1.

Točno prije pola godine moj otac je bio optužen za veleizdaju, zajedno s ujakom i još pedesetak
ljudi. Radio je na proizvodnji vojne opreme za Okrug 2 i Mirovnjake, ne znajući da zapravo radi na
proizvodnji špijunske opreme za pobunjenike. Zbog provjere opreme, zapovjednik Mirovnjaka u
nađem Okrugu je smatrao opremu previše sumnjivom i na njoj našao uređaje za praćenje, čak i
bombe za detoniranje. Svi ljudi koji su radili u tom odjelu su uhvaćeni zatvoreni. Sami su mi pričali
kako mu mom ocu gulili meso s prsta i skidali nokte na živo ne bi li progovorio. I došlo je do
priznanja. Moj otac nije bio nikakav čovjek koji bi pretrpio bol niti koji je za išta treniran. Bio je
sitan čovjek s crnom bradom i naočalama koji je proizvodio vojnu opremu.
Izvukli su priznanje skoro iz svakoga, pustili su na slobodu samo nekoliko žena, a nekima je
optužba bila toliko teška da su i ostali članovi obitelji s njima obješeni. Tada je moj otac, ujak i
ostalih pedesetak ljudi kojima se nije mogao ni odrediti spol koliko su im lica bila modra i natečena
obješeni pred palačom pravde.
Okrug 3 je poznat po tehnologiji, proizvodimo vojnu opremu, razna računala i ostale elektronske
uređaje za Kapitol, čak i za ostaje Okruge. Počeli smo proizvoditi kosilice za Okrug 11 koje bi
koristili za velika polja i alat za brušenje za Okrug 1, bez kojeg ne bi mogli ni raditi, te strojeve za
šivanje za Okrug 8. Što je najgore, proizvodimo i mnoge uređaje za važni godišnji događaj, Igre
gladi, u kojima smo izgubili sedamdeset i sedmero djece. Sreća pa smo nekako dobili jednog
pobjednika.
Okrug 3, jedan je od najbogatijih, ali to ne znači da se naši ne kupaju u zlatu. Sve je pod velikom
kontrolom. Odrasli su po cijele dane na poslu. Poslovi su im određeni još u djetinjstvu. Djeca
provode jutarnje dane u školi, a popodnevne na vježbama raznih tehnologija. Mene su već prije
četiri godine stavili su sustav podataka, gdje se većinom moram penjati po zidovima i mijenjati sve
ploče kada se upali crveno svjetlo. Tada se već zna da se mora promijeniti ploče, a ostatak vremena
sa svojim mentorom vježbam na kompjuteru održavanje baze podataka.
Moj mlađi brat, Xavier počeo je pomalo raditi na odjelu komunikacija, dok najmlađi Stlylus je tek
krenuo lani u školi, ali se već počeo zanimati za virtualni dizajn. Sestrična Amber radi na
proizvodnji mikročipova, zahvaljujući svojim tankim prstima.
Radi se od jutra od mraka. Ručak i večeru uvijek dobijemo u posebnim kantinama koja se sastoji od
zobene kaše ili palente. Nekad nam ubace neku voćku ili zeleno povrće, a kad je Kapitol posebno
zadovoljan našim radom, dobijemo i kolač, ali to je jedva jednom godišnje.
Pošto smo obitelj optuženika, odmah nakon smaknuća su nas obilježili s žigom užarena metala na
nadlanici. Sve do kraja života ćemo na nadlanici imati omču. Zbog toga svaki put ne bih nitko od
nas dobio ni pola kutlače kaše u zdjelu sve dok nismo uzeli tessera za svakog člana obitelji, ali smo
si povećali i šansu da budemo izabrani za Igre. Tessera su većinom uzimala djeca pobunjenika ili
onih koji nisu puno doprinosili.
Svi smo živjeli su zgradama, malim stanovima u kojima smo imali svoje krevete, kupaonice,
ormariće i perilice za odjeći. Stan nam je bio samo da provedemo noć i tako nam nije bio dom. U
njemu su samo prebivali stariji, teško bolesni ili majke koje su tek rodile. To nam nije bio dom jer
se svakoga pratilo, snimalo se kamerama i prisluškivalo se mikrofonima. U Okrugu 3 si mogao
zaboraviti na privatnost. Svaki ulazak i izlazak iz zgrade i radnog mjesta su pratili Mirovnjaci, a čak
za zahod si morao imati propusnicu.
Nekad sam se pitao kako je to točno biti sam, jer je u Okrugu 3 uvijek netko bio uz tebe.
Tehnologija je zahtijevala posebnu kontrolu. Bilo je i prije pobune, ali bila je i dosta manja. Rijetko
se više itko sjeća dana prije pobune, tada su se otprilike moji roditelji rodili, a Igre se već održavaju
skoro pola stoljeća.
Dan žetve je bio jedini dan kad se nije radilo. Tada se moglo iz kantine uzeti što se htjelo i proslaviti
što taj dan je vaše dijete ostalo živo. Prošao sam već tri žetve, moj će brat prvu iskusiti dogodine.
Prve tri žetve nisam se morao brinuti sve dok nije bilo pobunjenika koje se moralo ukloniti. Uvijek
nakon smaknuća pobunjenika smo mogli pogoditi koje će dijete biti izabrano. Sada je bilo
pedesetak pobunjenika, ali stotine njihove djece u redovima.
Stao sam među red petnaestogodišnjaka, gdje su me mnoge kolege iz razreda gledale sumnjivo,
valjda nadajući se da neću biti ja. Ipak ih ima još nekoliko u mom redu, ali moje šanse su veće nego
kod druge djece u čijoj lozi nema pobune.
Znao sam da iza ove djece stoji moja majka i moli se da ja ne budem jedan od tih nesretnika. Ispred
palače pravde, gdje je obješen moj otac, izlazi gradonačelnik i čita s papira zakletvu koja je još
zapisana od dana pobune, a kasnije pročita ime našeg jedinog pobjednika koji je još živ. Watt je
sjedio na stolici, već prilično isušen u svojoj četrdesetoj godini. Do njega je sjedila vrckava Roma,
mlada žena iz Kapitola koja već pet godina vodi naš okrug. Čini se da joj je bolje nego Okrug 10 ili
12, čijim posvećenicima uvijek strše zglobovi na udovima i rebra na prsima.
Nakon što pročita zakletvu i jedinog pobjednika, prelazi na mikrofon Roma, žena srednje visine,
srebrene perike i haljina koja se presijavala u duginim bojama. Nisi joj mogao odrediti originalnu
boju. "Dobro došli i sretne Igre gladi." reče i pruži ruke prema nama. "Danas slavimo četvrto
desetljeće Igara gladi." Što je još gore. Ne sjećam se baš dobro, ali dosta se govorilo o ovome. Prije
deset godina predsjednik Snow je ostao bez svoje najmlađe kćeri u Okrugu 10 i tada je
posvećenicima odlučio zagorčati još više živote. Prosjek godina je bio trinaest, iako je uvijek
šesnaest ili sedamnaest, arena je bila opkoljena mutantima i po prvi put neprirodnim okolišem, tako
da nisi mogao preživjeti ako nisi imao neku ubojitu vještinu. Naše dvoje djece su bili blizu pobjede,
zadivili su publiku. To se dogodilo jedino tad i za vrijeme kvartalne pokore, ali nijednom nisu
uspjeli pobijediti. Da bi ironija bila još veća, te je godine Okrug 10 pobijedio.
"Kao i uvijek, prvo djevojke." baš je bila neka prednost damama, ali barem se djevojke grizu par
sekundi manje. Nadao sam se da neće biti Amber. Ipak se mlađ djeca ne biraju često, iako ih ima
barem jedno ili dvoje u svakim Igrama. Govorilo se da u prvih deset Igara je bilo više mlađe djece
jer je svatko imao po jednu ceduljicu.
Roma zgrabi jednu ceduljicu iz zdjele, dok joj primijetim srebrene šiljke od noktiju. Stisnem zube i
nadam se da je to ime koje ne znam. "Amber Lathier." Stisnem odmah pesnice. Ne samo da mi
sestrična ide u Igre, nego su se šanse da odaberu mene još više povećale. Amber istupi iz reda
trinaestogodišnjih djevojčica u modroj haljini do koljena. Za stopu viši je grabe Mirovnjaci i
dovode do pozornice dok crna kosa leprša za njom. Dođe mi da volontiram u njeno ime, iako nismo
imali volontera.
Amber dovode na pozornicu i Roma joj odmakne šiške s lica. Bila je barem kojih trideset
centimetara viša od nje. "Imamo pravu ljepoticu ovdje. Sigurno su tvoji ponosni."
Amber je samo pogleda, nasmiješi se na sekundu i kimne glavom. "A sad mladić." stisnem šake jer
ne znam čije ime da očekujem nego svoje. "Beetee Lathier. Već mi je taj zvuk odzvanjao u ušima
nekoliko sekundi prije nego što ga je izgovorila. Kapitol je ipak odlučio iskoristiti obitelj Lathier
kao opomenu za Okrug 3. Bojim se da su i uspjeli samo izgovarajući naša imena. Prije nego sam se
maknuo, ostali dječaci su mi počeli oslobađati put. Mičem se iz reda gdje me čekaju dva
Mirovnjaka koji me zgrabe za ruke i odvode do pozornice. Nema se smisla opirati jer je svaki dvije
glavi viši od mene s puškom oko pasa. Dovode me na pozornicu jer mogu sad vidjeti kako svi zure
u nas. Je li ovo posljednji pogled svakog posvećenika na ljude svog okruga ili smo mi dobili
posebne poglede zašto što imamo isto prezime?
"Bravo!" Roma mi plješće točno kraj ušiju što mi još više diže živce. "Vidim isto prezime među
vama. Je li to slučajnost ili?"
Nije sigurno bila slučajnost, znala je ona koju ceduljicu mora uzeti, čak je dobro i pogledala.
"Rođaci smo." rečem što mirnije mogu.
"Zanimljivo rođaci. Ne znam jesmo li ih ikad imali." reče uzbudljivo kao dijete koje otvara dar za
rođendan.
Već smo učili da je bilo nekoliko puta braće i sestara u Igrama, najpoznatiji su bili iz Okruga 1 u
Prvoj kvartalnoj pokori, godine kada sam se ja rodio, ali više nitko od te obitelji nije živ, jer su
navodno otrovali tadašnjeg predsjednika.
"Kad se znate, već je lakše. Poželite si sreću." Baš se lakše kad moraš ubiti nekoga koga znaš otkad
je prohodao samo da bi ostao živ. Rukujemo se bez upozorenja jer mnogi iz Okruga 3 znaju da
skandal u javnosti nije potreban, samo bi ostavio mrlju koju Kapitol nikad ne bi zaboravio. Samo
svi znamo da trebamo Igrati igre u zadovoljiti potrebe publike da bi pobijedili ili preživjeli što duže
možemo.
Nakon rukovanja odvode nas u neke prostorije u Palači pravde. Mene su smjestili u neku prostoriju
za sastanke gdje očekujem svoju majku i dva brata. Mogu misliti kako je ovo palo na nju. Da sam
samo ja izabran, Amber bi bila uz nju i tješila njegova dva brata. Ne samo to, nego sad i njena
majka ostaje bez jedinog djeteta.
Dok sam čekao, nisam sjetio jer sam bio nervozan. Samoća mi je dopustila da pustim nervozu na
vidjelo uz drhtave dlanove i ubrzano disanje. Prvi je uletio Xavier, skočio je odmah i objesio mi je
oko vrata. Nisam mu vidio suze na licu, vjerojatno zbog majke. Kao i ja, on pokušavao biti jači
nakon očeve smrti. "Ne mogu vjerovati da su nam to napravili." reče. "Je li moguće da je na mene
red dogodine?" pita.
"Ne znam." rečem. Nakon četrdeset godina Kapitol nije zaboravio trogodišnji rat.
Ubrzo ulazi moja majka sva u suzama i grli me što jače može. Ta ženica, sitnija od mene sad je
pokazala fizičku snagu za koju nisam znao da ju posjeduje. "Moj prvorođenac." jecala mi je na
ramenu. "Pogledaj se. " uzme me za glavu. "Svaki dan sličniji ocu i sad bi mi i to oduzeli."
"Mama?" htio sam nešto reći, ali su mi riječi zastale u grlu.
"Znam da si pametan. Potrudi se. Znam da možeš dogurati daleko."
Daleko? Mnogi iz Okruga 3 prežive pokolj, skoro svake godine po jedno, ako ne i dvoje jer znaju za
trčanje po oružje je samoubojstvo, ali na kraju umru od gladi i žeđi jer se ne znaju snaći u prirodi,
ne znaju loviti, naći vodu, prepoznati hranjivo bilje niti kuhati. Imaju sreće ako uspiju hakirati
dronove, domoći se mina, ali prije pet godina su dronove zamijenili padobrani koje je jako teško
hakirati i ne može se s njima puno.
"Mogu preživjeti dulje od mnogih." rečem. Ipak je Okrug 3 jedini koji uspije zapaliti vatru pomoću
stakla, leda i boce vode. Zapravo nije jedini. Nekoliko puta je djeci iz petice to pošlo za rukom, ali
oni se lakše snalaze kad je riječ o zakonima fizike, ne s tehnikom. Oni također su uspjeli dobiti
pobjednika koji je uspio uspio postaviti ogromni metalni cilindar poviše kampa karijerista koji je
udario u grom i spržio sve karijeriste.
"Mogu." rečem. Znam i sam da mogu izbjeći smrt na krvoproliću samo ako ništa ne diram ili
uzmem samo potrebno.
"Tvoja sestrična ide s tobom. Molim te, brini se za nju. Ne daj da vas Kapitol razdvoji."
"Neću." rečem. Nikad ne bih Amber smatrao svojim neprijateljem. Odrasli smo zajedno, znam je
dulje od svoje braće. Kako bih ju mogao smatrati svojim protivnikom u ovoj situaciji?
"Mama, samo jedan..."
"Dosta." majka prekine Xaviera. "Zašto da odu kao neprijatelji? Oni su obitelj. Ona je bila moja
jedina kćer koju sam sposobna imati."
Često se nisam slagao s majkom, ali ovaj se put slažem sa svakom riječi. Amber je obitelj, njena
majka je obitelj, kao što je njen otac, moj stric bio.
"Mama, vraća li se?" pitao je Stylus, najmlađi brat koji ne razumije o kojem se konceptu radi i još
uvijek misli da se ostala djeca vrate kući.
Majka ga je samo gledala u suzama jer nije ni znala što da mu reče. Uzela ga je i premjestila u moje
ruke. Grlio me je kao da me prvi put vidi. Kad vide moju smrt na ekranu, neće razumjeti kad se
majka raspadne pred njim. Trebat će godine da shvati što se dogodilo.
Mirovnjaci brzo ulaze i grabe ih, čak i mog najmlađeg brata grubo grubo grabe iz ruku koji se sad
rasplakao. Majka vrišti, ali ne pomaže. Vrata se brzo zatvaraju i njen vrisak nestaje. Ne znam jesam
li minutu proveo s njima. Kad se vrata zatvore ostaje neka tiha praznina koju nisam očekivao.
Brzo me izvode vani i vode prema automobilu. Amber hoda uz Romu i sada su joj šiške točno na
očima. Je li plakala? Ja se još nisam doveo do toga. Snima nas neka kamera i mogli bi nas pokazali.
Mnoga su djeca plakala i na kraju su ih ismijali.
Uvode nas na zadnje sjedište zatvaraju vrata za nama. Vidim kako Amber briše oči i nos, ali i smrče.
Kad se auto pokrene, okrenem se prema zadnjem prozoru da posljednji put vidim nešto od Okruga
3.
2.
Ako posao ili škola nije u blizini, često koristimo javni prijevoz. Automobile su koristili samo oni iz
višeg staleža, zapravo iz Kapitola. Ovo je prvi put da se vozim u običnom automobilu, sve dok nas
ne dovedu do elitnog vlaka, za što je Okrug 6 zaslužan.
Izvedu nas iz auta i uvedu u vlaku u kojem sve izgleda kao čisti luksuz, za što je zaslužan Okrug 1.
pod nogama je crveni tepih i osjećam se kao da hodam na oblacima. Na zidovima su pozlaćeni
ukrasi i uokvirene slike u zlatu. Odmah do vrata nas je dočekao stol i stolice savršeno izrezbarene te
premazane lakom kao što Okrug 7 umije. Na njemu je srebrena zdjela puna kriški kruha koju nekad
dobijemo za ručak. Tu se nalazila i boca vina s kristalnim čašama.
Poslužite se. Sve je ovo Kapitol pripremio za vas. Mislio sam sarkastično zahvaliti, ali sam odlučio
držati jezik za zubima. Sjeli smo za stol. Ispred nas je još bio maslac i med. Kako sam imao prilike
nešto pojesti za doručak, odlučio sam da sada neću jesti. Možda je bolje da sad povećam svoju
masu, ali sebi još više mogu povećati apetit. To mi ne bi pomoglo u areni.
Brzo do nas dođe sitni suhonjavi čovjek koji je tek u svojoj četrdesetoj, a izgleda barem petnaest
godina starije. Na kosi je imao više sijedih nego crnih vlasi, oči su mu bile čelično-sive, kao i kosa,
ali isto tako i hladne. Jedini čovjek koji je imao svoju kuću u Pobjedničkom selu i nije trebao raditi
više ništa do kraja života. Čuo sam da ima čak i svoj auto.
Watt, naš mentor nas je gledao kao sprdnju. Nitko od nas nije bio rođeni ratnik mogli bi se izvući
samo ako se dočepamo neke tehnike. "Još jedna godina, još jedan mjesec za koji se molim da što
brže prođe." reče. "Imate li što za ponuditi?"
"Makni ovo." Roma makne Amber kosu s očiju. Amber je imala crne oči, toliko tamne da su se
jedva vidjele zjenice, kao sve u obitelji, ali krupne. To joj je bio glavni adut. "Vidiš? Amber je bila
ipak mamac za stiliste. Jesmo li ikad imali lijepu djevojku kao što ima Okrug 1? Nerijetko i Okrug
4. Možda i jesmo nekoliko puta, ali se ne sjećam. Amber ima krupne oči koje može iskoristiti za
sponzore, a ja. Kržljav klinac sivog tena s naočalama, ovaj put u sivoj košulji. Obično vrišti iz
mene.
"Što vi možete ponuditi Kapitolu?" pita još jednom Watt. Ovaj put se nije činio mamuran niti
umoran. Mnogi govore da je na morfileju koji je isprva koristio samo da se riješi noćnih mora, ali je
preraslo u ovisnost.
"Tehnologiju?" reče Amber.
Zvučalo je tako bahato, ali Roma se nasmijala. "Ne, ludice. Kako bi ih zaludila, da te vole?" Amber
zapravo nije bilo teško voljeti kad bi ju se bolje upoznalo. "Znam, crna olovka oko tvojih očiju bi
oduševila Kapitol." Da, možda bi, ali Amber je imala tek trinaest godina, a izgledala je čak i mlađe.
Zar se djeca u Kapitolu. Vidio sam ih u ludim perikama na televiziji, ali ne sa šminkom.
"Što je s ovim malim? Jedva ga primjećujem kad mi je pred nosom."
Zar je ovakav bio prema svakom posvećeniku? Nije ni čudo smo nismo imali više od jednog
pobjednika. "Pamet." rečem.
"Pamet? Vidio sam ja pamet. Pomogla je samo jednom." reče. "Nema više pameti kad ti sjekira
doleti u glavu. Što bi ti iskoristio? Hakirao dronove? Dogodilo se više od deset puta i nismo imali
pobjednika. Iskoristio mine? U većini slučajeva Karijeristi stražare oko Roga izobilja. Kako ćeš
protiv njih šestorice?"
Moja glava je jedino na što se mogu osloniti. Nisam šarmantan, nisam snažan ni zgodan. Da arena
ovisi o bazi podataka, tu bih odmah pobijedio, ali to se neće dogoditi. Bit će neki prirodni okoliš ili
nas možda odbace u ruševine. Što god bilo, trebamo se snaći. Jedan posvećenik je uspio izraditi
bodež od kamena i mokrog pijeska. Drugi je uspio iskoristiti vatru i užareni metal da si zaustavi
krvarenje, iako je to bilo jako bolno.
"Vidjet ćemo." rečem, ali Watt je bio u pravu. Nije vrijeme da se bude spontan, treba mi plan.
"Znam što ćemo, prvo ćemo ti promijeniti naočale." Skinula je moje naočale s okruglim staklima i
vid mi se dijelom zamutio. Iako nisam vidio dovoljno bistro, vidio sam da joj se skinuo smiješak.
Imao sam sitne i skoro spojene oči koje nije lijepo vidjeti bez naočala. "Imamo mnoge koje bi ti
odgovarale izrazu lica."
Jedino što je Roma znala je izgled, ali je očito puno značio u Kapitolu. Iako se činila plitka, već
nam je tri puta više pomogla od našeg mentora. On se počeo naslađivati čim nas je vidio.
"Kako bi izgledale koje oči s crnom olovkom?" pita Amber. Nagon za preživljavanje se već
probudio u njoj.
"Dođi pokazat ću ti."
Amber se odskakutala za Romom, dok je Watt u mene još gledao kao izgubljenu priliku. Iako ne
preživim, mogu mu dokazati suprotno. Znam da mogu napraviti više od djeteta koje padne u prve
dvije minute ili umre od gladi ili žeđi jer ne zna bolje.
Uzeo sam krišku kruha i zagrizao, dok si je Watt kapnuo, kap morfileja na jezik. Brzo je zaspao s
glavom na stolu, dok sam ga samo gledao kako slini. Našao je način da pobjedi u areni, nadmašio
šestoricu kad ih je ostalo samo sedmero. Zašto se nije potrudio da izvučemo barem jednog
pobjednika?
Amber se brzo vratila skoro kao drugačija djevojčica. Primijetio sam crni rub oko očiju koji ih je još
više isticao. Izgledala je zrelije, a šiške su joj bile počešljane na desnu stranu. Izgledala je kao biće
koje ne pripada Okrugu 3. Licu joj je bio osmijeh, tako stvaran da ne znam je li glumi ili je uistinu
sretna. Dovoljno je pametna da zna kako je ovo jeftini trik da osvoji sponzore.
Roma pogleda našeg mentora izvaljenog na stolu i napravi gadljivu facu. "Barem ovaj put nije
povratio." reče. Tko bi rekao da su joj posvećenici bili manji problem od mentora. Čuo sam da
mnogi čine skandale zbog sudbine koju nisu tražili."Želite li vidjeti druge posvećenike?" pita nas.
Nisam ni mislio da je to mogućnost. Upalila je televizor, zapravo elitni televizor koji se sastojao od
tankog ekrana. Kod kuće smo imali staru kutiju s ekranom kad smo morali gledati Igre. I to se
pratilo, a kazna je rezultirala bičevanjem.
Prvo predsjednik Snow čita s papira zakletvu kao gradonačelnik pred palačom pravde. Bliži mu se
pedeseta, sad mu je kosa i brada potpuno bijela, plave se oči još ističu, zbog nekog razloga usne mu
postaju sve više natečene, ali i dalje izgleda mlađe od našeg mentora. Nakon toga kreće Dan žetve u
svakom okrugu.
Okrug 1 je dvoje ljepotana koje opet obasuti sponzori, samo je djevojka ovaj put nešto mišićavija.
Okrug 2 je grmalj dječak sa zlaćanom bradom koju će mu obrijati i krupna djevojka tamne kose
koja izgleda prilično mlado. Nakon njih slijedimo mi. Prema ostalima izgledamo kao pljunuti
miševi. Dolazi još jedan par Karijerista koji ne izgledaju samo lijepo, nego prilično egzotično.
Nakon toga slijede oni nebitni, kako ih se prije nazivalo, koji imaju jednog, dvoje, ili nijednog
pobjednika. Okrug 5 je jedna sitnija djevojčica koja bi mogla biti godina kao i Amber i prilično
izgubljen dječak. Čini mi se da nije sav svoj u glavi. Još mi u pameti ostaju nešto krupniji dječak iz
sedmice, koji bi mogao imati potencijala, najmanja djevojčica iz osmice, kojoj je pri prvom pogledu
zapisana sudbina i dječak iz jedanaestice na kojem su se mogli vidjeti istaknuti mišići. Nakon dvoje
koščate djece iz dvanaestice prijenos završava.
"Konkurencija je jaka." reče Roma.
"Kao i svake godine." uključi se Amber.
"Ali nema veze, rekli ste sami da možete nešto postići, sigurna sam da možete. Nekad Kapitol uživa
u štreberima."
To smo mi? Štreberi? Barem nas nekako Kapitol pamti. Okrug koji nije imao nijednog pobjednika,
ili je imao jednog koji više nije živ, ostaje zaboravljen. Kladim se da prosječni građanin Kapitola ne
zna kojoj industrijskoj grani koji okrug pripada ako im nije dobio pobjednika ili je pobjeda starija
od najstarijeg posvećenika u areni.
"Amber, znam da bi ti oduševila Kapitol. Beetee, sigurno ima nešto po čemu bi te ljudi zapamtili."
"Mislim da bi trebali čekati arenu." rečem. Nisam neki društven tip, iako sam uvijek imao prijatelje.
Mislim da bih za Kapitol bio previše uštogljen.
"Ne suzdržavaj se predamnom, znam što mogu izvući iz tebe. Vidim da nisi dopustio svom
drogiranom mentoru da te ponizi, čak i one najhladnije je znao izludjeti. Kapitol nekad zna
zadovoljiti neka misterioznost kod posvećenika. To bi kod tebe upalilo.
Misterioznost? Da, gledao sam, to je obično palilo kod zgodnih tipova. Kapitolske građanke bi se
rastopile samo na jedan pogled. Možda je bolje prepustiti Romi da nam pomogne preživjeti kako
god može. Iako se čini da smo joj trofeji i trudi se izvući barem još jednog pobjednika u Okrugu 3,
bolje je da prihvatimo njene savjete. Roma je sreća koja nam se nasmiješila.
3.
Kad sam se probudio, osjećao sam se kao da lebdim. Kod kuće mi je krevet izgledao kao klupa s
madracem koji nije deblji od prsta. Prvi put sam spavao na debelom madracu i probudio se bez
žuljeva i bolova. Čak se i nama teško načuditi koliko je Kapitol luksuzan.
Roma je odmah pokrenula raspravu, pitala je o našim obiteljima, našim poslovima, svemu što
možemo raditi, do najmanjeg detalja. Znao sam da se sigurno ne bi zamarala nepotrebnim
informacijama, ali još nisam znao kako proizvodnja čipova, mijenjanje ploča za računala i analiza
podataka bi nam pomogla u areni. Arena nije toliko tehnološki napredna. Nekoliko puta je Okrug 3
dobio žice iz kojih je mogao napraviti oružje, ali i dalje bi ih dokrajčila strijela ili bacanje noža.
"Amber, možda se nisi još iskušala u ovome, ali bi mogla lako naučiti. Beetee, penješ se po
zidovima, zar to ne bi mogao iskoristiti za sklonište?" Da, penjem se, ali i Okrug 4 se penje, vještije
od mene, Okrug 7 se penje, Okrug 11 ne samo da se penje, nego i skakuće s drveta na drvo, što se
čini nadljudski. Čak se nekad i Okrug 5 penje jer je moraju nekad popeti na vodotornjeve ili
vjetrenjače da poprave kvarove.
"Analiza podataka zahtijeva dobro pamćenje i razmišljanje. To je jako važno u areni." Govori kao
da nitko pametniji od mene nije kročio u arenu, što sumnjam da je istina, možda ne dok nas je ona
vodila. "Ali također imaš šansu osvojiti i dosta bodova na testu inteligencije."
Inteligencije. Mnogi od mojih prijatelja su se šalili kako su Karijeristi i ostali posvećenici glupi. Oni
ih siromašnih okruga nisu imali ništa drugo nego raditi teške fizičke poslove samo da bi preživjeli,
zato su dolazili kao kost i koža u Kapitol. Kladim se da su se mnogi jedva znali potpisati. Karijeristi
su bili druga priča. Bilo je budala koje su se oslanjale samo na snagu. Rijetko bi budala u areni
pobijedila, a takva bi imala velike sreće. Karijeristi nisu bili glupi i većini slučajeva. Mnogo se puta
vidjelo kome trebaju vjerovati i kako onesposobiti snažnijeg saveznika. Jedne godine je djevojka iz
jedinice pobijedila tako da je zavela dječaka iz dvice. Finale je izgledalo tako da ga je ubila tijekom
spolnog odnosa.
Jesu li pametniji od nas teško, ali su jači i vještiji u borbenim vještinama. Kad se pred nama nađe
netko s kopljem, kako će nam pamet pomoći. Završit će nas bez ikakvog preklinjanja i uvjeravanja
samo da se izvuče živ.
"Koje su još mogućnosti?" pita Amber. "Samo da se skrivamo i izbjegavamo druge?"
"Za sad je najvažnije da se izborimo za sponzore. Važna vam je hrana, voda, kaput, pokrivač u
slučaju hladnoće."
Mi najviše ovisimo o sponzorima, nažalost ih nećemo najviše dobiti. Nitko ne zna šarmirati i
zavesti građane kao Okrug 1 ili podići im uzbuđenje kao Okrug 2. Posvećenici Okruga 3 su uvijek
bili obični, misteriozni, tihi, ozbiljni. Samo bi neki uspjeli iznenaditi svojim tehnološkim
umijećima. Ubrzo je došao Watt, ovaj put počešljan u crvenoj kričavoj košulji. Izgledao je više kao
da je iz Kapitola.
"Jeste li našli neko rješenje? Neki plan?" pitao je.
"Beetee se zna penjati, Amber bi mogla poboljšati svoje vještine samo ako bi znala kako napraviti
zamke."
"Penjanje? Zamke? Imali smo dvoje djece koji su raznijeli krdo mutanata, pa se opet nisu izvukli."
Opet isti pesimizam. Možda ne treba raditi svoj posao, ali zašto nam ruši nade? Kad je uopće
odustao? Je li se ikad trudio?
"Da, sreća oni dvoje nisu još izgubili nadu. Nismo imali takve skoro pa desetljeće."
"Zadnji put takvi nisu ušli ni u pubertet. Možda se oni dvoje ne sjećaju, ali ja se sjećam. Dječak je
obezglavljen, a djevojčica je zaklana. Nada na kraju donosi duboko razočaranje. Donijela bi barem
meni svaki put kad bi koji posvećenik pao. Nada nikome ne treba osim ako nema jednu vrašku
vještinu koja bi pobila sve posvećenike. Ako se dočepate mina i postavite im poviše skloništa, javite
mi se i recite mi da sam u krivu."
"Ima li još kojih mogućnosti?" pitam Romu samo da mentor zna da ga ne doživljavam.
"Ništa još ne znamo o areni, možda bude snijeg, šuma, savana ili livada. Trebate uvijek dobro
promotriti okolinu i naći što možete iskoristiti."
To je bio najteži dio, nikad ne znaš niti možeš pogoditi što će se naći u areni i kome će dati
prednost.
Ubrzo smo kroz prozore mogli vidjeti zgrade Kapitola raznih boja. Potpuna razlika od sivih
betonskih zgrada u Okrugu 3. Netko tko se tek probudio, pomislio bi da ide negdje gdje mu se pruža
prilika, a ne gdje mu život završava. Dok smo kroz prozor gledati, pao mi je na pamet samo onaj
glamur koji će nam pružiti dva tjedna, jer bi nam to mogla biti dva zadnja tjedna života.
Kad nas je vlak doveo do hotela, Mirovnjaci su nas opet uzeli i predali nas stilistima. Odmah su mi
pčeli popravljati čupavu kosu i skinuli su mi naočale. Nisam mogao dobro vidjeti što mi rade, ali
sam osjetio da mi nešto rade na noktima. Kasnije su mi pincetom počeli čupati dlačice s brade, što
se činilo kao da mi čupaju komadiće kože.
Što je najčudnije počešljali su mi obrve, skratili su mi kosu, kasnije i zalizali kosu. Dali su mi
naočale s debljim okvirima. Vid mi je sad bio još bistriji i kad sam se pogledao, jedva sam se
prepoznao. Skoro pa sam zaboravio da i ja imam crne oči. Nekako sam izgledao stariji, zreliji, čak
nisam imao ni jedan prišt na licu. Kapitol je znao činiti čudo čak i od one izgladnjele djece prije
arene.
Čekao sam u ogrtaču svog dizajnera za kojeg sam znao da neće biti oduševljen. Došao je brzo jedan
muškarac sa sivkasto-plavom kosom i srebrenim odijelom. Pogledao me je sa smiješkom kojeg se
prisilio navući. "Zdravo, ja sam Festus." pružio mi je ruku. "Tvoj sam dizajner za ovogodišnje igre."
"Beetee." rečem. Nisam htio reći da mi je drago niti puno razgovarati s njime.
"Za predstavljanje vašeg okruga u igrama prvo ide parada. Oblačimo vas u kostime koji
predstavljaju vaš Okrug."
"Znam." rečem. S ovim događajem takvo nešto se ne zaboravi. Pitam se kako se osjećaju građani
kad znaju da će samo jedan od tih posvećenika na kraju biti živ.
"Vi ste tehnologija. Vaša djelatnost nam dalje puno inspiracije."
Je li to bila istina ili on ne zna što je inspiracija? Lani su posvećenici bili obučeni u kutije koje su
predstavljale televizore i još imali dvije antene na glavi. Nije bilo veće sramote za Okrug 3 otkad se
ja sjećam. "Hoće li ove godine biti posebna prigodba?" pitam.
"Zašto?"
"Četvrto je desetljeće. Igara gladi, kao što je bilo za treće."
"Neće, to se čuva samo za Kvartalnu pokoru. Prije deset godina je samo htio proslaviti svoju petu
godišnjicu predsjedništva."
Petu godišnjicu? Čak se i ja sjećam da je te godine izgubio kćer koja bi sad bila stara koliko i
Amber. Taj zalutali metak je bio namijenjen njemu, ali se dijete našlo na putu. Unatoč tom gubitku,
predsjednik je još uspio dobiti dvoje djece.
"Ovo su regularne igre."
"Da, ništa se veliko neće promijeniti, možda samo bude nova arena."
Za arenu znaju samo Igrotvorci i nikad ta informacija nije uspjela iscuriti van. Drže je kao glavnu
državnu tajnu. Još nisam ne znam hoće li biti neka divljina ili sama livada, možda pustinja. Jednom
su imali kamenu pustinju, gdje je većina posvećenika umrla od dehidracije, pa su zaključili da je to
bila jedna od najdosadnijih igara.
Ove godine su sam dali jedne od najdosadnijih kostima. Sigurno nećemo ostati u pamćenju Kapitola
prvi dan. Obukli su me u pelerinu čelične boje na čijim rubovima su svijetlile žarulje različitih boja.
Amber su stavili još deblji rub crnila oko očiju, kosu su joj podigli u punđu, a šiške su joj sad bila
počešljane i ošišane kao da je netko potegnuo ravnalom crtu.
Po prvi put sam vidio i druge posvećenike, dvoje plavokosih ljepotana je bilo barem trideset
kilograma teže od nas dvoje. Bili su obučeni u zlatne tunike s raznim zlatnim privjescima. Okrug 2,
dvoje divova su bili obučeni u zlatne oklope divova. S druge strane je Okrug 4 bio obučen u
srebrene pelerine koje su izgledale kao ljuske ribe. Definitivno će oni briljirati ove godine na paradi.
Dalje sam vidio Okrug 5 obučene u vjetrenjače, doslovno su imali propelere na glavama. Okrug 6 je
imao pelerine od gume i na glavama kape koje su izgledale kao automobilske gume. Čini se da se
dizajneri ostalih zaista nisu potrudili. Naš je kostim dosadan, ali ne sramotan.
Povorka je trebala uskoro krenuti i zadnje je što sam vidio kako djevojčicu iz osmice njen mentor
podiže i stavlja na kola jer je premala da se sama popne.
"Idemo, parada počinje za nekoliko minuta." reče Roma. "Zapamtite, osmijeh na lice i mašite."
Ovo je za nas bila bitka za sponzore, nešto što bi nas moglo spasiti kad sve ostalo krenulo po krivu.
Popeli smo se i konji su sami krenuli nakon dvice. Brzo je publika zaurlala u kostimima kojima se
nikad ne mogu načuditi, a govorimo na su naši čudni. Dignuo sam ruku i naklonio se glavom,
trudeći se držati osmijeh na licu. Na jednom od ekrana sam mogao vidjeti kako Amber maše s
velikim osmijehom na licu. Čini se da su joj izbijelili i zube.
Publika je vrištala i više nismo znali kome se divi, a kome ne. Znao sam da iza nas Okrug 4 izgleda
najbolje od svih. Ispred nas i iza nas su naši glavni neprijatelji, ostali nam nisu velika opasnost.
Kola staju ispred balkona gdje izlazi predsjednik, baš kao na televiziji ima plavu bradu. Uzima
papir i čita zakletvu koju je čitao i na televiziji.
Kada predsjednik nestane, parada završava. Vidim ubojit pogled dvice dok silazim. Četvrtica miluje
konja za promjenu, iz petice dječaka moraju kontrolirati. Držali su ga dok se koprcao i vrištao.
Činilo se da stvarno nije bio pri sebi.
Roma brzo dolazi i odvodi nas do sobe, što dalje od ostalih posvećenika. "Ovaj put su za vas
pripremili cijeli treći kat koji možete iskoristiti." reče.
"Je li Watt s nama?" pitam.
"Uvijek dijelite kat s mentorom."
Znači i u našem vlastitom stanu će nam ubiti raspoloženje. U sobu nas je doveo stakleni lift, iako
nas je popeo samo tri kata. Pitam se kako bi izgledalo putovanje na kat gdje dvanaestica stanjuje.
Kod kuće imamo obični metalni lift u kojem se jedva možeš okrenuti, koji često blokira pa se mora
upaliti alarm, a kašnjenje na posao ili u školu i dalje rezultira bičevanjem.
Naš kat je bio još više raskošan od vlaka. Zidovi su bili sivi kao i naše pelerine, ali i puni slikama
koje su još slikane davno prije pobune, dok još Igre nisu nikome ni bile na pameti. Uniforme su bile
potpuno drugačije, nešto plemenitije, jednostavnije s manje boja.
"Dođite, dođite." pozove nas sad na balkon. Na balkonu nas je dočekao kolač od sira pokriven
šlagom i boca vina. Vino sam kušao samo jednom, kada smo prije tri godine uspjeli ukrasti bocu iz
učiteljevog ureda. Iako smo bili mamurni, a kraju smo završili pod bičem.
Roma nam je izvadila veliki komad torte i stavila je pred nas čašu vina. "Samo jedna čaša za vas, za
slađe snove." reče.
Vino je bilo slađe nego ono što sam kušao, kao da su u njega stavili šećer ili med. Nije me
ošamutilo kao onaj dan kad sam popio učiteljevo vino jer sam sigurno popio više od čaše, ali sam
primijetio kako mi dolazi san na oči. "Parada je odlično prošla, nemate pojma kako ste sjajili."
Sigurno smo sjajili, ali su nas nadsjajili barem tri okruga. Nismo ispali ništa više nego prosječni.
"Svake godine Okrug 3 ima svijetla na sebi." reče Watt. "Jedne godine, prije nego su se oni rodili su
imali žarulje na glavi."
Sreća što te godine nisam bio ni rođen. "Proslavimo što ove godine imamo bolje dizajnere." reče
Roma i digne čašu.
Sir je nekako bio slađi nego što sam ikoji kušao. Ovaj je bio mlad i bijel, a šlag sam zaboravio i
kakvog je okusa. Prošla je skoro godina dana otkad sam okusio kolač.
"Amber, već su mi poslali modele nekih haljina na intervju." reče Roma.
"Jesu li tu?" pita Amber. Roma je kimnula glavom.
"Daj, da ih pogledam." reče. Obje su napustile mjesto dok su mene ostavile samim s ovim
čovjekom, baš kao u vlaku.
"Znaš li da nju nije briga?" pita me.
"Romu?"
"Da. Ona samo želi izvući nekog više od jednog pobjednika da ju ne bude sramota pred kolegama.
Nije ju briga za vas dvoje."
"Barem imamo neku pomoć." rečem. "Vi ste dignuli ruke od nas čim ste nas vidjeli. Je li tako uvijek
bilo?"
"Nije bilo prvih deset godina. Sve sam davao, svako zrno nade u svake posvećenike, ali nada mi se
nije više ispunila."
"I što ste činili? Svaki put kad bi dvoje djece ušlo u vlak, odmah ste im dali do znanja da nemaju
šanse? Je li to svaki mentor radi?"
"Nisam više u njihovom društvu jer se uvijek trudimo da pobijemo što više djece drugih mentora.
Uvijek se moraš moliti da ostalih dvadeset i dvoje djece umre što prije."
"Ja ne odustajem tako lako, imam sestričnu sa sobom."
"Sumnjam da ćeš ju spasiti ako to planiraš, ona će biti jedna od prvih koja pada, ako ne i u prvih
deset minuta. To se uvijek događa s najmlađima. Ti možda preživih tjedan dana, ako si velike sreće,
možda dva tjedna, ali tada su igre većinom gotove."
"Potrudit ću se koliko god mogu. Zašto bih odmah odustao? Male su šanse da pobijedim, ali obitelj
me gleda. Zašto bih ih ponizio?"
"Kad bi odmah pao, poštedio bi ih nevolja što prije."
"Očito mentori imaju pravo biti beskorisni."
Iako Roma zapravo ne brine za nas, za nju nismo ni ljudi, ipak nam je ona jedini izlaz da netko od
nas barem izađe iz Igara živo.
4.
Soba u kojoj sam spavao je imala tamne sive zidove zajedno s posteljinom. Sam ne znam jesu li bile
iste boje u svakoj sobi, ali označavali su istu atmosferu. Na ovom madracu sam imao osjećaj kao da
sam spavao na nekoj čudnoj pjeni. Kad bih legao na njega, ne bi se izobličio, nego se vratio u
prvobitni oblik. Čuda Okruga 8, čiju sad djevojčicu vode u smrt.
U sobi me dočekala uniforma za trening, siva košulja s brojem 3 na leđima, crne hlače i sive
tenisice. Odjeća je nekako bila udobnija, iako je uža nego one koju sam nosio kod kuće. Stavio sam
one naočale koje mi je Roma dala, koje su me nekako činile i zrelijim, sama je ona to rekla.
Amber je izgledala kao profesionalna sportašica iz Kapitola, iako malo sitnija od njih. Imala je kosu
vezanu u rep i šiške je zapela ukosnicom na desnu stranu. Danas se opet susrećemo s onom djecom
protiv koje ćemo se boriti.
"Što ćemo prvo raditi?" pitala je Amber.
"Vježbe nisu kao tjelesna kultura u školi." reče Watt, prvi put nam daje neki savjet. "Vi sami
odlučujete što vam je potrebno. Preporučio bih vam da se uhvatite svega pomalo. Odaberite oružje
koje vam najviše odgovara, učite borilačke vještine, sve što vam ispadne korisno. Ono što znate,
skrivajte od svih. Postoji šansa da vas netko uzme za zub."
Nisam mislio da će nešto ih njegovih usta biti korisno, ali sam ipak prihvatio. Sad bi najgore bilo da
se ističemo. Centar za trening se nalazio ispod prizemlja hotela. Čim smo ušli, vidjeli smo šest
Karijerista kako se smiju međusobno i hvataju oružja. Okrug 7 se već za pet sekundi uspio popeti na
uže visoko deset metara, Okrug 9 pali vatru samo u dva poteza, Okrug 11 preskače prepreke kao
životinja, a ne čovjek. Čim ih ugledam, čini mi se da smo nagrabusili.
Vidim kako pored mene stoji Amber i sada drhti, baš ono što drugi ne bi smjeli vidjeti kod nas.
"Dođi, pokazat ću ti penjanje." povedem je za ruku do mreže. "Samo polako se uhvati, govorim joj.
Ne miči se se previše. Ako osjećaš da gubiš ravnotežu, drži se čvrsto i duboko diši. Ako se budeš
koprcala, upropastit ćeš sve." Penjanje joj je išlo sporije nego meni, ali je brzo učila. Ipak smo imali
tjelesnu kulturu jednom tjedno.
Ubrzo se mreža počela nekolntrolirano njihati. Kad sam pogledao dolje, vidio sam Okrug 11 kako
se penje deset puta većom brzinom, skoro pa su skakali. "Budi mirna." govorim Amber. "Čvrsto se
drži." Nije mi palo na pamet da se utrkujem s njima. Čekali smo da nas zaobiđu, pa smo nastavili s
penjanjem.
Nakon penjanja sam odlučio zgrabiti jedan nož i trenirati s trenerom borilačke vještine. Borba
posvećenika prije Igara je bila zabranjena. Borilačke vještine nisu bile ono što sam mislio. Bilo je
dosta više od izbjegavanja udaraca i pravilnih pokreta. Trener me je prevalio na pod možda i
stotinjak puta i ne znam ni sam koliko sam dobio masnica. Čuo sam osmjehe Karijerista bezbroj
puta, pa nisam znao jesu li se smijali meni ili drugima koji su padali s prepreka.
Nakon učenja borbe bilo mi je dosta jer sam shvatio da nisam brz ni snažan, nego spor i nespretan.
Nakon toga sam našao Amber koja je koristila uže da isplete zamke.
Nisam ni sam znao kako je uspjela isplesti sve te čvorove, ali je zaista imala spretne ruke.
"Hoćeš li da ti pokažem?" šapne mi. Radila je prema nekom priručniku, a ja sam bio više zbunjen
nego kad sam učio prvi put vezati sam cipele, a jedva sam i to svladao do osme godine. Sve zamke
koje smo pleli su bile za male životinje, ali tu su se nalazile i zamke za veće životinje i ljude. Činilo
se riskantno njih izraditi pred našim protivnicima.
Tijekom treninga sam primijetio kako dječak iz petice imitira neke čudne zvukove i lupa kamenom
od kamen. Taj mali nije bio svoj, a njegova suparnica se držala što dalje od njega i vježbala
penjanje. Primijetio sam da djevojčica iz osmice sjedi u kutu i crta prstima po platnu. Nacrtala je
zalazak sunca, što je skoro izgledalo kao fotografija. Znao sam da joj to neće koristiti, ali to joj je
sigurno koristilo kao jedina utjeha.
Tijekom jela primijetio sam kako se svi posvećenici ostalih Okruga drže udaljeno, osim Karijerista
koji se ponašaju kao da su na fešti i Okruga 8 gdje stariji dječak pokušava utješiti djevojčicu i
nagovoriti ju da jede. Čuo sam da i oni imaju jednog mentora, samo ne znam je li bolji ili gori od
našeg. Do sada nijedan dvanaestogodišnjak nije pobijedio, a sumnjam da je ikoji bio blizu pobjede.
"Ne gledaj previše u nju." šapne mi Amber. "Meni dođe zlo."
Svakome tko nema Kapitolske psihopatske tendencije bi došlo zlo. Amber je bila od nje samo
godinu starija, ali bi ju nadvisila za cijelu glavu, vrat i ramena.
Možda je i bolje u nju ne gledati. Ako preživi pokolj, neće preživjeti dulje od pet dana. Nad dvoje se
moramo pripremiti, moramo nabiti masnu i mišićnu masu i moramo dokazati da nas Karijeristi ne
mogu uvijek dokrajčiti.
Ostatak dana smo učili kako upaliti vatru, kako pronaći vodu i kako prepoznati hranjivo i otrovno
bilje. Prenošenje informacija u glavu mi se činilo lakše nego ikakav fizički trening. Možda uspijem
savladati neke borbene vještine u dva tjedna, ali to je ništa prema Karijeristima koji treniraju otkad
su bili tri puta mlađi od mene.
Kad smo se vratili, dočekali su nas za večeru pržene jabuke i slatki gomolj, zajedno sa šampanjcem.
Odjenuo sam malo formalniju košulju, a Amber je imala na sebi ovaj put kričavo zelenu haljinu.
"Kako je danas prošlo?" pita Roma.
"Bilo je naporno." rečem. "Umalo sam polomio nekoliko kosti."
"Nisam vas upozorio da ostanete čitavi." nasmije se Watt. "Borbene vještine su samo u slučaju da
vas netko napadne. Savjetujem vam da vježbate samo obranu, pogotovo izbjegavanje, nego da vas
stvor od sto kila iz dvice zgrabi za vrat."
"Imali su naporan dan. Neka se zaslade danas i odmore." reče Roma. "Zaslužili su."
Zaslužili smo biti kod kuće, ali ipak nismo. Amber je zavrnula suknju i pokazala mi knjigu biljnih
plodova koju iz koje smo proučavali i Centru. Umalo sam zinuo, ali sam se suzdržao da Watt i
Roma ne primijete moj izraz lica. Ovo je bio vrlo rizičan potez.
"Bolje vam je da se ne suzdržavate od jela." reče Watt, na što smo se oboje okrenuli. "Može se
dogoditi da danima nemate hrane."
Bilo je i arena u kojima nije bilo hrane, a ni vode, nego se ovisilo o sponzorima ili krađi. Imali
bismo velike sreće kad bi nam hrana i voda bile dostupne u areni. Karijeristi više ne moraju bi
loviti, mogu biti sigurni da će ovisiti o sponzorima.
Kad je večera završila, bio sam spreman za krevet za sljedeći dan i treniranje, ali je Amber upala u
sobu sa knjigom. "Bilo bi dobro da proučimo." reče i sjedne na krevet do mene.
"Znaš li do čega bi nas dovelo da te otkriju?"
"Pa što? Mogu li nas još gore kazniti?"
Istina. Već smo jednom nogom u grobu, šanse za preživljavanje su nam još male. Otvorio sam
knjigu i počeo s njome proučavati bilje, za koje nismo imali garancije da će se naći u areni. Mogu
se čak naći i biljke koje nisu u ovoj knjizi. Mutanti su novost svake godine, kao i okoliš. Možemo se
samo pripremiti s onim što imamo.
5.
Sljedeći dan sam odabrao prvo učiti borilačke vještine i korištenje nožem, bez obzira koliko puta
pao, moram ustati. Dok sam koristio pokrete koje mi je trener pokazao, primijetio sam da Amber
razgovara s nekim. Pomislio sam da je trenerica, ali primijetio sam narančastu kosu. Nisam mogao
najbolje vidjeti u borbenom plesu, ali kad me je oborio s nogu zbog manjka koncentracije, vidio
sam da razgovara s djevojčicom iz petice. Njen suparnik nije imao šanse, jer je sada je lupao
palicom od zid, ali ni mi nismo imali vremena spašavati nju.
Kad sam bio gotov s borilačkim vještinama, prebacio sam se opet na penjanje da ga usavršim. Ovaj
put sam se penjao na uže, pokušavao sam što brže popeti se na vrh, ali zaustavio me nečiji piskutavi
glas. "Zdravo, upoznala sam Amber." kraj mene je visila ona djevojčica iz petice koja me gledala
svojim jantarnim očima. Bila je još manja od Amber, ali nisam mogao odrediti njeno godište. "Ti si
Beetee?"
"Jesam." rečem.
"Ja sam Solar."
Brzo se čulo vrištanje i psovanje. Pogledali smo oboje prema uznemirenom dječaku iz petice kojeg
su sad odvlačiti jer je srušio stalak s oružjem. "Nema šanse za njega." reče Solar. "Jedina koja može
doprijeti do njega je njegova majka. Po cijele noći vrišti u sobi, tražili samo čak i zvučnu izolaciju
zbog njega."
"Zašto ste ga tu doveli?" pitam.
"Mentor misli da može naći nešto u čemu je dobar, ali ne znam što bi našao. U Okrugu 5 mu je
odlično išlo računanje. Samo bi radio vježbe iz fizike. Ništa drugo."
"Je li on sposoban ostati na platformi dok ne odzvoni vrijeme?"
Spustila je pogled i pogledala još uvijek njega. "Nije. Mentor je to rekao čim smo ušli u vlak."
Gledala je još okolo "Okrug 6 mi se čine čudni."
Pogledao sam djecu iz Okruga 6, svoje sitne crnokose djece koje uče graditi sklonište. Kretnje su im
bile spore, a brade spuštene. Činili su se duboko u svom svijetu ili su umirali od straha. Okrug 6 je
bio zadužen za prijevoz, proizvodnja vozila, pronalazak nafte i izrada cestovnih planova. Mnoge
uređaje smo proizvodili baš za njih da mogu proizvesti automobil ili vlak.
"Razmišljala sam o mnogima i rado bih se od njih udaljila."
Pogledao sam krupnog dječaka iz sedmice koji je sjekirom siječe glave rukama, djeca iz
jedanaestice koje se penju na prepreke na isti način kao kad ja trčim uz stepenice. Djevojčica je
samo htjela savez jer je prepuštena sama sebi.
Solar nam je odlučila pričati kako se naučila penjati. Često su na električnim tornjevima potrebni
popravci na koje se teže popeti nego na samo uže, ali ona je uspjela svladati to umijeće. Radi u
najvećoj hidrocentrali koju imaju i ima još četiri mlađe sestre i roditelje za koje je uzimala tessera
još od dvanaeste godine. Često nam govore da je Okrug 5 bogatiji nego Okrug 3, ali da ljudi
redovito gladuju i jedini stanovnik koji ima struju je gradonačelnik. Drugi žive u drvenim
nastambama.
Pristala je s nama učiniti kako isplesti zamke, sagraditi sklonište i vještine snalaženja u divljini.
Činilo se da su knjigu koju je Amber uzela zamijenili novom. Trudili smo se naučiti i što više
informacija ugraditi u svoj mozak, jer nam je to najjače oružje koje smo imali. Solar je imala dobre
ideje, pogotovo kako se snaći u prirodi, ali još nisam znao što da očekujemo. Pustinja ili snježna
mećava bi nas odmah ubila.
Dan je nekako bio više naporan s novom osobom u savezu, ali ništa nas neće koštati. I tako ima više
šanse da ju nas dvoje sredimo nego ona nas. Osim toga, kako bi to učinila. Strujom? U areni nikad
nije bilo struje, osim platformi. Još ni sam ne znam kako je njen mentor pobijedio. Ne znam mu ni
ime.
Večera je bila slađa nego jučer, piletina u medu s mrkvom i celerom. "Jeste li upoznali novu
saveznicu?" pitao je Watt.
"Jesmo." rečem, ali nisam imao pojma kako je to znao.
"Sreća što sam se dogovorio s njenim mentorom. Rekli su da dječak nema nikakve šanse, ali da je
djevojčica pametna i snalažljiva. Mislio sam da bi bilo bolje tri glave nego dvije."
Za početak bi, ali na kraju bi se morali razići ili ubiti nju. Za sada je bolje preživjeti što više
možemo.
"Najbolje je kad se nakon treninga uživa u Kapitolskoj hrani." reče Roma.
Htio sam joj napomenuti da to nije njena hrana. Sve ovo na stolu su joj pružili Okrug 4, Okrug 10 i
11, a sam stol Okrug 7. Ipak sam se suzdržao jer bi to moglo donijeti samo nevolju meni u areni i
mojoj obitelji.
"Prije arene nitko ne može pretjerati u jelu." reče Watt. "Osim ako se ne prejedate do povraćanja."
Jeo sam koliko sam mogao, po prvi put nisam štedio, ali mi nikad nismo imali li odabir koliko
želimo pojesti. Samo smo imali pravo na količinu koju bismo u kantini dobili, zdjelicu za ručak i
večeru.
Nakon večere smo oboje opet proučavali otrovno i hranjivo bilje iz knjige. Zapisivali smo na papire
nekoliko puta samo da zapamtimo svaku biljku, Amber ih je crtala da ih lakše prepoznamo.
Moramo ipak imati neku prednost nad Solar ako želimo pobijediti.
6.
Solar je imala šarm djeteta, ali je bila jako pametna. Kreativnosti joj nije manjkalo u uvijek se
trudila naučiti nešto novo. Kako sam ja vježbao obranu, primijetio sam da su mi proradili refleksi,
dok sam pomalo napredovao u nekim vještinama, znao sam da neću dorasti nijednome od
Karijerista.
Primijetio sam od koga se još trebamo držati podalje, dječak iz Okruga 7 se činio kao ubojita
mašina, djevojka možda mrvicu gora od njega. Okrug 11 su nadvladali svih brzinom i spretnošću, a
ispalo je da je Okrug 6 vječno na morfileju.
Dječak iz petice više nije dolazio u centar. Svi su znali da su njemu dani odbrojeni. Solar ga nije ni
spominjala, a ja nisam htio više ni pitati za njega. Samo smo gledali što možemo poboljšati. Često
sam se hvatao kako gledam djevojčicu iz Okruga 8 kako crta. Činilo se da je dolazila u centar kao
utjehu koju nalazi u crtanju. Nisam vidio da je išta pokušavala poboljšati. Dječak iz osmice je cijelo
vrijeme vježbao korištenje noža. Bio je spretan u pletenju zamki, što je vajda svladao pletenjem i
krojenjem kod kuće. Djevojčica se sigurno morala oslanjati na njega.
Jednu noć dok sam čekao Amber u sobi da proučimo bilje, ona je došla još s plastičnom kutijom u
rukama. Kad je sjela do mene, vidio sam da je u rukama imala DVD, ali to nije mogla uzeti u
Centru. Možda je bio neki obrazovni materijal, ali nisam htio pitati dok mi ona nije rekla.
"Našla sam petnaeste Igre gladi u Wattovoj torbi." reče.
"Zašto si tako naporna?" pitam. "Dovest ćeš nas u nevolju."
"Važno je da znamo kako je uspio ako želimo da Okrug 3 pobijedi."
"Već znamo kako je to učinio."
"Da, ali smo sami vidjeli finale. Nismo vidjeli ostatak."
Slegnuo sam ramenima. Watt je sigurno sad bio na morfileju, pa nije mogao ni trepnuti, a Roma
sigurno uživa u svojim mjehurićima u kadi. Amber je metnula CD u DVD player i pred nama se
upalio ekran na zidu. Pojavio se dan žetve petnaestih Igara u Okrugu 3. Primijetio sam da je bilo
znatno manje zgrada, moja majka je pričala da je živjela u drvenoj nastambi dok se nije udala. Tada
palača pravde nije imala ni fasadu. Od djevojaka je izabrana jedna visoka djevojka Elektra koja je
djelovala potpuno izgubljeno. Nakon nje je izabran petnaestogodišnji Watt s košuljom nekoliko
brojeva većom. Na moje iznenađenje, imao je bujnu kovrčavu kosu koja ga je odvajala od ostatka
Okruga 3.
Tijekom izvedbi Watt je osvojio sedam bodova, što je bilo najviše od bilo kojeg posvećenika iz
Okruga 3. Na intervjuu su ga odjenuli u crno odijelo da izgleda formalnije što može. Držao se
uštogljeno, iako je djelovao kao dvanaestogodišnji dječak, pogotovo s ujnom kosom. Na pitanja je
odgovarao kratko i jasno, bez smiješka, držao se baš kao i danas. Kad su ga pitali o vještinama
rekao je: "Mašite vašim noževima koliko god hoćete. Svi znamo da ste bez oružja i sponzora jedno
veliko ništa."
Iz publike urlao je šok, upravo je izazvao Karijeriste koji bi mogli odmah poći prema njemu. Mogao
je biti prvi na njihovoj listi, možda je i bio, ali se izvukao.
Igre su počele sljedeći dan. Arena se sastojala od beskrajne ravnice posute suhim lišćem i tankim,
visokim drvećem golih grana na koje se mogao popeti samo spretan penjač. Posvećenici su nosili
smeđe-crvene jakne, žute košulje i tamno zelene hlače. Ovo je bilo prvi put da se odjeća stapala s
okolinom. Kod roga izobilja su većinom bili položeni dugi noževi i mačevi, tako da su se neiskusni
borci trebali držati dalje roga.
Kad je gong odzvonio, Elektra je zgrabila krišku kruha i bocu vode, a Watt malo manji ruksak.
Pokupio je djevojku za ruku da krenu što dalje, ali ju je na pola puta probila strijela kroz grlo, koja
je pripadala dječaku iz jedinice. Elektra mu je pljunula krv ravno u lice i pala na pod. On nije ništa
drugo mogao nego uzeti njen kruh i vodu, te pobjeći što je dalje mogao.
Kad je pobjegao što dalje od umora, iz daljine se čulo trinaest topova, najviše mrtvih na samom
početku do tada. Watt je obrisao krv s lica, otvorio ruksak i vidio deku, naočale, za koje znamo da
poboljšavaju vid po noći, nešto slanih krekera i papire za zapaliti vatru, ali nije imao alat, nego je
koristio praznu bocu za paljenje vatre, ali samo danju.
Ono što nismo vidjeli jest da je s drveća iskoristio smolu te zalijepio lišće i mahovinu na odjeću,
torbu i deku, te tako je uspio ostati skriven ostatak vremena. Kruh je uspio pojesti prvi dan, jer svi
znamo da nije više svjež drugi dan, a bocu vode je uspio potrošiti nakon dva dana. Nož je uspio sam
napraviti, tako da je izoštrio kamen u mokrom pijesku u pravu oštricu. Taj način još nisam vidio.
U tom ranom razdoblju Karijeristi se nisu držali roga izobilja, nego su se kretali okolo arene, da
snađu sljedeće žrtve. Napravili su svoje šatore od tankih grana i plastičnih podloga koje su dobili,
točno ispod brda koji je bio sam krš. Nitko od posvećenika se nije usudio približiti im jer su pružali
još veći strah i trepet.
Karijeristi također nisu primali goleme količine sponzora kao i danas, pa su ovisili o lovu, što je
uključivalo male životinje. Watt je koristio slane krekere prvih pet dana, a bocu vode od sponzora je
uspio dobiti svaki četvrti dan, pa je morao štedjeti. Kasnije je njegova prehrana ovisila od kukaca i
gmazova koje je skupljao i pržio na laganoj vatri. Uvijek bi ognjište pokrio lišćem, pa se opet uspio
kamuflirati.
Mutanti ove godine su bile nasilne kokoši, velike poput pasa, koje su uspjele iskljucati dva
posvećenika do kosti, a Karijeristi su ih uspjeli uhvatiti i pojesti za večeru. Dječačić iz Okruga 11 se
uspio jedini popeti na vrh drveta, ali je ubijen kad su Karijeristi uspjeli posjeći skoro sva drveća.
Dok se Watt skrivao ostale dane, Karijeristi su ga uspjeli zaobići samo na nekoliko metara, tako da
je postalo komično. Kad ih je ostalo samo osmero, zajedno s Karijeristima, Watt je stavio naočale i
odlučio po noći pobjeći do Roga izobilja iako nije bilo ničega. Nožem je uspio iskopati i pažljivo
odvojiti sve mine na platformi. Mine je spremio u torbu i sakrio se u Rog, gdje je čekao dva dana,
bez hrane i vode da ubiju posljednju djevojku iz Okruga 9 na dvadeset i prvi dan Igara.
Kad su je ubili i čuo se posljednji top, čekao je noć da se odšulja do njihovog skloništa. Vidio je
kako golemi dječak iz dvice stražari uz vatru, pa se pažljivo popeo na brdo poviše skloništa, gdje je
pažljivo uspio ugraditi sve mine.
Kasnije je još više uspeo uz brdo i bacao je hrpu kamenčića dok se ne aktiviraju mine. Dječak iz
dvice je primijetio šuškanje kamenčića, pa je ustao i pogledao prema brdu. Prije nego je uspio
probuditi druge, jedna po jedna, mine su se aktivirale, tako da su zatrpali ostale prije nego su uspjeli
izaći iz šatora, ali svi su bili budni. Tako je Watt postao pobjednik na dvadeset i drugi dan Igara,
malo iza ponoći. Do tad nijedne Igre nisu duže trajale. Prosječno razdoblje Igara je bilo osam dana.
Ubrzo se čulo šest topova i proglasio se pobjednik. Dame i gospodo, imamo prvi put pobjednika
Okruga 3. čuo se tada Lucky Flickerman kojeg je prije tri godine zamijenio njegov sin. Watt je tada
bio jedini pobjednik osim Karijerista, prvi koji ih je uspio nasamariti. Prije njega su još bila dva
pobjednika iz jedinice i dvice, ali tada više nisu bili živi niti su Karijeristi tada postojali.
Pošto su se tada Igre održavale u prirodnoj okolini, nije bilo moguće upravljanje temperaturom,
vremenom, niti izmjenom dana i noći, tako da smo ga mogli dobro vidjeti kad ga je letjelica
osvijetlila. Bio je ispijena lica, skoro pa mrtav, jagodične kosti su mu stršile u šiljke, a oči je držao
jedva otvorene. Odjeća mu je sad visila još više nego prije, a Mirovnjaci su trebali doći do njega i
uhvatiti da pod ruke da se ne sruši s nogu. Tad je snimka završila.
"Aha." samo je rekla Amber. Ono što nismo znali jest kako se uspio skriti ostatak vremena i izraditi
svoje oružje. Otada su Karijeristi dovoljno pametni da se drže Roga izobilja, osim kod Prve
kvartalne pokore kad su se udaljiti od Roga zbog nepoznatog razloga, pa su Okrug 3, 5 i 6 uspjeli
zaokružiti Rog minama. Govorili su nam da su se nadali da je skoro cijeli Okrug 3 očekivao
pobjednika. Nažalost je Chip ubijen odmah drugi dan jer je plesao kad je brat pobjednice nagazio na
Minu, a Gamma treći dan kad su ih uspjeli nasamariti Karijeristi. Tada smo shvatili da nikad ni
njihovu inteligenciju ne smijemo zanemariti.
"Nikad nisam vidio ovo." rečem i vidim da je Watt koristio sve što je imao, glavu i ono što mu je
bilo dostupno. Jedini je on uspio iskoristiti vještinu skrivanja, što je bilo lišće, drugu djecu su lako
našli, čak se ona na drveću nisu spasila.
"Rekla sam ti da ima više od mina. Nikad nam nije ni govorio za ovo."
"Sigurno nije bila lijepa uspomena. Ne želi se prisjećati ovog razdoblja."
"Zbog ovoga je postao i slavan."
Baš se pitam, ako se itko od nas izvuče, kako će se osjećati kad shvati da je dvadeset i troje djece
sada mrtvo? Za sada su svi bili živi, za desetak dana će biti mrtvi. Jeziva je ta pomisao da dvadeset i
troje od te djece mora umrijeti, a da nas dvoje možemo biti jedni od njih. Kakve su šanse i bit ćemo
jedni od njih.
7.
Tijekom dva tjedna treninga uspio sam nadoknaditi toliko mase ma mi je skoro trbuh padao preko
hlača. Primijetio sam nešto mišićna mase jer sam osjećao da su mi ramena šira i da snage imam više
nego prije. Uspio sam dijelom usavršiti borbene vještine, ali ne onoliko koliko sam se nadao. Ipak
sam naučio kako upaliti vatru, kako napraviti sklonište od snijega, kamenja, grana, blata, slame i
leda, te smo cijelu onu knjigu bilja uspjeli zapamtiti na pamet.
U rano jutro samo svi trebali riješiti test inteligencije. Imali smo pet sati, a ja sam bio zadovoljan
testom nakon sat vremena, Amber je završila nekoliko minuta nakon mene. Nakon toga su slijedile
izvedbe koje su nosile najveći dio bodova. Svi smo čekali u redu, prvo djevojke, pa dječaci. Vidio
sam kako Karijeristi izlaze s osmjehom na licu i sve mi je manje padalo na pamet kako da uspijem
nakupiti broj bodova. Amber je izašla nakon pola sata s malih osmijehom na licu. Čini se da su
Igrotvorci bili zadovoljni s njom, tako da je bio na red mene. Palo mi je na pamet da se u bodove
ubraja i test inteligencije, pa da se ne trebam truditi, ali je bolje da ne riskiram.
Kad sam ušao, vidio sam na terasi Igrotvorce kako se časte ogromnom puricom i vinom. Odmah
sam vidio da im nisam bio nešto zanimljiv. Ipak sam prvo odabrao penjanje na uže. Potrčao sam
lupajući nogama da me čuju, popeo se na uže brže nego prije, prebacio se na treće, na četvrto, pa na
peto niz koje sam kliznuo. Odmah sam uzeo trake, koje su trebale predstavljati povijuše i štapove
koji su trebale predstavljati grane i što brže izgradio sklonište, a kasnije od povijuša zamke. Zadnje
što su me dočekale su bile prepreke koje sam trebao preskočiti te sam preskočio najbolje što sam
mogao, ali nimalo spretno kao Okrug 7 ili 11. Zadnje je bilo paljenje vatre koje sam uspio nakon
dva poteza baš kao Okrug 9 prvi put.
Čuo sam kratki pljesak od nekoga i vidio da su ovaj put svi obratili pažnju na mene. Sigurno nije
bila najbolja izvedba, ali bolja od četiri boda koja bismo inače dobili. Izašao sam i vratio se u sobu
gdje su me gledati moja pratnja Roma, Watt i Amber.
"Dobro je prošlo." rekao sam.
"Nadaj se." reče Watt. "Ja sam imao samo dva boda."
Da, on je do sad bio pobjednik s najmanje bodova. U njegovo vrijeme centar nije imao ništa drugo
osim oružja i prepreka. Nije mogao demonstrirati kamuflažu i rukovanje minama.
"Sigurna sam da si zadovoljio." reče Roma. "Igrotvorci ti daju do znanja jesu li zadovolji ili nisu."
Ako sam čuo pljesak, a sumnjam da sam toliko lud, bili su zadovoljni. Sjeo sam do njih i čekao na
ekranu bodovanje posvećenika. Vidio sam da je od nas samo Watt bio nervozan. Još nije imao
povjerenja u nas. I dalje mi to nije narušilo nade.
Krenulo je bodovanje na ekranu. Ovaj put su na redu bili dječaci, pa djevojke. Jedinica i dvica su
dobili od osam do deset bodova kao i inače. Sljedeće je bilo moje ime na ekranu i stisnuo sam šake
u nadi da možda nisam zadovoljio. Ipak se pojavilo šest bodova. Očekivao sam pet, ali je ovo bilo
još i bolje. Stisnuo sam pesnice od zadovoljstva u nadi da sam nadvladao svakog od naših
posvećenika. Ne znam ni sam je li itko iz trice imao više bodova.
"Čestitam." Roma me uhvati za rame, a primijetio sam da Watt još bulji nabranog čela u ekran.
Sigurno od morfileja ne vjeruje svojim očima.
Sljedeća je bila Amber, pet bodova. Klicala je od veselja i umalo počela skakati po sobi. Okrug 4 je
dobio po devet bodova, Solar je također dobila pet bodova, a njen suparnik je dobio nulu koju su
dodijelili do prvi put jer nije ni sudjelovao u pokazivanju vještina ni rješavanju inteligencije. Dječak
iz Okruga 7 također je dobio osam bodova baš kao neki od Karijerista. Po prvi put sam saznao da se
djevojčica iz osmice zove Polly i osvojila je četiri boda. Očekivao sam manje, a ni sam ne znam što
je pokazala.
Čuo sam pucanje i vidio da je Watt otvorio šampanjac, dok se iz boce izlijevala pjena. "Watt
premladi su." rekla je Roma.
"Premladi su i za smrt." reče.
Ako smo zreli za borbu do smrt, to već znači sa smo odrasli. Oboje smo uzeli po čašu u koju na je
natočio šampanjac. Okus mu je bio gorak i peckav, ali ipak sam pio. Prvi prvom gutljaju sam osjetio
da me je malo ošamutilo. Naručili smo čak i čokoladnu tortu s grbom Okruga 3 od koje je uzeo
svaki po komad. Jeo sam ovaj put dok mi nije došlo slabo. Plesali smo uz glazbu, Watt je uzeo čak i
Romu te ju nije puštao. Veće veselje nisam u životu osjetio iako sam bio ošamućen. Na Igre i smrt
sam skoro zaboravio te sam u neko doba pobjegao u zahod da izbacim sve iz želuca. Večer je
završila tako da me je Watt na leđima odveo u sobu i bacio na krevet. San me uhvatio za nekoliko
sekundi tako da sam propustio zadnju šansu da naučim još nešto.
8.
Ujutro naglo kucanje na vrata se činilo kao da mi netko lupa čekićem po glavi. Probudio sam se,
hvatajući se za glavu, te sam imao osjećaj da krevet ide prema gore kao dizalo. "Danas je najvažniji
dan. Večeras je intervju." reče Roma.
"Okej." rečem skoro pa mrtav. Kad sam ustao, osjetio sam kako se tlo njiše ispod mene. Zar jučer
nije bilo nekoga da me zaustavi? Roma me uzela za ruku i izvela iz sobe.
"Govorila sam da ste premladi, ali vi ne slušate. Danas morate Kapitolu ostati u sjećanju, kako ćeš
ako jedva stojiš na nogama."
Watt mi je dao šalicu kave koja je imala opojan miris. "Ne pijem ovo." govorim.
"Itekako piješ. Ne želim ni da jedno od vas pada nas s noga."
Vidio sam kako Amber pije kavu bez da se pobunila. Začepio sam nos i popio tako gorku kavu za
koju sam mislio da će mi izjesti grlo. Trudio sam se progutati, ali došlo mi je da povratim. Poslali su
me natrag u kupaonicu jer sam vonjao na ono što sam povratio, kako su rekli. Istuširao sam se
šamponima opojnog mirisa samo da dignem taj miris. Ručnik mi nije bio skoro ni potreban. Samo
dotaknem jednu kutiju i cijeli sam suh.
Obukao sam ovaj put zelenu košulju i sive hlače, jer sam se opet nalazio pred stilistom. Festus me je
dočekao i odmah mi je popravio sjedanje. "Moraš držati ramena uspravno i bradu ravno, kao
gospodin." Već sam primijetio da se građani Kapitola drže drugačije nego itko iz okruga, nekako
napuhano. Pokušavao sam ga imitirati što sam bolje mogao, iako nije najbolje išlo. Baš me zanima
kako je to izgledalo na mršavom klincu.
Osim držanja, morao sam promijeniti i ton glasa. Trebao mi je biti dublji, sporiji da me ljudi shvate
ozbiljnije. Nisam ni sam znao zašto, ali sam znao kad me majka i braća budu gledala na televiziji,
neće me ni prepoznate. Stylus sigurno je izrekao tisuću zašto otkad su izvukli moje ime na žetvi.
Nakon intervjua će ih biti još više.
To uštogljeno držanje, samopouzdanje kao da dolazim iz Kapitola, razgovaranje sa sporim tonom,
odgovaranje na potpuno drugačiji način, kao da sam ponosan što sam u Kapitolu mi se sve više
gadilo. Festus je primijetio da pesnice cijelo vrijeme držim stisnute i govorio mi je da ih opustim.
Kladim se da neću ovim ponašanjem ostaviti nikakav dojam, dok se god budem ponašao kao tipični
Kapitoljanin, ali Festus valjda zna bolje od mene.
Pitam se kako Amber ovo proživljava s Romom. Ona kao djevojka mora paziti na držanje, a možda
bude trebala nositi i potpetice. U isto vrijeme mora pokazati svoj ženski i dječji šarm. Uvijek se
govorilo da je intervju bilo najmoćnije oružje za žene, jer su sa boljim sjajile s boljim dizajnom
haljina i svojim osmjehom koje su mogle baciti na lice. Na to se lako Kapitol topi.
Odgovori su trebali biti profesionalni i ozbiljni, jer se to očekivalo od mene, ali trebali su dati neki
dojam. "Ne smiješ pokazati strah." reče Festus. "Znaš da te svi posvećenici gledaju."
"Ne bojim se." rečem, iako još nisam razmišljao koji bi me mogao ubiti. Uopće ni nisam razmišljao
o svojoj smrti.
"Bilo bi odlično da se ne bojiš. Mnogi iz Okruga 3 su imali ozbiljno držanje, ali ne i
samopouzdanje. Tako će te najviše Kapitol pamtiti."
"Hoće li me najviše zapamtiti?"
"Znam da ti nisi Luncan, ali je svatko u Kapitolu različit, pa mu se možda svidi netko ozbiljniji."
"Tko je Luncan?"
"Dečko iz jedinice. Jedan od onih koje trebaš izbjegavati."
Znao sam od početka da mnogima nisam ispao važan, ali bio sam iznenađen trudom koji su ulagali
u nas. Čak i Watt se na kraju odlučio potruditi, Roma se trudila od samog početka, samo se nisu
potruditi oko pelerine na paradi.
Kostimografi mu me obukli u modro odijelo s bijelom košuljom. Pokrili su mi bijelim puderom
svaki sitni prištić koji su našli i stavili mi na nos naočale s modrim okvirom, čak sam i bolje vidio s
njima.
Amber je sada imala crne lokne, debeli sloj crne olovke i satensku haljinu tamne sive boje, ali se
toliko sjajila sam vidio svoj odraz u njoj. Nije imala visoke pete, nego samo čizme do gležnja.
Držala je suknju i vrtjela se kad sam ju vidio. Izgledala je kao dijete iz Kapitola, a ne iz trice.
"Imam osjećaj da gledam nekoga drugoga." reče dok se gledala u zrcalu.
"Odlični ste oboje." reče Roma. "Sad je vrijeme za intervjue."
Odveli su nas u backstage, gdje su nas poredali po broju okruga, prvo djevojke, pa dječaci. Amber
je stajala iza dječaka iz dvice kojem nije sezala ni do ramena. Iza mene je stajala djevojka iz
četvrtice, za dvije glave viša od mene, možda i dvadeset kila teža. Primijetio sam nosi haljinu koja
je izgledala kao je ispletena od pravog kelpa.
Ove godine Igre vodi Caesar Flickerman, u srednjim dvadesetima i četvrtu godinu za redom. Sa
kričavo žutom šminkom i kosom izgledao je smiješno, kao da vodi dječju emisiju. Sjećam se još
davno da je jedan iz Kapitola došao u sličnom stilu i nazvali smo ga žutokljuncem. Ovaj put je
nosio kričavo-crvenu košulju bez sakoa. "Dame i gospodo, ušli smo u četvrto desetljeće Igara gladi?
Zar se ne osjećate stari? Ja ne, srećom jer na početku nisam bio ni rođen." Publika se nasmije, dok
je dio mrmljao. Znalo se da nitko u Kapitolu nije volio kad ga se zove starim. "Ali u ovom
desetljeću imamo još dvadeset i četiri mlade nade kao i svake godine. Prvi na redu je, znamo svi,
vaš nadraži okrug u kojeg svi ulažete i svi nosite njihove proizvode. Kod nas dolazi prva djevojka
koja uvijek sjaji, Azora."
Izašla je Azora, u haljini punoj dragulja raznih boja i bujne plave kose, viša od Flickermana, ali za
to su mogle biti krive pete. Zavrti se i skoro svima zaslijepi oči. Ceasar je uhvati za ruku i odvede
do njene fotelje. Azora je zavodila Caesara cijelo vrijeme, toliko da se nije moga suzdržati od
crvenila. Luncan je otopio sva srca Kapitolskih žena, govoreći da se planira vratiti djevojci koju je
zaprosio. Djevojka iz dvice, Enobaria je skoro sam mišić i govori da može ubiti bilo koga iz bilo
koje daljine, a Aegis, također iz dvice jednim udarcem razbije stolić između njih dvoje.
Nakon golemog dječaka iz dvice, koji govori kako može zdrobiti bilo čiju glavu, odvode Amber
koja se nije činila spremna, ali se ipak nasmiješi i zavrti baš kao Azora. "Vidite, Okrug 3." pokaže
na nju. Uzme ju za ruku i dovede do fotelje. "Amber Laier, trinaest godina, pet bodova. To nisu
česti bodovi u Okrugu 3."
"Mislim samo da su sva boda iz testa inteligencije." reče Amber na što publika uzdahne. Je li sad
ispala umišljena? Čuo sam kako djevojka iza mene duboko uzdiše kao da ju želi zaklati.
"Znači da si nadmudrila i ove najstarije. Je li to moguće u areni."
"Sve je moguće u areni."
"Da, vaš mentor je uspio nadmudriti šestoricu odjednom. Više nikome nije to pošlo za rukom."
"Ima i drugih načina."
"Ali nema u svakoj areni brda i kamenja. Mislim da sad Karijeristi planiraju novi plan." Na to se
publika nasmije. Karijeristi su prvi put ispali sprdnja iako nisu još ništa učinili. "No, reci mi je li
moguće da ove godine odnese pobjedu Okrug 3."
"Jest." reče Amber s velikom dozom sigurnosti. Publika je sad urlala od uzbuđenja.
"Jedva čekam da Okrug 3 pokaže svoje tehničko umijeće. Dame i gospodo Amber Laier."
Amber je ustala i naklonila se, te kad je napustila pozornicu, mene su počeli povlačiti. Amber je
brzo prošla pored mene dok sam ja stajao točno na ulazu. "Kad smo kod Okruga 3, imamo još
jednog gospodina. Zapamtite ovo, test inteligencije je najbolje riješio upravo on. S istim
prezimenom, pozdravite ga Beetee Latier."
Izašao sam s onim držanjem kako mi je Festus objasnio i digao ruku kao pozdrav. Sjeo sam tamo
točno do Flickermana. "Beetee Latier. Imate čak isto prezime. Nadam se da niste brat i sestra."
"Rođaci smo." rečem.
"Dobro, barem nije toliko blizu."
Koliko bliže može? Odrasli smo zajedno, a isti dan izgubili očeve i još idemo u smrt zajedno.
"Reci mi, Beetee. Šest bodova. To je polovica. Nije se događalo često da Okrug 3 dođe i blizu ovog
broja bodova. Koliko smatraš da su pribrojili bodova testa inteligencije."
Znači, ipak on misli da Okrug 3 samo pametuje. "Nismo došli samo s inteligencijom. Pokazali smo
i druge vještine."
"Da, istina. Čuo sam da ste se jako trudili."
"Okrug 3 se uvijek trudi. Inače ne bi bilo svega ovoga." pokažem svu tehnologiju oko pozornice.
"Da, tko zna gdje bih ja bio. Vodio vremensku prognozu?" Ljudi su se ponovo nasmijali. Da stvar
bude još luđa, njegov otac je vodio vremensku prognozu. "Samo mi reci, koliko je šansa da ove
godine Okrug 3 pobijedi."
Šansa? Nisam imao pojma. Koliko god znao matematiku, to nisam znao izračunati. "Kolika god
bila, svake je sekunde povećavamo."
Nisam očekivao da publika urla ovoliko na ovo. "Odlično. Okrug 3 ima moj glas ove godine. Dame
i gospodo, Beetee Latier, Okrug 3." Dignuo mi je ruku u zrak i poklonio se zajedno sa mnom.
Sumnjam da sam pokupio sve sponzore, ali Kapitol će nas sigurno zapamtiti. Prošao sam kraj
djevojke iz četvrtice koja je bila ljuta kao ris. Otišao sam do mentora, gdje me je stisnuo za ramena
od ponosa. "Dobar posao, vas dvoje, ulozi se već povećavaju." reče. "Niste premašili Karijeriste, ali
nećete gladovati ako hrana bude nedostupna."
"Odličan posao, iznenadili ste me." reče Roma. "Sreća što ste i aktivirali vlastitog mentora. Ne
morate se brinuti za hranu barem sljedećih tjedan dana."
Ubrzo sam čuo djevojku iz četvrtice. "Toliko mozgova, a u skoro trideset godina nisu uspjeli izvući
ni jednog pobjednika." Uspjela nas je poniziti samo u jednoj rečenici, nadam se da nam ulog neće
pasti.
Otišli smo u svoje sobe i odlučili pogledati svoje intervjue. Dječak iz četvrtice je bio glavni šaljivac
koji je nasmijavao publiku od Flickermana, Solar je najviše govorila o svojim sestrama kod kuće i
kako jedva čekaju da se vrati, dječak iz petice nije ni sudjelovao intervjuu. Dječak iz sedmice je
govorio cijelo vrijeme o svojim ubojitim vještinama, mala Polly je ovaj put bila odjevena u
haljinicu na volane raznih boja, a Caesar je pokazao na ekranu njene crteže. Nisam ih puno vidio,
ali bolje od njenih nisam vidio. Zato je ona crtala, za sponzore.
Dalje se više nitko nije isticao osim dječaka iz Okruga 11 koji je rekao da se može kao pauk po
glatkom zidu penjati ako treba.
Bilo je vrijeme da brzo skinem sve sa sebe, te sam primijetio pod tušem kako drhtim. Koliko sam se
trudio i zaboravio sam da sutra idem pravo u klaonicu. Trudio sam se smiriti toplom vodom i jakim
mirisima lavande, ali nije pomagalo. Brzo sam došao do kreveta i prošao rukom kroz kosu. Ne idem
samo ja, ide i Amber, naše nas obitelji gledaju. Nitko od nas sutra može završiti mrtav. Kako moja
majka sad smiruje braću prije kreveta? Xavier dobro zna da bih sutra mogao završiti mrtav. Kako se
moja strina tješi sama prije kreveta? Što ako je sve namješteno i Igrotvorci nas ubiju prije nego
svane drugi dan?
Amber brzo uđe u moju sobu s onom knjigom. "Mislim da smo sve zapamtili iz te knjige." rečem.
"Vrijeme je da se naspavamo."
"Kako da se naspavamo?" Amber sjedne do mene. "Što ako sutra jedno od nas umre? Ili oboje?
Znaš li ti da bi to ubilo moju majku?"
"Znam."
"A Solar? Što ćemo s njom kad nas bude manjak. Tko će nju ubiti?"
"Najbolje bi bilo da je napustimo na spavanju."
"Da, najbolje bi bilo. Kako ćemo dalje? Ubiti jedno drugo? Kako bi nastavio dalje da ja umrem? Ja
ne znam koja je svrha preživljavanja. Bili bismo mentori ostatka života djeci koja bi umirala."
"Ne znam, nema svrhe. Zašto smo dali nade našoj obitelji. Watt je bio u pravu, zašto se truditi."
Legla je do mene i naslonila mi glavu na rame, kao kad je bila mlađa. Uhvatili smo se za ruke jer
smo znali da samo jedan od nas provodi posljednju noć izvan arene.
9.
Kad me je Watt probudio, Amber više nije bila pored mene. "Gdje je otišla?" pitam.
"Roma je otišla s njom. Znate i sami da svatko ide sam."
To je bilo to jutro. Povukao me na noge, rekao mi da se obujem i povukao za sobom. Izašli smo iz
hotela gdje nas je dočekala letjelica. Prije nego smo ušli, stavili su mi u ruku nešto bolno, uređaj za
praćenje. Watt me je gurnuo u letjelicu jer sam jedva bio svjestan okoline. Dok smo letjeli, samo
samo mislio o oružju koje mi se može naći u glavi. Pomislio sam na Rog izobilja, pa sam se sjetio
da prije sedam godina su posvećenici trebali preplivati rijeku, da dođu do oružja, dok je iza njih
pušten čopor lavova. Šestero ih se odmah utopilo, petero ih je samo uspjelo izbjeći pokolj, tako da
ih je iza pokolja ostalo samo jedanaestero.
Brzo je letjelica sletjela na posebnu lokaciju i uvela nas u prostoriju gdje je bila prozirna cijev koja
je morala uzdići u arenu, nakon čega se mogu pozdraviti sa životom. Za neko čudo, prije arene su
mi dali da jedem. Piletina u medu i ovaj put, Watt je sigurno znao da sam je volio. Tu su još bile
pržene jabuke, male palačinke i slatki gomolj? Želi li da mi dođe slabo ili mi pruža slatki obrok
prije nego se pozdravim sa životom. Ipak sve jedem, jedem koliko god mogu, nadajući se barem da
neću sve ovo povratiti.
Brzo mi dalje odjeću, neka bijela košulja, hlače smeđe boje i žuta jakna, kao autobusi u Okrugu 3.
sličnu je uniformu imao Watt u svojim igrama, samo što nemam na sebi ništa crveno. Što je ovaj put
u pitanju? Pustinja? Ne može mi ništa pasti na pamet. Prije zakopčavanja mi Watt stavlja neku
kutiju u unutarnji džep jakne. Nadam se da je neko tajno oružje.
"Rezervne naočale u slučaju da ti te padnu s nosa." Zakopčao mi je jaknu i stavio ruku na ramena.
"Jedan savjet. Ako dođete do te točke kad vas je samo nekoliko ostalo živo, razdvojite se. Ne bi bilo
pametno da se borite do smrti ili da se žrtvujete jedno za drugo. I ne pokušavate nadmudriti
Karijeriste, preopasno je. Ako možete, uzmite iz roga sve što vam treba i bježite koliko vas noge
nose, to je prava klaonica."
"Znam." ne sjećam da se da ih je puno iz Okruga 3 potrčalo pravo u Rog. Većinom prežive pokolj
jer znaju da nemaju što tamo raditi.
Alarm je odzvonio, cijev se podigla bilo je vrijeme da me Watt odvede od platforme. Watt se
udaljio, a cijev se spustila. Vidio sam kako se platforma uzdiže i otvaraju vrata poviše mene. Brzo
mi je nosnice ispunio opojan miris i mislio sam se gdje su me sad izbacili. Pokrio sam jaknom nos
da me miris ne otruje i brzo vidio zlatni rog i digitalni sat na njemu. Pogledao sam okolo, i druga
djeca su pokrila nos jaknama.
Okrenuo sam se i vidio lijevo od mene krupnog dječaka iz sedmice kojeg se moram dalje držati, a
desno od mene djevojka iz devetke. Pogledao sam okolo i vidio da nema ništa, ni drveća, ni
planina, čak ni vode. Bilo je samo kartona, papira, limenki, plastike, a u daljini su se mogli naći i
automobili. Smetlište? To su napravili od arene?
Brzo se čula eksplozija i vidio sam kako se jedna platforma aktivirala. S lijeve strane sam vidio
očajnu Solar kako drži ruke na ustima. To je bio dječak iz petice, kao što sam rekao, nije bio ni
sposoban da ostane na platformi do kraja.
Pogledao sam malo bolje. Rog izobilja je bilo jedino nešto lijepo u ovoj areni. Najbliže Rogu se
nalazilo oružje, sve za Karijeriste, većinom dugi noževi. Znao sam da ne trebam tamo ići. Bliže
platformama su se nalazile torbe za sretnike koji ih dostignu, a još bliže komadi hrane za koje ne
znam bih ih jeo i boce vode.
Gledao sam u torbu ispred sebe koju bih mogao uzeti ako budem brz. Srećom mi nijedan Karijerist
nije ni blizu. Kraj nje sam vidio žive za koje sam pomislio da su čisto smeće, ali sam vidio da se
ljeskaju na suncu. Pomislio sam zašto bi netko to bacio, a kasnije sam pomislio da bi bile odlične za
zamke, kakve god bile.
Kasnije sam se sjetio da nisam potražio Amber. Kružio sam pogledom dok je nisam našao. Vidio
sam njenu jaknu na nosu, šipke i krupne crne oči kako me gledaju. Nisam znao što da joj rečem.
Sigurno je njoj Roma rekla slično kao Watt meni. Nema što raditi u Rogu izobilja. Bolje je da se
odmah okrene i bježi što dalje.
Gong je brzo odzvonio, a ja sam potrčao i što brže zgrabio torbu i žice. Dječak iz sedmice i
djevojka iz devetke su potrčali pravo prema oružju, a ja van platforme. Pogledom sam pretražio
Amber i vidio sam njen crni rep kako se njiše dok trči. "Amber!" vikao sam i trčao za njom. Trčao
sam koliko sam god mogao i osvrnuo se da vidim je li nas tko prati. Vidio sam već neku djecu na
tlu, dok su druga trčala što dalje od Roga. "Amber sporije, samo sam ja tu." Ali ona je trčala kao
munja, nije stajala, toliko da sam jedva držao s njom korak.
Ne znam ni sam koliko smo trčali, ali bili smo sigurni da nitko ne ide za nama. Amber je odjednom
pala od umora, ali se nije imala gdje ozlijediti od tog svog smeća. Čak ni trčanje nije bilo lako jer
tlo uopće nije bilo čvrsto. Baš se pitam koliko bismo trebali kopati da nađemo tlo.
Sjeo sam do nje i vidio da je držala u rukama dvije kriške kruha i dvije boce vode. Pogledao sam od
smjera kojeg smo došli. Znam da ima već nekoliko mrtvih tijela. Dječak iz sedmice i djevojka iz
devetke su bili spremni na borbu. Solar i Polly, nisam ni vidio što je bilo s njima. Bio sam spreman
otvoriti torbu, ali topovi su se brzo čuli. Gledao sam preko rogu i brojio, deset topova, skoro pa
pola. Karijeristi su sigurno još uvijek živi, ovo je i njihovo djelo.
Amber je naslonila glavu na moje rame. "Nadam se da je moja majka dobro." jecala je. Nije bila tip
koji se lako rasplače.
"Dobro je čim te vidi živu." rečem. Otvorim borbu i nađem deku, praznu bocu, nešto sjemenki
suncokreta, baš kao zalogaj. Imali smo i multivitamin, zavoje i gaze. Pogledao sam u živu da vidim
što sam točno uzeo. "Što si to zgrabio?" pita me Amber.
Gledao sam malo bolje dok nisam vidio da ima malo kućište i na njemu prekidač. Upalio sam ga i
čuo zujanje. Znao sam da su žice dovoljno smrtonosne ako ih samo takneš prstom. Mislio sam da će
nam biti dovoljno za zamke, ali nismo mogli dobiti bolju zamku.
Nažalost je proučavanje onog bilja bilo potpuno beskorisno. Što bi raslo u ovoj areni? Koja bi
životinja tu živjela? Sreća je bila što smo imali za sad kruh i boce vode. Ne znamo ni sami kad će
nam Watt poslati sponzore.
Stavili smo sve u torbu i krenuli dalje, jer smo bili na otvorenom. Tražili smo skrovište i malo mi je
na pamet da se zakopamo u smeđu, ali ne pada mi na pamet da se ugušim od smrada. Hodali smo
satima dok nismo našli neko staro auto u koje smo se sakrili. Zapravo smo se sakrili u prtljažnik,
ako netko bude virio među sjedala da nas ne nađe.
Ubrzo smo se pokrili dekom jer je padala temperatura kako je dolazila noć. Prazan želudac smo
odlučili napuniti kriškom kruha. Pojeli smo pola i pola smo ostavili za sutra, znajući da ne možemo
štedjeti jer će brzo ostarjeti.
Negdje na večer smo čuli neku viku i smijanje. Malo sam se pridigao i vidio šest velikih ljudi,
Karijerista sigurno kako se naguravaju nekim malim dječakom crne kose. Malo sam analizirao
njegov glas i shvatio da je to onaj sitni dječak iz dvanaestice. Gurali su se sve dok jedan od dječaka,
od mraka nisam vidio koji nije ga probo mačem. Dječak je pao i top je opalio.
"Amateri." reče jedan, po glasu sam shvatio da je to Luncan.
"Da, neki misle da nas mogu ubiti HMTL kodom."
"Ili tablicom množenja."
Znao sam da govore o nama, a nije im ni palo na pamet da pogledaju u ovo auto, ipak bolje za nas.
Top je za dječaka opalio i nebo se brzo smračilo. Počela je svirati himna, te sam pogledao prema
vrhu. Pojavio se brzo grb, zatim slika dječaka iz petice koji je krenuo prije vremena, zatim oboje iz
šestice. Čini se da je Sol još uvijek živa, samo ne znam ni sam zašto nije otišla s nama. Nakon njih
je djevojka iz sedmice koja se činila prilično sposobna, dječak iz osmice, oboje iz devetke, djevojka
iz desetke i jedanaestice te oboje sad iz dvanaestice. Ubrzo je došla letjelica i pokupila dječaka
pokraj nas, a Amber se još više skupila u kut. "Ne mogu vjerovati da ih je ovoliko mrtvo."
Nisam ni ja mogao vjerovati, kao da je ružan san. Od ono dvadeset i četvero djece sad je trinaestero
još na nogama.
10.
Probudilo me je neko vikanje i mijaukanje. Vikanje je pripadalo starijem dječaku, a odakle
mijaukanje? Netko se bori s mačkama? Odakle mačke ovdje? Pridignuo sam glavi i vidio kako
dječak iz sedmice maše sjekirom, a mačke skaču na njega. Sa sjekirom lako može ubiti mačku, ali
ipak im nije uspio nauditi. Primijetio sam munjice koje izlaze iz mačaka i prže ga? Električne
mačke, toga su se sjetili?
Mačke ga nisu izgrizle, kao što sam očekivao, nego su ga doslovno spržile. Otišle su tek sam se
osjetio miris pečenog mesa i kad je dječak više sličio žeravicu nego na sebe. Ovo je bila najbizarnija
smrt koju sam vidio, na televiziji ili uživo. Izašao sam i pogledao crno tijelo dječaka i spaljenu
odjeću. Da mu operem lice, možda bi još bio prepoznatljiv.
Vidio sam Amber kako je izašla i sada podiže crnu sjekiru. Nadao sam se da nije elektrizirana, ali
nije se činilo da išta osjeća. "Mačke." reče. "Kako nisu napale nas?"
"Nisu nas našle, slegnem ramenima."
Kimne glavom i stane gledati sjekiru. Ni ona ni ja se ne znamo njome služiti. Vidio sam nož na
njegovom pojasu pa sam krenuo uzeti, ali sam se opekao. "Polako." reče Amber. Pokrio sam šake
rukavima i polako izvadio nož pa ga opet ispustio koliko je bio vreo. Brzo sam se okrenuo i vidio da
automobil u kojem smo se skrivali tone. Sjetio sam se da smo tamo ostavili naše stvari. Odmah sam
pobjegao. "Beetee!" viknula je Amber, a ja sam morao jednostavno uzeti torbu i deku jer nam je to
jedina šansa za preživljavanje. Brzo sam se odmaknuo da tlo ne proguta mene s autom, ali sad
nismo imali nigdje za sklonit se, sve je bilo otvoreno.
"Najbolje je da se odmaknemo od tijela." reče Amber. I trebali smo da Igrotvorci pokupe. Trebali
smo se i dalje kretati iako smo bili na otvorenome. Nije još bilo nikoga u blizini. Solar je još bila
živa, a ni sami ne znamo gdje. Je li uspjela zgrabiti vode ili hrane? Nadam se da ju nećemo samo
naći izgladnjelu kada ne budemo ni mi imali hrane. Ima li ona sponzore?
Satima smo hodali i nismo našli ništa. Drugi dan je, već nas polovica nedostaje, čak ni električnu
mačku nisam vidio. Samo beskrajno smrdljivo smetlište. Zar su Igrotvorci ostali bez ideja? Kladim
se da se sad gledatelji Kapitola dosađuju.
Ubrzo smo sjeli kraj hrpe smeća i pojedi po komad kruha i popili nekoliko gutljaja vode. "Mogli
smo odmoriti. Naslonio sam se na hrpu, ali odmah odmaknuo kad sam vidio da se netko miče. Prvo
sam pomislio mutant i uzeo nož, ali vidio sam ljudski oblik kako puže unazad dok je na njemu bilo
nalijepljeno smeće. Čuo sam drhtaje, dječje drhtaje. Polako sam se približio i uklonio papir s lica.
Vidio sam djevojčicu, Polly. Sjetio sam se da je nisam vidio na nebu, nije mi palo na pamet da je još
živa.
"Polly?" pitam.
Gledala me suznim očima. Ja prema njoj sam bio kao Karijeristi prema meni. Vidio sam da su joj
usne ispucale. Dan i pol sigurno nije popila vode. Brzo je spustila glavu i rasplakala se. Pogledao
sam Amber koja je sad držala sjekiru u zraku. Bilo je apsurdno jer joj Polly sigurno ne može
nauditi.
"Daj joj vode." reče Amber. Dao sam joj svoju bocu vode. Pogledala je je čudno. Samo sam kimnuo
glavom, a ona je uzela i nagnula. Dok je pila, pogledao sam kako je od najlonskih niti uspjela
prišiti, najlone, papire i komade tkanina na odjeću, baš kao što je Watt iskoristio smolu i lišće kao
kamuflažu. I na kraju netko kaže da Okrug 8 nema vještine za preživljavanje.
"Mogla bi i nas tako skriti." rečem. Tužno me pogleda. Bila je manja nego Xavier, koji je godinu
mlađi.
"Meni ne, dovoljno je smrada u ovoj areni." reče Amber.
Koliko sam vidio, Igrotvorci proizvode ovaj smrad u areni. Smrad mi čak nije bio ni poznat, samo
neugodan. U areni se nije moglo naći ništa naročito što je smrdjelo.
"Na nama je da se naviknemo." rečem. "Kako si to napravila?"
Polly iz unutarnjeg džepa jakne izvuče klupko od najlonskih niti i tanku žicu koju je savila u šivaću
iglu. Po mom iskustvu, što se odnosilo samo na gledanje Igara, najmlađi bi većinom preživjeli
pokolj, jer su znali da bliže Rogu nemaju što raditi, ali skoro se nikad ne bi mogli snaći. Zato bi
većinom umirali od gladi, žeđi ili mutanata. Još rjeđe bi nekoga ubili.
"Misliš li da nas netko ne bi ubio kad bi vidio hodajuće hrpe smeća?" pita Amber.
"Arena je otvorena. Mislim da bismo se sakriti čim bismo nekoga vidjeli."
Prišila nam je na jakne komade najlona, papira i kartona da se što bolje uklopimo u okolinu. Dao
sam joj za uzvrat pola kriške svog kruha jer sigurno ništa nije jela od jučer. Primijetio sam da je još
mršava, unatoč hrani u Kapitolu. I nas dvoje smo mršavi, ali dosta smo bliži normalnoj težini. Ne
znam ni sam koliko je bila mršava kad su je izvukli na žetvi ili nije ni mogla jesti od muke. Sada je
jela u velikim zalogajima. Jedva bi prožvakala pa opet uzela veliki zalogaj.
Ubrzo je vjetar došao i otpuhao hrpu kraj koje smo sjeli. Sad smo opet bili goli, ali barem smo imali
nešto za sakrit se. Ako nekoga nađemo, dovoljno je da se uvalimo u smeće. "Ja sam se odmorila."
reče Amber. "Idemo li dalje?"
Bilo je i vrijeme da nađemo nešto sigurnije mjesto. Oboje samo ustali, ali samo je Polly ostala
sjedili sa spuštenom glavom. Oboje smo se pogledali jer nismo znali što da činimo. "Ideš li s
nama?" pita Amber. Polly je samo ustala spuštene glave. Dječak iz njenog Okruga je mrtav. Kako je
tek reagirala kad je čula za njegovu smrt?
Pružio sam joj ruku koju je odmah primila. Kretali smo se dalje i odlučili istražiti arenu. Polly je uz
nas hodala, ali cijelo vrijeme spuštene glave. Kretali smo se skoro u krug, nismo nikoga i ništa
našli. Kretali smo sve dok nismo vidjeli opet Rog kako svjetluca iz daljine.
"Da barem odem provjeriti?" pitam. Tamo je mogao biti bilo tko.
"Na pod." reče Amber.
Puzali smo po podu do dok se Rogu malo bolje mogao vidjeti oblik. Činilo mi se da se netko kreće
oko njega, nekoliko sjena. "Mislim da se moram još približiti." Bilo bi bolje da je bio samo jedan,
ali mi je ipak Polly ponudila mali dalekozor koji je imala. Sigurno ga je zgrabila odmah na početku.
"Hvala ti." reče i pogledam dalekozorom Rog koji mi je još više bliještio u oči. Mogao sam vidjeti
njih šestero kako tamo kampiraju, jedinica, dvica i četvrtica. Imali su dovoljno hrane za naredne
tjedne, ali ono što je najčudnije bilo su i mačke. Hodale su oko njihovog skloništa, jedna je jela iz
ruke dječaka iz četvrtice, drugu je Azora držala u krilu i milovala. Je li moguće da su im sponzori
poslali mutante kao oružje? To bi bilo i previše za Kapitol. Čuo sam da trebaju godine samo da se
proizvede jedan mutant.
"Jesu li Karijeristi?" pita Amber.
"Da. I mačke."
"Spremne da ih napadnu?"
"Da bar. Miluju im se oko noga i jedu im iz ruke?"
"Što su oni učinili? Trenirali ih da nas napadnu?"
"Ne." rečem. Ne možeš psa, a kamoli mačku istrenirati za jedan dan. Možda mačke nisu ni bile
krvoločne životinje nego samo obične mačke koje ovaj put proizvode struju. A možda samo polude
po noći ili u rano jutro. Ne znam ni sam zašto su dječaka iz šestice onako napale. Po prirodi mačke
ubijaju zbog gladi i kad osjete da su ugrožene. Ostavit ćete kad ti njih ostaviš na miru. "Jako
čudno." rečem dok sam gledao. Imali su hranu za sebe i za mačke.
"Bolje je da se udaljimo nego da puste mačke na nas." reče Amber.
Udaljili smo se puzeći da nas ne vide, a kasnije smo opet ustali i krenuli što dalje od roga. Ovog
puta smo našli stari mali kombi u koji bismo se mogli sakriti. Pokazao sam točno na njega jer se
pomalo počela spuštati noć i temperatura s njome.
"Pazi da ne bude netko unutra." reče Amber.
S nožem u zraku sam polako otvorio vrata i nisam vidio ništa unutra. "Prazno." rečem. Ušli smo
unutra, položili torbu i izvaditi deku i trebali smo napraviti mjesta za Polly koja je sad drhtala više
nego nad svoje. Kad se skupila uz nas osjetio sam da je sama kost i koža. Dao sam joj još kruha da
pojede, koji je sam bio tvrd skoro kao kamen, ali je ipak jela.
11.
Probudilo me je naglo lupanje. Već sam čuo kako Amber vrišti, a Polly plače. Nisu nas valjda već
našli, tek je svanuo drugi dan. "Daj mi sjekiru." rečem Amber. Odmah mi metne sjekiru u ruke. Iako
nisam bio nikakav borac, jedini sam ja prošao nekakav trening.
Kad je provalio vrata, zamahnuo sam sjekirom, ali se ovaj odmah odmaknuo. Izašao sam vani vidio
tamnoputog dječaka, sa srpom u ruci, Okrug 11. Zamahnuo je srpom prema meni, ali sam se
odmahnuo od vrata. Udarac metala u kombi je bio dovoljno glasan da se čuje do Roga. Zamahnuo
sam sjekirom prema njemu, ali je bio brži od mene. Imao sam sreća da nije bio vješt s mahanjem
kao i Karijeristi. Mahao je prema meni jer sam ga razljutio dok su djevojčice vrištale i zvale moje
ime.
Uspio me je porezati po ruci i okrznuti po licu, ali odjednom je vrisnuo i bacio nešto sa sebe. To je
bila mačka koja je zasiktala na njega. Vidio sam Solar s mačkom u rukama kako baca još jednu
njemu na glavu. Mačka ga strese, a on jaukne i baci je sa sebe. Počeo je trčati, ali mačke su
nastavila za njim.
Pogledao sam u Solar koja je glavom i bradom. Izgledala je živa i zdrava. Već sam pomislio da
negdje leži ranjena i čeka svoju smrt. "Ne brinite, nisu opasne ako im ne krenete nauditi. Inače su
prilično druželjubive."
"Gdje si ti bila?" pitao sam.
"Pobjegla sam glavom bez obzira. Znaš li da je nekome utroba ispala kad ga je Tide presjekao."
"Tko?"
"Onaj iz Okruga 4."
Sad sam saznao još nečije ime. Baš me zanima znaju li oni ičije ime prije nego ga ubiju. "Hvala na
informaciji." rečem. "Napale su ove mačke onog malog iz sedmice. Doslovno su ga spržile."
"Sigurno je htio ubiti jednu."
Nisam čuo top dječaka iz jedanaestice. Da su na namjeravale ili mogle ubiti, sigurno bi sad bio
mrtav, ali možda ga ni ne mogu dvije mačke ubiti. Na onog dječaka iz sedmice je skočilo
dvadesetak i trebala je barem minuta da ga dovrše.
"Zašto imate to smeće na jaknama?" pita Solar.
"Što misliš? Da je bolje sakrijemo." reče Amber.
"Aha."
Ubrzo je kombi počeo tonuti u dno. Amber je zgrabila torbu prije nego ju je povuklo. Primijetio
sam da Solar sumnjivo gleda Polly. Nitko od nas nije rekao da ćemo i nju pozvati u savez. Sigurno
su mnogi posumnjali da će poginuti odmah na početku. Polly je ipak cijelo vrijeme zurila u tlo.
"Idemo dalje da i nas tlo ne proguta." reče Solar.
Krenuli smo dalje sve dok želuci nisu počeli kruliti od gladi. Amber je izvadila svoj kruh, ali je bio
već potpuno suh. "Možda je ovo zadnji zalogaj kojim se počastimo." reče i zalije kruh vodom. Svi
smo uzeli po komad jer nismo očekivali hranu za ostatak dana, čak i za nekoliko dana.
"Jela sam samo nekoliko minuta prije Roga izobilja." reče Solar prije nego što zagrize kruh. S
vodom je kruh bio bljutav, ali je bio bolji nego ništa.
Krenuli smo dalje. Vidio sam da Polly često kopa kao da će nešto naći. "Zašto to radiš?" pita
Amber.
"Kod kuće sam uvijek kopala po smeću da nađem nešto kao hranu, stare tkanine ili željezo za
prodati."
Nisam vidio ništa korisno osim papire. Mogli bi iskoristiti da zapalimo vatru, ali sam prilično
siguran da bismo zapalili cijelu arenu. Ubrzo smo došli tamo gdje je je bilo više metala. Našao sam
jednu cijev koja bi lako mogla razbiti ničiju glavu. Amber je našla lanac koji je stavila u svoju
torbu, a Solar je našla nekoliko zdjela. Kad bismo barem mogli nešto skuhati.
Ubrzo su pala dva padobrana sa sponzorima koje smo čekali. Jedan je bio za Okrug 3, a drugi za
Okrug 8. Nisam se sjećao kako je Solar obavila intervju, ali očito nije uspjela skupiti sponzore.
Otvorili smo kutije i u našoj se nalazila zdjela riže, a i dvije boce vode, a Polly je dobila konzervu
graha.
"Imam ideju." reče Amber. Već sam znao da ćemo pomiješati rižu s grahom. Jedan smo lonac
iskoristili na zapaliti vatru. Imali smo papire, a za zapaliti vatru sam iskoristio dalekozor koji je upio
sunčevu svjetlost i zapalila se vatra. Na njega smo stavili drugi lonac s vodom u kojem se kuhala
riža. Nakon što je riža omekšala, pomiješali smo je s grahom. Imali smo bolji obrok nego u kantini.
Smjestili smo se opet u staro zarđalo auto. Pomislio sam da ćemo se posvađati ovaj put zbog deke,
ali Solar je imala svoju deku, srećom.
12.
Kad sam se probudio, nisam našao Solar. Nadao sam se da nije pobjegla ili nešto naumila, ili još
gore, da joj se nije nešto dogodilo. Tada bi mi bili na tragu nekome. Lecnuo sam se kad sam vidio
nekoliko mačaka, ali jedva su me pogledale. Našao sam ju kako donosi dva puna kanistra. Nisam
osjetio nikakav smrad, ali nadao sam se da nije nešto zapaljivo.
"Odakle ti to?" pitam. Nisu joj valjda to dali sponzori. Imala je još na hrpi dvadesetak kanistara.
"Našla sam malo dalje gdje je plastični otpad." pokaže u daljinu. "Bilo je ispod hrpe plastike, ali
sam našla."
Ne znam ni sam otkud joj hrabrost kretati se sama u areni. Otvorio sam kanistar i pomirisao. Unutra
je bio kerozin. Ipak su Igrotvorci postavili oružje i alat u ovom smetlištu. Ubrzo su se probudile
Polly i Amber. Amber je gledala u čudu, dok je Polly još trljala oči. "Ne mogu vjerovati što vas
dvoje nađete." reče Amber.
"Pomozite nam."
Plastika se nalazila nedaleko od metalnog otpada i nekoliko metara ispod hrpe je bilo još nekoliko
kanistara punih kerozina. Trebalo nam je nekoliko sati da donesemo sve što smo našli. Solar i ja
smo ih uspjeli nositi po jedva, Amber po jedan, a Polly jedva jedan.
"Što ćemo sad s time?" pita Amber. Ni ja nisam pitao što Solar namjerava s ovim.
"Zapalit ćemo područje oko Roga." reče.
"Roga?" pitam. "Znaš li koliko je to područje? Da nas vide, gotovi smo svi.
"Ne sad, tijekom noći."
"Ali trebaju nam sati dok tamo dođemo." reče Amber. "I kako bismo to sve prenijeli do tamo?
Sumnjam da imamo kolica ili da možemo upaliti nego od auta."
Solar je uzela šipku i provukla kroz ručke. "Ovako samo nosili vodu do bunara." reče.
"Ali to bi nas još usporilo."
"To je jedini način ili da ih napadnemo iz zajede, a to ne bi dobro prošlo. Enobarija ima strijele, a
Azora ima čakram.
Čakram je prvi put predstavljen prije sedam godina kada ga je jedna djevojka zgrabila s Roga s
njime pobile više od desetorice. To je bio oštri prsten koji se bacao kao leteći tanjur. Mogao je
nekome presjeći grlo pa bi se opet vratio u ruku kao bumerang.
"Dobro, nije savršen plan, ali mislim da je jedini." rečem.
Uzeli smo svi šipke i nosili nekoliko kanistara na leđima, osim Polly koja je nosila naše torbe.
Ovako smo bili jako ranjivi i mogao nas je bilo tko uhvatiti. Nadao sam se da Karijeristi ne vrludaju
okolo i onaj dječak iz jedanaestice bi trebao biti živ. Je li još tko nestao? Nisam imao pojma.
Nikad nisam nosio ovako težak teret, pogotovo kilometrima. Djeca koja nemaju pojma o oružju i
preživljavanju, pa im mora nešto pasti na pamet. Morali smo nekoliko puta stati i odmoriti se, ali
smo ipak došli kad se spustila večer. Nažalost, nismo dobro vidjeli i ne znam kako ćemo zapaliti
vatru ako nema sunca.
"Ovo sam jutros dobila sa sponzorima." Solar nam podijeli naočale. Znao sam da su to noćne
naočale. Nekad smo radili s njima kad nije bilo struje.
Stavio sam naočale i iskoristio dalekozor. Vidio sam da Karijeristi sad spavaju, mačke im se još
motaju oko skloništa, a netko od dječaka stražari. Činio se prilično miran jer nas očito nije još vidio.
"Sve je čisto podijelimo se." rečem. "Amber, idem sa mnom."
"Polly, dođi." reče Solar. "Ti izlijevaj kerozin u krug dok ga držim ostalo."
Polly je kimnula i uzela jedan kanistar. Ja sam dao Amber jedan kanistar da kerozinom nacrta veliki
krug, dok sam nosio ostale boce na šipki. Bilo teško, ali nismo smjeli brzati. "Baš me zanima, slažu
li se Solar i Polly." reče Amber. "Nisu još ni riječi progovorile."
"Sumnjam da bi joj nešto Solar učinila." rečem. "Sad joj je potrebna."
"Da sad. Nakon ovoga ćemo ih morati napustiti jer nas malo ostaje."
"Još nas je polovica živa."
"Da, ali ako ih ubijemo šestero, ostaje nas još šestero. Mislim da će Solar prvu Polly ubiti jer joj
više neće biti korisna."
"Važno je da mi budemo što dalje kad se to dogodi." rečem. Sjetim se da nam je Watt rekao da se
razdvojimo kad nas ostale samo nekoliko. Ako ubijemo Karijeriste, bit će nas šestero. Nas četvero,
dječak iz jedanaestice i još netko, ne mogu se nikako sjetiti tko.
"Samo da ovo upali, a ne netko još netko od njih ustane i primijeti nas."
"Tada bježi svatko na svoju stranu."
Mislio sam da nećemo imati dovoljno kerozina da zaokružimo Rog, ali smo ipak spojiti krajeve kad
je došlo do zadnjeg kanistra. "Trenutak za pamćenje." reče Solar prije nešto upali šibicu i baci je na
kerozin. Plameni nacrtaju veliki krug oko Roga i već se moglo čuti vrištanje i Karijerista. Bili su
visoki koliko i mi sami, tako da im nije bilo izlaza.
"Da sad vidim moćnu šestorku." reče Amber.
Vatra se brzo počela širiti prema Rogu, ali prema nama, tako da je došlo vrijeme da se maknemo, ali
čuo sam kako Solar vrišti, okrenuo se, vidio je kako pljuje krv i pada na pod. Amber je vrisnula u
očaju. Zbog tamne kože je bio jedva primjetan, ali znao sam da je to dječak iz jedanaestice kad sam
vidio kako čupa srp i njenih leđa.
Uzeo sam odmah šipku i udario ga u glavu. Amber je zamahnula sjekirom ravno u njegov trbuh.
Dječak je pao i počeo se grčiti od boli. "Amber dovrši ga!" vikao sam. Ona je stajala samo ukočena
s gorkim suzama, dok je krv kapala sa sjekire. "Dovrši ga, nemamo vremena." Nije mogla, samo je
još više drhtala, dok su nam se plamenovi približavali. Dotrčao sam do nje, zgrabio sam sjekiru i
udario dječaka po glavi, tad se čuo top. "Bježi, idemo." gurnem Amber koja pobjegne glavom bez
obzira. Uzeo sam uplakanu Polly za ruku i počeo trčati glavom bez obzira.
"Njeno tijelo gori." vikala je Polly. "Solar gori."
Nisam se usudio okrenuti, ali mi je došla pomisao u glavi kako njeno tijelo prekrivaju plamenovi.
Njen se top tek čuo kad smo se udaljili kojih pedeset metara. Nisam mogao ni zamisliti tu patnju.
Trčali smo što dalje, možda i satima. Baš kad sam pomislio da barem nema šanse za Karijeriste, čuo
se grom, na nebu je sijevnula munja i zalila je kiša. Okrenuli smo se i mogli vidjeti iz daljine kako
se gase plamenovi. Od svih su ih spasili Igrotvorci.
"Ne, ne, ne!" Amber je udarala od nogom od bijesa. "Zašto? Zašto?"
Sad smo znali. Dokle god Igrotvorci imaju ovoliko kontrole nad Igrama, više ni ne želi da itko
pobijedi osim Karijerista. Oni su im jedini i odani."
Samo sam sjeo na pod, ostavio Amber da ispuca svog bijes i Polly da se isplače. Watt je bio u pravu.
Bolje bi bilo da smo pali odmah prvi dan. Ništa od ovoga nema smisla. I tako će nas Karijeristi
dovršiti dok se međusobno ne pobiju.
Ubrzo smo svi troje samo sjedili kao mokri miševi. Kiša je prestala padati za dva sata. Ako ništa
drugo, mogli smo vidjeti da se sada nalazimo tamo gdje se nalazi otpad drva. Tražili smo neko
mjesto za skloniti se, ali nisam znao ima li više smisla. Sad znamo koga Kapitol želi za pobjednika,
sigurno ne nas. Ipak smo nabacali daske gdje bismo se sklonili i zamotali u deku, ali nije nam
pomoglo, jer smo sad i tako bili kost i koža.
Ubrzo sam mogao vidjeti kako svira himna, te lice Solar koju smo ostavili da gori i dječaka iz
jedanaestice. Karijeristi su još bili živi, ja sam znao koja nam se sudbina pruža.
13.
Ujutro me je probudio vlastiti kašalj. Imao sam jako suho grlo i nos mi se začepio. Ne samo da me
čeka smrt, nego sam se još i razbolio. Čuo sam lupanje dasaka i ustao. Amber i Polly su bacale
daske kao da nešto traže. Osjetio sam glad i shvatio da jučer nisam ništa ni pojeo, nitko od nas.
"Što radite?" pitao sam.
"Tražimo nešto korisno." reče Amber. "Da nešto napravimo od ove situacije."
Ne znam ni što korisno možemo tražiti. Imam živu koja bi nam pružala sklonište, ali odmah smo
gotovi kad nas Enobaria pogodi strijelom ili Azora čakramom. Čak sam se u samo jutro smrzavao.
Nisam imao volje ništa više tražiti nego samo čekati da se ovo završi. Znao sam da nitko od nas
neće biti pobjednik.
Ubrzo je Amber dignula veliku dasku u zurila. "Hej!" viknula je i čuo sam odzvanjanje kao da je
viknula u rupu. Ostao sam još zgrčen od hladnoće i došao do nje. Našla je rupu. Nije se vidjelo dno,
samo crnilo.
"Idu li tamo automobili koje guta tlo?" pita.
"Ne znam." rečem. "Bolje je da ostavimo?"
"I što bi nam bilo da skočimo? Ništa bolje od onoga što bi nam ostali učinili."
"Ne umire mi se u mraku." rečem.
"Sumnjam da bi bila bolna smrt. Možda je izlaz."
"Da je bijeg, još bi više platila."
Osjetio sam da ima za nešto reći, ali ona je vrisnula i samo upala u rupu. Top se odmah čuo. Ostao
sam skamenjen. Što se dogodilo? Spotaknula se stojeći na mjestu. Ubrzo je Polly pala. Vidio sam ju
na tlu kako pljuje krv dok joj je još strelica u vratu. Okrenuo sam se i vidio sam onog tajanstvenog
posvećenika kako namiješta strelicu na samostrel. Pollyno klupko od najlonskih niti se dokotrljalo
do mojih nogu. Zgrabio sam ga i odmah se sakrio iza ormarića. Sjetio sam se da je to malo iz
desetke.
Čuo sam ga kako dolazi, polako i što bliže meni. "Samo se pokaži. Nema ti izlaza." govorio je.
Nisam htio da me ovaj jadnik ubije. Nisam imao neki plan, ali moram se nekako izvući, barem da
ga udarim daskom po glavi. Brzo sam vidio mačku blizu mene kako njuši. Zgrabio sam mačku,
ustao i bacio na dječaka. Dječak je vrisnuo čim mu se mačka našla na licu i samostrel mu je pao u
rupu. Dok ga je mačka pržila, uspio je odbaciti, a ja sam mu brzo skočio iza leđa i prebacio
najlonsku niz preko vrata. Zategnulo sam što sam jače mogao. Dok se koprcao, držao sam što jače i
nisam puštao. Primijetio sam da mu je lice postalo ljubičasto, ali me nije bilo briga. Kad se malo
smirio, još samo nekoliko puta omotao da ubrzam proces. I kad se umirio držao sam dok nisam čuo
top, tad sam ga pustio.
Vidio sam Polly kako je još guši u krvi sa strelicom u vratu. Sjeo sam do nje i milovalo je po kosi,
dok su joj suze tekle niz lice. "Samo spavaj Polly." govorio sam. "Nitko ti više ne može ništa samo
spavaj." Milovao sam joj kosu dok nije zatvorila oči i umirila se, te se čuo top. Duboko sam
udahnuo i prošao rukama kroz kosu. Kako se ovo dogodilo? Kako sam ovo dopustio? Moja
sestrična je samo umrla pred mojim očima, njeno tijelo čak nije tu. Druga je djevojčica umrla
okrutnom smrću. Njeno klupko mi je pomoglo da zadavim tog gada.
Uzeo sam deku, torbu i odmaknuo se od tog mjesta. Tri topa su opalila. Sad nas je sedmero, šest
Karijerista i ja. Znam sad kakva mi je šansa. Sami stražare na Rogu, mine ne mogu iskoristiti protiv
njih. Okrenuo sam je jednom i vidio kako letjelice odnose njihova tijela. Sad sam znao što mi
jedino preostaje, da iskoristim žicu protiv njih kako god znam i umijem.
Kad mi je bilo dosta hoda, našao sam jedno mjesto. Spustio sam torbu i izvadio žice. Koristio sam
daske, ormariće, bilo što samo da ih omotam oko svog prostora. To mi je sada bila jedina zaštita.
Kad sam iz omota, stisnuo sam prekidač i moglo se već čuti zujanje. Žica je bila dovoljno tanka da
ju netko ne prepozna, ali mogli su čuti zujanje. Omotao sam se dekom, legao na neku dasku i samo
čekao svoju sudbinu.
Sponzori nisu dolazili, imao sam ni pola boce vode koju sam popio sljedeći dan. Watt je očito već
dignuo ruke od mene. Sad je postojala viša šansa da ovdje umrem od gladi i žeđi. Da ne zaboravim
kako me je grlo sve više peklo, kašalj mi je već postao sve gori, glasniji i bolan, a treći dan sam
osjećao već duboku bol u prsištu. Od pneumonije se u Okrugu 3 moglo umrijeti ako se nije pravilno
liječila, ali ja nisam imao ni lijeka.
Jedino što je bila jedina utjeha što su mačke dolazile oko mene i trljale se od mene, neke su me čak i
grijale po noći, ali ubrzo bi otišle. Znao sam da im ne mogu nauditi, jer bi me tada odmah napale i
spržile, a nisam želio smrt kao dječak iz sedmice. Samo sam im gladio krzno, što mi je pružalo
nekakav mir.
Četvrti dan sam ih već čuo, već su čuli moj kašalj. "Je li to on leži?" čuo sam nekoga. Pridigao sam
glavu dok sam jedva gledao na oči. Stavio sam naočale i vidio šest krupnih figura.
"Eno jadnika." Enobaria je opalila strijelu. Izmakao sam se, ali me je pogodilo ravno u rame. Pao
sam i izvijao se od boli, jer više ništa nisam osjećao osim žarećeg ramena.
"Bolje je da ga dovršimo malo bliže." reče netko od njih. Voljeni su izazivati svog plijen prije smrti.
Razmišljam sad kako ovo moja majka gleda. Je li ugasila televizor od muke? Kako bi ovo moj
najmlađi brat shvatio? Još ne vjeruje da su smrti u ovoj areni stvarne.
Ubrzo sam čuo da se zujanje pojačalo. Pridigao sam glavu i vidio šest krupnih figura izbečenih
očiju kako se sad grči u neprirodne položaje. Tako su stajali još minutu dok nisu planuli, iskre nisu
počele vrcati i dok ih plamenovi nisu progutali. Ubrzo je palo šest crnih tijela i čulo se šest topova.
Dah mi zastao, ne znam je li to zbog pluća ili šoka. Ni u jednom trenu nisam mislio da će svih
šestero pasti na ovu jednostavnu zamku. Ustao sam već napola mrtav, noge su mi bile teške kao
olovo, držao sam se za ozlijeđeno rame i polako hodao do sprženih tijela, moje djelo.
Ubrzo sam pao na koljena, pa na stranu. Nisam se više mogao ni držati. Duboko sam disao koliko
sam mogao. Uspio sam čak nadmudriti Igrotvorce. Što sad? Hoće li prihvatiti moju pobjedu?
Možda se vraćam obitelji, ali bez Amber. Što ću bez Amber? Što će njena majka sad potpuno sama?
Samo tu sjedim i čekam rezultate, nemam više kamo. Ubrzo dolazi nekoliko mačaka, čini mi se i
ona koju sam bacio na dječaka iz desetke.
Dok su neke mačke trljale oko mene i lizale mi ranu, druge su njušile spržena tijela Karijerista i
tužno mijaukale. Neke su ih čak gurale njuškicama da ustanu. Činio se kao plač stotine djece.
Nisam ni znao da i mutant čak može tugovati za čovjekom, više nego Kapitol. Obično su dizajnirani
da napadaju ljude ili da se brane u slučaju da ih napadnu. Zato su mnogi korišteni kao oružje.
Dame i gospodo, imamo pobjednika četrdesetih Igara gladi. vikao je Caesar kroz zvučnike. Mislio
sam da me neće ni priznati, ali ipak nemaju izbora. Cijeli Kapitol je vidio što se događa. Okrug 3 je
barem dobio drugog pobjednika i bit će nešto bogatiji ove godine.
Kad su letjelice došle, mačke su se razbježale. Šest letjelica je pokupilo spržena tijela Karijerista.
Kako će ih sad ostaviti roditeljima? Što se radi s raskomadanim ili potpuno oštećenim tijelima
posvećenika? Je li ih sastave, urede da izgledaju pristojno ili samo blokiraju lijes čavlima da jer je
to dovoljno. Roditelji su već na televiziji vidjeli kako im dijete umire, ne moraju opet gledati, zar
ne?
Posljednja letjelica se spustila pred mene i izašlo se nekoliko Mirovnjaka, neki i sa ležajem.
Pažljivo su me podigli i položiti na lijevi bok zbog strijele u ramenu. Uveli su me u letjelicu, gdje
mi je doktor stavio nešto kao respirator na lice i odmah mi je došao san na oči.
14.
Probudio sam se na krevetu bez težine i probadanja u plućima i bez žareće suhoće u ustima. Vidio
sam da sam priključen na infuziju. Pod debelim zavojem rame me je još ubijalo, ali sam primijetio
da sam vezan lisicama za krevet. Zar očekuju nekakav bijeg? Kladim se da imaju barem dva
Mirovnjaka ispred vrata i kraj svakim mogućim vratima u bolnici, ako sam u bolnici. Primijetio sam
da sam čak ispod potpuno gol, samo plahtom pokriven i u nemogućnosti da se otkrijem.
Ubrzo ulazi Roma, netko od od onih koga sam najmanje htio vidjeti. Ne želim nikoga iz Kapitola
pred mojim očima, ali sad će me cijeli život okruživati. "Vidi što sam ti donijela." Iz ljubičaste
torbice je izvadila mače, pahuljasto mače žućkaste boje. Stavila mi ga je točno na trbuh. Oslobodila
mi je lijevu ruku kojom sam pomilovao mače glatko kao plišani medvjedić. One mačke su bile
jedino pozitivno u onoj areni, iako su bile sposobne ubiti čovjeka.
Kad sam malo bolje pogledao, primijetio sam otečene zglobove na ruci. Zapravo mi nisu zglobovi
otekli, nego mi je iz ruke iščezla zadnja masna stanica. Ne znam ni sam koliko sam dana proveo bez
hrane i vode. Četiri? Pet? Mislio sam da ne mogu toliko ni preživjeti. Otkrio sam se i vidio da mi se
svako rebro može vidjeti. Je li Kapitol zadovoljan ovim? Što se s ovim postigne osim krvoločne
zabave?
"Nisam znala da i ljudi izvan Kapitola vole mačke." reče. Mogu se kladiti da su svi voljeli mačke
jer ih jedine nisu htjele ubiti, osim ako su vidjeli ručak u njima. Mazio sam mače jer se jedino činilo
bezazleno u Kapitolu. "Želiš li je uzeti?" pitala me. Nisam ništa govorio. Znao sam da višu
vrijednost ima ova mačka nego ja. "Dobro, odluči se kad se vratim."
Ostavila mi je mače da ga milujem i to mi je bila jedina utjeha. Mačić je samo ležao na meni i
čistio, nije imao nikakve posebne želje, njega nisu bacili u klaonicu. Brinuli su se za njega bolje
nego za ikoga u ijednom okrugu. Sad bi rado želio da sam životinja jer i one više vrijede nego
običan čovjek u Panemu. Rado bih doma, ali ništa više neće biti isto. Majka me više neće gledati na
isti način, kao ni braća. Ne moram ni pomišljati da sam sada mentor, svake godine šaljem dvoje
djece u smrt.
Ubrzo dolazi i Watt te sjeda do mene. "Rado ne bih pitao, ali je li vrijedilo?" rado bih da je ova
mačka električna, pa da mu je bacim u lice. Zato sam se samo okrenuo i pljunuo ga. Obrisao se
golom rukom. "Slično sam reagirao, samo tada nisam imao mentora. Ali sam postao mentor i otad
me ovo prokletstvo prati." reče. "Možda je veliki uspjeh što je Okrug 3 dobio drugog pobjednika,
ali nije veliki uspjeh za tebe. Vjeruj mi, sljedeće godine neće biti pobjednika. Nećemo ih dobiti
barem sljedeće desetljeće.
Nisam želio razmišljati o toj djeci koju ću voditi u smrt sljedećih nekoliko godina, a pogotovo
trenirati ih kako ubiti drugu djecu. Nijedno dijete koje sam ubio u areni mi nikad neće izaći iz glave,
dječak iz jedanaestice čije je tijelo izgorjelo, dječak iz desetke kojeg sam nemilosrdno ugušio, a ni
Karijeristi. Nikad neću zaboraviti Solar ni Polly koje su nam pomogle preživjeti. Solar nam je čak
spasila živote, a mi nismo spasili njezin. Neću zaboraviti ni Amber, bez koje se vraćam.
"Je li vam krivo što sam pobijedio?" pitam.
"Meni nije, nije ni tvojima, Okrug će ove godine biti bogatiji, ljudi manje gladni, ali sa životom koji
si dobio vučeš isto prokletstvo. Još je tvoja obitelj više izložena Kapitolu."
"Moja obitelj?" pitao sam.
"Da, moji roditelji su se možda dvije godine nakon pobjede od mene udaljili jer nisu mogli trpjeti
Kapitol. Doslovno su me se odrekli."
"Što im se dogodilo?"
"Ne znam. Toliko smo se udaljili. Još ne znam jesu li živi ili mrvi."
"Ne zaboravimo tvog brata koji će sljedeće godine biti dovoljno star za žetvu."
O čemu on to govori? Zašto bi mog brata odabrali? "Sad izmišljate."
"Ne izmišljam? Zašto su te odabrali? Zašto su tvoju sestričnu odabrali? Je li to bila slučajnost?"
"Zbog mog oca?"
"Zbog zločina koji je počinio."
"To ni ne znamo." rečem. A i da je nešto učinio bio bi u pravu.
"Nije važno, u očima Kapitola bio je zločinac. Ali ne samo zato. Tebe su poslali da umreš, a ne da
pobijediš."
"Pa neka im sad, krivog su odabrali."
"Imaju još tvoju braću. Možda budu gledali i tvoju djecu. Možda ne stanu dok ne budu zadovoljni."
"Zbog mog oca? On je bio nevažan čovjek. Nitko ne zna tko je on."
"Nikad ne znaš s Kapitolom. Znaš li što se dogodilo tijekom Prve kvartalne pokore."
"Pobjednik je umro zbog navodne pobune."
"Ne samo to. Prvi, bila je pobjednica. U Igrama je završila zajedno s bratom, oboje roditelja su joj
bili pobjednici. Nakon pobjede cijela obitelj je pogubljena jer su ih optužili za smrt tadašnjeg
predsjednika. Dokaza nema, samo su ih optužili iako su sve radili kako im je Kapitol rekao."
"A tko je ubio predsjednika?"
"Ne zna se. Možda i jest njen otac nakon gubitka sina, ali nije važno. Mogu ti sve oduzeti, a na
kraju da sve izgubiš nakon što im pružiš sve što možeš. Ja nemam puno, zato mi ne mogu puno toga
oduzeti."
Još ne razumijem? Kakav je to život? Oduzet će mi braću kao što su mi oduzeli sestričnu? Što oni
žele više od mene? Dao sam im zabavu, riskirao sam svoj život za njih. "Zar nemaju pametnijeg
posla nego da se petljaju meni u život?"
"Sad si važna politička figura. Nikad ne reci što ti se dogodilo s ocem. Reci da je poginuo u nekoj
nesreći jer bi mnogi pomislili da će nešto postati ako im je netko u obitelji zločinac."
Koliko je ta Kapitolska politika krhka kad ju je tako lako uništiti? Ako nađem način, sigurno mogu
nešto napraviti, makar izgubio život. Već sam bio spreman umrijeti, mogu opet.
"Znači, moram biti spreman da izgubim nekoga." rečem.
"Upozoravam te. To ne znači da će se dogoditi, ali da je velika vjerojatnost. Vidio sam pobjednike
čija djeca umiru u Igrama samo zato što su im djeca. To se događa i previše da bi bila slučajnost."
Sad slobodno mogu odustati od djece jer postoji stopostotna šansa da završe u Igrama.
"Hvala na upozorenju." rečem. "Kao što ste rekli, ništa od ovoga nije vrijedilo."
"Vrijedilo je sigurno za tvoju majku i braću. Sad se potrudi da vrijedi i dalje. Potrudi se da ti što
manje toga mogu oduzeti."
15.
Proveo sam u bolnici možda tri tjedna dok mi je rame nije oporavilo. Vratio sam staru masu i više
mi kosti nisu stršile. Utjehu mi je pružalo samo ono mače koje mi je spavalo na nogama i motalo se
po sobi. Bilo je jedino što me nije gledao kao suvenir na kojeg se mora paziti da se ne razbije.
Nakon dvadesetak dana su me odjenuli u ono staro modro odijelo, popravili su mi frizuru i stavili
naočale. Festus se ponovo pojavio predamnom i čestitao mi. "Nikad se nisam ovome nadao." reče.
Sigurno nije. Nije čak izgledao oduševljen kad me je prvi put vidio. Dokazao se onim svojim
običnim kostimima. "Ali si svima pokazao."
"Hvala." rečem i umuknem. Nisam ništa drugo htio govoriti, ali znao sam da moram iznijeti sve
svoje osjećaje pred Caesarom. Zapravo što oni žele čuti.
"Dođi ovdje, publika te čeka." Dizajner me otpratio do platforme koja će me podići ravno na
pozornicu. Kad se počela dizati, podsjetilo me na platformu koja me dizala ravno u arenu, ali sada
me dočekao Caesar na pozornici i publika koja urla. Odmah sam došao do njega i rukovao se s
njime.
"Okrug 3 po drugi put. Čini se da Karijeristi padaju kako godine idu." reče Caesar. "Kako se
osjećaš, Beetee?"
"Živo." rečem, na što se publika nasmije. Nisam ih namjeravao nasmijati.
"Zanimljivo. Prvi put da je oprema koju Okrug 3 može iskoristiti bila u areni. Jesi li osjetio da imaš
priliku?"
"Veću priliku nego što su drugi imali."
"Da, ne bismo se trebali prilagođavati samo Karijeristima. To sam uvijek govorio, ali Igrotvorci
mene ne slušaju." Publika se opet počela smijati. "Što misliš da te nakon ovoga čeka?"
"Mislim da me čeka moja majka i dva brata."
"Sigurno. Tvoja majka je ovaj put sretna majka. Što te je dojmilo najviše u areni?"
Ta me je tvrdnja razljutila, ali sam se suzdržao. "Okolina." rečem. "Bila je... Posebna."
"Istina. Ne znam čega su se Igrotvorci najeli ove godine." publika se opet smije. "Ipak su i ove
godine mnogi iskoristili. A neki su imali sreće." udari me po koljenu. "Pa pogledajmo najbolje
trenutke."
Na velikom platnu su se pokazale Igre, ja prvi s jaknom preko nosa. Još nisam zaboravio taj smrad.
Nakon tog dolazi pokolj, vidim sebe kako grabim torbu i žice, a Amber kako odmah kraj platforme
grabi dvije kriške kruha i dvije boce vode. Nakon tog vidimo na kako okrutan način Karijeristi kolju
ostalu djecu. Dječak iz osmice staje pred Polly da ju ne pogodi strijela, a djevojčica bježi praznih
ruku.
Nakon toga pokazuju nas dvoje kako padamo od bježanja, kako prespavamo u autu i ujutro vidimo
dječaka iz sedmice kako ga ubijaju mačke. Nakon toga nalazimo Polly koja se skrila u hrpi smeća.
Djevojčica nam pomaže kamuflirati se pa je primamo u svoj savez. Nakon toga nas Solar spašava i
nastavljamo savez s njome.
Prikazuju naš plan kako napraviti zamku za Karijeriste. Za neko čudo nisu nas ni primijetili crtamo
krug kerozinom oko njih. Kad se upali vatra, prikazuju najgoru scenu. Dječak iz jedanaestice zabije
srp Solar u leđa, ona pada, a ja ga ubijam. Dok bježimo, pokazuje se scena koja mi ostaje u
sjećanju. Solar još diše na podu, a njeno tijelo prekrivaju plamenovi.
Nakon toga pada kiša, a nas troje gubimo svaku nadu. Svake drugi dan, pojavljuje se dječak iz
desetke, pogodi Amber u ruku, a ona pada u rupu. Pogodi Polly u grlo, a ja se skrivam. Grabim
klupko, bacam mačku na dječaka, pa ga gušim. Nisu snimili kako tješim Polly dok umire. Kao da
nije postojala u Igrama.
Kamera prebacuje scenu kad Karijeristi dolaze i upadaju u moju zamku te ja ostajem pobjednik.
Publika urla od uzbuđenja, ali Igre čak nisu bile i uzbudljive. Bile su dosadne i kratke. Čak ni
Karijeristi nisu učinili ništa spektakularno. Samo klanje prvi dan.
"Beetee, drago mi je da si nam pružio ovo zadovoljstvo i nadajmo se da ćeš nam ubrzo dovesti još
jednog pobjednika.
Zahvaljujem se kad napuštam pozornicu, a kasnije sam toliko bijesan da poželim nekoga udariti.
Ipak se suzdržavam. Watt me grabi za ramena i vodi me ravno u vlak. Sad idem svojoj kući,
napokon, ali ništa više neće biti kao prije. Bacam se na krevet i zatvaram oči na trenutak te sanjam
Amber koja me moli da su izbavim iz mrtvih.
16.
Kad izlazim iz vlaka pred Palačom pravde vidim kako ljudi slave kako nisu slavili dvadeset i pet
godina. Prvi u redovima su moja braća, penju se na pozornicu i padaju mi u zagrljaj. Podižem
najmlađeg brata u naručje i čini mi se nešto teži. Te znam je li zbog ranjene ruke ili je narastao u
gotovo dva mjeseca, koliko sam bio odsutan. Brzo dolazi moja majka dva u suzama i pada i oko
vrata. Čini mi se nešto tanja i starija, kao da su prošle godine.
Kasnije nas odvode u našu novu kuću u Pobjedničkom selu. Barem je desetak puta veća od našeg
apartmana. Imali smo pet soba, svaki brat je mogao dobiti svoju. Pao sam na krevet i osjetio da je
isti kao u Kapitolu kao da spavam na oblaku. Ležao sam nekoliko minuta, pa sam se sjetio strine.
Znam da ona ne može živjeti s nama, samo uža obitelj. Ali nije ni bila s nama, nije me ni dočekala.
Je li dobro?
Ustajem s kreveta i moram pitati majku. Dok idem u dnevnu sobu, vidim u drugoj sobi kako braća
skaču po krevetu. To mi je čudno. Zar ne bi trebali žalovati za Amber? Nisu valjda zaboravili da je i
ona bila u Igrama.
Majku nalazim pred vratima, nekoj beskućnici daje kruha i vreću jabuka jer mi imamo hranu za
bacanje. Beskućnici su često ljudi, najčešće djeca pobunjenika koja su izbačena iz škole i posla, te
im bilo koji način zarade ili preživljavanja zabranjen osim prošenja i kopanja po smeću da se nađe
nešto korisno. Nekad im gradonačelnik zna platiti kad očiste ulice, ali Mirovnjaci ne smiju biti
blizu.
"Hvala vam." govori djevojčica. Nisam joj vidio glavu jer je nosila široku jaknu i kapuljaču, ali taj
glas je bio jako poznat. Zadnji put sam ga čuo u areni. Djevojka sakrije kruh i jabuke ispod jakne,
pa se dade u bijeg.
Spuštam se niz stepenice i pitam. "Mama, tko je ono?"
"Znam što misliš, ali sumnjam da bi nam vjerovao da smo ti odmah rekli pa..." krene me taknuti, ali
ja se odmaknem. Gleda me svojim crnim očima i sad nekom tugom. Zašto bi mi to prešutjela.
Okrećem se i krećem za tom djevojčicom koja je imala smeđu jaknu s kapuljačom. Slijedim ju iza
leđa i ništa ne govorim. Hodam za njom, dok ona me vodi između zgrada, smrdljivih ulica i
oštećenih zgrada koje nisu obnovljene još od Prve pobune. Ulazi u jednu zgradu gdje sjede koščata
djeca u dronjcima i dijeli im komade kruha i jabuke. Skida kapuljaču i vidim onu valovitu kosu,
sada čupavu, je li to stvarno ona.
"Amber?" vičem, a ona se okreće prema meni. Vidim te krupne crne oči i lice sad upalih obraza.
Nisam ju takvu vidio ni u zadnjim trenucima. Smije se i trči mi u zagrljaj. Popne se na prste i objesi
mi se oko vrata. "Drago mi je da si dobro Beetee." reče. "Učinio si to, pokazao si svima suprotno."
Bila je tako lagana i tanka, kao ptičica. Ovako mršava nije bila ni u areni, dok smo danima
gladovali.
"Kako?" pitao sam. Sad sam pomalo počeo misliti da sam lud ili da sanjam, a da još nisam izašao iz
vlaka.
"Dođi." uzme me za ruku i odvede dalje od gladne djece. Sjeli smo na oštećeno stubište, dok je ona
pričala: "Propala sam u neku prolaz, mislim da je bio ventilacijski otvor. Čip u ruci se nekako štetio
pri padu i ugasio. Ušao je jedan od Igrotvoraca i priznao je da imao korijena iz Okruga 3, još davno
prije pobune. Izvadio mi je čip i dao injekciju za koju je rekao da će me umrtviti možda dva dana, a
da ću kasnije biti dobro. Probudila sam se negdje ovdje, moja majka je bila uz mene i rekla je da
ovdje moram ostati, da ne smije za ovo nitko saznati. Ako sazna, ti, ja, cijela naša obitelj, Watt, čak
i gradonačelnik i cijela njegova obitelj može platiti za ovo."
"Watt je znao za ovo?" pitam.
"Da. Kad si došao, on me je i posjetio. Rekao je da kad malo narastem da možda budem živjela u
njegovoj kući."
"Gad jedan." rečem. Pala su mi na pamet druga djeca iz arene. Bilo smrti kad je bilo očito da ih se
ne može spasiti, ali drugi? Je li ih bilo? "Ima li ovdje druge djece iz arene?"
"Nisam još pitala, ali sve je moguće." nasmije se. "Vjerojatno su sad odrasli, ali odličan je osjećaj
kad pokažeš Kapitolu srednji prst i svoje žive djece izvučeš iz arene. Zamisli da se to jednog dana
dogodi javno."
"Zamisli." nasmijem se, ne znajući da će taj događaj jednog dana biti početak kraja Igara.
"Posjeti me kad želiš, ali budi oprezan. Nemoj da te Mirovnjaci vide da ovdje zalaziš." reče ponovo
me zagrli.
Amber je odrasla među beskućnicima, dok smo mi odrastali u Pobjedničkom naselju. Kao mentor s
Wattom uspjeli smo izvući nekoliko djece od smrti i poslati ih među beskućnike, ali ne tako često
kao što smo planirali. Saznao sam da ima među tim beskućnicima posvećenika starijih od moje
majke, neki su bili u Igrama prije Watta.
Do kraja Igara smo imali ukupno šest pobjednika. Amber je preživljavala na sve načine kako je
mogla, sve dok jednog dana nije završila izbodena zbog svađe oko posteljine. Nije navršila ni
četrdesetu, a ja sam se ponovo vratio u Igre, te sam ovaj put sudjelovao u uništenju arene.