Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
Trust Me

S engleskoga preveo Vicko Ivanković

STILUS

2
 Knjige.Club Books

Mojoj agentici Camilli Bolton,

koja je od početka vjerovala u mene.

3
 Knjige.Club Books

Nijedan čovjek ne bira zlo jer želi zlo, samo ga pogreškom

zamijeni za sreću i dobro koje traži.
Mary Wollstonecraft

4
 Knjige.Club Books

Peh.
Kad se sve zbroji i oduzme, o tome je bila riječ.
Peh koji je prijetio uništiti sve.
Bio je tako pažljiv. Toliko predostrožnosti, gotovo ništa nije prepustio slučaju.
Toliko promišljanja, planiranja i pripreme. Ipak, istina je kad kažu da ne možeš
sve kontrolirati.
Ali neće dopustiti da jedan peh utječe na njegovu budućnost.
Vrijeme je da ga ostavi iza sebe.
Zauvijek.

5
Knjige.Club Books

UTORAK

6
 Knjige.Club Books

Obris: bijel, crn i siv.

Luk kralježnice, čelo, sićušan prćast nos, savršena stopala uvijenih nožnih
prstića. Obris koji obećava novi život.
Zurila sam u mutnu sliku držeći ukočen palac na zaslonu mobitela dok su mi
novonastale emocije otežavale disanje. Ushićeni podnaslov koji je napisala žena
koju nikad nisam vidjela, prepun optimizma, veselja i uzbuđenja oko nadolazećeg
majčinstva.

Dakle... Richard i ja imamo novosti! Junior se lijepo smjestio i na putuje

k nama. Tako nam je drago sto možemo svima reći! Tako smo uzbuđeni!!!
#12tjedanaSlika #ultrazvuk #instamama #instabeba #bebaljubav

Spoznaja mi je sjela na želudac poput kamena. Nosi dijete mog bivšeg muža.
Richard je konačno dobio ono što je želio, što smo oboje željeli, za čim smo
čeznuli više i od čega.
Osjećala sam se ranjeno, ošamućeno, kao da me je nešto udarilo u prsa i izbilo
mi sav zrak, i to drugi put u samo nekoliko sati. Prvo novosti od jutros, a sad ovo.
Spustila sam mobitel na stol zaslonom nadolje, stiskajući zube kako bih
odagnala bol, čežnju, želju. Zurila sam kroz prozor vlaka, a seoski krajolik jurio
je pokraj u zamućenoj slici polja i živica. Ubrani usjevi i, nisko odrezane
stabljike, smeđa izorana zemlja, oblaci dima od daleke lomače koji su se uzdizali
u sivo jesensko nebo. Nježno njihanje vlaka, vibracija koja mi se uzdizala kroz
ravne potplate cipela. Vlak me vraćao u London, natrag u moju malu
novoizgrađenu kuću, natrag u...
U što točno? Prazan dom koji će izgledati isto kao i jutros kad sam ga
napustila. Tih i hladan. Pola je ormara nedavno ispražnjeno, a nema više ni
polovice knjiga i DVD-ova, nema ni uokvirenih fotografija ni velike kutne fotelje.
Richard mi je barem ostavio većinu namještaja i to je bilo nešto. I sve naše foto-
albume - očito je želio ostaviti prošlost iza sebe. Ali ja to iz nekog razloga nisam
mogla napraviti. Zapela sam ovdje, u vlastitoj prošlosti, i ne mogu krenuti

7
 Knjige.Club Books

naprijed. Zarobljenica sam vlastite biologije. Možda mi je vrijeme doista isteklo.

To je to.
Naslonila sam se u svoje sjedalo na kojem je plavi materijal postao gladak
nakon godina trošenja. Pokušala sam se usredotočiti na nešto drugo: na tiho
zujanje motora, na nerazumljiv razgovor na mobitelu iza sebe, na skupinu
nogometnih navijača koji su bučno i potaknuti alkoholom pjevali na drugoj strani
kupea.
Mlada žena polako je hodala prolazom između sjedišta i promatrala sjedala,
a u naručju je držala bebu umotanu u ružičastu tkaninu. Skrenula sam pogled
izbjegavajući kontakt očima pa sam se ponovno zagledala kroz prozor, uz tihu
molitvu da će pronaći neko drugo mjesto za sjesti. Bebe, bebe, kamo god
pogledala. Ovo je rana popodnevna linija i prerano je za ljude koji se vraćaju s
posla pa je bilo puno slobodnih sjedala dalje niz ovaj kupe ili u sljedećem. Molim
te, sjedni negdje drugo, bilo gdje, samo da ne moram gledati tvoju bebu sve do
Londona. Osjetila sam kako je žena prošla pokraj mene i u tišini nastavila dalje
niz kupe pa sam uz osjećaj krivnje uzdahnula od olakšanja.
Pred očima mi je prošao ostatak dana, blijed i prazan. Ostatak tjedna. Posao.
Putovanje na posao. Kuća. Nekoliko čaša vina, nekoliko čašica votke.
Prebacivanje plahte preko glave kako ne bih morala misliti ni o čemu. Kako
spavam sama u velikom bračnom krevetu. Sljedeći tjedan, sljedeći mjesec,
sljedeća godina. Sve i dalje jednako, u potrazi za razlogom zbog kojeg bi vrijedilo
nastaviti živjeti, za nešto više od običnog životarenja. Hodaj dalje. Hodaj dalje.
Hodaj dalje. Osjećala sam se šuplje, potrošeno i prazno, zbog gladi koju nikad
neću moći utažiti. Kako je moguće toliko se vremena tako snažno nadati i moliti
i svejedno završiti praznih ruku?
Bila sam glupa.
“Bog”, začula sam ženski glas. “Sjedi li tko ovdje?”
Mlada majka se vratila, zaustavila se pokraj seta od četiri sjedala za kojim
sam sjedila sama.
“Ne”, rekla sam. “Nitko.”
“Hvala.” Zbacila je ruksak na sjedalo do prozora i nježno se spustila u sjedalo
nasuprot meni. Bila je u srednjim dvadesetima, odjevena u jaknu boje hrđe i plave
traperice, svijetla joj je kosa padala na ramena. Bila je lijepa, čak prelijepa, onakva
kakvim su mi se mlade majke uvijek činile. Pokazala je niz kupe prema
navijačima koji su i dalje pjevali glasno vičući. “Morala sam se odmaknuti od
onih tipova. Prosljeđuju naokolo bocu Jack Daniel’sa.”
Nježno se pomicala kako ne bi uznemirila bebu u svom naručju, tu sićušnu
stvarčicu odjevenu u ružičasti kaputić i ružičaste cipelice s iscrtanim malim
dugama. Ispod ružičaste mašnice na tjemenu virili su pramenovi plave kose.
Usred bjeloočnica isticale su joj se šarenice plave poput oceana, a iznad njih
duge trepavice i tek sitne natruhe plavih obrva. Zagledala se u mene pa joj se

8
 Knjige.Club Books

preko bucmastog lica smjesta pronio smiješak, veliki cerek koji joj je ozario lice
i istaknuo rupice u obrazima. Protiv svoje volje i unatoč svemu, osjetila sam kako
se u znale odgovora i moje usne šire u smiješak. Prošlo je toliko vremena da mi se
to doimalo čudno, gotovo neprirodno.
“Baš je prekrasna”, rekla sam. I to nije jedna od onih stvari koju iz pristojnosti
kažeš novopečenoj majci kad vidiš njezinu bebu. Istina je da su sve bebe lijepe na
svoj način, pogotovo svojim roditeljima. Međutim, ova je bila neodoljivo i
nevjerojatno slatka.
“Sviđate joj se”, rekla je mlada majka uz sramežljiv cerek.
“Baš se voli smiješiti, zar ne?” rekla sam, ne mogavši skrenuti pogled s bebe.
“Baš je slatka.”
Sa sjedala pokraj žene oglasio se mobitel. Provjerila je zaslon i prigušila ton.
“Kolika su vaša djeca?” upitala je.
Osmijeh mi je počeo slabjeti. Koliko god me puta pitaju o vlastitoj obitelji,
nikada ne uspijem pronaći pravi odgovor. Uvijek zvuči poput isprike ili
opravdanja.
“Suprug i ja, zapravo bivši suprug, nismo mogli...” Skrenula sam pogled s
bebe u njezinu naručju. “Željeli smo djecu, ali nikad nam se nije ostvarilo.”
“Aha.” Mlada se žena blago zarumenjela. “Žao mi je. Nisam mislila...”
“U redu je”, rekla sam. “Stvarno. Kuma sam djeci svoje prijateljice Tare. Ima
tri sina.”
“Ova malena još nema kumu.”
“Kako se zove?”
“Mia. Ima tri mjeseca i jedan tjedan, baš danas. A ja sam Kathryn”, dodala je
uz posramljen smiješak. “Bog.”
Mobitel joj je ponovno zazvonio pa ga je utišala ne javivši se. Gledajući je
izbliza, bila je mlada za majčinstvo - s tek nešto više od dvadeset godina gotovo
je upola mlađa od mene. Dovoljno sam stara da ja njoj budem majka, shvatila sam
uz poznat osjećaj tuge. Nije nosila vjenčani prsten i uši su joj bile probušene na
dva mjesta, dolje i gore, a na oba je nosila jednostavne naušnice. Izgledala je kao
da su joj bliži izlasci nego briga o bebi.
Ali bilo je tu još nešto, osjećaj nelagode koji je skrivala tik ispod površine.
Mobitel joj se oglasio porukom, a dok je posezala za njim, zavrnuo joj se
rukav i tako otkrio tamnu kožu iznad zapešća, niz ružnih modrica koje su joj se
protezale sve do lakta.
Vidjela je kako je promatram pa je užurbano ponovno spustila rukav.
Dobrostivo sam joj se nasmiješila.
“Ja sam Ellen”, rekla sam. Prigušila sam glas i dodala: “Je li... sve u redu?”
“Jest.” Zataknula je vlas kose iza uha. “Zapravo, nadam se da vam neće biti
problem pridržati je na minutu dok ja nešto sredim.”
9
 Knjige.Club Books

Hoće. Neće. Voljela bih je pridržati. Više i od čega. Nemoj to tražiti od mene,
molim te.
“Naravno”, rekla sam nagnuvši se naprijed u svom sjedalu.
Kathryn je napola ustala, nagnula se preko sivog plastičnog stolića između
nas i predala mi bebu. Na prvu se učinilo čudnim i na trenutak sam pomislila da
ću je ispustiti ili da će mi se izmigoljiti, ali izgledala je potpuno zadovoljno
ugnijezdivši mi se na laktu. Nije bila teška, nego samo topla i čvrsta, predivno i
radosno živa u mojim rukama dok je velikim plavim očima zurila u mene, a usne
su joj se širile u osmijeh. Bebe vole lica, tako piše u svim knjigama. Urođeno im
je odgovoriti na kontakt očima i osmijehe pa im se tako odmah po rođenju vlastite
oči usredotoče na one majčine. Baš kao što smo se i nas dvije sada gledale. Kako
je moguće osjećati bol zbog gubitka nečega što nikad nisi imao i vjerojatno nikad
i nećeš?
“Prirodan ste talent”, rekla je Kathryn, a potom hitro stavila ruku preko usta.
“Žao mi je, nisam mislila... Bilo je glupo to reći.”
Odmahnula sam glavom ne mogavši skrenuti pogled s bebe.
“Nema potrebe za isprikom.”
Mia je pružila rukicu u zrak, a njezini su mi prstići najnježnije moguće
okrznuli obraze - sitne točke topline na mojoj koži. Oduševljeno se zahihotala dok
sam joj se polako približavala dopuštajući njezinim prstićima da mi
dodiruju bradu i lice. Pružila sam desnu ruku pa mi je Mia prstićima obujmila
kažiprst - sitan dodir, nježan poput pera. Imala je najsitnije i najljepše noktiće.
Puhnula sam joj u vrhove prstiju pa se zahihotala uz srdačan cerek od kojeg mi je
postalo toplo oko srca.
“Drago mi je što smo se upoznale, Mia.” Nasmiješila sam joj se. “Ja sam
Ellen.”
Kathryn je privukla bijeli ruksak u svoje krilo. U ruci je imala kemijsku pa je
pomno prebirala po stvarima, pomičući pritom zapakirane bočice i pelene.
Kad je ponovno zatvorila ruksak, iPhone joj se opet oglasio vibriranjem na
plastičnom stoliću. Na zaslonu se pojavilo muško lice: u tridesetim godinama,
tamnoriđe kose, neobrijan, s naborom na nosu koji je ukazivao da je nekad možda
bio slomljen. Ispod fotografije pisalo je ime Dominic.
“Bolje da se javim.” Odsutno je kimnula glavom i ponovno pogledala zaslon
mobitela. “Možete li ostati s Mijom samo dok ja riješim ovaj poziv? Ovo je...
hitno.”
“Naravno. Samo daj, snaći ćemo se na minutu.”
“Bit ću tamo.” Pokazala je preko svog ramena niz kupe. “Vratit ću se.”
Ponovno sam podignula pogled i kunem se da sam vidjela suze kako joj
blistaju u očima.
“Kathryn, je li sigurno sve u redu?”

10
 Knjige.Club Books

“Da”, rekla je ustajući sa sjedala. “Hvala vam. Neću dugo.”

Pružila je ruku i dodirnuta bebu od vrhova prstiju pa sve do glave, kao da se
opire i na trenutak je ostaviti samu. Potom je otišla niz prolaz prema kraju kupea,
a pritom je sve vrijeme držala mobitel na uhu.
Mia se zagledala u mene i zijevnula pa je na trenutak zatvorila svoje plave
oči. Nježno sam sa strane na stranu zanjihala taj prekrasni smotuljak u svojoj ruci
pa mi se onaj nepoznati smiješak vratio na usne. Srce mi je ispunilo grudi uz nalet
snažan poput najjače droge. Bio je to val osjećaja koje toliko dugo nisam osjetila
da sam se pitala postoje li još uvijek u meni.
Dopustila sam si zamisliti, samo na trenutak, kako bi to bilo da je ova malena
moja. Da sam se iz bolnice vratila s bebom u naručju umjesto s još lošijima
prognozama nego prošli put. Da konačno upotrebljavam svoju malu sobu za ono
za što je predviđena i uređena, za dječju sobu, a ne da bude tih i prazan zakutak
kuće koji je ostao nedirnut poput kakva hrama posvećenog neispunjenom životu,
nečemu što se nikada neće ostvariti. Toliko sam dugo to zamišljala i sanjala:
noćna hranjenja, milovanja, sitne prste, šetnje u parku, prve riječi i priče za laku
noć. Sve male stvari koje roditelji uzimaju zdravo za gotovo. Nagnula sam se bliže
Mijinu čelu udišući onaj neodredivi mekano-slatki miris čiste bebine kože, dječjeg
pudera i novog života. Pitala sam se zna li Kathryn koliko je sretna.
Vlak je usporio pri ulasku u sljedeću postaju, posljednju prije Marylebonea.
Otvoren seoski krajolik zamijenila su mala naselja i prometne ulice, zvonici
crkava, niske kuće i zgrade - rezidencijalno predgrađe na putu prema
sjeverozapadnom Londonu. Podignula sam pogled kako bih provjerila vraća li se
Kathryn, ali i dalje mi je bila zaklonjena od pogleda, u prolazu između dva kupea.
Koliko je vremena već nije bilo? Dvije minute? Tri?
U vidokrug mi je došla sljedeća postaja. Seer Green & Jordans, mala seoska
postaja s dva perona, pješačkim mostom i malom čekaonicom obloženom drvom
u kojoj je nekoliko ljuti čekalo na ukrcaj. Kathryn se još nije pojavila. Vlak se
zaustavio uz škripu kočnica, a onda su se nakon tri duga zvučna signala otvorila
klizna vrata kupea pa je nekoliko putnika izašlo na peron. Oprezno sam ustala i
pogledala naokolo provjeravajući drugi kraj kupea u slučaju da je Kathryn
nekako prošla pokraj mene dok sam bila zauzeta Mijom. Međutim, vidjela sam
samo navijače u jednakim crveno-bijelim prugastim majicama, kratko ošišane
kose i nogu koje su stršale u prolaz. Sjedala s druge strane prolaza zauzeo je sitan
čovjek crvenkasta lica u prugastom odijelu koji je na pet od šest sjedala i stolić
uspio postaviti aktovku, prijenosno računalo, novine i kaput. Nijednom nije
pogledao prema meni.
“Oprostite”, rekla sam mu. “Jeste li možda vidjeli ženu koja je sjedila ovdje?
Je li nedavno prošla pokraj nas?”
Čovjek je podignuo pogled i razdraženo odmahnuo glavom, a potom se vratio
svom računalu. Spremala sam se ustati i proći kupeom ne bih li je pronašla, kad
mi je jedna kretnja vani zapelo za oko.
11
 Knjige.Club Books

Figura je projurila tik ispod mog prozora. Plavuša u jakni boje hrđe.
Kathryn je odlazila niz peron.

12
 Knjige.Club Books

Trebala mi je sekunda da postanem svjesna što sam upravo vidjela, da povjerujem

vlastitim očima. Je li se Kathryn odjednom razboljela? Zbunila? Je li ovo neka
podvala? Je li netko uzeo njezinu jaknu pa izašao iz vlaka u njoj?
Ne.
To je bila ona. Plava joj se kosa vijorila sa strane na stranu dok je hodala
peronom ruku duboko u džepovima jakne. Glava joj je bila pognuta, kao da je
željela izbjeći bilo kakav kontakt očima. Nagnula sam se kako bih kucnula po
prozoru dok je prolazila, a staklo je bilo hladno pod zglobovima mojih prstiju. Bio
je to čudan pokret s obzirom na to da sam u lijevoj ruci držala bebu.
“Hej!” viknula sam osjećajući kako se ostali putnici okreću prema meni.
“Kathryn! Hej!”
Podignula je glavu pa su nam se pogledi spojili tek na sekundu, dovoljno da
joj vidim izraz lica i primijetim suze na obrazima. Izustila je jednu jedinu riječ.
Oprosti. Potom je spustila pogled brišući oči i požurila s perona prema zaprekama
za izlaz.
Sekundu poslije izašla mi je iz vidokruga.
Iz zvučnika se začuo automatski ženski glas. “Ovo je vlak u smjeru Londona,
Marylebone. Molimo vas da pazite na vrata koja se zatvaraju.”
Nekolicina novih putnika pridružila se na posljednjoj dionici putovanja te su
stavljali torbe u pretince za prtljagu i tražili mjesto za sjesti. Klizna vrata vlaka
zatvorila su se uz zvižduk koji je označio točku poslije koje nema povratka. Ovo
se ne bi trebalo događati. Ovo je pogreška, neka vrsta nesporazuma. Samo sam
trebala pridržati Miju nekoliko minuta, omogućiti Kathryn trenutak predaha i
zatim joj vratiti bebu. Doista ne znam kako se brinuti o...
Netko mi je nešto govorio.
“Oprostite, što?” Okrenula sam se prema mršavom čovjeku s pletenom kapom
koji je stajao pokraj mog sjedala. “Što ste rekli?”
Čovjek je uperio koščat prst prema sjedalu koje je Kathryn nedavno napustila
i kraj kojega je ostavila položen ruksak.
“Je li ovdje slobodno?” Zadržavao je ostale putnike koji su se pokušavali
probiti dalje niz kupe, ali činilo se kao da nije toga svjestan.

13
 Knjige.Club Books

“Samo je otišla obaviti poziv”, rekla sam. “Vraća se za minutu. Žao mi je.”
Jedan je trenutak zurio u mene, a potom isto pitanje uputio poslovnom
čovjeku za nasuprotnim stolićem koji je nevoljko promrmljao potvrdan odgovor.
Mršavi čovjek smjestio se u sjedalu, a potom presavio duge noge pod sebe i
izvadio prijenosno računalo iz ruksaka.
Zujanje motora se pojačalo i vlak se ponovno počeo kretati. Spor u početku,
polako je klizio pokraj perona Seer Greena, a potom i pokraj plave metalne ograde
koja dijeli postaju od obližnjeg parkirališta na kojem je u nizovima bilo parkirano
mnoštvo vozila. Putnici su nosili vrećice i čvrsto držali svoje karte dok su hodali
prema izlazu iz postaje. Letimično sam vidjela dvojicu muškaraca kako se rukuju,
dvije sredovječne žene kako se grle, željezničkog radnika u reflektirajućoj
jakni, muškarca u zimskoj jakni s kapuljačom, dvoje tinejdžera kako ulaze u
postaju i usamljenu figuru u kišnoj jakni. Zurila sam kroz prozor, a nevjerica mi
je pomutila razum. Činilo mi se kao da bi se vlak svakog trenutka mogao
zaustaviti i cijela se situacija srediti ako samo pričekam još nekoliko sekundi.
Čovjek crvena lica i spojenih obrva s druge strane prolaza gledao me upadljivo i
s neprikrivenom razdraženošću. Uzvratila sam mu na sličan način pa je spustio
oči natrag na računalo.
Bacila sam posljednji pogled na peron. Možda se Kathryn s nekim sastala.
Potom su mi pogled zaklonila stabla jer je vlak izašao iz postaje i počeo ubrzavati.
Na trenutak sam pomišljala ustati i povući kočnicu za slučaj opasnosti prije
negoli se previše udaljimo od postaje. Je li ovo prava opasnost? Je li netko
ugrožen? Što je najbolje za Miju?
Beba mi je zacviljela u naručju.
“Šššš”, rekla sam nježnim glasom dok sam je pažljivo ljuljala. “Jesam li te
preplašila? Šššš, sve je u redu.”
Mia se ponovno smirila i pogledala me velikim plavim očima. Dugo je i lijeno
namignula i uputila mi sićušan osmijeh od kojega mi se srce ozarilo. Mirna sam
osoba - morala sam ostati mirna za bebino dobro. Nije se činilo da je Miji
trenutačno išta potrebno, nije plakala zbog gladi ili zato što joj treba promijeniti
pelene, a nije ni trljala oči u znak da joj se spava. Trenutačno je izgledala posve
zadovoljno u svom položaju.
Činilo se da nitko drugi u kupeu nije bio svjestan što se upravo dogodilo.
Sama sam s nepoznatom bebom. Gdje su zaštitar ili kondukter kada ti trebaju?
Trebala bih ih pronaći, reći im da nazovu prethodnu postaju i kažu da zadrže
Kathryn tamo. Sljedeća je postaja ujedno i kraj linije, Marylebone, pa ću tamo
moći pričekati s Mijom dok Kathryn ne dođe sljedećim vlakom. Voze svakih pola
sata, a ja nisam imala nikakvih drugih planova za danas, ništa što bi me čekalo
kod kuće. Mogla bih se i ponuditi da sjednem u sljedeći vlak natrag prema Seer
Greenu. Ponovno spojiti majku i kćer i izgladiti cijelu stvar.
Postojao je samo jedan problem u svemu tome, jedna sumnja koja mi se
vrtjela u zakutku uma: pretpostavka da Kathryn želi natrag svoju djevojčicu. Da
14
 Knjige.Club Books

se želi ponovno spojiti s njom. Da je sve ovo samo užasna pogreška i trenutačan
nedostatak koncentracije, samo iscrpljena mlada majka na rubu snage. Možda i
poziv u pomoć. Postporođajna depresija?
Ali ovo što se upravo dogodilo izgledalo je potpuno promišljeno. Proračunato.
Gotovo planirano. I vidjela sam izraz na Kathryninu licu dok je odlazila. Kratak
pogled dok je žurila peronom.
Znala sam taj pogled, već sam ga prije vidjela. Daleko odavde, prije puno
godina, u nekom drugom životu.
Strah.
Strah za sebe ili za svoju bebu? Strah od nečega što je upravo napravila ili
nečega što se spremala napraviti?
Naprezala sam se u pokušaju davanja smisla komadićima što sam ih skupila
u posljednjih deset minuta. Mlada majka koja putuje sama.
Modrice na njezinim rukama. Neprestana zvonjava mobitela. Osjećaj slabosti
odmah ispod površine, kao da je neuspješno pokušavala sakriti da je na rubu
suza. Ostavila je vlastito dijete u rukama potpune neznanke. Nije se činilo da je
tu išta slučajno: učinila je to kako bi na neki način zaštitila dijete. I sada je to dijete
postalo moja odgovornost, barem privremeno.
Kad bih joj smjesta vratila Miju, možda bih je mogla dovesti u opasnost. U
ruke oca koji je Kathryn nanio one modrice na rukama. Možda bi je socijalna
služba mogla držati na sigurnom ili bi možda Mia i njezina majka završile kao
dio crne statistike - još dvije žrtve nasilna čovjeka sklona kontroli što će iskaliti
bijes na partnerici koja se usudila ostaviti ga. To je depresivno poznata priča, stara
koliko i sam brak. Ali koji mi je drugi izbor? Nije da sam mogla odvesti Miju k
sebi, u svoju malenu kuću u South Greenfordu, zar ne?
Pustila sam da mi ta misao na trenutak sjedne, poput zaboravljena okusa na
jeziku.
A onda sam je odbacila. Mia ima majku i mjesto joj je uz nju.
Vlak je ubrzao ulazeći dublje u sjeverozapadni London. Provlačio se pokraj
ulica, trgovina i kuća. Mobitel mi se oglasio porukom pa sam prebacila Miju u
jednu ruku dok sam ga pokušavala izvući iz torbice.

Što ima? Sve u redu? Xx

To je bila Tarina šifra za upitati: Kako je prošlo jutros kod specijalista? Želiš li
razgovarati o tome?
Spustila sam mobitel na stol zaslonom nadolje. Tara može čekati. Podignula
sam glavu i vidjela kako mršavi čovjek s druge strane prolaza zuri u mene. Čim
sam ga pogledala u oči, ponovno je spustio pogled na mobitel. Nosio je crne
rukavice bez prstiju i držao mobitel pod čudnim kutom, gotovo okomito.

15
 Knjige.Club Books

Je li to upravo fotografirao mene i bebu? Ili mi se to samo učinilo?

Uzvrpoljio se u sjedalu pod težinom mog pogleda pa usmjerio mobitel u
drugom smjeru. Laptop je pred njim bio otvoren. Bilo je nešto čudno s jagodicama
njegovih prstiju, koža mu je na tom mjestu bila naborana i blijeda. Blago
je podignuo crnu pletenu kapu pa sam prvi put primijetila da uopće nema obrve:
kožu iznad očiju ispunjala mu je neobična crvenkasto-šarena praznina. Sve u
svemu, bilo je nešto čudno u vezi s njim, kao da ne pripada tu i ne zna kako se
ponašati.
Osjetila sam kako mi se lijeva ruka ukočila oko Mijina malenog tijela pa sam
je lagano ušuškala bliže k sebi. Sad kad smo bile same zajedno, u naručju mi se
činila krhkom poput porculana, kao da bi joj i najmanji udarac ili trzaj mogao
uništiti savršenu kožu i slomiti male kosti. Svaki stranac postao je potencijalna
prijetnja.
Rekla sam samoj sebi da se opustim. Barem joj sljedećih deset minuta nitko
neće moći nauditi i ništa joj se neće dogoditi. Pobrinut ću se za nju dok ne dođemo
do zadnje postaje, a onda ću pronaći nekoga odgovornog, neku službenu
osobu kojoj ću objasniti što se dogodilo i uvjerit ću se kako je Mia u sigurnim
rukama. Postupit ću ispravno.
Okrenula sam mobitel. Mogla bih nazvati 112, tražiti Britansku prometnu
policiju i uputiti ih u slučaj. Imat će službenike u Maryleboneu ili negdje u blizini,
dovoljno blizu da dođu i pomognu spojiti majku i kćer. Ali opet, to je sve
pod pretpostavkom da Kathryn zapravo želi natrag svoju bebu. Možda jest u
pitanju postporođajna depresija pa je zabrinuta da bi mogla nauditi svojoj bebi.
Bit će bolje izravno razgovarati s policijom.
Spustila sam vrh prsta na bebin obraz u nadi da je riječ o umirujućoj gesti.
“Što ćemo s tobom, malena?”
Mia mi je udijelila još jedan iskrivljen smiješak, maleni hihot. Postoji nešto u
smijehu beba, nešto što se ne može opisati riječima. Nešto savršeno, čisto i veselo,
nešto ljudski što je tek naučila raditi - izraz sreće u svojoj izvornoj formi. To je
sigurno najbolji zvuk na svijetu.
Činilo se da nije svjesna ili uznemirena iznenadnom majčinom odsutnošću.
Možda će se uskoro početi vrpoljiti i plakati onako kako to rade male bebe, ali
zasad se činila mirnom.
Što bi mi još moglo pomoći da je vratim onamo gdje pripada? Ne znam čak
ni Kathrynino prezime. Uzela je svoju torbicu i mobitel, ali ostavila je bebinu
torbu - glomazni bijeli ruksak prepun Mijinih stvari. To nešto znači, zar ne? Da
je bilo promišljeno? Još mi je jedna misao pala na pamet: možda, beba uopće nije
Kathrynina. Je li uopće rekla da jest? Je li i u jednom trenutku upotrijebila riječi
“moja beba”? Prisjećala sam se našeg kratkog razgovora. Ne. Rekla je samo
“Mia” i “ona”; ili je samo rekla “beba”? Je li nekome oduzela Miju? Iz jaslica,
bolnice ili nečije kuće? Je li je uzela iz kolica ispred kakve trgovine ili u hodniku

16
 Knjige.Club Books

u supermarketu? Pa se onda uspaničila i predala je neznanki prije nego što su je

stigli uhvatiti?
Međutim, nešto mi je u njezinu ponašanju tijekom našeg kratkog razgovora
dalo naslutiti da je sve to malo vjerojatno. Postojala je bliskost između Kathryn i
Mije, poveznica koja se činila iskrenom.
Nagnula sam se kako bih podignula ruksak. Bio je varljivo težak jer sam ga
uzela jednom rukom dok sam u drugoj držala bebu, ali svejedno sam ga uspjela
podići i staviti pokraj sebe. U jednom od bočnih pretinaca nalazila se bočica s
mlijekom za dojenčad, a u drugoj poluprazna boca dijetalne Coca-Cole. Povukla
sam patentni zatvarač i otvorila ruksak.
Na samom vrhu, na hrpi dječje odjeće, nalazio se napola presavijen papir
formata A4. Neki račun ili potvrda o dostavi. Popis sa stvarima za bebu - mlijeko
za dojenčad, bočice, pelene, odjeća. Izvadila sam ga i namrštila se. Na donjoj
polovici pisanim je slovima bila napisana riječ “Ellen”.
Okrenula sam papir na poleđinu.
Bila je prazna s iznimkom sredine gdje je neurednom crnom tintom u žurbi
nažvrljano nekoliko riječi.

Molim te, čuvaj Miju.

Ne vjeruj policiji.
Ne vjeruj nikome.

17
 Knjige.Club Books

Namršteno sam gledala papir u ruci. Po drugi sam put pročitala riječi i okrenula
papir na stranu ne bih li vidjela ima li još što na njemu, bilo što. Ali bila je to samo
računalno ispisana potvrda o dostavi iz tvrtke BabyCool.com. Ništa više nije
bilo napisano rukom, samo moje ime na prednjoj strani i tih deset riječi
nažvrljanih kemijskom na poleđini. Nagonski sam presavila papir napola i
provjerila je li tko drugi vidio ono što sam ja vidjela. Ali poslovni čovjek tipkao
je na svom laptopu, a mršavi čovjek zapisivao je nešto u svoju bilježnicu, očito
se ne obazirući na mene ili na bilo što drugo.

Ne vjeruj nikome.

Možda je paranoja odlika postporođajne depresije. Je li? Nisam se mogla sjetiti

što sam čitala o tome. Možda se Kathryn bojala da bi sama mogla nauditi djetetu.
Možda je sve ovo poziv u pomoć. Ali ne radi njezine sigurnosti. Radi bebe.
Palo mi je na pamet da bi u ruksaku moglo biti još nešto. Spustila sam poruku
na stol i počela vaditi stvari iz ruksaka, jednu po jednu, stavljajući ih na stolić pred
sobom. Šest pelena, paketić vlažnih maramica, čvrst svežanj plastičnih vrećica za
pelene, dvije bijele pamučne benkice, potkošulje, rukavice, vuneni šeširić, tri
bočice mlijeka za dojenčad i napola prazna kutijica pudera za bebe. Dvije složene
krpice od muslina; jedna bijela, a jedna žuta. Dvije dude, još uvijek u originalnom
pakiranju. Bila je tu neka vrsta pojasa s kompliciranim trakama Baby Björna pa
sam zaključila kako je riječ o nosiljci za bebe. U prednjem džepu ruksaka nalazila
se nova tuba Sudocrema, pakiranje maramica i bočica kreme za sunčanje. Još
jedan komad papira, otrgnut iz bilježnice, na kojem je jednakim rukopisom kao
na poruci s mojim imenom bila nažvrljana neka vrsta dnevnog rasporeda. Stupci
s uputama na lijevoj strani: 6-7 hrana/presvlačenje, 8:30 spavanje, 10 hrana, 11
spavanje, 12:30 hrana/presvlačenje, 13 spavanje, 15 hrana, 15:30 spavanje, 18
priprema za spavanje, 18:30 hrana/krevet. Tu je bila i igračka: meka ljubičasta
hobotnica žuta nasmiješena lica koja je počela zveckati kad sam je izvadila iz
ruksaka.
Mijina glava okrenula se na zvuk zvona pa je počela i mahati rukama.
“Želiš ovo?” Uzela sam igračku i pružila joj je. “Hobotnicu?

18
 Knjige.Club Books

Mia je zagugutala uzimajući igračku k sebi, a onda je meku tkaninu na

krakovima primaknuta ustima.
Proučavala sam stolić u vlaku koji je bio prekriven sadržajem ruksaka.
Cjelokupna oprema potrebna za izlazak iz kuće s bebom. Možda dovoljno i za
cijeli dan? Nategnuto i za dva. A što onda? Možda je ovo bilo sve što je Kathryn
mogla uzeti i koliko je u žurbi uspjela spakirati u ruksak. Ali nije bilo ničega
drugog što bi dalo naslutiti njezin identitet, puno ime ili gdje živi. Ništa pomoću
čega bi policija mogla brzo identificirati Miju i vratiti je njezinoj obitelji što je
prije moguće. Dnevni je raspored bio zanimljiv pa sam se pitala je li napisan za
mene. Međutim, nije imala vremena napisati ga u nekoliko minuta koliko sam
držala bebu. Stigla je napisati samo moje ime i tu čudnu poruku, tek nakon što
smo se upoznale. Nisam mogla dokučiti zašto je izabrala mene.
Navijači na kraju vagona pjevali su novu pjesmu koju su prekidali usklici,
smijeh i psovke pa sam si rekla da se moram držati podalje od njih kad budem
izlazila iz vlaka.
Kako je vlak usporavao, ljudi su počeli ustajati, vaditi torbe iz pretinaca za
prtljagu, oblačiti kapute i jakne. Približavajući se krajnjoj postaji, u kupeu je
postalo užurbano. Čovjek crvena lica u prugastom odijelu skupio je svoje stvari u
aktovku, odjenuo jaknu i požurio dalje niz prolaz, pritom me jedva pogledavši.
Počela sam vraćati stvari u Mijinu torbu: stavila sam rezervnu odjeću na dno, a
mlijeko i pelene bliže vrhu. Bacila sam još jedan brz pogled na Kathryninu čudnu
poruku prije nego što sam je spremila u torbicu i polako ustala, pobrinuvši se da
čvrsto držim Miju.
Kako uopće staviti ruksak na leđa dok u rukama držiš bebu? Sve, svaki pokret,
svaka jednostavna radnja, sada se činila dodatno težom. Nakon što sam vrlo
oprezno položila Miju na sjedalo, stavila sam ruksak na leđa, a nosiljku preko
glave. Sve sam vrijeme držala Miju na oku za slučaj da se pokuša prevrnuti na
pod. Ali, prije nego što sam je ponovno uzela u naručje, beba mi se samo cerila i
veselo mlatarala bucmastim nogama poput male žabe koja uči plivati.
“Hajde”, rekla sam nježno. “Idemo ti pronaći mamu.”
Čudni mršavi čovjek još uvijek je bio u svom sjedalu i sitnim, tankim
rukopisom švrljao nešto u bilježnicu. Činilo se kao da ne primjećuje nikakvu
aktivnost pa nije ni podignuo glavu dok sam prolazila. Primijetila sam da je u
potpunosti odjeven u crno i tamnosivo. Crne traperice i cipele Dr. Martens, sivi
džemper i izlizana crna kožnata jakna. Nije bilo ni najmanjeg traga neke boje;
koža lica bila mu je toliko blijeda da je izgledao gotovo prozirno. Još je nešto bilo
čudno u vezi s njim i to me je još uvijek izjedalo. Nešto što nije bilo posve u redu.
Oprezno sam sišla na peron dok su zrak ispunjali zvukovi koračanja i miris
dizela. Postaju Marylebone krasile su crvene viktorijanske cigle dok su se preko
krova unakrsno pružali čelični nosači. Odmaknula sam se od vrata vlaka i
pogledavala po peronu za slučaj da se Kathryn nekako uspjela vratiti u vlak na
Seer Greenu pa se sad nalazi ovdje i traži svoju bebu. Nadala sam se da ću među
19
 Knjige.Club Books

putnicima koji izlaze iz vlaka možda ugledati njezinu jaknu boje hrđe kako se
kreće prema meni. More ljudi i lica kretalo se niz peron, a među njih se stopila
skupina usporenih umirovljenika, mlada obitelj na jednodnevnom izletu, ljudi
koji su bili u kupovini, studenti i nekolicina ljudi koji su se u odijelima vraćali s
posla. Nije bilo mlade žene koja promatra gužvu. Nije bilo traga Kathryn.
Spustila sam pogled na bebu u svojim rukama - Mia je treptala na žarkom
svjetlu - a onda sam počela hodati prema najvećoj gomili. Na barijeri za karte
spustila sam ruku u džep kako bih izvadila kartu, nespretno je tražeći desnom
rukom, dok sam lijevom pridržavala Miju. Pokušala sam posegnuti u džep jakne
i jedva uspjela uvući desnu ruku unutra. Nije bila ni tu. Netko je glasno negodovao
u redu iza mene prebacujući se u drugi red. Je li u džepu hlača? Prišla mi je
zaštitarka, žena kratke crne kose u pedesetima, pa lagano mahnula Miji.
Možda bih joj trebala reći što se dogodilo? Ili bi me samo uputila prema
najbližem policijskom službeniku? Pokušavala sam smisliti prave riječi koje bih
upotrijebila, ali zaštitarka me uopće nije gledala, samo se cerila Miji.
“Baš si mala slatkica, jesi li?” rekla je žena, dok ju je beba gledala plavim
očima, sporo trepćući. “Pomoći ćemo tvojoj mami, hoćemo li?”
Prislonila je svoju karticu na senzor pa se otvorila siva plastična zapreka.
“Hvala vam”, rekla sam uz blag uzdah olakšanja u grudima. “Vrlo ste
ljubazni.”
Zaštitarka je još jednom prstom mahnula Miji.
“Ugodan dan, objema.”
Stupila sam u najveću gužvu tražeći pogledom putokaze prema
informacijskom pultu, uredu za kupnju karata ili bilo kojem mjestu gdje bi se
mogao nalaziti upravitelj postaje. Ima li Britanska prometna policija svoje urede
na velikim postajama? Nikad ih nisam vidjela u Maryleboneu, ali s druge
strane, nikad ih zapravo nisam ni tražila. Činilo mi se da je središnjem Londonu
sve osim napada nožem ili terorističke prijetnje nisko na popisu policijskih
prioriteta. Je li ovo situacija kojom bi se bavili na licu mjesta, kao da je riječ o
neposrednoj opasnosti po život? Ne baš.
Kada sam došla duboko u unutrašnjost postaje, ugledala sam svoj odraz u
izlogu jedne od trgovina i ostala zbunjena nejasnom slikom sebe s bebom u ruci.
Gotovo se činilo kao da gledam u paralelni život, usporedni svemir u kojem
je posljednja runda umjetne oplodnje bila uspješna i u kojem nosim Richardovo
dijete. I eto me tu, nosim našu kćer kući, prekrasan topao smotuljak u rukama.
Znala sam da paralelni život nije stvaran. A opet, eto me tu, s Mijom.
Uz trzaj sam primijetila još jedan odraz u staklu, odmah iza sebe. Crne pletene
kape na glavi, pratio me mršavi čovjek iz kupea.

20
 Knjige.Club Books

Polako je hodao pokraj nekolicine drugih putnika, čudna držanja, pretvarajući se

da gleda u mobitel. Pomislila sam na modrice na Kathryninoj ruci. Na strah u
njezinim očima. Možda je ovo njezin dečko? Ne onaj tip slomljena nosa s
mobitela, nego ovaj čovjek? Vidjevši ga među ostalim putnicima, samo mi se
produbio dojam različitosti kojim je isijavao, kao da ne pripada ovdje. Ubrzala
sam korak.
Dalje iza mene začuli su se glasni i ljutiti buntovni muški povici. Na peronu
se odvijala neka prepirka. Bacila sam pogled preko ramena i ugledala navijače u
crveno-bijeloj odjeći kako ih zaštitari zadržavaju na barijerama - nešto u vezi s
kartama. Lica su im bila zgrčena od bijesa dok su pili iz limenki piva. Čekajući
prijatelje da im se pridruže, vikali su i psovali da ih se pusti proći pa se osoblje u
žutim prslucima kretalo u smjeru meteža ne bi li svojom brojnošću smirili
situaciju.
“Odstupite!”
“Onda otvorite prokleti ulaz!”
Ubrzala sam korak dok su povici s barijera za karte parali zrak za mnom. Još
jedna raštrkana skupina mladića približavala se iz drugog smjera, njih desetak u
dvadesetima, s tetovažama, u trapericama i plavim nogometnim dresovima.
Pjevali su navijačke pjesme držeći ruke u zraku, a njihovi ratoborni glasovi
odjekivali su o krov postaje. Vidjevši protivničke navijače zadržane na peronu,
počelo je dovikivanje i izazivanje pa su se ostali putnici maknuli u stranu i tako
oslobodili prolaz između dviju navijačkih skupina. Gestikulacije, provokacije i
još psovki, bačena limenka koja je letjela zrakom i tresnula o pod uz prskanje
piva.
Nagla buka natjerala je Miju u plač. Poslušala sam svoj nagon. Požurila sam
dalje od sukoba izbjegavajući kontakt očima. Hodala sam što dalje od muškaraca
dok mi se cijelo tijelo treslo od buke i agresije. Stisnula sam desnu šaku u bijesu
kakav godinama nisam osjetila, uvjerena da ću je upotrijebiti na bilo kome tko se
pokuša približiti Miji.
Navijači su prošli pokraj mene uz zagušljiv zadah piva i opor miris znoja i
losiona poslije brijanja.

21
 Knjige.Club Books

Provjerila sam svoj odraz u još jednom izlogu. Mršavi čovjek i dalje me
pratio.
Na samom kraju postaje bio je znak za izlaz: podsjetnik na put koji je preda
mnom. Petominutna šetnja do postaje podzemne željeznice u Edgware Roadu,
kružna linija do Notting Hilla, presjedanje na središnju liniju, osam postaja do
South Greenforda, hod do glavne ceste pa kroz park do moje hladne i prazne kuće.
Toliko sam se puta u proteklih pet godina vraćala iz posjeta specijalistu da bih taj
put mogla proći i zatvorenih očiju. I sve do prije pola sata ne bih puno razmišljala
o obavljanju tog posljednjeg dijela puta na povratku iz klinike. Automatski bih
sjela u podzemnu i bez gledanja bih znala na kojoj postaji moram izaći. Bilo bi
lako prepustiti nogama da me i sada odvedu tuda, tom poznatom rutom.
Lako, ali pogrešno.
Konačno sam ugledala dvije policijske uniforme. Dvojica naoružanih
policajca stajali su naslonjeni leđima na visoke stupove u središtu postaje. Nosili
su zaštitne prsluke pa su u toj silnoj opremi izgledali glomazno: crni pojas, futrola
za oružje, radioprijamnik, pištolj na bedrima i puška koju su držali preko prsa
prsta na okidaču. Ali, umjesto da osjećam olakšanje, osjetila sam otpor prema
njima i tom oružju koje se našlo blizu malom životu u mojim rukama. Puške mi
nisu bile strane, ali ovo je bilo drukčije.
Ipak, morat ću razgovarati s njima i ispričati im što se dogodilo. Svi ćemo
poći u stražnji ured, dat ću izjavu i ispuniti neke obrasce, a oni će mi uzeti bebu.
Predat ću im Miju i to će biti to. Predat ću je tim ljudima s puškama, tim
ljudima opremljenima za ulični rat.
Pomisao me ispunila hladnim i praznim osjećajem, dodirom slabosti u
vlastitom želucu.
Danas, ovdje, u ovom trenutku, svugdje vidim prijetnje. Imala sam snažan
poriv odvesti Miju što je dalje moguće od ovih pušaka. I nisam mogla prestati
razmišljati o poruci u bebinoj torbi. Ne vjeruj policiji. Ali koje su mi bile
mogućnosti? Mislim da nas možda prate još otkad smo izišle iz vlaka i činilo se
da je Kathryn, gdje god bila, u nekoj nevolji. Uputila sam se prema naoružanim
policajcima smišljajući što ću im reći. Ova beba? Nije moja. Dali su mi je... Ali
dok sam se približavala, jedan od njih dotaknuo je bubu u svom uhu i nešto kratko
rekao u radioprijamnik, a onda su obojica požurila prema peronima a da me nisu
ni pogledali.
Okrenula sam se i gledala ih kako odlaze. Oprema im se njihala dok su trčali
prema mjestu sukoba dviju navijačkih skupina koje su postajale sve glasnije i
glasnije. Nisam mogla vidjeti druge policajce na postaji. Možda u uredu za
kupnju karata? Ali ova postaja nije bila sigurno mjesto. Puške, vika, pijanci, buka,
gužva. Bijes. Huligani. Policija koja pazi na teroriste s noževima i bombaše
samoubojice. Bacila sam pogled preko ramena: čudak iz vlaka još me uvijek
pratio. Ali nije samo u njemu bio problem: cijelo mi je ovo mjesto stvaralo nemir.
Posvuda je vrebala opasnost i osjećala sam se izloženom - ovo nije bilo sigurno
22
 Knjige.Club Books

okruženje za Miju. Tisuće ljudi koji dolaze i odlaze, stisnuti u gužvi i nesvjesni
jedni drugih zbog žurbe, jurnjave i buke. Nije slučajno da su željezničke postaje
omiljena meta terorista.
Ne ovdje.
Ne vjeruj nikome.
Kathryn je vjerovala meni. Izabrala me je.
Ako bih imala ikakvu sumnju, makar i tračak, trebala bih vjerovati tom
nagonu kako bih zaštitila bebu. Morala sam donijeti tu odluku radi nje.
Osjećala sam teret da ponovno moram biti odgovorna za druge.
Još sam jednom promotrila postaju u potrazi za drugim policijskim
službenicima, ali nije bilo nikoga.
Vika iza mene postala je nešto glasnija.
Odlazi od njih, od svih njih. Napravi razmak između njih i sebe, između njih
i Mije.
Morao je postojati pametniji i sigurniji način da ovo napravim. Trebala bih
pronaći mirnije mjesto gdje mogu držati stvari pod kontrolom. Prebacila sam Miju
u drugu ruku pa me pogledala, sada već na rubu suza jer joj je tijelo bilo napeto i
uzbuđeno od buke i vike.
“Još samo malo, Mia”, rekla sam. “Uskoro ćeš opet biti sa svojom mamom.”
Ali prvo sam morala napraviti razmak između sebe i čudnog čovjeka koji nas
je pratio od izlaska iz vlaka, bilo mene ili bebu u mojim rukama. Trebala mi je
samo minuta da mu pobjegnemo, ali trebat će mi pomoć. Prišla sam zdepastu
čovjeku u četrdesetima, u žutoj reflektirajućoj jakni s natpisom Osiguranje
postaje na leđima, upravo u trenutku kad je tjerao beskućnika da se odmakne od
bankomata.
“Oprostite?” rekla sam.
Zaštitar se okrenuo, ravnodušna izraza na široku licu. “Kako vam mogu
pomoći?”
“Žao mi je što vas gnjavim, ali jedan me čovjek prati još od vlaka, a i
fotografirao je moju bebu.” Okrenula sam se i pokazala prema mršavom čovjeku.
“Jako mi je neugodno zbog toga i samo želim da nas pusti na miru.”
“Onaj gospodin?” Pružio je debeli prst dok mu se lice počinjalo mrštiti. “U
crnoj jakni?”
“To je on.”
“Jeste li obje dobro?”
“Mislim da jesmo”, rekla sam dok sam zaštitnički dodirivala Mijinu ruku.
“Samo smo malo preplašene.”
“Pričekajte ovdje, gospođo. Razgovarat ću s njim.”

23
 Knjige.Club Books

Okrenuo se i prišao mu držeći dlanove u zraku u znak da dolazi u miru pa mu

nešto tiho rekao.
Primijetila sam izraz iznenađenja na licu mršava čovjeka, ali nisam pričekala
vidjeti što će se dalje dogoditi. Okrenula sam se i nasmiješila Miji pa se uputila
prema velikim arkadama koje su vodile od izlaza iz postaje prema Melcombe
Plaćen dok se popodnevno sunce borilo pronaći put kroz tanke oblake. Željela
sam izgubiti se u metežu putnika koji su ulazili i izlazili, maknuti se od svakoga
tko bi mogao predstavljati prijetnju.
Učinit ću ispravnu stvar za Miju, ali prvo moramo poći nekamo na sigurno pa
ću se u međuvremenu samo malo duže brinuti o njoj.
Brzo sam izašla iz postaje i bez osvrtanja se uputila prema stajalištu taksija.

24
 Knjige.Club Books

Na Melcombe Placeu vladala je gužva od popodnevnog prometa pa se na stajalištu

taksija čekalo u redu. Stala sam na njegov kraj dok mi je srce lupalo u grudima.
Držala sam na oku izlaz iz postaje za slučaj da se mršavi čovjek pojavi prije
nego što uđem u taksi. Još mu nije bilo traga, ali znala sam da postoji i bočni ulaz
- možda je otišao u tom smjeru. Mia se malo uzvrpoljila pa sam je nježno
prodrmala. S obzirom na to koliko sam je već držala u naručju, počeli su me boljeti
mišići.
Red za taksije pomicao se bolno sporo dok se niz crnih automobila polako
kretao naprijed. Motori su brujali dok su putnici ulazili u taksije, a onda bi krenuli
prema raskrižju s Great Central Streetom.
Hajde, hajde.
Stajala sam u redu iza muškarca i žene sijede kose u sedamdesetima kojih sam
se sjećala još iz vlaka. Muškarac je bio u jakni s kravatom, a njegova supruga u
haljini i dobrim cipelama; bili su sređeni za izlazak u London, možda na
neku predstavu. Žena se okrenula i prvi me put ugledala, a lice joj se raznježilo
kad je primijetila Miju.
“Joj, preslatka je.” Stisnula je Mijinu ružičastu cipelicu. “Jesi, zar ne?”
Mia joj se nasmiješila širom otvorenih očiju.
“Hajde, Mike, pustimo gospođu prije nas.”
“Što?” rekao je njezin suprug. “Aha. Da, naravno.”
Pomaknuo se u stranu i pokazao mi rukom da prođem ispred njih.
“Hvala vam”, rekla sam.
Taksi se zaustavio, a sijedi čovjek otvorio nam je vrata pa sam ušla. Zatvorila
sam vrata i ponovno provjerila izlaz iz postaje: i dalje ni traga čudaku s perona.
“Dobar dan”, rekla sam vozaču taksija. “Gdje je najbliža policijska postaja?”
“Na koju mislite?”
“Koja je najbliža?”
Vozač je bio debeo čovjek u ranim četrdesetima; stisnuo je tipku pa je
taksimetar počeo raditi. “Vjerojatno West End Central.” Blago se okrenuo u
sjedalu kako bi me pogledao. Oči su mu se usredotočile na Miju, a onda se
ponovno okrenuo naprijed. “Je li sve u redu, draga?”
25
 Knjige.Club Books

“Jest.”
“Sigurna si? Je li beba dobro?”
“Obje smo dobro”, rekla sam spuštajući ruksak i namještajući se u sjedalu.
Taksi je mirisao po staroj koži i slabom osvježivaču zraka arome vanilije. “Hvala
na pitanju.”
Progunđao je i ubacio u brzinu, a čim se uključio u promet, brave su se
automatski zatvorile. Već sam bila u milijun crnih taksija, ali nikad s bebom, tako
da nikako nisam uspijevala staviti pojas da nas obje zaštiti. Naposljetku sam ga
samo ostavila i umjesto toga položila desnu ruku oko Mijine glavice. Vozač je bio
brz, mijenjao je prometne trake i pronalazio prečace pa sam poželjela da uspori.
Dok se taksi probijao prema Marylebone Roadu, dvaput sam se okrenula i
pogledala kroz stražnji prozor u potrazi za bilo kakvim znakom da me čovjek još
uvijek prati. Nisam ga vidjela, ni njega ni crni taksi u koji se možda stigao
ukrcati. Prebacila sam Miju u lijevu ruku kako bih odmorila desnu. Opustila sam
se u izlizanom stražnjem sjedalu dok su trgovine i uredi s obiju strana ostajali iza
nas. Prvi sam put postala svjesna u kakvoj sam se nadrealnoj situaciji našla: utorak
je popodne, a ja u taksiju držim tuđe dijete dok sam na putu u policijsku postaju.
Prije četrdeset minuta nisam ni znala za ovu bebu, tu malu osobu, a sada, još
barem nekoliko minuta, Mia je potpuno ovisna o meni, i to tako kako nitko dosad
nikad nije bio. Njezin je život doslovno u mojim rukama, a to je prekrasno. Radost
koja je zastrašujuća, ali istodobno i najveća povlastica.
Pomalo je poput onoga kad sam zamišljala kako je to biti trudna, vidljiva
trbuha, kad ti ljudi pridržavaju vrata i čak ti prepuštaju sjedalo u podzemnoj.
Nijedna moja trudnoća nije potrajala dulje od prvog tromjesečja. Neobjašnjiva
neplodnost, tako je to nazvao specijalist. Skraćeni naziv za situaciju kada su
obavili sve testove i pokušali sve tretmane, a i dalje ne znaju razlog neplodnosti.
Ovo danas možda je najbliže što ću ikada doći roditeljstvu.
Nakon pola kilometra kreni-stani vožnje i vijuganja taksija po Edgware
Roadu, srce mi se vratilo u gotovo normalan ritam, a adrenalin počeo popuštati.
Na trenutak sam razmišljala o Kathryn vraćajući se na ono što mi je rekla u vlaku.
U svojoj poruci tražila je da se ne obraćam policiji. Ne, nije to. Rekla je da ne
vjerujem policiji. Ali to nema smisla. Ako bježi od njega, od svog nasilnog
partnera, zašto izbjegavati upletanje policije? Ponovno sam izvadila zgužvanu
poruku iz torbice.

Molim te, čuvaj Miju.

Ne vjeruj policiji.
Ne vjeruj nikome.

Osim ako joj partner sam nije policijski službenik - je li moguće da je Kathryn na
to mislila? Onaj koji ju je neprestano zvao ili tip iz vlaka? Možda je jedan bio
26
 Knjige.Club Books

bivši suprug, drugi novi partner. Ili su možda obojica bivši. Kathryn je atraktivna
žena. Ali čak ako jedan od njih i jest policajac, ne vidim koje sam druge
mogućnosti imala. Nije da samo mogu odvesti Miju k sebi. Čak ni na jednu noć,
čak ni na jedno popodne, samo kako bih se pobrinula da je na sigurnom, samo...
Ne. Neću to uraditi, koliko god možda željela.
Morala sam smisliti što ću reći policiji, kako sve to oblikovati. Samo reći
istinu, to je sve što ću trebati učiniti. To je sve što mogu učiniti. Nema potrebe da
išta dodam ili oduzmem. Poći ću u policijsku postaju West End Central, otići na
recepcijski pult, pronaći nekoga na dužnosti i sve mu ispričati točno onako kako
se dogodilo.
Ukrcala sam se na Aylesburyju. Vraćala sam se s odjela za plodnost u Stoke
Mandevilleu. Nešto poslije došla je Kathryn i sjela pokraj mene. Nisam sigurna
da se tamo i ukrcala. Ali izašla je na Seer Greenu i ostavila bebu sa mnom. Tada
sam pronašla poruku u bebinoj torbi. Zašto smjesta nisam nekoga zvala? Nisam
mislila da je riječ o hitnom slučaju. Spremala sam se razgovarati s naoružanim
službenicima u Maryleboneu, ali bili su pozvani nekamo drugo pa sam pomislila
da je bolje dovesti je u najbližu policijsku postaju.
Zanjihala sam bebu i ispravila njezinu malu odjeću dok se koprcala i vrpoljila.
Duda joj je pala na pod taksija, a kad sam je podigla, bila je prekrivena prašinom
i prljavštinom. Vidjela sam Tarin uobičajeni odgovor na to - staviti je u svoja
usta kako bih je “očistila”, a potom je ponovno dati bebi. Međutim, s obzirom na
stanje poda u taksiju, ta mi se zamisao nije baš svidjela. Umjesto toga stavila sam
je u bočni pretinac svoje torbice pa zanjihala bebu na, nadala sam se, nježan način.
“Šššš, u redu je”, rekla sam nježno. “Uskoro ćeš ponovno biti s mamom.
Šššš.”
Ispričat ću policiji sve što se dogodilo, potpisati obrasce i predati im Miju. To
ću učiniti.
Pogledala sam njezino malo lice dok ju je kretanje taksija nježno njihalo sa
strane na stranu. Hoću li je poslije ovoga danas ikada više vidjeti? Hoću li je ikada
više ponovno ovako držati, kao majka? Vjerojatno neću. Grlo mi se stegnulo
od same pomisli na to.
Beba je sada bila uzrujana i zabrinuta, a osmijeh su joj zamijenili rumeni
obrazi i lagano namršteno lice. Otvorila sam ruksak pokraj nje pa jednom rukom
zagrabila unutra i izvukla paketić duda. Izvadila sam jednu te je stavila u Mijina
otvorena usta. Duda je gotovo odmah ponovno pala, a ovaj sam je put uhvatila.
Mia je počinjala plakati sve jače i sve glasnije.
Nježno sam je zanjihala i prebacila na rame dok sam je tapšala rukom po
leđima.
“Što je bilo, Mia?”
Bebin plač bio je oštar i glasan, bijesno zavijanje koje je ispunilo stražnji dio
taksija. Primijetila sam kako me vozač gleda u retrovizoru pa sam na trenutak

27
 Knjige.Club Books

razmišljala misli li da sam loša majka koja se ne zna nositi sa situacijom.

Podignula sam Miju i blago okrenula njezino nemirno tijelo, a potom joj onjušila
odjeću. Čisti pamuk i blagi tračak kreme za pelenski osip. To nije miris koji
ukazuje da je treba presvući.
“Što želiš, Mia? Uskoro ćemo biti tamo, još samo malo.”
Ponovno sam joj dala dudu pa se na trenutak primirila ljutilo je sišući, a onda
je ponovno otvorila usta i počela plakati pa joj je duda opet ispala. Odmahnula
sam glavom ušutkavajući je nježnim glasom, frustrirana sama sobom. Uvijek
sam mislila da ću biti bolja od ovoga. Bolja u razumijevanju stvari. Ali ovo se
činilo poput testa za koji se nisam pripremila, poput razgovora za posao, a da ne
znam o kojem je poslu uopće riječ. Ali ipak nisam bila potpuni početnik. S
Tarinom sam djecom provela dovoljno vremena da mogu shvatiti o čemu je riječ.
Vrhom sam prsta pomilovala Mijin pahuljasti obraz pa su se bebina usta
pomaknula prema njemu i tražila ga dok su joj usne oblikovale maleni očajnički
“o”.
Aha. Sjetila sam se druge napisane poruke koju sam pronašla u ruksaku.
Provjerila sam sat - skoro je bilo tri. Promotrila sam ulice i ponovno pogledala iza
sebe, ali nije bilo nikoga na vidiku. Ni jedan drugi taksi nije nas pratio od postaje.
Mogu ja to. Mia mora biti na sigurnom, ali jednako tako mora i jesti. Netko
se mora brinuti o njoj kako treba.
Uzvici su joj postajali glasniji i glasniji sve dok nije potpuno pomahnitala, a
prodorni krici koje je ispuštala napeli su mi svaki mišić u tijelu. S desne sam strane
primijetila kafić Afero pa sam se nagnula naprijed prema vozaču.
“Zapravo”, rekla sam kroz rupu u čistoj plastičnoj barijeri između sebe i
prednjih sjedala, “možemo li stati ovdje, molim vas?”
Duboko u sebi znala sam kako se ne bismo trebali zaustavljati. Već sam
odugovlačila s ovim i više nego što sam trebala. Vrištala beba ili ne, trebala bih
otići u policijsku postaju i predati je vlastima, nekome u uniformi, socijalnoj
službi, nekom bezličnom činovniku u lokalnoj samoupravi. Ali beba u mojim
rukama bila je gladna. Nahranit ću je prije nego što im je predam, samo jednom.
Činilo mi se da ne tražim puno. Samo ću joj još neko vrijeme biti majka.
Samo nekoliko dodatnih minuta. To je sve.

28
 Knjige.Club Books

Vozač taksija uključio je žmigavac i stao uz rub ceste.

“Jesi li sigurna da želiš ovdje izići?” rekao je. “Policija je nešto dalje.”
“Ovdje je u redu, hvala.”
“Treba li ti pomoć s tim torbama, draga?”
“Ne”, rekla sam nespretno otvarajući vrata i gurajući ih lijevom nogom.
“Mogu sama, ali hvala vam.”
Platila sam mu i izašla. Oprezno sam stupila nogom na pločnik održavajući
ravnotežu s bebom i ruksakom.
Srećom, kafić nije bio prepun pa sam pronašla prazan stol uza zid pokraj
profinjene plavuše i dječaka kovrčave kose dobi otprilike tri godine. Dječak se
igrao na njezinu mobitelu dok je ona pijuckala veliku kavu s kremom na vrhu.
Mia se i dalje vrpoljila, migoljila i frustrirano mlatarala rukicama. Pošla sam do
stola i spustila ruksak, a onda sam izvadila mobitel i poslala Tari brzu poruku.

Jedno nasumično pitanje: ako se nađeš u kafiću i želiš da ti u mikrovalnoj

zagriju 200 ml mlijeka za dojenčad, koliko ga treba grijati? X

Zamišljala sam prijateljicu, koja je bila kod kuće s dvojicom mlađih sinova, kako
se vjerojatno sprema otići autom po najstarijeg u školu. Uvijek je držala mobitel
uza se, kaže kako je to sprječava da potpuno poludi s djecom. Sukladno tome,
odgovor joj je bio gotovo trenutan i tri poruke pristigle su jedna za drugom.

??? 😯
Hm...
Sve u redu? X

Namrštila sam se prema zaslonu pa brzo utipkala odgovor.

Sve je u redu. Samo me prosvijetli.

29
 Knjige.Club Books

Mijini gladni urlici postajali su sve učestaliji, a malo lice grčilo joj se od
ozlojeđenosti. Zurila sam u zaslon moleći za što brži prijateljičin odgovor dok
sam radila male krugove poskakujući s Mijom na ramenu. Konačno je uz kratak
signal došla nova poruka.

Kafići ti neće podgrijavati u mikrovalnoj za slučaj da se beba opari pa ih

tužiš. Pitaj ih za vrč vruće vode i onda stavi bočicu unutra dok se ne
ugrije. X

Nekoliko sekundi poslije, stigla je još jedna poruka.

Što se događa? X

Utipkala sam odgovor jednom rukom dok sam ušutkavala bebu.

Hvala. Pitam za prijateljicu.

Spustila sam mobitel na stol pa se odmah oglasio porukom, a onda i još jednom.
Ignorirala sam ga vadeći bočicu mlijeka iz bočnog džepa na ruksaku, a zatim sam
je protresla.
Pet minuta poslije sjedila sam za stolom s bočicom u vrču kipuće vode, a
konobarica mi je donijela šalicu čaja. Nastavila sam nježno ljuljati Miju kako
njezini urlici ne bi dosegli razinu na kojoj probijaju uši. Uzela sam rubac iz
ruksaka i ponovno protresla bočicu mlijeka, a onda prolila nekoliko kapi na dlan
kako bih provjerila temperaturu - toplo, ali ne previše. Kad je Mia dobila bočicu,
olakšanje je bilo trenutno. Gotovo sam čula Tarin glas u svojoj glavi: Neka bočica
bude podignuta kako u dudi ne bi ostalo zraka, nego samo mlijeko. Ponekad bih
nahranila svoju kumčad, ali drukčije je kada majka nije u blizini i kada nema
nikoga kome možeš predati dijete.
Mia je počela piti mlijeko u pohlepnim gutljajima pa joj se cijelo tijelo
opustilo i smirilo u hranidbenom zanosu. Prodorne plave oči usredotočile su se na
moje lice kao da sam jedina osoba na cijelom svijetu.
Dok je Mia pila, bacila sam oko na ostale posjetitelje kafića u rano popodne.
Bilo je samo nekoliko mušterija. Muškarac u četrdesetima sa štakama i lijeve noge
u gipsu do koljena. Žena u svijetložutim tajicama koja je na pultu iza stakla
proučavala kolače i slastice. Dvoje građevinskih radnika u kutu koji su predahnuli
uz šalicu čaja. Čovjek u svojim šezdesetima koji je držao novine i s kemijskom u
ruci rješavao križaljku.
Mirno. Sigurno. Bez policije, bez huligana, bez čudaka iz vlaka. Lijeva ruka
boljela me od držanja Mije, ali bio je to dobar bol.

30
 Knjige.Club Books

Mobitel mi se oglasio vibrirajući na stolu, a glasan zvuk ispunio je mirni kafić.

Na zaslonu se pojavilo Tarino lice, ali s bebom u jednoj, a bočicom u drugoj ruci,
nisam se mogla javiti. Pustila sam da zvoni sve dok zvuk nije naglo prestao.
Nasmiješila sam se Miji koja je užurbano ispijala već napola praznu bočicu
mlijeka. Znala sam da je trebam podignuti kako bi podrignula, ali treba li to učiniti
sad ili kad završi s bočicom? Nisam bila sigurna. Nježno sam izvukla bočicu
iz Mijinih gladnih usta, a usne su joj ostale oblikovane u iznenađeni “o”. Plavuša
sa stola pokraj mene nagnula se i pružila mi nešto.
“Izvolite”, rekla je držeći svežanj mekih bijelih krpica od muslina. “Ispalo
vam je.”
“Hvala”, rekla sam otresajući ih i stavljajući preko svog ramena za mlijeko
koje će uskoro izaći.
“Samo malo odahni”, rekla sam nježno Miji stavljajući bočicu na stol. “Onda
ćeš dobiti još.”
Ali Mia je imala druge planove: razočarano se namrštila gledajući lijevo i
desno u potrazi za bočicom koja je prije nekoliko trenutaka bila tu. Kratki i glasni
urlici očaja izlazili su iz nje, svaki glasniji od prošloga.
“Dobro”, rekla sam uz smiješak. “Možda ne želiš predah.”
Podignula sam bočicu i Mia je smjesta ponovno navalila na nju. Toliko sam
puta zamišljala raditi ovo s vlastitom bebom. Samo ovo. Nije tu bilo ničega
kompliciranog ili pohlepnog. Samo najjednostavnija stvar, ova veza između
majke i djeteta - njezino građenje i jačanje - već toliko snažna da sam vjerovala
kako će mi srce puknuti od pomisli na gubitak Mije.
I ja to mogu. Ovih nekoliko godina bilo je ispunjeno razočaranjima; ponekad
bih noćima ležala u krevetu gotovo uvjerena da ja to ne zaslužujem, da mi nešto
nedostaje, da postoji neki drugi razlog zašto ne mogu zanijeti. Neka čudna logika
da nikad ne bih bila dovoljno dobra majka. Ali mogu ovo učiniti za Miju, mogu
nahraniti bebu, podnositi je i paziti na nju.
Izravnala sam krpicu na svom ramenu i podignula Miju tako da stoji uspravno
i drži bradicu na mom ramenu dok sam joj kružnim pokretima masirala leđa. U
početku se ništa nije događalo pa sam se zapitala radim li što pogrešno. A onda
je Mia naglo podrignula, jednom pa drugi put, tako gromko u mirnom kafiću da
sam bila zgranuta kako iz tako malena tijela može izaći tako glasan zvuk.
Žena s dječakom s obližnjeg stola mi se nacerila.
“Najljepši zvuk na svijetu”, rekla je.
“Gladna djevojčica”, odvratila sam spuštajući joj leđa na svoju ruku. Mijine
oči polako su treptale pa je uz pun želudac počela tonuti u san, usta i dalje
otvorenih u savršenom malom krugu. Glava joj je bila vruća na dodir, a
pahuljasti obrazi meki i debeljuškasti poput breskvica.
Čitala sam da djeca ne razvijaju sjećanje prije druge ili treće godine tako da
me Mia nikad neće poznavati i nikad me se u budućnosti neće sjećati. Moje će joj
31
 Knjige.Club Books

lice biti izgubljeno i isprano u vremenu poput pijeska nakon rastuće plime i nikad
neće znati za ovaj čudni dan i prekrasan sat koji smo provele zajedno. Pomisao
mi je uz tužnu težinu sjela na želudac. Uzela sam mobitel sa stola, otključala ga i
fotografirala Miju. Njezino prekrasno mirno lice ispunilo je zaslon. Nježna,
pospana i zadovoljna beba, vruća u mom zagrljaju. Cijeli je ovaj dan protekao u
nadrealnom tonu, kao u snovima, poput nečega što sam vidjela u nekom filmu ili
o čemu sam čula prije puno vremena.
Dvije trećine mlijeka su nestale. Je li joj to bilo dovoljno? Nisam bila sigurna.
Mia je izgledala zadovoljno tako da sam joj spustila leđa. Bila sam prilično
sigurna da se mlijeko ne smije dvaput podgrijavati. Baciti ostatak, sterilizirati
bočicu i napraviti novu smjesu s kipućom vodom. Stoput sam vidjela Taru kako
to radi.
Svaka je majka jednom bila početnica. Svaka majka prolazi kroz to, mora
svladati stvari jednu po jednu. Ja sam samo kasno počela, to je sve, ali brzo učim
i...
Uhvatila sam samu sebe i zastala. Osmijeh mi je počeo blijedjeti.
Mia nije moja.
Prestani odugovlačiti.
Znala sam što moram učiniti.
Život nije pravedan, život nikad nije pravedan. Ali samosažalijevanje je
najopasniji otrov ako ga pustiš da se zadrži.
Položila sam Miju na meko sjedalo i sjela na rub pokraj nje za slučaj da se
odjednom počne prevrtati pa ispadne iz nosiljke. Okretala sam je pokušavajući
shvatiti princip rada kompliciranih kopča i vezica, je li bolje položiti bebu
unutra prije nego što staviš naramenice preko ramena ili poslije toga. Vjerojatno
poslije jer će biti lakše spustiti...
“Treba li vam pomoć s tim?”
Žena za obližnjim stolom pokazala je nosiljku Baby Björn.
“Hvala”, rekla sam. “Još se uvijek pokušavam naviknuti na nju.”
“Ja sam je nosila ispod jakne.”
“Aha, da.” Skinula sam jaknu i prebacila naramenice preko ramena, a onda ih
stegnula i namjestila sve dok se nije činilo kako treba. “Možete li je podignuti?”
“Naravno”, rekla je žena pa nježno uhvatila Miju ispod ramena i spustila je
unutra. “Eto ga.”
Žena je namjestila nosiljku kako bi Miji bilo udobno, a onda sam preko nje
odjenula jaknu. Ovako je bilo puno lakše nego kad sam držala bebu u rukama, a
ovako su mi i obje ruke bile slobodne.
“Bože dragi, baš vam sliči, zar ne?” Žena se ushićeno nasmiješila. “Lijepa
mala verzija vas.”
“Da. Valjda jest.”
32
 Knjige.Club Books

Shvatila sam da nisam ni taknula svoje piće. Otpila sam gutljaj već mlaka čaja
i vratila šalicu na stol. Ionako nisam bila žedna. Ustala sam s toplom i pospanom
Mijom na svojim prsima i prebacila ruksak preko leđa skupa s torbicom. Beba
je šmrcnula i lagano zijevnula, ali nije otvorila oči.
Srce mi se stegnulo od onoga što sam morala učiniti.
Izašla sam van na pločnik pa promotrila ulicu u potrazi za još jednim crnim
taksijem. St. George Street poprilično je prometna cesta; doći će jedan za minutu.
Pogledala sam u Mijino pospano lice, njezine bucmaste obraze, savršene ružičaste
kapke i usne na kojima je ostala kapljica mlijeka. U torbici mi se ponovno oglasio
mobitel. Izvadila sam ga i ugledala nepročitane poruke od Tare.

Jesi li se već vratila iz klinike? X

Jesi li dobro? U maloj sam školi, ali nazvat ću te kad se vratim. XX

Držala sam palce na zaslonu pokušavajući smisliti odgovor koji ne zvuči previše
ludo. Počela sam tipkati upravo kad su se preda mnom širom otvorila vrata auta
koji mi je prošao tik uz noge. Podignula sam glavu i nagonski rukom
prekrila Mijina leđa upravo kad je veliki čovjek u crnoj jakni ustao s vozačkog
sjedala. Uz trzaj od šoka shvatila sam da mi je njegovo lice poznato.
Rane tridesete, tamna riđa brada i nabor od slomljene kosti na nosu.
Čovjek koji je zvao Kathryn na mobitel.

33
 Knjige.Club Books

Prije nego što sam stigla reagirati, čovjek mi je uzeo mobitel i stavio ga u džep.
Bio je krupan, teške građe, a nosio je crnu jaknu koja mu je bila zategnuta preko
ruku i ramena. Zgrabio me drugom rukom, a prsti su mu se zabili u moje ručne
zglobove.
“Ako budeš vikala, mrtva si”, rekao je tihim glasom. “Sad mi je predaj.”
“Što?” rekla sam osjećajući kako mi se kralježnica ukočila od šoka. “Što
želiš?”
“Daj mi je!” prosiktao je vukući Miju prema sebi. Čvršće mi je uhvatio ruku,
a njegov čelični stisak zgrčio mi je mišiće pod jaknom. Modrice na Kathryninoj
ruci. Zvonjava njezina mobitela. Prestrašene oči. Pronašao nas je njezin suprug, ili
dečko, partner, bivši, tko god dovraga on jest. Na licu sam osjetila njegov vrući
kiseo zadah. “Odmah!”
Obuzeo me silan strah i na sekundu sam se cijela ukočila prije nego što sam
se dovoljno oporavila da pokušam osloboditi ruku. Drugom sam rukom zaštitnički
obujmila Mijina leđa držeći je blizu sebi, a adrenalin mi je preplavio udove.
“Pusti me!”
Drugom je rukom posegnuo za bebom, prstima je pokušavao dohvatiti pojas
kako bi ga otpustio i uzeo je od mene.
“Daj mi je!”
Mia se trznula od zaprepaštenosti i počela plakati. Zvuk mi je poput munje
prošao kroz grudi i ispunio me čistim bijesom. Kad mi je pustio ruku kako bi još
jednom posegnuo za djetetom, zamahnula sam šakom pokušavši ga udariti u
nos. Vidio je što se sprema pa se izmaknuo u stranu, zgrabio me za ruke i počeo
snažno povlačiti. Nagazila sam mu petom na stopalo čizme, ali činilo se da nema
nikakva učinka.
“Koji je vrag s tobom?!” viknula sam. Pogledala sam gore i dolje po ulici, ali
nitko nije gledao prema nama. “Ne dam ti je, pusti me na miru!”
Okrenuo se leđima prema kafiću i zaklonio nas svojim glomaznim tijelom od
pogleda mušterija. Oči su mu bile širom otvorene i krvave, zjenice proširene, a na
nisko podšišanoj bradici imao je mrlje pljuvačke. Pokušala sam se sjetiti što
sve imam u torbici i što bih mogla upotrijebiti za napad. Ključeve? Kemijsku?

34
 Knjige.Club Books

Otvorila sam usta kako bih vrištanjem pozvala pomoć kad mi je teškim dlanom
prekrio lice. Nosnice mi je ispunio smrad masti i neoprane kože.
Drugom je rukom otvorio jaknu kako bi pokazao crni rukohvat pištolja koji
mu je visio o remenu. Obujmio ga je prstima kao da je spreman na izvlačenje.
“Rekao sam ti da ne vičeš”, kazao je tiho. Nagnuo se bliže, a dah mu je bio
vruć i ustajao. “A sada šuti ili ćeš pobrati metak.”
Preplavio me val straha pa sam ga poslušala i tako natjerala da ostavi pištolj
tamo gdje jest. Sve je bolje nego da bude uperen u Miju. Sjetila sam se nečega što
sam jednom naučila: oružje je predvidljivo, ali ljudi nisu. A pogotovo ovaj
čovjek: bio je snažan i ljutit, možda i psihotičan. Čak bi i jedan hitac mogao
pogoditi bebu.
“U redu”, rekla sam dolazeći do daha. “U redu, neću vikati.”
“Ne znam tko si i ne znam zašto imaš bebu. I zapravo me boli kurac za to. Ali
dat ćeš mi je, odmah.” Ponovno ju je pokušao izvući, snažnom rukom petljao mi
je ispod jakne dok je drugu zadržao na rukohvatu pištolja. “Isuse”, rekao je
teško dišući. “Kako se, dovraga, ovo izvlači?”
Ponovno sam promotrila ulicu dok mi je srce divljalo. Tražila sam nekoga u
uniformi, prolaznika, bilo koga tko bi mogao reagirati i podići uzbunu, nazvati
policiju. Nekoliko je ljudi stajalo na autobusnoj postaji dalje niz ulicu glava
uronjenih u mobitele. Auti u prometu, bijeli kombi, dostavljač na biciklu sa
slušalicama u ušima. Ali činilo se da nas nitko nije primijetio. London: grad u
kojem svi zure u pod, izbjegavaju kontakt očima i gledaju svoje poslove.
Dok je kopao po remenju i kopčama, Mia je počela jecati, a maleno joj se lice
počelo crvenjeti.
“Što je s njom?” promrmljao je.
“Strašiš je”, rekla sam. “Uznemirio si je i probudio.”
Mijino jecanje počelo je prerastati u pravi plač.
“Isuse!” Čovjek je nervozno gledao po ulici kad se iza ugla pojavio prometni
nadzornik. “Onda ulazi u prokleti auto, i ti i beba.”
Ruke su mi nagonski poletjele prema Miji koja mi je bila svezana za prsa.
Obujmila sam je oko toplih leđa i stopila s vlastitim tijelom.
“Ili što?”
“Ili ću te upucati i ubaciti u prtljažnik.” Gurnuo me prema otvorenim
vozačkim vratima. “Sada skini ruksak i ulazi u auto.”
S ramena sam skinula ruksak pun bebinih stvari te ga spustila na pod ispod
stražnjeg sjedišta. Spremala sam se otvoriti stražnja vrata na vozačevoj strani dok
mi je venama pulsirao strah za Miju i za nas obje.
“Ne otraga”, rekao je. “Idi naprijed. Znaš li voziti?”
“Da, ali ne s bebom u...”
“Samo ulazi u jebeni auto.”
35
 Knjige.Club Books

Oprezno sam se spustila kako ne bih stisnula Miju uz volan. Zalupio je vrata
za mnom i krenuo ući na stražnja vrata. Upaljena motora i ruku na volanu velikog
BMW-a, dok je on još bio na pločniku, jedna mi je misao na sekundu nadjačala
sve ostale.
Kreni.
Odmah.
Samo ubaci u prvu i stisni gas prije nego što uđe unutra. Uzmi mu auto i ostavi
ga za sobom.
Posegnula sam za mjenjačem na kojem su bila napisana slova P-R-N-D-S.
Sranje. Automatik.
Pokušala sam prebaciti mjenjač u položaj za vožnju, ali nije se pomaknuo.
Sekundu poslije, čovjek je ušao na stražnje sjedalo točno iza mene i snažno
zalupio vratima.
“Jesi li dosad vozila automatik?” upitao je. Kada sam odmahnula glavom,
rekao je: “Pritisni tipku na mjenjaču i stavi u položaj za vožnju. Oprezno s gasom,
ovo je trolitreni motor. Samo nas dovezi do semafora i skreni lijevo. Lijepo
i smireno.”
Pomaknula sam sjedalo unatrag kako bih imala više prostora, a onda vezala
pojas preko obiju i spustila nosiljku da bolje drži bebina leđa. Srce mi je bolno
udaralo o prsni koš. Kad sam prebacila BMW u brzinu osjetivši svu snagu
njegova motora i uključila se na St. George Street, začula sam poznati prigušen
ton sa svog mobitela. Promet je postajao sve gušći kako se popodne približavalo
špici.
“To je to”, rekao je, “desno na Seymour i gore prema nadvožnjaku. Samo
polako. Ako pokušaš s kim razgovarati, ako pritisneš sirenu kako bi privukla
pažnju i ako pokušaš učiniti nešto glupo, makar i pokucati o prozor, upucat ću te,
u redu? Jesi li razumjela?”
Prošli su me trnci kad sam na leđima kroz sjedalo osjetila tupu cijev pištolja.
S te bi nas udaljenosti svaki metak vjerojatno obje ubio, a ja bih usto i slupala auto
- zato neće pucati dok god se krećemo. Nadala sam se.
“Slušaj”, rekla sam zaustavljajući se na prvim semaforima. “Uzmi mene
umjesto nje. Ja ću ići s tobom kamo god želiš. Učinit ću što god želiš i neću se
boriti ili sukobljavati. Ali ostavimo bebu negdje na sigurnom. Mogu se zaustaviti
ispred kafića ili trgovine, negdje gdje ima zaposlenika. Možeš uzeti ključ i predati
je nekome onako kako ju je Kathryn predala meni. Obećavam da neću bježati,
kunem se. Ići ću s tobom, ali pusti da se prvo pobrinem da ona bude na sigurnom.”
“Samo vozi.”
“Ona će samo napraviti zbrku i buku”, nastavila sam dok mi je um skakao s
jedne ideje na drugu. Razgovor je bio bolji od tišine - bilo što čime bih opipala
bilo svog napadača i doznala njegove namjere. I još važnije, kako bih dobila
priliku skloniti Miju od opasnosti. “Ne želiš da urliče svuda naokolo i privlači
36
 Knjige.Club Books

pažnju na nas. Učinit ću što god želiš, ali dopusti da je ostavimo negdje na
sigurnom. Molim te.”
“Prestani govoriti.” Pištolj me jače pritisnuo o leđa.
Pričekala sam minutu pokušavajući složiti činjenice u neki logičan redoslijed.
Glavom su mi prolazile priče o otuđenim očevima koji se osvećuju vlastitoj djeci.
Morat ću posložiti odnose: bit će mu teže povući obarač ako mi bude znao
ime, ako me počne doživljavati kao ljudsko biće, a ne bezimenu žrtvu. Ako se
bude sjetio da je Mia nevina. Ali kako nas je pronašao? Trebala sam odmah otići
u policijsku postaju. Bilo je glupo odugovlačiti. Glupo.
Mogla sam ga namirisati iza sebe; blagi tračak dezodoransa koji je
bezuspješno prikrivao izvorne mirise znoja i neoprane odjeće. Unutrašnjost auta
bila je u neredu - zgužvani omoti, kutije od brze hrane i tetrapaci s pićem stajali
su odbačeni ispod sjedala. Na gomili razbacane odjeće stajao je bijeli ruksak, a u
retrovizoru sam na stražnjem sjedištu mogla vidjeti rub vreće za spavanje. Cijeli
je auto zaudarao i bio otrcan.
“Što ćeš učiniti s njom?” rekla sam.
Ustuknula sam kad me pištoljem ponovno ubo u leđa.
Zavladala je kratka tišina prije negoli je nastavio.
“Tko si ti zapravo?”
“Zovem se Ellen Devlin, imam četrdeset jednu godinu i živim u South
Greenfordu. Radim kao voditeljica projekata u jednoj zrakoplovnoj tvrtki.”
“Što si, dovraga, uopće radila u tom prokletom kafiću? Već sam mislio uletjeti
unutra i izvući te van.”
“Bila je gladna, morala sam joj dati jesti.”
Pokazao je preko moga ramena prema cesti ispred nas.
“Tamo skreni desno. Izlazna traka, ondje.”
Poslušala sam ga usmjerivši veliki auto prema manjoj gužvi.
“Hoćeš li me upucati?”
“Razmišljam o tome.”
Dok sam nastavljala voziti, bacila sam pogled prema Miji koja mi je bila
naslonjena na prsa. Meškoljila se i tiho jecala dok si je malim šakama trljala oči.
Osjećala sam toplinu njezina tijela kroz pamuk na svojoj bluzi.
“Šššš”, šapnula sam. “U redu je, Mia. Možeš spavati.”
Mijine oči bile su teške, ali i dalje se borila protiv sna.
Lagano stenjanje i uzdasi bježali su joj iz usta dok se premještala u nosiljci.
“Ti si onaj koji je zvao Kathryn dok je bila u vlaku”, rekla sam polako.
Osjetila sam nalet tuge zbog Kathryn i onoga što bi joj ovaj čovjek mogao
napraviti kad je se dočepa. Je li on ljubomorni bivši koji je planira kazniti jer ga

37
 Knjige.Club Books

je ostavila i ponizila time što je odvela njihovu bebu sa sobom? “Ti si joj partner,
zar ne?”
“Kamo si, dovraga, opće išla s bebom svezanom za sebe?”
“U policijsku postaju. West End Central.”
“Kriste”, rekao je. “Onda je dobro da sam te pronašao.”
“Kamo sad idemo?”
Nagnuo se bliže pa sam na uhu mogla osjetiti njegov vruć dah.
“Dosta priče. Samo vozi.”
Upalilo se zeleno svjetlo na semaforu za desno pa sam glatko ubrzala preko
dvotračne ceste. Sada je odmaknuo pištolj jer kroz sjedalo više nisam osjećala
cijev. Pretresala sam svoje mogućnosti. Kretali smo se u smjeru sjeverozapada,
dalje od središnjeg Londona. U jednom ćemo se trenutku morati zaustaviti kako
bismo ponovno izašli. Bude li tada više ljudi u blizini, sve što trebam je navesti
ga da izvuče pištolj i tako ga pokaže. Netko od svjedoka nazvat će 112 pa će
uslijediti brza reakcija naoružanih snaga reda.
Osim ako nas ne vodi na neko zabačeno mjesto. Nekamo bez svjedoka.
Zadrhtala sam pitajući se je li manje vjerojatno da će pucati dok se krećemo
ili je dovoljno lud da mu bude svejedno. Bolje je ranije djelovati, prije negoli
uspije potpuno kontrolirati situaciju. Kao da je riječ o odgovoru na moje molitve,
s druge strane raskrižja na semaforu se zaustavio policijski auto. Dvoje službenika
sprijeda: muškarac i žena u reflektirajućim uniformama. Ubrzao mi se puls.
Mogla sam im dati signal svjetlima i tako privući pažnju. Možda bi nas pratili,
zaustavili nas. Ili bi mogla skrenuti preko raskrižja i prepriječiti im put. Mogla bih
dodati gas i naciljati ih BMW-om...
“Znam o čemu, razmišljaš.” Duboki mu je glas bio centimetrima od mog uha.
“Ako im se samo nasmiješ, prvi metak probit će ti kralježnicu i izletjeti kroz prsa.
Je li jasno?”
Iza sebe sam začula prepoznatljiv klik, znak da je pištolj napet, a onda sam na
leđima ponovno osjetila tupu čeličnu cijev. Skrenula sam pogled s policijskog
auta i pogledala ispod sebe. Mia se zanjihala zbog kretanja auta i nesvjesna svega
nastavila se odmarati držeći mi glavicu na grudima.
“Jest”, rekla sam. “Jasno mi je.”
Upalilo se zeleno svjetlo pa sam polako skrenula.

38
 Knjige.Club Books

Vozili smo se u tišini petnaestak minuta prije nego što me je uputio da skrenem s
glavne ceste na prigradsku ulicu prekrivenu lišćem. Izašao je i otvorio mi vrata.
Na trenutak sam pomišljala na trčanje, vikanje ili pokušaj bijega, ali čak kad bih
ga i uspjela zaobići, nema šanse da bih mu mogla umaknuti dok mi je Mia
pričvršćena na prsa. Umjesto toga smo brzo zamijenili sjedala, a on me gurnuo
otraga dok je pazio na eventualne prolaznike držeći ruku na rukohvatu pištolja.
“Sada lezi”, rekao je. “Ravno, preko cijelog sjedišta. I zatvori oči.”
Polako sam legla preko sjedala koristeći se objema rukama kako bih pazila na
Mijino tijelo prilijepljeno uz svoje. Beba je zašmrcala, ali nije se probudila.
“Kamo nas vodiš?”
“I prestani jebeno govoriti.”
Ležanje je bilo neudobno pa sam morala saviti noge iza vozačkog sjedala. Sve
sam vrijeme držala Mijinu glavu kako bih je zaštitila od udaraca i spriječila da se
prestraši od oštrih zavoja i naglih ubrzanja sada kad je on bio za volanom BMW-
a. Beba je nastavila spavati, nesvjesna svega. Bile smo tako blizu, gotovo se
dodirujući licima, da sam mogla osjetiti njezine male uzdahe na svojoj koži.
Osjetila sam kako mi se srce ponovno ispunja snažnom ljubavlju i moćnom
željom da je zaštitim od svake nedaće.
Od ovoga je Kathryn željela zaštititi svoju bebu. Od ovog čovjeka. Ove
opasnosti. Dominica.
Ali svejedno nas je pronašao. I bilo mi je jasno da ga zanima dijete: ako ne
može kazniti svoju bivšu, iskalit će bijes na onome što ona najviše voli. Jedini
razlog što nas je odveo obje bilo je to što nas na St. George Streetu nije mogao na
brzinu odvojiti. A sada sam bila svjedokinja, nedovršena priča, netko tko može
prepoznati i njega i njegov auto i njegova kretanja.
Postavši svjesna toga, nisam osjetila strah, nego samo mučnu sigurnost da se
nemam na koga osloniti. Morat ću izvući i sebe i Miju iz ove situacije. Misli.
Mirisala sam izlizana crna plastična sjedala. Ulje, prljavština i pržena hrana. Još
nešto, tamno i slično zemlji. Blago sam otvorila oči pa sam uspjela vidjeti ulična
svjetla i stabla uz sivo londonsko nebo u pozadini. Gornje katove poslovnih
zgrada. Kretali smo se brže nego prije, ali i dalje smo često stajali zbog prometa i
semafora. Mogla sam vidjeti Dominicov profil; kut čeljusti i trag osušene krvi iza
39
 Knjige.Club Books

uha. Nisam se mogla riješiti osjećaja da mi je kod njega nešto poznato, ali ne od
danas, ne iz vlaka. Nešto u vezi s njegovim licem, kao da je riječ o nekome koga
sam vidjela ili znala prije puno godina. Sa starog posla? Ili sam ga vidjela na TV-
u ili na internetskim portalima?
Pogledala sam ispod sjedala u potrazi za nečim što bih mogla upotrijebiti kao
oružje. Prazna limenka Coca-Cole, vadičep, obiman atlas s autokartama. Ispod
atlasa vidjela sam djelić nečega bijelog. Polako sam i oprezno pružila ruku
i pomaknula atlas u stranu. Ispod njega nalazio se bijeli kabel punjača za mobitel.
Pružila sam ruku prema njemu i uspjela prstima dosegnuti kraj. Ako bih ga nekako
mogla omotati oko naslona za glavu, oko njegova vrata, i povući dovoljno čvrsto,
onda bi morao zaustaviti auto, a ako bih uspjela zadržati pritisak...
“Drži ruke tako da ih mogu vidjeti”, rekao je preko svog ramena. “I drži oči
zatvorene, kako sam ti rekao.”
Ispustila sam kabel na pod i vratila ruku na naramenicu.
Brojila sam nizove od šezdeset sekundi dok smo se vozili; izbrojila sam
petnaest minuta kad sam osjetila da auto usporava. Čula sam kako se Dominicova
vrata otvaraju uz zvuk udaranja metala, a nedugo potom i zvuk zatvaranja koji
je označio da se vratio. Nastavili smo se kretati, ovaj put sporije, ulazeći u seriju
uzastopnih zavoja, a onda i u dugi spori krug. Iz svoje pozicije, ispružena na
stražnjem sjedištu, vidjela sam vrh krova i veliku sivu industrijsku zgradu. Od
krova nadolje zgrada je bila prošarana prljavštinom i zelenim mrljama.
Konačno, Dominic je ugasio auto i pokazao mi da se uspravim. Nalazili smo
se na velikom parkiralištu, ali nije bilo ni jednog drugog vozila: stotine praznih
mjesta, samo nanosi lišća, plastične boce i drugo smeće nošeno ranim večernjim
povjetarcem. Bili smo parkirani blizu stražnjeg ulaza u ogromnu visoku zgradu
bez prozora, neku vrstu skladišta na tri ili četiri kata. Izgledala je napušteno.
“Gdje smo ovo?”
Čim sam se izvukla iz sjedala i izašla iz auta, prišao mi je i stavio mi na glavu
neku vrstu kapuljače. Svijet mi se zatamnio, a hladni večernji zrak zamijenjen je
vonjem prašine i tjelesnih izlučevina. I još nešto, oštro i bakreno. Snažnim me
stiskom uhvatio za nadlakticu i gurnuo naprijed. Mijina glava i dalje mi je bila
jedva vidljiva kroz rupu na dnu kapuljače, a u rubu vidokruga ispod teških nogu
nakratko sam vidjela razlomljeni beton i pločice. Čula sam škripanje zahrđalih
šarki dok su se vrata otvarala pa zatvarala; promjena atmosfere. Osjetio se miris
zapuštenosti, mokra tepiha i truleži, ustajao zrak i propadanje. Ušli smo u zgradu
hodajući po tamnim pločicama od tepiha. Zvukovi su zbog kapuljače bili
prigušeni, ali mogla sam čuti mekani zvuk naših koraka kako odzvanjaju u tišini.
Dominic me poveo ravno naprijed prije nego što me povukao ulijevo, a zatim i
udesno, sve dok nisam osjetila da je zastao.
“Stube”, rekao je.

40
 Knjige.Club Books

Polako sam stupila na njih držeći se jednom rukom za rukohvat dok sam
drugom zaštitila Mijina leđa za slučaj da posrnem. Zvuk koračanja naših cipela
odzvanjao je od krova iznad nas. Na vrhu stubišta skrenuli smo lijevo u još
jedan dugi hodnik koji je snažno zaudarao na vlagu i pljesniv tepih. Čuo se
ravnomjeran zvuk kapanja vode. Nakon još jednog skretanja nalijevo, povukao
me kroz vrata i zatvorio ih, a onda se začulo i škljocanje zatvaranja brave.
Ponovno me gurnuo naprijed i okrenuo me sve dok mi noge nisu bile
naslonjene na nešto.
“Sjedni.”
Polako sam sjela na nešto spužvasto i neravno. Čula sam ga kako se kreće
naokolo; spušta neke stvari i pritišće prekidač za struju. Kroz dno kapuljače
vidjela sam Mijino mirno lice dok je drijemala omotana u pojas. A onda mi je,
bez upozorenja, Dominic s glave strgnuo kapuljaču pa sam zatreptala od naglog
blještavila. Nalazila sam se u prljavoj narančastoj fotelji u velikoj prostoriji dok
je nasuprotni zid bio u potpunosti od stakla.
Ovo je neka vrsta prostorije za sastanke ili je to barem nekoć bila, s dugim
stolom u središtu okruženim narančastim stolicama. Uz tri zida pružale su se
fotelje od narančasta materijala. Iznad nas, oko cijele prostorije, pružali su se
crteži muškaraca i žena smeđeg tena, s jastučićima za ramena i velikim
prenaglašenim osmijesima. Neki su bili otrcani i poderani, a drugi jednostavno
izblijedjeli od vremena. Nekoliko lica izgledalo je donekle poznato. Glumci?
Voditelji? Cijelo mjesto odisalo je izblijedjelim šoubiznisom iz 80-ih godina,
osjećajem slavne prošlosti koje već odavno nema. Vladao je nered i sve je bilo
zatrpano stvarima: odjećom, plastičnim vrećicama i listovima papira. U kutu se
nalazila stara sofa s vrećom za spavanje, a na podu do nje malo prijenosno kuhalo
s konzervama hrane. Dominic je čistio prostor na kraju dugog stola za sastanke.
“Stavi bebu ondje na sofu”, rekao je ne gledajući me.
Ostala sam na mjestu držeći obje ruke na Mijinim leđima. Morala sam je
držati blizu kako bih bila sigurna da se nećemo razdvojiti.
“Još spava”, rekla sam tiho. “Mogu je još neko vrijeme držati u nosiljci.”
Izvadio je crni pištolj zataknut za pojas i zagledao se u mene svojim krvavim
očima dok ga je ležerno držao u ruci.
“Neću ti ponavljati.”
Nježno sam izvukla Miju iz nosiljke i položila je na naslonjač na sofi kako se
ne bi otkotrljala s nje. Igračku hobotnicu stavila sam na ubrus pored nje.
Zašmrcala je i namrštila se, ali nije se probudila.
“Sada skini jaknu, cipele i sat”, rekao je. “Isprazni torbicu na stol i izvadi sve
iz ruksaka.”
“Što god da se dogodilo između tebe i Kathryn, mora postojati način da to
izgladite”, rekla sam. “Ali Mia ne smije ispaštati zbog toga. Molim te.”

41
 Knjige.Club Books

Pošao je prema sofi držeći pištolj iznad bebe tako da je crna cijev bila tek
centimetrima udaljena od njezinih malih prsa.
Srce mi je skočilo u usta.
“U redu, u redu, molim te, učinit ću to.”
“Ovo će vrlo brzo postati dosadno ako budeš raspravljala svaki put kad
zatražim da nešto napraviš. A prije ili poslije, ne znam, možda će mi prst
poletjeti.” Rukama je oponašao pucanje iz pištolja. “Bum.”
“Nemoj”, rekla sam brzo. “Molim te, nemoj. Molim te.”
Učinila sam što je tražio i položila sve na stol.
“Sada stavi ruke kao da si na pregledu u zračnoj luci.”
Nagnuo se bliže i pretražio me; grubo, ali temeljito. Prošao mi je rukama
sprijeda i straga, preko ruku i nogu. U zadahu mu se osjetio snažan miris ustajalih
cigareta. Ponovno mi je rekao da sjednem, a onda mi stavio ruke na leđa i
zglobove mi zavezao ljepljivom vrpcom. Skinuo je svoju šiltericu pa mu se
ukazala tamna riđa kosa koja je bila počešljana uz tjeme. Prošao je rukom kroz
nju, naprijed i natrag, trljajući prstima vlasište, a potom počeo pretraživati stvari
iz moje torbice. Svaki je predmet proučavao kao da krije neku tajnu. Rasklopio je
ruž, otvorio notes i ispraznio sve iznutra, a onda rukama pregledao unutarnju
tkaninu.
Proučavala sam ga dok je to radio. Bio je nabijen oblikovanim mišićima koji
su mu se isticali oko ruku i ramena. Brada mu je bila preduga da bio izgledao
profinjeno, ali nedovoljno duga da bi bila prava brada. Čupava i nepravilna, više
kao da se odnedavno jednostavno prestao brijati i kupati. Na licu je imao duboke
crne podočnjake.
“Što tražiš?” rekla sam. “Jer o čemu god da je riječ, nije kod mene.”
“Ne nosiš osobnu?”
“Danas nisam na poslu.”
“A gdje radiš?”
“Rekla sam ti, voditeljica sam projekata u jednoj zrakoplovnoj tvrtki iz vojnog
sektora.”
Progunđao si je nešto u bradu.
“Ako ti tako kažeš.”
Mia se promeškoljila, a ja sam nagonski pokušala ustati kako bih vidjela što
joj je.
“Sjedni.” Zurio je u mene oštrim pogledom.
Polako sam ponovno sjela dok je on iz džepa jakne izvadio nož kratke i široke
oštrice. Uzeo je moje cipele, svijetlosmeđe mokasine, pa krenuo rezati petu i
kožnatu podstavu. Nastavila sam gledati kako oštricom pravi rupu i reže naprijed-
-natrag sve dok se peta uz prasak nije odvojila. Proučio ju je prevrćući je u ruci
prije nego što ju je bacio u kut u pretrpanu vreću smeća.
42
 Knjige.Club Books

“Mogu li barem dobiti natrag svoje cipele?” rekla sam kad je završio. “Molim
te.”
Obje je cipele bacio na hrpu smeća. “Nećeš ih trebati.”
Snažno sam progutala slinu, a grlo mi se osušilo dok sam pokušavala
razumjeti posljedice njegovih riječi.
“Što zapravo tražiš?”
“Stvarno želiš igrati ovu igru?”
“Koju igru?” rekla sam pokušavajući zadržati ujednačen ton. “Apsolutno
nemam pojma o čemu govoriš.”
Uzdahnuo je dok je odvrtao kemijsku iz moje torbice i vadio cjevčicu s
tintom.
“GPS uređaj za praćenje.”
“Zašto bih ga ja imala?”
Nije odgovorio. Umjesto toga počeo je pregledavati stvari iz ruksaka. Svaku
je prevrnuo u ruci proučavajući je, dodirnuo je sve šavove i protresao bočice
mlijeka za novorođenčad. Posebnu je pozornost posvećivao bilo čemu
tvrdome. Čizmom je zgnječio dvije cjevčice s tintom, a onda se sagnuo kako bi
proučio ostatke. Na koncu je uzeo ispražnjen ruksak i zabio nož u njega. Prošao
je oštricom kroz tkaninu, a onda prerezao naramenice i plastične umetke pa
izvadio podstavu i otvorio sve šavove. Zavirio je u svaki komadić uništenog
ruksaka pa ih stisnuo i prevrnuo prije nego što je uz uzvik frustracije zamahnuo i
razbacao sve sa stola.
“Sranje!” viknuo je.
Mia je ustuknula od nenadane buke, a zatim nastavila žvakati krak igračke
hobotnice.
Okrenuo je glavu prema bebi i promatrao je dok su mu se oči sužavale.
Ustao je i krenuo prema njoj. Nož široke oštrice još uvijek mu je bio u ruci.

43
 Knjige.Club Books

Mia je uznemireno zajecala, a zvuk je bio poput šake koja mi je stisnula srce.
Dominic je zurio u nju dok je u očima imao nešto što nikako nisam mogla iščitati.
Bijes? Možda bol. Ili tugu. Naposljetku je lijevom rukom posegnuo prema bebi.
“Nemoj joj nauditi”, uzdahnula sam. Pokušala sam ustati u svom sjedalu, ali
bilo je bolno i čudno to učiniti ruku svezanih na leđima. “Molim te.”
Zgrabio je igračku iz Mijinih ruku, a njezina mala usta otvorila su se u znak
iznenađenja. Potom joj se lice zgrčilo pa je počela plakati i frustrirano mlatarati
nogicama.
Ignorirao ju je vrativši se za veliki stol za sastanke gdje je počeo proučavati
igračku, stiskati je i prolaziti prstima preko svakog kraka. Zabio je nož u nju i
počeo je rezati, a potom je kroz rez vadio pamučno punjenje. Mia je nastavila
plakati: bio je to srcedrapajući jecaj od kojeg mi se napeo svaki mišić u tijelu. Bila
sam frustrirana što ne mogu doći do nje i utješiti je.
Ne dižući pogled, rekao je: “Smiri je, puknut će mi glava od ove buke.”
“Mislim da želi da je uzmem u naručje”, rekla sam. “Ali ne mogu je uzeti dok
su mi ruke svezane.”
Odložio je igračku tiho psujući pa došao do mene i jednim zamahom odrezao
ljepljivu vrpcu oko mojih ruku. Oružja je imalo nazubljen rub i metalnu dršku
oblikovanu tako da mu pristaje uz zglob šake. Bila je to neka vrsta noža za borbe
i izbliza je izgledao brutalno i ružno.
Maknula sam ljepljivu vrpcu s ruku, a nekoliko iščupanih dlaka pošlo je s
njim. Podignula sam Miju i položila je na svoja prsa pa, sam je nježno ljuljala ne
bih li je ušutkala.
“Šššš, Mia. U redu je, sve je dobro.”
Beba je plakala i na trenutak se smirila, a onda je kratko vrisnula i opet
nastavila plakati. Jela je prije manje od sata. Može li već opet biti gladna?
Podignula sam bebu, okrenula je i onjušila.
“Treba novu pelenu”, rekla sam. “Možda će se smiriti ako je promijenim.”
Pokazao je na sadržaj uništene torbe koji je bio razbacan po stolu.
“Posluži se.”

44
 Knjige.Club Books

Na hrpi sam našla podlogu za prematanje pa sam je prostrla na jednom kraju

stola i položila Miju na nju. Pokušavala sam se sjetiti svih stvari koje će mi trebati,
i to pravilnim redoslijedom. Moje najmlađe kumče Charlie još nema godinu dana
i voli se odšuljati sa stola za presvlačenje, što znači da prije početka moraš imati
sve poredano i spremno. Vrećica za pelene otvorena, tri maramice za brisanje,
rupčići, krema za pelenski osip, nova pelena, dezinficijens za ruke. Što još? Nova
benkica za slučaj da je promočila. Počela sam skidati bebu, nježno joj izvlačeći
rukice i nogice iz benkice, zahvalna što nema modrica poput onih koje je na svojoj
podlaktici imala Kathryn.
Dok sam se bavila presvlačenjem, Dominic je psujući sebi u bradu nastavio
nožem obrađivati meku igračku.
Pričvršćivala sam novu pelenu čičak-vrpcom kad se začulo zabadanje oštrice
noža u drveni stol. Došao je do mene baš kad sam polagala Mijine noge natrag u
benkicu i tako nas obje natkrio. U dlanu je držao mali metalni disk koji je
veličinom i oblikom podsjećao na kovanicu od dvije funte.
“Tvoje?” rekao je.
“Što je to?”
“Što ti misliš?”
“Nemam pojma, nikad prije to nisam vidjela.”
“To je uređaj za GPS praćenje”, rekao je. “I to solidne kvalitete. Znaš li možda
kako se našao u igrački?”
“Mia ju je danas imala skupa s ostalim stvarima iz torbe. To je sve što znam.”
Proučavao me škiljeći u mene, kao da se pokušava odlučiti hoće li mi
vjerovati ili ne.
“Jedna mi stvar nije jasna; kako to da ovdje još uvijek sve ne vrvi od policije.”
Uzeo je uređaj veličine kovanice između palca i kažiprsta pa ga počeo okretati.
“Ako znaju gdje smo, zašto još prije deset minuta nisu provalili kroz vrata?”
“Možda čekaju pravu priliku.”
Na trenutak se zagledao u mene, a onda mu se lice oblikovalo u slabašan
neveseo smiješak.
“Dobar pokušaj, Ellen. Ali mislim da nije zato.”
“Zašto bi je policija uopće pratila?”
“Tko bi drugi?”
“Ne znam.” Slegnula sam ramenima. “Osim... ako nije možda Kathryn, kako
bi ponovno došla do Mije?”
Progunđao je nešto. “Malo vjerojatno.”
“Zašto?”
Namršteno je odmahnuo glavom.

45
 Knjige.Club Books

Položio je GPS uređaj na stol pa ga razbio drškom noža. Metalni okvir se

otvorio i tako otkrio sitne okrugle ploče.
Ponovno je udario oba komadića, sve dok nisu napukli i izobličili se.
“Što ćeš učiniti?” tiho sam upitala. “S nama?”
“Ti se ne zamaraj time”, rekao je ujednačenim monotonim glasom. “Najbolje
da ne razmišljaš o tome.”
“Pomalo je teško misliti i o čemu drugome.”
“Ako baš želiš znati, čekam mrak”, rekao je. “Onda ćemo nas troje krenuti u
malu vožnju. Ne neko lijepo i tiho mjesto, daleko od svega.”
Prsa su mi se stegnuta, a strah mi se poput teška utega ugnijezdio u prsnom
košu.
“A onda?”
Ignorirao je moje pitanje.
“Dominic?”
Glava mu se trznula. Ovo je prvi put da sam upotrijebila njegovo ime.
“Savjetujem ti da radiš oprezne korake”, rekao je.
“Molim te, pusti je. Učinit ću što god želiš, ali samo pusti Miju. Možemo je
negdje ostaviti.”
Odmahnuo je glavom. Bio je to neznatan pokret koji odaje konačnost. “Ti
nemaš pojma tko je ona, zar ne?” rekao je. “Nemaš blage veze.”
“Nemam. Ali znam da je stara tri mjeseca i jedan tjedan i da bi trebala biti sa
svojom majkom. Mora biti sa svojom majkom.”
“To se neće dogoditi”, rekao je gledajući u stranu.
“Misliš da ti to što si joj otac daje za pravo raditi što god hoćeš?”
“Radim ono što je potrebno.”
“Molim te, Dominic.” Smekšala sam glas pokušavajući biti tiša. “Ne moraš
ići ovim putem. Mia je nevina u svemu ovome, znaš da jest.”
“Stvari su već otišle predaleko.” Zakačio je pištolj o remen hlača. “Previše je
vode proteklo ispod mosta.”
“Znam da si ljutit, ali ti...”
“Dosta priče”, rekao je podignuvši ruku. “Moram ići nešto srediti. Sada je
moraš spustiti.”
Stavila sam jastuke sa sofe na pod pa nježno položila Miju na njih dok je ona
zadovoljno sisala jednu od svojih krpica. Dominic mi je pokazao da sjednem
natrag u stolicu, a onda mi ponovno vezao ruke ljepljivom vrpcom. Potom je
pred mene stavio mobitel.
“Koji ti je uzorak za otključavanje?”
Rekla sam mu pa ga je označio svojim debelim kažiprstom. Mobitel se vratio
u život, a zaslon je ispunila fotografija mog prugastog mačka Dizzyja.
46
 Knjige.Club Books

“Ne možeš izaći iz ove prostorije, ali u slučaju da ti padne na pamet pokušati,
samo se sjeti da znam sve o tebi, u redu?” Pokazao je mobitel. “Potražit ću te i
pronaći. Ili sutra ili za mjesec dana, jedne ćeš se noći probuditi, a ja ću stajati
pokraj tebe, na dnu tvog kreveta. Razumiješ li?” Ubacio je mobitel u džep svojih
traperica.
“Da”, rekla sam. “Ali ne mogu se brinuti o Miji kako treba dok su mi ruke
svezane.”
“Brzo se vraćam.”
Ponovno mi je stavio kapuljaču na glavu pa mi se cijeli svijet zamračio, a nos
su mi ispunili ustajali mirisi iz tkanine. Prljavština, znoj, krv. Osjećala sam da mi
se približava, a onda sam u uhu začula njegov grub i tih glas.
“Ne miči se s te stolice”, rekao je. “Možeš vikati koliko hoćeš, ali cijeli
kompleks je napušten i predviđen za rušenje sljedeće godine pa u blizini nema
nikoga tko bi te mogao čuti. Kilometri hodnika i starih studija, dosta zvučne
izolacije, parkirališta na svakoj strani. Zaključat ću vrata izvana, a drugih ključeva
nema.”
Čula sam mu teške korake dok je hodao prostorijom, potom zvuk zatvaranja
i zaključavanja vrata i nestajanje koraka u daljini, a poslije toga ništa. Tišina s
iznimkom zadovoljnog Mijina mrmljanja dok je ležala na jastucima, prigušenog
zbog moje kapuljače. Izbrojila sam novih šezdeset sekundi u glavi dok mi se
cijelo tijelo treslo od adrenalina i straha. Zatvorila sam oči i naprezala sva čula ne
bih li čula novo koračanje, jeku ili bilo kakvu buku koja bi mi dala do znanja da
je u blizini. Svaki instinkt govorio mi je jednaku stvar: Idi. Izađi.
Ruke su mi bile čvrsto vezane nisko na leđima i oko stolice tako da je bilo
nevjerojatno bolno podići se u stojeći položaj. Bolno, ali ne i nemoguće. Bedra su
mi gorjela i činilo mi se kao da će mi ramena ispasti iz zglobova. Podizala sam se
centimetar po centimetar sve dok se nisam uspjela zanijeti naprijed i progurati
ruke preko stolice kako bih mogla normalno ustati. Budući da sam unutar
kapuljače disala teško i uz veliki napor, brzo me uhvatila vrtoglavica. Nemoj se
onesvijestiti. Savila sam se u struku mašući glavom sa strane na stranu dok mi
kapuljača nije spala i završila na podu. Duboko sam udahnula, a onda i još jednom
dok sam gledala Miju. Beba je zadovoljno gugutala na sofi dok joj je iz usta virila
krpica. Požurila sam do nje provjeriti kako je. Izgledala je dobro.
Sjećanje je kao impuls prošlo kroz mene. Slika poznata poput vlastitog džepa:
žestoka vrućina jednog tihog dana, dim spaljenih guma, oštar miris dizelskih para
i lešinari kako kruže na vjetru visoko iznad. Polomljena tijela koja leže na
pustinjskom pijesku.
Odvedi je odavde.
U krajnjem dijelu prostorije nalazila su se spojna vrata koja su vodila u malu
kuhinju. Požurila sam tamo hodajući gotovo nečujno bosim stopalima po
industrijskom tepihu, a onda sam na nespretan način počela izvlačiti ladice jer su

47
 Knjige.Club Books

mi ruke još uvijek bile svezane na leđima. Stari plastični pribor za jelo, žličice za
čaj sa smeđim mrljama, plastične slamke. Ništa oštro. Ali iza sudopera se nalazilo
više staklenki, pravilno poredanih i zamagljenih od starosti. Na drugom kraju
kuhinje nalazila se metla prekrivena paučinom. Prišla sam joj okrenuta leđima
i naslijepo je opipala pa sam je onda na nezgrapan način uzela objema rukama.
Držeći je iza sebe, zamahnuta sam prema teglama i u jednom ih brzom pokretu
sve oborila. Padale su na pod oko mojih nogu uz zvuk uzastopnog pucanja pop-
pop-pop. Zvuk je bio užasavajuće glasan usred tišine pa sam se na trenutak sledila,
a onda i nagnuta prema hodniku naprežući se čuti ikakvu buku kao odgovor.
Ništa. Kleknula sam i opipala iza sebe najveći i najoštriji komad slomljenog
stakla. Podigla sam ga i počela rezati ljepljivu vrpcu koja mi je držala ruke
sapetima.
Ruke i zglobovi boljeli su me od napora. Hajde, hajde. Ovo je predugo trajalo.
Promijenila sam položaj, a komadić slomljenog stakla zabio mi se u taban.
Stisnuta sam zube od bola i nastavila rezati sve dok nisam osjetila da prva
vrpca popušta, a onda i sljedeća i sljedeća, dok konačno nisam razdvojila ruke s
kojih su još uvijek visjeli ostaci crne ljepljive vrpce. Šutnula sam ostatke stakla u
kut dok sam se vraćala u prostoriju za sastanke. Bacila sam se na prvu stolicu dok
mi se probadajući bol širio nogom pa izvukla krhotinu stakla iz tabana lijeve noge,
usput rukavom obrisavši krvavu mrlju.
Jedan cijeli zid prostorije za sastanke zauzimali su do stropa visoki prozori i
klizna staklena vrata koja su vodila do balkona s kojeg je pucao pogled na prazno
parkiralište. Brava je na staklenim vratima metalnog okvira bita slomljena, a
ručka odlomljena. Potegnula sam vrata i osjetila svjež nalet užurbanosti dok su se
otvarala uz glasnu škripu po zahrđaloj vodilici. Samo nekoliko centimetara.
Nagnula sam se prema njima i ponovno potegnula stenjući od napora. Otvorila su
se tridesetak centimetara. Dovoljno. Zrak je vani bio čišći, oštriji i hladniji, a
svjetlo je brzo blijedjelo. Balkon je bio funkcionalan, zahrđao, zatrpan nanosima
trulog lišća i omeđen ogradom do visine struka. Bile smo na drugom katu,
otprilike šest metara iznad parkirališta, ali nije bilo požarnih stuba. Međutim,
postojala je odvodna cijev s podupiračima na zidu na svakih pola metra. Objema
sam rukama provjerila cijev pokušavajući je protresti sa strane na stranu. Nije se
pomicala.
Miju mogu staviti u nosiljku.
Ovo je izlaz.
Zvuk ispod mene probio se kroz buku prometa u daljini. Auto. Snažan motor.
Spustila sam se na ruke i koljena. BMW se vratio.
Otpuzala sam natrag i promotrila prostoriju. Sranje. Gdje je nosiljka? Mislila
sam da sam je stavila na stol kad sam uzela Miju i položila je na jastuke. Učinila
sam krug po prostoriji pomičući stolice, vreću za spavanje i hrpu odjeće na
jednoj sofi, a pogledala sam i ispod stola. Morala sam je pronaći. Bila sam prilično

48
 Knjige.Club Books

sigurna da se mogu spustiti niz odvodnu cijev, odrađivala sam i gora spuštanja,
ali neću moći jednom rukom. Ne dok mi je beba u drugoj.
Tap. Tap. Tap. Koraci na stubištu.
Sledila sam se. Klizna vrata bila su ondje, samo nekoliko metara dalje.
Kapuljača je bila odbačena na podu u prostoriji.
Biraj.
Koraci na vanjskom hodniku.
Mogla bih poći, spustiti se i dignuti uzbunu. Pronaći kuću, auto, telefon,
pozvati policiju da dođe za nekoliko minuta. To bi bio pametan potez. Mogu samo
poći.
Ali morala bih to učiniti sada. I morala bih poći sama.

49
 Knjige.Club Books

10

Ukočila sam se od zvuka otključavanja vrata pa sam pokušavala usporiti mahnito

disanje ispod kapuljače. Držala sam ruke nisko iza stolice kao da su još svezane.
Nisam mogla otići bez Mije. Dok bih stigla dignuti uzbunu i dok bi došla policija,
Dominic bi odavno otišao i odnio je sa sobom.
Velika vrata otvorila su se uz škripu zahrđalih šarki, a onda su se i ponovno
zatvorila. Zvuk ključeva bačenih na stol. Nešto teže stavljeno uz njih uz metalan
zvuk: Puška? Šuškanje plastičnih vrećica. Trganje kartona. Blago šuškanje.
A onda tišina.
Posjekotina na lijevom tabanu pulsirala mi je od bola. Jesam li ostavila krvave
tragove na podu? Zgrčila sam nogu pod stolicom kako bih prikrila ozljedu.
Najlonke su mi bile rasparane i ljepljive od krvi. Uz nalet straha sjetila sam se
komadića stakla na kuhinjskom podu. Pođe li Dominic tamo, odmah će znati da...
Mia je zaplakala. Jednom, dvaput - slabašni jecaji prosvjeda.
Uspravila sam leđa potiskujući sve nagone kako ne bih ustala sa stolice.
“Što joj radiš?” rekla sam dok mi je nalet panike stiskao želudac. “Što radiš?”
“Šuti”, progunđao je.
Mia je ponovno zaplakala, a njezin glasan jecaj bio je kao da mi se nož zabio
u srce.
Opsovao je sebi u bradu.
Spustila sam stopala na pod spremajući se strgnuti kapuljaču i baciti se preko
prostorije na njega. “Ostavi je na miru!” viknula sam.
Mia je zašutjela.
Kad mi je skinuo kapuljaču s glave, ustuknula sam i zatreptala dok su mi se
oči ponovno privikavale na danje svjetlo.
“Smiri se, dovraga.”
“Što si joj učinio?” Pokušala sam se nagnuti oko njega kako bih vidjela bebu.
“Što si joj učinio, gade?”
Na trenutak je zurio u mene krvavih očiju. Oči su mu bile obrubljene
tragovima prljavštine. Potom se pomaknuo i izvukao stolicu pokraj stola pa se
spustio u nju.

50
 Knjige.Club Books

“Mala je dobro.”
Mia je još bila ondje, na jastucima na sofi. Zagledala se u strop i zadovoljno
mlatarala nogicama sišući svoju krpicu. Nije bilo vidljivih tragova ozljeda.
Osjetila sam kako mi se udovi lagano opuštaju.
Dominic je uzeo daljinski sa stola i uključio veliki televizor na zidu.
Prebacivao je kanale sve dok nije pronašao BBC News. Snimka utakmice kriketa.
Pri dolasku ovamo oduzeo mi je sat, ali ovo je vjerojatno bio završetak
nacionalnih vijesti, što znači da se približavalo šest i pol popodne. Potpuno je
stišao ton, otvorio limenku Red Bulla i otpio velik gutljaj. Minutu je gledao tiho
pomicanje slika na ekranu, a onda se okrenuo prema meni.
“I dalje ne razumijem”, rekao je. “Ne razumijem tebe.”
“Što ne razumiješ?”
“Kako se ti uklapaš u sve ovo? Da si iz policije, ovdje bismo već bili pod
opsadom.”
Odmahnula sam glavom.
“Nisam iz policije.”
Na trenutak je razmislio o tome pa je onda ponovno vratio pogled na televizor.
“Tko si onda?”
“Nitko. Upoznala sam ženu u vlaku pa me zamolila da joj nekoliko minuta
pridržim bebu dok se ona javi na mobitel.”
“Što ti je još rekla?”
Prisjetila sam se razgovora. Činilo se kao da se odvio prije nekoliko dana, a
ne sati. Trnci od adrenalina i dalje su me u svakom trenutku održavali potpuno
pribranom.
“Uglavnom smo razgovarale o bebi. Na sljedećoj je postaji izašla iz vlaka, a
ja sam pronašla tu poruku u ruksaku.”
Uzeo je poruku sa stola i ponovno je pročitao.
“I eto nas ovdje”, rekao je. Oči su mu ponovno pobjegle prema utišanom
ekranu televizora; na rasporedu je bila vremenska prognoza.
“Što si joj učinio?” rekla sam tiho. “Kathryn? Jesi li je upucao?”
“Što?” rekao je odsutno.
“Bila je mlada, gotovo i sama još dijete.”
“Znala je što radi.”
“Ti si je zvao dok je bila u vlaku, zar ne? Iznova i iznova, pokušavao si saznati
gdje je?”
“Je li ti to ona rekla?”
“Izišla je iz vlaka kako bi te odvela u drugom smjeru. Kako bi te maknula od
bebe i tako je zaštitila.”
Uzeo je još jedan dugi gutljaj energetskog pića. “Ne.”
51
 Knjige.Club Books

“Čekao si je na Seer Greenu. Pronašao si je, a onda krenuo za Mijom. Kako

si uopće znao gdje smo? Mogle smo otići bilo kamo kad smo izašle u
Maryleboneu, a ti nisi bio u tom vlaku. Ali svejedno si znao gdje ćemo biti.”
Pokazao je prema nosiljci koja je virila iz njegova crnog ruksaka.
“GPS je prekrasan izum.”
Razmislila sam o tih nekoliko činjenica koje sam znala. To je jedino
objašnjenje koje je imalo smisla.
“I nju si pratio?”
“Morao sam znati kamo ide.”
“Uhodio si je.”
Frknuo je nosom, ali nije ništa rekao. Okrenuo se prema televizoru na kojem
su upravo počinjale regionalne londonske vijesti. Voditelji, mlada plavuša i stariji
sijedi muškarac, ozbiljnim su pogledima gledali prema kameri pa su im se usne u
tišini počele micati dok su čitali prvu vijest.
“Ali ona nije znala da si joj u nosiljku postavio uređaj za praćenje”, nastavila
sam. “Tako si joj napravio to što si joj napravio, a onda si došao pronaći Miju i
dovršiti posao.”
Dovršio je energetsko piće pa šakom zdrobio limenku.
“Čini se da si već sve prokužila, Ellen. Onda mi reci, kad si tako pametna,
zašto nisi pokušala pobjeći kad sam te maloprije ostavio samu? Mislio sam da ćeš
barem pokušati skinuti kapuljaču.”
Savila sam ozlijeđenu nogu još dublje ispod stolice, onda ponovno pogledala
prema poluotvorenim kuhinjskim vratima iza kojih su se nalazile krhotine stakla
gurnute u kut. “Nisam htjela ostaviti Miju.”
“Tuđe dijete, nekoga koga čak i ne poznaješ? Ne razumijem.”
“To me ne čudi.”
S gađenjem je odmahnuo glavom. “Nemaš pojma što se događa.”
Oklijevala sam. “Onda mi reci.”
“Što manje znaš, to bolje. Za tvoje dobro. Bit ćeš u manjoj opasnosti.”
Prvi put sam ga pogledala, stvarno pogledala. Oči su mu bile krvave, a koža
žućkasta. Pokušala sam pronaći Mijine crte na njemu, na licu čovjeka koji je,
činilo se, odlučio uništiti vlastitu krv i meso.
“Ne moraš ovo raditi, znaš”, rekla sam. “Pusti me da predam Miju vlastima i
policiji.”
“Nisi baš obraćala pažnju, je li?”
“Možeš jednostavno otići. Neću nikome reći za ovo i za tebe. Kunem se.”
“Aha, kuneš se, je li?” Glas mu je bio pun sarkazma. “Pa to će sve ispraviti,
je li tako?”
“Samo me pusti da uzmem Miju i...”

52
 Knjige.Club Books

Utišao me ispruživši dlan prema meni. Na vijestima je upravo bila prikazana

izvjestiteljica kako stoji ispred zgrade od crvene cigle. Iza nje se nalazilo stajalište
taksija kojim su užurbano hodali prolaznici. Na ekranu se potom pojavila
fotografija za koju se činilo da je sa zamrznute snimke sigurnosne kamere.
Kvaliteta nije bila dobra, ali nema sumnje tko je na njoj.
Žena koja nosi bebu.
Fotografije mene i Mije.

53
 Knjige.Club Books

11

Uspravio se u stolici.
“Sranje”, promrmljao je dok je na daljinskom snažno pritiskao dugme za
zvuk. Na ekranu se prikazivala zrnata crno-bijela snimka mene otprije nekoliko
sati kako hodam željezničkom postajom Marylebone.
“... ako je netko možda vidio ovu ženu na području Marylebone neka se javi s
bilo kakvom informacijom”, svečano je u kameru rekla izvjestiteljica.
Dominic je stisnuo tipku za premotavanje i potpuno se usredotočio na ekran.
Premotao je na početak vijesti kad je dvoje voditelja najavljivalo glavnu vijest.
“Policija istražuje večerašnju otmicu tromjesečne bebe i nestanak
dvadesetčetverogodišnje žene. Pretpostavlja se da je beba oteta ranije tijekom
dana za putovanja u London. Alice Durham zna više o svemu?”
Slika se prebacila na mladu crnokosu izvjestiteljicu koja je stajala pred
ulazom u postaju Marylebone.
“Raste zabrinutost za sigurnost Kathryn Clifton koja je posljednji put viđena
tijekom dana na području Amershama, a vjeruje se da je s bebom putovala u
London.”
Na ekranu se nakratko pojavila fotografija Kathryn na kojoj je bila mlađa,
nasmijana i u vjenčanici.
“Policija također hitno traži još jednu ženu koja je danas snimljena
sigurnosnom kamerom kako napušta postaju Marylebone.” Slika se prebacila na
snimku sigurnosne kamere koja je prikazivala mene kako s Mijom u naručju
užurbano hodam postajom. “Gospođi Clifton se poslije nastanka ove snimke
gubi svaki trag pa policija strahuje za njezinu sigurnost. Vjeruje se da bi žena sa
snimke mogla biti ključan trag u nestanku Kathryn Clifton i otmici bebe. Detektivi
pozivaju bilo koga tko je možda vidio ženu na prostoru Marylebonea da im se javi
s bilo kakvom informacijom. Za ITV News London, Alice Durham.”
Slika s ekrana ponovno se prebacila na dvoje voditelja u studiju koji su počeli
najavljivati sljedeću vijest, dvostruki napad nožem u Tottenhamu. Dominic je
zavitlao daljinski u kut prostorije, a crna plastika rasula se po podu u krhotinama.
“Sranje!” Odmahivao je glavom prema ekranu dok je škrgutao zubima.

54
 Knjige.Club Books

“Ispada kao da sam je ja otela i naudila Kathryn”, rekla sam evocirajući u

glasu mirnoću koju nisam osjećala. “To je suludo, uopće se nije tako dogodilo.”
“Dobro došla u moj svijet”, progunđao je.
“Kako to misliš?”
“Nije važno...”
Konačno se okrenuo prema meni.
Sledio se.
Zurio je u cijev vlastitog pištolja, stisnutog u mojoj ispruženoj ruci s koje su
još uvijek visjeli ostaci crne ljepljive vrpce.
Napravila sam krug oko njega tako da mi Mia bude s desne strane i izvan
vatrene crte. Čvrsto sam držala pištolj u ruci, a vrh prsta omotala sam oko glatkog
i uvijenog čelika obarača.
“Trebao si mi vezati i noge.”
Polako je kimnuo.
“Da. Valjda jesam.”
“Sad napravi tri koraka dalje od Mije.” Pokazala sam mu pištoljem. “Onda
legni na pod licem dolje i ruku na leđima.”
Odmahnuo je glavom.
“Ne mogu te pustiti, Ellen.”
“Znam ga upotrijebiti.”
“Vjerujem ti.”
Napravio je korak prema meni. Uperila sam mu pištolj u nogu.
“Maloprije si me pitao zašto nisam pokušala pobjeći.” Pokazala sam prema
kliznim vratima balkona. “Zato što sam morala biti sigurna da obje možemo
pobjeći. Znala sam da ćeš nas uhvatiti ako te prije toga ne usporim.”
“Vas?”
“Mene i bebu.”
“Ne idete vi nikamo.”
“Ali sada te mogu usporiti.” Naciljala sam mu čašicu koljena. “Zapravo,
vjerojatno ćeš ostatak života šepati.”
“Nećeš to napraviti.”
“Lezi na pod”, rekla sam boreći se s drhtanjem u svome glasu. “Neću ti
ponavljati.”
“Ellen, događa se puno toga što ti ne znaš.”
“Znam da kako god okreneš, Mia i ja idemo odavde.”
Promatrao me na trenutak.
“Jesi li ikad prije pucala u nekoga?”
“Ti ćeš biti prvi.
55
 Knjige.Club Books

Odmahnuo je glavom ne skidajući sumnjičave oči s mene.

“Nećeš me upucati.”
“Vidiš, zanimljiva stvar”, rekla sam, “ali kamo god me život odvede, čini se
da uvijek postoji neki muškarac koji mi želi reći što smijem, a što ne smijem
učiniti.”
Napravio je još jedan korak prema meni.
“Postoje dvije vrste ljudi na ovom svijetu, Ellen.” Raširio je ruke. “Oni koji
mogu nekoga upucati i oni koji to ne mogu, a ti si definitivno ona…”
Naciljala sam i stisnula okidač.

56
 Knjige.Club Books

12

Napela sam podlakticu pripremajući se za trzaj.

Međutim, začuo se samo tupi beživotni klik.
Pogledi su nam se spojili pola sekunde dok sam lijevom rukom repetirala
pištolj kako bih ubacila novi metak u cijev. Ponovno sam povukla okidač.
Klik.
Odmah sam palcem otpustila spremnik koji mi je ispao u lijevi dlan.
Nije bilo metaka.
“Isuse Bože”, rekla sam dolazeći do daha.
“Prazan je”, rekao je vadeći iz džepa još jedan uski crni spremnik iz kojeg su
blistali mjedeni meci. “Ali ovaj nije.”
Rukama i nogama kolao mi je adrenalin dok mi se u glavi vrtjelo od silnih
misli koje su smjenjivale jedna drugu.
“Znači da je bio prazan i kad si mi u autu prijetio da ćeš me upucati?”
“Ne bi pošla sa mnom da sam te samo lijepo zamolio, zar ne?” Slegnuo je
ramenima. “Morao sam te natjerati da surađuješ. Ali ja nisam životinja.”
“Ne, ti si samo jedan od onih tipova koji tuku žene. Kathryn je imala modrice
po ruci, vidjela sam ih.”
“Nemaš pojma što...”
Brzo sam zamahnula pištoljem u širokom luku i udarila ga cijevi u bočnu
stranu glave. Pao je na pod, a pun spremnik ispao mu je iz ruke. Stala sam nogom
na njega i krenula ga dohvatiti. I bila sam blizu, tek nekoliko centimetara od njega,
kad me uhvatio otraga i bacio na pod tako snažno da sam udarila licem o vrata.
Bol mi je eksplodirao iznad oka.
Okrenula sam se i ponovno divljački zamahnula pištoljem. Osjetila sam kako
tupi čelični rukohvat udara o meso i kost, a potom se začulo stenjanje kad je
rukama i koljenima udario o pod. Između usta i poda pružao mu se dug ljepljiv
trak krvi. Udarila sam ga u rebra što sam jače mogla pa je ispustio bolan uzvik
dok je padao postrance. Napunjeni spremnik nestao mi je iz vidokruga.
Idi.

57
 Knjige.Club Books

Zataknuta sam pištolj o traperice pa otpuzala do mjesta na kojem je Mia ležala

na sofi i još uvijek sisala krpicu od muslina. Uzeta sam je objema rukama pa
udarcem nogom otvorila klizna vrata.
Ukazao se dug hodnik prepun sjena, gotovo bez ikakva osvjetljenja, osim
mjesečine koja se probijala kroz visoke prozore. U jednom se smjeru pružao niz
vrata čiji se obris gubio u tami, a u drugom stubište. Kuda sad? Kad me dovodio
ovamo, na glavi sam imala kapuljaču, ali nagon mi je govorio da krenem nalijevo.
Zatrčala sam se prema stubama gazeći pritom po izlizanom uredskom tepihu i
stiskajući zube od prodornog bola u stopalu koji sam osjećala sa svakim korakom.
Došla sam do stuba i počela se spuštati što sam brže mogla, unatoč polutami. Na
licu mi se nalazilo nešto mokro što mi je upadalo u oči. Krv. Obrisala sam je.
Zgradom je odjeknula eksplozivna lomljava - snažno udaranje ručke o zid.
Uslijedili su bijesni uzvici - životinjski zvukovi ljutnje, frustracije, povrijeđenosti
i gnjeva koji su dolazili s vrha stubišta točno iznad mene.
Spotaknula sam se i gotovo pala niz stube. Zateturala sam kako bih se održala
na nogama dok sam rukama obavila Mijino tijelo, pazeći da joj jednom rukom
držim glavicu. Povratila sam ravnotežu i počela trčati dalje niz stubište sve dok
nisam došla u prizemlje.
Iznad mene se začula bijesna vika. Približavao se.
“Vrati se!” vikao je. “Ne možeš je odvesti! Njezino je mjesto uz mene!”
Hodnik se preda mnom račvao nalijevo i nadesno. Onaj lijevo bio je gotovo
potpuno obavijen tamom. Pošla sam desno i ušla u širok hodnik načičkan
zatvorenim vratima. Još jedno raskrižje. Nastavila sam ravno dok mi je
posjekotina na lijevoj nozi uzrokovala ogroman bol. Protrčala sam pokraj
izblijedjelog znaka koji se djelomično sjajio na vodnjikavoj mjesečini i na kojem
je uz strelicu u drugom smjeru pisalo STUDIO 7.
Koraci su zatutnjali iza mene, ovaj put na istoj razini. Bliže.
“Ellen!”
Sranje. Neću mu moći pobjeći dok nosim bebu i posrćem u tami. Poznaje
kompleks i sustići će me. Prošla sam još jedno stubište i stala. Okrenula sam se
leđima uza zid sakrivši se u sjenu ispod stubišta i držeći Miju bliže sebi. Stisnula
sam se u najmračniji kut i spustila se u sjedeći položaj. Podignula sam lijevu nogu
i osjetila da mi je ljepljiva od krvi. Tu. Pronašla sam krhotinu slomljenog stakla,
uhvatila ga svojim krvavim palcem i kažiprstom i uz tihu grimasu izvukla iz mesa.
Koraci su sada postali sporiji i jasniji. Bio je gotovo pokraj nas, snop svjetla
iz džepne svjetiljke šarao je gore-dolje hodnikom. Mia je tiho zagugutala, a zvuk
se činio nevjerojatno glasnim u tišini napuštene zgrade.
“Šššš”, šapnula sam joj u uho dok mi je srce divljalo u grudima. Nježno sam
je zanjihala i pomilovala po pahuljastoj kosici. “Šššš, malena.”
Mia je zagugutala i zacviljela.

58
 Knjige.Club Books

Prstom sam je pomilovala po obrazu. Ruka mi je okrznula nešto na njezinu

ramenu. Bila je to krpica od muslina koja joj je bila napola omotana oko tijela.
Uzela sam je i približila Mijinim usnama.
Molim te, stišaj se. Molim te, Mia.
Smjesta ju je uzela pa se smirila i počela je ponovno sisati.
Koraci su se usporili i zaustavili i odjednom je bio tu, možda pet metara od
moga skrovišta. Odsjaj mjesečine blistao je na čeliku. Nož. Okretao se oko sebe
osluškujući i najmanji zvuk. Čim se Mia ponovno oglasi, otkrit će nas.
Snop svjetla iz džepne svjetiljke obasjao je tamu ni pola metra dalje od našeg
skrovišta.
Posegnula sam u džep u potrazi za kovanicom, ključem, bilo čime. Sve što
sam imala bio je ruž za usne. Izvadila sam ga i bacila niz hodnik što sam snažnije
mogla. Mala plastična tuba treskala je po podu u tami pa se snop svjetla
odmah okrenuo u drugom smjeru, prema izvoru buke.
“Ostani tu gdje jesi!” viknuo je Dominic prema tami. “Ostani točno tu gdje
jesi!”
Prošao je jedva metar od nas.
Oko struka sam osjećala kako mi tupi metal pištolja dodiruje kožu. Čak je i
prazan bio bolji od toga da nemam ništa, od golih ruku. U sebi sam brojila do tri,
a potom se udaljila iz skrovišta.
Bezglavo sam otrčala u mrak čvrsto držeći Miju na prsima. Skretala sam u
hodnike lijevo-desno, čisto nagonski, dok su mi pluća gorjela, srce snažno lupalo,
a stopalo izazivalo agoniju od bola na svakom koraku. Bježala sam što je
dalje moguće od čovjeka s nožem.
Dugi prozor. Tamo. Usamljen auto na praznom parkiralištu. BMW.
Konačno, vrata. Otvarajući ih, u hodniku iza sebe začula sam novi izljev
bijesa. Potrčala sam desno prema uličnim svjetlima u daljini. Držeći Miju jednom
rukom, izvukla sam pištolj. Noćni zrak bio je hladan i oštar, a jedino su pun
Mjesec i slabo svjetlo obližnjeg skladišta osvjetljavali parkiralište. Nalazila sam
se u industrijskoj zoni; obrisi glomaznih zgrada bez prozora pružali su se s obiju
strana. Nije bilo kuća ili stanova.
“Upomoć!” viknula sam. “Pomozite mi!”
Čula sam odjek vlastitoga glasa kako mi se vraća kroz noćni zrak.
Nastavila sam trčati iako su mi pluća gorjela. Prošla sam preko parkirališta i
uputila se prema kontrolnoj točki s po jednom spuštenom rampom na objema
stranama. Trčala sam i trčala, u svakom trenutku očekujući tešku ruku na svom
ramenu. Bosa, poluodjevena, poluslijepa od krvi koja mi se slijevala u oko,
jednom rukom privijajući Miju na prsa, a drugom držeći pištolj.
Zaobišla sam rampe i istrčala na cestu.

59
 Knjige.Club Books

Približavao mi se automobil, a halogena svjetla izgledala su zasljepljujuće

nakon tame kroz koju smo pobjegle.
Stala sam nasred ceste i podignula pištolj.

60
Knjige.Club Books

SRIJEDA

61
 Knjige.Club Books

13
Leon

Tako blizu. Dovoljno blizu da je dotakne. Dovoljno blizu da pruži ruku i uzme je,
ako bi to bilo potrebno.
Drhtao je od uzbuđenja i iščekivanja što je prvi put bio tako blizu nje. Ali nije
bilo ni vrijeme ni mjesto: bilo je previše ljudi naokolo, previše mogućnosti za
ometanje. Naravno da je već utvrdio određene činjenice, činjenice koje su
snažno upućivale u ovom smjeru.
Ali od konačne potvrde zablistao je od zadovoljstva. Zamjena u vlaku došla
je iznenađujuće i nije ju predvidio, ali to nije promijenilo činjenicu da mora učiniti
ono što je potrebno. Ako išta, to je olakšalo situaciju i dalo mu još mogućnosti.
Novih mogućnosti. A dodalo je i još jedan preokret, još jedan sloj čarolije. O
ovom će se pričati godinama.
Leon je nije uzeo. Umjesto toga gledao ju je kako izlazi iz postaje na
Melcombe Place kad je tek polusvjesno primijetio dosadnog zaštitara koji je
položio ruku na njega. “Žao mi je što vam smetam, gospodine, ali dobio sam
pritužbu na vaše ponašanje”, održao mu je kratko predavanje o poštovanju drugih
putnika i narušavanju njihova osobnog prostora pa dodao: “Gospođa kaže da ste
je fotografirali bez njezina pristanka.” Leon je prestao hodati pa je proučio
zaštitara, malog snažnog čovjeka velikih ruku i široka čela, zbog čega je izgledao
poput špiljskih bića Morloka iz Vremenskog stroja. Imao je zabrinut izraz lica.
“Strašno mi je žao”, rekao je, izvukavši svoj najbolji lažni oksfordsko-
kembridžski naglasak. “Mislim da je to samo mali nesporazum.”
Sitni ljudi poput ovog nametljivog zaštitara, kad bi dobili određenu moć koju
su iskazivali koliko god su mogli, uvijek su bili oduševljeni profinjenim
naglaskom, priznali si to ili ne. Tisuću godina nasljedne monarhije i najstariji
školski sustav na svijetu morali su nešto vrijediti. Leon se pitao kako bi bilo da
ležerno iz džepa izvuče pištolj za omamljivanje, prisloni ga na zaštitarov debeli
vrat i natjera ga da osjeti pedeset tisuća volta baš tu nasred željezničke postaje.
Stavio je desnu ruku u džep svoje crne kožnate jakne i prstima dodirivao glatku
plastiku pištolja.
Uvijek je bilo ohrabrujuće osjetiti njegovu moć u ruci. Njegovu elementarnu
moć, kao da u džepu imaš munju. Ali ne bi bio dobar potez da ju je tu upotrijebio.
Dok je hodao postajom, primijetio je najmanje šest kamera na tom dijelu: dvije

62
 Knjige.Club Books

na stupovima, dvije na trgovinama i još dvije na glavnom izlazu, a da ne spominje

pametne telefone kod svakog putnika koji bi na prvi znak sukoba neupitno bili
okrenuti prema njemu.
Zato se samo nasmiješio, kimnuo glavom i ispričao se.
Kad je završio s isprikama i riješio se Morloka u reflektirajućoj jakni, više je
nije bilo na vidiku. Leon je požurio prema izlazu, a tanke noge vodile su ga kroz
gužvu. Provjerio je lijevo i desno, a onda ugledao stajalište za taksije i mali red
ljudi koji su čekali crna vozila. Stariji sijedi čovjek u jakni od tvida s kravatom
pomagao joj je ući u taksi. Leon je vidio pola broja registarske oznake, ali taksi je
već odlazio i zalazio iza autobusa koji mu je blokirao pogled. Njezin je taksi
skrenuo desno na Great Central Street i izgubio se u popodnevnom prometu.
Zurio je za njim dok su ga još uvijek prolazili trnci od uzbuđenja.
Otišla je, zasad.
Ali nije važno. Dobio je što je želio.

63
 Knjige.Club Books

14

Soba za ispitivanje bila je mala slabo prozračena prostorija sa stolom pričvršćenim

za zid i četiri neudobne plastične stolice. Mislila sam da će tu negdje biti i ono
dvostruko zrcalo kao u televizijskim serijama, ali nije bilo ničega sličnog. Samo
uzak prozor sa žičanom mrežom, četiri oronula siva prozora i prašina skupljena
na svakoj površini. Prošla je ponoć i policijskom postajom vladala je tišina.
Nisam se mogla prestati tresti iako me odavno prošao nalet adrenalina, taj
udarac od kojega sam dobila ludu energiju. Ruke su mi se tresle kao u starice kad
sam pokušala prihvatiti šalicu slatkog čaja. Nervozno treskanje u ramenima i
bedrima, cupkanje nogama od kojih je jedna bila upravo omotana zavojem -
učinio je to jedan slatkorječivi član medicinskog osoblja. Sjedila sam za malim
stolom u izblijedjeloj plavoj majici koju mi je dao službenik na recepciji. Bila je
od grubog plavog pamuka i malo prevelika za mene, vjerojatno muške
veličine. Oko vrata je bila pohabana, razvučenih rukava i s obrisima uzorka, što
je pokazivalo da je oprana već tisuću puta.
Mogla sam namirisali Miju na svojoj koži, rukama i na ovratniku košulje. Taj
slatki, čisti miris novorođenčeta, poput kakva parfema nevinosti. Ruke su mi se
činile praznim, a koža me svrbjela dok sam razmišljala o Miji - gdje je, tko se
brine o njoj, jesu li je ponovno nahranili, jesu li pronašli Kathryn? Prije sat
vremena ponudili su mi sendvič, ali nisam mogla jesti, čak ni natjerati se na
zalogaj.
Nisam mogla prestati razmišljati o Kathryninoj nažvrljanoj poruci za mene.
Molim te, čuvaj Miju.
To sam i učinila, zar ne? Zaštitila sam je od zla, izvukla iz opasne situacije i
dovela na sigurno. Kad smo prije nekoliko sati došle u policijsku postaju Harrow,
ozlijeđena žena s bebom u naručju i medicinsko osoblje, službenik na
recepciji najprije je pomislio da sam pretučena supruga i žrtva obiteljskog nasilja.
Ljubazno mi se nasmiješio i sredio da mi netko donese izblijedjelu plavu majicu,
japanke i sladak čaj s mlijekom. Kad su me prije ispitivanja tražili da sve što imam
uz sebe stavim u čistu plastičnu vrećicu: mobitel, sat, ključeve, torbicu i novac,
jednostavno sam odmahnula glavom i rekla da je pištolj već u vrećici s dokazima
s druge strane pulta.
“Sve je odnio”, rekla sam. “Osim toga.”

64
 Knjige.Club Books

Sada je odnesena i Mia, uzela ju je okretna i sitna žena iz socijalne službe. U

jednom mi je trenutku bila u naručju, zamotana u meku sivu dekicu koju sam
dobila od medicinskog osoblja, a u sljedećem preplašena i uplakana dok su je
prenosili u automobilsku sjedalicu. Stegnute čeljusti i noktiju zabijenih u dlanove
slušala sam dok su je odvodili od mene kroz policijsku postaju poslije čega joj je
plač postajao sve tiši i tiši, sve dok naposljetku nije nestao.
To je bilo to, zar ne? Posljednji put što ću je ikada vidjeti. Nikad je više neću
držati, a povezanost koju smo izgradile tijekom proteklih šest sati otpuhana je
poput lista na vjetru. Ruke su mi požurile prema mobitelu kako bih pogledala
fotografiju koju sam snimila u kafiću, ali onda sam se sjetila da mi je oduzet prije
nekoliko sati. Nisam imala vremena uzeti ga tijekom bijega tako da nisam imala
ni tu jedinu fotografiju kao podsjetnik na nju.
Ništa.
Prsa su mi se stegnula od boli, poput rane koja se širi prema vani. Bio je to
osjećaj gubitka, tako snažan da sam u jednom trenutku pomislila kako bih se
mogla srušiti na pod, smotati u klupko i samo plakati. Čekati san i zaborav,
vrijeme kad više neću ništa osjećati.
Ali zbog koga plačeš? Zbog Mije ili zbog sebe?
Znala sam odgovor na to pitanje.
U pokušaju da skrenem misli, položila sam dlanove na hladnu metalnu
površinu stola, ispravila leđa i treptanjem zaustavila nadolazeće suze. Šest sam
puta duboko udahnula, šest puta izdahnula. Usredotočila sam se na ono što sam
mogla osjetiti: tup prodoran bol u tabanu, nepokolebljivu glavobolju iza očiju i
grub pamuk majice, a zatim sam čekala da mi ti osjećaji prođu.
Kružno stakleno oko kamere gledalo me iz krajnjeg kuta sobe.
Ne vjeruj policiji.
Ali bilo je ispravno učiniti ovo, jedino što sam mogla. Zar nije tako? Koju
sam drugu mogućnost imala? Ostaviti je kod nasilnog otmičara? Odvesti je k
sebi? Znala sam da je ovo što sam učinila ispravno.
Osim toga, još se nisam mogla riješiti dosadnog osjećaja da sam na neki način
iznevjerila Kathryn. Voljela bih je ponovno vidjeti, objasniti joj što se dogodilo s
Mijom i uvjeriti se da su obje dobro.
Odbila sam medicinsku pomoć ustrajući u tome da najprije provjere Miju za
slučaj da je zaradila kakvu ozljedu. Ali osim što je navalila na novu bočicu
mlijeka, činilo se da proteklih nekoliko sati na nju uopće nije ostavilo traga.
Gugutala je i smiješila se zelenim uniformama medicinskog osoblja dok su je
pregledavali. Kad su završili, jedan od njih dezinficirao mi je rane na stopalu,
dvije posjekline od krhotina stakla, i stavio ih. u zavoj. I dalje je bilo osjetljivo i
pri svakom me koraku probadao bol iz tabana. Također mi je očistio ranu iznad
oka i stavio flaster preko nje.

65
 Knjige.Club Books

Došao je, moj odvjetnik po službenoj dužnosti, ljubazan čovjek prijaznih

očiju u tridesetim godinama koji se predstavio kao Chris Betteridge. Prije nego
što me je zamolio da budem iskrena, rekao mi je da je sve između nas
povjerljivo. Objasnio mi je zašto je policija oprezna u vezi sa mnom i rekao da je
on tu samo kako bi me savjetovao, a ne kako bi mi rekao što da radim. Ipak,
naposljetku sam imala tri mogućnosti: odgovoriti na pitanja, reći “nemam
komentara” ili pročitati pripremljenu izjavu. Rekla sam mu da ću sa
zadovoljstvom odgovoriti na sva njihova pitanja. Na koncu mi je rekao da
sukladno svim pripadajućim zakonskim pravima mogu zaustaviti ispitivanje
koliko god puta želim budem li htjela dodatno savjetovanje. Ipak, dobila sam
dojam da bi on najradije završio s tim i zaključio priču što je prije moguće,
pogotovo jer smo se bližili sitnim jutarnjim satima. Nakon njegovih riječi
ohrabrenja, sjeo je pored mene i ispunio službeni obrazac s detaljima dok je
uniformirani policajac ušao unutra i uzeo mi uzorak sline za ispitivanje DNK-a.
Pamučni štapić bio je čudan i mekan dok mi ga je uvlačio s unutarnje strane
obraza. Potom smo još jedan sat čekali na dolazak dvoje detektiva, a ja sam si u
međuvremenu natočila još jednu šalicu mlaka čaja.
Ne vjeruj nikome.
Misli su mi se vratile na tih deset riječi nažvrljanih na listu papira. Proučavala
sam svaku rečenicu. Prva je bila zamolba, a druge dvije upute. Jasna i određena
upozorenja.
Međutim, jako sam dobro znala da je preduga usredotočenost na jednu stvar
jasan znak da ćeš na koncu završiti neugodno iznenađen. Toliko sam dugo bila
fiksirana na stvaranje obitelji da nisam vidjela rastuće probleme u svom braku,
sve dok nije postalo prekasno. Bila sam toliko usredotočena na to da zatrudnim
da nisam primijetila kako se suprug i ja međusobno udaljavamo.
Možda sam na cijelu ovu situaciju gledala iz pogrešnog kuta.
Možda nije bilo važno ono što je napisano u poruci, nego ono što nije. Nije
pisalo da ne vjerujem njemu ili da ne vjerujem Dominicu, on se uopće nije
spominjao - barem ne izravno. Je li to nešto značilo? Pisalo je da ne vjerujem
nikome, ali o čemu je tu riječ? Jedino izravna uputa odnosila se na policiju.
Otvorila su se vrata sobe za ispitivanje pa su dva muškarca ušla i sjela za stol
nasuprot meni. Stariji je bio u srednjim četrdesetima, otkopčana gornjeg dugmeta
košulje i razvezane kravate, uredno podšišane bradice i kratke crne kose.
Naočale je već spustio na pola nosa. Izgledao je kao da je budan danima, ali nije
bio neprivlačan tako razbarušena izgleda u stilu Willema Dafoea. Mlađi je bio u
kasnim dvadesetima, zalizane crne kose, mršav, mišićav i u modrom odijelu sa
svijetloružičastom svilenom kravatom. Tip muškarca koji bi ti se nabacivao u
noćnom klubu i koji ne bi znao prihvatiti ne kao odgovor. Imao je zeleni kartonski
fascikl koji je odložio na stol između nas. Bili su čudan tandem.
Stariji je kimnuo odvjetniku prije nego što je svu pozornost posvetio meni.
Sklopio je prste nad stolom.
66
 Knjige.Club Books

“Bog, Ellen, ja sam detektiv inspektor Gilbourne iz Odjela za teške zločine”,

rekao je, “a ovo je detektiv pozornik Holt.”
“Gdje je Mia?” rekla sam. “Je li dobro?”
“Zbrinuta je”, rekao je Gilbourne uz umoran smiješak. “U dobrim je i
sigurnim rukama.”
“Mogu li je vidjeti?”
Pozornik Holt se namrštio i odmahnuo glavom.
“Bojim se da, to neće biti moguće.”
“Samo... želim znati da je dobro, to je sve.”
“Kao što je kolega rekao, zbrinuta je.”
“Ali morate uvesti posebne mjere opreza, u opasnosti je, a njezin otac...”
Holt me prekinuo podignuvši ruku.
“Doći ćemo do toga za nekoliko minuta, Ellen.”
Gilbourne je rekao: “Stvarno se više ne morate brinuti za bebu, Ellen.
Odgovarajuće socijalne službe rade sve u svojoj moći kako bi je vratili njezinoj
obitelji i svakako smo ti svi zahvalni što si je vratila.”
“Samo sam željela postupiti ispravno.”
“Naravno”, rekao je, ali bilo je nešto čudno u njegovu tonu, gotovo kao da se
opravdava. Obraćajući se svom partneru, dodao je: “Hoćemo li početi, Nathane?”
Holt se posvetio crnom kvadratnom uređaju koji je bio pričvršćen uz stol, a
pretpostavila sam da je riječ o nekoj vrsti uređaja za snimanje zvuka. Stisnuo je
tipku pa provjerio zaslon i sat prije nego što je izrekao vrijeme, datum i
mjesto ispitivanja.
“Prisutni su detektiv pozornik Nathan Holt i detektiv inspektor Stuart
Gilbourne”, rekao je, “skupa s Ellen Devlin i odvjetnikom po službenoj dužnosti
Chrisom Betteridgeom. Najprije, Ellen, mogu li samo provjeriti jesu li vam
ozljede medicinski zbrinute i jeste li u proteklih sat vremena imali što za popiti i
pojesti, kao i zahtijevate li trenutačno neku posebnu medicinsku skrb?”
“Da”, rekla sam. “Dobro sam.”
“Stopalo vas ne boli previše, zar ne?” Lice mu je bilo prazno i lišeno osjećaja.
“Čuli smo da ste imali gadne posjekline.”
“Sve su očišćene, a i liječnici su mi dali paracetamol, tako da je sve u redu.”
“Dobro”, rekao je otvarajući fascikl pred sobom na stolu. “Ellen Devlin,
uhićeni ste zbog sumnje u otmicu, nezakonito lišenje slobode i posjedovanje
oružja. Ne morate ništa reći. Ipak, ne odgovorite li na postavljena pitanja, to
poslije na sudu može naštetiti vašoj obrani. Jednako tako, sve što kažete može se
iskoristiti kao dokazni materijal. Jeste li razumjeli?”
Progutala sam slinu, a grlo mi se najednom osušilo. Uhitili su me. Betteridge
mi je rekao da hoće, ali i dalje mi je bilo neugodno čuti te riječi.

67
 Knjige.Club Books

“Možete li govoriti glasnije, molim vas?” rekao je Holt pokazujući crni

uređaj. “Radi boljeg snimanja?”
“Razumijem.”
“U redu. Možete li nam onda svojim riječima ispričati što se dogodilo?”

68
 Knjige.Club Books

15
Dominic

Dominic je okrenuo glavu prema slabom svjetlu iznad zrcala. Morao je gledati što
radi. Nije to bila teška rana, ali morao ju je zatvoriti kako bi spriječio razvoj
infekcije. Nije si mogao dopustiti da se razboli. I što je još važnije, morao se
bolje stopiti s ulicom. Imao je još dosta posla pred sobom i morao je biti u
mogućnosti kretati se uokolo ne privlačeći neželjenu pozornost. Već je očistio i
dezinficirao ranu votkom; peklo je tako jako da je poželio udariti šakom o rub
sudopera. Sada je bilo vrijeme za šivanje.
Sterilizirao je iglu u pola čaše votke. Izvadio ju je i kroz nju provukao kirurški
konac. Već je to radio prije puno godina, ali nikad na sebi. Bol je cijena,
neuspjeha. Čeka te još više bola ako ponovno zakažeš. Rana je bila duga oko dva
centimetra: držak pištolja razrezao mu je kožu u ravnoj crti i ostavio mu modricu
koja je sa svakim satom postajala sve tamnija. Lijevom je rukom prikliještio ranu
pa je stiskajući povezao odvojenu kožu iznad jagodične kosti. Zgrabio je iglu
desnom rukom i provukao je kroz čvrstu kožu. Stiskao je zube od snažnog naleta
bola.
Smještaj je bio rupetina; napukla žbuka visjela je sa stropa, u kutovima se
skupila plijesan, a hodnikom se širio miris pseće mokraće. Ipak, dopustili su mu
da plati gotovinom, što mu je odgovaralo, a i nisu mu postavljali pitanja kad
je ušao kapuljače na glavi koja mu je skrivala krv na licu. Nije se mogao vratiti u
studio. Sada ne. A definitivno nije mogao ići ni u bolnicu. Ne dok postoji
mogućnost da policija njuška uokolo, provjerava zapise o liječenju i traži nekoga
tko odgovara njegovu opisu. Jebena policija. Sledio se od bijesa zbog pomisli na
njih.
Svaki ubod igle donio mu je novo duboko stenjanje od bola. Zaustavio se
kako bi otpio još jedan gutljaj votke ravno iz boce, zahroptavši od užitka dok ga
je tekućina grebla na putu niz grlo. Zurio je u svoje razbijeno lice u zrcalu. Iako se
istuširao, još uvijek je mogao osjetiti miris dima u kosi i smrad benzina na jakni i
trapericama koji kao da su ispunjali cijelu malu sobu. Nije bio nasilan čovjek.
Obično nije. Njegova sama masa i korpulentnost obično bi mu bili dovoljni da
dobije što želi i da uvjeri ljude kako im suprotstavljanje nije dobra ideja. Ali ljudi
se ponekad ne ponašaju onako kako očekuješ.
Poput ove neznanke. Ellen Devlin.

69
 Knjige.Club Books

Dominic je otpio još jedan gutljaj votke pa spustio bocu natrag pored
sudopera.
Provukao je peti šav i čvršće ga zategnuo. Izvukao je konac iz igle i zavezao
ga kako bi zatvorio ranu. Bio je to ružno odrađen posao i šavovi su bili neuredni
i nejednaki, ali bolje i tako nego da je ostavio otvorenu ranu. Ostat će mu
ožiljak, ali nije ga bilo briga za to. Imao ih je već puno; neki su bili vidljivi, a neki
nisu. Našao je širok flaster u kutiji za prvu pomoć pa ga stavio preko kako bi
sakrio šavove.
Bol mu je divljački pulsirao cijelom desnom stranom lica, ali zaslužio je to.
Sve. Zato što je bio blizu. Tako blizu. I pustio ju je da pobjegne. Prinio je bocu
votke usnama i otpio još jedan gutljaj, a bol je postao još malo tmurniji kad mu
je alkohol nalegao na prazan želudac.
Napustio je kupaonicu i sjeo na maleni krevet škripavih opruga sa sivim
plahtama. Uzeo je mobitel i ponovno birao broj. Slušao je kako zvoni i potom
prebacivanje na govornu poštu. Poklopio je ne ostavivši poruku. Ponovno.
Sranje.
Zaslužio je ovo. Sve po redu. Bio je glup i neoprezan, a i podcijenio ju je.
Više neće ponoviti tu pogrešku.

70
 Knjige.Club Books

16

“To je nevjerojatna priča”, rekao je pozornik Holt nakon što sam završila.
“Stvarno... čudesna.”
“Znam”, rekla sam. “Ali tako se dogodilo.”
Sve sam im iznijela, od trenutka kad me Kathryn pitala može li sjesti preko
puta mene u vlaku do bijega od Dominica i presretanja auta vani na ulici. Tijekom
mog izlaganja Holt je radio bilješke, dok je Gilbourne jednostavno sjedio i
slušao ruku preklopljenih na ravnom trbuhu, tek tu i tamo kimajući. Jedina
reakcija bila mu je povremeno podizanje obrve.
“I zna gdje živim”, rekla sam. Pomislila sam na otmičarovu prijetnju, onda
kad mi je držao mobitel i natjerao me da ga otključam. “Ima pristup svemu u mom
mobitelu. Što sad?”
Gilburneovo lice naboralo se od zabrinutosti. “Je li vam suprug kod kuće?”
Odmahnula sa glavom. “Nije.”
“Imamo nekoliko mogućnosti za ugrožene svjedoke, npr. sklonište za žrtve
obiteljskog nasilja, ali kao što vjerojatno možete zamisliti, potražnja uvelike
premašuje ponudu. Kapaciteti su im već puni.”
“Što mi onda predlažete?” rekla sam. “Koliko ćete me držati ovdje?”
“To ovisi.”
“O čemu?”
Ignorirao je moje pitanje. “Imate li možda gdje ostati nekoliko dana ovdje u
blizini? Kod rođaka, prijateljice?”
Razmišljala sam poslati poruku Tari, a onda sam se sjetila da nemam mobitel.
Nisam joj znala broj napamet. Kad sam bolje razmislila, nisam znala ničiji broj
osim svog, Richardova i mamine fiksne linije koju ima otkad sam bila mala.
“Postoji mjesto na koje bih vjerojatno mogli otići nekoliko dana. Kod svoje
prijateljice Tare, čim uspijem doći do novog mobitela.”
“Dobro”, kimnuo je Gilbourne. “To bi vjerojatno bilo pametno.”
Holt je vrhom kemijske nestrpljivo tapkao po svom notesu.
“Vratimo se na vlak”, rekao je. “Kathryn vam je doslovno dala svoju bebu,
otišla i otad niste imali nikakav kontakt s njom?”

71
 Knjige.Club Books

“Tražila je da joj pomognem nekoliko minuta dok ona odradi razgovor

mobitelom. Očekivala sam da će se svakog trenutka vratiti - ni nakraj pameti nije
mi bilo da bi se mogla iskrcati na sljedećoj postaji.”
“I nikad je prije toga niste susreli, nikada razgovarali s njom ili raspravljali o
nečemu što bi mogla ili ne bi mogla učiniti sa svojim djetetom?”
“Ne”, rekla sam gledajući u jednog pa u drugog detektiva. “Nikad.”
“Jasno vam je da to možemo provjeriti preko ispisa poziva.
Namrštila sam se. “Dobro.”
“Kako bismo vidjeli jeste li prije današnjih događaja bili u kontaktu s
Kathryn.”
“Ne razumijem”, rekla sam. “Upravo sam vam rekla da je nikad prije nisam
vidjela.”
“Dakle, tvrdite da ovo niste zajedno isplanirale?”
“Isplanirale?” Zurila sam u mladog detektiva. “Ne, naravno da nismo.
Čekajte, hoćete reći da je Kathryn ovo unaprijed isplanirala?”
“Zar nije?” rekao je Holt.
“Nemam pojma, već sam rekla...”
“Ova poruka koju vam je ostavila u bebinoj torbi”, rekao je nježno Gilbourne.
“Izgubili ste je?”
“Bila je u mojoj torbici.”
“Koju ste ostavili ovdje?”
“Da.”
“I samo da bude jasno, sve što ste imali u toj torbi, sve povezano s bebom,
predali ste na recepciji pri dolasku ovamo, je li tako?”
“Mislim da jesam. Međutim, Dominic mi je uzeo većinu stvari pa sam ih
ostavila za sobom kad sam pobjegla.”
“Želim da sada dobro razmislite”, rekao je Gilbourne. “Jeste li sve ostavili za
sobom? Svu bebinu odjeću, pelene, hranu, dude, igračke, sve to?”
Promeškoljila sam se u stolici.
“Samo sam uzela Miju i otrčala prema vratima”, rekla sam. “Nije bilo
vremena za uzeti išta drugo. Zašto vam je to uopće važno?”
“Moramo prikupiti sve moguće dokaze za eventualnu laboratorijsku analizu.
S obzirom na to kako će se razviti cijela situacija.”
“Da”, rekla sam. “Naravno.”
Holt je rekao: “Što je sa zaštitarima u vlaku? Mogu li oni posvjedočiti o
ovome što govorite, jeste li i u jednom trenutku razgovarali s njima?”
Odmahnula sam glavom.
“Nijednog nisam vidjela. Zar u vlaku ne postoji sigurnosna kamera koja bi
mogla potvrditi moj iskaz?”
72
 Knjige.Club Books

“Nažalost, ne u vlakovima na linijama prema Chilternu”, rekao je Holt. “A

kamere na Seer Greenu nisu u funkciji još od prošle zime. Međutim, kamere na
Maryleboneu uhvatile su vas kako s bebom izlazite iz vlaka i idete ravno
prema izlazu. Recite nam ponovno, zašto se niste obratili službenim osobama na
postaji?”
Vratila sam misli na tih nekoliko ključnih minuta kad sam izišla iz vlaka s
Mijom u naručju, tim malim toplim zavežljajem života. Silazak na peron u buku,
kaos, agresiju i alkohol, među previše ljudi preblizu jedni drugima.
“Bilo je kaotično, tamo su bile dvije skupine navijača i činilo se da će oko nas
dviju sve buknuti. Puno agresivnosti. Policajci s dugim cijevima. I čudni tip koji
me je pratio još iz vlaka.”
“I bio je to drugi čovjek, ne onaj za kojeg tvrdite da vas je oteo?”
Potisnula sam osjećaj ljutnje zbog takvog izbora riječi.
“Da”, rekla sam. “Dva različita muškarca.”
“Prvi od njih, onaj iz vlaka, recite mi više o njemu.” Holt je imao jedan od
onih otmjenih naglasaka i jako se trudio sakriti ga, ali svejedno bi mu tu i tamo
izletio. Naglasak nekoga tko je pohađao javnu školu u okolici Londona.
Pokušavao ga je ispraviti i učiniti grubljim kako bi zvučao kao pravi londonski pa
da se može bolje uklopiti i s kolegama i s osumnjičenicima. S druge strane,
Gilbourne je imao prirodni i meki kotsvoldski naglasak.
Pokušala sam se prisjetiti čovjeka iz vlaka.
“Bio je u kasnim tridesetima, u crnoj kožnatoj jakni, srednje visine, možda
malo niži od mene...”
“A koliko ste vi visoki, Ellen?” prekinuo me Holt.
“Metar i sedamdeset osam.”
“Aha”, uzeo je vremena i napravio bilješku u notesu. “U redu. Nastavite.”
“Imao je stvarno intenzivan pogled i crne oči. Nosio je crnu pletenu kapu, ali
mislim da je bio ćelav. Bio je u teškim vojničkim čizmama i izgledao je nekako
zapušteno, kao da je bio neispavan. Izvadio je laptop, a kad sam ga sljedeći put
pogledala, mobitelom je fotografirao mene i bebu.”
“Fotografiranje nije zločin”, rekao je Holt.
“Možda nije, ali je prokleto čudno”, rekla sam. “Samo sam je željela skloniti
od njega i od svega, odvesti je u policijsku postaju. Nekamo na sigurno.”
“Ali niste to napravili, zar ne?”
Prekrižila sam ruke. “Pa, plan su mi poremetili otmica i prijetnja pištoljem.”
“Nakon što ste odlučili otići u kafić.” Istaknuo je posljednju riječ i naglo mi
se zagledao u oči. “A onda se niotkud pojavi tip koji vam prijeti da će vas ubiti.”
“Čekao me u svom autu. Postoji neka sigurnosna kamera na St. George
Streetu, bilo što, zar ne?”

73
 Knjige.Club Books

“Provjeravamo.”
“I to mjesto kamo me odveo, stari kompleks studija, što je s tim? Tamo mora
postojati neki dokaz.”
“Vatrogasci su izašli na teren ubrzo nakon što ste večeras dovedeni ovamo i
u stražnjem dijelu kompleksa lokalizirali požar. Dok su ga uspjeli staviti pod
kontrolu, cijelo krilo zgrade već je bilo uništeno. Čini se da je upotrijebljeno
neko sredstvo za brže širenje vatre. Ranije noćas nakratko smo pregledali to
mjesto i postoje naznake da je u oronulim dijelovima zgrade spavalo nekoliko
skitnica. Međutim, preliminarna istraga nije pokazala ništa korisno.”
“Nije bio skitnica”, rekla sam ogorčeno.
Gilbourne se nagnuo bliže u svojoj stolici. “Vratimo se nakratko na jučerašnji
dan, može? Prije nego što se sve ovo dogodilo. Možete li nam opisati što ste radili
prije ukrcaja u vlak?”
“Zašto?”
“Ukrcali ste se na Stoke Mandevilleu, je li tako?”
“Ne, morala sam se vratiti preko Aylesburyja, neki problem na liniji.”
“Je li tako ispalo duže?”
“Malo.”
“I što ste radili tamo? Je li bilo nešto vezano za posao? Posjet prijateljici?
Kupovina?”
Obuzeo me nagao i snažan osjećaj da već zna odgovor na to pitanje. I da me
testira i stavlja na kušnju, pokušava me uhvatiti u laži. Osjetila sam kako me uz
bol i umor počinje obuzimati i ljutnja. U posljednja dvadeset četiri sata nosila sam
se sa svime što me snašlo, ali neću iznositi svoje medicinsko stanje pred ovom
trojicom neznanaca.
“Osobne je prirode.”
“A to je?”
Zurila sam u njega. Još uvijek je imao izraz lica koji je pokazivao kao da se
napola opravdava, a napola osjeća krivicu - kao da ga boli uopće postaviti to
pitanje.
“Osobno”, ponovila sam.
Osjetila sam kako se odvjetnik Betteridge pomiče u sjedalu do mene.
“Možda biste mogli dati neki pregled svojih kretanja, Ellen”, rekao je.
“Općenito.”
“Ne vidim zašto je to važno.”
Gilbourne je podignuo ruke u umirujućoj gesti. “Siguran sam da nije, Ellen,
ali bilo bi sjajno kad bismo imali punu sliku.” Lagano mi se nasmiješio. “Radi
cjelovitosti.”

74
 Knjige.Club Books

Prekrižila sam ruke i zavalila se u stolicu, a njezin plastični rub bio mi je čvrst
pod bedrima. “Bila sam na liječničkom pregledu.”
“Gdje?”
Dala sam si trenutak tišine. Ne dopusti im da te izbace iz takta.
“Na Institutu Macmillan.”
“Što je to?” rekao je Holt.
Bacila sam pogled na mlađeg detektiva pokušavajući mu dati do znanja da
odustane, ispriča se i krene dalje. Međutim, samo me nastavio gledati.
“To je specijalistički centar u sklopu bolnice.” Snažno sam progutala slinu.
“Klinika za plodnost.”
Holt je ponovno nešto zapisao u notes, a rukopis mu je bio hrpa crnih slova
stisnutih jedno uz drugo.
Gilbourne je rekao: “U koliko ste sati bili naručeni?”
“U jedan.” Osjetila sam kako mi se lice počinje crvenjeti. Poželjela sam
pobjeći iz sobe i iz ove grozne policijske postaje. Natrag u svoju kuću iza
zaključanih vrata. Željela sam se sakriti od svih ovih muškaraca i njihovih pitanja,
sve ih isključiti. “To je bio pregled u vezi s tretmanima koje sam već imala tamo.”
“Znači da to nije bio pregled kao takav, nego više kao...”
“Rezultati testiranja.”
Gilbourne je kimnuo, ali nije ništa rekao. Prepoznala sam tu taktiku; zašutjeti
i pričekati da nešto kažem, ali ja sam samo željela što prije završiti s ovim
razgovorom.
“Vijesti nisu bile dobre”, tiho sam rekla.
Gilbourneovo se lice raznježilo. “Žao mi je, Ellen. Sigurno je bilo jako teško
čuti nešto takvo.”
Kimnula sam glavom, a on je još jednom zašutio. Ovaj put nisam ništa rekla.
“A nakon pregleda?” rekao je. “Jeste li otišli ravno u željezničku postaju?”
“Da. Na vlak u dva i jedanaest za Marylebone preko High Wycombea.”
Gilbourne se naslonio u stolici i pogledao partnera.
“Razumljivo je, s obzirom na okolnosti”, rekao je Holt nastavivši tamo gdje
je stao Gilbourne. Uzeo je kemijsku pa je palcem počeo naizmjenično otvarati i
zatvarati. Klik-klik. Klik-klik. “Mislim, razumijem kako se takve stvari mogu
dogoditi. Shvaćam.”
“Što razumijete?”
“Odluku donesenu u trenutku.”
“Mislite na Kathryn?”
“Mislim na vas.” Klik-klik. Klik-klik. “Na bebu.”

75
 Knjige.Club Books

17

Pogledala sam u jednog pa u drugog detektiva, a vrat mi se počinjao kočiti od

slabosti.
“Ne sviđa mi se kako to zvuči.”
“Potreba da imate bebu”, rekao je Holt, “da je uzmete u ruke, možda čak i
zadržite. Da joj budete bolja majka nego što bi to itko drugi mogao biti.”
Promeškoljila sam se u stolici, a slabost je prerasla u frustraciju i ljutnju.
“To je nevjerojatno uvredljiva teorija, gospodo detektivi”, rekla sam.
“Nemate pojma što govorite.”
“Znam kako je to kad želiš nešto što ne možeš imati.”
Pogledala sam tog sređenog i samopouzdanog mladog čovjeka s izraženom
vilicom pitajući se je li mu ikad u životu što nedostajalo.
“Čisto sumnjam u to”, rekla sam.
“Mogu zamisliti koliko je ta potreba mogla biti snažna, moćna i intenzivna
ako uzmemo obzir da ste se godinama nadali bebi.” Klik-klik. Klik-klik. “Kako ste
se samo osjećali kad su vam rekli da ne možete imati vlastito dijete. A onda se
mogućnost pojavila sama od sebe i učinilo vam se kako je sudbina konačno na
vašoj strani.”
“Čekajte malo, prije nekoliko minuta pitali ste me jesam li ovo unaprijed
isplanirala s Kathryn, a sada tvrdite da sam oportunistički otela Miju?”
“Samo pokušavamo otkriti istinu, Ellen.”
“Rekla sam vam istinu: zamolila me da je pričuvam.” Bacila sam pogled na
Betteridgea koji je u tišini sjedio pokraj mene, ali izbjegavao je uzvratiti mi
pogled. “Ovo je suludo.”
“Što se dogodilo s Kathryn Clifton?” upitao je Holt mijenjajući taktiku.
“Mislila sam da to vi pokušavate saznati.”
“Gdje je ona?”
“Nemam pojma.” Namrštila sam se. “Izašla je iz vlaka na Seer Greenu, rekla
sam vam.”
“Pitamo vas to zato što se nije pojavila, a to nas uistinu ozbiljno zabrinjava.
U proteklih dvanaest sati nema joj ni traga ni glasa. Koliko mi možemo utvrditi,

76
 Knjige.Club Books

nisu zabilježeni pozivi, nitko je nije vidio i nije kontaktirala s obitelji ili
prijateljima. A u međuvremenu se na recepciji policije pojavite vi s djetetom koje
vam je ona dala.”
“Nemojte mi reći da ozbiljno tvrdite kako sam joj nekako na silu uzela Miju,
protiv njezine volje. To je ludost.”
“Ono što ja tvrdim jest da ste u vlaku vidjeli priliku pa ste odlučili uzeti bebu
i prisvojiti je. Nazovimo to...” Slegnuo je ramenima i dovršio: “Trenutkom ludila.
Ukazala vam se prilika pa ste je iskoristili. Takve se stvari događaju s vremena
na vrijeme. I bio je tako dobar osjećaj imati tu slatku malu bebu u naručju, bebu
koju možete nazvati svojom. Tako ste je jednostavno uzeli i izašli iz postaje.”
“Ne.” Osjetila sam kako se crvenim; mrzila sam što me vlastito tijelo izdaje.
“Zato se niste obratili zaštitaru u vlaku ili bilo kome od službenog osoblja,
zato se niste obratili nikome ni na postaji, zato niste nikoga nazvali odmah na
Maryleboneu. Jednostavno ste otišli s njom. Međutim, poslije vas je u jednom
trenutku uhvatila panika i postali ste svjesni što ste učinili i koje bi mogle biti
posljedice vašeg čina. Možda ste se i vidjeli u večernjim vijestima.”
“Nije točno”, rekla sam dok su mi ruke bile čvrsto prekrižene na prsima.
“Uopće se nije tako dogodilo.”
Gilbourne je ponovno podignuo ruke, kao da zaustavlja boksački dvoboj.
“Ellen, siguran sam da možete razumjeti kako moramo istražiti sve
mogućnosti prije negoli ijednu od njih budemo mogli odbaciti.”
“Nisam ništa napravila Kathryn, tako da to odmah možete odbaciti”, rekla
sam odmahujući glavom. “Gledajte, iscrpljena sam, jedva sam imalo spavala.
Rekla sam vam sve što znam i sad samo želim ići kući. Ne znam što vam je cilj i
što se ovdje događa. Mia je dobro i to je najvažnije, zar ne?”
Gilbourne mi se dobrohotno nasmiješio. “Samo još nekoliko pitanja i onda
smo gotovi.”
“Taj Dominic”, nastavio je Holt. “Kako se preziva?”
Protrljala sam oči koje su bile osjetljive pod oštrim svjetlom sobe za
ispitivanje. Činilo mi se kao da sam unutra već desetak sati.
“Ne znam”, odgovorila sam. “Već sam vam to rekla.”
“Imate li još kakvu informaciju pomoću koje bismo ga mogli identificirati?
Je li i u jednom trenutku uopće rekao da je on bebin otac? Je li to on sam rekao,
je li se odnosio prema njoj kao prema svojoj kćeri?”
Razmislila sam o našim kratkim razgovorima.
“Ne mogu se sa sigurnošću sjetiti.”
“Jako je važno, Ellen.”
Glavom su mi prolazili Dominicovi postupci. Dok sam bila u autu s njim, pa
i u prostoriji, bila sam potpuno sigurna u njegove motive. Očito je bio nasilan, ali
je li to imalo bilo usmjereno prema Miji?
77
 Knjige.Club Books

Nenapunjen pištolj, prazne prijetnje, propuštene prilike da nas obje ozlijedi,

čak i ubije. Usto su i on i Kathryn imali jednake paranoične tvrdnje, oboje na
svoj način, o tome da se policiji ne može vjerovati. Nikome u policiji? Nekome
određenom?
“Vi ste onda istinski dobri Samaritanac”, rekao je Holt dok je ponovno
otvarao i zatvarao kemijsku. “Idete okolo i radite dobra djela?”
“Samo sam se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme, to je sve.”
“Recite mi više o pištolju”, kazao je Gilbourne mekim glasom. “Razumijete
se u oružje, je li tako?”
“Ne bih rekla da se razumijem, ne.”
“Što biste rekli?”
“Znam osnove. Ništa puno više od toga.”
“Ali imali ste prilike rukovati oružjem, obučeni ste za njegovu upotrebu.”
Uzeo je list papira iz svog fascikla. “Ellen Anne Devlin.” Zastao je i kratko me
pogledao preko svojih naočala. “Okrug Tyrone, je li? Devlin?”
“Djed je bio odande.”
“Aha, zanimljivo. Iz Omagha?”
“Iz Dungannona.”
“Moja je baka bila O’Neill, također iz tog dijela svijeta.” Tiho je i zadovoljno
zastenjao prije nego što je nastavio čitati s lista papira. “Diplomirala 2001. godine,
dvanaest godina u mornarici, trenutačno zaposlena u Global Aerospaceu kao
voditeljica projekata. U braku s Richardom Sloaneom od 2013. godine.”
“Tako je.” Rana na čelu ponovno me počela boljeti.
“Kad smo već kod toga, želite li ga nazvati? Svog supruga? Na recepciji su
mi rekli da nikoga niste nazvali.”
“Rastavljeni smo”, rekla sam.
“Aha”, rekao je nakon stanke. “Razumijem.”
Holt se nagnuo naprijed u svojoj stolici. “Zbog čega ste se pridružili
mornarici, Ellen?”
“Tata mi je služio na razaračima. HMS Sheffield.”
“Tako znači, obiteljska tradicija. On vas je potaknuo da krenete njegovim
stopama, je li?”
Zagledala sam se u njega, tog drskog mladog detektiva, zamišljajući kakav bi
bio osjećaj kad bih mu po licu prolila ostatak svog čaja.
“Poginuo je na Falklandskom otočju kad sam imala dvije godine.”
Holt je trepnuo, jednom pa dvaput. Ali brzo se oporavio. “Žao mi je zbog
toga. Nego, što ste radili u mornarici?”
“Služila sam na HMS Richmondu, a onda i na Dauntlessu. Obavljala sam i
neke druge poslove na kopnu. Bila sam prva časnica.”

78
 Knjige.Club Books

“Dakle, oružje vam nije nepoznanica.”

“Imali smo manje pouke o oružju kao dio početnog osposobljavanja, baš kao
i svi ostali. Ali to mi nije bio glavni posao, jedva da sam ikad nosila oružje izvan
poligona.”
“Ali prilično ste upoznati s...”
Odvjetnik Betteridge podignuo je ruku. “Mogu li pitati zašto je to važno?”
“Vaša klijentica uhićena je s neregistriranim i neovlaštenim oružjem.”
“I objasnila vam je da ga je imala samo kao pomoć pri bijegu s mjesta na
kojem je zadržana protiv svoje volje.”
“Tako ona tvrdi.”
“Da sam ga ostavila za sobom”, ubacila sam se, “mogao ga je upotrijebiti na
meni. Ili na Miji.”
“Zašto ga vi niste upotrijebili na njemu?”
“Pokušala sam, ali nije bio napunjen.”
“Pokušali ste ga upucati? Ubiti ga?”
“Htjela sam mu propucati nogu kako bih ga usporila.” Zvuk mi se urezao u
pamćenje; prazni i nemoćni klik okidača nad praznim spremnikom. “Nisam mu
mogla pobjeći s Mijom u naručju, ali nisam znala da je pištolj prazan. Na
kraju sam ga samo udarila njime.”
“Jako?”
“Što sam jače mogla.”
Gilbourne se okrenuo svom partneru. “Jesmo li već provjerili bolnice?”
Holt je odmahnuo glavom i upisao nešto u notes, a Gilbourne se ponovno
okrenuo prema meni.
“Želite li još jedan čaj?” Nasmiješio se. “Ovaj put možda bude i vruć.”
“Ne treba, hvala.”
“Dobro onda. Vratimo se na prošlu noć, može?”
Glas mu je bio miran i odmjeren. Ugodan. A osmijeh mu je bio gotovo
očinski. Ipak, još mi je jednom ostavio dosta vremena da počnem govoriti.
Gledala sam ga u oči sve dok konačno nije prekinuo tišinu.
“Zašto nam jednostavno ne kažete, Ellen?” Glas mu je bio mek i bez imalo
oštrine. “Skinite teret sa svojih leđa.”
“Rekla sam vam. Upravo sad.”
“Ali ostavili ste nam rupu od tri i pol sata koju ne možemo objasniti. U tri sata
i šest minuta imamo vas na kameri kako napuštate Marylebone s nečijim djetetom,
a onda jedanaest minuta poslije kako ulazite u kafić na St: George Streetu gdje ste
se zadržali šesnaest minuta. Poslije toga, ništa. Velika praznina, sve dok nešto
prije sedam naši službenici nisu pozvani na Bassingham Road u industrijskoj zoni
King’s Meadow gdje su vas pronašli kako trčite naokolo obliveni krvlju, s

79
 Knjige.Club Books

djetetom i pištoljem u rukama. Nema ni traga Kathryn Clifton, nema ni traga

vašem tobožnjem otmičaru, a ja ne uspijevam shvatiti što se događalo u ta tri i pol
sata. Nemamo čime potkrijepiti ništa od toga što ste dosad rekli.” Nasmiješio se
i raširio ruke. “Hoćete li mi pomoći?”
“Rekla sam vam. Sve.”
“Hmm.” Gilbourne se namrštio ponovno me promatrajući iznad svojih
naočala. “Prođimo još jednom kroz sve, može?”

80
 Knjige.Club Books

18
Dominic

Šavovi su mu uzrokovali tup i neprekidan bol u obrazima pa mu je cijela ta strana

lica bila osjetljiva na dodir. Umio se nad napuklim umivaonikom, a hladna ga je
voda naglo razbudila raspirivši mu tako bol iz rane. Obrisao je lice tankim
ručnikom. Šavovi su još držali, a svaki je bio okružen natečenom crvenom kožom
koja se isticala na sve tamnijoj modroj boji masnice. Prekrio je šavove novim
flasterom, ali lice mu je i dalje izgledalo neuredno. San mu je dolazio
napreskokce; bio je to niz krvavih snova iz kojih se nakon nekoliko sati
konačno trznuo i probudio, ali tu se ništa nije moglo uraditi. Vrijeme mu je
istjecalo i ubrzo je morao krenuti.
Izvadio je mobitel iz jakne i sjeo na mali krevet. Nije bio dobar oko tehničkih
stvari, ali znao je dovoljno kako bi dobio ono što želi prije negoli se ona stigne
vratiti kući, prijaviti na drugi uređaj i zaključati ili izbrisati svoj broj. Tu nije
bilo ničega posebno sofisticiranog ili tehnički zahtjevnog. Otključao je mobitel
pomoću njezina uzorka i listao po njemu sve dok nije pronašao aplikaciju Google
Maps. Ušao je u nju pa pričekao dok se uvećavala i prikazivala trenutačnu
lokaciju. Stisnuo je traku za pretraživanje i zaslon su smjesta ispunila sva njezina
pretraživanja od ovog tjedna, onog prošlog i još otprije. Oxford, Northolt,
Chiswick. Na vrhu popisa, uz dvije plave oznake, pisale su dvije riječi: “Kuća” i
“Posao”.
Stisnuo je “Kuća” i karta se smanjila pa uvećala sve dok se nije zaustavila
pokazujući plavim točkama vijugavu rutu od njegove pozicije do njezine kuće.
Prebacio se na satelitski prikaz pa promotrio uličnu snimku u donjem dijelu
zaslona. Uredan kvart, novoizgrađene kuće s malim vrtovima, paralelne ulice
sjeverno i južno, nedaleko od autoceste A40.
Claverton Gardens u South Greenfordu.
Pritisnuo je ikonu s automobilom.
Dvadeset dvije minute (5,9 km) najbržom rutom.
Imao je samo poštanski broj, ali ne i kućni. Izašao je iz Google Mapsa i
pretražio ostatak aplikacije sve dok nije pronašao onu s Outlook e-poštom.
Nakratko je ušao u njezin dolazni pretinac, a zatim i u popis primljenih poruka
sve dok nije pronašao ono što je tražio. Nedavna potvrda o dostavi
preko Amazona s njezinom punom adresom.

81
 Knjige.Club Books

Vidim te. Znam gdje živiš.

Fotografirao je zaslon s prikazanom adresom i poslao fotografiju na broj svoje
nove SIM kartice za jednokratni mobitel. Adresa radnog mjesta bila je blizu Bond
Streeta. Pretražio ju je na Googleu i kliknuo na prvi rezultat. Činilo se da je
govorila istinu o svom poslu, barem to. I to je fotografirao. Bit će korisno imati to
u pričuvi za slučaj da bude dodatnih komplikacija. Na njezinu je mobitelu još
pretražio vijesti i proučio nekoliko prvih rezultata. Samo uobičajene laži i sranja,
poluistine i policijska propaganda u vidu medijskih bljuvotina. Izvadio je
USB priključak iz svog ruksaka i spojio ga s njezinim mobitelom pa je preuzeo
imenik, povijest poruka, galeriju fotografija i sadržaj pretinca s e-porukama.
Nakon što je preuzimanje završeno, isključio je mobitel i izvadio SIM karticu pa
je slomio na dva dijela. Potom je pomoću drška noža razbio i zaslon
mobitela lupajući sve dok nisu ostale samo krhotine. Pomeo je razbijenu plastiku
i ostatke metala u malu ljepljivu kantu za smeće pokraj kreveta pa izvadio jedan
od preostalih jednokratnih mobitela - sada su mu preostala samo tri. Raspakirao
ga je i ubacio unutra novu SIM karticu. Stavio ga je na punjenje.
Ispraznio je ostatak njezine torbice. Kreditna kartica, debitna kartica,
poštanske markice, članske iskaznice za teretanu i donatore organa, kartica
Costina kluba vjernosti i nekoliko računa. Nije bilo vozačke dozvole. U malom
plastificiranom pretincu nije bilo obiteljskih fotografija, nije ih bilo ni u jednom
drugom. Prstima je opipavao meku kožu torbice tražeći bilo što metalno. Uzeo je
nož i počeo rezati podstavu i tkaninu sve dok se nije uvjerio da unutra nema GPS
uređaja. Novac je stavio u džep, a ostalo je bacio u smeće. Bilo bi bolje sve spaliti
i riješiti to kako treba, ali nije bilo vremena.
Nož je imao posebne odgovarajuće korice svezane s unutarnje strane njegove
lijeve podlaktice. Tako je bio skriven, ali se istodobno po potrebi mogao i brzo
izvući. Ustao je i stavio korice na svoje mjesto pa preko njih odjenuo crnu jaknu.
Na koncu je izvadio presavijenu fotografiju iz vlastitog novčanika. Ništa nije
držao u digitalnom obliku, nikakve fotografije, samo se prebacivao s jednog
jednokratnog mobitela na drugi ne ostavljajući tako trag za sobom. To je bilo
najbliže što je mogao biti potpunoj izoliranosti, ali nije se mogao odreći ove
fotografije. Budući da je bila ispisana s računala, već je postajala izlizana i
zgužvana jer ju je toliko puta presavio. Dao si je trenutak za gledanje pa su mu
oči prelazile preko njezina lica, njezinih usana, obraza, očiju. Morao je doći do nje
prije nego što bude prekasno. Prije nego što netko shvati tko je ona. Što je ona.
Jednom ju je našao. Naći će je ponovno.
Ali ovaj će put sve napraviti kako treba.

82
 Knjige.Club Books

19
Detektiv Gilbourne

Gilbourne je povukao dug dim cigarete dok je gledao prema uličnoj rasvjeti na
Northolt Roadu.
Volio je ovo mjesto tijekom kasnih sati. Grad je spavao, tu ispod njega. Ulice
su bile tihe, a noćni zrak hladan i oštar u njegovim plućima. Dobri ljudi ovoga
grada spavali su u svojim krevetima. U ovakvim je trenucima izvlačio neke
od svojih najboljih misli. Nalazio se na četvrtom katu požarnih stuba, a pred vrata
je postavio aparat za gašenje požara iz hodnika kako se ne bi zatvorila za njim.
Bilo je to jedino mjesto u cijeloj zgradi na kojem se moglo pušiti bez straha da će
se aktivirati protupožarni alarmi ili da neka mlada mimoza ne počne kašljati i
prekrivati usta.
Šef je svim službenicima zabranio pušenje ispred postaje ili na bilo kojem
mjestu vidljivom javnosti - tvrdio je da to ne šalje pravu poruku, da policajci puše
dok postoje stvari koje moraju rješavati. Tako je nekoliko preostalih pušača bilo
osuđeno na stražnji dio zgrade i šugavi šljunčani puteljak prema parkiralištu. Nije
mu bio problem svaki dan čavrljati s dvadesetak drugih prognanika, ali ponekad
je volio nekoliko minuta biti sam sa svojim porocima.
Bili su izumiruća vrsta. Stvarno jesu.
Provjerio je hodnik iza sebe, nije bilo nikoga, pa je iz svoje vrećice s
patentnim zatvaračem izvukao dvije tablete te ih progutao na suho. Dok je vraćao
vrećicu u džep, začuo je korake iza sebe, a nedugo potom pojavio se Holt držeći
u rukama dvije jednake šalice crne kave. Pružio je jednu Gilbourneu pa krenuo
prema drugoj strani požarnih stuba, što je mogao dalje od dima.
“O čemu razmišljaš, šefe? O njoj?”
Gilbourne je povukao još jedan dim pa ga na trenutak zadržao. Promatrao je
lisicu koja se pojavila iza niza parkiranih automobila, Prošuljala se s jednog kraja
ulice na drugi držeći kitnjast rep nisko uz tlo i pognuta kao da se sprema za
napad ili bijeg. Gilbourne je pratio njezin napredak nalaktivši se na čeličnu ogradu
požarnih stuba dok se dim cigarete uzdizao u noćno nebo. Oduvijek se divio tim
tajnim gradskim stanovnicima koji su se tako dobro prilagodili novom okruženju.
Živjeli su i rasli, razmnožavali se, tumarali i lovili u jednom od najprometnijih
svjetskih gradova - i sve to tako da ih gotovo nitko ne bi vidio, ispod radara
svakodnevnog života. Bili su osamljenici koji su vladali noću. Borci.

83
 Knjige.Club Books

Lisica se zaustavila i okrenula, onjušila zrak pa otrčala u mrak.

“Misliš da nešto krije?” upitao je Gilbourne ispuštajući oblak dima sa svakom
izgovorenom riječi. “Nešto o prošloj noći?”
Holt je poravnao kosu i zabacio je s čela, a onda je i nekoliko slobodnih vlasi
vratio na svoje mjesto.
“Definitivno.”
“Ja nisam tako siguran. Nešto se tu ne slaže, ali ne znam ima li to veze s
njom.”
Holt ga je promatrao. “Vjeruješ li joj, šefe?”
“Zašto to govoriš, Nathane?”
Otpio je mali gutljaj kave i slegnuo ramenima. Razumno se nasmiješio.
“Mislim... način na koji ste se tijekom ispitivanja odnosili prema njoj. Izgledalo
je kao... znate.”
Gilbourne se zagledao u svog novog partnera. Još uvijek ga je upoznavao i
procjenjivao: magistar po brzom programu i diplomski s nekom sočnom temom
iz kriminologije i forenzičkih znanosti. Jedva je dočekao stupanje u službu i
još uvijek je želio da svaki slučaj bude “onaj veliki”, koji će pratiti svi državni
mediji i koji će mu karijeru vinuti u visine.
Još uvijek nije shvaćao da će takav slučaj dobiti možda samo jednom u
karijeri, a nije shvaćao ni da je život prljav, a posao još prljaviji, da će čistih
pobjeda biti samo nekoliko i da neće doći jedna za drugom. Njih dvojica radili su
zajedno već dva mjeseca, a Holt je bio privremeno premješten na Odjel za
teške zločine nakon što je devet mjeseci proveo u specijalnoj jedinici Scotland
Yarda zaduženoj za suzbijanje aktivnosti bandi. Dakle, nije bio potpuno zelen, ali
i dalje je imao dosta toga za naučiti - pod uvjetom da ponekad zastane i počne
slušati.
Pa ipak, bilo je nešto posebno u vezi s njim. Možda drskost? Kao da je znao
više nego što je pokazivao. Imao je to mladenačko samopouzdanje, bio je uvjeren
da će se probiti na viši položaj i da će tijekom sljedećih nekoliko godina
postati detektiv inspektor. Čak je imao i petlju reći mu u lice da će biti razočaran
ako do četrdesete ne postane glavni inspektor - to je unapređenje koje je
Gilbourneu još uvijek izmicalo iz razloga na kojima se nije htio zadržavati. Možda
Holt nije bio svjestan da to radi. Ili možda jest. Nije bio siguran.
Samo čekaj, stari moj. Čekaj politiku, vladine smjernice, policijske kvote i
ostala povezana sranja. Čekaj da te svaki dan počnu pritiskati i da se svako jutro
budiš noseći to na svojim leđima. Da svaki dan kopaš po tom sranju samo kako
bi držao glavu iznad vode, a da ti pritom nitko ne kaže ni hvala. Tad ćemo vidjeti
koliko ćeš visoko letjeti.
Gilbourneu je sada nedostajalo manje od šest mjeseci da napuni trideset
godina staža i ispuni uvjet za prijevremeno umirovljenje. To mu se činilo poput
gubljenja vremena. Imao je četrdeset sedam godina i još je imao dosta toga za
84
 Knjige.Club Books

ponuditi. Ali možda je bilo vrijeme da prepusti svoje mjesto mladim lavovima
poput Holta, političarima, ljigavcima i sladunjavcima koji se znaju probiti, pa da
vidi kako će se snaći. Dotad će, iako je bio, nadomak otpremnini i mirovini, još
uvijek časno obavljati svoj posao i postizati uspjehe. Neki njegovi kolege, stariji
ljudi koji su otišli prije njega, pred umirovljenje bi dopustili da im stvari počnu
izmicati kontroli. Prestali bi se truditi, preskakali bi obaveze i ulagali bi
minimalan napor sve do trenutka povlačenja.
To nije bio Gilbourneov način.
On je radio potpuno suprotno: trudio se i ulagao je više vremena nego prije. I
ovaj će slučaj brzo riješiti. Pobrinut će se da sve pokrije i dobije pravo rješenje.
Povukao je još jedan dim cigarete pa goreći dio uperio prema svom mladom
partneru.
“Proveo si neko vrijeme na imovinskim deliktima, zar ne?” Nije čekao
odgovor. “Onda mi odgovori na ovo: Kako je najlakše ući u nečiju kuću?”
“Na što mislite?” Holt je izgledao zbunjeno. “Kao... razvaliti stražnja vrata?”
“Najlakši i najjednostavniji način? Što si naučio tijekom tih devet mjeseci?”
Holt je zurio u njega kao da pokušava odgovoriti na zagonetku pa ne želi
ispasti glup.
“Možda kroz prozor u prizemlju koji je ostao otvoren?” rekao je. “Kroz bilo
koji neosiguran prozor?”
“Ne.”
“Kroz vrata terase?”
“Razmisli o pitanju koje sam ti postavio, Nathane.”
“Mislim, ovisilo bi o...”
“Najlakši je način za ući u kuću nekog stranca kroz ulazna vrata kad ti ih on
sam otvori i pozove te unutra.”
Polako je kimnuo dok je škiljio zbog dima partnerove cigarete.
“Naravno”, rekao je. “Mislite na nešto poput provale uz odvlačenje pažnje?”
“Otprilike. Jednaka je stvar s ispitivanjem. Punu ćeš priču prije dobiti ako te
pozovu unutra. Manje truda, manje nereda, manje boli za sve. Ponekad ćeš lakše
doći do istine ako budeš pristojan nego ako pokušaš razvaliti vrata ovnom
za provaljivanje.”
“Da”, rekao je Holt, otpivši još jedan gutljaj kave. “Shvaćam što želite reći.”
Da? Shvaćaš li doista?
“Čini mi se da u cijeloj priči postoje čimbenici kojih možda još uvijek nismo
svjesni. Bit će zanimljivo vidjeti što će forenzičari otkriti iz stvari koje smo
pronašli nakon požara. Jesmo li imali sreće sa sigurnosnim kamerama ispred
kafića?”
Holt je odmahnuo glavom.

85
 Knjige.Club Books

“Još ne. Postoji gradska kamera na raskrižju, ali predaleko je da bi mogla

zabilježiti kretnje ispred kafića Nero. Otvara se za nekoliko sati pa ću onda otići
onamo. Također pratimo i mobitel Ellen Devlin, čisto ako ga nekim čudom po
povratku kući počne ponovno upotrebljavati.”
“Jeste li ušli u trag vozaču taksija?”
“Radimo na tome.”
“Dobro. Ja ću pokriti osoblje na postaji Marylebone.”
“A što ćemo s njom?” Holt je kimnuo prema sobi za ispitivanje dalje niz
hodnik. “S našom malom mornarkom?”
Gilbourne je bacio cigaretu u tamu, a zažareni vrh vrtio se i svijetlio sve dok
nije nestao dolje na ulici.
“Pustit ćemo je da još nekoliko sati razmisli o svemu”, rekao je Gilbourne
otpuhujući dim. “Onda idemo ispočetka.”
“Ljubazno?”
Gilbourne mu se napola nasmiješio.
“Počinješ shvaćati, Nathane.”

86
 Knjige.Club Books

20

Još sam sat vremena provela u sobi za ispitivanje, iznova i iznova prolazeći svoju
priču. Nakon odlaska obaju detektiva, nakratko sam razgovarala s odvjetnikom, a
onda su me odveli u hladnu ćeliju. Bila je prazna, s iznimkom tanke deke
i jednostavnog metalnog WC-a u kutu. Konačno me probudio zvuk otključavanja
vrata pa me službenik obavijestio da sam zasad puštena.
Betteridge, moj odvjetnik po službenoj dužnosti, pri odlasku mi je dao
posjetnicu. Izbjegavao je odgovor kad sam ga upitala što me dalje čeka: to je
ovisilo o policiji i eventualnim dokazima koje će pronaći. Kad bi neka druga
strana mogla potkrijepiti moju priču, onda bi rizik od kaznenog gonjenja bio
manji. Ako ne... vjerojatno će me opet privesti i krenuti dalje. Trebala bih biti
spremna na sve mogućnosti, tako mi je rekao. Dotad sam morala ostati u
Londonu, redovito se javljati policiji i biti na raspolaganju za daljnja ispitivanja
kada to bude potrebno. Također mi je zabranjeno stupiti u kontakt s drugim
ljudima koji su dio mog slučaja. To neće biti problem jer nemam pojma tko su oni
uopće.
Morala sam potpisati još obrazaca. Kad su mi nazvali taksi da me odvede
kući, sat nad pultom pokazivao je da će uskoro pet ujutro. Morala sam pronaći
drugo mjesto na kojem ću ostati nekoliko dana, ali umor me potpuno svladao i
sve što sam željela bilo je leći u vlastiti krevet. Tek kad sam stupila na kratku
stazu prema svojim ulaznim vratima, shvatila sam da nemam ključeve kuće. Bar
jednom bila sam zahvalna na Richardovoj staroj navici da ostavlja rezervni ključ
ispod ukrasnog kamenja pokraj sporednih vrata. Još uvijek je bio tamo, zabijen
ispod trećeg kamena slijeva. Otpuhnula sam prašinu s njega, a dah mi se na
hladnom ranojutarnjem zraku pretvarao u paru.
Ušla sam, upalila svjetla i stala usred svoje male kuhinje. Kuća je bila mirna
i hladna i činila mi se nekako drukčijom, kao da pripada nekome drugom. Možda
mom starom životu. Taj život bili su Richard, brak i umjetna oplodnja, čekanje
i tuga, beznadni mjesec za mjesecom, godina za godinom. Ali taj svijet više nije
postojao. Nije ga bilo. Prošlost.
Ovo je bio novi dan, novi svijet. Svijet u kojem je Mia.
I ne samo ona: i čovjek koji ju je želio uzeti i nauditi joj. Čovjek koji je imao
moj mobitel i koji je možda znao gdje živim. Jesam li bila sigurna ovdje dok mrak

87
 Knjige.Club Books

pred svitanje još uvijek obavija moj kuhinjski prozor? Uzela sam fiksni telefon i
počela birati broj, ali onda sam se zaustavila. Palac mi je lebdio nad tipkovnicom,
a mozak od umora radio usporeno. Polako sam vratila telefon na svoje mjesto.
Tek je prošlo pet i prerano je da uznemiravam Taru i probudim njezine dječake.
Ionako premalo spava. Umjesto toga sam provjerila lokot na ulaznim vratima, bio
je zakračunat, a onda i vrata terase i stražnja vrata. Prije nego što sam se uputila
na kat, još sam ih jednom sve provjerila.
Zbacila sam odjeću svuda po sobi i zavukla se pod plahte pokušavajući
zaspati. Ali već je bilo prekasno; u sobu se probilo sunce, baš kao i tiho zujanje
prometa s obližnjih cesta.
Bila sam na oprezu na svaki drugi zvuk, na svako škripanje kuće koja se
zagrijavala na suncu, svako koračanje na ulici, svaki auto u prolazu. Koliko god
sam se trudila, nisam mogla usnuti čak ni na sat vremena. Tijelo me boljelo od
umora i od ozljeda, ali mozak mi je i dalje odbijao stanku i radio sto na sat. I dalje
sam bila uzbuđena od dana i noći prepunih sukoba i neodgovorenih pitanja. Čudni
čovjek u crnom iz vlaka, Dominic sa svojom ljutnjom i paranojom, dva detektiva i
njihova pitanja.
A sada sam bila doma. Ili barem, u svojoj kući. Do prije tri mjeseca, to je bila
naša kuća. Richard i ja smo prije pet godina odustali od svog dvosobnog stana na
Highbury Park Roadu - stana u kojem smo otpočetka živjeli zajedno, o kojem
smo sanjali, radili planove i u koji smo se vratili poslije medenog mjeseca.
Umjesto njega razborito smo odabrali obiteljsku kuću nekoliko kilometara dalje.
Pet godina u ovoj modernoj kući s terasom, malim vrtom, dvije i pol sobe i
pristojnom osnovnom školom u blizini, dvanaest postaja podzemne dalje prema
predgrađu. Pet godina čekanja na dijete koje nikad nije došlo. Richard je
posljednjih godina postajao udaljeniji i sve me više izbjegavao provodeći više
vremena na poslu u uredu, a manje kod kuće. Više vremena sa ženom koja je
sada nosila njegovo dijete.
Nakon sat vremena odustala sam od spavanja i prebacila se u kupaonicu.
Ispod tuša sam ostala petnaest minuta, puštajući da mi se vruća voda slijeva niz
vrat. Razmišljala sam o Miji i o trenutku kad sam je posljednji put vidjela. Uzela
ju je okretna i sitna žena koja ju je rasplakala stavljajući je u plastičnu
autosjedalicu. Na koncu sam odjenula stare traperice i majicu i stavila novi zavoj
na stopalo.
Srijeda je. Trebao bi biti uobičajeni radni dan, ali imala sam nešto slobodnih
dana viška pa sam uzela jedan poslavši šefici e-poruku u kojoj sam se ispričala
zbog kasnog javljanja. Što me je još čekalo ovoga tjedna? Večeras mi dolazi
narudžba iz trgovine, sutra imam pilates, a u petak piće s ekipom s posla - netko
je odlazio i već sam znala da neću moći ići tamo. Što je sa sljedećim tjednom i
sljedećim mjesecom? Nisam mogla razmišljati toliko unaprijed.

88
 Knjige.Club Books

Nazvala sam svoju banku i tražila poništenje svih kartica i izdavanje novih.
Iz ladice pokraj kreveta izvukla sam stari iPhone i odšetala deset minuta niz ulicu
kako bih kupila novu SIM karticu.
Vrativši se kući, prijavila sam se na svoj iCloud korisnički račun i pomolila
se da je automatska sigurnosna pohrana odradila svoj posao. Osjetila sam nalet
sreće u grudima kad su se počele pojavljivati spremljene fotografije, a među njima
i ona Mijina. Sitna, savršena, pospana i zadovoljna nakon bočice koju sam joj dala
u kafiću. Jedna fotografija. To je sve što sam imala od nje. Ali to me podiglo,
ugrijalo i obasjalo usred mračnog dana.
Nazvala sam svog mobilnog operatora i zatražila da mi prebace stari broj na
novu SIM karticu. Sve te praktične svakodnevne stvari činile su se suludim i
beznačajnim u odnosu na protekla dvadeset četiri sata. Neprestano sam se vraćala
na Mijinu fotografiju, samo kako bih se podsjetila da je još tamo i da uistinu
postoji. Postavila sam je na pozadinu mobitela, a onda je i maknula. Osjećala sam
se poput lopova i varalice što sam imala tuđe dijete na svom zaslonu. Samo ću je
zadržati u galeriji fotografija. Kao tajnu.
U podne sam nazvala Taru. Razgovor je bio prepun buke njezinih trojice
dječaka koji su se u pozadini istodobno tukli, svađali i vrištali pa sam morala
odmaknuti slušalicu od uha. Tijekom kratkog zatišja oluje rekla mi je da
najstarijeg boli trbuh pa nije išao u školu, da srednji ima upalu uha, da se najmlađi,
dvogodišnji Charlie, neuspješno pokušava naučiti na kahlicu.
“Jutros je iz protesta obavio prljavi posao iza kauča”, rekla je. “Samo je
skinuo hlače i ostavio ih tamo napunjene. Ne znam hoću li ikada uspjeti očistiti
tepih. Nego, kako si ti? Kako je prošlo jučer? Ostavila sam ti nekoliko poruka.”
Željela sam joj sve ispričati, da sjednemo zajedno uz čašu vina i prođemo
cijelu priču od početka do kraja.
“Žao mi je što ti se nisam javila, jučer sam imala pomalo lud dan...”
S druge strane linije prolomila se eksplozija vriske. Dječji su se glasići
podignuli uz viku, a Tara je ozlojeđena glasa govorila jednom od njih da prestane
nešto raditi svom bratu.
“Ispričaj se bratu”, rekla je odlučno. “Reci oprosti. Ili nema TV-a i iPada i
ideš cijelo popodne u sobu, je li ti jasno?” Nastalo je zatišje pa se začuo nejasan
odgovor jednog od sinova kojemu se obraćala, a potom se vratila razgovoru sa
mnom. “Oprosti, Ellen. Što si mi govorila za jučer?”
Zatvorila sam oči i naslonila se na kuhinjski zid - svladao me još jedan nalet
umora. Nisam znala odakle početi s pričom ni kako joj objasniti na kakvim sam
sve mjestima bila prije nego što sam završila u policijskoj sobi za ispitivanje.
Nisam imala srca zamoliti je da nekoliko dana ostanem kod nje.
“Duga priča”, rekla sam umjesto toga. “Slušaj, puštam te na miru, čini se da
imaš pune ruke posla. Nazovi me poslije kad dječaci budu u krevetu, može?”

89
 Knjige.Club Books

“Ako prežive do kreveta”, rekla je Tara uz smrtno ozbiljan smijeh. “U redu,

čujemo se poslije. Čuvaj se, Els.”
Možda sam ipak trebala otići u hotel nekoliko dana. Pretražila sam nekolicinu
onih u blizini. Koliko dugo? Dva dana? Tjedan? Budući da sam bila u procesu
otkupljivanja Richardova dijela kuće, svakako sam bila u stisci s novcem još
otkad sam ostala sama. Jesam li mogla opravdati dodatne troškove? Spremila sam
stranice za poslije.
Na govornoj pošti imala sam poruku od mame, jedine osobe za koju sam znala
da se još uvijek koristi fiksnim telefonom. Zapisala sam si obavijest da je nazovem
poslije. Sama je i sklona suvišnoj brizi i zamišljanju najgoreg u svakoj situaciji;
ne znam kad sam joj počela prešućivati stvari u našim razgovorima, ali prošlo je
već dugo otkad sam joj posljednji put rekla neuljepšanu istinu. Najprije roditelji
lažu djeci, činilo mi se, a onda djeca lažu roditeljima.
Pronašla sam iPad i potražila vijesti o Miji i Kathryn. U najnovijoj vijesti na
BBC-u pisalo je kako je beba pronađena zdrava i da je na sigurnom, ali nisu je
imenovali. Mediji vjerojatno imaju ograničenja oko izvještavanja s obzirom na
to da je uključeno dijete čija bi se anonimnost trebala zaštititi.
Dalje u članku bila je priložena zrnata fotografija mene sa snimke sigurnosne
kamere na Maryleboneu pa sam se nakratko zapitala što će mama i Tara ili netko
od mojih kolega s posla pomisliti ako me prepoznaju. Ali trenutačno nisam
imala snage razmišljati o tome. Pet-šest ostalih portala prenijelo je iste osnovne
detalje i istu izjavu detektiva inspektora Stuarta Gilbournea iz Odjela za teške
zločine. Još uvijek želimo stupiti u kontakt s Kathryn Clifton kako bismo se uvjerili
da je na sigurnom. Ako mislite da ste vidjeli Kathryn ili ako imate bilo
kakvu informaciju o tome gdje se nalazi, molimo vas da nazovete policiju na 192.
Međutim, priča se više nije činila jako važnom nakon informacije da je Mia
pronađena: članci više nisu bili istaknuti, nego niže na stranici, a izvještaji su bili
suhoparniji i kraći. Valjda je nestala žena znatno manje zanimljiva od nestalog
novorođenčeta. Pročitala sam sve izvještaje u potrazi za više informacija o
Kathryn. Bilo je malo toga, tek nekoliko osnovnih činjenica i fotografija koja je
izgledala kao da je preuzeta s njezina profila na Facebooku. Bez izjava
članova obitelji, prijatelja ili partnera. Imala je dvadeset četiri godine i bila je iz
Buckinghamshirea, ali osim toga, priča je bila začuđujuće oskudna detaljima.
Ni u jednoj nije pisalo da je ona Mijina majka.
Činilo se čudnim da nije bilo molbi obitelji za njezin siguran povratak.
Sigurno je obitelj ta koja je prijavila da su ona i Mia nestale. Tko je drugi to mogao
napraviti?
Fiksni telefon oglasio, se meni nepoznatim tonom pa sam posegnula za
slušalicom misleći da me ponovno zove mama. Međutim, bio je to moj bivši
suprug: Richardov glas ispunio mi je uho, dubok i pun, blizak jednako kao što mi
je blizak i vlastiti.

90
 Knjige.Club Books

Svaki put kad bismo razgovarali, pokušavala sam zvučati mirno. Odbijala sam
otkriti mu ožiljke koje mi je prouzročio.
“Richarde”, rekla sam pitajući se je li vidio moju fotografiju na vijestima.
“Pokušavao sam te dobiti na mobitel, ali nikako nisam uspijevao”, rekao je
zvučeći zabrinuto. “Planirao sam ti ostaviti poruku, mislio sam da ćeš biti na
poslu.”
“Danas sam slobodna, bila sam...” Nije mi se činilo da bih mu trebala reći i
podijeliti s njim taj novi dio svog života. “Sređujem nešto. Isključila sam mobitel
neko vrijeme.”
“Je li sve u redu? Zvučiš umorno.”
“Dobro sam. Samo nešto oko posla.”
Nastala je tišina tijekom koje je pročistio grlo.
“Slušaj, Ellen, htio sam ti nešto reći, prije negoli... to čuješ od nekoga
drugog.” Zvučao je ukočeno, gotovo kao da se ispričava. “Radi se o tome, ja... to
jest mi, mislim na Francescu i sebe, imamo novosti i mislio sam kako je najbolje
da to čuješ od mene nego...”
“Znam, Richarde.” Radije ne bih čula da to kaže naglas.
“To da je ona...”
“Da.”
“Aha, dobro.” Nije me pitao kako znam. “Žao mi je.”
Zatvorila sam oči i na silu istisnula riječi iz sebe. “Drago mi je zbog tebe.
Iskreno. Zbog oboje.”
“Stvarno?”
“Stvarno.”
“Hvala ti, Ellen. To mi puno znači. Jednostavno se dogodilo nekako iznenada,
znaš? Mislio sam da će biti bolje ako najprije to čuješ od mene.”
“Naravno.” Najednom sam osjetila vrućinu, a grlo kao da mi se upalilo i
počelo me boljeti. “Slušaj, moram ići, dobro?”
Prekinula sam ga prije nego što me je stigao obasuti s više detalja pa smo se
pozdravili. Na trenutak sam sjedila u tišini sa slušalicom u ruci pokušavajući
suzbiti suze. Bol mi se vratila, a poznati stari osjećaj neuspjeha probadao me oko
trbuha. Negdje u kutiji gore na katu čuvala sam uokvirene fotografije s našeg
mornarskog vjenčanja: s njim u kompletnoj mornaričkoj uniformi, s počasnom
stražom pred crkvom u selu moje mame. Dvije godine poslije toga napustili smo
službu kako bismo započeli zajednički život i izgradili obitelj. Čovjek je to s
kojim sam planirala provesti ostatak života: čovjek za kojeg se činilo da je
isplanirao cijeli svoj život. U trenutku kad sam shvatila da ja više nisam dio tog
plana, već je bilo prekasno za spas našega braka.
Ne znam koliko sam sjedila sa slušalicom u ruci. Na koncu sam se vratila gore
u sobu i na dnu kreveta pronašla staru majicu koju su mi dali u policiji. Posegnula
91
 Knjige.Club Books

sam u njezin džep i izvukla čvrsto presavijen komadić bijele tkanine - krpicu
od muslina koju je Mia držala kad smo došle u policijsku postaju. Gilbourne je
zatražio sve bebine stvari - to je posebno naglasio. Međutim, osjećala sam čudan
otpor tome da im dam i krpicu. Nije im trebala. Odlučila sam je zadržati, samo
tu jednu stvarčicu koja joj je pripadala.
Rolete su bile navučene prema nadolazećem mraku pa sam sjela na krevet i
uzela krpicu među prste. Prisjećala sam se kako ju je Mia držala svojim rukicama,
kako ju je tješila. Prinijela sam krpicu svom licu pa duboko udahnula. Nepogrešivi
čisti miris bebe ispunio mi je nosnice.
U mislima sam se vratila na protekli dan, kad sam kasno napustila bolnicu ne
brinući se oko toga hoću li stići na vlak ili ću morati čekati sljedeći. Zapravo,
nisam se više brinula ni o čemu, liječnikove ubitačne zaključne riječi zasjenile su
sve ostalo. Napamet sam polako hodala kroz grad, jedva svjesna vremena, jedva
svjesna ljudi, prometa i svakodnevnog života koji se odvijao oko mene. Samo sam
željela biti sama, ne razgovarati i s kim i ne misliti i o čemu. Bila bih zakasnila na
vlak u dva i jedanaest za Marylebone da nije i sam kasnio tri minute pa sam tako
u posljednji trenutak stigla. Bila sam zadnja putnica koja se ukrcala i vrata vagona
odmah su se zatvorila za mnom. Da je vlak u dva i jedanaest stigao na vrijeme,
propustila bih ga. Nikad ne bih susrela Kathryn. Bila bih pošteđena trauma od
otmice, boli od ozljeda i užasa prilikom bijega. Izbjegla bih potresno policijsko
ispitivanje i kaznene prijave koje su mi sada prijetile.
Međutim, tako ne bih upoznala ni Miju, nikad je ne bih držala u rukama i
nikad se ne bih brinula o njoj.
Bilo mi je drago što je vlak kasnio.

92
 Knjige.Club Books

21
Leon

Preuzeo je nove fotografije i smanjio ih na veličinu A4. Sada su visjele s ploče

iznad njegova radnog stola skupa s fotografijama ostalih žena. Skupa s dvjema
brinetama: jednom zgodnom i jednom niskom. I s plavušom, onoj s piercinzima.
Tri djevojke, tri žrtve. Pogledao je svoje prste. Ostali su mu blijedi ostaci tinte od
printera pa je skinuo rukavice od lateksa i bacio ih u kantu od nehrđajućeg čelika
pokraj radnog stola. Izvadio je par novih iz velike kutije i počeo uvlačiti
svoje duge prste u njih, rastežući ih sve dok mu se lateks nije priljubio uz kožu.
Potom se namjestio za stol i počeo proučavati nove fotografije. Bile su tri: jedna
iz profila dok je gledala kroz prozor vlaka, jedna dok se smiješila prema bebi i
jedna na kojoj je gledala ravno u kameru dok su joj se usne razdvajale, a lice
mrštilo.
Ova je bila čudna. Visoka, sportske građe i samopouzdana hoda. Drukčija od
ostalih. Ovo je bilo njegovo utočište, njegova tvrđava i sigurno mjesto. Bilo je
potpuno zvučno izolirano pa nikakav zvuk u oba smjera nije mogao probiti zidove
dok su prozori bili brižljivo zakračunati tako da nikakvo svjetlo nije moglo
prodrijeti unutra. Niz mobitela punio se s desne strane njegova velikog kutnog
stola. Ovo je mjesto on izgradio, mjesto bez ikakvih ometanja ili upada iz
vanjskog svijeta. Ovdje je mogao pronaći vlastitu istinu i stvoriti vlastitu
stvarnost.
Rodio se i krstio pod imenom Leonard. Ali više ga nitko nije tako zvao.
Majka je bila posljednja, ali nje već odavno nije bilo. Za one rijetke koji su ga
sada znali, a s većinom je bio na odstojanju, bio je Leon. Kao lav. Kralj džungle,
Panthera Leo, kralj hranidbenog lanca. Zoolozi su ga nazivali ključnim
grabežljivcem zbog njegova nerazmjerno velikog utjecaja na vlastiti okoliš. To
mu se sviđalo.
Pogled mu se vratio na dva velika zaslona pred sobom. Na njima je bio
otvoren izbor rezultata pretraživanja na Googleu, kao i profili na društvenim
mrežama i program za obradu fotografija. Na trećem je zaslonu bilo otvoreno
mnoštvo kartica na poslužitelju TOR koji je omogućavao pristup dark webu.
Međutim, za ovo nije upotrebljavao dark web jer bi mu i otvoreni trebao
pružiti ono što ga zanima. Softver na njegovu računalu pretraživao je uređaje s
nezaštićenom bežičnom internetskom vezom; većina ljudi nije bila ni svjesna da
im mobiteli to rade. U vlaku ga je upotrijebio za prikupljanje podataka s mobitela
93
 Knjige.Club Books

Ellen Devlin, uključujući korisničko ime, ime i prezime i mreže na koje je

posljednjih dana bila spojena. Potom je ušao i u trag njezinim profilima na
društvenim mrežama pa je počeo prolaziti kroz sve fotografije, jednu po jednu.
Na Facebooku je tu i tamo nešto objavljivala, sve do prije tri mjeseca kad joj
je aktivnost praktički potpuno nestala. Prije toga je objavljivala svoje fotografije
s nekim očekivano zgodnim trutom koji se zvao Richard Sloane - vjerojatno je
bila riječ o suprugu. Fotografije su bile iz restorana, s plaže i s vrtnog roštiljanja.
Ali nakon sredine lipnja, ništa. I profil na Twitteru otprilike je u isto vrijeme
doživio sličan pad aktivnosti. Imala je nekoliko objava o dobrotvornim akcijama
povezanim s Kraljevskom mornaricom i njihovom humanitarnom organizacijom.
Vratio se na Facebook i zabilježio sve prijave u proteklih šest mjeseci. Zatim je
došao do objavljenih fotografija, a onda je na svaku kliknuo i uvećao je tako da
ispuni čitav 37-inčni zaslon. Pažljivo je proučavao oznake mjesta, natpise ulica,
jelovnike, znamenitosti, pozadinu, automobilske registarske oznake, logotipe,
nazive tvrtki - sve što bi mu moglo pomoći u određivanju njezine lokacije.
Zabilježio je sve osobe označene na fotografijama kako bi ih poslije proučio. Bilo
je više slika mačke i supruga nego nje same. Na jednoj od svibnja pisalo je “Dva
muškarca u mom životu☺”, a prikazivala je muškarca kako leži na kauču s
velikim crno-smeđim mačkom na svojim prsima. Leon je gotovo zadrhtao od
gađenja dok je proučavao fotografiju u potrazi za tragovima. Bila je u visokoj
rezoluciji, vjerojatno snimljena mobitelom s kamerom od deset megapiksela,
kvalitetom koja bi još prije nekoliko godina bila neuobičajena.
Ondje.
Spremio je fotografiju i otvorio program za obradu fotografija, a potom ju je
uvećao i raširio. Označio je prostor ispod mačje brade i uvećao ga za dvjesto
posto. Potom još toliko.
Mačja oznaka. Ravna srebrna ploča koja mu je visjela s vrata bila je okrenuta
prema kameri. Uvećao ju je dodatnih dvadeset pet posto i izoštrio fotografiju, a
onda se sam sebi nasmiješio. Pri normalnoj rezoluciji ne bi ni primijetio pažljivo
izrađenu gravuru. Međutim, uz malo poboljšanja, jasno se vidjela.

Dizzy
Claverton Gdns 46
07791 626957

Prebacio se na drugi zaslon i otvorio Google Maps.

94
Knjige.Club Books

ČETVRTAK

95
 Knjige.Club Books

22

Mia je plakala.
Bio je to žalostan cvilež koji je prodirao sve do kosti, ravno u moju srž. Mogla
sam je čuti, osjetiti je. Plač je ispunjao sobu i taj mi se zvuk čvrsto stegnuo oko
srca. Miaine treba. Prestrašena je i u opasnosti negdje u mraku. Trznula sam se i
probudila. Posegnula sam rukom prema njoj opipavajući tamu kako bih je uzela i
privila na prsa i...
Mia nije bila ovdje.
Zabacila sam se natrag na jastuk dok mi je srce lupalo po rebrima. Plač je bio
tako stvaran, tako blizu. Gotovo kao da je bila sa mnom u sobi. Ležala sam u
mraku čekajući da mi se srce smiri i zureći u mjesečinu koja mi se probijala
preko rubova zavjesa. Bilo je gotovo četiri ujutro, više od trideset sati nakon što
sam posljednji put vidjela Miju. Znala sam da su je odveli u bolnicu na pregled iz
predostrožnosti, ali pitala sam se gdje je sad. Kod udomiteljske obitelji? U nekoj
javnoj ustanovi? Ili su pronašli Kathryn i vratili je njoj?
Pomaknula sam noge ispod plahte i osjetila ugodan dodir Dizzyja, svog
prugastog mačka koji se sklupčao na dnu kreveta. Richardu se nije sviđalo kad bi
spavao na katu jer je tvrdio da mu njegovo oštrenje pandža noću ne da spavati.
Međutim, Richarda više nije bilo, a meni se sviđalo Dizzyjevo društvo. Sjela sam
na krevet i pomilovala ga iza ušiju dok mi je hladan noćni zrak prelazio preko
ruku. Nije se pomaknuo, nego je iz dubine prsa počeo nježno presti.
Tad sam nešto začula.
Ovaj put nije bio plač. Zvuk. Škripa drvenog poda pod nečijom težinom.
Podignula sam ruku s Dizzyjeve baršunaste glave, a njegovo predenje polako je
nestalo u mraku. Zadržala sam dah, a srce mi se ubrzalo. Deset sekundi prošlo je
u tišini, a onda se opet začulo. Gotovo neprimjetna škripa, lagana i promišljena,
poput Richardova kretanja kad bi se vraćao nakon što bi “ostao duže na poslu” s
novom kolegicom koja je sada nosila njegovo dijete. Vrsta zvuka koji praviš kad
pokušavaš ne praviti ikakav zvuk.
U prizemlju.
Vratile su mi se Dominicove riječi.
Potražit ću te i pronaći. Jedne ćeš se noći probuditi, a ja ću stajati pokraj
tebe, na dnu tvog kreveta.
96
 Knjige.Club Books

Posegnula sam prema lampi pored kreveta gotovo očekujući da će svjetlo

otkriti i obasjati njegovo lice dok me gleda iz kuta sobe ili stoji na vratima držeći
nož široke oštrice.
Ali bila sam sama u sobi, samo moj mačak i ja. Zrak se najednom učinio
hladnijim pa sam zadrhtala u pidžami dok mi se strah počeo bolno skupljati u grlu.
Pažljivo sam uzela mobitel s noćnog ormarića i nazvala 112 tako da sam za
uspostavu poziva samo trebala stisnuti zelenu tipku “Zovi”. Bila bi pametna stvar
ostati tiho, nabaciti nešto teško na vrata sobe kako bih se zabarikadirala i smjesta
nazvati policiju.
Palac mi je lebdio nad tipkom za pozivanje.
Ali iza straha mi se nakupio i bijes. Kako se usuđuje doći u moju kuću? Kako
se usuđuje pratiti me pa provaliti i oskvrnuti mi dom? Kog vraga on misli da je?
Ako to uopće jest on. Možda to samo moja mala kuća škripi dok se noću hladi.
Možda je to neka polumrtva životinjica koju je Dizzy donio dok sam spavala pa
sad pokušava pobjeći. Ili možda nije ništa. Samo moja mašta koja radi
prekovremeno zamišljajući bebin plač i zvukove noćnog provalnika.
Sve te misli rojile su mi se glavom unutar nekoliko sekundi dok sam ustajala
i osluškivala sljedeći zvuk. Ništa. Izvukla sam noge iz kreveta i ustala što sam tiše
mogla, a onda sam odjenula svoj teški kućni ogrtač. Prošla sam okolo do
druge strane kreveta gdje je Richard zbog ovakvih slučajeva držao otpiljen komad
zastornice. Samo sam se nadala da je nije odnio kad je odlazio.
Nije. Još uvijek je bila tamo, naslonjena na zid. Četrdeset pet centimetara dug
komad drva bio mi je gladak i čvrst u rukama. Čvrsto ga držeći, s mobitelom u
drugoj ruci, krenula sam prema vratima. Srce mi je udaralo tako jako da
sam osjećala kao da će mi iskočiti iz grudi dok su mi se noge tresle od adrenalina.
Čekala sam još jednu minutu premišljajući se hoću li okrenuti ručku. Ovo je moja
prokleta kuća. Neću se šuljati u vlastitoj spavaćoj sobi.
Neću biti ničija žrtva.
Polako, oprezno i što sam tiše mogla, otvorila sam vrata prema stubištu. Sve
što sam mogla čuti je dah u svom grlu i divljanje vlastitog srca. Rukom u kojoj
mi je bio mobitel upalila sam svjetlo pa zažmirila od naglog sjaja nakon što su
halogenke osvijetlile stubište i hodnik.
“Zvala sam policiju!” viknula sam niz stube. “Na putu su ovamo.”
Zaustavila sam se na vrhu stubišta i ponovno osluhnula. Škripa? Škljocanje?
Nešto drugo?
Polako sam stupila na stube naćulivši pritom uši kako bih čula i najtiši zvuk.
Na dnu sam upalila i ostala svjetla.
Prišuljala sam se hodnikom, a dah mi je zastao u grlu. Provjerila sam jesu li
ulazna vrata zaključana i osigurana sigurnosnim lancem. Provjerila sam sve
prostorije paleći svjetlo na ulazu, a svaka žarulja zasjala je u mraku osvijetlivši i
najskrovitije kutke. Klizna staklena vrata dnevnog boravka bila su zatvorena i
97
 Knjige.Club Books

zaključana. U blagovaonici su sve stolice bile usko posložene oko stola. Kuhinja
je bila posljednja postaja, moja uska kuhinja s visećim policama s obiju strana i
sudoperom koji je gledao na mali vrt obavijen tamom. IPad je bio netaknut i
ostavljen da se puni na radnoj površini. Posegnula sam za stražnjim vratima koja
su vodila prema prolazu s vrtom na jednoj strani i ulicom na drugoj. Provjerila
sam ručku očekujući da će mi ostati čvrsta i nepomična u dlanu, baš kao i sve
ostale.
Ali ručka se pomaknula i vrata su se širom otvorila pa me dočekao nalet
hladnog noćnog zraka.
Zastala sam na trenutak, sledivši se od šoka dok su mi oči treperile prema tami
- je li netko bio tamo? Nečije lice, oči? Je li se netko kretao na krajnjem dijelu
vrta? Ponovno sam zatvorila vrata i okrenula ključ u bravi. Okretala sam ga
sve dok nisam čula metalni zvuk brave koja je sjela na svoje mjesto. Dvaput sam
provjerila ručku kako bih se uvjerila da je čvrsta i osigurana.
Na stražnjem dijelu vrata počeo mi se skupljati znoj. Osjetio se slabašan
kopneći smrad - ostatak nečeg kiselog u hladnom kuhinjskom zraku, znoj,
prljavština i nečiji zadah. Osjetila sam kako mi strah stišće grlo, a onda sam se
okrenula prema hodniku podignuvši palicu u znak napada...
Nije bilo nikoga.
Ponovno sam provjerila mobitel u lijevoj ruci dok mi je srce bolno lupalo u
grudima. Otključala sam ga drhtavom rukom i provjerila je li 112 još uvijek samo
jedan klik od pozivanja. Ponovno sam osluhnula zvukove u kući naprežući uši
kako bih uhvatila i najmanji pokret. Čula se blaga buka na stubištu, netko se
spuštao. Koraci. Znojnom sam rukom stisnula palicu. Koraci su se sada
približavali dnu. Lagani koraci. Grebanje.
Dizzy se pojavio na dnu stubišta pa se polako uputio prema kuhinji. Prošao
mi je između nogu sve dok nije sjeo ispred svoje zdjelice za hranu. Zijevao je i
lagano treptao prema meni. Rani doručak?
“Prerano je”, rekla sam mu glasnim i drhtavim glasom koji je odzvanjao
praznom kućom. Ali Dizzyjeva me mirnoća pomalo opustila. Sigurno bi osjetio
da je netko drugi unutra, bio bi na oprezu. Svejedno sam ponovno provjerila sve
prostorije gledajući iza zavjesa i svugdje gdje se netko mogao sakriti. Mačak me
pratio u stopu sve dok se nisam vratila u kuhinju i stavila mu nešto hrane u
zdjelicu.
Gledala sam ga kako jede. Svaku sam noć u protekla tri mjeseca provela sama,
ali nikad se nisam osjećala ovako usamljenom kao u ovom trenutku. Jesam li
ostavila kuhinjska vrata neotključana? Još sam bila umorna, iscrpljena i
odsutna od noći provedene u policijskoj postaji. Možda sam ih jednostavno
zaboravila zaključati. To je uvijek bio Richardov posao, jedna od njegovih noćnih
obveza, a ja sam se još uvijek privikavala na njegovu odsutnost. Razmišljala sam
na trenutak. Možda je to i bio Richard. Možda je sam ušao unutra - još uvijek je
imao ključ. Ali zašto bi se usred noći šuljao po kući? To ne bi imalo nikakva
98
 Knjige.Club Books

smisla, a i spomenuo bi mi to kad me prije toga zvao na mobitel. Svejedno sam

mu poslala poruku. Možda nisam trebala popiti treću čašu vina prije nego što sam
pošla u krevet. Možda sam doista ostavila stražnja vrata otvorena.
Ili možda netko još uvijek traži Miju pa je pronašao način kako ući.
Jer je mislio da bi mogla biti ovdje. Sa mnom.
Odmah mi je došla i nova pomisao.
Dok god je on tamo negdje, Mia je još uvijek u opasnosti.

99
 Knjige.Club Books

23

Ostatak noći ostavila sam sva svjetla upaljena. San više nije bio opcija pa sam
umjesto toga dvaput ponovno provjerila sva vrata i sve prozore - čak i malu ostavu
i garažu, a pogledala sam i ispod kreveta. Poslije toga sam se konačno istuširala
i odjenula pa pristavila lončić s kavom. Bez televizora ili radija, bez Alexe i ičega
što bi moglo nadglasati zvuk nekoga tko ponovno pokušava ući u kuću. Podsjetila
sam se kupiti dvije brave za kuhinjska vrata i namjestiti ih prije večeri. Zatim sam
pretražila desetak portala u potrazi za novim vijestima o Miji i Kathryn, ali činilo
se da nema ništa novo u odnosu na izvještaje od jučer. Kathryn se još uvijek
smatrala nestalom. Neimenovana beba jedva je spomenuta; sad kad je pronađena,
bila je gotovo kao fusnota u tekstu. U većini njih više nije bilo moje fotografije sa
snimke sigurnosne kamere.
Čekala sam do sedam ujutro prije nego što sam ga nazvala. Javio se nakon tri
zvonjenja, i to jednom riječju.
“Gilbourne.”
“Dobro jutro, inspektore, ovdje Ellen Devlin.”
Trenutak tišine.
“Ellen”, rekao je iznenađenim glasom. Preko mobitela je zvučao mlađe.
“Dobro jutro.”
“Žao mi je što vas zovem ovako rano, ali moram razgovarati s vama.”
“Je li sve u redu?”
“Ovaj, jest. Mislim da jest. Barem zasad.”
To nije bilo u potpunosti istinito. Nisam mogla odagnati osjećaj da je netko
iza mene, kad god bih se leđima okrenula prema sobi i kad god sam bila blizu
otvorenih vrata, kao da će svakog trenutka netko ući kroz njih. Osjećaj da me
netko prati i promatra. Da me čeka.
“Jeste li sigurni?” Začulo se šuštanje prije nego što mu je glas ponovno postao
jasniji. “Gdje ste?”
“Kod kuće?”
“Jeste li na sigurnom?”
Osjetila sam blagu zahvalnost što mu je prva pomisao bila moja sigurnost.
“Dobro sam”, rekla sam. “Zovem li u pravo vrijeme?”
100
 Knjige.Club Books

S druge strane linije nastala je nova stanka. Shvatila sam da teško diše i da
mu uz svaku riječ ide uzdah kao da se upravo popeo uz strmo stubište. Spremala
sam se reći još nešto kad mu se vratio glas i prekinuo tišinu.
“Oprosti, Ellen, mogu li te nazvati za jednu minutu?”
“Da”, rekla sam. “Naravno.”
Prekinuo je bez riječi, a ja sam ostala nasred kuhinje s mobitelom u ruci zureći
u prazan vrt. Još jedan prostor koji je bio pod Richardovom upravom: košnja,
plijevljenje i obrezivanje male jabuke na rubu vrta. Sa sve tri strane omeđivala
ga je gotovo dva metra visoka ograda. Je li provalnik tako ušao, preskočivši
ogradu? Nisam primijetila nikakav očit trag štete, ali ograda je s jedne strane bila
okrenuta na ulicu - to bi bilo očito mjesto za ulazak. Dizzy je sjedio na stupu na
kraju ograde i promatrao svoj teritorij dok je polako zatvarao oči pred slabim
jesenskim suncem. Tijekom vedrih jutara to je bilo jedino mjesto na koje je
prodiralo sunce dok se uzdizalo kroz drveće.
Minutu poslije mobitel mi je zavibrirao u ruci.
“Dobro jutro još jednom.” Činilo se kao da je Gilbourne došao do daha. “Što
želite, Ellen?”
“Žao mi je što sam vas probudila, inspektore.”
Progunđao je nešto kao da ga to zabavlja.
“Daleko sam od kreveta, ne brinite se za to.”
“Najprije vas moram nešto upitati.” Otpila sam gutljaj kave. “Jesam li još
osumnjičena?”
“Istraga je u tijeku.”
“Ali mislite li da sam lagala na ispitivanju u četvrtak navečer?”
Na njegovoj strani linije zavladala je kratka tišina uz izdisaj ili povlačenje
dima cigarete.
“Službeno ili neslužbeno?”
“Što god je bliže istini.”
“Neslužbeno, mislim da niste lagali. Ali moramo pretresti svaku mogućnost
kako bismo shvatili što se dogodilo, ako me razumijete.” Glas mu je postao malo
tiši. “Ispričavam se ako vam se Nathan učinio nekako... pretjerano revan. Novi je
u timu i još uvijek pokušava ostaviti dobar dojam.”
Ostala sam zatečena njegovom iskrenošću. Očekivala sam licemjeran
službeni odgovor o tome kako su sve mogućnosti otvorene, ali ne i da će mi
stvarno odgovoriti na pitanje.
“Hvala, inspektore. Cijenim vašu iskrenost.”
“Jedna od prednosti kad ste nekoliko posljednjih mjeseci na poslu - šef te više
i ne pokušava ribati ako zaobiđeš pokoje pravilo”, rekao je uz smijeh u glasu.
“Imate li mi što za reći, Ellen?”

101
 Knjige.Club Books

Ispričala sam mu o protekloj noći, o buci u svojoj kući i o tome kako sam
pronašla kuhinjska vrata otključana. O svom osjećaju da se netko šuljao
prizemljem dok sam spavala.
“Jeste li sigurni da ste dobro? Jeste li vidjeli koga?”
“Mislim da sam možda vidjela nekoga kroz kuhinjski prozor kad sam sišla.
Nečije lice.”
“Možete li ga opisati?”
Na trenutak sam razmislila pretresajući sjećanja. Na ranom jutarnjem suncu
lice se jedva činilo stvarnim. Je li bilo stvarno?
“Ne znam, vani je bio mrak i sva su mi svjetla u kući bila upaljena pa sam bila
malo zaslijepljena. Pomalo i prestravljena, ako ćemo iskreno.”
“Mislite li da je riječ o muškarcu ili ženi?
“Mislim da je muškarac. Ne znam. Odvilo se tako brzo, a onda ga više nije
bilo. Žao mi je, znam da nisam od velike pomoći, zar ne?”
“Ne brinite se za to. Imate li u kući sigurnosnu kameru koja ga je mogla
uhvatiti?”
“Ne.”
“Je li uzeo što?”
“Mislim da nije.”
“Baš ništa? Jeste li sigurni?”
“IPad mi je bio u kuhinji gdje sam ga i ostavila da se puni preko noći. Ali
ostavio ga je, sve je ostavio.”
“Imate li u kući nešto čime bismo ga mogli identificirati? Nešto što mu je
ispalo pri izlasku?”
“Ne.”
“Nije provalio? Možete osigurati kuću, zar ne?”
“Pretpostavljam da su obili bravu na stražnjim vratima. Nema štete pa ću
danas kupiti i postaviti zasun.”
Glas mu je poprimio malo živahniji ton.
“U redu, Ellen, mislim da biste trebali nazvati 192 i podnijeti službenu
prijavu. Ja mogu pogurati neke momke u timu za provale kako bi se pobrinuli za
vas. Mogu vam dati službeni broj kako biste naplatili štetu od osiguranja ako
se pokaže da je nešto oštećeno ili ukradeno.”
“Ne želim podnijeti prijavu, nije u tome stvar.” Zastala sam ne znajući kako
nastaviti. “Nisam vas zato zvala.”
Pročistio je grlo. “Što vam je na umu, Ellen?”
“Ovo će... zvučati pomalo ludo.”
Glas mu je odmah poprimio onaj stari poticajni i neutralni ton.
“Pustite meni da to procijenim, Ellen.”
102
 Knjige.Club Books

“Samo mi se čini - oprostite ako ovo zvuči ludo, ali nekoliko proteklih sati
neprestano razmišljam o tome. Mislim da je taj netko tko mi je došao u kuću
zapravo tražio Miju.”
Na drugoj strani linije dočekala me nova stanka.
“U redu? Zašto to mislite?”
“Ne može biti slučajno.”
“Nastavite.”
“Htjela sam reći da imam četrdeset jednu godinu i nikad mi nitko nije provalio
u kuću. Nijednom. Ni u ovu kuću, ni u stan na Highburyju, ni u moju staru kuću.
Ni u službeni smještaj u mornarici, čak ni tijekom tri godine fakulteta kad sam
živjela u nekim prilično rizičnim područjima.”
“Imali ste sreće.” Na drugom kraju linije čuli su se koraci i zujanje prometa u
daljini, kao da je negdje vani. “Ali shvaćam vas i mislim da je to razumljivo,
Ellen. Beba vam je u mislima jer ste ipak imali vrlo intenzivno iskustvo. Mogu
shvatiti zašto vidite poveznicu između tih dviju stvari.”
“Jedva dvadeset četiri sata nakon što se ovo dogodilo Kathryn i Miji, netko
mi usred noći uđe u kuću i šulja se po njoj? Mora postojati poveznica, zar ne
mislite tako? Koja je mogućnost da je to sve samo slučajno? Tip koji me oteo i
uzeo mi mobitel zna gdje živim. Rekao mi je da će me pronaći budem li
razgovarala s policijom.”
“Možete li nekoliko dana ostati na nekom drugom mjestu?”
“Neću bježati. A ako sam ja u opasnosti, onda je i Mia, zar ne?”
Na trenutak je šutio.
“Nisam posve siguran što želite da vam kažem, Ellen.”
“Zar stvarno mislite da to nije povezano?”
“Moglo bi biti.” Čula sam zatvaranje vrata auta, a onda je zvuk s druge strane
linije najednom postao tiši. “Ali iskreno? Ne vidim koja bi bila poveznica. Osim
ako vas nije samo pokušao zastrašiti. Zato vas molim da nekoliko dana
ostanete kod prijateljice.”
Naslonila sam se na radnu površinu u kuhinji i zagledala se kroz prozor. Dizzy
je skočio s ograde i vrebao svraku koja je sjedila na najvišim granama jabuke.
Samo je jedno pitanje, ono pravo pitanje koje istiskuje sva ostala iz mojih misli i
koje zahtijeva odgovor.
“Zašto bi tražio Miju?” rekla sam. Konačno sam naglas izrekla sumnju koja
mi je sa svakim satom sve više opsjedala um. “Je li joj Kathryn majka, dadilja ili
nešto takvo? Jesu li joj roditelji slavni ili bogati? Što Dominic želi s njom?”
“Ne mogu vam to reći.”
“Ali znate odgovore, zar ne? Znate li što?”
“Ovaj... Bojim se da ni o tome ne mogu razgovarati s vama, Ellen. Ali
uvjeravam vas da je na sigurnom.”
103
 Knjige.Club Books

Rekao mi je da se sastaje sa šefom, pa sam prekinula poziv i sjela u svoju tihu

kuhinju. Nadala sam se da će me umiriti i reći kako su mi nagoni bili pogrešni, da
pretjerujem jer od dva i dva zbrajam pet. Možda će mi reći da su uhvatili
Dominica ili identificirali čudaka iz vlaka. Ali razgovor s njim uopće me nije
umirio. Pronašla sam Mijinu fotografiju na mobitelu i zurila u nju sve dok nisam
osjetila da mi se u grlu stvara knedla i bol mi stišće grudi. Bilo je to poput droge
i ovisnosti - znala sam da je to loše za mene, ali nisam mogla prestati gledati
njezino lice.
Prestani. Samo prestani.
Morala sam izaći iz ove kuće. Provela sam sat vremena hodajući do glavne
ulice i kupivši dva zasuna u maloj željezariji. Pri povratku sam se držala
prometnih ulica, a svakih sam se nekoliko stotina metara osvrtala. Kad sam se
vratila kući, sa zadovoljstvom sam se zabavila nečim drugim. Izmjerila
sam, označila i izbušila nekoliko rupa na gornjem i donjem dijelu kuhinjskih
vrata. Osjećala sam se malo bolje kada sam pričvrstila dva zasuna i začula
udaranje metala o metal. Pripremila sam još jedan lončić kave i počela tražiti još
nešto da mi odvuče pažnju. Pogled mi se zaustavio na hrpi neotvorene pošte koja
se skupila na kuhinjskom stolu pa sam se posvetila tome. Nekoliko letaka za
dostavu hrane i od lokalnih trgovaca. Debelo pismo od Richardova odvjetnika i
tanko od moga. Dva računa za režije. Izvod kreditne kartice. Nisam se trudila
otvoriti išta od toga. Sve je to bilo svakodnevno, besmisleno i uzaludno.
Gurnula sam hrpu u stranu i natočila si kavu dok sam razmišljala o tome kako
je sve ovo počelo. Kupe u vlaku. Mia. Kathryn. Čudni tip koji je sjedio nasuprot
meni i fotografirao me. Nije bilo slučajno što se najednom pojavio - morala je
postojati veza. U to mi je vrijeme prvi instinkt bio da je pratio mene. Jer to je ipak
bio logičan zaključak, zar ne? Da je fotografirao mene. Ali bila sam u krivu. Mia
je ključ. Ona je bila razlog. Sve čudne stvari i sve ludilo počelo je od trenutka kad
sam je uzela u naručje.
Svjež nalet kofeina malo mi je razbistrio misli. Uzela sam kemijsku, okrenula
jedan od letaka na poleđinu i počela pisati.
Tip iz vlaka - fotografije - zašto? - praćenje - kako poznaje Miju?
Dominic - otac? - GPS uređaj - tko koga prati? Nije joj naudio. Provala?
Policija - Gilbourne/Holt - znaju Mijin identitet - provala nije povezana?
Teorije?
Kathryn - predala bebu - majka? Ili nije njezina? Ne vjeruje policiji - još
uvijek nestala.
I ispod toga:
Mia - tko je ona? Zašto je žele? Roditelji? Obitelj?
Zurila sam u popis tražeći veze i poveznice sve dok mi se šalica kave nije
ponovno ispraznila. Ali bilo je to poput završavanja slagalice kojoj je nedostajalo
pola dijelova. Uzela sam letak objema rukama škiljeći u svaku riječ i tjerajući

104
 Knjige.Club Books

mozak predoziran kofeinom da napravi iskorak. Misli su mi se vratile na drugi list

papira koji sam držala u utorak popodne, nažvrljanu poruku ostavljenu za mene.
Crna kemijska na bijelom papiru. Deset riječi, ništa više. Detektivi su mi rekli
da precizno i točno prepričam sve riječi ne bih li pronašla kakav koristan trag.
Tada sam im rekla da im nemam što drugo za reći. Samo što je bilo nešto
drugo. Posve nova informacija koju mi uopće nije palo na pamet spomenuti. Tad
mi se nije činila važnom. Poruka je bila napisana na poleđini računa, potvrde o
dostavi na papiru formata A4, poput onih koje dobiješ uz dar kad ga naručiš
internetom. Kako se zvala tvrtka? Zatvorila sam oči pokušavajući se sjetiti.
BabyStuff? BabyLove?
BabyCool.com. To je to.
Uzela sam mobitel i ušla u popis nedavno biranih brojeva.
Palac mi je lebdio iznad tipke zovi pokraj Gilbourneova imena. Ali je li mi
vjerovao oko neznanca u mojoj kući? Jesu li mu sumnje bile realne? Ili je počeo
misliti da sam malo luda? To je razumljivo, Ellen, beba vam je u mislima jer ste
imali vrlo intenzivno iskustvo.
Ponovno sam spustila mobitel. Ovo je vjerojatno ništa. Ali mogla sam
provjeriti i onda svakako reći policiji. Otključala sam iPad i otvorila Google.

105
 Knjige.Club Books

24

Zatvorila sam oči i pročistila misli, baš onako kako sam radila još dok sam bila
mala djevojčica, kad sam se pokušavala sjetiti posljednjeg dana s tatom.
Premetala sam sjećanja pokušavajući prizvati sliku lista papira koji sam izvadila
iz Kathrynine torbe. Bio je to račun za dostavu računalno ispisan popis namirnica:
nosiljka, pakiranje krpica od muslina, limenka mlijeka u prahu za bebe i nekoliko
drugih stvari. Sve stvari koje je nosila u torbi. Pogledala sam ga samo sekundu jer
mi se to tad nije činilo važnim. Sada sam se pokušala sjetiti ostalih detalja
prizivajući djeliće sjećanja na površinu. Sjetila sam se da je papir bio zgužvan i
potrgan u gornjem lijevom kutu, vjerojatno zbog spajalice koja se tamo nalazila,
kao i da ga je prekrivao blijed i prljav otisak cipele. Adresa za dostavu nalazila se
u gornjem desnom kutu. Jedno od onih neobičnih imena za selo s prefiksom
“Little”, kao u Inspektoru Morseu i Umorstvima u Midsomeru. Činilo mi se da je
bilo M-nešto. Dva ili tri sloga. Miston? Milhaven? Pokušala sam se usredotočiti i
pronaći mirnoću kojom ću zapriječiti sve ostalo. Duboko sam udahnula, izbrojila
do pet, duboko izdahnula, izbrojila do pet. Sve sam ponovila.
Little Milton? Otvorila sam oči i pretražila Google. Jugoistočno od Oxforda
postojalo je selo Little Milton. To se činilo kao mogućnost. Međutim, selo je bilo
malo i izolirano sa samo nekoliko stotina stanovnika pa se nije činilo poput mjesta
koje bi netko Kathryninih godina odabrao za život. Upisala sam ime u tražilicu, a
potom sam ga počela brisati, slovo po slovo, sve dok se nisu pojavili drugi
rezultati.
Little Mill? Još jedno malo selo, ovaj put blizu Pontypoola. Kathrynin
naglasak bio je gladak i južnjački, iz doline Temze. Nije bilo velških primjesa.
Bilo je i dosta udaljeno, satima autom ili vlakom. Svejedno sam upisala ime u
tražilicu i vratila se na rezultate pretraživanja.
Little Minster? Selo zapadno od Oxforda. Bliže Londonu. Na trenutak sam
zurila u zaslon pa sam upisala ime u tražilicu i odmah ga izbrisala. Ni ono nije
zvučalo dobro.
Mijina krpica ležala je preda mnom na kuhinjskom stolu. Podignula sam je i
protrljala tkaninu među prstima, ponovno se prisjetivši kako ju je držala. Nakratko
sam je prislonila na obraz i udahnula lagan miris bebe. Na trenutak sam
osjetila kao da sam natrag u vlaku s njezinom toplinom u svom naručju. Sjećanje

106
 Knjige.Club Books

mi je izronilo na površinu pa sam vratila ruke na tipkovnicu i dodala jednu riječ u

tražilicu.
Little Missenden?
Nalazilo se u južnom Beckinghamshireu. Stranica na Wikipediji opisivala ga
je kao “selo i župu na rijeci Misbourne u Chiltern Hillsu, smješteno između Great
Missendena i Amershama.”
Great Missenden imao je izravnu željezničku vezu s postajom Marylebone u
Londonu.
Prošli su me trnci spoznaje i uzbuđenja. To je to. Ova adresa. Sada sam u
mislima jasnije vidjela adresu s papira iako nisam znala je li to samo lažna nada.
Ali ovo mjesto činilo mi se kako treba. Uklapalo se. Ako bih uspjela razgovarati
s Kathryninom obitelji, mogla bih saznati što se događa i je li ona dobro. Morala
sam joj reći što mi se dogodilo i doznati odgovore na neka pitanja kako bih mogla
staviti točku i na ovih nekoliko posljednjih dana svog života. Morala sam se
uvjeriti da je Mia na sigurnom. Čula sam i šapat u dubini svog uma - želiš je
ponovno vidjeti i još jednom je držati u naručju. Potisnula sam ga.
Prema Google Mapsu, Little Missenden nalazi se tridesetak kilometara
sjeverozapadno od Londona, izvan M25 prema Oxfordu. Otprilike četrdeset
minuta autom. Odabrala sam satelitsku snimku pa proučila razmještaj sela. Dva
puba, kriket-klub, crkva, vrtić i raskrižje. Kuće su bile raspršene uzduž dviju cesta
koje su se pružale u smjerovima istok-zapad i sjever-jug.
Cijelo je mjesto bilo okruženo obrađenim poljima koja su se u zelenoj i
smeđoj boji isticala na satelitskoj snimci. Sjeverno od mjesta pružao se zavoj na
Chilternskoj pruzi, usporedno s glavnom cestom koja je vijugala prema
jugoistočnom Londonu. Nisam se mogla sjetiti imena ulice s računa za dostavu,
ali selo se činilo poput onih malih mjesta u kojima svi idu u isti pub i svi svakoga
poznaju. Mogla bih se samo raspitati i pronaći nekoga tko je poznaje. Poželjela
sam ponovno imati njezin bijeli ruksak, onaj koji je ostavila u vlaku - bio bi to
koristan početak razgovora.
Ta mi je misao dala ideju. Preodjenula sam se u radnu odjeću, plave hlače i
bijelu bluzu, a ranu iznad oka sakrila sam korektorom najbolje što sam mogla.
Premetala sam po ormaru sve dok mi u ruke nije došla torba koju mi je bivša
svekrva poklonila za prošli Božić. Bila je od kričavo ljubičaste i crne kože, ne baš
po mom ukusu, ali nisam imala srca odnijeti je u Caritas. Skinula sam etiketu i
ubacila nekoliko stvari unutra: paketić maramica, pokoju kemijsku, dva gotovo
potrošena ruža, pakiranje paracetamola i staru torbicu punu računa i iskorištenih
karata za vlak. Poslala sam upute s Google Mapsa na svoj mobitel, stavila nešto
suhe hrane u Dizzyjevu zdjelicu pa uzela jaknu i ključeve. Provjerila sam jesu li
svi prozori zatvoreni, i gore i dolje, i jesu li bočna vrata zaključana. Potom sam
zaključala stražnja vrata i navukla oba zasuna, i gornji i donji. Triput sam
provjerila jesu li glavna vrata zaključana, vrteći ručku kako bih bila sigurna, a

107
 Knjige.Club Books

onda sam pogledala s obje strane ulice u potrazi za sumnjivim parkiranim autima
koje nisam prepoznavala. Ništa.
Ceste su bile prometne, ali špica je već bila prošla pa je promet bio samo
lagano zakrčen, ali ne i u kolapsu. Pomoglo je i što sam vozila u suprotnom smjeru
od većine, van iz Londona umjesto u njega, tako da sam brzo prošla. Dvaput sam
pomislila da me prati crni BMW, da ide u mom smjeru održavajući razmak od
dva auta. Ali baš kad bih zaškiljila u retrovizor kako bih vidjela tko je za volanom,
auto bi jednostavno skrenuo u sporednu ulicu.
Deset minuta poslije učinilo bi mi se da vidim isti automobil za sobom, ali
onda bi me uz buku prestigao, a za volanom bi sjedila neka žena. Rekla sam si da
BMW-ovi nisu rijetkost u ovom dijelu svijeta pa sam se potrudila prestati gledati
u retrovizor. Znak za Little Missenden uz upozorenje Molimo vas da vozite
oprezno kroz naselje pojavio se uz cestu oko jedanaest sati.
Vozila sam kroz centar, a onda sam se, i prije nego što sam se snašla, ponovno
kretala prema otvorenom krajoliku. Polukružno sam se okrenula na prilazu velike
kuće i uputila natrag, u selo ovaj put sporije. Little Missenden bio je
malo simpatično mjesto, sa starim kućama i kućicama sa živicama koje su se
uklopile u dobro održavano seosko zelenilo. Sa stare župne crkve vijorila se
zastava svetog Jurja koja se isticala na hladnom jesenskom nebu.
Postojala su dva puba, ali Red Lion bio je bliži - nalazio se u bijeloj kući s
velikim ciglenim dimnjacima i u neposrednoj blizini centra sela. Parkirala sam
pokraj stare crvene telefonske govornice, uzela torbu sa suvozačkog mjesta i
uputila se unutra.
Pub je bio tih i mračan, niska stropa, s teškim drvenim stolovima i stolicama
i podstavljenim klupama poredanim uz zidove. Unutrašnjost je ispunjao miris
pržene hrane, piva i otvorene vatre. Bilo je tek nekoliko drugih posjetitelja:
stariji par u vodootpornim jaknama i cipelama za hodanje i nekoliko sredovječnih
muškaraca koji su na TV-u gledali konjske utrke. U kaminu je iza niske rešetke
gorjela vatra, a krupan pas pružio se odmah ispod držeći glavu na šapama. Dvoje
zaposlenika stajalo je iza šanka. Djevojka u ranim dvadesetima nalaktila se na
blagajnu i nešto tipkala na mobitelu. Drugi je bio stariji muškarac rijetke kose u
ranim pedesetima koji je velikim slovima pažljivo ispisivao ploču s ponudom
dana. Naručila sam dijetalnu Coca-Colu i pričekala dok mi ju je ulio i stavio na
šank pred mene.
“Funta i šezdeset, draga.”
“Hvala”, rekla sam veselo uzimajući torbu. “Zapravo, možda mi možete
pomoći oko nečega.”
“Dat ću sve od sebe, draga.” Pokazao je zlatni vjenčani prsten na svojoj lijevoj
ruci. “Ali samo da znaš, pod zavjetom sam.”
Kimnula sam i nasmiješila se kao da je riječ o najduhovitijoj stvari koju sam
čula cijeli tjedan. “To jest šteta.”

108
 Knjige.Club Books

Nahereno se nasmiješio. “Samo se zezam, mlada damo.”

“Zapravo tražim nekoga, ne znam znate li gdje je mogu pronaći.” Izvadila
sam svoju debitnu karticu, a on mi je približio uređaj da je očitam. “Jučer sam na
putu u London razgovarala s djevojkom koja je pri izlasku zaboravila uzeti torbu.
Mislila sam je samo ostaviti u Maryleboneu u pretincu za izgubljene stvari, ali
onda sam se sjetila kako mi je rekla da živi u Little Missendenu, a kako danas
imam poslovni ručak u Amershamu, odlučila sam usput skoknuti ovamo i ostaviti
joj je.”
Laž mi se na jeziku učinila neuvjerljivom iako je sadržavala natruhe istine.
Spustila sam torbu pokraj svog pića, a gazda me blijedo pogledao, trbuha stisnuta
ispod sive polo-majice marke Lacoste.
“Kako se zvala ta žena?”
“Kathryn.”
Sklopio je ruke i naslonio ih na lakirano drvo šanka.
“Kathryn kako?”
Počela sam se pitati je li ovo bilo dobro mjesto za početak. Poslije ću pokušati
i u sljedećem pubu, The Crownu, a onda i u poštanskom uredu, ako uopće postoji.
“Vjerojatno je u ranim dvadesetima”, rekla sam. “Plavuša, možda metar i
šezdeset pet? Zaklela bih se da mi je rekla da živi ovdje u selu.”
Odmahnuo je glavom i spremao se reći nešto kad ga je prekinula mlada
konobarica.
“Mislite na Kathryn Clifton?” rekla je. “Mršava, zgodna?”
“Zvuči kao ona. Imate li možda njezin broj? Mogla bih je nazvati i predati joj
torbu dok budem išla na sastanak.”
Djevojka je odmahnula glavom. “Nemam njezin broj.”
“Ima li netko tko bi mogao...”
“Ali živi odmah tu iza ugla.” Pokazala je palcem.
Puls mi se ubrzao. Konobarica se spremala reći još nešto, ali onda je vidjela
kako ju je gazda oštro pogledao pa su joj riječi zamrle na usnama.
“Mogu joj odnijeti torbu”, rekla sam. “Nije mi problem, stvarno. Samo mi
pokažite kamo.” Nasmiješila sam se. “Da dovršim svoje današnje dobro djelo.”
“Mi ćemo se pobrinuti da je dobije natrag”, progunđao je gazda. “Nije
problem.”
“Nije ni meni, stvarno. Imam vremena prije...”
“Jeste li novinarka?” rekao je odjednom dok mu je izraz lica postajao
mračniji.
“Molim? Ne.” Pokušala sam se prilagoditi na tu naglu promjenu smjera. “Ja
sam samo... netko koga je upoznala u vlaku.”

109
 Knjige.Club Books

“Zato što je ta obitelj imala i više nego dovoljno problema s novinarima koji
su širili svoja sranja ne bi li prodali novine, ako znate na što mislim.”
“Novine baš i ne čitam previše”, rekla sam. “I obećavam vam, nisam
novinarka.”
“Svejedno je bolje da im ne kucate na vrata”, rekao je, a svi znakovi topline
nestali su mu iz glasa. “Ne nakon onoga što se dogodilo njezinoj sestri.”
“U redu.” Pružila sam mu torbu preko šanka. “Tko je njezina sestra?”
Bez riječi je uzeo torbu i stavio je ispod šanka, izvan pogleda. Ignorirao je
moje pitanje.
“A vaše ime je?”
“Ellen”, rekla sam. “Ellen Devlin. Recite Kathryn da sam je pozdravila.”
Odnijela sam svoju dijetalnu Coca-Colu za stol pokraj vrata pa sam je pila
desetak minuta praveći se pritom da sam zauzeta mobitelom. Ako će joj vratiti
torbu, sad je pravi trenutak, prije nego što nastupi gužva u vrijeme ručka. Ako
uopće imaju gužvu u vrijeme ručka. Međutim, ni gazda ni konobarica nisu nikamo
išli, a gazda me nekoliko puta pogledao, očito me i dalje pokušavajući procijeniti.
Kad sam popila piće, izašla sam iz Red Liona i vratila se u auto. Parkirala sam
u ulici pokraj staromodne crvene govornice tako da sam imala dobar pogled na
ulaz u pub. Ulicom je prošao traktor čiji su ogromni kotači bili prekriveni blatom.
Provukao se između parkiranih auta i pločnika brujeći svojim dizelskim motorom.
Pet minuta poslije na vratima se pojavila konobarica tipkajući nešto na mobitel i
noseći kričavu ljubičasto-crnu torbu preko ramena. Kliznula sam još niže u
sjedalu, ali nije čak ni podignula glavu, nego se samo okrenula prema centru sela
i uputila dalje pješačkom stazom. Gledala sam je kako korača. Mogla bih je pratiti
pješice, ali to bi bilo presumnjivo u ovom uspavanom selu u četvrtak ujutro. Auto
je tek malo bolja mogućnost.
U Little Missendenu postojale su dvije glavne ulice koje se križaju pod pravim
kutom. Upalila sam auto i čekala vidjeti kamo će konobarica skrenuti. Gledala
sam je kako šeće stazom, još uvijek zaokupljena mobitelom. Udaljivši se od
puba, zastala je, pogledala preko ramena i ležerno otvorila torbu. Ubrzano je
pročačkala njezin sadržaj vadeći stvari i vraćajući ih natrag. Kad je izvadila
torbicu, ponovno je provjerila oko sebe, a zatim ju je otvorila i pregledala sve
njezine pretince. Namrštila se i vratila sve u torbu pa je ponovno zatvorila.
Nastavila je hodati.
Došla je do raskrižja i skrenula lijevo nestajući mi iz vidokruga. Ubacila sam
auto u brzinu i izvezla se na cestu kako bih je pratila.

110
 Knjige.Club Books

25
Leon

Kad je bio vani, Leon je nosio dva para rukavica: duge rukavice bez prstiju preko
uskih i prozirnih rukavica od lateksa. Osim iz neposredne blizine, bilo je teško
primijetiti ove od lateksa, a Leon nikoga nije puštao preblizu. Kod kuće je nosio
samo njih, ali kad je bio vani, bilo je bolje prikriti ih - u svakom slučaju, bilo mu
je draže ne ostavljati trag za sobom. Bolje je ići svijetom poput duha.
Oprao je ruke, stavio nove rukavice i lagano prigušio svjetla. Zavalio se u
svoju kožnatu stolicu i počeo proučavati ploču sa žrtvama koja je prekrivala
većinu zida iznad radnog stola. Četiri nesretne žene. Dvije plavuše i dvije brinete.
Leon je volio poznavati žrtve, doista ih poznavati, to ga je izdvajalo i činilo
drukčijim od ostalih. Ne samo tko su one bile prije nego što su umrle nego i koga
su voljele i koliko se daleko proširio utjecaj njihova ubojstva. Volio je ocijeniti
značenje koje je njihova smrt ostavila na njihove obitelji, prijatelje, kolege i na
cijelo društvo. Pogotovo kad bi slučajevi ostajali neriješeni i kad je odgovorna
osoba još uvijek bila na ulici nastavljajući svoj život kao da se ništa nije dogodilo.
Nastavljajući loviti.
Leon se nasmiješio.
Oči su mu lutale s jedne žrtve na drugu i preko riječi i brojeva ispod svake
fotografije. Datum rođenja i smrti. Mjesto pronalaska. Ime. Dob. Adresa.
Zanimanje. Ekskluzivni klub sa samo četiri člana. Treća je žrtva bila posebna,
drukčija - bilo je nešto u vezi s njom što nikako nije mogao dokučiti.
Tako je napravio ono što je uvijek tradicionalno radio. Možda ne uistinu
tradicionalno, nego samo poboljšana inačica: e-poruke i poruke članovima obitelji
iz različitih izvora. Slao je poruke na WhatsAppu i izravne poruke na društvenim
mrežama - obavijesti o povratu novca, pozivnice, pisma i isprike. Sve su zvučale
prilično iskreno i sadržavale istu poveznicu s jednakim iznosom novca. Sve što su
roditelji trebali napraviti je jednom kliknuti na poveznicu preko bilo kojeg od
svojih uređaja. Nije bilo važno ako su ignorirali, blokirali ili izbrisali većinu njih
jer bi ih prije ili poslije, u trenucima odsutnosti, umora ili dosade, ipak kliknuli.
A onda je bio unutra. Poveznica bi dostavila mali virus koji bi mu omogućio
daljinski pristup uređaju, a onda više nije bio onaj koji promatra izvana.
Promatrao je iznutra.

111
 Knjige.Club Books

Ali zapravo i nije želio da bude tako. Samo im je želio ući u glavu nakon što
bi im kći bila oteta. Biti korak ispred njih.
Tako je saznao. U početku su upotrebljavali šifrirane izraze, čak i međusobno,
ali s vremenom je postalo jasno da u njihovoj obitelji postoji nešto za što nitko
drugi nije znao. Nešto što su skrivali.
Užasna i opasna tajna.
Beba.
Trnci od uzbuđenja još su mu bili svježi. Oduševljenje otkrićem, činjenica da
zna prije svih i da je u jedinstvenoj poziciji napraviti nešto u vezi s tim. Spoznaja
o opasnosti koju je ona predstavljala i opasnosti u kojoj će se naći.
Beba je odgovor, točka oko koje se svi mi ostali vrtimo.
Ona je bila ključ svega.
Zato je bilo suđeno da njezina fotografija završi na njegovu zidu.

112
 Knjige.Club Books

26

Vozila sam sporo, a motor je kašljucao u trećoj brzini. Pravokutno raskrižje

zapravo je bilo tek trokut podšišane trave s drvenim urezanim znakom s druge
strane koji je pokazivao smjer prema obližnjim selima. S lijeve strane nalazila se
štala obojena u crno, a desno visoki kameni zid. Polako sam svladala zavoj i
ugledala konobaricu dalje uz cestu. Beamond End Lane. Cesta je ovdje bila uža,
a pješačka staza je nestala pa je hodala cestom uz uredno podšišanu živicu. Još
uvijek se bavila mobitelom. Zakočila sam i stala iza Mercedesa parkiranog s lijeve
strane ceste.
Ako me i primijetila, nije to ničim pokazivala. Stotinjak metara dalje prešla
je cestu i ušetala u prilaz, nestavši mi tako iz vidokruga. Ponovno sam se uključila
na cestu pa sam prišla bliže vozeći kao puž pored niza koliba prekrivenih
bršljanom iza kojih se nalazila otvorena drvena kapija s oznakom za Silverdale
Barn. Prilaz je vodio u dvorište u kojem su bila parkirana dva auta, a sa suprotne
strane nalazila se dvokatnica - štala preuređena u kuću. U prizemlju su se nalazila
dvoja ulazna vrata. Stanovi? Konobarica se uspinjala uz drveno stubište s bočne
strane kuće koje je vodilo prema još jednim vratima na prvom katu.
Tamo. Pokucala je na vrata, a ja sam još jednom skrenula u slučaju da se
okrene i ugleda me.
Preda mnom se nalazila nova kuća s još jednim velikim dvorištem. Nije bilo
auta, životinja ni znakova života na prozorima. Nadala sam se da su svi na poslu,
u kojem god investicijskom fondu ili banci radili, jer su si jedino tako
mogli priuštiti život u ovom komadiću raja u predgrađu. Skrenula sam u dvorište
dok mi je šljunak glasno krčkao pod kotačima, a onda ugasila auto. Uzela sam
autokartu sa stražnjeg sjedala pa je rastvorila preko volana kako bih odala dojam
neodlučna putnika. Istodobno sam nagnula retrovizor kako bih vidjela konobaricu
na vrhu drvenog stubišta. Razgovarala je s nekim, ali bila mi je okrenuta bokom
pa nisam mogla vidjeti tko je na vratima. Nakratko sam se pomolila da je to
Kathryn i da stoji na vratima dok ljulja Miju u naručju, da će pogledati torbu,
odmahnuti glavom i pitati se što se događa. Ne, žao mi je, to nije moja torba, nikad
je prije nisam vidjela.
Konobarica je predala torbu, kratko mahnula nekome na vratima i spustila se
niz stubište. Gledala sam u zrcalu kako šeće preko dvorišta prema cesti, prema

113
 Knjige.Club Books

meni, prije nego što je skrenula lijevo prema Red Lionu otkud je i došla. Ponovno
je spustila glavu i posvetila se mobitelu tipkajući prstima po zaslonu.
Pričekala sam minutu da dođe do raskrižja pa otkopčala pojas. Spremala sam
se izaći iz auta kad sam u zrcalu primijetila kretanje. Otvorila su se vrata
Kathrynina stana i izašao je muškarac. Kratko se okrenuo natrag i predao
posjetnicu nekome na vratima. Bio je odjeven u crno odijelo s kravatom. Okrenuo
se poći, a mene je oblio hladan tuš nelagode jer sam ga prepoznala: mršava građa,
uredna kratka frizura, jaka čeljust.
Detektiv pozornik Holt.
Ovo ne mogu biti dobre vijesti. Zagledala sam se pored njega očekujući da će
i inspektor Gilbourne proviriti iz stana i spustiti se niz stubište iza svog partnera.
Ali nije. Holt je bio sam. Nakon što su se vrata za njim zatvorila, požurio je niz
drveno stubište. Dok je otvarao vrata crnog Forda Focusa parkiranog u dvorištu,
izvadio je mobitel i prislonio ga na uho.
Više nije bilo drskosti iz našeg prošlog susreta - danas je izgledao snalažljivo,
a u brzini hoda i zgrbljenosti u ramenima bilo je nešto gotovo tajnovito. Ušao je
u auto još uvijek razgovarajući mobitelom. Je li čuo nedavni razgovor na
ulaznim vratima? Je li mu konobarica spomenula ime kad je predavala torbu ili je
zapravo razgovarala s Holtom? Ako jest, to bi mi moglo donijeti samo dodatne
nevolje. Spustila sam se još niže u vozačkom sjedalu nadajući da me mladi
detektiv nije vidio. Holt je upalio Ford i okrenuo se u dvorištu, stvorivši oblak
prašine, a onda nestao niz cestu.
Pričekala sam pet minuta kako bih se uvjerila da su Holt i konobarica dovoljno
daleko. Dok sam čekala, izvadila sam mobitel i na Googleu pretražila ime
“Kathryn Clifton”. Imala sam samo jednu crticu signala pa je trebalo vremena dok
se uči tala stranica s rezultatima. Imala je profile na Facebooku, Instagramu i
Pinterestu. Neke poveznice vodile su na objave fakultetskog časopisa otprije
nekoliko godina. Nekoliko drugih rezultata, ali ništa posebno sporno. Pretražila
sam “Kathryn Clifton sestra”. Nije bilo ni članaka ni ičega naočigled spornog,
ničega što bi bilo zanimljivo.
Namrštila sam se i odložila mobitel. Ako su novinari prouzročili probleme
njoj i njezinoj obitelji, sigurno bi bilo dokaza o tome negdje na internetu. Zar nije
da nitko od nas ne može pobjeći internetu, gdje sve ostaje zauvijek? Vratile su mi
se gazdine riječi. Svejedno je bolje da im ne idete kucati na vrata, ne nakon onoga
što se dogodilo njezinoj sestri. Možda ću prekršiti neku vrstu pravila oko zabrane
kontaktiranja sa svjedocima. Odvjetnik mi je u četvrtak navečer spomenuo nešto
o tome, ali bila sam toliko iscrpljena da se nisam sjećala detalja. I eto me ovdje.
Spremna nešto poduzeti pod svaku cijenu.
Izašla sam iz auta, prešla cestu i ušla u dvorište preko puta, pored natpisa
Silverdale Barn. Brzo sam se uspela uz stubište pa dvaput pokucala na drvena
vrata u čijem se središtu nalazila srebrna brojka tri. Iznutra su se čuli brzi i teški
koraci. Vrata je otvorio mišićavi mlađi čovjek u donjem dijelu trenirke i crnoj
114
 Knjige.Club Books

potkošulji. Bio je negdje u srednjim dvadesetima, kratko ošišane crne kose i lijeve
ruke prepune tetovaža; uzorci lubanje i keltskih spirala isticali su mu mišiće. Oko
čeljusti mu se nazirala sitna brada, a pod očima tamni kolobari.
“Mogu li vam pomoći?”
“Bog”, rekla sam. “Je li Kathryn kod kuće?”
Namrštio mi se i nagnuo naprijed kako bi pogledao niz stubište. Provjeravao
je jesam li sama.
“Ako tražite drugog policajca, upravo je otišao.” Kad sam odmahnula
glavom, naglo je rekao: “Što onda želite? Novinarka ste?”
Glas mu je bio dubok i samopouzdan, a seoski naglasak prštao mu je u svakoj
izgovorenoj riječi.
“Ne.” Ponovno to pitanje, drugi put u proteklih dvadeset minuta. “Ja sam joj
prijateljica.”
“Jeste li je vidjeli?” Zaškiljio je crvenim očima, kao da me pokušava
prepoznati. “Znate li gdje je?”
“Nadala sam se da ću je pronaći ovdje.” Pokazala sam prema njemu. “Vi ste
joj... cimer?”
“Dečko.”
“Aha.” Misli su mi se vratile na sliku modrica na Kathryninoj ruci. “Inače, ja
sam Ellen. Vi ste sigurno?...”
“Max”, rekao je nevoljko.
“Drago mi je, Max.” Pružila sam ruku, ali nije mi uzvratio. “Ja sam joj
prijateljica, jesi li je možda vidio od četvrtka navečer? Tad sam bila s njom.”
Počeo se duboko crvenjeti.
“Posljednji sam je put vidio u ponedjeljak ujutro.” Zašmrcao je. “Nismo se
rastali u najboljim odnosima.”
“Je li se uopće javila otad?”
“Već sam sve to rekao onom murjaku. Zašto bih to ponavljao nekoj neznanki
koja mi se samo pojavila na vratima? Zašto se uopće želiš miješati? Nikad te prije
nisam vidio.”
Pogledala sam prema cesti kojom su topotala dva konja s jahačima.
“Mogu li ući na minutu da razgovaramo? Mogu sve objasniti.”
Prekrižio je ruke i naslonio se na okvir vrata, a tetovirani biceps isticao mu se
pod prstima.
“Ne možeš.”
Počeo je zatvarati vrata, ali stavila sam ruku na njih ne bih li ga spriječila.
“Želim pomoći”, rekla sam kroz otvor. “Da je pronađemo. Želim pomoći i
bebi.”
Zurio je u mene zadržavši neutralan izraz lica. “Kojoj bebi?”
115
 Knjige.Club Books

“Miji.”
“Nemam pojma o čemu govoriš.”
Ali rekao je to prebrzo pa ga je lice izdalo, a neutralni izraz je nestao. Samo
na sekundu. Trenutak iznenađenja.
“Mislim da imaš, Max”, rekla sam. “U četvrtak su bile zajedno. Detektiv
pozornik Holt ti je upravo govorio o tome, zar ne?”
“Kako mu znaš ime?” Namrštio se, a čelo mu se skupilo. “Tom murjaku?”
“I ja sam razgovarala s njim.” Osjetila sam kako se ponovno povlači gurajući
jače vrata. “Slušaj, upravo sam bila u pubu Red Lion i gazda mi je spomenuo
Kathryninu sestru. Znaš li što o njoj, jeste li razgovarali u posljednje vrijeme?”
Sledio se. Obrazi su mu se počeli crvenjeti, a čeljust stiskati. “Molim?”
“Je li Holt već razgovarao s njom?”
“Ne.” Glas mu je sada bio tih i ravnomjeran, uz prigušen i jedva kontroliran
bijes. “Mislim da bi sad trebala otići.”
Izvadila sam posjetnicu iz torbice i na brzinu na poleđinu napisala svoj broj
mobitela. Dala sam mu je, a on ju je proučio i sprijeda i straga, kao da nije siguran
hoće li mi je zavitlati natrag.
“Ako bi i ti meni dao svoj broj, Max, mogla bih ti javiti...”
Ali već je zatvorio vrata.
Sišla sam stubištem i prošla preko dvorišta. U tišini svog auta sjela sam i
razmislila o onome što mi je Max rekao, ponavljajući u glavi njegove laži. Pojma
nemam o čemu govoriš. Kojoj bebi? Je li bio svjestan Dominicove uloge u
događajima proteklih dana, uloge ljutitog bivšeg dečka? Nakon nekoliko minuta
u navigaciju sam utipkala Seer Green i odvezla se do male željezničke postaje na
kojoj je Kathryn u utorak izašla iz vlaka.
Bilo je to još jedno slikovito chilternsko selo, nekoliko kilometara bliže
Londonu. Zašto nije izašla na Great Missendenu koji joj je bio bliže stanu? Je li
se ondje ukrcala? I što je bilo ovdje? Tu su pub, crkva i osnovna škola. Malo
toga drugoga. Parkirala sam na maloj željezničkoj postaji i ušla na peron kroz
otvorenu barijeru za karte. Zagledala sam se u usporedne tračnice koje su se
pružale kroz krajolik, obavijene drvećem s obiju strana. Bila je to postaja s dva
perona koja je izgledala kao da se nije previše promijenila još od pedesetih godina
prošloga stoljeća. Pretpostavljam da su je uglavnom upotrebljavali putnici koji su
išli na posao u London i iz Londona. Je li se Kathryn sastajala s nekim? Ili je
izbjegavala Dominica koji ju je čekao na zadnjoj postaji u Londonu? I najvažnije
od svega, zašto je ostavila Miju?
Na putu kući nisam mogla prestati razmišljati o Holtovu posjetu Kathryninu
stanu, i to bez Gilbournea. O tome kako je izgledao kad je otišao: nekako
tajnovito, kao da nije želio da ga itko vidi. Max je lagao o Miji. Znala sam to po
njegovoj reakciji kad sam ga pitala za Kathryninu sestru. Skrećući u prilaz svoje

116
 Knjige.Club Books

kuće, još uvijek sam se pokušavala odlučiti hoću li pitati Gilbournea o njoj. Dok
sam mozgala o tome, pronašla sam ključ ulaznih vrata i stavila ga u bravu.
Bočna vrata zalupila su se pred naletom vjetra, a drvo je udarilo o okvir poput
hica iz pištolja. Ustuknula sam, a puls mi je već divljao. Bila sam sigurna da sam
ostavila vrata zaključana i osigurana zasunima. Otvorila sam ih oprezno i
uz škripu šarki. Prošla sam preko kamenom popločane staze s bočne strane kuće
dok su mi trnci od nelagode prolazili niz kralježnicu. Zaustavila sam se na rubu
vrta.
Kuhinjska vrata bila su provaljena.

117
 Knjige.Club Books

27

Kroz razvaljena vrata vidjela sam da je kuhinja u neredu.

Bježi. To mi je bio prvi instinkt. Odlazi odavde. Idi u Tarin u kuću, hotel, bilo
kamo osim ovdje. Učinila sam korak unatrag prema prilazu i autu čiji se motor
još uvijek hladio. Ipak, došavši do vrata, zaustavila sam se. Počeli su me
obuzimati sram, frustracija i ljutnja. Nikad nisam bježala ni od čega u životu. Ovo
je moja kuća. Moj dom.
Dok mi je srce lupalo u grudima, okrenula sam se i pošla prema terasi kako
bih pogledala kroz kuhinjske prozore. Ormarići i ladice bili su otvoreni, a lonci,
tave i pribor za jelo razbacani po podu. Dnevni boravak bio je još gori. Kroz
zatvorena vrata terase vidjela sam knjige i DVD-ove razbacane posvuda. Stolice
su bile prevaljene, a jastuci na sofi rasparani i bačeni. Ladice na starinskom
pisaćem stolu bile su izvađene i izokrenute, a njihov sadržaj razbacan. Polica s
knjigama bila je prevrnuta, a uokvirene fotografije ležale su na podu u krhotinama
stakla. Crna zemlja iz prevrnutih žardinijera bila je prosuta po tepihu. Nije bilo ni
traga Dizzyju pa sam pogledala po vrtu za slučaj da me čeka, ali nigdje ga nije
bilo. Pametan je to dečko - znao bi kada treba bježati, sakriti se i gdje čekati da
prođe oluja.
Nisam vidjela nikoga unutra. Držeći mobitel, pažljivo sam ušla u kuhinju pa
osluhnula i čekala, naprežući uši kako bih čula bilo kakav pokret. Ali kuća je bila
tiha, kao da je bila iscrpljena i slomljena ovim traumatičnim trenucima. Kuhinjska
vrata visjela su ukoso iščupanih šarki, a na kuhinjskom podu bili su razasuti
komadići drva i žbuke sa zida. Spremala sam se zatvoriti ih, kad mi je palo na
pamet da ne bih trebala ništa dirati: moja je kuća sada mjesto zločina i moglo bi
biti otisaka prstiju. Dokaza.
Gilbourneove riječi ponovno su mi zazvonile u ušima, ona sumnjičavost u
njegovu glasu kad sam ga nazvala u vezi s provalnikom od prošle noći. Beba vam
je u mislima jer ste ipak imali vrlo intenzivno iskustvo. Mogu shvatiti zašto vidite
poveznicu između tih dviju stvari.
Ovo nisam umišljala.
Pokraj kuhinjskih vrata bilo je oboreno pakiranje riže, a zrna su u velikom
bijelom luku bila razasuta po pločicama pa sam preko njih stupila u hodnik. Prizor
je tamo bio podjednak; na podu su ležale jakne izokrenutih džepova. Pokupila sam

118
 Knjige.Club Books

nekoliko knjiga i časopisa zbačenih s police na oštećen parket, a na dnu hrpe

osjetila sam nešto tvrdo. Bio je to moj iPad. Ponovno sam provjerila dnevni
boravak. I televizor je još bio tu.
Zaustavila sam se na dnu stubišta i ponovno osluhnula držeći mobitel u ruci.
Tišina. Polako sam i oprezno krenula gore, stubu po stubu. Osjetio se neki blag
miris, nečijeg zadaha ili uskomešana zraka. Mračan i opor miris jednak onome od
prošle noći kad su mi kuhinjska vrata bila otključana. Jesam li bila svjesna da će
se vratiti u drugi posjet? Možda. Moguće da sam samo odbijala to prihvatiti.
Sva četvera vrata na katu bila su otvorena pa, očito, nijedna spavaća soba nije
pošteđena. Na krevetu glavne sobe nalazila se gomila odjeće, a i na podu su ležale
torbe, cipele i jakne. Sve su ladice i ormari bili otvoreni, uključujući i onu s moje
strane kreveta. Ispod nje su bili razbacani moja putovnica, nekoliko kreditnih
kartica i mala kutija s nakitom s nekoliko komada koje sam naslijedila od bake:
dijamantne naušnice koje godinama nisam nosila i srebrna narukvica s lancem.
Još su uvijek bili tu.
Ulazeći u manju spavaću sobu koja gleda na vrt, težak teret skupio mi se u
očima pa se sav moj strah pretočio u ljutite suze.
Prošle sam noći bila užasnuta pomišlju da mi je netko provalio u kuću dok
sam bila sama na katu. Kako je neki stranac oskvrnuo moje utočište, moje
sklonište od svega. Cijeli sam dan imala nelagodan osjećaj da bi me netko mogao
promatrati i pratiti. Sinoć su ostavili kuću netaknutom, ali bili su mi dovoljno
blizu da mi naude ako su to željeli. Danas kad su se vratili, bila sam daleko i na
sigurnom - ali svejedno je gori osjećaj s obzirom na to što su uradili u ovoj sobi.
To je bila soba koju smo nekoć uredili kao dječju, žutih zidova i parketa u
krem boji, jednog zida pokrivenog posterima cirkuskih životinja. Neutralne žute
boje, ne ružičasta ili plava. Soba je bila spremna za namještaj od borovine,
kolijevku, ormar i možda komodu s ladicama i prenosivim stolom s gornje strane.
To bi bila bebina soba, a kad bi on ili ona narasli dovoljno veliki, preselili bi se u
slobodnu sobu kako bi oslobodili mjesto za brata ili sestru, možda i više njih.
Richard i ja zajedno smo je uredili jednog sunčanog vikenda slušajući Radio Two.
Bila sam u prvom tromjesečju svoje jedine prirodne trudnoće. Iako sam znala da
ne bih smjela, već sam krišom posjećivala Boots i JoJo Maman Bebe kako bih
kupila nekoliko benkica, prsluka, rukavica za bebe i svih ostalih stvari. Željela
sam uroniti u sve to i potpuno se prepustiti, biti prikladno spremna. Ignorirajući
ono što se spremalo. To je bilo prije nego što su došle najgore godine, prije
brutalnih ciklusa umjetne oplodnje i beskrajna čekanja, nadanja, molitvi i besanih
sati tijekom kojih sam se pitala jesam li nekako uklela svoju trudnoću time što
sam prerano kupila odjeću za bebu.
Mjesecima nisam bila u dječjoj sobi i obično sam njezina vrata držala
zatvorena. To je bio nesuđeni dio mog života, kao kakva muzejska izložba
konzervirana u formalinu i zamrznuta u vremenu.

119
 Knjige.Club Books

Sada je bila čak i u gorem stanju od ostatka kuće. Sve je bilo potrgano,
otvoreno i istreseno na pod. Ladice su bile izvučene, preokrenute i potrgane, a
drvo odlomljeno i napuklo. Sve otvoreno, ispražnjeno i srušeno. Bačeno o zid i
rastavljeno. Uništenje je u prizemlju bilo promišljeno, ali ovo ovdje bilo je na
potpuno novoj razini. Izgledalo je poput zlobe. Poput bijesa.
Tada su mi krenule suze. Bila sam ljuta na sebe, ali nisam si mogla pomoći.
Obrisala sam ih dlanom ne želeći gledati u ruševine dječje sobe, ali ne mogavši ni
skrenuti pogled s nje. S poda sam podignula lutku i postavila je na malu
obojenu stolicu pokraj vrata. Nema smisla. Ovdje nije bilo doslovno ničega
vrijednog krađe. Ničega značajnog. Nisam ni stupila u sobu još od... ne znam kad.
Možda od ljeta, prije nekoliko mjeseci. Vrhom cipele gurnula sam krhotine
drvene ladice. Zatim sam počela uspravljati neke komade namještaja kako bih
oslobodila dio prostora.
I onda sam shvatila da nešto ipak nedostaje.
Nestalo je šest benkica od mekanog bijelog pamuka, nikad nošenih ni opranih.
Nestali su prsluci za bebe dobi do tri mjeseca. Rukavice za bebe i nekoliko drugih
komada dječje odjeće koje sam kupila prije toliko godina na tim preuranjenim
posjetima Bootsu - sve je nestalo.
Kroz bijes i strah probila mi se misao: ovo je sve zbog Mije. Ali nikad nije
bila u mojoj kući, nijednom. Jesu li vidjeli dječju sobu pa je povezali s njom? Jesu
li uzeli odjeću za bebe kao dokaz njezine prisutnosti? To nema nikakva smisla. Ili
mi je netko možda želio poslati poruku? Nisam imala pojma koja bi to poruka
mogla biti, osim činjenice da je nekako ponovno povezana s Mijom.
Sve je bilo povezano s njom.
U kupaonici sam, među bocama i kremama pobacanima s polica pronašla
paketić maramica pa sam obrisala oči i ispuhala nos. Na kraju sam ušla u
gostinsku sobu kako bih vidjela kakva je tamo šteta. Sve jednako. Rastvoreni i
pretraženi ormari, razbacane stvari po podu: deke, stara odjeća i jastuci. Bio je to
završni čin uništenja moje kuće.
Spremala sam se krenuti niz stubište, kad sam nešto primijetila. Nešto osjetila.
Propuh. Povjetarac. Tek hladan dodir jesenskog zraka koji je dolazio kroz
otvoreni prozor s druge strane sobe. Navukla sam rukav preko ruke kako bih
izbjegla ostavljanje otiska prsta pa sam zatvorila prozor i okrenula ključ u bravi.
Provjerila sam da je zasun navučen. Morala sam nazvati 112, a poslije toga i
Gilbournea.
Okrenula sam se kako bih izašla iz sobe i ukopala se na mjestu, a dah mi je
zastao u prsima.
Na vratima je stajao muškarac.

120
 Knjige.Club Books

28

U prvoj sekundi šoka primijetila sam dvije stvari.

Bio je potpuno odjeven u crno.
Na glavi je nosio fantomku.
Od trbuha do stopala oblio me val čistog užasa i tako snažan nalet straha da
me gotovo oborio s nogu. Slika stranca iz vlaka otprije dva dana ispunila mi je
um. Mršava građa. Oči koje zure. Rukavice bez prstiju. Pronašao me. Na
trenutak smo zurili jedno u drugo, a onda je zakoračio u sobu. Crni se pauk ukazao
iz tame.
Maskirani stranac u mojoj kući. Progonitelj. Možda i ubojica.
Uputila sam se prema otvorenim vratima, ali ispružio je lijevu ruku i zalupio
ih, a udarac lakiranog drva o okvir prolomio se kroz tišinu poput hica pištolja.
Polako je odmahnuo glavom - ne. Svijetle oči promatrale su me kroz
fantomku poput dviju iglenih ušica. Ovako maskiran izgledao je poput terorista i
plaćenog ubojice - ali postojala je neka prisnost u načinu na koji je hodao, kao i u
pokretima njegovih udova. Promotrila sam nered na podu oko svojih nogu ne bih
li pronašla nešto čime se mogu braniti; deke, plahte, odjeća, jastuci. Ništa čvrsto,
ništa što bi moglo napraviti štetu.
Napravio je novi koračić prema meni pa sam se povukla, dalje od vrata.
Držala sam ruke u umirujućoj pozi.
“Uzmi što god želiš”, rekla sam napeta glasa. “I samo otiđi.”
Njegove su me oči gutale. Grabežljivac koji odmjerava plijen.
“Ne. Još.”
Glas mu je bio uglađen i miran, a svaka riječ izgovorena čisto i precizno. Kao
da sa zadovoljstvom oteže.
“Samo otiđi, molim te”, rekla sam. “Neću nazvati policiju, neću te pokušati
zaustaviti.”
Frknuo je.
“Spusti mobitel na krevet.”
Zaboravila sam da mi je još uvijek u ruci. Sagnula sam se i bacila ga na goli
madrac, ali nisam skinula pogled s njega. Uzeo ga je rukom u crnoj rukavici bez
prstiju i isključio, a onda ga stavio na vrh ormara.
121
 Knjige.Club Books

Učinila sam korak unatrag, dalje od njega.

“Zadrži ga”, rekla sam. “Dolje imaš i iPad i novac u torbici, a u glavnoj sobi
nešto nakita. To je sve vrijedno što imam.”
Zaškiljio je i pokazao na nered na podu. “Molim? Misliš da sam ja ovo
napravio? Misliš da sam ti ja provalio u kuću?” Iza njegovih riječi treperio je
bijes.
“Pa ovdje si, zar ne?”
“Ne”, ispalio je. “To nisam bio ja. Nisam ovo napravio.”
“Vjerujem ti oprosti.” Morala sam ga zapričavati. “Samo sam pretpostavila...”
“Samo sam ti došao pogledati kuću u sklopu istrage, a onda sam primijetio da
su stražnja vrata otvorena. Pomislio sam da bi netko mogao biti ozlijeđen.”
Istrage? pomislila sam. O čemu on govori? Na leđima je nosio crni ruksak,
dovoljno velik da u njega stane odjeća za bebu koja je nestala iz susjedne sobe.
“U redu”, rekla sam.
“Spremao sam se otići, ali onda si se vratila i uhvatila me nespremnog.”
“Imamo nešto zajedničko”, rekla sam.
Ima li oružje? Nisam vidjela da ima.
Ponovno je krenuo naprijed potiskujući me u kut. Njegov crni obris blokirao
je vrata i gotovo potpuno zapriječio prodiranje svjetla u prostoriju.
“Ali netko ti je dobro pretresao kuću, zar ne? Što misliš da su tražili?”
“Kako to misliš?”
“Jasno je da su nešto tražili.”
“Oni?”
Slegnuo je ramenima.
“Tko god da je ovo napravio. Sigurno si imala nešto što bi im trebalo.”
“O čemu govoriš?”
“Pitam se, jesu li našli ono što su tražili?”
Testirao me, shvatila sam. Provjeravao je hoću li dati pravi odgovor ili ću ga
pokušati učiniti budalom tako što ću mu reći pogrešan. Kažem li mu istinu, ne
smijem se poskliznuti.
“Nemam pojma, ne znam čak ni o čemu je riječ. Jedino što sam dosad
primijetila jest da nedostaje neka odjeća za bebe.” Poželjela sam reći u bebinoj
sobi, ali to bi zvučalo blesavo i suludo jer je to bio naziv koji već dugo nisam rekla
naglas. “Nalazila se u maloj sobi.”
Na trenutak je zaškiljio gledajući me. Procjenjivao je moj odgovor. Na koncu
su mu se ispod crne vune na fantomki razvukli obrazi, vjerojatno se nacerio.
“Ovo postaje sve bolje”, rekao je. “Čak i ne znaš tko je dijete, zar ne?”
“Dijete”, namrštila sam se. “Misliš na Miju? Kako znaš za nju?”

122
 Knjige.Club Books

“Znam ja dosta toga, Ellen. O tebi. O njoj. Svakakve zanimljive detalje.”

Ponovno sam ustuknula, ovaj put prema prozoru.
“Kako... kako mi znaš ime? Kako si znao gdje živim?”
“Dobar sam u otkrivanju stvari. To mi je posao.”
“Ti si tip iz vlaka”, rekla sam tiho. “Onaj koji je sjedio preko puta mene.”
Čudak koji me fotografirao i pratio peronom.
“Želio sam joj pomoći, kao i Kathryn”, rekao je jednolično. “Želim pomoći i
tebi.”
“Pomoći mi oko čega?”
“Ti si predala dijete policiji, zar ne?”
“Naravno.”
“Vjerovala si policiji.”
“Da.”
Uzdahnuo je odmahujući glavom. “Pogreška.”
“Molim?” rekla sam. “Kako to misliš?”
“Već su mu jednom dopustili da se izvuče.”
“Kome su dopustili da se izvuče?”
“Suprugu. Zar ne znaš? Uvijek je suprug u pitanju.”
“Ne razumijem”, rekla sam dok su mi se misli rojile glavom. “Kathrynin
suprug?”
Uzdahnuo je kao da je razočaran. “Onaj koji je želi uzeti. Koji želi uzeti
bebu.”
“Reci mi”, kazala sam očajničkim glasom. “Molim te. Zašto je bila pogreška
predati Miju policiji?”
Prišao mi je bliže. Ustuknula sam još jedan korak pred njim i gotovo se
spotaknula preko kartonske kutije na podu.
Sada mi je bio blizu, dovoljno da sam mogla omirisati njegov gadljivo slatkast
miris znoja i oštar miris izbjeljivača.
“Zato”, rekao je nagnuvši mi se prema licu, “što će je tako lakše pronaći.”
Stiskao je i opuštao šake na bokovima, kao da se jedva uspijeva kontrolirati.
Nosio je crne rukavice bez prstiju, baš kao u vlaku. Prvi sam put primijetila da su
mu i prsti prekriveni glatkim prozirnim lateksom, kao kod kirurga.
Nema otisaka prstiju. Nema DNK-a.
Strah mi se poput knedle nakupio u grlu.
“Zašto nosiš rukavice?” rekla sam tiho.
Nije odgovorio. Obrazi su mu se ponovno raširili ispod fantomke, ali osmijeh
mu ovaj put nije došao do očiju pa je izgledao nakazno i lažno, kao da je to naučio
napamet gledajući TV. Misli. Postojala su dva načina za izaći iz sobe. Kroz vrata

123
 Knjige.Club Books

u hodnik ili kroz prozor skokom na stražnju terasu. Sve je bilo zatvoreno. Ako
potrčim prema prozoru, hoće li me pokušati zaustaviti? Naravno da hoće.
Postojao je i treći način izlaska, shvatila sam uz jezivu pouzdanost: na
nosilima ili u vreći za truplo. Kroz glavu mi je prošao prizor mjesta zločina s
forenzičarima u bijelim uniformama kako dolaze za nekoliko sati. Ili sutra ili
sljedećeg tjedna. Kako proučavaju, fotografiraju i traže dokaze. Kako prolaze
kroz ruševine moje kuće ne bi li pronašli vezu između žrtve i ubojice. Prizor me
trznuo kao da sam upravo dodirnula strujnu žicu.
Neću biti ničija žrtva.
Kimnula sam prema ulaznim vratima kao da u svakom trenutku očekujem da
će se otvoriti.
“Znaš, moj suprug bi se svakog trenutka trebao vratiti.”
Pogledao je vrata, samo na sekundu, a ja sam stavila ruke u džepove jakne i
omotala crnu tkaninu oko sebe, kao da se želim ugrijati ili zaštititi.
Zaškiljio je.
“Ne.” Ton mu je bio uglađen i odrješit. “Neće se vratiti. Ne čini ništa glupo
jer ću ti inače morati nauditi.”
Ignorirala sam ga stisnuvši prstima snop ključeva u džepu jakne. Obujmila
sam ih rukom tako da mi je jedan ključ virio kroz prste. Napravila sam to sigurno
desetak puta kad bih za sobom čula korake dok sam noću sama šetala mračnim
ulicama - nakon posla ili izlaska kad bih se izdvojila iz društva. Ipak, nikad ih
nisam morala upotrijebiti i nikad nisam saznala rade li stvarnu razliku. Uskoro ću
doznati. Pet centimetara mjedi koji bi mi mogli poslužiti kao oružje u bijegu
odavde, ako ga uspijem uhvatiti nespremna.
Napravio je još jedan korak prema meni.
“Ne mogu dopustiti da otrčiš murji, Ellen.”
Polako sam izvukla ruke iz džepova dok su mi ključevi bili bolno stisnuti u
šaci. Ključ je virio tako da ga nije mogao vidjeti. Podsjetila sam se mornaričkog
tečaja samoobrane. Usredotoči se na izravan udarac u ranjive dijelove: oči, nos,
grlo. Prebacila sam težinu na nožne prste, spremna podići desnu ruku i snažno je
ispružiti u njegovu smjeru. Na uskom dijelu vrata, gdje je završavala fantomka,
vidjela mu se koža. Bila je blijeda, ranjiva i mrtvački bijela u odnosu na crnilo
njegove odjeće. To ju je činilo dobrom metom.
Sad. Podignula sam ruku visoko i zamahnula dolje, ali u posljednjem se
trenutku izmaknuo pa sam ga promašila za nekoliko centimetara. Povlačio se
držeći ruku pred sobom.
“Stani!”
“Ne voliš žrtvu koja uzvraća udarac, je li?”
Ponovno sam zamahnula stjeravši ga u kut.

124
 Knjige.Club Books

S neočekivanom je brzinom podignuo desnu ruku držeći u njoj nešto

pravokutno i metalno. Pružio je ruku do mog vrata. Osjetila sam trenutan šok, a
onda i vruć paralizirajući bol, žestoku agoniju kakvu nikad prije nisam doživjela
i koja mi je užarila svaki živac u tijelu, kao da sam ispunjena ledenom
vatrom. Počela sam padati unatrag.
Poslije toga nisam osjećala ništa.

125
 Knjige.Club Books

29

Volio ju je slušati u mraku.

Kad bi zatvorio oči, gotovo se mogao zamisliti ondje, u kući s njima i u sobi s
njom. Samo njih dvoje. Njezine rukice u njegovima. Pet sitnih prstića stisnutih
dok spava.
Najčešće je ondje bila žena koja je razgovarala s bebom. Puštala je glazbu
osmišljenu da potiče i umiruje mozak novorođenčeta.
Ali bilo mu je draže kad bi se vrata zatvorila, kad bi ženin glas iščeznuo i kad
bi njih dvoje ostali sami. Volio je slušati bebin smijeh kroz grgljanje, njezino
gugutanje i cerekanje. Slušao ju je kako diše. Kratki i plitki udisaji i izdisaji iz
malih pluća. Ponekad bi je slušao kako plače. Ali nije često plakala. Bila je dobra
curica.
Hakiranje Alexe u njezinoj sobi učinilo je malu napravu puno korisnijom.
Korisnijom za toliko stvari.
Za prisluškivanje.
Kako bi se osjećao kao dio obitelji.

126
 Knjige.Club Books

30
Gilbourne i Holt

Gilbourne je izvadio dvije tablete iz male plastične vrećice i stavio ih na dlan.

Prije dvadeset godina mogao je provesti cijelu noć bez sna i jedva bi to i
osjetio. Čak i prije deset godina. Mjesto zločina, istraga, hodanje od vrata do
vrata, uhićenja, ispitivanja, odlasci na sastanke, sat spavanja tu i tamo, dosta kave
i mogao je funkcionirati. Taj nedostatak sna tijekom prvog, drugog ili trećeg dana
poslije poziva, a onda jurnjava sve dok konačno ne optužiš svog osumnjičenika.
Ali više nije bio taj čovjek. Godine su ostavile traga. Uz nedostatak inspektorskog
kadra na prvoj crti i s nedovoljno mlade krvi koja bi ih zamijenila, uz uvijek
rastuća očekivanja od rukovodećih i neznalica od političara iznad njih, situacija je
na poslu postajala sve teža i teža. Svi su bili rastegnuti preko mjere, pa i više od
toga. I svi su imali svoju točku pucanja.
Oči su mu bile odlučne, a glava teška od umora. Trebao je ovo. Samo je morao
ostati priseban, to je sve. Žrtve su to zaslužile, baš kao i njihove obitelji. Istresao
je i treću tabletu iz vrećice i sve tri ubacio u usta. U vratima s vozačke
strane pronašao je poludovršenu šalicu kave za van pa zalio tablete napravivši
grimasu poslije kušanja jučerašnje kave.
Otvorio je vozačka vrata i izlio ostatak hladne kave na raspukli sivi asfalt.
Kad je izašao iz auta, seoski zrak bio je poput hladnog šamara pa je uvukao ruke
duboko u džepove kaputa. Holt ga je čekao nekoliko metara dalje. Pognute je
glave vodio ozbiljan razgovor mobitelom. Vidjevši da mu se približava, Holt je
na brzinu završio poziv i spremio mobitel u džep. Nekako je uspio izgledati svježe
i spremno unatoč svim silnim satima koje su odradili ovog tjedna. Izgledao je
gorljivo. Čak i uzbuđeno. Kako ono kažu? Mladost je potraćena na mlade.
Gilbourne je kimnuo u znak pozdrava partneru.
“Što imamo, Nathane?”
“Prije dva sata primili smo poziv od žene koja je šetala psa. Kolege su došli
provjeriti pa su tamo pronašli tijelo, u potoku pokraj onog drveća.” Pokazao je
prema drvoredu bukava nešto dalje od staze.
“Idemo onda.”
Krenuli su s ugibališta uz blagu padinu, improviziranom stazom ugažene
trave. Na vrhu padine, na zaravni, staza je nestajala u drveću. Tamo je uz hrast

127
 Knjige.Club Books

dežurao uniformirani službenik u reflektirajućoj jakni. Gilbourne je pokazao

iskaznicu i zaustavio se kako bi nakratko pogledao iza sebe.
Seoska cesta između Beaconsfielda i Amershama vijugala je dalje u oba
smjera. Vladala je tišina. Vjerojatno su se još na pristojnoj udaljenosti mogla čuti
vozila iz oba smjera, barem prije nego što bi ti došla u vidokrug. Ili prije nego što
bi ti nekome došao u vidokrug. Bilo je rano popodne, ali prošla su samo dva auta
otkad je prije nekoliko minuta parkirao. Procijenio je da je udaljenost od
ugibališta do drveća između pet i šest metara. Bila je tu padina, ali čak je i
gojazniji čovjek, pod pretpostavkom da je žrtva prosječne visine i težine,
vjerojatno mogao pokriti tu udaljenost u šest do osam sekundi.
To mu nije davalo nadu da postoje svjedoci koji su u prolazu mogli uhvatiti
ubojicu na djelu.
Sve u svemu, ovo je bilo dobro mjesto. Dobro izabrano. Najbolje čemu su se
mogli nadati je snimka kamere iz auta koja je tijekom nekoliko proteklih dana
mogla uhvatiti neki auto parkiran na ugibalištu.
Holt ga je čekao, a činio se uzbuđenim dok je pokazivao dalje prema drveću.
“Odmah dolje”, rekao je. “Postoji rupa u zemlji, ali ne možete je vidjeti dok
ne dođete doslovno iznad nje.”
“Nije bilo problema s dečkima iz Thames Valleya oko preuzimanja slučaja?”
Holt je odmahnuo glavom. “Ni najmanjih. Činili su se sretnim zbog toga.”
Gilbourne je pustio mladog detektiva ispred sebe da se probija kroz nisko
grmlje i preskače trula debla na tlu. Zemlja je bila blatnjava, staza skliska od
jesenske kiše, a zrak težak i ispunjen vlagom. Dvadesetak metara od ceste došli
su do još dvojice uniformiranih službenika koji su stajali uz bijelo-plavu
policijsku vrpcu koja je sprječavala da se itko drugi približi mjestu zločina. Još
uvijek nije bilo novinara, ali s obzirom na broj policijskih vozila parkiranih na
ugibalištu, bilo je samo pitanje vremena kad će se pojaviti. Podsjetio se da
poslije, prilikom povratka u postaju, upozori policijske službenike za odnose s
javnošću.
“Je li išta dirala, ta šetačica psa?”
“Mislim da nije”, rekao je Holt. “Tamo je u ophodnom autu na ugibalištu.”
“Jesi li je upitao?”
“Pretpostavio sam da su službenici to već provjerili s njom jer mi nisu ništa
prenijeli.”
Gilbourne je iz džepa izvadio kutiju Maribora, zapalio cigaretu upaljačem
Zippo pa povukao dug dim. Vidio je i previše mjesta zločina koja su uništili suviše
revni svjedoci, kontaminirajući dobre izvore DNK-a i gazeći dokaze na zemlji u
nepotrebnom pokušaju da budu od pomoći. Jednom je čak imao i uništeno mjesto
zločina na kojem je tip pokušao reanimirati susjeda koji je bio mrtav dulje od
dvadeset četiri sata. Tu je trebalo dosta posla za sve raspetljati.

128
 Knjige.Club Books

“Nemojmo pretpostavljati, u redu, Nathane?” Otpuhnuo je oblak dima u zrak.

“Razgovaraj još jednom s njom i ponovno provjeri je li išta dirala, je li pustila psa
blizu trupla.”
Mlađi detektiv napravio je korak dalje od dima i činilo se kao da će se
pobuniti, ali je na kraju odustao.
“Želite da to odmah učinim?” upitao je.
“Za minutu. Pogledajmo prvo mjesto zločina.”
Žuta i crna vrpca povučene su između stabala kako bi ogradile mjesto zločina,
s malim kvadratnim šatorom u središtu. Jedna je strana šatora bila otvorena pa su
mogli vidjeti dva stopala, jedno s cipelom, a drugo zabačeno u stranu. Na zemlju
su radi lakšeg pristupa bile postavljene ploče za hodanje koje su vodile od šatora
pa do ruba ograđenog mjesta zločina. Nazubljene metalne ploče koje su stajale na
zemlji nisu slijedile utabanu stazu kroz šumu. Umjesto toga postavljene su
čudnom trasom nagore pa u stranu, a sve kako bi se spriječilo da istražitelji gaze
po dokazima jer od svih mogućih trasa, najmanje je vjerojatno da bi sumnjivac
odabrao tu.
Gilbourne je mogao osjetiti trnce od tableta koje su počele djelovati, užarivši
mu živčane nastavke i učinivši sve jasnijim i točnijim; prigušene boje dana postale
su malo svjetlije. Je li to uopće od tableta ili je u pitanju nešto drugo?
Žamor mjesta zločina, mentalni izazov rješavanja slučaja, uzbuđenje u vezi s
potjerom? Možda sve pomalo.
Nedostajat će mu sve to.
Dok su se približavali, kimnuo je u znak pozdrava voditeljici forenzičara
Fioni Whyler. Bila je odjevena u bijelu forenzičku uniformu, maskirana i
zakukuljena, nogama na obje strane malog potoka.
“Stuarte”, rekla je. lagano mu mahnuvši. Spustila je obje noge na bližu stranu
potoka, a onda se pločama za hodanje oprezno uspela do policijske vrpce. Imala
je blijedu mliječnu put, a nekoliko vlasi riđe kose pobjeglo joj je ispod
kapuljače uniforme. Nasmiješila se, a oči su joj se caklile. “Mislila sam da ti je
već došlo vrijeme za mirovinu.”
“Nedostaje mi još nekoliko mjeseci do trideset godina staža, Fiona”, rekao je
Gilbourne nasmiješivši se.
“Čini se kao da to govoriš već posljednje tri ili četiri godine”, rekla je.
Pokazao je prema bijelom šatoru iza nje. “Kako stojimo?”
“Pa, žrtva je žena u ranim dvadesetima, čini se da je zadobila najmanje dvije
ubodne rane u leđa, a možda i više njih. Potpuno je odjevena.”
“Oružje?”
“Još ništa. Sudeći po veličini rane, moguće je da u pitanju kuhinjski nož široke
oštrice, nešto takvo. Nešto veliko.”
“Obrambene ozljede?”

129
 Knjige.Club Books

“Nisam ih utvrdila na inicijalnom pregledu.”

“Je li ubijena ovdje ili negdje drugdje?”
Fiona je slegnula ramenima gledajući pomalo čeznutljivo u njegovu zapaljenu
cigaretu. “Pitaj me ponovno za nekoliko sati.”
“Pretpostavljam da mi još ne možeš pomoći oko određivanja vremena smrti,
je li tako?”
Odmahnula je glavom. “Još ne, imamo još toga za obaviti. Nagađala bih.”
“Kakva su ti onda nagađanja?”
“Ja ne nagađam, Stu, ja sam znanstvenica. Zato su mi dali ovo lijepo bijelo
odijelo.”
Gilbourne je skupio ruke u molećivi položaj i pružio ih pred sebe. “Samo za
mene?”
Na trenutak je zurila u njega, a onda uzdahnula. “Truplo je nepoznat broj sati
ležalo napola uronjeno u potok, što je ubrzalo hlađenje tkiva i poremetilo mnoštvo
drugih stvari.”
Gilbourne je kimnuo i nastavio čekati.
“U redu”, konačno je rekla. “U redu. Ako bih morala nagađati, rekla bih više
od dvadeset četiri, a manje od četrdeset osam sati. I vjerojatno naginje na veću
brojku. Ali nemoj me držati za riječ.”
“Legenda si, Fiona.”
“Kad budem točno znala, prvi ćeš to saznati. Ali zasad ne mogu bolje od
ovoga.”
Osvrnula se prema mjestu zločina gdje je jedna od kolegica u bijeloj uniformi
stavljala čistu plastičnu vrećicu preko žrtvinih ruku kako bi se očuvali eventualni
forenzički dokazi ispod nokata.
“Bolje da se vratim na posao.”
“Hvala ti, Fiona. Cijenim to.”
Gilbourne ju je gledao kako odlazi, uvlačeći posljednji dim cigarete prije nego
što je palcem i kažiprstom otkinuo goreći dio, a filtar stavio u džep jakne. Stajao
je tako minutu razgledavajući mjesto zločina.

***

Holt je čekao i šutio. Bili su partneri tek nekoliko mjeseci, ali znao je da je ovo
Gilbourneov ritual i da je bolje ne prekidati ga. Jedna od njegovih dosjetki,
pokušaj da uđe u glavu napadača kako bi mogao vizualizirati trenutak
odigravanja zločina, da vidi probleme koji su mu se mogli dogoditi i pogreške
koje je možda napravio. Rekao je Holtu da ako želi odrediti najvjerojatnije izvore
dokaza, zamisli kako je sam počinio zločin - sve detalje, praktične aspekte i

130
 Knjige.Club Books

posebnosti. Holt ga je pristojno saslušao kimajući u znak slaganja. Ali sve mu je

to zvučalo poput praznovjerja i staromodnog sranja. U modernoj kriminalistici,
osiguranje optužnice prije svega je ovisilo o DNK-u, a onda o svemu drugom.
DNK za prelazak s uhićenja na optužnicu, DNK za slučaj na sudu, DNK za
uvjeravanje porotnika koji su pola života proveli gledajući Osumnjičene, Dextera
i CSI Miami.
DNK je bio ključ. Holt je to znao bolje i od koga.
Gilbourne je na koncu kimnuo i okrenuo se partneru. “Onda, Nathane. Misliš
li da je ovo pravo mjesto zločina?”
“Prerano je da budemo sigurni”, rekao je Holt, “ali instinkt mi kaže da nije.
Ne znam kako bi ubojica nagovorio žrtvu da dobrovoljno dođe ovamo. Ovdje
nema ničega, nije na putu i za kamo, nije ni prečica. Neka vrsta slijepog puta.”
“Mogla je biti prisiljena doći ovamo, protiv svoje volje.”
“Možda”, Holt je pažljivo birao riječi znajući da ga testira. “Ali ne znam. Ne
čini mi se da je tako. Primarno mjesto zločina vjerojatno je vozilo ili kuća gdje su
nanesene ozljede. Ovo je sekundarno mjesto na kojem se riješio tijela.”
Gilbourne je kimnuo. “I meni se tako čini. A što zaključuješ iz odabira ove
lokacije za sekundarno mjesto zločina?”
“Pa, potrebno je poznavati područje”, rekao je Holt. “Mislim, ja ne bih nosio
tijelo s ceste ovamo, a da ne znam za mjesto. Odande se ne može procijeniti
vidljivost, kao ni ima li pješaka i kakve su mogućnosti za skrivanje tijela.
Gledajući s onog mjesta, a da ne znaš, ovdje je mogao biti i nečiji vrt ili deveta
rupa igrališta za golf. Ne bi znao je li ovo dobro mjesto za odlaganje tijela osim
ako već nisi bio ovdje.”
“Možda se našem ubojici jednostavno posrećilo s lokacijom?”
“Ne, mislim da je lokalac. Ili da poznaje ovo područje.
“Slažem se”, ponovno je rekao Gilbourne. “Hajde, idemo razgovarati sa
šetačicom psa.”
Okrenuli su se za odlazak kad ih je pozvala Fiona Whyler.
“Stuarte?” rekla je pokazujući na jednog od kolega forenzičara u bijeloj
uniformi koji se kretao pločama za hodanje prema rubu vrpcom omeđena
prostora. Nosio je nešto u plastičnoj vrećici za dokaze. Zaustavio se i pružio im
vrećicu. Unutar prozirne plastike nalazio se ružičasto-bijeli pravokutnik veličine
kreditne kartice. Vozačka dozvola čiji su rubovi bili smeđi i uprljani blatom, ali
ime i fotografija još uvijek su bili vidljivi.
“Isuse”, rekao je Holt gledajući izbliza. “To je ona.”

131
 Knjige.Club Books

31

Dvije jednake opekline na mom vratu bile su prekrivene velikim flasterom. Bol
se polako stišala i prerasla u lagano pulsiranje i ukočenost koja mi se protezala od
ramena sve do čeljusti. Liječnici su rekli da je to bio pištolj za omamljivanje koji
mi je u kontaktu s kožom nanio jak strujni udar. Nezakonito, jako opasno i lako
dostupno na internetu. Izgleda da nije moguće znati kakav sam točno udar
doživjela, ali liječnica je rekla da sam imala sreće što ozljede nisu ozbiljnije:
jednom je vidjela da je takav pištolj upotrijebljen u uličnoj pljački, a žrtva je
doživjela srčani udar. Imala sam sreće i što mi je glava udarila samo o prozorsku
dasku. Savjetovala me da odem u bolnicu na pravi pregled, ali to mi se učinilo
suvišnim.
Do trenutka kad je došla pomoć, kuća je, naravno, već bila prazna i nije bilo
ni traga mom napadaču, osim nereda koji je ostavio za sobom. Uniformirani
službenici koji su se pojavili, dvojica mladih pozornika s bradama i velikih ruku,
zabilježili su moj oskudni opis provalnika i uzeli mi izjavu o događanjima ovog
popodneva. Više ih je zanimao sam napad; činjenica da nije ukradeno ništa
vrijedno smanjila im je zanimanje za provalu. Rekla sam im sve čega sam se
mogla sjetiti, uključujući i riječi koje su mi sada bile urezane u mozak.
Ti si predala dijete policiji.
Pogreška.
Zato što će je tako lakše pronaći.
Izraz u njegovim očima kad je to izrekao, iskra iščekivanja. Je li to bilo to?
Dvojica mladih službenika zabilježili su priču o Miji, ali vidjevši kako su
razmijenili poglede, znala sam da nisu uvjereni u moju priču i da se pitaju jesam
li možda još pod šokom. Vjerojatno će ovo zabilježiti kao provalu i fizički
napad na vlasnika kuće, a u toj priči nije bilo mjesta za bebu koje nije bilo tu i
koja uopće nije moja. Rekli su mi da će mi se javiti detektiv iz kriminalističke
policije koji će potražiti dokaze, otiske prstiju i uzorke DNK-a. Na koncu sam se
prestala truditi oko objašnjavanja.
Sad kad su otišli, nazvala sam Gilbournea. Željela sam da upozori Mijine
roditelje. Triput sam ga zvala, a poziv je svaki put prebačen na govornu poštu.
Unatoč svemu, u ovakvim mi je trenucima nedostajao Richard, ne zato što je
znao popravljati vrata ili sastavljati namještaj, zapravo sve muške poslove, nego
132
 Knjige.Club Books

zato što je bilo lakše zajednički se nositi s problemima. Kao tandem. Imati nekoga
s kime možeš razgovarati, nekoga bliskog s kim možeš podijeliti nevolju.
Umjesto toga sam iz ruševina svoje kuhinje nazvala Taru dok sam gledala
bravara kako osigurava vrata šperpločama i novim zasunima, samo privremeno
dok ne nabavim nova. Govorila sam joj da ću odsjesti u najbližem hotelu kad
me prekinula.
“Nema šanse”, rekla je. “Bit ćeš kod nas.”
“Tara, to je jako ljubazno od tebe, ali znam da imaš pune ruke posla s
dječacima i ne želim te dovesti u...”
“Nema izgovora, krevet ti je već spreman, a i otvorila sam bocu vina. Ne
prihvaćam ne kao odgovor pa ti je bolje da se dovučeš ovamo.”
Srce mi se ispunilo od suosjećanja u njezinu glasu. “Hvala, T.”

***

Dočekala me na vratima čvrsto me zagrlivši, a kad mi je ugledala zavoj na vratu

i izblijedjelu modricu iznad oka, smiješak joj je smjesta prerastao u zabrinutost i
šok.
Našla sam se u gostinskoj sobi svoje najbolje prijateljice bez ičega osim manje
torbe, kaveza za mačke i odjeće na sebi. To je to: zbroj svega na što mi se život
trenutačno sveo.
Stavila sam stvari na krevet i otvorila kavez kako bi Dizzy izašao van. Izašao
je polako i oprezno, njušeći nepoznat zrak i trljajući svoje krzneno lice o moje
noge.
“Samo nekoliko dana”, rekla sam mu. “Onda ćemo se vratiti kući.”
Okrenula sam se i vidjela da nas s vrata netko pomno promatra. Tri dječaka
poredana po visini, od najvišeg do najnižeg. Tarini sinovi navikli su me redovito
viđati, kuma sam svoj trojici, ali Dizzy im je rijetka pojava. Mačak se smjestio na
rub kreveta poput nervozne sfinge i sumnjičavo se zagledao u dječake.
Tarin najstariji sin Noah ozbiljan je šestogodišnjak koji voli gledati kulinarske
emisije i pamtiti svjetske zastave pa se uvijek činio starijim nego što jest. Oprezno
je zakoračio u sobu i pogledao me svojim velikim smeđim očima skrivenim iza
Spidermanovih naočala.
“Mogu li je pomaziti?”
“Naravno.”
Na trenutak je uz svečan izraz lica razmislio o mom odgovoru, još uvijek
stojeći nadohvat mačka. Dječaci su rijetko dolazili u moju malu kuću, bilo mi je
lakše dolaziti k Tari i čuvati ih ondje gdje su im sve stvari, pa je dosad samo
jednom vidio Dizzyja.
“Kako se zove?” upitao je Noah.
133
 Knjige.Club Books

“Dizzy.” Izvorno je bio Daisy, objasnila sam, sve do prvog posjeta veterinaru
kad su mu otkrivena nedvojbeno muška obilježja.
“Hoće li me ugristi ili ogrepsti?” upitao je Noah.
“Neće”, rekla sam uz smiješak. “Samo je malo nervozan u blizini malih ljudi,
ali ako budeš nježan, bit će u redu.”
Noah se okrenuo prema braći pa podignuo ruke poput učitelja koji poziva
svoje učenike da ga slušaju.
“Morate biti dobri prema njemu”, dao je upute mlađim dječacima dok su se
okupljali oko mačka kako bi ga pomilovali. “Zato što je tužan jer nije u svojoj
kući.”
Svi su naizmjenično i pažljivo pomilovali Dizzyja, čak i najmanji od braće,
Charlie, koji je najčešće bio i pomalo nepredvidljiv. Dizzy je sjedio i sve podnio
strpljivo poput sveca. Gledao je pred sebe držeći uši u zraku, a šape podvijene
pod sebe. Nije preo, ali nije ni frktao.
Srednji sin Lucas zagledao se u mene nakon što je prošao njegov red za
milovanje.
“Ne smijemo imati kućne ljubimce”, rekao je.
“Smijemo”, ispravio ga je Noah. “Imamo bebu morskog psa.
“Ribe se ne računaju.”
“Računaju.”
“Ne računaju”, rekao je Lucas kao da je spreman boriti se za obranu svog
stajališta na ovu temu. “Jer ih ne možeš milovati.”
Noah je za kraj još malo pomilovao Dizzyja.
“Hoćeš li sada živjeti s nama?” rekao je. “Sa svojim mačkom?”
“Samo nakratko”, rekla sam. “Možda dan ili dva.”
Tara je s vrha stubišta pozvala dječake na čajanku, a kad su odjurili podsjetila
sam se, kao i pri svakom dolasku ovamo, koliko su nam se putevi razišli u
proteklom desetljeću. Tara i ja upoznale smo se u mornarici, u prvom tjednu
treninga na Sveučilištu Kraljevske mornarice u Dartmouthu. Objema nam je
nedostajao dom i obje smo bile izgubljene u naglom prelasku iz studentskog
života u vojničko okruženje. Obje smo bile diplomantice čiji su očevi služili u
mornarici, obje kompetitivne i sportskog duha. Odradila je osam godina, a ja
dvanaest, ali ostale smo u kontaktu i nakon što je mornaričku karijeru zamijenila
novinarskom. A onda se, kad sam se i ja vratila civilnom životu, pokazalo da
živimo toliko blizu da petkom možemo otići na piće, u restoran ili kino. Bile smo
vjenčane kume jedna drugoj kad smo u ranim tridesetima počele razmišljati o
zasnivanju vlastite obitelji. Ona je zatrudnjela nekoliko mjeseci nakon što je
prestala uzimati kontracepciju pa su nam se životi još brže počeli razdvajati,
poput tračnica koje idu u različitom smjeru. Iza prvog sina došao je drugi, a onda
i treći, a Tarin se život promijenio zbog prilagodbe stalnim obvezama noćnog

134
 Knjige.Club Books

hranjenja, vrtića, rodiljnog dopusta, učenja sjedenja na kahlici i razvoženja djece.

Trudile smo se ostati u kontaktu i sjećati se zašto smo se uopće sprijateljile, ali
nije uvijek bilo lako. Otkad je Richard otišao, upravo sam se njoj povjeravala više
nego ikome drugom.
Nakon što su dječaci završili s čajem, a Tarin suprug Dave otišao s njima u
sobu za igru gledati crtiće, Tara je otvorila bocu pinota grigio i natočila nam dvije
velike čaše. Sjele smo u dnevni boravak pa sam joj prepričala protekla tri dana,
počevši od mog posjeta specijalistu za oplodnju pa o svemu što je uslijedilo. Dok
sam govorila, Tara je kimala i podizala obrve, usput nam točeći još vina kad bi ga
ponestalo u čašama.
Gotovo sam završila priču kad mi je zazvonio mobitel. Javila sam se
očekujući da je netko iz tima za provale.
“Upravo sam primio tvoju poruku”, rekao je Gilbourne zvučeći kao da je bez
daha. “Gdje si? Jesi li na sigurnom?”
“Dobro sam”, rekla sam. “Samo malo potresena.”
“Slušaj, sredio sam ti mjesto u sigurnom smještaju. Uglavnom se upotrebljava
kao prijelazna kuća za žrtve obiteljskog nasilja, ali dovoljno je izolirana pa ćeš
tamo biti na sigurnom. Osobno sam razgovarao s upraviteljem i večeras imaju
sobu za tebe. Želiš li da ti dam adresu?”
“To je lijepo od tebe, inspektore, ali dobro sam.”
Glas mu je postao odlučniji. “Ovdje nema pregovaranja, Ellen. Mogla si biti
ozbiljno ozlijeđena ili još gore od toga. Trebaš zamjenski smještaj sve dok ne
pronađemo tipa koji ti je to napravio.”
“Nisam kod kuće.”
“Aha, to je dobro”, rekao je. “Jesi li sigurna da te ne mogu natjerati da se
predomisliš?”
Ponovno sam se zapitala dovodim li Taru u opasnost time što ostajem kod
nje. Možda bi za nju bilo bolje ako bih otišla nekamo, dalje od dječaka.
“Gdje je ta prijelazna kuća?”
“U Burnt Oaku. Nije predaleko od tebe.”
“I imaju slobodan krevet?”
“Mogu ih odmah nazvati i osigurati ga za večeras.”
Tara mi je uhvatila pogled i vrlo odlučno odmahnula glavom. Stavila je jednu
ruku preko moje, a drugu uperila prema meni.
Ostaješ ovdje, tiho je izustila. S nama. Nježno mi je stisnula ruku pa sam
osjetila kako mi se u grlu stvara knedla.
“Ellen”, rekao je Gilbourne. “Jesi li još tamo?”
“Ovdje sam”, rekla sam. “To je vrlo ljubazno od tebe, ali neće biti potrebno.”
Njegova brižnost dala mi je tračak topline. Činilo se kao da se trudi više nego što
bi trebao po službenoj dužnosti. “Ali zahvalna sam ti što si se potrudio.”
135
 Knjige.Club Books

“Dobro, dok god si na sigurnom”, rekao je uzdahnuvši. “Inače, možeš me

zvati Stuart. Nego, razgovarao sam s dvoje službenika koji su bili u tvojoj kući
danas popodne. Kažu da nisi mogla opisati ili identificirati provalnika. Je li to
točno?”
“Ne, rekla sam da je nosio fantomku.”
“Lice mu je sve vrijeme bilo pokriveno?”
“Da”, rekla sam. “Ali znam tko je to bio.”
“Molim? Kako?”
“Bio je to tip iz vlaka.”
“Isuse, Ellen.” Vratio mu se odlučan ton. “Zašto im to nisi rekla?”
“Pokušala sam”, rekla sam. “Tražio je Miju. Išao je za njom i tog dana u vlaku,
zato me pratio. Bio mi je u kući u srijedu navečer i danas se vratio. Još uvijek
traga za njom. Tvrdio je da mi on nije ispreturao kuću, nego da je to učinio
netko drugi tko je tražio nešto određeno.”
S druge strane linije nastala je kratka tišina.
“To je rekao?” upitao je tiho Gilbourne. “Rekao je da ju je tražio?”
“Rekao je da nisam trebala predati Miju policiji”, ponovno sam iz sjećanja
prizvala njegove riječi. “Jer će je tako lakše pronaći.”
“Tako znači.”
“Što je htio reći, Stuarte? Zašto bi je želio pronaći? Što se ovdje događa?”
Ponovno je oklijevao pa sam s druge strane linije začula iskru upaljača.
“Nije ti pametno da se miješaš u ovo, Ellen.”
“Već sam umiješana, htjela to ili ne.”
“Bila si u opasnosti i vidjela što bi ti se moglo dogoditi”, rekao je tiho. “Danas
si mogla biti mrtva. Moraš malo zakočiti i pustiti nas da radimo svoj posao.”
“Protekla su me tri dana pratili, provalili mi u kuću i napali me u njoj. Mislim
da više ne mogu zakočiti. I ne mogu se zaštititi ako ne znam što se događa. Hoćeš
li mi onda reći ili ću to morati sama otkriti?”
Čula sam dubok uzdah s druge strane linije dok je uvlačio dim cigarete.
“Slušaj”, rekao je konačno. “Možeš li doći? Trebali bismo razgovarati licem
u lice.”
“Ostavila sam auto kod kuće, nisam se osjećala sposobnom za vožnju.
Liječnica mi je rekla da se odmaram.”
“Dobro, u redu.” Glas mu je postao tiši, kao da je cijelom rukom obujmio
mobitel. “Što kažeš da dođem k tebi?”
Dala sam mu Tarinu adresu u Harrowu.
“Krećem tamo”, rekao je i prekinuo poziv.

136
 Knjige.Club Books

32

Uspela sam se na kat kako bih se raspakirala i provjerila Dizzyja. Kad sam se
vratila dolje, Tara je već pustila Gilbournea unutra pa je detektiv stajao nasred
hodnika obloženog parketom. Najmlađi sin Charlie virio je u neznanca sakrivši se
iza Tarine noge, ali Noah i Lucas odmjeravali su ga i promatrali uz čisto divljenje.
U Noinim očima moglo se vidjeti kako mu je ovo praktički najuzbudljivija stvar
u životu: mačak i pravi policajac istoga dana dan u njihovoj kući.
“Gdje vam je pištolj?” rekao je Noah.
Gilbourne mu se nasmiješio. “Nemam pištolj, ali imam ovo.” Posegnuo je
džep i izvadio crni kožnati novčanik. Otvorio ga je i pokazao policijsku značku.
Predao ju je dječaku. “Značka. Puno bolje od pištolja.”
Noah je oduševljeno pogledao značku, a onda ponovno Gilbournea.
“Kad narastem”, ozbiljno je priopćio, “bit ću policajac.”
Gilbourne mu je nježno razbarušio smeđu kosu. “Bravo za tebe, momčino.
Kako se zoveš?”
“Noah”, rekao je. “Lovit ću zločeste dečke.”
“Čuj, Noah, mislim da ćeš biti doista odličan policajac.”
Namignuo je dječaku. “Zapravo, čak ću te i preporučiti svom naredniku.”
Gilbourne je izgledao nešto svježije, a oči su mu bile svjetlije nego prošli put
kad sam ga vidjela. Možda samo zato što trenutačno nije bilo gluho doba noći i
što ga nisam promatrala pod anemičnim fluorescentnim svjetlom policijske
sobe za ispitivanje, ali svejedno se činio nekako mlađi. Obrijao se i počešljao crnu
kosu unatrag, i iako mu je gornje dugme košulje bilo otkopčano, čvor kravate
nalazio mu se samo malo ispod. Možda nije bio razbarušen u stilu Willema
Dafoea. Možda više kao nešto izlizaniji James Franco.
Pogledala sam iza njegovih leđa prema autu parkiranom uz rubnik. “Sam si
danas?”
“Pozornik Holt istražuje neke druge tragove.”
Tara nas je povela u blagovaonicu gdje je uz stol od borovine bilo postavljeno
šest stolica visoka naslona. To je bila jedna od prostorija koju je željela sačuvati
od dječaka i njihovih igračaka, igrica, akcijskih figurica i romobila.
“Želite li što popiti?” rekla je. “Kavu, čaj? Nešto jače?”
137
 Knjige.Club Books

Oboje smo odbili.

“Onda ću vas ostaviti.”
Zatvorila sam vrata za njom i sjela za stol nasuprot Gilbourneu.
“Jako si se svidio Tarinim dječacima.”
“Dobra su to djeca.”
Nekako mi je na vrhu jezika bilo pitanje koje mi je godinama upućivano,
običan upit s potencijalom da ti zareže ožiljke i ponovno otvori stare rane. “Imaš
li ti djece?”
“Četiri cure”, rekao je. “Dvanaest, petnaest, osamnaest i devetnaest godina.”
“Opa”, rekla sam. “To je sigurno...”
“Kako si doista, Ellen? Zar ne bi trebala biti u bolnici?”
“Pamtim i bolje dane”, rekla sam. “Ali sve je to prividno. U bolnici mi ne bi
napravili ništa što ne mogu sama.”
Suosjećajno mi se nasmiješio. “Imala si težak tjedan.”
“Što se događa, Stuarte?”
“Mislim da ti dugujemo ispriku. Što smo te neki dan onako pritisnuli na
ispitivanju. I zbog načina na koji se pozornik Holt odnosio prema tebi.”
“Mislila sam da je pritiskanje ljudi nešto što svakodnevno radite?”
Odmahnuo je glavom i položio dlanove na crni kožnati fascikl. Ruke su mu
izgledale snažne, široke i preplanule.
“Samo sam želio vidjeti kako si.” Odjednom je izgledao povučeno, kao da je
požalio zbog dolaska. “I uvjeriti te da ćemo učiniti sve kako bismo uhvatili osobu
koja ti je to napravila.”
Biti ovdje s njim učinilo se svjetlosnim godinama daleko od zagušljive sive
prostorije u policijskoj postaji. Ta mala soba za ispitivanje kao da je osmišljena
da se u njoj osjećaš sitno i nevažno, nešto poput sudnice obložene parketom ili
katedrale visoka stropa. Kao da joj je cilj da te prestraši i navede da kažeš istinu.
Ali Tarina blagovaonica bio je neutralan teren i gotovo se činilo kao da je
Gilbourne samo običan tip, nečiji suprug, prijatelj ili kolega, i da samo čavrljamo.
“Lijepo što se brineš”, rekla sam, zahvalna što je promijenio ton od utorka
navečer. “Ali nisi došao ovamo samo da bi mi to rekao, zar ne?”
Gilbourne se nalaktio na stol i nagnuo mi se bliže. Mirisao je po žvakaćoj
gumi s okusom mente dok je cigaretni dim bio poput muškatne pozadinske
primjese, nimalo odbojan. Otkopčao je crni kožnati fascikl s tri strane i rastvorio
ga preko stola.
“Došli smo do snimki sigurnosnih kamera koje potvrđuju određene dijelove
tvog iskaza.” Izvadio je list papira i gurnuo ga preko stola prema meni. Bila je to
fotografija muškarca u boji, u crnoj jakni i trapericama usred mnoštva ljudi na
željezničkoj postaji.

138
 Knjige.Club Books

Počela sam proučavati fotografiju. Kvaliteta nije bila najbolja, ali bilo je jasno
vidljivo da je mršav i da ima crnu jaknu, crnu pletenu kapu i velike crne vojničke
čizme. Vratio mi se bljesak sjećanja na današnje popodne, na njegovu ruku
koja mi se približavala vratu užasan bol koja mi je zapalila svaki mišić u tijelu.
Suspregnula sam se da ne zadrhtim.
“To je on.” Gurnula sam papir od sebe. “U utorak je bio u vlaku, a danas me
napao u mojoj kući.”
“Sto posto si sigurna da je isti čovjek bio u tvojoj kući?”
“Devedeset devet posto.” Snažno sam progutala slinu kroz suho grlo. “Kako
me je pronašao?”
“Još istražujemo, ali recimo da ima obrazac za to.”
“Znači da znate tko je on?” Osjetila sam tračak olakšanja što mi konačno, ali
konačno vjeruje. “Što on ima s Mijom?”
Ustao je i otišao do vrata blagovaonice pa ih lagano odškrinuo. Pogledao je u
hodnik i zatvorio ih, a onda se vratio i ponovno sjeo za stol.
Pružio je ruku. “Možeš li mi dati svoj mobitel?”
“Zašto?”
“Molim te.”
“Ne snimam ovaj razgovor, ako na to misliš.”
“Samo meni za ljubav”, rekao je slegnuvši ramenima. “Na dvije minute. Što
sam stariji, postajem paranoičniji.”
Izvadila sam mobitel iz džepa traperica i predala mu ga. Na trenutak ga je
promatrao, a kad je pronašao tipku za isključivanje, pritisnuo ju je. Položio ga je
na stol između nas zaslonom nadolje.
“Ovo što ću ti reći je strogo neslužbeno, u redu?”

139
 Knjige.Club Books

33

Gilbourne je objema rukama protrljao lice, najednom se doimajući starije pod

slabim svjetlom blagovaonice.
“Trenutačno nisam baš u najboljim odnosima sa svojim šefom i stvarno ti ne
bih trebao ništa govoriti”, rekao je. “Ali ipak hoću zato što, pod a: šef mi je idiot,
a pod b: želim te zaštititi jer sam iskreno zabrinut da ćeš se uvaliti u još
veću opasnost ako te malo ne uputim u pozadinu svega.”
“Razumijem”, rekla sam. “I cijenim to.”
“Istraga je u tijeku pa mi moraš obećati da ovo nećeš širiti dalje. Čak ni
prijateljici.” Pokazao je palcem prema zatvorenim vratima. “Nikome.”
“U redu”, rekla sam. “Možeš računati na to.”
Na trenutak me proučavao, a onda položio kažiprst na ispisan papir. “Njegovo
je ime Leon Markovitz. Trideset šest godina. Posljednja poznata adresa je u
Camdenu. Bivši tabloidski novinar koji je 2013. godine osuđen zbog više
optužbi za hakiranje mobitela, provalu, kršenje privatnosti i podmićivanje javnih
službenika. Odslužio je tri godine u zatvoru, a nakon puštanja neko je vrijeme
proveo pod nadzorom u psihijatrijskim ustanovama. Poslije tog ga nijedne novine
nisu htjele ni pogledati pa se pretvorio u jednog od onih istinskih kriminalnih
fanatika ili kako to već ide. Prošle je godine bio jedan od glavnih osumnjičenih u
ozbiljnoj kriminalističkoj istrazi, jednom od mojih slučajeva. U dvama je
navratima uhićen i ispitan.”
“Ispitan u vezi s čim?”
“U vezi s nizom krajnje nasilnih kaznenih djela - imao je određene
informacije o žrtvama i okolnostima tih zločina. Informacije ciljano nisu puštene
u javnost da bismo pravog krivca odvojili od internetskih manijaka koji nas zovu
kako bi sve priznali. Imao je informacije koje je samo prijestupnik mogao znati.
Nažalost, istraga je... zakazala na nekim drugim mjestima. Na kraju nismo imali
dovoljno za optužnicu protiv Markovitza.”
“Sigurno znate njegovu adresu, možete...”
Gilbourne je podignuo ruku. “Pričekaj još minutu da završim.” Prelistao je
papire u svom fasciklu. “Kao što sam spomenuo, pretražujemo snimke
sigurnosnih kamera na St. George Streetu gdje si, kako tvrdiš, u utorak popodne
oteta. Pokrivenost kamerama je neujednačena, ali ANPR je uhvatio nešto što bi
140
 Knjige.Club Books

možda moglo biti važno.” Namrštila sam se na kraticu pa je dodao. “Sustav za

automatsko prepoznavanje registracijskih tablica.”
“BMW?”
Izvadio je još jedan list formata A4 iz kožnatog fascikla pa mi ga gurnuo
preko stola. Na ovom nije bila mutna fotografija sitnog plana sa sigurnosne
kamere, nego uvećan prikaz glave i ramena muškarca na zelenoj pozadini.
Policijska fotografija kakva se može vidjeti u novinama ili u vijestima na TV-
u. Ljutito i žestoko lice. Tamnoriđa brada i kratko ošišana kosa. Debeo vrat. Nos
savijen po sredini u nekom davnom lomu.
Nelagodni nalet straha oslobodio mi se u želucu. Prekrižila sam ruke na
prsima.
“To je on”, rekla sam. “Dominic. Tip koji nas je u utorak oteo.”
Na trenutak je zurio u mene, ali nije mi proturječio. Nakon što su mi riječi
izašle s usana, shvatila sam kako sam rekla nas umjesto me. Kad da postoji spona,
obećanje i povezanost između mene i Mije, nešto više od obične slučajnosti.
“Ova je policijska fotografija snimljena ranije ove godine”, nastavio je.
“Dominic Church, dvadeset devet godina. Prije svega ovoga bio je osuđen za
fizički napad, pljačku i posjedovanje droga. Još uvijek mu nismo uspjeli ući u
trag, ali samo je pitanje vremena.” Preko stola mi je gurnuo i drugu fotografiju
tako da su sada stajale jedna pokraj druge. Dva nasilna muškarca. Protrnula sam
od pomisli koliko sam im obojici bila blizu u proteklih nekoliko dana. “On i
Markovitz imaju nešto zajedničko.”
“Što?”
“Dominic Church bio je ispitan u vezi s istim slučajem on je bio naš drugi
glavni osumnjičeni. Zapravo smo istraživali jesu li radili zajedno, a to je još uvijek
otvorena mogućnost. Ali i on nam je prošao kroz prste.”
“Onda... je li netko bio uhićen? Ili osuđen?”
Gilbourne je odmahnuo glavom, najednom me ne smogavši pogledati.
“Ne. Kao što sam rekao, slučaj je još otvoren. Još uvijek je to moj slučaj, osim
ako idiot od mog šefa odluči promiješati karte kako bi zadovoljio nadređene. Nije
mi preostalo još puno vremena u službi, ali zakleo sam se žrtvinoj obitelji da ću
prije odlaska polučiti neki rezultat.” Ponovno je kažiprstom tapnuo po
fotografijama. “Što se mene tiče, ova dvojica su i dalje glavni osumnjičeni. Stoga,
ako pokušaju stupiti u kontakt s tobom i ako vidiš jednog od njih, ako i pomisliš
da te prate, nemoj se miješati. Ne približavaj im se. Kao što već znaš, obojica su
jako opasni. Što god da se dogodi, ne vjeruj nijednom od njih. I obećaj mi da ćeš
mi to javiti. Smjesta.”
Niotkuda mi je bljesnulo sjećanje, kao kakav déjà vu. Nažvrljana uputa u
Kathryninoj poruci: Ne vjeruj nikome.
“U redu”, rekla sam. “Javit ću ti.”

141
 Knjige.Club Books

Stavio je ruku preko moje, a koža mu je bila vruća nad mojim prstima. Više
je mjeseci prošlo otkad sam osjetila muškarčev dodir i najednom sam shvatila
koliko su mi nedostajale te sitne intimnosti.
“Ne mogu ti objasniti koliko je to važno, Ellen. Radi tvoje sigurnosti. Podnio
sam obnovljeni zahtjev za nadzor obojice, ali dotad moraš biti na dodatnom
oprezu.”
“Koliko će trebati da počne nadzor?”
“Nadam se u sljedeća dvadeset četiri sata, čim načelnik odobri prekovremene
sate.” Slegnuo je ramenima kao da se ispričava. “Formalnosti i birokracija. Žao
mi je.”
Spustila sam pogled na njegovu ruku pa ju je povukao.
“U redu, ali i dalje ne razumijem kakve to veze ima s Mijom.”
Na trenutak sam pomislila da će mi reći nešto više. Međutim, spustio je pogled
i počeo skupljati papire pa ih vraćati u fascikl. Živahno ga je zatvorio i ustao.
“Već sam ti rekao više nego što sam trebao.”
“Jeste li pronašli Kathryn?”
Ignorirao je moje pitanje. “Nije te smjela uključiti u ovo.”
“Ali jest.”
“Da”, rekao je tiho. “Jest.”
Na trenutak sam razmislila. “Taj slučaj u kojemu su Church i Markovitz bili
osumnjičeni, je li imao veze s Kathryninom sestrom?”
Zaustavio se i okrenuo prema meni pa me pogledao u oči. “Molim?”
“Njezina sestra. Povezano je, zar ne?”
Glas mu je bio ujednačen i neutralan, a dio topline iščeznuo je iz njega. “Zašto
to kažeš?”
Na trenutak sam pomislila lagati mu. Zadržati to za sebe. Ali kad se on već
toliko potrudio pomoći mi i kad mi je rekao stvari koje vjerojatno nije trebao,
osjetila sam se loše od pomisli da mu nešto skrivam.
“Otišla sam do Kathrynina stana”, rekla sam. “Razgovarala sam s njezinim
dečkom.”
“Što?...” Ogorčeno se namrštio. “O tome ti govorim, Ellen. Budeš li radila
takve stvari, dovest ćeš se u još veću opasnost. Kako si uopće... znala gdje ćeš je
tražiti? Kad si bila tamo?”
“Danas. Vidjela sam pozornika Holta kako odlazi i...”
Podignuo je oba dlana kao da zaustavlja promet. “Čekaj, Nathan je bio tamo?”
Ponovno je sjeo, još se više namrštivši. Ovo mu je očito bilo još jedno neugodno
iznenađenje. “Na svoju ruku? Jesi li potpuno sigurna da je to bio on?”
Jesam.

142
 Knjige.Club Books

Gilbourneovo se lice smračilo i vidjelo se kako mu mozak radi sto na sat, a

iznenađenje prerasta u nevjericu. Nevjerica je prerasla u sumnju. Spremao se
nešto reći kad mu je zazvonio mobitel. Izvadio ga je iz jakne i javio se s dvije
riječi.
“Što je?” rekao je okrenuvši se od mene. “Sigurno? Gdje? Ponovi to.”
Slobodnom je rukom izvadio notes i nešto zapisao. Prekinuo je poziv pa ustao
provjeravajući sat.
“Stuarte...”
“Moram ići.” Na trenutak je oklijevao, a onda mi nježno položio ruku na dlan.
“Pazi na sebe, Ellen. I molim te, zapamti što sam ti rekao.”
Glava mi je kuhala od neodgovorenih pitanja. Ali već je otišao koračajući
prilazom prema mračnoj ulici.

143
 Knjige.Club Books

34
Detektiv Gilbourne

Gilbourne je promatrao sa sigurne udaljenosti dok mu se dim cigarete izvijao u

noćno nebo. Ponovno se nalazio na požarnim stubama na četvrtom katu policijske
postaje, koristeći se prilikom za kratku stanku od telefonskih poziva, razgovora i
pregledavanja snimki sigurnosnih kamera. Prije pet minuta vidio je kako Holt
skreće na parkiralište, odabire mjesto u krajnjem kutu i ostaje sjediti u svom Fordu
Focusu s mobitelom prilijepljenim na uho. Njegov partner gestikulirao je
slobodnom rukom dok je govorio, ali nije izlazio iz auta, samo je nastavio govoriti
i govoriti.
Gilbourneova je cigareta izgorjela gotovo do filtra pa je iz kutije izvadio još
jednu i zapalio je pomoću gorećeg opuška koji je onda zgazio petom cipele. Zašto
Holt zabušava tu u mračnom kutku parkirališta odakle ga kolege s drugog kata ne
mogu vidjeti? Možda osobni poziv? Cura? Ali Holt nikad prije nije imao problem
s iznošenjem stvari iz privatnog života, to ga je gotovo i veselilo jer je želio da se
zna kako je on tip koji se istodobno zabavlja s dvije ili tri žene.
Bila je riječ o nečemu drugom. I zašto se odmetnuo i otišao ispitati dečka
Kathryn Clifron a da mu to nije rekao?
Njemu, svom inspektoru, svom nadređenom partneru koji radi na ovom
slučaju?
Gilbourne je gledao kako Holt završava poziv i drži mobitel na volanu dok s
palčevima tipka poruku ili nešto slično. Nazvao je njegov broj i stavio mobitel na
uho, slušajući uspostavu poziva i kako zvoni. Sa svojega udaljenog i povišenog
položaja gledao je kako Holt poseže rukom u jaknu i vadi drugi mobitel, onaj
redovni, na trenutak gleda u njega, a onda dodiruje zaslon. Gilbourneovo uho
ispunio je zvuk partnerova snimljena glasa.
“Bog, dobili ste govornu poštu detektiva, pozornika Nathana Holta. Molim
vas, ostavite poruku pa ću...”
Gilbourne je prekinuo poziv gledajući Holta kako vraća mobitel u jaknu i
ponovno usmjerava pozornost na onaj drugi. Dva mobitela. Redovni i... koji još?
Jednokratni koji se ne može pratiti?
Vlastiti mu je mobitel zazvonio u ruci pa je pogledao zaslon prije negoli se
javio.
“Rhodri”, rekao je bacajući poludovršenu cigaretu. “Što ima s tobom?”

144
 Knjige.Club Books

“Ne mogu se žaliti.” Patologov glas bio je spor i promišljen, a meki velški
samoglasnici uvijek su se činili u raskoraku s hladnim znanstvenim činjenicama
njegove profesije. “Imam preliminarne rezultate obdukcije Kathryn Clifton. Je li
sada dobar trenutak?”
“Naravno.”
Gilbourne se vratio u zgradu i krenuo prema dizalima. Stisnuo je mobitel
između obraza i ramena dok je izvlačio notes iz džepa jakne i okretao ga na čistu
stranicu.
“Onda dobro”, rekao je patolog. “Procijenio sam vrijeme smrti u utorak
između šesnaest sati i ponoći.”
“Pretpostavljam da ne možeš biti određeniji, je li?” uvijek bi upitao Gilbourne
i gotovo uvijek bi dobio jednak odgovor. “Stvarno bi bilo od pomoći kad bismo
mogli malo suziti vremenski okvir.”
“Bojim se da ne mogu, Stuarte. Tijelo je ležalo u potoku, a postoje i drugi
čimbenici povezani s razlikom u temperaturama tijela i okoline koji onemogućuju
precizniju procjenu. Zadobila je tri ubodne rane u leđa, dubine rana ujednačene su
na oko trinaest centimetara. Modrice oko ubodnih rana upućuju na to da je oštrica
ušla sve do drška. Isto oružje. Dva su uboda prodrla u srce - bilo koji od njih
mogao je uzrokovati smrt koja je nastupila poprilično brzo.”
Gilbourne je došao do dizala i pritisnuo tipku. Oba su bila u prizemlju.
Razmislio je o čvrstini svog remena koji je bio zakačen jednu rupu dalje nego što
je trebao. Okrenuo se i umjesto čekanja dizala otvorio vrata stubišta.
“Imaš li mi reći još što o oružju?”
“Široka oštrica, četrdeset šest milimetara od ruba do ruba. Ozljede su
nanesene s popriličnom preciznošću, što bi moglo upućivati na određeno
poznavanje anatomije. Ubodi su promišljeni i kirurški precizni, između drugog i
trećeg rebra. Nisu nasumični. Sigurno nije riječ o pomahnitalom napadu.”
“A oštrica - možda je kuhinjski nož?”
“Ili možda neka vrsta borbenog noža.”
“Ozljede na leđima”, rekao je Gilbourne dok mu je glas odzvanjao slabo
osvjetljenim stubištem. “Je li žrtva uhvaćena na prepad?”
“Moguće. Postoje neke modrice na donjem dijelu desne ruke, ali prema boji
bih rekao da su starije od ubodnih rana, možda su nastale dan ili dva prije smrti.
Također, postoje i dvije umjetne opekline na stražnjem dijelu lijeve ruke.
Dvije identične oznake razdvojene pedeset jedan milimetar.”
“Kao opekline od cigarete?”
“Ne, koža nije probijena. Vjerojatno elektrošoker ili pištolj za omamljivanje,
oznake odgovaraju takvoj napravi.”
Gilbourne se zaustavio na stubama sjetivši se što mu je Ellen Devlin rekla o
napadaču s kojim se susrela u svojoj kući.

145
 Knjige.Club Books

“Žrtva je mogla biti onesposobljena prije nego što je izbodena?”

“To bi objasnilo izostanak obrambenih ozljeda.”
“Ubijena na mjestu pronalaska ili negdje drugo?”
“S obzirom na malu količinu krvi, rekao bih da je negdje drugo. Ovo su
prilično velike rane, ali izljev krvi na mjestu pronalaska bio je minimalan.”
“Što još?”
“Nema tragova seksualnog zlostavljanja.”
“Napadačev DNK?”
“Ništa nismo pronašli.”
“Ništa!” ponovio je Gilbourne. Osjetio je kako mu se uzdižu sitne dlake na
vratu. Tračak nečega u njegovim venama. Ne uzbuđenje. Prepoznavanje. “Nema
krvi, sline ili čega drugog?”
“Ima dosta krvi na žrtvinoj odjeći. Sva je njezina.”
“Siguran si?”
“Nismo uspjeli pronaći nikakve druge tragove.”
“Dakle, nema DNK-a napadača, nema obrambenih ozljeda, nema ničega
ispod noktiju.”
“Tako je.”
Gilbourne je na trenutak zašutio. Ponovno je počeo hodati niz stubište, s
trećeg na drugi kat.
“Stuarte?” rekao je patolog. “Još si tu?”
Gilbourne je od silnog razmišljanja i povezivanja gotovo osjećao sitno
strujanje u mozgu. Slučaj koji mu je dulje od godine visio nad glavom, istraga
koju je poznavao bolje i od koga, lov koji ga je doveo do ruba i koji ga je gotovo
stajao karijere. Slučaj koji je morao riješiti prije nego što mu istekne služba.
“Ovdje sam”, rekao je tiho. “Samo razmišljam.”
“Želiš li da ti još što objasnim?”
“Zar te ovo ne podsjeća na nešto?” rekao je Gilbourne. “Nedostatak dokaza,
nedostatak DNK-a, profil žrtve, područje na kojem je tijelo odloženo?”
Patolog je trenutak šutio prije nego što je odgovorio. Nije želio upotrijebiti
nadimak, Gilbourne je znao da Rhodri smatra kako je to novinarska izmišljotina i
kako bi mu spuštanje na tu razinu nagrdilo osjećaj za znanost i preciznost.
Rhodri je naposljetku rekao: “Misliš na sličnost s neriješenim slučajevima.”
“Mislim na Duha.”
Gilbourne je s druge strane linije gotovo mogao čuti otpuhivanje u znak
neslaganja. “Da... i ne. Postoje neke sličnosti, ali i značajne razlike.”
“Ali moglo bi biti?”

146
 Knjige.Club Books

“Moguće je, ali možda je i oponašatelj. Ipak, postoji nešto neobično,

definitivno udaljavanje od prethodnih žrtava. Na koži smo pronašli ostatke
plastične obloge što upućuje na činjenicu da je žrtva poslije smrti bila omotana i
da je omot uklonjen prije odlaganja tijela. Vjerojatno je omotana kako bi se
izbjegli ostaci DNK-a u vozilu, a odmotana je nakon odlaganja kako bi se ubrzalo
raspadanje.”
“To nikad prije nije radio, zar ne?”
“Ne, na prethodnim žrtvama nismo pronašli ostatke plastike. Dosad nije
upotrebljavao ni pištolj za omamljivanje. To upućuje na zaključak da je možda
postao oprezniji. Ako je riječ o istom počinitelju.”
“Ili uči, usavršava tehniku i postaje bolji”, rekao je Gilbourne. “Sve
prepoznatljive značajke još su uvijek prisutne - nedostatak DNK-a, dob i spol
žrtve, dokazi o prethodnom planiranju, područje na kojem je tijelo pronađeno.
Oprezan je oko forenzike i već je ovo radio.”
Patolog je nevoljko progunđao. “Složio bih se s tobom oko toga posljednjeg
- mislim da mu ovo nije prvi put. Ali počiniti tri napada unutar tri mjeseca i onda
nestati s radara godinu dana prije ponovnog ubojstva? Kakav je to zločinački,
obrazac?”
“Znao sam da će ponovno napasti”, rekao je odlučno Gilbourne. “Bilo je samo
pitanje vremena.”
“Pa gdje je onda bio proteklih godinu dana?”
“Možda se pokušao držati podalje od nevolje. Vidjeti može li jednostavno
prestati i odbaciti dio sebe. Ali sama žrtva, ako ništa drugo... njezina povezanost
sa slučajem. Nema ni najmanje šanse da je to slučajnost.”
Rhodri je ponovno zastao razmišljajući o njegovu odgovoru. “Mislim da ću
to prepustiti tebi, Stuarte. To je više tvoj nego moj teritorij.”
Gilbourne je provjerio sat. “Hvala, Rhodri, cijenim što si ovo odradio ovako
brzo. Moram ići.”
“Sad ću ti poslati mail s potpunim izvještajem.”
“Možeš li poslati kopiju i mom partneru?”
“Već jesam.”
Gilbourneu se učinilo da je pogrešno čuo. Zaustavio se na drugom katu gdje
su se u nizu ureda smjestila četiri tima za hitne slučajeve, ali nije otvorio vrata
prema njima.
“Oprosti, možeš li ponoviti?”
“Detektiv pozornik Holt, je li tako? Već me dvaput zvao i požurivao da mu
pošaljem rezultate na mail čim nešto pronađem. Stvar je iznimne hitnosti, rekao
je. Nestrpljiv neki tip.”
“Da”, rekao je Gilbourne dok ga je obuzimao neobičan osjećaj u trbuhu.
“Stvarno jest.”

147
 Knjige.Club Books

Gilbourne je ponovno zahvalio patologu i prekinuo, a zatim otvorio vrata

drugog kata i ubrzano prošao kroz metež zvonjave telefona i znatiželjnih glasova
prema kutu gdje je bio dom istražiteljskog tima broj tri. Kimnuo je nekolicini
kolega iz tima, ali Holt nije bio za svojim stolom. Gilbourne je sjeo za svoj radni
stol pa ponovno nazvao partnerov broj mobitela.
Ovaj se put javio.
“Nathane”, rekao je Gilbourne bez uvoda. “Rhodri Lawson upravio mi je
poslao najvažnije zaključke s obdukcije. Moram izvijestiti tim. Jesi li u blizini?”
Zastao je nadajući se da će Holt reći: O da, šefe, već sam dobio nalaz
obdukcije. Da će reći: Tražio sam da mi ih pošalju što je prije moguće. Ali Holt
to nije rekao.
“Za pet minuta sam tamo”, rekao je umjesto toga. “O čemu je riječ, šefe?”
Gilbourne je zastao pokušavajući utvrditi bilo kakav trag obmane u
partnerovu glasu. Išta što bi nagovijestilo da nešto krije. O čemu je riječ? Je li Holt
igrao igrice u pokušaju da prevari svoga partnera? U pokušaju napredovanja i
bacanju na glavu kako bi prikupio bodove kod šefova? Ili je u pitanju bilo nešto
drugo?
Odgovori na ta pitanja morat će pričekati. Jer ako je u pravu, a Gilbourne je u
svojim kostima osjećao da jest, onda su rezultati obdukcije bili veći, puno veći od
svega toga.
“Reći ću ti kad dođeš”, rekao je.

148
Knjige.Club Books

PETAK

149
 Knjige.Club Books

35
Dominic

Noć mu je bila draža od dana. I ta mjesta koja rade dvadeset četiri sata dok nema
nikoga u blizini. Mogao je dobiti što je htio i brzo otići, nestati u mraku prije nego
što bi itko primijetio da je uopće bio tamo.
Spustio je rub šilterice dok je ulijevao gorivo u spremnik BMW-a. Osluškivao
je eventualni dolazak drugih automobila dok je jednim okom promatrao
osvijetljeni prilaz crpki. Duboko je udahnuo zrak ispunjen oštrim mirisom
benzinskih para, uvlačeći ga u grlo i pluća. Uvijek je volio kiseo miris sagorjela
benzina i prateći nalet adrenalina kad bi mu se približio. Bio je bolji i čišći od
smrada njegove neoprane odjeće i oporog mirisa brze hrane. Previše je dana
spavao u autu.
U početku je ostajao u najjeftinijim motelima odlazeći nakon nekoliko dana
kad bi osjetio pritisak. Bježanje je trebalo biti privremeno, ali sad kad više nije
imao svoj dom, uglavnom je spavao u BMW-u, osim ako prije toga ne bi pronašao
kakvu napuštenu zgradu za prenoćiti. Ponekad bi ga još uvijek zapanjilo kako je
nisko pao. Kako brzo. Većinu je vremena pokušavao ne misliti o tome. Samo je
trebao nastaviti bježati i ostati ispred njih. Ostati neopažen.
Zavrnuo je poklopac spremnika, kad se pokraj njega na crpki zaustavio mali
crveni auto iz kojeg su se čuli glasni razgovori i glazba, a težak zvuk gitare parao
je ranojutarnju tišinu. Zaškiljio je i ugledao četvero tinejdžera s brzom hranom
u krilu, stisnutih u malom Nissanu, dva mladića sprijeda i dvije djevojke otraga.
Sudeći po blijedoj koži i živahnu razgovoru, vraćali su se iz cjelonoćnog izlaska.
Za volanom je bio visok i glasan mladić u crnoj jakni koji je podignuo glavu i
ugledao ga. Pogledi su im se na sekundu spojili prije nego što je Dominic sagnuo
glavu i okrenuo se. Bio je izrazito svjestan flastera koji mu je prekrivao neuredne
šavove na licu i modrice koja mu je zatamnjivala okolnu kožu. Privlačio je
neželjenu pozornost.
Zaključao je auto i uputio se prema blagajni, podignuvši ovratnik jakne.
Skrivao je lice pod obodom šilterice dok je provlačio kreditnu karticu kroz uređaj
pokraj blagajne. Gotovina je bila bolji izbor, tako nije ostavljao tragove, ali svi
su mu računi u debelom minusu. Začuo se kratak zvučni signal odbijanja kartice.
Izvadio je drugu. Odbijena.

150
 Knjige.Club Books

U novčaniku je pronašao još jednu, a kad je prihvaćena, osjetio je blago

popuštanje u ramenima. Bez riječi je uzeo račun i uputio se natrag prema autu.
Dok je posezao u džep po ključeve, nakratko je pogledao crveni Nissan.
Dvoje tinejdžera držalo je mobitele uperene prema njemu.
Vozač je stajao pokraj auta, a jedna od djevojaka nagnula se kroz prozor.
Snimali su ga. Fotografirali. Usmjerili su mobitele prema njemu dok se vraćao do
svog BMW-a. Dominic je u čeljusti osjetio poznat nalet bijesa, a dah mu je bio
vruć u nosnicama. Stari i poznati trnci prolazili su mu šakama.
Vozač je sada nešto brzo tipkao po zaslonu, a blijeda koža čela naborala mu
se dok se pokušavao koncentrirati. Dominic je promijenio smjer i krenuo prema
njemu.
“Što to radiš?”
“Pričekaj sekundu.”
“Daj mi mobitel”, rekao je Dominic pružajući ruku. “Odmah.”
“Što?”
“Daj mi ga.”
Mladić je ostao nepokolebljiv. “Ne bih rekao, stari.”
Dominic je na trenutak pomislio na nož široke oštrice koji mu je bio zataknut
u koricama na podlaktici. Samoobrana. Udubljena drška mogla bi mu se naći u
dlanu za manje od sekunde. Bilo bi zadovoljstvo vidjeti lice ovog šupka kad bi ga
izvadio.
Ne ovdje. Previše kamera.
Umjesto toga zgrabio je mobitel iz tinejdžerovih ruku i pogledao zaslon. Vrtio
se videozapis njega kako plaća na blagajni i korača prema BMW-u. Jasna snimka
njegova ljutita lica s modricom.
“Hej!” Tinejdžer ga je pokušao vratiti, ali Dominic mu se s lakoćom odupro
položivši mu svoju veliku ruku na koščata prsa. Listao je nadolje kako bi vidio
opis videa.
UOČEN! #ubojica #ChurchJeKriv #Duh
Već je bio objavljen na internetu tako da ga je cijeli svijet mogao vidjeti.
Tinejdžer se odupirao njegovu stisku. “Kakav je osjećaj?” rekao je glasno i
odlučno hineći neustrašivost.
“Kakav je osjećaj što!” rekao je Dominic.
“Ubiti one žene i proći nekažnjeno.”
Dominic je mogao osjetiti kako mu rumenilo grije kožu lica. Ti su mu se
mjeseci urezali u pamćenje, kao i optužbe koje su ga još uvijek pratile: postao je
poznat iz potpuno pogrešnih razloga. Bio je uhićen pa je proveo četiri dana u
pritvoru, a za to su ga vrijeme iznova i iznova ispitivali. Vratio se u kuću koju su
mu policijski forenzičari napola ispraznili dok su novinari kampirali na travnjaku

151
 Knjige.Club Books

pred vratima. Sav mu je novac otišao na jamčevinu pa je onda mjesecima bio

bez posla. Mjesecima se potezao po naslovnicama, mjesecima su mu namještali
dokaze, a policija je bila na korak da ga optuže, ali ipak nisu uspjeli.
I sada ovo. Limb. Sivi poluživot koji žive neosuđeni krivci. Postojao je samo
jedan izlaz.
Nije imao dobar odgovor na mladićevo pitanje. Umjesto toga udario je
mobitelom o rub betonskog stupa razbivši mu zaslon. Zamahivao je opet i opet i
opet, sve dok plastične i metalne krhotine nisu ispunile tlo pod njihovim
nogama. Ignorirao je mladićeve negodujuće jecaje pa ga zgrabio za rever jakne i
podignuo na Nissan tako da su mu tek vršci nožnih prstiju dodirivali tlo.
“Manijače! Pusti me!”
Drugi je tinejdžer ustao sa suvozačkog sjedala dignuvši molećivo ruke u zrak
- hej, hej, sve je u redu, stari. Međutim, Dominic jedva da mu je čuo glas. U dubini
grla kiptio mu je i vrio bijes prijeteći da će ga ugušiti.
“Želiš znati kakav je osjećaj, je li?” režao je u tinejdžerovo lice. “Kakav je
osjećaj kad ti se život pretvori u jebeni hashtag!
“Ti si lud, ti si...”
Dominic je pružio ruku prema vlastitom licu pa strgnuo flaster s njega.
Pokazao mu je crno-ljubičastu modricu i grubo zašivenu posjekotinu.
“Ovakav je osjećaj”, rekao je pokazujući svoj obraz. “Svaki. Jebeni. Dan.”
Još je nakratko zadržao klonulog tinejdžera u zraku, a onda ga bacio na asfalt.
Jedna djevojka u autu počela je vrištati.
Dominic je ušao u svoj auto i pokrenuo motor, a njezini vrisci odzvanjali su
mu u uhu dok se odvozio dalje.

152
 Knjige.Club Books

36

Ponovno sam nazvala na posao i rekla im da sam bolesna. Dok sam birala broj,
obuzeo me tračak krivnje, ali prizemljilo me Tarino ustrajanje da uzmem bar još
jedan slobodan. Bol u vratu mi se povukao, a posjekline iznad oka i u desnom
stopalu dobro su zarastale. Međutim, kad sam šefici ispričala što mi se jučer
dogodilo, zabrinutim mi je glasom rekla da si uzmem koliko god mi je potrebno
vremena. Tako sam umjesto odlaska na podzemnu prema Bond Streetu pomagala
Tari spremiti dječake za vrtić i malu školu, odijevajući ih i pripremajući
im pahuljice. Lucas i Charlie išli su u vrtić dva sata tjedno jer se Tara pokušavala
vratiti honorarnom pisanju. Imala je plan djelomično se vratiti novinarstvu kad
najmlađi napuni tri godine, a druga dvojica krenu u osnovnu školu.
Prije nekoliko mjeseci kroz suze mi je i u pripitom stanju priznala da ponekad,
najčešće kad su dječaci u stanju neprestanog sukoba i kad je zgažena od umora,
osjeća žestoku mržnju prema svom suprugu Daveu dok on ujutro ide na
posao. Kad otpleše autom niz ulicu i pobjegne, tako je ona to opisala. Rekla mi je
da je bila jako ljubomorna i kako voli svoje dječake više od života, ali da ponekad
ipak čezne za povratkom na posao.
“Biti tamo, boriti se s rokovima, samo ja i tekst kao jedino o čemu se trebam
brinuti”, rekla mi je dok smo otvarale drugu bocu vina u petak navečer. “Čak i
najgori mogući zadatak. Čak i najkraći rok za najgoru temu, neku najnakaradniju
općinsku sjednicu u Engleskoj. Ponekad bih ubila za to.”
Smjesta mi se ispričala zbog toga, ali rekla sam joj da nema potrebe. Samo je
bila iskrena. I razumjela sam je - i ja bih ubila za to što ima ona.
Nakon što smo odvezle dječake u vrtić i malu školu, vratile smo se u njezinu
kuću i otišle u kuhinju. Čekale smo da čajnik uzavre dok je nisko jesensko Sunce
provirivalo kroz prozor. Kuća je bez dječaka bila neobično tiha i činilo se
neprirodnim, gotovo nestvarnim, biti u njoj bez neprestane buke i graje, bez
televizora, njihova svađanja i igranja.
Nakon što je Gilbourne sinoć otišao, pretražila sam ime Leona Markovitza na
Googleu i pronašla poveznicu na njegov serijal podcasta naslovljen kao Pogled u
ubilački um. Popratni tekst pročitala sam uz rastući osjećaj nelagode: Ulazimo u
psihopatski mozak dublje nego ikad prije. Zapamtite, uvijek ste u dometu jednog
psihopata. Pretražila sam dalje i pronašla desetke epizoda iz proteklih nekoliko

153
 Knjige.Club Books

godina, a svaka je bila usredotočena na drugo ubojstvo u Ujedinjenom

Kraljevstvu, s posebnim osvrtom na psihopate, serijske ubojice, ubilačke pohode
i mafijaška ubojstva. Fred i Rose West. Michael Ryan, koji je tijekom jednog
popodneva u Hungerfordu upucao šesnaest ljudi. Dr. Harold Shipman,
najproduktivniji britanski serijski ubojica. Peter Sutcliffe, Jorkširski Rasparač.
Angus Sinclair, Ubojica Sudnjeg Dana. Robert Black. John Christie. I tako dalje
i tako dalje i tako dalje.
“Onda, Ellen, kako si?” Tara je iz kuhinjskog ormarića izvadila dvije šalice i
žlice instant-kave. “I nemoj mi samo reći dobro jer to neću prihvatiti.”
“Sve je u redu, valjda.”
“Kako si doista?”
“Pa.” Duboko sam uzdahnula. “Ako ću biti iskrena, imala sam i bolje tjedne.”
“Dođi ovamo.” Privukla me u zagrljaj pa sam se našla obavljena mirisom
njezina šampona od badema i parfema od mošusa koji uvijek nosi, čak i na
školskim sportskim priredbama. Osjetila sam popuštanje svog obrambenog štita i
odjednom sam se našla na rubu suza. Pokušala sam ih obrisati da ih ne vidi, ali
bilo je prekasno.
Tara me nježno potapšala po leđima. “Zabrinuta sam za tebe, Ellen.”
“Bit ću dobro.”
“Reci mi kako ti mogu pomoći.”
Čajnik se oglasio pa me pustila i pripremila nam pića ulivši mlijeko u obje
šalice i pruživši mi jednu. Pratila sam je u zimski vrt, gdje je zatražila da joj
prepričam svoj razgovor s Gilbourneom.
“Ne mogu, Tara. Rekao mi je da su detalji povjerljivi jer je riječ o otvorenoj
istrazi. Ne smijem to nikome reći.”
“Da, ali to sam ja, Ellen. Ja nisam neka nasumična osoba s ulice.”
“Obećala sam mu.”
“Zašto ti je onda govorio te stvari?”
“Rekao je da je zabrinut za mene nakon onoga što mi se jučer dogodilo”, rekla
sam slegnuvši ramenima. “Mislio je da ću biti sigurnija ako budem znala neke
detalje.”
“To se čini malo više od zova dužnosti.”
“Kako to misliš?”
Odmahivala je glavom. “Navečer dođe ovamo, iznese ti povjerljive
informacije i navede te da se zakuneš na tajnost jer bi ga moglo dovesti u nevolju
ako netko dozna za to. Misliš li da bi to napravio baš za bilo koga?”
“Vjerojatno. Ne znam. Mislim da je unatoč početnom dojmu zapravo dobar
čovjek.”
“Slab je na tebe.”

154
 Knjige.Club Books

Namrštila sam se. “Samo radi svoj posao.” Na trenutak sam srknula gutljaj
kave. “Misliš li me ovako oraspoložiti?”
“I prilično je zgodan na taj neki iskusan način. Vidi se da je pomalo i
zavodnik.”
Odmahnula sam glavom, ali sam se i smiješila. “Želiš li stvarno pomoći?”
rekla sam.
“Naravno.” Spustila je kavu na stol. “Što god treba.”
“Jedno si vrijeme radila u Daily Mailu, je li tako? Prije nego što si dobila
dječake?”
“Najduže tri godine u mom životu”, rekla je cereći se. “Najteža redakcija u
državi.”
Nakon napuštanja mornarice, iskoristila je svoju diplomu iz engleskog. S
novinskih redakcija prebacila se na časopise, a trenutačno je bila na rodiljnom
dopustu kao novinarka Jane’s Defence Weeklyja specijalizirana za mornaricu.
“Jesi li još u kontaktu s nekim tko je radio s tobom u Daily Mailu?”
“Sa specijalistima u nekim drugim poljima, da. Obrazovanje, zdravstvo,
socijalna skrb. Manje s ljudima iz informativnog odjela.”
“A s odjelom Crne kronike?”
“To baš i nije bio odjel, više kao dva tipa s po dva telefona. Ali da, još sam u
kontaktu s jednim od njih.”
“Bi li mogla tražiti uslugu od njega?”
Objasnila sam joj što sam otkrila o Kathryn Clifton, o načinu na koji su lokalci
u Great Missendenu govorili o njezinoj sestri i o tome kako me Gilbourne
pogledao kad sam je spomenula. Kako je zaključio tu temu.
“I Kathrynin dečko Max - njegova reakcija kad sam ga pitala o njezinoj sestri.
Bio je... čudan. Mislila sam da će stvarno zamahnuti rukom prema meni i napasti
me. Ali onda je samo zatvorio vrata. Pretražila sam Google u vezi sa sestrom, sve
moguće kombinacije, ali nisam pronašla ništa što mi se činilo važno. A to je čudno
jer bi se nešto sigurno pojavilo na portalima ili negdje na nekoj stranici.”
“Možda ima suprugovo prezime.”
“Moguće. Pomislila sam da je možda riječ o nekom propisu EU-a o
privatnosti i uklanjanju njezina imena s rezultata pretraživanja na Googleu.”
Tara je frknula nosom.
“Možda, ali to ne rade tek tako. Treba vremena i truda.”
Ispod stola se pojavio Dizzy, polako hodajući i njušeći zrak, vjerojatno kako
bi se uvjerio da nema dječaka. Skočio je pored mene na sofu pa sam ga pomilovala
iza ušiju, nakon čega je počeo glasno presti.
“Pa dobro onda, mislila sam da postoji neko pravno ograničenje oko
izvještavanja. Zabrana ili nešto?”

155
 Knjige.Club Books

“Za zabranu bi trebao postojati jasan pravni razlog, kao i tužitelj s puno novca
i moćnom odvjetničkom mašinerijom. Kao ono kad nogometaši iz Premier lige
dobiju zabranu izvještavanja kada jedan od njih spava sa suprugom onog drugog
pa im ne smiješ prenijeti imena ili čak iznijeti činjenicu da postoji zabrana. I žrtve
određenih zločina dobiju anonimnost. Ali mogu se javiti svom tipu iz Daily Maila
pa da vidimo zvoni li mu što.”
“Hvala, Tara.”
“Htjet će znati zašto to tražim.”
“Sigurna sam da mu možeš prodati neku uvjerljivu priču. Samo me nemoj
spominjati.”
“Moglo bi pokrenuti lavinu. Možda sam počne kopati po tome.”
“Ako će nas držati u toku, meni odgovora?”
Podignula je mobitel, izabrala nekoliko opcija i počela tipkati poruku. Ja sam
za to vrijeme milovala Dizzyjevu glavu. Mačak se pružio na mekanoj sivoj deki
na rubu sofe pa šapama grebao tkaninu i zadovoljno preo. Činilo se da se dobro
smjestio i oduševilo me kako dobro podnosi što ga Tarini dečki progone i uzimaju
u ruku jer nijedan od njih još nije osjetio koliko su mu oštre pandže. Čak se
koristio i davno zaboravljenim vratašcima za mačke koja su ostala tu još
od prethodnih vlasnika kuće.
Mobitel mi se oglasio dolazećom porukom. Nepoznat broj. Otključala sam ga
i pročitala riječi, nakon čega mi je dah zastao u grlu.

Mia je još uvijek u opasnosti.

Tara se nagnula prema meni i pogledala u zaslon.

“Što je, dovraga, to?”
Prije nego što sam stigla odgovoriti, mobitel se ponovno oglasio pa se ispod
prve poruke pojavila nova.

A i ti si.

156
 Knjige.Club Books

37

Tipkajući odgovor, naježila sam se od straha.

Kakvoj opasnosti? Tko je to?

Stisnula sam “pošalji” razmišljajući tko bi mogao biti pošiljatelj. Netko tko zna
dovoljno o tome što se prošlog tjedna dogodilo meni i Miji. Nije bio Gilbourne,
njegov sam broj imala spremljen. Holtov bi se pojavio kao nepoznat, ali zašto me
jednostavno ne bi nazvao? Možda mi se Kathryn ponovno javljala - ako je nekako
došla do mog broja? Tjerala sam mozak da pronađe poveznicu, ali nisam uspjela,
bilo je to izvan mojih mogućnosti.
Mobitel mi se ponovno oglasio.

Potrebna joj je tvoja pomoć.

Stavila sam ruku preko usta. Srce mi je bolno lupalo u grudima, a sav onaj strah
od utorka vratio mi se velikom brzinom. Znala sam da opasnost nije prošla,
osjećala sam to u kostima. Napisala sam novi odgovor.

Tko je to?

Tara mi je položila ruku na rame.

“Jesi li dobro, Ellen? Treseš se.”
“Ne sviđa mi se ovo”, rekla sam. “Nešto ne valja. Nešto stvarno ne valja.”
Označila sam broj i izabrala opciju zovi pa stavila mobitel na zvučnik tako da i
Tara može čuti. Poziv se uspostavio pa je zazvonilo četiri puta prije negoli je
automatski prebačen na govornu poštu. Robotski ženski glas zvučao je ružno i
glasno u tišini zimskog vrta. Prekinula sam i ponovno pozvala isti broj. Ponovno
govorna pošta. Ovaj sam put ostavila svoje ime i zamolila da me nazove što je
prije moguće.
Tara je blenula u mene.

157
 Knjige.Club Books

“Valjda ne želi razgovarati.”

Prošla je minuta, a onda i još jedna dok smo čekale novu poruku. Ništa.
Ponovno sam se zagledala u niz poruka, a onda ustala i počela nervozno koračati
gore-dolje po prostoriji.
Tara je rekla: “Jesi li dala Kathryn svoj broj?”
“Nismo bile u prilici razmijeniti brojeve.”
Prošlo je još nekoliko beskrajnih minuta tijekom kojih sam se nepomično
spustila na sofu dok mi je srce od straha divljalo u grudima. Mia je još uvijek u
opasnosti. Zamislila sam njezino malo lice, njezine meke okrugle obraščiće,
velike plave oči, uvojke svilene plave kosice. Kako bi itko želio nauditi tako
slatku i nevinu djetetu? Misli su mi se vratile na prošlu noć, na razgovor s
Gilbourneom i fotografije dvojice muškaraca. Koji joj je od njih želio nauditi?
Možda obojica?
“Prestrašila sam je pozivom”, rekla sam za sebe odmahujući glavom. “Nisam
to trebala napraviti. To je bilo glupo.”
Mobitel u ruci dvaput mi se oglasio pa sam se trznula od šoka.

Mogu sve objasniti.

Ali ne preostaje joj još puno vremena.

“Što to uopće znači?” Zurila sam u riječi potiskujući paniku koja mi se stvarala u
grlu. “Da joj ne preostaje još puno vremena?”
Drhtavim sam rukama poslala novu poruku.

Nazovi me na ovaj broj. Molim te, reci mi. Mogu pomoći.

Ovaj put nije bilo čekanja na odgovor.

Ne.

Mora biti licem u lice.

“Da, sigurno”, rekla je Tara. “To je mantra svih svjetskih progonitelja i čudaka.
Zovem ovaj broj.”
Nagnula se prema mom mobitelu pa počela tipkati broj na vlastitom.
“Čekaj”, rekla sam brzo. “Poziv s drugog broja mogao bi je preplašiti.”
Zaustavila se držeći palac iznad zelenog znaka “zovi”.

158
 Knjige.Club Books

“I ne znamo da je to ona. Mogao bi biti bilo tko. Kome si sve dala svoj broj?”
“Ne znam.” Nešto mi je palo na pamet. “Čekaj, sjećaš li se da sam jučer išla
pronaći gdje Kathryn živi?”
Napisala sam poruku od jedne riječi.

Max?

“Tko je Max?” rekla je Tara.

“Kathrynin dečko. Jučer smo se upoznali pa sam mu ostavila broj na
posjetnici, ali on mi nije dao svoj. Bio je vrlo sumnjičav i definitivno je znao više
nego što je pokazivao.”

Točan odgovor.

Spremala sam se odgovoriti kad su stigle još dvije poruke.

Nađimo se u Rectory Parku. Dječje igralište. 11 ujutro.

Samo ti, nitko drugi.

Provjerila sam sat: upravo je prošlo deset. Morat ću se vratiti kući i uzeti auto. Bit
će gusto, ali mogu stići krenem li odmah.
“Čekaj”, rekla je Tara mršteći se. “Ne misliš stvarno otići, je li?”
“Da. Moram.”
“Ne moraš ti ništa. Ovo može biti bilo tko. Netko tko zna da pomoću Mije
može upravljati tobom. Ovo je kao... ne znam, kao Tinder za psihopate, samo bez
imena i fotografija - koliko znaš, ovo može biti i tip koji te jučer čekao u
tvojoj kući. Možda ti ponovno želi nauditi.”
“Jučer je imao priliku.”
“Da, i iskoristio ju je, spržio te s jebenih pedeset tisuća volti”, rekla je sve
glasnije i ogorčenije. “Muškarce poput njega takve stvari zabavljaju;
kontroliranje, manipuliranje, navođenje na pogrešan trag. Što ako to nije Max?”
“Što ako jest?”
“Nije se sam predstavio tim imenom, sama si ga na to navela.”
“Znam”, rekla sam. “U pravu si, mogao bi biti bilo tko. Ali što ako se nešto
stvarno dogodi Miji? I da sam joj mogla pomoći, a nisam? Da sam umjesto toga
ostala piti kavu ovdje u zimskom vrtu? Kaže da joj vrijeme istječe.”

159
 Knjige.Club Books

Proželo me sjećanje, poput napola zaboravljene noćne more. Smrad sagorjela

dizela, gorući šator i oštar crni dim koji se uzdiže u čisto plavo afričko nebo.
Napisala sam odgovor od dva slova.

O. K.

Tara se približila i ponovno počela proučavati niz poruka.

“Trebale bismo barem reći tvom policajcu, Gilbourneu”, rekla je. “Ili još
bolje, pustimo da policija sve obavi.”
“Da je želio policiju, već bi ih nazvao. Stuartu mogu javiti poslije.”
Ustala sam i upisala ime parka u Google Maps. Nalazio se tri kilometra
zapadno, bliže M25 i granici Buckinghamshirea. U smjeru gdje je Max živio s
Kathryn.
Tara je dovršila kavu i također ustala. “Hajde onda, idemo.”
“Kamo ti ideš?” rekla sam.
“Idem s tobom.”
“Ne”, odmahnula sam glavom. “Rekao je da moram ići sama.”
“Pa naravno da želi da budeš sama, Ellen. Ali neće me vidjeti, ostat ću
podalje. Mogu biti diskretna kad je to potrebno.”
“Ti si svakakva, Tara, ali diskretna nisi. Bit ću dobro.”
“Kao što si u utorak bila dobro? Kao i jučer?” Pokazala je ožiljke od pištolja
za omamljivanje na mom vratu. “Ne vjerujem ti kad kažeš da nećeš pokušati
napraviti nešto glupo.
Mogla bi biti zamka, moglo bi biti bilo što. Ne sviđa mi se to, nimalo mi se
ne sviđa.”
“Naći ćemo se usred parka - bit će puno ljudi. Ništa se neće dogoditi. A i
svakako moraš po dječake.”
Provjerila je sat. “Još ne. Dotad ima još puno vremena.”
“Sve će biti u redu.” Dodirnula sam joj ruku i umirujuće je stisnula. “Moram
ovo napraviti.”
Na trenutak me promatrala, a onda lagano kimnula. Priznanje poraza. “Imaš
li osobni alarm?”
“Negdje kod kuće.”
“Uzmi moj.” Otišla je u kuhinju i uskoro se vratila s malim metalnim valjkom
veličine manjeg spreja. “Ovdje otključavaš, a ovdje stisneš ako želiš oglušiti sebe
i sve ostale u krugu od petnaest metara. Najbolje ga je upotrijebiti u visini
ruke, pokraj njegova uha.”
“Hvala, Tara.”

160
 Knjige.Club Books

Odvezla me do moje kuće u Claverton Gardensu i parkirala se ispred mog

Citroena. Obje smo izašle iz auta, a ona je došla na moju stranu i zagrlila me.
“Mogu li te odgovoriti od ovoga?”
“Ne možeš.”
“Onda pazi na sebe. Ostani u tom parku i ne idi nikamo s njim. Nazovi me
budeš li što trebala.”
“Da, mama”, rekla sam nasmijavši joj se.
“Glupačo”, rekla je. “Znaš na što mislim.”
Izvukla sam se iz njezina zagrljaja.
“Poslat ću ti poruku čim nešto doznam.”
Bilo je deset i trideset pet tako da sam u rezervi imala nešto vremena. Prošla
sam kroz sporedni ulaz i brzo provjerila stražnja vrata koja su jučer popravljena
pomoću šperploča. Kroz kuhinjski se prozor u kući i dalje mogao vidjeti
nered koji je čekao dolazak policije i pretraživanje otisaka prstiju.
Ali barem je izgledalo da stražnja vrata drže. Kad sam se vratila pred kuću,
Tarin veliki Nissan karavan već je nestao.
Promet u kasno jutro nije bio baš grozan, ali svejedno sam jurila prema
Rectory Parku prošavši kroz dva žuta svjetla. Tijekom svakog čekanju na
semaforu provjeravala sam ima li na mobitelu novih poruka s nepoznatog broja.
Ali Max je, ili o kome god da je bila riječ, zasad bio miran. Zaustavila sam se na
parkiralištu nekoliko minuta prije jedanaest pa sam zatvorila za sobom vrata i
pogledala oko sebe. Dvije trećine malog parkirališta bile su prazne. Sam park bio
je lijepo održavana zelena površina veličine tri-četiri nogometna igrališta.
Drvoredi bukava uzdizali su se s obiju strana, a nekoliko skupina ljudi bilo je
raspršeno po cijelom parku: mladi roditelji s kolicima i stariji parovi koji su
polako hodali ukrug. U zraku se osjetio hladan jesenski vjetar pa sam zakopčala
jaknu i gurnula ruke u džepove. Pod prstima desne ruke osjetila sam umirujući
oblik Tarina osobnog alarma dok mi se u lijevoj ruci nalazio mobitel. Užurbano
sam hodala prema dječjem igralištu na daljnjoj strani parka. Bilo je ovalna oblika,
omeđeno ogradom i s toboganima, vrtuljcima, pješčanicima i dvjema klupama
za odmor odraslih. Na otvorenom sam se osjećala izloženom. Odjednom sam
poželjela da sam ipak dopustila Tari da ide sa mnom. Međutim, poruka je bila vrlo
jasna.
Igralište je bilo puno ljudi koji su ljuljali predškolsku djecu na ljuljačkama,
stajali pokraj penjalica i brisali djecu od prašine kraj pješčanika. Proučila sam
svakoga od njih kako bih vidjela ističe li se tko i je li tko sam, bez djeteta. Možda
je i Mia bila ovdje? Ali, naravno, bila bi premalena za ovo igralište. Svejedno sam
ubrzala korak i pokušala prizvati sjećanje na Maxov lik: srednje dvadesete, visok,
mišićav, kratke crne kose i lijeve ruke pune tetovaža.
Mobitel mi se oglasio porukom.

161
 Knjige.Club Books

Jesi dobro? Što se događa?

U hodu sam brzo odgovorila, povremeno podižući pogled i budno pazeći na

nekoga tko bi mogao sličiti Maxu.

Da. Puno je ljudi ovdje. Još ga ne mogu vidjeti.

Otvorila sam niska vratašca kako bih ušla u dječje igralište pa pronašla slobodnu
klupu i sjela. Bila je minuta poslije jedanaest. Ponovno sam počela proučavati sve
prisutne odrasle. Puno mama, nekoliko tata, ali i pokoji djed i baka koji
su nadgledali dvadesetak male djece. Otprilike sto pedeset metara lijevo od
glavnog ulaza, pored staze i skupine stabala, nalazile su se vanjske sprave za
vježbanje: paralelne prečke, grede, majmunske ljestve - sve prazne. Trebala bih
moći izdaleka ugledati Maxa, ali i dalje mu nije bilo ni traga. Ako ništa, bilo je
ovo javno mjesto s mnoštvom svjedoka.
Vrijeme je sporo pretjecalo. Jedna me mlada mama čudno pogledala ispod
oka, kao da želi reći: Što ti radiš ovdje, ženo bez djeteta? Nasmiješila sam joj se
praveći se da gledam u mobitel. Ponovno sam provjerila vrijeme: jedanaest i šest
minuta.
Došla mi je još jedna poruka s nepoznatog broja.

Ustani da te mogu bolje vidjeti.

Brzo sam ustala i pogledala prema parkiralištu, sporednim ulazima i drvoredu iza
sebe. Ponovno sam odmjerila sve odrasle na igralištu. Nije bilo ni traga Maxu:
igrao se mnome i promatrao me s veće udaljenosti. Provjeravao je jesam li sama.
Odgovorila sam mu.

Ja sam ovdje. Gdje si ti?

Stigle su tri poruke u razmaku od jedne sekunde.

Garaža, na Hillingdon Roadu. 11:30.

Deveti kat.
Budeš li kasnila, odlazim.

162
 Knjige.Club Books

38

Strpljenje je lovčev saveznik.

Jer ono što izdvaja pravog grabežljivca nisu brutalnost ili veličina ni
nevidljivost, okretnost ili brzina. Nisu čak ni lukavost ili tek. Strpljenje to što
izdvaja rođenog lovca od svih ostalih. Ne onaj ubojiti udarac, nego lov koji mu
prethodi, spremnost na čekanje savršena trenutka i puštanje plijenu da se približi.
Kako bi obavio posao umjesto njega. To dolazi iz samopouzdanja, iz iskustva i
apsolutne uvjerenosti u vlastite sposobnosti. Iz sposobnosti predviđanja kako će
se plijen ponašati, kako će se meta kretati i reagirati na otvorenom.
Zato se suzdržavao dok je sve vrijeme držao plijen na vidiku, uvijek unutar
dometa. Uživao je u iščekivanju.
Prikradao se i pratio. Promatrao i čekao. Ali ne još dugo.
Gotovo je spremna.
Uskoro će biti pravi trenutak.

163
 Knjige.Club Books

39

Deveti kat garaže na Hillingdon Roadu bio je ujedno i najviši - krovište pod
otvorenim nebom. Jurila sam tamo cijelim putem, prošavši pritom kroz crveno
svjetlo i pretječući preko pune crte. Tako sam u trenutku prolaska pokraj bijelog
natpisa 9. KAT bila oblivena znojem. Sat na upravljačkoj ploči pokazivao je
jedanaest sati i trideset dvije minute. Sranje. Kasnila sam dvije minute.
Najviši kat bio je svijetao u odnosu na mrak koji je vladao nižim katovima s
betonskim stropovima pa sam zaškiljila kad sam izašla na danje svjetlo. Kao i
prethodni katovi, i deveti je bio podijeljen na dvije razine - nižu i višu, međusobno
povezane kosom rampom. U središtu kata nalazila se niska kružna konstrukcija s
vratima na kojima je pisalo da vode prema stubištu i dizalima. Cijeli je prostor bio
omeđen niskom betonskom ogradom, ali bila je tek nešto viša od jednog
metra, nedovoljno da zaustavi nekoga tko je odlučio preskočiti je.
Ili nekoga tko je gurnut.
Polako sam vozila uz niz parkiranih automobila, tražeći onaj s vozačem za
volanom. Ništa. Krenula sam prema kosoj rampi koja je vodila na višu razinu kata
pa došla na sam vrh. Provjeravala sam auta slijeva i zdesna, ali činilo se da
sam sama. Najviši kat garaže završavao je preda mnom golim zidom koji je
označavao najvišu točku zgrade. Polukružno sam se okrenula i uputila niz rampu
prema najbližem slobodnom mjestu. Parkirala sam unatrag kako bih između dva
reda parkiranih auta mogla gledati prema izlazu. Zar se neće pojaviti? Nešto ga je
sigurno prestrašilo i odbilo. Ili je možda već otišao jer sam zakasnila nekoliko
minuta. Međutim, zar ga onda ne bih vidjela u autu dok sam se sama uspinjala
ovamo? Ako je uopće došao autom. Ako je uopće bio ovdje.
Tara mi je poslala novu poruku pitajući me za novosti, ali ignorirala sam je.
Morala sam ostati usredotočena. Odlučila sam ostati u autu sve dok ne budem
znala što se događa. Pritisnula sam tipku za zaključavanje i začula umirujući zvuk
zatvaranja brave. Ostavila sam upaljen motor za slučaj da budem morala bježati.
Sat na upravljačkoj ploči pokazivao je jedanaest i trideset četiri pa sam napisala
novu poruku držeći mobitel nad volanom.

Ovdje sam, Max. Gdje si ti?

164
 Knjige.Club Books

Prošla je minuta prije nego što sam dobila odgovor. Držala sam glavu uzdignutu
za slučaj da se u međuvremenu doveze.

Izađi iz auta i hodaj prema rampi za najvišu razinu.

Sve je bilo loše u ovoj situaciji. Apsolutno sve: visina, izdvojenost u odnosu na
ulicu i činjenica da za vozila postoji samo jedan prilaz i gore i dolje. Osobni alarm
sa zvukom od sto dvadeset decibela ovdje je bio gotovo beskoristan: njegova buka
jednostavno bi nestala i raspršila se na vjetru prije nego što bi došla do nekoga na
tlu - pod uvjetom da bi netko i uspio doći dovoljno brzo da nešto poduzme, što se
činilo malo vjerojatnim jer smo se nalazili na visini od barem trideset metara. Bila
sam potpuno svjesna svih tih činjenica. Pa ipak, eto me ovdje. Mia je još uvijek u
opasnosti. Palo mi je na pamet kad mi je prije tri dana u kafiću zaspala na rukama
i kad su joj se oči zadovoljno zatvorile dok joj je na usnama ostala kapljica
mlijeka.
Kreni.
Ugasila sam motor, izašla iz auta i došla do prtljažnika. Ispod podstave
nalazio se rezervni kotač s alatom. Uzela sam ključ dug tridesetak centimetara i
stavila ga u jaknu. Stisnula sam ga lijevom rukom kroz džep. Zatvorila sam
prtljažnik i promotrila neposrednu okolinu. Ova je razina bila uglavnom puna, sa
stotinjak auta i tek nekoliko slobodnih mjesta. Nisam vidjela ni ljude ni poznat
automobil. Natjerala sam se na lagan i oprezan hod uz rampu. Vjetar mi je pripijao
hlače uz noge i mrsio kosu nanoseći mi je na lice. Ovdje na betonskoj platformi
vjetar je bio jači, poput hladna šamara od kojeg su mi suzile oči. Niski metalnosivi
oblaci kretali su se nebom iznad moje glave.
Na vrhu rampe na trenutak sam se zaustavila i zabacila vlasi kose iza uha.
Osjećala sam žmarce u želucu, nešto poput mučnine, ali sam ih potisnula i
natjerala se hodati dalje.
Na samom kraju reda nalazilo se slobodno mjesto. Nije bilo parkiranog auta.
Okrenula sam se na drugu stranu. Vjetar mi je pripio jaknu uz tijelo pa se ispod
tkanine nazirao nazubljen metal ključa. Srce mi je već bolno lupalo u
grudima. Iako su mi sva čula vrištala suprotno, nastavila sam hodati prema golom
zidu i rubu zgrade ispod kojeg se nalazila ulica. Bježi. Vrati se u auto i odvezi se
odavde. Odmah.
Nekako sam ipak došla do zida i provjerila prazno parkirno mjesto. Ali tamo
nije bilo nikoga, samo vrtlog prašine koji je lebdio naokolo na vjetru, gore-dolje
preko ograde i prema nebu. Ispod mene su se pružali uredi, trgovine i ulice
Hillingdona, kao i pruge koje su ga presijecale. Možda je ovo bio još jedan Maxov
test kako bi se uvjerio da sam sama pa me sada odnekud promatrao dalekozorom.
Možda je već otišao pa sam ostala sama ovdje.

165
 Knjige.Club Books

Sa stražnje strane vrata osjetila sam jezu i podizanje dlačica. Pokret iza mene.
Sjena na svjetlu, figura koja je izronila između dvaju parkiranih automobila. Izašla
je iza velikog SUV-a i došetala do središta grube betonske trake.
Međutim, to nije bio Max, ali ni Kathryn.
Bio je to Dominic Church.

166
 Knjige.Club Books

40

Bila sam u zamci.

Iza mene se nalazila slijepa ulica, samo niski goli zid, a iza njega vertikalni
pad od tridesetak metara. Ispred mene stajao je Dominic prepriječivši mi put
prema autu. Izgledao je još gore nego prije tri dana. Nosio je istu crnu kožnatu
jaknu i plave traperice, ali zato je ispod desnog oka sada imao velik flaster dok
mu je okolna koža bila modra i natečena. Velike je šake naslonio na bokove, a
pod noktima mu se skupila prljavština. U glavi sam čula Gilbourneov glas:
Osuđen za fizički napad, pljačku i posjedovanje droga.
Dominic me namamio ovamo kako bi me bacio s krova.
“Ti”, konačno sam rekla vadeći ključ ispod jakne i čvrsto ga stisnuvši desnom
rukom. “Ne približavaj mi se.”
“Ponovno ćeš me udariti?” Polako je krenuo prema meni. “Jer dosta mi je
udaraca za ovaj tjedan.”
Udaljenost između nas sada je bila tek pet ili šest metara, dovoljno blizu da
mi priđe u nekoliko brzih koraka. Vratio mi se sav užas od našeg posljednjeg
susreta - ali istodobno sam bila bijesna na samu sebe jer sam trebala pogoditi,
trebala sam znati da je riječ o njemu. Nepoznat broj, provjeravanje prati li me tko
u park, izoliranost ovog mjesta. Sve se poklapalo s njegovim ponašanjem u
utorak, s načinom na koji je rasparao Kathryninu torbu tražeći uređaje za praćenje.
Posebna razina paranoičnosti.
Podignula sam ključ. “Hoću ako mi priđeš imalo bliže.”
“Gledaj, samo želim razgovarati.” Usporio je. “Što kažeš, hoćeš li spustiti to
dolje?”
“A što ti kažeš da se odmakneš? Zašto mi nisi rekao tko si?” Leden vjetar
šibao me po obrazima i prijetio da će me ostaviti bez riječi. “Zašto si, me natjerao
da pomislim da si Max?”
“Bi li došla ovamo da si znala kako sam to ja?” Odmahnuo je glavom.
“Naravno da ne bi.”
Ne bih, zato što si nasilni otmičar koji mi je prijetio smrću. Ali nisam željela
dodatno pogoršavati situaciju. Neko smo vrijeme oboje šutjeli, ali bio je očigledno
nemiran i na rubu pa su ga pogrešne riječi mogle razjariti.

167
 Knjige.Club Books

“Zašto si rekao da je Mia u opasnosti?” rekla sam. “I da sam ja u opasnosti?”

“Zato što je to istina.”
“Ali Mia je sada na sigurnom kod...”
“Nije na sigurnom. U većoj je opasnosti nego ikad prije i postoji samo jedna
stvar koja to može promijeniti.”
“Koja?”
“Ako želiš da ti kažem, prvo ćeš mi morati vjerovati.”
“Nakon svega što sam prošla zbog tebe?”
Promatrao me svijetlozelenim očima kao da me prvi put vidi. Nalet vjetra
gotovo me bacio U stranu, ali on je bio čvrst poput stijene. Samo je blago raširio
noge dok mu se crna jakna pripila uz mišiće ramena i prsa.
“Kathryn je napravila pravu stvar”, rekao je, “kad je izabrala tebe. Ispravan
izbor. Sad to vidim.” Kimnuo je. “Vjerovala ti je, a sad ćeš ti morati vjerovati
meni.”
Vratile su mi se Gilbourneove riječi. Nemoj se miješati. Ne približavaj im se.
Što god da se dogodi, ne vjeruj nijednom od njih.
“Ne pada mi na pamet nijedan razlog zašto bih ti vjerovala.” Pokazala sam
posjekotinu iznad svog oka. “Oteo si me i napao. Pedeset-pedeset je šansa da si
bio i u mojoj kući.”
Namrštio se. “Netko ti je provalio u kuću?”
“Dvaput.”
Snažno je odmahnuo glavom. “To nisam bio ja.”
“Točno to je rekao i drugi tip.”
“Nemam ti razloga lagati.”
“Itekako imaš razloga lagati.”
“Što su uzeli?” Napravio je još jedan korak prema meni. “Kad su provalili,
što je ukradeno?”.
“Ostani gdje jesi!” Odmaknula sam se i naslonila na nizak betonski zid.
“Rekla sam ti da ostaneš gdje jesi.”
“Sve si pogrešno shvatila, Ellen, mene si pogrešno shvatila. Mogao sam te
ubiti prije tri dana, mogao sam ubiti i tebe i Miju. Imao sam desetke prilika za to,
ali nisam. Zapitaj se zašto nisam.”
“Čekao si da padne noć kako bi nas se pod okriljem mraka mogao lakše
riješiti.”
“Čekao sam. Ali planirao sam vas odvesti nekamo na selo i ostaviti vas tamo
kako me ne bi mogla odmah identificirati i spriječiti da odvedem Miju na
sigurno.”
“Na sigurno!”
“Nisam vam planirao nauditi, ni tebi ni njoj. Kunem se majkom.”
168
 Knjige.Club Books

Pomaknula sam se uza zid približavajući se lagano svom autu, spremna na trk
krene li na mene.
“Ja sad idem, Dominic.”
“Ponovno ćeš pobjeći?”
“Nikad u životu nisam bježala ni od čega.”
“Pobjegla si u prijateljičinu kuću gdje se igraš sretne obitelji s njezina tri
dječaka.”
Trznula sam se i zaustavila na mjestu. “Kako si znao da sam odsjela kod
Tare?”
“Imam tvoj mobitel, sjećaš se?” Slegnuo je ramenima. “Cijeli je tvoj život bio
tamo: rođendani, adrese, dnevnik, poruke. Ona ti je bila najčešći kontakt.
Nadzirao sam te.”
S rampe ispod nas začuo se zvuk automobila, a Dominicove oči naglo su se
okrenule prema meni pa u smjeru iz kojeg je dolazio zvuk. Povukao se između
dva velika SUV-a. Mali bijeli Volkswagen skrenuo je na prazno mjesto ispod nas
pa smo oboje gledali kako mlada žena izlazi iz njega i žuri prema stubištu u
središtu kata. Dok se Dominic prikrivao, još sam se više udaljila od njega i
približila se nekoliko metara svom autu.
Još se jednom iskrao iz svog skrovišta pa mi se približio i ponovno mi
presjekao pravac za bijeg.
“Samo se zapitaj kako bi se osjećala”, rekao je prigušenim glasom, “ako se
nešto dogodi kojem od tih malih dječaka.”
Noah, Lucas i mali Charlie. Hladan nož straha probo me između rebara.
“Je li to prijetnja?”
“To je samo hipotetski. Netko je već dvaput krenuo na tebe, tko kaže da će
prestati? Već su te jednom pronašli, zašto misliš da neće opet?”
“Samo položi prst na nekog od njih i ja ću..
“Ja? Ne govorim o sebi. Govorim o onome tko stoji iza svega ovoga.”
“Leon Markovitz?”
“Moguće.”
“Tko ako ne on?”
“Ne bi mi vjerovala ako bih ti rekao. Sve što ti mogu reći je da mi se čini kako
oboje želimo istu stvar, i ja i ti. Ali ostao sam bez mogućnosti. Ti si sad jedina
koja joj može pomoći.”
Prišao mi je bliže i prvi sam put primijetila očaj i muku u njegovim očima,
nešto što nisam vidjela u utorak. Krupna ramena i brada su mu omlitavjeli, a na
licu su mu se isticali tamni podočnjaci. Izgledao je iscrpljeno i mrtvo umorno.
“Hoćeš li pomoći Miji?” Glas mu je sada bio poput šapata. “Hoćeš li pomoći
meni?”

169
 Knjige.Club Books

Palo mi je na pamet kako mi zapravo nikad nije rekao kakva je njegova uloga
u svemu ovome. Nakon nekoliko sati koje smo u utorak proveli zajedno,
pretpostavila sam da je on Kathrynin bivši suprug ili ostavljeni dečko željan
osvete. Ali nikad ga nisam upitala da mi kaže istinu, a ni on je nikad nije ponudio.
“Tko si ti, Dominic? Reci mi pa ću razmisliti. Reci mi istinu: je li Mia tvoja
kći pa ti više nije dopušteno da je viđaš? Je li o tome riječ, imaš zabranu pristupa?
Jesi li ti Kathrynin bivši koji nema pravo pristupa svom djetetu?”
Dugo me gledao dok mu je oči ispunjala duboka tuga kakvu dosad tamo nisam
vidjela. Na koncu je odmahnuo glavom.
“Ne”, rekao je. “Mia nije moja kći. A nije ni Kathrynina.”

170
 Knjige.Club Books

41

“Tko si onda?” rekla sam pokušavajući ponovno sagledati situaciju i sastaviti

nove dijelove slagalice s obzirom na ovo što mi je Dominic upravo rekao. “Ako
Mia nije tvoja kći, tko je onda ona?”
“Bit će ti lakše ako ne budeš znala. Sve što trebaš znati je da se nalazi u velikoj
opasnosti. Tamo je negdje sama i bespomoćna i moramo upozoriti ljude koji se
brinu o njoj. Moraš je vratiti. Ti si jedina koja mi može pomoći s obzirom na to
da ćeš joj se moći približiti. Mene neće pustiti blizu nje.”
“Onda bi ovo trebao reći policiji, oni mogu...”
“Ne možemo vjerovati policiji!” Obuzeo ga je nagao bijes, ljutnja koja je
frcala iz njega poput strujnog udara. Pokazao je prema parkiralištu oko nas. “Zar
nisi to već shvatila? Ne slušaš me! Zašto misliš da se ovako ponašam, zašto misliš
da se stalno osvrćem preko ramena? Zašto misliš da sam te doveo ovamo, a prije
toga provjeravao da te ne prate i da ne surađuješ s njima? Policija je otpočetka sve
zabrljala. Da nije njih, ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Još su u početku površno
odradili cijelu istragu, a onda su se okomili na mene i pokušali me natjerati na
tanak led zato što nisu znali raditi svoj posao kako treba. Cisto sranje.”
Grlo mi se osušilo pa sam progutala slinu. Više nije bilo mirnoće i umora u
njegovu držanju. Umjesto toga je odisao bijesom, stisnuvši čeljust i šake. Može li
više uopće razlučiti istinu od laži? Mogu li mu išta vjerovati? Ključ koji sam
još uvijek stiskala desnom rukom činio se malim, laganim i beskorisnim u odnosu
na njegov bijes pa sam odjednom postala svjesna koliko smo blizu rubu krovišta.
Vjerojatno bi me jednom rukom mogao podignuti i baciti dolje.
“I Kathryn je to rekla”, tiho sam izustila. “Za policiju.”
“Prokleto točno”, zagrmio je. “Duboko u sebi predosjećala je što će se
dogoditi.”
Morala sam se smiriti i izbjegavati da ga ponovno razjarim. Laganim sam
glasom rekla: “Je li zato pobjegla?”
“Pametna je ona djevojka, znala je da je Mia u opasnosti. Prošlo je već
nekoliko dana otkad sam se posljednji put čuo s njom. Ne odgovara mi na pozive
i nije se vratila u svoj stan.”
“Misliš da joj se nešto dogodilo?”

171
 Knjige.Club Books

Zabio je ruke duboko u džepove jakne. “Ne običava ignorirati pozive. Nešto
nije u redu.”
“U poruci si napisao da Miji ne preostaje još puno vremena. Što si mislio
time?”
“Samo je pitanje vremena kad će se saznati tko je ona. Tko je točno ona. Dan
ili dva, možda ni toliko. A postoji netko tko će je ubiti kako bi spriječio da se to
dogodi. Netko tko će učiniti sve kako bi Mia nestala.”
“Želim razumjeti, Dominic, ali sve to zvuči pomalo...”
“Ludo?”
“Da.”
“Je li ti se Kathryn učinila ludom?”
Zabrinuta, svakako. Pod stresom, definitivno. Ali luda? Ne.
“Nije mi se činila ludom”, rekla sam, najednom shvativši da o njoj govorim u
prošlom vremenu. Ta mi je pomisao na trenutak skrenula misli. “Samo je bila...
nasmrt preplašena.”
“Kathryn je bila svjesna opasnosti, zato je uzela Miju. Zato je bježala i predala
je tebi, potpunoj neznanki, kad je osjetila da su joj za petama.”
“Tko joj je bio za petama?”
“Ne moraš znati. To nije važno.”
“Meni jest.”
Uzdahnuo je i prekrižio ruke na prsima. “Ne mogu riskirati da moje riječi
izblebećeš policiji. Gilbourne se već nakačio na tebe, vidim to.”
“Nije, samo mi pokušava pomoći.” Prije nego što sam se stigla zaustaviti,
shvatila sam da branim detektiva inspektora. “Zapravo je bio vrlo ljubazan i
uslužan.”
“Ne možeš mu vjerovati. Ne možeš vjerovati nikome od njih, svi su oni
jednako loši tipovi.”
“On je jednako rekao za tebe.”
Ispustio je kratak i smrtno ozbiljan smijeh. “Naravno da jest. Ali gledaj sad,
Ellen: moraš odabrati na čijoj si strani i kome ćeš vjerovati.”
“Zašto moram biti na ičijoj strani? Ja sam na svojoj strani. Na Mijinoj strani.”
Neko je vrijeme netremice zurio u mene svojim krvavim očima. “Trebala te
je prije nekoliko dana, a sad te ponovno treba.”
“Kako joj mogu pomoći?”
“Njezini baka i djed - moraš ih upozoriti. Misle da su na sigurnom dok su
zatvoreni iza svojih zidova, pokretnih vrata i kamera. Misle da mogu držati Miju
na sigurnom, ali ne mogu.”
“Mislila sam da ju je uzela socijalna služba.”
Odmahnuo je glavom.
172
 Knjige.Club Books

“Kod obitelji je, a to je čini lakom metom. Moraju je izvući odande i odvesti
je nekamo. Na neko mjesto za koje nitko ne zna.”
“Možeš im to i sam reći.”
“Pokušao sam. Ali nismo u najboljim odnosima. Već neko vrijeme.”
Uzdahnuo je. “Jučer sam bio tamo i pokušao ih upozoriti, ali nisu me pustili čak
ni da uđem na posjed.”
“Iskreno, to me uopće ne iznenađuje.”
“Mi imamo burnu povijest, ali tebe ne poznaju. Mogli bi te poslušati ako im
kažeš da si u utorak vidjela Kathryn. Ako im kažeš tko si.”
“U redu”, rekla sam. “Pokušat ću. Možeš li mi dati ime i adresu?”
“Tek tako? Ne želiš još malo razmisliti o tome?”
Odmahnula sam glavom. “Razgovarat ću s njima.”
“Hvala ti, Ellen.” Usne su mu se jedva pomicale dok je to izgovarao, kao da
je prošlo jako puno vremena otkad su izgovorile takve riječi. “Hvala ti.”
“Kako ću ih pronaći? I kad smo već kod toga, kako ću doći do tebe?”
“Nikako.” Odmahnuo je glavom, a trenutak zahvalnosti otišao je s vjetrom.
“Ja ću se javiti tebi. Odsad pa nadalje, ovaj jednokratni mobitel je gotov. Nikad
ne upotrebljavam isti dulje od dan ili dva.”
“Daj mi onda svoj novi broj pa ću te nazvati.”
“Pa da ga odmah proslijediš Gilbourneu kako bi me mogao pratiti u stopu?
Neće ići.”
Osim sveprisutnog straha, najednom sam osjetila i kako mi lagano počinje
smetati što misli da ću sve prenijeti policiji. Iako mislim da bih baš to trebala
uraditi. Ali nisam ga željela ponovno izazivati, ne sad kad je prvi put spustio gard.
“Gdje je onda?” rekla sam umjesto toga. “Gdje je Mia?”
Pogledao je preko ramena promatrajući niz automobila prije nego što su mu
se oči ponovno našle na mojima.
“Petnaestak kilometara sjeverno odavde nalazi se selo Prestwood Ash.
Zabačeno i usred ničega.”
“Blizu Little Missendena?”
Čudno me pogledao, ali nije se činio iznenađenim što mi je ime poznato. “Još
pet kilometara sjevernije, dublje u Chilternsu.”
Prekinuo ga je zvuk automobila koji se užurbano približavao u nižoj brzini i
čiji su kotači škripali dok se uspinjao rampom prema razini krovišta. Pogledala
sam i spazila plavi Nissan karavan kako snažno ubrzava između redova parkiranih
automobila. Jasno se vidjelo tko je za volanom.
Tara. Naposljetku me ipak pratila.
Sjedila je za volanom i pogledavala naokolo u potrazi za mnom. Kad su nam
se pogledi susreli, odmahnula sam glavom - u redu sam, odlazi. Ali bilo je

173
 Knjige.Club Books

prekasno. Ubrzala je prema rampi koja je vodila do nas pa usmjerila karavan

prema Dominicu. Vidio je moju gestikulaciju pa se uz izraz razočaranja i gnušanja
na licu već počeo povlačiti prema stubištu.
“Jedina stvar koju sam te zamolio bila je da dođeš sama.” Odmahivao je
glavom. “Mislio sam da ti mogu vjerovati.”
“Možeš.”
“Mislio sam da želiš pomoći Miji, ali i ti, kao i svi ostali, imaš vlastite ciljeve.”
“Pomoći ću joj ako mi kažeš gdje je!” rekla sam dok se povlačio okrenut
leđima. “Daj mi adresu! Molim te!”
Došao je do vrata stubišta, otvorio ih i nestao.

174
 Knjige.Club Books

42
Detektiv Holt

Stara ga žena nije htjela pustiti gore.

Pretpostavio je da će biti tako čim je prvi put progovorila i čim joj je vidio
lice; bezizražajno, zureće i zbunjeno od tuge. Već obamrlo od najgore vijesti koju
roditelj može čuti. Sada je stajala u hodniku na debelom tepihu i zurila u
njega. Mršave je ruke držala na bokovima dok su joj oči bile crvene od plakanja.
Uz stražnji zid nalazilo se spiralno stubište koje je vijugalo prema prvom katu.
Mia je bila tamo, Holt je to znao, u jednoj od šest soba na prvom katu. Već je
primijetio ne previše star sigurnosni sustav pored ulaznih vrata; mali crno-bijeli
monitor prikazivao je sliku s kamere iznad portafona na ulazu u posjed - prijenos
uživo bez mogućnosti snimanja. Psi su, srećom, zasad bili zaključani u ostavi.
“To je uobičajena praksa, gospođo.” U ruci je još uvijek imao otvoren
novčanik s policijskom značkom. Zapravo i nije očekivao da će žena biti tako
teška i da će mu stvarno reći ne. Nije mu trebalo puno vremena da obavi ono za
što je došao. “To je neka vrsta dodatne provjere koja će nam pomoći u..
“Ne mogu se baviti time, danas ne. Samo želimo biti sami zajedno. Žao mi
je.”
Holt je na trenutak pomislio reći joj pravi razlog svog posjeta. Ili joj reći da
nisu imali izbora i da ima nalog, sudsku odredbu ili neki drugi fiktivni papir, iako
nije vjerovao da bi je bilo briga. Ne nakon vijesti koju su upravo primili.
“Trajat će doslovno nekoliko minuta”, rekao je Holt. “Onda ću vas ostaviti na
miru.”
“Dosad smo uvijek razgovarali s inspektorom Gilbourneom”, rekla je nešto
glasnije, s izraženim naglaskom iz Merseysidea. “Bio je vrlo dobar i obazriv
prema nama. Savjetovao nam je da ne puštamo blizu ikoga koga dobro ne
poznajemo i kome u potpunosti ne vjerujemo. I rekao je da će se to obaviti u
ponedjeljak, a ne danas.”
“Ako biste me samo mogli...”
“Osim toga, Mia spava i upravo smo je uspjeli ušuškati. Ne želim da danas
ponovno prolazi kroz to kad je već i prvi put bila tako uznemirena.”
Iz stražnjeg dijela kuće pojavio se suprug pa je Holt zatomio frustriran uzdah.
Bio je malo stariji od svoje žene, u srednjim sedamdesetima, visok i ćelav, bujnih
bijelih brkova koji su mu bili u kontrastu s upadljivim crvenim tenom.
175
 Knjige.Club Books

“O čemu je ovdje riječ? Angela, što se događa?” Okrenuo se prema Holtu i

zagledao se u njega kao da je na tepihu upravo ugazio na pseći izmet. “Jeste li
pritvorili nekoga danas?”
“Bojim se da nismo, gospodine, ali uvjeravam vas da smo svu pažnju
usmjerili na to. U ovom trenutku imamo timove službenika koji rade na tome.
Upravo sam objašnjavao vašoj supruzi razlog zbog kojeg sam ovdje.”
“I što vam je ona rekla?”
“Rekla sam ne!” viknula je žena glasom koji je puknuo na posljednjoj riječi.
“Onda.” Suprug se okrenuo prema njemu. “Eto vam vašeg odgovora,
pozorniče. Uznemirili ste mi suprugu i sad vas molim da odete.”
Holtov mobitel je zazvonio. Ponovno Gilbourne. Nije ga mogao ignorirati i
po treći put.
“Detektiv pozornik Holt”, rekao je.
“Nathane, gdje si, dovraga? Pokušavam te dobiti već sat vremena.”
“Oprosti, šefe, ispitivao sam svjedoke i mobitel mi je bio stišan pa nisam
primijetio.”
Gilbourneov glas bio je tako bučan i ljutit da je morao odmaknuti mobitel s
uha.
“Nisi jebeni knjižničar, Nathane. Ne možeš stišavati mobitel. Nikad. Moraš
mi biti dostupan. U. Svakom. Trenutku? Naglasio je svaku riječ. “Čak i ako misliš
da si bolji od nas ostalih. Razumiješ li to?”
Holt je kimnuo ženi i izašao kroz otvorena ulazna vrata. Kad ih je zatvarala
za njim, činilo se da joj je drago što odlazi. Izašao je van na kameni trijem.
“Da, šefe.” Gledao je niz dugi šljunčani prolaz na čijem su kraju crna željezna
vrata prema cesti još uvijek bila otvorena. “Učinit ću tako, naravno.”
Nastala je tišina, a onda je glas njegova nadređenog postao tiši.
“Što se događa, Nathane?”
“Ništa”, rekao je uglađeno Holt. “Ništa se ne događa, Stuarte. Upravo
završavam ovdje pa idem prema tebi.”
“Trebaš otići u South Ruislip i ponovno ispitati roditelje Sienne Parker.
Nabaci im standardnu priču i vidi hoće li nakon novog razvoja događaja isplivati
što novo, neka moguća povezanost nje i nove žrtve. Koliko ti treba do tamo?”
Holt je bio spreman za ovo i razmislio je što će reći. Pogledao je naokolo
prema travnjaku ispred ulaza, vrbama koje su rasle uz prilaz i zidu koji je
omeđivao rub posjeda.
“Baš sam u Maryleboneu”, rekao je. “Upravitelj postaje pronašao je dodatne
snimke od utorka popodne. Budući da nitko od tehničara nije bio slobodan, otišao
sam sam pokupiti DVD-ove.”

176
 Knjige.Club Books

“Ima li što zanimljivo na njima?” Dio bijesa nestao je iz Gilbourneova glasa.

“Nešto što već ne znamo?”
“Nisam siguran, pažljivo ću ih pregledati kad Se vratim u ured.”
“U redu, pođi u Ruislip i javi mi ako što doznaš.”
Holt je prekinuo poziv i okrenuo se prema ulaznim vratima kad je ugledao
ženu kako namrštena stoji na pragu.
Na kraju ipak nije zatvorila vrata, sve je vrijeme prisluškivala njegov
razgovor.
Pogled joj je govorio: Vidim te. Čujem tvoje laži. “Marylebone?” rekla je.
Holt joj se nasmiješio, ali nije mu uzvratila istom mjerom. “Hvala vam na
izdvojenom vremenu, gospođo Clifton. Žao mi je zbog vašeg gubitka.”
Počeo je hodati preko šljunka koji mu je krčkao pod nogama, osjećajući pri
svakom koraku njezine oči na svojim leđima.

177
 Knjige.Club Books

43

U trenutku kad je Tara zaustavila auto i izjurila van, bilo je prekasno da krenem
pratiti Dominica niz stubište - čak i da sam to htjela.
“Jesi li dobro?” upitala me prijateljica čije se lice zacrvenjelo. “Tko je bio taj
tip? Je li to Max? Izgledao je kao pravi razbojnik.”
“Dobro sam, samo sam malo potresena.” Pokušala sam joj se nasmiješiti.
“Nisi me trebala pratiti.”
Objasnila mi je kako me pratila sve od raskrižja pokraj moje kuće, uključila
se u promet iza mene i održavala razmak sve do Rectory Parka. Promatrala me
dok sam čekala na sastanak koji se nije dogodio, a potom mi je bila za petama sve
do Hillingdona. Pomoglo je što su u tom dijelu predgrađa karavani bili uobičajena
pojava.
“Bilo je kao da sam u Charliejevim anđelima”, rekla je, još uvijek očito
drhteći od uzbuđenja. “Gotovo sam te izgubila kad si jurila, ali ispada da sam
stvarno dobra u praćenju ljudi. Diskretna.”
“Sve do pred kraj i do te škripe guma.”
“Oprosti zbog toga. Izgubila sam te dolje na ulici pa sam morala pretražiti
svaki kat garaže. Kad mi je postalo jasno da te drži na najvišem katu, malo sam
se uplašila. Bože moj, tako sam se zabrinula za tebe, a kad sam vidjela...”
“Slušaj”, rekla sam, “sad ćeš morati učiniti nešto za mene, a za minutu ću ti
reći zašto. Moraš nazvati Noinu malu školu i vrtić.”
Osmijeh joj je sišao s lica, a mišići se napeli u znak uzbune.
“Zašto?”
“Napravi tako, samo provjeri jesu li dobro.”
“Strašiš me, Ellen”, rekla je ubrzano trepćući. “Što se dogodilo, o čemu
govoriš?”
“Samo da budemo sigurni. Nazovi ih.” Položila sam dlan na njezinu ruku.
“Odmah.”
Bila je rastrgana između želje da mi postavi još pitanja i da obavi pozive. Ipak,
u jednom se trenutku okrenula od mene pa pozvala broj na mobitelu i prislonila
ga na uho. Gledala sam je kako užurbano govori pa čeka i korača betonskim
podom dok je vjetar šibao oko nas. Zatim je kimala glavom, ali nisam mogla jasno
178
 Knjige.Club Books

čuti što govori. Mrzila sam samu sebe što sam ovako prestrašila prijateljicu i
ljutilo me što se činilo kao da sve izmiče kontroli, ali nisam smjela zanemariti
prijetnju.
Kad se okrenula prema meni, lice joj je bilo blijedo. Smotala je ruke oko sebe.
“Dobro su”, rekla je tiho. “Noah se sprema za ručak, a Lucas i Charlie se vani
igraju. Svi su dobro. Što se događa, Ellen? Trebamo li zvati policiju? Jesu li u
opasnosti?”
Prepričala sam joj što mi je rekao Dominic, to da je znao imena dječaka, ali i
kod koga sam smještena.
“Onda bismo to trebale reći inspektoru Gilbourneu”, rekla je. “Moraš mu ovo
prijaviti, on će znati što...”
“Ne”, brzo sam rekla dok su mi Dominicove ljutite riječi još uvijek odzvanjale
mislima. “Još ne.”
“O čemu ti govoriš?”
“U ovom trenutku ne znam kome možemo vjerovati. Hajmo najprije odavde,
pokupit ćemo dječake i odvesti ih kući.”
Tara je širom otvorila oči dok je još uvijek držala mobitel u ruci, kao da
očekuje da će u svakom trenutku zazvoniti. Pogledala je na sat.
“Zna li taj tip gdje je mala škola? I vrtić. Bože moj, je li to bio onaj koji te
oteo, tip s pištoljem?” Kad je vidjela da sam kimnula, dodala je: “Definitivno
bismo trebale nekoga nazvati.”
“Ja ću”, rekla sam. “Razgovarat ću s nekim. Ali hajmo odavde.”
“Prvo ću pokupiti Lucasa i Charlieja.” Krenula je prema autu. “A onda Nou.”
“Hajde”, rekla sam uzimajući ključeve svog auta. “Idemo zajedno.”

***

Tijekom vožnje nazvala sam Gilbournea preko hands-free uređaja, ali dobila sam
samo govornu poštu. Sjetila sam se sinoćnjeg zabrinutog izraza u detektivovim
očima pa sam shvatila da će vjerojatno biti uzrujan što sam sama otišla na
sastanak. Ili što sam uopće otišla. Sjetila sam se i svježeg, čistog mirisa njegova
losiona poslije brijanja i onog osjećaja kad su nam se ruke dodirnule. Topline
njegova dodira.
Odbacila sam takve misli pa sam se usredotočila na praćenje Tare koja se
probijala kroz promet na putu prema dječacima i njihovu vrtiću. Kad smo konačno
došle tamo, maleni Charlie bio je pospan nakon popodnevnog drijemeža. Dok ga
je Tara nosila, klonuo je poput iscrpljenog majmunčića držeći joj glavu
na ramenu, potpuno nesvjestan bilo kakve promjene u ustaljenoj dnevnoj rutini.
Lucas je bio oduševljen što smo ga ranije pokupile iz vrtića i čak mi je dopustio
da ga držim za ruku dok smo hodali prema parkiralištu. Inače petominutnu vožnju
179
 Knjige.Club Books

do Noine male škole odradile smo za tri, a onda smo se parkirale na ulici ispred
dječjeg igrališta. Tara ni sekundu nije željela pustiti ili ostaviti Charlieja samog u
autu pa je bio sretan što sam ga nosila do visoke željezne ograde koja je učenike
odvajala od vanjskog svijeta. I Lucas je želio gledati unutra pa sam ga podignula
na razinu svojih bokova. Imao je samo četiri godine, ali bio je već iznenađujuće
zdepast, ni sličan perolakoj Miji dok sam je držala u naručju. Od pomisli na
nju gotovo sam zateturala od straha i spoznaje da je tamo negdje, još uvijek
ranjiva i izložena nasilnom svijetu. Nezaštićena od nekoga tko joj želi nauditi.
Lucas mi se sramežljivo nasmiješio dok sam ga podizala pa smo svi zajedno
gledali prema igralištu s velikim vanjskim spravama i nekoliko stotina male djece.
Svi su bili odjeveni u uniforme koje su se sastojale od zelenih džempera i
tamnosivih hlača ili suknji. Sunce je izašlo, a svjež jesenski zrak bio je ispunjen
uzbuđenom dječjom cikom i vriskom. Bio je to živahan metež glasova u kojem
kao da je svatko svakoga želio nadglasati.
“Tražimo li Nou?” upitao je Lucas.
“Da, vidiš li ga?”
“Je li bio zločest? Je li u nevolji?”
“Ne.” Uspjela sam se nasmiješiti. “Nije bio zločest.”
Sve troje smo promatrali igralište na kojem su se djeca igrala, trčala, skakala
i koračala po složenim spravama i brojkama iscrtanim na tlu. Nekoliko odraslih
patroliralo je između gomile malih ljudi. Nekoliko mi se puta učinilo da
sam vidjela Noin crveni džemper, ali to nije bio on. Nigdje ga nisam mogla vidjeti.
Grudi mi je počeo ispunjati snažan osjećaj užasa koji je rastao sa svakom
sekundom promatranja igrališta. Pokušala sam shvatiti kako se to moglo dogoditi
iako smo se odmah dovezle ovamo. Kako je Dominic uspio stići prije nas? Što
je napravio?
Jer Noah nije bio ovdje.

180
 Knjige.Club Books

44

Glas u glavi šaputao mi je: Ti si kriva za ovo.

“Gdje je Noah, Ellen?” Tarin glas bio je na rubu panike. “Zvala sam školu
doslovno prije pola sata, zašto ga nema? Trebao bi biti ovdje.”
“Možda je unutra?”
Odmahnula je glavom.
“Ne na ovakav sunčan dan. Idem pronaći učiteljicu”, rekla je Tara žureći
prema glavnom ulazu u školu. “Zovi policiju, Ellen, moramo...”
“Eno ga.” Lucas je pokazao na sam kut krajnjeg dijela igrališta. “Ondje,
pogledajte.”
Obje smo se pogledale u smjeru njegova prstića. Dvije sitne figure sjedile su
na bijelom trupcu pokraj kuhinje. Noah i njegov prijatelj Rakim. Izgledalo je kao
da igraju neku kartašku igru; dva mala dječaka s naočalama sjedili su jedan
nasuprot drugome dok su karte pokrivale prostor između njih. Osjećaj olakšanja
preplavio me poput injekcije morfija.
“Oči su ti bolje od mojih, Lucase”, rekla sam. “Oko sokolovo.”
Nasmiješio mi se, zadovoljan što je baš on prvi ugledao brata. Tara je požurila
prema ogradi. Bila je uznemirena sve dok i sama nije ugledala svog prvorođenca.
Okrenula se prema meni, a lice joj je još uvijek bilo blijedo od straha pa sam znala
da ne želi prestrašiti dječake.
“Mogla bih im reći da mora k liječniku”, rekla je tiho.
“Čini se da je sve u redu s njim”, rekla sam. “Ovdje je na sigurnom, zar ne?”
Lucas je rekao: “Noah mora liječniku, je li, mama?”
“Čekaj minutu, zlato.” Tara je još neko vrijeme zurila u sina koji se igrao;
provjeravala je sporedne ulaze i odrasle ljude u pozadini - učitelje i nadzornike.
Uobičajena lica ljudi koje poznaje, ljudi s kojima je čavrljala na roditeljskim
sastancima, u trgovini ili na ulici. Sve je izgledalo kako treba. “Preuzet ćemo Nou
u uobičajeno vrijeme”, konačno je rekla. “Tko želi frape od jagoda kada dođemo
kući?”
Kad smo se vratili u njezinu kuću, Tara je pripremila napitke dvojici mlađih
dječaka dok sam ja s Lucasom slagala svemirski brod od Legovih kockica.

181
 Knjige.Club Books

Charlie je pak uz mrmljanje sa samim sobom igrao neku složenu dječju igru
s medvjedićima, akcijskim figuricama i jezivo stvarnim lutkama koje je izvadio
iz kutije u kutu dnevnog boravka. Nisam mogla prestati razmišljati o Miji i kakva
će ona biti kada dođe u njihove godine. Pitala sam se hoće li biti ozbiljna poput
Noe, natjecateljski nastrojena poput Lucasa ili mala komedijašica poput Charlieja.
Pitala sam se hoće li uopće dočekati tu priliku.
Dominicove jezive riječi nisu mi dale mira.
Postoji netko tko će je ubiti kako bi spriječio da se to dogodi. Netko tko će
učiniti sve kako bi Mia nestala.
Kad je Tara otišla po Nou u malu školu, ja sam ostala s dječacima. Kad su se
vratili, otišla sam u svoju sobu i ponovno nazvala Gilbournea, ali poziv je odmah
preusmjeren na govornu poštu. Dizzy se sklupčao u jedan od. mojih džempera na
dnu kreveta, a kad sam sjela do njega, otvorio je jedno oko. Zvuk televizora u
dnevnom boravku ispunio je stubište i nekoliko minuta poslije na vratima mi se
pojavila Tara noseći dvije šalice čaja. Upravo sam bila pri kraju sa spremanjem
u torbu ono malo odjeće što sam ponijela sa sobom.
“Što radiš?” rekla je.
Uzela sam jedan od čajeva dok se još uvijek pušilo iz šalice.
“Moram ići, Tara.”
“Kamo? O čemu ti govoriš?”
“Nije u redu da ostanem ovdje. Dovodim tebe i tvoju obitelj u opasnost.
Nisam trebala dolaziti”, rekla sam. “Oprosti.”
“Nemam ti što oprostiti.”
“Nisam toga dosad bila svjesna, ali sad vidim.”
“Ali... kuća ti je još uvijek u neredu, zar ne? Mislila sam da će je ostaviti takvu
dok ne stignu provjeriti otiske prstiju ili što već.”
“Otići ću u hotel nekoliko dana. Znam da je Noah maloprije bio dobro, ali
sama pomisao, znaš, da mu se nešto može dogoditi... ne bih to mogla podnijeti.”
Kimnula je i privukla me u zagrljaj.
“Dave se upravo vraća ranije s posla, rekla je. “Drago mi je što je vikend.
Sljedeći bih ih tjedan mogla poštedjeti male škole i vrtića. Mogu ostati ovdje sa
mnom.”
“Ispričat ću inspektoru što mi je Dominic danas rekao pa možda mogu poslati
nekoga da nadgleda kuću, neku ophodnju ili slično.”
“Koliko ćeš dugo ostati u hotelu?”
“Mislim samo nekoliko dana, dok se ne sredi ovo s kućom.” Poželjela sam
reći dok se sve ovo ne sredi. “Dok se... sve ne vrati u normalu.”
Ispustila me iz zagrljaja, ali zadržala mi je ruke na ramenima.
“Jesi li sigurna za ovo? Mislim da ne bi trebala biti sama, Ellen.”

182
 Knjige.Club Books

“To je samo kilometar-dva dalje. Nije daleko.”

“Zabrinuta sam za tebe.”
“Sve će biti u redu. Dječaci ti moraju biti na prvom mjestu.
Odjenula sam jaknu i prenijela torbe u hodnik. Zatim sam iz ormarića na dnu
stubišta uzela kavez za mačku i zazviždala Dizzyju. Budući da mu se bližilo
vrijeme hranjenja, mala se glava praktički odmah pojavila na vrhu stubišta. Počeo
se spuštati, oprezno pogledavajući najbližeg dječaka sve dok nije došao do dna.
“Što će ti kavez?” rekla je Tara.
“Moram odvesti svog dječaka u prihvatilište za mačke.”
“Glupost, može ostati s nama. Djeca ga obožavaju, zar ne, dečki?”
Noah je podignuo oba palca. “Možemo li ga zauvijek zadržati?” rekao je.
“Ne zauvijek, Noah”, rekla je nježno Tara. “Samo nekoliko dana.”
Pomilovala sam Dizzyja po vrhu njegove velike čvrste glave. “Budi dobar”,
rekla sam mu.
Trepnuo mi je, duboko i glasno predući. Čučnula sam pred najstarijeg Tarina
sina.
“Noah, želim da učiniš nešto za mene, može? Želim da paziš na Dizzyja dok
ga ne budem mogla vratiti u svoju kuću. Pazi da svi budu dobri prema njemu.
Možeš li ti to?”
“Zar ne želi poći s tobom?”
“Da, ali bit ću u hotelu nekoliko dana, a mačke tamo nisu dopuštene. Trebam
nekoga tko će se pobrinuti da dobije dva pakiranja svoje hrane svakog dana i nešto
suhe hrane za ručak. Hoćeš li podsjetiti mamu da mu daje jesti?”
“Da.”
“Obećavaš?”
Svečano je kimnuo i širom otvorio oči iza crveno-crnih Spidermanovih
naočala. “Kunem se”, rekao je stavivši fige preko srca. “Tako mi svega.”
“Hvala ti, Noah. Dobar si dječak.”
Poljubila sam ga u zatiljak i ustala. Na ulaznim vratima Tara mi je položila
dlan na ruku dok joj je lice još uvijek bilo zabrinuto.
“Jesi li sigurna za ovo?”
“Tako treba biti, Tara.”
“Pošalji mi poruku kad se smjestiš.”
“Hoću.”
“Da, gotovo sam zaboravila”, rekla je Tara govoreći tiše i provjeravajući jesu
li dječaci na dovoljnoj udaljenosti da ništa ne čuju. “Dok sam čekala ispred ulaza
u školu, nazvao me moj čovjek iz Daily Maila. Popriličan ljigavac, ali ima dobre
veze u policiji. Preko mobitela je uglavnom govorio u šiframa, ali rekao je da

183
 Knjige.Club Books

sestra Kathryn Clifton ima doživotnu anonimnost zbog onoga što joj se dogodilo.
Ima li ti to nekog smisla?”
“Nisam sigurna. Što je još rekao?”
“Kako će poricati da je ikad razgovarao sa mnom ako to spomenem kome
drugom. Ali rekao je da ima nešto što bih možda htjela vidjeti pa mi je obećao
poslati poveznicu mailom kad uhvati vremena. Kad je primim, proslijedit ću ti je.”

184
 Knjige.Club Books

45
Leon

Leon je računao na samo jednu kameru na ulazu, točno iznad tipkovnice portafona
smještenog u maloj željeznoj kutiji. Gledala je izravno prema prozoru na vozačkoj
strani svakog auta koji bi se zaustavio pred ulazom na posjed. Bilo koji
ozbiljni sustav zaštite pokrivao bi više kutova, ali ovaj je bio tipičan za ovakve
kuće: postavljen tek reda radi. Bilo je pitanje, pomislio je, radi li uopće i ta jedna
kamera. Sa svog udaljenog položaja imao je djelomičan pogled na prednju stranu
kuće, a promatrajući teleobjektivom nije uočio nikakve druge kamere koje gledaju
na glavna vrata.
Ulazna dvorišna vrata bila su od kovanog željeza - dva i pol metra
zakrivljenog metala s nizom šiljaka na vrhu. Bila su postavljena između betonskih
stupova u zidu koji je omeđivao cijeli posjed. Zid je bio vidljiv i na Google Mapsu,
ali svejedno ga je provjerio prošetavši oko njega u sumrak. Bio je u prilično
dobrom stanju i bez očitih slabih točaka, ali na jednom stražnjem dijelu, dosta
dalje od ceste, stabla su s obiju strana zida rasla preblizu pa su dva hrasta pružala
mogućnost prelaska.
Uvijek se volio penjati.
Sustav je imao i dosta drugih slabosti. Vrata su se otvarala pomoću
infracrvenog senzora koji su aktivirali prijenosni uređaji pričvršćeni na tri auta:
suprugov Range Rover, njezin Mercedes A-klase i malu Toyotu koja je pripadala
kućnoj pomoćnici gospođi Kelsall.
Ispod portafona nalazila se i šifrirana tipkovnica i naravno, daljinska brava
koja se pomoću sigurnosne aplikacije mogla aktivirati od bilo kud. Sve troje
imali su aplikaciju na svojim mobitelima, što je bila pogreška jer su tako cijeli
sustav izložili ljudskoj slabosti - u ovom slučaju bilo je gotovo prelako kad je ušao
u mobitel gospođe Kelsall i otkrio višekratno korištenu lozinku.
Svaki sigurnosni sustav jak je onoliko koliko i njegova najslabija karika.
Tako vrata sama po sebi nisu predstavljala problem. Ni kamera im neće puno
pomoći. Ali još uvijek su ostali psi zbog kojih će biti škakljivo pristupiti pješice.
Dva dobermana cijelu su noć, ali i većinu dana, tumarala prostorom iza
dvoipolmetarskog zida. Leon je mrzio životinje. Mrzio. Povrh svega mrzio je pse,
te velike glupe gadove masna i prljava krzna, sa slinom koja je curila posvuda i
teška, smrdljiva zadaha.

185
 Knjige.Club Books

Zbog toga je bio zahvalan detektivu pozorniku Holtu - vidjevši ga kako se

vrzma oko kuće, Leon je dobio ideju.

186
 Knjige.Club Books

46

Na putu u hotel svratila sam u svoju kuću po novu odjeću, a usput sam i putnu
torbu napunila hranom, mlijekom, voćem, keksima i energetskim pločicama.
Pažljivo sam koračala po uneređenoj kuhinji pazeći da ništa ne dodirnem, a
hladnjak sam otvorila navukavši rukav preko ruke. Rekli su mi da sve stvari
ostavim na svom mjestu dok ne dođe policija i potraži otiske prstiju i druge fizičke
dokaze.
Kuća mi se istodobno učinila poznatom i stranom - mjesto koje sam poznavala
bolje od ijednog drugog sada je nosilo trajnu mrlju nečijeg neovlaštenog ulaska.
Još jedna gruba lekcija povrh one koju sam već naučila u proteklih
nekoliko godina: Ono za čim žudiš, ne možeš imati. A ono što imaš, možeš začas
izgubiti.
The Premier Inn nalazio se na rubu manje trgovačke zone na sjevernoj
obilaznici. Bila je to bezukusno uređena novogradnja za poslovne ljude i one koji
su bili u prolazu prema nekom zanimljivijem mjestu.
Prijavila sam se recepcionaru starom dvadesetak godina koji se očigledno
dosađivao pa odnijela stvari u malu pravokutnu sobu na prvom katu. Bila
je uređena u ljubičastoj i krem boji, a sastojala se od kreveta, radnog stola, niskog
stolića i fotelje pred prozorom. Funkcionalno. Samo najosnovnije, ništa više od
toga.
Razmaknula sam teške zavjese. Soba je gledala na malo vjetrovito parkiralište
na kojem je dvije trećine mjesta bilo prazno. Na rubu se nalazila žičana ograda
koja ga je dijelila od željezničkog nasipa. Vjetar je razbacivao bijele plastične
vrećice svuda naokolo. Prve kapi kiše počele su padati na asfalt. Prvo Tarina kuća
pa sad ovdje; svaki me korak vodio dalje u nepoznato, dalje od doma, od moje
rutine i od mog života. Ali nisam se mogla vratiti, još ne. Morala sam nastaviti
naprijed, gurati se i ići dalje. Sve dok Mia ne bude na sigurnom. Sve dok se
ne uvjerim da je na sigurnom.
Raspakirala sam torbu i prostrla sve stvari na bračni krevet. Tri seta odjeće,
drugi par cipela, mobitel, punjač, mali neseser i moja torbica s raznim sitnicama.
Pretražila sam je i izvadila presavijen rubac od muslina. Prinijela sam ga nosu.
Njezin je miris još bio tu, taj prekrasni slatki miris bebe od kojeg sam osjetila bol

187
 Knjige.Club Books

u grudima. Ali kopnio je pa sam se pitala koliko će vremena proći prije nego što
potpuno nestane.
Spojila sam mobitel na punjač pa upisala Prestwood Ash u Google Maps.
Snimka se uvećala na južni Buckinghamshire i malu skupinu ulica između
seoskog zelenila, nedaleko od Little Missendena. Prebacila sam se na satelitski
pogled i dodirnuta zaslon za uvećanje. Selo se smjestilo duboko u srcu Chiltern
Hillsa, okruženo šumama i poljima. Četrdeset minuta autom. Daleko od Londona,
daleko od buke, prometa i ljudi. Ali je li tamo bilo sigurno? Je li uopće moglo biti
sigurno ako je Dominic znao da je tamo i ako je već pokušao doći do nje? Tko je
još znao?
Morala sam ponovno razgovarati s Dominicom, pod uvjetom da se još nije
prebacio na novi mobitel. Rekao mi je da će baciti stari, ali svejedno sam pronašla
njegov jednokratni broj, onaj koji je danas već upotrebljavao. Nekoliko sam
minuta provela sastavljajući tekst, nešto čime bih ga mogla uvjeriti da mi može
vjerovati.

Želim pomoći. Molim te, reci mi kako da je pronađem. Samo adresu.

Bez odgovora. Nazvala sam, ali dočekao me samo automatski ženski glas.
Žao nam je, ali broj nije u funkciji.
Opsovala sam i bacila mobitel na krevet. Vjerojatno je već uništio SIM karticu
i riješio se mobitela. Valjda sam mogla ostati ovdje i čekati da mi se ponovno javi.
Ili bih mogla preuzeti inicijativu i uzeti uzde u svoje ruke. Nisam znala
prezime Mijinih bake i djeda, ali mogla bih pokušati s Clifton i vidjeti kamo će
me to odvesti. Sjetila sam se omiljenog citata jednog od predavača na Sveučilištu
Kraljevske mornarice koji nas je na časničkom tečaju učio elementima vođenja.
Dobar plan koji ishitreno izvedeš danas bolji je od savršena plana koji ćeš izvesti
sljedeći tjedan. Te su mi se riječi iz nekog razloga urezale u pamćenje. Bolje je
početi s onim što imaš nego čekati da se sve savršeno posloži. Jesam li uopće
imala dobar plan? Možda i nisam, ali sigurno neću sjediti u hotelskoj sobi i čekati
da mi zazvoni mobitel. Zgrabila sam ključeve i jaknu pa izašla.

***

Dok sam vozila iz Londona prema sjeveru, jedno mi se pitanje motalo po glavi.
Jesam li stvarno mislila to što sam rekla Dominicu, da ću razgovarati s Mijinim
bakom i djedom? Ili sam samo govorila što sam trebala kako bih se izvukla
u jednom komadu? Možda. Ali ispod toga postojalo je nešto drugo. Željela sam
doznati je li istina to što mi je rekao i sama se uvjeriti da je Mia na sigurnom.
Rekla sam Dominicu da ću razgovarati s njima - i hoću. Upozorit ću ih. Samo sam
ih trebala pronaći.
188
 Knjige.Club Books

Prestwood Ash bilo je maleno slikovito chilternsko selo smješteno u plitkoj

dolini. Ogromna stabla hrastova i kestena nadvijala su se s obiju strana ceste
kojom sam se približavala, a međusobno povezane grane iznad mene pružale
su osjećaj kao da se vozim kroz mračni šumski tunel. Navigacija me obavijestila
da sam došla u selo, a znak ograničenja brzine upozoravao je vozače da ne voze
brže od trideset kilometara na sat. Stabla su s vremenom zamijenile živice, a onda
i zidovi i ograde, sve dok se nisu pojavili uredni seoski vrtovi pred velikim
kućama smještenim iza kapija i zidova. Smanjila sam brzinu i nekoliko se minuta
vozila naokolo kako bih dobila osjećaj sela. Vidjela sam tri-četiri auta u hladu na
prilazima, Range Rovere i Mercedese, Audije i dva Aston Martina, a zatim i
teniski teren u vrtu jedne kuće, trostruku garažu odmah pored, vanjski bazen
prekriven pred zimu, uređene travnjake i visoke kapije od kovana željeza. Sve je
vrištalo riječju novac.
Nisam to baš tako zamišljala. Mislila sam da će postojati mjesto kamo mogu
otići, kakvo sastajalište ljudi na kojem mogu postavljati pitanja. Ali nije bilo ni
puba ni poštanskog ureda, nijednog mjesta na kojem bih mogla povesti razgovor
koji bi me odveo do tražene kuće. Čak sam mislila da ću uspjeti ugledati Miju
kroz prozor ili u kolicima dok je netko vodi u šetnju. Ali bilo je gotovo šest sati u
petak predvečer i činilo se da je oštar jesenski pljusak iz tamnog neba
potjerao ljude s ulica, ako ih je uopće i bilo. Možda ovo nije mjesto u kojem ljudi
idu u šetnju čak ni za sunčana dana. Učinila sam dva kruga po selu vozeći se
glavnom cestom prije nego što sam se polukružno okrenula na poljskoj cesti i
vratila. Oči su mi tražile sjedalicu na stražnjem sjedištu auta, kolica na trijemu ili
otvoren prozor da mogu virnuti u kuću. Ništa.
Stariji čovjek koji je šetao psa pojavio se na šumskom puteljku uz rub ceste.
Pričekala sam da dođe u ravninu s mojim autom pa otvorila prozor.
“Oprostite”, rekla sam. “Malo sam se izgubila, možete li mi pomoći? Tražim
kuću Cliftonovih.”
Lagano je zaškiljio, a lice mu se namrštilo kad je zaključio da nisam iz mjesta.
Na čudan se način spustio na razinu mog prozora.
“Koga?”
Ponovila sam pitanje pa se još više namrštio.
“Žao mi je.” Odmahnuo je glavom. “Ne mogu vam pomoći.”
Ponovno sam se okrenula i dovezla do glavne ceste, gdje sam se zaustavila
pokraj tinejdžera na biciklu. Imao je možda trinaest ili četrnaest godina i bio je
naslonjen na upravljač. Usredotočio se na zaslon mobitela pa jedva pomaknuo
slušalicu s uha da čuje moje pitanje. Potom je odmahnuo glavom, promrmljao ne
i ponovno je vratio u uho.
Ulična svjetiljka zatreperila je i bacila uzak snop blijeda svjetla koje je samo
naglasilo koliko je ostatak ulice bio mračan nakon što je pala noć. Počelo mi se
činiti da je Prestwood Ash jedno od onih mjesta koje ponekad vidiš na vijestima,

189
 Knjige.Club Books

u kojima svatko gleda svoj posao i u kojima možda poznaješ svog prvog susjeda
dovoljno da ga pozdraviš na ulici, ali ništa više od toga. Bez puba u kojem možeš
naletjeti na nekoga i bez trgovine u kojoj možeš ogovarati na blagajni. Većina je
stanovnika rado ostajala začahurena u vlastitim bogatim svjetovima zaštićenim
zidovima, vratima i šljunčanim prilazima. Izvadila sam mobitel i ponovno
frustrirano pretražila ime sela na Googleu. Definitivno sam bila na pravome
mjestu. To je jedna od ovih kuća. Ne može ih biti više od nekoliko desetaka,
najviše pedeset. Ali koja? Izašla sam iz auta i uputila se prema najbližim
dvorišnim vratima iza koje je prilaz vodio prema velikoj bijeloj kući s
tradicionalnim slamnatim krovom.
Pritisnula sam zvonce na portafonu pa se začuo ženski glas. “Da?”
“Dobra večer, možete li mi pomoći, tražim...”
“Ne zanima me, hvala.”
Portafon se ponovno oglasio: razgovor je završio. Došetala sam do sljedećih
dvorišnih vrata i portafona pa ponovno pritisnula zvonce. Obasjalo me blistavo
halogeno sigurnosno svjetlo koje me gotovo zaslijepilo, ali nije bilo odgovora iz
kuće. U sljedećoj kući nikad nisu čuli za prezime Clifton, a u onoj iza nje stariji
čovjek je tankim glasom poput prestrašene ptice prijetio da će zvati policiju ako
ponovno pritisnem zvonce. Već se gotovo potpuno smračilo, a večer je bila
hladna, kišna i vjetrovita. Sve je bilo protiv mene - strankinje pred vratima. Mogla
sam nastaviti kucati na vrata u nadi da će mi se posrećiti ili da ću pronaći nekoga
tko poznaje Kathryninu obitelj. Ali gotovo sve ovdašnje kuće imale su dvorišna
vrata s portafonima, kamerama i tipkovnicama za šifre kako bi držale posjetitelje
na sigurnoj udaljenosti. Imala sam snažan osjećaj da je za stanovnike Prestwood
Asha noć već došla; navlačili su zavjese, zaključavali vrata i skrivali se u svojim
višemilijunskim vilama. Ali ostalo mi je još malo vremena. Morala sam pokušati.
Skrenula sam u još jednu ulicu, skrivenu u sjeni stabala, kad sam iza sebe
začula užurbano koračanje. Osjetila sam teško i neprijazno tapšanje po ramenu.
Muški glas.
“Hej!” oglasio se. “Što, dovraga, radiš ovdje?”

190
 Knjige.Club Books

47

Okrenula sam se i odmah ga prepoznala. Visok, kratko ošišane kose, snažne građe
i ruke prepune tetovaža koje su se nazirale ispod bijele majice. Kathrynin dečko
Max stajao je preda mnom na ulazu u ulicu.
“Pitao sam te nešto”, rekao je. “Što radiš ovdje?”
“Pokušavam pronaći nekoga.”
Stajao mi je blizu, preblizu, a u položaju ramena i izbačenoj vilici očitavala
mu se čista agresija. “Ti si jedna od njih, zar ne?”
“Što?”
“Novinarka.” Zaškiljio je prema meni. “Pokušavaš dozvati nevolju i pišeš laži
o ljudima.”
“Nisam novinarka. Upoznali smo se neki dan, sjećaš se?”
“A sad kucaš na vrata moje mame.” Gestikulirao je palcem preko ramena,
prema jednoj od kuća u ulici. “Ne možeš ići uokolo i uznemiravati ljude u
njihovim domovima.”
“Nikoga nisam uznemiravala, samo sam pokušavala doznati gdje...”
“Za koga radiš? The Sun? Express?”
Nagnuo mi se još bliže pa sam mogla osjetiti opor miris losiona poslije
brijanja pomiješan sa znojem. Imao je najmanje sto kilograma i vjerojatno je
stekao naviku impresionirati i zastrašivati ljude svojom veličinom i pojavom pa
se koristio time kako bi dobio ono što želi. Napravila sam korak unatrag, dalje od
njega i ulice, dalje od slabašnog uličnog svjetla. Ponovno je krenuo prema meni
dok su mu nosnice drhtale od bijesa. Pokušala sam obići ga, ali pružio je svoje
velike ruke i zaklonio mi prolaz prema cesti. Nije bilo nikoga oko nas i brzo je
padao mrak pa sam prvi put niz leđa osjetila jezu od nelagode. Sjetila sam se
osobnog alarma u torbici koja mi je bila prebačena preko ramena, pitajući se hoće
li tko reagirati ako ga aktiviram.
“Pusti me da prođem”, rekla sam trudeći se da mi riječi zvuče više kao
zapovijed nego kao molba.
“Nećeš se tako lako izvući. Ne dok mi ne pokažeš osobnu.”
“Možeš li me pustiti da prođem, molim te?”
“Pokaži mi osobnu.”
191
 Knjige.Club Books

“Neću.” Posegnula sam u torbicu.

“Onda nećeš otići.” Pokazao je bradom prema torbici. “Što je unutra?”
“Ništa previše zanimljivo.”
“U redu, onda ću te jednostavno prijaviti za uznemiravanje.” Izvukao je
mobitel iz džepa i prije negoli sam se snašla, uključila mu se bljeskalica kamere.
“Muka mi je od vas.”
“Jesi li me to upravo fotografirao?”
“Pobrinut ću se da svi saznaju tko si.”
“To je suludo.”
“Imam još jednu ideju”, rekao je. “Što kažeš...”
Prekinuo ga je nečiji glas. Muški glas, miran, neutralan i razborit. “Ima nekih
problema ovdje?”
Max je suhoparno dobacio preko ramena: “Nema problema, stari.”
Začulo se krckanje šljunka dok nam se osoba približavala, a onda me
preplavio osjećaj olakšanja i zahvalnosti jer se iza Maxova ramena pojavilo
poznato lice.
“Sve u redu?” upitao je Gilbourne.
“Sve štima”, rekao je Max ne ispuštajući me iz vida. “Samo razgovaramo.”
“Odmaknite se nekoliko koraka, gospodine.”
Max se ljuti to okrenuo prema njemu, a lice mu se smračilo kad je u
Gilbourneovoj ruci ugledao značku s policijskim grbom i fotografijom.
“Ha?”
“Samo dva koraka unatrag pa ćemo sve srediti, može?”
“Uznemirava ljude.”
“U redu je. Ona je sa mnom.”
“Molim?” Maxovo lice odisalo je zbunjenošću. “Kako to mislite?”
“Baš smo se spremali otići, je li tako, Ellen?” Kimnuo je Maxu. “Ugodnu
večer, gospodine.”
Okrenuo se i uputio prema cesti. Krenula sam za njim, a Max me nije pokušao
zaustaviti.
Kad smo se udaljili dovoljno daleko da nas ne može čuti, rekla sam: “Čini se
da Max ima problema s kontroliranjem bijesa.”
“Da. Držimo ga na oku.”
“Jesi li zato ovdje? Jer je on osumnjičen?”
Gilbourne je zaškiljio prema meni dok smo hodali pokraj seoskog zelenila.
Držao je ruke u džepovima i održavao lagan i ležeran korak, kao da nikamo ne
žuri.
“Iskreno, Ellen, više me zanima zašto si ti ovdje.”

192
 Knjige.Club Books

Činilo se da nema razloga za laganje.

“Znaš zašto. Tražim Miju.”
“A što namjeravaš uraditi kad je pronađeš?”
“Upozoriti ih. Reći im o Dominicu Churchu i Leonu Markovitzu, ljudima koji
dolaze po nju.”
“Misliš li da oni to već ne znaju?”
Uzdahnula sam. “Moram nešto učiniti. Moram se uvjeriti da je dobro.”
Na trenutak je razmislio o mom odgovoru. “Pa jesi li je onda našla?”
“Još ne.” Nakon što nije odgovorio, dodala sam: “Je li ovo trenutak kad mi
ponovno kažeš da prestanem zabadati nos?”
Pogledao je u mene pa je i sam uzdahnuo. “Mislim da nisi tip osobe koja voli
da joj se govori što će raditi, Ellen. Samo sam zabrinut za tebe, to je sve.”
“Dobro sam. Jednostavno ne mogu sjediti prekriženih ruku i čekati novosti.”
Nešto mi je palo na pamet. “Ali ti znaš gdje je, je li tako?”
“Znam, da.”
“Zašto mi ne bi rekao, neslužbeno? Kad sam već došla dovde.”
“Znaš da ne mogu, Ellen. Time bih prekršio otprilike šest različitih pravila.”
“Mislila sam da nemaš problem s kršenjem pravila tu i tamo.”
“Brinem se za žrtvinu obitelj”, rekao je. “Trebaju privatnost.”
Došli smo do mog Citroëna, a njegova crna Alfa Romeo bila je parkirana
odmah pokraj. Naslonio se na vrata svog auta pa izvadio cigaretu iz kutije
Maribora. Posljednja sam se dva sata premišljala hoću li mu ispričati što se danas
dogodilo na krovu garaže. Ali sad smo ovdje bili zajedno i osjećala sam trnce od
olakšanja što je riješio situaciju s Maxom. Donijela sam naglu odluku.
“Danas sam razgovarala s Dominicom.”
Gilbourne je širom otvorio oči, a ruka s upaljačem sledila se na pola puta do
cigarete u ustima.
Prepričala sam mu nadugo i naširoko o onome što mi je rekao Dominic.
“Tvrdio je da je Mia u opasnosti i da je nema tko zaštititi. Zamolio me da
razgovaram s njezinim bakom i djedom i da ih nagovorim da odu nekamo.”
Gilbourne je uz ogorčen uzdah ispustio oblak dima.
“Pa naravno da to želi, Ellen. Pokušao ti ju je oduzeti i nije uspio. Pokušao je
tamo doći do nje, ali ponovno nije uspio. Zato želi da Mia bude vani, na
otvorenom, pa da i treći put pokuša doći do nje. Puno joj je bolje da ostane tu gdje
je sad.”
“Onda bi u kući trebala imati policijski nadzor, neku vrstu zaštite, zar ne?”
“Ponudio sam im to, ali odbili su. Ljudi žele privatnost. Njezin je djed
osobito... tvrdoglav čovjek. Zna što želi.” Uperio je cigaretu u mene. “Ali nije
jedini. Ne odustaješ, je li?”

193
 Knjige.Club Books

“Ne mogu izbaciti Miju iz glave.”

Povukao je dubok dim pa kroz nosnice izbacio sive oblačke koji su lebdjeli i
raspršili se na večernjem zraku.
“Ne razumijem te, Ellen. Nemaš nikakva interesa u ovoj priči, Mia nije tvoja
krv. Mogla si otići od svega, ali nisi.”
Na trenutak sam pomislila da mu ispričam priču koju sam podijelila samo s
Richardom. O sjećanjima koja nisam mogla odbaciti i krivnji koja me pomoću
nevidljivih sidara vukla nadolje. O trenutku kad mi je prvi put potpuna neznanka
položila svoju bebu u naručje.
Prije deset godina, u nekom drugom vremenu, nekom drugom životu.
“Zašto se izlažeš riziku?” rekao je.
“Zato što ponekad jednostavno moraš učiniti ono što misliš da je ispravno, a
posljedice poslati kvragu.”
“Bogme se slažem.”
“Onda mi dopusti da ti pomognem.”
“Pomoći ćeš mi ako budeš pazila na sebe.” Bacio je opušak na asfalt pa ga
zgazio potplatom cipele. “Slušaj, moram se vratiti u postaju, čut ćemo se sutra. I
Ellen?”
“Da?”
“Čuvaj se.”
“Hvala za ono ranije.” Pokazala sam preko svog ramena. “S Maxom.”
Kimnuo je i lagano se nasmiješio.
“Nema na čemu.”
Otišao je, a ja sam ostala gledati kako njegova Alfa ubrzava niz cestu i nestaje
iza zavoja. Ušla sam u auto i ostala sjediti minutu, razmišljajući o onome što mi
je rekao. Nije izričito rekao da više ne smijem tražiti Miju. Zato želi da Mia
bude vani, na otvorenom, pa da i treći put pokuša doći do nje. Najmanje što mogu
napraviti je reći Mijinim baki i djedu što Dominic namjerava.
Odlučila sam se vratiti sutra ujutro. I pronaći ću je, pa makar morala kucati
na svaka vrata u selu.

194
Knjige.Club Books

SUBOTA

195
 Knjige.Club Books

48

Nešto mi je zujalo pokraj uha. Trznula sam se i probudila oblivena znojem pa u

jednom užasavajućem trenutku nisam imala pojma gdje sam. Zatamnjena soba,
gotovo mrkli mrak, samo slab izvor svjetla s moje desne strane. Ovo nije moj
jastuk, a ni moj krevet. Nije moja kuća. Okrenula sam se na leđa dok mi je srce
tutnjalo o rebra...
Hotel. Dobro je. Dobro sam. Vrata su bila zatvorena, a soba tiha. Nitko se nije
skrivao u sjeni pokraj vrata. Nije bilo nikoga osim mene. Mobitel na noćnom
ormariću ponovno je zazujao. Dvije poruke od Tare.

Jutro. Kakav je hotel? Jesi li se naspavala? T x

Provjeri mail x

Bilo je šest sati i devet minuta, pretpostavila sam da se zbog dječaka rano
probudila.
Glava mi je pulsirala od nedostatka sna. Izvukla sam noge iz kreveta i napola
otvorila zamračene zavjese. Zaškiljila sam kad je mutno jutarnje svjetlo preplavilo
sobu. Uključila sam malo kuhalo i ubacila vrećicu instant-kave u jednu od šalica s
pladnja na izvlačenje ispod radnog stola. Provjerila sam je li lanac na vratima još
osiguran pa se vratila u krevet i isključila mobitel s punjača. Primila sam nekoliko
poslovnih e-poruka koje sam ignorirala.
Na vrhu pretinca nalazila se proslijeđena poruka od Tare s njezinom
napomenom.

Nadam se da si dobro. Dizzy jest. Pogledaj ispod. Nazovi me ako ti

zatreba BILO ŠTO.
Čuvaj se, T xx

Ispod toga nalazila se izvorna poruka Matta Simmsa, novinara Crne kronike u
Daily Mailu. Poslana joj je sinoć netom iza deset sati.

196
 Knjige.Club Books

Bog, Tara,
baš smo lijepo razgovarali, stvarno je divno što si se javila. Drago mi je
čuti da tražiš honorarni posao, spomenut ću te nekim svojim poznanicima.
Evo ti poveznice na taj neriješeni slučaj koji sam ti spomenuo u pozivu:
www.dailymail. co.uk/news/uk/crime/alkj8lpoa9bqtrd
Javi se kad budeš za piće.🙂
Matt x

Kliknula sam na poveznicu pa se otvorio novi prozor, a na zaslonu su pojavio

naslov teksta na MailOnlineu.

Je li Duh ponovno napao?

Autor: Matt Simms, novinar Crne kronike
ŽENA koja je napadnuta i ostavljena da umre mogla bi biti najnovija žrtva
serijskog ubojice poznatog kao Duh, tvrde iz policije.
Detektivi pozivaju svjedoke nakon što je 30-godišnja žena pretrpjela
“dugotrajan i brutalan” napad u jednom londonskom parku. Vjeruje se da je
žrtva u bolnici u kritičnom, ali stabilnom stanju.
Izvor iz Metropolitanske policije kaže: “Postoji velika mogućnost da su tri
slučaja povezana - posljednji napad ima sva obilježja prijašnjih zločina.
Moramo ga zaustaviti prije nego što ponovno napadne.”
Ubojica, koji je zbog nedostatka fizičkih dokaza na mjestima zločina na
društvenim mrežama poznat i kao Duh, izmiče policiji već dulje od tri mjeseca.
Prema izvještajima, forenzičari nisu uspjeli pronaći IKAKVE otiske prstiju,
vlakna ili ostatke DNK-a koji bi mogli pomoći detektivima u sužavanju izbora
prije negoli ponovno napadne.
Policija lovi ubojicu još od kraja kolovoza kad su u prijašnjim napadima
smrtno stradale dvije žene.

Kuhalo se oglasilo, ali ignorirala sam ga prolazeći preko ostatka teksta u pokušaju
da shvatim kakve bi ovo veze moglo imati s Mijom. Bilo je tu dodatnih detalja o
dvjema prethodnim žrtvama; dvadesetčetverogodišnjoj Sienni Parker i
dvadesetdevetogodišnjoj Louise Taggart. Obje su bile prostitutke iz područja
Northolta, ubijene u dva tjedna razmaka i pronađene u istom šumskom području
pokraj ceste A40 u sjeverozapadnom Londonu. Uz tekst su se nalazile i dvije
fotografije žena u profilu iz nekih sretnijih vremena, obje mlade, zgodne i
nasmiješene. Smrt im nije donijela anonimnost.
Bilo je tu još podataka, više komentara neimenovanih policijskih izvora i
slabo prikrivena nagađanja kako napadač nije bio svjestan da mu je u trenutku
odlaganja tijela treća žrtva bila živa. Pisalo je i da se nekako održala na životu sve
do trenutka kad ju je nedugo poslije pronašao prolaznik. To je možda moglo
značiti da je netko omeo ubojicu prilikom odlaganja tijela i prije nego što se stigao

197
 Knjige.Club Books

uvjeriti da je žrtva mrtva. Postojala je nada da bi možda mogla identificirati

svog napadača ako se i kad se uspije oporaviti. Nije bilo pravog napretka u
pronalasku odgovorne osobe, a u međuvremenu su se na društvenim mrežama
pojavila nagađanja da je ubojica forenzički znanstvenik ili neka vrsta stručnjaka
CSI-a, baš poput fiktivnog Dextera iz istoimene TV serije.
Dalje u tekstu, daleko ispod neimenovanog i možda izmišljenog citata “izvora
iz Metropolitanske policije”, nalazio se citat s imenom koje sam odmah
prepoznala.

Detektiv inspektor Stuart Gilbourne, voditelj potrage za Duhom, pozvao je

potencijalne svjedoke da im se jave: “Netko će poznavati čovjeka koji je ovo
uradio. On je susjed, kolega, možda čak i prijatelj. Bilo kakva informacija,
koliko god vam se činila nevažnom, mogla bi biti ključ ove istrage. Također
bismo vrlo rado razgovarali s vlasnikom modrog ili crnog karavana koji je u
noći kad je počinjen napad viđen u blizini mjesta zločina.”

Bio je priložen i broj telefona i opis sumnjivca: bijelac, između trideset i četrdeset
pet godina, visok između sto sedamdeset i sto osamdeset centimetara, srednje
građe i crne kose. To baš i nije suzilo izbor; sigurno je postojalo milijun
muškaraca koji odgovaraju opisu samo u Londonu i okolici. Nije bilo fotorobota
sumnjivca, što znači da ga nijedan svjedok nije dobro vidio. Činilo se kao da je
policiji očajnički nedostajalo tragova i da su se hvatali za slamke. Vratila sam se
na vrh teksta i na pet riječi u naslovu.

Je li Duh ponovno napao?

Što je ono Tara uvijek govorila o naslovima s upitnikom na kraju? Pravilo je da

je u devedeset posto slučajeva odgovor na pitanje “ne”- ali naslov i priča su
jednostavno presočni da ih se ne bi objavilo. To je jedna od onih neozbiljnih stvari
koje uvijek govori tako da nikad nisam bila sigurna je li ozbiljna ili ne. Ali činilo
se da bi ova priča mogla biti iznimka od pravila. Čitajući tekst po drugi put, činio
se istinitim. Imalo je nekog bolesnog smisla da će taj tip nastaviti napadati žene
sve dok ga ne uhvate. Imalo je smisla da se neće zaustaviti.
Na stoliću sam natočila vodu iz kuhala u šalicu, a udaranje žličice o bijeli
porculan bilo je jedini zvuk u tišini moje hotelske sobe. Na stoliću se nalazila i
plastična vrećica s hranom koju sam donijela iz kuće - banane, jabuke i keksi.
Ali nisam mogla jesti; ostala sam bez teka. Sada mi je jedino kofein mogao dati
polet.
Došla sam do kraja članka na mobitelu pa sam kliknula na naslov koji je vodio
na nešto noviji tekst. Uz tekst je stajala fotografija dva para sumornih lica i žene
koja je držala uokvirenu fotografiju nasmijane djevojke, istu onu koja se nalazila i
u prethodnom tekstu.

198
 Knjige.Club Books

Obitelji žrtava žele pravdu dok potraga za Duhom završava u slijepoj

ulici
Autor: Matt Simms, novinar Crne kronike
Shrvane obitelji dviju žena, žrtava navodnog serijskog ubojice, zahtijevaju
pravdu na godišnjicu prvog napada.
Detektivi priznaju da nisu nimalo bliži pronalasku napadača poznatog kao
Duh nakon što je ustanovljeno da za sobom nije ostavio tragove DNK-a, otiske
prstiju ili druge fizičke dokaze. Vjeruje se kako je odgovoran za niz okrutnih
napada u kojima su dvije žene smrtno stradale, a treća se bori za život.
Obitelji Sienne Parker i Louise Taggart danas su poslale emocionalni
poziv u kojem pozivaju na dodatne napore za pronalazak ubojice.
Jacqui Taggart, majka žrtve Louise Taggart, izjavila je: “Želimo pravdu za
našu kćer. Svaki dan i svaki obiteljski rođendan sve su teži znajući da ona nije
tu. Ako netko ima informaciju koja bi mogla pomoći policiji u privođenju ubojice
pravdi - molim vas, molim vas, javite im se.”
U međuvremenu, zabrinjavajuće brojke ne idu u prilog Metropolitanskoj
policiji. Do 2015. godine postotak riješenih ubojstava bio je ujednačen i
samo ih je 5 % do 10 % ostalo neriješeno. Međutim, postotak je u glavnom
gradu otad narastao i do 26 %. Upućeni u rad policije za to krive nedostatak
detektiva i forenzičke propise, ali i povećanje obveza kod policije.
Glasnogovornik Metropolitanske policije izjavio je: “Iza svakog
neriješenog ubojstva stoji obitelj koja traži odgovore. Zato ova istraga ostaje
otvorena, a detektivi će nastaviti tražiti ovog prijestupnika sve dok ne bude
priveden licu pravde.”

U tekstu nije bilo spomena inspektora Gilbournea. Možda je bio skinut sa slučaja
ili samo prebačen na neku drugu istragu koja se u međuvremenu otvorila. Nije
bilo spomena ni o drugoj žrtvi, tek jedna rečenica potkraj teksta. “Obitelj
treće žrtve odbila je komentirati.”
Skrenula sam pogled sa zaslona i osjetila stvaranje mučnine u želucu. Nije me
čudilo što mi Gilbourne nije mogao reći više o slučaju na kojem radi. To
objašnjava i Maxovu reakciju kad sam došla u Kathryin stan u Little Missendenu,
kad mi je doslovno zalupio vrata pred nosom: treća žrtva napadača koji još nije
uhićen bila je Kathrynina sestra.

199
 Knjige.Club Books

49

Natočila sam dva naprstka trajnoga mlijeka u svoju kavu i poslala Tari poruku
WhatsAppom.

Možeš li razgovarati?

Kava je bila jaka i gorka pa je, kad mi je kofein ušao u krvotok, impuls bio gotovo
trenutan. Usula sam vrećicu šećera kako bi bila ukusnija pa otpila novi gutljaj.
Kao odgovor na poruku dobila sam selfie: Tara na sofi, kuštrave kose i
očiju umornih od sna. U krilu joj je bio najmlađi sin Charlie koji je držao palac u
ustima, a oboje su bili umotani u veliku plavu deku. Izgledali su tako opušteno da
sam se unatoč svemu što sam nedavno pročitala morala nasmijati. U poruci
ispod fotografije pisalo je:

Ne mogu sad, gledamo Psiće u patroli. Ali mogu tipkati. Jesi li pročitala
tekst iz Daily Maila?

Da, grozno. Tri su napada onda definitivno povezana?

Zapravo, policija to nije službeno potvrdila. Samo pretpostavka Daily

Maila i tako to.

Odnijela sam kavu u krevet pa podvila noge pod sebe i omotala se plahtom.
Mobitel mi se oglasio nakon još jedne Tarine poruke.

Meni se čini da priča drži vodu. Simms je ljigavac, ali zna svoj posao.
Ima dobre veze. Da je policija odbacila teoriju o povezanosti, ne bi
mogao i godinu poslije govoriti o tome.

Znači da je Kathrynina sestra treća žrtva tog tipa?

200
 Knjige.Club Books

Nije to htio reći naglas ili napisati u mailu, bio je vrlo lukav. Ali iskoristila
sam svoj šarm.

Poruka je završila emotikonom lica koje plače od smijeha. Napisala sam novu
poruku.

Kako joj je saznao ime?

Nije htio reći. Moja pretpostavka: £££ Razmjena s vezom u policiji.

Ako je dobila anonimnost, znači da se oporavila ili?

Pretpostavljam.

Zapitala sam se kako je to kad moraš nastaviti sa svojim životom znajući da

je čovjek koji te napao još uvijek negdje tamo i da živi kao da se ništa nije
dogodilo. Oporavljaš se od užasnih ozljeda i sve se vrijeme moraš brinuti
promatra li te i progoni li, spreman za novi napad ako mu se prohtije. Spreman
dovršiti započeti posao. Zapitala sam se i kako mi je ova priča uspjela promaknuti
onda kad se dogodila i kad je bila na naslovnicama. Donekle mi je zvonila, ali sve
se dogodilo u vrijeme kad smo posljednji put pokušali s umjetnom oplodnjom i
kad sam bila toliko usredotočena na to da sam isključila sve ostalo - čak i
Richardovu aferu, uvidjela sam poslije.
Ponovno sam pročitala cijeli članak, ovaj put sporije, a rečenice su mi iskakale
dok sam listala dalje.
... žena koja je napadnuta i ostavljena da umre...
... dugotrajan i brutalan napad...
... posljednji napad ima sva obilježja prijašnjih zločina...
Misli su mi se vratile na četvrtak i na posjet Leona Markovitza mojoj kući.
Kako me čekao dok mu je lice bilo potpuno prekriveno fantomkom. Rukavice bez
prstiju s rukavicama od lateksa ispod njih. Forenzičari nisu uspjeli pronaći
NIKAKVE otiske prstiju, vlakna ili ostatke DNK-a. I bilo je još nešto čudno u
njegovu izgledu, nešto što sam primijetila još u vlaku, ali sam bila suviše zauzeta
Mijom da bih to potpuno pojmila.
Njegove obrve. Odvažno oblikovane, sa savršenim crtama. Ne, ne oblikovane,
nego potpuno uklonjene. Iščupane i ponovno vraćene. Glava mu je bila obrijana
do kože. Nije imao ni dlake ni obrve koje bi mogle ostaviti trag na mjestu zločina.
Sjetila sam se njegova podcasta Pogled u ubilački um.

201
 Knjige.Club Books

Prepričavanje na desetke sadističkih ubojstava za široku internetsku publiku

pomoću jezivih grafičkih detalja. Žrtve, uglavnom žene, bile su probodene i
zadavljene, a tijela izmučena, premlaćena i raskomadana. Pokopane su u plitkim
grobovima i odbačene kao da su im životi bezvrijedni, kao da nisu ništa značile i
kao da nikad nisu ni postojale. Koliko duboko možeš uroniti u taj svijet prije nego
što on počne utjecati na tebe? Koliko dugo prije nego ti počne iskrivljavati pogled
na svakodnevni život? Prošla me jeza kad sam se sjetila susreta u svojoj
gostinskoj sobi, njegove crne figure koja se pojavila iza vrata, hladna i netremična
pogleda dok je podizao pištolj za omamljivanje prema mom vratu. Milisekunde
bespomoćnog straha i strašnog bola prije nego što sam se onesvijestila. Navukla
sam poplun bliže sebi i pokušala potisnuti sjećanje.
Nema veze. Članak mi je dao ideju. Dovršila sam kavu čiji je zadnji gutljaj
već bio mlak pa sam poslala novu poruku Tari.

Hvala ti za ovo. Stvarno je pomoglo. Xx

Nema problema. Hoćeš mi reći što se događa?

Uskoro. U međuvremenu te moram zamoliti još jednu uslugu.

Naravno. Bilo što da mi skrene pažnju sa Psića u patroli.😊

Poslala sam joj podulju poruku u kojoj sam joj objasnila što mi treba pa je
uslijedilo deset minuta čekanja prije nego što je odgovorila kako će vidjeti što
može učiniti. Konačno sam spustila mobitel i zavalila se na škripave pamučne
jastuke. Još uvijek vlažna od znoja, zurila sam u strop ove nepoznate hotelske
sobe.
Još me nešto kopkalo i motalo mi se po rubu svijesti.
U ovoj je priči Kathrynina sestra bila dio koji nedostaje; tiha, anonimna i
nezastupljena. Bez imena ili fotografije, odsutna žrtva koja je ostala u potpunoj
tišini. U početku sam pretpostavljala da Kathryn pokušava zaštititi vlastito dijete.
Ali bilo je tu još nešto što je sve vrijeme bilo preda mnom, u središtu priče, nešto
tako očito da nisam mogla vjerovati kako sam to tek sad primijetila.
Zgrabila sam mobitel i vratila se na vrh teksta, ispod Simmsova potpisa gdje
se nalazio datum. Vrijeme je usporilo dok je još jedan komadić slagalice sjedao
na svoje mjesto. Osjećala sam kako sam to već znala, još od trenutka kad
sam pročitala prvu rečenicu članka.
Datum prvog članka bio je četrnaesti rujna, prije nešto više od godinu dana.
A Mia je imala tri mjeseca.

202
 Knjige.Club Books

50

Unutrašnjost Langtry’sa, podrumskog kafića smještenog podalje od vreve

Kensington High Streeta, bila je hladna i mračna. Nije bilo gužve, samo nekoliko
uredskih radnika koji su uživali u piću tijekom stanke za ručak i nekoliko turista
koji su se odmarali između posjeta trgovinama. Osobu koju sam tražila pronašla
sam kako sjedi sama u separeu ispod stražnjeg zida. Separe se sastojao od dviju
drvenih klupa visokih naslona i drvenog stola uprljanog tragovima čaša. Osoba je
bila u kasnim tridesetima, s dvodnevnom bradom i crne kose podšišane na
jednaku visinu. “Prepoznat ćeš ga po fotografiji ispod članaka na portalima”, rekla
mi je Tara ranije. “Samo dodaj deset godina i deset kilograma kako bi dobila
najnoviju verziju.” Dok sam mu prilazila, zurio je u mobitel, a pred njim se na
stolu nalazila napola puna krigla crnog piva.
“Bog”, rekla sam ulazeći u separe i sjedajući u klupu nasuprot njemu.
Iznenađeno je podignuo pogled, već odmahujući glavom u znak isprike.
“Oprosti, draga, mjesto je zauzeto.” Pogledao je naokolo po kafiću. “Čekam
prijateljicu, trebala bi doći svakog trenutka.”
“Ti si Matt, je li tako?” Ostala sam na istom mjestu. “Matt Simms iz Daily
Maila?”
Blago se uspravio na klupi i pogledao me ispod oka. “Oprosti”, ponovio je.
“Koga ono tražiš?”
“Zovem se Ellen Devlin. Prijateljica sam Tare Richardson.”
“Trebao bih se naći s Tarom na piću.” Provjerio je sat. “Upravo sad.”
“Znam”, rekla sam, držeći ruke podignute u znak isprike. “Oprosti zbog toga,
zamolila sam je da to uradi. Željela sam se naći s tobom lice u lice, ali mislila sam
da nećeš htjeti s obzirom na to da sam potpuni stranac.”
“Tara... ne dolazi?”
“Bojim se da ne dolazi, ali pozdravlja te i zahvaljuje ti na jučerašnjem
razgovoru.” Nasmiješila sam mu se. “Mogu li te ja umjesto nje častiti pićem?
Onda ću sve objasniti.”
Simms je slegnuo ramenima kao da se još ne može odlučiti je li ljut što smo
ga izigrale. “Ovaj...”
“Pola litre London Pridea, je li?”

203
 Knjige.Club Books

Novinar je spustio pogled na svoju još uvijek napola punu kriglu. “Zašto ne?”
rekao je.
Ustala sam i otišla po pića gledajući pritom njegov odraz u zrcalu iza šanka.
Izravnao je kravatu, uvukao košulju i prošao rukom kroz kosu, namjestivši
slobodne vlasi prije nego što je otpio poveći gutljaj piva. Kad sam se vratila u
separe s novom kriglom za njega i velikim tonikom za sebe, izgledao je kao da se
pribrao pa me dočekao sa smiješkom.
“Živio, Matt”, rekla sam kucnuvši svojom čašom o njegovu kriglu.
“Dakle, Ellen”, rekao je nagnuvši se unatrag i raširivši obje ruke preko
naslona klupe. “Ti si ta koja se zanimala za Duha, je li tako? Ne Tara?”
“Napisao si nekoliko članaka o žrtvama i njihovim obiteljima.”
“Ako se želiš žaliti na sadržaj priče u novinama, onda moraš ići preko
odgovarajućih kanala, tj. preko glavnog urednika, on se bavi svim tim..
Otpila sam gutljaj svog pića. “Ne želim se žaliti”, rekla sam.
Promatrao me strogim pogledom, ravno u oči, tražeći bilo kakav znak
obmane. “Snimaš li ovo, Ellen?”
“Ne, ne snimam.”
“Znači, novinarka si? Iz Expressa, je li?”
“Ne, ja sam stara Tarina prijateljica. Bile smo zajedno u mornarici.”
Otpio je još jedan gutljaj iz svoje prve krigle, još uvijek me promatrajući kroz
njezino stakleno dno. “Pa, ako je Tara jamčila za tebe, to mi je dovoljno”, konačno
je rekao. “Zašto te onda zanima ta priča? Već sto godina nema ničega novog.”
“Poznajem sestru jedne od žrtava. I... mislim da će ta priča o Duhu ponovno
doći u fokus.”
“Dobro.” Podignuo je obrvu. “Imaš moju pažnju. Zbog čega tako misliš?”
“Mogu li te najprije upitati nekoliko stvari o slučaju? Strogo neslužbeno?”
“Možeš, naravno.”
“Stupio si u kontakt s obitelji treće žrtve, zar ne?”
“Nekoliko puta.”
“Znači, kad u tvom tekstu piše da je netko odbio komentirati, znači li to da
zapravo nisi mogao doći do njega ili...”
“Pokušao sam, ali nisu bili zainteresirani. Prvi sam put sam otišao u kuću, ali
nisam došao dalje od ulaza. Poslije toga sam dvaput poslao honorarca jer je prava
gnjavaža doći onamo, možeš potrošiti i pola dana za otići i vratiti se.”
“Honorarca?”
“Potrčko iz informativnog odjela, dobije honorarno tri ili četiri smjene
tjedno”, rekao je kao da bi to trebalo biti očito. “Novi ljudi koji rade na dnevnicu
umjesto na stalan ugovor.”
“Aha”, rekla sam kimnuvši. “Dakle, znaš gdje živi obitelj?”

204
 Knjige.Club Books

“Kucanje je znatno jednostavnije kad znaš na koja vrata moraš kucati.”

Namignuo mi je. “Hoću reći, da, uspio sam doći do roditeljske adrese.”
“Kako si uspio?”
“Zar je važno? U svakom slučaju, kao što sam već rekao Tari na mobitel, ime
treće žrtve zaštićeno je anonimnošću pa zapravo ne mogu s tobom o tome.”
“Već imam njezino ime, ne pitam te za to.” Prošla sam prstom preko ruba
svoje čaše. “Samo me intrigira. Tara je rekla da si dobar novinar, jedan od
najboljih. Jako te hvali, kaže da uspijevaš doći do priča do kojih ostali novinari
ne mogu.”
Simms je slegnuo ramenima, ali svejedno se lagano nasmiješio. “Tražio sam
nekoliko usluga, to je sve. Onda je samo trebalo obaviti nekoliko poziva i postaviti
prava pitanja pravim ljudima, stara škola.”
“Matt, stvar je u tome... Stvarno ih moram vidjeti. Znam da su u Prestwood
Ashu, ali nemam točnu adresu.”
“I misliš da ću ti je ja dati, je li?”
Nagnula sam se naprijed pa mi se ruka našla na drvenom stolu tik pokraj
njegove. “Matt, moram ih hitno vidjeti i stvarno bih cijenila tvoju pomoć.” Nakon
što nije odgovorio, dodala sam: “Molim te.”
I Simms se nagnuo nad stol pa mu se glava našla blizu moje. Pokret je bio
poznat, gotovo intiman, donio mi je miris pivskog zadaha i stare odjeće koja se
poslije kiše nije dobro osušila.
“Inače, sviđa mi se tvoj parfem”, rekao je. “Sjajno mirišeš.”
“Hvala”, rekla sam, lagano se pomaknuvši unatrag u sjedalu.
“Onda, Ellen Devlin”, rekao je. “Ako ti dam njihovu adresu, što tu ima za
mene?”

205
 Knjige.Club Books

51

“Što ako ti kažem da imam priču za tebe?” rekla sam. “Odličnu priču,
nevjerojatnu.”
“O Duhu?”
“Ne mogu ti sada reći, ali obećavam da će ti se isplatiti. Uskoro.”
Simms je prinio čašu usnama. Sad se već dobrano uhvatio druge krigle i
mogla sam osjetiti da je alkohol počeo djelovati; ramena i čeljust lagano su mu se
opustili. Škicnuo je prema šanku za kojim je sjedio sredovječan muškarac sa
svojim pivom. Tip je pogledao prema Simmsu pa prema meni, a onda ponovno
prema Simmsu, prije negoli se uz zavidno odmahivanje glavom vratio svom piću.
I Simms je to primijetio pa se nasmiješio i ponovno usmjerio pažnju prema meni.
Otpio je još jedan gutljaj piva i spustio kriglu toliko blizu mene da su nam se ruke
gotovo dodirnule.
“U redu, spomeneš li ovo ikome, poreći ću da smo ikad razgovarali. Poreći
ću da smo se ikad sreli.”
“Razumijem. Ali neću nikome reći, kunem se.”
Provjerio je čuje li nas tko, a onda se ponovno nagnuo naprijed.
“Treća je žrtva bila Zoe Clifton, najstarija kći Geralda i Angele Clifton.” Uzeo
je mobitel, prošao kratko po zaslonu i spustio ga na stol zaslonom nadolje. Iz
džepa je izvadio kemijsku pa nažvrljao nešto na podmetač za čaše. “Tu ćeš
ih pronaći.”
Okrenula sam podmetač prema sebi, proučila napisano pa ga stavila u torbicu.
“Hvala, Matt. Stvarno cijenim ovo.”
“Onda, ta velika priča - daj mi neki trag”, rekao je. “Nešto za početak.”
Spojila sam prste iznad stola. “U tvojim se tekstovima ne spominje...
seksualni element u napadima.”
Namrštio se dok me gledao iznad svoje čaše. “Zato što ga nije bilo. Barem
prema policiji.”
“Ali uključio bi to u priču? Mislim, ne bi bilo razloga da to izostaviš, zar ne?”
“Zaboga, da, uključio bih”, rekao je. “Apsolutno. Zašto pitaš?

206
 Knjige.Club Books

“Tara je rekla da žrtve seksualnih zločina dobiju doživotnu anonimnost. Zato

sam pretpostavila kako je razlog što žrtva broj tri nije imenovana u medijima taj
da je ona...”
“Ne, dodjela anonimnosti bila je policijska odluka. Zbog okolnosti slučaja i
prirode samog napada smatrali su da bi bila osobito ranjiva svjedokinja. Policija
je smatrala da bi otkrivanje identiteta u javnosti ugrozilo njezinu sigurnost, a tako
i mogućnost pronalaska napadača.”
“Zato što bi je Duh ponovno mogao napasti?”
“Kad bi znao gdje je pronaći. I obitelj je obuhvaćena mjerama pa je spriječeno
njihovo imenovanje u medijima. Dodatno osiguranje, ali zapravo pretjerivanje.
Oprosti na izrazu.”
“Znaš li što o ženama koje je napao?”
“Pa, žrtve jedan i dva bile su ulične prostitutke koje se radile na prostoru
Uxbridgea i šire. Obje su bile povezane š drogom, obje su je konzumirale, a
Louise Taggart nekoliko je puta prijavljena i za sitno dilanje. Nisam uspio doznati
previše toga o Zoe Clifton, ali imala je stan na tom području. Neke su stvari
upućivale na to da je možda i sama bila seksualna radnica, ali nisam uspio izvući
ništa više od toga. Obitelj nikako nije željela razgovarati, a to nam je mogla
postati sjajna priča.”
“Kako to misliš?”
“Gospodin i gospođa Clifton imaju hrpu novca - kuća im izgleda kao nešto iz
Country Lifea. Moji urednici obožavaju takve priče: zgodna i dotjerana djevojka,
koja je završila privatne škole i bila ponos svojih roditelja, biva uvučena u
svijet poroka. Šteta što roditelji nisu htjeli sudjelovati i biti dio ekskluzivne priče
- potpuno anonimno, naravno. Mislio sam da ću ih s vremenom uspjeti obraditi,
ali svaki su me put potpuno ignorirali. Hvala Bogu, ni itko drugi nije dobio priču.”
Izvadila sam mali dnevnik iz torbice pa otvorila praznu stranicu na kraju i
velikim slovima upisala riječi STAN U UXBRIDGEU?
“Je li ikad spomenuto da je Duh povezan s nekim drugim napadima?” upitala
sam. “Nekim drugim ubojstvima?”
“Malo smo njuškali oko toga, ali nismo našli ništa konkretno. Ništa što bi
policija makar i približno potvrdila.”
“Čak ni neslužbeno?”
Simms je odlučno odmahnuo glavom. “Ne. Čak ni tako.”
“Znači, taj tip, taj Duh, napao je tri žene u nekoliko mjeseci i onda prestao.
Ima li to smisla?”
“Mislim da ga je treća možda prestrašila. Prve je dvije ubio. A onda je iz
nekog razloga zaribao sa žrtvom broj tri. Preživjela je. I znajući da je još tu,
znajući da postoji živući svjedok, jednostavno je odlučio sakriti se u svoju rupu.
To je moja teorija.”

207
 Knjige.Club Books

“Zar policija nije nekoga uhitila?”

Otpio je još jedan gutljaj piva pa obrisao usta stražnjim dijelom dlana.
“Priveli su nekoliko tipova. Ali istraga je bila nekako čudna, kao da se nikad
nije ni pokrenula, znaš? Kao da su zakasnili na početak pa to nikako nisu uspjeli
nadoknaditi. Zoen bivši suprug bio je uhićen i činilo se da su prilično sigurni da je
on njihov čovjek. Mislim, u devedeset posto slučajeva krivac je partner, zar ne?
Ili bivši partner.”
“Što je bilo s njim?”
“Pisalo mu je na čelu da je kriv, barem prema posrednim dokazima, ali nisu
ga osudili.” Simms mi se nasmiješio. “Jadnom Dominicu novinari su cijelu noć
kampirali na travnjaku ispred kuće, a usto je ostao bez posla. Onda i bez
kuće. Uništen čovjek.”
Čaša mi je ostala u zraku, centimetar od usana. Vrlo sam je sporo spustila
natrag na stol.
“Ponovi to.”
“Izgubio je posao, radio je na honorar i svi su ga klijenti napustili nakon što
je povezan s...”
“Ne taj dio.” Podignula sam ruku jer nisam bila sigurna jesam li dobro čula.
“Dominic Church?”
Kimnuo je.
“Policija je smatrala da je on Duh?”
“Mislim da još smatraju. Imali su teoriju da se želio osvetiti bivšoj pa je
prikrio tragove kako bi izgledalo da je bila nasumična žrtva nekog serijskog
ubojice. Međutim, murjaci nisu uspjeli potvrditi priču - nešto su zaribali s
dokazima, neka tehnikalija. Nisu imali dovoljno da ga optuže.”
Zavalila sam se na naslon klupe zureći u točku iza njegova ramena. “Bože
moj.”
“Jesi li dobro?” rekao je.
“Dominic Church je bivši suprug Zoe Clifton?”
“Rastali su se otprilike šest mjeseci prije nego što je ona napadnuta. Postojala
je i teorija da je Zoe bila u vezi s Duhom i da joj je on bio novi dečko, a kad je
saznala što je napravio, da ju je pokušao ubiti. Teorija je da je Duh zapravo osobno
poznavao sve tri žrtve i kako uopće nisu nasumične. Međutim, policija nije otkrila
ništa o novom dečku pa nismo mogli slijediti taj trag.”
“Otkud je došla ta teorija o dečku?”
“Od nekoliko murjaka. I obitelji.”
Na trenutak sam sjela i pokušala povezati što sve to znači. Uzela sam gutljaj
tonika i poželjela da je u čaši i nešto džina.
“A što je s Leonom Markovitzem?” rekla sam. “Znaš li da je i on bio uhićen?”

208
 Knjige.Club Books

Simms mi se podsmjehnuo. “Tko ti je to rekao?”

“Netko tko zna. Ali čuo si za njega?”
“Svi u mojoj branši čuli su za njega: Leon je hodajuća i pišuća opasnost.
Potpuni luđak.” Još je jednom nagnuo gutljaj piva pa podignuo kažiprst u znak
upozorenja. “Želiš biti podalje od njega.”
“Nisi prvi koji mi to kaže. Jesi li radio s njim?”
Simms se podrugljivo namrštio. “S njim? Ne, zaboga. Čuo sam neke prilično
lude priče o njemu. Ali putevi nam se nikad nisu poklopili, on je bio u News of
the Worldu pa u Sunday Peopleu. Malo je skrenuo kad su ga zatvorili.” Kucnuo
se vrhom prsta po sljepoočnici. “Tom tipu nedostaje koja daska.”
Pokazala sam prema gotovo praznoj krigli pred njim. “Hoćeš još jednu?”
“Netko će pomisliti da me pokušavaš napiti.” Podignuo je obrvu pa posegnuo
u jaknu i pružio mi svoju posjetnicu s ugraviranim crno-bijelim znakom Daily
Metila, brojem mobitela i elektroničkom adresom, bez broja fiksne linije.
Matthew Simms, novinar Crne kronike. “Nažalost, moram se vratiti na posao prije
nego što urednik vijesti potpuno poludi. Daj mi svoj broj pa ti se javim ako se
pojavi što novo.”
Oboje smo ustali pa sam na svom mobitelu upisala njegov broj kako bih mu
poslala praznu poruku. Osjećala sam kako se sprema nagnuti i poljubiti me u
obraz u pariškom stilu pa sam umjesto toga spremila posjetnicu u džep i pružila
mu ruku.
“Bilo mi je drago, Matt.” Rukovali smo se, a koža mu je u mom dlanu bila
ljepljiva od znoja. “Čut ćemo se.”

209
 Knjige.Club Books

52

Zaustavila sam se pred ulazom u podzemnu na High Street Kensingtonu pa sam

iz torbice izvadila podmetač za pivo. U jednom je kutu kemijskom nažvrljan
poštanski broj HP16. Upisala sam ga u Google Maps pa je prikazano
područje istočno od Prestwood Asha, otprilike osamsto metara dalje od sela.
Izgledalo je kao da tamo nema ničega jer se na topografskom prikazu vidjela samo
zelena boja. Smanjila sam pa ponovno uvećala prikaz. Ništa. Palo mi je na pamet
da je Mart Simms možda seronja svjetskoga glasa koji mi je prodao priču samo
kako bi me se riješio. Ne bi bio prvi tabloidski novinar koji nije na ti s istinom.
Ponavljala sam naš razgovor u glavi, prolazeći kroz rečenice i pokušavajući
procijeniti istinitost njegovih riječi.
Prebacila sam se na satelitski prikaz pa sam uz prešutnu ispriku novinaru
ostala bez daha. Jer bila je tamo: usamljena velika kuća s okućnicom, dugim
vijugavim prilazom s ceste i slabim obrisom zida koji je omeđivao cijeli posjed.
Sad sam znala zašto se Gilbourne jučer nije bojao da ću nasumičnim kucanjem
naletjeti na njihovu kuću i zašto nije snažnije ustrajao da prestanem s tim. Ova se
kuća čak nije ni nalazila u selu, nalazila se između Prestwood Asha i susjednog
sela na cesti, St. Leonard’sa. Usred ničega. Privatno. Izolirano.
Sišla sam stubama u utrobu postaje podzemne željeznice na High Street
Kensingtonu pa se uputila na peron prema sjeveru.

***

Kad sam došla, vrata od kovana željeza bila je zatvorena. Sa seoske ceste omeđene
živicom skrenula sam na šljunčani prilaz na čijem su se početku nalazila visoka
dvorišna vrata. Na njihovu vrhu nalazio se niz šiljaka, a na krajevima su prelazila
u visoki kameni zid. Na velikoj mramornoj ploči bile su ugravirane dvije riječi:
THE GRANGE. Crni metalni portafon bio je ugrađen u zid pa sam spustila prozor
kako bih ga dohvatila - željezna tipka za poziv bila mi je hladna i glatka pod
jagodicom prsta. Portafon se oglasio pa sam čekala gledajući u kvadratno
plastično oko kamere iznad sebe. I oko je zurilo prema meni, ali nije bilo
odgovora. Ponovno sam stisnula tipku žaleći što se nisam najavila pozivom
umjesto da se ovako nenajavljena samo pojavim pred vratima. Iz auta sam mogla

210
 Knjige.Club Books

vidjeti jedan kut kuće i dva kata od bijelog kamena, jedva vidljiva kroz krošnje
stabala. Ali bilo je poprilično udaljeno od ceste, predaleko da bih unutra
primijetila ikakav pokret. Spremala sam se i treći put pritisnuti tipku, kad se iz
zvučnika začuo zvuk, a onda i glas starije žene sa samo jednom, tako tihom i
tanašnom riječi da je zvučalo kao da je udaljena tisuću kilometara.
“Da?”
“Gospođo Clifton, zovem se Ellen Devlin, oprostite što vam ovako ulijećem,
ali nadam se da mogu dobiti pet minuta vašeg vremena. Jako je važno.”
Stanka.
“Sada... nije pravi trenutak.” Glas joj je bio ujednačen i bezličan. “Žao mi je.”
“Molim vas, gospođo Clifton, bila bih vas nazvala, ali nemam vaš broj. Doista
moram razgovarati s vama.”
“Nemam vam što...”
“Radi se o Miji.”
Još jedna stanka. Ovaj put duža, sekunde su se otegle.
“O čemu govorite?” konačno je rekla, a u jednoličnom glasu naslućivao se
tračak zabrinutosti. “Kako to mislite?”
“U utorak sam nakratko čuvala Miju. Nekoliko sati.” Kako nije bilo odgovora,
dodala sam: “U vlaku sam upoznala vašu kćer Kathryn pa me zamolila da je
pričuvam.”
Glas je ponovno utihnuo. Nagnula sam se bliže zvučniku.
“Gospođo Clifton?”
Vrata od kovana željeza razdvojila su se po sredini uz metalni klik i počela
polako kliziti u stranu. Ubacila sam auto u brzinu i prošla vijugavim šljunčanim
prilazom oko kojeg su se s obiju strana pružali široki zeleni travnjaci omeđeni
visokim stablima koja su rasla uz granični zid. Prilaz je završavao u šljunčanom
proširenju ispred kuće koja je izgledala jednako zadivljujuće kao što se činila
preko satelitskog prikaza. Bila je građena od kremastobijelog kamena u
georgijanskom stilu, sa svih strana okružena uredno pokošenim travnjacima
i šljunčanim stazama. Niska živica vodila je do teniskog terena, velike terase i
voćnjaka sa stražnje strane kuće. Čim sam zaustavila auto, do mene su dotrčala
dva psa zastrašujućeg izgleda pa počeli zuriti i lajati pokazujući zube. Na znak
koji nisam vidjela ili čula, otrčali su prema ulaznim vratima.
Parkirala sam pokraj Mercedesa na čijem se stražnjem sjedištu nalazila
sjedalica za bebe pa se uputila prema ulaznim vratima dok mi je šljunak krčkao
pod cipelama. Na poluotvorenim vratima već je stajala visoka žena crne kose ruku
prekriženih na prsima. Bila je u srednjim šezdesetima i raskošno odjevena u sivo
i crno, a nježne crte lica bile su joj zasjenjene umorom. Oko mršava vrata nosila
je lančić s kojeg je visjela mala srebrna krunica. Pokraj nogu su joj sjedila dva psa
koja su isplaženih jezika zurila u mene.

211
 Knjige.Club Books

“Vi ste novinarka?” rekla je dok sam se približavala.

“Ne.”
“Rekao nam je da kad-tad možemo očekivati novinare. Detektiv inspektor
Gilbourne.” Imala je najsitniji trag liverpulskog naglaska; samoglasnici su joj bili
mekani, ali još uvijek čujni. Odmjeravala me trenutak ili dva prije nego što je
širom otvorila vrata. Oči su joj bile podbuhle i crvene, u ruci je držala presavijenu
maramicu. “Bolje uđite.”
Jednom je naredbom poslala pse natrag u dvorište pa sam je pratila u tišini
hodnika. Stopala su mi tonula u dubinu kremastog tepiha sve dok nismo došle do
velikog dnevnog boravka u obliku slova L iz kojeg je pogled pucao na vrtove
sa stražnje strane kuće. Uokvirene slike krasile su zidove, platna koja su
prikazivala široke krajolike i nekoliko apstraktnih slika s velikim šarenim
mrljama koje su bile u suprotnosti s tamnim namještajem. U kutu je samotan i
napušten stajao veliki glasovir čije su tipke bile prekrivene. U ukrasnoj staklenoj
vitrini bile su izložene dvije puške. Uz svu popodnevnu svjetlost, prostorijom je
vladala polutama. Zavjese su bile napola navučene, a spuštene rolete sprječavale
su prodor zubatog jesenskog sunca. Pokazala je prema kutu prostorije pa
sam shvatila da se tamo u sjeni nalazio čovjek zavaljen u fotelju. Bio je otprilike
njezinih godina ili možda malo stariji. Imao je guste sijede brkove, dok mu je
glava bila ćelava, s iznimkom urednog polukruga sijede kose otraga i sa strane. U
krilu je držao otvorenu veliku knjigu. Foto-album.
“Moj suprug”, rekla je tiho. “Gerald.”
Kimnuo je neodređeno prema meni, ali nije ništa rekao.
Pokazala je prema dugoj kožnatoj sofi pa sjela na nju. Ostala je stajati nasred
sobe škiljeći zbog samotne sunčane zrake koja se probijala kroz otvor između
zavjesa i obasjavala trunke prašine u zraku.
“Ja sam Angela, inače. Imam kave, želite li možda šalicu?”
“Hvala vam.”
Nestala je niz hodnik, a koraci su joj na debelom tepihu bili tihi. Iz kuhinje su
dopirali udaljeni zvukovi, ali osim toga, kuća je bila potpuno tiha, zaustavljena u
vremenu poput stare fotografije.
Ponovno sam zaškiljila prema kutu i njezinu suprugu, ali samo je zurio u
knjigu u svom krilu i činilo se kako je zaboravio da sam ovdje. Na polici iznad
kamina bili su nanizani obiteljski portreti: njega i njegove supruge s dvjema
mladim ženama. Prepoznala sam Kathryn. Bila je zgodna, i to jako, ali žena pokraj
nje bila je druga dimenzija, poput holivudske filmske zvijezde. Duga crna kosa,
savršena koža i nasmiješene smeđe oči.
Nigdje nije bilo traga Miji. Bez uobičajenih tragova male djece s kojima se
Tara svakodnevno borila, bez Legovih kockica, igračaka ili kolica stjeranih u kut.
Dominic Church rekao je da će biti ovdje.
Dominic Church je lažljivac.
212
 Knjige.Club Books

Odjednom me preplavio hladan val straha, užasan osjećaj da ću otkriti nešto

grozno.
U kući je vladala žalost, a obitelj je bila uzdrmana tugom. I Mia nije bila
ovdje.
Angela se vratila i pružila mi bijelu porculansku šalicu vruće kave. Sjela je
preko puta mene u fotelju ravna naslona pa položila ruke na koljena. Ubrzano je
treptala, kao da teškom mukom ostaje pribrana.
“Onda, gospođo Devlin”, rekla je tiho. “Susreli ste Kathryn. Recite mi što se
dogodilo.”
Pribrala sam se pa sam im, što sam sažetije mogla, opisala događaje od utorka
popodne, od trenutka kad je Kathryn u vlaku sjela nasuprot meni do trenutka kad
sam nekoliko sati poslije očajna i s Mijom u naručju došla u policijsku postaju.
Kad sam završila, Angelino lice bilo je naborano od zabrinutosti. Obrisala je suze
presavijenom maramicom koju je izvukla iz džepa veste.
“Kakva je bila Kathryn?” rekla je. “Kad ste razgovarali s njom, kakvom vam
se činila?”
“Bila je preplašena”, rekla sam. To možda nije bilo ono što je Angela željela
čuti, ali zaslužuje istinu. “Bojala se za Miju i za sebe. Ali bila je i odlučna. Znala
je što radi.”
“Nazvala me”, rekla je. “Kad je izlazila iz vlaka, nazvala me i rekla da je Mia
na sigurnom i da je kod nekoga tko će je čuvati. Znači, to ste bili vi.”
Kimnula sam gledajući je u oči. “Da.”
“Nije htjela reći o kome se radi, rekla je da bi je ‘ljudi’ mogli prisluškivati.
Zamolila me da dođem tamo i pokupim je pa da se onda autom prebacimo u
Marylebone. Kad sam došla na postaju, nje nije bilo. Nestala je. Bez traga i glasa.”
“Angela”, rekla sam što sam nježnije mogla. “Gdje je Mia sada?”
Činilo se kao da me ne čuje.
“Trebala sam je slušati”, rekla je više sebi nego meni. “Trebala sam
razgovarati s njom, vjerovati joj.”
U glavi mi je počelo odzvanjati od straha. “Zar Mia nije s vama?” ponovno
sam upitala.
“I dalje ne mogu vjerovati da je više nema”, rekla je nježno. “Moja beba.”
Srce mi se odjednom našlo u slobodnom padu, sva mi je krv nestala iz prsa.
Morala sam čvrsto stisnuti šalicu kave kako bih bila sigurna da mi neće ispasti.
Mia nije ovdje. Slike su mi se vrtjele pred očima. Uvojak plave kose. Sitni bijeli
nokti. Kapljica mlijeka na ružičastim usnama.
Dah mi je zastao u grlu.
“Koga nema, Angela?”
Zatvorila je oči pa su joj se nove suze počele nesmetano slijevati niz obraze.

213
 Knjige.Club Books

“Vjerojatno ste jedna od zadnjih osoba koja ju je vidjela živu. Moju

djevojčicu. Moju prekrasnu Kathryn.”

214
 Knjige.Club Books

53

Trepnula sam pokušavajući pronaći riječi. Ali nisam ih imala. Naravno da nisam.
Znala sam da je policija pokušavala pronaći Kathryn, ali nekako sam uvjerila
samu sebe da se negdje prikrala i čuva glavu dok prođe opasnost. Da se možda
skriva ili da je još uvijek u bijegu. Ali ne ovo.
“Tako mi je žao, Angela”, rekla sam tiho. “Nisam znala. Iz policije mi nisu
rekli.”
Progutala je slinu, odjednom se učinivši starijom i krhkijom nego prije.
“Tri nam se dana nije javljala. Tri dana nakon što je... ušla u taj vlak. Ali i
dalje se nadaš, znate? Iako ti majčinski instinkt kaže da nešto nije u redu. U utorak
navečer poslala mi je poruku da treba vremena za sebe. Napisala je da će otići
nekoliko dana u našu vikendicu u Norfolku i da se ne brinemo što nam se neće
javljati. Ali znala sam da nešto ne štima, uopće nije zvučala kao ona. Uvijek je
uza se imala mobitel. Odmah sam znala da se dogodilo nešto užasno. Znala sam.”
“Netko je drugi poslao tu poruku?”
Kimnula je i izvadila novu maramicu iz džepa pa obrisala nos i oči. “Tko god
da je ovo napravio, pokušao je prikriti tragove, kažu u policiji. Obdukcija je
pokazala da je tad vjerojatno već bila... tad je vjerojatno već bila preminula.”
Pružila sam ruku i položila je na njezinu, a koža joj je bila tanašna i hladna
pod mojim dlanom.
“Ne znam što bih vam rekla, Angela. Jako mi je žao zbog vašeg gubitka.
Provela sam kratko vrijeme s vašom kćeri, ali bila je prekrasna mlada žena.
Željela je zaštititi Miju.”
“Detektiv inspektor sinoć nam je rekao da su pronašli tijelo u šumi pokraj
Seer Greena. Danas sam morala ići na identifikaciju.” Pokazala je prema suprugu
koji je još uvijek bez riječi sjedio u sjeni na drugom kraju prostorije. “Oboje smo
išli, ali Gerald nije smogao snage odraditi službeni dio. Ja jesam.”
Pokušala sam pronaći smisao u njezinim riječima i složiti dijelove većeg
mozaika. Vratila mi se slika iz vlaka, kako me Leon Markovitz promatra netom
prije nego što se Kathryn iskrcala. Razdvojila se od Mije jer je znala da je opasnost
blizu. Možda nije znala o kome je točno riječ, ali je svejedno maknula bebu
podalje od te opasnosti. Je li se Markovitz vratio i krenuo za njom nakon što sam
mu pobjegla na postaji?
215
 Knjige.Club Books

“Ne mogu ni zamisliti koliko vam je bilo teško.”

Ponovno je izvukla maramicu iz džepa veste i obrisala oči. “Imate li djece,
Ellen?”
“Uvijek sam ih željela, ali nikad nam se nije ostvarilo, meni i bivšem
suprugu.”
“Meni se dogodilo kasno, bila sam stara majka. Imala sam skoro četrdeset
godina kad sam dobila kćer. Uvijek sam željela djevojčice. Imala sam sreće i Bog
mi je podario dvije.” Lagano je odmahnula glavom i činilo se da me ne vidi.
“Sve te stvari oko kojih si zabrinut dok su male i odrastaju, svi ti rizici i opasnosti
na koje naučiš paziti; smrt u kolijevci, osip od meningitisa, gušenje hranom, strme
stube i otvoreni prozori. Onda su to automobili na cesti, duboka voda, razgovori sa
strancima i milijun drugih stvari. Kad odrastu, zavaravaš se misleći kako su
najveće opasnosti iza njih i da su ih prošle. Kako si ih uspješno proveo kroz sve
to pa ih sad možeš pustiti da se brinu same o sebi. Ali zapravo je teže nego kad
su jako male, zato što ih više ne možeš štititi. Ne možeš ih držati blizu sebe i
čuvati kao prije, iako je opasnost i dalje tu. Samo se promijenila.”
Prekinuo nas je zvuk. Lagano stenjanje, sitno mrmljanje bebe koja se okreće
u snu pa sam na sekundu pomislila da mi se pričinja. Mia. Ali tada je Angela
ustala i krenula prema polici s knjigama pokraj vrata. Pojačala je zvuk na
plastičnom bijelom monitoru za bebe pa ga na trenutak poslušala. Zvuk je ispario
pa je Angela sjela natrag u fotelju, uzevši monitor.
“Mia?” rekla sam sa žarom u grudima.
Kimnula je gledajući na sat. “Uskoro mora jesti. To je malo proždrljivo
stvorenje.”
Pričekala sam trenutak prije nego što sam ponovno progovorila.
“Angela, upoznala sam nekoga tko tvrdi da je Mia još uvijek u opasnosti”,
rekla sam polako. “Ali mislim da me pokušao prevariti kako bih vas nagovorila
da odete odavde. Da napustite kuću i povedete Miju.”
“O čemu govorite?”
“Dominic Church. Rekao je... da će Mia biti u opasnosti dok god je ovdje.”
“Bome ima petlju nakon što se onako ponio prema Zoe.” Angela je stisnula
šake u krilu. “Još uvijek joj pokušava kontrolirati život, a sad čak i Mijin.
Pokušava nam govoriti što smijemo, a što ne smijemo raditi. Najbolja odluka koju
je u životu donijela bila je ta što ga je ostavila.”
“Kako se Zoe drži, Angela? Je li čula za Kathryn?”
Angela je pogledala u stranu, a koža brade joj se zategnula.
Začula se zvonjava iz drugog dijela kuće. Zvuk fiksnog telefona odjekivao je
niz hodnik i bio nametljivo bučan u odnosu na tišinu kuće. Zazvonio je šest puta,
ali nije se ni pomaknula kako bi se javila.

216
 Knjige.Club Books

Zvonjava je naglo prestala pa je ponovno zavladala tišina koja je obujmila

kuću poput deke.
Angela je počela govoriti iako me nije gledala. “Da, ispričala sam joj”, rekla
je. “Pođite sa mnom.”
Bila je to više izjava nego molba. Stavila je monitor u džep pa ustala i odvela
me iz dnevnog boravka. Prolazile smo kroz hodnik s nizom uokvirenih
fotografija, savršeno poredanih jedna do druge. Zajedničke fotografije Kathryn i
Zoe dok su bile djeca; ponosna djevojčica koja grli mlađu sestru. Potom na
pješčanoj plaži, za školskog sportskog dana, u raskošnoj haljini i spojenih obraza
s papirnatim božićnim šeširima. Potom kao tinejdžerice suzdržana osmijeha dok
gleda u kameru, Zoe u crnoj uniformi s kapom na promociji, ruku pod ruku
s Kathryn. Angela me povela pokraj radne sobe ispunjene knjigama, još jedne
sobe za prijam i kupaonice pa prema novom hodniku dok nam je pod nogama sve
vrijeme škripao parket.
“Ovo je drugo krilo”, rekla je Angela preko ramena. “Tamo dolje.”
Na kraju hodnika nalazila su se zatvorena bijela vrata u čije je središte bio
ugrađen prozorčić. Otvorila ih je pa sam je slijedila u veliku bijelu sobu s
prozorima koji su s obiju strana gledali na travnjak. U zraku se osjetio snažan
miris antiseptika. Većinu prostorije zauzimao je visok krevet metalna okvira.
Izgledao je komplicirano kao da je s bolničkog odjela, a razni uređaji i monitori
zujali su i otkucavali pokraj njega. Dva monitora koja su stajala jedan na drugome
prikazivala su brojke u zelenoj i crvenoj boji.
Na krevetu je ležala mlada žena. Crna kosa bila joj je rasuta po jastuku, a koža
tako blijeda da se činila gotovo prozirnom. Na nadlanici joj je bila pričvršćena
cjevčica, a na vrh palca prikačen senzor spojen sa žicom koja je nestajala iz
vidokruga. Sa zaslona pokraj kreveta dopirao je spor i postojan bip-bip.
Oči su joj bile zatvorene.
“Ovo je moja starija kći, Zoe.” Angela je pošla do kreveta pa nadlanicom
nježno dodirnula kćerin obraz. “Preuredili smo ovo krilo kad smo je doveli kući
iz bolnice, kako bi mogla biti s nama nakon što se to dogodilo. Puno je sretnija
ovdje kod kuće. Neću je napustiti, a neću ni Miju. Zato i nećemo bježati, koliko
god nas Dominic Church pokušavao prepasti i otjerati. Ostajemo ovdje. Svi mi,
zajedno.”
Iz susjedne prostorije izašla je žena u uštirkanoj plavoj uniformi medicinske
sestre. Imala je četrdesetak godina i prijazno lice, a crna kosa bila joj je uredno
vezana u punđu. Angela joj je kimnula.
“Michelle, sad bi mogla otići kući. Vidimo se u ponedjeljak ujutro.”
“Hvala, gospođo Clifton.” Sestra je skinula rukavice od lateksa pa ih bacila u
plastičnu kantu u kutu na kojoj je stajao natpis Medicinski otpad - za spaljivanje.
Blago se nasmiješila Angeli. “Ako me sutra ipak budete trebali, samo me
nazovite. Nije problem.”

217
 Knjige.Club Books

Michelle je uzela jaknu s vješalice na vratima pa otišla istim putem kojim smo
mi došle dok su joj koraci odzvanjali u tišini kuće.
“Jako je dobra”, rekla je Angela kad je sobom ponovno zavladala tišina. “Vrlo
iskusna. Prvih mjeseci provela je puno vremena sa Zoe. Pobrinula se da joj bude
udobno i da se privikne na sve. Michelle je zapravo i prva primijetila.”
Prišla sam bliže Zoe sve dok nisam stajala odmah pokraj kreveta. Dlan joj je
bio položen na bijeloj plahti tek nekoliko centimetara od moga. Otkucaji srca na
monitoru bili su jedini zvuk u sobi, postojani i hipnotizirajući, poput niti koja ju je
održavala na životu. Još sam ovdje. Još sam ovdje.
“Što je primijetila?” rekla sam pogledavši njezinu majku. “Da je Zoe trudna.”

218
 Knjige.Club Books

54

Angela mi je ispričala cijelu priču. Jedne rujanske noći bez mjesečine, prije nešto
više od godinu dana, Zoe je završavala noćnu smjenu terenskog rada s
najranjivijim skupinama žena na ulicama sjevernog Londona. Dok se sama
pješice vraćala kući, napadnuta je i pretučena, ostavši bez svijesti. Njezin napadač
s fantomkom namjeravao ju je zadaviti kad ga je omela i otjerala skupina
studenata koji su se vraćali iz izlaska. Jedan od njih bio je student prve godine
medicine koji je Zoe davao umjetno disanje usta na usta sve dok nije došla hitna
pomoć.
“Na putu do bolnice srce joj je dvaput prestalo kucati”, rekla je Angela.
Sjedila je u stolici pokraj kreveta držeći Zoe za ruku dok je palcem pratila
blijedoplavu venu na njezinoj podlaktici. “Ali oba su je puta uspjeli vratiti iz
mrtvih. Ta prva dvadeset četiri sata bila su neizdrživa, najgora. Svaku smo minutu
mislili kako ćemo je izgubiti; prvih su je nekoliko dana pokušavali održati na
životu, ali postojala je i nada da bi možda mogla doći svijesti. Međutim, mozak
joj je predugo bio bez kisika - šteta je bila prevelika.”
Stavila sam ruku na usta dok su mi se suze nakupljale u očima.
“Tako mi je žao, Angela.” Riječi su mi se činile beznadno neprimjerenim.
“Vas obiju. Ne mogu ni zamisliti...”
“Mediji su već tad imali svoju verziju priče”, nastavila je Angela, “govorili
su da je riječ o tom serijskom napadaču kojeg policija nije mogla uhvatiti, tom
Duhu koji je još bio na slobodi. Rupe u priči popunili su pretpostavkom da je i
Zoe, poput prijašnjih žrtava, bila seksualna radnica. Između redova se moglo
pročitati da je ona samo još jedna prostitutka, kao da su htjeli reći da je na neki
način to i zaslužila. Svaka je nastavnica bila poput novog napada na nju. I što god
smo pokušali, nismo joj mogli pomoći.” Zastala je i duboko udahnula. “Osjećaš
se tako beznadno, kao da ne možeš napraviti ono što bi jedna majka trebala. Ali
kad smo nakon nekoliko mjeseci uredili ovu sobu, doveli smo je iz bolnice kako
bi mogla biti s nama, kod kuće. Mislili smo da bi joj to moglo pomoći u
oporavku.”
Pogledala sam blijedu kožu njezine kćeri, duge trepavice ispod zatvorenih
očiju i usporeno pulsiranje vene na vratu, pitajući se postoji li uopće ikakva
mogućnost za njezin oporavak. Hoće li ikada biti u stanju držati vlastitu kćer u

219
 Knjige.Club Books

naručju, nahraniti je, nasmiješiti joj se i diviti se čudu života koji je stvorila?
Postoji li išta što bi je moglo vratiti iz ovog stanja, negdje između života i smrti,
ili joj je Duh zauvijek sve oduzeo?
Angela je rekla: “Uvijek je tražila dobro u ljudima, uvijek je vjerovala u
najbolje u njima.”
“Koliko je dugo”, rekla sam tiho, “bila trudna kad ste to primijetili?”
“Oko dvanaest tjedana.”
“I to nije bila... posljedica napada?”
Angela je odmahnula glavom: “Policija je napravila svoje testove i nisu ništa
otkrili.” Ne gledajući u mene, dodala je: “I ne, nikad nismo razmišljali o pobačaju.
Nismo ni raspravljali o tome. Kad vidiš da život visi o niti, želiš ga održati i
njegovati. Gerald je bio uvjeren da će ionako pobaciti, ali Mia je imala druge
planove.”
Opisala je selidbu u privatni dio bolnice St. Marys u Paddingtonu u trideset
sedmom tjednu radi zakazanog carskog reza kojim je na svijet došla zdrava beba.
Mjesec poslije majka i kći vratile su se u veliku kuću u Prestwood
Ashu. Gostinska soba pretvorena je u dječju, a baka i djed preuzeli su ulogu
roditelja.
“Nisam ni znala da se nakon prekida s Dominicom viđala s nekim: bila je vrlo
tajnovita oko takvih stvari. Kathryn je znala da se nešto događa, ali sve što je
uspjela saznati od Zoe jest da je bilo tek u povojima i da još uvijek ne može
govoriti o njemu. Da je... komplicirano.” Pomaknula je vlas kose s kćerina čela.
“A onda je odjednom veza bila gotova. Završila je s njim. Bila je jako uzrujana,
ali nije željela govoriti o tome osim što je rekla da nije bio dobra osoba i da žali
što ga je ikad upoznala. Rekla sam joj da za vikend treba doći k nama. Ali te je
noći bila napadnuta.”
“I policija nije uspjela pronaći njezina dečka?”
“Istraživali su i kopali po njezinom privatnom životu, ali nisu doznali o kome
je riječ, a tko god da je on bio, nikad se nije pojavio. Nije se dobrovoljno prijavio.”
“Mislite li da je to zato što ju je on pokušao ubiti?”
Angela je kimnula. “Baš kao što je ubio i one dvije druge žene. A sad nam je
oduzeo i Kathryn.”
“Mislite da je riječ o istom čovjeku?”
“Poznavao ju je. Poznaje i nas.”
Dominic. Njegovo mi je ime odjekivalo u glavi potiskujući sve ostalo. Čovjek
koji je bio u ovoj obitelji, koji ih je sve poznavao.
“A što je s porukom koju je poslao s Kathrynina mobitela”, rekla sam, “o
vašoj vikendici?”
Angela je kimnula. “Kako bi inače znao takvo što ako ne preko Zoe?”

220
 Knjige.Club Books

“Je li policija...” Nisam znala kako se izraziti na obazriv način. “Hoće li uzeti
uzorak Mijina DNK-a? Kako bi vidjeli mogu li ga tako pronaći?”
Lagano je kimnula. “Jednom već jesu, ali nastao je neki problem. U
ponedjeljak će uzeti novi uzorak.”
Glasan uzdah odjeknuo je kroz tišinu pa je Angela iz džepa izvadila mali
monitor za bebe. Zaslon je svjetlucao zelenim svjetlima dok je prenosio tanašan
glas iz nekog drugog dijela kuće.
“Budna je”, rekla je Angela uz jedva vidljiv osmijeh. “Želite li je vidjeti?”
“Da, želim.” Srce mi je poskočilo u grudima od pomisli da ću ponovno vidjeti
Miju dok mi je cijelo tijelo obuzimala toplina. “Bilo bi mi jako drago.”
Još je jednom provjerila Zoene monitore i nježno je poljubila u tjeme, a zatim
me povela u ulazni hodnik. Pratila sam je uz veliko spiralno stubište, a svaki nam
je korak bio širok i plitak dok smo dolazile na podest prvog kata osvijetljen
lusterom. Stubište se nastavljalo prema drugom katu i novom podestu, a onda smo
prolazile pored soba i kupaonica, knjižnice i kućne teretane. Cijelim nas je putem
pratilo tiho brbljanje i gugutanje iz monitora. Na kraju hodnika, Angela je otvorila
vrata i propustila me unutra. Dječja soba bila je barem pet puta veća od one u
mojoj kući; imala je svaku moguću spravicu, igračku i uređaj koji bi novim
roditeljima olakšali posao. Bila je ukusno uređena u žutoj i svijetloplavoj boji dok
je jedan zid bio ispunjen slikama šarenih tropskih ptica. Angela je podignula
poluzatvorene zastore na dvama visokim prozorima pa je cijelu sobu obasjalo
popodnevno sunce.
“Malo je drukčije nego kad sam ja s braćom i sestrama odrastala u Toxtethu”,
rekla je nagnuvši se nad kolijevku u kutu. “Tad nas je bilo po petero djece u sobi,
po dvoje u svakom krevetu, a najmanje u donjoj ladici.”
Podignula je bebu na rame pridržavajući joj glavu i šapućući joj u uho. Male
su se rukice držale za nabore bakine veste. Bila je odjevena u mekanu bijelu
benkicu, a uvojci plave kose padali su joj s glave dok je veselo gugutala. Angela
je došla do mene i okrenula se tako da sam joj mogla vidjeti lice - ta čudesna mala
beba.
Mia.

221
 Knjige.Club Books

55

“Ova je malena jedino što nas tjera naprijed”, rekla je Angela dok je nježno ljuljala
Miju na svom ramenu. “Tako je vesela beba, kao što joj je bila i mama.”
Mia mi je uputila slinav cerek, a njezin hihot obasjao je sobu. Od samog tog
zvuka osjetila sam kako mi se srce uzdiže. Angela je to primijetila pa se smekšala.
“Želite li je pridržati na minutu dok joj pripremim hranu?”
Kimnula sam. Angela se nasmiješila i predala mi Miju nježno je položivši na
moj lakat. Počela sam je nježno ljuljati sa strane na stranu, to savršeno klupko,
mekano, toplo i prekrasno. Mia se smiješila i gugutala pa me pogledala
svojim velikim plavim očima. Pružila je rukice prema mom licu, a sitni vrhovi
prstiju češali su mi obraze. Malo klupko života, čisto i neokaljano, ta jedina dobra
stvar proizašla iz ovako velike tragedije i tuge.
Angela je iz ormarića uzela čistu bočicu i stavila je u uređaj za pripremu
mlijeka pokraj stola za presvlačenje. Stisnula je tipke na zaslonu uređaja pa je
počeo raditi i pripremati Miji mlijeko za dojenčad.
“Ponekad samo dođem ovamo pa sjednem s njom i počnem plakati”, rekla je
Angela. “Ona je jedino što mi je sada ostalo od mojih cura. I od jedne i od druge.
Kad pogledam Miju, vidim svoje kćeri. Nisu mi važne okolnosti pod kojim je
došla k nama.” Uređaj se oglasio pa je izvadila bočicu, zavrnula poklopac i
protresla je prije nego što je izlila malo lijeka na dlan. “Prije negoli se rodila,
nisam bila sigurna hoću li se uopće moći brinuti o njoj. Ali čim sam je vidjela,
čim Sam je uzela u ruke, bila je to ljubav. Od tog prvog trenutka, znala sam da ja
to mogu.”
Emocije su mi došle niotkud, uzdizale su se i uzdizale sve dok me nisu
preplavile poput plimnog vala, cunamija koji nisam mogla zaustaviti. I tek tako
sam počela plakati, a suze su mi klizile niz obraze.
“Oprostite”, rekla sam. “Žao mi je, Angela, samo... Ona je prekrasna. I uz sve
to što se dogodilo Zoe. Sve je to tako tužno.”
Smiješila sam se kroz suze, a Mia mi je uzvraćala osmijeh.
“Sviđate joj se”, rekla je Angela. “Mislim da vas se sjeća.” Protresla je bočicu
mlijeka pa ponovno provjerila temperaturu na dlanu i kimnula samoj sebi.
“U redu, gospođice Mia. Idemo jesti.”

222
 Knjige.Club Books

Smjestila se u veliku fotelju pokraj kolijevke pa sam joj vratila Miju

pridržavajući joj glavicu desnom rukom. Angela je još jednom protresla bočicu i
prinijela je Mijinim usnama. Beba ju je smjesta prihvatila pa je počela
oduševljeno gutati mlijeko. Sitne je ruke držala na prsima dok su joj plave
oči treptale prema baki.
“Možeš li mi dodati jednu krpicu od muslina?” Angela je pokazala prema
komodi. “Gornja lijeva ladica.”
Ladica je bila puna uredno složenih krpica pa sam uzela jednu
svijetloružičastu s vrha hrpe.
“Voli cuclati kut ovih krpica, zar ne?” Nježno sam je prebacila preko
Angelina ramena, spremna za mlijeko koje bi moglo biti izbačeno. “I moje kumče
također, radio je to sve dok nije krenuo u malu školu.”
Angela se nasmiješila i ponovno posvetila pažnju Miji koja je još uvijek pila
mlijeko. Pogledala sam naokolo po sobi i kolijevci, stolu za presvlačenje, malim
slikovnicama i igračkama, prostiračima za igranje i svim rekvizitima novog
života. Mia je ovdje na sigurnom, s ljudima koji je vole. Ovdje pripada. Sjetila
sam se svoje; dječje sobe koja nikad neće služiti svojoj svrsi pa sam osjetila
prazninu u sebi.
Drago mi je što sam došla ovamo, ali vrijeme je da odem.
“Ellen?” Angela me pogledala dok su joj suze blistale u očima. “Hvala vam.
Za ono što ste učinili za Miju.”
Kimnula sam pokušavši joj se nasmiješiti. “Drago mi je što je ponovno
pronašla put kući, do vas.”
Uzvratila mi je osmijeh, najtužniji koji sam u životu vidjela “I meni je”, rekla
je. “I meni je.”
Izvadila je polupraznu bočicu mlijeka iz Mijinih usta i prebacila bebu na rame
u uspravan položaj, a potom joj kružnim pokretima počela masirati leđa.
“Trebala bih poći”, rekla sam. “Već sam vam uzela dovoljno vremena.”
Angela je ustala, još uvijek nježno masirajući i tapšajući Mijina leđa.
“Drago mi je što ste došli, Ellen. Ispratit ću vas.”
Dok sam je pratila niz stubište s drugog kata, rekla sam: “Znači, tajili ste Miju
kad se rodila?”
“Znali smo da će se s vremenom doznati, ali željeli smo je zadržati za sebe
što smo duže mogli. Bez dodatnog ometanja, bez medija, bez nagađanja o tome
da mi je kći rodila ubojičino dijete. Dok god nitko nije znao za nju, bila je
zaštićena. S nama.”
“Ali doznali su.”
“U bolnici su ispunili formulare pa su detektivi koji su još uvijek radili na
slučaju nekako doznali za to. Jedan je od njih odmah došao u kuću i rekao

223
 Knjige.Club Books

svakakve koještarije, da želi uzeti Miju i predati je nekoj službi. Uzeo je uzorak
DNK-a i rekao da će ga na brzinu obraditi u laboratoriju.”
“Detektiv inspektor Gilbourne?”
“Ne on, onaj mlađi. Detektiv pozornik.”
Prošla me jeza od nelagode pa su mi se dlačice na rukama vinule u zrak. “Holt.
Nathan Holt.”
Kimnula je. “Govorio je kako će odvesti Miju i uvrstiti je u neki program za
zaštitu. Ali to je bila suluda ideja. Da se tromjesečnu bebu skriva i da se neznanci
brinu o njoj? Mi smo njezina obitelj, njezina krv i mi je možemo zaštititi bolje i
od koga drugog. Rekli smo mu da ne može, gotova priča. Potom je rekao da u
kući možemo imati policijsku zaštitu dvadeset četiri sata na dan. Kao da to ne bi
privuklo neželjenu pozornost, točno ono što pokušavamo izbjeći! Suludo je
predlagati da ti policijski auto stalno stoji pred vratima. Taj mi se tip uopće ne
sviđa. Bahat je. Vidi se da je od onih koji su spremni na sve kako bi dobili točno
ono što žele. Uopće nisam htjela da rade DNK test.”
“Zašto ne?”
“Zato što je Mia naša - dio naše obitelji. Ničija drugo. Željela sam da tako
ostane. Dok god je bila anonimna, bila je zaštićena. Ali čim se počne govoriti o
DNK-u i očinstvu, postaje meta - točno se to i dogodilo.”
Pogledala sam Miju koja je napola zaspala na bakinu ramenu. “Ne možeš
vratiti duha u bocu.”
“Upravo tako.” Dok smo se spuštale niz stube, Angela je nastavila nježno
tapšati Mijina leđa. “I cijela ta situacija s uzimanjem uzorka DNK-a... tu nešto
otpočetka nije bilo kako treba. Nešto je bilo čudno.”
“U kojem smislu?”
Šutjela je neko vrijeme prije odgovora.
“Ne znam točno. Pozornik Holt jučer je ponovno bio ovdje, želio ju je vidjeti
i uzeti novi bris. Dok je odlazio, netko ga je nazvao, a odgovorio je da je u
središnjem Londonu. Čista laž oko toga gdje se nalazi, a izrekao ju je tako hladno
kao da ima neki svoj plan, a sam Bog zna što bi to moglo biti.”
“Ozbiljno?” Razmišljala sam o Holtu i o tome kako je agresivan i napadan
bio pri našem prvom susretu u policijskoj sobi za ispitivanje. Sam je otišao
razgovarati s dečkom Kathryn Clifton. Radio je iza leđa svom nadređenom.
“Pozornik Holt?”
Došli smo do dna stubišta pa me povela u veliki hodnik i otvorila mi vrata,
još uvijek držeći Miju na ramenu. Dva su psa dotrčala do nje pa su poslušno sjeli
na jednu jedinu zapovijed. Još sam jednom pogledala Mijino lisce i lagano
ustreptale plave oči, pitajući se hoću li ih ikad više vidjeti.
“Nešto nije u redu s njim”, rekla je Angela. “Ali Kathryn je u posljednjih
nekoliko dana vjerojatno potajno bila s njim u kontaktu. Vjerojatno ju je uvjerio

224
 Knjige.Club Books

u opasnost jer si je utuvila u glavu da će netko ukrasti Miju. U utorak ujutro došla
ju je čuvati i samo ju je odvela. Dok smo mi primijetili, njih dvije već su bile
nestale. Tad sam posljednji put vidjela Kathryn.”
Izašla sam u sumrak, a hladan jesenski vjetar zavrnuo mi je rub jakne. Sunce
je nestalo i zamijenili su ga sivi oblaci koji su se protezali s kraja na kraj vidljivog
neba.
“U njezinoj je poruci pisalo da ne vjerujem policiji”, rekla sam. “Zašto mislite
da je to napisala?”
“U početku je vjerovala Holtu, ali onda...” Ostala je bez riječi. “U trenutku
kad je uzela Miju i pobjegla, nije znala kome može vjerovati.”
“A što vi mislite?”
“Znate one medijske priče da je Duh znanstvenik ili neki stručnjak za
forenziku?”
“Zato što nije ostavio tragove za sobom. Nije bilo DNK-a.”
“To je to. Meni se čini da bi i policijski službenik bio sposoban za to.”

225
 Knjige.Club Books

56

Ljudsko je tkivo nevjerojatno izdržljivo.

Ne možeš samo iskopati rupu i ubaciti tijelo unutra. Kosti mogu zadržati
uzorak DNK-a i desetljećima nakon smrti, stotinama godina poslije. Čak i
zakopano ispod tone betona, tvrdo će tkivo, ako ikad bude pronađeno i izvučeno,
i dalje zadržati uzorak.
Kiselina je djelotvorna. Nažalost, prilično je teško doći do dovoljne količine,
a da ne pobudiš sumnju.
Ako ne kiselina, i mljevenje može dobro odraditi posao. Mljevenje kostiju u
prah. Međutim, popratne sile su ogromne. Samo pitaj nesretne gadove koji su
optuženi nakon što su u srušenim građevinama pronađena tijela.
Na kraju kao najbolja mogućnost uvijek ispadne spaljivanje. Iz praha si
nastao, u prah ćeš se pretvoriti.
Samelješ kosti i ono što ti ostane pa razbacaš iznad vode kako bi se ubrzalo
raspadanje.
Pritom je najveći problem veličina subjekta: mogućnosti prijenosa i
pomicanja, količine tkiva, težine kostiju i ostatka tijela, kao i vrijeme potrebno za
spaljivanje.
Baš zato je znatno lakše kad je subjekt beba.

226
 Knjige.Club Books

57

Dvorišna vrata nečujno su se zatvorila za mnom dok sam ponovno izlazila na

cestu koja je vodila prema selu. Odvezla sam oko osamsto metara do Prestwood
Asha i zaustavila se na ugibalištu pokraj male seoske crkve. Ugasila sam auto i
zabacila glavu na naslon.
Duboki uzdasi. Udah kroz nos, izdah kroz usta. Bilo je bolno družiti se s
Angelom i čuti o njezinim kćerima. Gotovo je nemoguće pojmiti da se toliko
tragedije može sručiti na jednu obitelj. Pa ipak, ona je nekako nastavljala dalje
održavajući glavu iznad vode. Nastavljala je davati sve od sebe za Miju i za svoju
obitelj. Bila je jaka da jača ne može biti.
Ponovno sam upalila auto i nastavila voziti. Prolazila sam kroz tunel od
krošanja stabala, gore i dolje po valovitom krajoliku Chiltern Hillsa, kroz jedno
selo za drugim. Prebacivala sam kanale na radiju kako bih si odvratila pozornost,
ali svejedno nisam ni čula glazbu. Ni na što se nisam mogla usredotočiti dulje od
minutu-dvije. Kapljice kiše počele su mi prskati po vjetrobranskom staklu dok
sam se vozila prema jugu i istoku izabravši glavnu cestu prema Londonu. Prošla
sam ispod M25 i upala u subotnju popodnevnu gužvu; ljudi su išli na nogometne
utakmice pa sam se kretala usporedno s njima.
Nalazila sam se nekoliko kilometara od svog hotela kad sam primijetila da me
netko prati. Crni luksuzni auto, od kojega me dijelilo nekoliko drugih auta,
mijenjao je trake i išao za mnom. Radio je to toliko umješno, suptilno i bez
privlačenja pozornosti da ga na neki običan dan, čak i tjedan, uopće ne bih ni
primijetila. Ponovno sam promijenila traku, prebacivši se u posljednji trenutak
lijevo na izdignuti dio A40 koji se onda spuštao na gradske ulice, dalje od
uobičajene rute prema Premier Innu. Crni auto dao je žmigavac i mrtvo hladno
skrenuo za mnom pa sam konačno uspjela vidjeti obris vozača. Muškarac. Kasne
dvadesete. Neobrijan. Crna šilterica i sunčane naočale iako se već spuštala noć.
Angeline riječi u mom uhu. Čista laž oko toga gdje se nalazi, a izrekao ju je tako
hladno kao da ima neki svoj plan.
Holt. Koji je bio u kontaktu s Kathryn prije nego što je pobjegla. Odluka koju
je platila životom.

227
 Knjige.Club Books

Koliko me dugo pratio? Najmanje nekoliko kilometara. Možda i više, možda

od početka ovog putovanja iz Buckinghamshirea. Mogao je čekati na ulici ispred
Angeline kuće. Kako je znao da ću biti ondje? I što će uraditi kad se zaustavim?
U brzini sam pomislila potražiti na Googleu najbližu policijsku postaju i poći
tamo, ali sam jednako tako brzo i odbacila tu zamisao. On je iz policije. I povrh
toga, bila sam umorna od toga da me progone i prate, da se stalno moram
osvrtati. Prošla sam još jedno raskrižje, a u grlu sam imala knedlu, što od straha,
što od bijesa. Ponovno je skrenuo u moju traku, držeći razmak od jednog auta
između nas. Još uvijek sam vozila u drugom smjeru, dalje od svog odredišta, a to
mi je dodatno pobuđivalo strah.
Približavajući se novim semaforima, usporila sam i ostavila razmak između
sebe i auta ispred. Kad se upalilo zeleno svjetlo, otezala sam. Prebacila sam u
treću pa onda u drugu, na što je vozač iza mene počeo bijesno trubiti. Kad se
upalilo žuto, nagazila sam gas i uz tutnjavu motora projurila kroz raskrižje dok je
vozač iza mene bio primoran ostati na crvenom, zbog čega je i dalje trubio.
Provjerila sam retrovizor osjetivši olakšanje jer sam vidjela da je Holt zapeo iza
bijesnog vozača. Obojica su postajali manji iza mene.
Kad sam nestala iza zavoja, snažno sam zakočila i skrenula u zakrčenu
trgovačku ulicu, a onda ponovno ubrzala do sljedećeg raskrižja i skrenula lijevo
na parkiralište ispred super-marketa. Pronašla sam mjesto koje gleda na cestu pa
ugasila auto i sagnula se u sjedalu. Srce mi je tutnjalo dok su mi ruke na volanu
bile ljepljive od znoja. Kao što se moglo i očekivati, trideset sekundi poslije tamni
luksuzni auto projurio je cestom, a Holt je bio za volanom. Mislim da me nije
vidio, ali svejedno nisam namjeravala čekati kako bih bila sigurna. Zato sam se
na brzinu okrenula i odvezla se istim putem kojim sam i došla.
Sve vrijeme držala sam jedno oko na zrcalima.

***

Iako od doručka nisam ništa jela, od same pomisli da sjedim u hotelskom

restoranu, sama, izložena i okružena strancima, oznojili su mi se dlanovi. Umjesto
toga svratila sam u Tesco Express pokraj hotela i ubacila nekoliko namirnica u
košaru, jedva ih i pogledavši. Gotova tjestenina s police. Grickalice, kolačići i
čokoladni keksi. Hrana za utjehu. Uzela sam i bocu crnog vina pa sve to odnijela
u hotel, boreći se pritom sa snažnim porivom da zanemarim hranu i odmah se
bacim na vino. Trebalo mi je piće.
Na parkiralištu Premier Inna pronašla sam slobodno mjesto s pogledom na
glavni ulaz u hotel. Provjeravala sam sva vozila oko sebe držeći ulaz na oku. Ali
ugledala sam i onaj sporedni koji je vodio na parkiralište, nešto poput
požarnog izlaza. Vrata su bila odškrinuta nakon što je zaposlenik izašao zapaliti
cigaretu. Kako se deset minuta nitko sumnjiv nije pojavio na recepciji, zaključala

228
 Knjige.Club Books

sam auto i brzo krenula prema požarnom izlazu. Našla sam se u bočnom hodniku
koji je vodio od recepcije pa sam se i brzo orijentirala. Zaboravi dizalo. Idi
stubama. Otvorila sam vrata stubišta nekoliko centimetara, dovoljno da pogledam
u oba smjera. Soba mi je bila samo pet vrata dalje. Hodnik se činio čistim, još
uvijek nije bilo ni traga Holtu. Posegnula sam u torbicu i prstima napipala osobni
alarm koji mi je dala Tara. Odmah pokraj kartice za sobu. Požurila sam onamo i
ušla, uzdahnuvši od olakšanja dok su se vrata za mnom zatvarala.
Tišina. Upalila sam svjetlo i spustila vrećicu iz Tesca na radni stol. Provjerila
sam kupaonicu za slučaj da se netko u njoj skriva. Bila je prazna. Zakačila sam
sigurnosni lanac na vratima i kroz špijunku povirila u hodnik. Potom sam
skinula jaknu i cipele pa sam konačno osjetila da mi napetost u vratu i ramenima
počinje popuštati. Bolji je osjećaj kad te od vanjskog svijeta dijele čvrsta vrata.
Nisam mogla prestati razmišljati o Angelinu mučnom izrazu lica kad je sjedila
pored Zoe i pričala mi o svojoj uništenoj obitelji, obavijenoj tragedijom i tugom.
Nevidljivi grabežljivac stjerao ih je u kut i sad je čekao pravi trenutak da
završi ono što je započeo prije više od godine dana. Jer bilo je logično
pretpostaviti da je obje njezine kćeri napao isti čovjek. Isti čovjek sada je želio
ubiti Miju - jedini trag svog identiteta koji je nesvjesno ostavio za sobom.
Holt. Markovitz. Church.
Jedan je od njih bio Duh.
Iako više nisam bila gladna, natjerala sam se otvoriti tjesteninu i počela jesti.
Natočila sam si vina u plastičnu čašu; nisam je ispustila iz ruke sve dok ponovno
nije bila prazna. Vino je bilo francuski grenache, baršunasta i mračna okusa
na mom jeziku. Bila sam na drugoj čaši i već razmišljala o trećoj, kad me trgnula
neočekivana zvonjava.
Na hotelskom telefonu pokraj kreveta treperilo je crveno Svjetlo. Recepcija?.
Nisam tražila da me zovu.
“Halo?”
Tišina. Remetio ju je zvuk disanja s druge stane linije, spori udisaji i izdisaji.
“Halo”, ponovila sam. “Tko je to?”
Glas je bio odrješit i oprezan.
“Jesi li već shvatila, Ellen?”
Odmah sam prepoznala glas, a želudac mi se okrenuo.
Leon Markovitz.
Zgrabila sam mobitel s kreveta. Nije bilo propuštenih poziva. Dovoljno
napunjen. Zašto me onda zvao na hotelski telefon? Prije nego što sam u potpunosti
oblikovala pitanje, stigao mi je odgovor: kako bi mi pokazao da zna gdje sam.
Kako bi mi pokazao da je on taj koji kontrolira situaciju.
Nigdje nisam bila sigurna.
“Što sam trebala shvatiti?” uspjela sam reći.

229
 Knjige.Club Books

“Što sada slijedi.”

“Kako si doznao gdje sam?”
“Ostavila si trag vidljiv na kilometre, Ellen. Nije bilo teško pratiti ga, ni
najmanje. Sviđa li ti se hotel? Je li lijep pogled s prozora?”

230
 Knjige.Club Books

58

Pomaknula sam zavjesu u stranu. Parkiralište ispod mene bilo je obavijeno

dubokim sjenama. Iz tame u jednom njegovu kraju izašla je muška figura stupivši
na blijedu svjetlost uličnih lampi. Tamna odjeća, dug kaput, crni šešir i rukavice.
Na uho je prislonio mobitel. Nije mi mahnuo ni dao ikakav znak, ali je zato zurio
ravno prema mojoj sobi, izravno u mene. Udaljila sam se od prozora i pritisnula
prekidač za svjetlo jer se nisam željela isticati u mraku. Neugodan
nalet adrenalina treperio mi je u želucu.
“Što želiš, Leone?”
“Nismo završili razgovor neki dan.”
Dodirnula sam izblijedjeli trag na vratu koji mi je ostao od našeg prošlog
susreta. “Zato što si me onesposobio pištoljem za omamljivanje.”
“Da, ispričavam se zbog toga.” Glas mu je zvučao glasno i prisno, kao da su
mu usne spojene sa zvučnikom. “Nije mi to bila namjera. Ali morao sam. Nisi mi
dala drugog izbora. Napala si me, bila bi pobjegla i sve rekla policiji.”
“Bio si u mojoj kući!”
“Pokušavao sam pomoći.”
“Ne trebam tvoju pomoć, Leone. Molim te, pusti me na miru i nemoj me više
zvati.”
“Poslušaj me minutu: osoba koja ti u je u srijedu navečer provalila u kuću.
Bila Si sama. Mogao te napasti i natjerati da mu daš ono po što je došao. Ali nije,
pobjegao je u noć.” Na trenutak je zastao pa sam na uhu gotovo mogla osjetiti
njegov vreo dah. “Zašto misliš da je to napravio?”
Je li govorio o sebi? Čula sam za ljude koji govore o sebi u trećem licu; to je
znak krajnje narcisoidnosti i opasno velikog ega - napuhan osjećaj vlastite
vrijednosti. Osobina sociopata. A postoji i povezana osobina: to da su vješti
lažljivci.
“Ne znam, Leone, zašto si to napravio?”
S druge strane linije začuo se uzdah. “To nisam bio ja. Ali netko je mislio da
u srijedu navečer nećeš biti kod kuće. Prepao se kad je shvatio da si još uvijek tu.
Zato se vratio sljedeći dan kad je znao da nećeš biti tamo.”

231
 Knjige.Club Books

Nagnula sam se bliže prozoru kako bih ponovno vidjela parkiralište. Barem
mi je soba bila na prvom katu. Leon je prišao bliže, a njegov tamni obris bio je
vidljiv među sjenama točno ispod mog prozora. Shvatila sam kako mi je taj
njegov ego, koji ga je natjerao da me nazove izravno u hotelsku sobu, da me
iznenadi, uznemiri i pokaže kako je pametan, istodobno dao i priliku. Uključila
sam tipkovnicu mobitela pa pritisnula broj 112. Palac mi je lebdio nad zelenim
znakom zovi. Ako bih ga uspjela zadržati na liniji i nekako usmjeriti policiju
ovamo, mogli bi ga uhvatiti prije nego što uspije pobjeći. Okružiti ga na
parkiralištu sa samo jednim ulazom i izlazom.
Stisnula sam zovi s 112 na zaslonu. Nisam uključila zvučnik kako slučajno ne
bi čuo kad se uspostavi poziv.
“Znam sve o tebi, Leone.” Vratile su mi se riječi Matta Simmsa. Potpuni
luđak. Psiho. Želiš biti podalje od njega. “Znam što si napravio.”
Ignorirao me. “Jesi li kome rekla da će ti kuća te noći biti prazna?”
“Ne”, odgovorila sam. “Nikome. Čak ni najboljoj prijateljici.”
“Što misliš da je tražio?”
Zapričavaj ga.
“Bebu”, rekla sam tiho. “Miju.”
“Dakle, znaš da je u smrtnoj opasnosti.”
Poziv na mobitelu upravo se uspostavio, a razdražljiv ženski glas upitao me
koju uslugu trebam.
“Policija”, rekla sam glasno. Zastala sam prije nego što sam dodala: “Oni su
mi rekli za Duha.”
Žena razdražljiva glasa odgovorila je, ali je nisam dobro čula. “Policija je
nesposobna”, rekao mi je Leon u drugo uho. “To je obilježilo cijelu njihovu
istragu o Duhu, najviše zato što je tvoj prijatelj inspektor Gilbourne nesposoban
staromodni murjak koji očajnički pokušava prikriti vlastite neuspjehe. Očajnički
pokušava sakriti da je slučaj otpočetka upropašten time što je dopustio Dominicu
Churchu da se izvuče. Church je pametan tip, to mu se mora priznati. Ali vjeruj
mi, već gotovo dvadeset godina istražujem i pišem o ljudima poput njega,
proživio sam njihove slučajeve i zločine i znam prepoznati psihopata.”
“Gdje se onda ti uklapaš, Leone?”
“Mogu ti pomoći.”
“Pomoći mi?”
“Možemo pomoći jedno drugom. Ja tebe zaštitim od Dominica Churcha, a ti
dobiješ bebu i odvedeš je nekamo na sigurno. Church nikad neće dopustiti da se
napravi novi DNK test.” Zastao je, a glas mu je postao prigušeniji. “To znači da joj
je vrijeme gotovo isteklo. A ako ona nestane, cijela priča nestaje s njom, shvaćaš
li to?”
“Zašto pobogu misliš da bih ti ja htjela pomoći?”

232
 Knjige.Club Books

“Zato što je to jedini način i zato što si dobra osoba, Ellen. Vjerujem ti. Možeš
li ti vjerovati meni?”
Podignula sam mobitel i ponovno začula glas policijske operaterke. Govorila
je glasno i uporno, kao da se ponavlja.
... ulicu i lokaciju ako ste u neposrednoj opasnosti...
“Napao si me, Leone”, rekla sam. “Sada si me slijedio do Northolt Premier
Inna i ponovno mi prijetiš.”
“Naravno da ti ne prijetim, pokušavam...” Naglo je zašutio, a kad je ponovno
progovorio, u glasu mu se naziralo razočaranje. “S kim još razgovaraš, Ellen?”
“Na parkiralištu si iza zgrade i znaš da sam ovdje sama.”
Glasno je uzdahnuo s druge strane linije.
“Uvalila si se preko glave, Ellen. A to dijete će platiti cijenu.
Začuo se tihi klik i poziv na hotelskom telefonu bio je završen.
Prislonila sam mobitel na uho i ponovno dala detalje policijskoj operaterki.
Rekla sam joj za Leonov prethodni napad u mojoj kući. Zamolila me da ostanem
na liniji dok službenici ne krenu na moju lokaciju i da nikome ne otvaram vrata.
Još sam jednom povirila kroz prozor, ali parkiralište je bilo prazno. Ni traga
Leonu.
Sjedeći u mraku s mobitelom na uhu, sve se svelo na dvije mogućnosti: otići
ili ostati. Čekati policiju i onda otići ili poći do auta i riskirati znajući da je još
negdje u blizini. Ali kamo otići? Ili bih mogla ostati ovdje sjediti i čekati jutro
nadajući se da će dolazak uniformiranih policajaca uvjeriti Leona da se drži
podalje. Hoću li sve do zore držati vrata zaključana i osigurana lancem, u nadi
kako u međuvremenu neće doći u hotel i da se neće popeti do moje...
Na vratima se začulo snažno kucanje.

233
 Knjige.Club Books

59

Sledila sam se, a kožom su mi prošli trnci. Ponovno se začulo kucanje, ovaj put
snažnije i ustrajnije. Nisam mogla vjerovati koliko mu je malo trebalo da se s
parkiralište uspne do mojih vrata. Možda me zvao na telefon samo da bi
potvrdio gdje sam.
“Ovdje je”, šapnula sam policijskoj operaterki. “Na vratima.”
“Ne otvarajte ih ni pod kojim okolnostima”, odgovorila mi je. “Naše jedinice
su na putu.”
“Koliko im treba?”
“Nekoliko minuta. Ostanite mirni i budite na liniji, gospođo.”
Po treći sam put provjerila je li sigurnosni lanac zategnut, a televizor sam
utišala. Bosih sam se nogu prišuljala bliže i zaškiljila kroz špijunku. Širokokutna
leća iskrivila je hodnik u ludu zrcalnu verziju stvarnosti. Figura u crnoj jakni
stajala je leđima okrenuta vratima. Okrenula se kako bi ponovno zakucala pa sam
osjetila snažno olakšanje, a svaki mi se mišić u tijelu trenutno opustio.
Bio je to detektiv inspektor Gilbourne. Ponovno je pokucao, a ovaj sam put
otvorila vrata.
“Hej, Ellen. Bio sam u prolazu pa sam mislio provjeriti kako si, uvjeriti se da
je sve u redu.” Zastao je proučavajući mi lice. “Jesi li dobro? Blijeda si kao krpa.”
“Leon Markovitz”, rekla sam tiho. “Pronašao me, zna da sam ovdje.”
“Kada?” rekao je Gilbourne škiljeći prema meni.
“Baš sada. Bio je točno dolje ispod mog prozora pa me nazvao.”
“Markovitz je bio ovdje!”
Kimnula sam, a on je stavio prst na svoje usne. Nečujno je hodao hodnikom
prema mjestu gdje se nastavljao udesno, a onda je to ponovio i na drugu stranu.
Potom je provjerio i stubište i požarni izlaz.
“Nema nikoga”, rekao je dok se vraćao. “S kim to razgovaraš na mobitel?”
Preuzeo je moj poziv i rekao im da će sam dočekati policajce kada dođu.
“Čekaj ovdje”, rekao mi je. “Ne otvaraj vrata nikome osim meni, u redu?”
Izvadio je svoj mobitel i krenuo prema stubama, a ja sam zatvorila vrata.
Ponovno sam sjela za radni stol, natočila si još vina i otpila velik gutljaj. Ruke su

234
 Knjige.Club Books

mi se tresle dok se adrenalin počeo povlačiti. Mrzila sam priznati sama sebi što
sam se osjećala sigurnije s Gilbourneom u blizini. Bilo mi je drago što je ovdje,
ne zato što je policijski službenik ili muškarac nego zato što je saveznik. Zato što
je to značilo da nisam prepuštena sama sebi, koliko god to kratko trajalo.
Deset minuta poslije pokucao mi je na vrata, a dubok glas odisao mu je
zabrinutošću. Rekao je da su pretražili cijelu zgradu i okolno područje, ali nisu
našli ni traga Markovitzu ili njegovu autu.
“Jesi li dobro?” rekla sam. “Hvala ti... znaš. Što si svratio do mene. Cijenim
to.”
Kimnuo je i nasmiješio se, ali nije ništa rekao.
“Kako si znao da sam ovdje?”
“Nisam. Dok sam se vraćao s posla, nazvao sam Tarinu kuću pa mi je rekla
da si ovdje.” Pokazao je palcem preko ramena. “Gledaj, ostat ću neko vrijeme
dolje u autu. Pripazit ću u slučaju da se ponovno pojavi. Ne sviđa mi se
mogućnost da budeš ovdje sama ako odluči vratiti se, pogotovo nakon onoga što
se dogodilo neki dan.”
“Misliš li da će se vratiti?”
“Teško je reći, on je vrlo nepredvidljiv tip. Ali u svakom slučaju, bolje je biti
siguran. Sigurno si dobro?”
Osjetila sam novu navalu zahvalnosti ovom čovjeku, a toplina mi je ispunila
grudi. Stajao je u hotelskom hodniku, razvezane kravate, s jednodnevnom bradom
i svježim mirisom losiona poslije brijanja.
“Hvala ti, Stuarte, ali ne moraš ostati. Subota je navečer, sigurno imaš drugog
posla. Pametnijeg posla.”
Iskrivljeno mi se nasmiješio i slegnuo ramenima. “Zapravo i ne. Oženjen za
posao, to sam ti ja.”
Gotovo sam prešutjela. A onda sam uskočila prije negoli sam se stigla
predomisliti.
“Pa, kad već planiraš ostati neko vrijeme u blizini, onda možeš ostati u
toplome umjesto da se smrzavaš dolje na parkiralištu.” Pokazala sam na stol i na
bocu crnog francuskog vina. “U svakom slučaju, trebat će mi pomoć s ovom
bocom vina jer ću je inače popiti sama, a to nikad ne završi dobro.”
“Zapravo ne bih smio, vozim.” Ponovno se nasmiješio, a oči su mu
zasvjetlucale na rubovima. “Ali ako želiš, mogu ostati s tobom neko vrijeme, za
slučaj da se Leon ponovno pojavi.”
“Voljela bih to. Hvala.” Pokazala sam mu na fotelju pokraj prozora pa ju je
okrenuo prema sobi i sjeo.
“Onda”, rekao je prebacivši nogu preko noge. “Što ti je Leon večeras imao za
reći?”

235
 Knjige.Club Books

Prenijela sam mu naš razgovor i Leonovu ponudu da će me zaštititi od

Dominica Churcha ako ja nekako odvedem Miju na sigurno.
“Da će te zaštititi?” Gilbourne je odmahivao glavom u nevjerici. “Nakon što
te u tvojoj kući napao potencijalno smrtonosnim oružjem? Taj mi je dio pomalo
teško progutati.”
“I meni.”
“Iskreno, Mia će biti zaštićenija kad obojica budu lišeni slobode. I on i
Church. Najjednostavnije rečeno.”
“Zar ih ne možeš jednostavno uhititi?”
“Svakako - čim dobijemo potvrdu podudaranja DNK-a. Dotad ih ne želimo
prestrašiti i riskirati da ih izgubimo s radara i da zauvijek nestanu. Pratimo ih već
nekoliko posljednjih dana i čekamo da jedan od njih napravi prvi potez. Dominic
te pokušao uvjeriti da razgovaraš s Cliftonima i natjeraš ih da napuste svoj posjed
u Prestwood Ashu. Vjerujemo da ti je Leon provalio u kuću u potrazi za
informacijama koje bi ga dovele do Mije i očito te ponovno pronašao ovdje u
hotelu. Još nismo odbacili mogućnost da rade zajedno.”
“Onda dopusti da ti pomognem i da ih dovedem k tebi, tako će Mia biti
zaštićena. Mogla bih ih pozvati na sastanak, dogovoriti vrijeme i mjesto gdje bi
ih obojicu mogao uhvatiti.”
“Ellen, nakon svega što si prošla, ne želim te izlagati dodatnoj opasnosti. I
pretpostavljam da bi bili spremni na takav pristup - ali svejedno cijenim tvoju
ponudu. Već si učinila dovoljno.”
Pogledala sam ga držeći čašu i pitajući se hoću li mu reći za svoj razgovor s
Angelom i pokušati ocijeniti koliko je blizak sa svojim partnerom Holtom. U
policijskoj postaji činilo se kao da su vrlo različiti; Gilbourne je bio miran i
suosjećajan dok je Holt bio agresivan i nestrpljiv, pun sebe. Dobar murjak i loš
murjak, moglo bi se reći. Ali činilo se da između njih postoji nešto više, neka
dublja povezanost. Jesu li se uopće voljeli, profesionalno gledajući? A osobno?
Jesu li se slagali?
“Vjerojatno bi trebao znati još nešto.” Rekla sam mu za svoj posjet Prestwood
Ashu ovog popodneva. Ako je i imao pitanja oko toga kako sam pronašla obitelj
Clifton, zadržao ih je za sebe. Prenijela sam mu Angelinu zabrinutost zbog
pozornika Holta i načina na koji se odnosio prema Miji. “Osim toga, Holt me
večeras pratio na putu ovamo.”
“Molim? Gilbourne se namrštio i nagnuo naprijed u svojoj stolici. “Jesi li
sigurna?”
“Pretpostavljam da nisi tražio da to radi.”
“Ne.” Naglo je ustao i krenuo ubrzano koračati do prozora i natrag. “Ne,
nisam. Potpuno si sigurna da je to bio on?”

236
 Knjige.Club Books

“Da. Angela Clifon rekla je kako je došao sam u njihovu kuću i govorio o
tome da će odvesti Miju i napraviti DNK test. Rekla je da joj se činio jako čudnim.
Uopće joj se nije svidio. I moram priznati, znam na što je mislila.”
Gilbourne me više nije gledao. Lagano je kimnuo, kao da je prvi put nešto
shvatio. “Što je još Angela rekla?”
“Mislila je da je Holt bio u kontaktu i s Kathryn prije nego što je nestala.”
Snažno se zavalio u fotelju. “Aha.”
“Kad je Kathryn u utorak izišla iz vlaka i kad mi je predala Miju, znaš li je li
je tko presreo na Seer Greenu? Sve sam vrijeme mislila da je to bio Dominich
Church, ali misliš li da je mogao biti pozornik Holt?”
Gilbourne je odmahnuo glavom. “Još uvijek nemamo jasnu ideju što joj se
dogodilo nakon što je izišla iz vlaka. Patolog misli da je umrla u utorak između
četiri popodne i ponoći, a to nam ostavlja veliko razdoblje u kojem ne znamo što
se događalo.”
“Što je sa sigurnosnim kamerama postaje?”
“Postoji samo jedna kamera koja godinama ne radi. Nema puno kamera na
tim manjim postajama u predgrađu.” Nagnuo se naprijed u fotelji. “Slušaj, jesi li
sigurna da te Nathan danas pratio?”
“Nosio je šiltericu i sunčane naočale, ali prilično sam sigurna, da.” Polako
sam kimnula. “Vozio je tamni Ford Focus, sivi ili crni.”
“Standardni službeni auto koji je na raspolaganju detektivima iz istraživačkih
timova.” Uzdahnuo je i pogledao me, a onda skrenuo pogled. Iz jakne je izvadio
kutiju cigareta i otvorio je palcem, a onda odmah ponovno zatvorio i vratio
u jaknu. Na koncu me ponovno pogledao u oči. “Ne bih smio iznositi prljavo
rublje, ali... ajme, Bože.”
Šutjela sam nekoliko trenutaka, ali činilo se da oklijeva nastaviti.
“Što je bilo, Stuarte?”
“Nathan je posljednjih nekoliko tjedana bio... čudan. Nervozan. Na rubu.
Stvarno ne znam što se događa s njim.”
“Koliko dugo radite zajedno?”
“Dva mjeseca. Prebačen je iz jedinice za suzbijanje izrabljivanja ljudi.”
“Pod izrabljivanjem misliš na uličnu prostituciju?”
Gilbourne je zaškiljio prema meni, a onda pogledao u stranu. “Među ostalim,
da.”
Uz nelagodu u želucu sjetila sam se članaka koje sam jutros pročitala.
“Sve tri Duhove žrtve bile su povezane s uličnom prostitucijom: dvije
seksualne radnice i Zoe Clifton. Ona je bila terenska radnica jedne humanitarne
organizacije koja je pokušavala pomoći ženama da se maknu s ulice i vrate u
normalan život.”

237
 Knjige.Club Books

Nije me doživljavao.
“Ellen, možeš li mi učiniti uslugu?” Posegnuo je rukom prema meni pa su mu
vrhovi prstiju nježno dodirivali moju podlakticu. “Ako Nathan...” Zaustavio se, a
glas mu je odjednom bio preplavljen osjećajima. “Ako pozornik Holt stupi
u kontakt s tobom, ako te bude pratio i pojavljivao ti se pred vratima, smjesta mi
moraš javiti. Obećavaš li mi da hoćeš?”
“U redu”, rekla sam tiho. Prvi sam se put ovih dana osjećala sigurnom.
“Hoću.”
Gilbourne je još uvijek izgledao šokirano i sva mu je boja napustila lice.
“Znaš što?” rekao je gledajući polupraznu bocu vina. “Možda sam ipak za
ono piće. Samo jednu čašu.”
“Bojim se da nemam pravih čaša, samo plastične.” Donijela sam jednu čistu
iz kupaonice pa je napunila grenacheom.
Slegnuo je ramenima. “Stvarno nije neka razlika.” Lagano je kucnuo svojom
plastičnom čašom o moju. “Živjela, Ellen Devlin.”
Oboje smo otpili gutljaj.
“Neću te uvaliti u nevolju sa šefom ili?”
“Iskreno”, rekao je ispustivši dah, “više me nije briga za njega.”

238
 Knjige.Club Books

60

Na trenutak smo sjedili u tišini, ja na krevetu, a on u fotelji pokraj prozora.

Televizor je bio stišan pa se mala hotelska soba najednom činila vrlo tihom, s nas
dvoje i otvorenom bocom vina na radnom stolu.
“Pričaj mi o sebi, Ellen”, rekao je nagnuvši glavu u stranu. “Pomalo si
zagonetna.”
“Stvarno se nema puno toga za reći.”
“Zašto ti je toliko stalo do Mije? Mogla si otići od svega, ali nisi. To je
rijetkost.”
“Je li?”
“Vjeruj mi, dovoljno sam dugo u ovome pa sam upoznao ljudsku prirodu bolje
nego što sam ikad želio. Većina bi ljudi prvom prilikom i bez osvrtanja predalo
bebu, i to sa zadovoljstvom. Ili uopće ne bi pristali pomoći. Ali ne i ti.”
“Samo pokušavam postupiti ispravno, to je sve.”
Zagledao mi se u oči, kao da mi može vidjeti dušu, sve dok mu se čelo nije
naboralo.
“Ali ima tu još nešto više, zar ne? Nemoj mi reći da nema.” Uzdahnula sam.
Shvatila sam se da ću se, upravo otvoriti onako kako to već godinama nisam.
Ispričat ću mu priču koju su dosad čuli samo moj bivši suprug i moja najbolja
prijateljica.
“Da, ima”, konačno sam rekla. Otpila sam gutljaj crnog vina osjetivši kako
mi toplina alkohola ulazi u krvotok. “Ima još nešto. Prava je istina kako to nije
bilo prvi put da sam se našla u takvoj situaciji.”
Gilbourne se namrštio. “Stvarno?”
“Ne u vlaku. Negdje drugo, prije dosta vremena.”
“Dok si bila u mornarici?”
Tiho sam kimnula.
Trenutak poslije nježno je rekao: “Što se dogodilo, Ellen?”
Naslonila sam glavu na naslon kreveta kako bih se u potpunosti okrenula
prema njemu pa sam mu počela pričati o jednom danu prije deset godina dok sam
još bila u vojnoj službi, o svim sjećanjima i slikama koje su mi još uvijek

239
 Knjige.Club Books

bile svježe u glavi, kao da su se dogodile prošli tjedan. Operacija Ellamy, 2011.
godine - dok je Libijom bjesnio krvavi građanski rat, civili su se našli između
dvije vatre pa je Kraljevska mornarica poslana kao dio UN-ove misije da ih se
zaštiti. Ja sam vodila prateću humanitarnu misiju koja je helikopterima s HMS
Oceana izbjeglicama dostavljala medicinske zalihe.
“Drugog smo dana u okolici Benghazija pronašli privremeni izbjeglički
kamp.” Sad kad sam mu počela govoriti, nisam se mogla zaustaviti pa se priča
počela odmotavati. “Oko dvjesto civila protjeranih zbog borbi bilo je
prestravljeno mogućnošću da ih vladine snage proglase pobunjenicima.
Željela sam ih na nekoliko dana prevesti helikopterima na naš brod, dok se
situacija ne stabilizira. Dok ne bude sigurnije. Dobivali smo izvještaje o
masovnim pogubljenjima.”
“Ali nisi ih mogla prevesti?”
Odmahnula sam glavom. “Nadređeni časnik je odbio. Rekao mi je da to nije
naša misija. Mi smo tu radi ‘pomaganja, a ne spašavanja’, rekao je. Ako bismo
počeli povlačiti civile, od prsta bi tražili cijelu ruku i to bi nam bilo previše.
Međutim, civili su mislili kako smo ih došli spasiti i odvesti nekamo na sigurno.
Svi su se počeli okupljati oko helikoptera. Kad su shvatili da ih nećemo povesti...
bilo je grozno. Znali su kako su vladine snage blizu i što će uslijediti ako ih
pronađu. Jedna je majka...”
Stegnulo mi se grlo. Gilbourne mi se suosjećajno nasmiješio, čekajući da
nastavim. Otpila sam još jedan gutljaj vina i bolno ga progutala.
“Jedna je majka imala bebu staru nekoliko mjeseci. Probila se na čelo gomile
i neprestano mi govorila nešto na arapskom, nije me puštala na miru. Izabrala je
mene, i to ne zato što sam bila zapovjednica, nego zato što sam bila žena, a
vjerojatno je mislila da sam i majka. Kad je shvatila da odlazimo...” Zastala sam
kako bih došla do daha, odlučna da mi ne pukne glas. “Predala mi je bebu. Dala
mi je svog dječačića i rekla da se zove Hassan, samo mi ga je stavila u ruke i
udaljila se. Vjerojatno je mislila da ću ga moći zaštititi. I tako sam stajala tamo,
okružena svojim ljudima i gomilom očajnih civila dok se propeler helikoptera
vrtio, a prašina letjela naokolo. Usred svega toga držala sam tu sitnu bebu koja
me gledala trepćući svojim velikim smeđim očima. Ludo.”
“Što si onda uradila?”
U očima su mi se počele skupljati suze. “Jasno su mi rekli da ne smijemo
prevoziti civile. Pomaganje, a ne spašavanje, kao što je rekao nadređeni časnik.
Zato sam joj vratila dječaka. Plakala je i zapomagala, a prevoditelj joj je rekao
kako ćemo se sutra vratiti s još zaliha. Ušli smo u helikoptere i odletjeli natrag na
brod.” Duboko sam udahnula pa izdahnula. “Kad smo se sljedećeg jutra vraćali,
mogli smo vidjeti dim s nekoliko kilometara udaljenosti. Tijekom noći pronašla
ih je jedna od provladinih paravojnih skupina. Zapalili su sve što je moglo gorjeti
i ubili sve prisutne.”
“Isuse”, uzdahnuo je Gilbourne.
240
 Knjige.Club Books

“Muškarce, žene, djecu. Sve. Poredali su ih i strijeljali. Uhvatili su sve koji su

pokušali pobjeći. Majku sam pronašla u odvodnom kanalu na rubu kampa.
Pokušala se sakriti i zaštititi Hassana svojim tijelom.”
Neko smo vrijeme oboje šutjeli, a onda je tihim glasom odgovorio: “Žao mi
je, Ellen.”
Odmahnula sam glavom. “Ništa od toga nije pomoglo. Svi naši brodovi,
helikopteri, avioni i osoblje, sva naša oprema, ništa od toga nije nimalo pomoglo
tim ljudima. Kad smo završili s misijom, predala sam papire za otkaz.”
“Napravila si što si mogla.”
“Ali nije bilo dovoljno.” Pogledala sam u pod, još uvijek pokušavajući
posložiti svoja sjećanja i zatvoriti vrata te epizode, ali i znajući kako ću večeras
svejedno sanjati o tome. “Zato sam htjela pomoći Kathryn. Zvuči glupo, ali
pomislila sam, možda mi je ovo prilika da to ispravim. Da postupim ispravno.”
“Već si napravila i više nego dovoljno”, rekao je. “Vratila si to dijete svojoj
obitelji.”
Prebacila sam se na stolicu za radnim stolom kako bih dohvatila bocu pa sam
ulila ostatak vina u njegovu čašu.
“Mijin DNK test”, rekla sam. “Kako to da već nije obavljen?”
“Mijini baka i djed u početku su oklijevali. Morali su pristati na uzimanje
uzorka od maloljetnika, a mislim da su vjerovali kako je zauvijek mogu držati u
tajnosti. Kad smo ih konačno nagovorili, Nathan je pošao k njima kako bi uzeo
prvi bris, ali... Bilo je problema.”
“Kakvih problema?”
“U laboratoriju su utvrdili da je uzorak nevaljan, a to se može tumačiti na više
načina.”
“Kao na primjer?”
“Teoretski”, rekao je, “moglo bi značiti da je netko nekako utjecao na ukorak.
Učinio ga neupotrebljivim. Mislim, ljudi smatraju kako je DNK nepogrešiv, nešto
magično. Gledaju CSI Miami i misle da DNK sve presudi, ovako.” Zapucketao je
prstima. “Ali u stvarnosti to nije tako jednostavno i ponekad se sve zabrlja. Zato
ćemo u ponedjeljak pokušati s novim uzorkom. Vjerojatno ću od početka sam
morati nadgledati cijeli proces.”
“Znači, moguće je da je Holt nešto petljao s prvim uzorkom?”
Gilbourne je zurio u svoje vino i lagano ga miješao okrećući dno čaše.
“Čuj”, rekao je polako. “Da. Valjda je moguće. Ali ne mogu ni zamisliti zašto
bi to napravio.”
“Angela Clifton mu ne vjeruje.”
“Ne”, rekao je. “Ne vjeruje.”
Ohrabrena vinom, nastavila sam.

241
 Knjige.Club Books

“Smatra da ima neki svoj plan.”

“Što to znači?”
“Ne znam.” Na povratku iz Prestwood Asha sve sam vrijeme pretresala tu
misao - snagu Angeline sumnje i instinkta u vezi s mladim pozornikom. “Možda
pokušava nekoga zaštititi. Ili upravo suprotno? Kako bi dokazi pokazivali u
drugom smjeru.”
“Stani, Ellen.” Namrštio se, a čelo mu se naboralo. “To je vraški ozbiljna
optužba.”
“Znam da jest.”
“Imaš li neke čvrste dokaze koji bi to mogli potkrijepiti?” Zanemarila sam
pitanje.
“Ali, naravno, postoji i druga mogućnost.”
“Koja to?”
“Ozz je taj. On je Mijin otac. Duh.”
“Čekaj malo, to je ludost...”
“Ali onda mi nije jasno zašto bi se brinuo zbog uzorka DNK-a. Pretpostavljam
da ti DNK završi u bazi samo ako si osuđen, zar ne? Ako si kriminalac.”
Gilbourne je iz jakne ponovno izvukao cigarete, izvadio jednu iz kutije i
stavio je među usne, ali je nije zapalio. Nedugo potom ponovno ju je izvukao i
zamišljeno kotrljao između palca i kažiprsta.
Na koncu je rekao: “Nije tako jednostavno.”
“Nije.”
“Ti misliš na glavnu nacionalnu bazu DNK-a. Ali postoji i drugi izvor koji se
zove baza podataka za policijsku eliminaciju i koji sadržava profile aktivnih
policijskih službenika i civilnog osoblja poput forenzičara. Kako bi njihov DNK
bio zanemaren u slučaju nehotične kontaminacije mjesta zločina.”
“Znači da je Holtov DNK već u bazi?”
Kimnuo mi je, oklijevajući. “I čim se Mijin DNK ubaci u bazu i usporedi s
postojećim profilima, a ako joj je otac tamo, dobit ćemo podudaranje, samim time
i našeg glavnog sumnjivca.”
“To je dobro”, rekla sam.
“Itekako.” Spustio je nezapaljenu cigaretu i otpio novi gutljaj vina. “Želiš li
čuti nešto čudno? Dvadeset devet godina sam u službi i imam jedan od najvećih
postotaka riješenih slučajeva u odjelu, a ovo mi je jedini neriješen u cijeloj
karijeri. Nisam se mogao pomiriti s mišlju da će me ovaj posljednji slučaj
progoniti nakon što mi istekne trideset godina - da će Duh i dalje biti tamo negdje,
nekažnjen. Ali ovo je zadnji mogući rasplet koji bih poželio. Sama pomisao da bi
to mogao biti moj kolega. Moj vlastiti partner. Prošao je rukom kroz crnu kosu
pa su mu ostali stršati čuperci. “Jednostavno ne vir dim kako je to moguće. Ne
mogu vjerovati da jest.”
242
 Knjige.Club Books

Pogledala sam ga kako u svojoj zgužvanoj jakni sjedi u fotelji pokraj prozora
i drži nogu preko noge. Svijetloplave oči, te brižne oči koje su blistale na
rubovima, kvadratna čeljust s jednodnevnom bradom. Snažne ruke kojima je
držao čašu vina i vene koje su se isticale na preplanuloj koži. Na neki me način
podsjećao na mog muža, a s druge je strane bio potpuno drukčiji od Richarda.
“Što ćeš raditi”, rekla sam tiho, “kad napustiš policiju?”
“Iskreno?” Napuhao je obraze pa izdahnuo. “Nemam pojma, sve što sam ikad
želio je biti policajac. Ušao sam u službu s osamnaest godina, ravno iz srednje
škole South Bucks. Uvijek sam zamišljao da ću ovo raditi i koliko god sam se
puta pokušavao vidjeti na nekom drugom poslu, nisam uspio.”
“Ja sam se uvijek vidjela kao majka.” Riječi su mi izletjele prije nego što sam
ih mogla zaustaviti. “Mislila sam da će u jednom trenutku, prije ili poslije, to biti
neizbježno. Kad sam napustila mornaricu, sve sam podredila toj želji. Kad se
ipak nije ostvarila, činilo mi se kao da usred svog života imam jednu veliku rupu.
Ponekad više ne bih vidjela nikakav smisao. Osjećala sam se kao velika pogreška.
Počela sam zaključivati da je to osveta ili karma za ono što se dogodilo u Libiji,
što nisam spasila tog dječaka.”
Gilbourne mi se suosjećajno nasmiješio. “Možda se još stigne dogoditi.”
Odmahnula sam glavom. “Imam četrdeset jednu godinu, Stuarte. Prošla sam
dva kruga umjetne oplodnje, brak mi je gotov i mislim da nemam vremena krenuti
ispočetka.”
“Žao mi je”, rekao je gledajući me. “Koliko si dugo razvedena?”
“Rastavljena sam tri mjeseca”, rekla sam. “Razvod će biti dovršen sljedećeg
mjeseca.”
“Jao”, rekao je. “Ali malo sam ispred tebe.”
“Koliko dugo?”
“Prije otprilike godinu dana.” Dodao je: “Uđeš li u službu, kad-tad ćeš se
razvesti.”
“Vidiš li često svoju djecu?”
“Svaki drugi vikend.”
“Sigurno ti je teško.”
Slegnuo je ramenima i dovršio ostatak vina. “Tako je kako je. Uglavnom sam
sam kriv za to. Nisam posvećivao dovoljno vremena ni supruzi ni curama, uvijek
sam bio previše zauzet poslom. Uvijek sam ga stavljao prije svega. Nisam bio
svjestan kakav sam promašaj od oca sve dok nije bilo prekasno.”
Ponovno sam sjela na stolicu nagnuvši mu se bliže. Osjetila sam tračak
njegova losiona, svježeg poput oceana. “Nisi promašaj, Stuarte.”
Lagano se zacrvenio, a onda podignuo oči prema mojima. “Nisi ni ti”, rekao
je. “Nisi ni ti. Zapravo, ti si naj...”

243
 Knjige.Club Books

I onda sam ga poljubila. Usne su nam se spojile i nisam bila ni svjesna što
radim, samo da radim i da je osjećaj dobar. Činilo se kako treba, a toliko je dugo
prošlo otkad sam posljednji put nekoga istinski poljubila da nisam mogla
vjerovati koliko mi je nedostajala ta intimnost. Predaja dvoje usamljenih ljudi
jedno drugome nakon što smo oboje tražili tračak svjetla u tunelu tame.
Odmaknuo se, a brada mu je očešala moj obraz.
“Ellen, ja...”
Ponovno sam ga poljubila, ovaj put dulje; bio je to dubok i spor poljubac. Dok
se naginjao prema meni, našla sam se okružena njegovim mirisom, njegovim
okusom od mentola i crnog vina s tračkom cigareta što me podsjetilo na
ukradene tinejdžerske poljupce otprije sto godina. Koža mi je uz njega oživjela i
kao da mi je struja prolazila niz kralježnicu. Kad sam se ovaj put ja povukla, bila
sam bez daha.
Naslonio je čelo na moje i položio mi ruke na obraze. Kad je ponovno
progovorio, glas mu je bio zadihan i tih, jedva glasniji od šapata. “Želiš li da
ostanem?”
Umjesto odgovora, ponovno sam ga poljubila.

244
Knjige.Club Books

NEDJELJA

245
 Knjige.Club Books

61

Kad sam se probudila, više ga nije bilo. Prvih nekoliko trenutaka nakon što sam
otvorila oči pitala sam se jesam li sve ovo sanjala. Ležala sam na zgužvanim
plahtama i napola budna uživala u toplini madraca kad sam ponovno zaklopila oči
i sjetila se. Nije bio san. Stvarno se dogodilo. Bila sam na rubu mamurluka, ali
nije bilo važno: ovo je nakon dugog vremena bilo prvo jutro da sam se probudila
bez bojazni što me čeka tog dana.
U sobi je bilo mračno jer su guste zatamnjene zavjese propuštale samo tanak
snop dnevnog svjetla. Njegov se miris još zadržao na jastucima, a kad sam ga
udahnula, kao da sam još uvijek mogla osjetiti njegov dodir na svojoj koži, kako
me je jednom rukom zagrlio oko vrata dok je drugu povlačio niz moju kralježnicu.
Kao da smo se poznavali godinama. Kao da smo to radili već tisuću puta. Već me
dugo nitko nije tako držao, da se osjećam potpuno sigurno i zaštićeno od
cijelog svijeta.
Ustala sam i vratila se u stvarnost, a s tim je došla i krivnja, ali i osjećaj da
sam uradila nešto loše i prešla crtu koju nisam smjela. Da sam napravila nešto što
se Više ne može poništiti. Pojačala sam zvuk mobitela i provjerila vrijeme. Bilo
je gotovo deset sati. Na radnom je stolu, između prazne boce vina i moje torbice
stajala poruka napisana na hotelskom notesu. Opušten rukopis koji se najednom
učinio čudan, a istodobno poznat.

Nisam te želio probuditi. Možemo li se vidjeti večeras? Čuvaj se i budi

oprezna - sjeti se što sam ti rekao. - S x

Iako me izjedala krivnja, sreća mi je ispunila grudi pa nisam mogla ne nasmiješiti

se kad sam ponovno pročitala poruku. Možemo li se vidjeti večeras?
Poslala sam mu poruku.

Hvala na poruci, a odgovor je da. Nazovi me kad budeš mogao. x

Počela sam kopati po torbici u potrazi za paracetamolom. Trebalo mi je sto godina

da pronađem pakiranje, a naposljetku je bilo u bočnom pretincu. Progutala sam

246
 Knjige.Club Books

dvije tablete uz gutljaj vode iz slavine. Posljednjih sam ih dana često uzimala
pa sam se podsjetila da ih moram još kupiti. Dobro bi mi došlo i nešto gotovine.
Proučila sam sobu. Nešto se na radnom stolu jutros činilo drukčijim, ali bila sam
suviše mamurna od nedostatka sna da bih se sjetila što. Nasmiješila sam se. Možda
je samo do prazne boce vina i ručno napisane poruke ili možda do Stuartove
kravate koja je visjela s naslona stolice. Smotala sam je i stavila u torbicu kako
bih mu je poslije vratila.
Istuširala sam se i odjenula pa sišla na doručak provjerivši hodnik i stubište
za slučaj da se Leon vratio. Međutim, na danjem sam se svjetlu osjećala bolje i
sigurnije. Činilo se normalnim čekati s ljudima u redu za kavu, voćni sok i
pravi engleski doručak. Kad sam se vratila u sobu, već je prošlo jedanaest i cijeli
je dan bio preda mnom.
Dio mene htio je reći Tari za sinoć, ali nije se činilo u redu, bar ne još. Željela
sam to barem još neko vrijeme zadržati za sebe. Umjesto toga poslala sam joj
poruku WhatsAppom u kojoj sam je pitala kako je, a ona je odgovorila
fotografijom mog mačka Dizzyja kako sjedi u Noinu krilu. Noah se nacerio kao
da je osvojio jackpot na lutriji.

Je li se Dizzy dobro snašao??? x

Kaže da odsad živi s nama. 😊 x

Razmijenile smo još nekoliko poruka pa mi je obećala da će me poslije nazvati.

Dobra volja s kojom sam se probudila lagano je počela nestajati, a svaka Tarina
poruka bila je svjež podsjetnik na tragediju koja se sručila na obitelj Clifton. Bilo
mi je žao što nemam Angelin broj mobitela pa da barem mogu provjeriti kako je
danas.
Nakon sinoćnjeg razgovora sa Stuartom, bila sam uvjerena da je Holt na neki
način uključen u Zoen slučaj, ali i da nešto skriva. Međutim, novi je dan donio i
nove sumnje i dosadni osjećaj da mi se tik pred očima odvija još nešto.
Dominic Church nije se pojavio od našeg susreta u petak i Stuartov ga je tim
tražio. Ali kako je on bio povezan sa svim ovim i što je planirao? Zna li da će se
sutra uzeti novi uzorak Mijina DNK-a? Vratile su mi se Leonove jezive riječi i
njegov lagan i odrješit glas na hotelskom telefonu. Dijete će platiti cijenu.
Sva moja uvjerenja okopnjela su na hladnom svjetlu novog dana.
Razmišljala sam o Kathryn, njezinu stanu u Little Missendenu i mom
obračunu s njezinim dečkom Maxom u petak navečer. Ni s njim nešto nije bilo u
redu, s tom njegovom agresivnošću. Voljela bih da sam upitala Angela kako se
on uklapa u sve ovo. Poznavao je obje sestre, poznavao je obitelj Clifton - može
li on biti Duh? Je li to razlog zašto Zoe nije htjela reći sestri o novom muškarcu u
svom životu? Je li zato ta veza bila tajna - jer se viđala sa sestrinim dečkom? Je li

247
 Knjige.Club Books

Max potplatio ili ucijenio Holta da uništi uzorak DNK-a i tako prikrije svoju
uključenost? Razmišljala sam o Holtovu samostalnom posjetu Maxu u četvrtak.
Kad sam bolje promislila, oba su se muškarca činila sličnima - obojica su
bili zgodni bijelci u svojim dvadesetima-, obojica su izgledali kao da su završili
javnu školu u okolici Londona i obojica su bili sportske građe, očito vodeći brigu
o svom izgledu. Jesu li se znali otprije? Podsjetila sam se da to spomenem
Gilbourneu. A Angelu ću sama posjetiti i izvijestiti je o novostima.
Sišla sam na parkiralište i za nekoliko minuta našla se na cesti A40, relativno
se brzo probijajući kroz nedjeljni jutarnji promet na izlasku iz Londona.
Razmišljala sam o Maxu i jedva suzdržanoj agresiji u njegovu glasu, o njegovu
držanju i cjelokupnom ponašanju kad mi se u petak navečer suprotstavio u
Prestwood Ashu. Čovjek je bio na rubu.
Bila sam na pola puta do sela kad mi se mobitel, prikačen na hands free držač,
oglasio novom porukom. Očekivala sam da je pošiljatelj Matt Simms, ali zaslon
je pokazivao nepoznat broj. Kliknula sam na poruku.

Mijino je vrijeme skoro isteklo.

Počela sam pisati odgovor, a onda sam ga izbrisala i u panici jednostavno nazvala
broj. Zvonilo je do kraja. Završila sam poziv i ponovno počela pisati poruku
držeći mobitel iznad volana.

Tko je to?

Nemoj dvaput napraviti istu pogrešku. On je već na putu.

Odgovarajući mi na pitanje, potpisao se na kraju kao da je riječ o e-poruci.

Leon

Misliš na detektiva pozornika Holta? Je li on taj?

Stisnula sam gas kako bih pretekla auto ispred sebe. Baš sam vratila mobitel u
držač kad je počeo zvoniti. Uključili su se zvučnici povezani bluetoothom.
“Ellen?” Gilbourneov glas bio je napet od stresa. “Reci mi da si još uvijek u
hotelu.”
“Nisam”, rekla sam pretječući kamionet. “Vozim se u autu.”
“Slušaj me vrlo pažljivo, Ellen. Vjeruješ li mi?”
“Da. Naravno.”

248
 Knjige.Club Books

“Želim da se okreneš i vratiš u hotel, zaključaš vrata i čekaš dok te ne

nazovem. Nikome ne otvaraj vrata, razumiješ li? Ni direktoru ni Holtu, nikome.
Sve dok ti ne dam zeleno svjetlo i javim da je sigurno.”
“Što se događa, Stuarte?”
Nastala je stanka, a tišinu s druge strane linije prekidali su prometna buka i
nejasni razgovori u pozadini.
“Dominic Church riješio se svoje pratnje i sad je bez nadzora. Poslao sam
jedinice da ga traže, ali moram se uvjeriti da si na sigurnom ako krene na tebe.”
“To je to, zar ne?” U grlu mi se stvarao pritisak, a bol mi se uspinjala sve do
grkljana. “Što je s Holtom? Gdje je on?”
“Ne znam”, rekao je Gilbourne gotovo vrišteći od ogorčenosti. “Ne javlja se
na mobitel.”
“Gdje ste izgubili Churcha? Gdje se nalazio?”
“Ellen, moraš se vratiti u...”
“Samo mi reci!”
S druge strane linije nastala je nova stanka. Buka motora, zavijanje sirene
negdje u blizini.
“Posljednji smo ga put locirali pomoću prometne kamere na A40
sjeverozapadno od Londona.”
“Hoćeš reći da ide prema Prestwood Ashu.”
“Nismo sigurni u to, ali imamo situaciju pod...” Prekinula sam poziv i
pritisnula gas do kraja.

249
 Knjige.Club Books

62

Ostatak puta sam jurila, čvrsto držeći volan i prekršivši ograničenja brzine na
svakoj cesti. Nisam mogla ostati u zaključanoj sobi i čekati poziv: morala sam se
uvjeriti da je Mia dobro. Projurila sam kroz Prestwood Ash i uputila se seoskom
cestom na drugu stranu. Vozila sam sto deset na sat prije nego što sam počela
kočiti vidjevši skretanje za The Grange. Dvorišna vrata bila su otvorena pa sam
skrenula na šljunčani prilaz, pritom se gotovo zabivši u zid dok sam
ubrzavala prema kući.
Pred kućom se nalazio crni Ford Focus, parkiran nasuprot Mercedesu i Range
Roveru koje sam tu vidjela jučer. Nije bilo policijskih vozila, uniformi ili
rotacijskih svjetala. Nije bilo helikoptera koji kruže iznad glave. Samo je
vjetar povijao krošnje, a gole jesenske grane njihale su se naspram metalnosivog
neba u pozadini. Odnekud iza kuće dopirao je lavež pasa. Iskočila sam iz auta, a
šljunak mi je zaškripao pod cipelama. Pogledala sam u svaki parkirani auto. Na
stražnjem sjedištu Mercedesa nalazila se odbačena lutka. Na prozorima s prednje
strane kuće nije bilo pokreta dok su ulazna vrata bila otvorena, samo nekoliko
centimetara, ali dovoljno da vidim djelić mraka u hodniku iza njih.
Je li Dominic Church ovdje? Netko jest ovdje.
Zaustavila sam se na ulazu i naćulila uši.
Ništa. Samo vjetar i škripanje grana stabala pokraj velikog kamenog zida.
Posegnula sam u torbicu za oružjem, ali pronašla sam samo osobni alarm - uređaj
koji proizvodi jedino zvučne signale, što će biti beskorisno na ovako samotnu
mjestu. Umjesto toga sam šakom obuhvatila snop ključeva.
Napravila sam dva koraka naprijed i gurnula ulazna vrata. Svi su mi nagoni
govorili da šutim kako nikome ne bih dala do znanja da sam tu. Umjesto toga sam
ponovno pokušavala čuti zvukove, neko kretanje ili razgovor.
Tišina. Čak su i psi prestali lajati.
Ponovno sam gurnula vrata koja su se bešumno otvorila. Hodnik je bio
mračan iako je tek bilo podne. Stajala sam potpuno mirno pokušavajući čuti kakav
zvuk iznutra. Naprezala sam se ne bih li čula bebin plač iz udaljenog dijela kuće,
ali jedini zvuk koji je dolazio do mene bilo je ustrajno otkucavanje djedova sata
nasuprot ulaznim vratima. The Grange je bio potpuno tih, kao da je u tijeku
sprovod.

250
 Knjige.Club Books

Zakoračila sam preko velikog kamenog praga i prošla kroz vrata. I tad sam ga
ugledala.
Gerald je u hodniku ležao na leđima. Čeljust i lijeva strana lica bili su mu
gotovo potpuno razneseni, a na debelom kremastom tepihu pod njim nalazila se
lokva krvi. Na podu pokraj ruke ležala mu je dvocijevna sačmarica.
U sebi sam znala da je uzaludno, ali natjerala sam se kleknuti pokraj njega i
prisloniti mu dva prsta na arteriju pored dušnika. Koža mu je još uvijek bila vruća
na dodir, ali nije bilo pulsa ili znakova života. Bio je mrtav.
Ležao je na leđima, tek nekoliko koraka od ulaznih vrata. Pokušala sam ga
vizualizirati, sumnjičavog i na rubu živaca, kako uzima pušku iz vitrine u
dnevnom boravku nakon što čuje zvonce na ulaznim vratima. Kako ih otvara i
odmah bude upucan, gotovo i ne vidjevši pušku u rukama Dominica Churcha.
Nije imao ni najmanje šanse obraniti se.
Neću dopustiti da se to dogodi i meni.
Podignula sam sačmaricu i prisjetila se svog prvog susreta s Dominicom prije
samo pet dana. Je li moguće da je prošlo samo pet dana? Nemoj dvaput napraviti
istu pogrešku. Osjetila sam nalet krvi u ušima pa otvorila spremnik streljiva i
ugledala dvije okrugle mjedene čahure, jednu pored druge. Napunjena je. Nije
pucano iz nje. Gerald nije imao priliku ni za jedan hitac. Zatvorila sam spremnik
i stisnula uglačan rukohvat od ljeskovine.
Gdje je, dovraga, policija?
Još uvijek u čučnju, položila sam teško oružje preko krila i s mobitela pozvala
Gilbourneov broj. Začuo se zvučni signal za prekid poziva. Sranje.
Neki zvuk. Glas. Što je to bilo? Jedva čujno, iz nekog drugog dijela kuće,
iznad mene na prvom katu.
Mia?
Morala sam se pokrenuti pa sam vratila mobitel u džep. Bila sam prestravljena
što bih sve mogla pronaći u drugim dijelovima kuće, ali svejedno sam uzela pušku
i krenula uz stube dok su mi noge upadale u debeli tepih. Došavši na prvi kat,
zaustavila sam se i osluhnula naokolo ne bih li čula i najtiši glas.
I dalje ništa. Glavna spavaća soba bila je prazna i čista, a krevet uredno
pospremljen - ništa što se ne bi uklapalo. Nastavi. Krenula sam prema spiralnom
stubištu za drugi kat i brzo se uspela gore, a na svakom sam koraku očekivala
pucanj. U nosnicama sam osjećala vrlo poseban miris, a što smo se više uspinjali,
postajao je sve jači. Nadražujući i kiseo. Opasan. Smrad benzina.
Usta mi je ispunio nezdrav i metalan okus. Strah.
Izrekla sam tihu molitvu, podignula pušku do ramena i krenula prema prvim
vratima nadesno - prema dječjoj sobi. Molim te. Samo ovo. Ovaj jedan život.
Nikad više ništa neću tražiti, ali molim te da Mia bude pošteđena. Otvorila sam
vrata pomoću puščane cijevi.

251
 Knjige.Club Books

Angela je ležala odmah iza vrata.

Bila je zgrčena i okrenuta na stranu. Pucanj joj je raznio jednu stranu bluze, a
tepih pod njom bio je umrljan tamnocrvenom krvlju.
Ajme, ne.
Ajme, ne.
Preplavila me panika, a vrućina mi se skupila na licu. Kleknula sam pokraj
Angele i opipala joj puls navratu. Činilo se prisno i gotovo nametljivo dirati
nekoga dok leži nakon što se jučer nismo čak ni rukovale. Osjetila sam puls, slab
i nestalan, ali još uvijek je bio tu. Bila je bez svijesti, ali i dalje je samostalno
disala. Još uvijek je imala šanse.
Skupila sam posteljinu pa joj stisnula ranu.
“Drži se, Angela. Ja sam ovdje, a pomoć je na putu.”
Izvadila sam mobitel i nazvala 112, a dok sam čekala odgovor, prekrila sam
je dekom. Čim sam vidjela tijelo njezina muža niže u hodniku, dio mene znao je
da ću ovdje u sobi pronaći i Angelu. Znala sam da će se boriti za svoju unuku tako
što će braniti ulaz u dječju sobu. Tako je i bilo. Smrad benzina ovdje je bio jači,
gotovo nesnosan, a pod i namještaj bili su prekriveni njegovim tamnim mrljama.
Sve je bilo poprskano, od zidova do zavjesa. Miris me vratio u onaj dan u Libiji
kad sam vidjela nagomilana tijela, grubo poredana u skupinama po jedno i dva,
dok je pijesak pod njima bio natopljen krvlju. Sve civili. Muškarci i žene. Djeca.
Poziv se uspostavio pa sam zatražila hitnu pomoć i dala im podatke što sam
brže mogla.
“Je li napadač još uvijek u kući?” rekao je operater. “Jeste li u neposrednoj
opasnosti?”
“Ne znam.”
“Koliko je žrtava?”
“Dvije. Jedna je ubijena, a druga ozlijeđena. Oboje hicima iz sačmarice.”
Čim sam to rekla, shvatila sam da neće poslati medicinsku pomoć prije nego
što policija osigura kuću i ukloni bilo kakvu prijetnju.
“Je li još tko ozlijeđen?” upitao je operater.
“Nisam sigurna.”
Prešla sam preko Angelina tijela i ušla dublje u sobu koja je bila u neredu.
Sve je bilo ispremetano - ladice ispražnjene, a dječja odjeća, posteljina i bočice
mlijeka razbacane po podu. Pogledala sam prema drvenoj kolijevci u kutu. Bila
je oborena na stranu tako da su joj drvene letve slomljene, a madrac izbačen na
pod. Bilo je tu još nešto. Maleno. Osjetljivo. Nepomično stisnuto ispod kolijevke.
Beživotno.
Operater je još uvijek govorio, ali više ga nisam čula.
Ne. Ne. Ne.

252
 Knjige.Club Books

Jecaj mi se stvorio u grlu kad sam shvatila što je to.

Sitna ruka stršala je ispod navlake.

253
 Knjige.Club Books

63

Posrnula sam i došla do prevrnute kolijevke, a suze su mi ispunile oči.

Glavom mi je odzvanjala Kathrynina neizrečena molba i moje obećanje.
Molim te, čuvaj Miju. Molim te, čuvaj Miju. Znala sam da postoji opasnost, ali
iznevjerila sam je. Svi smo je iznevjerili. Toliko potrošenih života. Kathryn, koja
se žrtvovala kako bi zaštitila ovo dijete, sve što je preostalo od njezine sestre.
Angela i Gerald, koje je upucao isti čovjek koji im je prije godinu dana ubio kćer.
Zoe, zarobljena u vječnom snu u bijeloj sobi dva kata ispod.
Prije manje od dvadeset četiri sata bila sam ovdje s Mijom koja je gugutala i
smiješila se. Angela je milovala svoju unuku, razgovarala s njom i davala joj jesti.
Ja sam držala Miju osjećajući toplinu njezina sitnog tijela i dodir njezinih prstića
na svom obrazu.
A sad je više nema. Ničega više nema.
Mobitel mi je ispao na pod pa sam najnježnije povukla okvir prevrnute
kolijevke kako bih došla do sitnog tijela ispod nje. Pomaknula sam slomljene letve
u stranu i podignula madrac. Nježno sam joj dodirnula ruku i opipala puls, ali
nije ga bilo. Koža je bila voštana i glatka, a prstići već mrtvački ukočeni.
Odmaknula sam madrac kako bih oslobodila svu težinu s nje. Najnevinija žrtva,
jedina nevina među svima nama.
Rukavom sam obrisala nove suze, a onda jednom rukom posegnula pod
navlaku dok sam drugu položila na njezino rame. Nisam je željela pogledati, ali
znala sam da moram. Nježno sam povukla tijelo prema sebi.
Kao da sam dobila udarac u trbuh, što od nevjerice, a što i od užasa; tuge i
zbunjenosti.
To nije bila Mia.
To nije bilo tijelo, nego lutka. Samo lutka veličine bebe, odjevena u bijelu
benkicu, plavih očiju koje su zurile u strop i uvojaka sintetičke plave kose
počešljane u stranu.
Pala sam na pod dok me obuzimalo olakšanje, snažno poput lavine. Naglo
sam ispustila dah koji sam dotad zadržavala u sebi. Olakšanje je bilo tako jako da
je bilo neizdrživo, znatno jače od bilo koje droge. Mia nije bila ovdje, a to je
značilo da još postoji neka nada. Prekopala sam po ostatku navlake kako bih se
uvjerila da nije negdje ispod. Nije.
254
 Knjige.Club Books

Ponovno sam došla provjeriti Angelu. Još je imala puls, ali plahta na njezinoj
rani bila je natopljena krvlju. Izvadila sam novu čistu iz ladice pa joj stisnula ranu,
a pod glavu sam joj stavila jastuk.
Kad sam ponovno uzela mobitel, operater je još uvijek bio na liniji.
“Moram ići”, rekla sam mu. “Soba na drugom katu, žrtva je žena u
sedamdesetima, teško ranjena. Požurite, molim vas.”
Prekinula sam i nadvila se nad Angelino uho u nadi da će me čuti.
“Drži se, Angela. Pronaći ću Miju.”
Željela bi da to napravim. I ona bi to napravila na mom mjestu.
Uzela sam sačmaricu i ustala. Miris benzina u nosnicama bio je oštar, mastan
i neizdrživ. Mijina soba bila je natopljena benzinom, od kolijevke do komode i
svuda po tepihu. Jedna bi iskra bila dovoljna da cijela soba eksplodira poput
bombe i da se u nekoliko sekundi sve nađe u plamenu.
Zašto onda nije zapaljena?
Pregledala sam sve ostale prostorije na katu: sporedne sobe i kupaonicu. Sve
je bilo nedirnuto. Koliko sam mogla vidjeti, dječja je soba jedina bila ispremetana
i zalivena benzinom. Nije bilo izvedeno sustavno, ali zato jest brzo - bijesom
pogonjeno uništavanje dok je tražio tu jedinu stvar po koju je došao. Našla sam
se usred nereda pokušavajući dokučiti o čemu se tu radi. U njezinoj je sobi
proliveno dovoljno benzina da je pretvori u pakao. Njezini čuvari bili su mrtvi ili
ranjeni, ali Miji i dalje nije bilo ni traga.
Zašto onda nije upalio vatru kako bi prikrio svoj zločin?
Onda sam shvatila.
Zato što nije bio gotov.
Nije ju pronašao. Morao ju je pronaći kako bi prije paljenja šibice bio siguran
da je sve gotovo. Čak bi i spaljeno tijelo ostavilo tragove DNK-a, zar ne? Osim
ako nije potpuno izgorjelo, a u to nije mogao biti siguran ako bi zapalio
kuću. Previše je toga morao uzeti u obzir pa nije mogao riskirati s ostavljanjem
tijela da izgori. Morao se pobrinuti da ne ostavi trag koji bi se mogao pronaći.
Morao je uzeti dijete, odjeću, plahte, krpice od muslina, bočice mlijeka, sve što bi
moglo imati ostatke njezina DNK-a. Izbrisati sve njezine tragove, kao da nikad
nije postojala.
Ali ako nije potpalio vatru, to znači da je nije pronašao. Pomolila sam se da
sam u pravu. Jesam li ga omela kad sam došla prije nekoliko minuta? Je li
pobjegao prije nego što je stigao dovršiti započeto?
Krenula sam hodnikom u sporednu sobu. Provjerila sam ispod kreveta i iza
radnog stola. Ništa.
Osjećala sam snažnu potrebu da uzviknem Mijino ime, ali nisam smjela
riskirati. Umjesto toga ću, ako treba, pretražiti svaki centimetar kuće.
Misli.

255
 Knjige.Club Books

Angela je postupala jednako kao i Kathryn kad je prije pet dana izišla iz vlaka.
Odvlačila je opasnost dalje od Mije. Dalje od bebe. Čim se Mia rodila, Angela je
radila točno to - svjesno ili nesvjesno. Zato je dječja soba, umjesto pokraj
njihove sobe na prvom katu ili majčine u krilu kuće, bila na najvišem katu. Radili
su ono što roditelji uvijek rade - stavljali su svoje dragocjeno dijete u najviše
dijelove krošnje kako bi bilo što dalje od grabežljivaca na tlu. U njihovu posjedu
okruženom zidom, usred prirode, što dalje od grabežljivca za kojeg su znali da je
tamo negdje. Ali nije bilo dovoljno.
Okrenula sam se prema stubištu i spustila u klečeći položaj. Naslonila sam
sačmaricu uz rame. Zatvorila sam oči i čekala pet sekundi. Deset.
Aha. Je li se to čulo nešto? Ostala sam ukopana, zadržavajući dah i polako
okrećući glavu lijevo-desno. Na trenutak sam pomislila da se uši poigravaju
mnome. A onda sam ponovno začula: slabašan, prigušen, gotovo nečujan. Ali
nije bilo dvojbe.
Bio je to plač.

256
 Knjige.Club Books

64

Potrčala sam prema sobama na kraju hodnika. Dvoja vrata, jedna nasuprot
drugima, oboja otvorena. Gurnula sam desna i pogledala naokolo u potrazi za
izvorom buke. Bračni krevet, netaknut. Stol za presvlačenje i stolica. Veliki ormar
od hrastovine. Spustila sam se na sve četiri i zavirila ispod kreveta. Ništa.
Preko puta, druga je soba bila preslika prve s jedinom razlikom što su ovdje
bila dva odvojena kreveta, a ne bračni. Kreveti su bili prekriveni žuto-crnim
dekama od tartana koje su bile poravnate i netaknute. Nije bilo mjesta za
skrivanje bebe. Nije bilo kauča na rasklapanje ni ičega što bi moglo poslužiti kao
skrovište. Rešetkasta vrata vodila su u garderobni ormar s praznim redovima
vješalica i starim kutijama za cipele složenima uza zid. Nijedna nije bila dovoljno
velika.
Nije ovdje. Je li mi se pričinjalo? Ne, ne.
Ponovno se začulo. I ovaj je put bilo prigušeno pa sam osjetila kako počinjem
kuhati iznutra od nemoći i frustracije. Mia je bila u blizini, osjećala sam je. Je li
u potkrovlju? Nije bilo podnih vrata koja su vodila na tavan, barem ne u ovoj sobi.
Kroz glavu su mi prolazila sjećanja. Slike od jučer, Mia u svojoj kolijevci, Angela
kako podiže zastore u njezinoj sobi, grije bočicu mlijeka u mikrovalnoj i priča mi
o svojoj kćeri i unuci. Angela uopće nije bila onakva kakvom sam je zamišljala,
bila je čvrsto na zemlji bez obzira na to koliko je vremena prošlo otkad je odgajala
vlastitu djecu. Ili je možda upravo to bio razlog. Kako je svojim liverpulskim
naglaskom malo jače naglašavala samoglasnike dok je govorila o svojoj spavaćoj
sobi kad je bila mala.
Po dvoje u svakom krevetu, a najmanje u donjoj ladici.
Skrenula sam pogled prema komodi od čvrste tamne hrastovine i s četiri
široke ladice koja je zauzimala polovicu nasuprotnog zida.
Na njoj je stajalo ovalno zrcalo s mjedenim okvirom, ukrašeno čipkom i
porculanskim skulpturicama.
Otvorila sam donju ladicu.
Mia je zurila u mene svojim plavim očima u kojima su se sjajile suze, trepćući
od nagla svjetla. Još je jednom preplašeno zaplakala pa sam osjetila kao da mi se
srce sprema eksplodirati od olakšanja.
“Hej, ti”, rekla sam, ponovno osjetivši težinu suza u očima. “Bog, Mia.”
257
 Knjige.Club Books

Ležala je na mekoj bijeloj dekici, a polovica ladice bila je ispražnjena kako bi

imala dovoljno mjesta za sebe. U jednoj je rukici držala žutu krpicu od muslina,
vlažnu na mjestu koje je sisala. Podignula sam je s dekicom i nježno položila na
tepih. Okrenula sam je u svim smjerovima kako bih provjerila ima li krvi,
posjekotina ili tragova ozljeda, ali nije bilo ničega vidljivog. Nježno sam joj
obrisala suze pa me uhvatila za prst svojom rukicom.
“Hajde, malena”, rekla sam. “Idemo odavde.”
Prebacila sam sačmaricu preko ramena, zamotala Miju u dekicu i odnijela je
niz stražnje stubište. Kad je kuća prvotno izgrađena, ono je vjerojatno bilo
namijenjeno za upotrebu osoblju jer je bilo znatno uže i mračnije od glavnog
stubišta koje je vodilo niz hodnik. Stražnje je pak stubište vodilo sve do donjeg
dijela kuće i imalo je tek nekoliko prozora, s tim da je donji dio bio u potpunom
mraku. Zaustavila sam se na pola puta kako bih osluhnula ima li buke ili bilo
kakvog znaka da me Church čeka dolje u ostavi, ali čula sam samo Mijino tiho
gugutanje i disanje. Sad je bila kod mene, neozlijeđena, a jedino što mi je bilo u
glavi jest kako je što prije odvesti odavde. Ali postojalo je još jedno mjesto kojim
smo morale proći prije odlaska.
Došla sam na dno stubišta i prošuljala se ostavom na čijim su zidovima bili
poredani ormarići i police. S desne strane nalazila se glavna kuća, a s lijeve
naknadno dodano krilo. Krenula sam nalijevo i iskradala se hodnikom, a škripanje
drvenog poda bilo je zastrašujuće glasno u odnosu na potpunu tišinu svega
ostalog. S ramena sam spustila sačmaricu i prihvatila je jednom rukom. Prislonila
sam rukohvat na lakat i stavila prst na obarač. Vrata na kraju hodnika bila su
zatvorena. Zoena soba. Soba bivše supruge Dominica Churcha. Imala sam užasan
i mučan osjećaj u želucu, osjećaj da se i njoj osvetio dok je bespomoćno ležala u
krevetu i tako završio ono što je započeo prije godinu dana.
Otvorila sam vrata bijele sobe.
Zoe je bila tu, glave blago nagnute u stranu, dok su uređaji, žice i čiste bijele
plahte bile na svom mjestu. Monitor pokraj kreveta odzvanjao je sporim, ali
stabilnim ritmom dok joj se tijelo nalazilo negdje između života i smrti. Nije
imala rane ili tragove ozljeđivanja. Izgledala je jednako kao i jučer.
“Moram ti odvesti Miju odavde”, rekla sam stojeći pokraj njezina kreveta.
“Žao mi je, Zoe.”
Da je postojao način da je vodim s nama, učinila bih to. Ali trebali su joj ovi
uređaji, trebala joj je ova soba. Provjerila sam monitor. Puls joj se činio stabilnim
i nije bilo alarma ili poruka upozorenja. Policija će uskoro doći ovamo i...
Odsjaj u zrcalu. Pokret. Bljesak nečega u vrtu iza mene. Ljudska figura?
Okrenula sam se i čučnula pokraj kreveta pa sam provjerila prozore koji su
gledali prema travnjaku. Hladna jeza prolazila mi je preko kože. U džepu mi je
zazvonio mobitel pa sam se trznula od straha. Položila sam sačmaricu na pod i
repetirala je slobodnom rukom dok sam drugom još uvijek držala Miju.

258
 Knjige.Club Books

Na zaslonu se pojavio Stuartov broj.

“Ellen.” Glas mu je bio napet od zabrinutosti. “Gdje si?”
“Ovdje sam u The Grangeu, svi morate doći ovamo što je prije...”
“Rekao sam ti da ostaneš u hotelu!” Bilo je to gotovo vikanje. “Podijelili smo
se jer smo imali pouzdanu dojavu da je meta uočena, ali na kraju ništa od svega.”
“Upucao ih je oboje, Stuarte.”
Zapanjeno je šutio prije nego što je odgovorio: “Tko? O čemu govoriš?”
“Gerald Clifton je mrtav.” Zgroženo sam uzdahnula. “A Angela je u lošem
stanju, smjesta joj je potreban liječnik. Zvala sam hitnu, ali moraju požuriti.”
“Ellen”, šapnuo je, “moraš me poslušati i ovaj put učiniti kako sam ti rekao.
Moraš mi vjerovati. Možeš li to?”
“Da.”
“Imamo novi trag u vezi s Holtom. Upravo je ponovno promijenio mobitel i
uspjeli smo mu locirati signal. Ellen, slušaj me vrlo pažljivo: on je tamo. Još
uvijek je u kući. Moraš otići. Odmah.”

259
 Knjige.Club Books

65

Dok sam se šuljala kroz kuću, ušutkavala sam Miju na svom ramenu sledivši se
na svaki zvuk. Proučavala sam svaka vrata i prozor pokraj kojih smo prolazile.
Ime mi je svakim korakom iznova i iznova odzvanjalo glavom. Detektiv pozornik
Nathan Holt. Imala sam snažan osjećaj da me promatra i vreba, spreman za napad
kad se budemo spremale pobjeći. Ključevi Mercedesa nalazili su se u posudi
pokraj ulaznih vrata: unutra je bila sjedalica za Miju, a i bio je brži i veći od mog
Citroena. Istrčala sam na prilaz osjećajući se užasavajuće izloženom, a onda sam
otvorila stražnja vrata, smjestila je u sjedalicu pa brže-bolje obišla auto i uskočila
na vozačko mjesto. U svakom sam trenutku očekivala čuti krckanje šljunka, ljutit
povik ili hitac.
Idi.
Tek kad sam počela ubrzavati niz prilaz, shvatila sam da više nema crnog
luksuznog automobila koji je maloprije bio tu. Ali trenutačno nisam mogla misliti
o tome; obećala sam Stuartu da ću se bez zaustavljanja odvesti ravno u sjedište
policije i da ćemo se tamo naći. Poslao mi je poruku da se vidimo. na parkiralištu
za posjetitelje i kako se ni iz kojeg razloga ne bih smjela zaustavljati. Odgovorila
sam mu uzdignutim palcem.
Imala sam snažan poriv pritisnuti gas do kraja i upregnuti veliki Mercedesov
motor kako bih što prije stigla onamo. Međutim, bila sam itekako svjesna da je
Mia u sjedalu do mene, a to je pak predstavljalo novu ranjivost u prometu. Zato
sam odmjeravala svakog drugog vozača u slučaju da vozi brzo ili mi dolazi
preblizu. Sve sam vrijeme pogledavala Miju provjeravajući je li joj udobno u
glomaznoj sjedalici koja je bila okrenuta unatrag. Izgledala je vrlo zadovoljno dok
je sisala kut svoje krpice i zurila kroz prozor prema tamnim oblacima.
Osjetila sam olakšanje kad sam napustila seoski krajolik Buckinghamshirea i
ušla u predgrađa Londona. Bilo je ohrabrujuće ponovno se naći među poznatim
prizorima gradskih ulica, zgrada i ljudi, ali i osjetiti sigurnost koja je proizlazila iz
velikih brojeva.
Sada smo sigurne. Sada smo sigurne.
Dovezavši se u Pinner, zaustavila sam se na semaforu, a mobitel mi se oglasio
novom porukom s nepoznatog broja.

260
 Knjige.Club Books

Sjećaš se napuštenog kompleksa studija? Odmah idi onamo. Bez policije,

bez poziva, bez smicalica.

Okrenula sam se u sjedalu, gotovo očekujući vidjeti Holta negdje u autu iza
sebe ili kako me gleda s ulice dok drži mobitel u ruci. Ali nisam ga vidjela. Na
brzinu sam odgovorila.

Zašto bih to učinila?

Krenula sam sa semafora kad mi se u krilu ponovno oglasio mobitel. Još jedna
poruka, ali bez riječi, samo fotografija - uvećan prikaz Noina lica. Nije nosio
Spidermanove naočale. Oči su mu bile širom otvorene i izgledao je ozbiljno.
Prestravljeno.
Nečija ruka prislonila mu je crnu cijev pištolja na glavu.
Zakrivudala sam u traci pa me taksi iz suprotnog smjera promašio tek za
nekoliko centimetara, a za mnom se začuo metež bijesnog trubljenja. Noah.
Želudac mi se preokrenuo pa sam progutala slinu koja mi se skupila u grlu, na
trenutak pomislivši da sam možda bolesna. Vratilo mi se neželjeno sjećanje:
posljednje riječi koje mi je Noah rekao u petak kad je stavio prste na svoja mala
prsa.
Kunem se, tako mi svega.
Nekoliko sekundi poslije došla je nova poruka.

Donesi bebu u studio 7 pa možemo napraviti razmjenu. Ili ga možeš

pustiti da umre. Izbor je na tebi.

Nisam mogla voziti. Jedva sam mogla i gledati, slika Noina prestravljena lica
urezala mi se u mrežnice. Skrenula sam na autobusnu postaju i na nekoliko
trenutaka ostala sjediti. Pokušavala sam kontrolirati disanje i galopirajuće lupanje
srca.
Moje kumče. Sin moje najbolje prijateljice, njezin prvorođenac, dijete koje
poznajem otkad je došlo na ovaj svijet. Nije bio moja krv, ali vjerojatno je najbliže
tome što ću u životu imati. Tarin slatki i ozbiljni šestogodišnjak koji se nekako
našao kao protuteža bebi koja je drijemala u sjedalu iza mene. Beba jedne
neznanke, djetešce koje sam obećala štititi. Nevinašce koje sam spasila od smrti.
Mogu li sad stvarno odustati od nje? Jesam li imala izbora?
Nije bilo pravog odgovora na to pitanje. Nije bilo dobra rješenja. Kao odgovor
poslala sam jedine riječi koje su mi pale na pamet.

261
 Knjige.Club Books

Nemoj nauditi Noi.

To što će se njemu dogoditi ovisi samo o tebi, Ellen.

Zabacila sam glavu na naslon i još jednom pogledala Miju. Kapci su joj bili teški
dok se borila sa snom, a obraščići rumeni i okrugli poput ljetnih jabuka. Na koncu
sam skrenula pogled s nje i poslala odgovor.

Na putu sam tamo.

Požuri. Nazoveš li policiju, mali je mrtav.

Utipkala sam novu adresu u navigaciju, čvrsto stisnula volan i ponovno se

uključila u promet. Navigacija je pokazivala da je kompleks studija udaljen tri i
pol kilometra, oko kilometar i pol dalje nego policijska postaja. Slijedila sam
upute auto-pilota, ali misli su mi bile negdje drugdje. Naprezala sam se i brzo
razmišljala pokušavajući pronaći treću mogućnost za ovu nemoguću dvojbu. Ali
vidjela sam samo dvije: Noah ili Mia. Toliko jednostavno.
U trenutku dok sam skretala na napušteno parkiralište i prolazila kroz nanose
lišća i smeća, znala sam što mi je raditi.
U krilu mi je zazvonio mobitel.
“Što se dogodilo?” rekao je Stuart prije nego što sam stigla išta reći. “Zašto
nisi u postaji? Dosad si već trebala biti ovdje.”
“Ne mogu sada razgovarati.”
“Samo se parkiraj na mjesto za posjetitelje, odmah ću se spustiti i čekati te.”
“Ne mogu, Stuarte. Više ne.”
“Molim? Ne razumijem, Ellen, što se događa?”
Pogledala sam sačmaricu ispod suvozačkog sjedala. “Zao mi je, Stuarte. Prvo
moram obaviti nešto drugo.”
“Reci mi što se...”
Pritisnula sam tipku za prekid poziva i isključila zvuk mobitela. Odvezla sam
se na sam kraj parkirališta, pred stražnji ulaz kroz koji sam pobjegla prije pet dana.
Ugasila sam auto i nekoliko minuta ostala sjediti u tišini. Pripremala sam
se. Razmišljala o svemu ovome.
Mia je ponovno drijemala; vožnja ju je uljuljkala u bezbrižan san. Voljela bih
više od svega kad bih nas odmah sad mogla odvesti u policijsku postaju, na
sigurno. Kako bih i nju i Nou sklonila od opasnosti. Ali to nije bilo moguće.
Ne. Ovo je bio jedini način.

262
 Knjige.Club Books

Obavila sam još jedan poziv, a potom rasprostrla veliku bijelu deku na
stražnjem sjedištu kako bih se pripremila za ono što me čeka.
“Žao mi je, Mia.” Obrisala sam suzu i uzela naramenice njezine sjedalice.
“Žao mi je.”

***

Kompleks studija bio je baš onakav kakvim sam ga se sjećala. Golema prazna
zgrada prozora prekrivenih prašinom i dugih širokih hodnika koji su zaudarali na
plijesan i trulež. Hrpe naslaganih plastičnih stolica, sve napušteno. Otvorena
vrata potpuno zaboravljenih ureda koji su još uvijek bili ispunjeni namještajem.
Glomazni relikt nekog prošlog vremena koji je predugo čekao nove stanare koji
nikad neće doći.
Požurila sam hodnikom držeći bebu umotanu u dekicu i naslonjenu na desno
rame. Ulazila sam dublje u kompleks prateći izblijedjele znakove za studio broj
sedam. Najprije sam skrenula lijevo, a onda desno pa opet lijevo. Dočekao
me miris dima požara koji je Dominic Church podmetnuo kad sam posljednji put
bila ovdje. Konačno sam došla do teških dvostrukih vrata s izblijedjelom
otisnutom brojkom sedam. Otvorila sam ih i povirila unutra.
Tama. Pričekala sam da mi se oči priviknu pa sam polako počela raspoznavati
oblike na kraju velike prostorije. Možda pozornica? Čovjek? Noah? Stupila sam
unutra, a velika vrata zalupila su se za mnom pa je ponovno zavladala gotovo
potpuna tama.
Zrak je ovdje bio hladniji, ali istodobno i ustajao i smrdljiv, kao da je
godinama bio zarobljen. Hladnoća mi je prošla preko kože, a znoj mi se lijepio za
odjeću.
“Hej?”
Riječ je odjekivala oko mene odbijajući se o visok strop prije nego što je
potpuno iščezla. Upotrijebila sam svjetiljku mobitela ne bih li vidjela kroz tamu.
Studio je bio ogroman, barem tri tisuće četvornih metara, i bio je posve obojen
u crno. Nizak mostić vodio je prema njegovu središtu, povezujući ga s
pozornicom na daljnjoj strani. Polako sam krenula prema mostiću dok su mi
cipele cvokotale po tvrdom crnom podu.
“Ovdje Ellen Devlin”, rekla sam polažući zaštitnički ruku preko dekice. “S
Mijom, baš kao što si želio.”
Nije bilo odgovora. Nastavila sam hodati penjući se uz tri stube na pozornicu
gdje su duge crne zavjese visjele od stropa do poda.
“Gdje je Noah?” upitala sam. Očajnički sam ga željela vidjeti i uvjeriti se da
je dobro. “Gdje je on?”
Nije bilo odgovora, ali onda...

263
 Knjige.Club Books

Svjetlost. U djeliću sekunde studio je preplavilo stotine zasljepljujućih

svjetala koja su svaki njegov kutak ispunile vrtoglavim blještavilom. Stotine,
tisuće žarulja odjednom donijelo je sjaj koji me je natjerao da zatvorim oči i rukom
prekrijem lice. Dok su mi se oči polako privikavale, a bijeli odsjaj još uvijek
plesao zjenicama, primijetila sam da je visoki strop ispunjen metalnim vodilicama
i postoljima za osvjetljenje pozornice. Sva je svjetlost vodila tamo. Zaškiljila sam
kad se na drugoj strani studija kroz zasljepljujuću svjetlost pojavila ljudska figura.
Obris. Silueta. Muškarac.
“Bog, Ellen”, rekao je. “Lijepo je ponovno te vidjeti.”

264
 Knjige.Club Books

66
Kathryn Clifton

PRIJE

Žena se zvala Ellen.

Činila se dragom. Kao da zna što radi i kamo će sa svojim životom. Kathryn
ju je proučavala preko stolića u vlaku, tu visoku ženu u nasuprotnom sjedalu koja
je gledala Miju kao da je riječ o najnevjerojatnijoj stvari na svijetu. Što je i
bila, naravno. Njezina nećakinja, ta čudesna beba, sve što joj je ostalo od njezine
starije sestre. Kao da se Zoe ponovno rodila i dobila novu priliku.
Kathrynin se mobitel oglasio novom porukom.

Sigurno ti je na tragu, prati te u autu.

Ponovno je pogledala Miju i osjetila još jedan nalet panike. Jeza i hladnoća prošli
su joj cijelim tijelom sve do stopala. Znala je što je bilo na kocki: uhvati li Miju,
ubit će je i nikad joj neće pronaći tijelo. Zato ju je Kathryn i uzela sa sobom, zato
je bježala. Ako me prati, pomislila je, možda mu trebam ostaviti trag koji će moći
slijediti. Trag koji će ga udaljiti od Mije.
Nije mogla ostaviti Miju s bilo kime. Ali možda ju je mogla ostaviti s ovom
ženom. S Ellen. Činila se pametnom, razboritom i normalnom, kao da će znati što
joj je činiti. Mia bi s njom bila sigurna, barem neko vrijeme. Ni pola sata. Ili to ili
će je uhvatiti, obje, a to se neće dogoditi. Kathryn to nije mogla dopustiti. Radije
će sama biti mamac.
Vrijeme je istjecalo.
Ostati u vlaku ili izaći.
Ostati ili izaći.
Sad ili nikad.
Kathryn je mogla osjetiti kako joj se srce pomalo slama od pomisli na to što
se spremala uraditi. Donijela je odluku i poslala još jednu poruku, a nekoliko
sekundi poslije primila je i odgovore.

Napravi tako.
265
 Knjige.Club Books

Trebao bih na vrijeme stići do Marylebonea i presresti ih.

Budi oprezna.

Kathryn je u torbi pronašla kemijsku i list papira, potvrdu o dostavi. Okrenula ga

je na poleđinu i počela pisati gledajući svoju ruku kako oblikuje slova.

Molim te, čuvaj Miju.

Ne vjeruj policiji.
Ne vjeruj nikome.

Presavila je papir, sprijeda napisala Ellenino ime i gurnula ga u svoj ruksak.

Uradi to, odmah. Prije nego što se predomisliš.
“Možete li ostati s Mijom samo dok ja riješim ovaj poziv? Ovo je... hitno.”
“Naravno”, rekla je Ellen smiješeći se malom smotuljku u svojim rukama, a
Mia ju je rukicom uhvatila za kažiprst. “Samo daj, snaći ćemo se na minutu.”
“Bit ću tamo.” Gestikulirala je preko svog ramena niz kupe. “Vratit ću se.”
Ellen je ponovno podignula oči dok joj je smiješak blijedio.
“Kathryn, je li sigurno sve u redu?”
“Da”, Kathryn je ustajala sa sjedala. “Hvala vam. Neću dugo.”
Pružila je ruku i nježno vrhovima prstiju dotaknula bebinu glavu, moleći se
da sljedeći put kad vidi prekrasnu sestrinu curicu sve ovo bude gotovo. Ruke su
joj se tresle od panike pa se pitala je li Ellen to primijetila. Samo idi.
Hodala je prema kraju kupea pa zastala pokraj vrata. Nazvala je taksi tražeći
da je što je prije moguće preuzme s postaje. Imala je osjećaj da je vlaku trebala
cijela vječnost da uspori i zaustavi se, a kad konačno jest, bila je prva koja je
stupila na mali peron na Seer Greenu. Gurnula je ruke u džepove jakne i požurila
što dalje od vlaka. Nije se smjela osvrtati jer bi se inače mogla predomisliti.
Međutim, dok je prolazila pokraj vlaka, na prozoru se začulo kucanje. Ellen ju je
zbunjeno gledala, još uvijek držeći Miju u naručju.
“Oprosti”, rekla je tiho Kathryn gledajući prema njoj.
Okrenula se i požurila dalje peronom skupa s nekoliko drugih putnika. Prošla
je barijere za karte i izašla na parkiralište ispred postaje. U kutu se nalazilo
stajalište za taksije, a cijeli je prostor žičanom ogradom bio odijeljen od perona
i pruge. Ponovno je nazvala službu za taksije i ponovno su joj rekli da je auto na
putu prema njoj.
Odavde je mogla vidjeti vlak koji se uz brujanje motora udaljavao od postaje
i kretao jugoistočno prema Londonu. Kathryn je osjetila kako joj koljena klecaju,
a krv u panici šiklja venama. O, Bože, jesam li postupila ispravno? mogla skinuti
pogled s vlaka koji se udaljavao i ubrzavao odvodeći Miju svakom sekundom sve

266
 Knjige.Club Books

dalje i dalje. Još uvijek je promatrala kako stražnji dio vlaka nestaje u daljini kad
se iza nje zaustavio auto. Čula je zvuk motora, otvaranje vrata i korake na asfaltu.
Okrenula se. To nije bio vozač taksija, nego poznato lice. Na trenutak je
iznenađeno rastvorio oči kad je vidio da je sama.
Samo ona.
Bez bebe.
Međutim, brzo se pribrao pa joj prišao bliže i prepriječio joj put. U ruci s
rukavicom vidjela je bljesak nečega metalnog.
“Bog, Kathryn.”
“Ti”, rekla je.

267
 Knjige.Club Books

67

Na drugoj strani studija stajao je detektiv inspektor Stuart Gilbourne.

Preko odjeće nosio je jednodijelni bijeli kombinezon, a na nogama plastične
navlake za cipele. Imao je i rukavice od lateksa, a jednu je ruku spustio uz bok
držeći u njoj crni pištolj. Izgledao je mirno i staloženo.
“Ti”, rekla sam osjećajući mučninu koja mi se uzdizala iz želuca. “Ti si Duh.”
Pokazivao mi je pištoljem. “Spusti Miju na pod i napravi tri koraka unatrag.”
“Gdje je Noah?” rekla sam privijajući bebu čvršće k sebi. “Što si mu uradio?”
“On je dobro.”
“Dovedi ga i pokaži mi ga.”
“Sve u svoje vrijeme, Ellen.” Lagano mi se i hladno nasmiješio. “Usput, hvala
ti za sinoć. Stvarno sam uživao.”
U dubini grla osjećala sam vrtoglavicu, slabost i gorčinu. Toliko sam stvari
željela reći: deset, stotinu, tisuću. Željela sam vrištati, vikati na njega, ozlijediti
ga i natjerati da osjeti djelić bijesa, straha, izdaje i srama koje sam trenutačno
osjećala.
“Gade jedan”, rekla sam. “Iskoristio si me kako bi došao do Mije.”
“Učinio sam što je bilo potrebno.”
“Angela je bila u pravu za Duha.”
“Samo napola”, odgovorio je. “Izabrala je pogrešnog policajca.”
“Zato mi je Kathryn napisala da ne vjerujem policiji. Znala je da je jedan od
vas pokvaren, ali si je toliko smotao da više nije znala gdje se nalazi. Ti ili
pozornik Holt. Ili možda obojica zajedno.”
“Nadređeni su počeli sumnjati. Naredili su mom partneru da me nadgleda,
možeš li vjerovati? Na koncu ispada da je Nathan stvarno imao svoj plan.”
Odmahivala sam glavom. “Zato je Holt otpočetka želio uzeti uzorak njezina
DNK-a, zar ne? Za slučaj da se pokušaš miješati u rezultate, da možda zamijeniš
uzorak s nekim drugim kako se DNK ne bi povezao s tobom. Želio je
netaknut uzorak, neovisan od bilo kakvog tvog utjecaja. Ali svejedno si ga uspio
spriječiti.”
Gilbourne je slegnuo ramenima. “Ja sam mu šef.”

268
 Knjige.Club Books

“Zašto si ubio te žene, Stuarte?”

“Idemo redom”, rekao je uperivši pištolj u mene. “Spusti bebu na pod.
Odmah!”
“Neću dok mi ne kažeš.” Nisam se micala. “Sienna Parker, prva žrtva. Zašto
si je ubio?”
“Zašto misliš da ću ti to reći?”
“Zato što si ponosan jer si se izvukao. Zato što to pokazuje koliko si pametniji
od svih svojih kolega, forenzičara i šefa koji smatra da te je pregazilo vrijeme.”
Na trenutak me promatrao, kao da se premišlja što će mi reći. Malo je spustio
pištolj, a usta su mu se iskrivila u osmijeh.
“Sienna je bila pohlepna kurvetina. I to mislim doslovno.
Sve što sam želio je nastaviti raditi i vladati situacijom. Ostati u formi u
kakvoj sam uvijek bio, kad sam radio dokasna i po cijele noći. Ali kako postaješ
stariji, to postaje sve teže pa ti treba mala pomoć kako bi zadržao energiju. Kako
bi se oporavio i osjećao bolje.”
“Nije Holt taj koji je radio u specijalnoj jedinici, zar ne? Izrabljivanje ljudi?”
Um mi je gubio kontrolu vrteći se sto na sat. “To si bio ti.”
“Mudra si ti glavica, Ellen. Poznavao sam Siennu još otprije i znao sam da mi
može srediti nešto deksa kad mi bude zatrebalo.” Vidjevši moju zbunjenost, dodao
je: “Deksamfetamin. Omiljena droga pilota, vojnika i ljudi koji moraju raditi bez
obzira na sve. Sienna mi ga je neko vrijeme prodavala, ali onda je postala
pohlepna pa me odlučila ucijeniti. Nažalost, izbrbljala se svojoj najboljoj
prijateljici Louise, a ona je onda neke dijelove prenijela maloj zgodnoj terenskoj
radnici koja ih je obje pokušavala maknuti s ulice.”
“Zoe Clifton.”
“One dvije bile su skitnice, ološ. Ali za Zoe je bilo šteta.”
“Hoćeš reći, šteta što je nisi uspio dokrajčiti.”
“Ne bi ni bilo potrebno da je Sienna držala jezik za zubima - zapravo je ona
kriva. Znao sam da to moram zaključiti i srezati u korijenu.”
“Znači, cijela je stvar bila zataškavanje?”
“Ne razumiješ.” Podignuo je glas kao da se muči zadržati kontrolu. “Sve bih
izgubio da je to procurilo. Karijeru, mirovinu, ugled, slobodu. Ološ koji sam
strpao u zatvor počeo bi tražiti pomilovanja, sve moje presude bile bi poništene i
puno odvratnih gadova ponovno bi se našlo na slobodi.” Sklopio je šake kao da
se moli. “Sve bi nestalo preko noći. Sve te godine službe, a zbog čega? Zato što
sam se trudio obavljati svoj posao najbolje što mogu? Zla sreća, ali tako je moralo
biti - Sienna mi stvarno nije dala drugog izbora.”
“Sve ovo samo zato što si ovisnik?”
“Zato što sam cijeli život posvetio ovom poslu!” viknuo je. “Ja sam dobar
policajac koji je napravio nekoliko loših stvari, to je sve. Ali iz dobrih razloga.”
269
 Knjige.Club Books

Na koži sam osjećala toplinu studijskih svjetala, ali svejedno sam se osjećala
zaleđeno i smrznuto do kosti. “Ubio si ih i prikazao kao da je sve djelo nekog
serijskog ubojice koji napada ranjive žene. Samo si ti znao kako ne ostavljati
dokaze za sobom. A kad si se obračunao s njima, morao si otkriti je li i Zoe
prijetnja.”
“Morao sam vidjeti koliko toga zna.”
“Pa si joj se približio. Baš kao što si i meni.”
“Nisam se planirao spetljati s njom, a definitivno nisam planirao spavati s
njom. Ali jedna stvar vodila je drugoj, znaš kako to ide. Neke žene očito ne mogu
odoljeti mom šarmu.” Pokvareno mi se nasmiješio. “Je li tako, Ellen?”
“Ti si muškarac s kojim se Zoe viđala, ali saznala je što si napravio, zar ne?”
“Jedna pogreška, to je sve.”
“Kako je saznala?”
“Namjeravao sam pronaći Siennina dilera i nabaviti nešto tableta kad se stvari
smire. Zato sam zadržao njezin mobitel. Budala?” Žalosno je odmahivao glavom.
“Jedne noći u mom stanu Zoe i ja popili smo nekoliko pića. Dok je tražila punjač,
pronašla je Siennin mobitel i prepoznala futrolu s uzorkom leptira. Zbrojila je dva
i dva pa smo se posvađali, a onda je izjurila van.”
“Zato si i nju morao ušutkati. Samo što prilikom napada nisi uspio dovršiti
posao, zar ne?”
Gilbourne je slegnuo ramenima. “Čak i najbolji planovi imaju mane”, rekao
je povrativši kontrolu nad glasom. “Samo je jedan maleni peh dovoljan da se
spotakneš. Zoe se nikad neće probuditi iz kome, ali ako bi ikad pronašli Mijin
DNK i povezali ga sa mnom, postao bih glavni sumnjivac, a sve što sam u životu
postigao raspalo bi se u komadiće.”
Sjetila sam se što mi je Angela jučer rekla o Zoenu dečku, bezimenom
muškarcu kojeg iz nekog razloga nisu uspjeli identificirati, i koji je ostao potisnut
i zaboravljen nakon što je ona napadnuta i ostavljena da umre.
Istraživali su i kopali po njezinu privatnom životu, ali nisu saznali o kome je
riječ.
Naravno da nisu.
“Istraživao si vlastite zločine”, rekla sam. “Pokušao si smjestiti Dominicu
Churchu, bacao si mu klipove pod noge, obilježio si ga kao ljutitog bivšeg supruga
koji traži osvetu. Kad to nije upalilo, okrenuo si se Leonu Markovitzu,
osramoćenom novinaru koji je bio gurnut preko ruba, a poslije toga si ostavio
dovoljno tragova kako bi u priču uključio i pozornika Holta. Kako si mislio
utjecati na rezultate Mijina DNK testa? Kome si od njih mislio smjestiti?”
“Sada više nije važno, zar ne?” Slegnuo je ramenima. “Sada imam tebe. Beba
nestaje i imamo potpuno novu priču u koju se sve uklapa. Ili će je barem zamagliti
dovoljno jako da je nitko nikad ne uspije odgonetnuti.”

270
 Knjige.Club Books

“Neće ti vjerovati.”
“Mislim da vjerojatno hoće. Odlikovani veteran Metropolitanske policije
protiv poremećene rastavljene žene s mačkom koja očajnički i pod svaku cijenu
pokušava doći do bebe? Budi realna, Ellen: ti si savršen žrtveni jarac.
Pretpostavljam da si bila toliko dobra da si donijela oružje upotrijebljeno
na gospodinu i gospođi Clifton, jesi li? Gdje je?”
Osjetila sam stezanje u želucu. Sačmarica. Podignula sam je s poda pokraj
Geraldova tijela misleći da je to puška iz njegove vitrine koju je uzeo u
samoobrani. Ponovno sam bila u krivu. Pogledala sam oko sebe: svjetla,
pozornica, set. TV studio bio je prikladno mjesto za fikciju koju sam mu
nesvjesno pomogla stvoriti.
U autu.
“Došla si Mercedesom, zar ne? Zbog sjedalice.” Nasmiješio se nakon što sam
mu potvrdno kimnula. “Odlično. Znači, imamo oružje kojim je počinjeno
ubojstvo, prekriveno otiscima tvojih prsta, koje će biti pronađeno u autu
ukradenom ispred kuće Cliftonovih nakon što si ih ubila i otela im bebu. Usput,
gdje su je zaboga sakrili?”
“U komodi s ladicama”, rekla sam jednoličnim glasom. “Oboje si ih ubio kako
bi mi smjestio da preuzmem krivnju. Znao si da ću se odvesti tamo i pronaći ih.”
“Dosta dobar plan B, zar ne? Plan A bio je da Kathryn obavi sav posao. Učinio
sam je dovoljno nervoznom da izvede bebu iz kuće, ali dotad je već bila toliko
zbunjena da nije znala kome može vjerovati. Dominic je bio toliko paranoičan da
ju je uvjerio kako je netko prati preko mobitela i kako će je uskoro uloviti, a
zapravo je i bio u pravu. Onda je došla na ludu ideju da preda dijete nekom strancu
i tako si ti uključena u cijelu priču.”
“I nju si ubio, zar ne?”
“Što ti misliš?”
“Mislim da si manipulativni psihopat.”
Nasmiješio se. “Nisi mi to rekla sinoć u hotelskoj sobi.”
Osjetila sam nalet bijesa u grudima sjetivši se kako sam ga primila u svoj
krevet, kao i sati koje smo proveli zajedno i tajni koje sam podijelila s njim.
“Gdje je Noah?” ponovila sam boreći se zvučati smireno.
“Živ je i zdrav.”
Promotrila sam ga, taj samopouzdani smiješak, raščupanu kosu i neobrijanu
bradu. U kutu oka zamijetila sam mu lagan trzaj.
“Nije ovdje, zar ne?” rekla sam. “Blefiraš. Fotografija je lažna.”
Podignuo je obrvu i lagano mi kimnuo u znak poštovanja.
“Jako dobro, Ellen.” Iz džepa je izvadio plastičnu vezicu. “Fotografija u mojoj
vlastitoj obradi, ali zapanjujuće realistična, zar ne? Pomislio sam da će mi

271
 Knjige.Club Books

poslužiti ako te u cijelom ovom procesu bude trebalo na nešto nagovarati.

Ratovanje se temelji na obmani, zar ne? Zar te nisu to naučili u mornarici?”
“Ovo nije ratovanje, ovo je ubojstvo.”
“Koja je razlika? A sad spusti bebu i napravi tri koraka unatrag, kao što sam
ti već rekao.”
“A što onda?”
“Vrijeme je da vas dvije napustite pozornicu u oblaku dima.” Ponovno je
podignuo pištolj. “Neću ti ponavljati.”
Nagonski sam podignula ruku i položila je preko dekice, kao da tako mogu
zaštititi bebu od metka.
Mahao je plastičnom vezicom u lijevoj ruci.
“Vrijeme je da nestaneš. Da obje nestanete. Sad spusti Miju na pozornicu i
pruži ruke prema meni. Spojenih dlanova.”
“Neću.”
“Nećeš?”
“Mene možeš imati, ali nju ne.”
Napeo je pištolj i podignuo ga tako da mi je čelična cijev bila u razini s očima.
“Obje ste gotove, Ellen. Tako sve ovo završava.”
Uspravila sam se što sam više mogla na nožne prste dok mi je krv vrela u
ušima.
“Onda dobro”, rekla sam. “Želiš je? Evo ti je.”
Skupila sam bebu u dekici i bacila je na njega.

272
 Knjige.Club Books

68

Zateturao je unatrag zamahnuvši rukom prema Mijinoj debeloj bijeloj dekici.

Preplašeno je rastvorio oči gledajući je kako se odmotava iz svog zavežljaja, ta
najslađa plavokosa beba u bijeloj benkici savršenih prstića, U tišini se smiješila
dok je ispadala iz dekice, a onda je lupnula glavom o pozornicu uz zvuk loma
plastike. Lutka ga je samo na sekundu zbunila, ali već sam posegnula za
sačmaricom koja je visjela o pojasu ispod moje jakne. Desnom sam rukom
zgrabila glatki rukohvat od ljeskovine, a lijevom podignula cijev. Srce mi je
divljački udaralo o prsni koš.
Presporo, presporo.
Trznula sam se na eksploziju metka pored svoje glave; prošao mi je
centimetar od lijevog uha. Podignula sam sačmaricu u razinu njegovih prsa pa se
prestrašeno zagledao u mene dok smo oboje držali oružje upereno jedno u drugo.
“Spusti pušku!” vikao je. “Spusti je ili ću pucati!”
“Povučeš li ponovno obarač, i ja ću. Oboje gubimo.”
“Što si napravila s bebom? Gdje je?”
“Negdje na sigurnom.” Dlanovi su mi bili vlažni od znoja. “Nisam željela
ugrožavati još jedan život donoseći Miju ovamo.”
“Što nije u redu s tobom, dovraga? Imaš li posljednju želju?”
Svjetlost koja je dolazila iza njegovih leđa bila je zasljepljujuća pa sam morala
zaškiljiti.
“Obmana, Stuarte. Baš kao što si rekao.”
Duboko je udahnuo odmahujući glavom. “Bože, nemoguća si.”
“To mi je suprug znao govoriti.”
Nasmiješio se kratkim mahnitim krikom pa sam mu na trenutak mogla vidjeti
tračak ludila u očima. Prazninu. Zlo.
“Hajde sad, lijepo i polako spusti pušku, Ellen. Onda možemo razgovarati kao
razumni odrasli ljudi.”
Stisnula sam sačmaricu čvršće uz rame, držeći je u razini njegovih prsa.
“Mislim da neće ići.”

273
 Knjige.Club Books

“Ništa, onda se čini da imamo pat-situaciju.” Osmijeh mu je izblijedio, a

pištolj u ruci ponovno mu je bio stabilan. “Znači, shvatila si da je o meni riječ i
prije negoli si došla ovamo, je li?”
“Manje-više, ali morala sam biti sigurna. Morala sam se uvjeriti.”
“Pa sad jesi.” Glas mu je bio zajedljiv. “Mijenja li to više išta? Ne.”
“Nešto me muči još otkad sam te upoznala, Stuarte. Nisam mogla shvatiti
kako je dvadesetčetverogodišnja žena uspjela nadmudriti iskusnog policijskog
inspektora sa svim sredstvima na raspolaganju. Kako ti je uspjela izmaknuti
i pobjeći s Mijom kad je beba bila tako ključna za istragu. Danas dok sam se vozila
iz The Grangea, mislila sam da si upotrebljavao Miju kao mamac ne bi li natjerao
Duha da povuče svoj potez pa da ga onda možeš uhvatiti. Praktički se činilo kao
da si je pustio jer si želio Miju na otvorenom. Želio si je izvan te kuće i dalje od
svojih zaštitnika. Kathryn je znala da se nešto događa pa si je pustio da pobjegne.
Pratio si je preko mobitela i nisi bio svjestan da je i Holt prati preko
uređaja skrivenog u igrački koju je dao Miji. Onda mi je sinulo: iskoristio si
Kathryn na jednak način kako si iskoristio i mene. Kako bi došao do Mije, kako
bi je imao na otvorenom da je možeš uništiti. Trebao ti je žrtveni jarac, posrednik.
Znao si da ću jutros otići u kuću ako budem mislila da je Mia u opasnosti - zato si
me nazvao i rekao mi sve ono. Znao si da neću ostati u hotelu.”
Promatrao me uz probuđeno zanimanje, možda čak i nevoljko divljenje. “Kad
krivolovci napadaju krdo slonova, najprije upucaju najmlađeg jer znaju da će se
odrasli okupiti oko tijela i tako postati lakša meta. Dobro si odigrala svoju
ulogu, Ellen. Kad si mi sinoć ispričala onu priču iz Libije, znao sam da ćeš biti
savršena za ovo.”
“Gade jedan.”
Slegnuo je ramenima. “Kako god.”
“Nisam mogla razumjeti ni provale u svoju kuću. Tko god da je bio tamo u
srijedu navečer, mislio je da mene neće biti - zato je provalnik odjurio kad sam
sišla niz stubište. Nisam mogla shvatiti zašto je mislio da će kuća biti prazna.
Onda sam se sjetila da sam u policijskoj postaji rekla kako ću otići prespavati kod
prijateljice. Samo ste ti, Holt i moj odvjetnik bili u toj sobi za ispitivanje. Zato si
mi te prve noći provalio u kuću - mislio si da neću biti tamo. Ali predomislila sam
se. Pa si morao doći i sljedeći dan.”
“Nastavi. Zašto?”
“Kako bi pokupio sve što mi je ostalo od Mije, sve što bi moglo sadržavati
njezin DNK. Zato si uzeo sve stvari za bebu, za slučaj da pripadaju njoj. Čak si i
taj prvi put kad si me ispitivao bio vrlo odlučan doznati jesam li predala sve što je
pripadalo Miji.”
“Provala je mogla biti i Holtovo djelo.”
“Nije. Sinoć si došao u moj hotel jer si želio doznati što mi je rekla Angela
Clifton i koliko je sumnjala. Ali također si želio još jednom pretražiti moje stvari.

274
 Knjige.Club Books

Na Mijinoj krpici od muslina koju sam držala u torbici nalazila se njezina slina.
Jutros je nisam mogla pronaći, i to zato što si je ti uzeo.”
“Znači, zato smo ovdje, je li? Zbog glupe krpice?”
“Ovdje smo jer si ubio četvero ljudi, Stuarte. I jer si pokušao ubiti još dvoje.
Zato što si počeo s jednim ubojstvom pa se nisi mogao zaustaviti. Pokušao si
prikriti što si postao, a istina je to da si postao sve ono što si oduvijek mrzio.”
“Tebi je sve tako jednostavno, je li?”
“Kad si mi, dok sam bila u The Grangeu, rekao da je Holt još uvijek tamo, to
si bio ti, zar ne?”
Ponovno je slegnuo ramenima, kao da je odgovor očit. “Onda, je li spasilačka
ekipa na putu?”
“Meni ne treba spašavanje, Stuarte.”
“Znači da smo zasad sami”, rekao je krenuvši naprijed. “Ponovno zajedno.”
“Samo nas dvoje.”
“Misliš da ćeš me upucati, je li?”
“Ako budem morala.”
Odmahnuo je glavom. Naglašeno. “Nećeš povući obarač, Ellen. Ti si dobra
osoba, nemaš to u sebi.”
Vratile su mi se riječi Dominica Churcha. Postoje dvije vrste ljudi na ovom
svijetu, Ellen: oni koji će nekoga upucati i oni koji neće. U velikoj sam daljini
začula vrlo tih zvuk sirene. Pomoć je bila na putu, dolazio je detektiv pozornik
Holt, ali neće stići dovoljno brzo. Trenutačno je postojao samo jedan način da se
Gilbourne spasi i bude u prilici ispričati svoju priču, bez osporavanja rastegnuti
vlastite laži - da budem mrtva prije nego što dođe Holt.
A postojao je i samo jedan način da Mia ostane izvan njegova dosega, sigurna,
istinski sigurna, a to je da Gilbotirne bude mrtav.
“Zanimljiva stvar, Stuarte, ali ljudi mi to stalno govore.”
“I što si rekla prošli...”
Povukla sam obarač.
Osjetila sam divljački udarac o svoje rame, a istodobno i tup bol u prsima.
Brutalni prasak i bljesak svjetlosti ispunili su zrak između nas nakon što smo
oboje istodobno ispalili hitac. A onda sam se našla leđima, ispružena na podu i
osjećajući bol posvuda. Valovi snažnoga bola preplavljivali su me kao surfera na
plaži, a svaki živčani nastavak užario mi se.
Ležala sam nekoliko sekundi, a onda sam vičući podignula glavu osjetivši da
mi je sav zrak nestao iz pluća. Gilbourne je ležao nepomično nekoliko koraka
dalje, s navlakama na cipelama. Moja je jakna bila poprskana crvenom
bojom. Lutka je ležala odbačena na podu između nas, a njezine plave oči
netremice su i beživotno zurile u mene. Pomislila sam na Miju koja je spavala
vani u svojoj sjedalici dok joj je pod nogom bila zataknuta poruka koju sam
275
 Knjige.Club Books

nažvrljala na komadić papira nekoliko trenutaka prije nego što sam otrčala u
studio s lutkom u naručju.

Molim vas, čuvajte Miju. Mislim da je Gilbourne njezin otac. Žao mi je. -
E

Ona je jedina dobra stvar u svemu ovome i sad će biti sigurna.

Više je nitko neće loviti. Neće se više skrivati. Bit će slobodna.
Pustila sam da mi glava ponovno padne na pozornicu pa pogledala gore u
zasljepljujuće blještavilo stotina svjetala poredanih po stropu. Udahnula sam i
zgrčila se od novog naleta bola. U ustima sam osjetila bakreni okus krvi.
Svjetla iznad mene sada su se počinjala zatamnjivati. Smanjivati.
Tonuti u mrak.

276
 Knjige.Club Books

TRI MJESECA POSLIJE

277
 Knjige.Club Books

69

Dan je bio suh, vedar i ledeno hladan, a stabla gola pod prosinačkim nebom bez
oblačka. Glavne su ceste bile krcate ljudima koji su nekoliko dana pred Božić
iskoristili lijepo vrijeme za obavljanje kupovine. Mia je sjedila u kolicima i
oduševljeno žvakala svijetložuti prsten za zubiće sa zečjim ušima. Bila je
odjevena u bijeli kombinezon i prekrivena dekicom preko krila dok je na glavi i
ušima imala navučenu pletenu kapicu. Bila je sva udobno zamotana, osim preko
obraščića koji su se crvenjeli poput rubina.
Nasmiješila sam se ugledavši je dok sam ulazila u kafić i približavala se stolu
pokraj prozora.
“Narasla je”, rekla sam Dominicu.
“Već sjedi uspravno”, rekao je. “Uskoro će puzati.”
Mia je bila u kolicima s Dominicom pored sebe. S druge je strane sjedila
Barbara, njezina prateta koja je pomagala oko brige za bebu dok je Angela
prolazila dug put oporavka od ozljeda. Barbara je bila živahna žena u šezdesetima,
zapanjujuće slična starijoj sestri. Pružila mi je ruku pa smo se rukovale.
“Drago mi je konačno vas upoznati, gospođice Devlin.” Dok sam sjedala u
stolicu, Dominic mi je približio šalicu.
“Lijepo je ponovno te vidjeti, Ellen. Kako si?”
“Puno bolje, hvala.” Otkopčala sam jaknu i osjetila toplinu kafića, što je bio
dobrodošao kontrast vanjskoj hladnoći. “Čini mi se kako sam se manje-više
vratila u normalu. Imam dobrog fizioterapeuta i liječnici smatraju da dobro
napredujem.”
Istina je, a imala sam i sreće: Gilbourneov mi je metak za nekoliko centimetra
promašio arteriju i umjesto nje pogodio pluća. Da je pogodio malo iznad,
iskrvarila bih do smrti znatno prije nego što bi stigla pomoć. Umjesto toga, rana
mi je nakon pada u nesvijest prouzročila krvarenje u plućima, a samo nekoliko
minuta poslije došao je detektiv pozornik Holt s ostalim policijskim službenicima
i hitnom pomoći. Gilbourne je već bio mrtav, sačmarica je s tako male udaljenosti
bila smrtonosna, baš kao što sam i znala da će biti.
Zanimanje javnosti za slučaj odmetnutog policajca serijskog ubojice još
uvijek nije okopnjela, a službena istraga započela je tek nedavno.

278
 Knjige.Club Books

Leon Markovitz konačno je dobio ono što je oduvijek lovio, veliku priču
kojom će sumnjičavcima dokazati da su u krivu i svjetsku ekskluzivu oko koje
sam mu obećala pomoći.
Mahnula sam Miji. “Tako mi je drago ponovno vidjeti ovu malenu.”
Nastavila je žvakati svoj prsten za zubiće i smiješiti mi se.
Uzela sam gutljaj vruće čokolade koja me ugrijala pa mi je Dominic pričao o
svemu što je Mia naučila proteklih nekoliko mjeseci. Iako nisu bili krvno
povezani, bio je odlučan provesti što je moguće više vremena s njom i biti dio
njezina života. Pomirio se s Angelom i krenuo dovoditi svoj život u red. Oblak
sumnje koji je dulje od godinu dana visio nad njim sad je konačno nestao -
njegova navodna kriminalna prošlost, sad mi je to jasno, bila je još jedna od
Gilbourneovih laži. Dominic, Angela i Barbara bit će zajedno za Mijin prvi Božić
i već vidim koliko mu to znači dok pokušava krenuti iz početka i gledati u
budućnost.
Barbara je otišla za šank zamoliti da joj ugriju Mijinu bočicu mlijeka. Nagnula
sam se naprijed i počela govoriti tiše.
“Zašto mi nisi rekao kad smo se prvi put susreli? O tome što se stvarno
događalo.”
“Zato što sam znao da ćeš prije ili poslije razgovarati s policijom, a želio sam
da imaju što je moguće manje informacija.”
“Tako si me držao u neznanju.”
“Uradio sam što sam morao kako bih je zaštitio. Izgubila je oba roditelja i sad
ima samo baku. I mene.”
“Ima i majku. Ima Zoe.”
“Znaš na što sam mislio. Treba joj netko tko se može brinuti o njoj dok bude
odrastala. Ja to mogu.”
Polako sam kimnula i uhvatila djelić njegova pogleda prije nego što sam
okrenula glavu. Pitala sam se hoću li mu reći i je li to prikladno, ali sad smo bili
oči u oči i znala sam da mu neću moći tajiti.
“Što je bilo?” konačno je rekao.
“Željela sam ti nešto pokazati.”
Već sam nekoliko dana nosila taj papir pa sam ga vadila i promatrala svakih
sat vremena ili više. Proučavala sam ga sinoć prije spavanja i jutros čim sam se
probudila. Sad sam ga izvadila iz torbice i rastvorila preko stola. Bio je to list
papira formata A4, presavijen na dva dijela, s kutovima koji su se već počeli
gužvati. Cijeli novi svijet otvarao se pomoću tih šest kratkih ulomaka.
Dominic je rastvorio papir i pročitao tekst. Kad je ponovno pogledao prema
meni, na licu je imao širok osmijeh.
“Je li ovo…” Utihnuo je.

279
 Knjige.Club Books

“Da”, rekla sam. “Doduše, tek prva faza. Ali zaključila sam kako je vrijeme
da krenem naprijed i nastavim sa svojim životom, da napravim što sam već
trebala.”
“To je divno, Ellen, tako mi je drago zbog tebe.”
“U agenciji kažu da je preda mnom još puno prepreka, ali i da sam
potencijalno dobar kandidat za udomljavanje. Već imaju djecu koju treba smjestiti
kod nekoga. Budem li imala sreće, možda uspijem već sljedećeg ljeta.”
“Dječaka ili djevojčicu?”
“Nije mi važno. Bit će sjajno kako god ispadne.”
Pružio je ruku preko stola i nježno dodirnuo moju. “I kako se osjećaš zbog
toga?”
“Uzbuđeno”, rekla sam. “Još ne vjerujem da je sve to istina. I preplašena
sam.”
“Ti preplašena?” Nacerio mi se. “Mislio sam da tebe ništa ne može preplašiti.”
Slegnula sam ramenima i popila još jedan gutljaj vruće čokolade. “Valjda sam
samo zabrinuta da ću sve uprskati.”
Onih nekoliko puta kad sam bila trudna, uvijek sam bila prestravljena da ću
izgubiti bebu. I sada, dok sam obuzeta veseljem, uzbuđenjem i iščekivanjem što
ću konačno imati vlastitu malu obitelj, i dalje me nagrizala sumnja hoću li
nakon konačnog ostvarenja svoga sna biti dorasla zadatku.
“Mislim da ćeš biti sjajna majka”, rekao je. “Majka zmaj, ali u dobrom
smislu.”
“Kako znaš?”
Dominic je rukom dodirnuo ožiljak na svom obrazu. “Znam zato što sam te
vidio u akciji, Ellen Devlin.” Nasmiješio se. “Vjeruj mi.”

280
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

Pišući ove riječi, upravo sam doznao da su moje knjige u Ujedinjenom

Kraljevstvu prodane u više od milijun primjeraka. Čini se kao nevjerojatna i
nezamisliva brojka, i da budem potpuno iskren, još uvijek je nisam potpuno
svjestan. Još uvijek se dobro sjećam svojih spisateljskih početaka u siječnju
2017. godine, kada nisam znao kako će moj prvi krimić biti dočekan i kad sam se
pitao hoće li to biti ujedno i posljednji uradak moje karijere. Hoće li biti promašaj.
A sada, tri romana poslije i s milijun prodanih primjeraka, ovo je ostvarenje mojih
snova.
Stoga svima vama koji ste pročitali ovu knjigu, i nadam se još neke, želim od
srca zahvaliti što ste bili dio svega ovoga u posljednje četiri godine.
Naravno, ključan dio ovog putovanja je i suradnja sa sjajnim izdavačem i vrlo
sam sretan što sam svoje utočište pronašao kod Bonnier Booksa. Velika hvala i
mojoj urednici Sophie Orman na idejama, iznimnoj stručnosti i dobro
postavljenim pitanjima. Hvala i Kate Parkin, Katie Lumsden, Felice McKeown i
Francesci Russell za sav trud uložen na ovoj i prethodnim knjigama.
Roman Vjeruj mi napisao sam u proljeće i ljeto 2020. godine, prije i tijekom
prvog nacionalnog lockdowna. Sa suprugom koja je radila od kuće, kćeri koja se
vratila s fakulteta i sinom koji je pohađao školu preko interneta, u kući je tijekom
pisanja bilo življe (u dobrom smislu) nego prije lockdowna. Međutim, to je
značilo i da su, mi uvijek bili pri ruci kad sam ih trebao za razgovor o romanu s
kojim su se prvi upoznali - prije nego što sam i napisao prvo poglavlje i čiji je
radni naslov bio Beba. Zato hvala i Sally, Sophie i Tomu za njihova promišljanja,
ideje i trud uložen u cijeli ovaj proces.
Vrlo sam zahvalan i Chrisu Wallu iz Cartwright King Solicitorsa za njegove
pravne savjete (budem li ikada uhićen, definitivno ću mu se javiti). Hvala i Robbu
Griffinu, glavnom rukovoditelju Nottinghamshirske policije, za odgovore na sva
moja pitanja, čak i ona jako čudna. Hvala i dr. Gillian Sare za savjete u vezi s
medicinskim pitanjima i upotrebom lijekova poput deksamfetamina. Logično, sve
pogreške i previdi u pravnim, policijskim ili medicinskim pitanjima moja su
krivica.
Pronašao sam publicističku knjigu Kate Bendelow - The Real CSI, a Forensic
Handbook for Crime Writers i bila je vrlo korisna pa ova priča mnoštvom detalja

281
 Knjige.Club Books

o mjestu zločina i prikupljanju dokaza duguje upravo njoj. Nadahnuće sam

pronašao u jednoj drugoj knjizi: Living the Life Unexpected autorice Jody Day
koja s nevjerojatnom moći zapažanja piše o ljudima koji ne mogu imati djecu, a
to mi je pomoglo složiti mozaik Ellenine priče. Nadahnuo me i podcast Evil Has
a Name na Audibleu, a koji istražuje niz zloglasnih zločina koji su godinama bili
neriješeni, sve do rješavanja pomoću upotrebe DNK-a.
Zadnje, ali ne i najmanje važno, od srca hvala i mom zvjezdanom timu u
Darley Anderson Agency: Mary, Sheili,
Kristini, Rosanni, Jade i Georgiji. Ovu knjigu posvećujem svojoj agentici
Camilli Bolton koja je riskirala sa mnom dok još nisam imao ništa objavljeno i
čije su me vještine, znanje i osjećaj za dobru priču učinili boljim piscem. Drago
mi je što si u mom timu.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

282