Knjige.

Club Books

Naslov izvornika
La figlia oscura

Elena Ferrante

Mračna kći
S talijanskog prevela Ana Badurina

2
 Knjige.Club Books

1.

Počela sam se osjećati loše nakon manje od sata vožnje. Vratilo se

žarenje u boku, ali neko mu vrijeme nisam pridavala važnost.
Zabrinula sam se tek kad sam shvatila da nemam dovoljno snage
držati upravljač. Glava mi je u nekoliko minuta otežala, činilo mi se
da svjetlo farova sve više blijedi, ubrzo sam zaboravila čak i da
vozim. Imala sam osjećaj da sam u moru, usred dana. Plaža je bila
prazna, more mirno, ali na motki na nekoliko metara od obale
vijorila se crvena zastava. Kad sam bila mala, majka me dobro
prestrašila, govorila je: Leda, nikad se nemoj kupati ako je zastava
crvena, to znači da je more jako uzburkano i da se možeš
utopiti. Strah me držao godinama, a ni sad, premda je more bilo list
prozirna papira napeta sve do horizonta, nisam imala hrabrosti ući,
strepila sam. Govorila sam si: hajde, smoči se, sigurno su zaboravili
zastavu na koplju, a u međuvremenu sam na obali oprezno
proučavala more vrškom nožnih prstiju. Moja se majka tek
povremeno pojavljivala povrh dina i vikala na mene kao da sam još
mala: Leda, što izvodiš, jesi li vidjela crvenu zastavu?
U bolnici, kad sam otvorila oči, na djelić sekunde iznova sam
vidjela nesigurnu sebe pred mirnim morem. Možda sam se zato
poslije uvjerila da to nije bio san nego alarmantna tlapnja koja je
potrajala do buđenja na bolničkom odjelu. Od liječnika sam doznala
da sam se autom zabila u zaštitnu ogradu, ali bez teških posljedica.
Jedinu ozbiljnu ozljedu zadobila sam na lijevom boku, neobjašnjivo
oštećenje tkiva.
Došli su me posjetiti prijatelji iz Firence, vratile su se Bianca i
Marta, čak i Gianni. Rekla sam im da sam s ceste sletjela jer sam
zaspala. Ali dobro sam znala da nije kriv san. Uzrok je bio moj
besmisleni potez koji sam, upravo zato što je bio besmislen, odmah
odlučila svima prešutjeti. Najteže je govoriti o onome što i sami ne
možemo shvatiti.

3
 Knjige.Club Books

2.

Kad su se moje kćeri preselile u Toronto, gdje im je godinama živio

i radio otac, smeteno sam se začudila shvativši da mi to uopće ne
zadaje bol, nego da se osjećam bezbrižno kao da sam ih tek tada
definitivno donijela na svijet. Prvi put u gotovo dvadeset pet godina
više nisam osjećala napetost što se moram brinuti o njima. Stan je
ostao uredan kao da nitko ne živi u njemu, više se nisam zamarala
odlaskom u kupovinu ili pranjem rublja, žena koja mi je
godinama pomagala u kućanskim poslovima našla je unosniji
posao i nisam osjetila potrebu da je zamijenim.
Jedina obaveza prema djevojkama bila je da ih nazovem jednom
dnevno da vidim kako su, što rade. U telefonskim razgovorima
zvučale su kao da su već našle vlastiti smještaj; zapravo su živjele s
ocem, ali, naviknute razdvajati nas riječima, obraćale su mi se kao
da on ne postoji. Na pitanja o njihovu životu ili su veselo izbjegavale
odgovor ili su odgovarale neraspoloženo, s brojnim iznerviranim
pauzama, ili umjetnim tonom kakav su poprimale u društvu
prijatelja. I one su se meni često obraćale, osobito Bianca koja se
prema meni odnosila imperativnije i imala više zahtjeva, ali samo
kako bi provjerila pristaju li plave cipele narančastoj suknji, mogu li
pronaći stanovite papire ostavljene u knjizi i žurno joj ih poslati,
jesam li i dalje spremna dopustiti im da na meni iskale sav svoj bijes,
nezadovoljstvo, premda nas dijele kontinenti i prostrano nebo.
Pozivi su gotovo uvijek bili brzopleti, ponekad zvučali usiljeno
kao na filmu.
Činila sam što su tražile od mene, reagirala u skladu s njihovim
očekivanjima. Ali kako mi je udaljenost fizički onemogućavala da
se izravno umiješam u njihove živote, imala sam dojam da je svako
ispunjavanje njihovih želja ili prohtjeva preraslo u skup profinjenih
i neodgovornih gesta, svaka mi se molba doimala podnošljivom,
svaki zadatak koji se njih ticao srdačnom navikom. Osjećala sam

4
 Knjige.Club Books

se nekim čudom rasterećenom, kao da me težak posao, koji je

napokon priveden kraju, više ne pritišće.
Počela sam raditi ne prilagođavajući se njihovim rasporedima i
potrebama. Noću sam ispravljala studentske radove slušajući glazbu,
tijekom poslijepodneva mnogo spavala s čepićima u ušima, jela
jednom dnevno i uvijek u gostionici kraj kuće. Ubrzo su mi se
promijenili ponašanje, raspoloženje, sama vanjština. Na fakultetu su
me prestali srditi preglupi i prepametni mladi ljudi. Kolega s kojim
sam se godinama viđala i s kojim sam katkad, rijetko, spavala, jedne
mi je večeri zapanjeno rekao da sam postala manje rastresena,
darežljivija. U nekoliko mjeseci povratila sam mršavo tijelo kakvo
sam imala u mladosti i počela osjećati neku blagu snagu, kao da opet
razmišljam primjerenom brzinom. Jedne večeri pogledala sam se u
zrcalu. Bilo mi je četrdeset sedam godina, za četiri mjeseca navršit
ću četrdeset osmu, ali primijetila sam da sam se nekom čarolijom
pomladila. Ne znam je li mi bilo drago zbog toga, ali sigurno je da
sam se iznenadila.
U tom stanju neobične dobrobiti, s dolaskom lipnja, osjetila sam
želju za odmorom i odlučila otići na more čim završim s ispitima i
administrativnim gnjavažama. Pretražila sam internet, proučila fotke
i cijene. Na kraju sam od polovine srpnja do kraja kolovoza unajmila
majušan, prilično povoljan apartman na jonskoj obali.
Zapravo sam uspjela otputovati tek 24. srpnja, putovala sam
mirno, automobilom nakrcanim prije svega knjigama potrebnim
za pripremu kolegija za iduću godinu. Dan je bio lijep, kroz otvorene
prozore dopirao je zrak pun mirisa pripeke, osjećala sam se
slobodnom i to bez grižnje savjesti.
Ali na pola puta, dok sam tankirala, odjednom me obuzela
strepnja. Nekoć sam veoma voljela more, ali već me barem petnaest
godina nervira sunčanje, odmah me zamori. Apartman će se sto
posto pokazati ružnim, pogled tračkom plavetnila među otužnim
zgradama u daljini. Neću oka sklopiti zbog vrućine i nekog noćnog
kluba u kojem trešti glazba. Ostatak puta prevalila sam trunku
neraspoložena i uvjerena da sam kod kuće mogla udobno raditi
čitavo ljeto udišući klimatizirani zrak u tišini zgrade.
Došla sam kad je Sunce bilo nisko, u suton. Mjestašce se
doimalo zgodnim, glasovi imali ugodan prizvuk, fino je mirisalo.
5
 Knjige.Club Books

Dočekao me vremešan muškarac izrazito guste sijede kose koji se

pokazao punim poštovanja i srdačnim. Htio me prije svega odvesti
na kavu u kafiću, potom me nasmiješeno i odrješitim kretnjama
spriječio da u apartman odnesem ijednu torbu.
Uzverao se na treći i zadnji kat natovaren mojim kovčezima,
zadihan, i istovario mi prtljagu na prag male mansarde: sa spavaćom
sobom, majušnom kuhinjom bez prozora koja je vodila ravno u
kupaonicu, dnevnom sobom s velikim prozorima i terasom s koje su
se, u suton, vidjeli obala puna stjenovitih jezičaca i beskrajno more.
Muškarac se zvao Giovanni, nije bio vlasnik apartmana, nego
neka vrsta čuvara i potrčka; svejedno nije prihvatio napojnicu,
štoviše, gotovo se uvrijedio kao da nisam shvatila da djeluje u skladu
s pravilom srdačna dočeka. Kad se, uvjerivši se nekoliko puta da je
sve po mojemu guštu, povukao, otkrila sam da je na stolu u dnevnoj
sobi velik pladanj pun bresaka, šljiva, krušaka, grožđa i smokava.
Pladanj se sjajio kao na mrtvoj prirodi.
Odnijela sam stolicu od ratana na terasu gdje sam neko vrijeme
sjedila i promatrala kako se večer polagano spušta na more.
Godinama su razlog za svaki odmor bile dvije djevojčice, a kad su
porasle i počele lutati svijetom s prijateljima, i dalje sam čekala da
se vrate.
Brinula sam se ne samo zbog raznoraznih katastrofa (opasnosti
koje prate putovanja avionom, brodom, zbog ratova, potresa
i tsunamija) nego i zbog njihovih krhkih živaca, mogućih napetosti
u odnosima sa suputnicima, drama zbog previše olako ili nimalo
uzvraćenih ljubavi. Htjela sam biti spremna nositi se s iznenadnim
pozivima u pomoć, bojala se da će me optužiti da sam onakva kakva
zapravo i jesam, rastresena ili odsutna, obuzeta sobom. Dosta. Ustala
sam, otišla pod tuš.
Poslije sam ogladnjela i vratila se do pladnja s voćem. Shvatila
sam da su unatoč lijepom izgledu smokve, kruške, šljive, breskve,
grožđe stari ili truli. Uzela sam nož, odstranila velike crne dijelove,
ali zgadio mi se miris, okus, pa sam skoro sve bacila u smeće. Mogla
sam izaći, potražiti kakav restoran, ali odustala sam od jela zbog
umora, spavalo mi se.
U spavaćoj sobi bila su dva velika prozora, rastvorila sam ih,
ugasila svjetlo. Primijetila sam da vani povremeno u mraku bljesne
6
 Knjige.Club Books

svjetlo svjetionika i na nekoliko sekunda zapljusne sobu. Nikad ne

bismo trebali uvečer doći na nepoznato mjesto, sve je neodređeno,
sve lako prevrši mjeru. Opružila sam se na krevetu u ogrtaču i vlažne
kose, zagledala se u strop iščekujući da pobijeli od svjetla,
osluškivala udaljenu buku izvanbrodskog motora i prigušenu pjesmu
koja je zvučala kao mijauk. Bila sam bez obrisa. U polusnu sam se
okrenula i na jastuku okrznula nešto što se činilo kao hladan predmet
od svilenog papira.
Upalila sam svjetlo. Na potpuno bijeloj tkanini jastučnice stajao
je kukac dug tri ili četiri centimetra, izgledao je kao velika muha.
Imao je kožasta krila, bio je tamnosmeđ, nepomičan. Pomislila sam:
cvrčak, možda mu se trbuh rasprsnuo na mojemu jastuku. Dodirnula
sam ga rubom ogrtača, pomaknuo se, odmah primirio. Mužjak,
ženka. Trbuh ženki nema elastične membrane, ne cvrči, nijem je.
Zgadio mi se. Cvrčak probada masline i iz kore divljeg crnog jasena
cijedi manu. Oprezno sam podignula jastuk, otišla do jednog od
prozora i stresla kukca. Tako mi je počeo odmor.

7
 Knjige.Club Books

3.

Sutradan sam u torbu stavila kostime, ručnike, knjige, fotokopije,

bilježnice, sjela u auto i zaputila se u potragu za plažom i morem
lokalnom cestom uz obalu. Nakon dvadesetak minuta zdesna je
počeo borik, spazila sam znak parkirališta, zaustavila se. Natovarena
stvarima, preskočila sam zaštitnu ogradu i krenula stazom
zacrvenjenom od borovih iglica.
Stvarno volim miris smole, kad sam bila mala, ljeta sam
provodila na plažama koje mafijaški beton još nije potpuno
progutao, počinjale su iza borika. Miris je to praznika, ljetnih dječjih
igara. Svako krckanje ili tresak suhog češera, tamna boja pinjola
podsjećaju me na majčine nasmiješene usne dok drobi ljuske, izvlači
žućkaste plodove, njima hrani moje sestre koje ih glasno traže, mene
koja šutke čekam, ili ih sama jede prljajući usne tamnim prahom i
govoreći, kako bi me naučila da se manje sramim: idi, tebi ništa,
gora si od škrtog zelenog češera.
Borik je bio vrlo gust, s isprepletenim šibljem, a debla izrasla na
udaru vjetra izgledala su kao da će se svakog časa srušiti unatrag
plašeći se nečega što dolazi s mora. Pazila sam da se ne spotaknem
o sjajno korijenje na stazi i obuzdala gađenje prema prašnjavim
guštericama koje su pri mojemu prolasku napuštale osunčana mjesta
i bježale u potrazi za skloništem.
Hodala sam najviše pet minuta, potom su se pojavile dine i more.
Prošla sam kraj izvijenih debla eukaliptusa koji su rasli iz pijeska,
kročila na drveni mostić među zelenim trskama i oleandrima, došla
do urednog kupališta.
Mjesto mi se odmah svidjelo. Umirile su me ljubaznost tamna
muškarca na blagajni, blagost mlada zaposlenika bez mišića, visoka
i izrazito mršava u majici i crvenim hlačicama, koji me otpratio do

8
 Knjige.Club Books

suncobrana. Pijesak je bio bijeli prah, dugo sam se kupala u

prozirnoj vodi, malo se osunčala. Potom sam se s knjigama smjestila
u hladovinu i mirno radila do zalaza uživajući u povjetarcu i brzim
promjenama mora. Dan je proletio u tako vedru spoju posla, sanjarija
i dokolice da sam se odlučila stalno vraćati onamo.
U manje od tjedan dana sve je preraslo u spokojnu rutinu.
Prolazila sam borikom i uživala u krckanju češera koji se otvaraju na
suncu, okusu mala zelena lišća nalik na lišće mirte, komadima kore
koji su se odvajali s eukaliptusa.
Putem sam zamišljala zimu, smrznut borik u magli, veprinu koja
se puni crvenim bobicama. Blagajnik me svakoga dana na dolasku
dočekivao s ljubaznim zadovoljstvom, popila bih kavu u kafiću,
mineralnu vodu. Zaposlenik, koji se zvao Gino i vjerojatno je bio
student, žurno bi mi otvorio suncobran i ležaljku, potom se povukao
u hladovinu - velike mu usne pritvorene, oči uprte - olovkom
podcrtavati stranice velike knjige za tko zna koji ispit.
Zabavljalo me promatrati tog momka. Uglavnom bih
zadrijemala sušeći se na suncu, ali katkad ne bih zaspala, jedva bih
pritvorila vjeđe i promatrala ga sa simpatijom, pazeći da me ne
primijeti. Doimao se nespokojnim, često je izvijao lijepo i nervozno
tijelo, rukom si razbarušivao izrazito crnu kosu, igrao se bradom.
Mojim bi se kćerima veoma svidio, osobito Marti, koja se olako
zaljubljuje u nepoznate i nervozne dečke. Za sebe ne znam. Odavno
sam primijetila da sam sačuvala malo sebe, a sve njihovo. I Gina sad
promatram kroz filtar Biancinih, Martinih iskustava, u skladu s
ukusima i strastima koje zamišljam njihovima.
Mladić je učio, ali kao da je imao senzore neovisne o vidu. Čim
bih se pomaknula da premjestim ležaljku sa sunca u hladovinu,
skočio bi, upitao me treba li mi pomoć. Nasmiješila bih se,
odmahnula glavom, nije problem pomaknuti ležaljku. Dovoljno mi
je bilo da se osjećam zaštićenom, bez rokova o kojima treba voditi
računa, bez neodgodivih obaveza s kojima se nositi. Nitko više
nije ovisio o mojoj skrbi, a sebi napokon više nisam bila opterećenje.

9
 Knjige.Club Books

4.

Mladu majku i njezinu kćer kasno sam primijetila. Ne znam jesu li

bile ondje od mojeg prvog dana na moru ili su se poslije pojavile. U
prva tri ili četiri dana nakon mojeg dolaska jedva da sam primijetila
pomalo bučnu skupinu Napuljaca, djecu, odrasle, muškarca od
šezdesetak godina zlobna izraza lica, četvoricu ili petoricu dječaka
koji su se žestoko borili u moru i na suhom, široku ženu kratkih nogu
i teških grudi, možda mlađu od četrdeset, koja je često išla od plaže
do kafića i natrag s mukom vukući trudnički trbuh, velik i nag luk
napet između dvaju dijelova kupaćeg kostima. Svi su bili u rodu,
roditelji, djedovi i bake, djeca, unuci, rođaci, šogori, i glasno se
smijali. Dozivali su se poimence otegnutim povicima, dobacivali si
usklične rečenice ili šurovali, katkad se svadili: velika obiteljska
skupina, nalik na onu kojoj sam ja pripadala kad sam bila mala,
jednake šale, jednako prenemaganje, jednake ljutnje.
Jednog sam dana podignula pogled s knjige i prvi put spazila
vrlo mladu ženu i djevojčicu. Vraćale su se s obale prema
suncobranu, ona, kojoj nije bilo više od dvadeset, pognute glave, a
djevojčica od tri ili četiri godine zadivljeno ju je promatrala
podignuta nosa, privijajući lutku kao mama koja nosi dijete u
naručju. Smireno su razgovarale, kao da ne postoji nitko drugi.
Trudnica ispod suncobrana nešto je srdito dovikivala u njihovu
smjeru, a krupna sijeda potpuno odjevena gospođa od pedesetak
godina, možda njezina majka, nezadovoljno je gestikulirala ne
odobravajući nešto.
Ali djevojka kao da je bila gluha i slijepa, i dalje se obraćala
djevojčici i dolazila s mora odmjerenim korakom ostavljajući na
pijesku taman trag otisaka.

10
 Knjige.Club Books

I one su bile dio velike glasne obitelji, ali ona, mlada majka,
gledana izdaleka, s tim tanašnim tijelom, u profinjeno izabranom
jednodijelnom kupaćem, vitka vrata, lijepa oblika glave s dugom i
valovitom sjajnom crnom kosom, indijanskim licem s visokim
jagodicama, istaknutim obrvama i kosim očima, doimala mi se
anomalijom te skupine, jedinkom koja je zagonetno izbjegla pravilo,
sad već udomaćenom žrtvom otmice ili zamjene u kolijevci.
Tad sam se naviknula povremeno pogledavati u njihovu smjeru.
S malenom nešto nije štimalo, ali ne znam što točno, možda je
bila nekako dječje tužna ili je imala kakvu prikrivenu bolest. Cijelim
je licem od majke neprestano tražila da budu zajedno: preklinjala je
bez suza i dernjave, a majka je nije izbjegavala. Jednom sam
primijetila kako je nježno maže kremom. Drugom me zgodom
dirnulo kako majka i kći sporo provode vrijeme zajedno u moru,
majka privija kćer uza se, ona je čvrsto grli oko vrata. Smijale su se
uživajući u dodirima kože, dodirivanju nosa nosom, pljuvanju
mlazova vode, ljubljenju. Jednom prilikom vidjela sam kako se
zajedno igraju lutkom. Pritom su se silno zabavljale, odijevale je,
razodijevale, pravile se da je mažu kremom za sunčanje, kupale je u
zelenoj kantici, brisale je trljajući je da se ne bi prehladila, privijale
je na grudi kao da je doje ili je šopale kašicama od pijeska, držale
je uza se na suncu, polegnutu na svojemu ručniku. Premda je
djevojka bila lijepa sama po sebi, u tom njezinu majčinstvu bilo je
nečega što je odskakalo, kao da nije bila željna ničega osim te
djevojčice.
Nije da se nije uklapala u tu svoju veliku obiteljsku skupinu.
Prisno je razgovarala s trudnicom, igrala karte s preplanulim
vršnjacima, pretpostavljam bratićima, dugo je šetala obalom s
vremešnim muškarcem okrutna izgleda (ocem?) ili s bučnim mladim
ženama, sestrama, sestričnama, šogoricama. Činilo mi se da nema
muža ili nekoga tko bi očito malenoj bio otac. Ali primijetila sam da
se svi članovi obitelji nježno brinu o njoj i curici. Sijeda, krupna
gospođa od pedesetak godina pratila ju je u kafić da malenoj
kupi sladoled. Djeca su se na njezin odrješiti poziv prestajala
prepirati i, premda frkćući, odlazila po vodu, hranu, što god da joj je
trebalo. Čim bi se majka i kći udaljile koji metar od žala u malenu
crveno-plavom čamcu, trudnica bi stala vikati Nina, Lenu, Ninetta,

11
 Knjige.Club Books

Lena, i sjurila bi se na obalu dašćući i uzbunjujući čak i zaposlenika

kupališta, koji bi naglo ustao da bolje drži situaciju na oku. Kad su
djevojci prišla dva tipa koja su joj se htjela nabacivati, odmah su
se umiješali bratići i krenuli s naguravanjem i ružnim riječima, malo
je nedostajalo da dođu do šaka.
Neko vrijeme nisam znala zove li se Nina, Ninu, Nine majka ili
kći, imena je bilo mnogo i, s obzirom na gust splet poziva, namučila
sam se prije nego što sam stekla stanovitu sigurnost. Potom sam, od
silnih glasova, vike, shvatila da je Nina majka. Teže je bilo s
djevojčicom, u početku sam se bunila. Pomislila sam da joj je
nadimak nešto u stilu Nani ili Nena ili Nennella, ali zatim sam
shvatila da su to imena lutke od koje se malena nikad nije odvajala i
koju je Nina pazila kao da je živa, gotovo kao drugu kćer.
Djevojčica se zapravo zvala Elena, Lenu, a majka ju je uvijek
zvala Elena, rodbina Lenu.
Ne znam zašto, ta sam imena zapisala u bilježnicu, Elena, Nani,
Nena, Leni; možda mi se svidjelo kako ih Nina izgovara. Djevojčici
i njezinoj lutki obraćala se s ugodnom dijalektalnom intonacijom,
napuljskim koji volim, onim nježnim narječjem igre i blagosti. Bila
sam očarana. Jezici za mene imaju tajni otrov koji se s vremena na
vrijeme zapjeni i za koji nema lijeka. Sjećam se dijalekta u
ustima svoje majke kad bi izgubila blagu intonaciju i izderala se na
nas, zatrovana nezadovoljstvom: dosta mi vas je, dosta mi je.
Zapovijedi, vriska, uvrede, život se u njezinim riječima napinjao
poput istrošena živca koji, čim ga dotakneš, bolno briše svu
pribranost. Jedanput, dvaput, triput je nama kćerima zaprijetila da će
otići, probudit ćete se ujutro i više me neće biti. Svakog sam se jutra
budila drhteći od straha. Na javi je uvijek bila tu, u riječima je
neprestano iščezavala. Ta se žena, Nina, doimala spokojnom i
zavidjela sam joj.

12
 Knjige.Club Books

5.

Prvi tjedan odmora gotovo je cijeli proletio: lijepo vrijeme,

povjetarac, mnogo praznih suncobrana, dijalektalne intonacije čitave
Italije izmiješane s lokalnim narječjem i jezicima nekolicine stranaca
koji uživaju na suncu.
Potom je došla subota, pa je na plaži nastala ogromna gužva.
Moj komadić sunca i hladovine opsjeli su prijenosni
hladnjaci, kantice, lopatice, narukvice i koluti za plivanje, reketi
za plažu. Odustala sam od čitanja i u mnoštvu potražila Ninu i Elenu
kao da su predstava za razonodu.
Namučila sam se da ih pronađem, primijetila da su ležaljku
odvukle na nekoliko metara od mora. Nina je ležala potrbuške na
suncu, a kraj nje je, u istom položaju, čini mi se bila lutka. Djevojčica
je pak išla do mora sa žutom plastičnom kanticom za zalijevanje,
punila je morem i, držeći je objema rukama zbog težine, dašćući i
smijući se, vraćala se majci da joj zalije tijelo i ublaži sunčevu
toplinu.
Kad bi ispraznila kanticu, vratila bi se napuniti je, istini putem,
s istim naporom, u istoj igri.
Možda sam loše spavala, možda mi je kroz glavu prošla kakva
ružna misao koju nisam registrirala; tog sam se jutra, vidjevši ih,
iživcirala. Primjerice, Elena mi se doimala tupavo metodičnom: prvo
bi zalila majčine pa lutkine gležnjeve, obje bi upitala je li im dosta,
obje bi odgovorile da nije, ona bi krenula ispočetka.
Za Ninu sam pak pomislila da se prenemaže: zadovoljno bi
jauknula, mijauk ponovila drugačijim tonom, kao da dopire iz
lutkinih usta, pa uzdahnula: još, još. Posumnjala sam da ulogu mlade
i prelijepe majke inscenira ne kćeri za ljubav, nego radi nas, mnoštva
s plaže, svih, žena i muškaraca, mladih i starih.

13
 Knjige.Club Books

Djevojčica je dugo zalijevala njezino i lutkino tijelo. Ona se

presijavala od vode, sjajne igle prskane iz kantice smočile su joj i
kosu koja joj se slijepila za glavu i čelo. Lutku je, Nani ili Nile ili
Nenu, natapala jednako ustrajno, ali ona je upijala manje vode, koja
je stoga kapala s plave plastike ležaljke na pijesak i potamnjivala ga.
Zurila sam u djevojčicu koja je išla amo-tamo i ne znam što mi
je smetalo, možda igra vodom, užitak kojim se Nina razmetala na
suncu. Ili glasovi, da, osobito glasovi koje su majka i kći dodjeljivale
lutki. Sad su joj naizmjence stavljale riječi u usta, sad zajedno,
ispreplićući majčin ton tobožnjeg djeteta s djevojčičinim tonom
tobožnje odrasle osobe. Zamišljale su da to isti jedini glas progovara
iz istoga grla zapravo nijemog predmeta.
Ali očito se ja nisam uspijevala uživjeti u njihov privid, taj mi se
dvostruki glas sve više gadio. Naravno, bila sam ondje, na
određenoj udaljenosti, kakve je to veze imalo sa mnom, mogla
sam pratiti igru ili ne mariti za nju, bila je to tek razonoda. Ali ne,
osjećala sam nelagodu kao pred loše obavljenim poslom, kao da dio
mene besmisleno zahtijeva da se odluče i lutki daju stabilan, stalan
glas, ili majčin ili kćerin, i prestanu se praviti da su jedno te isto.
Kao kad lagano probadanje preraste u neizdrživ bol jer stalno
razmišljaš o njemu. Počela sam se ljutiti. U nekom mi je času došlo
da ustanem, ukoso presiječem do ležaljke na kojoj se igraju i
zaustavim se da kažem dosta je, ne znate se igrati, prestanite. Čak
sam se i udaljila od suncobrana s tom namjerom, nisam više mogla.
Naravno, nisam rekla ništa, prošla sam kraj njih gledajući ravno pred
sebe. Pomislila sam: prevruće je, uvijek sam prezirala gužvu, kad svi
govore jednakom intonacijom, kreću se s jednakim ciljem, jednako
se ponašaju. Svoju rastrojenost pripisala sam vikend-plaži i otišla
namakati stopala u moru.

14
 Knjige.Club Books

6.

Oko podneva dogodilo se nešto novo. Dremuckala sam u hladu,

unatoč preglasnoj glazbi koja je dopirala iz kupališta, kad sam začula
da trudnica doziva Ninu kao da joj želi obznaniti nešto
spektakularno.
Otvorila sam oči, primijetila da djevojka uzima kćer u naručje i
s naglašenim joj veseljem pokazuje nešto ili nekoga iza mene.
Okrenula sam se, spazila plećata, nezgrapna muškarca stara između
trideset i četrdeset godina, koji se spušta drvenim mostićem, kosa
mu izbrijana na nulericu, izrazito uska crna majica bez rukava
pridržava težak trbuh nad zelenim kupaćim hlačicama. Malena ga je
prepoznala, mahnula mu, ali nervozno, smijući se i cifrasto
skrivajući lice između majčina vrata i ramena. Muškarac je ostao
ozbiljan, jedva da je mahnuo, lijep u licu, pronicljiva pogleda. Bez
žurbe se zastao pozdraviti s upraviteljem, srdačno pljesnuo po
obrazu mladog zaposlenika koji je odmah dotrčao, a istodobno je
zastala i njegova svita, radosne ljudine već u kupaćim kostimima,
jedan s naprtnjačom na leđima, drugi s prijenosnim hladnjakom,
treći s dva ili tri paketa koji su, sudeći po vrpcama, mašnama,
zacijelo bili darovi. Kad se muškarac napokon spustio do plaže, Nina
mu je prišla s djevojčicom, iznova zaustavivši povorku. On joj je, i
dalje ozbiljan, mirnim kretnjama prije svega iz naručja uzeo Elenu,
koja mu se privila uz vrat nestrpljivo mu obasipajući obraze
poljupcima; potom je, i dalje nudeći obraz malenoj, zgrabio Ninu za
zatiljak gotovo je prisilivši da se nagne - bio je barem deset
centimetara niži od nje - i brzinski joj okrznuo usne, kruto joj se
namećući kao da je njegovo vlasništvo.
Naslutila sam da je došao Elenin otac, Ninin muž. Napuljci su se
odmah razgalili, okružili ga došavši do mojeg suncobrana. Vidjela

15
 Knjige.Club Books

sam da djevojčica otvara darove, da Nina isprobava ružni slamnati

šešir. Potom je došljak pokazao na nešto u moru, bijeli gliser.
Starac zlobna izraza lica, dječaci, sijeda i krupna žena, bratići i
sestrične natiskali su se uz obalu vičući i mašući. Gliser je prešao
liniju crvenih bova, prošao cik-cak između kupača, prekoračio
liniju bijelih bova i došao s upaljenim motorom među djecu i starce
koji su se kupali u metar dubokom moru. Odmah su iskočili teški
bezlični muškarci, napadno bogate žene, pretila djeca. Zagrljaji,
poljupci u obraze, Nina je ostala bez šešira, odnio joj ga vjetar.
Poput nepomične životinje koja na prvi znak opasnosti skoči s
neočekivanom snagom i odlučnošću, premda je držao djevojčicu u
naručju, njezin ga je muž uhvatio u letu prije nego što završi u moru
i vratio joj ga. Ona ga je bolje nataknula, šešir mi se odjednom učinio
lijepim i osjetila sam nerazuman nalet nelagode. Zbrka je porasla.
Došljaci su očito bili razočarani rasporedom suncobrana, muž je
pozvao Gina, došao je i upravitelj kupališta. Koliko sam shvatila, svi
su htjeli biti zajedno, lokalna obitelj i ona u posjetu, formirajući
zbijen rov ležaljki i stolica za plažu i hrane i vesele djece i
odraslih. Pokazivali su u mojemu smjeru gdje su bila dva
slobodna suncobrana, mnogo gestikulirali, osobito trudnica koja je u
nekom času počela tražiti od susjeda da se premjeste, pomicati ih od
suncobrana do suncobrana kao u kinu kad te netko pita bi li bio toliko
ljubazan da se pomakneš za nekoliko mjesta.
Atmosfera je postala razigrana. Kupači su oklijevali, nije im se
dalo seliti stvari, ali djeca i odrasli iz napuljske obitelji već su to
veselo činili i na kraju se većina gotovo rado premjestila.
Otvorila sam knjigu, ali tad su me već obuzeli neugodni osjećaji
koji su u svakom sudaru sa zvukovima, bojama, mirisima postajali
još neugodniji. Ti su me ljudi ljutili.
Rođena sam u jednakom okružju, takvi su bili i moji stričevi i
tete, moji bratići i sestrične, moj otac, bahato srdačni. Pretjerano
formalni, uglavnom vrlo društveni, svako pitanje iz njihovih je usta
zvučalo kao naredba ublažena lažnom dobrodušnošću, a po potrebi
su umjeli biti prostački uvredljivi i nasilni. Majka se sramila pučkog
podrijetla mojega oca i njegove rodbine, htjela je biti drugačija,
u tom je svijetu glumila dobro odjevenu i uglađenu gospođu. Ali
maska bi pala u prvom sukobu pa bi i ona poprimila njihovo
16
 Knjige.Club Books

ponašanje, jezik, jednakom silinom. Promatrala sam je zadivljena i

razočarana i planirala kako joj neću nalikovati, kako ću ja postati
doista drugačija i tako joj dokazati da je bilo beskorisno i zločesto
plašiti nas onim svojim nećete me vidjeti više nikad nikad nikad,
trebala se zaista promijeniti ili zaista otići od kuće, napustiti
nas, nestati. Kako li sam patila zbog nje i zbog sebe, kako li sam se
sramila što sam izašla iz tog nezadovoljničkog trbuha. Na tu sam
pomisao, u zbrci na plaži, postala još nervoznija i još me više
naljutilo ponašanje tih ljudi, ispunjavajući me i tračkom nespokoja.
Nešto je u međuvremenu zapelo u selidbi. Bila je tu mala obitelj
s kojom se trudnica nije uspijevala sporazumjeti, drugi jezik, stranci,
htjeli su ostati pod svojim suncobranom. Dječaci, mrzovoljni bratići,
smrknuti starac pokušali su ih nagovoriti, ništa. Potom sam
primijetila da razgovaraju s Ginom, gledaju u mojemu smjeru.
Zaposlenik i trudnica prišli su mi kao izaslanstvo.
Mladić mi je s nelagodom pokazao prema strancima - ocu, majci,
dvojici nejakih sinova. Nazvao ih je Nijemcima, upitao mi znam li
njihov jezik, želim li prevoditi, a žena je, s rukom na leđima i
isturivši goli trbuh, na dijalektu dodala da se ne može sporazumjeti
s njima, moram im reći da samo trebaju otići pod drugi suncobran,
ništa više, kako bi oni mogli biti svi zajedno, obitelj i prijatelji, nešto
slave.
Ginu sam hladno kimnula, otišla razgovarati s Nijemcima za
koje se ispostavilo da su Nizozemci. Osjećala sam Ninin pogled,
obraćala im se glasno i sigurno. Iz nekog sam se razloga još od prve
riječi htjela razmetati svojim znanjem, razgovarala s užitkom.
Nagovorila sam glavu obitelji, vratilo se prijateljsko ozračje,
Nizozemci i Napuljci zbližili su se. Kad sam se vratila do svojeg
suncobrana, namjerno sam prošla kraj Nine i prvi je put vidjela
izbliza. Učinila mi se manje lijepom, manje mladom, bikini-zona
bila joj je loše depilirana, djevojčica u njezinu naručju imala je
vlažno i jako crveno oko, a čelo posuto prištićima od znoja, lutka
je bila ružna i prljava. Vratila sam se na svoje mjesto, doimala sam
se smirenom, ali bila sam vrlo uzrujana.
Uzaludno sam se pokušavala vratiti čitanju.
Nisam razmišljala o onome što sam rekla Nizozemcima, nego o
tonu koji sam upotrijebila. Posumnjala sam da sam nehotice bila
17
 Knjige.Club Books

glasnik te bahate strke, da sam na drugi jezik prevela srž

neotesanosti. Tad sam već bila ljutita na Napuljce, na sebe. Stoga
sam, kad je trudnica s patničkom grimasom pokazala prema meni i
obratila se djeci, muškarcima, Ginu, i povikala: idemo, preselit će se
i gospođa - je li tako, gospođo, da ćete se premjestiti?, osorno,
smrknuto, borbeno odvratila: ne, dobro mi je ovdje, žao mi je, ali
stvarno mi se ne da seliti.

18
 Knjige.Club Books

7.

Otišla sam u suton kao uvijek, ali napeta, ogorčena. Nakon što sam
je odbila, trudnica je navaljivala sve agresivnijim tonom, vremešni
muškarac došao mi je uputiti rijeci u stilu što vas to košta, danas vi
nama napravite uslugu, sutra ćemo mi vama; ali sve je potrajalo tek
nekoliko minuta, možda nisam ni imala vremena još jednom jasno
reći ne, samo sam nekoliko puta odmahnula glavom; potoni je
priča završila osornom rečenicom Ninina muža, izdaleka, ali glasno
izgovorenim riječima, rekao je dosta, dobro nam je ovako, ostavite
gospođu na miru, i svi su se povukli, mladi zaposlenik, koji je
promrmljao nekakvu ispriku, zadnji se vratio na svoje mjesto.
Do kraja boravka na plaži pravila sam se da čitam. Zapravo sam
dijalekt klana, njihovu dreku, smijeh, čula kao preko razglasa pa se
nisam mogla usredotočiti. Slavili su nešto, jeli, pili, pjevali, kao da
misle da su jedini na plaži ili da je naša jedina zadaća da se radujemo
njihovoj sreći.
Iz opreme koju su prevezli gliserom satima su svašta izvlačili,
obilan ručak, vino, desert, žestice. Nitko više nije ni pogledao u
mojemu smjeru, nitko nije izgovorio ni iole ironičnu riječ koja bi se
mene ticala. Tek kad sam se odjenula prije odlaska, žena s velikim
trbuhom udaljila se od skupine i prišla mi. Pružila mi je tanjurić s
kriškom semifreda boje maline.
“Rođendan mi je”, rekla je ozbiljno.
Uzela sam ledeni desert premda nisam bila od volje. “Sretan
rođendan, koliko vam je?”
“Četrdeset dvije.”
Pogledala sam joj trbuh, ispupčeni pupak nalik na oko.
“Imate lijep trbuh.”

19
 Knjige.Club Books

Izgledala je vrlo zadovoljno.

“Curica. Nikako da zatrudnim, a sad evo.”
“Koliko još?”
“Dva mjeseca. Šogorica je svoju odmah dobila, ja sam trebala
čekati osam godina.”
“To je nešto što se događa kad se treba dogoditi. Hvala i još
jednom čestitke.”
Htjela sam joj vratiti tanjur nakon dva zalogaja, ali ona se nije
obazirala.
“Imate li vi djece?”
“Dvije cure.”
“Odmah ste ih dobili?”
“Prvu sam dobila s dvadeset tri godine.”
“Velike su.”
“Jedna ima dvadeset četiri, druga dvadeset dvije.”
“Izgledate mlađe. Šogorica kaže da sigurno nemate više od
četrdeset.”
“Skoro mi je četrdeset osam.”
“Blago vama kad se tako lijepo držite. Kako se zovete?”
“Leda.”
“Neda?”
“Leda.”
“Ja sam Rosaria.”
Odrješitije sam joj pružila tanjurić, uzela ga je.
“Prije sam bila malo nervozna”, opravdala sam se nevoljko.
“More nekad loše djeluje. Ili vam cure zadaju brige?”
“Djeca uvijek zadaju brige.”
Pozdravile smo se, primijetila sam da nas Nina promatra.
Namršteno sam prešla borik, imala sam dojam da griješim. Što me
koštalo preseliti se pod drugi suncobran, ostali jesu, čak i Nizozemci,
zašto ja nisam. Zbog osjećaja superiornosti, bahatosti. Samoobrane
zamišljene dokolice, sklonosti obrazovanih da dijele lekcije o
uljuđenosti. Budalaštine. Toliko sam pozornosti poklonila Nini

20
 Knjige.Club Books

samo zato što sam je osjećala fizički bliskom, dok Rosariju, koja je
bila ružna i jednostavna, nisam ni pogledala. Koliko li su je puta
zacijelo zazvali imenom, a ja se nisam obazirala. Držala sam je izvan
sfere interesa, anonimni lik žene koja neuglađeno nosi trudnoću nije
mi budio znatiželju. Eto kakva sam, površna. A i ta rečenica: djeca
uvijek zadaju brige. Upućena ženi koja se priprema donijeti na
svijet jedno od njih: glupost. I dalje prijezirne ili skeptične
ili ironične riječi. Bianca mi je jednom kroz suze povikala: uvijek
misliš da si najbolja; a Marta: zašto si nas rodila ako se stalno žališ
na nas? Krnje riječi, tek slogovi. Uvijek dođe trenutak kad te djeca s
nesretnim bijesom upitaju zašto si me rodila, zamišljeno sam hodala.
Borik je bio u ljubičastim tonovima, puhalo je. Za sobom sam čula
krckanje, možda korake, okrenula sam se, muk.
Nastavila sam hodati. Primila sam udarac u leđa, silovit, kao da
su me pogodili biljarskom kuglom. Zajaukala sam istodobno od bola
i iznenađenja, okrenula se bez daha, ugledala češer što se kotrlja
makijom, golem poput stisnute šake. Sad mi je srce lupalo, snažno
sam protrljala leđa da odagnam bol. Nisam mogla doći do daha,
pogledala sam okolno grmlje, češere uzbibane vjetrom iznad sebe.

21
 Knjige.Club Books

8.

Kod kuće sam se svukla, pregledala se u zrcalu. Među lopaticama

sam imala modru mrlju koja je nalikovala na usne tamnih rubova,
crvenkaste u sredini. Kad sam pregledala košulju, spazila sam
ljepljive tragove smole.
Da bih se smirila, odlučila sam otići u mjesto, prošetati, večerati
vani. Kako li sam primila udarac. Kopala sam po sjećanju, ali bez
previše uspjeha. Nisam mogla odlučiti je li me tko namjerno iz
grmlja pogodio češerom ili je pao sa stabla. Na kraju krajeva,
iznenadni udarac tek je čuđenje i patnja. Kad bih zamislila nebo i
borove, češer je padao odozgo; kad bih pomislila na šipražje, grmlje,
vidjela bih vodoravnu liniju projektila, češer je sjekao zrak sve
do mojih leđa.
Na ulici je vladala gužva subotnje večeri, ljudi opaljeni od sunca,
čitave obitelji, žene koje guraju kolica, očevi koji se dosađuju ili
šize, isprepleteni mladi parovi ili starci koji se drže za ruke. Miris
sredstava za sunčanje miješao se s mirisom šećerne vune, prženih
badema. Bol mi, poput užarena ugarka zabijena među lopatice, nije
dao da mislim ni na što drugo osim na ono što mi se dogodilo.
Osjetila sam potrebu da nazovem kćeri, kažem im za nezgodu.
Odgovorila je Marta, udarila u priču kao obično, nezaustavljivo i
prodorno. Imala sam dojam da se više nego inače boji da ću je
prekinuti, nešto podmuklo upitati, prekoriti je ili jednostavno da ću
njezin pretjerani-veseli-skeptični ton pretvoriti u ozbiljan ton koji
će je prisiliti na prava pitanja i prave odgovore. Dugo mi je govorila
o nekom tulumu na koji su ona i sestra prisiljene otići nisam shvatila
kad, te večeri ili sutra. Ocu je stalo da odu, dolaze njegovi prijatelji,
ne samo kolege s fakulteta nego ljudi koji rade na televiziji, važne
osobe koje želi impresionirati, pokazati da premda mu još nije

22
 Knjige.Club Books

pedeset, ima dvije već odrasle kćeri, obrazovane, lijepe. Govorila je i

govorila, u nekom se času naljutila na klimu. U Kanadi je, uzviknula
je, nemoguće živjeti i zimi i ljeti. Nijednom me nije upitala kako
sam, ili me možda upitala, ali mi nije dopustila da joj odgovorim.
Vjerojatno nijednom nije ni spomenula oca, to sam ga ja čula među
riječima. U razgovorima s kćerima čujem prešućene riječi ili
rečenice. Katkad se naljute, kažu mi mama - nikad to nisam rekla -
ti to govoriš - izmislila si to. Ali ništa ne izmišljam, trebam samo
slušati, prešućeno govori više od izgovorenog. Te večeri, dok. je
Marta raspredala o svemu i svačemu, na trenutak sam pomislila da
se još nije rodila, da nikad nije izašla iz mojeg trbuha, da je u tuđoj
utrobi, Rosarijinoj na primjer, i da će kad se rodi, drukčije izgledati,
drukčije reagirati. Možda je to oduvijek potajno željela, ne biti moja
kći. Neurotično je govorila o sebi s dalekog kontinenta. Govorila o
kosi, da je neprestano treba prati jer joj je frizura uvijek očajna, o
frizeru koji joj je uništio kosu zbog čega neće na tulum, nikad neće
takva izaći iz stana, otići će samo Bianca koja ima predivnu kosu, a
obraćala mi se kao da sam ja kriva, nisam je napravila takvom
da može biti sretna. Stari prigovori. Osjetila sam da je frivolna, da,
frivolna i dosadna, smještena u prostor previše udaljen od prostora
šetnice uz more, uvečer, i izgubila sam je. Dok se i dalje jadala,
razrogačila sam oči prema bolu na leđima i ugledala Rosariju,
krupnu, iscrpljenu, kako me prati po boriku s bandom djece svoje
rodbine i kako se potulila, veliki goli trbuh naslanja joj se poput
kupole na široka bedra, pa pokazuje na mene kao na metu. Kad sam
poklopila, kajala sam se što sam nazvala, bila sam još uzrujanija
nego prije, srce mi je snažno tuklo.
Trebala sam jesti, ali restorani su bili prepuni, subotom mrzim
biti sama žena u restoranu. Odlučila sam uzeti nešto u kafiću kraj
zgrade. Tromo sam došla do njega, pogledala u vitrinu za šankom:
rojile su se muhe. Uzela sam dva kroketa od krumpira, rižin arancin,
pivo. Dok sam bezvoljno jela, začula sam iza sebe starce koji
čavrljaju na teškom dijalektu, igraju karte, smijulje se, kad sam
ulazila, jedva sam ih registrirala krajičkom oka. Okrenula sam se.
Za kartaškim je stolom bio Giovanni, potrčko koji me dočekao
na dolasku i kojeg otad nisam vidjela.

23
 Knjige.Club Books

Ostavio je karte na stolu, pridružio mi se za Šankom. Govorio je

neobavezno, kako sam, jesam li se udomaćila, kako mi je u
apartmanu, čavrljao je. Ali cijelo mi se vrijeme obraćao s urotničkim
smiješkom premda nije imao razloga tako se smiješiti, sreli smo se
samo jednom na nekoliko minuta i nije mi bilo jasno kakvu bismo to
urotu mogli spremati. Govorio je ispod glasa, sa svakom mi se riječi
primicao koji centimetar, dvaput mi vrškom prstiju dotaknuo ruku,
jednom mi stavio ruku punu tamnih mrlja na rame. Kad me upitao
može li mi kako biti od koristi, učinio je to gotovo šapćući mi na
uho. Primijetila sam da nas njegovi suigrači šutke promatraju i
obuzela me nelagoda. Bili su njegovih godina, svi otprilike
sedamdesetogodišnjaci, podsjećali su na kazališnu publiku koja s
nevjericom prati zapanjujući prizor. Kad sam večerala, Giovanni je
kimnuo šankeru, nešto u stilu to je na mene, i nikako nisam
uspjela platiti. Zahvalila sam, žurno izašla i tek kad sam prešla preko
praga i čula promukao smijeh kartaša, shvatila da se taj čovjek
sigurno kočoperio nekakvom bliskošću sa mnom kao strankinjom,
da ju je pokušao dokazati izigravajući alfa-mužjaka na zadovoljstvo
prisutnih.
Trebala sam se naljutiti, ali naglo sam se oraspoložila. Palo mi
je na pamet da se vratim u kafić, sjednem kraj Giovannija i napadno
navijam za njega u partiji, točno onako kako bi navijala plavokosa
lutka u gangsterskom filmu.
Uostalom, tko je on: oronuli starac koji još ima kosu na glavi,
samo mu je koža pjegava i prošarana dubokim borama, šarenica
žućkasta, a zjenice prekrivene tankim velom. Glumio je on, glumila
bih i ja. Šaputala bih mu na uho, trljala mu grudi o ruku, stavila mu
bradu na rame i virila mu u karte. Bio bi mi zahvalan do kraja života.
Ali vratila sam se kući i na terasi, dok me parao svjetionik,
pričekala da mi san dođe na oči.

24
 Knjige.Club Books

9.

Cijelu noć nisam oka sklopila. Leđa su mi upaljeno pulsirala, iz

cijelog su mjesta do zore dopirali glasna glazba, buka automobila,
glasno dozivanje ili pozdravljanje. Ostala sam ležati, ali nemirno, uz
sve izraženiji osjećaj da se sve mrvi: Bianca i Marta, problemi na
poslu, Nina, Elena, Rosaria, moji roditelji, Ninin muž, knjige koje
čitam, Gianni, bivši muž. U zoru je iznenada nastupila tišina i
zaspala sam na nekoliko sati.
Probudila sam se u jedanaest, na brzinu pokupila stvari, sjela u
auto. Ali bila je nedjelja, užasno vruća nedjelja: dočekao me gust
promet, namučila sam se s parkiranjem i zatekla se u gužvi goroj
nego prethodnog dana, bujici mladi, starih, djece, natovarenih
torbama, koji su se tiskali na stazi u boriku i žurili se čim prije
osvojiti komadić pijeska, mora.
Zauzet neprekidnom bujicom kupača, Gino se slabo obazirao na
mene, samo me pozdravio mahnuvši. Kad sam obukla kupaći, žurno
sam legla u hlad, poleđice kako bih sakrila modricu na leđima, i
stavila tamne naočale, boljela me glava.
Plaža je bila krcata. Pogledom sam potražila Rosariju, nisam je
pronašla, klan kao da se raspršio, izmiješao se s mnoštvom. Tek
pomno pregledavši, uspjela sam razabrati Ninu i njezina muža kako
šeću žalom.
Nosila je modri dvodijelni, opet mi je bila veoma lijepa, kretala
se prirodno elegantno kao inače, premda je nešto strastveno
objašnjavala; on je, bez majice, bio zdepastiji od sestre mu Rosarije,
bijel, čak i bez crvenila od sunca, kretnje mu odmjerene, na dlakavim
prsima zlatni lanac s raspelom i, karakteristika koja mi je bila
odbojna, golem trbuh podijeljen u dvije nabrekline mesa dubokim
ožiljkom koji je išao od ruba kupaćih do luka rebara.

25
 Knjige.Club Books

Zapanjila me Elenina odsutnost, prvi put da ne vidim majku i

kćer zajedno. Ali potom sam primijetila da je djevojčica na dva
koraka od mene, sama, sjedi na pijesku na suncu, s novim majčinim
šeširom na glavi, igra se lutkom. Primijetila sam da joj je oko još
crvenije, povremeno je vrškom jezika lickala šmrkalj koji joj je curio
iz nosa.
Komu sliči? Sad kad sam vidjela i njezina oca, činilo mi se da
kod nje mogu razabrati crte oba roditelja. Pogledamo dijete i odmah
kreće igra sličnosti, žurimo se strpati ga u poznati roditeljski okvir.
Zapravo je tek živa tvar, tko zna koje po redu slučajno tijelo što
potječe iz dugih lanaca jedinki.
Inženjering - priroda je već inženjering, jednako kao i kultura,
slijedi ih znanost, samo kaos nije inženjer - a ujedno i žestoka
potreba za reprodukcijom. Biancu sam htjela, za jednim djetetom
čeznete sa životinjskom nepronicljivošću ojačanom raširenim
vjerovanjima. Došla je odmah, bile su mi dvadeset tri godine,
njezin otac i ja bili smo usred žestoke bitke da oboje ostanemo raditi
na fakultetu. On je uspio, ja nisam. Žensko tijelo čini sto različitih
stvari, muči se, juri, uči, mašta, zamišlja, pretrgne se, a grudi u
međuvremenu bujaju, usne spolnog organa nabreknu, tijelo pulsira
zaokruženim životom koji je tvoj, tvoj život, ali gura drugamo,
odvraća se od tebe iako prebiva u tvojemu trbuhu, radostan i težak,
ugodan kao pohlepan, no svejedno odbojan impuls nalik na
otrov kukca u veni.
Tvoj život želi postati tuđi. Bianca je izbačena, izbacila se, ali -
svi su oko nas tako vjerovali pa smo i mi povjerovali - nije mogla
rasti sama, pretužno, potrebni su joj bili brat, sestra, koji će joj praviti
društvo. Stoga sam odmah nakon nje poslušno isplanirala, da,
upravo kako se kaže, isplanirala da mi u trbuhu naraste i Marta.
Tako je za mene svaka druga igra završila u dvadeset petoj. Otac
je jurio svijetom, ganjao jednu priliku za drugom. Nije imao vremena
ni da dobro vidi što je to kopirano iz njegova tijela, kako je ispala
reprodukcija. Jedva da bi pogledao dvije djevojčice, ali s iskrenom
je nježnošću govorio: stvarno su pljunute ti. Gianni je ljubazan
muškarac, naše ga kćeri vole. Njima se bavio malo ili nije uopće, ali
kad je bilo nužno, činio je sve što je mogao, čak i sad čini sve što

26
 Knjige.Club Books

može. Djeca ga uglavnom vole. Da je tu, ne bi bio sa mnom na

ležaljci, nego bi se otišao igrati s Elenom, osjećao bi se dužnim otići.
Ja ne. Promatrala sam djevojčicu, ali vidjevši je osamljenu, no
svejedno sa svim precima komprimiranim u njezinu tijelu, osjetila
sam nešto nalik na gađenje, premda nisam znala što mi se točno gadi.
Malena se igrala lutkom. Obraćala joj se, ali ne kao olinjaloj bebi
napola plavokose, napola ćelave glave. Tko zna koju joj je ulogu
dodijelila. Nani, govorila joj je, Nanuccia, Nanicchia, Nennella.
Bila je to nježna igra. Snažno joj je ljubila lice, toliko snažno da se
činilo da plastiku napuhuje dahom punim svoje plinovite, živahne
ljubavi, sve ljubavi koju je sposobna ćutjeti. Ljubila ju je u gole
grudi, u leđa, u trbuh, posvuda, otvorenih usta, kao da će je pojesti.
Skrenula sam pogled, ne valja gledati dječju igru. Ali potom sam
opet stala gledati. Nani je bila ružna lutka, stara, po licu i tijelu imala
je tragove kemijske. No svejedno je u tim trenucima zračila nekom
živom snagom. Sad je ona ljubila Elenu sve pomamnije. Odlučno ju
je udarala u obraz, plastične usne polagala na njezine, ljubila joj
dražesna prsa, pomalo napuhan trbuh, pritiskala glavu na mali
zeleni kupaći. Djevojčica je primijetila da je gledam. Nasmiješila mi
se brušenim pogledom i gotovo izazivački, objema rukama, snažno
stisnula lutkinu glavu u svoje međunožje. Djeca se tako igraju, to je
poznato, poslije zaborave. Ustala sam. Sunce je peklo, bila sam
veoma znojna. Nije bilo daška vjetra, na horizontu se dizala siva
magla. Otišla sam se okupati.
Iz vode sam, lijeno plutajući među nedjeljnim mnoštvom,
spazila Ninu i muža koji su i dalje raspravljali. Ona se zbog nečega
bunila, on je slušao. Potom muškarac kao da se zasitio razgovora,
rekao joj je nešto odrješito, ali i dalje pribrano, smireno. Sigurno je
jako voli, pomislila sam. Ostavio ju je kraj mora i otišao čavrljati s
onima koji su prethodnog dana došli gliserom.
Očito su oni bili predmet spora. Uvijek je tako, znam iz iskustva:
prvo zabava, prijatelji, rodbina, svi se vole; potom svađe zbog
prevelike gužve, eksplozija starih mržnji. Nini su gosti dozlogrdili
i sad ih muž tjera. Nakon nekog vremena muškarci, napadno bogate
žene, pretila djeca bez reda su napustili suncobrane klana, ukrcali
stvari u gliser, a Ninin muž osobno im je ponudio pomoć, možda
kako bi ubrzao njihov odlazak. Otišli su razmijenivši poljupce i

27
 Knjige.Club Books

zagrljaje, ali nitko od njih nije otišao pozdraviti Ninu. Ona se pak
udaljila uz obalu, pognute glave kao da ih ne može gledati više ni
minutu.
Dugo sam plivala da nedjeljno mnoštvo ostavim za sobom.
Morska voda okrijepila mi je leđa, bolje utihnuo ili mi se tako
učinilo. Dugo sam ostala u moru, sve dok nisam primijetila da su mi
jagodice potpuno smežurane i počela drhtati od hladnoće. Majka bi
me, kad bi primijetila da tako izgledam, uz dernjavu izvukla iz vode.
Vidjela bi da cvokoćem zubima pa bi se još više razbjesnila, vukla bi
me, prekrila me ručnikom od glave do pete energično me trljajući
toliko snažno da ne bih shvaćala je li to zaista zabrinutost za moje
zdravlje ili bijes koji je dugo tinjao, žestina koja mi guli kožu.
Ručnik sam prostrla izravno na užareni pijesak i legla. Kako
volim vrući pijesak nakon što mi je more sledilo tijelo. Pogledala
sam prema mjestu na kojem je prije bila Elena. Ostala je tek lutka,
ali u neukusnu položaju, raširenih ruku, raskrečenih nogu, ležala je
na leđima glave poluzakopane u pijesak. Vidio se nos, oko, pola
lubanje. Uspavale su me blaga toplina, besana noć.

28
 Knjige.Club Books

10.

Spavala sam minutu, deset. Kad sam se probudila, ošamućeno sam

se uspravila. Primijetila sam da je nebo postalo bijelo, toplo olovno
bjelilo. Zrak je bio ustajao, mnoštvo je nabujalo, glazba i ljudi bučali
su. Kao da sam je potajno dozvala, prva osoba koja mi je u toj
nedjeljnoj gunguli upala u oči bila je Nina.
Nešto joj se dogodilo. Kretala se sporo među suncobranima,
nesigurna, uzrujano micala usne. Okrenula je glavu u jednu stranu,
u drugu, naglo, poput usplahirene ptice. Nešto si je rekla, nisam je
mogla čuti, potom je potrčala prema mužu koji je bio na stolici pod
suncobranom.
Muškarac je skočio, osvrnuo se uokolo. Smrknuti starac
povukao ga je za ruku, on se istrgnuo, prišla im je Rosaria. Sva
rodbina, veliki i mali, počeli su se osvrtati kao da su jedno tijelo,
potom su se pokrenuli, raspršili se.
Počeli su dozivati: Elena, Lenuccia, Lena. Rosaria je malim, ali
brzim koracima pošla prema moru kao da se hitno mora okupati.
Pogledala sam Ninu. Kretnje su joj bile besmislene, dodirivala je
čelo, prvo bi krenula udesno pa se naglo vratila ulijevo. Kao da joj
nešto iz nutrine siše život s lica. Koža joj je požutjela, izrazito
pokretne oči poludjele su od strepnje. Ne nalazi djevojčicu, izgubila
ju je.
Pojavit će se, pomislila sam, imala sam iskustva s gubljenjem.
Majka je govorila da sam se kao dijete neprestano gubila. Nestala
bih u trenu, trebalo je odjuriti do kupališta i tražiti da na razglas kažu
kako izgledam, da se zovem tako i tako, a ona bi u međuvremenu
čekala kod blagajne. Nisam se sjećala ničega u vezi s tim
nestancima, u sjećanju mi je ostalo drugo. Bojala sam se da će se
izgubiti moja majka, živjela u strahu da je neću uspjeti pronaći.

29
 Knjige.Club Books

Jasno sam se pak sjećala kako sam izgubila Biancu. Jurila sam po
plaži kao sad Nina, ali u naručju sam nosila Martu koja se
derala. Nisam znala što bih, bila sam sama s kćerima, muž je bio u
inozemstvu, nikog nisam poznavala. Da, dijete je vrtlog strepnje.
Pamtim da sam pogledom tražila posvuda osim prema moru, vodu
se nisam usudila ni pogledati.
Primijetila sam da se Nina tako ponaša. Sve pretražuje, ali
očajnički okreće leđa moru, i tad sam se neočekivano sažalila, došlo
mi je da zaplačem. Nisam se više mogla držati po strani, smatrala
sam nedopustivim da mnoštvo na plaži uopće ne obraća pozornost
na mahnitu potragu Napuljaca. Ima takvih trzaja da ih ni ilustrator
ne može reproducirati, jedna je kretnja blještava, druga mračna.
Doimali su se tako samostalnima, tako arogantnima, a sad
sam pomislila da su krhki. Divila sam se Rosariji, jedinoj koja je
pretraživala more. Kretala se obalom sa svojim velikim trbuhom
brzim, ali kratkim koracima. Tad sam ustala, pristupila Nini,
okrznula joj ruku. Naglo se okrenula, poput zmije, povikala pronašla
si je, obratila mi se na ti kao da se poznajemo iako nikad nismo
razmijenile ni riječ.
“Nosi tvoj šešir”, rekla sam joj, “naći ćemo je, lako ćemo je
uočiti.”
Nesigurno me pogledala, potom je kimnula, odjurila u smjeru u
kojem joj je nestao muž. Jurila je poput mlade sportašice koja se
natječe sa sretnom ili zlom sudbinom.
Krenula sam u suprotnom smjeru, uz prvi red suncobrana,
laganim korakom. Osjećala sam se kao Elena, ili kao Bianca kad se
izgubila, ali možda sam to bila samo ja kao dijete, vraćala se iz
zaborava. Djevojčica koja se gubi u mnoštvu na plaži sve vidi
nepromijenjeno i svejedno više ništa ne prepoznaje. Nedostaje joj
orijentir, nešto po čemu je prije prepoznavala kupače i suncobrane.
Djevojčica ima osjećaj da je točno ondje gdje je bila, ali svejedno ne
zna gdje je. Djevojčica se osvrće s očima punim straha i vidi da je
more more, plaža je plaža, ljudi su ljudi, prodavač svježeg kokosa
stvarno je prodavač svježeg kokosa. No svejedno su joj sve i svi
nepoznati, pa brižne u plač. Nepoznatom odraslom koji je upita što
je, zašto plače, ne kaže da se izgubila, kaže da ne može naći mamu.
Bianca je plakala kad su je pronašli, kad su mi je vratili.

30
 Knjige.Club Books

Plakala sam i ja, od sreće, od olakšanja, ali u međuvremenu sam

bijesno vikala - kao moja majka - zbog neosporiva tereta
odgovornosti, zbog povezanosti koja guši, a slobodnom sam rukom
povlačila prvorođenu, derala se: platit ćeš mi, Bianca, vidjet ćeš
svoje kući, ne smiješ se više nikad udaljiti - nikad.
Neko sam vrijeme hodala tražeći među osamljenom djecom, u
skupinama, u naručju odraslih. Bila sam uzrujana, osjećala blagu
mučninu, ali znala sam pozorno gledati. Naposljetku sam spazila
slamnati šešir, srce mi je poskočilo. Izdaleka se doimao ostavljenim
na pijesku, no pod njim je bila Elena. Sjedila je na metar od mora,
ljudi su prolazili kraj nje ne primjećujući je, plakala je, tihe suze
tekle su polako. Nije mi rekla da ne može naći mamu, rekla mi je da
ne može naći lutku. Bila je očajna.
Podignula sam je u naručje, hitrim korakom vratila se prema
kupalištu. Srela sam Rosariju koja mi ju je gotovo istrgnula s
oduševljenom silinom, radosno kriknula, mahnula šogorici. Nina nas
je spazila, spazila je kćer, dotrčala. Dotrčao je i njezin muž, svi, tko
s dina, tko iz kupališta, tko s obale. Svaki član obitelji htio. je
poljubiti, zagrliti, dotaknuti Elenu, premda je ona i dalje očajavala, i
okusiti vlastito zadovoljstvo što je opasnost izbjegnuta.
Povukla sam se, vratila pod suncobran, stala skupljati stvari
premda još nije bilo ni dva popodne. Nije mi bilo drago što Elena i
dalje plače. Vidjela sam da se obitelj zadovoljno pozdravlja, žene su
je uzele iz majčina naručja i međusobno si je dodavale iz ruke u ruku
kako bi je pokušale umiriti, ali bezuspješno, djevojčica je bila
neutješna.
Nina mi je prišla. Odmah zatim došla je i Rosaria, činilo se da je
ponosna što je prva uspostavila kontakt sa mnom koja sam odigrala
tako ključnu ulogu.
“Htjela sam vam zahvaliti”, rekla je Nina.
“Dobro vas je uplašila.”
“Mislila sam da ću umrijeti.”
“Moja se kći izgubila baš jedne kolovoske nedjelje, prije gotovo
dvadeset godina, ali ja nisam ništa vidjela, strepnja zasljepljuje. U
tim su slučajevima korisniji nepoznati ljudi.”

31
 Knjige.Club Books

“Sreća da ste vi bili tu”, rekla je Rosaria, “događaju se svakakve

gadarije.” Pogled joj je zatim očito pao na moja leđa jer je s užasom
uskliknula: “Majko Isusova, što vam se dogodilo tu iza, što je to
bilo?”
“Češer, u boriku.”
“Baš gadno, ništa niste stavili na to?”
Htjela je otići po neku svoju mast, rekla je da je čudotvorna. Nina
i ja ostale smo same, do nas su dopirali uporni vapaji djevojčice.
“Nikako da se smiri”, rekla sam.
Nina se nasmiješila.
“Težak dan: nju smo pronašli, a lutka se izgubila.”
“Pronaći ćete je.”
“Naravno, kako ću ako je ne nađe, razboljet će mi se.” Odjednom
sam osjetila nešto hladno na leđima, Rosaria mi je tiho prišla straga
i već mi je razmazivala svoju kremu. “Kako je?”
“Dobro, hvala.”
Nastavila je pažljivo nježno. Kad je završila, navukla sam
haljinu na kupaći, uzela torbu.
“Vidimo se sutra”, rekla sam, žurilo mi se otići.
“Vidjet ćete da će vam još večeras sve proći.”
“Hoće.”
Još sam časak promatrala Elenu koja se migoljila i izvijala u
očevu naručju, naizmjence dozivajući majku i lutku.
“Idemo”, rekla je Rosaria šogorici, “nađimo joj tu lutku jer je
više ne mogu slušati kako vrišti.”
Nina mi je mahnula, pobjegla prema kćeri. Rosaria je pak počela
odmah ispitivati djecu i roditelje, bez dopuštenja prekopavajući
među igračkama nagomilanim pod suncobranima.
Vratila sam se preko dina, zašla u borik, ali i ondje mi se činilo
da čujem djevojčicu kako viče. Bila sam smetena, prinijela sam ruku
grudima da utišam srce koje je presnažno kucalo. Ja sam uzela lutku,
bila je u torbi.

32
 Knjige.Club Books

11.

Dok sam vozila prema kući, smirila sam se. Shvatila sam da se ne
mogu sjetiti točnog trenutka poteza koji mi se sad činio gotovo
smiješnim, smiješnim zbog svoje besmislenosti. Osjećala sam se kao
netko tko napola uplašeno, napola raspoloženo zaključi: pogledaj što
mi se dogodilo.
Zacijelo me preplavilo sažaljenje kakvo me, bez nekog očitog
razloga, odmalena obuzimalo prema ljudima, životinjama, biljkama,
predmetima. To mi se objašnjenje svidjelo, pomislila sam da aludira
na nešto suštinski plemenito. Bio je to nesmotren poriv da
pomognem, pomislila sam. Nena, Nani, Nennella ili kako se već
zvala. Vidjela sam je ostavljenu na pijesku, nedoličnu, napola
prekrivena lica kao da će se ugušiti, i povukla sam je odande.
Djetinjasta reakcija, ništa posebno, nikad doista ne odrastemo.
Odlučila sam da ću je sutradan vratiti. Otići ću na plažu vrlo rano,
zabit ću je u pijesak točno ondje gdje ju je ostavila, pobrinut ću se da
je baš ona pronađe. Igrat ću se malo s curicom, a onda joj reći što je
tu, pogledaj, hajdemo to iskopati. Bila sam gotovo sretna.
Kod kuće sam iz torbe izvadila kupaće i ručnike i kreme, ali
lutku sam ostavila na dnu da budem sigurna da je sutradan neću
zaboraviti. Istuširala sam se, oprala kupaće, stavila ih da se suše.
Pripremila sam salatu i pojela je na terasi promatrajući more, pjenu
oko jezičaca vulkanskog kamenja, skupinu crnih oblaka koji su
napuštali horizont. Potom sam odjednom pomislila da sam učinila
nešto loše, nenamjerno, ali loše. Kao u snu, kad se vrtiš po krevetu
pa srušiš lampu s noćnog ormarića. Sažaljenje nema veze s
tim, pomislila sam, nije to bio velikodušan osjećaj. Osjećala sam se
poput kapi što klizi po listu nakon kiše, vuče je očito neizbježno
kretanje. Sad nastojim pronaći opravdanja, ali nema ih. Osjećam se
zbunjeno, možda su lagodni mjeseci već prošli, bojim se da će se
33
 Knjige.Club Books

vratiti prebrze misli, pretjerano vrtložne slike. More se pretvara u

ljubičastu traku, zapuhalo je. Kako li je promjenjivo vrijeme,
temperatura se naglo spustila. Elena na plaži zacijelo još plače, Nina
je očajna, Rosaria je preokrenula plažu milimetar po milimetar,
klan se zacijelo već zaratio sa svim kupačima. Odletio je papirnati
ubrus, raspremila sam, prvi put nakon mnogo mjeseci osjetila sam se
usamljenom. U daljini, nad morem, vidjela sam kako se iz oblaka
spuštaju zastori tamne kiše.
Vjetar je u nekoliko minuta pojačao, dugo je jaukao gmižući po
zgradi i u apartman upuhivao prašinu, sasušeno lišće, uginule kukce.
Zatvorila sam balkonska vrata, uzela torbu, sjela na malen kauč pred
prozorom. Nisam mogla obuzdati čak ni namjere. Izvukla sam lutku,
zapanjeno je vrtjela po rukama. Nikakve odjeće, tko zna gdje ju je
Elena ostavila. Bila je teža od očekivanog, vjerojatno je bila
puna vode. Rijetka plava kosa izlazila joj je iz glave u
malenim udaljenim pramenovima. Obrazi su joj bili previše
naduti, plave oči glupe, a usne malene s tamnom rupom u sredini.
Trup je bio dugačak, trbuh ispupčen, među debelim i kratkim
nogama jedva se nazirala okomita linija koja se bez prekida
protezala posred stražnjice.
Bila bih je voljela odjenuti. Palo mi je na pamet da joj kupim
odjeću, iznenadim Elenu, gotovo kao za odštetu.
Što je lutka djevojčici. Imala sam jednu lijepe rudlave kose,
stvarno sam je pazila, nikad je nisam izgubila. Zvala se Mina, majka
je govorila da sam je ja tako nazvala. Mina, mamica. Mamičica,
sjetila sam se, riječ za lutku koja odavno više nije u upotrebi. Igrati
se s mamičicom. Moja se majka vrlo malo prepuštala igrama koje
sam htjela igrati s njezinim tijelom. Odmah bi se uzrujala nije voljela
glumiti lutku. Nasmijala bi se, izmaknula, naljutila. Srdilo ju je kad
bih je češljala, stavljala joj vrpce, prala joj lice i uši, razodijevala je,
ponovo odijevala.
Ja ne. Kad sam odrasla, nastojala sam imati na umu koliko sam
patila što nisam mogla baratati majčinom kosom, licem, tijelom.
Stoga sam strpljivo glumila Biancinu lutku u prvim godinama
njezina života. Ona me odvlačila pod kuhinjski stol, to je bila naša
koliba, polegnula bi me.

34
 Knjige.Club Books

Sjećam se, bila sam jako umorna: Marta noću ne bi oka sklopila,
samo je danju malo spavala, a Bianca se uvijek motala oko mene,
puna zahtjeva, nije htjela u jaslice, kad bih je uspjela ostaviti ondje,
razboljela bi se i dodatno mi zakomplicirala život. Svejedno sam
nastojala sačuvati čvrste živce, htjela sam biti dobra majka. Legla
bih na pod, pustila je da me liječi kao da sam bolesna. Bianca mi je
davala lijekove, prala mi zube, češljala me. Ponekad bih zaspala, ali
ona je bila malena, nije se znala služiti češljem, kad bi mi počupala
kosu, prenula bih se iz sna. Osjetila bih kako mi oči suze od bola.
Tih sam godina bila tako očajna. Nisam više mogla učiti, igrala
sam se bez radosti, osjećala svoje neživo tijelo, bez ikakvih želja.
Kad bi Marta počela vrištati u drugoj sobi, za mene je to bilo gotovo
oslobođenje. Ustala bih grubo prekidajući Biancinu igru, ali osjećala
sam se nevinom, nisam se to ja izmicala kćeri, moja me
drugorođena otimala prvorođenoj. Moram otići k Marti, odmah se
vraćam, pričekaj. Ona bi briznula u plač.
Jednom kad sam se osjećala potpuno neprikladnom, odlučila
sam Minu dati Bianci, činilo mi se da je to lijepa gesta, način da
utišam njezinu zavist prema mlađoj sestri. Stoga sam iskopala staru
lutku u kartonskoj kutiji na ormaru i rekla Bianci: gle, zove se Mina,
to je bila mamina lutka kad je bila mala, poklanjam ti je. Mislila sam
da će je voljeti, bila sam sigurna da će joj se posvetiti kako se
u igrama posvećivala meni. Ali odmah ju je ostavila po strani,
Mina joj se nije svidjela. Draža joj je bila krpena lutka sa žutim
vunenim nitima umjesto kose, na dar joj ju je donio otac na povratku
tko zna odakle. To me snažno pogodilo.
Jednog se dana Bianca igrala na balkonu, to joj je mjesto bilo
jako drago. Pustila bih je onamo čim bi počelo proljeće, nisam je
imala vremena voditi van, ali htjela sam da bude na zraku i suncu
iako su s ulice dopirali prometna buka i snažan vonj ispušnih
plinova. Mjesecima nisam uspjela otvoriti knjigu, bila sam iznurena
i bijesna, nikad nisam imala dovoljno novca, bila sam neispavana.
Zatekla sam Biancu gdje sjedi na Mini kao da je sjedalo i igra se
svojom lutkom. Rekla sam joj da odmah ustane, ne smije mi uništiti
dragu uspomenu iz djetinjstva, stvarno je jako zločesta i nezahvalna.
Rekla sam joj baš nezahvalna, i izderala sam se, čini mi se da sam se

35
 Knjige.Club Books

izderala kako sam pogriješila kad sam joj je poklonila, da je to moja

lutka, da je uzimam natrag.
Koliko toga učinimo i kažemo djeci u tajnosti doma. Bianca je
već bila hladna karaktera, uvijek je bila takva, suzbijala je strepnje i
osjećaje. Nastavila je sjediti na Mini, sričući riječi kako i danas čini
kad izražava svoje želje kao da su posljednje, rekla je tek: ne, moja
je. Tad sam je gadno gurnula, bila je trogodišnja djevojčica, ali u tom
času doimala mi se starijom, snažnijom od mene. Preotela sam joj
Minu, a njezine su se oči napokon ispunile strahom. Otkrila sam da
joj je svukla svu odjeću, čak i cipelice i čarapice, i da ju je od glave
do pete išarala flomasterima. Popravljiva šteta, ali meni se doimala
nepopravljivom. Sve mi se tih godina doimalo nepopravljivim, ja
sama bila sam nepopravljiva. Hitnula sam lutku preko balkonske
ograde.
Vidjela sam kako leti prema asfaltu i obuzela me okrutna sreća.
Dok je padala, izgledala mi je kao nekakvo gnjusno biće. Ostala sam
ne znam koliko dugo naslonjena na ogradu i promatrala kako je
automobili masakriraju gazeći je. Potom sam shvatila da je i Bianca
gleda, ničice, čela naslonjena na balkonske rešetke. Tad sam je uzela
u naručje, ona je popustljivo dopustila da je uzmem. Dugo sam je
ljubila, privijala je uza se kao da je želim vratiti u svoje tijelo. To me
boli, mama, boliš me. Eleninu lutku ostavila sam na kauču, poleđice,
trbuha okrenuta gore.
Nevrijeme je brzo prešlo na kopno, silovito, s brojnim
zasljepljujućim munjama i grmljavinom koja je zvučala kao
eksplozija automobila punih TNT-a. Otrčala sam pozatvarati prozore
u spavaćoj sobi prije nego što sve poplavi, upalila lampu na noćnom
ormariću. Legla sam na krevet, namjestila jastuke uz uzglavlje i
prionula marljivo raditi, popunjavajući stranice bilješkama.
Čitanje, pisanje uvijek su mi pomagali da se smirim.

36
 Knjige.Club Books

12.

Iz posla me prenulo crvenkasto svjetlo, prestalo je kišiti. Provela sam

neko vrijeme šminkajući se, pomno se odijevajući. Htjela sam
izgledati kao dostojanstvena, savršeno sređena gospođa. Izašla sam.
Šetnica je u nedjelju bila manje zbijena i bučna nego u subotu,
slabio je izvanredni vikend-priljev. Malo sam šetala uz more, potom
krenula prema restoranu kraj natkrivene tržnice. Srela sam Gina, bio
je u odori koju uvijek nosi na plaži, možda se i vraćao odande. S
poštovanjem me pozdravio kimnuvši mi, htio je produžiti, ali ja sam
zastala, pa je i on bio prisiljen stati.
Imala sam potrebu slušati zvuk svojega glasa, držati ga pod
kontrolom zahvaljujući tuđem glasu. Upitala sam ga za nevrijeme,
što se dogodilo na plaži. Rekao je da je zapuhao jak vjetar, olujni
pljuskovi i vjetar, mnogi suncobrani iščupani su. Ljudi su se odjurili
skloniti u kupalište, u kafić, ali bila je prevelika gužva, većina je
odustala, plaža se ispraznila.
“Srećom pa ste vi rano otišli.”
“Volim oluje.”
“Uništila bi vam knjige i bilježnice.”
“Tvoja se knjiga smočila?”
“Malo.”
“Što studiraš?”
“Pravo.”
“Koliko još?”
“Odužilo mi se, gubio sam vrijeme. Vi preda jete na faksu?”
“Da.”
“Što?”

37
 Knjige.Club Books

“Englesku književnost.”
“Vidio sam da znate puno jezika.”
Nasmijala sam se.
“Ništa ne znam stvarno dobro, i ja sam gubila vrijeme. Na
fakultetu radini dvanaest sati dnevno i svima sam sluškinja.”
Malo smo šetali, opustila sam se.
Govorila sam o svemu i svačemu da ga oslobodim napetosti, a
za to sam se vrijeme promatrala izvana, sebe odjevenu kao finu
gospođu, njega prljava od pijeska, u kratkim hlačama, majici bez
rukava, šlapama za plažu. Zabavljala sam se, pomalo i uživala, da su
me vidjele Bianca i Marta, godinama bi me zafrkavale.
Sigurno je bio njihovih godina: sin, tanko i nervozno tijelo o
kojem se treba brinuti. Takva su bila mlada muška tijela koja su mi
se sviđala kad sam bila tinejdžerica, visoka, tanka, izrazito crna
poput Martinih momaka, a ne malena, plavokosa, pomalo zdepasta i
gojazna poput Biancinih dečki, uvijek nešto starijih od nje, žile im
plave kao oči. Ali sve sam ih voljela, te prve dečke svojih
kćeri, nagrađivala ih pretjeranom naklonošću. Možda sam im
se htjela odužiti jer su prepoznali njihovu ljepotu, kvalitetu, i tako ih
izbavili od straha da su ružne, uvjerenja da nemaju zavodničku
snagu. Ili sam ih htjela nagraditi jer su i mene pravodobno spasili od
zlovolje i sukoba i kuknjave i nastojanja da ih smirim: ružna sam,
debela sam; ali i ja sam mislila da sam ružna i debela u vašim
godinama; ne, ti nisi bila ružna i debela, ti si bila lijepa; i vi ste lijepe,
i ne primjećujete kako vas gledaju; ne gledaju nas, gledaju tebe.
Komu su bili upućeni požudni pogledi. Kad je Bianci bilo
petnaest godina, a Marti trinaest, meni je bilo manje od četrdeset.
Njihova dječja tijela gotovo su istodobno omekšala. Neko sam
vrijeme i dalje vjerovala da su pogledi muškaraca na ulici upućeni
meni, kao u proteklih dvadeset pet godina, već sam se navikla
prihvaćati ih, trpjeti ih. Potom sam shvatila da besramno kliznu
preko mene da bi se zaustavili na njima, i uzrujala sam
se, obradovala, naposljetku si sjetno ironično rekla: primiče se kraj
jednog doba.
Svejedno sam si počela posvećivati više pažnje, kao da želim
zadržati tijelo na koje sam navikla, izbjeći da nestane. Kad bi

38
 Knjige.Club Books

prijatelji dviju djevojaka došli k nama, nastojala sam ih dočekati u

boljem izdanju. Viđala sam ih nakratko, kad bi ušli, kad bi odlazili
šeprtljavo me pozdravljajući, no svejedno sam jako pazila kako
izgledam, kako se ponašam. Bianca bi ih odvukla u svoju sobu,
Marta u svoju, ostala bih sama. Htjela sam da moje kćeri budu
voljene, mogućnost da nisu bila mi je nepodnošljiva, plašila sam se
mogućnosti da budu nesretne; ali provale njihove senzualnosti bile
su silovite, nezasitne, i imala sam dojam da je privlačna sila njihovih
tijela oduzeta mojemu. Stoga sam se radovala kad bi mi kroz smijeh
rekle da me dečki vide kao privlačnu i mladu mamu.
Na nekoliko minuta pomislila bih da su se naše tri jedinke
ugodno uskladile. Jednom sam se ponijela možda pretjerano frivolno
prema Biancinu prijatelju, uvijek smrknutu, gotovo nijemu
petnaestogodišnjaku, koji je uvijek izgledao prljavo i napaćeno. Kad
je otišao, pozvala sam kćer, došla je u moju sobu, prvo ona pa, iz
znatiželje, Marta:
“Je li se tvom prijatelju svidio kolač?”
“Je.”
“Trebala sam staviti čokoladu, ali nisam stigla, sljedeći put
hoću.”
“Pitao je hoćeš li mu sljedeći put popušiti.”
“Bianca, kako se to izražavaš?”
“To je on rekao.”
“Nije on to rekao.”
“Rekao je.”
Postupno sam odustala. Naučila sam se biti prisutna samo kad
žele da budem prisutna i pustiti glas samo kad traže da govorim. To
su trebale od mene pa sam im to i pružila. Što sam ja htjela od njih,
to nikad nisam shvatila, ne znam čak ni sada.
Pogledala sam Gina, pomislila: pitat ću ga hoće li mi praviti
društvo za večerom. Pomislila sam i: smislit će izliku, odbit će me,
što mogu. No on je samo sramežljivo rekao:
“Trebao bih se otići istuširati, nešto obući.”
“Dobro je ovako.”
“Nemam ni novčanik.”

39
 Knjige.Club Books

“Ja te pozivam.”
Gino se prisilio voditi razgovor dok smo večerali, pokušao me
čak i nasmijati, ali nismo imali gotovo ništa zajedničkog. Znao je da
me treba zabavljati između zalogaja, znao je da treba izbjegavati
predugu tišinu i dao je sve od sebe, odvažio se krenuti najrazličitijim
putevima poput izgubljene životinje.
O sebi gotovo da nije imao što reći, nastojao je mene potaknuti
da govorim. Postavljao mi je odrješita pitanja, pa sam mu u očima
čitala da ga moji odgovori zapravo ne zanimaju. Premda sam mu
nastojala pomoći, nisam uspjela izbjeći brzo iscrpljivanje tema za
razgovor.
Prvo se raspitivao o onome čime se bavim, odgovorila sam mu
da pripremam kolegij za sljedeću godinu.
“O čemu.”
“Oliviji.”
“Što je to.”
“Priča.”
“Duga?”
Volio je male ispite, silno se ljutio na profesore koji te natrpaju
knjigama koje moraš proučiti kako bi pokazali da je njihov ispit
važan. Imao je izrazito bijele i velike zube, široka usta. Oči su mu
bile male, gotovo pukotine. Mnogo je gestikulirao, smijao se. Nije
znao ništa o Oliviji, ništa o onome za što sam bila zagrijana. Kao
moje kćeri, koje su, kako su rasle, pazile da se drže podalje od svega
što mene zanima, studirale su egzaktne znanosti, fiziku, isto što i
otac.
Malo sam govorila o njima, samo lijepo, ali ironičnim tonom.
Naposljetku smo postupno prešli na ono malo zajedničkih tema:
plažu, kupalište, njegova poslodavca, kupače. Govorio mi je o
gotovo uvijek ljubaznim strancima i o Talijanima, pretencioznim i
bahatim. Naklono mi je govorio o Afrikancima, o istočnjačkim
djevojkama koje idu od suncobrana do suncobrana. Ali tek kad je
stao govoriti o Nini i njezinoj obitelji, shvatila sam da sam ondje, u
tom restoranu, s njim, upravo zbog toga.
Spomenuo mi je lutku, koliko je djevojčica očajna.

40
 Knjige.Club Books

“Nakon nevremena posvuda sam tražio, kopao u pijesku do prije

sat vremena, ali nisam je našao.”
“Pojavit će se.”
“Nadam se, prije svega zbog mame, okomili su se na nju kao da
je ona kriva.”
Ninu je spomenuo s divljenjem.
“Dolazi ovamo na odmor otkako je rodila kćer. Muž unajmljuje
vilu na dinama. Kuća se ne vidi s plaže. U boriku je, lijepo mjesto.”
Rekao je da je stvarno djevojka na mjestu, završila je gimnaziju,
a čak je i neko vrijeme studirala.
“Vrlo je dražesna”, rekla sam.
“Da, lijepa je.”
Nekoliko su puta razgovarali - razabrala sam - a ona mu je rekla
da želi nastaviti sa studijem.
“Samo je godinu starija od mene.”
“Dvadeset pet joj je?”
“Dvadeset tri, ja imam dvadeset dvije.”
“Kao mojoj kćeri Marti.”
Trenutak je šutio, potom je iznenada, sa smrknutim pogledom
koji ga je poružnio, rekao:
“Jeste joj vidjeli muža? Biste li svojoj kćeri ikad dopustili da se
uda za nekog takvog?”
Ironično sam upitala:
“Što ne štima s njim?”
Odmahnuo je glavom, ozbiljno rekao:
“Sve. On, njegovi prijatelji i rodbina. Sestra mu je
nepodnošljiva.”
“Rosaria, trudna gospođa?”
“To je gospođa? Ostavite se nje, bolje vam je. Jučer sam vam se
stvarno divio, kad se niste premjestili. Ali nemojte više tako.”
“Zašto?”
Momak je slegnuo ramenima, nezadovoljno odmahnuo glavom.
“Jer su to zli ljudi.”

41
 Knjige.Club Books

13.

Vratila sam se kući oko ponoći. Naposljetku smo pronašli temu koja
oboje zanima i vrijeme je proletjelo. Od Gina sam doznala da je
krupna i sijeda žena Ninina majka. Naučila sam i da se smrknuti
starac zove Corrado i da nije djevojčin otac, nego Rosarijin muž.
Bilo je to kao da raspravljamo o filmu koji smo gledali ne pohvatavši
dokraja odnose među likovima, katkad ni imena, a na rastanku mi se
činilo da sam malo upućenija u priču. Jedino o Nininu mužu nisam
doznala gotovo ništa, Gino je rekao da se zove Toni, dolazi subotom
i odlazi ponedjeljkom ujutro. Shvatila sam da ga prezire, nije mu se
dalo ni razgovarati o njemu. Uostalom, i mene taj muškarac gotovo
da i nije zanimao.
Momak je uljudno pričekao da za sobom zatvorim ulazna vrata,
uspela sam se na treći kat slabo osvijetljenim stubištem. Zli ljudi,
rekao je. Što mi mogu. Ušla sam u apartman, upalila svjetlo i ponovo
vidjela lutku gdje poleđice leži na kauču, ruke joj okrenute prema
stropu, noge raširene, lice okrenuto prema meni. Napuljci su
prevrnuli plažu da je nađu, Gino je grabljama uporno prekapao
po pijesku. Vrzmala sam se po kući, čulo se tek zujanje hladnjaka u
kuhinji, i mjesto kao da se umirilo. Gledajući se u kupaonskom
zrcalu, primijetila sam da mi je lice napeto, oči natečene. Izabrala
sam čistu majicu kratkih rukava, pripremila se za noć iako mi se nije
spavalo.
Večer s Ginom bila je ugodna, ali osjećala sam nešto nalik na
razočaranje. Rastvorila sam balkonska vrata, dopro je svjež morski
zrak, na nebu nije bilo zvijezda. Sviđa mu se Nina, pomislila sam, to
je očito. A umjesto da me to raznježi ili zabavi, osjetila sam da se
nezadovoljstvo proteže na djevojku, kao da mi, pojavljujući se
svakog dana na plaži i privlačeći ga, nešto oduzima. Odmaknula sam

42
 Knjige.Club Books

lutku, legla na kauč. Da Gino upozna Biancu i Martu, zapitala sam

se gotovo iz navike, koja bi mu se više svidjela.
Još od rane mladosti mojih kćeri, opsjednuto sam ih
uspoređivala s njihovim vršnjakinjama, bliskim prijateljicama,
školskim kolegicama koje su slovile kao lijepe i bile su popularne.
Smušeno sam ih doživljavala kao njihove suparnice, kao da ističući
se po spontanosti, zavodljivosti, dražesti, inteligenciji, oduzimaju
nešto njima dvjema, a na neki način i meni. Kontrolirala sam
se, posezala za blagonaklonim tonovima, ali istodobno sam bila
sklona tiho si dokazivati da su sve manje lijepe od njih ili da su, ako
su bile lijepe, antipatične, isprazne, pa sam nabrajala njihove hirove,
gluposti, privremene mane tijela u razvoju. Katkad, kad bih vidjela
da Bianca ili Marta pati jer bi se osjećala beznačajnom, ne bih
odoljela, žestoko bih se okomila na njihove pretjerano otvorene,
pretjerano privlačne, pretjerano afektirane prijateljice.
Marta je negdje s četrnaest godina imala školsku kolegicu po
imenu Florinda. Premda joj je bila vršnjakinja, Florinda nije bila
djevojčica, bila je već žena, i to prelijepa. Vidjela sam kako svakom
kretnjom, svakim osmijehom zasjenjuje moju kćer i bilo mi je teško
pomisliti da idu zajedno u školu, na tulume, na praznike; bila sam
uvjerena da će, dok god ostane u njezinu društvu, život mojoj
kćeri neprestano izmicati.
S druge strane, Marti je bilo veoma stalo do prijateljstva s
Florindom, silovito ju je privlačila i imala sam dojam da će biti teško
i riskantno pokušati ih razdvojiti. Neko sam je vrijeme pokušavala
utješiti zbog tog trajnog šamara govoreći općenito, nijednom ne
spomenuvši Florindino ime. Neprestano sam joj govorila: Marta,
kako si lijepa, kako si nježna, imaš tako pametan pogled, sličiš baki
koja je bila prelijepa. Beskorisne riječi. Ona je smatrala da je ne
samo manje privlačna od prijateljice nego i manje privlačna
od sestre, od svih, a dok me slušala, još se više deprimirala, govorila
je da to kažem jer sam joj mama, ponekad bi gunđala: ne želim te
slušati, mama, ti ne vidiš kakva sam, pusti me na miru, gledaj svoja
posla.
U to me doba neprestano bolio trbuh od napetosti, osjećala sam
se krivom: mislila sam da su svi jadi mojih kćeri uzrokovani nekom
mojom dokazanom manom u ljubavi. Stoga sam ubrzo postala još

43
 Knjige.Club Books

dosadnijom. Govorila sam joj: stvarno jako sličiš mojoj majci, i

iznosila joj svoj slučaj, govorila joj: kad sam bila tvojih godina, i ja
sam stalno bila uvjerena da sam ružna, mislila sam: moja je mama
lijepa, a ja nisam. Sve češće pokazujući da je gnjavim, Marta mi je
davala do znanja da jedva čeka da zašutim.
Tako sam se, tješeći je, ja počela osjećati sve neutješnijom.
Mislila sam: tko zna kako se reproducira ljepota. Predobro sam se
sjećala kako sam u Martinim godinama bila uvjerena da se majka,
dok me pravila, odmaknula od mene kao kad nam se smuči pa tanjur
udaljimo rukom. Posumnjala sam da me počela izbjegavati još
otkako sam joj bila u utrobi iako su mi, dok sam rasla, svi govorili
da joj sličim. Bilo je sličnosti, ali smatrala sam ih otrcanima.
Čak ni kad sam shvatila da se sviđam muškarcima, nisam se
umirila. Ona je zračila toplinom tako punom života, ja sam se pak
doživljavala hladnom kao da su mi žile od metala. Htjela sam biti
poput nje ne samo u odrazu u zrcalu ili u statičnosti fotografija.
Htjela sam biti poput nje zbog te njezine sposobnosti da se razlijeva
i isparava po ulicama, u podzemnoj željeznici ili uspinjači, u
prodavaonicama, nepoznatima pred očima. Nikakvo reproduktivno
sredstvo ne zna uhvatiti tu začaranu paru. Ni noseći trbuh ne zna je
precizno ponoviti.
Samo što je Florinda posjedovala tu paru. Kad su se jednog
popodneva ona i Marta vratile iz škole, a vani je kišilo i ja sam ih
vidjela dok su prolazile hodnikom, dnevnom sobom, s teškim
cipeletinama na nogama, nemarno prljajući pod vodom i blatom, a
zatim su otišle u kuhinju, zgrabile kekse i zabavljale se preotimajući
si ih i grickale su ih po kući posvuda mrveći, prema toj tako
nonšalantnoj tinejdžerici osjetila sam neobuzdanu averziju. Rekla
sam joj: Florinda, i kod kuće se tako ponašaš, što ti misliš, tko si ti?
sad ćeš mi, draga moja, pomesti i oprati cijeli stan, nećeš izaći
odavde dok ne završiš. Djevojka je pomislila da se šalim, ali ja sam
joj dodala metlu, kantu, krpu za pod i zacijelo sam imala zastrašujući
izraz lica jer je promrmljala samo: i Marta je zaprljala, a Marta je
pokušala reći: tako je, mama, ali ja sam oštre riječi zacijelo tako
neupitno odrješito izgovorila da su obje odmah zašutjele. Užasnuta
Florinda pomno je očistila pod.

44
 Knjige.Club Books

Kći je ostala gledati. Poslije se zaključala u sobu, danima nije

razgovarala sa mnom. Ona nije poput Biance: krhka je, poklekne pri
prvoj promjeni tona, uzmiče bez borbe. Florinda je polako nestala iz
njezina života, povremeno bih je upitala kako ste ti i prijateljica,
progunđala bi nešto općenito ili odgovorila sliježući ramenima.
Ali moje strepnje nisu nestale. Promatrala sam kćeri kad nisu
obraćale pozornost, prema njima naizmjence osjećala zamršenu
simpatiju i antipatiju. Bianca je, pomislila bih katkad, antipatična, i
patila sam zbog toga. Potom bih doznala da je zaista vole, da ima
prijateljice i prijatelje, i osjećala da je antipatična samo meni, svojoj
majci, pa bih se grizla zbog toga. Nije mi se sviđalo kako se
podcjenjivački podsmjehuje. Nije mi se sviđalo što neumorno traži
uvijek više od drugih: primjerice, za stolom bi pograbila više hrane
od svih ostalih, ne kako bi je pojela nego kako bi bila sigurna da ništa
neće propustiti, da neće biti zapostavljena ili prevarena. Nije mi se
sviđala njezina tvrdoglava šutnja kad bi osjetila da je pogriješila, ali
ne bi mogla priznati pogrešku.
I ti si takva, govorio mi je muž. Možda je stvarno bilo tako, to
što mi je bilo antipatično kod Biance bilo je tek odraz antipatije koju
sam gajila prema sebi. Ili ne, nije bilo tako jednostavno, bilo je
zamršenije. I kad bih u djevojkama prepoznala ono što sam smatrala
svojim kvalitetama, osjećala sam da nešto ne štima. Imala sam
dojam da ih ne znaju dobro iskoristiti, da je najbolji dio mene
pogrešno transplantiran u njihova tijela, da je postao parodijom,
pa bih se naljutila, posramila.
Zapravo, kad bolje razmislim, kod kćeri sam posebno voljela
ono što je meni bilo strano. Kod njih sam - osjećala sam to - najviše
voljela značajke naslijeđene od oca, čak i nakon što je naš brak burno
završio. Ili one koje su podsjećale na pretke o kojima ništa nisam
znala. Ili one koje su se u kombinaciji jedinki doimale domišljatim
rješenjem sudbine. Ukratko, što sam imala manji osjećaj
odgovornosti za njihova tijela, to sam im se osjećala bližom.
Ali ta je strana bliskost bila rijetka. Njihova nelagoda, patnja,
sukobi neprestano su se iznova nametali, a ja sam bila ogorčena,
osjećala se krivom. Uvijek sam, na neki način, bila ishodište njihove
patnje ili su joj na meni davale oduška. Optuživale su me šutke ili
vičući. Ljutile su se ne samo na lošu raspodjelu očitih sličnosti nego

45
 Knjige.Club Books

i prikrivenih, onih koje kasno primijetimo, primjerice na paru tijela,

paru koja opija poput žestice. Jedva čujan ton glasa. Malenu kretnju,
način na koji trepćem, osmijeh-grimasu. Korak, rame koje jedva
primjetno visi ulijevo, dražesno zibanje ruku. Neopipljivu mješavinu
malih kretnji zahvaljujući kojima je, u određenoj kombinaciji,
Bianca zavodljiva, Marta nije, i obratno, pa izazivaju oholost, patnju.
Ili mržnju, jer čini se da se majčina snaga uvijek nepravedno dijeli,
još od žive niše utrobe.
Još sam se ondje, uvjerene su moje kćeri, ponijela okrutno.
Prema jednoj sam postupila kao prema kćeri, prema drugoj kao
prema pokćerki. Bianci sam dala velike grudi, Marta izgleda kao
dječak, i ne zna da je takva prekrasna, nosi podstavljene grudnjake,
ta je varka ponižava. Patim gledajući kako pati. Kad sam bila mlada,
imala sam bujne grudi, nakon njezina rođenja više ih nemam.
Najbolje od sebe dala si Bianci, neprestano ponavlja, meni si dala
najlošije. Takva je Marta, brani se smatrajući se pokradenom.
Bianca ne, Bianca se odmalena borila protiv mene. Nastojala je
od mene preuzeti tajnu držanja koje je ona smatrala divnim i
pokazati mi da i ona to može. Ona mi je otkrila da voće gulim
sitničavo pazeći da nož reže nijednom ne presjekavši koru.
Prije nego što mi je to dala do znanja svojim divljenjem, nikad
to nisam primijetila, tko zna od koga sam to naučila, možda je to
samo moja ljubav prema ambicioznom i tvrdoglavo preciznom
radu. Napravi zmiju, mama, govorila mi je, i ustrajala: napravi zmiju
guleći jabuku, molim te. “Haciendo serpentinas”, pronašla sam
nedavno u pjesmi Marije Guerre koju jako volim. Bianca je bila
očarana zmijicama od kore, bile su jedna od brojnih čari koje mi je
pripisivala, sad se ganem kad se toga prisjetim.
Jednog je jutra gadno ozlijedila prst kako bi si dokazala da i ona
može napraviti zmiju. Bilo joj je pet godina i odmah je počela
očajavati, tekla je krv, brojne razočarane suze. Uplašila sam se,
izderala se, ni trenutak je ne mogu ostaviti samu, nikad nemam
vremena za sebe. U to sam vrijeme osjećala da se gušim, činilo mi
se da izdajem sebe. Dugo sam joj odbijala poljubiti ozljedu,
uskraćivala poljubac od kojeg bol prolazi. Htjela sam je naučiti da se
to ne radi, opasno je, to može samo mama jer je velika. Mama.

46
 Knjige.Club Books

Jadna stvorenja proizašla iz mojega trbuha, sad su posve same

na drugom kraju svijeta. Naslonila sam lutku na koljena kao da
tražim društvo. Zašto sam je uzela. Ona čuva Nininu i Eleninu
ljubav, njihovu vezu, uzajamnu strast. Sjajan je svjedok vedra
majčinstva. Prinijela sam je grudima. Koliko je toga otrcanog,
izgubljenog iza mene, a svejedno prisutnog, sada, u vrtlogu slika.
Jasno sam osjetila da ne želim vratiti Nani premda sam se grizla,
bojala se zadržati je. Poljubila sam je u lice, u usta, privila je kako
sam vidjela da je privija Elena. Zagrgoljila je kao da izgovara
neljubaznu rečenicu i izbacila tamnu pljuvačku koja mi je uprljala
usne i majicu.

47
 Knjige.Club Books

14.

Spavala sam na kauču, s otvorenim vratima terase, i probudila se

kasno, glava mi je bila teška, kosti polomljene. Prošlo je deset, kišilo
je, snažan vjetar uzburkao je more. Potražila sam lutku, ali nisam je
vidjela. Obuzela me strepnja kao da je moguće da je tijekom noći
skočila s terase. Osvrnula sam se uokolo, pretražila pod kaučem,
uplašila se da je netko ušao u kuću, uzeo je. Pronašla sam je u
kuhinji, sjedila je na stolu, u polutami. Vjerojatno sam je
onamo donijela kad sam otišla isprati usta, majicu.
Ništa od mora, vrijeme je bilo ružno. Pomislila sam kako je
namjera da danas Nani vratim Eleni ne samo slabo izgledna nego i
neizvediva. Izašla sam na doručak, kupiti novine i nešto za ručak i
večeru.
U mjestu je bilo tipično živahno za dane bez sunca, gosti su
kupovali ili lutali ubijajući vrijeme. Naletjela sam na prodavaonicu
igračaka na šetnici uz more i ponovo pomislila da lutki kupim
odjeću, ionako ću je zadržati barem još taj jedan dan.
Ušla sam kao u šali, razgovarala s vrlo mladom uslužnom
prodavačicom. Iskopala mi je gaćice, čarapice, cipelice i modru
haljinicu koji su mi se činili prave veličine. Spremala sam se izaći,
taman sam stavila smotuljak u torbu, kad sam se gotovo zabila u
Corrada, starca zlobna izgleda, onog za kojeg sam bila uvjerena da
je Ninin otac, a zapravo je bio Rosarijin muž. Bio je pomno odjeven,
plavo odijelo, savršeno bijela košulja, žuta kravata. Činilo se da me
nije prepoznao, ali iza njega je pristizala Rosaria u blijedozelenom
trudničkom kombinezonu, ona me pak prepoznala i odmah
uzviknula:
“Gospođo Leda, kako ste, sve u redu, je li vam mast pomogla?”

48
 Knjige.Club Books

Iznova sam joj zahvalila, rekla sve je prošlo, a u međuvremenu

sam zadovoljno, trebala bih reći uzbuđeno, primijetila da dolazi i
Nina.
Zapanjujući je dojam koji, kad ih sretnemo odjevene za grad,
ostavljaju osobe koje smo naviknuti viđati uvijek na plaži. Corrado
i Rosaria doimali su mi se zgrčenima, krutima kao da su od kartona.
Nina me podsjetila na nježno obojenu školjku koja svoju bezbojnu i
budnu mekost pomno čuva u sebi. Jedino je Elena izgledala
nedolično, privijala se majci u naručju i cuclala je palac. Premda je
i ona imala lijepu bijelu haljinicu, doimala se neurednom, vjerojatno
ju je nedavno zaprljala sladoledom od čokolade, čak je i na palcu
stisnutom među usnama bio rub ljepljive, smeđe sline.
S nelagodom sam pogledala djevojčicu. Glavu je položila na
Ninino rame, nos joj je curio. Učinilo mi se da je lutkina odjeća u
torbi otežala i pomislila: ovo je prilika, reći ću da je Nani kod mene.
No nešto se u meni silovito izvrnulo i s hinjenom solidarnošću
upitala sam:
“Kako si malena, jesi li pronašla lutku?”
Kao da ju je obuzeo nekakav bijes, izvadila je palac iz usta,
pokušala me udariti šakom. Izbjegla sam je, ljutito je sakrila lice u
majčin vrat.
“Elena, ne možeš tako, odgovori gospođi”, prekorila ju je
nervozno Nina, “reci joj da ćemo sutra pronaći Nani, danas ćemo
kupiti ljepšu lutku.”
Ali djevojčica je odmahnula glavom, a Rosaria je protisnula: tko
ju je ukrao, trebao bi dobiti rak na mozgu. Rekla je to kao da je i biće
u njezinu trbuhu bijesno zbog te uvrede, pa ona zbog toga ima pravo
biti ogorčena, ogorčena možda i više od Nine. Ali Corrado je
odmahnuo glavom s neodobravanjem. To su dječja posla, progunđao
je, svidi im se igračka, uzmu je pa kažu roditeljima da su je
slučajno našli. Promatrajući ga tako izbliza, uopće mi nije
djelovao staro ni onako zlobno kakvim mi se činio izdaleka.
“Carrunovi klinci nisu djeca”, rekla je Rosaria. A Nina se
obrecnula na dijalektu znatno izraženijem nego inače: “Namjerno su
to napravili, nahuškala ih je mama da mene povrijedi.”
“Nazvao je Tonino, djeca nisu ništa uzela.”

49
 Knjige.Club Books

“Carruno laže.”
“Ako i laže, ne možeš tako govoriti”, prekorio ju je Corrado, “što
bi trebao tvoj muž ako te čuje?”
Nina je ljutito pogledala asfalt. Rosaria je odmahnula glavom,
obratila mi se tražeći razumijevanje.
“Moj muž je predobar, ne znate koliko se naplakala ova jadna
malena, skočila joj je temperatura, bijesne smo.”
Stekla sam zbrkan dojam da su tu obitelj Carruno, vjerojatno onu
s glisera, okrivili za lutkin nestanak. Bilo im je logično pomisliti da
su ih odlučili kazniti kažnjavajući djevojčicu.
“Malena teško diše, ispuši nosić, ljepotice”, rekla je Rosaria
Eleni i istodobno zatražila papirnatu maramicu, ali bez riječi,
odrješitom kretnjom ruke. Povukla sam patentni zatvarač na torbi,
ali na pola posla naglo sam stala, uplašila se da bi mogli vidjeti što
sam kupila, postavljati pitanja. Muž je spremno pružio jednu od
svojih maramica, ona je obrisala nos malenoj koja se izmicala i
ritala. Opet sam povukla patentni zatvarač, provjerila je li torba
čvrsto zatvorena, zabrinuto pogledala prodavačicu. Glupi
strahovi, naljutila sam se na sebe. Upitala sam Ninu:
“Visoka temperatura?”
“Povišena”, odvratila je, “nije to ništa”, i kao da mi želi dokazati
da je Elena u formi, pokušala ju je spustiti na pod s usiljenim
osmijehom.
Djevojčica je energično odbila. Ostala je zalijepljena za majčin
vrat kao da visi u zraku, vrišteći, odgurujući pod pri svakom
laganom doticaju, ritajući se. Nina je neko vrijeme ostala u
neugodnom položaju, nagnuta prema naprijed, s rukama oko
kćerinih bokova, vukući je da je odlijepi od sebe, ali pazeći i da
izbjegne njezine udarce nogom. Osjetila sam da lavira između
strpljenja i netrpeljivosti, razumijevanja i želje da zaplače. Kamo je
nestala idila kojoj sam svjedočila na plaži. Vidjela sam da joj smeta
što je nepoznati vide u tom izdanju. Bilo je očito da satima
bezuspješno nastoji umiriti djevojčicu, iznurena je. Na izlasku iz
kuće pokušala je kćerin bijes prikriti lijepom haljinom,
lijepim cipelicama. I sama je odjenula profinjenu haljinu boje
vina koja joj je pristajala, podignula kosu, stavila naušnice koje su

50
 Knjige.Club Books

joj doticale izraženu vilicu i titrale na dugome vratu. Htjela je

reagirati na nagrđenost, sabrati se. Pokušala se u zrcalu vidjeti
onakvom kakva je bila prije nego što je na svijet donijela jedinku,
prije nego što se zauvijek osudila pridodavati je svojoj. Ali čemu.
Uskoro će se početi derati, pomislila sam, ubrzo će je ošamariti,
pokušati tako prekinuti vezu. No veza će postati još uvrnutija,
učvrstit će se njezina grižnja, poniženje što je u javnosti odala da nije
nježna majka, majka koja je ispala iz crkve ili modnog žurnala.
Elena vrišti, plače i neurotično grči noge kao da je ulaz u
prodavaonicu igračaka prekriven gujama. Minijatura sačinjena od
nerazumne žive tvari. Djevojčica se nije htjela osoviti na noge,
htjela je ostati na majčinim. Bila je na oprezu, osjećala je da je Nini
dosta, opazila je to po načinu na koji se sredila da dođe u mjesto, po
buntovnom mirisu mladosti, po njezinoj pohotnoj ljepoti. Stoga se
privila uza nj. Gubitak lutke je izlika, pomislila sam. Elena se prije
svega boji da će joj majka pobjeći.
Možda je to i Nina primijetila ih više jednostavno nije mogla
izdržati. Prosiktala je na odjednom raskalašenu dijalektu: prestani, i
vratila je kćer u naručje silovito je povukavši, prestani, ne želim te
više čuti, jesi me razumjela, ne želim te više čuti, dosta je s tim
prohtjevima, i snažno joj je povukla haljinicu prema naprijed, na
koljena, odlučnom kretnjom koja bi radije bila namijenjena tijelu
nego haljini. Potom se zbunila, vratila se talijanskom prekorivši
izrazom lica sebe samu, usiljeno mi rekla:
“Oprostite, ne znam što ću, muči me. Otac joj je otputovao i sad
se iskaljuje samo na meni.”
Rosaria joj je tad uzela djevojčicu iz naručja uzdahnuvši: dođi
teti, ganuto je promrmljala. Elena ovog puta nedosljedno nije pružila
nikakav otpor, odmah je popustila, čak joj se bacila rukama oko
vrata. Majci u inat, ili zato što je bila uvjerena da je to drugo tijelo -
bez djece, ali koje će ih uskoro imati, djeca jako vole još nerođene,
a malo ili nimalo one tek rođene - trenutačno znatno srdačnije,
držat će je među krupnim dojkama, naslonjenu na trbuh kao na
sjedalo, štiteći je od eventualnih ispada zločeste majke, one koja se
nije znala brinuti o njezinoj lutki, one koja ju je čak i izgubila.
Predala se Rosariji pretjerano iskazujući naklonost kako bi zlobno
dala do znanja: teta je bolja od tebe, mama, teta je bolja: budeš li se

51
 Knjige.Club Books

prema meni ponašala kako se ponašaš, zauvijek ću potražiti utočište

u njoj i više te neću htjeti.
“Tako je, idi, barem ću se malo odmoriti”, rekla je Nina s
neodobravajućim izrazom lica, gornju usnu orosio joj je znoj; potom
će meni: “ponekad stvarno više ne mogu.”
“Znam”, rekla sam da joj pokažem da sam na njezinoj strani.
Ali umiješala se Rosaria, grleći djevojčicu, promrmljala je: što
nam ovi sve prirede, i stala bez prestanka glasno cmakati Elenu
mrmljajući joj glasom prožetim nježnošću: ljepotice, ljepotice,
ljepotice. Već je htjela ući u krug nas majki. Mislila je da je predugo
čekala, ali da je sve već naučila o toj ulozi. Štoviše, odlučila je to
odmah pokazati, osobito meni, da zna umiriti Elenu bolje od
šogorice. Stoga ju je, evo ga, spustila na pod, budi dobra, pokaži
mami i gospođi Ledi kako si dobra. A djevojčica nije rekla
ništa, ostala je stajati kraj nje cuclajući palac s očajničkim
izrazom lica dok me ona zadovoljno pitala: kakve su bile vaše kad
su bile male, kao ovo maleno zlato? Tada sam osjetila snažan poriv
da je zbunim, da je kaznim dovodeći je u neugodan položaj. Rekla
sam:
“Gotovo se ničega ne sjećam.”
“Nemoguće, ne zaboravlja se ništa o djeci.”
Časak sam šutjela, mirno rekla:
“Otišla sam. Napustila sam ih kad je starija imala šest, a mlađa
četiri godine.”
“Što to govorite, pa tko ih je podigao?”
“Otac.”
“I više ih niste vidjeli?”
“Uzela sam ih natrag nakon tri godine.”
“Grozno, zašto.”
Odmahnula sam glavom, nisam znala zašto.
“Bila sam jako umorna”, rekla sam.
Potom sam se obratila Nini koja me sad gledala kao da me nikad
nije vidjela:
“Ponekad trebaš pobjeći da ne umreš.”

52
 Knjige.Club Books

Nasmiješila sam joj se, pokazala prema Eleni: “Nemojte joj ništa
kupiti, zaboravite, nema smisla. Lutka će se već pojaviti, ugodan
dan.”
Kimnula sam Rosarijinu mužu, za kojeg mi se učinilo da je
iznova stavio zlobnu masku, i izašla iz prodavaonice.

53
 Knjige.Club Books

15.

Sad sam bila bijesna na sebe. Nikad nisam razgovarala o tom

razdoblju svojega života, čak ni sa svojim sestrama, čak ni u sebi.
Kad sam ga pokušala spomenuti Bianci i Marti, zajedno ili odvojeno,
saslušale su me u rastresenoj tišini, rekle da se ničeg ne sjećaju,
odmah promijenile temu. Samo bi moj bivši muž, prije nego što je
otišao raditi u Kanadu, katkad od njega počeo sa svojim pritužbama
i gorčinom; ali bio je inteligentan i osjećajan muškarac, i sam bi se
posramio te podlosti i ubrzo bi prešao preko toga, nije ustrajao.
Stoga mi je bilo još manje jasno zašto sam nešto toliko osobno
priznala nepoznatim ženama, osobama toliko različitim od mene,
koje stoga nikad ne bi mogle shvatiti zašto sam to učinila i koje su
me u tom času sigurno ogovarale. Nisam to mogla podnijeti, nisam
si to mogla oprostiti, imala sam osjećaj da sam se otkrila.
Tumarala sam trgom pokušavajući se smiriti, ali odjek rečenica
koje sam izgovorila, Rosarijini prijekorni izraz lica i riječi, trzaj u
Nininim zjenicama sprečavali su me u tome, štoviše, naglasili su
grčevit bijes. Nije imalo smisla govoriti si da nije važno, tko su one,
kad ću ih opet sresti izvan konteksta tog odmora.
Primijetila sam da mi takvo razmišljanje može pomoći da
drugačije sagledam Rosariju, ali ne koristi mi s Ninom. Njezin je
pogled skrenuo s mene lecnuvši se, ali ne izgubivši me iz vida: samo
se brzinski povukao, kao da traži neku daleku točku, na dnu
zjenica, s koje bi me promatrao ne dovodeći se u opasnost. Ta
nagla potreba da se distancira povrijedila me.
Bezvoljno sam hodala među prodavačima svakojake robe i
istodobno je zamišljala u položaju u kojem sam je katkad viđala tih
dana, stoji okrenuta mi leđima dok sporim i preciznim kretnjama
razmazuje kremu po mladim nogama, rukama, ramenima i,

54
 Knjige.Club Books

naposljetku, napeto se izvivši, po leđima, dokle god je sezala, zbog

čega mi je nekoliko puta došlo da ustanem i kažem joj pusti, ja
ću, pomoći ću ti, kako sam htjela pomagati mami kad sam bila mala,
ili kako sam često pomagala kćerima. Odjednom sam uvidjela da
sam je iz dana u dan izdaleka, podijeljenih i često oprečnih osjećaja,
nehotice uplitala u nešto što nisam znala dešifrirati, ali što je bilo
silovito moje. Možda sam i zbog toga bila bijesna. Nagonski sam
protiv Rosarije upotrijebila kukavan trenutak iz svojeg života
i učinila sam to kako bih je zapanjila, u određenom smislu čak i kako
bih je uplašila, smatrala sam je neuglednom, podlom ženom. Ali
zapravo sam o tome htjela razgovarati samo s Ninom, u nekoj drugoj
prilici, oprezno, kako bi me shvatila.
Ubrzo je opet počelo kišiti i morala sam se sakriti u natkrivenu
tržnicu, okružena snažnim mirisom ribe, bosiljka, origana, paprika.
Ondje sam se, dok su me gurali odrasli i djeca koji su hrlili smijući
se, pokisli, počela osjećati loše. Smučilo mi se od mirisa tržnice,
činilo mi se da postaje sve toplije, gorjela sam, znojila se, a svjež
zrak koji je na mahove dopirao izvana, s kiše, sledio bi na meni znoj,
od čega bi mi se zavrtjelo u glavi.
Zauzela sam mjesto na ulazu, stiješnjena među ljudima koji su
gledali kako kiša pada u bujicama i djecom koja vrište, radosno se
plašeći prvo munja, a potom grmljavine. Smjestila sam se na pragu
kako bi me zapljuskivao samo svjež zrak i pokušala staviti napetost
pod kontrolu.
Uostalom, što sam tako strašnog učinila. Prije mnogo godina bila
sam djevojka koja se osjećala izgubljenom, to da. Mladenačke nade
doimale su se već propalima, činilo mi se da padam unatrag prema
svojoj majci, svojoj baki, nizu nijemih ili gnjevnih žena od kojih sam
potekla. Protraćenim prilikama. Mlado tijelo, mašta koja je nizala
projekt za projektom i dalje su hranili žarke ambicije, ali osjećala
sam da moju kreativnu želju sve više istiskuju stvarni odnosi na
fakultetima i oportunizmi radi moguće karijere. Činilo mi se da sam
zatočena u vlastitom umu, bez mogućnosti da se dokažem, i bila sam
ogorčena.
Bilo je malih alarmantnih epizoda, nenormalnih malodušnih
poteza, ne mislim na destruktivnost usmjerenu prema simbolima,
nego na nešto više. Sad su to činjenice koje nemaju prije i poslije,

55
 Knjige.Club Books

sjetim ih se uvijek drugačijim redom. Jednog zimskog popodneva,

primjerice, učila sam u kuhinji, mjesecima sam radila na eseju koji,
premda je bio kratak, nikako da završim. Ništa nije štimalo, glavom
su mi se rojile hipoteze, bojala sam se da mi isti profesor koji me
ohrabrio da ga napišem neće pomoći da ga objavim, da će ga odbiti.
Marta se igrala pod stolom, meni pod nogama, Bianca je sjedila
kraj mene, pravila se da čita i piše oponašajući moje kretnje, moje
izraze lica. Ne znam što se dogodilo. Možda mi se obratila, a ja joj
nisam odgovorila; možda je samo htjela započeti neku svoju sve
nasilniju igru; odjednom sam, dok sam odsutno tražila riječi koje mi
se nikad nisu činile dovoljno dosljednim i prikladnim, osjetila
da sam dobila šamar u uho.
Nije to bio snažan udarac, Bianci je bilo pet godina, nije me
mogla zaista ozlijediti. Ali prenula sam se, osjetila žarki bol, kao da
je neka crna i oštra linija jasno prekinula već jedva obuzdane misli i
svakako vrlo udaljene od kuhinje u kojoj smo se nalazile, od umaka
za večeru koji je grgoljio na štednjaku, od sata koji je napredovao
trošeći ono malo vremena koje sam mogla posvetiti svojoj želji
za istraživanjem, smišljanjem, odobravanjem, ulogom, vlastitim
novcem koji bih trošila. Udarila sam djevojčicu bez razmišljanja,
jedva osjetno, vrškom prstiju po obrazu.
Da to nisi ponovila, rekla sam joj hineći poučan ton, a ona se
nasmiješila, pokušala me opet udariti, bila je uvjerena da je igra
napokon počela. Ali ja sam je preduhitrila i ponovo je udarila, malo
jače, da se više nisi usudila, Bianca, a ona se tog puta promuklo
nasmijala, blago zapanjena pogleda, i ja sam je nastavila udarati,
uvijek vrškom pruženih prstiju, opet i opet, ne smiješ udarati mamu,
to se nikad ne smije, a ona je napokon shvatila da se ne igram i
počela neutješno plakati.
Osjećam djevojčičine suze pod prstima, nastavljam je tući.
Činim to polako, kontroliranim kretnjama, ali sve češće, odlučno, ne
primjenjujem moguću odgojnu metodu, nego pravo nasilje,
suzdržano, ali pravo. Izađi, kažem joj ne dižući glas, van, mama
mora raditi, i čvrsto je primam za ruku, vučem je u hodnik, ona plače,
vrišti, ali opet me pokušava udariti, a ja je ostavljam ondje i zatvaram
za sobom vrata odlučno ih gurnuvši rukom, ne želim te više vidjeti.

56
 Knjige.Club Books

Na vratima je bilo brušeno staklo. Ne znam što se dogodilo,

možda sam ih presnažno gurnula, znam da su glasno zalupila, staklo
se razbilo. Bianca se pojavila razrogačenih očiju, malena, kroz
prazan pravokutnik, više nije vrištala. Zaprepašteno sam je
pogledala, za što sam sve kadra, uplašila sam se sebe. Ona je stajala
nepomično, neozlijeđena, suze su joj i dalje tekle, ali nijemo.
Trudim se nikad ne misliti na taj trenutak, na Martu koja me vukla za
suknju, na curicu u hodniku koja je zurila u mene kroz razbijeno
staklo, pomisao na to oblije me hladnim znojem, oduzima mi dah.
Znojim se i sad na ulazu u tržnicu, gušim se, i ne mogu obuzdati
lupanje srca.

57
 Knjige.Club Books

16.

Čim se kiša prorijedila, izjurila sam van pokrivajući glavu torbom.

Nisam znala kamo idem, sigurno se nisam htjela vratiti kući. Što je
odmor na moru kad pada kiša: asfalt s lokvama, prelagana odjeća,
mokra stopala u obući koja ne štiti. Kiša je naposljetku prešla u
rosulju. Namjeravala sam prijeći cestu, ali zastala sam. Na pločniku
s druge strane ugledala sam Rosariju, Corrada, Ninu s djevojčicom
u naručju potpuno prekrivenom laganim šalom. Kretali su se žurnim
korakom, upravo su izašli iz prodavaonice igračaka. Rosaria je za
struk, poput svežnja, držala novu lutku koja je izgledala kao prava
djevojčica. Nisu me vidjeli ili su se pravili da me ne vide. Slijedila
sam Ninu pogledom, nadala se da će se okrenuti.
Sunce se opet stalo probijati kroz male plave procijepe među
oblacima. Došla sam do auta, upalila ga, odvezla se prema moru.
Glavom su mi bljeskala lica, kretnje, nijedna riječ. Pojavljivali su se,
nestajali, nisam stizala ništa fiksirati u misao. Dvama prstima
dotaknula sam grudi da usporim ubrzano srce, učinila sam to kao da
tako može usporiti i automobil. Činilo mi se da previše jurim,
zapravo nisam prelazila šezdeset. Nikad ne znamo odakle dolazi
brzina neraspoloženosti, kako napreduje. Bili smo na plaži, moj muž
Gianni, njegov kolega Matteo i Lucilla, njegova žena, vrlo
obrazovana žena. Ne sjećam se više čime se bavila u životu, znam
samo da me često dovodila u nepriliku s djevojčicama. Općenito je
bila ljubazna, puna razumijevanja, nije me kritizirala, nije bila podla.
Ali nije mogla odoljeti želji da zavede moje kćeri, da ih prisili da
vole isključivo nju, da. si dokaže da ima nevino i čisto srce - tako je
govorila - koje kuca jednoglasno s njihovima.
Kao Rosaria. U takvim situacijama kulturne, klasne razlike
nemaju težinu. Kad bi Matteo i Lucilla došli k nama, ili kad bismo
otišli na izlet izvan grada, ili bismo - kao tada - otišli zajedno na
58
 Knjige.Club Books

odmor, ja sam živjela napeto, bila sam sve nesretnija. Dok su dvojica
muškaraca razgovarala o poslu ili nogometu ili tko zna čemu, Lucilla
nikad nije razgovarala sa mnom, nisam je zanimala. Radije se igrala
s djevojčicama, monopolizirala njihovu pažnju, izmišljala igre samo
za njih i sudjelovala u njima kao da je njihove dobi.
Uvijek mi se činilo da se trsi osvojiti ih. Prestala bi se baviti
njima tek kad bi već u potpunosti pokleknule, željne provesti s njom
ne tek sat ili dva nego cijeli život. Smetao mi je način na koji je
djetinjila. Učila sam kćeri da ne tepaju i ne prave grimase, a Lucilla
je pak često tepala i pravila grimase, bila je jedna od onih žena koje
afektiraju glasićem koji odrasli pripisuju djeci.
Prenemagala se i poticala ih na isto, tjerajući ih na neki oblik
isprva verbalne regresije, a potom, postupno, regresije u
sveukupnom ponašanju. Njezin bi dolazak u nekoliko minuta pomeo
samostalnost koju sam im s mukom nametnula i koja mi je bila
nužna da dobijem malo vremena za sebe.
Pojavila bi se i odmah preuzela ulogu osjećajne, maštovite,
uvijek vesele majke, uvijek djeci na raspolaganju: dobre majke.
Prokletnica. Vozila sam ne izbjegavajući kišne lokve, zapravo,
namjerno bih ih pregazila podižući duga vodena krila.
U grudi mi se vraćao sav ondašnji bijes. Lako tako, pomislila
bih. Jednostavno je i ugodno - u šetnji, na odmoru, u posjetu - sat,
dva zabavljati djevojčice. Lucilla nikad nije marila za poslije.
Pomela bi moju disciplinu, a zatim se, nakon što bi poharala
područje koje mi pripada, povukla na svoje, posvećivala se mužu,
jurila na posao, svojim uspjesima, kojima se, između ostalog,
neprestano hvalila prividno skromnim tonom. Na kraju bih ostala
sama, u djelatnoj službi, zločesta majka. Ostala bih dovoditi u
red neuredan stan, ponovo nametati djevojčicama ponašanja koja su
im sad bila nepodnošljiva. Teta Lucilla je rekla, teta Lucilla nam je
dopustila. Prokletnica, prokletnica.
Katkad bih, ali rijetko i nakratko, okusila neku svoju
nepostojanu osvetu. Primjerice, dogodilo bi se da Lucilla dođe u
pogrešnom trenutku, kad su dvije sestrice bile prezauzete svojom
igrom, toliko zauzete da su ili otvoreno odgađale igre tete Lucille ili
su se, kad bi im ih nametnula, dosađivale. Ona bi udarila brigu na
veselje, ali u sebi bi se ogorčila.
59
 Knjige.Club Books

Osjećala sam da je povrijeđena kao da je doista njihova

isključena prijateljica i moram priznati da me to radovalo, ali nisam
to znala iskoristiti, nikad nisam znala iskoristiti prednost. Odmah bih
se smekšala, možda sam se u dubini bojala da bi njezina privrženost
djevojčicama mogla oslabjeti pa bih se sažalila. Stoga bih, prije ili
poslije, na kraju rekla kao da ih opravdavam: naviknute su same
se igrati, imaju svoje navike, možda su pomalo samodostatne. Ona
bi tad došla k sebi, rekla bi da, polako mi počela ružno govoriti o
mojim kćerima, prepoznavati mane i probleme. Bianca je previše
sebična, Marta previše krhka, jedna je premalo maštovita, druga
previše, starija je opasno zatvorena u sebe, mlađa hirovita i
razmažena. Slušala sam, moja mala odmazda već je mijenjala
predznak. Osjećala sam da Lucilla odbijanje djevojčica nadoknađuje
tražeći način da ponizi mene, kao da sam njihova ortakinja. Opet bih
počela patiti.
Bol koju mi je nanijela u tom razdoblju bila je golema. Bilo da
se uznosila u igrama, bilo da se srdila kad bi je isključile, pomogla
mi je da povjerujem da sam pogriješila u svemu, da sam previše puna
sebe, da nisam stvorena da budem majka. Prokletnica, prokletnica,
prokletnica. Sigurno sam se tako osjećala onom zgodom na plaži.
Bilo je srpanjsko jutro, Lucilla je prisvojila Biancu, udaljila
je Martu. Možda ju je isključila iz igre zato što je bila mlađa, možda
zato što ju je smatrala glupom, možda zato što joj je pružala manje
zadovoljstva, ne znam. Sigurno je da joj je rekla nešto što ju je
rasplakalo i povrijedilo me je. Ostavila sam djevojčicu da cmolji pod
suncobranom kraj Giannija i Mattea, zaokupljenih vlastitim
pričama, i uzela svoj ručnik, prostrla ga na nekoliko koraka od mora,
izluđena legla na sunce. Ali Marta me sustigla, bile su joj dvije i pol,
tri godine, dokasala je na igru, prljava od pijeska ispružila mi se na
trbuhu. Prezirem kad se uprljam od pijeska, prezirem kad netko
uprlja što je moje. Doviknula sam mužu odmah dođi po dijete. On je
dotrčao, osjećao je da sam na rubu živaca, bojao se mojih ispada jer
je smatrao da ih se ne može obuzdati. Nakon nekog vremena prestala
bih razlikovati javni prostor od privatnog, nije me bilo briga što me
ljudi čuju i osuđuju, osjećala sam snažnu želju da uprizorim svoj
bijes kao u kazalištu. Uzmi je, izderala sam se, više je ne podnosim,
i ne znam zašto sam se ljutila na Martu, siroto dijete, ako je Lucilla

60
 Knjige.Club Books

bila zla prema njoj, trebala sam je zaštititi, ali kao da sam
povjerovala u kritike te žene, ljutile su me, a istodobno sam
povjerovala u njih, pomislila sam da je djevojčica doista glupa,
stalno je kukala, nisam više mogla.
Gianni ju je primio u naručje, dobacio mi pogled koji je govorio
smiri se. Bijesno sam mu okrenula leđa, otišla skočiti u more da se
riješim pijeska i vrućine. Kad sam se vratila iz mora, vidjela sam da
se igra s Biancom i Martom zajedno s Lucillom. Smijao se, prišao je
i Matteo, Lucilla je promijenila mišljenje, zaključila je da je sad
moguće igrati se s Martom, odlučila mi je dokazati da je to moguće.
Djevojčica se - opazila sam - smiješila: šmrkala je, ali bila je
stvarno sretna. Trenutak, dva. Osjetila sam da mi u trbuhu tinja
razorna energija, slučajno sam dotaknula uho. Shvatila sam da više
nemam naušnicu. Nije bila posebno vrijedna, sviđale su mi se, ali
nisam bila vezana za njih. Svejedno sam se počela uzrujavati,
doviknula sam mužu izgubila sam naušnicu, pogledala na ručniku,
nije je bilo, povikala sam glasnije da sam izgubila naušnicu, kao
furija banula u njihovu igru, rekla Marti: jesi vidjela da sam
zbog tebe izgubila naušnicu, rekla sam joj s mržnjom, kao da
je odgovorna za nešto izrazito opasno za mene, za moj život, a zatim
sam, vraćajući se, razgrnula pijesak stopalima, rukama, došao je moj
muž, došao je Matteo, stali su tražiti. Samo se Lucilla nastavila igrati
s djevojčicama, držala se podalje i njih je držala podalje od moje
nedoličnosti.
Poslije sam se, kod kuće, pred Biancom i Martom izderala na
muža da tu glupaču više ne želim vidjeti, nikada, a muž je rekao
dobro, radi mira u kući. Kad sam ga ostavila, on i Lucilla imali su
aferu. Možda se nadao da će ostaviti muža, da će se brinuti o
djevojčicama. Ali nije učinila nijedno. Njega je sigurno voljela, to
da, ali ostala je u braku i više uopće nije bila pažljiva prema Bianci
i Marti. Ne znam ništa o njezinu životu, živi li još s mužem, je li se
rastala i preudala, je li podigla vlastitu djecu. Ne znam više ništa o
njoj. Onda smo bile mlade, tko zna kakva je postala, što misli, što
radi.

61
 Knjige.Club Books

17.

Parkirala sam, prešla borik, kapala je kiša. Došla sam do dina.

Kupalište je bilo pusto, nije bilo Gina ni upravitelja. Plaža je na kiši
postala valovita tamna kora s kojom se lagano sudarala bjelkasta
morska ploča. Otišla sam do suncobrana Napuljaca, zastala kod
Ninina i Elenina gdje su, dijelom nagomilane pod ležaljkama i
stolicama, dijelom zarobljene u golemoj plastičnoj vrećici, bile
brojne djevojčičine igračke. Slučaj bi, pomislila sam, ili tihi zov,
trebao nagnati Ninu da dođe ovamo, sama. Dalje od djevojčice, dalje
od svega. Da se nezatečeno pozdravimo. Rasklopimo dvije stolice,
zajedno promatramo more, smireno joj govorim o svojemu iskustvu
dok si povremeno lagano dotičemo ruke.
Moje se kćeri u svakom času trude biti moja suprotnost. Pametne
su, sposobne, otac ih usmjerava prema svojemu putu. Odrješite i
užasnute, napreduju svijetom poput vihora, proći će mnogo bolje od
nas roditelja. Prije dvije godine, kad sam predosjetila da će otići na
tko zna koliko dugo, napisala sam im dugo pismo u kojem sam
detaljno ispričala kako to da sam ih napustila. Nisam htjela
objašnjavati svoje razloge - koje? - nego porive koji su me prije više
od petnaest godina poslali daleko. Napravila sam dvije kopije pisma,
jednu za svaku od njih, i ostavila ih u njihovim sobama. Ali nije se
dogodilo ništa, nikad mi nisu odgovorile, nikad mi nisu rekle:
razgovarajmo o tome. Samo je jednom, na moj pomalo ogorčen
pozdrav, Bianca uzvratila na izlasku iz stana: blago tebi kad
imaš toliko vremena da pišeš pisma.
Kako je glupo pomisliti da djeci možemo govoriti o sebi prije
nego što navrše barem pedeset godina. Zahtijevati da nas vide kao
osobu, a ne kao funkciju. Reći: ja sam vaša prošlost, vi počinjete od
mene, slušajte me, moglo bi vam koristiti. Ali nisam Ninina prošlost,

62
 Knjige.Club Books

Nina bi me mogla vidjeti čak i kao budućnost. Izabrati si kao društvo

tuđu kćer. Potražiti je, prići joj.
Neko sam vrijeme ostala ondje i stopalom kopala dok nisam
došla do suhog pijeska. Da sam donijela lutku, pomislila sam, ali bez
gorčine, mogla sam je ovdje zakopati, pod koru mokrog pijeska. Bilo
bi savršeno, sutradan bi je netko pronašao. Ne Elena, htjela sam da
je pronađe Nina, prišla bih joj, rekla joj: jesi li sretna? Ali nisam
donijela lutku, nisam to učinila, nisam ni pomislila na to. Nani sam
kupila novu haljinicu, cipelice, još jedan potez koji nema smisla. Ili
barem ja, kao u brojnim sitnicama u svom životu, ne znam pronaći
smisao. Otišla sam do mora, htjela sam dugo hodati, izmoriti se.
Doista sam dugo šetala, s torbom na ramenu, sandalama u ruci,
stopalima u vodi. Srela sam tek nekoliko zaljubljenih parova.
Tijekom prve godine Martina života shvatila sam da više ne volim
muža. Teška godina, malena uopće nije spavala i nije mi dala da
spavam. Fizički je umor povećalo. Bila sam preumorna da učim, da
mislim, da se smijem, da plačem, da volim tog preinteligentnog
muškarca, pretjerano revno zaokupljena svojom okladom sa
životom, pretjerano odsutna. Ljubav traži energiju, nisam je
više imala. Kad bi me počeo maziti i ljubiti, postala bih nervozna,
osjećala se kao zloupotrebljavani poticaj za njegove zapravo
samotne užitke.
Jednom sam sasvim izbliza vidjela što znači voljeti se, snažnu i
radosnu neodgovornost koju ljubav oslobađa. Gianni je Kalabrez,
rođenje u planinskom mjestašcu gdje i danas ima staru obiteljsku
kuću. Ništa posebno, ali zrak je ondje čist, a krajolik lijep. Prije
mnogo godina išli smo onamo s curicama, na Božić i Uskrs. Otišli
bismo na naporno putovanje automobilom tijekom kojeg je on vozio
u rastresenoj tišini, a ja sam morala obuzdavati Biancine i Martine
prohtjeve (neprestano su htjele nešto grickati, tražile igračke
iz kovčega, htjele piškiti čim bi piškile) ili im nastojati
skrenuti pozornost pjesmicama. Bilo je proljeće, ali zima se nije
dala. Padala je susnježica, mračilo se. Na nekom smo
ugibalištu spazili promrzle autostopere, bili su par.
Gianni je gotovo instinktivno stao, velikodušan je čovjek. Ja sam
rekla da nema mjesta, da imamo djecu, kako ćemo. Par je ušao, bili

63
 Knjige.Club Books

su Englezi, on prosijed, četrdesetak godina, njoj je sigurno bilo

manje od trideset.
U početku sam bila neljubazna, šutljiva, zakomplicirao mi se
put, morat ću se još više namučiti da primirim curice. Najviše je
govorio moj muž, volio je uspostavljati odnose, osobito sa
strancima. Bio je srdačan, postavljao pitanja ne mareći za pravila
ponašanja. Ispostavilo se da je njih dvoje naprasno dalo otkaz (ne
sjećam se čime su se bavili), a s poslom su napustili i obitelji: ona
mladog muža, on ženu i troje male djece. Nekoliko su mjeseci
putovali Europom sa Šačicom novca. Muškarac je ozbiljno
rekao: važno da smo zajedno. Ona je potvrdila, u nekom mi se času
obratila riječima u stilu: odmalena smo prisiljeni učiniti toliko
gluposti misleći da su nužne; to što nam se dogodilo jedino je
smisleno što mi se dogodilo otkad sam se rodila. Tad su mi se
svidjeli. Kad smo ih u noći trebali opet ostaviti na rubu autoceste ili
na polupraznoj benzinskoj crpki jer smo mi trebali skrenuti put
unutrašnjosti, rekla sam mužu: odvedimo ih k sebi, noć je, hladno je,
sutra ćemo ih prevesti do najbliže naplatne kućice. Večerali su pred
sramežljivim očima djevojčica, razvukla sam im stari kauč. Sad sam
imala dojam da zajedno, ali i odvojeno, oslobađaju nekakvu snagu
koja se vidno širi i zahvaća me ulazeći mi u žile, pokrećući mi
mozak. Počela sam govoriti pretjerano uzbuđeno, činilo mi se da
imam hrpu toga što moram reći samo njima. Pohvalili su kako
vladam jezikom, muž me ironično predstavio kao izvanrednu
stručnjakinju za suvremenu englesku književnost. Izmotavala sam
se, rekla sam koje mi je konkretno područje interesa, oboje su se
veoma zainteresirali za moj posao, osobito djevojka, nikad mi se to
nije dogodilo.
Ona me posebno očarala. Zvala se Brenda. Cijelu sam večer
razgovarala s njom, zamišljala se na njezinu mjestu, slobodnu, na
putovanju s nepoznatim muškarcem za kojim neprestano žudim i
koji neprestano žudi za mnom. Sve je poništeno. Nema navika, nema
predvidljivosti otupjelih osjećaja. Ja sam ja, proizvodim misli koje
ne preusmjerava nijedna druga preokupacija osim zamršene niti
želja i snova. Nitko me još nije obavio premda je pupčana vrpca
prerezana. Kad su me ujutro pozdravili, Brenda, koja je znala nešto
talijanskog, upitala me mogu li joj dati da pročita nešto moje. Moje:

64
 Knjige.Club Books

okusila sam tu formulaciju: nešto moje. Dala sam joj bijedan izvadak
od nekoliko stranica, člančić objavljen prije dvije godine.
Naposljetku su otišli, moj ih je muž odvezao do autoceste.
Pospremila sam kuću, sjetno i pažljivo raspremila njihov krevet
i zamislila Brendu golu, u međunožju joj osjetila tekuće uzbuđenje
koje je bilo moje. Prvi put od udaje - prvi put od Biancina, Martina
rođenja - sanjala sam da muškarcu kojeg sam voljela, svojim
kćerima govorim: moram otići. Zamislila sam da me oni sami mogu
odvesti do autoceste, svi troje, i da im mašem rukom dok odlaze i
ostavljaju me ondje.
Ta me predodžba dugo pratila. Koliko sam dugo sjedila na
zaštitnoj ogradi, zamišljajući da sam ona. Godinu ili dvije, čini mi
se, prije nego što sam doista otišla. Teško razdoblje. Mislim da nikad
nisam pomislila ostaviti svoje kćeri. Smatrala sam to groznim, glupo
sebičnim. Ali sam pomislila ostaviti muža, tražila pravi trenutak.
Čekaš, umoriš se, nastaviš čekati. Nešto će se dogoditi, a u
međuvremenu postaneš sve netrpeljivija, možda opasnija. Nisam se
mogla umiriti, čak me ni umor nije umirivao.
Tko zna koliko sam dugo hodala. Pogledala sam na sat, vratila
se prema kupalištu, boljeli su me zglobovi. Nebo se raščistilo, sunce
je grijalo, ljudi su se lijeno pojavljivali na plaži, neki odjeveni, ostali
u kupaćim kostimima. Suncobrani su se sad otvarali, šetnica uz more
pretvorila se u beskrajnu procesiju koja je slavila povratak
ljetovanja.
U nekom sam času spazila skupinu dječaka koja nešto dijeli
kupačima. Kad sam došla do njih, prepoznala sam ih, bili su to oni
hahari, Ninini rođaci. Dijelili su letke kao da se igraju, svatko je
imao pozamašnu hrpu. Jedan me prepoznao, rekao: zašto bi ga njoj
dali. Svejedno sam uzela letak, nastavila sam hodati, potom sam
bacila pogled. Nina, Rosaria postupile su kao kad netko izgubi
mačku ili psa. U sredini lista bila je ružna Elenina fotografija
s lutkom. Velikim fontom bio je ispisan broj mobitela. Nekoliko
redaka ganutljivim je tonom poručivalo da je malena silno tužna jer
joj je nestala lutka. Nude izdašnu nagradu nalazniku. Pažljivo sam
presavila letak, stavila ga u torbu kraj Nanine nove haljine.

65
 Knjige.Club Books

18.

Vratila sam se kući nakon večere, ošamućena lošim vinom. Prošla

sam ispred kafića u kojem je Giovanni uživao na svježem zraku s
prijateljima. Vidjevši me, ustao je, mahnuo mi, pozvao me visoko
podignuvši čašu vina. Nisam mu odgovorila i nije me zapekla savjest
zbog te neljubaznosti.
Bila sam veoma nesretna. Imala sam dojam da se raspršujem,
kao da je mene, urednu hrpicu prašine, cijeli dan raspuhivao vjetar
pa bezoblična lebdim zrakom. Bacila sam torbu na kauč, nisam
otvorila vrata terase, nisam otvorila prozore u spavaćoj sobi. Ušla
sam u kuhinju po malo vode u koju ću umiješati nekoliko kapi
sredstva za spavanje koje uzimam samo u rijetkim prilikama kad
klonem. Dok sam pila, primijetila sam lutku koja sjedi na stolu i
sjetila se haljinice koja mi je u torbi. Posramila sam se. Zgrabila sam
lutku za glavu, odvukla je u dnevnu sobu i srušila se na kauč
naslonivši je potrbuške u krilo.
Bila je smiješna s tom velikom stražnjicom, napetim leđima. Da
vidimo kako ti stoji ta odjeća, rekla sam glasno, bijesno. Izvukla sam
haljinicu, gaćice, čarapice, cipele. Isprobala sam joj haljinu
prislonivši joj je na naopako okrenuto tijelo, veličina je odgovarala.
Sutradan ću otići ravno k Nini, reći ću joj: pronašla sam je sinoć u
boriku, pogledaj, a jutros sam joj kupila haljinicu kako biste se ti i
tvoja kći mogle igrati s njom. Nezadovoljno sam uzdahnula,
ostavila sve na kauču i krenula ustati, ali primijetila sam da je
lutki opet izašla tamna tekućina iz usta, uprljala mi je suknju.
Proučila sam joj usne stisnute oko rupice. Osjetila sam da su
labave pod prstima, od plastike mekše nego ostatak tijela. Nježno
sam joj ih otvorila. Rupa se raširila i lutka se nasmiješila, pokazala
mi desni i mliječne zube. Odmah sam joj s gnušanjem zatvorila usta,

66
 Knjige.Club Books

snažno je protresla. Čula sam vodu u njezinu trbuhu, zamislila

prljavštinu u trbuhu, smrdljivu, ustajalu tekućinu izmiješanu s
pijeskom. To je vaša stvar, između mame i kćeri, zašto sam se
umiješala.
Čvrsto sam spavala. Ujutro sam u torbu stavila stvari za more,
knjige, bilježnice, haljinicu, lutku i ponovo prešla put prema plaži.
U autu sam slušala staru kompilaciju Davida Bowieja, cijelim putem
slušala istu pjesmu, The Man Who Sold the World, bila je dio moje
mladosti. Prešla sam borik, svjež i vlažan od jučerašnje kiše. Svako
se malo, na deblima, isticao letak s Eleninom fotografijom. Došlo
mi je da se nasmijem. Možda mi smrknuti Corrado da velikodušnu
nagradu.
Gino je bio veoma ljubazan, bilo mi je drago što ga vidim. Već
je postavio ležaljke da se suše na suncu, otpratio me do suncobrana
navaljujući da mi ponese torbu, ali nijednom nije poprimio
pretjerano prisan ton. Inteligentan i diskretan momak, treba mu
pomoći, pogurati ga da završi studij. Stala sam čitati, ali odsutno. I
Gino je na sklopivoj stolici izvukao svoj udžbenik i osmjehnuo mi
se kao da želi naglasiti nekakvu bliskost.
Nina još nije došla, ni Elena. Bila su tu zato djeca koja su
prethodnog dana dijelila letke, a bez nekog reda, sa zakašnjenjem i
tromo, pojavljivali su se rođaci, braća i sestre, šogori i šogorice, sva
rodbina. Naposljetku su - bilo je već gotovo podne - došli Rosaria i
Corrado, ona sprijeda, u kupaćem, razmećući se golemim trbuhom
trudnice koja nije pokleknula pred nijednom dijetom, ali trbuh
svejedno nosi nonšalantno, bez filozofiranja, a on pozadi, u majici
bez rukava, kratkim hlačama, šlapama, ravnodušnim korakom.
Ponovo sam se uzrujala, srce mi je počelo jače tući. Nina, očito,
neće doći na plažu, možda je malenoj loše. Zurila sam u Rosariju.
Doimala se smrknutom, nijednom nije pogledala prema meni. Stoga
sam pogledom potražila Gina, možda on nešto zna, ali primijetila
sam da je njegovo mjesto prazno, knjiga ostavljena otvorena na
stolici.
Čim sam primijetila da se Rosaria udaljava od suncobrana i hoda
sama, raširenih nogu prema moru, sustigla sam je. Nije joj bilo drago
što me vidi i nije učinila ništa da to prikrije. Na moja je pitanja
odgovarala kratko, nesrdačno.
67
 Knjige.Club Books

“Kako je Elena?”
“Prehlađena je.”
“Ima temperaturu?”
“Malu.”
“A Nina?”
“Nina je s kćeri, što bi trebala.”
“Vidjela sam letak.”
Namrštila se s neodobravanjem.
“Rekla sam ja bratu da to nema smisla, čista jebada.” Govorila
je i odmah prevodila s dijalekta. Malo mi je nedostajalo da joj kažem
da, nema smisla, čista jebada: lutka je kod mene, sad ću je odnijeti
Eleni. Ali njezin neljubazni ton razuvjerio me, nisam to htjela njoj
reći, nisam to htjela reći nikom iz klana.
Danas ih nisam doživljavala kao prizor koji trebam promatrati
sjetno ga uspoređujući s uspomenama na svoje djetinjstvo u
Napulju; doživljavala sam ih kao svoje suvremenike, kao kaljužu
svojeg života u koju katkad iznova upadnem. Bili su upravo kao
rodbina od koje sam pobjegla kad sam bila mala. Nisam ih
mogla podnijeti, a svejedno su me čvrsto držali, svi su bili u meni.
Život katkad ima neku svoju ironičnu logiku. Počevši od
trinaest, četrnaest godina, težila sam građanskom dekoru,
kvalitetnom učenom i misaonom životu. Napulj sam doživljavala
kao val koji će me utopiti. Nisam mislila da bi taj grad ikad mogao
sadržavati oblike života drugačije od onih koje sam upoznala kao
dijete, nasilne ili ravnodušne ili raskalašeno sladunjave ili zatucano
zatvorene u obrani vlastita bijednog propadanja. Nisam tražila te
oblike, ni u prošlosti ni u mogućoj budućnosti. Otišla sam kao
žrtva opeklina koja vrišteći trga sa sebe spaljenu kožu uvjerena da sa
sebe trga samo paljenje.
Ono čega sam se najviše bojala, kad sam napustila svoje kćeri,
bilo je da će Gianni iz lijenosti, iz osvete, iz nužde vratiti Biancu i
Martu u Napulj, povjeriti ih mojoj majci i rodbini. Gušila sam se od
strepnje, mislila: što sam to učinila, pobjegla sam, ali dopuštam da
se one vrate onamo. Djevojčice će postupno propasti u septičku jamu
iz koje potječem, udišući njezin način ponašanja, jezik, sve značajke
koje sam izbrisala sa sebe kad sam iz grada s osamnaest godina otišla
68
 Knjige.Club Books

na studij u Firencu, daleko i za mene tuđe mjesto. Rekla sam

Gianniju: učini što hoćeš, ali molim te, nemoj ih ostaviti rodbini iz
Napulja. Gianni se izderao da će sa svojim kćerima učiniti Što mu se
hoće, nemam pravo glasa ako odlazim. Zapravo se lijepo brinuo o
njima, ali kad je bio zatrpan poslom ili prisiljen otputovati u
inozemstvo, bez oklijevanja ih je vodio u kuću moje majke, u stan
u kojem sam rođena, u sobe u kojima sam se žestoko borila za svoju
emancipaciju, i ostavljao ih kod nje mjesecima.
Te su glasine došle do mene, naljutila sam se, ali nisam se zato
predomislila. Bila sam daleko, činilo mi se da sam druga osoba,
napokon ona prava, i naposljetku sam dopustila da se moje kćeri
izlože ranama mojeg rodnog grada, onima koje sam kod sebe
smatrala neizlječivima. Moja je majka u to doba bila sjajna,
pobrinula se za njih, dala sve od sebe, ali nisam joj pokazala
zahvalnost, ni za to ni za bilo što drugo. Potajni bijes koji sam gajila
prema sebi iskalila sam na njoj. Poslije, kad sam si uzela kćeri i
odvela ih natrag u Firencu, optužila sam je da ih je na prijevaru
obilježila, kao što je na prijevaru obilježila mene. Kleveta. Ona
se branila, zlobno mi vratila, veoma se rastužila, možda je umrla
nedugo zatim jer ju je otrovala vlastita tuga. Posljednje što mi je
rekla nedugo prije smrti bilo je, na umornom dijalektu: malo mi je
friško, Leda, i tresu mi se gaće.
Koliko li sam joj toga povikala što nisam smjela ni pomisliti.
Htjela sam - nakon što sam se vratila - da moje kćeri ovise samo o
meni. Katkad mi se činilo da sam ih sama napravila, već sam
zaboravila sve u vezi s Giannijem, sve prisno tjelesno, noge, trup,
ud, okus, kao da se nikad nismo ni dotaknuli. Kad je potom otišao u
Kanadu, taj se dojam učvrstio, kao da sam djevojke hranila
isključivo sobom, kao da u njima osjećam tek žensku liniju
svoje loze, u dobru i u zlu. Stoga sam sve više strepila. Nekoliko su
godina Bianca i Marta bile loše u školi, očito su bile dezorijentirane.
Poticala sam ih, pritiskala, gnjavila. Govorila sam: što želite od
života, što namjeravate, želite li se vratiti, degradirati se, poništiti sav
trud koji smo uložili vaš otac i ja, vratiti se na razinu svoje bake koja
ima samo nižu osnovnu. Bianci sam deprimirano mrmljala:
razgovarala sam s tvojim nastavnicima, kako si me osramotila.
Gledala sam kako obje skreću s puta, smatrala ih sve umišljenijima

69
 Knjige.Club Books

i neukima. Bila sam sigurna da će zaglibiti u školi, u svemu, a neko

sam se vrijeme osjećala dobro samo kad sam znala da su se dovele u
red, u školi su počele biti uspješne, sjene žena iz moje obitelji
raspršile su se.
Jadna mama. Što je, naposljetku, lošeg prenijela na njih dvije:
ništa, malo dijalekta. Zahvaljujući njoj, Bianca i Marta danas znaju
oponašati napuljski naglasak i nekoliko izraza. Kad su dobre volje,
rugaju mi se. Karikiraju moj naglasak, čak i telefonski, iz Kanade.
Bešćutno oponašaju dijalektalni pečat koji ispliva kad govorim
strane jezike, ili stanovite napuljske formulacije koje upotrebljavam
talijanizirajući ih. Jebade. Smiješim se Rosariji, smišljam što bih joj
rekla, pravim se pristojnom iako ona nije takva. Da, kćeri me
ponižavaju, osobito moj engleski, srame se kako ga govorim,
primijetila sam to kad smo zajedno bile u inozemstvu.
Pa ipak, to je jezik mojeg zanimanja, mislila sam da se njime
služim besprijekorno. No one ne odustaju, nisam dobra, i imaju
pravo. Naime, iako sam se trudila, nisam daleko dogurala. Da mi se
hoće, u trenu bih mogla opet biti točno kao ta žena, Rosaria.
Naravno, trebala bih se malo potruditi, moja majka znala je glatko
prestati glumiti lijepu malograđansku gospođu i početi napaćeno
izražavati nezadovoljstvo. Meni bi trebalo više vremena, ali
uspjela bih. A djevojke, one su se itekako udaljile. Pripadaju
nekom drugom vremenu, izgubila sam ih u budućnosti.
Ponovo se s nelagodom smiješim, ali Rosaria ne uzvraća,
razgovor je prekinut. Sad laviram između uzrujane averzije prema
toj ženi i tužne simpatije. Pretpostavljam da će roditi i ne trepnuvši,
u dva sata izbacit će i sebe i svoju dvojnicu. Sutradan će biti na
nogama, imat će mnogo mlijeka, bujicu hranjiva mlijeka, nastavit će
se boriti budno i silovito. Sad mi je jasno da ne želi da vidim njezinu
šogoricu, smatra je - pretpostavljam - gnjavatoricom koja je umislila
da je fina, prenemagalom koje je u trudnoći stalno kukalo, stalno
povraćalo. Nina je za nju meka, mlaka, podložna svim vrstama lošeg
utjecaja, a mene nakon svih gadosti koje sam priznala više ne smatra
dobrim društvom za plažu. Stoga je želi zaštititi od mene, boji se da
bih joj mogla utuviti razne mušice u glavu. Bdije umjesto brata,
muškarca odsječena trbuha. Zli ljudi, rekao mi je Gino. Još sam neko
vrijeme stajala u vodi, nisam znala što joj reći. Jučerašnjica je,

70
 Knjige.Club Books

današnjica, poput magneta privlačila sva razdoblja iz mojeg života.

Vratila sam se pod suncobran.
Ondje sam razmislila što dalje, naposljetku sam odlučila. Uzela
sam torbu, cipele, oko struka omotala pareo pa se udaljila prema
boriku ostavivši na ležaljci svoje knjige i haljinu obješenu o žbice
suncobrana.
Gino je rekao da Napuljci žive u vili na dinama, tik uz borik.
Slijedila sam granicu između iglica i pijeska u hladu, na suncu.
Nakon nekog vremena spazila sam vilu, pretencioznu dvokatnicu
okruženu trskom, oleandrima i eukaliptusima. Cvrčci su u to doba
bili zaglušni.
Ušla sam u gustiš, potražila stazu koja bi me odvela do kuće. U
međuvremenu sam izvukla letak iz torbe, nazvala navedeni broj
mobitela. Nadala sam se da će mi se javiti Nina, pričekala sam. Dok
je telefon zvonio uprazno, čula sam žalobnu zvonjavu mobitela u
gustom šipražju zdesna, a potom Ninin glas kako govori smijući se:
daj, dosta, prestani, čekaj da se javim.
Naglo sam poklopila, pogledala u smjeru iz kojeg je dopro glas.
Spazila sam Ninu u laganoj svijetloj haljini, naslonjenu na deblo.
Gino ju je ljubio. Činilo se da prihvaća poljubac, ali otvorenih,
zabavljenih, budnih očiju, a istodobno je nježno odmicala ruku koja
je tražila njezine grudi.

71
 Knjige.Club Books

19.

Okupala sam se i opružila leđima prema suncu, lica zaronjena u ruke.

Iz tog sam položaja vidjela momka na povratku, spuštao se s dina
dugim korakom, pognute glave. Vrativši se na svoje mjesto, pokušao
je čitati, ali nije mu išlo i dugo je promatrao more. Osjetila sam da
se blago razočaranje od prethodne večeri pretvorilo u neprijateljstvo.
Činilo se da je kako treba, satima mi je pravio društvo, bio je
pažljiv, osjećajan. Rekao je da se boji okrutnih reakcija Ninine
rodbine, muža, upozorio me. No on se nije suzdržao, izložio je sebe
i nju tko zna kakvim opasnostima. Dovodio ju je u napast, privlačio
je upravo kad je bila najkrhkija, shrvana pod bremenom kćeri. Kako
sam ja doznala za njih, mogao je doznati svatko. Bila sam
nezadovoljna oboma.
Kad sam ih uhvatila, obuzeo me, ne znam kako da kažem,
nekakav nemir. Bio je to zbrkan osjećaj, dodavao neviđeno viđenom,
prožimao me toplinom i oblijevao hladnim znojem. Njihov je
poljubac još žario, grijao mi trbuh, u ustima sam osjećala okus tople
sline. Nije to bio odrastao osjećaj, nego djetinjast, osjećala sam se
kao ustreptala djevojčica.
Vratile su se vrlo daleke uspomene, lažne, izmišljene slike, kao
kad sam kao dijete maštala da mama potajno izlazi iz kuće, danju i
noću, nalaziti se sa svojim ljubavnicima i na tijelu osjećala radost
koja bi je obuzela. Sad sam imala osjećaj da se budi nekakav talog
koji mi je desetljećima ležao na dnu trbuha.
Nervozno sam ustala s ležaljke, užurbano pokupila stvari.
Pogriješila sam, pomislila sam, Biancin i Martin odlazak nije mi
godio. Činilo se da mi godi, ali nije tako. Otkad ih nisam nazvala,
moram se čuti s njima. Raskinuti okove, doživljavati se
neopterećenom nije prednost, to je okrutno prema tebi i prema

72
 Knjige.Club Books

drugima. Moram smisliti kako da to kažem Nini. Kakva smisla ima

ljetni flert, kao da ti je šesnaest, dok ti je kćeri loše. Smatrala sam je
tako posebnom kad je bila s Elenom, s lutkom pod suncobranom ili
na suncu, uz more. Često bi naizmjence grabile mokri pijesak
žlicom za sladoled i pravile se da hrane Nani. Kako im je dobro bilo
zajedno. Elena se satima igrala, sama ili s majkom, i vidjelo se da je
sretna. Pomislila sam da je bilo više erotske snage u njezinu odnosu
s lutkom, ondje kraj Nine, nego u cjelokupnom erosu koji će
doživjeti odrastajući i stareći. Napustila sam plažu nijednom ne
pogledavši u Ginovu, u Rosarijinu smjeru.
Vozila sam kući pustom lokalnom cestom, glave pune slika i
glasova. Kad sam se vratila djevojčicama - sad već prije mnogo
godina - dani su iznova postali teški, seks sporadična i zato mirna,
jednostavna praksa. Još i prije nego što bismo razmijenili poljubac,
muškarci bi mi s učenom odlučnošću objasnili da nemaju namjeru
ostaviti svoje supruge, ili da imaju samačke navike i ne namjeravaju
ih se odreći, ili da odbijaju preuzeti odgovornost za moj život i život
mojih kćeri. Nikad se nisam žalila na to, zapravo, smatrala sam to
predvidljivim, pa stoga i razumnim. Zaključila sam da je doba
pomame prošlo, tri godine bile su mi dovoljne.
No onog jutra kad sam raspremila krevet Brende i njezina
ljubavnika, kad sam otvorila prozore da uklonim njihov miris, kao
da sam u svojem organizmu otkrila želju za užitkom koja nije imala
nikakve veze s onom iz prvih spolnih odnosa u šesnaestoj godini, s
neudobnim i nezadovoljavajućim seksom s budućim mužem, s
bračnim praksama prije, a osobito nakon rođenja djevojčica.
Nakon susreta s Brendom i njezinim muškarcem javila su se
nova očekivanja. Prvi sam put, poput udarca u prsa, osjetila da mi
treba nešto drugo, ali nisam si to mogla priznati, te sam misli
smatrala neprikladnim za ženu svojeg položaja, za pregalaštvo
obrazovane i mudre žene.
Prolazili su dani, tjedni, trag dvoje zaljubljenih zauvijek je
izblijedio. Ali nisam se umirila, jačala je neka vrsta nereda u mojoj
mašti. Mužu nisam rekla ništa, nijednom nisam pokušala oskvrnuti
naše seksualne navike, kao ni erotski žargon koji smo s godina
razradili. Ali učila sam, išla u kupovinu, stajala u redu da platim
račune, i odjednom bih se izgubila u željama koje su u meni

73
 Knjige.Club Books

istodobno budile nelagodu i uzbuđivale me. Sramila sam ih se,

osobito kad bi se pojavile dok sam čuvala djevojčice. Pjevala sam
s njima pjesmice, čitala bajke prije nego što zaspe, pomagala Marti
da pojede, prala ih, odijevala, a istodobno se osjećala nečasnom,
nisam znala kako da se smirim.
Moj me profesor jednog jutra nazvao s fakulteta, rekao da je
poslan na međunarodnu konferenciju o Forsteru. Preporučio mi je da
i ja otiđem, to je tema kojom se bavim, smatrao je da bi mi moglo
biti veoma korisno za rad. Kakav rad, ništa nisam radila, a ni on nije
učinio previše da mi prokrči put. Zahvalila sam. Nisam imala novca,
nisam imala što odjenuti, moj je muž proživljavao teško razdoblje,
imao je brdo posla. Nakon višednevne rastrojenosti i depresije,
odlučila sam da neću otići. Ali profesor je zvučao razočarano. Rekao
je da se gubim, naljutila sam se, neko se vrijeme nismo čuli. Kad se
ponovo oglasio, obavijestio me da je pronašao način da mi
osigura besplatan put i smještaj.
Više nisam mogla uzmicati. Četiri dana koja ću biti odsutna
organizirala sam do posljednje minute: pripremljena jela u
hladnjaku, pomoć prijateljica sretnih što se mogu žrtvovati za
pomalo luda znanstvenika, tužna studentica spremna pobrinuti se za
djevojčice u slučaju da ocu iskrsne nepredviđen sastanak.
Otputovala sam ostavivši sve u savršenom redu, samo je Marta bila
pomalo prehlađena.
Ispostavilo se da je avion za London pun vrlo čuvenih
sveučilišnih profesora i mojih mladih takmaca uglavnom znatno
prisutnijih i aktivnijih od mene u utrci za stalnim poslom. Profesor
koji me pozvao zamišljeno se držao po strani. Bio je to čangrizav
muškarac s dvoje odrasle djece, otmjenom i ljubaznom ženom,
mnogo iskustva u poučavanju, beskrajno kulturan; pa ipak, imao je
napadaje panike svaki put kad bi trebao javno govoriti.
Tijekom leta neprestano je dotjerivao svoje izlaganje, a čim smo
došli u hotel, zamolio me da ga pročitam da vidim je li mi
uvjerljivo. Pročitala sam ga, umirila ga, rekla da je prelijepo, to mi je
bio posao; a on je odjurio i nisam ga vidjela čitavo prvo radno jutro.
Pojavio se tek kasno popodne, točno kad je došao red na njega. Svoj
je tekst izrecitirao staloženo, na engleskom, ali dobio je nekoliko
kritika, uznemirio se, osorno odgovorio, otišao se zaključati u sobu

74
 Knjige.Club Books

i nije izašao čak ni na večeru. Sjedila sam za stolom s ostalim

običnim sudionicima poput sebe, gotovo sve vrijeme šutke.
Opet smo se vidjeli sutradan, svi su nestrpljivo iščekivali
izlaganje profesora Hardyja, vrlo cijenjena stručnjaka s prestižnog
sveučilišta. Moj me profesor nije ni pozdravio, bio je s drugima.
Našla sam mjesto na kraju dvorane, marljivo otvorila svoju
bilježnicu da hvatam bilješke. Pojavio se Hardy, bio je to muškarac
od pedesetak godina, onizak, mršav, ugodna lica i iznimno plavih
očiju. Govorio je niskim i očaravajućim tonom, nakon nekog
vremena uhvatila sam se kako se pitam bi li mi se svidjelo da me
dira, miluje, ljubi. Govorio je desetak minuta, potom sam
iznenada, kao da glas dopire iz nutrine moje erotske halucinacije,
a ne s mikrofona na koji je govorio, čula da izgovara moje ime,
prezime.
Nisam mogla vjerovati, svejedno me oblilo crvenilo. On je
nastavio, bio je vješt govornik, pisani tekst služio mu je čisto kao
smjernica, sad je improvizirao. Ponovio je prezime jedanput, dvaput,
triput. Vidjela sam da me kolege s fakulteta pogledom traže po
dvorani, drhtala sam, ruke su mi se znojile. I moj se profesor
zapanjeno okrenuo, uzvratila sam mu pogled. Engleski profesor
citirao je tekst poglavlja iz mojeg članka, jedinog koji sam dotad
objavila, isti onaj koji sam prije nekog vremena dala Brendi. Citirao
ga je s divljenjem, detaljno raspravljao o jednom njegovu dijelu,
upotrijebio ga da bolje artikulira svoj govor. Izašla sam iz dvorane
čim je on završio izlaganje i počeo aplauz.
Otrčala sam u sobu, osjećala sam se kao da mi sve tjelesne
tekućine vriju pod kožom, bila sam sva ponosna. Telefonirala sam u
Firencu, telefonirala mužu. Gotovo da sam mu na telefon povikala
što se nevjerojatno dogodilo. Rekao je da, bravo, drago mi je, i
obznanio mi da Marta ima vodene kozice, potvrđeno je, liječnik je
rekao da nema sumnje. Poklopila sam. Martine vodene kozice
potražile su mjesto u meni s uobičajenom provalom strepnje,
ali umjesto na prazninu iz posljednjih godina, naišle su na veselu
pomamu, osjećaj moći, radosnu mješavinu intelektualnog trijumfa i
tjelesnog užitka. Vodene kozice nisu ništa, pomislila sam, Bianca ih
je imala, proći će. Samu sam sebe svladala. Ja, ja, ja: to sam, to znam
učiniti, to moram učiniti.

75
 Knjige.Club Books

Moj me profesor nazvao u sobu. Među nama nije bilo nikakve

prisnosti, bio je nesrdačan muškarac. Uvijek je govorio pomalo
srditim promuklim glasom, nikad nije smatrao da sam nešto
posebno. Prihvatio je moje pritiske ambiciozne postdiplomantice, ali
ništa mi nije obećavao, uglavnom mi je natovarivao najdosadnije
poslove. Ali tom mi se prilikom obraćao nježno, zbunio se,
mrmljajući komplimentirao moju umješnost. Nasumce je govorio:
sad ćete se morati više potruditi, pokušajte žurno dovršiti novi
esej, važno je da objavite još nešto, obavijestit ću Hardyja
kako radimo, vidjet ćete da će vas htjeti upoznati. Odbacila sam tu
mogućnost, pa tko sam ja. Ustrajao je: siguran sam.
Za ručkom je htio da sjednem kraj njega i odmah sam, s novom
provalom užitka, shvatila da se sve oko mene promijenilo. Od
anonimnog potrčka bez ikakva prava na kratak članak u
znanstvenom časopisu na kraju dana, u roku od sat vremena postala
sam mlada znanstvenica stanovite međunarodne slave. Talijani su mi
pojedinačno došli čestitati, i mladi i stari. Potom je došla
nekolicina stranaca. Naposljetku je u dvoranu ušao Hardy, neki
mu je tip nešto šapnuo na uho, pokazao prema stolu za kojim sam
sjedila. On me trenutak promatrao, uputio se prema svojemu stolu,
zastao, okrenuo se i došao se predstaviti. Predstaviti se meni,
uljudno.
Poslije mi je moj profesor šapnuo na uho: to je ozbiljan
znanstvenik; ali mnogo radi, stari, dosađuje se. I dodao: da ste vi
muško, ili da ste ružnjikavi, ili stari, pričekao bi za svojim stolom da
mu iskažete dužno poštovanje, a zatim bi vas otpravio s nekoliko
ljubaznih hladnih rečenica. To mi je zvučalo podlo. Kad je zlobno
aludirao da će se Hardy sigurno vratiti u napad tijekom večeri,
promrmljala sam: možda ga prije svega zanima činjenica da sam
napisala važan prilog. Nije odgovorio, promrmljao je da, i nije
ništa komentirao kad sam mu, izvan sebe od sreće, rekla da
me profesor Hardy pozvao da mu se za večerom pridružim za
stolom.
Večerala sam s Hardyjem, bila duhovita i nonšalantna, dosta sam
popila. Poslije smo na povratku dugo šetali, bila su dva sata, pozvao
me u svoju sobu. Učinio je to s duhovitom ljubaznošću, ispod glasa,
pristala sam. Uvijek sam seksualne odnose smatrala vrlo ljepljivom

76
 Knjige.Club Books

krajnjom stvarnošću, najneposrednijim mogućim dodirom s

drugim tijelom. No nakon tog iskustva uvjerila sam se da su
oni najžešći plod mašte. Što je užitak veći, to se drugi više pretvara
u san, noćnu reakciju trbuha, grudi, usta, anusa, svakog izoliranog
centimetra kože na nježne dodire i udarce nedefiniranog bića koje je
moguće definirati tek u skladu s trenutačnim potrebama. U taj sam
susret stavila tko zna što i učinilo mi se da oduvijek volim tog
muškarca - iako sam ga tek upoznala - i da ne želim nikoga osim
njega.
Gianni me na povratku prekorio jer sam u četiri dana telefonirala
samo dvaput iako je Marta bila bolesna. Rekla sam: imala sam
mnogo posla. Rekla sam da ću, nakon onoga što mi se dogodilo,
morati još više raditi da budem na visini. Počela sam, provokativno,
provoditi deset sati dnevno na fakultetu. Nakon što smo se vratili u
Firencu, moj je odjednom susretljiv profesor dao sve od sebe
da ubrzo objavim novi članak i aktivno surađivao s Hardyjem kako
bih na neko vrijeme otišla raditi na njegov fakultet. Ušla sam u fazu
pretjerano ushićenog, bolnog aktivizma. Rintala sam i istodobno
patila misleći da ne mogu živjeti bez Hardyja. Pisala sam mu duga
pisma, nazivala ga. Kad je Gianni, osobito vikendom, bio kod kuće,
jurila sam do govornice vukući za sobom Biancu i Martu kako ne bi
postao sumnjičav. Bianca je slušala razgovore i, premda sam
ih vodila na engleskom, sve shvaćala ne shvaćajući, a ja sam
to znala, ali nisam znala što bih s tim. Djevojčice su bile kraj mene,
nijeme i izgubljene, nisam ih zaboravljala, nikad ih neću zaboraviti.
Svejedno sam protiv svoje volje zračila zadovoljstvom, šaputala
nježne rečenice, odgovarala opscenim aluzijama i sama opsceno
aludirala. Samo sam pazila da se - kad bi me povukle za suknju, kad
bi rekle da su gladne ili da žele sladoled ili tražile balon od čovjeka
koji je u blizini prodavao balone - ne izderem dosta je, idem, nikad
me više nećete vidjeti, točno kako je moja majka vikala kad bi pala
u očaj. Ona nas nikad nije ostavila, premda nam je to vikala; ja sam
pak svoje kćeri gotovo nenajavljeno ostavila.
Vozila sam kao da nisam za upravljačem, nisam ni primijetila
cestu. Kroz prozore je puhao spaljen vjetar. Parkirala sam pred
zgradom, pred očima su mi bile Bianca i Marta, uplašene, malene
kakve su bile prije osamnaest godina. Gorjela sam, odmah sam otišla

77
 Knjige.Club Books

pod tuš. Hladnu vodu. Dugo je puštam da teče po meni, zureći u

crni pijesak koji mi klizi s nogu, sa stopala po bijelom emajlu tuš-
kade. Gotovo mi odmah prestaje biti vruće. Po tijelu mi pada studen
svinutog im krila1, the chill of their crooked wing. Obrisati se,
pokriti. Taj sam Audenov izraz naučila svoje kćeri, upotrebljavale
smo ga kao neki svoj dogovoreni izraz da kažemo da nam se neko
mjesto ne sviđa ili da smo loše volje ili da je dan bio jednostavno
ružan i leden. Nesretne kćeri, prisiljene biti učene čak i u
obiteljskom leksiku, odmalena. Uzela sam torbu, odnijela je na
terasu na sunce, istresla njezin sadržaj na stol. Lutka je pala na bok,
rekla sam joj nešto što bih rekla mački ili psu, potom sam primijetila
svoj glas i odmah zašutjela. Odlučila sam se pozabaviti s Nani
društva radi, da se smirim. Potražila sam alkohol, htjela sam joj
izbrisati tragove kemijske koje je imala po licu i tijelu. Brižljivo sam
je istrljala, ali rezultat je bio loš. Dođi, Nani, ljepotice. Stavimo
gaćice, čarapice, cipele. Stavimo haljinicu. Kako si elegantna.
Zapanjio me taj nadimak kojim sam je nasamo već tečno
oslovljavala.
Zašto sam među svim nadimcima koje su Elena i Nina
upotrebljavale izabrala upravo taj. Pogledala sam u bilježnicu, sve
sam ih zapisala: Neni, Nile, Nilotta, Nanicchia, Nanuccia, Nennella,
Nani. Ljubavi, imaš vode u trbuhu. Svoju tekuću crnoću čuvaš u
utrobi. Za to sam vrijeme sjedila na suncu, kraj stola, sušila kosu
povremeno je protresajući prstima. More je bilo zeleno.
I ja sam skrivala mnogo mračnoga, šutke. Grižnju zbog
nezahvalnosti, primjerice, Brendu. Ona je Hardyju dala moj tekst,
sam mi je to rekao. Ne znam kako to da su se poznavali, nisam htjela
znati što si međusobno duguju. Danas znam samo da stranice koje
sam ispisala ne bi privukle pozornost bez Brende. Ali tada to nikome
nisam rekla, ni Gianniju, ni svom profesoru, a povrh svega, nju nikad
nisam potražila. Priznala sam to samo u pismu kćerima prije dvije
godine, onom koje one nisu ni pročitale. Napisala sam: trebala sam
vjerovati da sam sve sama postigla. Htjela sam sve intenzivnije
osjećati sebe, svoje zasluge, neovisnost svojih kvaliteta.

1
Iz pjesme W. H. Audena They (Crisis), za korištenje u ovome romanu preveo
Dinko Telećan (op. prev.)

78
 Knjige.Club Books

U međuvremenu mi se svašta lančano dogodilo, doživjela sam

to kao potvrdu onoga čemu sam se uvijek nadala. Sposobna sam; ne
trebam glumiti superiornost kao moja majka; stvarno sam iznimno
biće. U to se napokon uvjerio i moj profesor iz Firence. U to se
uvjerio čuveni otmjeni profesor Hardy, činilo se da je uvjeren u to
više od ostalih. Otputovala sam u Englesku, vratila se, opet
otputovala. Moj se muž uznemirio, što se to događa. Pobunio se da
on ne može istodobno držati korak i s poslom i s djecom. Odgovorila
sam mu da ga ostavljam. Nije shvatio, pomislio je da sam pala u
depresiju, tražio rješenja, nazvao moju majku, izderao se da moram
misliti na djecu. Rekla sam mu da više ne mogu živjeti s njim,
moram shvatiti tko sam, koje su moje stvarne mogućnosti i slično.
Nisam se mogla izderati da već znam sve o sebi, imam stotine novih
ideja, izučavam, volim druge muškarce, zaljubljujem se u
svakoga tko mi kaže da sam sposobna, inteligentna, pomaže mi da se
dokažem. Smirio se. Neko je vrijeme nastojao imati razumijevanja,
potom je osjetio da mu lažem, naljutio se, prešao na uvrede. U
nekom je času povikao radi što hoćeš, gubi se.
Nikad nije pomislio da bih mogla stvarno otići bez kćeri. No
ostavila sam mu ih, otputovala na dva mjeseca, nijednom nisam
nazvala. On je mene proganjao izdaleka, mučio me. Kad sam se
vratila, učinila sam to samo da konačno zapakiram svoje knjige i
bilješke.
Tom prigodom kupila sam haljinice Bianci i Marti, darovala im
ih. Tražile su pomoć u odijevanju, bile su vitke i nježne. Muž me
nježno odveo ustranu, briznuo u plač, rekao da me voli. Odgovorila
sam ne. Posvađali smo se, zatvorila sam se u kuhinju. Nedugo zatim
čula sam nježno kucanje. Ušla je Bianca, ozbiljna, za njom pomalo
povučena sestra. Bianca je uzela naranču iz zdjele s voćem,
otvorila ladicu, pružila mi nož. Nisam shvatila, trčala sam za
svojim žudnjama, jedva čekala da pobjegnem iz te kuće,
zaboravim je i zaboravim sve. Napravi nam zmiju, zamolila me
tad ona i u Martino ime, a Marta mi se nasmiješila bodreći
me. Nestrpljivo su sjele pred mene, zauzele položaj uglađenih i
otmjenih ženica u svojim novim haljinama. U redu, rekla sam, uzela
naranču, počela rezati koru. Djevojčice su me netremice promatrale.
Osjećala sam kako me njihovi pogledi žele udobrovoljiti, ali još sam

79
 Knjige.Club Books

snažnije osjećala sjaj života izvan njih, nove boje, nova tijela, novu
pamet, jezik koji ću napokon posjedovati kao da je moj pravi jezik,
i ništa, ništa što bih mogla pomiriti s tim kućanskim prostorom iz
kojeg su me obje nestrpljivo promatrale. Ah, učiniti ih nevidljivima,
više ne doživljavati zahtjeve njihova tijela kao preče, kao moćnije
od onih koje potječu iz mojega. Završila sam guliti naranču i otišla.
Otad ih tri godine nisam vidjela ni čula.

80
 Knjige.Club Books

20.

Zazvonio je portafon, silovit električni jek koji je dopro do terase.

Automatski sam pogledala na sat. Dva popodne, nisam
poznavala nikoga u mjestu tko bi bio toliko prisan sa mnom da mi
pozvoni u to doba. Gino, palo mi je potom na pamet. Znao je gdje
stanujem, možda je došao k meni po savjet.
Portafon je opet zazvonio, manje odlučan, kraći zvuk. Napustila
sam terasu, otišla se javiti.
“Tko je?”
“Giovanni.”
Uzdahnula sam, bolje on nego riječi bez oduška u glavi, otvorila
sam ulazna vrata. Bila sam bosa pa sam potražila sandale, zakopčala
bluzu, namjestila suknju, zagladila još vlažnu kosu. Otvorila sam
čim je zvonce zazvonilo. Zatekla sam ga pred sobom pocrnjela od
sunca, izrazito bijele, pomno začešljane kose, u pomalo vrištećoj
košulji, modrim hlačama na besprijekornu crtu, sjajnim cipelama i s
papirnatom vrećicom u ruci.
“Ukrast ću vam samo minutu.”
“Uđite.”
“Vidio sam auto, pomislio: gospođa se već vratila.”
“Dođite, raskomotite se.”
“Ne želim smetati, ali ako volite ribu, ove su upravo ulovljene.”
Ušao je, pružio mi vrećicu. Zatvorila sam vrata, uzela njegov
dar, na silu se nasmiješila, rekla:
“Preljubazni ste.”
“Jeste li ručali?”
“Nisam”

81
 Knjige.Club Books

“Ove se mogu jesti i sirove.”

“Užasavam se toga.”
“Onda pržene, i pojedite ih skroz vruće.”
“Ne znam ih očistiti.”
Iz sramežljivca kakav je bio naglo se premetnuo u nametljivca.
Apartman mu je bio znan, otišao je ravno u kuhinju, stao čistiti ribu.
“Čas posla”, rekao je, “dvije minute.”
Ironično sam ga pogledala dok je iskusnim kretnjama vadio
utrobu iz tih beživotnih bića, a zatim strugao ljuske kao da im otima
sjaj, boje. Pomislila sam da njegovi prijatelji vjerojatno nestrpljivo
čekaju vijesti o tome je li mu pothvat uspio. Pomislila sam da sam
ionako pogriješila pripustivši ga u apartman i da će se, ako je moja
pretpostavka utemeljena, ionako zadržati dovoljno da ono što će
poslije pričati zvuči uvjerljivo. Muškarci su uvijek pomalo patetični,
u svakoj dobi. Krhko bezočni, strašljivo odvažni.
Danas više ne znam jesu li u meni ikad probudili ljubav ili tek
nježno razumijevanje za njihove slabosti. Giovanni će se, pomislila
sam, što god da se dogodi, pohvaliti senzacionalnom erekcijom sa
strankinjom, bez lijekova i unatoč godinama.
“Gdje vam je ulje?”
Vrlo je stručno prionuo na prženje, nizao nervozne riječi kao da
misli brže nego što slaže rečenice. Nahvalio je prošlost, kad je more
bilo znatno bogatije ribom i kad je riba bila stvarno dobra. Govorio
je o svojoj ženi, koja je umrla prije tri godine, i o djeci. Rekao je i:
“Moj prvorođeni je puno stariji od vas.”
“Sumnjam, stara sam.”
“Ma što stara, sigurno nemate više od četrdeset.”
“Imam.”
“Četrdeset dvije, četrdeset tri.”
“Četrdeset osam, Giovanni, i imam dvije odrasle kćeri, jednu od
dvadeset četiri, drugu od dvadeset dvije godine.”
“Moj sin ima pedeset, napravio sam ga s devetnaest, a moja žena
imala je samo sedamnaest.”
“Imate šezdeset devet godina?”

82
 Knjige.Club Books

“Da, i trostruki sam djed.”

“Dobro ih nosite.”
“Samo vam se čini.”
Otvorila sam jedinu bocu vina koju sam imala, crno vino iz
supermarketa, pa smo pojeli prženu ribu za stolom u dnevnoj, sjedeći
jedno do drugoga na kauču. Riba je bila izvanredna, počela sam
mnogo govoriti, razvedrio me zvuk vlastitoga glasa. Govorila sam o
poslu, o kćerima, osobito o njima. Rekla sam: nikad mi nisu zadavale
glavobolje. Dobro su učile, u školi su bile uspješne, diplomirale su
s najvišim ocjenama, postat će sjajne znanstvenice, poput oca. Sad
žive u Kanadi, jedna je ondje da - recimo - usavrši studij, a starija
radi posla. Zadovoljna sam, obavila sam svoju majčinsku dužnost,
zaštitila sam ih od svih današnjih opasnosti.
Govorila sam, a on je slušao. Povremeno bi govorio nešto svoje.
Stariji je sin geodetski tehničar, žena mu radi u pošti; druga kći udala
se za dobra momka, onog što ima kiosk na trgu; treći je sin njegov
križ, nije htio studirati, zarađuje siću samo ljeti vozeći turiste
barkom; najmlađa malo kasni sa studijem, imala je groznu bolest, ali
sad će diplomirati, bit će to prva diploma u obitelji.
Veoma mi je nježno govorio i o unucima, redom djeci najstarijeg
sina, ostali ništa, nemaju djece. Atmosfera je postala ugodna, počela
sam se dobro osjećati, imala dojam da sve pozitivno prihvaćam, okus
ribe - bile su to trlje - čašu vina, svjetlo koje se rasprostiralo s mora
i udaralo o prozore. On je govorio o unucima, ja sam stala govoriti o
svojim kćerima kad su bile male. Jednom, prije dvadeset godina, na
snijegu: kako li smo se zabavile Bianca i ja; imala je tri godine,
ružičast skafander, kapuljaču porubljenu bijelim krznom, obrazi su
joj bili skroz crveni; penjale smo se vukući sanjke navrh brdašca, a
zatim bi Bianca sjela sprijeda, ja pozadi, privila je uza se, i spustile
bismo se punom brzinom, obje radosno vikale, a kad bismo došle do
kraja, skafander moje kćeri više ne bi bio ružičast, ni obrazi crveni,
sve bi iščezlo pod slojem sjajnih ljuski leda, vidjele bi joj se
samo radosne oči i otvor usta koja bi govorila: još, mama.
Govorila sam i prisjećala se samo sretnih trenutaka, osjećala
ugodnu nostalgiju, bez tuge, za njihovim malenim tijelima,
njihovom željom da me čuju, poližu, poljube, stisnu. Marta je svakog
dana virila kroz prozor stana kad sam se vraćala s posla, a čim bi me
83
 Knjige.Club Books

spazila, ništa je ne bi zadržalo, otvorila bi vrata, sjurila se niz stube,

meko tjelešce koje me se nije moglo zasititi toliko je jurilo da sam
se plašila da će pasti, davala joj znak: polako, ne trči, bilo joj je tek
nekoliko godina, ali bila je gipka i sigurna, odložila bih torbu,
kleknula, raširila ruke da je dočekam, a ona bi se zaletjela u moje
tijelo poput metka, gotovo me srušila, ja sam grlila nju, ona je grlila
mene.
Vrijeme ide, rekla sam, odnosi njihova tjelešca, samo ih još ruke
pamte. Odrastu, dosegnu tvoju visinu, nadmaše te. Marta je sa
šesnaest godina već bila viša od mene. Bianca je ostala majušna,
glava joj seže tu do uha. Katkad mi sjednu u krilo kao kad su bile
male, govore mi istodobno, miluju me, ljube me. Posumnjala sam da
je Marta odrasla brinući se za mene, nastojeći me zaštititi kao da je
ona odrasla, a ja dijete, od tog je nastojanja postala tako plačljiva,
osjeća se toliko neprikladnom. Ali nisam sigurna u to. Bianca je,
primjerice, poput oca, nije otvorena, ali i za nju mi se nekoliko puta
učinilo da me svojim odrješitim, strogim izjavama, više nalik na
naredbe nego na molbe, želi preodgojiti za moje dobro. Poznato je
kakva su djeca, katkad te vole i maze, katkad te nastoje iznova
stvoriti, iznova izmisliti, kao da su uvjerena da si pogrešno odrasla i
trebaju te naučiti kako se živi, koju glazbu trebaš slušati, koje
knjige čitati, koje filmove pogledati, koje riječi upotrebljavati, a koje
više ne jer su zastarjele, nitko ih više ne upotrebljava.
“Misle da znaju više od nas”, potvrdio je Giovanni.
“Nekad je to točno”, rekla sam, “jer onome što smo ih naučili
dodaju ono što nauče izvan nas, u svoje vrijeme, a ono je uvijek
drugačije, nije kao naše.”
“Gore je.”
“Mislite?”
“Razmazili smo ih, izvolijevaju.”
“Ne znam.”
“Kad sam ja bio mali, što sam imao? Drveni pištolj. Za rukohvat
je bila pribijena kvačica za rublje, a za cijev elastika. U elastiku se
stavljao kamenčić kao u praćku pa bi se kamen i elastika zakačili za
kvačicu. Tako bi se napunio pištolj. Kad si htio zapucati, stisnuo bi
kvačicu i kamen bi poletio.”

84
 Knjige.Club Books

Pogledala sam ga sa simpatijom, predomišljala sam se. Sad mi

se činio kao miran muškarac, nisam više mislila da je došao k meni
kako bi mu kompanjoni pomislili da imamo aferu. Tražio je samo
malo zahvalnosti da ublaži udarce razočaranja. Htio je čavrljati sa
ženom iz Firence koja ima dobar auto, otmjenu odjeću kakva se viđa
na televiziji, sama je na odmoru.
“Danas imaju sve, ljudi se zadužuju da bi kupili gluposti. Moja
žena nije tratila ni centa, a današnje žene novac bacaju kroz prozor.”
Ni te žalopojke na račun sadašnjosti, bliže prošlosti, to
idealiziranje daleke prošlosti nisu mi smetali kao inače. Imala sam
prije dojam da se na taj način želi uvjeriti da u vlastitom životu i
dalje ima tanku granu za koju bi se uhvatio i na kojoj bi se, gore u
zraku, priviknuo na nužan pad. Kakva bi smisla imalo polemizirati s
njim, reći mu: bila sam dio vala novih žena, pokušala se razlikovati
od tvoje žene, možda od tvoje kćeri, ne sviđa mi se tvoja
prošlost. Čemu raspravljati, bolja je ta mirna žalopojka na
banalne teme. U nekom je trenutku sjetno rekao:
“Moja žena je djeci, kad su bila mala, da bi bila dobra, davala da
cuclaju rupčić u kojem je bilo malo šećera.”
“Pupica.”
“I vi znate za nju?”
“Baka miju je jednom napravila za drugu kćer koja je stalno
plakala, nije nam bilo jasno što joj je.”
“Vidite? A sad ih vode doktoru, na terapiji završe i roditelji i
djeca, misle da su bolesni i očevi i majke i tek rođena djeca.”
Dok je on i dalje hvalio minula vremena, ja sam se sjetila svoje
bake. U to je doba bila negdje u dobi tog muškarca, mislim, ali ona
je bila sitna, pogrbljena, rođena 1916. Došla sam je posjetiti u Napulj
s kćerima, izmorena kao uvijek, u sukobu s mužem koji nas je trebao
dovesti, ali je u posljednji čas ostao u Firenci. Marta je vrištala, ni
traga njezinoj dudi, majka me prekorila jer sam - rekla je -
naviknula kćer da je uvijek drži u ustima. Počela sam se svađati s
njom, dozlogrdilo mi je, stalno me kritizirala. Tad je baka
uzela komadić spužve, prekrila ga šećerom, stavila ga u gazu, omot
bombonijere, čini mi se, i sve privezala trakicom. Dobila je tako
sićušno biće, duha u bijeloj haljinici koja mu je skrivala tijelo,

85
 Knjige.Club Books

stopala. Smirila sam se kao začarana. A Marta je, prabaki u naručju,

usnama stisnula bijelu glavicu tog tintilina i prestala plakati. Čak se
i moja majka smirila, zabavljala se, rekla da me njezina majka tako
ušutkavala kad sam bila sasvim malena, a ona bi izašla pa bih ja, čim
bi mi nestala iz vidokruga, počela vrištati i plakati.
Nasmiješila sam se ošamućena vinom, naslonila glavu
Giovanniju na rame.
“Je li vam loše?” upitao me smeteno.
“Ne, dobro sam.”
“Lezite malo.”
Legla sam na kauč, on je ostao sjediti kraj mene.
“Sad će proći.”
“Ništa ne treba proći, Giovanni, osjećam se sjajno”, rekla sam
mu nježno.
Pogledala sam kroz prozor, na nebu je bio tek jedan oblak, bijel
i tanahan, i jedva su se nazirale Nanine plave oči, ostavila sam je da
sjedi na stolu, čelo joj okruglasto, glava polućelava. Biancu sam
dojila, Martu nisam, uopće, nikako da prione, plakala je, a ja sam
očajavala. Htjela sam biti dobra majka, besprijekorna majka, ali
tijelo je odbijalo. Katkad sam razmišljala o ženama iz prošlosti,
izmučenim prevelikim brojem djece, o običajima koji su im
pomagali da izliječe ili svladaju najvragometnije mališane:
ostaviti ih jednu noć same u šumi, primjerice, uroniti ih u
izvor ledene vode.
“Hoćete da vam skuham kavu?”
“Ne, hvala, ostanite ovdje, ne mičite se.”
Sklopila sam vjeđe. Pala mi je na pamet Nina, leđa naslonjenih
na deblo, sjetila sam se njezina duga vrata, njezinih grudi. Sjetila
sam se bradavica iz kojih je sisala Elena. Sjetila sam se kako je na
njih privijala lutku da malenoj pokaže kako dojiti dijete. Sjetila sam
se kako je djevojčica oponašala njezin položaj, kretnju. Da, prvi dani
odmora bili su lijepi. Osjećala sam potrebu preuveličati zadovoljstvo
njima kako bih utekla od tjeskobe današnjih. Na kraju krajeva,
potrebna nam je prije svega nježnost, pa makar i tobožnja. Otvorila
sam oči.

86
 Knjige.Club Books

“Vratila vam se boja, prije ste skroz problijedjeli.”

“More me ponekad izmori.”
Giovanni je ustao, oprezno rekao upirući u terasu: “Ako
dopuštate, popušit ću jednu.”
Izašao je, pripalio cigaretu, pridružila sam mu se.
“Vaša je?” upitao me upirući u lutku, ali kao da želi reći nešto
duhovito da dobije na vremenu i važnosti.
Kimnula sam.
“Zove se Mina, moj je srećonoša.”
Primio je lutku za trup, ali prenerazio se, spustio je natrag.
“U njoj ima vode.”
Nisam rekla ništa, nisam znala što reći.
Pogledao me oprezno, kao da ga je nešto na meni na trenutak
uzrujalo.
“Jeste li čuli”, upitao me, “za onu sirotu curicu kojoj su ukrali
lutku?”

87
 Knjige.Club Books

21.

Natjerala sam se raditi, izučavala veći dio noći. Još od rane mladosti
naviknuta sam biti vrlo disciplinirana: otjeram misli iz glave, utrnem
bolove i poniženja, ostavim po strani strepnje.
Prestala sam oko četiri ujutro. Vratio se bol u leđima, ondje gdje
me pogodio češer. Spavala sam do devet pa doručkovala na terasi,
nasuprot moru koje je drhtalo na vjetru. Nani je ostala vani, sjedila
na stolu, haljinica joj je bila vlažna. Na djelić sekunde učinilo mi se
da pomiče usne i plazi mi crveni vršak jezika kao za igru.
Nije mi se dalo ići na more, nisam htjela ni izaći iz kuće. Mrsko
mi je bilo proći kraj kafića i vidjeti Giovannija kako čavrlja sa svojim
vršnjacima, svejedno sam osjećala da moram pod hitno riješiti
pitanje lutke. Sjetno sam pogledala Nani, pomilovala je po licu.
Tuga što je gubim nije popustila, štoviše, porasla je. Bila sam
zbunjena, na trenutke mi se činilo da Elena može bez nje, a ja ne.
S druge strane, bila sam nesmotrena, pustila sam Giovannija u
kuću ne sakrivši je prethodno. Prvi sam put pomislila da prekinem
odmor, otputujem još danas, sutra. Potom sam se nasmijala samoj
sebi, čemu se to prepuštam, planiram pobjeći kao da sam otela
djevojčicu, a ne lutku. Raspremila sam, umila se, pomno
našminkala. Stavila sam dražesnu haljinu i izašla.
U mjestu je bio sajam. Trg, šetalište, ulice i sporedne uličice
pretvorene su u labirint štandova zatvoren za promet, dok je na rubu
mjesta promet bio zakrčen kao u kakvoj metropoli.
Izmiješala sam se s mnoštvom uglavnom žena koje su kopale po
najrazličitijoj robi, haljinama, jaknama, kaputima, balonerima,
šeširima, cipelama, ukrasima, kućanskim potrepštinama svake vrste,
pravim ili lažnim antikvitetima, biljkama, sirevima i salamama,
povrćem, voćem, loše naslikanim marinama, čarobnim bočicama

88
 Knjige.Club Books

iz biljnih drogerija. Volim sajmove, osobito štandove s rabljenom

odjećom i modernističkim predmetima i sitnicama. Kupujem sve,
stare haljine, bluzice, hlače, naušnice, broševe, ukrase. Stala sam
kopati među tricama: kristalni držač papira, staro glačalo, kazališni
dalekozor, metalni morski konjic, napuljska kafetijera. Proučavala
sam ukosnicu sjajne, opasno duge i zašiljene igle, s lijepim drškom
od crnog jantara, kad mi je zazvonio mobitel. Moje kćeri,
pomislila sam, premda je bilo malo vjerojatno da zovu u to
doba. Pogledala sam ekran, nije pisalo ime ni jedne ni druge, ali broj
mobitela bio mi je poznat. Javila sam se.
“Gospođa Leda?”
“Da.”
“Ovdje mama curice koja je izgubila lutku, one koja...” Nisam
se iznenadila, obuzeli su me strepnja i užitak, srce mi se u grudima
dalo u trk.
“Zdravo, Nina.”
“Htjela sam provjeriti je li ovo vaš broj.”
“Da je.”
“Vidjela sam vas jučer u boriku.”
“I ja sam vas vidjela.”
“Htjela bih razgovarati.”
“U redu, recite kad.”
“Sad.”
“Sad sam u mjestu, na sajmu.”
“Znam, pratim vas već deset minuta. Ali svako malo vas
izgubim, previše je ljudi.”
“Kraj fontane sam. Tu je štand s rabljenom robom, ne mičem
se.”
Pritisnula sam grudi dvama prstima, htjela sam umiriti ubrzano
srce. Premetala sam predmete, proučila ih nekoliko, ali mehanički,
nezainteresirano. Nina se pojavila u mnoštvu, gurala je Elenu u
kolicima. Svako malo pridržala bi veliki šešir koji joj je muž
poklonio kako joj ga vjetar s mora ne bi odnio.
“Dobar dan”, rekla sam djevojčici, koja je imala bezizražajan
pogled i dudu u ustima, “je li pala temperatura?”
89
 Knjige.Club Books

Nina je odgovorila umjesto kćeri: “Dobro je, ali ne predaje se,

želi svoju lutku.”
Elena je izvadila dudu iz usta, rekla:
“Mora popiti lijek.”
“Nani je bolesna?”
“Ima dijete u trbuhu.”
Nesigurno sam je pogledala:
“Dijete joj je bolesno?”
Umiješala se Nina s nelagodom, smijući se:
‘Igra se. Šogorica pije tablete, a ona se pravi da ih daje i lutki.”
“I Nani je trudna?”
Djevojka je rekla:
“Odlučila je da i teta i lutkica čekaju dijete. Je li tako,
Elena?”
Odletio joj je šešir, dodala sam joj ga. Imala je podignutu kosu,
lice joj je tako izgledalo ljepše.
“Hvala, po vjetru se ne drži.”
“Čekajte”, rekla sam joj.
Pomno sam joj namjestila šešir i upotrijebila dugu ukosnicu
jantarnog drška da joj ga pričvrstim za kosu.
“Eto, sad vam više neće padati. Ali pazite s djevojčicom, kod
kuće je dobro dezinficirajte, lako se gadno ogrepsti.”
Pitala sam muškarca za štandom koliko košta, Nina je htjela
platiti, prigovorila sam.
“To je sitnica.”
Poslije smo prešle na ti, ja sam je to tražila, a ona se izmotavala,
rekla da joj je neugodno, ali popustila je. Požalila se da su joj protekli
dani bili naporni, malena je bila nepodnošljiva.
“Hajde, malena, maknimo dudu”, rekla je, “da se ne sramotimo
pred Ledom.”
Uzrujano je govorila o kćeri. Rekla je da je Elena otkako je
izgubila lutku pala u regresiju, želi biti ili u naručju ili u kolicima, a
vratila je čak i dudu. Osvrnula se kao da traži mirnije mjesto,
odgurala kolica prema parku. Uzdahnula je, stvarno je umorna, i
90
 Knjige.Club Books

naglasila je “umorna”, htjela je da to ne doživim samo kao fizički

umor. Odjednom je prasnula u smijeh, ali bilo mi je jasno da se ne
smije iz veselja, osjetio se nespokoj.
“Znam da si me vidjela s Ginom, ali nemoj misliti loše.”
“Ne mislim loše ni o kome i ni o čemu.”
“Da, to se odmah vidi. Čim sam te ugledala, pomislila sam:
htjela bih biti kao ta gospođa.”
“Što je na meni posebno.”
“Lijepa si, otmjena, vidi se da znaš puno.”
“Ne znam ništa.”
Ona je snažno odmahnula glavom.
“Tako si sigurna u sebe, ničega se ne bojiš. Shvatila sam to još
kad si prvi put došla na plažu. Gledala sam te i nadala se da ćeš
pogledati u mom smjeru, ali nisi.”
Neko smo vrijeme šetale alejama parka, iznova je stala govoriti
o boriku, o Ginu.
“To što si vidjela ništa ne znači.”
“Nemoj sad lagati.”
“Stvarno, odbijam ga, i držim stisnute usne. Želim samo opet
nakratko biti cura, ali tobože.”
“S koliko si godina rodila Elenu?”
“Devetnaest, Elena ima skoro tri godine.”
“Možda si prerano postala majka.”
Odlučno je odmahnula glavom.
“Drago mi je zbog Elene, drago mi je zbog svega. To su samo
ovi dani krivi. Ako otkrijem zbog koga mi dijete pati...”
“Što ćeš”, rekla sam ironično.
“Znam ja.”
Ovlaš sam joj pomilovala ruku kao da je želim udobrovoljiti.
Činilo mi se da je dužna oponašati ton i formulacije svoje obitelji,
istaknula je i napuljski naglasak da zvuči uvjerljivije, gotovo da sam
se raznježila.

91
 Knjige.Club Books

“Dobro sam”, ponovila je više puta i ispričala mi kako se

zaljubila u muža, upoznala ga je u disku, kad je imala šesnaest. On
je voli, obožava nju i kćer. Ponovo se nervozno nasmijala.
“Kaže da su mi grudi točno veličine njegovih ruku.” Ta mi je
izjava zazvučala prostački, rekla sam:
“A da te vidi kako sam te ja vidjela?”
Nina se uozbiljila.
“Zaklao bi me.”
Pogledala sam nju, djevojčicu.
“Što očekuješ od mene?”
Odmahnula je glavom, promrmljala:
“Ne znam. Da malo razgovaramo. Kad te vidim na plaži,
pomislim kako bih rado cijelo vrijeme provela brbljajući pod tvojim
suncobranom. Ali ti bi se dosađivala, glupa sam. Gino mi je rekao
da si sveučilišna profesorica. Upisala sam Filozofski nakon mature,
ali dala sam samo dva ispita.”
“Ne radiš?”
Ponovo se nasmijala.
“Radi moj muž.”
“Što radi.”
Izbjegla je odgovor neljubaznom kretnjom, a u očima joj je
zabljesnulo neprijateljstvo. Rekla je:
“Ne želim razgovarati o njemu: Rosaria je otišla u kupovinu,
svakog me časa može nazvati, a tad će nam isteći vrijeme.”
“Ne želi da razgovaraš sa mnom?”
Napravila je bijesnu grimasu.
“Ako se nju pita, ništa ne smijem.”
Trenutak je šutjela, zatim nesigurno rekla:
“Mogu te pitati nešto osobno?”
“Slušam.”
“Zašto si ostavila kćeri?”
Razmislila sam, potražila odgovor koji bi joj mogao pomoći.

92
 Knjige.Club Books

“Previše sam ih voljela i mislila sam da me ljubav prema njima

sprečava da budem što jesam.”
Primijetila sam da se više ne smije neprestano, sad pazi na svaku
moju riječ.
“Nisi ih vidjela nijednom u tri godine?”
Kimnula sam.
“A kako si se osjećala bez njih?”
“Dobro. Bilo je kao da se cijela urušavam, a dijelovi mene
slobodno padaju posvuda s osjećajem zadovoljstva.”
“Nisi patila?”
“Nisam, bila sam previše zaokupljena svojim životom. Ali tu
sam osjećala težinu, kao da me boli trbuh. I svaki bih se put okrenula
kad bih čula da dijete zove mama, a srce bi mi poskočilo.”
“Znači da ti je bilo loše, ne dobro.”
“Bilo mi je kao ženi koja ovladava vlastitim životom i osjeća
hrpu toga istodobno, između ostalog i nepodnošljivo nedostajanje.”
Neprijateljski me pogledala.
“Ako ti je bilo dobro, zašto si se vratila?”
Pomno sam izabrala riječi.
“Jer sam primijetila da nisam u stanju stvoriti ništa svojega što
bi im zaista moglo biti ravno.”
Iznenada se zadovoljno nasmiješila.
“Znači da si se vratila iz ljubavi prema kćerima.”
“Ne, vratila sam se iz istog razloga zbog kojeg sam otišla: iz
ljubavi prema sebi.”
Ponovo se smrknula.
“Što želiš reći.”
“Da sam se osjećala beskorisnijom i očajnijom bez njih nego s
njima.”
Pokušala je pogledom prodrijeti u mene: u grudi, iza čela.
“Pronašla si što si tražila i nije ti se svidjelo?” Nasmiješila sam
joj se.
“Nina, to što sam tražila bilo je zamršeno klupko želja i mnogo
bahatosti. Da mi se nije posrećilo, trebao bi mi cijeli život da to
93
 Knjige.Club Books

shvatim. No posrećilo mi se i trebale su mi samo tri godine. Tri

godine i trideset šest dana.” Doimala mi se zadovoljnom.
“Kako to da si se odlučila vratiti?”
“Jednog jutra shvatila sam da je jedino što doista želim guliti
voće praveći zmijice kćerima pred očima pa sam briznula u plač.”
“Ne razumijem.”
“Budemo li imale vremena, ispričat ću ti.”
Napadno je pristala kako bi mi dala do znanja da ne želi ništa
drugo osim slušati me, a u međuvremenu je primijetila da je Elena
zaspala i nježno joj je maknula dudu, umotala je u papirnatu
maramicu, spremila je u torbu. Napravila je dražesnu grimasu da mi
prenese koliko je kći raznježuje, nastavila je:
“A nakon što si se vratila?”
“Pomirila sam se s tim da živim malo za sebe i mnogo za svoje
kćeri: postupno sam uspjela.”
“Znači da prođe”, rekla je.
“Što.”
Napravila je kretnju kojom je aludirala na vrtoglavicu, ali i na
mučninu.
“Pometnja.”
Sjetila sam se majke, rekla:
“Moja majka upotrebljavala je drugu riječ, zvala je to
skrhanost.”
Prepoznala je osjećaj u toj riječi, poprimila pogled uplašene
djevojčice.
“Tako je, skrha ti se srce: nepodnošljivo ti je biti sa sobom i
razmišljaš o nečem što ne smiješ izgovoriti.”
Potom me opet upitala, ovog puta s blagim izrazom lica kao da
traži da je pomilujem:
“U svakom slučaju, prođe.”
Pomislila sam da mi ni Bianca ni Marta nikad nisu pokušale
postaviti pitanja poput Nininih, ustrajnim tonom kojim ih je ona
postavljala. Potražila sam riječi da joj slažem govoreći istinu.

94
 Knjige.Club Books

“Moja majka od toga je napravila bolest. Ali to je bilo drugo

vrijeme. Danas možeš dobro živjeti čak i ako ne prođe.”
Vidjela sam da je sumnjičava, spremala se reći još nešto, ali
odustala je. Osjetila sam da ima potrebu zagrliti me, potrebu koju
sam i ja osjećala. Bilo je to zahvalno ganuće koje se pokazalo kao
potreba za dodirom.
“Moram ići”, rekla je i nagonski mi u usta utisnula lagan i
smeten poljubac.
Kad se povukla, preko njezina sam ramena na kraju parka, kraj
štandova i gužve, ugledala Rosariju i njezina brata, Ninina muža.

95
 Knjige.Club Books

22.

Tiho sam rekla:

“Tu su ti šogorica i muž.”
U očima joj je zabljesnulo mrzovoljno iznenađenje, ali zadržala
je mir, nije se ni okrenula.
“Moj muž?”
“Da.”
Dijalekt je prevladao, promrmljala je: jebem mu, odakle taj
šupak, trebao je doći sutra navečer, i oprezno je okrenula kolica da
ne probudi djevojčicu.
“Mogu te nazvati?” upitala me.
“Kad god želiš.”
Veselo je mahnula rukom, muž joj je uzvratio pozdrav.
“Otprati me”, rekla mi je.
Otpratila sam je. Brat i sestra, koji su stajali na ulazu u aleju, prvi
su me put zapanjili sličnošću. Jednak stas, jednako široko lice,
jednako snažan vrat, jednako istaknuta i debela donja usna.
Pomislila sam, zapanjivši samu sebe, da su lijepi: jedra tijela, čvrsto
ukorijenjena u asfalt ceste poput biljaka naviknutih usisati i
najmanju kap vodene tekućine. To su čvrsti brodovi, ništa ih ne
može zadržati. Ja ne, ja se samo ustručavam. Upravo su me strah od
takvih ljudi koji me prati odmalena, a katkad i groza, pa i bahata
pomisao da me čekaju otmjena sudbina, visoka tankoćutnost,
dosad sprečavali da se divim njihovoj odlučnosti. Gdje piše da je
Nina lijepa, a Rosaria nije. Gdje piše da je Gino lijep, a ovaj
zastrašujući muž nije. Pogledala sam trudnicu i imala sam dojam da
joj kroz trbuh obavijen žutom haljinom vidim kćer koja se hrani

96
 Knjige.Club Books

njome. Pomislila sam na Elenu koja iscrpljeno spava u kolicima, na

lutku. Htjela sam ići kući.
Nina je poljubila muža u obraz, na dijalektu rekla: baš sam sretna
što si došao ranije, i dodala, kad se nagnuo poljubiti kćer: spava,
nemoj je buditi, znaš da me ovih dana izmučila, a zatim, rukom
upirući u mene: sjećaš se gospođe, ona je našla Lenucciu. Muškarac
je prvo polako poljubio djevojčicu u čelo, znojna je, rekao je i on na
dijalektu, jesi sigurna da više nema temperaturu?, i još dok se
pridizao - vidjela sam njegov teški trbuh u košulji - srdačno mi se
obratio, i dalje na dijalektu: još ste tu, blago vama kad nemate
obaveza, a Rosaria je odmah ozbiljno dodala, ali ona je bolje vladala
riječima: Toni, gospođa radi, gospođa rinta čak i dok se kupa, ne
brčka se kao mi: gospođo Leda, ugodan dan, i otišli su.
Vidjela sam kako Nina hvata muža pod ruku, udaljila se ne
okrenuvši se ni na tren. Razgovarala je, smijala se.
Imala sam dojam da je - pretjerano tanašna između muža i
šogorice - naglo odmaknuta na znatno veću udaljenost od one koja
me dijeli od mojih kćeri.
Izvan prostora sajma vladao je kaos automobila, nasumične
rijeke odraslih i djece koji su se ili udaljavali od štandova ili su im
se primicali. Uputila sam se pustim ulicama. Uspela sam se stubama
do apartmana, posljednji krak prešla sam s osjećajem da hitam.
Lutka je i dalje bila na stolu na terasi, sunce joj je posušilo
haljinu. Nježno sam je svukla, sve joj skinula. Sjetila sam se da je
Marta, kad je bila mala, imala naviku da u svaku rupicu koju nađe
nešto gurne, kao da skriva kako bi bila sigurna da će to poslije i naći.
Jednom sam iz radija izvukla minijaturne komadiće sirovih špageta.
Odnijela sam Nani u kupaonicu, rukom je držala za trup, naglavačke.
Snažno sam je protresla, iz usta su joj štrcnule tamne kapi vode.
Što je Elena stavila u nju. Bila sam stvarno sretna shvativši da
se, kad sam prvi put ostala trudna, u meni obnavlja život. Htjela sam
sve učiniti što je bolje moguće. Žene u mojoj obitelji naticale su,
širile se. Dijete nastanjeno u njihovim utrobama nalikovalo je na
dugotrajnu bolest koja ih je mijenjala, čak i nakon porođaja više nisu
bile iste. Ja sam pak htjela pratiti trudnoću. Nisam bila svoja baka
(sedmero djece), nisam bila svoja majka (četiri kćeri), nisam
bila svoje tete, sestrične. Bila sam drugačija i buntovna. Htjela sam
97
 Knjige.Club Books

s užitkom nositi svoj naduti trbuh, uživati u devet mjeseci

iščekivanja, proučavajući i vodeći i prilagođavajući trudnoću
svojemu tijelu kako sam tvrdoglavo činila sa svim u životu još od
rane mladosti. Zamišljala sam se kao sjajnu kockicu mozaika
budućnosti. Stoga sam bdjela nad sobom, strogo se pridržavala
liječničkih uputa. Uspjela sam tijekom cijele trudnoće ostati lijepa,
otmjena, radišna i sretna. Razgovarala sam s djetetom u trbuhu,
puštala mu glazbu, čitala mu na izvorniku tekstove na kojima sam
radila, prevodila mu s domišljatim trudom što me ispunjalo
ponosom.
To što je poslije postalo Biancom meni je od prvog trena bilo
Bianca, najbolje moguće biće, pročišćeno od tjelesnih tekućina i
krvi, humanizirano, intelektualizirano, lišeno svega što bi moglo
evocirati slijepu okrutnost žive tvari u ekspanziji. Čak sam i svoje
duge i žestoke trudove uspjela svladati, preoblikovati ih kao krajnju
kušnju s kojom se treba suočiti uz dobru pripremu, suzdržavajući
grozu, ostavljajući - prije svega sebi - dostojanstveno sjećanje na
sebe.
Dobro mi je išlo. Kako li sam bila sretna kad je Bianca izašla iz
mene i došla mi u naručje na nekoliko sekunda, a ja sam shvatila da
je bila najintenzivniji užitak u mojemu životu. Kad sad pogledam
kako Nani naglavačke povraća po umivaoniku tamni škropac
izmiješan s pijeskom, ne mogu pronaći nikakvu sličnost sa svojom
prvom trudnoćom, tad su čak i mučnine bile kratkotrajne i
umjerene. Ali potom je došla Marta. Ona je napala moje tijelo
prisiljavajući ga da se nekontrolirano odupre. Ona se od prvog trena
pokazivala ne kao Marta, nego kao komad živog željeza u trbuhu.
Moje je tijelo postalo krvavim likerom s lebdećim muljevitim
talogom u kojem je rastao nasilan polip, toliko udaljen od bilo kakve
ljudskosti da me, kako bi se hranio i širio, pretvorio u beživotnu
trulež. Nani sa svojom crnom pljuvačkom nalikuje na mene kad sam
drugi put ostala trudna.
Tad sam već bila nesretna, ali to nisam znala. Imala sam dojam
da se malena Bianca odmah nakon svojega lijepog rođenja naglo
promijenila i da mi je na prijevaru oduzela svu energiju, svu snagu,
svu moju maštu. Imala sam dojam da moj muž, koji je previše jurio
za postignućima, i ne primjećuje da je, rodivši se, njegova kći postala

98
 Knjige.Club Books

pohlepna, zahtjevna, antipatična kakvom je u svojemu trbuhu

nikad nisam doživljavala. Postupno sam shvatila da se
drugim iskustvom nemam snage oduševljavati kao prvim. Glava mi
je propala u ostatak tijela, imala sam osjećaj da nema te proze, stiha,
retoričke figure, muzičke fraze, filmske sekvencije, boje koji bi
mogli ukrotiti tamnu zvijer koju nosim u utrobi. To je bio moj pravi
krah: odustajanje od bilo kakvog sublimiranja trudnoće, uništenje
same lijepe uspomene na prvu trudnoću, na prvi porođaj.
Nani, Nani. Lutka je i dalje ravnodušno povraćala. Bravo, u
umivaonik si istresla sve svoje blato. Razmaknula sam joj usne,
prstom proširila otvor usta, u nju ulila vodu iz slavine, a zatim je
snažno protresla da joj dobro operem tamnu šupljinu trupa, utrobe, i
naposljetku izbacim dijete koje je Elena smjestila u nju. Igre.
Djevojčicama govoriti sve, još od djetinjstva: poslije će se one
pobrinuti da smisle prihvatljiv način. I sama sam se sad igrala, majka
nije ništa drugo doli kći koja se igra, pomagalo mi je da
razmislim. Potražila sam pincetu za obrve, u lutkinim je ustima
bilo nešto Što nikako da izađe.
Krenuti iznova odavde, pomislila sam, od ovoga. Trebala sam
odmah, dok sam bila djevojka, osvijestiti tu crvenkastu, meku
nabreklinu koju sad stišćem metalom pincete. Prihvatiti je takvu
kakva je. Siroto stvorenje bez ičega ljudskog. Eto djeteta koje je
Lenuccia lutki ubacila u trbuh kako bi se igrala da je trudna kao
teta Rosaria. Nježno sam ga izvukla. Bio je to crv sa žala, ne znam
mu stručni naziv: jedan od onih koje neprofesionalni sutonski ribari
nabavljaju malo prekopavajući po pijesku na obali, poput mojih
starijih rođaka prije četiri desetljeća na plažama između Garagliana
i Gaete. Promatrala sam ih, onomad, očarano se gnušajući. Primili bi
crve prstima i zaboli ih na udicu kao ješku za ribe koje su, kad bi
zagrizle, skidali sa željeza iskusnom kretnjom i bacali ih iza
sebe, puštajući ih da izdahnu na suhom pijesku.
Popustljive Nanine usne držala sam otvorene palcem dok sam
polako operirala pincetom. Užasavam se svega što gmiže, ali nad
tom sam se grudom tekućina ogoljeno sažalila.

99
 Knjige.Club Books

23.

Kasno popodne otišla sam na plažu. Nadzirala sam Ninu izdaleka,

ispod svojega suncobrana, opet s dobrohotnom znatiželjom kao
prvih dana odmora. Bila je nervozna, Elena se nije odvajala od nje
ni na tren.
U sumrak, dok se spremala za povratak kući, a djevojčica je
vrištala da se želi još jednom okupati pa se Rosaria umiješala nudeći
da ona odvede djevojčicu u more, Nina je izgubila živce i počela se
derati na šogoricu na tvrdom dijalektu, punom prostota, koji je
privukao pozornost čitave plaže. Rosaria je šutjela.
Umiješao se pak Tonino, njezin muž, i odvukao je prema obali
držeći je za nadlakticu. Doimao se čovjekom istreniranim da nikad
ne izgubi živce, čak ni kad mu kretnje postanu nasilne. Nini se
obratio odlučno, ali kao u nijemom filmu, do mene nije
dopro nijedan njegov zvuk. Ona je zurila u pijesak, dodirivala oči
vršcima prstiju, povremeno govorila ne.
Situacija se postupno normalizirala i obitelj se čoporativno
uputila prema vili u boriku, Nina je razmjenjivala hladne riječi s
Rosarijom, Rosaria je nosila Elenu u naručju povremeno je cmačući.
Vidjela sam Gina koji je otišao dovesti u red stolice za plažu,
ležaljke, ostavljene igračke. Primijetila sam da je podignuo modri
pareo koji je visio na suncobranu i zamišljeno ga i pomno složio.
Neki je dječak dotrčao, neljubazno mu, gotovo ne usporivši, oduzeo
pareo, nestao prema dinama.
Vrijeme je sjetno proletjelo, došao je vikend. Masovan priljev
kupača počeo je u petak, bilo je vruće. Gužva je uvećala Nininu
napetost. Opsesivno je nadzirala kćer, skakala poput životinje čim bi
vidjela da se premjestila nekoliko koraka. Uz obalu smo razmijenile
grčevite pozdrave, nekoliko riječi o curici. Kleknula sam kraj Elene,

100
 Knjige.Club Books

rekla joj nešto u šali, imala je crvene oči i ubode od komaraca

na obrazu i čelu. Rosaria je došla smočiti stopala, ali ignorirala me,
ja sam je pozdravila, a ona je bezvoljno uzvratila.
U nekom trenutku tijekom jutra vidjela sam da Tonino, Elena i
Nina jedu sladoled u kafiću kupališta. Prošla sam kraj njih da odem
za šank i naručim kavu, ali pomislila sam da me nisu ni vidjeli, bili
su previše zaokupljeni curicom. Ipak, kad sam htjela platiti, voditelj
mi je rekao da ništa ne dugujem, Tonino mu je kimnuo da stavi na
njegov račun. Htjela sam zahvaliti, ali otišli su iz kafića, bili su s
Elenom na žalu, nisu previše marili za malenu, sad su se svađali.
Što se Gina tiče, dovoljno je bilo da lagano skrenem pogled da
bih ga iznenadila kako ih nadzire izdaleka dok se pravi da uči. Gužva
na plaži sve je više rasla, Nina se izgubila među kupačima, ali
momak je odložio ispitni udžbenik i počeo se koristiti dalekozorom
koji je dobio s opremom, kao da se boji da će se svakog trena
pojaviti tsunami. Ja nisam toliko razmišljala što vidi očima ojačanim
lećama, nego što zamišlja: sijestu u vruće rano popodne, kad se
velika obitelj Napuljaca kao uvijek povukla s mora; bračni krevet u
polutami; Ninu kako se privija uz muževo tijelo, njihov znoj.
Mlada majka vratila se na plažu oko pet popodne, vesela, kraj
nje muž s Elenom u naručju, a Gino je utučeno zurio u nju, potom je
sakrio pogled u knjigu. Povremeno bi se okrenuo u mojemu smjeru,
ali odmah bi skrenuo pogled. Oboje smo čekali isto: da vikend brzo
prođe, plaža opet postane mirna, Ninin muž otputuje, a ona uspije
opet uspostaviti kontakt s nama.
Uvečer sam otišla u kino, prosječan film u polupraznoj dvorani.
Kad su se s početkom filma ugasila svjetla, ušla je skupina momaka.
Grickali su kokice, smijali se, međusobno se vrijeđali, isprobavali
melodije zvona na mobitelima, prostački dobacivali sjenama
glumica na platnu. Ne podnosim da mi se smeta dok gledam film, pa
makar to bio i loš film. Stoga sam prvo oštro piskala, potom sam se,
s obzirom na to da nisu prestajali, okrenula prema njima i rekla da
ću, ne prestanu li, pozvati razvodnika.
Bili su to dečki iz obitelji Napuljaca. Pozovi razvodnika,
zafrkavali su me, možda nikad nisu čuli da se ta riječ tako
upotrebljava. Jedan mi je povikao na dijalektu: pozovi ga, glupačo,
pozovi tog debila. Ustala sam i otišla do blagajne. Objasnila sam
101
 Knjige.Club Books

izbrijanu, lijeno ljubaznu muškarcu što se događa. Uvjerio me da će

on sve srediti, pa sam se vratila u dvoranu zasuta podsmijesima
momaka. Muškarac je došao odmah zatim, odmaknuo zastor,
pokazao se. Muk. Ostao je ondje nekoliko minuta, a potom se
povukao. Odmah zatim nastavila se dreka, ostali su gledatelji šutjeli,
ustala sam i pomalo histerično povikala: izaći ću i pozvati policiju.
Počeli su pjevati u falsetu: živjela, živjela policija. Otišla sam.
Sutradan, u subotu, banda je bila na plaži, izgledali su kao da
čekaju da dođem. Smijuljili su se, upirali u mene, vidjela sam da
nekolicina gleda prema meni, došaptava se s Rosarijom. Pomislila
sam se obratiti Nininu mužu, ali posramila sam se te pomisli, imala
sam osjećaj da sam na trenutak preuzela njihovu logiku. Oko dva
sam, izluđena gužvom, glazbom koja je treštala iz kupališta,
pokupila stvari i otišla.
Borik je bio pust, ubrzo sam osjetila da me netko prati.
Odjednom sam se prisjetila češera koji me pogodio u leđa, ubrzala
korak. Lupa iza mene nastavila se, uhvatila me panika i potrčala sam.
Čula sam sve jače zvukove, glasove, prigušen smijeh. Graja cvrčaka,
miris tople smole više mi nisu bili ugodni, doživljavala sam ih više
kao oruđe tjeskobe. Usporila sam ne zato što je moj strah jenjavao
nego da zadržim dostojanstvo.
Kod kuće mi je bilo loše, oblio me hladan znoj, potom mi je
postalo vruće i imala sam dojam da se gušim. Legla sam na kauč,
polako se umirila. Pokušala sam se sabrati, pomela sam apartman.
Lutka je bila gola, ostala je okrenuta naglavce u umivaoniku, pa sam
je odjenula. Voda joj više nije grgotala u trbuhu, zamislila sam joj
utrobu kao presušeni jarak. Uvesti reda, shvatiti. Pomislila sam kako
jedan kukavan čin generira druge, sve kukavnije, pa problem postaje
kako prekinuti lanac. Elena bi se obradovala da dobije natrag lutku,
pomislila sam. Ili ne bi, dijete nikad ne želi samo ono što traži,
zapravo, nakon uslišane molbe još mu je teže podnijeti
oskudijevanje u onome što nije priznalo.
Istuširala sam se, pogledala se u zrcalu dok sam se brisala. Naglo
se promijenio dojam koji sam o sebi imala tih mjeseci. Pomislila sam
da se nisam pomladila, nego postarala, da sam premršava, toliko
ispijena tijela da se doima beznačajnim, sijede mi dlake u crnilu
spolovila.

102
 Knjige.Club Books

Izašla sam, otišla se izvagati u ljekarnu. Vaga mi je na listu

papira otisnula težinu i visinu. Ispostavilo se da sam šest centimetara
niža i premršava. Pokušala sam opet i visina se dodatno snizila, kao
i težina. Otišla sam odande smetena. Jedan od mojih najvećih
strahova jest pomisao da bih se mogla smanjiti, iznova postati
tinejdžericom, djevojčicom, biti osuđena da iznova proživim te faze
života. Počela sam biti zadovoljna sobom tek nakon osamnaeste, kad
sam ostavila obitelj, grad, da bih studirala u Firenci.
Šetala sam uz more do večeri grickajući svježi kokos, pržene
bademe, lješnjake. Trgovine su se osvijetlile, mladi crnci prostrli
svoju robu po pločnicima, gutač vatre počeo je rigati dug plamen,
klaun koji je raznobojne balone vezivao u obliku životinja privukao
je brojnu dječju publiku, porasla je gužva subotnje večeri. Doznala
sam da se na trgu sprema plesna zabava i pričekala da počne.
Volim ples, volim promatrati ljude koji plešu. Orkestar je
zasvirao tango, ogledali su se prije svega vremešni parovi, dobro im
je išlo. Među plesačima sam prepoznala Giovannija, plesao je
ozbiljno dramatičnim koracima i figurama. Broj gledatelja je
porastao, formirao se zbijen krug uz rub trga. I broj plesačkih parova
umnožio se, njihova je umješnost opala. Sad su plesali ljudi svih
dobnih skupina, ljubazni unuci s bakama, očevi s desetogodišnjim
kćerima, postarije žene s postarijim ženama, djeca s djecom, turisti i
lokalci. Giovanni se odjednom zatekao preda mnom, pozvao me na
ples.
Ostavila sam torbu nekoj njegovoj vremešnoj poznanici i
zaplesali smo, čini mi se, valcer. Nismo više stali. Govorio je o
vrućini, o zvjezdanom nebu, o punom Mjesecu i kako su u to vrijeme
bujne dagnje. Osjećala sam se sve bolje. Bio je znojan, napet, ali i
dalje me pozivao, ponašao se stvarno ljubazno, a ja sam prihvaćala,
veoma sam se zabavljala. Ostavio me, uz isprike, tek kad se u nekom
času na rubu trga u mnoštvu pojavila obitelj Napuljaca.
Otišla sam po torbu i promatrala kako uglađeno pozdravlja Ninu,
Rosariju, a naposljetku, s posebnim poštovanjem, Tonina. Vidjela
sam da se šeprtljavo umiljava Eleni koja je, u majčinu naručju, jela
šećernu vunu dvostruko veću od svojega lica. Kad su se pozdravili,
ostao je kraj njih ukočen, s nelagodom, ne znajući što bi rekao, ali
kao da je ponosan što je viđen u njihovu društvu. Shvatila sam da je

103
 Knjige.Club Books

večer za mene završila i krenula odande. Ali primijetila sam da Nina

kćer povjerava Rosariji i prisiljava muža da zapleše. Ostala sam još
malo promatrati kako pleše.
Kretnje su joj bile prirodno i ugodno skladne, čak i, a možda i
posebno, u naručju tog nespretnog muškarca. Netko mi je lagano
dotaknuo ruku. Bio je to Gino, iskočio je poput životinjice iz
prikrajka u kojem se pritajio. Upitao me želim li plesati, rekla sam
da sam umorna, da se kuham, ali osjetila sam da me obuzima lagano
veselje pa sam ga primila za ruku, zaplesali smo.
Ubrzo sam primijetila da me rado vodi prema Nini i mužu, htio
je da nas ona vidi. Udovoljila sam mu, ni meni nije bio mrsko
pokazivati se u naručju njezina udvarača. Ali ispostavilo se da je u
gužvi parova teško sustići ih, pa smo oboje odustali bez riječi. Torba
mi je ostala na ramenu, ali nisam marila. Bilo je ugodno plesati s tim
tankim, izrazito visokim, tamnim momkom sjajnih očiju i raščupane
kose i suhih dlanova. Njegova je blizina bila toliko drugačija
od Giovannijeve. Osjećala sam razliku u tijelu, mirisu. Doživjela
sam to kao vremenski jaz: imala sam osjećaj da se ista večer, ondje
na trgu, poderala i da sam nekim čudom zaplesala u dva različita
doba svojega života. Kad je glazba završila, rekla sam da sam
umorna, Gino me htio otpratiti. Ostavili smo za sobom trg, šetnicu
uz more, glazbu.
Razgovarali smo o njegovu ispitu, o faksu. Pred ulazom sam
shvatila da mu je teško pozdraviti se.
“Želiš gore”, upitala sam ga.
Odmahnuo je glavom, bilo mu je neugodno, rekao je: “Lijep ste
dar poklonili Nini.”
Zasmetalo mi je što su se uspjeli vidjeti i što mu je čak i pokazala
ukosnicu. Dodao je:
“Taj znak pažnje stvarno ju je razveselio.”
Progunđala sam da, drago mi je. On je tad rekao: “Moram vas
nešto zamoliti.”
“Što.”
Nije me pogledao u lice, zagledao se u zid iza mene. “Ninu
zanima biste li nam prepustili apartman na nekoliko sati.”

104
 Knjige.Club Books

Obuzela me nelagoda, bljesak zlovolje zatrovao mi je žile.

Netremice sam gledala momka da vidim skriva li iza te formulacije
molbu koja nije .Ninina, nego izvire iz njegove požude. Osorno sam
odgovorila:
“Reci Nini da želim razgovarati s njom.”
“Kad.”
“Čim bude mogla.”
“Muž joj putuje sutra navečer, ne može prije.”
“Ponedjeljak ujutro je u redu.”
Zašutio je, sad je bio nervozan, nikako da ode. “Naljutili ste se?”
“Nisam.”
“Ali tako izgledate.”
Hladno sam mu rekla:
“Gino, čovjek koji se brine o mom apartmanu poznaje Ninu i
radi s njezinim mužem.”
Napravio je prijezirnu grimasu, podsmjehnuo se. “Giovanni? On
je nitko i ništa, za deset eura neće ni pisnuti.”
Ne mogavši zatomiti bijes, rekla sam mu:
“Zašto ste baš mene odlučili to pitati?”
“Nina je tako htjela.”

105
 Knjige.Club Books

24.

Nikako da zaspim. Pomislila sam nazvati cure, bile su u nekom

kutku mojega mozga, ali neprestano sam ih gubila u tim kaotičnim
danima. I ovog sam puta odustala. Nabrajat će mi što im treba,
uzdahnula sam. Marta će reći da sam se pobrinula da Bianci
pošaljem bilješke, ali sam zaboravila nešto - ne znam što, uvijek je
nešto - što me ona zamolila. Tako je otkako su bile male, žive
sumnjičeći me da se trsim više oko jedne nego oko druge. Nekoć su
to bile igračke, slatkiši, pa čak i količina poljubaca koje dajem.
Poslije su se počele svađati oko odjeće, cipela, motora, auta,
ukratko, novca. Sad moram paziti da svakoj dam točno koliko
dajem i drugoj jer svaka zavidno vodi tajno knjigovodstvo. Još kad
su bile male, osjetile su da je moja ljubav neuhvatljiva pa je stoga
procjenjuju na temelju konkretnih usluga koje im nudim, dobara
koje dijelim. Katkad mislim da me sad već doživljavaju kao
materijalno nasljedstvo oko kojeg će se morati svađati nakon moje
smrti. Ne žele da se s novcem, s ono malo naših dobara dogodi što
se, uvjerene su, dogodilo s prenošenjem karakteristika mojega tijela.
Ne, nije mi se dalo slušati njihove žalopojke. Zašto one mene ne
nazovu. Ako telefon ne zvoni, očito nemaju neodgodivih
zahtjeva. Vrtjela sam se po krevetu, san nikako da mi dođe na
oči, bila sam ljutita.
U svakom slučaju, udovoljavati zahtjevima kćeri prolazi. Bianca
i Marta su me, u smjenama koje su si krvavo dodijelile, u kasnoj
mladosti stoput tražile da im prepustim stan. Imale su svoj seksualni
život, a ja sam im uvijek popuštala. Mislila sam: bolje kod kuće nego
u autu, u mračnoj ulici, na livadi, uz sto muka, izložene brojnim
opasnostima. Stoga sam sjetno odlazila u knjižnicu ili u kino ili
prespavati kod prijateljica. Ali Nina? Nina je prizor s plaže u
kolovozu, splet pogleda i nekoliko riječi, u najboljem slučaju žrtva -
106
 Knjige.Club Books

ona i kći - mojeg nepromišljenog poteza. Zašto bih joj prepustila

apartman, kako joj to pada na pamet.
Ustala sam, ushodala se, izašla na terasu. U noći je i dalje
odjekivala zabava. Odjednom sam, jasno, osjetila napetu nit između
te djevojke i sebe: gotovo da se i nismo družile, a veza je svejedno
jačala. Možda želi da joj uskratim ključeve kako bi ona mogla
uskratiti opasni odušak svojoj mušičavosti. Ili želi da joj dam
ključeve kako bi u tom potezu osjetila dopuštenje da se usudi
pokušati pobjeći, izabrati put prema budućnosti drugačijoj od one
koja je već zapisana. U svakom slučaju, želi da iskustvo,
mudrost, buntovnu snagu koje mi je pripisivala njezina mašta
stavim njoj na raspolaganje. Traži da se pobrinem za nju, da
je pratim u stopu podupirući odluke koje ću je, bilo da joj dam
ključeve, bilo da to odbijem, ionako potaknuti da donese. Kad su
more i mjesto već utihnuli, učinilo mi se da problem nije molba da
joj omogućim nekoliko sati ljubavi s Ginom u svojem apartmanu
nego to što se predaje meni kako bih se pobrinula za njezin život.
Budući da je svjetionik u pravilnim razmacima na terasu bacao
nepodnošljivo svjetlo, ustala sam, ušla.
Pojela sam malo grožđa u kuhinji. Nani je bila na stolu. Imala
sam osjećaj da izgleda čisto i novo, ali imala je i neki zagonetan izraz
lica, tohuvabohu, bez svjetlosti sigurnog reda, istine. Kad me to Nina
izabrala, ondje na plaži. Kako sam ušla u njezin život. Ugurala sam
se, naravno, kaotično. Dodijelila sam joj ulogu savršene majke,
uspjele kćeri, ali zakomplicirala sam joj život oduzevši Eleni lutku.
Doživjela me kao slobodnu, samostalnu, profinjenu, hrabru ženu bez
mračnih zakutaka, ali odgovore na pitanja koja su je morila
oblikovala sam kao vježbu iz prešućivanja. S kojim pravom, zašto.
Naša je srodnost bila površna, ona je riskirala mnogo više nego što
sam ja riskirala prije dvadeset godina. U mladosti sam bila obdarena
čvrstom samosviješću, bila sam ambiciozna, odvojila sam se od
svoje obitelji s jednakom drskom snagom s kojom se oslobodimo
kad nas netko povuče. Ostavila sam muža i kćeri u trenutku kad sam
bila sigurna da imam pravo na to, da sam u pravu, a da i ne govorimo
o tome kako je Gianni očajavao, ali nije me proganjao, bio je
muškarac koji pazi na tuđe potrebe. U tri godine bez kćeri nikad
nisam bila sama, bio je tu Hardy, ugledan muškarac, volio me.

107
 Knjige.Club Books

Osjećala sam da me podržava čitav jedan maleni svijet prijateljica i

prijatelja koji su, čak i kad su se borili protiv mene, živjeli istu
kulturu kao ja, razumjeli su moje ambicije i moj jad. Kad je teret
u dnu trbuha postao nepodnošljiv, a ja sam se vratila Bianci i Marti,
neki su se šutke povukli iz mojega života, neka su se vrata zauvijek
zatvorila, moj je bivši muž odlučio da je došao njegov red da
pobjegne i otišao je u Kanadu, ali nitko me nije otjerao obilježivši
me kao besramnicu. Nina pak nije imala nijednu od zaštita koje sam
si ja osigurala prije prekida. K tomu, svijet se u međuvremenu uopće
nije popravio, štoviše, postao je još gori prema ženama. Ona je -
rekla mi je to - za mnogo manje od onoga što sam ja učinila prije
mnogo godina riskirala da je zakolju.
Odnijela sam lutku u spavaću sobu. Dala sam joj jastuk da se
nasloni, smjestila je na krevet kako je nekoć bio običaj u kućama na
jugu, posjela je raširenih ruku, i legla kraj nje. Prisjetila sam se
Brende, Britanke koju sam srela na samo nekoliko sati u Kalabriji, i
odjednom primijetila da je uloga prema kojoj me Nina gurka ista ona
koju sam ja pripisala njoj. Brenda se pojavila na autocesti za Reggio
di Calabriju, a ja sam joj dodijelila snagu koju sam i sama htjela
imati. Ona je to možda primijetila i, izdaleka mi, minimalnom
gestom, pomogla, a potom me ostavila da preuzmem odgovornost za
svoj život. I ja bih to mogla učiniti. Ugasila sam svjetlo.

108
 Knjige.Club Books

25.

Kasno sam se probudila, nešto pojela, odustala od odlaska na plažu.

Bila je nedjelja, a prethodna mi je nedjelja ostala u groznom
sjećanju. Smjestila sam se na terasi s knjigama i bilježnicama.
Bila sam dosta zadovoljna obavljenim poslom. Moj akademski
život nikad nije bio lak, ali u posljednje se vrijeme - definitivno
mojom krivnjom: s godinama mi se karakter pogoršao, postala sam
čangrizava, katkad razdražljiva - situacija za mene dodatno
zakomplicirala, hitno sam se morala ozbiljno baciti na posao. Sati su
proletjeli bez pada koncentracije. Radila sam dok nije pao mrak,
ometala me tek zapara, pokoja osa.
Dok sam gledala seriju, bila je gotovo ponoć, zazvonio je
mobitel. Prepoznala sam Ninin broj, javila se. U dahu me pitala
može li sutra doći k meni u deset ujutro. Dala sam joj adresu, ugasila
televizor i otišla u krevet.
Sutradan sam rano izašla, potražila nekog tko bi mi napravio
kopiju ključa. Vratila sam se kući u pet do deset, mobitel mi je
zazvonio dok sam se još penjala stubama. Nina je rekla da ne može
doći u deset, nada se da će uspjeti navratiti k meni oko šest.
Već je odlučila, pomislila sam, neće doći. Pripremila sam torbu
za plažu, ali potom sam odustala. Nije mi se dalo vidjeti Gina i
živcirala su me razmažena i nasilna djeca Napuljaca. Istuširala sam
se, obukla dvodijelni kostim i legla na sunce na terasi.
Dan je prošao polako u znaku tuširanja, sunca, voća, posla.
Povremeno bih pomislila na Ninu, pogledala na sat. Sve sam
zakomplicirala pozvavši je. U početku je sigurno računala da ću
ključeve apartmana dati Ginu i da ću se s njim dogovoriti oko dana,
sata kad ću morati prepustiti apartman. Ali kad sam zatražila

109
 Knjige.Club Books

razgovor izravno s njom, počela je oklijevati. Pretpostavila sam da

joj nije ugodno osobno me zatražiti da budem s njom u dosluhu.
No u pet, dok sam još bila u kostimu, na suncu, mokre kose,
oglasio se portafon. Bila je to ona. Otvorila sam joj, na pragu
pričekala da se uspne. Pojavila se sa svojim novim šeširom,
zadihana. Rekla sam joj uđi, bila sam na terasi, sekundu da se
obučem. Energično je odmahnula glavom. Ostavila je Elenu Rosariji
pod izlikom da mora kupiti kapi u ljekarni, mora kćeri pročistiti nos.
Teško diše, rekla je, stalno je u vodi, pa se prehladila. Osjetila sam
da je vrlo uzrujana.
“Sjedni nakratko.”
Otkačila je ukosnicu sa šešira, odložila oba predmeta na stol u
dnevnoj sobi, a ja sam gledajući crni jantar, dugi sjajni držak,
pomislila da je šešir stavila samo kako bi mi pokazala da
upotrebljava moj dar.
“Lijepo je tu”, rekla je.
“Stvarno želiš ključeve?”
“Ako ti se da.”
Sjele smo na kauč. Rekla sam joj da sam iznenađena, nježno je
podsjetila da je tvrdila da joj je dobro s mužem i da je Gino tek igra.
Sve je potvrdila, s nelagodom. Nasmiješila sam se.
“Što je onda?”
“Ne mogu više.”
Potražila sam njezin pogled, nije ga skrenula, rekla sam dobro.
Uzela sam ključeve iz torbe, stavila ih na stol kraj ukosnice i šešira.
Pogledala je ključeve, ali nije mi se doimala sretnom.
Rekla je:
“Što misliš o meni?”
Poprimila sam ton za kojim uglavnom posežem pred
studenticama.
“Mislim da se tako izlažeš opasnosti. Moraš nastaviti sa
studijem, Nina, diplomirati i naći posao.”
Grimasom je pokazala da se ne slaže.

110
 Knjige.Club Books

“Ništa ne znam i bezvrijedna sam. Ostala sam trudna, rodila

kćer, a ne znam ni kakva sam iznutra. Jedino što stvarno želim jest
pobjeći.”
Uzdahnula sam.
“Učini što želiš.”
“Pomoći ćeš mi?”
“Pomažem ti.”
“Gdje živiš?”
“U Firenci.”
Nasmijala se kao obično, nervozno.
“Posjetit ću te.”
“Dat ću ti adresu.”
Htjela je uzeti ključ, ali ja sam ustala, rekla joj:
“Čekaj, moram ti dati još nešto.”
Pogledala me s nesigurnim osmijehom, vjerojatno je pomislila
da je riječ o novom daru. Otišla sam u sobu, uzela Nani. Vratila sam
se kad se igrala ključevima, na usnama joj je bio podsmijeh.
Podignula je pogled, nestalo je osmijeha. Zapanjeno je rekla u
jednom dahu:
“Ti si je uzela.”
Potvrdno sam kimnula, a ona je skočila na noge, ostavila
ključeve na stolu kao da se opekla, promrmljala: “Zašto?”
“Ne znam.”
Tad je naglo digla glas, rekla:
“Po cijele dane čitaš, pišeš, a ne znaš?”
“Ne.”
U nevjerici je odmahnula glavom, glas joj se opet stišao. “Bila
je kod tebe. Zadržala si je kad ja nisam znala što bih trebala. Moja
kći je plakala, izluđivala me, a ti si nas šutke gledala, ali nisi se ni
pomaknula, ništa nisi napravila.” Rekla sam:
“Ja sam nemajka.”
Složila se, uzviknula da, ti si nemajka, uzela mi je lutku iz ruku
ponovo je prisvojivši okrutnom kretnjom, sebi na dijalektu povikala

111
 Knjige.Club Books

moram otići, meni povikala na talijanskom: ne želim te više vidjeti,

ne želim ništa od tebe, i krenula je prema vratima.
Ja sam široko zamahnula rukom, rekla:
“Nina, uzmi ključeve, večeras putujem, apartman će biti prazan
do kraja mjeseca”, i okrenula sam se prema prozoru, nisam je mogla
gledati tako podivljalu od bijesa, šapnula sam:
“Žao mi je.”
Nisam čula da je zalupila vratima. Na trenutak sam pomislila da
je odlučila uzeti ključeve, potom sam je čula iza sebe, siktala je
uvrede na dijalektu, odvratne poput uvreda koje su katkad izgovarale
moja baka, moja majka. Htjela sam se okrenuti kad sam osjetila bol
u lijevom boku, brz kao da sam se opekla. Spustila sam pogled i
vidjela da mi vršak ukosnice strši iz kože, nad trbuhom, točno
pod rebrima. Vršak se pojavio samo na djelić sekunde, koliko je
potrajao Ninin glas, njezin topli dah, a zatim je nestao. Djevojka je
bacila ukosnicu na pod, nije uzela šešir, nije uzela ključeve. Pobjegla
je s lutkom zatvorivši za sobom vrata.
Naslonila sam ruku na prozor, pogledala bok, malenu kap
nepomične krvi na koži. Bilo mi je malo hladno i plašila sam se.
Čekala sam da mi se nešto dogodi, ali ništa se nije zbilo. Kap je
potamnjela, zgrušala se, a osjećaj da me probola užarena nit
izblijedio je.
Oprezno sam otišla sjesti na kauč. Možda mi je ukosnica probola
bok kao što mač probode tijelo sufističkog isposnika, ne naudivši
mu. Pogledala sam šešir na stolu, krvavu krastu na koži. Smračilo se,
ustala sam i upalila svjetlo. Počela sam se pakirati, ali krećući se
polako, kao da sam teško bolesna. Kad sam spakirala kovčege,
odjenula sam se, obula sandale, popravila kosu. Tad je zazvonio
mobitel. Vidjela sam Martino ime, silno se obradovala, javila se.
Ona i Bianca jednoglasno, kao da su pripremile tekst i izvode ga
prenaglašavajući moj napuljski naglasak, veselo su mi se izderale na
uho:
“Mama, što je, više ne zoveš? Možemo li barem znati jesi li živa
ili mrtva?”
Ganuto sam promrmljala:
“Mrtva sam, ali dobro mi je.”

112
 Knjige.Club Books

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

113