Professional Documents
Culture Documents
ZLOTVOR
Prevela: Dolores Jovanović
Ovaj se roman veoma razlikuje od mojih prijašnjih knjiga, uglavnom jer je
ovo moj prvi triler u kojem su likovi i zaplet utemeljeni na stvarnim činjenicama
i osobama s kojima sam došao u doticaj u vrijeme dok sam se bavio analiziranjem
kriminalnog ponašanja. Imena su izmijenjena iz očitih razloga.
Pogrešna osoba
1.
»‘Jutro, šerife. ‘Jutro, Bobby«, zaželi bucmasta smeđokosa konobarica s
malim istetoviranim srcem na lijevom zapešću. Nije morala pogledati sat koji je
visio na zidu s njezine desne strane. Znala je da je tek prošlo 6 ujutro.
Svake srijede, bez izuzetka, šerif Walton i njegov pomoćnik Bobby Dale
dolazili su po svoju ovisničku dozu slatke pite u Norinu zalogajnicu za
kamiondžije, otvorenu dvadeset četiri sata dnevno. Nalazila se tik izvan
Wheatlanda u jugoistočnom Wyomingu. Kružila je glasina da se u Norinoj
zalogajnici peku najbolje pite u cijelom Wyomingu. Svaki dan u tjednu drukčija
pita. Srijedom se pekla pita s jabukama i cimetom, najomiljenija šerifu Waltonu.
Znao je da prva tura uvijek izlazi iz pećnice točno u 6 ujutro, a ništa se ne može
usporediti s okusom friško pečene pite.
»‘Jutro, Beth«, odvrati Bobby, otresajući kišu s jakne i hlača. »Znaš što ću ti
reći, ovo vani kao da se otvorilo nebo«, doda, otresajući nogu kao da se popišao.
Ljetni pljusak u jugoistočnom Wyomingu bio je česta pojava, no jutrošnja
oluja nadmašila je sve dosadašnje.
»‘Jutro, Beth«, pozdravi i šerif. Skine šešir i maramicom obriše lice i čelo,
istovremeno se na brzinu ogledavajući po zalogajnici. U ovo doba dana, i s
ovakvim prolomom oblaka, u zalogajnici nije bilo gužvovito kao inače. Od
petnaest stolova bila su zauzeta samo tri.
Za stolom najbližim vratima sjedili su muškarac i žena srednjih dvadesetih
godina i doručkovali palačinke. Šerif je nagađao da vani parkirani ulubljeni
srebrni WV Golf pripada njima.
Za narednim stolom sjedio je krupan i znojan muškarac obrijane glave. Težio
je sigurno 160 kila. Hrana na stolu ispred njega bila bi dovoljna za dvije jako, jako
gladne osobe, možda čak i za tri.
Za posljednjim stolom uz prozor sjedio je visoki sjedokosi muškarac krivog
nosa i brkova u obliku potkove, podlaktica prekrivenih izblijedjelim tetovažama.
Pojeo je doručak i sad je sjedio zavaljen u stolicu, igrao se kutijom cigareta i
izgledao zamišljeno, kao da pokušava donijeti tešku odluku.
Šerif Walton nije nimalo sumnjao da dva ogromna kamiona vani pripadaju
ovoj dvojici.
Na kraju šanka sjedio je lijepo odjeven muškarac četrdesetih godina, pio
kavu i jeo krafnu prelivenu čokoladom. Imao je kratku i dobro održavanu kosu,
lijepu i uredno podrezanu bradu. Listao je jutrošnje novine. Njegov je sigurno
tamnoplavi Ford Taurus parkiran sa strane zalogajnice, zaključi šerif.
»Točno na vrijeme«, reče Beth i namigne šerifu. »Upravo su ih izvadili iz
pećnice.« Slegne ramenima. »Kao da vi to ionako ne znate.«
Cijela zalogajnica zamirisala je po svježe ispečenoj piti s jabukama i
cimetom.
Šerif se nasmiješi. »Beth, mi ćemo naše uobičajeno«, reče i sjedne za šank.
»Odmah dolazim«, odvrati Beth i nestane u kuhinji. Vrati se nakon par
sekundi s ekstra velikim i vrućim komadima pite iz kojih se pušilo. Poprskane
tekućim medom, na tanjuru su izgledale kao malo savršenstvo.
»Mljac...«, reče muškarac na drugom kraju šanka, plaho podignuvši prst,
poput učenika koji traži učiteljevo dopuštenje da progovori. »Je li vam ostalo još
te pite?«
»Sigurno jest«, odvrati mu Beth uz smiješak.
»U tom slučaju, mogu li i ja dobiti komad?«
»I ja isto«, vikne krupni kamiondžija i podigne ruku. Već je oblizivao usne.
»I ja«, javi se i muškarac s brkovima u obliku potkove i vrati kutiju cigareta
u džep jakne. »Ta pita vraški dobro miriše.«
»I dobra je«, doda Beth.
»Dobra nije ni približan opis«, reče šerif i okrene leđa šanku. »Ta pita će vas
odvesti ravno u raj.« Odjednom iznenađeno raskolači oči. »Jebote«, prodahće i
skoči sa stolice.
Šerifova reakcija nagna Bobbya Dalea da se brzo okrene i pogleda ono što
je ugledao šerif. Kroz veliki prozor, uz koji je sjedio par dvadesetih godina, ugleda
farove kamioneta koji je išao ravno na zalogajnicu. Činilo se da je izmaknuo
kontroli.
»Koji je to vrag?«, reče Bobby ustajući.
Svi u zalogajnici pogledaju kroz prozor i svima se na licu pojavi jednak šok.
Vozilo je jurilo prema njima poput navođenog projektila, nije pokazivalo ni
najmanji znak usporavanja ni skretanja. Preostale su još dvije do tri sekunde do
sudara.
»SVI U ZAKLON!«, poviče šerif, no nije morao. Svi u restoranu su
refleksno ustali i sklonili se ustranu. Uz tu brzinu, kamionet će vjerojatno probiti
prednji dio zalogajnice i neće stati sve dok ne stigne do stražnjeg dijela kuhinje,
uništavajući i gazeći sve i svakoga tko mu se nađe na putu.
Začuju se očajnički krikovi, u zalogajnici nastane kaos. Svi su znali da
nemaju dovoljno vremena da se sklone na sigurno.
ŠKRIIIIP-BUM!
Zaglušujući prasak zazvučao je poput eksplozije, zemlja se svima zatrese
pod nogama.
Šerif prvi podigne glavu. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati kako
vozilo nije ušlo kroz prednji dio zalogajnice.
Namršti se, zatim zbunjeno pogleda.
»Jesu li svi dobro?«, napokon poviče, mahnito se ogledavajući naokolo.
Sa svih strana začuje se potvrdno mrmljanje.
Istoga časa šerif i njegov zamjenik skoče na noge i izjure van. Trenutak
kasnije i svi ostali za njima. U posljednjih nekoliko minuta kiša je počela još jače
padati, sada je izgledala poput guste zavjese kroz koju se jedva što moglo nazrijeti.
Pukom srećom, kamionet je naišao na veliku rupu u tlu koja ga je skrenula
skroz ulijevo, tako da je samo za metar promašio zalogajnicu. Na tom skretanju
zahvatio je stražnji dio vani parkiranog tamnoplavog Ford Taurusa i zabio se u
zgradu sa strane, tamo gdje su bila dva WC-a i spremište. Potpuno ih je uništio.
Na svu sreću, ni u spremištu niti u WC-ima nije bilo nikoga.
»Jebote!«, prodahće šerif, osjećajući kako mu srce sumanuto udara u prsima.
Kamionet je bio potpuno izobličena olupina, vanjska strana zgrade potpuno
razorena.
Preskačući preko nastalog krša, šerif prvi stigne do kamioneta. Unutra je bio
samo vozač – sjedokosi muškarac kasnih pedesetih godina, no bilo je teško reći
sa sigurnošću. Šerif ga ne prepozna, ali je bio potpuno siguran da taj kamionet
nikad prije nije vidio u Wheatlandu – star i hrđav Chevy1500 s početka 1990-tih,
bez zračnih jastuka. Iako je vozač bio vezan, sudar je bio previše žestok. Prednji
dio vozila zajedno s motorom skroz se zabio u vozačevu kabinu, komandna ploča
i volan zgnječili su vozačeva prsa. Lice mu je bilo obliveno krvlju od komadića
stakla s vjetrobrana. Jedan mu se komad zabio u vrat.
»Prokletstvo!«, reče šerif kroz stisnute zube. Stajao je uz vozačeva vrata.
Nije mu morao opipati puls da se uvjeri je li mrtav.
»O, moj Bože!«, uzvikne Beth drhtavim glasom, stojeći nekoliko metara iza
njega. Šerif se istoga časa okrene i podigne ruke, dajući joj znak da stane.
»Beth, ne prilazi«, zapovijedi joj odlučnim glasom. »Vrati se unutra i ostani
ondje.« Pogledom prijeđe preko ostalih mušterija iz zalogajnice koji su se brzo
približavali kamionetu. »Svi se vratite u zalogajnicu. To je naredba. Nitko ne
smije prići cijelom ovom području, je l' to jasno?«
Svi stanu, ali nitko se ne vrati.
Šerif pogledom potraži svoga zamjenika i ugleda ga kako stoji skroz straga,
uz Ford Taurus. Na njegovu licu mješavina šoka i straha.
»Bobby«, zazove ga šerif. »Odmah nazovi prvu pomoć i vatrogasce.«
Bobby niti ne mrdne.
»Bobby, trgni se, proklet bio! Jesi li čuo što sam rekao? Da si ovoga časa
otišao do radija i nazvao prvu pomoć i vatrogasce.«
Bobby nastavi mirno stajati. Izgledao je kao da će mu pozliti. Tek tada šerif
shvati da Bobby ne gleda ni njega ni izobličeni kamionet. Netremice je zurio u
Ford Taurus. Prije nego što se kamionet zabio u zgradu, toliko je snažno zahvatio
stražnji lijevi dio Taurusa da su se otvorila vrata prtljažnika.
Odjednom se Bobby trgne iz transa i izvuče pištolj.
»Da se nitko nije pomaknuo«, poviče. Drhtavom rukom usmjeravao je pištolj
s jedne osobe na drugu. »Šerife«, zazove nesigurnim glasom. »Bolje da dođete i
pogledate ovo.«
2.
Pet dana kasnije.
Huntington Park, Los Angeles, Kalifornija.
1
Starčev
2
Djedov
Hunter kimne.
Ona opet usmjeri pažnju na mapu, proučavajući udaljenost okruga od
njihove sadašnje lokacije. »Sranje«, reče i vrati se kompjutoru. »Ovo će biti vraški
duga vožnja.«
»Najmanje osam sati do tamo i osam sati natrag«, složi se Hunter.
Taylorica utipka novu naredbu i na mapi se pojavi ruta između FBI-eve
akademije u Quanticu i istočne granice okruga Cherokee. S lijeve strane pojavi se
detaljan plan cijeloga puta. Prema njemu, bez ikakva stajanja, za prelaženje 856
kilometara trebat će im otprilike osam sati i dvadeset pet minuta.
Hunter pogleda na svoj sat – 00:52. Uopće nije bio raspoložen za
sedamnaestsatnu vožnju tamo i natrag.
»Možemo li tamo avionom?«, upita.
Taylorica napravi grimasu. »Nisam ovlaštena rezervirati avion«, reče.
»Ali Adrian jest«, doda Hunter.
Taylorica kimne. »Direktor Kennedy može sve što hoće.«
»Onda ga nazovimo da izda odobrenje«, reče Hunter. »Prije samo nekoliko
minuta htio mi je dati avion da me odveze na odmor na Havaje, a ja niti ne radim
u FBI-u.«
Tom argumentu se nije mogla usprotiviti.
»U redu, ja ću ga nazvati. Dakle, kamo idemo?«
Hunter je pogleda.
»Drugi dio zagonetke«, pojasni mu. »Ime grada? Tko je bio profesor ‘Ljuti
Umak’? Susanina oklada? U Noći vještica?«
Hunter još nije bio spreman otkriti sve svoje karte, ne dok je još na FBI-evoj
akademiji. Pogleda na sat. »Jedno po jedno, agentice Taylor. Najprije krenimo.
Reći ću ti kad budemo u zraku.«
Ona se načas zagleda u njega. »Kakve to ima veze?«
»Upravo to želim reći. Nema nikakve veze, pa je svejedno kažem li ti sada
ili kasnije. Reći ću ti kasnije. Morali bismo krenuti.«
Taylorica u znak predaje podigne obje ruke. »Dobro, igrat ćemo na vaš
način. Nazvat ću direktora Kennedya.«
22.
Telefonski razgovor između agentice Taylor i direktora Adriana Kennedya
trajao je manje od tri minute. Nije ga morala previše uvjeravati.
Lucien Folter uhićen je prije šest dana. FBI je u rukama imao dvije odrezane
i unakažene ženske glave – bez tijela, bez identiteta. Pitanja su se gomilala poput
prljavog posuđa, a dosad nisu došli ni do jednog odgovora. Kennedy je htio
odgovore i htio ih je odmah, bez obzira na cijenu.
Sve je sređeno i za devedeset minuta mali mlažnjak Phenom 100 čekao je
Huntera i Tayloricu na pisti Turner Field. Ovaj je avion bio dvostruko manji od
onoga s kojim su iz Los Angelesa doletjeli u Quantico, ali je iznutra bio jednako
luksuzan.
Svjetla u kabini nakratko zatrepere i avion se vine u zrak. Hunter je sjedio
držeći veliku šalicu jake crne kave i u mislima pomno analizirao svaku riječ
izrečenu tog jutra u prostoriji za ispitivanje.
Taylorica je sjedila ispred njega u stolici na okretanje od crne kože. Na krilu
je držala laptop čiji je zaslon prikazivao detaljnu mapu okruga Cherokee sa svim
njegovim gradovima i mjestima. »Evo, sad smo u zraku. Kamo zapravo idemo?
Tko je profesor ‘Ljuti Umak’?«
Hunter se nasmiješi kad se prisjeti.
»Za Noć vještica Lucien, Susan i ja išli smo na zabavu u irski bar u Los
Altosu. Tamo smo nabasali na našeg profesora iz neuropsihologije. Dobar tip,
izvrstan profesor, volio je popiti. Te noći svi smo popili nekoliko pića, a tada nam
je iznebuha predložio natjecanje u ispijanju žestica. Lucien i ja smo odbili, ali je,
na naše iznenađenje, Susan prihvatila izazov.«
»Zašto ste se iznenadili?«
»Susan nije dobro podnosila piće«, odvrati Hunter i lagano odmahne glavom.
»Četiri, pet žestica i obeznanila bi se. Samo što nismo znali da ima asa u rukavu.«
Znatiželja se pojavi na njezinu licu. »Kakvog asa?«
»Njezini djed i baka bili su Latvijci pa je znala nešto latvijskih riječi, a tu
spada i ‘udens’ – latvijski naziv za vodu. Pala je oklada da svatko naručuje svoje
najdraže piće. Susan je poznavala barmena koji je porijeklom bio Latvijac.
Profesor je pio tekilu, a Susan je stalno naručivala ‘udens’. Nakon četrnaest tura,
profesor je odustao. Za kaznu je morao popiti cijelu bočicu od pola litre ljutog
umaka. I popio je. Naredna tri dana nije se pojavio na predavanjima. Od toga dana
nas troje smo ga zvali samo ‘Profesor Ljuti Umak’.«
Brzo pogleda mapu na Tayloričinu zaslonu. Trebala mu je samo sekunda da
nađe ono što je tražio.
»Onda, kako se zvao taj profesor?«, upita Taylorica.
Hunter pokaže na zaslon. »Zvao se Steward Murphy.«
Grad Murphy bio je najveći u okrugu Cherokee, smješten na ušću rijeke
Valley u Hiwassee.
»Čini se da u Murphyu nema aerodroma«, reče Taylorica, proučavajući
mapu, zatim utipka novu naredbu. Trenutak kasnije dobije odgovor. »Dobro,
najbliži aerodrom je Western Carolina Regional. Otprilike dvadeset osam
kilometara dalje.«
»Poslužit će«, reče Hunter. »Možeš reći pilotu da tamo sleti.«
Taylorica interfonom na zidu s desne strane dade pilotu upute.
»Trebali bismo sletjeti za otprilike sat i deset minuta, par minuta više ili
manje«, reče Hunteru.
»Mnogo bolje od osam i pol sati vožnje«, odvrati joj.
»Mogu li vas pitati nešto, detektive Hunter?«, reče nakon što su već nekoliko
minuta bili u zraku.
Hunter skrene pogled s modrog neba i pogleda je.
»Ne, ako me i dalje budeš zvala detektiv Hunter. Molim te, zovi me Robert.«
Taylorica je trenutak oklijevala. »U redu, Roberte, ali i ti mene zovi
Courtney.«
»Dogovoreno. Dakle, Courtney, što si me htjela pitati?«
»Osjećao si krivnju, zar ne?« Pričeka nekoliko trenutaka, zatim odluči
pojasniti. »Onda kad ti je Lucien pričao o svom problemu s drogom i kako se
upetljao u sve to.«
Hunter ništa ne odvrati.
»Svi u prostoriji za promatranje usmjerili su pažnju na Luciena, a ja sam
promatrala tebe. Osjećao si krivnju. Osjećao si se kao da je to tvoja greška.«
»I bila je moja greška«, napokon reče. »Znam da sam mu mogao pomoći.
Trebao sam primijetiti da je ovisnik kad me zadnji put posjetio u L.A.-u. Ne znam
kako mi je to moglo promaknuti.«
Taylorica se ugrize za usnu i odvrati pogled, očito se dvoumeći bi li trebala
reći ono što misli. Na kraju odluči da nema smisla izigravati plahost. »Znam da ti
je bio prijatelj i oprosti zbog ovoga što ću reći, ali nemam nikakvog razumijevanja
prema narkićima. Radila sam na previše slučajeva u kojima je netko pun jeftina
fiksa ili pokušavajući se domoći love za jeftini fiks, počinio najkrvoločnija
ubojstva.« Zastane i udahne. »Znaš, možda je i lagao? Možda je još uvijek ovisan
o nekoj drogi pa je pod njezinim utjecajem ubio one žene.«
Hunter u njezinu glasu zamijeti još nešto, možda potisnuti gnjev.
»Vaši laboratorijski testovi pokazali su da je čist«, reče.
»Određene droge zadržavaju se u organizmu samo nekoliko sati, znaš to«,
odvrati mu. »Osim toga, tko zna koliko su dugo one glave u ledu. Možda su one
dvije žene ubijene prije tko zna koliko mjeseci.«
»Istina.« Nije našao zamjerke njezinu razmišljanju. »Da, određene droge
zadržavaju se samo nekoliko sati u organizmu, ali već si prije vidjela narkiće, zar
ne? Ne mogu izdržati dugo bez droge i svi pokazuju tipične fizičke i psihičke
znakove ovisnosti – vide se na koži, u očima, na kosi, usnama... paranoja,
tjeskoba... znaš što treba tražiti. Lucien nije pokazivao nijedan takav znak.«
Odmahne glavom. »Više nije ovisnik.«
Ovaj put ona nije našla zamjerke njegovu argumentu. Lucien zaista nije
pokazivao ni fizičke ni psihičke znakove ovisnosti. No svejedno još nije bila
spremna otpisati tu mogućnost.
»U redu, slažem se da izgleda čist, ali ipak nemam razumijevanja. Prema
onome što ti je rekao, nitko ga nije prisilio da se drogira. Sam je to odlučio, svojom
slobodnom voljom. Mogao je komotno odbiti. Svakoga dana svuda po svijetu
nude se droge osobama različite dobi. Znaš to bolje od većine ljudi. Neki prihvate,
neki ne. To je stvar izbora. U ovom slučaju, to je bio njegov izbor, ničiji drugi.
Krivnju što je postao narkić ne bi trebao osjećati nitko drugi osim samoga
Luciena.«
Hunter dugo vremena ne prozbori ni riječ. Avion uđe u područje turbulencije
pa pričeka da se sve smiri, zatim progovori.
»Nije to tako jednostavno, Courtney.«
»Nije?«
»Nije.« Zavali se u sjedalo.
»Meni su mnogo puta ponudili drogu«, reče Taylorica. »U školi, na koledžu,
na ulici, u susjedstvu, na zabavama, na praznicima, zapravo posvuda, pa sam se
ipak uspjela othrvati.«
»I to je izvrsno, ali se kladim da poznaješ ljude koji nisu bili toliko snažni
kao ti, je li tako? Ljude koji se nisu uspjeli othrvati. Ljude koji su se navukli?«
Učini mu se da se nešto promijenilo u njezinim očima. »Da, poznajem.«
Vidio je da se muči kako bi joj glas ostao smiren. »Ali ne osjećam nikakvu krivnju
zbog toga.«
Ovo mu je iz nekoga razloga zvučalo kao laž.
»Courtney, svi smo mi različiti i zato u istim prilikama različito reagiramo«,
reče joj. »Naše reakcije ovise o okolnostima u tim prilikama i našem raspoloženju
u to određeno doba.«
Znala je to. Viđala je to i prije – osobama koje su sretne, kojima izvrsno ide
i na poslu i kod kuće, na nekoj zabavi ili negdje drugdje, ponude drogu koja
odmah izaziva ovisnost. Osoba odbije jer ne osjeća potrebu. U to određeno
vrijeme ta osobu osjeća prirodnu sreću i blaženstvo. Samo dan kasnije, ta ista
osoba dobije otkaz ili se gadno posvađa kod kuće ili joj se zbog nečega pokvari
raspoloženje. Ponudi joj se droga i ovaj put prihvaća jer joj se promijenilo
raspoloženje, promijenile su se okolnosti i u tom se određenom trenutku takva
osoba osjeća psihički, možda čak i fizički, veoma ranjivo. Dileri izgleda imaju
šesto čulo kojime nanjuše takve u gomili. Znaju biti veoma slatkorječivi u
uvjeravanju da će toj osobi, istoga časa kad uzme ponuđenu drogu, nestati svi
njezini problemi. Osjećat će se kao u raju.
Počela je grickati donju usnicu.
»Znaš da postoje mnoge droge koje je dovoljno uzeti samo jedanput, zar
ne?«, nastavi Hunter. »Kao što je Lucien rekao: ‘odmah se navučeš’.« Čak ni
veoma snažni ljudi ne mogu uvijek biti snažni, Courtney. To je životna činjenica.
Potrebno je samo da ti netko priđe kad se iz ovog ili onog razloga ne osjećaš
psihički snažno, kad si usamljen ili u depresiji, kad se osjećaš zanemareno ili nešto
slično. I tada te imaju. Ne znamo sve činjenice. I ne znamo koliko je puta Lucien
odbio prije nego što je na kraju popustio.«
»Moram priznati«, reče Taylorica, »da braniš narkiće dobrim argumentima.«
»Courtney, ne pokušavam ih braniti«, mirno odvrati. »Samo kažem da
veoma velik broj ovisnika zna da su pogriješili i samo žele smoći dovoljno snage
da se riješe ovisnosti. Većina nema te snage u sebi, pa im treba pomoć... pomoć
koje u većini slučajeva nema niotkuda. Vjerojatno zbog toga što mnogi misle
jednako kao i ti.«
Prostrijeli ga svojim plavim očima, zatim odvrati pogled.
»Onda kako si mu ti to mogao pomoći?«, upita ga. »Što bi bio učinio?«
»Sve što mogu«, odvrati u tren oka. »Učinio bih sve što je u mojoj moći. Bio
mi je prijatelj.«
23.
Sat i osam minuta nakon uzlijetanja, Phenom 100 sleti na aerodrom Western
Carolina Regional. Vrijeme se počne mijenjati. Sad se na nebu pojavi nekoliko
velikih oblaka, priječući sunčevim zrakama da griju punom toplinom, temperatura
se spusti za nekoliko stupnjeva. Iako sunce nije toliko blještalo, Taylorica stavi
sunčane naočale čim su izašli iz aviona. Osnova FBI-eve obuke – čim se nađeš u
javnosti, sakrij oči.
Izašavši iz aerodroma, sastanu se s predstavnikom lokalne kompanije za
iznajmljivanje automobila s kojim je Taylorica razgovarala preko telefona. On im
isporuči prvoklasan Lincoln MKZ.
»U redu«, reče Taylorica i otvori svoj laptop čim su ušli u automobil. Sjela
je na vozačevo mjesto. Automobil je izgledao i mirisao kao da je potpuno nov,
kao da je tek jutros kupljen upravo za njih. »Da vidimo kamo moramo odavde
krenuti.«
Koristila je touchpad i brzo kliknula na aplikaciju sa satelitskim pogledom.
U djeliću sekunde na zaslonu se pojavi fotografija grada Murphya snimljena iz
ptičje perspektive.
»Lucien je rekao da se kuća nalazi uz rub šume«, reče i nagne laptop prema
Hunteru.
Dugo vremena proučavali su zaslon. Dok je Taylorica povlačila mapu slijeva
udesno i s vrha do dna, promijeni se njezino držanje.
»Zar nas je zezao?«, napokon reče. Glas joj je bio miran, no u njemu se
osjetio i trunak ljutnje. Podigne sunčane naočale na tjeme i zabrinuto se zapilji u
Huntera. »Cijelo mjesto okruženo je šumom. Posvuda je, i u gradu i oko grada.
Pogledaj samo.«
Opet pogleda zaslon dok je touchpadom zumirala kartu. Nije se šalila. Grad
Murphy izgledao je kao da je izgrađen usred velike šume. Činilo se da ima više
drveća nego zgrada.
»Što da radimo? Da obilazimo kuću po kuću u blizini šume i isprobavamo
da li ključevi odgovaraju?«
Hunter ništa ne odvrati. Zurio je u zaslon, pokušavajući shvatiti.
»Samo nas je zajebavao, ha?« Jedva je prozborila ove riječi. »Čak i ako ta
kuća postoji, a sad sam počela sumnjati u to, trebat će nam dva dana da je nađemo,
ako ne i više. Roberte, poslao nas je u jalovu potragu. Poigrava se s nama.« Jedan
trenutak razmisli o tome. »Uvjerena sam da je prije već bio ovdje. Možda je čak i
živio neko vrijeme. Zna da je Murphy okružen šumom. Zato nas je poslao ovamo
s tom suludom zagonetkom. Mogli bismo ovdje biti danima i svejedno ne naći
tu... izmišljenu kuću.«
Hunter je još neko vrijeme proučavao mapu, zatim odmahne glavom. »Ne,
ovo je pogrešno. Nije na to mislio.«
Taylorica upitno podigne obrve. »Kako to misliš? Točno to je rekao: ‘Kuća
uz rub šume’. Osim ako si pogrešno riješio zagonetku pa smo stigli na krivo
mjesto.«
»Nisam je pogrešno riješio«, uvjeravao ju je. »Došli smo na pravo mjesto.«
»U redu, onda se Lucien poigrava s nama. Pogledaj samo mapu, Roberte.«
Glavom pokaže na laptop. »‘Kuća se nalazi uz rub šume’«, ponovi. »To su
njegove riječi. Imam ovdje snimku razgovora ako je opet želiš poslušati.«
»Ne moram je poslušati«, odvrati joj Hunter i okrene laptop prema sebi. »Jer
nije baš tako rekao.«
»Molim?«
»Rekao je da se kuća nalazi na rubu šume, ne uz rub šume. To je velika
razlika. Možeš li dobiti mapu Murphya s aplikacijom za traženje različitih mjesta,
imena ulica, takvih stvari?«
»Da, naravno.«
Nekoliko dodatnih klikova i na zaslonu se mapa snimljena iz ptičje
perspektive promijeni u najnoviju satelitsku snimku ulica grada Murphya.
»Evo«, reče Taylorica i doda mu laptop, a on brzo utipka nešto u tražilicu.
Mapa se raširi, zarotira ulijevo i zumira usku makadamsku cestu između dva
šumovita brežuljka na južnoj strani grada. Cesta se zvala Woods Edge.3
Čak je i Hunter bio malo iznenađen. Očekivao je da će »Woods Edge« biti
naziv jedne od šuma, možda čak i parka, ali nikako ceste.
»O, vi malovjerni«, reče.
»Ne mogu vjerovati«, prodahće Taylorica.
Cesta je bila duga oko osamsto metara. Ni s jedne ni s druge strane nije se
nalazilo ništa osim šume, sve dok na samom kraju ne ugledaju osamljenu kuću –
kuću na kraju Woods Edgea.
3
Rub šume
24.
Taylorica uhvati volan i krene s aerodroma prema jugu Murphya na vožnju
dugu nešto manje od dvadeset pet minuta. Cijelim putem izmjenjivali su se
brežuljci, polja i šume. Kako su se približavali gradu, tako su uz cestu počeli nicati
mali rančevi po čijim su se ograđenim imanjima lijeno vukli konji i goveda. Zrak
je ispunio tipičan miris gnojiva, no nijedno od njih se ne požali. Hunter se nije
mogao sjetiti da je ikada bio na ovakvom mjestu: gdje god bi pogledao, samo
zelena polja i drveće. Oboje su morali priznati da je pejzaž prekrasan.
Kad je Taylorica skrenula s Creek Roada na Woods Edge, cesta je postala
neravnija, što ju primora da uspori na gotovo puževu brzinu.
»Isuse, ovdje nema apsolutno ničega«, reče, ogledavajući se naokolo. »Jesi
li primijetio da već više od kilometra nismo vidjeli nijedan rasvjetni stup?«
Hunter kimne.
»Drago mi je što barem imamo danje svjetlo«, reče. »Nema nikakve sumnje
da se Lucien skrivao od nečega ili nekoga. Tko bi zdrave pameti htio živjeti ovdje
dolje?«
Dala je sve od sebe da izbjegne velike rupe i ispupčenja, ali bez obzira koliko
je pažljivo skretala i polako vozila, ipak su imali osjećaj kao da prolaze kroz ratnu
zonu.
»Ovo je kao minsko polje«, reče. »Proizvođači automobila trebali bi ovdje
testirati ovjese novih automobila.«
Još nekoliko minuta veoma spore vožnje po veoma kvrgavoj cesti i napokon
stignu do kuće na samom kraju Woods Edgea.
Izgledala je poput jednokatne rančerske kuće, samo što je bila mnogo manja.
Imanje je okruživala niska drvena ograda kojoj je očajnički trebao popravak i novi
sloj boje. Trava je izgledala kao da mjesecima nije pokošena. Većina betonskih
ploča na stazi, koja je vijugavo vodila od ulaza na imanje do kuće, bila je napukla,
kroz napukline je niknula trava. S desne strane, na hrđavom stupu vijorila se stara
zastava puna rupa. Kuća je nekoć imala bijelo pročelje i svijetloplava vrata i
prozore, no sad je sve drastično izblijedjelo, boja se ljuštila na sve strane. I urušeni
krov izgledao je kao da bi mu dobro došlo nekoliko novih crepova.
Hunter i Taylorica izađu iz automobila. Sa zapada zapuše hladan povjetarac,
donoseći miris mokre zemlje. Hunter podigne pogled i ugleda više tamnih oblaka.
»Nije se baš previše brinuo o ovome mjestu«, reče Taylorica, zatvarajući
vrata automobila. »Nije dobar podstanar.«
Hunter provjeri tlo oko sebe, sve do drvene ograde. Nije vidio nikakvih
drugih tragova guma osim njihovih. Kuća nije imala garažu pa potraži mjesto
pored kuće koje je možda služilo kao parkiralište. Na imanju poput ovoga ljudi
znaju parkirati na istom mjestu gdje bi ostala utabana zemlja, možda čak i mrlje
motornog ulja i drugi tragovi. Nije vidio ništa slično. Ako je Lucien Folter zaista
živio ovdje, izgleda da nije imao automobil.
Provjerio je i poštanski sandučić uz ogradu. Prazan.
Dok su se oboje približavali kući, Hunter načas zastane, puštajući da
Taylorica krene prva. Već su mu više puta istaknuli kako ovo nije njegova istraga.
Poput upozoravajućeg znaka, pod Tayloričinom težinom zaškripi jedina
drvena stuba koja je vodila na trijem. Hunter je preskoči i stane odmah na trijem.
Provjere prozore s obiju strana ulaznih vrata. Svi su zabravljeni, zavjese
spuštene. Velika vrata s desne strane kuće, koja su vodila u stražnje dvorište,
također su bila zaključana. Zid iznad njih bio je dovoljno visok da svakoga odvrati
od pomisli da se popne preko njega.
»O.K., isprobajmo ove«, reče Taylorica.
Lucienov svežanj ključeva mogao je komotno pripadati i nadgledniku neke
velike zgrade – jedan debeli metalni kolut, a na njemu ključevi sličnog izgleda.
Sve u svemu, njih sedamnaest.
Taylorica otvori vrata sa zaštitnom mrežom i isproba prvi ključ. Taj nije
mogao niti ući u bravu. Drugi, treći, četvrti i peti lako su ušli, ali se nijedan od
njih nije mogao okrenuti. Taylorica mirno nastavi dalje.
Miris mokre zemlje ojača, zrak se ohladi kad padnu prve kapljice kiše.
Taylorica na trenutak zastane i pogleda u nebo, pitajući se koliko će se rupa
otvoriti na nadstrešnici kad počne pljusak.
Šesti i sedmi ključevi pokazali su se kao i onaj prvi – nisu niti ušli u bravu.
S druge strane, osmi je nevjerojatnom lakoćom ušao u bravu, a kad ga je okrenula,
brava se otvori uz tihi škljocaj.
»Pogodak«, reče. »Baš me zanima što sve otvaraju ovi ostali ključevi.«
Hunter ne reče ništa.
Taylorica okrene kvaku i otvori vrata. Na njihovo veliko iznenađenje, uopće
nisu zaškripala, kao da su šarke nedavno dobro podmazane.
I prije nego što su ušli u kuću, iznutra ih zapahne miris dezinfekcijskog
sredstva, sličnog mirisu naftalina. Taylorica instinktivno prinese ruku nosu.
Miris nije smetao Hunteru.
Taylorica pronađe prekidač za svjetlo s desne strane vrata i uključi ga.
Ulazna vrata vodila su u veoma malo, potpuno prazno predsoblje bijelih
zidova. Brzo prođu kroz njega i uđu u narednu prostoriju – dnevni boravak.
Taylorica opet pronađe prekidač uz vrata. Pritisne ga i upali se jedna jedina
žarulja na sredini stropa. Debelo crveno-crno sjenilo prigušivalo je ionako slabo
svjetlo, pa je soba ostala u polumraku.
Iako prostorija nije bila velika, nije se doimala zakrčenom, jer gotovo i nije
bilo pokućstva. Ovdje je miris dezinfekcijskog sredstva i naftalina bio mnogo
intenzivniji, zbog čega se Taylorica lecne. Izgledala je kao da će se ugušiti.
»Dobro si?«, upita je Hunter.
Ona neuvjerljivo kimne glavom. »Mrzim miris naftalina. Od njega mi se
povraća.«
Hunter joj da nekoliko trenutaka i polako promotri sobu. Nikakvih naznaka
da je ova kuća nečiji dom, nikakvih fotografija, slika na zidovima, nikakvih
ukrasnih predmeta, nikakvih osobnih predmeta, ničega. Kao da se Lucien skrivao
i od samoga sebe.
Otvorena vrata na zapadnom zidu vodila su u mračnu kuhinju. S druge strane
ulaza u dnevni boravak vodio je hodnik dublje u kuću.
»Želiš pogledati kuhinju?«, upita je Hunter pokazavši glavom.
»Ne osobito«, odvrati mu. »Želim samo naći taj dnevnik i otići na svježi
zrak.«
Hunter kimanjem pokaže svoje slaganje.
Prijeđu dnevni boravak i uđu u hodnik na drugoj strani. Ovdje je svjetlo bilo
jednako slabo kao i u dnevnom boravku.
»Pretpostavljam da voli prigušena svjetla«, komentira Taylorica.
U hodniku su bila četvora vrata – dvoja na lijevoj strani, jedna na desnoj i
jedna na suprotnom kraju. Dvoja s lijeve strane i ona u dnu bila su širom otvorena.
Čak i s isključenim svjetlima, oboje su vidjeli da vode u dvije spavaće sobe i
kupaonicu. Nasuprot tome, debela i teška vrata s desne strane hodnika bila su
zaključana velikim lokotom.
»Ovo su sigurno vrata podruma«, reče Taylorica.
Hunter se složi, provjeri lokot i iznenadi se. Bio je to vojni lokot, proizveden
u Sargent and Greenleafu – navodno je otporan na svaku vrstu obijanja, čak i na
tekući dušik. Očito Lucien nije želio da netko nepozvan uđe u podrum.
»I sad se opet vraćamo ruletu s ključevima«, reče Taylorica i izvadi
Lucienove ključeve.
Dok je ona isprobavala ključeve, Hunter brzo provjeri prvu prostoriju s lijeve
strane – kupaonicu. Mala, sva u bijelim pločicama, zasićena mirisom vlage i
plijesni. Ovdje nema ničeg zanimljivog. Klik.
Hunter začuje metalni zvuk iz hodnika pa izađe iz kupaonice.
»Uspjela sam«, reče Taylorica i baci lokot na pod. »Ovaj put sam ih morala
isprobati dvanaest.« Okrene kvaku i otvori vrata.
Unutra je sa stropa visjela uzica za paljenje svjetla. Taylorica je povuče.
Žućkasta fluorescentna cijev nekoliko puta žmirne i zatim napokon zasja svom
snagom, obasjavši usko betonsko stubište koje je pri dnu skretalo udesno.
»Želiš ići prvi?«, upita Taylorica i korakne ustranu.
Hunter slegne ramenima. »Može.«
Oboje se polako i oprezno počnu spuštati stubama. Dvije žućkaste žarulje
osvjetljavale su prostoriju grubog betonskog poda i bijelih zidova. Bila je jednake
veličine kao i dnevni boravak i jednako oskudno namještena kao i on. Velika
drvena polica pretrpana knjigama zauzimala je sjeverni zid, veliki sag i kauč
cvjetnog uzorka sredinu. Ispred toga stolić od bukovine sa starim televizorom.
Lijevo od stolića komoda s ladicama i mali hladnjak za pivo. Na zidovima
nekoliko uokvirenih slika. Sve prekriveno debelim slojem prašine.
»Dnevnik mora biti ovdje«, reče Taylorica i glavom pokaže na policu.
Hunter je još uvijek razgledavao prostoriju, nastojeći sve uočiti.
Taylorica se približi polici, zastane i pogledom brzo preleti preko naslova
knjiga. Nekoliko njih iz psihologije, nekoliko o strojarstvu, nekoliko o kuhanju,
nekoliko trilera u mekom uvezu, nekoliko o samomotivaciji i prevladavanju
problema. Mala zbirka u jednom kutu malo se razlikovala od ostalih – nije imala
naslova. To nisu tiskane knjige, već notesi uvezani u tvrde korice, od one vrste
kakve se mogu naći u svakoj papirnici.
»Čini se da ovdje imamo više od jednog dnevnika«, izjavi Taylorica i uzme
prvu knjigu.
Hunter ne odvrati ništa.
Ne pogledavši ga, otvori knjigu i namršti se čim ju počne listati. Ništa
zapisano ni na jednoj stranici. Samo crteži i skice.
»Roberte, dođi i pogledaj ovo.«
Još uvijek ni glasa od Huntera.
»Roberte, čuješ li me?« Napokon se okrene prema njemu.
Stajao je nepokretno na sredini prostorije i zurio u zid pred sobom. Izraz na
licu mu se promijenio u nešto što nije mogla odgonetnuti.
»Roberte, što je?«
Tišina.
Slijedila je njegov pogled do jednog uokvirenog crteža.
»Čekaj malo«, reče Taylorica, zaškilji i priđe malo bliže. Trebalo joj je
nekoliko trenutaka da shvati u što gleda, a kad je shvatila, cijelo tijelo joj se naježi.
»O, moj Bože«, šapne. »Je li to... ljudska koža?«
Hunter napokon polako kimne glavom.
Taylorica uzdahne, odmakne se i opet pogleda naokolo po prostoriji.
»Isuse Kriste...« Grlo joj se sasvim osuši. Osjećala se kao da je dave
nevidljive ruke.
Na zidovima se nalazilo još pet okvira.
Hunter se još uvijek nije pomaknuo. Još uvijek je zurio u okvire ispred sebe.
No činjenica što u okvirima nisu bile crteži već ljudska koža, nije bilo ono što ga
je najviše šokiralo. Na mjestu ga je prikovalo ono što je bilo nacrtano na
uokvirenoj ljudskoj koži. Jedna jedinstvena tetovaža. Ona koje se Hunter itekako
dobro sjećao, jer je bio prisutan dok se izrađivala. Jednako kao i Lucien. Tetovaža
crvene ruže čija se trnovita stabljika ovija oko krvarećeg srca, ostavljajući dojam
kao da ga davi.
Susanina tetovaža.
Drugi dio
Prava osoba
25.
Kad su se uz zujanje otvorila vrata prostorije za ispitivanje kroz koja su ušli
Hunter i Taylorica, Lucien Folter je već sjedio za metalnim stolom. Jednako kao
i prije, na rukama je imao lisičine vezane lancem. I gležnjevi su mu bili okovani
lancem koji je bio dobro pričvršćen za debeli metalni prsten na podu uz njegovu
stolicu. Iza njega stajala su dva naoružana marinca. Obojica kimnu Hunteru i
Taylorici i bez riječi izađu iz prostorije.
Sjedio je nagnut nad stol. Ruke je položio na stol i isprepleo prste. Smireno
i polako lupkao je palcem o palac kao da bubnja ritam neke pjesme koju samo on
može čuti. Držao je spuštenu glavu i pogled. Zurio je u svoje ruke.
Taylorica namjerno pusti da se vrata zalupe za njom, no činilo se da glasan
tresak nije dopro do Lucienovih ušiju. Nije se trgnuo, nije podigao pogled, nije
prestao lupkati palčevima. Kao da se nalazio u nekom drugom svijetu.
Hunter krene naprijed i stane s druge strane stola, držeći opušteno ruke uz
bok. Nije sjeo. Nije rekao ni riječ. Samo je čekao.
Taylorica ostane uz vrata, gnjev je plamtio u njezinim očima. Na povratku u
Quantico zarekla se samoj sebi da neće dopustiti da je obuzme gnjev, da će biti
pragmatična... profesionalna... na distanci. No čim je ugledala Luciena kako
potpuno smiren sjedi u toj prostoriji, krv joj proključa u žilama.
»Ti nastrani pasji skote«, napokon izlane. »Koliko si ih ubio?«
Lucien nastavi zuriti u svoje palčeve, i dalje udarajući ritam koji nitko drugi
nije mogao čuti.
»Svima si oderao kožu?«, nastavi Taylorica.
Bez odgovora.
»Od svake si žrtve uzeo neki sličan nastrani trofej?«
Opet nikakvog odgovora, no sada Lucien prestane bubnjati palčevima,
polako podigne glavu i pogleda Huntera u oči. Dugo vremena ni jedan ni drugi ne
izuste ni riječ. Samo se nastave promatrati poput dva potpuna stranca koja se
odmjeravaju prije bitke. Hunter najprije primijeti da se od njihova prethodnog
razgovora Lucienovo držanje potpuno promijenilo. Emocionalni Lucien, onaj koji
je bio isprepadan zbog velike nepravde koja mu je učinjena, onaj koji je trebao
pomoć, taj je Lucien potpuno nestao. Ovaj novi Lucien koji je sjedio pred njim
izgledao je snažnije... mnogo samouvjerenije... neustrašivo. Čak mu je i lice
izgledalo tvrđe, poput lica borca koji ne preže ni pred kakvim sukobom – nekoga
tko je spreman na sve što ga čeka. Pojavilo se nešto i u njegovim tamnosmeđim
očima. Nešto veoma hladno, lišeno svake emocije. Prazan pogled kakav je Hunter
već više puta vidio, ali nikad u Lucienovim očima. Pogled psihopata.
Lucien uzdahne.
»Sudeći prema izgledu tvoga lica, Roberte, zacijelo si prepoznao tetovažu u
jednom od okvira na mom zidu.«
Hunter shvati da je upravo to bio pravi razlog zbog kojeg je u prijašnjem
razgovoru Lucien spomenuo Susan i njezinu tetovažu. Ne zato što je htio skrenuti
razgovor s osjetljive teme dok mu se živci ne smire, već je htio podsjetiti Huntera
na nju prije nego što ga pošalje u svoju kuću.
Hunter nije znao što bi mu odvratio, pa nastavi šutjeti.
»To mi je najdraži ukras«, nastavi Lucien. »Znaš li zbog čega, Roberte?«
Hunter ne odvrati ništa.
Lucien se zadovoljno nasmiješi, kao da se sjetio neke lijepe uspomene.
»Susan mi je bila prva.«
»Ti nastrani pasji skote«, opet reče Taylorica i krene naprijed kao da će se
baciti na njega, no u posljednjem trenutku prevlada razum, pa zastane kraj
metalnog stola.
Lucien je polako odmjeri ledenim pogledom. »Molim te, agentice Taylor,
prestani se ponavljati. Već si me jednom nazvala nastranim pasjim skotom.« Glas
mu je bio ravnodušan. Bez emocija. Bez topline. »Možda to i jesam, ali psovanje
ti nikako ne doliči.« Jezikom ovlaži usne. »Psovanje je za slabiće. Za one koji
nemaju dovoljno pameti za inteligentnu raspravu. Misliš li da nemaš dovoljno
pameti, agentice Taylor? Jer ako tako misliš, onda ne bi smjela biti agentica FBI-
a.«
Taylorica duboko udahne da se smiri. U očima joj je još uvijek plamtio gnjev,
ali je znala da je Lucien samo izaziva.
»Vidim da si još uvijek malo u šoku zbog onoga što si vidjela u kući«, nastavi
Lucien, »pa su ti osjećaji malo podivljali.« Bezbrižno slegne ramenima. »Posve
razumljivo. No kladim se da ovaj tvoj ispad nije ono što se očekuje od specijalne
FBI-eve agentice, zar ne? Kladim se da je i tebe iznenadio, jer si se zaklela da ćeš
ostati smirena i profesionalna, nije li tako, agentice Taylor?« Ne ostavi joj
vremena za odgovor. »Veoma je zaguljeno znati kontrolirati svoje osjećaje. Čak i
uz velik trud, osjećaji znaju ključati u tebi. Potrebno je puno vježbe da njima
potpuno ovladaš.« Još jednom slegne ramenima. »No siguran sam da ćeš uspjeti
jednoga dana.«
Taylorica teškom mukom obuzda jezik. Shvatila je da Lucien pokušava
izazvati još jednu njezinu emocionalnu reakciju, ali mu nije htjela udovoljiti.
»Lucien, koliko ih je bilo?«, upita Hunter mirnim glasom, napokon
prekinuvši svoju šutnju. »Rekao si da ti je Susan bila prva. Koliko ih je?«
Lucien se zavali u stolici i nasmiješi uvježbanim osmijehom.
»Jako dobro pitanje, Roberte.« Na trenutak je izgledao kao da duboko
razmišlja. »Nisam sasvim siguran. Nakon nekog vremena pogubio sam se u
brojanju.«
Taylorica opet osjeti ježenje na koži.
»Ali sve sam zapisao«, reče Lucien kimajući glavom. »Da. Dnevnik stvarno
postoji, Roberte. Zapravo, ima ih više, u njima sam sve dokumentirao – mjesta na
kojima sam bio, osobe koje sam ubio, metode koje sam koristio...«
»I gdje su ti dnevnici?«, upita Taylorica.
Lucien se zahihoće i pomakne ruke, lanci zazveckaju po metalnom stolu.
»Strpljenja, agentice Taylor, strpljenja. Zar nisi nikad čula onu staru izreku: ‘Sva
dobra snaći će one koji strpljivo čekaju’?«
Iako je riječi uputio agentici, svu je pažnju usmjerio na Huntera.
»Znam, Roberte, da se u ovom trenutku u tvojoj glavi roji bezbroj pitanja.
Znam da samo želiš shvatiti zbog čega i kako... i, naravno, identificirati žrtve jer
si murjak.« Okrene glavu s jedne na drugu stranu kao da se pokušava riješiti
napetosti. »To bi moglo potrajati. Ali vjeruj mi, stvarno želim da shvatiš razloge.
Upravo sam te zbog toga pozvao ovamo.«
Zagleda se u dvosmjerno ogledalo iza Huntera. Više se nije obraćao ni
Hunteru ni Taylorici. Nakon onoga što su otkrili u Sjevernoj Karolini, znao je da
se sada iza tog ogledala nalazi neki FBI-evac višega čina. Netko tko je ovlašten
donositi važne odluke.
»Znam da i vi tamo želite znati zbog čega i kako«, reče ledenim glasom,
zureći u vlastiti odraz. »Napokon, ovo je čuvena FBI-eva Jedinica za
biheviorističku znanost. Živite zato da proučavate um meni sličnih ljudi. No
vjerujte mi, još se nikad niste sreli s nekim kao što sam ja.
Praktički je mogao osjetiti sve veću napetost onih iza stakla.
»Osim toga«, nastavi, »morate identificirati žrtve. To vam je posao i dužnost.
Ali kažem vam, nikad to nećete uspjeti bez moje suradnje.«
Hunter opazi kako je Taylorica nelagodno premjestila težinu s jedne noge na
drugu.
»Dobra je vijest što sam vam voljan pomoći«, reče Lucien. »Ali samo pod
mojim uvjetima i zato me dobro slušajte.« Glas mu se još više uozbilji.
»Razgovarat ću jedino s Robertom, ni s kim drugim. Znam da nije FBI-evac, ali
isto tako znam da se to može veoma lako srediti.« Ušuti i pogleda naokolo.
»Razgovori se više neće voditi u ovoj prostoriji. Ovdje se ne osjećam ugodno i...«
Podigne ruke i mahne njima, lanac između zglavaka opet zvekne po metalnom
stolu. »Stvarno ne volim biti okovan. Zbog toga sam veoma loše volje, a to nije
nimalo dobro ni za mene ni za vas. Isto tako, volio bih da mogu hodati dok
govorim. Tako bolje razmišljam. I zato, odsad nadalje, Robert će dolaziti u moju
ćeliju. Tamo ćemo razgovarati.« Nakratko pogleda Tayloricu. »Agentica Taylor
može prisustvovati razgovorima ako to želi. Sviđa mi se. No morat će naučiti
obuzdati taj svoj temperament.«
»Nisi u poziciji da postavljaš uvjete«, reče Taylorica, trudeći se iz sve snage
da joj glas ostane miran.
»O, mislim da jesam, agentice Taylor. Zato što mislim da sada cijeli tim
agenata pretražuje svaki centimetar moje kuće u Murphyu. A ako su imalo
sposobni, trebali bi naći ono što ste ti i Robert već vidjeli u kući...« Ušuti i još
jednom pogleda Huntera u oči. »E, pa... to je tek početak.«
26.
Lucien je dobro pretpostavio – specijalni FBI-ev tim već je detaljno
pretraživao svaki centimetar njegove kuće u Murphyu.
Vođa tog veoma iskusnog osmeročlanog tima bio je specijalni agent Stefano
Lopez. Taj tim je prije osam godina sastavio sâm direktor Adrian Kennedy jer nije
previše vjerovao forenzičkim vještacima. Prije nekoliko godina većina
forenzičkih poslova povjerena je privatnim kompanijama. Njihovi preplaćeni
forenzičari, ako se tako uopće mogu nazvati, nesumnjivo potaknuti sve većim
brojem različitih TV-serija o forenzičkim istragama kojima je u proteklom
desetljeću obilovao televizijski program, istinski su vjerovali da su zvijezde, pa
su se shodno tome i ponašali.
Kennedyev tim bio je posebno uvježban za skupljanje i analizu forenzičkih
dokaza, sva osmorica diplomirala su kemiju ili biologiju ili pak oboje. Trojica,
uključujući i Lopeza, studirala su medicinu prije nego što su se pridružili FBI-u.
Svi su bili veoma kvalificirani, sa sobom su nosili dovoljno laboratorijske opreme
i naprava da na licu mjesta izvrše mnogobrojne osnovne testove.
Da bi ubrzao potragu, agent Lopez je podijelio svoje ljude u četiri dvočlana
tima: tim A – agenti Suarez i Farley trebali su pretražiti dnevni boravak i kuhinju,
tim B – agenti Reyna i Goldstein, obje spavaće sobe u hodniku i malu kupaonicu,
tim C – agenti Lopez i Fuller, podrum, tim D – agenti Villegas i Carver,
pretraživali su teren oko kuće.
Tim C je već fotografirao cijeli podrum u izvornom stanju, a sada je
pročešljavao sve što je prikupljeno, označavao i spremao u plastične vrećice za
daljnju analizu. Prve stvari koje su skinute bili su uokvireni komadi ljudske kože.
Dok su agenti Lopez i Fuller pažljivo skidali prvi okvir s istočnog zida,
obojica uoče da su kućne izrade i to veoma vješte. Komad ljudske kože najprije
je bio ili natopljen ili poprskan supstancom za očuvanje kao što je formaldehid ili
formalin koji je, zapravo, plinoviti formaldehid otopljen u vodi. Zatim je koža
izravnana i stavljena na komad pleksiglasa debelog oko 2 milimetra, sličnog
dvama zajedno zalijepljenim mikroskopskim slajdovima. Na kožu je potom
stavljen drugi komad pleksiglasa jednake debljine. Kako bi se kvarenje kože
između dva pleksiglasa svelo na minimum, pleksiglas je hermetički zalijepljen
nekim specijalnim sredstvom, zatim je uokviren kao svaka druga slika ili
fotografija.
»Ovo je sjebano do srži«, reče Lopez nakon što je zaprašio i posljednji okvir
u potrazi za otiscima prstiju. Ne nađe nikakve.
Lopez je bio visok i vitak, kratke kovrčave kose, prodornih tamnosmeđih
očiju i kukasta nosa zbog kojeg je dobio nadimak Hawk4.
»Ma nemoj mi reći, Hawk«, reče agent Fuller, označavajući okvire i
spremajući ih u vrećice. »Tijekom godina vidjeli smo dovoljno trofeja, među
njima i neke dijelove tijela, ali ovo je prešlo sve granice.« Glavom pokaže na
okvire. »Ovaj tip nije svojim žrtvama odrezao samo prst ili uho. Oderao im je
kožu, barem djelomično, možda još dok su bile žive i zbog toga ga svrstavam u
kategoriju kakvu još nisam vidio.«
»A kakva je to kategorija?«
»Pravi psihopatski nastrani cirkus – rang: veliki majstor. Onaj koji je veoma
vješt i ima mnogo strpljenja.«
Hawk se složi kimanjem glave. »Da to je stvarno sjebano, ali svejedno nije
ono što me stvarno pogađa u ovoj prostoriji.« Pogleda oko sebe.
I Fuller se ogleda naokolo, slijedeći Hawkov pogled. »Kako to misliš?«
»Što misliš, koliko smo trofejnih prostorija ubojica vidjeli proteklih
godina?«
Fuller napravi grimasu i slegne ramenima. »Ne znam, Hawk. I više nego
dovoljno, to je sigurno.«
»Trideset devet, otkako je sastavljena ova jedinica«, reče Hawk. »Svi smo
vidjeli na stotine fotografija drugih trofejnih prostorija i vidio si da sve izgledaju
slično – male, prljave, mračne, znaš na što mislim. Obično su to bile prostorije
veličine ormara ili šupe u kojima su počinitelji držali ono što bi otfikarili svojim
žrtvama. Mjesto na koje su odlazili drkati ili maštati ili što god li već rade dok
oživljavaju vrijeme provedeno sa svojim žrtvama. Vidio si ih. Sva ta mjesta
izgledaju kao nastrana svetišta iz nekog holivudskog horora.« Hawk ušuti, okrene
dlanove u rukavicama gore i opet pogleda po prostoriji. »A pogledaj ovo mjesto.
Izgleda kao prosječna obiteljska dnevna soba. Samo je malo prašnjava.« Prstima
prijeđe preko komode s ladicama i pokaže ih Fulleru samo da naglasi rečeno.
»Dobro. I što time hoćeš reći?«
»Hoću reći da mislim kako ovaj tip nije silazio ovamo dolje da se podsjeti
svojih ubojstava ili vremena provedenog sa žrtvama. Mislim da je taj tip dolazio
ovamo gledati TV, piti pivo i čitati, kao svaki normalan čovjek. Razlika je samo
u tome što je sve to činio okružen uokvirenim komadima kože svojih žrtava.«
Prije raspoređivanja tima, Hawk je prošao kroz cijelu kuću. Znao je da je
jedini televizor u kući ovaj dolje u podrumu. I znao je da u malom hladnjaku u
kutu nema ničega drugog osim nekoliko boca piva.
Nešto u Hawkovu glasu zabrine Fullera.
»Dakle, Hawk, što zapravo hoćeš reći?«
Hawk zastane pred policom s knjigama i pogledao nekoliko naslova.
4
Jastreb
»Hoću reći da ne mislim da su mu ovo bili trofeji.« Pokaže na vrećice s
dokazima na tlu u kojima su sada bili okviri. »Ovo su mu jednostavno bili ukrasni
predmeti. Ako taj tip stvarno negdje ima prostoriju s trofejima, ovo nije ta.« Ušuti
i zabrinuto uzdahne. »Hoću reći da se pripremiš, Fulleru, jer ukoliko ovaj tip ima
prostoriju s trofejima, mi je još nismo našli.«
27.
Gore u kući, tim B – agenti Miguel Reyna i Eric Goldstein, upravo su završili
pretragu male kupaonice i prve spavaće sobe. Uspjeli su prikupiti nekoliko otisaka
prstiju, ali je Goldstein, stručnjak za analizu otisaka, i bez pomnije analize uočio
identičnost, što je ukazivalo da ih je ostavila ista osoba. Po veličini otiska palca
zaključi da se radi o muškarcu.
U odvodu tuša našli su nekoliko vlasi, sve kratke i tamnosmeđe boje. Snažno
UV-svjetlo u prvoj spavaćoj sobi i kupaonici nije razotkrilo nikakvih tragova
sperme ni krvi, čak ni u umivaoniku gdje bi se obično nalazili tragovi starih
posjekotina nastalih prilikom brijanja. Na podu oko školjke, kao i na dasci,
zasvijetlilo je nekoliko manjih i većih mjesta, no to se moglo i očekivati. Mokraća
postaje veoma fluorescentna kad se osvijetli ultraljubičastim svjetlom.
Da bi sve detaljno provjerili, UV-svjetlom prošli su i po zidovima. Često se
događalo da su počinitelji pokušavali prekriti mrlje krvi novim premazom boje.
Iako su tada mrlje bile nevidljive ljudskom oku, ipak su se dobro vidjele pod
intenzivnim UV-svjetlom.
Na zidovima hodnika uoče nekoliko mrlja i uzmu uzorak svih, ali nijedna
nije bila prekrivena novim slojem boje. Obojica su čisto sumnjala da će uzeti
uzorci potjecati od krvi.
Priđu posljednjoj prostoriji na kraju hodnika, glavnoj spavaćoj sobi. Zastanu
pred vratima, pokušavajući prije ulaska sve dobro promotriti.
Oskudno pokućstvo, jeftino i prljavo, kao u spavaonicama jeftinih koledža.
Dvostruki krevet gurnut uz jedan zid izgledao je kao da je iz trgovine Vojske
spasa, jednako kao i madrac, crno-sivi prekrivač i jastučnice. Drveni noćni
ormarić bez ladica, na njemu svjetiljka za čitanje, također gurnuti uz isti zid s
desne strane kreveta. Na sredini zapadnog zida starinski dvokrilni ormar. Jedini
drugi komad pokućstva bila je mala polica natrpana knjigama.
»Ako ništa drugo, ovo barem neće dugo potrajati«, reče Reyna i navuče novi
par rukavica od lateksa.
»Izvrsno«, složi se Glodstein. Iako je na nosu imao masku, prodoran miris
naftalina peckao ga je u nosnicama.
Započnu jednako kao i u prethodne dvije prostorije – osvjetljavanjem
snažnim UV-svjetlom. Čim su ga uključili, prekrivač na krevetu zasja kao božićno
drvce.
»Nije ni čudo«, reče Goldstein. »Ove plahte izgledaju kao da nikad nisu
oprane.«
Iako pod snažnim UV-svjetlom fluorescentnim sjajem zablistaju mrlje svih
tjelesnih tekućina – sperme, krvi, vaginalnog iscjetka, mokraće, sline i znoja –
samim svjetlom ne može se utvrditi o kojoj se tjelesnoj izlučini radi. Isto tako,
pod UV-svjetlom zasvijetle i neke druge netjelesne supstancije, poput zubne paste
ili soka agruma. Zato treba provesti daljnju analizu.
»Spremimo prekrivač i plahte u vrećice za dokaze«, reče Goldstein. »Neka
se laboratorij pozabavi njima.«
Reyna brzo strgne sve s kreveta i svaki dio spremi u zasebnu vrećicu. Na
bijelom madracu ispod plahti nije bilo vidljivih kapljica krvi, ali svejedno preko
njega prijeđu UV-svijetlom. Tu i tamo zasvijetli nekoliko malih mrlja, ali ništa
što bi zazvonilo na uzbunu. Reyna i Goldstein ipak sve označe i uzmu uzorke.
Čim su završili s krevetom, Goldstein priđe maloj polici i polako počne
izvlačiti jednu po jednu knjigu. Reyna je ostao uz krevet i zaprašivao njegov okvir
tražeći otiske. Prijeđe na drugu stranu i na bočnoj strani madraca zamijeti nešto
neobično – dugi, vodoravni, improvizirani preklop napravljen od debele bijele
tkanine koja se savršeno podudarala s tkaninom madraca, zbog čega je bio jedva
uočljiv. Ispod preklopa otkrije dugi razrez u madracu.
»Eric, dođi i pogledaj ovo«, reče i mahne mu rukom.
Goldstein odloži knjigu koju je listao i priđe Reyni.
»Što misliš, što je to?«, upita Reyna, pokazujući razrez.
Goldstein razrogači oči. »Tajno skrovište.«
»Možeš se kladiti«, odvrati Reyna, gurne ruke u otvor i raširi ga što je više
mogao.
Goldstein se sagne i uperi baterijsku svjetiljku u otvor. Osim Reyninih ruku,
nijedan ne ugleda ništa.
»Provjerit ću«, reče Goldstein, odloži svjetiljku i pažljivo gurne desnu ruku
u otvor.
Polako počne opipavati unutarnje strane madraca: najprije lijevu, zatim
desnu – ništa. Gurne ruku još dublje, sve do lakta. Lijevo, desno. Još uvijek ništa.
»Možda je već izvadio ono što je bilo skriveno«, sugerira Reyna.
Goldstein još ne htjede odustati. Nagne se naprijed i ugura unutra cijelu ruku,
sve do ramena. Ovaj put nije morao opipavati naokolo, prstima odmah udari o
nešto čvrsto.
Zastane i u čudu pogleda Reynu.
»Nešto si našao?«, upita ga Reyna. Instinktivno nakrivi glavu da opet
pogleda u otvor. Ne ugleda ništa.
»Daj mi časak«, reče Goldstein i raširi prste u namjeri da obuhvati to što je
skriveno u madracu. Što god to bilo, bilo je debelo dvanaestak centimetara.
»Čekaj«, reče. »Imam ga.« Počne izvlačiti, ali mu klizne iz ruke. »Čekaj,
čekaj«, reče, pa i gurne i drugu ruku u madrac. Objema šakama uhvati predmet.
»Izgleda da je nekakva kutija«, izjavi i počne je polako izvlačiti.
Reyna pričeka.
»O.K., evo ga«, reče Goldstein i izvuče predmet do otvora.
Reyna odmakne svoje ruke da mu ne smetaju. Osjeti neobično uzbuđenje.
Goldstein izvuče predmet iz madraca i stavi ga na pod između njih dvojice.
Bila je to kutija. Drvena kutija duga sedamdesetak i široka pedesetak centimetara.
»Kutija za pištolj«, reče Reyna, no ne odviše uvjereno.
Goldstein upitno podigne debele obrve. Kutija je dovoljno velika za držanje
automatske puške kao što je MP5 ili Uzi, ili pak za dva do tri pištolja.
»Možemo saznati samo na jedan način«, reče Goldstein.
Začudo, kutija nije imala lokota, samo dvije starinske kopče. Goldstein ih
podigne i otvori poklopac.
Unutra nije bilo nikakvog oružja, ali oba agenta svejedno zanijeme i
razrogače oči.
Kutija je po sredini bila podijeljena na dva zasebna pregratka.
Nakon nekoliko trenutaka potpune tišine i skamenjenosti, Goldstein napokon
uzme olovku i počne prevrtati po sadržaju oba pregratka.
»Jebote«, šapne i pogleda Reynu. »Najbolje da odeš po Hawka.«
28.
U 1:30 ujutro Hunter i agentica Taylor pozvani su na izvanredni sastanak u
zvučno izoliranoj konferencijskoj dvorani NCAVC-a na trećem katu zgrade BSU-
a. Za dugim stolom od ulaštene crvene hrastovine sjedili su četiri muškarca i tri
žene. Na nasuprotnom zidu spušteno je sa stropa veliko bijelo projekcijsko platno.
Čim je stupio u dvoranu, Hunter osjeti tešku atmosferu nabijenu zabrinutošću koju
su još više isticali napeti izrazi na svim licima. Na čelu stola sjedio je direktor
Adrian Kennedy.
»Uđite, molim vas, i sjednite«, reče bez ustajanja i pokaže dvije prazne
stolice, jednu sa svoje desne, drugu s lijeve strane.
Hunter sjedne njemu zdesna.
»Dobro, možemo početi s upoznavanjem«, nastavi Kennedy.
»Pretpostavljam da su svi prisutni upoznati s doktoratom detektiva Roberta
Huntera«, obrati se okupljenima, »ali mislim da se većina vas prvi put sreće s
autorom.« Pogleda Huntera, potom pojedinačno kimne svakoj osobi za stolom.
»Jennifer Holden nadzire naš kompjuterski sustav PROFILER, Deon Douglas i
Leo Hurst rade u CIAP-u – programu za analizu kriminala, Victoria Davenport u
VICAP-u – FBI-evu programu za predviđanje nasilnih zločina, doktor Patrick
Lambert, koga si imao priliku ranije upoznati, naš je glavni forenzički psihijatar,
a doktorica Adriana Montoya je jedna od vodećih patologinja.
Svi nijemo kimnu Hunteru, on im također uzvrati kimanjem.
»S moje lijeve strane je FBI-eva specijalna agentica Courtney Taylor«, reče
Kennedy »Ona će voditi ovu istragu.«
Još jedna serija nijemog kimanja.
»Roberte, bio sam toliko slobodan da opet kontaktiram tvoju načelnicu u
LAPD-u«, obrati se Hunteru. »Trebamo te na ovom slučaju i siguran sam da bi
htio sudjelovati, ali to moramo obaviti po pravilima. Zahtjev je već poslan i
potpisale su ga obje strane.« Prstima u zraku napravi navodnike. »Odsad si i
službeno ‘na posudbi’ FBI-u.« Na stol ispred Huntera stavi FBI-evu
identifikacijsku karticu s njegovim imenom i fotografijom. »Dakle, dok ovo ne
završimo, ti si specijalni agent Robert Hunter.«
Činilo se kao da se Hunter malo zgrbio. Ostavi karticu na njezinu mjestu.
»U redu«, reče Kennedy svima prisutnima. »Ispričavam se svima što sam
vas ovako kasno dovukao na izvanredni sastanak, no današnji razvoj događaja
doveo je do velike promjene.« Zavali se u stolicu, ispreplete prste i stavi ruke na
krilo, zatim se obrati Hunteru i Taylorici.
»Ranije danas, tijekom drugog razgovora s Lucienom Folterom, doktor
Lambert i ja bili smo u prostoriji za promatranje.«
Hunter nije izgledao iznenađeno. Znao je da je Taylorica nazvala Kennedya
iz kuće u Murphyu odmah nakon njihova otkrića. Smartphoneom mu je poslala
fotografije komada uokvirene ljudske kože i kratak video Lucienova podruma.
Stoga je i očekivao da će Kennedy odgoditi sve svoje obveze i što prije iz
Washingtona doputovati u Quantico.
»Svi u ovoj prostoriji odgledali su cijele snimke oba razgovora«, doda
Kennedy, zatim kimne doktoru Lambertu da nastavi.
»Transformacija kroz koju je prošao gospodin Folter u razmaku od samo
nekoliko sati između ta dva razgovora ne može se nazvati nikako drukčije nego
zapanjujućom.« Izgledao je malo posramljeno. »Moram priznati da sam mu nakon
prvog razgovora, nakon one priče o ovisnosti, jednim dijelom povjerovao.
Osjećao sam sažaljenje prema njemu.«
Victoria Davenport iz VICAP-a kimne u znak slaganja. Doktor Lambert
nastavi.
»Zaista sam počeo razmatrati mogućnost da je gospodin Folter uistinu tek
žrtva zamršenog plana nekog sadističkog ubojice, ili ubojica. Da je samo pijun,
samo dostavljač u jednoj mnogo, mnogo većoj igri.« Prođe rukom kroz ono malo
kose koliko mu je ostalo, samo pregršt sjedina koje su odbijale ostati na svom
mjestu. »Svih ovih godina otkako radim kao forenzički psihijatar, vidio sam jako
malo ljudi koji su znali toliko uvjerljivo lagati, a većina njih patila je od
disocijativnog poremećaja osobnosti.« Pogleda ravno u Huntera. »A vi znate da
to ovdje nije slučaj.«
Hunter ništa ne odvrati, no doktor Lambert je bio u pravu. Lucien nije
pokazivao nikakvih znakova podvojene ličnosti. Nikad nije tvrdio niti sugerirao
da u sebi sadrži dvije ili više različitih osobnosti.
Kad u osobe koja pati od disocijativnog poremećaja osobnosti jednom
nadvlada drugi identitet, tada postaje potpuno nova osoba, s potpuno drukčijim
osjećajima, sviješću, prošlošću i uspomenama koji nemaju ništa zajedničko s
osjećajima, sviješću, prošlošću i uspomenama onog prvog identiteta. Ako je
Lucien patio od DPO-a, pa je zbog toga u drugom razgovoru pokazao posve drugu
osobnost od one iz prvog razgovora, drugi identitet se ne bi sjećao prvog
razgovora ni ničega što je tada rečeno. Ni ostali identiteti koje je stvorio njegov
um ne bi se sjećali zločina koje je počinio jedan od identiteta. No ovdje to nije bio
slučaj. Lucien je točno znao kako se ponašao i što je rekao u oba razgovora.
»Nakon onoga što sam vidio«, reče doktor Lambert, »nimalo ne sumnjam da
je gospodin Folter tijekom prvog razgovora jednostavno savršeno odglumio
pomno smišljenu ulogu. Pravi Lucien Folter je onaj kojeg smo vidjeli i čuli u
drugom razgovoru – hladan i bezosjećajan psihopat koji savršeno dobro zna što
radi.«
Ušuti, puštajući da svi upiju njegove riječi, potom nastavi.
»Možda i jest uhvaćen pukom srećom nakon one bizarne prometne nesreće
u Wyomingu, ali je hotimice odveo detektiva Huntera i agenticu Taylor do svoje
kuće u Sjevernoj Karolini, znajući da će tamo naći uokvirene komade ljudske
kože. Znao je da će detektiv Hunter prepoznati jedan od njih. To pokazuje visok
stupanj okrutnosti, arogancije i ponosa, zajedno s neizmjernim osjećajem
zadovoljstva zbog onoga što je učinio.« Liječnik zastane da uhvati dah. »Taj tip
zaista voli nanositi ljudima ozljede... i fizičke i psihičke.«
29.
Posljednje riječi doktora Lamberta nagnaju gotovo sve u konferencijskoj
dvorani da se nelagodno promeškolje na stolicama.
Kennedy iskoristi priliku i pogleda patologinju, doktoricu Adrianu Montoya.
Imala je kratku crnu kosu, predivne oči boje lješnjaka, pune usne i sitnu tetovažu
slomljenog srca na vratu, tik iza lijevog uha.
»DNK analiza može potrajati još par dana«, reče doktorica, nagne se naprijed
i nalakti na stol. »Rezultate testiranja pigmentacije kože i epiderme dobit ćemo
danas malo kasnije. Sva je prilika da će se pokazati kako tih pet komada kože
pripadaju različitim osobama.« Nakratko ušuti. »Ukoliko se to dogodi, imat ćemo
sedam žrtava, što znači da je Lucien Folter veoma produktivan serijski ubojica.
Ubojica za kojeg FBI nije znao sve do prije tjedan dana. I moram se složiti s
doktorom Lambertom. Stupanj njegove brutalnosti i okrutnosti naprosto
zapanjuje. Dvjema žrtvama iz njegova prtljažnika odrezana je glava. Petorima iz
njegova podruma oderana je koža.« Polako odmahne glavom dok je razmišljala o
mogućnostima. »A prema onome što je rekao – to je tek početak.«
Hunter uoči kako se zbog posljednjih riječi doktorice Montoye Kennedy još
više napeo.
Leo Hurst iz CIAP-a – mrk muškarac ranih četrdesetih godina i krupne građe
– okrene stranicu u dokumentima koji su stajali na stolu ispred njega. Bio je to
transkript oba razgovora.
»Taj tip savršeno dobro zna što radi«, reče. »Zna da FBI ne udovoljava
zahtjevima psihopata. Bez obzira na situaciju, mi uvijek diktiramo pravila...
uvijek. Problem je u tome što je u ovom slučaju uspio okrenuti situaciju u svoju
korist, a mi tu ne možemo bogzna što promijeniti. Zna da ćemo morati igrati po
njegovim pravilima jer se prioritet ove istrage upravo promijenio – više nije uhititi
počinitelja, već identificirati njegove žrtve.«
Svi su ga pomno slušali.
»U redu, pretpostavimo zasad da je lagao kad je rekao da je ovo tek početak«,
nastavi. »Pretpostavimo da smo otkrili svih njegovih sedam žrtava. Da, postoji
mogućnost da bez njegove pomoći identificiramo svih sedam, što ovisi o DNK
analizi i tome jesu li žrtve unesene u nacionalnu bazu podataka o nestalim
osobama.« Počeše mjesto između dviju veoma tankih obrva. »No čak i ako ih
uspijemo identificirati bez njegove pomoći, suočit ćemo se s jednim drugim
problemom.«
»Pronalaženjem trupala«, reče Kennedy i nakratko pogleda Huntera u oči.
»Točno tako«, složi se Deon Douglas, Hurstov partner iz CIAP-a,
Afroamerikanac ranih četrdesetih godina, obrijane glave i lijepo uređene kozje
bradice koju je nesumnjivo trebalo održavati uz mnogo truda. »Njihove obitelji
željet će završetak. Željet će pokopati tijela ili ono što je od njih ostalo, a taj Folter
zna da bez njegove suradnje nećemo ni u ludilu pronaći mjesta gdje ih je bacio.«
I opet se Hunteru učini da se Kennedy napeo više od svih ostalih, što je bilo
veoma neobično. Adrian Kennedy radio je u NCAVC-u i BSU-u otkako je Hunter
pamtio. Nikakav zločin ili počinitelj nisu ga mogli uzdrmati, bez obzira koliko su
ubojstva bila brutalna ili neobična. Stoga Hunter osjeti da je posrijedi nešto drugo.
Nešto što im Kennedy nije rekao, barem ne još.
»Možda je lagao kad je rekao da je ovo tek početak«, reče Jennifer Holden.
»Kao što si rekao«, kimne Leu Hurstu, »čini se da točno zna što radi. Znao je da
će to što je rekao prevagnuti u njegovu korist. Možda bismo ga trebali testirati
poligrafom.«
Hunter odmahne glavom. »Čak i ako je lagao, proći će na poligrafu.«
»Prevarit će detektor laži?«, pomalo iznenađeno upita Jennifer Holden.
»Hoće«, potpuno uvjereno odvrati Hunter. »Bio sam prisutan kad je to učinio
čisto iz zabave, prije dvadeset pet godina, a imam dojam da je sada još bolji.«
Pogleda ga nekoliko začuđenih očiju.
»Svi ste vidjeli snimku prvog razgovora«, objasni Hunter. »Čak ni softver za
analizu lica koji ste koristili nije zabilježio nikakve značajne promjene njegova
izraza. Meni se čini da Lucien psihološki uopće ne reagira na laž. Zjenice i disanje
su mu cijelo vrijeme ostali nepromijenjeni. Uvjeren sam da je jako dobro
istrenirao samoga sebe, toliko da ne bismo otkrili nikakvu promjenu čak ni u
veličini njegovih pora ili temperaturi kože. Vjerojatno i računa na testiranje
poligrafom. Bez obzira stavimo li ga na detektor ili ne, svejedno nećemo ništa
otkriti.«
Doktor Lambert se kimajući složi. »Za dugotrajno i savršeno laganje
sposobne su samo određene vrste ljudi, a treba imati i mnogo talenta da se to čini
uvjerljivo. Potrebna je kreativnost, inteligencija, kontrola, jako dobro pamćenje i,
većinom, velika sposobnost improviziranja. A ovdje govorim samo o običnim
okolnostima. Kad osoba na takav način laže pred osobom koja ima kakav
autoritet, primjerice policajcem ili federalnim agentom, imajući na umu da je na
kocki njezina sloboda, te se sposobnosti umnožavaju iks puta. Sudeći prema
onome koliko je bio uvjerljiv u tom prvom razgovoru, uistinu se ne bih nimalo
iznenadio kad bi Lucien Folter s lakoćom prošao test na poligrafu.«
»Misliš li da je lagao kad je rekao da je ovo tek početak«, upita Taylorica
Huntera.
»Ne, ne mislim, ali posve je nevažno što ja ili bilo tko od nas misli. Kao što
je Leo rekao, Lucien točno zna što radi. Zna da nakon onoga što smo vidjeli
nemamo taj luksuz da sumnjamo. Sada on određuje pravila.«
Nitko ništa ne reče, jer nitko nije niti znao što bi trebao reći.
Hunter iskoristi tišinu i okrene se čovjeku koji je sjedio na čelu stola.
»Adriane, kako ide pretraživanje kuće?«, upita. »Ima li kakvih novosti’«
Kennedy ga pogleda kao da mu je pročitao misli.
Nastane napeta stanka.
»Pa«, napokon reče Kennedy, »to je pravi razlog zbog kojeg smo se noćas
okupili. Ekipa za pretragu pronašla je nešto u spavaćoj sobi Luciena Foltera. Bilo
je skriveno u madracu.«
Napetost u dvorani poveća se za nekoliko stupnjeva.
Svi su čekali.
»Evo što su našli.«
Pritisne dugme na malom daljinskom upravljaču na stolu ispred sebe i na
bijelom projekcijskom platnu pojavi se slika zatvorene kutije koju su pronašli
Goldstein i Reyna.
»Izgleda kao kutija za pištolj«, izjavi Deon Douglas. »Dovoljno je velika za
strojnicu ili rastavljeni snajper. Jeste li je otvorili?«
Kennedy kimne. »Nažalost, unutra nije pronađeno oružje«, odvrati.
»Što je onda unutra?«, upita Taylorica.
Kennedy pogleda sve za stolom i zastane na Hunteru, zatim opet pritisne
dugme na daljinskom.
»Ovo.«
30.
Usprkos ugašenim svjetlima i potpunom mraku, Lucien Folter ležao je budan
u svojoj ćeliji na petom katu ispod zemlje u zgradi BSU-a. Otvorenim očima zurio
je u strop kao da gleda neki zanimljivi film koji samo on može vidjeti. No ovaj se
put nije nalazio u jednom od svojih meditacijskih transeva. Davno je prošlo
vrijeme za meditaciju. Jednostavno je sređivao svoje misli, svrstavao ih prema
redu izvođenja.
Korak po korak, pomisli. Samo jedan po jedan korak, Lucien.
I činilo se da je zasad prvi korak izvrsno uspio.
Dao bi sve da je mogao vidjeti Hunterovo lice kad je ušao u podrum njegove
kuće u Murphyu i shvatio da na zidovima ne vise uokvireni crteži. Dao bi sve na
svijetu da mu je mogao vidjeti lice kad je prepoznao Susaninu tetovažu.
Da, za to bi platio i cijelo malo bogatstvo.
Osjeti kako mu se krv zagrijala kad se sjetio posljednje noći provedene sa
Susan. Još uvijek se dobro sjećao mirisa njezina parfema, mekane kose, glatke
kože. Još je neko vrijeme uživao u tim uspomenama, zatim ih potisne ustranu.
Pitao se koliko će trebati FBI-evu timu za pretraživanje da nađe kutiju koju
je sakrio u madrac u svojoj spavaćoj sobi.
Vjerojatno ne dugo ako su imalo dobri.
Instinktivno u mislim počne premetati po sadržaju kutije i osjeti neizmjerno
uzbuđenje koje mu izmami ponosan i veoma suzdržan osmijeh. Sjeća se svake
sitnice. No ta kutija i njezin sadržaj nisu ništa prema onome što će slijediti. To je
čuvao za veliko iznenađenje.
Obuzda osmijeh i napokon zatvori oči.
Jedan po jedan korak, Lucien. Jedan po jedan.
31.
Na platnu se pojavi naredna snimka – slika iste drvene kutije koju su vidjeli
prije nekoliko trenutaka, samo što je ovaj put poklopac bio otvoren. Svi su jasno
vidjeli da je kutija po sredini podijeljena na dva zasebna pregratka. Kao da im je
netko dao znak, svi osim Adriana Kennedya iskrive vratove i istovremeno zaškilje
promatrajući platno.
Desni pregradak bio je pun nečega što je na prvi pogled izgledalo kao hrpa
šarene tkanine. Lijevi je bio napunjen različitim vrstama nakita.
Tajac.
Još škiljenja.
Struganje nekoliko stolica.
»Nije li to žensko rublje?«, napokon upita agentica Taylor, pokazujući desni
pretinac.
»Pokazat ću vam jasnije«, reče Kennedy i još jednom pritisne dugme na
daljinskom.
Slika na platnu se promijeni. Sada je sav sadržaj kutije bio uredno poslagan
na bijeloj površini. Taylorica je bila u pravu. U desnom pretincu nalazilo se
žensko rublje, preciznije, ženske gaćice, različitih boja, veličina i krojeva, no sada
kad su bile raspetljane i uredno složene u redove, svi opaze jedan dotad neuočljiv
detalj. Većina je bila prekrivena sasušenom krvlju.
I nakit iz lijevog pretinca bio je uredno složen u redove podijeljene po vrsti
– prstenje, naušnice, ogrlice, narukvice, satovi, lanci, čak i dva piercinga za
pupak.
Odjednom zrak u konferencijskoj dvorani postane zagušljiv.
»U desnom pretincu našli smo četrnaest ženskih gaćica«, reče Kennedy i
ustane. »Od njih je jedanaest prekriveno krvlju.« Pusti da svi shvate težinu onoga
što je upravo izrekao, zatim nastavi: »Sve je već proslijeđeno našem forenzičkom
laboratoriju. Gaćice se razlikuju po veličini, od ekstra malih do ekstra velikih, što
ukazuje na to da pripadaju različitim osobama.«
»Pripadale su«, reče Hunter, više za sebe nego ostalima, no Kennedy ga je
čuo.
»Molim, Roberte, nešto si rekao?«
Hunter načas zastane.
»Adriane, to su suveniri. Siguran sam da svi u ovoj dvorani znaju kako
kolekcionari uglavnom od žrtve uzimaju samo po jedan suvenir.«
S Hunterove desne strane započne kimanje glava i poput valova na stadionu
završi s Tayloricom.
Kolekcionari koji skupljaju suvenire većinom od svake žrtve uzimaju samo
jedan suvenir. Obično veoma intiman. Nešto što u ubojici potiče snažne uspomene
na žrtvu i sam čin ubojstva, što ih podsjeća na to koliko su moćni. Uglavnom
uzimaju komad intimne odjeće jer je bila u bliskom kontaktu sa žrtvinom kožom,
preciznije, sa spolnim organom, a i zato što često zadrži žrtvin miris. Neki su
počinitelji čak tvrdili da mjesecima, možda čak i godinama nakon ubojstva mogu
na njima namirisati žrtvin strah, ako su ih pravilno spremili. Taj strah koji su
izazvali u svojim žrtvama još bi im više pojačavao ekstazu, mnogi bi se uzbudili,
seksualno ili na neki drugi način. Imajući to na umu, uzimanje dviju ili više
intimnih suvenira koji su pripadali istoj žrtvi bilo bi besmisleno, jer više suvenira
ne bi pridonijelo većem uzbuđenju. Obično je jedan bio i više nego dovoljan.
»Detektiv Hunter je u pravu«, reče doktor Lambert. »Nema svrhe uzimati
više od jednog suvenira od svake žrtve.«
»Isuse Kriste!«, uzvikne Jennifer Holden iz PRO-FILER-a. »Znači, vi to
govorite da sada vjerojatno imamo još četrnaest ‘potencijalnih’ žrtava uz onih
sedam koliko ih već imamo?«
»Dvadeset šest ‘potencijalnih’ novih žrtava«, ispravi je Hunter i pokaže na
nakit na platnu.
Šest pari razrogačenih očiju zagleda se u njega. Jedino Kennedy i doktor
Lambert ne pokažu nikakvo iznenađenje.
»U pravu je«, potvrdi doktor Lambert i kimne prisutnima. »Sukladno teoriji
o neuzimanju dvostrukih suvenira, ako je gospodin Folter već uzeo gaćice svake
žrtve, onda je potpuno besmisleno zaključiti da je od iste žrtve uzeo i nakit.«
Glavom pokaže na platno. »Imamo dvanaest komada nakita. Razumno je
pretpostaviti da je svaki komad uzeo od druge žrtve, što ukupnu brojku povećava
na dvadeset šest potencijalnih žrtava. Tome dodajte ono što je nađeno u njegovu
podrumu i prtljažniku i mi ovdje zasad možda imamo posla s trideset tri žrtve.«
Neki odmahnu glavom, neki tiho uzdahnu, neki se počnu došaptavati.
»Ima još nešto«, reče Hunter.
Svi u dvorani usmjere pažnju na njega.
»Dva prstena, sva tri ručna sata i jedna ogrlica ne spadaju u ženski nakit.«
Svi se pogledi opet upere u platno.
»Ako sve ovo uistinu pripada njegovim žrtvama«, nastavi Hunter, »čini se
da Lucien nije ubijao samo žene.«
32.
Točno u 7:30 otvore se teška metalna vrata hodnika s ćelijama na petom katu
ispod zemlje n zgradi BSU-a. Hodnik iza njih bio je širok, dug oko sedamdeset
pet metara i jako dobro osvijetljen. Zid od betonskih blokova s desne strane bio
je premazan zagasito sivom bojom. Sjajni epoksidni pod bio je iste boje, samo
nijansu tamniji, uz rubove su se protezale žute crte. Na lijevoj strani nalazio se niz
dobro osiguranih ćelija, sveukupno deset. Svaka ćelija bila je odijeljena zidom
dugim 3,3 metra i jednako toliko široka. Na prednjoj strani nikakvih metalnih
rešetaka, samo debeli neprobojni pleksiglas. Na visini od otprilike metar i pol od
poda, na sredini svakog pleksiglasa nalazio se mali otvor za razgovor, promjera
jednog centimetra. Sve su ćelije bile prazne i mračne osim jedne na samom kraju
hodnika.
Hunter i Taylorica uđu u dugačak prazan hodnik. Iako je već nekoliko godina
radila u FBI-u i već mnogo puta posjetila zgradu BSU-a, Taylorica se sad prvi put
našla na petom katu ispod zemlje. Ni Hunter nikad nije bio ovdje.
U tom je dugom hodniku nešto definitivno djelovalo zlokobno i prijeteće,
kao da su upravo prešli prag između dobra i zla. Zrak je ovdje postao nekako
previše hladan, previše gust, teže se disalo.
Prilazeći posljednjoj ćeliji, Taylorica je davala sve od sebe da suzbije
neugodno ježenje na leđima, ali nije uspjela. Nešto ju je na ovom mjestu
podsjećalo na uklete kuće u Noći vještica kojih se bojala dok je bila dijete.
»Ne znam za tebe«, reče, smirivši drhtanje, »ali ja bih radije ovo obavila gore
u prostoriji za ispitivanje.«
»Nažalost, nemamo izbora«, odvrati Hunter dok su im sa svakim učinjenim
korakom cipele škripile po sjajnom podu. Odjednom stane i okrene se k njoj.
»Courtney, reći ću ti nešto o Lucienu.« Rekao je to tek malo glasnije od šapata.
Nije htio da ono što će reći odjekne sve do posljednje ćelije. »Oduvijek je volio
igrati igrice – manipulirati ljudima – i bio je izvrstan u tome. Sada je vjerojatno
još bolji. Uvjeren sam da će se više okomiti na tebe nego na mene. Pokušat će ti
se uvući pod kožu svojim komentarima, insinuacijama, izravnim primjedbama,
svime. Neke će vjerojatno biti jako gadne. Budi spremna na njih, u redu? Ne
dopusti da te pogode. Ako ti se uspije uvući u glavu, rastrgat će te.«
Taylorica napravi grimasu kao da joj je to već poznato.
»Ja sam velika cura, Roberte. Znam se brinuti za sebe.«
Hunter kimne. Nadao se da je u pravu.
33.
Ispred posljednje ćelije na hodniku već su bile postavljene dvije metalne
stolice jedna do druge.
Lucien Folter je nepokretno ležao na svom krevetu i otvorenih očiju zurio u
strop. Čuo je kako mu se hodnikom približavaju koraci. Ustane, stane uz
pleksiglas i pričeka. Izgledao je i osjećao se potpuno opušteno. Na licu ni tračka
nikakve emocije. Nekoliko sekundi kasnije, Hunter i Taylorica mu uđu u vidno
polje. Prazna maska nestane, jednako kao u iskusnog glumca koji je upravo dobio
znak za svoj veliki nastup.
Toplo im se nasmiješi.
»Dobrodošli u moj novi dom«, reče mirnim glasom, ogledavajući se oko
sebe. »Iako je samo privremen.«
Ćelija je sličila na pravokutnu kutiju širine 3,3 i dužine pet metara. Zidovi
od betonskih blokova bili su obojeni jednakom zagasitom sivom bojom kao i
hodnik. Osim kreveta postavljenog uz lijevi zid, unutra su se uz nasuprotni zid
nalazili još samo zahod i umivaonik te mali metalni stol i metalna klupa, oboje
zašarafljeno za pod i desni zid.
Lucien im pokaže na dvije stolice u hodniku kao da kani voditi poslovni
sastanak.
»Sjednite, molim vas.«
Pričeka dok Hunter i Taylorica na sjednu, potom i sam sjedne na rub kreveta.
»Sedam i trideset ujutro«, reče. »Volim rano započeti dan. A koliko se
sjećam, voliš i ti, Roberte. Još uvijek ne možeš spavati?«
Hunter ne odvrati ništa. Njegova nesanica ionako nije bila neka velika tajna
ni nešto što bi skrivao od drugih. Od nesanice je počeo patiti u dobi od sedam
godina, nakon što mu je rak oduzeo majku.
Kako od obitelji nije imao nikoga drugoga osim oca, osvjedočio se da je
prevladavanje majčine smrti veoma bolan i samotan proces. Noću bi ležao budan,
previše tužan da zaspi, previše prestrašen za zaklopi oči, previše ponosan da
zaplače.
Nakon majčina pogreba počeo se bojati svojih snova. Svaki put kad bi
zatvorio oči, ugledao bi njezino uplakano lice iskrivljeno od bola kako preklinje
za pomoć, kako moli da umre. Njezino nekoć zdravo tijelo vidio bi potpuno
isušeno, toliko mršavo i slabo da nije mogla samostalno niti sjediti. Ugledao bi
kako se nekoć lijepo lice, s najblistavijim osmijehom i najljubaznijim očima, u
posljednjih nekoliko mjeseci pretvara u nešto neprepoznatljivo. No to je ipak
ostalo lice koje nikad nije prestao voljeti.
Spavanje i snovi postali su njegov zatvor iz kojeg je pod svaku cijenu htio
pobjeći. Nesanica je bila logična reakcija njegova tijela i uma na strah i jezive
noćne more – jednostavan, no veoma učinkovit obrambeni mehanizam.
Lucien nastavi još nekoliko trenutaka promatrati Hunterovo lice. »Još ti
uvijek jako dobro ide od ruke da ništa ne odaješ svojim izrazom lica, Roberte«,
reče, mašući kažiprstom. »Zapravo, rekao bih da si sada postao još bolji. Ali ti,
agentice Taylor«, okrene prst prema njoj, »ti si veoma blizu, ali još nisi dostigla
taj stupanj. Pretpostavljam da ste pronašli kutiju.«
»Eto vidiš, agentice Taylor.« Novi osmijeh pojavi mu se na usnama. »Taj
tvoj brzi pogled koji si dobacila Robertu, upravo je potvrdio moje mišljenje. Još
uvijek moraš malo učiti.«
Taylorica je i dalje izgledala smireno.
Lucien razvuče usne u još širi osmijeh.
»Znaš, agentice Taylor«, reče, »za pokeraško lice potrebno je mnogo vježbe.
Doduše, stvaranje lažne fasade zahtijeva i mnogo energije, nije li tako, Roberte?«
Znao je da Hunter neće odgovoriti, pa nastavi dalje. »Čak i ti moraš priznati da
sam ja svoju fasadu doveo do savršenstva, zar ne? Mislio si da ćeš odmah znati
kad lažem, nisi li?« Udahne zrak. »Prije si znao, ali sada više ne.« Zastane i počeše
se po bradi. »Čekaj da se sjetim. Što je ono bilo? Oh, da... ovo.«
Pogleda ravno u Hunterove oči, odjednom usredotočenijim i odlučnijim
pogledom. Zatim, u djeliću sekunde, donji kapak mu gotovo neprimjetno zatitra.
Ne bi primijetio nitko tko ne zna na što treba obratiti pažnju.
»Jesi li uspjela vidjeti, agentice Taylor?« Pitanje poprati osmijehom.
»Naravno da nisi, ali nemoj se gristi zbog toga. Nisi ti kriva. Nisi imala pojma što
ni kamo treba gledati.« Pogleda Huntera. »Robert je primijetio jer zna da treba
gledati moje oči, posebno lijevo. Napravit ću to opet, ovaj put malo sporije. Nemoj
treptati, agentice Taylor, jer će ti inače promaknuti.«
Ponovi pogled s titranjem kapka, ovaj put toliko suptilno da je djelovalo
zastrašujuće.
»Upozorio si me na to još u koledžu, Roberte, nakon jedne zabave, sjećaš
se? Obojica smo bili malo pripiti, pa si mislio da ću zaboraviti na to, zar ne?«
Hunter se u mislima vrati u prošlost, ispliva maglovita uspomena.
»Ali ja sam zapamtio«, nastavi. »Rekao si da je titranje gotovo neprimjetno,
da ga nitko ne može zamijetiti, ali ja sam znao da ćeš ga ti uvijek uočiti. Oduvijek
si imao dobro oko za takve stvari. Nisam to često činio, barem ne kad sam govorio
nedužne laži, ali kad se radilo o nečem ozbiljnijem... i BUM, uvijek bi me odalo
moje lijevo oko.« Palcem i kažiprstom protrlja oči. »I zato sam vježbao i vježbao
i vježbao pred ogledalom sve dok se toga nisam riješio. Više nije bilo izdajničkog
znaka. Više me nisu odavale refleksne radnje. Potrajalo je neko vrijeme, zapravo,
jako dugo, ali sam ih naučio kontrolirati. Zapravo sam postao toliko dobar u tome
da mogu u tren oka stvoriti nove, kad god zaželim, tek toliko, da skrenem ljudima
pažnju. Zastrašujuće, nije li?«
Hunter i Taylorica ne odvrate ništa.
»Znao sam, Roberte, da ćeš obratiti pažnju na to hoće li me odati titranje
kapka. Gotovo sam mogao osjetiti tvoju koncentraciju kad si me pokušao
pročitati.« Novi osmijeh. »Zar nisam bio nenadjebiv? Glumačka izvedba dostojna
Oscara.« Bez zastajanja promijeni temu i nastavi: »Ponudio bih vam piće«, reče,
»no imam samo vodu iz slavine, a i nemam više od jedne šalice.« Opet se zagleda
u svoje ispitivače. »Kava bi izvrsno pasala, ali je nemam.« Zadrži pogled na
Taylorici.
Ona shvati mig, pogleda nadzornu kameru na stropu iznad ćelije i jednom
kimne.
»Crnu s dvije kocke šećera, molim«, reče Lucien gledajući u kameru. Zatim
se opet obrati Hunter u i Taylorici. »Dobro, reći ću vam kako će ovo ići. Dopustit
ću vam da mi postavite nekoliko pitanja. Iskreno ću odgovoriti na njih, ozbiljno
govorim. Neću lagati. Zatim će na mene doći red da vama postavljam pitanja. Ako
osjetim da ne govorite istinu, razgovor se odlaže za dvadeset četiri sata, tada
možete opet započeti. Ja ću reći istinu i vi ćete reći istinu. Zvuči li vam to
pošteno?«
Taylorica se namršti. »Ti ćeš nama postavljati pitanja? O čemu?«
Njezina reakcija razveseli Luciena.
»Informacija je moć, agentice Taylor. A ja volim osjećati moć, ti ne?«
Svi začuju otvaranje vrata na kraju hodnika. Približavao im se marinac
noseći šalicu kave iz koje se pušilo. Taylorica uzme šalicu, stavi je na pladanj od
pleksiglasa i gurne ga u ćeliju.
»Hvala, agentice Taylor«, reče uzimajući šalicu. Prinese je nosu i duboko
udahne miris, zatim otpije. Ako je i bila previše vruća, nije to ničim pokazao.
»Jako dobro.« Kimne s odobravanjem. »U redu«, reče i sjedne. »Počnimo s
velikim otkrivanjem. Koje je prvo pitanje?«
34.
Otkako su on i Taylorica stigli pred Lucienovu ćeliju, Hunter je pomno
proučavao svoga starog prijatelja. Toga jutra Lucien je izgledao nekako više
samozadovoljno i slavodobitno nego dan prije, no to ga nimalo ne iznenadi.
Lucien je znao da drži sve konce u rukama, barem zasad. Znao je da svi oni moraju
plesati kako on svira i to mu je pružalo neizmjerno zadovoljstvo. No bilo je tu još
nešto. Nešto novo u njegovu držanju – samodopadnost, samouvjerenost, neki
golemi ponos, kao da uistinu želi da svi saznaju istinu o onome što je učinio.
Taylorica pogleda Huntera koji ne pokaže nikakvu namjeru da postavi prvo
pitanje.
»Dosad smo našli dokaze koji ukazuju da si vjerojatno počinio trideset tri
ubojstva«, započne bezizražajnim, smirenim i proračunatim glasom, ne
odvajajući pogled od Lucienovih očiju. »Je li to točno ili ima još žrtava za koje
ne znamo?«
Lucien otpije kavu, zatim jednostavno slegne ramenima.
»Jako dobro prvo pitanje, agentice Taylor. Iz prve pokušavaš otkriti koliko
sam veliko čudovište.« Lagano zabaci glavu i počne kažiprstom prelaziti od
Adamove jabučice prema vrhu brade kao da se brije. »No reci mi nešto. Da sam
ubio samo jednu osobu, bilo divljački ili ne, bih li tada bio manje čudovište nego
ako sam ubio trideset tri ili pedeset tri ili sto i tri?«
Taylorica ostane mirna. »Je li to jedno od tvojih pitanja za nas?«
Lucien se bezbrižno nasmiješi. »Ne, nije. Samo me zanima, ali nije važno,
jer, kao što rekoh, agentice Taylor, to je jako dobro prvo pitanje. Samo što nije
ono pravo. Jako sam razočaran, jer ga je postavila starija FBI-eva agentica. Zaista
sam više očekivao od tebe.« Pogleda je prezirnim pogledom. »No ne smeta mi da
te malo podučim. Napokon, život nije ništa drugo nego stjecanje iskustava. Nije
li tako, agentice Taylor?«
Ona ne odvrati ništa, ali joj se u očima pojavi gnjev.
»Tvoje prvo pitanje trebalo je biti mnogo smislenije. Trebalo se odnositi na
glavnu temu zbog koje si došla ovamo. Trebala si dobiti odgovor koji će ti reći
gubiš li uzalud ovdje svoje vrijeme.« Opet otpije kavu i obrati se Hunteru: »No,
da vidimo možemo li popraviti njezin kiks, hoćemo li? Još se sjećam koliko si bio
dobar u koledžu, Roberte, uvijek korak ispred svih, čak i svih profesora. Vjerujem
da si, nakon tolikih godina iskustva kao LAPD-ov detektiv, sada još bolji,
oštroumniji i mudriji. I zato, Roberte, za veliku nagradu, da čujemo. Kakvo bi bilo
tvoje prvo pitanje u ovoj situaciji? I, molim te, nemoj razočarati agenticu Taylor.
Ona želi učiti.«
Hunter ju nije morao niti pogledati. Mogao je osjetiti njezin pogled na sebi.
Sjedio je zavaljen u stolicu, potpuno mirno i opušteno. Lijevu nogu prebacio
je preko desne, ruke mirno položio na bedra. Nikakve napetosti u ramenima i
vratu, na licu nikakvog zabrinutog pogleda.
»Roberte, nemoj nas pustiti da čekamo«, ponuka ga Lucien. »Strpljenje je
vrlina, ali i prava gnjavaža.«
Hunter je znao da nema drugog izbora nego sudjelovati u Lucienovoj igri.
»Lokacije«, napokon izusti. »Zar zaista znaš točne lokacije svih trupala kojih
si se riješio?«
Klap, klap klap.
Lucien odloži šalicu s kavom na pod i počne polako pljeskati.
»Zar nije dobar?«, sarkastično upita agenticu Taylor. »Da sam na tvom
mjestu, agentice Taylor, obratio bih pažnju. Mogla bi danas ovdje naučiti par
stvari.«
Taylorica dade sve od sebe da ga ne prostrijeli pogledom.
»Znaš li zbog čega je to pravo pitanje, agentice Taylor?«, retorički upita,
poput učitelja koji drži predavanje. »Jer ukoliko odgovorim ‘ne’, sve se ovo
završava. Možete me spakirati i poslati na električnu stolicu. Više neću ni vama
ni FBI-u biti ni od kakve koristi.« Ne mičući pogled s Taylorice, podigne šalicu s
poda. »Agentice Taylor, nisi došla ovamo čuti moje priznanje. Taj dio je obavljen.
Ja jesam ubojica. Ubio sam sve te ljude... brutalno.« U posljednjim riječima čuo
se ponos od kojeg se ledila koštana srž. »Jedini razlog zbog kojeg sam još ovdje
je taj, što od mene nešto očajnički trebate.« Pogleda Huntera. »Lokacije svih
trupala. Ne zato što vam trebaju dokazi za ono što sam učinio, već zato što
njihovim obiteljima treba završetak. One moraju propisno pokopati svoje voljene,
nije li tako, agentice Taylor?«
Taylorica opet ne odgovori.
»Ako na Robertovo pitanje odgovorim ‘ne’, nema smisla dalje razgovarati
sa mnom. Nema smisla postavljati mi daljnja pitanja. Nema smisla držati me
ovdje, jer nemam ono što vam treba.« Na usnama mu se pojavi sablastan osmijeh.
Ovo ga je definitivno zabavljalo. »Reci mi, agentice Taylor, zar te ne ljuti to što
jedan autsajder obavlja tvoj posao bolje od tebe?«
Ne dopusti mu da dopre do tebe, Hunter joj u mislima pošalje poruku. Nemoj
se ljutiti. Ne dopusti mu da ti se zavuče pod kožu. Krajičkom oka zamijeti da
Taylorica teškom mukom obuzdava gnjev, a ako je on to uočio, uočio je sigurno
i Lucien.
Taylorica ne zagrize mamac. Da, teškom je mukom obuzdavala gnjev, ali ga
je obuzdala.
Lucien se ponosno zasmijulji i okrene k Hunteru.
»Odgovor na tvoje pitanje, Roberte, glasi – da. Mogu ti reći lokacije svih
trupala koja se mogu naći.« Mirno otpije kavu. »Vjerojatno ste već shvatili da se
neka nikad neće pronaći. Oh, da«, reče ležerno, »i napamet znam sva njihova
imena.«
Još jednom Lucien pokuša odgonetnuti Hunterov izraz. I opet ne uspije, ali
zato u Tayloričinim očima opazi tračak sumnje.
»Voljan sam se podvrgnuti testu na poligrafu ako misliš da lažem, agentice
Taylor.«
Lako bi prošao na testu. Sjetila se Hunterovih riječi na jutrošnjem ranom
sastanku. Vjerojatno i računa na testiranje poligrafom.
»Nema potrebe«, napokon mu odvrati.
Lucien se veselo nasmije. »Shvaćam. Je li ti Robert možda rekao da smo još
na koledžu, iz puke zabave, obojica prevarili poligraf?«
Taylorica ne potvrdi, ali nije znala da je to isto napravio i Hunter.
»Doduše, on je bio mnogo bolji od mene«, reče Lucien. »Meni su trebali
mjeseci da ovladam tehnikom, a njemu samo nekoliko tjedana.« Pogleda Huntera.
»Robert je oduvijek imao izvanrednu kontrolu nad samodisciplinom i
koncentracijom.«
U njegovim posljednjim riječi Taylorica zamijeti nešto drukčije. Pomisli da
bi to mogla biti ljubomora, no prevarila se.
Lucien podigne ruku, dajući joj znak da pričeka.
»Ali zašto bi vjerovala u bilo koju moju riječ? Dosad nisam činio ništa drugo
nego lagao.« Duga šutnja. »Kao što sam predložio, možeš me staviti na detektor
laži.« Zabaci glavu i nasmije se grlenim smijehom. »Kad bi barem. To bi bilo
zabavno.«
Ni Hunter ni Taylorica ne pokažu oduševljenje.
»Ne moraš to reći, Roberte«, nastavi dalje, predviđajući što mu Hunter
namjerava reći. »Prilično sam siguran da poznajem postupak. Da bismo
uspostavili povjerenje, potreban ti je neki pouzdan zalog dobre vjere, nije li tako?
Da sam terorist i da držim taoce, sada bi tražio da pustim jednoga kako bih
dokazao da sam voljan igrati pošteno.«
»Moraš nam dati nešto, Lucien«, složi se Hunter. Još se uvijek nije
pomaknuo iz svog opuštenog položaja. »Kao što si rekao, dosad nam nisi dao ništa
osim laži.«
Lucien kimne i popije kavu dokraja.
»Razumijem te, Roberte.« Zatvori oči i duboko udahne, kao da sjedi negdje
vani u cvjetnjaku i udiše miomirisan zrak. »Megan Lowe«, reče Lucien ne
otvarajući oči. »Stara dvadeset osam godina. Rođena 16. prosinca u Lewistownu
u Montani.« Vrhom jezika polako prijeđe po gornjoj usni kao da mu je na samu
uspomenu potekla slina. »Kate Barker, stara dvadeset šest godina. Rođena
jedanaestog svibnja u Seattleu u Washingtonu. Megan je oteta drugoga srpnja,
Kate četvrtoga srpnja. Obje su bile ulične prostitutke u Seattleu. Megan je ona
brineta čiju ste glavu našli u prtljažniku automobila koji sam vozio. Kate je ona
druga, plavuša.«
Napokon otvori oči i pogleda Huntera.
»Ostali dijelovi njihovih tijela još su uvijek u Seattleu. Hoćeš li zapisati
adresu?«
35.
Direktor Adrian Kennedy slušao je i promatrao razgovor iz kontrolne
prostorije i odmah pokrenuo birokratsku mašineriju kako bi dobio savezni nalog
za pretragu. Velika je prednost kad je netko direktor FBI-a, pa je usprkos ranim
satima i činjenici da je u državi Washington bilo tri sata manje nego u Virginii,
ipak uspio u rekordnom vremenu dobiti nalog potpisan od saveznog suca u
Seattleu.
Iako je Lucien rekao Hunteru i Taylorici da se ključ mjesta na kojem su
pohranjeni ostaci dviju žrtava nalazi u onom istom svežnju koji su koristili za
otvaranje njegove kuće u Murphyu, Kennedy nije htio čekati. Nije kanio poslati
Huntera, Tayloricu ni bilo kojeg drugog agenta iz Quantica u Seattle samo zato
da bi provjerili laže li opet Lucien ili ne.
Dobivši savezni nalog, Kennedy nazove područni ured FBI-a na 3. aveniji
br. 1110 u Seattleu. U 8:30 po pacifičkom vremenu, tim od dva agenta uputi se na
adresu koju je Lucien dao Hunteru i Taylorici – u skladište.
»Onda, Ed, kamo idemo?«, upita specijalni agent Sergio Decker kad je sjeo
za volan i upalio motor ponoćno crnog forda terenca.
Specijalni agent Edgar Figueroa tek što je sjeo na suvozačevo mjesto. Bio je
srednjih tridesetih godina, visok, širokih ramena, građen kao bodybuilder, tamne
kose ošišane na centimetar dužine i nosa na kojem se već na prvi pogled vidjelo
da je više puta bio slomljen.
»Provjeriti skladište na North 130. Streetu«, odgovori, stavljajući sigurnosni
pojas.
Decker kimne, stavi u rikverc, skrene udesno na 3. aveniju i uputi se na
sjeverozapad prema Seneca Streetu.
»O kojem se slučaju radi?«, upita.
»Nije naš«, odvrati Figueroa. »Mislim da je poziv došao od nekog glavešine
iz Washingtona D.C. ili Quantica. Mi samo idemo provjeriti postoji li ta adresa.«
»Droga?«, upita Decker.
Figueroa slegne ramenima i istovremeno odmahne glavom. »Nisam siguran,
ali mislim da nije. Koliko mi je poznato, nije upletena DEA. Nisu mi mnogo rekli,
ali mi se čini da se radi o ostacima žrtve.«
Decker upitno podigne obrve. »Spremljeni u unajmljeno skladište?«
»Tu adresu smo dobili«, potvrdi Figueroa.
Decker još jednom skrene udesno i stigne na sjevernu I-5 koja vodi do
Vancouvera u British Columbii. Promet je bio usporen, iako ne previše, što se
moglo i očekivati u to doba jutra.
»Imaju li koga u pritvoru?«, upita Decker.
»Koliko sam čuo, imaju. Mislim da ga drže u D.C-u ili u Quanticu.« Još
jednom slegne ramenima. »Kao što rekoh, nisu mi puno rekli, no stekao sam
dojam da se radi o nečemu velikom.«
»Imamo li nalog ili ćemo ući na lijepe riječi, koristeći naš FBI-evski šarm?«,
našali se Decker.
»Imamo nalog«, reče Figueroa i pogleda na sat. »Tamo nas čeka savezni
šerif.«
Vožnja od FBI-eva ureda na 3. aveniji do privatnog skladišta smještenog na
sjeveru grada trajala je oko dvadeset pet minuta. Poput svih ostalih skladišnih
prostora za iznajmljivanje i ova je zgrada izvana izgledala kao obično skladište.
Bila je oličena u bijelu boju, na pročelju je velikim zelenim slovima pisalo ime
tvrtke. Veliko parkiralište za klijente bilo je praktički prazno, samo šačica
automobila ispred skladišta. Mladi par je na golema industrijska kolica istovarivao
sadržaj iz unajmljenog kombija. Kombi je bio parkiran uz rampu za utovar broj
dva.
Decker parkira terenac uz malu gredicu sa zelenilom, točno ispred glavnog
ureda. Tlo je još uvijek bilo mokro od kiše koja je prestala padati prije četrdesetak
minuta, no sudeći po oblačnom nebu, ubrzo bi mogla opet započeti.
Dok su agenti izlazili iz automobila, žena ranih četrdesetih godina izađe iz
bijelog Jeepa Compassa parkiranog samo nekoliko metara dalje, četiri parkirna
mjesta s desne strane.
»Ja sam savezna šerifica Joanna Hughes«, reče i ispruži ruku. Nije morala
ništa pitati. Bez problema je pogodila da su Figueroa i Decker FBI-evi agenti s
kojima se treba sastati.
Kestenjastu kosu začešljala je u konjski rep, pa joj je čelo izgledalo preveliko
u odnosu na okruglo lice. Nije bila previše privlačna. Imala je malo previše špicast
nos i pretanke usne i izgledala je kao da stalno škilji, kao da pokušava pročitati
nešto što je njezinim očima ipak malo predaleko. Bila je elegantno odjevena u
krem poslovni kostim i bež štikle. Agenti se formalno predstave i rukuju.
»Hoćemo li?« Hughesova pokaže rukom na ured.
»Ding-ding«, zazvoni elektroničko zvono kad je Figueroa otvorio vrata
ureda. On, Decker i Hughes uđu u pretjerano osvijetljenu pravokutnu prostoriju.
Obojica agenata zadrže tamne naočale, a Hughesova poželi da je i ona ponijela
svoje.
S lijeve strane vrata nalazio se mali prostor za sjedenje – svijetlosmeđi kauč
za četiri osobe i dvije fotelje iste boje, postavljene oko okruglog niskog stolića od
kroma i stakla. Na stolu uredno poslagano nekoliko časopisa i brošura o uslugama
koje pruža skladište. U kutu automat s vodom. Iza pulta od akrila i drva sjedio je
mlad muškarac, ne stariji od dvadeset pet godina. Nije skidao pogled sa svog
smartphonea. Ili je mahnito slao poruke ili se potpuno uživio u kakvu neizmjerno
zabavnu videoigru. Prošlo je najmanje pet sekundi dok napokon nije podigao
pogled s malog zaslona.
»Mogu li vam pomoći?«, upita, odloži mobitel uz monitor kompjutora i
ustane. Previše oduševljeno nasmiješi se posjetiteljima.
»Jeste li vi ovdje šef?«, upita sutkinja Hughes.
»Jesam, gospođo.« Mladac kimne. »Mogu li vam kako pomoći?«
Hughesova priđe bliže i pokaže svoju značku. »Ja sam američka savezna
šerifica Joanna Hughes«, reče. »Ova dva gospodina su savezni agenti FBI-a.«
Figueroa i Decker posegnu u džepove i izvade identifikacijske kartice.
Mladac ih pogleda, potom uzmakne. Izgledao je pomalo zbunjeno. »Zar je
došlo do kakvog problema?« Oduševljeni osmijeh potpuno nestane.
Hughesova mu pruži papir s pečatom savezne vlade.
»Ovo je savezni nalog za pretragu koji nam daje zakonsko ovlaštenje da
pretražimo skladišni odjeljak broj 325 u ovoj zgradi«, reče mirnim i autoritativnim
glasom. »Hoćete li biti toliko ljubazni da nam ga otvorite?«
Mladac pogleda nalog, pročita nekoliko redaka i iskrivi lice kao da je
dokument napisan latinskim jezikom. »Mislim... mislim da bih morao nazvati
šefa.«
»Dečko, kako se zoveš?«, upita Decker.
»Billy.«
Billy je bio visok oko metar sedamdeset, kratke plave kose, djelomično
gelom začešljane u šiljke. Imao je trodnevne čekinje i više naušnica na svakom
uhu.
»O.K., Billy, možeš zvati koga hoćeš, ali mi nemamo vremena čekati.«
Glavom pokaže na nalog. »Kao što je savezna šerifica Hughes već rekla, ovaj
papir koji je potpisao savezni sudac daje nam zakonsko pravo da pregledamo
skladišni prostor broj 325, sa ili bez tvoje suradnje. Ni tebi ni nama ne treba
dopuštenje tvoga šefa da to učinimo. Jedino dopuštenje koje trebamo je ovdje. Ne
otvoriš li nam vrata, morat ćemo ih razvaliti bilo kakvim sredstvom.«
»I zakonski nećemo biti odgovorni za prouzročenu štetu«, doda Figueroa.
»Razumiješ li što ti govorim?«
Billy je izgledao veoma uznemireno. Na pultu se oglasi njegov mobitel,
obznanjujući da je stigla nova poruka, no on ga niti ne pogleda.
»Ova kopija naloga ostat će kod tebe«, doda Decker. »Tako da je možeš
pokazati svom šefu, svom odvjetniku i kome god hoćeš. Ovo ti garantira da nisi
prekršio zakon ni pravila firme, kao ni da si učinio nešto što nisi smio.« Ušuti i
pogleda na sat. »Billy, nemamo mnogo vremena. Dakle, kako ćemo? Hoćeš li nas
pustiti unutra ili ćemo razvaliti skladište? Moraš odlučiti.«
»Vi dečki me ne zezate, ha?«, upita Billy. Skrene pogled na prozor iza
obojice agenata, kao da pokušava otkriti gdje se nalazi skrivena kamera.
»Billy, ovo je službeno«, odvrati Hughesova takvim tonom da je Billy
odmah shvatio kako se ne radi o šali.
»Vi momci ste stvarno iz FBI-a?« Sada je zvučao uzbuđeno.
»Stvarno jesmo«, odvrati Decker.
»Gledajte, volio bih vam pomoći«, reče. »Mogu vas pustiti u zgradu. Nema
problema. Ali ne mogu otvoriti vrata na broju 325 jer imaju lokot. Nijedna naša
vrata nemaju običnu bravu, samo veoma debeli kračun. Mušterije mogu kupiti
lokot od nas.« Brzo pokaže iza sebe na izložene lokote različitih veličina. »Ili
donesu vlastite, ali nam nisu obvezni ostaviti ključ lokota, pa to nitko ne radi. Kad
jednom iznajmimo prostor, mi tamo više nemamo pristupa. To postaje potpuno
privatna stvar.«
Figueroa kimne i trenutak razmisli. »U redu. Možeš li nam dati podatke o
njemu?«
»Naravno.« Počne utipkavati nešto u kompjutor iza pulta. »Evo ga«, reče
nakon samo nekoliko sekundi. »Taj prostor spada u srednje specijalne i srednje
velike – tri puta tri metra.«
»Specijalne?«, upita Decker.
»Da«, reče Billy. »Jedan od rijetkih koji ima priključak za struju.«
»U redu.«
»Iznajmljen je prije osam mjeseci, četvrtog siječnja, gospodinu Liamu
Shawu«, nastavi čitati sa zaslona. »Platio je za cijelu godinu unaprijed...
gotovinom.«
»Nimalo me ne iznenađuje«, reče Decker.
»Nalazi se u prolazu F«, doda Billy. »Mogu vas odvesti tamo ako želite.«
»Idemo«, rekoše istovremeno Figueroa i Decker.
36.
Sve dok ne dobiju potvrdu da je Lucien govorio istinu o skladištu u Seattleu,
nitko nije vidio nikakve svrhe nastaviti razgovor. Direktor Adrian Kennedy rekao
je Hunteru i Taylorici da su FBI-evi agenti sa saveznim nalogom za pretragu već
poslani u provjeru vjerodostojnosti Lucienove izjave i da bi u narednih šezdeset
minuta ili manje mogli dobiti odgovor.
Taylorica je sama sjedila u jednoj od konferencijskih dvorana na trećem katu
ispod zemlje u zgradi BSU-a i zurila u nedirnutu šalicu kave na stolu ispred sebe,
kad je Hunter otvorio vrata i ušao.
»Dobro si?«, upita je.
Na trenutak mu se učini da njegovo pitanje nije doprlo do nje, zatim se
polako okrene i pogleda ga.
»Da, dobro sam.«
Uslijedi nelagodna tišina od nekoliko sekundi.
»Dobro ti je išlo tamo dolje«, reče Hunter nimalo pokroviteljskim ni
snishodljivim glasom.
»Aha, baš«, odvrati sarkastično. »Samo što sam započela s krivim pitanjem,
to hoćeš reći.«
»Ne«, odvrati i sjedne za stol nasuprot njoj. »Znaš, upravo tu griješiš. Bez
obzira koje bi mu prvo pitanje postavila, Lucien bi te ismijao i pokušao te
diskreditirati, učiniti sve da se osjećaš inferiorno, pokušao bi uzdrmati tvoju
samopouzdanost i uvjeriti te da nisi dovoljno dobra jer ti se želi uvući pod kožu.
I zna da je u tome jako dobar. To je na koledžu radio profesorima.«
Taylorica na njemu zadrži pogled.
»Želi se uvući i pod moju kožu, ali me pozna malo bolje nego tebe, ili me
barem poznavao, pa te trenutno iskušava da vidi kako ćeš reagirati. I nastavit će
navaljivati sve više i više. Svjesna si toga, zar ne?«
»Neka navaljuje«, odlučno odvrati.
»Samo imaj na umu da je za Luciena ovo poput igre... njegove igre, jer zna
da upravlja situacijom. Zasad možemo činiti samo jedno.«
Taylorica ga opet pogleda. »Odigrati igru«, reče.
Hunter odmahne glavom. »Ne bilo koju, već njegovu igru. Dat ćemo mu ono
što želi. Navesti ga da povjeruje kako pobjeđuje.«
Adrian Kennedy otvori vrata i zaviri u konferencijsku dvoranu. »Ah, tu ste.«
Nosio je plavi dosje.
»Ima li kakvih novosti iz Seattlea?«, upita Hunter.
»Još nema«, odvrati. »Još čekamo, no čini se da Lucien nije lagao o
identitetima žena nađenih u njegovu prtljažniku.« Otvori dosje. »Megan Lowe,
stara dvadeset osam godina. Rođena 16. prosinca u Lewistownu u Montani. U
šesnaestoj godini otišla iz Lewistowna, šest mjeseci nakon što je njezina majka
dopustila svom tadašnjem dečku da se useli u njihovu kuću.« Kennedy
instinktivno kimne Hunteru. »Najprije je otišla u Los Angeles i tamo provela šest
godina. Sve ukazuje na to da je bila uličarka. Nakon L.A.-a, seli u Seattle. Bavila
se istim poslom.« Okrene stranicu izvještaja. »Kate Barker, stara dvadeset šest
godina. Rođena 11. svibnja u Seattleu u Washingtonu. Pobjegla od kuće u
sedamnaestoj godini i živjela s dečkom koji je u to vrijeme bio ‘ambiciozni
glazbenik’. Nije potvrđeno, no čini se da je dečko bio taj koji ju je natjerao na
prostituciju.«
»Radi novca za drogu?«, upita Taylorica.
Kennedy slegne ramenima. »Vjerojatno. Datume otmice koje nam je Lucien
dao, drugi srpnja za Megan i četvrti srpanj za Kate, bit će teško potvrditi jer nije
prijavljen nestanak ni jedne ni druge.«
To ih i nije previše iznenadilo. Ubojstva prostitutki nalaze se na trećem
mjestu neriješenih ubojstava, odmah iza obračuna bandi i ubojstava povezanih s
drogom. Svakoga dana u Americi siluje se, premlati, opljačka ili otme na tisuće
uličnih prostitutki. Ne postaju žrtve radi svog atraktivnog izgleda, već radi
gotovine koju nose sa sobom. Postaju žrtve jer im je lako pristupiti i veoma su
ranjive, ali većinom zato što su anonimne. Velika većina uličarki živi sama ili
zajedno s drugim uličarkama. Iz očitih razloga, obično nemaju partnera. Većina
njih je pobjegla od kuće i ne održava više veze sa svojom obitelji. Žive
usamljeničkim životom, imaju jako malo prijatelja. Statistički, od deset uličarki
koje nestanu, prijavi se nestanak samo dviju.
Kennedy doda jednu kopiju izvještaja Hunteru, drugu Taylorici. Na
izvještajima su bile policijske fotografije obiju žrtava. Obje žene, i Megan Lowe
i Kate Barker, više su puta uhićene zbog prostitucije. Unatoč jasnim policijskim
fotografijama, bilo je nemoguće uočiti bilo kakvu sličnost s dvjema glavama
pronađenim u Lucienovu prtljažniku – toliko su bile brutalne ozljede na njima.
»Ako Lucien nije lagao o njihovim identitetima«, reče Kennedy izlazeći iz
dvorane, »onda nije lagao ni o Seattleu.«
37.
Unutrašnjost skladišta bila je jednako blistavo osvijetljena kao i ured: ekstra
široki hodnici i zaobljeni uglovi radi lakšeg manipuliranja kolicima i viličarima,
epoksidni pod obojen u svijetlozelenu boju, sva vrata pojedinih skladišnih
odjeljaka obojena u bijelo, s crnim brojevima na sredini. Isti broj bio je napisan i
na zidu desno od vrata. Billyu je trebalo oko tri minute da kroz sve prolaze i
skretanja stigne do prolaza F. Broj 325 bio je napisan na trećim vratima s lijeve
strane.
»Evo nas«, reče Billy, pokazujući odjeljak.
Baš kako im je maloprije rekao, na desnoj strani kliznih vrata nalazio se
metalni kračun s debelim lokotom boje mesinga.
Figueroa i Decker priđu bliže da pogledaju.
Za razliku od vojnog lokota kojim je Lucien zatvorio vrata podruma kuće u
Murphyu, ovaj je bio Master ProSeries, presvučen željezom, ne potpuno
neprobojan, ali ipak impresivan.
»Ovo je prilično otporan lokot«, reče Figureoa, pogledavši Deckera, potom
Billya. »Misliš li da se može prerezati škarama za žicu?«
Billy je već prije pretpostavio da će morati razvaliti lokot, pa je ponio metar
duge crveno-žute škare za žicu.
»Nema problema«, odvrati Billy i krene naprijed. »Prerezali smo jedan sličan
prije nekoliko tjedana. Prilično sam siguran da ni s ovim neće biti problema.«
»Kreni onda i napravi što moraš, Billy«, reče Figureoa i makne mu se s puta.
Billy priđe bliže, raširi škare do maksimuma i pažljivo obuhvati jednu stranu
vrata lokota. Svu težinu prenese na škare i čvrsto ih stisne.
Klink.
Škare kliznu s lokota kao da se ništa nije dogodilo, ali svi ugledaju kako je
nešto palo na pod i kliznulo nekoliko metara dalje u prolaz. Billy je uspio odvaliti
dio zaštitnog pokrova. Sad se na jednoj strani jasno vidio gornji željezni prsten
lokota.
»Rekao sam vam«, reče Billy i glavom pokaže na škare. »Za njih je ovo
mačji kašalj. Sad dolazi lakši dio.« Škarama obuhvati vidljivi željezni prsten i još
jednom snažno stisne.
Klik.
Ovaj put škare nisu skliznule s lokota. Prerezale su željezni prsten kao da je
od putra.
Svi su izgledali impresionirano.
»Moram još jednom«, objasni im Billy. »Prsten je previše čvrst i debeo da
ga okrenemo i izvučemo iz kračuna. Moram odrezati jedan njegov dio.«
Billy ponovi isti postupak i obuhvati željezni prsten otprilike tri centimetra
iznad mjesta gdje ga je već prerezao.
Klik.
Čim su škare opet zarezale metal, mali komad željeznog prstena padne na
tlo.
»Misija obavljena«, trijumfalno izjavi Billy i skine lokot s kračuna.
»Izvrsno obavljeno, Billy«, reče Figueroa.
Billy se odmakne. Figueroa povuče kračun i podigne metalna vrata. Trenutak
sve troje zastanu i pogledaju gotovo prazno skladište veličine tri puta tri metra.
Unutra ničega osim velikog industrijskog zamrzivača gurnutog uza stražnji zid.
»Hvala ti, Billy«, reče Decker, navlačeći rukavice od lateksa. Figueroa učini
isto. »Sad se možeš vratiti. Zvat ćemo te ako nam opet zatrebaš.«
Billy je izgledao razočarano. »Zar ne mogu ostati i gledati?«
»Ne ovaj put, Billy.«
Svi pričekaju da Billy zamakne za ugao. Hughesova ostane nekoliko koraka
iza agenata.
Tiho zujanje motora zamrzivača zvučalo je kao veoma uznemiravajuća i
jeziva zvučna kulisa. Na poklopcu zamrzivača nije bilo nikakve brave ni lokota.
Figueroa priđe bliže, nekoliko trenutaka dobro promotri zamrzivač i provjeri
prostor ispod i iza njega.
»Čini se u redu«, napokon reče.
»Da vidimo što je unutra«, reče Decker.
Figueroa kimne i otvori poklopac.
Čim su pogledali unutra, svi se istovremeno namršte.
»Dečki, u što mi to zapravo gledamo?«, upita Hughesova pomalo
sarkastičnim glasom. »Zalihe neke slastičarnice?«
U velikom zamrzivaču vidjeli su samo naslagane dvolitrene plastične kutije
sladoleda, naslagane u tri reda. Na naljepnicama gornjeg reda ugledaju cijeli
raspon okusa: čokolada, vanilija, jagoda, pistacija, keksi sa šlagom, jabuka s
cimetom i banana s komadićima čokolade.
Decker se još uvijek zbunjeno mrštio nad plastičnim posudama, no Figueroa
je izgledao mnogo zabrinutije.
»Isuse Kriste«, napokon dahne i ispruži ruku prema jednoj posudi. Odabrao
je onu s okusom jagoda.
Hughesova i Decker su ga namršteno promatrali.
Držeći neprozirnu bijelu plastičnu kutiju u lijevoj ruci, Figueroa polako
otvori poklopac.
Vidjevši što je unutra, Hughesova razrogači oči. Trenutak kasnije, povrati.
38.
Pedeset pet minuta nakon što im je Kennedy dao izvještaje o Megan Lowe i
Kate Barker, Huntera i Tayloricu pozovu u ured direktora Adriana Kennedya.
Ured na trećem katu zgrade BSU-a bio je lijepo namješten, ali nije izgledao
previše impozantno. Starinski stol od mahagonija, dva tamnosmeđa kožna
chesterfield naslonjača, sag čupavac koji je izgledao toliko udobno da bi se na
njemu moglo spavati i velika polica s najmanje stotinu u kožu uvezanih knjiga.
Zidovi većinom ukrašeni uokvirenim diplomama, nagradama i fotografijama
Kennedya s političkim i vladinim uglednicima.
Kennedy je sjedio za stolom, naočala za čitanje gurnu tih visoko gore na nos
i zurio u 27-inčni monitor kompjutora. »Uđite«, reče začuvši kucanje.
Taylorica otvori vrata i uđe, Hunter nekoliko koraka za njom.
»Nemojte sjedati«, reče im Kennedy, mahne im rukom da priđu i glavom
pokaže na svoj zaslon. »Dobili smo vijesti iz Seattlea. Dođite i pogledajte ovo.«
Hunter i Taylorica prođu uz naslonjače i stanu iza Kennedyeva stola, Hunter
s njegove lijeve, Taylorica s desne strane. Zaslon je prikazivao samo Kennedyev
desktop. Smanjio je aplikaciju koju je gledao.
»Prije četrdesetak minuta«, započne Kennedy, »dva naša agenta i savezna
šerifica razvalili su lokot na skladištu u Seattleu. Ovo su našli unutra.«
Klikne mišem i poveća aplikaciju koju je malo prije smanjio.
»Prije otprilike pet minuta primio sam ove fotografije«, objasni.
Prva fotografija snimljena je ispred skladišnog odjeljka 325 s otvorenim
vratima. Standardna širokokutna fotografija »poprišta zločina« prikazivala je
cijelu prostoriju. Tako su svi stekli dojam o veličini prostora i njegovu nimalo
sumnjivom izgledu. Uza stražnji zid ugledaju veliki zamrzivač.
Kennedy opet klikne mišem.
Druga fotografija prikazivala je samo zamrzivač zatvorena poklopca. I opet
ništa sumnjivo.
Još jedan klik.
Treća fotografija snimljena odozgo prikazivala je ono što su agenti vidjeli
kad su podigli poklopac.
Taylorica se načas namršti ugledavši one silne plastične posude sa
sladoledom.
»Sada postaje odvratno«, reče Kennedy i opet klikne mišem.
Sliku na zaslonu zamijeni snimka agenta kako u lijevoj ruci drži jednu bijelu
plastičnu posudu sa sladoledom. Poklopac je bio otvoren.
Taylorica na tren zastane i zaškilji, pokušavajući razabrati u što zapravo
gleda... i tada shvati.
»O, Bože«, šapne i prinese ruku ustima.
Hunter ne skrene pogled sa zaslona.
U posudi za sladoled bila su zaleđena dva para ljudskih očiju i dva ljudska
jezika.
Sada je bilo posve razumljivo zašto je Taylorici trebalo neko vrijeme da
razazna što je na fotografiji. Zbog dehidracije i nedostatka krvi, organi su se
usukali. Očne jabučice na lijevoj strani slike zalijepile su se jedna za drugu i
izgledale poput grozda. Zalijepili su se i jezici na desnoj strani, jedan na drugome,
poput neobičnog slova X.
Kennedy im da još malo vremena da prouče sliku, potom opet klikne.
Naredna fotografija prikazivala je drugu kutiju sladoleda i unutra zaleđenu
ljudsku šaku prerezanu na zapešću. Bez prstiju. Svi su bili odrezani.
Još jedan klik.
Druga zaleđena šaka u drugoj posudi.
Još jedan klik.
Ostali razrezani i zaleđeni dijelovi tijela.
Kennedy prestane klikati.
»I tako se nastavlja dalje«, reče. »U tom zamrzivaču je šezdeset osam posuda
sladoleda. Svaka sadrži zaleđen dio ljudskoga tijela. Neke i unutarnje organe ili
njihove dijelove... srce, jetra, želudac... stekli ste dojam, zar ne?«
Hunter kimne.
»Taj dio skladišta u Seattleu zasad ostaje zatvoren«, objasni Kennedy.
»Garantiraju mi da će potrajati dva, najviše tri sata, dok naši forenzičari ne
pregledaju cijeli odjeljak i pokupe posude iz zamrzivača. Laboratorij će izvršiti
DNK analizu i usporediti rezultate s onima koje smo dobili iz odrezanih glava u
Lucienovu prtljažniku. Premda nimalo ne sumnjam hoće li se podudarati.«
Činilo se da ne sumnjaju ni Hunter ni Taylorica.
»Mladić koji radi u skladištu pomogao je agentima razvaliti lokot na vratima,
ali nema pojma što je unutra«, nastavi Kennedy. »Ovo ćemo držati u tajnosti što
duže budemo mogli. Tisak još ništa ne zna i neka tako i ostane, jer svi znamo da
će Lucien Folter na kraju biti izveden pred savezni sud, pa će se na kraju ipak
saznati. A kad se sazna, grunut će svom silinom, jer sam sada sto posto uvjeren
da tamo dolje pod ključem imamo jebeno čudovište. Ovo je stvarno tek početak.«
39.
Lucien Folter upravo je završavao posljednju seriju vježbi kad je začuo
otvaranje teških metalnih vrata u dnu hodnika i ubrzo nakon toga zvuk koraka.
Ustane s poda, rukavom narančastog kombinezona otare znoj sa čela, sjedne na
rub kreveta i mirno pričeka. Kad se pred njim pojave Hunter i Taylorica i sjednu
na stolice ispred njegove ćelije, na usnama mu se pojavi ponosan osmijeh.
»Pretpostavljam da ste dobili potvrdu iz Seattlea«, reče, polako prelazeći
pogledom s Huntera na Tayloricu. Na njihovim licima tek ravnodušni izrazi.
»Šteta što niste išli tamo i osobno vidjeli. Mogu slobodno reći da sam tijekom
godina usavršio vještinu rezanja i komadanja.«
»Jesi li se na isti način riješio i svih ostalih tijela?«, upita Taylorica. Nimalo
je se nije dojmilo Lucienovo hvalisanje. »Raskomadao si ih?«
Nekoliko trenutaka zurili su jedno u drugo.
»Ne, nisam sve«, ravnodušno odgovori. »Vidiš, agentice Taylor, isprva sam
bio znatiželjan, jednako kao i svi znanstvenici u tom tvom BSU-u. Stvarno sam
htio saznati što može potaknuti nekoga na ubojstvo bez ikakvih osjećaja i kajanja.
Mučilo me jedno veliko pitanje – jesu li svi psihopati rođeni takvi ili to mogu
postati svojom voljom? Pročitao sam sve o toj temi, sve što mi je došlo u ruku, i
otkrio da ništa od onoga što sam pročitao ne sadržava odgovore koje sam tražio.
Nema ničega, agentice Taylor, nikakve knjige, nikakve disertacije, nikakvog
elaborata koji će ti reći što se stvarno zbiva ovdje.« Kažiprstom više puta kucne
po sljepoočnici. »U umu nekoga tko je postao bezosjećajni ubojica, tko za sebe
misli da je psihopat.« Zagonetno se nasmiješi. »Ali nikad se ne zna. Možda će se
to jednoga dana promijeniti. No dopusti da ti ispričam jedan mali uvod.«
Taylorica mirno prebaci desnu nogu preko lijeve i pričeka.
Lucien započne.
»Mnogi nikako ne mogu shvatiti, agentice Taylor, da treba napraviti golemi
zaokret u učenju kako bi netko postao osoba kao što sam ja. Tijekom godina
morao sam se razvijati, prilagođavati, improvizirati, snalaziti se.« Brzo slegne
ramenima. »Znao sam što me čeka i da ću to morati učiniti. Već otpočetka sam
htio isprobati različite stvari... različite metode... različite pristupe. Iako je smrt
univerzalna, sa svakom se žrtvom mora drukčije postupati.« Zvučao je kao da
ubijanje nije ništa drugo doli jednostavan laboratorijski eksperiment. »No netko
poput mene uvijek se suočavao s jednim golemim problemom.«
»A to je?«, odmjerenom znatiželjom upita Taylorica.
Neveselo joj se osmjehne.
»Pa, dok ti, agentice Taylor, raspolažeš neograničenim sredstvima i
timovima agenata i policajaca koji danonoćno rade da uhvate kriminalce, ljudi
kao što sam ja su usamljene duše. Moja sredstva su veoma ograničena. Mogu se
osloniti jedino na svoj mozak.« Hladno se zabulji u Tayloricu, još uvijek ne
obraćajući nikakvu pažnju na Huntera. »Siguran sam da znaš kako je nedavno FBI
objavio studiju o tome kako u svakom trenutku u Sjedinjenim Državama ima
najmanje petsto serijskih ubojica na slobodi.« Zasmijulji se. »Nevjerojatno, ha?
Ima mnogo manje ljudi poput mene nego što se misli. Tijekom godina sreo sam
nekolicinu drugih ubojica. Ljude koji su htjeli mučiti i ubijati tek iz pukog
zadovoljstva. Ljude koji su čuli glasove ili su mislili da ih čuju, glasove koji su
im govorili da moraju ubiti. Ljude koji su vjerovali da na zemlji obavljaju
božanski posao, da čiste Božju tvorevinu od grešnika ili koga li već ne. Ili one
koji su jednostavno htjeli ostvariti svoje najmračnije želje. Neki su od njih htjeli
učiti. Htjeli su naći nekoga tko će ih podučiti. Nekoga poput mene.«
Dao im je nekoliko trenutaka da u cijelosti shvate implikacije onoga što je
rekao.
»Da sam uistinu želio šegrta, zar stvarno misliš da bi mi trebalo dugo
vremena da ga pronađem? Morao sam samo prošetati ulicama većih gradova u
ovoj našoj prekrasnoj državi.« Široko raširi ruke kao da želi zagrliti cijeli svijet.
»Ulice u Americi prepune su budućih Teda Bundya, Johna Waynea Gacya,
Luciena Foltera.«
Iako je ova izjava zvučala nečuveno i razmetljivo, Hunter je znao da je
Lucien u pravu.
»Mogli bismo čak organizirati natjecateljski show u potrazi za narednim
američkim superstarom serijskim ubojicom.« Napravi grimasu kao da je zaista
ozbiljno razmišljao o tome. »Zapravo ću to i predložiti nekim kabelskim TV
kanalima. I ne bi me nimalo iznenadilo da neki ozbiljno ne razmisle o takvom
showu, jer jedna stvar je sigurna – imali bi mnogo veći broj gledatelja nego sva
ostala njihova sranja.«
Poput vatrometa, u Hunterovim mislima eksplodira sjećanje na njegov
posljednji slučaj u LAPD-u – slučaj serijskog ubojice koji je stvorio vlastiti
internetski reality show. I baš kako je Lucien sugerirao, golema masa ljudi se
logirala i gledala.
Lucien ustane, uzme malu plastičnu čašu s metalnog stola, priđe umivaoniku
u kutu, natoči vodu iz slavine i vrati se na rub kreveta.
»Ali, da se vratim na tvoje pitanje, agentice Taylor«, nastavi. »Nisam se
uvijek na isti način rješavao tijela.« Otpije gutljaj vode.
»Susan«, reče Hunter, prekinuvši tišinu. »Rekao si da je bila tvoja prva
žrtva.«
Lucien usmjeri pažnju na Huntera.
»Znao sam, Roberte, da ćeš početi s njom. Ne samo zato što ti je bila
prijateljica, već i zato što imaš pravo. Rekao sam da mi je bila prva. A to je zaista
savršen početak, nije li?« Duboko udahne, pogled u očima mu se promijeni kao
da ga više ne ograničavaju zidovi ćelije. Kao da su uspomene i slike toliko oživjele
da bi ih mogao dodirnuti. »Pa da vam ispričam kako je sve započelo.«
40.
Palo Alto, Kalifornija.
Prije dvadeset pet godina.
»Znači, stvarno ideš na putovanje«, upitao je Lucien i stavio novu turu pića
na stol.
Susan Richards je kimnula. »Stvarno idem.«
Prije tjedan dana oboje su diplomirali na Stanfordu i još su uvijek uživali u
svom uspjehu. Otada su slavili svakoga dana.
»Prije nego što krenem u lov na posao«, rekla je Susan i uzela svoje piće –
dvostruki Jack Daniel’s s Coca-Colom, »htjela bih malo vremena posvetiti sebi,
znaš? Posjetiti neka drukčija mjesta. Možda otputovati i u Europu. Oduvijek sam
htjela otići tamo.«
Lucien se nasmijao. »Lov na posao? Zar si poludjela? Susan, upravo smo
diplomirali na Stanfordu, najprestižnijem fakultetu psihologije u zemlji. Ne
otvoriš li vlastitu praksu, ordinacije iz cijele zemlje će krenuti u lov na tebe.«
»Ti ćeš to učiniti?«, upitala ga je Susan. »Otvoriti vlastitu ordinaciju?«
»Ne, mislim da neću. Malo sam razmišljao u posljednje vrijeme i mislim da
bih mogao isto što i Robert.«
»Doktorirati?«
»Da, razmišljao sam o tome. Što ti misliš?«
»Pa, ako je to ono što želiš, samo naprijed.«
Lucien je nakrivio glavu na jednu stranu i istovremeno slegnuo ramenima.
»Baš bih mogao.«
»Kad već govorimo o Robertu«, rekla je Susan namještajući se na stolici,
»šteta što se već danas morao vratiti u L.A.«
Mladi Robert Hunter bio je na njihovoj promociji i prve tri noći sudjelovao
u tjednom partijanju, ali je tog jutra morao autobusom natrag u Los Angeles da s
ocem provede tjedan dana prije nego što se vrati u Palo Alto i započne s ljetnim
poslom.
»Da, znam«, odvratio je Lucien pijuckajući svoj koktel.
Sjedili su u The Rocker Clubu u Crescent Parku, u sjevernom dijelu Palo
Alta. Ovo je bio njihov najomiljeniji bar – ljubazno osoblje, jeftina cuga, klijentela
obično veoma mlada i spremna za provod, tiha i nenametljiva glazba.
»Stvarno mu veoma nedostaje otac«, dodao je Lucien. »Samo mu je on ostao
od obitelji.«
»Da, znam«, rekla je Susan. »Majka mu je umrla kad je bio jako mali, zar
ne?«
Lucien je kimnuo. »Mislim da je imao sedam ili osam godina, ali nikad
zapravo nije govorio o tome. Čak i kad je bio malo pripit, Robert je uvijek znao
uspješno izbjeći tu temu. Znaš, kad u tako mladoj dobi ostaneš bez roditelja,
mislim da se ne radi samo o uobičajenoj traumi, već o nečemu mnogo većem.«
Susan je zastala s čašom na pola puta do usta. »O, molim te, nemoj.«
»Što?«
»Molim te, nemoj mi red da ćeš biti jedan od onih diplomiranih psihologa
koji ne mogu razgovarati s nekim, a da ga pritom ne psihoanaliziraju. Posebno
kad se radi o tvom prijatelju.«
»Ja...« Odmahnuo je glavom, na usnama mu se pojavio posramljen smiješak.
»Nisam psihoanalizirao Roberta.«
»Da, jesi.«
»Ne, nisam. Samo sam rekao da smo četiri godine dijelili istu studentsku
sobu. On je čudna osoba. Najpametniji tip kojeg sam upoznao u životu, ali
svejedno čudan, a mislim da ga je majčina smrt pogodila malo više nego što
priznaje.«
»Oh, stvarno?«, rekla je Susan, odložila piće na stol i napravila grimasu.
»Kako to mislite, doktore Lucien? Da čujemo vašu teoriju.«
»Ja nisam doktor i nemam teorije«, odvratio je i sam napravivši grimasu.
»Samo sam htio reći...« Odmahnuo je rukom kao da odbacuje misao. »Slušaj, nije
važno. Ne znam zbog čega uopće pričamo o tome. Ovdje smo da slavimo i
zabavljamo se.« Uzeo je svoje piće. »I zato slavimo i zabavljajmo se.«
Susan je podignula svoju čašu. »Da, popit ću u to ime.«
Iz zvučnika se začuje »Sweet Child of Mine« Guns n’ Roses’a. Lucien u dva
gutljaja dovrši piće.
»Dođi, idemo plesati«, rekao je ustajući se.
»Ali...« Susan je pokazala svoje piće.
»Iskapi sve, curo... čeka nas rock and roll«, rekao je, požurujući je mahanjem
rukama. »Idemo, idemo, idemo.«
Susan je iskapila piće, primila Lucienovu ruku i dopustila mu da je odvuče
na plesni podij.
Nakon dva sata i još nekoliko tura pića bili su spremni za odlazak. Susan je
bila prilično pijana, a Lucien je bio u mnogo boljem stanju.
»Mislim da bismo tvoj auto trebali ostaviti ovdje i uzeti taksi«, rekla je.
Počeo joj se zaplitati jezik. »Možeš sutra doći po njega.«
»Ne«, odvratio je. »Nisam toliko pijan. Mogu voziti.«
»Ne, ne možeš. Popio si isto koliko i ja, a ja... ja sam skroz mortus.«
»Da, ali ja sam pio koktele, ne dvostruke JD-e i kolu. I sama znaš da se
kokteli ovdje sastoje većinom od sokova i samo malo alkohola. Mogao bih ih piti
cijelu noć i svejedno biti u stanju voziti.«
Zastala je i zagledala se u njega neko vrijeme. Zaista je izgledao stabilno na
nogama i imao je pravo – kokteli u Rockeru nisu bili previše jaki.
»Siguran si da možeš voziti?«
»Sto posto.«
Slegnula je ramenima. »Onda u redu. Ali vozi polako, jesi li me čuo? Držat
ću te na oku.« Kažiprstom i srednjim prstom napravila je slovo V, uperila ih u
svoje oči, zatim polako u Luciena.
»Deset-četiri5, gospo«, odvratio je i salutirao.
Parkirao je niže niz cestu, tik iza ugla. U to doba jutra ulica je izgledala pusta.
»Veži se«, rekao je i sjeo na vozačevo mjesto. »Zakon nalaže.« Nasmiješio
se.
»Kaže mi čovjek koji je ispio hektolitre koktela i zatim sjeo za volan«,
našalila se, mučeći se sa zakopčavanjem pojasa.
Pričekao je, poprijeko ju je pogledao.
»Pa trudim se, zar ne vidiš?«, uzrujano je rekla. »Ne mogu naći prokletu
kopču.«
»Daj da ti pomognem.« Nagnuo se, zgrabio njezin sigurnosni pojas i
zakopčao ga. Zatim se odjednom primaknuo bliže i poljubio je u usta.
Iznenađeno ga je odgurnula. »Lucien, što to radiš?« Činilo se kao da se
iznenada otrijeznila.
»A što misliš da radim?«
Prošlo je nekoliko neugodnih trenutaka.
»Lucien... jako... jako mi je žao ako si stekao krivi dojam, noćas ili bilo kad
prije. Ti si fantastična osoba, stvarno si dobar prijatelj i izvrsno se slažemo, ali...«
»Ali ti ne gajiš iste osjećaje prema meni«, dovršio je njezinu rečenicu. »To
si htjela reći?«
Susan je samo zurila u njega.
»Što bi bilo da umjesto mene ovdje sjedi Robert?«
Pitanje ju je zateklo.
»Kladim se da njega ne bi tako odgurnula. Kladim se da bi plazila po njemu
kao kakva jeftina kurva. Vjerojatno bi strgnula odjeću, sjela mu na krilo i žurno
otkopčavala njegov remen na hlačama.«
5
U vojnom žargonu: poruka primljena
»Lucien, što se to, dovraga, događa? Još te nikad nisam vidjela takvoga. Kao
da te dosad nisam poznavala.«
U očima mu se pojavi ledeni pogled, kao da su iz njih isisani svi osjećaji i
sav život.
»A zbog čega misliš da si me poznavala?«
Zadrhtala je od njegova ledenog tona. Još je uvijek pokušavala shvatiti što
se dogodilo, kad se iznenada bacio naprijed i lijevom rukom pričepio njezinu
glavu uz suvozačev prozor.
On nije zakopčao sigurnosni pojas, imao je veću slobodu kretanja.
Pokušala je vrištati, no on joj je brzo rukom prekrio usta i prigušio sve
krikove. Desnom rukom otvorio je mali pretinac između sjedala i posegnuo
unutra.
Zgrabila ga je za lijevu ruku i pokušala je odgurnuti... pokušala je osloboditi
usta... glavu. Čak i da je bila trijezna, bio je mnogo snažniji od nje.
»U redu je, Susan«, šapnuo joj je u uho. »Uskoro će sve biti gotovo.«
Nevjerojatnom brzinom zamahnuo je desnom rukom prema njezinu licu.
Osjetila je ubod na vratu i u tom trenutku sreli su im se pogledi.
Njezin, pun straha.
Njegov, pun zla.
41.
Lucien im je pričao što se dogodilo te noći s jednakim oduševljenjem kao
netko tko se prisjećao što je jeo za doručak. Cijelo to vrijeme nije skidao pogled
s Huntera.
Hunter je dao sve od sebe da ostane miran, no Lucienova priča o tome kako
je savladao Susan počela mu je polako stezati čvor u grlu. Promeškoljio se na
stolici, ali nije odvraćao pogled s Lucienovih očiju.
Lucien ušuti, otpije malo vode i više ne izusti ni riječ.
Svi su čekali.
Tišina.
»Znači, drogirao si je«, reče Taylorica.
Lucien ju ravnodušno pogleda. »Ubrizgao sam joj propofol.«
Taylorica pogleda Huntera.
»Brzo djelujući opći anestetik«, objasni Lucien. »Nevjerojatno je čega se sve
možeš dočepati kad dobiješ pristup u zgradu Medicinskog fakulteta na
Stanfordu.«
»I što se zatim dogodilo?«, upita Taylorica. »Kamo si je odveo? Što si
učinio?«
»Ne, ne, ne«, reče Lucien lagano odmahujući glavom. »Sad je na meni red
da postavljam pitanja. Takav je dogovor, zar nije? Dosad ste se samo vi igrali ove
‘igre pitalica’.«
»Pošteno«, složi se Taylorica. »Reci nam što se dogodilo nakon toga i tek
tada možeš postaviti svoje pitanje.«
»Nema šanse. Sad je na meni red. Vrijeme je da napokon zadovoljim svoju
znatiželju.« Načas promašim zatiljak, zatim opet pogleda Huntera. »Roberte,
pričaj mi o vremenu kad si bio klinac. Pričaj mi o svojoj majci.«
Hunter stegne čeljust.
Taylorica je izgledala zbunjeno.
»Quid pro quo«, reče Lucien. »Vi murjaci ili profiled ili savezni agenti ili
što li ste već, uvijek pokušavate shvatiti što motivira ljude poput mene, nije li
tako? Uvijek pokušavate dokučiti kako radi um okrutnog ubojice. Kako ljudsko
biće može toliko podcjenjivati život drugog ljudskog bića? Kako netko može
postati čudovište kao što sam ja?« Svaku riječ izgovorio je nepromjenjivim
monotonim ritmom. »Pa, s druge strane, čudovište kao što sam ja bi jako voljelo
znati što motivira ljude poput vas. Vas, junake našega društva... najbolje od
najboljih... one koji će riskirati svoje živote za ljude koje uopće ne poznaju.« Ušuti
radi efekta. »Vi želite shvatiti mene. Ja želim shvatiti vas. Jednostavno. A kako bi
ti rekao Freud, agentice Taylor, ukoliko želiš duboko prekapati po nečijoj psihi,
ukoliko želiš shvatiti zašto je netko postao takav kakav jest, onda je najbolje
započeti s njegovim djetinjstvom i odnosom s majkom i ocem. Nije li tako,
Roberte?«
Hunter ništa ne odvrati.
Lucien pritisne svaki članak prstiju na obje ruke. Jeziv zvuk pucketanja
kostiju odjekne njegovom ćelijom.
»Dakle, Roberte, zadovolji moju znatiželju dugu dvadeset pet godina, hoćeš
li?«
»Mislim da neću, Lucien«, reče Hunter glasom ozbiljnim poput svećenika
na ispovijedi.
»O, Roberte, mislim da ipak hoćeš«, reče Lucien jednako mirnim glasom.
»Stvarno to mislim. Jer ćeš mi udovoljiti želiš li saznati više o tome što se
dogodilo sa Susan i gdje možeš naći njezine ostatke.«
Čvor u Hunterovu grlu stegne se još jače.
»Reci mi, Roberte, što se dogodilo? Kako je umrla tvoja majka?«
Tišina.
»I, molim te, Roberte, nemoj mi lagati, jer, uvjeravam te, znat ću lažeš li.«
42.
Hunter se na trenutak sjeti roditelja Susan Richards. On i Lucien sreli su ih
par puta kad su iz Nevade doputovali u posjet svojoj kćeri na Stamford. Veoma
drag par. Nije se mogao sjetiti njihovih imena, ali se sjećao koliko su bili uzbuđeni
i ponosni što je Susan primljena na tako prestižno sveučilište. Susan je bila prva
iz obitelji, i s majčine i s očeve strane, koja je otišla na koledž.
Jednako kao i njegovi roditelji, i Susanini su potjecali iz siromašnih obitelji.
Ni oni nisu mogli završiti srednju školu, morali su odustati već u prvom razredu i
zaposliti se da bi pridonosili uzdržavanju svojih obitelji. Kad se rodila Susan,
zarekli su se da će učiniti sve što je potrebno da njihova kći dobije bolju šansu u
životu od one koju su oni imali. Počeli su štedjeti za njezin koledž kad je Susan
imala samo tri mjeseca.
Prema američkom zakonu, do proglašenja smrti in absentia ili u odsutnosti,
dolazi kad se za nestalu osobu ne zna sedam ili više godina, iako broj godina malo
varira od jedne od druge države. Bez obzira na ono što piše u zakonu, bez
posmrtnih ostataka i bilo kakvog čvrstog dokaza, Hunter je bio potpuno siguran
da su roditelji Susan Richards, ukoliko su još bili živi, i dalje živjeli u nadi.
Najmanje što je mogao učiniti za njih jest dati im završetak i priliku da
dostojanstveno pokopaju svoju kćer.
»Moja majka je umrla od raka kad sam imao sedam godina«, reče. Još uvijek
je izgledao prilično opušteno na stolici.
Lucien se pobjedonosno nasmiješi. »Da, Roberte, to već znam. Kakve
vrste?«
»Glioblastoma multiforme.«
»Najagresivnije vrste primarnog raka mozga«, reče Lucien bezosjećajnim
glasom. »Mora da je bilo gadno. Koliko se brzo razvijao?«
»Jako brzo«, odvrati Hunter. »Liječnici su ga prekasno otkrili. Umrla je tri
mjeseca nakon dijagnoze.«
Sad se Taylorica promeškolji na stolici.
»Je li patila?«, upita Lucien.
Hunter opet stegne čeljust.
Lucien se nagne naprijed, stavi lakte na koljena i polako počne trljati ruke.
»Reci mi nešto, Roberte.« Naredne riječi izgovorio je polako, sa stankom
između svake: »Je li patila? Je li noću vrištala od bolova? Je li se iz snažne i drage
osobe pune života pretvorila u neprepoznatljivu vreću kože i kostiju? Je li vapila
za smrću?«
Hunteru postane jasno da je Lucien promijenio način igre, barem u ovom
trenutku. Više nije bio zainteresiran za to da se Taylorici uvuče pod kožu. Danas
je on bio njegova meta. A Lucien je to vraški dobro radio.
»Da«, odvrati.
»Da?«, reče Lucien. »Što, da?«
»Da je odgovor na sve.«
»Onda to i reci.«
Hunter duboko udahne.
Lucien pričeka.
»Da, patila je. Da, noću je vrištala od bolova. Da, iz snažne i drage osobe
pune života pretvorila se u neprepoznatljivu vreću kože i kostiju i da, vapila je za
smrću.«
Taylorica kradomice pogleda Huntera i osjeti kako joj se naježila koža na
cijelom tijelu.
»Kako se zvala?«, upita Lucien.
»Helen.«
»Je li bila kod kuće ili u bolnici kad je umrla?«
»Kod kuće«, odvrati Hunter. »Nije htjela ostati u bolnici.«
»Shvaćam«, Lucien kimne. »Htjela je biti sa svojom obitelji... sa svojim
voljenima. Veoma plemenito, iako veoma čudno i pomalo sadistički kad je htjela
da njezin sedmogodišnji sin bude svjedok sve njezine patnje, sve njezine boli...
Pretpostavljam da je moralo biti prilično gadno.«
Zasut lavinom uspomena, Hunter nikako nije mogao zadržati bezizražajno
lice. Odvrati pogled i stisne usne. Kad je opet progovorio, nastojao je govoriti
staloženim glasom, ali nije mogao sakriti tugu.
»Majka je radila kao čistačica za minimalac. Otac je noću radio kao zaštitar,
a da bi zaradio još malo osim te crkavice, danju je radio sve poslove koje je mogao
dobiti. Na kraju svakog mjeseca krparili smo kraj s krajem, čak i kad su oboje bili
zdravi. Nismo imali ušteđevine, jer nismo imali od čega štedjeti. Slabo
zdravstveno osiguranje moga oca ne bi pokrilo troškove. Ne bismo mogli platiti
bolničke račune. Zato je morala ostati kod kuće.«
Duga tišina.
»Oh, stvarno tužna priča, Roberte«, napokon hladno reče Lucien. »Skoro pa
mogu čuti violine. Reci mi, jesi li bio kod kuće kad je umrla?«
Hunter odmahne glavom. »Nisam.«
Lucien opet uspravno sjedne, potom kimne i ustane. »Rekao sam ti da ću
znati ako slažeš. A ovo je bila laž. Razgovor je gotov.«
Taylorica je iznenađeno pogledavala čas jednog, čas drugog.
»Upravo si zajebao Susanine ostatke«, reče Lucien. »Nikad ih nećeš naći.
Sretno ti bilo dok to budeš objašnjavao njezinoj obitelji.«
43.
Lucien se okrene i polako krene prema umivaoniku.
Taylorica se napne na stolici, no mučna tišina potraje samo nekoliko sekundi,
zatim Hunter u znak predaje podigne obje ruke u zrak. »U redu, Lucien, oprosti.«
Lucien prođe rukom kroz kosu, ali im ostane okrenut leđima. Nije se žurio
dok je razmišljao o Hunterovoj isprici.
»Pa, pretpostavljam da ti ne smijem zamjeriti, je li tako, Roberte?«, napokon
reče. »Morao si probati, da vidiš hoću li znati da lažeš. Jedino je to logično
objašnjenje. Zašto bi mi sada vjerovao? Nikad prije nisam znao kad lažeš, zar ne?
Nikad nisi pokazivao izdajničke znakove. Uvijek si u svakoj situaciji mogao
zadržati ravnodušno lice.« Napokon se opet okrene licem prema svojim
ispitivačima. »Pa, stari prijatelju, pretpostavljam da si ostario ili sam ja naučio
mnogo, mnogo bolje čitati ljude.«
Hunter ni na trenutak nije posumnjao u to. Mnogi serijski ubojice postaju
stručnjaci u promatranju ljudi, tumačenju govora njihova tijela i uočavanju
skrivenih znakova. To im pomaže da odaberu prikladnu žrtvu i odrede pravi
trenutak za napad.
»Dakle«, nastavi Lucien. »U ime dobrih stari li vremena, zanemarit ću ovo,
ali mi nemoj više lagati.« Ponovno sjedne. »Možda bi htio preformulirati svoj
odgovor?«
Kratka stanka.
»Da, bio sam kod kuće kad je umrla«, započne Hunter. »Kao što sam rekao,
otac je noću radio kao zaštitar, a majka je umrla noću.«
»Znači bio si sam s majkom?«
Hunter kimne.
Lucien pričeka, no Hunter ne nastavi. »Nemoj sad prestati, Roberte. Jesu li
te noću strašili njezini krici?«
»Jesu.«
»Ali nisi bježao u svoju sobu i skrivao se, zar ne?«
»Nisam.«
»Zašto?«
»Jer sam se više plašio toga da ne budem prisutan ako me zatreba.«
»I je li? Te posljednje noći? Je li te trebala?«
Hunter zadrži dah.
»Roberte, je li te trebala?«
U njegovim očima Hunter uoči nešto što prije nije zamijetio – potpunu
sigurnost, kao da već zna sve odgovore. Iskrivi li samo malo istinu, Lucien će to
znati.
»Jest«, napokon odvrati.
»Zbog čega te je trebala?«, upita Lucien. »Imaj na umu da mi ne smiješ
lagati.«
»Zbog pilula«, odgovori Hunter.
»Što je bilo?«
»Majka ih je uzimala. Bolovi bi prestali, barem nakratko. Ali kako je tumor
rastao, pilule su sve slabije djelovale.«
»Pa ih je trebala sve više«, reče Lucien.
Hunter kimne.
Na Lucienovu licu pojavi se zamišljen izraz, trenutak kasnije razvuče usne u
opak osmijeh.
»A to su bili analgetici na recept, zar ne?«, reče. »Vjerojatno veoma jaki, oni
čije se izdavanje strogo kontrolira, vjerojatno opioidi, što znači da je strogo
zabranjeno uzimanje većih doza. Te pilule nisu stajale uz njezin krevet, zar ne,
Roberte? Nisu smjele biti tamo. Postojala je velika šansa da se slučajno predozira.
Dakle, gdje su bile? U kupaonici? U kuhinji? Gdje?«
Tišina.
»Pilule, Roberte? Gdje ste ih držali?«, navaljivao je Lucien.
Hunter zamijeti prijetnju u njegovu glasu.
»Otac ih je držao u ormariću u kuhinji.«
»A te noći majka te molila da joj ih doneseš.«
»Da.«
Lucien se počeše po ožiljku na lijevom obrazu.
»Nije više mogla izdržati bol, zar ne?«, navaljivao je. »Htjela je umrijeti.
Zapravo se usrdno molila da umre, a ti si bio posrednik, jer si joj ih donio, nisi li?
Koliko si joj pilula donio, Roberte?« Tada mu sine. U istom trenutku podigne
ruku i raširi oči. »Ne, čekaj. Donio si joj cijelu bočicu, zar ne?«
Hunter ne odvrati ništa, no u mislima se vrati u tu noć.
Noći su bivale sve gore i gore. Krici su bili sve glasniji, stenjanje zbog boli
sve češće. Od njih bi uvijek zadrhtao. Ne kao da mu je hladno, već više neko
intenzivno drhtanje iznutra. Bolest joj je uzrokovala veliku patnju, a on je želio
da može nešto učiniti i pomoći joj.
Sedmogodišnji Robert Hunter začuo je majčine bolne krikove i tiho otvorio
vrata njezine sobe. Htio je zaplakati. Otkako se razboljela mnogo puta je htio
zaplakati, ali mu je otac rekao da ne smije.
Bolest joj je promijenila i izgled. Bila je tako mršava da joj je ispod obješene
kože mogao vidjeti kosti. Nekad prekrasna duga plava kosa sad je bila kratka i
krta. Iz nekoć iskričavih očiju nestao je život, duboko su upale u očne duplje.
Tresući se, zastao je na vratima. Majka je skvrčena ležala na krevetu, koljena
stisnutih uz prsa. Lica iskrivljena od boli, rukama je čvrsto obuhvatila noge.
Podigla je pogled i pokušavala jasnije vidjeti malu osobu na vratima.
»Molim te, dušo«, šapnula je prepoznavši sina. »Možeš li mi pomoći? Ne
mogu više izdržati bol.«
Trebala mu je sva snaga da zadrži suze. »Što da učinim, mama?« Glas mu je
bio jednako slabašan kao i njezin. »Da nazovem tatu?«
Uspjela je odmahnuti glavom. »Tata mi ne može pomoći, dušo, ali ti možeš.
Dođi bliže... molim te. Možeš li mi pomoći?«
Majka je sada izgledala kao neka druga osoba. Imala je velike tamne
podočnjake. Usne su joj bile ispucane i pune krasta.
»Mama, mogu ti zagrijati malo mlijeka. Znam da voliš toplo mlijeko.«
Učinio bi sve da opet ugleda svoju mamu kako se smiješi. Čim se približio,
ona se presavila od novog naleta boli.
»Molim te, dušo. Pomozi mi.« Isprekidano je disala.
Bez obzira na ono što je otac rekao, više nije mogao suzdržavati suze. Počele
su se slijevati niz njegovo lice.
Majka je vidjela koliko je prestrašen. »U redu je, dušo. Sve će biti u redu«,
rekla je drhtavim glasom.
Približio se još više i stavio ruke u njezine.
»Volim te, mama.«
Njegove riječi izmamile su joj suze. »I ja tebe volim, dušo.« Lagano mu je
stisnula ruke. Samo je toliko snage ostalo u njezinu tijelu. »Dušo, treba mi tvoja
pomoć... molim te.«
»Što da napravim?«
»Možeš li mi donijeti pilule? Znaš gdje stoje, zar ne?«
Desnom nadlanicom obrisao je šmrkljiv nos. Izgledao je prestrašeno. »Jako
su visoko«, rekao je, ne gledajući je u oči.
»Hoćeš li ih dohvatiti, dušo? Molim te, ova bol predugo traje. Ne znaš koliko
me jako boli.«
Suze su mu toliko zamaglile vid da je sve vidio iskrivljeno. Osjećao je
prazninu u srcu, kao da ga je napustila sva snaga. Bez riječi se okrenuo i otvorio
vrata.
Majka ga je htjela zazvati, no glas joj je bio toliko slab da je ubrzo zamro.
Vratio se nekoliko minuta kasnije noseći pladanj s čašom vode, dva punjena
keksa i bočicom pilula. Zabuljila se u pladanj, nije mogla vjerovati. Veoma
polako, boreći se s nezamislivom boli, podigla se u sjedeći položaj. On je prišao,
stavio pladanj na noćni ormarić i dodao joj čašu vode.
Silno ga je htjela zagrliti, ali nije imala toliko snage. Stoga mu se nasmiješila
najljepšim osmijehom koji je vidio u životu. Pokušala je otvorili bočicu, no prsti
su joj bili preslabi. Pogledala ga je očima punim nijemog preklinjanja.
Uzeo je bočicu iz njezinih drhtavih ruku, pritisnuo čep i okrenuo ga u smjeru
suprotnom od kazaljke na satu, zatim istresao dvije pilule na njezin dlan. Stavila
ih je u usta i progutala bez ijednog gutljaja vode. Pogledom ga je molila još.
»Mama, pročitao sam etiketu. Piše da ne smiješ više od osam na dan. S
ovima, danas si ih već uzela deset.«
»Tako si pametan, dušo.« Opet mu se nasmiješila. »Veoma si poseban. Silno
te volim i žao mi je što te neću vidjeti kako odrastaš.«
Oči su mu se opet napunile suzama kad je mršavim prstima obujmila bočicu.
On ju je čvrsto držao.
»U redu je«, šapnula je. »Sad će sve biti u redu.«
Oklijevajući, prepustio joj je bočicu. »Tata će se ljutiti na mene.«
»Ne, dušo, neće. Obećavam ti.« Stavila je još dvije pilule u usta.
»Donio sam ti ove kekse.« Pokazao je na pladanj. »To su ti najdraži. Molim
te, mama, uzmi jedan. Danas si jako malo jela.«
»Hoću, dušo, samo malo kasnije.« Progutala je još nekoliko pilula. »Kad se
tata sutra ujutro vrati, reci mu da ga volim i da ću ga uvijek voljeti. Hoćeš li to
učiniti za mene?«
Dječak je kimnuo. Zagledao se u gotovo praznu bočicu.
»Dušo, zašto ne odeš čitati neku od onih svojih knjiga? Znam da obožavaš
čitanje.«
»Mogu i ovdje čitati, mama. Tako nećeš biti sama. Sjedit ću tamo u kutu.
Neću ti smetati, obećavam.«
Ispružila je ruku i dodirnula mu kosu. »Sad ću biti dobro, dušo. Bol počinje
popuštati.« Očni kapci su joj otežali.
»Onda ću stražariti vani. Bit ću s druge strane vrata.«
Nasmiješila mu se bolnim osmijehom. »Dušo, zašto ćeš stražariti?«
»Rekla si mi da ponekad dolazi Bog i odvodi bolesne ljude u raj. Ne želim
da te uzme, mama. Sjedit ću pred vratima i ako dođe, reći ću mu da ode. Reći ću
mu da ti je bolje i da te ostavi na miru.«
»Reći ćeš Bogu da ode?«
Energično je kimnuo.
Ona je zaplakala. »Roberte, silno ćeš mi nedostajati.«
Bilo je kasno. Naručio sam svoj treći dupli viski. Ništa i nikoga nisam tražio.
Samo sam se htio napiti, to je sve. Zapravo sam se htio naliti do besvijesti. Pukom
slučajnošću našao sam se Forest Cityu u Mississippiu. Nisam se prijavio ni u
kakav motel ni ništa slično. Htio sam se samo naliti, obeznaniti se u svom
automobilu vani na parkiralištu i kad se probudim idućeg dana, jednostavno
nastaviti dalje.
No stvari se nisu tako odvijale.
Sjedio sam sâm u dnu bara. Nije bilo mnogo mušterija. Barmen je pokušao
zapodjenuti prijateljski razgovor, no bio sam prilično otresit pa je brzo shvatio
mig.
Dok mi je nalijevao četvrto piće, u bar je ušlo novo lice. Bio je krupan,
mnogo krupniji od mene – smjesa mišića i sala. Bio je i viši, najmanje sedam do
osam centimetara. Barmen ga je zvao Jed.
Kosa mu je bila toliko kratka da sam se pitao zašto je jednostavno svu ne
obrije. Ispod brade imao je neravan ožiljak u obliku polumjeseca, očito nastalog
kad mu je netko u lice uperio razbijenu bocu. I nos mu je bio više puta slomljen,
desno uho izgledalo je malo izobličeno, kao da mu je zalijepljeno za glavu. Nije
trebalo previše mozga da se zaključi kako se Jed jako voli upuštati u tuče.
Sjeo je za šank, četiri stolca dalje s moje lijeve strane. Čim je to učinio, dva
muškarca za stolovima iza nas ustala su i otišla.
Činilo se da Jed nije bio jako popularan.
Zaudarao je na jeftinu cugu i ustajali znoj.
»Tome, daj mi to jebeno pivo«, rekao je, otežući malo riječi. Zjenice su mu
bile velike poput tanjura, znači da je definitivno bio pun još nečega jačeg od
alkohola.
»Nemoj, Jed«, rekao je barmen neodlučnim glasom. »Kasno je i sigurno si
popio dovoljno za večeras.«
Jedovo se buldoško čelo još više nabralo.
»Nemoj mi srati da mi je dosta, Tome.«
Glas mu se pojačao za nekoliko decibela, pa je još jedan muškarac kriomice
klisnuo van.
»Ja ću ti reći kad mi je dosta. Daj mi sad to usrano pivo dok ga nisam zabio
u tu tvoju malu pičkastu guzicu.«
Tom je izvadio bocu iz hladnjaka, skinuo čep i stavio je pred Jeda.
Jed je uzeo bocu i u tri velika gutljaja ispio polovicu.
Nisam bio svjestan da zurim u njega sve dok se nije okrenuo prema meni.
»Koji kurac ti gledaš?«, rekao je i odgurnuo bocu sa strane.
»Šta si ti, neki pederčina?«
Nisam mu odgovorio, ali ni odvratio pogled.
»Pitao sam te nešto, pederčino.«
Otpio je još jedan veliki gutljaj.
»Sviđa ti se ono što vidiš, pederčino?« Podigao je desnu ruku i napeo biceps
poput bodybuildera, zatim mi je dobacio poljubac.
Ta vreća govana imenom Jed naprosto me hipnotizirala.
»Daj, Jede«, pokušao se umiješati barmen, očito sluteći što slijedi. »Pusti
čovjeka na miru. Momak samo želi popiti piće na miru.«
Pogledao me s izrazom koji je govorio – »Prikane, molim te, otiđi. Ne želiš
ovo, vjeruj mi.«
Nisam se pomaknuo. Vjerojatno nisam niti trepnuo.
»Začepi, Tome«, rekao je Jed i uperio prst u njega, iako je gledao u mene.
»Želim znati zbog čega me ova pederčina toliko voli promatrati. Želiš večeras
pojebati jednog pravog muškarca? Je li to na stvari, pederčino? Želiš malo
ovoga?« Obim rukama pokazao je svoju ogromnu trbušinu.
Pogledom sam polako prešao po cijelom njegovom tijelu. Činilo se da ga je
to još više razbjesnilo. Vilica mu se ukočila od bijesa. Lice mu je još više
pocrvenjelo. Prijeteći se uspravio.
I to je bilo to.
To je bio okidač.
Nije se radilo o njegovu odvratnu ponašanju ni smradu ni vrijeđanju, kao ni
činjenici da je bio toliko ružan da bi se prestrašio vlastita odraza u ogledalu. Nije
se radilo čak ni o tome što me nije pustio da na miru popijem piće. Radilo se o
tome što je mislio da mi može pokazati svoju nadmoć, To me je gurnulo preko
ruba.
Tada i u tom trenutku znao sam da će Jed te noći umrijeti.
59.
Hunter prestane čitati i pogleda Kennedya.
Iako su slova bila naopako okrenuta, Kennedy je pratio Hunterov pogled i
točno znao gdje je prestao čitati.
»Nastavi«, reče. »Slijedi preokret.«
Još uvijek pijan i napola snen, okrenuo se prema zastoru tuša i protegnuo
svoje ogromne ruke u zrak. Usta su mu postala crna rupa kad je zijevnuo, a ja sam
čak i iza zastora mogao osjetiti njegov odvratan dah. Oči su mu bile krvave od
popušene trave, alkohola i duboka sna iz kojeg se upravo probudio. Na sebi nije
imao ništa osim prljavih bokserica. Skoro sam se nasmijao.
Na trenutak mi se učinilo da pokušava nešto razaznati na zastoru, možda
rupu koju sam probušio, nisam bio siguran, ali sam znao da je vrijeme za akciju.
Bio sam toliko napet od adrenalina i uzbuđenja da su mi pokreti bili dvaput
brži od uobičajenih, a Jedov mozak i refleksi toliko usporeni od alkohola, droge i
nedostatka sna da će reagirati dvostruko sporije. Uz ta dva faktora, Jed me neće
vidjeti kad ga zaskočim.
Lijevom rukom odgurnuo sam zastor i istoga časa jurnuo naprijed. Držeći
nož u desnoj ruci, mahao sam s lijeve na desnu stranu.
Oštrica ga je zahvatila točno tamo gdje sam htio – po sredini grla. Veoma
oštar nož i snaga zamaha bili su dovoljni da usmrte svakoga. Nož je zarezao kroz
kožu i mišiće vrata kao da su od rižina papira. Po mlazu arterijske krvi koji je
šiknuo visoko u zrak i poprskao moje lice, zastor i zid iza mene, znao sam da sam
mu prerezao obje vratne vene. Prerezao sam mu gornji dio dušnika. Načas se
zagledao u mene, ali nisam siguran je li me prepoznao i shvatio što se događa.
Nisam mario zna li ili ne. Moje tijelo je zbog počinjenog djela već dostiglo
ekstazu. Lijevom rukom zgrabio sam ga za zatiljak i povukao je unatrag,
rastvarajući još više smrtonosnu ranu. Uživao sam promatrajući kako mu krv
šiklja iz vrata, slijeva se niz njegovo tijelo i pjeni u njegovim ustima. Njegove
glasnice uspjele su proizvesti samo prigušeno klokotanje. Držao sam ga u tom
položaju sve dok se njegov mahnit pogled nije ukočio. Dok nije prestalo i
klokotanje. Dok se njegovo tijelo nije objesilo.
Pao je na pod, a ja sam ostao u kupaonici još sedam minuta, još uvijek opijen
prirodnim kemikalijama koji je moj mozak proširio po cijelom tijelu. Nisam
osjećao krivnju. Ni kajanje.
Umio sam lice i ruke, a za odjeću se nisam previše brinuo. Spalit ću je čim
izađem iz kuće.
Došlo je vrijeme da krenem.
No sudbina je čudna stvar. Dok sam prolazio kratkim hodnikom uz Jedovu
sobu, nešto mi je zapelo za oko, pa sam stao. Vrata su bila širom otvorena i tada
sam je prvi put ugledao.
Bilo mi je teško zamisliti da golema vreća ljudskih izlučevina poput Jeda ima
curu. Znam da mu nije bila supruga jer ni jedno ni drugo nije nosilo vjenčani
prsten. Ipak, imao je curu i bila je ovdje, obeznanjena na njegovu krevetu. Začudo,
ni izdaleka nije bila krupna ni ružna kao Jed – imala je kratku tamnu kosu, visoke
jagodice, fine usne i glatku kožu boje meda. Bila je privlačna, jako privlačna.
Kako je završila s Jedom, za mene će zauvijek ostati misterij.
Stajao sam na vratima i promatrao je neko vrijeme. Još sam uvijek osjećao
veliko uzbuđenje što sam Jedu prerezao grkljan. Kako netko pun svoje najdraže
droge može tek tako otići kad mu se nudi još nešto?
Osjetio sam kako mi je tijelo opet počelo bridjeti i po drugi put te iste noći
pokrenuo se okidač u mojoj glavi. Odlučio sam da se više neću boriti protiv poriva
pa sam tiho ušao u sobu i pažljivo legao na krevet do nje. Na plahtama se još
osjećala toplina Jedova tijela.
Nisam se pomaknuo naredne dvadeset dvije minute. Samo sam ležao tamo,
promatrao njegovu curu kako spava, čekao, udisao miris njezine kose, osjećao
toplinu njezina tijela tako blizu moga.
Tada se pomaknula.
Okrenula se i prebacila ruku preko mojih prsa, onako kako to rade parovi u
snu. Oči su joj ostale zatvorene. Ruka joj je pala na moje rame i više se nisam
mogao suzdržavati. Polako sam primio njezinu ruku, prinio je svojim usnama i
počeo ljubiti i lizati njezine prste. Imale su okus po kremi za ruke.
Pretpostavljam da je uživala u ljubljenu i grickanju jer je tiho stenjala i zatim
polako preko mene prebacila nogu. Podsvjesno je osjetila da to nije golemo
Jedovo tijelo na koje je navikla. Registrirali su to živci u njezinoj nozi, no
potrajalo je nekoliko sekundi dok uspavani mozak nije dešifrirao signal. Čim se
to dogodilo, namrštila se i prije negoli je otvorila oči.
Sobu je slabo osvjetljavao pun mjesec koji se sada nalazio nisko na nebu,
vidljiv kroz otvoreni prozor na istočnom zidu. Polovica lica bila mi je u mraku.
Pretpostavljam da se nisam umio onako dobro kao što sam mislio, jer je
upravo u tom trenutku kapljica Jedove krvi kapnula s moje kose na čelo i niz obrvu
pala na bijelu jastučnicu.
Žena je opet trepnula. Ovaj put nervozno, puna straha. Registriravši da nešto
nije u redu i osjetivši opasnost, brzo se probudila. Zabacila je glavu nekoliko
centimetara da joj se razbistri vid, a tada se sledila od straha.
Ugledala je stranca u odjeći natopljenoj krvlju kako leži kraj nje na mjestu
gdje je trebao ležati njezin dečko. Zurio joj je ravno u oči držeći njezina dva prsta
u ustima.
61.
Hunter prestane čitati i zatvori notes.
Osjećajući se nelagodno, specijalna agentica Taylor ustukne korak i dovrši
viski u jednom gutljaju.
»Gdje su ostali?«, upita Hunter pokazavši glavom na notes.
»To je jedini«, odgovori Kennedy. »Svi ostali pronađeni u kući u Murphyu
ne sadrže ništa. Nekoliko crteža i skica i to je sve. Ništa slično ovome.«
»Ali moraju postojati i drugi.« Hunter je zvučao pomalo zbunjeno. »Jesi li
siguran da su provjerili sve knjige i notese koji su nađeni?«
»Jesam, siguran sam«, potvrdi Kennedy. »Sigurno ih je držao negdje drugdje
ili ih je možda sakrio na različita mjesta. To me ne bi nimalo iznenadilo, a i to
morate otkriti u razgovoru s njim.«
Hunterov pogled otvrdne.
Kennedy to zamijeti. U njegovu hrapavu glasu koji je zvučao poput
kreketanja, zaista se čuo umor.
»Slušaj, Roberte, ono što je Lucien učinio ne može se opravdati ničime na
ovom svijetu, ali ako si u pravu da je u notese zapisivao sve što je učinio i iskusio,
onda je to već učinio i ne može se poništiti. Ukoliko ti notesi zaista postoje, onda
bismo ih trebali imati. Prvo, oni su čvrsti dokazi protiv serijskog ubojice koji će
nesumnjivo ostati zabilježen u povijesti. Drugo, psihološka i bihevioristička
saznanja, shvaćanja koja ćemo iz njih steći, mogu se pokazati kao adut u našoj
borbi protiv veoma brutalnih višestrukih počinitelja. I sam to jako dobro znaš,
Roberte, i kao policajac i kao psiholog.«
Nije mu se mogao suprotstaviti.
»U skladištu u Seattleu nema ničega?«, upita Taylorica.
»Ničega osim zamrzivača sa zamrznutim dijelovima tijela«, potvrdi
Kennedy.
Svi na trenutak razmisle.
»Raspitao sam se u šerifovu uredu okruga Scott u Mississippiu«, nastavi
Kennedy. »Jed Davis i njegova cura Melanie Rose ubijeni su prije dvadeset jednu
godinu i raskomadani u kući u kojoj su živjeli u predgrađu Forest Citya. Našla ih
je njezina majka kad je, dva dana nakon ubojstva, svratila i donijela im svoju pitu
od jabuka. Nitko nikad nije uhićen.« Zastane radi efekta i udahne zrak. »Prema
izvješću mrtvozornika, glava Melanie Rose odsječena je kuhinjskim nožem i
ostavljena na blagovaoničkom stolu u dnevnoj sobi. To je bila prva stvar koju je
njezina majka ugledala kroz prozor.« Pogleda Huntera, lica ozbiljna poput
srčanog udara. »Roberte, ubio ju je samo zato što je bila kod kuće. Ubio ju je iz
čistog zadovoljstva.«
Hunter zatvori oči i stisne usne.
»Pročitao si ispovijest«, doda Kennedy. »Napisana je dan nakon što ih je
raskomadao. Priča i riječi su jasne i koncizne, nisu histerične, čak ni nervozne.
Svi znamo da to ukazuje na potpunu emocionalnu odvojenost. Kao što si rekao,
njegove ispovijesti su poput studije o tome što se događa u glavi opakog ubojice
– što misli, kako se osjeća, što ga potiče – prije, za vrijeme i nakon svakog
ubojstva. Reci da sam sebičan, ali želim imati ta saznanja. Potrebna su nam ta
saznanja. Postoje li te knjige, ja ih želim imati.«
Hunter priđe prozoru i pogleda van. Noć i oblaci zamračili su nebo, ali je
zbog njih jasnije vidio stvari, shvatio nešto što dosad još nije. I prokleo samoga
sebe što to nije ranije vidio.
»Mislim da ćeš ih i dobiti, Adriane«, reče. »Jer Lucien želi da ih dobiješ.«
Taylorica se namršti, Kennedy ga sumnjičavo pogleda.
»Što misliš time reći?«
»Sve je ovo isplanirano«, odvrati Hunter.
Taylorica i Kennedy se još više zbune.
»Što je isplanirano?«, upita Taylorica.
»Da bude uhvaćen.« Okrene se prema njima. »Pa, možda ne još. Možda bi
Lucien volio još neko vrijeme nastaviti s onim što je radio. Nikako nije mogao
predvidjeti nesreću koja se dogodila u Wyomingu i koja nas je dovela do njega,
ali mislim da je oduvijek računao na to da će jednoga dana biti uhvaćen.«
Kennedyu je trebalo samo nekoliko sekundi da ga shvati. »Jer koja je svrha
pisati enciklopediju o ubijanju i biheviorističkoj motivaciji ako je nikad nitko neće
pročitati... ili proučavati, je li tako?«
Hunter se šutke složi.
I Taylorica je razmislila, no nije bila toliko uvjerena. »Da, ali zašto bi želio
biti uhvaćen? Mogao je samo srediti da se knjige pošalju FBI-u ili ih poslati
anonimno ili nešto slično.«
»Ne bi imale isti učinak«, reče Hunter.
»Robert je u pravu«, podupre ga Kennedy. »Same bilješke ne bi imale istu
‘težinu’ da nismo uhvatili počinitelja. Trebalo bi nam mnogo više vremena da sve
povežemo i zaključimo jer ne bismo znali jesu li bilješke prijevara ili ne. A s
Lucienom u pritvoru... razgovorima s njim, njegovim uputama kako da dođemo
do ostataka tijela njegovih žrtava... sve to notesima daje vjerodostojnost.«
Zastane kad se napokon pojavi još jedna spoznaja. Pogleda Huntera. »I zato
je tražio tebe.«
Hunter udahne i kimne.
»Zato što ti daješ još veću vjerodostojnost Lucienovu karakteru«, reče
Kennedy. »Zajedno ste pohađali koledž. Bili ste cimeri. Najbolji prijatelji. Ti znaš
koliko je inteligentan i možeš to potvrditi.« Priđe svome stolu. »Kladim se da je
računao na to da ćeš se sjetiti razgovora o ideji pisanja ‘enciklopedije ubijanja’.
Znao je da ćeš se sjetiti Susan Richards. Roberte, oduvijek si bio glavni dio
njegova plana.«
»Sad kad je njegova vjerodostojnost i više nego ustanovljena«, prekine ga
Taylorica, »zašto ga jednostavno ne pitaš za te notese? Ako si u pravu, a njegova
je zamisao otpočetka bila da Biro dobije te knjige, rado će ti dati tu informaciju.«
»Ne, neće«, reče Hunter. »Ne još.«
»Zašto?«
»Jer još nije završio.«
62.
Hunter je na mahove uspio odspavati samo tri i pol sata. Probudio se u 5:00.
Do 6:30 otrčao je svojih osam kilometara, a u 7:30 on i Taylorica već su bili na
petom katu ispod zemlje.
Jednako kao i prethodnog dana, Lucien je sjedio na rubu kreveta i mirno ih
čekao, desne noge prebačene preko lijeve i ruku sklopljenih na krilu.
Sinoć su se Taylorica, Hunter i Kennedy složili da u ovom trenutku ne bi bila
dobra strategija navaliti na Luciena da govori o svojim notesima ukoliko su uopće
postojali. Još uvijek su im prioritet bili ostaci žrtava.
»Baš sam se pitao hoćeš li još uvijek biti ovdje, Roberte«, reče Lucien kad
su njegovi ispitivači zauzeli svoja mjesta. »Mislio sam da ćeš htjeli sam pogledati
Susanine ostatke. Mislio sam da ćeš u ovom trenutku biti na pola puta do Nevade
da posjetiš njezine roditelje.« Zagleda se u Hunterovo lice, ali ne otkrije ništa.
»Našli ste je, zar ne?« Pitanje je zvučalo bezbrižno.
»Da, našli smo je«, potvrdi Taylorica.
»Ah, da«, reče Lucien kao da se upravo nečega sjetio. »Testovi i testovi. Ali
ti, Roberte, znaš da je to ona, zar ne?«
Nikakve reakcije.
»No FBI ne želi mrdnuti dok ne dobije potvrdu laboratorija. To je protokol.
Bilo bi nepromišljeno i potencijalno veoma štetno za obje strane kontaktirati
njezine roditelje bez stopostotne potvrde da se radi o njezinim ostacima. Posve
razumljivo.«
»Lucien, jesu li u blizini kuće u La Hondi zakopane još neke žrtve?«, upita
Hunter.
Lucien se nasmiješi. »Razmišljao sam o tome. Lokacija je izvanredna.
Daleko od svega. Nema susjeda. Nitko te ne može špijunirati.« Odmahne glavom.
»Ali nisu. Susan je jedina u La Hondi. Roberte, ovo je velika zemlja. Nije teško
naći slična mjesta. Bilo kako bilo, nakon Susan trebalo mi je dugo vremena da se
sredim.« Lupkao je člancima prstiju jedne ruke o drugu. »Svi smo čuli i čitali o
razdobljima ‘zatišja’ između serijskih ubojstava, no mogu vam reći da... da mogu
biti vraški teška.«
Hunter nije bio osobito zainteresiran slušati Lucienovu priču o tome kako se
osjećao. Znao je da će Lucien otezati svaki razgovor koliko god bude mogao, ali
je ipak htio od njega dobiti željene informacije.
»Dakle, Lucien, reci nam ime i lokaciju naredne žrtve.«
Lucien nastavi kao da ga nije čuo.
»Danima, tjednima i mjesecima nakon Susan, kako se izlizalo djelovanje
‘droge ubijanja’« – u zraku prstima napravi navodnike – »bio sam sto posto
siguran da to više nikad neću učiniti. No vrijeme je prolazilo i porivi su me opet
počeli obuzimati. Bili su snažniji, zahtjevniji. Nedostajao mi je onaj
transcendentalni osjećaj. Nedostajao mi je osjećaj moći koji sam iskusio te noći
sa Susan. Znao sam da mi tijelo i um umiru za tim da ga opet osjete.«
»Koliko je to trajalo?«, upita Taylorica. »Razdoblje ‘zatišja’? Koliko je
prošlo između Susanina ubojstva i druge žrtve?«
»Sedamsto devet dana.«
Nije morao razmišljati o odgovoru. Broj je bio urezan u njegov mozak. Svaki
detalj svega onoga što je učinio bio je urezan u njegov mozak.
»Bio sam na Yaleu«, nastavi. »Zvala se Karen Simpson.«
Hunter se namršti.
Lucien ga pogleda i kimne. »Tako je, Roberte, Karen je stvarno postojala.
Sa svim onim tetovažama, piercingom na usni i nosu, lijevim uhom dužim za
centimetar, frizurom i šiškama u stilu Bettie Page... Upoznao sam je na Yaleu,
kako sam ti već rekao, ali nešto sam slagao. Nikad nije bila ovisnica. To sam
izmislio jer se uklapalo u priču koju sam ti htio ispričati prije par dana. To sam
usput naučio. Namjeravaš li lagati, iskoristi što više istinitih činjenica – stvarne
ljude, imena, opise, lokacije, vrijeme i drugo. Tako ćeš lakše zapamtiti, pa budeš
li morao kasnije opet ponoviti svoju priču, smanjuješ šanse da te uhvate u laži.«
Hunter je znao tu teoriju.
»Kao što sam ti prije rekao, Karen je bila jako draga žena. I ona je radila na
doktoratu iz psihologije. Znali smo zajedno učiti. Zapravo...« Glupavo se
nasmiješi kao da govori: Znam nešto što ti ne znaš. »Oboje ste je već upoznali.«
Izazovno ih pogleda.
»Ostale uokvirene tetovaže dolje u podrumu«, reče Hunter.
»Tako je, Roberte«, složi se Lucien. »Ždralovi.«
Na jednoj od uokvirenih komada ljudske kože u Lucienovu podrumu bila su
tetovirana dva ždrala. Tetovaža je preuzeta sa slike Ždralovi na snježnom boru,
slikara Katsushike Hokusaia.
»Imala je tu tetovažu na desnoj nadlaktici«, reče Lucien. »Iako je Karen bila
tek moja druga žrtva, odlučio sam se upustiti u pustolovinu.«
63.
Zbog nečega u načinu na koju je izrekao posljednje riječi, činilo se kao da se
zrak zaledio, kao da je cijelo ovo vrijeme vrag čekao iza ugla i sada se sprema
obznaniti svoju prisutnost.
»Kao što sam rekao«, nastavi Lucien, »porivi su se počeli vraćati nekoliko
mjeseci nakon što sam otišao sa Stanforda, no nisu bili toliko neizdrživi kao
kasnije. Isprva sam mislio da ih mogu kontrolirati. Mislio sam da ću iz lako
zauzdati, no bio sam u krivu, kako to na kraju otkrije svaki višestruki ubojica.«
Objema rukama počeše se po zatiljku i istovremeno zatvori oči i zabaci
glavu. Ispusti zrak nakon nekoliko nijemih sekundi.
»Ovaj put je bilo drukčije. Kao što sam već rekao, na Susan nikad nisam
gledao kao na potencijalnu žrtvu sve do noći kad se sve dogodilo. Ovaj put sam
znao da će Karen postati žrtva. Znao sam to od dana kad sam je upoznao.«
»Što te navelo na tu odluku?«, upita Taylorica. »Zbog čega si odabrao
Karen?«
Iskrivi lice u impresioniran izraz. »Jako dobro pitanje, agentice Taylor. Čini
se da si počela učiti.«
Tetovaže, pomisli Hunter. Čak i ako Karen nije fizički sličila Susan, tetovaže
su ga podsjetile na nju. A kao što je priznao, htio je opet osjetiti onaj opojan
osjećaj. Nova žrtva s velikim tetovažama značila je da će joj moći djelomično
oderati kožu, jednako kao što je napravio i Susan. Ponavljanjem istih metoda,
istog M.O.6, većina počinitelja vjeruje da će doživjeti iste osjećaje i opojnost kao
u prethodnim ubojstvima.
Lucien je izgledao kao da prvi put razmišlja o stvarnim razlozima zbog kojih
je odabrao Karen.
»Pretpostavljam da su njezine tetovaže bile prva stvar koja me privukla.«
Hunter niti ne trepne.
»Morate imati na umu da velike tetovaže u boji nisu bile toliko popularne
prije dvadeset tri godine kao što su sada«, reče Lucien. »Pogotovo na ženama.
Podsjetile su me na Susan.« Riječi su bile suhe kao prah. Činilo se da su isisale
svu vlagu iz zraka. »Počeo sam sanjati o njima. Počeo sam maštati kako skidam
te crteže s Karenina tijela jednako kao što sam to napravio Susan. I tada sam
shvatio da se još jedna teorija pokazala istinitom.«
6
Modus operandi, način izvršenja
Kimne Hunteru kao da su se njih dvojica u to davno vrijeme okladila koja će
se teorija pokazati istinitom, a koja lažnom.
»Moj um se podsvjesno vratio istom M.O.-u koji sam primijenio na Susan,
a svi znamo razlog, zar ne ? Iako to nije bilo ni blizu savršenoga, znao sam da ću
se ugodnije osjećati ako koristim isti M.O. kao prije i znao sam da će upaliti.
Poznavanje, agentice Taylor. Zato višestruki ubojice rijetko kada mijenjaju svoj
M.O.« Pokaže na njezin notes. »Možeš to zapisati ako želiš.«
Ustane, natoči čašu vode na umivaoniku i vrati se na rub kreveta.
»No odlučio sam da se neću voditi lagodnošću. Nije mi trebalo nešto što sam
već učinio. To nije bio dio plana koji sam imao u glavi. I zato sam počeo
razmišljati što bih mogao promijeniti. Čak i prije nego što sam upoznao Karen,
znao sam da ću to opet napraviti. Više nisam nimalo sumnjao. Porivi su postali
presnažni da im se oduprem. Znao sam da je to samo pitanje vremena i
pronalaženja odgovarajuće žrtve. I tako sam počeo potragu za novim skrovitim
mjestom.«
»Gdje je ona?«, upita Hunter.
»Oh, ona je još uvijek u Connecticutu«, odvrati. »Zapravo, nedaleko New
Havena i Yalea.« Činilo se da iz njega zrači nezemaljski osjećaj, poput neke vrste
kobne spokojnosti koje bi se svatko prestravio.
»Gdje točno?«, ustraje Hunter.
Lucien je oklijevao, više radi efekta nego ičega drugoga. Odmahivao je
glavom kao da nije posve siguran.
»Reći ću ti, ali ću te najprije nešto pitati.«
Taylorica je pomno promatrala Luciena. Nikad neće zaboraviti opaki
osmijeh koji im je dobacio.
»Znaš li što je LIN naboj?«
64.
Lucien je upoznao Karen Simpson odmah na početku druge godine na Yaleu.
Karen je upravo preselila iz nekog mjesta u Engleskoj i još se uvijek kućila. Nikad
neće zaboraviti kad ju je prvi put ugledao... ne, čuo. Najprije mu je to privuklo
pažnju, njezin glas... njezin britanski naglasak.
Na kraju prilično dosadna predavanja o istražnoj psihologiji i prestupničkom
ponašanju, Karen je podigla ruku da postavi pitanje. Lucien je već pokupio svoje
knjige i spremao se otići, kad ga je zaustavio njezin glas. Sviđalo mu se nešto u
njezinu smirenu i bezbrižnu načinu na koji je izgovarala svaku riječ. Njezine
rečenice sadržavale su dražestan ritam koji je opijao sluh. A način na koji je sve
to skupa bilo upakirano u neodoljiv britanski naglasak, bio je samo šlag na torti.
Potražio ju je pogledom i ugledao skroz na kraju predavaonice, gotovo
skrivenu među ostalim studentima. Nije bila viša od metar pedeset pet, nagađao
je. Koraknuo je ustranu da je može bolje vidjeti. Šminka joj je izgledala drukčije
od ostalih – teža, gotovo gotska. Nosila je crnu majicu s natpisom »The Cure« i
fotografijom nekog muškarca raskuštrane tamne kose, očiju uokvirenih debelom
crnom crtom te loše nanesenim ružem na usnama.
No ono što mu je najviše privuklo pažnju bila je velika tetovaža u boji na
njezinoj desnoj nadlaktici. Čim ju je ugledao zastao mu je dah. Odjednom se sjetio
Susan i prizora one noći prije nešto više od dvije godine. Prizora kako joj pažljivo
reže kožu na ruci. Od te mu je uspomene počelo snažno bubnjati u glavi, onako
kako već dugo nije osjetio. Istog je časa osjetio ošamućenost te gotovo izgubio
ravnotežu.
Što je to?, pomislio je dok se pokušavao sabrati i škiljeći razaznati tetovažu.
Kao da su dvije velike ptice, ali s mjesta na kojem je stajao nije mogao biti posve
siguran. Bio je siguran samo u to da Karen Simpson nikad neće diplomirati na
Yaleu. Njezina će sudbina biti mnogo, mnogo drukčija.
Nije mu trebalo dugo da se sprijatelji s njom. Zapravo, dogodilo se to kasnije
istoga dana. Narednih nekoliko sati izdaleka ju je slijedio po kampusu, sve dok
mu se sredinom poslijepodneva nije ukazala savršena prilika. Karen je izašla iz
zgrade psihijatrijske bolnice, južno od starog kampusa. Zastala je i tražila nešto u
svom ruksaku. Kopala je po njemu otprilike dvije minute i zatim odustala.
Ispustila je glasan očajnički uzdah i pogledala oko sebe, izgledajući pomalo
izgubljeno.
»Sve je u redu?«, upitao je Lucien, uočivši priliku i plaho joj prišavši. Na
licu je imao ljubazan i nedužan izraz.
Karen se sramežljivo nasmiješila. »Da, sve je u redu. Čini se da sam izgubila
mapu kampusa, što baš i nije najbolja stvar kad tek stigneš na ovako velik
kampus.«
Sveučilište Yale prostire se na više od 837 rali i ima više od 11 000 studenata.
»Istina«, složio se i suosjećajno nasmiješio. »No možda ti se posrećilo. Čekaj
čas«, rekao je i podigao prst, zatim zavukao ruku u svoj ruksak. »Evo je. Znao
sam da je negdje ovdje. Uzmi ovu.« Pružio joj je novu mapu kampusa.
»Oh!« Oči su joj zasjale od iznenađenja. »Siguran si?«
»Naravno. Ja sam se već prilično dobro upoznao s ovim mjestom. Samo što
nikad ne čistim ruksak. Mapa je unutra već neko vrijeme.« Slegnuo je ramenima
u stilu »Što se može?«. »Dakle, kamo sad moraš ići?«
»Pokušavam naći groblje Grove Street.«
Britanski izgovor riječi groblje izmamio je novi osmijeh na njegove usne.
»Joj, pješke je to dosta daleko.« Pokazao je na jug. »Mogu li te pitati zašto
želiš ići na groblje?«
»Ne, ne. Ne želim na groblje. To mi je samo orijentir. Moram do zgrade
laboratorija Dunham, a sjećam se da se nalazi preko puta groblja.«
Kimnuo je. »Da, tako je, ali znaš što? I ja idem u tom smjeru. Mogu te
otpratiti tamo ako želiš.«
»Siguran si?«
»Naravno. Idem u Becton Center koji je nasuprot Dunhama.«
»O, to je stvarno vraška sreća«, rekla je i prebacila ruksak preko desnog
ramena. »Pa, ako ti to stvarno nije gnjavaža, može. Puno ti hvala.«
Potom se zamišljena izraza zagledao u nju. »Čekaj malo.« Uperio je u nju
prst. »Ti si jutros bila na predavanju iz istražne psihologije i prestupničkog
ponašanja, zar ne?« Ova gluma mogla mu je priskrbiti mjesto na studiju glume.
Na njezinu licu pojavi se iznenađenje. »Da, bila sam. I ti si bio tamo?«
»Da, sjedio sam skroz straga. Radim na doktoratu iz psihologije.«
Još veće iznenađenje na licu.
»I ja isto. Upravo sam se prebacila s Sveučilišnog koledža u Londonu.«
»Oho, London? Oduvijek sam htio u London.« Ispružio je ruku. »Usput, ja
sam Lucien.«
I tako su postali prijatelji.
Već tada je znao da će opet ubiti. Prije otprilike osam mjeseci počeo je
maštati o tome kako će to učiniti, a što je više razmišljao, to je teže kontrolirao
poriv. Kad je upoznao Karen Simpson preplavilo ga je neizmjerno olakšanje, kao
da je pronašao davno izgubljeni komadić slagalice koji mu mjesecima nije dao
mira.
Doduše, nije htio pretjerivati. Znao je da će ih ostali viđati zajedno, pa nije
htio da izgleda kao da joj je najbolji prijatelj ili da su u ljubavnoj vezi. Kad netko
nestane, takvima policija najprije pokuca na vrata. Ne, pobrinuo se da izgleda kao
da je tek jedan od studenata iz kruga Kareninih prijatelja. Ili još bolje, tek
poznanik.
Na planiranje je potrošio daljnjih šest mjeseci. Od toga četiri u traženju
skrovitog mjesta na koje bi mogao odvesti Karen i neometano provesti svoj naum.
Na kraju je pronašao napuštenu straćaru duboko u šumi uz jezero Saltonstall,
sličnu onoj u La Hondi. Jedno je zasigurno znao: oderat će joj kožu dok bude živa.
One noći sa Susan osjetio je najveći ushit dok joj je skidao kožu. To je značilo da
će morati držati Karen u zatočeništvu najmanje nekoliko sati.
No htio je i eksperimentirati. Nije htio zadaviti Karen kao što je zadavio
Susan. Htio je nešto novo, nešto drukčije. Sinulo mu je jednoga jutra kad mu je
prijatelj koji je studirao molekularnu, staničnu i razvojnu biologiju na Yaleu
pričao o eksperimentu koji je krenuo po zlu u laboratoriju Pierce. Dok mu je
opisivao što se dogodilo, osjetio je ključanje krvi u žilama. Sad je točno znao na
koji će način Karen umrijeti.
65.
Sredinom svibnja sveučilište Yale prestaje s radom i počinju ljetni praznici.
Lucien je već željno čekao, planirao neko vrijeme i izvrsno odigrao karte.
U travnju je upitao Karen namjerava li se na ljetnim praznicima vratiti u
Englesku.
»Ti to mene zezaš?«, odvratila je. »Ljeto u Engleskoj je poput sredine
proljeća ovdje. Već se dugo veselim što ću ljeto provesti u Sjedinjenim
Državama.«
»Ostat ćeš ovdje u blizini?«
»Ne, mislim da neću. Htjela bih najprije otputovati u New York. Znaš,
oduvijek sam htjela vidjeti New York, Broadway i ostalo. Možda ću staviti i novu
tetovažu. Tamo imaju izvrsne majstore tetoviranja. Nakon toga mogla bih
otputovati dolje do Floride i obale. Provesti nekoliko dana na plaži. Ne zovu je
uzalud sunčanom državom«, nasmiješila se.
»Planiraš sama na putovanje?« To je bilo njegovo ključno pitanje.
Slegnula je ramenima. »Najvjerojatnije.« Upitno ga je pogledala. »Ali bih
mogla sa suputnikom. Što kažeš, Lucien? Bilo bi zabavno... New York, zatim
obala?«
Uočio je priliku, ali je iskrivio lice i odbio, rekavši joj da već ima isplanirano
ljeto – nekoliko ljetnih zaposlenja. Kad bi pristao, znao je da bi Karen rekla
nekome da će zajedno otputovati – prijateljici, profesoru, roditeljima, bilo kome.
Kad se ne bi vratila s putovanja zajedno s njim, njegovo ime našlo bi se na vrhu
policijskog popisa sumnjivih osoba. S druge strane, ukoliko Karen nestane na
putovanju na koje se sama uputila, pitanja će se početi postavljati mnogo kasnije.
Mnogi će jednostavno pretpostaviti da je nakon godine dana odustala od Yalea i
vratila se u Englesku. Uzbuna će se vjerojatno podići tek kad se njezini roditelji
zabrinu zbog čega im se ne javlja.
Sreli su se još jednom, pet dana prije ljetnih praznika. Tada mu je rekla da
za četiri dana namjerava otputovati u New York i Floridu. Tako je dobio tri dana
za pripremu. No on je u protekla dva mjeseca sve pomno isplanirao. Skoro sve je
bilo spremno. Nedostajalo mu je još samo nekoliko kanistara kemikalije, ali je
točno znao gdje će ih nabaviti.
Svratio je u njezin privremeni stan dan prije nego što je trebala otputovati u
New York. Plan je bio jednostavan. Pozvat će je da tog jutra ode s njim na piknik
do jezera Saltonstall i reći da će se vratiti prije večeri. Ako iz nekoga razloga ne
bude mogla otići na piknik, pozvat će je na brzinsko oproštajno piće kasnije te
večeri. Bio je siguran da će pristati. Bilo kako bilo, cilj je bio isti – biti nasamo s
njom, bilo daleko na pikniku ili u njegovu automobilu.
Karen je prihvatila poziv na piknik.
Krenuli su oko 11 sati. Vozio je umjerenom brzinom nešto kraće od dvadeset
pet minuta do odabranog osamljenog mjesta uz jezero. Ovaj put nije savladao
žrtvu u automobilu. Nikakva iznenadna napada. Nikakve igle zabijene u vrat.
Zaista je sve pripremio za piknik: sendviče, salatu, voće, krafne, čokoladu, pivo i
šampanjac. Jeli su, pili i smijali se kao najbolji prijatelji. Tek je u njezinu zadnju
čašu šampanjca stavio dovoljno sedativa da najmanje sat vremena spava dubokim
snom bez snova.
Droga je počela djelovati za manje od pet minuta.
Kad je Karen opet otvorila oči, više nisu bili u prirodi, više nije bilo piknika.
Budila se veoma polako i najprije primijetila strašnu glavobolju, toliku da joj se
činilo kao da joj neka divlja životinja pandžama grebe po mozgu.
Zbog bolova i slabog svjetla trebale su joj cijele četiri minute da izoštri
pogled. Tada je pokušala shvatiti gdje se nalazi. Sjedila je u mračnoj, zagušljivoj
i prljavoj prostoriji. Činilo se da su zidovi od obična drva. poput šupe za alat u
nečijem stražnjem vrtu. No nešto joj je govorilo da nije u ničijem vrtu. Bila je
negdje drugdje. Negdje gdje je nitko neće pronaći... na mjestu gdje nitko neće čuti
njezino vrištanje. I čim joj je to sinulo, pokušala je upravo to – vrištati. A tada je
shvatila da joj se usne ne miču. Ni čeljust. Panika je obuzela cijelo njezino tijelo.
Pokušala je pogledati naokolo. Ni vrat joj se nije micao.
O, Isuse!
Pokušala je pomaknuti prste.
Ništa.
Ruke.
Ništa.
Stopala i prste na nogama.
Ništa.
Noge i ruke.
Ništa.
Mogla je micati samo očima.
Pogledala je svoje tijelo i vidjela da sjedi na nekakvoj jeftinoj metalnoj
stolici. Ruke su joj slobodno visjele sa strane stolice.
Na trenutak je pomislila da sanja, da će se uskoro probuditi u svom krevetu,
da će se tada nasmijati i čuditi zbog čega je njezin mozak stvorio te mučne prizore,
no tada je opazila kretanje u mraku sa svoje desne strane. Strah koji joj se širio iz
utrobe govorio joj je da ovo nije san.
Pogledala je u tom smjeru.
»Dobrodošla, pospanko«, rekao je Lucien izlazeći iz mraka.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da zamijeti kako je na njemu sve drukčije,
počevši od odjeće koju je nosio – dugo plastično prozirno odijelo nalik na
laboratorijsko. I tenisice je prekrio plavim plastičnim nazuvcima.
Smiješio joj se.
Htjela je nešto reći, no jezik joj je otežao i natekao. Iz grla joj je izašao samo
nerazumljiv zvuk.
»Nažalost, nećeš moći mnogo govoriti«, objasnio joj je. »Vidiš, Karen,
ubrizgao sam ti lijek na bazi sukcinilkolina.«
U njezin očima bljesnuo je strah.
Sukcinilkolin je neuromuskularni blokator. Blokira prijenos živčanih
impulsa u neuromuskularne ploče, uzrokujući paralizu određenih mišića. U
Kareninu slučaju, mišića cijeloga tijela. Doduše, živčani sustav ostaje netaknut.
Svejedno će moći sve osjetiti.
Pogledao je na sat. »Još ćeš neko vrijeme provesti u tom stanju.« Prišao joj
je bliže. »Znaš, nisam neki veliki obožavatelj tetovaža. Ne znam jesam li ti to prije
rekao, ali moram priznati da je jako lijep crtež koji imaš na desnoj podlaktici.
Japanski, zar ne?« Čim je to rekao, izvukao je desnu ruku iza leđa, metalna oštrica
bljesnula je na slabom svjetlu.
U njezinim očima više nije bilo dovoljno mjesta za strah. Iz njih su se počele
slijevati suze, iz grla dopirati nerazumljivi zvukovi.
Još joj se više približio.
»Paralizirao sam te samo iz jednoga razloga«, rekao je. »Ne bih htio da se
migoljiš i sjebeš mi ovo. Ovo je jako delikatan posao.« Pogledao je oštricu –
kirurški skalpel oštar poput lasera. »Ovo će malo boljeti.«
Suze su se bez prestanka slijevale niz njezine obraze.
»No za tebe je dobra vijest što sam ovo već radio.«
66.
Pokušala se pomaknuti. Pokušala je skupiti svu snagu u sebi, svu snagu volje,
no jednostavno nije bilo dovoljno. Tijelo nije htjelo reagirati, bez obzira koliko
silno željela. Pokušala je vrištati, govoriti, preklinjati, no i dalje je imala osjećaj
da u ustima umjesto jezika ima velikog dlakavog moljca.
Polako i vješto probio joj je skalpelom kožu na vrhu lopatice. Pojavila se
prva kaplja krvi, pa je uzeo gazu i obrisao je. Polako je nastavljao dalje rezati i
pažljivo skidati kožu s njezine ruke.
Sjedila je na stolici, paraliza je zahvatila i glavu. Klonula je dolje, malo
udesno, bradom je gotovo dodirivala prsa. Namjerno ju je stavio u taj položaj.
Kad droga počne djelovati, znao je da neće moći pomicati vrat, samo oči. Htio je
da i ona može promatrati.
I promatrala je.
Kad joj se približio, pogledala je udesno i vidjela kako joj skalpel probija
kožu, kako krvari, no bila je toliko prestrašena da nije osjetila ništa. Prošlo je
nekoliko sekundi dok nije osjetila oštru i duboku bol. Ispuštala je životinjske
grlene glasove koji su dopirali iz dubine njezina bića.
Skidanje kože i neizmjeran Karenin strah ispunili su ga nevjerojatnim i
neobjašnjivim užitkom. Mnogo boljim od bilo kakve droge.
Cijeli postupak nije dugo trajao. Na kraju se našao na samom nebu, nafiksan
kemikalijama koje je njegov mozak ispuštao u krvotok. Mogao je mnogo prije
završiti sa skidanjem kože, ali se Karen onesvijestila nakon samo nekoliko
minuta. Htio je da bude pri svijesti, želio je njezinu paniku, pa je prekinuo dok se
nije osvijestila i zatim je opet nastavio. Potrajalo je.
Kad je napokon završio, pričekao je da se Karen opet osvijesti i zatim
podigao krvavi komad kože s tetovažom i pokazao joj ga.
Unutarnji organi joj nisu bili paralizirani, pa kad je ugledala ono što je prije
bilo na njezinoj nadlaktici, sadržaj želuca podigao se u jednjak. Povratila je po
sebi.
»Ne brini, Karen«, rekao je i počeo je čistiti.
Zadrhtala je pod njegovim dodirom.
»Samo sam tu tetovažu htio od tebe. Neću dirnuti nijednu drugu.«
Imala je pet tetovaža.
»Ali imam jedno iznenađenje za tebe.« Uspravio se i nestao u tami.
Čula je prigušeno struganje metala, kao da vuče metalnu bačvu piva po podu.
Kad se pojavio, ugledala je što vuče. To nije bila bačva piva. Vukao je dva metalna
spremnika, veoma slična velikim bocama kisika kakve imaju u bolnicama. No
nekako je znala da u njima nije kisik.
Za vrh svakog spremnika bilo je pričvršćeno crijevo. Oba spremnika
postavio je oko metar i pol od njezine stolice i zatim nestao u mraku. Pojavio se
nekoliko trenutaka kasnije noseći preinačeni teleskopski stalak za mikrofon.
Razlikovao se od običnog jedino po tome što je na vrhu imao dva kraka.
Postavio je stalak između nje i spremnika, zatim namjestio krakove –
jednoga gore, drugoga dolje. Gornji joj je bio usmjeren u prsa, donji u struk.
Užasnutim pogledom pratila je svaki njegov pokret. Gotovo je mogao osjetiti
kako joj dršću unutarnji organi.
Crijeva sa spremnika spojio je s mlaznicama uperenima u nju.
»Karen, imam jedno pitanje.«
Nije mogla ništa drugo osim zuriti u njega.
»Jesi li ikad čula za LIN naboj?«
Okrenuo je oba spremnika da na njima može vidjeti natpis. Pročitala je. Kad
je shvatila što se nalazi unutra, srce joj se sledilo.
67.
Taylorica se namršti na Lucienovo pitanje, no Hunter je točno znao o čemu
govori.
LN2, LIN ili LN poznate su kratice za tekući dušik. LIN naboj je tekući dušik
ohlađen na veoma nisku temperaturu. Zove se LIN naboj jer je vojska od njega
napravila granate i druga eksplozivna sredstva koja se uz pomoć magneta mogu
postaviti na različita mjesta, poput vrata, prolaza, mostova i slično. Glavna im je
svrha smrzavanje svih materijala – slitina, metala, drva, plastike – nakon čega
postaju veoma krti i lako lomljivi. A kad dođe u doticaj s ljudskom kožom, tada
nastaje pravi problem.
Granata s nabojem tekućeg dušika razlikuje se od svih ostalih granata.
Njezino punjenje ne mora probiti niti zarezati kožu žrtve da bi ubila.
Njezina učinkovitost temelji se na specijalnim kemijskim svojstvima tvari
koje u izobilju ima na Zemlji – vodi.
Voda je jedina prirodna tvar na planetu koja se hlađenjem širi. Ljudsko tijelo
izloženu mlazu veoma ohlađenog tekućeg dušika vrlo brzo se hladi. Krvne stanice
istog se časa smrzavaju. Do toga dolazi jer su sastavljene od približno 70% vode
koja se pod djelovanjem tekućeg dušika počne veoma, veoma brzi širiti.
Posljedica naglog širenja tih vodenih molekula u krvotoku je krvarenje. Osoba
krvari iz cijelog tijela – očiju, ušiju, usta, nosa, nokata, spolnih organa, kože.
Zbog velike hladnoće naboja, širenje molekula ne prestaje. Na kraju dolazi
do rasprskavanja svake pojedine stanice u ljudskom tijelu. Veoma bolna smrt i
užasan prizor.
Lucien Taylorici ukratko opiše cijeli proces.
»Reći ću vam nešto«, reče Taylorici i Hunteru. »Ono što se dogodilo kad
sam zalio njezino tijelo tekućim dušikom bilo je vraški jezivo, čak i meni.
Izgledalo je kao da je sve u njoj eksplodiralo, a sva ona krv izlijevala se kroz...«
Duboko udahne, počeše se po bradi i pogleda svoju pustu ćeliju. »Zapravo kroz
sve. Četiri dana ribao sam i dezinficirao tu straćaru da divlje životinje ne bi
navalile kad odem.« Ušuti. »Prijatelj s Yalea pričao mi je kako su u laboratoriju
izveli taj eksperiment na živoj žabi. Kad mi je rekao što se dogodilo, pokušavao
sam zamisliti što bi se dogodilo s ljudskim tijelom. No čak ni moja bujna mašta
nije bila dorasla stvarnosti.«
Ako su Hunter i Taylorica imalo sumnjali da pred sobom imaju čisto zlo, u
posljednjih nekoliko minuta te su sumnje potpuno nestale. Nijedno od njih više
nije željelo slušati detalje.
»Lokacija, Lucien?«, upita Hunter smirenim i razboritim glasom. »Jesi li je
zakopao negdje oko jezera Saltonstall?«
Lucien prijeđe prstom po utoru oko jednog od betonskih blokova na lijevom
zidu. »Jesam. I imam jedno iznenađenje za tebe. Nakon Karen, još sam četiri puta
posjetio to mjesto, ako znaš što time mislim reći.« Naškubi usne kao da govori:
»A što mogu?«, zatim bezbrižno slegne ramenima. »Jako dobro mjesto, veoma
skrovito.«
»Govoriš li to da ćemo tamo umjesto jednog naći pet tijela?«, upita
Taylorica.
Lucien produži neizvjesnost za nekoliko trenutaka, zatim kimne. »Aha.
Želite njihova imena?«
Taylorica ga bijesno pogleda.
Lucien se nasmije. »Naravno da želite.« Zatvori oči i duboko udahne, kao da
mu je za podsjećanje potreban dodatni kisik. Kad ih je opet otvorio, izgledale su
mrtvo, bezosjećajno. Započne.
»Emily Evans, stara trideset tri godine, iz New York Citya. Owen Miller,
star dvadeset šest godina, iz Clevelanda, Ohio. Rafaela Gomez, stara trideset devet
godina, iz Lancastera, Pennsylvania. I Leslie Jenkins, dvadeset dvije godine, iz
Toronta u Kanadi. Bila je na razmjeni studenata na Yaleu.«
Ušuti i još jednom duboko udahne.
»Da vam ispričam i kako su oni umrli?« Nakesi se, no oči mu ostanu
ozbiljne.
Hunter nije imao ni najmanju namjeru sjediti u tom podrumu i slušati
njegovo hvalisanje o tome kako je mučio i ubio svaku žrtvu.
»Lokacija, Lucien, ništa više«, reče mu.
»Stvarno?« Na licu mu se pojavi razočaranje. »Ali tek je počelo biti zabavno.
Karen je bila tek moja druga žrtva. A sa svakom narednom bio sam sve bolji,
vjeruj mi.« Značajno namigne Taylorici. »Puno bolji.«
»Ti si jebeni psihopat.« Taylorica se više nije mogla suzdržavati. Osjeti
gnušanje i od samog pogleda na njega.
Hunter odmah okrene glavu i pogleda je, nijemo je moleći da se ne upušta u
raspravu.
»Misliš?«, Lucien iskoristi priliku.
Taylorica se ne obazre na Hunterov pogled. »Sigurna sam.«
Izgledao je kao da na trenutak razmišlja o njezinoj izjavi. »Znaš, agentice
Taylor, stvarno imaš problema sa svojom naivnošću. Misliš li da samo ja imam
takve porive, onda si skroz promašila profesiju.« Stavi ruku na rame. »Svakoga
dana tisuće i milijuni ljudi tamo vani razmišljaju o ubojstvu. Neki počnu veoma
mladi. Svakoga dana ljudi tamo vani razmišljaju o ubojstvu bračnog druga,
partnera, susjeda, šefa, direktora banke, nekog usranog tiranina koji im komplicira
život... popis se nastavlja i nastavlja.«
Taylorica ga pogleda kao da mu argument nije previše uvjerljiv.
»Govoriš samo o jednom impulzivnom trenutku, o mislima«, mirno odvrati,
naglasivši riječi ‘mislima’. »One su posve razumljiva psihološka reakcija ljutnje
na određeni čin. Ne znači da će se ostvariti.«
»Lokacija, Lucien«, prekine ih Hunter. Ni za živu glavu nije mogao shvatiti
zbog čega Taylorica potpiruje vatru. »Gdje su Karenini ostaci?«
Lucien se ne obazre na njega. U ovom je trenutku bio više zainteresiran za
to da Tayloricu pogura još malo naprijed.
»Kako li si naivna, agentice Taylor«, reče odmahujući glavom. »Svaka
ljudska pomisao, bila impulzivna ili ne, mogla bi jednoga dana postati mnogo više
od puke pomisli – potaknu li je ljutnja, povrijeđenost, razočaranje, ljubomora...
postoji tisuće faktora. To se zove zakon vjerojatnosti. Uvjeren sam da si čula za
njega. Vaše baze podataka pretrpane su takvim primjerima. A događaju se zato
jer svatko, tu stvarno mislim svatko, bez obzira na odgoj, spol, klasu, rasu,
uvjerenja, društveni status ili bilo što drugo, u određenim okolnostima može
postati ubojica.«
Odustani, Courtney, preklinjao je Hunter u mislima.
Nije odustala. »Obmanjuješ samoga sebe«, odvrati mu bez razmišljanja.
Njezina reakcija samo je još više zabavila Luciena.
»Mislim da ovdje ja nisam taj koji se obmanjuje, agentice Taylor. Zar ne
razumiješ? Svakome je lako reći da nikad neće prijeći određenu granicu kad nisu
došli do te granice.«
Ušuti i pusti da se njegove riječi slegnu, da ih Taylorica može probaviti,
zatim nastavi.
»Kad se jednoga dana nađu na toj granici, onda pjevaju potpuno drukčiju
pjesmu. Vjeruj mi, agentice Taylor. To je bio jedan od mojih eksperimenata –
dovođenje do te granice nekoga tko se zaklinjao da nikad ne bi mogao ubiti.«
Pogleda svoje nokte kao da razmišlja bi li ih trebao podrezati ili ne. »Čovječe,
kako li ju je samo prešla.«
Taylorica se skoro uguši vlastitih dahom.
»Govoriš li to da si prisilio nekoga na ubojstvo? Kao eksperiment? Da
dokažeš da si u pravu?«, upita Taylorica.
Hunter nije nimalo sumnjao da je Lucien sposoban učiniti nešto takvo. Bio
je sposoban i za mnogo više od toga. No dovoljno je čuo, pa iako je agentica
Taylor vodila ovaj razgovor, podigne ruku da je ušutka.
»Lokacija, Lucien. Gdje su ta tijela u New Havenu?«
Lucien se još jednom počeše po bradi i zagleda u Huntera.
»Pa reći ću ti, Roberte. Obećao sam, nisam li? No ja sam zasad dovoljno
pričao i sad je red na meni da postavljam pitanja. Tako smo se dogovorili.«
Hunter je znao da će ovo slijediti. »Najprije nam reci gdje su tijela, a zatim,
dok FBI bude provjeravao teren, možeš postavljati svoja pitanja.«
Lucien pristane trepnuvši očima. »Shvaćam tvoj način razmišljanja, ali sam
siguran da FBI već provjerava ona četiri imena koja sam vam dao.« Pogleda u
nadzornu kameru na stropu svoje ćelije i nasmiješi se. »Što znači da sam vam već
dao nešto što će vas zaokupiti. Znači da je sada red na meni.«
Okrene se i duboko zagleda u Hunterove oči.
»Roberte, pričaj mi o Jessici.«
68.
Čim je u kontrolnoj prostoriji direktor Kennedy čuo četiri imena koja je
Lucien rekao Hunteru i Taylorici, odmah je nazvao jedan od svojih istraživačkih
timova.
»Trebam dokaz da su te osobe stvarno postojale«, reče vođi tima. »Njihove
brojeve socijalnog osiguranja, vozačke dozvole, bilo što.« Izdiktira prva tri imena,
dob i gradove. »Četvrta osoba, Leslie Jenkins, je iz Toronta u Kanadi. Došla je na
Yale kao studentica na međunarodnoj razmjeni, vjerojatno početkom 90-tih.
Provjeri na Yaleu, ako treba i u kanadskoj ambasadi u Washingtonu. Isto tako
moram znati je li prijavljen njihov nestanak. Javi mi se čim prije.« Brzo odloži
telefon.
Sjeti se kako je jednom razgovarao sa stručnjakom za vojno oružje koji se
priključio FBI-u. Razgovarali su o LIN granatama i nabojima. Taj mu je stručnjak
pokazao prave fotografije onoga što se događa s ljudskim tijelom izloženim mlazu
ohlađenog tekućeg dušika. Kennedy je vjerojatno vidio više mrtvih tijela i
poprišta zločina od većine ljudi u FBI-u, ali nikad nije vidio nešto slično onome
što je bilo na tim fotografijama.
Upravo je htio nazvati FBI-ev područni ured u New Havenu u Connecticutu
i zatražiti da pošalju tim na lokaciju koju će im dati Lucien, kad je Lucien
promijenio taktiku i upitao Huntera za Jessicu.
»Tko je ta Jessica?«, upita doktor Lambert Kennedya.
Kennedy polako odmahne glavom. »Nemam pojma.«
69.
Dok je Lucienovo pitanje odzvanjalo oko njih, Hunter osjeti kao da mu je
netko isisao zrak iz pluća i tresnuo ga bejzbolskom palicom po trbuhu. Suženih
očiju pogleda Luciena, ne vjerujući svojim ušima.
Taylorica nije mogla drugo, a da ne pogleda Hunter a.
»Molim?«, reče Hunter. Nikakvo pokeraško lice nije moglo sakriti njegovo
iznenađenje.
»Jessica Petersen«, ponovi Lucien, očito uživajući u Hunterovoj reakciji.
Ime je poput dima polako putovalo zrakom. »Pričaj mi o Jessici Petersen, Roberte.
Tko je ona?«
Hunter nije mogao odvojiti pogled od Luciena. Pokušavao je shvatiti što se
događa.
Policijski ili liječnički podaci, zaključi. Jedino je to moguće. Lucien je
nekako došao do policijskih ili liječničkih podataka ili obojega. Potom se sjeti što
je osjećao kad ga je Lucien propitkivao o njegovoj majci. Osjećao je kao da
Lucien već zna sve odgovore. Mogao ih je imati ako se dočepao policijskih ili
liječničkih dokumenata. U mrtvozornikovu izvještaju pisalo je da je njegova
majka umrla od predoziranja analgeticima i da je smrt nastupila negdje sredinom
noći. Podatak da je njegov otac radio noću i da tada nije bio kod kuće nije mu bilo
teško naći. Jedina osoba koja je u to doba bila kod kuće bio je sedmogodišnji
Robert Hunter. Lucienu nije bilo nimalo teško shvatiti što se zaista dogodilo te
noći. Hunter mu je trebao samo popuniti praznine.
»Tko je ona?«, hladno upita Lucien.
Hunter zatomi zbunjenost. »Poznavao sam je prije dugo godina«, napokon
odvrati ravnodušnim glasom.
»‘Ajde, Roberte«, reče Lucien. »Znaš ti i bolje od toga. I znaš da mi ne smiješ
lagati.«
Pogledi im se sukobe.
»Hodao sam s njom kad sam bio mlad«, reče Hunter.
»Koliko mlad?«
»Jako. Upoznao sam je nakon što sam doktorirao.«
Lucien se bolje namjesti na krevetu i ispruži noge ispred sebe. »Koliko ste
dugo hodali?«
»Dvije godine.«
»Jesi li bio zaljubljen?«, upita ga, lagano nagnuvši glavu na jednu stranu.
Hunter je oklijevao. »Lucien, kakve to veze ima s...«
»Roberte, samo odgovori na pitanje«, prekine ga. »Mogu pitati što me volja,
bilo to važno ili ne. Takav je dogovor, a u ovom trenutku želim da mi ispričaš
malo više o Jessici Petersen. Jesi li je volio?«
Taylorica se promeškolji na stolici.
Hunter lagano kimne. »Da, volio sam Jessicu.«
»Jesi li se namjeravao oženiti njome?«
Tišina.
Lucien podigne obrve, pokazujući da još čeka odgovor.
»Da«, odvrati Hunter. »Bili smo zaručeni.«
Taylorica u njegovu glasu zamijeti hrapavost.
»O, jako zanimljivo«, komentira Lucien. »Onda, što je krenulo po zlu? Znam
de se nisi ženio niti si razveden. Dakle, što se dogodilo? Kako to da se nikad nisi
oženio ženom koju si volio? Ostavila te zbog nekoga drugoga?«
Hunter slaže. »Da, našla je nekoga drugoga. Nekoga boljega.«
Lucien odmahne glavom usisavajući zrak kroza zube. »Siguran si da me želiš
opet testirati? Siguran si da mi želiš lagati? Jer upravo to sada radiš.« Glas i pogled
postanu mu tvrdi poput čelika. »A to mi se stvarno ne sviđa.«
Taylorica zadrži mirno lice, no u očima joj ostane izgubljen pogled.
»Znaš što?«, reče Hunter i podigne obje ruke u zrak. »Neću govoriti o tome.«
»Bolje bi ti bilo da govoriš«, parira mu Lucien.
»Mislim da nije«, odvrati Hunter suzdržanim glasom kakvim se psiholozi
obraćaju pacijentu. »Došao sam ovamo jer sam mislio da ću pomoći starom
prijatelju. Nekome za koga sam mislio da ga poznajem. Kad su mi prije samo
nekoliko dana pokazali tvoju sliku u L.A.-u, bio sam sto posto uvjeren da se radi
o velikoj grešci. Pristao sam doletjeti ovamo jer sam mislio da mogu pomoći FBI-
u da raščisti ovo, da ću im dokazati da nisi čovjek kakvim te smatraju. Bio sam u
krivu. Ne mogu im pomoći jer se nema što raščistiti. Ti si takav kakav jesi i
napravio si to što si napravio. Nažalost, to nitko više ne može promijeniti. No i
sam si rekao – ne moramo žuriti jer ne možemo nikoga više spasiti. Kad ja odem,
FBI će te nastaviti ispitivati o lokacijama gdje se nalaze ostaci svih tvojih žrtava.«
Hunter pogleda Tayloricu. Na čelu joj se pojavila bora kad je izrekao riječ
‘odem’.
»Samo će se koristiti drukčijim metodama«, nastavu Hunter. »Manje
konvencionalnima. Siguran sam da znaš što slijedi. Možda će potrajati malo duže,
ali vjeruj mi, Lucien, na kraju ćeš progovoriti.«
Ustane, spreman za odlazak.
Lucien je izgledao smirenije nego ikad prije.
»Predlažem ti, stari prijatelju, da opet sjedneš, jer si me krivo citirao.«
Hunter zastane.
»Nisam rekao da ne moramo u svemu ovome žuriti. Rekao sam da ne
moramo žuriti s pronalaženjem Susaninih ostataka, jer nju više ne možeš spasiti.«
Zbog načina na koji je Lucien uobličio svoje riječi, Hunteru zastane srce,
zakuca, pa opet zastane.
»I nikad nisam rekao da više nikoga ne možeš spasiti. Zato jer mislim da još
uvijek imaš vremena.« Zavlada napeta tišina kad je opet pogledao na svoj
nevidljivi sat. »Nisam ubio sve svoje žrtve.« Svoje riječi poprati toliko hladnim i
bezosjećajnim pogledom da je mogao pripadati i truplu. »Jedna je još uvijek
živa.«
Treći dio
Utrka s vremenom
70.
Skrovito mjesto
Tri dana ranije.
7
službeni moto države New Hampshire
Taylorica prenese upute pilotu i vrati se na svoje sjedalo. I ona je, kao i
Hunter, radije okrenula leđa zatvoreniku.
Minutu kasnije avion stigne do kraja piste i pilot objavi da su spremni za
uzlijetanje. Motor mlažnjaka zagrmi i za dvadesetak sekundi vine se u nebo. Kako
je avion skrenuo udesno, tako se kroz tamne oblake probije nekoliko sunčevih
zraka i obasja njegov trup.
Dok se avion sve više udaljavao od zemlje, Hunter je gledao kroz prozor.
Činilo mu se da je zrak u avionu postao gušći nego ikada, kao da ga je zagadila
Lucienova prisutnost.
Taylorica je sjedila mirno, naprijed uprta pogleda. Očito je pokušavala srediti
gomilu misli koje su joj se vrzmale u glavi. U ruci je držala bočicu vode i svakih
nekoliko minuta otpijala male gutljaje. Ne zato što je bila žedna, bio je to nervozni
refleks, nešto na što ju je njezino tijelo podsvjesno prisiljavalo kako bi smirila
živce.
I Huntera su mučile misli, obuzdavao je dvadeset godina gnjeva i frustracije
koji samo što nisu izbili.
Letjeli su više od pola sata kad su opet začuli Lucienov glas.
»Vjeruješ li, agentice Taylor, da se netko može roditi ‘zao’?«, upita.
Ona opet otpije gutljaj vode i preko prolaza pogleda Huntera. Izgledao je kao
da nije čuo Lucienovo pitanje. Svu je pažnju usmjerio na svijet izvan aviona.
Taylorica ne odgovori. Lucien nastavi dalje.
»Znaš da postoji velik broj kriminologa, kriminalističkih psihologa i
psihijatara koji su uvjereni da se osoba može roditi ‘zla’? Znaš to, zar ne? U
pitanju je neka vrsta gena zla.«
Taylorica ne odvrati ništa.
»Ako vjeruju u gen zla, znači da vjeruju i u to da izopačenost i brutalno
nasilje mogu biti genetske bolesti. Misliš li da je to istina, agentice Taylor? Misliš
li da novorođenče zaista može naslijediti zlo i izopačenost i zbog toga postati
ubojica, kao što neki nasljeđuju hemofiliju ili daltonizam?«
Još jedan nijemi gutljaj vode.
»Ma daj, agentice Taylor, udovolji mi«, reče joj. »Što misliš, može li
izopačeni i bezosjećajni ubojica poput mene biti plod genetskog nasljeđa?«
Prvo što joj padne na pamet bile su misli: zašto ovaj avion nisu zvučno
izolirali? Zašto nisu umjesto kaveza sa željeznim rešetkama stavili onaj od
pleksiglasa?
»Dvadeset sedam«, reče Lucien i nasloni glavu na naslon sjedala.
Taylorica opet refleksno pogleda Huntera. On je još uvijek gledao kroz
prozor, ali je bila sigurna da je čuo Lucienove riječi. Je li to upravo promijenio
temu i davao im koordinate? Okrenula je svoje sjedalo.
»Dvadeset sedam?«
»Dvadeset sedam«, potvrdi Lucien kimanjem.
»Dvadeset sedam, čega?«
»Država«, odvrati Lucien.
Na njezinu licu pojavi se zbunjenost.
»Bio sam u bankama sperme u dvadeset sedam različitih država«, objasni
Lucien. »U svakoj pod drugim imenom i sa životopisom koji bi impresionirao i
englesku kraljicu. Sve je to dio moga dugogodišnjeg eksperimenta koji je još
uvijek u tijeku.«
Taylorica u grlu osjeti trpki okus žuči.
»Dakle, agentice Taylor, ukoliko vjeruješ da se genetskim nasljeđivanjem
može postati ubojica«, reče Lucien, »onda bismo se za nekoliko godina svi mogli
dobrano iznenaditi.«
Taylorica osjeti mučninu i od same pomisli što se nalazi u istom zatvorenom
prostoru s njim i udiše isti zrak kao i on.
»Ne samo da si perverzan«, reče s gnušanjem na licu, »već si potpuno
poremećen.«
Iz razglasa se začuje pucketanje, potom pilotov glas.
»Približavamo se granici između Massachusettsa i New Hampshirea. Imam
li kakve nove upute?«
Lucienovo lice živne.
»Neka pustolovina započne.«
83.
Skrovita lokacija.
Prije dva dana.
Madeleine Reed nekoliko puta polako i omamljeno trepne i tek nakon toga
uspije otvoriti oči. Sve joj je bilo mutno, trebale su joj skoro cijele dvije minute
dok njezin iscrpljeni i skrhani um nije počeo razaznavati oblike.
Još je uvijek sklupčano ležala u kutu svoje zatočeničke ćelije, malaksala
tijela umotana poput čahure u smrdljivu deku. No bez obzira koliko se grčila u
tom kutu i čvrsto privijala tu odvratnu krpu oko sebe, nije se uspijevala zagrijati.
Možda zato što se vrućica pogoršala ili je minula, nije znala. Boljela ju je svaka
tjelesna stanica, toliko intenzivno da je stalno bila na rubu nesvjestice.
Jedini zvuk u ćeliji bilo je dosadno zujanje muha oko prepunjene kante
izmeta u suprotnom kutu.
Zakašlje se nekoliko puta. Istoga časa osjeti žarenje u grlu, lice i glava samo
što joj nisu eksplodirati. Od mukle boli kapci joj zatitraju poput leptirovih krila,
pa nasloni glavu na zid nadajući se da se neće opet onesvijestiti.
I nije.
Još se jednom pribere i zagleda u svoje neprepoznatljivo koščate ruke i prste.
Nokti svi odreda slomljeni, vrhovi prstiju prekriveni skorenom krvlju. Članci
crveni i otečeni kao u starice koja pati od akutnog reumatizma. Još nikad nije bila
toliko mršava, toliko gladna, toliko žedna.
Opazi da su neki dijelovi deke još uvijek mokri. Vjerojatno od njezina znoja
kad je imala visoku temperaturu. Bila je toliko očajna da je u jednom trenutku
mahnitosti prinijela deku ustima i počela halapljivo sisati, pokušavajući na
raspucane usne i u suha usta iscijediti malo tekućine. No isisala je samo
prljavštinu i odvratan okus od kojega odmah povrati.
Prestane kašljati i ogleda se po ćeliji, no već su nastupile fiziološke i
neurološke posljedice dehidracije i pothranjenosti. Nije imala dovoljno snage da
usredotoči pogled i vidi bilo što dalje od jednog metra.
Po podu su bile razbacane plastične boce. U njima više nije bilo ni kapi vode,
no to ju ne spriječi da ne uzme jednu i opet pokuša. Prinese bocu ustima, zabaci
glavu i obim šakama počne gnječiti bocu.
Ništa.
Iscrpljena ovim naporom, pusti da boca padne na tlo.
Kapci joj još jednom zatrepere. Osjećala je strašan umor i nepodnošljivu tupu
bol, ali nije htjela opet zaspati. Znala je da je uzrok umoru otkazivanje njezina
tijela. Ono jednostavno nije imalo dovoljno energije ostati budno. Nije imalo
dovoljno energije za pravilno funkcioniranje organa. Kao kad velika tvornica
zatvara neke pogone jer nema dovoljno pogonske snage da i dalje svi nastave
besprijekorno raditi.
Sjeti se kako je na televiziji jednom o tome gledala dokumentarne. O tome
kako dehidrirano i pothranjeno tijelo počne polako izjedati samo sebe. Najprije
nestaju zalihe masti, zatim bjelančevine i hranjive tvari iz mišićnog tkiva, sve dok
tijelo potpuno ne ostane bez energije. Nakon toga tijelo polako počne otkazivati.
Organi poput jetre i bubrega prestanu funkcionirati. Zbog dehidracije dolazi do
znatnog oštećenja mozga koji je sastavljen od otprilike 75 do 80 posto vode.
Reakcija mozga razlikuje se od osobe do osobe, može biti potpuno različita, od
živopisnih halucinacija do potpunog pomračenja uma. U tom su trenutku moždane
stanice već nepopravljivo oštećene.
Tijelo bez hranjivih tvari ostaje bez energije i potpuno malaksa. No ništa na
kugli zemaljskoj nije toliko složeno i inteligentno kao ljudsko tijelo i mozak.
Obrambeni mehanizam čak i pod takvim silnim pritiskom daje sve od sebe. Kako
bi sačuvalo ono malo preostale energije i poštedjelo osobu od smrti u strašnim
mukama, iscrpljeno tijelo prisili se na san. Kad se to dogodi, organi počnu polako
i bezbolno otkazivati, sve do milosrdne smrti. Osoba zaspi i nikad više ne otvori
oči.
Znala je da umire. Znala je da se vjerojatno nikad više neće probuditi ako
sada zaspi, ali nije znala što bi drugo mogla učiniti. Osjećala je toliki umor da joj
je čak i pomicanje prsta izgledalo poput trčanja maratona.
»Ne želim umrijeti«, jedva procijedi šapatom. »Ne želim ovako umrijeti. Ne
želim ovdje umrijeti. Neka mi netko pomogne.«
Tada joj na um padne jedna suluda ideja. Čula je priče o tome kako su neki
ljudi pili vlastitu mokraću. Iako je njoj zvučalo odvratno, znala je da to neke ljude
seksualno uzbuđuje. No njezin iscrpljeni mozak borio se da je održi na životu.
Odvratno ili ne, nije imala drugog izbora.
Bez daljnjeg razmišljanja uzme jednu praznu bocu. Nadljudskom snagom
osovi se na noge, otkopča dugme i šlic na prljavim i poderanim hlačama i povuče
ih do gležnjeva. Zatim gaćice. Namjesti bocu, zatvori oči, koncentrira se iz petnih
žila i stegne mišiće nogu i trbuha.
Ništa.
Tijelo joj je bilo toliko dehidrirano da nije iscijedilo ni kap. Ali nije htjela
odustati. Pokuša još jednom. I još jednom. I još jednom. Nije imala pojma koliko
puta. No napokon, nakon naizgled cijele vječnosti, nekoliko kapljica zažubori po
dnu boce. Bila je toliko sretna da je prasnula u histeričan smijeh. Sve dok nije
pogledala bocu.
Tih par kapljica koje je uspjela istisnuti iz svoga tijela imalo je tamnu boju
jantara. Znala je da je to jako loš znak.
Što je tamnija boja ljudske mokraće, to je tijelo više dehidrirano.
Pije li osoba mnogo tekućine, primjerice vodu, zdrava jetra i bubrezi je
veoma brzo filtriraju, uzimaju iz nje ono što je potrebno tijelu, ostalo odbacuju.
Ta se odbačena tekućina skuplja u mokraćnom mjehuru. Čim se mjehur napuni,
osoba osjeća potrebu za mokrenjem. Mokrenje je glavni način na koji se tijelo
rješava onoga što mu ne treba, uključujući i otrovne tvari. Ali ne uvijek. Pije li
osoba previše tekućine, mjehur se svejedno puni kako bi se iz tijela izlučio višak
tekućine. Sadržaj otrovnih tvari u takvoj mokraći je minimalan. Što je manje
otrovnih tvari, to je svjetlija boja mokraće, i obratno, što ih je više, boja je tamnija.
Ugledavši boju onih par kapljica u boci, znala je da vjerojatno sadržavaju 99
posto otrovnih tvari. Popije li to, bit će kao da je popila čisti otrov. Neće joj
pomoći da preživi. Ubrzat će njezinu smrt.
Dugo je vremena zurila u bocu koja se tresla u njezinoj drhtavoj ruci. Htjela
je zaplakati. Zapravo je i plakala, samo što u tom stadiju dehidracije njezine suzne
žlijezde nisu mogle izlučiti suze.
Na koncu potpuno ostane bez snage i skljoka se na pod. Boca se otkotrlja na
drugi kraj ćelije.
»Ne želim umrijeti«, riječi jedva prijeđu preko njezinih usana. No više nije
imala snage za borbu. Sve joj se zamagli. Oči se počnu sklapati. Više nije imala
snage ostati budna.
Više nije imala nade.
Više nije imala vjere.
Sklopi oči i počne prihvaćati ono neizbježno.
84.
Kako Lucien zbog okova nije mogao podignuti ruke s prsa, nagne se naprijed
i počeše nos.
Taylorica je još prije okrenula svoje sjedalo sučelice njemu, Hunter je još
uvijek gledao naprijed.
»Dobro«, reče Taylorica. »Ušli smo u zračni prostor New Hampshirea.
Kamo sad?«
Lucienu se nije žurilo. »Prokletstvo, ovo je skroz neudobno. Bi li bila toliko
dobra, agentice Taylor, i počešala me po nosu?«
Dobaci mu preziran pogled.
»Da, i mislio sam si.« Nasloni se na sjedalo. »Reci pilotu da nastavi na sjever.
Obavijesti me kad bude iznad White Mountain National Foresta.«
Nacionalni park White Mountain je šuma koja se prostire na 750 852 rali.
Oko 94 posto njezine površine nalazi se u državi New Hampshire. Toliko je
golema da je nijedan privatni avion ne može previdjeti.
Taylorica prenese upute pilotu i vrati se na svoje sjedalo.
Nakon dvadeset sedam minuta leta, kroz zvučnik se oglasi pilot.
»Upravo stižemo do južne granice White Mountaina. Da nastavim dalje
prema sjeveru ili imam kakve nove upute?«
Taylorica se opet okrene k Lucienu i pričeka.
Lucien je zurio u svoje nadlanice.
»Sad dolazi ono najbolje«, reče ne podignuvši pogled. »Reci pilotu da idemo
u Berlin.«
Taylorica se u nevjerici zagleda u njega. »Molim?«
»Reci pilotu da idemo u Berlin«, opušteno ponovi Lucien. Još je neko
vrijeme promatrao svoje ruke, zatim se zagleda u nju.
Ona se ne pomakne, no iznenađenje na njezinu licu u rekordnom se vremenu
promijeni u bijes.
»Opusti se, agentice Taylor«, reče Lucien. »Ne mislim na Berlin u
Njemačkoj. To bi bilo predaleko čak i za mene. Ali ako pogledaš mapu New
Hampshirea, vidjet ćeš da se sjeverno od White Mountain National Foresta nalazi
mali grad Berlin. Zanimljivo je što se njegov gradski aerodrom nalazi još trinaest
kilometara sjeverno, u blizini jednog drugog gradića koji se zove Milano.«
Nasmije se. »Kako europski, nije li?«
Taylorica se malo opusti.
»Reci pilotu da moramo sletjeti na Berlinskom gradskom aerodromu.«
Taylorica interfonom javi pilotu upute.
Hunter malo razmisli, potom se iznenadi koliko se Lucien dobro pripremio.
Koliko je dugo ovo planirao?, zapita se.
New Hampshire je jedna od tek šačice država u kojoj FBI nema svoj
područni ured, već potpada pod jurisdikciju bostonskog područnog ureda u
Massachusettsu koji se nalazi predaleko da bi direktor Kennedy iz njega poslao
rezervni tim. Iako im je Lucien dao jasne upute da ih nitko ne smije slijediti ni u
zraku ni na zemlji, Hunter je bio siguran da Adrian Kennedy neće tek tako
udovoljiti zahtjevu serijskog ubojice. Nesumnjivo će biti veoma oprezan, jer je na
kocki život otete žrtve, ali će sasvim sigurno imati rezervni plan. Budući da u New
Hampshireu nema područnog ureda, Kennedy će morati naći neki drugi, lokalni
tim, koji će pratiti Huntera i Tayloricu, a to znači da će morati kontaktirati okružni
šerifov ured ili lokalnu policijsku postaju. No ni jedni ni drugi nisu dovoljno
stručni za praćenje i nadgledanje. To bi bilo previše rizično. Lucien je sve to
uračunao u svoj bolesni plan.
»Upravo sam kontaktirao gradski aerodrom u Berlinu«, začuje se kroz
razglas pilotov glas. »Imamo odobrenje za slijetanje. Počet ćemo se spuštati za
pet minuta.«
Nitko ne primijeti kako se Lucien potajno smiješi.
85.
Nakon što su u zraku proveli nešto manje od dva sata, Lear sleti na malu
pistu Berlinskog gradskog aerodroma u New Hampshireu. Zaustavi se na kraju
piste, podalje od ostalih malih aviona, i pričeka. Pilot je već obavijestio kontrolni
toranj da se radi o službenom FBI-evu avionu i službenoj misiji te da mu se nitko
ne približava.
»Što sada?«, upita Hunter Luciena i prije nego što se avion zaustavio. Ovo
se sada prvi put obratio Lucienu otkako su napustili Quantico.
»Sad nam treba automobil«, odvrati Lucien i napravi neodlučnu grimasu.
»No, Roberte, ovo nije međunarodni losanđeleški aerodrom i nema agencije za
iznajmljivanje automobila u aerodromskoj zgradi. Zapravo, ovdje nema ni
aerodromske zgrade.« Glavom pokaže na prozor. »Vidjet ćeš. Bit ćeš sretan ako
negdje ovdje uopće nađeš kakav auto koji se nudi na prodaju.«
Taylorica dobaci Hunteru upitan pogled.
»Ako hoćeš, možeš nazvati kompaniju za iznajmljivanje«, nastavi Lucien.
»Uvjeren sam da ćeš dobiti broj neke u Berlinu ili Milanu, no potrajat će barem
dvadeset pet minuta dok sve ne srede i ovamo dovezu automobil. Ukoliko ne želiš
čekati, savjetujem vam da improvizirate.«
»Da improviziramo?«, upita Taylorica.
Lucien slegne ramenima. »Zaplijenite ga ili nešto slično. Kao u filmovima.
Ta imate FBI-eve značke. Siguran sam da ćete njima veoma impresionirati ove
ljude ovdje.«
Taylorica razmisli.
»Sjetite se da sirotoj Madeleine otkucava svaka sekunda«, doda. »Na vama
je koliko će sve ovo potrajati.«
»Ti ostani ovdje s njim«, reče Hunter prilazeći izlazu iz aviona. »Idem ja.«
Taylorica kimne. U ovome trenutku zaista nije željela ostaviti Huntera
nasamo s Lucienom.
»Idemo«, reče Hunter ulazeći u avion.
»Već smo dobili automobil?«, upita Taylorica i skoči na noge. Hunter se
vratio za manje od tri minute.
Kimne joj. »Recimo da sam ga posudio od momka koji ovdje nadzire zračni
promet.«
»Izvrsno«, odvrati Taylorica. Nije tražila daljnja objašnjenja. Izvadi pištolj i
uperi ga u Luciena. »U redu, ovo ćemo obaviti mirno i polako. Kad Robert pritisne
dugme za otvaranje tvoga kaveza, oslobodit će se i okovi na podu. Tada ćeš ustati,
jako polako, izaći iz kaveza i stati. Je li jasno?«
Lucien nimalo impresionirano kimne.
Taylorica da Hunteru znak glavom. On izvadi svoj pištolj, uperi ga u Luciena
i pritisne dugme kraj ulaza u kokpit.
U kabini glasno odjekne elektroničko zujanje. Vrata kaveza glasno zveknu i
otvore se. Metalni lanci kojima su bile sputane njegove ruke i noge, oslobode se
iz metalnih kuka na podu.
»Polako ustani«, reče Taylorica.
Lucien posluša.
»Sad kreni naprijed i izađi iz kaveza.«
Lucien posluša.
»Mirno i polako kreni prema izlazu.«
Lucien posluša.
Taylorica krene naprijed i stane tik iza njega. Hunter je stajao pred njim. Prvi
siđe stubama, Lucien i Taylorica ubrzo nakon njega.
Nekoliko metara dalje bio je parkiran džip Grand Cherokee. Hunter mu priđe
i otvori stražnja vrata.
»Lijep automobil«, komentira Lucien.
»Ulazi«, reče Hunter.
Lucien zastane i pogleda oko sebe. Nikoga u blizini. Berlinski gradski
aerodrom je asfaltna pista izgrađena uz rub šume. Nikakvih aerodromskih zgrada,
foajea, ničega. Istočno od piste dva hangara srednje veličine, dovoljno velika da
u svaki stanu po dva mala privatna aviona. Nešto južnije od njih tek par malih
administrativnih zgrada. I to je sve, ništa više.
Pogleda nebo. Noć se brzo spuštala, zapuše hladan povjetarac. Dugo je
vremena promatrao nebo i osluškivao.
Nije vidio ni čuo ništa.
»Ulazi«, zapovijedi mu opet Hunter.
Gejšinim koračićima Lucien krene prema automobilu. Hunter je držao
otvorena vrata. Poput fino odgojene dame, Lucien najprije sjedne, zatim uvuče
noge. Sa sputanim rukama i nogama, to je bio najlakši način.
Hunter zatvori vrata i signalizira Taylorici da zaobiđe automobil. Tek kad je
s druge strane sjela na stražnje sjedalo do Luciena, Hunter sjedne na vozačevo
mjesto.
Taylorica je držala pištolj uperen u Luciena.
»Nasloni se na sjedalo«, reče mu. »I stalno drži ruke na naslonu za ruke na
vratima.« Podigne naslon za ruke između njih, napravivši kakav-takav razmak
među njima. »Samo napravi kakav nagli pokret i kunem ti se da ću ti raznijeti
koljena. Jesi li razumio?«
»Savršeno«, odvrati.
Hunter upali motor.
»Kamo sad idemo?«, upita.
Lucien se nasmiješi.
»Apsolutno nikamo.«
86.
Hunter je bio u pravu. Direktor Kennedy je uvijek i u svakoj situaciji imao
rezervni plan.
Točno deset minuta nakon što je uzletio avion s Hunterom, Tayloricom i
Lucienom, s piste Turner Field u Quanticu uzletio je i drugi. U njemu se nalazilo
njegovih pet vrhunskih agenata, svi odreda izvrsni strijelci uvježbani za tajne
operacije. Imali su napravu za satelitsko praćenje povezanu s GPS signalom koji
su odašiljali mikrofoni u Hunterovu i Tayloričinu dugmetu. U avionu su mogli
pratiti i njihov razgovor, budući da mikrofoni nisu bili povezani samo s
direktorom Kennedyem na FBI-evoj akademiji, već i s drugim avionom.
U kontrolnoj prostoriji u Quanticu, Adrian Kennedy i doktor Lambert su na
radarskom monitoru pratili napredovanje oba aviona. Čuli su svaku riječ koju su
izgovorili Hunter, Taylorica i Lucien. Čim je njihov avion sletio na Berlinski
gradski aerodrom, Kennedy izvadi mobitel iz džepa.
»Direktore«, javi se nakon prvog zvona agent Nicholas Brody, vođa tima u
drugom avionu.
»Ptica Jedan upravo je sletjela«, reče Kennedy.
»Da, vidjeli smo«, odvrati Brody. I oni su na radaru pratili prvi avion.
»Reci svom pilotu da sada nastavi kružiti«, reče Kennedy. »Neka ne leti,
ponavljam, neka ni u kojem slučaju ne leti tamo gdje bi ga se moglo vidjeti s
Berlinskog gradskog aerodroma. Nazvat ću te kad bude sigurno za slijetanje.«
»Razumijem, gospodine.«
Agent Brody prekine razgovor, prenese upute pilotu, vrati se na svoje sjedalo
i nastavi čekati.
87.
Hunter u retrovizoru pogleda u Lucienove hladne oči. Na usnama mu je
lebdio osmijeh pun arogancije i prkosa.
»Što je pak sad?«, upita Taylorica nimalo strpljivim glasom.
Lucien je i dalje u retrovizoru zurio u Hunterove oči.
»Ne idemo apsolutno nikamo«, ponovi suzdržanim i mirnim glasom.
Hunter rezignirano ugasi motor.
»Kako to misliš?«
»Mislim točno ono što sam rekao u svojoj ćeliji«, odvrati Lucien. »Dogovor
je bio da idemo samo nas troje, bez ikakve pratnje. Prekršite li dogovor, ja vas
nikamo neću dovesti. Mislio sam da sam to rekao savršeno jasno.«
Hunter makne ruke s volana i okrene dlanove.
»Vidiš li ti ikoga drugoga osim nas troje? Nekoga tko nas prati?«
»Još ne«, samouvjereno odvrati Lucien, zatim podigne pogled udesno, »ali
oni su vjerojatno tamo negdje i čekaju, kruže naokolo. Vi to znate i ja to znam.«
Taylorica upitno pogleda Huntera u retrovizoru. On nije skidao pogled s
Luciena.
»Ne, ne znamo«, reče Hunter. »A ne znaš ni ti. Samo nagađaš. I zbog tog
tvojeg nagađanja želiš da sjedimo ovdje dok Madeleine istječe vrijeme?«
»Moje su pretpostavke uvijek točne, jer su utemeljene na činjenicama«, reče
Lucien.
»Na činjenicama?«, upita Taylorica. »Na kakvim činjenicama?«
Lucien napokon prestane buljiti u retrovizor i pogleda ju. Zamijeti da joj je
malo popustio stisak na pištolju.
»Pa, agentice Taylor, možemo nastaviti dalje čim ti i Robert skinete košulje
i bacite ih kroz prozor. Što kažeš na to?«
»Molim?«, reče Taylorica. Povrijeđeni izraz kojim ga je pogledala
zasluživao je Oscara.
»Vaše košulje«, ponovi Lucien. »Skinite ih i bacite kroz prozor.«
Ni ona ni Hunter ne odvrate ništa.
»Razočarao si me, Roberte«, reče Lucien. »Zar si mislio da neću primijetiti
dugmad na vašim košuljama?«
Taylorici se trgne mišić na čeljusti.
Lucien joj se obrati: »Jako dobar pokušaj, ali dugmad nije iste boje kao
prije.« Podigne desni kažiprst i pokaže na njezinu košulju. »Ova je dvije nijanse
tamnija. Pretpostavljam da su tu mikrofon, GPS odašiljač, a možda i kamera.«
Nitko ne reče ništa.
»Razočarali ste me. Mislio sam da će FBI biti pažljiviji.« Slegne ramenima.
»A opet, nisam vam dao mnogo vremena, zar ne?«
Hunter se sjeti svoje pomisli: ovo bi mogla biti skupa pogreška.
»Dakle«, nastavi Lucien, »pred nama je više opcija. Možete skinuti košulje
i baciti ih kroz prozor...« Provokativno namigne Taylorici. »Tako bih mogao ipak
malo više uživati ovdje na stražnjem sjedalu. Ili možete otrgnuti svu dugmad i
baciti je kroz prozor.« Još uvijek je buljio u Tayloricu. »Kladim se, agentice
Taylor, da imaš lijep pupak.«
»Jebi se«, nije se mogla suzdržati.
Lucien se nasmije. »Ili možete zadržati svoje košulje i dugmad i jednostavno
skinuti satelitske odašiljače. Siguran da su vam zalijepljeni negdje na tijelu.«
Taylorica ne primijeti da izgleda poput srdita djeteta uhvaćena u laži.
»Kako hoćete«, doda Lucien. »Samo vi razmišljajte koliko vas volja i trošite
vrijeme.« Nasloni glavu na kožnati naslon i zatvori oči. »Obavijestite me kad
donesete odluku.«
Hunter otkopča sigurnosni pojas, nagne se naprijed i strgne satelitski
odašiljač sa slabina.
Držeći pištolj uperen u Luciena, i Taylorica napravi isto.