u glavu. Nemam snage za mahanje i smijanje. Samo sjednem na
fotelju koju me Algina odvede. Svaki mentor sjeda na svoju fotelju. Algina me čvrsto hvata za ruku,
jer se i na kamerama vidi kako drhtim.
"Koje igre, igre za pamćenje." viče Flickerman. "Sad smo izjednačeni, i Okrug 4 je dobio svog
trećeg pobjednika. Što kažete gospođo Gaul?"
"Što da kažem? Kad Karijeristi savez sklope, cijeli Panem je na nogama."
Publika opet vrišti. To smo mi? Karijeristi? Nismo koljači, nismo ubojice, nego karijeristi? "Pa da
pogledamo njihov put do vrha." Na velikom ekranu se pokazuje scena petih Igara, kada se naš prvi
pobjednik, bori s dječakom iz Okruga 2. Iako je krupan, čini se duplo manji od njega. Bore se na
vrhu tribina i tijekom žestoke borbe zabada mu trozubac ravno u srce. Zbog umora pada niz tribine i
snažno udara glavom, ljudi su tada pomislili da je mrtav. Bio je prvi pobjednik kojeg su morali
voditi u bolnicu.
Zatim slijedi Algina, prije dvije godine, sitna sedamnaestgododišnjakinja, na ekranu sama kost i
koža, te ispucale kože, čupavih kosa. Te godine nisu imali uopće vodu u areni, sve životnije, kojim
su se posvećenici prije hranili su tijekom godina nestale. Tako su mnogi posvećenici proveli skoro
tri dana. Djevojka iz sedmice ju izaziva i zove na travnjak da izađe. Svi su očekivali njenu pobjedu,
ali sitna Algina pomalo se šulja iz tunela s mačetom i udara joj u vrat. Kako djevojka pada, Algina
siječe, dok joj potpuno odsiječe glavu. Zato su ove igre najviše uspoređivali s prvima. Kad ju
izvode pred sve te ljude, kao i Malachite, Algina odmah brizne u plač. Sad se opet sjetim te
osjetljive djevojke i vidim njenu drugu stranu. Njoj su isto učinili kao meni.
Slijedim ja, polako ustajem, kao novorođeno ždrijebe dok Max kao bik ide prema meni. Penjem se
polako na Rog, Max za mnom. Nespretno mašem trozupcem prema njemu dok me ne gurne s Roga.
Opet ustajem s trozupcem, kao starica sa štapom, a on me zgrabi za vrat i diže kao lutku poviše
sebe, na to publika urla od sreće. Baca me, iznenadila sam se koliko daleko, skoro pet metara.
Izvijam se od boli pri padu i kasnije dok mi razbija nogu maljem. Čučne ispred mene da mi zada
završni udarac, ali ja mu bacam meduzu na vrat i on se počne izvijati od boli.
Publika plješće kao luda, a ja samo vidim troje djece koja su napustila arenu s traumama. "Koje
finale? Kako ste znali da će za finale biti ključna meduza, gospođo Gaul?"
"Nisam. Smatrala sam da ju će barem neki prepoznati, ali nikad da će se iskoristiti za smrt najjačeg
posvećenika."
Publika se smije, a vidim kako mentori Okruga dva stišću rubove fotelje. Kladim se da bi joj
skinula glavu s ramena da nisu u Kapitolu.
"Da vidimo još jednom te igre, još jednom ključne trenutke?" Publika urla, ali ne želim. Dođe mi da
pobjegnem s pozornice, ali me Algina uhvati još jače za ruku.
Pet dana u areni su skratili za dva sata, počinje uzdizanjem, prvo mene pokazuju kako me platforma
podiže. Izgledam drugačije, lice punije, oči nekako sjajnije i prokleti modri pramenovi na glavi.
Prvi put vidim da sam bila potpuno dezorijentirana ruke su mi drhtale. Ruby, Calista, Max, Opal,
svi su poglede uperili na oružje, dok su ostala djeca izgledala kao izgubljeni ptići. Čak i Marlin,
siroti dječak traži me na nalazi me pogledom prvi i samo u mene gleda dok ja njega ne nađem. Prvi
put vidim kako drhti i oči su mu crvene. Je li plakao?
Vrijeme je otkucalo, skoro svi idu prema oružju, samo Okrug 3 grabi jednu torbu i bježi. Okrug 9
grabi dva srpa i skače i vodu. Sreća pa tad nije bilo meduza. Max grabi malj i prvi dječaku iz šestice
razbija lice. Ruby grabi nož i djevojku iz petice za kosu, pa ju kolje sve dok nije sigurna da je
mrtva. Opal kopljem gađa njih dvoje, a Calista, još djevojčica, mačetom siječe grkljan za glavu
višem dječaku petice, pa se penje na Rog, gdje je Okrug 11 i siječe glavu dječaku, dok djevojka
skače s Roga i bježi.
Pokazuju mene, kako dječaku iz desetke doslovno udubljujem lubanju, umjesto zatiljka mu je ostala
rupa, zatim idem po oružje i zabijem dječaku iz osmice trozubac u prsa. Mislila sam da sam to
učinila u obrani, ali doslovno ja sam prva napala njega dok se on pokušao braniti. Kako sam sebe
uvjerila u suprotno?
Dječak iz sedmice baca onom dvanaestice sjekiru u leđa, kojem uzimam ruksak i nož. Bježim
pokraj njegove suparnice i vidim da je dječak iz sedmice bacio sjekiru prema meni, ali sam već bila
predaleko, pa je sjekira pala iza mojih noga. Nakon toga je uzeo sjekiru i dokrajčio djevojčicu iz
dvanaestice.
Kamera se prebacuje na Marlina, koji me gleda u šoku, kao sada ja samu sebe, nisam bila neka
djevojka koja želi izvući dijete živo, bila sam nemilosrdni ubojica. Grabim ga za ruku i bježimo sve
dalje od scene pokolja. U tom pokolju, Max ih je uspio ubiti čak petero. Okrug 7 je pobjegao, kad je
dječak potegao djevojku za ruku. Ostao je samo Okrug 1 i 2. Ruby samo pada Opalu u ruke kao da
je svu snagu izgubila, Calista teško hvata dah na vrhu Roga. Igrotvorci im nalaže da se maknu i oni
to učine. Samo tiho sjede i gledaju dok letjelice uzimaju tijela.
Kamera se prebacuje na mene i Marlina koji plače u mojim rukama. Sjetim se te scene i cijelo
vrijeme sam mislila da nema povratka za njega. Prvi put vidim da sam i ja ovdje plakala. Nakon
toga prebacuju na scenu kad nas napada Okrug 9. Čekao nas je u vodi, kao što sam i mislila, samo
su im glave virile. Dječak napada Marlina, a djevojka mene. I dok se ja izmičem srpu, borba
dječaka i Marlina izgleda kao lov mačke i miša. Marlin je samo nekoliko puta uspio blokirati srp, a
kasnije se udaljava, ugleda meduzu i pomoću trozupca baca na dječaka. Nakon što ja probodem
djevojku, vidim kako dječak vrišti u bolovima i odmah ga dovršim. Nakon toga Marlin gubi svijest i
podižem ga. U mojim rukama čini se duplo manji. Lice mi je bilo krvavo od posjekotine.
Nakon toga krene scena sa čempresima, djevojka iz sedmice pokušava posjeći stablo, a ja na nju
bacam osinje gnijezdo. Djevojka iz jedanaestice nas ugleda i bježi kao luda. Trči kao munja sve do
roga i skriva se iza grmlja. Prvi put vidim da se skoro u kostur pretvorila. Puzi po travi do roga i
pokušava im uzeti nešto hrane, dok se Calista ne nađe iza nje i grabi ju za kovrčavu kosu.
"Ne, molim vas, nemojte. Nemojte, molim vas." djevojka je vrištala dok ju je Calista vukla. Ostali
troje se diži na noge.
"Gdje si to našla?" pita Max.
"Kradljivica." govori Calista.
"Molim, vas, molim vas." djevojka plače dok joj se približavaju. "Znam gdje je Okrug 4."
"Okrug 4?" Max diže obrve.
"Znam, bili su tamo gdje su i čempresi, ubili su moju saveznicu?"
"Tvoju saveznicu?"
"Vjerojatno Okrug 7." reče Opal. Nisam imala pojma da je sklopila savez s Okrugom 7. "Još nam
fali da se onaj crnokosi prišulja iza leđa."
"Ne, ne, ne znam gdje je on."
"Lažljivca." Opal reče i probode je kopljem. Djevojka vrisne i na kraju se potpuno opusti.
"Zašto si to učinio?" pita Calista.
"Susrest ćemo se mi opet Okrugom 4." reče Opal dok je čistio koplje. "Dat ćemo im poseban
tretman."
"Misliš Mags?" pita Ruby.
"Da, Mags. Ona je mozak iza ovoga."
"Kladim se da gostuju s tricom." nasmije se Max. "Kao da sami mozak puno pomogne u ovoj
areni."
"Što bi tek plesala kad se s ovim nađe." reče Opal i zamahne kopljem. Surađivati s Okrugom 11 im
je čak bilo ispod časti.
Okrug 1 i 2 su čekali kraj Roga skoro tri dana. Ne znam jesu li se odmarali od ubojstva, uživali u
sponzorima ili mislili da će im se itko vratiti.
Scena se opet prebacuje na mene i Marlina, kad dobijemo sponzor. Primijetim da je ovdje Marlin
još manji i kako brzo gubi na težini. Harpun pokazuju detaljno skoro dvije minute, dok se ne
pokrenemo i ne nađemo Okrug 3, te s njima provedemo vrijeme. Pokazuju i naš najbolji ulov, malu
tunu.
U to vrijeme Okrug 1 i 2 su odustali od čekanja i uputili se u potragu. "Što ćemo ako nađemo prvo
na njih?" pita Ruby. Znam da misli na nas.
"Namamit ćemo ih." reče Max. "Ako nisu htjeli milom surađivati s nama, silom će."
"Zašto?" pita Calista.
"Dodatno poniženje pred smrt. Ako treba, prisilit ćemo ih."
Pretražuju otok s čempresima, Calista i Ruby se čak penju po stablima da nas nađu. Ništa ne nalaze,
jer se dječak iz sedmice kamuflirao uz pomoć blata i granja. Dok napuštaju otok, dječak odlazi
prema suprotnom smjeru, prema Rogu. Tamo pokušava naći hranu ili nešto korisno, ali nalazi samo
neke alate i razbacane pakete. Sam je uspio uloviti guskoš i ispeći ju u lončiću. To je bilo prvi put
da jede od krvoprolića, jer se upravo osušio. Pali vatru najbolje od svih nas, kamen uz kamen.
Scena se prebacuje kako Okrug 1 i 2 nalazi Okrug 3. Prije toga su sami bili šokirani koliko su otoci
bili pusti. Okrug 3 je vadio ježince i pužiće, te se pritom se hranio. "Napokon grm vidim." čuje se
Ruby. Šok im se pojavljuje na licu. Coden Gigu uzima za ruku i poteže za sobom. Skrivaju se
pažljivo iza grma, pazeći da ga ne dotaknu.
"Meni se čini da su svi pomrli." reče Calista. "Kladim se ni da ih igrotvorci ne mogu naći."
"Nisam čuo top od jedanaestice." reče Opal.
Gledaju okolo, dok se trica sve dalje povlači. Coden ima spreman nož. Max naginje glavu i vidi
ljušture pužića i ježinaca na kamenu. Prstom tiho doziva Calistu i pokazuje joj. Oboje se pogledaju i
smiješe se. "Tko god ovdje bio, mora da se dobro najeo." reče Max, te im se približava. Okrug 1 se
zbunjeno okreće.
Dolaze točno pred njih, Okrug 3 nema kamo. Coden zamahne nožem, ali Max mu uhvati ruku i
izbije nož. Hvata ih oboje za kose i dovlači kao guskoši koje ulovi. "Eto napokon smo našli
mozgalice." govori i baca Codena prema Okrugu 1 i Opal ga hvata.
"Ne, ne, ne, ne." Giga se otima i plače.
"Ne, ne, ne, ne." Ruby ju oponaša.
Opal baca Codena na Ruby, koja ga hvata za ruke, ali on se otima kao životinja. Opal ga je već
spreman kopljem probosti. Iza drugog grma se pojavljujemo nas dvoje nesretnih kukavica i sve
gledamo. "Pusti me kravo jedna plava! Dabogda se draguljima ugušila." viče Coden, njegove
posljednje riječi.
"Što je napeti? Na krivi kabel si zapeo ovo jutro?" Ruby se smije dok ga drži.
Tad slijedi poznata scena, kad Coden gura Ruby u grmlje. Ruby se grči s grmljem dok elektricitet
prolazi kroz nju i prži ju. Prvi put vidim i kako joj se oči prevrću. Ruby, sva crna brzo pada na pod.
Čujem kako je Malachite ispustila bolan jecaj. Prebacujem pogled na nju i vidim kako brzo briše
suze dok ju kamere ne uhvate.
Opal Codena baca na pod i počne ga bosti kopljem, a Calista mu se brzo pridružuje s mačetom.
Sjećam se kako nas dvoje stojimo zagrljeni iza drugog grma, ali nas kamere ne pokazuju. Nikad
neću zaboraviti kako je Marlin taj dan plakao. Coden vrišti u bolovima, a Giga ih moli da prestanu.
Prestanu tek kad opali top, odvajaju se uspuhani dok Giga još plače.
Nakon toga mene sretnicu otkrivaju zbog modrih pramenova. Izlazim s harpunom dok mi je Marlin
iza leđa, drži mi se za skute. Na kraju Marlina nagovaraju da ubije Gigu samo da pokažemo svoju
lojalnost, a kukavica od mene to dopušta. Publika plješće na skoro cijelu ovu scenu i Okrug 3 je
gotov, dok im se mi pridružujemo.
Kako se vraćamo, primijeti nas iz daljine dječak iz sedmice, penje se na stablo i skriva među
krošnje. Psuje kao lud kad primijeti da nas je ovaj put više i dok smo mi tamo stajali, cijelo vrijeme
nas je promatrao iz krošnji. Kad je Max otišao u lov, slijedio je njega iza grmlja, ali je ubrzo
odustao, vjerojatno jer je njemu samome utjerao strah u kosti. I dok se nas dvoje odmaramo kraj
Roga, skupljeni jedno uz drugo, a Okrug 1 i 2 nas hrane, dječak iz sedmice samo stoji i promatra, te
pije samo vodu.
Dolazi posljednje jutro, Max odlazi u lov, Marlin se budi prije mene. Vidi prvo samo Calistu, kako
guli krumpire koje su dobili od sponzora, pa se strese kad vidi da je Opal u blizini, donosi grane za
vatru. "Mogu uloviti nešto ribe." reče.
"Postavili smo već zamku za ribe." reče Calista.
"Pusti ga neka pomogne." reče Opal.
Marlin uzima trozubac i kantu te približava se plićaku. Ugleda nekoliko meduza, nabada ih i baca,
te lovi ciple i baca ih u kantu. Sad vidim da je ih je već planirao otrovati. Nitko od njih dvoje ne
vide ništa sumnjivo, misle da on samo ovisi o meni.
Brzo se ja budim i činim onu najveću grešku, ne tražim da mu nešto rečem posljednji savjet,
posljednji zagrljaj, samo odlazim s trozupcem po glupi kavez. Dok prolazim kroz stabla, dječak iz
sedmice me ugleda, taman dok je glodao sirovu vjevericu, briše krv s usta i ide pod svoj plijen.
Silazi sa stabla i šulja se do mene, dok ga pokušavam dohvatiti kavez. Maše sjekirom, a ja vrisnem i
odmaknem se, te me napada.
Scena se opet vraća na njih, gdje je već Opal zapalio vatru. Svi se okrenu kad čuju moj vrisak,
Marlin posebno ostane u šoku.
"Čini se da je nju nešto zgrabilo." smije se Calista. Opal ustaje i grabi koplje. "Kud ćeš?" pita
Calista, sad nezadovoljna.
"Idem po nju, vas dvoje ne izvodite ništa dok se ne vratimo." Opal reče i trči u šumu.
Marlin sad još više drhti, Calista ga gleda s pogledom žednim krvi, a on joj uzvraća grimasom. Kad
se okrene, lice mu se uozbilji. U nešto se zagleda i baca trozubac. Vadi debelu napuhaču bijela
trbuha i gleda je. "Evo jedne debele." reče i baca je u kantu. Calisti se lice ozari, kao da nije imala
normalan obrok danima, možda i nije. Trči kao sretno dijete do kante, vadi ribu, nabada je na štap i
peče.
Scena se prebacuje opet na mene, kako izmičem dječaku iz sedmice koji ne odustaje od svog
nauma. Opal nas nalazi, skriva se iza drveća i prati nas kopljem. Kad mi dječak stane na ruku, Opal
se pokvareno smiješa i baca koplje u dječaka, sad zna da brzo dolazi finale. Vidim prvi put kako s
odnosi prema meni, pruža mi ruku kao da me moli za ples, a ja ju prihvaćam.
Opet se scena prebaci na Marlina i Calistu. Dok Marlin lovi ribu, Calista je već dijelom ispekla ribu,
nožem struže kožicu, najotrovniji dio i dio mesa te stavlja u usta. Za nekoliko sekundi se Calista
počne kašljucati i brzo gubi zrak. Slijedi scena koju jedva probavljam. Bori se za zrak, hvata se za
grlo, ispušta ribu i ubrzo pada na pod. Marlin ovo pomno promatra, Calista ubrzo dobije napadaje,
udovi joj se tresu, oči prevrću, a ja gledam kako dijete umire. Max brzo dolazi i viče njeno ime. Trči
do nje i okreće je na leđa, ali tad se Calista više ne miče. Marlin čvrsto stisne trozubac i brzo se
priprema pogoditi Maxa.
Slijedi scena koja mi nikad neće nestati iz pamćenja, opali top, Max izvodi reanimaciju na
djevojčici, a nas dvoje se pojavimo. Kamera dobro zabilježi kako se Opalu mijenja izraz lica kad
shvati da smo ih namagarčili. Okrene se prema meni i kreće borba. Kopljem maše prema meni dok
se ja jedva izmičem i branim.
Slijedi scena koju nisam vidjela, ali cijeli Panem jest. Marlin baca trozubac na Maxa, ali ga pogodi
u golemu ruku. Ovaj, dok je gledao kako se nas dvoje borimo jaukne i iščupa si trozubac iz ruke.
Marlin je sad goloruk, nema ništa, nego bježi. Max ga trozupcem gađa u nogu, Marlin pada, vrišti i
gorko plače. Max dolazi do njega, ali Marlin doslovno sklopi ruke i moli da ga se poštedi. Ipak
nema milosti, Max mu iščupa trozubac iz noge, grabi ga za vrat, kao što je mene, baca ga udalj, te
dolazi do njega, dok dijete plače i puzi, pruža ruku u mom smjeru, dok se sama borim s Opalom, a
Max se nađe poviše njega, zabije mu trozubac u grlo.
Oči stisnem i gorke suze mi poteku. Kad ih otvorim slijedi scena gdje me Opal obara, bode u bok,
miče i oružje iz ruku. Kotrljam se da izbjegnem koplje, te u zadnji čas grabim harpun koji propada
Opala kroz modru jaknu u srce. Nakon nekoliko sekundi čuje se top i Max se okreće prema meni.
Ide polako prema meni, iako bi se rastrgao u sto komada. Slijedi opet ona stara scena, penjem se na
Rog da ga izbjegnem, a on ide za mnom. Obara me s Roga, a kasnije diže za vrat i baca do mora.
Smrska mi nogu maljem i ja mu bacam meduzu u facu. Ovaj put prikazuju njegovu patnju iz svakog
kuta, publika kliče, vrišti od uzbuđenja, dok Max ima napadaje kao epileptičar i crne i bijele crte mu
se počinju širiti po tijelu. Samo se pokazuje na tri sekunde jedna scena gdje ja puzim do Marlinovog
tijela.
Kad i sljedeći top opali scena se prebacuje na nas dvoje. Može se vidjeti da je Marlin cijelo vrijeme
gledao kako se Max muči. Kasnije gleda kratko u mene, a ja ga ljubim u čelo i brzo mu pada glava.
Tad slijedi navala plača koju prije kod sebe nisam primijetila."Max? Opal?" okrećem se i zovem ih.
Prvi put shvaćam da sam sama. Sjetim se te scene i prisjetim se kako sam im se htjela ispričati, ali
brzo mi se oči prevrću, lice opušta i gubim svijest. Rušim se točno kraj Marlina. Rog izobilja
izgleda kao da je oko njega pet leševa. Dolaze letjelice i kupe nas.
Publika plješće završetku. Mora da su bile lude igre, zar ne? Algina me još više stisne za ruku i
primijetim kako se cijela grčim, držim se za rubove fotelje i stišćem zube. Osjećam kako mi se
svaka stanica zateže u tijelu, ali ipak brišem suze i uputim publici kratak osmijeh.
"Koja je ovo ludnica bila, pet dana ludnice. Ha? Što kažete na Okrug 2? Ako ne pobijedi, uvijek se
drži skoro do kraja."
"Pa ovo je prvi put da Okrug 2 umire zbog ribe i meduze." kaže posprdno mentorica. Vidim da je
ovo više velika sramota nego nevolja za njih.
"Okrug 1. Što kažete? Ruby nas je relativno rano napustila, Opal je bio blizu."
"Opal je uvijek bio kavalir, ostao je skoro do kraja, a Ruby..." Riječi mu zapnu u grlu."Divna
djevojka. Divna." reče i uhvati se za glavu. Publika na ovo plješće.
"Kao što je i Mags, tako je i Marlin osvojio mnoga srca. Što kažete pobjednice? Kako ste utjerali
ono strahopoštovanje u njega?"
Strahopoštovanje? Zar je to osjećao prema meni? Zašto bi? Iznevjerila sam ga nekoliko puta. Htio
je biti samo na sigurnome, samo to. "Samo je htio doma." dodam tiho, ali publika me čuje.
"Da, Marlin je htio dočekati svoje kući, ali izgledi su uvijek na strani jednog. Mags je otpočetka bila
favorit. Kad si došla prvi put ovdje, digla si cijelu pozornicu na noge. Možeš li opet? Još jedan
ples?"
Publika plješće, a ja se ne mogu dignuti na noge. Vidjeli su kroz što sam prošla. Što si oni misle.?
"Ozlijedila je nogu." reče Algina.
"Ah, šteta. Nadamo se da ćeš nam se opet zavrtjeti kao ptica. Ali uvijek možemo pogledati ono što
nam je prvi put oduzelo dah."
Kao što i mislim, pokazuju moj ples tijekom intervjua. Počinje mojim pljeskom, zatim okreti, dok
se svjetlosti raznih boja lome na modroj haljini. Ovu djevojku ne prepoznajem. Punija je,
elegantnija, obrazi su joj okrugli i rameni, jagodične kosti istaknute, vrti se, izvija i kreće se po
pozornici kao slavuj, skoro pa leti. Djevojka je poletna, ženstvena, kao da ima cijeli svijet u šaci.
Zar sam to bila ja prije arene? Ovaj intervju je trebao biti šamar mentorici u lice, ali sam se prodala
Kapitolu.
Ne mogu vjerovati da sam se uvalila voditelju u krilo i da sam oko njega plesala, skoro plazila po
njemu. Tamo gdje sam stavila njegovu ruku na moj bok je sto mjesto gdje me je Opal probo. Mora
da je karma kučka. Ovoj djevojci se oči sjaje, modri ruž crta veliki osmijeh, a kovrče plešu s njom.
Izgleda kao da ima cijeli Panem u šaci, a upravo ju je Kapitol zdrobio kao porculansku lutku. Sad
shvaćam da nisam samo izgubila Marlina, nego i sebe.
Publika opet plješće, trudim se držati osmijeh kako znam i umijem. Upravo su mi odvrtjeli cijeli
film u glavi i pokazali scene koje nisam trebala vidjeti. Gledam kako publika kliče ukrašenom
pokolju, ne pita se nitko za druge posvećenike, jesu li oni zaslužili pobjedu više od mene, jer većina
sigurno jest. Okrug 1 i 2 je otkrio metodu, igrao je na okrutnost da bi pobijedili. Ovako nešto
sigurno ne bi napravili da nema Igara. Što god su učinili, činili su to radi sebe i svog okruga. Gledali
su sami sebe, baš kao što sam ja to činila.
"Nadam se da ćeš nam ponovo zaplesati na turneji." kliče Flickerman.
Oči mi sad iskaču. Turneji? Kakvoj turneji? Što od ovih igara prave, koncert? Glamur? Hoću li ići
po cijelom Panemu i plesati za njih. Bolje je da nisam pobijedila, Okrug 1 ili 2 bi pokupio pobjedu,
a ja bih počivala u miru.
Intervju završava, svi se polako ustaju, publika plješće, a ja osjećam da ću eksplodirati. Odlazim
odmah u kupaonicu i pljuskam se po licu hladnom vodom. Sad me Kapitol ima potpuno u šaci.
Osjećam kao da mi se blokira dah, baš Calista kad je pojela onu glupu napuhaču. U Okrugu 4 se
možeš spasiti ako odmah stigneš u bolnicu i ako si u zdravom stanju.
Njena smrt je bila okrutna, bolna. Je li bila najmlađa? Možda je jedno ili dvoje djece bilo mlađe od
nje. Razmišljam o obitelji posvećenika koje mogu vidjeti na turneji. Okrug 3. Što sad misle njihovi?
Sigurno su navijali za našu smrt otkad smo iz izdali. Okrug 2. Ne želim ni zamisliti kako je kad
tvoje dijete umire zbog otrova ili u bolovima, dok gubi svoj oblik.
Gledam se u zrcalo s razmazanom šminkom i ne mogu vjerovati koliko se gadim sama sebi. Ona
lijepa djevojka, plesačica koju prate svjetla raznih boja je zapravo drolja koja se prodala samu sebe i
tuđe živote samo da preživi u areni, a sad je cijeli Kapitol ima u šaci.
Algina brzo ulazi i dolazi do mene. "Jao meni, što ti od sebe činiš." Uzima papir i počinje mu čistiti
lice, ali mu nema više spasa. "Nema veze, sve isperi." Isperem lice dok se posljednje zrno šminke
ne skine. Sada izgledam kao rugoba s modrim podočnjacima i odvratnim ožiljkom na licu, baš
onakva izvana kakva sam iznutra.
Izlazimo iz kupaonice i dočeka me Tigris. Odmah me grli i pita me je li sve u redu. Mislim da sama
zna koliko je sve u redu.
"Je li plakao?" pitam. Tigris se odvaja od mene i u očaju me gleda. "Je li Marlin plakao prije igara?"
pitam.
"O Bože." Tigris mi okreće leđa i briše navalu suza.
"Odgovori mi." dižem glas.
"Čim je vidio da te nema u sobi, rasplakao se. Plakao je cijelim putem dok smo se vozili do arene,
mislio je da te neće ni vidjeti živu. Nije bio spreman za borbu, ni za smrt. Jedva sam ga smirila."
Tigris opet plače. Nikad nisam mislila da Kapitol može proliti toliko suza za okrug, ali nije me bilo
briga sad za njene kisele suze. Ona je odrasla sa zlatnom žlicom u ustima, a njen grad je žrtvovao
više od dvjesto dječjih života samo za zabavu.
"Vodi me odavde." govorim Algini. Izvodi me iz zgrade, gdje me dočekuju Mirovnjaci sa lisicama. I
dalje nisam ništa više od šugavog okruga.
"Sutra se malo bolje pripremi." govori mi Algina u autu.
"Za što?" pitam.
"Za zabavu."
Ne želim više ni pitati što su za mene pripremili. Odlazim u sobu koja se osjeća praznija nego ikad
prije.
16.
Ujutro me bude u rano jutro, gdje Tigris opet stvara sa šminkom kukuljicu lijepe djevojke na ovom
oronulom tijelu. Sad imam neku prozračnu haljinu na šljokice, izgledam kao noćno nebo. Popravlja
mi kosu, lak i stavlja modru šminku, boja koja me obilježila. Neki iz insistirali da nosim visoke
pete, ali zbog mi treba udobna cipela.
Opet me se treba učiti pravilnom držanju barem dok sjedim. Za pravilan hod će mi trebali dug
oporavak. Prisjećam se kako sam bila uzbuđena dok me je učila tijekom intervjua, sad se sama sebi
gadim kad shvatim čija sam marioneta.
Tigris i Algina me dovode u plesnu dvoranu, gdje mi svi plješću. Smiješim se i mašem kao dama,
iako šepam. Dovode me za dugačak stol gdje su mentori, drugi dizajneri, Volumnia Gaul i čak neki
drugi, po mom mišljenju igrotvorci. Svi su obučeni u odijela raznih boja i podšišani na kreativne
načine, blago rečeno. Dizajneri su obučeni u razne kombinacije kreativnog ludila. Znam da žive od
kreativnosti, ali zašto ovo od sebe čine?
Igrotvorci i dizajneri se lagano goste, mentori se trude držati normalno, Malachite se ljupko i
sramežljivo smiješi, čini se da joj taj imidž sramežljive djevojke najbolje i stoji. Lux je pravi
gospodin, čak i za Kapitol. Sad znam od koga je Opal učio.
Sad ja ne znam kakva moram biti. Ljupka? Elegantna? Dama. Rekli su da budem dama, valjda je to
dovoljno. Dame većinom ne šepaju, ali ne možemo protiv svoje biologije. Čujem neki čudni zvuk
kao zvono i vidim ga na čelu, predsjednik Ravinstill. Stišćem suknju haljine i trnci mi prođu kroz
tijelo. Evo onoga tko je najviše odgovoran, tko je ovo sve dopustio, svi ti dječji životi da se žrtvuju
za njihovu zabavu.
Ravinstill ustaje, kao gospodin se drži, a svi znaju što se krije iza te kukuljice. Lupa vilicom u čašu
da se svi okrenu i ustaje s čašom vina u ruci. "Nakon ovih Igara, malo je reći da smo svi nadmašili
sami sebe. Toliko sjajnih posvećenika, toliko darovitih dizajnera. Ustanite nazdravimo našoj
Igrotvorki koja je zaslužna za ove igre. Volumnia Gaul, stara žena sa sivo puđom ustaje i nazdravlja
s čašom vina. "A sad nazdravite nagradi kakvu Kapitol nije mogao ni zamislit, našoj pobjednici,
Mags Flaganan." Trci me prođu kad čujem svoje ime. Prije nego što ustanem, ljudi mi plješću.
Uzimam čašu vina i elegantno ustajem, kako me Tigris učila. Dižem čašu vina u zrak, smiješim se i
naklanjam glavu, zatim se vraćem u stolicu. "Zahvaljujući našim mentorima, igrotvorcima,
stilistima te na kraju posvećenicima smo imali ovaj spektakularan događaj. Kao i ove igre, svaki
posvećenik će nam ostati u sjećanju." Barem se usudio spomenuti posvećenike ovaj put. Ljudi mu
plješću i predsjednik sjeda natrag na stolicu.
"Samo tako nastavi." šapće mi Algina. Čini se da ne moram čitav dan biti samo dama.
Cijelu večer se gostimo, čak se i Algina smiješi i ponaša se kao dama, što rijetko se kod nje vidi. Ne
razgovaram s nikim, samo kimam glavom i smiješim se kad mi upute neki kompliment, a na tisuće
ih je. Tigris mi često namješta kosu, Algina mi namješta ramena i upozorava me na držanje. Trudim
se koliko mogu i mislim na moj okrug. Uvijek znam da može gore. Već nas je Algina upozorila na
sirotište. Nadam se da su sada svi dobro, iako me sigurno gledaju potpuno drugačijim očima.
Gostim se raznim kombinacijama hrane, ne želim više ni pitati što je što. Jedem u jako malim
zalogajima, dok vidim da se drugi trpaju pa često odlaze za zahod. "Što rade?" pitam Alginu.
"Povraćaju." šapne mi brzo.
Gadost prema Kapitolu još se više proširi. Mnogi ljudi u okruzima gladuju, iako je to u mom
rijetkost, u mnogima je uobičajeno biti dan ili dva bez obroka. Dođe meni da povratim i više ne
uzmem zalogaj. Ipak se ponašam kao dana, znajući da cijeli moj Okrug ovisi o meni. Vidim da se
Tigris okreće i od uzbuđena viče: "Coriyo."
Mladić, ne znam od koliko godina, možda dvadeset se pojavio pred nama. Čim ga vidim na pamet
mi padne Opal. Fizički nije bilo neke velike sličnosti, visina je bila slična, vitak stas, oboje su imate
sjajne kovrče u kosi, samo što je Opal imao zlatne, a ovaj blijede plave, a i oči. Opal je imao zelene
oči kao drago kamenje, a ovaj mladić blijede plave oči. Ono što je bilo identično je držanje, kao
pravi gospodin je Opal držao cijelo vrijeme, sve dok samog kraja, kad je slijedila borba za život i
smrt. Tako se sad i ovaj mladić držao.
"Ovo je Coriolanus Snow, moj rođak." govori Tigris. "On je stažist u Igrama gladi."
"Igrotvorac?" pita Algina.
"Da, ali samo još na sveučilištu. On je zaslužan za ove Igre. Sva nova pravila su bila njegova ideja."
To je onaj čovjek o kojem je Tigris pričala. Uvijek sam ga smatrala kao nekog starijeg luđaka koji
voli gledati kako djeca na televiziji prolijevaju svoju krv, samo što treba začiniti glamurom. Nisam
zamišljala mladića, malo starijeg od mene.
"Htio sam upoznati pobjednicu." smiješi se. Prolazi me jeza, kao da ga je Opalov duh opsjeo.
"Tu je pobjednica. Hvala ti Coriyo što si mi omogućio Okrug 4."
Što je ovo bilo? Namještaljka. Vidjeli su djevojku s velikim kovrčama i u boljem stanju pa su je
preko veze dali Tigris? Kakve su ovo igre? Kad sam dolazila i Kapitol mislila sam da nisam ničija
marioneta, sad vidim da sam postala prije nego što su me odabrali.
"Mogu li zamoliti za jedan ples?" pita me i pruža mi ruku, na onaj isti način kako mi je Opal pružio
kad mi je spasio život. Algina me cima u rebra da prihvatim. Primam ruku i ustajem kao dama.
Odvodi me na podij i trudim se hodati elegantno koliko mogu, unatoč nozi. Cijelo vrijeme me gleda
u oči i smiješi se, ali ja ne mogu dotjerati si osmijeh na lice.
Dolazimo na podij, znam da nas svi gledaju. Uzima mi jednu ruku, drugu mi stavlja na rame, te me
hvata oko struka. Slijedi ples u laganom hodu, što je preveliko opterećenje za moju nogu. "Popni mi
se na stopala." šapne mi. To i učinim, te se njišemo uz laganu glazbu violine.
Gorčina u mojim prsima još više jača. Gledam kroz veliki prozor u crno noćno nebo i pitam se je li
Opal imao kod kuće djevojku prema kojoj se odnosio kao pravi gospodin. Je li njegova djevojka
gledala kako mu zabijam harpun u srce koje je poklonio njoj.
"S razlogom sam odabrao Okrug 4." šapće mi na uho.
"Vidjeli ste me na Žetvi?" pitam.
"Ne. Prije toga. Htio sam da se Tigris probije. Toliko je nadarena, ali pobuna je našoj obitelji
donijela toliku nesreću. Gledao sam koje ju teme najviše nadahnjuju, je li drveće, stočarstvo, mislio
sam da će biti luksuz, a na kraju je ispalo more. More je prava misterija, više znamo o astronomiji
nego o vlastitim oceanima." To sam čula, ali nisam znala je li to istinito. "Očekivali smo dvoje
zdravih posvećenika, jer ih je Okrug 4 većinom imao. Nismo očekivali ljepoticu i dječaka. Čak je i
dječak osvojio mnoga srca."
"Nisam ljepotica." govorim.
"Ali jesi. Taj ožiljak će zarasti, noga će se oporaviti, vratit će se ona stara ljepota. Neki te smatraju
većom ljepotom sad kao mršavicom. Ja nisam vidio nedostatak onako malo punijom. Bolje ti
pristaje. Nekako je isticalo onu energiju, onaj žar koji se najviše vidio kad si plesala. Mislio sam da
je Lucy Gray bila nagrada. Ti si bila zlatni pehar u odnosu na nju."
Pogledam ga i sad vidim odakle sličnost. Nije samo Opal u pitanju. Lucy Gray i njen mentor. To je
on. Lani su veće zvijezde bili mentori nego posvećenici, ali nakon Igara Lucy Gray je ostala u
sjećanju, a mentor je negdje nestao. Sada mu ja stojim u rukama.
"Gdje je Lucy Gray?" pitam. Pomislim da su se oni pobrinuli za njen nestanak i da slično ne
naprave sa mnom.
"Nitko ne zna. Mnogi kažu da je pobjegla zbog sukoba s gradonačelnikom. Bila je prava misterija ta
djevojka. Ne znam što si zapravo ti, osim plesačica, ali Tigris si omogućila obećanu budućnost.
Zahvaljujem ti na tome." Znači, nešto je dobro izašlo iz ovog kaosa. Tigris će imati bogatu karijeru.
"Ja sam nitko i ništa." rečem.
"Nisi, nitko to nije. Mnogi su to govorili za mene i Tigris dok smo bili djeca. Sad si čupaju kose kad
shvate koliko smo daleko dogurali."
"Tigris se vezala za Marlina."
"Kladim se da bi taj dječak oduzeo mnoga srca da smo ga upoznali. Bio sam s Tigris kad smo
gledali finale. Bila je sva u suzama, tijekom i nakon te borbe. Mislili smo svi da je Max pobjednik,
dok nisi preokrenula situaciju."
"I svi su uživali u njihovim mukama."
"Nas dvoje nismo. Neću ti lagati, ima igrotvoraca koji vole tuđu patnju, ja nisam jedan od njih."
"Zašto onda nova pravila? Što je ovo poboljšalo? Djeca su i dalje umirala."
"Vidio sam kako su se lani ponašali prema djeci. U kavezu za majmune, izgladnjuju već izgladnjelu
djecu, izdubili smo ih devetero prije igara. Hranom, treningom i sponzorima smo omogućili veću
šansu mnogoj djeci. Osim toga svaki pobjednik sad vrijedi nešto i njegov okrug nešto dobije za
sljedeću godinu."
Zaboravila sam, sad dobivam kuću u pobjedničkom selu i Okrug 4 dobiva dodatne zalihe za
njegove stanovnike. "Meni nije lakše." rečem. "Prije smo barem znali što su te igre."
"Meni jest kad vidim nešto vedrija lica, pa čak i u Kapitolu." Gledam ga sad u lice i vidim da se
smiješi tijekom razgovora. Bez obzira što mu je krhka Tigris u rodu, kao i ostatak Kapitola, vidim
da je smeće.
"Kapitol me drži u šaci." kažem i spustim pogled. To mi je i pokušavao cijelo vrijeme reći.
"Kapitol čini što želi, većina postupaka ovisi o tebi. Kapitol zna sve o tebi i tko ti je najbliži. Pazi
se."
Gorčina u prsima mi sad izjeda srce. Spuštam čelo na njegovo rame kao neku potporu i puštam ga
da me vodi u plesu. "Nemoj mi se sad tu raspasti." reče. "Kapitol te sad obožava. Imaš tu moć
iskoristi je."
"Za ukidanje igara?" pitam, makar znam u kakvu me opasnost ovo dovodi.
"Samo vrh može ukinuti igre, glupi stažist ne može tu ništa, a ni igrotvorac."
Vjerojatno ne može. Predsjednik Ravinstill može sve, ali ne želi. Rado bih pokazala tu gadljivost
prema njemu, ali moram se dobro suzdržati.
Nakon kratkog plesa, Snow me vodi na neku terasu vile, kako ga je predsjednik nagovorio. Nemam
vremena se obratiti svojoj mentorici ili Tigris, odmah me odvodi. Terasa je posuta raznim cvijećem,
najviše ružama, a nebo je posuto zvijezdama. Sve je toliko ukrašeno o raskošno da me oči bole. Za
bijelim stolom, koji izgledao kao čipka sjede mentori Okruga 1, njihova ljepota bliješti kao i ova
terasa, ali osim njih spazim nešto jako sitno i ljupko, toliko ljupko da me srce zaboli. Mala
djevojčica u čipkastoj haljinici čuči u travi i čupa vlati. Jedva joj je godina dana, a po zlatnim
loknicama znam tko su joj roditelji. Oni već imaju dijete? Tako ljupko dijete koje bi trebalo svačije
srce otopiti, ali u Kapitolu neće.
Snow i ja sjedamo za stol s njima, smiješe sam se kao dostojan par. "Ova djevojka je prava dama."
reče Snow. "Moja rodica ju je dobro naučila."
Držim se kao i dama pred njima. Tko zna što bi mi učinili ako se budem ponašala kao seljanka iz
okruga? Ipak Kapitol neće zaboraviti odakle dolazim.
"Prava nagrada." govori Lux. "Kao i vaša rodica. Kladim se da je probudila toliko inspiracije u
Kapitolu."
"Pa najveći donatori su bili upravo umjetnici." reče Snow.
"Zanimljivo." reče Lux. "Opal je pokupio skoro sve ženske sponzore."
Opet Opal. Srce me zaboli kad se spomene ijedan posvećenik. "Opal je bio skoro pri vrhu." reče
Snow. "A na Ruby su se kladili skoro svi u modnoj industriji. Sreća pa imamo još jednu pobjednicu
koja zrači ljepotom." Stavlja mi kosu iza uha i ježi me taj dodir.
Od ukupno jedanaest pobjednika, samo su četiri bile djevojke. Kapitol smatra da smo samo
Malachite i ja dostojne nekog divljenja zbog ljepote.
"Jade." čujem predsjednikov glas, ali ne znam koga zove. Djevojčica brzo diže glavu i trči u
predsjednikovo naručje. To je Jade? Predsjednik ju podiže u ruke s lakoćom. "Kako je mala dušica?
Jesi li pazila na mamu i tatu? Jesu li bili dobri?"
Djevojčica u njegovim rukama sliče od veselja. Budući da se fizički trag zla ne može naći na njemu,
a i ima neki šarm koji su valjda roditelji usadili u njega, lako će namamiti dijete. Sjeda za stol s
djevojčicom u naručju. "Budući da sam u društvu najpoželjnijih ljudi u Kapitolu, nazdravimo."
Uzme bocu šampanjca i otvori, te pukne zvuk i poleti čep u zrak. Zvuk me vrati u arenu kada bi
svaki top opalio koji označava nečiju smrt. Osjetim kako mi trnci prolaze kroz tijelo i drhtim.
Hvatam se za rubove stolice i želim pobjeći odavde. Netko mi snažno hvata ruku, Lux. Okrećem se
prema njemu, a on mi daje opominjući pogled.
Predsjednik nalije svakome u čašu po šampanjac. Nazdravljamo i smiješim se, iako vrištim iznutra.
Šampanjac je gorak i peckav, ne znam zašto ga svi vole. Svi raspravljaju o raznim temama, a ja
samo šutim. Primijetim kako me predsjednik cijelu odmjerava, ne samo da ne gleda u oči, nego
cijelu. Možda mu je moj stil upitan, ali nisam djelovala na njega, Tigris me obukla. Samo mu se
smiješim jer ne znam što bih činila. Trnci mi prolaze kroz tijelo.
Snow i predsjednik brzo odlaze jer moraju nešto u miru raspraviti oko sljedećih Igara na kojima ja
opet sudjelujem, ali kao mentorica. Da mi je znati je li bolje biti posvećenik ili mentor, kad imaš
tuđi život u svojim rukama ili samo svoj.
Svi opuštamo lica i odlazimo svojem starom raspoloženju, samo se malena Jade igra okolo.
"Potrudi se bolje." reče Lux. "Plahost i sramežljivost pristaju samo Malachite. Na tebi to djeluje
umjetno. Možda prosječan građanin popuši, ali neće elita na vrhu."
Nikad ga nisam čula da se tako izražava. Kad nema Kapitola okolo, sigurno je potpuno drugačiji
čovjek, a i u pravu je. Malachite je i tijekom prvih Igara pokazala veliku ranjivost. Čak joj sad kao
krhkoj mršavoj plavuši pristaje. Ja sam pokazala bezuvjetnu energiju koja je nestala kad sam
napustila arenu.
"Zašto me onako odmjerava?" pitam ga. Mnogi su me gledali, ali ne onako, čak ni Snow.
"Želi te?"
"Znaš o čemu govorim. Svaki pobjednik to iskusi koji malo bolje izgleda."
Prostitucija? Zar to žele od mene? Zar oni dvoje moraju to trpjeti dok su u braku, imaju već jedno
dijete, a drugo je na putu. Ovo je previše, ustajem i trudim se udaljiti, hodam što brže mogu iako
šepam.
"Mags. Mags." čujem kako Lux ide prema meni. Trudim se izbjeći ga, ali on ima dvije zdrave noge.
"Mags, uozbilji se." okreće me prema sebi. "Ove nove igre znače i novu odgovornost. Tvoji ispadi
nikome ne pomažu."
"Ne zanima me. Neka me objese."
"Ti ne shvaćaš da se ne radi ovdje samo o tebi. Dio si svih nas. Prije su Igre bile dio osvete, sad su
dio politike, sve što tebe veže i nas veže. U pitanju je tvoja dizajnerica, tvoja mentorica, tvoja
prijateljica koja te držala za ruku na Žetvi i svi s tobom povezani."
Marine? Kladim se da bi ona još više oborila Kapitol s nogu, a da je htjela spasiti Marlina, to bi i
učinila. Prije bi umrla nego izdala nekoga kao ja Okrug 3. Sad vidim da joj se gadim.
"Znači, moram s predsjednikom...." ne želim to izreći.
"Ne ako te ne zatraži."
Ako me ne zatraži, znam da uvijek može gore, pa smo uvukli i prostituciju u Igre gladi. Vraćam se
za stol i opet sjedam. Predsjednik se vraća s tortom, čokoladnom tortom. Jednom nam je dom za
Božić uspio nabaviti čokoladne bombone. Taj sladak okus mi još stoji u ustima. Jedem tortu kao
dama, a predsjednik opet plazi pogledom po meni. Zbog toga mi se i ukusna čokolada gadi.
Provod završava i Snow me vodi natrag u dvoranu. "I prostitucija je uključena?" pitam.
"Kakva sad prostitucija?" pita on zbunjeno. On sigurno nema ovlasti nad pobjednicima.
"Rekao mi je Okrug 1 što oni trpe. Vidjela sam kako me predsjednik gleda."
"Molim?" okrene se prema mentorima Okruga 1. "Nisam nikad čuo za to."
"Ali zar moram..."
"Mislim da sama znaš što ti se piše ako odbiješ, ali nikad nisam čuo za ovo. Možda im je
prostitucija kazna za nešto."
Prostitucija kazna? Što sam da i amputacija udova se koristi kao kazna u nekim situacijama, a ali ne
i prostitucija. "Tko može stradati ako odbijem?" pitam ga kao da mi on želi dobro.
"Ovisi koliko to predsjednika povrijedi. Sve ovisi o njegovom egu i raspoloženju."
Vraćam se natrag na svoje mjesto i jedva dišem. "Što ti je?" pita me Algina.
"Nisi mi spomenula prostituciju."
"Kakvu prostituciju?"
"Vidjela sam kako me predsjednik promatra."
"Misliš da bi od svih iz Kapitola predsjednikom spavao s djevojkom iz okruga? Saberi se."
"Povratit ću ako ne izađemo odavde."
"Saberi se više, još nisi svjesna koliko toga o tebi ovisi."
Pokušavam se sabrati, ponašam se kao dama koliko god mogu. Sreća pa je stol dugačak i ne može
me gledati. Ne jedem više, pijem samo vino dok mi se ne počne vrtjeti. Algina me u svojim rukama
vodi do sobe, sad smo skoro identične težine. Samo se svalim na krevet i tu spavam, provodeći
posljednju noć u praznoj sobi.
17.
Bez Marlina vlak se čini nikad prazniji. Bio je hrabar dječak sve do kraja, borio se cijelo vrijeme da
ostane uz mene, a ja sam ga iznevjerila. Kad se sjetim kako je molio Maxa da ga poštedi, shvaćam
da ove Igre nisu nimalo drugačije. Mogu misliti koliko ih je prije djece molilo da ih ne uvode u
arenu, ali oni su to svejedno napravili.
Marlin je bio bilo i drago dijete, poznat po psinama u sirotištu i vječitu osmjehu na licu. U areni je
bio samo dijete koje je samo nastojalo izbjeći sigurnu smrt, nikad tako dobar, nikad tako poslušan
nije bio, nije se nijednom pobunio, što god sam mu rekla, čak ni kad smo izdali Okrug 3. Bio je
odan meni sve do kraja, takvim će ga Okrug 4 pamtiti. Mene će pamtiti kao čudovište koje bi izdalo
vlastitu sjenu za preživjeti.
Nosim plavu haljinu, sličnu kao onu u kojoj sam došla, sam bez uzorka brbavica. Brzo ugledam
more i shvaćam da sam blizu domu, ako to ikad više bude moj dom. Vraća se samo jedan
posvećenik. Drugi okruzi su svih izgubili, posljednju nadu.
Vlak ubrzo staje i stišćem suknju. Ubrzo Algina ulazi u vagon i poziva me. Ulazimo u palaču
pravde, gdje me gradonačelnik ljubi u oba obraza. Izlazim polako i čujem kako me Venera
najavljuje. "Dame i gospodo, treća pobjednica Okruga 4."
Izlazim na pozornicu, ljudi mi kliču, vesele se, kao što su dočekali Alginu prije dvije godine, ali ona
se tad od slabosti srušila na pod. Ja imam dovoljno snage da im mašem. Ulazim među publiku, ljudi
me hvataju za ruke, za kosu, plaču od sreće i vidim poznatu figuru kako trči prema meni.
Marine, zlatnih kovrča, u zelenoj haljini s crvenim koraljima, baca mi se oko vrata i gorko plače.
Hvatam ju oko struka, sakrijem lice među njeno rame i ispustim sve suze koje nisam mogla u
Kapitolu. Napokon osjetim svoj dom i koliko mi je nedostajao.
"Saberi se." Algina me ponovo povlači. Kamere su još upaljene. Vodi me u pobjedničko selo gdje su
velike kuće. Jedna je od tih moja, velika dovoljno da se desetoro djece smjesti u nju. "Ovo je
moja." reče Algina.
"Otkad si ti dobila kuću?"
"Možda ti nije rečeno, ali mentor koji odlično obavi svoj posao također dobije kuću."
Dobar posao. Većinu posla je obavila Tigris, a nakon nje ja. Ulazim u tu kuću i vidim da ima sve,
skoro je pa vila, ima kuhinju, više soba, ne samo jednu, dnevni boravak, što je u Okrugu 4 smatralo
sobom za gubljenje vremena i kupaonicu s tušem, zahodom i sudoperom baš kao u Kapitolu. Imam
čak i struju.
Ove godine u Okrugu 4 nijedna usta nisu bila gladna. Gledala sam kako ih hrane, kako i
najsiromašnija djeca trče okolo s našim slanim kruhom. Traže mene da dijelim po kućama, da
dijelim po školi hranu i činim to dok to god čini ljude sretnima. Uvijek se smiješim, da drugi budu
sretni, ali arena me i dalje prati.
Marlin mi dolazi u snove skoro svake noći. Kada sam prvi put provela noć u kući, pojavio se pred
palačom pravde, čekao me s drugima. Imao je onaj stari osmijeh na licu, kad god bi napravio neku
psinu. Dotrčao je do mene, skočio mi u ruke i stisnuo me toliko snažno oko vrata da me više nikad
ne pusti.
To je bio jedini lijep san. Drugu noć nalazim se opet u rogu i izlazim, Opal traži od mene da idem
po prokleti riblji kavez. No ovaj put mi Marlin trči u ruke, zakopa lice među njedra i gorko plače,
moli me da ga ne ostavljam s njima, ali ga Opal uzima, a ja hladnokrvno idem po kavez. Tako
nekoliko puta moli me da ga ne napuštam, kao što je milio Maxa da ga poštedi, ali ja svaki put
hladnokrvno odlazim.
Budim se oblivena svake noći, ne sanjam samo Marlina. Calista mi plače, proklinje me i govori mi
kako je htjela postati žena, Ruby mi govori kako sam uništila njenu ljepotu dok joj se koža topi od
vrućine, Opal vadi harpun iz svog srca i izlijeva mu se krv, Max ponovo i ponovo proživljava one
iste patnje, a Okrug 3 me proklinje kao nitko do sad.
Sirotište sada izbjegavam, previše je loših uspomena, previše stvari bi me podsjetilo na njega. Škola
za mene više nije obvezna, a ne moram mi raditi, osigurana sam za cijeli život. Često lunjam
okrugom, izbjegavam sve što me podsjeća na cijeli život i svaku noć se molim da je ovo neka noćna
mora. Prije sam sanjala da sam dospjela u Igre gladi, svi su, ali nikad nisam mislila da će se to
ostvariti.
Algina živi kuću ispred moje sa svojom majkom, ali jako ju rijetko napušta, dok ja jako rijetko
mogu ostati u njoj. Čujem često vrištanje, svaku noć, nekad i po cijele noći. Njena majka je rekla da
su joj se noćne more pogoršale otkad se vratila sa Igara. Rekla je da ga i ona sanja.
Pitama sam ja čuju li ikad mene i rekli su mi da ne vrištim u snu, ali da ne sumnjaju moje noćne
more. Često se pitam kako se to popravlja. Nekad se trudim zaboraviti, a ali mi tako još više dolazi
u glavu. Nekad se molim za amneziju, da zaboravim sav život, Igre, Marlina, Kapitol i svih.
Često lunjam, dok me ljudi pozdravljaju, sad u boljem stanju nego prije. Njihov je život lakši, moj
nije, gledam Marine kako još pleše u svojoj cvjetnoj haljini i prodaje nakit. Izgleda kao da ima svih
u šaci, slobodna kao ptica, lijepa kao cvjetna livada. Poželim ju pozdraviti, ali se uvijek povučem
kad se prisjetim plesa. Noga mi se lako ne oporavlja, dok mi ožiljak pomalo nestaje kako mjeseci
prolaze.
Jednom, dok sam na plaži bila, vidjela sam njihove prijatelje. Svi su maleni kao on. Sve ih znam po
imenu i kako su mnogi završili u domu. Gledaju me kao da duha vide, a ja ih samo pogledam i
vratim pogled na obzor. Čujem ih kako trče kao da ću ih ja strpati u arenu. Samo se nadam da
nekome od njih neću biti mentor dogodine.
Mnogo puta ulazim u more i plivam, ronim, nekad se pitam kako bi bilo da otplivam do Europe?
Može li se? Ali znam kako me Mirovnjak ne bi uhvatio, klobučica bi. Jednom dok sjedim u haljini i
osvježavam noge u moru, netko sjeda do mene. Gledam ju u vidim Marine. Malo se promijenila,
malo postarala. Ne znam je li postala viša, bujnija ili ju toga čini starijom.
"Svima u sirotištu nedostaješ." reče. "I nitko ne te krivi ni za što."
"Zašto?" pitam.
"Cijelo si se vrijeme držala uz njega i on uz tebe, kako je Okrug 4 to radio."
"Znaš li s kim sam sklopila savez?"
"Znam. Nisi imala izbora."
"Nisam?" sad se okrećem prema njoj.
"Nisi."
"Izdala sam ono dvoje djece. Sad baš mislim što Okrug 3 misli o meni."
"Skoro cijelo sirotište je mislilo da ćeš ga napustiti čim počne pokolj, ali nisi. Spašavala si ga koliko
si mogla."
"Koliko sam mogla." nasmijem se. "Zadnju noć je cijelu noć plakao i preklinjao me da mu
pomognem, a ja mu nisam ni pružila riječ utjehe. Toliko o tome."
Marine šuti i ja šutim. Tražila sam stotine opravdanja za ovo. Netko kaže da bi učinio isto u mojoj
koži, ali ako bi, bolje je da ga izbjegavam. Ne trebam se družiti sa svojim duplikatom, dovoljno je
što sama sebe uvijek nosim sa sobom.
"Bio mu je pogreb nakon pet dana." reče Marine. "Bio je lijes otvoren, pun cvijeća. Nemaš pojma
kako je spokojno spavao."
"Nemoj." rečem.
"Dala sam mu posljednji poljubac, prije nego što su ga pokopali. Jesi li mu vidjela grob?"
"Zašto bih?" Kud bih sad pobogu vidjela njegov grob?
"Jer te čeka. Od svih nas on čeka tebe."
Mene? Baš se pitam je li upoznao roditelje koji su ga ostavili na smetlištu ili su još živi, da vide što
su mu učinili. Ona dva kostura koja sam ja hranila su se mene davno odrekla. "Jesi li luda?" dižem
se na noge. "Da gledam svoj rezultat? Njega nema, grob je samo spomen."
"Posjeti ga, barem jednom." pruža mi ruku. "On bi htio, zar ne."
Ako me negdje promatra, sigurno plače da ga vratim natrag. Uzimam njenu ruku i vodi me groba.
Još je pun cvijeća, iako je većina sad uvenula. Na grobu je njegova slika starog osmijeha. Tu je
izgleda nešto mlađi, valjda jer se nismo slikavali svake godine. Njegovo tijelo je nekoliko metara
ispod nas. Kad bih ga barem još jednom zagrlila. Sjedam ispred groba i osjećam ga kao nikad prije.
Tu je.
Od tog dana svaki dan idem na grob i provodim satima. Pričam mu razne događaje, a ljudi me
gledaju kao da sam poludjela. Nema veze, moj Marlin je tu, našla sam ga. Imam osjećaj da me sluša
i razumije bolje od bilo koga. Njegov grob je moje društvo i sad ga ne smijem napustiti. Govorim
mu kako mi ožiljak pomalo se stapa s lice, kako mi se vraća normalan korak i kako opet pletem
košare da zaboravim na sve probleme. Pletem ih, ali ne prodajem.
I tako mjeseci prolaze, jedva Marine viđam jer se zabrinula za mene, dok mi se jednom Algina ne
pojavi iza leđa. "Nije ti ovo dobro." reče.
"Nije, je li? Jesi li ijednom ga posjetila?" govorim bez da ju gledam. Nju ću uvijek kriviti za ovo.
"Jesam, ali ne koliko i ti. Ljudi misle da si krenula. Kako ćeš biti mentor..."
"Što je s tobom?" okrećem se prema njoj. Sad vidim da se potpuno osušila i kosa joj se još stanjila.
Jede li ona išta. "Ti razmišljaš samo o tome, o mentorstvu?"
"To ti je od sada život, meni i tebi, dogodine i sljedeće godine, sve dok te ne dokrajči ili se čudo
dogodi pa netko Igre ne ukine."
"Da, ti znaš nešto o životu. Pogledaj se. Ja se barem počešljam kad izađem iz kuće ne smrdim na
mrtvu mačku."
"Ovako sam ja radila, kad mi je otac umro." Njen se otac zapravo ubio jer nije mogao trpjeti noćne
more nakon arene. "Nije bi bilo nimalo lakše. Majka me je zaključala u kuću, samo da ne idem. Na
tome sam joj zahvalna."
"Da, majka godine." rečem i napustim grob.
Zbog ovoga sam posjećivale grob rjeđe, jer mi se Algina zgadila naše razgovore. Nastavila sam s
pletenjem košara jer sam je jedino tako osjećala kao stara ja. Nekad osjećam da je Marlin blizu čak i
kad nisam kod groba, kao da sam dobila novu sposobnost. Ironično je da se kao dijete iz sirotišta
nisam suočila s puno gubitaka. Roditelja se ni ne sjećam, djeca iz sirotišta, koja su dospjela u arenu,
s njima nisam bila posebno bliska, osim s jednim, koji će uvijek biti dio mene.
18.
Negdje, prije sljedećih Igara, kad sam navršila sedamnaestu, a osjećala sam se kao da sam pedeset
godina ostarila, spremala se turneja. Znala sam da će bit horor, ali pomirila sam se s time. Tigris je
došla sa svojom ekipom da me uredi i rekla mi je da opet izgledam kao stara djevojka sa Žetve.
Nažalost se ta djevojka više neće vratiti, koliko god izgledala kao ona.
Opet iskusim onaj glamur, slikavaju me ovaj put za plakate. Zar sam tolika zvijezda u Kapitolu? Sa
mnom ide Algina, da me savjetuje čega se trebam držati, ali ne očekujem od nje nikakvu potporu.
Pred svakim okrugom tamo gdje je njihova obitelj moram izaći i nešto reći. Spazim da je Opal ipak
imao djevojku, jako lijepu djevojku, kao Ruby, a ona je imala momka.
Okrug 2 i Okrug 3 me gleda s posebnom mržnjom, pogotovo njihova obitelj, ipak je Okrug 4
odgovoran za smrt obojice, pa čak i male djevojčice zvane Calista, koliko god bila krvoločna.
Spazim da Max ima čak i mlađeg brata. Ne znam mu dob, ali bio je sitan kao i Marlin sa sličnim
smeđim kovrčama. Zato ga je nosio na ramenima, tješio na na treningu, sve dok ga na kraju nije
dovršio. Ali također je njegova Calista bila moj Marlin. Zašto bi se itko borio za tuđi okrug?
Svaki put nakon izvještaja se slamam i jedva dišem. Toliko krvoločnih pogleda i u areni nije bilo na
meni. Ljudi žele moju krv. Prijetiti se svake smrti, svakog djeteta je bolno, a još o njima govoriti?
Većinu njih nisam upoznala, samo sam obratila kratku pažnju na njih. Saznala sam i dobi. Marlin i
Calista nisu bili najmlađi. Najmlađa je bila djevojčica iz desetke, koja meni nije sezala do lakta, pa
ju je slijedila slijepa djevojčica iz dvanaestice, koja je čekala svog dječaka na platformi, ali ga nije
dočekala.
Teško je reći išta o onima koje ni ne poznaješ. Nekakva me gorčina hvata što ih nisam upoznala, što
sam samo pobjegla dok su ostala djeca padala. Obitelj dječaka iz Okruga 8 me s jednakom mržnjom
gleda, otac odlazi dok ja izlažem svoju prezentaciju, također Okrug 9, Okrug 7 i obitelj dječaka iz
okruga 10. Ne mogu ni sama vjerovati koliko sam smrti skrivila.
Vraćam se opet u Kapitol na zabavu, Tigris mi oblači plesnu haljinu, sličnu koju sam imala na
intervjuu. Sad oni očekuju da plešem za njih. Moram, jer život Okruga 4 ovisi o meni. Ljudi plješću
dok ulazim, a ja dižem suknju i naklanjam se kao dama. Imam opet modru šminku na sebi.
Da se uklopim, pokušavam se ponašati kao da sam dio Kapitola, iako mi se gadi iz dubine duše, ali i
sama se sebi gadim pa nema velike razlike. Razgovaram s elitom i oponašam ih, skoro ih zavodim.
Pravim se kao da plešem i pravim košare. Čak me Algina opominje da izgledam sumnjivo.
Volumnia Gaul sjeda kraj mene. O Bože kako mrzim tu ženu, a tu je i predsjednik i mladić Snow, uz
pomoć koje sam upoznala pravi Kapitol. "Naša nagrada ipak ostaje." govori žena. "Ne blijedi kao
mnogi pobjednici."
"Ja nisam nagrada, ja sam pobjednica." rečem i zabacim kosu preko ramena. Volumnia i predsjednik
me pogledaju zbog drskosti, a Snow prasne u smijeh, kao da se toliko trudim da to postaje komično.
"Kad smo već dobili takvu nagradu, htio bih te upoznati na samo." reče predsjednik.
"Na samo?" pitam. Pravim se luda, ali čini mi se kao da znam o čemu govori. Lux mi je o tome
govorio.
"Draga, možeš imati i više nego što imaš. Od ničega si došla do pobjednice. Zar nije vrijeme da
zahvališ Kapitolu?"
"Pa i jesam, plešem za vas, ljudi me obožavaju i prisutna sam." govorim. Sad me gledaju kao
najveću drskost viđenu u Panemu. Snow pokazuje nelagodu na licu.
"Nisi spremna stići do samog vrha?" predsjednik mi polaže ruku na koljeno. Trnci mi prolaze kad
zamišljam što on zamišlja sa mnom u sobi. Pa još sam dijete. Djeca mojih godina su još zrela za
arenu zar ne?
Koncentriram se na glazbu i tad gledam što bih mogla plesati na nju. "Engleski valcer!" uzvikujem
Pošto je ovo ples u paru, a Snow mi se najmanje gadi od njih dvoje, grabim njega za ruku i zavrtim
ga. Kao pravi Kapitoljanin, zna plesati valcer, samo izgleda da ja više vodim. Vrtimo se i dok me on
drži, i naginjem glavu kao što se u valceru i čini. Haljina mi reflektira sve boje i čini mi se da sam
opet na intervjuu.
Nakon što glazba stane, zavrtim mu se ispod ruke i oboje se naklonimo uz pljesak. Opet su sve oči
na meni, a i otplesala sam kako su i željeli, još sa mladićem. Vraćamo se za stol gdje me Algina
čudno gleda, a Tigris kliče od veselja.
"Što je ušlo u tebe?" pita me Algina.
"Nema veze, savršena je." reče Tigris. "Pogledaj, ljudi ju obožavaju više nego ikad."
"Možda nekima ispadne sumnjiva ako ne smiri doživljaje. Izgledaš kao da si na morfileju."
"Tražit će da barem još jednom otplešeš za njih." reče Snow. "Kad čuješ onu staru glazbu, znaš što
trebaš."
Da, s intervjua onu violinu. Kad ju čujem, odmah krenem plesati. Gostim se s Tigris i njenim
rođakom. Uživam u njihovom društvu iako znam tko su, barem Snow. Od svih, on barem nema mi
namjeru nauditi, ja držim Igre živima, pa i time njegovu praksu. Pijem vina koliko i Snow, ali on ga
daleko bolje podnosi od mene. Histerično se smijem, toliko kao da je Algini neugodno.
Prepoznam onu glazbu i odmah ustajem. Vrtim se i izvijam, te se osjećam slobodna kao ptica.
Haljina bliješti, a svi mi se dive. Plešem okolo svih, pa čak i oko predsjednika, vrtim se i izvijam se
oko njegove stolice, dok me mrko gleda, te mu dajem znanje što ne može nikad imati. Plešem oko
drugih, igrotvoraca i dizajnera. Pokušavaju me dotaknuti, pa se maknem u zadnjoj sekundi. Podij je
moj, obožavaju me. Kapitolskoj publici sam favorit i znam da me se ne mogu riješiti.
Kasnije mi plješću, naklonim se i malo teturam od silnih okreta i vina. Ovo je prvi put da djeluje na
mene. Koliko sam samo popila? Tigris me uhvati za ruku da se ne srušim sa stolice.
"Predsjednik je napustio dvoranu. Što se dogodilo?" pita Algina.
"Nešto ju je pitao i ona je počela plesati." reče Snow.
"Molim?" Algina ustaje i odmah odlazi.
"Što je, nisam ni odbila?" pitam.
"Morat ćeš objasniti svoju drskost predsjedniku." reče Tigris. "Nikad ne znaš što on naumi."
"Što bi naudio? Sve ide po njegovom planu, ne po mom."
"Auč." reče Snow. Tigris se uozbilji. Sad mi se čini da moja drskost nema granica, a najcjenjeniji
stažist me je čuo. On je jedini od stažista pozvan na zabave. "Ne brinite, ovo ne napušta moj stol, ali
predsjednik većinom ne trpi drskost."
Algina se nije vratila, a Tigris i Snow su me odveli u krevet. Zaspala sam u haljini i baletnim
papučicama. Budim se mamurna, kao da se soba sama od sebe vrti. Vidim kako je ekran televizora
pali. Na ekranu je cijelo sirotište, Mirovnjaci su iz izveli u jedan red. Tu su sva djeca i skrbnici. Sve
od male dojenčadi, pa do tinejdžera. Najmlađa djeca su u rukama skrbnika i malo starije djece, a
mališani koji hodaju im se skupljaju uz skute.
Vidim Marine sa suzama u očima, dijete od četiri mjeseca joj u rukama. "Što se događa?" pitam kao
da je netko prisutan u sobi. Pokušavam izaći, ali vrata su zaključana. Gledam opet u ekran i vidim
kako svi padaju uz pucanj automatske puške. Vrištim i pokrivam se po ustima. Mirovnjaci traže
među djecom zadnji trag života i uklanjaju ga s metkom u čelo. Marine, zajedno s Marlinovim
malešnim prijateljima, ljudima koji su me odgojili i omogućili mi život, te djeca s kojima sam
provela cijelo djetinjstvo je mrtva.
Tresem vrata sve dok ih ne otvorim. Sad je krv pedesetero djece na mojim rukama, ne dvadeset.
Šprintam kroz hodnike jer ne mogu više ni sekundu biti u Kapitolu, ali odlazim na gornju terasu.
Penjem se na ogradu i gledam visinu, svjetlucavi Kapitol, te se spremam iskoračiti, ali nešto me
gura nazad. Jesu li postavili štit u slučaju da se netko ne ubije? Čini se da se događalo. Čula sam da
su se mnogi avoxi bacali sa zgrada.
Skačem s ograde i sjedam na pod. Iscrpljena sam, nemam više ni snage plakati, pa samo stojim.
Stojim dok me ne nađe Algina, baš ona od svih. Čak mi Snow pruža bolju potporu.
"Koliko si ti uopće sinoć popila?" pita me stisnutih zubi. "Razgovarala sam s predsjednikom i
molila ga da razgovara s tobom trijeznom, ali uzalud. Ovaj put. Jedva sam ga zamolila da ne čini
ništa Marlinu kad se izlajao onaj dan. Neće drugi put."
"Da mu ne čini ništa?" smijem se. "Ti ne znaš ni što mu je učinio."
"Prekini više. Dovodiš svih u opasnost."
"Pa ubij me ako ti smetam."
"Dosta!"
"Hajde. Imaš moje dopuštenje." dižem hladan pogled prema njoj.
Ona odmahuj glavom. "Ne trebam ja ništa, sama ćeš se dokrajčiti." reče i izlazi.
Ostajem na ovoj terasi cijeli dan, jer se tu jedino osjećam kao da nisam pod pritiskom, sve dok
netko ne dođe i ne najavi da je vrijeme za povratak kući. Unajmljujem privatnog vozača da me
odvede kući, jer ne želim tuđe poglede. Osjećam se nekako nemoćno i prazno kao ikad prije. Tako
se nisam osjećala ni kad sam izgubila Marlina. Više ne idem na njegov grob, niti posjećujem ičiji
grob, čak ni od Marine.
Ulice su sad prazne, tamo gdje su dvije djevojke plesale, sada nema više niti jedne. Niti itko svira,
niti ima bilo kakve zabave. Kad prolazim Okrugom, rijetko me tko pozdravlja, znajući da sam
pobila cijelo sirotište. Ne pogađa me, kao da sam to očekivala, sve dok jednom shvatim, da više
nemam uopće nikoga, pa ni svoj sretni dom, osim Algine, koja se i dalje bori sa svojim košmarima.
Epilog
Za dvanaeste Igre gladi, smo dobili dvoje snažnih i obećavajućih posvećenika. Mladić je bio visok i
snažan, djevojka je imala bujno tijelo i prelijepe kovrče. Te godine je Tigris za paradu odabrala
sirene. Izradila je opet najbolje kostime. Oboje su imali vještine koje ih je Okrug 4 naučio, a i svoje
talente. Dječak je imao dara za poeziju, djevojka je crtala sa pijeskom. Oboje su to iskoristili
tijekom intervjua i pokupili skoro sve sponzore.
Nagovorile smo ih da s Okrugom 1 i 2 odmah odmah sklope savez. Iako su negodovali, poslušali
su. Pridružili su se pokolju i odmah počeli klati one nemoćne i izgladnjele posvećenike. Držali su se
saveza skoro do kraja, kad nije počela borba. Ipak je pobjedu te godine odnio Okrug 1, svoju četvrtu
pobjedu koju su devet godina čekali. Mi smo morali čekati još sedam godina, do sljedeće pobjede,
ali ih je bilo više u odnosu na ostale okruge.
Kao što je Algina rekla, nisam se smjela previše zbližiti sa posvećenicima, jer smo uvijek znali da
ćemo imati više izgubljenih života nego pobjednika. Morala sam prihvatiti da oni slabi posvećenici
neće dospjeti daleko, kao Marlin, ali ipak nikad nisam htjela nekoga napraviti nevažnim.
I život je tekao, dok sam ja gledala kako naša djeca ginu nakon što sam ih učila raznim vještinama.
U neko vrijeme sam se udala, imala sam djecu i unučad, čak sam doživjela i rođenje prvog
praunuka. Imala sam sreće što nijedno moje dijete niti unuče nije dospjelo u Igre, ali ja sam toliko
bila vezana za njih, toliko da sam završila svoj život u trećoj Kvartalnoj pokori, žrtvujući se za
mlađeg posvećenika. I Marlin me čekao.