JohnBlehm

ANEO SMRTI

POTRESNA AUTOBIOGRAFIJA VIJETNAMSKOG VETERANA 0B0LJEL0G OD PTSP-a SA SRETNIM ZAVRETKOM

BLEHM, John Aneo Smrti: potresna autobiografija vijetnaskog veterana oboljelog od PTSP-a sa sretnim zavretkom I. Vijetnamski rat (1961.-1975.) -Sjedinjene Amerike Drave - Vojnici -Psihiki poremeaji II. Ratni veterani -Posttraumatski stresni poremeaj III. Ratni stres - Vojnici - Psihiki poremeaji IV. Sjedinjene Amerike Drave - Ratni veterani - Psihiki poremeaji

RIJE NAKLADNIKA
Udruga "Reforma" osnovana je s ciljem uvanja i promicanja etike, morala, obiteljskih vrijednosti i ljudskih prava u hrvatskom drutvu. Upravo zato to su sve navedene kategorije danas ugroene ili pod pritiskom, osnivai i lanovi udruge nisu eljeli biti samo pasivni promatrai, nego preuzeti ulogu korektora drutva s ambicijom postajanja pokretake snage promjena na dobrobit nae zemlje. Takve ambicije danas mogu izgledati kao "borba s vjetrenjaama", ali povijest je puna pojedinaca koji su samo s entuzijazmom i tvrdoglavom upornou uspijevali uiniti vie od silnih vojska ili institucija vlasti. Podsjetimo se samo nekih poput Henryja Dunanta, osnivaa Crvenog kria ili Helen Keller, gluhe i slijepe spisateljice i aktivistice za prava osoba s invaliditetom, te Williamma Wilberforcea, engleskog parlamentarca i njegove dugogodinje ali uspjene borbe za ukinue trgovine robljem. Pred vama se nalazi plod slinih ambicija kojim elimo konkretno pomoi veteranima s PTSP-om. Sindrom PTSP-a samo u Hrvatskoj prouzroio je vie od tisuu samoubojstava branitelja, a stalan je uzrok tekih depresija i problema tisue ivih branitelja te njihovih obitelji i okoline. "Sluajan" susret s Johnom Blehmom, autorom ove knjige u predvorju jednoga zagrebakog hotela, donio je ispunjenje obostranih elja. Johnove da podijeli svoje iskustvo s drugima i nae da pomognemo hrvatskim veteranima.

Knjiga je plod zajednike suradnje gospodina Blehma i udruge "Reforma", a posebnu zahvalnost dugujemo saborskoj zastupnici Ivani Suec-Trakotanec i dr. Hermanu Vukuiu za pomo i savjete za hrvatsko izdanje. Nadamo se da e ova knjiga takoer doi u ruke veteranima s "druge strane" jer su njihova bol i osjeaj krivice, vjerujemo, mnogo vei. Pouzdano znamo da ni izdaleka ne uivaju skrb i povlastice drave kao veterani u Hrvatskoj, a okolina ih esto odbacuje kao gubitnike ili agresore. Njima takoer treba pruiti mogunost za drugu priliku i obnovljeni ivot koji nudi Blehmova knjiga. Kao to biblijska pria govori o radosti zbog samo jedne spaene due, tako e misiju udruge "Reforma" ostvariti i jedan obnovljeni ivot veterana s PTSP-om, kroz ovu knjigu. Vatroslav upani, predsjednik udruge "Reforma"

RECENZIJE
Uinak ratnih trauma na ljudsku psihu neto je to ljudski rod biljei ve tisuama godina u svojim literarnim djelima, ve od Homerove "Ilijade" i "Odiseje". Premda se tegobe ratnih veterana koji se kuama vraaju slomljenih dua nisu kroz povijest uvijek nazivale PTSP-om, injenica je da ratne strahote ostavljaju neizbrisiv trag na onima koji ih prou. Kao lijenik i psihijatar koji je skoro cijeli svoj radni vijek posvetio radu s hrvatskim braniteljima oboljelim od PTSP-a, uvijek sam svoje pacijente poticao da svoje traume podijele s okolinom, kako bi ih lake prebrodili. Jedan od naina da to uine je i pisanje knjiga, kao to je to uinio i John Blehm svojim djelom Aneo smrti. Pored

literarne vrijednosti ove knjige, ona je ujedno i vrijedno svjedoanstvo jednog "putovanja kroz tamnu no due" te nain na koji je ta izmuena dua nala mir sa samom sobom. Nadalje, op is patnji gospodina Blehma i njegovih pokuaja da se, po povratku s bojita, vrati u civilno drutvo, toliko su nalik iskustvu hrvatskih branitelja da na trenutke nisam bio siguran itam li knjigu koja opisuje Vijetnamski ili Domovinski rat? Ova knjiga uistinu je vrlo vrijedno i pouno djelo koje bi trebao proitati svatko tko misli da zna ita o ratu, veteranima i PTSP-u. Herman Vukui, dr. med. ravnatelj Instituta za stres i traumu

Nikada u ivotu nisam uo za gospodina Johna Blehma, ali ve nakon nekoliko proitanih reenica iz njegove knjige Aneo smrti osjeao sam kao da smo prijatelji i da se jako dobro poznajemo i razumijemo ve dugi niz godina. Slikoviti opisi ratnih dogaaja iz Vijetnama gotovo su identini onima iz Vukovara koja sam i sam proao tijekom Domovinskog rata 1991./92. godine. Time se jo jednom potvruje injenica kako su svi ratovi u povijesti, u svojoj biti jednaki. Razliiti su samo razlozi njihova voenja, a rezultati po sudbinu vojnika ostaju nepromijenjeni - na kraju su uvijek gubitnici. To znaju svi i uvijek iznova ponavljaju istu pogreku, a naalost, i opet e.

John je veteran koji je uistinu imao upeatljiv "ratni put" i to prema svim kriterijima koje ta definicija zahtijeva. Sve to je uinio u ratu bilo je u skladu sa svim pravilima i obiajima rata, ali nakon svega dolazi vrijeme "preispitivanja". Tada na scenu stupa vjeno pitanje svih ratnika: "Je li to sve imalo smisla?" Neprilagoeni licemjerju realnog ivota, s velikim nesrazmjerom izmeu oekivanog i dobive nog, ratni veterani suoavaju se s nepravdama koje im nanose dijelovi javnosti skloni razliitim osudama zbog vlastite grinje savjesti, nai suborci (onih osam na jednoga) koji nisu sudjelovali u izravnim borbama, ali si pripisuju sve zasluge na raun onih iz prvih redova, neiskreni politiari koji umjesto da rade za ratnike, ive od ratnika i omalovaavaju probleme onih za koje John, kao i za samog sebe, istinito kae da su "otili u rat, ali se iz njega nikada nisu vratili". Jesu li zaista svi ratnici svijeta osueni na vjeno prokletstvo da budu bez mira, lutalice i uvijek srditi ljudi? U desetom poglavlju knjige Blehm definira pojam PTSP-a kao rak due, najkraom i najboljom definicijom koju sam ikada imao prilike uti, a koja svom snagom opisuje tu podmuklu bolest, oku nevidljivu, a istovremeno tako opasnu i opaku. Lijek i spas John trai i pronalazi u Bogu. I uistinu, i za vjernike i za one druge moda je to poetak izbavljenja. Za to treba vrsta i iskrena vjera, a i sam sam eto za svoj osjeaj "krivn je" koji me prati od svretka rata u Bibliji pronaao rijei utjehe koje kau: "Svi su vam grijesi oproteni." John je dugo lutao, traio i na koncu pronaao lijek za "neizljeivi" PTSP. Nesebino nam ga je ponudio na kuanje i za to mu velika i iskrena hvala.

Ova je knjiga topla i blagotvorna preporuka za itanje svim ratnim veteranima, oboljelima od PTSP-a i onima koji misle da od toga ne boluju, lanovima njihovih obitelji kako bi ih bolje razumjeli i pomogli im u prevladavanju te opake bolesti, a poglavito psihijatrima i svima onima kojima je dunost i volja pomoi ljudima oboljelim od PTSP-a, kao temeljni udbenik za razumijevanje stanja u kojima se nalaze oboljeli od "raka due". Predrag Mati Fred brigadir HV-a u mirovini, dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski branitelj, devetomjeseni zatoenik srpskih koncentracijskih logora i autor ratnog romana "Nita lano", odlikovan svim najviim dravnim odlijima za junatvo i zasluge u Domovinskom ratu

PREDGOVOR
Kada zavrava rat? Godina je 1997. i ini mi se da je dosad ve trebao zavriti. Umjesto toga, ja sjedim ovdje buljei u hrpu formulara za koje bi vlada eljela da ih ispunim ako se nadam odteti zbog umanjene sposobnosti prouzroene posttraumatskim stresnim poremeajem (PTSP-om). Materijal koji mi je dan da ga proitam govori o tome da su istraivanja potvrdila kako se mnogi vijetnamski veterani nisu uspjeli uspjeno prilagoditi civilnom ivotu. Nisam siguran da mi se to ba svia, vjerojatno zato to je to vrsta tvrdnje za koju se ini da samo upire prstom. Za ljude koji se ne uspiju prilagoditi ivotnim stvarnostima esto se misli da su to izvori njihovih problema, a sluajno, i jesu. Ipak, postoje i oni koji su uloili zaista ogroman trud kako bi se prilagodili

onome to bi sasvim jasno bilo iznad svega onoga to bi se od obinih ljudi u obinim vremenima ikada oekivalo da uine - i uspjeli su, barem na trenutak. Stvar je u tome da nisu uvijek razumijevali nain na koji su to postizali. U vlastitom sluaju, znam da sam vidio i uo, ali i doivio neke zaista strane stvari, ali takoer da sam ih uspijevao razdijeliti, odnosno iskljuiti se iz njih na isti nain na koji bi osoba iskljuila radiostanicu koja ju nije previe zanimala. Ipak, moj je um nastavio registrirati sve to se dogaalo, katalogizirao, oznaavao i spremao podalje sve one stvari koje zaista nisam elio znati niti ih se sjeati. Ali onda, na zajednikom susretu i proslavi, odjednom sam odjurio mislima do prijatelja iz rata koji je umirao od posljedica agent orangea. Sjedio je u kolicima i vidio sam to mu radi taj proces umiranja. Smrt je zasigurno dola u sobu zajedno s njim, kao i s mnogim drugima koji su bili prisutni tamo toga dana, i lebdjela je ondje poput ogromne grabeljive ptice. Mogao sam osjetiti kako dopuzava lagano, odluna da odmota ono to je ostalo od ovih tankih, krhkih tijela mojih prijatelja, i dok sam se htio otrhvati tome svom snagom, osjetio sam kako je bitka ve izgubljena. I drugi su to takoer znali. Trebali smo samo pogledati jedni druge da bismo vidjeli istinu. Ima jedan pogled u oima veterana koji su proivjeli bitke i koji mogu shvatiti samo oni veterani koji su proivjeli te iste bitke. Oni dijele posebno bratstvo, iskovano od paklenih vatri koje im omoguuju da pogledaju jedni druge i pomisle: "Znam." I doista, oni znaju! Svatko izvan njihova kruga opisao bi taj pogled kao tuan, a tuga je dio onoga to to jest, ali samo dio. "Eto, ovo je do ega je dolo", inilo mi se kao da govori moj prijatelj u kolicima. "Ovo je ono u emu je doista uvijek i bila stvar."

Vrativi se kui s te proslave, sve to sam ikada uspio "spremiti" o Vijetnamu, odjednom, kao da je netko povukao okida, i sve se vratilo. Tu je bila porcija rata o kojoj mi nitko nikada nita nije rekao. Bilo je to kao da se rak vraa iz remisije, napadajui me novom snagom, ali sada me je bilo sve manje kako bih se borio s njim. Proivljavanje toliko uasavajuih iskustava u brzom nasljeivanju ubrzo uzima svoju duevnu i psihiku troarinu. Postao sam duboko, ak i opasno deprimiran. Shvatio sam kako se ne mogu nositi s dugovima svoga vlastitog oajavanja niti pronai neki nain uzdizanja iznad svega toga. Ba sada, dok ovo piem, pronalazim sama sebe u borbi protiv jo jednog vala ljutnje, beznaa i straha. To je smrtonosna kombinacija - ona koja te doista ini nepokretnim. Nesposoban pomaknuti se s odreene toke, radije to prihvaam kao tromost nego kao dvojbu ili zbunjenost koja uzrokuje da ostanem ovdje gdje jesam. Nema nikakva nagovjetaja elje za promjenom niti ak elje za eljom. Pronalazim sebe razmiljajui o svom prijatelju u invalidskim kolicima, rtvi agent orangea. Na neki smo nain slini. Smrt lebdi nad njim, ali ima takoer neto to lebdi i nada mnom. eli polagati pravo na neto unutar mene to je jo uvijek ivo, togod to bilo, to ima mo da misli, odluuje i funkcionira. Ovaj robot koji postupno postajem ne eli da osjeam krivnju zbog toga to sam preivio dok drugi nisu. Odbija brige i nervozu, depresiju i periodina vraanja unazad na jedini nain na koji zna. Radio je to cijelo vrijeme, ali postojali su problemi. lanovi obitelji i prijatelji ne shvaaju moje razloge zbog kojih se distanciram i zbog toga vidim zbunjenost i bol u njihovim oima. Bojim se da u ih izgubiti ako ne budem govorio o ovome, ali opet, bojim se da u izgubiti sam sebe ako ipak budem govorio. Nisam htio gledati u te godine opet, ali sada, ini mi se da u morati.

Upitnik Razdoblje vijetnamskoga stresnog popisa koji sam dobio kako bih ga ispunio trai od mene da adresiram injenicu kako imam slubeno-prikljuenu nesposobnost koju je mogue tretirati i nadoknaditi. Reeno mi je da je mogue raditi kroz neugodna sjeanja i prestati imati none more ili druge simptome stresnog poremeaja. Nagovarali su me da nauim vie o samom sebi kroz terapiju koja je trenutno dostupna i da itam neke dobre knjige na temu PTSP-a. U sreditu svega ovog, odjednom mi se uinilo kako itanje knjige moda nee biti toliko terapeutsko koliko i pisanje knjige. Ja nisam pisac. Ja sam vijetnamski veteran. Ne mogu se nadati da u se moi izraziti kao to bi to uinio pisac, ali moda je tako i najbolje. Pisci koji hrabro "uzmu temu" moda imaju talenta, ali nemaju uvijek i glas. Najistinitiji glas moe doi samo kroz iskustvo iz prve ruke. To imam. Ako se moje pisanje uini malo preestokim i predirektnim, imajte na umu da su to takoer istiniti dogaaji koje namjeravam opisati. Nadam se da e pomoi drugima da zajedno sa mnom to opet proive. Istina je u biti da nikada to ni nismo prestali ivjeti - ak i onda kad smo pomislili da jesmo. John Blehm

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Kau da se svatko sjea gdje je bio na dan kada su se u svijetu zbili veliki dogaaji ili tragedije, poput teroristikih napada 11. rujna 2001. godine. Ja sam toga dana bila u Hrvatskom lijenikom domu u Zagrebu, gdje se odravao simpozij o post-traumatskom stresnom poremeaju (PTSP) u ratnih veterana, uz gostovanje strunjaka iz SAD-a. Uvodno predavanje odrao je prof. dr. John P. Wilson i jasno se sjeam kako me je ve i prije samog simpozij a u nacrtu programa privukao naslov Wilsonovog predavanja: Od Khe Sahna, do Vukovara. Znala sam da se dr. Wilson, priznati svjetski strunjak na podruju psihotraume, ve due vrijeme bavi i problematikom PTSP-a u hrvatskih veterana Domovinskog rata, te me je zanimalo na koji e nain predstaviti svoja saznanja o herojskoj borbi vukovarskih branitelja. U svojem je predavanju dr. Wilson uinio sljedee: bitku za Vukovar usporedio je sa bitkom u Khe Sahn dolini tijekom vijetnamskog rata, kada je gotovo 60.000 amerikih vojnika bilo u viemjesenom okruenju vijetkongovskih snaga. Meutim, dr. Wilson samo je mali dio svojeg predavanja posvetio vojnim aspektima ovih bitaka, koje su u tom smislu po mnogoemu bile sline. Najvei dio izlaganja odnosio se na ljudske reakcije vojnika na uase rata, te sudbine traumatiziranih veterana po povratku s bojinice. Na platnu su se izmjenjivale fotografije iscrpljenih amerikih i hrvatskih ratnika, uz prikaze statistikih podataka koji su govorili samo jedno: ratne traume su bezvremenski i univerzalni fenomen, na koji e ljudska dua reagirati isto, bez obzira na naciju, rasu i kulturu iz koje dolazi.

Pria o sudbini jednog od tih ljudi je u Vaim rukama John Blehm je veteran koji je preivio uase rata u Vijetnamu, te sam za sebe kae kako je osoba od male vanosti, a ono to je vano jest poruka ove knjige: rat, uas, smrt i razaranje su stvari koje se ne smiju zaboraviti iz jednog osnovnog razloga - da se ne bi ponovile. Kao i mnogi hrvatski branitelji, gospodin Blehm se nakon povratka u civilno drutvo suoio s ratom poslije rata: nerazumijevanjem drutva, simptomima PTSP-a, odbacivanjem od strane sustava skrbi, te kae da je ova vrsta rata uvelike doprinijela da broj rtava iz Vijetnama bude vei nego imena na Zidu u Washingtonu, gdje su popisani svi poginuli ameriki vojnici u Vijetnamu. Kao ministrici u Vladi RH zaduenoj za brigu o hrvatskim braniteljima, te kao osobi koja je veliki dio svojeg viegodinjeg drutvenog zalaganja posvetila problemima veterana sa PTSP-om, pria gospodina Blehma zvui vrlo poznato. itajui ovu knjigu mogla sam, bez pretjerivanja, povui mnoge paralele sa bezbroj slinih hrvatskih sudbina koje sam u proteklih desetak godina upoznala. Voljela bih da sve te sudbine u sebi sadre i svjetlo nade koje gospodin Blehm pronalazi na kraju svoje knjige, a moda e u tome nekome od njih i pomoi ba ova, Blehmova pria. Jer, kako kae sam autor knjige: .. .Aneo Smrti me zaobiao. Da li zbog toga jer sam ve bio ranjen i krvav, ili jo nije bilo moje vrijeme? Godinama sam se pitao zato sam preivio? Moda je odgovor ova knjiga. Moda. Jedna od poruka amerikih lijenika sa simpozija koji sam spomenula na poetku ovoga predgovora bila je: Uite na naim iskustvima! Knjiga Johna Blehma predstavlja saetak amerikog iskustva iz vijetnamskog rata i njezina je vrijednost puno vea od literarne. Nadam se

da e poruka ove knjige pomoi hrvatskim braniteljima oboljelim od PTSP-a da nau svoj mir, a moda i potaknuti nekoga od njih da na isti nain pomognu nekom drugom. Jadranka Kosor, dipl. hir. Potpredsjednica Vlade RH i ministrica obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti

1 - U POETKU
U sreditu rata, inilo bi se kako je najnadmonija stvar u umu svakog vojnika misao o opstanku. Na poetku, vjerojatno i jest. Ali onda se neto dogodi. Nain na koji on nastavlja da bi preivio ima cijenu za koju nikada nije oekivao da e ju platiti. Iako je znao da e se bojati i biti grubo vrijean i frustriran te naravno, vjeno zahvalan za svaki in sudbine koja ga na neki nain uspije potedjeti, evo, dolazi dan kada e biti suoen s mranom i proganjajuom istinom. ee ta istina dolazi u obliku pitanja. Vojnik se probudi jedno jutro i zbog toga to je hladno, privue se blie panju pokraj kojeg je spavao s naporom kako bi se zatitio od vjetra. Ali sada, na otrom danjem svjetlu, shvaa da je panj u biti tijelo ovjeka, i to ovjeka kojeg on zna. Taj drug u naruju na kojeg se oslonio nastavlja mu pomagati na jedini nain na koji zna, davanjem svoga ukoenog i beivotnog tijela kao sklonita. Jednom rat prestane biti sve ono to si zamiljao da jest i postane ova beskrajna igra ruskog ruleta gdje ljudi oko tebe jadikuju i umiru. Ne postoji nain na koji bi mogao objasniti zato se to dogaa ba njima umjesto tebi, i neto unutar tebe pone se slamati. U poetku je to pukotina tanka poput

vlasi kose, jedva zamjetljiva, osim injenice da uope ne bi trebala ni biti tu. S vremenom se nastavlja iriti i iako ti to ni ne zna, ona ustvari predstavlja samo poetak unutarnjega komadanja. Ima li netko na ovoj zemlji tko nije odluan u tome da shvati ono to ne razumije? Nemogue je funkcionirati s idejom da je ivot sam po sebi samo sluajnost ili neka ala - ali ipak, u ratu, ini se kao da i nije nita vie od toga. Osoba s kojom ste upravo razgovarali i smijali se, osoba ijoj se vitalnosti i duhu najvie divite lei odjednom mrtva ispod vaih nogu. Trenutak ranije, samo par sekundi prije nego je metak snajpera pronaao tu osobu, ona je bila ta za koju ste vjerovali kako moe proi kroz sve nevolje i potekoe za koje nikada niste mislili da bi netko drugi mogao, ali sada te osobe vie nema, a ipak, vi ste jo uvijek tu. Najbolnije pitanje koje ete si ikada postaviti poinje izjedati vae unutarnje pouzdanje i sigurnost. Zato je on mrtav? Zato si ti iv? I ako i preivi sve ovo, koji je onda razlog i smisao? Sve dok nisam stajao s mrtvima i umiruima oko sebe, nisam osjeao zabrinutost ok o tih stvari. Kroz svoj ivot akumulirao sam razne grupe dojmova o vojnicima i vojsci koji su poeli jo dok sam imao nepune tri godine. Budui da je moj otac bio vojnik, ivjeli smo u vojnoj bazi u Fort Knoxu, Kentucky. Kasnije smo preselili u Washington i naposljetku, u Oklahomu. Prije nego sam navrio sedam godina, redovito sam subotom poslijepodne iao u kino i jedan od filmova koji me najvie impresionirao bio je Do pakla i natrag s Audie Murphyjem. Nakon to sam vidio taj film, bio sam odluan u ideji da postanem vojnik.

Bilo je to za vrijeme dok smo ivjeli u malom gradu u Oklahomi kada sam se pridruio R.O.T.C.-U. Sjeam se kako sam bio ponosan kada mi je prvome dodijeljena uloga noenja i uvanja amerike zastave. Sljedee godine postao sam kadetski asnik, a u svojoj posljednjoj godini nagraen sam medaljom za najboljeg vodnika. Za vrijeme svog razvrstavanja bio sam glavni kadet zaduen za bataljun. Dotada, moja iskrenost i moj osobni integritet bili su iskuani od strane izvrnog asnika koji je uspio dobiti kopiju posljednjeg ispita u semestru. Vijest se brzo irila i uskoro je svaki kadetski asnik imao kopiju tog ispita, a na kraju, imao sam ju i ja. Ubrzo sam zakljuio kako nemam dovoljno strpljenja da bih zapamtio sve te odgovore na sva ta pitanja i naposljetku sam odluio letjeti na svoj nain. Ono to nitko nije znao bilo je daje pukovnikovo rukovodstvo promiljeno dodalo pitanje na koje nitko od drugih nije bio spreman odgovoriti. Oni koji su odgovarali napamet po sjeanju prirodno su propustili to pitanje i kada su pristigli rezultati, ispalo je da sam ja jedini koji je odgovorio tono, i tako, bio sam jedini koji je proao. Kao student koji je dobio istu peticu, primio sam najvii akademski prosjek, dok su svi drugi pali zbog svoga varanja. ast i dunost bili su tada vrsto ubrizgani u mene, ali tu je takoer postojalo jo neto osim toga. Jo dok sam pohaao kolu, bio sam dio "A linije" u naoj nogometnoj momadi i moja strategija "ovjeka na crti" uskoro je zaokupila trenerovu panju. Primijetio je da nakon to bih sruio

ovjeka, povukao bih ga za noge i onda ekao da ustane kako bih mu zadao jo malo boli na koji god bih nain mogao. Jednoga dana, trener je rekao pred ostatkom ekipe: "Dakle, ovo je nogometni igra kakvog traimo! Ima pravi instinkt ubojice. Sve to morate zapamtiti je da udarate jako, jae od drugih, a onda da se uvjerite kako je va protivnik dolje i mrtav." Zbog toga to nitko dotad nije opisao moj karakter na taj nain, odmah sam osjetio ve lik val ponosa. Osobi s pravim instinktom ubojice oito su se divili zbog njegove hrabrosti i snage, a ja sam pomislio, zato ne? Nisam li se nekada divio tim istim kvalitetama u Audie Murphyju? Zanimljivo je kako se um moe podmuklo oblikovati za bitku. Zatim, takoer tu postoje priroene obiteljske crte kojih osoba nije uvijek nuno ni svjesna. Sve do 1996. godine nisam ni znao da sam djelomice Indijanac. To bi se, pomislio sam, lako moglo uraunati u odreene ratne vjetine u kojima sam bio nenadmaan. To je ukljuivalo tajanstven talent za kamuflau i skrivanje, sposobnost itanja tragova i metodu prikradanja neprijatelju koja je bila slina neujnosti grabeljive ivotinje. I jo jedna stvar. Na fakultetu sam upao u tunjavu s drugim studentom i iako su takve stvari tamo bile poznate, ishod je bio neoekivan. Zavrilo je time da sam mu uzrokovao prijelom lubanje i slomio jednu rebrenu kost nakon ega mi je kasnije reeno kako sam ga doslovce "zdrobio". Iako nisam namjeravao zadati ikakve povrede takvog znaaja, odjednom sam se naao u situaciji gdje bih mogao dobiti tri do pet godina zatvora.

Nasreu, zbog toga to sam ivio u tako malenom gradu, stanovnici su vie naginjali posredovanju nego osveti. Lokalni odvjetnik lako je uvjerio moje roditelje i roditelje ozlijeenog djeaka kako je najbolje mjesto za mene u vojsci. Bio sam brzo spreman sloiti se s tim jer sam pod svaku cijenu elio izbjei odlazak u zatvor. Jednom sam se upisao, ali sam gotovo bio odbijen zbog svoga uasnog vozakog svjedoanstva. Bila su potrebna pisma gradonaelnika i nekoliko lanova gradskog vijea kako bi nagovorili vojsku da me prime. Kada su to napokon uinili, bio sam poslan u Fort Polk, Lousiana. Budui da sam ve znao dosta osnova, ukljuujui i kako oistiti puku, bio sam imenovan vodnikom i primio ubrzano promaknue za narednika drugog stupnja izvan kampa za obuku. Izvan naprednih individualnih treninga (NIT), postao sam VPR (vojnik prvog reda), ali dotad sam ve poeo prolaziti kroz ozbiljne probleme sa svojim nogama. Razdvojena hrskavica i ligamenti zasigurno se nisu slagali s rigoroznim vojnim vjebama mariranja, i neko vrijeme, inilo se kao da u dobiti medicinski otpust. Ono to je sprijeilo da se to dogodi imalo je mnogo veze s mojom odlunosti i na kraju sam otiao na NCO akademiju u Fort Benning, Georgia. Dok sam bio tamo, reeno mi jekako su stvarna oekivanja preivljavanja neovlatenog inovnika NCO-a u Vijetnamu priblino oko tjedan dana. NCO koji se doao obratiti naoj grupi bio je crnac koji se upravo vratio iz Vijetnama. Posebno je naglasio injenicu da bismo kao NCO-ovci morali biti odgovorni za ivote drugih ljudi i da bi svaka loa odluka koju donesemo mogla uzrokovati gubitke ivota tih ljudi. "Zamislite kako bi

bilo ivjeti s time!" rekao je i nakon to je predavanje zavrilo, nisam mogao razmiljati ni o emu drugome. Na kraju dozrijevanja, dok sam jo imao devetnaest godina, poeo sam doivljavati neke visokoproturjene emocije. U to vrijeme ponekad sam se osjeao zaista nepobjedivo, a ponekad kao da totalno propadam. Nakon NCO akademije otiao sam u kolu za desantnu jedinicu, gdje sam pretrpio jo jedan sukob sa svojim nogama. Vratio sam se u Fort Polk gdje sam zavrio svoje TNP (treniranje na poslu) i otuda sam poslan u Vijetnam. Za to vrijeme odluio sam se oeniti iz razloga koji nikada nisu bili u potpunosti razjanjeni. Sjeam se da sam razmiljao o tome kako bih mogao napredovati i ii dalje s tim, a i moja budua ena bila je dovoljno lijepa i dobra djevojka pa mi se inilo kako ba to trebam uiniti tada. U podsvijesti razmiljao sam o tome kako je to moda jedina ansa da se oenim s obzirom da je Vijetnam bilo mjesto otkud se malo tko vraa. U svakom sluaju, ostavio sam djevojku i otiao u rat, a s obzirom da tamo nije bilo vremena za graenje vrstog temelja za brak, njezina "Dragi John" pisma bila su sve to sam mogao oekivati. Kada sam otiao za Vijetnam 16. sijenja 1969. godine, dodijeljena mije Prva konjika divizija satnija D, nazvana NO DEROS DELTA, DEROS kao kratica za Date of Estimated Return From Overseas - Datum procijenjenog povratka iz inozemstva.

Moj DEROS bio je godinu dana nakon to sam dospio ondje, manje jedan dan. Vojska je to sloila tako da ako ponovno budu trebali ovjeka, mogu uvijek rei da on nikada nije u potpuno sti odsluio svoj rok u Vijetnamu, i dokle god je to bila istina, uvijek su ga mogli pozvati natrag u rat. Na neko vrijeme vratili smo se u dunglu gdje smo nauili gomilu toga, ukljuujui kako zapakirati i otpakirati svoje ruksake. To je bio pojam za naprtnjau pjeaka i primijetio sam da su svi mukarci imali razliita miljenja o tome to je vano ponijeti, a to ne. Jedna veoma vana stvar bila je u vie navrata otvoriti i zatvoriti svoj ruksak, a da pritom ne stvara nikakav zvuk i nauiti kako to initi u mraku, tako da moe pronai stvari koje treba samo po osjeaju, tj. opipu ruke. Za vrijeme jednog ili dva mjeseca nauio sam to moram nositi sa sobom i takoer, ono to si mogu priutiti da ostavim iza sebe. Jedna od stvari koju sam uvijek nosio bila je maeta koju sam koristio kako bih se probio kroz dunglu. Takoer sam nosio svoju zastavu Oklahome, zbog koje sam mnogo lake privlaio ostale Oklahomce. Bio sam u dungli neko vrijeme prije nego sam upao u vatrenu paljbu ili malu oruanu bitku. Ne znajui to mogu oekivati, pokuao sam to nauiti kopiranjem akcija drugih. Ipak, poetnik je poetnik, kako god on to pokuao maskirati, i mnogo prije, saznao sam da su me svrstali u OND (opake nove deke). Naa jedinica imala je svoj udio u OND, a ja sam bio narednik. Nikad nisam bio glavni u jedinici ili nekoj grupi niti sam ak znao kako se pobrinuti za sebe.

Dok sam to jo uio, primili smo naredbe da se premjestimo u podruje s mnogo neprijateljskih aktivnosti i u mogui bunkerski kompleks. Nae je bilo misija traenja i unitavanja. Reeno nam je i kako emo bitke na juri izvoditi helikopterima na tom podruju. Zbog naina na koji su me trenirali, ali i zbog onoga to sam vidio na televiziji, oekivao sam kako u vidjeti lijepo isto polje rie, ali ono to sam vidio bilo je spaljeno podruje koje je ve unaprijed bilo pripremljeno i koje je jednostavno znailo da je cijela artiljerija spaljena, a rupe i krateri od bombi bili su iskopani kako bi najavili na dolazak. Stigli smo u grupici, to je jo jedan izraz za neoekivan i brz prepad. Svaka grupica obino se sastojala od est vojnika do kontrolora, s etom od etvero ljudi. etiri grupice mogle su isporuiti devedeset est mukaraca, a u ovom sluaju ja sam bio u treoj grupici, od ukupno etiri. Bitka na juri, za svakoga tko nije upoznat s tom temom, znai neoekivanu jurnjavu ili brzi prepad helikopterom. Slijetanje u sredite spaljenog polja bilo je kao padanje u vrui kotao s goruim pepelom. S obzirom da nismo imali zatitne naoale kako bismo sauvali oi, bilo je teko za gledati i za samo minutu bili smo veoma blatni i prljavi te smo uasno smrdjeli. Nasreu, to nije bila vrua zona slijetanja jer neprijatelj nije sjedio ondje i ekao. To nam je dalo vremena kako bismo uspostavili komandni centar, a nakon toga krenuli smo u ophodnju. Davno prije trei vod pronaao je utrtu stazu koja je dobro iskoritena, a to nam je govorilo kako su kosooki (pogrdni naziv za Vijetnamce) ve zasigurno tamo. Dotad smo ve shvatili kako su postojali mnogobrojni naini gledanja na stazu, a svaki je imao svoju priu.

Staza koja se prostirala na vie od est ina, s proirenjima od moda tri do etiri stope, bila je poznata kao autoput ili superstaza. Nain na koji su Vijetnamci upotrebljavali svoje superstaze bio je zaista okretan. Nakon pojaavanja nosaa svojih bicikala mogli su ponijeti veoma mnogo rie u tkanim torbama koje su ve bile izbalansirane na biciklima. Staza je morala biti dovoljno iroka kako bi ovjek mogao stajati pokraj bicikla i pratiti ga niz stazu. Staze koje su bile jo vee od ove nazivale su se glavnim slobodnim putevima. Takve staze esto su bile prekrivene bambusom koje su Vijetnamci zajedno utkali kako bi dobili cestu bez blata. Ve su nas unaprijed upozorili da na to vee staze naiemo, to vie kosookih moemo oekivati na tom podruju. U ovom posebnom sluaju otkrili smo stazu koja je bila iroka otprilike trideset centimetara, blizu bunkerskoga kompleksa gdje je bilo poznato da ive kosooki. Nakon to smo ispustili svoje teke stvari, bilo je vrijeme da se krene u ophodnju. Znali smo da e ovjek kojeg smo ostavili iza sebe da uva opremu dobro iskoristiti svoje vrijeme kopajui rovove i ispunjavajui vree pijeskom dok smo mi ostali na putu. Kako smo krenuli niz cestu, sve se vie pribliavajui bunkerskom kompleksu, psihiki smo se spremili na osvetu kosookih. Svaki od tri voda slijedio je drugu stazu. Kada je ovjek na elu naeg voda odjednom stao, svi ostali slijedili smo ga ni ne znajui tono zato, iako smo osjetili da neto definitivno nije u redu. Iz nekog razloga bolniar je odluio ii naprijed i dok sam ja ispitivao otvoreno podruje gdje su neki kolci bili zabijeni u zemlju, uli smo glasnu eksploziju. Par sekundi kasnije bolniar je dotrao natrag krvarei iz lijevog ramena, i tako

smo ga brzo zavili. Moja prva pomisao bila je kako sam povukao minu iznenaenja zbog ega je dolo do eksplozije. U tom trenutku imali smo svoje prvo iskustvo s AK- 47 (kalanjikov), upravo uvi kako zvui. Kalanjikov je bio komunistiki napravljeno oruje kalibra promjera 7.62 mm, automatska puka za napad, individualno oruje broj jedan neprijateljskih sila. Pavi na koljena, to se dokazalo kao bolno iskustvo s obzirom da sam i u to vrijeme nosio 60 -lb. ruksak. Motrei kroz gustu dunglu, mogao sam vidjeti grmlje kako se mie i uti pucnjeve, ali nisam mogao vidjeti tko to radi. S obzirom daje ovo bilo prvi put daje netko od nas OND-a upucan, svi smo se smrznuli na svojim stazama ekajui nekoga tko bi nam dao dozvolu da uzvratimo paljbu. Napokon, mnogo iskusniji vodnik izderao se da se smjesta gubimo odatle. U tom trenutku odluio sam da mi je bolje da se ponem ponaati kao taj vodnik ili bolje reeno, kao John Wayne. "U redu deki," rekao sam nadajui se da e to zvuati kao autoritativni glas, "bolje vam je da se maknete otuda. Ja u vas pokrivati." Neki od mlaih OND-a bili su tako uplaeni da su samo nestali. Tada smo uli da je borbeni helikopter (cobra) na vidiku. To je bio veoma dobro naoruan helikopter za podravanje pjeakih trupa ili za neovisno napadanje neprijateljske skupine ili poloaja. Nakon to su deki promislili o tome, zakljuili su kako bi to definitivno znailo nevolju te su ostavili strojnicu iza sebe zajedno s laserskom pukom vrijedne est tisua dolara i otrali glavom bez obzira. Sljedei put kada sam se osvrnuo oko sebe, nikoga nije bilo osim mene.

Odluio sam nastaviti progoniti onoga koji je pucao, tko god da je bio. Nakon to je taj kosooki ispalio jo nekoliko metaka na mene, uo sam druge ljude kako pucaju pa sam i ja uinio isto. Nakon to sam ispalio u smjeru iz kojega su dolazili pucnjevi, kosooki kojeg jo nisam mogao vidjeti uzvratio je pucanj. Ispalio sam opet i on takoer. Nakon to smo se bavili time neko vrijeme, neto mi je reklo da se maknem. Puui deset centimetara nadesno, jedva sam izbjegao runde od etiri pucnja koji su bili ispaljeni u zemlju tono na mjesto na kojem sam bio stajao. Sjetivi se komentara koji sam uo o vodnicima koji jedva da izdre jedan tjedan u Vijetnamu, uinilo mi se kako sam doao vrlo blizu toga da postanem dio te statistike. Moja sljedea reakcija bila je ljutnja. Zakljuio sam kako bih trebao krenuti za onim koji je pucao u mene, kako bih se sada zaista trebao uozbiljiti u vezi s tim i kako bismo on i ja zajedno trebali sudjelovati u svojoj vlastitoj maloj paljbi. Najednom je netko uzviknuo moje ime i naredio mi da se maknem odatle. Poeo sam se povlaiti pucajui cijelo vrijeme kako bih se obranio, ali sam se tada spotaknuo o grm ili panj koji je zahvatio moju petu zbog ega sam pao ravno na lea. Kako sam jo uvijek nosio svoj 60-lb. ruksak na leima, koprcao sam se uokolo kao neka velika kornjaa prije negoli sam uspio odgmizati odatle na rukama i koljenima. Kada smo se napokon svi uspjeli vratiti na obrambenu poziciju, netko je poeo brojiti. Tada, nakon to je zapovjednik uvidio kako je OND otrao te ostavio oruje (ono vrijedno est tisua dolara), rekao nam je kako moramo odmah otii po te stvari i ne vraati se dok ne pronaemo svu opremu jer ako neprijatelj tamo doe prvi, moemo biti sigurni kako nas oekuje nevolja.

Narednik Roy Weston, moj bliski prijatelj, stavio je svoju ekipu na elo kako bi osigurali podruje ispred nas. Nekoliko trenutaka kasnije, vidio sam ovjeka kako iznosi Westona koji je bio pogoen u prsa. Nakon to je prebaen natrag u SAD-e, sjetio sam se kako ivi negdje u Oklahomi te odluio kako u uzeti vremena da ga posjetim nakon rata. Nakon rata! Tko je uope mogao znati koliko e dugo trajati i koliko e jo ivota biti izgubljeno. U toj svojoj poetnoj borbi uspjeli smo ubiti jednog ili dva kosooka prije povlaenja. Kada smo sljedei dan doli natrag, svi su ostali ve bili otili. Pregledali smo stvari koje su ostavili iza sebe kako bismo utvrdili kuda su krenuli i nakon to smo sve ispitali, dignuli smo mjesto u zrak. Nakon to je narednik Weston otiao, shvatio sam kako mi nedostaju moji mali razgovori s njim. Od samog poetka, shvaao sam njegovu strategiju malo jasnije od ostalih, s obzirom da je bila dosta slina mojoj. Na kraju svakoga dana, nakon to bismo zauzeli svoju nonu obrambeni poloaj, pronaao bih Westona i opisao mu razliite stvari koje sam primijetio tijekom dana i onda bih ga pitao to je to znailo. S obzirom da je on proveo u Vijetnamu poprilino vremena, bio je ovjek kojeg je vrijedilo posluati; znao je kako proitati svaki znak. Nauio sam poneto od Westona i osjeao sam se kao riba na suhom od trenutka kada su ga prebacili natrag u SAD-e. Uili su nas da se kreemo dunglom u rasporeenoj koloni s pogledom uperenim u ovjeka ispred. Ako bi ovjek ispred bio pogoen, ansa da ostali preive bila je samo ako se dovoljno brzo spuste dolje. Dokle god ovjek na elu (prvi u koloni) ne bi bio pogoen, morao se probijati kroz grmlje i praviti put nama ostalima, zbog ega nam je bilo mnogo lake proi.

Svaki dan bi netko drugi iz voda bio na elu kolone dok bi ga ostali slijedili. Bilo je vremena kada bih se naao na kraju kolone, mjestu za koje sam osjeao da je najsigurnije, ukoliko ne bi bilo nikakvih kosookih koji bi nas pratili. Vodnik koji je hodao na elu takoer je bio odgovoran za svaku paljbu s kojom bi se mogao nenadano susresti. Ostali vodnici bili su u rezervi, pazei na Prednju operativnu bazu, ukoliko ne bi doao nekakav hitni poziv. Svaku no poruili bismo malo drvee sa svojim maetama to nije bilo previe zabavno, ali je uvrivalo naa tijela. Mogli smo se mnogo bolje upoznati dok bismo radili takve stvari. Gledajui druge kako operiraju, otkrivao se njihov nain razmiljanja i koliko bi se na njih moglo raunati u hitnom sluaju. S obzirom da sam bio narednik i vodnik, nije prolo mnogo vremena dok mi nisu rekli kako bih trebao sam izvesti svoju prvu zasjedu. Narednik voda Woody Hanks dodijelio mi je skupinu ljudi predstavljajui ih kao moj tim. Tijekom brzog sastanka sa svojim zapovjednikom satnije na karti je oznaeno mjesto koje je predstavljalo lokaciju na kojoj bih trebao postaviti svoju prvu zasjedu. Ispalo je kako se lokacija nalazi jedan kilometar podalje - jedan kilometar mjerei tisuu metara po tisuu metara. Nakon to sam jednom sve oznaio, okupio sam svoju ekipu i malo porazgovarao s ovjekom koji je trebao biti na elu kolone ije je ime bilo Artie Atwood. Objasnio sam Artiju kako trebamo proi tisuu dvjesto metara preko otvorene livade i postaviti zasjedu tono na rubu ume.

Artie me pogledao i rekao: "Nosi se, stari. Ja ne idem tamo. Petero ili estero nas toliko udaljenih od ostatka bilo bi samoubojstvo." Usput me podsjetio kako ima jo neto manje od ezdeset dana sluenja. Iako me njegova ratobornost iznenadila, znao sam da je ozbiljan. Odluivi kako u slijediti primjer, rekao sam: "Zna to, Artie, ja u hodati na elu", to gaje moglo (kao i druge), a i nije moralo, uvjeriti kako neu slati svoje ljude ondje gdje se i sam ne bih usudio ii. Nakon to smo zavrili svoj mali sastanak, svi su me pogledali s nevjericom. Napokon, netko je rekao: "Narednice, ne znam to ste to nauili u NCO akademiji, ali mi ovdje ne radimo takve gluposti." Odgovorio sam na to podsjeajui ih kako sam narednik u vojsci SAD-a i kako nemam nikakvu namjeru ne potivati naredbu. "Ja idem!" rekao sam im. "A vi idete sa mnom." Nakon toga zaprijetio sam im vojnim sudom i to je izgleda privuklo njihovu panju. Kada me je netko upitao kad emo se napokon usidriti, znao sam kako sam kako je njihova suradnja bila osihurana. Skupili smo svu borbenu opremu, ukljuujui pjeake mine koje su bile komandno-detonirane i protupjeadijske mine. Sve unutar pedeset stopa ispred mina instinktivno bi prestalo disati s obzirom da su one bile dizajnirane tako da natope podruje od ezdeset stupnjeva ispred sa sedamsto pedeset kuglinih leajeva. Jednom kada smo krenuli, sa mnom na elu, nisam se okretao. Tijekom puta primijetio sam neke stvari koje mi se nisu sviale i paljivo sam kleknuo na jedno koljeno. Nastavio sam promatrati

umu dok sam pozivao druge da dou naprijed. Kada sam vidio kako se nitko nije pojavio, mahnuo sam opet, jo uvijek oiju uperenih prema umi. Kada sam se napokon okrenuo i pogledao unatrag, vidio sam svoje ljude dvjesto metara iza sebe. Ovaj put mahnuo sam im s ljutom nestrpljivou, ali su me oni samo otkantali. Vrativi se natrag na mjesto gdje su bili, rekao sam: "to se k vragu dogaa?" Glasnogovornik skupine dao mi je do znanja kako mogu raditi to god hou, ali da me oni nemaju namjeru slijediti. "Jednom kada ne bude tako nov," rekao je, "poet e gledati na stvari drukije." U tom trenutku poeo sam osjeati kako su ti deki ve zakljuili da u biti prvi koji e umrijeti ako i dalje nastavim tupiti po svome. "Ok," rekao sam, cerei se kiselo, "pa onda, gdje se vi elite smjestiti?" Jednom kada su izabrali mjesto, postavili smo zasjedu oko sto pedeset stopa ispred bunkera s nekoliko ljudi u njemu. Upozorili smo deke u bunkeru o svom poloaju tako da ne bi sluajno bacili koju minu i ubili nas umjesto kosookih. Lekcija koju sam nauio iz svega ovog bila je da ako ti netko kae da ide naprijed dvije tisue metara, tvoj najbolji odgovor bit e ako mu odvrati da to uini sam. Tako se to radil o u linijskoj satniji. Konstantno smo dobivali obavjetajna izvjea i jedno od tih izvjea obavijestilo nas je kako je otkriven glavni bunkerski kompleks u provinciji Tay Ninh. Obino je glavni bunkerski kompleks tako dobro skriven i zakamufliran da ga je nemogue vidjeti iz zraka. Zbog toga ga je takoer teko vidjeti i sa zemlje.

Ovaj posebni kompleks pokrivao je est kilometara, to znai da je bio velik tisuu i pol do dvije tisue metara irine i dva i pol kilometra dubine. Sadravao je, izmeu ostaloga, podzemnu bolnicu, koja je zaista bila predivna s obzirom na to da je cijeli projekt iskopan rukama. Tijekom odreenog vremena neprijatelj je doslovce napravio "pelinju sau" u eljeznom trokutu sa sofisticiranim kompleksom tunela, a te podzemne mree omoguavale su im s pogodnostima ambulante i sobe za treniranje, deponije za opskrbu, pa ak i neke administrativne urede. Otkrie ovoga glavnoga kompleksa znailo je kako smo pronali veliko jato kosookih i plan je bio okruiti ih nakon to B-52 otkuca te uzeti zatvorenike s ciljem dobivanja odreenih informacija. Na bataljun od tisuu ljudi doletio je i poeo ih udarati sa svime to smo imali. Nakon to je mjesto osvijetljeno (jo jedan pojam za B-52 bombaku misiju), otkriveno je kako je pogodak bio dosta lo, s obzirom da je u biti oteen samo kut cijeloga kompleksa. Nakon to smo brzo pomeli mjesto, pretpostavili smo da su kosooki ve otili s obzirom kako se inilo da je cijeli bunker prazan. Ili smo barem mi tako mislili. Dok sam stajao sa strane i puio cigaretu, ovjek imenom Quincy ba je otvorio jedan bunker tono ispred nas. Primijetili smo bunker, ali nikome od nas nije palo na pamet da pogledamo unutra. Kada je Quincy ugledao kosookog koji je imalo svoj nian tono na meni, poeo je pucati nakon ega je ovaj pao i otkotrljao se natrag u bunker. Znajui da je unutra, pozvali smo chieu hoija (neprijateljski vojnik koji je vraen iz junovijetnamske vlade). Nakon to je chieu hoiju dana mogunost da na vijetnamskom

porazgovara s kosookim iznutra, nagovarajui ga da baci svoje oruje i preda se, shvatili smo kako imamo pravoga upornog ovjeka u svojim rukama. U tom trenutku, Artie Atwood i ja puzili smo na trbuhu prema bunkeru kako bismo unutra ubacili fragmentacijsku granatu. Kako je bilo potrebno samo etiri sekunde da bomba eksplodira, otkotrljali smo se odande to smo bre mogli. "Misli li da ga imamo?" pitao je Artie, nakon to je bomba eksplodirala. "Da", rekao sam. Netko je predloio da ubacimo jo tri fragmentacijske bombe u bunker, to sam i uinio. Bacio sam ih u rupu koja je bila oko est puta est, i nakon to su sve eksplodirale, bilo je jednoglasno odlueno da bih ja trebao biti taj koji e prvi ui unutra. S obzirom da sam bio narednik, jo sam jednom bio pozvan biti primjerom, ili se barem tako inilo. U meuvremenu smo ugledali zelene obiljeivae, sline municiji koju su upotrebljavali kosooki, a sadravali su kemijsku tvar kojom su oznaavali letove svojih projektila ostavljajui trag dima ili vatre, Tada smo shvatili kako jedan kosooki pokuava pokriti onoga drugoga kojeg smo slijedili. Odluili smo pritajiti se neko vrijeme, iako je na cilj bio doi do kosookog u bunkeru. Zbog toga to je to bio bunker tipa Z, znali smo kako moda neemo nikada doi do njega ukoliko je pobjegao na drugi kraj. U est puta est bunkeru poprilino je lako vidjeti drugi izlaz i nakon to smo nali druga vrata, odluili smo ubaciti nekoliko bombi i ondje. Tada je Artie otpuzao sa svojom pukom ekajui dok drugi kosooki pone pucati.

Sa samo jednom granatom u svojoj ruci, kojoj sam ve izvukao iglu, dopuzao sam do vrha bunkera i pogledao kroz otvor. Odjednom sam ugledao kosookog kako stoji tono ispod otvora drei kalanjikov. Bio sam samo oko tri stope iznad njega i Artie je bio priblino jednako udaljen, ali kleei nadesno tako da nije mogao vidjeti ono to sam i ja vidio. Zakljuio sam da kad bi se kosooki samo malo pomaknuo, mogao bi vidjeti Atwooda i ubiti ga u trenutku. To me je toliko uplailo da sam skoio s bunkera i potrao prema ostalima. Gledajui unatrag kako bih vidio je li Atwood poprskao kosookog, pao sam tono ispred gusto naraslog bambusa. Udarivi tako jako u to deblo koje moe narasti do etiri do est metara, osjeao sam se kao da sam se zabio u zid cigli. Iako sam pao, jo uvijek sam smrtno drao granatu i nakon to sam se napokon vratio na noge, otrao sam natrag prema bunkeru potpuno siguran kako e Artie poginuti. Kako sam bacio granatu na kosookog u bunkeru, viknuo sam Artieju da se makne. U trenutku kada je ovaj opalio AK-47, ja sam drao rairene ruke tako da su metci zapravo proli kroz prazan prostor izmeu mojih prstiju. Toliko je dramatinih misli o ivotu pred smrt koje osoba moe imati u takvim trenutcima, ali jedina stvar na koju sam ja pomislio bio je incident kada sam etvrtog srpnja dok sam jo bio dijete zapalio eksplozivnu abicu koju sam potom zaboravio baciti.

2 - MOJ NAJBOUI PRIJATELJ

Nai se u takvoj situaciji gdje si umalo pogoen iskustvo je koje se moe osjetiti samo u retrospekciji. Dogodilo se tako brzo, nita nisam ni osjetio. Ali nekoliko minuta kasnije, odjednom,

ipak, osjetio sam sve. Tresao sam se nekontrolirano dok je adrenalin uzburkano tekao mojim tijelom. Prvi put, osjeao sam takav strah nakon suoavanja sa smrti koji je bio ne samo moan, ve me uinio potpuno nepokretnim. uo sam zapovjednika satnije kako vie: "to ti se dovraga dogodilo, vojnice? Hoe li ubiti tog puioniara ili ne?" Kao iz velike daljine uo sam porunikov odgovor na ovo: "Mislim da ga imamo, gospodine. Samo ga moramo izvui odande." Ono to sam mislio nakon to sam uo tu kratku razmjenu rijei bilo je otprilike ovako: "Zato ti ne dovue svoju guzicu ovamo pa da vidimo koliko si pak ti hrabar, puioniaru!" to je poprilino sabralo moje osjeaje prema zapovjednika satnije. Kako su svi pogledali u mom smjeru, pomaknuo sam se naprijed i spremio kako bih uao unutra. Rupa u bunkeru bila je toliko mala da nisam mogao ui s pukom M-16, pa su mi dali .45 mm automatski revolver. Problem je bio to tako dugo nije bio u svojoj futroli da se smrznuo. Trebalo mi je malo vremena da ga pokrenem. Kako sam oprezno uao u rupu, mogao sam vidjeti ovjekovu nogu, a s obzirom da se nije micala, pretpostavio sam kako je taj kosooki vjerojatno mrtav ili pak, smrtonosno ranjen. Ipak, bilo je i drugih stvari za zabrinuti se. S obzirom da je ovo bio glavni bunkerski kompleks, znao sam kako je ovaj mali prostor vjerojatno ulaz u neto mnogo vee - moda u cijelu bolnicu ili ak u administrativne urede, gdje su mogli ekati mnogi drugi. Pomisao na to to bi doista moglo biti unutra prouzroila je ubrzan i nepravilan rad moga srca. Kada sam se napokon uspio uvui unutra, vidio sam kako noga u koju sam maloprije gledao nije

vie bila privrena za ovjeka kojemu je nekada pripadala. Sjedio je oslonjen o zid, buljei u vlastitu nogu, ali onda, kada sam pogledao malo paljivije, vidio sam kako su njegove oi zapravo nepomine te sam tek tada shvatio kako je to trebalo biti moje prvo dokazano ubojstvo. Uinio sam to. Ubio sam nekoga. Pomislio sam na film Do pakla i natrag s Audie Murphyjem i pokuavao se dosjetiti razloga svoje fasciniranosti tim filmom. Tamo na ekranu to se inilo toliko drukijim. Tamo je bilo neega tako herojskoga i opasnog u vezi sa svim tim. Tamo nije bilo nikakve sumnje u Audiejevu misiju, u njezinu svrhu i vanost. Ali sada sam gledao u mrtvog ovjeka, u nekoga koga nikada nisam ni poznavao, a ipak, taj je ovjek imao svoju povijest. Nekome koga je on poznavao i volio ovo bi bilo vano i duboko bi alio; mnogi e ivoti vjerojatno bili raskinuti zbog onoga to se ovdje danas dogodilo. I jedan od tih ivota, znao sam, morao bi biti moj. Samo nekoliko trenutaka ranije to jo nisam bio uinio. Ve sam oplakivao gubitak te osobe, one bez krvi na svojim rukama, one kojoj se nikada ne bih mogao vratiti. Kada sam ga napokon izvukao van, svi su se skupili oko mene te su poeli padati komentari: "Da, dobro si ga sredio", "Mrtav je i u paklu, nema sumnje u to", "Tako treba, narednice." Osjeao sam se slabo i bolesno iznutra, no takoer i ljuto i odvratno pri pomisli da sam ubio ovjeka, pri pomisli da sam uope morao ubiti tog ovjeka i da u vjerojatno morati ubiti jo mnogo takvih. to je bilo jo gore od svega, na neki sam nain zaradio nekakvo novo potovanje ovih ljudi i nekoliko ih je ak uzelo vremena da me potapu po ramenu i komentiraju moju

hrabrost. Hrabrost! ak i sada, moje je srce tuklo kao ludo tako da sam jedva mogao uti to govore. Gledao sam dok je netko zatvarao oi mrtvacu i onda pretraivao depove, traei bilo to, a da ima nekakvu vrijednost, ukljuujui i suvenire kao to su sjevernovijetnamska vojna kopa za remen sa zvijezdom na sebi za koju smo svi znali da e vrijediti svoje teine u zlatu natrag u SAD-u. U jednom trenutku etiri su se nale kod mene, ali sam ih sve podavao drugima. Dok smo ve pokrili tijelo, ruke su nam bile posve prekrivene krvlju. Kako bih se oistio, morao sam upotrijebiti dvije etvrtine svoje vode nakon ega sam gotovo umro od ei. Ljudi su meusobno razgovarali i najednom, shvatio sam kako razgovaraju o meni. Nakon to su dobrovoljno iskazali svoja miljenja, otkrio sam da misle kako neu jo dugo izdrati ovdje zbog svega onoga to mi se ve dogodilo. U prvih mjesec dana ve sam gotovo dva puta izgubio ivot i izgledalo je, barem u njihovim oima, kao da sam oznaen za ranu ostavku. Istovremeno su me smatrali najhrabrijim lanom, ovjekom na kojega se uvijek moglo raunati da e obaviti svoj posao. Gledajui unatrag, mislim da je vie bio sluaj - biti preglup da bih se bojao i biti programiran initi odreene stvari na odreen nain koje sam ja jednostavno obavljao. Ovo je bilo neto kroz to je svaki vojnik morao proi kako bi nastavio s nezamislivom stvarnou ubijanja s ciljem izbjegavanja vlastite smrti. Ova dalekovidna transformacija bila je potrebna kako bih uinio ono zbog ega sam i doao u Vijetnam. Iako sam se i sam poeo osjeati kao stranac, mislio sam da je to dobro. Bilo je puno lake nositi se s osobom koju nisam poznavao nego s onom

koju jesam. Nisam trebao glas u svojoj glavi koji me konstantno kritizirao, onaj koji je izgleda namjeravao uiniti da se osjeam krivim i osramoenim. Dva dana kasnije, kada smo ve bili ukljueni u vie bitki s ostalim bunkerskim kompleksima, najednom sam uo kako netko zaziva moje ime. Ispustivi opremu, otpuzao sam do zapovjednika koji je rekao: "Imamo ranjenog ovjeka." Dotada su ve svi vikali: "Andy je gore. Pogoen je! Neka netko ode po njega!" Iako je na vod poprilino dobro okruio podruje, nitko se nije javio da bi otiao po Andyja Fletchera, crnca, ija je namjera ustvari bila ispaliti M-79 u bunker. Iako je spaljiva M-79 bio dizajniran tako da ispali s daljine od etiri i pol do est metara, Andy se pribliio svojoj meti na daljinu od oko dva metra. Kada je kosooki vidio njegovu namjeru, upucao ga je. Metak je uao kroz Andyjev vrat i izaao straga, ispod lopatice. Dok sam stigao do njega, ve je obilno krvario kroz obje rupe. Doveo sam sve na poloaj te su polegli dolje postolje sa icom dok sam ja otpuzao est metara i brzo ga povukao natrag. Nakon toga Atwood i ja odnijeli smo ga k bolniaru i ukrcali u helikopter. Bio je u nesvijesti to vrijeme, uslijed gubitka krvi, a potom je umro zbog povreda. Izbombardirali smo to mjesto do temelja i potom otkrili tajno skrovite municije i eksploziva. Bili smo zaista pravi sretnici to nismo uspjeli pogoditi to podruje jer da jesmo, eksplozija bi nas sve raznijela u komadie. Prije nego smo se upleli u sljedeu bitku, ve sam stekao nekoliko prijatelja, to je bilo neto na to su nas svi upozoravali da ne inimo. Ipak, upoznao sam tog ovjeka koji se zvao Lonnie Davis i nakon nekog vremena, Lonnie je postao moj prijatelj.

Kako me sada vie nisu smatrali jednim od JND-a, imao sam ekipu koja se inila potpuno spremnom da me podupre i Lonnie je postao moj strojni puca. Bio je poprilino vrst i prizemljen, smatrajui kako je donekle imao privilegiranu pozadinu. Kao civil, imao je dobro plaen posao, posjedovao Corvetteu i ivio poprilino dobro. Ali nakon to sam mu nekoliko puta uspio spasiti ivot, Lonnie je postao moj glavni ovjek. Drugi ovjek s kojim sam se takoer dosta zbliio bio je narednik Henry Akins, koji je bio na odlasku kada sam ja prvi put doao u jedinicu. Nakon to sam stvarno dobio priliku da ga upoznam, znao sam da se nemam ega bojati dokle god je on u blizini. Zaradio je nekoliko Srebrnih zvijezda i bio na svojoj treoj turneji u Vijetnamu, i to god bi narednik Akins rekao, bilo je uglavnom tono. Zapoeli smo jo jedan jurini napad postavivi fiksnu operacijsku bazu (FOB), a zatim otili van traiti nevolju. Ovaj smo put slijedili superstazu dovoljno iroku da joj se prilagodi dvije i pol tone teak kamion. Nakon to smo sredili glavnu liniju opskrbe, znali smo kako se moramo dobro pripremiti. Tamo je, naravno, bio bunkerski kompleks, i toga popodneva jedan je na ovjek ubio kosookog. Nakon toga dio je nae jedinice otiao u ophodnju s narednikom Akinsom, dok je ostala polovica ostala iza da osigura FOB. Kako sam ja bio u grupi koja je ostala, zaposleno sam kopao rupe kada je odjednom nastao pravi pakao.

Ubrzo nakon to je zapoela borba, zapovjednik me pozvao kako bi mi rekao da je Lonniejeva strojnica zaglavila. To se nikada nije dogodilo, osim ako ju ovjek nije znao upotrebljavati ili ako je ne bi dobro oistio. U svakom sluaju, kada je pokuao ubiti neke kosooke, puka bi zaglavila i nitko ne bi bio ubijen. Zbog toga to su se svi tako oito tome rugali, brzo sam ih uvjerio kako e se puka provjeriti i kako se nita ovakvo vie nee ponoviti. Nakon to smo Lonnie i ja osobno oistili puku, ispalili smo na suho i uvidjeli da radi savreno. Iste noi poslali smo ekipu da postavi zasjedu na onoj superstazi i pobili jo nekoliko kosookih. Sljedee jutro provjerili smo mrtvace i uputili se prema bunkerskom kompleksu. Posao ubijanja iao je veoma dobro. Dvojica naih minobacaa zvali su se Charlie Grissom i Pete Sturgis. Charlie je bio kukavika klasa i kad god je mogao, volio me podsjeati na to da je on minobaca koji u biti pripada vatrenoj bazi. Takoer je vie volio hod iza mene negoli ispred. Nakon to smo zavrili s iskopavanjem rovova, ujedinili smo se s ostalom etom, preustrojivi se i krenuvi natrag prema bunkerskom kompleksu na popodnevni napad. Kada nas je neprijatelj poeo napadati s vlastitim minobacaima, mnogo naih dekiju skoilo je u kratere od bombi koji su bili duboki oko est metara i iroki est metara. Na trenutak se to uinilo kao najbolja linija obrane tako da sam i ja uinio isto. No ba kada sam uskoio u krater, drugi je ovjek skoio na mene i nisam se ni snaao, a on je ve hodao po mojoj puki.

Poeo sam ga tjerati van kada sam shvatio kako je sav smeten i tetura uokolo buljei na drugu stranu. Iako je stajao'tono pored mene, uope nisam primijetio da je pogoen. Dotada sam ve izaao iz bunkera pokuavajui shvatiti to se dogaa. U meuvremenu, drugi ovjek koji je stajao oko tri stope podalje odjednom je zgrabio svoju puku, podignuo je iznad glave i poeo mahnito pucati nasumce. U tom procesu gotovo me pogodio u nogu pa sam poeo vikati na njega i to ga je, izgleda, prizemljilo. Vidjevi koliko je prestraen, snizio sam svoj glas dok sam ga tjerao da gleda kuda puca ukoliko ne eli pobiti svoje ljude. Sljedei put kada smo isprobali strojnicu, opet je zaglavila i iako nismo znali zbog ega, nismo imali vremena razmiljati. U tom trenutku shvatio sam kako ne mogu vie ostati pokraj kratera. Naposljetku, ja sam bio glavni ovjek u sektoru. Svi su pucali, uglavnom u istom smjeru, ali ja nisam bio posve siguran u to pucaju. Dok sam pogledavao te deke, mogao sam uvidjeti kako su blizu stanja ope panike. Neki su bili toliko uspanieni da sam posve siguran kako bi odjurili nekamo istog trenutka, samo da su imali kamo. Kako to nije bio sluaj, nisu imali izbora, nego ostati zajedno i boriti se. Sljedea stvar koja se dogodila je da smo primili hitan poziv iz svoje fiksne operacijske baze. Shvatili smo da dok smo pucali u kosooke, s jedne strane oni su nas okruivali, dolazei straga, probijajui se i sijekui nau jedinicu napola. Rekli su nam da nas trebaju natrag u FOB-u kako bismo sprijeili neprijatelja u preuzimanju naih bunkera i opskrbljivaa te da im ne bismo upali u zasjedu nakon to se vratimo.

Nakon to smo sabotirali ovaj plan, malo smo prigrizli i ponovno se vratili u akciju. Dok je Lonnie opet izvlaio svoju stranjicu zbog zaglavljene strojnice, drugi ovjek imenom Barry Phipps izvukao je svoj mali Novi zavjet i poeo ga itati. Barry je bio bomba koji je lansirao granate M-79. Kada je bitka opet zapoela, dali smo im sve to smo imali i nakon nekog vremena narednik Akins krenuo je niz stazu. Bio je obuen tono kao Ho Chi Minh, u njihovim cipelama, ljemu i odjei nosei sa sobom kalanjikov. Izgledao je ba kao kosooki. Kad god bi dolo do kakve borbe, moglo se raunati na to kako e Akins krenuti prvi ravno za tim Vijetnamcima. Bio je ubojito hrabar i prokleto ponosan zbog toga. Na taj osobiti dan viknuo sam: "Hej, narednice, oni su ovdje." Nakon nekoliko minuta opet sam ga zazvao. Najednom, sva je pucnjava stala i tada smo mogli vidjeti Akinsa kako se vraa uz stazu. Sljedee to smo uli bila su etiri pucnja, etiri tako vrsta pucnja savreno namjetena tako da je Akinsovo tijelo bilo izreetano slijeva nadesno. Pao je na koljena i zatim nekako legnuo unazad sa svojim kalanjikovom preko tijela. Kako sam ga nastavio dozivati, uo sam da mi Pete Sturgis govori: "Zaboravi, ovjee. Mrtav je." Oblak tiine kao da je pao preko cijele dungle dok sam gledao u Petea razmiljajui o onome to je upravo rekao. Ne moe biti istina, mislio sam, jer nitko nikada nije ubio Akinsa. inio se nezaustavljivim, ali ipak, nije bio. elio sam ga zazvati opet, ovaj put glasnije, dovoljno glasno da ga podignem iz toga dubokog konanog sna i da ga vratim natrag k nama, ondje gdje i pripada.

Akins mrtav! Ta pomisao bila je kao tup udarac u trbuh i u trenutku mi se uinilo kao da mi se udvostruila bol. Pomislio sam na njegove dvije Srebrne zvijezde i njegove tri turneje dunosti koje mu nisu providjele nikakvo ivotno osiguranje. Ta hladna realnost potpuno me svladala i trebalo mi je neko vrijeme da se oporavim. Na kraju toga dana imali smo ranjene koji su leali razasuti po cijelom mjestu, ali budui da nas je neprijatelj jo uvijek napadao s boka, znali smo da e ih biti teko izvui odatle. Odjednom smo uli straan vrisak. Ispalo je da je to Barry Phipps, koji se dovukao uz stazu sa svojim M-79 spaljivaem kako bi ili pomogao naredniku Akinsu ili zatitio bilo koga tko bi ga pokuao izvui. Barry Phipps, sa svojim malim Novim zavjetom bio je odluan uiniti sve ono to je mogao i to je bilo potrebno kako bi pomogao i podupro svakoga tko bi ga ikada trebao. Lonnie Davis sjedio je ondje s nama u trenutku kada ga je zapovjednik satnije pozvao da ide izvlaiti ranjenike. U tom trenutku rekao sam Lonnieju da stavi na zemlju postolje ice dok smo izvlaili svoje ranjenike kako nas neprijatelji ne bi pratili. Loonie je ispalio u grmlje gdje se Phipps skrivao, i to ne samo jednom ve nekoliko puta, pogodivi ga u stranjicu i podruje zdjelice. Kasnije, kada sam provjeravao Phippsa, mogao sam vidjeti omjer njegovih ozljeda. Njegove rane bile su uasno velike i strane. Dok smo inili sve to smo mogli za Phippsa, Davis je poeo plakati i vritati: "Pogodio sam jednog od naih. Boe, oprosti mi!" Nastavio je tako sve dok ga nisam napokon zgrabio i poprilino vrsto protresao. "Nemamo vremena za ovakva sranja!" viknuo sam. "Moramo se smjesta maknuti odavde!"

To je izgleda spustilo Lonnieja na zemlju te je zgrabio svoju puku i ono to je ostalo od njegove opreme dok sam ja nosio Phippsa. Kada smo napokon vratili Phippsa u bazu, zapoeli smo sa sjeom stabala kako bismo oslobodili podruje za slijetanje helikoptera. Davis je jo uvijek bio poprilino histerian i za porunika bio je kriv izbor ono to je upravo krenuo uiniti, ali ipak, nije popustio. Poslije toga posjeo sam Davisa i potiho porazgovarao s njim, podsjeajui ga da se takve stvari uvijek dogaaju i da svi znaju kako to nije bilo namjerno. Lonnijev odgovor bio je ovo: "Neu vie nositi tu strojnicu sa sobom, nije me briga ako me odvedu na vojni sud ili ak ako me ubiju! Ja to jednostavno neu vie nositi!" Pokuavao sam ga urazumiti, inzistirajui kako trebamo tu strojnicu. "Onda neka to radi netko drugi!" bio je uporan. "injenica da je Phipps jo iv samo je sluajnost, ako eli znati istinu." Pitao sam ga to misli pod tim. "Strojnica je opet zaglavila!" rekao mi je. "Da nije, nastavio bih s pucnjavom i Barry Phipps bio bi mrtav." Kada mi je to rekao, odluio sam zamijeniti tu strojnicu odmah sljedei put nakon to doe helikopter s opskrbom. U meuvremenu, porunik, koji nije zavrio s maltretiranjem jadnog Lonnieja Davisa, bacio je Phippsovu granatu ravno ovome u ruke i rekao: "Evo! Vidi ako moe popraviti ovaj komad sranja!" Davis nije mogao zamijetiti, iako mi ostali jesmo, kako je granata prekrivena Phippsovom krvi.

Povukavi Davisa na stranu, pomogao sam mu oistiti spaljiva, na poprilino isti nain kao to smo oistili i strojnicu. Radili smo tiho, s obzirom da nijedan od nas nije bio siguran kako moe kontrolirati svoje osjeaje. Ba tada, bjesnio sam iznutra to je porunik izabrao ba taj nain kako bi sredio situaciju. Pokuavao sam ne misliti na koje bih se sve naine mogao tuiti. uo sam prie o tome kako su porunici i oficiri bivali ubijeni od vlastitih ljudi i sada sam poeo razumijevati njihove razloge. Tijekom cijelog rata suoavali smo se s mjeavinom bijesa i straha i iz toga bi proizali trenutci nevjerojatne frustracije. Vritanje u mojoj glavi bilo je esto tako glasno zbog ega sam bio siguran kako ga moe uti i neprijatelj. Bilo je trenutaka kada bi se inilo kako svaka stanica i materija u mome tijelu vibrira supernapunjenim adrenalinom i tada sam bio spreman zaista uiniti sve. Sav taj skriveni bijes nije imao kamo otii, sve do sljedee bitke s Vijetkongovcima. To je bilo ono to je inilo amerikog vojnika najgrubljim i najopakijim od svih ostalih vojnika, skupa s beskrajnom frustracijom neznanja zato se uope nalazi tu ili zato radi to to trenutno radi. Od onoga to nam je bilo reeno, to je imalo nekakve veze s "domino teorijom" koja je zapoela kada je predsjednik Eisenhower napisao pismo predsjedniku Junog Vijetnama u kojemu je obeao veu ameriku potporu loj dravi. Eisenhower je drao kako je Juni Vijetnam domino izmeu svih ostalih domina (ili nacija), tako da ako bi samo jedan od njih pripao komunistima, neminovno bi i ostale demokratske nacije Jugoistone Azije uinile isto. Amerikanci koji su bili u Vijetnamu tijekom idealizma sredinom 60-ih vjerovali su da se bore protiv komunizma u Vijetnamu kako bi sprijeili pribliavanje domino efekta amerikoj obali. Ali

kako se rat nastavljao, naprezanje oko oslobaanja Junih Vijetnamaca od komunistike dominacije izgubilo je potporu Amerikanaca koji su bili kod kue i koji su pogreno shvatili da se tu radi o civilnom ratu izmeu Sjevernoga i Junog Vijetnama. Nakon nekog vremena ameriki vojnici i civili vie nisu shvaali ima li rat veze s demokracijom ili komunizmom. I tako je to postalo sredite civilnog nemira na amerikim obalama i teak kri koji su morali nositi veterani koji su se ve vratili iz rata. Ali dok smo bili tamo, mislili smo kako je ono s ime se trenutno suoavamo najgore od svega. PTSP nam nije nita znaio u tom trenutku. Sumnjao sam da je uope itko i uo za to. Kada smo se naposljetku vratili u svoju bazu, pozvali smo borbeni helikopter da doe i slisti te puioniare te ih vrati natrag na njihovo mjesto, a nama da vremena da se maknemo odonuda. Ovaj teko naoruani helikopter upotrebljavao se za potpotru pjeakim trupama, kada nije neovisno napadao neprijateljske jedinice ili poloaje. Iako je na promatra javio tonu lokaciju neprijateljskog bunkera, u cobra helikopteru oito su mislili kako se radi o nekakvim pogrekama. Nakon to su sami napravili nekakve svoje brze kalkulacije, dobili su potpuno novu lokaciju kao metu i umjesto da zapucaju na bunkerski kompleks, zavrili su pucajui ravno na nas. Krajnji rezultat bio je da je veina naih ljudi bila ozbiljno ranjena i nakon to su bili odvedeni na lijeenje, ispalo je kako smo ostali bez sedamnaestero ljudi u svome vodu. Sljedee jutro, nakon vrlo malo sna i dok smo se jo pokuavali oporaviti od svega toga, jo jednom, spremali smo se za nonu bitku, to je bilo neprijateljsko omiljeno vrijeme za napad.

Dotada smo ve shvatili kako smo zagrizli mnogo vie nego to moemo provakati. Bili smo jedinica od stotinu ljudi borei se protiv onoga to se inilo kao tisua neprijateljskih vojnika. Bilo ih je posvuda! Kad smo ih pokuavali napasti s boka, oni su bili i ondje, susreui se naom stranom sa svojim vojnicima koji su i nas pokuavali napasti s boka. Rezultat je uvijek bio isti. Bila je to igra aha gdje svaki igra upotrebljava sve svoje pijune s mukom kako bi ouvao kralja i kraljicu. Na nae veliko iznenaenje, nisu lansirali napad kakav smo oekivali, tako da smo sljedee jutro postavili nekoliko zasjeda. S obzirom da je trei vod bio zaista jako pogoen, doli su do nas i jedan me pitao imamo li minobacaa. Jedini koga sam imao bio je Lonnie, koji se jo tresao zbog incidenta s Barryjem Phippsom i znao sam kako bi bio izuzetno lo potez da ga poaljem tamo. Ipak, na porunik, u svojoj beskrajnoj mudrosti vidio je Lonnieja kao najbolju osobu da je poalje van, ponajprije zato to je jo uvijek "putao paru" zbog onog incidenta sa strojnicom. Kao posljedica, nakon ienja krvi s Phippsove puke, Lonnie je otiao s novom ekipom i novim voom s kojima nikada prije nije radio. Mjesto na kojem su odluili postaviti svoju zasjedu ve je bilo zauzeto od strane neprijatelja i to zbog potpuno iste svrhe. Kao rezultat, nije bilo vremena za ikoga da zasjeda ikoga. Naletjevi sluajno jedni na druge, stvorili su sami malu paljbu na istom mjestu u isto vrijeme. Dan kada sam poslao Loonieja Davisa s treim vodom bio je ujedno i zadnji dan kada sam ga vidio. Bio je pogoen u glavu i kada nam je radio javio tu vijest, znali smo zasigurno to to znai.

Ali Lonnie je imao jaku volju za ivotom i kada ga je lijenik pregledao, rekao je: "Ne, ekajte, pruite pomo njemu, on je jo iv." Nakon to su doveli Lonnieja na nosilima, jedan od bacaa, Charlie Grissom, pokuao ga je ukrcati u helikopter. Ali zbog toga to je bio tako kukaviki uplaen, ispustio je nosila zbog ega je Lonnie udario glavom iskliznuvi van i to je bilo ono to ga je dokrajilo. Gubitak moga prvog "najboljeg prijatelja u Vijetnamu" bio je trenutak odreen da ostane sa mnom, ne samo tijekom rata, nego i sve ostale dane koji su slijedili. Razmiljao sam o upozorenjima koja su nam svima dana, da se klonimo bilo kakvih vrih vezivanja uz bilo koga. Kako je to bilo mogue, pitao sam se. Spoznaja o tome da moda nikada neemo vi djeti svoje voljene uinila je potrebnim, ak neophodnim, da proizvedemo neku vrstu obitelji u ovoj stranoj i dalekoj zemlji. ovjek nije stvoren za vojni ivot. Bilo je bezosjeajno oekivati od nas da se najednom prilagodimo tom nainu ivota, osobito zbog toga to smo bili prisiljeni pouzdati se jedan u drugoga da bismo uope preivjeli. Kako je bilo mogue zahtijevati tako neto, a onda se samo okrenuti hladno od onih koji su nam uvali lea? Ne, to nije bilo mogue. Lonnie Davis bio je moj prijatelj, moj kompa iz rova, moj povjerenik, moj brat i moj drug. A sada je bio mrtav, i zbog glupe nesree koja se umijeala, razbjesnio sam se - razbjesno na rat, na Charlieja Grissoma i na glupost zbog svega onog u to smo se zapleli. Ali tu nije bilo vremena za emocionalne ispade ak ni za trenutak kako bi se sve to sloilo u glavi. Nije bilo vremena ak ni za pogrebnu slubu. Ali kada smo se napokon vratili u bazu, odluio sam provjeriti i u potpunosti se uvjeriti to je sa strojnicom koju je Lonnie koristio i zbog ega je stalno zaglavljivala. Bio sam siguran da se radi o

loem izbacivau. To to nije htjela ispaliti uope nije bila Lonnijeva krivica. Iz nekog razloga, inilo mi se odjednom tako vanim da se to raisti. Odmah sam o tome obavijestio porunika, ko ji je uvijek bio tako strog prema Lonnieju i, poslije toga, nastavio sam traiti naine kako opravdati svoga prijatelja, inei to sada njemu na sjeanje.

3 - BROJANJE TIJELA
Borili smo se est dana, est krvavih dana u zapravo beskorisnim bitkama s obzir om na to da nikada nita nismo postigli. Na kraju estog dana norma naih rtava pokazala je oitim kako bi se B-52 bombaka misija, drukije znana kao arkus-rasvjeta, pokazala mnogo boljim rjeenjem. Slike svih tih osakaenih tijela, razdvojenih u komadie od metaka, granata i teke artiljerije, pogodila su me zaista duboko. Nikada ne bih zaboravio u to sam gledao. Valovi tuge, jada, boli, straha i ljutnje odjednom su pritekli u jedinstven osjeaj koji nije imao svoje ime, ali nakon svega toga postao je gorivo na koje sam naiao. Brojanje tijela bio je na nain biljeenja zgoditaka. Tko god daje ubio najvie, bio je "pobjednik". Groteskne statistike znane kao "brojanje tijela" bile su neprijateljsko mjerenje pobjede kao to su bile i nae. Kada su ljudi umirali, netko je pobjeivao. Pobjeivao to? I za to? To je bilo pravo pitanje. Poeo sam shvaati beskorisnost nekih stvari. To je ruan osjeaj, ekstremno protivproduktivan onome emu se vojnik podloio da e raditi. Ipak, bezosjeajne bitke i bezosjeajna ubijanja teko je nazvati nekim drugim imenom. Vojna strategija uistinu je bila ismijavana mnogo puta i te glupe

pogreke koje su u nezgodan as uzrokovale smrt tako finih momaka kao to je bio Lonnie Davis bilo je teko za progutati. Bijes koji sam uspio potisnuti u to vrijeme vratio bi se progoniti me u kasnijim godinama. Kada se poeo pojavljivati na udne i neprimjerene naine, polegao je temelj za mnoge propale veze i sveobuhvatnu neprilagoenost drutvu, moda zato to mi je bilo nemogue razumjeti mir onako kako su ga razumijevali drugi. U mojoj unutranjosti nije bilo mira, samo strana sjeanja kakva nasilja i brutalnosti kojima je bilo sueno da tu igraju tijekom ivotnog vijeka. Nakon naih est dana uzaludnih borbi pristigao je helikopter hitne pomoi kako bi izvukao ranjene i mrtve. Doao je bez ikakva oruja, koje ionako nije smio nositi, a ostavio je iza sebe svu opremu koja je pripadala ukrcanim vojnicima. Nakon toga, na nama je bilo da pokupimo sve ono to nismo eljeli da dopadne u ruke kosookima, a s obzirom da j e toga bilo zaista mnogo, sve smo bacili na hrpu - sve osim puaka i municije te zapalili. Iako bi nam zasigurno dobrodola dodatna porcija oruja, jednostavno nismo mogli sve ponijeti niti smo eljeli ostaviti neprijatelju, tak o da smo ga spalili zajedno sa svime ostalim. U danima koji su slijedili nakon Lonnijeve smrti, esto sam razmiljao o svojim razgovorima s njim, koji su ukljuivali i neke misli o budunosti. Spomenuo mi je nekoliko benzinskih stanica koje je posjedovao kod kue, ukljuujui i onu koja je bila strateki postavljena izmeu etiri glavne autoceste.

"Jednom kada se izvuemo iz ovoga," rekao je, "moe doi i raditi za mene. I to ne govorim samo o poslu. Ako bude upravljao mojim stanicama umjesto mene dok ja budem postavljao jo nekoliko, mogao bi zaraditi vie novca nego to si ikada vidio u svome ivotu." U vijetnamskim dunglama, Lonnie Davis mislio je na mene kao na svog jedinog prijatelja, a moda je to zaista i bilo tako. Nakon to smo se vratili u bazu, svi smo se tako prokleto napili, to nam je pomoglo u suoavanju s pogrebnom slubom koja se trebala odrati za sve poginule. Jedna stvar koju sam primijetio je ta da sam odmah postao manje funkcionalan kada ljutnja vie nije bila dio onoga to sam radio. Vojska nas je uila da naglasimo bijes, a potisnemo sve ostalo. Ljutnja je bila gorivo i hrabrost, ak i ivotna filozofija, nain na koji smo uspijevali preivjeti od danas do sutra. Nakon bombake misije, poslani smo natrag u isto podruje kako bismo obavili jo jednu bitku na juri. To je bilo pravo iskustvo, s obzirom da smo naravno bili naviknuti hodati po vrstom tlu koje je sada postalo kao puder. Mogao sam osjetiti kako tonem do glenja dok sam se paljivo micao unaprijed, kroz teke oblake magle i praine. Onih par stabala koja su jo ostala stajati bila su mrtva i slomljena, i dok sam prolazio pokraj njih, mogao sam osjetiti izmrvljene estice kore drveta kako padaju po mojim ramenima. Svi smo bili pokriveni prainom i aom, a lica su nam izgledala kao da nosimo maske. Kada smo se naposljetku vratili u bunkerski kompleks, pronali smo pribor koji je pripadao Vijetnamcima, ali nigdje nismo mogli pronai ni jedno tijelo. Nakon to smo raznijeli bunker, malo

smo pronjukali uokolo, ali iako su se nai senzori iskljuivali, to je obino znailo da su neki kosooki u blizini, nita nismo mogli vidjeti. Ubrzo nakon toga premjeteni smo na drugo podruje koje je ve bilo spaljeno. Pogoena je sva artiljerija i inilo se kao da sve gori, a to je bilo upravo ono to nam je "trebalo" na tako vru i sparan dan. Nakon to smo ustanovili svoju bazu, poslali smo ljude u ophodnju i dok sam sluao radio, mogao sam uti nekoga kako govori: "ovjee, pronali smo si superstazu, pudranu stazu i jo prokletih kosookih, vie nego to moe zamisliti." Malo poslije toga netko je pronaao icu iliti zemljinu liniju koja je radila ba kao telefonska ica u svrhu komunikacije. Uspjeli smo iskopati liniju i zatim uti neprijatelje kako alju poruke jedni drugima, to je potvrdilo nae sumnje da ih ima poprilino mnogo na tom podruju. Do popodneva smo se ve uspjeli uplesti u nekoliko manjih okraja, onakvih u kojima kosooki pokuavaju pucati i pobjei te nas namamiti da ih slijedimo kako bi nas onda mogli razbacati po cijelom podruju. Iako smo mogli uti ljude kako tre u svim smjerovima, nigdje nismo mogli vidjeti ni jednu duu. Sudei po buci, shvatili smo kako se suoavamo s vie kosookih nego to smo se mogli nositi. Smjestili smo se na rubu otvorenog podruja, to je inae najbolje mjesto gdje moe biti jer neprijatelj ba i nije naklonjen pretravanju otvorenog polja kako bi nas napao. Prvi Vijetnamci koje smo ugledali bili su udaljeni oko 450 metara na to su neki nai ljudi poeli pucati, dok je rezultat bio samo gubitak municije s obzirom na tako veliku udaljenost. Trebalo je vremena da na

voa bataljuna shvati kako se ne moemo nositi s ovoliko neprijatelja, ali konana odluka, bila je postaviti arkus-rasvjetu na to podruje. Povukli smo se rano tog popodneva, a zatim se vratili natrag u bazu kako bismo pojeli neto toplo. Nakon toga smo se povukli u potpunosti i proveli no u miru, to je bilo rijetko iskustvo u vijetnamskim dunglama. Sjeam se kako je netko izvukao kalendar i pokuao shvatiti koji je dan. Kao da je to bilo vano. Dotada sam ve izgubio sve dojmove o ratu koje sam formirao jo kao mladi dok sam gledao Audie Murphyja na velikom srebrnom ekranu. Ono to sam nekada smatrao ratom imalo je jako malo zajednikoga sa stvarnou. Gledajui kako ti prijatelji umiru, sluajui njihovo vritanje i ivei u sreditu totalne pustoi bilo je tako daleko besmislenim herojima koje je Hollywood kreirao i servirao da bi impresionirao mlade djeake. Impresionirao! Boe, tu nije bilo niega emu bi se ovjek mogao diviti. Ono na to se sve svodilo bilo je da radi ono to moe, kad moe i naposljetku, da krene dalje. Bio sam uestalo uplaen i izvan svog razuma, bojei se da neu preivjeti dan, sat ili ak nekoliko sljedeih minuta. I jedna stvar koju sam nauio, zajedno sa svim ostalim, jest kako naruivanje arkus-rasvjete nije bilo ba kao naruivanje pizze. Morao si ekati svoj red, a mnogo se stvari moglo dogoditi u meuvremenu. Kad god bismo naili na neke kosooke i dobacili im nekoliko pahuljica, imao sam osjeaj kao da smo uskomeali gnijezdo strljana, s obzirom daje situacija bila veoma slina. U sluaju strljana,

ak i ako uspije izbrisati veu porciju, moe biti siguran da e oni koji su ostali biti poprilino ljuti. A ista se stvar odnosila i na kosooke. Kako j e vrij eme prolazilo, svi smo postali ekstremno sumnjiavi to se tie tiine. Malo je bilo u redu, ali kako su se stvari odugovlaile i tiina nastavljala, malo pomalo pribliavali smo se rubu strpljenja. Neiznenaujue, ova je tiina samo prethodila iznenadnoj zasjedi. Bez vremena da se pripremimo, mogli smo se nai u sreditu borbe za opstanak. ak i u najboljim danima, borba u Vijetnamu bila je neobino iskustvo. Gaenja vatre bila su, kako bih ja rekao, nita vie nego iznenadna prepreka pucnjavi, koja bi naposljetku i stala, bez da netko mora pozvati "prekid vatre", i onda nakon kratke pauze, sve bi se opet nastavilo. Dok sam pokuavao shvatiti pravila igre, odjednom mi je palo na um kako pravila ni ne postoje. Dok smo nastavljali tumarati dunglom, ponaali smo se vie-manje instiktivno, nije bilo nikakve prave vojne strategije koja je u to mogla biti ukljuena. Jednostavno smo nosili loptu koliko god da smo mogli, ili dok je nismo poeli preturati, nakon ega bi doao red na nekog drugog. Sljedea baza u koju smo premjeteni nalazila se blizu plantae kauuka gdje su neke starije Vijetnamke prodavale pivo. Nakon udruivanja sredstava uloili smo ih u est pakiranja njihova piva, koje je imalo dosta primjesa u sebi i miris po balzamiranoj tekuini, ali mislili smo, bolje ita nego nita. Reeno nam je kako emo ii u pohod s drugom jedinicom i kada je dolo vrijeme, sudjelovali smo u jo jednom jurinom napadu koji je bio relativno nejednak.

Kada smo se napokon udruili s Bravo satnijom, bilo nas je dvjestotinjak, zbog ega sam se odmah poeo osjeati mnogo bolje. Odluili smo postaviti svoju bazu na mjestu gdje su se spajale dvije staze, tako da tko god proe niz stazu, naleti na nas. Bili smo u sreditu priprave svojih nonih obrambenih poloa ja kada mi je reeno kako je na nama red da krenemo u ophodnju. Tone upute bile su proeljati podruje ispred nas, nekoliko stotina metara naprijed i provjeriti AO (Area of Operations - podruje djelovanja). Uzevi cijeli tim sa sobom, hodao sam prvi i nakon otprilike stotinu metara primijetili smo neki bunker koji je bio samo djelomino iskopan bez pokrova i kamuflae. Sljedea stvar koju sam primijetio bio je put koji je vodio k drugom bunkeru okruenom hrpama svjeeg blata. U tom trenutku svi su drugi na neki nain pali iza ekajui mene kako bih otiao i provjerio podruje. Bio sam otprilike devet do dvanaest metara udaljen od bunkera kada me proeo jezovit osjeaj. Stajao sam blizu stabla i dok sam nastavljao gledati u bunker i stazu ispred sebe, povukao sam glavu unatrag i tada zauo glasnu eksploziju. Stablo se slomilo poput stakla i u istom trenutku znao sam da sam pogoen. Sila onoga to god da me pogodilo sruila me na tlo i tako sam leao sam ondje s glavom okrenutom prema naoj obrambenoj strani, a s pukom okrenutom prema svojim nogama. Moja eta odmah je pala na tlo i ostala leati ondje pogledavajui uokolo i pokuavajui odrediti otkuda je dola eksplozija. Poeo sam se lagano micati, a zatim sam uo kako me netko zove: "Narednice, jeste li dobro?"

Prije nego to sam uspio odgovoriti, sve se zbilo u sekundi. Runde metaka poele su letjeti iznad moje glave, samo desetak centimetara podalje. Pogledao sam prema svojim ljudima koji jo uvijek nisu poeli uzvraati vatru, ve su grlili zemlju pokuavajui spasiti sami sebe. Zbog toga to sam doslovce bio paraliziran strahom, bilo mi je lako leati ondje kao da sam mrtav, to je vjerojatno ilo u moju korist. Leao sam licem okrenutim prema zemlji i dok me isti glas op et upitao: "Narednice, jeste li dobro?" jo je nekoliko rundi metaka proletjelo pokraj. Do tada su ve moji zubi bili tako vrsto stisnuti da sam mislio kako e se slomiti. Sada sam ve drugi put poeo nagaati neprijateljem strategiju. Kada bi me uspjeli raniti dovoljno bolno da zavritim, neki bi od mojih ljudi mogli istrati i pokuati me povui izvan vatrene linije te bi nas tada uhvatili sve. Nakon minutu ili dvije uo sam nekoga drugog kako zove, ali mnogo mekim glasom: "Narednice, jeste li pogoeni?" Izvukavi ruku ispod tijela, primijetio sam da je prekrivena krvlju, nakon ega sam osjetio kako topli curki silaze niz moje lice i znao sam kako je i to krv. Da, bio sam pogoen, ali sve to to sam osjeao bilo je nijemo. Zbog toga to me moji ljudi nisu uspjeli vidjeti, nisu znali jesu li mi noge raznesene ili sam ipak jo uvijek iv. Dok je sljedei volej rundi proletio sa strane, poelio sam nekome viknuti da uzvrati paljbu, ali sam se ipak bojao ispustiti bilo kakav zvuk. Bojao sam se pomaknuti. Bojao sam se ak i disati. Razina straha bila je tako izraajna da sam joj se mogao samo diviti. Nikada nisam vjerovao da ljudsko tijelo moe biti ovako teko traumatizirano pa da ipak funkcionira. A ipak, moje je srce nastavilo kucati, moja su plua nastavljala udisati zrak i znao sam da kad bi mi samo bila dana

prilika da otrim u zaklon, moje bi me noge nekako uspjele poduprijeti. U svojim mislima ve sam trao milijune milja na sat, trao bre nego to je itko ikada trao, bre od brzine zvuka, trao i trao zauvijek. Ali ne, jo uvijek sam bio tamo na zemlji i kosooki su jo uvijek pucali, a nitko im nije uzvraao. Nema izlaza! Mogli su me izreetati metcima da su htjeli, a uskoro bi i to bio konaan kraj svega. Nema vie junatva. Nema vie ludih ideala o hrabrosti, ljubavi prema dravi i Audie Murphyja kako stoji est metara visok na ekranu. To je bila istina - ne stajati visoko, nego leati spljoteno uza zemlju sa stranjicom u zraku, ekajui na metak da pronae svoju metu. Na metak s mojim imenom. Nisam mogao vidjeti izlaz iz ovoga. Moji deki nisu pucali, a neprijatelj nije htio stati. ekao sam da mi cijeli ivot projuri ispred, ali nije. Moj um odjednom je postao prazan i ja sam samo ekao. ekao dok sam uzimao sljedei dah i sluao otkucaje svoga srca. A onda, ovjek imenom Herschel odjednom je ispalio metak. Nakon toga ispalio je jo dvije ili tri runde i dok je to radio, ja sam brzo reagirao. Dok sam poeo puzati u njegovom smjeru, on je prestao pucati, vjerojatno zato to je bio toliko okiran uvidjevi da se mogu micati. Da ga protresem iz njegove oamuenosti, zavikao sam: "Nastavi pucati, idiote!" i jo nekoliko stvari koje su ga oito pokrenule. Kako je opet poeo pucati, drugi ovjek imenom Collins koji je stajao pokraj njega uinio je to isto. Sada kada su Herschel i Collins pucali zajedno, poeo sam puzati bre nego to sam ikada puzao u svom ivotu. Uinilo mi se kao da sam preao kilometar u tri sekunde. Proao sam pokraj ove dvojice koji su pucali i kada sam se opravdano poeo osjeati sigurnim, zgrabio sam svoju puku,

tako brzo, te sam opet bio spreman za borbu. Moja zahvalnost zbog toga to sam jo uvijek iv bila je u trenutku potisnuta dok sam pourio kako bih procijenio situaciju. Traio sam dvanaestoricu svojih ljudi koje sam naposljetku pronaao skupljene u bunkeru bez pokrova; samo su sjedili ondje, oito ekajui na nas da se vratimo. Poeo sam vikati na njih kako smo u guvi ovdje i kako trebamo njihovu pomo i pitao sam ih kog vraga misle da rade. Jedan od njih je rekao: "Pa, stvar je u tome da su pucali na nas sa stabala, narednice, pa smo zato dospjeli u ovaj bunker." Kosooki na drveu! U redu, mislio sam. Dakle, sada imamo kosooke i na drveu. Ali, dovraga. Na posao ovdje je zavren. Bilo je vrijeme da se vratimo u bazu. Kako su ljudi regirali na ovu naredbu, ja sam se vratio natrag do Herschela i Collinsa te poeo pucati kako bih im dao priliku da se povuku. Na taj nain smo se nekako uspjeli izvui. Odjednom sam osjetio muninu, poeo sam drhtati i osjeati se loe, dok se znoj s mene cijedio kao iz pipe. Umirao sam od ei i vapio za zrakom, a moja odjea bila je tako mokra da se mogla cijediti. Oslonio sam se na drvo s elom o trup. Ba kada sam pomaknuo glavu u stranu, drvo je apsorbiralo jo jednu rundu metaka koji su oito bili namijenjeni meni. Okrenuvi se, brzim pogledom uhvatio sam neprijatelja i ugledao svoju priliku - taj djeli sekunde kada je drao glavu izmeu pogodaka ili je jednostavno ostao bez metaka. Brzo sam naciljao i opalio, i nisam promaio.

Kada je pao s drveta, nisam otiao tamo da ga provjerim. Nisam htio vidjeti jo jednog mrtvaca koji ima obitelj kod kue, kako lei na zemlji, s tim muenikim izrazom koji inae dolazi s bolnom smru. Kada sam se vratio u bazu, svi su instinktivno potrali prema meni, ukljuujui bolniara, koji je brzo obradio moje povrinske rane. Povrinske! Najljepa rije u engleskom jeziku u sreditu rata. Dok sam podnosio izvjee svom poruniku, svi su se ostali ljudi rasipali, vraajui k poslu graenja svojih bunkera za nonu borbu. Kada mije reeno kako sam zaradio Grimizno srce, rekao sam poruniku da zaboravi na to, ali on je imao protuargument. Rekao je: "Gledaj, nije to samo medalja koju nosi na uniformi samo zato to izgleda dobro. Nakon to ovo ovdje zavri, pomoi e ti da se dokopa bilo kojeg posla u dravnoj slubi, koji god bude htio, i naravno, uz to e moi vezati neke vojne povlastice koje primi, ukljuujui invaliditet, ako bude potrebno." Pa, rije povlastica zvuala je dobro, ali nije mi se sviao prizvuk invaliditeta. Nakon svega kroz to sam ve proao, je li jo uvijek bilo razumno nadati se da u se moda izvui iz ovog rata, a da ne budem pogoen tako strano to bi uzrokovalo djelominu ili potpunu invalidnost? Moda se to i ne dogodi, ali tko to moe rei? Prema tome, Bog je bio na mojoj strani u svakom okraju, ak iako sam ga tih dana esto zamjenjivao s "damom sreom" i obino sve adresirao u tom smjeru. Te smo se noi opet upustili u neku nonu pucnjavu. Jake Broderick, koji je bio na elu prvog tima, otiao je kako bi postavio zasjedu te noi. Kao dio druge jedinice, znao sam da nee otii jako daleko, radije ostajui u okvirima ica, to je znailo da su samo oko pedeset stopa podalje.

Tijekom noi zauli smo pucnjeve protupjeake mina i malo kasnije saznali kako je hrpa kosookih nagazila u zasjedu. To je toliko uplailo ljude u Jakeovom timu da su se svi trei vratili u bazu, ostavivi oruje i radio iza sebe. Kada im je zapovjednik satnije naredio da se vrate i izvuku tu opremu, Jake, voa tima, otiao je s njima, s obzirom da je on bio jedini koji je znao tonu lokaciju. Cijelo vrijeme dok se to dogaalo, mogli smo uti kosooke kako amore. Nismo znali koliko smo veliku jedinicu pogodili niti moemo li oekivati protunapad ili to ve. Jedna od naih mogunosti bila je da jednostavno ponemo pucati u tom smjeru, ali da smo to uinili, znali smo da bismo automatski odali svoj poloaj. Tama mjeseca davala nam je neporecivu prednost ega se ba nismo bili eljni odrei. Jednom kada je donesena odluka da upotrijebimo .90 mm puku, shvatili smo kako nigdje nije bilo mogue pronai osobu koja bi rukovala njome. Pomoni puca bio je ondje, to je znailo da ipak imamo nekoga tko se razumije u stvar, odnosno u punjenje oruja, ali ga ne zna upotrijebiti ni pucati njime. Sljedee pitanje bilo je, naravno, koga emo uzeti za rtvu? Poruniku je trebalo samo par minuta da doe do mene i kada me je upitao jesam li bio treniran na tom oruju, morao sam priznati kako jesam. "I zna li pucati ovime?" upitao je. "Da, gospodine!" rekao sam. Tako su se osjeali barem donekle sigurnima, dok sam ja otiao s tom pukom koja je bila vie od metar i pol duga i ispaljivala je elektrino. Pomoni mi je puca pravio drutvo i nakon to smo

napokon pozicionirali oruje, asistent ga je osposobio pa smo krenuli na posao. Nakon to sam uo neki zvuk, opalio sam i poslije je sve utihnulo. U meuvremenu, asistent je izvukao kuite, stavio drugo punjenje i opet smo bili spremni za paljbu. ekao sam dok nisam uo jo deranja i vritanja, a zatim opet opalio. Prije nego to sam otpuzao natrag u bazu sa svojim orujem, opalio sam ukupno tri puta. U velikoj nonoj tami nisam nikako mogao znati jesam li tamo neto postigao ili ne, ali barem sam slijedio upute nadreenih. Sljedee jutro, oko etiri sata, bili smo spremni izai i pronjukati uokolo. Na izvia, koji je govorio vijetnamski, obavijestio je neprijatelja da su okrueni i da emo ih raznijeti samo tako ukoliko se ne predaju. Trebalo im je samo nekoliko minuta da "bace krpu" i kako smo se pomaknuli unutra! Pogledao sam u mjesto na kojem sam se pozicionirao prolu no i oko pedeset stopa podalje ugledao strojnicu. Iza strojnice bila su dvojica mrtvih - puca i asistent. Strojnica je bila zakljuana i napunjena i odjednom sam shvatio kako je jedini razlog to sam jo uvijek ive taj to sam opalio prije njih. Vidio sam tada kako sam uspio ubiti ukupno etvero ljudi i to je ovakvo oruje bilo zaista odvratno, mogao sam na oblinjem drveu vidjeti ljudsku kosu, meso, komadie mozga i kostiju. Straan prizor usred bijela dana! U posljednja dvadeset etiri sata ubio sam ukupno petero ljudi. Dok su mi neki od mojih ljudi estitali, ja sam stajao ondje razmiljajui o tome kako sam ja ustvari taj koji je donio odluku to se

tie ivota tih ljudi i kako sam ja napravio to strano djelo zbog ega se na kraju ba i nisam osjeao tako dobro. Ono to smo na kraju dobili bilo je ukupno devetero mrtvih plus tri ratna zarobljenika, a etiri od tih ubojstava bila su moja. Nakon toga nastavili smo lutati dunglom, traei jo nekoga da ga ubijemo, ali sve to smo vidjeli bilo je mnogo utrtih miniranih staza. Generalu Westmorelandu ukazano je povjerenje za sustav borbe "ah kralju", nakon to se uvidjelo kako nema dovoljno trupa koje bi u potpunosti neutralizirale Vijetnam. Plan se nazivao "smijeni papir" i bio je podijeljen u kvadrate koji su se odnosili na dva kilometra. Tako je, jednoga dana, Westmoreland doao do ideje postavljanja drave kao ahovske ploe gdje bi se na svakom podruju koje bi bilo osjenano nalazila neka amerika jedinica. Cilj je bio zaduiti svaku satniju na tisuu metara to bi onemoguilo kosookima da se potpuno probiju. Iako je strategija bila dobra u teoriji, ali s nekoliko rupa, kosooki su ipak bili poprilino pametni u onome to su inili, tako ih se ipak mnogo uspjelo probiti. U svakom sluaju, tijekom jednog od popodnevnih izvjea uli smo kako je velik dio kosookih krenuo u naem smjeru pa smo stoga postavili zasjede i ekali ih da dou. Negdje oko dvadese t jedan sat dobili smo drugo izvjee koje je jo vie uvrstilo ono prvo. Nakon toga, sve voe timova nale su se u zapovjednom centru kako bi raspravili o onome to su uli. Glasine su govorile da je druga satnija vidjela dvjesto kosookih kako prolaze kroz stazu njihove zasjede, ali zato to su ih tako teko brojano nadmaivali, ovi su ih jednostavno propustili.

Tada nam je reeno kako su ti kosooki krenuli u naem smjeru zbog ega smo primorani uspostaviti kontakt s njima negdje tijekom noi. Nekoliko sati kasnije, nakon to je postavljena zasjeda, uspjeli smo ubiti mnogo kosookih nakon ega je borba zapoela uzdu i poprijeko. No ipak, nitko nije opalio ni jedan metak iz puke. Mogli smo ih uti, ali nisu pucali. Vjerojatno nisu eljeli da ih vidimo, a mi sigurno nismo eljeli ni da oni vide nas. I ono to smo napravili jest da smo bacili hrpu runih bombi i gledali kako eksplodiraju u tami. Obino bismo uli neke zvukove u daljini, ali nita nismo mogli razaznati. Napokon je zapovjednik predloio da uzmem odskonu puku i uinim ono to sam uinio i prije. Kako sam puzao natrag tamo, poeo sam razmiljati o tome kako je ovo stvarno primamljiva kob. Razmiljao sam o onom pucau i njegovom asistentu iza strojnice te kako su me lako mogli ubiti prije nego bih ja uope dobio priliku ubiti njih. Ova situacija bila je poprilino slina, samo to je ovaj put sretni pogodak mogao biti njihov. ekao sam sve dok nisam uo neki zvuk, pa opet dok nisam uo jo jedan zvuk, i napokon, uspio sam uti neke kosooke kako razgovaraju, nakon ega sam opalio. Nakon toga opalio sam jo dva puta te se povukao natrag ekajui s drugima sve do jutra. Pucanje u more totalne tame moe biti dosta besmisleno, ali to i nije sluaj kada se radi o puki koja puca tri ina uokolo pokrivajui osam do deset stopa prostora. Ovaj put pronali smo tri tijela, jednog ovjeka sa zamotanom nogom, drugoga koji je vjerojatno bio njihov lijenik i takoer straara. Ubio sam svu trojicu samo jednim pucnjem. Dvojici od njih glave su bile raznesene.

Onaj koji ubija uvijek dobiva suvenire - gumb s mrtvaeve uniforme ili bilo to drugo to bi moglo proi kao trofej. U ovom sluaju, pronaao sam fotografiju u depu jednog bez glave - ovjek s dvoje male djece koja su stajala pokraj njega. Pogledao sam u fotografiju i pomislio kako su ivoti ovih dvoje mladih ljudi zauvijek promijenjeni. Nikada vie nee vidjeti svoga oca, nikada nee znati kako je umro i pitat e se cijeli ivot o okolnostima njegova gubitka. Iako u to vrijeme nisam znao da e tako biti, ta me je fotografija progonila cijeli ivot. esto sam mislio o tome, pa ak i sanjao o toj djeci i o njihovoj majci, koja je vjerojatno bila ta koja je fotografirala kada sama nije bila na fotografiji. Ali nije bilo vremena za razmiljanje o tim stvarima s obzirom da je slijedio jurini napad. Kako smo krenuli dalje stazom, pronali smo jo mrtvih i ranjenih te mnogo onih koji su leali umirui. Broj tijela bio je visok, a troje od toga bilo je moje. To se kasnije oznaavalo najpobjedonosnijom bitkom u zasjedi, s obzirom da nismo imali nikakvih vlastitih gubitaka.

4 - 27 TRAVNJA
Jo jedan aspekt rata na koji ba i nisam raunao bilo je grubo dranje za koje se od nas oekivalo da ga usmjerimo k neprijatelju. Za mnoge, nije bilo uvijek dovoljno ubiti ovjeka ili uzeti zatvorenike. Viao sam incidente gdje su ljudi bili toliko istraumatizirani svojim iskustvima ili strahovima koji su proimali itavo njihovo bie, koji su jednostavno otili i umrli. Veina ljudi koje smo zarobili

tresli su se nekontrolirano pri pomisli o tome to bi im se sljedee moglo dogoditi. U poetku nisam, ali nakon nekog vremena poeo sam shvaati njihove strahove. Znao sam da ljudi esto umiru od okova koje su prouzrokovale njihove rane. To je bilo neto svakidanje i uvijek za oekivati. Ali ono to nisam oekivao bilo je traenje uzbuenja u muenju zarobljenika ili ak sakaenje mrtvih. Kao da krivci pokuavaju ubiti te ljude dvaput. Ironino, ali svi oni koje sam poznavao, a da su to radili, zavrili su i sami uskoro mrtvi, osim jednoga, koji je zavrio u psihijatrijskoj ustanovi. Sto se mene tie, znao sam da sam ondje kako bih obavio posao, kao i nai neprijatelji, i jednom kad bih uzeo zarobljenike, nisam vidio razloga da ih poniavam ili muim, s obzirom da su ve bili mueni i poniavani vlastitim razmiljanjem. Vidjeti nekoga tko je potpuno slomljen duhom isto je kao vidjeti nekoga tko vam vie ne predstavlja nikakvu prijetnju. U takvim sluajevima, osjeao sam samo da im je potrebno dati hranu i vodu kako bi se zatitila krhka ljuska koja je jo ostala od njihovih tijela i umova. Nakon to bi ovo bilo gotovo, morali su se osloniti na ono togod da su imali, kao to bih i ja, te tako pokuali obnoviti svoje ivote. U to vrijeme, nisam nikako mogao znati da e me jedno jedino iskustvo - jedna osobita bitka pratiti ostatak mog ivota. Tada nisam znao kako e me to progoniti u snovima niti da u se zbog toga buditi nou teko oblikujui krhku ljuturu svoga vlastitog uma s kojom jedva da je mogue ivjeti.

Bacam sjenku na to sada, nekih trideset godina kasnije, i pronalazim da je jo uvijek ivo i dobro. Nema nikakva izgleda da sam to zaboravio i to ne zato to nisam htio. Kada bih mogao otrgnuti taj dio svog mozga, uinio bih to vrlo rado. Poelo je kao sasvim obian dan. No prije, napili smo se u bazi i malo partijali, drugim rijeima, priutili smo si malo zabave. Sljedee jutro bili smo spremni za akciju ve u pet i trideset, ali helikopteri nisu doli po nas sve do jedanaest sati. Bio mi je to "dobar dan" s obzirom da nisam imao ba to raditi. Moja se ekipa hodajui vukla, to je znailo da smo posljednji, a to mi je savreno odgovaralo. Sve to sam morao raditi taj dan bilo je paziti kako nam se netko ne bi priuljao s lea. Trei je vod provjeravao bunkere kada smo odjednom dobili vijest da se kosooki nalaze u tom podruju. Tome je prethodila glasna eksplozija, nakon ega je zapoela najvea bitka dotad. inilo se kao daje glasnije nego u paklu, nakon to su odjednom obje strane prestale pucati. Kao da su jedni drugima davali priliku da procijene situaciju, utvrde tetu i odlue je li im za sada bilo dovoljno. Onda bi, nekoliko minuta kasnije, pucnjava opet zapoela. Tek nekoliko filmova o Vijetnamu prikazuje to ba onakvim kakvo jest. Nakon to su se stvari malo smirile, dobili smo poruku da napravimo nosila, a zatim poaljemo drugi vod jer je bilo potrebno pojaanje. Nakon druge eksplozije uslijedilo je jo hordi zelenih i crvenih metaka za praenje. Sljedea poruka naredila nam je da nastavimo raditi nosila i izvijestila nas kako je drugi vod gotovo

izbrisan. Sljedea naredba koju smo primili bila je da poaljemo jednu jedinicu iz prvog voda koja bi priskoila u pomo. Tek smo tada shvatili koliko je situacija u biti gadna. Standardne operacijske procedure uvijek su zahtijevale da se vod dri u rezervi. Stvari su zaista dosegle ozbiljno stanje im je rezervni vod ili bilo koji njegov dio bio potreban. Druga poruka koja je dola glasila je: "Poaljite jednu jedinicu prvog voda. Osigurajte podruje. Oni koji su ostali neka nastave raditi nosila i neka ne prestaju!" Odmah sam poeo postavljati osiguranje na vanjski rub. S obzirom da je moja ekipa postavljala osiguranje, pretpostavljao sam kako e zapovjednik uzeti neku od drugih ekipa. No bio sam u krivu. Ne samo da je iao moj tim, nego sam ja jo iao na elu. Dok smo se uspjeli spremiti za polazak, ve je prolo pola sata, zajedno s jo nekoliko voleja pucnjave s jedne i s druge strane. Zbog toga to su kosooki ometali nae radioprijenose, elitni vrhovni tajni tim koji se sastojao od troje ljudi koji su nosili posebnu opremu poli su s nama u ovu misiju. Znali smo kako je to poprilino osjetljiva stvar s obzirom da su dvojica od trojice bili zapovjednici. Kako su nam se pridruili to jutro, sve to smo doista trebali napraviti jest potvrditi njihovu prisutnost. Ba sam krenuo niz stazu, kada se dvoje od tih troje ljudi vratilo natrag. Glavni ovjek je plakao. "Boe!" rekao je. "to god da radite, nemojte ii dublje niz stazu. Srezali su nas u trake dok smo pokuavali izai. Zakljuali su nas u zasjedu u obliku slova U."

Pogledao sam u jednog od zapovjednika radi potvrde. Bio je bez rijei i bijel kao duh. Tada smo opazili kako nosi svoju puku u lijevoj ruci i shvatili da mu je desna gotovo otpala. Zapravo je u biti visjela o tankoj niti koe. U trbuhu mi je poelo zamoriti na ovaj jezivi prizor i teko sam se trudio ostati pribran. Uili su nas da reagiramo normalno u ovakvim situacijama - da djelujemo, ne reagiramo, s obzirom da bi to vrlo lako moglo pokrenuti lananu reakciju. Pitao sam se je li taj ovjek razmiljao o tome mogu li lijenici nekako opet privrstiti njegovu ruku ili ak uope nije bio ni svjestan toga. Najednom sam uo zapovjednika kako kae: "Idemo, narednice." Kako sam polako izaao iz bunila, poeo sam razmiljati o drugom zapovjedniku i pitao se je li uzeo puku .51 mm kalibra. Nisam imao vremena pridati tome vie vanosti s obzirom da smo se jo uvijek morali nositi s hitnom situacijom koja je nastala. Kod zasjede u obliku slova U postoje samo tri opcije: 1. boriti se na svoj nain da izae iz toga u to si upao. 2. Prii jednoj strani s boka. 3. Prii objema stranama s boka ako postoji dovoljan broj ljudi za to. Toga osobitog dana jedini izbor bio je opcija broj dva, i oit izbor bio je odabir desne stra ne za napad s boka, s obzirom da sam se radije susretao s orujem kalibra .30 mm, negoli .51 mm strojnicom. Presjekao sam oko est do devet metera nadesno i poeo se probijati kroz bunje s Vernon Howesom, bivim trenerom za vojne vjebe koji je trebao postati zapovjednik, ali je uhvaen. Po mom miljenju, bio je savren za glavnog ovjeka (onaj koji u redu ide ispred svih), nabijen i

snaan. Iz daljine je bilo teko za rei je li on u biti VB (vladin broj) ili kosooki. Kosooki su bili mali, a tako i Vernon, a njihovi trenutci oklijevanja esto bi njihove neprijatelje stajali ivota. S obzirom da sam ve navikao manevrirati dunglom na svoj nain, uspio sam se probiti bez ikakvih problema. U tom sam procesu, meutim, izgubio kontakt s ostatkom svoje ekipe ko ja mi je bila daleko iza lea. Sjeam se kako sam zakoraio preko ranjenog tijela koje je lealo na zemlji i kada sam pogledao paljivije, primijetio sam da je rtvino lice plavo. Nikada prije to nisam vidio, i dok sam stajao tako buljei u njega, uo sam bolniara kako vie: "Ako ne izvuemo ovog ovjeka u sljedeih nekoliko minuta odavde, mrtav je." U minutama koje su uslijedile nakon ove izjave, ranjeni je ovjek umro. Zato to je dobio u lice pjeadijskom minom (i to vlastitom), ubrzo sam shvatio kako se radi o mom dobrom prijatelju, Benjaminu Hayesu, drugu Okieju, s kojim sam nedavno podijelio nekoliko njenih uspomena. Sjedei na rubu bunkera u bazi samo no prije, on i ja pogledali smo dolje u svjetla maloga grada. Piljei dolje s vrha planine, bilo nam je lako zamisliti kako su to svjetla Oklahoma Cityja, te smo priali o tome kako bi bilo odletjeti opet kui i ugledati ta svjetla kako trepere svojom dobrodolicom dok bi se zrakoplov lagano sputao dolje. U vrijeme svoje smrti, Benjamin je imao jo samo dvadeset i dva dana za odsluiti u Vijetnamu. Dospio je ovako daleko samo kako bi bio pogoen nekom minom, i to jednom od naih.

"Dobar dan" koji sam zamiljao pretvorio se u krvavu kupku tako spomenikih proporcija koje je bilo teko za opisati, ili ak shvatiti. Tijela su bila gdje god bih pogledao - neki mrtvi, neki umirui, a neki ozlijeeni, kojima je bilo odreeno da pucaju dok ne sravne cijeli svijet. Puke koje su upotrebljavali doslovce su se puile, a neke su postale prevrue da bi se uope i drale te su se morale ispustiti na tlo. Vodnik iz drugog voda koji se onako jako derao na Lonnie Davisa, moga dragog prijatelja, takoer je ubijen taj dan. Bio je meta direktnog pogotka B-40 raketnog spaljivaa (druge eksplozije), zbog ega je izraz "nije ni znao to ga je snalo" dobio novo znaenje. Prepustivi svoju hladniju puku ovjeku koji je izgledao kao da mu najvie treba, otiao sam potraiti lijenika. "to da napravimo?" pitao sam ga. "Moramo izvui ove ljude odavde", rekao je. Nakon to sam locirao radio, poslao sam poziv da donesu nekoliko nosila nakon ega sam ih vrlo brzo mogao vidjeti kako dolaze niz stazu. Nakon toga, samo smo trebali pokupiti tijela ondje gdje bismo ih nali. A bilo ih je kud god bismo pogledali. Kad god bi neko nosilo pristiglo, stavili bismo vojnika na njega i poslali ga u sigurnije podruje. Sjeam se kako sam buljio u te hrpe ljudi mislei kako ono to vidim nije istina ili ako je bila, onda mora da je cijeli svijet zasigurno poludio. Bolniar i ja poeli smo zajedno raditi na onima koji su bili ivi kada bismo ih pronali. Dok sam im rezao odjeu, bolniar je stavljao povoje na njihove rane. Imati svaije povjerenje u takvim

situacijama bilo je gotovo nemogue. Samo pogled na ovaj masakr bio je dovoljan kako bi prodrmao neiju vjeru, u to god da smo nekada vjerovali, a bilo je mnogo onih ija su se miljenja i ideje u vezi s ratom dramatino promijenili toga dana. Nakon to smo zavrili svoj posao "ienja", pogledao sam malo uokolo vidjevi jo jedno tijelo u grmlju. U cijeloj toj zbrci, njega smo nekako zaobili. Njegovo ime bilo je Herman Tripp, ali smo ga uvijek nazivali "pelar" zbog onoga to nam je rekao o svom probitanom pelarskom poslu koji je imao kod kue. Nakon to sam ga primijetio, zgrabio sam bolniarevu medicinsku torbu prije nego je otiao. Pregledali smo pelareve ozljede i shvatili daje takoer pogoen pjeadijskom minom. Bio je pogoen u nogu i nakon to sam mu razrezao hlae noem, pokuao sam staviti mu povoj, ali dok sam zubima pokuavao otvoriti paketi, zazvonio je hitac nakon kojega sam osjetio jaku bol u ruci. S obzirom da je doktor kleao pokraj mene, zgrabio me za ruku, ali sam ga uspio uvjeriti kako je to samo povrinska rana i da se moramo brzo maknuti otuda. Pozvao sam da donesu nosilo za pelara i kada su napokon stigli, pokuao sam nositi jedan kraj, ali ruka me tako jako boljela da sam jedva mogao saviti prste. U isto vrijeme odjednom me svladala ogromna e. Predavi nosilo nekome sa strane, maknuo sam se, s rukom iz koje je krv ikljala na sve strane pridruivi se timu koji je radio s mrtvacima. Prekrili smo ih plahtama i podigli na nosila. Dok su nosila bila noena niz stazu, jedna je plahta najednom zapela za "ekaj malo" trs. To grmlje imalo je na sebi trnje slino ruinom, ali je vie izgledalo kao udica za pecanje i kada bi neto zapelo, bilo je

potrebno "priekati malo" da bi se mogao otkaiti, s obzirom da je to bio jedini nain da se oslobodi. Kada je trn "ekaj malo" uhvatio plahtu tog mrtvaca, povukao ju je natrag, otkrivi tijelo tako da ga je nosilac mogao vidjeti. Jedan od tih ljudi bio je totalno okiran kada je prepoznao mrtvaca kao mladog deka koji je doao ovdje dva ili tri tjedna ranije. Nakon to je prepoznao svoga mrtvog prijatelja, poeo se nekontrolirano tresti. Pribliivi mu se, odalamio sam ga svojom zdravom rukom. Oamario sam ga dvaput, ba onako kako to rade u filmovima. Prvo sam ga oamario dlanom, a zatim unatrake s gornjim dijelom ruke. Nakon toga sam posegnuo zgrabivi ga za majicu i dobro ga pretresao dok nisam u potpunosti privukao njegovu panju. Uprijevi prstom na njegovog mrtvog prijatelja dok su stavljali plahtu natrag na nosilo, rekao sam: "Ako ne eli zavriti kao ovaj tvoj prijatelj ovdje, bolje ti je da zgrabi puku i zapone s paljbom kako bismo mogli to prije zbrisati odavde!" Pogledao me je i kao da je progutao te moje rijei, brzo je poeo kimati glavom: "Da! Tako je. Dobro, narednice!" rekao je i odmah poeo provoditi naredbe. Kada smo se vratili u glavno podruje, naletio sam na ovjeka imenom Gray Parson, kojemu je ostalo jo petnaest dana roka. On je takoer bio pogoen minom i imao je neke povrinske rane na nozi. Leao je na zemlji zatvorenih oiju kad je netko doao i stao na njega. Na to, Gray je samo otvorio oi rekavi: "Hej, uini to jo jednom i ubit cu te.

Razmiljao sam o tome kako ovdje ipak postoji ovjek koji je usred cijele ove zbrke ostao hladnokrvan i staloen vie nego to bi itko uope mogao biti. Ponaao se kao netko tko je upravo probuen iz popodnevnog sna i uope nije sretan zbog toga. U tom trenutku nali smo si stazu koja je vodila izvan ove zone ubijanja pa je bilo vrijeme da se izae. Pogledavi prema zapovjedniku satnije, vidio sam da je pogoen i da mu je puka raznesena u komadie. Ipak, bio je na radiju podnosei izvjee zapovjedniku bataljuna i izgledao je kao da funkcionira savreno. Priavi ovjeku imenom Buzz, rekao sam: "Ok, ti hoda prvi", dok je on sjedio na zemlji i tako nastavio i dalje. "Dobro. Ide li ti ili to?" pitao sam, trudei se natjerati ga da se pomakne. "Vraga, narednice, pogledajte me", rekao je, dok sam promatrao kako klima nogom. Krv je ikljala kroz njegovu udarenu izmu i znao sam da ne moe hodati. "U redu", rekao sam ispriavi se. S obzirom da sam ja imao samo ozlijeenu ruku, odluio sam da u ii prvi. Znao sam gdje je baza, stoga sam krenuo, ali jo sam uvijek umirao od ei, i prije nego sam daleko stigao, ve sam se osjeao iscrpljenim. Kada sam dostigao otvoreno podruje, znao sam da je baza tono ispred. Htio sam dozvati nekoga od svojih ljudi, ali sam se onda sjetio kako je tu postavljena strojnica kalibra .51 mm. Tu je takoer bio krater od bombe i kada sam napokon doao do njega, jednostavno sam upao u njega. S obzirom da sam doao tako puno ispred svojih ljudi koji su hodali iza s nosilima, znao sam kako imam malo vremena za odmor. Sjedei na dnu kratera, pogledao sam prema suncu dok su se moje

oi smjestile na figuri koja je stajala na rubu kratera. Osjenana figura nije se pomaknula, a nisam ni ja; samo smo tiho ocjenjivali jedan drugoga. Znao sam tko je to, a izgleda da je i on poznavao mene. Neasni Aneo smrti doao je u jo jedan posjet. Neto ranije, ovjek imenom Jack Bridges, nakon to je vidio Anela smrti, napisao je pismo kui roditeljima, kojim su oni bili uasnuti. To je napisao ovjek koji se ve osjeao kao da je mrtav te nije nudio nikakvu nadu ponovnog povratka. Nekoliko dana kasnije, njegovi su roditelji primili pismo zajedno sa smrtnom obavijesti iz vojske. Dok sam leao ondje buljei u Anela smrti, osjetio sam iznenadan poriv da odgodim ono to se inilo neizbjenim i tako sam se poeo izvlaiti iz tog kratera van. Mekani mulj oteao mi je pronalazak vrstog temelja, ali sam nekako napokon uspio doi do vrha i brzo se iskoprcati van. Dok sam stao da se odmorim, ugledao sam drugog vojnika kako prilazi te sam se poeo vui prema njemu na rukama i koljenima. Kada sam dosegao do njega, dodao mi je svoju LRRP uturicu pa sam tako napokon doao do gutljaja vode rekavi mu da svi idemo natrag pomo i drugima da se izvuku. Kada smo se napokon svi uspjeli vratiti u bazu, poslali smo svjeu jedinicu da osigura podruje gdje bi helikopter sletio po nae ranjenike. Kakve smo bili sree, imali smo vie ranjenih nego to je bilo mjesta u helikopteru, tako da smo ih izvozili estero svaki put, to nam se inilo kao da traje cijelu vjenost.

Nikad mi nije bilo drago to sam morao napustiti to mjesto, vjerujui moda da bi mi bijegom odatle takoer bilo mogue pobjei od onoga to sam vidio. Odveli su nas u bazu naeg bataljuna gdje su bili postavljeni kao jedna mala M.A.S.H.* jedinica kako bi nam dali vie medicinske panje. Gray Parsons, za kojeg se inilo kao da se udobno izleavao neto ranije tog dana, odjednom je pozvao jednog od lijenika: "Hej, doktore, ne osjeam se ba dobro." Lijenik ga je provjerio i rekao: "Vraga, to su samo tvoje rane zbog kojih se ne osjea ugodno." Dao je Grayju dozu morfija i to ga je, ini se, nakratko smirilo. Opet, malo kasnije, poalio se da ne moe doi do zraka i tada su njegovo disanje i puls dramatino pali. Ve dotad, moja je ruka bila zamotana u zavoj, pa sam odluio vidjeti mogu li pomoi. S obzirom da sam godinu dana radio u hitnoj slubi, bio sam najblii lijenikoj slubi, tako da sam esto asisitirao bolniaru. Kada sam krenuo provjeriti Grayjev puls, mogao sam izmjeriti samo esnaest otkucaja u minuti. U tom trenutku dao sam mu umjetno disanje kako bih ga odrao ivim. Jo uvijek je disao kada je stigao helikopter, ali kada smo se podigli na mjesto gdje je zrak bio hladniji, i gdje nije bilo nikoga Iko bi mu pomagao u disanju, izdahnuo je zadnje to je imao i umro. Pitanje to se doista dogodilo Grayju ostalo je tajna sve dok nismo saznali kako je ve bio na kokainu dok smo ekali helikopter da nas pokupi. To je znailo da je lijenik kad mu je dao onu dozu morfija, u biti predozirao jadnog momka.

to se mene tie, jo uvijek sam se borio sa svojom rukom. Zadavala mi je mnogo muke s obzirom na povrinsku ranu, iako sam bio paljiv s njom. Drao sam je zamotanom i pokuavao misliti na druge stvari, ali ona je sve vie oticala i bol je postajala nepodnoljiva. Pie nije pomoglo. Niti moje tablete protiv boli. Do treeg dana vie nisam mogao izdrati i iako je lijenik imao jo mnogo toga za obaviti, napokon sam ga uspio uloviti i pitati postoji li neto to bi mogao uiniti u vezi s tim. Odmotao je moju ruku i dobro ju pogledao. "Kvragu!" rekao je. "Izgleda kao da se tu sprema smjestiti gangrena. Bolje da te poaljemo natrag i pustimo strunjaka da se pobrine oko toga." Lijenik kojega sam vidio bio je podjednako uzrujan i rekao mi je da se javim u bolnicu. Nakon to sam to uinio, operacija je bila zakazana za sljedei dan. U meuvremenu, otrao sam lijeniku u unereenu dvoranu i kada sam mu rekao kako je sve dogovoreno, rekao je: "Mislim da nemamo tako puno vremena. Bolje da izvedemo tu operaciju danas. Odi ruaj pa emo se onda odmah primiti posla." Iako se ba nisam nadao ovome, ipak nisam elio izgubiti ruku, pa sam pret postavljao da je bolje uiniti ono to mi kae lijenik. Ono do ega je na kraju dolo jest da su me polegli na stolac s konim trakama, to me malo podsjetilo na elektrinu stolicu. Nakon to su trake bile osigurane na svim odreenim mjestima, lijenik je rekao: "Imamo mali problem ovdje, narednice. "Ptica" nije pristigla ovdje sa svim potrebnim stvarima koje sam naruio, to znai kako nemam nikakvih sredstava protiv boli koje bih ti dao. A na ovo vie ne moemo ekati. Zato u ja uiniti sljedee: stavit u ti mali komadi

plastike meu zube. Kada god bol postane stvarno jaka, samo zagrizi snano. ao mi je, ali to je najbolje to mogu uiniti." Dok sam jo uvijek razmiljao o tome to je rekao, lijenik je zarezao rupu u mojoj ruci dovoljno veliku kako bi umetnuo svoje instrumente, nakon ega sam se poeo osjeati kao da e mi eksplodirati vrh glave. U jednom trenutku, ne znam kojem, odluio sam da u ubiti ovoga lijenika prvom prilikom. I dok sam razmiljao o mnogo razliitih naina na koje bih to mogao izvesti, operacija se nastavila. Uzevi svoj no, lijenik je poeo mrviti kost u mojoj ruci i sva zaraena tkiva koja je kasnije tretirao vodik peroksidom. Vodik je bio topao, pa mi je zadao jo vie boli. Nakon toga sam proveo neko vrijeme u bolnici, pr ikljuen na infuziju tekueg penicilina koji je tekao u moje obje ruke. Moj ostanak u bolnici dao mi je neto vremena za razmiljanje, to me natjeralo da se suoim s nekim vanijim pitanjima u svom umu. Najvanije pitanje, naravno, ticalo se toga, vjerujem li jo ili ne u ono to se radi ovdje. U poetku, to je bio moj osjeaj, ali i osjeaj veine mukaraca ovdje, da radimo neto dobro u Vijetnamu. Na glavni cilj nije bio ubijati, ve radije sauvati ivote. Bili smo ondje kako bismo obranili slobodu i dali novoj naciji priliku da se razvija i raste. Juni Vijetnamci imali su pravo na slobodu i neovisnost, a mi smo se nadali kako emo im pomoi da to i postignu. Nismo zamiljali nita slino tome o plaanju cijene, s obzirom da je svaki rat pokazivao svoj u etiketu. Osobna rtva i jak osjeaj odgovornosti usmjereni odreenim vrijednostima i principima potrebni su ako se nadamo da e netko uti na glas. Iako nismo uli u ovaj rat s pomisli da emo

nekome nametnuti svoje ideje, ipak smo se osjeali odgovornima za ljudska prava svakoga ljudskog bia te smo eljeli uiniti ono to smo mogli kako bismo osigurali slobodu koju je naa zemlja uvijek uivala. Cak i kao dijete, osjeao sam neto to je graniilo s tim kada sam pomiljao na rijei kao to su heroji, patriotizam i pobjeda. Sve je to nekako bilo umotano u maminu pitu od jabuka, Kip slobode i ameriku zastavu. Za to god da je to stajalo, uvijek mi je davalo topao i ugodan osjeaj. inilo se ispravnim i dobrim, i neime to bi svatko na svijetu trebao el jeti i na to imati pravo. Ali ovdje u movarama, u sreditu zasjede u dungli ili tijekom paljbe, ili pak suoavajui se s neprijateljem dvadeset i etiri sata na dan, inilo mi se kao da se neto izgubilo. Moda je to ba i bio sluaj, a moda sam to samo bio ja, u svakom sluaju, neto je definitivno nedostajalo. Nisam osjeao ono to je osjeao Audie Murphy ili se bar inilo da osjea na tom svom putu Do pakla i natrag. Taj osjeaj trijumfa ili uspjeha inio se odlunim da me izbjegne, a na njegovom se mjestu nalazila samo nekakva siva depresija. Gledao sam svoje prijatelje kako se bore i umiru zbog nikakvog posebnog razloga. to se mene tie, uspio sam preivjeti ovoliko, ali ne bez rastue sumnje da emo moda ipak biti gubitnici u ovom krivo shvaenom ratu. Ali bih li si doista mogao priutiti ispitivanje neispitljivoga? Ako je ovo bio, u biti, rat bez ispravnog znaenja ili cilja, onda, to smo mi radili tu i zato bismo uope nastavili sve to? Kako je vrijeme prolazilo, postajao sam sve zbunjeniji u vezi s tim je li rat doista imao kakve veze s komunizmom ili demokracijom. I ako nije, koji je onda bio smisao svih tih ranjenih i mrtvih tijela?

Ti terorizirani pogledi, prazne oi, usta izokrenuta i smrznuta u posljednoj smrtnoj grimasi - za to su ti ljudi patili i umirali? To su bili najmlai ameriki vojnici koji su se ikada borili u bilo kojem ratu, prosjeka godina devetnaest ako se usporeuje s onima od dvadeset est u Drugom svjetskom ratu. U tako njenim godinama, bolesno su pripremani za pokolj i teror koji su okusili, vrlo esto, u samo nekoliko dana nakon to su ubaeni. U svom vlastitom sluaju, sjeam se da sam se osjeao kao da sam iskorijenjen, presaen i premjeten, kao da sam ostavljen na nekom stranom planetu. Vijetnam, sa svojim udnim jez ikom i nepoznatim navikama i obiajima, uinio je da se osjeam izgubljenim i samim. Bili smo prisiljeni odrasti u samo jedan dan i osloniti se na strategije suoavanja sa stresom i ostale strategije koje u biti nismo posjedovah. Promatrali smo i kopirali ono to su inili drugi, ali duboko iznutra, vijetnamsko iskustvo bilo je drukije za svakog od nas, ovisei o osobnosti svakog vojnika i njegovog sustava vrednovanja. ^ Nadvladavajua napetost rata - osobito strepei strah od toga da e te raznijeti - morala se rjeavati u svakodnevnim situacijama. Droga i alkohol bili su najbolja rjeenja neto to je nametalo spavanje i ukoenost uma te umrtvljavanje emocija i sjeanja makar samo na trenutak. Poeo sam se pitati o dalekometnim efektima onoga to smo doivljavali, s obzirom da sam znao kako je svaka supstanca mijenjanja uma najbolja samo kao trenutno rjeenje. Tamo u dungli bilo je malo vremena za razmiljanje, ali ovdje u bolnici, bilo je vrlo lako vratiti se unazad, kao da sam

imao neki film u glavi. Sjetio sam se svega - svakog imena, lica, svakoga munog plaa, svakoga uasavajueg zvuka u noi. Instantni podsjetnik! Vrijeme i daljina. uo sam da su to najbolji bekovi. Jednom kada bih otiao kui, ivot je mogao postati ono to je uvijek i bio, a vijetnamsko iskustvo poelo bi se initi kao ruan san. Ne bi li? To je bilo pitanje na koje nisam imao odgovor. Osjetio sam kako se neto unutar mene postupno mijenja, da sam bio drukiji na naine koje su prijatelji i obitelj mogli bez sumnje primijetiti. Ali koje je bilo ime toj stvari koja sam postao? Sada sam ubijao ljude. Ubio sam ih i takoer, gledao kako ih drugi ubijaju, a nakon toga normalno sam jeo i spavao te funkcionirao potpuno normalno, na nain za koji nikada nisam vjerovao daje mogu. Poeo sam prihvaati neprihvatljivo i sada je sve to zajedno izgledalo tako obino. Ali kakvom me osobom to uinilo? Sljedei put kada se lijenik vratio provjeriti me, pitao sam ga kada u otii. On je to uzeo kao ohrabrujui znak, ne shvaajui da sam u biti toliko oajan i da samo elim pobjei vlastitim mislima. Jednom kada mi je lijenik dao otpusni list, s dva tjedna u pozadini dok mi je ruka jo zacjeljivala, krenuo sam u na glavni stoer gdje sam saznao kako je moj zahtjev za premjetajem iz NO DEROS DELTA u Recon jedinicu odobren. Dok sam se izuzetno veselio tome, ujedno sam znao da u iza sebe ostaviti neke zaista sjajne deke. Sjetio sam se toga kada sam poeo trati meu hrpom onih koji su bili ranjeni u istoj paljbi i koji su se oporavljali od vlastitih rana. Na trenutak, osjeao sam se kao da idem kui.

Kada sam naletio na ovjeka kojeg sam iamarao nedavno kako bih ga doveo do svijesti, pomislio sam da e htjeti iskoristiti moju ozlijeenu ruku i dobro me ispraiti, ali ispalo je da je on najprijazniji od svih u grupi. Nakon to mi je ponudio pivo, rekao je: "Hej, narednice, elim vam zahvaliti na onome to ste uinili za mene. Da niste, vjerojatno bih zavrio kao i Shakey ondje." Shakey, kako su ga svi zvali, bio je vojnik koji je u potpunosti izgubio razum. U jednom trenutku sva patnja i smrt doli su do njega i samo je poeo plakati na takav nain da smo se svi pitali hoe li ikada prestati. Stalno je govorio kako je znao da e i on umrijeti, i tada je dobio trzavice zbog ega su ga svi poeli zvati Shakey (onaj koji se trese). "Dizai" su mu zaista oteavali, pripisujui mu sve najprljavije detalje, a ponekad su mu se uljali po noi kako bi vidjeli trese li se i u snu. Kada su primijetili da da, malo su ga pustili na miru. Bilo je smijeno gledati ga kako pui po noi zbog naina na koji je osvijetljeni vrh njegove cigarete plesao uokolo kao nervozni leptiri. Shakey je bio zaista dobar momak i iako nikada nije ispalio metak, definitivno je bio jedan od hodajuih ranjenika, vjeno u strahu za vlastiti ivot. ivio je od jednog dana do drugog, ekajui na svoj medicinski otpust. Konaan broj toga dana bio je etrdeset troje ranjenih i petero mrtvih. Dvojica nesretnih sluajeva bila su iz Oklahome. Tu je bilo petero Oklahomaca u toj satniji s kojima se moglo zapoeti, a sada ih je dvoje mrtvih, jedan je bio ranjen i poslan natrag u SAD, jedan otputen i jedan sam bio ja onaj koji je premjeten.

Pitanje koje nam je dosaivalo neko vrijeme, a na koje smo dobili odgovor tog dana bilo je, otkuda kosookima toliko pjeadijskih mina kojima su oduzeli ivote hrpi naih momaka? Ono to smo naposljetku saznali jest kako je jedna od naih susjednih satnija prethodno dola u kontakt s ovom istom grupom kosookih, i nakon to su ovi poeli pucati, satnija je ostavila svoje ruksake u pozadini bez ikoga tko bi ih uvao. Kosooki su zatim prili straga i uzeli sve, ukljuujui i pjeadijske mine. To je bila takva glupost koja me jo vie potaknula pridruivanju Recon jedinici. Prije nego to sam otiao, deki su mi dali do znanja kako im je ao to odlazim i takoer su mi rekli kako je zapovjednik satnije traio da me nagrade srebrnom zvijezdom za ono to sam postigao taj dan.

5 - PREMJETAJ U RECON
Dugo smo vremena sluali kako je Recondo kola potpuno drukija od svega onoga to je inae bilo poznato u povijesti vojske, a s obzirom na treninge koje su davali svojim polaznicima, obuili su ih vjetinama kako bi preivjeli misijske ophodnje po dunglama koje je sjevernovijetnamska vojska smatrala svojim vlasnitvom. LRRP (dalekometni izviaki odred) treniran je samo za pobjedu i nita manje od toga nije bilo prihvatljivo. Ljudska osjetila bila su poviena na razinu daleko iznad normalnih oekivanja, s obzirom da je u vijetnamskim dunglama toliko toga ovisilo o njima. Uskoro smo zakljuili kako se mnoge vrijedne informacije o neprijatelju mogu stei samo mirisanjem, gledanjem, diranjem i sluanjem.

Osjetilo njuha bilo je posebno vano u onim mranim noima bez mjeseeve svjetlosti kada nismo mogli vidjeti ni prst pred nosom. U takvim vremenima nauili smo mirisati zrak, ba kao to to ine i ivotinje. Vrlo esto mogli smo namirisati neprijatelja prije nego bismo ga uope i vidjeli, a nain na koji se to primjenjivalo kako bi se postigla i razvila borilaka inteligencija, dao bi nam neku naznaku, ne samo onoga to neprijatelj trenutno radi, ve i onoga to je radio u prolosti. Miris cigarete moe se otkriti i na jedan kvadratni kilometar ukoliko vjetar pue u pr avom smjeru. Takoer je mogue namirisati aromu odreene hrane kada se kuha, posebice ribe i enjaka. Ako je neprijatelj dovoljno blizu, moe se otkriti ak i prisutnost ovjeka koji je jeo tu hranu, i na taj nain otkriti gerila zasjedu prije nego tvoja patrola pogrijei time to upadne u zamku. U Vijetnamu, gdje se mnoge vrste drva koriste kao gorivo, poduavali su nas kako da identificiramo te arome, s obzirom da to moe pomoi u utvrivanju poloaja baze, gerila kampa ili izvidnice. Mirise sapuna, losiona poslije brijanja ili takvih slinih higijenskih artikala bilo je takoer jednostavno za pronai, osobito kod onih koji nisu imali naviku koristiti takve stvari. Naposljetku, takoer je bilo mogue utvrditi miris eksploziva koji bi se prilijepio na odjeu i ruke onih koji bi radili s njim. Preavi na osjetilo dodira, ubrzo smo otkrili njegovu vanost u onim sluajevima kada smo bivali prisiljeni traiti zgrade, tunele ili pak neprijateljske korpuse u gluho doba noi. Tijekom mladog mjeseca ili kada svjetla nisu mogla biti upotrebljavana zbog sigurnosnih razloga, esto smo

identificirali neki objekt dodirom, temeljenom na etiri glavne karakteristike: obliku, vlazi, temperaturi i sastavu (tkanju). Dobar primjer ovoga bilo je pravodobno otkrivanje uadi za spoticanje, to smo mogli utvrditi koritenjem fine grane koju bismo drali ispred sebe. Mogli smo osjetiti ako bi zapela za neto. Naravno, sluh je bio osjetilo koje smo svi vrlo brzo nauili namjestiti na "pravu frekvenciju" u dungli. Zvuk sigurnosne kvake koji bi bio otputen na puki ili strojnici mogao je upozoriti na zasjedu ili snajper. A zvuk divljih ptica koje bi odjednom poletjele mogao je biti znak kretanja neprijatelja. Takoer, lajanje pasa esto nas je upozoravalo na to da se pribliavamo se lu. Naravno, istrenirali su nas takoer da obraamo panju i na suprotne zvukove, kada bi ptice ili psi odjednom postali tihi. To bi esto znailo da je neprijatelj proao. Trik je bio u tome da se pomiemo dovoljno oprezno kako bismo mogli uti zvukove ko je stvaraju neprijatelji, bez da sami stvaramo prepoznatljive zvukove koji bi pak neprijateljima otkrili na poloaj. Takoer je bilo izrazito vano utvrditi domet neprijateljskog oruja i identificirati tip i kalibar tog oruja. Izviake jedinice pouavane su da reagiraju na zvuk neprijateljskog oruja na posebne naine. Jedan je bio zarotirati gornji dio tijela s rukama preko uiju. Cilj je bio odrediti otkuda se zvuk uo najglasnije jer bi to oito bilo mjesto s kojeg je pucano. Drugi imbenik koji je trebalo razmotriti bio je da se bez vjetra strujanje zraka uglavnom kretalo niz brdo po noi, a uz brdo po danu. Isto tako, kada bi nam vjetar udarao u lea, psi bi ponekad

lajali da upozore na nae pribliavanje, to je bilo neto kao dobar sustav za praenje na koji smo stalno morali misliti. Praenje je, naravno, bilo umjetnost samo po sebi. Konstantno smo bili na vidikovcu traei kakav pomak li poremeaj na zemlji u biljnom ili ivotinjskom svijetu. Otisci stopala ukazivali bi na nekoliko stvari: broj ljudi u drutvu, smjer u kojem su se kretali, spol, i u nekim sluajevima, vrstu tereta koji su nosili. Otisci su prouavani znakovima koji bi se mogli uvijek iznova prepoznati izlizane ili neistroene pete, rezovi u petama, uzorak hoda, i takoer, kut utiska iz smjera kretanja. Osoba koja bi nosila teak teret obino bi ostavljala otiske koji su bili normalno razmjeteni, s iznimno dubokim otiscima na prstima. Ponekad bismo vidjeli i znakove gdje bi teret bio ostavljen prilikom pauze za odmor. Netko tko je bio iznimno vjet u itanju tragova mogao je rei kada je teret bio isputen, to bi znailo da su kosooki u podruju i da trebamo potraiti skrovite ili neki podzemni tunel. Vegetacija koja bi bila ometana na bilo koji nain znaila bi ili da je pomaknuta s mjesta ili kada bi grane bile slomljene, otkrila bi svjetliju boju ispod. Trsovi su esto bivali slomljeni i vueni paralelno ka ili u smjeru kretanja. Trava bi se obino, kada bi se stalo na nju, savila u smjeru kretanja, a kada bi kora na deblu ili korijenu bila izgrebana, pokazalo bi se svjetlije unutranje drvo ostavivi nepogreiv trag. Takoer je bilo neuobiajeno trati preko ostataka odjee ili pronai navoje ili komadie odjee koja bi bila prilijepljena za grmlje, osobito kada bi se kretanje ubrzalo.

Sve u svemu, konstantno smo bili u potrazi za mrljama krvi i pomakom zemlje uzrokovanim obuom. Boja i kompozicija tla mogle su uputiti na prethodnu lokaciju ili rutu preko koje je proao neprijatelj. Zamuivanje obino iste vode bio bi znak vrlo nedavnoga kretanja koje lako moe utvrditi svako istrenirano oko. Ostavljanje smea nije bilo uobiajeno, s obzirom da bi to bio rezultat totalnog neznanja, ali povremeno bi se pronaao neki mali trag, kao na primjer opuak od cigarete, komadii papira i odjee, ostaci ibica, limenke hrane, pa ak i naputena oprema. Patrolne tehnike dobro su izuene i imali smo znaajnu mogunost da ih dobro prouimo dok smo ekali u mraku da se neto dogodi. Izmeu ostaloga, naueni smo kako dobro prouiti cijelu kartu i uvijek odabrati alternativnu izmjenu udaraca. Reeno nam je da uvijek provjeravamo svoje oruje funkcionira li kako treba prije nego odemo u misiju, ali jednom kada se to napravi, ne smijemo ga vie rastavljati niti opet istiti. Upotrebljavali smo tihe rune signale koliko god smo mogli, te smo uvijek bili ohrabrivani u prakticiranju svih runih signala prvenstveno kod razilaenja u misiji. Svake noi, postavili bismo terensku antenu i unaprijed postavili artiljerijsku frekvenciju na ra diju. Takoer bismo periodino mijenjali ljude koji bi vodili ostale i one koji bi s kompasom odreivali smjer kretanja u naim ophodnjama, te smo bili pouavani da svoje oruje uvijek usmjerimo u smjeru u kojem gledamo. Iako se ovo pravilo inilo sasvim razboritim,

injenica je bila da bi logika esto isparila u trenutku kad bi se ljudi nali pod napadom, pa sam tako esto viao oruja usmjerena ravno u zrak s metcima koji bi letjeli posvuda. Spavanje je u dungli bilo problem. Ako je ovjeku bilo teko ostati budan, bilo bi mu reeno da radije klei nego sjedi. Takoer je od nas zahtijevano da spavamo veoma blizu jedni drugima i da stavimo rupi u usta ukoliko netko ima problema s hrkanjem. Upozorili su nas na to kako neokupirane kue moda imaju postavljene zamke mina iznenaenja i da budemo oprezni sa svakim civilom. Pokuavali smo nikada ne postavljati neki model svojih aktivnosti i uvijek smo oekivali zasjedu. Ako bi dolo do zasjede, bilo je potrebno izabrati odreeni poloaj i napasti, ali se nikada ne vratiti u istom smjeru. Na vrstoj zemlji hodali bismo od prsta prema peti, odnosno, uobiajenim hodom. Na mekanoj zemlji hodali bismo pak ostavljajui ravan otisak stopa. Prilikom iznenadne vatre bilo je najbolje pucati nisko, s obzirom da je nekakav pogodak uvijek bio bolji od nikakvog. Moj glavni problem onoga to smo radili u prolosti bio je taj to veina toga nije funkcionirala. Nisam imao nita protiv teorije, ali bilo bi drukije kada bi se to primijenilo u praksi. Ve dotada, zakljuio sam kako uspostavljanje kontakta i cjelovremena borba, na nain na koji smo mi to radili, nije moj "forte". Pokuavajui iskopati te ljude iz bunkerskoga kompleksa kada bi ve bili duboko zakopani, osobito kada nema dovoljno ljudi koji bi ti pomogli, bilo je naj bolje

reeno - samoubilaka misija. Obino bi to zavrilo pozivanjem bombi i velikog oruja jer jednostavno nismo mogli pobijediti. Indijanska strana moje prirode bila je instinktivno privuena u izviaku jedinicu zbog toga to mi je davala bolju mogunost samostalnog rada pri emu bih upotrebljavao svoje prirodne vjetine praenja. Reeno mi je kako su te grupe male i proviaju bolju potporu te da bih bio u mogunosti okoristiti se taktikama i strategijom koja se najbolje slagala s mojom vlastitom prosudbom. Bio sam sposoban "proitati" umu i zbog visoko razvijene intuicije osjetio bih i vidio stvari koje bi veina ljudi propustila. Takoer sam posjedovao vjetinu kretanja kroz dunglu i prikradanja ljudima bez da me primijete, a osim toga, znao sam i kako se zatititi. Indijanac u meni vie je bio zaintrigiran znaenjem znaka izviake jedinice, koji je svaki lan morao nositi za vrijeme provedeno u Vijetnamu. Bio je to strelasti, prema dolje okrenut znak, koji je simbolizirao metode zrak-zemlja kojima bi se ubacivalo u neprijateljsko podruje, koji predstavlja ameriko-indijanske vjetine s polja vjetina i opstanka. Fiziki trening u kojem je sudjelovala izviaka jedinica takoer je ukljuivao mnogo tranja. Tranja bi ubijala jer bi svaki put trajala due nego prije. Ono to je svaku vjebu tranja inilo jo gorom bilo je to da smo je uvijek izvodili s punom opremom koja je ukljuivala: puku, est boca vode, esnaest magazina i osamnaest kilograma pjeanih vrea smjetenih u ruksaku.

Bilo je veoma lako za prepoznati diplomiranog lana izviake jedinice po oiljcima na ramenima i donjem dijelu lea. Tranje s tim osamnaest kilograma tekim ruksakom moe oderati kou bez imalo muke. Kao dio tog tima, poeo sam nositi vie municije nego na to sam navikao, samo zbog toga to je ljudi bilo manje. Jedna stvar koja se razlikovala bila je da su nas opskrbljivali svim potrebnim stvarima svakih pet dana to je znailo da sam morao poeti nositi trinaest boca vode, umjesto etiri koje sam nosio inae. Osam funti po galonu, to je predstavljalo poprilian porast, jo kad bi se dodalo sve ostalo to je trebalo ponijeti. Prvi dan izali smo van, postavili zasjedu, ubili si dva, tri kosooka i to je bilo sve. Budui da smo bili izvidniki pionirski tim, dali su nam indijansko ime; nazvali su nas Big Sioux (Veliki Sioux). Nakon nekog vremena, sjevernovijetnamska vojska odluila je napasti nau bazu minobacaima, ali kako smo se mi nalazili na vrhu planine, nisu nas uspjeli dosei, ve su samo stvorili mnogo buke. Usprkos tomu, bili smo primorani otii van i pronai krivce, a s obzirom na nain kako se to dogodilo, bili smo poprilino sigurni u njihov poloaj. Da bismo doli do tamo, morali smo prijei preko otvorenog polja. S obzirom da sam ja hodao prvi, prvi sam stupio u to podruje, a s obzirom da smo bili dosta dobro rasporeeni po cijelom mjestu, ja sam bio oko petnaest metara podalje od najblieg ovjeka. Pomaknuo sam se oko etrdeset i pet metara kada me neprijatelj odjednom napao s kalanjikovom i raketom B-40. Vidio sam kako je bljesnuo vrh otvora i zapravo gledao raketu kako ide ravno

prema meni. Bacio sam se u prainu i gledao dok je raketa eksplodirala nekih etiri i pol metra dalje od mene. Iako sam bio pogoen nekim ostatcima rakete, jo uvijek sam bio sposoban za borbu, stoga sam brzo otpuzao natrag do tree linije dok je moj tim pucao da me zatiti. Zbog ovog incidenta zaradio sam svoje tree Grimizno srce. Nakon to se bolniar pobrinuo za mojie rane, pozvali smo borbeni helikopter s obzirom na to da smo sada imali tone koordinate neprijateljeva ploaja. To je bila mala eta. Samo je dvoje ljudi pucalo na nas. Da su znali to rade, vjerojatno bi se popeli na stablo i ekali da cijeli tim doe na istinu, a onda izabrali nekoliko nas prije nego to bis mo mi uope dobili neku potporu. Ali kako se dogodilo tako kako je, sada je svatko znao poloaj onoga drugog. Iako taj dan nismo brojali tijela, uspjeli smo pronai njihovu glavnu stazu, pa smo znali da je samo pitanje vremena kada emo se opet susresti s tim kosookima. Zapovjednik bataljuna bio je odluan u tome da se tijela izbroje prije nego to nas opet vrati natrag. Sada smo bili ve etrdeset dana vani i udjeli smo za tim da ubijemo nekoga ili neto ba kao to je i on udio za tim da mi to izvrimo. Logika podloga ukazivala je da su kosooki krivi za sve ovo, s obzirom da su oni bili jedini razlog zbog ega smo uope ondje. Pa onda dobro -uinimo to! ovjek na ovjeka, jedan na jedan. Ubiti nekoga prije nego to on ubije tebe bila je jedina mogua stvar ondje - znailo je da si najbolji, najbolji od svih u toj igri ivota i Smrti.

Dotada sam ve postao strunjak u postavljanju zasjeda i zajedno sa svima ostalima bilo mi je nasmrt zlo od one konzervirane hrane i naina na koji smo svi izgledali i smrdjeli. Bez obzira na to, bili smo kao fino podmazana maina. Doli smo do razine kada smo mogli predosjetiti pokrete jedni drugih, pa ak i itati misli jedni drugih. Izabrao sam savreno mjesto za zasjedu. Na stazi je bila neka krivina koja je sasvim prirod no privukla vodievu panju, tako da se on radije skoncentrirao na tu krivinu zasebno negoli na cijelu stazu. Postavio sam postolje sa icom preko staze, na mjesto koje mi se nije inilo toliko uoljivim. ica je bila zelena, a zemlja smea, to je znailo da bi suneva svjetlost mogla sasvim lako razotkriti sve, ali samo bi amater napravio takvu pogreku. Nakon to sam dobro promotrio stazu, postavio sam sve na nulu na savrenom mjestu, razmiljajui cijelo vrijeme o tome da tko god zakorai u ovu zamku, platit e za smrt Davisa, Bridgesa i Graya. Tako sam se drao uvijek psihiki spremnim za ubijanje i izbijanje u nekom uoljivom trenutku. Kada sam bio u odgovarajuem mentalnom stanju, osjeaj ubijanja bio je zaista fenomenalan, ali dok bi to bilo neto na to ba i nisam raunao, znao sam da ima veze s ostajanjem na ivotu. Da bi ti bilo stalo do bilo ega tamo u Vijetnamu, morao si biti estoko nabrijan i razmiljati u frazama kao "zabijanje golova", a ne oduzimanje ljudskih ivota. Tako sam ja razmiljao kada sam postavljao tamo onu zamku sa icom u kutu od etrdeset pet stupnjeva u osjenanom podruju, gdje sunce ne bi doprijelo ni razotkrilo moju zamku. Sljedee, oprezno sam pozicionirao tri protupjeake mine, prvu okrenutu ravno unatrag prema sta zi, drugu skroz na drugom kraju staze, koliko je ve ica mogla dosei i konano, treu - ubojicu, koja

je bila spojena s ostalima icama koje sam na brzinu spojio zajedno. Ova je vodila niz stazu oko trideset metara - do ruba. Iskustvo me nauilo da se kosooki dre na odreenoj distanci jedni od drugih, barem jedan metar. Jednom kada vodi zapne za icu, zna da je u nevolji. Svi uskoro shvate kako je najbolji nain da se izvuku iz zamke da se vrate onako kako su i uli, ali tu je ukljuena i odreeno vrijeme reakcije. Prvo, potrebno je razmotriti razliite opcije, onda donijeti odluku te konano neto poduzeti. Ono to se obino dogodi jest da vodi otri drugom ovjeku u koloni, a onda njih obojica pokuavaju nagovoriti druge da se okrenu i tre. Ali do tada ve postane kasno. Shvatio sam to postavivi tri mine na podruje od etrdeset i pet metara zbog ega su neprijateljske anse da pobijede pravila ravne nuli. Tog dana, kada se aktivirala mina, sve se rasprsnulo i vrlo su brzo pala tri kosooka. Jedan se uspio izvui unato svim ozljedama, vjerojatno zbog toga to su ostalog vojnika zahvatili skoro svi geleri iz jedne od mina. Pobjeda, slatka pobjeda! Pozvali smo svog zapovjednika, s potpunim oekivanjem kako e nas izvui i vratiti natrag u bazu na malo vrue hrane i piva. Vraanje natrag takoer je znailo tuiranje i brijanje, istu odjeu, nekoliko svjeih lica i konano - odmor. Naalost, poruka koja je pristigla bila je ta da smo obvezni poi u novu misiju, to je zahtijevalo da ostanemo tu gdje smo trenutno i uvamo tijela. Iako smo bili veoma nezadovoljni ovom naredbom, nismo imali nekog izbora osim da ju izvrimo.

"Ostanite vani jo jedan dan!" reeno nam je i to je ono to smo uinili. Kosooki rijetko ostavljaju svoje mrtve iza sebe, tako da smo sigurno znali kako e se vratiti. Bilo je samo pitanje vremena. Takoer, budui da je jedan uspio umai, znali smo da e obavijestiti ostale o tonoj lokaciji nesree. Jedna konana toka. Jedan od kosookih kojeg smo ubili imao je na M-79 spaljiva i opremu, koju je bez sumnje uzeo od jednog naeg vojnika kojeg je ubio. Vrabac za goluba, pomislio sam. Bilo je to pomalo nalik pronalaenju mrtvog Indijanca s bjelakim skalpovima na sebi. Zbog potrebe da bih se osjeao dobro s obzirom na ljude koje sam ubio, to je bio jedan od naina na koje sam se opravdavao. Zakljuio sam kako je zapovjednik naeg bataljuna donio ispravnu odluku. U ratu, humanost je zauzimala stranje sjedalo. Osim toga, trojica mojih najboljih prijatelja bila su mrtva, a tri kosooka za tri naa jednostavno nisu bila dovoljna. Osim toga, nisam li umalo izgubio ruku? Websterova* definicija rijei "taktika" uobiajeno je dolazila u sukob s naom verzijom. Dok je rjenik to opisivao kao - tehnika ili znanost stjecanja svrhe, mi smo vie teili razmiljanju o pojmovima obrtanja budue potene igre. Ostajanje u podruju nakon uspjene zasjede nije bilo uobiajena normalna procedura, posebno s malenom jedinicom kao to je naa. Takoer, zasjedanje tijela bilo je poprilino morbidna stvar koju si mogao raditi, ali znali smo da su kosooki to isto uinili s naim ljudima, tako da smo im u biti vraali uslugu.

Pomaknuli smo se niz stazu i postavili jo jednu zasjedu. Naa strategija bila je da e kosooki morati proi preko nas da bi doli do svojih mrtvih. Prolo je nekoliko sati i tijekom tog vremena pojaani smo sa est novih OND-a, ukljuujui strojnicu, koja je zasigurno bila ugodno iznenaenje. Da su kosooki bili negdje u blizini i vidjeli helikoptere kako odlaze, mogli su pomisliti da smo napustili podruje i odluili doi. Tijekom te noi nita se nije dogodilo, ali ja sam ipak ostao nervozan i napet znajui da je bitka neminovna. Neizvjesnost koja dolazi s neznanjem kada bi se neto moglo dogoditi drala je moje ivce na rubu. Do pet sati sljedeeg jutra, kobna mirnoa navlaila je moje strpljenje. Bili smo raireni po cijeloj stazi spremni na prednji ili boni napad. Iza naih lea nalazilo se veliko otvoreno podruje. Ne znajui s koliko velikom jedinicom emo se susresti, bili smo u jo veoj neizvjesnosti. Kao dobri lovci, napokon smo otili provjeriti svoje zamke, i ovjee, kako smo bili iznenaeni! Kosooki su ugazili u nau zamku, primijetili ue, zaustavili se i otili. To je moglo znaiti samo jedno. Otili su natrag po pojaanje. icu koju su primijetili namjestio je netko drugi, ne od mene, i kada smo podnijeli izvjee svom zapovjedniku i rekli to smo pronali, donio je najbolju odluku u ivotu naredivi nam da ponovno postavimo zasjedu. Nakon to sam to uinio, polegnuo sam jo jedno postolje ice, osjeajui se kao da nas netko promatra. Moje esto ulo svijetlilo je crveno i sjetio sam se da smo se radioovjek i ja kladili oko toga kada e nas opet napasti. On je rekao oko deset i trideset, a ja sam rekao u deset sati. Websterov rjenik je jedan od poznatijih rjenika engleskog jezika

U deset i pet, ba kada sam spremao dopis, aktivirala se zamka. Ronei za detonatorima, raznio sam nekoliko mina. Nakon nekoliko trenutaka tiine mogli smo uti plakanje i zapomaganje. Bingo! Imamo jo nekoliko tijela. Ba smo krenuli provjeriti stvari kada nas je neprijatelj odjednom napao s boka. Zatim su nas napali sprijeda, pa zdesna, gdje smo rasprostrijeli zasjedu. Do tada smo uspjeli zadrati svoje, ali to se uskoro trebalo promijeniti. Shvatili smo da smo opkoljeni i da njih ima mnogo vie nego nas. Nekoliko OND-a bilo je nasmrt uplaeno, ali "starosjedioci" su produljili korak. Zapravo su krenuli u jurnjavu. Promatrajui OND-e shvatio sam koliko smo toga uspjeli nadvladati u proteklih nekoliko mjeseci. Nakon to smo nekako uspjeli zadrati neprijatelja sve dok nismo totalno ostali bez municije, pozvali smo pojaanje. Poruka koja je dola natrag naredila nam je da se pripremimo na povlaenje u poumljenom podruju u sreditu istine. To bi nam dalo isto polje vatre ukoliko bi kosooki krenuli za nama. Ali prvo smo trebali ekati na komandnu dojavu i drugu jedinicu da se spakira. Koja idiotarija! Naao sam se kako razmiljam. Uostalom, imali su cijelo jutro da se spakiraju. Kada su svi napokon bili spremni, mali tim je krenuo naprijed kako bi provjerio ima li gdje kosookih u zasjedi. Laknulo mi je kada nam je dojavljeno da je "sve isto" s obzirom da sam dotada imao jo samo esnaest magazina i pedeset rundi metaka za strojnicu.

Kao lan Recon jedinice, uskoro sam doznao da drugi vojnici misle o nama da smo "budale na rubu pameti". Ipak, uvijek su nam davali prednost. Sva artiljerija osiguravala nam je potporu, zajedno s borbenim helikopterom. S kosookima koji su nas okruivali, borbeni helikopter kruio je iznad podruja isputajui vrue karike oruja i patrone metaka dolje na nas. ovjee, to su bili vrui! Ipak, bolje to nego umrijeti. Shvativi kako je vrijeme za nas da napustimo podruje, povukao sam C.S. bombu, samo da se uvjerim kako nas ne slijede. Dotada smo ve imali potporu cijelog svijeta iza sebe, a primili smo i vijest kako je pojaanje na putu. Kada je napokon stiglo to pojaanje, izali smo van jo jednom i pronali tijela iz poetne zasjede. Meni su pripisali etiri ubojstva - jedan od njih bio je tvrdi Vijetnamac, "diza". Bio je star, svjee obrijan. Imao je ogledalo i britvicu u svom depu. Gledajui u njega, pomislio sam na to kako bih se ja osjeao da mi je netko ubio djeda. U meuvremenu, shvatio sam kako drugi priaju o meni kao da sam nekakav heroj, a kada smo se vratili natrag u bazu, dobio sam tretman crvenog tepiha za ubijanje jo sedam kosookih, sa samo jednim ranjenikom. To je bio dobar omjer u oima drugih, a omjeri su bili ono o emu se ovdje radilo. Pokuavao sam se osjeati dobro u vezi s tim, ali nisam mogao prestati razmiljati o starom Vijetnamcu kojeg sam ubio, i dalje, kroz godine, oh bi me nastavio progoniti kroz moje snove. U takvim trenutcima, esto sam se pitao koliko sam u biti ja napredovao iznad svojih poetnih reakcija Vijetnamu.

Relativno sigurne ulazne toke SAD-a, novi vladini brojevi (VB) bivali su esto podvrgnuti prizvucima glasnih i tekih bombardiranja. To im je esto bio predokus onoga to slijedi kasnije, ali zbog toga to to nikada nisu oekivali tako brzo, esto bi bili veoma potreseni. Na mjestima kao to je Cam Ranh zaljev, ta bombardiranja u biti su dolazila od strane amerikog oruja u protuneprijateljskoj vojnoj vjebi nazvanoj H&I (Harassment and Interdiction, maltretiranje i zabrana). Njihova vatra bila je obino angairana samo kako bi uplaila neprijatelja i obeshrabrila njihovo napredovanje. U naporu da bi se smirili njihovi uznemireni ivci, novi vladini brojevi (VB) sakupili bi se u jato na mjestima doeka, pitajui se naglas kako e izgledati Vijetnam. Pitali su se o svojim zapovjednicima, vojnicima i drugarima. Takoer su se pitali hoe li ili nee napustiti Vijetnam ivi. U nastojanju da zaborave na svoje strahove esto su prepriavali ale i viceve ili ratne prie od kojih bi se dizala kosa na glavi, a koje bi uli od brata, roaka ili prijatelja koji bi pisali kui o svojim vijetnamskim iskustvima. Nakon dan ili dva preklapanja ovih pria, njihova razina uznemirenosti poela bi rasti, osobito kada bi se pribliio trenutak odlaska svakoga u svoju jedinicu. Neki novi vojnici doslovce bi bili pogoeni stvarnou na putu u svoju novu jedinicu. Transportni kamioni u kojima bi se vozili nekada bi bili napadnuti u stilu kamikaze, vijetkongovskim pionirskim timovima koji su bili ovlateni ubijati Amerikance pod svaku cijenu.

Stigavi u svoju jedinicu koja im je pripisana, novi vojnici esto bi bili sumnjiavo motreni od strane "starijih", iskusnijih trupa koje bi odmah usvojile ekaj-i-vidi stav prema njima. Suoeni s nepovjerenjem i otvorenim neprijateljstvom, novi su vojnici znali da e se morati dokazati u prvoj moguoj prilici, to bi ponekad vodilo k budalastim ili ak fatalnim pogrekama u prosudbi. Oznaeni kao novajlije, zelena eta ili pak JND, novi lanovi morali bi raditi ekstremno naporno kako bi psihiki ostali u formi, a brigu i nemir potisnuli dolje. I iako bi ih stariji vojnici i dalje smatrali izvorom konstantne zabrinutosti, takoer su ih gledali kao izvor informacija i novosti od kue. OND su osobito bili izbjegavani od "kratkoronika" - vojnika kojem su preostala jo dva ili tri mjeseca sluenja. "Kratkoronici" je bio termin koji je uskoro postao sinonim za "oprezne i obazrive". Novaci nikada ne zaboravljaju svoju prvu paljbu i uestalo priznavanje kako to nije bila samo uplaenost, nego i krajnja sramota. Odrasli mukarac nikada nije potpuno pripremljen na to da e izgubiti kontrolu nad svojim mjehurom - a ipak, to se moe dogoditi u par minuta nakon to uslijedi pucnjava. Jednom kada ih je Vietkongovac priklijetio i poeo udarati svime to je imao, pucanje se moglo nastaviti satima. U nekim sluajevima, ne bi zavrilo sve dok ne bi bio upuen poziv nekim bombaima. To je poprilino teak poetak kojemu je svaki novak morao biti podvrgnut, osobito kada je sve to je dosad nauio o tome dolo iz druge ruke.

Vidjeti razneseno rame ili glavu svoga ratnog druga dovoljno je da prouzroi doivotne none more. Vojnici koji su esto bili svjedoci takvih scena poeli bi povraati, vritati ili nekontrolirano plakati. Njihov im je nedostatak kontrole zastrauju kao i sama scena dogaaja jer shvaaju da su svoj limit ve postigli i da moda nee imati nita u rezervi kada zapone takozvana "prava borba". Usamljen, bespomoan i preplaen rijei su koje najtonije opisuju ono to vojnik osjea u vrijeme kada bi se trebao osjeati samopouzdanim, hrabrim i snanim. Sjeam se kako bismo svi pogledavali jedni u druge pokuavajui vidjeti strah u oima onoga drugog, koji se inio tako vanim, jer bi na taj nain mogao opravdati vlastiti strah. Bilo se teko nositi s "prvim ubojstvima" u Vijetnamu. Nije pomagala spoznaja da se tu radi o neprijatelju. Bez obzira na to, osjeali smo se krivima do neba, i grizli bismo se zbog toga do krvi sve dok naposljetku, vojna stvarnost ne bi poela nadvladavati civilnu. Jednom kada bi ta transformacija u osobi zauzela svoje mjesto, bilo je mnogo lake initi ono zbog ega smo naposljetku i doli u Vijetnam. Nae psihiko olakanje na kraju bi vodilo do prihvaanja svakog oblika zvjerskog ponaanja - i do osjeaja da smo ipak malo vie od "hodajuih mrtvaca" do granice gdje su nai osjeaji postali totalno nijemi i ukoeni. Kako je drukije bilo mogue voditi rat koji je bio usmjeren vie na uspjeh i na broj mrtvih tijela nego na tradicionalnu ratnu tetu teritorij, oruje i zatvorenike? Takoer se sjeam da bi vojnici koji bi ulazili u borbene jedinice bili promatrani s jednakom dozom sumnje i nepovjerenja kao i OND. Neki od nas bi paljivo poeli promatrati naivne

"novajlijske" zapovjednike prije nego to bi zapoela bitka da vidimo koliko se u biti dre "zajedno". Shvatili smo kako je na nama da ih sprijeimo u pokuaju dobivanja rata jednoruno. U naporu da postanemo heroji, znali smo da bi oni mogli donijeti nepromiljene odluke koje bi nas sve mogle stajati ivota. Preesto, mladi zapovjednici ne bi titili svoje ljude i bili su doivljavani kao nepouzdani i potencijalno opasni. Jednom kada je rat zavrio, mnogi su ljudi rekli, da su njihovi voe bili vjetiji u dungli ili skloniji logici i razumu, manje bi njihovih kompia bilo ubijeno, a njihove vlastite ozljede ne bi bile tako teke i vjerojatno do njih ne bi ni dolo. Istina ili ne, ova miljenja bila su stvarna ljudima koji su to proli. A oni s dugotrajnom frustracijom i s razoaranjem onoga to su vidjeli kao slabo vodstvo, razvili su vrstu impotentnog bijesa. Nasilna djela u Vijetnamu obino bi poprimila oblik "Amerikanci protiv Amerikanaca", najuestalijeg oblika "slamanja" asnika i NCO-a od svojih trupa. Slamanje je bio napad na pretpostavljene kroz upotrebu fragmentacijskih granata. Da, to je bio teak poetak za sve. Nitko nije bio poteen, nitko nije izbjegao teror i bol, i naposljetku, nitko nije ni bio isti.

6 - ORLOVA BAZA
Preavi na drugo PO (podruje operacija), postavili smo bazu uz pomo buldodera i nekog eksploziva pomou kojega smo raznijeli drvee.

Zona slijetanja Orao bila je lokacija slijetanja naeg helikoptera i kada smo stigli ondje, odmah smo sjeli kako bismo usporedili zapise s onima koji su otili prije nas. Reeno nam je da se pojavio Puff the Magic Dragon. To je bila avijacija C-130 opremljena s ogromnim 7.62 mm strojnicama sposobnim za ispaljivanje 5400 rundi metaka u minuti iz zraka. Iako je to bilo strano teko oruje, kosooki su ga nekako uspjeli pogoditi i uzrokovati znaajnu tetu. Patrolirali smo na podruju uokolo Orla 2, gdje se paklena pucnjava odrala prolu no, ali nismo pronali nita to bismo mogli prijaviti osim udnih zvukova koje je bilo teko pripisati bilo emu zbog vjetra koji je poeo puhati. Nakon jo kratkog motanja uokolo, napokon smo nali jednoga ratnog zatvorenika. Razoruali smo ga ondje gdje je leao, a onda doveli lijenika da pregleda njegove ozljede. U meuvremenu smo uokolo traili jo tijela, ozlijeenih ili mrtvih, dok smo slijedili neke tr agove krvi. Kada smo se vratili u bazu sa svojim ratnim zatvorenikom kojeg smo teglili, ispitali smo ga uz pomo prevodioca. "Kako to da su te napustili?" bilo je prvo pitanje koje smo mu postavili. Na zatvorenik inzistirao je na tome kako e se njegova jedinica vratiti natrag i kako su ga nagovorili da ostane tu skriven dok se ne vrate. Tako znai! Izgleda da su kosooki jo uvijek dovoljno blizu kako bi se vratili i opet nas pogodili, a zatim spasili svog ranjenika. "Kako je velika jedinica?" upitali smo ga.

"Brigadne veliine", rekao je, to je znailo barem nekoliko stotina kosookih, a po mogunosti i vie. S obzirom da odlazak nije bio opcija, zaokupili smo se ispunjavanjem vrea pijeska i inei sve ostale stvari koje su se uobiajeno radile u ovakvim situacijama. Nakon to smo si iskopali bunker i dok sam pokuavao odluiti gdje u spavati te noi, doletio je Chinook helikopter, koji je bio toliko velik da bi mogao transportirati dipove. Ispustio je materijal koji se koristio kao gornji dio bunkera. Rasporedio sam ga po bunkeru da nas zatitim od kie i leteih gelera. Zajedno sa zalaskom sunca, postavio sam svoj leaj, malo udaljen od ostalih i spremio se da u prenoiti. No je bila vrijeme kada se obino sve dogaalo i tako je dolo do toga da strepimo u mraku. Ali ove osobite noi nije se dogodilo nita zbog ega sam pomislio kako to ima veze s time to smo se dobro pripremili to je neprijatelj takoer znao. Sljedeeg dana otiao sam u patrolu s novim dekom iz naeg tima imenom Charlie Wood. Charlie je bio bivi LRRP (oznaka za Dalekodometni izviaki odred) pa smo stoga odmah krenuli na posao. Nakon to se na tim raziao, otiavi u dva razliita smjera, Charlie i ja sjeli smo kako bismo si uzeli pauzu. Sve je bilo mrtvaki tiho. Malo kasnije uli smo neku buku i tada je Charlie pokazao na dva kosooka koja su stajala malo podalje priajui. Nosili su M-16 puke i bili odjeveni u amerike vojne odore.

Borei se protiv svoga prvog nagona, javio sam na radio da smo naili na neke kosooke u zoni ubijanja koji su nosili M-16 i bili odjeveni u amerike vojne uniforme. Nekoliko sekundi kasnije pristigla je naredba: "Ubijte ih!" Traio sam drugu potvrdu. Sljedea naredba vrsto je inzistirala na tome da nema prijateljskih vojnika u podruju, da su ti ljudi jasni neprijatelji i da smjesta moraju biti ubijeni. Sljedei put kada sam pogledao, nisam ih vie mogao vidjeti, ali smo svejedno poeli pucati. Onaj kojeg smo uspjeli pogoditi bio je smrtno ranjen ikasnije je umro. Malo kasnije, kada smo naili na jo jedan par, oni su poeli vikati i mahati svojim amerikim identifikacijskim karticama. Shvativi sada da su oni dio prijateljske jedinice, jo sam jednom javio radijem i objasnio situaciju. Ono s im smo se u biti susreli bila je ARVN (Army of Republic of Vietnam - Vojska Vijetnamske Republike) koja se sastojala od nekih junovijetnamskih vojnika koji su se udruili s Amerikancima. Njihov zapovjednik bataljuna naredio im je da proeljaju i provjere podruje. Ali zbog toga to nije uspio uskladiti svoje aktivnosti s naim zapovjednikom bataljuna, nismo nikako mogli znati da e se i oni nai tamo, zbog ega smo i reagirali tako agresivno. Bitka koja je uslijedila nakon toga ostavila ih je bez oko sto pedeset ljudi, a s nae strane poginulo ih je sedamnaest. Bili smo sigurni da nas sve namjeravaju ubiti zbog naeg poetnog napada na njih. Nakon to je sve zavrilo, dodao sam ovaj incident na svoj uvijek proirujui popis "zavrenih poziva" i pitao se, jo jednom, kako to da sam uspio preivjeti.

Bili smo poznati kao QRF (Quick Reaction Force - Brzoreakcijske snage) koja nije imala trajni zadatak. Popunjavali smo sve gdje god bismo bili potrebni, na podrujima koja su bila najvie pogoena. Radili smo to preko noi, nakon patroliranja i postavljanja zasjeda tijeko m dana. Nitko nikada nije imao slobodnog vremena u Vijetnamu. Koristili smo M-79 ispaljiva granata, koji je izgledao kao ogromna samarica. Kad god bi ispalio, inio je to bez bljeska zbog ega je bilo mogue pucati ravno u zrak bez stvaranja ikakvih problema. S obzirom da je ovo bila sezona monsuna, a na je tim bio koriten u QRF, zapeli smo u bazi sljedeih nekoliko dana. Svi smo osjeali kako je to mnogo opasnije nego biti tamo u grmlju, jednostavno zbog toga to bi Vijetkongovci uvijek znali gdje si. Oni su imali prednost u odabiru vremena napada. S obzirom da smo bili tako ranjivi u nonim napadima, postavili smo M-79 na svaki bunker uokolo baze. Odluili smo kako je to najbolja obrana koju imamo od tih "pionira". Svaki je vojnik imao ovlasti pucati kako eli tijekom noi dok je na strai, a kako je to bio jedan od naina dranja neprijatelja u zaljevu, takoer je bilo mogue malo odspavati. Nakon svake runde metaka ekali bismo i sluali pomno ne bismo li uli neki zvuk ili vrisak, bilo to to bi nam reklo da je metak pronaao svoju metu. Moja stara jedinica NO DEROS DELTA uvala je sjevernu stranu baze dok smo mi uvali junu. Lutajui po sjevernoj strani, naletio sam na svog starog prijatelja, jedinog Oklahomca koji je jo ostao u toj jedinici, a koji je, kako se ispostavilo, imao pristup k otprilike sanduku i pol piva.

Tada sam bio poprilino spreman za odlazak u krevet. Nekoliko mojih ljudi, primijetivi koliko sam pijan, predloili su da ostanem blizu bunkera. Prihvatio sam njihov savjet i uvukao se u ator, radije nego da pjeaim natrag do svog leaja. Negdje oko ponoi digla se velika panika. Poelo je neijim vikanjem: "Ulazni!" a onda je prva raketa pogodila bazu. Dok su nas nastavili gaati raketama, dva ovjeka koja su me inae nagovorila da ostanem u bunkeru odjednom su uskoila unutra. U meuvremenu, ja sam ostao ondje gdje sam i bio, nadajui se kako e napad uskoro prestati. No uskoro se ula jedna eksplozija u blizini, oko dvadaeset ili trideset stopa dalje, koja je uzrokovala da nekoliko gelera proleti kroz moj pono, to mi je pomoglo da se malo otrijeznim. Dok sam puzio po zemlji u smjeru bunkera, moja se noga zapetljala u neku icu i nekoliko sekundi kasnije, bio sam pogoen. etvero mojih ljudi odmah me zgrabilo i povuklo natrag u bunker. Gledajui dolje, vidio sam veliku spaljenu rupu na svojim hlaama, ali inilo se da nema nikakvih povreda. Dok sam uzdahnuo s velikim olakanjem, zapovjednik se javio na radio i pitao za izvjetaj o rtvama. Bacio sam brz pogled i prijavio: "Svi prisutni i na broju", ne spominjui svoj mali okraj kroz koji sam upravo proao. U tom trenutku jo uvijek smo bili u bunkeru pitajui se je li doista sve zavrilo. Malo kasnije, kada smo izali, otkrili smo kako je dvoje naih ljudi mrtvo, a troje ostalih iz drugog tima ozlijeeno. Primili su izravan pogodak.

Nakon to smo ih ukrcali u helikopter hitne pomoi, pokuali smo se smjestiti i malo odspavati, ali to je uvijek bilo teko. Napokon je izalo sunce i shvatio sam kako razmiljam o svim drugim ljudima koji su sada gledali ovaj prizor zajedno sa mnom. Razmiljao sam o osobnim pogledima koji su inili svaiji izlazak sunca neto drukijim ili ak mnogo drukijim. Izlazak sunca na borbenom polju... izlazak sunca u dungli... i izlazak sunca natrag tamo u SAD-u gdje su ljudi pogledavali u vrtove ili igralita za golf razgovarajui o jo jednom divnom danu. Malo sam sjedio na bunkeru, jedui limenku konzervirane hrane, kada sam bacio pogled na mjesto gdje sam prolu no namjeravao spavati. Vidio sam kako je moj leaj direktno pogoen i da sam bio na njemu, poginuo bih u istom trenu. Kad god bih izbjegao smrt - stvar na koju nitko nije imao odgovor, uvijek bih se pronaao u dugom i mukotrpnom razmiljanju o svemu tome, pokuavajui shvatiti neko vie znaenje. U jednu ruku, inilo se totalno besmislenim traiti smisao u neemu kao to je rat, a ipak, inilo se kao da postoji nekakva poruka sadrana u ovim situacijama gdje sam pokuavao preivjeti unato svim pravilima. Kako je veina ljudi inila isto u slinim okolnostima, poeo sam ispitivati svoj ivot mnogo paljivije - pitajui se koja je u biti njegova svrha i zato sam poteen. Postoji neporeciva krivnja povezana s bilo kojom situacijom u kojoj drugi umiru oko tebe. U to vrijeme nikako nisam mogao znati kako dugo i kako daleko u zapravo nositi tu krivnju ili to e

mi ona na kraju uiniti. Znao sam samo da tu neto mora biti potvreno, neto o pravom znaenju ivota i o tome to Bog to namjerava sa mnom. Na trenutak, nisam mogao razmiljati dalje od neizrecive zahvalnosti koju sam osjeao prema dvojici koji su inzistirali na tome da spavam blizu bunkera, to nije bila moja prvotna namjera. Njihova imena bila su Jamison i Lassiter i dugovao sam im ivot te sam htio popriati s njima o tome, ali kao i obino, nije bilo vremena. Sljedee obavjetajno izvjee koje smo zaprimili javilo nam je kako emo biti pogoeni jedinicom dovoljno velikom da nas zgazi, zbog ega je na zapovjednik odluio poslati Recon jedinicu ravno na njihov put. To je znailo poslati sedamnaestero ljudi na tisuu kosookih, to ba i nije imalo previe smisla. "Ono to traimo", rekao je, "jest 'rano upozorenje koje emo imati ako ih vi prvi pogodite. Nakon toga emo znati gdje su i jednom kada uete, mi emo biti spremni." To me toliko prestrailo jer je to bila najgora ideja koju sam ikad uo, djelomino zbog toga to smo bili radarski opremljeni i mogli smo odrediti njihov poloaj bez problema. Ali dotada smo ve dobro nauili da logika rijetko kad ima veze i sa im. asnici su oito voljeli takve situacije. I tako je, te noi, skupina od desetero ljudi otila van, ukljuujui i mene samoga. Drugi su odjednom odluili kako im je potreban odmor i rekreacija (R&R Rest and Recreation - jednotjedni omogueni odmor tijekom jednogodinje turneje dunosti u Vijetnamu). Ja sam nosio strojnicu M -60 i hodao na elu.

Naa misija te noi bila je udariti tu jedinicu kako bismo ih usporili pri njihovom napadu, a zatim povlaenje u bazu. Jedini problem bio je probiti se kroz brane M-79. Da je ispaljen samo jedan metak, vjerojatno bi ostatak vojske takoer poeo pucati. Nakon toga, to bi bilo neto kao napad pirana na neku jadnu ivotinju koja je sluajno upala u njihove vode. U naporu da izbjegnemo ansu susretanja "prijateljske vatre" ili bilo koje druge vrste artiljerije, maknuli smo se od M-79 to smo dalje mogli. Jednom kad smo postavili zasjedu, postavio sam protupjeaku minu i dok sam to radio, jeda n od naih ljudi naslonio se svojom pukom i tek popravljenom bajunetom uz grmlje. Dok sam hodao natrag s upravljaem, naletio sam na tu poput britve otru bajunetu i probo rame do kosti. Dok je lijenik pregledavao moje rame, koje je zaista obilno krvarilo, rekao mi je kako nije sa sobom ponio nikakva sredstva protiv boli. "To mi u potpunosti odgovara", rekao sam. "Moram ostati oprezan." Iako sam to doista i mislio kada sam rekao, bol je bila toliko nepodnoljiva da nisam mogao spavati tu no, a sljedee jutro nisam mogao ni podii ruku. Priali su neto o tome kako e me prebaciti u M.A.S.H. (pokretnu vojnu operacijsku bolnicu), ali to bi odalo nau poziciju, tako da sve to sam dalje mogao je trpjeti. Da bi stvar bila jo gora, morali smo pretrpjeti snane grmljavine i pljuskove zbog ega smo bili mokri i jo jadniji. to god bismo oekivali, nije se dogodilo, a to nam je kidalo ivce vie negoli periodi tiine na koje smo ve bili naviknuti. Naoruan s .45 mm strojnicom, postajao sam jako sretan i kada je jedan od

mojih ljudi ustao, vidio sam siluetu te odmah napeo oruje. uvi to, brzo se identificirao i to je bila jedina stvar koja ga je spasila od smrti. Kada se i ostatak jedinice premjestio, ja sam ostao u bazi sa svojom ozlijeenom rukom, a s obzirom da sam imao bunker samo za sebe, odluio sam dobro se naspavati. Prije negoli sam otiao u krevet, napunio sam jo nekoliko vrea pijeskom kako bih odbio ishod sezone monsuna. Vree pijeska mnogo su koristile u dungli i esto bismo ih nosili preko izmi kako bismo sprijeili lijepljenje blata. Uokolo bunkera s unutranje strane iskopan je rov, ali je zbog kie postao navodnjen. Te noi, kako nisam imao nita bolje za raditi, odluio sam ispaliti nekoliko rundi s M-79, nakon razgovora sa straarom i puenja nekoliko cigareta. Napokon, rekao sam u pokuali: "Pa, bolje da se vratim. Skoro pa je vrijeme za dolazni poziv." Nakon preskakanja rova, doao sam do ograde topnitva gdje su dva vojnika bila stacionirana s Howitzerom 105. Bili su spremni zapucati malo "maltretiranja i zabrane", oblika artiljerijske vatre dizajnirane da dri neprijatelja na rubu i po mogunosti mu narui ravnoteu. Ponavljajui svoju primjedbu o dolaznim pozivima, krenuo sam natrag prema bunkeru i tada uo nekoga kako vie: "Dolazni!" Zaronio sam u bunker ba kako su metci poeli letjeti. Prva runda pogodila je ogradu artiljerije. Biti sam u velikom bunkeru moe biti zastraujue iskustvo, sa slobodoumnim dozama dodane paranoje. Ba kada su rakete i minobacai prestali letjeti, izaao sam iz bunkera i pripremio se to sam bolje znao za napad na zemlji.

Kako sam protrao pokraj bunkera artiljerije, usmjerio sam svjetlo prema mjestu gdje su stajala ona dvojica, samo to su sada leala na zemlji. Sudar i potres rundi unutar ograde ubili su oba vojnika instantno. Njihova lica nisu imala nikakav izraz, a njihove su oi jo uvijek bile otvorene. Jednome je noga bila raznesena, a drugi je leao na leima jo uvijek drei golemu ahuru artiljerije, ba kao da se pripremao napuniti je. Ovaj strani prizor dao je novo znaenje rijeima "ubijeni instantno". Uhvatio sam se kako razmiljam o tome da ivot, u biti, visi o tankoj niti koja bi mogla biti prekinuta zaista svakog trenutka. Jedina stvar koju sam jo mogao uiniti bila je pokuati spasiti sam sebe, ili u suprotnom, mogao sam ne uiniti nita, i umrijeti. Kako se smrt inila neizbjenom, odluio sam da u ipak umrijeti borei se. Dotada, poeo sam osobno i duboko proivljavati sve gubitke naih ljudi. Unato tome to su nam rekli o ostajanju odvojenima jedni od drugih, ipak sam bio deprimiran zbog gubitka tako dobrih mladih momaka kao to je bio onaj radiooperater, veliki klinac imenom Cal, koji je prije nego to je dospio u rat bio izabran za nogometnog igraa Dallas Cowboysa. Cal je bio jedan od onih ljudi koje je bilo teko probuditi. Jednu no, prije nego to sam ozlijedio rame bajunetom i dok smo spavali uokolo bunkera, uli smo nekoga kako vie: "Dolazni!" Kao i obino, svi su se smjesta bacili u bunker. Zgrabivi Cala, protresao sam ga dok sam prolazio pokraj njega, a onda se i sam uputio u bunker. Malo kasnije, kada je dolazni stao, pogledao sam van i vidio Cala koji je jo uvijek leao ondje gdje sam ga i ostavio, grevito se trzajui tijelom i udarajui. Nekoliko trenutaka kasnije, ostao je leati

u tiini. Bio je pogoen gelerom, rundom koja je pala i eksplodirala samo metar od mjesta gdje je leao i umro je prije nego to se uope uspio probuditi. U nadolazeim godinama, shvatio sam kako sam uvijek posebno nervozan i nestrpljiv s ljudima koji ne bi skoili s kreveta istog trena kada bih ih probudio. I naravno, uvijek mi se vraala ona scena incidenta s Calom. Drugi je ovjek bio hospitaliziran nakon to je izgubio ruku. Kasnije smo ju pronali slijedei jato insekata koji su bili privueni smradom. Sljedea baza koju smo postavili bila je zona slijetanja Orao 2. Dotada ve, na je prijanji zapovjednik otiao i postavljen je novi. Ja sam bio poslan na odmor i rekreaciju te kada sam se vratio, uvidio sam kako imamo novog vodnika i novog narednika. Na vodnik bio je generalov pomaga u gradu Fort Benning, Georgia, otkuda su dolazile zrakoplovne desantne jedinice. Od samog poetka jasno nam je dao do znanja kako je on iz zrakoplovne desantne jedinice i da ga moramo sluati u potpunosti. Njegovo ime bilo je Vic Crowder i vrsto se drao pravila. Sve njegove ideje bile su poprilino glupe i nije prolo mnogo vremena prije nego to smo se gospodin "zrakoplovni render" i ja zakaili. Ono to smo mi ovdje trebali bio je asnik sa West Pointa, ali umjesto njega ovdje se naao ovaj smijean lik i zaista nije bilo nita to smo mogli uiniti u vezi s tim. Kad god bih sluao njegovu rendersku strategiju, pokuao bih biti tih, ali na kraju bih uvijek zavrio govorei nekom prisiljenom ljubaznou: "Gospodine, to jednostavno nee ii."

Prva stvar koju je htio napraviti jest podijeliti nas u tri jedinice. U to vrijeme imali smo dva pojaana tima koja su se sastojala svaki od desetero ljudi, ali Crowder je elio timove od po petero i estero ljudi. Strpljivo sam mu pokuavao objasniti da e nekoliko ljudi, ukljuujui i mene, uskoro otii odavde, a da e ljudi koji ostanu jedva moi popuniti dva tima. Kad god bismo ili u "grmlje", Crowder bi se putem radija predstavljao kao "zrakoplovni render" zato to se sam smatrao osobom koja zna kako opstati, nikada nije nosio sa sobom nita osim puke, kompasa i karte. Jednog dana primijetili smo neke znakove koji su nam govorili kako se nalazimo blizu bunkerskoga kompleksa. Neka stabla bila su porezana pilama popr enog presjeka, a panjevi su bili kamuflairani blatom i travom, tako da ih helikopter sa svjetlima za promatranje ne bi primijetio iz zraka. Kosooki su upotrebljavali drvee za izgradnju bunkera, a onda bi ga pokrili plastikom, blatom i granicama. Kada mi je zapovjednik Crowder pristupio kako bi me upozorio da se oko pedeset metara ispred nas nalazi bunkerski kompleks, rekao sam: "Ne, gospodine, upravo stojimo u njemu." Pogled koji mi je uputio odraavao je njegovu nevjericu i negodovanje, stoga sam sljedeih nekoliko minuta pustio da njegova napetost postane jo vea, prije nego to sam ga otpratio do bunkera i jednostavno mu ga pokazao. Gledao sam kako mu se sputa vilica, nakon ega je rekao: "Bolje da provjerimo ima li kosookih."

"Nema potrebe, gospodine", rekao sam. "Da su unutra, ve bismo bili mrtvi, s obzirom da stojimo u zoni ubijanja." Sljedee glupo pitanje koje mi je postavio bilo je: "Zato nisi provjerio poziciju ovog bunkera ranije? Moglo je biti kosookih unutra." Moj odgovor bio je: "Da ih je bilo, sigurno ne bi propustili priliku da ubiju amerikog asnika, posebice zrakoplovnog rendera." "Ali kako bi znali da sam asnik?" pitao je. Bilo mi je teko ne nasmijati mu se u lice. "Pa, gospodine, gdje jo vidite ovdje nekoga u sunanim naoalama, bez ruksaka s pukom AR-15 umjesto M-16? Da ne spominjem kako nosite mnogo bolju uniformu od ostalih." Crowder je i dalje bio nevjerojatan te je nastavio sa svojim glupim pitanjima i blesavim prijedlozima. Jedna od stvari koju nas je traio da napravimo bila je da postavimo zasjedu u ovim istim bunkerima, a zatim priekamo da se vrate kosooki. Pitao sam se jesam li ga dobro razumio. Ali on je stajao ondje, ekajui odgovor. Napokon, rekao sam: "Ovdje ima barem pedeset bunkera, gospodine. Znate li uope koliko je kosookih bilo potrebno da sagrade ovakav kompleks?" Odgovorio je praznim pogledom. "Pa, oruja su jo uvijek topla", napokon je rekao. "Sigurno nisu daleko." "To je istina", rekao sam mu. "Ako su uope i otili."

Dotada ve, moje je esto ulo radilo prekovremeno, kao i obino u ovakvim situacijama. Pokuavajui shvatiti nain Crowderova razmiljanja, zakljuio sam kako on na ovo gleda moda kao na nekakvu svoju misiju, kada nam je ve htio dati takve naredbe da ostanemo na tom mjestu i postavimo zasjedu u dvoritu Vijetkongovaca. Tijekom naeg razgovora, uspio sam mu dati jasnu definiciju Recon jedinice, istiui injenicu da faktor iznenaenja uvijek pomae, iako je u ovom sluaju taj faktor bio definitivno kompromitiran. Uskoro nakon toga, krenuli smo na ono to je trebalo biti moja misija prije odmora i rekreacije. Reeno nam je da je pukovnikov helikopter sruen i da je LRRP (Dalekodometni izviai odred) nestao u istom podruju. Na zadatak bio j e pronai LRRP j edinicu, srueni helikopter i asnika, to je bilo dosta velik posao za aicu ljudi. Onako iskreno, to je zaista bio smijean zadatak. Znali smo kako nita ne moemo povezati s time tko je sruio helikopter, zarobio pukovnika i oteo cijelu LRRP jedinicu, ali inilo se da nitko nije ba razmiljao o tome. Pretpostavljajui da nas promatraju, iskoraili smo iz baze kao da smo samo u ophodnji. Krenuvi na jug, na kraju smo okruili podruje i zavrili na mjestu zvanom Hobo ume, koje je bilo ekvivalentno istonom dijelu Los Angelesa. To nije bilo mjesto na kojem bi se ovjek poelio zadrati due vrijeme.

Kada smo naletjeli na jo jedan bunkerski kompleks, zapovjednik Crowder predloio je da se smjestimo ondje. To je, takoer, bila jo jedna loa ideja, s obzirom da su kosooki poznavali mjesto mnogo bolje nego mi. Blesave situacije. Blesave naredbe. inilo se da nema kraja. Jedini kraj koji si je bilo tko od nas mogao zamisliti bio je onaj koji bi nas izveo iz igre zauvijek. Misli o smrti, popraene povremenim pojavljvanjem vizija inae poznatih kao Aneo smrti, nisu bile uope nita neuobiajeno. Prvi put kada sam vidio tu prikazu - visoku, mrano formiranu siluetu ispred sunca, pomislio sam da gubim razum. Onda sam ipak zakljuio kako ga ne gubim, ve da mi je samo doao rei neto, neto to ba i nisam elio znati. Nee se izvui odavde iv! To je bila poruka koju sam uzastopce sluao. Nije pomogla spoznaja da su i drugi mogli uti to isto te da su i oni vidjeli toga kobnog Anela smrti. Kada sam ga poeo viati u svojim snovima, obino bi nosio uniformu sjevernovijetnamske vojske, koja je izgledala slino kao i neka crna pidama. Ponekad bih ga ubio, a ponekad bi on ubio mene. Nije mi uvijek bilo ao kada bi on ubio mene, posebice u onim danima kada sam osjeao daje sve to radimo samo jedna obina partija aha. Stavili bismo svoje ranjenike u helikopter i poslali ih van, nakon ega bi neki novi ljudi doli u igru i opet bi sve poelo ispoetka. Smrt je lijek koji ivot nije omoguavao. Tako sam ja to doivljavao. To je jedina stvar koja me moe izvui iz svega ovoga, jedina stvar koja me ponovno moe uiniti potpunim. inilo se oitim da kako sam se pribliavao kraju svoga fizikog ivota, postajao sam sve vie otvoreniji duhovnim stvarima. Ipak, na udan sam nain to pokazivao. Vie sam pio, ee partijao, a u isto vrijeme

razmiljao sam o Bogu. U cijeloj ovoj zbrci mogao sam razmiljati samo o tome to Bog misli o meni. Jo uvijek sam imao nalete bijesa, ali sam takoer bio i duboko deprimiran. Depresija je visjela poput crnog oblaka iznad moje glave, te se smjestila njeno na mojim ramenima. Znao sam da sam bio rtva liena sna sve do krajnjih mjera izdrljivosti, ba kao i veina nas ovdje. S obzirom da se veina toga dogaala tijekom noi, bojali smo se otii spavati. Pribojaval i smo se da bismo se moda mogli preokrenuti i tako stvoriti neki zvuk, ili da bismo hrkali, ili pak udahnuli zrak preglasno. Svake noi leali bismo s cijelom opremom tik do svojih ruku. Tik je znailo dovoljno blizu kako bismo mogli posegnuti i uzeti oruje, a da pritom ne stvorimo nikakvu buku. Kruto bih leao u mraku, memorirajui lokaciju i sve to bih u potrebi mogao zatrebati. Oprema za specijalnu ophodnju obino bi se sastojala od irokogizbora stvari. Naprimjer, specijalna avionska grupa trebala je sve od sljedeeg: odjeu za kamuflau, iltericu, izme za dunglu, sredstvo protiv insekata, signalizirajui panel, svjetlosni signal, signalizirajue ogledalo, kompas sa staklenom leom, trokutni zavoj, vreice za municiju, streljivo, dimne bombe, fragmentacijske granate, uturu, tablete za proiavanje vode, remen za pitolj, torbicu za pitolj, bajunetu s koricama oruja, vreicu za prvu pomo, ruksak, dvanaest stopa najlonskog ueta, rukavice, lagani pono te individualno oruje. Biti odgovoran za ovako opsean inventar, u najgorim moguim uvjetima, osiguravalo nam je jo jedan razlog za ljutnju i frustraciju.

Protegnut po zemlji te duge mrane noi, pokuavajui se sjetiti lei li ova ili ona stvar na mojoj lijevoj ili pak desnoj strani, pitao bih se kako li je samo dolo do ovoga. Imovina koliko stane u aku, a koja predstavlja ivot ili smrt bila je sve to sam uistinu posjedovao u sreditu ove tihe tmine. Uistinu, nije moglo biti mranije nego to je bilo, tako mrgodno i uvijek prijetee jer sve t o se nalazilo vani bilo je otrovno i spremno za napad. Jo jedna beskonano duga no lagano bi prola, a onda bih ugledao prvi slabani trak svjetla. U poetku bih pomislio kako je to samo moja mata, da to vidim samo zato to elim da tako bude, ali onda bi se taj traak svjetla lagano irio, malo pomalo i znao bih da mi je ivot sauvan samo kako bih vidio jo jedno novo svitanje. Ali i najsigurnija vremena mogla su biti najednom transformirana u najopasnije vrijeme. Naprimjer, jednog dana pakirali smo se i bili spremni iseliti se iz podruja u kojem smo bili donedavno. Dok smo se kamuflairali najbolje to smo mogli, LOH (helikopter sa svjetlosnim promatranjem) preletio je iznad nas. Bili smo oko sto metara od baze kada nas je uoio pilot. Zbog toga to je u naoj jedinici bilo nekih Meksikanaca i Havajaca koji su mogli izgledati kao kosooki iz zraka, helikopter je poeo pucati po nama. Neposredno nakon toga rasprili smo se kao jato uplaenih ptica, a zatim bacili nekoliko dimnih kako bismo ih upozorili da nismo neprijatelji. Kada je paljba napokon prestala, ostali smo okirani spoznajom koliko je metaka prohujalo pokraj nas. Nekoliko ih je ipak pogodilo neke ruksake, ali nasreu, zastali su u konzervama, to je definitivno bilo bolje nego da su zavrili u streljivu ili pak u pjeadijskim minama koje su ljudi nosili.

Nakon ovakvog incidenta, bio bih potpuno psihiki iscrpljen i nakon toga mogao sam spavati kao da sam nadrogiran - duboko, bezbrino kao dijete, bez traka nemira ili straha. Ali preesto, spavanje nije dolazilo u obzir jer je obino ekala druga ophodnja, druga misija ili druga bitka. I tako bolesni, iscrpljeni ljudi odgovarali bi po dunosti, koliko su bili sposobni izdrati sve to. inilo se kao da samo Aneo smrti nudi neko olakanje, bijeg iz svega ovoga, s obzirom da drijemanje preko dana nije bilo mogue, obino zbog vruina i insekata. Ipak, ponekad mi se inilo kao da je Aneo smrti imao neku drugu misiju, neku o kojoj nikada nisam ozbiljnije ni razmiljao. uo sam da se aneli obino pojavljuju kada je osoba blizu krajnjega kolapsa, katapultirajui je u aneosko carstvo u cilju da osoba moda shvati koliko u biti jo cijeni svoj ivot, i takoer da ju podsjeti na neke "nedovrene poslove" koje jo mora obaviti. Umjesto da sam se koncentrirao na smisao rata, moda sam se radije trebao pitati koji je smisao mog ivota. A to nije jednostavno pitanje. Uope. Barem ne za one koje ja poznajem.

7 - ODMOR
Svaki ovjek kojemu je dodijeljenja godina u Junom Vijetnamu imao je pravo na jednotjedni odmor i oporavak, na raun drave u jednom od pacifikih gradova. Probudio sam se jedno jutro i shvatio da je moje vrijeme za odmor i rekreaciju - est dana na Hawajima, kako je ispalo. Zapravo sam poivio dosta dugo kako bih si zaradio mini odmor.

S obzirom kako je prolo mnogo vremena otkako sam zadnji put skinuo svoje izme, uskoro sam otkrio da imam bijesan sluaj kone bolesti, spuvaste infekcije koe. Slana voda i pijesak uinili su udio u iscjeljenju mojih rana, dok je moja ena pokuala izlijeiti ostalo. Ali emu god da smo se nadali - neemu slinom drugom medenom mjesecu - odjednom je palo u vodu. Na nain koji nikada nisam mogao objasniti, osjeao sam se totalno iskoritenim i udnovato budalastim u situacijama u kojima se odjednom od mene oekivalo da ne radim nita nego jednostavno uivam. Ve dotada, savjest me pekla do iznemoglosti zbog krivnje koju sam osjeao zbog takvog ponaanja, koje je barem to se tie drutvenih standarda, promatrano kao potpuno krivo. Svaka mala stvar mogla je uzrokovati emocionalnu blokadu. Neki od najoitijih pokazatelja koji su govorili da neto ozbiljno nije u redu ukljuivali su: depresiju, nisku razinu samopotovanja, glavobolje, kronini umor i unutarnji poriv koji nisam mogao tono identificirati, ali koji je u biti bio elja za samokanjavanjem. I naravno, bilo je vrlo lako kazniti se, npr. stvaranjem velikog nerazumijevanja izmeu svoje ene i sebe. To je uinilo razdoblje mog odmora i rekreacije gotovo nemoguim, ali i kakvo sam uope imao pravo na uivanje nakon svih grozota koje sam poinio? Nisam govorio o tim stvarima, naravno, jer me moja ena jo uvijek gledala onim istim oima kao da sam jo uvijek ona ista osoba koju je nekada upoznala i zavoljela. inila je sve to je mogla kako bi unijela opet koji komad normale u nae ivote i dok sam ja trebao biti zahvalan na svemu tome, sjeam se kako sam sve to u biti smatrao smijenim. Kakvom se udu ona nadala da e postii u samo jednom tjednu nakon mjeseci neizrecivog horora? I da, bio je neizreciv. Znao sam da kada se jednom sve zavri, neu imati s kim priati o tome. Nisam se

mogao sjetiti nikoga natrag kod kue tko bi mogao razumjeti ovo ili tko bi uope htio uti neto o onome kroz to sam proao. Kako je tjedan na Hawajima napredovao, poeo sam se osjeati gore umjesto bolje, prvo zbog toga to sam bio pogoen malarijom. Tijekom nae misije u Hobo umama, lijenik je ostao bez tableta protiv malarije i tako me ona onda pogodila na Hawajima. Sjeam se kako sam cijelo vrijeme na putu natrag do Vijetnama spavao i kada sam siao s aviona, jedan moj prijatelj, koji me tada ugledao, bio je okiran mojim izgledom te mi je smjesta sredio hospitalizaciju u najbliu bolnicu. Zbog toga to sam dugo trpio ovu bolest, poslan sam u Cam Ranh zaljev na tridesetodnevni oporavak. Cam Ranh zaljev bio je na glasu kao relativno sigurna ulazna toka iz SAD-a. Nakon trideset dana provedenih u zaljevu, vratio sam se u svoju jedinicu s tri Grimizna srca i neto manje od ezdeset dana roka sluenja. Naknadno je odlueno kako u ostati u pozadini akcije, gdje sam vrijeme provodio zaokupljen sitnicama sve do povratka kui. S obzirom da je cijena piva bila samo deset centi po limenci, bilo je lako ostati pijan, a to se inilo najboljim odgovorom za sve. Dotada mi je ve bilo dosta vojske. Bilo je istina ono to su nam govorili - da ovjek ostari deset godina nakon samo jedne godine provedene u Vijetnamu. Sada sam se osjeao mnogo starijim i mudrijim i znao sam kako je ivot ozbiljna stvar. Imao je vrijednost, ali gaje rat uinio jeftinim i tronim.

Osim toga, to sam uope postigao vrativi se? Za sada, nisam jo ubio sebe, a ni ikoga drugog. To je bio cijeli sadraj. A u meuvremenu, rat je bjesnio i dalje. Zbog toga to sam poslan u pozadinu, potpuno sam iskoristio dodatno vrijeme koje sam imao i upitao slubenika da mi natipka to bi obuhvatilo moju turneju dunosti sljedeih est mjeseci. Na taj sam nain mogao pomaknuti svoj konani datum otpusta na pola godine i jednom kada budem vani, zaista u biti vani i vie nee biti naina da me opet vrate u rat. Osobno sam dostavio svoju zamolbu glavnom stoeru dok sam se spremao za odmor i rekreaciju. Htio sam doi kui za Boi, ali sam znao da moram utjeti to se tie toga s obzirom da je uvijek postojala mogunost da moja zamolba o produljenju roka bude odbijena. Iako su stvari malokad ile onako kako sam htio, ovaj put zaista jesu, i u manje od dva mjeseca, moja je zamolba slubeno odobrena. Smjesta sam sjeo i napisao pismo kui, obavijestivi sve kako dolazim kui za blagdane. Izgledalo je tako dobro na papiru tako da nisam to htio pokvariti govorei im jo i za ostalo - dio o vraanju natrag po jo est mjeseci sluenja. S obzirom daje mnogo drugih ljudi razmiljalo na isti nain, odjednom je postalo teko pronai avion koji je letio izvan zemlje, ali vojska se napokon uspjela probiti. Stigao sam u Kaliforniju na civilni aerodrom 24. prosinca gdje sam bio odluan u tome da uhvatim Delta Airlines let za Oklahomu. Iako sam znao kako to nee biti lako, molio sam i preklinjao posrednika putnih karata dok mu naposljetku nisam rekao kako mi je roendan i da elim stii kui kako bih ga proslavio sa svojom obitelji.

Delta agent traio me osobnu kartu, koja bi dokazala moj datum roenja i jednom kada je shvatio da govorim istinu, podignuo je slualicu i utipkao neke brojeve te je brzinom munje sve bilo sreeno. "Zbog toga to ti je roendan", rekao je, "i zato to si 'dravni broj' koji se vraa iz Vijetnama, stavio sam te na let koji leti za Oklahomu za tri sata. E, i jo da, leti prvim razredom." Sto god da sam tada odgovorio zvualo je nespretno i vie nego nedoraslo, ali odjednom sam potpuno ostao bez teksta i preemocionalan da bih izrazio ono to doista osjeam. Jednom kada sam se ukrcao u avion, crni gospodin do mene predstavio se i postavio mi nekoliko pitanja vezanih za Vijetnam. uo je svata i pitao se je li zaista tako strano tamo. Moj odgovor bio je brz i direktan i nakon toga se ponudio da me poasti piem. Bio sam izrazito zahvalan za uslunost i ljubaznost koju su svi pokazivali, s obzirom da sam dosta sluao o proturatnim demonstracijama i ve se spremio kako u srediti prvog hipija koji me pogleda s oima u kri. Kako smo se pribliavali odreditu, pogledao sam kroz prozor na poznate biljege i pomisl io na razgovore koje sam vodio s drugom Okijem u Vijetnamu o letenju u Oklahomu po noi. Grozno sam se osjeao pri pomisli da on vie nikada nee imati priliku vidjeti ono to ja vidim, s obzirom da su ga kui poslali u vrei. Kada je avion dotaknuo tlo, ja sam bio jedan od prvih putnika koji je izaao van. Bio sam zapanjen ugledavi hrpetinu ljudi ondje. Izgledalo je kao da je cijeli grad doao kako bi me pozdravio.

Nakon to smo si rekli sve to je bilo mogue na prometnom aerodromu, uputili smo se natrag kui. Sa svim ostalim autima koji su nas slijedili sigurno smo izgledali kao konvoj ili pogrebna procesija. Dok se moja ena inila sretnom to me vidi, moja majka bila je dosadno radoznala. Svako malo zapitkivala je o mojoj sljedeoj obvezi - gdje u biti i to u raditi. Izbjegavao sam odgovor koliko sam mogao, ali sam joj na kraju priznao kako idem natrag u Vijetnam, ali da nee biti tako loe s obzirom da radim u pozadini. To je malo priguilo stvari. Dok je odlazak na odmor kui za blagdane nosio i neke lijepe uspomene, takoer je bilo i onih iskustava koja bi me kasnije nagrizala. Glavno pitanje u mojoj glavi bilo je jesam li ili nisam jo uvijek sposoban za civilni ivot. Skromni, bogobojazni ljudi, onakvi kakvi su ivjeli u mom rodnom gradu bili bi uasnuti da saznaju kakve sam stvari poinio, a uvijek je postojala mogunost da se to dogodi. esto sam se osjeao kao da mi je koa prozirna i kako bi svatko s izuzetnim osjeajem zapaanja stvari mogao uoiti svaki ruan osjeaj ili misli koje sam ikada pokuao sakriti. Nisam mnogo mario o tome hoe li me netko prouavati ili ne. Nisam elio sluati njihove kritike i otvorena neodobravanja. esto mi se inilo kako bi bilo mnogo bolje vratiti se natrag u dunglu gdje smo ivjeli na potpuno drugi nain i gdje smo svi ponosno mogli iskazivati svoje gnusno ponaanje te svejedno zbog toga bili uzdizani, hvaljeni - i razumijevani. Razumijevanje je dolazilo kao nagrada ovih dana. Ovdje kod kue, rijetko da je uope i postojalo, a ono malo to sam vidio bilo je teko za definirati.

Ljudi su davali sve od sebe, ali njihovi osmjesi bili su kiseli i nekako ukoeni i esto mi se inilo kako se uope ne osjeaju ugodno u mojoj blizini. Ali opet, to je moda bio moj nemir koji su osjeali i reflektirali ga natrag prema meni. Najednom mi se uinilo kako predugi ostanak kod kue moe biti opasan po zdravlje. Razmiljao sam o onome to se dogodilo mom kompi, Philu La Crosseu, koji je ostao kod kue vie nego to je trebao jer je njegova ena upravo trebala roditi dijete. ivjeli su u St-Louisu, Missouri, i nakon to je dijete roeno, uzeo je svoju kaznu te se prijavio. Kada je doao u nau satniju, Phil je bio prokleto dobar vojnik. Bio je idealan kandidat za kolu snajpera, zbog ega sam ga i preporuio. Jednom mi je pokazao hrpetinu slika raznih djevojaka koje je nosio sa sobom u novaniku. Kada sam iskomentirao jednu od njih, rekao je kako e joj rei da mi napie pismo. Kratko nakon toga, Phil je primio "dragi Johne" pismo. Nakon to je krenuo na trening, Phil se vratio u jedinicu sa svojim novim orujem - snajper pukom, eljan i gladan da ubije nekoga. Bilo je oito kako eli iskaliti svoj bijes na rat i na kraju, pao je na jednom od najstarijih trikova. Uio sam ga da hoda na elu i jednog dana dok je to radio, kosooki je najednom skoio ispred njega, a zatim poeo trati niz stazu. Phil je krenuo u potjeru za njim elei dobiti istu metu kako bi ga ubio. Naletio je na minu i iako je bio velik, kran momak, nije se mogao nositi s ovakvim orujem. Dok je leao ondje vritei upomo, dvojica su pokuala doi do njega, iako su obojica bila gadno ranjena. Kako se njegovo vritanje u agoniji nastavilo, nekoliko je kosookih poelo

pucati, a zatim, kada je prestao vritati, opet su ga upucali. To je trajalo vie od sata prije nego je konano umro. Nisam bio ondje tog dana, ali rekli su mi sve, to me podsjetilo na jednu pjesmu Johnnyja Hortona Johnny Reb. U jednom od stihova govori 0 tome kako je vidio "mlade momke koji padaju dolje, dok ti sa suzama u oima stoji ondje jer ne moe pomoi". Gotovo sam se uvjerio kako vie ne elim biti dio takve brutalnosti niti elim uti ili vidjeti to o tome. Ali onda, kada sam bio kod kue, razmiljao sam o ivotu u malom gradu i koliko imam malo izbora poslova. Mogao sam ii raditi u lokalnoj tvornici namjetaja ili baviti se poljoprivredom. Zakljuio sam kako mi se vojska zaista svia i elio sam se prijaviti na jo est godina. Na moju odluku je utjecala, barem djelomino, elja za dokazivanjem svoje muevnosti na ovakav nain, radije nego da si dopustim da sa mnom upravljaju ene iz obitelji. Jednom kada sam u potpunosti iskazao svoje namjere na papiru, poslao sam ono to sam i napisao, a uskoro nakon toga primio "dragi Johne" pismo. Nakon savjetovanja s kapetanom, reeno mi je kako sam to trebao oekivati, s obzirom da je to bilo ono to je slijedilo u prvom redu. Ipak, kapetan je rekao kako e vidjeti moe li to uiniti u vezi s tim da mi uredi jo jedan odmor i rekreaciju. Ustrajno sam tedio novac u naporu da si sagradim neko gnijezdo i dok sam se opirao potroiti samo dio, sada sam iao na jo jedan izlet na Hawaje kako bih sauvao svoj brak.

Sluao sam kako me ena opisuje kao osobu koju vie uope ne poznaje. Prema njezinom razmiljanju, naao sam si potpuno novi krug prijatelja i moji su se razgovori sastojali uglavnom od ratnih pria. Obavijestila me kako nema nikakvu namjeru napustiti na mali rodni grad i slijediti me uokolo u zabaene dijelove svijeta. Bio sam malo uznemiren uvi to kako me vie uope ni ne poznaje, s obzirom da se meni inilo kako sam ja taj koji je doslovce okruen ljudima koji me vie ne poznaju niti mi vjeruju. To se odnosilo ak i na ljude iz vojske. Incident koji u uvijek pamtiti dogodio se u vojnoj opskrbi gdje sam otiao po nekoliko vrpci za svoju uniformu. Dok sam bio tamo, oficir mi je priao i rekao: "Narednice, niste ovlateni kupovati ove vrpce ukoliko ih niste zaradili." Buljio sam u tog asnika oamuen u tiini minutu ili dvije prije nego sam mu pokazao svoje naredbe. Sjeam se kako se njegovo dranje automatski promijenilo nakon toga i kako mi je estitao to tako uvam ugled vojske. U meuvremenu, neki radoznali promatrai poeli su vrljati uokolo, zbog ega sam se osjeao sumnjiavo, gotovo kao da sam uinio neto loe. Postoj ao j e j asan nedostatak u inj enici zbog koj e su se ljudi konstantno pitali gdje sam zaradio sve te medalje i dok bih im nastavljao priati svoje ratne dogodovtine, oni bi me astili piem. Nakon nekog vremena poeo sam se osjeati kao udak i mogao sam osjetiti jad i ljutnju od strane svojih vojnih drugova, posebice od strane mladih oasnika. Nekoliko njih ak si je uzelo vremena da provjere moj vojni dosje kako bi vidjeli to sam doista radio u Vijetnamu.

Ali, prisvajanje vie skromnih stavova protiv iskoritavanja tijekom rata takoer nije palilo. U takvim prigodama kada namjerno ne bih nosio sve svoje oznake, stariji asnici podsjetili bi me kako moram sluiti kao primjer. Nakon nekog vremena, nakon to su me upitali to sam to uinio kako bih zaradio svoje medalje, jednostavno sam se nasmijao i rekao: "Jednostavno sam pobio mnogo ljudi." Tu je bilo neto u nainu na koji sam to rekao zbog ega bi ubrzo dolo do kraja razgovora. Iako sam se nadao, ak i oekivao kako e mi medalje pomoi u osiguravanju dobrog posla nakon vraanja u civilni ivot, one su zapravo radile protiv mene. Na svakoj prijavi za posao gdje su traili vojne informacije, napisao bih tono onako kako su mi i rekli. Ali umjesto poetka, to je obino oznaavalo kraj svega. Jednog dana, drugi vijetnamski veteran, pak, ukazao mi je to radim krivo. "to vie vojnih injenica navede, prije e se sam diskvalificirati; jer oni misle da e jednom poludjeti i zavriti ubijajui sve oko sebe. to vie ima medalja, za njih si sve lui." Jednom kada sam ispunio svoj produetak u Vijetnamu, pripisali su mi bazu u kojoj se nalazila Recondo kola. Prijavivi se na odreeno mjesto, pronaao sam jedinicu i zatraio razgovor s njima. Odmah su me prihvatili. Moje dunosti u ovoj koli bile su pouiti vojnike da rade ono to sam i ja radio u Vijetnamu. Ratovali smo kruto, partijali estoko, a s obzirom da smo svi mislili i ponaali se slino, pomislio sam kako smo sve u svemu ipak ostali normalni.

Bio je to pravi posao u pravo vrijeme jer mi je pomogao tijekom mog razvoda, koji je postao poprilino gadan na kraju. Nakon to je to zavrilo, sve to mi je ostalo bio je auto i neki rauni te estogodinja privrenost vojsci. Dok sam pouavao u Recondo koli, postao sam divljiji i lui, valjda zbog grupe ljudi s kojom sam se druio. Oni su bili takva grupa za koju si znao da moe raunati na nju u bilo kojem trenutku, ali takoer su te voljeli osramotiti kad god bi mogli. Bili su sposobni citirati terenski prirunik, poglavlja i retke te su nauili napamet odgovarajue tehnike patroliranja za Recon jedinicu koje bi zatim recitirali. Savrenstvo je bilo ime igre i nita manje nije bilo prihvatljivo. Obino bismo provodili vikende u malom kafiu koji se otvarao u podne, a zatvarao tek onda kad bismo ga mi zatvorili. Kao dio ove male druine, oholio sam se ispijajui po sanduk piva svaki dan i do trenutka kada sam dobio naredbu za odlazak u Njemaku, mlatio sam viski sve u esnaest. Dotada su mi ve poela navirati neka sjeanja, ali sam sve pripisivao nonim morama. I kad god bi me nadvladali osjeaji, nekontrolirano plakanje nad trendovima koji su poginuli, krivio sam zastarjelost. Bio sam u SAD-u samo est mjeseci kad su pristigle naredbe za Njemaku. Uspio sam ih zaobii zbog ve ugovorenog sastanka s promocijskim odborom gdje sam unaprijeen u narednika estog stupnja.

Sljedei put kada su dole naredbe, bio sam na putu u Ranger kolu, to je takoer bilo prihvaeno kao zakonita isprika. Ali uskoro je ponestalo isprika te sam znao kako u sljedei put kada doe naredba morati ii. Prvo mi je dano trideset dana vremena kako bih se spremio za odlazak. Proveo sam ih sa enom koju sam sreo u Ranger koli, koja je tijekom svog posjeta Oklahomi postala mojom suprugom. Otiao sam za Njemaku kako bih sredio kuanstvo nakon ega bi mi se mogla pridruiti nova ena. Ali dok je ona dola, mene su vratili natrag na narednika petog stupnja i vie nita nije funkcioniralo kako treba. Naposljetku, uspio sam nai one "svoje vrste" nakon ega su me opet unaprijedili u narednika estog stupnja te sam postao glavni instruktor. Pisma priznanja poela su stizati od generala i drugih neovlatenih asnika, ukljuujui "snanog bika pukovnika" koji je bio odgovoran za to to me vratio u povratno stanje narednika petog stupnja, zatim sam dobio povrat cijelog novca koji je bio zbrajan retroaktivno. Mislio sam: oito da ima Boga i on jo uvijek zna moje ime! Super! Javio sam se dobrovoljno za odlazak u Zrakoplovnu desantnu jedinicu i bio smjesta prihvaen. Ta grupa sastojala se od elitne grupe ljudi moje vrste. Nakon tri godine, napokon sam se vratio u SAD-e sa enom i jednim djetetom. Nakon jo jednoga tridesetodnevnog spremanja za odlazak, uputio sam se u Fort Benning, Georgia, gdje sam izdvojen iz grupe i tijekom prva dvadeset etiri sata poslan vodstvu odjela, glavnom bojniku. Ispriao mi je o poslu koji je osobno izabrao za mene. Dodijeljeni su mi fiziki

treninzi i ruka na ruku bojni odjel radi treniranja asnika. To je ispalo kao super posao za razliku od onih koje sam ve imao. Nije bilo terenske dunosti, i jo da ponovim, radio sam s elitnim snagama. Osim toga, vikendi su mi bili uglavnom slobodni. Jedino mi je bio problem ostati trijeznim jer su mi se sjeanja nonstop vraala zbog ega sam se osjeao sve gore. U to vrijeme, mislio sam da je povratak sjeanja neto to ovisnici o drogi doivljavaju nakon to se predoziraju. I tako, kako su se moje none more poele pojavljivati i tijekom dana, zakljuio sam da sigurno gubim razum. Ono to se zbilja dogaalo bilo je to da bi se moja sjeanja konstantno aktivirala odreenim prizorima i zvukovima zbog kojih bi mi se u glavi pojavilo mnogo runih asocijacija. Bilo je samo potrebno vidjeti nekoga tko je sliio nekom mom poginulom prijatelju iz Vijetnama ili nekoga moda s istim imenom, ili bih pak vidio vojnika koji je nosio istu zakrpu jedinice kao i ja. Ponekad bi to dolazilo zbog odlomaka razgovara koje bih kriom uo ili zbog neke pjesme koja bi me automatski vratila unatrag. U razdoblju kada sam ve izaao iz slube, imao sam enu, jedno dijete i jo jedno na putu. Dok sam bio odluan u zapoinjanju novog ivota, nisam imao pojma kako u to postii s obzirom na toliko duhova koji su plesali mojom glavom. Pobojavi se napada ludila, odluio sam da u nastojati sakriti svoje probleme na koji god to nain bude potrebno. Iako sam bio siguran kako mogu prestati piti kad god poelim, rijetko kad da sam i elio, pa ak onda i kada jesam, moja trijeznost nikad nije trajala due od dva tjedna.

Stvar je bila u tome da mi ba previe i nije bilo stalo do svijeta oko sebe kada bih bio trijezan. Pokuavao sam se prilagoditi, nai neki put do civiliziranog drutva. Pokuavao sam se uklopiti i ponekad mi se inilo kako mi ba super ide, ali neto bi uvijek naposljetku polo krivo. Najgore su se stvari dogaale nou, ba kao i nekada u dungli. Nou, u snovima, moja bi podsvijest trala slobodna i divlja, a ja sam bio bespomoan neto promijeniti. Sanjao bih o tome kako sam mrtav. Noi za noima leao bih mirno kao da sam mrtav na zemlji, zadravajui dah. Jedne sam noi zadrao dah tako dugo da me na kraju to probudilo te sam skoivi na noge, pao omamljen na pod. Moja ena nauila je kako moe oekivati uistinu svata s obzirom da je veina toga to se dogaalo ukljuivalo i nju. Svaki zvuk koji bi proizvela tijekom noi - hrkanje, kaljanje, ma bilo to, bilo je esto dovoljno da me probudi i natjera da pomislim kako se neki kosooki nekako uspio douljati do mene zbog ega bih ja reagirao instinktivno. Jednom sam skoio na nju i gotovo je zadavio. Takoer, jednom prilikom kada je maknula prekrivae sa sebe jer joj je bilo vrue, to me takoer probudilo, prije nego to sam se uspio zaustaviti, zadao sam joj karate udarac ija je posljedica bila modrica na njezinom oku. Unato svemu, radio sam naporno i dobro se brinuo za obitelj mislei kako to ipak neto vrijedi. Odgovorni ljudi nisu namjerno sabotirali svoje ivote, pa kako sam onda ja mogao biti alkoholiar? Nakon nekog vremena mojoj je eni dosadilo objanjavanje i na kraju je ispunila papire za razvod.

Uskoro nakon razvoda, poeo sam izlaziti s drugom djevojkom koja me pozvala da doem s njom u crkvu. Takoer sam krenuo na sastanke anonimnih alkoholiara, ali nisam primijetio nikakvo znatno poboljanje u svom ivotu. A onda, jedne nedjelje, otvorio sam novine i ugledao oglas upravljen vijetnamskim veteranima. Postavljao je provokativna pitanja koja je bilo teko za ignorirati. Stvari kao: Ima li problema u braku i na poslu? Osjea li se kao da pije previe? Progone li te tvoji snovi? Kako sam proitao sva pitanja, shvatio sam da ja imam sve simptome o kojima su govorili i prvi put sam shvatio kako nita od ovoga nije normalno. Zavrio sam nazivajui ispisani broj i netko na drugoj strani linije pozvao me na sastanak. Na sastanku smo svi dobili neke formulare koje smo trebali ispuniti i kada sam doao do dijela o vojnim odlijima, ispunio sam ih protiv volje. Ljudi koji su bili ondje jako su me podsjeali na mene samoga. Svi su se inili nervoznima, ljutima i nestrpljivima i znao sam kako su ve mnogi odustali sami od sebe. Tamo je bio jedan ovjek koji je bio prvi zapovjednik u Vijetnamu, a sada je ispranjavao kante za smee. Bilo je teko za dokuiti to on misli o tome s obzirom da nije imao neki poseban izraz na licu, dok su njegovi pokreti bili poprilino robotski. Sluao sam kako su drugi ljudi priali o naviranju svojih sjeanja i napokon sam shvatio o emu se tu radi. Najdublje iskustvo koje sam doivio dogodilo se jedne noi dok sam se vozio samotnim odsjekom autoceste, ponovno proivljavajui krvavu kupku od dana 27. travnja 1969. Dozvolio sam sebi mali osjeaj ponosa zbog onoga kroz to sam uspio proi, iako sam gotovo izgubio ruku. I bilo je

to u trenutku dok sam se divio vlastitoj snazi i izvanrednim borilakim vjetinama, na to mi je odjednom neki glas rekao: "Moj sine, misli li da si doista bio tako dobar?" Glas, tako razgovjetan i ist, kao i bilo koji drugi glas koji sam ikada uo, doslovce me zaustavio u kolosijeku! Povukao sam se na stranu ceste i izaao iz auta. Provjerio sam prtljanik traei diktafon ili bilo kakav drugi prijenosni ureaj koji je moda bio odgovoran za slanje ove poruke. Ali tamo je bila samo dizalica, neki alat i rezervna guma. Dlake na mom vratu nakostrijeile su se i mogao sam osjetiti kako mi kraljenica treperi dok je glas nastavio govoriti: "ivio si zato to sam ja dopustio da ivi!" to se to dogaalo ondje? inilo mi se gotovo nemoguim da bacim pitanje i dobijem odgovor ovako brzo, kao da me netko doista uo i odgovarao na ono to sam pitao. Netko. Pogledao sam uokolo. A onda sam krenuo dalje s drugim pitanjem. "Onda, kakvog to ima smisla? Svi ti pozivi, i da, sjeam se svih. Dva metka izmeu prstiju. Toga dana kada sam trebao biti ubijen tri puta u samo nekoliko sati drugi su ljudi bili ubijeni, a ti ljudi bili su moji frendovi i nisu zasluili da poginu, a ja isto ne zasluujem ivjeti s ovom krivnjom koju nosim oduvijek. Pa gdje je onda smisao u svemu tome?" "Mrtvi su sa mnom, na boljem mjestu", glas je odgovorio brzo. "Ali uzeo si krive!" kretavo sam nastavio priati s Nekim ili pak ni s kim uope. "Imali smo dobre i loe deke ondje, a ti si uzeo one dobre! To jednostavno nije bilo poteno." "Zar nije? Ali oni dobri vie ne trebaju priliku za otkupljenje."

Dotada sam se ve tresao od hladnoe ili od neega to je moda bilo hladno, a znao sam da nema niega takvog. Sluao sam o ovakvim stvarima. Glasovi bez tijela i poruke koje bi dolazile s iznenadnom jasnoom i svrhom koje se nisu mogle odbaciti niti zanijekati. Pa dobro o nda, sada sam ja bio taj koji je sluao neki glas i kada god bih postavio pitanje, dobio bih odgovor iste sekunde i inilo mi se kako bismo mogli ovako nastaviti cijelu no. Mi? Jo jednom, pogledao sam uokolo. Ali ne - ini se da je glas dolazio odnekud unutar mene duboko iz moga duha ili due. Religiozno iskustvo? to je to uope religiozno iskustvo? Bog koji govori nekome? A ako jest, pa nije li onda isto religiozno iskustvo kada netko pria s Bogom? Ja sam uinio svoj udio u tome! Bilo je trenutaka u dungli, u bunkerima, u rovovima, na uskim mjestima ili pak nemoguim mjestima kada sam govorio Bogu s naporom kako bih sredio stvari izmeu nas prije negoli doe kraj. A u sluaju da sam preivio kroz ovo ili ono udo, inilo mi se potenim napraviti neki sporazum s Bogom, to sam takoer i uinio. Pa onda, to se to sada dogaalo? Toliko je mojih prijatelja poginulo, a ja sam jo uvijek bio ovdje. Jesam li imao nekakav posao za obaviti, neto povezano s onim to sam mu obeao u to vrijeme? Sjeo sam natrag u auto bacivi se na sjedalo i teko uzdahnuo. Sjedei ovdje na pustom kolosjeku autoceste, odjednom mi je palo na um kako bi ovo izgledalo patroli autoceste u sluaju daje prola

ovuda. Samo trenutak ranije mogli su vidjeti ovjeka koji je sjedio pokraj gume svoga auta sa akom uperenom prema nebu te se derao sav isfrustriran. "Pa reci mi, to je s tobom, ovjee?" mogao sam zamisliti kako me pita policajac. "Sa mnom? O, ne brinite se za mene, gospodine. Ja sam dobro. Samo malo akulam s Bogom." Pijan i poremeen. To bi bila logina pretpostavka svakog policajca koji bi se ondje naao u tom trenutku, a kada bi jo osjetio zadah piva iz mojih usta, e onda bi definitivno bio siguran. Iako nisam bio pijan, ozbiljno sam razmiljao o tome. Kako sam inae mogao zaustaviti te nemilosrdne posjete Anela smrti? Uivao je u tome kada bi me progonio kroz snove i dovodio do toke kada bih ga preklinjao za vlastiti ivot. Ali ponekad si nisam dozvoljavao kukaviluk; uporno bih buljio u njega dok me on pozdravljao svojim hladnim i nadutim pogledom. ak i u snovima, borio sam se zadrati ratnike tendencije koje sam razvio tijekom svoje turneje po Vijetnamu. Svi su znali kako je ratnim veteranima uvjetovano da se bore, budu hrabri i nikada ne priznaju poraz. Budan ili ne, preklinjanje jednostavno nije bilo dio moje prirode. Ono na to nikada nisam raunao najednom se suoavalo s drugom stranom moje naravi, nekim skrivenim aspektom, dijelom mene koji je preklinjao Boga vraajui se natrag na svoj normalan nain razmiljanja i postojanja. Je li to bilo ono na to se Bog pozivao kada je rekao da se moram otkupiti? Drugim rijeima, dolaenje kui kasno naveer i prekomjerno uivanje u alkoholu, teroriziranje svoje ene, otuivanje od obitelji i prijatelja te ivot u kroninoj depresiji nije bio odgovor nakon svega? Neto se vie oekivalo od mene? Neto vie pored svega ovoga kroz to sam proao?

Tijekom rata, dobro sam nauio neke lekcije. Bilo je teko suoiti se s nekim stvarima, ali sada mi se inilo kako se moram suoiti s jo teim sluajem. Glas bez tijela usred noi. Nemogue za objasniti bilo kome. A ipak, ja sam ga uo. I tako brzo znao sam kako se neto unutar mene promijenilo zauvijek.

8 - MOJ NOVI IVOT

Ako sam gledao na to kao na kaznu za sve ono to sam uinio tijekom rata - ako je to moja kazna za ljude koje sam ubio, za ljude koje sam htio ubiti i sve one avolje pothvate koje sam poduzeo, onda su besane noi ipak imale nekog smisla nakon svega. Te strane noi kada bih se borio protiv sna znajui kako e spavanje donijeti svoj vlastiti horor i kako u se naposljetku probuditi sav zadihan ili u vrisku. Nema mira grenicima! Nimalo. Ne u ovome ivotu, a moda ne ni u onom. to god da je nagrizalo moj mozak, bilo je kao neka strana vrsta raka, najgore, najsmrtonosni je vrste - rak due. I mogao sam osjetiti kako raste! inilo se kao da nema naina da ga izvadim, osim kad bih izaao doslovce sam iz sebe, to naravno nije bilo mogue. Pitolj uperen u glavu, no u prsa ili ilet ka zapeu. Da, razmiljao sam o tome. U Vijetnamu sam se tako estoko borio kako bih ostao na ivotu da bih konano doao kui i razmiljao o smrti. Mnogi su drugi inili isto. Naposljetku, rtava samoubojstva bilo bi vie od ratnih rtava. Kako ironino. Nevjerojatno. Ali istinito! Nisam mogao razmiljati ni o emu drugom, osim da pijem do ukoenosti. Nije da sam htio piti, ili ak da mi se to svialo. Ali takoer nisam elio vidjeti Anela smrti koji se nemilosrdno okomio

na mene. Pio bih dok se ne bih sruio. Nakon toga, ak i ako bih sanjao neto, ujutro se vie ne bih sjeao niega. Jednog dana sreo sam se sa savjetnikom i razgovarali smo o mom pretjeranom uivanju u alkoholu. Oekivao sam od njega da e mi rei kako sam alkoholiar. Bio sam spreman odgovoriti mu kako mi nije stalo ni najmanje. "Ne, ne alkoholizam u klasinom smislu", iznenadio sam se kada je to rekao. "Ono o emu se doista radi u tvom sluaju je stvar osobnog lijeenja. Pokuao si se izlijeiti na jedini nain na koji si znao. Htio si dati svom svjesnom umu odmora." "Tako to si postao nesvjestan." "Tako je." Laknulo mi je kada sam to uo. Iako je bilo posve jasno kako unitavam sam sebe, ipak, imao sam logian razlog za to. Nakon toga osjeao sam se bolje. S dva propala braka iza sebe, stupio sam u trei. Nije prolo mnogo vremena dok ovoj treoj eni nisu dojadila moja vijetnamska iskustva, zajedno s mojim morama, uestalim promjenama raspoloenja i svime ostalim. Shvativi da sam ja problem tog braka i da sam nesposoban promijeniti bilo to, odluio sam se maknuti. Ovaj put, prije nego to bi moglo doi do razvoda, jednostavno sam si pronaao posao koji bi me uglavnom drao podalje od kue. Postao sam voza kamiona i krenuo na najdua putovanja na koja sam mogao s obzirom da mi je to sprjeavalo susret s jedinom osobom na svijetu s kojom bih se istinski mogao povezati - sa samim sobom. Mislio sam kako se razumijem

bolje nego to bi me bilo tko drugi ikada mogao razumjeti. Kad god bi mi navirala sjeanja, sam bih se borio s njima. ak sam zakljuio kako sam sretan. Dobro sam zaraivao za svoju obitelj, a osim toga, nisam im bio na putu. Nitko nije nita znao o mojim problemima, i svaki put kada bih postao toliko deprimiran, jednostavno bih povukao kamion na stranu negdje na cesti te se dobro isplakao. Nitko nije bio mudriji. U meuvremenu, proivio sam svaku bitku u koju sam inae bio ukljuen kada bi netko poginuo. Dopustio sam si osjeaj krivnje zbog njihove smrti i takoer sam se krivio to nisam uinio neto vie - neto, bilo to, to bi moda sauvalo njihove ivote. Povremeno bih se vozio kroz grad u kojem je ivio moj prijatelj iz vojske. Sjetio bih se naih razgovora o tome kako je govorio o svome domu i kako je opisao ovo mjesto - mjesto u koje sam upravo gledao. To se dogodilo jednom u Atlanti, u saveznoj dravi Georgia i brzinom munje opet sam doivio jo jedan flashback koji me odveo natrag u Vijetnam. Ba u samo sredite zbivanja, gdje su metci letjeli na sve strane i gdje se dah smrti mogao osjetiti u svakom kutu. Te noi, Aneo smrti doao je posjetiti me u mojim snovima. Shvatio sam kako ne mogu gledati blistave zvjezdice na zastavi, a da se ne rasplaem. Nogometna urakmica na televiziji, neto u emu sam se nadao da u uivati gotovo bi me unitila zbog naina na koji bi zapoela - s igraima koji bi stajali zajedno, s rukama preko srca dok bi netko pjevao dravnu himnu. Tako je mnogo ljudi platilo cijenu za slobodu ove zemlje, mijenjajui sva svoja sutra za naa danas. Shvatio sam kako elim "zamijeniti svoj raun" s nekim, samo nisam znao s kim.

Dolo bi mi zlo kad god bih vidio neke klince koji stoje u bandama i misle kako mogu samo tako rei: "Nema straha!" Gadili su mi se neiskreni politiari i svi aktivisti koji nisu uinili ama ba nita kako bi sauvali prava ove zemlje, ali su se osjeali opravdanima zahtijevajui ta prava hranei se medom i mlijekom. Oni koji su umrli, takoer su umrli i za njih, za one koji su se konstantno alili kako je netko povrijedio njihova prava. Vani na cesti osjeao sam se slobodnim misliti togod sam elio i reagirati na nain na koji sam se i osjeao. Sve je moglo biti okida. Ratni film, odreeni dio drave, straan incident ili pak estoki sukob s nekim tko nije shvaao kako se nisam borio da bih pobijedio, ve da bih ubio, osakatio i unitio. Ono to veina ljudi ne razumije jest to kako je vijetnamski veteran programiran kako bi postao stroj za ubijanje i jednom kada ga se gurne iznad odreene toke, njegove reakcije postanu u osnovi automatizirane. U ratno doba, odgaanje neega samo trideset sekundi moglo je znaiti kraj neijeg ivota, a ti ima tendenciju reagirati na taj nain dugo nakon to opasnost proe. Unato svim duboko ukorijenjenim psihikim problemima nisam mogao shvatiti pravo znaenje PTSP-a (posttraumatskoga stresnog poremeaja), pa tako nisam ni shvaao da je to ono od ega i ja upravo bolujem. Intenzitet epizoda varirao je od vojnika do vojnika, ovisno o tome koliko je obuke proao, koliko je bitki vidio i takoer o tome koliko su te bitke bile estoke. Ono to veina ljudi ne shvaa jest to da je potrebno osam vojnika koji e poduprijeti jednoga pjeadijskog vojnika u prvim redovima bitke ili u dungli. Recon jedinica bila je strogo volonterska, ali ipak smo se ponekad razmetali. Jedna stvar je da su nas stavili u kategoriju mnogo

brih i prvima nam je dana potpora, s obzirom da nas je bilo tek nekoliko. Nikada nas nisu smatrali "opasnima po zdravlje", a isto je vrijedilo i za linijske jedinice. Kao tim, bili smo neobino skrojeni, grupa ljudi od kojih je svatko donio neovisan izbor kako e radije biti na prvim linijama obrane, nego nauiti kako se stopiti s dunglom. S vremena na vrijeme, odjednom bi mi se uinilo kako sam doslovce povjeravao svoj ivot ljudima koji su mi bili stvarni stranci. Nisam imao pojma kakvi su oni zaista niti to su inili u svojim ivotima prije nego to su stigli ovdje. A ipak, vjerovao sam im na nain na koji nikada ne bih mogao ponovno vjerovati ikome ili iemu. Osvrui se unazad, ini mi se tako udnim to to sam nekako uspio izai iv iz vojske i prilagoditi se svakodnevnom ivotu te funkcionirati na nain koji je ipak nekako prolazio kao normalan. Moj prvi posao bio je na podruju poljoprivrede to nije predstavljalo neki vei problem s obzirom da nije bilo mnogo ljudi u okolini. Zatim sam poeo raditi na naftnim poljima, savreno se uklapajui u skupinu ljudi koji su, ba kao i ja, konstantno ivjeli na rubu. Radio sam esto i poslove koji su me uglavnom drali podalje od kue. To je pomoglo u odravanju braka s mojom drugom suprugom koja nije imala problema s time kada me ne bi bilo u blizini - nego samo onda kada bih bio. Jednom kada su moje pijane ludorije poele davati svoje, napokon se spakirala zajedno s djecom i otila. inio sam sve to sam mogao za sebe, ali se jo uvijek nisam mogao suoiti s Bogom. Sila Boja me straila i u potpunosti sam oekivao kaznu, ne samo zbog onoga to sam uinio u ratu, nego takoer i zbog toga to sam se jo uvijek ljutio na njega. Znao sam da mu dugujem ivot, ali jedino

na to sam mogao misliti bili su moji poginuli prijatelji. to god da sam obeao Bogu tijekom svojih muka u rovu dok smo razgovarali, sada mi se inilo kao besmisleno cvrkutanje. Ipak, rekao sam stvari i dao odreena obeanja za koja sam bio odgovoran. Tijekom tog razdoblja odlazio sam u crkvu, ali takoer sam i njih mijenja o nekoliko puta. Mislim da sam vjerojatno traio onu koja nije stavljala toliki naglasak na dijelove Pisma kao to su: "Onaj tko se maa laa, od maa e i poginuti." Jedini je problem bio; one koje se nisu previe drale Pisma nisu ni imale mnogo za rei. Barem nita na to bih se mogao osloniti. elio sam se moi osloniti na neto, bez da se moram utjecati Bogu. Jo uvijek sam se drao podalje od "bezuvjetnog predanja", ali sam ga ipak poeo smatrati jednom od mogunosti. Vratio sam se naftnim poljima kako bih na brzinu zaradio neto novca te se izvukao iz dugova. Ovaj put radio sam u drugoj jedinici i zbog toga to sam radio tako naporno, tvrtka je odluila poslati me u kolu na dodatne treninge. Tijekom kolovanj a upoznao sam lij epu kranku koj a j e naposlj etku postala mojom treom enom. Zbog toga to je i sama imala djecu, naa kombinirana obitelj sastojala se od petero djece i mnogo izazova s kojima se trebalo susresti. Dotada sam ve nauio kako potisnuti svoje doivljaje i osjeaje iz Vijetnama i iako sam puio, nisam vie pio. Nedjeljom bismo vodili svoje petero djece u crkvu i ljudi su se inili iznenaenima kada bi nas vidjeli zajedno. Nitko nije mislio da e potrajati, ali jest, i malo pomalo, ivot je postajao bolji.

Nisam imao problema s PTSP-om sve do svog odlaska na tridesetogodinjicu mature, koja me tada doslovce bacila na koljena. Stupio sam u kontakt s jednim od svojih najboljih prijatelja, zajedno s jo nekima iz razreda koji su bili u Vijetnamu. Pogledali smo se meusobno i u tom istom trenutku, svi smo znali da znamo kako znamo. U tren oka, nadvladavajua bol i tuga su se vratile, a rana je bila potpuno otvorena. Ne znajui kako u se ikada izvui iz ovoga, napokon sam rekao eni neto o nekim svojim ratnim iskustvima. Nije se osjeala ugodno i primijetio sam kako vie ne eli sluati o tome, ali ja sam jednostavno morao to izbaciti iz sebe. Razum, takav kakav je bio, inio se kao da visi na tankoj niti dok sam nazvao svoga starog prijatelja i priznao kroz to prolazim, na to me on nagovorio da odem na savjetovanje. Na benzinskoj stanici gdje sam se zaustavio kako bih uzeo malo goriva, usput sam podignuo nekoliko videokaseta o Vijetnamu. Hollywoodske verzije Vijetnama veoma su me uznemiravale, pa sam posumnjao kako ni ove nee biti mnogo bolje. Ono to je na kraju ispalo bilo je kao da su poslane od samog Boga, autentian prikaz rata i PTSP-a. Moj prijatelj i ja ve smo raspravljali o PTSP-u i on je znao da ga imam te da hitno trebam neku pomo. Dotada sam ve i ja to shvatio jer su moje traumatske epizode ve bile potpuno izvan kontrole i bilo mi je sve tee ostati sabranim. U bolnici su mi dali neke formulare koje sam trebao ispuniti -sedam dugih stranica s pitanjima koja su trebala razjasniti moje razloge zbog kojih sam vjerovao kako imam PTSP. Pitali su me to

sam vidio i uinio u Vijetnamu, to je zasebno imalo deset stranica - jednostavno opisivanje jedne bitke. Na kraju, odluio sam im postaviti pitanje. Sjeam se kako sam nakrabao: "Hoe li ovo biti dovoljno ili elite jo?" Sljedei blok pitanja odnosio se na nagrade i odlija. Nabrojao sam ih sve, nadajui se kako e to privui njihovu panju i nekoliko tjedana kasnije, rekli su mi da im se javim kako bi PTSP odbor odluio o tome to bi se trebalo uiniti. Prijavio sam se, gotovo kao da idem na sud. Oekivao sam cijelu paletu medicinskih strunjaka koji e sasluati moj sluaj, a zatim odluiti govorim li istinu ili ne. Umjesto toga, naao sam se u sobi sa samo jednom osobom - nekom vrstom psihijatra, koji se inio impresioniran mojim vojnim znanjem i nainom na koji sam se vladao tijekom ispitivanja. Provjerivi formulare koje sam ispunio, pitao me za moje none more, a zatim me traio da opiem neku bitku u kojoj sam osobno sudjelovao tijekom vremena provedenog u Vijetnamu. Iako je to bila veoma neugodna tema, osjeao sam se udobno pred njim i tako sam zapoeo s opisivanjem najgore bitke od svih, one koja se dogodila 27. travnja. Na pola moje prie izjavio je daje uo dovoljno kako bi mogao ustvrditi da imam PTSP. "E pa ut ete i ostatak prie", rekao sam inzistirajui. "Traili ste i sada ete dobiti." Nakon toga, ispriao sam mu o Anelu smrti i dok sam to inio, imao sam neki dojam kao da je ve sluao o tome. Iako nije namjeravao priznati postojanje tako neega, traio me da opiem viziju, to sam i uinio. Nakon toga upitao me jo nekoliko pitanja te zakljuio razgovor rekavi kako e predati svoj izvjetaj nakon ega e mi se netko javiti iz bolnice za otprilike est tjedana.

Dok sam bio ondje, odveli su me na rendgen kako bi pregledali moje rane. Zanimalo me to jo otkada sam se osobno pomirio sa sudbinom kako mi lijeva ruka vie nikada nee funkcionirati kao i desna te stanje moga lijevog ramena i lijevoga koljena koja sam takoer povrijedio u svojim bitkama, a osim toga, patio sam i od kronine kriobolje. Pa to onda ako nisam mogao podignuti lijevu ruku iznad glave? Svi su imali problema s neim! Uskoro sam shvatio da ono to imam nije nuno prihvatljivo i da zasigurno nije bilo nelogino. est tjedana kasnije bio sam nagraen sa sedamdeset posto invaliditeta i upuen psihologinji koja je zapoela rad sa mnom po osnovnoj podlozi. Bila je u redu osoba i kompetentan lijenik, pa onda, zato sam je prestao viati? Pretpostavljam da sam se osjeao krivim uskraujui druge ljude njezina vremena. U svakom sluaju, bilo mi je dosta sjeanja na proivljene bitke zbog kojih sam i bio umoran, frustriran i deprimiran. A osim toga, opet sam.imao kontrolu sam nad sobom. Rjeavao sam to odlazei svaki dan na posao i zaraujui za ivot, ponaajui se normalno te pokuavajui sve to ostaviti iza sebe. Jo uvijek sam imao problema s Bogom, ali i on je zasigurno imao problema i sa mnom. Osjeao sam kao da nas je sve nekako napustio "tamo vani", pa onda kako smo mogli biti okrivljavani zbog bijega k opstanku odreenim spretnostima i logikom? Mojda logika nije bila ba prava rije, ali jednom kada bi se naao u sreditu zbivanja, logika kao da bi uzela novo znaenje. Prije mnogo godina, spisatelj imenom Philip Wylie napisao, je knjigu zvanu Generacija zmija. Njezin sadraj ukljuivao je definiciju rata. "Rat predstavlja nerazborit i nijem pokuaj vrste koja se eli rijeiti svojih frustracija tako to e ih jednostavno dignuti u zrak." Iako je

to zasigurno bila istina, ratovi su se ipak dogaali, a vojnici su se nastavljali boriti. A negdje na tom putu trenirani su kako da misle na drugi nain, koji je bio ispravan ako bi poivjeli, ali neispravan ako bi poginuli. Stvar je u tome da se moja definicija logike nije podudarala ni sa ijom drugom, barem to se tie toga kako su se ljudi osjeali u vezi s ratom. injenica je bila da se nisam mogao poistovjetiti niti povezati s bilo kime oko sebe, tako da je postalo nuno pretvarati se kao da se poistovjeujem i povezujem, odnosno kako sam doista povezan s ljudima i kako su oni povezani sa mnom, dok sam u srcu, naravno, znao da to nije istina. Velik dio problema sastojao se u tome to sam izbaen iz Vijetnama podjednako naglo kao to sam i ubaen. Doavi kui na mjesto koje je sigurno i isto, gdje sam poznavao ljude kojima je stalo do mene, te ljude koji su me oekivali irokih ruku, ja sam se osjeao kao da sam sletio na planet izvanzemaljaca. Put je trajao trideset sati. Odjednom, vruina, opasnost, agonija i smrt cijele dungle bili su zamijenjeni ljudima u modernoj odjei koji su trali po aerodromu amo-tamo razgovarajui o neozbiljnim stvarima. Njihovi razgovori djelovali su mi tako idiotskima, a njihove brige krajnje apsurdnima i beznaajnima. Dok sam razmiljao onako o svim tim ljudima koji su jo u Vijetnamu, koji se jo uvijek bore za svoje ivote, jo uvijek pate i umiru, stajao sam ondje sluajui avrljanja ljudi uokolo sebe i osjeao se kao da pomalo gubim razum. inilo mi se kao da bih tako jednostavno mogao

prolupati, samo ako ne bih bio dovoljno oprezan, ako se ne bih skoncentrirao dovoljno jako na to da ostanem pri zdravom razumu umjesto da skrenem. To je bilo mjesto gdje je pantomima, pretvaranje, slubeno zapoelo. Morao sam se pretvarati da sam normalan i sretan i da mi je drago to sam ondje gdje jesam i u potpunosti uivam u svemu tome. Uspio sam nabaciti pokoji ukoeni osmijeh, nekoliko rijei kojih se poslije nikada nisam uspio sjetiti, neto to je zvualo kao idealno brbljanje na tom aerodromu, te u ovom svijetu idealnih konverzacija i ljudi koji bi uvijek uzvraali osmijeh kada bi ih pogledao i govorili stvari zbog kojih bi mi nesvjesno davali do znanja kako vjerojatno dobro glumim i sve super prolazi. Kako je prolazilo vrijeme, shvatio sam da ne mogu prestati glumiti. Nisam si mogao priutiti da netko vidi izmuenog divljaka koji je zaista ivio unutar mene. Nisam im mogao dopustiti da saznaju za bijes i depresiju jer me zbog toga nitko vie ne bi volio, niti me zaposlio, niti se udao za mene, niti bi mu ak bilo stalo do mene. Pokuavao sam razgovarati s Bogom o svemu tome, ali nije se inilo kao da govori mnogo tih dana. Pretpostavio sam daje vjerojatno ljut na mene zbog toga to sam ja ljut na njega i da me odluio opet ostaviti da se snalazim sam kako znam i umijem. Nedjeljama bih odlazio u crkvu, sjedio ondje i sluao propovijedi pokuavajui se poistovjetiti ili povezati, ali znao sam to ustvari radim jer sam dotada ve postao strunjak u tome. Ne mogu ivjeti s ovim, mislio sam. Bit e lako igrati igru i tako prolaziti glumei normalu radije nego biti normalan, a uostalom, kao da je nekome stalo, barem sve dok nikome ne stvaram nikakve probleme.

Nikada nisam imao namjeru stvarati probleme. Svi problemi nalazili su se unutar mene, a bio sam odluan u tome i da ih zadrim ondje gdje su i pripadali. Bio sam pravi sretnik jer nitko nije znao da sam bio ranjen: moji se oiljci nisu vidjeli. Osjeao sam se dobro kada bi mi se netko obratio kao divljem i ludom ovjeku. To se inilo samo kao korak od sree i bilo je zabavno, a to je ono to sam toliko elio. Ono to sam duboko u sebi elio jest nekakvo ponovno roenje, kako bih mogao poeti iznova, novu priliku u ovom biznisu ivota^ da vidim mogu li ovaj put sve ispraviti. Ali opet, u svojim mranijim raspoloenjima, pronaao bih se kako razmiljam na potpuno drukiji nain - tada se nisam elio roditi, nego otii na mjesto na kojemu nikada nisam bio, a gdje bih se mogao sakriti i znati kako sam zauvijek siguran ondje. Je li moj ivot bio pogreka? esto mi se inilo kako uope nema smisla. Oenio sam se sa enom koja se kasnije razvela od mene. Pobio sam mnogo ljudi i pio do besvijesti, uplitao se u tunjave i irio jad gdje god bih doao. A sada je Bog bio ljut na mene i iako me to muilo, pokuavao sam si rei kako to i nije toliko vano jer sam ionako navikao biti sam. Dokaz moje osamljenosti bio je i taj to sam se odjednom naao kako sjedim s pitoljem u krilu i razmiljam o tome da li da se ubijem ili ne. A bio bih potpuno sam i kada bih se vukao noima uokolo po kui, kada bi mi sama pomisao odlaska na spavanje davala muan i teak osjeaj strepnje zbog spoznaje daje ovo moja no za ophodnju.

I osjeao sam se usamljenim jer nitko nije znao da mi se ovo dogaa. Jedan pogled po sobi u kojoj su ljudi sjedili i smijali se do iznemoglosti bio je dovoljan dokaz. Ponekad mi je bilo teko stupiti u neki razgovor jer bih se potpuno izgubio u svojim mislima i ne bih znao ni o emu priaju. avrljanje. to je to? Sigurno nita to bi imalo veze s demonima koji su ivjeli u mojoj glavi ili s nekom vrstom hiperalarma za oprez koji sam razvio da me izvede iz kue prije nego moj bijes prevlada i izbije na povrinu. Gledajui u te ljude, bio sam zadivljen zbog injenice da me se oni uope nisu ni bojali. Ali ja sam se bojao sam sebe! Osjeaji jada, frustracija, bespomonosti, bijesa i depresije konstantno su tekli mojim venama. Ponekad bi se svi izmijeali tako da ne bih u biti znao to osjeam od svega toga, ali ipak sama sila emocija bila je toliko nadvladavajua da bi mi se krv u ilama ledila od straha. Razmiljao sam o onome to su me uili o neprijatelju i o psiholokim taktikama koje su pomagale u uvjeravanju kako su ti ljudi manje od ljudi, tek tamo neki kosooki i nitko vie. Bili su neznaboci bez dua - bezbona stvorenja koja su zasluivala da ih se atre i uniti. Bih li to mogao uiniti da uistinu nisam vjerovao kako su oni samo prijetnja svijetu, a ja prava "dobriina" u svemu ovome? Je li to ono zbog ega se Bog ljutio na mene? Jo uvijek je mislio da vjerujem u to? A to ako sam stvarno i vjerovao? Preispitujui svoje osjeaje to se tie ubijanja, odjednom sam se naao uronjen u jo jedan ocean sukoba. Ako jo uvijek nisam vjerovao u to to su nas pouavali, tada sam bio ubojica - isto i jednostavano. A ako sam vjerovao, onda nisam trebao Boga jer bi to onda znailo kako sam se sam igrao te uloge, odluujui o tome tko je vrijedan, a tko ne, tko zasluuje jo ivjeti, a tko ne.

Moda se zbog toga Bog ljutio. Vjerojatno mu se nije sviala ideja da netko kao ja preuzme njegov posao. Ali ja sam samo slijedio naredbe. Ne, ne, to zvui previe "njemaki". Pri kraju Drugoga svjetskog rata, Amerikanci su se nauili podsmjehivati tome i pokazivali su otvoren prezir "mesarima" koji su istrijebili milijune ljudi, a zatim se pokuali sakriti iza te zle logike podloge. Pa dobro onda - nije bilo opravdanog razloga za ono to sam uinio. Ne sada. Ne sutra. ak ne ni onda kada se to i dogaalo. Rat ne moe biti opravdan, ali s vremena na vrijeme, bio je obvezan da se dogodi u svakom sluaju. I ljudi bi umirali, i naposljetku, opet bi se postavljala ista pitanja. Zato su pitanja dolazila kasnije, nakon svega, a ne prije? Tako bismo jednostavno mogli poeti s onime to je rekao Philip Wylie. Jednostavan pregled te izjave. Kako bismo uope mogli pokuavati rijeiti svoje frustracije dizanjem nekoga u zrak? Mudar ovjek, Wylie, zbog posljedica Drugoga svjetskog rata pokuao je pronai neki smisao. Ali nije uspio niti je uspio netko drugi poslije njega, a jednako je tako bilo i u Vijetnamu.

9 - PRVI ZAVRETAK
Usprkos svojim odlunim naporima da ga izbjegnem, nisam imao alternativu, ini se, nego vratiti se natrag svom sporazumu s Bogom. Nastavio sam biti progonjen na naine koji se ne mogu objasniti. Problem vie nije bio taj je li Bog ljut na mene ili ne. injenica je bila da sam se ponosio sobom kao osobom koja dri svoju rije. Ako sam rekao da u neto uiniti, onda i hou. U Vijetnamu sam nauio biti discipliniran, odgovoran i vjeran. I iako sam razvio i upotrijebio ove kvalitete na najgori mogui nain, inio sam to u ime demokracije i slobode.

Ali negdje izmeu, obvezao sam se neemu viem. To je bio moj sporazum s Bogom. Bog je uinio svoj udio u tome to me odrao na ivotu, ali ipak je morao postojati neki razlog za to to sam preivio. Zar doista nisam znao to li je to ili sam samo slijedio ono emu su me nauili disciplinu, odgovornost i vjernost koje sam tako voljno demonstrirao u ratu? Medalje koje su mi dane predstavljale su samo opipljve pokazatelje hrabrosti, a ipak, hrabrost je bila rije zbog koje sam se osjeao posebno neugodno ovih dana. Bilo je tu neto to jo nisam uinio, neto za to moda nisam ni bio sposoban, ali ipak me to neto konstantno pozivalo k sebi. Naa djeca su dosada ve bila odrasla i otila svojim putem, a moja ena i ja vie smo radili u crkvi. Prisustvovali smo sastanku u Los Angelesu gdje smo upoznali dvoje ljudi koji su bili u Vijetnamu na molitvenom hodu i donijeli sa sobom nevjerojatnu priu. Dok su bili ondje, saznali su kako su budistiki sveenici stavili urok na amerike vojnike u toj zemlji, a ti krani prekorili su to prokletstvo i molili za iscjeljenje vojnika koji su preivjeli, a koje je moda zadesilo to prokletstvo. U tom mi je trenutku odreena misao pala na um, ali kako sam bio presrameljiv da je izrazim, moja ena je to uinila za mene. "Moda bi se netko od vas mogao pomoliti za moga supruga", rekla je. im je to izustila, ve mi je ta ideja postala nelagodna jer im nisam elio priznati to sam uinio u Vijetnamu. Iako sam ju nastojao odgovoriti od toga, moja ena bila je uporna.

Na dan seminara, krenuli smo prema prednjem dijelu prostorije, ranije na sastanak, gdje je ovjek stajao spreman kako bi se pomolio za mene. Tada vie uope nisam bio siguran elim li to, ali prije nego to sam uspio rei neto ili se pomaknuti, on mi je priao i rekao: "Jeste li me eljeli vidjeti?" Zbog toga to je djelovao izvanredno ljubazno i totalno neprijetee, rekao sam mu kako sam bio u Vijetnamu i da zbog toga imam mnogo osobnih problema. Pao mi je kamen sa srca kada me nije upitao o kakvim se problemima radi. "Ne trebate vie nita rei", bio je njegov jedini odgovor. "Samo ostanite ovdje i ja u se pomoliti za vas." Odjednom su me nadvladali osjeaji i ugrizao sam se za usnu tako jako da je u biti prokrvarila. Unato tomu, nisam mogao zadrati suze. Zatim sam osjetio njegove ruke na svojim ramenima kroz koje je prolazila tolika toplina zbog ega mi se cijelo tijelo lagano treslo. Odjednom sam osjetio kao da je ogromna teina bila podignuta sa mene. Imao sam brzu viziju Anela smrti koji je prohujao ispred mojih oiju, nakon ega je odmah nestao. Imao sam osjeaj konanosti to se tie ovog iskustva, gotovo kao da sam vidio Anela smrti posljednji put, ali naravno, nisam ba previe vjerovao tom osjeaju. Ipak, ve ga nisam vidio otkada, i kao kroz neko udo, vie me ne progoni kroz snove. Nakon to smo se vratili sa svog izleta iz L.A.-a, osjeao sam se kao da sam moda ak i spreman posjetiti Zid. "Zid" je bio, naravno, spomenik postavljen u Washingtonu, u znak sjeanja svim vijetnamskim rtvama. U neko ranije doba, supruga mi je dala njegovu sliku da je objesim u svojoj jazbini.

Kako je moja elja za posjetom Zidu postupno postala opsesijom, dogodilo se neto udno. Jednoga dana, ef me nazvao u ured i rekao da bih trebao srediti neki posao za njega u Wshingtonu. Besplatan izlet u Washington, D.C. - kako bih vidio Zid! Dok sam se pripremao za put, malo sam razmiljao o tome jesam li ipak doista spreman za to ili nisam. Morao sam biti! Toliko se ljudi ve suoilo s tim mramornim podsjetnikom gubitaka i patnji i sada je napokon bio moj red! Uskoro nakon zavretka posla odvezao sam se u sklop Ustavnih vrtova gdje je bio postavljen vijetnamski memorijal. Fotografija iz moje jazbine nije me ba pripremila na ono to sam tamo doista vidio. Sponzori vijetnamskih veterana zatraili su da spomenik bude na istaknutoj lokaciji i na podruju nekoga velikog parka. Stoga su podnijeli zamolbu da to bude na zapadnom dijelu Ustavnih vrtova. Kao polaznu toku, ustanovili su etiri glavna kriterija za konstrukciju: morala je biti mjesto koje navodi na razmiljanje; morala se uklapati u svoj okoli; morala je sadravati imena svih koji su poginuli ili nestali u akciji i konano, nije smjelo biti nikakve politike izjave o ratu. Maya Lin, dizajnerica, izabrala je crni granit za zidove. Podloga poput ogledala reflektirala je odraz okolnih stabala, livada i spomenika. Zidovi su bili usmjereni k spomeniku Georgeu Washingtonu i Lincolnovu memorijalu, na taj nain dovodei rat u povijesni kontekst nae drave. Svaki od zidova dug je sedamdeset i etiri metra. Susreu se pod kutem od 125.12 stupnjeva i usmjereni su tono k sjevernim kutovima spomenika Georgeu Washingtonu i Licolnova

memorijala. Zidovi su poduprti betonskom konstrukcijom usmjerenom priblino oko deset i pol metara k podnoju stijene. U svoj vrh zidovi seu tri metra visoko. Kamen za zidove, sigurnosna uzda i putovi za hodanje od crnog su granita koji je izraen u kamenolomu u Indiji. Svo rezanje i dorada obavljeno je u gradu Barre u Vermontu. Varijacije ubojama i teksturi rezultat su razliitih zavrnih tehnika. Imena i natpisi ugravirani su u gradu Memphis, u dravi Tennessee, s upotrebom posebnih sredstava. Imena su rasporeena po kronolokom redu datuma nesretnog sluaja, prikazujui rat kao niz individualnih rtava i dajui svakom imenu posebno mjesto u povijesti. Imena su slagana u gradu Atlanti, dravi Georgia s kompjutorske vrpce slubene liste vijetnamskih rtava. Ukupno ima 58 196 imena poevi od studenog 1994. To je bio tako nevjerojatan prizor da se na trenutak ak nisam mogao ni pomaknuti. Jednostavno sam stajao ondje i buljio, jo nespreman da bih uope pristupio Zidu, kao to su to inili drugi, u potrazi za poznatim imenima. Imena e biti ondje, znao sam, i kada sam ih pronaao, imali smo svoj vlastiti mali tuni skup nita slino onome o emu smo nekada priali. Dvaput, na putu prema ovome mjestu, morao sam zaustaviti auto i boriti se kako bih se ponovno pribrao. Boriti se, boriti i boriti - hoe li borba ikada prestati? ak i ovdje, na mirnom i tihom mjestu koje je komemoriralo mrtve, borbe su se i dalje nastavljale. Stajao sam ondje i gledao kako drugi pristupaju Zidu, prelazei prstima preko imena svojih palih drugova. Vidio sam ih kako padaju na svoja koljena i plau. Vidio sam ih kako otvoreno plau dok su stranci pogledavali, a lanovi obitelji primicali se blie pokuavajui ih utjeiti.

Zbog toga to sam ondje bio sam, razmiljao sam dugo i naporno o potrebi zadravanja kontrole. Sa suzama koje su ve tekle preko mojih obraza, zakoraio sam prema Zidu potraivi imena i da ona su bila ondje. Ono na to nisam raunao jest kako e i oni biti ovdje, njihovi glasovi koji e svirati u mojoj glavi te da u ih vidjeti i uti ponovno - kako se smiju, viu, proklinju i psuju te vrite iz sve snage zbog boli kroz koju prolaze. Brzinom munje, Ustavni vrtovi su nestali, a dungla se opet vratila. Vruina, smrad, tama, znoj koji mi curi niz lea, znoj straha i osjeaj neega bliskog - neega to die ondje vani, spremno da se baci i ubije me, osim ako ja to ne uinim prvi. Ali gdje? San? Da, moda je san, ponekad je i bio, ali uglavnom nije, te sam ih mogao namirisati ondje, znajui kako me gledaju. Zatvorio sam oi, osjetivi pritisak u svojoj glavi i vrtoglavicu koja me uinila slabim i odvratnim. Kada sam opet otvorio svoje oi, Zid je bio straga te sam naslonio svoju glavu na hladan kamen. Hladan kamen. Kamen hladan. Hladan mrtav kamen ujutro. Eno ga opet. Jo jedan povratak sjeanja. Sunce izlazi. Tama se razilazi i kako ptice zapoinju pjevati, mogu vidjeti mnogo tijela posutih uokolo - izgledali su kao potrgane lutke, osim injenice da su te lutke imale puke i noeve, a neki su i podigli svoje ruke, zamrznuto ukoeni, u trajnoj neobinoj poziciji. Smrt je bila samo sekundu podalje. Sretni metak u noi ubio je nekoga tko je mogao ubiti mene - nekoga tko je stajao otrovno i spremno, samo nekoliko ina podalje. Tada sam uo poznati glas, glas nekoga za koga sam bio zabrinut, nekoga iji sam trag izgubio prije nekoliko sati, ali sada je on bio ovdje s tim svojim ludim izoblienim osmijehom na licu; i

pogledali smo jedno u drugo te udarili u smijeh. Uspjeli smo se probiti kroz no, jo jednu crnu no mranu poput tinte sa svojim udnim zvukovima i jezivom tiinom, a trebali smo biti mrtvi. Ali onda, kako sam pogledao u Zid, stvarno ga pogledao sada, ugledao sam njegovo ime i smijeh se zaustavio, a njegov se glas smirio u mojoj glavi. Zatim se njegovo lice potpuno promijenilo odjednom je bilo blijedo i bez sjaja dok je leao na zemlji, drhtei i jecajui, i helikopter je bio na putu, samo to nije stigao na vrijeme. To je bio najudniji osjeaj, spoznaja da ga vie nema, a osjeaj da je ovdje. Ovdje, u Ustavnim vrtovima, gleda me kako ga gledam ili sve ono to je sada ostalo od njega - urezano ime na granitnom kamenu. I tada je odjednom njegovo lice postalo kao i sva ostala lica i svi su oni postali jedno. inilo mi se kao da se sve stapa zajedno, te sam pogledao u ovjeka koji je stajao do mene i znao sam da su njegove suze moje suze i da je ono to smo obojica osjeali, ono to smo svi mi osjeali, bila bol ivih za mrtve. Svijest o gubitku bila je nemogua za opisati, ali inilo se kao da joj nema kraja. Jama bez dna puna tuge i gubitaka i bol zbog istovremene elje za ivotom i smru. Proi kroz ovo pa opet nekako ostati itav - je li to zaista bilo mogue? Pitao sam se. ovjek na svojim koljenima pokraj mene sada je prestao plakati. Gledao sam ga kako uzima komadi bijelog papira i prislanja ga uza Zid. Uzevi olovku, preao je njome preko papira brzim i nestrpljivim potezima, a ja sam gledao kako se ime polako pojavljuje na stranici. Preklopivi papir, stavio ga je u dep od koulje, a zatim potapao to mjesto. Mjesto tono preko svoga srca, gdje je to ime s pravom pripadalo i gdje e ostati dok god je ovaj ovjek iv.

Tijekom vremenskog razmaka od sat-dva bio sam u potrazi za imenima svojih drugova - ukupno ih je bilo sedamnaest - i ve je bilo hladno te je kiilo u vrijeme kad sam bio spreman otii. Bilo je tako dobro plakati na kii. Tijekom dana borio sam se kako bih sakrio svoje osjeaje, ali sada vie nije bilo vano. Kine kapi ili suze - tko bi uope zapazio ili kome bi uope bilo stalo? Dolo mi je da stanem negdje i kupim bocu Johnny Walker Reda, ali znao sam da bi to samo znailo nevolju. Umjesto toga razmiljao sam o svim patnjama i umiranjima u ovome svijetu i pitao se emu sve to. emu sve to? Je li potrebno? Razmiljao sam o Kristu na onom drvenom kriu i pitao se zato je jo neto uope bilo potrebno nakon toga? Osim ako sam, naravno, promatrao to s krive strane. Moda je ta poruka imala vie zajednikoga s Bojom patnjom negoli s mojom. Kristovo raspee mora da je bilo strano za Boga. Vidjeti svoju djecu kako se okreu od ljubavi, boanstva i istine kako bi prigrlili zlo zbog kojega su i ubili njegova sina; da, to mora da je Bogu bilo teko. esto sam osjeao kako je Bog trpio zbog mojih nesavrenosti, mana, pogreaka i daje njegovo srce zbog svega toga bilo veoma teko, ali ipak, nepokolebljivo u svojoj ljubavi. Dao bi mi vremena koliko god bih ja zatrebao, ali moji padovi - moji padovi bi mu neprestano zadavali bol. I tako je raspee bilo samo jedan malen dio onoga stoje Bog bio spreman pretrpjeti. Njegovo bi lice uvijek bilo tu - u svemu - u smrti neke ivotinje, cvijeta ili ovjeka. Da, on je bio ondje, a mi bismo mu zadavali bol sve vie i vie, i on bi to sve nastavljao podnositi sve dok bol njegove boli

nije postala nemoguom za nas da ju nosimo. Onda, i samo onda, ratovi bi konano prestali zajedno s ljudskom nehumanosti jednoga prema drugome. Ako je, zapravo, sva bol svijeta bila na Kristovom kriu, onda - to? Negdje u pozadini te misli mogao je konano biti odgovor. Samo gdje sam u svemu tome bio ja? Ja sam bio vojnik. Vojnik. Rekli su kako sam snaan, hrabar i odvaan. To su sve bili vrijedni atributi, dani s pravom svrhom. Prijavio sam se dobrovoljno u svaku vojnu akciju u koju sam mogao. elio sam se osjeati ponosnim zbog onoga to smo inili ondje. Nai ljudi bili su najbolji ljudi na svijetu. Imali smo tim! Svoj tim. Svoju jedinicu. Svoj puk. Ipak, Bog je imao najjai bataljun. Ali nije bio toliko ponosan niti ohol da bi hodao na elu. Kroz tamu i teror noi nastavljali bismo koraati zajedno. On bi vodio, a ja bih ga slijedio. I sluao bih njegov mudar i struan savjet: "Krenuvi na put vjenog ivota, prihvativi zadatak i primivi naredbe unaprijed, ne boj se opasnosti ljudskih zaboravnosti i pogreaka. Neka te ne mue sumnje zbog neuspjeha niti povremeno komeanje ljudi. Ne kolebaj se i ne ispituj svoje poloaj i poziv. Jer u svaki mrani sat, na svakom raskriju nadolazeih bitaka, Duh Istine e uvijek biti tu, govorei: 'Ovo je put'."

10 - POETAK KRAJA
Ako ste ve proitali prethodni dio moje knjige, vjerojatno ste shvatili da sam danas jo uvijek iv i to iskljuivo zahvaljujui milosti Bojoj i niemu drugom. Ja ne znam tko je va Bog, ali u ostatku ove knjige radi se o njemu koji mi je pomogao opstati u dananjem svijetu. Jo jedna sitnica koja bi vas mogla zanimati. Bog me je poslao da vam donesem poruku i vjerujem da je to razlog zbog kojeg sam danas jo uvijek iv. Poetak kraja - nikada nisam mislio da u upotrijebiti ovu frazu. Da nikada nisam otiao u Hrvatsku, tada vjerojatno ne bi ni postojao poetak kraja. Kada sam u poetku krenuo pisati Anela smrti, dao sam sve od sebe kako bih doao do kraja i ve sam mislio da je goto vo, ali... Ako vjerujete u Boga, onda vjerujete i da je gotovo samo onda kada on kae da je gotovo i ni trenutka ranije. Sjetite se toga ako radite za Boga. Dogodilo se odjednom, kao grom iz vedra neba, da su ljudi postali zainteresirani za moju knjigu i htjeli su jo, nakon ega je sve to mi je bilo potrebno za izvrenje tog zadatka postalo pristupano. Tada dobije potvrdu. Ili ako si kao Gideon ili ja, moe traiti i drugu ili treu potvrdu i dobiti ju. Ali nakon toga shvatio sam kako mije bolje da se pokrenem. U suprotnom, mogao bih zavriti kao Jona ili jo gore, propustiti ono to mi je Bog namijenio. Moj prva velika dvojba bila je: "Govori li Bog Otac doista meni??? Vjeruje li mi Bog zaista toliko da mi je spreman povjeriti ovaj projekt ili misiju?" Odgovor je: "Da." Da, Bog me poznaje. Da, Bog mi govori i rijei: "PISANO JE" sada zauzimaju sasvim novo znaenje. Zatim, tu postoji pitanje:

"ZATO JA", na koje takoer trebam odgovor. Nakon to sam utio dovoljno dugo kako bih dopustio Bogu da mi objasni taj dio "zato ja", bio sam spreman krenuti na posao, ali s nekim rezervama za koje sam siguran da e mi ih DUH SVETI pomoi rijeiti. I tako sada imamo poetak kraja. Dopustite mi da ponem s nekoliko nepriznanja. Prvo i najvanije, ja nisam nikakav lijenik. Drugo, ono to sam napisao u ovoj knjizi moje je miljenje i osobno svjedoanstvo. Tree, piem, koliko je mogue, uvijek u prvom licu. Na taj nain ne upirem prstom ni u koga. Posljednje, moja je namjera pomoi nekome tamo vani kako ne bi morao proi kroz sve ono kroz to sam ja proao da bih doao ovdje gdje sam danas. Ako ste proitali prvi dio knjige, znate da govorim vaim jezikom. Svi vojnici govore istim jezikom, bez obzira na rasnu pripadnost i boju koe. Na bojnom polju svi smo iskusili iste strahove, sumnje, bijes, bol i patnju, naputanja i krize. Evo jo jednog nepriznanja. U amerikoj vojsci potrebno je osam vojnika koji bi poduprli jednoga pjeadijskog vojnika. Neki vojnici nali su se dovoljno daleko iza linija obrane tako da im rat vjerojatno ni nije bio nita vie od blage neugodnosti. Ali postoji mnogo drugih ljudi s PTSP-om za koje se nadam da u im pomoi ovom knjigom. Da budem odreeniji, mislim na djecu koja su gledala kako su im lanovi obitelji bivali mueni i pogubljeni ili su morali svjedoiti smrti ili brutalnosti nekoga drugog ljudskog bia, to takoer ukljuuje muenje, silovanje te zlostavljanje ena i djece. Moja namjera nije propustiti bilo koga u bilo kojoj situaciji zbog koje je bio traumatiziran zbog neovjenog ponaanja nekoga drugog

ljudskog bia. Kako bih postigao olakanje svoga uma, jednom sam odluio zakljuiti kako su najvea barbarska rasa na zemlji sjevernovijetnamski vojnici. Dodue, na kraju sam ipak otvoreno priznao kako sam bio u krivu. Bio sam posebno u krivu kada sam mislio kako postoji jedna rasa koja je okrutnija od bilo koje druge rase. U svom osobnom prouavanju povijesti i ratova koji su se zbili na zemlji poevi od biblijskih vremena, zakljuio sam kako su sva ljudska bia ili homo sapiensi (kako hoete) naklonjeni sadistikim tipovima muenja. Sada vjerujem da se vie ni ne moe rei to je danas sve ovjeanstvo sposobno uiniti samo sebi. Toliko sam puta upitao Boga: "Zato ja? to sam uinio da sam zasluio ovo?" Volio bih rei kako sam odmah dobio odgovor, ali nisam. Pridruio sam se vojsci 1968. i tek sada poinjem dobivati neke odgovore na pitanje "zato ja". Tako to ide sa mnom. Biblija kae da emo biti testirani. U poetku sam mislio kako je to loa stvar, ali tek sada vidim koliko se to testiranje isplatilo, posebno u mom sluaju. Tijekom cijeloga svog kolovanja polagao sam ispite jedne za drugim. I kada sam iao u specijalizaciju, bio sam testiran. Bio sam testiran na sve mogue naine pa i vie. Promatram natjecanja svjetskih prvaka koji uvijek kau kako su morali teko raditi kako bi doli do vrha. Bili su testirani, rtvovani, trpjeli su, pa ak i susretali se s porazima. Neki su ak pomiljali o tome i da odustanu, ali bi u posljednji tren povukli neto unutar sebe i pobijedili, ili u mom sluaju, preivjeli. Neki testovi koje sam proao promijenili su moj ivot zauvijek i primorali me da donesem neke odluke s kojima u se nositi do kraja ivota.

Jedan od primjera je da sam u srednjoj koli ozlijedio hrskavice oba koljena bavei se sportom. Morao sam volontirati za lana padobranske jedinice triput prije nego to sam primljen nakon ega sam prethodno poloio testove. Takoer, tijekom vojnog treninga bio sam izloen tome kako bih se ponaao da sam ratni zarobljenik i isto tako, to sam mogao oekivati na poloaju inovnika. U to vrijeme donio sam odluku da ni pod kojim uvjetom neu biti ratni zarobljenik. Zato? Zbog toga to sam nakon operacije koljena imao nizak stupanj boli i bio sam siguran da bi to bilo prvo to bi neprijatelj iskoristio kako bi me natjerao da progovorim. Osim toga, znao sam da i kada bi ikada dolo do toga da moram birati izmeu zarobljenitva i smrti, uvijek bih izabrao smrt. Nema iznimki bez obzira na to to kae sporazum u enevi. Sada nakon to sam proao bitke i bitke te proputovao svijetom nauivi mnogo o povijesti, znam da se nikada ne bih odrekao svog oruja niti pristao biti dio genocida. Moje miljenje je da ni jedna nacija ne moe doi u SAD-e i preuzeti vlast. Jednostavno, postoji previe ljudi koji poput mene znaju kako SLOBODA NIJE BESPLATNA. Oni e dragovoljno rtvovati svoje ivote kako bi zadrali ono u to vjeruju. Kada biste sproveli anketu, vjerojatno biste se iznenadili vidjevi to sve ljudi cijene u svojim ivotima, a jo vie biste bili iznenaeni vidjevi ono za to su mislili da je dovoljno vrijedno umiranja. Takoer biste naili na ljude koji svoj ivot smatraju toliko bezvrijednim da im se smrt ini boljom opcijom, koji ak ni ne smatraju svoj ivot dovoljno vrijednim da bi se borili za njega. Bog je rekao u Jeremiji 1:5 da nas je znao i prije nego to smo bili roeni. Ako te je znao i prije nego si bio formiran u majinoj utrobi, tada nije imao nikakvih namjera s tobom da poini

samoubojstvo. Misao o smrti ulazila je u moj um s vremena na vrijeme, s obzirom da je to jedan od glavnih pokazatelja PTSP-a. U svojoj sam glavi stalno razmiljao kako mi Bog nikako ne moe oprostiti sve ono to sam uinio, a veina ljudi koju znam ne bi ni razgovarala sa mnom da znaju samo polovicu stvari koje sam uinio. To je jo jedan od simptoma PTSP-a. ini mi se da je sad dobar trenutak da malo progovorim o simptomima PTSP-a. Veinu ovih stvari koje u vam rei doivio sam osobno ili sam imao prijatelje s takvim problemima. Neke od njih u obraditi u sljedeim poglavljima, ali za sada u ih samo nabrojati. Jedan od mojih najveih problema bilo je nono vrijeme. Ponekad bih se bojao otii spavati jer bi me uvijek neto muilo. Nisam se osjeao sigurnim. Ponekad bih se sjetio neega to se dogodilo jako davno i je dnostavno ne bih mogao prestati razmiljati o tome. Morao sam ostati budan sve dok se ne bih u potpunosti sabrao. Ponovno i ponovno proivljavao bih jedne te iste bitke u svojim mislima. Tada bi gaenje vatre ispalo sasvim drukije, a moji bi prijatelji jo uvijek bili ivi. Ili pak da sam uinio opet neto drugo, mogao sam ih pobiti jo vie. Pitao sam se zato nisam o tome razmiljao tada i kako bi bilo kada bih imao samo jo jednu priliku da sve ispravim. Kada bih barem mogao ponovno proivjeti taj dio svog ivota. Nekada bih uo nekakav udan zvuk ili um u mraku za koji nisam mogao odgonetnuti odakle dolazi, te bih ostajao budan da vidim hou li ga uti opet. I kada bih ga uo, morao sam ustati kako bih provjerio odakle dolazi i to stvara taj zvuk. ak i kada bi mi za to bila potrebna cijela no. Dotada bih ve trebao uzeti pie, jedno, pa onda i drugo kako bih smirio ivce. Tada bi

supruga ve ustala shvativi u emu je stvar pa bi vikala, ljutila se i govorila kako sam lud jer ona ne uje nita i kako to da ne mogu spavati nakon tako napornoga radnog dana. Ponekad bih ugledao neto na televiziji to bi povuklo moj spremnik sjeanja iz kojeg bi izilo neko strano iskustvo nakon ega bih se opet naao u borbi sa samim sobom dok bi svi ostali bili sret ni gledajui ono to bi normalno bio dobar zavretak za svaku takozvanu normalnu osobu koja bi gledala isti film. Ipak, ja bih gutao knedle pokuavajui zadrati suze ili se grizao za usnicu kako bih oslobodio svoj um boli koju sam osjeao duboko iznutra zbog neega to se dogodilo davno tijekom rata. Malo zatim, pomislio bih, hej, pa to je bilo prije sto godina, zaboravi to. Ali to je lako rei nekome iji je jedini strah neki horor film koji je pogledao jednom u ivotu. Zatim, moda bih gledao ratni film ili neto slino, gdje bi pozitivan lik potedio ivot negativnom liku koji bi se kasnije vratio i ubio jo dobrih ljudi samo zbog toga to je pozitivan lik doivio trenutak suosjeanja koji ga je na kraju stajao ivota, a mogao se lako izbjei. Tada bih ja rekao, vidi, znao sam da e se to dogoditi, dok bi me svi sa strane gledali u udu, kao, pa kako si mogao znati. Bilo je i trenutaka kada bih se zaista osjeao posramljeno zbog toga to sam jo uvijek iv dok su mi svi prijatelji mrtvi. U Washingtonu su sagradili spomen-plou u ast svih onih koji su dali svoje ivote u Vijetnamu. Imena sedamnaestero mojih najboljih prijatelja su na tom zidu i svaki put kada vidim ili pomislim na taj zid, ponem se guiti. To je PTSP. ak bih se guio i kada bih uinio neko dobro djelo nekome jer sam se osjeao kao da u se tako iskupiti za sve one rune stvari koje sam poinio nekada davno u Vijetnamu. To je PTSP.

Zatim postoje trenutci kada ljudi ele saznati sve ono to si uinio u ratu, a ti zna kako bi im bilo bolje da nikada ni ne saznaju takvo to. PTSP. Takoer, dogodi se da se na nekoj zabavi nae netko tko misli da je najpametniji i uvijek ima puno toga za rei pa pone govoriti o stvarima za koje ti zna da su sto posto krive zbog toga to si ti ipak bio tamo i iskusio ono to se zaista dogodilo, dok ta osoba nije. PTSP. Jednom smo u vojsci poslani na dugo mariranje nakon ega nam je napokon dana kratka stanka tijekom koje mi je jedan od prijatelja vojnika priao i rekao kako misli da ludi, a ja sam ga pitao zato. Rekao mi je da svaki put kada vidi brdo ili neku farmu, razmilja o tome kako bi je zauzeo da se ondje nalazi neprijatelj. Pitao me bi li trebao posjetiti psihijatra. Rekao sam da ne, da je potpuno normalan i da svaki vojnik razmilja na takav nain, ukljuujui i mene. PTSP. Kada sam prvi put izaao iz vojske, esto sam mijenjao poslove. Ponekad jednostavno ne bih mogao podnijeti da mi netko nareuje, pogotovo u onim situacijama kada sam znao da bih ja to rijeio mnogo bolje. PTSP. Bilo je i vremena kada nisam mogao pronai nikakav razlog zbog kojega bih mogao biti sretan i osjeao kako ljudi uope ne shvaaju ozbiljnost ivota i mogunosti zbog kojih ga mogu izgubiti u tren oka. PTSP. Onda, dogodi se da primijeti kako je netko pomaknuo neku stvar koju si ti stavio na odreeno mjesto s razlogom. PTSP. Jedna od najgorih stvari bila je ta to sam se osjeao kao da sam ja jedina osoba kojoj mogu zaista vjerovati. Svi moji drugovi vojnici su mrtvi i nema nikoga tko bi mi mogao zatititi lea. PTSP. Bez obzi ra na to koliko se ja trudio oko neega ili to god da bih postigao, nikada nije bilo dovoljno dobro, jednostavno iz razloga to ja ionako nisam zasluivao nita dobro. PTSP. Toliko dugo vremena

mislio sam kako ne postoji nitko kome bi bilo stalo i tko bi razumio sve ono kroz to prolazim. Pa je najbolje to se moglo uiniti bilo zamaskirati svoje osjeaje koliko god da sam mogao. PTSP. Jedino to sam mogao uiniti jest pouzdati se u sebe i ne vjerovati nikomu. Nikomu. PTSP. Jedna od stvari koja mi se dogaala bila je da kad bih pazio na sebe, prvi ljudi koji bi primijetili razliku na meni bili bi moji prijatelji, ena i obitelj. Najjednostavnije rjeenje bilo je izbjegavati sve koliko sam mogao. A kada bih se naao u njihovoj prisutnosti, pokuavao bih glumiti i pretvarati se kao da je sve u najboljem redu. PTSP. Nije prolo mnogo prije nego sam shvatio kako me nitko ne bi razumio. John koji je otiao u rat nikada se nije ni vratio. Njegovo se tijelo vratilo, ali mu je mozak bio ispran. Osobne vrijednosti definitivno su se promijenile. I ako sam htio napraviti neto od svoga ivota, ja sam morao biti taj koji bi sve pokretao i brinuo se o svemu jer ionako ni na koga nisam mogao raunati. PTSP. Tu vjerojatno i poinje cijela pria. Nadam se da sam rekao dovoljno kako bih privukao vau pozornost. U sluaju da nisam, dajte mi jo dva pokuaja da objasnim pravu opasnost PTSP -a. Kau mi da ljudi koji obole od toga ne dozive vie od ezdeset pet godina. A vidite, ja sam ipak planirao ivjeti malo dulje od toga. Te vijesti pogodile su me ravno u glavu. Tu informaciju saznao sam tek kad sam imao pedeset sedam godina. Sada imam pedeset osam i pol, i prema statistikama, ako mi se posrei, ostaje mi jo est i pol godina ivota. Kada sjednem malo i razmislim o tome, vidim da ima logike. Kreui se u elitnim snagama, iskaui iz zrakoplova, izlaui tijelo svim moguim vrstama stresnih situacija, jo uz to primajui u sebe sve vrste alkohola, nikotina i raznoraznih drugih otrova, kroz sedam operacija i

svakodnevni ivot, ini mi se da te statistike ipak nakon svega imaju smisla. Sada bih volio da me je glavni kirurg na vrijeme obavijestio kako e sve te stvari biti opasne za moje zdravlje. PTSP je pravi ubojica, ljudi. Objasnili su mi jednu stvar. Svaki put kada mi se dogodi flashback (povratak sjeanja) ili kada si dopustim da bez razloga budem iznerviran i napet, stanice moga tijela troe se dvaput bre tako da mi sve u organizmu poinje slabjeti, to dovodi do ranije smrti. Onda, to mi je initi???

11 - IZBORI
Jo samo sedam godina ivota... Pa, da vidimo. to mogu napraviti u sedam godina? Koja je prva stvar na popisu? to mi je zaista vano? Mislim da bi prva stvar bila preboljeti ovaj ok i prihvatiti stvarnost smrti. Smijeno, sjedim ovdje razmiljajui o svojih zadnjih sedam godina ivota, iako sam ve davno mogao biti mrtav. U Vijetnamu smo imali jednu izreku koja glasi otprilike ovako: "Nisi nikada u potpunosti ivio ukoliko nisi doao do trenutka u kojem si umalo poginuo. Za one koji su se borili kako bi opstali, ivot je imao poseban okus koji zatieni nikada nee razumjeti." ak i sada, u sadanjosti, ne mogu se ba pohvaliti da sam sretan zbog injenice da u umrijeti, iako znam da idem u nebo. Oito mi je vrijeme da ponem donositi neke odluke. to mi je prvi prioritet? Odjednom imam toliko puno za rei, a vremena je tako malo. Razmiljam o tome da ako moda, samo moda uspijem napraviti nekakav dobar posao za Boga, onda mi on moda produi ivot jo neko vrijeme. On to moe, znajte. Bog moe sve. Zato i je Bog.

Neto za poetak: PTSP vas moe ubiti ako mu dopustite. Evo nekih amerikih statistika o razdoblju Vijetnamskog rata. Preko osamsto tisua ljudi sluilo je u (kako to mi vijetnamski veterani nazivamo) "Nam-u". Preko tristo tisua vojnika je ranjeno. Preko pedeset osam tisua vojnika ostavilo je ondje svoje ivote. A sada ono najgore. Vie se vojnika vratilo kui i poinilo samoubojstvo, nego ih je ispisano na Zidu sjeanja u Washingtonu. Iako nitko nee ni ne moe dodavati te brojeve poinjenih samoubojstava zbog posljedica PTSP-a, vjerujte mi, ima ih mnogo. Ako su neki od ovih vojnika umrli zbog pretjerivanja u alkoholu ili zbog predoziranja drogom, vee su anse da je korijen problema zapravo PTSP, iako e na popisu umrlih kao uzrok biti navedeno neto sasvim drugo. Uglavnom, da skratim, PTSP je iv i na snazi je. U Drugom svjetskom ratu taj isti problem nazivao se nekim drugim imenom. Kree se uokolo stoljeima i siguran sam kako ga poznaju sve vojske. Nije bitno kako ga nazivate jer ljudi i dalje umiru od njega. Postoje ljudi koji su veoma dobro sakrili svoje simptome. Ali drugom veteranu lako je uoiti te simptome. To je dio vojnikog jezika ili u nekim sluajevima, dio govora tijela. Drugi simptom jest POGLED, a svi znamo kakav je. Imamo kilometarski pogled koji veina ljudi interpretira na nain kao da smo na nekom drugom planetu, potpuno izolirani od onoga to se dogaa uokolo nas. Oni ne razumiju da smo se moda ba u tom trenutku prisjetili nekog dogaaja iz prolosti ili da smo jednostavno za brinuti zbog toga to se toliko ljudi nalazi oko nas ili osjeamo li se sigurnima tu gdje jesmo, i ima li negdje u blizini neto to bi moglo posluiti kao tit u sluaju da padne bomba ili nas netko napadne. Jednostavno im mora oprostiti iz razloga to oni nikada nisu bili u ratu i ne znaju kako je to.

Drugi POGLED je onaj koji bivi vojnik uputi kada osjeti ozbiljnu opasnost u neposrednom okruju. Kada ti se lice promijeni u najozbiljniji mogui izraz, a cijelo tvoje tijelo postane napeto i ukoeno kao puka dok eka trenutak kada e moi povui okida. To je onaj pogled za koji mi u Americi kaemo: "E, kad bi pogled mogao ubiti, ta bi osoba ve bila mrtva." Kao to sam ve spomenuo ranije, za vojnika je to samo dio "jezika" kojim se slui. Vrijeme je za malo loih vijesti. Najee ljudi ne ele znati tvoj problem. ivimo u svijetu u kojem su ljudi naviknuti da sve bude sreeno za trideset minuta. Sadanja generacija uope nije zaintersirana za nae probleme. I to je dio naeg problema. Svialo nam se to ili ne, svi mi imamo pravo izbora kada neto trebamo odluiti, a svaki dan donosimo odreene odluke. Izabrati kako neemo nita izabrati ili odluiti isto je odluka. ini mi se da su odluke poput umiranja. Svi emo mi umrijeti svialo se nama to ili ne. Moe to prouavati ostatak ivota ako ti se svia, ali to je trenutak kada kap prelije au. Ja sam izabrao pridruiti se vojsci. Htio sam biti vojnik. Odluio sam dati sve od sebe u tom poslu. Dobrovoljno sam se prijavio za jo mnogo stvari, i nitko me nije tjerao na to. A onda, kada sam stigao u Nam, poslali su me ondje gdje nisam elio ii i mnogo sam puta morao raditi ono to mi se nije svialo. Nekoliko puta donio sam odluke s kojima u se morati nositi do kraja svog ivota, a ponekad sam zaista donosio glupe odluke, pogotovo nakon to sam napustio vojsku. Imao sam jednog prijatelja koji bi se uvijek naao negdje u blizini kada bih napravio neku glupost, a zatim to shvatio, ali prekasno. Uvijek me pitao: "I, to si nauio?" Mrzio sam kada bi me to pita o, ali danas mi je to jedno od najdraih pitanja. Nauio sam mnogo, i to je razlog zbog kojeg danas

ovo i piem. Nadam se da u vam rei neke stvari koje e sauvati vas, a i vau obitelj i prijatelje od mnogo jada. Jedna od najomiljenijih amerikih uzreica je "PREBOLI TO". Kada bi barem bilo tako jednostavno. Ali milou Bojom nauio sam kako nadvladati mnoge svoje probleme, pa ak i pomoi drugima da nadvladaju svoje. Pa evo. Prvi korak je shvatiti i priznati da ima PTSP. Drugo, odlui da e ga nadvladati. Znam da je lake rei nego uiniti, ali ja sam ivi dokaz da je i to mogue. Tree, budi spreman rtvovati se. Sada, dakle, ako su moje kalkulacije tone, Vijetnamski rat odigrao se izmeu ezdesetih i sedamdesetih godina prolog stoljea, a posljednji rat u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji bio je devedesetih. Dakle, imam barem dvadeset godina vie iskustva. Nemam nikakvog razloga lagati vam, a izmeu ostaloga i za to odgovaram mnogo vioj sili. Malo ranije spomenuo sam kako prema statistikama imam jo sedam godina ivota. Odluio sam od njih napraviti najbolje to mogu. Stoga, prvo pitanje je ako su ameriki lijenici u pravu u svojoj nauci da vojnici mogu doivjeti najvie ezdeset pet godina, razmislite onda o tome koliko je vama jo vremena ostalo? Sada moe dodati ili oduzeti jo nekoliko godina uzme li u obzir koliko pui i pije te koliko radi, pazi na svoju figuru i vjeba li dovoljno. Razmisli o sebi kao o starom autu. Kada bi kupovao rabljeni auto, bi li uzeo onaj s istim problemima kakve ima i ti? Koliko bi bio spreman platiti za tako neto? Zatim razmisli koliko moe dobiti od tog auta ako popravi nekoliko stvari te se dobro pobrine za njega u budunosti. Hoe li biti u dovoljno dobrom stanju kako bi ga kasnije predao nekom od svoje djece? I nakon to tvoja djeca vide kako si se pobrinuo za njega, hoe li oni to uiniti bolje ili gore?

Jo nekoliko tekih pitanja na koje si treba odgovoriti. Kada umre, hoe li kome nedostajati? Kakvim e te pamtiti tvoja supruga? Hoe li rei: "Bio je drukiji kada smo se vjenali, ali nakon rata vie nikada nije bio isti? Uvijek je pio. Nije mogao zadrati ni jedan posao i stvarno je imao naglu narav. Drago mi je to se napokon spasio od tog jada." A to e rei tvoja djeca? Moj tata uvijek je bio tu za mene. Stvarno mi nedostaje. Nema dana kada ne pomislim na njega i kada mi ne nedostaje. Odsada nadalje moe donijeti odluku i utjecati na to kako e te se ljudi sjeati kada umre, ali i gdje e provesti svoju vjenost. Taj izbor je raj ili pakao. itao sam da je raj veoma lijepo mjesto, a da je pakao gori od onoga to sam ja proivio u ratu. Ali opet, moda misli kako e pakao biti mjesto tvoga ponovnog susreta sa svim tvojim ratnim drugovima. No opet, izbor je tvoj. Odsada pa nadalje, bolje ti je da svaka donesena odluka bude dobro promiljena. Ovdje u Americi ima jedan pjeva koji pjeva o ovjeku kojemu je lijenik kroz rendgen otkrio kako je bolestan i da ima jo vrlo malo vremena ivota. Provodi dva dana promatrajui taj rendgen oporavljajui se od oka zbog injenice koliko mu je jo malo vremena ostalo. Njegov ga prijatelj pita: "I to si onda uinio?" A on odgovori: "Poeo sam ivjeti kao da umirem. Oprostio sam ljudima koje sam uvijek mrzio i na koje sam bio ljut. Bio sam suprug kakav sam i trebao biti te prijatelj kakvog bi svatko poelio imati. Poeo sam ivjeti ivot punim pluima." I dok sam sluao pjesmu, shvatio sam da je to ono to i ja trebam uiniti. Sada sam doao do toke kada bih vam mogao dati neke ideje kako da poboljate svoj ivot i nadvladate neke stare probleme kojima je napokon dolo vrijeme da se pozabavite njima.

12 - MOJA SLABOST BILA Ml JE SNAGA

Prva dobra vijest je da jo ima vremena. Nitko ne zna moje slabosti i moju snagu bolje od mene samoga. Preivio sam rat! I to je prvo zbog ega trebam slaviti Boga. Prihvatio sam kako je jedini razlog zbog kojeg sam preivio milost Boja. I vjerujem kako je nebeski Otac imao razloga to me ostavio na ivotu. Otkrio sam kako molitve upuene Bogu zaista djeluju. To je raz doblje kada su mi odlasci u crkvu mnogo pomogli. Kada sam sve svoje probleme izrekao svom pastoru, on mi je rekao to da uinim. Znam da takvih pastora ima po cijelome svijetu. Sve to sam uinio je da sam bio iskren prema Bogu i zatraio ga pomo nakon ega mi je pomogao, a obeajem vam da e on isto tako uti i vau molitvu. Vjerujem kako mi je odgovorio na molitvu samo kako bi mi dokazao da je stvaran i da me poznaje. Tada sam otiao u knjiaru i kupio BIBLIJU. Silno sam ju trebao, a na kraju se pokazalo kako je to najbolja kupovina koju sam ikada obavio. Biblija se sastoji od ezdeset est knjiga. Jedna od knjiga zove se PROPOVJEDNIK. Pronaite ju u Bibliji. Doite do 3. poglavlja i proitajte od 1. do 8. stiha. Tu knjigu napisao je kralj Salomon koji je zatraio Boga dar mudrosti kako bi mogao pravedno vladati svojim narodom koji mu je Bog poklonio. Ovo je vae vrijeme. Vi odluujete. ivot ili smrt. Sada je vrijeme da uzmemo raun svoje imovine. Gubitaka vie nema, sad samo razmisli to si nauio iz njih. To spada u imovinu. Hajdemo sada razgovarati o nekim stvarima s kojima se nisam znao nositi, naprimjer, o noima. Na mene su noi kada bih postavljao zasjede ili sudjelovao u oruanim bitkama, ostavile svoje oiljke. Kasnije, kada bih otiao spavati pa uo neki zvuk koji nisam mogao dokuiti, morao bih

obvezno ustati i otii u opsenu provjeru. Tada bih morao otkriti to je prouzroilo taj zvuk, ali ve do tada bio bih u potpunosti budan, nakon ega bi se probudila i moja ena zbog ega bi stvari onda postale mnogo gore. Plus to to sam postao stariji, nisam mogao dovoljno dobro uti kao nekada. U poetku bih se jednostavno toliko napio da bih se odmah onesvijestio. Kasnije, nakon to sam prestao piti, gledao bih televiziju sve dok ne bih zaspao na kauu u ranim jutarnjim satima. Na Dan oeva, moja su mi djeca kupila psa. Ime joj je bilo Mesha, a dobila ga je po jednim mojim hrvatskim prijateljima. Mesha bi spavala tono uz moj krevet svake noi. Nakon nekog vremena vie se uope nisam morao brinuti oko toga hou li uti neki zvuk. Lijenik mi je propisao neke tablete od kojih su prestale none more. Nekada bih zaista imao teke noi i rune snove. Ponekad bih samo trao i trao, ali bez ikakve nade da umaknem opasnosti koja je prijetila. Zatim, sanjao bih takoer kako padam, ali se moj padobran ne bi mogao otvoriti, pa bih ak i sanjao kako sam lupio o tlo, to bi me stvarno na kraju probudilo. Lijenici su mi rekli da kada ima takve rune snove, ne samo da se probudi umoran, ve ti oni nanesu i dugotrajnu nepopravljivu tetu. Sanjao bih i bitke u kojima sam nekada sudjelovao. Jednom sam sanjao kako se nalazim na zemlji i guim do smrti sve dok me moja supruga nije probudila. Sanjao sam i kako se nalazim na posebnom zadatku u kojem moram "skinuti" odreenu metu, ali sve to sam imao bila je runa granata koju sam naposljetku aktivirao i stavio u hlae neprijatelju. San je bio toliko stvaran da sam skoio s kreveta pokuavajui pobjei prije negoli bomba eksplodira zbog ega sam se zabio u zid sobe, to me probudilo nakon to sam pao na pod te probudio i svoju enu koja je bila

uplaena do smrti. Sigurno sam da ju u rane jutarnje sate takve situacije nisu nimalo zabavljale. To je samo nekoliko snova od svih koje sam imao. Opet, elim vam rei kako moete biti sigurni da osjeam vau bol. To to sam se uspio rijeiti svih tih problema ista je Boja milost. Jedno upozorenje - lijekovi i alkohol ili droga ne idu zajedno.

13- Oiljci i bol

Vrlo rano nauio sam kako je povlaenje okidaa i ubijanje nekoga u samoobrani veoma jednostavan posao. Tei je dio ivjeti s tim do kraja ivota. I ja ivim s tim. Svaki dan i svako malo pred oima mi se pojavi lik neke osobe koju sam ubio ili na ulici ugledam nekoga tko slii na njih. Ta me sjeanja nee napustiti. Imao sam priliku govoriti pred nekom djecom koja su razmiljala o tome da se ukljue u bandu i ovo je stvar koju bih im bez problema mogao rei gledajui ih oi u oi. Sjeanja na bive dogaaje vie nisu tako esta kao nekad, ali naao bih se u situacijama kada bi svi oko mene bili uplaeni do smrti gledajui me u trenu svoje potrebe znajui da ono ega se oni boje meni ne znai nita. Moda se isto moe rei i za vas. Mnogi vojnici koji su se vratili iz Vijetnama i poinili samoubojstvo bili su uvjereni kako su oni ti koji su ludi, dok su svi ostali normalni. Ja nisam lud, a niste ni vi. Ako ljudi misle da ste ludi, pitajte ih zato to misle. Sjeam se da su mi neki ljudi rekli kako sve uzimam preozbiljno. Nakon to sam im objasnio koliko sam ljudi vidio mrtvih te kako su oni brzo umrli, inilo se kao da su shvatili zato sam ivot doivljavao tako

krhkim. ivot u kajanju zbog prolosti nikada te nee osloboditi, samo e te jo vie zarobiti. U redu je sjeati se prolosti, i na neki nain, ona e uvijek biti s tobom. Ui iz toga. Da ste mi prije petnaest godina rekli kako u pisati knjigu o PTSP-u ili sudjelovati u bilo kakvoj vrsti slube, morao bih dobro preispitati obraate li se ba meni. Kada biste otili u moj rodni grad i tamo ispriali ljudima o onome to trenutno radim, rekli bi vam kako su Boji putevi udni. Trenutno dnevno uzimam petnaest razliitih vrsta tableta i pilula za sve ono to sa mnom nije u redu. Imam teak sluaj artritisa, zbog ega uzimam dvije pilule na dan zbog upale. Zatim, tu je malarija koju sam proivio u Vijetnamu. Krv mi je tako gusta da uzimam tri tablete na dan koje proiruju moje vene i krvne ile kako bi krv mogla bolje tei. Takoer, uzimam tri tablete dnevno zbog svega onoga kroz to je moje tijelo moralo proi zbog pretjeranog uivanja alkohola. Zatim, tu su i tablete za laki san, kako vie ne bih imao none more. Tu su i dva oslabljena diska u mojim leima koja ponekad zahtijevaju tabletu protiv boli ukoliko se predugo naem na nogama. Dva izleta tjedno do kiropraktiara olakavaju bol. Moje tijelo moe mi tri dana unaprijed najaviti kino vrijeme zbog osjeaja koji me tada prati cijeli dan i da, tu je moje pedeset tisua dolara vrijedno koljeno od titanija i est preivjelih operacija. to se ostaloga tie, sve je u redu. Drago mi je to sam iv i ako svojim iskustvom uspijem pomoi jo nekome, tada smatram da je sve to mi se dogodilo vie nego vrijedilo. Osim toga, to pobija alternativu. ivjeti s takvim vrstama oiljaka i duevne boli nije lako. Nitko nije ni rekao da e biti lako, ali opet, ti si iznimka. Sa svime to si proivio, a ipak si iv. Ljudi se dive tome. Ljudi se dive onima koji su sposobni opstati i u najgorim okolnostima. Mnogi se pitaju kako uspijeva, a onda

odlue da ako ti moe, onda mogu i oni. U tome je razlika. Bilo je toliko prilika kada sam mogao i trebao umrijeti da je jedino to sada mogu kada pomislim na to, pasti na koljena, pognuti glavu i podii svoje ruke prema nebu dajui Bogu hvalu i slavu za sve kroz to me proveo. Sigurno je da me Bog voli kada mi je omoguio da preivim kako bih vidio svoje petero djece kako odrastaju dajui mi uz to jo jedanaestero predivne unuadi te lijepu voljenu enu koja je ostala uz mene kroz toliko toga. Nita od ovoga nije se dogodilo preko noi. ini mi se kao da sam postigao doktorat iz kole snanih udaraca. Neki moda mogu rei: "S obzirom na sve ono s ime ima problema i sve ono kroz to si proao, kako moe rei da se tvoj Bog brine o tebi?" To je vrlo jednostavno pitanje za odgovoriti. Bog me izabrao da donesem poruku o ljubavi, nadi i miru, radosti i srei. Da bih bio njegov glasnik, morao sam se kvalificirati zbog toga to Bog zna kako neki ljudi nee htjeti sluati nikoga ukoliko ta osoba nije proivjela isto to i oni. Ponavljam opet, ja sam samo glasnik poslan od Boga da vam kaem kako niste zaboravljeni niti ostavljeni. Sve to trebate uiniti jest da zazovete Oca nebeskog, a on e vas uti i odgovoriti vam AKO ga zazovete iskreno. Bog vam se nikada nee nametati, ali e strpljivo ekati va poziv. Usput, jesam li spomenuo kako je on dostupan dvadeset etiri sata na dan ukljuujui sve vikende i praznike? Samo uprite pogled prema nebu i zazovite ga. On e uti i odgovoriti vam AKO budete vjerovali. Nikada vas nee staviti na ekanje niti pustiti sekretaricu da se javi umjesto njega.

14 - U POTRAZI ZA SAVJETNIKOM
Ne mogu vam tono rei s koliko sam psihijatara i psihologa razgovarao tijekom godina. Neki su mi i pomogli, a neki su bili isti gubitak vremena. Jedan od mojih najdraih mi je rekao: "Sve to si mi do sada pokuao rei je kao smrdljiv konjski izmet." I u to vrijeme bio je u pravu. Pravi problem bio je u tome to mu nisam govorio nita o svom pravom problemu jer mu jednostavno nisam mogao govoriti o boli koju sam osjeao zbog injenice da sam jo uvijek iv dok je toliko mojih prijatelja mrtvo. Ti se moda osjea ba kao i ja i moda ti nedostaju tvoji prijatelji i moda se osjea totalno jadno i ini ti se kao da nikako ne uspijeva stresti taj osjeaj sa sebe, a kada ti to i poe za rukom, ipak se nakon nekog vremena vrati da te opet progoni. Saznao sam da nema mnogo ljudi koji ba ele sluati sve ono to im ja imam za rei, a nikada ni nisam imao dovoljno novca za profesionalnu pomo. Stoga, moda ovo pomogne. Napisao sam knjigu u kojoj govorim o svemu onome to mi se dogodilo kroz ivot. Zatim sam ju objavio ne zato da se obogatim, nego da omoguim svojoj djeci da saznaju zato sam bio takav kakav sam bio i zato sam se ponaao tako kako jesam. Samo u sluaju da mi se neto dogodi pa da im sam ne budem u mogunosti to rei. Osim toga, shvatio sam kako mi pismeno izraavanje ide mnogo bolje od usmenog. Jedna mala napomena, nisam zaradio nita od ove knjige, ali zato sam dobio mnogo komplimenata. Sljedee, moe se obratiti svom pastoru u vezi s nekim stvarima. Ako ima rune snove, a piem pokuava odagnati uspomene, tada radije otii lijeniku koji e ti propisati odgovarajui lijek koji e ti na kraju i pomoi. Siguran sam da e na

kutiji ili boici od lijekova to pisati, ali za svaki sluaj da ti kaem, mora biti sposoban posvetiti se barem osam sati snu ukoliko uzima lijek koji ti je propisan, tako da moe bez problema ujutro ustati i otii na posao bistre glave. Samo ini to ispravno, onako kako je propisano. Ako donese ODLUKU, sprovedi ju u djelo. Zapamti, lijekovi i alkohol nisu dobra kombinacija. Zatim, nabavi Bibliju i poni ju itati. Pronai knjigu Izreka. Ukupno ima trideset jedno poglavlje. Proitaj jedno svaki dan. Sljedea knjiga do Izreka su Psalmi. Proitaj barem jednu stranicu dnevno. I samo odjednom uvidjet e kao da je Bog znao ba ono to ti je trebalo za taj dan, te e ga nakon toga moi slaviti i davati mu hvalu za to. Onda zamisli kako samo moe usreiti jednu osobu dnevno, poevi od svoje ene, majke ili djevojke i svoga djeteta. I nemoj zaboraviti zahvaliti Bogu barem jednom dnevno za sve ono to ti je dao. I sjeti se kako si uvijek na izravnoj liniji s Bogom. Koristi to. Nakon toga zauti i strpljivo priekaj na Boji odgovor. U tome ve ina ljudi grijei kada moli. Ne ute i ne ekaju dovoljno dugo na Boga da doe i kae to im je initi. Oh da, i ne mora stalno govoriti Bogu o svom problemu. On ve sve zna. Nemoj moliti o problemu, nego moli za odgovor na taj problem. Evo jo jednoga do brog savjeta. Provodi onoliko vremena u molitvi koliko bi inae proveo brinui se za taj problem ili padajui u samosaaljenje. Bit e zapanjen kada uvidi rezultate. Jo jedna posljednja stvar. Sjeti se ranije kako sam rekao da je ovo samo test, stoga nemoj stati dok ga ne proe. Evo ti lozinke. GURAJ (moli dok se neto ne dogodi). Sada, ako ne bude tako inio, vjerojatno e morati ponoviti ispit. Uvijek se moe osloniti na Boga. No to ne znai da stalno mora kleati s pognutom glavom i sklopljenim r ukama kako bi se molio ili ak razgovarao s Ocem nebeskim.

15 - OBITEU
Kao to sam ranije i spomenuo, sve moje znanje i strunost o PTSP-u povezano je s traumom koja je obiljeena ratom. Samo elim uzeti malo vremena kako bih se obratio lanovima obitelji osobe koja ima PTSP. Bili biste iznenaeni kada biste znali koliko mi samo neijih ena doe kako bi me zamolile da na trenutak porazgovaram s njihovim muevima. Naalost, veina takvih sluajeva su osobe koje se bore sa svojim ponosom kako bi priznale da trebaju neiju pomo. Ukoliko mi dou, uvijek sam spreman razgovarati s njima i pomoi im na sve naine kako mogu. Kruta je injenica da veina ljudi s PTSP-om nikoga ne zavarava. Veina ljudi jednostavno se samo trudi kako ne bi uzrokovala nikakvu scenu. U njihovim glavama jo se uvijek odvija rat dok ih njihove obitelji i prijatelji polagano gledaju kako se ubijaju. Gotovo svi iz moje obitelji proitali su moju knjigu te me razumiju i razgovaraju sa mnom o tome. Ali ima netko tko nije htio proitati knjigu. Bio je to moj otac. Umro je 2002. i nedavno sam saznao kako nikada nije proitao knjigu. Moj otac sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu. Proveo je preko trinaest godina u vojsci. Dva vojna veterana iz iste obitelji, a jedva da sam znao to je inio u vojsci jer nikada nije govorio o tome, a sada ja napiem knjigu i on ju nikad ne proita. Zavrio je samo trei razred osnovne kole, tako da sam mislio kako je to razlog zbog kojeg nikada nije proitao knjigu, ali moja mu je majka pokuavala itati dijelove knjige, dok bi on ili ustao i otiao iz prostorije ili inzistirao na tome da prestane itati naglas.

Nepotrebno je rei kako u mom srcu jo uvijek stoji pitanje iz kojeg razloga nije htio proitati knjigu ni razgovarati o tome. esto smo zajedno lovili i radili. Ali ipak, ta tema nikada nije dola na red. Sada kada ga vie nema, nikada neu dobiti odgovor na to pitanje tijekom ovog ivota. To je jedna od boli koju jo uvijek nosim u svome srcu. Tek sam nedavno shvatio razlog zato moj otac nije elio posluati ni proitati moju knjigu. On je takoer imao PTSP koji je zakopao duboko u sebi. Sluanje mojih ratnih pria samo bi oslobodilo njegov PTSP s kojim se nikada nije u potpunosti obraunao. Stoga, ako elite da netko sazna neto o vaoj prolosti, obavijestite ga o tome prije nego ta posebna osoba nestane. Svaki put kada se sjetim svog oca, to pitanje uvijek ispliva na povrinu. Zaista mi nedostaje on i dani koje bismo provodili zajedno. Samo da sam ga pitao. Kako se povijest ponavlja, uvjeravam vas da ete u budunosti poaliti to niste prihvatili moj savjet. Uvijek e postojati nekakvi ratovi jer oni su dio povijesti. Za nekih sto godina to moda bude od velikog znaenja. Nekada e netko kupiti moju knjigu za lana svoje obitelji. Neki ju proitaju, a neki ne. Govorim ovo svim lanovima obitelji i prijateljima rtava PTSP -a. Nemojte dii svoje ruke od njih. Molite se Bogu za njih kako bi uo vae molitve i intervenirao za vas. Molite se protiv duha ponosa da bude slomljen i da oni spoznaju istinu milou Bojom. PTSP moe iskusiti svatko, a tako ga je teko nadvladati. Amerika veteranska administracija kae kako je to neizljeiva bolest. to se tie rtava PTSP-a koji nemaju ratne traume, nego neke druge, tu mogu rei samo nekoliko stvari kako bih pomogao. Prvo i najvanije - ne odustajte; nemojte misliti da je va ivot gotov zbog onoga kroz to ste proli. Uvijek moete raunati na Boga. Ako

doete pred Boga i zatraite ga mir i obnovu, on e vam ju dati i vi ete znati kada se to dogodilo jer ete se osjeati kao da je cijeli svijet podignut s vaih ramena. Pitajte Boga to on ima za vas, to eli da uinite i bit ete iznenaeni kada vidite vrata koja e se otvoriti kako bi vam pomogla initi Boju volju, a moda e ono kroz to ste proli i preivjeli posluiti kao alat kojim ete moi pomoi drugima da se ista stvar ne dogodi i njima. Moda upitate Boga zato je izabarao ba vas. Biblija kae da vas je Bog poznavao i prije nego ste zaeti i kako je znao da ete se moi nositi sa zadatkom koji vam da. On vas voli i uvijek e biti tu za vas ako mu dopustite.

16 - PROKLETSTVA
U razdoblju izmeu sijenja i veljae 1997., Chuck Pierce, dobro poznati ameriki evangelizator napisao je lanak za jedan ameriki asopis. Naziv lanka bio je Vijetnamsko molitveno putovanje. U tom lanku govori o tome kako rat moe uzrokovati ponienje svojstveno vojnicima koji su sudjelovali u nekom ratu, i ukoliko se to ostavi neiscijeljeno, tuga i alost mogu donijeti bolesti, slabosti, pa ak i nemo koja na kraju vodi k osjeaju krivnje i sramote. Tako se u listopadu 1996. estero voditelja ukrcalo na molitveni put za Vijetnam. Zapoeli su odlaskom u Pentagon, posjetivi Zid u Washingtonu. Kod spomen-ploe zamolili su Gospodina da slomi posljedice grijeha u ivotima rodbine onih ija su se imena nalazila ispisana na ploi i da obnovi njihovu generaciju. Njihova sljedea postaja bila je Hanoi u Vijetnamu gdje se tijekom rata dralo mnogo zarobljenika koji su tamo bili zlostavljani i maltretirani. Tamo su molili za one koji su nekada izvrili zvjerstvo nad tadanjim zatvorenicima.

Sljedea postaja bila je Danang, takoer u Vijetnamu, gdje su se uspeli na vrh Marble planina. To je mjesto za koje je grupa veterana obavijestila voditelje molitvene skupine kako su budistiki sveenici prokleli amerike vojnike. Prokletstva su bila ta da vojnici nee imati mir i da e biti lutalice i srditi ljudi. Vojnici su upotpunili ta prokletstva kada su uspostavili bezbone brane veze s lokalnim prostitutkama. Dalje se u lanku govori o iscjeljenju i molitvi za mir drugih dijelova Vijetnama. Ali tu dolazim do mjesta koje je posebno privuklo moju panju. Dio u kojem se govori kako su nas prokleli da budemo bez mira, lutalice i uvijek srditi ljudi posebno mi je zapeo za oko. uo sam za to prije, i to nekoliko puta. To meni zvui ba kao PTSP. Ali prvo da rijeimo neke stvari. Ovo je dio kada morate donijeti odluku. Morate odluiti vjerujete li u stvari kao to su prokletstva. Sljedee, ako vjerujete da postoje prokletstva, onda morate vjerovati i da postoji SOTONA, avao i/ili poglavar tame. U suprotnom, tko bi primoravao na proklinjanje? Pa ako vjerujete u te stvari, onda vjerojatno znate i da postoji mjesto koje se zove pakao. Ali nasuprot sotoni i paklu postoji neto drugo. To su Bog Otac, Sin i Duh Sveti te mjesto zvano raj. Dakle, tu se radi o duhovnom ratnom polju. Ovdje se kontinuirano vode neke bitke vezane za mnogo razliitih stvari. Posao sotone je da vas odvede u pakao dok vam Bog umjesto toga daje izbor da prihvatite raj. Opet smo doli do te rijei - izbor iliti odluka. Ne moe sjediti na dvije stolice, mora odabrati - raj ili pakao. Izbor je tvoj. Bog te nee prisliti na raj, ali svatko moe birati gdje e.

Istina je da grijeh u poetku fino mirie i da neko vrijeme bude ak i zabavan. Ali to je kao i dobra pijanka. Kasnije uvijek slijedi mamurluk pa isprike i objanjenja nakon to se otrijezni. Pa onda, to e? Ako ti je dosta takvog ivota i eli promjenu, onda mora donijeti odluku. Ako izabere Boga, e onda, imam dobre vijesti za tebe. Sva prokletstva usmjerena protiv tebe i tvoje obitelji mogu smjesta biti slomljena. Postoje generacijska prokletstva, a tu su i sadanja prokletstva koja dalje moe prenijeti na svoju obitelj. Ili, moe biti taj koji e prekinuti sva svoja obiteljsk a prokletstva i nadalje prenijeti blagoslov na generacije koje e doi poslije tebe. Za sve vas koji odluite promijeniti svoj ivot i dopustiti Bogu da preuzme kontrolu, sljedee poglavlje posveeno je vama. Jo jedna mala napomena prije nego nastavimo - sljedee poglavlje u potpunosti je napisao netko drugi i moete ga pronai na sljedeoj web stranici: http://www.abetterhope.com/war/success.html.

17 - KORACI PREMA USPJEHU

Svaki program oporavka ima specifine korake koji vode k oporavku. Ovdje slijede Boji koraci do oporavka od bilo kakvog prokletstva.

1. ODLUI VJEROVATI U ISUSA I SLIJEDITI GA

Ako si zaista "nahranjen" uincima prokletstava i eli van, postoji samo jedan put. Isus je rekao u Ivanu 14:6: "Ja sam put, istina i ivot. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni." Kada je Bog stvorio ovjeanstvo, u svakog od nas stavio je neto vrlo, vrlo mono. Dao nam je pravo izbora! "Uzimam

danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: ivot i smrt, blagoslov i prokletstvo. ivot, dakle, biraj, ljubei Jahvu, Boga svoga, sluajui njegov glas, prianjajui uz njega, da ivi ti i tvoje potomstvo. Ta on je ivot tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle oima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da e im je dati." (Ponovljeni zakon 30:19,20). Odavde pa nadalje ti ima pravo izabrati, jednom zauvijek, da slomi prokletstvo koje je na te usmjerio avao. Tvoj odgovor MORA biti: "Nebeski Oe, na osnovu tvoje Rijei napisane u Bibliji, ja ti evo odgovaram. Odbijam smrt i prokletstva. Umjesto toga, biram ivot i blagoslov." Isus je rekao u Ivanu 8:32: "Upoznat ete istinu, a istina e vas osloboditi." U Luki 4:18: "Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim osloboenje zarobljenicima i vraanje vida slijepcima, da oslobodim potlaene." Galaanima 3:13: "Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavi mjesto nas proklet - stoji, naime, pisano: 'Proket svaki koji visi na drvetu!'"

2. PRIZNAJ SVOJU VJERU U ISUSA

Priznaj svoju vjeru u Isusa i njegovu rtvu za tebe. Rimljanima 10:8-12: "Pa to kanim rei? - 'Blizu je tebi rije: u tvojim ustima i u tvom srcu', to je rije vjere koju mi propovijedamo. Ako ustima svojim priznaje Isusa Gospodina i srcem svojim-vjeruje da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit e spaen. Vjera srca postie pravednost, a priznanje usta spasenje, jer Pismo veli: 'Tko god vjeruje u nj, nee se razoarati.' Ali nema razlike izmeu idova i Grka; isti je Gospodin sviju, bogat za sve koji ga zazivlju, jer: 'Tko god zazove ime Gospodnje, spasit e se.'"

3. POKAJ SE ZA SVOJE GRIJEHE I OBRATI ISUSU

Boji putevi i putevi svijeta vode u razliitim smjerovima. Pokajanje znai okretanje od svijeta i njegovih pouda k Isusu, naem Gospodinu i Spasitelju. Pokajati se znai promijeniti svoj nain razmiljanja vezan uz grijeh. To znai okrenuti se od grijeha prema Bogu. Isus je rekao: "Ne treba zdravima lijenik, nego bolesnima. Nisam doao da zovem pravednike, nego grenike." (Marko 2:17). Petar je, propovijedajui u hramu rekao: "Dakle, obratite se i povratite se da vam se izbriu grijesi." (Djela apostolska 3:19). "Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Boje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!" (Marko 1:15).

4. OPROSTI ONIMA KOJI SU TE POVRIJEDILI

Trai oprotenje grijeha ili nedolinog ponaanja. Prva Ivanova 1:9: "Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit e nam grijehe i oistiti nas od svake nepravednosti." Sada dolazimo do jednog tekog, jako tekog dijela - ako elimo da Bog nama oprosti nae grijehe, mi takoer moramo oprostiti svima onima koji su nas povrijedili ili nam uinili kakvo zlo. Marko 11:25-26: "Kad stojite i molite, oprostite ako imate to protiv koga, da i vama Otac va nebeski oprosti vae grijehe. Ali ako ne oprostite, nee ni vama va Otac nebeski oprostiti vae grijehe." Sljedei ulomak su rijei Chucka Deana: "Ne tako davno, govorio sam na dravnoj konferenc iji za vijetnamske veterane gdje sam dotaknuo vanost opratanja tako istaknutim figurama kao to su Jane Fonda, Richard Nixon, Lyndon Johnson, itd. Reakcije su bile razliite, osobito kada sam spomenuo vanost opratanja i Jane Fondi, zakletom neprijatelju vijetnamskih veterana, zbog svih

njezinih aktivnosti i svega onoga to je uinila tijekom rata. Ima jedan poseban veteran koji se izdvaja od drugih zbog toga to je dvadeset godina proveo u kolicima paraliziran, ali nakon to joj je oprostio, ustao je slobodan iz svojih kolica te poeo hodati. Koliko ja znam, on jo uvijek hoda, ali ono to je najvanije, i dalje slavi Gospodina zbog toga to gaje oslobodio i pomogao mu da oprosti." Svladavanje neopratanja je teko, ali ne i nemogue. Dosegni malo do Boga i on e dosegnuti do tebe stoput vie!!!

5. PREKINI SVE VEZE S OKULTNIM

Odreci se svih kontakata s bilo ime to je sotonskog porijekla ili je okultno. Druga Korinanima 6:14-18: "Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom; to ima pravednost s bezakonjem? to li je zajedniko svjetlu i tmini? Kako je mogu sporazum izmeu Krista i Belijara? Kakva postoji zajednica izmeu vjernika i nevjernika? Kakav li sklad izmeu hrama Bojega i idola? A mi smo hram Boga ivoga, kao to ree Bog: 'Stanovat u meu njima i meu njima hodati. Ja u biti njihov Bog, a oni e biti moj narod. Zato iziite izmeu njih i odvojite se - veli Gospodin! - Ne dotiite se niega neista, i ja u vas primiti! Ja u vam biti Otac, a vi ete mi biti sinovi i keri, veli Gospodin Svemogui."' Sve veze s nedolinim ponaanjima iz prolosti moraju biti raskinute. Sada ste spremni, dobro pripremljeni da izmolite molitvu osloboenja od tog prokletstva i postanete lan Boje obitelji.

6. MOLITVE
Molitva za oprost: "Oe nebeski, dolazim ti u ime Isusa Krista. Molim te da mi oprosti sve moje prole grijehe, ukljuujui svako moje odbijanje Isusa Krista za svog Spasitelja i Gospodina. Svojim ustima ti priznajem da je Isus moj Bog i u svom srcu vjerujem da je na kriu umro za mene i moje grijehe te da si ga ti podignuo od mrtvih silom Duha Svetoga. Sada primam tvoj oprost i tvoj ivot u svoj duh. Sada sam obnovljen jer tvoj Sveti Duh ivi u mom duhu i ja sam novo stvorenje u Kristu Isusu. Hvala ti, Oe, na tome to je Isus moj Gospodin, amen." Molitva za oprotenje drugima: "Oe, u Isusovo ime priznajem ti ne samo da nisam volio, nego sam se i ljutio i vrijeao odreene ljude i skupine koje su me povrijedile ili razoarale. Nosim neopratanje u svom srcu. Zovem tebe, Oe, da mi pomogne oprostiti. U Isusovo ime sada opratam - (zaponi navoditi imena, skupine, institucije, itd. koje ti Duh Sveti bude donosio u misli). Oe, ti si me uio da blagoslivljam svoje neprijatelje, tako da te sada molim da blagoslovi sve one koje sam sada ja ovd je naveo. Blagoslovi ih u Isusovo ime. Ukori poglavarstva i sile zla koje su sada nad njima. Takoer, u Isusovo ime, ja sada opratam sam sebi. Traim i primam tvoj oprost zbog toga to sam tvoje dijete. U Isusovo ime, amen." Molitva za slamanje prokletstva PTSP-a: "Nebeski Oe, po Isusu Kristu ja sam uistinu tvoje dijete. Otkupljen sam krvlju Kristovom. Ja pripadam tebi, a ne avlu. avao nema pravo na mene i nema vlast nada mnom zbog dragocjene krvi Kristove. Oe, tebi su poznati moji grijesi. Ja ti ih sada sve priznajem. Kajem se za sve njih.

Molim te da mi oprosti. Oprosti mi za svaki grijeh i ukloni svaku mrlju iz moga srca i iz moga ivota jer mi tvoja Rije svjedoi da kada priznam svoje grijehe, ti e ih oprostiti i oprati me od svake nepravednosti. Takoer, priznajem nepravdu koju su poinili moji roditelji i svi preci zbog kojih su prokletstva dola u moju obitelj. Priznajem ti sve te grijehe kako bi se sila prokletstva slomila kroz prolivenu Isusovu krv, koja je takoer prolivena i za mene. U Isusovo ime ja sada korim, slamam i odrjeujem sebe i svoju obitelj od svojih grijeha, grijeha svojih predaka ili bilo koje druge osobe. Ja sam otkupljen od prokletstva Zakona. Ja slamam silu svake zlonamjerne rijei koja je svjesno ili nesvjesno bila izgovorena protiv mene od strane svake druge osobe, kulta ili grupe. Ja briem tu izgovorenu rije i briem silu prokletstva autoritetom koji mi je dan u ime Isusa Krista. Isuse, ja vjerujem u tvoju silu koja dolazi kroz Duha Svetoga. Vjerujem da si me otkupio. Vjerujem u svome srcu da si ti moj Spasitelj i moj Izbavitelj. Priznajem ti to svojim ustima i priznajem da je sila svakog prokletstva sada slomljena u tvoje ime. Zapovijedam svakom zlom duhu koji dolazi kroz vrata tog prokletstva da odstupi SADA!!! u Isusovo ime, amen." Primi Boji blagoslov: Sada vjeruj da si to primio i nastavi dalje u Bojim blagoslovima. "Onomu koji, prema snazi to silu svoju oituje u nama, moe uiniti neogranieno vie od onoga to moemo moliti ili misliti njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu u sva pokoljenja i sve vjekove! Amen." (Efeanima 3:20,21) Ove jednostavne rijei pomoi e ti u primanju blagoslova: "Oe, ja se sada otvaram tebi s namjerom da primim tvoje blagoslove na bilo koji nain na koji mi ih ti eli dodijeliti. U Isusovo ime, amen." Aktivno uvaj ove rijei o primanju u svome umu i na svojim usnama. Pronai dobru,

ljubaznu i razumljivu crkvu gdje se Biblija ui i propovijeda kao jedini autoritet. Bog te voli i ja te volim. Neka te Bog blagoslovi i ne zaboravi nikada da je Isus Gospodar iznad svega.

18 - ZAVRETAK
Kada sam bio u vojsci, posljednja stvar koju bismo morali napraviti nakon operacije bilo je "brisanje" ili drugim rijeima, morali smo privezati sve neuvrene krajeve. ini mi se kao da se ba sada tu nalazim. ivio sam s PTSP-om od 1969. godine. Vie od dvadeset pet godina ivio sam s tom bolesti, a da uope nisam znao to sa mnom nije u redu. Mogao sam se samo vraati natrag i ivjeti i dalje u prolosti. Mogao sam se ljutiti na cijeli svijet zbog svih svojih neuspjeha DA sam htio. Ali to bi mi to donijelo, samo jo jada i najvjerovatnije, raniji odlazak u grob. Ali ne, ne elim to. Ne mrzim vie tog neprijatelja niti mogu pomisliti na bilo koga tko je povezan s njim, a da je vrijedan toga da sada gubim svoje vrijeme na mrnju. Imam jo samo nekoliko misli koje bih htio podijeliti s vama. Jedna je vezana za razapetog Isusa na kriu. U Ivanu 19:30 Isus govori: "Svreno je", nakon ega umire. Taj dio njegove misije bila je zavren. Ako ne zna ostatak prie, onda bi ju trebao proitati. Moja pria s PTSP-om jo nije zavrena, a vjerujem kako nije ni tvoja. Jo uvijek sam iv i znam da je to samo zbog milosti Boje. Kada bih htio uzeti zaslugu i rei kako je to bilo samo zbog toga to sam bio tako vrst i sposoban, tada bi to bila ogromna la. Trebalo mi je gotovo etrdeset godina moga ivotnog vijeka da u potpunosti shvatim zato sam jo uvijek ovdje iv i zato piem ovu knjigu. U cijeloj toj stvarnosti ini mi se kao da zbilja sporo "kopam", a moda opet i nije tako.

Dobio sam zadatak da drugim ljudima dam do znanja to je to PTSP. Sada sam konano spreman Bogu dati svu slavu i ast koja mu je i oduvijek s pravom pripadala. Nadam se da sam bio dobar glasnik. Sada je sve ostalo na tebi. Sada kada zna da ima PTSP i kada zna to treba uiniti s njim; moj posao je zavren. Jedna kratka napomena, odsada pa nadalje ti snosi odgovornost. Bog te toliko voli da ti je poslao glasnika kako bi te spasio. Poslao je svoga sina Isusa Krista da plati za sve tvoje grijehe tamo na onom kriu. Jedna od najteih stvari za prihvatiti je ta da je Isusova rtva na kriu dovoljna za sve moje grijehe koja sam ja uinio u prolosti, danas ili za one koje u uiniti u budunosti. Oproteno mi je sve to sam ikada uinio, bez obzira na to koliko je moj grijeh bio teak ili jesam li se istinski pokajao i zatraio njegov oprost. Sada, protivnik sotona e vas pokuati uvjeriti kako vam se nikada nee moi oprostiti za sve ono to ste uinili ili e izabrati jedan specifian grijeh iz vaeg ivota kojeg e se uporno drati. Ali Biblija kae: SVI SU NAM GRIJESI OPROTENI - SVI. A svi znai svi. Zato se ne mora vie muiti zbog nekog grijeha za koji misli da je neoprostiv. Svreno je. Jo jedna posljednja misao - itao sam o jednoj amerikoj jedinici iz oruanih snaga koja je najbolje istrenirana od svih. Oni su Zelene beretke ili moda bolje poznati kao specijalne snage, jedinica zbog koje sam bio veoma ponosan to sam joj sluio. Kada su u poetku bili formirani timovi specijalnih jedinica, zapoelo je s petero ljudi u svakoj jedinici, ali s vremenom su shvatili da je to premalo i da ne funkcionira dobro, te su dodavali vojnike jednog po jednog sve dok naposljetku nisu doli do broja dvanaest u specijalnoj "A" jedinici. Nije li zanimljivo da je jednak broj uenika imao i Isus? udio sam se slinosti ta dva tima. U Americi je najvea vojna nagrada Orden asti.

Isusova misija bila je rairiti Boju rije uz pomo dvanaestero ljudi prije vie od dvije tisue godina. Svi su osim jednog ovjeka bili mueni, kamenovani, razapeti i na kraju su umrli zbog svrhe irenja Radosne vijesti. I danas jo uvijek moemo itati o njima. U vojnim nazivima to bi se smatralo potpunom pobjedom. Vjerujem da bi Isus bio prvi primatelj Ordena asti na svijetu, a meni osobno, on to i jest. Mnogi od nas bili smo vojnici i mislili da je za nas rat gotov u trenutku kada smo odloili svoje oruje i svukli svoje uniforme te se vratili natrag na posao. Ipak, otkrili smo da je rat i dalje ostao s nama te se nastavio u nama samima to je znailo da jo nije gotovo. to se mene tie, ja sam sada shvatio da sam samo promijenio vojsku i da sada pripadam vojsci Isusa Krista u kojoj je moj zadatak upotrijebiti sve ono to sam nauio u ovoj drugoj vojsci i pomoi drugima koji prolaze kroz iste bitke kroz koje sam i ja proao. Sada ivim kroz snagu Isusa Krista, Svemogueg Boga koji se brine za mene i za sve moje potrebe, te je sposoban iscijeliti me potpuno u bilo kojem trenutku kada on to zaeli. Ipak, da bih se pok azao kao djelotvoran voa, jo uvijek ivim sa svom boli, patnjom i tugom ba kao i moji suborci vojnici, tako da iskreno mogu rei kako osjeam vau bol. Poznajem vau bol. Vjerujem da posjedujem neke odgovore kojima mogu pomoi osobama koje su poput mene samoga, da nadvladaju uinke PTSP-a. Prije nego to zaponete svoj put do oporavka, morate, da opet ponovim, donijeti odluku. Ja sam uz vas u molitvama, a Isus samo eka da pokucate na vrata. Obeao je da ako pokucate, da e vam i odgovoriti. Neka vas Bog blagoslovi i sauva.

BILJEKE
Autor ove knjige nije od neke velike vanosti - samo njegova poruka, koja govori iskreno i otvoreno o vremenu koje se nikada ne smije zaboraviti. Ova knjiga napisana je za one koji su poginuli u Vijetnamu i takoer za one koji su i preivjeli samo kako bi okusili drugi nain umiranja. Vrativi se kui s oiljcima iz bitki koje su sigurno sakrili u svoje umove i srca, mnogi su postali rtve mirnog vremena, ubrzavajui naplatu smrti daleko iznad onoga to je zabiljeeno na Zidu u Washingtonu. Ovi hodajui ranjenici koji su, kao i ovaj autor, trpjeli s oslabljenim naknadnim utjecajima posttraumatskoga stresnog poremeaja (PTSP-a) imaju i sami to ispriati. Svaka pria zapisana ovdje istinita je. Samo su imena izmijenjena kako bi im svima bila osigurana toliko potrebna privatnost. Tako su veliki bili, ti drugovi u naruju - svi razasuti sada, sa svojim runim uspomenama i progonjenim ivotima. Preivjevi u Vijetnamu, vratili su se kako bi izvojevali najteu bitku od svih, bitku za zdravim razumom i mirom u svijetu koji nije razumijevao prirodu njihove boli. "Te u naime noi ja proi egipatskom zemljom i pobiti sve prvoroence u zemlji egipatskoj, i ovjeka i ivotinju. Ja, Jahve, kaznit u i sva egipatska boanstva. Krv neka oznauje kue u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, proi u vas, tako ete vi izbjei biu zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku." (Izlazak 12:12-13)

Autorova biljeka: I ljudi su posluali Boga. Zaklali su janje i namazali vrata krvlju te uli unutra i kada je Aneo smrti proao kroz grad, svi koji su tako uinili bili su poteeni jer je aneo proao pokraj njih. Ja sam takoer prvoroenac, i tijekom bitaka bivao sam ranjen i blizu smrti. Ali je Aneo smrti proao pokraj mene. Je li to bilo zbog krvi koja je ve prolivena kao rtva ili jednostavno nije bilo moje vrijeme? Godinama sam se pitao, zato sam poteen? Moda zbog ovog vremena i zbog ove knjige. Moda.

JOHN BLEHM pored zida sjeanja" u Washingtonu - ovdje se nalaze imena poginulih vojnika, a od vremena zavretka vijetnamskog rata do danas poginulo je vie veterana od posljedica PTSP-a nego to je ispisanih imena na zidu sjeanja".

28.04.2010.