kika☺crostuff.

net

Posvećujem Michelle: Prava je istina ovo: moj život bez Tebe

nema smisla.

Knjigu ujedno s ljubavlju posvećujem i uspomeni na Brendu

Gayle Jennings, posve iznimnom djetetu

1
 kika☺crostuff.net

ZAHVALE

Jennifer Steinberg, još jednom hvala na vrhunskoj pomoći s

podacima i činjenicama.
Lou Saccoccio pomagao mi je s temama povezanima s vojnim
pravosuđem. Lee Calligaro, najbolji odvjetnik kojeg sam
ikada upoznao, očarao me svojim pričama o radu i ulozi
vojnog odvjetnika za vrijeme Vijetnamskoga rata. Urednik
Steve Jennings uvijek je imao iznimno pronicljive primjedbe.
Hvala i "obitelji" iz Warner Booksa — čine je Larry,
Maureen, Mel, Emi, Tina, Heather, Jackie J. i Jackie M. —
kao i ostalima iz te divne i predane skupine ljudi koja mi
toliko obogaćuje ţivot.
Hvala mojoj majci, koja me upoznala s mnogobrojnim
pojedinostima i nijansama vezanima za jugozapadni dio
Virginije, područja koje izvrsno poznaje. Hvala i Karen
Spiegel, koja me dugo pratila u radu na ovoj priči. Hvala
odvjetniku Edu Vaughanu, koji me upoznao s mnogobrojnim
specifičnostima virginijskog zakona i prakse.
Hvala svim ostalim izvorima koji su mi donijeli nove
spoznaje o toj uistinu fascinantnoj ustanovi, Vrhovnome
sudu Sjedinjenih Drţava. Hvala i mojem prijatelju i agentu,
Aaronu Priestu, koji mije, kao i uvijek, tijekom rada udijelio
mnoštvo korisnih savjeta.
Hvala Frances Jalet-Miller, koja je uloţila toliko vremena,
truda i duha kako bih spoznao istinski potencijal ovog
romana. Bez Tebe jednostavno ne bih uspio.
Prava je istina tek rijetko jednoznačna i nikada nije
jednostavna. — Oscar Wilde

2
 kika☺crostuff.net

1
U ovom su zatvoru vrata izrađena od debelog čelika; nekoć
su bila glatka, dok su danas prepuna udubina. Tragova
ljudskih lica, koljena, laktova, zuba, ostataka krvi na sivoj
površini. Zatvorski hijeroglifi: bol, strah, smrt... sve je to
trajno ubiljeţeno na tim vratima. Barem do trenutka kada će
ih zamijeniti nov komad čelika. Vrata imaju pravokutan
otvor u visini očiju. Kroz njih proviruju straţari, kroz taj
mali otvor jarkim svjetlom zasljepljuju ljudsku stoku koju
čuvaju. Bez ikakva upozorenja pendrecima udaraju po
metalu, a svaki udarac odjekuje poput hica. Dugogodišnji
zatvorenici sve to podnose bez problema, zagledani u pod,
zagledani u prazno — u svoj ţivot — suptilno iskazuju
neposluh i otpor, iako to nitko ne primjećuje. Novaci su i
dalje nervozni i napeti kad god se začuju udarci ili se pojavi
svjetlo; neki mokre u pamučne hlače, gledaju kako potočić
urina prelazi preko crnih cipela. Ubrzo se naviknu, uzvrate
udarcem po vratima, odupru se dječačkim suzama i grčenju
u ţelucu. Ako ţele preţivjeti.
Noću je u zatvorskim ćelijama mračno kao u špilji. Tek tu i
tamo nazire se pokoji obris. Ove je noći cijelo područje
zahvatilo grmljavinsko nevrijeme. U trenutku kada se pojavi
na nebu, munja osvjetljava ćelije kroz malene prozore od
pleksiglasa. Pri svakom bljesku na suprotnome se zidu vidi
odraz ţicanog pojačanja na staklu, mreţe nalik na pčelinje
saće.
U tim se trenucima iz tame pojavljuje i muškarčevo lice, kao
da je iznenada izronilo iz vode. Za razliku od drugih
zatvorenika, on je ovdje sam, sam razmišlja i ne vidi nikoga.
Ostali ga se zatočenici boje; kao i čuvari, unatoč naoruţanju,
jer riječ je o čovjeku zastrašujućih proporcija. Kada prolazi
pokraj drugih osuđenika, a to su odreda okorjeli, nasilni
ljudi, svi brzo odvraćaju pogled.
Zove se Rufus Harms, a u vojnome zatvoru Fort Jackson
prati ga glas nesmiljenog uništavača: namjeriš li se na njega,
zgazit će te. Nikada neće prvi krenuti na nekoga, ali će

3
 kika☺crostuff.net

svakako imati završni potez. Dvadeset pet godina

provedenih u zatvoru moralo je ostaviti traga. Poput godova
na deblu, duboki oţiljci na Harmsovoj koţi i loše zarasle
kosti svjedoče o njegovu boravku u tom zatvoru, Međutim,
daleko veću štetu pretrpjelo je meko moţdano tkivo, središte
njegove ljudskosti: sjećanja, misli, ljubav, mrţnja, strah...
sve je to postalo drukčije, sve se okrenulo protiv njega. No
najveće promjene pretrpjele su uspomene i sjećanja, taj teški
ţeljezni tumor pri vršku njegove kraljeţnice.
Međutim, u tom divovskome tijelu još je preostalo podosta
snage; izbija na površinu u njegovim dugačkim, mišićavim
rukama, u čvrstini Harmsovih ramena. Iznimna snaga
odraţava se čak i u širokome struku. No Harms je i dalje
hrast na izdisaju, hrast koji više ne moţe rasti, hrast čije su
pojedine grane odumrle ili odumiru, hrast koji više nije
moguće spasiti, hrast čije je korijenje na jednoj strani izbilo
iz zemlje. Riječ je o ţivućem oksimoronu: blagom i obzirnome
čovjeku vjernome Bogu kojem je trajno dodijeljena uloga
svirepog ubojice. Upravo zbog toga i čuvari i ostali
zatvorenici puštaju ga na miru. A on je tako zadovoljan.
Odnosno, time je bio zadovoljan sve do danas. Brat mu je
nešto donio. Grumen zlata, iskru nade. Mogućnost da iziđe
na slobodu.
Sljedeći bljesak s neba otkriva oči obrubljene intenzivnim
crvenilom, kao da su podlivene krvlju, a takav dojam ostaje
sve dok čovjek ne uoči suze koje klize niz tamno, smrknuto
lice. U trenutku kada se svjetlo izgubilo, on širi list papira,
dobro pazeći da sve izvede bešumno, kako ne bi izazvao
znatiţeljne čuvare. Svjetla su ugašena još prije nekoliko sati
i to nikako ne moţe promijeniti. Kao i u proteklih četvrt
stoljeća, tama u koju je uronjen raspršit će se tek sa
svita-njem. No tama mu zapravo i ne smeta. Harms je već
pročitao pismo, upio ga od riječi do riječi. Svaki samoglasnik
bode ga poput vrška noţa. U zaglavlju se koči veliki logotip s
natpisom Vojska Sjedinjenih Američkih Drţava. Taj mu je

4
 kika☺crostuff.net

simbol itekako poznat. Vojska mu je poslodavac, pa potom i

čuvar, već trideset godina.
Vojska traţi određene informacije od Rufusa Harmsa,
posrnulog i zaboravljenog vojnika iz vijetnamskog razdoblja.
Podrobne informacije. Informacije kojima Harms ne moţe ni
slučajno raspolagati. Savršeno se snalazeći i u potpunome
mraku, Harms prstom dodirne mjesto u pismu koje je prvo
pobudilo krhotine sjećanja koje su sve te godine lebdjele
unutrašnjošću njegova bića. Te su čestice onemogućile
nastanak beskonačne noćne more, no činilo mu se da nikada
neće uspjeti doprijeti do same srţi. Dok je prvi put čitao
pismo, Harms je pognuo glavu gotovo do papira, kao da
nastoji otkriti skriveno značenje natipkanih znakova,
razriješiti najveću zagonetku svog smrtnog ţivota. Večeras
su se ti izobličeni djelići napokon stopili u čvrsto sjećanje, u
istinu. Napokon.
Do trenutka kada je pročitao dopis iz vojne uprave, Harms je
raspolagao samo s dva jasna sjećanja na tu noć prije
dvadeset pet godina: sjećao se djevojčice i sjećao se kiše. Bila
je to ţestoka oluja, s nesmiljenom kišom nalik na večerašnju.
Djevojčica je imala profinjene crte lica; nosić je bio tek
maleni pupoljak od hrskavice; na licu još nije bilo bora od
sunca, starosti ili brige; velike oči bile su plave i neduţne, a
ţelje povezane s dugotrajnim ţivotom koji se prostirao pred
njom tek su se oblikovale u tim malim i nimalo sloţenim
dubinama. Koţa joj je bila bijela poput šećera, besprijekorno
bijela ako se izuzmu crveni tragovi na vratu krhkome poput
cvjetne stabljike. Te su tragove ostavile ruke vojnika Rufusa
Harmsa, ruke koje sada tako grčevito drţe pismo, dok mu se
um ponovno opasno pribliţava tom prizoru.
Plakao je kad god bi se sjetio mrtve djevojčice. Nije mogao
drukčije, nije mogao obuzdati suze. Ali plakao je nijemo, bez
glasa i s razlogom. Čuvari i kaţnjenici nalik su na lešinare,
morske pse, osjete miris krvi, slabost, priliku, i s milijun
kilometara; vide je u trzanju kapka, u proširenim porama,
osjete čak i u mirisu čovjekova znoja. Ovdje su sva osjetila

5
 kika☺crostuff.net

izoštrena. Ovdje snaţno, brzo, nepopustljivo i spretno znači

ţivot. Ili smrt.
Vojni policajci zatekli su ga kako kleči uz djevojčicu. Tanka
haljinica bila je pripijena uz to maleno tijelo, tijelo utonulo u
natopljenu zemlju, kao da ju je netko s velike visine bacio u
najplići mogući grob. Harms je u jednom trenutku podignuo
pogled prema policajcima, no njegov je um tada registrirao
tek pomutnju tamnih obrisa. Nikada u ţivotu nije osjetio
toliki bijes. Osjećao je kako ga hvata mučnina, sve mu je
postajalo mutno, a puls, disanje i tlak izmaknuli su se
svakom nadzoru. Uhvatio se za glavu, kao da ţeli
onemogućiti da mozak koji se rasprskava izleti kroz kosti
lubanje, kroz koţu i kosu i rasprši se kroz vlaţni zrak.
Kada je ponovno spustio pogled na mrtvu djevojčicu, a
po-tom i na dvije ruke koje se grče, ruke koje su okončale
njezin ţivot, sav je bijes nekako istekao iz njegova bića, kao
daje netko naglo izvukao nekakav čep. Izgubivši nadzor nad
vlastitim tijelom, Harms je uspijevao tek odrţavati se u
klečećem poloţaju, onako mokar i uzdrhtao, koljena
uronjenih duboko u blato. Veliki crni poglavica u zelenoj
rad-noj uniformi ţrtvuje maleno biće blijede koţe... tako će
poslije prizor opisati jedan od osupnutih svjedoka.
Dan poslije doznat će djetetovo ime: Ruth Ann Mosley,
desetogodišnjakinja iz Columbije, u Juţnoj Karolini. S
obitelji je došla u posjet bratu stacioniranom u toj bazi. Te ju
je noći Harms upoznao tek kao mrtvo tijelo, maleno —
štoviše sićušno — u usporedbi s fantastičnom masom
njegova tijela, visokog stotinu devedeset pet centimetara i
teškog stotinu trideset pet kilograma. Mutna slika drška
puške kojom ga je jedan od policajaca udario po glavi bila je
posljednja sličica koju je Harms zapamtio te noći. Od udarca
se stropoštao na tlo točno uz nju. Maleno Ruthino beţivotno
lice bilo je okrenuto uvis, u nepomičnim udubinama i
usjecima skupljalo kapljice kiše. Lica utonulog u blato,
Rufus Harms više nije vidio ništa. I nije se ničeg sjećao.

6
 kika☺crostuff.net

Sve do večeras. Ispunivši pluća zrakom natopljenim kišom,

zagledao se kroz napola otvoreni prozor. Odjednom je postao
pripadnikom i dalje rijetke vrste zvijeri: neduţnim čovjekom
u zatvoru.
S godinama se nekako uspio uvjeriti u to da je zlo vrebalo u
njemu, poput malignog tumora čekalo najpovoljniji trenutak.
Pomišljao je i na samoubojstvo, na svojevrsni oblik pokore za
zločin oduzimanja tuđeg ţivota, i to, što je bilo još jadnije,
djetetova ţivota. No po prirodi je bio duboko religiozan, nije
se tek u zatvoru i iz hira počeo obraćati Svevišnjemu. Stoga
nije mogao počiniti grijeh i prerano okončati vlastiti ţivot.
Znao je i da se ubojstvom djevojčice osudio na vječni ţivot
koji će biti tisuću puta gori od onoga što sada trpi. Tako nije
osjećao pretjeranu ţelju da mu pohrli u zagrljaj. Zasada mu
je bolje ovdje, u zatvoru koji je izgradio čovjek.
Sada je shvatio da je odluka da nastavi ţivjeti bila ispravna,
Bog je znao, drţao gaje na ţivotu upravo radi ovog trenutka.
Nevjerojatno jasno sjećao se ljudi koji su te večeri došli po
njega u vojni pritvor. U njegovu su se umu kristalno čisto
zadrţala sva izobličena lica, činovi na uniformama nekih od
njih — njegove braće po oruţju.
Sjećao se kako su ga okruţili, poput vukova koji su naišli na
plijen, hrabrost crpeći samo iz brojčane nadmoći; sjećao se i
znakovite mrţnje u njihovim riječima. Sve što su tada učinili
prouzročilo je smrt Ruth Ann Mosley. U istom trenutku, u
posve stvarnome smislu, umro je i Harms.
Za te je ljude Harms bio sposoban vojnik koji nijednom nije
sudjelovao u obrani zemlje. Zasluţio je sve što ga je snašlo,
bili su, nesumnjivo, uvjereni. A sada je riječ o sredovječnome
muškarcu koji polagano umire u kavezu, sluţeći kaznu za
davnašnji zločin. Nigdje nije vidio ni tračka pravde
zadovoljene u njegovo ime. I unatoč svemu tome, Rufus
Harms sjedio je zagledan u tako dobro poznatu tamu vlastite
kripte, obuzet tek jednom jedinom snaţnom mišlju: nakon
dvadeset pet godina uţasne, nepodnošljive krivnje koja ga je
nemilice razdirala tako da se jedva odrţavao na

7
 kika☺crostuff.net

upropaštenome ţivotu, znao je da su i oni napokon došli na

red. Sada će oni patiti. Čvrsto stisnuvši izlizanu Bibliju koju
je dobio od majke, to je i obećao Bogu koji je odlučio nikad ga
ne napustiti.

2
Stube koje vode do ulaza u zgradu Vrhovnog suda
Sjedinjenih Drţava široke su i naoko beskonačne. Uspon je
nalik na put do Olimpa, gdje čovjek namjerava traţiti prijem
kod Zeusa. Stvarnost nije bila nimalo ugodnija. Na pročelju
iznad glavnog ulaza uklesane su riječi: PRAVDA JEDNAKA
ZA SVE, PREMA SLOVU ZAKONA. Nije riječ o navodu iz
nekog vaţnog dokumenta ili presude, riječ je o zamisli Cassa
Gilberta, arhitekta koji je projektirao zdanje. Stvar je bila u
prostoru: te su se riječi besprijekorno uklapale u prostor koji
je Gilbert odredio za dojmljiv citat.
Veličanstveno zdanje uzdiţe se na četiri etaţe iznad
prizemnog dijela. Traţite li ironiju, pronaći ćete je u činjenici
da je Kongres sredstva za gradnju odvojio 1929. godine,
dakle u vrijeme sloma newyorske Burze koja je označila
početak velike gospodarske krize. Gotovo trećina od ukupno
devet milijuna dolara potrebnih za dovršenje zgrade
utrošena je na kupnju mramora. S vanjske strane tako se
našao prvoklasni vermontski mramor, a na mjesto gradnje
dovezla ga je prava vojska teretnih vozila; četiri unutarnja
dvorišta obloţena su kamenom iz Georgije; dok je
mliječnobijeli kamen iz Alabame pokrio većinu podova i
zidova u unutrašnjosti, svugdje osim u Velikoj dvorani.
Ondje je pod obloţen tamnijim talijanskim mramorom, dok
je drugdje postavljen kamen iz Afrike. Stupovi u Velikoj
dvorani izrađeni su od blokova talijanskog mramora iz
Montarrentija, odakle su prebačeni u Knoxville, u saveznoj
drţavi Tennessee. Ondje su obični ljudi prolijevali znoj kako
bi od blokova oblikovali devetmetarske stupove, potpornje za
zdanje koje od 1935. tijekom dana udomljuje devetoricu
muškaraca, a od 1981. i najmanje jednu ţenu, skup iznimnih

8
 kika☺crostuff.net

pojedinaca. Zagovornici su zgradu smatrali divnim primjer-

kom korintskoga stila grčkoga graditeljstva. Protivnici su u
zdanju vidjeli palaču namijenjenu maloumnim kraljevskim
uţicima, a ne mjesto na kojem će se trezveno i racionalno
dijeliti pravda.
Unatoč tome, još od doba Johna Marshalla1, Sud igra ulogu
branitelja i tumača Ustava. U mogućnosti je zakon koji je
donio Kongres proglasiti neustavnim. Tih devetero sudaca
aktualnog predsjednika moţe prisiliti da preda snimke i
dokumente koji će u konačnici dovesti do njegove ostavke i
javnog sramoćenja. Američko pravosuđe, piramida na čijem
je vrhu upravo Vrhovni sud, prema zamisli utemeljitelja
američke drţave, postoji usporedo sa zakonodavnom vlašću
Kongresa i izvršnom vlašću predsjednika, te čini
ravnopravan stup u trodiobi vlasti. Vlast se pritom koristi i
odlukama, mijenjajući i oblikujući volju američkoga naroda
u nizu vaţnih pitanja.
Postariji muškarac koji je sada prolazio Velikom dvoranom
nastavljao je tu časnu tradiciju. Bio je visok i koščat, blagih
smeđih očiju kojima nisu trebale naočale, izvrsna vida i
nakon desetljeća i desetljeća čitanja najsitnijih slova. Bio je
gotovo posve ćelav; ramena su se s godinama suzila i
iskrivila, a u hodu je blago šepao. Ipak, predsjednika suda
Harolda Ramseyja obiljeţavala je svojevrsna nervozna
energija, kao i nenadmašan intelekt koji je obilno
nadomještao svaki znak fizičkog propadanja. Činilo se da se
čak i u zvuku njegovih koraka odraţava iznimna odlučnost.
Bio je to obnašatelj najviše pravosudne funkcije u drţavi, a
ovo je bio njegov sud, njegova zgrada. "Ramseyjev sud", zvali
su ga već godinama mediji, poput Warrenova suda i sudova
ostalih prethodno nika — to razdoblje zauvijek će ostati
dijelom njegova nasljeđa. Ramsey je sud vodio odlučno,
organizirano i pravedno, sklepavši stalnu većinsku stranu
koja se odrţavala već deset godina zaredom. Oboţavao je
zakučaste zakulisne igre, cjepidlačenje u vezi s
argumentacijom. Pomno odabrana riječ ili drukčije intoniran

9
 kika☺crostuff.net

odlomak ponekad su nosili neizmjernu teţinu; malo

popuštanja u jednom pitanju, pa će ti kolega uslugu otplatiti
u drugom problemu. Strpljivo čekanje primjerenog slučaja
kojim će uvesti promjenu, ponekad posve iznenađujući
kolege. Prikupljanje pet glasova potrebnih za većinski stav
kod Ramseyja je poprimilo razmjere opsjednutosti.
U Sud je došao sudac, a predsjednikom je postao prije deset
godina. Iako je teoretski tek prvi među jednakima,
predsjednik je u stvarnosti ipak i nešto više. Ramsey je bio
čovjek čvrstih uvjerenja i

1J. Marshall (1755-1835.), predsjednik Vrhovnog suda SAD-a

od 1801-1835.

postojane osobne filozofije. Na njegovu sreću, za mjesto u

Sudu kandidirali su ga u vrijeme kada postupak odabira
nisu obiljeţavale današnje profinjene političke igre. Nije bilo
napornih pitanja o kandidanovim stavovima u vezi s
konkretnim pravnim pitanjima poput pobačaja, smrtne
kazne, pristranog pomaganja manjinama da steknu što viši
stupanj ravnopravnosti, ispitivanja koja danas silno utječu
na visokopolitizirani postupak imenovanja sudaca
Vrhovnoga suda. U ono je vrijeme bila dovoljna
predsjednikova nominacija, uz odgovarajuću pravnu karijeru
i uvjet da kandidat u prošlosti ne skriva osobito gadne i
neugodne tajne.
Senat je Ramseyja potvrdio jednoglasno. Zapravo nije imao
izbora. Prvoklasno obrazovanje i prvoklasna pravna
karijera. Više raznih diploma, odreda iz najuglednijih
visokoškolskih ustanova. Svugdje je bio najbolji student na
godini. Nakon toga nagrađivan je kao profesor prava koji je
imao vrlo originalne i sveobuhvatne teorije o tome u kojem bi
se smjeru trebali razvijati zakonodavstvo, pa tako i
čovječanstvo. Zatim je nominiran za suca pri jednom
saveznom prizivnom sudu, a ubrzo je postao i njegovim
predsjednikom. Dok je bio na toj funkciji, Vrhovni sud

10
 kika☺crostuff.net

nijednom nije osporio ili promijenio neku od njegovih odluka

donijetih većinom sudačkih glasova. S godinama je stekao
odgovarajuću mreţu poznanstava, učinio sve potrebno da se
nađe na mjestu na kojem se sada drţi koliko moţe čvršće i
ustrajnije.
Taj je poloţaj stekao trudom i zalaganjem. Nikada ništa nije
dobio nezasluţeno. I to je bio jedan od njegovih čvrstih
stavova. Amerika nudi uspjeh, čovjek se samo treba dovoljno
potruditi. Nitko nema pravo na popust i darove, ni sirotinja,
ni bogataši, ni srednja klasa. Sjedinjene su Drţave obećana
zemlja neslućenih potencijala, no čovjek sve mora zasluţiti
vlastitim radom, pošteno se oznojiti i ţrtvovati se za konačnu
nagradu. Ramsey nije imao strpljenja za izgovore kojima
ljudi opravdavaju činjenicu da ne napreduju. Rodio se u
stravičnoj neimaštini, u obitelji oca alkoholičara koji je
zlostavljao ukućane. Ramsey nije pronašao utočište u
majčinu krilu; suprug je u njoj uništio i najmanje zametke
majčinskog instinkta. Nije baš osobit početak, a eto gdje je
sada. Ako je preţivio takve nedaće i na koncu uspio, jednako
mogu postupiti i drugi. A ako to ne ţele, krivi su sami. On ne
ţeli ni čuti za drukčije mišljenje.
On sada zadovoljno uzdahne. Upravo je počelo novo
zasjedanje Suda. Sve ide kao podmazano. Pojavila se tek
jedna prepreka. A lanac nikad nije jači od najslabije karike. I
njegov lanac ima jednu takvu kariku. To bi mogao biti
njegov Waterloo. Sve se sada odvija više nego dobro, no kako
će biti za pet godina? Takve je probleme bolje riješiti odmah,
prije nego što se otmu nadzoru.
Znao je da je u Elizabeth Knight dobio kolegicu koja mu je
gotovo posve dorasla. Pametna je koliko i on, moţda čak i
jednako ustrajna i nepopustljiva. To mu je bilo jasno čim je
imenovana. Mlada ţena na sudu koji čine starci. Na njoj radi
još od prvog dana. Dodjeljivat će joj pisanje mišljenja u
pitanjima u kojima se po njegovoj procjeni još ne moţe
odlučiti, u nadi da će je posve pridobiti odgovornošću pisanja
radne verzije koja će privući većinu. Pokušao ju je uzeti pod

11
 kika☺crostuff.net

zaštitu, upoznati je sa zakučastim funkcioniranjem Suda.

Unatoč tome, ona je pokazala i vrlo tvrdoglavu i samostalnu
stranu. Gledao je kako drugi predsjednici suda tonu u osjećaj
laţne sigurnosti, kako odustaju od opreza, zbog čega su
inicijativu uvijek preuzimali spremniji, marljiviji i ustrajniji.
Ramsey je bio čvrsto nakanio nikada ne doći u tu kategoriju.

Murphyja brine slučaj Chance — reče Michael Fiske Sari

Evans. Sjedili su u njezinu uredu, na prvome katu zgrade
Suda. Michael je imao metar osamdeset osam i bio zgodan,
skladnih proporcija kakve krase većinu nekadašnjih
sportaša. Većina sudskih sluţbenika, pomoćnika devetero
sudaca, na Sudu obično odradi jednu godinu, a zatim prelazi
na prestiţne poloţaje u privatnim odvjetničkim tvrtkama, u
vladinim ili javnim sluţbama ili na sveučilištima. Michael je
upravo počinjao treću godinu rada na Sudu, što je bilo
upravo nečuveno, doguravši do mjesta glavnog pomoćnika
suca Thomasa Murphyja, legendarnog liberala Vrhovnog
suda.
Michaela je krasio uistinu čudesan um. Mozak mu je bio na-
lik na automat za razvrstavanje novca: podaci su se samo
slijevali u njegovu glavu, gdje ih je mozak munjevitom
brzinom razvrstavao i upućivao na odgovarajuće mjesto.
Mentalno je bio u stanju istovremeno baratati desecima
sloţenih činjeničnih scenarija, iskušavati ih kako bi utvrdio
kako će koji od njih utjecati na ostale. Na Sudu je radosno i
ţeljno ulagao velik trud radeći na slučajevima od nacionalne
vaţnosti, okruţen podjednako sposobnim umovima. Michael
je tako uvidio da, čak i u okruţenju strogo intelektualnih
rasprava, ima vremena i prilika za nešto dublje od onoga o
čemu govori suhoparno slovo zakona. Istinski mu se nije
odlazilo iz Vrhovnog suda. Vanjski ga svijet nije nimalo
privlačio.
Sara se doimala zabrinutom. Tijekom posljednjeg zasjedanja
Murphy je glasao za uvrštavanje slučaja Chance na dnevni
red. Zakazana je rasprava, a priprema saţetaka za suce

12
 kika☺crostuff.net

upravo je bila u tijeku. Sara je imala oko dvadeset pet

godina, bila visoka metar šezdeset pet, vitka, ali i suptilno
zaobljena. Imala je skladno i zgodno lice, velike plave oči.
Kosa joj je bila gusta, svijetlosmeđa — ljeti bi joj uvijek
posvijetlila, postala gotovo plava — i uvijek je mirisala
svjeţe i ugodno. Radila je kao glavna pomoćnica sutkinje
Elizabeth Knight. — To mi nije jasno... Mislila sam da nas u
ovome podrţava. Stvar je baš po njegovu ukusu. Mali
pojedinac iz mase protiv mamutske birokracije.
— Jednako tako čvrsto vjeruje i u podupiranje presedana.
— Čak i ako je presedan pogrešan?
— Obratila si se na pogrešnu adresu, Sara. Samo sam te ţe-
lio obavijestiti... Knightica bez njega neće imati pet glasova,
to ti je jasno. Ne moţe biti sigurna čak ni ako ga pridobije...
— A što traţi?
Bila je to podosta uobičajena procedura. Glasovita
pomoćnićka mreţa na djelu. Pomoćnici su se cjenkali,
raspravljali i ţicali u ime svojih šefova, ponašali se poput
besramnih političkih propagandista. Suci se nisu mogli
spuštati na tako niske grane i otvoreno lobirati u potrazi za
glasovima, za točno određenim formulacijama u mišljenju
suda ili za određenim pristupom problemu, dodatkom ove ili
izostavljanjem one riječi, no njihovi su pomoćnici na toj
razini činili čuda. Štoviše, većina ih se time i ponosila. Bilo je
to nešto poput divovske, beskonačne trač-rubrike koja se,
slučajno, bavi presudnim pitanjima od nacionalne vaţnosti. I
sve to u rukama dvadesetpetogodišnjaka kojima je to prvi
pravi posao.
— Ne kaţe da se nuţno ne slaţe s njezinim stavovima. Ali
ako u konferencijskoj fazi pridobije pet glasova, mišljenje će
morati biti formulirano vrlo usko. Nije spreman prodati baš
sve. U Drugom svjetskom bio je u vojsci. Ima vrlo visoko
mišljenje o cijeloj priči. Uvjeren je da zasluţuje osobito
pomno razmatranje. 0 tome jednostavno morate voditi
računa pri sastavljanju radne verzije mišljenja.

13
 kika☺crostuff.net

S razumijevanjem je kimnula. Pri donošenju odluka,

podrijetlo sudaca igra znatno veću ulogu nego što se obično
misli. — Hvala. No Knightica prvo treba dobiti zadaću
pisanja mišljenja.
— U to uopće ne sumnja. Ramsey neće glasati za
poništavanje presude u slučaju Feres i Stanley, to ti je jasno.
Murphy će u raspravi vjerojatno glasati u prilog Chanceici.
A budući da je sudac s duljim staţem, on će određivati tko će
pisati mišljenje. Dobije li u konferencijskome dijelu pet
glasova, Knightica će dobiti i priliku. Postupi li prema
dogovoru, a to znači suzdrţi li se od velikih i sveobuhvatnih
fraza, sve će biti u najboljem redu.
Slučaj Sjedinjene Države protiv B. Chance tijekom ovog će
zasjedanja biti jedan od najvaţnijih na dnevnome redu.
Barbara Chance bila je vojnik u Kopnenoj vojsci. Ondje su je
zastrašivanjem, maltretiranjem i zlostavljanjem više puta
tjerali na spolne odnose s nekolicinom nadređenih
muškaraca. Slučaj je prošao interne vojne kanale i na koncu
cijele priče samo je jedan od muškaraca izveden pred vojni
sud i zatvoren. Barbaru Chance to, međutim, nije
zadovoljilo. Istupivši iz aktivne sluţbe, tuţila je vojsku,
traţeći odštetu i tvrdeći da je vojna organizacija dopustila da
ona i druge ţene u aktivnome sastavu ţive i rade u
neprijateljskome okruţenju.
. Slučaj je polagano napredovao uobičajenim pravosudnim
kanalima, a Barbara Chance gubila je bitke na svim
razinama. U zakonu je bilo dovoljno ne posve definiranih
područja da cijela priča poput ogromne tune završi na pragu
Vrhovnog suda.
Što je bilo najironičnije, prema aktualnim zakonima
Chanceica nije imala izgleda za pobjedu. Vojska je praktički
imuna na tuţbe svojih pripadnika, bez obzira na uzrok ili
vrstu prijestupa. No suci Vrhovnog suda mogu promijeniti
slovo zakona. A Knightica i Sara Evans svim su se silama,
iza kulisa, trudile da postignu upravo to. Za ostvarenje
njihova plana bila je presudna potpora Thomasa Murphyja.

14
 kika☺crostuff.net

On moţda neće poduprijeti potpuno poništenje vojnog

imuniteta, no ovaj slučaj mogao bi u najmanju ruku načiniti
rupu u velikome zidu koji vojsci omogućuje da bude
nedodirljiva.
Činilo se pomalo preuranjenim razgovarati o ishodu slučaja
koji još nije došao ni do faze saslušanja argumenata, no u
mnogobrojnim prilikama i kod mnogih sudaca, sama je
rasprava zapravo bila antiklimaks. U vrijeme početka
iznošenja argumenata, većina je njih već donijela odluku.
Stoga je prije bila riječ o prilici da suci jasno izloţe svoje
stavove, da upoznaju kolege s elementima koji ih brinu ili
muče, nerijetko i s pomoću ekstremnih hipotetskih primjera.
Gotovo poput taktike mentalnog plašenja, kao da ţele reći:
"Eto, brate suče, vidiš što bi se sve moglo dogoditi ustraješ li
na takvome stavu?"
Michael ustane i spusti pogled prema njoj. Sara se upravo na
njegov nagovor prijavila za još jednu godinu rada na Sudu.
Odrasla je na malenoj farmi u Sjevernoj Karolini, a
školovala se na Stanfordu i, poput svih pomoćnika sudaca
Vrhovnog suda, pred sobom je imala velike izglede za
čudesnu profesionalnu budućnost po odlasku sa Suda. Rad
na Vrhovnome sudu u ţivotopisu nalik je na zlatni ključ koji
omogućuje ulazak praktički na sva mjesta koja i najmanje
zani-maju odvjetnike. Na neke je to djelovalo u negativnome
smislu, napucavanjem ega bez pravih temelja u zaslugama i
sposobnostima. Međutim, i Michael i Sara ostali su isti
kakvi su bili i u vrijeme dolaska. Upravo zbog tog razloga,
uz, dakako, njezinu inteligenciju, ljepotu i osvjeţavajuće
uravnoteţen karakter, Michael joj je prošli tjedan postavio
vaţno pitanje. I nadao se skorom odgovoru. Moţda već i
sa-da. Nikada nije bio pretjerano strpljiv.
Sara ga znatiţeljno pogleda.
— Jesi li razmišljala o mojem pitanju?
Pripremala se za takvu situaciju. Već je dovoljno dugo
izbjegava. — I ne razmišljam o drugome.

15
 kika☺crostuff.net

— Kaţu da je loš znak kada razmišljanje traje tako dugo. —

To je rekao u šali, no po tonu je bilo očito da je vedro
raspoloţenje usiljeno.
— Michael, neopisivo si mi drag.
— Drag? 0, ne, još jedan loš znak. — Lice mu se odjednom
zaţarilo.
Ona samo odmahne glavom. — Ţao mi je. On slegne
ramenima. — Meni još više. Još nikada nikome nisam
predloţio brak."
— I meni je to zapravo prva ponuda, znaš... Ne mogu ni opi-
sati koliko mi to laska. Pa ti imaš doslovce sve u ţivotu.
— Osim jednoga. — Michael spusti pogled na ruke koje su
blago zadrhtale. Imao je dojam da mu je koţa odjednom
postala pretijesna za tijelo. — Poštujem tvoju odluku. Nisam
od onih koji misle da čovjek s vremenom moţe nekoga
zavoljeti. Ili voliš ili ne voliš.
— Već ćeš pronaći djevojku, Michael. Bit će to prava sretni-
ca. — Sari je bilo uţasno neugodno. — Nadam se da to ne
znači da ostajem bez najboljeg prijatelja na Sudu.
— Vjerojatno... — On podigne ruku, primijetivši da se ona
već buni. — Samo se šalim. — Zatim uzdahne. — Nikako ne
bih volio da ovo shvatiš kao egoističnu izjavu, ali još mi se
nikada nije dogodilo da me netko u nečemu odbije.
— Da je barem i meni sve išlo tako glatko — reče Sara i
nasmiješi se.
— Ne, ne, varaš se. Zbog toga je neusporedivo teţe prihvatiti
odbijanje. — Michael priđe vratima. — I dalje smo prijatelji,
Sara. Previše si zabavna. A ja sam prepametan da se toga
odreknem. I ti ćeš pronaći nekoga. I taj će biti pravi sretnik.
— Nije je pogledao kada je još rekao: — Usput, već si ga
pronašla?
Ona se blago prene. — Zašto pitaš?
— Šesto čulo... Poraz pada malko lakše ako znaš tko te
pobijedio.
— Nema nikoga — reče ona ţurno.

16
 kika☺crostuff.net

Michaela odgovor baš i nije zadovoljio. — Vidimo se poslije.

Sara je samo gledala za njim, vrlo zabrinuta.
Sjećam se svojih prvih godina na Sudu. — Ramsey je gledao
kroz prozor, a na licu mu je titrao osmijeh.
Sjedio je nasuprot Elizabeth Knight, sutkinje s najkraćim
stazom na Sudu. Bilo joj je oko četrdeset pet godina. Ţena
prosječne visine, vitka tijela i dugačke crne kose straga
vezane u čvrstu, nimalo privlačnu punđu. Na licu oštrih crta
nije bilo bora, kao da uopće ne boravi izvan zatvorenih
prostora. Sutkinja Knight brzo je došla na glas kao jedna od
najnesmiljenijih ispitivačica u fazi usmenog iznošenja
argumenata, te kao jedan od najmarljivijih sudaca.
— Uvjerena sam da su uspomene još svjeţe. — Sutkinja
Knight se nasloni, sjedeći za svojim stolom, u glavi
ponavljajući obveze koje je još očekuju tijekom dana.
— Bila je to prava škola.
Netremice ga je promatrala. On je sada bio zagledan izravno
u nju, velikih dlanova sklopljenih na potiljku.
— Trebalo mi je pet godina samo da shvatim kako što
funkcionira. Ne šalim se — nastavi Ramsey.
Elizabeth Knight uspjela je suspregnuti smiješak. —
Harol-de, preskroman si. Sigurna sam da ti je sve bilo jasno
još i prije nego što si ušao u zgradu.
— Ozbiljno ti kaţem, čovjeku za to treba vremena. A među
kolegama sam imao divne uzore. Felix Abernathy, stari Tom
Parks. Ne treba se stidjeti poštovanja prema tuđem
iskustvu. Riječ je o postupku indoktrinacije koji svi
prolazimo. Iako se mora primijetiti da si ti napredovala
daleko brţe od većine ostalih — doda još ţurno. — Ipak,
strpljivost je ovdje iznimno cijenjena vrlina. Na Sudu si tek
tri godine. Meni je ovo dom već više od dvadeset... Nadam se
da shvaćaš što ţelim reći.
Elizabeth Knight priguši osmijeh. — Ako sam dobro
shvatila, malko te muči što sam ja potkraj prošlog zasjedanja
pokrenula inicijativu da se na dnevni red uvrsti SAD protiv
B. Chance.

17
 kika☺crostuff.net

Ramsey se uspravi u naslonjaču. — Ne vjeruj svim

glasinama.
— Naprotiv, iskustvo mi govori da su informacije iz
pomoćnićke mreţe iznimno točne i pouzdane.
Ramsey se ponovno nasloni. — No, dobro, moram priznati da
me to malo iznenadilo. U tom slučaju nema neriješenih
pravnih pitanja koja bi zahtijevala naše miješanje. Trebam
podrobnije objašnjavati? — On podigne ruke.
— Po tvojem mišljenju?
Na Ramseyjevu licu pojavi se tračak crvenila. — Prema
mišljenjima ovoga Suda objavljenima u posljednjih pedeset
godina. Traţim samo da presedanima pokloniš poštovanje
kakvo zasluţuju.
— Nećeš naići na osobu koja ovu ustanovu cijeni više nego
ja.
— Drago mi je čuti...
— I više nego rado poslušat ću tvoja razmišljanja o slučaju
Chance kada otvorimo raspravu.
Ramsey je bezvoljno pogleda. — Bit će to vrlo kratka ras-
prava, s obzirom na to da čovjeku ne treba mnogo vremena
da kaţe da ili ne. Posve otvoreno govoreći, ja ću u konačnici
imati najmanje pet glasova, a ti nećeš.
— Ja sam još troje sudaca uvjerila u potrebu uvrštavanja
slučaja.
Ramsey je izgledao kao da bi svakog trenutka mogao
prasnuti u smijeh. — Ubrzo će ti postati jasno da postoji
velika, velika razlika između glasanja za uvrštavanje i
glasanja za samo rješavanje slučaja. Budi uvjerena da ću
imati većinu.
Elizabeth Knight ljubazno se nasmiješi. — Tvoje
samopouzdanje moţe nam sluţiti kao nadahnuće. U tom
dijelu doista mogu učiti.
Ramsey ustane i uputi se prema vratima. — U tom slučaju
ovo smatraj i drugom lekcijom: malene pogreške najčešće
vode do velikih pogrešaka. Imenovani smo doţivotno, tako
da ti od svega preostaje jedino ugled. Kad ga jednom izgubiš,

18
 kika☺crostuff.net

više se ne vraća. — Već je otvorio vrata. — Ţelim ti uspješan

dan, Beth — reče i iziđe.

3
Rufus? — Samuel Rider oprezno pritisne slušalicu na uho.
— Kako si došao do mene?
— Ovdje baš i nema odvjetnika u izobilju, Samuele - reče
Rufus Harms.
— Više nisam vojni odvjetnik.
— Bit će da je isplativije raditi vani...
— Neki put nedostaje mi uniforma — slaţe Rider. Mobiliza-
ciju je dočekao s uţasom, nasreću i s diplomom pravnog
fakulteta u ruci, pa je odabrao sigurnu ulogu u vojnome
odvjetništvu, umjesto da se s puškom probija vijetnamskim
dţunglama, kao zdepasti vojnik obuzet strahom, laka meta
za neprijateljske strijelce. — Moramo se vidjeti. Ne mogu
telefonom...
— Sve u redu u Fort Jacksonu? Čuo sam da su te prebacili.
— Svakako. Zatvor je u redu.
— Nisam na to mislio, Rufuse. Samo me zanima zašto si me
potraţio nakon toliko vremena.
— Još si moj odvjetnik, zar ne? Bio si moj odvjetnik kad sam
trebao odvjetnika. Jedini put u ţivotu.
— Malo sam u guţvi i obično ne putujem na tu stranu. —
Dok je slušao sljedeće Harmsove riječi, Rider je još snaţnije
stisnuo slušalicu.
— Stvarno se moramo vidjeti, i to već sutra, Samuele. Ne
čini ti se da mi duguješ barem tako malu uslugu?
— Tada sam učinio sve što sam mogao.
— Prihvatio si dogovor. Kratko i jasno, bez problema.
— Nije istina — usprotivi se Rider — postigli smo sporazum
prije suđenja, svi su se sloţili i to je bio najpametniji potez.
— Nisi istinski pokušao smanjiti kaznu. Većina barem
pokuša.
— Tko ti je to rekao?
— U zatvoru naučiš svašta.

19
 kika☺crostuff.net

— Ne moţeš preskočiti fazu izricanja kazne. Vijeću smo iz-

nijeli sve argumente, to dobro znaš.
— Ali nisi pozvao nikoga od svjedoka, nisi se baš preznojio,
koliko sam vidio.
Ridera su te riječi podosta uzrujale. — Učinio sam sve što
sam mogao. Rufuse, ne smiješ s uma smetnuti jedno: mogli
su te smaknuti. S obzirom na malu bjelkinju i sve to. Rekli
su mi da su bili pripravni ići na ubojstvo s predumišljajem.
Barem si ostao ţiv.
— Sutra, Samuele. Upisat ću te kao posjetitelja. Negdje oko
devet ujutro. Hvala. Mnogo hvala. Oh, da, i ponesi
tranzistor. — Prije nego što ga je Rider stigao upitati zašto
bi trebao ponijeti takav uređaj, ili zašto bi ga uopće trebao
posjetiti, Harms je prekinuo vezu.
Rider se udobno smjesti u vrlo skup naslonjač i pogledom
obuhvati prostran i raskošno namješten ured. Radi kao
odvjetnik u malenome gradiću u široj okolici Blacksburga, u
Virginiji. I od toga ţivi više nego pristojno: lijepa kuća, novi
Buick svake tri godine, odmor dvaput godišnje. Prošlost je
ostavio daleko za sobom, osobito najuţasniji slučaj na kojem
je ikada radio tijekom kratkotrajne karijere vojnog
odvjetnika. Slučaj koji na čovjekov ţeludac djeluje poput
pokvarenog mlijeka, samo što ovdje nema tog farmaceutskog
sredstva koje moţe ublaţiti mučninu.
Rider dlanom dodirne lice dok se u mislima vraćao u rane
sedamdesete, u vrijeme kaosa koji je vladao cijelom vojskom,
cijelom zemljom, cijelim svijetom. Svi su za sve okrivljavali
druge, za sve pogreške do kojih je došlo u povijesti ovoga
svijeta. Rufus Harms preko telefona je zvučao ogorčeno, no
on je ipak doista ubio onu djevojčicu. I to na svirep način.
Pred očima njezine obitelji. Za samo nekoliko trenutaka
ugušio ju je rukama, prije nego što ga je netko uspio
spriječiti.
Zastupajući ga pred sudom, Rider je uspio postići sporazum
prije početka samog suđenja, no nakon toga je, prema
odredbama vojnih zakona, imao pravo pokušati smanjiti

20
 kika☺crostuff.net

dogovorenu kaznu u fazi izricanja presude. Okrivljenika

tako očekuje ili kazna iz sporazuma postignutog prije
suđenja ili kazna koju odrede sudac ili članovi vijeća — što je
vojni pandan građanskoj poroti — ovisno o tome koja je
kazna kraća. Harmsove su riječi ipak pekle odvjetnika, jer
su Ridera u ono vrijeme uvjeravali kako ne bi bilo dobro
pruţati značajniji otpor u fazi određivanja kazne. S
tuţiteljem je bio dogovorio da neće dovesti druge svjedoke
koji bi mogli govoriti o Harmsovu karakteru i sličnim
stvarima. Pristao je i na to da će se drţati činjenica iz
sluţbenog zapisnika, umjesto da pokušava doći do drugih
dokaza i svjedoka.
To baš i nije bilo u skladu s pravilima, jer nitko nema pravo
odricati se optuţenikova prava na poboljšavanje uvjeta
sporazuma, niti se s takvim stvarima cjenkati. No da se
Rider nije upustio u takve zakulisne igre, tuţitelj bi bio
traţio smrtnu kaznu, a s obzirom na činjenice, ţelja bi mu se
vjerojatno i ispunila. Vjerojatno se nitko ne bi osvrtao na to
da se ubojstvo dogodilo tako brzo da bi dokazivanje
predumišljaja bilo vrlo teško. Ukočeno dječje tijelo moţe na
pogrešnu stranu odvesti i najlogičnije pravne analize.
Prava je istina bila da se svima ţivo fućkalo za Rufusa
Harrisa, crnca koji je veći dio vojne sluţbe proveo u pritvoru.
Bezumno ubojstvo djeteta nikako nije pripomoglo njegovu
ugledu u očima vojnih vlasti. Takav čovjek nema pravo na
pravdu, činilo se mnogima, os-im ako će pravda biti
zadovoljena munjevito, bolno i smrtonosno. Moguće je da je i
Rider dijelio takav stav. U redu, u obrani moţda baš i nije
upotrijebio sva nesmiljena sredstva koja su mu bila na
raspolaganju, no Rider je Rufusu Harmsu omogućio da
ostane ţiv. Nema odvjetnika koji bi izvukao nešto više.
Zašto ga Rufus sada toliko treba, pitao se.

21
 kika☺crostuff.net

U trenutku kada je ustao od stola, John Fiske pogledao je

prema protivniku, Paulu Williamsu. Mladi pomoćnik
drţavnog tuţitelja upravo je dovršio samouvjereno iznošenje
pojedinosti svojega prijedloga sudu. Fiske prošapće: — Gotov
si, Paulie. Gadno si zabrljao.
Kada se Fiske obratio sucu Waltersu, jedva je uspijevao sus-
pregnuti uzbuđenje. Fiske je imao široka ramena, iako je uz
metar osamdeset tri bio za kojih pet centimetara niţi od
mlađeg brata. I za razliku od Michaela Fiskea, nije se mogao
pohvaliti klasično lijepim crtama lica. Imao je punašne
obraze, prešiljatu bradu i dvaput slomljen nos, jednom
zahvaljujući hrvanju u srednjoj školi, dok je u drugome
slučaju uspomena potjecala iz dana provedenih u policiji.
Međutim, crna kosa bila mu je nemarno začešljana unatrag,
pa mu je to pridavalo svojevrsnu privlačnost i prisan izgled,
dok je pogled smeđih očiju uvijek bio energičan i prodoran.
— Časni sude, u ţelji da uzaludno ne trošimo vaše vrijeme,
ţelio bih ovako javno iznijeti prijedlog tuţiteljstvu u vezi s
najnovijim prijedlogom. Odreknu li se najnovijih navoda i
uplate li tisuću dolara na račun javnog pravobranitelja, ja ću
povući svoj odgovor, neću traţiti kaznu, pa svi lijepo moţemo
ići kući.
Paul Williams na noge je skočio toliko munjevito da su mu
naočale pale na stol. — Časni sude, pa ovo je nečuveno!
Sudac Walters pogledom obuhvati pretrpanu sudnicu, na
trenutak pomisli na jednako pretrpani raspored suđenja, te
umornim pokretom ruke pozove obojicu odvjetnika. —
Priđite.
Kada su se našli kod sudačkog stola, Fiske reče: — Suče, sa-
mo im pokušavam učiniti uslugu.
— Drţavnom tuţiteljstvu ne trebaju usluge gospodina Fis-
kea — uzvrati Williams s gađenjem u glasu.
— No, hajde, Paulie, »amo tisuću zelembaća i još će ti se
pruţiti prilika da popiješ pivce prije no što se vratiš šefu
kojem trebaš objasniti kako si zeznuo stvar. Evo, čak ću te i
častiti pivom.

22
 kika☺crostuff.net

— Ni u sljedećih deset tisuća godina od nas nećeš izvući ni

centa — reče Williams prijezirno.
— No, da, gospodine Williams, vaš je prijedlog uistinu malo
neobičan — reče sudac Walters. Pred kaznenim sudovima u
Richmondu prijedlozi se razmatraju prije ili tijekom suđenja.
I uz njih ne dolaze opseţni pisani materijali. Naţalost,
većina je pitanja unutar kaznenog prava odavno riješena i
čvrsto ukorijenjena. Tek u rijetkim slučajevima kada sudac
nije siguran u ispravnu odluku nakon što je čuo usmenu
argumentaciju traţi podneske u pisanome obliku koje čita
prije donošenja definitivnog zaključka. Suca Waltersa stoga
je pomalo iznenadio nezatraţeni i poduţi dokument koji je
zaprimio od strane tuţiteljstva.
— Znam, časni sude — reče Williams. — Međutim, kao što
sam rekao, situacija je vrlo neuobičajena.
— Neuobičajena? — ponovi Fiske. — Jesi ti lud, Paulie?
U tom trenutku nestrpljivo ga je prekinuo sudac Walters. —
gospodine Fiske, već sam vas upozoravao u vezi s tako
slobodnim ponašanjem u mojoj sudnici i sljedeći put neću
oklijevati: kaznit ću vas zbog nepoštivanja suda. Da čujemo
vaš odgovor.
Williams se vrati na mjesto, a Fiske stane za govornicu. —
Časni sude, unatoč činjenici da je "hitan" prijedlog
tuţiteljstva na moj telefaks stigao usred noći, pa nisam imao
vremena pripremiti prikla-dan odgovor, uvjeren sam da ćete,
pogledate li druge odlomke na stranicama broj četiri, šest i
devet u njihovu dopisu, zaključiti da su činjenice na koje se
tuţiteljstvo u svojem prijedlogu oslanja, a osobito u vezi s
okrivljenikovim ranijim prijestupima, izjavama policajaca
koji su ga uhitili, te iskazima dvoje svjedoka koji su se našli
na mjestu zločina koji je navodno počinio moj klijent,
jednostavno neodrţivi i da se ne poklapaju s činjeničnim
stanjem koje je u ovom slučaju već utvrđeno. Nadalje, glavni
presedan na koji se tuţiteljstvo poziva na desetoj stranici
nedavno je oboren odlukom Vrhovnog suda savezne drţave
Virginije. Svojem odgovoru priloţio sam relevantan materijal

23
 kika☺crostuff.net

i markerom označio razlike i nepodudarnosti, kako biste se

lakše snašli.
Dok je sudac Walters pregledavao dokumente koji su se
našli pred njim, Fiske se nagne prema Williamsu i reče: —
Eto, vidiš što se događa kada dokumente pišeš usred noći? —
Fiske mu tada dobaci svoj pisani odgovor. — A budući da
sam imao samo pet minuta za čitanje tvojeg prijedloga,
učinilo mi se da bih mogao uzvratiti uslugu. Moţeš čitati
zajedno sa sucem.
Walters dovrši čitanje i prostrijeli Williamsa pogledom koji
je izazvao nelagodu čak i kod najnezainteresiranijih
gledatelja u dvorani.
— Nadam se da tuţiteljstvo ima prikladan odgovor, gospodi-
ne Williams, iako ne mogu ni zamisliti kako bi mogao glasiti.
Williams ustane. Dok je pokušavao doći do odgovarajućih ri-
ječi, odjednom je uvidio da je ostao i bez glasa i bez
samopouzdanja.
— Dakle? Slušam... — reče sudac Walters nestrpljivo. —
Molim vas recite nešto, jer ću inače odobriti prijedlog
gospodina Fis-kea za kaţnjavanje tuţiteljstva i prije nego što
ga podnese.
Kada je pogledao Williamsa, izraz Fiskeova lica ponešto se
ublaţio. Čovjek nikad ne zna kada bi mu mogla zatrebati
usluga. — Časni sude, uvjeren sam da su činjenične i pravne
pogreške u prijedlogu tuţiteljstva posljedica preopterećenosti
njihovih odvjetnika, a ne nekakve namjere. Spreman sam
ponudu za sporazum spustiti na pet stotina dolara, no ţelio
bih da se osobna isprika tuţiteljstva unese u sluţbeni
zapisnik. Noćas se uistinu nisam naspavao. — Na te posljed-
nje riječi smijeh se prolomio cijelom sudnicom.
Iz straţnjeg dijela dvorane netko iznenada zagrmi: — Suče
Walters, ako mi dopustite... tuţiteljstvo prihvaća ponudu.
Svi su pogledali u tom smjeru i ugledali niskog, gotovo posve
ćelavog, krupno građenog muškarca u ljetnome odijelu s
prugastim uzorkom kojem se ovratnik bijele košulje bio
urezao duboko u dlakavi vrat. — Prihvaćamo ponudu —

24
 kika☺crostuff.net

ponovi promuklim glasom u kojem su istodobno odzvanjali i

ugodno razvučeni nazalni tonovi čovjeka koji je cijeli ţivot
proveo u Virginiji, kao i zvukovi karakteristični za čovjeka
koji cijeli ţivot puši. — I iskreno se ispričavamo sudu zbog
nepotrebnog trošenja dragocjenog vremena.
— Drago mi je što ste se u pravo vrijeme našli na pravome
mjestu, gospodine Graham — reče sudac Walters.
Bobby Graham, drţavni tuţitelj za područje grada
Richmonda, kratko kimne, a zatim iziđe kroz dvokrilna
staklena vrata. Nije se ispričao Fiskeu; međutim, branitelj je
odlučio ne pretjerivati. Čovjek na sudu rijetko uspije dobiti
sve što traţi.
Sudac Walters reče: — Prijedlog tuţiteljstva se odbacuje. —
Zatim pogleda Williamsa. — Gospodine Williams, čini mi se
da biste trebali otići na pivo s gospodinom Fiskeom, samo mi
se čini da bi ti trebao častiti, sinko moj.
Kada je najavljen početak nove rasprave, Fiske je već zatva-
rao aktovku. Iz dvorane je izišao zajedno s Williamsom.
— Trebao si prihvatiti moju prvu ponudu, Paune*.
— Ovo ti neću zaboraviti, Fiske — reče Williams gnjevno.
— I nemoj.
— Na koncu ćemo ipak strpati Jeromea Hicksa iza rešetaka
— zareţi Williams. — Nemoj misliti da nećemo.
Paulieu Williamsu i većini ostalih tuţiteljevih pomoćnika s
kojima se Fiske sukobljava, njegovi su klijenti, znao je to
dobro, nalik na osobne, doţivotne neprijatelje koji zasluţuju
samo najstroţe oblike kaţnjavanja. U pojedinim slučajevima
imaju i pravo, Fiske je toga bio svjestan. Ali ne u svima.
— Znaš o čemu razmišljam? — upita Fiske Williamsa. —
Razmišljam o tome kako deset tisuća godina neki put traje
tako kratko.
Na izlasku iz dvorane na drugome katu, Fiske je prošao
pokraj policajaca s kojima je radio dok je bio pripadnik
richmondske policije. Jedan se od njih nasmiješio, pozdravio
ga kimanjem glave, no ostali ga nisu htjeli ni pogledati. Za
njih je bio izdajica koji je značku i pištolj zamijenio odijelom

25
 kika☺crostuff.net

i aktovkom. Branitelj koji zastupa drugu stranu. Dao bog da

završiš u paklu, brate Fiske.
Fiske pogleda skupinu crnih mladića podšišanih toliko krat-
ko da su izgledali ćelavo, u hlačama spuštenima ispod
struka, tako da se vide bokserice, u širokim jaknama i
krupnim tenisicama bez vezica. Već na prvi pogled bilo je
očito koliko prkose pravosudnome sustavu, tako nedodirljivo
namrgođeni u svojoj uniformiranosti.
Ti su se mladići natisnuli oko svog odvjetnika, bijelca, pu-
našnog od stalnog boravka u uredu, oznojenog, skupog
prugastog odijela umrljanog u području orukavlja, u sjajnim
mokasinama i naočalama s roţnatim okvirom koje su se
malko trzale dok je nešto energično objašnjavao svojoj
skupini skauta. Šakom je lupao po mesnatome dlanu druge
ruke dok su crni mladići, napetih trbušnjaka pod svilenim
košuljama nabavljenima zahvaljujući drogi, pozorno slušali,
u jedinoj prilici kada im je, po njihovoj računici, takav čovjek
uopće potreban, budući da ga inače ne bi ni pogledali osim s
krajnjim prijezirom ili preko nišana. Do iduće prilike kada
im zatreba. A trebat će im. U ovoj je zgradi pravi čarobnjak.
Taj bi bijelac ovdje bio nedodirljiv i za Michaela Jordana.
Njihov tumač i magični zaštitnik.
Fiske je dobro znao što odvjetnik sada govori, znao je kao da
mu čita s usana. Tip se bio specijalizirao za obranu članova
uličnih bandi od svih mogućih optuţaba koje su uspijevali
navući. Najbolja strategija: potpuna šutnja. Ništa vidio,
ništa čuo, ničeg se ne sjeća. Pucnji? Najvjerojatnije
eksplozije iz auspuha. Zapamtite jedno dečki: ne ubijati; ali
ako već ubijete, ne cinkati kolege. Ţeleći naglasiti novu
mudrost, dlanom je pljesnuo po aktovci. Skupina se raspršila
i utakmica se nastavila.
U jednom drugom dijelu predvorja, na sivim sjedalicama
ugrađenima u zid, sjedile su tri prostitutke, tinejdţerice iz
noćne smjene. Šarolika skupina: jedna crnkinja, jedna
azijskog podrijetla i jedna bjelkinja. Čekaju red da se pojave
pred sucem. Azijka se doimala nervoznom; vjerojatno joj

26
 kika☺crostuff.net

treba cigareta da se smiri ili, pak, ubod igle. Fiske je znao da

su ostale veteranke. Setale su amo-tamo, sjedile, pokazivale
bedra, izazovno isticale grudi kad bi se u prolazu pokraj njih
našao netko od dobrih starih momaka ili mladih pastuha.
Nema smisla propustiti dobru poslovnu priliku zbog sitnice
na sudu. Ipak je ovo Amerika.
Fiske se dizalom spustio u prizemlje i upravo je prolazio kroz
detektor metala i rendgenski uređaj, danas uobičajenu
opremu praktički u svim pravosudnim zdanjima, kada mu je
pristupio Bobby Graham, s neupaljenom cigaretom u ruci.
Fiskeu tip nije bio drag ni na osobnom ni na
profesionalnome planu. Graham je slučajeve pogodne za
podizanje tuţbe birao na temelju veličine novinskih naslova
koje će mu osigurati. I nikada nije preuzimao slučaj za koji
je znao da će za pobjedu morati uloţiti velik trud. Javnost ne
voli tuţitelje koji gube.
— Samo jedan mali prijedlog prije samog postupka u bez-
načajnom slučaju. Veliki šef ima pametnijeg posla, zar ne,
Bobby? — reče Fiske.
— Moţda sam slutio da ćeš mi masakrirati jedno moje dje-
tešce. Ne bi ti išlo tako glatko da si protiv sebe imao pravog
odvjetnika, a ne onu bebicu.
— Na primjer tebe?
Ironično se nasmiješivši, Graham u usta stavi nezapaljenu
cigaretu. — Eto, vidiš, ţivimo praktički u glavnome gradu
duhanskoga svijeta, najveća tvornica cigareta na svijetu
praktički je iza ugla, a čovjek ne smije zapaliti u zgradi
suda. — Grickao je vršak Pall Malla bez filtera, glasno
usisaavo nikotin. U zgradi suda u Richmondu zapravo
postoje mjesta za pušače, no Graham im sada nije bio ni
blizu.
Na tuţiteljevu licu načas se pojavi slavodobitan smiješak. —
Ah, usput, Jeromea Hicksa jutros su pokupili pod sumnjom
da je ubio tipa u Southsideu. Crnac crnca, u igri je bila i
droga. Kakvo iznenađenje! Izgleda da je htio povećati zalihu

27
 kika☺crostuff.net

koke, ali mu se nije dalo ići uobičajenim kanalima. Samo što

tvoj tip nije znao da pratimo njegovu ţrtvu.
Fiske se umorno nasloni na zid. Sudske su pobjede počesto
isprazne, osobito kada klijent nije u stanju obuzdavati
kriminalne porive. — Zbilja? Prvi put čujem.
— Idem na jedan sastanak, pa sam pomislio kako bih te mo-
gao obavijestiti. Kolegijalna ljubaznost.
— A-ha — reče Fiske zajedljivo. — Ako je tako, zašto si pus-
tio Paulieja da uloţi onaj prijedlog? — Kako Graham nije
odgovorio, umjesto njega to je učinio Fiske. — Samo me
malko mučiš, zar ne?
— Čovjek se na poslu mora i malko zabaviti.
Fiske stisne šaku, a zatim, jednako brzo, opusti prste. Gra-
ham to nije zavrijedio. — Kad smo već kod kolegijalne
ljubaznosti, je li bilo svjedoka?
— Oh, pet-šest, oruţje kojim je počinjeno ubojstvo pronađeno
je u Jeromeovu autu, zajedno s njim. U bijegu je zamalo pre-
gazio dvojicu policajaca. Imamo krv, drogu, zapravo sve što
ti srce poţeli. Tipa uopće nije trebalo pustiti uz jamčevinu.
Bilo kako bilo, namjera mi je odustati od ove sitne optuţbe
za distribuciju od koje ga braniš i potpuno se koncentrirati
na ovaj novi moment. Moram maksimalno koristiti vrijeme i
ljudstvo. Ovo je gadan slučaj, Johne. Mislim da ćemo morati
traţiti smrtnu.
— Smrtnu kaznu? No, hajde, Bobby...
— Hotimično, promišljeno ubojstvo osobe tijekom pljačke
iziskuje traţenje smrtne kazne. Tako barem stoji u mojem
primjerku virginijskog zakona.
— Fućka mi se što stoji u zakonu. Malom je jedva
osamnaest... Na Grahamovu licu pojavi se grč. — Neobične
riječi za jednog odvjetnika, duţnosnika na sudu.
— Zakon je sito kroz koje moram provući svoje činjenice, jer
su moje činjenice uvijek katastrofa.
— To je čisti ološ. Rode se sa ţeljom da naude drugima. Tre-
balo bi graditi zatvore za djecu, zatvarati ih prije nego što
počnu uništavati sve oko sebe.

28
 kika☺crostuff.net

— Čitav ţivot Jeromea Hicksa moguće je saţeti...

— Da, da, za sve lijepo okrivi djetinjstvo provedeno u kraj-
njem siromaštvu — prekine ga Graham. — Uvijek ista priča.
— Upravo tako, ista priča.
Graham se nasmiješi i odmahne glavom. — Čuj, ni ja nisam
odrastao u izobilju. Znaš u čemu je moja tajna? Radio sam
kao stoka. Ako mogu ja, moţe i on. I gotovo.
Fiske se već počeo udaljavati, a zatim se ipak osvrne. —
Nazvat ću te kad pogledam izvještaj o uhićenju.
— Nemamo o čemu razgovarati.
— Ako ga smakneš, ipak nećeš postati ministar pravosuđa,
Bobby, to ti je jasno. Moraš ciljati više. — Fiske se okrene i
udalji.
Graham je okretao cigaretu među prstima. — Pronađi pravi
posao, Fiske.
Pola sata poslije John Fiske sastao se s jednim od klijenata u
okruţnome zatvoru na periferiji. Zbog posla je često odlazio
iz Richmonda, u okruge Henrico, Chesterfield, Hanover, čak
i Goochland. Nije baš bio oduševljen činjenicom da ima sve
više posla i da se djelokrug njegova rada toliko širi, no sve je
to bilo uobičajeno poput izlaska sunca. I tako će se nastaviti
sve do dana kada zauvijek prestane.
— Derek, moramo razgovarati o jednom zahtjevu sudu.
Derek Brown — na ulici poznat pod nadimkom DB1 — bio je
crnac vrlo svijetle koţe, ruku išaranih tetovaţama
prepunima mrţnje, opscenosti i poezije. U zatvoru je proveo
dovoljno vremena da postane imun na slične prijetnje;
krupne vene isticale su se na njegovim bicepsima. Fiske ga
je jednom vidio kako igra košarku na zatvorskome igralištu,
bez majice, oblikovanih mišića, istetoviranih leđa i ramena.
Iz daljine mu je koţa nalikovala na ispisani notni papir.
Diţući se poput mlaţnjaka pri polijetanju, praktički lebdeći
na nečemu što Fiske i zadivljeni čuvari i ostali zatvorenici
koji su se okrenuli prema njemu nisu mogli vidjeti, mladić je
zakucao loptu i potom primio čestitke od svih suigrača.
Međutim, nikada nije bio dovoljno kvalitetan za sveučilišne

29
 kika☺crostuff.net

momčadi, a kamoli za NBA. Sada su se promatrali u

ok-ruţnome zatvoru.
— Tuţitelj nudi zlonamjerno ranjavanje, kaţnjivo djelo treće
skupine.
— A zašto ne šeste?
Fiske ga iznenađeno pogleda. Takvi tipovi toliko često dolaze
u dodir s raznoraznim dijelovima pravosudnog sustava da
zakon poznaju bolje od većine odvjetnika.
— Šestica je za kaţnjivo djelo počinjeno iz strasti, u trenuci-
ma pojačanog uzbuđenja. Kod tebe je do toga došlo tek idući
dan.
— Imao je pištolj. Na Packa ne idem kada ima pljucu, a ja je
nemam. Ti si jednostavno glup?
Fiske bi bio najradije ispruţio ruku i kaznio takvu drskost.
— Ţalim, tuţitelj ne ţeli ni čuti za nešto drugo osim treće
kategorije.
— Koliko? — upita Derek hladno. Fiske je u njegovim ušima
izbrojao dvanaest naušnica.
— Pet, uz već odleţano.
— Kakvo sranje! Pet godina za to što sam nekoga malko za-
rezao dţepnim noţićem?
— Tankim noţem s oštricom od petnaest centimetara. I ubo
si ga prokletih deset puta. Pred svjedocima.
— Dobijesa, pipao mi je ţensku. To nije dovoljno za obranu?
— Imaš sreće što te ne očekuje suđenje za ubojstvo s predu-
mišljajem, Derek. Doktori kaţu da je pravo čudo što tip nije
iskrvario već na ulici. A da Pack nije tako opasan gad, ne bi
te optuţili tek za zlonamjerno ranjavanje. Pronašli bi ti
otegotne okolnosti. A to bi značilo raspon od dvadeset do
doţivotne. To ti je valjda jasno.
— Muljao je s mojom ţenskom. — Derek se nagne naprijed i
pucne koščatim zglobovima kao da ţeli naglasiti apsolutnu
logičnost svojih stavova, kako pravnih, tako i moralnih.

Fisk je znao da Derek ima dobro plaćen posao, premda pro-

tuzakonit. Prvi zamjenik šefa drugog po veličini

30
 kika☺crostuff.net

distribucijskog kruga u Richmondu. Tako je i dobio nadimak.

Turbo je šef, s pune dvadeset četiri godine. Njegovo je
carstvo organizirano, uz visok stupanj discipline, a ima i
paravan: lanac kemijskih čistionica, kafić, zalagao-nicu, te
pravu ergelu računovođa i odvjetnika koji se nakon pranja
brinu za novac od droge. Turbo je vrlo inteligentan mladić,
spretan u računanju i poslu. Fiske ga je oduvijek ţelio pitati
zašto nije pokušao voditi neku veliku uglednu tvrtku. U
velikim kompanijama plaće su gotovo jednako dobre, ali je
stopa smrtnosti bitno niţa.
U uobičajenim okolnostima Turbo bi za Derekov slučaj za-
duţio nekoga iz ugledne firme, odvjetnika koji na sat
naplaćuje tristo dolara. No Derekov prijestup nije imao veze
s Turbovim poslom, pa nije došlo do sličnog aranţmana.
Prepuštanje tipu kakav je Fiske bio je oblik kaţnjavanja
Dereka, koji je načinio glupost izgubivši glavu zbog ţenske.
Turbo nije imao razloga bojati se da bi ga Derek mogao
otcinkati. Tuţitelj još nikada nije slao signale da bi mogao
krenuti u tom smjeru, budući da je znao da bi takvo što bilo
uzaludno. Čim progovoriš, umireš — bio u zatvoru ili na
slobodi, dođe ti na isto.
Derek je odrastao u pristojnom kvartu, u dobroj obitelji koja
je pripadala u srednju klasu, a onda je odlučio napustiti
srednju školu i krenuti linijom manjeg otpora: za ţivot
zarađivati preprodajom droge, a ne poštenim radom. Nudile
su mu se sve pogodnosti, od ţivota je mogao učiniti što god je
htio. Takvih ima dovoljno da se svijet u najvećoj mjeri više i
ne obazire na uţase koje proţivljavaju klinci kada počnu
koristiti slatkasti eliksir koji im osiguravaju tipovi kakav je
Turbo. Zbog čega bi Fiske bio najradije kasno noću odveo
Dereka u nekakvu uličicu i uz pomoć palice za bejzbol
mladića podučio tradicionalnim vrijednostima.
— Tuţiteljstvu se ţivo fućka za to što je radio s tvojom
curom.
— Ne mogu vjerovati... Moj je kompić prošle godine izrezao
tipa i dobio dvije godine, od toga polovicu uvjetno. S obzirom

31
 kika☺crostuff.net

na to i odleţano u pritvoru, izišao je za tri mjeseca. A mene

čeka prokletih pet godina? Kakav si ti to usrani odvjetnik?
— Tvoj je kompić već bio osuđivan? — Tvoj je kompić jedan
od glavnih ljudi zaduţenih za jednu od najteţih
richmondskih bolesti, bio bi ga najradije upitao Fiske. No,
znao je da bi i to bilo uzaludno. — Znaš kako ćemo... vratit
ću im se s prijedlogom: tri i odleţano vrijeme.
Dereka je to već zaintrigiralo. — Misliš da to moţeš izvući?
Fiske ustane. — Nemam pojma. Ja sam samo usrani
odvjetnik.
Dok je izlazio, Fiske je pogledao kroz prozor zaštićen rešet-
kama i ugledao novu pošiljku zatvorenika koji su izlazili iz
zatvorskog kombija, natisnuti u koloni, uz lance koji su
zveckali na asfaltu. Većinom su to bili mladi crnci ili
Hispanici i svi su se već mjerkali ispod oka. Tko će biti
gospodar, a tko rob. Tko će prvi biti ranjen ili silovan. Ma-
lobrojni bijelci izgledali su kao da bi se od čiste panike mogli
onesvijestiti i umrijeti i prije nego što dospiju do ćelije. Neki
od tih mladića vjerojatno su bili sinovi kriminalaca koje je
policajac John Fiske privodio prije deset godina. U to su
vrijeme bili tek klinci, moţda čak i sanjali o drukčijem ţivotu
od preţivljavanja od socijalne pomoći, bez oca, uz majku koja
jedva spaja kraj s krajem, dok se uţasima takvog ţivota ne
nazire kraj. S druge strane, moţda i nije bilo tako. Stvarnost
na svoj način kaţnjava čovjekovu podsvijest. Snovi nisu
ugodno utočište za predah, nego tek nastavak noćne more
koja se odvija u stvarnosti.
U vrijeme dok je bio policajac, dijalog koji je vodio s bezbro-
jnim uhićenicima najčešće se ponavljao.
— Ubit ću te, čovječe. Ubit ću ti cijelu prokletu obitelj —
vrištao bi netko, lica izobličenog od droge, dok bi mu on
stavljao lisice.
— A-ha. Imaš pravo šutjeti. Promisli o toj mogućnosti.
— Čuj, stari, nisam kriv. To je učinio moj kompić. Zajeb'o
me.

32
 kika☺crostuff.net

— A gdje bi on mogao biti? A što kaţeš na krv na rukama?

Na pištolj koji si imao u hlačama? Na koku koja ti je još u
nosnicama? Sve je to skrivio kompić, ha? Stvarno ti je pravi
frend.
U tom trenutku uhićenik bi moţda skrenuo pogled na leš i
puknuo, stao nesuvislo blebetati. — Presveti Boţe! 0, kakvo
sranje! Isuse moj premili! Mama, gdje mi je mamaaaa?
Zovite je. Molim vas, o, kakvo sranje, zovite mi mamu, moţe?
Mama!!! 0, sranje...
— Imaš pravo na odvjetnika — govorio bi im on smireno. A
taj odvjetnik sada je bio upravo John Fiske.
Nakon još dva izlaska pred sud u središtu grada, Fiske je
izišao iz zgrade suda John Marshall, nazvane po trećem
predsjedniku Vrhovnog suda SAD-a, skladnog zdanja od
opeke i stakla. John Marshall rodio se u kući koja se i dalje
nalazila na susjednom kućnom broju, a danas je muzej
posvećen očuvanju uspomene na tog velikog Amerikanca,
virginijskog sina. Čovjek bi se počeo prevrtati u grobu kad bi
samo znao o kakvim se opačinama i podlostima raspravlja,
te kakvi se sve zločini brane u zgradi koja nosi njegovo ime.
Fiske se Devetom ulicom uputio prema rijeci James. Iako je
posljednjih dana bilo vruće i sparno, s dolaskom kiše
općenito je zah-ladnjelo i on se sada bolje omota balonerom.
Kada je počela kiša, lagano je potrčao pločnikom, šljapkajući
po lokvicama prljave vode koje su se skupile u udubinama u
asfaltu i betonu.
Kada je došao do svog ureda u Shockoe Slipu i kosa i ogrtač
bili su natopljeni, a voda mu se u potočićima slijevala niz
vrat. Izbjegavajući dizalo i grabeći odjednom po dvije stube,
uspeo se i otključao vrata ureda. Nalazio se u divovskoj
zgradi prepunoj skrivenih zakutaka, zdanju u kojem je nekoć
bilo skladište duhana i čija je unutrašnjost od hrastovine i
borovine dobila nova rebra, gipsane ploče zahvaljujući
kojima su nastali mnogobrojni uredi. Međutim, u cijelom
prostoru trajno se zadrţao vonj duhana. Miris nije
prevladavao samo u toj zgradi. Dok bi se vozio

33
 kika☺crostuff.net

međudrţavnom autocestom broj 95 prema jugu, pokraj

pogona Philipa Morrisa koji je spominjao Bobby Graham,
čovjek je i ne paleći cigaretu gotovo mogao osjetiti navalu
nikotina u mozgu. Fiske je često dolazio u iskušenje da u
prolasku kroz prozor baci zapaljenu šibicu, da vidi hoće li
jednostavno doći do eksplozije nikotinom ispunjenog zraka.
Fiskeov se ured sastojao od jedne prostorije s malenom pri-
ručnom kupaonicom. To je bilo vaţno jer je u uredu spavao i
češće nego u stanu. Objesivši kaput da se osuši, lice i kosu
obrisao je ručnikom koji je dohvatio s vješalice u kupaonici.
Pristavio je vodu za kavu i promatrao kako vrije, cijelo
vrijeme razmišljajući o Jeromeu Hicksu.
Potrudi li se Fiske oko vrhunskog nastupa, Jerome Hicks
doţivotno će ostati iza rešetaka umjesto da mu po
virginijskim zakonima injekcijom ubrizgaju smrtonosnu
smjesu. Smaknuće osamnaestogodišnjeg crnca Grahamu
neće donijeti mjesto ministra pravosuđa savezne drţave za
kojim toliko čezne. Sukob ravnopravnih, dvojice crnaca,
dvojice gubitnika, koji je završio ubojstvom neće zasluţiti ni
članak na posljednjoj novinskoj stranici.

Kao richmondski policajac Fiske je uspio preţivjeti, iako

jedva, nasilje koje obiljeţava nebrojene sukobe na ulicama.
Ono se u valovima širi kroz četvrti i grad, buja, poput
aneurizme, veličine cijelog okruga, a za sobom ostavlja
razorena geta, te visoke, dolarima obuzete tornjeve u
središtu grada, prelijeva se, zaobilazi i prolazi kroz loše
zamišljene barikade predgrađa i okolnih naselja. A to nije
slučaj samo u Virginiji. Glečeri kriminalnih aktivnosti
dotječu iz svih saveznih drţava. Kada se na koncu nađu na
istome mjestu, kamo će dalje, pitao se Fiske.
Sada iznenada sjedne. Osjećaj pečenja u početku se širio po-
lagano; tako to obično ide. Pratio je kako se iz trbuha diţe
prema prsnome košu, a zatim se širi. Na koncu, kao da se
lava širi dobro poznatim kanalom, nepodnošljiva vrućina
počela mu se spuštati rukama i ulaziti u prste. Fiske

34
 kika☺crostuff.net

posrćući ustane, zaključa vrata, te svuče košulju i kravatu.

Ispod je još imao majicu kratkih rukava; uvijek nosi te pro-
klete majice. Kroz pamuk je napipao ishodište odebljalog
oţiljka, i nakon tolikih godina grubih, nimalo glatkih rubova.
Počinjao je točno ispod pupka i u vijugavoj liniji kirurške pile
dolazio do donjeg dijela vrata, gdje je završavao.
Fiske se spusti na pod i bez zastajanja odradi pedeset skle-
kova, dok se ţarenje u prsima i udovima pojačavalo i
smanjivalo sa svakim ponavljanjem pokreta. Kapljica znoja s
njegova je čela skliznula na drveni pod. Učinilo mu se da u
njoj vidi svoj odraz. Dobro je, barem nije krv. Nakon
sklekova, odradio je identičan broj trbušnjaka. Oţiljak se pri
svakom pokretu mreškao i istezao, poput zmije koja mu je
protiv svoje volje nakalemljena na torzo. Uhvativši se za
prečku koju je postavio na vrata kupaonice i s mukom se
podignuo desetak puta. Nekoć mu je domet bio i iznad
dvadeset, no snaga ga sada malo-pomalo napušta. Ono što
vreba ispod te rasporene pa spojene koţe jednom će ga posve
nadvladati, usmrtiti ga, no vrućina se sada počela povlačiti;
činilo se da je fizički napori plaše; uljezu tako daje do znanja
da je još netko kod kuće.
Oprao se u kupaonici i ponovno navukao košulju. Dok je po-
lagano pio kavu, pogledao je kroz prozor. S tog je mjesta
jedva razabirao korito rijeke James. Kiša se pojačava i na
površini će se pojaviti valovi. On i brat često su veslali na toj
rijeci, ili se za vrućih ljetnih dana lijeno spuštali njome na
zračnicama velikih kamionskih guma. Bilo je to davno. Fiske
danas više ne dolazi bliţe rijeci. Dani opuštene zabave
daleko su iza njega. Unutar skraćenih ţivotnih okvira za to
više nema vremena. Ali uţiva u tome što radi, barem najveći
dio vremena. Ne ţivi kao brat, jedan od superodvjetnika pri
Vrhovnome sudu, ali se u određenoj mjeri ponosi svojim
poslom i načinom na koji ga obavlja. Iza sebe neće ostaviti ni
velik novac ni osobit ugled, no uvjeren je da će umrijeti
razmjerno zadovoljan i ispunjen. Nakon nekoliko trenutaka
koncentrirao se na posao.

35
 kika☺crostuff.net

5
Poput namrgođenog jastreba, Fort Jackson nalazi se visoko
na osami uzdignutih topografskih oblika jugozapadne
Virginije, pribliţno na jednakoj udaljenosti od granice
Tennesseeja, Kentuckyja i Zapadne Virginije, te usred
izoliranog područja rudnika ugljena. U Sjedinjenim
Drţavama samostalni su vojni zatvori rijetkost, moţda ih i
nema; obično se nalaze u sastavu nekog drugog vojnog
objekta, kako zbog tradicije, tako i zbog ograničenja u
vojnome proračunu. Fort Jackson također ima komponentu
vojne baze; međutim, njegova dominantna funkcija uvijek će
biti zatvor u kojem najopasniji zločinci američke vojske u
tišini broje dane do konca ţivota.
Nitko nikada nije pobjegao iz Fort Jacksona, a čak i kad bi
se zatvorenik nekako dokopao slobode bez sudske odluke, u
njoj ne bi uţivao osobito dugo. Okolni je kraj sam po sebi još
zlokobniji zatvor, obiljeţen nazubljenim liticama, planinama
s površinskim kopovima, opasnim cestama sa zastrašujućim
nagibima, gustim, neprohodnim šumama prepunima riđovki
i čegrtuša. A u zagađenim rijekama i potocima vreba njihova
agresivnija rođakinja, otrovna močvarka, ţeljna uspaničenih
nogu koje se nađu na njezinim granicama. Osim toga,
izolirani i nepovjerljivi gorštaci u tom zaboravljenom
zakutku Virginije — prava ţivuća bodljikava ţica — vrlo su
spretni u korištenju vatrenog oruţja i noţeva, i tu se
spretnost ne ustručavaju pokazati. Ipak, unatoč svemu
tome, sam krajobraz, nepregledne šume, grmlje i cvijeće,
miris opuštenog ţivotinjskog svijeta i tišina karakteristična
za najveće oceanske dubine posjetiteljevim osjetilima nude i
neviđenu ljepotu.
Odvjetnik Samuel Rider prošao je kroz glavni ulaz utvrde,
dobio posjetiteljsku iskaznicu i ostavio automobil na
parkiralištu predviđenome za posjetitelje. Nervozno je prišao
ravnom, kamenom ulazu u zatvor, dok mu je aktovka lagano
lupkala po nozi u plavoj nogavici. Postupak provjeravanja

36
 kika☺crostuff.net

potrajao je dvadeset minuta: davanje iskaznice, traţenje na

popisu najavljenih posjetitelja, pretraţivanje, prolazak kroz
detektor metala, a na koncu i pregled aktovke. Čuvari su sa
sumnjom pregledali maleni prijenosni radio, ali su mu ga
ostavili uvjerivši se da u njemu ne unosi ništa od
zabranjenih stvari. Pročitali su mu uobičajena pravila za
posjetitelje, a on je nakon svake upute jasno i glasno
potvrdio da razumije odredbu. Rider je znao da bi u slučaju
najmanjeg prekršaja odmah nestalo uljudnog izraza koji je
sada titrao na čuvarevu licu.
Pogledao je uokolo, ne uspijevajući se osloboditi neugodnog
osjećaja straha, krajnje nervoze, kao da je projektant sve te
elemente nekako uspio ugraditi u samu strukturu zdanja.
Ţeludac mu se grčio, a dlanovi bili oznojeni, kao da se
sprema ući u zrakoplov za dvadeset putnika s propelerima
unatoč nadolazećem uraganu. Kao vojnik koji je sluţio u
vrijeme vijetnamskoga rata, Rider ni u jednom trenutku nije
napustio SAD, nikada se nije pribliţio borbama, nijednom se
nije našao u smrtnoj opasnosti. Bilo bi krajnje ironično kada
bi odapeo od srčanog udara usred vojnog zatvora na
teritoriju Sjedinjenih Drţava. On sada udahne, snagom volje
nastojeći smiriti rad srca, ponovno se pitajući zašto je uopće
došao. Rufus Harms ni njega ni bilo koga drugog ne moţe ni
na što natjerati. No ipak je došao. Rider još jednom duboko
udahne, učvrsti iskaznicu za dţep i potraţi utjehu u čvrstom
stisku aktovke, te koţne amajlije, dok ga je straţar uvodio u
prostoriju za posjete.
Sljedećih nekoliko minuta bio je sam i za to je vrijeme pro-
matrao mutnosmeđe zidove kojima je svrha, kako mu se
učinilo, bila još više deprimirati one koji su ionako na rubu
samoubojstva. Pitao se ima li onih koji ovaj zatvor nazivaju
domom, tu grobnicu u koju su ih s razlogom strpala druga
ljudska bića. Ipak, svi oni imaju majku, čak i najokrutniji
među njima; neki, pretpostavljao je Rider, čak i oca, ne samo
neznanca koji je jajnoj stanici podario spermatozoid. I ipak
su, unatoč svemu, skončali ovdje. Prirođeno zlo? Moguće.

37
 kika☺crostuff.net

Uskoro će se vjerojatno pojaviti i mogućnost genetskog

testiranja predškolaca ne bi li se utvrdilo je li tko među
njima masovni ubojica, razmišljao je Rider. Ali kada za
vlastito dijete i doznaš tako nešto, kako dalje?
Riderova razmišljanja prekinuo je ulazak Rufusa Harmsa,
gotovo za glavu višeg od dvojice čuvara koji su ga pratili. Na
prvi pogled čovjek je stjecao dojam da gleda gospodara i
dvojicu slugu, iako je u stvarnosti zapravo bilo obrnuto.
Harms je bio najviši i najkrupniji čovjek kojeg je Rider ikada
vidio uţivo, div uistinu izvanserijske snage. Čak se i sada
činilo da je svojom masom ispunio cijelu prostoriju. Prsa su
mu nalikovala na dvije betonske ploče postavljene jedna uz
drugu, ruke bile deblje od manjih stabala. Harms je na obje
ruke i noge imao okove, tako da je bio prisiljen raditi male
"zatvorske korake". U tome je, međutim, bio vrlo uspješan;
gegao se vrlo skladno.
Bit će da mu je blizu pedeset, pomisli Rider, no zapravo je iz-
gledao barem deset godina starije; uočio je oţiljke na licu,
neprirodan poloţaj kosti pod Harmsovim desnim okom.
Mladić kojeg je Rider zastupao pred sudom imao je vrlo
pravilne, čak i zgodne crte lica. Rider se pitao koliko su ga
često ovdje mlatili, kakve još znakove zlostavljanja nosi pod
odjećom.
Harms je sjeo nasuprot Rideru, za drveni stol koji su
izgreble tisuće nervoznih, očajničkih noktiju. Još nije
pogledao Ridera, nego je ispod oka motrio čuvara koji je
ostao u prostoriji.
Rider shvati cilj tog pogleda i obrati se čuvaru: — V O J N I Č E ,
ja sam mu odvjetnik, tako da ćete nam morati dati malo
slobodnog prostora.
Odgovor je bio unaprijed pripremljen: — Ovo je zatvor s
maksimalnim mjerama sigurnosti ovdje svaki zatvorenik
pripada u kategoriju nasilnih i opasnih. Ovdje sam radi vaše
sigurnosti.
Ljudi su ovdje uistinu opasni, i zatvorenici i čuvari. Jednos-
tavno je tako, znao je Rider.

38
 kika☺crostuff.net

— To mi je jasno — odgovori odvjetnik. — Ne traţim da nas

napustite, samo molim da stanete malo dalje. Povjerljiv
odnos odvjetnika i klijenta... razumijete, zar ne?
Čuvar mu ne odgovori, ali se premjesti na suprotnu stranu
sobe, kao da ih ondje neće čuti. Rufus Harms tada napokon
pogleda Ridera. — Donio si tranzistor?
— Neobičan zahtjev, ali sam ga ispunio.
— Izvadi ga i uključi, moţe?
Rider ga posluša. Prostor su istog trenutka ispunili ţalobni
zvuči neke country-pjesme, usiljena teksta, plitkih misli u
usporedbi s istinskim jadom koji se osjeća u ovoj zgradi,
pomisli Rider s nelagodom.
Kad ga je odvjetnik upitno pogledao, Harms se osvrne. —
Ovdje ima mnogo ušiju. Neka se i ne vide, ne?
— Prisluškivanje ili snimanje razgovora odvjetnika i klijenta
zabranjeno je zakonom.
Harms za nekoliko centimetara pomakne ruke, uz zveckanje
okova. — Mnogo je toga protuzakonito, a ljudi to ipak rade. I
ovdje i izvan ove zgrade. Nije li tako?
Rider uvidi da nesvjesno kima. Harms više nije prestrašeni
klinac. Sada je odrastao muškarac. Čovjek koji ima nadzor
iako nije u stanju nadzirati ni jedan jedini element svojega
postojanja. Rider je uočio i da su mu svi pokreti odmjereni,
proračunati; kao da igra šah, polagano pruţa ruku prema
figuri, a zatim je jednako oprezno povlači. Ovdje nagli
pokreti mogu biti kobni.
Zatvorenik se nagne naprijed i počne govoriti, toliko tiho da
je Rider zbog glazbe jedva razabirao riječi. — Hvala što si
došao. Iznenadio si me.
— I ja sam se vraški iznenadio kada si mi se javio. Ali bit će
da si u meni podgrijao i znatiţelju.
— Dobro izgledaš. Godine te zasada maze.
Rider se na te riječi morao nasmijati. — Potpuno sam
oćela-vio i nabacio dvadesetak kila, ali ipak hvala.
— Ne ţelim te nepotrebno zadrţavati. Imam nešto i ţelio bih
da to u moje ime uručiš na sudu.

39
 kika☺crostuff.net

Bilo je očito da je Rider posve zatečen. — Na kojem sudu?

Harms je još stišao glas, unatoč glazbi. — Najvećem koji
postoji. Na Vrhovnom sudu.
Rider ga pogleda razjapljenih usta. — Šališ se... — Izraz
Harmsova lica nikako se nije slagao s takvim zaključkom. —
U redu, što točno ţeliš?
Skladnim kratkim pokretima, unatoč okovanosti, Harms iz
košulje izvuče omotnicu i pokaţe je. Već trenutak poslije,
čuvar mu je prišao i istrgnu mu je iz ruke.
Rider se odmah pobuni. — Vojniče, riječ je o povjerljivoj ko-
munikaciji između odvjetnika i klijenta.
— Neka čita, Samuele, nemam što skrivati — reče Harms
bezbojnim glasom, zagledan u stranu.
Čuvar otvori omotnicu i stane brzo čitati sadrţaj pisma. Za-
tim ga vrati Harmsu i ponovno se udalji.
Harms omotnicu i pismo doda Rideru, koji se odmah baci na
čitanje. Kada je podignuo pogled, Harms je bio još više
nagnut prema njemu. Zatvorenik je bez prekida govorio
sljedećih desetak minuta. Rider ga je nekoliko puta pogledao
razrogačenih očiju. Dovršivši priču, Harms se nasloni i
pogleda odvjetnika.
— Pomoći ćeš mi, ne?
Rider nije bio u stanju odgovoriti. Činilo se da i dalje nastoji
pojmiti sve što je čuo. Da mu lanac učvršćen oko struka to
nije onemogućavao, Harms bi bio ispruţio ruku i poloţio je
na Riderov dlan, ne prijeteći, nego u znak izravne i opipljive
molbe, preklinjanja čovjeka kojem gotovo trideset godina
nitko ni u čemu nije pomogao. — Zar ne?
Rider na koncu kimne. — Pomoći ću ti, Rufuse.
Harms ustane i uputi se prema vratima.
Rider spremi papir u omotnicu, te je zajedno s prijenosnim
radio-uređajem stavi u aktovku. Odvjetnik nikako nije
mogao znati da ih je s druge strane velikog ogledala na zidu
sobe za posjete netko cijelo vrijeme promatrao. Taj netko
sada dlanom protrlja bradu, izgubljen u dubokom,
uzbunjenom razmišljanju.

40
 kika☺crostuff.net

6
Točno u deset sati pristav Vrhovnog suda Richard Perkins, u
crnome fraku, tradicionalnoj odjeći namijenjenoj i odvjetnici-
ma Ministarstva pravosuđa, ustao je s jednog kraja
divovskog sudačkog stola, za kojim se nalazilo devet visokih
koţnih naslonjača različitih oblika i veličina, te je udario
batićem po podlošku. Prepunom dvoranom zavladala je
potpuna tišina. — Časni suci Vrhovnog suda, predsjednik i
suci — objavi Perkins.
Dugačak zagasitocrven zastor iza stola razdvojio se na devet
mjesta, na kojima se pojavilo devetero sudaca, ukočenih u
crnim togama u kojima se, kako se činilo, nisu osjećali
najugodnije, kao da su se iznenada probudili i uz krevet
zatekli znatiţeljnu masu. Dok su zauzimali mjesta, Perkins
nastavi. — Čujte, čujte i počujte. Svi koji imaju posla pred
Vrhovnim sudom Sjedinjenih Drţava neka se pribliţe i
paţljivo slušaju, jer Sud počinje zasijedati. Bog neka čuva
Sjedinjene Drţave i ovaj visoki i časni Sud.
Perkins sjedne i pogledom obuhvati dvoranu koja je veliči-
nom odgovarala omanjoj palači. Trinaest i pol metara visok
strop čovjeka je tjerao da pogledom traţi oblake. Nakon
nekoliko proceduralnih tema i prisege novih članova Udruge
odvjetnika Vrhovnog suda, na dnevni će red doći prvi od
dvaju prijepodnevnih slučajeva zakazanih za taj dan. Bila je
srijeda, a to je značilo da će se voditi samo te dvije rasprave,
budući da sud poslijepodne zasjeda samo ponedjeljkom i
utorkom. Četvrtkom i petkom nema rasprava pred sudom.
Rad će se nastaviti po istom rasporedu, tri dana u tjednu,
svaki drugi tjedan, do konca travnja, do kada će se odrţati
pribliţno stotinu pedeset rasprava, pri čemu će suci igrati
ulogu svojevrsnog suvremenog Salamona američkoga
naroda.
S obiju strana dvorane nalazili su se dojmljivi frizovi. S des-
ne strane kipovi zakonodavaca iz predkršćanskog doba. S
41
 kika☺crostuff.net

lijeve strane njihovi pandani iz kršćanske ere. Dvije vojske

pripravne za frontalni sraz. Moţda kako bi utvrdile tko je na
koncu bio u pravu. Mojsije

protiv Napoleona, Hamurabi protiv Muhameda. Zakon i

dijeljenje pravde mogu biti vraški bolni — čak i krvavi.
Iznad sudačkog stola nalazila su se još dva mramorna kipa,
prikazi veličanstvenosti zakona, odnosno snage vlasti.
Između njih se nalazila ploča s Deset zapovijedi. Na svim
stranama dvorane, lepršavi poput jata grlica, nalazili su se
reljefni prikazi — Čuvar prava naroda, Duh mudrosti i
drţavnosti, Branitelj ljudskih prava — kao simboli uloge
Suda. Kao da i ne moţe biti dostojnije pozornice za uzvišene
rasprave presudnih i dalekoseţnih ishoda. Međutim, vanjski
izgled počesto i vara.
Ramsey je sjeo u sredinu, Elizabeth Knight na posljednje
mjesto s desne strane. Mikrofon je visio na ţici učvršćenoj na
sredini stropa. Roditelji u publici vidno su se ukočili u
trenutku pojave sudaca. Čak su i njihova djeca nezgrapnih
udova, pritisnuta beskrajnom dosadom, sjela malko
uspravnije. Bilo je to posve razumljivo, čak i za one koji nisu
osobito upućeni u reputaciju ustanove. U cijeloj se dvorani
nedvojbeno stjecao dojam o goloj snazi, moći koja će doći do
izraţaja u vaţnim sporovima koji slijede.
Devetero sudaca u crnim togama ţenama određuje kada u
skladu sa zakonom mogu pobaciti; učenicima određuje gdje
će se školovati; utvrđuje koje su riječi opscene, a koje nisu;
određuje da policija ne moţe bez razloga pretraţivati i
plijeniti, da do priznanja ne moţe dolaziti prisilom. Na to
mjesto suce nitko nije izabrao. Funkcija im je doţivotna i na
tom su mjestu zaštićeni praktički od svih izazova i ospo-
ravanja. A djeluju u toliko tajnovitim sferama, u takvom
crnom ponoru da se javno lice ostalih uglednih saveznih
ustanova u usporedbi s Vrhovnim sudom doima razmetljivim
i taštim. Gotovo svakodnevno bave se pitanjima zbog kojih
raznorazne aktivističke skupine širom zemlje protivnicima

42
 kika☺crostuff.net

razbijaju glave, podmeću eksploziv u klinike za pobačaje,

prosvjeduju pred zatvorskim krilima u kojima su smješteni
osuđenici na smrt. Razmatraju sloţena pitanja koja će
čovječanstvo mučiti do posljednjeg dana postojanja. A u
svemu tome izgledaju tako smireno.
Na red je došao prvi slučaj. Odnosio se na politiku olakšica
za pripadnike manjinskih skupina na drţavnim
sveučilištima — odnosno ono što je od te zamisli još
preostalo. Frank Campbell, zastupnik politike osiguravanja
olakšica, jedva je uspio izgovoriti prvu rečenicu kada ga je
Ramsey nesmiljeno napao.
Predsjednik suda istaknuo je kako Četrnaesti amandman
nedvosmisleno zabranjuje svaki oblik diskriminacije. Ne
znači li to da su svi oblici olakšica i pristranosti neustavni?
— Ali namjera je ispraviti nesagledive nepravde...
— Zašto se raznolikost izjednačava s jednakošću? — prekine
ga Ramsey.
— Velikoj i raznolikoj studentskoj populaciji omogućuje da
izraze raznolike ideje, da zastupaju različite kulture, čime će
se lakše dokinuti neznanje utemeljeno na stereotipima.
— Ne počiva li vaša cjelokupna argumentacija na činjenici
da crnci i bijelci razmišljaju drukčije? Da će crnac odrastao u
obitelji u kojoj su roditelji sveučilišni profesori, u
dobrostojećoj obitelji, recimo u San Franciscu, na sveučilište
donijeti drukčiji sustav vrijednosti i ideja u odnosu na bijelca
koji je odrastao u identično imućnome dijelu San Francisca?
— Ramseyjev je ton odisao skepsom.
— Drţim da među svima postoje razlike — odgovori
Campbell.
— Umjesto da pomoć temeljimo na boji koţe, ne čini li vam
se da bi najveće pravo na pomoć trebali imati oni koji su
među nama najsiromašniji? — Upita sutkinja Knight.
Ramsey ju je pritom začuđeno pogledao. — A u vašoj
argumentaciji uopće se ne spominju imovinske razlike, zar
ne? — pridoda još sutkinja Knight.
— Ne — prizna Campbell.

43
 kika☺crostuff.net

Michael Fiske i Sara Evans sjedili su u posebnom odjeljku,

na nizu sjedala postavljenih okomito u odnosu na sudački
stol. Michael načas pogleda Saru. Nije mu uzvratila pogled.
— Ne moţemo zaobilaziti slovo zakona, nije li tako? Ţeljeli
biste da Ustav izokrenemo naglavce — nastavio je ustrajno
Ramsey kada je napokon odvojio pogled od kolegice Knight.
— Ali što kaţete na duh u kojem su nastale te riječi? — uz-
vrati Campbell.
— Duh je uţasno amorfna stvar, a ja se daleko više volim ba-
viti konkretnim. — Na te Ramseyjeve riječi pojedini su se
gledatelji nasmijali. Predsjednik suda obnovio je verbalni
napad, smrtonosnom preciznošću potapajući Campbellove
presedane i logiku. Sutkinja Knight više se nije javljala,
samo je nepomično gledala pred sebe, u mislima očito daleko
od sudnice. U trenutku kada se uključilo crveno signalno
svjetlo na odvjetnikovoj govornici, pokazujući da mu je iste-
klo vrijeme, Campbell je zamalo otrčao na mjesto. Kada je
njegov protivnik, osporavatelj prava na olakšice zauzeo
mjesto za govornicom i počeo iznositi svoju argumentaciju,
činilo se da suci više i ne slušaju.
Boţe moj, kako je Ramsey samo učinkovit — reče Sara. Ona
i Michael sjedili su u sudskoj kantini, u vrijeme kada su se
suci već bili povukli u svoju blagovaonicu, na tradicionalni
objed po završetku rasprave. — Zastupnika sveučilišta
srezao je za tri sekunde.
Michael proguta zalogaj sendviča. — Već tri godine traţi
slučaj na kojem će istinski isprašiti cijelu ideju olakšica za
manjine. I sada ga je napokon pronašao. U ovom su se
slučaju dvije strane trebale nagoditi, a ne dolaziti ovamo.
— Doista misliš da će Ramsey ići tako daleko?
— Šališ se... Pričekaj samo da ti se u rukama nađe sluţbeno
mišljenje. Vjerojatno će ga osobno napisati, kako bi mogao
likovati. Gotovo je.
— Djelomično se slaţem s njegovom logikom — reče Sara.
— Naravno. Stvar je očita. Slučaj je pokrenula jedna konze-
rvativna skupina koja je dobro pazila koga će odabrati za

44
 kika☺crostuff.net

podnositelja tuţbe. Bijeli student, pametan, iz radničke

klase, marljiv, a nikada nije dobio ništa. I k tome je još i
ţena.
— U Ustavu doista stoji da su zabranjeni svi oblici
diskriminacije.
— Sara, dobro znaš da je Četrnaesti amandman izglasan ne-
posredno nakon Građanskog rata kako bi spriječio
diskriminaciju crnaca. Sada je pretvoren u palicu koja
nesmiljeno tuče upravo one kojima bi trebala pomagati. Ali
oni koji udaraju upravo su si osigurali vlastiti Armagedon.
— Kako to misliš?
— Siromasi koji imaju nadu počinju se odupirati. Siromasi
bez nade otvoreno se sukobljuju i iskaljuju bijes... Nimalo
zgodno.
— Oh... — Pogledala je Michaela, tako gorljivog, tako zapa-
ljenog. Preozbiljnog za svoje godine. Redovito se događalo da
drţi ozbiljne političke govore, neki put i tako da je
svjedocima bilo neugodno. Bila je to jedna od onih njegovih
odlika kojima se istodobno i divila i kojih se pribojavala.
— Moj bi ti brat o tome mogao štošta ispričati — doda još
Michael.
— U to uopće ne sumnjam. Nadam se da ću ga jednog dana
upoznati.
Michael je načas pogleda, a zatim odvrati pogled. — Ramsey
ne vidi stvarnu sliku svijeta. Sve do čega je došao ostvario je
vlastitim rukama, pa misli da to mogu i svi ostali. Ipak,
divim mu se. Jednako je nesmiljen i prema bogatima i prema
siromašnima, i prema drţavi i prema pojedincu. Nema
miljenike. To mu se mora priznati.
— I ti si nadvladao mnogo toga.
— Da. Ne volim se hvaliti, no imam kvocijent inteligencije
viši od sto šezdeset. To ipak nemaju svi.
— Znam — reče Sara čeznutljivo. — Pravnička strana mo-
jega mozga govori mi da je to što se danas dogodilo ispravno.
Srce mi govori da je riječ o pravoj tragediji.

45
 kika☺crostuff.net

— Hej, ovo je ipak Vrhovni sud. Stvari već po definiciji ne

mogu biti jednostavne. Usput, što je to Knightica danas
namjeravala postići? — Michael je u svakom trenutku bio u
toku sa svime što se događa na Sudu, poznavao sve tajne,
glasine i strategije kojima se suci i njihovi pomoćnici sluţe
kako bi poboljšali izglede svojih stavova i filozofije u
predstojećim slučajevima. Imao je dojam da nije u toku s
onim na što je Knightica prije nekoliko sati aludirala, što
god to točno bilo, pa mu je to smetalo.
— Michael, izgovorila je tek dvije rečenice.
— Pa što? Dvije rečenice koje su zvučale kao da imaju dosta
potencijala. Prava za siromahe? Vidjela si kako se Ramsey
odmah uhvatio baš toga. Knightica glumi radi nečeg što se
tek treba dogoditi? Ovdje je već pokušala pripremiti neki
drugi slučaj?
— Ne mogu vjerovati da me to pitaš. Stvar je povjerljiva.
— Sara, ovdje smo svi u istoj ekipi.
— A-ha! Koliko često Knightica i Murphy daju glas za istu
stvar? Ne baš često. I dobro znaš da se sud sastoji od devet
vrlo zasebnih odjeljaka.
— Da, devet malih kraljevstava. Ali ako Knightica nešto drţi
u rukavu, svakako bih ţelio znati o čemu je riječ.
— Ne moraš znati baš sve što se događa u ovoj zgradi. Kris-
te, ionako već znaš više nego svi sudački pomoćnici zajedno,
pa i više od većine sudaca. Hoću reći, koji se još pomoćnici u
cik zore spuštaju u internu poštu kako bi prvi vidjeli
pristigle ţalbe?
— U svemu volim biti temeljit, ne volim raditi napola...
Ona ga pogleda, već nešto zaustivši, ali se u posljednji trenu-
tak predomisli. Čemu komplicirati situaciju? Već mu je
odgovorila na lajvaţnije pitanje. U stvarnosti zapravo, iako
je i sama prodorna i ambiciozna, ne bi mogla ni zamisliti
brak s osobom koja ima tako visoko postavljena mjerila. Ona
nikada ne bi mogla doseći, ni odrţati, razinu Michaela
Fiskea. Bilo bi nezdravo čak i pokušati.

46
 kika☺crostuff.net

— Ne mogu pogaziti povjerenje. Jednako dobro kao ja znaš

da se ovdje vodi pravi mali rat. A od brbljanja tonu i najveći
brodovi. I uvijek moraš čuvati leđa.
— Slaţem se, u najširem kontekstu, ali u ovome ne. Dobro
znaš Murphyja, pravi atavizam... simpatičan, ali čisti
liberal. Zagrist će na sve što moţe pomoći siromasima. On i
Knightica po tom bi pitanju imali identične stavove, u to
uopće ne treba sumnjati. Murphy u svakom trenutku budno
čeka priliku da barem uspori, ako već ne i potpuno zaustavi
Ramseyjev dobro podmazani stroj. Tom Murphy predvodio je
Sud dok se nije pojavio novi vladar: Ramsey. U sutonu
karijere baš i nije zabavno kada stalno zastupaš stav
manjine sudaca.
Sara odmahne glavom. — Doista ne mogu o tome. On
uzdahne i stane se poigravati hranom na tanjuru. —
Udaljavamo se baš na svim točkama, zar ne?
— To nije istina. To samo nastojiš tako prikazati. Znam da
sam te povrijedila odbijanjem i ţao mi je.
On se iznenada nasmiješi. — Moţda je tako i najbolje. Oboje
smo tako tvrdoglavi da bismo se na koncu vjerojatno
poubijali.
— Dobri stari dečko iz Virginije i ţenska iz Karoline — reče
ona otegnutim juţnjačkim naglaskom. — Vjerojatno imaš
pravo.
Poigravajući se čašom, on je pogleda. — Ako misliš da sam ja
tvrdoglav, doista bi trebala upoznati mojega brata.
Nije ga pogledala u oči. — Uvjerena sam da je tako. Bio je
divan na onom suđenju koje smo gledali.
— Zbog njega sam neizmjerno ponosan.
Ona ga sada pogleda. — Zašto smo se onda morali onako
došuljati i odšuljati da nas ne vidi?
— To bi trebala pitati njega.
— Pitam tebe.
Michael slegne ramenima. — Ljuti se na mene. Manje-više
me izopćio iz svog ţivota.
— Zašto?

47
 kika☺crostuff.net

— Zapravo ne znam sve razloge. Moţda ih ne zna ni on.

Znam samo da ga to nije osobito usrećilo.
— U tom kratkom vremenu nisam stekla dojam da je takva
osoba. Da je deprimiran ili takvo što.
— Doista? A kako te se dojmio?
— Učinilo mi se da je duhovit, pametan, da se zna identifici-
rati s ljudima.
— Već vidim da se identificirao s tobom.
— Nije ni znao da sam u sudnici.
— Ali voljela bi da je znao, zar ne?
— Sto bi to trebalo značiti?
— Da nisam slijep. I, osim toga, cijeli ţivot hodam u njegovoj
sjeni.
— Ti si čudo od djeteta neograničenih potencijala.
— A on je junak, bivši policajac koji sada brani ljude koje je
nekoć privodio. U sebi ima i nešto mučeničko preko čega
nikada nisam uspio prijeći. Dobar tip koji se tjera na
nevjerojatne stvari. — Michael je samo odmahivao glavom.
Koliko je samo njegov brat leţao u bolnici. I cijelo vrijeme
nitko od njih nije znao hoće li se izvući, iz dana u dan, iz
minute u minutu. Nikada dotada nije upoznao takav strah,
pomisao da bi mogao ostati bez brata. Ali, činilo se da ga je
ipak izgubio, ali ne zbog smrti. Ne zbog onih metaka.
— Moţda on ima osjećaj da ţivi u tvojoj sjeni.
— Sumnjam:
— Jesi li ga kad pitao?
— Već sam ti rekao: više ne razgovaramo. — Zastavši, tiho
doda: — Odbila si me zbog njega? — U onoj je sudnici gledao
kako promatra njegova brata. John Fiske opčinio ju je čim ga
je ugledala. Tada mu se činilo da bi to moglo biti zabavno, to
da njih dvoje idu gledati njegova brata. Michael se sada zbog
toga gorko kajao.
Ona se zarumeni. — Uopće ga ne poznajem. Kako bih prema
njemu mogla nešto osjećati?
— To pitaš mene ili sebe?

48
 kika☺crostuff.net

— Na takva pitanja ne odgovaram. — Glas joj je zadrhtao.

— A ti? Ti ga voliš?
On se naglo uspravi na stolici i pogleda je. — Sara, svog ću
brata uvijek voljeti. Uvijek.

7
Rider bez riječi prođe pokraj svoje tajnice, odjuri u ured,
otvori aktovku i izvadi omotnicu. Iz nje je izvukao pismo koje
je, gotovo ga i ne pogledavši, bacio u koš za smeće. Na tom je
papiru Rufus Harms napisao oporuku, no to je bila tek
krinka, neduţan dokument koji je čuvar smio pročitati.
Rider pomnije promotri omotnicu i pritisne tipku na
interfonu.
— Sheila, moţeš mi donijeti grijač i čajnik? Napuni ga
vodom.
— Gospodine Rider, ja ću vam skuhati čaj.
— Ne treba mi prokleti čaj, Sheila, samo mi donesi što sam
rekao.
Sheila nije postavljala dodatna pitanja u vezi s neobičnim
zahtjevom, kao ni sa šefovim temperamentom. Obavivši
posao, bez riječi se povukla.
Rider uključi grijač u struju i već nakon nekoliko minuta iz
čajnika se počela dizati para. Oprezno drţeći omotnicu za
rubove, Rider ju je postavio na paru i stao promatrati kako
se sve više rastvara, upravo onako kako je predvidio Rufus
Harms. Već nekoliko trenutaka poslije, nakon još malo
poigravanja rubovima, Rider je u rukama, umjesto omotnice,
imao dva lista papira: jedan je bio ispisan rukom, dok je
drugi sadrţavao kopiju pisma koje je Harms primio od
Vojske.
Isključivši grijač, Rider se nije mogao prestati čuditi kako je
Rufus uspio ostvariti pravi mali pothvat — izraditi omotnicu
koja je zapravo pismo — te kako je još kopirao i u sve to
sakrio pismo koje mu je uputila Vojska. A zatim se prisjetio
da je Harmsov otac nekoć radio u tiskari. Bilo bi bolje da je

49
 kika☺crostuff.net

Rufus krenuo očevim stopama nego što se prijavio u vojsku,

promumlja si Rider u bradu.
Još nekoliko trenutaka pričekao je da se papiri osuše, a za-
tim je sjeo za radni stol i pročitao Rufusovo pismo. Nije bilo
dugačko, rečenice su bile razmjerno kratke, iako su mnoge
riječi bile neobične ili pogrešno napisane. Rider to nije
mogao znati, no Harms je sve ţvrljao gotovo u potpunoj tami,
prekidajući kad god bi čuo pribliţavanje
čuvarevih koraka. Kada je dovršio čitanje, Rider je osjetio da
su mu usta posve suha. Potom se prisilio i na čitanje
sluţbene obavijesti iz Vojske. Još jedna senzacija.
— Presveti Boţe! — Svom se teţinom naslonivši, drhtavim je
dlanom pogladio ćelavu glavu, a zatim poskočio na noge,
praktički odletio do vrata i zaključao ih. Strah se njegovim
tijelom širio poput virusa koji iz trenutka u trenutak mutira.
Jedva je uspijevao disati. Doteturavši do stola, ponovno je
pritisnuo tipku na interfonu. — Sheila, donesi mi vodu i
aspirin, molim te.
Već trenutak poslije Sheila je pokucala na vrata. — Gospodi-
ne Rider — reče — zaključano je.
On brzo otključa vrata, uzme čašu i aspirin i već se spremao
zatvoriti ih, kada ga Sheila upita: — Je li vam dobro?
— Da, da, sve je u redu — odgovori on i praktički je odgurne.
Pogledao je dokument koji u Rufusovo ime treba podnijeti
Vrhovnome sudu Sjedinjenih Drţava. Rider je slučajno bio
član najvećim dijelom počasne Udruge odvjetnika Vrhovnog
suda, i to isključivo zahvaljujući potpori nekadašnjeg kolege
iz vojske koji je u međuvremenu prešao u Ministarstvo
pravosuđa. Postupi li točno prema Rufusovim uputama,
sluţbeno će aastupati Harmsovu ţalbu. Iz takvog plana za
mene se mogu izroditi jedino katastrofe, razmišljao je Rider.
Ipak, Rufusu je obećao...
Rider se ispruţi na koţnoj sofi u kutu ureda, zatvori oči i sta-
ne razmišljati o raznoraznim aspektima slučaja. Nebrojene
se stvari nisu poklapale one večeri kada je ubijena Ruth Ann
Mosley. Rufus prije toga nije pokazivao znakove sklonosti

50
 kika☺crostuff.net

nasilju, samo se bez prestanka nije obazirao na mnoge

zapovijedi, što je ljutilo mnoge nadređene, a isprva je
zbunjivalo i Ridera. To što Harms nije bio u stanju
procesirati ni najjednostavnije zapovijedi na koncu je dobilo
objašnjenje u vrijeme kada ga je Rider zastupao. Ali bijeg iz
pritvora nije objašnjen nikada. Budući da nije raspolagao
činjenicama na temelju kojih bi ga mogao braniti, Rider je
diskretno počeo spominjati neuračunljivost, zahvaljujući
čemu je nekako uspio spasiti klijenta od vrlo izgledne smrtne
kazne. I to je bilo to. Pravda je zadovoljena. Barem u mjeri u
kojoj se to na ovome svijetu moţe očekivati.
Rider je još jednom pogledao vojni dopis koji je sada nedvo-
smisleno razotkrio nevjerojatnu laţ iz prošlosti. Taj se
podatak trebao naći u Harmsovu vojnom dosjeu u vrijeme
ubojstva, ali ga ondje nije bilo. Bio bi to temelj za posve
uvjerljivu obranu. Netko se poigrao Harmsovim dosjeom, a
Rider je sada uvidio i razloge.
Harms ţeli slobodu i moralnu satisfakciju, ispiranje ljage 8
imena, a ţeli da odluku o tome objavi najviši sud u drţavi.
Mogućnost puštanja na slobodu apsolutno odbija prepustiti u
ruke Vojsci. To mu je priopćio pod okriljem country-glazbe.
Moţe li mu zamjeriti takvu ţelju?
Sve je na Rufusovoj strani. Treba ga saslušati i pustiti.
Unatoč tome, Rider je i dalje nepomično leţao na sofi od
izlizane koţe i zakovica. Ništa veliko, ništa sloţeno. Stvar je
bila u strahu — daleko snaţnijoj emociji, čini se, od svih
ostalih kojima je obdareno čovječanstvo. Za nekoliko godina
planira otići u mirovinu i preseliti se u stan koji su supruga i
on već odabrali, uz obalu Meksičkog zaljeva. Djeca su im
odrasla. Rider je bio sit ledenih zima koje obavijaju ovo
područje, a bilo mu je i dosta toga da neprestano lovi nove
poslove, da uredno i marljivo, u vremenskim jedinicama od
po petnaest minuta, biljeţi profesionalni ţivot. Međutim,
koliko god mirovina izgledala privlačno, mamac ipak nije bio
dovoljno jak da Ridera spriječi u pruţanju pomoći

51
 kika☺crostuff.net

nekadašnjem klijentu. Nešto je na ovome svijetu jednostavno

ispravno, a nešto nije.
Rider ustane i sjedne za stol. U prvi mu se mah učinilo da bi
Rufusu najjednostavnije pomogao kada bi materijal kojim
raspolaţe poštom poslao nekim novinama i cijelu stvar
prepustio u ruke moćnim medijima. No vrlo lako moglo bi se
dogoditi i da redakcija pismo baci u koš, kao poruku nekog
luđaka, ili stvar zezne tako da se Rufus nađe u opasnosti. Na
koncu je prevagnula krajnje jednostavna stvar. Rufus je
njegov klijent i od svojeg je odvjetnika sada zatraţio da pri
Vrhovnome sudu Sjedinjenih Drţava uloţi ţalbu. Rider će
postupiti upravo tako. Jednom je već iznevjerio Rufusa i to
nema namjeru ponoviti. Čovjeku je prijeko potrebno malo
pravde. Ima li prikladnijeg mjesta za traţenje pravde od
najviše sudske institucije u zemlji? Ako čovjek ne moţe
istjerati pravdu pod njezinim krovom, gdje je to onda uopće,
dovraga, moguće, pitao se Rider.
U trenutku kada je iz ladice uzeo čisti papir, sunce s prozora
obasjalo je njegove zlatne kvadratne kopče na rukavima,
zbog čega se na zidovima na trenutak pojavio pravi roj
malenih zlaćanih točkica. Zatim je privukao prastari pisaći
stroj, koji je zadrţao zbog čiste nostalgjje. Rider nije bio
osobito upućen u tehničke zahtjeve koje Vrhovni sud
postavlja pred podnositelje predmeta, no pretpostavljao je da
će njegov dokument ionako biti u koliziji s većinom
odredaba. To mu nije ni najmanje smetalo. Samo je htio da
se što prije dozna za novost — da se cijela priča što više
udalji od njega.
Dovršivši pisanje, svoj je dokument, zajedno s Harmsovim
pismom i vojnim dopisom već počeo stavljati u veliku
poštansku omotnicu. A onda se iznenada predomislio. Zbog
paranoje, posljedice trideset godišnjeg iskustva, odjurio je u
sobicu u straţnjem dijelu uredskog prostora, te kopirao i
Harmsovo rukom napisano pismo, kao i svoje napisano na
pisaćem stroju. Zbog te iste nelagode odlučio je, barem
zasada, zadrţati dopis koji je Harmsu uputila vojska. Kada

52
 kika☺crostuff.net

se dozna za cijelu priču, uvijek ga moţe poslati, i ovaj put

anonimno. Kopije je sakrio u jednu od ladica u pisaćem stolu
i zaključao je. Spremivši originale u omotnicu, u pravnome je
imeniku potraţio adresu Vrhovnog suda i zatim je natipkao
na naljepnicu. Omotnica je ostala bez adrese pošiljatelja.
Nakon toga uzeo je šešir i kaput i odšetao se do poštanskog
ureda na uglu.
Prije nego što se stigao predomisliti, ispunio je obrazac za
preporučene pošiljke, kako bi dobio i potvrdu, uručio ga
sluţbenici, dovršio jednostavnu transakciju, te se vratio u
ured. I tek mu je tada sinulo. Sud bi zahvaljujući potvrdi uz
preporučenu pošiljku mogao doznati tko je poslao omotnicu.
On sada uzdahne. Rufus ovaj trenutak čeka već pola ţivota.
A Rider ga je tada, davno, na određeni način iznevjerio i
napustio. Ostatak dana Rider je proveo leţeći na kauču u
uredu, u tami, i nijemo se molio za to da se na koncu pokaţe
kako je ispravno postupio. Pritom je, duboko u srcu, znao da
nije pogriješio.

8
Ramseyjevi pomoćnici nikako me ne prestaju gnjaviti u vezi
s onim što ste rekli neki dan, sutkinjo Knight... o tome kako
bi siromasi trebali imati određene olakšice. — Sara pogleda
ţenu koja je beskrajno smireno sjedila za radnim stolom.
Sutkinja Knight i dalje je pregledavala dokumente, ali na li-
cu joj je zatitrao osmijeh. — U to ni najmanje ne sumnjam.
Obje su znale da su Ramseyjevi pomoćnici nalik na izvrsno
uvjeţbanu skupinu komandosa. Posvuda imaju doušnike koji
traţe sve što bi moglo imalo zanimati predsjednika suda i
biti vaţno za njegove planove. Gotovo i nema stvari koja im
promakne. Svaka riječ, uzvik, sastanak, slučajni razgovor na
hodniku, sve se to marljivo biljeţi, analizira i katalogizira
radi eventualnih budućih potreba.
— Znači da ste svjesno izazvali takvu reakciju?
— Sara, koliko god mi se to moţda ne sviđa, pod ovim je
krovom na snazi određena procedura s kojom se čovjek mora

53
 kika☺crostuff.net

boriti. Neki to nazivaju igrom, čak i sportom. Ja ne. Ali ne

mogu zaţmiriti i reći da taj sustav ne postoji. Predsjednik
me toliko ne brine. Stavovi koje namjeravam zauzeti u nizu
slučajeva Ramseyu ni u snu ne bi bili po volji. To znamo i on
i ja.
— Zato šaljete probni balon ostalim sucima...
— Djelomično je tako. Osim toga, rasprava je javni forum za
otvoreno iznošenje mišljenja.
— Znači, i javnosti. — Sara je vrlo brzo povezivala stvari. —
I medijima?
Sutkinja Knight odloţi papire i sklopi ruke, zagledana u
mlađu ţenu. — Na ovaj Sud javno mnijenje utječe više nego
što bi se mnogi usudili priznati. Neki bi ovdje voljeli da se
status quo očuva zauvijek. Ali Sud mora ići dalje.
— A to ima veze sa slučajevima koje ste mi povjerili za prip-
remu... o izjednačavanju prava na školovanje siromašnih
slojeva?
— To me osobito zanima. — Elizabeth Knight odrasla je u
istočnome Teksasu, usred pustoši, no otac joj je bio bogat.
Stoga se školovala u prvoklasnim ustanovama i često se
pitala kako bi ţivjela da joj je otac bio siromašan kao u
slučaju tolikih osoba s kojima je odrastala. Svi suci na ovu
funkciju donose određenu psihološku prtljagu, a Elizabeth
Knight u tome nikako nije bila iznimka. — Više o tome za-
sada doista ne bih...
— A Blankley? — upita Sara, misleći na slučaj olakšica za
pripadnike manjinskih skupina na drţavnim sveučilištima
koji je Ramsey tako temeljito srezao.
— 0 njemu još, dakako, nismo glasali, Sara, pa ne mogu od-
rediti kako će na koncu završiti. — Glasanje se odvija u
potpunoj tajnosti, čak i bez zapisničara ili tajnice. Međutim,
svi koji stalnije prate Sud, kao i pomoćnici koji su
svakodnevno u zgradi, bez većih poteškoća predviđaju odnos
snaga, iako je bilo slučajeva kada su suci iznenadili
promatrače. Po potištenom pogledu sutkinje Knight bilo je,
međutim, jasno kako stoje stvari u slučaju Blankley.

54
 kika☺crostuff.net

A Sara je također znala čitati iz taloga u kavi. Michael Fiske

imao je pravo. Ostaje još samo pitanje koliko će sluţbeno
mišljenje biti sveobuhvatno.
— Šteta što me neće biti kada bi se eventualno mogli vidjeti
plodovi mojih istraţivanja i priprema — reče Sara.
— Nikad se ne zna. Vratila si se na drugi mandat. Michael
Fiske kod Tommyja je već i treći. Voljela bih da se opet
vratiš.
— Baš je neobično što ste ga spomenuli. I Michael se raspi-
tivao za vašu opasku. Učinilo mu se da bi Murphy mogao
objeručke prihvatiti sve što nudite u vezi s olakšicama za
siromahe.
Sutkinja Knight se nasmiješi. — Michael to najbolje zna.
Odnos suca i pomoćnika valjda i ne moţe biti prisniji nego u
njihovu slučaju.
— Michael o Sudu zna najviše od sviju, čini mi se. Toliko da
to čovjeka neki put i zastrašuje.
Sutkinja je pomnije promotri. — Mislila sam da ste ti i Mic-
hael bliski.
— I jesmo. Hoću reći, dobri smo prijatelji. — Sara se zaru-
meni, budući da ju je sutkinja Knight i dalje promatrala.
— Nećete nam poslati pozivnice za vjenčanje, zar ne? —
Sutkinja se srdačno nasmiješi.
— Molim? Ne, ne, nikako. Samo smo prijatelji.
— Tako, znači. Oprosti, Sara, to me se nikako ne tiče.
— Sve je u redu. Često smo zajedno. Uvjerena sam da mnogi
pretpostavljaju i da smo više od prijatelja. Hoću reći,
Michael je vrlo privlačan muškarac, očito vrlo pametan.
Očekuje ga blistava budućnost.
— Sara, nemoj me pogrešno shvatiti, ali imam dojam da sa-
mu sebe pokušavaš u nešto uvjeriti.
Sara spusti pogled. — Vjerojatno imate pravo.
— Prihvati savjet ţene koja ima dvije odrasle kćeri. Nemoj
ţuriti. Neka sve ide prirodnim tokom. Imaš više nego
dovoljno vremena. Ovdje završavaju majčinski savjeti.
Sara se nasmiješi. — Hvala.

55
 kika☺crostuff.net

— Nego, kako napreduje priprema izvještaja za slučaj

Chance?
— Znam da Stephen na tome radi bez prekida.
— Steven Wright u tom se slučaju baš nije pokazao na razini
zadaće.
— Ali doista daje sve od sebe.
— Moraš mu pomoći, Sara. Ti si prvi pomoćnik. Dokument
sam trebala imati još prije dva tjedna. Ramsey je skupio
veliku zalihu streljiva, a svi su presedani na njegovoj strani.
Prilika će mi se ukazati samo ako budem najmanje na
njegovu nivou.
— Odsada mi je to prvi prioritet.
— Izvrsno.
Sara ustane. — I mislim da ćete izvrsno srediti predsjednika
suda.
Obje su se nasmiješile. Elizabeth Knight Sari je postala go-
tovo druga majka, zamijenivši majku koju je gospođica
Evans izgubila još kao dijete.
Kada je Sara izišla, sutkinja Knight se naslonila. Poloţaj u
kojem se nalazi vrhunac je cijelog ţivota ispunjenog
marljivim radom i ţrtvovanjem, srećom i umijećem. U braku
je s uglednim senatorom, muškarcem kojeg voli i koji voli
nju. Jedna je od tek tri ţene koje su ikada navukle togu suca
Vrhovnog suda. Istodobno osjeća i veliku zahvalnost i silnu
moć. Predsjednik koji ju je predloţio još je na toj funkciji. U
njoj je vidio pouzdanog stručnjaka centrističkih stavova.
Politički nije bila osobito aktivna, pa baš i nije mogao
očekivati da će se pokoravati interesima njegove stranke, no
vjerojatno je očekivao da će biti pasivna i rješenje istinski
presudnih pitanja prepuštati izabranim predstavnicima
naroda.
Kod nje se nije moglo govoriti o duboko ukorijenjenoj filozo-
fiji kao u slučaju Ramseyja i Murphyja. Oni odlučuju ne
toliko na temelju činjenica, koliko na temelju široko
definiranih pozicija koje pojedini slučaj zastupa. Murphy ni
u snu ne bi glasao za ili protiv slučaja koji ide u prilog

56
 kika☺crostuff.net

smrtnoj kazni. Ramsey bi prije umro nego što bi u

slučajevima koji se odnose na prava prijestupnika stao na
optuţenikovu stranu. Elizabeth Knight nije bila u stanju
tako birati strane. Ona je išla od slučaja do slučaja, od
podnositelja do podnositelja. U beskonačnost se mučila i
zdvajala proučavajući činjenice. I premda je razmišljala o
širim implikacijama odluka Suda, brinulo ju je i načelo pra-
vednosti prema konkretnim stranama u sporu. A to je često
značilo da upravo ona daje presudan glas u mnogobrojnim
slučajevima, što joj zapravo i nije smetalo. Ne sluţi za ukras;
ovamo je došla kako bi obavljala vaţan posao i djelovala na
odluke.
Tek je sada zapravo spoznala koliko moţe biti utjecajna. A
odgovornost koja ide uz takvu moć spuštala ju je na zemlju i
u njoj budila skromnost. Ujedno budila i strah. Zbog te bi
odgovornosti često leţala u krevetu i piljila u strop, dok bi
suprug uz nju spavao snom pravednika. Ipak, pomisli sada s
osmijehom, nema posla koji bi radije obavljala; nema toga
čemu bi radije posvetila ţivot.

9
John Fiske ušao je u zgradu koja se nalazila u
richmondskome West Endu. Sluţbeno je bila riječ o domu za
umirovljenike, no ljudi su onamo zapravo, kratko i jasno,
dolazili umrijeti. Dok je dugačkim koracima prolazio
hodnikom, Fiske je nastojao ne obazirati se na stenjanje i
povike. Vidio je nemoćna tijela, pognute glave, beskorisne
udove, tijela u kolicima, poredana uza zid poput kolica u sa-
moposluzi, ljude koji čekaju plesnog partnera. A taj plesni
partner neće se nikad pojaviti.
On i otac morali su skupiti svu snagu i odlučnost kako bi na-
pokon donijeli odluku da onamo smjeste Johnovu majku.
Michael Fiske nkad se nije istinski suočio s činjenicom da im
majka više ne zna za sebe, da joj je Alzheimerova bolest
odnijela sve umne sposobnosti. Lako je uţivati u lijepim
trenucima. Čovjekova prava vrijednost pokazuje se u tome

57
 kika☺crostuff.net

kako se nosi s teškim trenucima. Po mišljenju Johna Fiskea,

njegov je brat Mike na tom ispitu doţivio katastrofalan
neuspjeh.
Javio se na recepciju. — Kako joj je danas? — upita po-
moćnicu ravnatelja. Kao česti posjetitelj, poznavao je svo
osoblje.
— Imala je i boljih dana, Johne, ali tvoj će je dolazak malo
pokrenuti — odgovori mu ţena.
— A-ha — promumlja Fiske, odlazeći u smjeru sobe za
posjete.
Majka ga je već čekala, odjevena, kao i svaki put, u kućnu
haljinu i papuče. Pogled joj je besciljno lutao, usne se micale,
ali iz njih nije dopirao glas. Kada se pojavio na vratima,
pogledala ga je i na licu joj se pojavio osmijeh. On priđe i
sjedne joj nasuprot.
— Kako je moj mali Mikey? — upita Gladys Fiskea, njeţno
mu milujući lice. — Kako je mamina beba?
Fiske duboko udahne. Svaki put isto, prokleto isto; i tako već
dvije godine. Razoreni mozak Gladys Fiske u njemu
prepoznaje Mikea, do konca ţivota, majka će u njemu vidjeti
njegova brata.
John Fiske nekako se posve izgubio iz njezina sjećanja, kao
da se nije ni rodio.
On joj obzirno dodirne ruke, dajući sve od sebe kako bi pri-
mirio neizmjernu frustriranost koju je osjećao. — Dobro. Sve
je u redu. I tata je dobro. — Zatim još tiho doda: — Johnny je
također dobro i pita za tebe. Uvijek.
Samo prazan pogled. — Johnny?
Fiske je tako pokušavao svaki put, a reakcija je uvijek bila
identična. Zašto je zaboravila njega, a ne njegova brata?
Nešto skriveno duboko u njoj omogućilo je bolesti da iz
njezina ţivota posve izbriše njegov identitet. Zar joj njegovo
postojanje nikada nije bilo toliko vaţno, zar ga nikada nije
snaţno osjećala? A upravo je on bio sin koji je roditeljima
uvijek bio pri ruci, uvijek na raspolaganju. Pomagao im je još
kao dječak, uz njih ostao i kao odrastao muškarac. Od

58
 kika☺crostuff.net

davanja velikog dijela plaće, do penjanja na krov jednog

nepodnošljivo vrućeg kolovoskog dana, usred paklenski
napornog suđenja, kako bi starom pomogao da postavi novu
šindru, jer ovaj nije imao novca za majstore. Dok je Mike
uvijek bio njihov miljenik, uvijek išao svojim putem,
sebičnim putem, razmišljao je Fiske... Mikea su uvijek dizali
u nebo, govorili kako će proslaviti obitelj. Ipak, Fiske je znao
da njegovi roditelji u stvarnosti nikada nisu imali tako
ekstremno suprotne poglede na sinove... No njegov je bijes
iskrivio istinu, naglasio sve loše i potkopao dobro.
— Mikey? — reče ona zabrinuto. — Kako su djeca?
— Dobro, nema problema, rastu kao koprive. Uţasno su ti
slična. — Zbog toga što se morao pretvarati da je vlastiti
brat i da ima djecu, Fiske bi se bio najradije bacio na pod i
počeo urlati.
Ona se nasmiješi i prstima dodirne vrhove kose.
On se uhvati toga. — Frizura ti je odlična. Tata kaţe da
nikada nisi bila ovako zgodna. — Gladys Fiske veći je dio
ţivota bila ţena privlačna izgleda, što joj je oduvijek bilo vrlo
vaţno. Alzheimerova je, u njezinu slučaju, ubrzala starenje.
Fiske je znao da bi se uţasno uzrujala da zna kako izgleda.
Nadao se da se njegova majka i dalje vidi kao
dvadesetogodišnjakinja koja ne moţe biti ljepša.
Sada joj je predao zamotuljak koji je donio. Ona ga prihvati
radosno poput djeteta i podere omot. Oprezno dodirujuću
četku, pomno ju je provukla kroz kosu.
— Nešto najljepše što sam ikada vidjela.
Isto bi govorila za sve što joj je donosio. Papirne maramice,
ruţ za usne, album. Nešto najljepše što je ikada vidjela.
Mike. Kad god bi je posjetio, novi su se bodovi pripisivali
njegovu bratu. Fiske se prisili na to da odbaci takve misli,
tako da je na koncu s majkom proveo ugodnih sat vremena.
Neizmjerno ju je volio. Da je mogao, golim bi rukama iz nje
istrgnuo bolest koja joj je uništila mozak. A budući da to nije
moguće, učinit će sve što je potrebno samo da bude s njom.
Čak i pod tuđim imenom.

59
 kika☺crostuff.net

Izišavši iz staračkog doma, Fiske se odvezao do očeve kuće.

Skrenuvši u dobro poznatu ulicu, promotrio je granice prvih
osamnaest godina svojega ţivota, granice koje su se sada
raspadale: oronule kuće s kojih se ljušti boja i čiji su
trijemovi na rubu urušavanja, ovješene ţičane ograde, suhi i
neuređeni travnjaci pred kućama koji vode do uskih,
ispucalih ulica u kojima su parkirane dvije kolone pretpo-
topnih, isluţenih fordova i chevyja. Prije pedeset godina bila
je to tipična četvrt mladih parova u vrijeme postratovskih
masa, ljudi nepokolebljivo uvjerenih da će ţivot s vremenom
postajati samo bolji. Kod onih koji nisu prešli taj most do
blagostanja, najočitiju promjenu u isluţenim ţivotima
simbolizirao je drveni prilaz za invalidska kolica postavljen
na stube pred ulazom. Dok je promatrao jedan od takvih
prilaza, Fiske je pouzdano znao da bi se, da je mogao birati,
odlučio za invalidska kolica umjesto propadanja majčina
mozga.
Zaustavio se na prilazu očevoj pomno odrţavanoj kući. Što se
četvrt više raspadala, to se starac više trudio da se odupre
općem trendu. Moţda kako bi još malo na ţivotu odrţao
prošlost. Moţda u nadi da će se njegova ţena vratiti kući kao
dvadesetogodišnjakinja, svjeţa i zdrava uma. Stari je buick
stajao pred garaţom, pomalo hrđav, ali besprijekorno
uređena motora, zahvaljujući vlasniku, stručnome
mehaničaru. Fiske je oca ugledao u garaţi, u uobičajenoj
odori: bijeloj majici kratkih rukava i plavim radnim
hlačama. Stajao je nadvijen nad nekim motorom ili dijelom
motora. Otkako je otišao u mirovinu, Ed Fiske bio je
najsretniji kada bi mu prsti bili puni masti, a dijelovi nekog
sloţenog motora ili naprave razasuti posvuda oko njega.
— U hladnjaku ima piva — reče Ed i ne podiţući pogled.
Fiske otvori stari hladnjak koji je njegov otac drţao u garaţi
i izvadi bocu Millera. Sjeo je na staru klimavu kuhinjsku
stolicu i stao promatrati oca kako radi, kao što je to činio i
kao dječak. Oduvijek ga je opčinjavala spretnost očevih

60
 kika☺crostuff.net

ruku, način na koji s punim pouzdanjem točno zna kamo

pripada koji dio.
— Danas sam bio kod mame.
Davno uvjeţbanim pokretom Ed zapaljenu cigaretu odgurne
u desni kut usta. Mišićave podlaktice napinjale su se i
opuštale dok je zatezao maticu.
— Ja idem sutra. Nekako sam mislio da bih se mogao urediti
i lijepo odjenuti, kupiti cvijeće, donijeti ručak koji će
pripremiti Ida. Tako da bude doista nešto posebno. Samo za
nas dvoje.
Ida German bila je njegova prva susjeda. U toj je četvrti ţi-
vjela najduţe od sviju. Njegovu je ocu bila divna prijateljica
sve otkako je ostao bez supruge.
— Bit će oduševljena. — Fiske je pijuckao pivo, smiješeći se
pri pomisli na njih dvoje zajedno.
Ed dovrši posao, još nekoliko trenutaka čisteći ruke krpom
natopljenom benzinom. Zatim i on uzme pivo i sjedne na
staru kutiju za alat, nasuprot sinu.
— Jučer sam razgovarao s Mikeom — reče.
— Stvarno? — reče Fiske bez tračka zanimanja.
— Ide mu jako dobro na sudu. Znaš da su ga traţili da osta-
ne još godinu. Izgleda da je stvarno dobar.
— Uvjeren sam da nikada nisu imali boljeg odvjetnika. —
Fiske ustane i priđe otvorenim vratima. Duboko udahnuvši,
osjećao je kako mu se pluća ispunjavaju mirisom tek
pokošene trave. Dok su odrastali, on i brat svake su subote
kosili travu, obavljali sitne poslove, a nakon toga obitelj je
sjedala u divovski karavan i odlazila u redovitu tjednu
kupnju u samoposlugu A&E Kada su bili uistinu dobri, is-
pravno obavili sve poslove, kada nisu prekratko podšišali
travu, dobivali su gazirani sok iz automata koji se nalazio
ispred ulaza u samoposlugu. Njima je to bilo pravo tekuće
zlato. Fiske i brat cijeli su tjedan razmišljali o tom hladnom
soku. U djetinjstvu i ranoj mladosti bili su toliko bliski.
Zajedno su raznosili jutarnje izdanje Times Dispatcher
zajedno sudjelovali u sportskim aktivnostima, iako je John

61
 kika☺crostuff.net

bio tri godine stariji. Mike je u tjelesnome smislu bio toliko

nadaren da je već u prvom srednje nastupao za školske
reprezentacije. Braća Fiske. Svi su ih znali, svi su ih
poštivali. Zlatno doba. Koje je završilo. Sada se okrene i
pogleda oca.
Ed je odmahivao glavom. — Znaš da je Mike odbio profe-
sorski posao na jednom od onih uglednih pravnih fakulteta,
Harvardu ili tako nešto, samo da bi ostao na Sudu? Imao je i
hrpu ponuda velikih odvjetničkih tvrtki. Pokazao mi je...
Boţe, spominjali su lovu o kakvoj ne mogu ni sanjati. — Po
njegovu je tonu bilo očito koliko se ponosi.
— Sretno mu bilo — reče Fiske ironično.
Ed se iznenada pljesne po bedru. — Što je tebi, Johnny?
Zašto si, dovraga, toliko protiv brata?
— Protiv njega nemam baš ništa.
— Zašto se onda, dovraga, vas dvojica ne slaţete kao neka-
da? Razgovarao sam s Mikeom. Do toga nije došlo zbog
njega.
— Čuj, tata, on ima svoj ţivot, ja imam svoj. I ne sjećam se
da si ti baš bio osobito blizak sa stricem Benom.
— Moj je brat bio propalica i pijanac. Tvoj brat nije ni jedno
ni drugo.
— To nisu jedini poroci na svijetu.
— Dobijesa, jednostavno te ne razumijem, sinko.
— Nisi jedini.
Ed ugasi cigaretu na betonskome podu, ustane i nasloni se
na zid. — Među braćom nema mjesta ljubomori. Trebao bi
biti sretan zbog njegovih uspjeha.
— Oh, pa ti, znači, misliš da sam ljubomoran?
— Jesi li ljubomoran?
Fiske otpije još gutljaj piva i pogleda metar visoku ţičanu
ogradu na rubovima očeva malenog vrta iza kuće.
Trenutačno je bila obojena tamnozeleno. Tijekom godina na
njoj su se izmijenile raznorazne boje. John i Mike bojali su
ogradu svako ljeto, a boja je ovisila o tome za koju je
prijevozničku tvrtku Ed u to vrijeme radio, te koja im je boja

62
 kika☺crostuff.net

preostala nakon redovitog godišnjeg bojanja u uredima.

Fiske pogleda jabuku koja je raširila krošnju u jednom kutu
vrta. Sada je pokaţe odmahujući bocom. — Imaš gusjenice.
Donesi mi plamenik.
— Ja ću to srediti.
— Tata, ne voliš se penjati čak ni na stolicu.
Fiske svuče sako, iz garaţe uzme ljestve, te plamenik koju
mu je dodao otac. Zapalivši plamen, postavio je ljestve pod
veliko gnijezdo i uspeo se. Potrajalo je nekoliko minuta, no
na koncu se gnijezdo malo-pomalo raspalo pod visokom
temperaturom. Fiske se spusti i ugasi plamen, dok je njegov
otac već skupljao ostatke gnijezda.
— Eto, upravo si svjedočio onome što me smeta kod Mikea.
— Kako? — Ed je bio zbunjen.
— Kada je Mike posljednji put došao pomoći? Dovraga, kada
je posljednji put uopće posjetio bilo tebe bilo mamu?
Ed se počeše po čekinjama na licu i u hlačama potraţi novu
cigaretu. — Ima puno posla. Dođe kad moţe.
— A-ha.
— Radi vaţne stvari za vladu. Pomaţe svim tim sucima. Do-
bijesa, pa to je najviši sud u zemlji, to znaš...
— Znaš što, tata, i ja imam podosta posla.
— Znam, sine. Ali...
— Ali, znam, to je drugo. — Fiske prebaci sako preko rame-
na i obriše znoj iz očiju. Uskoro će se pojaviti komarči. Tako
se sjetio vode. Njegov otac i dalje ima prikolicu u kampu uz
rijeku Mattaponi. — Jesi u skorije vrijeme bio u kampu?
Ed odmahne glavom, osjećajući olakšanje zbog promjene
teme. — Ne, ali planiram uskoro. Isplovi prije nego što
postane prehladno.
Fiske s čela obriše još jednu kap znoja. — Javi mi se, pa
moţda pođem s tobom.
Ed sada pomnije pogleda starijeg sina. — Kako ţiviš?
— U profesionalnome smislu? Ovaj tjedan dva izgubio, dva
dobio. U posljednje vrijeme to smatram prihvatljivim
omjerom.

63
 kika☺crostuff.net

— Samo budi na oprezu, sine. Znam da čvrsto vjeruješ u to

što radiš i sve to, ali braniš hrpu vraški opasnih tipova. Neki
od njih moţda te se sjećaju i iz policijskih dana. Noću ne
spavam razmišljajući o tome.
Fiske se nasmiješi. Oca voli koliko i majku, na svojevrstan
muško suptilan način, čak i više. Pomisao na to da njegov
otac i dalje ne spava zbog njega, u njemu je učvrstila osjećaj
sigurnosti. Sada ga pljesne po leđima.
— Bez brige, tata, uvijek sam na oprezu.
— A ono drugo?
Fiske nesvjesno dodirne prsa. — Nema problema. Dovraga,
ovako ću vjerojatno doţivjeti i stotu.
— Nadam se, sine — reče njegov otac krajnje uvjerljivo, dok
je promatrao sina na odlasku.
Ed samo odmahne glavom, pomislivši kako su se njegovi si-
novi udaljili jedan od drugoga i kako on tu ne moţe baš
ništa. — Dobijesa — reče, budući da mu na pamet nije
padalo ništa drugo, te sjedne na sanduk kako bi dovršio pivo.

10
Već u cik zore Michael Fiske tiho je pjevušio prolazeći
širokim predvorjem, pod visokim svodom, prema uredu
interne pošte. U trenutku kada je ušao, sluţbenik podigne
pogled. — Odlično odabran trenutak. Jedna je pošiljka
upravo stigla.
— Ima i nešto iz zatvora? — upita Michael, misleći na sve
veći broj zahtjeva koje šalju zatvorenici. Većina ih je
podnjjeta in forma pauperis, dakle osobno, od strane osobe
koja ne raspolaţe ni minimalnim novčanim sredstvima. Za
takve je zahtjeve postojao zasebni sudski raspored rada,
toliko velik da mu je dodijeljen i poseban sudski pomoćnik. U
tim IFP-ovima, kako ih je zvalo sudsko osoblje, obično je bilo
i humorističnih elemenata, među apsurdnim tvrdnjama i
traţenjima, no povremeno je bilo i slučajeva dostojnih
rasprave pred Sudom. Michael je znao da su neke od
najvaţnijih odluka Vrhovnog suda nastale upravo iz IFP-ova

64
 kika☺crostuff.net

— i to je bio razlog njegova jutarnjeg obreda, traţenja

prizivnog zlata među hrpama dokumenata.
— Na temelju ţvrljotina koje sam dosada pokušao dešifrira-
ti, reklo bi se da ima — odgovori sluţbenik.
Michael uzme jednu kutiju i odnese je u kut. Unutra se nala-
zila hrpa prituţaba, rukom ispisanih osobnih tragedija,
cijela niska tvrdnji o raznoraznim nepravdama. No ništa od
toga nije bilo moguće tek tako odbaciti. Autori mnogih
pisama nalazili su se u zatvoru u iščekivanju smrtne kazne;
njima je Vrhovni sud posljednja nada prije zakonski
sankcioniranog okončanja ţivota.
Sljedeća dva sata Michael je prekopavao po kutiji. U tome je
sada već bio vrlo spretan. Bilo je to nešto poput vještog i
stručnog čišćenja kukuruznih klipova: bez napora i
zastajkivanja, njegov je um munjevito čitao dugačke
dokumente, odmah dolazio do ključnih pojmova i
argumenata, unatoč svoj sili kićenih pravnih izraza, uspo-
ređivao ih sa slučajevima već uvrštenima u dnevni red, kao i
presedanima u posljednjih pedeset godina koje je izvlačio iz
pamćenja; zatim ih je odlagao i prelazio na nešto drugo.
Međutim, po isteku dva sata nije mogao ustvrditi da je
naišao na nešto osobito zanimljivo.
Već je pomislio kako bi mogao otići u svoj ured kada mu se u
ruci našla posve obična ţutosmeđa omotnica. Adresa
primatelja bila je natipkana strojno, ali nije bilo adrese
pošiljatelja. Neobično, pomisli Michael. Ljudi koji traţe
saslušanje pred Vrhovnim sudom obično ţele da ruka pravde
točno zna gdje ih moţe pronaći, za malo vjerojatan slučaj da
ih uvrsti na dnevni red. Za omotnicu je, međutim, bio
zalijepljen i lijevi dio potvrde o prijemu preporučene pošiljke.
On otvori omotnicu i izvadi dva lista. Jedna je od funkcija
ureda interne pošte zajamčiti da svi podnesci odgovaraju
sudskim standardima. U slučaju podnositelja koji tvrde da
nemaju sredstava, a u slučaju uspješnosti podneska, Sud se
odriče pojedinih zahtjeva o podnošenju, kao i naknada, a
moţe pokriti čak i dio troškova pravnog zastupanja, iako

65
 kika☺crostuff.net

odvjetnik ne naplaćuje svoje usluge. Čast je već i sama

činjenica da nekoga zastupate pred Vrhovnim sudom. Status
podnositelja bez sredstava stječe se molbom, te izjavom koju
potpisuje zatvorenik, a u kojoj, u biti, navodi da nema baš
ništa. U omotnici nije bilo ni molbe ni izjave, uoči odmah
Michael. Ţalbu će morati odbiti.
Kada je počeo čitati ono što je izvukao iz omotnice, u njemu
su se raspršile sve sumnje: ţalba nema apsolutno nikakvih
nedostataka. Kada je sve pročitao, znoj s dlanova i prstiju
već je počeo ostavljati trag na papiru. U prvi mah pomislio je
kako će papire vratiti u omotnicu i lijepo zaboraviti cijelu
priču. No sada mu se ipak činilo da mora nešto poduzeti, jer
je imao osjećaj da je vlastitim očima vidio zločin.
— Hej, Michael, upravo su te zvali iz Murphyjeva ureda —
reče mu sluţbenik. Kako se Michael nije odazvao, čovjek
ponovi: — Michael? Traţi te sudac Murphy.
Michael kimne, napokon se uspijevajući koncentrirati na
nešto drugo, osim dokumenata koje je i dalje drţao u ruci.
Kada se sluţbenik posvetio svojim obavezama, Michael ih je
vratio u omotnicu. Još je nekoliko trenutaka oklijevao.
Sljedećih nekoliko sekunda moglo bi biti presudno za
njegovu cjelokupnu odvjetničku karijeru, čitav njegov ţivot.
Na koncu, kao da mu ruke djeluju neovisno od mozga i misli,
spremio je omotnicu u aktovku. Time je, budući da Sud još
nije sluţbeno zaprimio ţalbu, upravo, među ostalim
protuzakonitim djelima, počinio i kazneno djelo krađe
savezne imovine.
Dok je munjevito izlazio iz sobe, zamalo se izravno sudario
sa Sarom Evans.
Ona se u prvi tren nasmiješi, no izraz njezina lica brzo se
promijenio kada ga je bolje pogledala. — Michael, što se
dogodilo?
— Ništa, sve je u redu.
Ona ga čvrsto uhvati za ruku. — Nije. Drhtiš, a lice ti je
blijedo poput zida.
— Čini mi se da me hvata prehlada ili tako nešto.

66
 kika☺crostuff.net

— U tom slučaju moraš poći kući.

— Potraţit ću aspirin. Sve će biti u redu.
— Siguran si?
— Sara, doista moram ići. — On se počne udaljavati, praćen
njezinim zabrinutim pogledom.
Preostali dio dana prolazio mu je beskonačno sporo, tako da
se nebrojeno puta zatekao kako pilji u aktovku i razmišlja o
njezinu sadrţaju. Kasno te večeri, nakon što je napokon
dovršio sve poslove za Sud, motociklom se koliko je mogao
brţe vratio u svoj stan na Capitol Hillu. Zaključavši vrata,
ponovno je izvadio omotnicu. Odmah je iz aktovke uzeo i ţuti
pisaći blok, te sve odnio na stol u minijaturnoj kuhinji.
Sat vremena poslije, naslonio se i zagledao u opširne
bilješke. Potom je otvorio prijenosno računalo i sve prepisao i
pohranio na hard-disku, pritom mijenjajući, poigravajući se
novim mogućnostima, rasvjetljavajući probleme iz drukčijih
kuteva. Bila je to njegova dugogodišnja navika. Odlučio je na
problem navaliti kao i u svim ostalim slučajevima.
Informacije iz podneska provjerit će koliko je moguće
pomnije. Najvaţnije će biti potvrditi da navedena imena
odgovaraju osobama na koje misli. Bude li sve izgledalo u
redu i legitimno, vratit će omotnicu u internu poštu. Pokaţe
li se da je očito riječ o šali, djelu neuračunljivog uma ili
zatvoreniku kojeg vodi slijepa mrţnja i ţelja za osvetom,
uništit će, odlučio je, i omotnicu i njezin sadrţaj.
Michael pogleda kroz prozor, prema suprotnoj strani ulice i
bizu stisnutih kuća pretvorenih u stanove nalik na njegov.
Mladi vladini duţnosnici ţive u tom saću. Polovica ih je još
na poslu, ostali su u krevetu, gdje ih muče noćne more zbog
nedovršenih poslova od nacionalne vaţnosti. Tako će biti
barem do pet, kada će trebati ustati. Tamu u koju se bio
zagledao prekidao je samo snop iz svjetiljke na uglu. Vjetar
se u međuvremenu pojačao, a temperatura pala uoči sve
bliţe oluje. Centralno u staroj zgradi još nije počelo raditi i
on kroz prozor iznenada osjeti hladnoću. Stoga je iz ormara
uzeo pulover, navukao ga i vratio se do prozora.

67
 kika☺crostuff.net

Nikada nije ni čuo za Rufusa Harmsa. Prema navedenim

datumima, čovjek je u zatvoru završio kada je Michaelu bilo
tek pet godina. Pravopis je bio katastrofalan, slova i riječi
formirane nespretno i nemarno, kao da je neko dijete prvi
put pokušalo napisati pismo. U natipkanom pismu donekle
se objašnjavala povijest slučaja i bilo je očito da ga je
sastavila daleko obrazovanija osoba. Moţda neki odvjetnik,
pomisli Michael. Formulacije su odisale poznavanjem prava,
iako je bilo očito da je autorova namjera bila ostati
anoniman, kako osobno, tako i profesionalno. U obavijesti
koju je poslala američka vojska, stajalo je u strojem pisanom
pismu, traţile su se određene informacije od Rufusa Harmsa.
Međutim, Rufus Harms poriče da je i u jednom trenutku
sudjelovao u programu u koji ga navodno smješta Vojska.
Sve je to paravan, tvrdi Harms, za zločin koji je za posljedicu
imao stravičnu pogrešku u provođenju pravde — pravosudni
fijasko zbog kojeg je iščezla četvrtina njegova ţivota.
Odjednom osjećajući novu toplinu, Michael se licem nasloni
na gotovo ledeni prozor i duboko udahne. To što čini
eklatantno je kršenje prava pojedinca da zatraţi saslušanje
pred sudom. Michael cijeli ţivot vjeruje u čovjekovo
neotuđivo pravo na pristup pravosuđu, bez obzira na
bogatstvo. Ti dokumenti ne mogu se opozvati ili proglasiti
bezvrijednima. Pomalo se tješio činjenicom da bi ţalba bila
odbijena zbog hrpe tehničkih manjkavosti.
Ali ovaj je slučaj drukčiji. Čak i ako je laţan, mogao bi uţas-
no naškoditi ugledu nekolicine vrlo vaţnih ličnosti. A ako je
istinit? On zatvori oči. Molim te, Boţe, samo da nije tako,
molio je u sebi.
Okrenuvši glavu, pogledao je telefon. Odjednom se počeo pi-
tati bi li trebao nazvati brata i od njega zatraţiti savjet. John
je upućen u određene stvari u kojima njegov brat baš i ne
stoji najbolje. Moţda bi on mogao znati kako je najbolje
postupiti. Michael je oklijevao još nekoliko trenutaka,
zapravo ne ţeleći priznati da mu je potrebna pomoć, osobito
iz jednog takvog izvora. Od čovjeka koji ga uznemiruje i od

68
 kika☺crostuff.net

kojeg se uţasno udaljio. No na taj način moţda bi se nekako

uspio vratiti u bratov ţivot. Greška nije isključivo na jednoj
strani; Michael je u međuvremenu sazrio dovoljno da shvati
koliko je krivnja relativan i neuhvatljiv pojam.
Podignuo je slušalicu i okrenuo broj. Javila mu se sekretari-
ca, zbog čega mu je dijelom bilo i drago. Ostavio je poruku,
zamolio brata za pomoć, ne otkrivajući ništa više. Spustivši
slušalicu, ponovno je otišao do prozora. Vjerojatno je i bolje
što mu se brat nije javio. John na sve najčešće gleda
isključivo u crno-bijelim okvirima, što zapravo simbolizira i
način na koji ţivi.
Negdje već pred jutro Michael je utonuo u san, sve uvjereniji
da će se uspjeti othrvati toj mogućoj noćnoj mori, kakav god
na koncu imala ishod.

11
Tri dana nakon što je Michael Fiske uzeo omotnicu iz
interne
pošte, Rufus Harms ponovno je nazvao ured Sama Ridera, no
tajnica ga je obavijestila da je odvjetnik na sluţbenome putu.
Dok su ga vodili natrag u ćeliju, Rufus se na hodniku
mimoišao s jednim muškarcem.
— U posljednje vrijeme nešto često telefoniraš, Harms. Imaš
firmu za katalošku prodaju ili tako nešto? — Čuvari su se na
te riječi glasno nasmijali. Vic Tremaine imao je oko metar
osamdeset, gotovo bijelu, kratko podšišanu kosu, naborano
lice i bio građen poput tenka. Bio je to drugi čovjek Fort
Jacksona. Samome sebi dao je, između ostalog, zadaću da što
je moguće češće i više poniţava Harmsa. Harms ne reče
ništa, samo strpljivo stojeći dok ga je Tremaine mjerkao od
glave do pete.
— Što je traţio tvoj odvjetnik? Smislio je novu obranu za to
što si ubio onu curicu? U tome je stvar? — Tremaine se još
za korak pribliţi zatvoreniku. — Još ti se javlja u snu?
Nadam se da je tako. Znaš, slušam kako plačeš u ćeliji. —
Tremaine ga je otvoreno provocirao, a mišići na rukama i

69
 kika☺crostuff.net

ramenima zatezali su se nakon svake riječi, vene na vratu

iskakale, kao da se nekako nada da će Harms puknuti, nešto
pokušati, čime će se okončati zatvorenikov doţivotni boravak
u njegovoj ustanovi. — Plačeš poput nekakve bebe. Siguran
sam da su i roditelji one curice plakali. Siguran sam da bi te
rado golim rukama ščepali za vrat. Kao što si ti u rukama
drţao vrat njihova djeteta. Razmišljaš kada o tome?
Harms nije ni trepnuo. Usne su se zadrţale u vodoravnoj li-
niji, a cijelo vrijeme bio je zagledan u točku negdje iza
Tremainea. Harms je preţivio izolaciju, samicu, provokacije,
fizičko i mentalno zlostavljanje; sve ono što čovjek čovjeku
moţe činiti iz okrutnosti, straha i mrţnje, sve je to preţivio.
Tremaineove riječi, bez obzira na sadrţaj ili način na koji ih
je izgovarao, nisu mogle prodrijeti kroz zid koji ga okruţuje,
koji ga odrţava na ţivotu.
Naslutivši o čemu je riječ, Tremaine ustukne za korak. —
Mičite ga, da ga više ne gledam. — Dok se skupina
udaljavala, Tremaine im dovikne: — Vrati se čitanju Biblije,
Harms. Nikada nećeš doći bliţe raju.
John Fiske pojurio je za ţenom koja se udaljavala
predvorjem zgrade suda.
— Hej, Janet, imaš malo vremena?
Janet Ryan bila je vrlo iskusna tuţiteljica koja je trenutačno
davala sve od sebe kako bi jednog od Fiskeovih klijenata na
dugo vremena pospremila iza rešetaka. Usto je bila
privlačna i razvedena. Okrenuvši se prema njemu,
nasmiješila se. — Za tebe imam i malo više.
— Radi se o Rodneyju...
— Čekaj, podsjeti me malo. Ima više Rodneyja.
— Provala u prodavaonicu elektroničke opreme, sjever...
— Uporaba vatrenog oruţja, policijska potjera, prijašnja
kaţnjavanja... sjećam se.
— Tako je. U svakom slučaju, ni ti ni ja u tom slučaju ne ţe-
limo izlaziti pred sud.
— Evo i prijevoda, Johne: Nemaš ništa, a ja imam neoborive
argumente.

70
 kika☺crostuff.net

Fiske odmahne glavom. — Kod nekih dokaza mogla bi se

naći pred problemima povezanima s redoslijedom čuvanja.
— Mogla je vrlo neobična riječ, zar ne?
— I priznanje je puno rupa.
— Uvijek je tako. Ali ostaje činjenica da je tvoj tip profesio-
nalni kriminalac. A ja ću okupiti porotu koja će ga zatvoriti
na dugo, dugo vrijeme;
— Čemu onda uludo trošiti novac poreznih obveznika?
— Što predlaţeš?
— Provala i posjed ukradene robe. Odustani od te gadne
optuţbice za vatreno oruţje. U konačnici: pet godina minus
odleţano vrijeme.
Janet krene dalje. — Vidimo se na sudu.
— U redu, u redu, osam, ali moram razgovarati s tipom. Ona
se okrene i stane deklamirati, glavne točke izlaganja
označavajući podignutim prstima. — Priznat će sve, pa tako
i "gadnu optuţbicu za vatreno oruţje", dobit će deset godina,
zaboravi odleţa-no, i odsluţit će sve. Nakon toga još pet
godina uvjetne. Popisa li se na nenormalan način, vraća se
na još deset, bez pitanja. Izađete li pred sud, moţeš se
odmah kladiti na dvadeset godina. Odgovor mi treba odmah.
— Dovraga, Janet, gdje ti je suosjećanje?
— Čuvam ga za ljude koji su ga zasluţili. Kao što vjerojatno
pretpostavljaš, moj je popis vrlo kratak. Osim toga, ponuda
je krajnje velikodušna. Da ili ne?
Fiske prstima lupne po aktovci.
— Prvi put, drugi put... — reče tuţiteljica Ryan.
— U redu, dobro, dogovoreno.
— S tobom čovjek uvijek ugodno posluje, Johne. Usput, kako
bi bilo da me koji put nazoveš? Mislim, izvan radnog
vremena...
— Misliš da u tome ne bi bilo nekakvih sukoba interesa?
— Ni najmanje. Prijateljima uvijek dajem najmanji popust.
Udaljila se tiho pjevušeći, dok se Fiske naslonio na zid, od-
mahujući glavom.

71
 kika☺crostuff.net

Sat vremena poslije vratio se u ured i odbacio aktovku.

Po-dignuo je slušalicu, provjerio poruke kod kuće, slušao
snimljene glasove dok je već pisao bilješke za saslušanje koje
ga očekuje. Začuvši bratov glas, nije čak ni prestao pisati.
Jednim prstom izbrisao je poruku. Michaelov poziv bio je
rijetka pojava, ali ne i neviđena. Fiske mu se nikad ne bi
javio. Činilo mu se da njegov brat to sada čini samo da ga još
više udalji ili okrene protiv sebe. Čim je to pomislio, postalo
mu je jasno da ipak nije tako. Ustao je i pogledao ormar
prepun biljeţaka sa suđenja i pravnih priručnika. Iz njega
sada izvuče uokvirenu fotografiju. Bila je to jedna stara
slika. On je bio u policijskoj odori, a Mike je stajao uz njega.
Ponosni mlađi brat na pragu odrasle dobi, te stariji brat
stroga izraza lica, koji je u ţivotu već vidio dovoljno zla, a u
budućnosti ga očekuje još više. U stvarnosti je iz prve ruke
iskusio ruţnu stranu čovjekove prirode, a to proţivljava i
danas, samo bez uniforme. Ima tek aktovku, jeftino odijelo i
brz jezik. Metke je zamijenio riječima. I tako će biti do konca
ţivota. On vrati fotografiju na mjesto i sjedne. Međutim,
ponovno se zagledao u istu sliku, više se ne uspijevajući
koncentrirati.

Nekoliko dana poslije Sara Evans pokucala je na otvorena

vrata ureda Michaela Fiskea. U uredu nije bilo nikoga.
Michael je od nje posudio knjigu koja joj sada treba.
Pogledala je oko sebe, no nije je ugledala. A zatim je pod
radnim stolom ugledala njegovu aktovku. Kada ju je
podignula, već je po teţini shvatila da je nešto u njoj. Bila je
zaključana, no znala je šifru budući da ju je već nekoliko
puta posudila od njega. Sada je otvori i istog trenutka ugleda
dvije knjige i papire. Međutim, među njima nije bila i
njezina knjiga. Već se spremala zatvoriti je, kada se
predomislila. Izvadila je papire i pogledala omotnicu u kojoj
su stigli. Adresirana na ured sudskih pomoćnika. Upravo je
bacila pogled na rukom ispisan papir, a zatim na natipkano
pismo kada je začula korake. Vrativši papire u torbu,

72
 kika☺crostuff.net

zatvorila ju je i spremila pod stol. Već trenutak poslije u

uredu se našao Michael.
— Sara, što radiš ovdje?
Davala je sve od sebe kako bi se drţala kao da se ništa nije
dogodilo. — Došla sam potraţiti onu knjigu koju sam ti
prošli tjedan posudila.
— Ostavio sam je kod kuće.
— U tom slučaju moţda mogu doći na večeru i uzeti je.
— Malko sam u guţvi.
— Svi smo u guţvi, Michael. Ali ti se u posljednje vrijeme
doista drţiš povučeno. Sigurno ti je dobro? Nisi počeo pucati
pod pritiskom? — Nasmiješila se kako bi mu jasno dala do
znanja da se šali. Ali Michael je uistinu izgledao kao da bi
svakog trenutka mogao puknuti.
— Sve je u redu, doista. Sutra ću ti donijeti knjigu.
— Nije baš tako hitno i vaţno.
— Donijet ću je sutra — reče on već pomalo ljutito, crven u
licu. Ipak, brzo se smirio. — Imam uţasno puno posla. — U
tom trenutku pogledao je prema vratima.
Ona im priđe i već poloţi ruku na ručicu, a zatim se osvrne.
— Michael, ako bi ţelio o nečemu razgovarati... uvijek sam ti
na raspolaganju.
— Da, u redu, hvala. — Ispratio ju je, pa zatvorio i zaključao
vrata. Zatim je prišao stolu i izvukao aktovku. Pogledao je
sadrţaj, a zatim podignuo pogled prema vratima.

Kasnije te večeri Sara je skrenula na pošljunčani prilaz i

zaustavila automobil ispred malene vikendice u blizini
George Washington Parkwayja, uz jednu istinski lijepu
dionicu te ceste. Ta je kućica bila prva nekretnina u njezinu
pravom vlasništvu i u njezino je preuređenje uloţila mnogo
truda. Stubama se dolazilo do Potomaca, gdje je bila vezana
njezina malena jedrilica. Rijetke slobodne trenutke ona i
Michael provodili su ploveći na suprotnu stranu rijeke, u
Maryland, pa zatim prema sjeveru, ispod mosta Memorial i
na koncu do Georgetowna. Za oboje je to bilo sigurno i mirno

73
 kika☺crostuff.net

utočište, pogotovo s obzirom na zapjenjeno more kriznih

situacija koje ih je okruţivalo na poslu. Michael je odbio
njezin posljednji poziv na jedrenje. Štoviše, u posljednjih je
tjedan dana odbio sve njezine prijedloge za druţenje. U prvi
je mah pomislila da je razlog činjenica da je odbila njegovu
bračnu ponudu, no nakon onog susreta u njegovu uredu,
postalo joj je jasno da nije tako. Svim silama nastojala se
točno sjetiti što je pisalo u onim pismima. U strojem
napisanom dokumentu uočila je i jedno prezime. Harms.
Imena se ne sjeća. Na temelju onih nekoliko trenutaka prije
Michaelova ulaska, učinilo joj se da Harms Vrhovnome sudu
podnosi svojevrsnu ţalbu. Ne zna točno u vezi s čime. Ispod
natipkanog pisma nije bilo potpisa.
Nakon susreta s Michaelom, odmah je otišla u internu poštu
i provjerila je li u evidenciju upisan slučaj pod imenom
Harms. Nije. Nije mogla vjerovati da o tome uopće razmišlja,
ali sada se već pitala je li Michael ţalbu pokupio prije nego
što je sluţbeno uvedena u sustav? Ako je to uistinu učinio,
riječ je o teškome kaznenome djelu. Mogli bi ga izbaciti sa
Suda — čak i zatvoriti.
Ušla je u kuću, odjenula traperice i majicu kratkih rukava,
te ponovno izišla. Vani je već bio mrak. Osoblje Vrhovnog
suda rijetko se vraća kući za dnevnoga svjetla, osim ako je
riječ o svitanju, a kući dolaze tuširati se i preodjenuti prije
povratka na posao. Stubama se spustila do mola i sjela u
jedrilicu. Kada bi joj se barem povjerio, mogla bi mu pomoći.
Unatoč suprotnim tvrdnjama, Michael se uistinu udaljio od
nje. Nije dobro podnio odbijanje. Tko bi uopće dobro podnio
odbijanje, pitala se.
U tom trenutku iznenada je poskočila na noge, odjurila do
kuće, podignula slušalicu i već počela utipkavati njegov broj,
kada se predomislila. Michael Fiske tvrdoglav je čovjek.
Povjeri li mu što je vidjela, vrlo bi lako mogla samo pogoršati
situaciju. Stoga je spustila slušalicu. Morat će pričekati,
dopustiti mu da joj se obrati. Ponovno izišavši, zagledala se
u površinu rijeke. U blizini je proletio mlazni putnički avion

74
 kika☺crostuff.net

i ona mu automatski mahne. Bio je to njezin mali obred.

Zrakoplovi na tom mjestu lete toliko nisko da je neki putnik,
samo da nije bila noć, vrlo lako mogao vidjeti kako maše.
Kada je spustila ruku, obuzela ju je potištenost kakvu nije
osjetila još od trenutka kada joj je umro otac i ostavio je
posve samu.
Nakon tog gubitka započela je ţivot ispočetka. Otišla studi-
rati pravo na Zapadnu obalu, gdje se istaknula sposobnošću i
znanjem, radila kao sudački pomoćnik pri Devetom
prizivnom sudu, a zatim počela raditi na Vrhovnome sudu. I
upravo je tada prodala farmu u Sjevernoj Karolini i kupila
ovu kućicu. Zapravo nije bjeţala od nekadašnjeg ţivota, kao
ni od tuge koja ju je obavijala kad god bi razmišljala o tome
kako njezini roditelji ne mogu vidjeti kako je uspjela ili kako
je ne mogu jednostavno zagrliti. Barem joj se čini da ne bjeţi.
Kada dođe trenutak za napuštanje Vrhovnog suda, ne zna
kamo će krenuti, jer ne zna što zapravo ţeli raditi. U
pravosudnome svijetu moţe krenuti kamo god ţeli.
Poteškoća je u tome što ni sama nije sigurna da ţeli da joj se
ţivot vrti oko prava. Tri godine poslijediplomskog studija
prava2, godinu dana na prizivnome sudu, početak već druge
godine ovdje... zahvaljujući svemu tome, našla se na granici
zasićenja i posvemašnje premorenosti.
Pomislila je na oca, farmera i mirovnog suca u obliţnjem
gradiću, koji nije imao raskošnu sudnicu. Razumne i
pravedne odluke često je priopćavao sjedeći na traktoru
usred polja ili dok se prao prije večere. Sari je upravo to bila
bit pravosuđa, ono što zakon znači većini ljudi, ili, u
najmanju ruku, što bi trebao značiti. Potraga za istinom, a
zatim i provođenje pravde. Bez skrivenih motiva, bez igri
riječima, tek zdrav razum primijenjen na činjenice. Ona
uzdahne. No stvari nikada nisu baš tako jednostavne. Ona to
zna bolje od većine ljudi.
Vratila se u kuću, uspela se na stolicu i s kuhinjskog elemen-
ta dohvatila kutiju cigareta. Zatim je sjela na ljuljačku na

75
 kika☺crostuff.net

straţnjem trijemu odakle se pruţao pogled na rijeku.

Pogledala je prema vedrome

2 U SAD-u se pravo, kao npr. i medicina, studira tek po

završetku dodiplomskog studija

nebu i ugledala Velikog medvjeda. Iako amater, otac joj je

bio gorljivi astronom koji ju je naučio prepoznavati
mnogobrojna zvijeţđa. Sara je često plovila prema
zvijezdama, što je naučila na Stanfordu. Za vedrih se noći
zvijezde uvijek vide, a uz njih se čovjek nikako ne moţe
istinski izgubiti. To je već nekakva utjeha. Dok je pušila,
nadala se da Michael zna što radi.
Misli su joj se potom okrenule prema drugom Fiskeu: Johnu.
Michaelove riječi o bratu nisu bile daleko od istine, unatoč
njezinim prosvjedima. Čim je prvi put ugledala Johna
Fiskea, nešto je kliknulo negdje duboko u njezinu srcu,
mozgu i duši, nešto što jednostavno nije mogla objasniti. Nije
vjerovala da je moguće tako brzo postići tako visok intenzitet
emocija. Takvo što jednostavno se ne događa. Ali upravo je
stoga i bila toliko zbunjena, jer joj se, na određeni način,
dogodilo točno ono što je smatrala nemogućim. Kad god bi
John Fiske načinio nekakav pokret, kad god bi nešto rekao,
nekoga pogledao u oči, ili se jednostavno nasmijao,
nasmiješio ili namrštio, imala je osjećaj da bi ga mogla
gledati zauvijek i nikad se ne zasititi. Gotovo se nasmijala
zbog apsurdnosti takve pomisli. No, s druge strane, koliko to
moţe biti ludo kada upravo to osjeća?
To nije bila čak ni jedina prilika u kojoj ga je promatrala.
Michael za to nije znao, no ona se malo raspitala kod
prijateljice zaposlene na richmondskome sudu i doznala
Fiskeov raspored u sljedeća dva tjedna. Iznenadila se
uvidjevši koliko je često na sudu. Gledala ga je još jednom,
tijekom ljeta, kada je na Vrhovnome sudu nešto manje posla,
slušala njegovu argumentaciju tijekom saslušanja u vezi s
izricanjem kazne. Tom je prilikom imala maramu i naočale,

76
 kika☺crostuff.net

za slučaj da se s njim jednom nekako i sluţbeno upozna, ili

za slučaj da ju je primijetio prvi put, kada je došla s
Michaelom.
Slušala je kako se gorljivo zalaţe za klijenta. Čim je završio,
sudac je tipu odredio doţivotni zatvor. Nakon što su njegova
klijenta odveli, Fiske je spremio stvari u aktovku i izišao iz
sudnice. Vani je promatrala kako pokušava utješiti
osuđenikovu obitelj. Supruga je bila mršava i boleţljiva, lica
prepunog modrica i tragova udaraca.
Fiske joj se obratio s nekoliko riječi, zagrlio je, a zatim se
obratio najstarijem sinu, četrnaestogodišnjem dječaku koji je
već izgledao kao predani rob ulice.

— Ti si sada glava obitelji, Lucas. Moraš se brinuti za obitelj

— rekao je Fiske.
Sara je pomnije promotrila tinejdţera. Bilo je bolno gledati
bijes koji se odraţavao na njegovu licu. Kako netko toliko
mlad u sebi moţe imati toliko neprijateljskih osjećaja?
— A-ha — rekao je Lucas, zagledan u zid. Sudeći po odjeći,
uz maramu vezanu oko glave, bio je spreman za sudjelovanje
u radu ulične bande. Takvu odjeću čovjek si ne moţe
priuštiti ako peče ham-burgere u McDonald'su.
Fiske je kleknuo i pogledao drugog sina. Enisu je bilo šest
godina. Bio je neizmjerno sladak i najčešće brbljav i ţivahan.
— Hej, Enis, kako si mi? — upitao ga je Fiske, ispruţivši
ruku.
Enis ju je oprezno stisnuo. — Gdje je tata?
— Neko ga vrijeme neće biti.
— A zašto?
— Jer je ubi... — zaustio je Lucas prije nego što ga je Fiske
ošinuo pogledom. Lucas je promumljao psovku, ispustio
majčinu drhtavu ruku i bijesno se udaljio.
Fiske je ponovno pogledao Enisa. — Tata je učinio nešto
čime se baš ne ponosi. Sada odlazi kako bi se za to iskupio.
— Ide u zatvor? — upitao je Enis. Fiske je kimnuo.

77
 kika☺crostuff.net

Dok ih je promatrala, Sari je sinulo da se Fiske, kao i odrasli

općenito, osjećaju glupo i nelagodno u svim sličnim
situacijama, kao kada bi se likovi iz televizijskih komedija
pedesetih godina pokušali nositi s djetetom iz trećeg
milenija. Već kao šestogodišnjak Enis vjerojatno zna mnogo
o pravosudnome sustavu. Štoviše, taj dječarac o ruţnim
stranama ţivota vjerojatno zna više nego što će ikada
spoznati većina odraslih ljudi.
— Kada će izići? — upitao je Enis.
Fiske je podignuo pogled prema njegovoj majci, a zatim po-
novno pogledao dječaka. — Ostat će dugo, dugo, Enis. Ali
mama će biti uz tebe.
— Onda dobro — rekao je Enis, gotovo bez emocija. Potom je
uhvatio majku za ruku i tako su otišli.
Sara je još nekoliko trenutaka promatrala Fiskea, koji je
gledao za majkom i djetetom. I ovaj je put gotovo točno
osjećala o čemu razmišlja. Jedan je sin moţda izgubljen
zauvijek, drugi tek tako ostavlja oca daleko iza sebe, poput
psa lutalice.
Fiske je na koncu otpustio kravatu i udaljio se.
Sara nije točno znala razloge, ali je odlučila poći za njim.
Hodao je polagano, tako da ga je bez poteškoća drţala na
oku. Bar u koji je ušao bio je tek uzak prolaz u zidu, tamnih
prozora. Sara je još nekoliko trenutaka oklijevala, a zatim
ušla za njim.
Fiske je sjedio za šankom. Bilo je očito da je već naručio, jer
mu je konobar dodao pivo. Brzo je otišla do separea u
straţnjem dijelu prostorije i sjela. Unatoč mračnom i
zapuštenom izgledu, lokal je bio poprilično ispunjen, iako je
bilo tek pet sati. Unutra se našla zanimljiva mješavina
pripadnika radničke klase i zaposlenika iz ureda u središtu
grada. Fiske je sjeo između dvojice građevinskih radnika koji
su pred sobom na šanku ostavili ţute plastične kacige. Fiske
je svukao sako i sjeo na njega. Imao je ramena široka poput
krupnih muškaraca između kojih je sjeo. Sara je primijetila
da mu košulja nije u hlačama i da pada preko straţnjeg

78
 kika☺crostuff.net

dijela hlača. Pogled joj je zapeo za tamnu kosu koja mu je

pokrivala straţnju stranu vrata i dodirivala bijelu košulju.
Razgovarao je s onom dvojicom građevinaraca. Radnici su se
od srca nasmijali nečemu što je rekao, a Sara je osjetila da se
i ona smiješi, iako nije čula ni riječi. Konobarica je napokon
došla do nje te ona naruči gazirani sok s okusom đumbira. I
dalje je gledala Fiskea za šankom. Više se nije šalio. Piljio je
u zid toliko intenzivno da se zatekla kako gleda u istome
smjeru. Ondje je vidjela samo uredno pos-loţene boce s
alkoholnim pićima; Fiske je očito vidio daleko više. Već je bio
naručio i drugo pivo, a kada ga je dobio, iskapio je bocu
odjednom. Primijetila je da ima velike dlanove, debele i
snaţne prste. Nimalo nalik na ruke čovjeka koji po cijele
dane sjedi za radnim stolom, pred zaslonom računala.
Fiske je na šanku ostavio nekoliko novčanica, uzeo sako i ok-
renuo se. Sari se na trenutak učinilo da na sebi osjeća njegov
pogled. Još je malko oklijevao, a zatim je navukao sako. Ona
je sjedila u mračnome kutu. Činilo joj se da je nije vidio, no
zašto je onda onako oklijevao? Sada je već bila pomalo
nervozna, pa je pričekala još nekoliko minuta i tek tada
ustala i izišla, na stolu ostavivši dva dolara.

Kada se ponovno našla na sunčevu svjetlu, više ga njje vidje-

la. Nestao je tek tako, kao u snu. Bez razmišljanja se vratila
i konobara za šankom upitala poznaje li Johna. Ovaj je samo
odmahnuo glavom. Bila bi najradije postavila još pokoje
pitanje, no po izrazu ko-nobareva lica bilo joj je jasno da od
njega ne moţe očekivati pomoć.
Oni radnici promotrili su je s velikim zanimanjem. Stoga je
odlučila otići prije nego što se nađe u neugodnoj situaciji.
Vratila se do automobila i ušla. Jedan dio njezine ličnosti
ţelio je nekako naletjeti na Fiskea, drugome je dijelu bilo
drago što do toga ipak nije došlo. Osim toga, što bi mu rekla?
Bok, radim s tvojim bratom, pa te manje-više pratim?
Te se večeri automobilom vratila u sjevernu Virginiju, i sa-
ma popila dva piva, te zaspala u ljuljački na straţnjem

79
 kika☺crostuff.net

trijemu. Istoj onoj u kojoj sjedi i sada, puši i promatra nebo.

Tada je posljednji put vidjela Johna Fiskea. Bilo je to prije
gotovo četiri mjeseca.
Nemoguće je da je u njega zaljubljena, budući da ga i ne
poznaje; prije će biti da je samo prolazno zaluđena. Moţda bi
pravi susret raspršio iluzije, dojam koji je o njemu stekla
izdaleka.
Ali Sara nikada nije vjerovala u sudbinu. Ako će se između
njih nešto i dogoditi, ona će po svoj prilici morati učiniti prvi
korak. No trenutačno je do krajnjih granica zbunjena:
jednostavno ne zna koji bi trebao biti taj prvi potez.
Sara ugasi cigaretu i zagleda se u nebo. Činilo joj se da bi
najradije od svega isplovila. Ţeljela je osjetiti vjetar u kosi,
golicanje raspršenih kapljica na koţi, konopac u već bolnim
dlanovima. No trenutačno ništa od toga nije ţeljela iskusiti
sama. Ţeljela je to raditi s nekim, nekim točno određenim.
No s obzirom na ono malo što je od Michaela čula o Johnu
Fiskeu, te što je osobno vidjela na njemu, sumnjala je da će
do toga ikada doći.
Pribliţno stotinu pedeset kilometara juţnije, John Fiske
također se na trenutak, izlazeći iz automobila, zagledao u
nebo. Pred garaţom nije bilo buicka, no Fiske ionako nije
došao posjetiti oca. Susjedstvom je vladao mir, čula su se
samo dvojica tinejdţera, dvije kuće dalje, koji su nešto radili
na chevyju s motorom toliko velikim da je izgledao kao da je
izbio kroz poklopac.

Fiske se vraćao s posla. Cijeli dan proveo je na suđenju. Iz-

nio je svoju argumentaciju, zajedno sa svim nedostacima,
koliko je bolje znao i umio. Tuţitelj je energično zastupao
saveznu drţavu. Osam sati intenzivne borbe, a nakon svega
Fiske je jedva uspio otići u nuţnik prije nego što se porota
vratila i nazočne obavijestila da optuţenika smatra krivim.
Njegov klijent tako je osuđen i treći put. Doţivotni zatvor.
Najironičnije je bilo to što je Fiske bio istinski uvjeren da je
u vezi s tom optuţbom zapravo neduţan — što baš i nije mo-

80
 kika☺crostuff.net

gao reći kod većine klijenata. No njegov je klijent dosada

izbjegao tolike optuţbe da je porota moţda i podsvjesno
nastojala izjednačiti završni rezultat. Povrh svega, prije će
umrijeti od starosti nego dočekati ostatak honorara.
Osuđenici na doţivotni zatvor rijetko se trude oko
podmirivanja dugova, osobito kada nešto treba platiti
odvjetniku koji je izgubio parnicu.
Fiske pođe iza kuće, otvori pokrajnja vrata garaţe, uđe i iz
hladnjaka izvadi pivo. Sparina je i dalje prekrivala grad
poput mokre deke i on hladnu bocu prisloni uz sljepoočicu,
čekajući da hladnoća prodre duboko pod koţu. Na samome
završetku vrta nalazio se maleni nasad pognutih stabala, te
odavno uvenuo nasad vinove loze i dalje čvrsto omotane oko
hrđavih stupova i ţice. Fiske pođe onamo i nasloni se na
jedan od brijestova. Ondje je pogledao udubinu u travi. Na
tom mjestu pokopan je Bo, belgijski ovčar s kojim su braća
Fiske odrasla. Otac ga je kući donio dok je još bio velik poput
šake. Za pribliţno godinu dana izrastao je u krupnog psa
teškog gotovo trideset kilograma, crno-bijelog ljepotana
kojeg su obojica oboţavali. Osobito Mike. Bo ih je pratio dok
su ujutro raznosili novine, jednom s jednim, drugi put s
drugim. Gotovo devet godina uţivali su u intenzivnom
druţenju, a zatim se Bo samo srušio, od moţdanog udara,
upravo dok se igrao s Mikeom. John u ţivotu nije vidio
nekoga da tako plače. Ni majka ni otac nisu uspijevali
utješiti Mikea. Sjedio je u vrtu i zavijao od tuge, drţeći
čupavo krzno, nastojeći oţivjeti ljubimca, kako bi se ponovno
igrali na suncu. John je tog dana čvrsto drţao brata, grlio ga
i s njim plakao, milovao nepomičnu glavu njihova ljubljenog
psa.
Kada je Mike sutradan pošao u školu, John je još malo ostao
kod kuće i s ocem pokopao psa. Kada se Mike vratio kući, svi
su u vrtu odrţali pravu malu misu za Boa. Mike je gorljivo
čitao navode iz Biblije, a braća su na grob postavila i maleni
spomenik, zapravo komad betonskog bloka, na njemu

81
 kika☺crostuff.net

ispisavši Boovo ime. Taj komad bloka još je bio na mjestu,

iako su slova već odavno nestala.
Fiske klekne i rukom prođe kroz travu, glatku i mekanu na
tom sjenovitome mjestu. Dovraga, toliko su voljeli tog psa.
Zašto se prošlost mora tako brzo povlačiti i nepovratno
nestajati? Zašto čovjek lijepe trenutke uvijek pamti kao
nešto uţasno kratkotrajno? On odmahne glavom. U tom
trenutku trgnuo se začuvši nečiji glas.
— Togse starog psa sjećam kao da je bilo jučer. Podignuo je
pogled i ugledao Idu German koja je stajala s
druge strane ograde, zagledana u njega. On ustane,
osjećajući blagi stid. — Bilo je to davno, gospođo German.
Ta je ţena bez prestanka mirisala po govedini i luku, kao i
cijela njezina kuća, znao je dobro Fiske. Već je gotovo
trideset godina bila udovica; kretala se sporo, bila pogrbljena
i zdepasta. Dugačka kućna haljina pokrivala je venama i
mrljama prekrivene noge i otečene gleţnjeve. No unatoč
tome što joj je bilo već gotovo devedeset godina, um joj je i
dalje bio izoštren, riječi odmjerene i uvijek na mjestu.
— Kod mene je sve davno. Kod tebe nije. Još zasada. Kako je
mama?
— Kao i obično.
— Namjeravam je posjetiti no ovo staro tijelo jednostavno
više ne sluša kao nekoć.
— Uvjeren sam da bi vas rado vidjela.
— Tata ti je maločas izišao. Na sastanak Američke legije ili
veterana, čini mi se.
— Izvrsno, drago mi je da izlazi. I zahvalan sam vam što ima
tako dobro društvo.
— Samoća baš i nije zabavna. Nadţivjela sam troje djece.
Nema teţe stvari na svijetu nego kada moraš pokopati
vlastito dijete. Nije prirodno. Kako je Mike? Njega baš i ne
viđam.
— Pretrpan poslom.
— Tko bi pomislio da će taj mali plavokosi punaško jednog
dana postići takve stvari? Nevjerojatno, čini mi se.

82
 kika☺crostuff.net

— Zasluţio je. — Fiske se na trenutak zamisli. To mu je ne-

kako jednostavno izletjelo. Ali njegov je brat doista
zavrijedio uspjehe koje je ostvario.
— Obojica ste zasluţili.
— Čini mi se da je Mike uspio malko više od mene.
— Ha! Nemoj biti odviše siguran. Tata se o tebi hvali bez
prestanka. Hoću reći, priča i o Mikeu, ali u njegovim si
očima ti glavni.
— No, da, on i mama dobro su nas odgojili. Za nas su ţrtvo-
vali sve. To se ne zaboravlja. — Mike je moţda i smetnuo s
uma, ali njemu se to neće dogoditi nikada, pomisli Fiske.
— No, da, Mike je imao tri divna uzora. — Fiske je pogleda s
novim zanimanjem u očima. — Taj te mali oboţavao.
— Ljudi se mijenjaju.
— U to si doista uvjeren, zar ne?
Uto je palo prvih nekoliko kapi kiše. — Bit će najbolje da se
vratite u kuću, gospođo German, izgleda da bi mogao pasti
pljusak.
— Znaš da moţemo biti na ti, ako ţeliš.
Fiske se nasmiješi. — Neke se stvari ne mijenjaju, gospođo
German.
Promatrao ju je sve dok nije ušla. Taj kvart više nije ni prib-
liţno siguran kao nekoć. On i otac na vrata su joj postavili
sigurnosne brave, kao i brave za prozore na podizanje, te
špijunku na ulaznim vratima. Kada je riječ o zločinu, stariji
građani postali su omiljenom metom.
Fiske još jednom spusti pogled na Boov grob, ne uspijevajući
se osloboditi prizora u kojem njegov brat neutješno plače nad
uginulim psom.

12
Kako si, mama? — Michael Fiske dodirne majčino lice. Bilo
je rano i Gladys nije bila osobito raspoloţena. Na lice joj se
navukla mračna sjena i samo je ustuknula pred njegovom
rukom. On je na trenutak pogleda, s dubokom tugom u

83
 kika☺crostuff.net

očima zbog činjenice da je u njezinu pogledu uočio otvoreno

neprijateljstvo.
— Donio sam ti nešto. — On rastvori vrećicu i izvadi kutiju
u omotu za darove. Kako se ona nije ni pomaknula, on je
otvorio dar. Pokazao joj je novu bluzu, u njoj najdraţoj
nijansi boje lavande. Drţao ju je pred njom i pruţio je prema
njoj, no ona je nije uzela. Tako je bilo kad god bi je posjetio. S
njim bi rijetko razgovarala, a uvijek je bila neraspoloţena. I
nikada nije prihvaćala njegove darove. On ju je ustrajno
nastojao uvući u razgovor, no to je jednostavno odbijala.
On se nasloni i uzdahne. 0 tome je već razgovarao s ocem,
rekao mu kako majka jednostavno odbija s njim imati bilo
kakvu vezu. No njegov stari tu je bio nemoćan. Nitko ne
moţe utjecati na to prema kome će Gladys biti ljubazna.
Michael ju je upravo zbog toga posjećivao sve rjeđe. 0 tome je
pokušao razgovarati s bratom, no John je odbio svaki
razgovor. Michael je znao da se majka prema Johnu ni u snu
ne bi ponašala kao prema njemu. Za nju je John zlatno di-
jete. Michaela Fiskea mogu izabrati i za predsjednika
SAD-a, moţe dobiti i Nobelovu nagradu, ali će u njezinim
očima uvijek biti manje vrijedan od starijeg brata. Ostavio je
bluzu na stolu, ovlaš poljubio majku i otišao.
Vani je počelo kišiti. Michael podigne ovratnik ogrtača i otrči
do auta. Pred njim je bio dug put. Na jug nije došao
isključivo zbog obilaska majke. Uputio se u jugozapadni dio
Virginije. U Fort Jackson. U posjet Rufusu Harmsu. Još je
nekoliko trenutaka razmišljao o tome bi li trebao svratiti do
brata. John mu se nije javio nakon poruke ostavljene na
sekretarici, što nije bilo nimalo neobično. No putovanje koje
je pred njim nosi i određene osobne opasnosti i Michaelu bi
dobro došao bratov savjet, moţda čak i njegova nazočnost.
No na koncu je ipak samo odmahnuo glavom. John Fiske kao
prezaposleni odvjetnik nema vremena vozati se saveznom
drţavom u potrazi za potvrdama neobuzdanih teorija koje
nastaju u glavi njegova mlađeg brata. Stvar će jednostavno
morati riješiti sam.

84
 kika☺crostuff.net

Kao i gotovo svakodnevno, Elizabeth Knight ustala je rano,

nekoliko se minuta istezala na podu, a zatim je još trčala na
pokretnoj traci u drugoj spavaćoj sobi stana koji je sa
suprugom, senatorom Jordanom Knightom, dijelila u
stambenome kompleksu Watergate. Otuširala se, odjenula,
pripremila kavu i prepečenac, te uz doručak pregledala još
nekoliko izvještaja, pripremajući se za rasprave koje će se
odrţati sljedeći tjedan. Budući da je bio petak, suci će dio
dana provesti u vijećanju, te glasati o slučajevima u kojima
su već poslušali argumentaciju. Ramsey takva zasjedanja
vodi vrlo učinkovito. Na njezinu ţalost, na tim
konferencijama gotovo i nema rasprava. Ramsey obično u
saţetku iznese glavne točke svakog slučaja, usmeno da svoj
glas, a zatim pričeka da isto učine i ostali suci. Ako je u
većini, a to je najčešći slučaj, sam određuje tko će napisati
mišljenje. Ako nije, tada autora mišljenja određuje sudac s
najduljim staţem iz redova većine, a to je najčešće Murphy
— njegova ideološka suprotnost. On i Ramsey za istu stvar
glasaju tek rijetko, praktički nikada.
Popivši i posljednji gutljaj kave, Elizabeth Knight sjetila se
svoje prve tri godine na Sudu. Bio je to pravi kaos, uragan
konfuznih događaja koji su se smjenjivali munjevitom
brzinom. Zbog spola svi su je automatski smatrali ne samo
pobornicom ţenskih prava, nego i svih stavova koje
tradicionalno zastupaju ţene. Ljudi nikad i ne razmišljaju o
takvim stereotipima, iako je upravo ovdje riječ o
najeklatantnijim primjerima, bilo je jasno sutkinji Knight.
Ipak je ona sudac, a ne političar. Svaki slučaj mora
promatrati zasebno, kao i dok je radila na niţim sudovima.
Ipak, čak i ona mora priznati da je rad na Vrhovnome sudu
drukčiji. Učinak odluka toliko je dalekoseţan da su suci
prisiljeni uzdizati se iznad samih okvira slučaja i razmatrati
način na koji će odluka djelovati na sve ostale, na cijelo
društvo. A njoj je upravo to, uz još neke stvari, padalo
najteţe.

85
 kika☺crostuff.net

Ona sada pogledom obuhvati raskošan stan. Ona i suprug ţi-

ve više nego dobro i lijepo. Javnost ih općenito smatra
najutjecajnijim parom u glavnome gradu. Na određeni način,
to je i točno. Ona se s teretom posla nosi koliko moţe bolje,
čak i dok se bori s izolacijom koju mora trpjeti svaki sudac.
Kada prijeđeš na Sud, prijatelji te prestanu nazivati, ljudi se
prema tebi odnose drukčije, postaju oprezni i suzdrţani kada
nešto trebaju pred tobom reći. Elizabeth Knight oduvijek je
bila društvena i otvorena osoba. Sada joj se činilo da više
nije takva. Očajnički se drţala suprugova profesionalnog
ţivota kao načina ublaţavanja te nagle promjene. Ponekad je
imala osjećaj da ţivi kao redovnica s osmoricom redovnika
kao doţivotnim pratiteljima.
Kao da je čuo njezine misli, uto se pojavi Jordan Knight, još
u pidţami, i zagrli je.
— Znaš da ne postoji pravilo koje kaţe da svaki dan moraš
ustati u cik zore. Lješkarenje u krevetu godi duši — reče.
Ona ga poljubi u ruku i okrene se kako bi ga zagrlila.
— Ne sjećam se da volite dugo spavati, senatore.
— Čini mi se da bismo se oboje trebali više potruditi i duţe
ostajati u krevetu. Tko zna što bi se sve iz toga moglo
izroditi? Čuo sam da je seks najbolja zaštita od starenja.
Jordan Knight bio je visok i snaţno građen muškarac, prori-
jeđene sijede kose i preplanule koţe prepune bora. S obzirom
na nepravedne stavove prema kojima svijet sudi o fizičkome
izgledu muškaraca i ţena, općenito se smatrao zgodnim, čak
i uz bore i višak kilograma. Bio je više nego markantna
pojava na stranicama Posta i lokalnih časopisa, kao i u
televizijskim emisijama, gdje su se čak i najiskusniji
politički analitičari i komentatori često nalazili u sjeni nje-
gove dosjetljivosti, iskustva i inteligencije.
— Ne moţe se poreći da imaš zanimljive teorije.
On uzme šalicu kave, dok je ona i dalje čitala dokumente.
— Ramsey te i dalje priprema za ulogu poslušne pripadnice
njegove male skupine izviđača?

86
 kika☺crostuff.net

— Oh, radi sve kako treba, ni u čemu ne griješi. Međutim,

bojim se da mu neki od mojih nedavnih koraka nisu baš
najbolje sjeli.
— Ti se samo drţi svojega puta, Beth, kao i uvijek. Pametni-
ja si od sviju njih. Dovraga, ti bi trebala biti predsjednica
suda.
Ona obgrli njegova široka ramena. — Kao što bi ti moţda
trebao biti predsjednik?
On slegne ramenima. — Meni se čini da mi je Senat već
dovoljan izazov. Tko zna, ovo bi mogao biti i posljednji
mandat tvojega muţa.
Ona povuče ruku. — 0 tome zapravo i nismo razgovarali.
— Znam. Oboje imamo premalo slobodnog vremena. Previše
obaveza. Kada se situacija malo smiri, razgovarat ćemo.
Mislim da bismo sada morali razgovarati.
— Zvučiš vrlo ozbiljno.
— Čovjek ne moţe zauvijek ovako, Beth.
Ona se s nelagodom nasmije. — Bojim se da sam ja pristala
na doţivotnu.
— To je dobro u politici. Uvijek moţeš odlučiti ne kandidirati
se. Ili moţeš izgubiti na izborima.
— Mislila sam da ţeliš još mnogo toga postići.
— Ništa od toga. Previše je prepreka. Previše igrica. Iskreno
govoreći, sve mi je to već pomalo dojadilo.
Beth Knight već je nešto zaustila, no odmah se predomislila.
I ona je spremno uskočila u "igrice" Vrhovnog suda.
Jordan Knight uzme kavu i poljubi je u obraz. — Sredite ih,
sutkinjo.
U trenutku kada se senator udalji, ona protrlja lice na mje-
stu na kojem ju je poljubio. Ponovno se pokušala
koncentrirati na dokumente, no uvidjela je da to više nije
moguće. Tako je samo sjedila, misli odjednom raspršenih u
mnogobrojnim različitim smjerovima.
John Fiske u ruci je drţao fotografiju na kojoj je snimljen u
bratovu društvu. S njom je tako sjedio već gotovo dvadeset
minuta, veći je dio vremena čak i ne gledajući. Na koncu ju

87
 kika☺crostuff.net

je vratio na policu s knjigama, prišao telefonu i nazvao

bratov broj. Michael se nije javio, a Fiske se nije potrudio
ostaviti poruku. Zatim je nazvao Vrhovni sud, no ondje je
doznao da Michael još nije došao. Nazvao je za pola sata, a
netko drugi tada mu je priopćio da Michaela neće biti cijeli
dan. Logično, pomisli. Sada kada je napokon odlučio nazvati
brata, ne moţe ga dobiti. Je li doista stvar u tome, u
odlučnosti, u hrabrosti? Sjeo je za stol i pokušao raditi, no
pogled mu je neprekidno bjeţao prema onoj fotografiji.
Na koncu je spakirao stvari u aktovku, sretan što mora ići
na sud, sretan što moţe pobjeći od nimalo jednostavnih
osjećaja.
Tijekom prijepodneva imao je dva saslušanja, jedno za dru-
gim. U jednom je odnio uvjerljivu pobjedu; u drugom ga je
masakri-rao sudac koji je, kako se činilo, koristio baš svaku
priliku da ismije njegovu argumentaciju, dok je pomoćnik
drţavnog tuţitelja pristojno stajao po strani i susprezao
osmijeh; čovjek mora odrţati profesionalnu razinu
ponašanja, barem izvana, jer bi se i sam idući put mogao
naći u tom stroju za mljevenje mesa. To je bilo jasno svima.
Ili barem onima koji su se toga pridrţavali.
Nakon toga otišao je u richmondski gradski zatvor, a potom i
u okruţni zatvor u Henricu, oba puta radi razgovora s
klijentima. S jednim je raspravljao o strategiji koju će
primijeniti na suđenju koje je pred njima. Klijent je ponudio
da će doći na mjesto za svjedoke i lagati. Ţalim, ništa od
toga, rekao mu je Fiske. S drugim je razgovarao o vječnoj
temi izvansudske nagodbe. Mjeseci, godine, desetljeća. Ko-
liko? Imam izgleda za uvjetno? Skraćenje kazne? Pomogni
mi, čovječe. Imam ţenu i klince. Moram se brinuti za posao.
U redu, da, tako je. Što je jedno malo ubojstvo i pokolj u
odnosu na sve to?
Kod posljednjeg klijenta u nizu stvar je krenula u posve
drukčijem smjeru. — Izgledi nisu nimalo blistavi, Leon.
Mislim da bismo trebali priznati krivnju — savjetovao ga je
Fiske.

88
 kika☺crostuff.net

— Ništa od toga. Idemo pred suca.

— Imaju dvoje očevidaca.
— Stvarno?
Leona su optuţili da je ustrijelio dijete. Radilo se o sukobu
dviju skupina skinheadsa, a djevojčica se našla između njih
— razmjerno čest oblik tragedije u današnje vrijeme. — Ali
ne mogu mi ništa ako neće svjedočiti, zar ne?
— A zašto ne bi svjedočili? — upita Fiske bezbojnim glasom.
Već je vodio takve rasprave. Koliko mu se puta kao policajcu
dogodilo da mu slučaj iščezne pred očima jer su svjedoci
zaboravili što su to tako očito vidjeli i čega su se ranije
izvrsno sjećali?
Leon slegne ramenima. — Ma, znaš već... određene stvari
iskrsnu. Ljudi ne dođu u zakazano vrijeme.
— Policija je ubiljeţila njihove izjave.
Leon ga prostrijeli pogledom. — A-ha, ali ja se imam pravo
suočiti s ljudima koji svjedoče protiv mene, ne? Pa ih moţeš
srediti na mjestu za svjedoke, ne?
— Nema sumnje da izvrsno poznaješ Ustav — reče Fiske
ironično. Zatim duboko udahne. Bio je već beskrajno sit igre
zastrašivanja svjedoka. — No, hajde, Leone, reci mi... tvoj
sam odvjetnik, sve je ovo povjerljivo. Zašto ne bi svjedočili
protiv tebe?
Leon se nasmiješi. — To ne moraš znati.
— Moram. Ne trebaju mi nikakva iznenađenja. Nikad ne
znaš što će sve tuţitelj pokušati. Vjeruj mi, već sam viđao
raznorazne stvari. Dogodi li se nešto na što nisam
pripremljen, gotov si.
Leon se sada već malo zabrinuo. Bilo je očito da mu ta mo-
gućnost nije pala na pamet. Sada protrlja kukasti kriţ na
podlaktici.
— Povjerljivo, ha? Tako si rekao.
— Upravo tako. — Fiske se nagne prema njemu. — Ostaje
između tebe, mene i Boga.
Leon se nasmije. — Boga? Dobijesa, taj ti je dobar. — I on se
pogne naprijed i nastavi tišim glasom. — Imam dvojicu

89
 kika☺crostuff.net

frendova. Oni će malo posjetiti svjedoke. Pobrinuti se da

zaborave put do zgrade suda. Sve je riješeno.
Fiske se razočarano nasloni. — Oh, dovraga, sada si totalno
zeznuo stvar.
— Kako?
— Rekao si mi jednu jedinu prokletu stvar koju moram pri-
javiti sucu.
— 0 čemu ti to?
— Ni pravno ni etički ne mogu prenijeti informacije do kojih
dođem od klijenta.
— U čemu je onda problem? Ja sam tvoj klijent i upravo sam
ti dao prokletu informaciju.
— Da, ali, znaš, to pravilo ima i vaţnu iznimku. Upravo si
mi rekao da planiraš počiniti kazneno djelo. A to je jedino o
čemu moram izvijestiti sud. Ne mogu ti dopustiti da počiniš
kazneno djelo. Moram te savjetovati da to ne činiš. Smatraj
da si primio taj savjet. Da si to već učinio, sve bi bilo u redu.
Gdje ti je bila pamet kad si mi to rekao?
— Na Fiskeovu licu pojavio se izraz gađenja.
— Nisam znao da je takav zakon. Dovraga, pa nisam prokle-
ti odvjetnik.
— No, hajde, Leone, zakon poznaješ bolje od većine odvjet-
nika. Sada si se gadno zeznuo. Moramo priznati.
— Kako to misliš?
— Iziđemo li pred sud, a svjedoci se ne pojave, morat ću sucu
reći što si mi priopćio. Ako se svjedoci pojave, gotov si.
— U tom slučaju nemoj nikome ništ' reći.
— To jednostavno nije moguće, Leone. Ako ne kaţem, a stvar
se nekako dozna, gubim dozvolu za rad. I premda si mi jako
drag, nema tog klijenta koji bi bio vrijedan takve opasnosti.
Bez dozvole ostajem bez kruha. Stvar si zeznuo ti, ne ja.
— Ne vjerujem u takva sranja. Mislio sam da odvjetniku
moţeš reći sve.
— Vidjet ću što mogu učiniti u vezi s priznanjem. Odleţat
ćeš neko vrijeme, Leone, to se ne moţe izbjeći. — Fiske

90
 kika☺crostuff.net

ustane i potapša zatvorenika po leđima. — Budi bez brige,

izvući ću najviše što mogu.
Dok je izlazio iz sobe za posjete, Fiske se nasmiješio, prvi put
tijekom tog dana.

13
Dok je vozio, Michael Fiske nervozo je pogledavao cestu pred
sobom. Brisači su davali sve od sebe kako bi odrţali
kakvu-takvu vidljivost pod naletima kiše. Na putu na zapad,
prošao je kroz raznorazna mjesta neobičnih naziva, Pulaski,
Bland, čak i kroz nešto što se zvalo Hungry Mothers State
Park3, što je u njemu pobudilo nelagodnu sliku natisnutih
masa ţena i djece koji na stazama koje vode kroz park mole
hranu. Još neko vrijeme vjetar koji se spuštao s obliţnje
planine snaţno je zahvaćao njegov automobil. Iako se u
Virginiji i rodio i odrastao, Fiske nikada nije bio zapadno od
Roanokea, a onamo je otišao samo kako bi poloţio stručni
ispit. Dosada je imao dobro prolazno vrijeme, jer je cijelim
putem vozio autocestom. No čim je skrenuo s autoceste broj
81 i krenuo prema sjeverozapadu, sve se naglo promijenilo.
Teren je ovdje bio daleko nepristupačniji i nes-miljeniji,
ceste uske i pune serpentina.
On pogleda aktovku koju je ostavio pokraj sebe, na suvo-
začevu sjedalu, i duboko udahne. Od trenutka kada je
pročitao molbu Rufusa Harmsa, njegov poziv u pomoć,
doznao je mnogo toga.
Harms je ubio djevojčicu koja je došla u posjet u vojnu bazu
u kojoj je Harms bio stacioniran po okončanju rata u
Vijetnamu. Tog je dana bio u pritvoru ali je nekako pobjegao.
Motiva nije bilo; činilo se da je duševno poremećena osoba
jednostavno počinila nasumičan nasilan čin. To su bile
neosporavane činjenice. Kao odvjetnik pri Vrhovnome sudu,
Michael je raspolagao brojnim izvorima informacija kojima
se mogao obratiti, a upotrijebio je sve njih kako bi prikupio
što više činjenica. Međutim, vojska nije bila voljna priznati

91
 kika☺crostuff.net

čak ni postojanje programa koji se opisuje u Harmsovu

pismu. Michael dlanom pljesne po upravljaču. Da su Harms
ili njegov odvjetnik u omotnicu barem ubacili i onaj vojni
dopis.

3 zaštićeni državni park Gladne majke

Michael je na koncu zaključio kako priču mora čuti iz samog

izvora: od Rufusa Harmsa. Do nje je pokušao doći drugim
kanalima, ne bi li izbjegao izravno suočavanje. Zahvaljujući
poštanskom odresku, došao je do Samuela Ridera, ali mu se
ovaj nije javio ni nakon više ostavljenih poruka. Je li on
autor natipkanog pisma? Michael je to drţao vrlo
vjerojatnim. Nazvao je zatvor, misleći da bi s Harmsom
moţda mogao razgovarati telefonom, no taj su mu zahtjev
odbili. Zbog čega se sumnja u njemu dodatno pojačala. Ako u
zatvoru leţi neduţan čovjek, Michaelov je posao — štoviše,
duţnost, ispravi se sada — pobrinuti se za to da ga vlasti
oslobode.
Postojao je i još jedan, posljednji razlog za ovo njegovo pu-
tovanje. Dio imena navedenih u pismu, ljudi koji su navodno
imali prste u smrti one djevojčice, Michaelu je bio itekako
poznat. Pokaţe li se da Rufus Harms govori istinu... on
zadrhti u trenutku kada su mu se u mislima, jedan za
drugim, počeli ukazivati raznorazni scenariji, odreda noćne
more.
Na suvozačevu sjedalu drţao je i auto-kartu i napisane upu-
te za skretanje koje je osobno pripremio kako bi što
jednostavnije i točnije došao do zatvora. U sljedećih sat ili
malo više, prelazio je kilometre i kilometre sporednih
cestica, prelazio preko zahrđalih ţeljeznih mostova, crnih od
atmosferilija i ispušnih plinova, kroz naselja toliko malena
da nisu imala ni ime, te pokraj oronulih kamp-prikolica
smještenih u uskim pukotinama među stijenama u podnoţju
gorja Appalachian. Mimoilazio se s blatnjavim kamionetima
s minijaturnim zastavicama Konfederacije na antenama ili

92
 kika☺crostuff.net

retrovizorima, te sa sačmaricama i dugocijevkama na drţaču

učvršćenom ispred straţnjeg stakla. Kako se primicao
zatvoru, nesmiljena, naborana lica onih malobrojnih ljudi na
koje je nailazio postajala su sve suzdrţanija i stroţa, oči
ispunjene stalnom, nepromjenjivom sumnjom.
Kada je izišao iz jednog zavoja, pred njim se iznenada našao
zatvor. Kameni su zidovi bili debeli, visoki i široki, nalik na
kakav srednjovjekovni zamak prebačen na taj jadni komad
stjenovitog terena. Još nekoliko trenutaka pitao se jesu li u
kamenolomima radili sami zatvorenici, jesu li sami
podignuli vlastitu grobnicu.
Dali su mu posjetiteljsku iskaznicu, pustilli ga kroz glavni
ulaz i zatim mu pokazali gdje se nalazi parkiralište za
posjetitelje. Svrhu posjeta objasnio je čuvaru na ulazu u
zgradu.
— Niste na popisu posjetitelja — reče mu mladi čuvar. S
prijezirom je promatrao Michaelovo tamno odijelo i
inteligentan izraz lica. Bogati pametnjaković, gradski kicoš,
čitao je Michael u njegovim očima.
— Nazvao sam nekoliko puta no nijednom nisam uspio doći
do nekoga tko bi mi objasnio kojom se procedurom dolazi na
popis.
— Ovisi o zatvoreniku. Općenito uzevši, ako ţeli da ga posje-
tite, posjetit ćete ga. Ako ne, ništa od toga. To je jedini oblik
kontrole koji im je na raspolaganju. — Čuvar se na trenutak
naceri.
— Ako mu kaţete da ga treba odvjetnik, uvjeren sam da će
me staviti na svoj popis.
— Vi ste njegov odvjetnik?
— Trenutačno sam profesionalno povezan s njegovom ţal-
bom — reče Michael neodređeno.
Čuvar pogleda svoj popis. — Rufus Harms — reče, očito
zbunjen. — Pa on je ovdje bio još i prije no što sam se rodio.
Kakvu točno ţalbu netko takav uopće moţe podnijeti nakon
toliko vremena?

93
 kika☺crostuff.net

— 0 tome ne smijem govoriti — reče Michael. — Moj posao

potpada pod povlašteni odnos odvjetnika i klijenta i sve je u
strogoj tajnosti.
— To znam. Mislite da sam glup?
— Ni slučajno.
— Ako vas pustim, a pokaţe se da nisam trebao ili smio, na
vrat ću si navući velike nevolje.
— Samo sam mislio da biste mogli pitati nekoga od nad-
ređenih. Tako odluku prepuštate nekom drugome, pa se i ne
moţete naći u nevolji.
Čuvar podigne slušalicu. — To sam i namjeravao — reče, vr-
lo neljubaznim tonom.
Još je nekoliko trenutaka razgovarao, a zatim spusti
slušalicu.
— Netko će se spustiti. — Michael kimne. — Odakle ste? —
upita čuvar.
— Iz Washingtona.
— Koliko zarađuje čovjek poput vas? — Bilo je očito da će
svaki iznos koji Michael navede biti previsok.
Sada duboko udahne, primijetivši da im se pribliţava neki
duţnosnik u uniformi. — Zapravo ni pribliţno dovoljno.
Mladi čuvar ţurno ustane i vojnički pozdravi nadređenog
časnika. Ovaj se obrati Michaelu. — Molim vas, pođite sa
mnom, gospodine Fiske. — Bio je to muškarac od pedeset i
koje godine, vitke građe, smirena, ali ozbiljna drţanja i
kratko podšišane sijede kose tipične za profesionalne
vojnike.
Michael je za njim pošao hodnikom, do malenog ureda. Slje-
dećih pet minuta strpljivo je objašnjavao razloge zbog kojih
je došao, pritom zapravo ne otkrivajući ništa od bitnih
činjenica. Kada je bila riječ o uporabi odvjetničkog ţargona,
mogao se nadmetati i s najboljima.
— Priopćite li gospodinu Harmsu da sam došao, svakako će
me primiti.
Muškarac se poigravao olovkom, ne odvajajući pogled od
mladog odvjetnika. — Znate, ovo nas poprilično zbunjuje.

94
 kika☺crostuff.net

Rufusa Harmsa nedavno je posjetio njegov odvjetnik. A to

niste bili vi.
— Doista? Zvao se Samuel Rider? — Čovjek mu ne odgovori,
no zbog trenutačnog iznenađenja na njegovu licu, Michael se
u sebi nasmiješio. Pokazalo se da su njegove slutnje ipak
točne. Harmsov nekadašnji vojni branitelj priloţio je ono
natipkano pismo. — Čovjek moţe imati i više odvjetnika,
gospodine.
— Ali ne čovjek poput Rufusa Harmsa. Nije ga imao poslje-
dnjih dvadeset pet godina. Oh, da, brat ga posjećuje
razmjerno redovito, ali tako iznenadno zanimanje za njega
uistinu nas je zateklo. Uvjeren sam da vam je to razumljivo.
Michael se uljudno nasmiješi, no sljedeće je riječi ipak izgo-
vorio vrlo odlučno. — Nadam se da je vama razumljiva
činjenica da zatvorenik ima pravo razgovarati s
odvjetnikom.
Časnik ga je još nekoliko trenutaka nepomično promatrao, a
zatim je podignuo slušalicu i nešto rekao. Dovršivši
razgovor, bez riječi je ponovno pogledao Michaela. Telefon se
oglasio tek nakon pet minuta čekanja. Kada je ponovno
spustio slušalicu, čovjek je samo kimnuo i kratko rekao: —
Primit će vas.

14
Kada se pojavio na vratima sobe za posjete i kada mu se pog-
led zaustavio na mladome muškarcu, Rufus Harms doimao
se smetenim. Prišao mu je vukući noge. Michael je ustao ka-
ko bi ga pozdravio, no zbog toga je uslijedio nimalo ljubazan
povik čuvara koji se nalazio iza Rufusa.
— Sjednite.
Michael ga odmah posluša.
Čuvar je pomno promatrao kako Rufus sjeda nasuprot Mic-
haelu, a zatim se obrati odvjetniku. — Već su vas upoznali s
pravilima kojih se trebate pridrţavati tijekom posjeta. U
slučaju da ste ih zaboravili, ovdje su vam jasno ispisana. —
Rukom je pokazao prema velikome natpisu na zidu. — Ni u

95
 kika☺crostuff.net

jednom trenutku nije dopušten nijedan oblik fizičkog

kontakta. I cijelo vrijeme morate sjediti. Je li vam jasno?
— Jest. Vi morate biti s nama? Postoji stvar koja se zove
povjerljiv odnos između odvjetnika i klijenta. Osim toga,
mora li biti baš tako okovan? — upita Michael.
— To ne biste ni pitali da ste vidjeli što je učinio hrpi kolega
u zatvoru. Čak i ovako vezan za tren oka bi vam slomio taj
mali mršavi vrat. — Čuvar se za nekoliko koraka pribliţi
Michaelu. — U drugim zatvorima moţda i ima više
privatnosti, no ovo je posve drukčiji tip zatvora. Kod nas su
samo najveće i najopakije zvijeri, tako da djelujemo prema
posebnim pravilima. Posjet je nenajavljen, tako da imate još
dvadeset minuta, a onda ovaj veliki zločesti vuk mora na
posao: čišćenje zahoda. Danas imamo par uţasno usranih
slučajeva.
— U tom slučaju, bio bih vam zahvalan kada biste nam do-
pustili da počnemo — reče Michael.
Čuvar zašuti i povuče se, smjestivši se uz vrata. Kada je
pogledao Rufusa, Michael uvidi da ga div netremice
promatra.
— Dobar dan, gospodine Harms. Zovem se Michael Fiske.
— To mi ime ne znači ništa.
— Znam, ali došao sam vam postaviti nekoliko pitanja.
— Rekli su da ste moj odvjetnik. Niste moj odvjetnik.
— To nisam ni rekao. To su oni nekako zaključili. Nemam
veze s gospodinom Riderom.
Rufus ga sumnjičavo promotri. — Kako znate za Samuela?
— To doista nije vaţno. Došao sam vam postaviti nekoliko
pitanja jer sam primio vaš revizijski dopis.
— Prevedite mi...
— Vašu ţalbu. — Michael stiša glas. — Radim na Vrho-
vnome sudu Sjedinjenih Drţava.
Rufus ga pogleda razjapljenih usta. — Što onda, dovraga,
radite ovdje?
Michael se nervozno nakašlje. — Znam da ovo baš i nije u
skladu s propisima. Ali pročitao sam vašu molbu, pa vam

96
 kika☺crostuff.net

ţelim postaviti nekoliko pitanja. U dopisu navodite niz vrlo

teških optuţaba na račun nekolicine vrlo istaknutih
pojedinaca. — Dok je gledao u Rufusove preneraţene oči,
Michael je odjednom poţalio što ga je posjetio. — Istraţio
sam pozadinu vašeg slučaja i neke mi stvari nisu jasne.
Stoga sam vas htio pitati nekoliko stvari, a zatim, ako se sve
bude poklapalo s činjenicama, moţemo uvrstiti vašu ţalbu
na dnevni red Suda.
— Zašto već nije uvrštena? Došla je na prokleti Sud, zar ne?
— Jest, ali imala je i niz pravnih nedostataka zbog kojih bi
je Sud odbio prihvatiti. Ja vam u tome mogu pokušati
pomoći. Ali ţelim izbjeći skandal. Morate shvatiti, gospodine
Harms, da Sud svake godine od zatvorenika dobiva prepune
vreće pisama i ţalbi koje nemaju baš nikakvog temelja.
Rufus ga sumnjičavo pogleda. — Ţelite reći da laţem? To ţe-
lite reći? A kako bi bilo da vi ovdje odleţite dvadeset pet
godina zbog nečega što niste skrivili, pa da mi onda kaţete
nešto tako?
— Ne kaţem da laţete. Vjerujte mi, zapravo mi se čini da tu
ima nečega. Inače ne bih ni došao. — Pogledom je obuhvatio
sumornu sobu. Nikada u ţivotu nije bio ni blizu sličnog
mjesta, ni slučajno nije sjedio nasuprot čovjeku kakav je
Rufus. Odjednom mu se učinilo da je prvašić koji izlazi iz
autobusa i tek sada uviđa da je zapravo došao u srednju
školu. — Vjerujte mi — ponovi. — Samo moramo
razgovarati.
— Imate neku iskaznicu na kojoj piše da ste to što tvrdite?
Posljednjih trideset godina baš i nemam povjerenja u ljude.
Pomoćnici sudaca pri Vrhovnome sudu ne dobivaju iskazni-
ce. Od pripadnika osiguranja zahtijeva se da ih upoznaju i
prepoznaju. Međutim, Sud izdaje sluţbeni imenik sa svim
imenima i fotografijama. Jedino tako čuvari im mogu
zapamtiti lice. Michael izvadi maleni imenik iz dţepa i
pokaţe ga Rufusu. Ovaj je pozorno proučavao knjiţicu, na
trenutak pogledao čuvara, a zatim se ponovno obratio
Michaelu. — Imate tranzistor u aktovci?

97
 kika☺crostuff.net

— Tranzistor? — Michael odmahne glavom. Rufus još više

stiša glas. — Onda počnite pjevušiti.
— Molim? — reče Michael, posve zbunjen. — Pa ne mogu...
hoću reći, baš i nemam sluha.
Rufus nestrpljivo odmahne glavom. — Imate barem olovku?
Michael smeteno kimne.
— Izvadite je i počnite lupkati po stolu. Sada su već ionako
vjerojatno čuli sve što im je potrebno, ali sačuvat ćemo
nekoliko iznenađenja.
Kada je Michael nešto zaustio, Rufus ga prekine. — Bez ri-
ječi, samo kuckajte. I slušajte.
Michael stane olovkom lupkati po stolu. Čuvar ih pogleda,
ali ne reče ništa.
Rufus je govorio toliko tiho da se Michael morao naprezati
kako bi ga razumio. — Niste uopće trebali doći. Nemate
pojma kakvoj sam se opasnosti izloţio kako bih taj papir
iznio iz zatvora. Ako ste ga pročitali, razlozi su vam jasni.
Javnosti bi se ţivo fućkalo ako bi netko ubio nekakvog crnog
zatvorenika koji je zadavio bijelu djevojčicu. Drugo i ne bih
očekivao.
Michael prestane kuckati. — Bilo je to davno. Situacija se u
međuvremenu promijenila.
Rufus samo nešto progunđa. — Zbilja? A kako bi bilo da
pokucate na lijes Medgaru Eversu ili Martinu Lutheru
Kingu, pa im to priopćite? Da, gospodine moj, situacija se
promijenila, i sve će sada biti u redu. Hvala i slava
Svevišnjemu!
— Nisam tako mislio...
— Da su ljudi koje spominjem u pismu crnci, a ja bijelac, i da
mi ovo nije dom, također biste odmah došli "provjeriti" moju
priču?
Michael spusti pogled. Kada je ponovno podignuo glavu, na
njegovu licu odraţavala se bol. — Moţda ne bih.
— Još kako ne biste došli! Počnite kuckati i nemojte
prestajali. Michael ga posluša. — Vjerovali ili ne, ţelim vam
pomoći.

98
 kika☺crostuff.net

Ako se doista dogodilo to što navodite u pismu, ţelim da

pravda na koncu ipak bude zadovoljena.
— Zašto bi vam, dovraga, bilo stalo do čovjeka kakav sam ja?
— Jer mi je stalo do istine — odgovori Michael jednostavno.
— Ako govorite istinu, učinit ću sve što je u mojoj moći kako
bih vas izvukao odavde.
— To je lako reći, zar ne?
— Gospodine Harms, mozak i sposobnosti volim koristiti
kako bih pomogao ljudima koji su u ţivotu imali manje sreće
od mene. Drţim da mi je to duţnost.
— Lijepo od tebe, sinko, ali nemoj me tako maziti po glavi.
Mogao bih ti odgristi ruku.
Michael zbunjeno zatrepće, no onda mu je sinulo. — Is-
pričavam se, nisam se htio drţati tako nadmeno i
pokroviteljski. Čujte, ako su vas zatvorili bez pravog razloga,
ţelim vam pomoći da iziđete na slobodu. Ništa više.
Rufus je još nekoliko trenutaka samo šutio, kao da nastoji
procijeniti koliko je mladić doista iskren. Kada se napokon
ponovno nagnuo naprijed, izraz njegova lica bio je blaţi, ali
je i dalje bio na oprezu.
— Ovdje nije najpametnije razgovarati o takvim stvarima.
— Gdje još moţemo razgovarati?
— Koliko ja znam, nigdje. Osuđenike kakav sam ja ne pušta-
ju na dopust. Ali istina je sve što sam napisao.
— Spominjete pis...
— Tišina! — reče Rufus. Ponovno je pogledao uokolo, na
trenutak zaustavivši pogled na velikome ogledalu. — Nije
bilo u omotnici?
— Nije.
— U redu, znate mojeg odvjetnika. Već ste spominjali nje-
govo ime.
Michael kimne. — Samuel Rider. Zvao sam ga i ostavio ne-
koliko poruka, ali nije mi se javio.
— Kuckajte glasnije. — Michael pojača ritam. Rufus joS
jednom pogleda oko sebe i počne govoriti. — Reći ću mu da
razgovara s vama. Reći će vam sve što vas zanima.

99
 kika☺crostuff.net

— Gospodine Harms, zašto ste uloţili ţalbu Vrhovnome

sudu?
— Nema višeg suda, zar ne?
— Nema.
— Tako sam i mislio. Ovdje dobivamo novine. Malo gledamo
televiziju, slušamo radio. Već godinama pratim te ljude.
Ovdje čovjek često razmišlja o sudovima i sličnim stvarima.
Lica se mijenjaju, ali ti su suci svemoćni. Mogu što god ţele.
Vidio sam. Cijela je zemlja vidjela.
— Ali s čisto pravnog stajališta, postoje drugi putevi koje
treba iskušati, niţi sudovi, prije nego što Vrhovni sud
prihvati slučaj na razmatranje. Na primjer, nemate čak ni
presudu niţeg suda na koju se ţalite. Ukupno uzevši, vaša
ţalba ima mnogo nedostataka.
Rufus umorno odmahne glavom. — Ovdje sam već pola ţivo-
ta. Nije mi preostalo previše vremena. Nisam se ţenio,
nikada neću imati djecu. Sada mi još samo treba da se još
godinama nateţem s odvjetnicima, sudovima i sličnim
stvarima. Ţelim izići, i to što prije. Ţelim biti slobodan. A ti
veliki suci, oni me mogu izvući odavde, ako vjeruju u pravdu.
To je pravedno, tako im recite. A oni zastupaju upravo
pravdu.
Michael ga znatiţeljno pogleda. — Sigurni ste da ne postoji
drugi razlog zbog kojeg ste ţalbu uloţili Vrhovnome sudu?
Rufus ga zbunjeno pogleda. — Na primjer?
Michael uzdahne, tek sada uviđajući da je već nekoliko tre-
nutaka imao suspregnut dah. Nedvojbeno je moguće da
Rufus ne zna na kojim su točno poloţajima danas neki od
ljudi čija je imena naveo. — Nije vaţno...
Rufus se nasloni i zagleda u Michaela. — I što onda ti veliki
suci misle o svemu tome? Oni su vas poslali ovamo, zar ne?
Michael prestane lupkati i nervozno reče: — Zapravo ne
znaju da sam ovdje.
— Molim?!?

100
 kika☺crostuff.net

— Vašu ţalbu, gospodine Harms, zapravo još nisam nikome

pokazao. Samo sam... htio biti siguran, znate, da je sve čisto
i kako treba.
— Nije je vidio nitko osim vas?
— Zasada, no kao što sam rekao...
Rufus pogleda Michaelovu aktovku. — Niste valjda ponijeli i
moje pismo?
Michael također pogleda aktovku. — Pa, htio sam vam u ve-
zi s njim postaviti nekoliko pitanja. Znate...
— Boţe, budi uz nas — reče Rufus, toliko glasno i bijesno da
se čuvar već pripremio za udarac.
— Jesu li vam na ulazu uzeli aktovku? Jer dvojica od ljudi
koje spominjem rade u ovom zatvoru. Jedan je upravitelj
prokletog zatvora.
— Ovdje su? — Michael problijedi. Tijekom istraţivanja us-
pio je potvrditi da su imenovane osobe sedamdesetih bile u
vojsci. Za dvojicu je točno znao gdje su i što rade, no nije se
potrudio locirati i ostale. Sada je zastao kao paraliziran,
iznenada shvativši da je moţda i kobno pogriješio.
— Jesu li vam uzeli prokletu aktovku?
Michael zamuca: — Samo... samo na par minuta. Ali doku-
mente sam spremio u zatvorenu omotnicu, koja je i dalje
zatvorena.
— Potpisali ste smrtnu presudu i sebi i meni — krikne Ru-
fus. Doslovce je eksplodirao, poput gejzira, pri podizanju
preokrenuo teški stol kao da je načinjen od bambusa.
Michael ustukne i baci se na pod. Čuvar prodorno zazviţdi i
ščepa Rufusa s leđa. Michael je gledao kako se div, unatoč
okovima, čuvara teškog najmanje devedeset kilograma
rješava kao da je riječ o dosadnome komarcu. U sobu su ulet-
jela još šestorica čuvara, odreda mašući pendrecima. Rufus
ih je odbacivao poput losa koji se bori s čoporom vukova, i to
još barem pet minuta, a onda je na koncu pao. Odvukli su ga
iz sobe. U početku je vikao i vrištao, no zatim se zamalo
počeo gušiti zbog pendreka koji mu je pritiskao grlo.
Trenutak prije nego što se izgubio, Rufus se zagledao u

101
 kika☺crostuff.net

Michaela, očima u kojima su se odraţavali uţas i osjećaj

prevarenosti.
Nakon iscrpljujuće borbe koja se nastavila kroz cijeli hodnik,
čuvari su na koncu uspjeli poleći Rufusa na kolica i vezati
ga.
— Vodite ga u ambulantu — viknuo je netko. — Čini mi se
da ima napadaj.
Čak i uz lance i široke koţne remene, Rufus se neobuzdano
bacao i okretao, ljuljao kolica naprijed-natrag. Vikao je sve
dok mu netko u usta nije nagurao komad tkanine.
— Poţurite, dovraga — reče onaj isti čovjek.
Skupina je tako projurila kroz dvokrilna vrata i ušla u am-
bulantu.
— Boţe presveti! — reče deţurni liječnik i rukom pokaţe
prazno mjesto. — Ovamo s njim.
Čuvari su okrenuli kolica i dovukli ih na to mjesto. Kada mu
se pribliţio, liječnika je Rufusova noga zamalo zahvatila u
području trbuha.
— Izvadite mu to iz usta — reče liječnik i pokaţe maramicu
u Rufusovim ustima. Zatvorenikovo lice postajalo je sve
ljubičastije.
Jedan od čuvara zabrinuto ga pogleda. — Bit će vam bolje da
pripazite, doktore, poludio je. Ako vas se domogne, ozlijedit
će vas. Već mi je sredio trojicu. Luđak! — Čuvar prijeteći
pogleda Rufusa. Čim su mu izvadili maramicu, Rufusovi
krikovi ispunili su cijeli prostor.
— Prikopčajte mu monitor — reče liječnik jednoj od sestara.
Već nekoliko trenutaka nakon što su na Rufusa uspjeli
postaviti senzore, liječnik je počeo pomno motriti
pomahnitale vrijednosti koje su odraţavale podizanje i
spuštanje Rufusova krvnog tlaka i pulsa. Sada pogleda
jednu od sestara. — Donesite intravenoznu. — Drugoj zatim
reče: — Ampulu lidokaina, hitno, prije nego dođe do aresta
srca ili moţdanog udara.
Oba čuvara i medicinsko osoblje natisnuli su se oko kolica.

102
 kika☺crostuff.net

— Vaši ljudi ne mogu izići odavde? — poviče liječnik u uho

jednome od čuvara.
Ovaj odmahne glavom. — Dovoljno je jak moţda i da prekine
remenje, a ako to učini a nas nema, mogao bi u samo
nekoliko trenutaka pobiti sve nazočne. Vjerujte mi da je to
posve moguće.
Liječnik je pogledao stalak za intravenoznu tekućinu koji je
sestra postavila uz leţaj. Druga je dojurila s ampulom
lidokaina. Liječnik kimne čuvarima. — Morat ćete nam
pomoći da ga drţimo. Treba nam dobra vena za
intravenoznu, a s obzirom na situaciju, čini mi se da će nam
se ukazati samo jedna prilika.

Svi su se natisnuli oko Rufusa, čvrsto ga drţeći. Čak je i taj

zajednički napor zamalo bio nedovoljan.
Rufus ih pogleda, toliko bijesan, toliko uţasnut da je još jed-
va bio pri sebi. Baš kao i one noći kada je umrla Ruth Ann
Mosley. Otrgnuli su mu rukav i tako otkrili mišićavu
podlakticu, velike i istaknute vene. On zatvori oči i zatim ih
ponovno otvori i ugleda sjajnu iglu koja mu se pribliţava.
Tada je ponovno zaţmirio. Kada ih je ponovno otvorio, više
se nije nalazio u ambulanti Fort Jacksona. Nalazio se u
pritvoru u Juţnoj Karolini, dvadeset pet godina ranije. Vrata
su se naglo otvorila i uz njega se našla skupina muškaraca,
koji su se ponašali kao da su vlasnici svega što ih okruţuje,
kao da je i on u njihovu vlasništvu. Nije prepoznao samo
jednoga među njima. Očekivao je pendreke, očekivao snaţne
udarce po rebrima, straţnjici i podlakticama. Već neko
vrijeme, to je bio uobičajen jutarnji i večernji obred. Dok je
nijemo trpio udarce, u sebi je ponavljao molitvu i tako
duhom pomagao tijelu da podnese fizičko mučenje.
Umjesto toga, ovaj put uz glavu su mu prislonili pištolj. Rek-
li mu da klekne na pod i zatvori oči. I tada se dogodilo...
Sjećao se iznenađenosti, šoka koji je osjetio kada je podignuo
pogled prema nasmiješenoj skupini muškaraca slavodobitna
izraza lica. Osmijesi su nestali kada je, nekoliko minuta

103
 kika☺crostuff.net

poslije, Harms ustao, razbacao ih uokolo kao da su u

besteţinskom stanju, izletio kroz vrata ćelije, praktički
pregazio deţurnog straţara i tako izišao iz pritvora, bezglavo
trčeći.
Rufus ponovno zatrepće i vrati se u ambulantu, zagledan u
lica, u tijela koja ga drţe. Vidio je kako se igla primiče
njegovoj podlaktici. Gledao je gore, jedini od sviju. I tada je
vidio kako druga igla prodire u vrećicu s intravenoznom
tekućinom, kako tekućina iz igle ulazi u otopinu lidokaina.
Vic Tremaine zadaću je obavio smireno i djelotvorno, kao da
zalijeva cvijeće, a ne ubija čovjeka. Ţrtvu nije čak ni
pogledao. Rufus je trgnuo glavu unatrag i pogledao iglu koju
je u ruci drţao liječnik. Upravo se spremao uvući mu je pod
koţu, u tijelo mu ubrizgati otrov kojim ga je Tremaine
odlučio usmrtiti. Već su mu oduzeli pola ţivota. On sada
nema namjeru dopustiti im da mu oduzmu i sve ostalo. Ba-
rem ne još zasada.
Rufus je trenutak odabrao koliko je mogao bolje.
— Sranje! — krikne liječnik u trenutku kada se Rufus oslo-
bodio remena, ščepao ga za ruku i prebacio je preko svojega
tijela. Stalak se srušio uz tresak; vrećica s tekućinom pala je
na pod i rasprsnula se. Bijesni Tremaine priliku je iskoristio
da izjuri iz ambulante. Rufusova su se prsa iznenada
stisnula i osjetio je da sve teţe diše. Kada se liječnik uspio
pridignuti na nesigurne noge, pogledao je Rufusa.
Zatvorenik je bio toliko miran da je liječnik morao pogledati
na monitor kako bi se uvjerio da je još ţiv. A dok je pratio
vitalne funkcije koje su pale na opasno nisku razinu, rekao
je: — Nitko ne moţe podnijeti takve ekstreme. Mogao bi
pasti u šok. — Zatim se obrati sestri: — Hitno traţite
helikopter. — Nakon toga pogledao je glavnog čuvara. —
Nemamo dovoljno opreme za ovakve situacije. Stabilizirat
ćemo ga i prebaciti u bolnicu u Roanokeu. Ali moramo biti
brzi. Pretpostavljam da s njim šaljete čuvara.

104
 kika☺crostuff.net

Čuvar protrlja bolnu donju vilicu i pogleda nepomičnog Ru-

fusa. — Poslao bih cijeli vod, samo da stane u prokleti
helikopter.

15
U pratnji naoruţanog čuvara Michael Fiske nesigurnim je
korakom prolazio hodnikom. Na njegovu završetku čekao ga
je uniformirani časnik s kojim je ranije razgovarao. Michael
primijeti da čovjek u ruci drţi dva papira.
— Gospodine Fiske, pri prvom se susretu nisam predstavio.
Ja sam pukovnik Frank Rayfield. Zapovijedam ovim
kompleksom.
Michael ovlaţi usne. Frank Rayfield bio je među onima čije
je ime Rufus naveo u ţalbi. To ime Michaelu u trenutku
kada ju je prvi put čitao nije značilo ništa. Unutar tog
zatvora, značilo je da će umrijeti. Tko bi mogao i zamisliti da
bi se dvojica ljudi koje je Rufus, u biti, optuţio za ubojstvo,
mogla naći upravo ovdje? No sada kada je bolje promislio,
činilo mu se da je to upravo idealno mjesto s kojeg mogu
pomno motriti Rufusa Harmsa.
Još se jednom koncentriravši na Rayfielda, Michael se upita
kamo će baciti njegovo tijelo. Sada je iznenada uvidio da, kao
i u djetinjstvu, svim srcem ţeli da se nekako pojavi njegov
stariji brat i pomogne mu. Samo je omamljeno gledao dok
mu je Rayfield uručivao dokumente i glavom pokazivao
čuvaru neka se udalji. Dok je Michael uzimao papire,
Rayfield se drţao kao da se ispričava.
— Bojim se da su moji ljudi malko pretjerali — reče Rayfie-
ld. — Obično ne fotokopiramo dokumente koji se nalaze u
zatvorenoj omotnici. — Rayfield je sve zapravo obavio sam.
Nitko od njegovih ljudi nije vidio ništa od dokumenata.
Michael pogleda papire. — Nije mi jasno. Omotnica je i na-
kon toga bila zalijepljena.
— Riječ je o vrlo običnoj omotnici. Jednostavno papire stave
u novu omotnicu i zalijepe je.

105
 kika☺crostuff.net

Michael se sada proklinjao zbog činjenice da mu je

promak-nulo nešto toliko očito.
Rayfield se nasmije.
— Što je sada smiješno? — upita Michael.
— Ovo je već peti put da me Rufus Harms imenovao u ne-
kakvoj apsurdnoj tuţbi, gospodine Fiske. Što bih onda trebao
ako ne smijati se?
— Kako, molim?
— Još nikada nije pucao na Vrhovni sud Sjedinjenih Drţa-
va... vi radite za njih, zar ne?
— Na to nisam duţan odgovoriti.
— U redu. Ali ako je to točno, vaša je nazočnost ovdje u naj-
manju ruku malko neobična.
— To je moja stvar.
— A moj je posao ovaj zatvor voditi prema precizno od-
ređenim vojnim pravilima — uzvrati Rayfield energično.
Glas mu se zatim smekša. — Ali ne krivim vas. Harms je
lukav. Izgleda da je ovaj put na prijevaru naveo nekadašnjeg
odvjetnika da mu pomogne, a Sam Rider morao bi znati da
se na takve stvari ne nasjeda.
— Ţelite reći da Rufus Harms već iz navike podnosi neute-
meljene zahtjeve?
— Mislite da je to kod zatvorenika neobično? Imaju višak
vremena. Osim toga, prošle godine optuţio je predsjednika
Sjedinjenih Drţava, ministra obrane i mene, jer smo
navodno bili u dosluhu i smjestili mu ubojstvo koje je
počinio, a čemu je svjedočilo najmanje šest osoba.
— Doista? — Michael se doimao skeptičnim.
— Da, doista. Stvar je na koncu odbačena, no cijeli je postu-
pak, s obzirom na rad vladinih odvjetnika, stajao nekoliko
tisuća zelembaća. Znam da su sudovi otvoreni svima,
gospodine Fiske. Ali gnjavaţa je gnjavaţa, a ja sam, iskreno
govoreći, toga već sit.
— Ali on u podnesku kaţe...
— A-ha. Pročitao sam. Prije dvije godine tvrdio je da je to
učinio zbog AG-a4 kojem je bio izloţen u borbi. Znate što?

106
 kika☺crostuff.net

Rufus Harms nikako nije bio u dodiru s AG-om, jer nikada

nije sudjelovao u borbama. Veći dio dvogodišnjeg vojnog
staţa proveo je u pritvoru, između ostaloga i zbog neposluha.
To nije nikakva tajna. Sami istraţite podatke, ako ţelite.
Odnosno, ako to već niste učinili. — Pogledao je

4Agent Orange, moćan herbicid s tragovima dioksina, koji se

u Vijetnamskome ratu često koristio kako bi se neprijatelju
oduzela mogućnost skrivanja iza lišća.

Michaela, koji se bio zagledao u pod. — A sada lijepo uzmite

svoje papiriće, vratite se u Washington i pustite da sve lijepo
prođe kroz sustav, da ide svojim tokom. Ţalbu će odbiti kao i
sve ostale. Nekolicina neduţnih ljudi doţivjet će uţasne
neugodnosti, ali tako funkcionira Amerika. Zato smo se
valjda i borili za ovu zemlju: kako bismo odrţali sve oblike
slobode. Čak i kada se zlorabe.
— I samo tako ćete me pustiti?
— Niste naš zatvorenik. Na brizi imam previše pravih zat-
vorenika, a među njima je i jedan koji je premlatio trojicu
mojih čuvara. Morat ćete odgovoriti na nekoliko pitanja koja
će vam postaviti jedan od mojih ljudi. Doći će za koji
trenutak. Odnosit će se na događaje u sobi za posjete. To
trebamo radi pisanja izvještaja o incidentu.
— Ali to znači da ulazi u sluţbeni zapisnik... I to da sam bio
ovdje i sve ostalo.
— Tako je, imate pravo. Ovamo ste došli svojom voljom, ne
mojom. Morat ćete snositi i posljedice.
— Znam. Ali ni pribliţno nisam računao na takav razvoj
događaja.
— No, da, ţivot je prepun malenih iznenađenja.
— Čujte, doista morate podnijeti sluţbeni izvještaj?
— Vaša nazočnost ovdje ionako ulazi u sluţbenu dokumenta-
ciju, gospodine Fiske, bez obzira na događaje u sobi za
posjete. Upisani ste u knjigu posjetitelja i dodijeljen vam je
broj iskaznice.

107
 kika☺crostuff.net

— Izgleda da baš nisam najbolje promislio...

— Izgleda... Rekao bih da baš i niste pretjerano iskusni u
vojnim pitanjima, nije li tako? — Dok je Michael tako stajao,
potonulih lađa, Rayfield se na trenutak zamislio. — Čujte,
moramo napisati izvještaj, ali kada bi sve ostalo bilo u redu,
moţda ga ne bih morao i sluţbeno podnijeti. Moţda bi se
tako izbrisala i vaša nazočnost u našem zatvoru.
Michael s olakšanjem uzdahne. — To moţete učiniti?
— Moguće... Vi ste odvjetnik. Što kaţete na malu
protuuslugu?
— Kako to mislite?
— Ja ću odbaciti izvještaj, a vi odbacite ţalbu. — Zašutio je i
zagledao se u mladića. — Vlada bi tako uštedjela nešto
novaca za odvjetnike. Hoću reći, uvijek sam za to da svatko
ima pravo pred sudom zatraţiti pravdu, ali ovo već pomalo
postaje otrcano.
Michael odvrati pogled. — Morat ću razmisliti. Ţalba ionako
ima podosta tehničkih nedostataka. Moţda imate pravo.
— I imam. Nije mi cilj zeznuti vašu karijeru. Jednostavno
ćemo zaboraviti cijelu priču. A ja se nadam da o ovom
slučaju neću čitati u novinama. Ako pročitam nešto o tome,
onda će do javnosti moţda morati doći i nešto o tome da ste
bili ovdje. A sada ću se morati ispričati, jer imam posla. —
Rayfield se okrene na peti i udalji, za sobom ostavljajući
vidljivo potresenog Michaela Fiskea.
Rayfield je otišao izravno u svoj ured. Rufusove sumnje
imale su vrlo čvrste temelje; prislušni uređaj izrađen tako da
se savršeno uklapa u drvo bio je postavljen s donje strane
stola u sobi za posjete. Rayfield još jednom odsluša razgovor
između Michaela i Rufusa. Dio se nije čuo zbog lupkanja
olovke. Glazba s tranzistora pokrila je cijeli Rufusov
razgovor s Riderom. Rufus nije glup. No Rayfield je već
dovoljno i čuo i pročitao da zna kako bi se uskoro mogli naći
pred velikim problemima. Ni razgovor s Michaelom nije
riješio njegove dvojbe, barem ne trajno. On podigne slušalicu

108
 kika☺crostuff.net

i utipka broj. Kratkim i preciznim rečenicama Rayfield je

sugovorniku prepričao najnovije događaje.
— Dobijesa, ne mogu vjerovati.
— Znam...
— I sve se to dogodilo danas?
— Pa, da, već sam ti rekao da je dolazio Rider, ali sve ovo do-
godilo se maločas.
— Dovraga, zašto si mu dopustio da posjeti Harmsa?
— Da ga nisam pustio, ne misliš li da bismo izgledali još
sumnjivije? Nakon čitanja onoga što je Harms napisao u
prokletom pismu upućenom Vrhovnome sudu, što sam još
mogao?
— Gada si trebao srediti prije ovoga. Imao si vremena dva-
deset pet godina, Frank.
— Takav je bio izvorni plan, prije dvadeset pet godina. Ubiti
ga — uzvrati ljutito Rayfield. — I pogledaj što se sad
dogodilo. Tremaine i ja već pola ţivota pazimo na svaki
njegov korak.
— Vas dvojica baš i ne moţete reći da to radite besplatno.
Koliko si dosada skupio u svojem malom gnijezdu? Milijun?
Mirovina će biti vrlo ugodna. Ali neće je ni biti, ni za koga od
nas, ako sve ovo nekako procuri.
— Ne moţe se reći da ga nisam pokušao ubiti. Dovraga, Tre-
maine ga je pokušao srediti i danas, u ambulanti, ali tip kao
da ima prokleto šesto čulo. Kada ga stjeraš u kut, Rufus
Harms je opasan poput zmije. Čuvari idu samo do određene
granice, a imamo i ljude koji nas kontroliraju, nenajavljene
inspekcije, prokleti odbori za ljudska prava... Gad
jednostavno nikako da umre. Kako bi bilo da dođeš
pokušati?
— U redu, u redu, nema potrebe započinjati svađe. Siguran
si da smo svi imenovani u pismu? Kako je to moguće? Za
mene nije ni znao.
Rayfield sada nije oklijevao. Njegov sugovornik ne spominje
se poimence u Rufusovu pismu, no Rayfield mu to neće reći.

109
 kika☺crostuff.net

Svi su sada jednako krivi. — A odakle bih ja znao? Dvadeset

pet godina razmišlja o tome.
— Kako je uspio poslati pismo?
— To nikako ne mogu shvatiti. Čuvar je vidio prokleto pis-
mo. Oporuka i ništa više.
— Ali nekako ga je poslao.
— U to je umiješan Sam Rider. U to uopće ne sumnjam. Do-
nio je tranzistor, pa je glazba praktički onesposobila
prislušni uređaj koji smo postavili i tako na koncu nisam čuo
što su govorili. Po tome sam trebao zaključiti da se događa
nešto sumnjivo.
— Tom tipu nikada nisam vjerovao. Da nije bilo Riderovih
sranja o neuračunljivosti, Harms bi već odavno bio mrtav,
sve o trošku Vojske.
— Drugo pismo koje smo pronašli u Fiskeovoj aktovci napi-
sano je pisaćim strojem. Dolje nije bilo ni potpisa ni inicijala,
znaš, kao da ga je natipkala nečija osobna tajnica, tako da je
Rider to po svoj prilici napisao sam. Usput, u oba slučaja
riječ je o originalnim dokumentima.
— Dovraga, zašto baš sada? Nakon toliko vremena?
— Harms je primio pismo od Vojske. Spominje ga u pisanoj
ţalbi. Moţda mu je to nekako osvjeţilo pamćenje. Kaţem ti
da se do sada ili nije sjećao što se dogodilo ili je to dvadeset
pet godina drţao u sebi.
— Ali zašto? I zašto mu je, dovraga, Vojska nakon toliko
vremena uopće nešto slala?
— Ne znam — reče Rayfield nervozno. Iako je zapravo znao
razloge. Razlog se spominje i u Rufusovu obraćanju sudu. No
tu kartu zasada će zadrţati u rukavu.
— Ti, dakako, nemaš to zagonetno pismo iz Vojske?
— Nemam. Hoću reći, još nemam...
— Mora biti negdje u njegovoj ćeliji, iako ne mogu ni zamis-
liti kako je dospjelo do njega. — Njegov je glas ponovno
odzvanjao optuţbama.
— Neki put imam dojam da je tip mađioničar — reče
Rayfield.

110
 kika☺crostuff.net

— Je li ga još tko posjetio?

— Samo brat, Josh Harms. Dolazi pribliţno jednom
mjesečno.
— A što je s Rufusom?
— Izgleda daje zamalo otegnuo papke. Moţdani ili srčani
udar. Čak i ako preţivi, više vjerojatno neće biti isti.
- Gdje je?
— Na putu za bolnicu u Roanokeu.
— Zašto si ga, dovraga, pustio?
— Liječnikov nalog. Obaveza mu je čovjeku spasiti ţivot, bio
on u zatvoru ili ne. Da sam se usprotivio, ne misliš li da bih
izazvao sumnju?
— No, da, ali prati situaciju i imaj potpuni nadzor. Usput se
moli za to da mu se rasprsne srce. Ako se to ne dogodi,
izazovi nešto slično.
— Ma hajde, tko bi mu povjerovao?
— Iznenadio bi se... A taj Michael Fiske? On osim Ridera
jedini zna?
— Tako je. Tako mi se barem čini. Došao je provjeriti
Har-msovu priču. Nije rekao nikome... tako je barem rekao
Harmsu. Uţasno nam se posrećilo — reče Rayfield. —
Napričao sam mu bajke o tome kako je Harms kronični
podnositelj tuţbi i ţalbi. Čini mi se da je zagrizao. U
prednosti smo jer bi se tip mogao naći u velikim nevoljama
ako se sazna da je bio ovdje. Mislim da neće dopustiti da
ţalba dođe pred sud.
Glas s druge strane pojačao se za nekoliko decibela. — Jesi
poludio? Fiske nema veze s tom odlukom.
— Za ime svijeta, radi kao sudski pomoćnik pri Vrhovnome
sudu! Čuo sam kako govori Harmsu.
— To znam. Vraški dobro. Ali dopusti da ti točno objasnim
što ćeš učiniti. Sredit ćeš Fiskea i Ridera. I to hitno.
Rayfield problijedi. — Ţeliš da ubijem sudskog pomoćnika
pri Vrhovnome sudu i mjesnog odvjetnika? Ma hajde, pa
nemaju ni-kakve dokaze. Ne mogu nam ništa.

111
 kika☺crostuff.net

— Ti to ne moţeš znati. Ne znaš što je bilo u pismu koje je

uoslala Vojska. Ne znaš do kojih su informacija u
međuvremenu even-tualno došli Fiske i Rider. A Rider je
odvjetnik već trideset godina. Ne bi sudu podnio nešto što
smatra neutemeljenim, pogotovo kada je riječ o prokletom
Vrhovnome sudu. Osim toga, a moguće je da toga nisi
svjestan, sudski pomoćnici pri Vrhovnome sudu baš i nisu
idioti. Fiske se nije cijeli dan vozio jer misli da je Harms
luđak. Na temelju ooga što si mi rekao, sadrţaj pisama vrlo
je konkretno govorio o događajima u pritvoru.
— Istina — prizna Rayfield.
— Eto vidiš. Ni to nije najveća rupa u cijeloj priči. Zapamti,
Harms nije zatvorski luđak koji samo tako podnosi ţalbe.
Ovo mu je prvo obraćanje sudu. Provjeri li Fiske tvoju
tvrdnju, uvidjet će da si lagao. A kada dođe do toga... a
prisiljen sam vjerovati da hoće... sve ostalo ide k vragu!
— Baš i nisam imao vremena osmisliti bolji plan — reče
Rayfield ljutito.
— To nisam ni rekao. Ali zbog tvoje laţi, on je postao velika
opasnost. A imamo i još jedan problem.
- Koji?
— Sve što Harms spominje u pismu slučajno je istinito. To si
smetnuo s uma? A istina je čudna biljka. Počneš malo
čeprkati ovdje, malo ondje i odjednom se zid laţi počinje
rušiti sa svih strana. Što misliš, kamo će pasti? Doista se
ţeliš izloţiti takvoj opasnosti? Jer kada padne taj zid, u
mirovinu moţeš otići jedino u Fort Jackson. Ovaj put bit ćeš
s druge strane rešetaka. To te privlači, Frank?
Rayfield umorno uzdahne i pogleda na ručni sat.
— Dovraga, ovo bih bez razmišljanja mijenjao za Vijetnam.
— Izgleda da smo se svi malko pretjerano opustili. No, da,
sada je ipak vrijeme da zaradiš svoju lovu, Frank. Ti i
Tremaine jednostavno sredite stvar. A dok radite, vodite
računa o jednome: Ili ćemo svi zajedno preţivjeti, ili svi
zajedno idemo na dno.

112
 kika☺crostuff.net

Pola sata poslije, nakon ispitivanja koje je proveo Rayfieldov

pomoćnik, Michael je izišao iz zatvorske zgrade i praćen
kišicom došao do auta. Kako je samo bio glup! Najradije od
svega poderao bi Harmsove papire. Ipak, to neće učiniti.
Moţda ih jednostavno vrati u redovitu proceduru. Ipak, ţao
mu je Rufusa Harmsa. Toliko vremena iza rešetaka nuţno je
donijelo svoje. Dok je izlazio s parkirališta, Michael nikako
nije mogao znati da mu je veći dio tekućine iz hladnjaka
ispušten u kantu i da je završio u obliţnjoj šumi.
Pet minuta poslije već je u nevjerici gledao kako ispod pok-
lopca motora suklja para. Izišao je, oprezno podignuo
poklopac, a zatim poskočio unatrag u trenutku kada ga je
obavio pravi oblak pare. Bijesno psujući, pogledao je oko
sebe. Na vidiku nije bilo ni auta ni ţive duše. Na trenutak se
zamislio. Mogao bi se pješice vratiti u zatvor, odande nazvati
vučnu sluţbu. Kao da je samo čekala ovaj trenutak, kiša se
pojačala.
U trenutku kada je podignuo pogled i pogledao naprijed,
raspoloţenje mu se popravilo. Iz smjera zatvora primicao mu
se kombi. Počeo je mahati ne bi li ga zaustavio. Pritom je
ponovno pogledao svoj automobil, iz kojeg je i dalje kuljala
para. Kako je to neobično — bio je na servisu baš zbog ovog
puta. Kada je ponovno pogledao kombi, srce mu je počelo
neobuzdano udarati. Pogledao je na sve strane, a zatim se
okrenuo i počeo trčati, glavom bez obzira bjeţati od kombija.
Vozilo je ubrzalo i ubrzo ga prestiglo, prepriječivši mu put.
Već se spremao otrčati u šumu, kada se spustio prozor, a iz
njega provirio pištolj usmjeren prema njemu.
— Ulazi — naloţi mu Victor Tremaine.

16
Bila je subota poslijepodne. Sara Evans dovezla se do
Michaelova stana i promotrila automobile parkirane na ulici.
Nije bilo njegove Honde. U petak je javio da je bolestan i nije
došao na posao. Koliko je znala, to mu se nije još nikada
dogodilo. Nazvala ga je u stan, no nije se javio. Parkirala se,

113
 kika☺crostuff.net

ušla u zgradu i pokucala na njegova vrata. Ništa. Nije imala

ključ. Otišla je iza zgrade i uspela se poţarnim stubama.
Pogledala kroz prozor malene kuhinje. Ništa. Pokušala je
otvoriti vrata, no bila su zaključana. Zatim se autom vratila
na Sud, još zabrinutija. Michael nije bolestan, to joj je bilo
jasno. Sve to ima nekakve veze s onim papirima koje je
vidjela u njegovoj aktovci, u to je bila uvjerena. Svim srcem
nadala se da se nije uvalio u nevolje do grla. Da je na
sigurnom, da je sve u redu i da će u ponedjeljak doći na
posao.
Odradila je posao do konca radnog vremena, a zatim s još
nekolicinom kolega i kolegica otišla na kasnu večeru u jedan
restoran u blizini Union Stationa. Svi su bili ţeljni razgovora
o poslu, svi osim Sare. Iako je inače bila odani pobornik
cijelog obreda, jednostavno nije bila u stanju sudjelovati u
razgovoru. U jednom trenutku osjetila je ţelju da krikne, da
vrišteći istrči iz restorana, jer je već osjetila mučninu od
silnih smišljanja strategija, predviđanja, biranja slučajeva i
suptilnih nijansi koje su njezini kolege raščlanjivali u
beskonačnost.
Kasnije te večeri zadrţala se na terasi iza kuće. U jednom
trenutku donijela je odluku: isplovila je na noćnu voţnju
rijekom. Brojala je zvijezde, u mislima iz njih oblikovala
smiješne slike. Razmišljala je o Michaelovoj bračnoj ponudi i
razlozima zbog kojih ga je odbila. Njezini kolege ne bi mogli
vjerovati da je to učinila. Savršen par, govorili bi. Ţivot bi im
bio čudesan, dinamičan, uz gotovo posvemašnju sigurnost da
će im djeca biti iznimno inteligentna, ambiciozna i nadarena
za sport. Sara je na faksu imala stipendiju zahvaljujući
uspješnome igranju lakrosa, iako se moralo priznati da je od
njih dvoje Michael nedvojbeno veći sportaš.
Pitala se za koga će se na koncu udati. Čak i hoće li se uopće
udati. Zbog njezina odbijanja, on bi mogao doţivotno ostati
sam. Dok je tako plovila, morala se na trenutak nasmiješiti.
Uveličava vlastito značenje. Već za godinu dana Michael će

114
 kika☺crostuff.net

biti negdje drugdje i raditi nešto neopisivo fantastično. Ona

će moći biti sretna bude li je se za pet godina uopće sjećao.
Vrativši se na mol i pospremivši jedra, na trenutak je zas-
tala kako bi prije povratka u kuću uhvatila posljednji dašak
povjetarca s rijeke. Za samo dvadesetak minuta plovidbe,
bez ţurbe, točno prema sjeveru, našla bi se u najmoćnijem
gradu na cijelome svijetu, na mjestu gdje rade najveći i
najdojmljiviji pravni umovi njezina doba. A ona ipak, unatoč
svemu, trenutačno ţeli samo šćućuriti se pod pokrivačem, u
tami, i pretvarati se da se više nikada ne mora vratiti u to
veličanstveno zdanje. Iako je cijeli ţivot bila ambiciozna u
razumnim granicama, odjednom nije imala volje ni za što
vaţnije na profesionalnome planu. Kao da je svu raspoloţivu
energiju potrošila dolazeći do točke u kojoj se nalazi. Brak i
majčinstvo? To ţeli? Nema ni braću ni sestre i roditelji su je
tijekom odrastanja poprilično razmazili. Nije baš naviknuta
na dječje društvo, no nešto je ipak vuče u tom smjeru. Nešto
snaţno. Ipak, nije sigurna. A ne bi li sada već trebala točno
znati?
Ušavši u kuću, razodjenula se i ušla u postelju, te uvidjela
da čovjek, da bi stekao obitelj, prvo mora imati i nešto drugo:
osobu koju će voljeti. A ona je upravo odbila istinski
iznimnog muškarca. Hoće li joj se ikada ukazati još jedna
takva prilika? Ţeli li uopće u ovom trenutku muškarca u
ţivotu? S druge strane, čovjeku se neki put ukaţe tek jedna
jedina prilika. Jedna jedina. Odmah nakon te misli čvrsto je
zaspala.

17
Bio je ponedjeljak. John Fiske sjedio je za radnim stolom i
proučavao još jedan izvještaj o uhićenju još jednog od klije-
nata. Sada je u tome već bio vrlo vješt. Izvještaj je pročitao
tek do pola, a već je jasno vidio kakvu nagodbu tip moţe
očekivati. No, da, lijepo je biti dobar barem u nečemu.
Iz misli ga je trgnulo kucanje na vratima. Desnom rukom
otvorio je najvišu ladicu stola. Unutra se nalazio

115
 kika☺crostuff.net

devetmilimetarski pištolj, preostao iz vremena provedenog u

policiji. Njegovi klijenti ipak se ne mogu okarakterizirati kao
osobe od povjerenja. I premda će se gorljivo zalagati za
njihova prava, nije toliko naivan da im okrene leđa. Neki od
njih na njegovim su se vratima pojavili drogirani ili pijani,
bijesni na njega zbog navodne nepravde. Tako mu se raspo-
loţenje bitno popravilo kada je u ruci osjetio tvrdoću čelika.
— Uđite, nije zaključano.
U prostoriji se tako našao uniformirani policajac, a na
Fiskeovu licu pojavio se širok osmijeh. On zatvori ladicu. —
Hej, Billy, kako si?
— Pamtim i bolje dane, Johne — odgovori Billy Hawkins.
Kada je posjetitelj prišao i sjeo, Fiske na prijateljevu licu
ugleda raznobojne modrice. — Dovraga, što ti se dogodilo?
Hawkins dodirne jednu od modrica. — Neku noć tip je u
jednom baru poludio, nekoliko me puta pošteno zahvatio. —
Zatim još brzo doda: — Nisam zato došao, Johne.
Fiske je znao da je Hawkins od dobronamjernih ljudi koji ne
dopuštaju da potpadnu pod utjecaj silnog pritiska na poslu.
Kada je riječ o poslu, uvijek je pouzdan i ozbiljan, jednako
kao što je i izvan posla opušten i srdačan.
Hawkins nervozno pogleda Fiskea.
— Nema veze s Bonnie i djecom, zar ne? — upita Fiske.
— Ne radi se o mojoj obitelji, Johne.

— Doista? — Kada je pogledao u Hawkinsove uznemirene

oči, Fiske je osjetio kako mu se steţe cijela utroba.
— Dovraga, znaš kako smo se uvijek uţasavali kada je tre-
balo obavijestiti rodbinu, a te ljude nismo čak ni znali.
Fiske polagano ustane, osjećajući kako su mu se usta
odjednom posve osušila. — Rodbinu? 0, Boţe moj, nije valjda
moja mama? Tata?
— Ne, Johne, nisu oni...
— Dovraga, već mi jednom reci što mi trebaš reći, Billy.
Hawkins ovlaţi usne i brzo nastavi: — Zvali su nas iz washi-

116
 kika☺crostuff.net

ngtonske policije.
Fiske se još nekoliko trenutaka doimao zbunjenim. —
Was-hingtonska...? — Čim je izgovorio tu riječ, čitavo mu se
tijelo paraliziralo. — Mike?
Hawkins kimne.
— Prometna nesreća?
— Nije nesreća. — Hawkins na trenutak zašuti, a zatim se
nakašlje. — Ubojstvo, Johne. Izgleda da je bila riječ o pljački
koja je pošla po zlu. Njegov auto pronašli su u nekoj uličici.
U gadnome dijelu grada, koliko sam shvatio.
Fiske je još dugo samo šutio, čekao da mu uţasna novost
posve dopre do svijesti. Kao policajac i, sada, odvjetnik,
nebrojeno je puta vidio kako vijest o ubojstvu djeluje na
druge ljude, na druge obitelji. Ovo je bilo nešto posve novo.
— Nisi rekao mojem tati, zar ne? — upita tiho.
Hawkins odmahne glavom. — Nekako sam mislio da ćeš to ti
obaviti. S obzirom na mamu i sve...
— Budi bez brige — reče Fiske.
Misli su mu prekinule nove Hawkinsove riječi.
— Johne, detektiv kojem je pripao slučaj zatraţio je da netko
od rodbine identificira tijelo.
Koliko se puta policajac Fiske tim riječima obratio oţa-
lošćenoj rodbini?
— Otići ću u Washington.
— Uţasno mi je ţao, Johne.
— Znam, Billy, znam.
Nakon što je Hawkins otišao, Fiske je prišao fotografiji na
kojoj je snimljen s bratom. Sada je uzme. Ruke su mu
drhtale. Nije moguće... to što je upravo doznao od Hawkinsa.
Preţivio je dva metka i u bolnici odleţao gotovo cijeli mjesec,
a veći dio tog vremena uz njega su bili majka i mlađi brat.
Ako je John Fiske uspio preţivjeti nešto tako, ako je i u ovom
trenutku ţiv, kako njegov brat moţe biti mrtav? On vrati
fotografiju na mjesto. Pokušao je krenuti prema sakou, no
noge se nisu micale. Nije se mogao pomaknuti.

117
 kika☺crostuff.net

18
Rufus Harms polagano otvori oči. Sobom je vladala mutna
polutama. Međutim, bio se naviknuo vidjeti i bez svjetla;
tijekom godina u tome je postao pravim stručnjakom. Godine
provedene u zatvoru izoštrile su mu i sluh, tako da je gotovo
bio u stanju čuti čovjekove misli. A u zatvoru se čovjek često
bavi i jednim i drugim: i sluša i razmišlja.
Polagano je promijenio poloţaj na bolničkome krevetu. Ruke
i noge i dalje su mu bile vezane. Znao je da ispred vrata
njegove sobe stoji straţar. Rufus ga je dosada vidio nekoliko
puta, u trenucima kada su drugi ljudi ulazili ili izlazili iz
njegove sobe. Čuvar nije policajac; ima vojničku radnu
uniformu i naoruţan je. Iz redovnog sastava kopnene vojske
ili moţda rezervist, Harms to nije znao točno odrediti. Sada
kratko udahne. Tijekom posljednja dva dana slušao je što go-
vore liječnici koji su ga pregledavali. Nije doţivio srčani udar
iako ga je od toga, kako se činilo, dijelio tek maleni korak.
Nije se mogao sjetiti kako su liječnici točno nazvali to stanje,
no rad srca bio je toliko nepravilan da su ga još neko vrijeme
zadrţali na intenzivnoj njezi.
U mislima se vratio na posljednjih nekoliko sati u Fort
Jacksonu. Pitao se je li Michael Fiske uopće uspio izići iz
zatvora prije nego što su ga ubili. Što je bilo najironičnije,
činjenica da je zamalo doţivio srčani udar njemu je spasila
ţivot. Sada je barem izišao iz Fort Jacksona. Vani je. Zasada.
No kada mu se stanje poboljša, vratit će ga u zatvor. A onda
će umrijeti. Osim ako ga prvo ne ubiju ovdje.
Pomno je promotrio sve liječnike i sestre koji su se brinuli za
njega. Osobitu pozornost pridavao je onima koji su mu davali
lije-kove. Bio je uvjeren da bi, kada bi mu se učinilo da je u
opasnosti, mogao rastrgati stranice kreveta. Zasada je
mogao samo obnavljati snagu, čekati, promatrati i nadati se.
Ako do slobode ne moţe doći posredstvom pravosudnog
sustava, domoći će je se na neki drugi način. Ali ne vraća se
u Fort Jackson. Dok još moţe disati, ne vraća se onamo.

118
 kika☺crostuff.net

Sljedeća dva sata promatrao je kako ljudi dolaze i odlaze.

Kad god su se otvorila vrata njegove sobe, pogledao je
straţara na hodniku. Nekakav klinac, koji se drţi tako
vaţno, u odori i s pištoljem. U helikopteru je uza sebe imao
dvojicu čuvara, no nijedan od njih sada nije bio pred
vratima. Moţda se rotiraju. Kada su se otvarala vrata,
straţar je obično kimnuo i nasmiješio se osobi koja je ulazila
ili izlazila, osobito ako je taj netko bio mlad i ţenskoga spola.
Kada je povremeno pogledao u sobu, Rufus je u njegovim
očima vidio samo dvije emocije: mrţnju i strah. To je dobro.
To znači da ima izgleda. I jedno i drugo moglo bi dovesti do
jedine stvari koja je Rufusu očajnički potrebna: straţareve
pogreške.
Ostavili su samo jednog straţara, a to znači da smatraju ka-
ko sam poprilično onesposobljen, računao je Rufus; samo što
se varaju. Monitori i te njihove brojke i nazubljene linije
njemu ne znače ništa. Riječ je o lešinarima u metalnome
kućištu koji samo čekaju da on izdahne kako bi navalili. No
on je osjećao kako mu se vraća snaga; to je bilo upravo
opipljivo. Stiskao je i opuštao šake u iščekivanju trenutka
kada će napokon moći pomaknuti i ruke.
Dva sata kasnije začuo je otvaranje vrata, a nakon toga net-
ko je uključio svjetlo. Bolničarka je u ruci imala metalni
podloţak za pisanje i nasmiješila mu se pogledavši monitor.
Oko četrdeset pet joj je godina, zaključi on. Zgodna ţena
raskošnih oblina. Dok je promatrao široke bokove, zaključio
je da je više puta rađala.
— Danas vam je bolje — reče ona kada je primijetila da je
promatra.
— To mi nije drago...
Ona ga zapanjeno pogleda. — Budite uvjereni da bi mnogi
ljudi u ovoj ustanovi bili presretni kada bi im se smiješili
takvi izgledi.
— Gdje se točno nalazim?
— U Roanokeu, savezna drţava Virginija.
— Nikada nisam bio u Roanokeu.

119
 kika☺crostuff.net

— Zgodan gradić...
— Ali nije zgodan kao vi — reče Rufus i s nelagodom se nas-
miješi, budući da su mu te riječi nehotice izletjele. Već
gotovo tri desetljeća nije bio toliko blizu ţenskoj osobi. Od
ţena je u zatvoru posljednji put vidio vlastitu majku, koja je
plakala uz njega dok su ga odvodili na odsluţenje doţivotne
kazne. Umrla je nakon samo nekoliko dana. Nešto joj je
prsnulo u mozgu, rekao mu je poslije brat. No on je znao da
je njegovoj majci puknulo srce.
Nos mu se nabrao u trenutku kada je do njega dolebdio mi-
ris. Činilo mu se da mu u bolnici nikako nije mjesto. U prvi
mah Harms nije shvatio da je to sestrin miris mješavina
blagog parfema, losiona za vlaţenje koţe i ţene. Dobijesa.
Sto je još zaboravio iz stvarnoga ţivota? Dok je o tome
razmišljao, u kutu oka zatitrala mu je suza.
Ona ga pogleda uzdignutih obrva, poloţivši dlan na bok. —
Rekli su mi da u vašoj blizini moram biti oprezna.
On je pogleda. — Vama nikada ne bih naudio, gospođo. —
Govorio je svečanim tonom, krajnje iskreno. Ona uoči suzu
koja samo što nije kliznula iz oka. Baš i nije znala što bi
rekla.
— Moţete ondje nekako upisati da umirem ili tako nešto?
— Jeste li poludjeli? Nikako... Ne ţelite se oporaviti?
— Čim se oporavim, vraćaju me u Fort Jackson.
— Čini se da ondje baš i nije zabavno...
— Već više od dvadeset godina ţivim u istoj ćeliji. Za prom-
jenu je zgodno vidjeti nešto drugo. Ondje čovjek nema što
raditi osim brojati otkucaje srca i piljiti u beton.
Činilo se da ju je to iznenadilo. — Dvadeset? Pa koliko vam
je godina?
Rufus se na trenutak zamisli. — Iskreno... ne znam točno.
Nemam više od pedeset.
— No, hajde, ne znate koliko vam je godina?
Netremice ju je promatrao. — U zatvoru kalendar imaju sa-
mo oni koji će jednog dana izići. Ja sam na doţivotnoj,
gospođo. Neću izići. Kakve onda veze ima koliko mi je

120
 kika☺crostuff.net

godina? — To je rekao toliko nehajnim tonom da su se ţeni

zarumenjeli obrazi.
— Oh... — reče drhtavim glasom. — Čini mi se da sada ra-
zumijem.
On malko promijeni poloţaj tijela. Metalni okovi zazvečali su
na metalnim stranicama postelje. Ona ustukne.
— Moţete u moje ime nekoga nazvati, gospođo?
— Koga? Suprugu?
— Nemam ţenu. Mojeg brata. Ne zna gdje sam. Samo bih ga
volio obavijestiti.
— Mislim da bih morala pitati straţara.
Rufus pogleda iza nje. — Onog klinca? Kakve on ima veze s
mojim bratom? Izgleda kao da se sam ne zna ni popiškiti.
Ona se nasmije. — Ali su ga ipak poslali da vas čuva, zar ne?
— Moj se brat zove Joshua. Joshua Harms. Zovu ga Josh.
Ako imate olovku, reći ću vam njegov broj. Samo ga nazovite
i recite gdje sam. Čovjek ovdje nekako postane usamljen. A
on ne ţivi predaleko. Tko zna, moţda me i posjeti.
— Ovdje čovjek uistinu postane usamljen — reče ona pomalo
ţalosnim tonom. Ponovno spusti pogled prema njemu, na
njegovo visoko i snaţno tijelo, prekriveno cjevčicama i
zavojima. Ipak, pozornost su joj zadrţali okovi.
Rufusu to nije promaklo. Lanci na čovjeku na promatrače
najčešće djeluju upravo tako, uvidio je još davno.
— Što ste uopće učinili? Zašto ste u zatvoru?
— Kako se zovete?
— Zašto?
— Samo me zanima. Ja sam Rufus. Rufus Harms.
— Znam. Piše na vašoj listi.
— Ja nemam listu na kojoj mogu pogledati vaše ime.
Još je trenutak oklijevala, pogledala prema vratima, a zatim
ponovno njega. — Ja sam Cassandra — reče.
— Vrlo lijepo ime. — Pogledom je obuhvatio cijelu njezinu
pojavu. — Pristaje vam.
— Hvala. Znači, nećete mi reći što ste učinili?
— Zašto vas zanima?

121
 kika☺crostuff.net

— Obična znatiţelja.
— Nekoga sam ubio. Davno, davno...
— Zašto? Taj netko pokušao vam je nešto učiniti?
— Baš ništa.
— Zašto onda?
— Nisam znao što radim. Bio sam izvan sebe.
— Doista? — Na te se riječi udaljila za još koji centimetar. —
Ne opravdavaju li se tako svi?
— Kod mene je slučajno istina. Nazvat ćete moga brata?
— Ne znam. Moţda.
— Evo kako ćemo, ja ću vam dati broj. Ako ne nazovete, ni-
kom ništa. Ako nazovete, bit ću vam uţasno zahvalan.
Ona ga znatiţeljno pogleda. — Ne ponašate se kao ubojica.
— S tim u vezi trebate biti na oprezu. Naudit će vam upravo
oni koji su slatkorječivi. Vidio sam ih i previše.
— Znači da vam ne bih trebala vjerovati?
On je pogleda izravno u oči. — To morate sami odlučiti.
Još je nekoliko trenutaka razmišljala o tim riječima. — Koji
je broj vašeg brata?
Zapisavši broj, spremila ga je u dţep i već se okrenula kako
bi izišla.
— Hej, gospođo Cassandra... — Odmah se okrenula. —
Imate pravo. Nisam ubojica. Dođite ponovno pa ćemo
razgovarati... mislim, ako ţelite. — Nekako se uspio
nasmiješiti, a zatim je zazvec-kao okovima. — Ja ne idem
nikamo.
Promotrila ga je sa suprotne strane prostorije, a njemu se
učinilo da je na njezinu licu na trenutak ugledao tračak
osmijeha. Zatim se okrenula i izišla. Rufus je izvijao vrat ne
bi li vidio hoće li razmijeniti koju riječ sa straţarem, no samo
je prošla pokraj njega. Rufus se ispruţi i zagleda u strop.
Duboko udahnuvši, uvukao je ostatke njezina mirisa.
Nekoliko trenutaka poslije na licu mu se razvukao osmijeh.
Kao i, napokon, suze.

19

122
 kika☺crostuff.net

Bio je to neuobičajen skup svih sudaca i njihovih pomoćnika.

Nazočni su bili pristav Vrhovnog suda Richard Perkins, kao
i šef Sudske policije Leo Dellasandro, koji su bezizraţajnih
lica pogledavali okupljene oko stola u najvećoj prostoriji. Oči
Elizabeth Knight bile su suzne i bez prestanka ih je brisala
maramicom.
Kada je podignula pogled prema smrknutim sudačkim lici-
ma, pogled Sare Evans zaustavio se na Thomasu Murphyju.
Bio je to nizak i salast muškarac sijede kose i čupavih obrva.
Lice su obiljeţavale jagodične kosti u obliku badema. I dalje
je bio najskloniji trodijelnim odijelima i uvijek je nosio velike
i razmetljive kopče za oru-kavlje. Pozornost joj, međutim,
nije privukla njegova odjeća; bila je riječ o izrazu krajnje
ţalosti na njegovu licu. Brzo je pogledala sve nazočne: nema
Michaela Fiskea. Sada osjeti kako joj krv juri u glavu. Kada
je ustao na čelu stola, glas Harolda Ramseyja bio je neobično
prigušen; baš ga i nije najbolje čula, no točno je znala što
govori, kao da mu čita s usta.
— Primili smo uţasnu, uţasnu novost. Štoviše, ne sjećam se
da se ikada pojavilo nešto slično. — Ramsey pogledom
obuhvati prostoriju, od tjeskobe stisnuvši šake, uzdrhtala
visokog tijela. Sada teško uzdahne. — Michael Fiske je
mrtav. Svi su suci to već očito znali. No pomoćnici su zato
ostali bez daha.
Ramsey već nešto zausti, ali odmah zašuti. Samo je rukom
pokazao prema Leu Dellasandru, koji je kimnuo i istupio u
trenutku kada se predsjednik Vrhovnog suda dotučeno
spustio u naslonjač.
Dellasandro je imao pribliţno centimetar-dva manje od sto-
tinu osamdeset. Imao je široko lice, plosnate obraze i prćast
nos, te sloj sala preko mišićava tijela. Imao je maslinastu
koţu i gustu crno-sijedu kosu. Iz svih pora na njegovoj koţi
dizao se miris cigara. Odoru je nosio s ponosom, debelih
prstiju zataknutih za pojas na kojem je drţao pištolj. Drugi
muškarac u uniformi stajao je odmah iza njega.

123
 kika☺crostuff.net

Bio je to Ron Klaus, njegov zamjenik. Klaus je bio vitak, a

obiljeţavao ga je i profesionalan izgled, dok je neprestana i
brza aktivnost njegovih plavih očiju ukazivala na pronicljiv
um. On i Dellasandro bili su čuvari i zaštitnici ove institucije.
Činilo se da svugdje idu u paru. Većina zaposlenika Suda o
njima i nije razmišljala odvojeno, nego uvijek zajedno.
— Pojedinosti su zasada šture, no po svemu izgleda da je
Michael bio ţrtva pljačkaša. Pronašli su ga u automobilu u
nekoj uličici u Southeastu, u blizini rijeke Anacostije. Obitelj
je obaviještena i netko od njih doći će sluţbeno identificirati
tijelo. Međutim, nema sumnje da je riječ o Michaelu. — Na
trenutak je spustio pogled. — Kada su doznali da je radio kod
nas, policajci su nam donijeli fotografiju.
Jedan sluţbenik nervozna izgleda podigne ruku. — Sigurni
su da je bila pljačka? Nije imalo veze s time što radi ovdje?
Sara ga bijesno pogleda. To baš i nije pitanje kakvo ţeliš
slušati pet sekundi nakon što si doznao da je ubijen netko s
kime si radio i do koga ti je bilo stalo. No, s druge strane,
nasilna smrt tako djeluje na ljude, zaključi. Počinju se
instinktivno bojati za vlastiti ţivot.
Dellasandro podigne krupne ruke, ţeleći umiriti atmosferu.
— Nismo doznali ništa što bi nas eventualno navelo na
pomisao da je njegova smrt na neki način bila povezana sa
Sudom. Međutim, za svaki slučaj pojačat ćemo sigurnosne
mjere, a ako netko primijeti nešto sumnjivo ili neuobičajeno,
molimo da se javi ili meni ili gospodinu Klausu. Mi ćemo vas
na vrijeme upoznati sa svim novim pojedinostima.
— Pogledao je Ramseyja, koji je bio pognuo glavu,
pridrţavao je rukama, i ničim nije pokazivao da namjerava
ustati. Dellasandro je tako stajao ne znajući što bi sa sobom
sve dok na koncu nije ustala Elizabeth Knight.
— Znam da je za sve nas ovo uţasan šok. Michael je bio je-
dan od najpopularnijih ljudi koji su ikada radili na ovome
sudu. Njegov gubitak pogađa nas sve, osobito one koji su s
njim bili bliski.

124
 kika☺crostuff.net

— Zastala je i na trenutak pogledala Saru. — Ako netko od

vas ţeli o nečemu razgovarati, bilo o čemu, neka slobodno
razgovara sa svojim sucem. Ili moţete svratiti do mene. Ne
znam kako ćemo uopće dalje funkcionirati, no Sud mora
nastaviti s radom, unatoč ovom uţasnom, uţasnom... —
Sutkinja Knight ponovno zašuti, te se čvrsto uhvati za stol
kako se ne bi srušila. Dellasandro je brzo uhvati za
nadlakticu, no ona ga udalji pokretom ruke.
Još se pribrala toliko da sluţbeno zaključi skup. Prostorija se
brzo ispraznila. Ostala je jedino Sara Evans. Sjedila je posve
omamljeno, zagledana u mjesto na kojem je domaločas
stajala Elizabeth Knight. Suze su joj nesputano klizile niz
obraze. Michael je mrtav. Bio je uzeo onaj podnesak, više od
tjedan dana ponašao se uţasno čudno, a sada je mrtav.
Ubijen. Kaţu da su ga opljačkali. Njoj se činilo da odgovor ne
moţe biti toliko jednostavan. No to trenutačno i nije vaţno.
Vaţno je samo da je izgubila osobu s kojom je bila vrlo
bliska. Osobu s kojom bi moţda, da su okolnosti bile nešto
drukčije, rado provela cijeli ţivot. Poloţila je glavu na stol i u
tom trenutku iz nje su provalili nezaustavljivi jecaji.
Elizabeth Knight promatrala ju je s vrata.

20
Nešto više od tri sata nakon što mu je Billy Hawkins
priopćio vijest o bratovoj smrti, John Fiske prolazio je
hodnicima središnje washingtonske mrtvačnice, u stopu
pratio mrtvo-zornika u bijelome ogrtaču. Fiske mu je morao
pokazati isprave i dokazati da je uistinu brat Michaela
Fiskea. Za to se bio pripremio, te je ponio zajedničke
fotografije. Prije odlaska pokušao je dobiti oca, no ovaj se
nije javljao. Fiske je navratio i do kuće, no ondje nije bilo
nikoga. Ocu je ostavio poruku, bez pojedinosti. Mora se
uvjeriti da je doista riječ o njegovu bratu, a to moţe
pouzdano utvrditi jedino ondje kamo se uputio.

125
 kika☺crostuff.net

Fiske se iznenadio kada su ušli u neki ured i kada mu je

čovjek predao fotografiju snimljenu polaroidom koju je
izvukao iz nekog dosjea.
— Neću identificirati tijelo na temelju fotografije. Moram
vidjeti tijelo.
— Kod nas je postupak ovakav, gospodine. Upravo postav-
ljamo video-sustav, kako bi se identifikacije mogle obavljati
na ekranu, no to još zasada ne radi. Dotada koristimo
polaroid.
— U ovom slučaju ipak ne.
Muškarac prstom kucne po fotografiji koju je drţao u drugoj
ruci, kao da u Fiskeu nastoji pobuditi znatiţelju. — Većini
ljudi bilo bi daleko draţe posluţiti se snimkom. Ovo je vrlo
neuobičajeno.
— Ja ne pripadam u "većinu", a neuobičajeno je kada vam
ubiju brata. Barem meni.
Podignuvši slušalicu, sluţbenik je prenio upute za pripremu
tijela za identifikaciju. Zatim je otvorio vrata i Fiskeu rukom
pokazao da pođe za njim. Nakon nekoliko metara ušli su u
malenu prostoriju koju je ispunjavao miris kemikalija i
medicinskih sredstava nekoliko puta jači nego u bolnicama.
Pokretni leţaj nalazio se na sredini. Ispod bijele plahte
naziralo se više izbočina: glava, nos, ramena, koljena i
stopala. Dok je prilazio, Fiske se nekako hvatao one iste
iracionalne nade koje se hvataju svi koji se nađu u njegovoj
situaciji: da pod plahtom ipak nije njegov brat, da mu je
obitelj i dalje razmjerno netaknuta.
U trenutku kada je mrtvozornik uhvatio rub plahte, Fiske se
rukom uhvati za metalnu stranicu kolica i čvrsto je stisne. U
trenutku kada se plahta podignula, otkrivajući glavu i gornji
dio torza preminuloga, Fiske zatvori oči, pogleda uvis i u sebi
se kratko pomoli. Zatim duboko udahne, zadrţi dah, otvori
oči i tek tada spusti pogled. Iako još nije bio ni svjestan toga
što čini, već je počeo kimati.
Pokušao je odvratiti pogled, ali nije uspio. Čak bi i neznanac
mogao pogledati taj nagib čela, raspored očiju i usta, liniju

126
 kika☺crostuff.net

brade, i zaključiti da su njih dvojica u bliskome srodstvu. —

Da, to je moj brat.
Ponovno pokrivši tijelo, mrtvozornik mu pruţi dokument koji
je trebalo potpisati. — Osim stvari koje je zadrţala policija,
uručit ćemo vam imovinu koju smo zatekli kod njega. —
Zatim pogleda kolica. — Imali smo naporan tjedan i kasnimo
s mnogim obdukcijama, no nalazi bi trebali biti spremni
razmjerno brzo. Slučaj ionako izgleda vrlo jednostavno.
Fiske osjeti kako mu se lice zaţarilo od bijesa, no krv se ub-
rzo povukla. Tipa ne plaćaju da bude taktičan. — Jesu li
pronašli metak koji ga je usmrtio?
— Uzrok smrti moguće je utvrditi isključivo obdukcijom.
— Nemojte mi srati. — Činilo se da su te riječi mrtvozornika
zatekle. — Vidio sam izlaznu ranu na lijevoj strani glave.
Jesu li ga pronašli?
— Nisu. Barem zasada.
— Čuo sam da se radilo o pljački — reče Fiske. Sluţbenik
kimne. — Pronašli su ga u autu?
— Da, bez novčanika. Morali smo ga identificirati na temelju
registarske pločice.
— Ako su ga opljačkali, zašto mu nisu uzeli i auto? Auti su
trenutačno vrlo traţena roba. Iz čovjeka izvučeš PIN, ubiješ
ga, uzmeš auto i obiđeš par banaka, pretrpaš dţepove
novcem, auto negdje ostaviš i ideš dalje. Zašto se to nije
dogodilo i u ovom slučaju?
— 0 tome ne znam baš ništa.
— Tko vodi slučaj?
— Ubojstvo se dogodilo na području Washingtona.
Washingtonska policija, bit će, odjel za ubojstva.
— Moj je brat radio za saveznu vladu. Pri Vrhovnome sudu
Sjedinjenih Drţava. Moguće je da će se umiješati i FBI.
— Ponavljam, ne znam baš ništa.
— Molit ću vas ime detektiva koji vodi slučaj.
Čovjek mu nije odgovorio, ali je počeo nešto zapisivati u
dosje, moţda u nadi da će Fiske nekako nestati, samo ako on
nastavi šutjeti.

127
 kika☺crostuff.net

— Najljepše ću vas moliti da mi date njegovo ime — reče

Fiske i pribliţi mu se za korak.
Ovaj napokon uzdahne, iz dosjea izvuče vizitku i uruči je
Fiskeu. — Buford Chandler. Ionako će vjerojatno htjeti
popričati s vama. Tip je dobar. Vjerojatno će uhvatiti
počinitelja.
Fiske načas pogleda vizitku, pa je spremi u dţep sakoa. Za-
tim se intenzivno zagleda. — Oh, uhvatit ćemo ga, tko god to
bio. — Zbog neobična prizvuka u njegovu glasu, muškarac je
podignuo pogled. — A sada bih vas molio da me malko
ostavite nasamo s bratom.
Muškarac načas pogleda kolica. — Nema problema. Čekam
vas vani. Samo me obavijestite kada završite.
Nakon što je ovaj izišao, Fiske privuče stolicu i sjedne uz ko-
lica. Otkako je doznao za Michaelovu smrt, nije pustio ni
suzu. Samome sebi govorio je da je razlog to što tijelo još nije
pouzdano identificirano. No ni sada nije bilo suza. Dok se
vozio ovamo, uhvatio se kako broji registracije iz drugih
saveznih drţava. Njih dvojica to su u djetinjstvu često radili.
U toj je igri Michael Fiske najčešće pobjeđivao.
Sada podigne plahtu sa strane i uhvati brata za ruku. Bila je
hladna, no prsti su se još savijali. On ih blago stisne. Fiske
spusti pogled na betonski pod i zaţmiri. Kada je nakon
nekoliko minuta otvorio oči, na podu su se našle samo dvije
suze. Tada brzo podigne pogled, a iz pluća mu iziđe
suspregnuti dah. Sve mu je izgledalo tako usiljeno i
odjednom mu se učini da nije dostojan toga mjesta.
Kao policajac nebrojeno je puta sjedio s roditeljima pijanih
klinaca koji su autom obavili stablo ili rasvjetni stup. Tješio
ih je, izraţavao suosjećanje, čak ih i grlio i drţao. Istinski je
vjerovao da se pribliţio, čak i dodirnuo najveće dubine
njihova beznađa. Često se pitao kako bi se osjećao kada bi se
tako nešto dogodilo njemu. A sada je jasno znao da to nije ni
pribliţno isto.

128
 kika☺crostuff.net

Prisilio se na to da razmišlja o roditeljima. Kako će točno ocu

reći da je njegov zlatni sin mrtav? A majci? Na to barem nije
teško odgovoriti: njoj ne moţe i ne smije reći.
Kao rođeni katolik, ali ne i religiozna osoba, Fiske je odlučio
obratiti se bratu, a ne Bogu. Privio mu je ruku na svoja prsa
i rekao mu sve zbog čega ţali, rekao mu koliko ga voli, koliko
ţeli da nije mrtav, za slučaj da mu se duh još zadrţao negdje
u blizini, da čeka takve riječi, tu tihu provalu griţnje savjesti
i ţaljenja od strane starijeg brata. Fiske je potom ušutio i
ponovno zatvorio oči. Jasno je čuo svaki otkucaj srca, zvuk
koji je nekako nadvisivala neopisiva tišina u susjednome
tijelu.
U jednom trenutku na vratima se pojavila mrtvozornikova
glava. — Gospodine Fiske, vašeg brata moramo voziti dalje.
Prošlo je već pola sata.
Fiske ustane i bez riječi prođe pokraj njega. Tijelo njegova
brata sada ide na neko uţasno mjesto, gdje će ga neznanci
pretraţivati u nadi da će doći do kakvog-takvog traga
ubojice. Dok su odvozili tijelo, Fiske se vratio na sunčevo
svjetlo, prepuštajući im svog mlađeg brata.

21
Siguran si da si uklonio sve tragove? Rayfield kimne iako se
razgovor odvijao putem telefona. — Izbrisani su svi podaci
da je uopće bio ovdje. Sve pripadnike osoblja koji su vidjeli
Fiskea premjestio sam u druge objekte. Čak i ako netko
nekako otkrije da je bio ovdje, više neće biti nikoga tko bi
mogao nešto ispričati.
— I nitko nije vidio kad si ostavio tijelo?
— Vic je odvezao njegov auto. Ja sam išao za njim. Odabrali
smo dobro mjesto. Policija će misliti da je riječ o pljački.
Nitko nas nije vidio. A čak i ako jest, u tom kvartu ljudi baš i
nisu pretjerano spremni surađivati s policijom.
— U autu nije ništa ostalo?

129
 kika☺crostuff.net

— Uzeli smo mu novčanik, da sve bude sličnije pljački. I ak-

tovku. I auto-kartu. Nije bilo ničeg drugog. Dakako, ulili smo
i tekućinu za hlađenje.
— A Harms?
— I dalje je u bolnici. Izgleda da će se izvući.
— Dovraga. Stvarno nemamo sreće.
— Bez brige... Kada se vrati, riješit ću to. Ima slabo srce i
sve to, nikad ne znaš što mu se sve moţe dogoditi.
— Nemoj predugo čekati. Ne moţeš ga srediti u bolnici?
— Preopasno je. Previše ljudi...
— I dobro ga čuvate?
— Lancem je vezan za krevet, a straţa je pred ulazom u sobu
dvadeset četiri sata dnevno. Pustit će ga sutra ujutro. Sutra
navečer više neće biti među ţivima. Vic već radi na
pojedinostima.
— I nema nikoga tko mu moţe pomoći? Siguran si?
Rayfield se nasmije. — Dovraga, nitko i ne zna da je ondje.
Nema nikoga. Nikada nije imao i nikada neće imati.
— Bez pogrešaka, Frank.
— Nazvat ću te kada napusti ovaj svijet.
Fiske je sjedio u autu. Sada pojača klimu koja je, u njegovu
četrnaestogodišnjem fordu, tek blago pokrenula zagušljivi
zrak. Dok mu se znoj cijedio niz lice i natapao ovratnik
košulje, na koncu je ipak spustio prozor i zagledao se u
zgradu. Izvana je izgledala prosječno, no iznutra ni po čemu
nije bila obična. Ondje ljudi cijelo vrijeme nastoje utvrditi
tko je koga ubio. A Fiske je sada nastojao odlučiti bi li im se
trebao pridruţiti u potrazi ili se odvesti kući. Identificirao je
bratovo tijelo, obavio sluţbenu duţnost bliskog rođaka. Moţe
otići kući, ispričati ocu, organizirati pogreb, srediti
Michaelove poslove, pokopati ga i nastaviti ţivjeti. Tako to
svi rade.
Umjesto toga, izišao je iz auta i kroz sparinu ušao u zgradu
na broju 300 u aveniji Indiana, gdje je smješten Odjel za
ubojstva washingtonske policije. Nakon provjere i nakon što
mu je uniformirani policajac pokazao smjer, zastao je kod

130
 kika☺crostuff.net

jednog šaltera. Oca je bio nazvao i iz mrtvačnice, no ni tada

mu se nije javio. Frustriran, sada se brinuo i zbog
mogućnosti da je otac nekako doznao za novosti i da je na
putu ovamo.
Pogledao je vizitku koju je dobio u mrtvačnici i rekao: —
Trebao bih detektiva Buforda Chandlera.
— A vi ste? — upita ga mlada ţena koja je sjedila za šalte-
rom. Zbog nadmena drţanja glave i tona kojim mu se
obratila, Fiske bi je bio najradije ugurao u jednu od ladica
stola.
— John Fiske. Detektiv Chandler istraţuje... moga brata...
ubojstvo moga brata. Zvao se Michael Fiske. — Samo ga je
nepomično promatrala, ničim ne pokazujući da joj je ime
poznato. — Radio je na Vrhovnome sudu — doda još.
Ona načas pogleda papire na stolu ispred sebe. — I netko ga
je ubio?
— Ovo je Odjel za ubojstva, zar ne? — Ponovno ga je pogle-
dala, ovaj put očito iziritirano. On nastavi: — Da, netko ga je
ubio — a zatim pogleda pločicu na njezinu stolu — gospođice
Baxter.
— No, da, a kako vam točno mogu pomoći?
— Volio bih se vidjeti s detektivom Chandlerom.
— Očekuje vas?
Fiske se nagne naprijed i obrati joj se prigušenim glasom. —
Baš i ne, ali...
— U tom slučaju bojim se da ga nema — reče ona i prekine
ga.
— Mislim da biste, samo kada biste nazvali... — Fiske
zašuti, budući da se ona okrenula od njega i već počela nešto
unositi u računalo. — Čujte, uistinu bih se morao vidjeti s
detektivom Chandlerom.
Odgovorila mu je ne prestajući tipkati. — Dopustite da vas
uputim u to kako kod nas točno stoje stvari, moţe? Imamo
hrpe slučajeva, a detektiva baš i nema dovoljno. Nemamo
vremena za svakoga tko naiđe s ulice. Moramo imati

131
 kika☺crostuff.net

određene prioritete. Uvjerena sam da vam je to jasno. —

Glas joj se izgubio čim je pogledala ekran.
Fiske se nagne toliko da mu se lice našlo na samo nekoliko
centimetara od ţene. Kada se okrenula prema njemu, našli
su se oči u oči. — Dopustite da ja vas upoznam s određenim
činjenicama. Došao sam iz Richmonda kako bih identificirao
tijelo svojega brata i to na zahtjev detektiva Chandlera. I to
sam obavio. Brat mi je mrtav. A mrtvozornik mu upravo
sada urezuje slovo Y u prsni koš, kako bi mu izvadio utrobu,
organ po organ. Zatim će uzeti pilu i iz lubanje izrezati
intermastoidni element, nalik na komad pite. Točno negdje
ovdje. — Prstom je povukao zamišljenu liniju na samo koji
milimetar od glave gospođice Baxter, odupirući se snaţnome
porivu da je ščepa za obojenu plavu kosu. — Tako će moći
izvući mozak i pratiti put metka koji ga je usmrtio, moţda
doći i do kojeg ostatka zrna. Ja sam samo htio popričati s
detektivom Chandlerom, za slučaj da on i ja zajednički
dođemo do kakvih-takvih tragova u vezi s time tko ga je
mogao ubiti.
Njezin je ton i dalje bio hladan: — Ali to baš i nije vaš posao,
zar ne? Imamo dovoljno problema i bez članova obitelji koji
se miješaju u policijsku istragu. Uvjerena sam da će vam se
detektiv Chandler javiti ako vas zatreba. — I tada se još
jednom okrenula na drugu stranu.
Fiske se snaţno uhvati za rub njezina stola i duboko udahne,
dajući sve od sebe kako ne bi puknuo. — Čujte, jasno mi je
da ste preopterećeni, kao i to da me ne poznajete...
— Trenutačno sam u velikoj guţvi, gospodine. Ako imate
problema, predlaţem da nam to dostavite u pisanome obliku.
— Samo ţelim popričati s tim čovjekom!
— Morat ću pozvati straţara!
Fiske dlanom raspali po šalteru. — Brat mi je mrtav! I bio
bih vam uistinu zahvalan kada biste odustali od tog
umišljenog stava i pokazali barem tračak suosjećanja. Ako
se ne moţete prisiliti da to učinite iskreno, draga moja, onda
se barem pretvarajte.

132
 kika☺crostuff.net

— Ja sam Buford Chandler.

Fiske i Baxterica okrenuli su se u istom trenutku. Chandler
je bio crnac od pedeset i koje godine, kovrčave sijede kose,
brka iste boje, visok i krupan, ali ne toliko da se ispod sala
ne bi naziralo i tijelo nekadašnjeg sportaša. Ispod pazuha je
imao prazan drţač za pištolj, na košulji se nazirala mrlja od
pištolja, na mjestu na kojem se dodirivala s drškom.
Gledajući kroz trifokalne naočale, odmjerio je Fiskea od
glave do pete.
— John Fiske.
— Čuo sam. Štoviše, već duţe stojim ondje i čuo sam sve.
— U tom slučaju znate i što mi je rekao, zar ne, detektive
Chandler? — upita ga Baxterica.
— Čuo sam sve, od riječi do riječi.
— I nećete ništa reći?
— Hoću.
Baxterica samozadovoljno pogleda Fiskea. — Slušamo...
— Čini mi se da vam je ovaj mladić udijelio vrlo korisne sav-
jete. — Chandler zatim prstom pozove Fiskea. — Dođite.
Prošavši hodnicima kojima je vladala velika uţurbanost, njih
su dvojica tako došli do malenog, pretrpanog ureda. —
Sjednite. — Chandler pokaţe jedinu stolicu osim one koja se
nalazila za njegovim radnim stolom. Na stolici se nalazila
hrpa spisa. — Samo ih spustite na pod. — Chandler zatim
uzdigne prst u znak upozorenja. — Pripazite da mi ne
uništite dokazni materijal. U posljednje vrijeme, ako se samo
podrignem dok gledam uzorke tkiva, već čujem da mi viču:
"Sud to ne moţe prihvatiti! Oslobodite mog klijenta, iako je
gad i masovni ubojica!"
Fiske oprezno premjesti dokumentaciju, a Chandler se sm-
jesti za stol.
— Nikako ne bih htio da vas peče savjest zbog svega što ste
rekli Judy Baxter.
— To mi nikako nije bila namjera...
Chandler potisne osmijeh. — U redu, krenimo redom. Pri-
mite moju sućut zbog brata.

133
 kika☺crostuff.net

— Hvala — reče Fiske prigušenim tonom.

— Otkako ste došli ovamo, to još vjerojatno niste čuli ni od
koga, zar ne?
— Imate pravo.
— Znači, radili ste u policiji? — upita Chandler nehajnim to-
nom, a zatim se nasmiješi ugledavši iznenađenost na
Fiskeovu licu. — Prosječan građanin obično nema pojma o
rezovima koji se koriste pri obdukciji. S obzirom na to kako
ste se unijeli u lice gospođici Baxter, vaše drţanje i građu,
rekao bih da ste patrolirali.
— To više ne radim?
— Da ste i dalje u policiji, kolege u Richmondu o tome bi me
izvijestili kada smo im javili. Osim toga, vrlo je malo
policajaca koji izvan radnog vremena nose odijelo.
— Sve ste točno zaključili. Drago mi je da upravo vi vodite
ovaj slučaj, gospodine Chandler.
— Vaš i još četrdeset dva aktivna slučaja. — Fiske samo od-
mahne glavom, a Chandler nastavi: — Proračunska štednja i
slične stvari. Više nemam čak ni partnera.
— Drugim riječima: ne očekujete čuda.
— Dat ću sve od sebe kako bih uhvatio ubojicu vašega brata.
Ali ne mogu ništa jamčiti.
— U tom slučaju, što kaţete na malo nesluţbene pomoći?
— Kako to mislite?
— U svoje sam vrijeme u Richmondu s detektivima često
radio na ubojstvima. Mnogo sam naučio, mnogo se toga
sjećam. Moţda bih mogao biti vaš novi partner.
— Sluţbeno gledano, to je apsolutno nemoguće.
— Sa sluţbene strane, to mi je posve jasno.
— Čime se sada bavite?
— Radim kao odvjetnik, branim kriminalce — reče Fiske.
Chandler zakoluta očima. — I ja se ponosim svojim poslom,
detektive Chandler.
Chandler glavom pokaţe preko Fiskeova ramena, prema
vratima. — Zatvorite, molim vas. — Šutio je sve dok Fiske
nije zatvorio vrata i ponovno sjeo.

134
 kika☺crostuff.net

— Unatoč tome što to nije pametno, razmotrit ću vašu ponu-

du za pomoć.
Fiske odmahne glavom. — Ovdje sam sada. S obzirom na to
da nakon četrdeset osam sati postotak uspješnosti
rješavanja ubojstava pada praktički na nulu... neće ići. —
Fiskeu se učinilo da bi se zbog tih riječi detektiv mogao
uzrujati, no Chandler je ostao smiren.
— Imate vizitku? — upita.
Fiske mu preda posjetnicu na čiju je poleđinu upisao broj
telefona kod kuće.
Chandler je njemu, pak, dao posjetnicu s nizom brojeva. —
Posao, kod kuće, pager, faks, mobitel... kad se sjetim uzeti
ga, a to je praktički nikada.
Chandler zatim otvori fascikl koji mu se nalazio na stolu i
stane ga proučavati. Fiske je na naljepnici ugledao bratovo
ime.
— Rekli su mi da je ubijen za vrijeme pljačke.
— Na to su ukazivali preliminarni tragovi.
Fiske je u Chandlerovu glasu začuo neobičan prizvuk. — A
taj se stav promijenio?
— Prije svega, to su samo preliminarni zaključci. — On
zatvori fascikl i pogleda Fiskea. — Činjenice su u ovom
slučaju, barem ono što zasada znamo, poprilično
jednostavne. Vašeg su brata pronašli na prednjem sjedalu
njegova auta u jednom prolazu u blizini rijeke Anacostije, s
kontaktnom ranom na desnoj strani glave, te izlaznom
ranom s lijeve. Poprilično velik kalibar, kako se čini. Nismo
pronašli zrno, no ta se potraga nastavlja. Moguće je i da ga
je pronašao ubojica, pa ga je odnio kako ne bismo mogli
provesti balističko ispitivanje, ako se ikada domognemo
pištolja, radi usporedbe.
— čovjek bi morao biti uistinu pribran i odvaţan da u
nekakvoj uličici traţi zrno dok se nalazi na samo koji korak
od mrtvog tijela.
— Slaţem se. No, s druge strane, još je moguće da ćemo doći
do metka.

135
 kika☺crostuff.net

— Koliko sam čuo, nedostajao je novčanik.

— To ćemo malo preformulirati. Kod njega nije pronađen
novčanik. Je li imao naviku nositi novčanik?
Fiske na trenutak odvrati pogled. — Posljednjih nekoliko
godina nismo se često viđali, ali mislim da moţete
pretpostaviti da ga je imao. Znači, niste ga pronašli u
njegovu stanu?
— Hej, Johne... moţemo na ti?... moraš imati i malo razu-
mijevanja. Tijelo tvojega brata otkriveno je tek jučer. —
Chandler otvori notes i uzme olovku. — Uličica u kojoj su ga
pronašli pripada području poznatome po, između ostaloga,
raširenoj uporabi droge. Je li se, koliko znaš, drogirao? Bilo
povremeno, bilo redovito?
— Nije. Nije se drogirao.
— Ali to ne moţeš pouzdano znati, zar ne? Upravo si rekao
da se baš i niste viđali, nije li tako?
— Moj je brat u svemu postavljao najviše moguće ciljeve, a
zatim ih je nadmašivao. Droga se nikako nije uklapala u tu
jednadţbu.
— Imaš li kakvu predodţbu o tome zašto se eventualno mo-
gao naći u tom kvartu?
— Ne, ali netko ga je mogao oteti negdje drugdje i dovesti
onamo.
— Je li netko mogao imati motiva za njegovu smrt?
— Ništa mi ne pada na pamet.
— Nije imao neprijatelja? Ljubomornih mladića? Problema s
novcem?
— Nije. Ali, ponavljam, vjerojatno nisam najpouzdaniji izvor.
Imaš preliminarne podatke o trenutku smrti?
— Poprilično neodređene. Čekam sluţbeni izvještaj. Zašto?
— Upravo dolazim iz mrtvačnice. Drţao sam bratovu ruku.
Bila je meka, gipka. Faza ukočenosti davno je prošla. U
kojem je stanju bilo tijelo kada su ga sinoć pronašli?
— Recimo samo da je već neko vrijeme bilo ondje.
— To me čudi. Na temelju svega što sam čuo, čini se da nije
riječ o izoliranome dijelu grada.

136
 kika☺crostuff.net

— Istina, ali leševi u uličicama ondje nisu velika rijetkost. S

druge strane, pribliţno u devedeset devet posto slučajeva
ubojstava u tom kvartu ţrtve su crnci, iz jednostavnog
razloga što bijelci onamo jednostavno ne zalaze.
— Ţeliš reći da se moj brat ondje morao nekako isticati. Je li
bilo podizanja novca s bankomata? Kupovina kreditnom
karticom?
— Sve to provjeravamo. Kada si posljednji put s njim
razgovarao?
— Nazvao me prije pribliţno tjedan dana.
— Što je rekao?
— Nije me bilo. Ostavio je poruku. Rekao je da u vezi s
nečim treba moj savjet.
— I nazvao si ga?
— Tek prije koji dan.
— Zašto si toliko čekao?
— To mi baš i nije bio prioritet.
— Doista? — Chandler se poigravao kemijskom. — Reci mi
jednu stvar. Je li ti brat uopće bio drag?
Fiske ga pogleda ravno u oči. — Netko mi je ubio brata.
Ţelim uhvatiti počinitelja, tko god to bio. I to je sve što o
tome namjeravam reći.
Zbog izraza u Fiskeovim očima Chandler odluči nastaviti. —
Moţda je htio popričati o nečemu u vezi s poslom? Znaš,
stvar je zapravo intrigantna zbog posla kojim se tvoj brat
bavio.
— Misliš, je li ubojstvo nekako povezano s Vrhovnim sudom?
— Teorija je svakako nategnuta, ali to što si mi spomenuo u
vezi s njegovim telefonskim pozivom sada joj već pridaje
malko više uvjerljivosti.
— Sumnjam da ga je zanimalo moje bezvrjedno mišljenje o
najnovijem slučaju povezanom s pravom na abortus.
— A o čemu onda? Kako pokupiti ţensku?
— Bit će da ga nisi vidio na slici. U tome mu nikada nije tre-
balo pomagati.

137
 kika☺crostuff.net

— Vidio sam sliku, ali mrtvaci baš i nisu fotogenični. Ali re-
kao je da treba savjet. Moţda se doista radilo o pravnom
pitanju.
— Uvijek moţeš otići na Sud i utvrditi ima li ondje kakvih
zavjera.
— Moramo napredovati oprezno, znaš...
— Mi?
— Uvjeren sam da je tvoj brat ondje ostavio osobne stvari, a
ne bi bilo ni najmanje neobično kada bi netko od bliskih
rođaka otišao na njegovo radno mjesto. Pretpostavljam da si
već bio ondje, zar ne?
— Jednom, kada je Mike tek počeo raditi. Išao sam s tatom.
— A majka?
— Ima Alzheimerovu.
— Ţao mi je.
— Još nešto?
Umjesto odgovora, Chandler ustane, uzme sako s vješalice
na straţnjoj strani vrata, te ga navuče. — Volio bih te
odvesti do njegova auta.
— A nakon toga?
Chandler pogleda na sat, a zatim podigne pogled i nasmiješi
se. — Nakon toga ostat će nam dovoljno vremena da pođemo
na Sud, odvjetnice.

22
Rufus je gledao kako se vrata polagano otvaraju. Već se bio
pripremio, očekivao da će ugledati masu muškaraca u zele-
nim radnim odorama koji kreću na njega, no straha je nesta-
lo čim je ugledao lice koje se pojavilo na vratima.
— Vrijeme za još jednu provjeru?
Cassandra mu priđe i zaustavi se uz postelju. — Ţenska po-
kora... uvijek moraju provjeravati kako je muškarcima... —
Iako se šalila na riječima, u njezinu tonu nije bilo nimalo
vedrine. Pogledala je monitore i nešto upisala u tablice,
pritom ga pogledavajući.

138
 kika☺crostuff.net

— To je ugodan osjećaj. Nisam naviknuo... — Dok se malko

pridizao, dobro je pazio da ne zazvecka lancima.
— Nazvala sam tvog brata.
Rufus se uozbilji. — Stvarno? Sto kaţe?
— Kaţe da će te posjetiti.
— Je li rekao kada?
— Uskoro. Štoviše, danas.
— Sto si mu sve rekla?
— Rekla sam da si bolestan, ali da se ubrzano oporavljaš.
— Je li on tebi nešto rekao?
— Čini mi se da je poprilično šutljiv — primijeti Cassandra.
— Takav ti je Josh.
— Krupan je kao ti?
— Neee. Sitan je. Oko sto devedeset, nema više od devedeset
kila. — Cassandra odmahne glavom i već se okrene kako bi
izišla. — Imaš vremena za razgovor? — upita Rufus.
— Sada bih trebala biti na pauzi. Samo sam te došla obavi-
jestiti o bratu. Moram ići. — Činilo se da se drţi malko
neljubazno.
— Sve je u redu?
— Čak i ako nije, ti tu ne moţeš ništa. — Ton joj je bio napet,
grub.
Rufus se na trenutak zagleda u nju. — Ovdje imate Bibliju?
Iznenađeno se okrenula. — Zašto?
— Svaki dan čitam Bibliju. Otkako znam za sebe.
Ona pogleda noćni ormarić, priđe mu i izvadi Bibliju. — Ne
mogu ti je dati. Ne smijem toliko prilaziti. Ljudi iz zatvora u
vezi s tim su bili vrlo, vrlo odlučni.
— Ne moraš mi je dati. Molio bih te samo da mi, ako moţeš,
pročitaš jedan odlomak.
— Da ti čitam?
— Ne moraš — doda on ţurno. — To te moţda i ne zanima,
znaš... Biblija i crkva.
Ona ga pogleda, s rukom na boku, u drugoj drţeći zelenu
Bibliju. — Pjevam u zboru. Moj je muţ, laka mu zemlja, bio
laički propovjednik.

139
 kika☺crostuff.net

— Pa to je divno, Cassandra. A djeca?

— Kako znaš da imam djecu? Jer nisam mršava?
— Ma, ne...
— Kako onda?
— Izgledaš kao osoba koja ima naviku voljeti mala
stvorenja. Njegove su je riječi zapanjile, tako da se kroz
smrknute crte
lica ubrzo pojavio osmijeh. — Na tebe ću doista morati
pripaziti. — Primijetila je da Rufus Bibliju promatra kao da
je ţedan i da mora piti, a ona u ruci drţi najčišću i
najhladniju čašu vode u povijesti svijeta.
— Što ţeliš da ti pročitam?
— Stotinu treći psalam.
Cassandra je još nekoliko trenutaka razmišljala, zatim pri-
vuče stolicu i sjedne.
Rufus se opušteno ispruţi. — Hvala, Cassandra.
Dok je čitala, nekoliko ga je puta pogledala. Leţao je zatvo-
renih očiju. Pročitala je još nekoliko riječi, a zatim podignula
pogled i uvidjela da se njegove usne pomiču, pa zastaju.
Pogledala je sljedeću rečenicu, brzo je zapamtila, pa je
pročitala zagledana u njega. Rufus je nijemo ponavljao riječ
po riječ, zajedno s njom. Ona zašuti, no on dovrši rečenicu.
Kako se više nije oglasila, on otvori oči. — Znaš ga napamet?
—- upita.
— Napamet znam veći dio Biblije. Sve psalme i Izreke.
— To je poprilično nevjerojatno.
— Imao sam više nego dovoljno vremena.
— Zašto si onda traţio da ti čitam, kada već sve znaš?
— Činilo mi se da te nešto muči, pa sam pomislio da bi ti
Sveto pismo moglo malko pomoći.
— Pomoći? — Cassandra spusti pogled na stranicu i pročita
odlomak u sebi. — Oprašta mi grijehe. Liječi me. Otkupljuje
me iz pakla. Okruţuje me ljubavlju i dobrotom i njeţnim
milosrđem. — Posao je depresivan. Djeca, tinejdţeri, svakog
su dana sve više izvan domašaja njezina nadzora. Prešla je
četrdesetu, ima barem dvadeset kilograma viška, a na

140
 kika☺crostuff.net

vidiku nema prikladnog muškarca. S obzirom na sve to, dok

je promatrala tog zatvorenika, tog okovanog ubojicu koji će u
zatvoru i umrijeti, činilo joj se da bi mogla briznuti u plač
zbog njegove dobrote i briţnosti.
Stotinu treći psalam ujedno je Rufusu bio osobito drag. Na-
ročito jedan njegov stih. On ga sada ponovi u sebi: "Udjeljuje
pravdu svima koji su doţivjeli nepravdu".
Poznat ti je? — upita Chandler kada su se pribliţili srebrnoj
Hondi iz 1987. koja se nalazila na policijskome parkiralištu.
Fiske kimne. — Kupili smo mu ga kada je diplomirao. Svi
smo dali dio novca, moji roditelji i ja.
— Imam petoricu braće. Od njih nikada nisam dobio nešto
slično.
Chandler otključa vozačeva vrata i udalji se za korak, kako
bi Fiske pogledao unutra.
— Gdje su bili ključevi?
— Na suvozačevu mjestu.
— Je li bilo drugih osobnih stvari? — Chandler odmahne
glavom. Fiske pogleda sjedalo, ploču s instrumentima,
vjetrobran i prozore na vratima, očito zbunjen. — Sve je
očišćeno?
— Nije. Sve je onako kako smo i zatekli, osim vlasnika.
Fiske se uspravi i pogleda detektiva.
— Ako pištolj velikog kalibra nekom prisloniš uz sljepoočicu
i povučeš okidač u vrlo tijesnome prostoru kao što je ovaj,
krvi će biti i na sjedalu, i na upravljaču i na staklima. Kao i
komadića kosti i tkiva. A ja vidim tek pokoju mrljicu,
vjerojatno na mjestu na kojem mu je glava leţala na sjedalu.
Chandler se drţao kao da se zabavlja. — Stvarno?

Fiske stisne zube. — Ne govorim ti nešto što već ne znaš.

Pretpostavljam da je i ovo bio još jedan mali ispit...?
Chandler polagano kimne. — Moguće. Ali moţda postoji i
drugi razlog. Sjećaš se da sam imao petoricu braće?
— Da.

141
 kika☺crostuff.net

— E, pa, u početku su bila šestorica. Jedan je od njih ubijen

prije trideset pet godina. Radio je na benzinskoj, a neki
divljak uko-kao ga je zbog dvanaest dolara u blagajni. Meni
je u to vrijeme bilo tek šesnaest godina, no sjećam se svih
pojedinosti, kao da se dogodilo prije pet minuta. U svakom
slučaju, ţelim reći da većina članova obitelji koja dolazi radi
identifikacije voljene osobe ne dolazi i k meni nudeći pomoć.
Tuguju i među sobom se tješe, što je posve primjereno. Ah,
da, još neko vrijeme psuju i razmeću se, govore o tome kako
će uhvatiti tog gada, ubojicu, ali zapravo u tome ne ţele
istinski sudjelovati. Tko im to uopće moţe zamjeriti? I obično
nemaju iskustvo rada u policiji. Kada sve to zbrojiš, shvatio
sam da bi ti moţda mogao istinski pomoći. To si upravo i
dokazao.
— Jasno mi je koliko si vjerojatno bijesan, Johne, bez obzira
na to koliko ti je brat zapravo bio drag. Netko ti je nešto
oduzeo, i to nešto vaţno. I to ti je oduzeo nasilno. Ja sam
bijesan i nakon trideset pet godina.
Fiske pogledom obuhvati civilna vozila na parkiralištu. Pre-
tpostavljao je da svaki komad metala samo čeka da dođe na
red i otkrije tajne o nekoj drugoj tragediji. Sada se ponovno
okrene prema Chandleru. — Pretpostavljam da će i to s
bijesom biti dovoljno. — Zatim, spuštena pogleda, doda: —
Dok se ne pojavi nešto novo. — Ton kojim je to izgovorio nije
odavao osobitu nadu.
— Pošteno. — Chandler sada nastavi analizu. — Doista sam
zbunjen zbog nepostojanja svih fizičkih dokaza koje si
spomenuo.
— Izgleda da ga nisu ubili u autu.
— Tako je. Izgleda da su ga ubili negdje drugdje, a tijelo
zatim ostavili za upravljačem. A već taj zaključak vodi nas u
posve novo područje.
— Znači da govorimo o nečemu daleko promišljenijem od
nasumične otmice i ubojstva.

142
 kika☺crostuff.net

— Moguće, iako su ga mogli oteti i neki dripci s ulice, izvući

ga iz auta radi bankomata. On je odbio, a oni su ga lijepo
ukokali. Prestrašili su se i bacili ga u auto.
— U tom bi slučaju bilo nekakvih fizičkih dokaza kod banko-
mata. Ima li kakvih naznaka o tome?
— Ne, ali bankomata ima pravo more.
— I koristi ih mnogo ljudi. Prošao je cijeli dan, netko bi valj-
da nešto primjetio.
— Vjerojatno, ali ne moţemo biti sigurni. Nastojimo odrediti
kuda se tvoj brat kretao u posljednjih četrdeset osam sati.
Posljednji put u stanu je viđen u četvrtak navečer. Nakon
toga ništa.
— Ako ga je netko oteo s autom, kako stojimo s otiscima?
Većina počinitelja koje zanimaju bankomati nije dovoljno
lukava da nosi rukavice.
— Na tome još radimo.
— Zanima te još jedno opaţanje?
— Samo nastavi.
Fiske širom rastvori vrata i prstom pokaţe drţač vrata, dio
koji se ne vidi kada su vrata zatvorena. Chandler potraţi
naočale, stavi ih i ugleda što mu Fiske pokazuje. Chandler
zatim navuče gumene rukavice koje je izvukao iz dţepa
sakoa, oprezno uzme ljepljivi plastični četverokut i zadrţi ga
u ruci, pomno ga promatrajući.
— Brat ti je upravo servisirao auto u Wal-Martu.
— Preporučena sljedeća zamjena ulja za tri mjeseca ili na-
kon pet tisuća kilometara. Brojke su upisali na naljepnicu
kao podsjetnik. Prema datumu, ako oduzmemo tri mjeseca,
moj je brat na servisu bio tri dana prije nego što su pronašli
njegovo tijelo. Sada pogledaj kilometre na naljepnici i
oduzmi pet tisuća. Tako ćemo dobiti pribliţnu vrijednost koja
bi se sada trebala nalaziti na kilometar-satu.
Chandler brzo obavi računske operacije. — Osamdeset šest
tisuća petsto četrdeset tri.
— A sada pogledaj trenutačno stanje.

143
 kika☺crostuff.net

Chandler se sagne i pogleda ploču s instrumentima. Zatim

ponovno pogleda Fiskea, blago razrogačenih očiju. — Netko
je u posljednja tri dana ovim autom prešao gotovo tisuću
tristo kilometara.
— Tako je — reče Fiske.
— Kamo je, dovraga, išao?
— Na naljepnici ne piše u kojem je Wal-Martu bio na servi-
su, no to je po svoj prilici obavio najbliţe mjestu stanovanja.
Trebao bi otići onamo, moţda bi nam oni mogli ispričati
nešto korisno.
— Točno. Ne mogu vjerovati da nam je to promaklo — reče
Chandler. On spremi plastičnu naljepnicu u prozirnu vrećicu
koju je izvadio iz dţepa i s vanjske strane nešto zapiše. —
Oh, da, Johne...
— Što je?
Zatim mu pokaţe vrećicu s naljepnicom. — Ovo je bio pos-
ljednji ispit, moţe?

23
Pola sata kasnije Chandler i Fiske ušli su u zgradu
Vrhovnog suda Sjedinjenih Drţava. Unutra je sve bilo veliko
i čovjeku nekako ulijevalo strah. Međutim, Fiskeovu je
pozornost zapravo zaokupila tišina, toliko izraţena da ga je
uznemiravala. Činilo mu se da graniči s halucinacijom
— nastojanjima da zamisli funkcioniranje svijeta s vanjske
strane vrata. Fiske se sjeti drugog izrazito tihog mjesta na
kojem je već bio toga dana: mrtvačnice.
Sada upita: — S kim bismo se trebali vidjeti?
Chandler rukom pokaţe prema skupini muškaraca koji su
im prilazili energičnim korakom. — S njima. — Kada su se
pribliţili, usklađeni koraci u akustičnome tunelu pretvorili
su se u topovsku grmljavinu. Jedan je od njih bio u odijelu;
druga dvojica bila su u uniformi i naoruţana.
— Detektiv Chandler? — reče muškarac u odijelu i ispruţi
ruku. — Ja sam Richard Perkins, pristav Vrhovnog suda

144
 kika☺crostuff.net

Sjedinjenih Drţava. — Perkins je imao oko metar

sedamdeset pet, bio je mršav i imao dječački klempave uši,
te sijedu kosu začešljanu preko čela, nalik na zamrznuti
riječni slap. Sada je predstavio i kolege. — Zapovjednik
policije, Leo Dellasandro; njegov zamjenik, Ron Klaus.
— Drago mi je — reče Chandler, dok je gledao kako Perkins
s iščekivanjem mjerka Fiskea. Zatim doda: — Ovo je John
Fiske, Michaelov brat.
Sva trojica ţurno su izrazila sućut.
— Prava tragedija. Bezumno ubojstvo — reče Perkins. —
Michaela su svi iznimno cijenili. Uţasno će nam nedostajati.
Suočen s tim izljevima suosjećanja, Fiske je nekako uspio
pokazati zahvalnost.
— Zapečatili ste Michaelov ured, onako kako sam i traţio?
— upita Chandler.
Dellasandro kimne. — Nije bilo jednostavno, jer ga je dijelio
s još jednim zaposlenikom. To je kod nas standardno: dvoje
ljudi u uredu.
— Nadajmo se da neće dugo ostati zatvoren.
— Ako ţelite, moţemo sjesti u moj ured, detektive Chandler,
i popričati o vašim planovima — ponudi Perkins. — Nalazi
se malo dalje u hodniku.
— Dogovoreno.
Budući da je Fiske krenuo s njima, Perkins zastane i pogleda
Chandlera.
— Ispričavam se... Nekako sam mislio da je gospodin Fiske
ovamo došao iz drugih razloga, koji nemaju veze s vašom
istragom.
— Pomaţe mi u vezi s informacijama povezanima s bratom
— odgovori Chandler.
Perkins pogleda Fiskea. Fiskeu se učinilo da pogled nije bio
nimalo blagonaklon.
— Nisam ni znao da Michael ima brata — reče Perkins. —
Nije vas spominjao.
— Nema problema, nije spominjao ni vas — odvrati Fiske.
Perkinsov se ured nalazio u neposrednoj blizini hodnika koji

145
 kika☺crostuff.net

je vodio do sudnice. Bio je namješten u staromodnom

kolonijalnome stilu, u stilu koji je odgovarao vlasti
neopterećenoj astronomskim nacionalnim dugom i
proračunskim manjcima.
Za pomoćnim stolom u Perkinsovu uredu sjedio je muškarac
koji se primicao pedesetoj. Plava kosa bila je kratko
podšišana, a njegovo dugačko i usko lice odraţavalo je
nepokolebljiv autoritet. Po njegovu samouvjerenu drţanju
bilo je očito da uţiva u pokazivanju autoriteta. Kada je
ustao, Fiske primijeti da je visok najmanje metar devedeset i
da izgleda kao da redovito posjećuje teretanu.
— Detektive Chandler? — Muškarac ispruţi ruku, a drugom
pokaţe iskaznicu. — Specijalni agent FBI-a Warren
McKenna.
Chandler pogleda Perkinsa. — Nisam znao da i FBI sudje-
luje u istrazi.
Perkins već nešto zausti, no McKenna oštrim tonom reče: —
Kao što zasigurno znate, ministar pravosuđa i FBI imaju
pravo u cijelosti istraţiti ubojstvo svake osobe koja radi za
vladu Sjedinjenih Drţava. Međutim, FBI nikako nema
namjeru preuzeti istragu ili vam na bilo koji način smetati.
— To je dobro, jer ja obično poludim i od najmanjeg tračka
neţeljenog pritiska. — Chandler se nasmiješi.
McKenna nije promijenio izraz lica. — Nastojat ću voditi
računa o toj činjenici.
Fiske ispruţi ruku. — Agente McKenna, ja sam John Fiske.
Michael Fiske bio je moj brat.
— Ţao mi je, gospodine Fiske. Znam da vam nije lako — reče
McKenna i stisne mu ruku. Agent se potom ponovno obrati
Cha-ndleru. — Budu li okolnosti zahtijevale aktivniju ulogu
FBI-a, očekivat ćemo punu potporu. Nemojte smetnuti s uma
da je ţrtva radila za saveznu vladu. — On pogleda uokolo. —
Radio je u jednoj od najuglednijih ustanova na cijelome
svijetu. Ustanovi koja usto moţda ulijeva i najviše straha.
— Straha kao posljedice neznanja — istakne Perkins.

146
 kika☺crostuff.net

— Ali ipak straha. Nakon Wacoa, zgrada World Trade

Centera i Oklahoma Cityja postali smo oprezni kao nikada
— reče McKenna.
— Šteta što ne učite malo brţe — reče Chandler ironičnim
tonom. — Velikim natezanjima oko jurisdikcija i prevlasti
samo se gubi vrijeme. Ali ja ipak vjerujem u ravnopravnu
razmjenu. Dogovoreno?
— Svakako — reče McKenna.
Chandler je još pribliţno pola sata postavljao pitanja, u biti
nastojao doznati je li neki slučaj na kojem je Michael Fiske
radio na Sudu mogao dovesti do toga da ga netko ubije. Od
svih predstavnika Suda dobivao je iste odgovore: —
Nemoguće.
McKenna je postavio tek nekoliko pitanja, ali je vrlo pomno
slušao što pita Chandler.
— Točne pojedinosti predmeta koji se trebaju naći pred Su-
dom toliko su zaštićeni od javnosti da jednostavno nitko nije
mogao znati na čemu točno radi tko od duţnosnika i
pomoćnog osoblja. — Perkins dlanom udari po stolu kako bi
naglasio tvrdnju.
— Osim ako netko sam kaţe što radi.
Perkins odmahne glavom. — Sve zaposlenike osobno
upućujem i uvjeţbavam u pitanjima sigurnosti i
povjerljivosti. To je dio upoznavanja s poslom. A etička
pravila koja se na njih odnose vrlo su stroga. Dobivaju čak i
posebnu knjiţicu koja se bavi tim pitanjima. Ne dopuštamo
curenje informacija.
Činilo se da time nije pretjerano uvjerio Chandlera. — Koja
je prosječna dob pomoćnih odvjetnika i staţista? Dvadeset
pet? Dvadeset šest?
— Tako nekako.
— To su još klinci, koji rade na najvišem sudu u zemlji. A vi
mi govorite da nije moguće da im je nešto izletjelo? Čak ni
kako bi impresionirali partnera s kojim hodaju?
— Dovoljno sam iskusan da znam kako nikada ne treba ko-
ristiti riječ nemoguće.

147
 kika☺crostuff.net

— Kao detektiv istraţujem ubojstva, gospodine Perkins, i

mogu vam reći da me muči identičan problem.
— Moţemo se malo vratiti na početak? — reče sada Dellasa-
ndro. — Na temelju onoga što znam u vezi s ovim slučajem,
čini mi se da je motiv bila pljačka. — Raširio je ruke i s
iščekivanjem u očima pogledao Chandlera. — Kako to onda
ima veze sa Sudom? Jeste li pretraţili njegov stan?
— Još nismo. Sutra šaljem ekipu.
— A kako moţemo znati da nije nešto što ima veze s njego-
vim privatnim ţivotom? — upita Dellasandro.
U iščekivanju odgovora, svi su pogledali Chandlera. Detektiv
spusti pogled na bilješke, zapravo se uopće ne
koncentrirajući na njih. — Samo ţelim ispitati sve
mogućnosti. A dolazak na ţrtvino radno mjesto i postavljanje
pitanja, gospodo moja, nije ni najmanje neuobičajeno.
— Apsolutno — reče Perkins. — Moţete računati na punu
potporu.
— Kako bi bilo da sada pogledamo ured gospodina Fiskea?
— reče Chandler.

24
Muškarac se hodnikom kretao skladno poput mačke. Bio je
visok metar devedeset, vitak, ali snaţne građe, širokih ra-
mena koja su se širila od debelog vrata. Imao je dugačko i
usko lice; koţa mu je bila kestenjastosmeđa i glatka, osim na
dubokim borama oko očiju i usta, koje su nalikovale na
otiske prstiju. Na glavi je nosio izguţvanu kapu s logotipom
sveučilišta Virginia Tech. Kratko podšišana crno-sijeda
brada pokrivala je donju vilicu. Na sebi je imao izlizane
traperice i izblijedjelu košulju od trapera umrljanu znojem.
Ispod zadignutih rukava vidjele su se dvije debele, venama
išarane podlaktice. Iz dţepa s prednje strane košulje
provirivala je kutija cigareta Pall Mall. Došavši do završetka
hodnika, zamaknuo je za ugao. Istog trenutka vojnik koji je
sjedio uz vrata posljednje sobe u hodniku podignuo je ruku.

148
 kika☺crostuff.net

— Ţalim, ovaj je dio zatvoren za sve, osim za nuţno medicin-

sko osoblje.
— Unutra leţi moj brat — reče Joshua Harms. — I posjetit
ću ga.
— Bojim se da to neće biti moguće.
Harms pogleda pločicu na vojnikovoj uniformi. — Bojim se
da hoće, vojniče Brown. I u zatvoru ga redovito posjećujem.
A sada me lijepo pusti, jesi li čuo?
— Neće ići...
— U tom slučaju pozvat ću ravnatelja ove bolnice, mjesnu
policiju i prokletog zapovjednika Fort Jacksona i reći im da
članu obitelji nisi omogućio da posjeti brata na samrti. Pa će
se svi početi izmjenjivati i trljati ti uši, stari moj. Jesam li ti
spomenuo da sam tri godine sluţio u Vijetnamu i da imam
toliko odličja da bih te njima mogao pokriti po cijelome
tijelu? A sada, hoćeš me lijepo pustiti ili ćemo to morati
obaviti na teţi način? Molim odgovor, i to odmah!
Zbunjeni Brown još je nekoliko trenutaka pogledavao na sve
strane, ne znajući točno što bi trebao učiniti. — Moram
nekoga nazvati.
— Ne, ne moraš. Moţeš me pretraţiti, no ja ću ući. I neću se
dugo zadrţati. Ali ući ću sada.
— Kako se zovete?
— Josh Harms. — On izvadi novčanik. — Ovo je moja vo-
začka. U zatvor dolazim često, već godinama, no ne sjećam
se da sam te viđao.
— Nisam u zatvoru — odgovori ovaj. — Ovamo sam dodije-
ljen samo privremeno. Rezervist sam.
— Rezervist? Pa čuvaš zatvorenika?
— Zatvorski specijalci koji su došli s vašim bratom vratili su
se jučer. Sutra ujutro dovode zamjenu.
— Blago njima. Moţemo sada konačno prijeći na posao?
Vojnik Brown još je nekoliko trenutaka samo piljio u posje-
titelja. — Okrenite se — reče na koncu.
Josh ga posluša. Brown ga stane prepipavati. Trenutak prije
nego što je došao do prednjeg dţepa na hlačama, Josh reče:

149
 kika☺crostuff.net

— Nemoj se uzbuđivati, ali tu imam dţepni noţić. Izvadi ga i

zadrţi za sada. Samo mi ga dobro čuvaj, sinko, uz njega sam
jako vezan.
Brown dovrši pregled i uspravi se. — Imate deset minuta i to
je sve. A ja idem s vama.
— Ako uđeš sa mnom, napuštaš mjesto. A kada to učiniš bilo
u vojsci bilo u rezervnom sastavu, završavaš tamo gdje je
završio i moj brat. — Pogledao je to mladenačko lice. Mali se
vikendom ţeli igrati rata, zaključi. Radnim danom vjerojatno
radi u nekom uredu, a onda navlači odoru i traţi uzbuđenja.
— I dopusti da ti naglasim kako zatvor nije za takve kao što
si ti.
Vojnik Brown nervozno proguta slinu. — Deset minuta. Njih
dvojica sada se pogledaju u oči. — Veliko hvala — reče Josh
Harms, ne misleći ni pribliţno ozbiljno.
Ušavši u sobu, za sobom je zatvorio vrata.
— Rufuse — reče tiho.
— Nisam mislio da ćeš biti tako brz, brate.
Josh priđe krevetu i zagleda se u brata. — Što ti se to, dov-
raga, dogodilo?
— Nisam baš siguran da te zanimaju i pojedinosti.
— Sve to ima veze s onim pismom, ne? — Josh privuče stoli-
cu krevetu.
— Koliko ti je straţar dao vremena?
— Deset minuta, no on me ne brine.
— U deset minuta ne mogu ti mnogo ispričati. Ali reći ću ti
ovo: Čim se vratim u Fort Jackson, ubit će me.
— A tko to?
Rufus odmahne glavom. — Kaţem ti, onda će navaliti na
tebe.
— Tu sam s tobom, zar ne? Onaj mali vani je glup, ali nije
toliko glup. Stavit će me na popis posjetitelja. To dobro znaš.
Rufus s mukom proguta slinu. — Znam, vjerojatno te nisam
trebao zvati.
— Ali tu sam. Stoga počni pričati.

150
 kika☺crostuff.net

Rufus se na trenutak zamisli. — Čuj, Josh, kada sam dobio

ono pismo od Vojske, sjetio sam se svega što se one večeri
dogodilo. Ali baš svega. Kao da mi je netko to jednostavno
ubacio u glavu.
— Misliš na onu malu?
Rufus je već kimao. — Na sve. Znam zašto sam to učinio. I
mogu ti reći da nisam kriv.
Brat mu uputi sumnjičav pogled. — No, hajde, Rufuse, ubio
si malu. To ne moţeš poreći.
— Ubiti i namjeravati ubiti nikako nije isto. Osim toga, raz-
govarao sam sa svojim tadašnjim odvjetnikom...
— Misliš na onog jadnika koji se predstavlja kao odvjetnik?
— Pročitao si pismo?
— Još kako. Došlo je na moju adresu, zar ne? To je vjerojat-
no posljednja civilna adresa koja je ostala u vojnoj evidenciji.
Kako su samo veliki i glupi, nisu ni znali da te imaju u
jednom od svojih prokletih zatvora.
— I naveo sam Ridera da u moje ime nešto preda sudu.
— Što je uručio?
— Moje pismo.
— Pismo? Kako si ga poslao?
— Na isti način na koji si ti meni poslao pismo od Vojske.
Obojica su se nasmiješila.

Rufus reče: — U zatvoru imaju tiskaru. Strojevi su vrući i

prljavi, pa ti čuvari daju malo prostora. Dopuštaju mi da se
pozabavim čarolijama.
— I misliš da će sud razmotriti tvoj slučaj? Ja se u to baš i ne
bih kladio, mali moj.
— Baš mi se ne čini da sud neće ništa poduzeti.
— No, to bi već bilo veliko iznenađenje.
Rufus pokraj brata pogleda prema vratima. — Kada se
vraćaju zatvorski čuvari?
— Mali kaţe sutra ujutro.
— To znači da moram pobjeći večeras.

151
 kika☺crostuff.net

— Ţena koja me nazvala kaţe da imaš nekakvih srčanih pro-

blema. Pogledaj kako si samo vezan. Što misliš, koliko moţeš
bjeţati?
— A što misliš koliko mogu bjeţati mrtav?
— Stvarno misliš da će te pokušati ubiti?
— Ne ţele da se dozna za moj slučaj. Rekao si da si pročitao
ono pismo.
— Jesam.
— E pa ja nikada nisam bio u programu u kojem me
spominju. Josh ga prodorno pogleda. — Kako to misliš?
— Kako sam i rekao. Netko me ubacio u dosje. Ţeljeli su sve
prikazati kao da sam u programu, kako bi prikrili što su mi
radili. Zašto sam ubio malu. Bit će da su to morali učiniti za
slučaj da netko pokuša nešto provjeriti. Mislili su da ću biti
mrtav.
Josh je polagano razmišljao o svemu, a onda mu je odjednom
sinula prava istina. — Isuse presveti i Boţe svemogući!
Zašto bi ti to radili?
— Mene pitaš? Mrze me. Iako sam bio najveći zajeb na svi-
jetu. Ţeljeli su me vidjeti mrtvog.
— Da sam znao da se sve to događa, nekoga bih pošteno
naprašio.
— Ti si imao pune ruke posla dok si se branio od
Vijetkongovaca. Ali ako se sada vratim u zatvor, učinit će
sve da me ovaj put srede.
Josh pogleda vrata, a zatim i bratove okove.
— Moraš mi pomoći, Josh.
— U tome svakako imaš pravo, Rufuse.
— Ne moraš mi pomagati. Moţeš se lijepo okrenuti i otići
odavde. Ja ću te i dalje voljeti. Sve si ove godine bio uz mene.
Znam da to što traţim nije fer. Trudio si se i izgradio lijep
ţivot. Razumjet ću...
— To znači da ne poznaješ vlastitog brata.
Rufus polagano ispruţi ruku i stisne bratovu šaku. Tako su
se čvrsto drţali, kao da jedan drugome nastoje dati snagu i
odlučnost za ono što je pred njima.

152
 kika☺crostuff.net

— Je li tko vidio da dolaziš?

— Nitko osim straţara. Baš i nisam ušao na glavni ulaz.
— U tom slučaju moţemo se pretvarati da sam te onesvijes-
tio, da sam sam pobjegao. Znaju da sam lud. Da bih bez
problema ubio i vlastitog brata.
— Kakvo sranje. Neće ići, Rufuse. Ne bi znao ni kamo kre-
nuti. Ulovili bi te za deset minuta. Gotovo dvije godine radio
sam na raznim popravcima u ovoj bolnici, poznajem je kao
vlastiti dţep. Ulaz kojim sam došao trebao bi biti zaključan,
samo što su sestre zalijepile bravu. Tim putem dopremaju si
cigarete.
— Kako to onda ţeliš izvesti?
— Izići ćemo putem kojim sam došao. Niz hodnik, pa lijevo.
Ne prolazimo ni pokraj sestara. Kamionet mi je pred tim
vratima. Imam kompića na pola sata voţnje. Duguje mi
uslugu. Kamionet ću ostaviti u jednoj od njegovih starih
suša i na neko vrijeme posuditi njegovo vozilo. On neće ništa
pitati i neće odgovarati ako ga posjeti policija. Krenut ćemo
na put i jednostavno se nećemo osvrtati.
— Siguran si da se ţeliš u to upustiti? A što će biti s tvojim
klincima?
— Svi su otišli. Baš ih i ne viđam.
— A Louise?
Josh na trenutak spusti pogled. — Louise je za sobom zat-
vorila vrata prije pet godina i otada je nisam vidio.
— To mi nisi rekao!
— I što bi poduzeo da sam rekao?
— Ţao mi je.
— Meni je vraški ţao zbog mnogo toga. Sa mnom baš i nije
osobito lako ţivjeti. Ne mogu reći da ih krivim. — Josh
slegne ramenima. — Tako smo opet ostali samo nas dvojica.
Mama bi se razveselila da je ţiva.
— Siguran si?
— Nemoj me više pitati, Rufuse. Rufus podigne okovane
ruke. — A ovo?

153
 kika☺crostuff.net

Njegov je brat već nešto vadio iz visoke cipele. Kada se po-

novno uspravio, u ruci je drţao uzak komad metala s
malenom kukom na jednome kraju.
— Nemoj mi reći da te mali nije pretraţio...?
— Misliš da je znao gdje bi trebao traţiti...? Čim mi je oduzeo
dţepni noţić, bio je uvjeren da mi je oduzeo sve što je opasno.
Nije se ni potrudio oko cipela. — Josh se nasmiješi, a zatim
uvuče kuku u lokot na okovima.
— Misliš da moţeš otključati?
Josh zastane i pogleda brata s prijezirom u očima. — Ako
sam uspio pobjeći prokletim Vijetkongovcima, onda valjda
mogu otvoriti i obične vojne lisice.
Ispred vrata, na hodniku, vojnik Brown pogleda na ručni
sat. Deset minuta je prošlo. On odškrine vrata sobe. — U
redu, Harms, vrijeme je isteklo. — Zatim još rastvori vrata.
— Gospodine, Harms? Jeste čuli? Vrijeme je isteklo.
Brown je začuo samo prigušeno stenjanje. Izvukao je pištolj i
posve otvorio vrata. — Sto se događa?
Stenjanje se pojačalo. Brown pogledom potraţi prekidač ra-
svjete. I u tom trenutku o nešto se spotakne. Kleknuvši,
dodirnuo je čovjekovo lice kada je počeo razabirati nešto više.
— Gospodine Harms? Gospodine Harms, je li sve u redu?
Josh otvori oči. — Meni je dobro. A tebi?
U tom trenutku velika i snaţna ruka ščepa Brownovu ruku i
iz nje oslobodi pištolj. Druga mu je već prekrila usta, dok mu
je nešto odmah zatim pridignulo cijelo tijelo, a divovska se
šaka sudarila s njegovom vilicom i onesvijestila ga.
Rufus poloţi Browna u postelju i pokrije ga plahtom. Josh
mu sveţe ruke i noge i zaključa okove. Zatim mu ljepljivom
trakom i gazom koju je pronašao u jednom od ormarića
zatvori usta. Nakon toga još mu je pretraţio dţepove i uzeo
noţić.
Kada se Josh okrenuo prema njemu, Rufus ga zagrli i čvrsto
stisne. Josh mu uzvrati jednako snaţnim zagrljajem: bio im
je to prvi stisak u dvadeset pet godina. Očiju vlaţnih od

154
 kika☺crostuff.net

suza, Rufus na trenutak nijemo zajeca, a Josh se onda na

koncu povuče.
— Nemoj mi samo biti previše sentimentalan. Za to nemamo
vremena.
Rufus se nasmiješi. — Ipak je ugodan osjećaj, Josh.
Josh poloţi ruku na bratovo rame. — Mislio sam da nam se
više nikada neće pruţiti prilika... To više nikada ne smijemo
uzimati zdravo za gotovo.
— I što sada?
— Iz hodnika se ne vidi mjesto na kojem je mali dosada sje-
dio. Ali ovdje imaju i privatnu zaštitarsku firmu. — Josh
pogleda na ručni sat. — Dok sam radio ovdje, u ophodnju su
išli svaki sat, na puni sat. Sada je petnaest minuta preko
punog sata. Imaju raspored po šestorica, pojedinačno,
unutar sata i ţivo im se fućka za čuvanje bolesničkih
gusaka, no prije ili kasnije vjerojatno će primijetiti da ga ne-
ma. Spreman si?
Rufus je već bio navukao zatvorske hlače i cipele. Ostavio je
košulju, ostavši samo u majici s kratkim rukavima. U ruci
je, međutim, drţao nešto drugo: Bibliju. Još se nije osjećao
slobodnim, no od slobode su ga dijelile tek sekunde. —
Spreman sam već dvadeset pet godina.

25
Chandler pogledom obuhvati ured Michaela Fiskea. Nalazio
se na prvome katu i bio prostran, visokog stropa, s petnaest
centimetara širokim ukrasnim elementima. U njemu su se
nalazila dva masivna drvena stola, a na svakome od njih
računalo. Police su bile prepune pravnih priručnika, dosjea i
izvještaja. U sobi su se nalazili i drveni ormari, kao i
prijenosnici za knjige, dok su se na stolovima vidjele velike
hrpe spisa. Prostorijom zapravo vlada nered, zaključi.
Perkins ga pogleda. — Dok obavljate pregled, nuţna je i na-
zočnost predstavnika Suda. Ovdje se nalazi hrpa povjerljivih
dokumenata. Radne verzije mišljenja i odluka, dopisi od

155
 kika☺crostuff.net

sudaca i ostalih pomoćnika, te slične stvari koje se odnose na

slučajeve u kojima sud još nije odlučio.
— U redu. Nećemo uzeti ništa što bi se moglo odnositi na
slučajeve koji čekaju odluku.
— Ali kako ćete znati što se na što odnosi?
— Pitat ću vas.
— Ni ja ne znam. Nisam čak ni odvjetnik.
Chandler reče: — U tom slučaju, pozovite nam nekoga od
odvjetnika, jer namjeravam temeljito pretraţiti ovaj ured.
— To danas moţda neće biti moguće. Ne moţete pričekati do
sutra? Mislim da su svi sudski pomoćnici već otišli kući.
Predsjednik suda smatrao je da s obzirom na događaje treba
skratiti radno vrijeme.
— Richarde, neki od sudaca još su u zgradi — reče Klaus.
Perkins ga prostrijeli pogledom, a ovaj pogleda Dellasan-
dra. — Nisam namjeravao uvlačiti suce do trenutka kada to
bude apsolutno nuţno. No, pogledat ću što se moţe učiniti —
reče. — Bojim se da ću morati zaključati vrata dok se ne
vratim.
Chandler za korak priđe Perkinsu. — Čuj, Richarde, radim u
policiji. Moţda griješim i moţda nisi mislio to što si upravo
rekao. Bila je to vrlo glupa izjava.
Perkinsovo se lice zajapuri, no vrata su ostala otključana.
Samo je pokazao Klausu da pođe za njim i tako su se udaljili.
Dellasandro je ostao u uredu, u razgovoru s McKennom.
Chandler priđe Fiskeu. — Imam osjećaj da je sve već dogo-
voreno i prije nego što smo se pojavili.
— McKenna ti je znao ime i prije nego što ste se upoznali.
— Očito su već malko kopali.
— No, da, to im vjerojatno ne moţemo zamjeriti.
— Idem popričati s McKennom — reče Chandler. — Čovjek
nikad ne zna kada bi nam mogla dobro doći usluga saveznih
agenata.
Fiske se nasloni na zid i pogleda na ručni sat. Još nije uspio
razgovarati s ocem.

156
 kika☺crostuff.net

U tom trenutku otvorila su se vrata malo dalje u hodniku i

na njima se pojavi neki mladić.
Fiske kimne. — Velika guţva...
— Vi ste iz policije?
Fiske odmahne glavom i ispruţi ruku. — Samo promatram.
John Fiske... Mike mi je bio brat.
Mladić problijedi. — 0, Boţe, pa to je strašno. Uţasno. Uţa-
sno mi je ţao. — Tada mu stisne ruku. — Ja sam Steven
Wright.
— Dobro ste poznavali Mikea?
— Zapravo i nisam. Tek sam počeo raditi ovdje. Pomaţem
sutkinji Knight. Znam da su ga svi uţasno cijenili.
Fiske pogleda prema prostoriji iz koje je Wright izišao. — To
je vaš ured? — Wright kimne. — Pretpostavljam da je u
uredu mojega brata bilo mnogo ţivosti.
— Još kako. Ljudi su dolazili i odlazili po cijele dane.
— Na primjer gospodin Perkins i gospodin Dellasandro?
— I onaj gospodin.
Fiske pogleda u tom smjeru. — To je agent McKenna, iz
FBI-a — reče. Wright tuţno odmahne glavom. — Nikada
nisam poznavao čovjeka kojeg su... — Bilo je očito da je
zašutio zbog nelagode.
— Sve je u redu. Znam što mislite. — Fiske je odjednom svu
pozornost usmjerio na dvoje ljudi koji su mu prilazili.
Zapravo, posve se koncentrirao na samo jednu osobu. Unatoč
očitoj fizičkoj privlačnosti, ţena izgleda, zaključi Fiske,
jednostavno muškobanjasto. Kao netko s kime moţeš igrati
ragbi ili šah. I na koncu još izgubiti.
Sara Evans ispod oka je mjerkala Fiskea. Već ga je vidjela
kada je ulazio u zgradu i pretpostavila je zašto je došao.
Zadrţala se u blizini, za slučaj da za razgovor zatrebaju
nekoga od sluţbenika. Upravo ju je zato Perkins uspio tako
brzo "pronaći". Zaustavila se točno pred Fiskeom, zbog čega
se i Perkins naglo zaustavio.
— Oh... — reče — John Fiske... Ovo je Sara Evans.
— Vi ste Michaelov brat?

157
 kika☺crostuff.net

— Dopustite da pogađam... Nije me spominjao... — reče

Fiske.
— Zapravo jest.
Čvrsto su se rukovali. Bjeloočnice su joj bile crvene, kao i
vršak nosa. Glas joj je bio nekako umoran. Fiske primijeti da
u drugoj ruci drţi maramicu. Imao je osjećaj da su se negdje
već vidjeli.
— Uţasno, uţasno, uţasno mi je ţao zbog Michaela — reče
ona.
— Hvala. Bio je to stravičan šok. — Fiske ubrzano zatrepće.
Je li se u njezinim očima pojavilo nešto neobično dok je
izgovarao te riječi? Nešto što je ukazivalo na činjenicu da nju
Michaelova smrt ipak nije toliko šokirala?
Perkins pogleda Wrighta. — Nisam znao da si u uredu.
— Mogli ste pokucati — reče Fiske.
Perkins ga prostrijeli pogledom i priđe Chandleru i
McKenni.
— Bok, Sara — reče Wright, a na licu mu se pojavi osmijeh.
S obzirom na to kako ju je gledao, Fiske je odmah uočio da
je Wright zaluđen.
— Bok, Stevene. Kako ide?
— Čini mi se da danas nitko nije pretjerano radio. Mislim da
ću uskoro krenuti kući.
Sara pogleda Fiskea. — Svi su iznimno cijenili vašeg brata.
Ovo nas je sve potreslo, od predsjednika Suda do portira. Ali,
znam da sve to nije ni blizu gubitku koji ste vi doţivjeli.
Sve je to izgovorila tako neobičnim tonom da ju je Fiske iz-
nenađeno pogledao. No, prije nego što je uspio nešto reći,
pridruţio im se Perkins.
— U redu, detektiv Chandler iz Odjela za ubojstva
washingtonske policije čeka zajedno s gospodinom iz FBI-a
— reče Perkins, obraćajući se Sari.
— Zašto ţele pretraţiti Michaelov ured?
Perkins nije pokazao ni najmanje razumijevanja. — To se
nas ne tiče.

158
 kika☺crostuff.net

— Dio istraţnog postupka, gospođice Evans — objasni Fiske

— za slučaj da je nešto povezano s ubojstvom.
— Mislila sam da je riječ o pljački.
— I bila je pljačka. Sto prije uvjerimo detektiva Chandlera
da sve zajedno nema nikakve veze a Sudom, to bolje — reče
Perkins razdraţljivo.
— Ako se pokaţe da je tako — reče Fiske.
— Dakako, ali uvjeravam vas da je upravo tako. — Perkins
se obrati Sari. — Kao što sam objasnio dok smo se spuštali,
vaša je zadaća pobrinuti se za to da nitko ne vidi ili ne uzme
nešto od povjerljivih dokumenata.
— Što bi točno značio pridjev "povjerljivi"? — upita.
— Ma, znate, sve što ima veze sa slučajevima o kojima Sud
tek treba odlučiti, mišljenjima, dopisima i sličnim stvarima.
— Ne bih li ja trebao odlučivati o takvim stvarima, Richarde
— začuo se neki novi glas — ili to nije u mojoj jurisdikciji?
Fiske je odmah prepoznao muškarca koji im se pribliţavao.
Harold Ramsey primicao im se velikim koracima, poput
prastarog linijskog broda koji veličanstveno uplovljava u
luku.
— Šefe, nisam vas vidio — reče Perkins nervozno.
— Očito... — Ramsey pogleda Fiskea. — Čini mi se da se nas
dvojica ne poznajemo.
— Michaelov brat, John Fiske — ubaci se Sara.
Ramsey ispruţi ruku. Fiske je imao dojam da su se dugački,
koščati prsti dvaput obavili oko njegova dlana. — Ne mogu
vam ni reći koliko mi je ţao. Michael je bio uistinu osobit
mladić. Znam da ste vi i obitelj doţivjeli stravičan gubitak.
Ako ikako moţemo pomoći, molim vas, samo nam javite.
Fiske zahvali na suosjećanju, osjećajući se poput stranca na
bdijenju, gdje s nelagodom prima izraze sućuti za
preminulog kojeg zapravo ne poznaje.
— Svakako — reče svečano.
Ramsey pogleda Perkinsa i glavom pokaţe prema Chandleru
i McKenni. — Tko su ovi i što traţe?

159
 kika☺crostuff.net

Perkins razmjerno učinkovito i kratko objasni situaciju, iako

je bilo jasno da je Ramsey, kada je Perkins napokon dovršio
priču, već bio osmislio pet sljedećih koraka.
— Richarde, molim te da detektiva Chandlera i agenta
McKennu zamoliš da na trenutak dođu ovamo.
Nakon što su se svi upoznali, Ramsey se obrati Chandleru.
— Čini mi se da bi problem bilo najbolje riješiti razgovorom
sa sucem Murphyjem i njegovim pomoćnicima, te usmenim
pobrojavanjem slučajeva na kojima je Michael radio. Morate
voditi računa o tome da vaše pravo na istragu pokušavam
dovesti u ravnoteţu s duţnošću ovoga Suda prema
povjerljivosti stavova i odluka, do trenutka objave.
— U redu. — Nikako ne bih volio da mi netko pripiše curenje
informacija, pomisli Chandler.
Ramsey nastavi: — Ne vidim razloga da ne pregledate
Michaelove osobne stvari, ako ih je ovdje uopće imao. Samo
vas molim da sve dokumente koji imaju veze sa Sudom
izdvojite barem do razgovora sa sucem Murphyjem. A nakon
toga, ako steknete dojam da postoji veza između nekog
slučaja na kojem je Michael radio i njegove smrti, lako ćemo
se dogovoriti kako da temeljito istraţite sve eventualne
tragove.
— U redu, gospodine predsjedniče — reče Chandler. — Već
sam nakratko razgovarao sa sucem Murphyjem.
McKenna se ţurno sloţio s takvim pristupom.
Ramsey se obrati Perkinsu. — Richarde, molim te da obavi-
jestiš suca Murphyja o tome da ga detektiv Chandler što
prije ţeli vidjeti. Pretpostavljam da će vam odgovarati
termin sutra, nakon usmene argumentacije...?
— Svakako — odgovori Chandler.
— Dat ću vam na raspolaganje i pravnog zastupnika Suda,
kako bi vam pomogao u koordinaciji pitanja i u vezi s
pitanjima povjerljivosti podataka koja bi mogla iskrsnuti.
Sara, ti ćeš nam sutra biti na raspolaganju, zar ne? Bila si
bliska s Michaelom.
Fiske je pomnije promotri. Koliko bliska, upita se.

160
 kika☺crostuff.net

Ramsey još jednom pruţi ruku Fiskeu. — Bio bih vam zah-
valan i kada biste nas obavijestili o pojedinostima vezanima
uz pokop.
Ramsey se zatim obrati Perkinsu. — Richarde, nakon raz-
govora sa sucem Murphyjem, molim te, dođi u moj ured. —
Namjera je u njegovu tonu bila više nego očita.
Nakon što su Ramsey i Perkins otišli, Chandler je gledao
kako McKenna ponovno promatra ured Michaela Fiskea. —
Gospodine Dellasandro — reče Chandler — kako bih što
manje remetio vaš raspored, sutra ću dovesti ekipu za
pretraţivanje, kako bismo sve obavili odjednom.
— Bit ćemo vam zahvalni — reče Dellasandro.
— Međutim, volio bih da ova vrata do mojeg ponovnog do-
laska budu zaključana — nastavi Chandler. — Nitko neće
ulaziti, a to se odnosi i na vas i na gospodina Perkinsa i —
značajno je pogledao prema agentu McKenni — na sve
ostale.
McKenna ga ljutito pogleda, dok je Dellasandro kimao, iz-
raţavajući slaganje.
Fiske pogleda oko sebe i uvidi da Wright nepomično pro-
matra Chandlera. Wright tada naglo zatvori vrata svojega
ureda, a Fiske začuje i škljocaj brave. Pametno, pomisli.
U trenutku kada su Fiske i Chandler već krenuli prema izla-
zu iz zgrade, zaustavio ih je nečiji glas.
— Bi li vam smetalo da popričamo pred ulazom? — upita
Sara.
— Meni ne smeta — reče Chandler. — Johne? Fiske
neodređeno slegne ramenima.
Chandler se nasmiješi. — Zašto imam osjećaj da smo ma-
ločas bili u nazočnosti Svemogućega?
Sara se nasmiješi. — Predsjednik tako djeluje na sve.
— Vi, znači, radite za sutkinju Knight? — upita Fiske.
— Ovo mi je druga godina.
U trenutku kada su zamakli za ugao, zamalo su se sudarili s
Elizabeth i Jordanom Knight.

161
 kika☺crostuff.net

— Oh, sutkinjo Knight, upravo smo razgovarali o vama —

reče Sara i upozna sve nazočne.
— Senatore — reče Chandler — vrlo smo zahvalni na svemu
što činite za Washington. Bez posebnih novčanih sredstava
koje ste upravo izglasali za policiju, provodio bih istrage na
biciklu.
— Kao što znate, moramo učiniti još mnogo toga. Problemi
su se gomilali godinama, a toliko će trebati i da se pogreške
isprave — reče Knight, kao da drţi predizborni govor. Zatim
pogleda Fiskea i ton njegova glasa odmah se smekša. — Ţao
mi je vašeg brata, Johne. Nisam ga osobno poznavao, jer baš
i ne dolazim na Sud. Ako prečesto objedujem sa suprugom,
mediji već zaključuju kako nastojim utjecati na njezine
odluke. Bit će da zaboravljaju da dijelimo istu kuću i poste-
lju. Ipak, molim vas da prihvatite iskrenu sućut, i vi i vaša
obitelj.
Fiske mu zahvali i još reče: — Znam da to ništa ne znači, ali
glasao sam za vas.
— Vaţan je svaki glas. — Zatim pogleda suprugu i srdačno
se nasmiješi. — Kao i ovdje, zar ne, gospođo sutkinjo? Kako
je ono rekao Brennan? Za sve vam je potrebno pet glasova...?
Boţe, kada bih barem morao razmišljati samo o pet glasova.
Imao bih petnaest kilograma manje, a kosa bi mi još bila
crna.
Elizabeth Knight nije se nasmiješila. Oči su joj bile crvene
kao i Sarine, koţa bljeđa nego inače. — Sara — reče —
voljela bih da se nađemo nakon sutrašnje popodnevne
sjednice. — Zatim se nakašlje. — I voljela bih sa Stevenom
popričati o onom dopisu u vezi sa slučajem Chance. Moram
ga dobiti najkasnije sutra. Čak i ako bude morao raditi cijelu
noć, moram ga imati. — Glas joj je bio gotovo kriještav.
Činilo se da je Saru to potreslo. — Odmah ću mu priopćiti,
sutkinjo Knight.
Elizabeth stisne Sarinu ruku. — Hvala. — S mukom je gu-
tala slinu. — Molim te, sjeti se i da se večera u čast suca
Wilkinsona odrţava sutra u sedam navečer, kod mene.

162
 kika☺crostuff.net

— Već sam unijela u raspored — reče Sara, pomalo nevoljko.

Elizabeth Knight na koncu pogleda i Fiskea. — Vaš je brat
bio iznimno nadaren odvjetnik, gospodine Fiske. Znam da
razgovor o takvim pojedinostima moţe zazvučati bešćutno,
ali poslovi ovoga Suda jednostavno se ne prekidaju ni zbog
koga. — Zatim još, pomalo umorno, doda: — Tu sam lekciju
svladala još davno. Ponavljam, uţasno mi je ţao. — Tada
pogleda na ručni sat. — Jordane, zakasnit ćeš na sastanak
na Capitol Hillu. A ja moram dovršiti još neke poslove. —
Tada pogleda Fiskea. — Ispričavam se...
Fiske slegne ramenima. — Kao što ste rekli, sustav ne pres-
taje funkcionirati, bez obzira na pojedinca.
Nakon što su supruţnici Knight otišli, Sara primijeti: —
Sutkinja Knight je nesmiljena, ali pravedna. — Zatim brzo
pogleda Fiskea. — Uvjerena sam da nije namjeravala tako
zvučati.
— A ja sam siguran da jest — reče Fiske.
Uto se umiješa Chandler: — Vjerojatno je morala uloţiti tri
puta više truda nego muškarac kako bi došla do ovog
poloţaja. A takvo se iskustvo ne zaboravlja.
— Vrlo liberalan pogled na svijet — reče Sara.
— Da znate moju ţenu, sve bi vam bilo jasno.
Sara se nasmiješi. — Ramsey i Knightica potekli su iz raz-
ličitih miljea, iako nastoje surađivati u mnogim pitanjima.
Čovjek stječe dojam da joj on popušta u previše toga. Moţda
se ne voli sukobljavati sa ţenama. Potekao je iz posve
drukčije generacije.
— Čini mi se da dob s time nema nikakve veze — reče Fiske
otvoreno.
— Riječ je o genijalnoj sutkinji — reče Sara, braneći šeficu.
U tom trenutku svi su začuli zvuk pagera. Chandler spusti
pogled prema pojasu i pogleda broj na ekranu. — Smijem li
se posluţiti telefonom? — upita Saru.
Ona ga povede prema aparatu.

163
 kika☺crostuff.net

Chandler im se pridruţio nakon nekoliko trenutaka, umorno

odmahujući glavom. — Još dvije mušterije s kojima moram
razgovarati. Ranjeni u glavu sačmaricom. Blago meni.
— Moţeš me povesti do postaje, da pokupim auto? — upita
Fiske.
— Zapravo bih se trebao uputiti u suprotnome smjeru.
— Ja vas mogu povesti — reče Sara ţurno. Muškarci su je
istovremeno pogledali. — Za danas sam gotova s poslom.
Nije baš da sam odradila mnogo stvari... — Sara obori
pogled i nasmiješi se pomalo ţalosno. — Najironičnije je to
što znam da bi se Michael energično protivio. U ţivotu nisam
vidjela osobu koja je toliko predana, toliko marljiva. — Ona
gorljivo pogleda Fiskea, kao da svojim riječima ţeli pridati
novu snagu.
— Pojedite nešto — predloţi Chandler. — Vas biste dvoje
moţda mogli imati pregršt zajedničkih tema za razgovor.
Fiske pogleda oko sebe, očito osjećajući nelagodu zbog takvog
prijedloga, no na koncu ipak kimne. — Jeste li spremni?
— Pričekajte samo nekoliko trenutaka. — Zatim umorno
odmahne glavom. — Moram reći Stevenu da mora raditi
cijelu noć — reče i udalji se.
Chandler reče: — Johne, doznaj koliko moţeš više. Bila je
bliska s tvojim bratom. — Zatim doda: — Za razliku od
tebe...
— Baš i nisam osobito dobar špijun — reče Fiske, osjećajući
griţnju savjesti zbog činjenice da spletkari iza Sarinih leđa.
Međutim, mora se pribrati; čak je i ne poznaje.
Kao da točno zna o čemu Fiske razmišlja, Chandler reče: —
Johne, znam da je i pametna i zgodna, te da je radila s
tvojim bratom i da je vrlo uznemirena. Ali vodi računa o
jednome...
— 0 čemu?
— To ne znači da joj moraš vjerovati. — Nakon tih riječi,
Chandler se udalji.

26

164
 kika☺crostuff.net

Jordan Knight zastao je na ulazu u njezin ured i stao

promatrati suprugu. Elizabeth Knight sjedila je za stolom
pognute glave. Pred njom je leţalo nekoliko otvorenih knjiga,
no bilo je očito da ne čita.
— Kako bi bilo da za danas ipak odustaneš, srce? Trgnuvši
se, ona podigne pogled. — Jordane, mislila sam da si otišao
na sastanak.
On joj priđe i zastane uz nju, jednom joj rukom masirajući
vrat. — Otkazao sam ga. A sada je vrijeme za povratak kući.
— Ali imam još posla. Svi kasnimo. Tako je teško...
On je uhvati ispod pazuha i pomogne joj da se pridigne. —
Beth, koliko god to bilo vaţno, nije baš toliko presudno.
Idemo kući — reče odlučno.
Nekoliko minuta poslije, već su se u vladinome automobilu
vozili kući. Nakon tuša za opuštanje, lagane večere i čaše
vina, Elizabeth Knight napokon se počela osjećati barem
djelomično normalno, ispruţena na krevetu. Njezin je
suprug došao u sobu i sjeo pokraj nje, uzevši njezine noge u
krilo i masirajući joj stopala.
— Ponekad mi se čini da smo prestrogi prema pomoćnicima.
Da ih previše tjeramo. Da od njih previše očekujemo — reče
ona nakon nekog vremena.
— Doista? — Jordan Knight dlanom joj obuhvati bradu. —
Ţeliš sebe okriviti za smrt Michaela Fiskea? Kada su ga
ubili, nije radio prekovremeno. Sama si mi rekla da je javio
da je bolestan. Našao se u uličici u opasnome dijelu grada i
to nema apsolutno nikakve veze sa Sudom. Ubio ga je neki
govnar s ulice. Moţda je bila riječ o pljački, a moţda se
jednostavno našao na pogrešnome mjestu u pogrešno vri-
jeme. U svakom slučaju, ti s time nisi imala veze.
— Policija smatra da je riječ o pljački.
— Uvjeren sam da su tek u ranoj fazi istrage, ali i da će cijeli
slučaj staviti na prvo mjesto.
— Netko od pomoćnika danas je pitao je li Michaelova smrt
mogla imati nekakve veze sa Sudom.

165
 kika☺crostuff.net

Jordan Knight na trenutak promisli o tom pitanju. — Čuj,

stvar je vjerojatno moguća, ali nikako mi nije jasno na koji
način... — Odjednom se doimao zabrinutim. — Ali ako jest,
pobrinut ću se za to da ti daju dodatnu zaštitu. Sutra ću
nazvati određene ljude, pa će uz tebe bez prestanka biti
netko iz Tajne sluţbe ili iz FBI-a.
— Jordan, ne moraš to činiti.
— Ne moram se pobrinuti za to da mi te neki luđak ne oduz-
me? 0 tome često razmišljam, Beth. Dio odluka Suda
iznimno je nepopularan. Svi vi s vremena na vrijeme
primate prijetnje smrću. A to ne moţeš samo tako
zanemariti.
— I ne zanemarujem. Samo nastojim o tome ne razmišljati.
— U redu, ali nemoj se uzrujavati ako ja razmišljam.
Ona se nasmiješi i dodirne mu lice. — Znaš da se i predobro
brineš za mene.
On se nasmiješi. — Kada imaš nešto dragocjeno, ne moţeš
drukčije.
Njeţno su se poljubili, a Jordan je nakon toga pokrije, ugasi
svjetlo, te pođe dovršiti poslove u svojoj radnoj sobi.
Elizabeth Knight nije odmah zaspala. Još je dugo piljila u
tamu, obuzeta pravom poplavom emocija. I kada joj se već
učinilo da će je sve to preplaviti, na sreću je zaspala.
Ne mogu ni zamisliti kako ti je, Johne. Znam kako je meni
teško, a Michaela sam poznavala tek razmjerno kratko.
Nalazili su se u Sarinu automobilu i upravo su prešli Poto-
mac i ušli u Virginiju. Fiske se pitao ţeli li mu tako pokazati
da zapravo zna vrlo malo.
— Koliko ste vas dvoje surađivali?
— Godinu dana. Michael me nagovorio da se vratim i odra-
dim još godinu.
— Ramsey je rekao da ste ti i Michael bili bliski. Koliko
bliski? Ona ga prostrijeli pogledom. — Što ţeliš reći?
— Samo nastojim prikupiti pouzdane činjenice u vezi s bra-
tom. Zanima me tko su mu bili prijatelji. Je li se s nekim
viđao, izlazio...

166
 kika☺crostuff.net

— On je načas pogleda, kako bi odredio reakciju. Ako je u

sebi i reagirala, to nije pokazala.
— Ţivjeli ste na samo dva sata udaljenosti, a ti ne znaš ništa
o njegovu ţivotu?
— To je tvoj stav ili si od nekog čula?
— Zapravo sam u stanju sama doći do određenih opaţanja.
— No, da, i to je dvosmjerna ulica.
— To s opaţanjima ili udaljenost od dva sata voţnje?
— I jedno i drugo.
Zaustavili su se na parkiralištu jednog restorana u sjever-
nome dijelu Virginije. Ušli su, sjeli i naručili piće i jelo. Već
nekoliko trenutaka kasnije Fiske je otpio gutljaj corone; Sara
je pijuckala margaritu.
Fiske obriše usta. — Znači, nisi potekla iz odvjetničke obite-
lji? Najčešće se pojavljujemo u čoporima...
Ona se nasmiješi i odmahne glavom. — Odrasla sam na far-
mi u Sjevernoj Carolini. U gradiću s jednim semaforom. No
otac mi je imao veze s pravosuđem.
Na Fiskeovu licu pojavilo se blago zanimanje. — Kako?
— Bio je mirovni sudac za cijeli taj kraj. Njegova je sudnica
sluţbeno zauzimala jedan sobičak u straţnjem dijelu
zatvorske zgrade. Ali češće je slušao argumente sjedeći na
traktoru usred polja.
— Tako si se zainteresirala za pravo?
Ona kimne. — Moj je tata i na prašnjavome traktoru izgle-
dao više kao sudac nego neki pravi suci koje sam viđala na
uglednim sudovima.
— I na sudu na kojem si zaposlena?
Sara ubrzano zatrepće i odvrati pogled. Fiske osjeti griţnju
savjesti. — Uvjeren sam da je tvoj tata bio dobar mirovni
sudac. Razuman i pravedan. Narodski čovjek.
Ona ga pogleda kako bi se uvjerila je li ozbiljan ili sarkas-
tičan. Činilo se da govori posve iskreno. — Upravo tako.
Uglavnom je imao posla s kradljivcima divljači i prometnim
prekršajima, no čini mi se da nikome nije ostajao dojam da je
bio nepravedan.

167
 kika☺crostuff.net

— Često se viđate?
— Umro je prije šest godina.
— Ţao mi je... Mama ti je ţiva?
— Umrla je prije tate. Ţivot na selu neki je put nesmiljen.
— Imaš sestre ili braću?
Ona odmahne glavom. Činilo se da joj je dolazak jela donio
olakšanje.
— Upravo mi je sinulo da danas nisam ništa pojeo — reče
Fiske i odgrize velik komad tortille.
— Meni se to često događa. Čini mi se da sam jutros pojela
jabuku.
— To nije dobro. — Pogledom je obuhvatio cijelu njezinu po-
javu. — Na tebi baš i nema viška...
Ona sada promotri njega. Unatoč širokim ramenima i punim
obrazima, izgledao je gotovo ispijeno, ovratnika preširokog
za taj vrat, malko preuskog struka za takvo tijelo. — Ni na
tebi...
Dvadeset minuta poslije Fiske je odgurnuo prazan tanjur i
naslonio se. — Znam da si u guţvi, pa te neću nepotrebno
zadrţavati. Brat i ja nismo se često viđali. Moram popuniti
informacijsku rupu, ţelim li otkriti počinitelja...
— Mislila sam da je to posao detektiva Chandlera.
— Nesluţbeno je to moj posao.
— S obzirom na policijsku prošlost? — upita Sara. Fiske je
iznenađeno pogleda. — Michael mi je mnogo pričao o tebi...
— Doista?
— Da, doista. Silno se ponosio tobom. Od policije do odvjet-
ničkog posla. Michael i ja o tome smo više puta vodili
zanimljive rasprave.
— Čuj, malo mi smeta da je netko koga ne poznajem toliko
pričao o mojem ţivotu...
— Nema razloga za uzrujanost. Samo nam se učinilo da je to
zanimljiva promjena posla...
Fiske slegne ramenima. — Dok sam radio kao policajac, ci-
jelo sam se vrijeme bavio odvođenjem kriminalaca s ulica. A

168
 kika☺crostuff.net

sada ţivim od toga što ih branim. Iskreno govoreći, saţalio

sam se nad njima.
— Ne bih rekla da sam upoznala policajca koji bi izjavio
nešto slično.
— Doista? A s koliko policajaca si uopće imala nekakve veze?
— Volim pritisnuti papučicu gasa. Često me kaţnjavaju zbog
brzine. — Zatim se zaigrano nasmiješi. — Ozbiljno me
zanima: zašto si se odlučio za takvu promjenu?
On se još nekoliko trenutaka odsutno igrao noţem. — Uhitio
sam tipa koji je kod sebe imao kokainsku opeku. Prenosio je
drogu za nekolicinu preprodavača, a to je doista neznatna
uloga; samo prenosi robu od točke A do točke B. Imao sam i
druge vjerojatne povode za zaustavljanje i pretres. Tako sam
naišao na opeku, a tip mi, sluţeći se riječima i rečenicama
kao u prvom osnovne, kaţe kako je mislio da nosi komad
sira. — Fiske je pogleda u oči. — Da ne povjeruješ! Bilo bi
mu bolje da je rekao da ne zna kako se to našlo kod njega. U
tom bi slučaju njegov odvjetnik barem mogao pokušati
zaigrati na kartu utemeljene sumnje u slučaju optuţbe za
posjedovanje. Ali kada poroti pokušavaš prodat priču da je
tip koji izgleda, ponaša se i govori poput kriminalca doista
mislio da umjesto pošasti za njihove klince vrijedne deset
tisuća dolara nosi komad švicarskog sira, ne ginu ti
problemi. — Sada odmahne glavom. — Deset takvih strpaš u
zatvor, a u redu već čeka još stotinu takvih koji priţeljkuju
njihovo mjesto. Nemaju kamo. Kada bi mogli otići nekamo
drugdje, otišli bi. Stvar je u tome što ljudima ne daješ nadu,
pa onda ni njima nije stalo do toga što će biti s njima i s
drugima.
Sara se nasmiješi. — Što je smiješno? — upita on.
— Tako je zvučao i tvoj brat.
Fiske na trenutak zašuti i dlanom prijeđe preko kruga vode
na stolu. — Često si bila s Mikeom?
— Da, poprilično često.
— I izvan posla?

169
 kika☺crostuff.net

— Išli smo na piće, na večeru, na izlete. — Ona otpije gutljaj

pića i nasmiješi se. — Još nikada nisam davala sluţbene
izjave za sudski zapisnik.
— Oh, one su neopisivo neugodnije.
— Stvarno?
— Da, zvuče pribliţno ovako: Nešto mi govori da vas
Mikeo-va smrt zapravo i nije osobito iznenadila. Je li to
istina?
Sara odjednom više nije bila opuštena. — Nije. Vijest me
uţasnula.
— Uţasnula, to je u redu. Ali iznenadila...?
U tom trenutku do njih je svratila konobarica koju je zani-
malo ţele li kavu ili desert. Fiske zatraţi račun.
Našavši se u autu, uputili su se prema Washingtonu. U me-
đuvremenu je počelo kišiti. Listopad je u tom kraju ćudljiv.
Bez obzira na konkretno razdoblje, moţe biti i vruće, i
hladno i ugodno. Trenutačno je vani bilo vrlo vruće i sparno,
tako da je Sara pojačala klimu.
Fiske je pogleda s iščekivanjem. Ona uhvati njegov pogled,
uznemireno uzdahne i polagano progovori:
— U posljednje vrijeme Michael se uistinu doimao nervoz-
nim i nekako odsutnim.
— To nije bilo uobičajeno?
— Posljednjih šest tjedana kao mahniti pišemo dopise i
mišljenja. Svi su na rubu ţivaca, no Michael inače tek u
takvim uvjetima daje sve od sebe.
— Misliš da je imalo veze s nečim na Sudu?
— Michael praktički i nije imao ţivot izvan Suda.
— Ako izuzmemo tebe?
Ona ga prostrijeli pogledom, ali ne reče ništa.
— Je li pred vama bilo kakvih vaţnih i kontroverznih
slučajeva? — upita on.
— Svi su slučajevi vaţni i kontroverzni.
— Ali nikada ti nije spomenuo ništa konkretno? Sara je
samo gledala naprijed, ne odgovarajući.
— Pomoći će mi što god mi ispričaš, Sara.

170
 kika☺crostuff.net

Ona malko popusti pritisak na papučicu gasa. — Tvoj je brat

bio čudan. Znaš da se u cik zore spuštao u internu poštu
kako bi prije svih vidio zanimljive slučajeve?
— To me ne čudi. Nikada nije bio za polovična rješenja. Kako
se inače procesuiraju ţalbe?
— Sve se otvara i procesuira u internoj pošti. Svi slučajevi
dolaze do analitičara, kako bismo bili sigurni da je u skladu
sa zahtjevima i pravilima Suda i tako dalje. Ako je podnesak
pisan rukom, a mnogo ih je upravo takvih, in forma
pauperis, paze i na to da je rukopis čitljiv. Informacije se
potom pohranjuju u bazu podataka prema prezimenu
podnositelja. I na koncu, podnesak se umnoţava i dolazi u
urede svih sudaca.
— Mike mi je jednom rekao koliko ţalbi dolazi do Suda. Ne-
ma šanse da suci sve to pročitaju...
— I ne čitaju. Podnesci se dijele, dodjeljuju pojedinim uredi-
ma, a pomoćnici su zaduţeni da o njima pripreme izvještaje
koji se šalju svima. Na primjer, u tjedan dana primimo
moţda i stotinjak podnesaka. Kako imamo devetero sudaca,
svaki ured primi recimo deset do dvanaest slučajeva. Od
recimo dvanaest slučajeva koje dobije ured sutkinje Knight,
ja ću napisati izvještaj o tri. Taj dopis primaju svi uredi. Moj
izvještaj ondje čitaju svi sudački pomoćnici i svojim sucima
daju preporuke o tome treba li Sud razmatrati slučaj ili ne.
— Pomoćnici zapravo raspolaţu velikom moći.
— U pojedinim područjima, ali ne i kod davanja mišljenja.
Pomoćnik u radnoj verziji mišljenja zapravo samo
rekapitulira činjenice vezane za slučaj i navodi presedane.
Sucima sluţimo za obavljanje tih najosnovnijih poslova.
Najveći utjecaj imamo kod odabira podnesaka.
Fiske je bio zamišljen. — Tako se moţe dogoditi i da sudac
uopće ne vidi same dokumente podnesene Sudu prije nego
što odluči hoće li razmatrati slučaj ili ne...? Znači da je
pročitao samo izvještaj i pomoćnikovu preporuku.
— Moţda čak ni izvještaj, neki put samo preporuku. Suci
obično odrţavaju rasprave dvaput na tjedan. Tada se svi

171
 kika☺crostuff.net

podnesci izlaţu raspravi i glasanju. Za uvrštavanje na

dnevni red potrebna su najmanje četiri glasa.
— Znači određenu ţalbu zapravo prvi moţe vidjeti netko u
internoj pošti?
— To je uobičajeno.
— Što znači to "uobičajeno"?
— Nema jamstva da će se sve uvijek odvijati po pravilima.
Fiske još nekoliko trenutaka razmisli o tim riječima. — Ţeliš
reći da je moj brat moţda uzeo neki podnesak prije nego što
ga je interna pošta procesuirala?
Sara prigušeno zastenje, no ipak se brzo pribere. — Ovo ti
mogu reći samo u najstroţem povjerenju, Johne.
On odmahne glavom. — Neću ti obećati nešto što ne mogu
odrţati.
Sara uzdahne, pa kratko i precizno Fiskeu prepriča kako je
pronašla dokumente u aktovci njegova brata. — Nikako
nisam namjeravala njuškati. Ali već se nekoliko dana
ponašao neobično, pa sam se zabrinula. Jedno jutro naletjela
sam na njega kada je dolazio iz interne pošte. Nekako je bio
izvan sebe. Čini mi se da je upravo tada uzeo ţalbu koju sam
pronašla u njegovoj aktovci.
— A taj dokument koji si vidjela bio je original ili kopija?
— Original. Jedna je stranica bila ispisana rukom, druga pi-
saćim strojem.
— Je li uobičajeno da Sudom kruţe originali?
— Nije. Isključivo kopije. A kopirani dokumenti posve si-
gurno nemaju originalnu omotnicu u kojoj su stigli.
— Sjećam se da mi je Mike rekao kako sluţbenici neki put
odnose spise kući, u pojedinim slučajevima čak i originale.
— To je točno.
— Moţda je tako bilo i u tom slučaju.
Ona odmahne glavom. — Dokumenti nisu bili posloţeni kao
u normalnim slučajevima, u uobičajenom fasciklu. Na
omotnici nije bilo adrese pošiljatelja, a natipkano pismo nije
bilo potpisano. Zbog dokumenta ispisanog rukom pomislila

172
 kika☺crostuff.net

sam kako je riječ o ţalbi in forma pauperis, ali nigdje nisam

ugledala sluţbeni prijedlog ili potvrdu o autentičnosti.
— Jesi li na dokumentima uočila koje ime, nešto što bi moglo
ukazati na osobe povezane sa slučajem?
— Jesam. Po tome sam i znala da je Michael uzeo podnesak.
— Kako?
— Uspjela sam načas pogledati prvu rečenicu dokumenta
napisanog strojem. U njoj je navedeno ime osobe koja je
navedena kao podnositelj. Čim sam izišla iz Michaelova
ureda potraţila sam ga u sudskoj bazi podataka. Nije ga bilo
među dosadašnjim podnositeljima.
— Kako je glasilo ime?
— Prezime je bilo Harms.
— A ime?
— Nisam uspjela vidjeti.
— Sjećaš se još nečega?
— Ne.
Fiske se nasloni. — Stvar je u tome da je Mike, ako je uzeo
podnesak, morao biti siguran da se nitko neće buniti zbog
nestanka dokumenta. Na primjer odvjetnik koji ga je poslao,
ako je uopće riječ o odvjetniku.
— Na omotnici se nalazila naljepnica za preporučene pošilj-
ke. Pošiljatelj je dobio obavijest o tome da je pošiljka
dostavljena sudu.
— U redu. A zašto je jedna stranica bila ispisana rukom, a
druga strojem?
— Dvije različite osobe, dva autora. Moţda taj drugi nije htio
da mu se otkrije identitet, ali je ipak ţelio pomoći Harmsu.
— I od svih podnesaka koje ovaj Sud prima, Mike je uzeo baš
taj. Zašto?
Ona ga nervozno pogleda. — 0, Boţe moj, ako se pokaţe da je
to nekako povezano s Michaelovom smrću... Ni u jednom
trenutku nisam pomislila... — odjednom se činilo da bi
svakog trenutka mogla briznuti u plač.

173
 kika☺crostuff.net

— To neću nikome spominjati. Zasada. Radi Mikea si se iz-

loţila opasnosti. I na tome sam ti zahvalan. — Uslijedila je
poduţa stanka. Fiske na koncu reče: — Već je kasno...
Dok su se tako vozili, Fiske nakon nekog vremena napokon
reče: — Utvrdili smo da je Mike tijekom posljednja dva dana
autom prešao gotovo tisuću tristo kilometara. Imaš li kakvu
predodţbu o tome kamo je mogao ići?
— Ne. Ali čini mi se da nije volio voziti. Na posao je dolazio
biciklom.
— Kako su na njega gledali ostali sudski pomoćnici?
— Iznimno su ga cijenili. Imao je nevjerojatnu motivaciju.
Tako je vjerojatno sa svima ovdje, no činilo se da se Michael
jednostavno nikako ne gasi. I ja sebe smatram marljivom, ali
smatram i da je u ţivotu vaţna ravnoteţa.
— Mike je oduvijek takav — reče Fiske pomalo umorno. —
Počinje od savršenoga i nastavlja napredovati.
— Izgleda da mu je to u obitelji. Michael mi je rekao da si u
mladosti praktički bez prestanka imao po dva-tri posla.
— Volim imati dţeparac.
A taj novac u Fiskeovu se dţepu nije zadrţavao. Odlazio je
ocu, koji u četrdeset godina napornoga rada nikada nije
zaradio više od bijednih petnaest tisuća godišnje. Sada odlazi
na majku i njezine astronomske medicinske račune.
— I studirao si dok si radio kao policajac.
Fiske je nestrpljivo bubnjao prstima po prozoru. — Dobro
staro sveučilište Virginia Commonwealth, Stanford nove
generacije.
— I još si upisao pravo. — Fiske je bijesno pogleda. — Molim
te, nemoj se uzrujavati, Johne. Samo sam znatiţeljna.
Fiske uzdahne. — Staţirao sam kod jednog branitelja u
Ric-hmondu i naučio strašno mnogo. Dobio sam dozvolu i
poloţio pravosudni. — Zatim još ironično doda: — Inače i ne
moţeš postati odvjetnikom ako si preglup za dobar rezultat
na prijemnome.
— Nisu glup.
— Hvala, ali ti to ipak ne moţeš znati...

174
 kika☺crostuff.net

— Gledali smo te najednom suđenju.

On se okrene prema njoj. — Kako, molim?
— Michael i ja jednom smo prilikom, bilo je to tijekom ljeta,
otišli u Richmond i nazočili jednom tvojem procesu. — Nije
imala namjeru spomenuti i da je ona ponovila takav izlet.
— Zašto mi se niste javili?
Sara slegne ramenima. — Michaelu se činilo da bi se mogao
uzrujati.
— Zašto bih se uzrujao što vidim brata?
— A zašto to mene pitaš? On ti je bio brat. — Kako je Fiske i
dalje šutio, Sara nastavi: — Stvarno si me impresionirao.
Mislim da si me moţda čak i motivirao da jednog dana i ja
počnem raditi takav posao. Barem na određeno vrijeme, da
pokušam, vidim kako je to u stvarnosti.
— Misliš da bi ti se to dopalo?
— A zašto ne? Bavljenje pravom i dalje moţe biti plemenito.
Zastupanje tuđih prava. Obrana siromašnih. Uţasno me
zanimaju tvoja iskustva.
— Stvarno?
— Apsolutno — reče ona gorljivim tonom.
On se umiri, pretvarajući se da intenzivno razmišlja. — Da
vidimo... Imao sam nekog Ronalda Jamesa. To mu je bilo
pravo ime, no traţio je da ga zovu Straţnji Tatica. A
nadimak se odnosio na poloţaj koji je birao kada je okrutno
silovao šest ţena. Stvar sam riješio izvansudskom
nagodbom, iako ga je svih šest ţena nedvosmisleno
identificiralo na prepoznavanju u policiji. Ali imao sam i
nekoliko stvari koje su mi išle u prilog. Četiri ţene s njim se
nisu mogle suočiti pred sudom. Sve je to posljedica uţasa
koje su proţivjele. Šesta je ţrtva iza sebe imala nekoliko
gadnih situacija koje smo moţda mogli upotrijebiti kako
bismo napali njezinu vjerodostojnost. Posljednja ga je ţena
ţeljela doslovce razapeti. Ali jedan kvalitetan svjedok nije
isto što i šest. Tuţitelj se na koncu malo prepao, a tip je
dobio dvadeset godina uz mogućnost skraćenja.

175
 kika☺crostuff.net

— Tu je onda još i Jenny, drago dijete koje je sjekirom ras-

polovilo bakinu glavu jer joj stara glupa kučka, kako mi je
mala objasnila kroz suze, nije dala da s prijateljicama ide u
robnu kuću. Jennyna majka, kći ţene koju je mala
izmasakrirala, otplaćuje moj honorar u ratama od po dva
dolara mjesečno.
— Čini mi se da shvaćam što ţeliš reći... — reče Sara kratko.
— Nikako ti ne bih htio raspršiti iluzije... Tip kojeg sam up-
ravo oslobodio krivnje za provalu u cijelosti mi je isplatio
honorar, vjerojatno zahvaljujući prodaji ukradene robe.
Jednostavno sam naučio ne pitati. Tako imam plaćenu
mjesečnu stanarinu i već dugo nisam morao potegnuti pištolj
na klijenta. A sutra nas uvijek očekuje nov dan. — Fiske se
nasloni. — Samo naprijed, gospođice Evans, sredite ih.
— Doista uţivaš u tome da ljude nečim šokiraš, zar ne?
— Sama si traţila...
— Zašto to onda, dovraga, radiš?
— Netko mora...
— Baš i nisam očekivala takav odgovor, no ostavimo se te te-
me — reče ona oporim tonom. — Međutim, hvala što si mi
raspršio iluzije. Baš sam ti zahvalna.
— Ako je tako, trebaš mi biti istinski zahvalna — reče bijes-
no. Zatim, nešto smirenije, doda: — Čuj Sara, nisam princ
na bijelome konju. Klijentela mi se uglavnom sastoji od
kriminalaca koji su skrivili sve za što ih optuţuju. To znam
ja, znaju oni, znaju svi. Upravo zbog toga devedeset posto
slučajeva rješavam nagodbom. Da mi netko uistinu dođe i
ustvrdi da je neduţan, vjerojatno bih ostao na mjestu mrtav,
srce mi to ne bi izdrţalo. Nikoga ne branim, samo pre-
govaram o visini kazne. Duţnost mi je osigurati da zatvorska
kazna bude pravedna u odnosu na ono što dobivaju i ostali.
U onim rijetkim prilikama kada se i nađem pred sudom, trik
se sastoji u tome da stvoriš dovoljno dima da porota ostane
bez snage: iscrpljeni i zbunjeni, više nemaju volje utvrđivati
tko je tko i što je što, pa odustaju. Misliš da vole tako sjediti i

176
 kika☺crostuff.net

raspravljati o sudbini čovjeka kojeg čak i ne poznaju, za

kojeg im se ţivo fućka?
— Boţe moj, a gdje se izgubila istina?
— Neki je put istina odvjetnikov najveći neprijatelj. Ne
moţeš je prikazivati iz različitih kuteva, ne moţeš je
krivotvoriti. U devedeset posto slučajeva s istinom gubim.
Ne plaćaju mi da bih gubio, no nastojim biti pravedan i
pošten. Svi mi tokom dana odrađujemo svoje posliće, ribari
isplovljavaju navečer i love hrpe svjeţeg mesa, a mi se ujutro
vraćamo i plešemo ispočetka. I tako to ide iz dana u dan, u
beskraj.
— To je tvoj prikaz stvarnoga ţivota? — upita ona.
— Bez brige, ti nikada nećeš vidjeti nešto od toga. Ti ćeš
predavati na Harvardu ili raditi u nekoj besramno bogatoj
odvjetničkoj tvrtki u New Yorku. Nađem li se ikada u blizini,
svakako ću ti mahnuti iz kante za smeće.
— Moţeš li, molim te, prestati? — usklikne Sara. Nastavili
su se voziti u tišini, a onda je Fiskeu u jednom trenutku
nešto sinulo.
— Ako si me već jednom vidjela na suđenju, zašto si onda na
Sudu, kada nas je Perkins upoznao, onako glumila da me ne
poznaješ?
Sara zatečeno uzdahne. — Ne znam. Bit će da pred njim
nisam uspjela smisliti lukav način na koji bih ti objasnila
odakle te već znam.
— Zašto bi to trebalo biti lukavo?
— Znaš što se kaţe za prvi dojam. — Ona sada na tu pomi-
sao samo energično odmahne glavom. Kriste svemogući!
Dok ju je promatrao, Fiske osjeti kako iz njega iščezava i
posljednji tračak neprijateljskih osjećaja. — Nemoj dopustiti
da tolikim cinizmom zagušim tvoj elan, Sara. — Zatim još
tiho doda: — Na to nitko nema pravo. Oprosti...
Ona ga pogleda. — Čini mi se da ti je stalo više nego što po-
kazuješ. — Još je nekoliko trenutaka oklijevala,
razmišljajući o tome bi li mu trebala reći ili ne. — Poznaješ
dječaka po imenu Enisy zar ne? — Fiske je pogleda s

177
 kika☺crostuff.net

krajnjom nevjericom u očima. — Vidjela sam kada ste

razgovarali.
Fiskeu tada napokon sine. — Onaj bar... Znao sam da sam te
negdje već vidio. Što si radila, pratila si me?
— Da.
Takva ga je otvorenost zatekla. — Zašto? — upita tiho.
Nastavila je vrlo polagano. — To će biti malo teţe objasniti.
Čini mi se da sada baš i nisam raspoloţena za to. Nisam te
uhodila. Jasno sam vidjela koliko ti je teško dok si
razgovarao s Enisom i njegovom obitelji.
— Nisu mogli bolje proći. Stari ih je idući put mogao ubiti.
— Ipak, tako izgubiti oca...
— Nije bio Enisov otac.
— Oprosti, mislila sam da jest.
— Oh, da, Enis jest njegov sin. No to ne znači da je ovaj au-
tomatski i otac. Očevi ne rade to što je ovaj učinio svojoj
obitelji.
— Što će biti s njima?
Fiske slegne ramenima. — Lucasu dajem još dvije godine. A
onda će ga pronaći u nekakvoj slijepoj uličici s desetak rupa
u tijelu. Najtuţnije je što je toga svjestan i on sam.
— Moţda će te iznenaditi...
— Da, moţda.
— A Enis?
— Za njega ne znam. I više ne ţelim o tome.
Dalje su šutjeli do trenutka kada su se zaustavili pred poli-
cijskom postajom.
— Ostavio sam auto ispred ulaza.
Sara ga iznenađeno pogleda. — Pravi si sretnik. U dvije go-
dine, koliko ţivim u ovome gradu, čini mi se da još nikada
nisam pronašla slobodno mjesto na ulici.
Fiske je nepomično piljio u jednu točku. — Mogao bih se
zakleti da sam ga ostavio baš ovdje.
Ona pogleda u tom smjeru. — Misliš, točno kod onog znaka
na kojem je nacrtan pauk?

178
 kika☺crostuff.net

Fiske iskoči iz auta upravo u trenutku kada se pojačala kiša,

pogleda znak, a zatim i prostor na kojem se bio parkirao.
Vrativši se u automobil, nasloni se i zatvori oči. Kapljice kiše
pokrivale su mu lice i kosu. — Ne mogu vjerovati... Kakav
dan...
— Treba samo nazvati jedan broj. — Sara uzme mobitel i
utipka brojeve koje je čitala s prometnog znaka. Telefon je
zvonio deset puta, no nitko se nije javio. Ona prekine vezu.
— Izgleda da večeras ipak nećeš doći do auta.
— Ne mogu otići spavati dok ne obavijestim oca.
— Oh. — Ona se na trenutak zamisli. — Ja ću te odvesti.
Fiske se zagleda u pljusak. — Sigurna si?
Ona ubaci u brzinu. — Idemo pronaći tvojeg tatu.
— Moţemo li usput svratiti na jedno mjesto?
— Svakako, samo mi reci kamo.
— U stan mojega brata.
— Johne, nisam baš sigurna da je to najpametnije...
— Ja mislim da je to izvrsna zamisao.
— Nećemo moći ući.
— Imam ključ — reče Fiske. Činilo se da su nju te riječi zbu-
nile. — Pomogao sam mu da se preseli kada se tek zaposlio
na Sudu.
— Nije li policija već zapečatila stan ili tako nešto?
— Chandler je rekao da će se stanom pozabaviti sutra. — On
je pogleda. — Budi bez brige, ti ćeš ostati u autu. Ako se
nešto dogodi, jednostavno se odvezi.
— A ako je u stanu moţda Michaelov ubojica?
— U prtljaţniku imaš dizalicu ili nešto slično?
— Da.
— To znači da danas doista imam sreće.
Sara samo uzdahne. — Nadam se da znaš što radiš. I ja,
pomisli Fiske.

27

179
 kika☺crostuff.net

Kada su došli do stana Michaela Fiskea, Sara se parkirala

na praznome mjestu iza ugla. — Otvori prtljaţnik — reče
Fiske i iziđe.
Čula je kako još nekoliko trenutaka prekopava po alatu. Na
trenutak se prenula kada se iznenada pojavio kod njezina
prozora. Ona ga brzo spusti.
— Neka vrata budu zaključana, motor uključen, a ti nemoj
zatvarati oči, moţe? — reče.
Ona kimne, uočavajući veliku ţeljeznu šipku u jednoj i
bate-rijsku svjetiljku u drugoj ruci.
— Ako te uhvati nervoza ili nešto slično, jednostavno kreni.
Odrastao sam i snaći ću se. Već ću nekako doći do
Richmonda.
Ona tvrdoglavo odmahne glavom. — Ne mičem se.
Dok je gledala kako zamiče za ugao, nešto joj je sinulo.
Pričekala je još nekoliko trenutaka, da on uđe u zgradu, a
zatim je skrenula iza ugla, vratila se u Michaelovu ulicu i
parkirala se nasuprot nizu kuća. Uzela je mobitel i zadrţala
ga u ruci. Uoči li bilo što sumnjivo ili tek malko neobično,
nazvat će broj u stanu i upozoriti Fiskea. Dobar plan. Ipak,
nadala se da mu neće morati pribjeći.
Fiske uđe i zatvori vrata, uključi svjetiljku i pogleda oko
sebe. Na prvi pogled ništa nije ukazivalo na to da je netko
pretraţio stan.
Ušao je u malenu kuhinju, od dnevne sobe odvojenu šankom
u visini struka. Ondje je u jednoj ladici pronašao dvije
plastične vrećice, te ih navukao na ruke kako ne bi ostavljao
tragove. Malena vrata vodila su u smočnicu, no Fiske ih je
jednostavno zanemario. Njegov brat nije tip čovjeka koji ima
uredno posloţene redove konzerva s kukuruzom i grahom.
Prostorija je zasigurno prazna.
Prošao je kroz dnevnu sobu, zavirio u maleni ormar za od-
jeću, no u dţepovima kaputa i sakoa nije pronašao ništa.
Nakon toga uputio se u spavaću sobu u straţnjem dijelu
stana. Podovi su bili izlizani, a spojevi toliko istrošeni da su
škripali pri svakom koraku. Otvorio je vrata i zavirio

180
 kika☺crostuff.net

unutra. Krevet nije bio namješten, odjeća je bila razbacana

na raznoraznim mjestima. Pregledao je sve dţepove — ništa.
U uglu se nalazio maleni pisaći stol. Pomno ga je pretraţio,
ali nije pronašao ništa. Iza stola bio je skriven produţni
kabel uključen u zid. Podignuvši suprotni kraj, samo se
namršio. Pogledao je i prostor oko stola, ali nije pronašao što
je očekivao: prijenosno računalo koje je trebalo biti uključeno
u produţivač. Nije bilo ni bratove aktovke; Fiske mu ju je
kupio kada je diplomirao na pravnome faksu. Mora se sjetiti
i Saru pitati što zna o aktovci i računalu.
Dovršivši pregled spavaće sobe, hodnikom se vratio u kuhi-
nju. Na trenutak je zastao, pomno osluškujući. Pritom je
čvrsto stiskao ţeljeznu šipku. Iznenadnim pokretom
rastvorio je vrata smočnice, podignute šipke, svjetiljkom
izravno obasjavajući skučeni prostor.
Muškarac je iskočio iz smočnice i ramenom pogodio Fiskea
posred trbuha. Fiske zastenje, a baterija mu ispadne iz ruke.
Ipak, uspio se odrţati na nogama i napadača šipkom
raspaliti po vratu. Začuo je bolan krik; no ovaj se oporavio
brţe no što je to Fiske očekivao, te ga je pridignuo s poda i
bacio preko šanka. Fiske je svom teţinom tresnuo o pod i
uvidio da više ne osjeća rame. Ipak se uspio prebaciti
postrance i podmetnuti nogu tipu koji je jurio prema
izlaznim vratima. Ponovno je zamahnuo ţeljezom, no u tami
je promašio i zahvatio samo pod. U tom trenutku
napadačeva ga je šaka pogodila u vilicu. Fiske još jednom
zamahne i snaţno pogodi tijelo.
Tip se za samo nekoliko trenutaka našao na nogama i izjurio
iz stana. Fiske se napokon podigne i pojuri do vrata, drţeći
se za rame. Vani su se već čuli uţurbani koraci na stubama.
Pojurio je za čovjekom i onda začuo kako se bučno otvaraju
ulazna vrata u zgradu. Već deset sekundi poslije Fiske se
našao na ulici. Pogledao je lijevo, pa desno. Uto se začula
automobilska sirena.
Sara spusti prozor i pokaţe udesno. Fiske pojuri kroz kišu i
skrene za ugao. Sara ubaci u brzinu, ali je morala pričekati

181
 kika☺crostuff.net

dva automobila, a zatim uz proklizavanje guma pojuri za

njim. Skrenula je na uglu, pojurila do sljedećeg raskriţja, ali
nije nikoga ugledala. Vrativši se unatrag, skrenula je u
jednu drugu pokrajnju uličicu, pa zatim u još jednu,
osjećajući sve veću izbezumljenost. Gotovo je kriknula od
olakšanja kada je nasred ulice ugledala zadihanog Fiskea.
Iskočivši iz auta, potrči prema njemu.
— Johne, hvala Bogu, sve je u redu.
Fiske je bio bijesan što mu je napadač umaknuo. Ljutito je
koračao amo-tamo. — Dovraga! Kakvo sranje!
— Sto se to, dovraga dogodilo?
Fiske se malo smiri. — Negativci vode jedan nula.
Sara ga obuhvati oko struka i s njim priđe autu. Pomogne
mu da uđe. Zatim sjedne za upravljač i tako su krenuli. —
Moraš otići liječniku.
— Nikako! Običan udarac... Jesi li vidjela tipa?
Sara odmahne glavom. — Zapravo i nisam. Istrčao je tako
brzo da sam pomislila da si to ti.
— Moje građe je? Nešto uočljivo od odjeće? Bijelac, crnac?
Sara se na trenutak koncentrira, nastojeći zamisliti prozor
koji je vidjela. — Ne znam koliko je star. Pribliţno je građen
kao ti. Čini mi se da je imao tamnu odjeću i masku. — Sada
uzdahne. — Sve se odigralo tako brzo. Gdje je bio?
— U smočnici. Nisam ga čuo pri prvom prolasku, ali sam na
izlasku začuo škripu vrata. — On protrlja rame. — I sada
dolazi ono najteţe. — On izvadi mobitel i iz novčanika izvuče
posjetnicu. — Moram Chandleru ispričati što se upravo
dogodilo.
Fiske je nazvao Chandlera na pager i ovaj se javio već nakon
nekoliko minuta. Nakon što je rekao što je učinio, Fiske je
morao udaljiti telefon od uha.
— Malko se uzrujao? — upita Sara.
— Da, kao kada dođe do slabašne erupcije vulkana. — Fiske
ponovno prisloni uređaj na uho. — Čuj, Buforde...
— Gdje ti je, zaboga, bila pamet kad si se odlučio na takvu
glupost? — vikao je Chandler. — A bio si murjak.

182
 kika☺crostuff.net

— Tako sam i razmišljao. Kao da sam i dalje u policiji.

— Ali, nisi, dobijesa...
— Ţeliš li tipov opis ili ne?
— Još nisam završio...
— Znam, ali imat ćeš me na raspolaganju.
— Da čujem prokleti opis — reče Chandler.
Nakon što je Fiske završio, Chandler reče: — Odmah šaljem
patrolu koja će osigurati stan, a zatraţit ću da odmah
pošalju i ekipu kriminalista.
— U stanu nije bilo bratove aktovke. Je li bila u autu?
— Ne, rekao sam ti da nismo pronašli ništa od osobnih
stvari. Fiske pogleda Saru. — Je li aktovka još u uredu? Ne
sjećam se da smo je vidjeli. Kao ni laptop.
Ona odmahne glavom. — Ni ja se ne sjećam aktovke. A lap-
top obično nije nosio na posao, budući da svi imamo stolna
računala.
Fiske se ponovno obrati Chandleru. — Izgleda da nema ak-
tovke. Kao ni prijenosnog računala. Pronašao sam samo
ţicu.
— Je li nešto od toga moţda bilo kod onog tipa?
— Nije nosio ništa. To dobro znam jer me lijepo raspalio
jednom od slobodnih šaka.
— U redu, znači nedostaju nam aktovka i laptop, ali imamo
beskrajno glupog bivšeg murjaka kojeg bih najradije uhitio
na licu mjesta.
— No, hajde, već ste mi ionako odnijeli auto.
— Daj mi gospođicu Evans.
— Zašto?
— Samo me poslušaj.
Fiske doda telefon zbunjenoj Sari.
— Izvolite, detektive Chandler? — reče ona, pritom se ner-
vozno poigravajući pramenom kose.
— Gospođice Evans — započne on uljudnim tonom — mislio
sam da ćete samo odvesti gospodina Fiskea do auta, moţda
negdje nešto pojesti, a ne da ćete sudjelovati u snimanju
filma o Jamesu Bondu.

183
 kika☺crostuff.net

— Ali, znate, pauk mu je odnio auto i...

Chandler je brzo promijenio ton. — Nikako mi se ne sviđa da
mi vas dvoje još više oteţavate posao. Gdje se nalazite?
— Na oko kilometar i pol od Michaelova stana.
— I kamo ste se uputili?
— U Richmond. Moramo obavijestiti Johnova oca...
— U redu, odvezite ga u Richmond, gospođice Evans. I ne is-
puštajte ga iz vida. Poţeli li se ponovno igrati Sherlocka
Holmesa, nazovite me, a ja ću odmah doći i osobno ga
upucati. Je li to sada jasno?
— Jest, detektive Chandler, apsolutno.
— Sutra oboje očekujem u Washingtonu. Je li i to jasno?
— Da, vratit ćemo se.
— Izvrsno. A sada mi ponovno daj Supermana.
Fiske uzme aparat. — Čuj, znam da je bilo glupo, ali samo
sam nastojao pomoći.
— Učini mi uslugu i nemoj mi više pokušavati pomoći, osim
kada smo zajedno. Dogovoreno?
— Dogovoreno.
— Johne, večeras se mogla dogoditi hrpa ruţnih stvari. I to
ne samo tebi, nego i gospođici Evans.
Fiske protrlja rame i pogleda Saru. — Znam — reče tiho.
— Ocu prenesi moju sućut. Fiske isključi telefon.
— Moţemo li sada poći u Richmond? — upita Sara.
— Da, sada moţemo poći u Richmond.

28
Josh Harms vozio je prijateljev kamionet pustim seoskim
putem. Gusta šuma s obiju strana puta pruţala mu je
određenu utjehu, osjećaj sigurnosti. Izoliranost, nešto što će
ga odyeliti od onih koji ga ţele maltretirati, to je bio cilj
kojem teţi cijeli ţivot. Kao vješt stolar radio je sam. Kada
nije radio, bavio se ili lovom ili ribolovom, ponovno sam. Nije
priţeljkivao slušati tuđe razgovore i tek je rijetko nudio
pokoju riječ. Sada se sve promijenilo. Odgovornost koju je

184
 kika☺crostuff.net

preuzeo još mu nije posve doprla do svijesti, no znao je da

nije mala. Ujedno je znao i da je ispravno postupio.
Kamionet je imao zatvoren straţnji dio i njegov je brat bio
straga, u toj kabini, navodno se odmarao, iako je Josh
sumnjao da doista spava. Straga je bilo i hrane i vode u
bocama za mjesec dana, ondje su se nalazile i dvije lovačke
puške, te poluautomatski pištolj, uz onaj koji je on sam drţao
za pojasom. Arsenal je bio beznačajan u odnosu na ono što će
ubrzo krenuti u potragu za njima, no on se već suočavao s
takvim situacijama i iz svih je izvukao ţivu glavu.
Sada pripali cigaretu i kroz prozor otpuhne oblak dima. Već
su prešli tristo kilometara od Roanokea, a on se ţelio udaljiti
što više. Znao je da se sada već zna da su pobjegli. Vjerojatno
su postavljene i prepreke, no ipak ne ovako daleko,
razmišljao je. Imaju dobru prednost, no i ona će se ubrzano
topiti. Dečki u zelenome imaju veliku prednost u ljudstvu i
opremi. No Josh u tom kraju peca i lovi već dvadeset godina.
Zna sve napuštene brvnare, sve skrivene udoline, i najmanje
čistine u inače gustoj i neprekinutoj šumi. Instinkt za
preţivljavanje kod njega se izoštravao i zahvaljujući
nastojanju da se odrţi na ţivotu u Americi i zahvaljujući
bjeţanju od smrti na drugoj strani svijeta, u Vijetnamu.
Čak i uz izraţeno nepovjerenje prema svim oblicima vlasti i
autoriteta, nije se samo tako mogao odlučiti na kršenje
zakona. Nikada nije mislio da je njegov mlađi brat nekakav
zaluđeni ubojica. Rufus nije smio ni doći u vojsku,
jednostavno nije bio stvoren za taj poziv.
Što je bio najironičnije, Rufus je primio odličja za ratna
junaštva, a u vojsku je dospio zbog mobilizacije. Njegov se
brat prijavio svojevoljno, pa je cijeli rok proveo u pritvoru.
Josha nikako nije oduševljavala mogućnost da se s puškom u
ruci bori za zemlju koja je u najvećoj mjeri iznevjerila i njega
i ljude njegove boje koţe. No kada je počeo sluţiti, isticao se
po zalaganju i uspjesima. To je činio zbog sebe i svojih
suboraca i ni zbog čega drugog. Nije imao drugih motiva dok

185
 kika☺crostuff.net

se borio i ubijao ljude koji mu se osobno nipočemu nisu

zamjerili.
Josh sada uspori i skrene na zemljani put koji je vodio dublje
u šumu. Rufus mu je iznio nekoliko pojedinosti u vezi s
događajima otprije dvadeset pet godina, u vezi sa svime što
su mu ti ljudi učinili. Josh je osjećao kako mu lice gori dok se
prisjeća incidenta koji je drţao pod nadzorom duboko u sebi.
Bio je to glavni motiv koji je u njemu pokretao bijes i mrţnju.
Što je njihov gradić u Alabami učinio obitelji Harms nakon
što se doznalo za Rufusov zločin. Tada je pokušao zaštititi
majku, ali nije uspio. Samo daj da nekako dođem do ljudi
koji su to učinili mojem bratu. Čuješ me, Bože? Slušaš što ti
govorim?
Namjera mu je bila neko se vrijeme skrivati, a zatim opet
krenuti na put, kada se situacija malko smiri. Moţda
pokušati doći do Meksika i nestati. Josh za sobom i ne
ostavlja osobito mnogo. Raspadnutu obitelj, stolarsku
radionicu koja unatoč njegovu umijeću nikako ne uspijeva
donijeti zaradu. Rufus je vjerojatno jedini član obitelji koji
mu je još preostao. A on je Rufusu posve sigurno sve i u sa-
dašnjosti i u budućnosti. Bili su odvojeni četvrt stoljeća.
Sada, u srednjoj dobi, pruţa im se prilika da budu bliskiji
nego što je to slučaj s braćom u tim godinama. Uspiju li
preţivjeti. On baci opušak i nastavi voziti.
U straţnjem dijelu Rufus doista nije spavao. Leţao je na le-
đima, djelomično pokriven crnom ceradom — tako ga je Josh
pokrio, budući da se crni prekrivač odlično uklapao u tamu
podloge u tovar-nome dijelu kamioneta. Posvuda uokolo
nalazile su se kutije s hranom, povezane gumenim vrpcama
— također Joshovo djelo, zid zbog kojeg nitko nije mogao
vidjeti što je točno unutra. Pokušao se protegnuti, malo se
opustiti. Kretanje vozila u njemu je nekako izazivalo nemir.
U civilnome vozilu nije se vozio još od doba predsjedničkog
mandata Richarda Nixona. Je li to moguće? Koliko se otada
izmijenilo predsjednika? Vojska ga je od zatvora do zatvora
uvijek prebacivala helikopterima, ne ţeleći ga, valjda,

186
 kika☺crostuff.net

puštati blizu ceste, blizu slobode. Kada pobjegneš iz

helikoptera, nemaš previše izbora, put te vodi samo dolje.
Rufus pokuša proviriti između kartonskih kutija, ne bi li ug-
ledao nešto u vanjskoj tami. Sada je premračno. Sloboda.
Koliko se samo često pitao kakav bi to bio osjećaj. I dalje ne
zna. Trenutačno je odviše u strahu. Traţe ga hrpe ljudi. Ţele
ga ubiti. A tu je sada i njegov brat. Prstima je čvrsto stiskao
nepoznati omot bolničke Biblije. Biblija koju je dobio od
majke ostala je u zatvorskoj ćeliji. Uz njega je bila sve te
godine, a on se Svetom pismu obraćao nebrojeno puta, crpeći
iz njega snagu za sve u što se pretvorilo njegovo postojanje.
Činilo mu se da su mu bez nje prazni i srce i glava. Sada je
prekasno. Osjetio je kako mu srce ubrzava rad. To nije
dobro, pomisli — previše napora. Iz sjećanja je recitirao
biblijske riječi utjehe. Koliko je noći proveo mumljajući
Izreke, u cijelosti, trideset jedno poglavlje, potom stotinu
pedeset Psalama, od kojih je svaki znakovit i snaţan, nosi
točno određeno značenje, spoznaje o temeljima postojanja.
Dovršivši "čitanje", napola je ustao i otvorio prozor straţnje
kabine. Iz tog je kuta jasno vidio odraz bratova lica u
retrovizoru.
— Mislio sam da spavaš — reče Josh.
— Ne mogu.
— Kako ti je srce?
— Srce me uopće ne muči. Ako umrem, razlog neće biti srce.
— Osim ako ga prosvira metak.
— Kamo idemo?
— Na jedno mjestašce Bogu iza leđa. Mislim da ćemo ondje
ostati još neko vrijeme, pritajiti se dok se stvari ne smire, a
zatim ponovno krenuti po noći. Vjerojatno misle da smo
krenuli na jug, prema meksičkoj granici, pa zato idemo na
sjever, prema Pennsylvaniji, barem zasada.
— Zvuči dobro...
— Hej, rekao si da su Rayfield i onaj drugi kučkin sin...
— Tremaine. Stari dobri Vic.

187
 kika☺crostuff.net

— Da, rekao si da su te cijelo vrijeme drţali na oku. Kako je

moguće da su se i nakon toliko godina zadrţali na istome
mjestu? Nije im palo na pamet da bi, da si se sjetio što se
dogodilo, već nešto rekao? Recimo na suđenju?
— Razmišljao sam o tome. Moţda su mislili da se tada nisam
sjećao ničega, ali da bih se jednog dana mogao sjetiti.
Naravno da ne bih mogao ništa dokazati, no već i kada bih
počeo pričati, oni bi se mogli naći u nevolji ili bi barem netko
drugi mogao početi njuškati. Najjednostavnije je bilo ubiti
me. I vjeruj mi da su pokušali, ali nije upalilo. Moţda su
mislili da se s njima zavitlavam, da glumim da sam glup i
nadam se da će im popustiti koncentracija, pa da ću
progovoriti kada se opuste. S obzirom na to da su cijelo
vrijeme ostali u zatvoru, imali su me pod potpunim
nadzorom. Čitali su moju poštu, provjeravali ljude koji su me
posjećivali. Čim bi u nešto posumnjali, mogli bi me srediti.
Tako im je vjerojatno bilo zgodnije. Ali izgleda da su se na-
kon toliko godina malko ulijenili. Dopustili su da me posjete
Samuel i onaj tip sa Suda.
— Tako sam i mislio. Ali ja sam ti ipak uspio dopremiti ono
pismo iz Vojske. Nisam znao da je situacija baš takva, ali
nisam htio ni da oni vide pismo.
Još su nekoliko trenutaka samo šutjeli. Josh je bio prirodno
povučen, a Rufus nije bio naviknut na sugovornike. Tišina
ga je istodobno i oslobađala i bolno opterećivala. Htio je reći
mnogo toga. Tijekom Joshovih polusatnih posjeta u zatvoru,
jednom na mjesec, on je uglavnom pričao, a brat ga je slušao,
kao da sluti koliko se riječi i misli u međuvremenu nakupilo
u Rufusovoj glavi.
— Čini mi se da te još nikada nisam pitao: Jesi kad bio
doma? Josh se malko premjesti. — Doma? Gdje doma?
Rufus se blago trgne. — Gdje smo se rodili, Josh!
— A zašto bih, dovraga, išao onamo?
— Tamo je mamin grob, ne? — reče Rufus tiho.
Josh još nekoliko trenutaka razmisli o tome, a zatim kimne.
— Da, to je istina. Bila je vlasnica tog mjesta, uplaćivala je

188
 kika☺crostuff.net

pogrebno osiguranje. Nisu mogli ne pokopati je na njezinu

mjestu, iako su se itekako trudili.
— Je li grob lijep? Tko ga odrţava?
— Čuj, Rufuse, mama je mrtva, kuţiš? Već dugo. Nema
teorije da zna kako joj izgleda grob. A ja ne mogu ići sve do
proklete Alabame da maknem tri lista s njezina groba.
Pogotovo nakon svega što se ondje događalo. Nakon svega
što je grad učinio obitelji Harms. Nadam se da će zbog toga
svi gorjeti u paklu, svi do jednoga. Ako ima Boga, a ja u to
već ozbiljno sumnjam, onda bi im trebao prirediti pravi
pakao. Ako ţeliš brinuti i o mrtvima, samo izvoli. Ja ću se
drţati onoga što je vaţno: kako na ţivotu odrţati tebe i sebe.
Rufus je i dalje promatrao brata. Ima Boga, htio mu je reći.
Taj je isti Bog čuvao Rufusa sve te godine kada bi se bio
najradije sklupčao i nekako nestao, izgubio se u zaboravu. A
čovjek mora poštivati preminule i njihovo posljednje
počivalište. Preţivi li ovo, Rufus će obići majčin grob.
Ponovno će se naći. U vječnosti.
— Ja svaki dan razgovaram s Bogom.
Josh samo nešto progunđa. — To je divno. Drago mi je da
imaš društvo.
Još su neko vrijeme šutjeli, a onda Josh upita: — Hej, kako
se zvao onaj tip koji te posjetio?
— Samuel Rider?
— Ne, onaj mladi...
Harms se na trenutak zamisli. — Michael i još nekako...
— S Vrhovnog suda, ne? — Rufus kimne. — No da, ubili su
ga. Michael Fiske. Barem pretpostavljam da su ga ubili.
Vidio sam na televiziji prije nego sam krenuo po tebe.
Rufus spusti pogled. — Dovraga. To sam manje-više i
očekivao.
— Kakva glupost: samo tako doći u zatvor.
— Samo mi je pokušao pomoći. Dobijesa — reče Rufus i
zašuti.

29

189
 kika☺crostuff.net

Drţeći se Fiskeovih uputa, Sara ih je dovezla u kvart

njegova oca u predgrađu Richmonda, te se zaustavila na
pošljunča-nome prilazu garaţi. Trava je na pojedinim
mjestima bila smeđa, budući da je Richmond proţivio još
jedno vruće i sparno ljeto, no ispred kuće su se vidjele pomno
njegovane cvjetne lijehe kojima je godilo redovito zalijevanje.
— Odrastao si u ovoj kući?
— Moji se roditelji nikada nisu selili. — Fiske pogleda uoko-
lo, odmahujući glavom. — Ne vidim njegov auto.
— Moţda je u garaţi.
— Nema mjesta. Četrdeset godina radio je kao mehaničar i
skupio hrpe raznoraznog smeća. Auto ostavlja ispred garaţe.
— Sada pogleda na ručni sat. — Dovraga, gdje je? — Fiske
iziđe iz auta. Sara također.
On je pogleda preko krova automobila. — Moţeš ostati ovdje,
ako ţeliš.
— Idem s tobom — reče ona ţurno.
Fiske otključa ulazna vrata. Zatim uključi svjetlo i tako su
kroz malenu dnevnu sobu ušli u susjednu blagovaonicu, gdje
se Sara zagledala u niz fotografija na velikome stolu. Na
jednoj je Fiske bio u opremi za football; na licu je imao malo
krvi, na koljenima mrlje od trave i sav je bio oznojen.
Izrazito seksi. Ona se prene i odvrati pogled, odjednom
osjećajući griţnju savjesti.
Sada pogleda druge fotografije. — Vas dvojica bili ste pravi
sportaši.
— Mike je bio prirodno nadaren za sport. Oborio je sve re-
korde koje sam postavio. Bez imalo muke.
— Prava sportska obitelj.
— Usto je bio i učenik generacije, imao je vrlo visoke
prosječne ocjene i gotovo maksimalne bodove na
standardiziranim testovima.
— Reklo bi se da se poprilično ponosiš mlađim bratom.
— Njime su se mnogi ponosili — reče Fiske.
— A ti?

190
 kika☺crostuff.net

On je pogleda u oči. — Na neke sam se stvari kod njega po-

nosio, na neke ne. U redu?
Ona uzme jednu fotografiju. — Tvoji roditelji?
Fiske stane uz nju. — Trideseta godišnjica braka. Prije nego
što se mama razboljela.
— Izgledaju sretno.
— I bili su sretni — reče on ţurno. Osjećao je sve izraţeniju
nelagodu dok je ona gledala te slike iz njegove prošlosti. —
Pričekaj malo. — Fiske ode u sobu u straţnjem dijelu kuće, u
kojoj su nekoć spavala braća, a koja je sada sluţila kao
malena radna soba. Ondje je pogledao telefonsku
sekretaricu. Otac nije preslušao poruke. Već se spremao izići
kada je na polici ugledao rukavicu za bejzbol. Sada je uzme.
Bila je to Michaelova rukavica, poderanih spojeva, ali i dalje
nauljene koţe — za to se očito brinuo njegov otac. Mike je bio
ljevak, no nisu imali dovoljno novca da mu kupe posebnu
rukavicu, tako da je Mike naučio uhvatiti lopticu, skinuti
rukavicu i baciti. U tome je postao toliko vješt da je cijelu
operaciju obavljao i brţe nego dešnjaci. Fiske se jasno sjećao
te munjevite učinkovitosti, činjenice da za njegova brata nije
bilo prepreka koje ne bi mogao prijeći. Vrativši rukavicu na
mjesto, pridruţio se Sari.
— Nije čuo ni moje poruke na sekretarici.
— Kamo je mogao otići?
Fiske še na trenutak zamisli, a onda pucne prstima. — Tata
se obično javi gospođi German.
Dok ga nije bilo, Sara je još jednom razgledala sobu. Proučila
je maleno uokvireno pismo na drvenome postolju. Oko njega
je bilo omotano i odličje na vrpci. Ona uzme okvir i pročita
dokument. Priznanje za hrabrost policajcu Johnu Fiskeu.
Zatim je pogledala datum. Brzo računajući, došla je do
zaključka da je priznanje dodijeljeno pribliţno u vrijeme
kada je Fiske napuštao policiju. Ona i dalje ne zna koji je
tome bio razlog, a Michael o tome nikada nije htio govoriti.
Kada je začula da se otvaraju straţnja vrata, brzo je odloţila
i okvir i odličje.

191
 kika☺crostuff.net

Fiske se nađe u sobi. — Otišao je u prikolicu.

— Kakvu prikolicu?
— Uz rijeku. Onamo ide pecati. Na čamac.
— Moţeš ga nazvati?
Fiske odmahne glavom. — Ondje nema telefona.
— U redu, idemo autom. Gdje je to?
— Već si učinila daleko više nego što nalaţe pristojnost.
— Ne smeta mi, Johne.
— Odavde imamo pribliţno sat i pol voţnje.
— Noć je već ionako manje-više upropaštena.
— Smijem ja voziti? Do rijeke baš i ne vodi prava cesta. Ona
mu dobaci ključeve. — Već sam mislila da se nećeš sjetiti
pitati...

30
Samo da za svaki slučaj ponovimo: osim svega, još si mu do-
pustio da pobjegne. — Kao prvo, nisam mu ništa dopustio.
Samo sam mislio da je tip doţivio jebeni srčani udar. Bio je
lancima vezan za prokleti krevet. Pred vratima je bio
naoruţani straţar, a nitko nije ni trebao znati da je u bolnici
— uzvrati Rayfield bijesno, govoreći u slušalicu. — I dalje mi
nije jasno kako je brat doznao za njega.
— A, ako se ne varam, brat mu je nekakav ratni junak. Vr-
hunski obučen za sve oblike izbjegavanja hvatanja. Izvrsno!
— Za nas i jest.
— A da mi to lijepo objasniš, Frank?
— Svojim sam ljudima naredio da pucaju i ubiju. Čim im se
pruţi prilika, ustrijelit će i jednog i drugog.
— A ako on prvo nekome ispriča?

192
 kika☺crostuff.net

— A što će ispričati? Da je od Vojske dobio pismo u kojem

stoji nešto što nikako ne moţe dokazati? Sada na grbači još
imamo i mrtvog duţnosnika Vrhovnog suda. To nam samo
oteţava posao.
— No, da, ali trebali smo imati i mrtvog provincijskog od-
vjetnika, pa još nigdje nisam pročitao njegov nekrolog.
— Rider je na putu.
— Izvrsno, lijepo ćemo pričekati da se vrati s odmora i na-
dati se da nije u kontaktu s FBI-em.
— Ne znam gdje je — reče Rayfield gnjevno.
— Vojska ima i obavještajnu sluţbu, Frank. Sto kaţeš da po-
kušaš nešto doznati preko njih? Sredi Ridera, a zatim se
koncentriraj na traţenje Harmsa i brata. A kada ih nađeš,
smjesti ih dva metra pod zemlju. Nadam se da su ti upute
dovoljno jasne. — Linija se tada prekinula.
Rayfield bijesno spusti slušalicu i zagleda se u Vica
Tremainea.
— Sve ide k vragu.
Tremaine slegne ramenima. — Čim ubijemo Ridera i onu
dvojicu crnih gadova, sve će biti u redu — reče promuklim
glasom koji kao da je bio savršeno prilagođen za izdavanje
zapovijedi vojnicima u borbi.
— Ne sviđa mi se to... Baš i nismo u ratu.
— Ali jesmo, Frank.
— Ubijanje ti nikada nije smetalo, zar ne, Vic?
— Stalo mi je samo do uspješno obavljene zadaće.
— Ţeliš mi reći da nisi osjetio baš ništa prije no što si ustri-
jelio Fiskea?
— Zadaća je obavljena. — Tremaine se dlanovima nasloni na
Rayfieldov stol i nagne prema njemu. — Frank, zajedno smo
prošli mnogo toga, i u borbama i u miru. Ali, dopusti da ti
sada nešto kaţem: u Vojsci sam trideset godina, posljednjih
dvadeset pet u raznoraznim vojnim zatvorima poput ovoga,
iako sam mogao dobiti civilni posao i raditi za daleko veću
plaću. Svi smo postigli dogovor koji nas je trebao zaštititi od
gluposti koju smo učinili jednom davno. Ja sam odrţao svoj

193
 kika☺crostuff.net

dio dogovora. Čuvao sam Rufusa Harmsa poput dadilje, dok

su ostali nastavili normalno ţivjeti.
— Osim vojne mirovine, očekuje me više od milijun dolara
na računu u inozemstvu. Ako si slučajno zaboravio, i ti imaš
identično jaje u sigurnome gnijezdu. To nam je naknada za
sve ove godine sranja. A nakon svih sranja koja sam
proţivio, nitko i ništa neće me spriječiti da uţivam u svome
novcu. Rufus Harms ovim mi je bijegom učinio najveću
moguću uslugu. Jer sada imam neoboriv razlog da mu
raznesem to jadno dupe, a da mi nitko ne postavi ni jedno
jedino pitanje. I čim taj gad napokon izdahne, ova uniforma
koja je na meni ide ravno u smeće, zauvijek.
Tremaine se uspravi. — Osim toga, Frank, zgazit ću svakoga
tko mi već i blago pokuša poremetiti plan. — Dok je
izgovarao završnu riječ, oči su mu se pretvorile u jedva
vidljive crne točkice: — Svakoga.

31
Na putu do očeve prikolice, Fiske je zastao kod prodavaonice
na benzinskoj postaji otvorenoj cijelu noć. Sara ga je
pričekala u autu. Zahrđali znak tvrtke Esso zaljuljao se od
zračne struje tegljača koji je projurio cestom, zbog čega se
Sara prestrašeno trgnula. Kada se Fiske vratio u auto, Sara
se zagledala u šest boca Budweisera. — Namjeravaš utopiti
tugu?
Drţao se kao da je nije ni čuo. — Kada dođemo onamo, nika-
ko se nećeš moći sama vratiti. Kućica je u pravoj pustoši i
ponekad se čak i ja izgubim.
— Spremna sam prespavati u autu.
Pribliţno pola sata poslije Fiske je usporio, skrenuo na uski
pošljunčani put i dovezao se do malene mračne kućice. —
Prije ulaska trebalo bi se javiti i platiti naknadu za goste —
objasni. — To ću obaviti prije nego što sutra krenemo
natrag.

194
 kika☺crostuff.net

Odvezao se pokraj kućice i tako došao do središta kampa.

Sara se zagleda u nizove kamp-prikolica raspoređenih uz
pravilne "ulice". Većina je na bridovima imala višebojne
boţične ukrasne lampice, a motke za zastave bile su ili
učvršćene za prikolicu ili trijem, ili pak ugrađene u beton.
Zahvaljujući tim nizovima lampica i mjesečini, kamp je bio
neočekivano osvijetljen. Prošli su pokraj lijeha vodenika u
kasnome cvatu, te crvenih i ruţičastih krizantema. Guste
vitice kle-matisa penjale su se uz više kućica. Kamo god je
pogledala, Sara je vidjela skulpture od metala, mramora i
smole. Vidjela je i više roštilja od betonskih blokova, te
široku udubinu s pepelom; pomiješani mirisi mesa i ugljena
privlačno su lebdjeli vrućim i vlaţnim zrakom.
— Pomalo podsjeća na gradić koji su podignuli patuljci —
reče Sara. Promatrajući nebrojene motke sa zastavama, još
doda: — Patuljci domoljubi.
— Mnogi su vojni veterani. Moj tata ima jednu od najviših
motki. U Drugom ratu bio je u ratnoj mornarici. A ti boţični
ukrasi još su davno prerasli u svojevrsnu tradiciju.

— Ti i Michael često ste dolazili ovamo?

— Moj je tata imao samo po tjedan dana dopusta, no mama
nas je ljeti češće dovodila na recimo dva tjedna. Neki od
starijih ljudi učili su nas jedriti, plivati i pecati. Stvari za
koje tata nikada nije imao vremena. Sve je nadoknadio
otkako je u mirovini.
U tom trenutku zaustavio je automobil pred jednom priko-
licom. I ona je imala blistava boţična svjetla, a bila je
obojena prigušenom plavom bojom. Buick njegova oca, s
naljepnicom PO-MAŢITE MJESNOJ POLICIJI stajao je uz
prikolicu. Ispred nje se nalazio nasad krupnih hosta. Pokraj
buicka su stajala električna kolica za golf, dok se stup za
zastavu ispred prikolice dizao dobrih deset metara.
Fiske pogleda automobil. — Barem je ovdje. — Eto, to ti je
sada to, Johne, više nema odlaganja, pomisli.

195
 kika☺crostuff.net

— U blizini postoji teren za golf? Fiske je načas pogleda. —

Ne, zašto?
— Čemu onda sluţi vozilo za golf?
— Vlasnici kampa kupuju rabljena kolica od golf-terena.
Ceste su ovdje uske i premda autom moţeš doći do kampa,
ne moţeš dalje i uokolo. A ljudi su ovdje uglavnom u
godinama. Voze se tim autićima.
Fiske iziđe, noseći pivo. Sara je ostala na sjedalu. On je
upitno pogleda.
— Nekako sam mislila da s ocem ţeliš nasamo razgovarati.
— Nakon svega što smo večeras zajedno proţivjeli, čini mi se
da si zasluţila sve vidjeti do kraja. Razumjet ću ako ne
ţeliš... — Pogledao je prikolicu i osjetio kako mu se ţivci
polagano raspadaju. Zatim se ponovno okrene prema njoj. —
Nekako bi mi dobro došla pratnja.
Ona kimne. — U redu, pričekaj trenutak.
Ona spusti zaslon za sunce s ogledalom, pogleda se u njemu i
popravi kosu. Načinivši grimasu, otvorila je torbicu i
posluţila se ruţem i malenom četkom za kosu. Bila je
oznojena i ljepljiva, haljina joj se pripijala uz tijelo, a frizuru
zbog kiše i vlage više nije bilo moguće popraviti. Koliko god
briga za izgled u tom trenutku izgledala trivijalno, imala je
dojam da je toliko prekobrojna da je uspijevala misliti samo
na takve sitnice.
Uzdahnuvši, podignula je zaslon, otvorila vrata i izišla. Dok
su prolazili drvenim trijemom, popravila je haljinu i još se
malo poigrala s pramenovima kose.
Fiske je to primijetio i rekao: — Neće ni primijetiti kako iz-
gledaš kada mu priopćim novosti.
Ona uzdahne. — Znam. Znati će samo da nisam ţeljela iz-
gledati potpuno katastrofalno.
Fiske duboko udahne i pokuca. Malo je pričekao, a zatim po-
novno pokucao. — Tata. — Pričekao je još malo, pa zakucao
još jednom, ovaj put glasnije. — Tata — zazove, i dalje
kucajući.

196
 kika☺crostuff.net

Na koncu su ipak začuli kretanje u prikolici, a tada se poja-

vilo i svjetlo. S otvorenih vrata provirio je Fiskeov otac, Ed.
Sara ga pomno promotri. Bio je visok kao sin, vrlo vitak,
iako su se na njegovu tijelu nazirali i tragovi snaţne
muskulature kojom su se mogli pohvaliti i njegovi sinovi.
Podlaktice su bile upravo divovske, nalik na komade
osušenog drva. Sara je sve to vidjela jer je bio u potkošulji.
Bio je izrazito preplanuo, lice mu je bilo naborano i već
pomalo obješeno, no jasno se vidjelo da je u mladosti bio
zgodan. Kosa mu se prorjeđivala, bila kovrčava i gotovo
posve sijeda, osim malenih crnih čuperaka na sljepoočicama.
Ona se na trenutak zagleda u dugačke zaliske, ostatak
sedamdesetih, zaključi. Na sebi je imao tek napola
zakopčane hlače, tako da su ispod njih jasno provirivale
prugaste bokserice. Bio je bosonog.
— Johnny? Dovraga, što ti radiš ovdje? — Na licu mu se po-
javi širok osmijeh. Ugledavši Saru, vidljivo se trgnuo i brzo
im okrenuo leđa. Gledali su kako nešto petlja s patentnim
zatvaračem i kopčom na hlačama. Zatim se ponovno okrenuo
prema njima.
— Tata, moramo razgovarati. Ed Fiske ponovno pogleda
Saru.
— Oprosti... Sara Evans... Ed Fiske — reče John.
— Drago mi je, gospodine Fiske — reče ona, nastojeći u isto
vrijeme zvučati i ljubazno i neutralno. Zatim s nelagodom
ispruţi ruku.
On je stisne. — Samo Ed, molim te, Sara. Drago mi je... —
On znatiţeljno pogleda sina. — Onda, što se događa? Vas
ćete se dvoje vjenčati, ili tako nešto?
Fiske pogleda Saru. — Nikako! Ona je s Mikeom radila na
Vrhovnome sudu.
— Oh, no, da, dobijesa, baš sam neuljudan... uđite. Uključio
sam klimu, vani je tako uţasno ljepljivo.
I tako su ušli. Ed pokaţe izlizanu sofu i Fiske i Sara sjednu.
Ed iz čajne kuhinjice izvuče metalnu stolicu i sjedne im
nasuprot.

197
 kika☺crostuff.net

— Oprostite što se tako dugo nisam javio. Upravo sam bio

zaspao.
Sara pogleda skučeni prostor. Bio je obloţen tankom šper-
pločom s tamnim mrljama. Na zidu je visjelo nekoliko
prepariranih riba. Na suprotnoj strani na polici je visjela
sačmarica. U kutu je ug-ledala dugačku kutiju iz koje je virio
ribički štap. Na malenome stolu nalazile su se presavijene
novine. U malenoj kuhinji vidjeli su se sudoper i minijaturni
hladnjak. U jednome kutu ofucani naslonjač za ljuljanje, a
nasuprot njemu maleni televizor. Prostorija je imala samo
jedan prozor. Klima-uređaj sa stropa donosio je ugodno
hladan zrak. Sara čak i zadrhti privikavajući se na
unutarnju temperaturu. Pod je prekrivao jeftini, neravni
linoleum, dijelom pokriven sagom.
Sara šmrcne i zakašlje. Dim od cigareta gotovo je vidljivo
lebdio u zraku. Kao da joj čita misli, Ed iz stolića izvuče
kutiju Maribora i spretnim pokretom ubaci cigaretu u usta,
paleći je tek nakon nekoliko trenutaka, a zatim otpuhne dim
prema stropu pokrivenom nikotinom. Zatim s istoga stolića
uzme malenu pepeljaru i u nju otrese malo pepela. Poloţivši
dlanove na koljena, nagnuo se naprijed. Uočila je da su mu
prsti abnormalno debeli, nokti ispucani i na mjestima crni
od, kako se činilo, ulja i masti. Nekoć je radio kao meha-
ničar, prisjeti se.
— Onda, što vas tako kasno dovodi ovamo? Fiske ocu uruči
šest piva. — Loše vijesti.
Stariji se Fiske ukoči i kroz dim zaškilji prema njima. — Ni-
je u vezi s mamom. Danas sam bio kod nje, sve je u redu. —
Čim je to izgovorio, pogledao je Saru. Izraz njezina lica nije
mogao biti jasniji: ona je "radila" s Mikeom.
Tada ponovno pogleda Johna. — A kako bi bilo da mi kaţeš
što mi već trebaš reći, sine?
— Mike je mrtav, tata. — Kada je izgovorio posljednji slog,
učinilo mu se da i sam prvi put čuje za to. Osjećao je kako
mu lice odjednom gori, kao da se nagnuo preblizu vatri.

198
 kika☺crostuff.net

Moţda je čekao susret s ocem, kako bi zajedno tugovali.

Moguće je, zar ne?
Fiske je jasno osjećao da ga Sara promatra, no ipak nije od-
vajao pogled od oca. Dok je gledao kako starijeg muškarca
obuzima posvemašnja shrvanost, Fiske je osjetio da jedva
uspijeva disati.
Ed izvadi cigaretu iz usta, a pepeljara mu ispadne iz drhta-
vih prstiju. — Kako?
— Pljačka. Tako barem zasada smatraju. — Fiske zastane, a
zatim još doda ono očito, jer je znao da će ga otac ionako
pitati. — Netko ga je ustrijelio.
Ed iz plastičnog drţača izvuče jedan Budweiser i otvori li-
menku. Cijelu je ispio gotovo u jednom gutljaju, a Adamova
jabučica cijelo mu se vrijeme kretala gore-dolje.
Ed zgnječi limenku pritiskom o nogu i baci je u zid. Ustavši,
prišao je malenom prozoru i pogledao van, dok mu je iz kuta
usta visjela cigareta, a velike se šake otvarale i zatvarale,
vene na podlakticama bujale i smanjivale se.
— Vidio si ga? — upita ne okrenuvši se.
— Danas popodne identificirao sam tijelo.
Njegov se otac bijesno okrene. — Popodne? A zašto si mi
došao tek sada, mali?
Fiske ustane. — Cijeli dan pokušavam te pronaći. Ostavio
sam ti poruke na sekretarici. Tek mi je gospođa German
rekla da si ovdje.
— Od nje si trebao i početi, dovraga! — uzvrati njegov otac.
— Ida uvijek zna gdje sam. To dobro znaš. — On zakorači
prema njima, stisnute šake.
Sara, koja je ustala kada i Fiske, sada ustukne. Pogledavši
sačmaricu, upita se je li nabijena.
Fiske se pribliţi ocu. — Tata, nazvao sam te čim sam doz-
nao. Onda sam svratio do tebe. Nakon toga morao sam otići
u mrtvačnicu. Nije baš bilo zabavno identificirati Mikeovo
tijelo, ali sam to ipak učinio. A sve ostalo od tada uglavnom
je na jednoj velikoj nizbrdici. — On s mukom proguta slinu,
odjednom osjećajući griţnju savjesti zbog činjenice da ga je

199
 kika☺crostuff.net

očev bijes pogodio više nego bratova smrt. — Nemojmo se

prepirati u vezi s vremenom, moţe? Time nećemo vratiti
Mikea.
Činilo se da je nakon tih riječi iz Eda ispario i posljednji tra-
čak bijesa. Smirene i razumne riječi koje ničim nisu ni
objasnile ni umanjile bol. Nitko još nije izmislio takve riječi i
nema osobe koja bi nešto slično mogla izgovoriti. Ed ponovno
sjedne, jedva pridrţavajući glavu u uspravnome poloţaju.
Kada je ponovno podignuo pogled, u očima su mu se pojavile
suze. — Uvijek sam govorio da ne treba juriti za lošim
vijestima, da do tebe uvijek dođu brţe nego dobre. Tako
prokleto brzo. — Govorio je stegnuta grla. Sada odsutno
ugasi cigaretu na sagu.
— Znam, tata. Znam.
— Uhvatili su tog nekog...?
— Još nisu. Rade na tome. Za slučaj je zaduţen prvorazredni
detektiv. Ja mu manje-više pomaţem.
— U Washingtonu?
— Da.
— Nikada mi se nije sviđalo što je Mike otišao onamo. Sada
prodorno pogleda Saru, koja je ostala gotovo paralizirana od
tog pogleda prepunog optuţbe.
On prema njoj pokaţe debelim prstom. — Ljudi te gore ubi-
jaju ni za što. Luđaci.
— Tata, danas je tako svugdje.
Sara nekako uspije progovoriti: — Vaš mi je sin bio drag i
uţasno sam ga cijenila. Svi na Sudu smatrali su ga divnim
čovjekom i kolegom. Ne mogu vam reći koliko mi je ţao...
— I bio je divan — reče Ed. — Još kako. Nikada mi nije bilo
jasno kako smo uspjeli dobiti tako divnog sina.
Fiske spusti pogled. Sari nije promaknuo bolan izraz njegova
lica.
Ed pogleda oko sebe. Iz svih kuteva stvari su ga podsjećale
na divne trenutke provedene s obitelji. — Imao je maminu
pamet. — Donja usna na trenutak mu je zadrhtala. — Onu

200
 kika☺crostuff.net

nekadašnju... — Uz prigušen jecaj Ed Fiske beţivotno se

sklupča na podu.
Fiske klekne uz oca i obavije ga rukama. I jedan i drugi nije-
mo su podrhtavali od plača.
Sara ih je promatrala, ne znajući točno što da učini. Bilo joj
je neugodno što je nazočila jednom tako intimnom trenutku,
te se pitala bi li trebala jednostavno pobjeći u auto. Na
koncu je samo spustila pogled i zaţmirila, nijemo
prolijevajući suze po jeftinome sagu.

Pola sata poslije Sara je sjedila na trijemu i pijuckala toplo

pivo iz limenke. Cipele su stajale uz nju. Odsutno je trljala
noţne prste, zagledana u tamu u kojoj su se s vremena na
vrijeme pojavljivale jedino krijesnice. Dlanom je udarila
komarca, a zatim obrisala potočić znoja koji joj se počeo
spuštati niz nogu. Prislonivši toplu limenku uz čelo,
razmišljala je o tome da pođe u auto, uključi klimu i pokuša
zaspati.
Uto su se otvorila vrata i pokraj nje se pojavio Fiske. U
međuvremenu je odjenuo izblijedjele traperice i košulju
kratkih rukava koju nije uvukao u hlače. I on je bio bosonog.
U ruci je drţao savitljivi plastični drţač iz kojeg su visjele
dvije limenke piva. Sada sjedne uz nju.
— Kako mu je?
Fiske slegne ramenima. — Spava, ili barem pokušava
spavati.
— Ţeli li se vratiti s nama?
Fiske odmahne glavom. Sutra navečer doći će k meni. — On
na trenutak pogleda na ručni sat i uvidi da se primiče
svitanje. — Mislim, večeras. Ja na povratku moram svratiti
do stana i uzeti nešto čiste odjeće.
Sara spusti pogled prema svojoj haljini. — Pričaj mi malo...
Odakle si izvukao te hlače i košulju?
— Ostali su mi ovdje kad sam posljednji put bio na pecanju.
Ona obriše čelo. — Boţe, kako je sparno.

201
 kika☺crostuff.net

Fiske pogleda prema šumi. — Uz rijeku je povjetarac sv-

jeţiji. — Zatim je odvede prema vozilu za golf. Dok su se
vozili pustim zemljanim puteljcima, Fiske joj doda pivo. —
Ovo je još hladno.
Ona otvori limenku. Spuštanje do rijeke bilo je ugodno i to
joj je uspjelo malko popraviti raspoloţenje. Drţala je limenku
na obrazu.
Uski put vodio ih je kroz guste niske borove, boţikovinu,
hrastove i riječnu brezu čija se kora ljuštila poput ostataka
šiljenja. Pogled se tada odjednom otvorio i Sara je ugledala
drveni mol s nekoliko čamaca. Promatrala je kako se drvena
konstrukcija diţe i spušta na malenim valovima.
— Pontonski mol... stoji na bačvama — objasni Fiske.
— Shvatila sam. Ono je kosina za spuštanje čamaca? — upi-
ta ona, rukom pokazujući prema mjestu na kojem se put
strmo spuštao prema vodi.
Fiske kimne. — Ljudi drugom cestom prilaze u automobili-
ma. Tata ima mali motorni čamac. Onaj... vidiš... — Pokazao
joj je bijeli čamac s crvenim prugama koji se ljuljao na vodi.
— Noću ih obično izvlače. Bit će da je danas zaboravio.
Kupio ga je vrlo jeftino; popravljali smo ga cijelu godinu.
Nije jahta, ali vozi te kamo ţeliš.
— Koja je ovo rijeka?
— Sjećaš se kako smo na autocesti 95 vidjeli znakove za rije-
ke Matta, Po i Ni? — Sara kimne. — Gore, u blizini Fort A.
R Hilla, juţno od Fredericksburga, tri se rijeke spajaju u
jednu: Mattaponi. — On sada pogleda vodu. Malo će toga
čovjeka opustiti više od plovidbe. Ako isplove, moći će i
razmišljati. — Mjesec je pun, čamac ima svjetla i reflektor, a
ovaj dio rijeke izvrsno poznajem. I na vodi je neusporedivo
svjeţije — reče i upitno je pogleda.
Sara nije ni trenutka oklijevala. — Zvuči odlično. Prišli su
čamcu i Fiske joj pomogne da uđe.
— Znaš se odvezati? — upita je.
— Zapravo sam tijekom studija na Stanfordu sudjelovala u
utrkama...

202
 kika☺crostuff.net

Fiske je gledao kako stručno odvezuje konopce i odguruje se

od mola. — Dobra stara Mattaponi u tom ti slučaju zacijelo
izgleda dosadno.
— Stvar je uvijek samo u tome s kime si.
Sjela je do Fiskea, koji je uvukao ruku u spremište pokraj
kapetanskog sjedala i odande izvadio ključeve. Pokrenuo je
motor i tako su se polagano udaljili od mola. Došli su nasred
rijeke i on je oprezno pojačavao gas, sve dok nisu zaplovili
pristojnom brzinom. Na rijeci je bilo gotovo deset stupnjeva
svjeţije nego na kopnu. Fiske je jednom rukom drţao
upravljač, a drugom pivo. Sara je savila noge pod tijelom i
pridignula se tako da joj se gornji dio tijela našao iznad
niskog vjetrobrana. Ispruţila je ruke u stranu i prepustila se
vjetru.
— Boţe, ovo je tako divno.
Fiske pogleda rijeku. — Mike i ja utrkivali smo se u plivanju
na suprotnu obalu. Na pojedinim je mjestima rijeka
poprilično široka. Dva-tri puta dogodilo se da sam već mislio
kako će se jedan od nas sigurno utopiti. Ali jedno nas je
neprestano drţalo na površini i davalo nam snagu da
nastavimo.
— A to je...?
— Nismo mogli podnijeti pomisao da bi onaj drugi mogao
pobijediti.
Sara se spusti, nasloni i okrene naslonjač tako da je gledala
prema njemu, pritom popravljajući kosu.
— Neće ti smetati ako te upitam nešto sasvim osobno? Fiske
se blago ukoči. —Vjerojatno hoće...
— Nećeš pogrešno shvatiti?
— Sada već hoću...
— Zašto ti i Michael niste bili bliskiji?
— Nema zakona koji propisuje da braća moraju biti bliska.
— Ali čini mi se da ste vas dvojica imali toliko zajedničkoga.
On je o tebi uvijek govorio tako pozitivno, a ti si se njime
očito ponosio. Slutim da je među vama bilo određenih razlika

203
 kika☺crostuff.net

i razmimoilaţenja. Samo ne mogu shvatiti u čemu je bila

stvar.
Fiske isključi motor i pusti čamac da slobodno pluta. Isk-
ljučio je reflektor, tako da je jedinim izvorom svjetla ostao
mjesec. Rijeka je bila mirna, a zaustavili su se na jednome
od najširih dijelova. Fiske zadigne nogavice, priđe rubu,
sjedne i uroni noge u vodu.
Sara sjedne uz njega, malko pridigne haljinu i također uroni
stopala.
Fiske se zagleda na suprotnu stranu rijeke i otpije gutljaj
piva.
— Johne, nikako ne bih voljela gurati nos u...
— Baš i nisam raspoloţen za tu temu, kuţiš?
— Ali...
Fiske naglo pridigne ruku. — Sara, nije mjesto, a posve si-
gurno nije ni vrijeme...
— U redu, oprosti. Samo mi je stalo. Do svih vas.
Sjedili su dok je čamac nesmetano plutao, a pjev cvrčaka s
obale jedva čujno dopirao do njih.
Fiske se na koncu ipak prene iz omamljenosti. — Znaš, Vir-
ginia je tako lijepa. Ima i vode i planine i šume i obale i
povijest, kulturu, napredna tehnološka središta i poprišta
drevnih bitaka. Ljudi ovdje ţive malko sporije, malo više
uţivaju u ţivotu. Ne mogu ni zamisliti ţivot negdje drugdje.
Dovraga, nisam ni bio nigdje drugdje...
— I imaju lijepe kampove — reče Sara. Fiske se nasmiješi.
— I to.
— Taj tvoj prijelaz prema turističko-povijesnim temama
znači da je tema o tvome bratu i sluţbeno zaključena? —
Sara samu sebe ukori zbog tako glupe nestrpljivosti.
— Tako nekako. — Fiske iznenada ustane. Čamac se zaljulja
i Sara zamalo završi u rijeci. Fiske je snaţno uhvati za
nadlakticu. Čvrsto je stisnuvši, prodorno je pogleda. Ona
podigne pogled prema njemu, očiju velikih poput mjeseca
koji ih je obasjavao, ispruţenih nogu koje su blago plutale na
vodi, haljine mokre na mjestu na kojem je dodirnula rijeku.

204
 kika☺crostuff.net

— Sto kaţeš na kupanje? — upita. — Da se rashladimo?

— Nemam kupaće — reče on.
— Moja je odjeća već ionako mokra.
On je povuče u čamac, a nakon toga pokrene motor i rasprši
potpuni mir. — Moţe.
— Zašto se ne bismo okupali ovdje?
— Struja je malo prejaka.
Okrenuo je čamac i krenuo prema molu. Prešavši pribliţno
tri četvrtine udaljenosti, skrenuo je i uputio se prema rubu
rijeke. Ovdje se obala blago spuštala prema vodi i dok su se
primicali, Sara je jasno razabirala velike bačve postavljene
na razmaku od šest-sedam metara. Dok su se primicali obali,
uočila je i da ih povezuju konopci i mreţa koji tako čine
pravokutni bazen.
Fiske isključi motor u blizini jedne od dvjestolitarskih
bačava i pusti čamac da nastavi kliziti sve dok se nisu našli
dovoljno blizu da se uhvati za jednu od njih. Zatim je čamac
vezao za naknadno postavljenu kuku i bacio maleno sidro,
zapravo četverolitarsku kantu od boje ispunjenu betonom.
— Na najdubljem mjestu unutar konopaca dno je na prib-
liţno dva i pol metra. Ţičana ograda postavljena je sa svih
strana i spušta se sve do dna. Ako te struja i ponese, nećeš
završiti u Atlantiku.
Kada je Sara počela svlačiti haljinu, Fiske se brzo okrene na
drugu stranu.
Ona se nasmiješi. — Johne, ne budi takav čistunac. Moj bi-
kini svakako otkriva više nego ovo. — Samo u gaćicama i
grudnjaku skočila je u rijeku i izronila već trenutak poslije.
Sada mu dovikne: — Ja ću se okrenuti ako ti je neugodno.
— Čini mi se da ću ipak ostati u čamcu.
— No, hajde, neću te ugristi.
— Malko sam prestar za noćna kupanja bez odjeće, Sara.
— Voda je super.
— Tako izgleda. — I dalje se nije micao.
Ona se na koncu razočarano okrene i počne udaljavati, ruka-
ma snaţno grabeći na mirnoj površini.

205
 kika☺crostuff.net

Dok ju je promatrao, Fiske je prstom odsutno prelazio po ci-

jeloj rani, dodirivao dvije kruţne izbočine spaljenog mesa na
mjestima na kojima su meci ušli u njegovo tijelo. Zatim
naglo spusti ruku i sjedne.
Prezime "Harms" neprestano mu je odzvanjalo glavom.
Podnesak in forma pauperis najvjerojatnije je potekao od
zatvorenika, ako je onaj rukom pisani dokument bio upravo
to. On se malo premjesti i pogleda u Sarinu smjeru. Jedva ju
je razabirao pod mjesečinom; plutala je u najplićem dijelu.
Nije mogao odrediti gleda li ga ili ne.
Ponovno je pogledao prema otvorenome dijelu rijeke, u mis-
lima se vraćajući u prošlost. Vidio je pljuskanje vode, dvojicu
mladića koji plivaju svom snagom, nimalo se ne štedeći. Prvo
malo odmiče jedan, pa onda drugi. Neki puta pobjeđivao je
Mike, neki puta John. A onda bi se vraćali i ponovno
utrkivali. Dan za danom, sve preplanuliji, sve vitkiji i
snaţniji. Bezgranični uţici i zabava. Bez pravih briga i raz-
loga za tugu. Kupanje, istraţivanje šume, podnevno
proţdiranje sendviča sa salamom i majonezom; za večeru
hrenovke na ţaru, pečene na štapovima. Toliko uţitaka i
prokleto lijepih trenutaka. Fiske odvrati pogled od rijeke i
pokuša se koncentrirati.
Ako je Harms u zatvoru, neće biti teško pronaći ga. Kao ne-
kadašnji policajac, Fiske je znao da nijedan segment
stanovništva nije pod većom prismotrom od američke
zatvoreničke populacije koja broji gotovo dva milijuna
pripadnika. Drţava moţda i ne zna gdje su joj sva djeca i
beskućnici, ali gotovo s vjerskim ţarom prati zatočenike. I
većina je podataka danas u kompjutorskim bazama.
Pogledavši u njezinu smjeru, vidio je da se Sara vraća prema
čamcu. Nije uočio ţar upaljene cigarete osobe koja je sjedila
na obali i promatrala ih.
Već koju minutu poslije Fiske je Sari pomagao da uđe u
čamac. Sva zadihana, sjela je na palubu. — Već dugo nisam
toliko plivala.

206
 kika☺crostuff.net

Fiske joj pruţi ručnik koji je izvadio iz malene kabine, pri-

tom odvraćajući pogled od nje. Ona se ţurno obriše i zatim
navuče haljinu. Kada mu je vratila ručnik, ruke su im se
načas ovlaš dodirnule. Zbog toga ju je pogledao. I dalje je bila
blago zadihana od plivanja, a podizanje i spuštanje njezinih
kapaka bilo je pomalo hipnotičko.
Još je nekoliko trenutaka bez riječi promatrao njezino lice, a
zatim pogledao pokraj nje, nešto na nebu. Ona se okrene i
također pogleda u tom smjeru. Ruţičaste mrlje pojavljivale
su se na mračnim rubovima neba. Svitanje. Kamo god su
pogledali vidjeli su se tragovi prvog blagog svjetla. U drveću,
na lišću, na vodi; poput svjetlucavog premaza koji se
pojavljuje dok se oni i dalje blago ljuljaju u čamcu.
— Prelijepo je — reče ona prigušenim glasom.
— Da — reče on.
Kada se ponovno okrenula prema njemu, podignula je ruku,
u prvi mah polagano, pogledom traţila tragove nekakve
reakcije na taj postupak. Zatim je vršcima prstiju dodirnula
njegovu bradu, obuhvatila je dlanom, na koţi osjećajući oštre
čekinje. Dlanom je zatim krenula prema gore, prateći oblik
obraza, prešla preko očiju i pritisnula mu kosu. Ruku je
pomicala blago, obzirno, bez imalo ţurbe. Kada ga je
uhvatila za zatiljak i privukla, osjetila je kako se lecnuo.
Usne su joj zadrhtale kada je ugledala njegove zacakljene
oči. Sara spusti ruku i ustukne za korak.
Fiske iznenada skrene pogled prema rijeci, kao da i dalje vi-
di onu dvojicu mladića koji plivaju kao da im o tome ovisi
ţivot. Sada se okrene prema njoj. — Brat mi je mrtav, Sara
— reče kratko, blago uzdrhtala glasa. — Trenutačno sam
istinski sjeban. — Zaustio je kako bi još nešto rekao, no nije
bilo novih riječi.
Sara polagano priđe prednjim sjedalima i spusti se. Zatim
obriše oči i s nelagodom uhvati rub haljine, pokušavajući je
izgladiti, istisnuti dio vode. Povjetarac se pojačao, a s njime i
ljuljanje čamca. Ona podigne pogled prema Fiskeu.

207
 kika☺crostuff.net

— Tvoj mi je brat uistinu bio drag. I uţasno mi je ţao što ga

više nema. — Zatim spusti pogled, kao da će odgovarajuće
riječi nekako pronaći ako se zagleda u vlastita stopala. — I
ţao mi je zbog ovoga što sam upravo učinila.
On odvrati pogled. — Mogao sam ti i ranije nešto reći. — On
je pogleda, smetena izraza lica. — Ne znam točno zašto
nisam...
Ona ustane i obavije se rukama. — Malo mi je hladno. Sada
bismo se već trebali vratiti, zar ne?
Fiske podigne sidro, a Sara je odvezala čamac. Nakon toga je
pokrenuo motor i tako su se vratili do mola, ne gledajući se,
pribojavajući se onoga što bi se moglo dogoditi, onoga što bi
mogla učiniti njihova tijela, unatoč riječima koje su upravo
izgovorili.
Osoba koja je dotada pušila na obali udaljila se upravo u tre-
nutku kada se Sara pribliţila Fiskeu.

32
Fiske i Sara vezali su čamac, bez riječi prišli vozilu i sjeli.
Za-čuvši korake, Fiske se okrene. — Tata? Što ti ovdje radiš?
Njegov otac nije odgovorio, nego im se samo počeo pribliţa-
vati. Fiske mu priđe ispruţenih ruku. — Tata, je li ti dobro?
Sara ih je zbunjeno gledala iz vozila. Njih su se dvojica već
našli na samo korak udaljenosti, kada je stariji Fiske
nasrnuo na sina i šakom ga zahvatio po vilici.
— Gade jedan! — poviče Ed.
Fiske ustukne od udarca, a Ed navali na njega i stane ga
mlatiti objema šakama.
Fiske se odgurne od oca i zatetura unatrag, dok mu je krv
curila i iz usta i iz nosa. — Sto ti je, dovraga? — poviče.
Sara je već bila napola izišla iz vozila za golf, no zastala je
kao ukopana kada je Ed rukom pokazao prema njoj.
— Nosite se odavde, i ti i ta tvoja drolja! Nosite se odavde,
čujete me?
— Tata, o čemu...?

208
 kika☺crostuff.net

Raspomamljen od bijesa, Ed ponovno nasrne na sina. Fiske

se ovaj put izmakne, rukama obujmi oca i čvrsto ga stisne,
dok se stariji muškarac neobuzdano trgao i bacakako, svom
ga snagom pokušavajući ponovno udariti.
— Vidio sam vas, prokleti bili, oboje! Napola goli ste se lju-
bili, dok ti je brat mrtav i leţi u nekoj mrtvačnici. Tvoj
rođeni brat! — Kriještao je tako glasno da je načas ostao bez
glasa.
I Fiskeov je glas zadrhtao kada je shvatio što je njegov otac
vidio. Ili što je mislio da je vidio. — Tata, nije bilo ničega.
— Gade jedan. — Pokušao je povući sina za kosu, za odjeću,
bilo što, samo da ga ponovno udari. — Bezdušni gade! —
vikao je i dalje, zajapurena lica, sve oteţanija disanja, već
usporenih pokreta.
— Prestani, tata, prestani. Izdat će te srce.
Njih su se dvojica još neko vrijeme ţestoko borili, padali,
po-srtali, pridizali se i propinjali, zamahivali kotrljajući se
po zemlji i šljunku.
— Moj rođeni sin pa to radi! I nemam sina. Oba su mrtva!
Oba sina su mi mrtva! — Ed je te riječi izgovarao s
neskrivenim prijezirom, tim crescendom samo naglašavajući
neopisiv bijes.
Fiske u tom trenutku pusti oca, a ovaj se okrene i padne na
tlo od iscrpljenosti. Pokušao je ustati, no odmah je ponovno
pao, majice natopljene znojem od silnog napora, obavijen
udruţenim mirisoom alkohola i duhana. Fiske stane nad
njim, sav zadihan, krvi pomiješane sa slanim suzama.
Uţasnuta Sara iziđe iz vozila, klekne pokraj Eda i oprezno
poloţi dlan na njegovo rame. Nije znala što bi rekla.
Ed naslijepo zamahne i udari Saru u bedro.
Ona bolno krikne.
— Nosite se odavde. Oboje. Odmah!!! — poviče Ed.
Fiske uhvati Saru za ruku i pridigne je. — Idemo, Sara. —
Zatim pogleda oca. — Tata, ti se vrati kolicima. — Ulazeći u
šumu, Fiske i Sara i dalje su čuli starčeve krikove.

209
 kika☺crostuff.net

Uz bol u nozi i suze od kojih gotovo i nije vidjela, Sara reče:

— 0, Boţe moj, Johne, ja sam kriva za sve.
Fiske ne reče ništa. Cijelim bićem iznutra je gorio. Bol još
nikada nije bila toliko intenzivna i sada ga je uhvatio strah.
Odjednom su ga obuzela sva ona liječnička upozorenja.
Koračao je sve brţe i brţe, tako da je Sara već morala
potrčati kako bi odrţala korak.
— Johne, Johne, molim te, reci nešto...
Ona ispruţi ruku kako bi mu obrisala krv s brade, no on joj
samo ţurno odgurne ruku. A zatim, bez upozorenja, potrči.
— Johne! — I Sara je potrčala, ali još nikada nije vidjela da
netko ubrzava tako kao Fiske. — Johne — vikala je —
molim te, vrati se. Stani! Molim te!
Već trenutak poslije zamaknuo je za zavoj na šumskome pu-
tu i posve joj nestao iz vida.
Ona uspori, već i sama osjećajući ţarenje u prsima. A zatim
se spotakne o grumen zemlje i svom teţinom padne na
borove iglice. Tako je sjedila i jecala, već ionako bolna bedra
od Edova udarca.
Nekoliko trenutaka poslije trgnula se kada joj je netko do-
dirnuo rame. Uţasnuto je podignula pogled, već uvjerena da
je Ed došao premlatiti i nju, jer je tako oskvrnula uspomenu
na njegova ubijenog sina.
Fiske je jedva dolazio do daha, majica mu je bila natopljena
znojem, a krv se već zgrušala na njegovu licu. — Je li ti
dobro?
Ona kimne i ustane, škrgućući zubima, budući da se bol u
nozi pojačala. Ako je Ed onim nasumičnim udarcem izazvao
toliku bol, kako je onda Johnu? Ne moţe ni zamisliti što
osjeća nakon izravnog udarca u lice. Pridrţavala se za njega
dok se on saginjao, pridizao rub njezine haljine i proučavao
bedro.
Fiske sada odmahne glavom. — Poprilično velika modrica.
Nije znao što radi. Ispričavam se.
— Zasluţila sam...
Uz Fiskeovu pomoć hodala je gotovo normalno.

210
 kika☺crostuff.net

— Ţao mi je, Johne — reče. — Ovo je... sve je ovo jedna ve-
lika noćna mora.
Kada su se pribliţili prikolici, čula je da nešto govori. U prvi
mah učinilo joj se da se obraća njoj, no nije bilo tako.
Ponovio je iste riječi, prigušenim glasom, zagledan pred se-
be, dok je polagano odmahivao glavom. — Ţao mi je.
Instinktivno je znala da se ne ispričava njoj. Moţda onom
čovjeku koji još vrišti kod mola... Moţda mrtvome bratu?
Kada su došli do prikolice, Sara je sjela na stube, a Fiske je
ušao. Vratio se za nekoliko trenutaka, s ledom i rolom
papirnih ubrusa. Dok je led u papiru drţala na bedru,
jednom je kockicom i komadom papira brisala krv s njegova
lica i očistila porezotinu na njegovoj usni. Kada je završila,
on je ustao, spustio se stubama i uputio zemljanim putem.
— Kamo ideš? — upita ona.
— Idem po oca — reče on i ne okrenuvši se.
Gledala ga je dok se nije izgubio u šumi. Dok ga nije bilo,
Sara je odšepala u prikolicu i oprala se u malenoj kupaonici.
Ugledavši Fiskeovo odijelo i cipele, odnijela ih je u auto.
Dlanom je prešla po glatkoj metalnoj površini motke za
zastavu, pitajući se hoće li Ed danas uspjeti podignuti
zastavu. Moţda, do pola jarbola, u znak sjećanja na sina.
Moţda će tako obiljeţiti gubitak obojice sinova?
Od te pomisli ponovno je zadrhtala, udaljila se od jarbola i
naslonila se na auto. Nervozno je pogledavala prema šumi,
kao da iz njezine dubine svakog trenutka očekuje nalet svih
mogućih oblika uţasa.
Neka postarija ţena iziđe iz susjedne prikolice i zastane ug-
ledavši Saru.
Sara se s nelagodom nasmiješi. — Ja sam, ovaj... prijateljica
Johna Fiskea.
Ţena kimne. — Pa, dobro vam jutro!
— Dobro jutro.
Ţena putem krene prema brvnari.
Sara ponovno tjeskobno pogleda prema šumi, čvrsto sklapa-
jući dlanove. — Hajde, Johne, molim te.

211
 kika☺crostuff.net

Petnaest minuta poslije ugledala je kolica za golf. Fiske je

sjedio za upravljačem. Njegov je otac leţao straga i, kako se
činilo, spavao.
Fiske se zaustavi kod prikolice, iziđe, pomno podigne oca i
prebaci ga preko ramena. Odlučnim korakom uspeo se
stubama i nestao u kućici. Izišao je nakon nekoliko minuta,
sa sačmaricom u ruci.
— Spava — reče Fiske.
— Što ćeš s puškom? — upita Sara.
— Ne ţelim mu je ostaviti.
— Ne misliš valjda da bi mogao nekoga ubiti...?
- — Ne, ali ne bih htio ni da gurne cijev u usta i povuče
otpo-nac. Oruţje, alkohol i gadne vijesti baš i nisu neka
kombinacija... — Pušku je odloţio na straţnje sjedalo. — Bit
će najbolje da ja vozim.
— Odjeća ti je u prtljaţniku.
Već nakon nekoliko trenutaka ušli su u auto i ubrzo se našli
kod brvnare vlasnika kampa. Fiske je ušao i ostavio četiri
dolara na ime pristojbe. Još je kupio nekoliko peciva i dva
tetrapaka soka od naranče.
Unutra je bila i ţena koja je pozdravila Saru. —Vidjela sam
ti prijateljicu, Johne. Baš je zgodna.
— A-ha.
— Već odlazite?
— Da.
— Tata bi sigurno htio da još malo ostanete.
Fiske plati, ne čekajući vrećicu. — Baš se ne bih okladio —
reče zbunjenoj ţeni, a zatim iziđe.

33
Samuel Rider u ured je stigao rano, prvi put nakon nekoliko
dana provedenih na sluţbenome putu. Sheila još nije bila na
poslu. To mu je i odgovaralo, jer je htio biti sam. Sada podig-
ne slušalicu i nazove Fort Jackson, predstavljajući se kao
Harmsov odvjetnik, moleći da mu daju zatvorenika na
telefon.

212
 kika☺crostuff.net

— Više nije kod nas.

— Kako, molim? Osuđen je na doţivotni zatvor. Kamo je to
točno mogao otići?
— Ţao mi je, ali takve informacije ne smijem prenositi preko
telefona. Ţelite li doći osobno ili sluţbeno postaviti pitanje u
pisanome obliku...
Rider bijesno spusti slušalicu i beţivotno se nasloni. Je li
V
Rufus mrtav? Jesu li nekako otkrili što smjera? Čim je Rider
podnio ţalbu Vrhovnome sudu, Rufus je morao dobiti
trenutačnu zaštitu.
Rider se uhvati za rub stola. Ako je podnesak došao do Suda.
On naglo otvori ladicu i izvadi bijelu potvrdu s brojem
preporučene pošiljke. Zelena potvrda o dostavi trebala se
vratiti u njegov ured. Sheila! On poskoči na noge i odjuri do
njezina stola. Inače bi sve potvrde završile u odgovarajućem
fasciklu. Međutim, slučaj Rufusa Harmsa nije imao zasebni
fascikl. Sto je mogla učiniti s prokletom poštanskom
potvrdom?
Kao da mu čita misli, na ulaznim se vratima pojavi tajnica,
koja se iznenadila kada ga je ugledala.
— Uţasno ste uranili, gospodine Rider.
Rider opuštenim tonom reče: — Moram dovršiti nekoliko
stvari. — Zatim se diskretno udalji od njezina stola;
međutim, njoj nije promakla njegova namjera.
— Nešto traţite?
— Pa, kad to već spominješ, da, zapravo traţim. Poslao sam
nekakvo pismo, a poslao sam ga, znaš, preporučeno i
zatraţio potvrdu o uručenju, a onda mi je sinulo da ti to
uopće nisam spomenuo. Glup propust.
Njezine su mu riječi donijele veliko olakšanje.
— Znači, to je bilo to. U prvi mah pomislila sam da sam za-
boravila otvoriti fascikl za novi slučaj. Namjeravala sam vas
pitati kada se vratite.
— Znači, dobila si potvrdu — reče Rider, nastojeći prikriti
gorljivost.

213
 kika☺crostuff.net

Sheila otvori jednu ladicu i izvuče zelenu potvrdu. — Vrhov-

ni sud Sjedinjenih Drţava — reče sa strahopoštovanjem u
glasu i doda mu potvrdu. — Sjećam se da sam pomislila, zar
ćemo nešto raditi s njima?
Rider namjesti profesionalan izraz lica. — Ne, Sheila, ovo
samo ima veze s Odvjetničkom komorom. Ne moramo traţiti
kruh u Washingtonu.
— Oh, ovdje su i telefonske poruke ostavljene dok vas nije
bilo. Pokušala sam ih sloţiti prema prioritetima.
On joj stisne ruku. — Ti si mi pravo utjelovljenje učinkovi-
tosti — reče velikodušno.
Ona se nasmiješi i počne nešto ţurno raditi za stolom.
Rider se vrati u ured, zatvori vrata i pogleda potvrdu. Pod-
nesak je dostavljen Sudu. Potpis je na pravome mjestu. Ali
gdje je onda Rufus?
Rider je namjeravao cijelo prijepodne posvetiti sastancima
na kojima će se raspravljati o mogućoj izgradnji trgovačkog
centra na velikome zemljištu koje se još od četrdesetih
godina koristi kao prostor za automobilski otpad. Jedan od
ljudi s kojima se treba naći rano je ujutro iz Washingtona
doputovao malim propelercem u Blacksbu-rg, u Virginiji i
sada se vozi prema Riderovom uredu. S obzirom na sve što
ga je mučilo, Rider je jedva uspijevao drţati se koliko-toliko
normalno kada je ovaj ubrzo i došao u njegov ured. Sa sobom
je donio i primjerak jutrošnjeg Washington Posta. I dok je
čovjek od Sheile sa zahvalnošću prihvaćao šalicu kave, Rider
je dokono pogledao naslov-nicu novina. Jedan mu je naslov
odmah zapeo za oko. Čovjek je to odmah primijetio.
— Kakva sramota — reče, glavom pokazujući prema članku
koji je zaokupio Ridera. — Jedan od najboljih i
najperspektivnijih...
— reče, dok je Rider u sebi još jednom čitao naslov: UBIJEN
DUŢNOSNIK VRHOVNOG SUDA.
— Poznavali ste ga? — upita Rider. Ne moţe imati veze s
Harmsom. To je jednostavno nemoguće.

214
 kika☺crostuff.net

— Nisam, ali ako je ondje radio kao sudski pomoćnik, znate

da je svakako jedan od najboljih mladih odvjetnika. To
ubojstvo samo pokazuje koliko su vremena opasna. Danas
više nitko nije siguran.
Rider ga je još nekoliko trenutaka promatrao, a zatim je
pogledao članak i pripadajuću fotografiju. Michael Fiske,
trideset godina. Doktorirao na Columbiji, a zatim završio
pravo na sveučilištu Virginia, gdje je bio glavni urednik
Pravne revije. Radio je kao glavni pravni pomoćnik suca
Thomasa Murphyja. Nema osumnjičenih, nema tragova,
osim činjenice da nije pronađena njegova lisnica. Danas više
nitko nije siguran. On čvrsto stisne novine, i dalje zagledan
u ne odviše oštru, depresivnu fotografiju ubijenog muškarca.
Nemoguće... Međutim, to moţe utvrditi samo na jedan način.
Ispričavši se, vratio se u ured, odakle je nazvao glavni ured
Vrhovnog suda.
— Gospodine, kod nas nema slučaja pod imenom Harms, ni
u redovnom rasporedu ni među IFP-ovima.
— Ali dobio sam poštansku potvrdu na kojoj stoji da vam je
podnesak dostavljen. — Glas s druge strane samo je ponovio
istu poruku.
— Nemate neki sustav praćenja pošte? — Uljudan odgovor
koji je dobio, Rideru se nikako nije dopao. On sada poviče: —
Rufus Harms trune u prokletom zatvoru, a vi niste u stanju
voditi računa čak ni o pošti! — Zatim bijesno spusti
slušalicu.
Negdje između dolaska na Sud i točke u kojoj se uvrštava
sluţbeni sustav, ţalba Rufusa Harmsa nekako je, izgleda,
nestala. Kao i Rufus Harms. Rider odjednom osjeti kako ga
obuzima ledena jeza.
Rider još jednom pogleda novine. A ubijen je i duţnosnik
Vrhovnog suda. Sve je izgledalo uţasno nategnuto, no tako je
izgledala i priča koju mu je iznio Rufus. U tom trenutku
sinulo mu je nešto još strasnije: Ako su ubili Rufusa i onog
mladog pravnika, neće ostati samo na tome. Ako je kod njih
ono što je Rider napisao u podnesku, znaju da je i on u

215
 kika☺crostuff.net

svemu odigrao veliku ulogu. A to znači da bi mogao biti

sljedeći na njihovu popisu.
No, hajde, reče samome sebi, to je obična paranoja. I tada
mu je napokon sve postalo jasno. Hrpa telefonskih poruka
koje je Sheila prikupila dok ga nije bilo. On ih je samo
letimično pogledao, javio se samo na pozive koji su mu se
činili najvaţnijima. Ime, to prokleto ime.
Prekopao je papire na stolu i pronašao ruţičaste poruke.
Grozničavo ih je pregledavao, traţio, traţio i na koncu, sve
tjeskobniji, rasuo papiriće sve dok nije pronašao što je traţio.
Sada pogleda ime, a krv mu se pomalo izgubi iz lica. Zvao ga
je Michael Fiske. Dvaput.
0, Bože moj. Obuzet pravom lavinom misli, vizijama u koji-
ma je vidio suprugu, stan na Floridi, odraslu djecu, sve one
godine naplativih sati. Proklet bio ako će čekati da dođu i do
njega. On uključi interfon i tajnici reče da se ne osjeća
najbolje, te da posjetitelju i gospodi koja će ubrzo doći
prenese novost i za njih se pobrine koliko moţe bolje.
— Danas se više ne vraćam — rekao joj je dok je jurio kroz
predvorje. Nadam se da ću se jednom vratiti. I to ne u lijesu,
doda još u sebi.
— U redu, gospodine Rider, čuvajte se.
Gotovo se nasmijao na te riječi. Prije odlaska iz ureda naz-
vao je kućni broj, no supruga nije bila kod kuće. Dok se
vozio, već je točno odlučio što će učiniti. Njih dvoje već su
razgovarali o tome kako bi mogli otići na odmor koncem
jeseni, moţda na otoke, uhvatiti još malo sunca i iskoristiti
toplu vodu prije pojave snijega i leda. Samo što bi ovaj put
mogli ostati malo duţe. Ušteđevinu će radije uloţiti u
preţivljavanje nego u pogled na floridske zalaske sunca koje
moţda nikada neće vidjeti.
Mogu se odvesti u Roanoke i redovnom linijom doputovati u
Washington ili Richmond. A odande mogu otići bilo kamo.
Supruzi će objasniti da mu je to jednostavno palo na pamet,
da se ponaša spontano, što je kod njega oduvijek
priţeljkivala. Dobri stari pouzdani Sam Rider. U ţivotu je

216
 kika☺crostuff.net

samo crnčio, plaćao račune, podizao djecu, volio ţenu i

nastojao usput tu i tamo ugrabiti koji sretni trenutak. Boţe,
već pišem vlastiti nekrolog, uvidi sada.
Neće moći pomoći Rufusu, no računao je da je tip sada već
ionako mrtav. Ţao mi je, Rufuse, pomisli. Ali tebi je sada
daleko bolje nego dok su te oni gadovi mučili na ovome
svijetu.
Zbog jedne iznenadne pomisli zamalo se zaustavio i okrenuo.
U uredu je ostavio kopije dokumenata koje je podnio sudu.
Treba li se vratiti? Na koncu je zaključio da njegov ţivot
vrijedi više od nekoliko običnih papira. Što bi sada s njima
uopće mogao?
Koncentrirao se na cestu. Od njegova ureda do kuće vodile
su uglavnom samo zavojite ceste, a usput su se vidjele ptice
te, tu i tamo, jelen ili medvjed. Takva izoliranost nije ga
mučila sve do sada. A sada ga je uţasavala. Kod kuće ima
sačmaricu kojom lovi prepelice. Da je barem sada uz njega.
Sada se našao pred oštrim zavojem na kojem ga je od stotinu
pedeset metara duboke provalije dijelila samo stara
zahrđala ograda. Kada je pritisnuo kočnicu kako bi usporio,
odjednom je ostao bez daha. Kočnice. Boţe moj, ne rade mi
kočnice! Već je počeo vrištati. No kočnice su tada
profunkcionirale. Nemoj sada puknuti, Sam, upozori samog
sebe. Već nekoliko minuta poslije skrenuo je posljednji put i
ugledao vlastiti poštanski sandučić. Za nekoliko trenutaka
auto je već bio u garaţi, pokraj ţenina auta.
Dok je prolazio pokraj njezina auta, načas je pogledao na su-
vozačevo mjesto. Učinilo mu se da su mu noge u tome
trenutku propale u beton. Ţena mu je leţala na prednjem
sjedalu, licem okrenuta nadolje. Čak i s tog mjesta Rider je
jasno vidio da joj iz rane na glavi curi krv. Bit će to
pretposljednja slika koju će upamtiti. Ruka ga je ščepala sa
straţnje strane, na lice mu pritisnula velik komad tkanine
natopljen sredstvom od kojeg je odmah osjetio mučninu.
Druga ruka nešto je gurnula u njegovu ruku. Kada je spustio
pogled iako su mu se oči već sklapale, odvjetnik je ugledao i

217
 kika☺crostuff.net

osjetio još topli pištolj koji su mu u ruku namještale dvije

ruke u gumenim rukavicama. Bio je to njegov vlastiti pištolj
koji je koristio za vjeţbanje. Njime su mu, postalo mu je
jasno, ubili ţenu. S obzirom na toplinu metala, ubili su je
čim se on pojavio na prilaznome putu. Bit će da su ga čekali.
On nagne glavu i zagleda se u hladne, bistre oči Victora
Tremainea, dok mu je lice sve više tonulo u područje
nesvjesnoga. Ubio ju je taj čovjek, no svi će okriviti samog
Ridera. Njemu će ionako biti svejedno. I on je mrtav. I nakon
te misli oči Samuela Ridera sklopile su se posljednji put.

34
Vozeći se George Washington Parkwayem juţno od Old
Town Alexandrije, Fiske ugleda biciklista koji je poput
fantoma promicao među nizom stabala uz asfaltnu
biciklističku stazu na riječnoj obali. Fiske blagim dodirom
laktom probudi Saru, koja mu je rekla gdje treba skrenuti s
autoceste. Ona ga načas pogleda. Dok su se vraćali, nisu
spominjali susret s njegovim ocem. Kao da su se prešutno
dogovorili da se neće baviti tom temom.
Prema Sarinim uputama, Fiske je skrenuo na još jednu as-
faltiranu cestu i skrenuo na pošljunčani put koji se strmo
spuštao do vode. Zaustavio se ispred malene brvnare koja je
onako uredna i strogo uređena odskakala od neurednog
okoliša koji se sastojao od drveća, grmlja i divljeg cvijeća.
Poput propovjednikove ţene na crkve-nome pikniku koji se
pretvorio u veliku svađu. Na preklopljenim zidnim daskama
nalazili su se nebrojeni slojevi bijele boje, skupljani tijekom
pedeset godina; kućica je imala i crne prozorske kapke, te
širok dimnjak od opeke boje terakote. Fiske je gledao kako
vjeverica juri telefonskim vodom, skače na krov i juri uz
dimnjak.
U jednome kutu imanja nalazila se lagerstremija u cvatu ko-
ja je izgledom i bojom kore podsjećala na jelenju koţu. Na
suprotnome kraju brvnare rasla je šestmetarska boţikovina,
crvenih bobica nalik na umjetne ukrase među tamnozelenim

218
 kika☺crostuff.net

lišćem. Između se nalazila ţivica od kurike, a tlo ispod bilo je

posuto raskošnocrvenim lišćem. Fiske je iza kuće uočio stube
koje su se spuštale do vode. Učinilo mu se da je dolje
primijetio i ljuljanje nekakvog jarbola. Potom je sa straţnjeg
sjedala uzeo čistu odjeću koju je pokupio iz stana, nakon
čega su izišli iz auta.
— Zgodna kuća — reče.
Sara se protegne i zijevne. — Kada sam dobila mjesto na
Sudu, doputovala sam kako bih pronašla smještaj. U
početku sam mislila da ću jednostavno unajmiti stan, ali
sam pronašla ovu kućicu i zaljubila se na prvi pogled. I tako
sam se vratila u Sjevernu Karolinu, prodala farmu i kupila
ovo.
— Vjerojatno nije bilo lako prodati mjesto na kojem si
odrasla. Ona odmahne galavom. — Jedina dva razloga zbog
kojih mi
je bila vaţna više nisu na ovome svijetu. Ostala je samo hrpa
zemlje s kojom nisam mogla ništa.
I dalje se protreţući, uputila se prema kući. — Skuhat ću
kavu. — Pogledavši na sat, sada zastenje. — Zakasnit ću na
usmenu argumentaciju. Trebala bih se javiti, no bojim se.
— Uvjeren sam da će shvatiti... s obzirom na okolnosti.
— Tako bi nekako trebalo biti, zar ne... — reče ona sum-
njičavim tonom.
Fiske je oklijevao. — Imaš li ovdje ikakvu kartu?
— Kakvu?
— Istočnog dijela Sjedinjenih Drţava.
Ona se na trenutak zamisli. — Pogledaj u pretincu u autu.
On odande izvadi zemljovid. Kada su ušli u kuću, ona upita:
— Sto traţiš?
— Razmišljam o onih tisuću tristo kilometara koje je prešao
Mikeov auto.
— Zanima te što je odavde udaljeno tisuću tristo kilometara?
— Ne, nego šesto pedeset. — Sara se doimala zbunjenom.
— On ili netko drugi morao se i vratiti.

219
 kika☺crostuff.net

— Ali mogao je prijeći i više manjih udaljenosti, po

stotinu-dvije ovamo ili onamo...
Fiske odmahne glavom. — Leš u prtljaţniku za vrućeg dana
nikako nije ugodan. A naišao sam na nekoliko takvih — reče
sumornim tonom.
Dok je ona u kuhinji pripremala kavu, Fiske pogleda kroz
prozor koji je gledao na rijeku. Odande je vidio drveni mol i
jedrilicu.
— Često jedriš?
— Običnu ili s mlijekom?
— Običnu.
Ona donese dvije šalice. — Ne kao nekoć. Ţivjela sam u Sje-
vernoj Karolini, gdje baš i nema prilika za uţivanje u vodi.
Malo pecanja s tatom, kupanje u obliţnjem jezercu. Ali na
Stanfordu sam se istinski zagrijala za jedrenje. Jer, nikad ne
znaš kako je nešto veliko dok ne vidiš Tihi ocean. Sve što
sam dotada doţivjela u usporedbi s njim upravo je
patuljasto.
— Nikada nisam bio ondje.
— Javi mi ako ikada odlučiš krenuti onamo. Mogla bih ti po-
kazati zanimljivosti. — Ona ukloni kosu iz očiju, natoči mu
kavu i doda šalicu.
— Stavit ću na popis — reče on ironično.
— Imam samo jednu kupaonicu, pa ćemo morati jedno po
jedno...
— Ti se tuširaj prva. Ja ću još malo proučavati kartu.
— Ako se ne spustim za dvadeset minuta, lupaj po vratima;
znači da sam vjerojatno zaspala pod tušem.
Fiske je gledao zemljovid, pijuckao kavu, ne govoreći ništa.
Ona zastane na stubama.
— Johne? — On podigne pogled. — Nadam se da ćeš mi ne-
kako oprostiti za ono sinoć. — Tada zastane, kao da
razmišlja o riječima koje je upravo izgovorila. — Problem je
u tome što mi se čini da nisam zasluţila da mi oprostiš.
Fiske odloţi šalicu i zagleda se u nju. Sunčevo je svjetlo kroz
prozor dopiralo pod draţesnim kutem, padalo joj na lice,

220
 kika☺crostuff.net

naglašavalo iskru u njezinim očima, senzualne rubove

usana. Kosa joj je bila ov-ješena od riječne vode i znoja. Ono
malo šminke odavno je postalo posve beţivotno, nalik na
mrlje na kapcima i obrazima, dok joj je cijelo tijelo bilo na
rubu iscrpljenosti. Ta je ţena posluţila kao izvor njegova
velikog, moţda i kataklizmičkog sukoba s ocem, čovjekom
kojeg oboţava. Fiske se i unatoč tome morao opirati porivu
da joj svuče odjeću i na licu mjesta, na podu, legne uz nju.
— Svi zasluţuju da im se oprosti — reče na koncu, a zatim
se ponovno zagleda u kartu.
Dok se Sara tuširala, Fiske je otišao u sobu u koju se dolazilo
iz kuhinje. Bilo je očito da je koristi kao svojevrsni kućni
ured, budući da su se u njoj nalazili radni stol, računalo,
polica prepuna pravnih knjiga, te printer. On raširi kartu na
stolu. Pri dnu je pronašao mjerilo, a zatim je u jednoj od
ladica u stolu pronašao i ravnalo. Krenuvši od Washingtona,
iscrtao je linije prema sjeveru, zapadu i jugu, a zatim spojio
krajnje točke. Istok nije ni pogledao, jer bi se nakon šesto
pedeset kilometara već našao duboko u Atlantiku. Sastavio
je popis saveznih drţava koje su se našle u tom
provizornome krugu, podig-nuo slušalicu i zatraţio
informacije. Već nakon nekoliko minuta razgovarao je s
duţnosnikom Savezne uprave za zatvore. Sugovorniku je dao
prezime Harms, kao i opis šireg geografskog područja unutar
kojeg bi se mogao nalaziti. Fiskeu je palo na pamet da je
njegov brat moţda išao posjetiti Harmsa. U tom slučaju bilo
bi lakše objasniti i Michaelov poziv bratu u kojem je traţio
savjet. John Fiske o zatvorima zna daleko više od mlađeg
brata.
Kada se duţnosnik vratio na liniju s rezultatima pretrage,
Fiske je osjetio kako ga obuzima malodušnost. — Sigurni ste
da tog prezimena nema u saveznim zatvorima s navedenog
područja?
— Krug sam čak i proširio za gotovo tristo kilometara.
— A kakva je situacija u drţavnim zatvorima?

221
 kika☺crostuff.net

— Mogu vam dati brojeve za sve savezne drţave. Njih ćete

morati kontaktirati odvojeno. Znate koje su drţave u tom
krugu?
Fiske pogleda kartu i izdiktira popis. Barem
četrnaest-petna-est saveznih drţava. Fiske zapiše telefonske
brojeve i spusti slušalicu.
Nakon još nekoliko trenutaka razmišljanja, odlučio je prov-
jeriti poruke kod kuće i u uredu. Među ostalima, zvala ga je
agentica osiguravajućeg društva. Fiske je nazove u
Washington.
— Uţasno mi je ţao, gospodine Fiske... U novinama sam
pročitala vijest o vašem bratu — reče ţena.
— Nisam znao da je moj brat imao ţivotno osiguranje.
— Korisnici za to katkada i ne znaju. Štoviše, naša duţnost i
nije obavijestiti ih, čak i ako znamo za osiguranikovu smrt.
Iskreno govoreći, osiguravatelji se baš i neće pretjerano
truditi da pronađu ljude kojima trebaju nešto isplatiti.
— Zašto ste me onda nazvali?
— Jer me Michaelova smrt uţasnula.
— Kada je sklopio ugovor?
— Prije pribliţno pola godine.
— Nije imao ni ţenu ni djecu. Zašto mu je trebalo
osiguranje?
— Eto, upravo vas zato zovem. Rekao je da u slučaju da mu
se nešto dogodi ţeli da novac pripadne vama.

Fiske osjeti kako mu se steţe grlo i na trenutak odmakne

slušalicu od uha. — Našim bi roditeljima novac koristio
daleko više nego meni — uspio je na koncu reći.
— Rekao mi je da ćete novac vjerojatno dati njima, ali ţelio
je da barem dio iskoristite i vi sami. I činilo mu se da ćete se
s time snaći bolje nego vaši roditelji.
— Tako, znači... 0 koliko je novca riječ?
— Pola milijuna dolara. — Pročitala mu je njegovu adresu,
kako bi potvrdila da je i dalje točna. — Mogu vam samo reći
da ispisujem mnogobrojne police, mnogim ljudima i iz

222
 kika☺crostuff.net

nebrojenih razloga, od kojih su neki dobri, a neki drugi baš i

nisu pozitivni, no samo za slučaj da to još niste uvidjeli, brat
vas je uţasno volio. Voljela bih kada bih bila tako bliska sa
svojim bratom.
Kada je spustio slušalicu, Fiske je uvidio da nije na rubu su-
za. U tom trenutku radije bi šakom probio zid.
Sada je ipak ustao, spremio popis u dţep i izišao, te se spus-
tio stubama, pokraj visokog rogoza s jedne i širokog područja
paprati s druge strane, te je tako došao do malenoga mola.
Nebo je bilo plavo, s tek pokojim oblačićem, povjetarac je
najavljivao ugodan dan, dok sparine barem zasada nije bilo.
On pogleda prema sjeveru, prema četverostrukome nizu po
milijun dolara vrijednih spojenih kuća na vanjskome
prstenu Old Town Alexandrije, a zatim i dugačak most
Woodrowa Wilsona. Na suprotnoj je strani vode razabirao
obalu Marylanda, zrcalni odraz drvećem obrubljene
virginijske obale. U tom trenutku preletio ga je mlazni
zrakoplov, spuštenog stajnog trapa, spreman za spuštanje
na aerodrom National, udaljen tek koji kilometar. Trup mu
je bio toliko blizu da mu se činilo da bi ga mogao pogoditi i
kamenom.
Kada se zrakoplov udaljio i kada je ponovno zavladala tišina,
doskočio je na pramac jedrilice. Plovilo se pod njim blago
ljuljalo; sunce mu je milovalo lice. Sjeo je i naslonio glavu na
jarbol, udahnuo miris skupljenog jedra i zatvorio oči. Tako je
očajnički umoran.
— Čini mi se da si se odlično smjestio.
Trgnuvši se, Fiske pogleda uokolo, a zatim se napokon ok-
rene prema molu i na njemu ugleda Saru. Na sebi je imala
crni kostim. Ispod vrata je provirivala bijela svilena bluza,
ispod koje se nazirala malena biserna ogrlica. Kosa joj je bila
svezana u jednostavnu punđu, dok se na licu vidio tek tračak
šminke i blijedocrvenog ruţa.
Ona se nasmiješi. — Ţao mi je što sam te morala probuditi.
Tako si mirno spavao.

223
 kika☺crostuff.net

— Već me dugo gledaš? — upita Fiske, a zatim se upita

zašto je to uopće pitao.
— Dovoljno dugo. Sada se moţeš otuširati.
On ustane i vrati se na mol. — Zgodna jedrilica.
— Sreća što je obala ovdje strma. Ne moram je drţati u ma-
rini. Jednom moţemo isploviti, ako ţeliš. Još ima vremena
do zimske konzervacije.
— Moţda jednom...
Prošao je pokraj nje i uputio se prema kući.
— Johne...? — on se osvrne. Ona poloţi ruku na ogradu stu-
ba i pogleda jedrilicu, kao da se nada da će iz njezina mira
nekako izvući komad spokoja.
— Čak i ako mi to bude posljednje što ću učiniti u ţivotu,
iz-gladit ću stvar s tvojim ocem — reče.
— To je moj problem. Ne moraš ništa poduzimati.
— Da, Johne, moram — reče ona odlučno.
Pola sata poslije Fiske je autom izišao na usku cestu koja
vodi do autoputa. Zbog dva crna automobila koja su ispred
njih uključila rotir-ke, Fiske je naglo zakočio. Sara krikne.
Fiske iskoči iz auta. Zaustavio se čim je ugledao pištolje
usmjerene prema sebi.
— Ruke uvis! — poviče jedan od muškaraca. Fiske ga odmah
posluša.
Sara je izišla iz auta upravo na vrijeme da vidi kako iz jed-
nog auta izlazi Perkins, a iz drugog agent McKenna.
Perkins uto uoči Saru. — Spremite pištolje — reče onoj
dvojici u odijelima.
McKenna tada zagrmi: — Ovi su ljudi pod mojim, a ne vašim
zapovjedništvom. Oruţje će spremiti isključivo na moj nalog.
— McKenna tada stane točno ispred Fiskea.
— Sve u redu, Sara? — upita Perkins.
— Naravno. Što se, dovraga, događa?
— Ostavio sam ti hitnu poruku.
— Nisam preslušala poruke. Što se dogodilo?
McKenna uto ugleda sačmaricu na straţnjem sjedalu. Sada i
on izvadi pištolj i usmjeri ga prema Fiskeu. Još nekoliko

224
 kika☺crostuff.net

trenutaka pomno je promatrao Fiskeovo ozlijeđeno lice. —

Ovaj muškarac drţi vas protiv vaše volje? — upita McKenna
Saru.
— Moţete sada prekinuti ta dramatična sranja? — reče Fis-
ke. Čim je spustio ruke, McKenna ga je šakom raspalio po
trbuhu. Fiske padne na koljena, hvatajući zrak. Sara dojuri
do njega i pomogne mu da sjedne i nasloni se na
automobilski kotač.
— Ruke uvis dok dama ne odgovori na pitanje — McKenna
se nagne i grubim pokretom podigne Fiskeove ruke. — Drţi
proklete ruke u zraku!
Sara tada poviče: — Ne, za ime svijeta, nije me oteo. Presta-
nite! Ostavite ga na miru! — Zatim odgurne McKenninu
ruku.
Uto im se pribliţi Perkins. — Agente McKenna... — započne,
no McKenna ga samo prekine ledenim pogledom.
— U autu ima sačmaricu — reče McKenna. — Ako svoje lju-
de ţelite izlagati opasnosti, nemam ništa protiv. Ali ja tako
ne radim.
U tom trenutku pokraj njih se zaustavio još jedan auto, a iz
njega su izišli Chandler i dvojica uniformiranih virginijskih
policajaca, s pištoljem u ruci.
— Svi ruke u vis i ni makac! — zagrmi Chandler. McKenna
se osvrne. — Reci ljudima da spreme oruţje, Cha-
ndleru. Situacija je pod nadzorom.
Chandler se nađe na korak od McKenne. — Svojim ljudima
odmah naredite da spreme oruţje, McKenna. Istog trena, jer
će vas ovi policajci na licu mjesta uhititi zbog napada i
fizičkog nasilja. — McKenna se nije ni pomaknuo. Chandler
mu se unese u lice. — Odmah, specijalni agente Warrene
McKenna, jer ćete inače iz virginij-skog zatvora zvati pravog
zastupnika FBI-a. Doista ţelite da vam to unesu u dosje?
Ovaj na koncu popusti. — Spremite oruţje — naloţi McKen-
na svojim ljudima.
— A sada se nosite od njega — naredi Chandler.

225
 kika☺crostuff.net

McKenna se krajnje polagano udalji od Fiskea, koračajući

unatrag, ne odvajajući bijesan pogled od Chandlerovih očiju.
Chandler klekne i ščepa Fiskea za rame. — Johne... sve u
redu?
Fiske kimne s bolnim izrazom na licu, ne odvajajući pogled
od McKenne.
— Hoće li nam netko, molim vas, reći što se događa? — po-
viče Sara.
— Ubijen je Steven Wright — reče Chandler.

35
Koliba se nalazila usred guste šume u izoliranome dijelu
jugozapadne Pennsylvanije, na mjestu na kojem se usijeca u
Zapadnu Virginiju. Blatna staza s dubokim tragovima
kotača bila je jedini put do tog mjesta. Josh se pojavi na
ulaznim vratima; za pojasom je imao devetmilimetarski
pištolj, dok su mu za čizme bili zalijepljeni crvena ilovača i
borove iglice. Kamionet je stajao pod gustom krošnjom
visokog oraha, no Josh ga je prekrio još i kamuflaţnom
mreţom. Najviše se brinuo da bi ga netko mogao vidjeti iz
zraka. Nasreću, noći su još bile tople. Nije se mogao izloţiti
opasnosti i zapaliti vatru; čovjek ne moţe nadzirati smjer
kretanja dima.
Rufus je sjedio na podu; široka leđa naslonio je na zid, dok
mu je u krilu leţala Biblija. Pio je gazirani sok, dok su uz
njega leţali ostaci objeda. U međuvremenu je bio odjenuo
nešto od odjeće koju mu je donio brat.
— Sve u redu?
— Osim nas, ovdje su samo vjeverice. Kako se osjećaš?
— Sretan sam k'o vrag i vraški se bojim. — Rufus odmahne
glavom i nasmiješi se. — Lijepo je biti slobodan, sjediti i piti
coca-co-lu, u svakom trenutku ne brinuti da bi me netko
mogao zaskočiti i ubiti me.
— Čuvari ili drugi zatvorenici?
— A što misliš?

226
 kika☺crostuff.net

— I jedni i drugi, čini mi se. I ja sam neko vrijeme bio iza

rešetaka, znaš. Nas dvojica vjerojatno bismo mogli napisati
knjigu.
— Koliko ćemo ostati u ovoj šumi?
— Dva-tri dana. Neka se stvar malo smiri. A onda idemo da-
lje, prema Meksiku. Dobro ćemo ţivjeti za deset puta manje
novca. Bio sam nekoliko puta nakon rata. Ondje ţivi
nekolicina mojih starih kompića iz vojske. Pomoći će nam da
uđemo i da se smjestimo. Pronaći će nam brodić, pa ćemo
malo ribariti, ţivjeti na obali. Moţe?
— Ja bih bio i za ţivot u kanalizaciji. — Rufus ustane. —
Nešto te ţelim pitati...
Njegov se brat nasloni na zid i počne dţepnim noţićem rezati
jabuku. — Slušam.
— Kamionet ti je bio prepun hrane, u njemu si imao dvije
puške, a nosiš i taj pištolj. Plus odjeća koju nosim...
— I?
— To si sve slučajno ponio kada si me posjetio?
Josh proguta krišku jabuke. — Moram nešto jesti. A to znači
da moram ići u prodavaonicu hrane, zar ne?
— Ali nisi kupio ništa pokvarljivo, ni mlijeko ni jaja ni nešto
slično. Samo konzerve i kutije.
— I u vojsci sam jeo iz konzerve. Bit će da sam jednostavno
zavolio gotova jela.
— I kod sebe uvijek imaš puške?
— Moţda sam i dalje zeznut u glavi od Vijetnama, moţda
imam nekakav sindrom...
Rufus potegne košulju veličine plahte. — Moje veličine baš i
nema u običnim prodavaonicama. Došao si s planom, zar ne?
Već si znao da ćeš me izvući...
Josh dovrši jabuku i baci ostatak kroz otvoreni prozor. Tek
nakon što je mokre ruke obrisao o traperice, okrenuo se
prema bratu.
— Čuj, Rufuse, nikad mi nije bilo jasno zašto si ubio onu ma-
lu. Ali znao sam da tada nisi mogao biti pri sebi. Kada sam
dobio ono pismo od Vojske, sinulo mi je da bi u tome moglo

227
 kika☺crostuff.net

biti nečega. Nisam znao da je to samo paravan za nešto što

su ti učinili. No činjenica je da ljudi danas lude i čine razna
sranja, pa ih zatvaraju u ludnice, a kada im se stanje
popravi, jednostavno ih puštaju.Ti si u zatvoru bio dvadeset
pet godina, za nešto što, znam sigurno, uopće nisi
namjeravao učiniti. Recimo samo da sam na sebe preuzeo
duţnost da to prekinem, jer sam zaključio da je bilo dosta.
Odgulio si svoje, znaš, odradio dug društvu... Bilo je vrijeme
da izađeš, a ja sam ti samo htio donijeti ključ. Da nisi htio
poći, namjeravao sam te natjerati da se predomisliš. Ti reci
da sam pogriješio ili da sam učinio dobru stvar, meni je sve-
jedno. Jednostavno sam to odlučio učiniti.
Braća su se tako, bez riječi, gledala još najmanje minutu.
— Dobar si brat, Josh.
— Još kako.
Rufus ponovno sjedne na pod i uzme Bibliju, polagano
okrećući stranice sve dok nije došao do ţeljenog dijela. Josh
ga je promatrao.
— I nakon toliko vremena i dalje čitaš te stvari?
Rufus podigne pogled prema njemu. — Citat ću cjjeli ţivot.
Josh samo prijezirno otpuhne. — Radi što hoćeš, ali, ako
mene pitaš, nije baš pametno gubiti toliko vremena...
Rufus ga je samo nepomično promatrao. — Boţja riječ
odrţala me na ţivotu. To nikako nije gubljenje vremena.
Josh odmahne glavom, pogleda kroz prozor, a zatim ponovno
Rufusa. Zatim dodirne drţak pištolja. — Ovo je Bog. Ili noţ,
ili dinamit ili stav koji ne dopušta da se po meni piša. A ne
neka sveta knjiga puna ljudi koji se ubijaju, ljudi koji
uzimaju tuđe ţene, svih mogućih i nemogućih grjehova...
— Čovjekovih, ne Boţjih grjehova.
— Nije te oslobodio Bog. Oslobodio sam te ja.
— Bog te poslao, Josh. Njegova je volja svugdje.
— Ţeliš reći da me Bog natjerao da dođem po tebe?
— Zašto si došao?
— Rekao sam ti. Da te izvučem.
— Jer me voliš?

228
 kika☺crostuff.net

Činilo se da je Josh pomalo zatečen. — Da — odgovori.

— To je Boţja volja, Josh. Voliš me, pomaţeš mi. Bog tako
funkcionira.
Josh odmahne glavom i odvrati pogled. Rufus se vrati
čitanju.
U tom trenutku kriještavim se zvukom oglasio Joshov prije-
nosni policijski skener, koji je bio postavio na pod, uz radio.
Josh je na njemu uspio pronaći radijsku postaju iz
jugozapadne Virginije na kojoj bi se mogle pojaviti vijesti o
Rufusovu bijegu.
— Još čuješ svoje ime na policijskim frekvencijama? — upita
Josh.
Rufus Harms spominjao se u vijestima dan ranije. Vojne
vlasti priopćile su samo da je Harms osuđen za ubojstvo i da
je u zatvoru bio sklon nasilju. Pobjegao je uz pomoć brata,
također opasne osobe. U izvještaju su upotrijebljene
uobičajene fraze o tome kako se vjeruje da su obojica i
naoruţani i opasni. U prijevodu: Nitko se ne bi trebao čuditi,
niti pitati kada predstavnici vlasti dovuku njihova tijela.
— Nešto malo — odgovori Rufus. — Traţe na jugu, kao što si
i pretpostavio.
I u tom trenutku na radiju su počele poslijepodnevne vijesti.
Prve dvije vijesti ni jednom ni drugom nisu značile ništa.
Treća je bila tek pristigla informacija zbog koje su se i
jedan i drugi zapiljili u aparat. Josh mu brzo priđe i pojača
zvuk. Vijest je bila kratka i kada je završila, Josh isključi
radio. — Rider i njegova ţena — reče.
— Sve su namjestili tako da izgleda kao da je ubio prvo nju,
pa onda sebe — doda Rufus, koji je u nevjerici polagano
odmahivao glavom. — Posjetila su me samo dvojica. Obojica
su sada mrtvi.
Josh se zagleda u brata. Točno je znao što ţeli reći. —
Rufu-se, ne moţeš ih vratiti u ţivot. Nijednog ni drugog.
— Ja sam kriv što su mrtvi. Jer su mi pokušali pomoći. A
Ri-derova ţena o svemu nije imala pojma...
— Od malog Fiskea nisi traţio da dođe u zatvor.

229
 kika☺crostuff.net

— Ali zvao sam Samuela. Da nije bilo mene, bio bi ţiv.

— To ti je dugovao, Rufuse. Sto misliš, zašto je uopće došao?
Mučila ga je krivnja. Znao je da se onda nije zaloţio koliko je
trebao. Sada je to nastojao nadoknaditi.
— Ali ipak je mrtav, zar ne? Zbog mene.
— Čak i ako je tako, ne moţeš ništa.
Rufus ga pogleda: — Mogu se pobrinuti da njegova smrt ne
bude uzaludna. Meni su oduzeli najveći dio ţivota. A sada su
ubili i ove ljude. Kaţeš da će nam u Meksiku biti dobro, ali
oni nas neće prestati traţiti. Nikada. Vic Tremaine lud je sto
posto. Dovoljno je da mu vidiš pogled. Stari me Vic sve ove
godine pokušava srediti. Vjerojatno mu se čini da mu se sada
ukazala prava prilika. Da nas obojicu napuni olovom.
— Ako nas vojska dohvati prije policije, nema sumnje da će
pucati dok ne ostanu bez metaka — sloţi se Josh. Zatim
izvadi kutiju Pali Malla i pripali cigaretu, optuhujući dim
prema suprotnoj strani prostorije. — Ali i ja znam pucati.
Barem ćemo im pruţiti pošten otpor.
Rufus je samo tvrdokorno odmahivao glavom. — Nitko se ne
bi smio nekaţnjeno izvući nakon onoga što su učinili.
Josh otrese pepeo na pod i zagleda se u njega. — A što ćeš
točno poduzeti? Otići na policiju i reći: "Čujte, dečki, moram
vam nešto ispričati. Pomognite lijepo ovom crncu da u zatvor
strpa velike
bijele face"? — Josh izvadi cigaretu iz usta i pljune na
zemljani pod.
— Dovraga, Rufuse...
— Moram se dokopati tog pisma koje je poslala Vojska.
— A gdje si ga ostavio?
— Sakrio sam ga u ćeliji.
— No, da, u zatvor se posve sigurno ne vraćamo. Samo po-
kušaj, pa ću te osobno ustrijeliti.
— Ne vraćam se u Fort Jackson.
— A što ćemo onda?
— Samuel je bio odvjetnik. Odvjetnici uvijek rade kopije
dokumenata.

230
 kika☺crostuff.net

Josh uzdigne obrve. — Ţeliš otići u Riderov ured?

— Moramo, Josh.
Josh je popušio cigaretu do filtera i odgovorio tek nakon to-
ga. — Ja ne moram ništa, Rufuse. Traţi te cjelokupna
američka vojska. Kao i mene. A baš se ne moţeš samo tako
izgubiti u okolini. Dovraga, uz tebe bi i George Foreman
izgledao kao nekakva curica.
— Ipak, to moramo učiniti, Josh. Barem ja. Ako se
domog-nem tog pisma, moţda bih mogao doći do nekoga tko
bi nam mogao pomoći. Moţda napisati još jedno pismo Sudu.
— Da, kako nam je to samo koristilo prošli puta. Svi ti vaţni
suci odmah su ti dotrčali u pomoć, zar ne?
— Nije vaţno ako ne ţeliš poći, Josh. Ali ja to moram učiniti.
— A Meksiko? Dovraga, Rufuse, pa slobodan si. Zasada. Ako
pokušamo nešto čeprkati, vratit će te u zatvor ili moţda, još
vjerojatnije, prvo ustrijeliti. Moramo ići dok još imamo
izgleda, čovječe.
— Ţelim biti slobodan. Ali ne mogu sve ostaviti na ovome.
Ako sada odem u Meksiko, umrijet ću od griţnje savjesti, ako
me Bog ne pozove prije toga.
— Griţnje savjesti? Bez razloga si odleţao dvadeset pet go-
dina. Kada umreš, ideš u raj i sjedit ćeš Bogu u krilu. To ti je
sigurno.
— Ne vrijedi, Josh... Neću se predomisliti.
Josh ponovno pljune i pogleda kroz prljavi, napukli prozor.
— Lud si, totalno lud. Zatvor te trajno sjebao. Dovraga!
— Moţda sam lud.
Josh je bijesno piljio u njega. — Gdje je, dovraga, Riderov
ured?
— Na oko pola sata od Blacksburga. Ne znam ništa više. Ne
bi trebalo biti teško doznati gdje je točno.
— Ondje je sve vjerojatno puno murjaka.
— Moţda i nije, ako misle da je Samuel ubio i ţenu i sebe.
— Sranje. — Josh svom snagom nogom raspali po zidu, a
zatim se obrati bratu. — U redu, pričekat ćemo da padne
noć, a zatim krenuti.

231
 kika☺crostuff.net

— Hvala, Josh.
— Nemoj mi zahvaljivati što ćemo obojica poginuti. Takva
mi hvala stvarno ne treba.

36
Zastava na zgradi Vrhovnog suda Sjedinjenih Drţava bila je
istaknuta na pola koplja. Novinski, televizijski i radijski iz-
vještaji širom zemlje bili su prepuni informacija o dvojici ubi-
jenih duţnosnika Suda. Telefoni u sudskom Uredu za
informacije uopće nisu prestajali zvoniti. U susjednoj
novinarskoj prostoriji moglo se samo stajati. Vodeće
televizijske i radijske postaje izvještavale su uţivo s mjesta
događaja iz prizemlja zgrade. Policija Vrhovnoga suda, uz
potporu pedesetorice pripadnika washingtonske policije, Na-
cionalne garde i agenata FBI-a, okruţila je zgradu suda.
U skrovitim hodnicima ispred ureda pojedinih sudaca vrz-
male su se hrpe ljudi koji su nervozno razgovarali. Većina
sudaca zatočila se u svoje urede, jedva preţivjevši sjednice
posvećene usmenoj argumentaciji, u mislima daleko od
odvjetnika i pitanja koja su ovi iznosili. Mlada lica sudskih
pomoćnika također su odraţavala uţas izazvan ubojstvima.
Malena soba u prizemlju koja se inače koristila za
konferen-cijske sastanke sudaca bila je prepuna. Zidovi su
bili pokriveni tamnim drvom i prepuni polica s uvezenim
odlukama koje je Sud donio u proteklih dvije stotine godina.
Najednom se zidu nalazio i kamin, u kojem tog toplog dana
nije bilo vatre. Sa stropa je visio veliki luster. Ramsey je
sjedio na čelu stola. Sutkinja Knight i sudac Murphy sjedili
su na uobičajenim mjestima.
Dok je pogled sutkinje Knight sijevao s jedne na drugu
stranu, Murphy, koji se poigravao starim dţepnim satom na
lančiću prevučenom preko pozamašnog struka, nepomično je
gledao prema dolje. Nazočni su bili i Chandler, Fiske,
Perkins, Ron Klaus i McKenna. Fiske i McKenna povremeno
su se pogledavali, no Fiske se pritom ipak obuzdavao.

232
 kika☺crostuff.net

Wrighta su pronašli u parku, šest ulica od stana u Capitol

Hillsu, s jednom jedinom ranom u glavi. Kao i u slučaju
Michaela Fiskea, ni on nije imao novčarku. Na prvi pogled,
motiv je bila pljačka, no nitko od nazočnih nije bio spreman
prihvatiti tako jednostavno rješenje. Prve su indikacije
ukazivale na to da je Wright ubijen između pola noći i dva
iza ponoći.
Tijekom voţnje do Suda, Chandler je Fiskea upoznao s naj-
novijim događajima. Poţurio je obdukciju na tijelu Michaela
Fiskea, iako još čeka sluţbeni izvještaj o točnome trenutku
smrti. Uzrok smrti Michaela Fiskea, međutim, posve je
izvjesno bio onaj jedan metak u glavi. Chandler je došao i do
Wal-Marta u sjevernome dijelu Virginije u kojem je Fiske bio
na servisu, ali ondje im nitko nije mogao pruţiti ništa
korisno.
Fiskeu je sinulo nešto zbog čega su on i Chandler skrenuli s
izravnog puta do Suda: vratili su se do policijskog
parkirališta kako bi još jednom pogledali Michaelovu Hondu.
Fiske je pregledao dţepove na naslonu prednjih sjedala.
— Ondje je drţao kartu, oduvijek. Uvijek se nekako opsjed-
nuto bojao mogućnosti da se negdje izgubi. Prije nego što bi
krenuo na put, morao je točno proučiti i ucrtati rutu. Ovdje
nema karte, ali imamo ovo. — On izvadi dva ţuta
samoljepljiva papirića koje je pronašao na dnu jednog od
dţepova. Na njima su bili ispisani nazivi autocesta i lokalnih
prometnica — smjerovi i upute, s obzirom na izblijed-jelost
tragova tinte, za neko davno putovanje.
Chandler pogleda ţute papiriće. — Zašto bi mu oduzeli
kartu?
— Na njoj je sigurno imao sve upute.
— Znači da su kilometri imali određene veze s njegovom
smrću.
Fiske je još nekoliko trenutaka oklijevao, razmišljajući o to-
me bi li Chandleru trebao spomenuti Harmsovu ţalbu.
Odavanje te informacije otvorit će pravu konzervu s crvima s

233
 kika☺crostuff.net

kojom se sada ipak ne moţe nositi. — Moguće — reče na

koncu.
Nakon toga on i Chandler odvezli su se na Sud.
Sada su svi sjedili u konferencijskoj sobi i pogledavali se. Ne
otkrivajući kako je došao do tih podataka, Chandler je
nazočne izvijestio kako je netko večer ranije provalio u stan
Michaela Fiskea.
— U vašim smo rukama, detektive Chandler — reče Ram-
sey. — Iako mi se sada čini vjerojatnijim da se neki luđak iz
osvete namjerio na Sud, nego da sve to ima veze s nekim
slučajem na kojem je radio Michael.
McKenna reče: — Ţelio bih vas izvijestiti da je FBI ovome
slučaju dodijelio stotinu agenata. Osim toga, organizirali
smo zaštitu sudaca u trajanju od dvadeset četiri sata na dan.
— A njihovi pomoćnici? — upita Fiske. — Netko ubija njih, a
ne suce.
U tom se trenutku umiješao Chandler. — Prikupio sam ad-
rese svih sudskih pomoćnika. Pojačao sam patrole u tim
dijelovima grada. Većina ih ţivi na Capitol Hillu, u blizini
Suda. Svima smo ponudili smještaj u mjesnom hotelu u
kojem im je na raspolaganju puna i cjelodnevna zaštita. Od
jednog od naših stručnjaka zatraţio sam da 8 pomoćnicima
razgovara o samozaštiti, o tome da pripaze na sumnjive
osobe, da izbjegavaju samostalne izlaske noću i slične stvari.
— Sada na trenutak pogleda uokolo. — Usput, gdje je
Dellasandro?
— Koordinira nove sigurnosne mjere — objavi Klaus. — Još
nikada nije bio tako zabrinut. Čini mi se da je ovo shvatio
kao osobni napad.
— Na Sudu sam već gotovo trideset tri godine i ni u jednom
trenutku nisam pomislio da ću doţivjeti nešto slično ovome
— reče tuţnim glasom sudac Murphy.
— Nitko nije očekivao takvo što, Tommy — reče energičnim
glasom sutkinja Knight. Zatim značajno pogleda Chandlera.
— I nemate baš nikakve tragove?

234
 kika☺crostuff.net

— Ne bih baš tako rekao. Imamo nekoliko indicija. Pritom

mislim na ubojstvo Michaela Fiskea. U Wrightovu je slučaju
još prerano za takve ocjene.
— Ali drţite da su slučajevi povezani? — upita Ramsey.
— 0 tome još uistinu nemam nikakav stav.
— Što nam preporučujete?
— Da nastavite raditi kao i obično. Ako je to djelo nekog lu-
đaka koji ţeli poremetiti rad Suda, prekidom rada skrenuli
biste vodu na njegov mlin.
— Ili bismo mogli dodatno razljutiti osobu koja to radi, zbog
čega bi mogao ponovno nekoga ubiti — reče sutkinja Knight.
— To je uvijek moguće, sutkinjo Knight — prizna Chandler.
— Ali ne bih rekao da će neki postupak Suda, nešto što učini
ili ne učini, nekako utjecati na to. Ako su ovi slučajevi uopće
povezani. — On sada pogleda Ramseyja. — Čini mi se da bi
bilo korisno promotri

ti slučajeve koji su bili povezani s obojicom ubijenih

duţnosnika, tek tako da prijeđemo sve mogućnosti. Znam da
je teorija nategnuta, ali poslije bih mogao ţaliti ako se ne
pozabavim i time.
— Posve razumijem...
Chandler se obrati sucu Murphyju. — Hoćete li vi i vaši os-
tali pomoćnici još biti na raspolaganju u toku dana, kako
bismo razmotrili slučajeve na kojima je radio Michael Fiske?
— Da — odgovori Murphy kratko.
— I bio bih zahvalan kada biste svi popričali s ostalim
sucima, u nastojanju da odredite je li neki od slučajeva na
kojima ste u posljednje vrijeme radili mogao izazvati takvu
reakciju — reče Chandler.
Sutkinja Knight pogleda ga i odmahne glavom. — Detektive
Chandler, mnogi od slučajeva na kojima radimo u ljudima
pobuđuju duboke i snaţne emocije. Ne znamo čak ni odakle
početi.
— To mi je jasno. Vjerojatno ste imali sreće što nitko nije
pokušao nešto slično još i ranije.

235
 kika☺crostuff.net

— Ako ţelite da nastavimo normalno raditi, tada pretposta-

vljam da ćemo danas odrţati večeru u čast suca Wilkinsona
— reče sutkinja Knight.
Murphy se uspravi u naslonjaču, već prosvjedujući. — Beth,
ako ništa drugo, čini mi se da bi ubojstvo dvojice zaposlenika
Suda na-lagalo odlaganje večere.
— To je lako reći, Tommy, ali ti nisi planirao cijeli događaj.
Ja sam sve planirala. Kennethu Wilkinsonu je osamdeset
pet godina i ima rak gušterače. Koliko god trenutak bio
nezgodan, neću se izlagati opasnosti od odgađanja. Njemu je
ovo iznimno vaţno.
— Kao i tebi, zar ne, Beth? — reče Ramsey. — I tvojem
muţu?
— Tako je. Ponovno ćemo raspravljati o pravnoj etici,
Ha-rolde? Pred svim ovim ljudima?
— Nećemo — reče on. — Znaš što mislim o tome.
— Da, znam, i zato ćemo odrţati večeru.
Fiskea je ta mala rasprava upravo opčinila. Činilo mu se da
je na Ramseyjevu licu uočio tračak osmijeha kada je
predsjednik rekao: — U redu, Beth. Ne bih pokušao
promijeniti tvoj stav ni u vaţnim stvarima, a kamoli u
nečemu što je na granici trivijalnoga.

37
Tremaine je spustio vojni helikopter na livadu. Dok je elisa
usporavala, on i Rayfield pogledali su automobil parkiran na
rubu šume. Izišli su, pognuta tijela prošli ispod elisa i
krenuli prema vozilu. Kada su došli do njega, Rayfield je sjeo
na suvozačko mjesto, a Tremaine straga.
— Drago mi je da ste uspjeli doći — reče muškarac koji je
sjedio za upravljačem, okrenuvši se prema Rayfieldu.
Pukovnik ga pogleda razjapljenih usta. — Što se tebi
dogodilo?
Modrice su u središnjem dijelu bile ljubičaste, na rubovima
ţućkaste. Jedna se nalazila neposredno desno od oka, dvije
se širile od ovratnika.

236
 kika☺crostuff.net

— Fiske — odgovori ovaj.

— Fiske? Pa on je mrtav.
— Njegov brat, John — reče ovaj nestrpljivo. — Uhvatio me
u bratovu stanu.
— Je li te prepoznao?
— Imao sam masku.
— Što je radio u bratovu stanu?
— Isto što i ja, traţio nešto na temelju čega bi policija mogla
doći do istine.
— Je li što pronašao?
— Nije imao što. Već smo uzeli Fiskeov laptop. — Sada pog-
leda Tremainea. — A ti si mu iz auta uzeo aktovku prije
nego što si ga ubio, zar ne? — Tremaine kimne. — Gdje je?
— upita onaj muškarac.
— Od nje je ostala samo hrpa pepela.
— Izvrsno.
— Taj je brat problematičan? — upita sada Rayfield.
— Moguće. Bivši policajac. On i jedna ţenska sa suda
njuškaju uokolo. Pomaţe detektivu s istragom o ubojstvima.
Rayfield se trgne. — Ubojstvima? Ima više ubojstava?
— Steven Wright.
— Što se, dovraga, događa? — upita odlučnim tonom
Rayfield.
— Wright je vidio kako netko izlazi iz ureda Michaela Fis-
kea. Usto je i čuo nešto što nije trebao čuti. Nismo se mogli
pouzdati u to da će šutjeti, pa sam ga morao izvući iz zgrade
i ubiti. To je sada sređeno.
— Jesi li ti poludio? Stvar je totalno izmakla kontroli — reče
Rayfield bijesno.
Onaj muškarac pogleda Tremainea. — Hej, Vic, reci svome
nadređenome da se smiri. Čini mi se da je Vijetnam podosta
utjecao na tvoju hrabrost, Frank. Odonda više jednostavno
nisi isti.
— Četiri ubojstva a ti meni kaţeš da se smirim? A Harms i
njegov brat i dalje su u bijegu...

237
 kika☺crostuff.net

— Očekuju nas, dakle, još dva tijela. Dva najvaţnija. To ti je

jasno, Vic, zar ne?
— Jasno je — odgovori Tremaine.
Onaj muškarac ledenim očima pogleda Rayfielda. Rayfield
nervozno proguta slinu. — Izgleda da se sada više ne
moţemo vratiti.
— Upravo tako.
— John Fiske i ta ţenska sa suda... Što ćemo s njima? Ako je
Fiske odlučio pronaći ubojicu, mogao bi biti problematičan.
— Već je i ovako problematičan. Uţasno su nestrpljivi i ner-
vozni. Tako će i biti sve dok ne odlučimo što ćemo točno s
njima.
— A to znači? — upita Rayfield.
— To znači da bismo umjesto još dva, mogli imati još četiri
leša.
Sara je sjedila u svojem novom uredu. Chandler je posve
zatvorio prostor koji je inače dijelila s Wrightom, ali je
osoblju Suda dopustio da Sarino računalo i spise premjeste u
novu prostoriju. Uzela je popis zatvorskih uprava u
saveznim drţavama koji joj je dao Fiske i počela nazivati
brojeve. Nakon pola sata, deprimirano je spustila slušalicu.
Ni u jednom od zatvora u tim saveznim drţavama nema ni-
koga s prezimenom Harms. Pokušala se sjetiti neke druge
korisne riječi ili izraza iz dokumenta koji je vidjela, no na
koncu je morala odustati i od toga.
Iznenada joj je nešto sinulo: u sjećanju joj se nekako isticalo
slovo R. Harmsovo krsno ime počinje s R; to je vidjela u
onom podnesku. Izluđivalo ju je što se ne moţe sjetiti baš
ničega osim te pojedinosti.
Sada je ustala i upravo u tom trenutku to joj je zapelo za
oko. Kod preseljenja je bila uzela hrpu spisa, a to nije
primijetila sve do sada. Bio je to izvještaj za slučaj Chance.
Sinoć je Wrightu rekla da na tome mora raditi dok ne završi.
Na zalijepljenoj poruci ispisanoj rukom stajalo je da moli
Saru da pročita dokument.

238
 kika☺crostuff.net

Ona sjedne i poloţi glavu na stol. Što ako neki luđak uistinu
ubija sudske pomoćnike? Je li samo slučajno ubio Wrighta a
ne nju? Još nekoliko trenutaka sjedila je posve paralizirana.
Hajde, Sara, jača si od toga. Moraš biti jaka, hrabrila se.
Skupivši svu odlučnost, ustala je i izišla iz ureda.
Već nekoliko trenutaka poslije ušla je u središnji ured i
prišla sluţbeniku koji je radio na jednome od terminala za
pristup sudskoj bazi podataka. Pitanje koje se spremala
postaviti već je postavila ranije, no sada se ţeljela
nedvosmisleno uvjeriti u odgovor.
— Moţete mi provjeriti ima li Sud uveden slučaj u kojem se
jedna od strana zove Harms?
Sluţbenik kimne, utipka ime i još nekoliko znakova. Nakon
nekoliko trenutaka, odmahne glavom.
— Nema ništa. Kada je slučaj dostavljen Sudu?
— Nedavno. Pribliţno u posljednja dva tjedna.
— Pregledao sam sve u posljednjih šest mjeseci... ništa se
nije pojavilo. Niste li me već pitali istu stvar?
Prije nego što je Sara stigla odgovoriti, javio se neki drugi
glas.
— Rekli ste Harms?
Ona se zagleda u drugog sluţbenika. — Da. Prezime je gla-
silo Harms.
— To je neobično...
Sara osjeti kako joj se koţa jeţi. — Molim?
— Rano jutros neki je muškarac zvao u vezi s nekom ţalbom.
Također je spominjao prezime Harms. Rekao sam mu kako u
sluţbenim spisima nemamo taj slučaj.
— Harms? Sigurni ste? — Sluţbenik kimne. — A krsno ime?
— upita Sara, nastojeći potisnuti uzbuđenje.
Sluţbenik se na trenutak zamisli.
— Moţda počinje s R? — pokuša mu ona pomoći. Sluţbenik
pucne prstima. — Tako je. Rufus, Rufus Harms.
Zvuči kao neki seljak.
— Je li se čovjek na telefonu predstavio?
— Nije. Samo se poprilično uzrujao.

239
 kika☺crostuff.net

— Sjećate se još nečega?

Muškarac se još načas zamisli. — Rekao je nešto o nekome
tko trune u pritvoru, što god to značilo.
Sara ga pogleda razrogačenih očiju i već pojuri prema
vratima.
— 0 čemu se radi, Sara? Ima li to nekakve veze s ubojstvi-
ma? — upita sluţbenik. Sara je samo nastavila dalje, bez
odgovora. Sluţbenik je još nekoliko trenutaka oklijevao, a
zatim pogledao uokolo, kako bi se uvjerio promatra li ga
netko ili ne. Zatim je podignuo slušalicu i nazvao broj. Kada
mu se netko javio, progovorio je jedva čujnim glasom.
Sara je praktički trčala stubama. Zahvaljujući spominjanju
riječi "pritvor", uvidjela je da Fiskeov popis ima i veliku
rupu. Došla je do ureda, uzela adresar i okrenula broj.
Nazvala je upravu Vojne policije. Fiske se bavio i saveznim i
drţavnim zatvorima, ali se nije sjetio vojnih ustanova. Sarin
najdraţi ujak umirovljenje kao brigadni general kopnene
vojske. Stoga je vrlo dobro znala što još znači riječ "pritvor":
Rufus Harms zatvorenik je američke Vojske.
Dobila je narednika Dillarda, deţurnog duţnosnika uprave
za zatvore. — Nemam njegov zatvorenički broj, ali čini mi se
da je zatvoren u vojnome objektu unutar šesto-sedamsto
kilometara od Washingtona — reče ona.
— Ne mogu vam odati te podatke. Sluţbena je procedura
sljedeća: pošaljite sluţbeni zahtjev, u pisanome obliku,
zamjeniku načelnika za operacije i planiranje. Taj će odjel
onda vaš zahtjev poslati ljudima koji se bave Zakonom o
slobodi informacija. Oni će vašem zahtjevu udovoljiti ili ga
odbiti, ovisno o okolnostima.
— Stvar je u tome što su mi ti podaci potrebni odmah.
— Novinarka ste?
— Ne, zovem s Vrhovnog suda Sjedinjenih Drţava.
— A-ha. A kako ja to mogu znati?
Sara se na trenutak zamisli. — Nazovite informacye i pot-
raţite broj Vrhovnog suda. Zatim nazovite taj broj i traţite
mene. Zovem se Sara Evans.

240
 kika☺crostuff.net

Dillard je i dalje bio sumnjičav. — Ovo je krajnje neuo-

bičajeno...
— Molim vas, narednice Dillard, stvar je uţasno vaţna.
Još nekoliko trenutaka na liniji je vladala tišina. — Dajte mi
nekoliko minuta...
Pet beskrajnih minuta poslije zazvonio je Sarin telefon. —
Znate, narednice Dillard, od vašeg sam ureda već dobivala
informacije o zatvorenicima i bez cijele priče o Zakonu o
slobodi medija.
— No, da, naši su ljudi ponekad velikodušni kada je riječ o
informacijama.
— Mene samo zanima gdje je Rufus Harms, ništa više.
— Mogu vam zapravo reći da to ne bi bilo ni najmanje prob-
lematično da je riječ o nekome drugome, samo ne o njemu.
— Ne razumijem. Po čemu je Rufus Harms toliko poseban?
— Ne čitate novine?
— Danas nisam, zašto?
— Moţda baš i nije neka senzacija, ali javnost bi trebala
znati, ako ni zbog čega drugog, onda zbog vlastite sigurnosti.
— Što bi točno trebala znati?
— Da je Rufus Harms pobjegao. — Dillard joj kratkim i
preciznim rečenicama opiše pojedinosti.
— Gdje je bio zatvoren?
— U Fort Jacksonu.
— A gdje je to?
Dillard joj objasni, a Sara zapiše.
— Sada ja imam pitanje za vas, gospođice Evans. Zašto se
Vrhovni sud zanima za Rufusa Harmsa?
— Uputio je podnesak Vrhovnome sudu.
— Kakav podnesak?
— Ţao mi je, narednice Dillard, ali više vam ne mogu reći. I
ja se moram pridrţavati određenih pravila.
— U redu, ali nešto ću vam reći. Da sam na vašem mjestu,
malo bih odgodio rad na njegovu slučaju. Sudovi ne primaju
mrtvace, zar ne?
— Ali to zapravo mogu. Što je taj čovjek točno učinio?

241
 kika☺crostuff.net

— Morat ćete pogledati njegov vojni dosje.

— A kako?
— Odvjetnica ste, zar ne?
— Jesam, ali baš i nemam iskustva u radu s vojskom. Čula
je kako on nešto mumlja.
— Budući da je vojni zatvorenik, Rufus Harms sluţbeno više
ne pripada američkoj Vojsci. Uz presudu je vjerojatno
otpušten, bilo nečasno, bilo zbog lošeg ponašanja. Njegov
dosje poslan je u Vojni kadrovski arhiv u St. Louisu. Ondje
se čuvaju svi originali. Podaci nisu ni u kompjutorskim
bazama ni u nečemu sličnome. Harms je osuđen prije
pribliţno dvadeset pet godina, a to znači da je njegov dosje
prebačen na mikrofilm, iako se s tim prebacivanjem podosta
kasni. Ako netko drugi, osim Harmsa, traţi te dokumente,
mora imati sudski nalog.
Sara je sve to zapisala. — Još jednom hvala, narednice Dil-
lard, strašno ste mi pomogli.
Sara je u računalu imala i atlas. Sada ga uključi i mišem is-
crta udaljenost od Washingtona do pribliţnog mjesta na
kojem se nalazi Fort Jackson.
— Gotovo točno šesto pedeset kilometara — reče samoj sebi.
Zatim odjuri u knjiţnicu na drugome katu i preko jednog od
tamošnjih terminala pristupi Internetu. Zbog sigurnosti i
povjerljivosti podataka, nijedno računalo u uredima sudskih
pomoćnika i sluţbenika nije bilo priključeno na telefonske
linije. No računala u knjiţnici imala su vezu s Internetom.
Otvorivši traţilicu, ona upiše ime Rufusa Harmsa. Dok je
čekala da računalo na ekranu rasporedi tehnološku
mikroprašinu, promatrala je rukom rezbarene zidne obloge.
Već za nekoliko minuta čitala je sve najnovije medijske iz-
vještaje o Rufusu Harmsu, njegovoj prošlosti i njegovu bratu.
Isprin-tala je sve članke. U jednome od njih naišla je i na
riječi novinskoga urednika iz grada u kojem se Harms rodio i
odrastao. Zahvaljujući Internetu, došla je i do njegova broja.
I dalje je ţivio u istome gradiću u blizini Mobilea, u Alabami,
gdje su odrasla braća Harms.

242
 kika☺crostuff.net

Netko se javio nakon što je telefon odzvonio tri puta. Sara se

predstavi Georgeu Barkeru, još uvijek glavnome uredniku
mjesnoga lista.
— 0 tome sam već razgovarao s novinarima — reče on bez-
bojnim glasom.
Njegov izraţeni juţnjački naglasak Saru je podsjetio na ras-
pomamljene lovačke pse i vrčeve s ilegalnim viskijem. —
Samo bih vam bila zahvalna kada biste odgovorili na
nekoliko pitanja.
— Za koga ono radite?
— Za jednu neovisnu izvještajnu agenciju. Radim kao
honorarni suradnik.
— Sto vas točno zanima?
— Pročitala sam da je Rufus Harms osuđen za ubojstvo
djevojčice u vojnoj bazi u kojoj je bio stacioniran. — Ona
sada pogleda isprintane članke. — U Fort Plessyju.
— Ubio je bijelu djevojčicu. On vam je crnac, znate...
— Da, znam — reče Sara kratko. — Znate li kako se zove
odvjetnik koji ga je branio?
— To i nije bilo pravo suđenje. Pristao je na nagodbu. Djelo-
mično sam pratio cijelu priču, jer je Rufus iz našeg kraja...
obrnuto od priča o uspjesima naših mladića...
— Znači da znate braniteljevo ime?
— Morao bih pogledati. Dajte mi broj, pa ću vas nazvati.
Sara mu je dala broj kod kuće. — Ako me nema, samo osta-
vite ime na sekretarici. Moţete mi ispričati još nešto o
Rufusu i njegovu bratu?
— Kod Rufusa je najuočljivija bila njegova veličina. Već sa
četrnaest godina imao je, čini mi se, barem metar devedeset.
A nije bio ni mršav ni vitak. Već je imao pravo muško tijelo.
— Dobar učenik? Loš? Imao je problema s policijom?
— Koliko se sjećam, nije bio dobar učenik. Nije maturirao,
iako je bio vrlo spretan u radu s rukama. U mladosti je s
ocem radio u malenoj tiskari. Kao i brat. Sjećam se kako se
jednom pokvario tiskarski stroj u mojim novinama. Poslali
su nam Rufusa koji ga je popravio. Tada nije mogao imati

243
 kika☺crostuff.net

više od šesnaest godina. Dao sam mu upute za stroj, ali on ih

nije htio ni pogledati. "Riječi me samo zbunjuju, gospodine
Barker", rekao je, tako ili nekako slično. Već za manje od
sata, prokleti je stroj radio kao nov.
— To je prilično velik uspjeh.
— I nikada nije imao problema s policijom. Mama mu to ni-
kako ne bi dopustila. Morate shvatiti da je ovo vrlo malen
gradić, u njemu nikada nije ţivjelo više od tisuću duša, a
danas ih je još i manje. Meni će skoro osamdeseta, a još
uređujem novine. Ovdje nitko ne ţivi duţe od mene.
Harmsovi su ţivjeli u crnačkome dijelu grada, dakako, ali
smo ih ipak znali. Meni crnci ne zalaze u kuću, ali činilo mi
se da su to bili dobri ljudi. Ona je radila u tvornici za
preradu mesa, kao i gotovo svi ostali. Bila je čistačica, nije
imala dobro plaćen posao. Ali dobro se brinula za dečke.
— Što je bilo s ocem?
— Bio je dobar čovjek, nije bio sklon piću ni divljanju, poput
mnogih sebi sličnih. Mnogo je radio, previše, jer se jednog
dana jednostavno nije probudio. Srčani udar.
— Izvrsno pamtite.
— Napisao sam mu nekrolog.
— A brat?
— S Joshom je bila druga priča. Ljude njegova soja ovdje
nazivamo gadnim crncima. Nagao, arogantan, drţi se kao da
je više nego što jest. Nemam predrasude ili tako nešto i ne
podnosim da se netko o crncima izraţava pogrdno, ali ja bih
upravo pogrdnim nazivom opisao Josha Harmsa. Mnogima
se zamjerio.
— Čitala sam da se borio u Vijetnamu i da je bio pravi
junak.
— To je točno — prizna brzo Barker. — Nitko iz ovoga grada
nikada nije primio ni pribliţno toliko odličja. Ali reći ću vam
da je to ljude uţasno iznenadilo. Mora mu se priznati da se
znao boriti.
— Što još?

244
 kika☺crostuff.net

— Josh je čak i maturirao. — Barkerov se ton sada promije-

nio. — Ali zapravo se istaknuo u sportu. Ja sam u svojim
novinama sam i pokrivam sve novosti. Josh Harms bio je
najveći pravi sportaš kojeg sam ikada uţivo vidio. Koga god
imao u konkurenciji, bijelce, crnce, ţute, zelene ili ljubičaste,
trčao je brţe, skakao više, bio jači i spretniji od sviju. Znam
da su crnci u svemu tome ionako drukčiji i bolji, no Josh je
bio istinski poseban. Dobio je priznanja praktički za sve
moguće sportove. Znate da je i dan-danas rekorder savezne
drţave najmanje u šest disciplina? — Zatim još ponosno
doda: — A znate da Alabama ima hrpu velikih sportaša.
Sara uzdahne. — Je li se natjecao i za sveučilišne momčadi?
— Nudili su mu hrpu stipendija za nogomet i košarku.
Bryant ga je traţio za drţavno sveučilište, eto koliko je bio
dobar. Vjerojatno bi se prometnuo u zvijezdu NBA-a ili
NFL-a. Ali nešto se ispriječilo...
— Što?
— Već znate... Vlada je od njega zatraţila da nas brani od
komunizma.
— Drugim riječima, mobiliziran je i upućen u Vijetnam.
— Tako je.
— Poslije se vratio kući?
— Oh, da. Mama mu je još bila ţiva, ali nije dugo izdrţala.
Znate, nekako u to vrijeme, Rufus je upao u nevolje. Čini mi
se čak i da se Rufus prijavio u vojsku zbog Josha. Moţda je
htio oponašati starijeg brata, znate, postati junakom.
Zapravo mi se čini da je htio da mu nešto u ţivotu, za
promjenu, krene pravim putem. Nakon očeve smrti, u ovome
gradu nije mu preostalo ništa. Dakako, sve na koncu nije
moglo ispasti gore. Bilo kako bilo, Josh se obratio meni, pitao
me mogu li nešto učiniti. Znate već... moć medija... Ali ja
sam bio nemoćan.
— To vas je ubojstvo iznenadilo? Hoću reći... je li Rufus pre-
ma vašim saznanjima ikada bio nasilan?
— Koliko znam, nikada nije nikome naudio. Bio je istinski
njeţan div. Kada sam čuo za tu djevojčicu, nisam mogao

245
 kika☺crostuff.net

vjerovati. Da je bila riječ o Joshu, ne bih ni trepnuo... ali

Rufus... Unatoč tome, dokazi nisu mogli biti čišći.
— Josh je nastavio ţivjeti u gradu?
— E, sada ste me već doveli do krajnje neugodnog dijela po-
vijesti ovoga grada.
— Kako to?
— Radije ne bih o tome.
Sara stane grozničavo razmišljati. Kako ono točno kaţu no-
vinari. ..? — Moţemo razgovarati i nesluţbeno...
— Doista? — Barker je i dalje zvučao oprezno.
— Apsolutno. Posve nesluţbeno...
— Samo ću vas upozoriti da sam upravo snimio vaše riječi.
Ako u nekim novinama pročitam to što vam se spremam
reći, tuţit ću vas i vaše novine, izvući i posljednji cent — reče
strogim glasom. — Novinar sam i znam kako to ide.
— Gospodine Barker, obećajem vam da ništa od toga neću
upotrijebiti ni na koji način.
— U redu. Zapravo više vjerojatno i nije vaţno, s obzirom na
to koliko je vremena proteklo... barem u pravnome smislu.
Ali čovjek nikada ne moţe biti pretjerano siguran. — On se
nakašlje. — No da, priča o Rufusovu zlodjelu proširila se
gradom, nije bilo šanse da do toga ne dođe. Neki su dečki
počeli piti, pa su se okupili i odlučili nešto poduzeti. Rufusu
nisu mogli ništa, jer je bio u vojnome pritvoru. Ali su mogli
nešto učiniti njegovoj obitelji.
— I što su učinili?
— Pa, lijepo su do temelja spalili kuću gospođe Harms.
— Boţe presveti! I ona je bila unutra?
— Bila je dok je Josh nije izvukao. I budite uvjereni da je
Josh krenuo za tim momcima. Sukobili su se na gradskim
ulicama. Ja sam gledao iz redakcije. Znate, mislim da su bila
moţda i desetorica protiv jednoga, ali Josh ih je barem
polovicu pospremio u bolnicu, dok su ga ostali gadno
pretukli. Istinski gadno. U ţivotu nisam vidio nešto slično i
nadam se da neću.

246
 kika☺crostuff.net

— Zvuči pomalo kao prava pobuna. Je li policija

intervenirala?
Barker se s nelagodom nakašlje. — No, da, nekako se go-
vorkalo da su dvojica mladića povezana s cijelom pričom,
znate, koji su spalili kuću...
— Bili policajci — dovrši Sara rečenicu umjesto njega. Bar-
ker nije rekao ništa. — Nadam se da je Josh Harms tuţio
cijeli grad i izvukao i posljednji cent... — reče ona.
— Zapravo su oni tuţili njega. Hoću reći, dečki koji su zbog
njega završili u bolnici. Josh nije mogao dokazati baš ništa u
vezi s poţarom. Ja sam, dakako, nešto nagađao, ali ništa više
od toga. A policija je manje-više ponudila priču o tome kako
se opirao uhićenju i tako to. Deset svjedoka protiv jednoga, i
to još crnca. Ukratko, malo je odleţao u zatvoru, a oni su
odnijeli sve što su on i mama imali, koliko god to bilo
skromno. Ona je ubrzo umrla. Bit će da joj je jednostavno
bilo previše to što se dogodilo njezinim dečkima.
Sara se svim silama kontrolirala kako ne bi počela vrištati
na čovjeka. — Gospodine Barker, odvratniju priču nisam
čula — reče.
— Ne znam mnogo o vašem gradu, ali znam da nikako ne
bih voljela da u njemu ţivi netko do koga mi je stalo.
— Ima i dobrih strana...
— Doista., na primjer, tako divno dočekuje ratne junake?
— Znam. I ja sam o tome razmišljao. Boriš se za domovinu, u
ratu te rane i onda se vratiš na tako nešto... vjerojatno se
počneš pitati za što si se, dovraga, borio.
— Čini mi se da ste znali istinu. Niste iskoristili moć
medija? Barker duboko uzdahne. — Oduvijek ţivim u ovom
gradu,
gospođice Evans, i mogu vam reći da moćnike moţete
povrijediti tek određeni broj puta, čak i ako su to zavrijedili.
Ne mogu reći da sam veliki prijatelj crnaca, jer nisam. I ne
bih vam lagao i govorio da sam se zalagao za Josha Harmsa
jer to, iskreno, nisam činio.

247
 kika☺crostuff.net

— No, da, čini mi se da je upravo to dijelom razlog postojanja

sudova: kako takvi ljudi iz vašega grada ne bi maltretirali
ljude poput Josha Harmsa. Molim vas nazovite me kada
pronađete ime Ha-rmsova odvjetnika.
Tada je prekinula vezu. Cijelo tijelo podrhtavalo joj je od sli-
jepoga bijesa zbog priče koju je upravo čula. S druge strane,
koliko je ona crnaca poznavala dok je odrastala u Karolini?
One generacije za-kupaca malo dalje od njihove farme? Ili u
vrijeme ţetve, kada je njezin otac dovodio sezonske radnike?
Promatrala ih je s trijema, gledala znoj koji je natapao
njihove tanke košulje, koţu koja je pod nesmiljenim suncem
postajala sve tamnija. Ona i majka donosile su im limunadu,
hranu. A oni su mumljali riječi zahvalnosti, nikad ih ne gle-
dajući u oči, jeli i crnčili do zalaska sunca. Sarinu školu
polazili su isključivo bijelci, unatoč nizu odluka Vrhovnoga
suda koje su zahtijevale da se to promijeni. Ti su slučajevi
bili bojna polja rasne jednakosti, bitke koje su zamijenile
Antietame, Gettysburge i Chickamauge devetnaestoga
stoljeća. I bile jednako beskorisne, rekli bi neki. Ovdje, na
Sudu, sada radi jedan crni sudac, zauzima, tzv. "mjesto
Thurgooda Marshalla"5, i trenutačno jedan crni sudski
pomoćnik, od njih ukupno trideset šestero. Mnogi od sudaca
među pomoćnim osobljem nikada

5 Thurgood Marshall (1908-1993.), američki odvjetnik, borac

za ljudska prava, prvi tamnoputi sudac Vrhovnog suda.

nisu imali pripadnika manjina. Kakva je to poruka javnosti?

I to s najvišeg suda u zemlji?
Dok je ţurno prolazila hodnikom u potrazi za Fiskeom, Sara
se pitala hoće li ikada doći do prave istine. Ako Vojska do
braće Harms dođe prije ostalih, istina bi mogla umrijeti
zajedno s njima.

38
Fiske je stajao pred bratovim uredom, dok je Chandler
nadgledao napredovanje prikupljanja dokaza pod budnim
248
 kika☺crostuff.net

okom sudskog pravnog zastupnika. Međutim, kako su sada

svijet ţivih već napustila dvojica sudskih duţnosnika, briga
za povjerljivost podataka ustuknula je pred potrebom za
pronalaţenjem ubojice ili ubojica. Kada dovrše pregled ureda
Michaela Fiskea, počet će raditi na uredu Stevena Wrighta.
Fiske pogleda prema vratima bratova ureda, a zatim ponov-
no prema Wrightovim vratima. To je učinio još nekoliko
puta, budući da mu se u glavi počela pojavljivati nova
zamisao. Priđe Chandleru.
— Gdje je točno pronađeno Wrightovo tijelo?
Chandler otvori notes i počne pregledavati bilješke. — Us-
put, izvukao sam ti auto. Sada je lijepo i propisno parkiran
kod mojeg ureda.
— Hvala.
— Nemoj mi zahvaljivati. Uz troškove pauka, kaznu i sve os-
talo, platit ćeš oko dvije stotine dolara.
— Dvjesto dolara? Nemam toliko love za običnu kaznu za
parkiranje.
— Stvarno? Moţda mogu povući koju vezu, znaš, učiniti ti
uslugu. Ali to ćeš morati odraditi. Meni kod kuće treba
obojiti par zidova. — Chandler se nasmiješi, a zatim
prestane listati. — Evo, tu smo. Wright je ţivio ulicu od
postaje podzemne Eastern Market. Tijelo mu je pronađeno u
parku Garfield. Na sjecištu ulica F i Druge. Pribliţno šest
ulica od Suda.
— Kako je obično dolazio na posao?
— Prema iskazima nekoliko kolega, ili pješice, ili taksijem
ili, rijetko, podzemnom.
— A taj mu je park bio usput?
Chandler nagne glavu, i dalje zagledan u bilješke. — Zapra-
vo i nije. Inače bi iz Druge skrenuo u E, na povratku kući.
Ne bi nastavljao do parka.
— Je li imao psa ili tako nešto? Moţda je otišao kući, pa s
psom izišao u šetnju.

249
 kika☺crostuff.net

— Imao je psa, ali nije bio kod kuće. To je, u najmanju ruku,
naša pretpostavka. A ako ga je namjeravao prošetati, park
Marion neusporedivo mu je bliţe.
— Čudno...
Chandler blago stisne oči, sjetivši se novog elementa.
— Ali u Marionu se nalazi nešto čega u Garfieldu nema.
— Atoje?
— Točno na suprotnoj strani ulice nalazi se mala policijska
postaja.
— Ubojica je to mogao znati...
— Postojanje policijske postaje i nije neka tajna. Ţelimo da
se zna da smo tu i da odvraćamo zločince.
— Izgleda li da je ubijen u parku ili da je netko ondje samo
ostavio tijelo?
— I na travi je bilo krvi. Nema čahura — barem ih još nismo
pronašli. Ubojica se vjerojatno posluţio prigušivačem, osim
ako je bila riječ o nasumičnoj pljački. Prigušivač na
revolveru malo je kompliciran. Ako se posluţio
poluautomatskim, morali bismo pronaći čahure, osim ako ih
je pokupio.
— Zrno je još u tijelu?
Chandler kimne. — Nadamo se da ćemo se domoći i pištolja
s kojim će ga biti moguće povezati.
— S obzirom na to što se dogodilo u Mikeovu stanu, vjero-
jatno bi trebalo nekoga postaviti kod Wrighta.
— Boţe moj, zašto to meni nije palo na pamet?
— Ispričavam se. Znate li kada je Wright sinoć pribliţno na-
pustio Sud?
— To još provjeravamo. Po završetku uobičajenog radnog
vremena, ostaju otvorena samo jedna vrata. Pod stalnim su
nadzorom i zatvaraju se u dva iza ponoći. Nakon toga iz
zgrade te moţe pustiti jedino čuvar. Moţeš izići i preko
podzemnog parkirališta, ali i ono je osigurano." Međutim,
Wright nije išao autom, tako da je to irelevantno.
— To znači da ga je netko morao vidjeti na odlasku.
— Moji ljudi razgovaraju s deţurnim čuvarima.

250
 kika☺crostuff.net

— Ovdje nema kamera za nadzor?

— Misliš u sudnici? — upita Chandler uz osmijeh. — Ima,
ali ne svugdje, i naţalost, ne u ovom dijelu hodnika. Ali
trenutačno provjeravamo snimke, da vidimo ima li na njima
nešto vaţno. — Chandler još jednom pogleda bilješke. — U
to doba na ovome katu moţe zapravo biti samo netko od
sluţbenika tko još radi.
— Pomaţe li nešto iz Wrightove prošlosti?
Chandler odmahne glavom. — Zasada ništa neuobičajeno.
Ovdje će biti teško pronaći motiv.
— Ali nije imao novčanik...
— Da, to mi je palo na pamet. Malo je preočito...
— Kao da netko ţeli da pomislimo da su oba ubojstva
povezana?
— Znaš, ubojica bi zapravo i mogao biti neki luđak koji ima
nešto protiv Suda.
— Drţim da su ubojstva povezana, ali ne zbog razloga na ko-
je vjerojatno misle svi ostali — reče Fiske.
— Kako to misliš?
— Ako su Mikea ubili zbog razloga koji nam ţele sakriti, ta-
da ubojstvo još jednog sluţbenika i prividno povezivanje s
prvim ubojstvom moţe sluţiti kao izvrstan način da nam
odvrate pozornost.
Chandlera je ta teorija odmah zaintrigirala. — Koji je onda
pravi razlog zbog kojeg su ubili tvojeg brata i što točno
nastoje sakriti?
Fiske je sada ponovno oklijevao. Sada je već poprilično nez-
godno tajiti ukradeni podnesak. — Ne znam, ali moţda znam
zašto su ubili Wrighta.
— Osim da nam odvrate paţnju?
— Recimo da je njegova smrt mogla odigrati dvostruku
ulogu. U tom trenutku pridruţila im se i Sara, koja je davala
sve od
sebe kako bi prikrila uzbuđenje.
— Johne, moţemo li na trenutak popričati?

251
 kika☺crostuff.net

— Gospođice Evans — reče Chandler uz širok osmijeh —

nadam se da je izlet u Richmond bio ugodan i ni po čemu
osobit.
— Recimo samo da je bio drukčiji — reče ona ţurno. — Joh-
ne, uistinu moramo razgovarati...
— Moţemo se vidjeti malo poslije, Buforde?
— Pa ćeš mi ispričati svoju teoriju...
Dok su se udaljavali, Chandlerov je osmijeh polagano
iščez-nuo. Pitao se je li zbog Sare Evans upravo ostao bez
"nesluţbenog" partnera.
Samo nekoliko minuta nakon što je Sara izišla iz svog ureda,
sutkinja Knight svratila je do nje. Već joj je počela pisati
poruku kada je ugledala izvještaj o slučaju Chance s
Wrightovom porukom. Sjela je za Sarin stol i pročitala
poruku. Nakon što je završila, sutkinji Knight iznenada je
sinulo što je zapravo učinila. Wrightu je naloţila da radi du-
go, ako treba i cijelu noć. On ju je poslušao, iz zgrade je
izišao vrlo kasno, i netko ga je ubio. Njezin dragocjeni
izvještaj. Dosada se uopće nije koncentrirala na taj slijed
događaja. Odjednom je ostala bez zraka tako da se zamalo
ugušila. Odloţivši spis, istrčala je iz ureda.
Već nekoliko trenutaka poslije projurila je pokraj zapanjenih
suradnika i zaključala se u uredu. Pogledala je tu prelijepu
veliku prostoriju u kojoj se nalazio čak i kamin. Ondje obično
sjedi i razmatra taktiku i strategiju, kao i ţivotnu filozofiju.
Sve to jednog je mladića stajalo ţivota. Ona sada odbaci
cipele, beţivotno se spusti u kut, pokrije lice dlanovima i
zaplače.

39
Vrativši se u ured, Sara je sljedećih pola sata Fiskeu
prenosila što je sve otkrila. — Kada se Barker javi s
odvjetnikovim imenom, moći ćemo ga potraţiti i moţda naići
na prvi čvrsti trag.
— To bi bilo zgodno.
— Misliš da je Michael išao posjetiti Harmsa u zatvor?

252
 kika☺crostuff.net

— Stvar uţasno komplicira činjenica da je tip pobjegao. Sari

iznenada sine uţasna pomisao. — Ne misliš valjda da je
Michael nekako sudjelovao i u tome, zar ne?
— Moj brat nikako ne bi sudjelovao u nečemu što je protivno
zakonima.
— Nisam mislila namjerno...
— Prema medijskim izvještajima, Harms je pobjegao iz bol-
nice u Roanokeu nakon što je već pronađeno Mikeovo tijelo.
No time ne ţelim reći da je riječ tek o vremenskoj
podudarnosti.
— Imaš i koji genijalan zaključak?
— Mislim da znam zašto su ubili Wrighta.
— Zašto? Jer je znao za Harmsa? Za to što je Michael učinio?
— Ne, ubili su ga jer je nešto vidio. Nešto što nije trebao.
Sara mu se pribliţi zajedno sa stolicom. — Kako to misliš?
— Wrightov ured, tvoj bivši ured... vrlo je blizu Mikeova
ureda. Wright se spremao raditi cijelu noć.
Sara se beţivotno nasloni. — Da, jer sam mu ja rekla da to
mora dovršiti.
— Ne, jer je Knightica tebi rekla da mu to preneseš. Njegovo
tijelo pronađeno je u parku koji mu nije usput kada se vraća
kući. Chandler mi je rekao da je ubijen između ponoći i dva
ujutro. Ako je radio cijelu noć, što je radio u tom parku?
— Misliš da ga je netko onamo odveo i ubio?
— Mislim da ga je netko, što je još vaţnije, izvukao odavde i
ubio u parku.
Sara ga pogleda razrogačenih očiju. — Misliš da je ubojica
bio ovdje?
Fiske kimne. — Ne znam je li taj netko ovdje i zaposlen, ali
uvjeren sam da je sinoć bio fizički nazočan u ovoj zgradi.
— Što je to Steven mogao vidjeti, a što ga je stajalo ţivota?
— Mislim da je vidio kako netko ulazi u Mikeov ured. Jučer
je Wright čuo kako Chandler svima govori da je taj ured
zatvoren za sve. Netko tko je ulazio u Mikeov ured moţda
nije znao da je Wright u svojem uredu. Pretpostavljam da
nitko ne objavljuje na sva zvona kada radi duboko u noć.

253
 kika☺crostuff.net

— Kao i sinoć, često i ne znamo do posljednjeg trenutka...

— Upravo tako. Netko je ušao u Mikeov ured, traţeći nešto...
— Na primjer?
— A tko bi to znao? Kopije podneska koji je Mike uzeo iz in-
terne pošte. Telefonske poruke, nešto u njegovu računalu.
— Ali to je uţasno opasno. Zgrada se čuva dvadeset četiri
sata na dan.
— Ako je taj netko znao da će policija sutradan ujutro te-
meljito pretraţiti ured, preostalo mu je vrlo malo vremena
da nešto poduzme.
— To je već logično.
— Wright je tako nešto čuo, ili je dovršio izvještaj, pa je
izišao i naletio na nekoga.
— Ako je tvoja teorija točna, misliš da je Steven poznavao
ubojicu?
Fiske duboko udahne i nasloni se. — Mislim da je to nuţno.
Jer inače ne bi odmah izazvao uzbunjenost. A ja sam vidio
kako Della-sandro zaključava vrata Mikeova ureda. Nema
znakova nasilnoga ulaska. Taj netko imao je ključ.
— Ali netko je u tom slučaju morao nešto vidjeti.
— Ne nuţno. Ako je ubojica dobro poznavao raspored pros-
torija u zgradi, znao je kako izbjeći da ga vide s Wrightom
sve dok ne iziđu iz zgrade.
— To je, znači, mogao biti netko kome je vjerovao. Fiske je
pogleda. — Na primjer, netko od sudaca?
Sara ga uţasnuto pogleda. — Mogu prihvatiti mnogo toga,
ali tako nešto ipak ne. — Tada joj iznenada nešto sine. —
Moţda je to bio McKenna? Steven bi mu vjerovao, budući da
je iz FBI-a i tako dalje...
— Kako bi McKenna mogao biti umiješan?
— Ne znam. On mi je prvi pao na pamet.
— Jer nije sa Suda i jer me onako opalio?
Sara uzdahne. — Vjerojatno. — A zatim se sjetila još nečega,
te je stala prekopavati po papirima na radnome stolu, sve
dok to nije i pronašla. — Mogu odrediti u koje je vrijeme
Steven pribliţno izišao. — Ona uzme izvještaj koji joj je

254
 kika☺crostuff.net

pripremio Steven Wright. Na naslovnici se nalazio datum,

zajedno s ubiljeţenim vremenom. Okrenula je dokument,
kako bi i Fiske vidio.
— Budući da radimo s bezbrojnim verzijama i preradama,
računalo automatski ubacuje datum i vrijeme. Tako brzo
moţemo odrediti što je svjeţe, a što nije.
Fiske pogleda otisnuto vrijeme. — Dokument je isprintan
jutros u jedan i petnaest.
— Tako je. Steven je dovršio dokument, isprintao ga, ostavio
na mojem stolu i zatim vjerojatno otišao.
— I vidio što je već vidio.
Sara se odjednom doimala zbunjenom. — Čekaj malo...
Nešto tu nije logično. Kada netko radi dokasna, netko od
pripadnika sudske policije obično ga vozi kući, ako ţivi u
blizini. — Sada pogleda Fiskea. — Ovdašnji su policajci
uistinu divni prema nama.
— A podzemna u jedan i petnaest ne vozi, zar ne?
— Ne. Osim toga, Steven je ţivio na jedva pet minuta voţnje.
Već su ga vozili kući.
— Po svoj prilici, dakle, Wrighta je netko sa suda povezao
kući...?
— S obzirom na to da je izišao oko jedan i petnaest, rekla bih
da je to vrlo vjerojatno.
— A što kaţeš na taksi? Moţda u to vrijeme nije bilo dovoljno
čuvara da ga netko odveze...
Sara ga sumnjičavo pogleda. — To je vjerojatno moguće...
— Ako ga je neki policajac doista odvezao kući, to ne bi tre-
balo biti teško provjeriti. Reći ću Chandleru.
— I što nam tako preostaje?
Fiske slegne ramenima. — Moramo pogledati Harmsov vojni
dosje. Jedan moj dugogodišnji prijatelj radi u vojnom
Tuţilaštvu. Nazvat ću ga i vidjeti moţe li malo ubrzati stvar.
Dok ne doznamo tko je umiješan u cijelu priču, volio bih da
što manje ljudi zna što radimo i što traţimo.
Sara zadrhti i obavije tijelo rukama.

255
 kika☺crostuff.net

— Znaš što? — reče. — Već me hvata uţasan strah od prave

istine.

40
Sara se vratila poslu, a Fiske je nazvao prijatelja, odvjetnika
u vojnome Tuţilaštvu, Phila Jansena, te mu prenio molbu.
Između ostalog, zamolio je Jansena da pribavi popis časnika
i vojnika stacioniranih u Fort Plessyju u vrijeme kada je
ondje boravio Rufus Harms.
Kada se vratio do njega, Fiske je Chandleru objasnio svoju
teoriju o razlozima zbog kojih je ubijen Steven Wright.
Chandler je zadivljeno slušao. — Provjerit ćemo i taksiste.
Moţemo se samo nadati da je netko nešto vidio ili čuo.
Chandler je pozorno promatrao mladog muškarca. — Jesi li
sinoć doznao nešto zanimljivo dok si bio s gospođicom
Evans?
— Čini mi se da je riječ o vrlo dobroj osobi. Malko je impul-
zivna, ali je izrazito dobronamjerna. I vrlo pametna.
— Još nešto? Kod prvog susreta Ramsey je rekao da su ona i
tvoj brat bili vrlo bliski. Zna li moţda za kakav razlog zbog
kojeg su ga mogli ubiti?
— To moţeš pitati nju.
— Ali pitam tebe, Johne. Mislio sam da smo nas dvojica par-
tneri. — Sada mu priđe. — Imam previše nepoznanica u
ovome slučaju i ovako kako zasada stvari stoje i nemam
vremena još se osvrtati i gledati što mi se događa iza leđa.
Radio si kao policajac; trebalo bi ti biti jasno kako se nekome
pokrivaju leđa.
Fiske ljutito reče: — Nikada nisam iznevjerio partnera.
— To mi je drago... Onda mi ispričaj što je bilo sinoć. Fiske
odvrati pogled, razmišljajući o tome kako bi točno bilo
najbolje postupiti. Zadrţavanje informacija zasigurno nije
najsretnije rješenje. Kako postupiti ispravno, i općenito i
prema Chandleru, a da ne uništi Sarin ţivot i bratov ugled?
— Moţemo ovdje negdje doći do kave?
— U kantini. Čak ću i častiti.

256
 kika☺crostuff.net

Nekoliko minuta poslije našli su se u kantini u prizemlju. U

tijeku je bila poslijepodnevna sjednica Suda, tako da je
prostor bio razmjerno prazan.
Fiske je pijuckao kavu, dok ga je Chandler promatrao.
— Johne, ne moţe biti tako strašno, osim ako mi kaţeš da ti
uokolo ubijaš ljude.
— Buforde, ako ti nešto kaţem, ti se moraš pridrţavati vrlo
konkretnih i strogih uputa o tome što činiti s tim
informacijama i tko još sve moţe nešto doznati.
— To je točno. I ta ti pravila ne dopuštaju da mi kaţeš
istinu?
— A što misliš?
— Predlaţem da razgovaramo na teoretskoj razini, moţe?
Moj je posao prikupljati činjenice i na temelju njih u
konačnici uhititi nekoga zbog počinjenog zločina. Ako ne
razgovaramo o činjenicama, nego samo teoretski, na razini
pretpostavki, kao u primjeru tvoje teorije o tome zašto je
ubijen Wright... tada mogu ispitivati tu teoriju, ali nemam
obvezu o njoj nekoga izvijestiti, sve dok se ne pokaţe isprav-
nom zahvaljujući otkriću činjenica koje je podupiru.
— Tako moţemo razgovarati na teoretskoj razini, a sve će
ostati među nama?
Chandler odmahne glavom. — Ne mogu obećati da će ostati
među nama. Na primjer, ako nešto od toga postane
činjenicom...
Fiske spusti pogled u šalicu s kavom. Osjećajući da gubi su-
govornika, Chandler ţličicom kucne po Fiskeovoj šalici.
— Johne, ovdje je od svega najvaţnije otkriti tko je ubio tvog
brata i Wrighta. Mislio sam da ti je to cilj.
— I jest. To mi je jedini cilj.
Doista? Chandleru se odjednom počelo činiti da baš i nije ta-
ko. — U čemu je onda problem?
— Problem je u tome što nekim ljudima moţeš naškoditi i
dok im pomaţeš.
— Samo bratu? Ili nekom drugome?

257
 kika☺crostuff.net

Fiskeu je bilo jasno da je već rekao previše. Sada odluči kre-

nuti u ofenzivu.
— U redu, Buforde, popričajmo još nekoliko minuta o teori-
jama. Recimo da je netko sa Suda uzeo podnesak prije nego
što je ušao u sustav...
— Zašto i kako?
— Izgleda da s time kako nema nikakvih problema. Zašto je
već daleko teţe.
— U redu, nastavi.
— A sada pretpostavimo da je netko drugi na Sudu vidio taj
podnesak, otkrio da nije u sustavu, ali o tome nije rekao ni
riječi.
— Pretpostavljam da je odgovor na pitanje zašto i u tom
slučaju vrlo sloţen...?
— Moţda i nije. Pretpostavimo nadalje da je osoba koja je
uzela podnesak imala vrlo pozitivne namjere i razloge. I da
je taj netko otišao nekamo, posjetiti osobu koja je podnijela
ţalbu Sudu.
— Onih tisuću tristo kilometara na autu tvojega brata?
Fiske ga samo bezizraţajno pogleda. — To je već činjenica,
Buforde, a o činjenicama ne govorim.
Chandler otpije gutljaj kave. — Nastavi.
— I pretpostavimo da je osoba koja je poslala podnesak
zatvorenik.
— To je činjenica ili plod nagađanja?
— To ne mogu reći.
— Ali ja mogu pitati. Gdje je taj zatvorenik?
— Ne znam.
— Kako to misliš, "ne znam"? Ako je zatvorenik, mora biti u
nekom zatvoru, zar ne?
— Ne nuţno...
— Što to dovraga... — Chandler naglo zatvori usta i pogleda
sugovornika. — Ţeliš reći da je taj netko pobjegao iz zatvora?
— Fiske mu ne odgovori. — Molim te, samo mi nemoj reći da
je tvoj brat lakovjerno nasjeo na sranja nekog zatvorenika,
na poziv u pomoć, otišao u zatvor, pomogao mu da pobjegne i

258
 kika☺crostuff.net

da ga je tip na koncu ubio. Dovraga, molim te samo mi to

nemoj reći... — Chandler je već gotovo vikao od uzrujanosti.
— To ti i ne govorim. To se nije dogodilo.
— U redu. Taj podnesak... ţalba... kako znaš koji joj je
sadrţaj?
Fiske je dobro znao da su sada već daleko nadišli područje
teorije. Sada odmahne glavom. — Nisam je vidio.
— Kako znaš da postoji?
— Buforde, na to ti neću odgovoriti.
— Johne, mogu te prisiliti da odgovoriš.
— Onda ćeš to morati i učiniti.
— Znaš da se ovdje izlaţeš popriličnoj opasnosti.
— Znam. — Fiske popije kavu i ustane. — Idem taksijem
po auto.
— Ja ću te odvesti. Radim i na drugim slučajevima, čak i ako
je svijetu trenutačno stalo samo do ovoga...
— Čini mi se da bi za obojicu bilo bolje da me ne voziš.
Chandler napući usne. — Kako god hoćeš. Auto ti je na
straţnjem parkiralištu. Ključevi su na sjedalu.
— Hvala.
Chandler je gledao kako Fiske izlazi iz kantine. — Nadam se
da je vrijedna toga što činiš, Johne — reče detektiv tiho.
Chandler je i sam pokrenuo ispitivanje nekoliko tragova i
kada se vratio u ured, na stolu je zatekao hrpu papira. Jedan
od standardnih postupaka obuhvatio je i podrobno
ispisivanje aktivnosti na telefonima u stanu i uredu
Michaela Fiskea tijekom proteklog mjeseca. Ispis je
zauzimao cijeli snop papira. Tako je zabiljeţen i poziv bratu.
Pozivi članovima obitelji. Desetak na broj za koji je utvrđeno
da pripada Sari Evans. Zanimljivo, pomislio je. Jesu li
obojica pala na istu ţenu? Kada se pribliţio završetku popisa
brojeva, Chandler je osjetio kako mu se puis ubrzao. Nakon
toliko godina provedenih na toj duţnosti, takvo se što
događalo tek rijetko. Michael Fiske nekoliko je puta zvao
Fort Jackson u jugozapadnoj Virginiji, a posljednji put tek
tri dana prije nego što je otkriveno njegovo mrtvo tijelo. U

259
 kika☺crostuff.net

Fort Jacksonu, znao je Chandler, nalazi se vojni zatvor. Ni to

nije bilo sve. Chandler je rasporedio hrpe papira na stolu i
na koncu pronašao ţeljeni podatak. Sluţbena policijska
obavijest razaslana je širom zemlje: poziv u pomoć pri
uhićenju nekog čovjeka. Kada ju je vidio prvi put, učinilo mu
se da je riječ o nevaţnoj informaciji.
Sada je pomno promatrao fotografiju Rufusa Harmsa. Zatim
podigne slušalicu i brzo nazove jedan broj. Chandleru je
trebao još jedan podatak, a do njega je došao za samo
nekoliko trenutaka. Fort Jackson nalazi se na pribliţno šesto
pedeset kilometara od Was-hingtona. Je li upravo Harms
poslao ţalbu koju je spomenuo John Fiske? A ako jest, zašto
ju je, prema Fiskeovoj "teoriji" njegov brat izvukao iz
sluţbenog sustava?
Chandler ponovno pogleda popis poziva. Pogledom je prešao
preko jednog broja, ne prepoznavši ga, moţda i zato što je
upućen nekakvom odvjetničkom uredu, a na popisu je bilo
nekoliko sličnih ureda. No ime Sama Ridera detektivu ne bi
značilo ništa, čak i da se zbog nekog razloga koncentrirao
upravo na njega. Chandler odloţi ispis i promisli o
mogućnosti privođenja Fiskea i Sare Evans, kako bi ih nat-
jerao da mu kaţu što se to, dovraga, događa. No u njemu je
tada prevladao instinkt koji se izoštravao punih trideset
godina: Čovjek nikome ne moţe vjerovati.
Hajde, Johne — molila ga je Sara. Nalazili su se u njezinu
uredu, već potkraj radnoga dana.
— Sara, čak i ne poznajem suca Wilkinsona.
— Ali kako ne shvaćaš? Ako je u cijelu priču uistinu umi-
ješan netko sa suda, ovo bi bila idealna situacija da nešto
doznamo, jer će se ondje naći praktički svi koji imaju veze sa
Sudom.
Fiske se već spremao ponovno se pobuniti, no ipak zašuti.
Samo je protrljao bradu. — U koliko počinje?
— Pola osam. Usput, je li ti se javio onaj prijatelj iz vojnog
tuţilaštva?

260
 kika☺crostuff.net

— Jest. Postoje čak dva dosjea. Harmsov sluţbeni dosje iz

vremena dok je sluţio u vojsci, a u njemu nisu samo podaci o
sluţbi, nego i procjene, osobne informacije, ugovori o
novačenju, plaći, te medicinski podaci. U drugome dosjeu, u
kojem su dokumenti vezani za pojavljivanje pred vojnim
sudom, vjerojatno su s njim u Fort Jac-ksonu. Spisi njegova
odvjetnika vjerojatno su u uredu vojnog tuţilaštva koji je
odradio Harmsovu obranu. Pod uvjetom da su ga sve te
godine čuvali. Jansen provjerava situaciju. Poslat će nam
sve što uspije pronaći.
Iako se Sara već počela spremati za odlazak, Fiske je nepo-
mično sjedio. — Što mi moţeš ispričati o supruţnicima
Knight? Prošlost i sve ostalo?
— Zašto?
— Pa idemo na prjjem na kojem su domaćini. Ona je vaţna
osoba na ovome sudu, a i on je istaknuta ličnost. Ne misliš
da bi zbog toga trebali biti dio naše istrage?
— 0 prošlosti Jordana Knighta vjerojatno znaš više nego ja.
Iz tvog je rodnog grada.
Fiske slegne ramenima. — Istina. Jordan Knight u
Richmo-ndu je uistinu velika poslovna zvjerka. Barem je bio
dok se nije počeo baviti politikom. Zaradio je uistinu velik
novac.
— I stekao hrpu neprijatelja?
— Ne, ne bih baš rekao. Velikodušno se oduţio Virginiji.
Osim toga, tip je vrlo povučen i ljubazan.
— U tom slučaju baš i nije sličan supruzi.
— Jasno mi je kako je ona dok se uspinjala mnogima mogla
stati na ţulj.
— I više nego mnogima. Tako to ide. Nesmiljena savezna
tuţiteljica koja je postala još nesmiljenijom sutkinjom. Svi su
znali da se priprema za mjesto na ovome Sudu. Ona je
odlučujući glas u većini velikih slučajeva, što izluđuje
Ramseyja. Uvjerena sam da se upravo zbog toga tako odnosi
prema njoj. Uglavnom u rukavicama, no svako toliko ne
moţe odoljeti da je ne bočne.

261
 kika☺crostuff.net

Fiske se prisjeti sukoba dvoje sudaca na sastanku. Znači, u

tome je stvar.
— Koliko dobro poznajemo ostale suce? Čini mi se da ih poz-
naješ dovoljno dobro da budeš uvjerena u to da ne bi mogli
nekoga ubiti.
— Kao i u svim ostalim velikim organizacijama, uglavnom ih
znam vrlo površno.
— Kakva je Ramseyjeva prošlost?
— Ne znaš ništa o predsjedniku Vrhovnog suda Sjedinjenih
Drţava?
— Samo mi lijepo ispričaj...
— Bio je "običan" sudac, a onda je prije deset godina zasjeo
na predsjedničko mjesto.
— Je li u njegovoj karijeri bilo kakvih neobičnosti?
— Bio je u vojsci. Kopnenoj ili marincima, tako nekako. —
Nije joj promaknuo Fiskeov pogled. — Na to nemoj ni
pomišljati, Johne. Ramsey ne ide uokolo i ne ubija ljude.
Osim toga, znam samo ono što je u njegovom sluţbenom
ţivotopisu.
Fiske se doimao zbunjenim. — Nekako sam mislio da zahva-
ljujući razgovorima s drugim pomoćnicima znaš sve o
ostalim sucima.
— Suradnici pojedinih sudaca najčešće se drţe na okupu,
barem u određenoj mjeri, iako se svakog četvrtka
poslijepodne odrţava happy hour kada se svi nađemo na
okupu. I poneki put pomoćnici jednog suca izvedu nekog
drugog suca na objed, tek radi malo boljeg upoznavanja.
Inače su uredi svih sudaca poprilično zatvoreni — ona načas
zastane — osim kada je riječ o toj glasovitoj informacijskoj
mreţi koja postoji među pomoćnicima.
— Mike mi je nešto slično spomenuo kada je tek počeo raditi
na Sudu.
Sara se nasmiješi. — Mogu misliti. Pomoćnici su svojevrsni
glasnogovornici svojega suca. Bez prestanka šaljemo probne
balone, jedni od drugih izvlačimo stavove sudaca. Na

262
 kika☺crostuff.net

primjer, Michael me često pitao što je Knightici potrebno u

većinskom mišljenju da bi se priklonila Murphyju.
— Ali Murphy već piše većinsko mišljenje, zašto bi trebao
privlačiti još glasova?
— Doista nemaš pojma o tome kako funkcioniramo...
— Ja sam ti obični odvjetnik iz provincije.
— U redu, gospodine obični odvjetnice iz provincije... Kada
bih dobila deset dolara za svaku priliku u kojoj se većinsko
mišljenje pretvorilo u manjinsko, samo zato što nije steklo
dovoljno potpore, bila bih vrlo bogata ţena. Umijeće se
sastoji u pisanju mišljenja koje će dobiti pet glasova. Dakako
da opozicija ne čeka prekriţenih ruku. Istovremeno je
moguće u optjecaj pustiti jedno ili više suprotstavljenih
mišljenja. Njihovo korištenje, čak i prijetnja takvim
mišljenjima, vrlo je profinjeno umijeće.
Fiske je znatiţeljno pogleda. — Mislio sam da su
zagovaratelji manjinskog mišljenja gubitnici. Kakav bi
mogao biti njihov utjecaj?
— Recimo samo da se nekom sucu ne sviđa smjer u kojem se
oblikuje određeno mišljenje, pa ili u optjecaj šalje nacrt
ţestokog suprotstavljenog mišljenja zbog kojeg bi cijeli Sud
dobio negativne kritike u slučaju objave, ili čak koje podriva
većinsko mišljenje. Ili još bolje, i lakše, sudac samo daje do
znanja da namjerava napisati tako nešto, a odustat će jedino
ako se većinsko mišljenje malo ublaţi. To čine svi. Ramsey,
Knight, Murphy. Bore se zubima i noktima.
Fiske odmahne glavom. — Kao u beskonačnoj političkoj
kampanji, samo se bore za glasove. Pravna verzija
korumpiranosti i trgovanja glasovima. Daj mi to i to i imaš
moj glas.
— I vaţno je točno znati kada zapodjenuti bitku. Recimo da
se nekome od sudaca, jednome ili više njih, ne sviđa kako je
odlučen neki slučaj otprije pet godina. Sud neće samo tako
promijeniti odluku kada je riječ o vlastitome presedanu, pa
čovjek mora razmišljati u strateškim okvirima. Takvi suci
moţda će se posluţiti nekim sadašnjim slučajem i početi

263
 kika☺crostuff.net

postavljati temelje za promjenu odluke u presedanu koji im

se nije dopao, ali tek za nekoliko godina. Isto vrijedi i za
odabir slučajeva. Suci uvijek traţe upravo onakve slučajeve
koji će im pomoći da promijene presedan koji im se ne sviđa.
Kao u šahu.
— Nadajmo se samo da se u svim tim igricama ipak neće iz-
gubiti jedno.
— Što to?
— Pravda. Moţda je to cilj Rufusa Harmsa. Moţda je zato
uputio podnesak. Misliš da ovdje moţe istjerati pravdu?
Sara spusti pogled. — Ne znam. Činjenica je da pojedinci
koji su povezani sa slučajevima na ovoj razini zapravo i nisu
toliko vaţni. Vaţni su presedani do kojih se dolazi na
temelju njihovih slučajeva. Sve ovisi o tome što traţi. I kako
će to utjecati na druge.
— Pa to je stvarno uţas. — Fiske je odmahivao glavom,
prodorno je promatrajući. — Vraški zanimljivo mjesto, taj
tvoj Vrhovni sud.
— Znači, ideš na večeru?
— To nikako ne bih propustio.

41
Josh Harms pretpostavljao je da će policija sada pokrivati
sporedne prometnice, pa se odlučio za neobičnu taktiku:
voţnju međudrţavnom autocestom. Međutim, spuštao se
mrak, pa su uz zatvorene prozore bili razmjerno sigurni;
policijska patrola ne moţe samo tako vidjeti tko je unutra.
No unatoč svim mjerama opreza, znao je da idu ususret
katastrofi.
Kako je to neobično, razmišljao je, da nakon svih paklenskih
muka koje je proţivio, njegov brat ţeli postupiti ispravno
iako se izlaţe ţivotnoj opasnosti, te mogućnosti da ostane bez
slobode koja mu nikako i nije trebala biti oduzeta. Rufusa bi
najradije istovremeno i psovao i hvalio. Joshov pogled na
svijet bio je vrlo jednostavan: On sam protiv sviju ostalih. Ne

264
 kika☺crostuff.net

traţi nevolje, ali je krajnje osjetljiv kada ga netko ţeli

nagaziti. Znao je da je pravo čudo što je još ţiv.
Ipak, čovjek se mora diviti osobi poput Rufusa koja se uspi-
jeva boriti kroza sve to, protiv ljudi koji ne ţele mijenjati
svijet ni za milimetar, budući da njime vladaju. Moţda će te
istina uistinu osloboditi, Rufuse, pomisli. Odjednom je
krajičkom oka u lijevom retrovizoru ugledao nešto zbog čega
je poloţio ruku na drţak pištolja.
— Rufuse — dovikne kroz straţnji prozor — bit će problema.
Rufusovo lice pojavi se na prozorčiću. — Što se događa?
— Spusti se! Spusti glavu! — upozori ga Josh. — Policajac
nas je pretekao dva puta, a zatim ponovno zaostao.
— Voziš prebrzo?
— Pet kilometara sporije.
— Nešto nije u redu s kamionetom, ne rade svjetla?
— Nisam baš tako glup. Sve je u redu.
— Što je onda?
— Čuj, Rufuse, samo zato što si sve ove godine bio u zatvoru,
ne znači da se svijet bitno promijenio. Ja sam ti običan crnac
u zgodnom autu, na autocesti, a vani je noć. Murjaci misle
da sam ga ukrao, ili da dilam drogu. Dovraga, da idem i po
mlijeko u dućan, to bi već mogla biti prava pustolovina. —
On ponovno pogleda u retrovizor. — Izgleda da se sprema
uključiti rotirku.
— Što ćeš učiniti? Ja se ovdje ne mogu sakriti.
Josh nije odvojio pogled od retrovizora čak ni kada je pištolj
spremio pod sjedalo. — Da, sad će uključiti svjetla i onda
smo gotovi. Spusti se na pod i pokrij se onom ceradom,
Rufuse. Odmah. — Josh navuče kapu sa zaslonom nisko na
oči, tako da mu se vidjela samo sijeda kosa na sljepoočicama.
Pritom je istaknuo bradu i napućio donju usnu, pa je
izgledalo kao da nema zube. Nagnuo se naprijed, otvorio
pretinac na suvozačkoj strani, izvadio limenku s duhanom
za ţvakanje, u usta strpao velik komad, tako da su mu se
obrazi odmah is-pupčili. Istovremeno se i pognuo, opustivši
cijelo tijelo. Otvorivši prozor, ispruţio je ruku i dugačkim,

265
 kika☺crostuff.net

usporenim pokretima policijskome vozilu pokazao da se

zaustavi uz rub prometnice. Zatim je i sam skrenuo i
zaustavio se. Patrolno vozilo odmah se zaustavilo iza
kamioneta, a svjetla na krovu zlokobno su obasjavala tamu
plavičastim sjajem.
Josh je ostao čekati u kamionetu. Neka plavi anđeli dođu k
tebi, a ti se nemoj ţuriti. Lecnuo se kada je u retrovizoru
ugledao uključeni reflektor montiran na krovu policijskog
vozila. Policijska taktika kojoj je cilj dezorijentirati, znao je
dobro. Josh je začuo korake na šljunku. Praktički je vidio
policajca kako se pribliţava, s rukom na pištolju, ne
odvajajući pogled od vrata.
Tri puta dogodilo mu se da ga policija zaustavi i da začuje
zveket stakla u trenutku kada je policijska palica slučajno
udarila po stop-svjetlu, pa je zbog toga dobio kaznu za
nedostatke u opremi vozila. To su činili kako bi ga razljutili,
kako bi vidjeli hoće li učiniti nešto zbog čega bi ga mogli
strpati u zatvor. Nye im upalilo.
Jesam, gospodine, nisam, gospodine, čak i kada bi tipa
najradije premlatio.
Barem mu nijednom nisu podmetnuli drogu i pokušali mu je
pripisati. Trenutačno u zatvoru ima nekolicinu kompića koji
ondje trunu upravo zbog takvih sranja.
— Bori se protiv toga — govorila mu je uvijek bivša ţena,
Louise.
— A protiv čega? — odgovarao je on. — Od toga imam koristi
kao da se borim protiv Boga.
Kada su se koraci zaustavili, Josh pogleda kroz prozor.
Policajac ga je netremice promatrao. Josh uoči da je
muškarac hispaničkog podrijetla.
— Što se dogodilo, gospodine? — upita ga.
Dok mu je duhan prijanjao za obraz pri izgovaranju svakog
sloga, Josh reče: — 'Oću doć' u Luzzanu. — Zatim rukom
pokaţe u smjeru ceste. — Ovuda?
Zbunjeni policajac prekriţi ruke na prsima. — Još jednom,
molim vas, kamo idete?

266
 kika☺crostuff.net

— U Luzzanu. Bat' Rouge.

— Baton Rouge, u Louisiani? — Policajac se nasmije. —
Daleko ste od Baton Rougea.
Josh se počeše po vratu i pogleda oko sebe. — Tam' su mi
d'eca, a nisu me dugo vid'la.
Policajac se tada uozbilji. — U redu.
— Čov'ek rek'o da idem ovuda.
— Pa, nije vas baš najbolje uputio.
— A kak' onda dođem tam'?
— Moţete ići za mnom, ali ne mogu vas voditi do odredišta.
Josh ga je samo netremice promatrao. — D'eca su mi bila
dobra. 'Oće vidit' tatu. Pomogneš mi?
— U redu, evo kako ćemo. Blizu smo mjestu na kojem tre-
bate skrenuti da biste krenuli u tom smjeru. Slijedite me do
tog mjesta, a dalje ćete se snaći sami. Zaustavite se, pa
pitajte nekog drugog. Što kaţete?
— Moţe. — Josh ga pozdravi prinoseći prst zaslonu kape.
Policajac se već spremao vratiti u vozilo, kada je načas pog-
ledao prikolicu. Kada je baterijskom svjetiljkom osvijetlio
prostor kroz pokrajnji prostor, ugledao je hrpe kutija. —
Gospodine, mogu li zaviriti unutra?
Josh nije ni trepnuo, iako mu se ruka pribliţila prednjem
rubu sjedala, gdje se nalazio pištolj. — Dovraga, svakako. —
Policajac stane iza kamioneta i otvori gornji, stakleni dio
vrata. Samo nizovi kutija. Iza njih se Rufus bio šćućurio na
podu, u tami prikolice, pod ceradom.
— Što to vozite, gospodine? — upita policajac.
— Hranu — dovikne mu Josh, naginjući se kroz prozor.
Policajac otvori prvu kutiju, protrese konzervu s juhom,
otvori kutiju s krekerima, pa je vrati na mjesto, zatvori
kutiju, a zatim i prozor na straţnjim vratima. Nakon toga
ponovno priđe vozačevom prozoru.
— Vozite mnogo hrane. A putovanje baš i nije tako dugo.
— Pit'o sam d'ecu š'o trebaju. Rekli su ranu.
Policajac ubrzano zatrepće. — Oh, pa to je lijepo od vas. Baš
lijepo.

267
 kika☺crostuff.net

— Imaš d'ecu?
— Dvoje.
— Onda dobro.
— Ugodno putovanje. — Policajac se nakon toga vrati u svo-
je vozilo.
Josh se u promet uključio nakon policijskog automobila.
Rufus se pojavi na prozorčiću. — Iz mene je izišla cijela rije-
ka znoja.
Josh se nasmiješi. — Moraš se opustiti. Kada se drţiš agre-
sivno, stave ti lisice. Kada se drţiš ljubazno i uljudno, misle
da im farbaš oči, pa ti stave lisice. Ali ako si star i priglup,
ţivo im se fućka.
— Ipak, bili smo blizu, Josh...
— Imali smo sreće što nas je zaustavio Meksikanac. A oni
drţe do obitelji i djece. Ako sereš o tome, nema frke. Kada
jednom odluči pogledati, bijelac će ti izvući sve iz prikolice,
sve dok ne pronađe tebe. Crnac bi moţda bio popustljiviji, ali
to se nikad ne zna. Neki od njih u uniformi se ponašaju kao
bijelci.
Rufus je nezadovoljno promatrao brata.
— Zapravo su najgori Azijci — nastavi Josh. — Njima ne
smiješ ništa reći. Samo stoje i gledaju te, ne slušaju baš
ništa, a onda lijepo učine sve što su naumili. Bolje ti je da ih
ustrijeliš prije nego što ti kung-fuom srede dupe. Da, jako je
dobro što smo naišli na Pedra. — Josh kroz prozor ispljune
duhan.
— I sve si ih tako lijepo procijenio, ha? — upita Rufus ljutito.
Josh ga načas pogleda. — Nešto ti smeta?
— Moţda...
— Ti samo ţivi kao ţeliš, ja ću ţivjeti kako ja ţelim. Pa ćemo
vidjeti tko će dalje dogurati. Znam da ti u zatvoru nije bilo
lako, ali ni vani baš ne teku samo med i mlijeko. I ja sam
vani u svojevrsnom privatnom zatvoru. A nitko me nije ni za
što osudio.
— Sve nas je stvorio Bog, Josh. Svi smo njegova djeca. Nema
potrebe dijeliti nas. U zatvoru sam vidio kako mlate hrpe

268
 kika☺crostuff.net

bijelaca. Zlo se javlja u svim mogućim oblicima, u svim

bojama. Piše u Bibliji. Ljude prosuđujem samo prema
zaslugama. Drukčije ne ide.
Josh prijezirno otpuhne. — I to govoriš baš ti. Nakon svega
što su ti učinili Tremaine i ostali. Ţeliš reći da ih ne mrziš,
da ih ne ţeliš ubiti?
— Ne. Kada bih se tako osjećao, to bi značilo da mi je Vic iz
srca oduzeo ljubav. Da mi je odnio Gospodina. A to bi značilo
da me nadzire. Na ovome svijetu nema čovjeka koji je toliko
jak da bi mi mogao oduzeti Boga. To ne moţe ni stari Vic, ni
ti ni netko treći. Josh, nisam glup. Znam da ţivot nije
pravedan. Znam da crnci ne vladaju svijetom. Ali neću još
samo pojačavati problem i mrziti ljude.
— Kakvo sranje. Bog ti je dao zlatnu karticu s kojom moţeš
mrziti sve bijelce koji se pojave na ovome svijetu.
— Griješiš. Ako mrzim njih, to je kao da mrzim sebe. I to
sam iskusio kada sam tek došao u zatvor. Mrzio sam sve.
Vrag me bio zarobio, no Bog me ipak spasio i odveo od njega.
To ne bih mogao. I neću...
— E to je onda lijepo tvoj problem. Što ga se prije riješiš, to
bolje.
To ti je bio velik previd, Frank. Ukokao si Ridera i ţenu, ali
nisi pretraţio njegov ured?
Rayfield čvršće stisne slušalicu. — A kada sam to točno tre-
bao učiniti? Da sam traţio prije nego što smo ga ubili,
posumnjao bi i moţda pobjegao. Da nas u tome uhvate sada,
iskrsnula bi pitanja na koja nemam odgovor.
— Ali upravo si mi rekao da policija slučaj vodi kao ubojstvo
i samoubojstvo. Više neće istraţivati događaj.
— To je vjerojatno točno.
— A to znači da moţeš pretraţiti ured. Na primjer, večeras.
— Bude li zrak čist, pretraţit ćemo ga.
— Jeste li pronašli pismo koje je Harms dobio od vojske?
— Još ne... — Zašutio je u trenutku kada je u njegov ured
uletio Tremaine, s komadom papira u ruci. — Pričekaj
malo...

269
 kika☺crostuff.net

Tremaine poloţi papir pred Rayfielda, koji je samo problije-

dio. Zatim pogleda smrtno ozbiljnog Tremainea.
— Gdje ste ga pronašli?
— Gad je izdubio nogu na krevetu. Poprilično lukavo i spret-
no — prizna nevoljko Tremaine.
Rayfield sada nastavi pričati sa sugovornikom na vezi.
Kratkim rečenicama prenio je sadrţaj pisma.
— To je tvoje djelo, Frank?
— Čuj, da je tip umro u pritvoru, kako smo i planirali, došlo
bi do obdukcije, zar ne? Tu rupu mogli smo pokriti samo na
ovaj način. Svi smo se sloţili.
— Ali, Kriste, Harms nije umro. Zašto to poslije nije izbri-
sano iz sustava?
— Izbrisali smo! Ne misliš da bi stvar u protivnom već neka-
ko isplivala tijekom istrage? Rider nije bio glup, toga se
mogao uhvatiti kao temelja za obranu.
— Ako si to, znači, još davno izvukao iz sluţbenih dosjea,
zašto mu je Vojska nakon toliko godina poslala to pismo?
— A tko bi to mogao znati? Neki usrani sluţbenik moţda je
naletio na papirić i vratio ga u dosje, ili ga je ovih dana unio
u bazu podataka. A kada se nešto jednom nađe u sluţbenom
vojnom dosjeu, nikad ne znaš hoće li nešto jednom isplivati
ili ne, koliko god to pokušavao sakriti. Riječ je o najvećem
prokletom birokratskom sustavu na svijetu. Ne moţeš
predvidjeti sve mogućnosti.
— Ali ti si bio zaduţen da to nekako odrţiš pod nadzorom.
— Nemoj mi govoriti što mi je posao. Nastojao sam sve
odrţati pod nadzorom, ali baš nisam mogao sve provjeravati
svaki prokleti dan u posljednjih četvrt stoljeća.
Glas s druge strane uzdahne. — Sada znamo što je potaknu-
lo Harmsovo pamćenje.
— Sve strategije donose i potencijalne opasnosti...
— No, da, moţda je i Rider imao primjerak tog pisma.
— Rufus Harms nikako nije mogao imati pristup aparatu za
kopiranje, a pismo nije priloţeno njegovoj ţalbi Sudu, to
pouzdano znamo.

270
 kika☺crostuff.net

— Ali u to ne moţemo biti posve sigurni. A to je razlog vise

da večeras posjetite Riderov ured.
Rayfield pogleda Tremainea, a zatim, govoreći u slušalicu,
reče: — U redu, idemo večeras. Brzo i djelotvorno.

42
Senator Knight srdačno je dočekao Fiskea i Saru na ulazu u
predvorje. Prostor iza njega ispunila je poslovna i politička
elita glavnoga grada Sjedinjenih Drţava.
— Drago mi je što si uspio doći, Johne — reče Jordan Knight
i stisne mu ruku. — Sara, blistaš kao i uvijek. — Nju je
zagrlio i zatim su se još ovlaš poljubili u obraze.
Fiske odmjeri Saru. U međuvremenu je kostim zamijenila
laganom ljetnom haljinom blagih pastelnih boja koja je
naglašavala njezinu lijepo preplanulu koţu. Više nije bilo ni
punđe, pa joj se kosa privlačno spuštala s obiju strana lica.
U trenutku kada ga je uhvatila kako pilji, Fiske brzo odvrati
pogled, smeteno osjećajući nelagodu i već prihvaćajući piće
koje je donio posluţitelj. Sara i Jordan Knight također su
uzeli čaše.
Jordan pogleda uokolo. Činilo se da je i njemu pomalo neu-
godno. — Znam da nikako nije trenutak za ovako nešto. —
Dok je izgovarao te riječi, pomno je motrio Saru. — Znam da
i Beth dijeli moje mišljenje, iako to ne priznaje.
— A-ha — pomisli Fiske.
Jordan čašom pokaţe prema starome muškarcu u inva-
lidskim kolicima i tiho reče: — Kenneth Wilkinson naţalost
neće još dugo. S druge strane, pravi je borac i mogao bi nas
još iznenaditi. Ali iza njega je dugotrajan ţivot koji
nadahnjuje. To je moj mentor i moj prijatelj. I postao sam
boljim čovjekom upravo zahvaljujući njegovu poznanstvu.
— Nije vas upravo on upoznao sa suprugom? — upita Sara.
— Još jedan od razloga zbog kojih sam toliki njegov duţnik.
Fiske je gledao kako Elizabeth Knight metodično ide od

271
 kika☺crostuff.net

skupine do skupine, dotjerana i uglađena poput iskusne

političarke. Fiske je ponovno pogledom obuhvatio dvoranu,
ali nije uočio ni Ramseyja ni Murphyja. Pitao se jesu li se
ipak odlučili bojkotirati prijem. Međutim, uočio je nekolicinu
sudaca Vrhovnoga suda koji su izgledali kao da im je
nelagodno i kao da su nervozni. Logična posljedica straha da
ti neki luđak moţda radi o glavi.
Pogledom je prešao i Richarda Perkinsa koji se diskretno
drţao u pozadini. Posvuda su bili raspoređeni naoruţani
čuvari i Fiske je znao da se na skupu najviše razgovara o
dvojici ubijenih duţnosnika Suda. Kapci su mu se stisnuli u
trenutku kada je uočio Warrena McKennu, koji je poput
morskog psa prolazio kroz guţvu traţeći meso koje će moći
proţdrijeti.
— Vas ste dvojica izvrsna ekipa — reče Sara.
Jordan Knight s njom se kucne u znak zahvalnosti. — I ja
tako mislim.
— Je li vaša supruga kada razmišljala o kandidaturi za
neku političku funkciju? — upita Fiske.
— Johne, sutkinja je pri Vrhovnome sudu. To je doţivotna
funkcija — usklikne Sara.
Fiske je i dalje netremice promatrao Jordana. — Ne bi bio
prvi slučaj da netko napusti Sud u potrazi za drugim poslom,
zar ne?
Jordan ga pomno promotri. — Ne, ne bi, Johne. Beth i ja
zapravo smo, tijekom godina, nekoliko puta razgovarali o
tome. Ja neću zauvijek ostati u Senatu. U Novom Meksiku
imam ranč od sedam tisuća jutara. Lako mogu zamisliti
kako mu se posvećujem do konca ţivota...
— Pa bi vaša supruga moţda mogla postati senatskom zas-
tupnicom Virginije?
— Ni u jednom trenutku neću tvrditi da znam što će Beth
sve činiti. Štoviše, brak nam je u određenoj mjeri uzbudljiviji
upravo zahvaljujući tome i drţim da je to vrlo zdravo. — Na
te se riječi nasmiješio, a Fiske osjeti kako i on sam reagira
osmijehom.

272
 kika☺crostuff.net

Sara je upravo uzdignula čašu kada joj je nešto sinulo. —

Senatore, smijem li se posluţiti telefonom?
— Dakako, Sara, u mojoj radnoj sobi. Imat ćeš više mira.
Ona načas pogleda Fiskea, ali ne reče ništa. Nakon što je
otišla, Jordan reče: — Iznimna mlada dama.
— S time se moram sloţiti — reče Fiske.
— Otkako radi za Beth, podosta sam je upoznao. Mislim da
bi se moglo reći da sam joj dijelom posluţio kao zamjena za
oca. Pred njom je blistava budućnost.
— Ima izniman uzor u vašoj supruzi. — Fiske se nakon tih
riječi zamalo ugušio pićem.
— Apsolutno najbolji. Beth uvijek ide do kraja.
Fiske se na trenutak zamisli nad tom opaskom. — Znam da
je vaša supruga iznimno predana poslu, ali moţda ne bi bilo
loše da malo rastereti raspored dok se slučaj ne riješi.
Nikako ne bi bilo dobro da se nekom manijaku ukaţe idealna
prilika...
Jordan se na trenutak zagleda u Fiskea preko ruba čaše. —
Doista mislite da su i suci u opasnosti?
Fiske to nije mislio, ali to nije namjeravao reći Jordanu. Ako
on i Sara griješe u zaključcima, ne ţeli da se netko već sada
opusti.
— Recimo to ovako, senatore: ako se vašoj supruzi nešto do-
godi, nikoga neće zanimati što ja mislim.
Jordanovo lice polagano problijedi. — Shvaćam... Fiske sada
uoči red ljudi koji su čekali razgovor sa senatorom. — Neću
vas više zadrţavati. Samo nastavite tako...
— Hvala, Johne, to mi je i namjera.
Senator Knight počeo je razgovarati s ostalim uzvanicima.
Nema potrebe da on ide od skupine do skupine, pomisli
Fiske. Njegova je supruga već vjerojatno obradila sve
najvaţnije igrače.
Iz radne sobe Jordana Knighta Sara je nazvala kući i
provjerila poruke. Zaboravila ih je poslušati ranije, a
očajnički se nadala da joj se u međuvremenu javio George
Barker, urednik novina iz gradića u kojem je odrastao Rufus

273
 kika☺crostuff.net

Harms. Nadanje se isplatilo, jer je na sekretarici začula

starčev duboki glas. Učinilo joj se da zvuči pomalo
pokajnički.
Ona iz notesa na stolu istrgne papirić i zapiše ime: Samuel
Rider. George Barker ostavio je samo ime; čini se da se
nakon dvadeset pet godina u njegovoj arhivi našlo jedino
ime. Ona sada odmah mora doznati adresu i telefon
Riderova ureda. Kada je podignula pogled, odmah je uočila i
način. Na policama na suprotnome zidu nalazio se komplet
najnovijih izdanja Martindale-Hubbellis, sluţbenog imenika
pravne struke u kojem se navodno nalaze imena, adrese i
brojevi telefona praktički svih odvjetnika s dozvolom za rad
na području Sjedinjenih Drţava. Komplet imenika bio je
podijeljen prema saveznim drţavama i područjima, a ona
odluči prvo pogledati najbliţe područje.

Dok je pregledavala kazalo za saveznu drţavu Virginiju,

iznenadila se naišavši na ime Samuela Ridera. Otvorivši
naznačenu stranicu, došla je i do njegova kratkog ţivotopisa.
Početkom sedamdesetih radio je u vojnome tuţilaštvu. To
mora biti taj Rider.
Nazvala je njegov ured, no nitko se nije javio. Nazvala je i
informacije, te zatraţila broj kod kuće, no tog broja nije bilo
u imeniku. Spustila je slušalicu beskrajno frustrirana. Mora
s njim nekako razgovarati. Sada se na trenutak zamisli.
Vremena će biti vrlo malo, tako da postoji tek jedan način.
Telefonski se imenik nalazio na stolu i ona potraţi broj. Sve
je dogovorila za samo nekoliko trenutaka. Ona i Fiske ne
mogu otići još barem dva sata. Uz malo sreće, vratit će se već
sutra rano ujutro.
U trenutku kada je otvorila vrata radne sobe, na njima se
susrela s Elizabeth Knight.
— Jordan mi je rekao da si moţda ovdje.
— Morala sam telefonirati.
— A-ha...
— A sada se vraćam među goste.

274
 kika☺crostuff.net

— Sara, na trenutak bih morala s tobom popričati nasamo.

Elizabeth Knight rukom joj pokaţe da se vrati u radnu sobu,
a zatim zatvori vrata. Sutkinja je na sebi imala jednostavnu
bijelu haljinu, vrlo malo šminke, te ukusnu ogrlicu sa
safirima. Zbog bijele haljine koţa joj je bila još bljeđa.
Međutim, imala je raspuštenu kosu, a ti tamni uvojci bili su
vrlo impozantni na svijetloj pozadini. Kada se malo potrudi,
pomisli Sara, Elizabeth Knight moţe biti vrlo privlačna. Čini
se da takve trenutke bira vrlo pomno. Trenutačno je
izgledala kao da joj je vrlo neugodno.
— Nešto se dogodilo? — upita Sara.
— Nikako ne volim zabadati nos u privatni ţivot ljudi koji
rade za mene, Sara, doista, no kada se to nekako odraţava i
na ugled Suda, čini mi se da mi je duţnost barem nešto reći.
— Čini mi se da baš i ne razumijem...
Knightica na trenutak zastane i pribere se. Sve otkako je
uvidjela da je, koliko god nehotično, osudila Stevena Wrighta
na smrt, ţivci su joj bili na rubu raspada. Osjećala je ţelju da
se na nekome iskali, pa makar i neopravdano. Takvo što
nikako nije bilo u njezinu stilu, no Sara Evans istinski ju je
uzrujala. A do nje joj je uistinu stalo. Mlada će ţena tako
osjetiti sutkinjin gnjev. — Vrlo si pametna ţena. I vrlo
privlačna mlada ţena.
— Bojim se da mi i dalje...
Elizabeth Knight iznenada promijeni ton. — Govorim o tebi i
Johnu Fiskeu. Richard Perkins kaţe da je vidio kako ste
jutros zajedno izišli iz tvoje kuće.
— Sutkinjo Knight, uza svo duţno poštovanje, to je moja
osobna stvar.
— Ali nedvojbeno i više od toga, Sara, ako ima negativne ko-
notacije za Sud.
— Nikako mi nije jasno kako bi to moglo...
— Dopusti da ti još malo pojasnim. Misliš li da bi ugledu Su-
da škodilo kada bi se doznalo da jedna njegova duţnosnica
spava s bratom ubijenog kolege i to samo dan nakon što je
otkriveno njegovo tijelo?

275
 kika☺crostuff.net

— Ne spavam s njim — reče Sara energično.

— To je posve irelevantno. Javno mnijenje oblikuje se na te-
melju dojmova, a ne činjenica, osobito u ovome gradu. Da vas
je jut-ros vidio neki novinar, što misliš, kako bi glasio
naslov? Čak i da navede samo činjenice, ono što je novinar
vidio, što misliš što bi čitatelji najvjerojatnije zaključili? —
Kako Sara nije odgovarala, Knightica nastavi: —
Trenutačno nam ne trebaju nove komplikacije, Sara. I bez
toga imamo problema preko glave.
— Izgleda da o tome nisam dobro promislila.
— Upravo tako: o svemu moraš temeljito promisliti ţeliš li
ostvariti nešto više od prosječne pravne karijere.
— Ţao mi je. Neće se ponoviti.
Knightica se još jednom prodorno zagleda u nju, a zatim
otvori vrata. — Molim te, ubuduće pripazi.
Dok je Sara prolazila pokraj nje, sutkinja reče: — Oh, Sara,
sve do trenutka kada se pozitivno utvrdi ubojičin identitet,
mislim da bi bilo dobro da nikome ne vjeruješ u potpunosti.
Ne znam jesi li toga svjesna ili nisi, ali velik dio ubojstava
počine članovi obitelji
Sara se zapanjeno okrene prema njoj. — Ne ţelite valjda
reći...
— Ne ţelim reći baš ništa — reče Knightica oštrim tonom. —
Samo te upoznajem s činjenicom. A ti s njom čini što te volja.
Dosađujući se, Fiske je tumarao stanom kada je osjetio da
mu se netko pribliţio.
— Već duţe vrijeme ţelim te nešto pitati.
Fiske se osvrne i nađe se pod prodornim pogledom agenta
McKenna.
— McKenna, najozbiljnije razmišljam o tuţbi protiv tebe,
stoga će ti biti najbolje da se nosiš što dalje od mene.
— Samo radim svoj posao. A trenutačno me zanima gdje si
bio u vrijeme kada ti je ubijen brat.
Fiske popije vino i pogleda kroz dugačak niz prozora. — Nisi
nešto zaboravio?
— A što to?

276
 kika☺crostuff.net

— Još nisu utvrdili vrijeme smrti.

— Malo kaskaš za istragom.
— Stvarno? — reče Fiske, pomalo zatečeno, i
— Između tri i četiri u noći, u subotu. Gdje si bio u to
vrijeme?
— Sada sam osumnjičenik?
— Kada i ako to postaneš, na vrijeme ću te obavijestiti.
— U subotu sam pribliţno do četiri ujutro radio u svojem
uredu u Richmondu. Sada ćeš me pitati moţe li to netko
potvrditi, zar ne?
— Moţe?
— Ne. Ali sam oko deset ujutro išao u praonicu rublja.
— Richmond je od Washingtona udaljen samo dva sata
voţnje. Imao bi i više nego dovoljno vremena.
— Po tvojoj sam se teoriji, dakle, dovezao u Washington,
hladnokrvno ubio brata, njegovo tijelo odbacio usred
crnačkog kvar-ta, i to tako vješto da me nitko nije vidio, a
zatim se vratio u Richmond i stavio rublje na pranje. A
motiv? — Čim je izgovorio posljednju rečenicu, Fiske je
zamalo ostao bez zraka. Ima savršen motiv: pet stotina
tisuća dolara od osiguranja. Sranje!
— Motive je uvijek moguće utvrditi i naknadno. Nemaš alibi,
a to znači da si imao priliku ubiti ga.
— Onda misliš da sam ubio i Wrighta? Sjeti se da si sucima
rekao kako misliš da su ta dva ubojstva povezana. Za to
imam alibi.
— To što sam nešto rekao ne znači da je to i istina.
— Upravo fascinantno... Istu filozofiju donosiš i na mjesto za
svjedoke u sudnici?
— Utvrdio sam da tijekom istrage nije uputno uvijek otkri-
vati sve karte. Ta ubojstva moţda nemaju baš nikakve veze
jedno s drugim, a to znači da alibi za vrijeme kada je ubijen
Wright ne znači baš ništa.
Dok je gledao kako se McKenna udaljava, Fiskea je obuzeo
vrlo neugodan osjećaj. Čak ni McKenna ne bi bio toliko glup
da mu pripiše ubojstvo brata, nije li tako? A zašto Fiske ne

277
 kika☺crostuff.net

zna za rezultate obdukcije kojima je utvrđeno vrijeme smrti

njegova brata? Odmah je sam odgovorio na to pitanje: Dotok
informacija od Chandlera u međuvremenu je presušio.
— Johne?
Fiske se okrene i ugleda Richarda Perkinsa.
— Imaš nekoliko trenutaka? — upita ga ovaj nervozno. Njih
dvojica povukli su se u jedan kut. Perkins na trenutak
pogleda kroz prozor, kao da se priprema za naredne riječi: —
Na Vrhovnom sudu radim tek dvije godine. Posao je divan,
ugledan, nema previše stresa, plaća je više nego pristojna.
Nadgledam gotovo dvije stotine zaposlenika, od brijača do
policajaca. Prije toga radio sam u Senatu, mislio sam da ću
ondje ostati do mirovine, no onda mi se ukazala ova prilika.
— I dobro je da se ukazala... — reče Fiske, pitajući se zašto
mu Perkins sve to priča.
— Iako tvog brata nisu ubili na Sudu, osjećao sam se odgo-
vornim za njegovu, kao i sigurnost sviju na Sudu. Sada, uz
Wrightovu smrt, jednostavno se ne mogu oporaviti. Nisam
naviknut na takve situacije. Daleko mi bolje ide rješavanje
pitanja plaća i nadgledanje funkcioniranja birokracije, nego
kada se treba nositi s istragom u slučaju ubojstva.
— No, da, ali Chandler izvrsno obavlja svoj posao. A na
slučaju, dakako, radi i FBI. — Dok je to izgovarao, Fiske se
zamalo ugrizao za jezik. Perkins se uhvati upravo toga.
— Čini mi se da se agent McKenna nekako ljuti na tebe. Već
ste imali veze?
— Nismo.
Perkins spusti pogled na ruke. — Doista misliš da se neki
luđak ţeli osvetiti?
— Nije nemoguće.
— Ali zašto baš sada? I zašto je navalio na sudske pomoćni-
ke? Zašto ne ubija suce?
— Ili drugo sudsko osoblje...
— Kako to misliš?
— I ti bi mogao biti u opasnosti, Richarde. Perkins je bio
zaprepašten. — Ja?

278
 kika☺crostuff.net

— Ti si šef osiguranja. Ako taj netko ţeli pokazati da moţe

po ţelji ubijati ljude, tada pokazuje prijezir prema sigurnosti
Suda. Pokazuje prijezir prema tebi, poniţava te.
Činilo se da Perkins razmišlja o tim riječima. — Misliš,
dakle, da su te dvije smrti svakako povezane?
— Ako nisu, riječ je o vraški velikoj podudarnosti. Iskreno
govoreći, ne vjerujem u tako velike podudarnosti.
— Chandler također?
— Moguće. Uvjeren sam da će te redovito obavještavati. Dok
se Perkins udaljavao, pokraj njega je projurila Elizabeth
Knight. Činilo se kao da joj se masa ljudi nekako automatski
razmiče.
On osjeti nečiju ruku na ramenu. — Vidimo se vani, za deset
minuta. — Bio je to Sarin glas, no kada se Fiske okrenuo,
vidio joj je samo leđa koja su nestajala u masi.
Vidljivo frustriran, osvrnuo se i ponovno ugledao Elizabeth
Knight. Vjerojatno se više i ne sjeća Kennetha Wilkinsona,
pomisli. A prijem je priređen u njegovu čast. Stoga se
iznenadio kada je Elizabeth prišla Wilkinsonu i kratko mu
se obratila. Gledao je kako njegova kolica gura na praznu
osvijetljenu terasu, gdje je kleknula uz njega i s njim stala
razgovarati, drţeći ga za ruku.
Fiske se još malo druţio, a onda se više nije mogao suzdrţati,
te je izišao na terasu. Elizabeth Knight podigne pogled i
zatim ţurno ustane.
— Oprostite na smetnji, ali moram ići, pa sam se samo htio
pozdraviti sa sucem Wilkinsonom.
Knightica ustukne za korak, a Fiske priđe sucu i predstavi
se. Zatim mu stisne ruku i čestita na dugotrajnome sluţenju
javnim interesima. Kada je već krenuo natrag u sobu,
Elizabeth Knight ga zaustavi.
— Pretpostavljam da odlazite sa Sarom.
— To nekako nije u redu?
— Ovisi o vama, valjda...
— Što bi to trebalo značiti?

279
 kika☺crostuff.net

— Pred Sarom je čudesna budućnost. No i sitnice neki put

mogu poremetiti karijeru iznimnog potencijala.
— Znate, sutkinjo Knight, čini mi se da vam ja uţasno sme-
tam, a ne znam točne razloge.
— Ne poznajem vas, gospodine Fiske. Ako ste imalo nalik na
brata, onda mi moţda uopće ne smetate.
— Nisam nalik ni na koga. Nastojim ne uspoređivati ljude i
ne svrstavati ih u kategorije prema raznoraznim
predrasudama i pretpostavkama. Takav je pristup rijetko
kada ispravan.
Činilo se da je Knighticu takav odgovor zatekao, no ipak je
rekla: — Zapravo se slaţem s takvim stavom.
— Drago mi je da se slaţemo barem u nečemu.
— Međutim, dobro poznajem Saru i do nje mi je uţasno sta-
lo. Ako pojedini vaši postupci negativno utječu na nju, pa
tako i na Sud, odmah mi to, da, imate pravo, smeta.
— Čujte, ja samo ţelim otkriti tko mi je ubio brata. Ona ga
prodorno promotri. — Sigurni ste da je to sve?
— Čak i da nisam siguran, znate... što onda? Ţivimo u slo-
bodnoj zemlji. — Fiskeu se učinilo da je u tom trenutku na
njezinu licu načas ugledao zabavljen izraz.
Ona prekriţi ruke. — čini mi se da vas sutkinja Vrhovnog
suda nimalo ne zastrašuje, gospodine Fiske.
— Kada biste znali nešto o meni, bili bi vam jasni i razlozi.
— Moţda bih se trebala potruditi i doznati nešto o vama.
Moţda već i jesam...
— Čini mi se da je riječ o dvosmjernoj ulici...
Elizabeth Knight sada ga smrknuto pogleda. — Povjerenje je
jedno, gospodine Fiske, a nedostatak poštovanja nešto posve
drugo.
— Čini mi se da je i to dvosmjerna ulica.
— Nadam se da vam je jasno zašto se toliko brinem za Saru.
I to iskreno.
— U to sam uvjeren...

280
 kika☺crostuff.net

Ona se već okrene, no tada ga ponovno pogleda. — Vaš je

brat bio vrlo osobit čovjek. Iznimno inteligentan i vrhunski
pravni analitičar.
— Bio je jedinstven.
— I unatoč tome nisam sigurna da je bio najsposobniji od-
vjetnik u obitelji.
Elizabeth Knight tada se udalji, za sobom ostavljajući izne-
nađenog Fiskea. Još je nekoliko trenutaka samo stajao i
nastojao raščlaniti njezine riječi. A zatim je ušao u stan i
dizalom se spustio u predvorje. Pogledao je uokolo, ali nije
uočio Saru. Tada je začuo sirenu i vidio kako automobilom
prilazi ulazu. Ušavši, pogleda je i upita: — Kamo idemo?
— Na aerodrom.
— 0 čemu to pričaš?
— Idemo posjetiti gospodina Samuela Ridera.
— A tko je gospodin Samuel Rider?
— Odvjetnik Rufusa Harmsa. George Barker javio mi je ime.
Potraţila sam Ridera. Ima ured u blizini Blacksburga, na
samo dva sata istočno od zatvora. Zvala sam ga u ured, ali
nitko se ne javlja. Nema kućni broj u imeniku.
— Zašto onda idemo onamo?
— Imamo adresu njegova ureda. Kada dođemo, bit će već
kasno, pa vjerojatno neće biti na poslu. Ali gradić je malen i
već ćemo pronaći nekoga tko će nam reći gdje ţivi ili koji mu
je broj kod kuće. A ako ne griješimo u vezi s njegovom
ulogom, mogao bi se naći u opasnosti. Ako mu se nešto
dogodi, moţda nikada nećemo doći do istine.
— I doista misliš da je on nazvao Sud? Da je on uloţio ţalbu?
— Poprilično sam sigurna.

281
 kika☺crostuff.net

43
Dvadeset pet minuta poslije Fiske i Sara stigli su u zračnu
luku National i Sara se parkirala na višeetaţnome
parkiralištu. Nakon toga otišli su do terminala. — Sigurna si
da imamo avion? — upita Fiske.
— Unajmila sam privatni zrakoplov.
— Molim?!? Znaš koliko to stoji?
— A ti?
Fiske se stidljivo nasmiješi. — Ne, s time baš i nisam imao
iskustva. Ali ne moţe biti jeftino.
— Let do Blacksburga i natrag stoji oko dvije tisuće dvjesto
dolara. Iskoristila sam limit na kreditnoj kartici.
— Nekako ću ti vratiti novac.
— Nema potrebe.
— Ne volim biti duţan.
— U redu, uvjerena sam da mogu smisliti hrpu načina na
koje mi se moţeš oduţiti. — Ona se nasmiješi.
Nakon nekoliko trenutaka našli su se pred malenim
dvomotornim mlaţnjakom. Fiske je gledao kako široki 737
polagano prilazi prema pisti, a zatim se ubrzo skladno diţe
uvis. Posvuda se osjećao mučan miris mlaznog goriva i čulo
se iritantno brujanje motora.
Sara i Fiske uđu u skladno opremljenu letjelicu u kojoj ih je
dočekao muškarac od pedesetak godina, kratke bijele kose i
snaţne građe. Predstavio se kao pilot Chuck Herman.
Herman podigne pogled prema nebu. — Predao sam plan
putovanja, no malo kasnimo u rasporedu uzlijetanja. Došlo
je do kompjutorske pogreške u kontrolnome tornju, pa sada
svi plaćamo danak.
— Chuck, imamo vrlo malo vremena — reče Sara. Što kas-
nije dođu u Riderov ured, to je manja vjerojatnost da će
pronaći nekoga tko im moţe pomoći. Osim toga, nikako ne
moţe ponovno zakasniti na posao.
Herman ponosno pogleda letjelicu. — Bez brige. To je let od
samo sedamdeset minuta, a ja mogu i malo dodati gas,
ukaţe li se potreba...

282
 kika☺crostuff.net

Svi su ušli u kabinu i Herman im pokaţe naslonjače.

— Zao mi je, ali u tako kratkome roku nisam mogao
angaţirati i stjuardesu. Mogu vam nešto posluţiti?
— Čašu bijelog vina — reče Sara.
— A ti, Johne? — Fiske odbije. — Hladnjak je pun hrane.
Slobodno se posluţite.
Deset minuta nakon polijetanja let je postao vrlo skladan i
ugodan, poput voţnje čamcem površinom mirnoga jezera.
Sara otkopča pojas i pogleda Fiskea. On kroz prozor pogleda
sunce na zalasku.
— Što kaţeš na laganu večeru? Usto, moram ti ispričati i ne-
koliko zanimljivih stvari.
— I ja tebi. — Fiske otkopča pojas, za njom pođe u straţnji
dio i sjedne za stol, promatrajući kako Sara priprema
sendviče.
— Moţe kava?
Fiske kimne. — Nešto mi govori da će ovo biti naporna noć.
Sara dovrši sendviče i ulije kavu. Zatim sjedne za stol, nje-
mu nasuprot, i pogleda na ručni sat. — Let je kratak i
nemamo previše vremena. Na aerodromu u Blacksburgu
nema rent-a-cara. Ali moţemo taksijem otići do nekog
iznajmljivača u gradu.
Fiske odgrize zalogaj sendviča i proguta ga zajedno s
gutljajem kave. — Spominjala si nešto što se dogodilo na
prijemu.
— Imala sam bliski susret sa sutkinjom Knight. — Potom
mu prepriča događaj. On zatim njoj prenese iskustvo u vezi s
istom osobom.
— Tu je ţenu teško prokuţiti — reče na koncu.
— Još nešto?
— McKenna me pitao imam li alibi za vrijeme kada su mi
ubili brata.
— Ozbiljno?
— Nemam alibi, Sara.
— Johne, nitko ne misli da si ubio brata. Osim toga, kako bi
se to uklopilo u Stevenovu smrt?

283
 kika☺crostuff.net

— Ako su ta dva događaja povezana...

— Ima li McKenna onda teoriju o tome koji bi bili tvoji
motivi?
McKenna odloţi šalicu. Moţda ne bi bilo loše poslušati još
nečiji stav, pomisli. — Nije, ali zapravo imam savršen motiv.
Ona iznenađeno odloţi kavu. — Molim?
— Danas sam doznao da je Mike imao ţivotno osiguranje na
pola milijuna dolara i da sam jedini nasljednik. Ne čini ti se
da čovjek teško moţe imati bolji motiv?
— Ali rekao si da si za to doznao tek danas.
— Ozbiljno misliš da će mi McKenna vjerovati?
— Neobično...
McKenna je pogleda. — Što točno?
— Sutkinja Knight rekla je otprilike da je u većini ubojstava
počinitelj član obitelji i da ne smijem nikome vjerovati....
Pritom je, sigurna sam, mislila na tebe.
— Je li ona prema tvojim saznanjima kada bila u vojsci?
Sara se zamalo glasno nasmijala. — Nije, zašto?
— Samo me zanima je li mogla na neki način biti povezana s
Rufusom Harmsom.
Sara se nasmiješi. — Ali kad smo već kod toga... što kaţeš na
senatora Knighta? On je mogao biti u vojsci.
— Ali nije bio. Sjećam se kako sam u richmondskim
novinama, još kada se prvi put kandidirao za mjesto u
Senatu, čitao kako fizički nije zadovoljavao uvjete za ulazak
u vojsku. U to vrijeme za političkog je protivnika imao
ratnog junaka koji je Knighta pokušao prikazati kao nekoga
tko nije sluţio domovini. Ali sluţio je unutar obavještajne
zajednice, i u tome je bio vrlo dobar i sposoban, tako da je
sve ostalo samo na tome. — Fiske frustrirano odmahne
glavom. — Kako je to glupo. Pokušavamo ugurati četvrtasti
klin u okruglu rupu. — Zatim teško uzdahne. — Nadam se
samo da će nam Rider nekako pomoći.

Muškarac u kombinezonu gurao je velika kolica s priborom

za čišćenje i u jednom trenutku zastao ispred ulaza u jedan

284
 kika☺crostuff.net

od više ureda u tom hodniku, pritom čitajući slova na

mutnome staklu na vratima: SAMUEL RIDER,
ODVJETNIK. Muškarac pogleda na obje strane hodnika,
pomno osluškujući. Poslovna je zgrada bila malena, a osim
Riderova ureda, na prvome je katu bilo tek još pet-šest
tvrtki. U ovo vrijeme i grad i zgrada bili su uglavnom pusti.
Josh Harms pokuca na vrata i pričeka odgovor. Zatim
pokuca još jednom, malo glasnije. Josh je Rufusa bio ostavio
u kamionetu parkiranom u jednoj sporednoj uličici, dok on
izvidi teren. Uspio je pronaći zidni ormar s opremom za
čišćenje, te je osmislio plan za slučaj da se netko pojavi. Još
jednom zakucavši na vrata Riderova ureda, pričekao je još
nekoliko trenutaka, pa napućio usne i tiho zazviţdao. Već
dvadesetak sekunda poslije pojavio se Rufus, koji ga je
dotada slijedio kroz tamu hodnika. Rufus na sebi nije imao
čistačku odoru; u ormaru nije bilo ničega što bi mu i
pribliţno odgovaralo.
Josh izvadi opremu za otvaranje brava i tako su se već za ne-
koliko sekunda našli sa suprotne strane vrata u predvorju
uredskog prostora.
— Moramo biti brzi. Netko bi mogao doći — reče Josh. Za
pojasom je imao nabijeni pištolj i metak u cijevi.
— Ja ću pogledati ovdje, a ti uđi u Samuelov ured i počni
traţiti. Rufus je već pregledavao ormar s arhivom, sluţeći se
baterijskom svjetiljkom koju je ponio iz kamioneta. Josh je
ušao u Riderov ured. Čim je pogledao ima li na ulici kakve
pojačane aktivnosti, prvo je navukao zastore. Zatim je došao
do zaključane ladice u radnome stolu i otvorio je. Samo je
prigušeno zazviţdao kada je s donje strane izvučene ladice
napipao vrpcom zalijepljen zaveţljaj. Zatim priđe vratima. —
Rufuse, pronašao sam.
Njegov brat dojuri do njega i uzme papire. Sada ih je brzo
pregledavao pod baterijskim svjetlom.
— Još mi nisi rekao kako će ti ovi papiri pomoći.
— Nisam još sve osmislio, ali bolje je da ih imam nego da ih
nemam.

285
 kika☺crostuff.net

— Da, bjeţimo sada odavde prije nego što nas netko uhvati.
Jedva su stigli do ulaza u ured kada su začuli korake.
Pribliţavaju im se dvije osobe. Brzo su se pogledali. Josh
izvadi pištolj i otkoči ga. — Murjaci. Znaju da smo ovdje.
Rufus ga pogleda i odmahne glavom. — Nisu murjaci. A nije
ni Vojska. Zgrada je prazna. Da su oni, došli bi s uključenim
sirenama i prvo bismo čuli razbijanje stakla kada bi kroz
prozore ubacili prokleti suzavac. Dođi. — Rufus ga povede u
straţnji dio Riderova ureda i tiho zatvori vrata. Sada mogu
još samo čekati.

44
Chandler je razgledavao stan Michaela Fiskea. U jednom je
trenutku kleknuo i proučio trag koji je na podu ostavio John
Fiske u trenutku kada je zamahnuo ţeljeznom polugom. Da
je udarac pogodio cilj, zagonetka bi sada moţda bila riješena.
Chandler ustane i odmahne glavom. Ali ništa nikada nije
tako jednostavno. Njegovi su ljudi dovršavali obradu stana.
Posvuda su se vidjele hrpice crnog praha za otiske, nalik na
čarobni prah, što i nije daleko od istine. Otiske Michaela
Fiskea uzeli su radi eliminacije. Morat će uzeti i otiske
njegova brata. A budući da je John Fiske odvjetnik s
dozvolom za rad izdanom u Virginiji, njegovi su otisci u
dosjeu virginijske drţavne policije. Trebao bi uzeti i otiske
Sare Evans, razmišljao je sada. Nema sumnje da je i ona bila
ondje. On sada pogleda niz hodnik. Moţda u spavaćoj sobi?
Međutim, dosada je uspio otkriti samo da su njih dvoje bili
dobri prijatelji.
Vidio se s Murphyjem i njegovim pomoćnicima. Zajedno su
se osvrnuli na sve slučajeve na kojima je radio Michael.
Ništa se nije ni po čemu osobito isticalo. Taj bi smjer
istraţivanja jednostavno odnio previše vremena. A ljudi
umiru.
Činjenica da John Fiske nije bio spreman povjeriti se
Chandleru imala je svoju cijenu. Kao što je Fiske već i
zaključio, Chandler mu je tako prekinuo dotok informacija.

286
 kika☺crostuff.net

Međutim, prema saveznim je agentima Chandler bio otvoren

i pošten, te je McKenni prenio sve, pa tako i tek otkrivene
informacije o bijegu Rufusa Harmsa iz zatvora i ranijim
pozivima koje je Michael Fiske uputio u zatvor. McKenna je
usto izvijestio i o nestalome podnesku koji mu je spomenuo
Fiske. McKenna mu je zahvalio, ali nije imao ništa novo što
bi mogao povjeriti za uzvrat. Kao da je čekao znak, u tom
trenutku u sobi se pojavio FBI-ev agent — nakon što je
pokazao iskaznicu na ulazu i nakon što su ga stavili na
sluţbeni popis, pretpostavi Chandler.
— Večeras radite prekovremeno, agente McKenna.
— Kao i vi. — FBI-ev agent pogledom obuhvati prostor, od
sredine, korak po korak, prema rubovima.
— Onda, direktor FBI-ja jako gnjavi ili samo malo dok traţi
da se stvar hitno riješi?
— Isto kao i kod vas. Kod nas se stječu posebne zasluge ako
zločin riješite prije početka večernjih televizijskih vijesti. —
McKenna se nasmiješi, a to je bila rijetkost, iako se činilo da
njegova usta zapravo ne znaju što od njih traţi, jer je sve
ispalo nekako neskladno i usiljeno.
Chandler se upita čini li to ovaj namjerno, kako bi zbunio
ljude. Budući da ga je mučio neobičan predosjećaj u vezi s
tipom, Chandler se diskretno raspitao u vezi s Warrenom
McKennom. Karijera koju je ostvario u FBI-u bila je upravo
besprijekorna u svakom pogledu. Nakon prijelaska iz
podruţnice u Richmondu, dodijelili su ga gradskoj podruţnici
za Washington, u Buzzard Pointu. Ondje radi već osam
godina. Prije pristupanja FBI-u, kratko je radio u vojsci, a
zatim diplomirao na faksu. Otada McKenna isključivo
ostavlja pozitivan dojam na sve nadređene. Jedna
zanimljivost do koje je došao Chandler: McKenna je odbio
nekoliko promaknuća zahvaljujući kojima bi se bio mogao
riješiti rada na terenu.
— Imate sreće što vas John Fiske još nije tuţio. To bi vam se
još moglo dogoditi.

287
 kika☺crostuff.net

— Moţda bi me trebao tuţiti — iznenadio ga je McKenna

odgovorom. — Ja bih na njegovom mjestu vjerojatno tuţio...
— To ću mu svakako prenijeti — reče Chandler polagano.
McKenna je još nekoliko trenutaka očima sijevao na sve
strane, barem naoko upijajući sve pojedinosti poput
Polaroida, a zatim je ponovno pogledao Chandlera. — A vi
ste mu... što točno... mentor?
— Upoznao sam ga prije dva dana.
— To znači da se s ljudima zbliţujete daleko brţe nego ja. —
McKenna se tada napola nakloni. — Smijem malo pogledati?
— Izvolite. Samo pokušajte ne dirati ništa što ne izgleda kao
da na sebi ima barem pola kilograma praha.
McKenna kimne i oprezno stane razgledavati dnevnu sobu.
Nije mu promakao trag na podu.
— Fiske je navalio na navodnog napadača?
— Tako je. Samo što nisam znao da je to "navodni" napadač.
— Dok nečim ne potvrdimo činjenicu... Ja uvijek radim tako.
Chandler otvori ţvakaću gumu i stavi je u usta, polagano
ţvačući i razmišljajući o agentovim riječima.
— Sara Evans rekla mi je da je i ona vidjela muškarca koji je
bjeţao iz zgrade i za kojim je pojurio Fiske. To vam nije
dovoljno?
— To je vrlo prikladna potvrda navoda. Fiske je pravi
sretnik. Morao bi hitno uplatiti loto dok mu još tako ide od
ruke.
— Gubitak brata baš i ne bih nazvao velikom srećom.
McKenna se zaustavi i pogleda vrata smočnice, napola
otvorena i pokrivena prahom za uzimanje otisaka. — Bit će
da to ovisi o tome kako gledate na stvar, zar ne?
— A što vam je, dovraga, skrivio? Čak ga i ne poznajete.
McKenna ga ošine pogledom. — Tako je, detektive Chandler.
Ali znate što? Ni vi ga ne poznajete.
Chandler je htio nešto uzvratiti, ali mu ništa nije palo na
pamet. Čovjek u određenoj mjeri ima pravo. Te misli
prekinuo je jedan od njegovih ljudi.
— Detektive Chandler, pronašli smo nešto što bi vas moglo

288
 kika☺crostuff.net

zanimati.
Chandler od tehničara uzme sveţanj papira i pogleda ih.
McKenna mu priđe.
— Izgleda mi kao polica osiguranja — reče McKenna.
— Bila je na jednoj od polica u smočnici. Hrane ondje nije
bilo. Tip je unutra imao malo skladište. Razrezi poreza,
računi i slične stvari.
— Pola milijuna od osiguranja — promumlja Chandler. Brzo
je listao stranice i tako došao do završetka ugovora, gdje su
se nalazile konkretnije informacije.
— Osiguranik je Michael Fiske.
McKenna prstom iznenada pokaţe jedno mjesto pri dnu
stranice. Chandler blago problijedi pročitavši pokazani
redak. — Svota pripada Johnu Fiskeu.
Dvojica su se muškaraca istovremeno pogledala. — Moţemo
li poći u šetnju, pa ću vam iznijeti svoju teoriju? — reče
McKenna.
Chandler nije točno znao što bi trebalo učiniti.
— Nećemo dugo — doda McKenna. — Štoviše, dio već
vjerojatno zamišljate i sami.
Chandler na koncu slegne ramenima. —Dajem vam pet
minuta.
Njih su dvojica izišli na pločnik ispred niza kuća. McKenna
je zapalio cigaretu, a zatim ponudio kutiju Chandleru.
Detektiv pokaţe kutiju s gumom za ţvakanje. — Mogu imati
višak kilograma ili mogu pušiti. Volim jesti, pa smo ostali na
tome.
Krenuli su mračnom ulicom, a McKenna tada započne: —
Utvrdio sam da Fiske nema alibi za vrijeme kada mu je
vjerojatno ubijen brat.
— To mu moţda ide u prilog. Da je ubio brata, vjerojatno bi
se potrudio oko alibija.
— Ne slaţem se zbog dvaju razloga. Kao prvo, vjerojatno ni u
jednom trenutku nije pomislio da bi netko mogao posumnjati
u njega.
— Uz policu na pola milijuna?

289
 kika☺crostuff.net

— Moţda je mislio da je nećemo pronaći. Da smo krenuli

drugim smjerom, izvukao bi se. Malo bi pričekao, pa
podignuo lovu.
— Ne znam baš... Drugi razlog?
— Da je imao nekakav savršeni alibi... a takvih nema ako je
čovjek kriv... nekakva bi se rupa već pojavila, negdje,
jednom, nekako. Čemu se onda truditi? Bio je murjak, a sada
je odvjetnik. Alibije ima u malome prstu. Kaţe da ga nema,
pa ne mora razmišljati o tome da bi mu se mogao rasprsnuti
pred nosom. Osim toga, računa da će svi doći do tog vašeg
zaključka: da bi, u slučaju da je kriv, smislio nešto uvjerljivo.
McKenna uvuče dim i podigne pogled prema šačici vidljivih
zvijezda. — Dakle, ima motiv, a i sam je priznao da je imao
priliku. Provjerio sam. Ima jadnu odvjetničku kancelariju u
Richmondu. Brani zadnje smeće. Nije čak ni studirao pravo.
U najboljem slučaju je trećerazredni odvjetnik. Bez ţene, bez
djece. Ţivi u rupi. Vuk samotnjak. Oh, da, a richmondsku
policiju napustio je manje-više pod nerazjašnjenim
okolnostima.
— Kako to? — upita Chandler oštrim tonom.
— Recimo samo da je došlo do incidenta, pucnjave koja nika-
da nije posve razjašnjena, osim činjenice da su na koncu
mrtvi ostali jedan civil i jedan drugi policajac.
Chandler se doimao potreseno, no brzo se oporavio. — Zašto
nam onda nudi pomoć u istrazi?
— I to je dobar paravan. Kao da ţeli reći: "Kako sam ja mo-
gao povući otponac? Ovdje crnčim kako bih pronašao osobu
koja mi je ubila brata".
— A kako onda objašnjavamo Wrightovu smrt?
— A tko kaţe da je moramo objasniti na taj način? Kao što
ste i sami rekli, moguće je da ta dva ubojstva nisu nikako
povezana. Jer Fiske ima alibi za vrijeme Wrightove smrti.
Ponovno Evansica, pomisli Chandler. McKenna nastavi: —
Ako drţimo da su povezani, on je, znači slobodan...

290
 kika☺crostuff.net

— A Sara Evans? Nju ste zaboravili? Rekla je da je vidjela

kako tip bjeţi iz zgrade Michaela Fiskea. Kaţete da i ona
laţe?
McKenna zastane. Chandler se također zaustavi. McKenna
posljednji put uvuče dim, pa nogom ugasi opušak na
pločniku. — I ona laţe — ponovi McKenna Chandlerove
riječi, pritom pomno mot-reći detektiva.
Chandler odmahne glavom: — No, hajde, McKenna.
— Time ne ţelim reći da je ona upoznata sa svime. Ţelim
samo reći da je zaljubljena u Fiskea i da radi što god joj on
naloţi.
— Tek su se upoznali.
— Stvarno? A to pouzdano znate?
— Zapravo i ne.
— U redu, on nju uvjeri da nije ništa učinio, ali da bi mu ne-
ki ljudi mogli pokušati smjestiti...
— Zašto ste toliko protiv Fiskea?
McKenna je sada napokon eksplodirao: — Takav je
pametnjaković. Drţi se kao da je svetiji od Pape, kao da
samo čuva uspomenu na brata, samo što se čini da u
posljednje vrijeme baš i nisu bili u vezi. On i Evansica
prenoće u njezinoj kući i čine tko zna što samo dan nakon što
su mu našli bratovo tijelo. Zbog nekog neobičnog razloga nosi
sačmaricu. Uvukao se u istragu, a to znači da zna praktički
isto što i mi. Nema alibi za noć kada se dogodilo ubojstvo, a
prije pet minuta utvrdili smo da se zbog bratove smrti
obogatio za pola milijuna zelembaća. I što bih sada, dovraga,
trebao misliti? Ţelite reći da se vaš policijski radar zbog toga
nije barem malo uzbudio?
— U redu, jasno mi je... Moţda sam bio malo prepopustljiv.
Pravilo broj jedan: ne vjeruj nikome.
— Vrlo korisno pravilo za ţivot. — McKenna zastane i doda:
— Ili za smrt. — Udaljio se za sobom ostavivši vidno
potresenog Chandlera.

291
 kika☺crostuff.net

45
Fiske pokuca na vrata Riderova ureda. Zatim se zagleda
kroz staklo. — Unutra je mračno. — Vjerojatno je kod kuće.
Moramo otkriti gdje ţivi.
— Ali moţe biti i na večeri, ili na poslovnome putu. Mogao bi
biti i na godišnjem odmoru. Ili...
— Mu se moţda nešto dogodilo — reče Sara.
— Nemojmo pretjerivati s dramatičnošću. — Fiske uhvati
ručicu na vratima i bez poteškoća je okrene. On i Sara samo
su se značajno pogledali. Fiske pogleda lijevo, pa desno. I
tada je ugledao kolica s opremom za čišćenje i malko se
opustio. — Čistačice?
— A u potpunoj tami rade točno zbog...? — upita Sara.
— Upravo mi je to palo na pamet. — On povuče Saru od
vrata prema kolicima. Još je nekoliko trenutaka prekopavao
po kolicima, a zatim iz kutije s alatom izvuče velika kliješta.
Tada prošapće: — Idi do izlaznih stuba. Začuješ li nešto,
otrči do auta i pozovi policiju.
Ona ga snaţno stisne za ruku i uzvrati šaptom: — Imam
mnogo bolju zamisao. Pozovimo odmah policiju i prijavimo
provalu.
— Ne znamo da je riječ o provali.
— Ne znamo ni da nije.
— Ako odemo, mogli bi pobjeći.
— A ako ti uđeš, pa te ubiju, što ćemo točno postići? Nemaš
čak ni pištolj... imaš to nešto, ne znam ni što je...
— Kliješta.
— Super, a oni moţda imaju pištolje.
— Moţda imaš pravo.
— Dama svakako ima pravo. Šteta je samo što je nisi slušao.
Fiske i Sara naglo se okrenu.
Pred njima je stajao Josh Harms, s pištoljem u ruci.
— Zid je uţasno tanak. Kada smo čuli da se vrata počinju ot-
varati, pa onda i svo to došaptavanje, pomislili smo da ćete
se odlučiti za policiju. A to vam ne moţemo dopustiti.

292
 kika☺crostuff.net

Fiske ga promotri. Krupan, ali ne debeo. Osim ako su nalet-

jeli na običnu provalu, to mora biti Josh Harms. Pogledao je
pištolj, a zatim još pomnije Joshove crte lica, nastojeći na
brzinu procijeniti je li u stanju povući otponac. Već je ubijao
u Vijetnamu; Fiske je to znao na temelju čitanja novinskih
izvještaja. No njih bi trebalo ubiti krajnje hladnokrvno, a
Fiske takvo što u čovjekovim očima jednostavno nije vidio.
No i to se uvijek moţe promijeniti. Usne, od vas sada oče-
kujemo čudo, reče samome sebi.
— Josh, ja sam John Fiske. Ovo je Sara Evans s Vrhovnog
suda Sjedinjenih Drţava. Gdje ti je brat?
Iza njega, s otvorenih vrata koja su vodila u Riderov ured,
pojavio se muškarac toliko visok i širok da su i Sara i Fiske
istog trenutka spoznali da to moţe biti jedino Rufus Harms.
Bilo je očito da je čuo Fiskeove riječi.
— Odakle sve to znaš? — upita Rufus. Njegov je brat i dalje
drţao par na nišanu.
— Rado ću vam ispričati. No kako bi bilo da uđemo u ured?
Za vama je izdana tjeralica i sve to...
Sada Sari rukom pokaţe neka uđe. — Nakon tebe, Sara. —
Tako da ga braća ne vide, još joj je namignuo, hrabreći je.
Još mu je samo bilo ţao što i duboko u sebi ne osjeća toliko
samopouzdanja. Pred njima je osuđeni ubojica koji je
dvadeset pet godina proveo u paklu, zbog čega vjerojatno nije
postao ljubazniji i susretljiviji, dok je uz njega lukavi
vijetnamski veteran čiji prsti iz trenutka u trenutak
izgledaju sve nestrpljivije.
Sara uđe u ured, Fiske za njom.
Josh i Rufus upitno se pogledaju, a zatim zatvore vrata.
Dţip je sporednim cestama jurio prema uredu Samuela
Ridera. Tremaine je vozio, dok je Rayfield sjedio pokraj
njega. Dvosjed je bio u Tremaineovu privatnom vlasništvu.
Ni jedan ni drugi nisu bili na duţnosti, te su odlučili ne
posluţiti se vojnim vozilom. Za slučaj da ih netko vidi dok
pretraţuju Riderov ured, bili su usuglasili priču: Sam Rider,
nekadašnji vojni branitelj Rufusa Harmsa, ima ured u tom

293
 kika☺crostuff.net

kraju, a nedavno je iz nepoznatih razloga posjetio Harmsa u

zatvoru. Rider i njegova supruga u međuvremenu su ubijeni.
Moguće je da su ih ubili Harms i njegov brat; moţda je Rider
Harmsu spomenuo da kod kuće ili u uredu drţi novac ili
kakvu drugu vrijednost. Tremaine pogleda Rayfielda.
— Nešto nije u redu? — upita Tremaine.
Rayfield je samo piljio u noć. — Sve je ovo velika pogreška.
Ovdje se samo mi izlaţemo opasnosti.
— Misliš da ja to ne znam?
— Dođemo li do pisma koje je Harms poslao na sud, kao i do
Riderova dokumenta, moţda bismo mogli zanemariti
Harmsa.
Tremaine ga osine pogledom. — 0 čemu to, dovraga, pričaš?
— Harms je pismo napisao jer je ţelio izići iz zatvora. Ubio je
onu djevojčicu, no to nije bilo istinsko ubojstvo s
predumišljajem, zar ne? No, da, i sada više nije u zatvoru.
On i brat vjerojatno su već u Meksiku i čekaju avion za
Juţnu Ameriku. Ja bih na njihovu mjestu postupio upravo
tako.
Tremaine odmahne glavom. — U to ne moţemo biti sigurni.
— A što će drugo, Vic? Još jednom pisati Vrhovnom sudu i
reći... što? "Časni sude, već sam vam pisao o toj naoko
suludoj priči koju ne mogu dokazati, no nešto se dogodilo s
mojom ţalbom, a odvjetnik i vaš sluţbenik koji su bili
upoznati sa slučajem sada su mrtvi. Stoga sam pobjegao iz
zatvora, u bijegu sam i traţim da sud ispita moj slučaj".
Gluposti, Vic. To neće učiniti. Bjeţat će koliko ga noge nose.
I bjeţi koliko ga noge nose...
Tremaine je još nekoliko trenutaka razmišljao o tim
riječima. — Moguće. Ali za slučaj da moţda ipak nije toliko
pametan kako ti misliš, učinit ću sve što mogu da ga
neutraliziram. Kao i njegova brata. Ne sviđa mi se Rufus
Harms. Nikada mi se nije sviđao. Mene u Vijetnamu gađaju
u dupe, a on je na sigurnom, u Americi. Trebali smo ga
jednostavno pustiti da istrune u onom prvom zatvoru, ali
nismo — doda Tremaine s gorčinom u glasu.

294
 kika☺crostuff.net

— Za to je sada prekasno.
— No, da, ali ja ću mu lijepo učiniti veliku uslugu. Kada ga
pronađem, iduća će mu ćelija biti dugačka dva metra, široka
metar i izrađena od borovine. I na njoj neće imati prokletu
zastavu. — Tremaine pojača pritisak na papučicu gasa.
Rayfield odmahne glavom i udobnije se nasloni. Pogledavši
na sat, ponovno se zagleda u cestu. Sada su već bili blizu
Riderova ureda.
Sara i Fiske sjedili su na koţnoj sofi, dok su braća Harms
stajala ispred njih.
— Kako bi bilo da ih lijepo veţemo i nosimo se odavde? —
upita Josh brata.
Uto se ubaci Fiske. — Mislim da ćete uvidjeti da smo zap-
ravo na istoj strani.
Josh se namršti. — Nemoj me krivo shvatit', stari moj, ali
sereš.
— Govori istinu — reče Sara. — Ţelimo vam pomoći. — Josh
samo prijezirno otpuhne i ne trudeći se oko reakcija.
— John Fiske? — reče Rufus. Pomno je motrio Fiskeovo lice,
sada se sjetivši gdje je vidio sličnog muškarca. — Onaj
ubijeni sa suda... član obitelji, ne? Brat?
Fiske kimne. — Da. Tko ga je ubio? Uto se u razgovor ubaci
Josh: — Ne govori ništa, Rufuse. Ne znamo ni tko su ni što
ţele.
— Došli smo razgovarati sa Samom Riderom — reče Sara.
Josh je pogleda. — To baš neće biti jednostavno, osim ako
namjeravate organizirati nekakvu spiritističku seansu.
Fiske i Sara prvo se međusobno pogledaju, a zatim se okrenu
prema braći.
— Mrtav je? — upita Sara.
Rufus kimne. — I on i ţena. Namješteno tako da izgleda kao
samoubojstvo.
Fiske uoči fascikl koji je čvrsto drţao u ruci. — To si poslao
Sudu?
— Smijem ja postavljati pitanja? — reče Rufus.
— Rufuse, kaţem ti da smo vam prijatelji.

295
 kika☺crostuff.net

— Ţalim, ali prijatelje ni slučajno ne stječem tako lako. 0

čemu ste namjeravali razgovarati sa Samuelom?
— On je poslao ţalbu na Sud, zar ne?
— Ne odgovaram na pitanja.
— U redu, ispričat ću vam što znamo, pa ćemo onda vidjeti.
Moţe?
— Slušam.
— Rider je poslao ţalbu. Moj ju je brat dobio i izvukao iz
sustava. Posjetio te u zatvoru. I nakon toga pronašli su ga u
nekakvoj uličici u Washingtonu. Sve su namjestili tako da
izgleda kao pljačka. Sada smo doznali da je i Rider mrtav.
Ubijen je još jedan sudski sluţbenik. Drţim da je to povezano
sa smrću mojega brata, ali ne znam točne razloge. — Fiske
zašuti i načas promotri dvojicu muškaraca. — Više od toga
ne znamo. Ali mislim da vi znate daleko više. Na primjer,
zašto se sve to događa.
— Znaš tako puno. Ti si u policiji? — upita Josh.
— Pomaţem detektivu koji vodi slučaj.
— Vidiš, Rufuse, rekao sam ti. Moramo nestati odavde.
Policija je već vjerojatno na putu.
— Nije — reče Sara. — Gospodine Harms, vidjela sam vaše
ime u dokumentima koji su bili kod Michaela, ali nisam
vidjela ništa više. Ne znam zašto ste se ţalili ni što je stajalo
u tim papirima.
— A zašto zatvorenik nešto šalje sudu? — upita Rufus.
— Jer ţeli na slobodu — reče Fiske. Rufus kimne. — Ali za
to mora imati pravnih temelja.
— Ja ne mogu imati bolje temelje: pravu istinu — reče Rufus
energično.
— Ispričajte mi je — reče Fiske.
Josh za korak priđe vratima. — Rufuse, muči me loš
predosjećaj. Stojimo ovdje i brbljamo s njima, a murjaci se
pribliţavaju. Već si i ovako rekao previše.
— Ubili su mu brata, Josh.
— Ne moţeš znati je li mu stvarno brat. Fiske izvadi
novčanik i vozačku dozvolu.

296
 kika☺crostuff.net

— Ovime ćemo barem dokazati da imamo isto prezime.

Rufus samo odmahne rukom. — To mi ne treba. Jednako se
i drţite.
— Čak i ako nisu protiv nas, kako nam, dovraga, mogu po-
moći? — upita Josh.
Rufus pogleda Fiskea i Saru. — Oboje ste vješti i brzi na
jeziku. Imate odgovor na to?
— Gospodine Harms, radim pri Vrhovnome sudu Sjedinjenih
Drţava — reče Sara. — Poznajem sve suce. Ako imate
dokaze koji pokazuju da ste neduţni, obećajem vam da će
sud razmotriti vaš slučaj. Ako ne Vrhovni sud, onda neki
drugi sud, u to budite uvjereni.
Fiske doda: — Detektiv koji je zaduţen za slučaj zna da nešto
nije u redu i da je nešto sumnjivo. Ako nam ispričate što se
događa, moći ćemo se obratiti njemu i omogućiti mu da to
temeljito istraţi.
— Ja znam istinu — ponovi Rufus.
— Pa to je divno, Rufuse. No ostaje činjenica da je pred
sudom istina samo ono što je moguće dokazati — reče Fiske.
Sara reče: — Što onda stoji u vašoj ţalbi?
— Rufuse, na to nemoj odgovoriti, dovraga! — poviče Josh.
Rufus se nije obazirao na njegove riječi. — Nešto što sam
dobio od Vojske.
— Jesi li ubio onu djevojčicu, Rufuse? — upita Fiske.
— Jesam — odgovori on, oborena pogleda. — Zapravo, to su
učinile moje ruke. Ostatak mene nije znao ni što se događa.
Nakon onoga što su mi učinili.
— Kako to misliš? Tko ti je nešto učino? I što?
— Rufuse, prevarit će te — upozori ga Josh.
— Igrali su se s mojom glavom, eto što — reče Rufus. Fiske
ga prodorno pogleda. — Ukazuješ na određeni oblik
neuračunljivosti? Jer ako je tako, nemaš baš nikakvih
izgleda. — Pomno je promatrao Rufusa. — Ali nije samo to,
zar ne?
— Zašto to kaţeš? — upita Rufus.

297
 kika☺crostuff.net

— Jer je moj brat to što je navedeno u podnesku shvatio vrlo

ozbiljno. Dovoljno ozbiljno da prekrši zakon i uzme
dokumente, te da izgubi ţivot u nastojanju da ti pomogne. A
to ne bi učinio da se netko nakon dvadeset pet godina
pokušava izvući na neuračunljivost. Reci mi zbog čega je moj
brat izgubio ţivot.
Josh poloţi veliki dlan na Fiskeova prsa i snaţno ga odgurne
tako da se naslonio. — Slušaj me sada, pametnjakoviću, moj
Rufus od tvog brata nije traţio baš ništa. Tvoj brat je zasrao
cijelu stvar. Morao je doći provjeriti što je točno s Rufusom
jer je riječ o starom crncu koji guli zbog nekakvog davnog
zločina. Stoga mi tu sad nemoj pjevati pjesmice o svom
pravičnom bratu.
Fiske naglim pokretom odgurne njegovu ruku. — A da se ti
lijepo nosiš u pakao, kučkin sine?!
Josh prinese pištolj njegovu licu i prijetećim tonom reče: — A
da prvo tebe pošaljem onamo? Pa se vidimo poslije. Što
kaţeš, pametnjakoviću?
— Molim vas, nemojte — preklinjala ga je Sara. — Molim
vas.... Samo vam ţeli pomoći.
— Ne trebam pomoć od takvih.
— Samo nastojimo vašem bratu osigurati zadovoljenje pra-
vde pred sudom.
Josh odmahne glavom. — Ja ću sam doći do pravde na sudu.
Već smo preplavili vaše bijele guzice. Zatvori su nas puni, a
vi ste preškrti da izgradite nove. Tako da na sudu mogu
dobiti i više od pravde. Problem je što do nje ne mogu doći
vani, a proklet bio ako ipak nisam više na slobodi...
— Tako nećemo ništa postići — reče Rufus.
— Oh, ti sada, znači, odjednom točno znaš kako se što radi?
— upita Josh.
Fiske je postajao sve nervozniji. Josh Harms zvučao je kao
da je došao do točke u kojoj ga više moţda neće moći
nadzirati ni brat. Da mu pokuša preoteti pištolj? Josh je
vjerojatno petnaestak godina stariji od njega, no izgleda
snaţno poput bika. Pokuša li dohvatiti pištolj, pa zaradi

298
 kika☺crostuff.net

udarac po glavi, vjerojatno će popiti i nekoliko

devetmilimetarskih zrna.
Zbog škripe gume na asfaltu svi su pogledali prema prozoru.
Rufus mu priđe i oprezno proviri van. Kada se ponovno
okrenuo prema njima, svi su u njegovim očima ugledali
strah.
— Vic Tremaine i Rayfield.
— Sranje! — reče Josh. — Što imaju? Rufus duboko
uzdahne. — Vic ima strojnicu.
— Sranje! — ponovi Josh dok su svi slušali kako teške čizme
ulaze u zgradu. U uredu će se naći već za minutu-dvije. On
sada iznenada bijesno pogleda Fiskea i Saru. — Rekao sam
ti. Smjestili su nam. Ovdje smo sjedili i brbljali, a vojska je u
međuvremenu okruţila zgradu.
— Ako nisi primijetio, nas dvoje nismo u uniformi — reče
Fiske. — Moţda su pratili vas.
— Nismo došli iz smjera zatvora. Kada vide nas dvojicu, od-
mah će zapucati i tu je kraj priče.
— Ako se predate, neće.
— To jednostavno ne dolazi u obzir — reče Josh glasno.
— To ne dolazi u obzir — ponovi Rufus. — S obzirom na to
što znam, mene nikako neće ostaviti na ţivotu.
Fiske pogleda Rufusa Harmsa. Pogled mu je sijevao čas lije-
vo čas desno. Priznao je da je ubio onu djevojčicu. Ne bi li
time trebale završiti njegove muke? Zašto Vojsci ne dopusti
da ga odvuče natrag u kavez? Ali Mike mu je htio pomoći.
Fiske skoči na noge.
Josh je pištoljem pratio svaki njegov korak. — Nemoj samo
oteţavati stvar.
Fiske ga i ne pogleda; nije odvajao pogled od Rufusa. —
Rufuse? Rufuse!
Činilo se da se Rufus na koncu ipak trgnuo i pogledao ga.
— Moţda te ja mogu izvući iz svega, no moraš postupiti
točno prema mojim uputama.
Josh reče: — Još kako se moţemo prokleto izvući...

299
 kika☺crostuff.net

— Za pribliţno pola minute ona će dvojica ući ovamo i sve će

biti gotovo. Ne moţete se nositi s njihovom vatrenom moći.
— A da jednim metkom odmah sada počastim tebe? — reče
Josh.
— Rufuse, hoćeš li mi vjerovati? Moj ti je brat došao pomoći.
Dopusti da dovršim što je on započeo. Hajde, Rufuse, pruţi
mi priliku. — Na Fiskeovu čelu počeo je izbijati znoj.
Sara nije uspijevala ni otvoriti usta. Čula je samo one čizme
i pred očima samo vidjela onu strojnicu koja se sve više
primiče.
Rufus na koncu kimne, jedva primjetno.
Fiske se baci na posao. — Obojica u kupaonicu, odmah! —
reče.
Josh se već počeo buniti, no Rufus ga je samo prekinuo i od-
gurnuo prema malenoj kupaonici u koju se ulazilo iz ureda.
— Sara, ti s njima.
Ona ga osupnuto pogleda. — Molim?
— Samo me lijepo poslušaj. Ako začuješ da te zovem, pusti
vodu u nuţniku, pa iziđi u ured. A vas dvojica — glavom je
pokazao prema braći — ostanite iza vrata. Ako te ne
pozovem, Sara, ne miči se.
— Misliš da dečki iz vojske neće zaviriti u zahod, pogotovo
ako vrata budu zatvorena? — upita Josh sarkastičnim
tonom.
— To prepusti meni.
— U redu — reče Josh polagano. — Ali poslušaj još jedan
problem, pametnjakoviću. Ako nas prodaš, moj prvi metak
pogodit će tebe. — Josh prisloni cijev uz Fiskeov potiljak. —
Ali nećeš ni čuti moj pištolj. Bit ćeš mrtav prije nego što tvoje
proklete uši nešto prenesu mozgu.
Fiske mu kimne, kao da prihvaća izazov, što je, u biti, i
učinio. Tada pogleda Saru; lice joj je bilo blijedo. Naslonila se
na njega, nekontrolirano drhteći, bezuspješno pokušavajući
primiriti ritam disanja, dok se zvuk koraka pojačavao.
— Johne, ja ovo ne mogu...

300
 kika☺crostuff.net

On je snaţno uhvati za ramena. — Sara, možeš! I hoćeš! A

sada idi. Idi! — On joj stisne ruku, a ona i braća nakon toga
se povuku u kupaonicu i Sara potom zatvori vrata. Fiske
pogleda oko sebe, dajući sve od sebe kako bi se što više
pribrao. Uz jedan zid uočio je aktovku, te je uzeo i otvorio.
Bila je prazna. On sada u nju potrpa hrpu fas-cikala i papira
s Riderova stola. Dok su koraci gromoglasno odjekivali
hodnikom, dojurio je do malenog konferencijskog stola u
jednome kutu ureda. Kada je sjeo, začuo je kako se otvaraju
ulazna vrata. U trenutku kada je izvukao jedan fascikl iz
aktovke i otvorio ga, začuo je kako se otvaraju i druga vrata.
U tom trenutku zagledao se u lica muškaraca na pragu.
— Što je sad, dovraga... — zaustio je prije nego što je ugledao
strojnicu usmjerenu prema svojoj glavi i zašutio.
— Tko ste vi? — upita odlučnim glasom Rayfield.
— Upravo to htio sam pitati vas. Došao sam na sastanak sa
Samom Riderom. Čekam već deset minuta, a on se nije
udostojio ni pojaviti se.
Rayfield mu priđe još za korak. — Vi ste mu klijent? Fiske
kimne. — Večeras sam čarterom doputovao iz Washingtona.
Sastanak planiramo već nekoliko tjedana.
— Nije nekako malo kasno za sastanak? — Tremaineov
pogled kao da mu je prodirao u glavu.
— Imam pretrpan poslovni raspored. Ovo mi je bio jedini
slobodan termin. — Sada strogo pogleda obojicu. — Kako se
uopće moţe dogoditi da vojska ovamo ulazi tako nasilno i sa
strojnicom?
Tremaine se zajapuri od bijesa, no Rayfield prijeđe na
diplomatski ton. — Ne tiče nas se, gospodine...
Fiske već zausti kako bi se predstavio pravim imenom, no
zatim se predomisli. Rufus je te ljude znao po imenu. A to
znači da su nekako povezani s onim što se dogodilo Rufusu.
Ako je to točno, moguće je da su ubili Mikea.
— Michaels, John Michaels. Vodim tvrtku koja se bavi
nekretninama, a Rider me zastupa pred sudovima.
— No, da, morat ćete potraţiti drugog odvjetnika — reče

301
 kika☺crostuff.net

Rayfield.
— Posve sam zadovoljan Samom.
— Nije stvar u tome. Stvar je u tome da je Rider mrtav. Ubio
se. Prvo ţenu, pa sebe.
Fiske ustane, na lice pokušavajući navući uţasnut izraz. A to
nije bilo teško, s obzirom na činjenicu da pokušava prevariti
dvojicu naoruţanih muškaraca, pri čemu u susjednoj sobi
ima još dvojicu s oruţjem. Ne uspije li, past će kao prva
ţrtva, barem bude li se pitalo Josha Harmsa.
— 0 čemu to, dovraga, govorite? Nedavno sam razgovarao s
njim. Činilo mi se da je sve u redu.
— Sve je to lijepo i dobro, ali ostaje činjenica da je mrtav —
reče Rayfield.
Fiske naglo sjedne, odsutno zagledan u papire koji su leţali
pred njim. — Ne mogu vjerovati — reče, polagano
odmahujući glavom. — Osjećam se poput zadnjeg idiota.
Sjedim u čovjekovu uredu i očekujem sastanak. Ali nisam
znao. Nitko mi nije rekao. Vrata nisu bila zaključana.
Kriste! — On odgurne papire, a zatim naglo podigne pogled.
— Ali što vi tu radite? Kakve to ima veze s vojskom?
Tremaine i Rayfield samo se pogledaju. — Neki je tip
pobjegao iz obliţnjeg vojnog zatvora.
— Boţe sveti! Mislite da je taj netko u blizini?
— Ne znamo. Stvar je u tome da je Rider bio njegov
odvjetnik. Pa smo mislili da je moţda ovamo došao po lovu ili
nešto slično. Tko zna, moţda ga je zatvorenik i ubio...
— Ali rekli ste da se radilo o samoubojstvu.
— To je policijska pretpostavka. A mi smo zato i došli. Da
malo pronjuškamo, da uhvatimo tipa ako je ovdje.
Fiske je sa zebnjom u srcu gledao kako se Tremaine
pribliţava vratima kupaonice.
— Susan, moţeš li, molim te, izići? — zazove glasno.
Tremaine se prodorno zagleda u Fiskea kada su začuli
puštanje vode iz kotlića. Vrata su se tada dijelom otvorila i
na njima se pojavila Sara koja je davala sve od sebe kako bi

302
 kika☺crostuff.net

izgledala preneraţeno. Podosta je uvjerljiva, pomisli Fiske,

vjerojatno stoga što je i sama beskrajno prestravljena.
— Johne, što se događa?
— Ovoj sam gospodi upravo rekao kako smo se trebali naći
sa Samom Riderom. Nećeš vjerovati... čovjek je mrtav.
— 0, Boţe moj.
— Susan je moja tajnica. — Ona kimne obojici.
— Nisam zapamtio vaša imena — reče Fiske.
— Upravo tako — uzvrati Tremaine.
Fiske ţurno nastavi: — Ovi su ljudi iz vojske. Traţe
odbjeglog zatvorenika. Drţe da bi on moţda mogao biti
odgovoran za Samovu smrt.
— 0, Boţe moj, Johne, idemo na avion i odmah bjeţimo
odavde.
— To i nije tako loša zamisao — reče Tremaine. — Ako nam
se vas dvoje maknete, daleko ćemo brţe pretraţiti ured. —
Ponovno je pogledao prema vratima kupaonice. S pištoljem u
ruci, ispruţio je drugu ruku i već krenuo kako bi posve
rastvorio vrata kupaonice.
— Mogu vam samo reći da se barem ovdje nitko ne skriva —
reče ona, koliko je mogla pribranija izraza lica.
— Ako nemate ništa protiv, gospođo, u to bih se volio osobno
uvjeriti — reče Tremaine neljubazno.
Fiske je promatrao Saru. Bio je uvjeren da će početi vrištati.
Hajde, Sara, izdrţi još malo. Nemoj puknuti.
Iza vrata zamračene kupaonice Josh Harms usmjerio je cijev
pištolja točno prema Tremaineovoj glavi kroz maleni prostor
između vrata i okvira.
Josh je već bio procijenio taktičke prednosti koje su mu se
nudile, koliko god bile neznatne. Prvo Vic Tremaine, a zatim
Rayfield, osim ako Rayfield prvo sredi njega, što je vrlo
moguće s obzirom na Joshovo suţeno vidno polje. No, da,
nema šanse da nekako promaši taj mali tenk koji se zove Vic
Tremaine. Prst je sve više pritiskao otponac, dok mu se brat
nadvijao nad rame, stisnut uza zid. No od vrata ga je dijelio

303
 kika☺crostuff.net

tek koji centimetar. Čim Tremaine dodirne drvo, sve će biti

gotovo.
U tom trenutku Fiske počne spremati papire u aktovku. —
Ne mogu vjerovati. Prvo su nas dvojica crnaca zamalo
pregazila, a sada još i ovo.
Tremaine i Rayfield naglo se okrenu i zagledaju u njega. —
Koja dvojica crnaca? — upitali su uglas.
Fiske prestane spremati papire i pogleda ih. — Kad smo
ulazili u zgradu, protrčali su pokraj nas, zamalo su oborili
Susan.
— Kako su izgledali? — upita Rayfield, napeta glasa, već se
primičući Fiskeu. Tremaine se brzo udalji od ulaza u
kupaonicu.
— Kao što sam rekao, bili su crnci. Jedan od njih izgledao je
kao da je nekada igrao ragbi ili tako nešto. Sjećaš se kako je
bio krupan, Susan? — Ona kimne, a zatim ponovno počne
disati. — Pravi div. Tip koji je bio s njim također je bio visok,
najmanje metar devedeset, ali daleko vitkiji. Trčali su kao
da im je za petama sam vrag, iako nisu bili mladi. Oko
četrdeset pet-pedeset.
— Vidjeli ste kamo su krenuli? — upita Tremaine.
— Uskočili su u nekakav stari auto i glavnom cestom krenu-
li prema sjeveru. Baš se ne razumijem u aute, ne znam ni
marku ni ništa, ali bilo je to staro vozilo. Zeleno, čini mi se.
— Odjednom je izgledao prestrašeno. — Ne mislite valjda da
je to odbjegli zatvorenik, zar ne?
Tremaine i Rayfield nisu odgovorili jer su već izjurili na
hodnik. Čim su čuli da se otvaraju ulazna vrata i da njih
dvojica već trče hodnikom, Fiske i Sara pogledali su se i u
istom se trenutku, kao da su vezani, beţivotno spustili na
sofu. Ispruţivši ruke jedno prema drugome, čvrsto su se
zagrlili.
— Drago mi je što vas nisam morao ustrijeliti. Brzo
razmišljate u hodu.

304
 kika☺crostuff.net

Zajedno su pogledali nasmiješeno lice Josha Harmsa koji je

spremao pištolj za pojas. — Oboje smo odvjetnici — reče
Fiske promuklo, i dalje čvrsto privijajući Saru.
— No, da, nitko nije savršen — reče Josh.
Rufus se uto pojavi iza brata. — Hvala — reče tiho.
— Nadam se da nam sada vjerujete — reče Fiske.
— Da, ali neću prihvatiti vašu pomoć.
— Rufuse...
— Tko god mi je pokušao pomoći sada je mrtav. Osim Josha,
a večeras smo zamalo poginuli svi. To ne ţelim nositi na
savjesti. Vas se dvoje vratite na taj svoj avion i klonite se
cijele priče.
— Ja ne mogu. Bio mi je brat...
— Kako god hoćete, ali dalje idete bez mene. — Prišao je
prozoru, pogledao kako dţip već juri prema sjeveru. Zatim
rukom pozove Josha. — Idemo. Ne moţeš znati kada bi se
mogli vratiti.
Kada su se i jedan i drugi već spremali otići, Fiske uvuče
ruku u dţep i izvadi nešto, te ponudi Rufusu. — Ovo je moja
posjetnica. Na njoj su svi moji brojevi. Rufuse, promisli o
tome što radiš. Sam nećeš nikamo dospjeti. Kada to napokon
spoznaš, nazovi me.
Fiske se doimao iznenađenim kada mu je Sara uzela posjet-
nicu i zapisala nešto na poleđini. Sada je pruţi Rufusu. —
Na straţnjoj je strani moj broj kod kuće i broj mobitela.
Nazovite ili njega ili mene, bilo kada, dvadeset četiri sata na
dan.
Div polagano ispruţi ruku i uzme posjetnicu. Zatim je
spremi u dţep na košulji. Već nekoliko trenutaka poslije
Sara i Fiske ostali su posve sami. Ponovno su se gledali,
posve iscrpljeni. Fiske je tišinu prekinuo tek nakon
minutu-dvije.
— Moram priznati da je ovo bilo blizu...
— Johne, više nikada, ali nikada ne ţelim proţivjeti nešto
slično. — Sara nesigurnim korakom pođe u kupaonicu.
— Kamo ideš?

305
 kika☺crostuff.net

Nije se ni osvrnula. — U kupaonicu. Osim ako ţeliš da

povratim ovdje.

46
Sat vremena nakon razgovora s Warrenom McKennom,
Chandler iziđe iz auta i polagano dođe do ulaza u svoju
kuću. Bila je to ugodna kuća s polukatovima i pročeljem od
opeke u četvrti punoj sličnih zdanja. Lijepo i sigurno mjesto
za podizanje djece — tako je barem bilo prije dvadeset
godina. Danas više nije ni toliko sigurno ni toliko ugodno, ali
što je u današnje vrijeme uopće ugodno i sigurno, razmišljao
je.
Nekoć davno, kada se htio opustiti nakon posla, s klincima
bi zaigrao košarku na prilazu pred garaţom, nad čijim je
vratima postavio koš. Mreţica se već odavno raspala, a sami
koš i ploča odavno su uklonjeni. Sada je otišao u maleni vrt
iza kuće, sjeo na prastaru sivu klupu od cedrovine smještenu
u blizini velike magnolije i ispred malene fontane. Ţena ga je
dugo gnjavila traţeći da postavi tu fontanu, cijelo se vrijeme
tuţila i prigovarala. Tek nakon što su je postavili shvatio je
zašto je bila toliko uporna. Postavljanje fontane posluţilo mu
je kao svojevrsna katarza: planiranje, mjerenje, odabir
materijala, sama gradnja. Podosta nalik na detektivski
posao, dakle na slagalicu u kojoj svi dijelovi, ako imaš
podjednako znanja i sreće, na koncu dolaze na mjesto.
Nakon deset minuta mira i tišine na koncu je poskočio na
noge, sakoa prebačenog preko ramena, te je polagano ušetao
u kuću. Ušao u utihlu, mračnu kuhinju. Bila je uređena
lijepo, kao i cijela kuća, u potpunosti zahvaljujući trudu
njegove supruge, Juanite. Podizala je djecu, s njima odlazila
liječnicima, plaćala račune, brinula se za cvijeće, kosila
travu, namještala krevete, prala i glačala odjeću, kuhala,
prala posuđe — sve to radila je dok je on odrađivao uţasno
radno vrijeme probijajući se prema višim razinama policijske
hijerarhije. To je bio taj njihov partnerski odnos. Nakon što

306
 kika☺crostuff.net

su djeca otišla svako svojim putem, vratila se školovanju,

postala medicinskom sestrom, te se u mjesnoj bolnici
zaposlila na pedijatrijskome odjelu. Iza njih su dvadeset tri
godine braka i još se drţe čvrsto i stabilno.
Chandler nije imao pojma koliko će još moći raditi kao de-
tektiv. Sve na poslu tišti ga sve više. Smrad posla, osjećaj
koji daju gumene rukavice navučene na ruke, oni oprezni,
minijaturni koraci i strah da ne zgazi komadićak dokaza koji
bi nekoga mogao stajati ţivota ili krvniku omogućiti da se
izvuče bez kazne. Papirologija, prijetvorni odvjetnici koji
uvijek postavljaju ista pitanja, postavljaju iste verbalne
zamke, suci koji se dosađuju dok poroti čitaju upute kao da
čitaju rezultate nekog ispitivanja. Odsutni pogledi
optuţenika koji ne govore ništa, ne pokazuju emocije, odlaze
kompićima u zatvor, u svoju visokoškolsku ustanovu, a iz
njega izlaze kao još uspješniji kriminalci.
Te depresivne misli prekinuo je zvuk telefona.
— Molim? — Nekoliko je trenutaka slušao, zatim izdao ne-
koliko naloga i spustio slušalicu. U prolazu u kojem je
otkriveno tijelo Michaela Fiskea pronađen je i metak. Kako
se činilo, odbio se od nekog zida i završio u smeću koje je
palo iza jednog kontejnera. Na temelju onoga što je čuo,
metak je u dobrome stanju, bez većih deformacija. U
laboratoriju će trebati potvrditi da je to uistinu metak koji je
usmrtio mladog duţnosnika Vrhovnog suda. A to će biti
razmjerno lako utvrditi zahvaljujući uţasnome razlogu: na
metku bi morali postojati ostaci krvi, kosti i moţdanog tkiva
koje bi bilo lako nedvosmisleno povezati s glavom Michaela
Fiskea. Budu li imali traţeni metak, moći će krenuti u
potragu za oruţjem. Balističari metak mogu povezati s
oruţjem iz kojeg je ispaljen pouzdanošću kojom se otisci
prstiju povezuju s čovjekom.
Chandler ustane i uđe u dnevnu sobu, hotimice ostavljajući
pištolj. Sjeo je u naslonjač koji je odgovarao njegovim
izdašnim proporcijama. Sobom je vladala tama, no on nije
uključio svjetlo. Na poslu ga opterećuje višak svjetla. Svjetlo

307
 kika☺crostuff.net

u uredu zasljepljuje ga svakodnevno. Još neugodnija i jača

svjetla u prostoriji za obdukcije, pod kojima svaki komad
mesa izgleda uţasno veliko, zlokobno sirovo, toliko dojmljivo
da se Chandler neki put, iako vrlo rijetko, morao ispričavati
i odlaziti u nuţnik, gdje mu je ţeludac pokazivao koliko
cijeni uglađeno umijeće sluţbenog odvajanja udova.
Bljeskalice policijskih fotografa na mjestu zločina. Previše
prokletih svjetala. Tama je tiha i spokojna, tama smiruje. U
tami ţeli provesti i mirovinu. U svjeţini i tami. Poput
fontane iza kuće.
Riječi Warrena McKenna Chandlera su uznemirile, iako je
nastojao to ničim ne pokazati. Nikako se nije mogao prisiliti
na to da prihvati da je John Fiske mogao ubiti rođenog
brata. No, istini za volju, ne bi li Fiske kod njega htio stvoriti
upravo takav dojam? Ipak, sada mora razmišljati o drugim
stvarima. 0 telefonskim pozivima Michaela Fiskea u Fort
Jackson. A sada i o bijegu Rufusa Harmsa. Je li to nekako
povezano? Fiske štiti Saru Evans, u to nema sumnje.
Chandler samo odmahne glavom. Morat će malo odspavati,
njegov stari mozak samo se vrti u krug.
Već je počeo ustajati, no tada naglo zastane. Nečije ruke
obavile su mu vrat, posve ga zatekavši. Sčepao je te
podlaktice, gledajući pred sebe razrogačenih očiju. Pištolj —
gdje mu je, dovraga, pištolj!
— Radiš ili se samo odmaraš?
Istog se trenutka opustio i podignuo pogled prema Juanitinu
licu. Kutovi njezinih usana počeli su se razvlačiti u osmijeh.
Lice joj je uvijek imalo onaj isti izgled, kao da se sprema
ispričati vic ili se čovjeku nasmijati u lice. To bi ga lice u
svakoj situaciji razvedrilo, koliko god iza sebe imao loš dan,
koliko god mrtvih tijela vidio ili dirao.
Sada poloţi dlan na prsa koja su se nezaustavljivo dizala i
spuštala. — Dovraga, ţeno, budeš li mi se još tako šuljala,
radit ću još samo anđeoskim krilima.
Ona mu sjedne u krilo. Na sebi je imala dugačak bijeli ogrtač
ispod kojeg su provirivala gola stopala. — Ma, hajde... tako

308
 kika☺crostuff.net

velik i snaţan tip kao ti? A to u vezi s anđeoskim krilima...

moţda si malo previše umišljaš, ha?
On je obavije oko struka, koji, nakon troje djece nije bio baš
onoliko uzak kao prve bračne noći, ali i njegov se struk u
međuvremenu povećao. Zajedno su rasli često je govorio. U
ţivotu je najvaţnija ravnoteţa. Ako je jedan debeo, a drugi
mršav, to neizbjeţno vodi u katastrofu.
Nitko ţiv ne poznaje ga bolje od Juanite. Moţda je to uistinu
i jedini vaţan plod uspješnog braka: spoznaja o tome da
postoji jedna srodna duša, netko tko se s tobom poklapa do
najsitnije pojedinosti.
On joj uzvrati osmijehom. — Da, jesam i velik i snaţan, ali
sam i osjetljiv, mala moja. A kod nas osjetljivih tipova nikad
se ne zna što nas moţe uništiti. Budući da se cijeli ţivot
borim protiv kriminala, nekako sam mislio da mi Svevišnji
sada već priprema lijep par anđeoskih krila, u veličini XL,
naravno. On je sveznajuć, pa valjda zna da sam se pod stare
dane malo proširio. — Poljubi je u obraz, pa su se nakon toga
uhvatili za ruke. Ona mu u jednom trenutku prstima prođe
kroz sve rjeđu kosu. Osjećala je da se šali tek usiljeno.
— Buforde, a da mi ispričaš što te muči? Pa ćemo lijepo
popričati, a onda moţeš doći u krevet. Već je kasno. I sutra
nas očekuje posao.
Chandler se nasmiješi na te riječi. — Hej, a kada sam ostao
bez kartaškog izraza lica? Kada zločinca gledam u oči i
slamam ga a da pritom ne pokazujem što zapravo mislim.
— U kartanju si uţasan... Stoga pričaj, mali moj.
Ona mu protrlja vrat, a on počne masirati njezina dugačka
stopala.
— Sjećaš se onog mladića o kojem sam ti pričao? John Fiske?
Brat mu je radio na Vrhovnom sudu...
— Sjećam se. A sada je mrtav i drugi duţnosnik Suda.
— Tako je. Večeras sam bio u stanu njegova brata, traţili
smo dokaze. I tamo se pojavio onaj FBI-ev agent, McKenna.
— Onaj koji je napet kao granata koja će svakog trena
eksplodirati? Tako si rekao? Kojeg nisi mogao prokuţiti?

309
 kika☺crostuff.net

— To je taj.
— A-ha.
— Pronašli smo policu osiguranja prema kojoj Johnu Fis-keu
nakon bratove smrti pripada petsto tisuća dolara.
— Bili su braća, zar ne? I ti imaš ţivotno osiguranje. I ja bih
se obogatila da ti umreš, nije li tako? — Ona kucne po
njegovoj glavi. — Trebao bi malo razmisliti i o toj
mogućnosti. Cijeli ţivot samo mi obećaješ divne stvari, a
nikada nisam dobila ništa. Kad otegneš te jadne papke,
dobro pazi da se napokon obogatim.
Oboje su se nasmijali i snaţno se stisnuli.
— Fiske mi nije spomenuo policu. Hoću reći, to je upravo
klasičan motiv za ubojstvo.
— Moţda za nju niti ne zna.
— Moguće — prizna Chandler. — Bilo kako bilo, McKenna je
iznio cijelu teoriju prema kojoj je Fiske ubio brata zbog
novca, pridobio jednu duţnosnicu Suda da mu pomogne jer
joj se sviđa, a sada nas obasipa laţnim tragovima, nudi
pomoć u istrazi i raznorazna čuda. Čak i laţe u vezi s
uljezom u bratovu stanu. Moram priznati da je sloţio vrlo
uvjerljivu priču, barem gledano na površini.
— John Fiske je znači bio u bratovu stanu?
— Da. Tvrdi da ga je neki tip napao i pobjegao. Moţda i
nešto ukrao iz stana, nešto povezano s ubojstvom.
— No, da, ako je John Fiske bio u bratovu stanu i izmislio
priču o napadaču, i ako je znao za osiguranje, zašto onda nije
pretraţio stan i potraţio policu? Zašto ju je ostavio vama?
Chandler ju je gledao razrogačenih očiju.
— Buforde, što ti je?
— Dovraga, srce... mislio sam da sam u ovoj obitelji ja de-
tektiv. Kako mi je to samo promaklo?
— Jer si preopterećen i jer te dovoljno ne cijene, eto zašto. —
Ona ustane i pruţi mu ruku. — Ali ako odmah dođeš na kat,
pokazat ću ti kako te netko cijeni daleko više. Ovdje lijepo
ostavi tu osjetljivu stranu ličnosti, a gore ponesi ostale

310
 kika☺crostuff.net

dijelove, mali moj. — Nakon toga pogledala ga je pomalo

stisnutih kapaka koji nikako nisu ukazivali na pospanost.
Chandler brzo ustane, uhvati je za ruku i s njom pođe u
spavaću sobu.

47
Dok je dţip jurio cestom, Tremaine je pomno promatrao
ljude u svim automobilima koje su prestizali. — Kako
nemamo sreće — reče Rayfield. — Zakasnili smo najviše pet
minuta.
Tremaine se nije obazirao na njegove riječi, posve se
koncentrirajući na auto koji se nalazio ispred njih. Dok su ga
prestizali, u njegovoj se kabini pojavilo svjetlo, otkrivajući
vozača i suvozača. Suvozač je rastvarao auto-kartu.
Dok ih je gledao, Tremaine iznenada zakoči, naglo skrene
ulijevo i dţipom prijeđe sredinu ceste. Vozilo je još malo
poskakivalo i klizalo na travnatome rubu, no kada su gume
ponovno pronašle asfalt, već su jurili natrag prema Riderovu
uredu.
Rayfield ga ščepa za rame. — Što to, dovraga, radiš?
— Nasamarili su nas. Tip i ţenska. Srali su nam u lice.
— Kako znaš?
— Svjetlo u kupaonici.
— Svjetlo? Kakvo svjetlo?
— Nije bilo uključeno. Kučka je unutra bila u tami. Sinulo
mi je kada sam vidio kako su oni u autu uključili svjetlo.
Kada je bila unutra, ispod vrata nije dopiralo svjetlo. Kada
je otvorila vrata nije isključila svjetlo, jer je već bilo
isključeno. Nije bila na zahodu. Stajala je u potpunome
mraku. A znaš zašto?
Rayfield problijedi. — Jer su unutra bili i Harms i njegov
brat. — Dok je gledao pred sebe, sinulo mu je još nešto. —
Tip je rekao da se zove John Michaels. Je li to mogao biti
John Fiske?

311
 kika☺crostuff.net

— A ţenska je bila Sara Evans. To i ja mislim. Bit će

najbolje da nazoveš i obavijestiš druge.
Rayfield uzme mobitel. — Sada ga više nikada nećemo
uhvatiti.
— 0, da, hoćemo.
— Kako, zaboga?
Tremaine je iza sebe imao trideset godina vojničkog
iskustva, proučavanja mogućih neprijateljevih poteza unutar
zadanog scenarija. — Fiske je rekao da je vidio kako ulaze u
auto. Suprotno tome je kamionet. Rekao je da je auto star.
Znači da imaju novi kamionet. Rekao je da idu na sjever,
stoga ćemo krenuti na jug. Prošlo je samo pet minuta.
Uhvatit ćemo ih.
— Nadam se samo da imaš pravo. Ako su bili u Riderovu
uredu... — On zašuti i nervozno pogleda kroz prozor.
Tremaine ga sada pogleda. — To znači da braća Harms nisu
u bijegu. To znači da traţe nešto što je bilo kod Ridera. A to
nikako nije dobro. — Zatim glavom pokaţe prema telefonu.
— Nazovi ih. Mi ćemo se pobrinuti za Harmsa i brata. Oni će
se morati pozabaviti Fis-keom i ţenskom.
Budući da je slučaj podignuo veliku prašinu u javnosti, FBI
je ponudio svoj laboratorij za analizu metka pronađenog u
smeću. Nakon usporedbe uzoraka tkiva s tijela Michaela
Fiskea, utvrđeno je da je metak vjerojatno prošao kroz
njegov mozak. Zrno je imalo promjer devet milimetara, a
takvim streljivom obično se sluţe policajci.
Oboruţan tim podatkom, agent McKenna sjeo je za
računalni terminal u sjedištu FBI-a i virginijskoj drţavnoj
policiji uputio hitan zahtjev. Odgovor je stigao već nakon
nekoliko minuta. John Fiske ima registriran
devetmilimetarski SIG-Sauer, koji posjeduje još iz doba kada
je radio u policiji. Već nekoliko minuta poslije McKenna je
bio u autu. Dva sata poslije skrenuo je s međudrţavne auto-
ceste 95 i ubrzo se našao na mračnim ulicama središta
Richmonda. Njegov je auto ubrzo poskakivao starim i

312
 kika☺crostuff.net

neravnim ulicama Shockoe Slipa. Parkirao se u samotnome

području u blizini nekadašnje ţeljezničke stanice.
Deset minuta poslije već je stajao u uredu Johna Fiskea,
nakon što je nevjerojatnom lakoćom otključao vrata na ulazu
u zgradu, kao i odvjetnikov ured. Zamračeni prostor
pogledao je sluţeći se malom baterijskom svjetiljkom.
Odlučio je prvo pregledati Fiskeov ured, a tek potom i stan.
Pronašao ga je već nakon nekoliko minuta.
Devetmilimetarski pištolj bio je razmjerno lagan i
kompaktan. McKenna ga je načas zadrţao u ruci, zaštićenoj
rukavicom, a zatim ga spremio u dţep.
Nakratko je pogledao i preostale djjelove ureda. Snop svjetla
nešto je osvijetlio i on priđe polici s knjigama. U ruku uzme
sliku u okviru. Svjetlo se prejako odbijalo od stakla, tako da
je McKenna sliku odnio do prozora i pogledao je pod
mjesečinom.
Braća Fiske izgledala su kao i sva braća. Stajali su jedan do
drugoga. Michael Fiske bio je viši i zgodniji od starijeg brata,
no ţar u očima Johna Fiskea bio je intenzivniji. John je bio u
policijskoj uniformi, tako da je McKenna znao da je slika
snimljena podosta davno. Stariji je brat u toj uniformi
upoznao mnoge aspekte ţivota, baš kao i McKenna u FBI-u.
Ponekad upravo iskustvo daje takav ţar ili ga, pak, grubo
oduzima.
On vrati fotografiju na mjesto i iziđe iz ureda. Već pet minu-
ta poslije ponovno je jurio prema sjeveru. Dva sata poslije,
vrativši se kući u imućno sjevernovirginijsko predgrađe,
McKenna je sjeo u svoju malu radnu sobu i zamišljeno se
posvetio pivu i cigaretama. U ruci je drţao pištolj koji je uzeo
iz Fiskeova ureda. Lijepo odrţavan, kvalitetno izrađen.
Fiske je znao odabrati oruţje. Kao policajcu, o tome mu je
ovisio ţivot. Nekoć davno policajci su tek rijetko koristili
oruţje. Danas je sve drukčije.
McKenna je znao da je Fiske tim pištoljem nekoga ubio. Is-
palio metak i nekome oduzeo ţivot. McKenni su bila posve
jasna kompleksna pitanja koja se javljaju na tom putovanju

313
 kika☺crostuff.net

— putovanju koje je obično saţeto u tek nekoliko trenutaka.

Toplina metala, miris baruta od kojeg čovjeka hvata
mučnina. A čovjek ne leti metar-dva unatrag, kao u
filmovima. Pada gdje ste ga ustrijelili; sere i piša u hlače i
bez riječi svom teţinom pada na tlo. I McKenna je ubio
čovjeka. Brzo i bez razmišljanja, automatski; vidio je kako su
mu iskočile oči, kako se tijelo trza. Nakon toga McKenna se
vratio na mjesto s kojeg je zapucao i u zidu s obiju strana
mjesta na kojem je stajao ugledao dvije rupe od metka.
Mrtvac je u posljednjim trenucima ţivota dvaput zapucao.
Meci su kao nekim čudom za dlaku promašili agenta FBI-a.
McKenna će poslije doznati da je čovjek imao poremećaj vida
zbog kojeg je imao poteškoća s dubinskom percepcijom.
McKenna je preţivio, ponovno se vidio sa ţenom i djecom jer
je ovaj imao nepouzdanu zjenicu. Dok se vozio kući i
McKenna se pomokrio u hlače.
Sada odloţi pištolj i u mislima se prebaci na sadašnjost.
Angaţiranje doušnika među sluţbenicima Suda svakako se
isplatilo. Sutra će se i Fiske i Evansica naći pred neugodnim
pitanjima. On će prvo, odmah ujutro, doći do Chandlera,
izloţiti mu činjenice i prepustiti ratobornome detektivu da
obavi duţnost. McKenna ustane i obiđe radnu sobu. Zidovi
su bili prepuni uokvirenih fotografija na kojima je snimljen s
nizom vaţnih ličnosti. Na pokrajnjem stoliću pomno su bile
posloţene brojne nagrade i pohvale koje je Warren McKenna
zasluţio sposobnošću i hrabrošću na duţnosti agenta FBI-a.
Ostvario je dugotrajnu i produktivnu karijeru štiteći red i
zakon, no to nikako nije nadomjestilo onaj jedini događaj koji
ga sve otada ispunjava velikim stidom. Bilo je to tako davno,
a ipak je riječ o jednoj od njegovih najjasnijih uspomena. To
što je učinio tada tjera ga da danas Johnu Fiskeu podmetne
zločin.
On ugasi cigaretu i tiho iziđe iz sobe. Njegova je supruga već
odavno zaspala. Dvoje je djece odraslo i više ne ţivi s njima.
Financijski su bili uspješni, iako agenti FBI-a nikada ne
zarade velik novac, osim ako se odreknu tog posla. No

314
 kika☺crostuff.net

njegova je supruga zato ubirala veliku plaću, kao partnerica

u velikoj odvjetničkoj tvrtki u Washingtonu. Kuća je tako
bila velika, skupo namještena i manje-više prazna. Sada
ponovno pogleda prema svojoj radnoj sobi. Njegova istaknuta
karijera, tako uredno dokumentirana na onom stoliću, trajno
zabiljeţena na svim tim fotografijama. Pokora za doţivotnu
odgovornost.
Zrakoplov je sletio i polagano prišao terminalu. Komercijalni
zrakoplovi i pojedini privatni avioni na National ne smiju
slijetati nakon deset navečer zbog odredaba o razini buke, no
male letjelice poput one kojom su doputovali Fiske i Sara
uglavnom mogu polijetati i slijetati kad god ţele. Već
nekoliko minuta poslije Fiske i Sara krenuli su prema
parkiralištu.
— Prešli smo toliki put, ondje smo zamalo poginuli, a vratili
smo se praznih ruku — promumlja Sara. — Stvarno imam
genijalne ideje.
— E, u tome griješiš — reče Fiske.
Došli su do auta i ušli. — Što smo onda točno doznali? —
upita ona.
— Više stvari. Kao prvo, osobno smo se vidjeli s Rufusom.
Mislim da govori istinu, što god točno bila istina.
— U to ne moţeš biti siguran.
— Došao je u Riderov ured, Sara, kada je zapravo trebao
bjeţati glavom bez obzira u inozemstvo. Došao je po ţalbu
koju je napisao. Zašto bi to činio ako nije uvjeren da je u
pravu?
— Ne znam — prizna Sara. — Ako je ţalba njegova, zašto je
ne bi jednostavno ponovno napisao?
— Rider je uz nju podnio i jedan svoj dokument. Vidjela si ga
kod mog brata. Sada kada je Rider mrtav, Harms ga ne
moţe sam napisati. Spomenuo je i nešto što je dobio od
vojske. Neko pismo. Moţda je mislio da bi mu ono moglo
pomoći, pa je došao i po jedno i po drugo.
— To već ima više smisla.

315
 kika☺crostuff.net

— Tipovi iz vojske nisu došli traţiti Rufusa Harmsa. Došli su

pretraţiti Riderov ured.
— Kako to moţeš znati?
— Nisu nas čak ni pitali jesmo li vidjeli nekog sumnjivog,
nekog sličnog Rufusu. Taj podatak dao sam im dobrovoljno. I
nisu obavljali sluţbenu duţnost. Usred noći, sa strojnicama.
A nisu vojni policajci. Imaju razmjerno visoke činove, s
obzirom na dob i drţanje. Vojska tako ne funkcionira, ne
upada u civilne urede usred noći.
— Moţda imaš pravo.
— Zato mislim da je to što je stajalo u ţalbi nekako bilo
osobno povezano s tim tipovima.
— Ali čak i ne znamo tko su...
— Znamo. Rufus je u Riderovu uredu rekao kako se zovu.
Tremaine, Vic Tremaine — a drugi se tip zove Rayfield.
Pripadaju vojsci, a to znači da moraju imati veze s Fort
Jacksonom. Rufus je rekao da su mu nešto učinili. Uvjeren
sam da je mislio na onaj pritvor.
— Johne, čak i ako su ga nekako potaknuli na to da ubije
onu djevojčicu, ili mu to čak zbog nekog paklenog razloga
naredili, u najboljem slučaju moguće ih je optuţiti za
nekakvo suučesništvo. Nakon toliko godina...? Ako Harms
nema ništa drugo, onda nema baš ništa, i ti to znaš prokleto
dobro.
— Poteškoća je u tome što ne znamo dovoljno o tome što se
tada doista dogodilo. Ako su neki ljudi i posjetili Harmsa u
pritvoru kada je ubijena djevojčica, o tome mora postojati
pisani trag.
Sara se doimala skeptičnom. — Nakon dvadeset pet godina?
— A tu je još i pismo koje spominje Harms. Kakvo to pismo
vojska šalje osuđeniku?
— Misliš da je to pismo nekako potaknulo sve ove događaje?
— U njemu se moţda nalazilo nešto što Harms dotada nije
znao. Ali ne znam što bi to moglo biti, kao ni zašto ranije nije
znao.

316
 kika☺crostuff.net

— Čekaj malo. Ako su Tremaine i Rayfield iz Fort Jacksona,

zašto su dopustili da pismo uopće dođe do Harmsa?
Zatvorenička se pošta cenzurira...
Fiske se na trenutak zamisli. — Moţda im je nekako pro-
maknuto.
— Ili moţda uopće nije došlo u zatvor. Čini se da je Josh
Harms u sve upućen; moţda je on dobio pismo, zbrojio dva i
dva, pa prenio Rufusu.
— A Rufus je onda moţda nekako odglumio srčani udar, pa
su ga prebacili u najbliţu bolnicu, a odande ga je oslobodio
Josh...?
— To bi već bilo logično.
— Kada bismo barem nekako mogli doznati što se onog dana
dogodilo u Fort Jacksonu. Na temelju Joshovih i Rufusovih
riječi, poprilično je jasno da ga je moj brat posjetio u zatvoru.
— A da nazovemo ili odemo u zatvor? Ondje bismo doznali je
li Michael dolazio.
Fiske odmahne glavom. — Ako su ova dvojica u zatvoru,
vjerojatno su već uklonili sve tragove, moţda već i
premjestili sve koji su eventualno vidjeli Mikea. A ne
moţemo se obratiti ni Chandleru... Što bismo mu rekli?
Dvojica tipova iz vojske traţe zatvorenika koji je pobjegao iz
njihova zatvora. Pa što onda?
— Ako Rayfield i Tremaine rade u zatvoru, to znači da je
Michael ušao ravno u vučju jazbinu. Iako vas dvojica niste
bili toliko bliski, ipak me čudi da te Michael nije pozvao u
pomoć. Da te pozvao, moţda bi još bio ţiv.
Fiskea su njezine riječi paralizirale i sada zatvori oči. Nakon
toga više nije govorio.
Kada su došli do Sarine kuće, Fiske je odmah otišao do
hladnjaka i uzeo pivo.
— Imaš cigarete?
Ona ga začuđeno pogleda. — Mislila sam da ne pušiš.
— Ne pušim već godinama. Ali trenutačno moram doći do
cigarete.

317
 kika☺crostuff.net

— Eto, baš imaš sreće. — Ona privuče stolicu i postavi je uz

kuhinjski element. Zatim skine cipele i popne se. — Što si
više oteţam dolazak do male zalihe, to manje ţudim za
njima. Bit će da u sebi imam nešto istinski lijeno.
Fiske je gledao kako se pridiţe na prste i jedva dolazi do
ruba najvišeg ormarića.
— Sara, pusti mene. Ubit ćeš se...
— Imam ih, Johne. Tu su negdje. — Protegnula se koliko
god je mogla i Fiske sada uvidi da pilji u gornji dio njezinih
bedara koji se pokazao ispod uzdignute haljine. Počela se
pomalo zanositi, tako da ju je pridrţao za struk. Na straţnjoj
strani desnog bedra imala je maleni madeţ, gotovo savršeno
trokutasteg oblika i mutnocrvene boje. Činio se da pulsira sa
svakim njezinim pokušajem. On spusti pogled na njezina
stopala, i dalje je drţeći, dok mu je ruka lagano počivala na
njezinu mekanom boku. Noţni prsti bili su joj dugački i
ravni, kao da često hoda bosa. On odvrati pogled.
— Evo ih. — Ona mu pokaţe kutiju. — Moţe Camels?
— Svejedno mi je, vaţno da moţeš nešto zapaliti. — On joj
pomogne da se spusti, uzme cigaretu i pogleda je. — Moţe i
tebi? Ti si se mučila... — Ona kimne, a on joj izvuče cigaretu.
Kada su pripalili cigarete, Sara je uzela pivo i pridruţila mu
se. Tako su izišli na malenu terasu iza kuće koja je gledala
na rijeku i sjeli u izblijedjelu drvenu sjedalicu za ljuljanje.
— Izvrsno si odabrala kuću — reče on.
— Čim sam je vidjela, osjetila sam da bih u njoj mogla ţivjeti
zauvijek. — Ona privuče noge, savije ih pod tijelom,
cigaretom kucne o ogradu, zagledana u pepeo koji je odletio
na blagome povjetarcu. Istegnuvši dugačak vrat, otpila je
velik gutljaj piva.
— Vrlo impulzivno...
Ona odloţi pivo i zagleda se u njegovo lice. — Ti nikad nisi
osjetio nešto slično?
On se na trenutak zamisli. — Zapravo i nisam. Koji je onda
sljedeći korak? Muţ, djeca? Isključivo karijera? — Uvukao je
dim, čekajući odgovor.

318
 kika☺crostuff.net

Ona otpije još gutljaj piva, zagledana u svjetla automobila

na mostu Woodrow Wilson u daljini. A zatim ustane. — Jesi
za voţnju brodom?
On je iznenađeno pogleda. — Nije malo prekasno?
— Nije kasnije nego kada smo posljednji put isplovili. Imam
dozvolu i imam svjetla. Samo ćemo lijepo polagano napraviti
krug i vratiti se. — Prije nego što je uspio nešto reći, ona je
već nestala u kući. Već nakon nekoliko minuta pojavila se u
kratkim hlačama od trapera, majici bez rukava i
jedriličarskim cipelama, kose vezane u punđu.
Fiske pogleda svoju košulju, hlače od odijela i mokasine. —
Nisam ponio mornarsku odjeću.
— Nema veze. Ja sam mornar, a ne ti. — Ponijela je i još dva
piva. Tako su se spustili do mola. Bilo je uţasno sparno i
Fiske se ubrzo oznojio dok je Sari pomagao da pripremi
jedra. Dok je stajao na pramcu i postavljao pomoćno jedro,
Fiske se poskliznuo i zamalo pao u vodu. — Da si pao u
Potomac, ne bi nam trebala mjesečina, ti bi nam dovoljno
osvjetljavao put — reče Sara kroz smijeh.
Voda je bila mirna, vjetra s obale praktički i nije bilo, pa je
Sara pokrenula pomoćni motor i tako su došli do sredine
rijeke, gdje su jedra napokon uhvatila povjetarac i ispunila
se toplim zrakom. Sljedeći sat polagano su kruţili i vijugali
amo-tamo. Jedrilica je imala svjetlo, mjesec je bio velik i
svijetao, a na rijeci nije bilo drugih plovila.
Fiske je u jednom trenutku preuzeo kormilo, a Sara ga je
poučavala, sve dok nije osjetio sigurnost. Kad god su
zaplovili u vjetar, glavna je deblenjača zadrhtala i objesila
se, a Fiske je spuštao glavu, dok bi Sara okretala deblenjak i
gledala kako se jedro ponovno puni i tjera ih naprijed.
Sada ga pogleda i nasmiješi se. — Kao prava magija... kad
hvataš nešto tako nevidljivo, a ipak tako moćno i to nešto još
tjeraš da te sluša. — Te je riječi izgovorila poput djevojčice,
toliko iskreno zadivljeno, da se on morao nasmiješiti. Pili su
pivo i popušili svatko još jednu cigaretu nakon nekoliko
smiješnih pokušaja da ih zapale pri poprilično snaţnome

319
 kika☺crostuff.net

vjetru. Razgovarali su o stvarima nepovezanima sa

sadašnjim događajima i oboje zbog toga osjećali olakšanje.
— Lijepo se smiješiš — primijeti Sara. — Trebao bi češće
koristiti taj osmijeh.
Kada su krenuli prema molu, Fiske je već na palcu imao ţulj
od drţanja konopca na završetku deblenjaka.
Privezali su brod i smotali jedra. Sara je otišla u kuću i
vratila se s pivom, vrećicom čipsa i salsom. — Da netko ne
kaţe da ne hranim goste...
Sjedili su na brodu, pili i polagano jeli čips. Vjetar se počeo
pojačavati i temperatura je naglo pala s nailaskom noćne
oluje. Gledali su kako oblaci poprimaju tamne rubove i kako
se na obzoru pojavljuju munje. Sara zadrhti u majici bez
rukava, pa je Fiske zagrli. Ona se nasloni na njega. U tom
trenutku pale su prve kapi kiše i Sara poskoči na noge. Uz
njegovu pomoć navukla je plastične prekrivače na otvorene
dijelove broda.
— Bit će najbolje da pođemo unutra — reče.
Počeli su se penjati, pretrčavši nekoliko posljednjih metara,
jer je već počeo pljusak.
— Sutra nas očekuje naporan dan — reče Sara, zagledana u
kuhinjski sat dok je mokru kosu brisala papirnim ubrusom.
— Osobito nakon što smo se ovako lijepo naspavali — doda
Fiske, zijevajući. Nakon što su ugasili svjetla, uputili su se
na kat.
Sara mu poţeli laku noć i pođe u svoju sobu. Fiske je kroz
vrata gledao kako otvara prozor i u sobu pušta vjetar,
zajedno s nekoliko kapi kiše. Munja je proparala nebo i
pogodila nešto na zemlji. Prasak ih je zaglušio. Koliko snage,
pomisli Fiske. Zatim se hodnikom uputio u drugu sobu i
ondje se svukao. Sjeo je na krevet u bokserica-ma i majici,
osluškujući kišu. U sobi je bilo zagušljivo, ali nije otvorio
prozor. Kuća je prestara da bi imala centralnu klimu, no na
prozorima nema ni pojedinačnih uređaja. Čini se da Sara
više voli da je hladi povjetarac s rijeke. Zidni sat otkucavao

320
 kika☺crostuff.net

je sekunde. On se uhvati kako mjeri puis. Srce mu je udaralo

brzo, njegovim tijelom tjerajući litre i litre krvi.
On navuče hlače, ustane i iziđe na hodnik, te krene prema
njezinoj sobi. Njome je sada vladala tama, no vrata su i dalje
bila otvorena. Zastori su se dizali i padali na naletima vjetra.
Stajao je na vratima i gledao je kako leţi, pokrivena samo
plahtom.
Ona je gledala njega. Čeka ga? Pušta da on ovaj put dođe k
njoj? On uđe, nesigurno, kao da prvi put ulazi u sobu neke
ţene. Nije se pomaknula, nije ništa rekla. Nije ga poticala,
nije ga odvraćala.
On legne do nje, a ona mu se odmah pribliţi, kao da mu ne
ţeli dati priliku da se predomisli i pobjegne. Bila je gola.
Tijelo joj je bilo toplo, koţa glatka; grudi čvrste i vruće; cijelu
sobu ispunjavao je miris svjeţeg zraka i prirode. Kosa joj je
bila zapetljana i padala joj je preko lica. Usne su se stisnule,
a zatim otvorile; prsti ga njeţno posvuda milovali.
Zajedničkim naporom skinuli su mu hlače i odbacili ih na
pod.
Ljubili su se, isprva njeţno i polagano, a zatim sve strasnije.
Ona mu pokuša svući majicu, kako bi mu dodirnula prsa,
trbuh priljubila uz njegov trbuh. On joj ukloni ruku i spusti
majicu. Dok je kiša šibala krov i odbijala se od prozora, Fiske
je svukao bokserice, pridig-nuo tijelo i spustio se na nju.
Sara se probudila rano, kada su se prve sunčeve zrake tek
pojavile na prozorskoj dasci. Oluja je za sobom ostavila
valove predivno svjeţeg zraka, te ruţičasto i sivo nebo koje
će za najviše sat vremena postati blistavoplavo. Ona ispruţi
ruku i shvati da ga nema. Brzo sjedne i pogleda oko sebe.
Omotavši se plahtom, pojurila je hodnikom i zavirila u
gostinjsku sobu. Prazna. Kao i kupaonica. U panici je došla
do vrha stuba i zastala, a zatim joj se na licu pojavio
osmijeh.
Gledala je kako Fiske toči kavu, a zatim nastavlja razbijati
jaja u zdjeli, dodajući im i naribani sir. Sara je stajala i
osjećala kako do nje dopire miris prţenog luka. Fiske je već

321
 kika☺crostuff.net

bio odjeven, a kosa mu je bila mokra od tuširanja. Ugledao ju

je kada se okrenuo kako bi otvorio hladnjak.
Sara čvršće stegne plahtu.
— Mislila sam da si moţda otišao.
— A ja sam mislio da ćeš ti još malo spavati. Bilo je kasno... I
divno, bila bi mu najradije rekla, ali nije. — Sve u redu? —
upita koliko je mogla nehajnijim tonom, još uvijek ne
uspijevajući pročitati suptilne poruke u pozadini njegovih
riječi, pokreta i izraza. Osobito u vezi s nečim tako svjeţim
kao što je njihov ljubavni čin. Je li loš znak to što se odlučio
za jaja, umjesto da ostane uz nju dok se ne probudi?
— Sve je u redu, Sara. — On se nasmiješi, kao da joj ţeli po-
kazati da je uistinu tako.
Ona uzvrati osmijehom. — To što radiš predivno miriše.
— Ništa posebno. Kaubojski omlet.
— Ja obično pojedem tost i s nogu popijem kavu. Ovo je zgo-
dno, za promjenu. Imam vremena za tuš?
— Samo brzo.
— Ali ne kao sinoć. — Ona se nasmiješi, uzdigne obrve i ok-
rene se. Plahta je na leđima bila posve rastvorena.
Fiske je gledao kako se udaljava, ponovno uzbuđen zbog
pogleda na njezino nago tijelo, senzualnost mišića na
njezinim leđima, nogama i straţnjici. Sjeo je za kuhinjski
stol i promotrio ugodan, prisan prostor. Ranije je nekoliko
minuta stajao na terasi iza kuće i gledao kako se sunce
polagano diţe. Svitanje je na vodi nekako uvijek čišće, kao
da ta dva prirodna elementa, toplina i voda stvaraju gotovo
duhovni prizor. Na zvuk tuša, on ponovno pogleda prema
stubama. Promatrao je Saru nakon što je zaspala. U noćnoj
tami, usred njihovih pomiješanih mirisa, činilo mu se kao da
pripada uz nju, a ona uz njega. No onda je svanulo
nesmiljeno jutro i donijelo novo svjetlo. Fiske usnama
prinese šalicu s kavom, ali je odmah spusti. Da je odmah
nazvao brata, Mike bi i sada bio ţiv. Fiske nikada neće moći
izbjeći tu istinu. Štoviše, s njom će morati ţivjeti zauvijek.

322
 kika☺crostuff.net

48
Elizabeth Knight također se probudila u cik zore. Zatim se
brzo otuširala i odjenula. Jordan Knight i dalje je čvrsto spa-
vao, tako da ga nije budila. Skuhala je kavu, ulila je u šalicu,
uzela notes i sjela na terasu, zagledana u izlazak sunca.
Nakon toga je redom pregledala sve stranice materijala koji
je pripremila za današnju usmenu argumentaciju, a među
njima je bio i posljednji izvještaj Stevena Wrighta. Činilo se
da je njegova krv zamijenila tintu na svim stranicama. Dok
je razmišljala o tome, ponovno se morala svim silama
suprotstaviti suzama. Samoj sebi zaklela se da će se pob-
rinuti za to da nije umro uzalud. Ramsey danas, i u ovom
slučaju, neće odnijeti pobjedu. Elizabeth Knight već je
osigurala izvrsne mamce kako bi osigurala da Barbara
Chance i ţene poput nje mogu tuţiti Vojsku, traţiti odštetu
za to što ta institucija, u biti, dopušta okrutno, sadističko i
protuzakonito ponašanje muških pripadnika. Još nije
stvorena organizacija koja bi zasluţila imunitet pred takvim
djelova
njem. No sada se njezina motivacija, ţelja da pobijedi, da
nadvlada Ramseyja, uvećala za tisuću puta. Popivši kavu,
stavila je stvari u aktovku i taksijem otišla na Vrhovni sud
Fiske protrlja krvave oči i pokuša iz misli izbaciti sjećanje na
proteklu noć i sloţena pitanja koja je pred njega postavila.
Sjedio je u posebnome dijelu, rezerviranome za odvjetnike s
dozvolom za istupanjem pred Vrhovnim sudom. Sada
pogleda Saru, koja je sjedila s ostalim sudskim
duţnosnicima, u dijelu postavljenom okomito u odnosu na
sudački stol. Pogleda ga i nasmiješi mu se.
Kada su se suci pojavili iza zastora i zauzeli mjesta, Perkins
je dovršio svoj mali govor i svi su ušutjeli u napetom
iščekivanju. Fiske pogleda sutkinju Knight. Njezini pokreti,
jedva primjetno spuštanje lakta, prst koji nešto traţi po
papirima, ukazivali su na gotovo ne
obuzdanu sirovu energiju. Izgleda, učinilo mu se, poput
rakete koja već zateţe konopce koji je drţe, svim silama

323
 kika☺crostuff.net

ţeleći eksplodirati. On sada pogleda Ramseyja. Ovaj se

smiješio. Izgledao je smireno, kao da posve nadzire situaciju.
Međutim, da je sklon klađenju, Fiske bi sav novac stavio na
krajnje desnu stranu sudačkog stola, točno ispred Elizabeth
Knight.
Prvi na dnevnome redu bio je slučaj Chance protiv Sjedinje-
nih Država.
Odvjetnik Barbare Chance bio je velika zvjerka s Pravnog
fakulteta sveučilišta Harvard. On se s velikim uspjehom
često pojavljivao pred Vrhovnim sudom, a argumentaciju je
počeo iznositi vrlo samouvjereno i energično. Sve dok ga nije
prekinuo Ramsey.
— Znate li za Feresovu doktrinu, gospodine Barr? — upita
Ramsey, navodeći mišljenje Vrhovnog suda iz 1950. kojim je
pripadnicima vojske prvi put osiguran imunitet pred
tuţbama.
Barr se nasmiješi. — Naţalost, znam.
— Ne traţite li od nas da poništimo pedesetgodišnji sudski
presedan? — Ramsey je pritom pogledao i lijevo i desno. —
Kako moţemo donijeti odluku u korist vaše klijentice, a da
cijeli vojni sustav i ovaj Sud ne izokrenemo naglavce?
Knightica nije dopustila Barru da odgovori. — Sud nije do-
pustio da ga takvo razmišljanje spriječi da ukine sustav
segregacije u školama. Ako su razlozi ispravni, a sredstva
opravdana, presedan se ne moţe ispriječiti na putu
promjene.
— Molim vas, odgovorite na moje pitanje, gospodine Barr —
ustrajao je Ramsey.
— Čini mi se da je riječ o iznimnome slučaju.
— Doista? Nema sumnje da su Barbara Chance i njoj nad-
ređeni muški časnici bili u uniformi i u vladinoj ustanovi, te
su, kada su se dogodile epizode sa seksualnim predznakom,
obavljali sluţbenu duţnost?
— Iznuđivanje seksa baš i ne bih nazvao "sluţbenom duţ-
nošću". Ipak, činjenica da je njezin nadređeni iskoristio čin i
poloţaj kako bi je prisilio praktički na silovanje i...

324
 kika☺crostuff.net

— I — ubaci se Elizabeth Knight, koja, kako se činilo, nije

bila u stanju šutjeti — nadređeni zapovjednici u bazi o kojoj
je riječ, kao i regionalno zapovjedništvo znali su za ove
događaje... o njima su dobili čak i pismeno izvješće... pa ipak
nisu poduzeli ništa u smislu istrage osim vrlo površnog
ispitivanja. Mjesnu policiju pozvala je Barbara Chance. Oni
su otvorili istragu zahvaljujući kojoj je istina napokon izišla
na vidjelo. A ta istina jasno ukazuje na uzroke koji bi u svim
ostalim organizacijama u ovoj zemlji davali pravo na
odštetu.
Fiske je pogledavao čas Ramseyja, čas Knighticu. Odjednom
se stjecao dojam da sudaca nema devetero, nego samo dvoje.
Sudnica se u Fiskeovoj glavi pretvorila u boksački ring u
kojem je Ramsey aktualni prvak, a Knightica nadareni
izazivač, ali ipak s manjim izgledima za uspjeh.
— Ovdje je riječ o vojsci, gospodine Barr — reče Ramsey,
iako je gledao Knighticu. — Ovaj je Sud već odlučio da je
vojska mi generis. To je taj presedan koji se ispriječio pred
vama. Vaš se slučaj bavi pitanjima zapovjednog lanca.
Pitanjima podređenoga i nadređenoga. A upravo je to pitanje
koje je ovaj Sud, i to već nekoliko puta, razmatrao i svaki put
nedvosmisleno zaključio da neće zadirati u imunitet vojske.
Zakon je takav bio jučer i takav je danas. A time se vraćamo
na moju početnu tvrdnju. Da bismo stali na stranu vaše kli-
jentice, ovaj bi Sud morao promijeniti stav u vezi s odavno
utvrđenim i godinama strogo poštivanim presedanom. Eto
što traţite od nas.
— I kao što sam već navodila, stare decisis očito nije nepog-
rješiv — reče Elizabeth Knight, govoreći o praksi Suda da se
pridrţava i podupire svoje ranije odluke.
I tako su se njih dvoje prepucavali. Salva s jedne, pa salva s
druge strane.
Ostali suci i gospodin Barr, razmišljao je Fiske, tek su zain-
teresirani promatrači.

325
 kika☺crostuff.net

Kada je pravni zastupnik Sjedinjenih Drţava, James Ander-

son, prišao govornici kako bi iznio svoju argumentaciju,
Knightica mu nije dopustila čak ni da izgovori prvu rečenicu.
— Kako to uvaţavanje zahtjeva za odštetu na štetu Vojske, a
zbog dopuštanja nastanka ţenama nenaklonjene atmosfere,
narušava zapovjedni lanac? — upita ga.
— Očito je da se negativno odraţava na integritet odnosa iz-
među podređenih i nadređenih pripadnika vojske —
odgovori kao iz topa Anderson.
— Dopustite da ponovim, kako bih vidjela jesam li ispravno
shvatila vaš stav. Ako vojsci dopustimo da godinama
nekaţnjeno truje, sakati, ubija i siluje svoje vojnike i ako
ţrtvama oduzmemo sve mogućnosti pravne zaštite i pomoći,
to će nekako poboljšati odnose i integritet vojske i njezinih
pripadnika? Ţao mi je, ali doista mi nije jasno kako je to
moguće.
Fiske se morao kontrolirati kako se ne bi naglas nasmijao.
Te su riječi udeseterostručile njegovo poštovanje prema
Knightici kao odvjetnici i sutkinji. U samo dvije riječi
cjelokupnu je argumentaciju američke vojske svela na
razinu apsurda. On sada pogleda Saru. Nije odvajala pogled
od Knightice i to, učinilo se Fiskeu, uz podosta ponosa.
Anderson se blago zarumeni. — Vojska je, kako je istaknuo i
predsjednik Suda, jedinstvena, posebna organizacija.
Dopustimo li da ljudi po volji podiţu tuţbe, samo ćemo gušiti
i razarati tu posebnu vezu između pripadnika vojske,
potrebu za disciplinom koja čini samu bit vojne obuke i
pripravnosti.
— Vojska je, znači, posebna?
— Tako je.
— Jer nas brani i štiti?
— Upravo tako.
— I tako imamo četiri roda oruţanih snaga koji su već
zaštićeni imunitetom. Zašto imunitet ne bismo proširili i na
ostale posebne organizacije? Na primjer vatrogasce? Policiju?
I oni nas štite. A Tajna sluţba? Oni štite predsjednika, moglo

326
 kika☺crostuff.net

bi se reći i najvaţniju osobu u zemlji. A bolnice? One nam

spašavaju ţivot. Zašto bolnice ne bismo zaštitili od tuţbi u
slučaju da liječnici siluju pripadnice osoblja?
— Već smo odavno prešli granice ovog slučaja — reče Ram-
sey strogo.
— Čini mi se da ih upravo pokušavamo odrediti — uzvrati
Knightica.
— Čini mi se da slučaj SAD protiv Stanleyja...— započne
Anderson.
— Drago mi je što ste to spomenuli. Dopustite da ukratko
nabrojim činjenice koje se odnose na taj slučaj — reče
Elizabeth Knight. Svakako je ţeljela da se to čuje u javnosti.
Da čuju njezini kolege suci, od kojih je nekolicina već bila na
Sudu kada se odlučivalo o tom slučaju. Za nju je Stanley bio
jedan od najvećih pravosudnih promašaja u povijesti, simbol
svega što nije u redu u vezi sa Sudom. Isto je u svojem
izvještaju zaključio i Steven Wright. A njoj je namjera bila
da se ti zaključci čuju i danas i kada dođe vrijeme za
pridobivanje većinskih glasova u ovom slučaju.
Sada je progovorila odlučno i gromko.
— Narednik James Stanley pedesetih je bio pripadnik Kop-
nene vojske i dobrovoljno se prijavio u program u kojem se,
kako mu je rečeno, ispitivala zaštitna odjeća za napade
bojnim otrovima. Ispitivanje se provodilo u Marylandu, u
kompleksu Aberdeen. Stanley se prijavio, no u sklopu
ispitivanja nitko nikada nije traţio da navuče nekakvu
specijalnu odjeću ili da ispita plinske maske ili nešto slično.
Samo je u beskraj razgovarao s psiholozima, o raznoraznim
osobnim pitanjima, tijekom tih seansa dobivao je vodu i to je
bilo sve. Godine 1975., Stanley, čiji se ţivot u međuvremenu
strmoglavio velikom nizbrdicom, neobjašnjivi oblici
ponašanja, nečasni otpust iz vojske, razvod, od Vojske je
dobio pismo u kojem su ga organizatori molili da se priključi
ispitivanju pripadnika Vojske koji su 1959. dobili LSD, bu-
dući da je Vojska htjela proučiti dugoročno djelovanje tog
sredstva. Pretvarajući se da ispituje zaštitnu odjeću, Vojska

327
 kika☺crostuff.net

je njemu i drugim vojnicima, bez njihova znanja, davala

LSD.
Gledatelji su ostali vidljivo zapanjeni i počeli su se međusob-
no došaptavati. Perkins je čak morao lupnuti batićem po
stolu, što je praktički bilo nečuveno.
Dok je Fiske tako sjedio i slušao, sinulo mu je koliko je taj
slučaj zapravo vaţan. Rufus Harms uputio je podnesak
ovome Sudu. Je li i on htio tuţiti Vojsku? Dok je bio u
uniformi, dogodilo mu se nešto uţasno. Neki su mu ljudi
nešto učinili, a to nešto uništilo mu je ţivot i za posljedicu
imalo smrt one djevojčice. Rufus ţeli slobodu, ţeli pravdu.
Na svojoj strani ima istinu, ustvrdio je Rufus. Ipak, čak ni
istina, prema trenutačno vaţećem zakonu, nema veze. Kao i
narednik Stanley, vojnik Rufus Harms izgubit će spor.
Elizabeth Knight nastavi, u sebi više nego zadovoljna reak-
cijama publike. — Psiholog je bio zaposlenik CIA-e. CIA i
Vojska zajednički su proučavali djelovanje LSD-a, jer je CIA
raspolagala izvještajima da je Sovjetski Savez prikupio
velike količine tog sredstva, pa je Vojsku zanimalo kako bi se
mogla u ratu koristiti protiv ţive sile.
Stanley, koji je s pravom krivio Vojsku jer mu je uništila
ţivot, podnio je tuţbu. Slučaj je na koncu došao i do
Vrhovnog suda. — Ona načas
zastane. — I izgubio je.
Ponovno zapanjeni uzdasi u gledalištu.
Fiske pogleda Saru. Ona i dalje nije odvajala pogled od Kni-
ghtice. Fiske pogleda Ramseyja. U sebi je kiptio od bijesa.
— Od ovog suda zapravo traţite da Barbari Chance i sličnim
tuţiteljima uskrati jedno od najvrjednijih ustavnih prava:
pravo na pravedno suđenje. Nije li tako? Traţite da krivce
puštamo bez kazne?
— Barem je jedan završio pred vojnim sudom, gdje su ga
proglasili krivim, pa mu je dodijeljena zatvorska kazna —
ispali ponovno Anderson.
Ramsey se slavodobitno nasmiješi. — Tako da se baš ne
moţe reći da je pušten nekaţnjeno.

328
 kika☺crostuff.net

— Gospodine Anderson, iz dokumentacije je očito da je zat-

voren zbog postupaka koji su trajali godinama i koji su bili
poznati njegovim nadređenima, no oni u vezi s tim ipak nisu
ništa poduzeli. Do istrage je zapravo došlo tek kada se
Barbara Chance obratila mjesnoj policiji. Recite mi onda,
jesu li krivci kaţnjeni?
— Čini mi se da to ovisi o načinu na koji definirate krivnju.
— Tko pazi na vojsku, gospodine Anderson? Tko pazi da se
ono što se dogodilo naredniku Stanleyju neće ponoviti?
— Vojska ima svoju policiju i druge instrumente. I svi izvrs-
no obavljaju posao.
— Odluka u slučaju Stanley donijeta je 1986. Otada smo
imali skandal sa zlostavljanjem ţena u Ratnom
zrakoplovstvu, još neobjašnjene incidente tijekom
Zaljevskoga rata, a tu je sada i silovanje pripadnice Kopnene
vojske. I prema vama svi izvrsno obavljaju posao?
— Ali u svim velikim organizacijama nailazimo i na
izolirane problematične slučajeve.
Elizabeth Knight kao da je samo čekala takve riječi: —
Sumnjam da bi se ţrtve ovih zločina sloţile s takvom
konstatacijom.
— Dakako, nisam mislio...
— Kada sam govorila o širenju imuniteta na policiju, vatro-
gasce, bolnice i tako dalje... s time se niste slagali, zar ne?
— Nisam. Previše iznimaka poništava pravilo.
— Sjećate se eksplozije Challengera? — Anderson kimne.
— Rođaci poginulih civila imali su pravo tuţiti vladu i
proizvođača letjelice i traţiti odštetu. Međutim, obitelji
poginulih pripadnika vojske nisu imale to pravo, upravo
zbog imuniteta kojem je vojsci dao ovaj sud. To smatrate
pravednim?
Anderson se vrati na dobro naučenu pjesmicu. — Dopustimo
li podizanje tuţbi protiv vojske, samo ćemo nepotrebno
zakompli-cirati pitanja nacionalne sigurnosti.

329
 kika☺crostuff.net

— I to je zapravo bit problema — reče Ramsey, zadovoljan

što je Anderson ukazao na tu činjenicu. — Riječ je o
uravnoteţivanju, a ovaj je sud već odredio tu ravnoteţu.
— Upravo tako, predsjedniče — reče Anderson. — Riječ je o
temeljnome načelu.
Elizabeth Knight zamalo se nasmiješila. — Doista? A ja sam
mislila da je jedno od temeljnih načela i pravo građana ove
zemlje da pred sudom traţe ispravljanje nepravde. Nijedan
zakon donijet u ovoj zemlji vojsci ne daje imunitet. Kongres
to nije smatrao potrebnim. Štoviše, upravo je ovaj sud 1950.
tek tako izmislio poseban tretman i to, kako se čini, dijelom
jer se pribojavao da bi dopuštanjem tuţbi došlo do bankrota
drţavnog proračuna. A to teško moţemo nazvati temeljnim
načelom.
— Međutim, riječ je o presedanu koji je trenutačno na snazi
— istakne Ramsey.
— Presedani se mijenjaju — uzvrati sutkinja Knight — oso-
bito ako su pogrešni. — Ramseyjeve su je riječi istinski
iritirale, budući da predsjednik suda nije previše razmišljao
kada je trebalo promijeniti dugogodišnje presedane kada je
njemu to odgovaralo.
Anderson reče: — Uza svo duţno poštovanje, čini mi se da je
bolje kada vojska te stvari rješava interno, sutkinjo Knight.
— Gospodine Anderson, dovodite li u pitanje jurisdikciju ili
autoritet ovoga suda? Niječete nam pravo da presudimo u
ovom slučaju?
— Nipošto.
— Ovaj sud treba odlučiti ima li sluţenje domovini u vojsci,
posve ironično, cijenu koju bismo mogli opisati kao
oduzimanje svih građanskih prava.
— Ne bih se sloţio s takvom definicijom.
— Ali ja bih, gospodine Anderson. Stvar se zapravo svodi na
pitanje pravde. — Tada u oči pogleda Ramseyja. — A ako
ovdje ne moţemo udijeliti pravdu, onda doista više ne znam
gdje je čovjek uopće moţe očekivati.

330
 kika☺crostuff.net

Dok je slušao tu energičnu argumentaciju, Fiske je ponovno

pogledao Saru. Kao da je nekako slutila da je promatra, i
ona načas pogleda njega.
Fiske je imao snaţan predosjećaj da razmišljaju o istoj stva-
ri: Čak i ako nekako riješe cijelu misteriju i na koncu dođu
do istine, kako će Rufus Harms ikada doći do istinske
pravde?

49
Josh Harms dovrši sendvič, a zatim stane polagano pušiti,
zagledan u brata koji je drijemao na suvozačevu mjestu u
kamionetu. Stajali su na nekadašnjem putu za izvlačenje
trupaca usred guste šume. Tijekom noćne voţnje na koncu
su se ipak zaustavili, jer Josh više nije mogao gledati, a nije
htio prepustiti upravljač bratu, budući da Rufus nije vozio
već gotovo trideset godina. Osim toga, dok se voze, Rufus iz
posve očitih razloga mora biti straga. Rufus je straţario dok
je njegov brat spavao, a sada su se zamijenili.
Tijekom voţnje razgovarali su o tome što će učiniti. Na svoje
veliko iznenađenje, Josh je uvidio da i sam odjednom smatra
kako ne bi trebali krenuti u Meksiko.
— Što je tebi? Mislio sam da ne ţeliš imati veze s ovim. Re-
kao si da ne ţeliš — rekao je iznenađeni Rufus.
— I nisam. Ali kada smo već odlučili... dovraga, ja sam od-
lučio... ţelim samo reći da se toga tada trebamo i pridrţavati.
Ne volim biti nekakav mlakonja. Ako nešto naumiš, to onda i
učini.
— Čuj me, Josh, da Fiske nije onako brzo razmišljao, obojica
bismo već bili mrtvi. Ne ţelim te nositi na savjesti.
— Eto, tu se vidi da ne razmišljaš. Dovraga, ne moţe nam
biti gore nego što jest. Kako bi bilo da vidimo kako moţemo
popraviti situaciju? Imao si pravo: zasluţili su što ih očekuje.
Kad sam vidio onu dvojicu u Riderovu uredu, zamalo sam ih
hladnokrvno ustrijelio, a u cijelome ţivotu nisam učinio
ništa slično. Fiske i ona ţena zauzeli su se za nas i moguće je
da imaju poštene namjere.

331
 kika☺crostuff.net

Rufus ga je samo nepomično promatrao. — I ti nemaš ništa

protiv njih?
— Dovraga, pa zar misliš da sam rasist? — Josh je na te ri-
ječi izvukao cigaretu, a na licu mu se pojavio osmijeh.
— Nikako te ne kuţim, Josh.
— I nećeš me prokuţiti. Ni ja se još nisam prokuţio, a imao
sam više nego dovoljno vremena. Ti samo trebaš odlučiti
hoćeš li ići u
Meksiko ili sada ipak ţeliš izdrţati do kraja. I ne brini se za
mene. Ako se netko zna pobrinuti za sebe, onda ga upravo
gledaš.
I to je bilo to. Čim se njegov brat probudi, krenut će natrag
prema Virginiji, javiti se Fiskeu i utvrditi što je moguće
poduzeti. Ako je potreban dokaz, onda će ga se nekako
domoći, nekako i negdje, smatrao je Josh. Na njihovoj je
strani istina, a ako ona ne znači baš ništa, onda se mogu
lijepo predati i dopustiti da ih ustrijele.
Josh je sada promatrao okolnu šumu. Lišće je ondje već
počelo ţutjeti, a sunčevo svjetlo koje je prodiralo kroz krošnje
stvaralo je ugodnu kombinaciju boja i oblika. Kada je išao u
lov, često je sjedio u šumi; tada bi pronašao neko staro
srušeno deblo i odmorio kosti, uţivajući u jednostavnoj
ljepoti prirode, besplatnome čudu. Nakon povratka iz
jugoistočne Azije nekoliko je godina izbjegavao šume. U
Vijetnamu su drveće, blato i sve oko tebe značili smrt
zahvaljujući genijalnim metodama kojima su se sluţili
Vijetnamci. On sada pogleda na sat. Još deset minuta i
morat će krenuti.
Pogledavši kroz straţnji prozor, gotovo je zaţmirio jer se
sunce od nečega odraţavalo tako da su ga zaboljele oči.
Zadrţavši dah, ispljunuo je cigaretu kroz prozor, pokrenuo
motor i ubacio u brzinu.
— Koji je sada vrag... — reče Rufus, naglo se razbudivši.
— Uzmi pištolj i spusti prokletu glavu — poviče Josh. —
Tremaine...
Rufus ščepa pištolj i spusti se.

332
 kika☺crostuff.net

Tremaine iz šume pojuri prema njima i otvori vatru. Prvi

meci iz strojnice pogodili su straţnji branik i razbili svjetla,
u limu ostavljajući rupe. Kiša zemlje podignula se iza guma i
na trenutak zaslijepila Tremainea, koji je prestao pucati, te
je potrčao naprijed, u očaj-ničkome pokušaju da bolje
nanišani.
Sluteći kakve su Tremainove namjere, Josh naglo skrene
ulijevo i kamionet skrene s puta, te se nađe u, kako se činilo,
presuše-nome koritu plitkoga potoka. To je bio dobar potez iz
još jednog razloga, budući da je Rayfield u dţipu dojurio
putem iz suprotnoga smjera, nastojeći presjeći put
kamionetu.
Rayfield zaustavi vozilo, Tremaine uđe i njih dvojica pojure
za kamionetom.
— Kako su nas, dovraga, pronašli? — pitao se naglas Rufus.
— Nema smisla gubiti vrijeme na to. Tu su — uzvrati Jjutito
Josh. Sada bolje pogleda u retrovizor. Dţip je manji i
prikladniji za voţnju šumom od velikog kamioneta.
— Pucat će nam u gume i onda ćemo biti savršena meta —
reče Rufus.
— No, da, Vic je trebao odmah pucati u gume. To mu je bila
druga greška.
— A koja je bila prva?
— Dopustio je da mu se dalekozor nađe pod sunčevim svjet-
lom. To sam vidio prije nego što sam ugledao malog gada.
— Nadajmo se da će i dalje griješiti.
— Računat ćemo na sebe i nadati se da će to biti dovoljno.
Tremaine se u međuvremenu nagnuo kroz prozor i stao pu-
cati. Strojnica je na velikoj udaljenosti zapravo bezvrijedna,
iako s male udaljenosti u samo nekoliko trenutaka moţe
pobiti cijeli vod; on je htio ubiti samo dvojicu. Skinuvši
remen s ramena, odloţio je pušku i uzeo pištolj.
— Pribliţi se koliko god moţeš — poviče nervoznome
Rayfi-eldu. — Ako im uspijem probušiti barem jednu gumu,
zabit će se u stablo i tu će biti kraj svim našim mukama.

333
 kika☺crostuff.net

Rufus se osvrne kroz prozor straţnje kabine i uvidi koje su

Tremainove namjere. Zatim otvori prozor između vozačke
kabine i straţnjeg prostora i nacilja dţip. Već gotovo trideset
godina nije ni taknuo oruţje, a posljednji dodir s njim imao je
tijekom osnovne obuke, kada je imao pušku. Eksplozija ga je
zaglušila, a kabina se istog trenutka ispunila teškim
mirisom paljevine i baruta. Metak je razbio straţnje staklo
na kamionetu, a zatim poletio prema dţipu poput bijesnog
metalnog stršljena. Tremaine uvuče glavu u kabinu i dţip se
malko zanese.
— Nešto si pogodio? — upita Josh.
— Malo smo dobili na vremenu. — Rufusova je ruka drhtala
i on sada protrlja uši. — Zaboravio sam koliko je to bučno.
— Pokušaj tri godine pucati iz M-16. To je bučno, osobito ka-
da ti se rasprsne pred nosom. Drţi se.
Josh naglo skrene udesno, a zatim ulijevo, kako bi izbjegao
nekoliko stabala koja su se bila srušila preko korita. Ispred
njih nalazio se gustiš niskih borova, hrastova i trnovitog
grmlja. Kako im se
dţip primicao, Tremaine je ponovno zauzimao poloţaj
pogodan za pucanje. Josh skrene desno i pojuri kroz uski
prolaz među drvećem i gr-mljem, dok su lišće i grančice
zapljuskivali kamionet sa svih strana. No manevar je
djelovao na ţeljen način, jer se Tremaine morao vratiti na
sjedalo kako mu neka grana ne bi odrubila glavu.
Dţip je usporio. Uski se prolaz dalje malko otvarao i Josh od-
luči iskoristiti tu mogućnost, u nadi da Rayfielda pomalo
izdaju ţivci.
— Drţi upravljač — poviče bratu.
Rufus snaţno uhvati upravljač, pogledavajući čas brata, čas
put ispred vozila.
Josh izvuče pištolj i pogleda stabla koja su bila ispred njih.
Sada su se našli na razmjerno ravnome terenu, tako da se
kamionet više nije onoliko ljuljao i zanosio. On objema
rukama ščepa pištolj, dajući sve od sebe kako bi što točnije
odredio udaljenost i brzinu, a zatim odabere što je htio:

334
 kika☺crostuff.net

debelu hrastovu granu, na preko deset metara visokome

stablu. Grana je bila dugačka najmanje sedam metara i
deblja od deset centimetara, prepuna manjih grančica, a
nadvijala se točno nad uski put. Joshovu pozornost privukla
je činjenica da je tako dugačka i teška i da je već počela
pucati na mjestu na kojem se spajala s deblom.
Josh izvuče ruku kroz prozor, usporedo s kamionetom, naci-
lja i zapuca. Prvi je metak pogodio deblo neposredno iznad
mjesta na kojem se od njega odvajala velika grana. Kako je
sada dobro procijenio metu i putanju, Josh je nastavio
pucati, a svi meci pogađali su točno spoj grane i debla dok je
kamionet jurio prema tom mjestu. U njegovu slučaju nije
bila riječ o osobito iznimnome iskazu strjeljačkog umijeća. Iz
zabave je gađao spojeve grana još otkako je postao dovoljno
star da nosi pušku kalibra dvadeset dva. Plašio je tvorove i
vjeverice, općenito se zabavljao. Ipak, to još nije pokušao
raditi iz vozila koje juri i dok ga progone dvojica muškaraca
koji ga ţele ubiti.
Rufus je morao dobro paziti kamo vozi, no ipak je zatvarao
oči pri svakom pucnju. U ušima mu je toliko zvonilo da ne bi
bio čuo ni da mu se netko unio u lice i počeo mu nešto vikati.
Teška grana spustila se za nekoliko centimetara, budući da
se sve manje drţala za deblo. Josh je i dalje pucao, a
komadići drva dizali su se od hrasta poput pare iz stare
lokomotive.
Tremaine je odmah uvidio kakve su mu namjere. — Ubrzaj,
ubrzaj.
Rayfield pritisne papučicu gasa.
Josh ni u jednom trenutku nije odvajao pogled od grane. Ona
je još malo popustila, a onda se više nije mogla oduprijeti sili
teţe, te je posve puknula, odvojila se i pala. Još se samo sloj
kore drţao za deblo, a onda je grana svom teţinom udarila o
deblo, posve se oslobodila i počela padati. Josh do kraja
pritisne papučicu gasa i u prolasku pokraj debla ponovno
preuzme upravljač.
— Hajde, hajde, brţe — vrištao je Tremaine na Rayfielda.

335
 kika☺crostuff.net

Međutim, Rayfield je svom silom pritisnuo kočnicu, jer se go-

tovo pet stotina kilograma teška grana stropoštala točno
ispred njih. Tremaine je zamalo izletio iz dţipa.
— Dovraga, zašto si stao? — Činilo se da bi Tremaine svakog
trenutka mogao zapucati na vozača dţipa.
Rayfield zadihano reče: — Da nisam stao, prokleta bi nas
grana poklopila. Ovaj dţip nema limeni krov, Vic.
Josh pogleda naprijed, pa udesno, gdje se prolaz pomalo ot-
varao. Naglo zakočivši, skrenuo je ulijevo, okrenuo se i zatim
pojurio naprijed. Kamionet je naglo izišao iz gustiša, malo se
propeo i poletio prilikom prijelaska plitkog jarka, i tako se
našao na čistini. Prilikom slijetanja Rufus je glavom udario o
krov.
— Dovraga, što radiš?
— Samo se dobro drţi.
Josh ponovno pritisne papučicu gasa, a Rufus je podignuo
pogled upravo na vrijeme da ugleda malenu kolibu koju je
njegov brat ugledao samo nekoliko trenutaka ranije.
Josh se osvrne i ugleda što je i očekivao: ništa. No Tremaine
i Rayfield dţipom će ipak brzo prijeći prepreku.
Josh pogleda iza kolibe i ugleda cestu. Nije se prevario. Ako
se u šumi nalazi koliba, u blizini mora biti i nekakav put.
Tako je kamionetom došao na suprotnu stranu stare kućice.
I jedan i drugi u tom su trenutku osjetili kako ih obuzima
malodušje. Došli su do ceste, u to nije bilo sumnje. No na njoj
se nalazila i velika čelična prepreka. A i s jedne i druge
strane prepreke šuma je bila neprohodna. Josh se osvrne.
Našli su se u klopci. On bi moţda još mogao potrčati, no
Rufus nije građen za takav bijeg, a Josh ga ne namjerava
ostaviti.
Josh sada pomnije promotri kućicu. Progonitelji će ih sustići
već za minutu-dvije. Već je i sada čuo kako strojnica
djelotvorno reţe granu na dijelove.
Već minutu poslije dţip je prešao jarak i našao se na čistini.
Rayfield uspori čim su ugledali kolibu.
— Kamo su nestali? — upita.

336
 kika☺crostuff.net

Tremaine pogleda teren dalekozorom i odmah uoči cestu

koja je vijugala kroz šumu. — Onamo — poviče, rukom
pokazujući naprijed.
Rayfield pritisne papučicu gasa i dţip se nađe iza kućice. Is-
tog trenutka obojica su ugledala barikadu i Rayfield naglo
zaustavi vozilo. U tom trenu kamionet, koji se dotada
skrivao sa suprotne strane kućice, uz grmljavinu motora
nasrne na njih i zahvati ih sa strane, tako da se dţip
prevalio, dok su Rayfield i Tremaine ispali iz kabine.
Rayfield je pao na hrpu trulih panjeva, a glava mu je ostala
visjeti pod neobičnim kutem. Nije se micao.
Tremaine se zaklonio iza prevrnutog dţipa, te je otvorio vat-
ru, prisiljavajući Josha da se povuče, vozeći unatrag glave
zaklonjene iza ploče s instrumentima. Na koncu je motor
kamioneta ipak prestao raditi, dok je para kuljala ispod
poklopca, a prednje gume ostale bez zraka.
Josh otvori svoja vrata dok ga je Rufus pokrivao. Josh se
baci, dočeka se na koljenima i stane se prevrtati, te se tako
nađe iza kamioneta. Potom proviri prema dţipu. Tremaine
se nije ni pomaknuo. Josh je vidio vršak strojnice. Tremaine
vjerojatno, baš kao i Josh, stavlja novi okvir sa strjeljivom i
koristi predah da bi razmotrio taktički raspored.
Josh je osjećao kako mu srce neobuzdano udara i sada je
protrljao oči, kako bi se barem načas oslobodio prljavštine i
znoja. Sudjelovao je u nebrojenim bitkama i u inozemstvu i
na američkome tlu, no posljednji put prije gotovo trideset
godina. Osim toga, to ionako nema veze: svaki put hvata te
uţasan strah od smrti. Kada netko puca na tebe, zbog toga
baš i ne uspijevaš logičnije razmišljati. Uglavnom samo
reagiraš.
Josh je, međutim, ipak bio u maloj prednosti. Njih su dvoji-
ca, a Tremaine je sam. Josh još jednom proviri, a zatim
potrči i dođe do ugla kućice.
— Rufuse — poviče. — Kad nabrojim do tri.
— Počni brojati — dovikne Rufus, u čijem se glasu jasno čuo
strah.

337
 kika☺crostuff.net

Tri sekunde poslije Rufus je zapucao na Tremainea, a zrna

su se počela odbijati od dţip. Rufus odjuri iza kamioneta.
Ondje je, međutim, zastao, kada je Tremaine uspio kišom
metaka zasuti prostor između kamioneta i kućice. Miris
baruta i znoja prestrašenih muškaraca ispunjavao je zrak.
Josh i Rufus samo su se pogledali, a Josh se tada načas nas-
miješi, osjećajući kako njegova brata obuzima sve veća
panika.
— Hej, Vic — poviče Josh — što kaţeš na to da lijepo baciš
tu strojnicu i iziđeš s podignutim rukama?
Tremaine je umjesto odgovora metkom raznio komad drva
na kućici iznad Joshove glave.
— U redu, u redu, Vic, shvatio sam. Samo ostani smiren,
stari moj, čuješ? Bez brige, lijepo ćemo pokopati i tebe i
Rayfielda. Nećemo vas ostaviti medvjedima. To bi bilo
gadno. Ţivotinje jedu leševe. Vidio si to i u Vijetnamu, zar
ne, Vic? Ili si moţda prebrzo trčao u suprotnome smjeru, pa
nisi vidio...? — Dok je govorio, Josh je Rufusu rukom
pokazivao neka se ne miče, a zatim pokazao na suprotnu
stranu kućice, ţeleći mu prenijeti svoje namjere.
Rufus kimne, pokazujući da je shvatio. Josh će pokušati tipa
istjerati na čistinu, tako da ga Rufus dobro vidi i da ga
pokuša ubiti. Rufus čvrsto stisne pištolj i zamijeni okvir,
zahvalan što mu je brat pokazao kako se to radi. Sve je teţe
disao. Pištolj mu je u ruci odjednom bio uţasno teţak.
Pribojavao se da neće biti dovoljno priseban, da neće imati
ubilački instinkt, a kamoli dovoljno vještine da pogodi
Tremainea, čak i ako ovaj nasrne na njega pucajući iz one
proklete strojnice. Rufus se u zatvoru sukobio s mnogima,
samo da bi nekako preţivio. I uvijek se borio golim rukama,
iako su protivnici redovito bili naoruţani komadima cijevi.
No s vatrenim je oruţjem drukčije. Ono ubija i iz daljine. Ali
ako ne zapuca, poginut će njegov brat. I sada prvi put nije
mogao pozvati Boga u pomoć. Od njega ne moţe zatraţiti da
mu pomogne nekome oduzeti ţivot.

338
 kika☺crostuff.net

Napola čučeći, Josh je zaobišao kolibu s prednje strane, pov-

remeno zastajući kao bi osluhnuo što se događa. U jednom se
trenutku usudio pridignuti glavu do jednog od prozora, kako
bi kroz straţnji

prozor eventualno ugledao dţip, no kut gledanja to nije

omogućavao, tako da nije vidio ništa. Josh je sada bio
potpuno koncentriran. Još je osjećao strah, itekako, ali dao je
sve od sebe kako bi ga pretočio u adrenalin, kako bi osnaţio
sva osjetila. Pištoljem je ciljao točno ispred sebe, dobro
znajući da je Tremaineu, ako je prokuţio njegov plan, naj-
bolje iskrasti se iza dţipa i zaobići kućicu sa suprotne strane,
tako da bi na Josha naišao negdje oko sredine. Strojnica
protiv pištolja, stotinu metaka protiv jednog, a to bi značilo
da bi Josh poginuo, a nakon njega i Rufus.
Sada načini još jedan korak. I zatim ponovno začuje vatru iz
strojnice, osluškujući kako se zrna zabijaju u lim kamioneta.
Pojurio je naprijed i zamaknuo za ugao. Dok je Tremaine
zauzet pucanjem prema Rufusu, Josh mu moţe prići s druge
strane i zauvijek ga ušutkati.
Taj je plan morao odbaciti čim se pojavio iza ugla, jer je Tre-
maine stajao upravo na uglu, pištolja usmjerenog prema
Joshovoj glavi. Preneraţeni Josh zaustavio se toliko naglo da
se okliznuo na šljunku i pao. A to je bila sretna okolnost, jer
mu je metak pogodio rame, umjesto mozga. U padu je s nogu
oborio Tremainea, pa su obojica pali na tlo, a pištolji su im se
otklizali van domašaja.
Tremaine se prvi uspravio; Josha je usporilo to što se drţao
za krvavo rame. Tremaine izvuče noţ. Strojnica je u pozadini
sada prestala pucati. Josh krikne iz sveg glasa u trenutku
kada je Tremaine navalio na njega i obojica se istovremeno
sudare sa zidom kućice, tako da se cijela koliba zatresla
zajedno s temeljima. Josh je nekako uspio podlakticom
blokirati Tremaineov udarac. Cijeli bok nepodnošljivo ga je
bolio. Zrno koje je ušlo u području ramena, ţarilo se duboko i
nastavilo istraţivati druge dijelove njegova tijela. Sada je

339
 kika☺crostuff.net

uspio zamahnuti nogom i pogoditi Tremainea u trbuh, no

ovaj se već trenutak poslije uspravio i ponovno navalio na
Josha. Josh osjeti kako mu noţ para košulju i ulazi u
slabine, te kako pomalo gubi svijest. Zbog one prve rane
gotovo i nije osjetio noţ. Gotovo i nije vidio kako Tremaine
vadi noţ iz njegova tijela i podiţe ruku radi završnog udarca.
Vjerojatno cilja vrat, pomisli omamljeno Josh kada mu se
mozak već počeo gasiti. Pogodak u vrat jednostavan je i
uvijek koban. Tako bi on postupio, pomisli kada ga je već sa
svih strana počela obavijati tama.
Noţ se, međutim, nije spustio. Zaustavio se u najvišoj točki i
više se nije pribliţio Joshu Harmsu. Tremaine se počeo
bacati i trzati, udarati na sve strane, dok ga je neka sila
odvajala od ranjenog čovjeka. Rufus se našao iza njega.
Jedna je ruka snaţno drţala zglob šake u kojoj se nalazio
noţ. Njome je udarao o zid sve dok Tremaine na koncu nije
ispustio noţ. Tremaine je bio izrazito mišićav i vrhunski
obučen za borbu prsa o prsa. Ali je bio i upola manji od
Rufusa. U sukobu jedan na jedan, malo je onih koji bi se
mogli mjeriti s Rufusom. Krupni je muškarac, kada bi
nekoga dohvatio, bio nalik na grizlija. A sada je izvrsno
dohvatio Vica Tremainea, čovjeka koji mu je ţivot pretvorio
u beskonačnu noćnu moru.
Kada je Tremaine pokušao podlakticom pritisnuti Rufusov
dušnik, krupniji muškarac promijenio je pristup i posve
pridignuo Tremainea s tla, njime udarajući o zid sve dok
ovaj od silnih udaraca u lice nije ostao omamljen i krvav. Na
koncu mu je glavom razbio prozor, tako da su se komadići
stakla ţarili duboko u Tremaineovo lice. U tom trenutku
Josh je kriknuo od boli i Rufus gaje pogledao, na trenutak
popustivši stisak. Naslutivši što se događa, Tremaine nogom
udari Rufusa u koljeno i laktom ga raspali po bubregu,
oborivši diva. Tremaine se oslobodi stiska, uzme noţ i nasrne
na bespomoćnog čovjeka. Metak ga je pogodio točno u
potiljak i istog ga trenutka oborio.

340
 kika☺crostuff.net

Rufus se brzo pridigne i pogleda brata. U ruci je drţao de-

vetmilimetarski pištolj iz čije je cijevi još izlazio dim. Josh
odloţi pištolj i ponovno legne. Rufus dojuri do njega i klekne.
— Josh! Josh!?
Josh otvori oči i pogleda Tremaineovo tijelo, zbog toga što je
učinio istovremeno osjećajući i olakšanje i mučninu. Čak i
najgori neprijatelj na svijetu mrtav ne izgleda tako uţasno.
Sada ponovno pogleda Rufusa. — Bio si dobar, mali moj
brate. Dovraga, bolji i od mene.
— Sada bih bio mrtav da ga nisi ubio.
— Nisam mu mogao dopustiti. Nisam...
Rufus rastrgne bratovu košulju i pogleda rane. Noţ je osta-
vio samo porezotinu u slabini. Vjerojatno nije zahvatio ništa
od vitalnih organa, zaključi Rufus, no rana je uţasno
krvarila. S metkom je, međutim, priča već bila drukčija.
Vidio je kako krv kapa iz Joshovih usta, kako mu je pogled
sve mutniji. Rufus moţe zaustaviti krvarenje s vanjske
strane, ali mu nikako ne moţe pomoći s onim što se događa
unutra. A od toga bi mogao umrijeti. Rufus svuče košulju i
njome pokrije brata, koji je drhtao unatoč vrućini.
— Drţi se, Josh. — Rufus otrči do dţipa i brzo pogleda što je
u njemu. Pronašao je kutiju prve pomoći i pojurio do brata.
Josh je sada imao zatvorene oči i činilo se da ne diše.
Rufus ga blago protrese. — Josh, Josh, nemoj to raditi. Ot-
vori te proklete oči. Nemoj mi sada zaspati, Josh!
Josh na koncu otvori oči. Činilo se da je posve pri svijesti. —
Moraš pobjeći, Rufuse. Nakon takve pucnjave mogli bi se
pojaviti razni ljudi. Moraš krenuti. Odmah.
— Da, ah moramo krenuti zajedno.
Rufus malo pridigne Josha i pogleda mu leđa. Metak nije
izišao; još je negdje u njemu. Rufus mu stane čistiti jednu pa
drugu ranu.
Josh ga u jednom trenutku ščepa za ruku. — Rufuse, bjeţi
odavde glavom bez obzira — reče.
— Ako ne ideš ti, ne idem ni ja. Eto, tako stoje stvari.
— Još si lud.

341
 kika☺crostuff.net

— Da, lud sam i neka ostane na tome... — Očistivši rane,

pokrio ih je i čvrsto stegnuo zavojima. Nakon toga oprezno je
pridignuo brata, no ovaj je od toga počeo nezaustavljivo
kašljati, dok mu je krv iz usta počela natapati košulju. Rufus
ga odnese do kamioneta i poloţi na zemlju.
— Dovraga, Rufuse, s ovim se nećeš ni pomaknuti — reče
Josh s očajem u glasu, zagledan u izrešetano vozilo.
— Znam. — Rufus iz prikolice izvadi bocu s vodom, otvori je
i prinese Joshovim usnama. — Moţeš je drţati? Moraš nešto
popiti.
Josh je umjesto odgovora zdravom rukom uhvatio bocu i
ot-pio nekoliko gutljaja.
Rufus se pridigne i priđe dţipu koji je leţao na boku. Oslobo-
dio je strojnicu s mjesta na kojem ju je Tremaine bio uglavio,
između sjedala i metalne stranice. Dok je Joshu namještao
zasjedu, strojnica je automatski rigala vatru zahvaljujući
komadu ţice, metala i konopca. Rufus je još nekoliko
trenutaka promatrao dţip, a zatim ga pokušao pogurnuti,
oduprijevši se o poklopac motora, kako bi ga uspravio. No
vozilo se nije ni pomaknulo, budući da su se njemu noge
klizale po šljunku. Stoga je još malo razmislio. Činilo mu se
da zapravo postoji tek jedna jedina mogućnost.
Naslonivši se leđima na rub sjedala s vozačeve strane, jed-
nostavno je čučnuo. Prstima je ulazio u zemlju i šljunak sve
dok ih nije uvukao pod dţip, a zatim je svom snagom ščepao
metal. Jednom je snaţno pridignuo ruke i leđa, tek tako da
osjeti što ga očekuje. Dţip je bio teţak, prokleto teţak. Prije
trideset godina, to mu ne bi bilo toliko problematično. Kao
mladić pridizao je prednju stranu velikog buicka, zajedno s
motorom i svom opremom, i to za dobar metar. No više mu
nije dvadeset. Kada je ponovno podignuo ruke, osjetio je da
se dţip malo pridignuo, a zatim se ponovno spustio. Pokušao
je još jednom napinjući se i stenjući, dok su mu se mišići na
vratu zatezali do krajnjih granica.

342
 kika☺crostuff.net

Josh odloţi bocu i čak se uspije djelomično pridignuti i nas-

loniti na neupotrebljivu gumu na kamionetu. Sada je
promatrao bratove pokušaje.
Rufus se već umorio. Ruke i noge više nisu bile naviknute na
takve napore, budući da već dugo nije radio ništa toliko
teško. Oduvijek je bio snaţan, jači od sviju. Zar sada, kada
mu to istinski treba, kada o tom prokletom dţipu nedvojbeno
ovisi i ţivot njegova brata, neće imati dovoljno snage?
On se ponovno sagne, zatvori oči, pa ih opet otvori. Pogledao
je prema nebu, na kojem je lijeno kruţila velika crna vrana.
Posve bezbriţna, lebdjela je na nepreglednome plavetnilu
tek povremeno i usporeno mašući krilima.
Dok mu se s lica slijevao znoj, Rufus ponovno zatvori oči i
učini ono što je činio kad god bi ga nešto mučilo, kad god mu
se činilo da neće uspjeti. Pomolio se. Molio je za Josha. Od
Gospodina zatraţio da mu podari snagu potrebnu da bratu
spasi ţivot.
Ponovno je čvrsto uhvatio metal, napeo sve mišiće u divov-
skim plećima i nogama. Dugačke ruke počele su potezati,
savijene se noge uspravljati. U jednom trenutku dţip i čovjek
zastali su u opasnoj ravnoteţi, ne mičući se ni gore ni dolje
— dţip nije popuštao, no Rufus je bio jednako uporan. No
nakon toga Rufus je počeo lagano popuštati, budući da je
vozilo jednostavno bilo preteško. Osjećao je da mu se neće
pruţiti nova prilika. I kada je dţip već počeo dobivati bitku,
otvorio je usta i uţasno kriknuo, tako da su mu iz očiju
navalile suze. Dok je Josh gledao kako njegov brat pokušava
izvesti nemoguće, niz njegovo su lice također počele kliziti
suze.
Rufus ponovno otvori oči i osjeti kako se dţip diţe, centime-
tar po centimetar. Osjećajući ţarenje u zglobovima i
tetivama, Rufus je stenjao, podizao i povlačio, ne obazirući se
na opasnu bol koja mu je aktivirala sve sustave
uzbunjivanja u uzdrhtalom tijelu. Dţip mu se i dalje
očajnički odupirao na svakom centimetru. Škripao je i
stenjao, proklinjući Rufusa. No na koncu se našao u gotovo

343
 kika☺crostuff.net

posve uspravnome poloţaju, tako da ga je on još samo

jednom snaţno povukao. Poput vala koji se sprema
zapljusnuti obalu, dţip je prešao kritičnu točku i svom silom
tresnuo o tlo, zaljuljavši se, a zatim se i posve zaustavivši na
kotačima.
Rufus sjedne u dţip, dok mu se cijelo tijelo treslo od nadlju-
dskog napora.
Josh ga je promatrao, nijemo se diveći. — Dobijesa sve... —
uspio je jedva izustiti.
Rufusovo je srce sada kucalo toliko neobuzdano da se već
prestrašio da bi to na koncu mogla biti Pirova pobjeda.
Uhvativši se za prsa, počeo je duboko disati. — Molim te —
reče tiho — molim te, nemoj... — Nekoliko minuta nakon
toga polagano je ustao, teškim korakom prišao bratu i
oprezno ga poloţio u dţip. Popravio je poloţaj platnenog
krova, koji je bio iskočio iz leţišta kada su Tremaine i
Rayfield izletjeli iz vozila. Nakon što je iz kamioneta uzeo
koliko je mogao više hrane i pića, ali i Bibliju, sve je, zajedno
s oruţjem, spremio u prtljaţnik dţipa. Sjeo je za upravljač,
zastao i pogledao Tremainea i Rayfielda. Zatim je još jednom
pogledao onu vranu, koja je i dalje kruţila, no sada u
društvu nekoliko prijatelja, dovoljno velikih i da budu
lešinari. Za manje od dva dana, od dvaju će tijela, ostanu li
na otvorenome, ostati tek kosti.
Rufus iziđe iz dţipa i priđe Rayfieldu. Nije mu morao prov-
jeravati puls. Oči ne laţu. Oči i smrad svega što je izišlo iz
crijeva. Tijela je potom odvukao u kolibu, prvo Rayfieldovo, a
zatim i Tremaineovo. Izgovorivši još nekoliko kratkih
rečenica nad jednim i drugim lešom, ustao je i i zatvorio
vrata. Jednog dana oprostit će im za sve što su učinili, ali
danas još ne. Rufus uđe u dţip, ohrabri Josha pogledom i
okrene ključ. Motor se pokrenuo u drugom pokušaju. Uz
škripu zupčanika, Rufus je prolazio ubrzani tečaj
upravljanja vozilom bez automatskog mjenjača, i dţip je uz
podosta trzanja i poskakivanja krenuo naprijed, a braća su
tako napustila neočekivano bojno polje.

344
 kika☺crostuff.net

50
Prema tradiciji, suci su nakon usmene rasprave objedovali u
osami blagovaonice na prvome katu. Fiske je Saru ostavio u
uredu, kako bi ondje obavila najnuţnije poslove. On je od-
lučio priliku iskoristiti kako bi i sam ispitao određene stvari.
Kako više nema pristup informacijama od strane
washingtonske policije, zaključio je kako to mora nečim
nadomjestiti. Jedan od mogućih izvora bio je i zapovjednik
policijskih snaga Leo Dellasandro.
Dok je polazio hodnikom, razmišljao je o raspravi kojoj je
upravo nazočio. Čak i kao odvjetniku, nikada mu nije bilo
jasno kolika je zapravo moć institucije u kojoj se nalazi.
Vrhovni je sud tijekom povijesti donio nekoliko vrlo
nepopularnih odluka u vezi sa svom silom vaţnih pitanja.
Mnoge su odluke bile hrabre i, barem prema Fiskeovu
mišljenju, ispravne. No bilo je strašno i pomisliti kako je ova
zemlja danas mogla biti bitno drukčija, samo da se tu i tamo
neki glas priklonio suprotnoj strani. Činilo se da je riječ o
vrlo neizvjesnoj, ako već ne i opasnoj, ravnoteţi snaga.
Fiske je razmišljao i o svome bratu, o tome koliko je dobra
nesumnjivo unio u tu ustanovu, iako je radio tek kao sudski
pomoćnik. Mike Fiske oduvijek je bio pravedan i pošten u
stavovima i djelima. A kada je jednom donio odluku, čovjek
ne bi mogao ni poţeljeti odanijeg prijatelja. Mike Fiske bio je
izvrstan za ovaj posao. Sud je uistinu pretrpio velik gubitak
kada mu je netko oduzeo ţivot. No ne veći od gubitka koji je
pretrpjela Fiskeova obitelj.
Sada je došao do Dellasandrova ureda u prizemlju, zakucao
na vrata i pričekao. Ponovno pokucavši, otvorio je vrata i
zavirio u ured. Bilo je to predvorje Dellasandrova ureda u
kojem je radila njegova tajnica. Njezino je mjesto bilo
prazno. Vjerojatno je na objedu, zaključi Fiske i uđe u ured.
— Gospodine Dellasandro? — Zanimalo ga je jesu li što

345
 kika☺crostuff.net

vidjeli na snimkama s kamera. Kao i je li netko od čuvara

odvezao Wrighta kući.
Sada priđe vratima ureda. — Gospodine Dellasandro, ja
sam... John Fiske. Samo me zanima bismo li mogli malo
popričati... — I dalje ništa. Fiske odluči ostaviti mu poruku.
Ali je nije htio ostaviti na tajničinu stoliću.
Ušavši u Dellasandrov ured, došao je do stola. Uzeo je papi-
rić i napisao kratku poruku. Dovršivši posao, papirić je
ostavio na sredini stola, na istaknutome mjestu, a zatim na
trenutak pogledao oko sebe. Police i zidovi bili su prepuni
uspomena i priznanja za uspješnu i istaknutu karijeru. Na
jednome se zidu nalazila i fotografija bitno mlađeg
Dellasandra u odori.
Fiske se već okrene, krećući prema vratima. Na straţnjoj
strani vrata visio je sako. Očito dio Dellasandrove uniforme.
Dok je prolazio kraj njega, uočio je nekoliko mrlja na
ovratniku. Opipavši ih prstom, uvidio je da je riječ o
ostacima šminke. Izišao je u tajničin ured i pogledao
fotografije koje su se nalazile na njezinu stolu. Jednom je već
vidio Dellasandrovu tajnicu. Mlada i visoka brineta vrlo
dojmljivih crta lica. Na stolu je drţala fotografiju na kojoj je
bila prikazana s Dellasandrom. On ju je bio zagrlio; oboje su
se smiješili snimatelju. Mnoge tajnice vjerojatno imaju
fotografije na kojima su snimljene sa šefom. Međutim, u
njihovim pogledima i tome kako su stajali vrlo blizu jedno
drugome, vidjelo se i nešto što je moţda ukazivalo na malo
više od obične platonske i profesionalne povezanosti. Pitao se
ima li Sud konkretna pravila u vezi s takvim odnosima.
Postoji još jedan razlog zbog kojeg bi Dellasandru bilo
pametno da se kloni svoje tajnice: Fiske ponovno zaviri u
njegov ured i pogleda fotografije na jednoj komodi —
fotografije supruge i djece. Obitelji koja izgleda vrlo sretno.
Samo na površini, očito. Dok je izlazio iz ureda, zaključio je
da je sve to dobar simbol načina na koji funkcionira ova
ustanova, ali i svijet općenito: površinski izgled moţe biti

346
 kika☺crostuff.net

vrlo varljiv; da bi došao do prave istine, čovjek mora

zakopati dublje.
Rufus zaustavi dţip. — Sada ću zaustaviti prvog murjaka na
kojeg naiđem. Netko ti mora pomoći — reče.
Josh se pridigne uz podosta muke. — Vraga ćeš zaustaviti
murjaka. Ako te dohvate, i pronađu Tremainea i Rayfielda,
ţivog će te zakopati.
— Treba ti liječnik, Josh.
— Ne treba mi ništa. — Josh čvrsto uhvati pištolj. — Ovo
smo počeli, pa ćemo i završiti. — Sada prinese cijev trbuhu.
— Ako nekoga zaustaviš, ovdje ću napraviti rupu.
— Lud si. Što, dovraga, ţeliš da učinim?
Josh iskašlje još malo krvi. — Pronađi Fiskea i onu ţensku.
Ja ti više ne mogu pomoći, oni moţda mogu. — Rufus
pogleda pištolj. — Nemoj ni pomišljati... metak je brz.
Rufus ubaci u brzinu i vrati se na cestu. Josh ga je promat-
rao, iako mu se vid na trenutke gubio. — Prestani s tim
sranjem.
— Molim?
— Vidim kako mumljaš. Nemoj moliti za mene.
— Nitko mi neće govoriti kada se smijem obratiti Gospodinu.
— Mene samo lijepo ostavi na miru.
— Molim ga da pazi na tebe. Da ostaneš na ţivotu.
— Čini ti se da me to muči? Samo uzalud trošiš snagu.
— Bog mi je dao snagu da podignem dţip.
— Ti si ga podignuo, a ne anđeli.
— Josh...
— Samo lijepo vozi. — Od intenzivne boli Josh se iznenada
nagnuo prema naprijed. — Umorio sam se od pričanja.
Dok je bila u uredu, Saru je hitno pozvala Elizabeth Knight.
To ju je iznenadilo, jer srijedom popodne suci obično
zasijedaju, vijećaju o slučajevima o kojima su slušali u
ponedjeljak. Svatko od sudaca ima dvije tajnice i osobnog
pomoćnika. Kada je ušla u odaje sutkinje Knight, Saru je
dočekala sutkinjina dugogodišnja tajnica Harriet, koja je
sutkinju Knight pratila već na više radnih mjesta. Iako je

347
 kika☺crostuff.net

inače bila vedra i srdačna, sada joj se obratila ledenim

glasom. — Idite odmah do nje, gospođice Evans.
Sara prođe pokraj Harrietina stola i zastane pred
sutkinji-nim vratima. Načas se okrenula i uhvatila Harriet
kako je promatra. Harriet ţurno nastavi raditi. Sara duboko
udahne i otvori vrata.
U uredu se nalazilo više osoba. Neki su stajali, a neki sjedili:
Ramsey, detektiv Chandler, Perkins i agent McKenna.
Elizabeth Knight, koja je sjedila za svojim antiknim stolom,
nervozno se poigravala rezačem za papir kada je ugledala
Saru.
— Molim te, uđi i sjedni. — Ton joj je jedva na granici sr-
dačnosti, pomisli Sara.
Sjela je u presvučeni starinski naslonjač pomno postavljen,
učinilo joj se, tako da svi nazočni budu okrenuti točno prema
njoj. Moţda da joj se suprotstave...?
Ona sada pogleda sutkinju Knight. — Traţili ste da dođem...
Uto pred nju istupi Ramsey. — Svi smo vas ţeljeli vidjeti i,
što je još vaţnije, čuti, gospođice Evans. Međutim, riječ ću
prepustiti detektivu Chandleru. — Sara još nikada nije
vidjela tako strog izraz na Ramseyjevu licu. On se sada
nasloni na okvir kamina, i dalje ne odvajajući pogled od nje,
dok je nervozno sklapao i odvajao velike dlanove.
Chandler joj sjedne nasuprot, pa su se gotovo dodirivali ko-
ljenima. — Moram vam postaviti nekoliko pitanja, a od vas
očekujem samo istinu — reče tiho.
Sara pogleda okupljena lica. Tek napola u šali reče: — Bih li
trebala pozvati odvjetnika?
— Samo u slučaju da si nečim prekršila zakon, Sara — reče
ţurno Elizabeth Knight. — Međutim, smatram da bi odluku
o tome trebala donijeti sama.
Sara s mukom proguta slinu, a zatim ponovno pogleda
Cha-ndlera. — Što vas zanima?
— Jeste li kada čuli ime Rufus Harms?
Sara na trenutak zatvori oči. 0, kakvo sranje. — Dopustite
da objasnim...

348
 kika☺crostuff.net

— Da ili ne, molim vas, gospođice Evans — reče Chandler.

— Objašnjenja će na red doći poslije.
Ona kimne, pa reče: — Da.
— Što točno znate o toj osobi?
Ona se promeškolji. — Znam da je riječ o odbjeglome vojno-
me zatvoreniku. To sam pročitala u novinama.
— Kada ste prvi put čuli za njega? — Kako nije odgovorila,
Chandler nastavi: — U internoj pošti raspitivali ste se o
podnesku koji je navodno poslao Rufus Harms. I to prije
nego je pobjegao iz zatvora, nije li tako? Što ste traţili?
— Mislila sam... Hoću reći...
— Je li te na to nagovorio John Fiske? — upita oštrim tonom
Elizabeth Knight. Intenzivno ju je promatrala, a zbog
razočarana izraza na njezinu licu Sara je osjetila još veću
krivnju.
— Ne, raspitivala sam se samoinicijativno.
— Zašto? — upita Chandler. Na temelju onog neodređenog
razgovora s Fiskeom u sudskoj kantini već je pribliţno
nazirao istinu. No to je morao čuti iz njezinih usta.
Sara teško uzdahne i ponovno pogleda pravu vojsku koja se
postrojila na suprotnoj strani bojnog polja. Kada bi se barem
Fiske iznenada pojavio i pomogao joj. No do toga neće doći.
— Jednom sam slučajno vidjela nešto što je izgledalo kao
podnesak, a na tom dokumentu nalazilo se ime Rufusa
Harmsa. Provjerila sam stvar u internoj pošti i prijemnome
uredu jer mi se činilo da slučaj nisam zapazila u sluţbenome
rasporedu. Nigdje nije bilo traga tom dokumentu.
— A gdje ste vidjeli podnesak? — ubaci se Ramsey prije nego
što je Chandler uspio izgovoriti identično pitanje.
— Negdje... — reče Sara, tonući sve dublje u očaj.
— Sara — reče sutkinja Knight oštrim tonom — nema smi-
sla nekoga štititi. Samo nam lijepo ispričaj istinu. Nemoj
zbog toga odbaciti cjelokupnu karijeru.
— Ne sjećam se gdje sam ga vidjela, ali sam ga vidjela. Tek
na sekundu-dvije. I vidjela sam samo ime Rufusa Harmsa,
ne i što je pisalo u dokumentu — uzvrati Sara nepopustljivo.

349
 kika☺crostuff.net

— Ali ako ste sumnjali da je riječ o podnesku koji nije ušao u

sluţbeni sustav — reče Perkins — zašto ga niste odnijeli u
prijemni ured i uveli ga u knjigu?
Kako odgovoriti na to? — U tom trenutku to doista nije bilo
prikladno, a nova mi se prilika nije pruţila.
— Nije bilo prikladno? — Činilo se da bi Ramsey svakog
trenutka mogao eksplodirati. — Koliko znam, tek ste se
nedavno raspitivali za "nestali" podnesak. Ni tada nije bilo
prikladno vrijeme?
— Tada više nisam znala gdje je.
Sada se energičnim tonom javi McKenna. — Slušajte, gos-
pođice Evans, ili nam ispričajte ili ćemo do istine doći iz
drugog izvora.
Sara ustane. — Ne sviđa mi se vaš ton i ne sviđa mi se da se
ovako odnosite prema meni.
— Mislim da je suradnja u vašem interesu — reče McKenna
— pa stoga prestanite štititi braću Fiske.
— 0 čemu vi to?
— Imamo razloga sumnjati da je Michael Fiske uzeo taj
podnesak radi privatnih interesa i da ste i vi nekako
umiješani u cijelu priču — izvijesti je Chandler.
— Ako je to istina, a vi ste znali i niste ništa rekli, riječ je o
vrlo ozbiljnom etičkome prijestupu, gospođice Evans — reče
Ramsey.
— Sve to činite, idete na raznorazna mjesta i raspitujete se,
jer vas je na to nagovorio John Fiske, je li tako?
— Moţda će vas to uţasno iznenaditi, ali ja i sama znam i
mogu razmišljati i djelovati, agente McKenna — reče ona
bijesno.
— Znate da je Michael Fiske bio osiguran na pola milijuna
dolara i da je novac nakon njegove smrti pripao njegovu
bratu?
— Da, John mi je to spomenuo.
— A znate li i da Fiske nema alibi za vrijeme kada mu je
ubijen brat?

350
 kika☺crostuff.net

Sara odmahne glavom i usiljeno se nasmiješi. — Gubite vri-

jeme ako namjeravate Michaelovo ubojstvo pripisati njegovu
bratu. On s time nije imao veze i daje sve od sebe kako bi
pronašao ubojicu.
McKenna uvuče ruke u dţepove i na trenutak je promotri,
odlučivši se za drukčiji pristup. — Jesu li po vašem mišljenju
braća Fiske bila bliska?
— Što točno podrazumijevate pod "bliskošću"? McKenna
zakoluta očima. — Mislim na najuobičajenije
značenje te riječi.
— Ne, ne bih rekla da su bili osobito bliski. I?
— Policu ţivotnog osiguranja pronašli smo u stanu Michaela
Fiskea. Recite mi zašto je osigurao ţivot na takav iznos i kao
korisnika naveo brata s kojim baš i nije bio "osobito blizak"?
Zašto novac nije namijenio roditeljima? Na temelju mojih
informacija, njima bi svakako dobro došao.
— Ne znam što je Michael mislio kada se odlučio za tu mo-
gućnost. Izgleda da to nikada nećemo doznati.
— Moţda sve to i nije učinio Michael Fiske. Sara ga
preneraţeno pogleda. — Kako to mislite?

— Znate kako je lako uzeti policu na tuđe ime? Nigdje se ne

traţi identifikacijska fotografija. Kući vam šalju medicinsku
sestru, ona vas malo mjeri i uzima nekoliko uzoraka.
Krivotvorite par potpisa, premije plaćate preko laţnog
računa...
Sara ga pogleda razrogačenih očiju. — Ţelite reći da je John
odglumio brata kako bi sklopio ugovor o ţivotnom
osiguranju?
— A zašto ne? To bi lijepo objasnilo zašto bi braća koja nisu
bila bliska ušla u takav financijski savez.
— Očito je da ne poznajete Johna Fiskea.
McKenna ju je i dalje promatrao tako da joj je to već inten-
zivno smetalo. — Stvar je u tome, gospođice Evans, da ga ni
vi istinski ne poznajete.
Sljedeće McKennine riječi zamalo su je oborile na pod.

351
 kika☺crostuff.net

— Jeste li znah da je Michael Fiske ubijen

devetmilimetarskim metkom? — Zastao je kako bi polučio
što snaţniji dojam. — I da John Fiske ima dozvolu za
devetmilimetarski pištolj? Osim toga, uvjeren sam da vam
tvrdi kako je onaj podnesak povezan s ubojstvom njegova
brata, nije li tako?
Sara pogleda Chandlera. — Ne mogu vjerovati...
— No, da, ništa još nije dokazano, ah... — reče Chandler.
Prekriţenih ruku, Perkins zamišljeno kimne. — Gospođice
Evans, zvali su nas iz Ureda za specijalne vojne operacije.
Zvao je narednik Dillard. Kaţe da ste ga zvali u vezi s
Rufusom Harmsom, da ste rekli kako je Rufus Harms sudu
podnio ţalbu i kako provjeravate podatke o njemu.
— Zakon mi ne zabranjuje da nazovem i raščistim pojedina
pitanja, nije li tako?
— Priznajete, znači, da ste ga zvali — reče Perkins slavodo-
bitnim tonom, pogledavajući prvo Ramseyja pa Knighticu. —
To znači da priznajete kako ste Sud koristili za nekakvu
privatnu istragu u vezi s odbjeglim zatvorenikom. I pritom
ste lagali vojsci, budući da, kao što ste i sami rekli, na sudu
nema takve ţalbe.
— Vaši se prijestupi samo mnoţe — reče McKenna.
— Ne priznajem ništa slično. To je bilo pitanje povezano s
radom Suda i imala sam pravo postupiti kako sam postupila.
— Gospođice Evans, hoćete li nam reći kod koga je točno bio
taj podnesak? — Ramsey ju je gledao onako kako je tog jutra
gledao
odvjetnike suprotstavljenih strana. — Ako je netko na ovome
sudu ukrao podnesak prije nego što je uveden u sluţbeni
sustav... što je već samo po sebi nezamislivo... i ako znate o
kome je riječ, imate obvezu prema ovoj ustanovi i morate
nam otkriti identitet te osobe.
Svi znaju odgovor na to pitanje, uvidi Sara, ili barem misle
da znaju. Međutim, ona im neće ništa pojasniti. U sebi
skupivši rezervnu snagu koje nije bila čak ni svjesna, sada

352
 kika☺crostuff.net

polagano ustane. — Čini mi se da sam vam dovoljno rekla,

gospodine predsjedniče.
Ramsey pogleda Perkinsa, a zatim Elizabeth Knight. Sari se
učinilo da je vidjela kako su svi jedva primjetno kimnuli.
— U tom slučaju, Sara, moram zatraţiti da svojevoljno od-
stupiš sa svog mjesta, i to odmah — reče Elizabeth Knight,
uzdrhtala glasa.
Sara je pogleda, gotovo se uopće ne iznenadivši. — To mi je
razumljivo, sutkinjo Knight. Ţao mi je što je došlo do ovoga.
— Nije ti ni pribliţno ţao kao meni. Gospodin Perkins će te
otpratiti. Iz ureda moţeš ponijeti osobne stvari. — Elizabeth
Knight nakon toga naglo odvrati pogled.
Kada je Sara već krenula prema vratima, Ramsey ponovno
zagrmi: — Gospođice Evans, vodite računa o tome da će, u
slučaju da vaši postupci ovoj ustanovi izazovu bilo kakvu
štetu, protiv vas i svih eventualno odgovornih strana biti
poduzeti odgovarajući koraci. Međutim, ako pravilno
procjenjujem situaciju, čini mi se da je već došlo do štete, i to
trajne. — Glas mu se dramatično pojačavao. — Ako je tako,
neka vam ta osude Vrijedna činjenica opterećuje savjest do
konca ţivota!
Ramseyevo se lice zajapurilo od bijesa i ogorčenosti; njegovo
koščato tijelo izgledalo je kao da bi se svakog trenutka moglo
rasprsnuti. Sara je u njegovom plamenom pogledu čitala sve:
skandal u vrijeme njegova predsjedničkog mandata. U
jedinoj instituciji koja se othrvala skandalima u gradu koji je
bez prestanka na zlu glasu po skandalima. Njegovo mjesto u
povijesti, njegova dugogodišnja pravosudna karijera, sve to
nosit će mrlju pogrešaka jedne beznačajne duţnosnice Suda;
povijest njegova profesionalnog ţivota svedena tek na
nekoliko kratkih fusnota. Da mu je pred očima ubila cijelu
obitelj, Sara Evans ne bi ga više dotukla nego ovako.
Pobjegla je iz sobe kako pred njima ne bi briznula u plač.

353
 kika☺crostuff.net

51
Fiske je Saru čekao u njezinu uredu. Kada se pojavila na
vratima, već je ustao i nešto zaustio, no tada se iza nje
pojavio Perkins. Sara priđe stolu i počne skupljati stvari,
dok ju je Perkins promatrao s vrata.
— Sara, što se dogodilo?
— To se vas ne tiče, gospodine Fiske — reče Perkins. —
Međutim, o vašoj nazočnosti obavijestit ću detektiva
Chandlera i agenta McKennu. Ţele vas nešto pitati.
— A kako bi bilo da me lijepo otcinkaš, a ja za to vrijeme
mogu razgovarati sa Sarom?
— Ispratit ću gospođicu Evans iz zgrade.
Sara je i dalje spremala stvari u veliku plastičnu vreću. Za-
tim je uzela torbicu i poloţila je na vreću. Prolazeći pokraj
Fiskea prošapće: — Vidimo se na parkiralištu.
Kada je došla do Perkinsa, on reče: — Trebat ću i sve vaše
ključeve.
Sara odloţi vreću, iz torbice izvadi sveţanj ključeva, nekoliko
ih skine i dobaci Perkinsu.
— Nije da baš uţivam u ovome... — reče Perkins ogorčenim
glasom. — Sud se raspada, okruţila nas je prava vojska
novinara, ljude nam ubijaju, policija se vrzma posvuda.
Nisam baš htio da ostanete bez posla.
Sara bez riječi prođe pokraj njega.
Dok su se stubama spuštali prema glavnome predvorju, zas-
tali su budući da su prema njima iz suprotnog smjera
krenuli Chandler i McKenna.
— Moramo razgovarati, Johne — reče Chandler. Fiske
pogleda Saru. — Dostići ću te, Sara.
Ona i Perkins se udalje.
— Ţeliš me nešto pitati? — reče Fiske.
— Tako je.
— Moţda nešto o Michaelovoj polici ţivotnog osiguranja?
— Da — reče Chandler sumornim tonom. — McKenna sma-
tra da si ti sam potpisao ugovor, u bratovo ime, bez njegova
znanja, a zatim ga ubio.

354
 kika☺crostuff.net

— Pronašli ste policu u stanu mojega brata? — Chandler

kimne. — Onda je očito da je znao za nju...
Chandler se okrene prema McKenni s upitnim pogledom.
Ovaj je, međutim, i dalje samo šutio.
— Čujte, nisam znao da se moj brat osigurao. Javila mi se
ţena iz osiguravajućeg društva. Dat ću vam i ime. I osobno
se upoznala s mojim bratom, ako mislite da sam sve sam
namjestio.... — Sada je pogledao McKenna, čije se lice još
više smrknulo. — Ţao mi je ako sam ti raspršio nade,
McKenna. Lova ide našim roditeljima... Mike je znao da ću
tako postupiti. Razgovaraj sa ţenskom iz osiguranja, ona će
ti potvrditi. Osim ako misliš da sam u dogovoru i s njom.
Zašto onda ostati samo na tome? Vjerojatno sam potkupio i
svih devetero sudaca, zar ne?
— Lijepo si nagovorio brata na osiguranje kako bi pomogao
roditeljima. Ali samo si ti naveden kao korisnik novca. I
dalje izvrstan motiv za ubojstvo... — reče McKenna. Zatim
se obrati Chandleru. — Ti ćeš ga pitati ili ćeš to prepustiti
meni?
Chandler pogleda Fiskea. — Brat ti je ubijen
devetmilime-tarskim metkom.
— Doista?
— Ti imaš devetmilimetarski pištolj, zar ne?
Fiske pogleda i jednog i drugog. — Razgovarali ste s
virgi-nijskom policijom?
— Samo lijepo odgovori na pitanje — reče McKenna.
— Čemu odgovarati kad već znate odgovor?
— Johne... — zausti Chandler.
— U redu, da. Imam devetmilimetarski SIG-Sauer P226, s
magazinom za petnaest metaka.
— Gdje se nalazi?
— U mojem uredu, u Richmondu.
— Voljeli bismo ga pogledati.
— Radi balističkog vještačenja?
— Između ostaloga...
— Buforde, samo gubite vrijeme...

355
 kika☺crostuff.net

— Dopuštaš nam da uzmemo pištolj iz tvog ureda?

— Ne.
McKenna reče: — Za sat vremena imat ćemo nalog.
— Ne treba vam nalog. Dat ću vam pištolj.
McKenna je ostao zapanjen. — Ali činilo mi se da si upravo
rekao...
— Nisam ţelio da mi provaljuju u ured. Znam kakvi su neki
put policajci. Nisu baš tankoćutne duše, a naknadu štete
čekao bih cijelu vječnost. — Fiske pogleda Chandlera. —
Pretpostavljam da više nisam dio nesluţbene ekipe, ali samo
dvije stvari: Jeste li razgovarali s čuvarima koji su bili
deţurni one noći kada je ubijen Wright i jeste li provjerili
snimke s kamera?
— Preporučio bih ti da mu ništa ne kaţeš, Chandleru — reče
McKenna.
— Primio na znanje. — Chandler pogleda Fiskea. — U ime
dobrih starih vremena... Razgovarali smo s čuvarima. Osim
ako netko od njih laţe, nitko nije vozio Wrighta. Jedan se
ponudio, ali je Wright odbio.
— U koliko sati?
— Pribliţno oko pola dva u noći. Na snimkama nema ničeg
neuobičajenog.
— Je li Wright naveo razlog zbog kojeg ne ţeli da ga voze
kući?
— Čuvar kaţe da je jednostavno izišao i da ga nakon toga
više nije vidio.
— U redu, vratimo se na pištolj — reče McKenna. — Idem s
tobom do tvog ureda.
— S tobom se ne vozim nikamo.
— Mislio sam ići iza tebe.
— Radi što hoćeš, ali traţim da ondje bude nazočan i
ric-hmondski policajac u uniformi i traţim da on preuzme
pištolj i zatim ga sluţbenim kanalima preda washingtonskoj
policiji. Ne ţelim da budeš čak ni blizu tom lancu.
— Doista mi se ne sviđa to što zapravo ţeliš reći...

356
 kika☺crostuff.net

— U redu, ali bit će tako ili moţeš lijepo ići po nalog. Ovisi o
tebi. Sada se javi Chandler: — U redu, traţiš nekog
određenog?
— Policajca Williama Hawkinsa. Njemu vjerujem, pa mu i ti
moţeš vjerovati.
— Dogovoreno. Kreni odmah sada, Johne. Ja ću sve dogovo-
riti u Richmondu.
Fiske pogleda niz hodnik. — Daj mi pola sata. Moram obavi-
ti još jedan razgovor.
Chandler mu poloţi ruku na rame. — U redu, Johne, ali ne
bude li richmondska policija za pribliţno tri sata imala tvoj
pištolj, imat ćeš velikih problema sa mnom, kuţiš?
Fiske poţuri na parkiralište.
Već nekoliko trenutaka poslije Chandleru i McKenni prid-
ruţio se Dellasandro.
— Zanimalo bi me što se to, dovraga, događa — reče Della-
sandro bijesno. — Dvojica ubijenih duţnosnika, a sada su još
i ţensku najurili zbog nestalog podneska.
McKenna slegne ramenima. — Poprilično zamršena stvar.
— To mi je velika utjeha — reče Dellasandro.
— Ne plaćaju me da tješim — uzvrati McKenna.
— Ne, nego da otkrijete tko je to učinio. A to vrijedi i za vas,
detektive Chandler — reče Dellasandro.
— To i radimo — obrecne se Chandler.
— U redu, u redu — reče umorno Dellasandro. — Perkins mi
je prenio novosti. Stvarno mislite da je John Fiske ubio
brata? Hoću reći, u redu, imao je motiv, ali, dovraga... Petsto
tisuća zvuči puno, ali u današnje vrijeme zapravo i nije...
Odgovorio mu je McKenna. — Kada na bankovnom računu
nemaš ništa, onda je puno. Ima motiv, nema alibi, a za
nekoliko sati doznat ćemo ima li oruţje kojim je počinjeno
ubojstvo.
Činilo se da Dellasandro baš nije pretjerano uvjeren u takvu
mogućnost. — A Wright? Kako se on u to uklapa?
McKenna raširi ruke. — Promotrite stvari iz ovakve per-
spektive... Fiske je moţda nekako namamio Saru Evans da

357
 kika☺crostuff.net

mu pomogne. Evansica i Wright dijelili su isti ured. Nije

nemoguće da je Wright načuo nešto ili vidio nešto zbog čega
je počeo sumnjati u njih dvoje.
— Ali mislio sam da Fiske ima alibi za vrijeme Wrightove
smrti — reče Dellasandro.
— Da, ima Saru Evans — reče McKenna.
— A sve to u vezi s odbjeglim zatvorenikom Harmsom i pi-
tanjima koja je Evansica postavljala?
Chandler slegne ramenima. — Ne mogu tvrditi da smo sve
prokuţili, ali i to bi mogao biti samo još jedan mamac za
odvraćanje pozornosti.
McKenna reče: — Ja ne mislim, ja znam... Da je u priči bilo
nečega, već bi nekome rekli. Evansica nam nije znala reći
čak ni što je u ţalbi. Moţda je Michael Fiske uzeo neki
podnesak. I što onda? John Fiske ubio ga je zbog love, a
navodno nestalim podneskom farbao je oči Evansici i svima
ostalima.
—- No dobro, ja ću i dalje biti na oprezu, sve dok priču ne ,
privedemo kraju — reče Dellasandro. — Odgovaram za ljude
u ovoj zgradi, a već smo izgubili dvojicu. — Tada pogleda
McKenna. — Nadam se samo da znate što radite u vezi s
Fiskeom.
— Točno znam što radim.
Fiske je Saru dostigao u podzemnoj garaţi. U samo nekoliko
riječi objasnila mu je što se dogodilo.
— Sara, nekako sam se nadao da ti to nikada neću morati
reći, ali Chandler me neki dan stjerao u kut. Uvjeren sam da
si bez posla ostala zbog mene.
Sara spremi vreću u prtljaţnik automobila. — Odrasla sam.
Sama odgovaram za svoje postupke.
Fiske se nasloni na njezin auto. — Moţda bih mogao razgo-
varati s Ramseyjem i Knighticom... Pokušati im objasniti...
— A kako? Učinila sam sve za što su me optuţili. — Sara
zatvori prtljaţnik i nasloni se uz njega. — Pretpostavljam da
su spomenuli tvoj pištolj... ?

358
 kika☺crostuff.net

Fiske kimne. — McKenna mi je osigurao oruţanu pratnju do

ureda, kako bih im ga predao. — On je sada pomnije
promotri. — Što ćeš sada?
— Ne znam. Ali odjednom imam veliki višak vremena. Po-
kušat ću doznati što je s Tremaineom i Rayfieldom.
— Sigurna si da mi i dalje ţeliš pomagati?
— Barem ću imati razlog zbog kojeg sam upropastila kari-
jeru. A ti?
— Ja ne mogu birati.
On pogleda na ručni sat. — Što kaţeš da večeras oko sedam
dođem do tebe?
— Mislim da mogu nešto pripremiti za večeru. Kupi nešto
hrane, neko zgodno vino. Moţda postanem istinski
ambiciozna pa obrišem prašinu. Moţemo proslaviti moj
posljednji dan na Sudu. Moţda još jednom isploviti. — Ona
zašuti i dodirne mu ruku. — I zaključiti večer na isti
način...?
— Mogu odustati od Richmonda i ostati s tobom. Znam kako
ti je...
— A Chandler i McKenna?
— Nisam duţan slušati ih.
— Ako ne odeš, McKenna će vjerojatno traţiti električnu
stolicu. Osim toga, iskreno govoreći, osjećam se baš dobro.
— Sigurna si?
— Sigurna sam, Johne. Ipak, hvala. — Ona mu pomiluje li-
ce. — Večeras ćeš biti sa mnom.
Nakon što je otišao, Sara se već spremala ući u auto, kada je
uvidjela da je torbicu, zajedno s ključevima od auta, ostavila
u vreći koju je pospremila u prtljaţnik. Otvorila je poklopac
prtljaţnika i posegnula za torbicom. U trenutku kada ju je
vadila, pogled joj je zapeo za fotografiju koja se nalazila na
vrhu u vreći. Uzela ju je iz ureda Michaela Fiskea prije nego
što ga je pretraţila policija. Iznenada joj je sinulo da se
doista mora pobrinuti za nešto vrlo vaţno. Sjela je za
upravljač i izišla na ulicu.

359
 kika☺crostuff.net

Upravo su je otpustili s Vrhovnog suda. Što je bilo

najneo-bičnije, uopće joj se nije plakalo, niti je pomišljala na
nekakve drastične korake poput samoubojstva. Najviše od
svega bila je raspoloţena za voţnju. Do Richmonda. Mora
nekog posjetiti. A to lijepo moţe obaviti već danas.
Kada je prošla pokraj impozantnih stupova pred ulazom u
zgradu u kojoj je donedavno bila zaposlena, obuzeo ju je val
neizmjernog olakšanja. I to toliko neočekivan i snaţan d a j e
ostala bez daha. Zatim se, malo-pomalo, oporavila. Ubrzavši,
krenula je avenijom Independence više se i ne osvrnuvši.

52
Fiske je poţurio u ured Elizabeth Knight, gdje su mu, na
njegovo veliko iznenađenje, dopustili da dođe do nje.
Sutkinja je sjedila za radnim stolom. Kod nje je i dalje bio
Ramsey, gotovo beţivotno zavaljen u naslonjač. Kada je
ugledao Fiskea, brzo je ustao.
Fiske odmah prijeđe na stvar. — Samo vam ţelim reći da je
Sara u svemu što je činila ili nije činila imala samo jedan
motiv: zaštititi mojeg brata. A sada mi samo nastoji pomoći
da pronađem njegovog ubojicu.
— Uvjereni ste da odgovor na to pitanje ne biste dobili da se
samo lijepo pogledate u ogledalu? — upita ljutito Ramsey.
Fiske problijedi. — Uţasno griješite, gospodine.
— Doista? Čini se da vaš stav ne dijeli i policija. Ako ste ubi-
li Michaela, nadam se da ćete ostatak ţivota provesti u
zatvoru. A kada je riječ o postupcima vašega brata, ni oni,
barem po mojim mjerilima, nisu bitno plemenitiji od
ubojstva.
— Moj je brat postupio prema svojoj savjesti.
— To je toliko apsurdno da bih se mogao nasmijati.
— Harolde... — zausti Elizabeth Knight, no on je prekine
pokretom ruke.
— A sada lijepo iziđite iz ovog ureda i zgrade — nastavi
Ramsey, rukom pokazujući na Fiskea — prije nego što vas
dam uhititi.

360
 kika☺crostuff.net

Fiske ih pogleda. Bijes koji je osjećao dosegnuo je kulmina-

ciju nakon tri dana paklenskih muka. Kao da je uzrok svemu
lošemu i ruţnome što mu se dogodilo leţao u Haroldu
Ramseyju. — Vidio sam onaj zgodni mali natpis nad ulazom
u ovu zgradu: "Pravda i jednakost za sve". To mi je upravo
smiješno.
Činilo se da bi ga Ramsey svakog trenutka mogao napasti.
— Kako se samo usuđujete!?!
— Trenutačno imam klijenta koji iščekuje smrtnu kaznu.
Ako mi se ikada ukaţe "čast" da se pojavim pred vama,
moţete li mi reći da će vam istinski biti stalo do toga hoće li
on ostati na ţivotu ili neće? Ili ćete i njega i mene iskoristiti
samo kako biste oborili neki presedan koji vas je razljutio još
prije deset godina?
— Vi ste jedan nepodnošljivi...
— Moţete mi to reći? — vikao je Fiske. — Jer ako ne moţete,
ne znam što ste, ali vraški sigurno niste sudac.
Ramsey se već jedva kontrolirao. — Sto vi uopće znate?
Sustav...
Fiske se pljesne po prsima. — Ja sam sustav. Ja i ljudi koje
zastupam. A ne vi. Ne ovaj sud.
— Uviđate li vi uopće veličinu i širinu pitanja kojima se mi
ovdje bavimo?
— Kada ste posljednji put predsjedali suđenjem nekome tko
zlostavlja ţenu? Ili dijete? Jeste li kada vidjeli kao čovjek
umire na električnoj stolici? Jeste? Sjedite ovdje i uopće ne
viđate stvarne ljude. Ne slušate stvarne, ţive svjedoke,
nikada ne čujete riječi ljudi kojima ćete pomoći ili koje ćete
svojim odlukama uništiti. Viđate se samo s hrpom
odvjetnika koji vas zatrpavaju hrpama papira. Nemate
pojma o licima, o ljudima, o boli koja je u pozadini svega.
Vama je sve to tek intelektualna igra. Igra! Ništa više! —
Fiske ga je netremice promatrao. Glas mu je zadrhtao kada
je rekao: — Mislite da su krupna pitanja toliko teška? Onda
se pokušajte pozabaviti sitnicama!

361
 kika☺crostuff.net

— Mislim da biste sada trebali otići — reče Elizabeth Kni-

ght, gotovo ga preklinjući. — Odmah.
Fiske je još nekoliko trenutaka piljio u Ramseyja, a zatim,
smirivši se, pogledao sutkinju. — Znate, to je dobar savjet i
mislim da ću ga prihvatiti. — Zatim se okrene prema
vratima.
— Gospodine Fiske! — zagrmi Ramsey. Fiske se polagano
okrene. — U virginijskoj Odvjetničkoj komori imam
nekolicinu dobrih prijatelja. Drţim da bi njih trebalo
izvijestiti o ovoj situaciji. Smatram da protiv vas treba
poduzeti određene korake koji bi moţda trebali završiti
suspenzijom i oduzimanjem licence.
— Kriv dok mu se ne dokaţe nevinost? Tako bi po vama tre-
bao funkcionirati kazneni sustav?
— Uvjeren sam da je samo pitanje vremena kada će vam se
dokazati krivnja.
Fiske već nešto zausti, no Elizabeth Knight, koja je već
drţala ruku na telefonu, reče: — Johne, doista bih više
voljela da iziđete bez pomoći pripadnika osiguranja.
Nakon što je Fiske izišao, Ramsey odmahne glavom. —
Nema ni najmanje sumnje da je čovjek psihopat.
Zatim se okrene i pogleda sutkinju Knight. Ona je sjedila
zagledana pred sebe. — Beth, samo sam ti htio reći da
slobodno moţeš uzeti nekoga od mojih pomoćnika dok ne
pronađeš zamjenu za Saru.
Ona ga pogleda. Ponuda je bila ljubazna. Barem na prvi
pogled. Uhoda u njezinu uredu? Je li to pravi cilj?
— Neće biti problema. Samo ćemo morati malo više
potegnuti.
— Danas si se uspješno borila tijekom usmene argumenta-
cije, iako bih više volio da stvari ne uzimaš toliko k srcu.
Malo je neprilično kada se javno tako nateţemo i svađamo.
— Kako slučajeve ne uzimati k srcu, Harolde? Reci mi... ka-
ko? — Oči su joj bile natečene, glas iznenada promukao.
— Ali moraš... Mene slučajevi nikada ne muče kod kuće,
noću. Čak ni kada je riječ o smrtnoj kazni. Ne odlučujemo o

362
 kika☺crostuff.net

krivnji ili nevinosti. Samo tumačimo riječi. Moraš razmišljati

u tim okvirima. Inače ćeš izgorjeti.
— Moţda je i to bolje nego ostvariti dugotrajnu i istaknutu
karijeru koja je zahtjevna samo za moj intelekt. — Ramsey je
osine pogledom. — Ţelim osjetiti bol. Kao i svi ostali. Zašto
bismo mi trebali biti iznimka? Dovraga, trebali bismo se
itekako mučiti u vezi s tim slučajevima.
Ramsey tuţno odmahne glavom. — U tom se slučaju bojim
da nećeš izdrţati. A moraš izdrţati ako ovdje ţeliš postići
nešto vaţno.
— Vidjet ćemo. Moţda te iznenadim. Već danas.
— Nemaš šanse za poništavanje Stanleyja. Ali divim se tvo-
joj ustrajnosti, iako ti je danas bila uzaludna.
— Koliko se sjećam, još nismo brojali glasove.
Ramsey se nasmiješi. — Naravno, naravno. Riječ je tek o
formalnosti. — On uvuče ruke u dţepove i stane pred nju. —
Tek tako da znaš, znam da namjeravaš ponovno razmotriti
pitanje prava siromašnih...
— Harolde, upravo smo ostali bez trećeg sluţbenika. Bez
trećeg ljudskog bića. Do kojeg mi je izuzetno stalo. Ova se
ustanova raspada. Trenutačno mi se ne priča o sluţbenim
stvarima. Štoviše, o tome mi se moţda više nikada neće ni
pričati.
— Beth, moramo nastaviti ţivjeti i raditi. Istina, pogađaju
nas kriza za krizom, ali ustrajat ćemo.
— Harolde, molim te.
Ramsey ipak nije popuštao. — Sud dalje radi. Moramo...
Elizabeth Knight ustane. — Izlazi.
— Kako, molim?
— Izlazi iz mog ureda.
— Beth...
— Izlazi! Izlazi!
Ramsey iziđe bez riječi. Elizabeth Knight nepomično je
stajala još nekoliko trenutaka. A zatim je ţurnim korakom
napustila ured.

363
 kika☺crostuff.net

Nakon sukoba s Ramseyjem Fiske je otišao do podzemnog

parkirališta, gdje mu se nalazio auto. Osjećao se krajnje
otupjelo. Sara je zbog njega dobila otkaz, njemu ţele
namjestiti bratovo ubojstvo, a upravo se derao na
predsjednika Vrhovnog suda Sjedinjenih Drţava. I sve to za
manje od sata. U nekom drugom svijetu, osim u svijetu kra-
jnjih luđaka, to bi se nazivalo uţasnim danom. Sjeo je u
auto. Nije imao ni najmanju ţelju voziti se u Richmond i
gledati kako mu McKe-nna završnim potezima uništava
ţivot.
Šakama je trljao oči. Zastenjavši, trgnuo se kada je začuo
neki zvuk. Razrogačenih očiju vidio je da mu Elizabeth
Knight kuca na prozor. On ga spusti.
— Voljela bih razgovarati.
On se pribere koliko god je mogao. — 0 čemu?
— Moţemo li se nekamo voziti? Mislim da je pametnije da se
ne vraćamo u zgradu Suda. Čini mi se da još nisam vidjela
da se Harold toliko uzrujao.
Fiskeu se učini da se na te riječi čak jedva primjetno nasmi-
ješila. — Ţelite da idemo mojim autom? — upita.
— Ja ovdje nemam auto. S vašim nešto nije u redu?
Fiske pogleda njezinu skupu odjeću. — Pa, moj auto iznutra
se sastoji od hrđe prekrivene prljavštinom.
Sutkinja se nasmiješi. — Odrasla sam najednom ranču na
istoku Teksasa. Kada se moja obitelj vozila do gradića koji se
sastojao od nekoliko daščara, ja sam sa šestero braće i
sestara sjedila straga, u otvorenom prostoru kamioneta, gdje
smo se morali drţati svom snagom. Ipak smo uţivali u
svakoj voţnji! Osim toga, doista bih voljela razgovarati s
vama.
Fiske na koncu kimne i sutkinja sjedne na suvozačevo
mjesto.
— Kamo idemo? — upita Fiske kada su izišli s parkirališta.
— Na semaforu skrenite lijevo. Nadam se da nemate hitnih
obaveza. Trebala sam prvo pitati...

364
 kika☺crostuff.net

Fiske se sjeti da ga čeka McKenna. — Ništa vaţno. Nakon

što je skrenuo, ona počne: — Znate, niste se smjeli vratiti i
sve ono izgovoriti.
— Nadam se da me niste trebali samo zbog toga — reče
Fiske oštrim tonom.
— Došla sam vam reći koliko mi je uţasno zbog Sare.
— Niste jedini. Pokušala je pomoći mojem bratu, a zatim i
meni. Uvjeren sam da se rado sjeća dana kada je upoznala
braću Fiske.
— Barem jednoga od vas...
— Sto to znači?
— Sari je vaš brat bio drag i cijenila ga je. Ali nije ga voljela
iako mi se, iskreno govoreći, čini da je on bio zaljubljen u
nju. No njezino je srce negdje drugdje.
— Doista? I to vam je rekla?
— Johne, uistinu ne volim kada moram priznati da imam
određene spolne predrasude, ali jednako tako odbijam
zatvarati oči pred pojedinim temeljnim istinama: sumnjam
da bi mojih osam muških kolega moglo slutiti nešto o tome,
no meni je kristalno jasno da je Sara zaljubljena u vas.
— Vaša ţenska intuicija?
— Tako nekako. I ja imam dvije kćeri. — Nije joj
promak-nuo njegov iznenađen pogled. — Prvi mi je muţ
umro. Kćeri su odrasle i ne ţive s nama. — Sutkinja poloţi
ruke u krilo i zagleda se kroz prozor. — Međutim, pravi su
razlozi za ovaj razgovor drugi — reče. — Ovdje skrenite
desno.
Kada je skrenuo, Fiske upita: — Onda, što ste naumili? Čini
se da vi suci uvijek imate neke druge ciljeve.

— A to nekako nije u redu?

— Ne znam, to ćete mi vi reći. S obzirom na igrice koje se ig-
raju na Sudu, ne mogu reći da sam pretjerano oduševljen...
— To mi je razumljivo.
— Zapravo ne mogu suditi o vama. Ali meni se prije čini da
se bavite politikom nego sudstvom. A konkretna politika

365
 kika☺crostuff.net

ovisi o tome tko lobira toliko da privuče pet glasova. Kakve

to ima veze s pravima tuţitelja i optuţenika? — Čim je
izgovorio te riječi, Fiskea je neočekivano obuzela
deprimantna pomisao: Nema pravo tuţiti se na Sud i način
njegova funkcioniranja. I on sam cijelo vrijeme izbjegava
pravu istinu zastupajući klijente. Na određeni način, to je
daleko gore od svega što je Sud učinio ili nije učinio u ime
pravde.
Još su se nekoliko trenutaka vozili u tišini, a Elizabeth Kni-
ght zatim reče: — Počela sam kao javna tuţiteljica. A zatim
sam postala sutkinjom na kaznenome sudu. — Ona načas
zašuti. — Ne mogu reći da imate pogrešne stavove. — Fiske
je pogleda blago iznenađeno. — Johne, o tome bismo mogli
raspravljati sve dok i vama i meni ne bi bilo mučno, no
ostaje činjenica da već desetljećima imamo zadani sustav
unutar kojeg moramo funkcionirati. A to znači da se moramo
pridrţavati pravila i povremeno ih zaobilaziti. Moţda je to
pojednostavljen pogled na vrlo sloţenu situaciju, no čovjek
neki put mora slušati instinkt. — Ona ga pogleda. —
Shvaćate?
On kimne. — Ja imam poprilično dobar instinkt.
— A što vam taj instinkt govori u vezi s Michaelom i
Steve-nom? Ima li ta priča o nestalome podnesku kakvih
temelja? Ako ima, doista bih voljela doznati u čemu je stvar.
— Zašto pitate mene?
— Jer mi se čini da znate više od ostalih. Zato sam i htjela
nasamo razgovarati.
— Doista se nadate da sam ubio brata i da ţalbu koristim
samo kao sredstvo odvraćanja pozornosti? Pa na taj način
neće doći do narušavanja ugleda Suda...?
— To nisam rekla.
— To ste rekli Sari na onom vašem prijemu.
Elizabeth Knight uzdahne i nasloni se. — Ne znam točno
zašto sam to rekla. Moţda kako bih je uplašila i odvratila od
vas.
— Nisam ubio brata.

366
 kika☺crostuff.net

— Vjerujem vam. Znači da bi taj nestali podnesak mogao biti

vaţan?
Fiske kimne. — Moj je brat ubijen jer je znao što je u tom
dokumentu. Čini mi se da je Wright ubijen jer je radio
dokasna, pa je u jednom trenutku izišao iz ureda i vidio kako
netko pretraţuje ured moga brata.
Ona problijedi. — Mislite da je netko sa Suda ubio Stevena?
— Fiske kimne. — To moţete dokazati?
— Nadam se da ću moći.
— Nemoguće, Johne. Zašto?
— Odgovor na to pitanje volio bi doznati i tip koji je pola ţi-
vota odleţao u zatvoru.
— Zna li za to detektiv Chandler?
— Zna dio. Ali agent McKenna praktički je uvjeren da sam
ja ubojica.
— Ne bih rekla da taj stav dijeli i detektiv Chandler.
— Vidjet ćemo...
Kada ju je ostavio na Sudu, Elizabeth Knight još reče: —
Ako su sve vaše sumnje utemeljene i ako je u cijelu priču
umiješan netko sa Suda... — Ona zašuti, još nekoliko
trenutaka ne uspijevajući nastaviti. — Jeste li svjesni što bi
to značilo za ugled ove ustanove?
— U ţivotu sam siguran u malo toga, ali pouzdano znam jed-
no. — Načas zastavši, doda: — Ugled Suda nije vrijedan toga
da neduţan čovjek umre u zatvoru.

53
Rufus nervozno pogleda brata, koji je upravo uspio obuzdati
napadaj kašlja. Josh se pokuša malo pridignuti, misleći kako
će tako lakše disati. Utroba mu je, znao je, praktički razore-
na. Nešto vaţno što ga još odrţava na ţivotu moglo bi se
svakog trenutka rasprsnuti. I dalje je drţao pištolj na boku.
No činilo se da za okončanje njegova ţivota neće biti
potreban još jedan metak.
Imali su sreće što Tremaine i Rayfield nisu došli vojnim vo-
zilom. No dţip je s jedne strane bio nagnječen, na mjestu na

367
 kika☺crostuff.net

kojem je na njega nasrnuo kamionet, pa će tako privlačiti

neţeljenu pozornost. Sretna je okolnost bila i što ima
platneni krov, koji dosta dobro skriva što je točno unutra.
Rufus nije znao kamo ide, a Josh je prečesto tonuo u nesvi-
jest i budio se a da bi mu mogao istinski pomoći. Rufus
otvori pretinac i izvadi auto-kartu. Brzo je pogledavši,
prstom je potraţio put koji vodi do Richmonda. Mora nekako
doći do autoceste. Bude li morao, zaustavit će se i nekoga
upitati za smjer. Sada iz dţepa izvadi posjetnicu i pogleda
imena i brojeve telefona. Mora još samo pronaći telefon.

***

Kada su Fiske i McKenna stigli u Fiskeov ured, agent FBI-a

reče: — Prijeđimo na stvar.
— Čekat ćemo policiju — reče Fiske odlučnim tonom.
U trenutku kada je izgovorio te riječi, patrolna kola zausta-
vila su se pred ulazom, a iz njih je izišao policajac Hawkins.
— Što se, dovraga, događa, Johne? — upita zbunjeni
Hawkins.
Fiske rukom pokaţe McKennu. — Agent McKenna misli da
sam ubio Mikea. Došao je po moj pištolj kako bi ga dao na
balističko vještačenje.

Hawkins neprijateljskim pogledom prostrijeli McKennu. —

Ako to nije najveće sranje koje sam ikada čuo, onda...
— Da, hvala na sluţbenoj procjeni... policajce... Hawkins, je
li tako? — reče McKenna i priđe mu.
— Tako je — reče Hawkins sumornim tonom.
— No, da, gospodine Hawkins, imate privolu gospodina
Fis-kea da pretraţite njegov ured i pronađete
devetmilimetarski pištolj za koji ima urednu dozvolu. —
Tada pogleda Fiskea. — Pretpostavljam da pristanak još
vrijedi. — Kako Fiske nije ništa rekao, McKenna ponovno
pogleda Hawkinsa. — Ako vam to nije po volji, razgovarat
ćemo s vašim šefom, pa moţete početi traţiti novi posao.

368
 kika☺crostuff.net

Prije nego što je Hawkins stigao počiniti nekakvu glupost,

Fiske ga ščepa za rukav i reče: — Obavimo stvar, Billy.
Kada su ušli u zgradu, Fiske reče: — Lice ti izgleda mnogo
bolje.
Hawkins se nasmiješi. Bilo je očito da mu je neugodno. —
Da, hvala.
— Sto se dogodilo? — upita McKenna.
Hawkins ga zlovoljno pogleda. — Tip je malo pretjerao s
drogom. Imao sam problema dok sam ga privodio.
Pred vratima Fiskeova ureda nalazila se hrpa omotnica i
malenih paketa. On ih podigne i otvori vrata. Nakon što su
ušli, Fiske priđe radnome stolu i na njega odloţi poštu.
Zatim otvori ladicu. Uvu-kavši ruku u nju, počeo je nešto
petljati i traţiti, a zatim, nakon nekoliko trenutaka, pogleda
onu dvojicu. — Bio je ovdje, u ladici. Posljednji put vidio sam
ga u trenutku kada si mi došao priopćiti vijest o Mi-keu,
Billy.
McKenna prekriţi ruke na prsima i strogo se zagleda u Fis-
kea. — U redu, je li netko imao pristup tvojem uredu?
Čistačice, tajnica, dostavljači, perači prozora?
— Ne, nitko. Ključ ima još jedino iznajmljivač prostora.
Hawkins reče: — Nema te... koliko, dva-tri dana?
— Tako je.
McKenna je već gledao vrata. — Ali nema tragova nasilnog
ulaska.
Hawkins reče: — To ništa ne znači. Netko tko zna što radi
mogao je lako obiti bravu, a da ne ostavi trag.
— Tko je znao da tu drţiš pištolj? — upita McKenna.
— Nitko.
— Moţda ga je uzeo netko od klijenata, kako bi nečim orobio
banku — reče McKenna.
— S klijentima ne razgovaram u uredu, McKenna. Kada me
pozovu, već su obično u zatvoru.
— No, da, čini mi se da imamo malih problema. Brat ti je
ubijen devetmilimetarskim metkom. Ti imaš dozvolu za
devetmilime-tarski Sig. Priznaješ da si ga imao još do prije

369
 kika☺crostuff.net

nekoliko dana. Pištolja sada nema. Nemaš alibi za vrijeme

bratove smrti, a zbog nje si bogatiji za petsto tisuća
zelembaća.
Hawkins pogleda Fiskea.
— Mikeova polica ţivotnog osiguranja — objasni Fiske. — Za
mamu i tatu.
— To je barem tvoja verzija, zar ne? — reče McKenna. Fiske
mu se sada pribliţi. — Ako misliš da imaš dovoljno dokaza
da me optuţiš, samo izvoli. U protivnom, nosi se iz mojeg
ureda.
McKenna nije ni trepnuo. — Čini mi se da policajac Hawkins
ima odobrenje da pretraţi cijeli ured, a ne samo ladicu koju
ti pokaţeš. Bez obzira na vaše prijateljstvo, očekujem da
obavi duţnost za koju je prisegnuo.
Fiske ustukne za nekoliko koraka i pogleda Hawkinsa. —
Samo naprijed, Billy. Ja idem po neko piće. Da ti nešto
donesem? — Hawkins odmahne glavom.
— Meni bi dobro došla kava — reče McKenna i krene za
Fiskeom. — Tako će nam se pruţiti i prilika da popričamo.
Sara se zaustavi pred garaţom i duboko udahne. Buick je bio
na mjestu. Kada je izišla, obavio ju je miris tek pokošene
trave. Bio je ugodan i u mislima ju je vratio u srednjoškolske
dane, na utakmice i beskrajna ugodna ljeta u miru Karoline.
Kada je pokucala, vrata su se rastvorila toliko naglo i brzo
da je zamalo pala s trijema. Bit će da ju je Ed Fiske gledao
kako dolazi. Prije nego što joj je uspio zalupiti vrata pred
nosom, pokazala mu je fotografiju.
Na njoj su bila četiri lika: Ed i Gladys Fiske, te njihovi sino-
vi. Svi su se veselo smiješili.
Ed je upitno pogleda.
— Bila je u Michaelovu uredu. Htjela sam je ostaviti vama.
— A zašto? — I dalje joj se obraćao ledenim glasom, no sada
je barem nije vrijeđao i psovao.
— Jer mi se činilo da je tako najispravnije. Ed uzme
fotografiju. — Nemam vam što reći.

370
 kika☺crostuff.net

— Ali ja trebam mnogo toga reći vama. Nekome sam nešto

obećala, a volim odrţati obećanja.
— Kome? Johnnyju? Njemu moţete lijepo poručiti da mu
neće koristiti što vas šalje kako biste izgladili stvar.
— Ne zna da sam ovdje. Rekao mi je da ne dolazim... To ga je
iznenadilo. — Zašto ste onda došli?
— Zbog obećanja. Za ono što ste vidjeli one noći nije kriv
John, nego ja.
— Za ples je potrebno dvoje, a vi me nećete razuvjeriti.
— Smijem ući?
— A zašto?
— Doista bih voljela s vama razgovarati o vašim sinovima.
Čini mi se da bih vas trebala upoznati s određenim
stvarima. Informacijama koje bi vam nešto mogle pojasniti.
Neće trajati dugo, a obećaj em vam da nakon toga više neću
dolaziti. Molim vas...
Nakon nekoliko beskrajnih trenutaka šutnje, Ed se napokon
povuče i pusti je da uđe. Zatim bučno zalupi vratima.
Dnevna je soba uglavnom kakva je bila i kada ju je prvi put
vidjela. Čovjek voli red. Zamišljala je garaţu prepunu
uredno sloţenog alata. Ed joj pokaţe sofu, a Sara sjedne. On
potom ode u blagovaonicu i fotografiju pomno smjesti među
ostale slike. — Ţelite nešto popiti? — upita preko volje.
— Samo ako ćete i vi nešto piti.
Ed sjedne u naslonjač nasuprot njoj. — Neću.
Ona ga pomnije promotri. Sada je na njegovu licu i u njego-
voj građi jasnije vidjela obrise i jednog i drugog sina. U
njima se vidjela i majka, iako više u Michaelu nego u Johnu.
Ed već prinese neza-paljenu cigaretu ustima, no onda
zastane.
— Smijete pušiti. U svojoj ste kući.
Ed spremi cigaretu, a kutiju i upaljač vrati u dţep na
hlačama. — Gladys mi nije dopuštala da pušim u kući, samo
vani. Navike se teško mijenjaju. — On prekriţi ruke,
čekajući da ona počne.
— Michael i ja bili smo vrlo bliski prijatelji.

371
 kika☺crostuff.net

— Baš i ne znam kako ste mogli biti bliski s obzirom na ono

što sam vidio neku noć. — Edovo lice već je poprimalo
rumeniju boju.
— Čujte, gospodine Fiske...
— Nakon svega, moţemo jednostavno prijeći na ti... — reče
on osornim tonom.
— U redu, Ede, činjenica je da smo bili bliski prijatelji. Ja
sam tako gledala na to, no Michael je htio i nešto više.
— Kako to misliš?
Sara s mukom proguta slinu, a sada je i njezino lice već bilo
crveno. — Michael me zaprosio.
Eda su te riječi očito šokirale. — Nikad mi nije rekao ni
riječi.
— U to sam uvjerena. Znaš... — još je nekoliko trenutaka
oklijevala, nervozna zbog njegove moguće reakcije na to što
je namjeravala reći — znaš, ja sam ga odbila. — Već se blago
lecnula, gotovo ustuknula, no Fiske je samo sjedio i nastojao
sve pojmiti.
— Stvarno? Pretpostavljam da ga nisi voljela...
— Nisam... barem tako. I ne znam točno zašto. Bio je prak-
tički savršen. Moţda me upravo to plašilo, to što bih trebala
ţivjeti s takvom osobom, cijeli se ţivot ravnati prema tako
visoko postavljenim mjerilima. A on je bio toliko obuzet
poslom. Čak i da sam ga voljela, nisam baš sigurna da bi
imao vremena za mene.
Ed obori pogled. — Njih dvojicu nije bilo lako podizati. Joh-
nny je bio dobar uglavnom u svemu, ali Mike... Mike je bio
najbolji u svemu čega se prihvatio. Ja sam cijelo vrijeme bio
na prokletome poslu i nisam baš previše kuţio dok su
odrastali. Ali sada sve vidim puno bolje. Često sam se hvalio
Mikeom. Prečesto. Mike mi je rekao kako Johnny s njim nije
htio imati veze, a da nije htio navesti razloge. Johnny se drţi
uţasno povučeno. Teško ga je navesti da govori.
Sara pogleda pokraj njega, kroz prozor, ispred kojeg se po-
javila crvenorepa zeba, sletjevši na granu vrbe.

372
 kika☺crostuff.net

Ona reče: — Znam. U posljednjih nekoliko dana često sam

bila s njim. Nekako mi se oduvijek činilo da ću moći reći,
gotovo odmah: S ovim čovjekom ţelim ţivjeti do konca ţivota.
To je vjerojatno apsurdno. I nepravedno. Nije li tako?
Na muškarčevu licu pojavi se jedva primjetan osmijeh. —
Kad sam je prvi put vidio, Gladys je bila konobarica u
malenome restoranu nasuprot radionici u kojoj sam radio.
Jednom sam ušao s hrpom prijatelja i čim sam je vidio, više
ih nisam ni čuo. Kao da smo na cijelom prokletom svijetu
ostali još samo ona i ja. Vratio sam se na posao i potpuno
zeznuo Cumminsov dizelski motor. Nikako je nisam mogao
izbaciti iz glave.
Sara se nasmiješi. — Dobro poznajem tvrdoglavost Johna i
Michaela Fiskea. Stoga čisto sumnjam da si ostao pri tome.
I Ed se sada nasmiješi. — Sljedećih šest mjeseci onamo sam
dolazio na doručak, ručak i večeru. Počeli smo hodati. A
onda sam smogao hrabrosti i zaprosio je. Kunem se da bih to
bio učinio već prvi dan, ali činilo mi se da bi mogla pomisliti
da sam lud. — On na trenutak zastane i tonom koji je
govorio o konačnosti odluke reče: — Iza nas je vraški dobar
ţivot. — Zatim pomnije promotri njezino lice. — To ti se
dogodilo kada si ugledala Johnnyja? — Sara kimne. — Mike
je znao?
— Mislim da je nanjušio. Kada sam se na koncu vidjela s
Johnom, pitala sam ga zna li zašto njih dvojica baš nisu bili
bliski. Mislila sam da je to moţda dijelom bilo i zbog mene,
no čini mi se da su se udaljili davno prije toga. — Sara
nastavi napetim glasom. — I tako si one noći na čamcu
zapravo vidio kako se namećem tvojem sinu. Iza njega je bio
najuţasniji mogući dan, a ja sam mislila samo na sebe. —
Sada ga pogleda u oči. — Bez razmišljanja me odbio. — Ona
se sjeti prošle noći, njeţnosti i ljubavi, i u postelji i izvan nje.
A zatim i narednog jutra. Činilo joj se da joj je sve postalo
jasno. A to je bio dobar osjećaj. Sada ju je zamalo posve
preplavio dojam da o tom čovjeku i njegovim osjećajima ne
zna baš ništa. Ona se usiljeno nasmije. — Tako me lijepo

373
 kika☺crostuff.net

spustio na zemlju. — Zatim iz torbice izvuče papirnatu

maramicu i obriše oči. — Eto, to je to. To sam htjela reći.
Ako već ţeliš nekoga mrziti, onda mrzi mene, a ne sina.
Ed je još nekoliko trenutaka ostao zagledan u sag, a zatim
ustane. — Upravo sam pokosio travu. Dobro bi mi došao
ledeni čaj. A tebi? — Iznenađena, Sara kimne.
Nekoliko minuta poslije Ed se vratio s čašama i vrčem pu-
nim čaja. Dok ga je ulijevao u čaše, reče: — Mnogo sam
razmišljao o toj noći. I ne sjećam se svega. Sutradan sam bio
gadno mamuran. Koliko god bio bijesan, nisam smio udariti
Johnnyja. Pogotovo u prokleti trbuh.
— Poprilično je ţilav.
— Nisam mislio na to. — Ed otpije gutljaj čaja i nasloni se,
grickajući usnu. — Je li ti Johnny rekao zašto je istupio iz
policje?
— Rekao je da je uhitio nekog klinca zbog droge. Mali je bio
jadan i sve to, kako to već ide, pa je počeo pomagati takvim
ljudima.
Ed kimne. — Da, samo ga zapravo nije uhitio. Mali je umro
na mjestu uhićenja. Kao i policajac koji je Johnnyju pomagao
na zadatku.
Sara je zamalo prolila čaj. — Molim?
Ed je sada izgledao kao da mu je pomalo nelagodno što je
otvorio tu temu, no ipak nastavi: — Johnny o tome zapravo i
nije pričao, ali pojedinosti sam doznao od policajaca koji su
došli nakon pucnjave. Johnny je zbog nekog razloga
zaustavio auto. Čini mi se da je bio ukraden. U svakom
slučaju, zatraţio je pojačanje. Dvojicu mladića izvukao je iz
auta. Pronašao drogu. Tada mu je stiglo pojačanje. I kada su
se spremali pretraţiti ih, jedan je mali pao i kao da ima
napadaj. Johnny mu je pokušao pomoći. Drugi je policajac
trebao imati na nišanu drugog klinca, ali nije, pa je ovaj
izvukao pištolj i ubio ga. Johnny je uspio ispaliti metak, ali
ga je mali pogodio dva puta.
— Obojica su pali, okrenuti jedna prema drugome. Onaj
drugi mali samo je glumio. On je pobjegao autom. Uhvatili

374
 kika☺crostuff.net

su ga malo poslije. Prvi i Johnny ostali su na tridesetak

centimetara udaljenosti, a obojica su krvarili kao ludi.
— 0, Boţe moj!
— Johnny je u jednu od rupa ugurao prst. Time je malo zau-
stavio krvarenje. Dio toga čuo sam od njega, dok je bio u
bolnici, napola izvan sebe... Mali je Johnnyju nešto rekao, ne
znam točno što, Johnny poslije nije htio reći, no pronašli su
ga mrtvog, uz Johnnyja. Bili su praktički zagrljeni. Bit će da
se dovukao ili tako nešto. Nekim se murjacima to baš i nije
dopalo, s obzirom na to da je jedan od njihovih leţao mrtav
zbog maloga. Ali sve su provjerili i Johnny je oslobođen
svake sumnje. Bio je kriv onaj drugi murjak koji ga je štitio.
U svakom slučaju, Johnny je zamalo umro na putu do
bolnice. Zadrţali su ga cijeli mjesec. Metak je Johnnyju na
komadiće raznio gotovo cijelu utrobu.
Sara se odjednom sjeti kako je Fiske povukao majicu nadolje
prije nego što su vodili ljubav. — Ima oţiljak? Ed je
znatiţeljno pogleda. — Zašto?
— Nešto je rekao...
On polagano kimne. — Od trbuha do vrata.
— Da je prestar za kupanje — reče Sara u sebi.
— Vjerojatno su ga mogli podvrgnuti plastičnoj operaciji, ali
Johnnyju je bilo dosta bolnica. Osim toga, vjerojatno je
mislio da, ako ga ne mogu srediti unutra, nema potrebe
truditi se oko izgleda.
Na Sarinu licu odraţavala se blaga panika. — Kako to mis-
liš? Potpuno se oporavio, zar ne?
Ed tuţno odmahne glavom. — Meci su ga gadno raznijeli,
odbijali se po njegovu tijelu kao u kakvom prokletom fliperu.
Pokrpa-li su ga, ali trajno su mu oštećeni praktički svi
organi. Moţda bi ga još i posve izliječili da se Johnny htio još
nekoliko godina povlačiti po bolnicama, ići na
transplantacije i slične stvari. Ali moj sin nije takav. Doktori
kaţu da će prije ili kasnije neke stvari u njemu jednostavno
prestati funkcionirati. Kaţu da je to poput dijabetesa... to
kako se čovjekovi organi jednostavno istroše. — Sara kimne,

375
 kika☺crostuff.net

osjećajući kako joj se grči ţeludac. — Doktori kaţu da će ta

dva metka u konačnici Johnnyja stajati dvadeset godina
ţivota, moţda i više. I u vezi s tim zapravo više nisu imali što
poduzeti. U ono nam je vrijeme bilo svejedno. Dovraga, ostao
je ţiv, a drugo nam ništa nije bilo vaţno. No znam da
razmišlja o tome. Vjeţbao je s utezima, trčao kao sam vrag,
doveo se u red i izvrsnu formu, barem izvana. Napustio
policiju. Nye htio prihvatiti čak ni prokletu invalidninu, iako
je na nju itekako imao pravo... Postao je odvjetnik, dan i noć
crnči za sitniš, a većinu novca daje meni i mami. Ja nemam
mirovinu, a računi koje plaćamo za Gladys već su sada
ukupno premašili iznos koji sam zaradio tijekom cijelog
ţivota. Dovraga, nakon što smo je trideset godina otplaćivali,
ovu smo kuću morali staviti pod hipoteku i podignuti kredit.
Ali što se mora, mora se.
Kada je Ed zašutio, Sara pogleda prema stolu na kojem se
nalazilo Johnovo odličje za hrabrost. Maleni komad metala
za svu tu bol.
— Sve to govorim kako bih ti objasnio da Johnny zapravo
nema iste ciljeve kao moţda ti i ja. Nije se ţenio, nikada ne
spominje da bi htio imati djecu. Kod njega je sve ubrzano.
Računa da će se, doţivi li pedesetu, moći smatrati najvećim
sretnikom na svijetu. To mi je sam rekao. — Ed Fiske
spustio je pogled, stegnuta grla. — Nikada nisam mislio da
ću nadţivjeti Mikea. Samo se svim srcem nadam da neću
nadţivjeti i drugog sina.
Sara na koncu uspije progovoriti: — Hvala što si mi sve is-
pričao. Jasno mi je koliko ti je bilo teško... Zapravo me ne
poznaješ.
— Ovisno o situaciji, čovjeka neki put bolje upoznaš nakon
deset minuta nego kada se s nekim viđaš cijeli ţivot.
Sara ustane. — Hvala na vremenu i trudu. A Johnu bi bilo
uţasno vaţno da mu se javiš.
On ozbiljno kimne. — Javit ću mu se.
Kada je već poloţila ruku na kvaku, Ed joj se još jednom ob-
rati. — Još voliš mojega sina?

376
 kika☺crostuff.net

Sara je izišla bez riječi.

U malenom kafiću u blizini zgrade u kojoj je imao ured,
Fiske je naručio kavu i sjeo na terasu na pločniku. McKenna
ga je pratio u stopu. Fiske ga je u početku posve ignorirao i
samo je dokono gledao prolaznike i pio kavu. Kada se sunce
pojavilo iznad zgrade na suprotnoj strani ulice stavio je
sunčane naočale. McKenna je u tišini grickao krekere i
poigravao se plastičnom šalicom u kojoj je imao kavu.
— Kako ti je trbuh? Ţao mi je što sam te morao onako
udariti.
— Zao ti je samo što me nisi jače udario.
— Nije, doista. Vidio sam pušku, pa sam se zabrinuo. Fiske
ga pogleda. — Valjda si mislio da bih mogao nekako
otvoriti vrata, izvaditi pušku i zapucati prije nego što me ti
razneseš s udaljenosti od, koliko... petnaest centimetara?
McKenna slegne ramenima. — Samo da znaš, pročitao sam
tvoj policijski dosje. Bio si dobar murjak. Barem do pred
sami završetak karijere.
— Što bi to trebalo značiti?
McKenna sjedne do njega. — Ništa, osim što je bilo od-
ređenih pitanja u vezi s posljednjim događajem u kojem si
sluţbeno sudjelovao. Moţeš me malo upoznati s
pojedinostima?
Fiske skine naočale i zagleda se u sugovornika. — A da mi
jednostavno prosviraš glavu? Čini mi se da bi mi to bilo
zabavnije.
McKenna nasloni stolicu na zid i pripali cigaretu. — Znaš,
ako baš toliko silno ţeliš dokazati da si neduţan, mogao bi
početi barem malo više surađivati.
— McKenna, uvjeren si da sam ubio brata... Zašto bih se
onda uopće trebao truditi?
— Tijekom godina radio sam na hrpi slučajeva. I u pedeset
posto slučajeva pokazalo se da moja početna teorija nije bila
točna. Drţim se jedne filozofije: Nikad ne reci nikad.
— Hej, stvarno zvučiš iskreno...

377
 kika☺crostuff.net

McKenna sada nastavi srdačnijim tonom. — Čuj, Johne,

ovim se poslom bavim već jako dugo. Zgodni mali slučajevi
uopće nisu pravilo. I u ovom slučaju ima raznih neobičnih
okolnosti i ja ih ne zanemarujem. — Zastavši, još doda,
koliko je mogao nehajnijim tonom: — Zašto se tvoj brat
zainteresirao za Rufusa Harmsa i što je točno stajalo u onoj
ţalbi?
Fiske ponovno stavi naočale. — To se ne uklapa u tvoju teo-
riju o tome da sam ubio brata.
— To je samo jedna od mojih pretpostavki. Samo je provje-
ravam traţeći tvoj pištolj koji je odjednom tako nestao. A dok
čekam, stvar promatram i iz drugog kuta: kuta koji
obuhvaća i Rufusa Harmsa. Tvoj je brat uzeo ţalbu i,
izgleda, posjetio zatvor.
— To ti je rekao Chandler?
— Imam hrpu raznoraznih izvora. I ti i Evansica raspitivali
ste se o Harmsovoj prošlosti. Pobjegao je iz zatvora u
jugozapadnoj Virginiji. I vas ste dvoje sinoć onamo otišli
unajmljenim avionom. Kako bi bilo da mi malo pričaš o
tome? Kamo ste išli i zašto?
Fiske se nasloni, sada već zapanjen. McKenna ga drţi pod
nadzorom. To i nije neobično, no Fiskeu takva mogućnost
ipak nije pala na pamet. — Izgleda da znaš sve... Zašto me
onda pitaš?
— Moţda imaš informacije na temelju kojih bih lakše riješio
ovaj slučaj.
— Prije Chandlera?
— Kada ljudi ginu, je li vaţno tko će prvi spriječiti nova
ubojstva?
Fiske je znao da je to posve logično. Barem na površini. No
dakako da je itekako vaţno tko će biti prvi. Ljudi koji rade
na području provođenja zakona i reda biljeţe svaki rezultat,
kao i ljudi koji rade na drugim područjima. Fiske ustane. —
Idemo pogledati kako Billy napreduje. Sada je već vjerojatno
pronašao ona dva leša koja sam prošli tjedan sakrio u ormar.
Kada su se vratili, Hawkins je upravo dovršavao pretragu.

378
 kika☺crostuff.net

— Ništa — reče, tako odgovarajući na McKennin pogled. —

Moţete i sami pretraţiti, ako ţelite — doda još prkosno.
— Nema problema, vjerujem vam — reče McKenna sr-
dačnim tonom.
Fiske je s nevjericom piljio u Hawkinsa. — Što je to, Billy? —
upita, prstom pokazujući prema čovjekovu vratu i ovratniku.
— Što?
Fiske prstom dodirne Hawkinsov ovratnik, pa mu pokaţe
vršak prsta.
Hawkins se blago zarumeni. — Oh, dovraga. Bonnieina ide-
ja... za pokrivanje modrica. Zato mi lice nije onako izubijano.
Nitko me nikada nije toliko izudarao. U redu, tip je bio
krupan, ali ni ja baš nisam sitan.
McKenna reče: — Ja bih u gada ispraznio cijeli okvir. Fiske
ga zabezeknuto pogleda.
Hawkins kimne. — Bio sam u iskušenju. U svakom slučaju,
dečki bi me razapeli da doznaju, no vani je tako vruće i kada
se počneš znojiti, stvar jednostavno postaje gotovo tekuća i
hvata se za odjeću. Ne znam kako ţene uspijevaju...
— Ţeliš reći da je to zapravo...
— Da, šminka — odgovori ovaj stidljivo.
Unatoč svemu što mu je upravo sinulo, Fiske je davao sve od
sebe kako bi ostao pribran. Sada nesvjesno protrlja rame
koje je još bilo bolno.
McKenna ga je netremice promatrao.
U tom trenutku oglasio se telefon. Fiske se javi. Zvali su iz
staračkog doma u kojem je bila njegova majka.
— U novinama sam čitala o Michaelu. Uţasno mi je ţao,
Johne. — Ţena je godinama radila u domu i dobro poznavala
Fiskea.
— Hvala, Anne. Čuj, trenutačno sam malo u guţvi...
— Hoću reći, Michael je bio ovdje i onda ga više odjednom
nema. Ne mogu vjerovati.
Fiske se ukoči. — Ovdje, misliš u domu?
— Da. Prošli tjedan. U četvrtak... ne, u petak. Onog dana
kad je nestao.

379
 kika☺crostuff.net

— Sjećam se jer obično dolazi subotom.

Fiske protrese glavu kako bi razbistrio misli. — 0 čemu go-

voriš? Mike nije dolazio mami.
— Dolazio je. Naravno, ne tako često kao ti.
— To mi nisi rekla...
— Nisam? No, dobro, ako baš moraš znati, Michael nije htio
da ti doznaš.
— A zašto, dovraga? Već sam sit svega što mi ljudi ne govore
u vezi s mojim bratom.
— Ţao mi je, Johne — reče ţena — ali zamolio me da ne
pričam o tome, a ja sam samo odrţala obećanje. Ništa više.
No sada kada ga više nema... Činilo mi se da ne moţe
naškoditi ako ti kaţem...
— U petak je bio kod mame? Je li pričao s tobom?
— Pa, baš i nije. Znaš, nekako mi se učinilo da je zbog
nečega nervozan. Ne znam, nemiran ili zabrinut. Došao je
jako rano i zadrţao se najviše pola sata.
— Znači da su razgovarali?
— Vidjeli su se. Ne znam koliko su zapravo razgovarali.
Gladys je neki put naporna. Što misliš, kada bi je mogao
posjetiti? Hoću reći, nemoguće je da zna za Michaela, ali
nekako ipak izgleda deprimirano.
Fiskeu je postalo jasno kako je ţena uvjerena da je majčin-
ska veza s djecom nekako jača čak i od Alzheimerove. —
Trenutačno sam doista u guţvi... — Fiske odjednom zašuti.
Bilo bi pravo čudo kada bi se njegova majka sjetila ijednog
korisnog dijela eventualnog razgovora s Mikeom. Ali što ako
se sjeća?
— Dolazim odmah.
Fiske spusti slušalicu, uzme aktovku i u nju strpa hrpu
pošte.
— Tvoj je brat posjetio majku onog dana kada je nestao? —
upita McKenna. Fiske kimne. — To znači da bi nam moţda
mogla nešto ispričati.

380
 kika☺crostuff.net

— McKenna, moja mama ima Alzheimerovu. Misli da je pre-

dsjednik John Kennedy.
— U redu. A netko tko ondje radi?
Fiske mu na poleđini jedne od svojih posjetnica zapiše adre-
su i broj telefona. — Ali u cijelu priču nemoj uvlačiti moju
mamu.
— Ali ti ideš do nje, zar ne? Kako to?
— Meni je mama. — I Fiske nakon toga nestane na hodniku.
Hawkins pogleda McKenna. — Jesmo spremni za polazak?
Jer htio bih zaključati. Ne ţelim da netko ponovno uđe i
nešto ukrade.
McKenna je zbog njegova tona zatreptao. Tip nikako ne
moţe znati da je upravo on uzeo pištolj, zar ne? Ipak, mučila
ga je svojevrsna krivnja. No ima i većih razloga za griţnju
savjesti. Neusporedivo većih.

54
Na putu do Fiskeova ureda Sara je upravo zastala na
semaforu kada ga je ugledala na istome raskriţju. Vozio se u
smjeru zapada. Nije mu stigla čak ni potrubiti. Već je
pomislila kako bi ga mogla zaustaviti mahanjem, no
predomislila se ugledavši napetost na njegovu licu.
Skrenuvši desno, krenula je za njim.
Pola sata kasnije usporila je kada je Fiske skrenuo na parki-
ralište staračkog doma u richmondskome West Endu. Sara
je ondje dotada bila samo jednom, s Michaelom. Skrivajući
se u autu, iza gustog zimzelenog grmlja pokraj ulaza, gledala
je kako Fiske izlazi iz auta i ţurno ulazi u zgradu.
Fiske se prvo vidio s Anne, ţenom koja ga je maločas nazvala
i koja se ponovno ispričala, a zatim ga odvela u salon za
posjetitelje, gdje je Gladys spokojno sjedila u spavaćici i
papučama. Kada se pojavio Fiske, podignula je pogled i tiho
sklopila dlanove.
Fiske joj sjedne nasuprot, a Gladys ispruţi ruku i njeţno mu
dodirne lice. Potom se nasmiješila, gotovo razrogačenih očiju
koje očito nisu upijale baš ništa što ima veze sa stvarnošću.

381
 kika☺crostuff.net

— Kako je moj mali Mike? Kako je mamin sinčić?

On joj njeţno dodirne ruke. — Dobro. Nema problema. I tata
je dobro — slaţe. — Neki dan smo lijepo razgovarali, zar ne?
— Da, to je tako lijepo. — Ona pogleda kroz njega i nasmiješi
se. To je činila često. Nije bilo lako odrţati njezinu pozornost.
Sada je ponovno maleno dijete. Krug se zatvorio.
Ponovno mu dodirne obraz. — I tata je bio ovdje.
— Kada?
Ona odmahne glavom. — Negdje u toku prošle godine. Bio je
na odsustvu. Potonuo mu je brod. Potopili su ih Japanci.
— Stvarno? Ali, dobro mu je, zar ne?
Ona se glasno nasmije. — 0, da, tom čovjeku ne moţe biti
bolje. — Zatim se nagne naprijed i zavjerenički prošapće. —
Mike, srce, znaš li ti čuvati tajne?
— Svakako, mama — reče Fiske nakon malo oklijevanja.
Ona se zarumeni i pogleda uokolo. — Ponovno sam trudna.
Fiske duboko udahne. To je već nešto novo. — Stvarno? A
kada si doznala?
— Budi bez brige, srce, mama će vas sve voljeti. — Ona ga
uštipne za obraz i poljubi u čelo.
On njoj stisne ruku i uspije se nekako nasmiješiti. — Neki
dan smo baš lijepo razgovarali, zar ne? — Ona odsutno
kimne. Ovo je suludo, pomisli on, no kad je već tu, moţe
pokušati nešto doznati. — Ja sam dobro putovao. Sjećaš se
kamo sam išao?
— Išao si u školu, Mike, kao i svaki dan. Tata te odveo bro-
dom. — Ona se namršti. — Moraš dobro paziti. Borbe su
ţestoke. Tata se sada bori. — Ona stisne šaku. — Sredi ih,
Eddie.
Fiske se nasloni i zagleda u nju. — Bit ću oprezan. — Kao da
gleda portret koji iz dana u dan blijedi pod nesmiljenim
suncem. Jednom će je posjetiti i više neće biti ni traga boji, a
slika će postojati još samo u njegovu sjećanju. Takav je ţivot.
— Moram krenuti. Ovaj... kasnim u školu.

382
 kika☺crostuff.net

— Tako lijepo... — Ona pogleda iza njega i mahne. — Bok! —

Fiske se okrene i zastane kao paraliziran, jer je ondje
ugledao Saru.
— Trudna sam, dušo — reče joj Gladys.
— Čestitam — reče Sara, kojoj je to jedino palo na pamet.
Fiske hodnikom bijesno pojuri prema izlazu, Sara krene za
njim. Vrata je otvorio toliko naglo da su se sudarila sa
zidom.
— Johne, hoćeš li stati i razgovarati sa mnom? — reče. On se
gnjevno okrene. — Kako se usuđuješ tako me uhoditi?
— Nisam te uhodila.
— To te se jednostavno ne tiče. — On izvadi ključeve i sjedne
u auto. Ona sjedne na suvozačevo mjesto.
— Izlazi iz mojeg auta.
— Ne mičem se dok ne popričamo o ovome.
— Ne seri!
— Ako ţeliš da iziđem, izbaci me.
— Prokleta bila! — poviče Fiske, a zatim iziđe iz auta. Sara
također iziđe. — Proklet bio ti, Johne. Hoćeš li, molim
te, prestati bjeţati i razgovarati sa mnom?

— Nemamo o čemu razgovarati.

— Još kako imamo o čemu razgovarati.
On prema njoj usmjeri drhtavi prst. — Zašto mi to radiš,
Sara?
— Jer mi je stalo do tebe.
— Ne treba mi tvoja pomoć.
— Ja mislim da treba. Znam da treba. Tako su stajali i
nepomično se promatrali.
— Ne bismo mogli nekamo otići i u miru razgovarati? Molim
te. — Ona polagano zaobiđe automobil i priđe mu.
Dodirnuvši mu ruku, reče: — Ako je prošla noć tebi značila
barem dio onoga što je značila meni, mogli bismo barem
razgovarati. — I dalje je stajala, uvjerena da će on sjesti u
auto i uz škripu guma odvesti se iz njezina ţivota.

383
 kika☺crostuff.net

Fiske je na trenutak pogleda, zatim spusti glavu i umorno se

nasloni na auto. Sara mu čvrsto stisne ruku. Fiske pogleda
pokraj nje, prema autu parkiranome uz rub ceste, u kojem
su sjedila dvojica muškaraca. — S nama će se voziti i
savezni agenti. — Sada se drţao posve rezignirano. Barem
ga ne prati sam McKenna.
— Izvrsno, barem ću se osjećati sigurno — reče ona, ne od-
vajajući pogled od njegovih očiju, sve dok na koncu nije
uvidjela da ga je izgubila, barem zasada.
Ušli su svatko u svoj auto i Sara je, vozeći iza Fiskea, tako
došla do malenog trgovačkog centra udaljenog oko kilometar
i pol. Ondje su sjeli na jednu terasu, gdje su na vrućini
kasnog poslijepod-neva naručili limunadu.
— Nije mi jasno kako to moţeš zamjerati bratu, iako nije
kriv — reče Sara.
— Mike nikada nije bio kriv ni za što — reče Fiske s gorčin-
om u glasu.
— Tvoja si mama ne moţe pomoći. Vrlo je lako moguće da je
Michaela zvala John.
— A-ha. Svjesno je odlučila ne sjećati se mene.
— Moţda te tako zove jer je posjećuješ daleko češće nego što
ju je posjećivao Michael, pa tako reagira na tu činjenicu.
— Neću nasjesti na takve stvari.
Sara se sada doimala ljutitom. — No dobro, ako ţeliš biti lju-
bomoran na brata i sada kada je mrtav, vjerojatno imaš
pravo i na to.
Fiske je prostrijeli ledenim pogledom. Očekivala je da bi
svakog trenutka mogao eksplodirati. Umjesto toga, on reče:
— Ljubomoran sam... bio sam ljubomoran na brata. A tko ne
bi bio?
— Ali to ne znači da je to u redu.
— Moţda — reče Fiske, već umornim glasom. Zatim odvrati
pogled. — Kad sam prvi put došao kod mame i kada mi se
obratila kao da sam Mike, mislio sam da je to moţda nešto
privremeno, znaš, da je takav dan. Ali nakon dva mjeseca...
— On na trenutak zašuti. — Eto, tada sam jednostavno

384
 kika☺crostuff.net

prekinuo vezu s Mikeom. Zauvijek. Sve što me u vezi s njim

oduvijek smetalo, koliko god bilo glupo, jednostavno sam
uvećao i ukomponirao u divovsku sliku o podlome gadu koji
nema srce, u kojem nema nimalo dobrote. On mi je oduzeo
majku.
— Johne, kad smo te gledali na onom suđenju, ja sam s
Mic-haelom posjetila vašu majku.
On se trgne. — Molim?
— Tvoja majka s njim nije htjela ni razgovarati. Donio joj je
dar. Nije ga uzela. Rekao mi je da je uvijek takva. Zaključio
je da je razlog to što toliko voli tebe, pa joj uopće nije stalo do
njega.
— Laţeš — reče Fiske prigušenim glasom.
— Ne, ne laţem. Istina je.
— Laţeš! — ponovi on, ovaj put snaţnije.
— Pitaj ljude koji ondje rade. Oni će znati...
Sljedećih nekoliko minuta proteklo je u tišini. Fiske je sjedio
pognute glave. Kada je ponovno podignuo pogled, rekao je: —
Zapravo nikada nisam razmišljao o tome da je i on izgubio
majku.
— Siguran si? — upita Sara tiho.
Fiske je pogleda čvrsto sklopljenih dlanova. — Kako to mis-
liš? — upita drhtavim glasom.
— Što te sprječavalo da razgovaraš s bratom? Michael mi je
rekao da si ga jednostavno odbacio, a to si i ti sada priznao.
Ipak, ne mogu vjerovati da nisi znao kako se odnosila prema
njemu.
Fiske je još nekoliko beskrajnih trenutaka samo šutio. Zag-
ledan u Saru, moţda i kroz nju. Njegov pogled nije otkrivao
ništa od svega što se događalo u njemu. Na koncu zatvori oči
i jedva čujno reče: — Znao sam.
Zatim je pogleda. Ona zadrhti od uţasne boli koja se odraţa-
vala na njegovu licu.
— Samo nisam ţelio razmišljati o tome — reče Fiske. Sara
ga snaţno uhvati za rame. — Čini mi se da mi je to sluţilo
kao izgovor da ne moram imati veze s vlastitim bratom. —

385
 kika☺crostuff.net

On ponovno duboko udahne. — I još nešto... Mike me doista

nazvao, prije nego što je krenuo u zatvor. Nisam mu se javio.
Nazvao sam tek kada je već bilo prekasno.. . Ja sam ga ubio.
— Za to ne moţeš kriviti sebe. — Sarine ryeči bile su uza-
ludne, to joj je odmah postalo jasno, pa je stoga promijenila
pristup. — Ako ţeliš kriviti sebe, onda barem odaberi pravi
razlog. Neopravdano si ga izbacio iz svog ţivota. A to je bilo
pogrešno. Uţasno pogrešno. I sada ga više nema. S time ćeš
morati zauvijek ţivjeti, Johne.
On je sada pogleda. Lice mu je bilo ponešto mirnije. — Čini
mi se da već duţe ţivim s time.
Budući da joj se tako povjerio, Sara zaključi kako mora uz-
vratiti jednakom mjerom. — Danas sam se vidjela s tvojim
ocem. — Prije nego što je on uspio nešto reći, ona ţurno
nastavi. — Obećala sam ti da ću otići do njega. Ispričala sam
mu što se doista dogodilo.
— I on ti je povjerovao — reče Fiske sumnjičavo.
— Rekla sam mu istinu. Nazvat će te.
— Hvala, ali bilo bi mi draţe da se nisi miješala.
— On me upoznao s određenim dijelovima priče koji su mi
nedostajali.
— Na primjer? — reče Fiske prijekornim tonom.
— Na primjer zašto si izišao iz policije.
— Dovraga, Sara, to ti doista nije trebalo.
— Trebalo mi je. Itekako.
— A kako to?
— Dobro znaš!
Sljedećih nekoliko minuta oboje su šutjeli. Fiske je također
sjedio zagledan u stol, poigravao se slamkom. Na koncu se
nasloni i prekriţi ruke. — Tata ti je, znači, sve ispričao?
Sara podigne pogled. — 0 onoj pucnjavi... da — reče oprez-
nim tonom.
— To znači da vjerojatno znaš kako sa šezdeset, moţda i pe-
deset, vjerojatno više neću biti među ţivima.
— Mislim da ti moţeš nadvladati sve nasumične prognoze.
— A u protivnom?

386
 kika☺crostuff.net

— U protivnom je meni svejedno.

On se nagne naprijed. — Ali meni nije, Sara.
— Znači, odustaješ od ţivota koji imaš?
— Čini mi se da ţivim točno kako ţelim.
— Moguće — prizna ona tiho.
— Znaš da nikako ne bi išlo.
— Znači, razmišljao si...?
— Razmišljao sam. A ti? Kako znaš da to nije još jedna im-
pulzivna odluka? Kao kada si kupila kuću?
— Odlučila sam u skladu s osjećajima.
— Osjećaji se mijenjaju.
— I daleko je lakše priznati poraz nego na nečemu poraditi.
— Kada nešto ţelim, uţasno se trudim. — Fiske nije imao
pojma zašto je to rekao, no na njezinu je licu odmah uočio
koliko ju je pogodio.
— Tako... Znači da se mene u cijeloj priči ipak ništa ne pita...
— Doista je bolje da ne moraš donositi takvu odluku. — Ona
ne reče ništa. On je također još nekoliko trenutaka šutio. —
Znaš, moj ti tata nije ispričao sve, jer i ne zna sve.
— Rekao mi je kako si zamalo umro, kako je umro onaj drugi
policajac. I tip koji te pogodio. Jasno mi je kako to čovjeku
moţe promijeniti ţivot. Kako te tjera na određene stvari.
Drţim da je to vrlo plemenito, ako je to prikladna riječ.
— Nije ni blizu... Zanima te zašto doista radim to što radim?
Sara je osjetila naglu promjenu raspoloţenja. — Pričaj mi.
— Jer se bojim. — On sada kimne. — Motivira me strah. Što
sam duţe radio kao policajac, to sam više razmišljao u
okvirima "mi protiv njih". Mladi, bijesni, drski, uz podršku
pištolja. — Fiske zašuti, zagledavši se kroz izlog lokala u
kojem su ljudi kupovali osvjeţavajuća pića. Doimali su se
bezbriţnima, sretnima, u potrazi za nečim opipljivim; sušta
suprotnost njemu.
Zatim ponovno pogleda Saru. — U beskraj sam privodio iste
tipove i čini mi se da se na ulicu vraćaju i prije nego što
uspijem popuniti sve obrasce. A takvi te ukokaju bez
razmišljanja, kao kada treba zgaziti ţohara. Znaš, i oni

387
 kika☺crostuff.net

sudjeluju u toj igri. Mi protiv njih... Ljude lijepo svrstaš u

zgodne kategorijice. Mladi i tamnoputi. Uhvati ih ako ikako
moţeš. Dolazi policija? Pobij ih ako moţeš. Tako je najbrţe i
ne moraš donositi sud o pojedincima. Poput ovisnosti o drogi.
— Nisu svi takvi. Cijeli svijet ipak nije takav.
— Znam. Znam da je većina ljudi dobra, bez obzira na boju
koţe, i da ţivi razmjerno normalno. U to bih doista htio
vjerovati. Samo što to kao policajac jednostavno nisam vidio.
Na mojem molu nisu pristajali normalni brodovi.
— Nakon one pucnjave počeo si drukčije razmišljati? Fiske
odgovori tek nakon nekoliko trenutaka, polagano i
promišljeno: — Sjećam se kako sam se bacio na koljena kako
bih vidio što je s tipom, a on je, pokazalo se, samo glumio
napadaj. Čuo sam pucanj, čuo sam kako je moj partner
kriknuo. Izvukao sam pištolj još dok sam se okretao. Ne
znam kako sam ispalio metak, no nekako sam ipak uspio.
Pogodio sam ga točno u prsa. Obojica smo pali. On je ostao
bez pištolja, ali ja nisam. Naciljao sam točno u njega.
Nalazio se najviše na trideset centimetara od mene. Kad god
je udahnuo, krv je šik-ljala iz rupe od metka, poput crvenog
gejzira. Iz rupe se čulo šuštanje koje i danas čujem u snu.
Pogled mu se već mutio, no čovjek nikad ne zna. Ja sam
samo znao da mi je ustrijelio partnera i da je upravo pogodio
i mene. Imao sam osjećaj da mi se eijela utroba raspada. —
Fiske teško uzdahne. — Namjeravao sam samo pričekati da
umre, Sara. — Zatim zašuti i prisjeti se koliko je malo
nedostajalo da postane tek još jednom ţrtvom iz redova
policije, pokopan i uglavnom zaboravljen.
— Tvoj otac kaţe da su te našli kako leţiš i grliš ga — potak-
ne ga obzirno Sara.
— Mislio sam da ţeli doći do mog pištolja. Jedan prst drţao
sam na okidaču, a drugi u rupi u trbuhu. No on nije čak ni
ispruţio ruku. Čuo sam kako govori. Isprva sam jedva
razabirao riječi, no on je ponavljao sve dok nisam shvatio.
— Što je rekao? — upita Sara obzirno.

388
 kika☺crostuff.net

Fiske uzdahne, već napola osjećajući da će mu iz neka-

dašnjih rana šiknuti krv, da će ga premoreni, prevareni
organi ostaviti na cjedilu četrdeset godina prije roka. —
Molio me da ga ubijem. — Kao da odgovara na pitanje koje
ona nije izgovorila, Fiske nastavi: — Nisam mogao. I nisam
ga ubio. Ali bilo je svejedno jer je ionako ušutio nakon samo
nekoliko sekunda.
Sara se polagano nasloni, ne uspijevajući pronaći prikladne
riječi.
— Čak mi se čini da ga je uţasavala mogućnost da moţda
neće umrijeti. — Fiske polagano odmahne glavom, sve teţe
pronalazeći riječi. — Bilo mu je tek devetnaest. Uz njega
sam već bio pravi starac. Zvao se Darnell... Darnell Jackson.
Majka mu je bila ovisna o kokainu, a kada mu je bilo
osam-devet godina, tjerala ga je na prostituciju kako bi se
domogla love za drogu.
On je pogleda. — To ti zvuči uţasno?
— Naravno. Da!
— Meni je to bilo tek obično, svakodnevno sranje. To sam
viđao bez prestanka. Već sam postao imun.... Tako sam
barem mislio. — On ovlaţi suhe usne. — Činilo mi se da u
meni više nema ni tračka suosjećanja. No nakon Darnella,
dio se ipak vratio. — On se s mukom nasmiješi. — To
nazivam svojim vatrenim bogojavljanjem. Dva metka u
tijelu, klinac koji mi umire pred očima i traţi da ga
dokrajčim. Teško je zamisliti da jedan događaj na čovjeka
moţe utjecati toliko da u pitanje dovede sve u što je dotada
vjerovao. Ali meni se te večeri dogodilo upravo to. — On
zamišljeno kimne. — Sada o cjelokupnoj budućnosti svijeta
razmišljam isključivo u kontekstu Darnella Jacksona. To je
moja verzija nuklearnog holokausta, samo što ta moja
katastrofa neće završiti za nekoliko sekunda. — On je
pogleda. — Eto, to ti je uţas koji me tjera naprijed.
— Čini mi se da ti je istinski stalo. Činiš toliko dobra.
Fiske odmahne glavom, zacakljenih očiju. — Nisam nekakav
bogati i genijalni bijeli odvjetnik koji plemenito spašava

389
 kika☺crostuff.net

male jadnike ovoga svijeta. Počeo sam se brinuti tek kada mi

je nekakav izgubljeni klinac topom raznio utrobu. Što misliš
koliko je ljudi kojima je istinski stalo?
— Ne moţeš valjda biti toliko ciničan...
Fiske se još na trenutak zagleda u nju, a zatim odgovori. —
Zapravo sam cinik s najviše nade na cijelome svijetu.

55
Ispravno si postupila, Beth. Koliko god bilo bolno. Ali, i dalje
ne mogu vjerovati... Naša Sara... — Jordan Knight samo je
odmahivao glavom. Sjedili su na straţnjem sjedalu njegove
sluţbene limuzine koja se kroz gust promet probijala prema
njihovu stanu u Watergateu. — Moţda je jednostavno
puknula. Pritisak je uţasan.
— Znam — reče tiho Elizabeth Knight.
— Sve je tako bizarno. Sluţbenik suda ukrao je podnesak.
Sara za to zna, ali i dalje šuti. Sluţbenika ubijaju. Sumnja
zatim pada na njegova brata. John Fiske jednostavno mi ne
izgleda kao čovjek koji bi bio u stanju tako ubiti.
— Ni meni. — Njezin razgovor s Johnom Fiskeom samo je
produbio njezine strahove.
Jordan Knight potapša suprugu po ruci. — Provjerio sam
Chandlera i McKenna. I jedan i drugi čisti su kao suza.
McKenna uţiva velik ugled u FBI-u. Ako netko uopće moţe
riješiti ovaj slučaj, onda su to svakako njih dvojica.
— Meni je Warren McKenna nekako neotesan i odbojan.
— No, da, u tom poslu vjerojatno ponekad i mora biti takav
— istakne on.
— Nije samo to... Nešto u njemu... Tako je usredotočen, ali
mi nekako izgleda gotovo kao da... — zastala je, traţeći
odgovarajuću riječ — glumi.
— Usred istrage u slučaju ubojstva?
— Znam da zvuči suludo, ali imam takav osjećaj.
Senator slegne ramenima i zamišljeno pogladi bradu. —
Oduvijek govorim da ţenska intuicija vrijedi više od
najboljih muških sudova. Bit će da smo u ovome gradu svi na

390
 kika☺crostuff.net

svojevrsnoj pozornici. Čovjek se neki put toga jednostavno

zasiti.
Ona ga pomno promotri. — Čuješ zov ranca u Novom
Meksiku?
— Baš se i ne mogu pohvaliti da iz dana u dan postajem sve
mlađi, Beth. Svaki dan s tobom nekako je sve dragocjeniji.
— Nije baš da se ne viđamo...
— Biti zajedno u Washingtonu nije isto što i biti zajedno ne-
gdje drugdje. Ovdje smo oboje prezauzeti.
— Moje je imenovanje doţivotno, Jordane.
— Samo ne bih htio da zbog nečega poţališ. I dajem sve od
sebe kako ja ne bih zbog nečega ţalio.
Oboje su zašutjeli i zagledali se kroz prozor automobila koji
je prolazio avenijom Virginija.
— Čuo sam da ste se ti i Ramsey danas gadno zakačili. Mis-
liš da imaš izgleda?
— Jordane, znaš da s tobom ne volim razgovarati o tim
stvarima.
Jordan se zacrveni. — Eto, to je jedna od stvari koje mrzim u
ovome gradu, kao i u vezi s našim poslovima. Vlada se ne bi
smjela miješati u sakrament braka.
— Vrlo neobične riječi iz usta jednog političara.
Jordan se od srca nasmije. — No, da, kao političar s vremena
na vrijeme moram izići za nekakvu govornicu, zar ne? —
Zašut-jevši, uhvati je za ruku. — Hvala što si organizirala
večeru za Kenne-tha. Znam da su te neki zbog toga
kritizirali.
Elizabeth slegne ramenima. — Harold koristi svaku priliku,
koliko god bila trivijalna, da me barem malo nagazi,
Jordane. Izgradila sam vrlo snaţne mehanizme otpora. —
Ona ga poljubi u obraz, a on njoj s ljubavlju pogladi kosu.
— I doista smo uspjeli, unatoč svemu, zar ne? Ţivimo lijepo i
dobro, nije li tako?
— Ţivimo divno, Jordane. — Ona ga ponovno poljubi, a on je
zaštitnički zagrli.

391
 kika☺crostuff.net

— Predlaţem da za večeras otkaţemo sve obaveze i ostane-

mo kod kuće. Nešto pojedemo i pogledamo film. I
razgovaramo. To ionako radimo sve rjeđe.
— Bojim se da baš i neću biti osobito zabavna.
Jordan je čvrsto privije. — Uvijek si zabavna Beth. Uvijek.
Kada su došli u stan, kućna pomoćnica, Mary, uručila im je
poruku za Elizabeth. Kada je pogledala ime na papiriću, na
sutkinjinu se licu pojavio iznenađen izraz.
Jordan se pojavi u hodniku, trljajući dlanove. Zatim pogleda
Mary. — Nadam se da je u planu za večeru nešto zgodno.
— Vaše omiljeno jelo. Goveđi bubreţnjak.
Jordan se nasmiješi. — Čini mi se da ćemo kasno večerati...
Gospođa i ja danas ćemo se posve opustiti. Bez telefona i
drugih smetnji. — Sada pogleda suprugu. — Nešto nije u
redu? — Pogledao je papir koji je drţala u ruci.
— Ne. Nešto u vezi sa Sudom. Tome nema kraja.
— Meni to ne trebaš naglašavati — reče on sarkastičnim to-
nom. — No, dobro, ja idem pod tuš. — Zatim se počne
udaljavati. — Neću imati ništa protiv ako mi se pridruţiš —
još joj dobaci preko ramena.
Mary pođe u kuhinju, nasmiješivši se na senatorove riječi.
Elizabeth je priliku iskoristila kako bi otišla u radnu sobu i
nazvala broj s poruke.
— Javljam se na poruku — reče kada joj se netko javio.
— Moramo razgovarati, sutkinjo Knight. Moţete
razgovarati?
— 0 čemu je riječ?
— To što ću vam reći vjerojatno će vas šokirati. Spremni?
Elizabeth Knight slutila je da muškarac s kojim razgovara u
tome nekako uţiva. — Nemam vremena za takve igrice koje
vas očito zabavljaju.
— E, pa, lijepo ću vas u nekoliko riječi upoznati s najvaţni-
jim pojedinostima.
— 0 čemu zapravo govorite?
— Samo me lijepo poslušajte.

392
 kika☺crostuff.net

I tako je slušala. Nakon dvadeset minuta bijesno je spustila

slušalicu, izjurila iz sobe i zamalo oborila Mary, koja je
upravo prolazila hodnikom. Elizabeth uleti u priručnu
kupaonicu i umije se. Zatim se uhvati za rubove umivaonika,
pribere se, otvori vrata i polagano iziđe u hodnik.
Jordan se i dalje tuširao. Ona pogleda na ručni sat. Zatim
iziđe u predvorje i dizalom se spusti u prizemlje, te stane
čekati kod glavnog ulaza. Imala je dojam da je vrijeme stalo,
iako je od trenutka kada je okončala razgovor prošlo tek
deset minuta. Na koncu se pojavio muškarac kojeg nije
prepoznala, no koji je nju očito znao po izgledu. Ona pogleda
to što joj je uručio. Kada je ponovno podignula pogled, više
ga nije bilo. Ona to nešto spremi u dţep i ţurno se vrati u
stan.
— Gdje je Jordan? — upita kućnu pomoćnicu.
— Čini mi se da se odijeva u spavaćoj sobi. Je li vam dobro,
gospođo Knight?
— Da, ovaj... samo sam osjetila blagu mučninu u ţelucu, no
sada je sve u redu. Odlučila sam malo protegnuti noge i dolje
pogledati izloge, uhvatiti malo zraka. Moţeš nam pripremiti
dva koktela i iznijeti ih na terasu?
— Počela je kiša.
— Ali platnena nadstrešnica je izvučena. Odjednom se os-
jećam klaustrofobično. Treba mi zraka. U posljednje je
vrijeme tako vruće i sparno, a kiša je rashladila zrak. Tako
je ugodan i svjeţ — reče čeznutljivo. — Moţe Jordanov
omiljeni koktel?
— Martini s dţinom Beefeater, uz malo limuna... Svakako,
gospođo.
— A večera, Mary... Molim te, pobrini se da sve bude više
nego divno. Savršeno...
— Hoću, gospođo. — Mary zbunjeno pođe po piće.
Elizabeth čvrsto stisne dlanove, boreći se protiv valova pa-
ničnoga straha. Jednostavno mora prestati razmišljati o
tome. Ako sve ovo nekako namjerava preţivjeti, mora samo

393
 kika☺crostuff.net

djelovati, ne razmišljati. Molim te, Boţe, pomogni mi, reče u

sebi.

56
Fiske je kroz prozor automobila zlovoljno promatrao sve
tamnije oblake. On i Sara bili su na pola puta do
Washingtona, a oboje su tijekom dosadašnjeg puta uglavnom
šutjeli.
Kada su se na vjetrobranskome staklu pojavile prve kapljice,
Sara uključi brisače. Zatim ga pogleda i namršti se. —
Johne, u rukama imamo hrpe informacija. Moţda ne bi bilo
loše da u idućih sat vremena pokušamo uvesti neki red i
izvući kakav-takav smisao iz svega što znamo.
Fiske je pogleda. — Vjerojatno imaš pravo. Imaš negdje pa-
pir i olovku?
— To ne nosiš u aktovci?
On otkopča pojas, sa straţnjeg sjedala uzme aktovku i otvori
je. Brzo je pregledavao hrpu pošte, sve dok se nije zaustavio
na po-debljoj omotnici. — Kriste, kako su bili brzi?
— Što je to?
— Čini mi se da je to Harmsov dosje. — Fiske podere omot-
nicu i počne čitati. Deset minuta poslije podignuo je pogled
prema njoj. — U dva dijela. Dosje koji se odnosi na sluţenje
u vojsci, dijelovi zapisnika s vojnoga suda, te popis osoblja u
Fort Plessyju u vrijeme kada je Harms bio ondje. — Fiske
izvadi dio s oznakom LIJEČNIČKI DOSJE. Nakon što je
proučio nekoliko stranica, naglo zastane. — Hoćeš pogađati
zašto je Rufus Harms bio toliko neposlušan, zašto nije slušao
naređenja i zašto je neprestano upadao u nevolje?
— Disleksija — reče Sara istog trenutka.
— Dovraga, kako si znala?
— Na temelju dviju stvari. Čak i onaj djelić sekunde u kojem
sam vidjela njegovo pismo bio je dovoljan da vidim kako su i
rukopis i pravopis vrlo loši. A to je znak disleksije, iako ne u
svakom slučaju. No kada sam razgovarala s Georgeom
Barkerom... Sjećaš se da mi je ispričao kako mu je Rufus

394
 kika☺crostuff.net

popravio tiskarski stroj? — Fiske kimne. — Sjetio se i kako

je Rufus rekao da ne ţeli gledati upute za rukovanje strojem,
da bi ga riječi samo zbunile. U školi sam imala kolegicu koja
je imala disleksiju. Jednom mi je rekla praktički isto to. Kao
da ne moţeš komunicirati sa svijetom. Iako, na temelju
našeg sinoćnjeg susreta, izgleda da je Rufus nadvladao tu
manu.
— Ako je svo to vrijeme preţivio u zatvoru, dok su ga htjeli
ubiti, u stanju je učiniti što god odluči. — Fiske ponovno
pogleda dosje. — Izgleda da mu je disleksija dijagnosticirana
nakon ubojstva. Vjerojatno tijekom suđenja. Moţda ju je
otkrio Rider. Pripremanje obrane iziskuje i određenu mjeru
klijentove suradnje.
— Disleksija ne moţe sluţiti kao obrana u slučaju ubojstva.
— Ne, ali znam što moţe.
— Što? — upita Sara uzbuđeno. — Što?
— Kao prvo, jedno pitanje: Leo Dellasandro... je li u vezi sa
svojom tajnicom?
— Zašto te to zanima?
— Na ovratniku je imao tragove šminke.
— Moţda od supruge.
— Moguće, ali mislim da nije...
— Sumnjam da je riječ o takvoj vezi, jer se njegova tajnica
tek udala.
— Tako sam i mislio...
— Zašto si onda pitao?
— Samo provjeravam sve mogućnosti. Čini mi se da šminka
nije potekla ni od Dellasandrove supruge. Mislim da on nosi
šminku.
— Zašto bi jedan muškarac, pa još i šef policijskih snaga,
nosio šminku?
— Kako bi pokrio modrice, tragove mojih udaraca iz stana
mojega brata. — Sara je slušala suspregnuta daha. — Sve
otada nisam ga ni vidio. Nije bio na sastanku na Sudu nakon
Wrightova ubojstva. Dosta sam se viđao sa Chandlerom, a
Dellasandro nijednom nije došao provjeriti kako napreduje

395
 kika☺crostuff.net

istraga. Barem dok sam ja bio s Chandlerom. Čini mi se da

me izbjegava. Moţda se boji da bih ga nekako mogao
prepoznati.
— Ali zašto bi, za ime svijeta, Leo Dellasandro došao u stan
tvoga brata?
Fiske joj umjesto odgovora pokaţe snop papira. — Popis
osoblja u Fort Plessyju. Nasreću, abecednim redom... —
Potraţio je završetak popisa. — Narednik Victor Tremaine.
— Zatim okrene Jednu drugu stranicu. — Kapetan Frank
Rayfield. — Još malo listanja. — Vojnik Rufus Harms. —
Zatim se vrati prema početku, zaokruţi ime i slavodobitno
reče: — I kaplar Leo Dellasandro.
— Boţe presveti! Znači da su one noći u ćeliji u vojnome pri-
tvoru bili Rayfield, Tremaine i Dellasandro?
— Tako je.
— Kako si znao da je Dellasandro bio u vojsci?
— Vidio sam fotografiju u njegovu uredu. Bio je daleko
mlađi, u odori. Vojnoj. Drţim da su njih trojica došli Rufusu
odrţati lekciju. Drţim i da ćemo utvrditi da su se sva trojica
borili u Vijetnamu, a Rufus nije. Nije slušao zapovijedi,
neprestano je bio u nevoljama.
— Ali što su mu, dovraga, učinili?
— Mislim da su...
U tom trenutku oglasio se Sarin mobitel montiran u auto-
mobilu. Sara pogleda Fiskea, a zatim se javi. Istog je
trenutka probli-jedjela. — Da, prihvatit ću poziv. Molim?
Što? U redu, smirite se. Ovdje je, uz mene. — Zatim
slušalicu preda Fiskeu. — Rufus Harms. Ne zvuči dobro.
Fiske prihvati aparat. — Rufuse, gdje si?
Rufus je sjedio u dţipu parkiranom uz telefonsku govornicu.
Jednom je rukom drţao slušalicu, a drugom Josha, koji je
sada na duţa razdoblja tonuo u nesvijest, ali je i dalje drţao
pištolj uz bok. — U Richmondu — odgovori ovaj. — Na dvije
minute od adrese koju sam dobio od vas. Josh je teško
ranjen. Trebamo prokletog doktora i to brzo.
— U redu, u redu, ispričaj mi što se dogodilo.

396
 kika☺crostuff.net

— Pronašli su nas Rayfield i Tremaine.

— Gdje su sada?
— Mrtvi su, dovraga, a moj brat mogao bi im se ubrzo prid-
ruţiti. Rekao si da ćeš mi pomoći. E, pa sada mi treba pomoć.
Fiske pogleda u retrovizor. Crni auto i dalje ih je pratio. Sa-
da stane brzo razmišljati. — U redu, vidimo se u mojem
uredu za najviše četiri sata.
— Josh neće preţivjeti četiri sata. Sve mu je otišlo k vragu.
— Za Josha ćemo se pobrinuti odmah, Rufuse. Vidjet ću se s
tobom, ne s Joshom.
— Što to, dovraga, znači?
— Nazvat ću svog frenda policajca. On će pozvati hitnu. Oni
će se pobrinuti za njega. Bolnica je na samo nekoliko minuta
od mojeg ureda.
— Bez policije!
Fiske se sada prodere: — Ţeliš da Josh umre? To ţeliš? —
Rufusovu šutnju shvatio je kao prepuštanje svim oblicima
pomoći koje mu Fiske moţe osigurati. — Opisi mi auto i broj
raskriţja na kojem ste. — Rufus ga posluša. — Moj prijatelj
dovest će vam pomoć za nekoliko minuta. Josha ostavi u
autu. Čim prekineš vezu, kreni u zgradu u kojoj je moj ured.
Otvorena je. Uđi i spusti se stubama s lijeve strane. Proći ćeš
kroz još jedna vrata. Na desnoj strani vidjet ćeš vrata na
kojima piše "Skladište". Otključana su. Uđi i ne miči se
odande. Dolazim koliko brţe mogu. Uzmi i bratov novčanik,
jer će biti bolje ne bude li imao dokumente. Ako skuţe da je
to Josh, mogli bi te početi traţiti. Čak i u mojem uredu. Kada
bi policija zatvorila cijelo područje, moj bi se plan raspao.
— A ako me netko vidi? Ili me prepozna?
— Sada nemamo previše mogućnosti, Rufuse.
— Vjerujem ti. Molim te, pomogni mojem bratu. Molim te,
nemoj me iznevjeriti.
— Rufuse, i ja tebi vjerujem. Nemoj me iznevjeriti. Nakon
što je spustio slušalicu, Rufus pogleda Josha. Zatim

397
 kika☺crostuff.net

spremi pištolj pod košulju i dodirne brata. Učinilo mu se da

je sada u dubokoj nesvijesti, no čim mu je prstom dodirnuo
rame, Josh je otvorio oči.
— Josh...
— Čuo sam. — Glas je bio slabašan; kao i sam Josh...
— Ţeli da ti uzmem novčanik, da odmah ne doznaju tko si.
— U straţnjem dţepu. — Rufus ga izvuče. — A sada kreni.
Rufus još na trenutak promisli o tome. — Mogu ostati s to-
bom. Pa idemo zajedno.
— Neće ići. — Josh ispljune još malo krvi. — Doktori će me
pokrpati. Bio sam i teţe ranjavan. — Josh ispruţi drhtavu
ruku, dodirne bratovo lice, obriše mu suze.
— Ostajem s tobom, Josh.
— Ako ostaneš, sve će ovo biti uzaludno.
— Ne mogu te ostaviti samog, pa još u ovakvom stanju. Na-
kon toliko godina odvojenosti.
Bolna izraza lica, Josh se pridigne u sjedeći poloţaj. — Nećeš
me ostaviti samog. Daj mi...
— Što?
Josh reče: — Bibliju.
Ne odvajajući pogled od brata, Rufus polagano ispruţi ruku
iza sjedala i doda mu Bibliju. Josh njemu preda pištolj koji
mu je svo vrijeme pritiskao rebra. Rufus ga sumnjičavo
pogleda. — Pravedna razmjena — reče Josh promuklim
glasom.
Rufusu se učinilo da je na bratovu licu ugledao tračak osmi-
jeha, a Josh već trenutak poslije zatvori oči, dišući kratko,
ali postojano. Velikom šakom toliko je stisnuo Bibliju da se
hrbat knjige iskrivio.
Kada je izišao iz dţipa, Rufus se još jednom osvrne, a zatim
napusti brata.
Fiske je na koncu uspio dobiti Hawkinsa kod kuće. — Ne
pitaj ni zašto ni kako, Billy. Ne mogu ti reći o kome je riječ.
Zasada neka bude N.N. Odgađaj formalnosti i formulare i
odvezi dţip u bolnicu. — Fiske prekine vezu.

398
 kika☺crostuff.net

— Johne, kako ćemo se naći s Rufusom ako nas FBI prati u

stopu? — upita Sara.
— Ja ću se naći s Rufusom, a ne ti.
— Čekaj malo...
— Sara...
— Ţelim pomoći do kraja.
— I hoćeš, još kako. Moraš umjesto mene nazvati jednog ti-
pa. Mog prijatelja iz vojnog tuţiteljstva.
— U vezi...? Još mi nisi rekao ni što se po tvojem mišljenju
prije dvadeset pet godina dogodilo u pritvoru...
On poloţi dlan na njezinu ruku. — SAD protiv Stanleyja.
Neduţni vojnik i LSD — reče Fiske, a ona ga pogleda
razrogačenih očiju. — Samo još gore — doda još.
Nakon što su načas navratili u Sarinu kuću, odvezli su se u
zračnu luku National. Fiske je navukao baloner i stavio
šešir, dok se kiša pojačavala. Otvorio je veliki kišobran i
njime zaštitio Saru. Tako su zajedno došli do terminala i
kroz čekaonicu izišli na suprotnoj strani zgrade, gdje su ušli
u automobil sa zatamnjenim staklima. Već koji trenutak
poslije, automobil je krenuo.
Cijelo vrijeme pomno su ih pratila dvojica agenata FBI-a, od
kojih je jedan nadređenima već prenio osnovne informacije o
najnovijem razvoju događaja. Zatim je prišao šalteru kako bi
utvrdio kamo lete Fiske i Sara. Drugi je agent vani gledao
kako se automobil zaustavlja kod malenog privatnog aviona.
U automobilu su Fiske i vozač, kopilot Chucka Hermana,
ţurno zamjenjivali mjesta. Vozač je navukao baloner. Iz
daljine će izgledati kao Fiske. Prema njihovu planu, Sara će
u avionu ostati najmanje sat vremena, a za to vrijeme
pokušat će dobiti Fiskeova prijatelja u vojsci, Phila Jansena.
Nakon toga će otići. Znali su da će je FBI ispitivati u vezi s
Fiskeovim nestankom, ali neće imati razloga zadrţati je.
FBI-ev agent gledao je kako mršavi sjedokosi muškarac iz-
lazi iz zrakoplova i po izlasku iz automobila pozdravlja Saru
i muškarca, najvjerojatnije Fiskea. Svi zajedno potom su se
uspeli u letjelicu. Automobil se udaljio. Agent je motrio avion

399
 kika☺crostuff.net

i kada je automobil prošao pokraj njega i nastavio cestom

koja je vodila od terminala.
Po izlasku iz automobila Fiske za upravljačem s olakšanjem
uzdahne i skrene na George Washington Parkway. Već deset
minuta kasnije međudrţavnom autocestom 95 jurio je prema
Richmondu. Promet je bio gust, tako da se pred svojim
uredom zaustavio tek nakon gotovo tri sata voţnje. U
međuvremenu se već javio Billyju Hawkinsu. Josha Harmsa
operiraju u bolnici. Situacija nije ruţičasta, rekao mu je
Hawkins. Fiske se parkirao i za svaki slučaj otišao do
straţnjeg ulaza u zgradu.
Spustivši se u podrum, došao je do vrata skladišta. Molim te,
budi unutra, molio je u sebi. Tiho pokucavši, reče: — Rufuse?
Ja sam, John Fiske.
Rufus oprezno otvori vrata.
— Idemo odavde.
Rufus ga ščepa za podlakticu. — Kako je Joshu?
— Na operaciji je. Moţeš se samo pomoliti.
— Ništa drugo i ne radim.
Izišli su kroz straţnja vrata, brzo došli do Fiskeova auta i
ušli.
— Kamo idemo? — upita Rufus.
— Moţeš mi sada pričati o onom pismu koje ti je vojska
poslala?
— Što je s tim pismom?
— Zanimalo ih je djelovanje ispitivanja feniciklidina, zar ne?
Harms se ukoči. — Fen... čega?
— Znaš već, PCP-a.
— Odakle znaš za to?
— Isto se dogodilo jednom drugom vojniku, Stanleyju, koji je
sudjelovao u sličnome programu. Njemu su davali LSD.
— Nisam sudjelovao u prokletom programu s PCP-om, čak i
ako kaţu da jesam. — On izvadi pismo i preda ga Fiskeu.
Fiske ga je još nekoliko trenutaka čitao, a zatim reče: — Is-
pričaj mi sve, Rufuse.

400
 kika☺crostuff.net

Harms se nasloni koliko je to bilo moguće. Bio je toliko kru-

pan da je koljenima dodirivao ploču s instrumentima, dok
mu je glava dopirala sve do krova. — Već su me neko
vrijeme htjeli srediti. Tremaine i Rayfield.
— A Dellasandro? Kaplar Leo Dellasandro?
— Da, i on. Bit će da im se nije dopalo što sam lijepo bio na
sigurnome, u Americi, iako sam bio u zatvoru.
— Nisu znali za tvoju disleksiju?
— Čini mi se da znaš uţasno mnogo.
— Samo nastavi.
— S njima sam i ranije imao hrpu sukoba. Tremainea su jed-
ne noći doveli u pritvor zbog pijanstva. Bez uvijanja mi je
rekao sve što misli o meni. Čini mi se da su sve zapravo
isplanirali. Jedne noći došli su u vojni pritvor. Leo je imao
pištolj. Natjerali su me da zatvorim oči i spustim se na pod.
Nakon toga su mi nešto ţarili u ruku. Kad sam otvorio oči
ugledao sam iglu. Svi su tako stajali i smijali se, čekali da
umrem. Po njihovim riječima bilo je jasno da im je to
namjera. Namjeravali su me ubiti prejakom dozom.
— Kako je, dovraga, od toga došlo do tvog bijega iz pritvora?
— Činilo mi se da mi se cijelo tijelo proširilo kao da ga netko
puni zrakom. Sjećam se da sam ustao i da ćelija nije bila
dovoljno velika za moje tijelo. Počeo sam ih bacati kao da su
od slame. Nisu bili zaključali vrata. Pritrčao mi je deţurni
straţar, ali i njega sam raspalio svom snagom i tako se
našao na slobodi. — Sada je već ubrzano disao, a divovski
dlanovi samo su se sklapali i odvajali, kao da ponovno
proţivljava sve što je učinio te davne noći.
— I tako si naišao na Ruth Anne Mosley?
— Bila je u posjetu bratu. — Rufus šakom raspali po ploči s
instrumentima. — Da me barem Bog odnio prije nego što
sam došao do te djevojčice. Zašto se ondje moralo naći baš
dijete? Zašto? — Niz lice su mu nezaustavljivo klizile suze.
— Nisi bio kriv, Rufuse. PCP te moţe natjerati na svašta,
doslovce na sve. Nisi kriv.

401
 kika☺crostuff.net

Rufus umjesto odgovora podigne ruke i zagrmi: — To su

učinile ove ruke. Što god su mi dali, neće promijeniti
činjenicu da sam ubio prelijepu djevojčicu. To ne moţe
promijeniti ništa pod kapom nebeskom. Zar ne? — Rufus je
očima sijevao prema Fiskeu, no tada ih zatvori i beţivotno se
nasloni.
Fiske je nastojao ostati miran. — I nisi se sjećao ničega? Sve
dok nisi dobio pismo?
Rufus se na koncu ipak pribere. — Dovraga, sve te godine
sjećao sam se samo kako sam te noći sjedio u ćeliji i čitao
Bibliju koju sam dobio od mame. Već trenutak kasnije klečao
sam pokraj mrtve djevojčice. I ništa drugo. — On rukavom
obriše suze.
— Tako to ide s PCP-om. Djeluje na pamćenje. Vjerojatno
utječe i na percepciju šoka.
Rufus teško uzdahne. — Neki put mi se čini da je to sranje
još u meni.
— Ali ipak si priznao ubojstvo?
— Imali su hrpu svjedoka. Samuel Rider rekao je da će me u
protivnom osuditi i pogubiti. Što sam drugo mogao?
Fiske na trenutak promisli o tim riječima, pa tiho reče: — I
ja bih vjerojatno postupio isto.
— Ali kada sam dobio pismo, učinilo mi se da je netko u mo-
joj glavi uključio snaţan reflektor i osvijetlio dio mozga koji
je dotada bio potpuno mračan. Svega sam se sjetio. I
najmanje pojedinosti.
— Stoga si se obratio sudu i zamolio Ridera da ga sluţbeno
uruči?
Rufus kimne. — I tada me posjetio tvoj brat. Rekao je kako
vjeruje u pravdu, kako mi ţeli pomoći ako govorim istinu.
Bio je dobar čovjek.
— Da, to je točno — reče Fiske promuklim glasom.
— Stvar je u tome što je ponio i moje pismo. Rayfield i stari
dobri Vic nisu ga mogli pustiti da se vrati u Washington. Za
to nije bilo šanse. Poludio sam kada sam otkrio što se

402
 kika☺crostuff.net

dogodilo. Odveli su me u ambulantu, ondje me pokušali

ubiti. Završio sam u bolnici, a onda me Josh oslobodio.
— Rekao si da su Tremaine i Rayfield mrtvi.
Rufus kimne. Zatim još jednom duboko udahne, zagledan u
kišu koja je zaklanjala mračne obrise Richmonda. Potom
pogleda Fis-kea. — Sada znaš koliko i ja. Kako ćemo dalje?
— Ne znam točno... — uspije izustiti Fiske.

57
Sat vremena nakon Fiskeova odlaska, Chuck Herman
nasmiješi se prolazeći pokraj Sare. — Još nikada nisam
dobio novac da ne letim.
— U Washingtonu smo, Chuck. Ovdje se i farmerima plaća
da nešto ne uzgajaju — reče Sara sarkastičnim tonom.
Zatim već deseti put uzme mobilni telefon i okrene broj
Phi-la Jansena kod kuće. U njegovu su joj uredu već bili
rekli da se tog dana više neće vratiti. Nasreću, Fiske joj je
bio dao i kućni broj. Kada se Jansen napokon javio, osjetila
je veliko olakšanje. Brzo se predstavila i objasnila kako je
povezana s Fiskeom.
— Nemam mnogo vremena, gospodine Jansen, pa ću odmah
prijeći na stvar. Je li Vojska kada provodila programe
ispitivanja PCP-a?
Jansen odgovori napetim glasom. — Zašto točno pitate, gos-
pođice Evans?
— John drţi da je Rufus Harms, dok je boravio u vojnom
pritvoru u Fort Plessyju, prije dvadeset pet godina, protiv
svoje volje dobivao PCR Smatra da je upravo zbog toga
poludio i ubio onu djevojčicu. Sve otada leţi u zatvoru upravo
zbog tog zločina.
Sara mu potom prepriča sve do čega su ona i Fiske došli, kao
i ono što su od Rufusa doznali u Riderovu uredu. Sada
nastavi: — Rufus Harms nedavno je od Vojske primio pismo
u kojem ga mole da se uključi u ispitivanje kojim bi se
odredilo dugoročno djelovanje PCP-a. Tako je bilo i s

403
 kika☺crostuff.net

narednikom Jamesom Stanleyjem, zar ne? Vojska mu je

poslala pismo. Jedino je na temelju toga shvatio da su mu
davali LSD. Mi, eto, mislimo da je skupina pripadnika
Vojske Har-msu u pritvoru davala PCP, ali ne u sklopu
nekog programa. Smatramo da su ga namjeravali usmrtiti.
Umjesto toga, on se oslobodio, pobjegao i počinio ubojstvo.

Jansen reče: — Samo malo... Zašto mu je Vojska poslala

pismo u kojem je stajalo daje sudjelovao u programu ako nije
bio ni u kakvom programu?
— Drţimo da su ga osobe koje su mu dale PCP ubacile u
program.
— A zašto?
— U slučaju da ga ubiju PCP-om i da dođe do obdukcije, u
krvi bi mu pronašli PCP...
— Da, to je točno — reče Jansen polagano. — U program su
ga ubacili kako bi pokrili tu mogućnost. Mrtvozornik bi smrt
pripisao neţeljenom djelovanju sredstva. Ne mogu
vjerovati...
— Upravo tako. Znači, takav je program postojao?
— Da — prizna Jansen. — To je sada svima dostupan poda-
tak. Sa svega je skinuta oznaka vojne tajne. Program su
sedamdesetih zajednički vodili Vojska i CIA. Namjera je bila
utvrditi kako se PCP moţe koristiti za "izgradnju"
super-vojnika. Ako je Harms nave-
den u dokumentaciji tog programa, znači da su mu nedavno
poslali pismo. — Jansen na trenutak zašuti. — Što ćete vi i
John poduzeti?
— To je dobro pitanje. — Sara mu zahvali i prekine vezu.
Još je malo pričekala, a zatim je izišla iz zrakoplova i pješice
se vratila do terminala. Ondje su je odmah zaustavila
dvojica FBI-evih agenata.
— Gdje je Fiske? — upita jedan od njih.
— John Fiske? — upita ona neduţno.
— Hajde, molim vas, gospođice Evans.
— Otišao je još dosta davno.

404
 kika☺crostuff.net

Agenti su ostali zapanjeni. — Otišao? Ali kako?

— Pretpostavljam da je otišao autom. Ispričavam se...
Ona se nasmiješi u trenutku kada su njih dvojica punim tr-
kom pojurili prema zrakoplovu. Nemaju razloga zadrţati je.
Ona je iskoristila priliku i ušla u mini-bus koji ju je dovezao
do parkirališta, odakle je uzela svoj auto. Iz zračne luke
odvezla se prema jugu. U trenutku kada joj je nešto
iznenada sinulo, skrenula je na benzinsku postaju. I dalje s
uključenim motorom, otvorila je Fiskeovu aktovku i izvadila
snop dokumenata koje su dobili iz St. Louisa. Nije znala
koliko ih je Fiske pomno pregledao, no učinilo joj se da je
Vojska moţda sluţbenome dosjeu mogla priloţiti i kopiju
pisma koje je poslala Rufusu Harmsu — iako je dosje
sluţbeno zaključen u vrijeme kada se pojavio pred vojnim
sudom. Vrijedilo je pogledati.
Pola sata poslije razočarano se naslonila. Već je počela
vraćati dokumente u aktovku kada joj se u ruci našao popis
osoblja Fort Plessya. Listala je stranice, uočavajući imena
Victora Tremainea i Franka Rayfielda. Pogled joj je tada s
tugom zapeo i za ime Rufusa Harmsa. Tolike godine ţivota
nepravedno provedene u zatvoru.
Dok je tako razmišljala, i dalje je listala dokument, pogle-
dom prelazeći po popisu; čim je ugledala to ime, osjetila je
kako joj se cijelo tijelo ukočilo. Kada se napokon prenula iz
transa, od prene-raţenosti je glavom udarila o prozorsko
staklo. Odbacivši papire, ubacila je u brzinu i uz škripu
guma odjurila s benzinske postaje. Još je jednom pogledala
papire, koji su sada leţali na podu. Činilo joj se da odande u
nju pilji ime Warrena McKenna, da je izaziva i zadirkuje. Ni
u jednom trenutku nije se osvrnula, tako da nije primijetila
automobil koji ju je pratio s aerodroma.

58

405
 kika☺crostuff.net

Harold Ramsey nasloni se smrtno ozbiljna izraza na licu. —

Ni u snu nisam mislio da bi se ovdje moglo dogoditi nešto
slično.
McKenna i Chandler sjedili su u Ramseyjevim odajama.
McKenna je pomno promatrao predsjednika Suda. Činilo se
da su se na trenutak pogledali u oči, a McKenna zatim
odvrati pogled prema Chandleru.
— Nemamo baš nikakvih konkretnih dokaza o tome je li
Michael Fiske doista ukrao taj podnesak ili nije, kao ni o
tome je li dokument uopće postojao — reče Chandler.
Ramsey odmahne glavom, ne slaţući se. — Ima li još mjesta
sumnji nakon razgovora sa Sarom Evans?
Razgovor? To je prije bilo ispitivanje, pomisli Chandler. — I
dalje je riječ o nagađanju. Osim toga, predlaţem da
informaciju još ne iznosimo u javnosti.
— Slaţem se — reče McKenna. — Istraga bi se tako samo
dodatno zakomplicirala.
— Mislio sam da ste uvjereni kako je u pozadini svega John
Fiske — reče Ramsey. — Ako sada mijenjate stav, čini mi se
da ostajemo gdje smo bili i prije dva dana.
— Ubojstva se ne rješavaju sama od sebe. A ovo je i malo
sloţenije od prosječnih. Osim toga, ni u jednom trenutku
nisam rekao da mijenjam stav — reče McKenna. — U
Fiskeovu uredu nije bilo njegovog pištolja. To i nije neko
iznenađenje. Bez brige, svi dijelovi slagalice malo-pomalo
dolaze na mjesto.
Činilo se da tim riječima nije pretjerano umirio Ramseyja.
— Nikako mi nije jasno zašto ne bismo mogli još malo
pričekati — reče Chandler. — A ako sve bude u skladu s
našim predviđanjima i nadama, javnost moţda nikada i neće
morati doznati sve pojedinosti.
— Jednostavno ne vidim takvu mogućnost — reče Ramsey
ljutito. — Ali pretpostavljam da katastrofa ne moţe postati
još uţasnija ako prihvatimo vaš savjet. Zasada. Što je s
Fiskeom i Evansi-com? Gdje su?
— Pod stalnim su nadzorom — odgovori McKenna.

406
 kika☺crostuff.net

— Znači da znate gdje su i u ovom trenutku? — upita

Ramsey.
McKenna se nije dao smesti. Nije imao ni najmanju namjeru
priznati da su i Sara i Fiske pobjegli FBI-evim agentima.
Poruku o tome primio je tek nekoliko trenutaka prije
dolaska na ovaj sastanak.
— Da — odgovori McKenna.
— I gdje su? — upita Ramsey.
— Bojim se da vam taj podatak ne mogu odati, gospodine
predsjedniče. — Zatim ţurno doda: — Koliko god bih vam
htio izići u susret. To uistinu mora ostati povjerljiva
informacija.
Ramsey ga prostrijeli strogim pogledom. — Agente McKe-
nna, obećali ste da ćete Sud izvještavati o napretku u ovom
slučaju.
— Jesam. Zato sam i došao.
— Sud ima vlastitu policijsku jedinicu. Zapovjednik Dellasa-
ndro i Ron Klaus i u ovom su trenutku na terenu i rade na
rješavanju slučaja. Naša je istraga također u tijeku i u
interesu sviju mora biti potpuno otkrivanje podataka. Sada
mi, molim, odgovorite na pitanje. Gdje se nalaze?
— To što ste rekli vrlo je logično, ali bojim se da vam i dalje
ne mogu odati taj podatak — reče on. — Jasno vam je da je
riječ o uobičajenoj praksi FBI-a.
Ramsey ga pogleda uzdignutih obrva. — U tom slučaju čini
mi se da ću morati razgovarati s nekim drugim iz vaše
agencije — reče. — Nikako ne volim preskakati redoslijed,
agente McKenna, no riječ je o iznimnoj situaciji.
— Rado ću vam dati imena ljudi u FBI-u koje moţete nazva-
ti, a moţete početi i od samog ravnatelja — reče McKenna
ljubaznim tonom.
— Moţete me uopće izvijestiti o nečemu konkretnome? —
upita Ramsey sarkastično — ili je to sve?
McKenna ustane. — Dajemo sve od sebe kako bismo došli do
same srţi problema. I uvjeren sam da ćemo u tome, uz malo
sreće, i uspjeti.

407
 kika☺crostuff.net

Sada ustane i Ramsey, nadvisujući ih. — Samo mali savjet,

agente McKenna. Nikada ništa ne prepuštajte slučaju. Ljudi
koji stvari prepuštaju slučaju obično ţale cijeli ţivot.
Sara otključa vrata svoje kuće i ţurno uđe. Još iz auta
pokušala je nazvati Fiskea i kući i u ured; pokušala je doći i
do Eda Fiskea, no njemu se sin u međuvremenu nije javio.
Odbacivši torbicu na kuhinjski stol, otišla je na kat, svukla
mokru odjeću i odjenula traperice i majicu. Već je bila na
rubu panike i nije znala što bi trebala učiniti. Ako je
Dellasandro nekako umiješan u cijelu stvar, i to je već
dovoljno uţasno. Upoznat je s tijekom istrage. No činjenica
da je u priču umiješan i FBI-ev agent Warren McKenna već
je prava potencijalna katastrofa. On praktički vodi cijelu
prokletu istragu. Sada je jasno uviđala kako je agent u
svakoj fazi na profinjen način manipulirao ljudima oko sebe.
Optuţba protiv Fiskea, to što je ona morala napustiti Sud;
sve s ciljem stvaranja uvjerljivih motiva na temelju kojih je
John mogao ubiti brata. Sve je to bila neistina, no netko tko
bi se drţao samo činjenica, u njegovoj bi priči itekako uvidio
logiku.
Pokušala je dobiti Chandlera u uredu. Ţeljela je pouzdano
utvrditi je li agent McKenna bio stacioniran u Fort Plessyju,
ili se samo radilo o čovjeku istog imena i prezimena. Nije
mogla vjerovati da bi u igri mogla biti dvojica ljudi istog
imena, no u to se mora uvjeriti. Naţalost, nije dobila
Chandlera. Koga bi još mogla nazvati i doći do tog podatka?
To bi moţda mogao utvrditi Jansen, no njemu bi trebalo
podosta vremena. Ipak je okrenula njegov broj, ali ni on se
nije javio. A onda se iznenada sjetila i okrenula broj. Nakon
što je telefon zazvo- nio tri puta, javio joj se ţenski glas.
Kućna pomoćnica.
— Je li kod kuće? Ovdje Sara Evans.
Već nekoliko trenutaka poslije javio joj se Jordan Knight.
— Sara?
— Senatore, znam da je uţasno nezgodan trenutak...
— Čuo sam što se dogodilo. — Glas mu je bio hladan.

408
 kika☺crostuff.net

— Znam što zacijelo mislite i uvjerena sam da ničim ne mo-

gu promijeniti vaš dojam.
— Vjerojatno imaš pravo. Međutim, ako ti to išta znači, Beth
je uţasno potištena zbog svega. Ona je najviše bila na tvojoj
strani.

— I to cijenim. — Sara udalji slušalicu od uha, dajući sve od

sebe kako bi obuzdala ţivce. Sada je već vaţna svaka
sekunda. — Htjela sam vas nešto zamoliti.
— Zamoliti? — ponovi Jordan zbunjeno.
— Trebam podatak o jednoj osobi.
— Sara, čini mi se da to nikako nije prikladno u ovoj...
— Senatore, više vas neću zvati, nikada... ali doista mi je
potreban odgovor na to pitanje, a, s obzirom na vašu mreţu
poznanika i vaš utjecaj, čini mi se da ste jedina osoba koja to
moţe brzo doznati. Molim vas. U ime dobrih starih
vremena...?
Jordan još malo razmisli o tim riječima. — Nisam u uredu.
Štoviše, upravo sam sjeo za večeru. S Beth...
— Ali mogli biste nazvati svoj ured. Ili moţda FBI.
— FBI? — ponovi on glasno.
Ona ţurno nastavi. — Potreban je samo jedan telefonski po-
ziv, ništa više. Ja sam kod kuće. Moţete reći da me odmah
nazovu. Vi i ja više i nećemo razgovarati.
Jordan na koncu popusti. — U redu, kako glasi pitanje?
— Riječ je o agentu McKenni.
— Što je s njim?
— Moram nekako doznati je li kada bio u vojsci. Konkretno:
u Fort Plessyju tjjekom sedamdesetih.
— A zašto bi te zanimalo takvo što?
— Senatore, objašnjenja bi predugo potrajala.
On uzdahne. — U redu. Vidjet ću što se moţe učiniti. Netko
iz mojeg ureda će provjeriti, pa će ti se javiti. Bit ćeš kod
kuće?
— Hoću.
— Sara, samo se nadam da znaš što radiš.

409
 kika☺crostuff.net

— Znam da je teško povjerovati, senatore, ali doista znam.

— Ako ti tako kaţeš — reče on, nimalo uvjeren.
Kada se nakon petnaestak minuta vratio u blagovaonicu,
Elizabeth ga pogleda. — Za ime svijeta, što ona treba?
— Nešto uţasno neobično. Znaš onog tipa iz FBI-a? Onog na
kojeg si se tuţila?
Ona se trgne. — Warren McKenna? Što je s njim?
— Zanima je je li tip kada bio u vojsci.
Elizabeth Knight u tom trenutku ispusti vilicu. — Zašto je to
zanima?
— Ne znam. Nije htjela reći. — Jordan je boge pogleda. Nije
mu promaknulo koliko je napeta. — Je li ti dobro?
— Da. Samo što je ovo bio uţasan dan, pravi pakao.
— Znam, srce, znam — reče on, umirujući je. Zatim pogleda
jelo koje se ohladilo. — Izgleda da se moţemo pozdraviti s
večerašnjim opuštanjem.
— Što si joj rekao?
— Rekao? Rekao sam da ću provjeriti. I da će joj se netko
javiti. Zato sam zvao u ured. Mislim da mogu provjeriti u
računalu ili negdje...
— Gdje je Sara?
— Kod kuće, čeka odgovor. Elizabeth ustane. Bila je bijela
kao zid.
— Beth, je li ti dobro?
— Upravo me počela boljeti glava. Idem po aspirin.
— Ja ću ti donijeti...
— Ne, nema problema. Dovrši večeru. Nakon toga moţda
ćemo se napokon moći opustiti.
Zabrinuti Jordan Knight gledao je kako njegova supruga
nestaje u hodniku. Elizabeth Knight doista je otišla po
aspirin, budući da ju je mučila uţasna glavobolja. No nakon
toga hodnikom je otišla do svoje spavaće sobe, podignula
slušalicu i nazvala jedan broj.
— Molim? — reče glas na drugoj strani.
— Upravo je zvala Sara Evans. Jordanu je postavila pitanje.
— Kako glasi pitanje?

410
 kika☺crostuff.net

— Zanima je jesi li bio u vojsci.

Warren McKenna otpusti kravatu i otpije gutljaj vode iz čaše
koja je stajala na njegovu stolu. Upravo se vratio u ured sa
sastanka na Sudu. — I što joj je rekao?
— Da će provjeriti i javiti joj se. — Elizabeth je davala sve od
sebe kako bi zatomila suze.
McKenna kimne. — Gdje je sada?
— Jordanu je rekla da je kod kuće.
— A John Fiske?
— Ne znam. Izgleda da nije rekla.
McKenna uzme kaput. — Hvala na informaciji, sutkinjo
Knight. Mogla bi se pokazati vaţnijom od nekih vaših
sluţbenih mišljenja.
Elizabeth Knight polagano spusti slušalicu, pa je ponovno
podigne. Sve ne moţe ostati na ovome. Nazvavši informacije,
dobila je ţeljeni broj. — Molim detektiva Chandlera. Recite
mu da zove Elizabeth Knight i da je hitno.
— Kako vam mogu pomoći, sutkinjo Knight? — upita Chan-
dler, kada su ga pronašli.
— Detektive Chandler, molim vas, ne pitajte kako znam, no
morate hitno otići do Sare Evans. Kod kuće je i čini mi se da
je u velikoj opasnosti. Molim vas, poţurite.
Chandler nije gubio vrijeme na pitanja. Izletio je iz ureda a
da nije ni prekinuo vezu.
Elizabeth Knight polagano spusti slušalicu. Dotada je misli-
la da je rad na Sudu prepun uţurbanosti i pritisaka, no ovo
sada... Znala je da će njezin ţivot, kako god završila cijela
priča, jednostavno biti uništen. Ona jednostavno nema
izlaza. Kako je to samo ironično, pomisli, budući da će na
koncu pravda uništiti nju.

***

Lik je na sebi imao tamnu odjeću i crnu skijašku kapu

navučenu preko lica. Saru je pratio do Richmonda, a zatim
za njom, Fiskeom i agentima FBI-a došao i natrag u

411
 kika☺crostuff.net

Washington. Bio joj je neizmjerno zahvalan što se oslobodila

agenata FBI-a; tako će daleko lakše obaviti posao. Čučnuvši,
prišao je automobilu i otvorio vrata s vozačeve strane.
Pritom se uključilo svjetlo u kabini i on ga brzim pokretom
isključi. Zatim pogleda prozore na kući. Vidio je kako je Sara
jednom prošla pokraj jednog prozora, no nije pogledala van.
Iz dţepa izvukavši malenu baterijsku svjetiljku, snopom je
osvijetlio unutrašnjost automobila. Ugledao je papire na
podu, načas ih pregledao i uočio zaokruţeno ime. Skupivši
dokumente i fascikle, spremio ih je u ruksak prebačen preko
ramena. Zatim je iz futrole izvukao pištolj i stavio
prigušivač. Ponovno je pogledao prema kući, no ovaj put nije
vidio Saru. No svakako je unutra. I to sama. On isključi
svjetiljku i uputi se prema kući.
Sara se nalazila u kuhinji i nervozno hodala amo-tamo,
neprestano pogledavala na ručni sat i grozničavo iščekivala
poziv nekoga iz ureda Jordana Knighta. Izišavši na terasu
iza kuće, gledala je kako mlaţnjak klizi pod mračnim
oblacima. Zatim je pogledala svoju jedrilicu koja se blago
sudarala sa starim gumama učvršćenima uz rubove mola.
Nije uspjela ne nasmiješiti se kada se prisjetila sinoćnjih
događaja. Osmijeh se izgubio čim se sjetila o čemu je s
Fiskeom razgovarala nakon susreta u staračkom domu.
Golim noţnim prstima pri-tiskala je vlaţno drvo i još
nekoliko trenutaka udisala vlaţan nezagađeni zrak koji ju je
smirivao.
Ušla je i uspela se na kat, zastavši na vratima svoje spavaće
sobe i pogledavši unutra. Krevet je i dalje bio nenamješten.
Sjela je na madrac i pridignula jedan kraj plahte,
prisjećajući se njihova ljubavnog čina. Razmišljala je kako je
Fiske spustio majicu. Oţiljak se protezao od pupka do vrata,
ispričao joj je Ed. Kao da bi joj to nekako smetalo. Fiske je
očito bio uvjeren u to.
Osluškivala je kako još jedan zrakoplov prolazi iznad kuće, a
zatim i potpunu tišinu nakon njegova slijetanja, kao da su
svi zvukovi iščeznuli u vakuumu koji su stvorili motori iz

412
 kika☺crostuff.net

tvornice Pratt & Whitney. Tišina je bila toliko duboka i

sveobuhvatna da je jasno čula kako se otvaraju pokrajnja
vrata. Poskočila je i potrčala do stuba. — Johne? — Nije bilo
odgovora, a svjetlo u prizemlju se ugasilo, tako da je
zadrhtala cijelim bićem. Potrčala je u svoju sobu, zatvorila i
zaključala vrata. Ne uspijevajući kontrolirati disanje,
osjećala je kako joj srce zaglušujuće pulsira u ušima.
Pogledom je očajnički traţila kakvo-takvo oruţje, jer nije bilo
mogućnosti da pobjegne. Prozor je bio malen, a čak i kada bi
se nekako provukla, nagib terena bio je takav da se soba
nalazila praktički dvije etaţe iznad tla, dok je ispod prozora
bila betonska staza... Činilo joj se da ne bi bilo najpametnije
slomiti obje noge.
Očaj je prerastao u čistu paniku kada joj se pribliţio zvuk
koraka. Sada je proklinjala samu sebe što u sobi nema
telefon. Sus-pregnuta daha gledala je kako se ručica na
vratima polagano okreće, sve dok je brava nije zaustavila, no
i brava i vrata bili su vrlo stari. Kada je nešto udarilo vrata,
instinktivno je poskočila unatrag, prigušeno kriknuvši. Dok
je pogledom pretraţivala sobu, ugledala je krevet sa četiri
stupa. Prišla mu je i ščepala jedan od ukrasa u obliku
ananasa na jednome od stupova. Hvala bogu što nikada nije
dala da joj postave i svod. Ukras je bio izrađen od punog
drva, teţio je najmanje pola kilograma.
Drţeći ga u podignutoj ruci, brzo je prišla vratima. Ona su se
zatresla od novog udarca, a brava je već počela popuštati,
polagano se savijati, dok se dio okvira vrata već pretvarao u
iverje. Nakon tog udarca ispruţila je ruku, bešumno
otključala vrata i uzmaknula za korak. Napadač je tako
nakon sljedećeg udarca neplanirano uletio u sobu, naglo
rastvorivši vrata. Sara svom snagom spusti ruku i drveni
ananas zahvati tijelo. Projurivši kroz vrata, potrčala je
hodnikom. Muškarac kojeg je udarila leţao je na podu, drţao
se za rame i stenjao.
Sara je znala da su Rayfield i Tremaine mrtvi. Čovjek kojeg
je oborila stoga mora biti ili Dellasandro ili — zadrhtala je

413
 kika☺crostuff.net

pri pomisli da bi taj čovjek mogao biti u njezinoj kući —

Warren McKenna. Preskačući stube, našla se u prizemlju, sa
stola uzela ključeve automobila i otvorila vrata
namjeravajući otrčati do auta. U tom trenutku uţasnuto je
kriknula.
Drugi ju je muškarac smireno promatrao. Kada je zakoračila
naprijed, Leo Dellasandro usmjerio je pištolj točno prema
njoj. Onaj muškarac u crnome dotrčao je s kata i dalje se
drţeći za rame. I on ju je imao na nišanu. Dellasandro
zatvori vrata. Sara pogleda muškarca iza sebe. Mora biti
McKenna. Ali izraz njezina lica u tom se trenutku
promijenio. Taj je muškarac daleko niţi.
Kada je skinuo masku, ugledala je Ijutito lice Richarda
Perkinsa. On se zatim nasmiješi zbog njezine očite
preneraţenosti i iz ruksaka izvadi papire. — Izgleda da ti je
moje ime na popisu iz Fort Plessyja promaknulo, Sara. Kako
si samo nemarna.
Ona ga bijesno pogleda. — Pristav Vrhovnog suda i
zapovjednik Sudske policije sudionici gnusnog zločina!
— Malu je ubio Harms, a ne ja — reče Dellasandro.
— U to si se, znači, uvjerio, Leo, ha? Ti si je ubio, a ne Rufus,
baš kao da si joj ti drţao ruke oko vrata.
Dellasandrovo se lice sada pretvori u uţasnu grimasu. — Taj
gad! Da je bilo po mojem, napunio bih ga olovom, a ne
nekakvom prokletom drogom. Sramotio je uniformu i
domovinu.
— Imao je disleksiju — poviče Sara. — Nije slušao zapovijedi
jer ih nije razumio, idiote jedan. Zbog gluposti ste uništili
njegov ţivot, a onu djevojčicu poslali na drugi svijet.
Na Dellasandrovu licu pojavi se prijeziran osmijeh. — Ja
drukčije gledam na stvar. Potpuno drukčije. Dobio je što je
zasluţio.
— Kako ti je lice, Leo? John te fino sredio, ha? On, dakako,
zna sve.
— Pa ćemo lijepo morati posjetiti i njega.
— Ti, Vic Tremaine i Frank Rayfield?

414
 kika☺crostuff.net

— Baš tako — reče Dellasandro prijezirnim tonom.

— Kompići su ti mrtvi. — Na Sarinu se licu pojavio osmijeh,
budući da ju je Dellasandro pogledao razrogačenih očiju. —
Dočekali su Rufusa i njegova brata u zasjedi, ali, kao i prošli
put, nisu uspjeli dovršiti posao — doda još, izazivajući ga.
— Nadam se da ću imati priliku stvar obaviti umjesto njih.
Sara ga odmjeri od glave do pete, a zatim s gađenjem
odmahne glavom. — Reci mi jedno, Leo. Kako je takav gad
uspio postati nekakvim zapovjednikom i još se naći na čelu
policijskih snaga?
On je snaţno pljusne i bio bi je još udario, da ga u tome nije
spriječio Perkins. — Nemamo vremena za takva sranja, Leo.
— Zatim ščepa Saru za rame. U tom trenutku zazvonio je
telefon.
Perkins pogleda Dellasandra. — Fiske? — Potom pogleda
Saru. — Fiske je s Harmsom, zar ne? Zato ste se morali
odvojiti, je li tako? — Sara odvrati pogled u trenutku kada se
ponovno oglasio telefon. Perkins joj gurne pištolj pod bradu, i
stavi prst na otponac. — Pitam još samo jednom: je li Fiske s
Rufusom Harmsom? — Zatim joj pištoljem još snaţnije
pritisne vrat. — Kunem ti se da za dvije sekunde više nećeš
imati glavu! Odgovori!
— Da! Da, s njim je — jedva protisne ona, budući da joj je
metal pritiskao dušnik.
On je gurne prema telefonu. — Javi se. Ako je Fiske,
dogovori mjesto na kojem ćete se naći. Negdje ovdje, u
blizini, ali na osami. Reci mu da si još nešto otkrila. Ako ga
na neki način upozoriš, mrtva si. — Oklijevala je. —
Poslušaj me! Inače si mrtva! — Sari je sada postalo jasno da
je naoko blagi Perkins zapravo opasniji od njih dvojice. Stoga
polagano podigne slušalicu. Perkins je stajao uz nju i slušao,
naslonivši joj cijev na sljepoočicu. Ona kratko udahne kako
bi se smirila.
— Molim?
— Sara? — Zvao je Fiske.
— Posvuda sam te traţila.

415
 kika☺crostuff.net

— S Rufusom sam.
Perkins joj još jače pritisne glavu pištoljem. — Gdje si? —
upita ona.
— Na pola puta do Washingtona. Na jednoj benzinskoj.
— Što namjeravaš?
— Čini mi se da je vrijeme da se javimo Chandleru. Rufus i
ja sve smo pretresli i razmotrili sve mogućnosti.
Perkins odmahne glavom i prstom pokaţe prema telefonu.
— Čini mi se da to baš i nije najpametnije, Johne.
— Zašto?
— Jer sam... otkrila sam nešto što ti prvo moram ispričati.
Prije nego što se obratiš Chandleru.
— Kao na primjer...?
— Ne mogu preko telefona. Moţda ga prisluškuju.
— No, hajde, to mi je malo nevjerojatno, Sara.
— Čuj, evo kako ćemo, daj mi neki broj na toj benzinskoj, pa
ću te nazvati iz auta. — Ona sada pogleda Perkinsa. —
Moţemo se negdje naći. A nakon toga moţemo otići do
Chandlera. FBI ima broj auta kojim dolaziš, pa ga se ionako
moraš riješiti.
On joj je dao broj, a ona ga zapiše u blok koji se nalazio
pokraj telefona, te istrgne listić.
— Sigurna si da mi ne moţeš reći preko telefona?
— Razgovarala sam s tvojim prijateljem koji radi u vojsci —
reče, već se nijemo moleći u vezi s riječima koje se spremala
izgovoriti. Fiskeova pogrešna reakcija značit će njezinu smrt.
Mora mu nekako vjerovati. — Darnell Jackson ispričao mi je
sve o ispitivanju PCP-a.
Fiske se ukoči i pogleda Rufusa, koji je sjedio u autu na
mračnome odmorištu uz benzinsku postaju. Darnell
Jackson. Odgovorio je bez oklijevanja. — Darnell me nikada
nije iznevjerio.
Sara nečujno odahne. — Nazvat ću te za pet minuta. —
Prekinula je vezu i pogledala onu dvojicu.
Perkins se zlobno nasmiješi. — Bravo, Sara. A sada se idemo
lijepo vidjeti s tvojim prijateljima.

416
 kika☺crostuff.net

59
Nakon što mu je Sara javila gdje će se naći, Fiske je obavio
još jedan razgovor. Novosti nikako nisu bile dobre. Naprotiv.
Ušavši u auto, pogleda Harmsa. — Uhvatio je Saru.
— Tko? — upita Harms.
— Tvoj stari kompić. Dellasandro. Još je ostao samo on.
— Kako to misliš: samo on?
— Rayfield i Tremaine su mrtvi. Znači da ostaje samo Della-
sandro. Sara mi je to dala do znanja tako da on nije
shvatio... — Fiske zašuti i pogleda Rufusa, koji je na licu
imao upitan izraz. Fiske sada polagano upita: — Rufuse,
koliko ih je one noći bilo kod tebe?
— Petorica.
Fiske se beţivotno nasloni. — Ja znam samo za trojicu koju
sam upravo spomenuo. Tko su druga dvojica?
— Perkins. Dick Perkins.
Fiskeu se učinilo da bi već mogao povraćati. — Richard Per-
kins glavni je pristav Vrhovnog suda.
— Nisam ga vidio još od one noći i ne nedostaje mi. Ako
izuzmemo Tremainea, on je bio najgori. Dolazio je i mlatio
me prokletim pendrekom. On mi je dao PCP
— A peti?
— Njega nisam znao. Dotada ga nisam vidio.
— Nema problema. Mislim da znam tko je. — Sara mu nije
rekla da je njegovo ime pronašla na popisu osoblja Fort
Plessyja, no Fiske je na koncu i sam došao do odgovora. U
mislima mu se jasno ukazivao Warren McKenna. I to je
razlog zbog kojeg mu je agent FBI-a nastojao namjestiti
ubojstvo. Sve je posve logično. Fiske pokrene auto.
— Kamo idemo?
— Upravo se javila Sara. Traţi... zapravo, oni traţe da se
nađemo na jednome mjestu u blizini George Washington
Parkwayja U

417
 kika☺crostuff.net

Virginiji. Pokušao sam dobiti Chandlera, ali ga nije bilo.

Ostavio sam poruku, da zna gdje ćemo biti. Nadam se samo
da će doći na vrijeme.
— A mi ćemo doći?
— Ako ne dođemo, ubit će Saru. Ako ţeliš ostati, ne moraš
ići sa mnom.
Umjesto odgovora, Rufus iz dţepa izvadi pištolj i preda ga
Fiskeu. — Znaš se time sluţiti?
Fiske uzme pištolj, povuče zatvarač i stavi metak u cijev. —
Mislim da ću se snaći — reče.
Bila je već prošla ponoć i autocesta je bila prazna. Na raznim
mjestima nalazila su se odmorišta s klupama i stolovima, te
maleni parkovi u kojima su se tijekom dana obitelji
okupljale uz roštilj i zabavu. No sada, dok je Fiske vozio
autocestom, sve je bilo mračno, pusto i, znao je dobro,
smrtonosno. Pomno je čitao znakove za izlaze sve dok nije
naišao na traţenu oznaku. Čim je ugledao taj znak, vidio je i
Sarin auto na praznome parkiralištu. Visoko drveće sluţilo
je kao kulisa travnatome prostoru za piknik. Iza njih se
naziralo još mračnije područje: rijeka Potomac.
Rufus je čučao ispred straţnjeg sjedala, očiju u razini donjeg
ruba prozora. Pogledom je prelazio po mračnome prizoru. —
Netko je u autu. Ali ne mogu odrediti je li muškarac ili ţena
— reče.
Fiske ţmirkajući pogleda auto i kimne. Putem su osmislili
svojevrstan plan. Sada kada su utvrdili osnovne podatke o
terenu i rasporedu, mogu ga provesti. On autom pođe još
malo dalje, sve dok nisu prošli zavoj, tako da se više nisu
vidjeli iz Sarina auta. Fiske se tada zaustavi. Straţnja vrata
su se otvorila i Rufus hitro nestane u okolnoj šumi, te se
između drveća uputi prema parkiralištu.
Fiske se odveze na parkiralište i parkira se na dva mjesta od
Sarina auta. Pogledavši onamo, s olakšanjem je uvidio da
ona sjedi za upravljačem. Izvukavši pištolj, polagano je
izišao. Zatim pogleda preko krova svoga auta. — Sara?

418
 kika☺crostuff.net

Ona ga pogleda, kimne i usiljeno se nasmiješi. Osmijeha je

nestalo čim je muškarac koji se sjedio uz nju pridignuo i
prislonio joj pištolj uz glavu. Oboje su izišli s lijeve strane.
Dellasandro joj jednom rukom obavije vrat, dok je drugom
rukom drţao pištolj čvrsto naslonjen na njezinu sljepoočicu.
— Ovamo, Fiske — reče Dellasandro. Fiske je davao sve od
sebe kako bi što bolje odglumio šokiranost. — Gdje je
Harms? — upita Dellasandro.
Fiske teatralno protrlja obraz. — Malo se predomislio. Nije
se ţelio pojaviti pred policijom. Udario me i pobjegao.
— I ostavio ti auto? Ne bih rekao. Da čujem pravi odgovor
inače će tvoja mala u mozgu imati poveći komad olova.
— Govorim istinu. Znaš da je sve ove godine proveo u
zatvoru. Nije uzeo auto jer uopće ne zna voziti.
Dellasandro na trenutak razmisli o tome. — Dođi ovamo.
Ruke podigni visoko, visoko. On polagano zaobiđe automobil
i krene prema njima. Kada se dovoljno pribliţio, ugledao je
gadnu modricu na Sarinu obrazu. — Sve u redu, Sara?
Ona kimne. — Ţao mi je, Johne.
— Da, da... samo već jednom zaveţi — reče Dellasandro. —
Kada je Harms točno pobjegao?
— Kada smo skrenuli s međudrţavne... Došli smo brojem
jedan...
— To mu je poprilično glup potez. Neće daleko dospjeti.
— Kao što se kaţe, konja moţeš voditi do vode...
— Zašto ti uopće ne vjerujem?
— Moţda zato što cijeli ţivot samo laţeš, pa misliš da je tako
i kod drugih?
Dellasandro usmjeri pištolj prema Fiskeovoj glavi. — Bit će
beskrajno zabavno ukokati te.
— Ali baš neće biti lako riješiti se dva tijela. Dellasandro
pogleda prema rijeci. — Na našoj je strani
Majka Priroda u najboljem izdanju.
— I misliš da Chandler neće nimalo posumnjati?
— A u što? Murjaci misle da si ubio brata radi love od
osiguranja. Ţenska je danas dobila otkaz zbog tebe i tvog

419
 kika☺crostuff.net

glupog brata. Uništena joj je karijera. Vas dvoje ste se našli,

počeli se svađati, stvari su se otele nadzoru... Moţda si ubio
nju, pa još ukokao sebe. Moţda je bilo obrnuto. Koga to još
uopće zanima? Pronaći će auto, a za nekoliko dana ili
tjedana i vaša tijela koja će nekamo doplutati... odnosno ono
što će od njih preostati. Slučaj zaključen.
— Plan ti zapravo i nije loš. A budući da znam da ga nisi
mogao smisliti: gdje su ti partneri?
— 0 čemu trabunjaš?
— 0 drugoj dvojici koji su one noći posjetili Harmsa u
pritvoru.
— Jedan je Perkins — izlane Sara. — I on je ovdje.
— Začepi! — poviče Dellasandro.
— To sam zapravo znao. I čini mi se da mogu pretpostaviti
tko je treći.
— Teorije moţeš prodavati ribama... Idemo.
Svi su krenuli prema riječnoj obali. Fiske se načas osvrne
prema Dellasandru. — Nemoj ni pomišljati, Fiske. Mogao
bih te raznijeti i s pedeset metara, a kamoli s dva koraka. A
ako si zamislio da bi me iz šume mogao zaskočiti onaj veliki i
glupi nespretnjaković, samo neka navali.
Budući da je upravo to bilo u planu, Fiske osjeti kako ga
obuzima malodušnost. U tom trenutku metak je pogodio
zemlju u blizini Dellasandrovih nogu. On nešto vikne i odvoji
pištolj od Sari-ne glave.
Fiske ga svom snagom raspali po trbuhu, tako da se
presa-vio od boli, a zatim ga još šakom pogodi u glavu. Prije
nego što se Dellasandro uspio pribrati, Rufus navali iskočivši
iza jednog stabla i navali poput poludjelog tenka. Od siline
udarca Dellasandro se otklizao niz obalu i završio u rijeci.
Fiske izvuče pištolj. Rufus se već spremao krenuti za
Dellasandrom, kada su se začuli novi hici, tako da su se svi
bacili na zemlju.
Fiske zaštitnički zagrli Saru. — Nešto si vidio, Rufuse?
— Da, ali neće ti se dopasti. Čini mi se da vatra dolazi s dva
različita mjesta.

420
 kika☺crostuff.net

— Super, ima obojicu pomagača! Sranje! — On čvršće stisne

drţak pištolja. — Čuj, Rufuse, dalje ćemo ovako... Svatko od
nas ispalit će po dva metka i privući njihovu vatru, kako
bismo vidjeli bljeskove i točno utvrdili gdje su. Nakon toga ja
ću te pokrivati, a ti ćeš povesti Saru i pobjeći ćete glavom bez
obzira. Dođite do auta i bjeţite. — Prije nego što je Sara
stigla nešto reći, još doda: — Netko mora doći do Chandlera.
Rufus reče: — Ja mogu ostati. Ovim gadovima dugujem više
nego ti.
— Čini mi se da si već učinio dovoljno. — Fiske stane ciljati.
— Ti pucaj ulijevo i prati tu stranu, jedan-dva-tri, sad! —
Sara pokrije uši. Nekoliko trenutaka nakon prasaka, vatra
je uzvraćena.
Fiske i Rufus uţurbano su analizirali bljeskove. Fiske reče:
— Jedan od njih ne nišani. Moţda smo ga pogodili. U redu,
ja ću pucati na obje strane. Budi spreman, ali nemoj pucati.
Premjestit ću se desetak metara udesno. Privući ću vatru na
sebe. Pričekaj me, broji do dvadeset, a kada čuješ prvi
metak, kreni.
Fiske se već počne udaljavati, no Sara ga uhvati za ruku, ne
ţeleći ga pustiti.
Fiske je htio reći nešto puno samopouzdanja, čak i drsko,
pokazati joj da se ne boji. Ali bojao se. — Znam što radim,
Sara. A čini mi se da je i pedeset godina ţivota bolje nego
ništa.
Gledala je kako puzi, uvjerena da ga više neće vidjeti ţivog.
Već nakon nekoliko trenutaka počela je pucnjava. Dok su
jurili prema autu, Rufus je napola nosio Saru. Kada su došli
do vozila, Rufus je rastvorio vrata, ugurao Saru i zatim ušao.
Fiske se polagano probijao kroz nisko raslinje, obavijen mi-
risom vrućeg metala i baruta. U međuvremenu ga je obuzelo
krajnje malodušje. Pomno je brojao ispaljene metke, no nije
znao da na početku nije imao pun okvir; nije imao rezervno
strjeljivo. Kada je čuo zvuk automobilskog motora, sumorno
se nasmiješio. Budući da su mu misli na trenutak tako
odlutale, te da su mu u ušima još odzvanjali hici, nije čuo

421
 kika☺crostuff.net

zvuk iza sebe. Kada je postao svjestan nečega, već je bilo

prekasno.
Dellasandro, s kojeg je kapala prljava riječna voda, drţao ga
je na nišanu. Fiske nije uspio izustiti ni riječ, koliko su mu
se usta u međuvremenu osušila. Usto nije uspijevao ni
valjano disati, kao da su i njegova pluća procijenila situaciju
i odlučila prekinuti rad nekoliko trenutaka prije nego što će
ih na to prisiliti zrno. Nakon dva metka koja je zaradio
davno, treći će ga napokon dokrajčiti. Darnell Jackson bio je
na nišanu Fiskeova pištolja, pomalo izgubljen nakon što je
ubio Fiskeova partnera; Dellasandra neće mučiti takvi
problemi. Fiske pogleda prema rijeci. Nakon tjedan dana u
vodi neće ga prepoznati ni vlastiti otac. Zatim pogleda Lea
Dellasandra: posljednja slika koju će vidjeti prije smrti.
Nakon što je začuo hitac, Fiske je zaprepašteno gledao kako
Leo Dellasandro u tišini pada naprijed i ostaje nepomično
leţati.
Fiske zatim podigne pogled. Zbog toga što je ugledao, poţalio
je što ga Dellasandro ipak nije uspio ubiti. Iz tame ga je
gledao McKenna. Fiske je uspio samo odmahnuti glavom.
Zašto se umjesto njega nije pojavio Chandler? Zašto se i
njemu ne bi barem jednom posrećilo? A onda je uočio da mu
je Dellasandrov pištolj vrlo blizu.
— Nemoj ni pokušati, Fiske — reče McKenna oštrim tonom.
— Pokvareni kučkin sine!
— A ja sam mislio da ćeš mi zahvaliti.
— Zašto? Jer si ubio suučesnika prije nego što ćeš ubiti
mene? McKenna umjesto odgovora iz dţepa izvadi drugi
pištolj. —
Ovo je tvoj pištolj. Slučajno sam ga pronašao.
— A-ha. Jednog dana nekako će te sustići zasluţena kazna.
McKenna pogleda Dellasandra. — Na određeni način, to se
upravo dogodilo.
Njegov sljedeći potez Fiskea je doslovce zaprepastio.
McKenna okrene pištolj i doda mu ga tako da je Fiske mogao
uhvatiti drţak. — Nemoj me ustrijeliti. — Zatim ispruţi

422
 kika☺crostuff.net

ruku i pomogne Fiskeu da ustane. — Chandler je na putu.

Uspio sam ga uhvatiti kod Evansice u kući. Onamo sam
došao u trenutku kada su Perkins i Dellasandro odlazili sa
Sarom. Pretpostavio sam da će je iskoristiti kao mamac da
dođu do tebe. Krenuo sam za njima kao tvoja nesluţbena
zaštita. Malo bolja od one prošle. Ja se nikada ne opuštam.
Fiske je samo piljio u njega, omamljen toliko da nije uspio
ništa reći.
— Perkins je otišao. On je bio onaj drugi izvor vatre. Po-
kušao sam ga pogoditi, no bio je predaleko. Pucao sam i kako
bih skrenuo Leovu pozornost. Računao sam da je Rufus
negdje u blizini.
— Mislio sam da si i ti one noći bio kod njega u ćeliji — reče
Fiske.
— I bio sam.
— Što onda radiš? Ţeliš olakšati savjest? Ako je stvar u to-
me, jedini si od vas petorice...
— Nisam bio jedan od petorice.
— Ali upravo si rekao da si one noći bio u ćeliji.
— Osim Rufusa, unutra smo bili nas šestorica. Fiske ga
zbunjeno pogleda. — Ne razumijem...
— Ja sam te noći bio deţurni straţar, Johne. Trebalo mi je
dvadeset pet godina da shvatim što se točno dogodilo, ali ni
sada ne bih uspio bez tebe i Sare. Čini mi se da mi je to o
PCP-u sinulo odmah nakon što si ti prokuţio stvar, još u
svojem uredu. Nisam imao pojma o ispitivanju PCP-a u Fort
Plessyju, iako pretpostavljam da to baš i nisu reklamirali...
— Bez obzira na to je li još netko znao, čini mi se da u ono
vrijeme nikome nije bilo stalo do toga što će biti s Rufusom
Harmsom.
— Meni je zapravo bilo stalo — reče McKenna i obori pogled.
— Samo nisam imao muda da nešto poduzmem. Sve dok nije
postalo prekasno... Mogao sam sve spriječiti. — Po drţanju
tijela stjecao se dojam da ga je načas, dok se prisjećao davne
prošlosti, napustila snaga. — Ali nisam.

423
 kika☺crostuff.net

Fiske ga na trenutak pomnije promotri, i dalje se oporavlja-

jući od šokantnog obrata. — Ali sada si nešto poduzeo.
— Kasnim samo dvadeset pet godina.
— Rufus će biti slobodan, zar ne? Njemu je to jedino vaţno.
McKenna podigne pogled. — Rufus je slobodan, Johne. Nitko
ga više nikada neće moći vratiti u zatvor. Tko god ţeli
pokušati, morat će prvo ukloniti mene. Vjeruj mi da u tome
neće uspjeti.
Fiske pogleda prema cesti. — Što ćemo s Perkinsom?
McKenna se nasmiješi. — Točno znam kamo ide. Moţemo
nazvati Saru u auto i obavijestiti je. Čim Chandler dođe
ovamo, krećemo.
— Krećemo? A kamo idemo?
— Perkins ide do pete osobe koja je one noći bila u ćeliji.
— Do koga? Tko je to bio?
— Doznat ćeš. Uskoro će ti sve biti jasno.

60
Kada je ţena otvorila vrata, Richard Perkins samo je
projurio uz nju. — Gdje je?
— U radnoj sobi.
Perkins potrči hodnikom i širom rastvori vrata. Visoki ga
muškarac smireno pogleda.
Perkins zatvori vrata. — Sve je otišlo k vragu i ja bjeţim
odavde.
Jordan Knight sjedne i odmahne glavom. — Ako pobjegneš,
znat će da si kriv.
— Ionako znaju. Oteo sam Saru Evans. Leo je sada već
vjerojatno mrtav.
— Slijedio si je sve otkako je danas otišla sa Suda. Kada sam
te nazvao, nadao sam se da ćeš sve nekako srediti. No i dalje
protiv sebe imaš samo njezinu riječ.
— Zašto bi tako nešto izmislila?
Jordan protrlja bradu. — Promisli malo. Danas je dobila
otkaz. Ti si je otpratio. Napada te bez temelja; moţda ti
moţeš izmisliti još neke optuţbe koje će ojačati tvoj poloţaj.

424
 kika☺crostuff.net

— Rufus Harms i dalje je na slobodi. Vidio sam ga.

Jordanovo se lice smrkne. — Ah, taj glasoviti gospodin
Harms.
— Ubio je Franka i Vica.
— Znači da na brizi imamo dvojicu manje.
— Ne bi se reklo da si pretjerano osjećajan. Ti si im rekao da
ubiju Michaela Fiskea. Ti si sve ovo pokrenuo.
Jordan se doimao zamišljenim. — I dalje mi nije jasno kako
me Rufus Harms uspio imenovati u onom podnesku. Znao je
vas. Ja čak i nisam bio u vojsci.
— Nije te imenovao.
Knight ga u prvi mah pogleda sa šokom u očima; a zatim se
na njegovu licu pojavi i tračak nade.
Perkins objasni: — Razgovarao sam s Tremaineom. Rayfield
ti je lagao. Nema te u ţalbi. Poimence navodi samo nas
četvoricu.
— Ja sam, znači, jedini nepoznat. — Jordan ustane i pogleda
Perkinsa. — Boţe, to znači da se još moţe izvući. Još samo
jedna stvar, još samo jedna osoba kojom se treba pozabaviti,
i noćna mora će završiti. Od pomisli na to zamalo je
zadrhtao.
— Tko zna koliko dugo... Boţe moj, sve to... a za što? Tipu
ubrizgamo PCP i na kraju završavamo ovako...
— Ti si mu ubrizgao PCP, Richarde.
— Nemoj mi se sada obraćati s visine. PCP je bio tvoja ideja,
gospodine CIA.
— Pa, svakako... ja sam provodio istraţivanje. I slušao kako
se svi vi u beskraj ţalite na Harmsa. Samo sam vam htio
učiniti uslugu. — Perkinsa je promatrao mirnoćom koja je u
ovome izazivala strah. — Sada sam, dakako, veliki protivnik
droge.
— Do kraja ćeš drţati političke govore? A jeste li protivnik
ubojstava? Što kaţete na to, senatore?
— Nikada nisam nikoga ubio.
— A ona djevojčica, Jordane? Sto je bilo s njom?

425
 kika☺crostuff.net

— Rufus Harms priznao je zločin. Što se mene tiče, ništa se

nije promijenilo.
— Ali će se ubrzo promijeniti ako nešto ne poduzmemo.
— Siguran si da ţeliš pobjeći?
— Neću čekati da se giljotina spusti.
— Vjerojatno trebaš novac...?
Perkins kimne. — Nemam zgodan mirovinski fond kakav
smo osigurali Vicu i Franku. A imam i lošu naviku: bez
prestanka ţivim iznad svojih mogućnosti.
Jordan iz dţepa izvadi ključ i otključa ladicu u pisaćem
stolu. — Ovdje imam nešto gotovine. Ostatak ćeš dobiti u
obliku čeka. Za početak ti mogu dati pedeset tisuća.
— Zvuči dobro. Za početak.
Jordan u tom trenutku prema Perkinsu usmjeri pištolj.
— Dovraga, što radiš, Jordane?
— Upao si ovamo, očito izvan sebe, počeo pričati o uţasnim
zločinima koje si počinio, među ostalim i oteo Saru Evans,
nemam pojma zašto... Prijetio si mi. Ja sam nekako uspio
izvući pištolj i ubiti te.
— Poludio si! Nitko ti neće vjerovati.
— Oh, vjerovat će, Richarde. — Jordan povuče otponac i
Perkins se stropošta na pod. U tom trenutku s hodnika se
začuo krik. Jordan priđe tijelu, brzo pretraţi Perkinsove
dţepove, pronađe pištolj, stavi ga u njegovu nepomičnu ruku
i ispali hitac u zid. — Sve je u redu — dovikne, diţući se i
odlaţući pištolj. — Sve je u redu. — Tada otvori vrata i stane
kao ukopan, našavši se oči u oči s Rufusom Harmsom. Iza
Rufusa stajali su Chandler, McKenna, Fiske i Sara.
Jordan na koncu odvoji pogled od Rufusa i pogleda
Chandlera. — Richard Perkins upao je ovamo i počeo me bez
razloga psovati i optuţivati. Imao je pištolj. Na sreću, ja sam
bolje ciljao.
Prema njemu uto istupi McKenna. — Senatore, mene se ne
sjećate, zar ne? Mislim izvan moje pripadnosti FBI-u... —
Jordan ga je promatrao, očito ga ne prepoznajući. McKenna
mu priđe još za ko-rak-dva. — Nisu me se sjećali ni Perkins i

426
 kika☺crostuff.net

Dellasandro. Bilo je to davno i svi smo se izmijenili. Osim

toga, one su noći svi bili poprilično pijani. Svi osim vas.
— Nemam pojma o čemu pričate.
— Ja sam straţario one noći kada ste s frendovima posjetili
Rufusa u Fort Plessyju. Tada sam prvi i posljednji put
straţario u pritvoru. Vjerojatno me zato nitko nije zapamtio.
Jordan Knight se lecne. — Ja bih trebao znati o čemu
govorite?
— Pustio sam vas do Rufusa jer sam bio neiskusni i pres-
trašeni gušter, a preda mnom je bio kapetan. Rufus je malo
poslije onako izletio iz ćelije, oborio me i svima trajno
promijenio ţivot. Prokletih dvadeset pet godina pitao sam se
što se doista odigralo unutra. 0 svima vama sam šutio jer
sam se bojao. Rayfield je imao najviši poloţaj. On bi me se
vjerojatno sjetio. Pretpostavljam da mu nitko nije spomenuo
moje ime. A to je sretna okolnost. Rayfield je sve sredio tako
da ne upadnem u nevolje, ali mi je jasno dao do znanja da će
biti najbolje da šutim u vezi s time da ste došli u Rufusovu
ćeliju. Meni ionako nikada nije bilo jasno što se dogodilo.
Kada sam smogao hrabrosti da nešto kaţem, sve je već bilo
završilo, a Rufus je bio u zatvoru. Sve ove godine to mi je na
savjesti. Ali izvukao sam se s preblagom kaznom. —
McKenna pogleda Rufusa. — Ţao mi je, Rufuse. Bio sam
slabić i kukavica. Tebi to vjerojatno ništa ne znači, ali nije
bilo dana da se zbog toga nisam mrzio i izjedao.
Jordan se nakašlje. — Vrlo dirljivo, agente McKenna.
Međutim, ako smatrate da ste one noći u zatvoru vidjeli
mene, varate se.
— U CIA-inoj dokumentaciji vidjet će se da ste bili u Fort
Plessyju i ispitivali PCP na tamošnjim vojnicima — naglasi
McKenna.
— Ako moţete doći do tih dokumenata, samo izvolite. Pa i
ako sam bio ondje, što onda? U ono vrijeme radio sam u
obavještajnoj sluţbi. To nije nikakva tajna. Javnost to zna.
— Pitam se bi li vašim biračima smetala činjenica da ste
vojnicima davali PCP... — reče Chandler gorljivim tonom.

427
 kika☺crostuff.net

— Čak i da jesam, što ne znači da nešto priznajem... prog-

ram je bio poznat svima i legitiman, što vam moţe potvrditi i
moja supruga.
— SAD protiv Stanleyja? — reče Sara s gorčinom u glasu.
Jordan nije odvajao pogled od McKenna. — Kakva je to samo
podudarnost: tvrdite da ste bili u onom zatvoru, a sada
sudjelujete u ovoj istrazi... — reče.
— Nije podudarnost. Do toga nije došlo slučajno, nego pro-
mišljeno — glasio je McKennin neočekivani odgovor. —
Nakon izlaska iz vojske, završio sam fakultet i upisao se na
FBI-evu akademiju. Ali pratio sam i vas i ostale. Osjećaj
krivnje čudesan je motiv. Rayfield i Tremaine selili su se
zajedno s Rufusom. To mi je bilo sumnjivo, ali nije bilo
dovoljno da na temelju toga nešto pouzdano zaključim ili
dokaţem. Perkins i Dellasandro selili su se za vama. Uvijek
su imali funkcije u raznim vašim tvrtkama i poslovima. Ja
sam za sebe ishodio premještaj u richmondsku podruţnicu
kako bih bio uz vas. Kada ste prešli u politiku, ponovno su
krenuli za vama. Kada ste došli u Washington, Dellasandra i
Perkinsa zaposlili ste u Senatu. Tako sam i ja prešao u
Washington. Kada ste prije nekoliko godina postali članom
senatskog Odbora za pravosuđe, namjestili ste im zaposlenje
na Sudu. Baš ljubazno od vas. Bit će da je to dio naknade,
vašeg sporazuma. Rayfield i Tremaine čuvali su Rufusa. Vi
ste se brinuli za Perkinsa i Lea. Uvjeren sam da bismo
provjerom njihovih računa utvrdili da negdje imaju zgodne
male mirovinske fondove.
— Kada sam doznao za ubojstvo Michaela Fiskea, toga sam
se uhvatio samo zato što se dogodilo na Sudu. Kada sam
otkrio da je s time nekako povezan i Rufus, ponadao sam se
da bi se sve te godine
tijekom kojih sam vas pratio na koncu mogle nekako
isplatiti. I sada je istina napokon isplivala na vidjelo.
— Mislite na ta besmislena nagađanja — uzvrati Jordan
Knight. — Na temelju vaših riječi očito je da ste mi se zbog
neke svoje poremećenosti odlučili osvetiti. Upravo je

428
 kika☺crostuff.net

nečuveno što ste mi tako upali u stan i počeli me optuţivati,

osobito s obzirom na to da me čovjek upravo pokušao ubiti i
da sam ga tako morao ubiti. A sada svi, osim detektiva
Chandlera, koji mora istraţiti ovaj očiti slučaj ubojstva u
samoobrani, molim lijepo, nosite se iz mojeg stana.
McKenna iz dţepa izvadi mobitel, nekoga nazove, još
nekoliko trenutaka slušajući sugovornikov odgovor. — Od
ovog ste trenutka uhićeni, senatore Jordan. Uvjeren sam da
će detektiv Chandler postupiti na jednak način.
— Nosite se odavde. Odmah!
— Sada ću vam pročitati prava.
— Prije svitanja ćete biti u FBI-evskom Sibiru. Ne moţete
ništa dokazati.
— Zapravo vas privodim na temelju vaših vlastitih riječi. —
I dok su svi gledali, McKenna klekne, uvuče ruku ispod stola
i nakon nekoliko trenutaka traţenja izvadi prislušni uređaj.
— Vaše izjave izvrsno su se čule u kombiju parkiranom na
ulici. — Tada pogleda Fiskea. — Knight je naloţio Rayfieldu
da ubije tvog brata.
Jordan više nije uspijevao kontrolirati bijes. — To je krajnje
protuzakonito. U ovome gradu nema tog suca koji bi vam
izdao takav nalog. Ne idem u zatvor. U zatvoru ćete završiti
vi.
— Nije nam ni trebao sudski nalog. Imali smo pristanak.
— Gluposti! — zagrmi Jordan. Činilo se kao da bi svakog
trena mogao napasti agenta. — Zahtijevam da mi odmah
predate snimke. Obični ste idiot ako mislite da će vam netko
povjerovati da sam dao takav pristanak.
— I nisi, Jordane. Ja sam pristala.
Jordan problijedi u trenutku kada je u sobu ušla njegova
supruga. Nije čak ni pogledala Perkinsovo tijelo. Netremice
je promatrala muţa.
— Ti?
— I ja ţivim u ovome stanu, Jordane. Ja sam dala pristanak.
— Za ime svijeta, zašto?

429
 kika☺crostuff.net

Elizabeth još nekoliko trenutaka zadrţi pogled na njegovim

očima, a zatim dodirne rukav Rufusa Harmsa. — Zbog ovog
čovjeka, Jordane. Bio je to jedini dovoljno uvjerljiv razlog pa
sam se odlučila na taj korak.
— Zbog njega? Pa on je ubio dijete.
— Ne vrijedi ti, Jordane. Znam istinu. I proklet bio zbog toga
što si učinio.
— Što sam učinio? Samo sam sluţio domovini. — On prstom
pokaţe prema Rufusu. — A ovaj tip nikada nije učinio ništa
ni za koga i ni za što. Gad je trebao umrijeti.
Pokrenuvši se brţe nego što se to, s obzirom na njegovu ma-
su, uopće činilo mogućim, Rufus je došao do Jordana,
krupnim ga dlanovima ščepavši za vrat i tako ga zakucavši o
zid.
— Proklet bio! — krikne Rufus. Stiskao je šake, tako da je
Jordan već pocrvenio. McKenna i Chandler prema njemu su
usmjerili pištolje, no nisu se mogli prisiliti na povlačenje
otponca. Izgledali su krajnje bespomoćno. Na koncu su svom
snagom ščepali Rufusa, no to je bilo kao da pokušavaju
povući planinu.
— Jordane — krikne Elizabeth.
— Rufuse, prestani — poviče Sara. Jordan je već bio na rubu
nesvijesti.
Sada im priđe i Fiske. — Rufuse? Rufuse? — Fiske kratko
udahne, a onda jednostavno izlane: — Josh nije preţivio. —
Rufus istog trenutka popusti stisak na Jordanovu vratu i
zagleda se u Fiskea. — Mrtav je, Rufuse. I ti i ja izgubili smo
brata. — Fiske je vidljivo drhtao i Sara mu poloţi ruku na
rame. — Ako ga ubiješ, vraćaš se u zatvor, a to znači da je
Josh uzalud umro. — Rufus još više popusti stisak, dok su
mu se niz lice već slijevale suze. — Ne smiješ ga ubiti,
Rufuse. — Fiske načini još jedan nesiguran korak prema
njemu. — Jednostavno ne smiješ.
Dok su se njih dvojica gledali, Rufus jednostavno pusti vrat,
a Jordan Knight sklizne na pod.

430
 kika☺crostuff.net

Dok ga je McKenna odvodio, prethodno mu stavivši lisice,

Jordan nije ni pogledao suprugu. Sat vremena poslije,
forenzičari su dovršili posao i uklonili Perkinsovo tijelo.
Chandler, Rufus, Sara i Fiske ostali su u stanu. Elizabeth
Knight bila je u svojoj spavaćoj sobi.
— Onda, Buforde, koliko si zapravo znao? — upita Fiske.
— Dio priče. McKenna i ja smo razgovarali. Čini mi se da je
u početku doista bio uvjeren da si umiješan u ubojstvo ili si
mu jednostavno bio istinski antipatičan. — Chandler se
nasmiješi. — No kada je doznao da je priča nekako povezana
i s Rufusom, promijenio je mišljenje. No nikako mi se njje
dopala ta njegova ideja da ti namjesti ubojstvo. I svojim je
utjecajem ishodio Sarin otkaz.
— Zašto? — upita Sara.
— Vas dvoje sve ste se više pribliţavali istini. A to je značilo
da ste oboje u opasnosti. McKenna je znao da su ljudi
umiješani u cijelu priču u stanju učiniti mnogo toga. Ali nije
imao dokaze. Kod njih je morao pobuditi dojam da ste vas
dvoje glavni osumnjičenici. I kad god smo bili u društvu
Perkinsa i Dellasandra, McKenna je jasno naglašavao kako
misli da Rufus uopće nije napisao ţalbu i da je John ubojica.
Uzeo ti je pištolj i potrudio se da Perkins i Dellasandro
svakako doznaju da je nestao. Nadao se da će se oni zbog
toga osjećati sigurnima i da će negdje pogriješiti. Na taj
način htio je zaštititi vas dvoje.
— Čini mi se da u tom posljednjem naumu nije uspio — reče
Sara i zadrhti.
— Nije računao ni na to da ćete se riješiti njegove ekipe koja
vas je pratila. Nakon što je nagovorio sutkinju Knight da
dopusti postavljanje prislušnog uređaja, trebao je još samo
postaviti zamku. McKenna joj je već bio rekao da njezinog
muţa poznaje iz Fort Plessyja, tako da je njoj postalo jasno
da laţe kada je rekao da mora nazvati ured da bi došao do
traţenog podatka.
— Znači da sam ţiva vjerojatno zahvaljujući tome što je
sutkinja Knight bila tako dovitljiva — reče Sara.

431
 kika☺crostuff.net

Chandler kimne. — Kada se sve počelo raspadati, McKenna

je znao da će Perkins pokušati pobjeći i da će mu trebati
Jordanova pomoć. Na koncu je ispalo dobro. Perkinsovo
ubojstvo nije bilo u planu, ali zbog toga me baš i neće peći
savjest. — Chandler pogleda Rufusa Harmsa. — Moram te
privesti, no brzo ćemo te pustiti.
— Ţelim vidjeti brata.
Chandler kimne. — To mogu srediti.
— Idem s tobom, Rufuse — reče Fiske.
Kada su krenuli prema vratima, Elizabeth Knight dočekala
ih je u hodniku.
— Sutkinjo Knight, večeras ste postupili nevjerojatno hrab-
ro. Znam koliko vam je sve to bilo bolno — reče Chandler.
Elizabeth pruţi ruku Rufusu Harmsu. — To vam nikako ne
moţe nešto značiti nakon svega što ste propatili, gospodine
Harms, ali uţasno mi je ţao zbog svega. Neizrecivo ţao.
On obzirno prihvati njezinu ruku. — Vrijedi mi mnogo,
gospođo. I meni i mojem bratu.
Dok su izlazili, Elizabeth Knight sve ih pogleda i tonom koji
je odisao konačnošću reče: — Zbogom.
Skupina se uputila prema dizalu. Kada su trojica muškaraca
ušla, Sara neodlučno zastane. — Vidimo se poslije — reče.
Nakon što su se vrata dizala zatvorila, odjurila je natrag do
stana. Vrata je otvorila Mary.
— Gdje je sutkinja Knight?
— Otišla je u sobu. Zašto...
Sara projuri pokraj nje i uleti u spavaću sobu. Elizabeth Kni-
ght sjedila je na krevetu. Sada pogleda svoju bivšu
pomoćnicu. Imala je stisnutu šaku, a pokraj nje je leţala
prazna bočica nekog lijeka.
Sara joj polagano priđe, sjedne i uhvati je za ruku. Kada je
rastvorila prste, iz dlana su poispadale tablete. — Elizabeth,
to jednostavno nije način. . .
— Način? — ponovi Elizabeth histeričnim tonom. — Moj su
ţivot upravo odveli u lisicama.

432
 kika☺crostuff.net

— Odveli su samo Jordana Knighta. A sutkinja Elizabeth

Knight sjedi uz mene. Ista ona sutkinja Knight koja će
Vrhovni sud uvesti u novo stoljeće.
— Sara... — Niz obraze su joj klizile suze.
— Imenovani ste doţivotno. — I pred vama je još dug i bogat
ţivot. — Sara joj stisne ruku. — Voljela bih vam pomagati u
radu, u iznimno vaţnome poslu. Ako me ţelite ponovno
primiti.
Sara obavije ţenina uzdrhtala ramena.
— Ne znam hoću li moći... hoću li sve ovo nekako preţivjeti...
— Uvjerena sam da hoćete. I nećete biti sami. To vam
obećajem.
Elizabeth stisne rame mlade ţene. — Hoćeš li večeras ostati
sa mnom, Sara?
— Ostat ću koliko god ţelite.

61
Sobzirom na činjenicu da je imao Srebrnu zvijezdu,
Purpurno srce i Priznanje za istaknuto sluţenje, Josh Harms
imao je pravo na pokop s modificiranim počastima — najviši
oblik dostupan mobiliziranim vojnicima — na vojnome
groblju Arlington. Međutim, predstavnik Vojske koji je
Rufusa posjetio u vezi s pojedinostima, svim ga je silama,
kako se činilo, namjeravao odgovoriti od takvog nauma.
— Ranili su ga, spasio je hrpu ljudi iz svoje jedinice i dobio
hrpu odličja — reče Rufus, zagledan u čovjekovu odoru, na
kojoj se nalazio samo jedan red metalnih pločica u boji. —
Puno više od tebe.
Njegov sugovornik načini prijezirnu grimasu. — Baš i nije
imao najčišći dosje. Teško se nosio s autoritetom. Na temelju
onoga što sam doznao, nije poštivao baš ništa od institucije
koju je predstavljao.
— Pa mislite da ne bi bilo u redu pokopati ga uz sve one
generale?

433
 kika☺crostuff.net

— Groblju nedostaje slobodnih mjesta, pa mislim da bi bilo

zgodno sačuvati ih za one vojnike koji su se ponosili svojom
odorom. Eto, ništa više...
— Iako je zasluţio to mjesto? — upita Rufus.
— To uopće ne osporavam. Ali ne mogu vjerovati ni da bi vaš
brat volio da ga ondje pokopamo.
— Pretpostavljam da bi cijelu vječnost mrtvim časnicima
objašnjavao što točno misli o njima...
— Tako nekako — reče ovaj ironičnim tonom. — Znači da
smo se dogovorili? Sredit ćete mu pogreb negdje drugdje?
Rufus ga pogleda u oči. — Ja sam već odlučio.
I tako je jednog svjeţeg i vedrog listopadskog dana neka-
dašnji narednik Joshua Harms pokopan na nacionalnome
groblju Arlington. Iz pojedinih kuteva vidjeli su se samo
bijeli kriţevi i ništa više, tako da je čovjek stjecao dojam da
je već pao snijeg. Dok je počasni vod ispaljivao plotun, a
trubač svirao posljednji pozdrav, jednostavan lijes spuštao se
u zemlju. Zastavu su primili Rufus i jedan od Joshovih
sinova, uredno presavijenu, od jednog časnika koji se drţao
svečano i pokazivao poštovanje, dok su Fiske, Sara,
McKenna i Chandler gledali iz prikrajka.
Rufus je poslije molio nad bratovim grobom, razmišljajući 0
svima pokopanima na tom groblju, uglavnom u ime rata.
Ovo je posljednje počivalište i muškaraca i ţena, iako,
povijesno gledano, oruţane sukobe ponajviše izazivaju
muškarci. Za one koji svoju povijest povezuju s Knjigom
postanka, poput Rufusa, tijela koja počivaju pod tom
zemljom za postojanje ratova mogu okriviti čovjeka po imenu
Kain, te smrtni udarac koji je zadao bratu Abelu.
Dovršivši molitvu, razgovor s Gospodinom i svojim bratom,
Rufus je ustao, zagrlio nećaka kojeg je prvi put vidio na
pokopu. Srce mu je ispunjavala tuga, no duh je dosezao nove
visine. Znao je da je njegov brat prešao u bolji svijet. Dok
Rufus bude ţivio, Josh Harms neće biti zaboravljen. A kada
se i Rufus pridruţi Gospodinu, ponovno će zagrliti brata.

434
 kika☺crostuff.net

62
Dva dana poslije, Michaela Fiskea pokopali su na malenom
groblju na periferiji Richmonda. U masi nazočnih našli su se
i svi suci Vrhovnog suda SAD-a. Ed Fiske, u starome odijelu,
uredno začešljane kose, s nelagodom je stajao uz ţivućeg
sina i primao izraze sućuti od sudaca, kao i od mnogobrojnih
pripadnika političke i društvene elite savezne drţave
Virginije.
Harold Ramsey još se malo duţe zadrţao uz oţalošćenog oca,
a zatim se obratio njegovu sinu.
— Hvala na svemu što si učinio, Johne. I cijenim ţrtvu
tvojega brata.
— Najveću moguću... — reče Fiske nimalo srdačnim tonom.
Ramsey kimne. — I cijenim tvoje stavove. Nadam se da ćeš
i ti razumjeti moj poloţaj.
Fiske mu stisne ruku. — Bit će da to tako ide na ovome
svijetu.
Dok je gledao Ramseyja, Fiske se sjetio svega što je još pred
Rufusom. Nagovarao ga je da tuţi sve koji su mu pali na
pamet, pa tako i Vojsku i Jordana Knighta. U slučaju
ubojstva zakon ne poznaje zastaru, a pokrivanjem tragova
Jordan i ostali prekršili su nebrojene druge zakone.
Rufus je, međutim, odbijao Fiskeove savjete. — Svi osim
Knighta sada su na mnogo gorem mjestu nego što bi to bili
zahvaljujući nekakvoj sudskoj odluci — rekao je kada su
razgovarali o tome. — To im je prava kazna. A Knight mora
ţivjeti s posljedicama svega što je učinio. Meni je to dovoljno.
Više nemam razloga natezati se sa sudovima i sucima.
Jednostavno ţelim ţivjeti na slobodi, što više biti s Joshovom
djecom. Otići ću na mamin grob. I to je sve.
Fiske ga je pokušavao nagovoriti da se predomisli, sve dok
na koncu nije uvidio da je Rufus u pravu. Osim toga,
razmišljao je Fiske, prema presedanima koje je utvrdio
Vrhovni sud, Rufus ionako ne moţe tuţiti Vojsku. Osim ako
Elizabeth Knight zahvaljujući slučaju Barbare Chase uspije
vojnicima podariti ista temeljna prava koja uţivaju svi ostali

435
 kika☺crostuff.net

građani ove zemlje. A za to bi morala nekako nadmudriti

Ramseyja. Međutim, dok je razmišljao o tome, Fiske je
zaključio da takvo što moţe ostvariti jedino Elizabeth
Knight. U na-rednim godinama volio bi nekako potajno
slušati zatvorene rasprave na Vrhovnome sudu.
Ipak, Fiske će Rufusu, uz pomoć vojnog odvjetnika Phill
Jansena, ishoditi dvije stvari: časni otpust i punu vojnu
mirovinu u sve beneficije. Nakon svega što je proţivio, Rufus
Harms neće morati spajati kraj s krajem.
U tom trenutku prišle su mu Sara i Elizabeth Knight. Sam
se vratila na svoje nekadašnje mjesto na Sudu. Ondje se sve
malo-po malo vraćalo u normalu. Odnosno na razinu
normalnosti koja je uopće moguća dok pod istim krovom
borave Elizabeth Knight i Ramsey.
— Osjećam uţasnu odgovornost za sve ovo — reče sutkinja
Knight.
Ona i senator sada su pred razvodom. Vlada, a osobito
Vojska, ţeli da do javnosti dođe što manje pojedinosti. U
Washingtonu se sada poteţu jake veze. A to znači da Jordan
Knight na koncu i neće završiti u zatvoru za sve što je
učinio. Senatorovi vješti i skupi odvjetnici već su ozbiljno
doveli u pitanje legalnost elektroničkog prisluški-vanja
njihova klijenta, čak i unatoč pristanku Elizabeth Knight.
Tije-kom privatnog susreta, McKenna je Fiskeu rekao da je
to s prisluškivanjem otpočetka bilo riskantno, budući da nisu
imali pristanak jedino od strana, no McKenni se činilo da je
to jedini način da nekako optuţi Jordana Knighta. No bez te
snimke Chandler i McKenna zapravo nisu imali ništa. Zbog
pomisli da bi se Jordan mogao izvući bez kazne Fiskeu se
činilo da bi ga najradije posjetio kasno jedne noći, u društvu
svog devetmilimetarskog pištolja. Ali čovjek je već patio i još
će patiti. Snimka ipak nije posve beznačajna stvar. Jordan je
dao ostav-ku u Senatu i, što ga je još više dotuklo, ostao je
bez voljene ţene. Ipak, ostaje mu ranč u Novom Meksiku.
Neka ti to bude zatvor na se-dam tisuća jutara, pomisli
Fiske.

436
 kika☺crostuff.net

— Ako vam ikako mogu pomoći...— rekla je Elizabeth

Knigh.
— I ja vama mogu ponuditi samo pomoć... — reče Fiske. Pola
sata nakon odlaska okupljenih, Fiske, njegov otac i Sara
gledali su kako radnici uklanjaju stolice i zeleni sag. Lijes je
bio spušten, a preko groba već postavljen i kameni pokrov.
Na njega su bacali zemlju. Fiske se još nekoliko minuta
zadrţao u razgovoru ocem i Sarom i rekao im da će se s
njima vidjeti poslije, u očevoj kući. Još nekoliko trenutaka
gledao je kako se udaljavaju u automobilu. Kada je ponovno
pogledao svjeţi humak zemlje, ostao je zatečen. Radnika više
nije bilo, no uz svjeţi grob, zatvorenih očiju i s Biblijom u
ruci, klečao je Rufus Harms.
Fiske mu priđe i poloţi ruku na njegovo rame. — Rufuse, sve
u redu? Nisam znao da si još tu.
Rufus nije otvorio oči i nije odgovorio. Fiske je gledao kako
mu se usne jedva primjetno miču. Rufus na koncu otvori oči i
pogleda ga.
— Što radiš?
— Molim.
— Ah...
— A ti?
— Što ja?
— Jesi li se pomolio za brata?
— Rufuse, još od srednje škole nisam bio na misi. Rufus
uhvati Fiskea za rukav i povuče ga na tlo do sebe.
— U tom je slučaju vrijeme da ponovno počneš. Odjednom
problijedivši, Fiske pogleda grob. — No, hajde,
Rufuse, baš i nije smiješno.
— Oproštaji nikada nisu smiješni. Obrati se bratu, a zatim i
Gospodinu.
— Ne sjećam se nijedne molitve.
— Onda nemoj moliti. Samo govori, običnim rječnikom.
— Ali što bih točno trebao reći?
Rufus je već bio zatvorio oči. Nije mu odgovorio.

437
 kika☺crostuff.net

Fiske pogleda uokolo, kako bi utvrdio gleda li ih netko ili ne.

Zatim ponovno pogleda Rufusa, s nelagodom sklopi dlanove,
a zatim, budući da mu je bilo neugodno, pusti da mu ruke
padnu uz tijelo. U prvi mah nije čak ni zatvorio oči, no nakon
nekoliko trenutaka one su se nekako sklopile same. Osjećao
je kako mu vlaga iz zemlje prodire kroz nogavice, ali se nije
pomaknuo. Osjećao je kako mu Rufus donosi mir i utjehu.
Činilo mu se da bez toga ne bi uspio ostati ondje.
Koncentrirao je misli na sve što se dogodilo. Sjetio se majke i
oca. Novca od osiguranja zahvaljujući kojem je Gladys Fiske
prvi put nakon godina i godina otišla u kozmetički salon i
kupila malo nove odjeće. Za nju je i dalje bio Mike, no dobro
je da se sjeća barem jednoga. Ed Fiske uskoro će voziti novi
Fordov kamionet, a kredit za kuću sada je otplaćen. On i
otac na godinu će otputovati u višednevni ribolov u gorje
Ozark. Mnoštvo stvari na kojima mogu biti zahvalni.
Fiske se uz osmijeh prisjeti Sare, sa zahvalnošću, unatoč
svim kompleksnim pitanjima koje je ta ţena unijela u njegov
ţivot. Hoće li doţivjeti pedeset, šezdeset ili sedamdeset? A
zašto ne bi malo više vjerovao u sebe? Pred njim je još ţivot.
Ţivot koji bi mu moţda mogao donijeti mnogo zadovoljstva.
Osobito kada u njemu bude i Sa ra. U tom trenutku malko je
podignuo glavu i omirisao vlaţni zrak i uhvatio miris lišća
koje gori. Dašak vjetra do njega je donio i plač ma-log
djeteta, zvuk koji je zamijenio muk mrtvih duša oko njega.
Sada se već osjećajući malo bolje, još je više spustio tijelo u
čučanj, koljenima se odlučnije prepustio zagrljaju zemlje, sa
svojevrsnom zahvalnošću osjećajući taj vlaţni dodir.
Na koncu se, s velikom mukom, prisjetio brata. Toliko je
razloga za ljutnju i kivnost. Sada se koncentrirao na
stvarnost. Na is-tinu. Na svog malog brata, dijete za koje bi
bio učinio baš sve. Sjećao se koliko su se on i majka i otac
ponosili što su podigli tako iznimno ljudsko biće. Ponosili su
se na tog dobrog i nesebičnog odraslog čovjeka, Mikea
Fiskea, dobronamjernog i uravnoteţenog unatoč svim
manama, baš kao i oni. Brata koji je svojim postupcima

438
 kika☺crostuff.net

pokazivao da poštuje Johna Fiskea, da mu je do njega stalo.

I koji ga je volio. Kroz dva metra svjeţe iskopane zemlje,
ispod ukrasnih cvjetova na poklopcu, u brončanome lijesu,
jasno je vidio bratovo lice, tamno odijelo u kojem su ga
pokopali, začešljanu kosu, dlanove sklopljene na prsima
zatvorene oči. Počiva. U miru. Prerano ukočenih udova.
Izniman um koji je ostao daleko ispod razine svoga
potencijala.
Ubrzo je počeo drhtati. Ta dvogodišnja praznina koju je John
Fiske nametnuo njihovu odnosu nije bila ništa u odnosu na
prazninu koja ga je upravo pogodila. Kao da se Billy
Hawkins upravo pojavio na vratima i rekao mu da je Mike,
ta druga polovica njegova dječaštva i mladosti, mrtav. Samo
što neće morati identificirati tijelo. Neće morati traţiti i
dijeliti bol s ocem. Neće morati gledati kako ga majka naziva
bratovim imenom. Neće morati izlagati ţivot opasnost kako
bi pronašao bratove ubojice. Ali morat će učiniti nešto drugo.
Jedina preostala zadaća najteţa je od svih.
Osjećao je ţarenje u prsima, ali to nije bila bol kojom se
jav-lja njegov oţiljak. Ova ga bol ne moţe usmrtiti, ali je
neusporedivo go-ra od boli koju su izazvala ona dva metka.
Stvari koje je u posljednje vrijeme doznao u vezi s bratom
samo su naglasile činjenicu da je bio uţasno nepravedan
kada ga je posve isključio iz svog ţivota. Da je samo pokušao,
Fiske bi sve to shvatio još dok je Mike bio ţiv. Njegov je brat
sada mrtav. John Fiske kleči pred njegovim grobom. Mike se
neće vratiti. Ostao je bez njega. Mora se oprostiti, a to ne
ţeli. Očajnički ţeli da mu se vrati. S njim ţeli raditi još toliko
toga, odjednom ţeli iskazati bezgraničnu ljubav. Činilo mu
se da će mu se srce rasprsnuti ako ta ljubav nekako ne izbije
na površinu.
— 0, Boţe — reče uz teški uzdah. On to ne moţe. Osjećao je
kako ga tijelo izdaje. Suze su odjednom navalile takvom
ţestinom da mu se učinilo da mu curi krv iz nosa. Već je
počeo padati, no u tom trenutku uhvatila ga je snaţna ruka,
bez poteškoća ga pridignula; Fiske je imao dojam da mu je

439
 kika☺crostuff.net

tjjelo sve lakše, krhko, kao da je dio tog tijela ostavio negdje
drugdje. Sada kroz poplavu suza pogleda Rufusa. Drţao ga je
pod pazuhom i dizao. No oči su mu i dalje bile zatvorene, lice
usmjereno prema nebu; usne se i dalje micale, odvajale se
tek za koji milimetar.
U tom trenutku John Fiske osjetio je zavist prema Rufusu
Harmsu, čovjeku koji je i sam ostao bez brata, čovjeku koji
doista nema ništa. A ipak je, u najvaţnijem mogućem
smislu, najbogatiji čovjek na svijetu. Kako netko moţe toliko
vjerovati u nešto? Bez imalo sumnje, bez argumentacije, bez
cilja, i to punim srcem?
Dok je promatrao spokojno prijateljevo lice, Fiske pomisli
kako mora biti divno pouzdano znati da je osoba koju voliš
na nekom drugom, boljem mjestu, u vječnome zagrljaju
nedodirljivoga dobra. Pojam koji pruţa beskonačnu utjehu
upravo u trenutku kada ti je najpotrebnija. Koliko se često
tako nešto događa? Smrt kao radost. Smrt kao početak. Što
znači da je ţivot zbog toga ujedno i dragocjeniji i
bezvrijedniji.
Fiske odvrati pogled od Rufusa i zagleda se u grob, pred
sobom ponovno videći sliku blijede šake pod bijelom
plahtom, sliku koja se zatim udaljila, poput ptice u potrazi
za hranom. On zarije koljena duboko u meku zemlju, zatvori
oči, pogne glavu, čvrsto stisne ruke i počne se miriti. S
bratom pod zemljom. I sa svime što je ostalo iznad nje.

Svršetak

12.07.2010.

440