Naslov izvornika

Paul Finch
Hunted
Posvećeno mojoj ljupkoj ženi Catherine, čija je nesebična i
postojana podrška poslužila kao kamen temeljac na kojemu
sam izgradio karijeru...
 Prvo poglavlje

Munjari i Deggsyju živo se sralo za bilo koga, ili su barem tako tvrdili kad su
se hvalisali pred kompićima na tulumima, ili ako su ih uhvatili murjaci pa su
im pokušali uvaliti kakvu optužbu.
Radili su što su htjeli. U pohode nisu polazili s namjerom da bilo koga
ozlijede, ali ako im se netko našao na putu, gadno je najebao. Mažnjavali su
automobile i dobro se zabavljali. To je bila njihova fora, pa su tako kanili
furati unedogled jer su se ludo provodili. Nitko ih nije mogao zaustaviti, a
ako je neki starkelja poludio kad su mu napravili totalku na najdražoj
imovini, ništa zato! Munjari i Deggsyju živo se sralo za njega!
Ta je večer bila posebno pogodna za dobru zabavu.
Doduše, bilo je vrlo hladno, a ledenica nije baš neka fora. Munjari i
Deggsyju činilo se potpuno ludo što neki tikvani izlaze iz kuća, ali se brzo
vraćaju unutra na šalicu toploga čaja, a pritom motor automobila ostavljaju
upaljen dok se ne vrate i ne izvade ključ pa samo morate uskočiti u »sedlo« i
odjezditi, jujuškajući. Te večeri bilo je vlažno i maglovito, a potkraj siječnja
rano pada mrak pa nije bilo mnogo ljudi koji bi mogli zasmetati, no ionako
nitko nije baš često gurao nos u poslove Munjare i Deggsyja.
Ovaj prvi bio je visok za svoju dob, malo niži od sto devedeset
centimetara. Posred glave pružala mu se uređena čupa kose žute poput slame,
ali obje strane ošišao je do čekinja. Lice grubih crta prekrivali su mu prištići,
ali inače biste pomislili da mu je osamnaest, devetnaest ili možda dvadeset
godina, umjesto šesnaest, koliko mu je doista bilo. Naravno, danas vas i
šesnaestogodišnjak može dobro zviznuti, ako ste dovoljno hrabri da ga
poprijeko pogledate. Deggsy, drugi pripadnik toga razbijačkog dvojca, nije
nimalo zaostajao u nepodopštinama, ali nije se doimao starijim od svoje dobi.
Bio je niži i vitkiji od Munjare, s licem kao u lasice, a ponosio se inače
nimalo dojmljivim, rijetkim brkom. Masnu, crnu, raščupanu kosu obično je
pokrivao prljavom kapom za bejzbol na čijoj se prednjoj strani obilježje
momčadi već odavno izlizalo pa ga je zamijenio natpisom ispisanim
narančastim, svjetlucavim markerom: Odjebi.
 Zajedno su imali jedva trideset godina, ali već su usvojili bahato,
razmetljivo ophođenje i okrutno, podrugljivo cerekanje tipova koji su znali
što hoće, a bili su uvjereni da im sve što uzmu u potpunosti pripada.
U devet sati te večeri ugledali su svoj prvi, očiti cilj: dugi Volkswagen s
vratima otraga. Bio je star, istrošen i prljav, mjestimično zahrđao, s
udubinama na karoseriji, ali očito je još bio u voznom stanju.
Danas je gotovo nemoguće ukrasti najprivlačnija vozila. To složeno,
suvremeno osiguranje bili su u stanju zaobići samo »maheri«, koji
mažnjavanjem i prodajom takvih automobila zgrću pravo bogatstvo. Ne, ako
tražite samo dobar provod, morate se pomiriti s robom lošije kakvoće, a ako
na ulici slupate takvu krntiju, murjaci je jednostavno odšlepaju i rijetko dalje
istražuju. K tome su držali da je mjesto na kojemu su se zatekli vrlo pogodno
jer je stari Volkswagen bio parkiran na slijepoj točki, izvan vidokruga
nadzornih kamera, a Munjara i Deggsy dosad su se već dobro razumjeli u
takve stvari.
Stojeći na uglu, motrili su automobil, pomno pazeći hoće li primijetiti
kakav pokret, ali u prigušenu svjetlu jedne jedine natrijeve ulične svjetiljke
amo-tamo kotrljala se samo odbačena limenka piva, dok je na slabu vjetru
lepršalo nekoliko komada staroga papira.
Ipak su počekali. Ovdje su obavili već nekoliko uspješnih krađa. Bio je to
jednosmjerni prolaz kojemu su s jedne strane bila zadnja vrata starih dućana,
a s druge visoki zid od opeka. Prolaz u kojemu noću nikad nije bilo nikoga
završavao je trima betonskim stupićima. U stanovima iznad dućana nije bilo
stanara, a čak i bez siječanjske izmaglice bilo je to mračno, prljavo mjesto, ali
Munjara i Deggsy obično su se sumnjičavo odnosili prema tako lakoj prigodi.
Je li moguće da ljudi nikad ne nauče?, pitali su se. Pa, možda i ne uče, iako bi
tu moglo biti i drugih čimbenika. Nedaleko od njih protezao se niz prilično
ružnih dućana. Danju su radila samo dva, dok su na drugima natpisi govorili
da te prostore iznajmljuju, a preko nekih ulaza zabili su daske, kao da su
upravo napustili te prostorije. Bog blagoslovio privrednu krizu!
Dva mladića smjelo su ali oprezno pošla prema automobilu, pomno
osluškujući hoće li čuti iznenadni zvuk, ali nitko nije povikao na njih ni
izišao iz mračne kućne veže.
Dakako, Volkswagen je bio zaključan, ali Deggsy je imao odvijač pa su za
manje od pet sekundi otvorili vrata s vozačeve strane. Uređaj za uzbunjivanje
nije se oglasio, a nisu ni očekivali da će ta rasklimana krntija imati
osiguranje. Bila je to još jedna prednost krađe neuglednih vozila. Kreštavo se
cerekajući, uskočili su u automobil, a onda su vidjeli da su Volkswagen
vjerojatno i prije krali jer je prostor oko upravljača netko omotao s mnogo
široke, srebrnkaste ljepljive trake, no Munjara je to riješio s nekoliko poteza
svog nožića na sklapanje. Spretni prsti u rukavicama vješto su pronašli žice, a
kad su ih spojili, motor je zabrujao. Glasno se smijući, dali su gas.
Toga dana bio je red na Munjari da upravlja, dok se Deggsy opušteno
vozio, sjedeći pokraj njega, ali bilo je svejedno tko je za upravljačem jer kad
su sjeli u automobil, obojica su bili podjednako ludi. Nesmotreno su šišali, uz
cviljenje guma ulijetali u zavoje, jurili kroz crvena svjetla, a nisu se osvrtali
ni na znakove za zaustavljanje. Drugi vozači nisu se bunili jer je promet iz
suprotna smjera bio vrlo rijedak. Mladići su povlačili ručnu kočnicu pa su,
okrećući se, prolazili kroz inače prometna raskrižja, dok je do njih dopirao
miris nagorjelih guma, a onda su, ponovno ubrzavši, iz grada pojurili cestom
A246. Spremnik je bio napola pun goriva, a pred njima se pružala posve
ravna cesta. Možda će stići čak do Guildforda gdje će popaliti drugi
automobil pa će se njime vratiti kući. Vjerojatno će negdje skrenuti kako bi
napravili metež među nizovima kuća i oljuštili boju sa skupih vozila što su ih
glupi vlasnici ostavili vani bez ikakve zaštite.
Onda su pred sobom ugledali radove na cesti. Munjara je veselo tulio dok
je Volkswagen tjerao kroza zapreke, a stošci su letjeli na sve strane. Jedan je
čak udario u staklo prozora zatvorena balkona kuće pokraj ceste i prošišao
kroz njega. Iako ih je znak upozoravao da skrenu lijevo, prošli su pokraj
njega i nastavili voziti ravno, udarivši niz signalnih svjetala koja su tresnula
na beton i izazvala vatromet iskrica.
Pred njima se i dalje pružao asfalt. Dok su jurili sto dvadeset, sto
četrdeset, a onda i sto pedeset kilometara na sat, nakratko ih je očarala
vlastita neustrašivost pa su svu pozornost usredotočili na cestu što su je
obasjavala svjetla Volkswagena. Kad zapadnete u to raspoloženje, gotovo
nema granica! Samo bi ih nešto vrlo uznemirujuće moglo trgnuti iz
zanesenosti kojom su prkosili i samoj smrti, no to »nešto« uistinu se pojavilo,
i to poslije otprilike sedam minuta jurnjave koja je obilježila njihovu
posljednju vožnju ukradenim automobilom.
 Izišli su iz grada i sad su se vozili predgrađem, a onda je vozilo, pri brzini
od sto trideset na sat, zastrugalo po rubnom kamenu. To inače ne bi bio
problem, ali Deggsy je iz džepa kaputića upravo izvadio mobitel da snimi
njihov podvig, a udarac ga je tako stresao da je ispustio mobitel koji je pao u
prostor za noge.
»Jebiga!« zakriještao je Deggsy i počeo pipajući tražiti. Isprva nije ništa
našao jer dolje je bilo poprilično smeća. Zubima je skinuo rukavicu i pipao
golom rukom pa je pronašao mobitel, ali kad ga je izvukao, vidio je da je
našao još nešto.
To nešto priljubilo mu se uz otkriveni ručni zglob, a isprva je pomislio da
je rukom okrznuo par starih čizama pa se zaprljao uljem ili bojom. Ali ne –
sad je osjećao težinu te stvari, a osjetio je i bockanje nalik na iglice na
mjestima gdje ga je to stvorenje očito zgrabilo. Još nije shvaćao što je to, čak
ni kad je ruku podigao do lica, no to nije bilo neobično jer Deggsy je
škorpione dosad viđao samo na televiziji, iako ni ondje nije vidio kukca s
tako blijedom i sjajnom ljuskom kakvu je imao ovaj na njegovoj ruci. U
svjetlu titravih uličnih svjetiljaka ljuska je sjala poput uglačane kože.
Škorpion je bio dug najmanje dvadeset centimetara, a rep je savio za napad.
Par štipaljki, velikih kao u raka, podignuo je uvis, spremajući se na obranu.
Ne može biti pravi!, proleti Deggsyju kroz glavu.
Je li to igračka? Svakako je neka rukotvorina!
Ali onda je osjetio ubod.
Isprva se više zaprepastio nego što ga je zaboljelo. Učinilo mu se da mu je
netko kroz meso u kost zabio užareni čavlić, no bol se ubrzo proširio, pa je
imao osjećaj da mu je ukočenu ruku zahvatio bijeli plamen. Bol se neprestano
pojačavao, a Deggsy je počeo histerično vikati. Iako je taj užas s osam nogu
odbacio u prostor odakle ga je i izvukao, on se već previjao i bacakao na
sjedalu. Zapjenivši se, pokušavao je odvezati pojas, koji ga je odjednom
stezao. Munjara je isprva pomislio da njegov prijatelj glumi pa je povikao na
njega jer ga je Deggsyjevo grčenje ometalo u vožnji.
A onda se nešto spustilo i Munjari na rame.
Vozilo je počelo divlje krivudati, ali taj se stvor polako i strpljivo spustio
na jednoj jedinoj svilenkastoj niti, a kad je Munjara okrenuo glavu, kukac se
ukočio i rame mu stegnuo nogama kao rukom. U titravu svjetlu, nalik na
osvjetljenje u halucinaciji, mladić je nakratko ugledao žive boje koje su
podsjećale na tigrove pruge i mnogo demonskih očica nalik na grozd, koje su
sasvim izbliza zurile u njega.
Ugriz u vrat osjetio je kao udarac šakom.
Cijelo tijelo počelo mu se grčiti pa je nogom pritiskao gas. Sama rana
ubrzo je obamrla, ali posvuda ga je počeo parati žestok bol, poput višestrukih
udara munje.
Mladići nisu ni primijetili da se automobil popeo na nasip. Motor je
zavijao, iz guma se vio dim, a unaokolo je letjela iščupana trava. Vozilo je
probilo drvenu ogradu na vrhu nasipa, a onda se sjurilo dolje, kroz grmlje i
šipražje, prevrćući se dok napokon nije sletjelo na seoski put i našlo se na
krovu.
Nakratko nije bilo gotovo nikakva zvuka, osim što je tu i tamo zastenjao
izobličeni metal, a para je siktala, zavojito se dižući iz brojnih pukotina u
slupanoj karoseriji.
Iako su dvije skršene pojave u automobilu još disale, jedva se moglo reći
da su žive, onako izubijane, okrvavljene, iskrivljene i ukočene kao da su
uzete. Mladići su još uvijek bili svjesni svega oko sebe, ali nisu se mogli
braniti kad su brojni mali oblici, koji su se za vrijeme nesreće posakrivali u
udubinama i pukotinama, ispuzali i razmiljeli se po toplim, slomljenim
tijelima unesrećenih. Deggsyju se posve ukočila čeljust pa se nije mogao
požaliti ni mrmljanjem, a kamoli zaurlati kad mu se ponovno približio
škorpion s blijedom ljuskom. Na tankim, člankovitim nožicama polako mu se
uspuzao uz tijelo i napokon mu se smjestio na licu. Ondje je mladića naizgled
vrlo promišljeno štipaljkama zgrabio za nos i lijevo uho, a onda je ponovno
izvio rep i žalac zabio duboko u ranjenikovo izbuljeno oko.
 Drugo poglavlje

Izjurivši iz dućana, Heck je u jednoj ruci držao napola pojedeni »doner«

kebab, a u drugoj tetrapak s Coca Colom. Dave Jovitt resko mu je zatrubio, a
onda je pokrenuo svoju vrlo posebnu Astru kestenjaste boje pa je unatoč
gustomu večernjem prometu zaokrenuo s prilično udaljene dvosmjerne ceste i
zaustavio se uz pločnik, pokraj kolege. Heck je u usta strpao još jedan zalogaj
janjetine i kruha, poprativši ga posljednjim gutljajem Coca Cole, a onda je
cijeli obrok bacio u obližnju kantu za smeće i uskočio na suvozačevo sjedalo
u Astri.
»Grinton slaže momčad za uhićenje?« upitao je.
»Da, upravo u ovom trenutku«, potvrdi Jowitt pa Hecku u naručje gurne
hrpu policijskih bilježaka i tako potjera automobil da su neki vozači zatrubili
unatoč činjenici da su se na krovu Astre okretala plava svjetla. »Sastat ćemo
se s njima u središnjici, u četvrti St. Ann.«
Heck kimne, listajući službene isprave policije iz Nottinghamshirea. Osim
njih, Jowitt mu je upravo predao tekst od samo četrnaest riječi, no bila je to
najvažnija poruka što ju je primio za dugo vremena:
Ubojstvo u Hucknallu odgovara načinu djelovanja Ubojice žena
Glavni osumnjičeni – Jimmy Hood
Prebivalište – POZNATO
Heck, ili detektiv vodnik Mark Heckenburg, kako je glasio njegov puni
čin u Nacionalnim kriminalističkim snagama, osjetio je nalet uzbuđenja dok
je, upalivši svjetlo u automobilu, pregledavao policijske bilješke. Čak i sad,
nakon što je sedamnaest godina proveo istražujući razne zločine, činilo mu se
nevjerojatnim da bi se slučaj koji je prkosio svim raščlambama i tvrdoglavo
se vukao osam mjeseci, donoseći samo zaglupljujuća izjalovljenja, odjednom
riješio sam od sebe.
»Tko je Jimmy Hood?« upitao je.
»Noćna mora na dvije noge«, izvijesti ga kolega.
 Heck je Jowitta upoznao nedavno, na početku istrage, ali smjesta su
uspostavili dobru suradnju i otad su se izvrsno slagali. Dave Jowitt, vješt,
uredan, vrlo pristao crnac, potjecao je iz toga kraja pa iako je, kao
tridesetogodišnjak, možda bio premlad za detektiva inspektora, nedostatak
iskustva uvelike je nadoknađivao oštroumnošću i izvježbanim okom. Zbog
pritiska višemjesečne, usredotočene istrage i on se počeo doimati pomalo
umorno, ali večeras je ponovno bio bodar pa se, s raskopčanim ovratnikom i
olabavljenom kravatom, vješto i hitro probijao kroz metež koji je u ovo doba
dana vladao u prometu.
»Hood je u Hucknallu živio kao dječak«, doda Jowitt, »ali proveo je dosta
vremena u tamošnjem zatvoru.«
»Nije mu to bila jedina kazna«, primijeti Heck. »Sudeći po ovim
ispravama, iz Roundhalla je izišao tek prije šest mjeseci.«
»Da, a na što taj podatak upućuje?«
Heck nije morao ni odgovoriti na to pitanje. Roundall je bio slabo čuvani
zatvor u zapadnom Midlandsu. U policijskim bilješkama stajalo je da je
Jimmy Hood, kojemu je sad bilo oko trideset pet godina, ondje odležao
godinu i pol, a onda su ga uvjetno pustili. No prije toga je u zatvoru u
Durhamu gulio četrnaest godina zbog provale i silovanja. Iako je već zbog
pojedinosti svojih prijašnjih zlodjela postao osumnjičenik u sadašnjoj istrazi,
njegovi pothvati u razdoblju što ga je proveo na uvjetnoj slobodi upućivali su
na to da bi upravo on mogao biti takozvani Ubojica Žena.
»Bio je i ostao razbijač«, primijeti Jowitt. »U sedamnaestoj godini bio je
visok sto devedeset centimetara, a k tome je okrupnio. Svi koji su ga
poznavali usrali bi se od straha kad bi im zaprijetio. Jednom su ga uhitili zato
što je bacio mačića u miješalicu za cement, a u drugome nemilom događaju
predvodio je napad maloljetnika na gradilište nakon što su ih radnici optužili
za krađu alata. Napadači su dvojicu radnika onesvijestili ciglama, a jednomu
od njih u bolnici su morali obnoviti lice. Hood je upravo zbog toga odležao.«
Na policijskoj fotografiji što ju je Heck pronašao među ispravama
Hoodovo široko, bradato lice s unakaženim, slomljenim nosom uokvirivala je
neuredna crna kosa, a osumnjičenik je bio uznemirujuće nalik na sliku
mogućeg ubojice što su je računalno izradili prema iskazima svjedoka. Inače,
prema policijskim podacima, Hood je od dvanaeste godine vodio uličnu
bandu, koja je bila umiješana u ozbiljne zločine u Hucknallu, no tek je kao
stariji maloljetnik počeo sa spolnim nedjelima, i to tijekom provala.
»Dakle, po izlasku iz zatvora smjesta je nastavio ondje gdje je stao?« upita
Heck.
»Da, ali ovaj put ih ubija«, odgovori Jowitt.
Hecka nije iznenadila ta promjena. Nasilni zločinci određene vrste nisu se
nastojali popraviti. Toliko su se navikli na svoj način života da su na
zatvorske kazne, pa i one dugotrajne, gledali kao na rizik svojstven zvanju što
su ga odabrali. Heck je poznavao mnogo zatvorenika koji su odgulili duge
kazne, no to su vrijeme iskoristili da postanu još vještiji tako što će upoznati
najnovija zločinačka umijeća, a k tome su postupno skupljali gorivo koje je
po izlasku iz zatvora razorno snažno provalilo. Pretpostavljao je da bi tako
moglo biti i s Jimmyjem Hoodom, a na to su upućivali i dokazi. Sve četiri
žrtve ubojstva bile su žene u godinama koje su živjele same, a u svim
nedavnim slučajevima smrt su prouzročili udarci tupim predmetom, poslije
silovanja. Hood je još kao mladić premlaćivao žrtve nakon što ih je
napastovao.
»Čudno je da ga nisu osumnjičili još kad je prvi put izbjegao susret s
policajcem zaduženim za nadzor uvjetno puštenih zatvorenika«, primijeti
Heck.
Jowitt u vožnji slegne ramenima. »Lako je biti general poslije bitke,
prijatelju.«
»Točno.« Heck se prisjetio brojnih prilika kad bi mu u policijskom poslu
uvelike koristila kristalna kugla.
Ovaj put u istrazi su napredovali zahvaljujući građaninu oštra oka.
Sva četiri ubojstva s provaljivanjem u stan što su ih istraživali dogodila su
se u četvrti St. Ann, istočno od središta Nottinghama, u siromašnom, gusto
naseljenom kraju s visokom stopom zločina. Jedini opis što su ga dobili
upućivao je na krupna, bradata čovjeka koji je preko trošne sportske odjeće
navukao isto tako pohabani kaput od čupave vunene tkanine, kao da se nema
prilike često okupati, niti se presvući, pa vjerojatno spava odjeven. Jučer se u
Hucknallu, malo sjeverno od grada, dogodilo peto ubojstvo, a pojedinosti su
se u svemu poklapale sa zločinima u četvrti St. Ann. Policija nije dobila opis
krivca, no jutros se javio dugogodišnji stanovnik Hucknalla, koji se dobro
sjećao Jimmyja Hooda i njegovih zločina pa je prijavio da je nedugo nakon
ubojstva vidio kako taj grubijan na autobusnoj postaji jede pržene krumpiriće.
Hood je preko stare trenirke odjenuo čupavi vuneni kaput, a iako nije imao
bradu, svježe posjekotine na licu svjedočile su o tome da se nedavno obrijao.
»Skriva se u stanu tog Alana Devlina?« upita Heck.
»Možda, barem privremeno«, glasio je odgovor. »Što misliš o tome?«
»Pa... ne bih baš rekao da mu je >prebivalište poznato<, ali ta prijava je
prilično dobar početak.«
U povećem dosjeu zabilježili su zločinačku djelatnost Alana Devlina dok
je još bio maloljetnik, pripadnik Hoodove bande, a sad je boravio u državnom
stanu u četvrti St. Ann i bio je jedina osoba za koju je policija znala da se još
uvijek druži s Jimmyjem Hoodom. Osim toga, adresa je bila tako blizu
poprišta nedavnih ubojstava da tu podudarnost nikako nisu mogli zanemariti.
»Što znamo o Devlinu«, upita Heck, »osim onoga što je ovdje zapisano?«
»Očito više nije igrač. Njegov sin Wayne pomalo nam je nejasan.«
»Kako to?«
»Općenito pripada polusvijetu. Tučnjave na nogometnim utakmicama,
vožnja u pijanom stanju, pljačka...«
»Pljačka?«
»Prije nekoliko godina nekom je klincu oteo bicikl, nakon što ga je
izudarao nogama.«
»Čini se da jabuka ne pada daleko od stabla.«
Kao pripadnik Nacionalnih kriminalističkih snaga, a posebno Jedinice za
serijske zločine, Mark Heckenburg imao je ovlaštenje da sudjeluje u
istragama ubojstava koja su se dogodila u svim policijskim područjima u
Engleskoj i Walesu. Zajedno s drugim detektivima iz Jedinice za serijske
zločine (skraćeno: JZSZ) imao je savjetodavnu ulogu u istragama
ponovljenih nasilnih zločina pa je okružnim policijskim snagama, koje su se
hvatale ukoštac sa značajnim, složenim slučajevima, pomagao svojim
stručnim znanjem i uvježbanošću. Tim policijskim snagama obično bi
dodijelili četiri ili pet pripadnika Jedinice za serijske zločine, a ponekad i više
njih. No kako je ovom prilikom notingemšajerskoj policiji već bilo dostupno
iskusno osoblje iz Jedinice za posebna djelovanja u istočnom Middlandsu, iz
Serijskih zločina poslali su im samo Hecka.
U okružnim policijskim snagama pomoćni istražitelji nisu uvijek bili
dobrodošli jer neki su u pridošlicama vidjeli omalovažavanje vlastitih
sposobnosti, ali u posebnim slučajevima, kao primjerice ovom prilikom, sami
su tražili savjete i pomoć izvana. Višoj inspektorici Gemmi Piper, šefici
Jedinice za serijske zločine, javio se osobno zapovjednik Odreda za posebne
zadaće, glavni inspektor Matt Grinton, koji je pozorno proučavao
»umjetničke« istrage što su ih Gemma i njezina momčad vodili tijekom
zadnjih godina. Nije posebno zatražio Hecka, ali Gemma Piper tog je
detektiva tek nedavno ponovno uključila u njegovu prijašnju jedinicu nakon
što je neko vrijeme proveo u Kambrijskome kriminalističkom zapovjedništvu
pa je držala da će se Heck najbolje uklopiti u svoj stari posao ako ga pošalje u
Nottighamshire. Ondje su ionako tražili samo jednoga stručnog, iskusnog
istražitelja koji će dobro surađivati s njihovom momčadi, umjesto da cijelu
istragu preuzme čopor uljeza iz Scotland Yarda.
Glavni inspektor Grinton bio je visok čovjek sa sijedom kosom i
mladolikim licem. Volio je dobro skrojena odijela, no posebno se izdvajao po
povezu što ga je nosio preko lijevog oka. Izgubio je oko kad se, prije petnaest
godina, prilikom pucnjave u samoposluživanju za vozače razletjelo staklo.
Sad je Grinton davao upute svojim ljudima pod jakim svjetlom halogenih
svjetiljaka na parkiralištu iza policijske središnjice u četvrti St. Ann. Oko
njega su u skupinama stajali i pozorno slušali policajci u odorama, s punom
opremom za suzbijanje nereda i detektivi koji su ispod jakni i kaputa navukli
neprobojne prsluke.
»Ovako stoje stvari«, objašnjavao je Grinton. »Smjesta ćemo upasti
umjesto da čekamo do sutrašnjeg osvita, i to najprije zato što je policajac koji
motri zgradu javio da je Devlin sad kod kuće, a onda i zato što Jimmy Hood,
ako je doista on ubojica, napada u kraćim razmacima nego prije. Skratila su
mu se razdoblja hlađenja, a to pokazuje da je sve luđi. Ne znamo hoće li do
sutra ujutro počiniti još dva ili tri ubojstva. Noćas ga moramo uhvatiti, a Alan
Devlin najbolji je trag što smo ga dosad otkrili, no sjetite se... Iako je odavno
lupež, Devlin je svjedok, a ne osumnjičeni. Vjerojatnije je da će nam pomoći
ako dobroćudno uđemo.«
Slušatelji su s razumijevanjem kimali, stisnuvši usta, jer pripadnicima
Odreda za posebne zadaće bilo je jasno da je riječ o vrlo važnom uhićenju.
Svi nazočni, muškarci i žene, znali su svoj posao, ali bilo je ključno da nitko
ne pogriješi.
»Samo nešto, gospodine, ako dopustite«, javi se Heck. »Toplo
preporučujem da sve što Alan Devlin kaže primimo s oprezom.«
»Govorite li to zbog nekoga posebnog razloga?« upita Grinton.
Heck mahne papirom iz Devlinova dosjea. »Još od mlade dobi nije osuđen
ni za kakav zločin, ali u to vrijeme nije se ustručavao uprljati ruke. Bio je
desna ruka Jimmyja Hooda kad su terorizirali stambene četvrti oko
Hucknalla, a sad je njegov sin na putu da ovdje, u St. Anni, ponovi očev
obrazac. Kako god okrenuo, Alana Devlina ne vidim kao uzornoga
građanina.«
»Misliš li da bi štitio ubojicu?« sumnjičavo upita Jowitt.
Heck slegne ramenima. »Ne znam. Pod pretpostavkom da je Hood
ubojica, a sudeći po onome što znamo ta je pretpostavka vrlo vjerojatna,
čudim se da Devlin, koji ga najbolje poznaje, već nije došao do toga
zaključka i dragovoljno nam se javio.«
»Možda se boji«, pretpostavi netko.
Heck je pokušao prikriti osjećaj nevjerice koji ga je obuzeo. »Hood je
razbijač, ali prekršio je uvjete puštanja iz zatvora, koji mu strogo zabranjuju
da se vrati u Nottingham. To znači da se skriva i kreće se od jednog do
drugog mjesta. Nema odjeću za presvlačenje, prepušten je sam sebi, oko
njega je hladnoća i vlaga, a jede otpatke što ih pronađe na autobusnim
postajama. Je li uistinu prijetnja likovima poput Devlina, koji je i sam
nasilan, ima sina huligana, a iako više nije igrač u punom smislu, vjerojatno
ga na njegovu području još poštuju, pa uvijek može pozvati sumnjive face
ako mu zatreba pomoć?«
Razmislivši, policajci su zaključili da u tim riječima ima istine.
»Vidjet ćemo što će se dogoditi«, reče Grinton, potežući zatvarač na
vjetrovki. »Ako Devlin bude izigravao budalu, reći ćemo mu da će se
Hoodova policijska fotografija večeras pojaviti u vijestima u deset sati pa će
biti dovoljno da nekoliko stanovnika ove četvrti izjavi da ga je vidjelo kako
se mota oko Devlinove adrese. Dame i gospodo, Ubojica Žena ostatak ovog
stoljeća provest će u zatvoru. Doduše, Devlin još uvijek mora misliti na svoj
dobar glas, ali neće se htjeti petljati u takvo što pa će po svoj prilici
progovoriti.«
***
Do cilja su se odveli u pet neobilježenih vozila, među kojima su bili Heckov
Peugeot 308 kestenjaste boje i policijsko vozilo za prijevoz ljudstva. Kretali
su se tiho, ne uključivši sirene. Iako St Ann nije pripadala četvrtima gdje su
lako gubili nadzor, neuobičajena policijska djelatnost ne bi prošla
neprimijećeno, a mnoštvo se brzo skupi ako procuri vijest da je »netko iz
škvadre« u nevolji. To mjesto bilo je rupa koja se sastojala od niza trošnih
državnih zgrada međusobno povezanih mrežom prljavih prolaza. Noću je tu
bio raj za ulične razbojnike, a zloslutno ozračje pojačavao je zimski sumrak
koji je, spustivši se, uske prolaze ispunio gustom izmaglicom.
Kad su stigli na adresu Lakeside View 41 ugledali su zdanje od crvene
opeke nalik na kutiju, a do njega se dolazilo kratkom betonskom kosinom sa
zahrđalim rukohvatom od kovana željeza. S kraja na kraj zgrade pružao se
prolaz koji je povezivao stanove s natpisima: 41a, 41b, 41c i 41d.
Heck, Grinton i Jowitt s određene su udaljenosti promotrili zgradu. U
večernjem polumraku vidjeli su samo nadsvođen ulaz što ga je na vrhu
osvjetljavala samo jedna slaba svjetiljka dok su se posvuda unaokolo dizali
tek nejasni obrisi. Nekoliko metara iza njih čekala je skupina detektiva i
policajaca u odorama, sa zaštitnim prslucima, dok je u najbližoj slijepoj ulici
stajalo vozilo za prijevoz ljudstva, u kojemu je bilo pojačanje, a svi su se
držali uputa da sve obave u strogoj tišini.
Grinton se naposljetku okrenuo i počeo tihim glasom: »U redu, slušajte:
Roberts i Atherton... ostat će s nama, a vi ostali zaobiđite zgradu pa
zapriječite sve prozore u prizemlju i izlaze u slučaju požara. Ščepajte svakoga
tko pokuša izići.«
Nazočni su zapovijedi popratili kimanjem, a onda su svi osim dvojice
policajaca u odorama šmugnuli u izmaglicu. Grinton pogleda na sat, kako bi
svojim ljudima dao pet minuta da zauzmu položaje, a onda je bacio pogled na
Hecka i Jowitta i pozvao ih pokretom glave. Odmaknuvši se od ulaza u
prolaz, popeli su se uz kosinu i ušli u prolaz od opeke što su ga slabo
osvjetljavale dvije istrošene žarulje. Od jednog do drugog kraja pružali su se
prostački grafiti ispisani raspršivačem, a prekrivali su i sva vrata, osim onih
na broju 41c, gdje je stanovao Alan Devlin.
Nije bilo zvona pa je Grinton šakom zalupao po vratima. Poslije kratka
vremena čuli su da netko s druge strane prtlja, a onda su se vrata odškrinula
koliko je dopuštao sigurnosni lanac. U otvoru se pojavilo podeblje i kozičavo
lice, koje se doimalo ostarjelim, iako je pripadalo tridesetpetogodišnjaku, a
jednu je obrvu na dva dijela prepolovio stari ožiljak. Nedvojbeno je to bio
nekadašnji tvrdokorni grubijan Alan Devlin, koji se pretvorio u zdepastu i
trbušastu spodobu s posve obrijanom glavom. Otvorio im je u prljavoj
potkošulji i grimiznim gaćama, a čak i kroz uski otvor vidjeli su da je oko
vrata objesio ukrasni lanac, a na prste požutjele od nikotina nataknuo je
jeftino, neukusno prstenje. Djelovao je više začuđeno nego neprijateljski, a
možda se zblenuo zato što je najprije ugledao povez preko Grintonova oka.
Smjesta je nataknuo naočale s čeličnim okvirom i debelim staklima, kako bi
bolje pogledao pridošlice.
»Alan Devlin?« upita glavni inspektor.
»Tko ste vi, jebiga?«
Grinton se predstavi, pokazavši policijsku iskaznicu. »Ovo je inspektor
Jowitt, a ovo detektiv vodnik Heckenburg«, pokazao je kolege.
»Valjda bih trebao reći da sam počašćen«, promrmlja Devlin, koji se nije
doimao nimalo ushićeno.
»Možemo li ući?« upita Grinton.
»O čemu je riječ?«
»Ne znate?« zanimalo je Jowitta.
Devlin mu dobaci ironičan pogled. »Zapravo znam... samo sam se pitao
znate li vi?«
Heck je sa zanimanjem motrio domaćina. Iako je očito bio ljut što su ga
uznemirili, opušteni govor tijela pokazivao je da se Devlin nije previše
zabrinuo zbog njihova dolaska. Ili nije imao što sakriti, ili je pred policijom
dobro glumio, što je bilo lako moguće jer u mladosti je imao dosta prilika da
usavrši glumačku nadarenost.
»Jimmy Hood«, objasni Grinton. »Budi li to ime kakva sjećanja?«
 Devlin ih je i dalje ravnodušno motrio, ali možda malo predugo, a onda je
uklonio sigurnosni lanac i otvorio vrata.
Heck baci pogled na dva policajca u odorama iza svojih leđa. »Počekajte
ovdje. Nema smisla da mu se svi utrpamo u jazbinu.« Kimnuli su i ostali u
prolazu, a trojica detektiva ušla su u slabo osvijetljeno predsoblje u kojemu je
ležalo smeće i hrpe prljave, neoprane odjeće. Iza otvorenih vrata vidjeli su
sobu osvijetljenu svjetiljkom, a do njih je dopirao zvuk televizije. Posvuda se
širio jak, oštar miris prženih krumpirića i pikantnog umaka.
Devlin ih je izravno motrio, popravljajući naočale s lećama debelim poput
dna boce. »Valjda želite znati gdje je Jimmy Hood?«
»Ne samo to, nego i gdje je prije bio«, odgovori Grinton.
Odjednom su iznad svojih glava začuli topot nogu kao da netko trči. Heck
se nagonski ukočio, a kad se brzo okrenuo prema stubama koje su vodile na
kat, vidio je da se njima spušta neka pojava, ali to nije bio neotesani div
Jimmy Hood, nego klinac od najviše sedamnaest godina s raščupanom
smeđom kosom mišje boje i rijetkim brkom. Na sebi je imao samo široke
gaće, vitak, mišićav gornji dio tijela mjestimično su mu prekrivale kričave
tetovaže, a u rukama je držao palicu za bejzbol.
»Koji se jebeni vrag događa?« Prijeteći je pošao prema pridošlicama.
»Polako, mali«, sa smiješkom ga upozori Devlin. »Samo nekoliko pitanja
pa ćemo otići.«
»Kakvih jebenih pitanja?«
Jowitt upre prst u njega. »Spusti palicu, sinko.«
»Vi ćete mi je oduzeti?« Mladić je usredotočeno zurio, napeta izraza lica.
»Želiš li još više usositi svoga starog?« mirno upita Grinton.
Nakratko je zavladala napeta tišina. Mladić je motrio svu trojicu, a očito
ga se nije dojmio njihov službeni položaj, iako je naviknuo da se ljudi
razbježe kad im prilazi naoružan palicom. »Vani je još više tih seronja, tata.
Šuljaju se unaokolo i misle da ih nitko ne vidi.«
Njegov otac otpuhne. »Sve je to zato što je Debeli prekršio uvjetnu?«
»Stvar je ozbiljnija od toga, gospodine Devline«, izvijesti ga Jowitt.
»Zapravo je tako ozbiljna da nije dobro da nas ometate u obavljanju
dužnosti.«
»Ne ometam vas... Upravo sam vas pozvao unutra.«
To ti je pametan potez, pomisli Heck.
»Vidjet ćemo.« Grinton se uputi prema dnevnoj sobi. »Hajde da
porazgovaramo.«
Devlin se podrugljivo naceri i pođe za njima. Jowitt ih je slijedio, a Heck
se okrene mladiću. »Tvoj tata želi ostaviti dojam da surađuje, sinko. Nećeš
mu pomoći budeš li mahao tim tupim oruđem.«
Wayne se namršti, iako je djelovao pomalo bespomoćno, kao da ne zna
kako bi odgovorio na takav izazov jer sad su se razmetljivo ophodili i ljudi
oko njega. Napokon je palicu tako zavitlao prema stubištu da je sa zaglušnim
treskom udarila u ogradu, a onda se progurao pokraj Hecka i ušao u spavaću
sobu. Detektiv je vidio da se i ova prostorija, baš kao i predsoblje, doima kao
da je na nju pala bomba. Posvuda su ležali razbacani časopisi, a jedan se
rastvorio upravo na središnjim stranicama, pa se vidjela slika žene koja kao
da se pripremila za ginekološki pregled. Stolovi su zakrčeni praznim
limenkama piva i prljavim posuđem, a na okviru kamina balansirale su
prepune pepeljare. Zadah pikantnog umaka miješao se s ustajalim mirisom
duhanskog dima.
»Prijeđimo na stvar«, počne Grinton. »Boravi li ovdje Hood?«
»Ne«, još uvijek mirnim glasom odgovori Devlin.
Kad je riječ o njegovu prijatelju, posve je, čak neprirodno opušten,
pomisli Heck.
»Dakle, ako se vratim s nalogom za pretres i sve vrlo pomno pretražim,
ovdje ga nikako neću naći, gospodine Devline?« upita Grinton.
Domaćin slegne ramenima. »Već biste dobili taj nalog da ste ga imali na
temelju čega zatražiti. Ali nije važno. Imate moje dopuštenje da sve
pretražite.«
»Kad je tako, onda nema potrebe za pretraživanjem, ali ipak bismo mogli
pogledati.« Glavni inspektor kimne Hecku koji iziđe i pozove dva policajca u
odorama pa su njihove teške čizme ubrzo zatutnjale na stubištu dok su se
penjali na gornji kat.
»Koliko je često ovdje boravio Jimmy Hood?« upita Jowitt. »To jest, je li
dolazio u zadnje vrijeme?«
Devlin slegne ramenima. »Tu i tamo. Ćorio je na sofi.«
»Niste to prijavili?«
»Za mene je on stari kompa, koji pokušava stati na svoje noge. Zbog toga
ga neću cinkati.«
»Kad se zadnji put pojavio ovdje?«
»Prije nekoliko dana.«
»Kako je bio odjeven?«
»Kao i uvijek... u donji dio trenirke, majicu i vuneni kaput. Taj siromah
kao da sve svoje nosi u plastičnoj torbi.«
Detektivi su izbjegavali pogledavati se. Već su se prije složili da neće
odati zbog čega su zapravo došli, sve dok Grunton ne zaključi da je to
potrebno. Ako Devlin zna što se događa, no unatoč tomu štiti staroga
prijatelja, sudionik je u ubojstvima, a ako se pokaže da zna ono što mu
policajci nisu rekli, to će im pomoći da ustroje optužbu protiv njega.
»Kad očekujete da će se vratiti?«
Činilo se da Devlina zabavlja to glupo pitanje (Još jedna pogreška,
pomisli Heck). »Nemam pojma. Nisam njegov jebeni čuvar. Zna da uvijek
može doći ovamo, ali uvijek pazi da ne ostane duže nego što se pristoji.«
»Ima li telefon ili mobitel na koji mu se možete javiti?« zanimalo je
Jowitta.
»Nema ništa.«
»Dolazi li ovamo kasno noću? Možda... neobično kasno?« upita Grinton.
»Kakva su to usrana pitanja?« javi se Wayne Devlin, kojega su sve više
uznemiravali zvukovi bučnog pretraživanja koji su dopirali odozgo.
Grinton ga je pozorno motrio. »Onakva na kakva treba iskreno odgovarati,
sinko... ili ćete ti i tvoj tata upasti u poveću hrpu dreka.« Ponovno je
pogledao Devlina. »Onda... je li bilo kasnih posjeta?«
 »Ponekad«, prizna njihov domaćin.
»Kad je to bilo?«
»Ne vodim jebeni dnevnik.«
»Je li se ikad doimao usplahireno?«
»A kad nije usplahiren? U bijegu je.«
»Je li na sebi imao krvave mrlje?«
Isprva se činilo da se Devlin smeo, no onda mu se lice vrlo polako
izdužilo. »Valjda ne... Valjda ne govorite o onom sranju s Ubojicom Žena?«
»Sigurno se jebeno šalite!« izleti Wayneu, čije je lice poprimilo
zaprepašten izraz.
»Zanimljiva pomisao, je li, Wayne?« obrati mu se Heck. »Je li ono ondje
tvoja palica ili pripada Jimmyju Hoodu?«
Mladić otvori usta. Odjednom više nije bio nalik na maloljetnog
snagatora, nego samo na uzrujanog klinca. »Mo... moja je, ali to ne znači...«
»Dakle ako je zaplijenimo i predamo je forenzičarima da je ispitaju, a oni
na njoj pronađu krv, morat ćemo se obratiti tebi, a ne Jimmyju?«
»To neće upaliti, murjače«, javi se stariji Devlin, ali obrazi su mu se prvi
put zacrvenjeli jer možda mu prije nije palo na pamet da bi mu sin mogao
zbog nekoga nadrapati. »Ne plašiš nas.«
Unatoč očevim riječima činilo se da se Devlin mlađi doista prestrašio.
»Na njoj nećete naći krv. Već mjesecima je držim pod krevetom. Debeli je
nije ni dotaknuo. Tata, reci im ono što jebeno žele znati.«
»Kao što sam rekao, Debeli je samo nekoliko puta bio ovdje«, otegnuto će
Devlin. (Još uvijek hini mirno držanje, prokomentira Heck u sebi.) »Nikad ne
ostane dugo.«
»Je li vam palo na um da bi mogao biti umiješan u ta ubojstva?« upita
Grinton.
»Ili to ne želite ni sami sebi priznati?« doda Jowitt.
»Bio je dobar kompa...«
»Dakle, doista odbijate i sebi priznati? Mislim da se takvo nijekanje neće
dojmiti suca.«
»Možda mi je jednom ili dvaput palo na um«, odgovori Devlin, »ali ne
mogu vjerovati da bi moj kompa...«
»Iako je to i prije radio?« primijeti Grinton.
»Još nije učinio ništa tako loše.«
»Ali se i prije loše ponašao.«
»Trebali biste otići njegovoj teti!« uzvikne Wayne Devlin.
Čuvši to, zastali su, pozorno ga motreći, a on im je bezizražajno uzvraćao
pogled, no obrazi su mu gorjeli.
»Što hoćeš reći?« upita Heck.
»Uvijek je naklapao o svojoj teti Mavis...«
»Wayne!« oštro ga upozori otac.
»Ako se Debeli bavi nečim mutnim, tata, nemojmo se u to petljati.«
Dobri su, pomisli Heck. Ta dvojica su doista izvrsni.
»Želite li nam nešto reći, gospodine Devline?« upita Grinton.
Njihov domaćin skrene pogled i iskesi zube, a onda brzim pokretom skine
naočale i snažno ih protrlja o umrljanu vestu, kao da ga razdire neodlučnost, a
k tome se ljuti što se našao u tom položaju, no njegova ljutnja nije nužno
usmjerena na policajce.
»Wayne možda ima pravo«, naposljetku izjavi Devlin. »Možda biste
doista trebali otići onamo. Ime joj je Mavis Cutler. Prije nego što me pitate,
reći ću vam da o njoj ne znam mnogo. Nije mu prava teta, nego je ta stara
kuja usvojila Debeloga dok je još bio mali. Sad joj je najmanje sedamdeset i
nešto godina. Ne znam što se događalo, jer nikad mi nije pričao o tome, ali
mislim da je s njom vodio pasji život.«
Dakle, Hood je zapravo navaljivao na svoju zlu tetu svaki put kad bi
napao koju od onih žena, razmišljao je Heck, prisjećajući se temeljne
policijske psihologije. Vjerojatno je to objašnjenje, iako možda malo previše
očito.
»Zašto bismo morali što prije otići onamo?« upita Jowitt.
 Devlin smjerno sagne glavu, a ramena su mu klonula kao da mu je
odjednom drago što se riješio tereta. »Kad se... kad se Debeli prije nekoliko
mjeseci prvi put pojavio, rekao je da se vratio u Nottingham da je posjeti, a
kad je govorio o >posjetu<, nisam imao dojam da misli na obiteljski skup,
ako shvaćate što hoću reći.«
»Zašto mu je trebalo toliko vremena?« zanimalo je Jowitta.
»Isprva je nije mogao naći. Mislim da je jučer otišao u Hucknall potražiti
je. Ondje su živjeli kad je bio mali.«
Taj Devlin nastupa sve oštroumnije, zaključi Heck. Koristi prave podatke
kako bi bio što uvjerljiviji.
»Netko mu je ondje vjerojatno rekao«, doda njihov domaćin.
»Što mu je rekao?«
»Da mu teta boravi u Matlocku, ali ne znam točno gdje.«
Matlock u Derbyshireu udaljen je više od trideset kilometara.
»Kako sve to znate?« sumnjičavo upita Grinton.
Devlin slegne ramenima. »Danas me je nazvao s plaćenog telefona. Rekao
je da će noćas otići iz grada i da ga vjerojatno više neću vidjeti.«
»Ni o tome nas niste izvijestili«, primijeti Jowitt s vidljivim gađenjem.
»Sad vas izvješćujem.«
»Možda je već prekasno, glupi tikvane!« Jowitt izjuri u predsoblje i
pozove dva policajca s kata.
»Čujte, nikad nije izričito rekao da će srediti tu staru kravu«, Devlin se
prosvjedujući okrene prema Grintonu. »Možda čak i neće otići u Matlock.
Koliko ja znam, možda bježi iz jebene zemlje. Samo nagađam!«
Ne mogu ti suditi zbog nagađanja, pomisli Heck. Uistinu si pametan.
»Ne radite nikakve gluposti, Devline, kao primjerice da Jimmyju javite da
dolazimo po njega«, upozori Grinton domaćina, a onda Hecku pokretom
pokaže da je vrijeme za odlazak. »Ako kod Hooda pronađemo mobitel s
pozivom koji će nas dovesti do vas, bit će to dovoljno da vas zgrabimo kao
sudionika.«
 U prolazu pred kućom Jowitt je već vikao u policijski radio. »Ne zanima
me jesu li dostupni! Recite im da provjere glasačke popise i telefonske
imenike! Nađite sve žene u Matlocku kojima je ime i prezime Mavis, vražja
Cutler... Prijam i gotovo!« Okrenuo se Grintonu i Hecku. »To kopile Devlina
trebali smo strpati u zatvor.«
Grinton odmahne glavom, ne osvrćući se na vrata 41c, što ih je Devlin
zalupio za njima. »Možda će nam na kraju poslužiti kao svjedok. Nemojmo
profućkati ono malo čime ga možemo držati.«
»Što ako zbriše?«
»Postavit ćemo nekoga da pazi na njega.«
»Oprostite, gospodine«, javi se Heck, »ali neću poći s vama u Matlock.«
Grinton se doimao iznenađeno. »Toliko smo se trudili, a ne želite biti s
nama kad ga ščepamo?«
Njegov sugovornik slegne ramenima. »Da budem iskren, gospodine,
Devlin je izveo dobru predstavu, ali mislim da Hood ne kani poći u
Derbyshire. Po mome mišljenju, njegov prijatelj poslao nas je da lovimo
duha.«
»Zašto bi Devlin tako postupio?« zbunjeno upita Jowitt.
»Samo naslućujem, gospodine, ali vjerujem da je slutnja utemeljena.
Unatoč činjenici da je Jimmy Hood bio osuđen za ozbiljne zločine, Alan
Devlin mu je dopustio da spava kod njega na sofi, i to ne jednom, nego više
puta. Taj tip se ne ustručava družiti sa spolnim prijestupnicima.«
»Hajde, Heck«, odvrati Jowitt, »Devlin je već i sad u velikom sosu, pa
neće pomagati višestrukom ubojici i skrivati ga.«
»Nije baš u takvom sosu, gospodine. Što je još priznao, osim da je
pomagao prekršitelju? Čak i ako se pokaže da nas je poslao na pogrešan trag,
dobro se zaštitio. Nisam siguran, nego samo nagađam«, rekao je. »Ne
možemo ga utemeljeno optužiti čak ni za ometanje istrage.«
»Ne smijemo zanemariti ono što nam je rekao«, upozori Grinton.
»Slažem se, gospodine, ali dok vi budete u Matlocku, ja ću, ako dopustite,
slijediti nekoliko vlastitih tragova.«
 »Nema problema... samo se pobrinite da ih sve navedete u izvješću.«
Dok je Grinton nekoliko detektiva upućivao da neprimjetno motre
Lakeside View, ostali su se vratili do vozila, kako bi odjurili u drugi okrug.
Jowitt je ponovno izvadio radio kako bi kolegama u Derbyshireu objasnio
situaciju, a onda je uskočio u automobil. Heck je ostao na pločniku pa je i on
na brzinu nazvao operativku u središnjici u četvrti St Ann, koja je bila
prilično učinkovita za razliku od drugih policajaca zaduženih za vezu.
»Heck?« začuo je srdačni glas pozornice Marge Propper, zdepaste cure u
odori, koja je bila izrazito nadarena za brzo i točno istraživanje, a već je
dokazala da je od neprocjenjive vrijednosti pripadnicima Odreda za posebne
zadaće.
»Marge, je li istina da se na užem području Nottighama Jimmy Hood
družio samo s Alanom Devlinom i ni sa kim drugim?«
»Tako je.«
»U redu... želim da pokušaš nešto drugo. Možeš li stupiti u vezu sa
zatvorom Roundhall u Coventryju? Doznaj tko je posjećivao Hooda tijekom
zadnjih godine i pol. Želim znati ima li stalnih imena, koja su se već
pojavljivala u istrazi.«
»Već tražim, Heck! Možda će mi u ovo doba trebati nekoliko minuta da
dobijem odgovor.«
»Nema žurbe. Nazovi me kad budeš mogla.«
Prije nego što je ušao u Peugeot, zastao je. Svi ostali već su otišli pa je
unaokolo vladala mrtva tišina. Zgrade oko njega bile su tek mutni četvrtasti
obrisi, a u njima su neobično djelovali porazbacani slabo osvijetljeni prozori,
koji nisu uspijevali razbiti turobno ozračje ni unijeti bilo kakvu raznolikost.
Crni četverokut, koji je označavao početak prolaza do adrese u Lakeside
View, nikoga nije pozivao da odluta onamo.
Heck uđe u automobil i upali motor.
Bilo je nemoguće reći jesu li na pravom putu, ali imao je osjećaj da dobro
rade. Još uvijek nije vjerovao Alanu Devlinu, no djelomično priznanje tog
lika upućivalo je na činjenicu da je Hood boravio u ovoj četvrti, a i u
Hucknallu, a to znači da se našao blizu svih poznatih poprišta ubojstava, i to
otprilike u vrijeme kad su počinjena. Naravno, sad kad je Heck gledao
unatrag, sve mu se činilo predvidljivim i otrcanim. Dok je automobilom
izlazio iz slijepe ulice, palo mu je na um da mu se ta bijedna četvrt bez duše,
koja se sastojala od labirinta prolaza napravljenih od opeke, prekrivenih
grafitima i punih razbijena stakla, činila bolno poznatom jer mnoge istrage
dovodile su ga upravo na takva turobna mjesta.
Oglasio mu se mobitel pa ga je prinio uhu. »Da, Heckenburg!«
»Čini se da smo nešto pronašli, Heck«, javila se Marge Propper. »Tijekom
posljednje godine što ju je Jimmy Hood proveo u Roundhallu devet puta ga je
posjetila neka Sian Collier.«
»Ime mi nije poznato.«
»Da, dosad nam nije ulazila u vidokrug, iako su protiv nje podnesene
manje prijave za posjedovanje droge i krađe u dućanima. Bjelkinja je, trideset
dvije su joj godine, a podrijetlom je odavde. Zadnji je put osuđena prije više
od pet godina pa se možda dosad upristojila.«
»Osim što se druži sa seksualnim manijacima?«
»Tako je...«
Heck namjesti satelitsku navigaciju u automobilu. »Gdje stanuje?«
»Mountjoy Height, broj osamnaest. To je u Buhvellu.«
»Znam gdje je.«
»Ako kaniš otići onamo, možda bi prije toga trebao porazgovarati s
Odsjekom. To je živahno mjesto.«
»Hvala na upozorenju, Marge, ali samo njuškam unaokolo. Ako se što
dogodi, imam radio.«
Tmurna zimska noć pogodovala je Hecku jer na cestama nije bilo
prometa, a kad je stigao u Bulwell nije privlačio pozornost dok je kružio
ružnim uličicama na koje se spustila magla.
Kad je napokon prispio u Montjoy Height, pred njim se pružao niz katnica
što su ih izgradili na povišenu zemljištu, a gledale su na još jedan labirint
državnih zgrada. Najprije se provezao duž pročelja kućica. Male površine
blatne trave služile su kao vrtovi u kojima su tu i tamo stajale kante za smeće
na kotačima, ali smeće je bilo porazbacano i posvuda unaokolo. Vidio je
malo automobila, ali prozori na većini kućica bili su osvijetljeni. Onda je niz
zgrada pregledao i sa zadnje strane, vozeći se donjom, zavojitom cestom koja
je vodila pokraj nekoliko garaža, od kojih su neke bile otvorene, a neke
zatvorene. Garaža na broju osamnaest nije imala vrata, a Hecka je posebno
zanimala jer u njoj je bio parkiran velik, lijep motocikl.
Zaustavio je automobil i isključio motor, a kad je izišao, pažljivo je
osluškivao. Negdje nedaleko od njega svađali su se prigušeni, nejasni glasovi,
a očito su pripadali odraslim osobama. Isprva nije mogao odrediti smjer, no
onda mu se učinilo da možda dopiru iz zgrade na broju osamnaest, koja se u
mraku dizala iza garaže, a do nje je vodilo usko stubište.
Kroz ulaz je promotrio motocikl, a iako je bio mrak, prepoznao je novi
model Suzuki GSX, poprilično skup za ovu zabit.
»Detektiv vodnik Heckenburg zove Charlija Šest«, rekao je izvadivši
radio. »Molim provjeru u Policijskome nacionalnom računalnom sustavu.«
»Detektiv vodnik Heckenburg?« upitao je glas, praćen pucketanjem na
vezi.
»Imate li bilo što u svezi s crnim motociklom s tablicama: J kao >Juliet<,
Z kao >Zulu<, sedam, tri, B kao >bravo<, F kao >alfa<, gotovo?«
»Pričekajte.«
Heck se premjestio postrance od garaže, bacivši pogled na stubište.
Zdanje koje se dizalo nad njim obavijala je magla, ali svjetla su bila upaljena,
a glasovi su se još uvijek prepirali, štoviše, činilo se da se svađa razbuktava.
Do Hecka je dopro zveket razbijena stakla, a to nije bilo ni tako loše jer
sukob tih razmjera mogao bi mu osigurati pravo da uđe silom.
»Policijski nacionalni računalni sustav zove detektiva vodnika
Heckenburga.«
»Recite.«
»Zaprimljena je prijava da je sinoć, kasno noću, ukraden crni Suzuki
GSX, s tablicama: J kao >Juliet<, Z kao >Zulu<, sedam, tri, B kao >bravo<,
F kao >fokstrot<, A kao >alfa<, gotovo.«
»Primljeno, hvala. Kakve su okolnosti krađe, gotovo?«
»Stvar je prilično ozbiljna, vodniče. Zapravo, nedjelo vodimo kao pljačku.
Dostavljača na motociklu netko je pred novinskim kioskom udario bocom po
glavi, a onda mu je oteo kacigu i vozilo. Dostavljač je na intenzivnoj njezi.
Još nemamo opis napadača.«
Heck je porazmislio. Ovo mu se činilo sve više nalik na Jimmyja Hooda.
Na temelju činjenice da se pripremao izvršiti uhićenje zbog ozbiljna nedjela
Heck je imao zakonsko ovlaštenje za ulazak u garažu pa je to iskoristio. U
polumraku je ugledao hrpe smeća, kutije pune starudija, prljave kuhinjske
uređaje, pa čak i lance, a neki su bili obavijeni oko uspravne čelične grede
koja je podupirala krov garaže.
»Vodniče Heckenburg, javljate li da ste pronašli ukradeno vozilo,
gotovo?«
»Odgovor je potvrdan«, odvrati Heck navlačeći rukavice dok se motao po
toj prostoriji. »Motocikl je u otvorenoj garaži iza zgrade na broju osamnaest,
u Moutjoy Heightu, u Bulwellu. Vjerujem da je osumnjičeni u toj zgradi, a
ime mu je Jimmy Hood. Muškarac, bijelac, u ranim tridesetim godinama,
nešto viši od sto devedeset centimetara, građen kao javni nužnik od opeke.
Hood je optužen zbog krajnjeg nasilja, a osumnjičenik je u istrazi ubojstava
što ih je počinio Ubojica Žena. Smjesta mi je potrebna podrška. Uporabite
tihi pristup, gotovo.«
»Primljeno, vodniče... podrška je na putu. Stići će za otprilike pet
minuta.«
Heck spremi radio u džep, a onda prođe kroz garažu i priđe zadnjim
vratima, koja su se otvorila na njegov dodir. Pošao je popločanom
pokrajnjom stazom koja je vodila duž podnožja niskog, blatnog obronka, a
završavala je kod stubišta pred kućom. Zapravo je sad trebao samo čekati da
stigne pojačanje, ali ono što se zatim dogodilo promijenilo je tijek igre.
Svađa i vika u zgradi dostigli su vrhunac. Netko je po kuhinji bacao stvari
koje su se rasprskavale, no to se još moglo otrpjeti jer takvo ponašanje u ovoj
četvrti vjerojatno nije bilo neobično. Heck je zaključio da može još malo
pričekati, ali kad je zaobišao zgradu, začuo je dječji plač, ili ne – neko dijete
nije samo plakalo, nego je tulilo, histerično, bolno i prestrašeno.
»Detektiv vodnik Charliju Šest, hitna poruka!« Pobrzao je uza stube, a
onda i prema ulazu u kuću. »Molim požurite s podrškom. U zgradi je izbilo
nasilje, a u nevolji je i neko dijete, gotovo!«
 Pred vratima je zastao. Kroz mutno staklo probijalo se svjetlo, ali nije
mogao vidjeti što se događa s druge strane, osim što je razabrao brze, nejasne
pokrete. Iznutra je još dopirala ljutita vika.
Heck povuče zatvarač na vjetrovki i bučno zakuca. »Policijski službenik!
Molim, otvorite!«
Smjesta je zavladala tišina u kojoj se čulo samo kako malo dijete jeca, a
plač je prelazio u tiho, nemoćno cviljenje.
Heck ponovno pokuca. »Policija! Otvorite vrata!« Iza mutnoga stakla
ponovno je primijetio brzi pokret.
Snažno je ramenom udario o vrata.
Poslije tri snažna udarca drvo je s treskom popustilo, poletjelo je triješće,
a zasun je poletio zajedno sa šarkama. Razbivši vrata pred sobom, Heck je
ugledao uski, prenatrpani hodnik, koji je vodio u kuhinjicu gdje se visoki
čovjek u kaputu od čupave vune upravo spremao odmagliti kroza zadnja
vrata. Heck potrči niz hodnik, ali u tom trenutku iz pokrajnje sobe iziđe žena
s raščupanom kosom i s modricama na licu, kojoj su niz obraze tekle suze i
rastopljena šminka. Na sebi je imala trošnu, narančastu kućnu haljinu, a na
prsa je pritisnula dijete, čije je lice bilo blijedožuto, posuto crvenim mrljama.
»Što hoćete?« vrisnula je, zapriječivši Hecku put. »Ne možete tako
upasti!«
Detektiv je zaobiđe. »S puta, molim, gospođice!«
»Ali ništa nije učinio!« Uljeza je tako zgrabila za ovratnik da su mu
njezini oštri nokti zagrebli kožu. »Kopiladi, hoćete li ga pustiti na miru?«
Heck je morao snažno povući da se oslobodi. »Nije li vas upravo prebio?«
»Zato što nisam htjela da ode...«
»On je vražji luđak, mala!«
»Nije to ništa... ne zamjeram mu!«
»Ali drugi mu zamjeraju!« Heck se trzajem oslobodio, a žena i dijete
ponovno su zatulili. Detektiv projuri kroz kuhinju, a kad je kroza zadnja vrata
izišao u dvorište posuto igračkama, nekoliko metara pred sobom ugledao je
krupnu pojavu koja je, preskačući stube, prašila prema garaži. Tip je nešto
držao u ruci pa je Heck isprva pomislio da nosi torbu, ali onda je vidio da
bjegunac drži kacigu. »Jimmy Hood!« povikao je i sam se brzo spuštajući
stubištem. »Policija, stani!«
Hood preskoči preostale tri ili četiri stube, a onda na glavu hitro nabije
kacigu i protrči kroz zadnja vrata garaže. I Heck preskoči nekoliko stuba u
podnožju, ali na blatnoj padini posklizne se i posrne. Do zadnjih vrata garaže
dospio je nekoliko trenutaka poslije bjegunca, a kad ih je otvorio udarcem
ramena, vidio je da Hood već sjedi na Suzukiju i udara nogom kako bi dao
gas. Prolaz je rasvijetlilo jarko svjetlo motocikla, a u neurednoj prostoriji
prolomila se grmljavina motora.
»Ne budi vražja budala!« poviče Heck.
Osvrnuvši se, Hood progonitelju pokaže srednji prst, a kad je dao gas,
Suzuki tako pojuri naprijed da se gotovo podignuo na zadnji kotač.
No bjegunac je odjurio samo desetak metara jer nešto je, uza zaglušujući
prasak, zadnji kotač motocikla tako povuklo unatrag da je Hood poletio preko
upravljača, prebacivši se preko glave. Okrenut naglavce, tresnuo je o zid, a
onda se stropoštao na oblutke na tlu i ostao ležati, jaučući, sav zgrčen.
Motocikl se zaustavio nekoliko metara dalje, gdje je štektao, a iz uništena
ispuha kuljao je dim.
»Prilično si površan, Jimmy«, ukori ga Heck, koji je izišao iz garaže, a
onda je vrhom cipele gurnuo lanac zategnut između zadnjega kotača
motocikla oko kojega se obavio i uspravne grede u garaži. »Nisi provjerio je
li ti se nešto omotalo oko zadnje osovine.«
Pojavila su se titrava plava svjetla jer su im s kraja prolaza prilazila dva
policijska automobila. Hood se uspio preokrenuti na leđa, no mogao je samo
ležati i staklastim, zamućenim pogledom zuriti kroz prazan otvor na kacigi jer
se vizir razbio.
Heck iz zadnjega džepa izvadi lisičine i podigne ih, pokazavši ih
bjeguncu. »Znaj, prijatelju, da ne moraš dati nikakvu izjavu, ali šutnja bi ti
mogla naštetiti obrani...«
 Treće poglavlje

Tek je činjenica da se našao vrlo blizu smrti učinila da Harold Lansing

spozna da bi trebao više uživati u životu. Dakako da bi se oni koji ga nisu
poznavali začudili kad bi doznali da Harold uopće ne vodi ispunjen ni ugodan
život.
Bio je neženja, iako je napunio četrdeset petu, višestruki milijunaš i vrlo
privlačan čovjek, opaljen od sunca, s kovrčavom, sivom kosom, a uvijek se
odijevao po posljednjoj modi, čak i kad je nosio sportsku odjeću. Imao je dva
skupocjena automobila, Bentley Continental V8 i Hyudai Veloster sport, pa
bi svatko pomislio da je Lansing svakako jedan od najzadovoljnijih ljudi u
Engleskoj. Posjedovao je i tri raskošne nekretnine: vilu na Azurnoj obali,
gdje je ponekad provodio vikende, vrhunski stan u londonskom okrugu Swiss
Cottage, što ga je kupio kao samačko pribježište, odakle je mogao bolje
promotriti što se događa među londonskom elitom, te »ladanjski uzmak«,
kako je nazivao tu kuću, iako je zapravo u njoj najviše boravio. Bilo je to
zdanje nalik na palaču, nekadašnja zgrada na poljoprivrednom dobru u
Surreyju, a nazvao ju je Rosewood Grange. Imala je osam soba, veliku
površinu sa zelenim vrtovima, osobno tenisko igralište, travnjak za kriket te
bazen u zatvorenu prostoru, a bila su tu i gotovo obvezna neprocjenjiva
umjetnička djela i starine. Zbog svega toga očekivali biste da Rosewood
Grange bude nalik na krunski dragulj čestih raskošnih zabava što ih je
priređivao hedonistički plejboj, pa se tu svaki vikend okupljaju bogataši,
uključujući prelijepe žene s dobrim vezama, jer svi se oni tu dolaze opustiti.
No nije bilo tako, u Rosewood Grangeu nikad nije bilo sličnih događanja,
što je dokaz da izgled često vara.
Osim što je povremeno igrao golf i nekoliko se sati odmarao pecajući na
rijeci Mole, Lansing se više bavio dobrotvornim radom nego mozganjem o
tome kako da ispuni svoju dokolicu, a k tome je bio opsjednut radom. Iz
osobnog ureda u Reigateu vodio je nekoliko računalnih tvrtki, a velik dio
prihoda pritjecao mu je od prodaje računalnih programskih podrški u
Sjedinjenim Državama i na Dalekom istoku. Posjedovao je i lanac gostionica
u unutrašnjosti, kao i hotela u kojima su odsjedali imućni gosti. K tome,
nastojao je ostati u tijeku svih tih događanja, i to ne zato što nije vjerovao
svojim zaposlenicima, koje je pomno izabrao, nego zato što, po vlastitim
riječima, nije mogao zamisliti da život provodi tako što će cijeli dan dokono
vrtjeti palcima.
No možda – samo možda! – zahvaljujući nedavnoj nesreći poslije koje je
dva tjedna ležao u bolnici, a nekoliko je dana proveo i na intenzivnoj skrbi,
gdje su ga spojili na aparate za održavanje životnih funkcija, počeo je o
svemu posve drukčije razmišljati.
Kad je toga lijepog srpanjskoga jutra u prtljažnik Bentleyja ubacio
aktovku, nakratko je zadivljeno zastao pa je motrio bujno zelenilo oko kuće
što ga je sunce ukrašavalo svijetlim i tamnim šarama, a pritom je udisao
zamamne mirise prirode u Engleskoj, gdje su cvjetali ruže, kozja krv i
metvica. Bilo je to veliko poboljšanje poslije zadaha škroba, izbjeljivača i
velikih količina sredstava za raskuživanje u bolnici.
Dobri Bože, sjajno je biti živ! No bi li se njegovo postojanje uopće moglo
nazvati pravim životom?
U redu, dok je bio u bolnici, odlučio je da će češće odlaziti na praznike, da
će više i dalje putovati i možda se ponovno zbližiti s Monicom, a ipak, eto,
već prvoga dana nakon što su liječnici službeno zaključili da je »u stanju
raditi«, pošao je u ured, i to točno u sedam ujutro, kao da mu baš ništa nije
poremetilo uobičajenu kolotečinu, točnu poput sata. Sve bi to mogao vrlo
lako promijeniti, jer naposljetku – bio je šef i jedini pritisak što ga je ikad
osjećao zadavao je sam sebi. I danas će doći kući tek poslije osam navečer pa
će, kao obično, večerati obrok koji mu je ostavila njegova gazdarica, gospođa
Beetham ali ipak ne – ona je otišla na odmor s gospodinom Beethamom,
Lansingovim vrtlarom, pa će Lansing večerati brzu hranu kakvu se već sjeti
kupiti na putu kući, po svoj prilici masnu ribu i krumpiriće. Večeras će na
televiziji gledati samo poslovne vijesti, a prije spavanja čitat će o novostima u
novčarstvu. Bio je to uobičajeni raspored njegova radnog dana, na koji se
tako naviknuo da mu više ništa nije bilo potrebno, no to bi se teško moglo
nazvati životom u pravom smislu riječi.
Lansing je živio kao samotni individualist, kojega je zanimalo malošto
osim posla, golfa i pecanja, pa nije imao želje »nekamo otići i raditi razne
stvari«, iako ga je Monica jednom pokušala uvjeriti da bi upravo to trebao
učiniti, i to malo prije nego što su raskinuli. No poslije događaja na rijeci
shvatio je da nepredvidiva nesreća može čekati iza svakoga ugla i da bi
trebao iskusiti mnogo toga što bi mu obogatilo život na Zemlji. Počeo se
tresti kad god se prisjetio kako mu je u ušima grmjela uskomešana zelena
voda, koja ga je povukla preko ustave i kako se na njega svalila težina,
udarajući ga i treskajući njime ponovno i ponovno o sluzavo dno bazena
napravljeno od opeke. Voda ga je prikovala ondje, u ledenoj praznini, bez
zraka! Često se prisjećao trenutka kad je na strašan način spoznao da je
gotov, da je sve naglo, nepovratno završilo, i to neočekivano, neslućeno, bez i
najmanjeg upozorenja. Svemu je došao kraj, cijeloj predstavi! Ni sa kim se
neće oprostiti, neće srediti poslove, ni ispraviti ono što bi trebao ispraviti.
Kucnuo je čas! Vrijeme koje mu je bilo dodijeljeno isteklo je i sad mora otići.
Puf!
Gotovo je nagonski skinuo plavu, svilenu kravatu.
Nije to nužno značilo pobunu protiv jednoličnosti svijeta u što je odavno
utonuo, a nije ni nepobitno pokazivalo da je iznenada postao dalekovidniji i
da se namjeravao dobro provesti u vrijeme kad bi trebao procjenjivati tržišta,
no ipak je to bio nekakav početak! Monica će se svakako iznenaditi. Pokušat
će s njom porazgovarati na Skypeu da vidi što će reći kad primijeti da je
skinuo kravatu, a i kad je, kao usput, pozove da zajedno iziđu na večeru kad
sljedeći put bude u Engleskoj.
Kravatu je bacio na zadnje sjedalo Bentleyja, a onda je sjeo za upravljač.
S nekoliko vještih pokreta pokrenuo je sjajni motor od šest litara, s dvjema
turbinama, koji je ugodno zabrujao, a unutrašnjost automobila ispunila je
milozvučna Vivaldijeva glazba. Povezao se niz prilazni put posut bijelim
šljunkom, a sve su ga više oduševljavali novi pogled na život i odlučna
nakana da se za promjenu dobro zabavi. Naposljetku, zašto i ne bi? Obližnje
šume ljeti su se razlistale, u njima su pjevale ptice, a sunčane zrake probijale
su se kroz svod od krošanja. Sad kad je pogledao dalje od papira na svom
stolu, uvidio je da je ovaj svijet, što ga je umalo zauvijek izgubio, doista
blistavo, okrepljujuće mjesto.
Malo se udaljivši od kuće, usporio je jer približavao se izlazu na cestu,
koja je bila drugorazredna, no pružala se više-manje ravno između Crawleyja
i Dorkinga, a duge dionice prolazile su kroz bujnu šumu i pokraj obrađenih
polja. Zato su se njome, čak i u ovaj rani sat, rado utrkivali mladići, a njome
su brzali i idioti koji su kasnili na posao, tupani koji su se bojali da će
zakasniti na let iz zrakoplovne luke Gatwick i bezveznjaci koji su pokušavali
kući stići prije osvita, kako im žene ili djevojke ne bi primijetile da su cijele
noći izbivali. Ali i bez tog mnoštva praznoglavaca, mjesto na kojemu je
Lansingov prilazni put izlazio na cestu bilo je opasno, samo malo udaljeno od
slijepog zavoja. Da bi tome doskočio, Lansing je prekoputa, na pognuto
deblo hrasta, dao postaviti veliko, ispupčeno zrcalo, pa je imao dobar pregled
na poveću dionicu dvosmjerne ceste, a sad na njoj nije bilo nikoga. Kad se u
izvedbi Vivaldijeva »Proljeća« oglasilo čembalo, pojačao je zvuk, palcem
pritisnuvši dugme na upravljačkoj ploči. Lansing je volio klasičnu glazbu, a
kad bi se u ljetno jutro vozio kroz bujne ladanjske prizore, posebno je rado
slušao pastoralna djela. U zrcalu nasuprot još jednom je provjerio je li put
slobodan, a kad je vidio da je cesta u oba smjera prazna, opušteno se
provezao između dvaju visokih obeliska od crvene opeke koji su služili kao
vratnice na ulazu u njegovo imanje.
Tresak sudara s Porscheom Carrerom prolomio se poput provale vulkana.
Sportski automobil koji je udario u prednju lijevu stranu Lansingova
Bentleyja jurio je gotovo sto kilometara na sat pa je preletio preko njega kao
da je izbačen iz katapulta. Pritom se prevrtao u zraku, a kad je četrdesetak
metara dalje tresnuo na tlo, pretvorivši se u vatrenu loptu, i dalje se prevrtao
pa je zapalio grmlje i guštaru uz cestu, a onda se zabio u obližnji grab, gotovo
ga iščupavši.
U usporedbi s tim automobilom Lansing nije prošao tako loše.
Njegovo vozilo, koje je također odletjelo, pa se, prevrnuvši se na krov,
odsklizalo po vrućem asfaltu, pretvorilo se u bezobličnu hrpu, a iako je
Lansinga okrutno stegnuo sigurnosni pojas, a k tome je snažno udario u
zračni jastuk, preživio je, ali noge su mu se bolno savile jer se Bentleyjeva
šasija potpuno izobličila.
Činilo mu se da vrlo dugo visi naglavce, a sudar ga je tako ošamutio da je
gotovo posve otupio. Po glavi mu se vrtjela samo jedna misao: Zrcalo... cesta
je bila pusta, vidio sam svojim očima.
Onda je postao svjestan da mu nosnice puni neki miris, a niz lice mu teče
topla tekućina. Vrhovima prstiju dotaknuo je mokre obraze, a kad ih je
spustio, vidio je da su sjajni i skliski.
Dobri Bože!
 Udarac je probio spremnik s gorivom pa je sadržaj u potočićima curio niz
smrskanu unutrašnjost vozila. Iako mu se pogled zamaglio od bola i
zaprepaštenja, Lansing je vidio da vani gore lokvice benzina, a neke su mu
bile opasno blizu.
Obuzela ga je mučnina i tresao se, a u glavi mu je bubnjalo jer je
vjerojatno zadobio potres mozga. Grčevito se nastojao osloboditi sigurnosnog
pojasa, a kad ga je napokon otkopčao, nije se stropoštao jer mu je nešto tako
čvrsto stiskalo noge da ga je bolio cijeli donji dio tijela.
»Proklete slomljene noge«, krkljao je ustima punima sline.
Ipak će se nekako izvući, jer mora izići!
Izvijao se, migoljio i glasno stenjao, zatomljujući bolne krikove, ali
napokon je uspio dovoljno pomaknuti zgrčene noge, pa je bubnuo kao
kamen, udarivši ramenima i gornjim dijelom tijela. Puzao je trzajući se, a
naposljetku se uspio provući kroz pokrajnji prozor. Kad je dospio na asfalt tu
i tamo posut travom, krajičkom oka primijetio je pokret. Potočić goriva je,
presijavajući se, podmuklo vijugao prema gorućem raslinju uz rub ceste.
Stisnuo je zube jer ga je nesnosno boljelo, a onda se, puzeći na laktovima,
odvukao podalje od olupine. Kad je vozilo iza njega eksplodiralo, nije
odjeknuo zaglušujući tutanj, nego je čuo prigušeno šištanje zvuka pa je
zamišljao da se vatra diže poput balona, a grane drveća obavija oblak nalik na
atomski. Zapuhnula ga je jara, ali pomislio je da ne ubija vrućina nego vatra,
a plameni jezici nisu dopirali do njega.
Uvidjevši da se izvukao, potrbuške je klonuo na ruke, a iz očiju crvenih
od dima i isparavanja potekle su mu suze. Čuo je da negdje iza njega nailazi
automobil, koji usporava. Gume su zaškripale na asfaltu posutom krhotinama
olupine, a motor je zastenjao i ugasio se. Netko je povukao ručnu kočnicu, a
kad su se vrata otvorila, na asfalt su, sudeći po zvuku, izišla dva para nogu u
čizmama. Vrlo se bolno napregnuvši, Lansing se preokrene na leđa.
Isprva nije mogao jasno razabrati što se događa. Kad je spremnik s
gorivom eksplodirao, silina udara ispravila je smrskanu, goruću olupinu
Bentleyja pa se automobil okrenuo na kotače, no važnije je bilo da se desetak
metara dalje zaustavilo poveće zeleno vozilo nalik na džip ili Land Rover. Iz
njega je izišlo dvoje ljudi, a na sebi su imali nešto nalik na sivu radnu odjeću.
Umjesto da priđu Lansingu i provjere kako mu je, prvi, viši čovjek zastao je
zabivši ruke u džepove i gledao goruću olupinu, dok je drugi otišao na stranu,
a Lansing je kroz izmaglicu i titrave plamene jezike vidio da pridošlica s
debla pokušava skinuti zrcalo.
»H-hej!« promucao je unesrećeni. »Hej... ovdje sam...«
Čovjek koji je držao ruke u džepovima opušteno se osvrnuo. Unatoč
strašnim događajima koji su se jutros odigrali i činjenici da mu je izubijanim
tijelom poput ledene droge strujala zakašnjela, bolna reakcija, ugledavši to
lice Lansing se tako zaprepastio da je nehotice uzviknuo.
Za to vrijeme niži je čovjek još prtljao oko zrcala, ali nije ga pokušavao
ukloniti kao što je Lansing isprva pomislio, nego je skidao nešto položeno
preko staklene površine. Je li to bila slika, velika okrugla slika što ju je netko
umetnuo u okvir zrcala?
Dobri Bože...
Čovjek koji je imao takvo lice da Lansing isprva nije mogao probaviti taj
prizor, preko ceste se polako, ali odlučno zaputio prema unesrećenomu.
»Vi ste svakako najsretnije kopile na svijetu, gospodine Lansing.« Iako je
glas bio prigušen, pridošlica je govorio posve razgovijetno. »Ali tužno je da
nitko nije zauvijek sretan.«
»Oz-zlijeđen sam.«
»Vidim.«
»Molim vas... pozovite hitnu pomoć.«
Sad je preko ceste prišao i onaj drugi čovjek, a nosio je okruglu sliku što
ju je skinuo sa zrcala. I njegovo lice bilo je takvo da je Lansing, vidjevši ga,
prestrašeno zagraktao, a još se više zaprepastio kad je ugledao sliku jer bila je
to fotografija te iste ceste, ali prazne, bez prometa.
»Čujte«, zakrkljao je, »ne šalim se. Teško sam ozlijeđen.«
»Bojim se da ozlijede nisu dovoljno teške«, odgovori visoki, »ali ne
brinite se, možemo to srediti.«
Podignuli su ga, jedan sprijeda, a drugi za noge.
Lansing se bacakao, itekako se borio, jer bio je svjestan da mu ne
pokušavaju pomoći, no unatoč opiranju odnijeli su ga kao vreću oko vozila.
Dok su ga nosili, ugrizao je nižega čovjeka, koji ga je rukom u rukavici od
lateksa čvrsto zgrabio za znojnu, petrolejem natopljenu košulju. Tako je
duboko zario zube da mu se učinilo da će zagristi sve do kosti. Napadač je
zacvilio i pokušao osloboditi ruku, ali Lansing nije puštao, nego je ustrajao
poput psa koji se dokopao kosti jer znao je da mu o tome ovisi život.
Napadači su ostali smireni čak i kad su po Lansingovu licu počeli pljuštati
udarci jer su ga pokušavali natjerati da olabavi sve jači ugriz. Udarci kao da
su odjekivali ranjenikovom glavom. Najprije mu je stradao nos, a onda
jagodične kosti, očne duplje i naposljetku čeljust. Iako mu je oči prekrivala
ljepljiva grimizna smjesa, bio je svjestan da ga još nose. Osjetio je jaru koja
se širila iz njegova vozila jer su zastali pred Bentleyjem.
»Mooolim«, mrmljao je rasječenim usnicama. »Mooolim... ne!«
»Na to gledajte kao na uslugu, gospodine Lansing«, obrati mu se viši
čovjek. »Uvijek ste bili zgodni. Biste li doista htjeli živjeti s takvim licem?
No to je samo hipotetsko pitanje. Jedan, dva, tri, hop!...«
Dok su ga njihali, njegovo molećivo krkljanje prešlo je u klokotavo
tuljenje, koje je dostiglo vrhunac kad su ga pustili pa mu je tijelo najprije
poskočilo na nagorjeloj haubi, a onda je kroz nazupčanu rupu koja je nekoć
bila vjetrobran odletjelo u užarenu unutrašnjost automobila, nalik na pećnicu.
Čak ni tu nije bio kraj.
Lansingova odjeća pretvorila se u pocrnjele krpe, a izgorjeli su i koža i
masni sloj ispod nje, no nesretnik je još imao dovoljno snage da se provuče
kroz otvor gdje su nekoć bila vrata na vozačevoj strani. Vidjevši njegov
podvig, napadači su se začuđeno, ali veselo nasmijali.
»Rekao sam ti da je lik prava faca«, prokomentira visoki kad su Lansinga
ponovno uhvatili za zapešća i gležnjeve, ne osvrćući se na činjenicu da im je
pod prstima u sluzavim slojevima otpadalo izgorjelo meso. Kao i prvi put,
tijelo koje se trzalo odnijeli su do prednjega kraja vozila, a onda su ga preko
haube bacili kroz razbuktali vjetrobran.
 Četvrto poglavlje

Gospodin Percival Shears, predsjedavajući sudac Krunskoga suda u

Nottinghamu, dugo je i pomno razmišljao prije nego što je donio presudu.
»Vas, Jamesa Hooda, proglašavam krivim za ubojstva pet starijih žena u
ovom gradu. Bile su to osobe na dobru glasu i nije se čulo da su nekoga
ozlijedile ili uvrijedile. K tome ste ih ubili u posebno gnusnim okolnostima
jer ste nasilno ušli u njihove domove, a prije nego što ste ih usmrtili
podvrgnuli ste ih dugom i mučnom zlostavljanju... Učinili ste to bez ikakva
razloga, samo zato da zadovoljite svoju izopačenu požudu. Pojedinosti tih
zločina izazivaju takvo gnušanje da bih vas, kad bih mogao i kad bi ovo bilo
neko drugo vrijeme, bez imalo razmišljanja poslao na vješala.«
S jednoga kraja galerije za javnost na kojoj se smjestila mala skupina
Hoodovih podržavatelja doprlo je začuđeno psikanje. Zatvorenik se još
doimao kao nezgrapni grubijan, iako je sad djelovao pristojnije jer su mu
podrezali bradu, crnu kosu gotovo su mu posve ošišali, a na sebi je imao
odijelo i kravatu. Nepomično je stajao u ograđenu prostoru za optuženike i
zurio ravno preda se, kao da nikoga ne primjećuje.
»Dakako«, nastavi sudac, »zahvaljujući naporima ljudi neizmjerno
uljuđenijih od vas, smrtna kazna više ne postoji, ali nakon što sam promislio
o ozbiljnosti vaših zločina, dodat ću preporuku da nikad ne razmatraju
mogućnost vašeg pomilovanja. U zatvoru ćete provesti cijeli život. Poslije
tako strašnih nedjela posve je primjereno da sve svoje preostale dane
provedete pod ključem.«
S druge strane galerije, gdje su se skupili uplakani rođaci žrtava, dopro je
pljesak, a dolje u sudnici glavni inspektor Grinton okrenuo se detektivima
Jowittu i Hecku koji su sjedili iza njega i rukovao se s njima,
prokomentiravši: »Obavili smo dobar posao.«
Heck je motrio kako Hooda odvode iz prostora za optuženike. Dok se s
čuvarima spuštao stubištem koje je vodilo u ćelije, optuženik nije gledao ni
lijevo ni desno. Više se nikad neće pojaviti u javnosti, ali govor tijela nije mu
odavao nikakve osjećaje. Kao i mnogi takvi probisvjeti vjerojatno je oduvijek
naslućivao da će tako završiti.
U predvorju su detektive i tužiteljeve pomoćnike okružili novinari, koji su
se gurali, dok su im fotoaparati bljeskali, a glasovi su uzbuđeno uzvikivali
pitanja.
»Jimmy Hood u potpunosti je zaslužio da doživotno guli u zatvoru«,
govorio je Grinton televizijskoj izvjestiteljici. »Ne mogu reći da sam sretan
kad netko dobije najtežu kaznu, ali sam je izabrao takvu budućnost. Doduše,
to neće vratiti Ameliju Taft, Donnu Broughton, Joan Waddington, Doru Kent
ni Mandy Burke. U određenu smislu i njihove obitelji služe doživotnu kaznu,
a neće ih utješiti čak ni današnja presuda, iako je takav ishod vrlo povoljan za
policajce koji su bili uključeni u istragu.«
»Detektive vodniče Heckenburg«, upita netko, »kao policijski službenik
koji je izvršio uhićenje, osjećate li doista da je slavlje na mjestu, uzmemo li u
obzir da je pet žena poginulo prije nego što ste Jimmyja Hooda priveli
pravdi?«
»Mislim da nitko ne slavi«, odgovori Heck. »Kao što je naglasio glavni
inspektor Grinton, izgubljeno je nekoliko života, a k tome je jedno postojanje
potpuno promašeno. Sve je to tragično.«
»Što kažete na primjedbe da ste jednostavno imali sreće?«
»Uistinu nam se djelomično posrećilo, a za to moramo zahvaliti budnom
građaninu, ali takvu priliku možete iskoristiti samo ako ste već i prije bili na
pravom tragu. Trebalo je uobličiti cijeli slučaj pa smo bili prisiljeni uvelike
šetati unaokolo. Svi su odradili svoj dio posla.«
»Nitko nije odradio svoj posao!« javi se grubi glas s notingemšajerskim
naglaskom. »U tome i jest nevolja!«
Nazočni su se razmaknuli da propuste Alana i Waynea Devlina, a s njima
i šačicu jednako tako sumnjivih osoba. Svi oni sišli su stubištem koje je
vodilo na galeriju i sad su se probijali kroz predvorje.
»Nadam se da se ponosite!« poviče Devlin Hecku, a s usnica mu je
poletjela slina. Iako su i on i njegovi pratitelji na sebi imali odijela, doimali su
se zloslutno kao i prije jer tu su bila sva njihova ostala obilježja: tetovaže,
ožiljci na licima i jeftini nakit. Nekoliko žena u njihovu društvu također se
doimalo jeftino. Odviše su se našminkale, a žvakale su žvakaće gume. »Vi
kopilad otpočetka ste iznevjerili Debeloga!«
»Što kažete, tko ga je iznevjerio, gospodine?« upita izvjestitelj.
»Ovi tipovi... takozvana vlast.« Devlin mahne rukom prema istražiteljima.
»Debeli nikad nije dobio priliku. Očito je skrenuo već kao klinac, ali sustav
ga je neprestano napuštao. Često su ga slali u duševne bolnice pa iako je
ljudima govorio da je bolestan i da će nekoga ukokati, svaki su ga put pustili.
Da su se za njega pobrinuli kako treba, ništa se od toga ne bi dogodilo, a one
jadne žene i danas bi bile žive.«
Heck samo slegne ramenima, svjestan da ga još prate kamere i mikrofoni.
»Nisam pozvan ocjenjivati mentalno zdravlje uhićenika. Moja je zadaća samo
da ih uhvatim.«
»Imao je vrašku sreću što ste ga samo uhitili«, odvrati Devlin. »Mogao je
poginuti kad je pao s onog motocikla.«
»Nesreće se događaju«, primijeti Heck, povlačeći se prema izlazu.
»Lažljivo govno!« Devlin i njegov čopor istodobno su nahrupili pa je
iznenada došlo do gužve i naguravanja jer su policajci u odorama stali
između njih i protivničke skupine.
»Susret s tobom najgora je nesreća koja se mogla dogoditi Jimmyju
Hoodu!« zareži Heck, uprijevši prst Devlinu u lice jer je nakratko izgubio
živce. Komešanje nije prestajalo. »Ti i tvoji sudrugovi uvelike ste ga
ohrabrivali!«
»Da, svali krivnju na nas, koji smo jedini marili za njega, ti lažljiva
svinjo!«
»Trebalo bi te zatvoriti zbog ometanja pravde!« zaključi detektiv.
»A tebe zbog pokušaja ubojstva!«
»Da smo samo uspjeli utvrditi odakle je onaj telefonski poziv...« počne
Heck.
»Kakav poziv, ha? Kakav jebeni telefonski poziv?«
Detektiv čvrsto stisne usta, iako je u njemu kuhalo, a obrazi su mu se
zacrvenjeli. Dotaknuvši mu rame, njegov kolega Jowitt spriječio ga je da
izlane ono što bi Heck poslije uvelike požalio. Dok su Hoodovi odvjetnici
gurali Devlina i njegove pratitelje prema izlazu, neki tupan s naočalama
glupo se, ali slavodobitno nasmiješi Hecku, kao da drži da je već i samo
podbadanje policajaca neka vrsta pobjede, a za ljude njegova mentaliteta to
možda i jest tako.
Heck se probije u muški toalet gdje se umio hladnom vodom kako bi se
osvježio. U pravilu nije dopuštao da ga se bolno dojme zlodjela što ih je
istraživao, bez obzira na to koliko bila okrutna, ili gnjusna, ali za vrijeme ove
istrage trpio je veći pritisak nego obično, uglavnom zato što je taj slučaj bio
sličan strahovitu iskušenju koje mu je uništilo obiteljski život u vrijeme kad
je još bio vrlo mlad. O tome poslije nije mnogo govorio, a sve se to odigralo
vrlo davno, ali čini se da neke rane nikad ne zacijele, nego se samo gnoje.
Lice koje mu je u zrcalu uzvraćalo pogled doimalo se malo previše
izmorenim za čovjeka u kasnim tridesetim godinama, izbrazdano ožiljcima i
boricama, no čuo je i komentare da mu lice »nije neprivlačno, ako se nekome
sviđaju oštre crte igrača ragbija«. Barem mu gustu, crnu kosu još nisu
prošarale sjedine, što je već samo po sebi bilo čudo.
Popravio je ovratnik i stegnuo kravatu, a onda se iskrao iz toaleta, pa je
kroz pokrajnji izlaz šmugnuo iz uskomešanoga sudskog predvorja. Kad se,
zaokrenuvši iza ugla, dokopao parkirališta, zastao je vidjevši da se na njegov
Peugeot naslanja viša inspektorica Gemma Piper, a svoj plavozeleni
Mercedes E-klase parkirala je uz njegov automobil.
Dok joj je oprezno prilazio, prekrižila je ruke na prsima. »Kad si
spomenuo >onaj telefonski poziv<, vjerojatno si htio reći da je netko Hooda
upozorio da mu je za petama Odred za posebne zadaće«, obratila mu se.
»Hm, da«, odgovori Heck. »Sian Collier taj je poziv primila dvadeset
minuta prije mog dolaska. Hood se sav uspaničio i zato je zbrisao kad sam se
pojavio.«
Zamišljeno je grickala usnicu. Gemma Piper bila je viša nadzornica u
Jedinici za serijske zločine i možda najljepša policajka što ju je Heck ikad
vidio. Ta žena s prodornim plavim očima, snažnim, pravilnim crtama i sa
slavnom, neukrotivom plavom kosom (što ju je sad podignula, posve u stilu s
elegantnim sivim kostimom s hlačama) doimala se kao ljepotica s naslovnice,
iako je bila na glasu kao tvrda i odlučna osoba. Njezina žestoka narav u
Scotland Yardu pribavila joj je nadimak »Lavica«, a kad bi zarikala, u
svakom su se odjelu tresle rolete na prozorima.
No u zadnje vrijeme činilo se da se čak ni Gemma Piper nije sigurna kako
bi se ophodila prema Hecku. Bila mu je djevojka još u vrijeme kad su u
odjeljenju služili kao detektivi pozornici. Mnogo su vremena provodili
zajedno, ali često su se razilazili kad je bila riječ o vođenju policijskog
postupka. Nedavno, prošle jeseni, tako su se posvađali da je Heck otišao iz
Jedinice za serijske zločine pa je neko vrijeme proveo u udaljenoj postaji u
Lake Districtu. Tek se krajem prošle godine vratio u Jedinicu i to zato što je
Gemma navaljivala, nakon što su zajedno uspješno riješili slučaj u Lake
Districtu. No iako su ponovno radili u istoj momčadi, oboje su se pitali hoće
li njihov odnos ikad više biti isti.
»Podsjeti me zašto nisi mogao ustanoviti da je i taj poziv uputio Devlin?«
Slegnuo je ramenima. »Zvao je s jednokratnog mobitela, a prije nego što i
upitaš, gospođo, reći ću ti da smo dobili nalog za pretres pa smo mu temeljito
pretražili stan, ali ništa nismo našli.«
»Pa... ponekad pobijediš, a ponekad izgubiš.« Gemmi inače nije bio
svojstven tako blag komentar jer je zahtijevala savršenstvo.
»Jesi li bila u predvorju suda? Nisam te vidio.«
»Na radiju sam slušala vijesti uživo.«
»Ah, tako...« kiselo se nasmiješio. Gemmina raspoloženja poznavao je
bolje od bilo koga pa je bio svjestan da je nije oduševio njegov kratki ispad
pred izvjestiteljima. U prošlosti su pripadnici tiska svojom nametljivošću
uvelike ometali rad Jedinice za serijske zločine pa je Gemma postala vrlo
osjetljiva na sliku koju je javnost imala o njezinu timu. Od svojih detektiva
zahtijevala je da pod pritiskom ostanu hladnokrvni i da jezik drže za zubima,
no činilo se da popušta Hecku i da svjesno nastoji izbjeći prepirke s njim.
»Takvo što neće nam štetiti«, prokomentirao je. »Hoodov branitelj već je
izjavio da razmatra temelje za žalbu, a rekao bih da će poslije Devlinova
ispada tih temelja biti osjetno manje. Neizravno ili ne, zapravo je potvrdio da
je Hood kriv po optužnici.«
»Pravi je tupoglavac, je li?«
»Jedan od mnogih.«
 Heck je u mislima prošao sve što se događalo u predvorju, pa se i sam
iznenadio što se zapravo osjeća utučeno, a ne ogorčeno. Iako je već godinama
istraživao ubojstva, još uvijek ga je mogla zaprepastiti činjenica da mnogi
ratoborno štite ubojice, silovatelje i druge opasne zločince, pa pokušavaju
obraniti ono što je neobranjivo i to samo zato što je optuženi bio njihov
sudrug, a istodobno su posve uvjereni da oni sami nisu nimalo krivi što se
netko razvio u čudovište. Takvi ljudi nisu se mogli izgovoriti krajnje
tupoglavim neznanjem. Alan Devlin nikako nije bio slabouman jer Hoodu je
omogućio da pobjegne policiji, a istodobno je samome sebi vješto osigurao
da ga nitko ne može ni za što optužiti.
»Ne brini se«, utješno mu se obrati Gemma. »Postigao si ono najvažnije.
Zapravo i ne možemo tražiti više od toga.«
Heck je znatiželjno pogleda. »Došla si čak iz Londona da mi to kažeš?«
»Ne, došla sam te pozvati na ručak.«
»Molim?«
Iz džepa je izvadila ključeve automobila. »Želim ti čestitati. Zdušno si se
bavio tom istragom, a trud se na kraju isplatio.«
»Sa svim dužnim poštovanjem, gospođo, uvijek se zdušno bavim
istragama.«
»Heck... pozivam te samo na ručak i ne kanim te proglasiti vitezom. Osim
toga, htjela bih popričati s tobom pa uđi u automobil i hajde za mnom.
Rezervirala sam nam stol, ali neće ga držati unedogled.«
 Peto poglavlje

»Sinoć me je nazvao Matt Grinton«, izvijesti ga Gemma, kušajući salatu

»Cezar«. »Kakav god bio ishod današnjega ispada, i dalje će te vrlo cijeniti.
Hvalio je, kako se izrazio, >tvoju radnu etiku, pozornost za pojedinosti,
nekonvencionalno razmišljanje, činjenicu da si potpuni profesionalac, a
najviše ga se dojmilo što se oslanjaš na urođeni osjećaj za otkrivanje istine<.«
Heck zastane nad tanjurom s pilećom pitom i krumpirićima. Do njih je
dopirao žamor gostiju koji su također ručali u tom restoranu na ladanju, a
sunčeve zrake padale su kroz prozore u zasebnu, ostakljenom kutku gdje su
sjedili. Otpio je gutljaj dijetne Coca Cole. »Da, >urođeni osjećaj< govorio mi
je da je Alan Devlin lagao, ali ipak sam se kockao, s pedeset posto izgleda da
uspijem. Sve se to lako moglo izjaloviti.«
»Ali ipak smo uspjeli. Da je Hood otišao iz Nottinghama, samo Bog zna
kamo bi odlutao. U nekome drugom kraju imali bismo još jedan niz ubojstava
starica pa bismo morali početi otpočetka.«
»Uskoro ćemo se morati otpočetka uhvatiti kakve druge istrage. Čini se da
uvijek ima osoba s neodoljivom potrebom da neprestano ubijaju.«
Gemma ga je gledala kako jede. Od samoga početka pretpostavljala je da
se njezin sugovornik dragovoljno prihvatio istrage u Nottighamu zbog onoga
što se prije mnogo godina dogodilo njegovu bratu dok je Heck još bio dječak.
Toma Heckenburga pogrešno su optužili da je opljačkao i prebio nekoliko
starijih osoba. Poslije su ga rehabilitirali, ali dotad je Tom u zatvoru već
počinio samoubojstvo. To strašno iskustvo Hecka je potaknulo da postane
policajac jer kako joj je jednom rekao kad se napio: »Netko je toj kopiladi
očito morao pokazati kako se doista obavlja policijski posao.« Tu je nakanu
otad vjerno slijedio, a posebno bi ga razbjesnili razbijači koji su napadali
stare i nemoćne, no dok je istraživao takve zločine, nikad nije gubio nadzor
nad sobom. Doduše, bio je neukrotiv, a istrage bi se prihvatio kao da je
»totalno prolupao«, kako su govorili u njegovu rodnom Lancashireu, ali
Gemma je bila uvjerena da mu upravo ta osobina daje prednost nad ostalim
detektivima. Bio je vrlo temeljit i težio je točnosti, a što je najvažnije –
uspijevao je. »Posebna je vijest da u zadnje vrijeme mnoge zanima Jedinica
za serijske zločine, a najnoviji prijedlog ujedno je i najbolji. Barem dvije
televizijske postaje, od kojih je jedna američka, zanimale su se bi li o nama
mogle snimiti dokumentarne emisije, ali Joe Wullerton ih je odbio.«
»Dobro je učinio«, primijeti Heck.
»Za neko vrijeme smo ih se riješili.«
»Hm...«
»Zasad se još nitko nije okomio na nas, ali nikad se ne zna kad će nam
ponovno ponestati sredstava. U tim okolnostima dobro bi nam došlo malo
povoljnog publiciteta.«
»A što ako bude neželjenih >fora<?«
»Neće ih biti. Tvoje nepodopštine držat ćemo podalje od kamera.«
Slabo se nasmiješio, završavajući s jelom.
»To kažem jer ne želim da stekneš dojam da si trenutačno glavna
junačina«, dodala je.
»Takva pomisao nije mi ni na kraj pameti, gospođo.«
»Istragu o Ubojici Žena vraški si dobro odradio, ali to je sve, jer posao je
posao. Nema nikakve nagrade, osim ovog ručka.« Nakratko se doimala
zbunjeno. »Htjela sam ti neupadljivo zahvaliti kako se ne bi osjećao posve
zapostavljeno.«
Odgurnuo je prazan tanjur i pribor. »Dobra klopa draža mi je od isprazna
promaknuća.«
»Većina murjaka ne misli da je promaknuće isprazno. Hoćeš reći da ga ne
bi prihvatio čak ni da ti ga ponude?«
Slegnuo je ramenima. »Barem ti razumiješ da ne bih znao što da počnem
u vlastitu uredu i da bih se dosađivao kad bih cijeli dan sjedio makar i za vrlo
otmjenim stolom, ali protiv povišice ne bih se bunio.«
»Vrlo dobro znaš da smo već dugo na ledu kad je o tome riječ.«
»Onda ću se morati zadovoljiti besplatnim ručkom.«
»Bilo je to najmanje što sam mogla učiniti, posebno zato što te moram
zamoliti za uslugu.«
Glumio je da se začudio. »Imala si skrivene pobude, gospođo?«
»Postoji nešto o čemu bih htjela čuti tvoje mišljenje.«
»Budući da se ne moram veselo otputiti u banku po povišicu, ostat ću
ovdje i saslušati te.«
»Riječ je o istrazi prometne nesreće.«
Podignuo je obrve. »Time se obično ne bavimo.«
»Nisam baš sigurna u to, ali u biti imaš pravo.« Ubrusom je obrisala
usnice. »Prvi put tako što provjeravamo. Znaš da mi je majka članica kluba
za golf u Surreyju?«
Pomalo se podrugljivo nasmiješio. »Dakle činimo uslugu tvojoj majci?«
Njegova je sugovornica malo pocrvenjela. »Nije samo to. Možda je riječ o
nečemu što bi nas zanimalo, a ako je tako, upravo si ti prava osoba za istragu,
ili barem tako misli moja majka.«
Heck se još šire nasmiješi. Gemmina majka, Mel Piper, bila je neobično
privlačna i vrlo samosvojna žena u kasnim pedesetim godinama, starija
inačica svoje kćeri, ali nedostajala joj je Gemmina natjecateljska narav.
Teško joj je palo kad su se Gemma i Heck razišli dok su još bili u dvadesetim
godinama. »Izričito je tražila da se ja time pozabavim?« zanimalo ga je.
»Znaš da te jako voli, iako se pitam što vidi u tebi.«
»Dobro, nastavi. Što je s tim klubom za golf?«
»Smjestio se malo izvan Reigatea. Iskreno govoreći, prilično su izbirljivi.
Mama je postala članica samo zato što je predsjednica tamošnjega Ženskog
instituta. Čini se da je jedan od članova kluba, tip po imenu Harold Lansing,
bogati poslovni čovjek, poginuo u prometnoj nesreći, nedaleko od svoje
kuće.«
»Je li ga tvoja majka dobro poznavala?« upita Heck.
»Prilično dobro, ali o tome me nije izvijestila zato što žaluje, nego jer je
taj čovjek prilično zagonetno poginuo. Dok je automobilom izlazio na glavnu
cestu, u njega se zabilo neko razmaženo derište u Porscheu, klinac po imenu
Dean Torbert, devetnaestogodišnjak, koji je već skrivio nekoliko prometnih
nezgoda. Prije nego što i upitaš, Torbert je također poginuo. Bio je to gadan
sudar pri velikoj brzini. Kao prvo, neobično je to što je Lansing bio vrlo
oprezan vozač, ili to barem tvrdi moja majka. Na deblo drveta nasuprot izlazu
na glavnu cestu čak je dao pričvrstiti sigurnosno zrcalo, kako bi mogao
provjeriti ima li prometa prije nego što iziđe. Očito je imao dobar pogled na
taj dio ceste u oba smjera. Vidio je više od sto metara.«
»Možda je izvršio samoubojstvo.«
»Ako je tako, nije ostavio nikakvo pismo, a k tome, svi njegovi poznanici
tvrde da nije imao teških osobnih problema.«
»Što su rekli tamošnji prometni policajci?«
»Drže da je riječ o prometnoj nesreći sa smrtnim posljedicama. Nema
svjedoka, ni dokaza o umiješanosti trećih osoba, a nema ni sumnjivih
okolnosti. Mrtvozornik je zaključio da je smrt nastupila nesretnim slučajem.«
»U redu...« Heck je razmislio. »Što je još neobično?«
»Zbog druge neobičnosti uistinu sam se zamislila. Nekoliko tjedana prije
toga Lansing je jedva preživio još jednu nesreću.«
»Možda je bio slabiji vozač nego što su ljudi mislili?«
»To se nije dogodilo na cesti. Lansing je očito bio strastan ribič. U subotu
popodne pecao je na svome najdražem mjestu na rijeci Mole kad se na njega
okomio model zrakoplova s daljinskim upravljanjem iz obližnjega kluba.«
Heck se namršti. »Okomio se na njega?«
»Pa... teško je reći.« Gemma se doimala zamišljeno. »Očito se zaletio s
veće visine, a bio je prevelik za igračku. Lansinga je srušio u rijeku pa je
nesretnik odletio preko ustave.«
»Svih mu vragova!...«
»Lansinga je spasila prisebnost drugog ribiča. Tamošnji murjaci su
istraživali, ali nisu pronašli zrakoplov. Vjerojatno je i on pao preko ustave pa
ga je odnijela voda. Do danas ni jedan član kluba nije priznao da je
odgovoran niti je tko što vidio, iako su taj dan svi oni bili u obližnjem polju.«
»Mogla bi to biti podudarnost.«
Podigla je obrvu. »Doista?«
 »Pa, moram priznati da su u pravom životu podudarnosti vrlo rijetke,
pogotovo ako su tako neobične.«
»I meni je to palo na pamet«, primijetila je.
»Jesu li tamošnji murjaci sve pomno ispitali?«
»Još ne znamo.«
»Zbog čega je tvoja mama posumnjala? Hoću reći, vjerojatno je bilo još
nečega.«
»Ništa čvrsto. Očito je samo nešto slutila.« Gemma napravi neodređeni
pokret rukom. »Ponekad je preosjetljiva na takve događaje, možda zato što je
bila murjakova supruga. Držala je da je Harold Lansing bio čudno... pa, da
navedem njezine riječi: >bezbrižan i nedužan za tipa s toliko love<.
Primjerice, nije imao vozača, ni bilo kakvo izrazitije osiguranje. Sam je
odlazio pecati, bio je samostalan i povučen – i tako dalje. Nekako je sam sebe
učinio metom.«
»Nisu ga opljačkali?«
»Koliko znamo, nisu.«
Heck je ponovno porazmislio. »To je svakako vrlo tajanstveno.«
»Zato bih htjela da skočiš onamo i provjeriš. Samo baci oko i vidi je li ti
što čudno.«
»U redu«, kimnuo je, dok im je konobarica predavala dva jelovnika s
desertima. »Hvala na ručku.«
»Kao što sam rekla, to je najmanje što sam mogla učiniti. Hoće li Grinton
prirediti zabavu da proslavite Hoodovu osudu?«
»Ništa raskošno, tek nekoliko pića. Rekao sam mu da ću to preskočiti.«
»Imaš li kakav poseban razlog?«
»Da, moram se dobro naspavati.« Odlučio je da neće uzeti komad pite od
banana, iako je djelovala ukusno.
»Ta istraga u Surreyju bit će prilično jednostavna, a ovaj put nitko ti neće
mjeriti vrijeme.«
»Nadam se da neće.«
 »Ne, ozbiljno govorim.« Dala je znak konobarici da donese račun. »Čini
se da to nije složen slučaj. Harold Lansing nekome se zamjerio.«
»Možda nam se to samo čini.«
Postrance ga je pogledala. »Ponovno onaj tvoj urođeni osjećaj?«
»I tvoj, gospođo. Odavno te poznajem. Što god mama tražila od tebe, ne
bi me poslala u Surrey da te nešto u svezi s tim slučajem nije zagolicalo.«
 Šesto poglavlje

Surrey je bio možda jedini okrug kamo Hecka istrage još nisu odvele. Nasilni
zločini nisu isključivo problem velikih gradova, to nikad nisu ni bili, a ako
među njima postoji zajednički nazivnik onda su to oskudica i očaj. Doduše,
toga je bilo i u Surreyju, ali taj je kraj zasluženo na glasu kao engleski okrug
koji je »uspio«.
Iako se može pohvaliti bujnim zelenim krajolikom i razvijenom
poljoprivredom, prenapučen je, a velik dio stanovništva slio se u prigradska
naselja i bogate gradove – spavaonice, čiji stanovnici rade u Londonu. Surrey
je poznat po prirodnim ljepotama kao što su North Downs, Greensand Ridge i
Devils Punch Bowl te kao sjedište brojnih višenacionalnih tvrtki poput Esse,
Toyote, Nikona i Philipsa, a bruto domaći proizvod po glavi stanovnika
najviši je u Engleskoj. Heck se prisjećao da je negdje čuo da je u Surreyju
više milijunaša nego bilo gdje drugdje u Velikoj Britaniji.
No bez obzira na sve to, okrug što ga je Heck gledao na karti bio je zeleno
utočište u kojemu su se širili beskrajni krajolici sa zelenim livadama, a
općinski pašnjaci izmjenjivali su se s bukovim šumarcima i pogledima na
prostrane šume, pune cvijeća. Porazbacane kuće bile su nepravilna zdanja s
okvirima od drvenih greda u tudorskom ili jakobinskom stilu, obično
smještene usred bujnih parkova, uređenih da se doimaju kao prirodni dijelovi
krajolika. Kuća koju je Heck tražio, Resewood Grange, dizala se u
pošumljenu kraju, no bila je suvremenija od ostalih, očito u georgijanskom
stilu, pa je bila stara samo tristo godina. Kad je detektiv stigao do nje, nije ju
mogao dobro promotriti, jer bila je podalje od ceste pa je iznad živice od
tisovine i gustiša pred njom vidio samo gornji dio kuće, sa zaobljenim
zabatima i ujednačenim nizom visokih dimnjaka od crvene cigle.
Sudeći po izvješću o prometnoj nesreći, koje je imalo trideset stranica,
Rosewood Grange imao je samo jedan ulaz, a ujedno i izlaz – prilazni put,
koji je završavao pedesetak metara od kuće, između dvaju visokih stupova od
opeke. Zapravo nije bilo vrata, a stupovi su se dizali blizu blagoga, ali vrlo
nezgodnoga zavoja na cesti. To mjesto bilo je vrlo opasno za sve koji su se
ovdje uključivali u promet jer nisu vidjeli što sve dolazi iz oba smjera. Ipak,
okruglo, ispupčeno zrcalo, pričvršćeno za deblo na drugoj strani ceste,
otprilike dva metra od zemlje trebalo bi biti posve dovoljno da vozač vidi ima
li prometa. Heck je parkirao na rubu ceste, a onda je izišao iz automobila i
udahnuo svježi zrak. Osvanuo je još jedan topao dan, oblaci na bijelo-plavom
nebu bili su nalik na runo, a sunce je šarama prekrivalo cestu, koja se u oba
smjera gubila pod prirodnim lukom isprepletenih krošanja. Ptice su cvrkutale,
a kukci su zujali, no inače je sve bilo tiho i mirno. Smjesta je stekao snažan
dojam da je promet ovdje rijedak.
Unatoč svemu tome nije bilo teško odrediti gdje je došlo do sudara, a
očito je bio katastrofalan.
Od ulaza na imanje, deset metara duž suprotnoga ruba ceste, vidio je hrpe
istrgnuta i pocrnjela raslinja, a čak su i sada, više od dva tjedna poslije
sudara, uz cestu ležale krhotine stakla i komadići svinute kovine. Tridesetak
metara dalje, pedesetak centimetara od ruba ceste, na livadi se unatrag savila
djelomično iščupana bukva. Deblo joj je uvelike nagorjelo, a bile su vidljive i
duboke posjekotine, kao da je bukva primila strahovit udarac. Tu se Porsche
zaustavio nakon što je odletio s ceste. Heck je obilazio mjesto nesreće,
nastojeći sve što bolje proučiti. Pripadnici Prometne jedinice koji su istražili
»nesreću sa smrtnim posljedicama« nedvojbeno su temeljito obavili svoj
posao, ali po njihovu mišljenju bio je to nesretni slučaj, a ne ubojstvo. K
tomu, bez obzira na ono što su otkrili i koga su proglasili krivim za sudar,
nije bilo preživjelih, pa jesu li svemu tome pridali punu pozornost ako su bili
svjesni da nikoga ne mogu kazneno goniti?
Pogledao je na sat. Upravo je prošlo podne, a sa šefom detektiva,
inspektorom Willom Roytonom, u rajgetskoj policijskoj postaji sastat će se
tek u dva sata pa je možda imao dovoljno vremena da sam ponešto istraži.
Dan je bio vruć, a u vremenskoj prognozi nisu najavili kišu pa je Heck bio
sportski odjeven. Na sebi je imao traperice, majicu i tenisice, ali budući da bi
netko mogao naići i upitati ga što ovdje radi, navukao je izdaleka vidljiv
žutozeleni prsluk koji je na leđima imao natpis: POLICIJA, a tek je onda
prošao između stupova i polako se otputio prema kući. Rekli su mu da nema
smisla pokušavati ući u samo zdanje jer ondje nema nikoga. Lansing je očito
živio sam, a kao kućedomaćicu i vrtlara zaposlio je postariji par, koji se
prezivao Beetham, no oni su u to vrijeme slučajno (je li to uistinu bila puka
slučajnost?) imali slobodan dan, a sad su oboje vjerojatno tražili drugi posao.
Ipak, nikad nije naodmet provjeriti.
Koračao je duž pročelja kuće, koju je vrlo dobro skrivala gotovo
neprobojna živica pa s ceste nisu mogli vidjeti to zdanje. Posvuda je vladalo
ozračje skrovitosti. Pet velikih prozora u prizemlju kuće upućivalo je na
prostranu unutrašnjost, ali dakako, svi su zastori bili navučeni jer je vlasnik
kuće nedavno stradao. Golema prednja vrata, izrađena od lakirane hrastovine,
bila su čvrsto zatvorena, a sa strane je na ploči od škriljevca pisalo:
Rosewood Grange. Heck je pritisnuo mjedeno dugme što ga je vidio ispod te
ploče pa je negdje u unutrašnjosti kuće odjeknuo prigušen zveket, kao da se
sudaraju veliki šuplji komadi napravljeni od kovine, ali nije bilo odgovora.
Pošao je dalje duž pročelja zgrade, a kad ju je zaobišao, vidio je da
prilazni put završava na parkiralištu koje je bilo dovoljno veliko da primi
četiri ili pet vozila. Odatle ga je popločana staza odvela do tratine prostrane
poput manjega nogometnog terena, a na njoj je bila porazmještena bijela
vrtna garnitura od kovana željeza. Na zadnjemu dijelu kuće nedavno su
pripojili dodatak, s nizom okruglih ostakljenih otvora umjesto većih prozora.
Kad je Heck pogledao kroz jedan od tih otvora, vidio je bazen prekriven
plavim gumenim prekrivačem. Na podu od pločica stajala je još jedna
garnitura, a zidovi su bili oslikani delfinima i sirenama. U tihoj prostoriji
vladao je polumrak.
Heck se okrenuo da istraži ostatak vrta iza kuće, koji je bio veći nego što
je očekivao. Iza travnjaka pružale su se gredice i ukrasno grmlje, a kroz njih
je, ispod rešetkastoga krova urešena isprepletenim viticama vinove loze,
vodila središnja staza, koja je ovu tratinu vjerojatno povezivala s drugima, a
možda će negdje pronaći ukrasno jezerce ili ribnjak. Pomno njegovano
zimzeleno raslinje i cvijeće koje je nabujalo u punoj ljetnoj raskoši pružali su
veličanstven prizor, no posvuda je bilo tiho, kao da su i ptice sa
strahopoštovanjem umuknule, pa je cijelo to ozračje djelovalo sjetno. Moglo
bi proći dosta vremena dok u vrtu pokojnoga gospodina Lansinga bude
uživao novi vlasnik, a tko zna u kakvu će dotad sve to biti stanju.
Odjednom je odnekuda začuo zveket, poslije kojega je uslijedio reski
prasak, kao da se slomila grana.
Heck se osvrnuo, jer očekivao je da će ugledati radnika, možda vrtlara,
kako ovdje odrađuje posljednji posao prije nego što potraži novu službu.
Nikoga nije vidio, ali primijetio je da kroz raslinje vodi i druga staza, koja je
počinjala na drugoj strani vrta, iza vrata od pletena pruća, koja su iz nekog
razloga zjapila otvorena. Hecku se činilo da taj dio vrta nije u skladu s pomno
njegovanim raslinjem koje se pružalo unaokolo pa je prišao vratima i bacio
pogled duž travom obrasle staze, nalik na kolotečinu, koja je vijugala kroz
sjenovitu guštaru. Prošao je kroz vrata jer htio je istražiti odakle je dopro
zvuk što ga je maloprije čuo. Kad je s druge strane vrata zašao među lišće,
začudio se jer raslinje oko njega odjednom je zakrilo sunčev sjaj, no zrak je i
dalje bio topao, čak sparan. Kukci su zujali, a s isprepletenih grana visjele su
paukove mreže. Poslije tridesetak metara naišao je na malo drveno zdanje,
nalik na spremište, a i tu su vrata bila poluotvorena.
Dok se približavao spremištu, posve ga je bezrazložno obuzeo osjećaj
nelagode. Mala građevina bila je stara i tako trošna da se naherila. Dovratnik
je bio vidno oštećen, a od zasuna je ostala samo zahrđala krhotina, koja je
visjela s olabavljenih vijaka. No možda je spremište već godinama bilo takvo
jer štetu nije nužno počinio nedavni upad. Pogledavši unutra, vidio je samo
stari radni stol i vrtlarski alat, dok je na jednom zidu visio veliki rokovnik sa
svinutim kutovima, a pokraj njega je bio jedan jedini prozor s tako prljavim
staklom da su kroz njega jedva prolazile sunčeve zrake.
Heck se odmaknuo i zatvorio vrata. Iza šupe ponovno se pružao otvoren
prostor, ali ovdje nije rasla trava jer su visoke, isprepletene grane zastirale
sunce, a tlo je bilo posuto borovim iglicama. Na jednom kraju dizala se velika
hrpa gnoja. Pomislio je da je to uobičajeno, ali malo dalje naišao je na još
jedno spremište, a i ono je bilo otvoreno.
Sad je Heck brže napredovao. Čak i s ove razdaljine bilo je očito da je
netko silom otvorio i ovo spremište, ali tu se s oštećenih vrata njihao nov,
sjajan lokot. Heck je trzajem otvorio vrata, pitajući se hoće li danas izvršiti
svoje prvo uhićenje u Surreyju, i to zbog tako neznatnog prekršaja kao što je
šteta na vrtnom spremištu. No ni ovdje nije bilo nikoga, a nijedan predmet što
ga je Heck vidio očito nije imao posebnu vrijednost jer pokraj još nekoliko
komada vrtnoga alata stajali su limenka s uljem, smotani šmrk i nekoliko tuba
sredstva protiv korova.
Heck je nakratko promatrao, a onda se odmaknuo, zatvorio vrata i osvrnuo
se oko sebe. U ovom dijelu vrta gusto je rastao sleč, a iza njega pružale su se
nove površine obrasle sjenovitim zelenilom. Osluškivao je, pokušavajući sluh
prilagoditi tišini prirode koja je disala oko njega. Kad se čovjek posve sam
nađe na stranom zemljištu, vrlo mu je lako zamisliti da ga netko motri, pa
iako je Hecka obuzeo upravo takav osjećaj, detektiv se na to nije osvrtao.
Kroz raslinje je još mogao nazrijeti obrise kuće, udaljene tek nekoliko stotina
metara, no sad mu se činilo da je to znatna razdaljina. Ponovno se osvrnuo,
prelazeći pogledom preko vijugavih staza između drveća. Heck se nije baš
sjajno snalazio u šumi pa ne bi smjesta primijetio da je još netko ovdje, ali po
svoj prilici uistinu nije bilo nikoga. Na ladanju ponekad čujete neobične
zvukove.
Uto tišinu razbije jak štropot, kao da je nešto krhko udarilo o kamen.
Heck se brzo okrene, pokušavajući pogledom prodrijeti kroz okolnu
guštaru, a onda je ugledao nešto ohrabrujuće. Iznad sleča nazirao se gornji
dio još jednoga zdanja, a učinilo mu se da je riječ o stakleniku. Je li moguće
da je vrtlar još uvijek ovdje?
Dok se probijao kroz guštik, trnje mu je greblo ruke i noge, ali napokon je
izišao kod staklenika, koji je bio velik, dug četrdesetak metara, ali u jadnu
stanju. Prljavi prozori popucali su, a istrunuo željezni okvir mjestimično je
prekrivala mahovina, no staklenikom su se još uvijek koristili. Ušavši, Heck
je promotrio gustu prašumu bujnoga bilja koje je raslo iz posuda punih crne
zemlje, postavljenih na metalne police koje su detektivu dosezale do pasa, a
nanizali su ih na objema stranama središnjega prolaza. Na drugom je kraju
preko središnjeg prolaza stajao još jedan niz čeličnih polica. Bio je viši od
onih s obiju strana prolaza, pretrpan lomljivim vrtnim ukrasima kao što su
tegle za cvijeće i slični predmeti, a bili su tu i kipići patuljaka i vilenjaka.
Ni ondje nije bilo nikoga. Heck pođe naprijed, ali poslije nekoliko metara
naglo zastane. Dobro, nešto je čuo, ali je li to bilo uistinu važno? U blizini je
netko radio i to je sve, a osim toga nije imao vremena jer došao je ovamo
istražiti prometnu nesreću, a ne tumarati okolnim šumama i ukočiti se poput
uplašena zeca kad god mu se što učini neobičnim. Svidjelo mu se to ili ne,
morao se vratiti na mjesto sudara, ali kad se okrenuo, krajičkom oka
primijetio je pokret.
Pozorno pogledavši niza središnji prolaz, vidio je da se nešto doista
pokrenulo.
Bio je to kipić na gornjoj polici, patuljak, ili vilenjak, jedan od onih
bezvrijednih ukrasa kakve nije očekivao da će vidjeti na tako otmjenu
imanju. No taj se patuljak upravo pomaknuo, i to sam od sebe!
Heck je zaprepašteno zurio, a onda se pokušao nasmijati i sve to pripisati
smiješnoj optičkoj varci, ali kipić se ponovno pokrenuo, jedva se primjetno
stresavši – uistinu sam od sebe!
Heck je polako i s nevjericom pošao prema njemu. Nisu ti sve koze na
broju, stari, pomislio je, jer vjerojatno si...
Kipić se ponovno stresao, ali sad primjetljivije, a Heck je zastao kao
ukopan.
Čovjek i vrtni patuljak neko su vrijeme zurili jedan u drugoga, a Heck je
osjetio da su mu se nakostriješile dlake na zatiljku. Ovaj put je taj predmet
ostao nepomičan, čak i kad mu je detektiv posve prišao, a bio je posve
onakav kao kad ga je Heck izdaleka ugledao: ukrasni patuljak s bradom,
zašiljenim nosom te isto takvim ušima i šeširom. Bio je visok pedesetak
centimetara, a nekoć jarke boje već su gotovo posve izblijedjele, no ipak je
djelovao prilično zastrašujuće kad ga je Heck, napravivši grimasu, podignuo
s police.
Ondje gdje su patuljku nekoć bile oči, netko je najprije oštricom urezao
crni znak X, a onda je ureze ispunio crnom tintom. Usta su mu bila uska
crvena crta, a »umjetnik« je sa svake strane nacrtao crvene kapi kako bi
stvorio vampirski dojam. Izvorni se premaz otopio, ili se šaljivac poigrao
pisaljkom drukčije boje. Iako je osjećao odvratnost, Heck je kipić nekoliko
puta preokrenuo u rukama, ali nije vidio ništa neobično jer bila je to samo
gruda oblikovana, pomalo pljesniva gipsa. Vrtni ukras smeteno je stavio
natrag na policu.
A onda je unakaženi patuljak skočio na njega.
Doslovno je, kao izbačen, odletio s police i pao na betonski pod. Od
udarca mu se odlomila glava i otkotrljala do Heckovih nogu, gdje se
zaustavila, pa je prekriženim očima nepomično zurila u detektiva.
Heck je isprva bio odviše zaprepašten da bi se pomaknuo. Dok je gledao
patuljkovu glavu, s police je skočio još jedan predmet, kao da pokušava
počiniti samoubojstvo. Bila je to tegla za cvijeće koja se, udarivši o pod,
razletjela u komadiće. Njezin primjer slijedila je još jedna, s drugoga kraja
police, a onda i treća. Heck nesvjesno ustukne. Dlake na zatiljku ponovno su
mu se nakostriješile, a na vratu i prsima izbio mu je hladan znoj. Pao je i peti
predmet, još jedan patuljak, ali ovaj se nije razbio, nego je na pod sletio
uspravno pa se njihao amo-tamo, kao da će, čim ponovno uspostavi
ravnotežu, pojuriti na detektiva. Odletio je šesti, a onda i sedmi projektil –
tegle za cvijeće, koje su se razletjele na podu. Hecku se podigla kosa na glavi,
ali onda je ugledao krivca, jer otraga na policama, u udubini je amo-tamo
trčkarala hitra smeđa pojava s nemirnim repom. Štakor!
Heck s olakšanjem odahne, osjetivši se glupo. Morao se nagnuti naprijed
da dođe do daha.
Kad je ponovno pogledao police, štakor je već izišao iz udubine, a onda je
skočio na pod i šmugnuo nalijevo, ispod polica.
»Moraš se pokrenuti, stari«, tiho upozori Heck samoga sebe, zahvaljujući
Bogu da nijedan od ovdašnjih murjaka, koje je trebao savjetovati, nije bio
svjedok te neugodnosti. »U toj igri ne smiješ gubiti vrijeme...«
Središnjim prolazom vratio se do ulaza u staklenik, a onda je pošao kroz
sleč pa je, zaobišavši hrpu gnoja i dva drvena spremišta, požurio stazom
prema guštari. Kad je stigao do pročelja kuće, morao se nakratko odmoriti i
počekati da mu se smiri srce, koje je ubrzano tuklo. Nekoliko puta duboko je
udahnuo kako bi se potpuno pribrao. Doduše, nije otkrio odakle je dopirao
onaj metalni zveket, ali to zapravo nije bilo ni važno jer je imao prečega
posla.
Prilaznim putem vratio se do ceste, a ondje je iz džepa policijskoga
prsluka izvadio rukavice od lateksa i navukao ih. Pomno, ručno pretraživanje
poprišta pomoći će mu da se usredotoči.
Pažljivo je, centimetar po centimetar, ponekad se spustivši na koljena,
pretraživao uz rub ceste, gdje je šikara nagorjela, a isprva je pozornost obratio
na sjajne krhotine što su ih ovamo odbacila vozila koja su jurila cestom, ali
onda je proširio potragu. Nije pronašao ništa posebno jer nije ni znao što
zapravo traži, a još uvijek je bio pomalo rastresen. I protiv volje je preko
ramena pogledavao tihu, zaključanu kuću. Još je imao osjećaj da ondje nije
bio sam, ali nakon deset minuta pretraživanja pozornost mu privuče nešto
mnogo opipljivije: među pocrnjelim krhotinama presijavalo se nešto malo i
bijelo.
Gurkao je taj predmet pincetom kako bi bolje vidio.
Bio je to zub, a Hecku se činilo da je riječ o ljudskom kutnjaku. Štoviše,
tek su ga nedavno odstranili iz nečije čeljusti, jer iako je nešto korijenja
popucalo, ostatak je netko u potpunosti izvukao, a sa zuba su visjele niti
crvenkastosmeđega tkiva. Heck je svoj nalaz stavio u sterilnu vrećicu za
dokaze, koju je onda zapečatio. Podignuvši je prema sunčevu svjetlu, vidio je
da je donja strana zuba prekrivena skorenom crvenkastosmeđom smjesom.
Razumljivo je da ima krvi jer bio je to kutnjak odrasle osobe, koji baš nije
lako izvaditi.
Heck je vrećicu stavio u džep, a nakon što je zastavicom za dokaze
obilježio mjesto gdje je pronašao zub, nastavio je potragu, no tijekom
sljedećeg sata nije pronašao ništa važno. Na kraju je iz prtljažnika automobila
uzeo klinove i svjetleću traku pa je njome okružio neka mjesta. Ljutilo ga je
što poprište zločina, jer snažno je osjećao da je riječ upravo o tome, nisu
sačuvali za podrobniju forenzičku pretragu. Dakako, to se još može upriličiti,
ali možda je ipak malo prekasno.
Reigate Hall bio je neobično mjesto za policijsku postaju jer ta privlačna
zgrada od starinske georgijanske opeke, čiji su ukošeni krov prekrivale stare
pločice od škriljevca obrasle mahovinom, doimala se više kao zgrada za
sastanke gradskih otaca, ili seoska ubožnica, nego kao suvremena žarišna
točka koja je omogućavala provođenje zakona. Gledala je na lijepi, zeleni,
otvoreni prostor na čijem se jednom kraju dizala stara župna crkva, a na
drugom pub nazvan »Oračev odmor«, drveno zdanje, ukrašeno bršljanom,
gdje su Hecku rezervirali smještaj. Osim tih dviju zgrada veliku tratinu
okruživale su vapnom obijeljene kućice u nizu, dućani sa suvenirima i raznim
potrepštinama i druge prodavaonice.
Glavni inspektor Will Royton savršeno se uklapao u to dobroćudno
ozračje. Bio je visok, dobro građen čovjek u četrdesetim godinama, s ćelavim
tjemenom, prosijedim čupercima i otvorenim, prijateljskim izrazom lica.
Držanje mu je bilo ljubazno, a Hecka je u svojoj postaji pozdravio sa
smiješkom i čvrsto se rukovao s njim.
»Lako ste nas pronašli?« upitao je pa se, ne gubeći vrijeme, uputio
pokrajnjim hodnikom, a Heck ga je slijedio.
»Bez problema, gospodine.«
»No pomalo sam zbunjen...« Royton se u hodu osvrne. »Mislim, pitam se
zašto Jedinicu za serijske zločine zanima Lansingova prometna nesreća.
Nikad ne bih pomislio da se bavite takvim stvarima.«
Heck slegne ramenima. »Možda tu i nema ničega za nas, gospodine, ali ne
znam... nešto je zapelo za oko mojoj šefici. Neću vam dugo smetati.«
U glavnu prostoriju postaje, na kraju hodnika, ušli su kroz dvostruka vrata
s mutnim staklom, a kad su se našli ondje, Royton je zamišljeno zastao.
»Hoćete reći da joj je nešto tako zapelo za oko da je pomislila da bi mogla
biti riječ o dvostrukom ubojstvu?«
»Još je prerano za zaključke, gospodine.«
»Ili čak o nizu ubojstava?«
»To bi doista značilo da brzamo sa zaključcima.«
»Ipak... da ne postoji ta mogućnost, sad ne biste bili ovdje.«
»To je vrlo daleka mogućnost.«
»No moramo sve uzeti u obzir, vodniče. Kako bilo, ako se u našem
području događa nešto ozbiljno, drago mi je što ste nam se pridružili.
Stručnjak je uvijek koristan.«
Odatle su otišli u prostoriju za detektive, ili DS, detektivsku sobu, kako su
je nazivali. Bio je to poveći, suvremeno uređen prostor s nizom stolica,
stolova i radnih kutaka s računalima, ali sad je tu bilo samo nekoliko osoba,
marljivo sagnutih nad stolovima. Royton je Hecka odveo u najdalji kut gdje
je veliki prozor s napola spuštenim venecijanskim roletama gledao na zeleni
travnjak, a pred njim su sučelice stajala dva stola. Za onim desnim sjedila je
mlada žena i tipkala, a kad su joj prišli, nije podignula pogled s tipkovnice.
»Moram vam reći«, obrati se Royton posjetitelju, »da na taj događaj sa
sumnjom ne gledate samo vi. Detektive vodniče Heckenburg, upoznajte
detektivku pozornicu Gail Honeyford.«
Žena koja je naposljetku podignula pogled bila je još mlađa nego što se
Hecku isprva učinilo jer moglo joj je biti najviše dvadeset pet godina.
Njezinu vitku, mladenačku pojavu isticali su uska plava suknja te bluza i šal
iste boje, smeđe uvojke zavezala je u konjski rep, a na kosu iznad čela
podignula je otmjene tamne naočale.
»Hm... svako dobro«, pomalo zbunjeno pozdravi Heck.
 »To je vaš stol«, Royton pokaže prazni radni kutak. »Imate telefonsku
liniju, računalo i sve što vam je potrebno. Pomislio sam da vam je mjesto
upravo ovdje jer ćete vas dvoje zajedno raditi.«
»Kako to?«
»Gail već istražuje Lansingov slučaj.«
Heck je pokušao sakriti smetenost.
»I šef odjela ovdje, u Reigate Hallu, drži da je to neobična nesreća«, javi
se policajka Honeyford. »Zapravo, posumnjao je još prije nego što se
umiješao Scotland Yard.«
»Hm...« promrmlja Heck.
»Nešto ne valja?« upita Royton.
»Ne, gospodine, sve je u redu, samo mi nitko nije rekao da se i vi
zanimate za to.«
»Ne zamjerite, ali možda ste trebali pitati«, primijeti policajka Honeyford.
Ovdje ću bas sjajno raditi, pomisli Heck.
»Kako se i mi zanimamo za taj slučaj, činilo mi se prirodnim da vas dvoje
surađujete«, ukaže Royton. »Utemeljite odred za posebne zadaće od dviju
osoba. Valjda niste htjeli raditi posve sami?«
»Pa... kao što sam rekao, gospodine, ovdje sam samo zato da procijenim
postoje li uvjeti da se istrazi pridruži Jedinica za serijske zločine.«
»Dakle, zapravo niste došli istražiti sudar?« zaključi policajka Honeyford,
a bila je to više tvrdnja nego pitanje.
»Stekao sam dojam da su ga već istražili.«
»Oh, sjajan odgovor!« Zavalila se u stolici kao da su joj se obistinile
najgore sumnje. »Bit ćete od velike pomoći.«
»Učinit ću sve što mogu.« Heck iz džepa izvuče vrećicu za spremanje
dokaza i baci je na stol. »Dok budem uzimao stvari iz automobila, možda
biste ovo mogli dati forenzičarima da potraže DNK.«
Pogledavši vrećicu, osjetila je gnušanje. »To je zub.«
»Da, našao sam ga na poprištu sudara.«
 Podignula je pogled. »Što ste ondje radili?«
»Nisam se previše naprezao.« Heck pođe prema vratima. »Samo sam
obavljao svoj posao.«
 Sedmo poglavlje

Hecku je ubrzo postalo očito da postoji nešto vrlo neobično u svezi s dva
napada na Harolda Lansinga (ako su to doista bili hotimični napadi), iako nije
bilo očitih naznaka da bi to moglo biti djelo serijskog zločinca. Pogibeljni
sudar možda je doista bio prometna nesreća, iako je teško povjerovati da je
čovjek poput Lansinga, koji nikad nije imao problema na cesti i nije zaradio
ni jednu prometnu prijavu, neoprezno izletio na cestu na tako opasnu mjestu,
a prije toga nije bacio pogled na sigurnosno zrcalo.
Još je više zbunjivao onaj prijašnji događaj.
Lansing je uz rijeku Mol, između Brockhama i Sidlowa, posjedovao malo
ribičko zemljište s prilično nesretnim nazivom Mrtvačev potez, gdje je po
navici svakoga vikenda provodio nekoliko sati, pecajući mrene, deverike i
klenove. Reklo bi se da to nije opasna zabava, ali u subotu 21. lipnja na njega
se s visine okomio poveći model zrakoplova što ga je Lansing samo
letimično vidio, ali poslije ga je opisao kao »plavožuti model iz Prvoga
svjetskog rata«. Lansing je u to vrijeme bio na svom uobičajenu mjestu, to
jest s ribičkim štapom u ruci stajao je na malome kamenom pristaništu na
zapadnoj obali, a kad je pokušao izbjeći napad, izgubio je ravnotežu i pao u
brzu, duboku rijeku koja ga je, poslije osamdeset metara, odnijela preko
ustave. Da nije bilo drugog ribiča koji je primijetio da se napadnuti ispod
vodene površine bori za život i da taj Lansingov kolega nije bio odličan
plivač, bogataš bi se utopio.
Ali model zrakoplova kao ubojito oružje?
Heck za takvo što još nije čuo. Očito su pripadnici tamošnjega kluba
ljubitelja zrakoplovnih modela, koji su se nazivali »Doversgrinski
zrakoplovci«, upravo u to vrijeme koristili livadu nedaleko od Mrtvačeva
poteza. Policija je isprala sve koji su toga dana bili nazočni, ali svi su odlučno
tvrdili da su strogo poštovali vrlo zahtjevna pravila o sigurnosti koja prate taj
sport. Nitko od njih nije priznao da je izgubio nadzor nad zrakoplovom, a
nijekali su da uopće imaju model koji odgovara opisu. Lansing se umalo
utopio, a poslije je duže vrijeme proveo u bolnici. Policajcima je ispričao da
ga je, dok je pokušavao pobjeći, zrakoplov tako udario u ruku da mu je izbila
velika modrica, a onda se, koliko se Lansing sjećao, oteo kontroli pa je,
preokrećući se, pao u rijeku. Poslije su policajci sve pretražili, ali nisu našli
zrakoplov.
Činilo se da je taj događaj, kao i sudar kod Rosewood Grangea, samo
bizarna nesreća, ali zvuči li uvjerljivo da su se dvije takve nesreće u razmaku
od dva tjedna dogodile istoj osobi?
Heck je o tome neprihvatljivom zaključku razmišljao dok je to popodne
svojim Peugeotom ulazio na parkiralište iza puba »Oračev odmor«, a onda je
tešku putnu torbu odnio u sobu koju su mu dodijelili. Bila je to mala i ugodna
prostorija s lijepim namještajem, a prozor s ukrasnom rešetkom, obrubljen
bršljanom, gledao je na tratinu.
Kad je sišao iz sobe, Heck je u separeu u pubu ugledao Gail Honeyford.
Otmjeni kaputić kostima prebacila je preko naslona stolice, a na stolu pokraj
nje stajala je čaša limunade s ledom, no mlada žena već je kuckala po
tipkovnici prijenosnog računala. U policijskim krugovima nije bila rijetkost
da netko iz postaje ode u pub kad se u timu pojavi novajlija kojega je trebalo
»obučiti«, ali nisu često odlazili onamo da bi nešto pokušali na miru obaviti.
Je li Gail držala da će se moći bolje usredotočiti na ono čega se uhvatila ako
ne bude morala neprestano podučavati novoga tipa?
Heck polako pođe prema njoj, zabivši ruke u džepove traperica. Motrila
ga je krajičkom oka, a na licu joj je i dalje počivao nedokučiv izraz.
»Hoće li vam smetati ako vam se pridružim?« upitao je.
»Mislim da je ovo slobodna zemlja.«
»Barem je bila kad sam zadnji put provjerio«, odgovorio je, ali samo ga je
letimično pogledala, kao da je njegov pristup ne zabavlja. Privukao je stolicu.
»Ako niste primijetili, pokušao sam se našaliti.«
»Umirem od smijeha.« Nastavila je raditi na prijenosnom računalu.
»Doista smo uprskali već na početku. Mogu li vam ponuditi piće?«
»Ne, hvala.«
»Detektivko pozornice Honeyford... Jeste li kad čuli izraz >timski rad<?
Samo se pokušavam sprijateljiti.«
 »Da, cijenim to, ali čujte...« Zavalila se u stolici, a izraz joj je postao blaži.
Ta joj je promjena pristajala jer kad ju je pobliže pogledao, vidio je da je vrlo
lijepa. Put joj je bila bijela i čista, obrazi rumeni, a oči privlačne, kestenjaste
boje. »Žao mi je ako sam se ponijela pomalo naprasito, ali ovdje nećete dugo
ostati pa ne vidim zašto bismo razvijali dublji odnos, profesionalni ili kakav
drugi.«
»Ispravite me ako griješim, ali ne bismo li trebali ustrojiti odred za
posebne zadaće?«
»To je šefova zamisao, a ne moja, jer već se neko vrijeme bavim tom
istragom.«
»U redu, odlično, ali jeste li sigurni da ne želite ništa popiti?«
»Posve sam sigurna, hvala.«
Heck je odšetao do bara gdje mu je vlasnik, srdačni mještanin s debelim
obrazima i s čupavom, crvenkastožutom kosom, raspoloženo natočio pivo
»Best«. Kad je ponovno sjeo za stol, njegova je kolegica coknula jezikom,
jedva prikrivajući ljutnju.
»Problem s računalom?« upitao je.
»Ne.«
»U redu, onda možemo nastaviti. Što zaključujete?«
Podigla je pogled. »Molim?«
»Očito ste marljivo radili na tom slučaju, pa do kakva ste važnog
zaključka došli?«
»Ako baš morate znati, mislim da je riječ o ubojstvu, koje je gotovo
sigurno povezano s Lansingovim poslovnim pothvatima.«
»Jeste li sigurni da je ubojica na zub uzeo Lansinga, a ne Deana Torbeta?«
Ponovno ga je pogledala kao da isprazno lupeta. »Ako meta nije bio
Lansing, onda model zrakoplova znači vrašku podudarnost.«
»Ponekad podudarnosti doista postoje.«
»Torbet je bio sveučilištarac, student prve godine. Nije dovoljno dugo
živio da bi nekoga uzrujao u toj mjeri.«
 »Kako znamo da se upravo on nije uzrujao? Možda je Torbert pokušao
Lansinga izgurati s ceste, ali je sve strahovito pošlo po zlu.«
»I to sam istražila. Nisu se čak ni poznavali, a kamoli da bi što zamjerali
jedan drugomu.«
»Kakav je bio taj Torbert?«
Slegnula je ramenima. »Razmaženo bogato derište, ili mladi trkač... kako
više volite.«
»Odakle mu Porsche?«
»Mama i tata su bogati, a i rastavljeni. Čini se da je letio od jednoga do
drugoga, poput loptice za badminton. Natjecali su se tko će mu kupovati
skuplje darove.«
»Pa čak i Porsche?«
»Čujte, ovo je Surrey, obećana zemlja za burzovne mešetare.«
»Gdje je Torbert zapravo živio?«
Policajka Honeyford uzdahne jer se nije nimalo ustručavala pokazati da
joj sugovornikova uporna pitanja idu na živce. »S majkom je boravio u
bogataškom gnijezdu u Guildfordu.«
»Nisam odavde, ali to nije ni blizu Reigatea, je li?«
»Nije tako daleko, ali slažem se da je čudno što se u tako rani sat našao u
šumskoj zabiti. Nitko ne zna što je ondje radio, ali voziti se unaokolo po
prirodi nije zločin. Hoću reći da je tu možda imao djevojku, ili čak dečka, tko
zna?«
Heck je mozgao o tome. Ako je Dean Torbert bio samo još jedan mladac
koji se dosađivao, pa se zabavljao tako što je u svojoj najnovijoj brzoj igrački
prašio seoskim cestama, onda je bilo još vjerojatnije da je njegova uloga u
sudaru samo tragična slučajnost. Zapravo bi bilo pravo čudo da Torbertovo
divljanje nije završilo prometnom nesrećom. Dok je još bio pozornik u odori,
i to u Manchesteru, gdje mladi ljudi koji su se dosađivali za Božić uglavnom
nisu dobivali brze automobile, Heck je ipak mnogo puta gledao kako njihova
unakažena tijela rezačem kovine izvlače iz smrskanih olupina, nakon što su
cijelu noć »razvaljivali« u automobilu.
 »Torber se u krivo vrijeme zatekao na krivome mjestu«, zaključi policajka
Honeyford, očito u nadi da će time završiti razgovor.
»Ali u cjelini još uvijek vjerujete da je riječ o ubojstvu?«
»Naravno, ali tko god da ga je počinio, namamio je Lansinga da iziđe na
cestu, u promet, kako bi se sve to doimalo kao nesreća. Ubojici bi u tome
pomogao svaki brzi vozač. Čujte, vodniče Heckenburg...« Činilo se da ju je
doista ogorčila činjenica što je tako iznenada upao u njezin život pa se
pokušavala pribrati. »To ubojstvo svakako je povezano s Lansingovim
poslovnim djelatnostima. Vodio je lanac tvrtki vrijednih više milijuna funti.
Imao je pravo bogatstvo, ali novčani su mu poslovi zamršena mreža. Zadnja
tri dana pokušavam prodrijeti u njih.«
»Tko bi se najviše okoristio njegovom smrću?« upita Heck.
»Zašto vas to zanima? Mislila sam da ste došli procijeniti pripada li to
serijskim ubojstvima.«
Slegnuo je ramenima. »Ako mi možete dokazati da nije tako, veselo ću se
vratiti kući pa neću morati ovdje stajati i gledati vam preko ramena.«
»Ionako to nećete morati raditi!« odgovorila je, a obrazi su joj se
zacrvenjeli. »Budite sigurni u to!«
»Ah, dakle to je! Bojite se da ću vam uzeti dio kolača.«
»Ne, naravno da ne...« Zastala je, a onda je polako i pažljivo zatvorila
prijenosno računalo. »Ili da, tako je, ako hoćete istinu! Upravo je tako! Čujte,
vodniče Heckenburg...«
»Zovite me >Heck<, kao svi moji prijatelji.«
»Vodniče Heckenburg, u samo tri godine dospjela sam u sobu za
detektive, i to tako što sam se razbacivala pameću i poduzetnošću. To mi je
posao, ono što volim raditi. Ako nešto nanjušim, polazim u lov, pa marljivo
radim i ne odustajem. Činjenica je da nisam bila nimalo zadovoljna kad sam
čula mrtvozornikovo mišljenje o Lansingovu slučaju, ali nitko me nije htio
slušati. Zapravo, rekli su da sam blesava.«
»Zato što murjaci ne vole neriješena ubojstva. Takvo što ne izgleda lijepo
u statističkim podacima o zločinima.«
Odmahnula je rukom, kao da je ne zanima njegovo mišljenje. »Will
Royton momak je na mjestu pa mi je odobrio da bacim još jedan pogled na
taj slučaj.«
»Nije li to učinio zato što se pouzdaje u vaše prosuđivanje?«
»Hm... možda pomalo i zato, ali morala sam mu tri dana dosađivati dok ga
nisam uvjerila. Da budem iskrena, ni sad se baš ne doima uvjerenim. Mislim
da je zato sretan što ste ovdje vi. Nada se da ćete ušetati kao bikonja iz
velikog Londona pa ćete cijelu istragu lijepo razriješiti za samo jedan dan, a
ja ću se onda moći vratiti redovnim dužnostima i više neće biti raspravljanja.
Pa, žao mi je, ali ništa od toga!«
Heck je pijuckao pivo. »Čini mi se da želite da se pokaže da je Harold
Lansing ubijen.«
»Nisam htjela ostaviti takav dojam.«
»Ni ja nisam tako mislio. Htio sam reći da želite da se potvrdi ono što
nagonski osjećate.«
»A to je prilično ružno od mene?«
»Ne, nikako.« Spustio je piće na stol. »Čujte, i ja sam ovdje zbog sličnog
razloga. Još je jedna osoba, bacivši pogled na taj slučaj, pomislila isto što i vi.
Bili ste vrlo iskreni, Gail, pa ću i ja neuvijeno govoriti. Mogu li vas zvati
>Gail<? Manje je službeno od >detektivko pozornice Honeyford<.«
»Kako hoćete.«
»Zapravo sam u Surreyju jer činim uslugu šefici, koja opet čini uslugu
nekoj drugoj osobi. Mogu vam obećati da ću se vratiti kući čim postane očito
da u ovoj istrazi nema posla za Jedinicu za serijske zločine. Moći ćete raditi
svoj posao bez uplitanja Scotland Yarda, ali u ovom trenutku možemo uspjeti
samo ako budemo radili zajedno. Zbog te istrage već ste se izložili
neugodnostima. Cijenim što kao policajka razmišljate neovisno, ali u ovoj
istrazi dosad ste se vjerojatno osjećali usamljenom.«
Oprezno ga je motrila. »Morate shvatiti da nisam vaš prirepak.«
»Naravno da niste.«
»Znam da ste pripadnik posebne jedinice i sve to, ali i ja dobro obavljam
svoj posao.«
 »Posve sam uvjeren da je tako.«
»Nitko mi neće šefovati ili se prema meni ophoditi kao prema krhkoj
pripravnici.«
Heck podigne dlanove. »Ne postupam tako.«
»Još je netko podlegao tvojim dražima, Gail?« javi se hrapavi, ali
dobroćudni glas.
Neprimjetno im je prišao visok čovjek, snažne, zdepaste građe, odjeven u
izgužvano smeđe odijelo i zelenu košulju, otvorenu na vratu. Imao je podužu
kosu boje pijeska, blijedoplave oči i izrazito kozičavo lice, kao da je u
mladosti nastojao noktima odstraniti mnogobrojne bubuljice. Prišao im je
nepozvan, a sad je stajao tako blizu da je Heck namirisao oštru mješavinu
dima cigareta i kolonjske vode.
»Što želiš, Rone?« strpljivo upita Gail.
»Ja?« pretvarao se da je povrijeđen. »Ništa... samo sam htio na brzinu
izmijeniti ljubazne riječi.«
»Bilo bi to nešto novo.«
Glasno se nasmijao. »Još tražiš sablasti u Rosewood Grangeu?«
Gail pogleda Hecka. »Ovo je detektiv vodnik Pavey, iz Odjela za ulične
krađe.«
Heck ga pogleda i kimne. »Kako ste?«
»Tko je to?« upita Pavey, obraćajući se Gail. Nije se potrudio odgovoriti
Hecku, čak se nije ni osvrnuo na njegovo pitanje.
»To je detektiv vodnik Heckenburg iz Jedinice za serijske zločine u
Scotland Yardu.«
Pavey tiho zazviždi i napokon se udostoji pogledati Hecka. »Bih li morao
biti očaran?«
»Kako vas volja«, odgovori detektiv.
Pavey se okrene Gail jer pitanje je uputio i njoj. »Vas dvoje radite na
nečemu?«
»Kakve to ima veze s tobom, Rone?« upita ona.
 Njezin se sugovornik nasmiješi sebi u bradu, a onda polako ode do bara.
»Ne činite ništa što ne bih i ja učinio, vodniče Heckenburg«, dobaci na
rastanku.
»Smijem li se odvažiti pitati o njemu?« obrati se Heck policajki, dok je
gledao kako se Pavey pridružuje skupini od nekoliko ljudi u odijelima,
vjerojatno kolegama istražiteljima, koji su na kraju smjene došli na piće.
Gail je pijuckala limunadu, ali vidljivo je pocrvenjela. »Ledena djeva«
očito nije bila tako hladna, iako ga je nastojala uvjeriti da je nedokučiva.
»Baš morate pitati?« odgovorila.
»Idiot iz prošlosti, ha?«
»Nije iz dovoljno daleke prošlosti. Ne brinite se, s njim je gotovo, svršena
priča.«
Ali u sljedećih četvrt sata Heck je primijetio da detektiv vodnik Pavey
prema njima baca poglede koji su ga živcirali, a izraz na ružnomu,
rupičastom licu tog čovjeka govorio je da s njim još nije gotovo i da nije baš
svršena priča.
 Osmo poglavlje

»Tko se pobrinuo za Lansingov sprovod?« upita Heck.

»Njegova bivša djevojka«, odgovori Gail, dok je svojim Fiatom Puntom,
žutim poput kanarinca, vješto manevrirala zavojitim seoskim putovima
Surraya. »Ime joj je Monica Chatreaux.«
Njezin sugovornik podigne pogled s papira što ih je nagomilao u krilu. »Je
li to poznata manekenka Monica Chatreaux?«
»Upravo ona.«
Heck je razmišljao, sjedeći na suvozačevu sjedalu. Iza prozora pokraj njih
su, okupane sunčevim sjajem, plovile šume i obrađene njive, svjetlucajući
zelenim i zlatnim preljevima.
»Je li mu uistinu bila djevojka... ili samo prijateljica?«
»Očito djevojka.«
»Dakle nije bio gej?«
Gail odmahne glavom. »Uzela sam u obzir i tu mogućnost, jer je u toj
dobi živio sam, ali čini se da nije bio.«
Heck ponovno prelista papire. »Poginuo je šestoga srpnja, a sprovod je
održan šesnaestoga. Između ta dva nadnevka baš nije prošlo mnogo
vremena.«
»Po mome mišljenju, tjedan i pol je uobičajen vremenski razmak.«
»Je li bilo sumnjivih okolnosti?«
»Kad je mrtvozornik izrekao službeno mišljenje, više nismo mogli
zadržati truplo.«
»Jesu li ga kremirali ili pokopali?«
»Pokopali su ga na gradskom groblju u Bansteadu.«
»To je dobro.«
 Brzo ga je pogledala. »Dobro je?«
»Da... jer ako bude potrebno, možemo ga iskopati.«
Gail odmahne glavom na samu tu pomisao, a onda pozornost ponovno
posveti vožnji, iako tako rano, subotom ujutro, nije bilo mnogo prometa.
Zapravo se ni Hecku nije sviđala pomisao o iskapanju trupla. Bio je nazočan
na nekoliko ekshumacija i svaki put mu je gotovo pozlilo. Samo Bog zna u
kakvu je dosad već stanju Lansingovo truplo. Dovoljno zastrašujuće bile su i
fotografije što su ih snimili kad su ga dovezli u mrtvačnicu. Ponovno ih je sve
pregledao.
Jadnik je potpuno pougljenio. Nestalo je svih pet slojeva epiderme, a
truplo je bilo prekriveno hrskavim salom i rastopljenim mišićnim tkivom. Tu
i tamo dijelovi kostiju bjelasali su se među ljepljivom smjesom, žutom poput
ulja. Najgore je stradalo lice jer više nije bilo nikakvih prepoznatljivih crta.
Meso je uglavnom otpalo, sivi krugovi očiju upali su u duplje kao smrvljeno
grožđe, a i kosti su se slegnule, urušivši se u ulomcima nalik na slagalicu.
»Smrt je nastupila zbog opekotina četvrtoga stupnja«, primijeti Heck,
prelazeći pogledom preko pojedinosti mrtvozornikova izvješća. »No
zanimljivo je da su na truplu i druge značajne ozljede.«
»Da, ali sve je u skladu s činjenicom da ga je udario automobil, koji se
kretao velikom brzinom.«
»Je li Lansing bio vezan sigurnosnim pojasom?«
»Teško je reći jer je unutrašnjost njegova automobila posve izgorjela.
Mislimo da se aktivirao zračni jastuk.«
»No ipak je pretrpio teške ozljede lica.«
»I o tome sam se pitala«, reče Gail, »posebno zato što to nije bio frontalni
sudar.«
»Još je čudnije što taj momak nikad nije imao prometnu nezgodu, a isto
tako nijednom nije tražio da mu osiguranje isplati bilo kakvu štetu, a od nas
se ipak očekuje da povjerujemo da je taj uzor savjesnog vozača izletio na
cestu, ne provjerivši ima li prometa.«
Ponovno ga je pogledala. »Rekli ste da se >od nas očekuje da
povjerujemo<, ali imamo li izbora? Očito je upravo to učinio.«
 »Ali u organizmu nije imao tragova droge, ni alkohola«, razmišljao je
Heck. »Pročitao sam da je u nesreći izgubio više zuba.«
»Većinu su našli u želucu.«
»Većinu, ali ne sve.«
»Predala sam zahtjev da brzo obrade zub što ste ga pronašli uz cestu. Ne
znam kako je mogao ondje dospjeti kad je Lansing bio u automobilu.«
»Ne znam ni ja.« Heck podigne pogled dok su ulazili u predgrađe
Horshama. »Naravno, možda to nije Lansingov zub.«
»Ne uzrujavajte se, kad pronađemo motiv, otkrit ćemo i kako su ga ubili«,
samopouzdano izjavi Gail, »a neće biti teško zaključiti zašto je ubijen.
Lansing je bio odvratno bogat, a ima li boljeg razloga da nekoga ukokaju?«
»Ovisi. Jučer sam vas pitao tko se najviše okoristio njegovom smrću, ali
prekinuli su nas prije nego što ste dospjeli odgovoriti.«
»Oporuka mu je prilično jednostavna«, glasio je odgovor. »Napisao ju je
prije nekog vremena, a nema naznaka da ju je poslije mijenjao. Nije bilo
osoba koje bi ovisile o njemu, a nije imao ni rođaka. Velik dio imetka
podijelit će razne dobrotvorne udruge što ih je podržavao. Poslije provjere
zaključila sam da su sve posve čiste. Dio novca dobit će i Monica Chatreaux,
a Lansing joj je ostavio i Rosewood Grange...«
Heck pogleda fotografiju tridesetosmogodišnje manekenke, koja je nekad
krasila naslovnu stranicu Voguea. Oči su joj bile kao u košute, usnice pune i
čulne, a kosa joj se spuštala u zamamnim žutosmeđim uvojcima.
»Jeste li već razgovarali s njom?« upitao je.
»Još ne. Morate imati na umu da je i ona vrlo bogata, možda se u tome
mogla izjednačiti s Lansingom.«
»Ako netko ima mnogo novca, ne znači da ne želi još više.«
»Tijekom zadnja tri mjeseca bila je u inozemstvu. Sudjelovala je na
modnim revijama u Sjedinjenim Državama. Vratila se zbog Lansingova
sprovoda, a vjerojatno je ponovno otputovala.«
»Mogla je nekoga unajmiti da obavi prljavi posao.«
»Ne znam...« Nije se doimala uvjerenom. »Nisu bili zajedno već neko
vrijeme prije Lansingove smrti. Sporazumno su prekinuli prije jedanaest
mjeseci. Nije bilo vike, ni gorčine. Mislim da se otad sastajala s nekim
drugim.«
»Kako se držala na sprovodu?«
»Dostojanstveno, nije glumila.«
»No plakala je?«
»Tako je.«
»Bili ste ondje pa ste to vidjeli?«
Gail kimne, ali doimala se rastreseno dok je oprezno vozila uskim ulicama
oko trga Carfax, predviđenoga samo za pješake, u središtu četvrti s dućanima
u Horshamu.
»Baš vam se ne sviđa, je li?«
»Nužno pripada među osumnjičenike, ali nekako slutim da je ubojstvo
povezano s Lansingovim novčarskim poslovima.«
Pogledao je drugu fotografiju, koju su snimili s mrežne stranice tvrtke, a
na njoj je bio krupan čovjek, koji je ćelavio na tjemenu, no ipak je bio
pristao, dostojanstvena držanja. Ostatak kose spuštao mu se u bogatim,
sijedim kovrčama, a tip je na sebi imao mornarskoplavi sportski sako, bijelu
svilenu košulju i plavu, prugastu kravatu. Taj četrdesetpetogodišnjak, po
imenu Tim Baker, bio je Lansingov vršnjak, a zajedno su pohađali
Sveučilište Eton. Kao što Gail nije vjerovala da je u ubojstvo umiješana
Monica Chatreaux, tako i Heck zapravo nije sumnjičio Tima Bakera, koji je
kao »tihi ortak« posjedovao 40 posto dionica, nasuprot Lansingovih 60. No
Baker se nije bavio svakodnevnim djelatnostima tvrtke jer je kao bankar,
stručnjak za ulaganja, vodio vlastiti posao. Lansingove dionice sad će pripasti
korisnicima oporuke pa će upravljanje tim tvrtkama postati složeno i
zahtijevat će mnogo vremena, a teško da bi Baker upravo to želio. Neke od
tih tvrtki možda će čak potonuti pa će »tihi ortak« još više izgubiti.
Heck se osjetio potaknutim da glasno izrazi svoje sumnje. »Osim ako ne
postoji neka >fora< za koju ne znamo, Tim Baker je Lansingovom smrću
mnogo izgubio, a ništa nije dobio.«
»Sigurna sam da još mnogo toga ne znamo«, odgovori Gail.
S Timom Bakerom sastali su se u njegovu živicom ograđenu vrtu iza velike
viktorijanske kuće u predgrađu Southwatera. Prostrani travnjak okruživale su
bogate gredice s cvijećem. Bankar se doimao starijim i umornijim nego na
fotografiji s interneta. Na sebi je imao sportske hlače i majicu s kratkim
rukavima, a s njima je razgovarao za malim stolom od kovana željeza, koji je
stajao na sredini travnjaka.
Gail mu je sjedila sučelice, a Bakerova okrugla supruga, simpatična žena
po imenu Milly, donijela je velike čaše i vrč s narančinim sokom u kojemu su
plivale kockice leda i kriške pravoga voća. Heck je po svom izboru ostao
stajati, ali prihvatio je čašu soka.
Baker ozbiljno odmahne glavom. »Harold... pa, nikad nije radio ništa
neobično.«
»Čini se da ste posve sigurni u to, gospodine Bakeru«, primijeti Gail.
»Naravno, jer najprije je sa mnom raspravljao o svakoj svojoj zamisli.«
»Baš o svakoj?«
Baker je porazmislio. »Očito ne mogu jamčiti za baš sve, ali Harold je bio
izravna osoba. U cijeloj njegovoj karijeri, u kojoj sam i ja gotovo u cjelini
sudjelovao, nije bilo ni traga nečega nedoličnog, ili mutnih poslova.«
»Koliko sam shvatila, imao je razne >sestrinske< bankovne račune«,
primijeti Gail.
»Draga moja, to nije neobično. Ljudi se jednostavno okoriste različitim
poreznim sustavima. To nikako nije nezakonito, ako sve prijavite. Ako se
posavjetujete s policajcima koji se bave novčarskim poslovanjem, uvjerit čete
se da u Haroldovoj prošlosti ništa nije bilo sumnjivo.«
»Što ste radili ujutro 6. srpnja, gospodine Bakeru?« upita Heck.
»Ah... mogao sam misliti da ću postati osumnjičenik.«
»Žao mi je, ali moramo pitati.«
»Ne, u redu je, posve je razumljivo.« Baker prijeđe prstom preko obrve.
»Bio sam na praznicima s Milly. Pošli smo na krstarenje dugo mjesec dana,
do Kariba i američke Istočne obale. Nismo imali pojma ni da je Harold
doživio onu prvu nesreću, a kamoli drugu. Vratili smo se nekoliko dana prije
sprovoda. Moram reći...« oprezno ih je pogledao, »da me ta istraga prilično
čudi. Hoću reći, Harold je već u grobu, a svi su stekli dojam da se dogodila
strašna prometna nesreća.«
»Zasad ništa ne isključujemo«, odgovori Gail.
»Sumnjate li da je posrijedi podla igra?«
»Jednostavno još ne znamo«, umiješa se Heck.
Baker glasno uzdahne. »Pa, vjerojatno morate provjeriti sve mogućnosti,
no da budem iskren, to je nevjerojatno. Harold je bio vrlo dobar čovjek. Ako
pogledate čime se bavio u slobodno vrijeme... Bio je dobročinitelj tamošnje
pučke škole i pripadnik nekoliko crkvenih odbora, a mnogo je davao u razne
dobrotvorne svrhe. Zašto bi ga, kvragu, netko želio ozlijediti, a pogotovo
ubiti?«
»Možda mu je nešto zamjerao bivši zaposlenik?« pretpostavi Heck.
»Harolda su voljeli svi zaposlenici. Dobro je vodio tvrtku i donosio je
čvrste odluke. Na zaposlene je gledao kao na pojedince, brinuo se da im bude
dobro, a za vrijeme krize preuzimao je odgovornost.«
»Vidite, gospodine Baker«, počne Heck, pozorno ga motreći, »palo mi je
na um da bi onaj koji se htio osvetiti Lansingu zbog neke, makar i umišljene,
uvrede, mogao napasti i vas.«
»Oh, vodniče...« Njegov sugovornik ponovno uzdahne kao da nije previše
zabrinut zbog toga. »Ne znam tko bi mom prijatelju mogao željeti zlo, čak ni
ako se zagledam daleko u maglu vremena.«
Taj tip se uistinu ne boji, pomisli Heck. Duboko je uvjeren u ono što
govori.
Njegov sugovornik odmahne glavom. »Ne mogu se sjetiti da smo se
Harold i ja zamjerili nekoj osobi koja bi se tako grozno osvetila.«
»Lansingove riječi previše su pohvalne da bi bile istinite, je li?« upita Gail
dok su se vozili natrag prema Reigateu.
Heck je pogleda. »Kako to mislite?«
»Sve te priče o poslovnom čovjeku svecu«, cinično je objasnila. »Ne
znam zašto ga jednostavno ne proglase svetim.«
»Na svijetu doista ima dobrih ljudi, znate.«
 »Uistinu to vjerujete«, nasmijala se, »i to poslije slučajeva što ih je
istraživala Jedinica za serijske zločine? Provjerila sam, ako se pitate odakle
znam. Poslije Kluba ugodnih momaka, Oskvrniteljevih ubojstava... i onoga
što se dogodilo u Lake Districtu... još uvijek uljepšano gledate na ljudsku
narav?«
Heck nije odgovorio jer se nakratko zamislio.
»Dakako, ova igra je drukčija«, dodala je. »Zločinci s bijelim ovratnicima
nisu slinavi luđaci koji unaokolo jure s mesarskim sjekiricama. Lukavi su.
Poput vjeverica mogu posakrivati svakovrsne važne stvari, i to tako da ih
nitko ne pronađe. Vidim da sumnjate u to pa činite što mislite da je nužno, ali
ja ću povećalom pregledati Lansingove novčarske pothvate. Vidjet ćemo tko
će prije sve to riješiti.«
Čuvši to, prenuo se iz razmišljanja. »Hoćete reći da ćemo se natjecati?«
»Pa, neće to baš biti natjecanje...«
»Nadam se da neće. Moramo obaviti ozbiljan posao pa se nećemo glupo
igrati, kvragu!«
»Dobro, smirite se!«
»Znate...« prisilio se govoriti blažim glasom. Nije se htio tako brzo
pozvati na svoj viši čin jer obećao je da to neće učiniti. »Gail, ako želite tako
voditi istragu, samo naprijed i sretno vam bilo. Već sam petnaest godina
detektiv, ali nemam iskustva u istraživanju zločina što si ih počinili >bijeli
ovratnici<, kako ste se izrazili. Već biste se na početku morali spojiti s OTP-
om, Odjelom za teške prijevare, a možda i s londonskom policijom, a zbog
čega? Zbog neutemeljenih pretpostavki? K tome, privući ćete veliku količinu
neželjene pozornosti.«
»Loš publicitet ni najmanje me ne zabrinjava.«
»Razmislite, Gail. Harold Lansing možda je žrtva strašne nesreće, ali
vjerojatno je riječ o vrlo vješto izvedenu ubojstvu. Kako bilo, živ je izgorio, a
vi nastojite pronaći dokaze o nezakonitoj djelatnosti u njegovoj prošlosti?«
»Samo zato da bih došla do cilja.«
»Onda biste se trebali žarko nadati da cilj doista postoji jer ocrnit ćete ime
Harolda Lansinga, koji je bio jedan od stupova društva, a po cijeloj zemlji
ima vrlo moćne prijatelje pa nije nezamislivo da vam se posve sroza karijera
do koje vam je, kako vidim, uvelike stalo.«
Neko je vrijeme šutke vozila. »U redu, kako glasi vaša teorija?«
»Još je nemam, ali mislim da bismo se trebali vratiti na početak.«
»Kako to mislite?«
»Trebali bismo poći onamo gdje je sve počelo. Pokušajmo shvatiti što se
točno dogodilo.«
 Deveto poglavlje

Rijeka Mole, uz koju se pružao jedan od najljepših krajolika u južnoj

Engleskoj, od svog izvora blizu zrakoplovne luke Gatwick u West Sussexu
poput zmije je vijugala kroz bujne, šumovite krajeve Surreyja, sve dok se
blizu dvorca Hampton nije spojila s Temzom, a mogla se pohvaliti bogatim,
raznovrsnim životom na svojim obalama, gdje su boravile vodene voluharice,
čaplje i vodomari, kao i u prohladnim, zelenim dubinama, jer ondje su plivale
svakovrsne ribe što ih je bilo dopušteno loviti – jegulje, potočne pastrve,
piškori i štuke.
U rijeci Mole bilo je nekoliko brzaca, ali Mrtvačev potez smjestio se u
širokoj, plitkoj dolini kojom je rijeka prilično mirno vijugala, iako je Heck
slutio da je taj mir vjerojatno lažan. Gail i Heck djevojčin su Punto ostavili na
parkiralištu Nacionalne zaklade, a onda su nekoliko stotina metara pješačili
do tog mjesta. Heck je sinoć potražio nekoliko tekstova o rijeci Mole pa je
doznao da njezin tok uvelike ovisi o količini padalina. Iako je u lipnju i
srpnju vrijeme uglavnom bilo suho i toplo, u travnju i svibnju palo je mnogo
kiše pa je ta činjenica možda objašnjavala kako je voda tako lako odnijela
Harolda Lansinga.
Obala Mrtvačeva poteza sastojala se od ispupčenja napravljena od stare
opeke jer nekoć je tu bio mol, iako sad više nije ničemu služio pa su ondje
gdje je prije bila užad za vezivanje čamaca sad stajali komadi zahrđale
kovine, dok je na tlu rastao drač. Otprilike osamdeset metara prema
sjeverozapadu rijeka se preko ruba ustave rušila u ravni, kameni bazen, a
onda je vijugala dalje, kroz niže livade.
Heck zastane i osvrne se oko sebe, rukama tjerajući mušice. Na istoku i
zapadu blage padine bile su slabo pošumljene, a nedaleko od uske staze raslo
je gusto grmlje kleka. Heck je vijugao kroz grmlje, a Gail ga je slijedila.
Došli su do ograde s vratima, a iza njih su ležali ravni pašnjaci. Vjerojatno su
upravo na tom mjestu Doversgrinski zrakoplovci isprobavali modele
zrakoplova, iako je sad tu bilo pusto. Heck stavi ruku nad oči jer je sunce
jarko sjalo. Nekoliko stotina metara zapadno odavde rijetka vozila jurila su
glavnom cestom, a na otprilike istoj udaljenosti prema sjeveroistoku još rjeđi
promet prelazio je preko mosta s ukrašenim željeznim stranama, koji je
premošćivao rijeku od zapada prema istoku. Zadovoljan onim što je vidio,
Heck se okrenuo drvenim vratima i počeo se polako i oprezno spuštati prema
obali, a Gail je razdraženo pošla za njim. Nije im se bilo lako provlačiti kroz
grmlje jer Heck je na sebi imao odijelo i kožnate cipele s vezicama, a njegova
pratilja suknju.
Kad su sišli, Heck je ponovno prelistao hrpu papira. »Taj tip koji je spasio
Lansinga iz vode... Gary Edwards. Gdje je točno stajao?«
»Tamo, na rtu.« Gail pokaže mjesto gdje je rijeka zavijala, malo dalje od
ustave i otprilike pedeset metara od željeznog mosta.
»Zapravo nije vidio kad je Lansing pao u rijeku?«
»Nije, a nije vidio ni zrakoplov koji ga je udario. Lansing je zapomagao
dok je padao preko ustave, a Edwards je tek tada primijetio da mu je kolega u
nevolji. Ispričao mi je da je čuo kako mu modeli zrakoplova zuje nad glavom,
ali nije se osvrtao. Rekao je da su ondje svaki drugi vikend, a obično su
previsoko da bi ometali šetače ili ribiče.«
Heck je pročitao izjavu Garyja Edwardsa, dvadesetpetogodišnjaka, koji je
mnogo vježbao, a k tome je igrao nogomet za tamošnji amaterski klub.
»Koliko su visoko letjeli zrakoplovi?«
»Devedeset do sto metara.«
»Što znamo o Edwardsu?«
»Čist je, nije u sustavu.«
Heck je razmislio. »Livada na kojoj puštaju zrakoplove je... koliko?...
pedeset ili šezdeset metara u onom smjeru?« Kimnula je, a on je i dalje
djelovao zamišljeno. »Dakle koliko bi se kamenom dobacilo. Ne bi bilo
neobično da jedan ili dva zrakoplova zalutaju onamo.«
»Gary Edwards rekao je da se to povremeno događalo, ali nijedna letjelica
nije se spustila tako nisko. Mislim da o tome postoje propisi.«
Heck potvrdi glavom. »Da, postoje. Pravilnik o zračnoj navigaciji donosi
zbirku propisa o ponašanju u takvim slučajevima. Nama je zanimljivo da
glavni propisi zahtijevaju da u području letenja ne smiju postojati zapreke, a
model zrakoplova mora neprestano biti na sigurnoj udaljenosti od osoba,
plovila, vozila i zgrada. K tome, što je vrlo važno, ne smije izići iz vlasnikova
vidokruga.«
»Temeljiti ste...«
»Provjerio sam to na internetu, ako mislite da je moje znanje rupa bez
dna.«
Slegnula je ramenima. »Već sam uzela izjave Doversgrinskih
zrakoplovaca.«
»Da, pročitao sam. Sve niječu, je li?«
»Ni jedan nije priznao da je odgovoran za taj događaj.«
»Ne čudi me.« Heck je pošao stazom duž riječne obale. »Čak i ako je to
bio puki nesretni slučaj, nadležni za civilno zrakoplovstvo mogli bi podnijeti
tužbu.«
»U redu, kamo ćemo sada?«
»Idemo na pivo.«
»Molim?«
»Poznajete li pub >Glasovi zvona<?«
»Naravno, pokraj župne crkve.«
»Tako je. Ondje ćemo se sastati.«
»S kim?«
»S Doversgrinskim zrakoplovcima«, Heck baci pogled na sat, »i to za
otprilike dvadeset pet minuta.«
»Kad ste to dospjeli ugovoriti?«
»Sinoć sam nazvao predsjednika njihova kluba. Nije bilo teško jer su
pojedinosti o njemu na internetu. Rekao sam da želim da se u dva sata
popodne skupe na svom uobičajenom mjestu. Subota je pa ne bi trebalo biti
problema.«
»A on se samo tako složio?« upitala je kao da je to zabavlja.
»Aha.«
»Ili je samo tako obećao.«
 »Rekao sam mu da ne moraju doći svi članovi, nego samo njih osamnaest,
koji su bili nazočni na sastanku 21. lipnja.«
»Nije baš izgledno da će svi doći.«
»Izglednost s tim nema veze.« Heck skrene sa staze na pošljunčani put
koji je vodio do parkirališta. »Rekao sam njihovu predsjedniku da ćemo ih
inače sve posjetiti u kućama, s nalozima za pretres, pa ćemo im zrakoplove
vjerojatno oduzeti, kako bi ih pregledali forenzičari. Dao sam mu do znanja
da ćemo službeno, kao osumnjičenike, ispitati sve one čiji su modeli nedavno
oštećeni, ili su bili u vodi, ili su na njima makar i sitne niti tkanine što je
vlasnici ne mogu objasniti.«
Došli su do Gailina automobila. Motrila ga je preko krova dok je
otključavala vrata na vozačevoj strani. »Ne mislite li da je to pomalo grubo?«
»Kako ste se ono vi izrazili: sve su to sredstva da dođemo do cilja.«
Separe »Glasova zvonā« bio je mala pokrajnja prostorija, koja je tvorila kut
bara. Nizak, od dima smeđ strop podupirale su teške hrastove grede. Bio je to
privlačan prostor s ugodnim ozračjem, a dvostruka vrata vodila su u vrt, ali
sad su bila zatvorena što je pojačavalo dojam odijeljenosti.
Osamnaest članova Doversgrinskih zrakoplovaca naguralo se ovamo
poput sardina. Sjedili su na klupama, stajali u kutovima i skupljali se oko
stolova s mjedenim plohama. Svi su bili muškarci, i to različitih dobnih
skupina, od maloljetnika do naboranih sredovječnih osoba. Uglavnom su se
doimali kao ljudi sa sela, raščupani, suncem opaljenih lica. Neki su na sebi
imali pokrpane vunene džempere, no drugi su odjenuli košulje i stavili leptir-
kravate, a imali su i štapove za šetnju. Nitko od njih nije naručio piće, nego
su mirno stajali ili sjedili, šutke gledajući Hecka, koji se naslonio na bar.
Provjerivši, doznao je da nitko od ljudi koji su sa živčanim izrazima na licima
stajali pred njim nije imao policijski dosje. To se moglo i očekivati jer Heck
nije vjerovao da je netko od tih osoba, koje su se vikendom zabavljale,
okrutni zločinac.
»U redu...« Pročistio je grlo, a nazočni su pozorno slušali.
Bacio je pogled na Gail, koja je stajala pred dvostrukim vratima pa je, kao
i zrakoplovci, znatiželjno čekala što će biti.
»Ja sam detektiv vodnik Heckenburg, iz Jedinice za serijske zločine. Već
poznajete detektivku pozornicu Honeyford jer je nedavno od svih vas uzela
izjave, u kojima tvrdite da ste vi i vaši kolege potpuno nedužni i da ništa ne
znate. Moram reći da nisam zadovoljan tim izjavama pogotovo zato što se
čini da će ti tužni događaji prerasti u istragu ubojstva, ili ne, ne čini se, nego
će se to vrlo vjerojatno dogoditi.«
Prelazio je preko njih prodornim pogledom, kakav je koristio u sobi za
ispitivanje. Primijetio je da su se nekima od njih lica trzala, a čela su im se
orosila znojem.
»Oprostite«, javi se predsjednik kluba Rex Murgatroyd, visok, otmjen
šezdesetogodišnjak u odijelu od tvida. »Koliko sam razumio, gospodin
Lansing poginuo je u automobilskom sudaru.«
»Pratili ste taj slučaj«, primijeti Heck. »Odlično – to će nam uštedjeti neka
objašnjenja.«
»Ali kakve to veze ima s nama?«
»Jednostavno rečeno, gospodine Murgatroyd, htio bih sve vas isključiti iz
istrage, ali prije nego što to učinim moram doznati potpunu istinu o onome
što se 21. lipnja dogodilo na Mrtvačevu potezu. Kako to da je Harolda
Lansinga u rijeku srušio model zrakoplova?«
Očito im je bilo neugodno pa su se premještali s noge na nogu.
»Gospodo, već sam vam objasnio da su se stvari uvelike promijenile
otkako je policija zadnji put s vama razgovarala. Ako mi netko ima što reći,
sad je pravo vrijeme za to. Možda ste izgubili nadzor nad modelom
zrakoplova, ili nije bilo dovoljno goriva. Ako se takvo što dogodilo, moram
smjesta doznati i zato mi recite odmah ako što znate.«
Nitko to nije učinio, nego su ga usredotočeno, netremice motrili sjajnim
očima.
Heck prekriži ruke. »Uvjeravam vas da to nećemo tek tako pustiti. Budem
li morao, pregledat ću iskaze što ste ih dali policajki Honeyford. Vrlo ću
pažljivo promotriti što je tko rekao, a kad pronađem osobu koja je kriva za
događaj na Mrtvačevu potezu, možda ću je optužiti zbog ometanja tijeka
istrage, a kazna može biti zatvor.«
Zrakoplovci su se usplahireno pogledavali.
 »Sad je sve na vama, dečki. Olakšajte dušu, recite mi što se dogodilo pa
ćemo lažni iskaz zanemariti.«
Bilo mu je drago što je vidio da su neki od njih spustili poglede,
meškoljeći se na stolicama. Ako tako nastavi, možda će polučiti uspjeh.
»Ako netko želi zaštititi prijatelja, primjerice ako znate da netko od vaših
kolega zrakoplovaca posjeduje zrakoplov koji po opisu odgovara onome iz
nesreće, a iako je sad iznenada nestao, odlučili ste da to nećete spomenuti...
Pa, reći ću vam da će to skupo stajati i vas i vaše prijatelje.« Heck ih je
napeto motrio. »Ako iz ovoga puba odem ne dobivši zadovoljavajući
odgovor, stupit ću u doticaj s nadležnima iz Civilnog zrakoplovstva, a da i ne
spominjem Britansku udrugu za zrakoplovne modele, pa ću reći da uvelike
sumnjam da vaša skupina može primjereno djelovati. Objasnit ću što se točno
dogodilo na Mrtvačevu potezu i da ste odbili surađivati u istrazi o tom
događaju.«
»Ali, molim vas«, javi se Rex Murgatroyd. »Ne možemo surađivati ako
ništa ne znamo.«
»Mislite li da će ljudi iz Civilnog zrakoplovstva povjerovati u to?« upita
Heck. »Mislite li da će prihvatiti da je Harolda Lansinga u rijeku Mole
gurnuo zrakoplov neke druge osobe? Hoće li kao običnu podudarnost
zanemariti da ste bili ondje kad se to dogodilo?«
»Vodniče Heckenburg... molim vas«, odlučno reče Murgatroyd. »Nitko
od nas nije odgovoran za to jer ja bih svakako znao.«
»Volio bih vam povjerovati, gospodine Murgatroyde, ali možete li to
očekivati od mene?« No Heck je doista počinjao vjerovati da su nedužni.
Njihova šutnja nije bila kruta tvrdoglavost okorjelih osumnjičenika. Sudeći
po govoru tijela, ti ljudi nisu ništa skrivali, nego su bili zbunjeni, usplahireni i
uplašeni.
Činilo se da je to osjetila i Gail. »Čujte, dečki«, rekla je, »Harlod Lansing
nije umro zbog onoga što se odigralo na Mrtvačevu potezu. Naposljetku,
nesreća je nesreća. Neće biti teških posljedica zato što su ga srušili u rijeku,
ali moramo ustanoviti što se dogodilo.«
Ni sad nije bilo odgovora.
»Je li netko od vas snimao sastanak 21. lipnja?« upita Heck.
 Murgatroyd slegne ramenima. »Službeno nije.«
»A neslužbeno?«
Oklijevajući, ruku je podigla najmlađa osoba u prostoriji, mladić od
najviše osamnaest godina, a istodobno je na najbliži stol stavio mobitel. »Ja...
ne znam koliko ćete moći vidjeti«, rekao je slabim glasom. »Bio je to dan
zabave, znate. Snimio sam samo nekoliko minuta i to je sve.«
»Vi ste?« upita Heck.
»Ed Prichard.«
»Hoćete li nam pokazati, Ede?« upita Gail.
Mladić izvadi mobitel, a onda su škiljeći gledali niz nepovezanih događaja
na malom ekranu s lošom rezolucijom. Slika je poskakivala amo-tamo, brzo
se krećući od jednog do drugog lica, a snimala je i noge u pohabanim
čizmama na zelenoj travi. Onda se podignula prema jasnom, plavom nebu,
gdje je letio roj sitnih predmeta, nalik na kukce. Čula se nejasna vika, smijeh
i daleko brujanje malih motora. Povremeno, kad je kamera pogledala dolje,
snimala je ljude, a neki su bili prepoznatljivi jer su se sad okupili u pubu. Na
snimci su stajali u skupinama, pa su se, škiljeći zbog sunca, bavili
upravljačima.
Sve je to trajalo samo četiri i pol minute, a kad su ponovno pogledali
filmić, Heck se uhvati rukom za bradu: »Ede, možete li mi taj video poslati
elekroničkom poštom?«
»Hm... da.« Mladić je začuđeno uzeo Heckovu posjetnicu na kojoj su bili
svi potrebni podaci. »Ali zapravo ništa ne pokazuje, je li?«
»Dopustite da to mi odlučimo. Bilo bi najbolje da smjesta pošaljete
video.«
Poslije pet minuta Doversgrinski zrakoplovci ukočeno su izlazili iz puba,
a mnogi su se doimali ošamućeno, ali zadovoljno, jer napokon su se domogli
slobode. Heck i Gail smjestili su se za neupadljiv stol u kutu, blizu ognjišta, a
kako je pub imao besplatni wi-fi, Heck je na prijenosnom računalu mogao
otvoriti elektroničku poštu. Ponovno su pregledali video na kojemu su bili
pripadnici kluba, ali sad su povećali sliku. Nakon što su neko vrijeme motrili,
Heck je upozorio kolegicu da obrati pozornost na automobile što ih je kamera
povremeno hvatala, a stajali su parkirani u nizu na jednoj strani livade.
 »Je li to značajno?« upitala je.
»Samo pričekajte...« Poslije nekog vremena zaustavio je sliku i palcem
pokazao nešto udaljeno i mutno, što je kamera samo na trenutak uhvatila, ali
na većemu zaslonu prijenosnog računala bilo je očito da je riječ o vozilu, koje
je bilo parkirano podalje, na željeznom mostu.
Gail je šutjela dok je Heck polako povećavao video.
Nisu mogli razaznati pojedinosti vozila na mostu, ali bilo je poveće,
metalnozelene boje, a svaki put kad je kamera skrenula na tu stranu, stajalo je
u istom položaju.
»Taj automobil ondje je bio cijelo vrijeme dok je Ed Prichard snimao«,
zaključi Heck.
»Na tome mjestu mogao se zaustaviti iz više razloga.«
»Možda i zato da osoba koja nije član kluba može upravljati vlastitim
modelom zrakoplova.«
»Hoćete reći da se ta osoba nadala da je neće primijetiti među svim tim
ljudima koji su se igrali modelima?«
Heck kimne.
»A onda je napadač zrakoplov mogao poslati na Harolda Lansinga«,
zamišljeno će Gail, »jer je pretpostavljao da ćemo, ako njegova meta umre ili
bude ozlijeđena, sve pripisati nesposobnosti Doversgrinskih zrakoplovaca.«
»Upravo je tako i bilo.«
Pijuckala je limunadu. »Zanimljiva zamisao, ali je puko nagađanje.«
Heck je razmišljao. »Ne vidim ni jedan očiti razlog zašto bi netko parkirao
na tom mostu.«
»Možda je htio gledati modele zrakoplova.«
»Bili su prilično daleko.«
Napućila je usnice, mozgajući o tome, a Heck je krajičkom oka vidio da se
prema izlazu iz puba polako zaputio i posljednji od zrakoplovaca.
»Oprostite, gospodine Murgatroyde«, pozvao je.
Predsjednik kluba okrenuo se i prišao mu, a još uvijek se doimao pomalo
živčano.
»Gledajući video, primijetio sam da svi vi obično parkirate na livadi gdje
puštate zrakoplove.«
»Uvjeravam vas da imamo potrebno dopuštenje.«
»U to ne sumnjam, ali parkira li tko od vas na okolnim putovima?«
Murgatroyd se doimao začuđeno. »Koliko znam, ne parkira, a to nije ni
potrebno, jer na livadi ima dovoljno mjesta za sve.«
»Vozi li koji vaš član poveći automobil metalnozelene boje?«
»Ne sjećam se takva vozila, ali mogu se raspitati pa ću vam javiti.«
»Mnogo biste nam pomogli kad biste to što prije provjerili.«
Murgatroyd kimne i polako se udalji.
Gail je motrila sliku na zaslonu, ali još nije bila sigurna što zapravo gleda.
»Heck, ne čini li vam se da sve to samo zamišljamo?«
»Samo je jedan način da se uvjerimo.«
Poslije petnaest minuta ponovno su se našli na mostu, a Punto su parkirali
na istome mjestu gdje su vidjeli da je stajao nepoznati automobil. Most je bio
dovoljno širok pa parkirano vozilo nije smetalo automobilima koji su
prolazili, iako su nogostupi sa svake strane bili vrlo uski. Heck se popeo na
ukrašenu ogradu, odakle je mogao vidjeti nekoliko kilometara riječne doline.
Bio je to spokojan prizor jer rijeka je lijeno vijugala između plodnih
zaravanaka, a miran tok nakratko je prekidala zapreka ustave oko koje se
voda pjenila. Smjesta je ugledao Mrtvačev potez. Kad je Harold Lansing
ondje stajao, bio je samotna, vrlo vidljiva pojava.
»S ovoga mjesta netko bi mogao vrlo lako upravljati modelom
zrakoplova«, primijeti Heck, »čak i dok bi sjedio u automobilu, jer bilo bi još
manje izgleda da će ga netko vidjeti.«
Gail je još razmišljala o tome kad joj se oglasio mobitel. »Da, policajka
Honeyford«, javila se, odmaknuvši se od ograde.
Heck je ponovno pogledao dolinu. Ako je njegova pretpostavka bila
točna, netko se vraški potrudio i gotovo je uspio u svome naumu. Da je
Harold Lansing umro, taj bi događaj gotovo sigurno otpisali kao nesreću sa
smrtnim posljedicama, a okrivili bi Zrakoplovce. Jedini problem bio je što je
bogataš preživio barem taj prvi napad.
»Javili su se iz laboratorija«, izvijesti ga Gail kad se vratila do automobila.
Sišao je s ograde. »Što kažu?«
»Zub što ste ga našli pokraj ceste doista je pripadao Haroldu Lansingu.«
»To sam i mislio.«
»Ima još nešto.« Grizla je usnicu. »Našli su tragove nepoznatog DNK-a,
krv neke druge osobe, a dospjela je u šupljinu Lansingova zuba.«
Hecku su se nakostriješile dlake na zatiljku. »Dakle, netko ga je udario po
ustima.«
»Ili je Lansing nekoga ugrizao.« Stavila je mobitel u džep i ponovno
bacila pogled prema Mrtvačevu potezu. »Problem je u tome što ne znamo čiji
je taj strani DNK. Provjerili su, ali u bazama podataka ga nema pa ga ne
možemo ni sa čim usporediti. To nam baš uvelike ne pomaže.«
»Pa... pomaže nam utvrditi da je Harold Lansing ubijen, a morate priznati
da smo ipak napredovali.«
 Deseto poglavlje

»U jednom trenutku morao se naći izvan automobila jer mu inače zub ne bi

mogao završiti u grmlju pokraj ceste«, primijeti Heck.
Gail je mozgala o tome dok su koračali putem koji je vodio do
Roosewood Grangea. Heck je u Surrey došao tek prije dva dana, pa iako Gail
u nedjelju nije radila, njezin kolega očito jest, jer su na njegov zahtjev
nekoliko mjesta duž ruba ceste ogradili policijskom trakom, a postavili su i
šatore za forenzičare. Sve je to čuvao policajac u odori, koji je sad stajao
pokraj lijevoga stupa na ulazu u imanje. U ruci je držao kutiju za ručak pa je
iz nje uzimao sendviče sa sirom. Unatoč tomu, Heck i Gail bili su svjesni da
moraju pronaći nešto važno i uvjerljivo jer inače nadređeni neće odobriti
stručnu analizu mjesta zločina, a izgubit će i osiguranje toga mjesta jer ga
više neće čuvati policajac.
»Ne znam«, odgovori Gail. »Bio je vruć ljetni dan... Možda mu je sudar
izbio zub, koji je onda odletio kroz otvoreni prozor.«
»To je prilično nategnuto.«
»Hoćete reći da mislite da je Lansing preživio sudar i da je izišao iz
automobila?«
»Da, a onda se s nekim posvađao.«
»Možda s drugim vozačem?«
»Ne, Dean Torbet je u sudaru na mjestu poginuo, ili barem tako piše u
izvješću s obdukcije.«
»Možda se Lansing posvađao s putnikom?«
»Možda, ali oni koji su istraživali mjesto zločina tvrde da nema naznaka
da je u jednom ili drugom automobilu bio suvozač.«
»No Lansing je ipak nekako završio u svome gorućem automobilu odakle
je bio izišao?«
Heck kimne. »Jedino je objašnjenje da je ondje bio netko treći.«
 Napućila je usnice. »Moram priznati da ne mogu zanijekati da mu je u
ustima bila nečija krv.«
»Nadao sam se da će nam Will Royton dati još nekoliko ljudi.«
Razmislila je. »Will je u redu, ali čak i on mora opravdati sve što radi.
Vjerojatno u toj istrazi ne može uposliti toliko ljudi. Kad sam jutros s njim
razgovarala, izigravao je đavoljeg odvjetnika. Čak je pretpostavio da je
Lansing možda s nekim imao spolni odnos prije nego što je otišao iz kuće, pa
je možda nekoga ugrizao za jezik, ili za usnicu. To se događa, je li?«
»U to vrijeme Monica Chartreaux nije ni bila u zemlji.«
»Možda ima neku drugu, čak kućepaziteljicu? I to se događa.«
Heck je postrance pogleda. »Njegova je kućepaziteljica udana, a k tome
joj je šezdeset sedam godina.«
»Nikad se ne zna.«
»To je vrlo nategnuto, a k tome ni ona nije bila u kući. Ako hoćete moje
mišljenje, već i taj podatak djeluje čudno. Kakvi su izgledi da se takva
nesreća, ako je doista o tome riječ, dogodi upravo u vrijeme kad nema ni
vrtlara, ni kućepaziteljice, ili drugim riječima, ni jednog svjedoka?«
»Slažem se.«
Heck je zurio u stablo koje je raslo nasuprot mjestu gdje je prilazni put
izlazio na cestu i u zrcalo pričvršćeno na deblu. »Ali kako je moguće
predvidjeti takvu nesreću i učiniti da netko iziđe na cestu, ravno pred vozilo
koje juri?«
Gail slegne ramenima. »Nije moguće, ali ako bi ubojica znao da će vozač
u određeno vrijeme izići na cestu, nije nezamislivo da bi mogao urediti da se
netko upravo toga trenutka proveze onuda. Po svemu što smo čuli, Lansing je
bio točan kao sat. Njegova kućepaziteljica rekla je da je svakoga jutra od
kuće odlazio točno u sedam sati. To mu je gotovo bila prisilna radnja.«
No Heck nije bio uvjeren u to. »Vjerojatno ipak nije bila tako prisilna da
bi ga natjerala da iziđe pred nečije vozilo, a tog jutra sigurnosno zrcalo jasno
bi mu pokazalo da na cesti ima prometa.«
»Možda toga jutra nije pogledao u zrcalo.«
 »A kako je onaj veliki um koji stoji iza svega toga uredio da se upravo to
dogodi?«
Ponovno je slegnula ramenima, a onda se okrenula policajcu koji je čuvao
poprište. Zapovjedili su mu da pazi na sve automobile čiji vozači pokažu
zanimanje za kuću, ili šatore podignute pokraj ceste, a sad je izvadio notes da
joj pokaže koje je sve tablice zapisao. Za to vrijeme Heck je prišao zrcalu i
pažljivo promotrio izbočeno staklo. Isprva je pomislio da mu se samo čini da
je odraz mutan oko rubova, ali kad je pobliže pogledao, primijetio je tanke
mrlje neke napola prozirne tvari nalik na ljepilo. Dodirnuvši tu tvar vrhom
kemijske olovke, vidio je da se stvrdnula poput smole.
»Ljepilo?« promrmljao je.
U glavi mu se polako oblikovala zamisao. Je li ubojica nečim prekrio
zrcalo i namjerno ga onesposobio, no ako je tako, zašto je Lansing izišao na
cestu ako nije bio siguran da nema prometa? Čuo je kako iza njegovih leđa
Gail razgovara s policajcem u odori. Ponovno je dotaknuo smolastu tvar.
Uistinu je to bilo stvrdnuto ljepilo. Upravo je htio pozvati Gail, kad mu je
pozornost privuklo nešto drugo, ili bolje reći neka druga osoba.
Pojava koju prije nije primijetio stajala je pokraj drveta nekoliko desetaka
metara udaljena od ceste, s one strane niske ograde od bodljikave žice. Heck
nije znao koliko dugo ta prilika stoji ondje, a pitao se i kako je prije nije
primijetio. Bio je to golem čovjek, visok oko sto devedeset centimetara i
uvelike predebeo. Na sebi je imao sivo-žute pamučne hlače i vojnu vjetrovku
iste boje, koja mu se izbočila oko široka pasa. Njegovo ružičasto lice
podsjećalo je na svinjsko, a obrubljivali su ga crveno-zlatni zalisci i rijetka
brada iste boje, dok je ispod staroga šešira, kakve nose Australci, provirivala
narančasta kosa nalik na slamu.
Pojava se okrenula i počela se udaljavati brzim koracima.
»Hej«, povikao je Heck za njim. »Hej, prijatelju!«
Tip je potrčao, vijugajući između drveća, prema otvorenu prostoru.
»Hej!« proderao se Heck i pojurio u smjeru bodljikave žice.
»Što je?« začuo je iza sebe Gailin glas. Brzo se osvrnuvši, vidio je da
njegova kolegica prelazi preko ceste.
»Nisam siguran...« odgovorio je. Nije mu se sviđala pomisao da će se
morati utrkivati kroz seoski krajolik, ali zdepasta pojava već mu je nestajala
iz vidokruga. Ubrzo će iz šumarka izići na otvoreni prostor. »Nekoga zanima
naše poprište zločina, ali ne želi s nama razgovarati. Neka onaj policajac
nečim prekrije zrcalo, ali neka ga ne dotiče prstima. Onda sjednite u
automobil i pokušajte tom šmokljanu presjeći put.«
»Kako ću znati kamo trči?« povikala je Gail, dok je Heck prelazio preko
ograde.
»Bolje ćete pogoditi od mene!« Potrčao je, ali se smjesta spotaknuo na
rahloj zemlji i sluzavu korijenju.
Pojava u sivo-žutoj, vojničkoj odjeći sad je izišla na otvoreno, a trčala je
niz padinu, spuštajući se u plitku dolinu. Odjeća toga čovjeka govorila je da
je naviknuo boraviti na svježem zraku, ali nikako nije bio »u formi«, pa neće
moći još dugo tako brzo trčati, no postavljalo se pitanje hoće li i Heck
izdržati takvu utrku. Psujući, detektiv je nastojao olabaviti kravatu, koja ga je
stezala oko vrata.
»Hej!« povikao je ponovno na izlazu iz šumarka, a negdje iza svojih leđa
čuo je brujanje motora Gailina automobila. Dok je posrtao niza sve strmiju
padinu, iz džepa je izvadio radio. Gail i on izmijenili su brojeve mobitela, ali
Heck im je osigurao i osobni kanal na radiju, kako bi na dužnosti mogli
nesmetano razgovarati.
»Heck zove Honeyfordovu!« povikao je.
»Prijam«, stigao je odgovor, prigušen brujanjem motora. Sudeći po
zvuku, Gail je pokušavala brzo okrenuti Punto.
»Znate li što je na drugoj strani doline, gotovo?«
»Vjerojatno još jedna dolina. Tu se posvuda širi obradiva zemlja...«
Sišao je u dolinu, koja se izdaleka činila ravnom, ali sad je vidio da je riječ
o neravnu, valovitu tlu ispaše, po kojemu je bilo teško trčati u cipelama.
Ponovno je posrnuo jer su se glatki potplati sklizali na uveloj travi. Pedesetak
metara dalje, iza glogova grmlja, ugledao je smeđu traku brze rijeke. Sivo-
žuta pojava trčala je u tom smjeru i ubrzo je nestala s vidika.
»Heck zove Honeyfordovu – tu je rijeka!«
»Da, Foswick, mali pritok rijeke Mole«, odgovorila je. »Tu će se bjegunac
možda naći u škripcu. Može prijeći samo ako pođe na sjever, prema mostu
Charlwood. Pokušajte ga potjerati u tom smjeru, gotovo.«
»Shvaćam«, dahne Heck, a dok se približavao glogovu grmlju, ponovno
se proderao: »Čuj, prijane... Samo želim razgovarati! Policijski sam
dužnosnik!«
Koliko je vidio, glogovo grmlje bilo je duboko, a utabana staza, što su je
očito često koristili, nije prolazila ravno, nego je vijugala između sjenovitih
udolina i gustoga trnja. Isprepleteno granje i lišće tvorilo je svod iznad
Heckove glave. Detektiv više nije trčao, nego je oprezno koračao, teško
dišući, a znoj mu je natapao košulju pod pazuhom. Do njega je dopirao
prigušeni žubor rijeke koja je, sudeći po mjestimičnim odsjajima, bila
udaljena samo nekoliko metara.
»Slušaj«, povikao je, »nisi u nevolji!«
Iza njega su zapucketale grančice pa se brzo okrenuo.
Na lijevoj strani staze podrhtavalo je nekoliko lisnatih grana. Prišao je,
ispruživši ruku da odgrne raslinje, ali grana ga je odjednom udarila po licu, a
tri uplašena divlja goluba naglo su prhnula kroz lisnati svod.
Heck je nagonski odskočio unatrag, a onda je nešto ugledao.
S jedne od nižih grana visjela je mreža nalik na vrećicu, koja je na otvoru
imala vrpcu za stezanje. Grana ju je vjerojatno istrgnula bjeguncu iz džepa
dok je tuda trčao, a grmlje ga je greblo. Ispod vrećice stajao je oštar nož s
povećom oštricom, čiji se vrh koso zabio u zemlju. Bacivši pogled na te
predmete, Heck pobrza prema rijeci, a ubrzo se našao na obali. Foswick je
doista bio samo pritok, širok dvadesetak metara, ali voda je bila brza i
duboka. Nije vidio dno, osim u mutnom plićaku, a rijeka je vijugala nekoliko
stotina metara do zavoja, iza kojega se gubila s vidika. Heck nikoga nije vidio
ni nalijevo ni nadesno, a ni na drugoj obali, ali ondje se raslinje spuštalo do
vode, pa nije mogao biti siguran je li sve pusto. Na ovoj je strani duž rijeke
vodila široka staza, a travu su izgazila kopita, što je značilo da ovuda prolaze
jahači.
Sjetivši se da je Gail spomenula most Charlwood, okrenuo se u smjeru za
koji je pretpostavio da je sjever, a u tom trenutku u džepu mu je zapucketao
radio.
 »Gdje ste?« upita Gail.
»Na obali Fosswicka.«
»Kod mosta sam, a od vas ni traga.«
»Mislim da sam ga izgubio. Motrite rijeku. Začas ću se uputiti prema
vama.« Vratio se nekoliko metara, a onda je navukao posebnu forenzičku
rukavicu i podignuo nož, uhvativši ga za vrh drška. Spustio ga je u vrećicu za
dokaze, koju je omotao rupčićem i stavio u džep.
»Zašto je pobjegao?«
»Vraški dobro pitanje.«
I radio je gurnuo u džep, pa je požurio duž rijeke, a u tom trenutku se,
dvadesetak metara ispred njega, na stazi pojavio bjegunac. Heck se zaustavi u
pola koraka kao da se zaledio. Odjednom primijetivši da je dobio društvo,
debeljko u sivo-žutoj odjeći baci pogled nalijevo, a od zaprepaštenja je tako
otvorio usta da su oblikovala savršeno slovo »O«. Hitro se okrenuo i otprašio,
a Heck ponovno pojuri u potjeru za njim, no sad je bio mnogo bliže
progonjenomu. Čuo je kako bjegunac stenje i puše jer se iz petnih žila trudio
umaknuti. Očito nikako neće dopustiti da ga uhvate, a kad je osjetio da mu se
Heck približava, još je brže potrčao, povećavajući korake. Stigli su do mjesta
gdje je rijeka zavijala, a Heck pred sobom ugleda kameni zid visok desetak
metara. Voda je ispod njega nestajala, prolazeći kroz mali, polukružni tunel, a
iza ograde, visoko gore, u njih je zurila mala Gailina prilika.
Padine s obiju strana rijeke postale su još strmijima, a umjesto glogova
grmlja tu su gusto rasle breze i johe. S riječne obale razilazile su se staze pa
su jedna za drugom vijugale uzbrdo, među drvećem, ali bjegunac je
vjerojatno zaključio da s Heckom za petama ne može ni pokušati pojuriti
nagore, nego je i dalje odlučno trčao ravno, a kad su stigli na samo tridesetak
metara od ulaza u tunel, Heck je shvatio zašto je njegov protivnik odlučio
poći tim putem. Dio riječne obale zalazio je u tunel u obliku uske trake koja
se sastojala od šljunka i pješčana taloga, a bila je upravo dovoljno široka da
se provuče osoba krećući se postrance.
Kad se bjegunac sagnuo i ušao u stari, nadsvođeni tunel, Heck je rukom
pokazao Gail da pokuša sići s druge strane, pa mu je i ona nestala s vidika.
Detektiv je pognut ušao u tunel, krećući se po nesigurnim naslagama krša što
ga je doplavila rijeka, dok su mu cipele zapljuskivali ledeni valići.
Četrdesetak metara dalje obuzeo ga je novi polet jer je pred sobom ugledao
bjegunca, čija se nezgrapna pojava ocrtavala u dalekoj svjetlosti.
»Prestani s tim, čovječe!« poviče detektiv, a glas mu je odzvanjao iznad
šuma vode. »Hajde, ovo je smiješno!« Onda se malo poskliznuo jer mu se
pod nogama naherio krupni oblutak, no lijevi mu se gležanj tako izokrenuo
da mu se učinilo da mu je nogom prostrujala vatra.
»Kvragu, prokletstvo!« povikao je hrapavim glasom.
Progonjeni se okrenuo i pogledao ga, a onda je izišao iz tunela.
Heck je posrtao za njim, a kad je izišao na sunce, našao se na otvorenu
travnjaku, koji se penjao nadesno od njega. Bjegunčeva zdepasta pojava već
je dospjela na pola puta do vrha, a penjala se bez žurbe, gotovo puzeći, jer
protivnik se vjerojatno ohrabrio kad je shvatio da se Heck ozlijedio.
»Prokleta, glupa budalo!« gotovo je ispljunuo detektiv, pošavši za njim.
Gležanj ga je strahovito bolio, a poslije desetak minuta takva uspona
počeo je hramati, tijelo mu se nagnulo naprijed, a usta je otvorio,
pokušavajući udahnuti dovoljno zraka kako bi mu mišići ostali pokretni. Na
vrhu padine stajala je drvena ograda napravljena od letvica, s čeličnim
vratašcima u sredini. Heck je bio udaljen još tridesetak metara kad je
bjegunac stigao do ograde pa se, vrlo teško dišući, popeo preko nje, a
detektiv je ponovno sočno psovao jer je došavši do ograde vidio da je visoka
otprilike tri metra, ali njemu se činila deset puta višom. Umoran i oznojen
prebacio se preko vrata, a s druge je strane tako teško pao na tlo da mu je
gležnjem prostrujao novi bljesak bola. Odavde je preko neravna pašnjaka
vodila kamena staza, ali nije bilo ni traga od bjegunca. Heck je desetak
metara smeteno teturao, a onda je nalijevo primijetio zapušteno zdanje,
napravljeno od dasaka, staju koja se smjestila među drvećem, pa je gotovo
nagonski pošao prema njoj. Potjera preko tako neravna zemljišta posve ga je
iscrpila, a pitao se kako se tek osjeća njegov pretili protivnik. Svakako, neće
još dugo moći tako juriti jer će ga zadesiti srčani udar.
Iako su glavna vrata staje zjapila otvorena, Heck je oklijevao prije nego
što je ušao. Kad mu do ušiju nije dopro nikakav zvuk pošao je naprijed, a čim
je ušao, zapuhnula ga je mješavina oštrih mirisa svojstvenih poljoprivrednom
dobru: ulja, slame i starog izmeta. Gotovo cijelu unutrašnjost obasjavale su
sunčeve zrake koje su prodirale kroz napola trule daske. Heck je vidio
zemljani pod, zahrđale dijelove strojeva, prazne vreće za sjemenje i krpe
paukovih mreža... no osim svega toga primijetio je da se prašina mjestimično
uskovitlala kao da je netko nedavno tuda prošao.
Pogledao je gore, gdje su se križale tamne, teške grede, koje su povezivale
dva odvojena sjenika. Na vrhu onoga na desnoj strani na samom rubu
balansiralo je pet starih bala, velikih kocaka slijepljena istrunula sijena.
Možda su ga oči varale, ali kad je pogledao gore, učinilo mu se da vidi nove
kovitlace prašine koja je sipila nadolje – a bio je gotovo siguran da su bale
malo pomaknule.
Pokušao je skočiti u stranu, ali iz uganutoga gležnja kroz goljenicu mu je
ponovno prostrujao bljesak bola pa se izvio i svom težinom pao na pod. Bio
je dovoljno priseban da se otkotrlja kad su goleme, teške bale slame jedna za
drugom počele padati na pod iza njega, gdje su se razletjele.
Dok su posvuda kišile slamke, Heck je krajičkom oka primijetio da
nezgrapna prilika silazi niz ljestve na drugoj strani, ali tek kad je ustao, vidio
je da napadač maše vilama. Bjegunac je izgubio australski šešir pa su mu sad
s obiju strana lica slobodno padali dugi, oznojeni, narančasti uvojci, dok mu
je tjeme, pomalo neprimjereno, bilo posve ćelavo. No njegov napadački stav
nije bio nimalo smiješan jer je pošao prema Hecku, a dva šiljka na vilama
uperio mu je ravno u trbuh.
»Čuj, prijane«, počne detektiv, povlačeći se, »što god da si učinio, mislim
da shvaćaš da će ti to što sad radiš vraški pogoršati položaj.«
Dok su kružili jedan oko drugoga, orijaševo pjegasto lice raširilo se u
očajničko cerekanje. Jedno mu je oko bilo plavo, a drugo zeleno, a oba su se
sjajila, no istodobno su se doimala staklasto, poput različite dugmadi, dok mu
je neurednu bradu poprskala pljuvačka. »Nećeš me poslati na sud, murjače.«
»A to kaniš spriječiti takvim ponašanjem?«
»Neću se vratiti u zatvor, ni zbog koga...«
Dva šiljka na starim, zahrđalim vilama još su bila dovoljno oštra da
probodu meso i meke organe ispod njega.
»Samo ti želim postaviti nekoliko pitanja«, ukaže Heck.
»Ne idem!« Bjegunac zamahne vilama prema protivnikovu trbuhu, a Heck
je u posljednji trenutak izbjegao napad jer nije mogao baš okretno skakutati
na jednoj nozi. Prije nego što je stigao zadati protuudarac, napadač je oružje
povukao unatrag i ponovno se okrenuo prema protivniku.
»Jesi li lud ili što ti je?« dahtao je Heck. »Rekao sam ti...«
Bjegunac je ponovno nahrupio, a bio je brz, unatoč nezgrapnoj pojavi.
Detektiv je ponovno odskočio, iako je imao dojam da ga je konj odalamio u
gležanj. Pokušavao je što bolje prikriti činjenicu da se trza od bolova.
»Budimo razumni, ha?«
»Jebi se, murjače!«
Kad je po treći put navalio, vile su zahvatile Heckovu vjetrovku pa su je
povukle i poderale. Detektiv se hitro sagnuo i okrenuo, izvukavši se iz
vjetrovke, a napadač je prekasno shvatio da je šiljke na vilama prekrila
tkanina. Zgrabio je vjetrovku kako bi je pokušao otrgnuti sa svog oružja, ali
Heck ga je snažnim udarcem ljevice pogodio u jagodičnu kost, a onda ga je
isto tako snažno odalamio u nos, pa su u luku poletjele krvave kapljice.
Bjegunac je posrnuo unatrag, ali na Heckovo zaprepaštenje uspio se održati
na nogama, a onda je napao drškom vila, široko zamahnuvši nadolje kao
motkom, pa je prvim udarcem detektiva pogodio postrance po lijevom
koljenu, a drugim ga je tresnuo u rebra. Oba udarca bila su vrlo bolna, ali
drugi put Heck je brzo i čvrsto spustio ruku, pritisnuvši držak uz svoje tijelo,
dok je slobodnom šakom zamahnuo nagore i zabio je napadaču ispod brade.
Ovaj put krupni je bjegunac ispustio oružje i oteturao, okrenuvši detektivu
leđa. Heck je pokušao skočiti na njega, ali primio je udarac laktom u pleksus
pa se bez daha srušio na koljena, a bjegunac je otprašio kroz uska pokrajnja
vrata. Heck nije mogao vjerovati da toliko dugo juri za tom gomilom
čudovišna, obješena sala. S naporom se uspravio. Vani je uska, četrdesetak
metara duga staza kroz oštru travu vodila do još jednih vrata u ogradi, a iza
njih se pružala cesta. Bjegunac je već prispio na pola puta do njih, ali nije
trčao, nego je koračao.
»Glupo kopile!« dahtao je Heck.
Njegov se protivnik okrenuo, držeći se jednom rukom za nos koji se
pretvorio u okrvavljenu smjesu, a pritom nije gledao kamo ide pa se
spotaknuo i pao. Posljednjih nekoliko metara do vrata prošao je
četveronoške, glasno dašćući, ali nije primijetio da se s druge strane zaustavio
Fiat Punto, žut kao kanarinac.
 Ponovno se osvrnuo dok se podizao držeći se za prečke na vratima, a
zaprepastio se kad je osjetio da mu je na debelom zapešću škljocnula i
zatvorila se jedna narukvica lisičina, dok je druga zazveckala oko najviše
šipke na vratima.
»Gle, gle«, obratila mu se Gail, odmahujući glavom, »ponovno smo bili u
krivolovu, je li, Vinnie?«
»Ah, hajde, gospođice Honeyford!« prosvjedovao je krupni zatočenik, a
pritom se trzajima nastojao osloboditi lisičina, no ubrzo je uvidio da mu to
neće uspjeti. »Ovaj me je tako zviznuo da sam vidio sve zvijezde... i to iz
čista mira!«
»Vidim da te je izbubetao, Vinnie, ali sumnjam da je to bilo iz čista mira.«
»Krivolovac?« upita Heck, koji je upravo doskakutao na jednoj nozi,
držeći se za bolna rebra. Odjednom je shvatio zašto su bjeguncu bili potrebni
ona mrežica i nož pa je osjetio golemo razočaranje. »Nemojte mi reći da
poznajete tog lakrdijaša.«
Gail se slabo nasmiješi. »Vodniče Heckenburg, upoznajte Vinnija Budda,
koji je u ovom kraju pomalo slavna osoba. Voli se baviti faunom, a voli i
popiti. Nema puba u kojemu se nije naljoskao ni policijske ćelije u kojoj nije
prespavao. Vinnie... ovo je detektiv vodnik Heckenburg, još jedna živa
legenda.«
»Ne bi bio živ da si mi na put stao prije nekoliko godina, prijaško«, tiho
će Budd, koji je sad pognut stajao pred vratima, a ramena su mu se dizala i
spuštala. »U to bih te vrijeme bez problema spljeskao.«
»I sad si me gotovo spljeskao, glupavi, debeli praznoglavče.«
»Hoćete li me ponovno zviznuti, sad kad sam u lisičinama i ne mogu se
braniti?«
»Na um mi je palo nešto bolje.« Heck se nagne prema njemu. »Uzet ću
one vile pa ću ti ih zabiti u guzicu, kao što si ti meni pokušao učiniti.«
»Ma hajde, Vinnie«, umiješa se Gail. »Nemoj mi reći da ćemo popisu
tvojih pothvata morati dodati pokušaj ubojstva policajca.«
Budd zastenje, a prsa su mu se dizala i spuštala. »Molim vas...«
Odmahnuo je glavom. »Ne mogu se vratiti u zatvor, jednostavno ne mogu.«
 »Zašto ne? Često si ondje boravio.«
»Da, ali zbog sitnih stvari, gospođice Honeyford. I sami znate da sam
uvijek sjedio zbog nečega sitnog.«
»S vremenom se to nakupi, Vinnie.«
»Prošli put sam čamio... samo zbog nekoliko zečeva i šljuka. Beak me je
osudio na kratku kaznu, a onda mi je rekao da mu je toga dosta i da mu pozli
kad mora gledati moje debelo, ružno lice. Točno to je rekao, kopile
bezobrazno: tvoje >debelo, ružno lice<. Dodao je da će me, ako me ponovno
vidi, poslati da poduže gulim.«
»Ovaj put nećeš dospjeti na prekršajni sud«, upozori ga Heck, »jer oni ne
mogu izricati dugotrajne osude.«
»Ma hajde, gospođice Honeyford!« ponovno je prosvjedovao Budd.
»Nikad nisam poricao da sam krivolovac. Ne znam tko je taj lik...«
»Jasno sam se predstavio«, parirao mu je Heck, »i to nekoliko puta.«
»Njemu ćete vjerovati na riječ?« upita Budd, a Gail se nasmije.
»Misliš li da ću vjerovati tebi?«
»U redu, čujte, priznajem«, popustljivo će bjegunac. »Znao sam da je
murjak. Vidio sam ga kad sam zadnji put bio kod Grangea. Nosio je prsluk s
natpisom >Policija<.«
»To si bio ti, je li?« upita Heck, sretan što je riješio barem jednu tajnu.
»Samo sam se motao onuda.«
»Hoćeš reći da si tražio što ćeš ukrasti?«
Njegov sugovornik doimao se gotovo uvrijeđeno. »Samo sam njuškao da
vidim što je u spremištima.« Okrenuo se Gail. »Stvar je u tome... Da, navalio
sam na njega vilama, ali vidite, nisam htio da me uhiti pa sam se uspaničio.
Zapravo ga nisam kanio ubiti.«
»Sačuvaj to za obavijesni razgovor«, odgovorila je.
Budd se doimao istinski usplahireno kad je otključala lisičine kojima je
bio vezan za vrata. Obrazi su mu se tako zacrvenjeli da su postali gotovo
ljubičasti, ali ramena su mu klonula kad mu je Heck savio ruke na leđima i
nataknuo mu lisičine. Budd više nije imao snage za borbu. »Čujte«, rekao je
dok ga je Heck vodio kroz vrata, a onda ga je, gurnuvši ga u prsa, naslonio na
Punto i pretražio mu prostrane džepove. »Znam...« Krivolovac je još uvijek
bio tako umoran od potjere da je jedva govorio. »Znam nešto što će vas
zanimati.«
»Imao si prilike govoriti, ali sad je s tim gotovo.«
»Riječ je o gospodinu Lansingu.«
Heck pogleda najprije njega, a onda Gail.
»Nastavi«, oglasi se policajka.
»Očito... želite znati što mu se dogodilo. Mislim, upravo ste to istraživali u
kući, je li?«
»Mi nismo važni«, odgovori Heck. »Što ti znaš o Haroldu Lansingu?«
Budd slegne ramenima. »Ovdašnji bogatun, ali zapravo je bio dobar tip.
Nekoliko sam puta s njim popričao u pubu.«
»Jesi li vidio nesreću?« upita Gail.
»Nisam.«
»Onda nemamo o čemu razgovarati, je li?«
»Ali vidio sam što se poslije dogodilo.«
Heck i Gail su se pogledali. Budd ih je motrio dok su pretraživali mjesto
zločina pa mu ne bi bilo teško zaključiti da su držali kako je ta prometna
nesreća sumnjiva. Zato ga moraju oprezno ispitivati.
»Potanko nam objasni što time hoćeš reći«, obrati mu se Gail.
»Priznajem da u to vrijeme nisam bio ondje, ali kasnije toga dana vidio
sam nešto vrlo čudno, a mislim da je imalo neke veze s nesrećom.«
»U redu, pretvorili smo se u uši.«
Budd ih je oprezno motrio. »Nećete mi valjda prišiti taj teški drek... ono o
pokušaju ubojstva?«
»Ovisi o tome hoćeš li nam reći što zanimljivo«, odgovori Gail.
Odmahnuo je glavom. »Ništa od toga. Ne mogu se pogađati bez nekakva
jamstva.«
 Heck je otvorio zadnja vrata automobila. »Vinnie, mogu ti samo jamčiti
da ondje gdje ćeš provesti sljedećih dvadeset godina neće biti zečeva ni
šljuka.«
»Hajde, gospođice Honeyford... Čujte, ne mogu u zatvor. Zlostavljaju
me!«
Čuvši to, čak se i Heck trgnuo, pa je s nevjericom pogledao tu planinu od
čovjeka.
»Znam da je glupo što to kaže ovako velik tip«, prizna Budd. Obrazi su
mu se ponovno zažarili, ali ovaj put zato što se sramio. »Ali zezaju me jer
misle da sam netko... a više nisam mlad. Kažem vam da to više ne mogu
izdržati. To je jebena noćna mora!«
»Ispričaj nam što si vidio, Vinnie«, potakne ga Gail. »Ako doznamo nešto
vrijedno, možda ću detektiva vodnika Heckenburga uspjeti nagovoriti da
odbaci optužbe.«
»Dogodilo se to šestoga lipnja, je li? Tada su ubili gospodina Lansinga?«
»Tako je«, odgovori Gail.
»Bilo je... ne znam, oko osam sati ujutro. Zatekao sam se u šumi
Gatcombe. Poznajete to mjesto?«
»Ti nam ga opiši.«
»Podalje je od glavne ceste, možda devet kilometara sjeverno od
Rosewood Grangea. Cijelu sam noć proveo vani jer sam obilazio klopke, a
onda sam primijetio da je na kraju kolotečine parkiran automobil. Kad kažem
kolotečina, mislim na blatnu udolinu, jer ondje nema površine koja bi bila
cesta ili što drugo. Onamo obično zalaze samo parovi koji se ševe.«
»Kakvo je to bilo vozilo?« upita Heck.
»Nisam vidio tablice, ali bio je Land Rover.«
Ovaj su se put Heck i Gail hotimice suzdržali i nisu se pogledali, iako su
se oboje sjetili povećeg automobila koji je stajao na mostu preko rijeke Mole.
»Koje boje je bio?«
»Zelene, ili sive, nisam siguran. Vidite, spustio sam glavu... i čekao da
odu.«
 »Što je onda bilo?«
»Pa, izišla su dva tipa s rukavicama i u radnoj odjeći.«
»Zašto misliš da su povezani s Lansingovim ubojstvom?« upita Heck.
»Činilo mi se da ne pripadaju onamo.«
»Ni po čemu što si nam rekao ne može se zaključiti da nisu pripadali
onamo, Vinnie«, primijeti Gail. »Mogli su biti šumski radnici ili
poljodjelci...«
»Nakratko sam i ja pomislio da su to obični tipovi. Otraga u automobilu
imali su opremu za radove na cesti, znate već, stošce, zapreke, natpis >Cesta
zatvorena< i takve stvari.«
»Zašto si pomislio da nisu obični?«
»Zbog maski.«
»Maski?«
»Da«, kimne Budd. »Bilo je to uistinu jezivo, gotovo sam se usrao.
Obojica su bili maskirani. Smijali su se i jedan drugome dlanovima davali
>petice<, kao da nešto slave.«
»Jesu li skinuli maske?«
»Možda... jer skidali su radnu odjeću, a ispod nje su nosili majice i
traperice, ali nisam čekao da vidim. Rekao sam vam da sam se ustrtario... pa
sam odmaglio.«
»Jesi li se ustrtario iz nekoga posebnog razloga?« zanimalo je Hecka.
»Zbog tih prokletih maski. Nisam bio blizu pa ih nisam dobro škicnuo, ali
prepoznao sam te maske. Bili su to Stanlio i Olio.«
»Molim?« upita Gail.
»Kad vam kažem!« Budd odmahne velikom glavom s dugim uvojcima.
»Jedan je bio Stan Laurel, a drugi Oliver Hardy.«
 Jedanaesto poglavlje

»Čujte, želim vam pomoći«, ustvrdio je Budd osmi ili deveti put, »ali
jednostavno nisam siguran je li Land Rover bio zelen ili siv.«
Na drugoj strani stola u sobi za ispitivanje, Heck je pokušao zatomiti
osjećaj izjalovljenja. »Pokušaj razmisliti. Razlika bi mogla biti važna.«
»Rano ujutro te su boje slične, posebno pod drvećem.«
»Znaš, Vinnie, tu si da pomogneš u istrazi, ali ništa me ne priječi da te
smjesta ne uhitim i guzicu ti odvučem u pritvor.«
Krivolovčevo mlohavo lice s izraženom čeljusti posivjelo je, a znoj ga je
oblijevao još puna dva sata nakon što je potjera završila. Sad se čak doimao
još bljeđim, ako je to uopće moguće. »Nemojte se ni šaliti s tim jer ovamo
sam došao dragovoljno.«
»Ne šalim se«, odgovori Heck. »Ti i ja izmjenjivali smo udarce. Trebao
bih te zatvoriti da zaštitim sebe jer uvelike ću riskirati ako to ne učinim, a sad
me vraški zezaš.«
»Ne zezam vas. Čujte, radim što mogu, časna riječ...« Glas mu se
prelomio, a onda je zadrhtao i ponovno obrisao znoj s čela.
»Jesi li dobro?« upita Heck. »Želiš li da te odvezem u bolnicu?«
Krivolovac odmahne rukom. »Dobro mi je, dobro, samo se osjećam vraški
isprebijano. Nemojte mi reći da se i vi ne osjećate slično.«
Gail je otvorila vrata i ušla, noseći pladanj s pićima, a i računalni ispis,
koji je stavila pred Hecka. »Tu je popis svih Land Rovera što su ih u
Engleskoj i Welsu ukrali u zadnja dva mjeseca. Ni jedan nije zelen ni siv.«
Heck otpuhne, kao da ništa drugo nije ni očekivao.
Gail je na stol stavila dva vrčića koja su se pušila, dok je treći zadržala za
sebe, a Heck je pogledom preletio ispis. Na popisu je bilo samo šest vozila.
Dva su pronašli prije nego što je Harold Lansing doživio nesreću kod rijeke
Mole, a nijedan Land Rover nisu ukrali nigdje južno od Birminghama.
Istražiteljima to nije bilo od velike pomoći, kao ni činjenica da Budd nije
mogao opisati boju vozila što ga je vidio u šumi Gatcombe, što je značilo da
taj automobil ne mogu povezati s onim koji je stajao na mostu preko rijeke.
»Jesu li forenzičari otišli uzeti otiske guma?« upita Heck.
»Rekli su da će otići, ali misle da je to uzaludan posao. Samo Bog zna
koliko je zaljubljenih parova otad parkiralo na tom mjestu.« Pozorno je
pogledala Budda. »Jesi li uistinu bio tamo, Vinnie, ili nisi? Nije teško
razlikovati zelenu od sive boje.«
»Teško je rano ujutro«, glasio je odgovor. »Ako ste kad izišli u to vrijeme,
znate kakvo je svjetlo.«
»Bezobrazni tikvane, valjda sam tisuću puta radila noću, a i u rano
ujutro.«
»Onda znate o čemu govorim.«
»Ovo nema smisla!« Heck tresne ispis na nepotpuni iskaz svjedoka koji je
ležao na stolu.
»Čujte...« Budd slegne ramenima. »Mogu reći da je vozilo bilo zeleno. Ili
sivo, ako želite.«
»O čemu pričaš?«
»Pa...« krivolovac ponovno slegne ramenima. »Već ste mi oprostili jednu
nepodopštinu, a ako se u budućnosti pojavi još kakva prilika...«
Gail je ljutito zurila u njega. »Pokušavaš li se igrati s nama, Vinnie? O
tome je riječ?«
»Ne, ne, ali kako se kaže: ruka ruku mije, pa bih...«
»Ovdje nitko nikome neće miti ruke«, prekine ga Heck. »Mi ne lažemo na
sudu.«
Budd se doimao zbunjeno. »Otkad to?«
»A nikako ne očekujemo ni da će neki pripadnik javnosti lagati za nas«,
doda Gail.
»Od tebe samo želimo čuti istinu.« Heck sugovorniku gurne vrčić preko
stola. »Odmori se pet minuta, popij čaj, a onda se pokušaj sjetiti što si vidio.«
 Zajedno s Gail izišao je u hodnik, ostavivši smetena Budda u sobi za
ispitivanje.
»Kako je vaš gležanj?« upita Gail.
»Ukočeno, ali bol popušta«, progunđa Heck.
»Kako god stvari budu stajale, trebat će nam nešto više od riječi Vinnija
Budda. Krivolovac je i sitni lopov, a ovdje ga uglavnom znaju kao pijanca i
brbljavca. Daj mu nekoliko piva i reći će bilo što. Kad bismo imali samo
njega, obrana bi nas rastrgala na sudu.«
Heck je umorno pijuckao čaj.
»O čemu razmišljate?« pitala je.
»O tome da im je oprema za radove na cesti, što su je imali u Land
Roveru, vjerojatno poslužila da privremeno zatvore cestu, ako bude potrebno.
Znate već, da osiguraju dovoljno vremena da sve to izvedu, a da ih pritom ne
ometaju drugi vozači.«
Razmišljala je, prešutno se složivši s tom mogućnošću.
»Razmišljao sam i o maskama Stanlija i Olija«, nastavio je. »Hoću reći da
je to uistinu neobična pojedinost.«
»Ne znam... Tko se sprema počiniti zločin, često stavi masku, a mislim da
ne mora odabrati upravo onakvu kakva će svima jasno ukazati da je riječ o
zločincu.«
»Zrakoplov igračka, maske Stanlija i Olija... Čini mi se da tu vlada ozračje
dućana sa zabavnim trikovima.«
»Dućana s trikovima?«
»S kakvom to vrstom ludih lakrdijaša imamo posla?«
»Ne misliš valjda da su Lansinga ubili iz zabave?«
»Ne znam.«
»Budimo razumni, Heck. Što god da je Vinnie Budd vidio u šumi, možda
ima veze s našom istragom, a možda i nema, ali to ne mijenja činjenicu da
ćemo osobu koja je odgovorna za smrt Harolda Lansinga pronaći među
njegovim osobnim vezama.«
 »Je li to uistinu činjenica?«
»Moramo prestati juriti unaokolo za idiotima poput Budda pa umjesto
toga moramo prokopati samo srce Lansingovih poslova. Zapravo...«
pogledala je na sat, »očekujem da me svaki čas nazove netko iz Jedinice za
novčana poslovanja. Možeš li od Budda uzeti izjavu?«
»Svakako, samo idi.«
Gledao je za njom dok je odlazila hodnikom, uputivši se u Ured za
kriminalističke istrage. Kad bi prema samome sebi bio nemilosrdno iskren,
morao bi priznati da Gail najvjerojatnije ima pravo. Iako su držali da je
dobričina, Lansing je bio milijunaš, koji je sve zaradio vlastitim rukama, a to
znači da je imao prste u raznim poslovima, pa nije baš vjerojatno da prošlost
takva čovjeka ne skriva neugodne tajne. K tome, u zadnjem razdoblju svog
života uvelike se kretao u vrlo imućnim krugovima, a zahvaljujući bivšoj
djevojci družio se s ljudima iz modnih i zabavljačkih krugova. Vjerojatno je
poznavao znatan broj osoba koje su, unatoč bogatstvu, živjele izvan mjerila i
ustaljenih pravila srednje Engleske. No ipak... kad je bolje razmislio o tim
dvjema nesrećama, ponovno su ga počele izjedati sumnje. Posebno je napad
zrakoplovom bio nalik na prizor iz kakve nijeme filmske komedije. Prisjetio
se svoje nedavne, značajne istrage ubojstava što ih je počinio Oskvrnitelj,
koji je žrtve otimao, a onda ih je do smrti mučio na posebne blagdanske dane
– na Veliki petak, na Jurjevo i tako dalje, jer time se htio izopačeno narugati
poznatim svetkovinama i događajima što su ih ti blagdani slavili. Ali ako mu
je cilj bio uvrijediti zajednice koje su slavile te svetkovine, čini se da je svrha
napada zrakoplovom bilo jednostavno uživanje u dobroj psini.
Netko se smijuljio, hihotao, cerekao se!
Heck je razmislio i o drugoj, smrtonosnoj nesreći, koja je, barem na prvi
pogled, bila mnogo manje šaljiva. Svatko bi mogao zastrti zrcalo, kako vozač
ne bi mogao vidjeti ima li prometa, ali ako se to dogodilo, zašto je Lansing
ipak izišao na tako opasnu cestu? Ako je netko jednostavno prekrio zrcalo,
kako je mogao biti siguran da će to dovesti do Lansingove pogibije? Što je
Heck više mozgao o tome, sve više mu se činilo da je i tu riječ o šali, ili
izazovu, kao da je krivac rekao: »Da vidimo hoće li uspjeti. Bit će to
urnebesna >fora<.«
Detektiv je iz gorka iskustva znao da određenim sitnim umovima može
biti vrlo smiješno nešto posve neprimjereno. U nekoliko navrata istraživao je
takozvana ubojstva zbog pukog uzbuđenja, kad zločinac nije poznavao žrtvu,
a nije bilo ni spolne ni novčane pobude. Takva vrsta ubojstva pripadala je
najnerazumljivijoj vrsti zločina jer krivci su ubijali zbog samoga stravičnog
čina, a izvor uzbuđenja krio se u složenosti i izazovu izvedbe.
Vratio se u sobu za ispitivanje, gdje je Budd sjedio sklopivši ruke na stolu
pred sobom.
»Onda?« upita Heck.
»Žao mi je.« Krivolovac ga je zabrinuto gledao, kao da bi zbog slabog
pamćenja mogao dospjeti u zatvor. »Želite čuti istinu, a iskreno vam mogu
reći samo da je vozilo bilo zeleno ili sivo.«
Heck ga je dugo i usredotočeno motrio, a onda je sjeo i uzeo kemijsku
olovku. »Naposljetku, iskrenost je uvijek najbolja politika«, poučio je
sugovornika.
Kad je Budd dovršio i potpisao svoje svjedočenje, ako je taj iskaz uopće
bilo što vrijedio, Heck ga je još jednom strogo upozorio, pa je krupnoga
krivolovca pustio kući dok je on sam kroza zgradu odšetao do prostorije za
detektive. Na putu je prošao pokraj prozora koji je gledao na parkiralište za
zaposlenike, a ondje su mu za oko zapele dvije pojave. Jedna je bila Gail,
koja je ukočeno stajala, prekriživši ruke u napetu, ljutitu stavu, a nad nju se
nadnijela visoka, četvrtasta prilika detektiva vodnika Rona Paveyja, koji se
više prepirao nego što je razgovarao. Očito je nastojao djelovati smireno i
neupadljivo, ali govorio je brzo, kao da nešto obrazlaže.
Kad se Gail napokon vratila u zgradu i vidjela da Heck već sjedi za svojim
stolom i pregledava papire, doimala se iznenađeno i pomalo razdraženo.
»Mislio sam da čekate da vas nazovu iz Jedinice za novčana poslovanja«,
primijetio je.
Slegnula je ramenima. »Nema žurbe. Nitko iz Bramshilla neće tako brzo
dignuti guzicu da nešto učini za nas.« Sjela je, premjestila papire i provjerila
telefonsku sekretaricu, ali je zeleno svjetlo pokazivalo da nema poruka.
Napuhala je i ispuhala obraze, a kad je uključila računalo, vidjela je da se
Heck, s rukama u džepovima, zavalio u stolici i da je promatra.
Upitno je podignula obrvu.
 »Postoji problem s vašom teorijom da je Lansinga ubio neki stručnjak«,
izjavio je.
»Nisam rekla da ga je ubio stručnjak.«
»U redu... da ga je napao poslovni takmac, ljubomorna bivša ljubavnica ili
neka slična osoba.«
Hladno ga je gledala jer iz nje kao da je ishlapila ona pristupačna osoba
koja je u zadnje vrijeme izbila na površinu. Rukom mu je dala znak da
objasni svoje riječi.
»Ispred Rosewood Grangea nije nimalo prometno«, počeo je. »Ako biste
htjeli ubiti Lansinga, kako biste postigli da se izveze ravno pred jureći
automobil? Biste li doista samo prekrili zrcalo i nadali se najboljem ishodu?«
Razmislila je o tome, lupkajući olovkom po stolu.
»Kako ja gledam na to«, nastavio je, »ako su ga se uistinu htjeli riješiti,
ako je cilj cijelog pothvata bio da uklone Harolda Lansinga, svakako bi to
izveli tako da ishod bude sigurniji.«
»Ali što ako im je bilo najvažnije da se sve doima kao nesreća?« upita
Gail.
»Koliko to može biti važno? Želite da umre, a ne da zadobije ozljede, da
bude potresen, ili što je još gore, da se bezbrižno odveze na posao jer se u
pravo vrijeme nije pojavio nikakav šmokljan u sportskom automobilu.«
»Što ako su ga zaključali u vozilu, pa su pričekali pravi trenutak, a onda
ga gurnuli na cestu?«
»U izvješću o sudaru stoji da je u trenutku udara vozio automobil. Ključ je
još bio na svome mjestu.«
»U redu, ali i u vašoj teoriji ima neuvjerljivosti«, upozorila ga je.
»A kakvih to?«
»Pretpostavili ste da je netko sve to zamislio kao mračnu šalu«, upozorila
je, »te da su prekrili zrcalo u nadi da će se Lansing izvesti pred bilo koje
jureće vozilo pa će im se posrećiti. Ali kako se u to uklapa model aviona?
Prvi put nisu uspjeli pa su očito pokušali ponovno. Kako god mi na to gledali,
vaši ludi šaljivčine ne odabiru ljude nasumice. Očito su htjeli srediti
Lansinga.«
»Oštrouman zaključak.«
»Hvala.«
Heck se nije osjećao mnogo bolje nakon što je sve to dobro promozgao jer
sad mu se činilo da u cijeloj toj stvari ima još manje logike. Bila su tu dva
tipa koja su se odijevala poput Laurela i Hardyja kako bi izveli ubojstvo nalik
na šalu, no kako prvi put nisu uspjeli, pokušali su ponovno. Da naum s
prometnom nesrećom nisu izveli kako treba, vjerojatno bi osmislili treći
napad, i to zato što im je bilo neobično stalo da ubiju Lansinga (iako se ta
teorija nije uklapala u »komičnu« stranu napada), ili možda jednostavno zato
što nisu voljeli promašaje. Možda su im smišljanje i izvedba takve grozote u
toj mjeri pružali zadovoljstvo i užitak da nikako nisu mogli dopustiti da naum
ne dovedu do kraja. Naposljetku, možda je riječ o spoju svega toga, no onda
su ti ljudi odlutali vrlo daleko izvan granica zdrava razuma.
»Gail?« Pokraj njihovih stolova pojavila se žena odjevena u kostim s
hlačama. Moglo joj je biti oko četrdeset godina, bila je visoka, s izraženim
kostima, a čupavu kosu mišje boje učvrstila je s nekoliko nespretno
raspoređenih ukosnica. »Nazvao vas je detektiv vodnik Hart, iz Jedinice za
novčana poslovanja.«
»Baš krasno!« uzvikne Gail. »Dakle propustila sam poziv?«
Žena joj preda poruku. »Ovdje je njegova izravna linija, ako ga želite
nazvati. Na poslu je do pet.«
»Hvala, Sally«, reče Gail.
»Detektiv vodnik Hart?« razmišljao je Heck dok je žena odlazila. »Nikad
ga nisam sreo.«
»Hoćete li se cijeli dan motati ovuda?« hladno upita Gail.
»Ne bismo li trebali raditi zajedno?«
»Ako imate kakav trag u svezi s tim šaljivčinama, zašto ga ne slijedite?«
Podignula je uredski telefon i utipkala broj. »Bez uvrede, ali nikad nisam
razumjela zašto nam je uopće potrebna pomoć Scodand Yarda, a po mome
mišljenju još je manje razloga da upravo sad budete ovdje. Nije riječ o
serijskim ubojstvima, ni o terorističkoj zavjeri, nemamo posla s manijakalnim
silovateljem, ni otmičarem, nego se bavimo običnim ubojstvom. I sama dobro
napredujem u istrazi, pa... Oh, da, detektive vodniče Hart?« Glas joj je
smjesta postao blaži. »Ovdje je detektivka pozornica Honeyford, iz policijske
postaje u Reigate Hallu.« Uspravila se na stolici, uzela kemijsku olovku i
nasmiješila se. Privlačan osmijeh, zavidno pomisli Heck, jer njemu se još
nikad nije tako nasmiješila. »Da, dobro sam, a kako ste vi?«
Bacio je pogled na sat, a kad je vidio da se bliži jedan sat popodne,
odlučio je otići u kantinu na kat i ručati. Na izlazu iz prostorije naišao je na
visoku ženu koju je Gail nazvala Sally, a koja je sad pretraživala ormarić s
dosjeima. Pružila mu je ruku. »Bok... Sally Bullock.«
»Oh, vi ste! Detektiv vodnik Heckenburg«, predstavio se pa su se
rukovali.
»Znam tko ste.«
»I vi ste detek...«
»Nisam«, nasmijala se. »Civil sam od glave do pete, vodniče, samo radim
ovdje u upravi, ali ako vam zatreba bilo kakva pomoć, pozovite me.«
»Hvala.« Smjesta je osjetio naklonost prema njoj. Osim Willa Roytona,
koji se prema Hecku uljudno odnosio, ostalo osoblje u Reigate Hallu držalo
se namjerno ravnodušno, dakako, s iznimkom Gail Honeyford čije se
ophođenje još uvijek kretalo od opuštene snošljivosti do mrzovoljne
nesklonosti.
»Kako napredujete?« upita Sally.
»Pa...« pogledao je prema kutu prostorije gdje je Gail živahno čavrljala
preko telefona. »Mislio sam da polako stižemo do nekih odgovora, ali
odjednom više nisam tako siguran.«
Njegova se sugovornica nasmiješi. »Ne uzimajte to k srcu. Naišli ste
upravo kad Gail ima loš tjedan... ili mjesec, a možda i cijelu godinu.«
»Oprostite, ne razumijem.«
Sally pokaže klizna vrata na ulazu u ured, a onda ga povede kroz njih u
hodnik. »Gail je sjajna mlada policajka«, počela je, a činilo se da mu se
obraća u povjerenju. »Oštroumna je i naporno radi, ali prolazi kroz teško
razdoblje. Njezin bivši momak lik je po imenu Ron Pavey.«
 »Da, sreo sam ga.«
»Ako ste ga upoznali, ne moram vam ni govoriti da je ništarija, a ako vam
kažem da manijakalno nastoji sve nadzirati, još ništa nisam ni rekla. Utuvio si
je u glavu da je Gail pomogao u karijeri, a tko zna, možda i jest. Kad su
počeli izlaziti, bila je u odori, no razišli su se prije šest mjeseci, a on se još
ponaša kao da je posjeduje. Neprestano se prepiru.«
»To je tužna priča«, odgovori Heck, pitajući se zašto mu sugovornica sve
to povjerava. Zaključio je da je Sally Bullock, kao Gailina prijateljica, na
sebe preuzela zadaću da mu se neupadljivo ispriča. »Ali istražujemo ubojstvo
pa bi bila šteta kad bi Gail dopustila da je u tome ometaju osobni problemi.«
Sally odlučno odmahne glavom. »Ne brinite se, neće to dopustiti. Čujte,
Gail poznajem još otkako je bila mlada pozornica. Posve je uronila u posao i
želi napredovati. Vjerujte mi da zna kako treba postupati.«
»Drago mi je što ste mi to ispričali.« Otišao je do podnožja stubišta.
»Nadajmo se da će Gail što prije očvrsnuti.«
Sally ponovno kimne, a Heck se nasmiješi. Kad se počeo penjati
stubištem, u džepu mu zazvoni mobitel. »Detektiv vodnik Heckenburg«,
javio se.
»Heck, to sam ja«, začuo je glas Gemme Piper.
»Gospođo?«
»Kako stojimo s istragom?«
»Pa... prilično sam siguran da je Lansingova smrt ubojstvo.« Stigavši na
vrh stubišta, zastao je. »Inače, nisam sto posto siguran da je to slučaj za nas, a
istoga su mišljenja i policajci u Reigateu.«
»Surađuju li?«
»Uglavnom surađuju, ali već imaju osobu koja taj događaj istražuje kao
ubojstvo.«
»Oh?« Gemma se doimala smeteno. »To nisam znala.«
»Mislim da su se počeli zanimati za to čim su čuli da tebe zanima.«
»Dakle, želiš li se vratiti kući?«
Oklijevao je. »Još ne... Znat ću više ako mi pružiš još nekoliko dana.«
 »Što ti govori tvoja slavna slutnja?«
Prošao je kroz sobu za odmor, gdje su policajci u odori sjedili i igrali
bilijar, ili su jeli sendviče i gledali televiziju. Vrata kantine bila su na
suprotnu kraju.
»Prvi put za dugo vremena slutnja mi baš ništa ne govori«, odvratio je.
»To me uznemiruje, Heck.«
»I mene. Nisam siguran da taj slučaj pripada našim uobičajenim
istragama, ali mogu ti reći da nipošto nije običan.« Čim je ušao u kantinu,
ostao je bez riječi.
»Jesi li još na vezi?« upita Gemma.
»Da, ovaj... Mogu li te poslije nazvati?«
»Nema problema, samo me redovito izvješćuj.«
»Svakako«, odgovori Heck, još uvijek posve smušeno jer vidio je da su u
kantini po cijeloj oglasnoj ploči pričvršćeni isječci iz novina.
Policajac koji je izvršio uhićenje zlostavlja osuđenikovu obitelj i
prijatelje.
Ispod toga naslova bila je zrnata fotografija, a na njoj su Heck i Alan
Devlin stajali oči u oči, u zgradi suda u Nottinghamu. Policajci su obojicu
držali, kako bi ih rastavili, a Heck je vikao i upirao prst u Devlina, optužujući
ga.
Nije morao pročitati tekst pod slikom jer znao je da je novinar jednostrano
opisao taj sukob. Devlin je dosad već nekoliko puta razgovarao s novinarima,
a svaki put raspričao se o tome da je Heck za niz zločina što ih je Jimmy
Hood počinio u Nottinghamu krivio osobe najbliže osuđeniku, a ne činjenicu
da se ustanove koje bi se trebale brinuti o duševnom zdravlju mnogo godina
nisu osvrtale na sve slabije stanje Hoodova uma.
Murjaci su mi pokušali ubiti prijatelja,
govorio je naslov još opširnijega članka, a uz njega su stavili dvije
fotografije. Na prvoj je bio Heck, kojega su slikali kako ljutito režeći izlazi iz
zgrade suda, dok je na drugoj Devlin malo poslije toga pozirao s primjereno
tužnim izrazom lica, a zbog naočala s debelim lećama čak je pomalo djelovao
kao knjiški crv.
Heck je vidio taj članak istoga dana kad su ga objavili, a u njemu je
novinar opširno prenio Devlinovu optužbu da je Heck hotimice upriličio
nezgodu s motociklom kako bi uhvatio Jimmyja Hooda, iako u to vrijeme
bjegunca još ni za što nisu optužili pa su morali držati da je nedužan. Devlin
je i ovaj put dosadno i dugo razglabao o tome da je društvo krivo za Hoodove
zločine. Heck je o tom članku sad imao jednako mišljenje kao i kad ga je prvi
put pročitao. Bio je uvjeren da bi svaku priču trebalo prikazati s dviju strana,
ali krv mu je i sad uzavrela zbog činjenice da su novinari iz određene vrste
tiska vrlo lako prelazili na suprotnu stranu pa su, za volju senzacionalnih
naslova, davali prostor zločincima i njihovim prijateljima. No sad je bilo
besmisleno ljutiti se.
Osvrnuo se oko sebe. U kantini nije bilo mnogo ljudi. Za stolovima je
ručalo nekoliko policajaca u odorama, a bila su tu i dva ili tri prometnika, pa
čak i detektivi u civilnoj odjeći. Nitko nije htio ni pogledati pridošlicu, pa ni
dvije žene koje su posluživale. Jedna je tobože bila zaokupljena brisanjem
aluminijskog pulta, dok je druga okrenula leđa, pa je polako i pažljivo
ispravljala kredom ispisan jelovnik. Na drugom kraju prostorije detektiv
vodnik Ron Pavey sjedio je sam, objema rukama obuhvativši lončić s kavom.
Gledao je u prazno i neodređeno se smiješio debelim usnicama koje su mu
davale samodopadan izraz.
I Heck se nasmiješio, a onda je prišao pultu pa je naručio jelo i izmijenio
nekoliko pristojnih riječi s dvjema poslužiteljicama. U određenim prilikama
svoj je posao, kao i neke ljude koji su se njime bavili, mrzio gotovo jednako
tako zdušno kao i smeće koje su hvatali, no postoji vrijeme i mjesto gdje i
kad ima smisla pokazati takve osjećaje, a sad ozračje nije bilo nimalo
pogodno za to.
 Dvanaesto poglavlje

Sally Bullock doimala se zbunjeno. »Da pregledam izvješća o svim

neobičnim ili bizarnim pogibijama što su ih pripisali nesretnom slučaju?«
upitala je.
Heck je stajao na ulazu u njezin mali, prenatrpani ured. »Da, i to u što
širem rasponu, ako je moguće.«
»U što širem rasponu?« Činilo se da se još više smela.
»Unatrag barem dvanaest mjeseci.«
»O, Bože!« Nagonski se odmaknula od računala.
Prostorija u kojoj se smjestila Uprava bila je dodatak glavnom uredu
Odjela za kriminalističke istrage, ali imala je samo jedan prozorčić, koji je
gledao na zelenu površinu, a napola su ga prekrile biljke u loncima. Duž
zidova, od poda do stropa, pružale su se police pune fascikala i prepunih
kartonskih kutija za spise, a posvuda su ležali papiri. Prozor je bio napola
otvoren, ali vani je bilo toplo, pa to nije unijelo osvježenje u skučenu,
zagušljivu prostorijicu.
Sally je razmišljala. »Ako okolnosti nisu bile sumnjive, te smrti nisu
upisali u našu bazu podataka, ali mogu pogledati i pismohranu u
mrtvozornikovu uredu. Vidjet ću što ondje imaju.«
»To bi bilo sjajno«, zahvalno će Heck.
»Ne bih trebala tražiti samo prometne nesreće?«
»Ne, nego bilo što... samo ako je nesvakidašnje.«
»Možda biste mogli pobliže objasniti što je >nesvakidašnje<?«
Uvidio je da mu ne bi bilo lako ispuniti taj zahtjev pa je pomislio da
možda previše traži od službenice u Upravi. Očito je pokušavala pomoći, ali
doimala se posve zbunjeno. Ovoj situaciji doista je odgovarala ona:
»pomolimo se, s nadom u uspjeh«. Pregledavanje popisa smrtonosnih nesreća
na gusto naseljenu području poput Surreyja potrajat će satima, a uzevši u
obzir problem da Heck zapravo nije znao što traži, zaključio je da je vrlo
sebično postupio kad je drugu osobu zamolio da taj posao obavi umjesto
njega.
»Možda bi bilo bolje da ovdje postavim svoje prijenosno računalo pa da
sve to sam pregledam?« predložio je.
S olakšanjem se nasmiješila. »Bilo bi lakše.«
Heck se smjestio za malim pokrajnjim stolom, na uredskoj stolici od koje
mu je ubrzo utrnula zadnjica, a kad se uspješno povezao, potragu je ograničio
na pojam »Nesretni slučajevi«, pa je sljedeća dva i pol sata proveo
pregledavajući podatke iz mrtvozornikova ureda u Surreyju, a pritom je
procjenjivao vrlo različite nesretne slučajeve koji su završili smrću. Većinu
tih događaja povezivale su samo tragične okolnosti, a mnogi su bili posve
obični. Utučenost je izazivao upravo paradoks između svakidašnje, naoko
nezanimljive strane tih događanja i činjenice da su te nesreće razorno
djelovale na obitelji pokojnika i na ljude koji su voljeli unesrećene.
Primjerice, čovjek je pao s krova dok je pokušavao namjestiti televizijsku
antenu, zaposlenik u zabavištu nastojao je popraviti generator dok je pljuštala
kiša, tajnica je na parkiralištu tvrtke pušila dok je iz posude ulijevala benzin u
spremnik za gorivo svoje Ford Fieste, djeca su na biciklima, ne gledajući ni
lijevo ni desno, prolazila preko prometnog raskrižja, ili su se bez nadzora
igrala pokraj duboke vode, dvoje staraca jedne noći otišli su u krevet
nesvjesni da im curi plin, a mladi par zaspao je zaboravivši ugasiti božićne
svijeće...
Od svega toga Hecku su pozornost zaokupila tri događaja jer je bilo u
njima nešto zloslutno, pa čak i jezivo. To nije osjećao samo Heck, jer kad je
te događaje spomenuo Sally, smjesta se sjetila da je čula za dvije od tih
tragedija. Čak je naglasila da mrtvozornik nije bio uvjeren da je riječ o
nesrećama pa je njegova prosudba ostala neodređena. U obama slučajevima
izvješća su govorila o mogućim zločinima, a istraga jednoga od njih dovela je
do toga da je jedna osoba završila u zatvoru.
»U tom slučaju žrtva je bio tip po imenu Freddie Upton«, čitao je Heck sa
zaslona prijenosnog računala, »prodavač iz Walesa. Prošloga rujna poginuo
je blizu Dorkinga. Bio je proboden s leđa nakon što je kamion iza njega naglo
zakočio, a teret koji se sastojao od slabo učvršćenih skela poletio je naprijed.
Vozač kamiona tvrdio je da je morao zakočiti jer je nepoznati biciklist
hotimice skrenuo pred njega.«
»Bilo je to zaprepašćujuće«, prokomentira Sally dok je printala ispis
onoga što ih je zanimalo. »Vozač kamiona dobio je dvije godine zatvora zato
što je opasnom vožnjom izazvao smrtni slučaj.« Pogledala je papir koji je
izlazio iz pisača. »Ime mu je Gordon Meredith. Ovdje piše da nije mogao
objasniti kako mu se teret razlabavio jer je uporno tvrdio da je sve propisno
učvrstio prije nego što je tog jutra pošao na put.«
»A tajanstvenog biciklista nikad nisu pronašli«, doda Heck.
»Točno. Meredith nije uspio dovesti svjedoka koji se sjećao da je ondje
vidio biciklista.«
Detektiv je čitao dalje. »Vidim da je Meredith sad u Waylandu...«
»To je trećerazredni zatvor. Ondje ne bi trebao imati previše neprilika, no
dakako, izgubio je dobar glas. Hoću reći da je platio strašnu cijenu ako se to
uistinu nije dogodilo njegovom krivnjom.«
»Ne tako strašnu kao ona što ju je platio Freddie Upton.«
Sally mu je pružila drugi ispis, s nadnevkom od prošloga siječnja, a riječ
je bila o vlasniku dućana s kućnim ljubimcima u Leatherheadu, kojemu je
ime bilo Larry Briggs, a isprva su ga uhitili zbog sumnje da je počinio
ubojstvo, no poslije su ga pustili bez optužbe. U tom su slučaju dvojicu
tamošnjih lopova, Richarda Dasbyja i Darrela Degtona, na smrt izgrizli
otrovni pauci, nakon što su lopovi ukrali Briggsov automobil. Vlasnika
dućana s kućnim ljubimcima uhitili su zato što su sumnjali da je nekoliko
opasnih primjeraka iz svoje osobne zbirke namjerno ostavio u nepropisno
zatvorenim posudama u vozilu kako bi pripremio zasjedu za lopove, u čijim
su truplima pronašli vrlo jak otrov. Briggs je sve vrijeme tvrdio da mu je,
prije nekoliko mjeseci, netko provalio u dućan i ukrao upravo te vrlo vrijedne
primjerke otrovnih pauka.
»U pritvoru su ga zadržali dva dana«, izvijesti Sally Hecka, »jer su mislili
da ima motiv. Ti su lopovi prije toga nekoliko mjeseci terorizirali cijelo
susjedstvo. Kao što sam rekla, Briggsu su provalili u dućan, a već su mu i
prije krali automobil.«
»Zato je upravo on savršeno žrtveno janje«, primijeti Heck. »Vidim da je
Briggs ipak izgubio dopuštenje da prodaje opasne životinje.«
 »Pa... sumnjali su na njega čak i nakon što su ga pustili bez optužbe. Ljudi
su se pitali je li to uistinu nesretan slučaj, jer je nepravilno skladištio >robu<.
Znate već, mislili su da su mu ta stvorenja pobjegla dok ih je nekamo
prevozio.« Pružila mu je i treći ispis, koji se sastojao od samo jednoga
komada papira, a izvukla ga je ravno iz mrtvozornikove pismohrane. »Bojim
se da vam u svezi s ovim slučajem ne mogu pomoći jer i ja prvi put čujem za
njega, što ne iznenađuje jer tom prilikom nije bilo kriminalističke istrage.«
Kad je Heck pročitao ispis, kosa mu se nakostriješila jer je to bilo posve
nevjerojatno.
Poljodjelac po imenu Mervin Thorton, koji je posjedovao mnogo zemlje
blizu Woldinghama, u Sjevernom Surreyju, jedne večeri nije se pojavio u
vrijeme za čaj. Sin ga je tražio, a kad je našao njegovo truplo, umalo je
doživio srčani udar vidjevši u kakvu mu je otac stanju. Čini se da je Mervin
Thorton pokušavao ispuhati gumu na traktoru. Pozvali su policiju, a
istražitelji su, sudeći po stanju i položaju Thorntonova trupla, zaključili da se
poskliznuo na svježem blatu i teško pao na valjak s plinom, pa je tako
oslobodio gumenu cijev, a istodobno mu je trbušnu duplju probio čelični vrh
valjka. Komprimirani plin koji mu je potekao u tijelo groteskno ga je
napuhao i zdrobio mu unutarnje organe. Nikad nisu posve objasnili zašto se
Thornton nije uspio osloboditi čeličnog valjka. Pretpostavili su da se pri padu
onesvijestio, no Heck se jednostavno morao zapitati o svemu tome. Je li taj
čovjek bio tako omamljen da nije reagirao dok je u njega navirao mlaz plina i
napuhavao ga kao nogometnu loptu?
No ako je taj događaj uistinu bio povezan sa smrću Harolda Lansinga,
onda je najvažnije pitanje bilo: u kojoj je mjeri izopačen ubojica koji bi takvo
što učinio?
U svojim istragama Heck se sretao sa svakovrsnim jezivim zlikovcima, ali
u pravilu su najgori oni koji sam lov cijene više od ubijanja lovine. Ti
polagani lovci strpljivo kuju naume, a sebi zadaju složene zadaće, a onda ih
postupno obavljaju do kraja, uživajući u vlastitoj nadarenosti. Ako Heck nije
uvelike pogriješio u procjeni, i sad je bila riječ o sličnim, a možda i o još
mnogo gorim nedjelima. Krađa iz dućana s kućnim ljubimcima i čudovišni
napadi: napuhavanje, polagano spaljivanje, otrovni pauci – sve je to već bilo
dovoljno loše, no ti su zločini skrivali još nešto. Je li ubojica uživao u
zastrašujućim patnjama? Je li držao da sve to ima komičnu stranu? Ta osoba
nije samo zastranjivala, nego je bila krajnje izopačena.
Dakako, na kraju se sve svodilo na isto.
»Uživajte u svojim sadističkim zadovoljstvima dok još možete, dečki«,
promrmlja Heck sebi u bradu, »jer vrijeme vam je gotovo isteklo.«
Kad se poslije vratio u prostoriju za detektive, Gail više nije bila ondje.
Stol je uredno pospremila pa je zaključio da je otišla kući, no kad je bacio
pogled kroz prozor, vidio je da njegova kolegica prelazi parkiralište. U jednoj
ruci nosila je putni vrčić s poklopcem, a u drugoj aktovku, koju je bacila na
zadnje sjedalo automobila. Onda je stavila sunčane naočale i ušla, motor je
zabrujao, ali stigla je samo na pola puta do izlaza kad se pred njom pojavio
Heck, koji je mahao papirima.
Zaustavila je automobil i spustila prozor.
»Možemo li nakratko porazgovarati?« upitao je.
»Ako moramo.«
»Mogu li ući?«
»Niste li rekli >nakratko<?«
»Gail, jeste li ikad čuli savjet: nikad se ne usredotočite samo na jednu
pretpostavku...?«
»Dobro...«
»... nego neprestano ponovno procjenjujte teorije i uvijek budite otvorena
uma...«
»U redu, shvatila sam.« Otvorila je vrata. »Uđite.«
Heck je obišao Punto, a kad je sjeo na suvozačevo sjedište, pružio joj je
ispise. »Što mislite o svemu tome?«
Podignuvši sunčane naočale, strpljivo je prelistala izvješća, a napokon je
izdvojila ona o probodenu vozaču i otrovnim paucima, dok je odložila opis
nesreće prilikom napuhavanja gume. »Čula sam za ta dva događaja, ali ovaj
treći mi nije poznat. Što je s tim?«
»Ne čini li vam se da je sve to čudno, kao da je... ne znam... unaprijed
smišljeno?«
 »Smišljeno?«
»Hajde, Gail... ako su to slučajne nesreće, događaju se jednom u životu, a
onda imamo čak tri u nizu, i to u istom području. Sve su se dogodile u
razmaku od nekoliko mjeseci, a osim toga, tu je i Lansingova smrt.«
Poduže ga je s nevjericom motrila. »Znam da nekako morate opravdati
svoj posao, ali vaše pretpostavke su nategnute kako god da ih pogledamo.
Želite li mi ozbiljno reći da ste u pismohrani pretraživali zabilješke o
nesrećama na cijelom području, da ste vodili stare slučajeve, pokušavajući
pronaći nešto, bilo što, kako biste opravdali svoju zamisao da imamo posla s
dvojicom psihotičnih šaljivčina?«
»Psihotični šaljivčine?« Napućio je usnice. »Prikladan opis, sviđa mi se.«
»Pa, meni se ne sviđa.« Odsječnim pokretom položila mu je papire u krilo.
»Pokušajmo se vladati profesionalno. Slažem se da je loša politika ako igrate
na jednu kartu, ali smijem li vas podsjetiti da je jednako loše natezati dokaze
da bi odgovarali činjenicama? Iskreno govoreći, mislim da sam vrlo
velikodušna kad takvo što nazivam dokazima. Nemamo ništa čvrsto, uopće
nismo pronašli uvjerljive pokazatelje. Sve te žrtve očito ništa ne povezuje.«
»To još nismo ustanovili«, ustvrdio je.
»Dva ušljiva kradljivca automobila iz Leatherheada, prodavač iz
Sjevernog Walwesa... a razdvaja ih šesto kilometara? Harold Lansing,
milijunaš skorojević iz Surreyja?«
»Kao što sam rekao, sve je to samo pretpostavka... ali i vi samo
pretpostavljate, ako danas popodne niste otkrili nešto čvrsto, o čemu me se
niste potrudili izvijestiti.«
Gail se doimala zbunjeno. »Slušajte, ako vam je posao da zamišljate takve
stvari, u redu, zarađujte na tome, ali moje je da pokušam razabrati što se
uistinu dogodilo. Pretpostavljam da vas negdje čeka večera pa bolje krenite.«
»Što je s Mervinom Thorntonom, poljodjelcem iz Woldinghama? Što
znamo o njemu?«
»Mi u sarijskoj policiji o njemu ne znamo ništa jer je, prema izvješću
mrtvozornikova ureda koje držite u svojoj marljivoj ručici, umro nesretnim
slučajem. Nije bilo zločina ni kriminalističke istrage.«
 Heck je zurio u izvješće, pitajući se je li ovaj put uistinu otišao predaleko.
Da je ta građa dospjela na njegov stol u Jedinici za serijske zločine,
vjerojatno bi je smjesta otpisao. Nema očite povezanosti koja bi se mogla
odrediti a, nedostatak dokaza nije nikakav dokaz. Da vidimo sljedeći slučaj,
pomislio bi, pa zašto je sad svemu ovome drukčije pristupio? Slutnja mu je
govorila da se tu nakupilo previše podudarnosti, no je li bilo još čega?
Gemma ga je poslala u Surrey gotovo usput, kao da ne očekuje da će Heck
tko zna što otkriti. Uvjeravala ga je da ga ne podcjenjuje i da njegovu
nadarenost ne uzima zdravo za gotovo... barem ona tako ne postupa. U
svjetlu nedavnih prepirki s njom, možda će mu se pružiti prilika da joj dokaže
da ga uistinu nije preporučljivo uzeti zdravo za gotovo.
»Čujte, Heck«, Gail se trudila govoriti pomirljivo. Skinula je sunčane
naočale i stavila ih na upravljačku ploču. »Znam da ste ovdje zato što morate
obaviti posao, ali čini mi se da ste ga već obavili.« Pokazala je papire.
»Ostavite mi te spise. Obećavam da ću ih pregledati, ali iskreno mislim da
oboje gubimo vrijeme.«
Prije nego što je dospio odgovoriti, nečiji veliki, dlakavi prsti pokucali su
na staklo s vozačeve strane. Brzo su se okrenuli, zatečeni, jer nisu primijetili
da im je preko parkirališta prišao zajapureni Ron Pavey.
Gail je ponovno spustila prozor. »Što hoćeš, Rone?«
Nagnuo se prema njoj. »Što to radiš?«
»Molim?«
Njezin sugovornik pokaže Hecka. »Što on radi s tobom u automobilu?«
Heck se ponovno začudio jer činilo se da se okorjela policajka rastopila
pred uljezom.
»Mislim da te se to ne tiče«, odgovorila je, gledajući preda se.
»A ja mislim da me se vraški tiče. Radni dan prestaje u pet i trideset,
ljubavi. Sad je deset do šest, što znači da odlaziš kući, u svoju gajbu, a i on
neka se odvuče u posranu rupu koju naziva svojom jazbinom i gdje bi bilo
dobro da zauvijek i ostane. Razumiješ li?«
»Rone, ne možeš si nikako utuviti u glavu da je među nama gotovo?«
»Ništa nije gotovo! Ne ne pokušavaj mi prodavati ta sranja o oslobođenim
ženama. Ondje si gdje jesi, Gail, jer sam te ja tu stavio. To znači da mi
duguješ... pa je zato najmanje što možeš učiniti da prestaneš vrtjeti
častohlepnom guzičicom pred svakim napuhankom iz velikoga grada, koji
dođe ovamo srati jebena govna o...«
Heck se nagne na stranu i zgrabi Paveyjevu kravatu, zelenu poput sluzi, a
onda zatvori prozor, tako da je kravata ostala unutra, pa se uljez našao u
čvrstoj klopci.
»Heck!« prosvjedovala je Gail. »Što to...«
Ali detektiv je već izišao iz automobila, a u ruci je držao vrčić s kavom što
ga je njegova kolegica ponijela sa sobom.
Pavey je isprva bio odviše zatečen da bi odgovorio, ali sad se počeo hrvati
s kravatom, a kad se uvjerio da je odviše čvrsto zatvorena, pokušao je otvoriti
vrata na vozačevoj strani, no Gail ih je nagonski zaključala.
»Ti malo govno!« režao je, zureći u Hecka, koji je obilazio vozilo i
približavao mu se. »Misliš da si jebeno pametan? Pokazat ću ti tko je
pametan...« Bijesno je pokušavao razvezati čvor na kravati, ali to nije bilo
lako, jer sagnuo se kao da čeka da ga netko napuca u zadnjicu.
»Čestitam, Rone«, obrati mu se Heck.
»Gail, otvori prozor, smjesta otvori jebeni prozor!« urlao je Pavey.
»U dva dana postigao si ono za što je nekim zlikovcima trebalo deset ili
više godina – raspizdio si me«, prizna njegov suparnik.
»Jebeno ćeš zažaliti zbog ovoga!«
»Ipak ću ti sve strpljivo razložiti.« Heck se zaustavi pokraj njega.
»Detektivka pozornica Honeyford i ja istražujemo ubojstvo, a pokazalo se da
nam je za to potrebno neobično mnogo vremena. Zato nas jako ljuti tvoje
neprestano uplitanje.«
»Jebeno dobro znaš što se ovdje događa«, odbrusi Pavey. »Ona i ja
hodamo...«
»Usput, svi su se dobro nasmijali tvojim izrescima iz novina na oglasnoj
ploči pa ti zahvaljujem.« Heck otvori poklopac vrčića. »Dopusti da i ja tebe
pohvalim.« Izlio je sadržaj na Paveyjevo međunožje pa je osim tog mjesta
oblio i protivnikove noge.
 »Ahhh, govno, jebaču!«
Krupni se policajac napokon oslobodio pa se uspravio u punoj visini i
okrenuo se. Kosa boje pijeska visjela mu je u mokrim, znojem natopljenim
pramenovima, a oči su mu sjale na crvenu, kozičavu licu, ali Hecka je dugo
iskustvo naučilo da ne smije odstupiti od osobe koja prijeti nasiljem. Većina
nitkova koji su prijetili samo je glumatala, a ni ovaj nikogović očito nije bio
iznimka.
Pavey je stajao, netremice zureći u mali osmijeh na Heckovu inače
kamenu licu, ali nije pošao prema protivniku. Stiskao je i otvarao velike,
čvornate ruke, no ipak ih nije ratoborno stisnuo u šake.
»Ne,« polako zaključi Heck, »nešto mi govori da nisi tako glup da se isti
dan dvaput posve osramotiš.«
Pavey je stisnuo debele usnice, ali naposljetku se i on nasmiješio.
»Pametno... Pokušavaš me navesti da te isprebijam kad su oko nas kamere, a
na prozorima su ljudi. No ne brini se, ima vremena. Negdje ćemo se sresti
samo ti i ja.«
»Možemo li se sresti već za jedan sat?« upita Heck. »Danas smo obojica
završili s radom. Kladim se da možemo naći neko mirno mjesto.«
Heck je još nešto naučio. Ne samo da se u takvim prilikama ne smijete
povući, nego morate čvrsto i samopouzdano navaljivati. Kad protivnik počne
uzmicati, navalite i prisilite ga da se do kraja povuče.
Pavey raširi oči. »Pravi si pametnjaković, je li?«
»Neka te to ne obeshrabri. Ako nećeš da se večeras nađemo, bit ću ovdje
još nekoliko dana pa ćeš imati prilike.«
»Svakako ću imati.« Pavey polako i nevoljko odstupi. »Itekako!«
Bio je tako bijesan da nije ni primjećivao kakav dojam ostavlja. Tip koji je
nedvojbeno cijenio svoj dobar glas i hladno držanje opakog uličnog murjaka,
sad je sprijeda na hlačama imao golemu, mokru mrlju. Okrenuo se i ukočeno
pošao prema vratima za osoblje, no kroz njih su upravo izišle dvije mlade
pozornice.
Pavey je mogao samo bespomoćno stajati dok su djevojke prolazile
hihoćući se. Još jednom je ratoborno pogledao Hecka, a onda je odjurio u
zgradu i za sobom zalupio vratima.
Okrenuvši se, Heck je vidio da je Gail izišla iz automobila i da ga motri s
čudnom mješavinom zgroženosti i predbacivanja. »Znate«, počela je
drhtavim glasom, »iz škole sam otišla još prije deset godina.«
»Što?«
»Ne želim da alfa mužjaci pokazuju mišiće preko mojih leđa.«
»Ozbiljno govorite?«
Uprla je prst u njega. »Vodniče Heckenburg, ovo ću vam samo jednom
reći: iako ste mi se objesili oko vrata poput mlinskog kamena, uspjela sam
stići na pola puta do rješenja ovog slučaja. Zašto se onda ne izgubite, jednom
zauvijek? Zakopajte se u još nekoliko izvješća o nesrećama jer to će vas
uposliti u dovoljnoj mjeri. Ali, molim vas, molim vas da mi se od ovog
trenutka maknete s puta.« Okrenula se da uđe u automobil.
»Hej, nije riječ samo o vama, detektivko pozornice Honeyford!«
Zatečeno se osvrnula, a sad je na Hecka bio red da upre prstom.
»Nije me briga godi li vam da budete otirač uobražena mužjaka poput
Rona Paveyja, uistinu me nije briga, ali to postaje problem ako mi počne
ometati istragu.«
»Vašu istragu?«
»Ne znam kakve točno probleme imate s tim tipom, ali očito s njim ne
možete izići na kraj pa sam ga ja morao srediti.«
Naglo je pocrvenjela. »Molim?«
»Ako još jednom gurne nos pokraj mene dok radim, ili u bilo koje
vrijeme, razbit ću ga. Možete mu to reći kad mu se sljedeći put budete
ispričavali zato što ste živi.«
»Ah, pogrešno ste me shvatili.«
»I vi mene.« Heck je bio svjestan da je otišao predaleko, ali odjednom
više nije mogao podnijeti da njegove zamisli i raščlambe neprestano
omalovažava osoba s tako malo staža u policiji da bi u Jedinici za serijske
zločine još uvijek raznosila čaj. »Vrlo ste me pogrešno shvatili ako mislite da
sam ovamo došao da sjedim u publici dok vi i vaš bivši tikvan prolazite kroz
beskrajne svađe.« Mahnuo je izvješćima. »Ako vas sve to ne zanima, u redu,
ali onda se vi meni maknite s puta!«
 Trinaesto poglavlje

Larry Briggs imao je u Leatherheadu mali dućan s kućnim ljubimcima, i to u

nizu starih, trošnih prodavaonica blizu gradskog središta. Kad je Heck stigao,
večer je već uznapredovala pa su bili zatvoreni dućani na kojima nije bio
znak Za iznajmljivanje, ali jedan od njih ipak je radio. S one strane izloga,
koji je sad bio obložen izgužvanim novinskim stranicama, gorjelo je svjetlo, a
natpis nad vratima vidio je bolje dane. Nakrivio se, a na njemu je
podebljanim slovima pisalo:
Ljubimci za vas
Heck je pokušao otvoriti ulazna vrata, ali bila su zaključana pa je otišao
otraga. U izvješću je pisalo da su jedne noći, prošloga listopada, provalnici
ondje ušli kroz gornji prozor. Očito je straga stajao i trošni stari Volkswagen
što su ga provalnici također ukrali, a u njemu su, u siječnju, umrla dva
lopova. Kad je došao onamo, Hecku je smjesta postalo jasno zašto je to
mjesto privlačilo provalnike. Cesta otraga bila je slijepa, obasjavalo ju je
slabo svjetlo, a nije bilo ni traga od nadzornih kamera jer je za nekolicinu
prodavača koji su ondje preostali propisni nadzor bio preskup. Postojao je
samo jedan ulaz i izlaz, što baš nije privlačilo kradljivce vozila, iako im je
vlasnik olakšao posao ako je prije toga automobil već okrenuo u pravom
smjeru.
Prolazeći ulicom, Heck je ponovno pročitao bilješke. Larry Briggs očito je
posjedovao dva vozila, svoj osobni automobil kojim se vozikao unaokolo i
Volkswagen što ga je koristio isključivo za posao. U toj četvrti često su krali
automobile pa je bilo čudno što je Briggs Volkswagen preko noći ostavljao
ovdje, ali to je objasnio rekavši da na kraju radnog vremena nije mogao kući
odvesti oba vozila jer je samac.
Heck je došao do zadnjeg dijela dućana, koji se stisnuo u udubini između
dvaju potpornih zidova visokih oko dva metra i prekrivenih mahovinom. Ako
bi se tko popeo na lijevi zid, dospio bi do prozora dućana, a prošloga
listopada upravo je kroz taj prozor provalnik ušao tako da je nečim nalik na
višenamjenski nož odstranio cijelu prozorsku plohu. Iako je dućan imao
sustav za uzbunjivanje, lopov je ipak ušao, a to je bilo čudno jer su takvi
kradljivci uvelike riskirali vjerujući da policija neće odviše brzo odgovoriti, i
to su činili samo ako su tražili nešto vrijedno ili posve određeno.
Sad su zadnja vrata dućana bila otvorena, a ispred njih je stajao mali,
iznajmljeni kombi. Dok je Heck motrio, iz zgrade je izišao čovjek sa
zatvorenom kartonskom kutijom u rukama. Bio je krupan, namrgođen, s
neurednom, raščupanom kosom mišje boje, na nosu su mu bile naočale s
rožnatim okvirima, oznojenu majicu napinjao mu je istaknuti pivski trbuh, a
znoj mu je sjao na čelu i na dlakavim podlakticama.
Kutiju je nemarno ubacio u zadnji dio kombija, a onda se okrenuo prema
Hecku, otresajući piljevinu s ruku. Izraz njegova lica govorio je da pridošlica
nije dobrodošao.
»Larry Briggs?« upita detektiv.
»Tko ste vi?«
Heck pokaže policijsku iskaznicu. »Detektiv vodnik Heckenburg.«
»Ah, da... došli ste me ponovno zatvoriti.«
»Za to nema razloga, zar ne?«
Krupni se čovjek kiselo naceri. »Nema, osim ako nije zločin braniti svoju
imovinu od male kopiladi dugoprstića. Kad bismo im pružili priliku, pokrali
bi cijelu zemlju.«
»Oprostite, ne razumijem.«
»To me uopće ne čudi.« Briggs se okrene i pođe natrag u dućan.
Heck ga je slijedio, a kad je ušao, vidio je da se dućan sastoji od samo
jedne prostorije. Pod je bio posut piljevinom, a iako se još osjećao ustajali
zadah životinja, dućan je bio prazan osim nekoliko hrpa kartonskih i drugih
kutija, koje su bile posložene i zatvorene. Zidove su krasili reklamni plakati
za pseću hranu i za osiguranje ljubimaca, a na kavezu za papigu, koji je stajao
u kutu, vrata su visjela s polomljenih šarki.
»Kradljivci, vodniče«, objasni Briggs. Uzeo je još dvije kutije, a svaku je
stavio pod jedno pazuho mišićave ruke. »Govorim o lopovima. U sređenu
svijetu s njima ne bi bilo problema, ali ovdje očito nije tako jer posve
slobodno lunjaju.«
 Pošavši za njim, Heck ponovno iziđe na ulicu. »Pa, od prošloga siječnja
barem dva lopova više slobodno ne lunjaju, zar ne?«
Briggs se nasmiješi dok je kutije ubacivao u kombi. »Pogriješio sam što
sam se nadao da ćete me izvijestiti kako napredujete u istrazi o nedjelima čija
sam ja žrtva. Znate već, o prošlogodišnjoj provali i o automobilu što su mi ga
u tri navrata ukrali, a treći put kad su u njemu umrla ona dva mala jebača.«
»Čini se da ne žalite baš za njima, gospodine Briggs.«
»Trudim se koliko mogu, ali suze mi jednostavno ne žele poteći.«
Vratio se u dućan po nove kutije, a Heck je čekao i ponovno motrio zadnji
dio dućana. Iako je postojao sustav za uzbunjivanje, to mjesto bilo je prilično
ranjivo. U cijeloj četvrti radio je gotovo još samo taj dućan, a otraga je
područje za utovar bilo skrovito i nije se vidjelo s ceste. Heck ponovno
pogledom preleti izvješća i druge papire o provali koja se odigrala prošloga
listopada. Nije bilo čudno što policija nije napredovala jer nije bilo svjedoka,
a ni doušnici iz toga kraja nisu pružili nikakve podatke. Ekipa koja je
pregledavala mjesto provale našla je na stotine otisaka prstiju, ali oni u
gornjem dijelu dućana bili su Briggsovi pa su ih izuzeli, a oni dolje nisu bili
ni od kakve koristi jer su u dućan neprestano dolazili kupci. Policajci su po
običaju razgovarali s provalnicima koje su u to vrijeme uhvatili, ali iako je
većina spremno priznavala druga nedjela kako bi im smanjili kaznu, nitko
nije priznao provalu u dućan s ljubimcima.
Briggs se ponovno pojavio s kutijama, koje je bez reda pobacao u kombi.
»Idete nekamo?« upita Heck.
»Ako baš morate znati, zatvorio sam dućan«, glasio je odgovor. »Dosta mi
je pa odlazim dalje. Progoni me takav peh da ću radije otići u prijevremenu
mirovinu.«
»Da pogodim, ne možete se natjecati s velikim trgovačkim centrima, koji
niču u svim predgrađima u zemlji?«
»Pa, ljude poput mene jako je pogodilo uništenje manjih dućana u
gradskim središtima, ali najvažnije je to da sam poslije onog događaja u
siječnju u susjedstvu postao nepoželjan.«
»Ma da?«
 »Svi su na mojoj strani, kad me sretnu na ulici, tapšaju me po leđima i
plaćaju mi pivo u pubu, ali više ne dolaze u dućan. Vidite, ta mala kopilad,
Dasby i Degton, imali su prijatelje koji su mi bojom uprljali stakla, u
sandučić za pisma ubacivali su mi govna, a dobivao sam i poruke da će me
ukokati. Kući slijede čak i kupce koji dolaze u dućan pa im grebu automobile
i prljaju im prozore.«
»Zašto to niste prijavili?«
Briggs otpuhne. »Jesam, ali činjenica da me vaši kolege nisu optužili za
ubojstvo ne znači da me ne sumnjiče. Ne zanimam ih. No mogu li vam
nekako pomoći ili ste došli zato što vam je dosadno?«
»Zapravo sam došao u svezi s provalom koja se ovdje dogodila
petnaestoga listopada prošle godine.«
»Zbilja?« Briggs se doimao iznenađeno.
»Prijavili ste da su vam nestali brazilski lutajući pauk, >smeđa udovica<,
afrički pješčani pauk, zatim australski, s ljevkastom mrežom, kao i
smrtonosni škorpion sa Srednjeg istoka.«
»Tako je. Dok sam skupljao tu zbirku, stradale su mi ruka i noga.«
»Popis je vrlo egzotičan. Čuo sam da je riječ o vrhunskim grabežljivcima
u životinjskom svijetu. Je li postojao razlog što ste ih skupljali?«
»Uvijek sam imao takva stvorenja, naravno prije nego što su mi oduzeli
dozvolu da ih držim. Takvo što privlači otkvačene kupce, znate? Ali ni jedno
od njih nikad nije bilo na prodaju. Sve sam ih držao u prikladnim, dobro
osiguranim prostorima, propisno sam ih hranio, davao im vodu... poštovao
sam sve propise.«
»Među nama rečeno, gospodine Briggs, čudi me da nije bilo više buke kad
su ti primjerci nestali jer su vrlo opasni.«
Njegov sugovornik slegne ramenima. »Mislim da mi policajac koji je
došao istražiti zapravo nije vjerovao. Mislio je da izmišljam zbog osiguranja.
K tome, nije lako držati takve životinje. Sve su iz tropskih, ili iz suptropskih
područja, pa se s njima mora znalački postupati. Oprostite na izražavanju, ali
jebeno je mala mogućnost da bi neko kradljivo, tupoglavo, nezaposleno
kopile imalo dovoljno znanja za to. Ti jadni mališani ne bi dugo živjeli, a ako
vas zanima, mislim na pauke, a ne na kradljivce.«
 »To mi je smjesta bilo jasno«, odgovori Heck, »ali postavlja se pitanje
kako su se ta stvorenja poslije četiri mjeseca pojavila u vašem automobilu?«
Briggs zalupi zadnja vrata kombija. »Znate, o svemu tome već su me
ispitivali, i to nedavno. Kad je to bilo...? Ah, da, onda kad su me uhitili zbog
sumnje na ubojstvo.«
»Uzmemo li u obzir da ste priznati stručnjak, razumjet ćete zašto nitko
nije vjerovao da je riječ o nesreći, da su ta stvorenja jednostavno pobjegla iz
posude koja je stajala otraga u vašem automobilu.«
»Rekao sam vam da u to vrijeme nisam imao te primjerke. U listopadu su
mi ih ukrali. Nikad ih ne bih ostavio u automobilu, a posebno ne preko noći.«
»Dakle, u siječnju vam je netko provalio u vozilo pa ih je ondje
podmetnuo?«
»Očito je bilo tako.«
»No nije nezamislivo, gospodine Briggs, da ste lažirali provalu i prijavili
da su vam te primjerke ukrali, a poslije ste ih podmetnuli, kako biste se
osvetili klincima koji su vam život pretvorili u pakao.«
»Želim vam sreću ako to budete pokušali dokazati.« Heckov sugovornik
ponovno ode u dućan. »Vaše kolege sreća nije poslužila.«
Heck porazmisli o tome, a što je više mozgao, sve je manje mogao
zamisliti da su provalu izvršili pohlepni lopovi, koje je zanimao samo novac,
kako bi mogli kupiti nešto što će gurnuti u nosnice, ili pojesti. Kao što je
Briggs rekao, ti primjerci zahtijevali su vrlo pomnu njegu pa bi kradljivci
zato morali sve unaprijed pomno osmisliti. Prema izvješću o provali, odnijeli
su i druge stvari: mali prenosivi televizor koji je stajao na katu, i jednako
takvo računalo što ga je Briggs zaboravio odnijeti kući, a iako je blagajna bila
prazna, i u nju su provalili. Ti ciljevi bili su svojstveni pohlepnim
provalnicima, no sve to mogla je biti varka kojom su lopovi prikrili pravu
nakanu: krađu otrovnih pauka. Nije bilo drugih znakova uobičajene provale,
primjerice, uljezi nisu napravili poveću štetu koja bi upućivala na to da su na
brzinu tražili bilo što vrijedno. K tome, na mahovinom obraslome gornjem
dijelu zida našli su otiske nogu, ali ti otisci bili su neodređeni kao da je lopov
cipele omotao u tkaninu, a prosječni klipan rijetko poduzima takve mjere
opreza.
 Heck ponovno uđe u dućan. Njegov je sugovornik uzeo metlu pa je
nepotrebno i besmisleno pometao.
»Dobro, gospodine Briggs«, počne detektiv, »ako je ta stvorenja u
Volkswagen podmetnuo netko drugi, imate li pojma tko bi to mogao učiniti?«
»Nemojte se uvrijediti, ali doista nemam vremena obavljati i svoj i vaš
posao.«
»Imate li neprijatelja, osim ovdašnjega polusvijeta? Postoji li kakav
takmac u vašem poslu, osoba kojoj ste dužni, ili je netko posudio novac od
vas?«
Briggs odloži medu. »Moj je posao beznačajan, iskreno govoreći, to je
jebeno sitan poslić, pa kako bi mi u život mogao unijeti tako nešto?« Obrisao
je znoj s lica i izišao.
Još jedna nasumična meta, pomisli Heck, stojeći u ispražnjenu dućanu.
Taj tip nikoga nije povrijedio, nego je samo u jednom trenutku postao
pogodna osoba. Ponovno je pregledao papire. Prema izvješću o nesreći koja
se dogodila u siječnju, u olupini nisu našli ni jednog pauka, nego su o
njihovoj nazočnosti zaključili policijski stručnjaci za otrove dok su
pregledavali trupla, a ljudi iz česingtonskoga zoološkog vrta izjavili su da su
se ta stvorenja najvjerojatnije zakopala u zemlju u okolnom grmlju te da ni
jedno od njih neće dugo preživjeti na engleskoj zimi pa više neće biti
prijetnja, što je prava sreća uzmemo li u obzir u kakvu su stanju trupla na
policijskim fotografijama.
Vani se Briggs pozabavio slaganjem kutija otraga u kombiju. I to je bio
besmislen posao, ali možda je vlasnik dućana za ljubimce nesvjesno htio
odgoditi odlazak s ovoga mjesta koje je vrlo dugo bilo u samomu središtu
njegova života.
»Rekli ste da praznoglavci ne bi imali pojma kako se treba brinuti o
takvim primjercima«, obrati mu se Heck. »A obični ljudi? Bi li, primjerice,
osoba s određenim obrazovanjem mogla nekoliko mjeseci na životu održavati
onakva škorpiona?«
»Pa...« Briggs je nakratko razmislio. »Netko poput vas upute bi vjerojatno
mogao naći na internetu, ako biste imali vremena za pretraživanje.«
»Dakle, ako bi netko uistinu želio da ta stvorenja prežive, ne bi morao
imati stručno znanje?«
»Valjda ne bi.«
Heck je i o tome porazmislio. Gail je upotrijebila zanimljiv izraz:
»psihotični šaljivčine«. Bila bi to paklena šala, koja bi zahtijevala složene
pripreme, bilo bi je riskantno izvesti, a ishod bi bio neizvjestan, ili bi u
najmanju ruku bilo neizvjesno tko će biti žrtve. Bože... Ponovno je pogledao
slike žrtava u automobilu, lica Richarda »Munjare« Dasbyja i Darrela
»Deggsyja« Degtona. Put im je bila mrtvački plava, natekli su poput trula
voća, a izbuljene, požutjele oči gotovo su im iskočile iz duplji. (Jednome od
njih oko je doista iskočilo pa je, natečeno poput grimiznoga pačjega jajeta,
ležalo na zadebljalu obrazu.) Usta su toliko razjapili da su iščašili čeljusti, a
ruke su im se zgrčile, pocrnjele i kao da su se osule reumatskim čvorovima...
Osoba koja bi se tome smijuljila bila bi vrlo zla, ili posve luda, a možda i
jedno i drugo.
 Četrnaesto poglavlje

Gus Donaldson pitao se nije li prestar za taj posao. Već je petnaest godina
zaštitar, a prije toga dvadeset je godina proveo u policiji pa se naviknuo na
samotne noćne smjene, ali u zadnje vrijeme sve je teže ostajao budan,
djelomično i zbog dobi jer uskoro će mu biti šezdeset šest godina. Ustao je
zijevajući pa je već drugi put te noći prešao preko prostorije, do stolića za čaj,
gdje je skuhao kavu, a onda je iz džepa kaputa, koji je bio jarko obojen kako
bi bio vidljiv i u noći, uzeo bočicu od dva decilitra konjaka Napoleon pa u
kavu ulio poveću količinu tog pića.
Dakako, ne bi smio piti na poslu, ali u tri ujutro tu više nije bilo nikoga
tko bi ga nadgledao, a sve je izrazitije osjećao da samo tako može dočekati da
prođu ti dugi, dosadni sati. Kava s konjakom učinila je svoje, ali Gusa je
ubrzo ponovno obuzela tromost, posebno kad se smjestio na stolici. Pokušao
se posve usredotočiti na monitore pred sobom, na kojima su se slike
neprestano mijenjale pa su naizmjenično pokazivale konjičku stazu, glavni
ured, radionice, jezero za jedrenje i tako dalje, a već za nekoliko minuta samo
to izmjenjivanje počelo je djelovati uspavljujuće, gotovo hipnotički.
Odjednom je zaključio da mu je potreban svjež zrak pa se prenuo i ustao.
Gotovo automatskim pokretima navukao je kaput, baterijsku svjetiljku stavio
je u džepić za pojasom, a onda je otvorio prednja vrata i izišao.
Zaštitarova koliba, koja se smjestila na istočnoj strani Poljoprivrednog
centra, zapravo je bila montažna kućica s ravnim krovom što su je ovamo
dovezli na kamionu. Sastojala se od samo dviju prostorija, a jedna od njih
bila je mali toalet. Vani se spustila baršunasta ljetna noć, u zraku se osjećao
miris trave i mladoga žita, a zbog nedavna toplinskog vala sparina se još
dizala s okolnih polja što ih je cijeli dan pržilo sunce. Čim je izišao iz kućice,
osjetio je da mu je bolje jer ozračje je bilo mirno, a ipak okrepljujuće.
Nije bilo gotovo nikakva zvuka, na vjetru su tiho vijorile samo zastave na
dva niza kopalja, koje kao da su kod istočnog ulaza držale počasnu stražu.
Osim svjetiljke u montažnoj kućici svijetlio je još samo blijedi mjesec, a
dakako i bezbrojne zvijezde na tamnoljubičastome nebu koje je, kao i obično
sredinom ljeta, prema istoku sve više blijedjelo dok se nije stopilo s
blijedoružičastim obzorom.
Gus je automobil parkirao iza kućice, ali poslodavci su ga već nekoliko
puta strogo upozorili da bi ophodnje u Poljoprivrednom centru trebao
obavljati pješice jer tako će moći i čuti ako se što bude događalo. Iskreno
govoreći, nije to bilo ni tako loše pravilo, unatoč tomu što je u zadnje vrijeme
osjećao da ga u lijevom koljenu probada artritis. Tijekom ove smjene već je
drugi put otpio iz bočice s konjakom pa ne bi bilo dobro da se zbog nečega
pojavi policija i zatekne ga za upravljačem, a k tome, kad je u ophodnje išao
pješice, brže mu je prolazilo vrijeme. Centar za rekreaciju Južnih okruga
prostirao se na nekoliko kilometara zemljišta, a Gus je već izračunao da će
mu za dva puna kruga opuštene, polagane ophodnje trebati tri sata, ako u nju
uključi i središnji dio, što ga je podijelio na četvrtine koje će isto tako
opušteno istraživati, jednu po jednu. U tome će mu proći veći dio smjene jer
mu je do kraja radnog vremena preostalo još samo četiri sata.
Isprva je sve bilo u redu. Šetao je središnjom stazom koja je vodila prema
zapadnom rubu, a jedini zvukovi bili su njegovi tihi koraci u čizmama s
gumenim potplatima i povremeno udaljeno glasanje ptica zvanih legnjevi
mračnjaci. Zrak je bio suh i bistar pa su mu se oči na mrak priviknule brže
nego inače. Čak nije morao upaliti ni baterijsku svjetiljku. Ubrzo je koračao
dugom stazom između netom proizvedenih poljoprivrednih strojeva za žetvu
i za prešanje bala, a mjesec i zvijezde obasjavali su njihove glatke, kromirane
površine. Učinilo mu se da je ispred sebe na putu primijetio pokret, ali to je
pripisao optičkoj varci što su je stvorili ti tamni, zaspali divovi i njihove
sjajne površine. Ipak se bolje osjećao kad je iz pojasa izvadio baterijsku
svjetiljku, no još je nije uključio jer je bila velika i teška pa je često pomislio
da bi mogla uspješno zamijeniti palicu što ju je nosio prilikom ophodnje.
Prešao je još sto metara, ali više ništa nije primijetio, a onda je stigao do
maloga raskrižja. Zastavši, pogledao je nadesno, prema glavnim uredima, a
onda i nalijevo, prema Centru za obuku. Ondje je, šezdesetak metara od sebe,
ponovno primijetio nejasan pokret, kao da je preko ceste projurila nejasna
prilika.
Nekoliko trenutaka nepomično je stajao, a onda je rukom oprezno potražio
radio što ga je nosio za pojasom, ali ustanovio je da nije ondje. Razdraženo se
prisjetio da je prije nekoliko sati radio stavio na stol pokraj monitora
nadzornih kamera, a kad je u džepu potražio mobitel, sjetio se da je i taj
uređaj još na početku smjene ostavio pokraj čajnika, nakon što je nazvao
Marshu da joj poželi laku noć. Tiho je opsovao, a onda je nastavio koračati
stazom na lijevoj strani. Ono što je vidio mogla je jednostavno biti svjetlosna
varka, ali znao je da sebi ne može dopustiti pretpostavke. S obiju strana u
mraku su se dizali veliki, tihi, nepomični i složeni oblici poljoprivrednih
strojeva za mlaćenje i za prskanje usjeva. Gus je došao do paviljona
Hatchlandsa, golema šatora koji će na sajmu služiti kao službeni izložbeni
prostor. Ponovno je zastao, osluškujući, ali čuo je samo kako na vjetru leprša
šatorsko platno, a kad je bacio pogled kroz širom otvoren ulaz, vidio je
nejasne oblike praznih stolova i tezgi. Naravno, neće još dugo biti prazni.
Izlagači će uskoro stići pa će sve ispuniti izlošcima. Gus uđe u prostranu
unutrašnjost. Čak je i noću, kad sunce više nije grijalo debelo šatorsko platno,
tu bilo znatno toplije nego vani, a i zagušljivo, jer miješali su se mirisi
plijesni i ugažene trave. Do sutra u ovo doba dovde će dopirati i zadah
izmeta. Nasmiješio se sam sebi. Iako su staje, obori za životinje i Pirbright
Hall bili udaljeni dobrih dvadesetak minuta hoda, ipak će se i tu osjećati
zadah izmeta. Na poljoprivrednim sajmovima na kraju uvijek osjećate taj
zadah.
Otraga je preko šatorskoga krila preletjela sjena, a kad je Gus žmirnuo,
već je nestala.
Iako se, ugledavši je, snažno trgnuo, ponovno se opustio.
Šatorsko krilo šušketalo je, mreškajući se na vjetru. Vidio je da se platno
nadima, a još nije upalio ručnu svjetiljku, iako ju je sad stiskao rukom
mokrom od znoja. Kad je pozorno pogledao na drugu stranu, uznemirio se
vidjevši da se platno prestalo nadimati, a umjesto toga pokreta sad je ondje
nepomično stajala nečija sjena, koja kao da je kroz platno virila ravno u
njega.
Gus je samoga sebe ponovno pokušao uvjeriti da je riječ o optičkoj varci,
ali krv mu je brže potekla žilama, a usta su mu se osušila. Samoga sebe
uvjeravao je da nema smisla paliti svjetiljku zato što traka svjetla ne bi
obasjala ono što stoji s druge strane platna, a svjetlo mu nije bilo ni potrebno,
jer što su mu se oči više privikavale na mrak, bolje je razabirao nepomičnu
pojavu, njezin široki, snažni gornji dio, dvije ruke, noge i glavu. No sad je
samomu sebi morao priznati da svjetiljku zapravo nije upalio zato što bi time
odao svoju nazočnost, ako ga pojava već nije primijetila, a to ne bi bilo
dobro. Gus Donaldson iznenada je osjetio teret godina, bio je predebeo
šezdesetpetogodišnjak s bolesnim koljenom. Nije se sjećao kad je posljednji
put pokušao potrčati, a još je manje nekoga u zadnje vrijeme pokušao uhititi.
Prilika je nepomično stajala, a Gus je osjetio da neznanac zna da je on
ovdje.
Ponovno je opsovao jer nije ponio ni radio ni mobitel.
Onda je visoka pojava potrčala, jednostavno je pojurila i više je nije vidio.
Nepomično je stajao, a hrabrost mu se pomalo vraćala, pogotovo zato što
je čuo da se bat nogu udaljava u noć – uljez je doista bježao. Pa, možda je to i
razumljivo! Tko god taj neznanac bio, vjerojatno je najprije zastao i poslušao
jer učinilo mu se da nekoga čuje u paviljonu, a kad mu je postalo jasno da
dolazi noćni čuvar, pobjegao je.
»Dobro... u redu«, govorio je Gus sam sebi izlazeći iz šatora. Brzo će
pogledati unaokolo da vidi ima li kakva traga od uljeza, a onda će se vratiti u
stražarsku kućicu pa će ondje ozbiljno razmisliti o tome hoće li prijaviti taj
događaj. Drhtavom rukom čvrsto je stisnuo ručnu svjetiljku, a onda je polako
obišao golemi šator.
Pokraj paviljona Hatchlandsa podignuli su malu prenosivu kućicu, javni
zahod. Dok je prolazio kroz uski prolaz, Gus je morao prekoračivati kolčiće i
užad, a slonova trava dosezala mu je do koljena. Iskreno se nadao da je uljez
nastavio trčati i da je dosad već izišao iz Poljoprivrednog centra. Gus je
svakako bio prestar za takve potjere. Prisjetio se dalekih dana kad je nosio
odoru, i to pravu. Kao nadobudni, mladi bobi nije znao za strah. Mogao je
svladati gotovo svakoga, a u rijetkim prilikama kad mu to nije pošlo za
rukom, na drugom kraju radioveze čekala je najbolja podrška što ju je mogao
poželjeti. A što mu se moglo dogoditi ako bi ga i to iznevjerilo? Prebili bi ga,
ali onda bi barem mogao nekoliko dana izostati s posla, iako bi primao punu
plaću, a nitko mu to ne bi predbacio. No danas stvari stoje drukčije!
Ušao je u pokrajnji prolaz. Ispred njega se pružala trava, a vidio je da se
nekoliko metara iza nje uzdiže mračni niz posve novih traktora obasjanih
mjesečevom i zvjezdanom svjetlošću.
Posrćući, ponovno se zaustavio. Uljezu se ne bi bilo teško ondje sakriti.
Mogao bi se popeti na jedan od traktora, ili se sakriti ispod njega, a odande bi
vrlo lako iskočio i napao ga.
 No to su svakako bile gluposti jer zašto bi netko to napravio? Što bi uljez
uopće radio ovdje? Jedva da bi mogao nešto ukrasti, no Gus je ipak nekoga
vidio, a tko god to bio, ovdje se pojavio iz određena razloga. Možda je samo
htio napraviti štetu ili se djetinjasto poigrati mačke i miša. Kako bilo, Gus je
zaključio da je dovoljno učinio. Vratit će se u stražarsku kućicu (a pritom će
se neprestano osvrtati preko ramena) pa će odatle nazvati policiju. Kvragu s
konjakom u kavi! No dok se još okretao, nešto ga je natjeralo da zastane jer
na nebu, u smjeru jugozapada, zasjala je raskošna svjetlosna predstava.
Gus je gotovo omamljeno zurio, a isprva je pomislio da vidi leteći tanjur,
no kad je bolje pogledao, zaškiljivši, bilo mu je jasno da je pogriješio.
Netko je lansirao službeni sajamski cepelin!
Iznad Poljoprivrednog centra, na visini od deset ili petnaest metara lebdio
je cepelin od neoprena, umjetne gume, veličine pedeset sa trideset metara,
prekriven stroboskopskim svjetlima, koja su prilikom otvaranja sajma trebala
golemim slovima ispisati niz naziva tvrtki i reklamnih rečenica. Cepelin je
dostigao mnogo manju visinu od one do koje će se vinuti kad ga ujutro
pokrene za to zadužena ekipa, čime će obilježiti otvorenje sajma, ali sad ga
još nikako nisu smjeli podignuti u zrak.
Gusu padne na um da cepelin jučer nisu dobro privezali poslije pokusnog
leta ili da se pokvario mehanizam koji ga je podizao. Uputio se onamo, isprva
oprezno, ali onda je počeo sve brže koračati među nizovima tihih strojeva.
Dok se približavao, svjetla na cepelinu su se ugasila kao da je netko okrenuo
prekidač, no letjelica je ostala gdje je i bila, kao tamni obris na slaboj
mjesečini.
Gus je ponovno zastao u uskom prolazu između dvaju kombajna.
Što se događa? Ima li to kakve veze s uljezom?
Odjednom mu se učinilo da je ta mogućnost vrlo vjerojatna.
Zurio je, još uvijek se nećkajući da upali ručnu svjetiljku, jer tako bi
privukao pozornost, ali sad je snažno osjećao da sebi i svojim poslodavcima
duguje da se odšulja onamo i da barem pogleda što se događa. Mjesečine je
bilo upravo dovoljno da osvijetli uski prolaz između strojeva. Pošao je
naprijed dok nije stigao na rub parkirališta, širokog asfaltiranog prostora koji
je sad bio uglavnom prazan, a na sredini je stajao kamion s ravnom
platformom odakle je poletio cepelin.
 Gus je škiljio u mrak, napola očekujući da vidi kako oko kamiona plešu
niske pojave skupine maloljetnih nasilnika, koji se svojoj nepodopštini raduju
poput čopora majmuna babuna. No iako je dugo i napeto zurio, nije vidio
nikoga niti je primijetio bilo kakav pokret. Ponovno mu je palo na um da je
cepelin poletio zbog tehničke pogreške, a uljez kojega je vidio već je
pobjegao odavde. Gus vrlo oprezno iziđe na otvoreno. Nije pogriješio – oko
kamiona koji je stajao pedesetak metara od njega nije bilo nikoga, a visoko
gore njihao se cepelin što ga je pridržavalo debelo uže. Gus pođe naprijed, a
ponovno ga je prožimalo samopouzdanje. Doduše, bilo je čudno što su se
svjetla ugasila sama od sebe, ali vjerojatno su se sama i upalila. Takvo što se
nikad prije nije dogodilo, a to je možda značilo da se pokvario cijeli sustav.
Napokon je skupio hrabrost da upali ručnu svjetiljku pa je prostor pred
njim osvijetlila jarka svjetlosna traka. Gus je samoga sebe podsjetio da je
ovdje zaštitar pa će preuzeti potpuni nadzor nad situacijom. Ako se cepelin
pokvario, možda ga može nekako popraviti, čime će steći nekoliko povoljnih
bodova jer bio je itekako svjestan da su šefovi zabrinuti zbog njegove dobi.
Stigao je do kamiona i osvijetlio ga ručnom svjetiljkom. Činilo se da je
vozačeva kabina zatvorena i zaključana, kako i treba biti. Na kamionu je, na
sredini platforme, stajao uređaj za podizanje cepelina, nalik na veliki bubanj
oko kojega je bilo omotano čelično uže, a sa svake strane bubnja Gus je vidio
ručice. Uređajem se moglo upravljati ručno ili s pomoću upravljačke ploče s
tranzistorima, iako se zaštitar slabo razumio u takve stvari. Pozornost su mu
privukli škripa kovine i zvuk čelične užadi pa je pogledao cepelin iznad svoje
glave, a onda je začuđeno ustanovio da četiri sigurnosna užeta slobodno vise i
da se kraj jednoga od njih vuče po asfaltu, samo nekoliko metara nadesno.
Bio je to velik previd radnika zaduženih za cepelin, no tu je ležalo i
djelomično objašnjenje jer iako je cepelin još bio privezan središnjim užetom,
mogao ga je zahvatiti nalet vjetra, koji je nekoliko puta okrenuo bubanj. Gus
nije bio siguran je li to doista moguće, no prepostavljao je da jest ako bubanj
nije bio dobro pričvršćen. Ponovno je snopom svjetlosti ručne svjetiljke
prešao po velikom vozilu. Cepelin je ondje gore vjerojatno bio siguran jer
napravili su ga da poleti još mnogo više, i to po burnom vremenu, ali
pomislio je da ne bi smio zanemariti tu situaciju.
Stao je na prste da baci pogled na platformu kamiona, a ondje je primijetio
još jedan uređaj. Doimao se poput valjka s plinom koji je uspravno stajao na
kolicima s kotačima i dvjema ručicama. Taj uređaj imao je razne dodatke:
zavoje gumenih cijevi povezane s nečim što je bilo nalik na pištolj od kovine
s velikim okidačem.
Gus se zbunio. Tu svakako nešto nije u redu!
Je li to kakav strojni rezač?
Kad je porazmislio, učinilo mu se da to ima smisla. Ako se uređaj za
lansiranje cepelina pokvario, možda su ga pokušavali popraviti, ali to nisu
stigli učiniti prije mraka. No zašto nisu izvijestili zaštitara i nije li opasno što
su taj uređaj tu ostavili tek tako?
Kad je Gus obišao vozilo, vidio je da su za jednu stranu pričvršćene male
aluminijske ljestve. Popeo se na kamion pa je prišao sumnjivu uređaju i
osvijetlio ga ručnom svjetiljkom. Imao je pravo, bio je to industrijski rezač, a
kad su ga ostavili bez osiguranja, radnici su pokazali da su vrlo neodgovorni.
Palo mu je na um da će biti bolje da uređaj odnese u zaštitarevu kućicu i
ondje ga pohrani, ali pitao se kako ga spustiti s kamiona. Pokušao ga je
pomaknuti, ali uređaj je bio težak i nespretan, a strojni je rezač sa štropotom
pao na platformu. Podignuo ga je i ponovno pričvrstio na kolica, a kad se
odmaknuo, s rukama na bokovima, začuo je nešto što je zvučalo kao visoko
cerekanje.
Brzo se okrenuo, posvijetlivši ručnom lampom.
Nije bilo nikoga, oko njega je bilo pusto. Onda je začuo još jedan zvuk,
ovaj put iz smjera parkirališta – tiho tapkanje kao da preko asfalta juri pas ili
netko pokušava trčati na prstima.
Prije nego što je dospio bilo što učiniti, ponovno je začuo cerekanje, ali
sad mu je dopiralo iza leđa.
Okrenuvši se, posvijetlio je uvis, a ovaj put je pomislio da mu se priviđa
jer je vidio da na krovu vozačeve kabine sjedi neka pojava prekriženih nogu.
Isprva se Gus više iznenadio nego što se usplahirio. Nije mogao shvatiti kako
je prije nije vidio, osim ako se nije nisko sagnula, ili je ležala. Osvijetlio ju je
drhtavom rukom. To nije mogao biti onaj prijašnji uljez jer je onaj bio
krupan, visok i zdepast, dok je ova pojava bila vitka, odjevena u sivo radno
odijelo, a lice je prekrila rukama u rukavicama.
»Što... što radiš ovdje?« upita Gus.
Pojava se nije ni pomaknula.
 »Slušaj, znam da je ovo privlačno mjesto, netko se može dobro zabaviti i
tako dalje, ali to nije igralište. Tu su opasni uređaji, a pogotovo ovaj...«
Rukom je pokazao rezač iza sebe. Nastojao je govoriti pomirljivo jer iako ga
je ohrabrivala činjenica da je uljez nižega rasta, ti prokleti klinci mogu postati
vrlo neugodni. »Čuj, sinko, moraš otići odavde, za svoje dobro. Dolazi
policija...«
Pojava je spustila ruke, a Gus je čujno dahnuo.
Očekivao je da će toj osobi, kad joj napokon ugleda lice, u najgorem
slučaju nedostajati nekoliko zuba ili će vidjeti isceren, krvoločan izraz.
No nikako nije očekivao da će zuriti u maloumni osmijeh Stana Laurela.
S tupim zvukom: klak, klak!, na platformu kamiona popela se i druga
prilika.
Okrenuvši se, Gus ugleda višeg, krupnijeg uljeza, a kad ga je obasjao
svjetiljkom, vidio je da je i pridošlica odjeven u sivu radnu odjeću, a lice mu
je prekrivala sjajna plastična maska. Gotovo neizbježno to je bio lik debelog,
brkatog Olivera Hardyja.
Gus se okrene da pobjegne, iako nije znao kamo bi zapravo mogao
potrčati, no vidio je da je Stan Laurel tiho skočio s krova vozačeve kabine i
sad je stajao tik iza njega. Ovako izbliza, ni on se nije doimao malenim, a k
tome je očito bio jak i atletski izvježban jer je spretno zgrabio noćnog čuvara.
»Upomoć, upomoć!« poviče Gus dok su ga njih dvojica vukli dolje, na
drvene daske, a ručna svjetiljka otkotrljala se preko platforme pa je pala na
asfalt i razbila se. Groteskne, nacerene imitacije Stanlija i Olija – tih
plemenitih, blagih komičara iz davno zaboravljena doba – bezdušno su mu
zurile u oči dok su ga držale. »Uzmite... uzmite što hoćete«, dahtao je dok su
ga pretraživali, »ali nema ništa što bi bilo vrijedno ukrasti, baš ništa!«
Ponovno je začuo jezivo cerekanje nalik na zavijanje.
Laurel je našao zanimljiv predmet pa ga je podignuo na blijedoj mjesečini.
Bila je to boca s nekoliko decilitara konjaka Napoleon, u kojoj je preostalo
oko dvije trećine tog pića. Gus je bespomoćno cvilio dok su mu prsti u
rukavici rastvarali usta i zube. Suznim je očima gledao kako prilika uklanja
čep i naginje bocu, a onda mu je piće poteklo u grlo u okrutnim, vrućim
naletima. Gutao je, krkljao i grgljao. Laurel se ponovno zacerekao, i to doista
poremećeno, čak je udario dno boce, kao da iz plastične posude želi
osloboditi kapi ljepljiva umaka.
Naravno da čak ni stara pijandura poput Gusa nije mogla popiti takvu
količinu konjaka pa su napadači popustili kad je krkljanje prešlo u zvuke
gušenja, iako je u boci ostalo još pića. Hardy je zgrabio Gusa za suvratke na
kaputu, a njegov je vitki sudrug ostatak pića iz boce izlio žrtvi na glavu.
Onda su ga pustili pa je pao, lupivši glavom o daske na tlu, iako je već bio u
takvu stanju da je jedva osjetio udarac.
Dugo su ga ostavili da leži dok su se njihove sjene bez lica užurbale oko
pale pojave, a još su se smijuljili i cerekali kao da ih njihovi postupci uvelike
zabavljaju. No tek kad je Gus ugledao jako crveno svjetlo, shvatio, da mora
nešto poduzeti, iako je bio posve ošamućen. Stresao je glavom da je razbistri,
a onda je žmirkao kako bi se usredotočio, no kroz tijelo mu je strujao alkohol
poput jakog sredstva za omamljivanje.
Crveno svjetlo pojačavalo se dok nije postalo gotovo zasljepljujuće bijelo,
a s njega su poletjele iskre, osvjetljavajući glavu višega od dvojice napadača,
koji je sad preko maske Olivera Hardyja stavio crne naočale.
Kriste... hoće li uistinu učiniti ono što se Gusu učinilo da rade?
Oh, dobri Kriste!
To otkriće snažno ga je potaknulo da pete zabije u pod, a koljena da savije
i pokuša se podignuti na laktove, no noga u teniski tako ga je udarila u rame
da je ponovno pao na leđa. Laurel je nakratko iščeznuo jer je valjda sišao s
kamiona, no sad se vratio. Nosio je nešto što je visjelo i ponovno se luđački
cerekao. Iako Gus nije bio siguran što je to, učinilo mu se da napadač drži
dugo uže, gotovo nedvojbeno donji kraj užeta koje je bilo pričvršćeno za
cepelin.
 Petnaesto poglavlje

»Problem je u tome«, počne Heck, »da neće biti mogućnosti pomilovanja dok
ne priznate da ste slabo, nemarno pričvrstili teret, a to znači da ćete morati
odslužiti punu kaznu.«
Gordon Meredith slegne ramenima. »Za neke se stvari isplati guliti.«
»Što je s vašom ženom i djecom? Ne žele da se vratite kući?«
Čuvši to, Meredith se trgnuo. »Mislite li da je to razlog da lažem, da
svijetu kažem da sam zločinac, iako je istina potpuno suprotna? Kad bih to
učinio, pravu osudu počeo bih služiti tek po povratku kući jer svi bi mislili da
sam mnogo gori nego što jesam.«
Meredith je bio onizak čovjek u kasnim tridesetim godinama, s
prorijeđenom žutom kosom, ružičastom puti i s pomalo ribljim izrazom lica,
a tjelesnim obličjem bio je nalik na krušku. Imao je debele usnice, spljošten
nos i velike, vodenasto modre oči. Doimao se prilično smiješno u vrećastim,
sivim hlačama kad se prvi put dogegao preko inače prazna dvorišta za šetnju,
gdje su Heck i on sad sjedili sučelice jedan drugomu za plastičnim stolom,
pričvršćenim za tlo.
»U redu«, prokomentira Heck, »ako mislite da možete odguliti cijelu
kaznu.«
Meredith ponovno slegne ramenima. »Mogu je odguliti. Sjedit ću još
samo malo dulje od godine dana, a ovo mjesto nije tako loše kao što sam
mislio.«
»Ovo mjesto« bilo je zatvor Wayland, u Norfolku. Čak i pod plavim
nebom, obasjane jarkim sunčevim svjetlom, upravne zgrade i zatvorski blok
imali su ozračje stroge i bezoblične djelotvornosti, dok se oko dvorišta za
šetnju dizao zid visok tri i pol metra, a iza njega se pružalo nekoliko slojeva
naelektrizirane ograde. Unatoč tomu, Heck je vidio i gora mjesta.
»Znate, ubrajaju vas u niskorizične prijestupnike«, rekao je. »Ako se
budete dobro ponašali, za nekoliko bi vas mjeseci mogli premjestiti u
otvoreni zatvor, a možda ćete moći zatražiti i dopust.«
 Njegov sugovornik sumnjičavo ga je motrio. »Jeste li mi došli ponuditi
kakve olakšice?«
»Što? Ne, nikako. Neću vas pokušavati nagovarati da promijenite priču.
Želite da istina iziđe na vidjelo, a počinjem vjerovati vašoj inačici događaja.«
Zatočenik se doimao smeteno. »Kako ste se ono predstavili?«
Heck pokaže policijsku iskaznicu. »Heckenburg, iz Jedinice za serijske
zločine.«
»Serijske zločine? To je onda nešto ozbiljno!«
»Možda ovdje samo gubim svoje i vaše vrijeme, ali slažete li se da se
vrijedi pozabaviti onim što nas može dovesti do istine?«
»Pa da, očito.«
»Ipak se ne nadajte previše jer mogu vam reći da nešto samo vrlo mutno
nagađam.«
»U redu.«
»Ponovno mi ispričajte o toj nesreći. Što se točno dogodilo?«
Meredith se nagne naprijed, naslonivši se na laktove. »Između skladišta u
Leatherheadu i gradilišta u Horshamu dostavljao sam skele, a vozio sam
cestom A24. Kasno ujutro promet je bio gust. Kažem vam...« stisnuo je šaku
na stolu. »Izričito tvrdim da sam prije polaska propisno osigurao teret.«
»Osobno ste provjerili?«
»Da, tako je.«
»Je li još tko provjeravao zajedno s vama?«
»Ne, a kad sad razmišljam o tome, vidim da sam pogriješio, ali znate...
imam povjerenja u samoga sebe.« Namrštio se dok se toga sjećao. »Taj posao
obavljam već petnaest godina. Nisam početnik.«
Uz izvješća su priložili i nekoliko fotografija, a sve su ih snimili na mjestu
nesreće. Heck ih je ponovno pregledao. Na njima je bio velik dio ceste što su
ga policajci iz Prometnog odjela ogradili stošcima i trakom. Kamion bez
bočnih stranica ukoso je stajao nasred ceste s dvama kolnicima, a brojni
valjkasti stupovi za skele, napravljeni od sjajnoga čelika i dugi četiri do pet
metara, koji su očito bili pričvršćeni tako da vire preko vozačeve kabine, sad
su se rasuli posvuda unaokolo ili su visjeli preko vjetrobrana kamiona. Očito
su svi poletjeli naprijed u trenutku kad je vozač naglo zakočio. Otprilike deset
metara ispred kamiona stajao je srebrni Renault Megane, u koji su se zabila
dva takva stupa. Jedan je odozgo probio krov pa je stajao uspravno kao
koplje za zastavu, dok je drugi proletio kroza zadnji prozor. Izvan Renaulta
ostalo je manje od dva metra toga stupa, ali fotografije unutrašnjosti
automobila pokazivale su kakva se tragedija dogodila. Muška prilika na
vozačevu sjedalu klonula je na upravljačku ploču. Na sebi je imala bijelu
košulju i crni prsluk, a odjeću je posve natopila krv. Stup za skele vozaču je
probio sredinu leđa pa mu je vjerojatno presjekao kralježnicu i posve
razderao srčanožilni sustav.
»Koliko je trajao cijeli taj put?« upita Heck.
»Sat, ili sat i pol«, odgovori Meredith. »Nisam se baš dugo vozikao.«
»No putem ste se ipak zaustavili?«
»Samo sam otišao na šalicu čaja i sendvič sa slaninom. Bila je to kavana
za vozače kod Dorkinga, blizu zaobilaznice kod Pixhama.«
Heck je gledao fotografije. Iako je vozačeva glava ležala postrance na
upravljaču, gusta, duga kovrčava kosa pala mu je preko lica i sakrila ga.
Bilješke su govorile da je stup najprije probio žrtvu, a onda se zario u
upravljač.
»Mislite da je netko možda upravo tada olabavio vaš tovar?«
»Najvjerojatnije se tako dogodilo.« Meredith se smeteno počeše po glavi.
»U najmanju ruku, bit će da su olabavili užad. U kavani sam bio dvadesetak
minuta pa su imali više nego dovoljno vremena. U redu, priznajem da po
izlasku nisam provjerio teret. Znam da sam to trebao učiniti. Bio je to
propust, ali nije vam ni nakraj pameti da bi netko usred bijela dana na
parkiralištu pokušao ukrasti tovar stupova za skele. Za takvo što još nikad
nisam čuo.«
»Cijeli taj događaj po mnogočemu je posve jedinstven.«
»Da... to se moglo samo meni dogoditi!«
»A i Freddiju Uptonu«, podsjeti ga Heck. »Njegova obitelj bi svakako
htjela da se sjećate tog imena.«
 »Da, imate pravo«, Meredith je ponovno napravio grimasu. »Jadnik, ha?
Bio je u automobilu ispred mene, u Meganu. Isprva ga nisam primijetio, ali
poslije nesreće ta mi se slika prokleto usjekla u glavu. Sve je bilo u redu jer
promet je bio previše gust da bi se netko usudio opasno voziti. Ponekad smo
vozili sedamdeset na sat, ali uglavnom između pedeset i šezdeset, a onda se
pojavio taj jebeni biciklist!« Odmahnuo je glavom. »Ne znam odakle se
stvorio. Vozio sam i odjednom sam ga ugledao na lijevoj strani, između
moga kamiona i pločnika. Upravo me je pritiskao, kao da me svakako želi
preteći.«
»Preticao vas je s pogrešne strane?«
»Baš tako. Svakako ste vidjeli kako se ti jebeni kreteni ponašaju na cesti.
Pravila vrijede samo za nas, ali ne i za njih! Vijugaju između vozila i prolaze
kroz crveno, a ako izazovu nesreću, prvi se požale na svoja jebena prava.«
»Možete li opisati biciklista?«
Meredith se zavali na klupi. »Dobro sam ga vidio samo kad se našao
ispred mene i kad sam morao malo usporiti. Mogu samo reći da je bio na
zelenome trkaćem biciklu Boardman.«
»Kako je izgledao?«
»Rekao sam da sam ga vidio s leđa. Učinilo mi se da je mlad, vitak, dugih
udova i u dobroj formi... znate već. Imao je svu opremu: plavi prsluk, crne
kratke hlače i plavu trkačku kacigu sa srebrnim munjama. Sjećam se da je
imao kratku crnu kosu. Samo sam želio da ode. Promet je bio previše gust da
bih ga pretekao pa sam vozio iza njega, nadajući se da će nekamo skrenuti,
ali to se nije dogodilo. Ostao je desetak metara preda mnom, kao da se
zalijepio. Onda se promet malo prorijedio pa sam rekao sam sebi: »Idem, to
je prilika.« Stotinjak metara ispred sebe ugledao sam crveno svjetlo, ali
mislio sam da ću tog kretena napokon ostaviti za sobom prije nego što
stignem onamo i čak ću uspjeti proći dok se svjetlo bude mijenjalo. A
onda...« Na čelu su mu izbile kapljice znoja. »Upravo kad sam dao gas,
skrenuo je desno... kao da se namjerava naći ravno preda mnom. Činilo se da
je to namjerno učinio. Valjda je jebeno htio umrijeti jer samo ga čudom
nisam spljoštio...« Zašutio je, grickajući usnicu.
»A onda?« upita Heck.
»Pa, zakočio sam. Vozio sam možda malo više od šezdeset na sat. Kotači
su se blokirali pa sam skliznuo naprijed. Sklizao sam se valjda trideset
metara, a onda, paf!... zaustavio sam se, a stupovi za skele jednostavno su
poletjeli preko kabine, kao hrpa projektila što ih istodobno ispale. Uglavnom
su pali na cestu, ali dva su se zabila u Megane. Jedan je udario u krov, a drugi
je uletio kroz zadnji prozor i prošao ravno kroz Freddija Uptona. Isuse...«
Oblizao je blijede usnice. »Ostalo vam je poznato.«
»A što je bilo s biciklistom?« upita Heck.
»Pa, zapravo nije skrenuo pred mene jer bi i on poginuo. Najprije se
pretvarao da će skrenuti, ali onda se hitro sklonio s puta.«
»Dakle, to je nedvojbeno bilo namjerno?« zanimalo je njegova
sugovornika.
»Mislim da jest. Kako bilo, poslije ga nisam vidio. Taj su kraj uvelike
izgradili pa je mnogo pokrajnjih ulica i skretanja. Kad je shvatio što je učinio,
vjerojatno je zbrisao.«
Heck ga je pozorno motrio. »Gordone... prometni policajci koji su
istraživali nesreću razgovarali su s više svjedoka, ali ni jedan nije izvijestio
da je vidio biciklista, ne samo u trenucima nesreće, nego ni deset minuta prije
toga.«
»Naravno da ga nisu videli, jebiga!« izlane se Meredith. »Rekao sam vam
da se uglavnom vozio s moje lijeve strane pa ga je kamion vjerojatno skrivao
od drugih vozača. Osim toga, valjda su se previše zaprepastili da bi
primijetili. Jeste li kad vidjeli vrlo ružnu nesreću? Dakako da jeste. Jeste li se
sjećali baš svega što se dogodilo?«
Heck tomu nije mogao proturječiti. »Iskreno vam kažem, Gordone, da se
pitam nisu li sve to namjerno izveli.«
Sugovornik je nakratko s nevjericom zurio u njega. »Što?«
»Kao što sam rekao, nešto mutno nagađam pa nemojte da vas ponese.
Razmišljam o mogućnosti, a zasad uistinu samo razmišljam o tome, da je
onaj tip na trkaćem biciklu imao neke veze s time olabavljivanjem tereta kad
ste se zaustavili pokraj kavane u Dorkingu.«
»Ozbiljno to mislite?«
»Ali moram vam reći i to da nemam baš nikakvih dokaza.«
 »Ali zašto bi to učinio?«
»Iskreno govoreći, nemam pojma, ali taj niz podudarnosti vrlo je
neobičan, a u svom poslu takvo što ne srećem baš često.«
»Ne.« Meredith odmahne glavom. »Sam Bog zna da vam ne želim
upropastiti istragu u koju vjerujete, ali ne postoji mogućnost da je netko
namjerno odabrao Freddija Uptona kao metu. Kad su ti stupovi poletjeli,
mogli su ozlijediti ili ubiti brojne nedužne ljude, ali ne biste mogli odabrati
neku posebnu osobu.«
»Mislim da meta nije bio Freddie Upton, nego vi«, izjavi Heck. »Jeste li
nekome tako antipatični da bi to učinio?«
Meredith se ponovno doimao zaprepašteno. »Netko me je htio navesti da
prouzročim smrtonosnu prometnu nesreću? Ne... obiteljski sam čovjek, mirno
živim i gledam svoja posla.«
U zadnja dva dana Heck je drugi put čuo takvu izjavu. Često su slučajne
žrtve bili ljudi koji su najmanje zaslužili takvu sudbinu, a pogotovo je
zastrašujuće djelovala pomisao da krivci vjerojatno čak i ne poznaju te
obične, nedužne ljude, no ipak se raduju kad ih unište poput glinenih meta.
»Kad ste izišli iz skladišta u Leatherheadu, jeste li primijetili da se
unaokolo mota kakva osoba koja ne bi trebala biti ondje?«
Meredith slegne ramenima. »Nisam.«
»Poslije vam se nije činilo da vas netko slijedi?«
»Mislite li da me je netko doista slijedio sve dok se nisam zaustavio
pokraj kavane?« Još je više problijedio, ako je to uopće bilo moguće. Ljudi
nisu nimalo sretni kad doznaju da su ih nadzirali. »To nije mogao biti taj
biciklist. Ne bi cijelim putem mogao držati korak sa mnom.«
»Slažem se. Nikako to nije mogao izvesti sam«, zaključi Heck.
»Mislite li da ih ima više? Kriste, koliko bi me njih moglo tako mrziti?«
»Ne znam, Gordone, zato vas to i pitam. Jeste li vidjeli da se netko mota
oko vas i da vas slijedi?... Jeste li toga jutra primijetili nešto neobično?«
»Ne... ah, čekajte. Nešto bi uhvatile nadzorne kamere u skladištu.«
»Već sam nazvao skladište. Kamere su usredotočili na unutarnji dio, na
dvorište, jer ondje drže robu. Ne vjerujem da bi vas taj tip čekao unutra, u
dvorištu, jer bi bio sumnjiv.«
»Nevjerojatno!« Meredith se doimao kao da ga je pogodio grom, ali malo
se razvedrio, a kako i ne bi? Odjednom su se pojavili izgledi da ga proglase
nedužnim, a tome se nije nadao.
»S razlogom sam vas upozorio da ne gajite prevelike nade«, podsjeti ga
Heck. »Još uvijek postoji mogućnost da sve to samo umišljam.«
»Ne, ne... ono što govorite ima smisla. Nevjerojatno je, ali zapravo ima
smisla!«
»Drago mi je što tako mislite. Barem smo nas dvojica uvjereni u to.«
***
Heck je iz zatvora izišao u vrijeme za ručak pa je promet oko Thetforda bio
gust. Trebat će mu dobra tri sata da stigne do Surreyja i zato je kod prvog
puba što ga je ugledao zastao da nešto pojede.
Činilo se da je pub »Poljodjelčeve ruke« dobar izbor. Pročelje je bilo
obijeljeno, prevučeno sadrom, krov su pokrili slamom, a cvijeće se
jednostavno prelijevalo iz košara što su ih smjestili ispod prozora s okomitim
kamenim stupovima u sredini, no kad je ušao, Heck se osjećao umorno i
obeshrabreno. Malo ga je bolio gležanj što ga je uganuo, a kako mu je stradao
gornji dio odijela, ponovno je bio sportski odjeven u traperice, majicu i
vjetrovku, pa iako je ta odjeća bila udobna, nije davala dojam službene osobe,
koji mu je bio od velike pomoći na dužnosti. Pomisao da je netko mogao
namjerno osmisliti nesreću koja se dogodila Douglasu Meredithu bila je vrlo
odbojna. Možda i jest riječ o tome da je cjelokupna narav tog zločina
nasumična – bilo tko je mogao umrijeti, ili pretrpjeti strašne ozljede,
doslovno svatko, žene, djeca, ili starci, a istodobno je visoka razina puke
slučajnosti pojačavala dojam da je to doista bizarna igra u kojoj počinitelji
uvelike uživaju. Mogao je poginuti bilo tko, ali isto tako se moglo dogoditi da
ne bude žrtava. Hecku nije bilo teško zamisliti da njegovi protivnici bez lica
napeto čekaju ishod svog nauma i živo priželjkuju da bude uspješan. No što
bi bilo da su doživjeli neuspjeh? Taj bi promašeni »posao« vjerojatno otpisali
pa bi počeli smišljati nešto novo. Možda se to dogodilo već desetak puta, ali
za njih to nije bilo važno jer svi su na to gledali kao na nesretne slučajeve.
»Takve se stvari događaju, znate, a unesrećeni su zapravo imali veliki peh.«
 Što je Heck duže razmišljao o tome, sve ga je više uznemiravala činjenica
da je cjelokupna zamisao bila vrlo jednostavna. Ako ste uistinu htjeli
ozlijediti ljude, osakatiti ih, unakaziti ili ubiti, što je bolje nego upriličiti nešto
nalik na nesreću? Osim toga, osmišljavajući i isprobavajući takve pothvate,
mogli biste se dobro zabaviti! Naravno, ako niste posebno birali pojedince
koji će patiti, ako ste samo htjeli nekoga ozlijediti, onda vam zapravo nije bio
važan povremeni neuspjeh. Dobro ste se osigurali jer bez obzira na to je li
netko poginuo ili nije, uvijek će postojati žrtvena janjad poput Gordona
Mereditha na koju će svaliti krivnju.
Točionica u pubu bila je napola puna, a stalni gosti skupili su se oko
televizora sa širokim zaslonom. Heck je sjeo za bar, a kako nije vidio
pipničara, bacio je pogled na jelovnik koji je jamčio da su tu »sva jela iz
ovoga kraja, a kuhinja domaća«. Uistinu se sve doimalo ukusnim. Izabrao je
sendvič s odreskom i salatom, a onda je jelovnik odložio na šank i osvrnuo se
oko sebe pitajući se zašto nitko ne poslužuje. Primijetio je krepku crvenokosu
ženu s pregačom, ali stajala je s gostima, a svi su netremice zurili u televizor.
Heck je pogledao zaslon da vidi što ih to tako zanima pa je razaznao da na
televiziji prikazuju vijesti uživo, a kamera je pratila nešto nalik na golemi
reklamni balon za kojim je na maloj udaljenosti letio helikopter.
»... vjerujemo da je riječ o katastrofalnom i vrlo neobičnom nesretnom
slučaju«, napeto je govorio izvjestitelj.
Heck skrene pogled jer učinilo mu se da je taj komentar uvelike pretjeran.
Je li odbjegli balon nešto tako katastrofalno?
»Otvorenje Poljoprivrednog sajma u Kraljevskom centru za rekreaciju u
Surrey u očito je odgođeno«, nastavio je izvjestitelj, »i nitko ne zna kad će se
zapravo održati.«
Surrey... ta je riječ sa zakašnjenjem doprla do Hecka.
Okrenuo se na barskoj stolici.
»Problem je u tome što ne znamo je li čovjek koji visi sa cepelina i to,
kako se čini, obješen za lijevu nogu, pri svijesti i je li uopće živ«, na televiziji
se javio drugi glas, a možda je pripadao izvjestitelju koji se javljao s mjesta
događaja. »Liječnici kažu da se kod osobe koja dugo visi naglavce mogu
pojaviti krvni ugrušci, pa može doći do moždanog udara, a neki tvrde da je
za to dovoljno i kraće razdoblje od dva ili tri sata...«
 Umiješao se izvjestitelj iz studija. »Postoji li u ovom trenutku kakva
mogućnost da ga spasilačke službe spuste?«
»Pa... kao što vidiš, Jolone, na mjestu događaja je policijski helikopter, a
na tlu vatrogasci i bolnička kola slijede cepelin, koji ne stoji na mjestu, nego
ga je zahvatio sve jači sjeverni vjetar, pa u ovom trenutku lebdi nad
Surreyjem na visini od otprilike sto trideset metara, a brzina mu je četrdeset
kilometara na sat. Ako tako nastavi, mogao bi ugroziti zrakoplove koji tuda
prolaze.«
Heck siđe s barske stolice i prijeđe preko točionice.
»To je posve posebna situacija, Jamese«, izjavi izvjestitelj u studiju.
»Hoću reći da tu ne postoje pravila kako treba djelovati.«
»Koliko znamo, takvo što još se nikad nije dogodilo, barem ne u naše
vrijeme, a iskreno rečeno, Johne, teško je predvidjeti kako će to završiti...«
Slika se premjestila u studio gdje je izvjestitelj sjedio za stolom, a lice mu
je poprimilo primjereno mračan izraz. U gornjemu lijevom uglu sličica je
donosila dramu koja se nastavljala, a sad su oko odbjegla cepelina kružila dva
policijska helikoptera.
»Došlo je do novog razvoja ovog nesvakidašnjeg događaja«, javljao je
izvjestitelj u studiju. »Da ponovimo: Drže da je odbjegli balon zapravo
reklamni cepelin, koji se nekako oslobodio s veza na Poljoprivrednom sajmu
Južnih okruga, u Kraljevskom centru za rekreaciju, u Wokingu, u Surreyju.
Primili smo izvješće da je čovjek koji se zapleo pod cepelinom jedan od
zaštitara u Centru za rekreaciju. Moramo naglasiti da nismo sigurni u to i da
ne možemo potvrditi pojedinosti, ali čini se da je riječ o još neviđenu
nesretnom slučaju, za koji ne postoji utvrđeni postupak.«
Heck se povuče iz skupine gledatelja pa iz džepa izvadi mobitel i utipka
Gailin broj. Smjesta je odgovorila, ali doimala se rastreseno.
»Recite mi da to gledate«, počeo je.
»Da, na televizoru u uredu.«
»Uklapa li se ona ili ne u naš niz?«
»Heck... još ne znamo ni što se dogodilo.«
»Imamo li nekoga ondje?«
 »Gdje to?«
»Na Poljoprivrednom sajmu u Wokingu? Upravo o tome govorimo.«
»Hm...« Očito ju je zaokupilo ono što je gledala. »Na mjestu događaja su
policajci iz toga kraja pa istražuju.«
»Moramo otkriti što je točno bilo.«
»Svakako ćemo na vrijeme dobiti izvješće.«
»Slušaj, Gail!« Nije namjeravao podignuti glas pa je nastojao mirnije
govoriti. »Ovo nam je možda prvo još aktivno mjesto zločina, kojim se
možemo pozabaviti dok smo unutar >zlatnoga sata< od izvršenja pa najbolje
možemo prikupiti tragove.«
»Heck, znam što pokušavate učiniti i do određene mjere vas
podržavam...«
»Hoćete li si izbiti iz glave da pokušavam nešto izmisliti? Ni ja ne volim
besmisleni trud, Gail!«
»Jednostavno nastojite uklopiti svaki nesretan slučaj u...«
»Postoji razlika između nesretnog i vraški apsurdnog slučaja! Moramo to
istražiti.«
Uzdahnula je. »Želite da odem u Woking, je li? A gdje ste vi?«
»U Norfolku. Recite mi jeste li bliže vi ili ja.« Prije nego što je dospio još
nešto reći, prekinuli su ga gosti okupljeni oko televizora jer su zažagorili od
užasa.
»Ah, nebesa!« javio se tjeskobni glas televizijskog izvjestitelja. »Oh, ne,
ne...«
Televizijska ekipa na tlu nekako se uspjela približiti odbjeglu cepelinu pa
su gledatelji mnogo jasnije vidjeli pojavu koja je s njega visjela. Razabrali su
raširene noge i svjetleći zaštitarski zeleni kaput, ali činilo se da se reklamni
cepelin iz nekog razloga ispuhuje, i to zastrašujuće brzo, kao da ga je netko
probušio. Dok su milijuni televizijskih gledatelja zgroženo motrili, cepelin se
okrenuo nadolje i počeo sve brže spuštati. Sto pedeset metara, sto metara...
Kad se spustio na osamdeset metara od da, pretvorio se u nepravilnu gomilu
umjetne gume koja se rušila, brzo se okrećući, pa je nevoljni putnik poput
strijele jurio prema tlu. S televizijskog zaslona dopirao je zasprepašteni
žamor, jer su se oko ekipe očito skupili gledatelji. Cepelin je nestao iza
krovova niza kuća u predgrađu, a u zrak se vinuo oblak prašine i otpada.
Svi su užasnuto šutjeli.
»Bojim se da ovdje u studiju nemamo riječi, dame i gospodo«, napokon se
javi izvjestitelj. »Očito je u tom predmetu za napuhavanje postojala neka
pogreška...«
Izvjestitelj je, možda prvi put u svojoj karijeri, zanijemio u pola rečenice.
Glasovi su zažamorili u točionici puba, a Heck je, držeći mobitel, čuo da
Gail kratko, oštro dahće.
»Vraga je pogreška!« prokomentira Heck. »Slušajte, mijenjamo plan!
Morate otići onamo, gdje god da je ta stvar pala. Ubrzo ću doći u postaju, ali
vjerojatno ću najprije posjetiti Thorntonovo poljoprivredno dobro blizu
Woldinghama jer to će mi biti usput kad se budem vraćao.«
»Možda je cepelin zapeo za električnu žicu«, pretpostavi Gail, kao da ga
nije čula.
»Nije zapeo«, odgovorio je čvrstim glasom. »Vidjeli ste kako se to
dogodilo, Gail. Nemojte zapasti u još dublje nijekanje nego dosad.«
»Čujte, mogli bi postojati brojni razlozi za ono što se dogodilo.«
»Upravo zato morate otići i otkriti sve što možete, kako bismo taj događaj
uključili u istragu, ili ga iz nje isključili. Postoji li nešto čime biste se više
voljeli pozabaviti, policajko Honeyford? Možda biste htjeli ponovno
porazgovarati sa službama za novčarske odnose i slušati kako vam po stoti
put odgovaraju da nemaju i nikad nisu imali izvješća o sumnjivim poslovima
Harolda Lansinga?«
Heck prekine vezu, a na putu do automobila utipkao je još jedan broj.
»Jedinica za serijske zločine«, javi se duboki, promukli glas. »Detektiv
vodnik Fisher.«
»Eriče, ja sam, Heck.«
»Hej, čovječe, kako ide?«
»Ne ide baš dobro. Ovdje smo do grla u truplima.« Ušao je u automobil.
 »Jedno truplo upravo sam vidio na vijestima«, odgovori Fisher. »Tko bi
mislio da će se takvo što dogoditi u zelenom Surreyju?«
»To je samo jedan od poginulih.«
»Nije bilo nikakvih drugih izvješća«, pomalo iznenađeno primijeti Fisher,
jedan od najpouzdanijih obavještajaca koje je Heck poznavao.
»Ne brini se, doznat ćeš sve, do u pojedinosti.« Otvorivši prijenosno
računalo, Heck zadovoljno ustanovi da je još uvijek u dometu wi-fija iz puba.
»Možeš li mi posvetiti nekoliko sati?«
»Nekoliko sati?«
»Treba mi raščlamba onoga što je u pozadini svega toga, a osoba koja
bude raščlanjivala morat će vrlo duboko kopati.«
»Pa... imam i drugih poslova, ali mislim da oni mogu pričekati.«
»Odlično. Slušaj, elektroničkom poštom poslat ću ti bilješke o nekim
pogibijama što ih ubrajaju u nesretne slučajeve. Upotrijebi svaku moguću
bazu podataka, prijatelju. Uzmi u obzir sva međusobna upućivanja koja
isplivaju na površinu – istraži sve: žrtve, ožalošćenu rodbinu, svjedoke i
osumnjičene, pa provjeri ima li kakvih veza među njima.«
»Sve su to samo nepovezani nesretni slučajevi?«
»Da, navodno su nepovezani.«
»Dakle, mogao bi to biti potpuni gubitak vremena?«
»Ako bude tako, bit ću vrlo sretan jer to će značiti da se mogu vratiti kući,
a ove ljude ostaviti da sve sami rješavaju.«
»Ondje je čopor praznoglavaca, je li?«
»Reći ću samo da ne surađuju kako bi trebali, ali ne krivim ih. Zasad
nemamo nikakvih čvrstih dokaza.«
»Dat ću sve od sebe.«
»Učini i više od toga, ako možeš. Potrebno mi je barem nešto, Eriče.
Zasad mi se čini da nekamo posve naslijepo jurim.«
 Šesnaesto poglavlje

Gail je isprva odlučila da iz principa neće otići ni blizu mjesta u Tilfordu gdje
je pao cepelin. Mark Heckenburg nije se poslužio činom da bi joj zapovijedio
da ode onamo, ali nije joj se sviđao ton kojim joj se obratio. Osim toga se, po
njezinu mišljenju, s upravo smiješnom upornošću bavio pukim
pretpostavkama. Zamisao da netko upriličuje jezive i nevjerojatne nesretne
slučajeve bila je posve neuvjerljiva, nalik na radnju kriminalističkog filma, a
ne na stvarni život. Morala je slijediti svoje vlastite, mnogo stvarnije tragove,
a nikako ih neće odložiti samo zato da bi išla niz dlaku sudrugu policajcu,
koji izigrava sveznajuću osobu, no kad je pošla uza stube u kantinu pojesti
sendvič i popiti šalicu čaja, morala je sama sebi priznati da se pomalo koleba.
Vjerojatno bi držali da je nemarna kad ne bi barem provjerila kod
policajaca koji istražuju događaj s cepelinom da vidi slaže li se to s njezinim i
Heckovim zaključcima.
Ali s kakvim bi se to zaključcima taj događaj trebao slagati?
Harold Lansing poginuo je u prometnoj nesreći, koja je najvjerojatnije bila
ubojstvo, iako i to tek treba dokazati, ali to nije baš tako neobično jer vozila
su već mnogo puta koristili kao ubojito oružje. Bio je tu i događaj s dućanom
za kućne ljubimce, ali Gail je samo letimično pročitala o pojedinostima. Po
svemu što je znala, vlasnik dućana očito je bio nemaran i nije se propisno
brinuo za životinje pa su zato nastradala dva kradljivca automobila, a isto se
moglo zaključiti i o vozaču kamiona kojemu se rasuo teret. Vjerojatno je bila
riječ o ljudskoj pogrešci i pukoj prometnoj nesreći. Nije to ništa neobično,
ništa... kako se ono izrazio televizijski izvjestitelj?... »nesretni slučaj«.
Ti slučajevi nedvojbeno su bili jezivi, a možda je bilo neobično što su se
svi zbili u razdoblju od nekoliko mjeseci, u Surreyju, ali podudarnosti se
događaju, zar ne?
Tako je utonula u misli da još nekoliko minuta nakon što je sjela za prazan
stol nije ni dotaknula ručak. Gotovo se morala prisiliti da pojede nekoliko
zalogaja sendviča, a tek onda je za obližnjim stolom primijetila Rona Paveyja
i nekoliko detektiva iz Odjela za ulične krađe, koji su očito razgovarali o njoj.
Pavey se povremeno ogledavao unaokolo, a podrugljivi osmijeh kao da mu se
zalijepio za ružnu njušku.
Gail je skrenula pogled jer se pokušavala ne osvrtati na njega, a kad je
pogledala na sat, osjetila je nalet krivnje. U istrazi neće napredovati ako bude
sjedila i besposličarila, iako ima pravo na povremenu stanku kako bi nešto
pojela. S druge strane njezina stola netko je privukao stolicu, a onda je ta
osoba na stol stavila svoj sendvič i šalicu s čajem. Gail se spremala na lice
navući napadno prijekoran izraz jer je pretpostavila da se Pavey vratio pa
kani započeti osamdeset devetu ili koju već rundu svađe po redu, ali kad je
podignula pogled, našla se oči u oči s Willom Roytonom.
»Oh, šefe...«
»Je li sve u redu?« upitao je, odmatajući ubrus.
»Hm, da, naravno.«
U glasu joj je osjetio nesigurnost, pa ju je pogledao. »Sigurni ste?«
»Šefe... detektiv vodnik Heckenburg...« Nije bila sigurna kako da sroči
sljedeće pitanje. »Je li on uistinu tako sposoban?«
»Zašto pitate?«
»Pa, trebali bismo istraživati smrt Harolda Lansinga, ali sad želi da odem
u Tilford.«
Royton zagrize sendvič. »Da pogodim: ondje je pao onaj odbjegli balon.
Gadan događaj.«
»Da, ali ne vidim kakve to ima veze sa mnom.«
Royton slegne ramenima. »Siguran sam da bi Heckenburg sam otišao
onamo, ali koliko sam shvatio, jutros je u zatvoru Wayland razgovarao s
Gordonom Meredithom. Sjećate ga se?«
»Da, vozač kamiona«, zbunjeno odgovori Gail. »Oprostite, šefe, kako
znate?«
»Detektiv vodnik Heckenburg u potpunosti me izvješćuje o svojim
koracima. Najnovije podatke ne dostavlja mi podrobno, ali barem to redovito
čini. Očito brzo radi. Koliko sam razumio, sad je otišao na neko
poljoprivredno dobro gdje je tip po imenu Thornton htio napuhati gumu
traktora, ali je nekako napuhao samoga sebe.«
»Da, negdje blizu Woldinghama.«
Dok je jeo, Royton ju je motrio. »Obratili ste se službama za novčarska
poslovanja da provjerite je li Harold Lansing imao kakvih tajni?«
»Hm, da...«
»Kako napredujete u tome?«
»Bojim se da baš ne napredujem. Naravno, nisam iscrpila sve mogućnosti,
daleko od toga, ali zasad se čini da je Lansing bio čist.«
Njezin sugovornik slegne ramenima. »Možda je Mark Heckenburg nešto
otkrio.«
»Najvjerojatnije ima bujnu maštu.«
»Sigurni ste da je tako, Gail?«
»Nagađa, šefe. Kad bi se pokazalo da su sve te tragične pogibije uistinu
povezane, bio bi to najneobičniji mogući ishod.«
»Neobičniji od pretpostavke da je doista riječ o nesrećama koje su sve
jezive, prostorno su vrlo blizu, a dogodile su se unutar razmjerno kratka
vremenskog razdoblja?«
Motrila ga je sa zanimanjem. »Valjda niste nasjeli na Heckove teorije?«
»Gail, reći ću vam nešto o detektivu vodniku Heckenburgu. Došao je s
preporukom više inspektorice Piper, iz Jedinice za serijske zločine. Znam da
je u modi otpisati te posebne jedinice iz velegrada, omalovažiti ih kao
>odabrane< idiote, koji ujutro neće ustati iz kreveta ako na kocki nije
preživljavanje cijele nacije, ali nije baš tako. Dobro poznam Gemmu Piper i
znam da vodi vrlo učinkovitu jedinicu. Detektivi iz Serijskih zločina bili su
na čelu važnih, složenih istraga, a Mark Heckenburg bio je sve vrijeme s
njima. Upozorili su me da razmišlja na nesvakidašnji način, iako mu je to
navodno prednost, a ne slabost. Upozorili su me i da je prilično proturječan...
nekonvencionalan i da ne ide utabanim stazama, ali ipak da sve povezuje i
rješava.«
»Sve je to lijepo i krasno, šefe, ali iskreno govoreći, više me zabrinjava
moj dobar glas nego njegov.« Nemarno je odmahnula rukom. »Sjajno, prati
ga glas vrlo uspješnog policajaca. Odlično, zadivljena sam, ali sad je zaronio
u čudan svijet tlapnji pa se bojim da i mene ne uvuče u to.«
Royton je razmislio. »Gail, možda biste se trebali malo manje brinuti za
svoj dobar glas.«
»Šefe?«
»Ili vas barem to ne bi trebalo toliko zaokupljati da vam ograničava
učinkovitost na poslu.«
»Šefe, nisam htjela...«
»Saslušajte me, Gail. Ako ništa drugo, detektiv vodnik Heckenburg vam
je pretpostavljeni, a to znači da je taktički zapovjednik.«
»Zapovjednik?«
»Rekao sam vam da ste odred za posebne zadaće od dvije osobe, a bojim
se da se sve svodi na to da je on šef. Ako ste nezadovoljni njegovim
postupcima, načinom na koji vodi istragu, ili bilo čime, napišite žalbu i
proslijedite je pretpostavljenima. Uvjeravam vas da je neće zanemariti, ali
mislim da bi zasad bilo bolje kad biste ozbiljnije shvatili njegov doprinos.«
***
Dok je Gail vozila cestom A25, razmišljala je o tome da je već dugo nitko
nije tako ukorio. Iako, po policijskim mjerilima, krute riječi Willa Roytona
nisu morale značiti da ju je šef ukorio, ipak joj je na neki način pokazao gdje
joj je mjesto, a to nije bilo ni najmanje ugodno.
U prostoriji za detektive prispjela je prije nešto manje od godinu dana, a
prije toga je tri godine nosila odoru. U razmjerno kratkom vremenu uspjela je
nakupiti znatan broj uhićenja, a mnoge od njezinih uhićenika su i osudili,
dvojicu čak i za ubojstvo, a njih je uhvatila kad se kao mlada pozornica u
pravo vrijeme našla na pravome mjestu. Nekog jadnika zatukli su dok je u
petak kasno navečer izlazio iz dućana s kebabima. Dva mlada razbijača s
nekim su ga zamijenili pa su ga bocama izudarali po glavi i na mjestu ubili.
Gail je bila prva predstavnica zakona koja je stigla na mjesto događaja gdje
su joj zaprepašteni svjedoci pokazali ubojice pa je uz pomoć okupljenih ljudi
izvršila uhićenja. Za nju je to bio značajan pomak u karijeri, a i poslije toga
se sve dobro odvijalo, barem u službi. Kad je postala detektivka, uspješno je
uhićivala, a k tome protiv nje nisu poveli nijedan stegovni postupak i rijetko
su joj prigovarali. U zadnjoj procjeni opisali su je kao »vrsnu policijsku
djelatnicu, koja odlično poznaje i obavlja svoj posao, a k tome je dobre naravi
i odlučno nastoji uspjeti«. Položila je ispite za vodnicu i inspektoricu pa iako
je još nisu promaknuli, žarko se nadala da će doći i do toga, makar još neko
vrijeme morala provesti u odori.
Sve se odvijalo vrlo povoljno, osim te neprilike s Ronom Paveyjem. Kad
je iskreno razmislila, uvidjela je da tu nije baš dobro postupila, ali prema toj
temi nije se odnosila posve iskreno, čak ni kad je sve pokušala raspraviti
sama sa sobom. Ljubavni promašaj pripisivala je činjenici da je bila vrlo
mlada i neiskusna pa su je zanijela Ronova površna svojstva vještoga
policajca, koji je poznavao svoj posao i život na ulici, no sad je ta veza
završila. U redu, ostala je s njim duže nego što je trebala, ali nije htjela
nastupiti kao površna osoba koja se rješava ljubavnika čim se ukaže bolja
prilika, iako joj se sad i takvo razmišljanje činilo naivnim. Najvažnije je bilo
da se s vremenom ipak riješila idiota, no osjećala se kao budala jer je sve
završilo vrlo nespretno i neuredno. Zbog takva rastanka nije osjećala samo
bol, nego su mnogi primijetili što se događa. Iako, hvala Bogu, nisu znali baš
sve, shvatili su dovoljno da bi joj se obrazi zacrvenjeli svaki put kad se sjetila
tog razdoblja.
A sad još i neprilike s detektivom vodnikom Markom »Heckom«
Heckenburgom!
»Heck!« otpuhnula je dok je vozila. »Baš sjajan nadimak!«
Isprva je vjerovala da ga je upoznala. Doimao se dobrim momkom dok
Ron u sve to nije zabio nos, a Heck se odviše brzo upustio u tipično muško
nadmetanje mjerenja pimpeka. Povrh svega toga, sad je radio upravo ono što
je obećao da nikad neće učiniti: grubo je prelazio preko njezinih gledišta i
zapovijedao joj, a u to se uključio čak i vražji Will Royton.
Kod Guildforda je cestom A248 pošla prema Shalfordu, a još uvijek nije
bila uvjerena da uludo ne gubi vrijeme. Puntom je manevrirala kroz promet,
koji je sredinom popodneva postajao sve gušći, no sve je sporije napredovala,
a kod Godalminga je gotovo miljela. Cijelo to vrijeme sve je više sumnjala u
svoju zadaću.
Doduše, na određeni način dojmilo je se ono što je Royton rekao o Hecku.
Njezin novi suradnik nedvojbeno je nadaren detektiv. Ne bi tako mnogo
postigao pukim ophođenjem koje osvaja (uostalom tu osobinu nije ni
posjedovao), a ni samom svojom privlačnošću (iako je morala priznati da je
uistinu privlačan), ali zašto se, kvragu, morao pojaviti upravo sada, u najgore
vrijeme, i zašto su se njegove teorije baš morale posve razlikovati od
njezinih? Samu je sebe uhvatila da razmišlja o sebi umjesto o istrazi, kako bi
rekao Will Royton. Čak je i Heck primijetio tu njezinu osobinu pa ju je
optužio da istragu želi pretvoriti u natjecanje, a njezini postupci doveli su do
toga da su oboje zapali u loše raspoloženje. I protiv volje morala je priznati
da ju je s pravom ukorio.
U Tilfordu se uvjerila da nije prva stigla na mjesto događaja.
Policajci iz toga kraja ogradili su nekoliko ulica na sjevernoj strani male
četvrti u predgrađu, a k tome su iz Aldershota stigli pripadnici Odjela za
istraživanje zrakoplovnih nesreća.
»Što ste rekli, tko ste?« upita vodnik u odori, koji je osiguravao mjesto
događaja. Bio je to visok čovjek vojničkog držanja, s podrezanim
narančastom-sijedim brkom.
Gail mu je ponovno pokazala policijsku iskaznicu. »Detektivka pozornica
Honeyford, iz policijske postaje u Reigate Hallu.«
Sumnjičavo ju je motrio. »A zbog čega ste ovdje, detektivko pozornice
Honeyford?«
Malo dalje stajalo je nekoliko mlađih ljudi u odorama, nedvojbeno
pozornika iz vodnikove jedinice pa su, približivši glave, motrili i povjerljivo
se došaptavali kao da se dobro zabavljaju.
»Postoji mala mogućnost, vodniče, da je ovaj događaj povezan s nizom
zločina što ih istražujemo.«
»Pa, o tome ništa nisam čuo.«
»Svakako ćete čuti, vodniče...« izvadila je mobitel, utipkala broj i pružila
mu uređaj, »... i to kad budete razgovarali s glavnim inspektorom Roytonom.
Vjerojatno će ga živo zanimati zašto mi branite ulaz na mjesto događaja.«
»U redu, spremite mobitel«, podrugljivo će njezin sugovornik. »Bože,
tužakaju na najmanji znak da im se nećemo klanjati i ulizivati.«
Gail nije bila sigurna tko su to »oni«, detektivi uopće, ili samo žene,
policajke, što je bilo vjerojatnije, ali nije dopustila da je vodnik izazove, nego
je spremila mobitel i provukla se ispod zaštitne trake.
»Da sam na vašem mjestu, pripremio bih vrećicu za povraćanje,
detektivko vodniče Honeyford!« poviče za njom sugovornik. »Takvo što
uistinu nikad prije niste vidjeli.«
Cepelin je pao na kraj slijepe uličice nazvane Put Willacombe. Osim
automobila ljudi koji su tu živjeli, unaokolo su stajala i druga vozila,
uključujući četiri iz policijske ophodnje i vatrogasno vozilo. Čini se da se
cepelin srušio iza dviju kuća koje je odvajao zajednički zid. S pročelja jedne
zgrade visio je golemi komad razderana, srebrnosivog materijala, dok su u
spojenim vrtovima ležali otkinuti, izobličeni komadi bijeloga okvira, kao i
brojne cigle s krova, dio plastičnog žlijeba i uništena satelitska antena.
Gail je ponovno pokazala policijsku iskaznicu, a onda su joj dali gumene
navlake za cipele pa je ušla kroz pokrajnja vrata i prilaznim putem otišla iza
zgrade. I tu su bili posvuda porazbacani ostaci cepelina, nalik na zastave.
Visjeli su otraga na kućama, kao i na pročeljima, obavili su se oko grmlja i
ograda, a trake su vijorile s visokih grana vrbe. Mjesto pada cepelina
pretraživalo je nekoliko ljudi u zaštitnoj odjeći tyvek. Napokon je uspjela
porazgovarati s jednim od njih, mršavim, starijim čovjekom s ravnom
sijedom kosom i mračnim, gotovo mrzovoljnim izrazom lica, no nakon što joj
se predstavio kao strojarski nadzornik Gibson, ophodio se uvelike srdačnije
od vodnika u odori. Bio je pripadnik Odjela za prijevozna sredstva pa na
njezinu nazočnost nije gledao kao na izazov.
»Kažete da je možda riječ o zločinačkoj djelatnosti?« zamišljeno je upitao
dok ju je vodio duž pocrnjela travnjaka iza kuća, a pritom su prekoračivali
slomljene grane, hrpe stakla i zmijoliku čeličnu užad. »Djelatnici
Poljoprivrednog sajma u Wokingu također su izjavili da sumnjaju na zločin.«
»Kako to, gospodine?« upitala je.
»Mislimo, ili nam barem tako kažu momci koji su pregledali mjesto pada,
da je siromah Donaldson pokušavao izvršiti neku vrstu nespretne sabotaže.«
»Ne razumijem.«
»Vjerovali ili ne, čini se da je prije nekoliko dana provalio u servisnu
radionicu u Wokingu i ukrao rezač na izgaranje s kisikom. Uglavnom je
odvezao užad koja je držala reklamni cepelin i upravo je rezao glavno uže
kad se nekako zapleo.«
»Vjerojatno je ovo glupo pitanje«, počne Gail, motreći veliki forenzički
šator, koji je prekrivao sjeveroistočni kut vrta, »ali pretpostavljam da je
mrtav.«
»Iskreno se nadam da jest«, odgovori Gibson, pa podigne šatorsko krilo i
pomakne se da je propusti. »Prizor nije baš lijep.«
Ušavši, Gail je promotrila uništeni staklenik, koji se doimao kao da se
napola urušio iznutra. U gotovo razorenoj unutrašnjosti vidjela je golemu
hrpu staklenih krhotina pomiješanih s crnim tlom, ostacima zasada rajčica i
komadima nedavno izmrcvarenoga ljudskoga mesa. Iako se pokušala
pripremiti za taj prizor, osjetila je da joj se steže koža oko usta, a činilo joj se
da će joj iz želuca izletjeti sendvič što ga je pojela za ručak.
»Osjećate li miris?« upita Gibson.
»Molim?« Postrance ga je pogledala, nadajući se da njezin pratitelj neće
primijetiti da je pozelenjela. Sa zakašnjenjem je shvatila što je pita, a kad je
pomirisala zrak, smjesta je osjetila zadah alkohola.
»Što god da je taj siroti tip radio, posve se nalio«, doda Gibson.
»Zašto bi pokušao izvršiti sabotažu?« upita Gail.
»To ne mogu objasniti. Možda su poslodavci znali da je pijanac pa su ga
htjeli stegovno kazniti.«
»A što je s cepelinom, hoću reći, zbog čega se srušio?«
Gibson protrlja bradu. »Nismo sigurni, barem zasad. Takve letjelice
napravljene su da ne padaju. Vidite, iznutra su podijeljene na odjeljke. Ako
jedan od tih odjeljaka nešto probuši ili razdere, primjerice ako na njega naleti
ptica, šteta ostaje samo u tom dijelu, a cepelin i dalje leti. Nešto bih vas pitao,
iz puke znatiželje. Rekli ste da istražujete zločinačku djelatnost koja bi mogla
biti povezana s ovim događajem. Biste li mi objasnili?«
Gledajući ispremiješanu hrpu stakla i komada ljudskoga tijela, ukratko mu
je izložila Heckovu teoriju, a i sama se iznenadila kad je shvatila da je tu
pretpostavku sad shvaćala ozbiljnije nego prije. Gibson je slušao kao očaran,
podignuvši čupave, sijede obrve.
»Mislim da je to posve nesvakidašnje«, prokomentirao je napokon, »ali
takve su i te nesreće. Vjerujete li da je tog jadnika netko vezao užetom i onda
pustio cepelin?«
»Možda.« Sad kad je Gail o tome razmišljala, činilo joj se da je doista
riječ o zastrašujućem naumu. »No to je samo pretpostavka.«
»Nešto biste trebali pogledati.« Gibson pođe postrance, a iako je ostao
unutar šatora, kretao se izvan ostataka staklenika. Gail ga je slijedila pa su se
provukli otraga. Ovdje su forenzički šator proširili, kako bi uključili drvenu
ogradu koja je okruživala vrt. Između ograde i uništene unutrašnjosti
staklenika popadali su dijelovi ljudskoga tijela, a među njima je bila noga,
nepravilno odrezana malo ispod koljena. Na njoj su još bile čizma i čarapa,
oko gležnja je bio vezan tako zategnuti komad užeta da se urezao u meso i
prouzročio cijelu mrežu vrlo izraženih modrica nastalih i poslije smrti.
»Eto kako je Donaldson bio privezan za cepelin«, pokaže Gibson. »Kao
što vidite, nema čvora, ali uže je nekoliko puta obavijeno oko donjega dijela
noge, i to tako da se isprepliće. Moguće je da je riječ o nesreći, jer možda je
stajao u smotanom užetu koje se naglo razmotalo, ali nije nemoguće da mu je
to netko namjerno učinio.«
Gail je ponovno razmislila o Heckovoj teoriji, pitajući se je li uistinu
vjerojatno da hvataju neku vrstu poremećena šaljivčine.
»Možete li u moj ured poslati kopije svoje dokumentacije?« upita Gibson.
»Da, gospodine, naravno da možemo, a možete li vi nama poslati svoje
papire?«
»Da, kad ih budemo imali. Najprije cijelo to mjesto moramo podrobno
pretražiti. Iz stanova smo evakuirali obitelji i susjede, a da budem iskren, ne
znam kad će se moći ponovno useliti. Nisam siguran hoće li se uopće htjeti
vratiti. Dvije djevojčice, koje ovdje stanuju, prve su izišle i pronašle truplo.«
»Krasno«, prokomentira Gail, a onda joj pozornost odvrati glasanje
mobitela.
Izišla je van preuzeti poziv, osjetivši olakšanje što joj se pružio izgovor da
se udalji od krvava prizora. Javio se Will Royton jer je htio znati kako Gail
napreduje. Ispričala mu je sve što je doznala, dodavši da se za Heckovu
teoriju zanima i Odjel za istraživanje zrakoplovnih nesreća.
»U ovom slučaju morat ćete se povezati s njima, Gail«, upozori je šef, »jer
to po svemu pripada njihovoj nadležnosti.«
»To sam već sredila, šefe. Čujte, možete li poslati nekoga da popriča s
detektivima iz Wokinga? Prije nekoliko dana netko je provalio u tamošnju
servisnu radionicu i ukrao uređaj za rezanje. Možda je provala povezana s
ovim slučajem pa bismo trebali znati sve što su i oni doznali.«
»Pobrinut ću se za to«, glasio je odgovor. »Primjećujem li po vašem glasu
da malo povoljnije gledate na teorije detektiva vodnika Heckenburga?«
»Ovaj... ne znam, još nema dokaza da to nije samo bizarna nesreća.«
Vidjela je da joj Gibson maše, a sad je s mlađom kolegicom stajao na drugoj
strani vrta. »Moram ići, šefe. Nazvat ću vas.«
Otišla je na kraj vrta pa se pokraj ograde pridružila Gibsonu i mladoj ženi
koja je na sebi također imala zaštitno odijelo. Istražitelj je pokazao još jedan
komad poderana materijala, koji je visio sa žlijeba na zabatnom zidu kuće. Na
ostacima cepelina u sredini su bile vidljive tri poderotine otprilike kružnoga
oblika, s promjerom od nekoliko centimetara, a sve su bile podjednako
udaljene jedna od druge.
»Možete reći da sam po naravi sumnjičav, detektivko Honeyford, ali
rekao bih da su to rupe od metaka«, primijeti Gibson. »Pitali ste me zbog
čega je cepelin pao. Sad znamo.«
Gail isprva nije mogla odgovoriti, a onda je uspjela upitati: »To bi
djelovalo?«
»Svakako. Metak bi sve probio, uništavao bi jedan odjeljak za drugim i
prouzročio nepopravljivu štetu«, objasni Gibson. »Možda su ispalili više od
tri hitca. Vjerojatno ćemo u raznim komadima cepelina pronaći još rupa od
metaka.«
»Koliko se visoko cepelin popeo prije nego što je počeo padati?«
»Po našoj procjeni, oko sto pedeset metara.«
»Za njegovo rušenje bila bi potrebna puška.«
»Da, vjerojatno.« Pomno ju je motrio. »Odjednom se doimate
zadovoljnom.«
»Ne može se baš reći da sam zadovoljna, gospodine, ali u Surreyju je broj
pušaka ograničen.«
»Onda će biti najbolje da se pozabavite njima.«
»Ne brinite se«, odgovorila je. »To i namjeravam.«
 Sedamnaesto poglavlje

Heck je najprije vozio cestom M11, a onda je, istočno od grada, prešao na
kružnu cestu M25. Tek je kasno popodne skrenuo s autoceste blizu
Woldinghama.
Na karti se sve činilo jednostavnim, no Heck se ubrzo morao zaputiti
uskim prolazima između gustih, širokih nizova živice. S područja Surreyja
stanovnici su svakodnevno putovali na posao u glavni grad, no poslije
nekoliko minuta osjećao je izrazitije nego u bilo kojoj prijašnjoj istrazi da je
zašao daleko izvan utabanih putova. Preko valovita, brežuljkasta zemljišta u
svim su se smjerovima pružale šume i polja. Putokazi su bili rijetki pa je na
nekoliko neobilježenih raskrižja morao odlučivati na koju stranu poći. Karta
nije sadržavala dovoljno pojedinosti, iako vjerojatno ne postoji tako podrobna
karta koja bi pridošlici omogućila da se lako snađe u ovoj zabiti. Dvaput je
zastao i pitao za smjer. Jednom su naišle dvije očito imućne mlade žene na
konjima, a drugi je put ušao u seoski pub koji su nazvali »Stari panjevi«. Oba
su ga puta prilično nejasno uputili, no znali su za Thorntonovo imanje, a to
nije bilo neobično jer je po svoj prilici bila riječ o većem zemljištu.
Jedan očito stalni gost u »Starim panjevima«, koji je sjedio na barskoj
stolici, čak je komentirao nemili događaj koji se ondje odigrao. »Jadni stari
Mervin, ha?« počeo je. »Napuhao se poput vražjeg balona.«
»Kakav je bio gospodin Thornton?« upita Heck.
Stalni gost, pripadnik male skupine sredovječnih ljudi koja se tu okupila
zajedno s gostioničarem, sumnjičavo ga je motrio. »Novinar ste, je li?«
»Ne, nisam«, Heck pokaže policijsku iskaznicu.
»Ahh...« Ljudi oko njega nisu se doimali ništa manje sumnjičavima. »Pa,
držao se po strani. Bio je to stariji momak, rekao bih da je zašao u srednje
šezdesete godine, a iskreno govoreći, bio je posljednji od vrste koja izumire.
Mogli ste ga nazvati >gospodskim poljodjelcem< jer bio je nekako profinjen.
Kad ste razgovarali s njim, pomislili biste da je liječnik ili da je išao u
koledž.«
 »Je li bio omiljen?«
Gostioničar slegne ramenima. »Nije bio baš jako omiljen, ali o njemu
nikad nitko nije ružno govorio.« Ostali u baru mrmljajući su se složili.
»Bio je pomalo tvrd orah«, dodao je netko.
»Što to znači?« zanimalo je Hecka.
»Pa... bio je težak, neovisan. Naporno je radio i sam je obavljao sve
poslove, ali nije se napadački ophodio. Nije bio napuhani >gazda imanja<«.
Heck je razmislio. »Gadna nesreća, je li?«
Neki gosti ironično su se nasmijali.
»Nego što!« odgovori gostioničar. »Vrlo glupa stvar. Nikad nisam čuo za
neki sličan događaj.«
»Da, niste«, složi se Heck, izlazeći iz puba, a onda je tiho dodao: »Ali ja
jesam.«
Ubrzo je pronašao to imanje. Moglo se prići samo uskom cestom iznad
koje su se s obiju strana dizali visoki kameni zidovi obrasli bujnim bršljanom,
a iza njih je raslo gusto drveće. Prvi ulaz na imanje bio je zatvoren. Heck je
već skrenuo na taj put kad je vidio da prolaz priječi lanac na koji je netko
pričvrstio dasku, a na njoj je bojom napisao:
Most nesiguran. Molim koristite drugi ulaz.
Vrativši se na cestu, Heck je vozio još nekoliko kilometara, a onda je
došao do drugog zaokreta. Tu nije bilo zapreke, ali cesta iza zavoja bila je
uska i neuređena, jednostavno put obrastao u travu koja je rasla po sredini.
Dok je vozio, grane uglavnom glogova drveća koje je raslo s obiju strana
greble su po krovu i stranama automobila poput ispruženih prstiju. Uz cestu
su se slijeva i zdesna pružali duboki jarci pa bi se vozilo prevrnulo da je Heck
skrenuo samo nekoliko centimetara. Ako je to bio glavni ulaz na
Thorntonovo imanje, samo Bog zna u kakvu je stanju sve drugo! Možda su
Mervina Thorntona samo nazivali »gospodskim poljodjelcem«, a to uopće
nije bio!
Kad je Heck napokon izišao na danje svjetlo, automobil je zaštropotao
preko mosta što su ga cijeloga napravili od drvene građe, a bio je opasno
uzak. Premošćivao je mali klanac čije su se strme strane, prekrivene
raslinjem, spuštale šest metara do male, ali kako se Hecku činilo, vrlo brze
rijeke. Most je bio dug tridesetak metara, a detektiv je vozio oprezno i
polako. Sigurnosna ograda pozelenjela je od plijesni i činilo se da će se
svakog trenutka srušiti, a most se pod kotačima automobila žestoko tresao,
što je upućivalo na činjenicu da je cijela konstrukcija u vrlo jadnu stanju. Kad
je Heck napokon prešao, čelo mu se orosilo kapljicama znoja.
»Ne želim ni zamišljati kakav je tek onaj oštećeni most«, pomisli detektiv,
zašavši u još jedan tunel što ga je oblikovalo šipražje, a gusti pramenovi
trnovita drača grebli su donji dio automobila i uvlačili se u prostor oko
kotača. Zbog svega što je ovdje vidio više mu nije bilo tako čudno da se
Mervon Thornton napuhao »poput vražjeg, golemog balona« jer očito nije
imao nikakva smisla za zdravu i sigurnu okolicu.
Kad je Heck prošao kroz tu malu džunglu, isprepleteno raslinje razdvojilo
se poput dvokrilnih vrata pa se našao na široku prilaznom putu koji je vodio
do poveće kamene kuće. To se obijeljeno zdanje dizalo nasred uredno
pokošenih travnjaka, a imalo je razna krila i nadogradnje. Izvana ga je
prekrivalo ružino grmlje koje se penjalo, a u ovo doba godine potpuno se
rascvjetalo. Drvena ulazna vrata također su obojili u bijelo, ukrasivši ih crnim
željezom. Pred kućom su stajali parkirani smeđi Range Rover i plavi Citroen,
ali Heck se ni jednim od tih automobila ne bi odvažio prijeći preko klimava
mosta. Parkirao je uz njih, prijenosno računalo gurnuo je u prostor za
rukavice, a onda je izišao i pošao stazom. Ulazna vrata kuće otvorila su se
prije nego što je dospio pokucati.
Pred njim je stajao visoki, svjetlokosi čovjek u zelenom džemperu i istim
takvim platnenim hlačama. »Tko ste vi?« kratko je upitao.
Heck pokaže policijsku iskaznicu. »Došao sam se raspitati o Mervinu
Thortonu.«
»Ah, tako.« Svjetlokosi ga je pomalo nesigurno motrio, a onda mu s lica
odjednom nestane neprijateljski izraz. »Ako je tako, uđite.«
Freda Thornton zašla je u rane šezdesete godine, a imala je gustu i očito
neukrotivu kosu, što su je sjedine tek tu i tamo dotaknule. Na sofi je sjedila
uspravno, čak ukočeno, na sebi je imala pohabanu vestu, a u jednoj je ruci
stiskala papirnati rupčić.
Imala je glatku kožu i odlučne crte lica. Bila je privlačna, ali ne i lijepa, a
njezine duboke, sive oči sad su bile vlažne i djelovale su odsutno. Obrazi su
joj bili blijedi, a usnice je stisnula. Njezin sin, Charles Thornton, koji je zašao
u rane tridesete godine unekoliko je naslijedio njezinu privlačnost: skladne
crte lica, široke jagodične kosti, četvrtastu čeljust i ravan nos, kao u rimskog
patricija. I on je imao sive oči, dok mu je kosa bila prašnjavozlatne boje i
čudno starinski podšišana. Otraga i na stranama bila je kratka, a češljem je
pažljivo napravio razdjeljak. I on je sjedio na sofi dok se Heck nespretno
smjestio u naslonjaču. Između njih je stajao niski stolić za čaj, s priborom od
kineskog porculana. Heck je pijuckao najslabiji čaj što ga je ikad kušao, i to
iz posebno lijepe šalice, najskuplje od svih što ih je ikad imao u rukama.
Preko lica Charlesa Thorntona prešao je izraz očite zbunjenosti dok se
prisjećao očeve smrti.
»Bila je to čudna nesreća«, počeo je krepkim glasom, koji je odavao
obrazovana čovjeka. »Hoću reći da bismo sve lakše podnijeli da je umro na
uobičajen način, kako ljudi te dobi često umiru, ne znam... od raka ili srčanog
napada. Ali bio je vrlo bodar i srdačan, a onda se dogodilo nešto tako
nesvakidašnje...«
Heck s razumijevanjem kimne. Ta nesreća bila je vrlo groteskna, čak i u
usporedbi s drugim slučajevima što ih je istraživao. Prije nego što je jutros
pošao na put pogledao je nekoliko fotografija trupla. Donji dio trupa
strahovito se naduo pa se radna odjeća doimala poput druge kože, a nabrekla
je na neočekivanim mjestima. Zbog brojnih kapilara koje su se rasprsnule,
natečeno lice poprimilo je jezivi ljubičasto-sivi preljev, a zakrvavljene oči
izbuljeno su zurile iz koščatih duplji, poput loptica za golf koje će se svakoga
trenutka rasprsnuti. Heck se nadao da su grobari primijenili svoja uobičajena
čarobna sredstva prije nego što je gospođa Thornton vidjela tijelo, iako joj je,
sudeći po njezinu staklastom pogledu, cijelo to iskustvo nanijelo strahovit
udarac.
»Nešto ne razumijem«, doda Thornton, pretekavši Heckovo sljedeće
pitanje. »Zašto se otac nije mogao osloboditi ventila prije nego što ga je plin
napuhao? Hoću reći, u redu, na tijelu su mu bile izrazite modrice, što je
upućivalo na težak pad, ali na glavi uopće nije bilo modrica. Teoretski je
morao biti posve pri svijesti.«
Već samo to sjećanje njegovu bi obitelj trebalo progoniti do smrti, pomisli
Heck.
 »Mislim... zašto nije jednostavno ustao i oteturao?« Thornton je zurio u
Hecka kao da očekuje odgovor.
Detektiv slegne ramenima. »Moram priznati da to zbunjuje. Možda je
zbog rane zapao u šok. Komprimirani plin vrlo brzo djeluje. Moguće je da je
neko vrijeme ondje ležao, posve smućen.«
»To su spomenuli i u istrazi«, reče Thornton. »Takav sud donijeli su
liječnici pa im morate vjerovati.«
»Da, naravno.«
»Kako vam možemo pomoći, vodniče?« prvi put se javila domaćinova
majka. Zapravo, činilo se da je tek sad primijetila da je Heck u prostoriji. Čaj
je skuhao njezin sin, iako detektiv nije sumnjao da je gospođa Thornton
svjesna njegove nazočnosti i da pozorno prati razgovor, a sad je prodorno i
napeto pogledala Hecka.
»I ja sam se to pitao«, umiješa se Thornton. »Mrtvozornik je zaključio da
je smrt nastupila nesretnim slučajem.«
»Jeste li nam došli javiti nešto drugo?« upita njegova majka.
Bilo je teško proniknuti u izraz njezina lica. Vlažne oči odjednom su joj
znatiželjno zasjale, a možda se tu moglo primijetiti i nešto drugo... Nada? Bi
li joj spoznaja da je njezin muž umro od nečije ruke, a ne zbog tako smiješne
nesreće, pružila neku vrstu povoljnijega svršetka svega? Bi li to mogla lakše
shvatiti? Takva nada mogla bi se činiti čudnom, ali nikako ne možete
predvidjeti u kakvu će se stanju ljudski um naći poslije događaja koji
mijenjaju cijeli životni tijek.
»Ne znam«, odgovori Heck. »Kažem vam to posve iskreno, a ne kao
policajac koji namjerava nešto izvući. No možda vi meni možete reći tko je
još toga dana bio nazočan na imanju.«
»Samo majka i ja«, odgovori Thornton. »Ah, da... i Tilly.«
»Tilly?«
»Moja mlađa sestra. Prije nego što i pitate, reći ću vam da danas nije
ovdje. U Guildfordu pohađa fakultet.«
»Na imanju nije bilo radnika?«
 »Otac nije često zapošljavao radnike. On i ja sami smo obavljali većinu
poslova.«
Heck baci pogled na ruke svog sugovornika. Bile su velike, ispresijecane
starim ožiljcima, s neravnim i prljavim noktima. Unatoč profinjenu izgledu,
njegov je domaćin očito mnogo radio.
»Imamo čovjeka koji se brine za stoku, a i mljekara«, doda Thornton, »ali
u to vrijeme ni jedan od njih nije bio ovdje. Vidite, to se dogodilo u nedjelju
navečer.«
Nedjelja navečer, pomisli Heck. Ponovno trenutak kad u blizini nije bilo
nikoga. »Na imanju nije bilo trgovaca, posjetitelja, ni gostiju?«
»Ne, nije.«
»Imate li kakvih neprilika s uljezima, ljudima koji bez dopuštenja zalaze
na vašu zemlju?«
Tornton je razmišljao. »Ako ih je takvih bilo, nismo ih primijetili. Hoću
reći da smo posve na osami. Ljudi ovuda ne prolaze baš često, nema djece
koja bi zbijala nepodopštine, a ni maloljetnici ovamo ne dolaze piti. Ne
viđamo takve osobe.«
»A što je s putnicima i bespravnim stanarima na zemlji?«
»Nema ni njih. Uvijek smo se pribojavali da bi moglo biti problema s
lopovima, ali na imanje vodi samo jedan put...«
... koji bi obeshrabrio većinu posjetitelja, pomisli Heck, a gotovo je to i
glasno izgovorio.
»Imamo nadzornu kameru«, doda Thornton. »Otac ju je dao postaviti za
svaki slučaj.«
»Kameru?«
»Da, na skrivenu mjestu, pa većina ljudi i ne zna za nju.«
»Jeste li provjerili što je snimila na dan nesreće?«
Njegov sugovornik kimne. »Da, jesam, tek toliko da sve uzmem u obzir,
ali toga dana nitko nije prilazio kući, barem ne glavnim putem.«
»Čini se da baš niste zadovoljni, vodniče«, javi se gospođa Thorton
jednako onako znatiželjno i oštroumno kao i prije. »Nije pošteno od vas ako
ste nam nešto zatajili.« Jednu ruku stegnula je kao pandžu oko sasušene kože
one druge.
»Majko«, obrati joj je sin strpljivo, ali umorno. »Vodnik ne želi nagađati
o takvu događaju, nego nam iznosi činjenice.«
»Uvjeravam vas, gospođo Thornton, da ćete prvi doznati ako pronađem
bilo kakav podatak koji bi proturječio službenoj inačici događaja.« Bacio je
pogled na njezina sina. »Bih li mogao pogledati mjesto nesreće?«
Thornton je poduže motrio majku, kao da je istodobno želi ukoriti i
umiriti. Uzvratila mu je pogled, ali je šutjela, a onda se okrenula Hecku.
»Naravno, ali nemate što vidjeti.« Posjetitelj je ustao. »Hoću reći da smo
zatvorili to spremište i riješili se uređaja koji je prouzročio nesreću. Da
budem iskrena, nismo mogli podnijeti da je ta stvar na imanju.«
»Razumijem.«
»Pričekajte me trenutak.«
Heck je s gospođom Thornton čekao u dnevnoj sobi, a njezin sin otišao je
u drugi dio kuće. Detektiv je iz krhke šalice pijuckao mlaki čaj i potajno
motrio domaćicu. Jednom ga je pogledala, ali brzo je skrenula pogled, kao da
se boji da bi morali nastaviti razgovor, iako je to htjela izbjeći. Heck je
pogledom zaokružio po prostoriji. Dnevna soba bila je velika, dobro
opremljena i bogato namještena. Pred golemim kaminom ležao je debeli sag,
na zidovima su visjeli mjedeni ukrasi, a ormar za stolno posuđe i drugo
drveno pokućstvo bili su napravljeni od tamne, teške hrastovine. Nije bilo ni
traga od trošne, ruševne čatrlje kakvu je očekivao da će vidjeti dok je prelazio
oronuli most.
Na mramornom okviru kamina stajale su razne fotografije, a na jednoj je
Heck vidio čovjeka koji je jednostavno morao biti Mervin Thornton.
Fotografiju je netko snimio u pubu, prilikom nekoga društvenog događaja, a
čovjek na njoj imao je kratku sijedu kosu, bijele zaliske i prilično strogo lice.
Za čovjeka koji je već uvelike zašao u šezdesete godine Thorton se doimao
kao osoba vrlo dobra zdravlja, što je potvrdio i njegov sin. Bio je daleko od
strašne, napuhane nakaze kakva je postao kad je umro. Na drugoj fotografiji
Heck je prepoznao Charlesa Thorntona, koji je u to vrijeme bio maloljetnik.
Stajao je pokraj maloga konja, možda šetlandskog ponija, držeći ga za uzde,
dok je u sedlu sjedila djevojčica od najviše sedam godina, s prevelikim
jahaćim šeširom na glavi i s ljupkim osmijehom na malom, ljepuškastom licu.
»Bojim se da se onamo ne možemo odvesti automobilom«, primijeti
Thorton, koji se ponovno pojavio nakon što je odjenuo podstavljeni prsluk i
obuo čizme, a na glavu je stavio ravnu kapu. »No do tog mjesta samo je pet
minuta hoda.«
»Nema problema«, odgovori Heck, a onda primijeti: »Lijepa djevojčica.«
»Tilly.«
»Ah, da.«
»Fotografija je snimljena prije više godina, na praznicima u sjevernoj
Škotskoj.«
»Kažete da vam je sestra na fakultetu?« upita Heck. »Sredinom ljeta?«
»Tilly je sad dvadesetdvogodišnjakinja. Ovdje je baš ništa ne privlači,
pogotovo u sadašnjim okolnostima.«
Heck kimne. U toj zabiti vladalo je ozračje kao na sprovodu, a to ne bi
pridonijelo djevojčinu emocionalnom oporavku.
»Svoju budućnost ionako ne vidi u poljodjelstvu«, primijeti Thornton.
»Vrijeme provodi ovdje i ondje... ali sve češće je ondje, čak i kad fakultet
opusti. Da pođemo?«
»Naravno.«
Thornton ga je poveo kroz prednji dio kuće, a onda okolo, na istočnu
stranu imanja gdje je Heck primijetio niz gospodarskih zgrada, staja,
spremišta i slično, ali njegov domaćin skrene u suprotnu smjeru i pođe
kamenom stazom između malih, ograđenih tratina, zaraslih u bujnu travu.
»Neko vrijeme bavili smo se smještajem životinja u staje«, objasni
Thornton, »da i ne spominjem da smo imali ergelu konja. Ovdje je bila škola
jahanja, a i dreseri životinja. Čak su se i lovci služili pogodnostima što smo ih
pružali.«
»Vjerojatno je posao bio prilično unosan.«
»Da, ali zahtijevao je mnogo truda i odgovornosti. Na kraju je otac sve
zatvorio. Novac mu nije bio prijeko potreban.«
»Poslovanje nije izazvalo nikakvu gorčinu?«
 »Mislite na nezadovoljne korisnike koji bi se došli osvetiti?« Thornton
odmahne glavom. »Ne vjerujem da ih je bilo, no prošlo je više od deset
godina... Ne, ne sjećam se nikakvih neugodnosti.«
»Vaš otac nije imao neprijatelja?«
»Ne mogu se nikoga sjetiti. Njegovo osobno geslo bilo je: >Budi dobar
prema ljudima, pa će i oni biti dobri prema tebi.< Barem me je tako uvijek
učio.«
Heck je razmišljao, gledajući preko tratina. Do obzora se sa svih strana
pružalo otvoreno zemljište: livade, pašnjaci na kojima je pasla stoka nalik na
točkice, a mjestimično su se tu dizale i gospodarske zgrade. Hecku je palo na
um da takvo mjesto može biti vrlo izloženo.
Pred njima je stajalo malo drveno zdanje, veličine manje kuće, ali u vrlo
trošnu stanju. Drvena se građa iskrivila, a vrijeme ju je uvelike nagrizlo.
Nekoliko prozora bilo je razbijeno pa su ih napola prekrili daskama.
»Kao što sam rekao, tu staju više ne koristimo«, pokaže Thornton. »Otac
je ovdje uvijek držao traktor, pa... Više je ne koristimo.«
Dvokrilna vrata bila su zatvorena tako starim lancem da je cijelom
dužinom potpuno zahrđao. Tlo ispred staje sastojalo se od gole zemlje,
duboko izbrazdane starim tragovima guma, koji su se stvrdnuli na ljetnom
suncu.
»Eto, našao sam ga upravo tu, vani.« Thornton se odmakne.
Heck promotri okolinu. Kao što je njegov pratitelj rekao, zapravo nije
imao što vidjeti. »Mislim da nitko nije uzeo otiske prstiju s plinskog valjka,
cijevi i ventila?«
»Ne, nikome nije palo na pamet da bi to mogao biti zločin.«
Heck čučne da pogleda stvrdnute tragove na zemlji. Duž tragova strojeva
vidio je brojne otiske čizama, ali ništa nije mogao pojedinačno raspoznati, a
to je bilo razumljivo. Već je dugo vladalo vrlo toplo vrijeme pa je gornji sloj
pustoga tla vjetar otpuhao kao prašinu. K tome, ovuda su poslije nesreće
prolazili razni ljudi koji su se tu zatekli s razlogom. Ustao je i s ruku stresao
zemlju i prašinu. »Mogu li baciti pogled unutra?«
Thornton mu je to omogućio, iako se činilo da mu je bio potreban napor
volje da skine lanac i otvori teška vrata, potežući ih. Iza njih pružala se šuplja
praznina iz koje su nahrupili uobičajeni mirisi truloga sijena, davnoga izmeta,
a i slab zadah benzina. Heck pomisli da ovdje očito neće naći ništa značajno.
»Nadam se da svojim posjetom nisam previše uznemirio vašu majku«,
reče Heck dok su se vraćali. »Shvaćate da moram postavljati ta pitanja?«
»Zbog toga se ne bih zabrinjavao. Majka je osjećajno potpuno slomljena.
Više nije kakva je bila. Ništa je ne može još gore pogoditi.«
Stigli su do glavnog puta pa Heck zastane pokraj svog automobila.
»Svakako ću vam javiti ako nešto otkrijem, ali vjerojatno je riječ o tragičnoj
nesreći.«
»Dio mene nada se da je tako«, odvrati Thorton, »jer onda bismo barem
znali da ocu nitko nije želio zlo, dok s druge strane... Ne mogu podnijeti
pomisao da se nešto tako strašno dogodilo zbog očeve nespretnosti. Hoću reći
da je uvijek znao što radi, cijeli je život obrađivao zemlju. Mogao je
popravljati strojeve, razumio se u životinje...«
Smeteno je odmahnuo glavom.
Detektiv mu je ponovno izrazio sućut, a kad se visoki poljodjelac zaputio
prema kući, Heck je ušao u Peugeot, spretno se okrenuo na uskom putu i
pošao natrag. Očito je bilo sličnosti između tog događaja i onih drugih
nesreća, ali sve je ponovno počivalo na nagovještajima. Može li čovjek
uistinu tako nespretno pasti da mu mlaznica od kovine probije tijelo, a onda
unesrećeni ostane ležati tako omamljen da ne osjeća da mu u tijelo prodire
plin? No kako bi to netko mogao namjerno učiniti Mervinu Thorntonu? Kako
bi napadač unaprijed znao da stari poljodjelac toga dana namjerava napuhati
gumu na traktoru osim ako ga nije slijedio i motrio?
Heck se u Peugeotu drmusao kroz gusto šipražje, ne mareći što mu po
automobilu stružu grane i raslinje. Razmišljao je o tome kad mu se odjednom
učinilo da je nešto shvatio, a upravo u tom trenutku stara drvena građa počela
je tutnjati i tresti se pod kotačima automobila. Ako Mervin Thornton nije
umro nesretnim slučajem nego je ubijen, onda se ubojstvo moglo dogoditi
samo kao dio unaprijed smišljena nauma, koji je taj zločin povezivao s
ostalim pogibijama i sve je čvrsto svrstavao u isti niz, ako se u toj istrazi
uopće mogla upotrijebiti riječ >čvrsto<.
Odjednom se cijeli Heckov svijet prevrnuo, i to doslovno.
 Pozornost mu je istodobno munjevito privuklo nekoliko stvari: u
retrovizoru je ugledao zajapurenu pojavu Charlesa Thorntona koja je mahala
rukama, a onda je začuo niz zaglušnih prasaka i lomljavu jer su nedvojbeno
popucali prastari drveni spojevi na mostu. Uslijedio je osjećaj iz noćne more,
automobil se nagnuo na stranu, odsklizao se i bočno tako udario o zaštitnu
ogradu da se Hecku snažno stresla cijela nutrina dok je očajnički pokušavao
upravljač držati ravno. Ograda se raspala i otpala poput promočena papira, a s
njom se, uz strahovit zvuk pucanja i cijepanja pljesniva drva, srušio i ostatak
mosta. Heck nije mogao ništa drugo nego držati se kad je vozilo poletjelo
postrance, a onda nadolje s gredama i smrskanom drvenom građom. U zraku
se preokrenulo pa se uz tresak lima koji se gužvao odbilo od strane gudure.
Heck je u automobilu padao naglavce. Sigurnosni mu je pojas puknuo upravo
kad se Peugeot stropoštao u vodu, a detektiv je tako udario tjemenom da mu
se potresla kralježnica.
Činilo mu se da, ispunjen mučninom, visi u bolnoj omamljenosti. Tijelo
mu se zgrčilo, a bio je samo mutno svjestan da ga guta mrak. Osjetio je zadah
bare kad je ledena tamnozelena voda počela prodirati otraga kroz prozor koji
se rasprsnuo prema unutra, ali tek kad mu se podignula do ruba kose i
prekrila mu oči, a usta i nosnice preplavio mu odvratni okus mulja i vodene
travuljine, prenuo se krkljajući i gušeći se pa se izvio i uspravio na sjedalu.
Koprcao se i pljuskao oko sebe jer uvidio je da je potonulo već tri četvrtine
automobila. Unutrašnjost se ponovno nagnula dok je vozilo i dalje tonulo,
preostao je još samo slab tračak svjetla, a prostor oko Hecka sve se brže
punio vodom.
 Osamnaesto poglavlje

Isprva se detektiv mogao samo slijepo koprcati.

Osjetio je, a i čuo da njegov Peugeot polako, ali sigurno ponire u dubinu.
Automobil se tresao, a činilo se kao da kovina stenje. Nastojeći obuzdati
paniku, Heck se u poplavljenoj unutrašnjosti približio razbijenu prozoru.
Napunio je pluća zrakom, a onda je uronio u vodu i pokušao se izvući kroz
prozor, odakle je navirala voda, ali nije se morao boriti samo protiv ledene,
nemilosrdne bujice, nego su mu ostaci stakla kidali odjeću, a zabijali su se i u
meso dok se pokušao izmigoljiti kroz uski otvor prozora čiji se okvir
izobličio.
Automobil je i dalje škripao i stenjao, a onda ga je snažno pogodilo nešto
golemo, jer u njega se zabila greda srušenoga mosta, ali Heck se na to nije
osvrtao jer već se gotovo provukao kroz prozor, kad je... Ne, odjednom je
uvidio da nije uspio!
Isprva je pomislio da ne napreduje zbog siline strujanja vode koja se
ulijevala kroz prozor, no onda je shvatio da se zaglavio u okviru prozora, kao
da su ga zgrabile zubate, nepopustljive ralje. Udarao je nogama, koprcao se i
škripao zubima, a iz usta su mu kuljali mjehurići, no sve je bilo uzalud! Nije
imao nikakav oslonac, ni od što se nije mogao odgurnuti. Šumjelo mu je u
ušima, a činilo mu se da su i ondje mjehurići. Oko njega su plivale tamno
zelene sjene, dok mu se nad glavom gasilo i ono malo svjetla. U ušima mu je
polako rastao strašan pritisak, a obrazi su mu se naduli od zraka što ga je
zadržavao.
Onda se pokraj njega našao još netko. U podvodnom polumraku Heck je
mogao samo nazrijeti tu priliku, ali krajičkom oka ugledao je četvrtastu
čeljust, kao i kosu boje prašine i zlata, što ju je nosila voda. Velike, žuljevite
ruke zgrabile su ga za ramena, ali nisu ga povukle van, kako je očekivao,
nego su ga gurale natrag. Detektiv se najprije pokušao oduprijeti, no onda je
sa zakašnjenjem shvatio zašto prilika tako postupa. Prisilio se da ponovno
stekne nadzor nad sobom pa se opustio, okrenuvši se u prvotni položaj. Kad
je to učinio, osjetio je da mu je tijelo kliznulo u unutrašnjost automobila koja
se sad već potpuno napunila vodom, a čim se Heck oslobodio iz prozorskog
okvira, prilika s druge strane mogla je zgrabiti kvaku na vratima automobila.
Nogama u čizmama uprla se u iskrivljenu stranu Peugeota i snažno povukla
vrata, koja su se s prigušenim praskom otvorila, a Heck je isplivao iz olupine.
Njegov spasitelj i on snažnim radom nogu dizali su se na površinu.
Heck je jednom čuo podatak da je obujam pluća prosječnog odraslog
muškarca jednak onome sivoga tuljana, a to u teoriji znači da bi, ako se ne
uspaniči, pod vodom mogao zadržati dah čak četrdeset minuta. Detektiv je u
dubini rijeke proveo najviše minutu, ali znao je da bi mu pluća eksplodirala
da je pod površinom ostao još samo dvije ili tri sekunde. Osjetio je najveće
olakšanje u životu kad je izronio na zrak, zajedno s Charlesom Thorntonom.
Oko njih su se dizali tamni zidovi gudure, dok su ostaci mosta, nalik na
kostur, zaklanjali sunčevu svjetlost.
Nespretno je plivao prema najbližemu dijelu obale, a u jednom trenutku
noge su mu udarile u potonulu olupinu njegova voljenog Peugeota 308,
kestenove boje, vrijedna čak petnaest tisuća funti, ali kvragu, taj gubitak nije
tako važan, barem je ostao živ!
Kašljući i dahćući, zgrabio je raslinje na obali i izvukao se na suho.
Thornton, koji se uspio prvi popeti, ponovno je pružio ruku da pomogne
Hecku pa ga je izvukao uhvativši ga za ovratnik poderane vjetrovke. Odatle
ih je čekao težak uspon do vrha nasipa jer je padinu pokrivalo gusto raslinje,
a do je bilo strmo i mrvilo se. Tek kad su se, došavši do vrha, našli na ravnu
zemljištu među drvećem koje se nadvijalo nad guduru, Heck je sebi dopustio
da se skljoka na do. Glava mu je pala na prsa, a ramena su mu se dizala i
spuštala dok je, šišteći, pokušavao doći do daha.
Napokon je pogledao mladog poljodjelca, koji je stajao i gledao rijeku.
Činilo se da se obris Heckova Peugeota miče u struji i udarajući o kamenje
napreduje duž uskoga kanala, a najvećim je dijelom još bio pod vodom.
»Hvala...« promuca Heck stresavši se. »Jednostavno... hvala.«
»Nema problema«, zadihano odgovori Thornton, »ali kvragu, pomislio
sam da ste gotovi. Gdje vam je bila pamet?«
Heck nije odmah odgovorio. »Molim?«
»Svakako je bilo očito da je most opasan.«
 »Trebali ste istaknuti upozorenje.«
»To sam i učinio. Na tom je mjestu sjeverni ulaz na imanje, koji je
godinama zatvoren. Zato sam i požurio za vama kad sam vidio u kojem
smjeru ste pošli.«
Heck polako, iscrpljeno ustane. »O čemu govorite?«
»Trebali ste otići putem kojim ste i došli, kroz južni ulaz.«
»Upravo je taj bio zatvoren, a ondje je bio i znak.«
Thorntonu su se već prije zacrvenjeli obrazi, vjerojatno zato što se pitao
što će biti ako ga Heck tuži i dobije parnicu, a sad je posve problijedio.
»Vjerojatno ste se zabunili.«
»Ne, nisam.« Detektiv pokaže ostatke mosta, koji su visjeli. »Siguran sam
da sam se ovuda dovezao. I tom sam prilikom gotovo poginuo.«
»Ali preko sjevernog ulaza je lanac, a i znak upozorenja.«
»Ništa od toga više nije ondje. Netko je sve to maknuo.«
Gledali su se, a popodnevno sunce na lica im je bacalo sjene. »Dobri
Bože«, reče Thornton, koji više nije bio blijed, nego mu je lice pobijeljelo.
»Vi to ozbiljno?«
»Kako bih drukčije ušao ovamo?«
»Bit će bolje da odem i provjerim.«
»I ja ću s vama.«
»Jeste li dobro? Hoću reći, gotovo ste se utopili.«
Heck protrlja tjeme, koje ga je boljelo, ali nije bilo ozljeda. »Neću se
pretvarati da nisam potresen, a mislim da sam popio pola rijeke, kako li se
već zove.«
»Tat.«
»Pola rijeke Tat, ali mogao sam i gore proći da nije bilo vas.«
Promočeni, pješice su otišli do kuće. Ako je gospođa Thornton držala da
je čudno, ili neprihvatljivo, što joj sin u tom stanju ulazi u kuću ničim to nije
pokazala, ili Heck barem ništa nije čuo dok je vani čekao. Thornton se
ponovno pojavio s ključevima u rukama pa su Heck i on ušli u Range Rover i
pošli u drugom smjeru od prijašnjega, dugim, zavojitim putem prema južnoj
granici imanja. Očito je Heck upravo tim putem trebao ući. Nekoliko su se
minuta vozili kroz šumu, gdje je posječena većina drveća koje je raslo uz
cestu. Dok su prelazili preko mosta blizu južnog ulaza na imanje, Heck je
vidio da je u mnogo boljem stanju od onog drugoga jer sagradili su ga od
betona i nehrđajućeg čelika, pa je bio čvrst, a i dovoljno širok da se na njemu
mimoiđu dva vozila.
»Otac ga je dao napraviti prije desetak godina«, objasni Thornton. »Kad je
postalo jasno da je stari most dotrajao, otac je pozvao građevinskog
inspektora pa su zatvorili prolaz. Žao mi je, vodniče, taj smo most trebali
srušiti.«
»Ne morate se ispričavati. Niste me vi poslali preko tog mosta... a ni vaš
otac.«
Otprilike sto metara dalje došli su do ceste. Kao što je Heck rekao, pristup
je priječio sigurnosni lanac, a na sredini je visio znak upozorenja. Zajedno su
izišli iz automobila, a Thornton je zastao, češući se po glavi. »Jednostavno ne
razumijem.«
Lanac nije bio dobro pričvršćen, nego se činilo da je netko jedan kraj
samo obavio oko uska debla, dok je drugi prebacio preko niske grane.
Thornton ispruži ruku da skine lanac.
»Bit će bolje da to ne učinite«, upozori ga Heck, »jer to mjesto morat će
pregledati forenzičari.«
»Lanac ne mogu ostaviti ovdje«, odgovori njegov pratitelj. »Moram ga
odnijeti natrag na sjeverni ulaz, barem dok ne pronađem nešto drugo, ili će se
dogoditi još neka nesreća.«
Heck je razmislio. »Imate pravo... evo!« Iz onoga što je ostalo od džepa
vjetrovke izvukao je rukavice od lateksa i pružio ih Thorntonu. »Morali biste
to što prije riješiti, a onda lanac pohraniti negdje u kući. Pobrinite se da ga
nitko ne dotiče.«
Njegov sugovornik kimne. Skinuo je lanac i bacio ga na zadnje sjedalo
Range Rovera, a onda ih je glavnom cestom odvezao na sjever, gdje je lanac
ponovno objesio preko ulaza.
»Što bi netko time dobio?« upitao je.
 »A što je dobio kad je vašega oca napunio plinom?« odgovori Heck
pitanjem.
»Mislite li da je vaš pad u rijeku bio još jedan pokušaj ubojstva?«
»Ako je tako, počinitelj je gotovo uspio.«
»Ali to je smiješno. Hoću reći...« Zašutio je, doimajući se uznemireno i
začuđeno.
»Moramo to otkriti, gospodine Thornton, i to brzo. Rekli ste da je iznad
glavnoga ulaza kamera.«
»Da, da, naravno!« Ponovno ih je odvezao do južnoga ulaza, a ondje je
pokazao visoku jelu na drugoj strani ceste. Kamera je uistinu bila dobro
skrivena jer Heck je ni sad nije vidio.
Dok su se vozili prema kući Thornton se duboko zamislio. »Znači li to da
su mog oca nedvojbeno ubili?«
»Ne možemo sigurno reći.«
»Ali umro je nesretnim slučajem, ili se barem tako činilo, a da ste vi
poginuli u rijeci, i to bi se doimalo kao nesreća.«
Heck napravi grimasu pa ispod majice izvuče dugu vlat riječne trave.
»Točno, ali o svemu moramo razmisliti otvorena uma. Netko se lako mogao
poigrati s lancem, posve nesvjestan opasnosti koja bi iz toga mogla
proisteći.«
Svom sugovorniku nije otkrio što doista misli: Ako su svi ostali ljudi na
popisu – Harold Lansing, kradljivci automobila u Leatherheadu i dostavljač
Gordon Meredith – doista bili žrtve ubojite igre, nesreće su im se dogodile
nakon što su ih ubojice izdvojili i uhodili, no ova nesreća nije bila nalik na
ostale jer krivac je lanac jednostavno prenio na drugo mjesto, a onda je
pobjegao. Svaki posjetitelj na imanju, koji nije unaprijed znao da je sjeverni
ulaz opasan, mogao se po dolasku srušiti u rijeku zajedno s mostom. Zlikovac
je sve prepustio pukom slučaju, a time je napustio svoj uobičajeni obrazac.
Osim ako... Heck svom domaćinu nije povjerio još jednu misao: osim ako je
počinitelj izdvojio i motrio samoga detektiva, glavnog istražitelja.
Kad su se vratili u kuću, gospođa Thornton šutke je i zaprepašteno saslušala
priču svog sina, a onda se trgnula iz utučene izdvojenosti i nastupila bodro i
učinkovito. Ako je što komentirala, još uvijek je to činila vrlo kratko, ali
Hecku je pokazala kupaonicu na katu, gdje se mogao istuširati, a poslije je
vidio da ga čekaju bijela trenirka, čisto donje rublje, bijele sportske čarape i
teniske iste boje. Kad je sišao u prizemlje, gospođa Thornton je već upalila
vatru u kaminu, a u ruke mu je gurnula šalicu toploga čaja od zelene metvice.
»Najljepše zahvaljujem«, rekao je.
Kratko je kimnula, a onda se hodnikom zaputila u kuhinju.
Heck je pomalo smeteno gledao za njom. Prije je postavljala pitanja, a
činilo se da očajnički želi doznati jesu li joj ubili muža, no sad, kad je
postojao jak dokaz da su ovdje doista na djelu neprijateljske sile, nije izustila
ni riječi. Očito objašnjenje bilo je da su pripadnici obitelji Thornton teške
osobe, stanovnici engleske unutrašnjosti starog, tradicionalnog, seoskog
kova. Mogli su mnogo toga podnijeti, a nisu ni trepnuli čak ni kad se
dogodilo ono najgore, nego su umjesto toga odabrali da mirno čekaju.
Heck bi mnogo dao da može posjedovati takvu smirenost. Njime je strujao
zakašnjeli šok zbog pada u rijeku pa je osjetio slabost i mučninu, a te je
osjećaje, kao i uvijek, pokušao odagnati tako što ih je odbacio i usredotočio
se na neposredne stvari. Uspio je spasiti ključeve, lisnicu i karticu za
otvaranje vrata hotelske sobe, jer sve je to bilo u unutarnjem džepu vjetrovke,
no ostao je bez mobitela, a naravno, vjerojatno je zauvijek izgubio automobil,
kao i prijenosno računalo.
»Vodniče Heckenburg«, začuo je Thorntonov glas. »Hoćete li ovo
pogledati?«
Heck pođe hodnikom koji je vodio iz kuhinje, ali putem skrene u drugu
primaću sobu što ju je njegov domaćin preuredio u ured. I on je svukao
mokru odjeću pa je navukao kratke hlače i majicu i upravo je pijuckao čaj od
metvice. Sjedio je pred računalom koje je stajalo na stolu i na zaslonu gledao
crno-bijeli video što ga je snimila nadzorna kamera.
Heck se nagnuo da pobliže promotri. Kamera je bila usmjerena prema
južnom ulazu na imanje, a snimala je s visokog položaja, na jeli nasuprot
ulazu. Thornton je zaustavio sliku i počekao da detektiv priđe, a onda je
pritisnuo dugme za nastavak.
Slika se naglo pokrenula. Bila je zrnata i pikselizirana, ali kakvoća je bila
bolja od uobičajene. Nejasno vozilo projurilo je s lijeve na desnu stranu.
 »Pretpostavljam da je to on«, primijeti Thornton, »a na putu je prema
sjevernom ulazu.«
»Ili je pošao uzeti lanac jer zna da je ondje«, nadoveže Heck. »A možda
provjerava cijelo imanje pa će naći lanac.«
»Kamera je to snimila danas popodne, u dva sata i četrdeset minuta,
nedugo prije nego što ste došli ovamo«, odgovori Thornton, a onda ubrza
video, preskočivši šest minuta pa su vidjeli da se u to vrijeme automobil
ponovno pojavio.
Ovaj put dolazio je iz drugog smjera. Zaustavio se pokraj južnoga ulaza,
točno na sredini zaslona. Bio je to stari kombi. Nisu mogli razabrati marku, ni
model, ali iz kabine su oprezno izišle dvije pojave. Jedna je bila viša, a druga
niža i zdepasta, ali obje su se maskirale jer su navukle tamnu odjeću, a imale
su i skijaške potkape.
»U redu, nemamo posla s čoporom luckaste djece«, prokomentira Heck,
pazeći da mu se u glasu ne osjeti uzbuđenje koje ga je odjednom proželo.
Imamo dva osumnjičenika za ubojstvo Harolda Lansinga, a i ovdje su
dvojica.
Uljezi su očito točno znali što trebaju učiniti jer nisu zastali da pregledaju
to područje, nego su brzo otišli do zadnjega dijela kombija, a kad su ga
otvorili, izvukli su teški lanac i znak upozorenja. Sa svim tim otišli su na
drugu stranu i nakratko se izgubili iz vidokruga jer su preko ulaza postavljali
metalni lanac, no ubrzo su se ponovno pojavili, ušli u vozilo i odvezli se.
Heck je povikao pa je Thornton zaustavio sliku.
Kombi kao da se zaledio na zaslonu pa su nejasno mogli vidjeti
registarsku pločicu.
»Možete li povećati registraciju?« upita Heck.
Thorntonovi prsti poletjeli su po tipkovnici pa se slika najprije smanjila na
četvrtinu prijašnje veličine, a onda je ispunila zaslon. Uspjeli su – registarska
pločica sad je bila mnogo veća i dovoljno jasna da bi je pročitali.
»Imate li papir i olovku?« upita Heck.
Thornton potraži u ladici pa mu pruži praznu bilježnicu i kemijsku olovku,
a detektiv brzo prepiše brojeve i slova s registarske pločice: GD14 FED.
 »Vjerujem da će to pomoći da ih uhvatite«, ponada se Thornton, a Heck
kimne.
»Svakako će mi pomoći.«
Gospođa Thornton učinila je što je mogla da Hecku osuši odjeću, ali poslije
sat i pol svi su odjevni predmeti još bili vlažni i zaudarali po riječnoj dubini.
Zato ih je umotala u smeđi papir i rekla mu da može zadržati odjeću što ju je
posudio, jer Charles ima mnogo trenirki.
»Pokušat ću urediti da netko dođe i izvuče vam automobil iz rijeke«, reče
Thornton dok je Heck čekao taksi, »ali da budem iskren, ne znam kako ćemo
to učiniti. Mislim da će nam biti potrebna dizalica.«
Rano navečer vani je još bilo dovoljno svijetlo, no Heck je nestrpljivo
čekao da se vrati u Reigate. »Hvala na svemu što ste učinili. Ako ste imali
troškova, pokrit ću ih.«
»Nije vrijedno spomena.« Njegov domaćin stajao je s rukama u
džepovima kratkih hlača. »Drago mi je što ste preživjeli.«
»I meni.« Pogledavši s prozora, Heck je vidio da iz smjera zapadnog ulaza
dolazi automobil. Okrenuo se domaćinima. »Čujte... volio bih vam reći nešto
više, ali iskreno govoreći, zasad još ne znam dovoljno ni da zbrojim dva i
dva. Moram priznati da je taj slučaj među najčudnijima u mojoj karijeri.«
»Najvažnije je pitanje jesmo li mi u opasnosti«, izjavi Thornton. »Bismo li
se morali preseliti u grad?«
»Žao mi je, ali ni na to vam ne mogu odgovoriti.«
Rekao je istinu jer nije znao odgovor. Je li netko čvrsto odlučio ubiti
Mervina Thorntona? Ako je tako, je li to učinio iz osobne osvete, ili je bila
riječ o nizu zločina što su ih počinjali »psihotični šaljivčine«, kako ih je
nazvala Gail? Ako se netko osvetio, jesu li u opasnosti i ostali pripadnici
obitelji Thornton? Heck to nije znao. S druge strane, ako je to djelo
»šaljivčina«, znači li to da je obitelj sigurna? Ni to nije mogao sigurno reći.
Je li događaj s ruševnim mostom bio još jedan udarac Thorntonovima, ili su
se napadači usredotočili na Hecka? Detektiv je sve više sumnjao da je upravo
on bio meta. Pitanja su jednostavno vrvjela, a odgovori ni izdaleka nisu
zadovoljavali.
»Mogu reći samo ovo«, dodao je. »Tko god ti ljudi bili, mislim da vam
neće s pištoljem pokucati na vrata, čak i ako se zanimaju za vas, a to nije baš
vjerojatno. Napadaju mnogo složenije i ako se mogu tako izraziti, uvelike su
profinjeniji. No ipak mislim da biste trebali budno paziti... barem dok u ovoj
istrazi ne skupim punu momčad.«
Thornton kimne. »Kako vi kažete.«
Heck je pozorno motrio majku i sina. Charles Thornton po cijele je dane
radio vani pa je bio jak, spretan i očito hrabar. Sudeći po ophođenju i
razgovoru, nije mu nedostajalo razboritosti i obrazovanja. Činilo se da je pod
pritiskom zbog svega što se događalo, ali takvo što svakoga bi pogodilo, a
Heckov domaćin doimao se hladnokrvno i opušteno. Njegova majka sjedila
je na sofi, a jednom rukom čvrsto je stisnula drugu, što je bio siguran znak
napetosti. Dok je Heck govorio, kimala mu je, ali bez osmijeha, a pritom ga
je motrila onim svojim napetim pogledom, koji je bio gotovo prkosan, kao da
je shvatila da im je došao pomoći, ali odlučila je da to neće iskorištavati.
Svakako, više nije bila nalik na sablast kao kad ju je prvi put ugledao.
Ponovno mu je palo na um da je takva zato što je pripadnica čvrstoga,
poslijeratnoga naraštaja, koji uvijek najbolje djeluje kad zaprijeti opasnost.
Kakvi god bili, ni majka ni sin nisu se doimali bespomoćno, posebno kad su
bili zajedno.
Izvana je dopro zvuk automobilske trube.
»Moram ići«, reče Heck. »Više nemam mobitel, a ne mogu vam ostaviti ni
telefonski broj, no obično sam u policijskoj postaji u Reigate Hallu. Znam
gdje ste, pa možemo lako stupiti u doticaj.«
Ponovno su kimnuli i ispratili ga do ulaznih vrata.
Poslije sedam navečer na cestama je bilo vrlo malo prometa, ali Heck se u
Reigate ipak nije vratio onako brzo kako je htio. Kad su došli do postaje,
platio je taksistu, a onda je brzo ušao kroz vrata za osoblje. Najprije je
ugledao prijateljsko lice Sally Bullock, koja se, noseći aktovku, uputila prema
izlazu. Trgnula se kad ga je vidjela raščupanoga, u staroj, pohabanoj trenirki,
a na licu je imao ogrebotinu, jer porezalo ga je staklo dok se pokušavao
izvući iz automobila koji je tonuo.
»Je li tu Will Royton?« upitao je bez daha.
»Otišao je kući. Što se dogodilo?«
 »Duga priča, ali ostao sam bez mobitela i automobila, pa ću ih za sutra
morati posuditi.«
»Imali ste prometnu nesreću?«
»Nije tako jednostavno. Je li tu Gail Honeyford?«
Sally odmahne glavom. »Nije dolazila cijelo popodne. Otišla je u Tilford,
istražiti nesreću s cepelinom.«
»Zbilja?« Heck nije mogao sakriti iznenađenje.
»Ne radite li zajedno na tome?«
»Da, čini se da sad radimo.«
Otišao je u Odjel za kriminalističke istrage, a bilo mu je drago što je Gail
počela barem djelomično surađivati, iako mu je dobro došlo što sad nije bila
ovdje jer s njom nije htio prolaziti kroz niz pitanja i odgovora. Nije bilo ni
drugih detektiva, samo je postarija žena s usisavačem prolazila između
stolova. Spustivši se za svoj stol, Heck je podignuo telefon i nazvao rajgetsku
Službu za priopćavanje, a onda je zatražio Policijsku nacionalnu računalnu
službu pa je poslije vrlo kratka čekanja dobio podatke o registarskim
pločicama vozila što ga je vidio na ulazu u Thorntonovo imanje. Bila je riječ
o kombiju, sivom Bedfordu, a prije nepuna dva dana stigla je prijava da je
takvo vozilo ukradeno iz Skelton Wooda, koji je, ako se Heck dobro sjećao,
ležao negdje između Brixtona i Herne Hilla, u južnom Londonu.
Heck se zavalio u stolici pa se neko vrijeme kuckao kemijskom olovkom
po zubima, a onda je ponovno podignuo telefon i utipkao broj Odjela za
kriminalističke istrage u policijskoj postaji u Brixtonu.
»OZKI u Brixtonu, detektivka vodnica Powers«, javio se mrzovoljan, ali
odlučan ženski glas.
»Angie, ovdje Heck...«
Nakratko je zavladala tišina, a onda se njegova sugovornica tiho
nasmijala. »Gle, gle...«
»Drago mi je što si se upravo ti javila.«
»Znaš kakva sam, uvijek sam ovdje.« Angie Powers bila je sposobna,
sportski nastrojena mlada crnkinja s kojom je Heck radio u Odjeljenju za
pljačke u Tower Hamletsu. »Već dugo se nismo čuli«, primijetila je. »Kako
si?«
»Pa, trbuh mi je pun riječne vode, na licu imam posjekotinu koja će se
vjerojatno zagnojiti, pa ću dobiti tetanus, hepatitis ili neku drugu strahotu...«
»Običan dan u Jedinici za serijske zločine.«
»Tako je. Osim toga sam dobro. Čuj, Angie, reci mi nešto o Skelton
Woodu.«
»O-ho!«
»Ondje je loše kao i uvijek?«
»Ako me želiš pitati je li istina da devedeset posto zločina u gradskoj
izbornoj jedinici Lambeth potječe iz Skeltona, je li to bačva baruta koja samo
čeka da eksplodira i je li istina da su tamošnji stanovnici uzor svakom šupku
ovisniku, grupnom silovatelju i varalici odavde do Wappinga, onda je
odgovor potvrdan.«
»A tko sve to vodi?«
»Kako to misliš?«
»Pratim kombi kojim su obavili prljavi posao, a možda i više takvih
pothvata. Prije dva dana ukraden je u Skeltonu. Događa li se ondje takvo što
nasumično ili najprije treba nekoga potplatiti?«
»Dobro pitanje. Koliko znam, u Skeltonu se ništa ne događa bez
odobrenja Škvadre zmijskog oka.«
»Nikad nisam čuo za njih.«
»Novi klinci u četvrti. Na neki način su razmjerno sitne ribe. Još uvijek
rade kao manji iznuđivači, ali ima ih mnogo i njihova je zvijezda u usponu.«
»Jesu li uključeni Tridenti?«
»Njih to ne zanima. Zmijsko oko je višeetnička banda, a nadzire ih klinac
po imenu Julius Manko. Da ne okolišam, reći ću ti da je luđak. Ubio bi te da i
ne trepne. Najdraže mu je oružje mačeta oštra poput britve.«
»A to je učinkovito, zar ne?« upita Heck. »Hoću reći da zastrašuje sve
tamošnje sitne ribe.«
 »Većina sitnih riba pridružila se njegovoj škvadri.« Razmislila je.
»Moguće je da naiđe neki idiot koji ne zna kako stoje stvari pa da ukrade
vozilo i izvuče se, zahvaljujući pukoj sreći. Kažem, moguće je, ali ako su taj
kombi koristili u nekoliko poslova... O čemu uopće govorimo, o pljačkama?«
»O još gorim stvarima.«
»Dobro, u redu, ako pričamo o ozbiljnim ljudima s isto takvim
namjerama, onda su povezani sa Zmijskim okom ili su kupili njihovu
dozvolu.« Zastala je. »Heck... ne kaniš valjda otići onamo?«
»Bojim se da nemam izbora.«
»Ondje ćeš trebati nešto više od štitnika za zube.«
»Pomoći će mi moja duhovitost i očaravajuće ophođenje.«
»Ozbiljno govorim. Čuj, prije toga nazovi naš ured. Vjerojatno mogu
srediti da ti osiguraju podršku.«
»Jako to cijenim, Angie, ali neću se napadno raspitivati, nego ću se samo
pokušati uklopiti.«
»Sretno ti bilo. U Skeltonu su svi zločinci ili žrtve. Što ćeš ti biti?«
»Poznaješ me, draga, balansiram na užetu između tih dvaju pojmova.«
 Devetnaesto poglavlje

Skelton Wood sastojao se od devet kvadratnih kilometara najgorih stambenih

četvrti što ih je Heck ikad vidio, iako je zalazio u mnoge rupe. Čak i u
poletnome dvadeset prvom stoljeću u džungli britanskih gradova postojali su
posve zapušteni zakutci gdje su stopa zaposlenosti, zdravstveno osiguranje i
opće društvene pogodnosti bili na takvom stupnju da se činilo da ih je
vrijeme posve zaboravilo. Cijelo su naselje podigli od siva, bezoblična
cementa, i to ne samo zgrade, nego i podvožnjake, nadvožnjake, pa i
mjestimične nizove dućana s posebno zaštićenim izlozima. Ovdje grafiti kao
da su podivljali. Uobičajene prostote miješale su se s krilaticama nogometnih
navijača, ulomcima uličnoga pjesništva i nerazumljivim, tajanstvenim
obilježjima, koja su nedvojbeno bila znakovlje bande. Mnogo toga bilo je
ruševno, u neke blokove zgrada pristup nije bio dopušten, a vrata i prozore
prekrivale su čelične rešetke. Unaokolo su se pružali nizovi opustošenih
kuća. U tom kraju redovito su ostavljali ukradena vozila, oštećena vatrom,
koja su stajala hrđajući jer nitko nije dolazio po njih.
Čak i u lijepo ljetno jutro Skelton Wood bio je nalik na bezdušnu, sivu,
smećem onečišćenu jazbinu. Na jarkom suncu četvrtaste stambene zgrade
nisu se doimale ništa manje prljavo, a s otpacima zakrčene pustopoljine
između sebe bile su vrlo daleko od svježih, zelenih prostora kakve su
graditelji zamišljali.
Otprilike pola kilometra od te četvrti, blizu parka Brockwell, Heck je
parkirao crnu Mazdu što ju je odabrao među službenim vozilima u Reigate
Hallu, a ostatak puta prošao je pješice. Još nije bilo osam sati ujutro pa je na
ulicama vidio vrlo malo ljudi, ali nije htio riskirati. Kad god je radio daleko
od Yarda, odijevao je »prnje«, pa je i danas navukao traperice s poderanim
koljenima, majicu s mrljama od znoja i prastaru jaknu od trapera, umazanu
uljem za motocikle. Nije se potrudio obrijati, a teniske što ih je obuo nekoć
su bile bijele, no sad su zadobile boju kave.
Kasno sinoć predomislio se, pa iako se isprva nije želio previše povezati s
policijskom postajom u Brixtonu, ipak je ponovno nazvao Angie Powers, a
ujutro ju je posjetio u uredu. Još uvijek nije želio policijsku podršku jer bit će
to izviđanje bez određena cilja pa će se Heck onamo ubaciti kao nepoznata
osoba, ali prije odlaska od Angie i njezina tima izmuzao je sve korisne
podatke. Izvijestili su ga da se u Skeltonu svakodnevno skupljaju svakovrsne
propalice jer Zmijske oči neprestano novače. Kod njih posao može naći
svatko tko prođe provjeru i ne ustručava se uprljati ruke.
K tome, Hecku su opisali i »Kokošinjac«.
Bilo je to ruševno zdanje na zapadnom dijelu nekadašnjega natkrivenog
nogometnog igrališta, što ga je sagradila dobrotvorna udruga, kako bi
tamošnji mladi ljudi dobili okupljalište gdje će sebi dati oduška drukčije nego
kroz pripadnost nasilnim bandama, ali tu su se počeli sastajati razbijači koji
su priređivali tučnjave pa se odvijala neprestana bitka iz koje su se na kraju
Zmijske oči uzdignule do istaknuta mjesta. Još uvijek je to bilo »nogometno
igralište«, iako se više nisu održavala sportska natjecanja, a sve je bilo
prekriveno ciglama i bocama, od kojih su neke tu ležale još od prvog,
izvornog sukoba. Zmijske su oči »Kokošinjac«, kako su nazvale to mjesto,
preuzele kao svoje službene društvene prostorije, pa iako su već prerasli to
sjedište, jer pružili su pipke u cijelom kraju, pa i izvan njega, »Kokošinjac« je
još uvijek imao ulogu u njihovim djelatnostima. Ondje su održavali »klupske
noći«, divlja, pijana lumpanja, koja su trajala do jutarnjih sati, a glazba se
razlijegala po cijeloj četvrti. Danju su se onuda motali njihovi »vojnici«, koji
su se kockali i drogirali, ali su u biti čekali hoće li kome zatrebati snagatori.
U »Kokošinjcu« su svojim pripadnicima još tetovirali službeni znak
Zmijskoga oka, i to uvijek na dlan lijeve ruke. Kod običnih je članova taj
znak bio bezbojan, osim što je očna šupljina bila zelena kao u gmaza, a kod
onih koji su, kao pouzdani suradnici, zauzimali više mjesto na ljestvici,
mrežnica zmijskoga oka bila je krvavo crvena, dok je kod takozvanih časnika
sve bilo u plavoj boji, uključujući zjenicu u obliku dijamanta. Bandom je
upravljala samo šačica glavešina, a oni su znak imali na oba dlana.
Očito su bili zauzeta škvadra. Heck nije htio ni misliti na to kakvi
higijenski uvjeti vladaju prilikom tetoviranja u »Kokošinjcu«, obavljaju li to
osobe koje znaju svoj posao te koriste li čiste igle i sigurnu tintu. Nije se
morao brinuti za to jer zasad je samo morao pronaći način da s njima stupi u
kontakt. Tog jutra u Brixtonu je pregledao popis njihova poznatog osoblja, pa
iako je prepoznao neka imena, nikoga nije osobno poznavao, ali to nije
moralo ništa značiti jer se brojčano stanje Zmijskoga oka mijenjalo pa
tamošnji pripadnici vjerojatno ne poznaju sve one koji borave na rubovima
bande. Još uvijek su postojali izgledi da će pronaći osobu s kojom bi mogao
raditi.
Nije otvoreno prolazio ulicama Skeltona, ali nije se ni skrivao. Nije
mogao trčkarati od jedne do druge ulične svjetiljke, ni skrivati se u vežama,
jer time bi svakako izazvao pozornost, ali uglavnom se držao zakutaka,
pokrajnjih uličica i podzemnih pješačkih prolaza, a otvorio je oči i naćulio
uši. No ipak je riskirao, iako su mu u Brixtonu dali radio što će ga upotrijebiti
ako doista upadne u nevolje. Angie Powers rekla mu je da postoji odlično
mjesto za izviđanje »Kokošinjca« – gornja soba na broju petnaest u Cooper’s
Rowu, nizu terasastih zgrada koje su već odavno prazne i predviđene za
rušenje, no zahvaljujući sporosti gradskih otaca još će dugo ondje stajati. To
mjesto dizalo se otprilike dvjesto metara od nogometnog igrališta, na
povišenu zemljištu. Same zgrade u Cooper’s Rowu zatvarala je ograda od
valovita željeza, ali policijski izviđački tim pobrinuo se da u ogradi, s jedne
strane kuće, bude ploča koja se mogla ukloniti.
Heck je vidio da je sve onako kako mu je Angie opisala. Do Cooper’s
Rowa popeo se kamenim stubištem. Na vrhu je netko raspršivačem naslikao
obilježje Zmijskoga oka, što je djelovalo prilično zloslutno, ali iza toga se
protezala obična popločana ulica, koja je podsjećala na stari, tradicionalni
London, gdje su vladale radničke vrijednosti i puna zaposlenost. Mnogi bi
htjeli da se to vrijeme vrati, bez obzira na to je li ikad bilo stvarno ili nije.
Ploča u ogradi na broju petnaest bila je na mjestu što mu ga je Angie opisala.
Pomalo ju je živčano podigao, ali s druge strane Cooper’s Rowa bio je zid
napuštenoga skladišta u kojemu nije bilo prozora, ni otvora, pa nitko nije
vidio da je Heck ušao. Našavši se na drugoj strani ograde, vratio je ploču na
mjesto kao što su ga uputili, a u zgradu je ušao kroz prednji ulaz jer ključ je
bio ispod labavoga kamena pred stubama. Unutra nije bilo ničega osim
dasaka, opeka, a mjestimično i žbuke koja je trunula. Smrdjelo je po ustajaloj
mokraći, ali nije bilo drugih gadnih stvari; igala, narkomanskih lula ni
uporabljenih kondoma, a to je značilo da je lak pristup tome mjestu tajna što
je znaju samo murjaci.
Heck se popeo stubama i ušao u spavaću sobu, otraga. Kao što su mu
rekli, do polovice glavnog prozora još je bilo nazubljena stakla, no odatle se
pružao gotovo panoramski pogled na nogometno igralište i »Kokošinjac«.
Stao je sa strane prozora pa je ispod jakne izvadio dalekozor s mjedenim
dijelovima.
 »Kokošinjac« je bio niska, trošna zgrada, napravljena od drveta i ter-
papira. Neki su dijelovi pocrnjeli kao da je netko pokušao zapaliti to zdanje,
što su ga gotovo u cijelosti prekrivali znakovi bande. Iako je još bilo prerano
da bi se tu okupili pripadnici londonskog podzemlja, na otvorenu zemljištu
pred zgradom već je stajalo nekoliko automobila, a unaokolo su se motale
malobrojne prilike. Heck je primijetio krupnoga tipa s kosom spletenom u
zamršene spirale, koji je, kako se činilo, podrijetlom bio s Jamajke, dok se
bijelac u vesti i s crnim naočalama zavalio na platnenu ležaljku i pušio travu,
uživajući na suncu. Blizu njih stajao je još jedan bijelac, koji je nosio
ružičasti gornji dio trenirke s kapuljačom i crne kratke hlače, a gole noge
prekrivale su mu tetovaže. Razgovarao je s Kineskinjom u crnoj minisuknji.
Zmijske oči doista nisu imale rasističke predrasude. Heck je držao da je vrlo
glupo što mnoge gradske bande i dalje ratuju na etničkoj osnovi umjesto da
se ujedine i sastave ekipu od najboljih među najboljima.
Iza svojih leđa začuo je metalno škljocanje jer je netko zapeo pištolj.
Hecku se činilo da mu se smrznuo čak i znoj koji mu se curio niz leđa.
»U redu, malac«, obrati mu se tihi glas, »opusti se i digni ruke.«
Heck se počeo okretati.
»Ne okreći se! Ruke!«
Detektiv polako posluša.
»Lijepo.« Osoba iza njega sad je očito primijetila dalekozor. »Spusti ga.«
Heck posluša, a dalekozor je pao uz tako glasan udarac da bi se detektiv u
drugim prilikama trgnuo.
»Kladim se da prijašnji sretni vlasnik još uvijek plače za tim dalekozorom,
ha?« primijeti glas.
Heck nije odgovorio, ali srce mu je snažno tuklo. Nije očekivao metak u
leđa, barem dok ne budu sigurni tko je on, ali ako ga odvuku u »Kokošinjac«,
stvari bi se mogle brzo i gadno pogoršati. Angie Powers mu je rekla da
suparnicima rado pucaju u koljena, da i ne govorimo o tome da im lica
kuhaju u ključaloj masti, a Julius Manko navodno skuplja prste i palce onih
koji padnu pod udar njegove voljene mačete.
»Sad se možeš okrenuti«, reče glas, »ali polako, jebeno polako, a ruke drži
u zraku.«
Okrenuvši se, Heck ugleda mladića u ranim dvadesetim godinama, a
sudeći po zalizanoj crnoj kosi, tamnoj puti i privlačnim, orlovskim crtama
lica, bio je mediteranskoga podrijetla. Na sebi je imao sive džogerske hlače i
plavu otvorenu sportsku vjetrovku, koja je otkrivala gola prsa i trbuh ravan
poput daske za peglanje. U desnici je držao sjajni crni pištolj Glock 26, dok
je ljevicom Hecku dao znak da ruke drži u zraku, a detektiv je primijetio da
mladić na dlanu ima znak Zmijskog oka. Nije imao izbora, morao je nešto
poduzeti, i to brzo, no među njima je još uvijek bilo više od metar i pol
razmaka, a napadač je cijev pištolja uperio Hecku ravno u glavu. Onda se
dogodilo nešto posve neočekivano.
U prostoriju je iza mladićevih leđa ušla još jedna pojava.
Iako je i ona nosila stare traperice, tenisice i trošnu majicu, Heck je
smjesta prepoznao Gail Honeyford. Napadač je neizbježno primijetio da je
njegov zarobljenik promijenio izraz lica pa se počeo nagonski okretati, ali to
nije učinio dovoljno brzo da izbjegne karate udarac u zatiljak. Dahnuo je, a
kad je posrnuo naprijed, naletio je ravno na Heckovu desnicu pa je zateturao
u stranu, što je detektiv iskoristio da napad završi kratkim i točnim udarcem
ljevice. Mladić se onesviješten skljokao na tlo, a pištolj mu ispao i uza zveket
odletio u kut. Heck ga je brzo pošao zgrabiti pa je, namjestivši osigurač,
oružje zadjenuo za pojas traperica, a onda se nagnuo nad svoga nepomičnog
protivnika, kako bi provjerio je li živ. Mladić je još disao pa ga je Heck
preokrenuo i stavio mu lisičine.
Tek tada je pogledao Gail, koja ga je zadivljeno motrila. U policiji nije
bila novakinja, ali u zelenom Surreyju vjerojatno nije svakog dana
doživljavala takvu vrstu djelovanja. Heck je otišao do vrata spavaće sobe i
pogledao niza stube da se uvjeri da se neće pojaviti još koje iznenađenje.
»Kako ste se, kvragu, zatekli ovdje?« napokon je upitao.
»Eh, što ti je zahvalnost!« odgovorila je. »Primila sam vašu poruku, znate,
onu koju ste ostavili na mom stolu, a u njoj ste me izvijestili gdje ćete točno
biti. U Brixtonu su mi rekli pojedinosti.«
Heck je onesviještena mladića odvukao u kut. »Čudi me što ste uopće
pročitali poruku.«
»Pa... čula sam da vam je šef posudio mobitel i automobil iz voznoga
parka, a k tome vam je povjerio svoj dragocjeni dalekozor za operu. Zato sam
pomislila da ste nešto doista nanjušili.«
»Otvorena ste uma, što je za vas neobično.« Pregledao je dalekozor da
vidi ima li oštećenja, a onda je otišao do prozora.
»Čujte, Heck...« nespretno počne Gail. »Mislim da vam dugujem ispriku.«
Gotovo je nije ni čuo jer gledao je »Kokošinjac«. Kako se činilo, nije se
uzbunio nijedan od pripadnika Zmijskoga oka koji su se onuda motali.
Njihov izviđač očito ih nije imao vremena izvijestiti da su na njihovu
području neznanci.
»U osobnim poslovima Harolda Lansinga nisam uspjela pronaći ništa što
bi upućivalo na to da je imao neprijatelje ili da se našao u kakvoj nevolji«,
reče Gail. »A to nije sve. Jučer sam otišla na mjesto gdje se srušio cepelin i...
da vas ukratko izvijestim: Čini se da ga je probušio netko tko ga je gađao
puškom.«
Heck se okrene prema njoj. »Doista?«
»U cepelinu su pronašli najmanje tri rupe od metaka.«
»To ste mi trebali smjesta javiti!«
»Pokušala sam. Dosta sam vremena provela s momcima iz Aldershota koji
istražuju zrakoplovne nesreće, a poslije, na putu kući, nekoliko puta sam vas
pokušala nazvati, ali niste se javljali.«
»Da, u rijeci sam izgubio mobitel.«
»Heck, naša je najvažnija spoznaja da je neko ludo kopile Gusa
Donaldsona objesilo da naglavce visi s onoga golemog cepelina. Taj luđak
pustio ga je da nad krajolikom lebdi tako dugo dok cepelin nije privukao
pozornost cijele nacije, a onda ga je srušio, ili se barem tako čini. Vjerujete li
i vi da je taj postupak tako uvrnut da se slaže s onim ostalim slučajevima?«
Hecka je gotovo zabavljala promjena do koje je došlo u razmišljanju
njegove kolegice. »Sigurni ste u to, Gail?«
»Ne, nisam sigurna.« Doimala se razdraženo. »Možda je riječ o tome da
jednostavno ne razumijem ubojstvo bez razloga.«
»Naravno da ne razumijete jer takvo što ne postoji.«
 Zbunjeno ga je pogledala.
»Ako površno gledamo, ti nam se zločini mogu učiniti besmislenima«,
počne Heck, »ali počinitelj drukčije razmišlja pa to morate promotriti s
njegova stajališta. Zamislite radost čista, nesputana odbacivanja svakog
ćudoređa! Takvim zločincima zadovoljstvo pruža pomno osmišljavanje,
traženje pogodne žrtve, uzbuđenje na dan izvršenja, kad čekaju da vide hoće
li im se naum ostvariti, a kad nešto uspješno izvedu, prožima ih osjećaj
ispunjenosti...«
»Gotovo kao da govorite o spolnom zadovoljavanju.«
»Kvragu, za njih je zločin nešto još bolje, jer ne pruža im samo nasladu,
nego im se čini da su nevjerojatno snažni i da posjeduju gotovo božansku
moć, pogotovo kad izvedu osobit pothvat poput onoga s cepelinom. U
svakodnevnu životu takvi ljudi su vjerojatno muhoserine, koje nitko ne
primjećuje.«
»Muhoserine ili ne, imaju pristup prvorazrednom oružju«, odgovori Gail.
»Zato sam kolegu u postaji zamolila da sastavi popis svih stanovnika okruga
koji imaju dozvolu za držanje vatrenog oružja. Naravno, vjerojatno će ih biti
mnogo jer u Surreyju vole streljačke klubove i sportove u prirodi.«
»Popis nam neće koristiti ako počinitelj pušku posjeduje nezakonito.«
»Znam, ali to je barem početak. Jutros sam poslala i dopis šefu. Mislim da
bismo za ovaj slučaj morali pokrenuti cijelu ekipu za ubojstvo.«
»Što je odgovorio?«
Razočarano je slegnula ramenima. »Rekao mi je da najprije treba vidjeti
što ćemo otkriti u južnom Londonu. Koliko sam razumjela, tražimo sivi
kombi Bedford?«
»Tako je, iako su ga dosad možda već spalili ili negdje ostavili.« U
najkraćim crtama izvijestio ju je o događajima koji su doveli do nesreće na
Thorntonovu imanju, a opisao je vozilo i osumnjičene koje je snimila
nadzorna kamera. »Charles Thornton mi je elektroničkom poštom trebao
poslati video. U rijeci sam izgubio prijenosno računalo, ali video je još na
serveru pa ga možemo pogledati u postaji.«
»Kažete da su napali vas?«
 »Doista ne znam... S jedne strane ne želim vjerovati da je tako jer bi to
značilo da ubojica zna tko sam. Kad sve razmotrimo, gotovo nikome u postaji
u Reigate Hallu nije potpuno jasno tko sam zapravo pa bi nas mogla zabrinuti
činjenica da počinitelj to zna. S druge strane, možda je osoba koja je starog
Mervina Thorntona napuhala kao balon primijetila oštećeni most pa joj se
učinilo da tako dobru priliku ne smije propustiti.«
»Mislite li da se vratio i upriličio još jednu tobože slučajnu nesreću?«
»Da, a ja sam prvi naišao.«
»Ili je na zub uzeo Thorntonove?«
»To ne bi objasnilo Lansinga, ni vozača koji je ubijen na cesti A24, a ne
objašnjava ni pogibiju kradljivaca automobila.«
»Možda dva napada na Thorntonove nemaju nikakve veze s tim drugim
ubojstvima.«
»I to je moguće«, složi se Heck. »Zasad je gotovo sve moguće i upravo
zato mislim da još ne možemo skupiti veliku ekipu za istraživanje ubojstva.«
»U redu, a kako je sa svim tim povezana Škvadra zmijskoga oka?«
Heck je ponovno otišao do prozora. »Možda nikako, a možda na više
načina. Angie Powers je detektivka vodnica u Broxonu. Ona i njezina ekipa
tu bandu poznaju bolje od bilo koga. Rekli su mi da, ako je ovdje došlo do
krađe kombija, onda su krivci Zmijske oči, ili barem znaju tko je to učinio.«
»A tko je vlasnik kombija?«
»Azijat po imenu Patil, koji vodi dućan. Nema veze s tim. Nikakve.«
Začuli su stenjanje i vidjeli da se zarobljenik kojemu su stavili lisičine
pokrenuo.
»Što ćemo s tim tipom?« upita Gail.
Heck ga je zlovoljno motrio. »Pa... mogli bismo ga zatvoriti zbog
nezakonite uporabe vatrenog oružja, ali to nam neće pomoći u tajnom
nadziranju njegovih prijatelja.«
»Neće nam pomoći ni ako ga oslobodimo«, primijeti Gail.
»No ipak ćete upravo to učiniti«, umiješa se nečiji glas.
 Brzo su se okrenuli prema vratima na kojima se pojavila još jedna prilika.
Ovaj čovjek bio je nešto stariji od prvoga, krupan i bradat, a na sebi je imao
pohabanu motociklističku odjeću ukrašenu resicama. Lice mu je bilo grubo i
četvrtasto, a u Hecka i Gail je uperio strojnicu.
»Lijepo je znati da je promatračnica policajaca iz Brixtona doista tajna
kao što su i rekli da jest«, ironično promrmlja Heck, ponovno podignuvši
ruke.
Kad je motociklist to čuo, izraz lica mu se promijenio i sad se doimao
zbunjeno.
»Bilo je i vrijeme da se pojaviš«, pozdravi ga mladić u lisičinama.
Heck je primijetio da pridošlica ima strojnicu Heckler &Koch MP5, a to
oružje ulični razbijači ne bi baš lako nabavili. »Tko ste vi?« upitao je.
»Ja postavljam pitanja«, odgovori motociklist izrazitim liverpoolskim
naglaskom. »Tko ste vi?«
»Policijski službenici.«
»Dokažite.«
Heck polako i oprezno zavuče ruku u jaknu od trapera. Pridošlica je
strojnicu držao uperenu u detektiva, koji je izvadio policijsku iskaznicu i
dobacio mu je, a naoružani čovjek uhvati je jednom rukom i pogleda je.
»Jedinica za serijske zločine«, doda Heck.
Pridošlica pogleda Gail.
»Detektivka pozornica Honeyford«, predstavi se ona. »Odjel za
kriminalističke istrage u Surreyju.«
Čovjek sa strojnicom snažno otpuhne, a onda spusti oružje i Hecku dobaci
policijsku iskaznicu. »Ja sam detektiv vodnik Brogan, iz Letećeg odreda.«
Heck spusti ruke. »Uvijek mi je drago kad sretnem novoga kolegu.«
Brogan se podrugljivo nasmiješi. »Nisam siguran da će detektiv pozornik
Bernetti povjerovati u to.«
Pogledali su zarobljenika s lisičinama, koji je ležao u kutu. »I taj mladić je
iz Letećeg odreda?« upita Heck. Požurio je onamo, izvadivši iz džepa ključ
lisičina. »Ima tetovažu Zmijskog oka.«
 »A vas dvoje je nemate?« Podignuvši ruku, Brogan pokaže lijevi dlan, na
kojemu je nosio znak Zmijskoga oka kakav su imali obični pripadnici te
bande. »Onda kao da ste ovamo došli goli.«
Gail pomogne Bernettiju da ustane. Mladiću su malo krvarila usta.
»Jeste li dobro?« upita Heck, pružajući mu oružje.
»Ah, jesam...«
»Žao mi je.«
Mladi murjak protrlja jednu stranu čeljusti. »Imate dobru desnicu.«
Pažljivo je opipao i drugu stranu. »A i ljevicu.«
»Mislio sam da ste netko drugi.«
»Pomoglo bi nam da smo znali da ste i vi u igri«, obrati se Gail Broganu.
»Pretpostavljam da se niste potrudili izvijestiti nikoga u Brixtonu?«
»Trebali smo to učiniti«, glasio je odgovor. »Onda bi mogli ovamo poslati
još više ljudi koji ne nose službenu tetovažu.«
»Što uopće radite ovdje?« upita Bernetti.
»Istražujemo nekoliko ubojstava u Surreyju«, odgovori Heck. »Postoji
mogućnost da imaju veze sa Zmijskim okom.«
Bernetti se doimao zbunjeno. »U Surreyju?«
»Mislimo da je to dio nečega većega«, objasni Gail. Pripadnici Letećeg
odreda su se pogledali, a onda Brogan ode do vrata. »Trebali biste poći s
nama.«
»Zašto?« upita Gail.
»Ako slijedite iste tragove kao i mi, onda je doista riječ o nečemu većem, i
to mnogo većem.«
 Dvadeseto poglavlje

Kad su se podosta udaljili od »Kokošinjca«, novi kolege dali su Hecku i Gail

znak da uđu otraga u neobilježeni kombi. Detektiv vodnik Brogan ušao je s
njima nakon što je nazvao postaju. Motor je zabrujao, a vozilo se jako treslo
dok je prolazilo mrežom uličica zakrčenih smećem.
»Ovo lako operemo kad stignemo kući.« Brogan im pokaže dlan, a onda
palcem razmaže kričavu tetovažu. »Bolje je imati lažnu nego nikakvu.«
»To postiže cilj?« skeptično upita Gail. »Ne morate li biti poznato lice u
ovoj zabiti?«
Brogan slegne ramenima. »Ne krećemo se slobodno među njima, ako to
mislite, nego ih nadziremo s promatračnica kao što je Cooper’s Row.
Tetovaža je samo osiguranje, ako slučajno naletimo na nekoga od njih.
Toliko ih je da svi ne poznaju jedni druge.«
»Što znate o njima?« upita Heck.
»Svašta, ali sve će vam to reći šef.«
»Tko je on?«
»Detektiv inspektor Hunter.«
»Nije valjda Bob Hunter?« upita Heck.
»Upravo on.« Brogan ga pogleda, a u očima mu se vidjelo da se nečega
prisjeća. »Tako je, radio je kod vas, ali su ga izbacili.« Nasmiješio se sam
sebi, odmahnuvši glavom, kao da se situacija sve bolje razvija.
»Je li se dogodilo nešto loše?« tiho upita Gail.
»Nije«, odgovori Heck, »Bob je posve u redu, ali nije... Pa, nije naš veliki
obožavatelj. Hoću reći da baš ne voli Jedinicu za serijske zločine. Odnosi
među nama mogli bi biti i bolji.«
Bob Hunter nekad je bio detektiv inspektor u Jedinici za serijske zločine, a u
nekoliko istraga dao je dojmljiv doprinos. No stvari su za njega pošle po zlu
za vrijeme lova na dvojicu naoružanih silovatelja poznatih kao »Manijaci s
ceste M1«. Za vrijeme te istrage previdio je nešto što je dovelo do ključnih
pogrešaka pa ga je Gemma Piper postavila na niže mjesto dežurnog časnika,
a Huntera, bivšega pripadnika Letećeg odreda, taj je postupak tako razljutio
da je zatražio premještaj pa je završio kod svojih nekadašnjih kolega. Tu kao
da je našao duhovni dom jer bio je samosvjesna osoba, sklona zanemarivanju
pravila i smjelim, riskantnim potezima. Unatoč svemu tome, Heck i on uvijek
su se dobro slagali, iako Hunter nije baš volio Gemmu Piper, a kako je
Heckova nazočnost upućivala na to da bi Gemma mogla imati prste i u ovom
slučaju, detektiv je dvojio da će ga Bob Hunter dočekati raširenih ruku.
Sada je svoga bivšeg sudruga ponovno susreo u sigurnoj kući Letećeg
odreda, u stanu s tri spavaće sobe nad jeftinom kavanom za vozače, malo
dalje od ceste East Dulwich. Ulazilo se iz središnjeg dvorišta, u koje se
moglo dospjeti samo kroz nadsvođeni ulaz, a onda uz neosvijetljene uske,
trošne stube. Izvana je to bila neugledna zgrada na kakvu se prosječni
prolaznik ne bi ni osvrnuo, ali na vrhu stuba bila je posve opremljena
zapovjedna postaja, puna televizijskih zaslona, računalnih terminala te
stolova prekrivenih dokumentima i šalicama za kavu, dok su zidovi bili
oblijepljeni papirima s bilješkama, na brzinu izrađenim grafičkim prikazima i
fotografijama na kojima su uglavnom bili prijestupnici prilikom prijama u
zatvor.
Usred toga kaosa Hunter je poput kralja na prijestolju sjedio na stolici
koja se okretala, a oko njega su se užurbali razni pripadnici Letećeg odreda.
Kad je Brogan ušao i sa sobom doveo Hecka i Gail, detektiv inspektor je
skočio, zajapurivši se. »Koji je vrag, Heck? Mlatili ste moje jebene
policajce?«
Hunter je bio zdepast, nezgrapan čovjek. Crte lica kao da su mu bile
uklesane u granit, a čupava plava kosa počela mu je sijedjeti. Posve je
odgovarao slici tvrdokorna, dugogodišnjeg detektiva kakav je i bio, ali otkad
ga je Heck zadnji put vidio, udebljao se, posebno oko struka. Odjeven u staru
majicu i vrećaste, sivo-žute hlače doimao se neobično zapušteno, iako je,
poput svih ostalih u svom timu, bio naoružan, pa mu je na boku iz korica
virio pištolj Glock.
»Žao mi je, šefe«, odgovori Heck, bespomoćno raširivši ruke. »Ružno je
kad plavac navali na plavca.«
 »Ako me sjećanje služi, takvo ponašanje bilo vam je posebno drago.«
Hunter premjesti pogled na Gail. »A ovo je slatkica iz Surreyja?«
Heck je osjetio da se njegova kolegica narogušila pa se hitro umiješao.
»Detektivka pozornica Honeyford. Zajedno radimo na slučaju ubojstva. Zna
svoj posao i već mi je dvaput spasila guzicu.«
Hunter ju je i dalje motrio kao da nije uvjeren u to, a naposljetku je
šmrcnuo i ponovno se spustio na stolicu. »Ako radite u Surreyju, Heck, kako
ste dospjeli u južni London?«
»Čini se da nas obojicu zanima Zmijsko oko.«
»Pa... nadam se da protivnicima niste odali mjesto odakle pobliže motrimo
ciljeve. Makljali ste se s našima na samom pragu stožera te kopiladi.«
»Mislim da nitko nije ništa primijetio, gospodine.«
»To ćemo ubrzo doznati«, primijeti Hunter, što je po Heckovu mišljenju
značilo da je odred u bandu ubacio uhodu.
»Smijem li pitati, gospodine, zašto Leteći odred zanimaju Zmijske oči?«
javila se Gail.
»Ne, ne smijete pitati, detektivko pozornice Honeyford«, Hunter prekriži
ruke. »Najprije mi vi šaljivčine recite zašto vas zanima ta banda.«
Heck mu je, ništa ne ispustivši, iznio ono što su znali o događajima u
Surreyju. Dok je pričao, ostali policajci iz Letećeg odreda prestali su se baviti
svojim poslovima pa su slušali, a kad je detektiv završio, Hunter je slegnuo
ramenima. »Čini mi se da to nije način rada Zmijskog oka.«
»To je i moje mišljenje«, složi se Heck, »ali kombi je očito važan.«
Njegov je sugovornik razmislio. »Ako su ga ovdje ukrali, lako je moguće
da su Zmije odgovorne za krađu, ili barem znaju tko je to učinio, no ipak ne
vidim kako bi im koristilo da prouzroče niz smrtonosnih nesreća.«
»Pitao sam se jesu li ta ubojstva počinili iz nekoga svog razloga«, reče
Heck. »Možda igraju neku igru u povodu uvođenja novih članova?«
»Nisam čuo da takvo što rade«, odgovori Hunter. »Doduše, da bi postali
punopravni, članovi moraju proći neke ispite, a to obično uključuje
kriminalnu djelatnost, ali ne upriličuju prometne nesreće i ne napadaju ribiče
zrakoplovima igračkama.«
»Za Zmijske oči najveća je >fora< da zastrašuju ljude«, javi se Brogan.
»Sve će učiniti da bi došli na glas, a svoja djela ne skrivaju.«
»Ali to nikako ne bi radili u Surreyju«, doda Hunter, »jer ondje se takvo
što nikoga ne bi dojmilo. Važno im je samo što izvode ovdje, u divljini, na
području bande.«
Brogan im je prišao nakon što je strojnicu MP5 odložio na sigurno,
pohranivši je u otvoreni čelični ormarić. Heck je primijetio da su ondje već
spremili nekoliko karabina.
»Očito ih namjeravate ubrzo zgrabiti«, primijetio je.
»Ako budemo imali sreće«, odgovori Hunter. Uzeo je kemijsku olovku,
pa je na brzinu nešto ispravio u izvješću, a onda ga je na dnu potpisao. »U
redu...« okrenuo se prema Hecku i Gail. »Evo zašto nas Zmije zanimaju, a
nikako ne želim da to doznaju u Odjeljenju, detektivko vodnice Honeyford,
pa čak ni u Surreyju, jer ta kopilad je dobro ustrojena i svugdje imaju uši,
možda čak unutar naših djelatnosti.«
Gail napravi pokret kao da preko usta povlači zatvarač.
»Čuli ste za >Ndrangetu<?« upita Hunter.
»Ogranak mafije, zar ne?« začuđeno će Heck.
»Na neki način. Stožer im je u Calabriji, u južnoj Italiji. Rade vrlo tajno, a
krajnje su nasilni. Uvelike krijumčare kokain, a Zmijske oči nastoje se
povezati s njima. Ovdje drogu ne prodaju na veliko, uglavnom travu i
kristalni >met<. Sitne su ribe s uličnih uglova, a sve nastoje uvjeriti da rade
samo to i da nisu častohlepni, no u stvarnosti su bacili oko na bolju robu i
unosnija tržišta. >Ndrangeta< im sve to može pružiti, ali za određenu cijenu.
Da bi im mogli platiti, Zmijske oči pljačkaju kao luđaci. Sad napadaju
pubove.«
»Pubove?« upita Gail.
»Da, uglavnom diljem južnog Londona. Prvi su put našu pozornost
privukli upravo zbog tog obrasca. Riječ je o nasilnim pljačkama pubova.
Maskirani napadači upadnu noću, malo prije zatvaranja... pa blagajnu
isprazne pod prijetnjom oružja, a k tome opljačkaju i goste koji se u to doba
još zateknu ondje.«
»Ne vjerujem da im ti napadi donose velik novac«, reče Gail.
»Vjerujte mi, dobit je poprilična, dvije ili tri tisuće funti po pubu, a već su,
koliko znamo, odgovorni za najmanje trideset pljački.«
»Hoćete reći da za neke i ne znamo?« zanimalo je Gail.
»Ne prijavljuju sve pljačke«, objasni Heck.
»Točno«, potvrdi Hunter. »Neke od tih jazbina otraga upriličuju kartaške
igre, a na katu su rupe za narkomane. Zmije su opljačkale i nekoliko javnih
kuća, a rade vrlo brzo. Uvijek je to ista škvadra od šest snažnih, maskiranih
ljudi s rukavicama, a naoružani su do zuba. Dovezu se i odvezu ukradenim
automobilima, što ih svakih nekoliko tjedana nađemo spaljene.«
»Jeste li sigurni da su to Zmijske oči?« upita Heck.
»Da, oni su, sudeći po priljevu novca«, odgovori Hunter, koji se očito
pozivao na riječi ubačenoga uhode, »a isto govori i činjenica da bezobzirno
pucaju. Dosad su već ispucali oko petsto okvira. Pravo je čudo da je bila
samo jedna žrtva, neki mišićav, suncem opaljen tupan od pipničara, koji je
povjerovao vlastitim tetovažama. Nešto je pokušao pa su mu propucali jebena
koljena. Sad više neće dizati utege u teretani.«
»Šefe...« Prišao mu je mladi policajac iz Letećeg odreda i pružio mu
telefon. »Javlja se Kenny.«
Hunter uzme telefon. »Reci, Kene.« Pozorno je slušao. »U redu... u
vrijeme kao i inače? Koliko meta? Svi će biti naoružani? U redu... Ne, to je
dobro... odlično. Doista, i on?« Hunter se široko naceri, što je Heck kod njega
rijetko viđao, čak i kad su tijesno surađivali. »To su najbolje vijesti što sam ih
danas čuo, prijane. Ne, odlično si to obavio... pravi si as! Da, u redu, čut
ćemo se.« Prekinuo je vezu i okrenuo se Broganu. »Danny, pozovi i ostale
momke. Želim im na brzinu sve izložiti. Javi i specijalcima s vatrenim
oružjem.« Brogan kimne i udalji se, a Hunter se ponovno okrene Hecku.
»Čini se da će Zmije večeras ponovno u pljačku, a meta im je pub >Kameno
srce<, u Lewishamu. Štoviše, u igru će ući sam Julius Manko. Koliko
vremena imate?«
»Koliko god je potrebno«, odgovori Heck.
 »Ponovno su vas poslali da lunjate unaokolo, ha? Čini se da ti nitkovi
postaju pohlepni. Zadnji su put pub opljačkali prije tjedan dana, a sad se
ponovno spremaju u pohod. Heck, iako ste policajac ovlašten da nosi oružje,
niste pripadnik mog tima, pa vas ne mogu ubaciti u igru, ali ipak možete biti
promatrač. Hoćete li sudjelovati?«
»Svakako.«
»Ipak mislim da nećete mnogo toga otkriti. Zmijske oči čvrsto su
povezana škvadra. Neće olako cinkati svoje sudrugove, a ni bilo koga
drugoga, to jest ako su uistinu povezani s tim vašim ubojstvima, u što vrlo
sumnjam. Mogao bi to biti uzaludan trud.«
»To bi se moglo reći i za cijelu dosadašnju istragu«, odgovori Heck, pa
pogleda Gail i namigne joj, ali nije se doimala kao da ju je njegovo
raspoloženje očaralo.
Julius Manko bio je u potpunosti onakav kako su ga opisali, ljigavac iz ulične
bande.
Heck je pogledao nekoliko fotografija, od kojih su neke bile službene,
policijske, a na drugima su vođu bande potajno snimili dok je išao za svojim
poslom. Podrijetlom je možda bio iz Polinezije jer imao je prirodno tamniju
put, jajoliko lice i izraženu čeljust. Kosa mu je bila posve crna, ošišana u
obliku »mohikanske« trake posred tjemena, dok su mu glavu s obiju strana
prekrivale plemenske tetovaže. Mogao je biti u srednjim, ili kasnim
dvadesetim godinama, a imao je široke obraze i bikovski vrat. Star, ali vrlo
gadan ožiljak protezao mu se od kuta lijevoga oka do lijeve strane usta. Na
jednoj od nadzornih fotografija iz »Kokošinjca« izlazio je samo u poderanim
trapericama i prsluku pa se vidjelo da mu gornji snažni, mišićavi dio tijela
također prekrivaju tetovaže.
»Nalik je na pravog bezveznjaka«, prokomentira Heck.
»Nemojte nas ureći«, nasmije se Bob Hunter, koji je sjedio naprijed, na
suvozačevu sjedalu. »Manko pod svojim zapovjedništvom ima petnaest
razina gubitnika. Rijetko se događa da sam izlazi i prihvaća se prljava posla.«
»Jeste li sigurni da je taj podatak točan?« upita Gail, koja se s Heckom
smjestila na zadnjem sjedalu.
»Rekao bih da jest«, smijuljio se Hunter. »Momku kojega smo ubacili u
bandu trebalo je šest mjeseci da stekne njihovo povjerenje.«
»Toliko dugo pratite Zmijske oči?« upita Heck.
»Ne«, Hunter popravi tamne naočale kad je Brogan, koji je vozio, skrenuo
u Peckham Rye, izišavši na jarko podnevno sunce, »ali prati ih Odjeljenje za
organizirani kriminal, za koje službeno radi naš uhoda. Morali su ga dovesti
iz Durhama kako bi bili sigurni da ga nitko neće >provaliti<. Zmijama je
prodao priču da je upravo izišao iz zatvora Wormwood Scrubs, gdje je gulio
tri godine zato što je do besvijesti prebio dva policajca bobija. Julius Manko
voli raditi s takvim luđacima.«
»Dakle, noćas će biti vrhunac, poslije mnogo znoja, krvi i suza«, zaključi
Heck.
»Naš momak radio je ko mrav na tome da sakupi dokaze, ali dosad ih nije
imao dovoljno da usosi samoga Manka.« Iz ulice Pechkam High zašli su na
Queens Road i pošli u smjeru New Crossa. »Ovo neka ostane strogo među
nama«, doda Hunter, »ali čak smo im dopustili da opelješe dva puba zato što
se Manko tada nije sam uključio u igru.«
Heck postrance pogleda Gail koja se jako začudila kad je čula to
priznanje. Iako je bila zaslužna za dva uhićenja zbog ubojstva, dosad nije
sudjelovala u pothvatima na toj razini, ni u policijskim spletkama, pa se
uvelike zaprepastila kad je čula da su istražitelji dobili dojavu da će netko
izvršiti pljačku, ali ništa nisu poduzeli. Unekoliko se zaprepastio i Heck, ali
samo zato što je znao kakva bi »frka« nastala kad bi se takvo što pročulo.
Dakako, takvi postupci bili su svojstveni Bobu Hunteru. Dok je taj čovjek još
radio u Jedinici za serijske zločine, Hecku se nije činilo da je tako površan
kao što je mislila Gemma, no Hunter ga je ipak često zabrinjavao jer bio je
vrlo sklon zaobilaženju zakonskih propisa.
»Kako je u Yardu?« upita Hunter. »Vidim da brod nije potonuo otkako
sam ja otišao.«
Heck slegne ramenima. »Nekako se provlačimo.«
»Da... dobro ste riješili slučaj s onim luđakom u Lake Districtu.«
»Bilo je gusto.«
»Ali sve je vrlo dobro prošlo. A tu je i Ubojica Žena u Nottinghamu.«
 »Za to nisam samo ja zaslužan.«
»Ma hajde«, nasmije se Hunter. »Imate stila. Lijepo je seljačine učiti kako
se obavlja posao. Što vi mislite, detektivko pozornice Honeyford?«
»Ne bih znala, gospodine«, kiselo odgovori Gail.
»Kladio bih se da je gospa šefica do ušiju zatelebana u vas«, obrati se
Hunter Hecku. »Je li vas ponovno odvukla u krevet?«
»Što se to vas tiče, Bobe?«
»Dakle nije to učinila. Baš mi vas je žao.«
»Kako bi bilo da se posvetimo poslu, ha?« predloži Heck.
Hunter se okrene na sjedištu i pogleda Gail preko ruba sunčanih naočala.
»Možda će vas iznenaditi, detektivko vodnice Honeyford, ali Heck je folirao
svojoj šefici, koja tada, doduše, još nije bila na tom položaju, nego su oboje
služili kao detektivi pozornici u Bethnal Greenu. No čim su je promaknuli,
svoga je dragog odbacila poput kamena.« Pogledao je Hecka. »Ili je bilo
obratno? Ne sjećam se. Mislim da je bilo, je li?«
»To nije važno«, odvrati detektiv.
Hunter se ponovno okrene naprijed. »Sad ste nalik na sve nas ostale,
prijatelju... Umorno klipšemo unaokolo, a nitko nas ne želi ševiti.« Ponovno
se nasmijao.
»Vidim da se još bavite sranjima.«
»Samo se šalim, stari moj«, opravdavao se Hunter. »Ovo je zatišje pred
oluju pa se možemo i malo našaliti.«
 Dvadeset prvo poglavlje

Pub »Kameno srce« smjestio se na raskrižju dviju cesta, Ashby i Wickham.

Bob Hunter držao je da izvješće o tom području, što su ga primili kad su
stigli, nije baš najpovoljnije. Samo stotinu metara sjeverno od njih cesta
Wickham povezivala se s Lewisham Wayom, jednom od glavnih prometnih
žila kucavica u jugoistočnom Londonu. Ako pljačkaši pobjegnu u tom
smjeru, bit će teško na brzinu postaviti zapreke kako bi ih zaustavili, iako su
iz Odjeljenja potvrdili da će njihove jedinice za potporu biti u pripravnosti. U
drugom smjeru ta se cesta povezivala s Brockleyjem, još jednom važnom
prometnicom, dok će cesta Ashby tim pljačkaškim štakorima omogućiti
uzmak od Brockleyja do Breakspearsa, koji je također izlazio na Lewisham
Way, pa se tu širila mreža putova za bijeg. Pripadnici Zmijskoga oka
vjerojatno su upravo zato i odabrali to mjesto. Mankova škvadra očito je
procijenila položaje brojnih pubova južno od rijeke, a samo nekoliko ih je
zadovoljavalo uvjete što su ih pljačkaši postavili.
No unatoč tomu, to je mjesto policajcima pružalo i neke pogodnosti. Na
širokom trokutu pločnika između pročelja puba i raskrižja dviju cesta
postavili su stupiće, kako se pljačkaši ne bi mogli automobilima dovesti do
vrata, nego će morati prijeći vrlo široki pločnik pa će se naći prikliješteni
između triju zasebnih timova specijalaca. S južne strane bilo je dosta visokih
stanova u kojima će posebni odred moći postaviti snajpere, dok se u
jugozapadnom kutu raskrižja, preko ceste, upravo nasuprot pubu, dizala
sjajna promatračnica i vrlo dobar položaj za snajpersku zasjedu. Bila je to
dvokatnica u čijem se prizemlju nekoć smjestio dućan s elekronskim
uređajima, no zatvorili su ga, a izlog su premazali bojom, dok su dva stana
iznad njega bila prazna.
Cijelo to područje kriomice su pretražili ne bi li našli izviđače Zmijskoga
oka pa su pripadnici Letećeg odreda čak upotrijebili uređaje za pretraživanje,
a onda se brzo i tiho okupila cijela ekipa. Našli su dobre položaje i za dva
oklopna vozila puna detektiva iz Letećeg odreda, kao i policajaca u civilu iz
odjeljenja za vatreno oružje. Ta su vozila maskirali kako bi bila nalik na
obične obrtničke kombije. Prvo su vozilo parkirali u popločanu prilazu
nadesno od puba, a drugo na ulazu u uličicu u sjeverozapadnom kutu
raskrižja. Malo poslije podneva Hunter i Brogan ušli su u pub, tobože kao
gosti, ali zapravo su vlasnika odveli u zadnju sobu i izvijestili ga o onome što
će se dogoditi. Očekivali su da će do napada doći u jedanaest sati navečer jer
u to su se vrijeme odigrale sve pljačke, no vlasnik je razumno zaključio da će
biti bolje da se zajedno sa svojim osobljem udalji već u ranim večernjim
satima, a na njihova mjesta doći će prerušeni policajci i policajke. Zmijske
oči danju će se gotovo sigurno nekoliko puta provesti ovuda pa se sve mora
doimati potpuno uobičajeno, što znači da će pub biti otvoren, a gosti će
morati ulaziti i izlaziti. Hunter je potražio savjet viših dužnosnika u stožeru
odjeljenja pa su zaključili da će goste u pubu primati i posluživati do deset
sati navečer, a onda će ih neupadljivim automobilima, koji će čekati otraga,
odvesti u pritvor kako bi ih zaštitili. Svima će objasniti da će ih zadržati samo
nekoliko sati, a sve one koji budu prosvjedovali, tražili da ih puste, ili se
pozivali na pravo na telefonski poziv, uhitit će pod sumnjom da su se urotili
kako bi pljačkali. Bila je to vrlo riskantna taktika, ali još su više riskirali
prerušeni policajci koji će glumiti goste u pubu »Kameno srce«.
Cijeli dan dok su trajale pripreme, Heck i Gail mogli su samo sjediti u
promatračnici u sobi na katu, dok se taj dio Londona pekao na suncu.
»Ljeto u gradu, ha?« primijeti Gail, kojoj su preko čela visjeli smeđi,
vlažni uvojci. U praznoj zgradi nije postojao rashladni uređaj, pa iako je bilo
više prozora, zasad ih nisu smjeli otvarati, a policajce u zgradi uputili su da
im danju ne prilaze.
Heck otpije vodu iz boce i pruži je kolegici. »Pretpostavljam da ste,
poslije Surreyja, ovdje doživjeli pravi kulturni šok.«
Otpila je i obrisala usta. »Ne, nisam, jer sam kao studentica tu, u blizini,
boravila čak tri godine. Studirala sam sociologiju na Goldsmithsu.«
»Jeste li diplomirali?«
»S najboljim ocjenama.«
Kimnuo je. »Odlično.«
»Barem mi se ne smijete što sam studirala sociologiju.«
»Diploma je diploma.«
»Bob Hunter vjerojatno ne bi tako mislio.«
 »Po svoj prilici ne bi.«
»Heck, vjerujete li mu?«
Razmislio je. »Ne u potpunosti.«
»Oh... sjajno!«
Slegnuo je ramenima. »Ovo je složen pothvat, a držim da Bob nije čovjek
koji bi bio u stanju predvidjeti sve pojedinosti. Ali pogledajte ovako:
mjesecima su radili na tome i prikupili su gomilu podataka... pa možemo
pričekati da vidimo ishod.«
»Što zapravo radimo? Bavimo se promatračkim sportom? Mislila sam da
pokušavamo doznati tko je ukrao vozilo.«
Heck uzme bocu i ponovno potegne iz nje. »Zmijsko oko ključ je svega
toga, a ovo je najbolja prilika da im se približimo.«
»Ako tko od njih preživi i bude nam u stanju reći.« Glavom je pokazala na
drugu stranu prostorije gdje su dva policajca postavljala kamere i slagala
oružje. Osim pištolja Glock i strojnica MP5, bile su tu poluautomatske
dvocijevke, maljevi, palice od orahovine koje su bile više nalik na drške
trnokopa nego na policijsko oružje, a i nekoliko teških balističkih štitova.
»Što to Hunter pokušava učiniti, započeti rat?«
»Ne čini li vam se da su rat započele Zmijske oči?« upita Heck.
»Da, ali čim srede tu bandu, oformit će se druga i zauzet će njihovo
mjesto.«
»Zašto se bunite? To znači da imamo dugoročno, sigurno zaposlenje. Ako
vam je dosadno, Gail, najbolje je pokušati malo odspavati. Dan bi mogao biti
vrlo dug.«
Kao da je odlučio poslušati vlastiti savjet, Heck prekriži ruke, a onda se
nagne unatrag sve dok stolica na sklapanje nije stajala na dvjema nogama, a
on je glavu i ramena naslonio na zid i zatvorio oči. Gail se začudila kad je
poslije samo nekoliko minuta počeo tiho hrkati, iako je znala da je jutros
ustao vrlo rano, oko pet sati, jer kanio je poći u izviđanje Skeltona.
Poslije nekog vremena i ona je zadrijemala, ali samo nakratko jer su Bob
Hunter i troje njegovih ljudi tako bučno ušli u gornju sobu da je gotovo
skočila sa stolice. Podeblji detektiv inspektor nije dobro podnosio vrućinu.
Majica mu se zalijepila za prsa i leđa, a kapljice znoja tekle su mu niz lice
crveno od piva.
»Ustanite i zasjajte, dečki i cure«, dobacio im je. »Donio sam vam
pribor.« I Hecku i Gail dobacio je po jednu valjkastu platnenu torbu. »Tu je
sve što vam dugujem kao domaćin, Heck, uključujući radio, pa vam poslije
više neću morati praviti usluge.«
Otvorivši torbe, izvadili su plave kape za bejzbol s crno-bijelim trakama,
dva policijska radija sa slušalicama, oba podešena na određeni kanal, naočale
za noćno motrenje i dvije lakše pancirke.
»Potrudili smo se da budete sigurni«, objasni Hunter, vidjevši da ga je
Gail pogledala. »Znaju li vaši pretpostavljeni čime se danas bavite?«
»Sve su odobrili«, potvrdi Heck.
»Dobro, jer već se moram brinuti za previše ljudi.«
»Ne bismo vam htjeli otežavati zadaću, Bobe.«
»Drago mi je što se razumijemo, Heck. Sad možemo samo čekati.«
»To smo i dosad radili«, primijeti Gail, ponovno se zavalivši na stolici.
Hunter slegne ramenima. »Strpljenje je vrlina, detektivko pozornice
Honeyford. Ako se želite pridružiti specijalcima, to ćete morati brzo naučiti
jer ćemo se za osam sati sukobiti s pljačkašima. Poslušajte moj savjet i
odspavajte.«
Dok je popodne polako prelazilo u večer, u promatračnici je zavladala teška,
omamljujuća tišina. Okupljeni policajci duge, dosadne sate kratili su tako što
su kartali, slušali iPodove, koristeći se slušalicama, ili su učili za ispite.
Hunter je marljivo radio s jednim od svojih podređenih pa su se sagnuli nad
kartama toga područja tako što su ih rasprostrli pred sobom na stolu, a
povremeno su im izvješća slali policajci iz puba. Heck je i dalje drijemao,
iako mu baš nije bilo udobno, a Gail gotovo uopće nije spavala.
Oko sedam sati navečer pokrajnjim stubama popeo se policajac iz
odjeljenja, noseći kartonsku kutiju s porcijama riba i krumpirića umotanih u
novine, kao i nekoliko boca svježe mineralne vode, pa su svi jeli i pili. U
osam sati dnevno svjetlo već se gasilo, a ekipa je počela provjeravati oružje i
zaštitnu odjeću. Do devet sati spustio se polumrak pa se sve oko njih počelo
smirivati, automobili na ulicama manje su trubili, pješaci su se prorijedili, a
redom su se počela paliti ulična svjetla. Tada je Huntera nazvao uhoda u
bandi. Pripadnici Zmijskoga oka nisu odustali od pljačke pa su se pripremali
za pohod. Detektiv je tu vijest proslijedio podređenima, a onda je sve
upozorio da budu u pripravnosti. Medicinske službe u susjedstvu također su
izvijestili da je potrebna budnost.
Dosad je već pao mrak, a nazočnima u promatračnici dopustili su da
prilaze prozorima pa je Heck prvi put toga dana promotrio pub »Kameno
srce«. Bila je to neupadljiva katnica od crvene opeke, sa zamagljenim, kićeno
ukrašenim prozorima u prizemlju, tipično mjesto za nalijevanje u
londonskom predgrađu. Unutra je vjerojatno bio bar u obliku slova »u«, s
uglačanom drvenarijom, grimiznim presvlakama i sjajnom mjedi. Detektiv
vodnik Brogan sad se predstavljao kao vlasnik puba, dok je pipničara glumio
detektiv pozornik Bernetti, koji se oporavio od Heckovih udaraca.
U prošlosti je Heck nekoliko puta sudjelovao u sprečavanju oružanih
pljački. Za svakog policajca to je bila možda najopasnija zadaća, iako je u
najnovije doba, u Engleskoj, policija imala prednost nad zločincima jer su
njezini pripadnici bili uvježbani, a imali su i dobro oružje, posebno kad su se
umiješale naoružane specijalne jedinice. Čini se da su toga bili svjesni i
pljačkaši jer je rijetko dolazilo do pucnjave, iako su zločinci povremeno
pružali otpor. No Zmijske oči pratio je loš glas pa se činilo da bi ovaj put
moglo postati gusto.
Heck je pogledom prelazio po pokrajnjim uličicama, pažljivo motreći ne
bi li zapazio nešto makar izdaleka sumnjivo: vozila koja sporo kruže, tipove
koji se onuda motaju bez razloga ili one koji su toplije odjeveni nego što je
uobičajeno kad je noć tako topla i zagušljiva. Naravno, nije očekivao da će
ugledati nešto posve očito jer u dvadeset prvom stoljeću čak su se i primitivni
pljačkaši ponašali uglavnom profesionalno.
»S tim tipovima najvažnija je brzina«, tiho primijeti Hunter kao da Hecku
čita misli. Popravio je naočale za noćno motrenje, a onda je pogledao duž
ceste Wickham, usredotočivši se na ulaze u zgrade i pokrajnje uličice.
»Upadaju i bježe poput munje. Kao ekipa dolaze zato da sve brzo stave pod
nadzor, ali ipak su samo čopor revolveraša. Uvijek se ravnaju prema satu, za
dvije minute izlaze, ali pucaju u znak opomene i mlate oko sebe. Ako im tko
stane na put – laku noć!«
 »Vrijeme je da ih izbacimo iz igre«, primijeti Heck.
»To i namjeravamo. Ako ih noćas uhvatimo na djelu, posebno ako im na
čelu bude Manko, možemo zakucati cijelu bandu. Postići ćemo najbolji gol
na prvenstvu.«
Heck pogleda na sat. Pola deset! Vrijeme je brzo prolazilo. Kao u svim
takvim pohodima, glavna predstava počinjala je u četvrt do jedanaest, iako
sad u pubu više nema nikoga osim prerušenih policajaca. Prešao je preko
prostorije i sjeo pokraj Gail, koja se doimala ukočeno i oprezno, a kosa joj je
još bila vlažna na čelu blijedom poput mjesečine. Teoretski je sad trebalo
postati svježije, posebno zato što je Hunter dopustio da otvore nekoliko
prozora, ali u sobi je još bilo zagušljivo i osjećao se zadah znoja.
»Dobro ste?« upita Heck.
Iskrivila je usta u slab osmijeh. »Smiješno... ali živčana sam kao sam
vrag.«
»U tome nema ništa smiješno.«
»Pa, ionako se neću naći na vatrenoj crti, zar ne?«
Slegnuo je ramenima. »Prirodno je da želimo što bolje srediti stvari.«
»Ne trebaju mi mudri savjeti, Heck. Rekla sam vam da nisam početnica.«
»Da, i to više puta.«
»Znam«, umorno je uzdahnula. »Čujte, žao mi je. Ne poričem da mi je sve
ovo novo, ali nemojte me pokroviteljski podučavati jer od toga sam još više
živčana.«
»Kako hoćete.«
»I ne budite tako vraški puni razumijevanja. Više volim kad se pravite
duhoviti.«
»Strašno ste svojeglavi i hiroviti, znate.«
»Hvala.«
»Djelomično sam vas pohvalio jer Gemma tako uvijek govori o meni.«
»Gemma Piper?«
»Da, glavna faca u Jedinici za serijske zločine.«
 »Tvrd je orah kad je uspjela zadržati taj posao.«
»Ne zovu je uzalud >Lavica<«.
Gail ga je znatiželjno motrila. »Ona vas je odvukla u postelju?«
»Da budem iskren, obostrano smo se odvlačili.«
»Čudno... Niste mi bili nalik na ženskara.«
»I nisam, ali...« Nasmiješio se. »Može biti vrlo dostojanstvena i otmjena,
ali ponekad Gemmu Piper nikako ne biste mogli nazvati damom.«
»Ne odajete li malo previše?«
Nasmijao se. »Htio sam reći da zna biti i vrlo tvrd orah, kao što ste i sami
rekli.«
»Potvrđujem, primljeno!« čuli su kako govori Hunter, koji je upravo
primio poruku putem radija. Pogledom je prešao preko tima, čiji su pripadnici
sad bili samo obrisi u polumraku. »Ne smije biti nikakvih slučajnih žrtava.
Svi se pripremite.«
Heck pogleda na sat. Deset do jedanaest! Čuli su niz škljocaja i zveketanja
jer su u gornjoj sobi policajci stavljali u oružje okvire s metcima i povlačili
osigurače, a onda su, stavivši kape, jedan po jedan sišli u prizemlje, na
borbeni položaj koji je bio na ulazu u nekadašnji dućan s električnim
uređajima.
Hunter provjeri pištolj Glock, a onda ga vrati u korice. Kao zapovjednik
ostat će ovdje pa će pothvat nadzirati s točke koja mu pruža dobar pregled,
osim, naravno, ako sve ne ode do sto vragova.
Nažalost, upravo se to dogodilo, za samo pet minuta.
»Što je, jebiga...?« uzvikne Hunter s nevjericom.
S naočalama za noćno motrenje u rukama Heck i Gail pridružili su mu se
pokraj prozora pa su se zaprepastili kao i on kad su vidjeli da se veliki, teški
kamion za prijevoz robe s prikolicom, težak najmanje osam ili devet tona,
zaustavlja na dvostrukoj žutoj crti na desnoj strani puba, posve zapriječivši
pokrajnju ulicu u kojoj je bilo parkirano policijsko oklopno vozilo.
»To je kamion dostavljača«, primijeti Heck. Čak je i ovdje, unatoč
brektanju golema dizelskog motora, čuo da zveckaju sanduci s pivom.
Prikolica je na stranama bila otvorena, a cerada od nepromočive tkanine nije
bila dobro pričvršćena pa se malo podignula, otkrivši nizove sjajnih boca.
Hunter spusti naočale. »U ovaj jebeni sat?«
»Što ako su to Zmijske oči?«
Ista pomisao pala je na um Hecku i Hunteru. Je li banda ukrala kamion pa
su ga doveli ovamo da posluži kao trojanski konj? Dolje je iz puba izišlo
nekoliko policajaca, prerušenih u osoblje, a među njima je bio i detektiv
pozornik Bernetti, no samo su smeteno stajali kad su vozač i njegov
pomoćnik opušteno izišli iz kabine, navlačeći radne rukavice. Detektivi su
užurbano razgovarali s njima, no što god da su govorili, činilo se da su
pridošlice vrlo tvrdoglavi. Vozač je odlučno odmahivao glavom, a onda je
dugim koracima ušao u pub s detektivima i svojim pomoćnikom za petama.
Bernetti se ubrzo ponovno pojavio na vratima, a preko radija je, uz
pucketanje, dopro njegov glas.
»Što ćemo s njima, šefe? Vozač kaže da već kasni te da mu je to posljednji
tovar, pa mu ga moramo skinuti s grbače. Pivo nikako ne želi odvesti natrag
u pivovaru.«
»Sigurni ste da ne glumi?« upita Hunter. »Mislim, je li to pravi vozač?«
»Što? Da... vjerujem da jest. Stariji tip, zagrižljiv starkelja.«
Činilo se da se Hunter nakratko sledio i da je neodlučan, a onda su u
slušalicama ponovno začuli Bernettijev glas.
»Sad zahtijevaju da dođe vražji vlasnik. Mislim da su prokužili da nismo
osoblje.«
»Bobe, nemamo vremena«, upozori Heck šefa. »Ta škvadra uvijek dolazi
u jedanaest, a sad je točno toliko. Opozovite napad i zatvorite pub.«
»Pa da izgubimo cijeli vražji pothvat?« prosvjedovao je Hunter.
»Bolje i to nego da počnemo s napadom, iako su nam se ispriječili civili.«
»Ne!« Hunter odmahne glavom. »Ne, banditi znaju da se pubovi ne
zatvaraju tako rano. Prokljuvit će da smo ih zeznuli pa će naš uhoda nositi
jaja kao naušnice.«
Iz blizine, možda s drugoga kraja ceste Wickham, do njih je doprlo dugo
cviljenje guma.
»Sranje!« tiho izusti Gail.
»Bobe, morate smjesta nešto poduzeti«, potakne Heck šefa. »Zatvorite
pub.«
»Kvragu s tim! Zatvorite vozača«, zalaje Hunter u radioprijamnik, »a i
njegova pomoćnika. Izvedite ih kroz zadnja vrata. Smjesta!«
»Bobe, prekasno je za to«, upozori ga detektiv.
Dok je još govorio, iz suprotnih smjerova dojurila su dva vozila, BMW
1181 i Wauxhall Insignia, vrlo brzi automobili, što su ih pripadnici
Zmijskoga oka vjerojatno večeras ukrali upravo za tu priliku. Vozila su se
naglo zaustavila, prvo na jednoj, a drugo na drugoj strani trokutastog
pločnika pred pubom.
Hunter se još doimao posve smeteno, kao da ne može povjerovati da je
tako brzo izgubio nadzor nad događanjima. Ostvarila se najgora noćna mora
svakog zapovjednika: civili su se zatekli u središtu obračuna policije i bande,
a za to je kriv on jer je vlasnika trebao pitati očekuje li večeras koga, ali to
nije učinio.
Vidjevši da je Hunter nepomičan, Heck zgrabi radio i poviče: »Sve
jedinice u napad! Udarite na njih na pločniku! Ne dopustite da uđu!«
Djelovao je brzo, ali pljačkaši su bili još brži. Iz dvaju automobila izjurila
su po trojica bandita sa skijaškim kapama na glavi, a na sebi su imali crne
pancirke. Potrčali su prema vratima puba, dok je policajce omeo nepoznati
glas, jer nije im zapovijedao Hunter, nego Heck, pa su nakratko oklijevali, a k
tome je policijsko oklopno vozilo zapelo na ulazu u pokrajnju uličicu jer je
kamion zapriječio put.
Iako se poslije pokazalo da su specijalci iz oklopnog vozila izišli brzo i
učinkovito, nije bilo dovoljno mjesta da se makar i pješice provuku pokraj
kamiona pa se već na početku broj policajaca smanjio za trećinu. To je
također značilo da su se ostale dvije skupine specijalaca, od kojih je jedna
nahrupila kroz vrata nekadašnjeg dućana, a druga iz oklopnog vozila na
sjeverozapadnom ulazu, našle u nepovoljnu položaju jer nisu uspjele opkoliti
pljačkaše, nego je put za bijeg prema istoku ostao otvoren. Kao što se Heck
nadao da će se dogoditi, vrata puba zalupila su se pljačkašima u lice prije
nego što su uspjeli ući pa više nisu imali kamo.
No ipak im je preostala još jedna pogibeljna mogućnost.
Noćnu tišinu razbili su povici iz zvučnika: »Naoružana policija!«
»Bacite oružje!« i »Spustite se na koljena«, ali zaglušili su ih pucnjevi koji
su već posvuda odjekivali i brza vatra, praćena bljeskovima, jer se sukob
rasplamsao u svim smjerovima.
Uz zaglušni fijuk, devetmilimetarski dum-dum metak odbio se od zida,
blizu prozora pokraj kojega su stajali Heck i Gail. Čuli su otegnuto metalno
čegrtanje, praćeno bljeskovima, jer netko je raspalio iz strojnice. Bio je to
jedan od pljačkaša, visoki, mršavi tip, koji je pucao u smjeru drugog
oklopnog vozila. Očito se nije bio navikao služiti takvim oružjem, jer uvelike
mu je poskakivalo u rukama, a metci su prštali po cijelom raskrižju. Nikoga
nije pogodio, ali policajci koji su izišli iz drugog oklopnog vozila bacili su se
na tlo. Jedan se skutrio iza stupića, dok su drugi trčali u zaklon, kotrljali se ili
su se zaklonili štitovima, a svi su uzvraćali vatru. S prodornim krikom,
mršavi tip ispustio je oružje i skljokao se postrance, držeći se za međunožje
iz kojega je odjednom počela šikljati krv.
Vozač u BMW-u usplahirio se i dao gas pa je tako bezglavo zaokrenuo da
su se policajci koji su izišli iz bivšega dućana raspršili, ali uspjeli su isprazniti
pištolje u automobil dok je prolazio pokraj njih. Izbušili su ga pa je skrenuo
na stranu, a iz oštećene haube kuljao je crni dim. Vozilo je u rub pločnika
udarilo takvom silinom da se prevrnulo, razbivši izlog.
Vrata puba su se otvorila, a kroz njih je provirila cijev. Uslijedila je kratka
pucnjava iz MP5 pa se drugi pljačkaš srušio kao vreća krumpira, a iz
presječene vratne arterije liptala mu je tamna krv. U promatračnici su se
morali sagnuti jer je zalutali metak pogodio pozor pa se staklo razletjelo u
bezbroj komadića koji su padali oko njih.
Činilo se da se sve odvija vrtoglavom brzinom, no policajci su bili
premoćniji, unatoč tomu što ih je omeo kamion dostavljača. Dva su pljačkaša
pala, a treći i četvrti odbacili su oružje čim su uvidjeli da su naišli na žestoki
otpor. Spustili su se na koljena, a onda su pognuli glave i podigli ruke,
šćućurivši se usred pucnjave sa svih strana. Peti pljačkaš, naoružan
skraćenom dvocijevkom, zapinjao je pušku i pucao kao lud, ali odozgo je
odjeknuo prasak, a banditu se na lijevu ramenu pojavila točka crvena poput
trešnje. S krova ga je pogodio snajperist pa se pljačkaš okrenuo poput zvrka.
Nekako se uspio održati na nogama, ali drugi snajperistov metak pogodio ga
je u desno rame pa se ranjenik zavrtio na drugu stranu. Ruku s puškom je
spustio, ali kako je još uvijek držao okidač, oružje je opalilo posljednji put, i
to ravno u njegovo desno stopalo, koje se rascvjetalo i postalo nalik na
komad sirove govedine.
Dok se sve to odvijalo, na Wauxhallu se rasprsnuo prednji prozor sa
suvozačeve strane, a kroz njega je izletio revolver Webley, što je značilo da
je i drugom vozaču već svega dosta. Bio je aktivan još samo jedan pljačkaš, a
sa svih strana približavali su mu se naoružani policajci s uperenim oružjem.
Ali posljednji bandit nije se imao namjeru predati. Još je dvaput opalio iz
pištolja – po zvuku i trzaju Heck je zaključio da je to Smith &Wesson,
glasoviti Magnum 44 – a onda je požurio prema suvozačevim vratima na
dostavljačevu kamionu. Slobodnu ruku stavio je u džep, odakle je izvukao
dugu, sjajnu oštricu.
»Manko!« dahne Heck.
Većina specijalaca koji su bili zarobljeni iza kamiona već je odustala od
pokušaja da se provuče pokraj velikog vozila pa su potrčali natrag duž uličice
i obišli pub, a sad su se pojavili s druge strane. Samo jedan od njih, krupni
čovjek s bradom, pokušao se provući ispod kamiona. No bio je vrlo loše sreće
jer čim se provukao i uspravio, našao se oči u oči s najopasnijim pripadnikom
bande Zmijsko oko. Prije nego što je zaprepašteni murjak stigao izvući
pištolj, Manko ga je mačetom postrance udario u vrat.
Murjak padne na koljena, tresući se, a njegov krkljavi vrisak čuo se u
cijeloj ulici. Manko ga udarcem odbaci natraške, a onda se kroz vrata na
suvozačevoj strani popne u kabinu. Vozač vjerojatno nije ponio ključ jer je
golemo vozilo smjesta zabrujalo i oživjelo.
»Jebeno govno!« zaurla Heck. »Zaustavite taj prokleti kamion! Zaboga, u
njemu je Julius Manko!«
No većina policajaca bila je zaokupljena stavljanjem lisičina na ruke
pljačkaša ili su pružali prvu pomoć ranjenicima. Čovjek koji je bio najbliži
kamionu mogao je svoga ranjenog kolegu samo povući s puta kotačima, kad
je golemo vozilo, stresavši se, pojurilo naprijed, a iz ispuha je kuljao dim dok
je kamion tutnjao preko raskrižja.
 »Postavite zapreke na oba kraja cesta Wickham i Ashby!« urlao je Hunter
u radio, trčeći niza stube. »I to sada, smjesta! Dajte mi oklopljene policijske
automobile...«
Heck i Gail nagnuli su se kroz prozor. Kamion se već kretao prema
zapadu duž ceste Ashby, a pritom je udarao i grebao parkirana vozila pa su
unaokolo letjele iskre. Kad su se policijska kola previše približila, kamion ih
je postrance tako odgurnuo s puta da su uza štropot udarila u uličnu
svjetiljku. Pedeset metara ispred kamiona brzo su se skupljala rotirajuća
plava svjetla jer je više policijskih vozila pokušavalo stvoriti zapreku. Heck i
Gail motrili su bez daha. Kamion bi mogao probiti zapreku, ali bilo bi opasno
takvo što pokušati. Ako je u nekim policijskim automobilima bilo oružja,
došlo bi do još jedne pucnjave, a ovaj put bi Manko izvukao kraći kraj.
Ta pomisao možda je pala na um i vođi bande jer je odlučio izbjeći
zapreku. Kamion je odjednom brzo skrenuo ulijevo, u uski prolaz između
kuća, a kad je na uglu zagrebao betonski zid, ponovno su poletjele iskre.
Heck uzme baterijsku svjetiljku i obasja Hunterovu kartu jer je još ležala
rasprostrta na stolu koji je služio za planiranje. »To je vražji labirint«,
prokomentirao je, pokazujući zbunjuću mrežu uskih uličica i prolaza koji su
se križali.
»Ondje se nikako neće provući«, ustvrdi Gail.
»Osim ako ne dospije ravno iza nas!« Heck prstom potapša neimenovanu
cestu na koju je bilo moguće izići iz pokrajnje uličice u koju je upravo
skrenuo Manko. Ta je cesta bila šira od mnogih unaokolo. Neko vrijeme išla
je usporedno Wickhamom, a onda se spojila s cestom Geoffrey, koja je
izlazila na Brockley.
Heck odbaci kartu pa preko prostorije pojuri do vrata, pokraj kojih su s
klinova visjela tri ključa, s prikopčanim ceduljicama. Bili su to ključevi
neobilježenih vozila koja su čekala u dvorištu iza zgrade. Hecku se činilo da
je prvi ključ pripadao Fordu. Uzeo ga je i izišao, ali umjesto da pojuri niza
stube do prednjega dijela zgrade, pošao je hodnikom koji je vodio straga, a
onda je sišao pokrajnjim stubištem.
»Heck, što radite?« upita Gail cupkajući za njim.
»A što mislite da radim?«
 »Uistinu kanite ukrasti automobil Letećeg odreda?«
Na dnu stubišta ju je pogledao. »Progonimo osumnjičenika. Što je tu
neobično?«
»Heck, ovaj pothvat nije naša stvar.«
»Upravo smo vidjeli da je zločinac policajcu prerezao grlo, a to je itekako
naša stvar!« Požurio je van i pokazao Ford Escort koji je u dvorištu stajao u
kutu, a onda se okrenuo i dobacio joj ključ. »Pokrenite motor.«
»Heck, mislim da ne bismo...«
»Ako će vam to olakšati odluku, detektivko Honeyford, onda vam
zapovijedam da tako postupite!« Istrčao je kroz vrata iza kojih se pružao
labirint pokrajnjih uličica. Što je brže mogao, probijao se kroz njih, a pritom
je odguravao kante za smeće, pune smrdljivih otpadaka. Napokon je
prečicom stigao do neimenovane ceste, upravo u trenutku kad je kamion
protutnjao pokraj njega, a kretao se prema jugu. Nije mogao brzo voziti jer se
morao probijati kroz mnoštvo parkiranih automobila koje je grebao i
ulubljivao. Na kamionu su bila smrskana oba prednja svjetla, na zadnjem
dijelu prikolice visjela je cerada, a trake za pričvršćivanje njihale su se jer su
kopče popucale. Nekoliko sanduka je ispalo pa su se limenke i boce kotrljale
po cesti. Mnoge su se razbile, a pivo je, pjeneći se, teklo u slivnike.
Heck je bez ikakva razmišljanja, gotovo nagonski, skočio na kamion, a to
čak nije bilo ni teško izvesti.
Uhvatio se za ceradu i stavio nogu na čeličnu papučicu pa se vozio kao da
ga nosi div koji poskakuje, a onda je odmaknuo ceradu i popeo se u prikolicu,
gdje se našao među nestabilnim sanducima piva. Nespretno se uspravio, a
kamion je upravo u tom trenutku naglo skrenuo za ugao, vjerojatno na cestu
Brockley i ubrzao, tresući se dok je udarao u rub pločnika. K tome se njihao
dok je jurio da prestigne druge automobile na cesti pa su mu vozači odasvud
prodorno trubili. Prljavi pod tako je poskočio kad je kamion prešao preko
uspornika da je detektiv odletio među sanduke koji su padali, a boce su se
razbijale.
»Heck zove detektiva inspektora Huntera!« povikao je u radio, štiteći lice
od staklenih krhotina koje su posvuda letjele. »Prijam, gotovo!«
Najprije je čuo krčanje, a onda se javio Hunter. »Recite.«
 »Uspio sam se popeti na osumnjičenikovo vozilo, šefe. To je kamion
Aveco, za prijevoz robe, a djelomično imam i broj. Počinje: Juliet, Alpha,
osam, tri, gotovo!«
»Možete li ponoviti, detektive Heckenburg!« Čak i preko radija, usred sve
te kaotične buke koja je oko njega vladala, Heck je po glasu primijetio da se
njegov sugovornik zaprepastio. »Ušli ste u osumnjičenikovo vozilo?«
»Tako je, šefe, ali zapeo sam u prikolici.«
Kamion se s nečim sudario. Vrlo jak udarac odbacio je Hecka na stranu,
preko cijele prikolice, pa mu je slušalica ispala iz uha. Srušilo se i otvorilo još
nekoliko sanduka, a iz njih su se razletjele boce i limenke. Heck je na
laktovima i koljenima dopuzao do cerade koja se nadimala i pokušao proviriti
kroz nju. »Ne mogu sigurno reći gdje smo... ah, čekajte! Crofton Park!
Potvrđujem. Upravo smo prošli Crofton Park, koji nam je slijeva. To znači da
se cestom Brockley vozimo prema jugu, i to prilično brzo, gotovo.«
 Dvadeset drugo poglavlje

Iako je bila policijska službenica s četiri godine iskustva, Gail Honeyford

nikad nije doživjela ništa nalik na događaje koji su se odvijali u zadnja dva
sata. Poslije duga čekanja u promatračnici, koje je kidalo živce, uslijedila je
prava eksplozija događanja. Do krvavog obračuna kod puba »Kameno srce«
nije došlo neočekivano, ali zgrozila se kad je svojim očima vidjela da ljudi
padaju kao čunjevi i kad je čula bolne krikove, koji kao da su se otkidali iz
beznadno skršenih tijela. Ipak, sve se odigralo prebrzo da bi posve shvatila
strahotu onoga što se oko nje odvijalo. Pucnjevi su bili poput praskanja
vatrometa, a jarki bljeskovi iz cijevi nalik na pirotehničku predstavu. Čak joj
se ni sad sve to nije činilo stvarnim, barem na površini, iako je duboko u sebi
slutila da su je ti događaji iznutra ranili. Ako gledate kako ljudi pred vama
pogibaju i ošamućeno stojite, izbuljenih očiju, dok sukobljeni jedan drugoga
raznose vatrenim oružjem, to vas jednostavno mora potresti do dna bića.
A sad još i ovo!
U starom, bučnom Escortu, koji je već odavno dotrajao, jurila je cestom
Brockley u potjeri za golemim kamionom što ga je vozio manijak. To vozilo
bilo je otprilike pedeset metara ispred nje, a brzalo je kroz crvena svjetla, pa
su druga vozila skretala i vrtjela se u svim smjerovima. Posvuda su se čuli
teški udarci, odbojnici su se zabijali u zidove kuća, s karoserija su letjeli
komadići stakla i svinuta metala, ulični znakovi su padali, a izlozi dućana su
se rasprskavali. Dakako, bilo je to protiv svih pravila suvremenoga
policijskog djelovanja. Osumnjičenika je progonila vozeći velikom brzinom
kroz stambeno područje, iako Julius Manko nije bio svjestan toga da mu je
netko za petama. Gail je vozila neobilježeni automobil, bez policijskih
svjetala i sirene, dok je Manko jurio kao lud ne bi li umaknuo s mjesta svog
okrutnog zločina, a kao što je rekao Heck, ne smiju mu dopustiti da se izvuče
nekažnjeno.
Gail je vijugala lijevo i desno, jer su iz zadnjega dijela kamiona ispadale
boce, pa su se poput kasetnih bombi rasprskavale na cesti pred njom. K tome
su je rastresali i glasovi koji su dopirali s radija, a jedan drugome usplahireno
su upadali u riječ. Doznala je da je detektiv pozornik Breedon pretrpio teško
oštećenje dušnika, ali još je disao, a jedan je glas pitao: »Gdje je, kvragu, ta
hitna pomoć?« Tri pljačkaša bila su u kritičnom stanju, dok je jedan bio
gotovo sigurno mrtav.
Čula je i Heckov glas, a detektiv je iz petnih žila nastojao pružiti što bolje
upute.
»Prilazimo Brockley Riseu, a još uvijek vozimo prema jugu«, govorio je.
»Mislim... ali ne mogu biti siguran.«
Gail je upravljač zgrabila čvrsto kao da joj o tome zavisi život, kad se
kamion pred njom uz zaglušno cviljenje zaletio preko kružnoga toka, a gume
kao da su kopale vojničke rovove u gredicama s cvijećem što su ih posadili u
sredini. Manko je gotovo izgubio nadzor nad vozilom jer je oštro skrenuo
ulijevo. Zglobovi Gailinih prstiju ponovno su pobijeljeli na upravljaču kad je
i ona učinila isto. Sa zakašnjenjem joj je palo na um da je u mnogo boljem
položaju od Hecka da daje upute.
»Detektivka pozornica Honeyford zove detektiva inspektora Huntera,
prijem, gotovo.« Pokušala se sjetiti natpisa na kolutu s ključem za ovaj
automobil. »Uzela sam Foxtrot-Alphu i progonim vozilo s osumnjičenikom,
koje je upravo skrenulo na...« postrance je pogledala znak pokraj kojega je
projurila, »... cestu Stanstead.« Prilično je dobro poznavala zemljopisni
raspored južnoga Londona, ali morat će i nagađati. »Mislim da vozimo prema
istoku. Upravo smo prošli pokraj koledža St Dunstan, a sad smo na cesti
Catford... Čekajte, ponovno smo se uputili na jug, duž Bromley Hila. Puni
broj registarskih tablica osumnjičenikova vozila glasi: Juliet, Alpha, osam,
tri, Delta, Papa, Kilo, gotovo.«
»Primljeno«, odgovori Hunter, ali začudo zvučao je kao da ga se taj
podatak nije jako dojmio. »Ostanite iza njega. Ne pokušavajte... ponavljam,
ne pokušavajte zapriječiti put meti niti je zaustavljati. Dolazi zračna podrška,
gotovo.«
»Shvatila sam«, glasio je odgovor.
Kamion ispred nje tutnjao je Londonskom cestom, a onda je naglo
skrenuo da izbjegne slično vozilo pred sobom. Golema prikolica zabila se u
metalnu ogradu i gotovo se zaplela u mnoštvo izvijenih krhotina. Ponovno su
počele treštati trube, ali kamion je nastavio svoj put, dok je iza njega visoki
kombi otraga udario u onaj drugi kamion, a Renault Clio je uz cviljenje guma
skliznuo postrance da izbjegne nagomilana vozila pa je prešao preko raskrižja
i zabio se u telegrafski stup. Prolomilo se resko pucanje drva, a stup se srušio
unatrag u vrt, povukavši sa sobom žice koje su se na tlu uvijale poput bijesnih
zmija. Gail se kroz taj labirint uništenja jedva uspjela provući bez ozljede.
Manko je odmaknuo daleko naprijed i već je stigao do ceste Widmore. Gail
je gledala kako kamion ponovno skreće ulijevo. Morala je do kraja dati gas
da ga ne izgubi iz vida jer je bila svjesna da ne smije odustati. Ona i Heck
jedini su policijski službenici koji slijede zlikovca!
Kad joj je to palo na um, u džepu jakne od trapera oglasio joj se mobitel.
Izvadivši ga, pogledala je zaslon, ali nije prepoznala broj.
U vožnji je mobitel pritisnula na uho. »Jeste li to vi, Heck?«
»Da, ja sam«, odgovorio je vičući. »Sjajno ste to izveli i ostali mu za
guzicom.«
»Jeste li dobro?«
»Zasad jesam, ali dobro me je izudaralo! Jao! Žarko se nadam da će nas
sve to odvesti do podataka o kombiju što ga tražimo... da i ne spominjem one
proklete šaljivčine!«
»Heck, držite se, jer uskoro nam dolazi podrška.«
»Morat će biti vraški brzi.«
»Imam li pravo kad kažem da se taj blesan u krugu vraća u središnji
London?«
»Sad smo na cesti Chislehurst, a vozimo na istok«, odvrati Gail.
»Sranje!« opsuje Heck. »To nam sve govori! Doista se vraća, a to nema
smisla, osim ako ne namjerava otići u tunel Blackwall.«
»Zašto bi to učinio?«
»Helikopteri će stići za nekoliko minuta, a onda će ga tražiti s pomoću
uređaja koji bilježe tjelesnu toplinu. To znači da više neće imati kamo, ali
tunel će ga zaštititi pa će ondje ostaviti kamion. Onda još samo mora ukrasti
drugo vozilo i netragom nestati. Glasno razmišljam, Gail, ali to je najbolje što
možemo učiniti. Da bi došao do tunela Blackwall, mora poći Južnim
prilazom, pokraj ceste Old Dover, ali vi ga morate preteći.«
 Našla se usred najstrašnije potjere u svojoj karijeri, a od njegovih se riječi
još više uplašila. »Kako to mislite?«
»Morate ga spriječiti da stigne onamo. Nekako mu presijecite put.«
»Heck, ja sam u Fordu Escortu, a ne u tenku... O, sranje!« opsovala je, jer
upravljač joj se gotovo istrgnuo iz ruku. Veliki komad cijevi, dio donjega
dijela kamiona, odlomio se, pa je po cesti poskakivao prema njoj i uletio joj
pod lijevi kotač. Morala je upotrijebiti svu snagu da ne sleti kad je oštro
zaokrenula na križanju četiriju cesta.
»Jeste li dobro?« poviče Heck.
»Da, čujte, mislim da imate pravo. Vozi cestom Prince Imperial, a to znači
da se vraća prema Temzi, je li?«
»Da, na kraju će se vratiti, ali svejedno ga morate preteći.«
»Ne vidim kako bih...«
»Slušajte, možete poći prečicom. Idite lijevo, pa ćete izbiti na White
Horse Hill, a onda pođite cestom Mottingham, do samoga Mottinghama i
Blackheatha. Vozite cestama Winn i Baring, a onda pođite uz Burnt Ash i
Prince of Wales. Dajte gas do kraja, pa ćete ga na nekoj točki prestići.«
»A što ću onda?«
»Kvragu, ne znam. Morat ćete improvizirati. Auuu...«
»Što je?«
»Letim amo-tamo poput loptice za badminton, a sve je puno piva i
staklenih krhotina. Reže me kao sam vrag!«
»Heck, kako ću mu presjeći put?«
»Upotrijebite satelitsku navigaciju jer biste je trebali imati. U automobilu
ste Letećega odreda, a siguran sam da nisu zaostali u sedamdesetim
godinama prošlog stoljeća.«
Pogledavši ulijevo, Gail je na upravljačkoj ploči doista ugledala uređaj za
satelitsku navigaciju. »Kakva mi je korist od toga?«
»Pogledajte ima li kakvih zapreka između mjesta na kojemu ste sada i
cilja na koji Manko želi stići. S njim će biti gotovo ako ga uspijete namamiti
do radova na cesti, ili nekamo gdje je smjer promijenjen zbog popravaka.
Ako bude morao usporiti, ili stati, izići ću iz prikolice, pa ću pokušati ući u
vozačevu kabinu.«
»Ne, nećete!« povikala je. »Naoružan je, a vi ste goloruki.«
»Pa, ako vi budete ondje, bit će nas dvoje.«
»Sjajno, dva policijska sprovoda za cijenu jednoga.«
»To nam je posao, Gail, pa ga se prihvatite.«
Dok je jurila kroz Chislehurst, Gail je bila posve neodlučna. Od detektiva
inspektora Huntera primila je samo jednu zapovijed – da prati Manka, ali da
ga ne pokušava spriječiti u bijegu, dok joj je Heck, koji je po činu bio niži od
Huntera, dao posve suprotnu zadaću. No Heck je bio ovdje i sav se posvetio
potjeri, a Hunter je ostao daleko iza njih. Kroz prozor je iz daljine do nje
dopiralo zavijanje policijskih sirena, a učinilo joj se da čuje i brujanje
helikoptera koji se dao u potjeru, no možda se samo nadala tomu. Heck je
nedvojbeno imao pravo. Ako se Manko uspije dokopati tunela Blackwall,
ondje će čak i u ovo doba noći biti vozila što će ih moći oteti, a onda će se
izvesti iz tunela, možda s taocima, potpuno nevidljiv policijskim očima koje
će ga tražiti.
Sad je uvidjela da mora skrenuti lijevo, prema White Horse Hillu, a znak
je pokazivao i u kojemu je smjeru Mottingham.
Uz cviljenje guma skrenula je na tu stranu. Kad joj je kamion nestao iz
vida, jednom je rukom počela prtljati po satelitskoj navigaciji, koja je smjesta
proradila. Činilo joj se da pokraj nje gotovo u izmaglici jure londonske ulice
dok je jednom rukom pokušavala utipkati upit za tunel Blackwell. Na zaslonu
se pokazala karta, a najkraći put bio je posebno osvijetljen i prolazio je kroz
Mottingham i Blackheath, kako je rekao Heck. Sad je brzala duž ceste
Mottingham koja se ubrzo proširila, a onda je, uz cviljenje guma, skrenula na
cestu Baring. Ponovno je prtljala po satelitskoj navigaciji jer je slala upit ima
li negdje radova na cesti ili privremenog zaobilaženja. Osjetila je da joj se
znojem natopljena kosa nakostriješila kad je vidjela da bljeska crveni križ, što
je značilo da je cesta privremeno zatvorena na Južnom prilazu, koji je vodio
do tunela, a znak je promet preko rijeke preusmjeravao prema tunelu
Rotherhithe, šest kilometara južno odavde. Ako Manko onamo stigne prvi,
ipak će uspjeti jer će mu za njegove ciljeve poslužiti i tunel Rotherhithe.
Takvu priliku Gail nije smjela propustiti.
 Srećom, u ovaj kasni sat ceste nisu bile odviše prometne, no dok je Gail
brzala duž Burnt Asha, i ono malo vozača sklanjalo joj se s puta. Već je
gotovo stigla na cilj jer je tunel bio udaljen samo nekoliko minuta. Jurila je
duž ceste Lee, a onda i Prince of Wales. Dosad je valjda već pretekla kamion
jer je bila brža i pošla je prečicom. Na ulazu u Westcombe Hill bacila je
pogled na satelitsku navigaciju pa je vidjela da se našla usporedo s južnim
krajem prilaza. Riskirajući da pogleda nadesno, vidjela je da golemi, oštećeni
kamion poskakuje i trese se, no jurio je zastrašujućom brzinom. Srce joj je
gotovo zastalo, djelomično od radosti jer su Heck i ona imali pravo. No
osjetila je i strah zato što je Manko dospio mnogo dalje nego što je očekivala.
Skretanje od Južnoga prilaza sad je bilo udaljeno manje od pola kilometra.
Znak je promet usmjeravao na Westcombe Hill i to na mjestu gdje su se dvije
ceste gotovo spajale, stvorivši usko grlo, no ipak su se pružale gotovo jedna
uz drugu.
Je li je Manko već primijetio? Hoće li se to pretvoriti u natjecanje u
hrabrosti – tko će od njih dvoje prvi odustati?
»Sranje!« opsovala je. Bilo je to ludo i uvelike se kosilo s odgovornim
policijskim postupcima, ali taj tip pokušao je ubiti policajca, njihova kolegu,
a samo Bog zna koliko je još ljudi usmrtio. Neće se izvući!
Gail je dala gas do daske i projurila kroz posljednja svjetla. Mobitel joj se
ponovno oglasio.
»Gdje ste?« promucao je Heck.
»Ne mogu govoriti«, odvratila je. »Gotovo sam stigla, pripremite se!«
Dvije su se ceste približavale, a zgrade između njih su se prorijedile pa su
sad tu bila samo mjesta za odlaganje velikog otpada i trošne montažne kuće
za radnike. Manko je dosad već vjerojatno vidio znakove da je cesta
zatvorena. Gail je još jednom bacila pogled na satelitsku navigaciju.
Progonjeni će svakoga trenutka skrenuti. Pogledavši mjerač brzine, sa
zaprepaštenjem je ustanovila da juri gotovo sto trideset na sat. Pred njom se
Južni prilaz dizao nagore pa je prolazio iznad trgovačkih centara koji su
opsluživali naselje Millenium, a bio je prekriven žutim upozoravajućim
bljeskalicama. Vidjela je da su na sredini postavili niz zapreka od čunjeva,
drvenih »konjića«, kao i crvene i bijele trake koje su lepršale na vjetru. Brzo
se približavala skretanju. Ponovno je pogledala nadesno. Kamion je već bio
ondje, uzdizao se nad njom poput goleme ranjene zvijeri na kotačima. Cerada
se nadimala, a uleknuta karoserija za sobom je ostavljala čudovišni trag dima
i iskrenja. Dok je Gail motrila, kamion je preko ceste skrenuo prema njoj. Bi
li Manko riskirao sudar pri toj brzini? Svaka čestica u Gailinu tijelu, svaki
nagon, a i pomisao na obitelj, prijatelje i voljene snažno su je upozoravali da
odustane. Zakoči, zakoči, govorilo je nešto u njoj... ali ponovno je stisnula
gas.
Skrenula je udesno. Odbila se ukloniti divu koji je krivudao, štoviše,
izazivala ga je, pa je postigla da i on ponovno skrene udesno.
Ravno ispred njih bila je betonska ograda koja je dijelila dvije ceste. Bila
je velika i doimala se nesavladivom, poput stupa nadvožnjaka. Čak ni potpuni
luđak poput Juliusa Manka nije imao izbora, nego je uz cviljenje guma
skrenuo na cestu s koje je došao, a onda se odvezao, bučno se udaljujući od
nje.
Čudeći se što je još živa, Gail zakoči, iako je cesta pred njom bila potpuno
prazna. Escort se okrenuo za 360 stupnjeva, klizeći preko raskrižja i napokon
se, udarivši u kantu za smeće iz koje se prosulo mnoštvo otpadaka, smirio na
prometnoj traci za zaustavljanje, prekrivenoj šljunkom.
Boreći se da dođe do daha, izišla je van i podigla pogled prema širokoj,
bezobličnoj donjoj strani nadvožnjaka. Čula je niz udaraca kad se oštećeni
div probio kroz radove na cesti pa je, još uvijek teško dišući, potrčala putem
kojim je i došla, a pritom je nesuvislo brbljala u radio.
 Dvadeset treće poglavlje

Nije bilo nimalo vjerojatno da Julius Manko posjeduje vozačku dozvolu za

teški dostavni kamion, a čak i kad bi je imao, nikako ne bi bio dovoljno vješt
da se brzinom od sto kilometara na sat proveze kroz labirint radova na cesti
od Južnog prilaza do tunela Blackwell a da pritom ne izgubi nadzor nad
vozilom.
No div s dizelskim motorom nekako je ostao uspravan, iako su zračne
kočnice radile, pa je prikolica s blokiranim kotačima vrludala amo-tamo i
postrance probijala jednu zapreku za drugom, rušeći reklamne stupove i
signalna svjetla, dok su joj se trake zaplitale u osovine. Kamion je po cesti
razbacivao čunjeve i upozoravajuće bljeskalice, sa zemljom je sravnjivao
montažne kućice i snažno je udarao u betonske upornjake. Stenjao je i cvilio,
dok se lijeno okretao, razbacujući boce i limenke kao što pas sa sebe stresa
buhe.
U njegovoj kaotičnoj utrobi, među vodoskocima piva, lavinama staklenih
krhotina i razmrskanim, prevrnutim sanducima, Heck je letio amo-tamo kao
krpena lutka. U jednom trenutku gotovo je izletio na asfalt, no u posljednjem
se trenutku očajnički uhvatio za ceradu pa je neko vrijeme s nje visio poput
majmuna na grani, a onda ga je trzaj kamiona odbacio natrag u unutrašnjost
prikolice.
Posljednji strahovit udarac došao je kad je kamion skliznuo preko
površine koja je razdvajala dvije ceste i zabio se u rasvjetni stup napravljen
od teškoga čelika i učvršćen velikim postoljem od cementa. Osovine su se
svinule, spojke su popucale, kao i cijevi iz kojih su prsnuli sredstvo za
hlađenje i hidraulička tekućina.
Kad se Heck zaustavio, lice mu je bilo na podu, a ležao je među kršem
mokrim od pivske pjene. Krhotine stakla poderale su mu odjeću, a na rukama
i nogama krvarile su mu mnogobrojne posjekotine. Nakon što se mehaničko
čudovište zaustavilo, nakratko je ležao, a onda je ošamućeno podigao glavu i
bacio pogled postrance. Kroz oblake pare i razderanu ceradu koja je mlitavo
visjela vidio je da se usamljena pojava hramajući udaljava od kamiona. Bio je
to Manko. Svukao je radnu odjeću i skinuo skijašku masku pa mu je
dojmljivi, uvelike istetovirani gornji dio tijela prekrivao samo prsluk, ali
imao je korice s pištoljem, a na desnom bedru visio mu je veliki kožnati tok u
kojemu je bila mačeta. Po podu kamiona otkotrljala se boca pa se pljačkaš
okrenuo. Izvadivši pištolj i mačetu, ispitujući je zurio u razorenu unutrašnjost
vozila.
Heck je ostao mirno ležati, zadržavajući dah. Manko je nepomično stajao,
ali u prikolici je očito vidio samo mrak i krš. Cijela strana lica bila mu je
krvava i vidljivo se tresao. Napokon se okrenuo i oteturao, a po svoj prilici
namjeravao je obići vozilo kako bi se obračunao s osobom koja ga je
slijedila.
»Gail«, tiho dahne Heck.
Promijenio je položaj. Iako je pazio da ne pravi buku, boce i limenke
ponovno su se počele kotrljati, a krhotine stakla su zveketale, no to više nije
bilo važno jer se odjednom prolomio onaj osobiti prasak pištolja Smith
&Wesson.44.
»Gail!« glasnije će Heck.
Zaboravivši na oprez, ustao je i počeo posrtati do lijeve strane prikolice pa
je ondje provirio kroz razderanu ceradu. Manko je stajao pred njim, oko pet
metara nadesno, a zurio je prema jugu, duž Južnoga prilaza koji je bio tako
zakrčen ostacima uništavanja da Heck još nikad nije vidio takav prizor na
cesti. Vođa bande nedvojbeno se unekoliko pribrao jer je zauzeo razmetljiv
stav, s mačetom na ramenu, škiljeći niz cijev Magnuma. Nije se osvrtao na
policijske sirene koje su se brzo približavale, dok je negdje s neba dopiralo
zujanje elise helikoptera.
Heck je slijedio njegov pogled i vidio da neka pojava trči u zaklon.
Bum! – Manko je ponovno opalio, a jak trzaj odbacio mu je podlakticu
nagore.
Metak je srušio ulični znak iza kojega se Gail sklonila pa je potrčala,
bacila se na tlo i otkotrljala.
Manko je po treći put nanišanio, ali ovaj put vrlo pažljivo. Zaškiljio je i
pokušao smiriti ruku, a tako se usredotočio da nije primijetio da je iza
njegovih leđa Heck izišao iz prikolice pa mu se tiho približava, držeći lopatu
što ju je putem zgrabio. Vođa bande postao je svjestan da je netko pokraj
njega samo malo prije nego što mu se lopata spustila na ruku kojom je držao
pištolj. Naglo se okrenuo prema novom protivniku, ali bilo je prekasno jer ga
je čelična oštrica udarila po ruci i do kosti se zarila u meso. Pištolj je
zazveketao na tlu, gdje je posljednji put opalio, a metak se odbio od asfalta i
za samo nekoliko centimetara promašio Hecka.
Manko je ustuknuo njačući od boli.
Nakratko je skrenuo pogled s detektiva na svoju ruku s koje su prsti visjeli
pod nemogućim kutovima. Onda mu je krik prešao u riku, a lice mu se
izobličilo postavši slikom krvožedna bijesa. Navalivši na Hecka, podignuo je
sjajnu oštricu i brzo je spustio, ali detektiv je zapriječio udarac drškom lopate.
Mačeta je prerezala Heckovo oružje, a onda je uslijedio i drugi brzi udarac,
no Heck je uspio odskočiti unatrag pa je lako izbjegao protivnikovu oštricu.
Smjesta je shvatio zašto se uspio tako lako izmaknuti. Manko je bio dešnjak,
no desna mu je ruka sad bila beskorisna jer se pretvorila u smjesu mesa i
uništene kosti. Vođa bande njome se više nije mogao služiti. Po treći je put
snažno udario, i to postrance, ali prejako je zamahnuo pa je promašio.
Iskoristivši to, Heck ga je vrhom desne tenisice tako pogodio u međunožje da
se Manko presavio od bola i oteturao, kolutajući očima.
»Spusti oštricu, sinko«, zareži Heck. »Potučen si.«
Manko napravi grimasu, pokazavši zube, a onda se okrene s namjerom da
pobjegne, no čim se pomaknuo, ugledao je naoružanu Gail, koja se zaustavila
pred njim. Lice joj je bilo sjajno od znoja, a pomalo se smiješno naoružala
prometnim čunjem, no i to je bilo dovoljno. Manko je nahrupio na nju,
namjeravajući je probosti, a ne zasjeći, ili je udariti postrance, ali Gail je
podigla svoje oružje pa je protivnikovu mačetu uhvatila u unutrašnjost čunja,
koja je bila nalik na lijevak. Vještim zaokretom istrgnula je oštricu pljačkašu
iz ruke i razoružala ga. Ponovno se okrenuo, ali Heck ga je desnicom tresnuo
u jabučnu kost. Manko je posrnuo i leđima udario u kamion, ali se poput
sportaša odbacio unatrag pa je skočio u prikolicu i kroz nju istrčao na drugu
stranu. Heck je smjesta potrčao za njim, dok je Gail, odbacivši čunj, pojurila
oko prednjega dijela kamiona da bjeguncu pokuša presjeći put. No Manko je
iz petnih žila trčao pokraj zapreka na cesti što ih kamion nije razorio. Bio je
ozlijeđen i krvav, ali očito je još bio u dobroj formi. Cerekajući se,
podrugljivo je pogledao preko ramena, no pritom nije gledao kamo srlja pa je
posrnuo kroza zaštitne trake i udario u betonski blok što su ga postavili
pokraj ruba pravokutne šupljine koja se protezala preko cijele ceste.
Nesuvislo vičući, potrbuške se stropoštao u rupu duboku metar i pol, a na dnu
je pljusnuo u mokri cement.
Heck i Gail su posljednjih nekoliko metara prešli korakom, dišući duboko
i polako, dok im se na licima sušio znoj. Kad su došli na rub šupljine, Heck s
tla podigne upozoravajuću bljeskalicu i mutnom, žutom svjetlošću obasja
mračnu rupu. Manko se uspio preokrenuti na leđa, no ležao je sav izvijen,
napola utonuo u sivi glib, koji mu se lijepio za kosu i odjeću, prekrio mu
obraze i grušao mu se na udovima. Inače je bio mišićav, ali sad je podsjećao
na crva u ljepilu.
»Iz-izvuci me odavde, čovječe!« blebetao je svojim neobičnim naglaskom
iz južnog Londona. »Kažem ti... jebote, izvadi me odavde!«
Heck je vidio da je uza zid spremišta napravljena od ter-papira prislonjena
duga metalna šipka. Donio ju je do šupljine pa se jednom nogom podupro o
betonski blok, a onda je oprezno spustio šipku. Manko je tako utonuo da ju je
jedva zgrabio, ispruživši ruku, ali Heck je nije podignuo nego ju je spustio,
pa je valjkasti vrh pritisnuo pljačkašu na prsnu kost. Sipku je cijelom svojom
težinom pritisnuo nadolje, polako ali sigurno gurajući protivnika koji se
bacakao sve dublje u glib.
»Što to radite?« upita Gail.
»U temeljima mostova obično pokapaju naše kolege, ali ove noći neće biti
tako«, odgovori Heck.
»Što radiš, čovječe, jebote?« poviče Manko. »Malo poštovanja, čovječe,
poštovanja... ha? Pusti me odavde, ohladi se.«
»Heck!« prosvjedovala je Gail.
»Danas će Julius Manko dobro naučiti što znači >okorjelo<«, odgovori
Heck, »jer će se na njemu skoriti cement.«
»Ne!« Zgrabila je šipku, ali ju je on odgurnuo.
»U redu, čovječe, govorit ću!« krikne Manko. »Jebote, govorit ću!«
»Znam da hoćeš.« Detektiv se nasloni na šipku što je jače mogao, a
Manko zakrklja, a onda još dublje utone u cement, ispustivši zvuk kao da
srče. Prodorno je kriknuo iz dubine prsa u kojima ga je već stezalo. »Ali ne
znam hoće li to biti dovoljno, Drkadžijo...« nastavi Heck. »Znaš, želim
doznati potpunu povijest, tvoju i cijele tvoje škvadre, kao i svih seronja koji
joj ne pripadaju, ali ih poznaješ... baš svaki zločin što ste ga ti i tvoji štemeri
ikad počinili. Kužiš, bratac?«
»Da, čovječe, prestani ludovati! Hej, curo, zaustavi ga... sve ću vam reći.«
»Sve? Baš sve ćeš mi reći, Manko, ili samo ono što odgovara tvojoj
škvadri, klapi ili kako ih već nazivaš. Oprosti, ne sjećam se.«
»Da, čovječe, svakako.«
»A, ne!« Heck se još jače nasloni na šipku. Napola utonula pojava sad je
već bila gotovo prekrivena gustim cementom, koji se pljačkašu zatvarao oko
vrata i zapljuskivao mu bradu.
»Sve ću vam reći!« visokim glasom zavrišti Manko.
»O ubojstvima?« upita Heck.
»Da, čovječe, o ubojstvima.«
»Ne čujem te, braco!«
»O ubojstvima!« zaurla Manko. »O ubojstvima!«
Dvadesetak metara iznad njihovih glava u zraku je lebdio policijski
helikopter. Elisa se jednolično, jednakomjerno okretala, a svjetlosni snopovi
dvaju reflektora polako su klizili po prilaznoj cesti punoj olupina pa će se
svakoga trenutka zaustaviti na Hecku, Gail i na njihovu nesretnom
zarobljeniku.
Detektiv gotovo nevoljko povuče šipku. »Kažem ti, Manko, čovječe, da
nisi ni svjestan koliko si danas imao sreće. Nemaš pojma u kojoj mjeri.«
 Dvadeset četvrto poglavlje

Juliusa Manka najprije su odveli u Sveučilišnu bolnicu u Lewishamu, a tek

onda u policijsku postaju u Brixtonu. Po dolasku u prostoriju za pritvor imao
je šavove oko lijevoga oka, a desnu ruku stavili su mu u gips. No unatoč
tomu, kao i činjenici da je vrlo dugo razgovarao sa svojim odvjetnikom, pa je
sad već bilo gotovo dva sata ujutro, vođa bande očito je bio voljan govoriti.
Štoviše, rekao je da treba razjasniti neke stvari.
Razjašnjavanje se svelo na pravi popis kriminalnih djelatnosti, a vođa
bande iznio je i iscrpne pojedinosti o svim pripadnicima Zmijskoga oka koji
su u njima sudjelovali.
Heck i Gail strpljivo su gledali kroz posebno zrcalo dok su Bob Hunter i
jedan od njegovih vodnika ispitivali uhićenika. S detektivom i njegovom
kolegicom u prostoriji za motrenje bilo je još dosta ljudi, uključujući glavnog
inspektora iz Letećeg odreda i dvojicu značajnijih pripadnika Krunske službe
za sudbeni progon, koji su bili blijedi i izgužvani jer su ih izvukli iz postelja.
Manko se u zatvorskoj odjeći doimao mnogo manje zloslutno nego prije, a i
on je bio pomalo blijed, no ipak je živahno govorio.
Heck je pažljivo slušao, a i on je posjetio bolnicu u Lewishamu pa su mu
ruke i podlaktice namazali antisepticima i prekrili ih flasterima. Detektiv nije
bio siguran kakve su skrivene pregovore vodili Manko, njegov odvjetnik i
razni glavonje iz zakonodavstva, ali čini se da je nitkov sebi sredio pogodbu
o »određenom smanjenju kazne« u zamjenu za svjedočenje. Nije imao izbora,
jer doživotnu bi gulio već i zbog brojnih pljački, kao i zbog pokušaja
ubojstva detektiva kod puba »Kameno srce«. K tome je Manko nedvojbeno
bio značajan igrač pa su pripadnici Letećeg odreda požnjeli velik uspjeh time
što su ga strpali iza rešetaka. Pristao je surađivati pa su dobili imena i adrese
velikog broja djelatnih zločinaca, a činilo se da će detektivi rasvijetliti brojne
dosad neriješene zločine.
Jednolično se ispitivanje nastavljalo dok je zatočenik iznosio beskrajne
optužbe protiv članova svoje škvadre, koje je teretio za pljačke, provale,
krađe automobila, paleže, napade na protivničke bande, posjedovanje oružja,
a i droga s namjerom da ih prodaju i tako dalje. Manko nije priznao da je
zapovjedio ubojstva ni da je u njima sudjelovao, ali rekao je da su određeni
pripadnici njegove škvadre vjerojatno postupali na svoju ruku, a iznio je i
njihova imena.
»Bože«, zastenjala je Gail, pogledavajući na sat, »hoćemo li i mi dobiti
priliku da s njim razgovaramo?«
»Noćas vjerojatno nećemo«, odgovori Heck. »Iskreno govoreći, pitam se
bi li to uopće imalo smisla.«
»Zašto?«
Glavom je pokazao prema vratima pa su izišli u hodnik.
»Po izrazu lica vidio sam da me nije prepoznao. Kad sam izišao iz one
prikolice i napao ga lopatom, doimao se kao da se pita: Tko je, jebiga, taj tip i
što hoće?«
Gail slegne ramenima. »Svatko bi se tako ponio u tim okolnostima.«
»Ne bi, ako me je prekjučer pokušao ubiti.«
»Mislite, na onom mostu na imanju?«
»Ako su tu klopku posebno meni postavili, onda je vjerojatno da
počinitelji zločina u Surreyju znaju da sam im na tragu. To je razumna
pretpostavka, je li?«
»Pa...« ponovno je slegnula ramenima, »priznajem da je to bio još jedan
namješteni nesretni slučaj.« Ipak, nije se doimala posve uvjerenom. Imala je
neugodnu naviku da vrlo brzo počne sumnjati u tragove što su ih otkrili.
»Stvar je u tome da napad na mostu nije mogao imati nikakve veze s
Mankom«, primijeti Heck. »Nikad mi nije spomenuo ime. Uopće me ne
poznaje, a tu je još nešto: sve vrijeme dok sam bio u Londonu tražio sam
pomoć kolega iz Jedinice za serijske zločine. Čim smo se počeli zanimati za
Zmijsko oko, zamolio sam da im provjere DNK. Rekao sam da pogledaju
odgovara li krv što smo je našli na zubu Harolda Lansinga bilo kojemu
pripadniku te škvadre čije podatke imamo u pismohrani, a vjerojatno su svi
oni ondje popisani. Dok sam bio u bolnici, primio sam poruku Erica Fishera,
našega glavnog analitičara.« Pokazao joj je mobitel s porukom:
Svima sam provjerio DNK, ali odgovor je niječan.
 Dok je gledala poruku, Gail je osjetila da u njoj rastu umor i osjećaj
razočaranja. »A ubojstva što ih je Manko spomenuo dok smo ga uhićivali?«
»Nije rekao kakva su to ubojstva, a sudeći po onome što nam je otkrio,
članovima svoje škvadre pripisuje brojna takva djela. Ali nažalost, to nisu
ubojstva što ih mi istražujemo.« Heck je povlačio ovratnik prstom umotanim
u debeli zavoj. »Ionako nikad nismo bili posve uvjereni da su to učinile
Zmijske oči, nego smo samo mislili da bi ta banda mogla imati neke veze s
našom istragom jer je kombi netko ukrao na njihovu području.«
»Dakle, poslije svega što smo prošli, nećemo ni razgovarati s njima?«
»Ujutro ćemo vidjeti hoćemo li imati prilike razgovarati s Mankovim
sudrugovima jer je sad već prilično kasno.«
Gail se doimala vrlo zlovoljno. »Za to vrijeme vražji Leteći odred pokupit
će lovorike, a mi ćemo ostati praznih ruku?«
»Sve što se noćas dogodilo omogućio je Leteći odred, a to nije bilo lako.
Samo smo se zbog njihova zalaganja uopće uspjeli približiti Mankovoj bandi.
Zato je najmanje što možemo učiniti to da im dopustimo da uberu nagradu za
mjesece truda što su ga uložili u taj posao.«
»Heck, i mi radimo na važnim slučajevima.«
»Gail, budite razumni.« Odveo ju je dalje od vrata u prostoriji za
motrenje. »Dok je ondje, Manko sebi pokušava osigurati dobar položaj i
zadobiti naklonost Letećeg odreda tako što će im pomoći da raščiste na
stotine važnih istraga. Postao je njihov novi najbolji prijatelj. Ako sad k
njemu uđemo mi, koji smo mu lopatom slomili prste i pokušali ga udaviti u
cementu...«
»Mi?«
»U redu, ja, ali ako uđem k njemu, jednostavno će zašutjeti. Nije mu
potrebno da razgovara sa mnom jer je upravo isposlovao povoljnu nagodbu.
Ali čujte, sutra će sve biti drukčije. Manko će optužiti svoje sudrugove i sve
će se promijeniti zato što nijedan pripadnik Zmijskoga oka više neće znati
kome može vjerovati, pa će svi biti voljni progovoriti, a onda ćemo ući vi i
ja.«
»Dobro, u redu«, kimnula je, a vjerojatno joj je laknulo jer će se napokon
moći odmoriti. »Što je sljedeće?«
 Heck je razmislio. »Predali smo izjave i izvješća o uhićenju pa bismo
mogli na piće.«
»Molim?«
»Ne brinite se, zaslužili ste.«
»Znam da sam vraški zaslužila, ali sad su dva sata ujutro, a ja noćas
nemam gdje prespavati.«
»Uzeo sam postelju i doručak blizu Clapham Commona, a ima dovoljno
mjesta za dvoje. Ionako ćemo samo na brzinu odrijemati. Leteći odred
pozvao nas je na piće, pa bi bilo neuljudno kad bismo odbili.«
Razmislila je, no zamisao joj se očito nije svidjela. »Možda nije u redu...
poslije onakva meteža za cesti.«
»Niste ga vi prouzročili.«
»Znam, ali...«
»Po zapovijedi pretpostavljenoga održavali ste sigurnu udaljenost dok ste
slijedili osumnjičenikovo vozilo.«
»Da, naravno.«
»Manko se zabio samo zato što vas je pokušao izgurati s ceste?«
»Vjerojatno je tako.«
»Eto, ako neka guzica zadužena za pravilnost policijskih postupaka bude
pitala, tako joj odgovorite, a Bob će vas svakako podržati.«
»Jeste li posve sigurni?«
»On je vražji murjak iz Letećeg odreda, a oni uvijek štite svoje ljude.«
Čašica za laku noć prerasla je u nekoliko njih.
Pripadnici Letećeg odreda uputili su ih u noćni klub u pokrajnjoj ulici u
Wandsworthu, gdje su im, unatoč tome što su bili prljavi i neuredni, dopustili
da uđu na zadnja vrata čim su izvadili policijske iskaznice. Krupni crni
izbacivač pokazao im je da se pokrajnjim stubištem, koje se kupalo u
zelenom svjetlu, popnu do odvojena bara koji je gledao na plesni podij gdje
je mnoštvo raspojasanih gostiju plesalo pod bljeskajućim svjetlima, ali bar su
od buke i vrućine štitila zrcala koja su se pružala od poda do stropa.
 Tu su već bili razni pripadnici Letećeg odreda, koji su opušteno sjedili za
stolovima ili za barom. Heck je s njima izmijenio nekoliko riječi pa su se svi
prigušeno nasmijali, a onda je otišao do baršunaste sofe na kojoj je sjedila
Gail i kolegici je pružio bocu piva. Spustivši se u naslonjač nasuprot sofi, s
uživanjem je otpio.
»Vlasnik ovoga kluba svakako je neki gangster«, primijeti Gail.
»Vjerojatno imate pravo«, složio se.
»Da pogodim... Zahvalan je Letećem odredu što su mu noćas zbrisali
takmace?«
Heck se nasmije. »Možda, a nije nemoguće da se nešto slično dogodilo u
prošlosti. Iskreno govoreći, mislim da su ljudi iz Letećeg odreda tu stalni
gosti.«
Prešla je pogledom po otmjenoj, suvremeno uređenoj unutrašnjosti kluba,
motreći svjetiljke s prigušenim svjetlom, debele sagove i ukrase na zidovima.
Kao da je sa zakašnjenjem postala svjesna da njezina pojava nije nimalo
sjajna pa je prstima pokušala počešljati i poravnati kosu.
Heck je upravo htio komentirati taj njezin pokret kad ga je nekoliko
pripadnika Letećeg odreda pozvalo da priđe baru. Neko je vrijeme s njima
čavrljao, a svi su se razuzdano smijali. Onda se vratio noseći pladanj s bocom
šampanjca i dvjema prikladnim čašama.
Gail ga je znatiželjno motrila. »Nisam znala da otprije poznajete te
momke.«
»Ne poznajem ih«, odgovorio je sjedajući. »To jest, poznajem Boba jer je
radio u Jedinici za serijske zločine, a još neke znam po imenu i po onome što
sam o njima čuo, ali to je sve.«
»Znači li to da vi u Metropolitan policiji koristite svaku priliku za
tulumarenje koja vam se pruži?«
»Nisam u Metropolitan policiji.«
»Ne, naravno, nego u Nacionalnim kriminalističkim snagama.«
»Ne pretvarajte se da niste zadivljeni.«
Podignula je obrvu. »A čime sam to zadivljena?«
 »Svime u čemu ste noćas sudjelovali.«
»Umalo smo poginuli.«
»Da, ali upecali smo veliku ribu. Zahvaljujući nama iza rešetaka će
završiti polovica huligana u južnom Londonu.«
Pijuckala je pivo. »I prije sam hvatala ubojice.«
Heck se zavali u mekani naslonjač. »Znao sam da ste s razlogom slijedili
Manka. Privlači vas frka, je li, uzbudljiva potjera?«
»Ako hoćete istinu, više sam se brinula za vas.«
»Da, čuo sam«, nacerio se. »Kako ste ono rekli? >Ne, nećete ići. On je
naoružan, a vi ste goloruki.< Jesam li u tim riječima primijetio malo
kolegijalne zabrinutosti?«
Slegnula je ramenima. »Bili ste kolega murjak u opasnosti, a osim toga
vidjeli smo da je policajcu prerezao grlo.«
»Da, zato sam ga i želio uhvatiti«, ustvrdi Heck, okrećući čep na boci sa
šampanjcem.
»Je li taj momak dobro... kako mu je ime, Breedon?«
»Adam Breedon. Mislim da će se oporaviti, ali ostat će mu gadan ožiljak.«
Gail je rastreseno gledala kako vadi čep. »Zašto je tako silovito udarao?
Mislim na Manka. Zašto je čovjeku prerezao grlo, vozio kao luđak i druge
vozače gurao s ceste? Moglo je poginuti više ljudi.«
»S njegova bi mu se stajališta isplatilo.« U čaše je natočio poprilično
pjenušavog pića. »Pogledajte što je sve mogao izgubiti. Hoću reći da je počeo
ni od čega, prezirali su ga kao nikogovića u dijelu grada gdje se ne brinu ni o
svojima, a kamoli o strancima. U znoju svog lica i s pomoći krvi na oštrici
mačete podignuo je cijelo carstvo, koje je sad nestalo... i to za tren oka.«
»Govorite gotovo kao da mu se divite.«
»Uopće mu se ne divim.« Prema njoj je preko stola gurnuo do vrha punu
čašu. »Mislim da je prljavi ljigavac koji ne zaslužuje popustljivost što će mu
je iskazati jer je cinkao svoju takozvanu škvadru. Upravo su sebeljubivi,
nasilni šupci poput Manka gradske četvrti u Engleskoj pretvorili u paklene
rupe. No baš zbog njega oni tipovi«, palcem je pokazao pripadnike Letećega
odreda koji su sjedili za barom, a oni su, vidjevši njegov pokret, u znak
odgovora podigli čaše, »misle da smo vi i ja pravi asovi, a od svih policajaca
u Engleskoj njih je najteže zadiviti. Usput, taj pjenušac je njihov poklon, a
vjerujte mi, takvo priznanje ne odaju baš olako.«
Gore u baru ostali su otprilike još jedan sat pa su ispili šampanjac i nekoliko
piva. Za to vrijeme dolazilo je sve više pripadnika Letećega odreda jer su ih
napokon oslobodili dužnosti na kraju duge i burne smjene pa je ozračje u
klubu postupno bilo sve bučnije. Bob Hunter nije se pojavio, no to nije bilo
čudno jer je kao glavna osoba u istrazi o Zmijskom oku bio u središtu gužve.
Ispitivanja i razgovori vjerojatno će trajati danima. No pojavilo se nekoliko
ljudi koji se uopće nisu doimali kao policajci. Bili su to sumnjivi, ljigavi
tipovi u jeftinim odijelima, s naušnicama, s ožiljcima na vratu i tetovažama
na rukama. Jedan je nosio pohabani kaput i šešir Borsalino pa je bio
neugodno nalik na glasovita gangstera po imenu Jack »Šešir« McVitie,
kojega su 1967. godine ubili blizanci Kray.
»Ne mogu reći da mi se to mjesto baš previše sviđa«, izjavi Gail dok je
gledala kako taj najnoviji pridošlica za barom prijateljski čavrlja s
pripadnicima Letećeg odreda.
Heck odloži posljednje pivo. »Ako želite, možemo otići. Kasno je.«
»Dobra zamisao.«
Pozdravivši se s nazočnima, sišli su niza stube i našli se u popločanoj
pokrajnjoj ulici iza kluba, gdje su otvorena vrata vodila na privatno
parkiralište. Ondje su stajali njihovi automobili, ali samo je Heck izvadio
ključeve.
»Vozit ćete poslije toliko pića?« s neodobravanjem upita Gail.
Poslije kraćeg razmišljanja detektiv otvori prtljažnik, iz njega izvadi putnu
torbu, a onda zatvori prtljažnik i gurne ključeve natrag u džep. »Možemo se
prošetati.«
Zajedno su polako pošli cestom Brixton. Vladao je »grobni sat«, kako je
Heck nazivao to doba kad je kao mladi pozornik kasno noću odlazio u
samotne ophodnje. U vrijeme između tri i četiri sata ujutro i u velikom gradu
poput Londona jedva ćete sresti ponekog prolaznika, a malotko od njih ide po
nekom poslu koji je u skladu sa zakonom. Povremeno je pokraj njih prošao
automobil, a prišlo im je nekoliko mačaka koje su se htjele sprijateljiti, no
ulice su inače bile prazne.
Opušteno su razgovarali o događajima toga dana, a Gail je priznala da se
još čudi što je sudjelovala u tako opasnu pothvatu.
»Uvijek djelujete na taj način?« upitala je kad su skrenuli u Acre Lane.
»Jednostavno se bacite u gužvu, bez obzira na osobnu sigurnost?«
»Ne uvijek«, odgovorio je, a nije mogao odrediti govori li njegova
kolegica zadivljeno, ili je jednostavno pijana, »ali nisam mogao dopustiti da
to kopile umakne, pogotovo zato što je bio glavni cilj cijeloga djelovanja.
Ipak, nisam očekivao da će tako daleko pobjeći. Trebali su ga učinkovitije
zapriječiti.«
»Kako vaša šefica gleda na takve policijske potjere?«
»Rekao sam vam da se to ne događa često.«
»Niste mi odgovorili.«
»Hm... Gemma prilično cjepidlači pa dobijem jezikovu juhu kad se tako
ponašam. Neće joj se svidjeti ni što smo unaokolo skakutali s Letećim
odredom jer misli da je to čopor kauboja.«
»Dobro opaža. Koliko dugo ste bili zajedno?«
»Ah, prilično dugo.« Čeznutljivo je uzdahnuo. »Sad mi se čini da je to
bilo prije nekoliko stoljeća.«
»Što se dogodilo? Je li istina da vas je nogirala kad su je promaknuli?«
»Nije.« Heck se nasmiješi sebi u bradu. Uvijek ga je čudilo što se ta tema
često pojavljuje u razgovorima. Ljudi su se pitali je li Gemma iznenada
zaključila da će njezinu zvjezdanom usponu do vrhunske čuvarice zakona
smetati ako joj čovjek poput njega bude visio oko vrata kao teret, ali stvari se
uopće nisu tako odvijale. »I dalje smo bili zajedno, no pomalo sam se
zabrinuo jer je nekoliko puta prilično riskirala, a moje ju je kvocanje
uzrujalo... pa se, da tako kažem, gruda počela kotrljati. Još uvijek je željela tu
vezu, ali kad su je prvi put promaknuli, nastojala je malo ohladiti naš odnos,
pa se više nismo iskradali u svlačionicu kad god smo u smjeni uhvatili malo
vremena, a k tome smo boravili u zasebnim stanovima... i slično.«
»Hoćete reći da ste nastojali biti pristojni djelatnici?«
 »Da, valjda.«
»Da pogodim: vama se to nije svidjelo?«
»Bio sam idiot.« Slegnuo je ramenima. »Usplahirio sam se jer sam
osjećao da se udaljava od mene pa sam to shvatio kao omalovažavanje.
Rekao sam joj da se nosi.«
»Ah, pametan potez...«
»U mom životu ima stvari za kojima još više žalim, Gail, ali nisu baš
brojne.«
»A kako je ona prihvatila raskid?«
»Ne znam. Pogledajmo činjenicama u oči: šefica mi je pa je ne mogu tek
tako upitati o tome.«
»Najbolje je živjeti dalje, je li?«
»To uvijek govorim samomu sebi.«
Dok su šetali, uhvatila ga je pod ruku pokretom kao da ga tješi, no
pomislio je da to ne znači ništa drugo osim što joj u ponoćnome mraku pruža
osjećaj sigurnosti. Dok su koračali, čak se i naslonila na njega, priljubivši
ženstvene obline uz njegovo tijelo. Bila je privlačna, a vitku, čvrstu pojavu
začudo je još više naglašavala nemarna, ulična odjeća, pa mu je odjednom
palo na um da joj sve što je odjenula, a posebno traperice, pristaje poput
rukavice.
Soba u kojoj je odsjeo i koja je s Avenije gledala prema Clapham
Commonu bila je na prvom katu puba nazvanoga »Zeleni zmaj«. Sad je lokal
bio zatvoren i u mraku, ali Heck je imao ključ zadnjih vrata. Jedno iza
drugoga posrtali su penjući se stubištem, a Gail mu se pritom uhvatila za
bokove. Prostoriju su obojili pastelnoplavom bojom, pokućstvo je bilo novo,
iznad uzglavlja postelje vidjeli su oplatu od orahovine, a pokraj sobe bila je
kupaonica. Gail je zastala ugledavši veliki krevet prekriven podebljim
poplunom.
»U redu, gdje ću ja spavati?« upitala je s vrata.
»Ne brinite se.« Skinuo je jaknu od trapera i s nogu odbacio tenisice, a
onda je pošao prema naslonjaču koji je stajao u kutu. »Dobro spavam i u
sjedećem položaju. Ovo mi je dovoljno.«
 »Sigurni ste?« nesigurno je upitala. Imala je dojam da se Heck prema njoj
ponovno odnosi pokroviteljski, iako bi joj u toj situaciji drukčije ponašanje
još više smetalo.
Heck na satu namjesti buđenje. »Moramo rano ustati da porazgovaramo s
Mankovom bandom prije nego što ih Leteći odred počne službeno
optuživati.« Ne dodavši više ništa, otkopčao je traperice, a onda se, u majici i
boksericama, smjestio u naslonjaču i zatvorio oči. Gail ugasi svjetlo, pa se i
ona svuče, a njezin se kolega pokuša udobno namjestiti dok je slušao tiho
šuštanje njezine odjeće, a malo poslije zaškripale su opruge u postelji.
Nakon kratka vremena Gail upita iz postelje: »Heck... što radite ondje?«
»Oprostite, jesam li hrkao?« Pokušao je promijeniti položaj.
»Ne, vrlo dobro znate da niste. Danas vam je staklo nanijelo posjekotine.
Ondje se ne možete dobro smjestiti.«
»Naslonjač je vrlo udoban.«
»Ali postelja je udobnija, a ima dovoljno mjesta.«
»Ne mislite li da bismo ipak morali pokušati odspavati?«
»Bezobrazni tikvane. Ne budite tako vraški uobraženi.«
»Kako vi kažete.« Pipajući prišao je postelji. Kroz zastore je prodiralo
slabo svjetlo, a kad je prišao bliže, vidio je da Gail leži na poplunu,
oslanjajući se na lakat i da joj svjetlo s prozora obasjava glatko, golo tijelo.
 Dvadeset peto poglavlje

Kao što je često običavao ako se noć prije toga nije napio, Vincent Budd je
ustao već u zoru. Dosad je ljeto bilo sjajno. Dolazak svakoga jutra
pozdravljao je zvučni pjev bezbrojnih ptica u ružičastoj izmaglici još prije
nego što je sunce provirilo iznad brda Leith i zlatnim prstima prošlo kroz
gusto grmlje koje je okruživalo selo Carpham.
Ovo jutro bilo je još ljepše od drugih jer je postupno bilo sve toplije, a
nebo sedefaste boje blistalo je kroz gusti zeleni svod od krošanja. Vinnie je
povukao zatvarač na sivo-žutu kaputu pa ga je prebacio preko ramena dok je
koračao svojim tajnim šumskim stazama od jedne do druge stupice, a u torbu
je spremao ulov: četiri zeca, dvije prepelice i jarebicu. Nije loše, kako god
pogledate!
Za krupna, postarijeg čovjeka bio je prilično izdržljiv. Dobro, šezdeset
godina možda nije duboka starost, ali više nije bio sportski tip, u što se prije
pet dana uvjerio prilikom neuspjela bijega pred policajcima, iako još uvijek
nije bilo neobično da za vrijeme jutarnjih tumaranja prijeđe dvanaest ili više
kilometara, i to zavojitim, neugaženim stazama. Pentrao se preko odvodnih
kanala i ograda, prelazio je pustopoljine i provlačio se kroza živice, a sve to
omogućavali su mu vještina i samopouzdanje što mu ih je ucijepio život
proveden u slobodnim širinama. No zdravlje ga baš nije služilo. Kad je prije
nekoliko dana izišao iz policijske postaje, grozno se osjećao, noge su mu se
tresle i dugo nije mogao doći do daha. Zato je toga jutra sve radio polako,
nije trčao, penjao se ni skakao, nego je opušteno šetao odmjerenim koracima.
Kad bude prelazio preko posjeda lorda Astburyja, morat će biti posebno
oprezan. Bilo je to veliko lovačko imanje od najmanje 2000 jutara. Preko
njega vodili su mnogobrojni putovi, a tu se pružalo i prostrano pošumljeno
područje. Bio bi to pravi raj za krivolovce da nije bilo glavnog lovočuvara
Tommyja Slugtona, ili staroga Seronje, kako su ga zvali.
Ni on više nije bio mlad, ali kao bivši padobranac sudjelovao je u
okršajima u Sjevernoj Irskoj i na Falklandima, o čemu je neprestano pričao
kad se ponapio u seoskim pubovima. Bio je željezna zdravlja i u dobroj
formi, a ophodio se krajnje zlobno. Vinnieja još nije uhvatio, no pohvatao je
većinu drugih lovokradica. Pričali su da je neke od njih dobro isprašio prije
nego što ih je odvukao u policijsku postaju. Seronja je sebi postavio posebnu
zadaću da sredi Vinnieja, a to mu je i najavljivao kad bi subotom kasno
navečer sjedili za barovima raznih pubova.
»Samo nastavi«, obratio mu se lovočuvar kad su se zadnji put sreli.
»Nastavi s tim, prijane, pa ću te jednog jutra pričekati.«
No Vinnie sad nije zato došao na imanje lorda Astburyja. Nikad se nije
osvrtao na smiješne prijetnje i izazivanja. Lov mu je bio zanimanje, a nije
upadao u neprilike zbog osobna ponosa. Zapravo bi ga prijetnje staroga
Seronje zauvijek odbile od tog imanja da preko njega nije prelazio put kojim
se Vinnie obično vraćao kući. Nikako nije želio zaobilaziti, iako je obično
pazio da se kreće samo ondje gdje je drveće najgušće raslo, kroz šumu
Aberly, Dunstanovu kotlinu, nizinu Woodhatch ili guštaru Shawcross.
Upravo je tu, u gustom šumarku, gdje su rasle breze i vrbe, daleko od
znatiželjnih očiju, provjerio još nekoliko stupica jer su mu, iako je rijetko
hotimice lovio upravo u tim šumama, bile usput, pa zašto povremeno ne bi
iskušao sreću? Moglo bi mu se isplatiti jer ovamo često zalutaju tetrijebi i
šljuke. Trebao je samo smotati nekoliko stožaca od jaka konca i kore drveta,
unutrašnjost im namazati ljepljivom smolom i sakriti ih u šipražju, a onda do
njih posipati stazu od zrnja. Bilo je to vrlo lako. Koristeći se jednostavnom,
uobičajenom stupicom jednom je uhvatio nekoliko fazana. Ipak, danas se
činilo da ga sreća nije poslužila. Uhvaćene ptice često su mirno sjedile, ali
sad je grmlje bilo posve nepomično. Odloživši kapu i torbu za plijen, Vinnie
je svejedno pregledao klopku.
Uz čelični škljocaj desnu ruku zarobilo mu je nešto nalik na giljotinu.
Vinnie se sledio, zaprepastivši se, jer nije znao da je takav bol uopće
moguć, a onda je u stanju otupljenosti shvatio da je gotovo sigurno slomio
ruku.
Poslije tih spoznaja obuzela ga je potpuna nevjerica, jer kad je ruku
pokušao izvući iz gusta lišća, postao je svjestan da ga je čvrsto uhvatila
nekakva čelična stupica koja se sastojala od dviju nazupčanih čeličnih oštrica
u željeznu okviru što ih je netko lancem i lokotom vezao za deblo drveta
udaljena oko metar. Otkad se bavio krivolovom, Vinnie nikad nije uporabio
sličnu napravu, a pogotovo ne tako veliku, jer ova kao da je služila za lov na
krupnu divljač kao što su vukovi i medvjedi, a takvih životinja u guštari
Shawcrossa gotovo uopće nije bilo.
Izbuljenih očiju zurio je u stupicu. Zahvatila ga je malo iznad ručnog
zgloba, a zupci oštri poput britve probili su meso i zarili se duboko u
slomljenu kost. Ruka mu se ohladila, više je nije osjećao, polako je
poplavjela, a iz nje. je liptala gusta, topla krv. Dok je Vinnie klečao, bol mu
se polako širio do ramena, a onda nadolje kroz gornji dio tijela. Uzalud je
jednom rukom pokušavao prtljati po stupici jer nije mogao ni pronaći
mehanizam za otvaranje, a kamoli ga pokrenuti. Tako je nespretno nastojao
otvoriti okrutne čelične ralje da su mu se zupci zabili još dublje u ruku.
»Seronja!« izgovori Vinnie ustima punim pjene.
U glavi mu se vrtjelo, a srce mu je snažno tuklo. Je li to učinio Seronja? Je
li pronašao Vinniejeve stošce pa je umjesto njih podmetnuo ovu stupicu? Na
to pitanje odgovorio mu je vedar, ali malo prigušen glas.
»Gle, gle, gospodin Budd... Baš ste nespretni.«
Vinnie ošamućeno podigne pogled. Dvije pojave opušteno su silazile niz
obronak, među drvećem.
Kad bi bilo moguće da mu se sledi krv koja mu je tekla iz rane i kolala
žilama, to bi se i dogodilo. Jedna je pojava bila visoka, druga niža, a obje su
na sebi imale radnu odjeću, dok su im lica skrivale maske. Viša prilika stavila
je masku s likom Olivera Hardyja, dok je na licu druge počivao blaženi
smiješak Stana Laurela. Vinnieja je maločas pozdravio Hardy, a sad se
ponovno javio.
»Vrlo neprimjerena nesreća! Iskusni lovac poput vas uhvatio se u vlastitu
stupicu.«
»Ja nikad...« promuca Vinnie. »Nikad ne...«
»Uistinu zaprepašćujuće, iako bi pripadnici lobija koji se bori protiv
krvavih sportova držali da je to pjesnička pravda.«
»Molim vas, nikad nisam progovorio... Nisam ništa rekao...« Vinnie je
nakratko ostao bez riječi. Ruka ga je nezadrživo boljela, a srce mu je tuklo
kao da će iskočiti iz prsnoga koša.
Pridošlice su nepomično stajali s rukama na bokovima.
»Murjacima ništa nisam rekao«, uspio je protisnuti Vinnie. »Nisam im
rekao...«
»Kad bismo vam barem mogli povjerovati na riječ, gospodine Budd.«
Vinnie ih je gledao otvorenih usta, šištavo dišući. Bol je unekoliko
popustio, ali samo zato što mu se ruka potpuno umrtvila. Iz slomljena
zapešća još mu je kapala krv.
»Nisam prijavio nikakva imena. Nisam vidio lica.«
»Naravno da niste«, odgovori Hardy, »ali samo zato što nikad ne
riskiramo, a ne zato što mislimo da ćete šutjeti. Uistinu je glupo imati bilo
kakva posla s policijom. Doista, gospodine Budd, kako se čovjek vašega
zanimanja mogao tako ponijeti? Hoćete li zbilja sebi dopustiti da izgubite i to
malo poštovanja što vam je još preostalo?«
Kad je Vinnie sagnuo glavu, šešir sa širokim obodom pao mu je na tlo, a
na lice su mu se spustili pramenovi znojem natopljene crvene kose koja se
prorjeđivala. »Morate mi pomoći... da se oslobodim ovoga.«
»Možda«, zamišljeno će Hardy, »ali najprije ćemo poduzeti mjere
opreza.«
Vinnie je mogao samo bespomoćno klečati, nagnuvši naprijed svoje
krupno tijelo, kad je Laurel čučnuo pokraj njega i s gumenim rukavicama na
rukama počeo pomno pretraživati kaput koji je ležao na tlu i torbu, a onda je
prešao na hlače. Zavukao je ruku u svaki džep i džepić, pa je vadio udice,
mreže i loptice jakoga konca, čak je iz korica izvadio i lovački nož oštar
poput britve. Podigao je suvratke nogavica i pogledao u čizme, a završivši
pretraživanje, pogledao je krivolovca, odmahnuo glavom i nasmijao se
jezivim, visokim glasom.
»Nemate mobitel?« upita Hardy. »Vrlo neprofesionalno od vas. Što bi bilo
da vam se ondje vani uistinu dogodi neka nesreća?«
Vinnie nije mogao odgovoriti. Još nikad u životu nije se osjećao tako
bolesno i slabo.
Hardy s neodobravanjem odmahne glavom, a njegov niži sudrug pruži mu
lovački nož. Onaj viši ga promotri, a onda nastavi: »Čak vam ni nož ne bi bio
od velike koristi. Ta je stupica uvezena čak iz Sibira, a napravljena je da
zadrži medvjeda od petstotinjak kila. Ni jedan čovjek ne može je otvoriti, a
naravno, zaglavili smo mehanizam za otvaranje, kao što ste nedvojbeno
primijetili.«
Predao je nož svom sudioniku, a onda je čučnuo. Jezivi plastični osmijeh
na maski zapravo je pripadao komičaru koji je nekoć uveseljavao milijune
ljudi, no na licu ovoga čovjeka postao je slika zla, a Vinnie je znao da će ga
taj prizor progoniti dok bude živ.
»Reći ću vam što mislim, gospodine Budd. Vi ste osoba koja je sama sebi
dovoljna, je li? Mislim da biste učinili bilo što samo da vas ne uhvate ondje
gdje ne biste smjeli biti. Imam li pravo? Čak i ako se neki zlobni lovočuvar
vrlo podlo ponio pa vam je postavio stupicu – no obojica znamo da to nije
njegovo djelo, iako je lako moguće da će policija doći upravo do tog
zaključka – nikako ne biste htjeli priznati da vas je nadmudrio. Sve biste
učinili, je li, da odete odavde i da nitko ne dozna što se dogodilo. Hajde,
priznajte.«
»Molim vas«, krkljao je Vinnie. Srce mu je tako tuklo da je u prsima
osjećao bol. »Preklinjem vas...«
»Oh, ne.« Hardy se doimao razočarano. »Tako krupan momak koji je,
kako čujem, više puta bio u zatvoru, a kad se u pubovima natjecao u ispijanju
čaša, sve je mlade klipane otjerao pod stol. Izvući ćemo vas iz te stupice i ne
samo to, nego ćemo se pobrinuti da naša uloga ostane tajna. Tako je, Vinnie.
Činit će se da ste sve sami prouzročili. Vaši prijatelji, kad biste ih imali, bili
bi zadivljeni.«
Lovokradica je bio gotovo previše ošamućen da bi ga razumio, a Hardy se
sagnuo i prilično mu pažljivo pregledao ruku kao da želi utvrditi težinu rane.
Onda je ispustio ironičan zvuk, praveći se da je zabrinut.
»Sigurno jako boli, ali ne brinite se. Svim lošim stvarima dođe kraj, a vaše
će nevolje, gospodine Budd, vrlo brzo završiti... Eto!«
Položio je prst otprilike dva centimetra iznad mjesta na ruci u koje su se
zabile čelične ralje stupice. Vinnie još uvijek nije imao pojma što to
maskirani govori, a nije primijetio ni da se Laurel s druge strane nagnuo nad
njega. Shvatio je što se događa tek kad je čelik bljesnuo jer ga je Laurel
udario njegovim vlastitim nožem.
Prvi udarac nije posve prerezao izmrcvarenu ruku, nego je samo ostavio
pravilnu posjekotinu u kojoj se meso posve rastvorilo. Vinnie je pokušao
povući ruku, dok mu je iz grla puna sluzi izlazilo zaprepašteno, užasnuto
skvičanje. Hardy je otraga obavio ruke oko njega pa je držao lovokradicu
kako bi ga njegov sudionik mogao još jednom zasjeći, a onda mu uputiti i
nove udarce.
Vinnie je raširio oči smrtno se užasnuvši, a iz usta koja su slinila izlazilo
mu je ošamućeno cviljenje dok je čelik uporno prodirao kroz meso. Niz
strašnih, muklih udaraca sustavno je razdvojio meso od kosti, a u zrak je
prskala krv iz prerezanih arterija, natapajući sve tri prilike. Sve se odvijalo
brže nego što se moglo očekivati. Laurel glasno zastenje, a onda još jednom
žestoko udari, prerezavši posljednje trake tkiva pa se batrljak oslobodio
stupice.
No još nisu završili.
Vinniejev se pogled gasio, a srce mu je divlje i nepravilno tuklo. Unatoč
tomu, povukli su ga i postavili na noge pa je stajao njišući se amo-tamo.
Srdačno su mu, tapšući ga po leđima, čestitali na čvrstoći i hrabrosti, a
onda su mu preko ramena prebacili kaput. Jedan od njih Vinnieja je uhvatio
za zdravu ruku pa mu je raširio prste i na dlan mu stavio nož s okrvavljenom
oštricom. Da je u njemu još preostalo snage i snalažljivosti, Vinnie je nožem
mogao zamahnuti na njih, ali više nije znao ni gdje je ni što se dogodilo.
Imao je dojam da mu se rebra skupljaju i gnječe mu vitalne organe. U ušima
mu je strahovito šumjelo, a svijet oko njega posve se smračio. U osakaćenoj
ruci više gotovo nije osjećao bol.
Na um mu je nakratko pala jasna misao da je najbliža cesta udaljena samo
četiri kilometra. Ako je se uspije dokopati, pa naiđe neki ranoranilac, još
uvijek će ga moći na vrijeme otpremiti u bolnicu. Polako i oprezno je
zakoračio, a onda je napravio još jedan korak. Gledatelji iza njega zapljeskali
su, oduševljeno ga hrabreći.
»Samo naprijed. Gotovo si stigao. Pa... možda i nisi.« Uslijedio je
raskalašen smijeh.
Vinnie ih nije čuo. Vidio je samo da se prema njemu brzo uzdiže tlo, ali
više nije osjećao ništa, pa ni bol kad ga je tlo udarilo u lice.
 Dvadeset šesto poglavlje

Hecka je budilica probudila malo prije šest. Zijevnuo je i sjeo u postelji, iako
je spavao samo nekoliko sati. Poslije, tijekom dana, platit će zbog toga, ali
sad je imao posla. Počešao se po raščupanoj kosi, a onda se osvrnuo oko
sebe. U sobu je prodiralo mliječno danje svjetlo koje je čulno obasjavalo
Gailine zamamne obline dok je potrbuške ležala uz njega. Kosa joj se u
široku luku rasula po jastuku, a dno leđa prekrivala joj je samo izgužvana
plahta.
Sagnuo se i poljubio je u otkriveni vrat pa se pomaknula i nešto
promrmljala, a on je tromo otišao u kupaonicu, gdje je obilato ispraznio
mjehur i stao pod tuš. Pod vrućim mlazom posve je živnuo, a onda je izlio
šampon na prljavu, znojnu grivu.
Gail je još spavala kad se osušio ručnikom, navukao donje rublje i vratio
se u sobu. Kroz zastore je sad prodiralo jače danje svjetlo pa je ugledao nešto
zbog čega je zastao. Na njezinu desnom guzu, koji je bio nalik na breskvu,
primijetio je tri mala, kružna ožiljka. Sjeo je pokraj nje i blago ih dotaknuo
vrhom prsta. Bile su to male udubine na koži, kao da su stradali mali, kružni
djelići gornjega sloja, pa su na tkivu ostali nepravilni ožiljci. Kad joj je
pregledao površinu tijela, pronašao je još jedan takav ožiljak, ovaj put
postrance na desnoj dojci, a nije ga morao pomnije istražiti jer je bio isti kao i
ostali. Postojala su svakovrsna nedužna objašnjenja kako je neka osoba
zadobila posjekotine i ožiljke, ali opekline prouzročene vrhom cigarete
ostavljale su jedinstvene tragove. Ponovno je dotaknuo ožiljke na zadnjici, a
ovaj put joj se mišić malo stegnuo. Shvatio je da je budna, a onda je vidio da
ga mrzovoljno motri ispod raščupanih uvojaka.
»Molim te, ustani«, rekao je.
Iz postelje je kliznula neobično poslušno pa je stajala okrenuvši mu leđa.
Nisko na kralježnici imala je još jedan mali ožiljak koji je prije skrivala
plahta.
»Okreni se«, zamolio je, a kad je to učinila, primijetio je ožiljak iznad crte
stidnih dlaka.
 »Prije nego što pitaš«, javila se, »ne... ne volim grube odnose, ali on je
imao svoje potrebe, a bila sam s njim.«
Heck je uhvati za zapešća i privuče je k sebi. Ni sad se nije opirala.
Položio joj je ruke postrance na dojke, a onda je njima prešao niz njezino
vitko tijelo. Malo nalijevo od prsne kosti napipao je još jedan zamjetljiv
ožiljak što ga besprijekorna koža nije mogla sakriti.
»Je li jedna od njegovih potreba bila i da ti slomi rebra?« upitao je.
»Nije bilo namjerno«, odgovorila je. »Barem mislim da nije.« Uhvativši je
za desnu ruku, pod palcem je osjetio iskrivljenje u zapešću. Nije bilo
izraženo, pa ga ne bi primijetio da nije posebno tražio. »Je li ti namjerno
iščašio zapešće?«
»To se dogodilo za vrijeme teškoća prilikom uhićenja.«
Pogledao ju je. »Tako si to objasnila Willu Roytonu jer mislim da si zbog
te ozljede morala četiri tjedna sjediti u uredu i odgovarati na telefon.«
U očima su joj zasjale suze. »Ništa te od toga ne čudi, je li?«
»Svoj posao obavljam već gotovo dvadeset godina, Gail. Takvo što vidio
sam već sto puta.«
»Ali kladim se da tome nikad nisi bio tako blizu. Nisi milovao ta mjesta
kao što sad činiš, a nisi ih ni ljubio, kao sinoć.«
Ustao je i poravnao pokrivač na postelji. »Sjedni, skuhat ću ti čaj.«
»Oh, da, jer sam meka ženica kojoj je samo to potrebno.«
»Pa, ako ti ne želiš čaj, ja ću ga ipak popiti.« Prešao je preko prostorije i
pristavio čajnik.
Gail je gola sjedila na krevetu, obuhvativši se rukama. Iako nije vidljivo
plakala, oči su joj se navlažile. »Trebala sam misliti da ćeš to primijetiti kad
iziđe sunce. Tip poput tebe ima vražje sokolove oči. Ono što smo sinoć
učinili bila je loša zamisao, i to iz mnogo razloga.«
»Hoćeš li mlijeko ili šećer?« upitao je.
»Neću prokleti čaj!«
Heck je i dalje miješao tekućinu. Imao je prilike vidjeti i takvo ponašanje:
žrtve se pod pritiskom razbjesne, posebno zato što drže da se sve dogodilo
zbog njihove vlastite manjkavosti pa nastoje opovrgnuti dojam da su slabi.
Gail kao da je govorila: Neću dopustiti da mi netko zapovijeda ni da učini
da se osjećam poput početnice u uredu.
Možda je bilo čudno što je sinoć pokušavala sakriti ožiljke pa je ugasila
svjetlo prije nego što se svukla, no jutros kao da se posve pomirila s
činjenicom da će Heck sve neizbježno otkriti, no s psihološke strane njezino
ponašanje nije bilo nedosljedno. Prisnost u kakvoj su sinoć uživali često
probije zapreke između dvoje ljudi, kao da, nakon što ste s nekim vodili
ljubav, više nema smisla pred tom osobom skrivati tajne, iako vam takvo
razotkrivanje ne donosi veliko olakšanje, posebno ako ste s nekim bili samo
zato što ste se nakratko zaželjeli bliskoga druženja.
»Znaš, svatko može zapeti u zlostavljačkom odnosu, žena, muškarac,
građanska osoba, ili murjak, pa ti ne mora biti neugodno.«
»Nije mi neugodno.«
Pružio joj je čaj, a ona ga je prihvatila, iako je izjavila da ga ne želi. Dao
joj je sivo-bijeli četvrtasti rupčić, koji je izvadio iz džepa traperica, pa je
njime obrisala oči.
»Dobro, nije ti neugodno«, složio se, »ali kladim se da si posve smetena?«
»Smetena?«
Sjeo joj je sučelice u naslonjač. »Gail, vrlo si sposobna detektivka. Sinoć
si izvela nešto što bi uspješno mogla obaviti samo dva ili tri policijska
službenika u cjelokupnim snagama Engleske i Walesa. Ako dosad nisi bila
svjesna da si tako vrsna, sad to znaš i zato se više nego ikad prije pitaš:
>Kako sam mogla dopustiti da mi se dogodi takvo što?<«
Rastreseno je pijuckala čaj. »Nije to, nego... Uvjeren si da nekoga voliš...«
»Ili da ga trebaš, ili i jedno i drugo.«
Oprezno ga je motrila kao da je pomislila da je možda – tko zna? – upravo
on čovjek kojemu bi mogla povjeriti nešto tako osobno, ali onda se polako
namrštila. »Uče li to u savjetovalištu za zlostavljane supruge? Nemoj mi reći
da si i tu diplomirao.«
»Upravo sam ti rekao da sam sve to već prije vidio i zato se nisam
začudio.«
 »Možda nisi, ali vidim da si razočaran.«
»Zašto bih bio?«
»U stanju sam paziti na sebe, Heck.«
»To si već dokazala. Kopiletu si dala nogom u guzicu pa je odletio.«
»Ali ne dovoljno daleko.« Ustala je i pošla prema kupaonici. »To je i tvoje
mišljenje. Vidio si da me unaokolo slijedi poput sjene.«
»Što te uistinu tišti, Gail?« upitao je.
Zurila je u njega. »Molim?«
»O čemu je doista riječ? Mislim, upravo sam ti dao do znanja da zbog
toga nisi manje vrsna policajka, dakle što je?«
»A što ti misliš?«
»Pogađat ću. Zabrinuta si da će taj klaun, ako ga izričito odbiješ, odigrati
glavnu kartu pa će svima ispričati kakav ste odnos vas dvoje imali.«
»Ne bi li i ti na njegovu mjestu učinio isto?«
»Misliš li da će htjeti da netko dozna da je zlostavljač i sadist?«
»Oh, zaboga, to mu je svejedno. Vjeruje da je mužjak nad mužjacima, a
svoju vrijednost određuje po tome u kojoj mjeri je u stanju mene nadzirati.«
»Dopuštaš mu to ako mirno trpiš njegovo sadašnje ponašanje.«
»A što bi htio da učinim?«
»Ne znam, napuni mu automobil starim željezom ili mu u računalo pošalji
protuzakonite porniće...«
»Ah, odrasti!« Ljutito je otišla u kupaonicu i otvorila tuš.
Pošao je za njom. »Gail?«
S vješalice je uzela hrpu ručnika. »Polako se oslobađam, Heck. Za neko
vrijeme sve će biti gotovo.«
»Ne čini mi se da će biti tako lako.«
»Zašto držiš da je to veliki problem? Čuj, svakako ti je jasno da će, ako se
tako što pročuje, u Surreyju moj dobar glas vrijediti kao komad dreka.«
 »Zatraži premještaj.«
»Je li to uistinu tako jednostavno?«
»Onda se prijavi u Jedinicu za serijske zločine.«
Okrenula se i pogledala ga. »Da, imala bih sjajne izglede! U divizijskom
Odjelu za kriminalističke istrage provela sam manje od godinu dana.«
»Moja riječ mnogo vrijedi.«
»Je li doista tako?«
»Pa, baš i nije. Moja riječ vjerojatno ne vrijedi toliko.«
»Moram ti priznati, Heck, da si vraški i dirljivo iskren.«
»Čuj, Gail, ti moraš povući potez, jer taj će te šupak i dalje mučiti, možda
izdaleka, ali u tome uvelike uživa. Možeš to trpjeti ili ga se možeš riješiti.«
»Znaš, imala sam pogrešno mišljenje o tebi. Nikako nisi diplomirao u
savjetovalištu za zlostavljane supruge jer govoriš najveće gluposti koje sam
ikad čula.« Zalupivši vratima za sobom, stala je pod tuš.
Prije nego što je Heck stigao odgovoriti, u sobi mu se oglasio mobitel pa
ga je podignuo.
»Detektiv vodnik Heckenburg«, javio se.
»Heck, ovdje Brogan.«
»Dobro jutro.«
»Moj šef kaže da bi vas nešto moglo zanimati.«
»Da?«
»Od pet sati ujutro pritišćemo ostale Zmijske oči. Podižemo svaki kamen
u Skeltonu, uhićujemo i pretražujemo. Ima svakovrsnih poveznica sa
zločinima što su ih počinili. Ako želite pročavrljati s njima, sad je pravo
vrijeme jer svašta skupljamo i popisujemo.«
»Bit ću ondje za dvadeset minuta.«
Upravo je navlačio čistu sportsku odjeću kad je iz kupaonice izišla Gail,
umotana u ručnik.
»Vrijeme je da pođemo na put«, izvijestio ju je.
 Bacivši pogled na digitalni sat na televizoru, vidjela je da je tek petnaest
do sedam. »Tako rano?«
Dok je obuvao tenisice, procjenjivački ju je i pomalo zatečeno gledao jer
bila je vrlo zgodna kad joj je kosa visjela u sjajnim, mokrim uvojcima.
Zapravo, njezini ožiljci nisu bili tako važni, mogla ih je zadobiti pod posve
uobičajenim okolnostima pa nitko ne bi ni trepnuo. Zabrinjavala ga je
psihološka strana problema, ali naposljetku, nije na njemu da dijeli savjete
onima koji ih ne žele, a u tome i nije bio vješt.
Izvijestio ju je da je upravo primio poziv na mobitel. Sjedeći u fotelji,
zamišljeno je sušila kosu. »Moraš otići onamo, a ja ću se vratiti u Reigate.«
Upravo je u torbu stavljao prljavu odjeću. »Kako to?«
»Zato što sam tako odlučila prije pet minuta. Morat ćemo napisati
nekoliko tisuća stranica izvješća, da i ne spominjem da ćemo Willu Roytonu
morati opisati kako napredujemo. Ako ništa drugo, mora doznati o Manku...
kako bi mogao dati neko tobožnje objašnjenje kad služba za unutarnji nadzor
počne ispitivati.«
»Još uvijek moramo otkriti odakle je došao onaj sivi kombi.«
»Za to nije potrebno dvoje ljudi.«
Uspravio se. »Dakle, to bi trebao biti rastanak, je li?« Doimala se
zbunjeno, kao da ne zna o čemu njezin kolega govori. »Gail, pitala si me
zašto od svega toga pravim značajan problem pa ću ti reći: osobne sporne
točke su jedno, ali nešto je sasvim drugo ako osobne stvari utječu na tvoju
sposobnost da obavljaš posao. To bi te uistinu umanjilo u mojim očima.«
»Moj odlazak s tim nema nikakve veze.«
»Da, itekako ima.« Nije namjeravao podignuti glas, ali više nije bilo
vremena. »Ako ne možeš podnijeti da ostaneš sa mnom zato što sam, po
tvome mišljenju, doznao tvoje male, prljave tajne, u redu, nema problema.
Više se nikad ne moramo ni rukovati. Ali ne usuđuj se ni pomisliti da ću te
zbog toga pustiti da odeš dok nismo posve obavili posao. Zato se, kvragu,
odjeni i saberi se. Smjesta ću se vratiti u Skelton pa očekujem da ćeš za
petnaest minuta i ti biti ondje, ali nikako nemoj kasniti.«
 Dvadeset sedmo poglavlje

Skelton Wood više se nije doimao tako zloslutno jer posvuda su bile jake
snage sigurnosti.
Kad je Heck stigao, u zraku je čuo pucketanje policijskog radija, a
posvuda su stajala službena vozila koja nisu pripadala samo tamošnjim
ophodnjama, nego su tu bila i teška oklopna vozila, puna pripadnika Jedinice
za podršku. Mnoge zgrade zapečatili su trakama koje su obilježavale mjesto
zločina, a zatvorili su čak i neke ceste, pa su Hecka propustili tek kad je
pokazao policijsku iskaznicu. Na uglovima ulica vidio je automobile
oružanih policijskih snaga, a oko njih su se okupili policajci pod oružjem, no
sad su uglavnom pili kavu i jeli sendviče sa slaninom. Bili su tu i vatrogasci,
koji su namotavali šmrkove nakon što su ugasili pocrnjele ruševine dućana i
izobličene automobilske olupine. Činilo se da je nedavno došlo do sukoba, ali
to nije dugo trajalo. Kao što se često događa, čak ni u očajno kaotičnom
susjedstvu poput ovoga nisu baš svi podržavali mjesnu bandu onako zdušno
kako su to njezini pripadnici voljeli zamišljati.
Sad su Leteći odred i policajci u odorama obavljali posljednja čišćenja,
krećući se među zapečaćenim zgradama, garažama i podrumima, odakle su
izvodili namrštene uhićenike u lisičinama. Nekolicina je pokušala pružiti
otpor, pa su bili okrvavljeni jer su naposljetku pucali na policajce, a jedan od
njih zadobio je tešku ranu na vratu, pa pripadnici bande nisu baš dobro prošli.
Pojedinci iz Škvadre zmijskih očiju mirno su se predali, pa su čak djelovali i
prilično prestrašeno. Vrh njihove bande preko noći je nestao, a k tome su
vođe, kojima su njihovi podređeni vjerovali, prokazivali niže pripadnike.
Zmijskim očima činilo se da se njihov svijet raspao u samo nekoliko sati, a
nitko nije znao što ih još čeka.
Heck je posuđenu Mazdu parkirao pokraj niza policijskih oklopnih vozila
natovarenih kutijama i vrećama za spremanje dokaza. Čak i letimičan pogled
otkrivao je da je tu golemo mnoštvo predmeta koji su teretili bandite: hrpe
noževa i pištolja, vreće pilula, vrećica s drogom, svežnjeva gotovine i
novčanika, a policajci su k tome skupili brojne iPhone, iPadove i druge skupe
naprave.
 »Detektiv vodnik Heckenburg?« upita glas, a Heck se osvrne. Prilazio mu
je detektiv pozornik Bernetti. Poput gotovo svih policajaca ovdje, i on je još
uvijek bio naoružan pa mu je iz korica na bedru virio pištolj Glock. »Bob je
uhitio osobu s kojom biste možda htjeli razgovarati«, izvijestio je Hecka.
»Gdje je?«
»U Talbot Courtu, na broju trinaest.«
Heck slegne ramenima, a Bernetti pokaže prema sjevernoj strani
nogometnog igrališta, gdje je tamni prolaz vodio između dviju spojenih
stambenih zgrada. »Onuda, na drugom katu.«
Kad je Heck pošao u tom smjeru, dojuri automobil, žuti Fiat Punto, i
zaustavi se pokraj njegove Mazde, a Gail iziđe i priđe mu. Detektiv se
jednostavno morao nasmiješiti, ali ni jedno ni drugo nisu izgovorili ni riječi
dok su koračali preko igrališta, a onda su zašli u prolaz prekriven opekama i
bocama preostalima poslije sinoćnje bitke. Na kraju prolaza betonskim
stubištem popeli su se do gornjega hodnika koji je gledao na niz vrtova iza
zgrade, no sad su to uglavnom bila smetlišta. U hodniku je stražario policajac
u odori.
»Tražim Boba Huntera«, obrati mu se Heck pa policajac palcem pokaže
iza svog ramena. Prošavši pokraj tri ulaza, pronašli su broj trinaest, a vrata su
bila otvorena. Na njima je stajao detektiv vodnik Brogan sa strojnicom MP5
preko ramena. Glavom je pokazao u polumračnu unutrašnjost.
Kad su ušli, Hecka i Gail najprije je zapahnuo zadah vlažne posteljine,
neopranih tijela i ustajale mokraće. Dnevna soba bila je slabo namještena, a
posvuda su ležale limenke piva i prljavo donje rublje. Umjesto saga pod je
prekrivao smeđi linoleum, otrcan na rubovima. Tu su zatekli Boba Huntera i
dvojicu policajaca iz Letećeg odreda, a bila je nazočna i četvrta osoba, koju
Heck nije poznavao. Taj čovjek sjedio je u niskom naslonjaču s visokim
naslonom, a na sebi je imao pohabani sivi džemper, plave hlače od trenirke i
papuče. Nije mu bilo više od trideset godina, ali bio je mršav poput strašila, a
lice mu se doimalo još mršavijim zbog prevelikih naočala na orlovskom nosu
i obilne smeđe sive kose koja se doimala poput peruške za brisanje prašine.
Za uho je zataknuo cigaretu što ju je sam savio, a bila je tako izgužvana i
zgnječena da u njoj vjerojatno više nije bilo duhana.
Gledao je ravno preda se, ne obraćajući pozornost ni na koga, iako nije
odavao dojam okorjelog gangstera, nego se jednostavno izgubio u svom
svijetu. Ako se Heck pitao zašto taj čovjek djeluje tako ošamućeno, odgovor
mu je pružio stol na drugom kraju prostorije na kojemu su ležale boce,
prljave žlice i igle.
»Upoznajte se s Billyjem Peersonom«, predstavi ga Hunter, bez drugog
uvoda. »Unatoč tomu što je nalik na zalutala pacijenta duševne bolnice,
glavni je knjigovođa Škvadre zmijskog oka.«
Heck je začuđeno gledao tipa u naslonjaču. »Doista?«
Hunter kimne i protrlja zatiljak. Bio je blijed jer nije spavao, ali inače se
doimao bodro. »Nekoć je bio značajan igrač u gradskoj poslovnoj četvrti, ali
čini se da su ga loše navike upropastile. Propao je... a padao je sve do Skelton
Wooda, no kad je raspoložen, još može drobiti brojeve. Je li tako, Billy?«
Peerson nije odgovorio, nego je i dalje zurio u daljinu, koje ovdje nije ni
bilo.
»Ovo je detektiv vodnik Heckenburg«, nastavi Hunter, »a istražuje niz
ubojstava dolje u Surreyju.«
Računovođa se trgnuo i podignuo pogled, a desni mu je obraz zatitrao.
»Da, tako je«, zloslutno će Hunter, »niz ubojstava! Sve bolje i bolje, zar
ne?« Pogledao je Hecka. »Ovaj Billy ovdje vrlo je zabrinut jer očekuje da
ćemo ga optužiti za pranje novca, skrivanje ukradene robe, posjedovanje
droga, sudioništvo i pomaganje u oružanim pljačkama i tako dalje. Zato je,
unatoč svom držanju, zapravo vrlo sretan što smije s nama razgovarati.
Uskoro će sve to biti i službeno zapisano... je li tako, Billy?«
»Nemam ništa s ubojstvima«, izjavi Peerson jednoličnim, pomalo
nesigurnim glasom, u kojemu je još bilo tragova obrazovanja što ga je vrlo
nemarno odbacio. »Ne u Surreyju, jer to nije naše područje. Ondje nikad ništa
nismo poduzimali.«
»Možda bi trebao dopustiti da o tome prosudi detektiv vodnik
Heckenburg. Ispričaj mu ono što si meni govorio o vozilima zabilježenima u
poslovnom dnevniku. Kao što sam rekao, nagradit ćemo tvoju suradnju.«
»Hm...« Peerson šmrcne, a kad mu je sluz u mjehurićima navrla iz nosa,
obrisao ju je o rukav. »Škvadra je na razne načine... hm, dolazila do gotovine,
do brze love.«
 »Ma nemoj!« tobože se začudi Heck.
»Jedan od tih načina bila je krađa vozila po narudžbi«, umiješa se Hunter.
Heck kimne. »To bi moglo biti zanimljivo.«
Računovođa ponovno šmrcne, a onda zabije prste u slijepljenu kosu i
počeše se po tjemenu, što je izazvalo kišu peruti. »Ako je neka druga škvadra
za posao trebala automobil, Zmijske oči su im ga začas nabavile po određenoj
cijeni, a plaćalo se unaprijed.«
»Ovdje su krali vozila?« upita Heck.
Peerson slegne ramenima. »A gdje drugdje? Ako je nečiji automobil
iščeznuo, nitko se nije žalio jer su svi znali da je u to upletena škvadra.«
»Sad je s tim gotovo«, nasmije se Brogan.
»Da, gotovo je«, potvrdi Hunter kao da žali zbog toga, »no Billy će se
brzo naviknuti na novi poredak.«
Činilo se da je taj razgovor zbunio računovođu pa je gledao jednoga i
drugoga policajca. »Ovo je dobro mjesto da nabavite automobil«, rekao je.
»Nema nikakve opasnosti da vam se što dogodi. Vlasnik će naposljetku
prijaviti, ali možda za nekoliko dana. Reći će da su vozilo ukrali neki slinavci
iz Glasgowa.«
»Jeste li, kao računovođa, bilježili takve poslove?« upita Heck.
Peerson pokaže otvoreni ormar iz čijih su se pretinaca po podu rasuli
papiri, ali na polici su ležale poslovne knjige, uvezane u kožu, jer su ih
vjerojatno uredno posložili Hunter i njegovi suradnici.
»Ako ih želite pogledati, Heck, samo naprijed«, potakne ga detektiv
inspektor. »Uskoro ću sve to morati odnijeti u postaju.«
Heck priđe poslovnim knjigama i pregleda nekoliko stranica koje su bile
nažvrljane kemijskom olovkom. Bilješke su mjestimično bile nečitljive, ali
vidio je mnogo znakova za funtu, a računovođa je često dodavao i telefonske
brojeve.
»Tražim sivi kombi Bedford«, reče Heck pružajući Gail nekoliko
poslovnih knjiga. »Možda mi možete pomoći. Registracija je G-D-1-4-F-E-
D.«
 Peerson ponovno prijeđe rukom kroz kosu, koju nikako nije mogao
ukrotiti. »Mislim... da, mislim da se sjećam.«
»No, hajde, pomozi čovjeku«, potakne ga Hunter pa ga uhvati za rukav i
prisili da ustane.
Računovođa se odvuče preko prostorije kao da napola spava. »Bilo je to
nedavno«, prisjećao se. »Isporuku vozila obično naplaćujemo deset tisuća.«
»Samo deset, ha?« smijuljio se Hunter. »Vi i ja odabrali smo pogrešno
zanimanje, Heck.«
»Možda je taj put bilo jeftinije.« Peerson je premetao po hrpi poslovnih
knjiga, a onda je jednu izvukao. »Kombi su ukrali na uglu, ispred dućana
onog Azijata, na Aveniji Morgan.«
»Da, a vlasnik jest prijavio«, reče Heck, »i to smjesta.«
Računovođa slegne ramenima, listajući. »Znate, kakvi su ti stranci...«
Zastavši, iza uha je uzeo smotanu cigaretu, a iz džepa je izvadio upaljač pa ju
je pokušao zapaliti. »Sami su sebi jebeni zakon otkad su se pobunili, ali već
bismo im pokazali!«
»Mi ćemo tebi pokazati, sinko, ako ne požuriš«, upozori ga Brogan.
»Tvoja škvadra terorizirala je nedužne ljude.«
Peerson nije odgovorio, nego je zapalio cigaretu, a onda je nastavio listati
po poslovnim knjigama, otpuhujući smrdljivi dim. »Evo ga«, napokon je
prstom potapšao stranicu. Zakašljao se dok je čitao. »Sivi kombi Bedford...
Znao sam da ću se sjetiti. Da, taj put nije bilo naplate.«
Pogledavši stranicu, Heck je vidio da su uz broj registarske tablice i slova
»U/V«.
»Što znači ‘U/V’?« upitao je.
Računovođa kimne. »>Usluga vraćena.< Vjerojatno smo nekome nešto
dugovali.«
Heck je nastavio čitati. »A kupac je >Jack Smith<«. Najprije je pogledao
Huntera, koji slegne ramenima, a onda je bacio pogled na Gail, no ona
odmahne glavom. »Kako mu je pravo ime, Billy?«
Peerson pruži knjigu detektivu, a onda se odvuče natrag do naslonjača.
»Ne pitamo... sve dok daju novac.«
»A kakva je to bila usluga?«
»Niži sam po činu pa mi ne govore o svojim poslovima.« Računovođa
ponovno počne kašljati. »Samo vodim knjige.«
»Oprostite, prijatelju«, Hunter pogleda Hecka. »Čini se da sam vas uzalud
pozvao.«
»Ne, niste.« Detektiv pogleda dno stranice gdje je Peerson zapisao
nadnevak kad su obavili taj »posao« – 22/7. »Billyju ćemo dati da pogleda
neke fotografije.«
»Nije potrebno«, umiješa se Peerson, koji se opuštao u naslonjaču,
otpuhujući novi oblak smrdljiva dima. »Taj je tip još uvijek u Londonu.
Sinoć sam ga vidio.«
»Kad i gdje?« zanimalo je Gail.
»Oko sedam sati. Odsjeo je u Lambeth Royalu.« Računovođa je zatvorio
oči dok je uvlačio dim. »Išao je prema tom hotelu, a izišao je iz dućana s
kebabima preko puta.«
»Lambeth Royal?« upita njegova sugovornica.
»To je jeftini hotel«, objasni Brogan. »Prava usrana rupa u kojoj odsjedaju
prostitutke, narkomani i drugo smeće.«
»Siguran si da si vidio Jacka Smitha?« upita Heck računovođu.
»Da, jesam.«
»Možeš li opisati tog tipa?«
Peerson kroz nosnice otpuhne dim, a činilo se da ga je to još više opustilo.
Kapci su mu zatitrali.
»Nemoj nam zaspati, Billy. Pitao sam možeš li ga opisati?«
»Hm... nizak je i zdepast. Na sebi je imao parku i traperice.«
»Je li bio sam?« upita Gail.
Računovođa napravi neodređen pokret. »Da, bio je, ali nosio je dva
kebaba umotana u papir.«
 Hunter pogleda Hecka. »Znači li vam to nešto?«
»Zvuči istinito«, tiho odgovori detektiv. »Nadzorne kamere snimile su
dvojicu, a jedan od njih bio je nižega rasta i zdepast. Pitam se zašto se motaju
ovuda. Hoću reći, odsjeli su u hotelskoj rupi, pa očito nisu odavde, no ako su
>djelovali< u Surreyju, zašto ne borave ondje?«
»Možda ti dečki nisu ni iz Surreyja«, pretpostavi Hunter.
Heck se smeo. Kad god su u toj istrazi nekamo stigli, činilo se da je pravi
odgovor još dalje na obzoru. »U redu.« Dao je znak Gail da je vrijeme da
odu. »Hvala na pomoći, Billy. Nadam se da će ti kaznu smanjiti za nekoliko
godina jer gulit ćeš dva desetljeća.«
Peersonu je ponovno zatitrao obraz. Ispitujući pogledao je Huntera.
»Ne osvrći se na njega«, reče policajac. »Reci nam što želimo znati pa
ćemo ti ugoditi.«
»Posebno me zanima ta poslovna knjiga, Bobe«, doda Heck dok je išao
prema vratima.
»Da... zapamtit ću to.«
»Jack Smith?« upita Gail kad su izišli hodnik. »Jesi li siguran da vjeruješ
tom narkiću? Ušlagiran je do ludila.«
»Ali možda nije bio kad je unio bilješku u knjigu«, zamišljeno će Heck.
»Zmijske oči našim su počiniteljima nabavili kombi 22. srpnja, samo dva
dana prije nego što sam na Thorntonovu imanju pao u rijeku.«
»Da, to se poklapa.«
Pošao je hodnikom. »Iduća postaja je Lambeth Royal.«
»Je li to zbilja tako sjajno mjesto kako su nam ga opisali?« zanimalo ju je.
»Samo ću te upitati imaš li još sinoćnju pancirku.«
»Da, u automobilu je.«
»Dobro, odjeni je.«
 Dvadeset osmo poglavlje

Hotel Lambeth Royal smjestio se u pokrajnjoj ulici, blizu ceste Stockwell, a

zgrada se doimala bezdušno, iako možda nije uvijek bilo takva. Tu trokatnicu
sagradili su u viktorijanskom stilu, a bila je nalik na veliku, nezgrapnu
bogatašku kuću, iako je pročelje od crvene opeke prekrivala čađa, a žljebovi
su bili puni drača i ptičjih gnijezda. Do nje je vodio kratak prilazni put, pun
rupa i posut smećem. Dok su njime koračali, Gail ugleda lice koje im se
cerilo iz zarasle šikare pokraj njih, a pripadalo je patuljku što su ga isklesali
od mramora ili sličnoga bijelog kamena. Sjedio je na stolčiću, prekriven
mahovinom, oronuo i posivio od prljavštine.
»Zgodno, je li?« upitala je tiho.
»Da, a pogledaj ono«, pokaže Heck.
Lijevo od kuće odvojak prilaznog puta vodio je do parkirališta, čiji se
valoviti plastični krov svijao pod naslagama paloga lišća, a u sjenovitu
prostoru ispod njega stajala su dva automobila: trošni Volvo sa zahrđalom
ukrasnom maskom i sivi kombi Bedford, s registarskom tablicom GD14
FED.
Prišli su vratima koja su zjapila otvorena na trijemu punom izgaženih
stranica besplatnih novina. Lepezasti prozor iznad vrata nekoć je krasilo
lijepo obojeno staklo, ali sad je bilo razbijeno i prašno. Ušli su u predvorje
nalik na pećinu gdje su trošni predmeti podsjećali na nekadašnju raskoš. Na
višekrakom svijećnjaku nedostajale su žarulje, a s njega je visjela paučina,
debela i crna poput ukrasna platna. Drvena oplata na zidovima bila je
udubljena i izgrebena, a ukrašeni mjedeni rukohvat na glavnom stubištu koje
se penjalo na prvi kat pozelenio je od starosti. Nadesno, u maloj kabini, stajao
je pult, a iza njega se u debeli kožnati naslonjač zavalio portir, mladić od oko
dvadeset pet godina. Bio je vitak, ispijen, pustio je kozju bradicu, a na sebi je
imao majicu s natpisom »Nirvana«. Na neurednu kosu koja mu je, nalik na
rezance, padala na ramena, navukao je vunenu kapu, a u nosu je imao prsten.
Zapešća su mu obavijale kožnate trake sa šiljcima, naglašavajući ruke tanke
poput čistača za lule. Upravo je čitao glazbeni časopis, a kad je ugledao
pridošlice, spustio ga je i ustao.
»Mogu li vam pomoći?« Naglasak je odavao da je podrijetlom iz
Staffordshirea.
Gail pokaže policijsku iskaznicu. »Koliko znam, ovdje je odsjeo neki Jack
Smith.«
Portira se ta isprava nije baš dojmila. »Je li?«
Spremila je iskaznicu i izvadila presavijenu dvadeseticu. »Svakako vam
neće biti teško provjeriti.«
Portir ravnodušno šmrcne. »Koštat će vas više od toga.«
Heck se nagne preko pulta i zgrabi ga za ovratnik. »Više nego što će tebe
koštati novo zubalo?« Nakratko su stajali licem u lice, tako blizu da je
detektiv primijetio da se koža oko prstena u probušenu nosu upalila i postala
grimizna, a na tom se mjestu skupljao i žuti gnoj. »Jednostavno je,
prijatelju... Imali smo nekoliko napornih dana i nismo raspoloženi da nas neki
napuhani uličar, student socilogije, jebe u guzicu. Razumiješ?«
»Hm...« Portir se još uvijek pokušavao pretvarati da je ravnodušan, ali
bezuspješno. »Da, svakako. Moram pogledati u knjigu gostiju, je li?«
»Ne vjerujem da je potrebno«, odgovori Heck. »Svakako ćeš se lako sjetiti
osobe koja je odsjela na nekoliko dana. Vraški sam siguran da je za tebe pravi
događaj kad netko ovdje ostane duže od jednog popodneva. Imam li pravo?«
Portir je još pokušavao glumiti da ga policajčevo obraćanje ne uznemiruje,
ali Adamova jabučica u grlu mu se tresla. »Čujte... ovdje ne želimo
neprilike.«
»Još ne znaš ni što ta riječ znači, sinko. Koliko ih je s tim Smithom?«
»Vidio sam samo njega i još jednu osobu. Borave u sobi broj četrnaest.
Ondje su prostorije spojene.«
»Kad su došli?«
»To doista moram provjeriti u knjizi gostiju.«
Heck ga pusti pa mladić posrne unatrag. Sa žaljenjem je bacio pogled na
novčanicu od dvadeset funti koja je nestala u Gailinu džepu, a onda je iz
ladice sa strane pulta izvadio nešto nalik na školsku bilježnicu, koju je brzo
prelistao. »Došli su dvadeset drugoga srpnja. Nisu rekli koliko će ostati.«
Heck se okrene prema Gail, koja kimne, pa su otišli do podnožja stubišta.
»Ali sad nisu ovdje«, upozori ih portir.
Heck se razdraženo okrene, a mladić slegne ramenima. »Vidio sam da su
rano izišli. Nisu rekli kad će se vratiti.«
»Da možda nisu zbrisali?« pretpostavi Gail.
»Nisam vidio da su nosili torbe.«
Bacivši pogled pokraj njega, Heck na drugoj strani kabine ugleda mali
ured pa pokaže: »Ondje ćemo čekati s tobom.«
Njegov sugovornik se prvi put doimao razdraženo, ali ipak je podignuo
zaklopac na pultu. »Takvo što neće baš pridonijeti našemu dobrom glasu.«
»Ako ti ne budeš nikome pričao o tome, nećemo ni mi«, odgovori Gail
dok su se provlačili iza pulta.
Ured je bio malo veći od prostorijice za ispijanje čaja. Na stolu su stajali
čajnik i dva prljava lončića, a bili su tu još jedan naslonjač, prijenosni
televizor i grijalica koja nije bila uključena. Prljavi su se zidovi ljuštili, a na
pod su popadale mrvice. Heck se smjestio sa strane ulaza, odakle je mogao
vidjeti svakoga tko bi prišao pultu, a onda je opušteno čekao.
Gail je sjela na rub naslonjača. »Koliko će to trajati?« pitala je.
»Čekat ćemo koliko treba. Slažeš li se?«
Kimnula je kao da se miri sa sudbinom.
»Ne brini se«, tješio ju je, »možda ćemo ovdje nešto i naučiti.«
Unekoliko je imao pravo. Pred pultom se ubrzo pojavio neki par. Djevojka
je bila crna i stasita, ali nije joj moglo biti više od osamnaest godina. Obula je
japanke, na sebi je imala nepristojno kratke, podrezane hlačice i kratku
majicu, a unatoč tamnoj koži na objema rukama bili su vidljivi tragovi uboda
iglom. Pratio ju je bijelac u kasnim šezdesetim godinama. Ispod
blijedosivoga sakoa odjenuo je crnu košulju, oko vrata mu je bio bijeli
svećenički ovratnik, a strogi izraz njegova lica djelovao je pomalo zloslutno.
Dok se neobični par uspinjao stubištem, portir je provirio u ured. »Čini se
da neće stradati samo njezin muf, ha?« prokomentirao je, ali Heck i Gail se
nisu nasmijali.
»Ne brinite se«, doda portir. »Nije pravi svećenik, nego je samo nastran.«
»Pao nam je teret sa srca«, odgovori Gail.
Čekanje se odužilo, a onda je ušao još jedan par. Žena je bila pretjerano
debela, golih nogu, odjenula je kratku, valovitu ljetnu haljinu i obula cipele s
visokim potpeticama, koje su lupkale. Imala je dobru frizuru s uvojcima, ali
prilično lijepo lice nagrdila je slojem šminke debelim poput palačinke. Ispod
ruke ju je držao Indijac mršav kao kostur, koji je uljudno kimnuo dok se
upisivao u knjigu gostiju. Čim su se popeli stubištem, ušla je i treća osoba,
koja je šutke kimnula portiru, a onda je pošla za onim parom. Bio je to onizak
čovjek s bradom i naočalama, odjeven u žuto-sivu trenirku s bijelim prugama.
»To joj je muž«, izvijesti ih portir kao da ukazuje na činjenicu kad je i taj
pridošlica nestao na katu. »Nije prava droca, ali podvodi je dvaput ili triput
tjedno, a dok je krešu, uvijek dolazi i gleda.«
»Svatko u nečemu uživa«, prokomentira Heck.
»Možemo i tako reći«, složi se Gail.
Portir slegne ramenima. »Svi moraju od nečega živjeti.«
»Samo ti to nazivaš životom, mali smrdljivko«, promrmljala je.
»Skini mi se, dragice. Pomažem tim ženama.«
»Pomažeš im? Iskorištavaš ih, baš kao i njihovi šupci.«
»A što vi ljudi radite?« Mladić se doimao kao da se zabavlja. »Te su cure
u govnima. Životi su im upropašteni, ali ne vidim da njima u prilog nešto
poduzimate, makar malim prstom.«
Sugovornica ga je gledala kao da će ga ubiti pogledom.
»Ništa se tu ne može, je li?« nastavio je. »Nitko ništa ne može pa ne serite
zato što im pružam krov nad glavom.«
»Ljigavo kopile!«
»Ohladi, Gail«, prekine je Heck. »Nismo zato ovdje.«
»Drugim riječima, ja imam pravo, a vi krivo«, nasmije se portir.
»Hej!« Heck upre prstom u njega. »Trebamo ovaj hotel, a ne tebe. Ostatak
dana mogao bi provesti zatvoren tamo otraga.«
Portir se ponovno podrugljivo nasmiješi pa se vrati za pult.
Gail je mrzovoljno gledala kolegu. »Trebali bismo ga privesti zato što
upravlja javnom kućom.«
»Sretno ti bilo s tom optužbom. U ovom poslu to znači >voditi privatni
hotel<.«
Odvratila je pogled, a obrazi su joj pocrvenjeli. »Ta istraga doista nas vodi
na privlačna mjesta.«
»Opusti se jer ubrzo će sve biti gotovo«, primijetio je.
»Da, samo Bog zna s kakvim ćemo se jezivim čudacima danas još
susresti.«
»Zapravo, možda i nisu takvi čudaci.«
Nakratko je probavljala njegove riječi, a onda ga je pogledala. »Hoćeš li
mi to ponoviti?«
Heck se namršti kao da ni sam nije siguran u ono što govori, a zapravo
nije ni bio. »Razmišljao sam dok smo istraživali one klaune Zmijske oči...«
počeo je tiho, povjerljivim glasom. »To je samo teorija...«
»Nikad nismo ni imali ništa osim teorija.«
»Mnogi uspješni zločinci posjeduju životinjsku lukavost. Znamo da su oni
koje hvatamo obično korak ispred nas, ali što ako su nas ta dvojica pretekli za
čak nekoliko koraka?«
»Ne razumijem.«
Doimao se zamišljeno. »Julius Manko i njegova škvadra nastojali su
izbjeći svaku pozornost. Bili su sitni preprodavači droge, a upuštali su se u
sitne ulične zločine kao što je pljačkanje pubova, no u stvarnosti su gradili
cijelu mrežu za raspačavanje droge, nalik na >Ndrangetu<.«
»Pa što?«
»Pretpostavimo da i naši ubojice blefiraju. Zamisli da je ta luda igra što je
igraju samo varka?«
»Mislila sam da se zabavljaju i da doista uživaju u tome.«
 »U redu, možda je samo djelomično varka.«
Prije nego što je dospjela odgovoriti, portir koji je stajao za pultom
upozori ih siktanjem.
Heck se priljubi uza zid nadesno, a Gail nalijevo. Nisu mogli vidjeti tko je
došao, ali čuli su da portir s nekim razgovara.
»Je li sve u redu, stari?«
Čuli su mrmljanje u znak odgovora, a onda i zveket ključeva što ih je
portir predavao. Stubištem su toptale nečije noge.
»Jesu li to bili naš gospodin Smith i njegov prijatelj?« upita Heck, prišavši
mladiću.
»Jedan od njih, onaj koji uvijek govori«, glasio je odgovor.
»A gdje je drugi?« upita Gail.
»Nemam pojma, nisam ga vidio.«
Heck je kratko razmislio, a onda je podignuo zaklopac na pultu i izišao.
»Hej, čuj, stari«, portir se odjednom doimao živčano, »ako ondje gore
bude kakve štete, morat ćete platiti.«
»Hoćeš reći, ako sve polomimo? Možeš li u ovoj ruševini uopće
raspoznati ono što je nedavno uništeno?«
»Ha, ha, vrlo smiješno, ali štetu ne želim pokriti od svoje plaće.«
U podnožju stubišta Heck je osluhnuo, a pritom je motrio ulazna vrata jer
bio je svjestan da bi svakoga trenutka mogao ušetati i drugi osumnjičenik.
Zdrav razum nalagao mu je da čeka dok u sobi ne budu obojica, ali nešto mu
je govorilo da će jednoga lakše svladati i da tu priliku ne smije propustiti.
Na vrhu stubišta vladao je polumrak, ali učinilo mu se da čuje zvukove:
škripanje starih kreveta i povremene uzvike zadovoljstva, no bilo je teško
odrediti jesu li pravi ili netko glumi da je na vrhuncu.
Sad je i Gail izišla iza pulta, no smjesta ju je upozorio: »Bit će bolje da
ostaneš ondje.«
»Što... zašto?«
»Da mi pokrivaš leđa. Kakve sam sreće, onaj drugi pojavit će se dok
uhićujem prvoga.«
»Što ako je taj prvi vrlo snažan?« upitala je nesigurno.
Heck se okrene portiru: »Je li krupan?«
Mladić slegne ramenima. »Otprilike sto sedamdeset centimetara, ali čini
se da nije u formi.«
»Takvoga mogu svladati.«
»Heck, čekaj!« prosvjedovala je Gail. »Što ako je naoružan?«
»Nešto ću smisliti, kao i uvijek.«
Gail se nevoljko vratila iza pulta, a njezin se kolega popeo stubištem.
Pod nogama mu je škripalo, a zidovi i na jednoj i na drugoj strani bili su
vlažni i oronuli, dok je u zraku osjećao odbojan zadah po dimu, znoju i
trulom kupusu. Došavši na prvi kat, vidio je da se samo jedan hodnik pruža
od jedne do druge strane zgrade. Pod je prekrivao pljesnivi tepih, a na njemu
su ležale ampule cracka i uporabljeni kondomi. Vladao je polumrak jer su
žarulje bile rijetke i prljave. Možda je to samo umislio, no učinilo mu se da su
kreveti prestali škripati, a uzbuđeni su glasovi utihnuli.
Pošao je naprijed, slijedeći brojeve na vratima soba – pet, šest, sedam,
osam, a povremeno se osvrtao, pogledavajući vrh stubišta koji je ostao iza
njega. Bio je neugodno svjestan da mu je za leđima mračni kut pa je lako
mogao zamisliti da se netko ondje sakrio i da ga motri. Skrenuvši iza ugla,
našao se u još jednome prljavom hodniku, a do njega je dopro čudan zvuk,
nalik na potmulu grmljavinu, samo što je ovo brujanje bilo trajno.
Pred njim je hodnik s lijeve na desnu stranu prešla prilika koja mu se
naglo pojavila u vidokrugu, a onda je odjednom iščeznula.
Heck se sledio. Na um mu je nakratko pala luda pomisao da je taj prizor
nalik na priču o duhovima u kojoj pred smetenim istražiteljem iskrsne
sablasna pojava, pa iz jednog zida prijeđe u drugi, suprotni, no kad je
napravio još nekoliko koraka, shvatio je da su u hodniku dvoja vrata jedna
nasuprot drugima i da su otvorena. Među njih je padalo blijedo danje svjetlo,
a Heck je shvatio da je potmula grmljavina zapravo šum vode koja pljušti u
metalnu kadu.
Pojava je ponovno prešla hodnik, a sad je išla u suprotnu smjeru. Bilo je
mračno pa detektiv nije vidio pojedinosti, ali primijetio je da je taj čovjek
zdepast, bikovske pojave, s izraženim trbuhom, a na sebi ima samo donje
rublje.
Heck je ponovno pošao naprijed, a nakon nekoliko koraka vidio je da
vrata nadesno vode u sobu broj četrnaest. Upravo je u tom trenutku stanar
ponovno izišao, a sad je bio gol, osim što mu je oko vrata visjelo nekoliko
zlatnih lanaca, a bokove je omotao ručnikom. Na polovici hodnika odjednom
je zastao i okrenuo se.
Nitko ne bi mogao reći tko se od njih dvojice više zaprepastio – Mark
Heckenburg ili Alan Devlin. Obojica su stajala otvorenih usta, a onda su im
se oteli nesuvisli uzvici iznenađenja.
Devlin je na nos čak morao nataknuti naočale čija je stakla zamutila para,
kao da ne vjeruje svojim očima, koje su ga počele iznevjeravati. Heck se
isprva pitao ima li Devlin pristup u još koju sobu, ali onda je na drugom kraju
hodnika ugledao protupožarne stepenice. Devlin se zaletio ravno prema tom
izlazu pa je ramenom udario u prljavo mutno staklo koje se rasprsnulo, a
komadići su poletjeli van, no iza stakla je očito bila zaštitna mrežica, koja je
ostala cijela. Bjegunac je očajničkim pokretom odbacio ručnik pa je na
trenutak stajao gol i dlakav, a onda se počeo hrvati s mehanizmom za
otvaranje izlaza u slučaju potrebe, no nije ga mogao ni pomakuti jer se
mehanizam zaglavio. Devlin je mahnito prtljao, a onda se okrenuo pa je,
pognuvši se, zauzeo obrambeni stav, a Heck je, nekoliko metara od njega,
oprezno usporio.
»Glupo kopile«, obrati mu se detektiv. »Koliko godina već izbjegavaš
zatvor? Sad ćeš sve to odjednom nadoknaditi.«
Devlin pojuri naprijed, najprije nalijevo, a kad je Heck skočio da mu
zapriječi put, bjegunac je naglo skrenuo udesno, no detektiv ispruži nogu i
zahvati ga preko goljenica.
Devlin se skljokao koliko je dug, povikavši od bola, jer je laktovima i
koljenima udario o pod. Kad je pokušao ustati, Heck ga je otraga spretno
zgrabio u zahvat, a onda ga savije naprijed, povuče oba ručna zloba na leđa i
natakne mu lisičine.
Obližnja su se vrata otvorila, a kroz njih je provirila domaćica koja je u
slobodno vrijeme izigravala drolju. Nekad uredno sređena plava kosa sad joj
je bila propisno razbarušena. »Ooooh!« uzviknula je glasom kao u jeftinim
filmskim komedijama. Onda su se vrata još jače otvorila, a na njima se
pojavio njezin muž, bradonja s naočalama. Hlače od trenirke spustio je do
koljena.
»Što se tu događa?« upitao je sa zanimanjem.
»Policija«, odgovori Heck. »Uđite u sobu i zatvorite vrata, a ako možete,
zaključajte ih.«
Devlin je krkljao od bola kad ga je Heck podignuo, držeći ga za vezane
ručne zglobove, koje mu je iskrivio na leđima u obliku slova X.
»Je li to stvarno?« upita muž, a sad mu je zanimanje graničilo s
očaranošću.
»Rekao sam da se jebeno izgubite!« zaurla Heck.
Bradati i njegova žena nestali su, zalupivši vratima, a onda su bučno
navukli zasun.
»Nekad bi na prvi znak policije zbrisali odavde kao štakori«, izjavi Heck
Devlinu u uho dok ga je pred sobom vodio niz hodnik, a zastao je samo da
podigne bjegunčeve naočale. Otvorilo se još nekoliko vrata, ali smjesta su se
zatvorila jer je Heck ljutitim pogledom ošinuo znatiželjnike. »To pokazuje
koliko danas imamo moralnog autoriteta.«
»A što jebeno očekujete?« odvrati Devlin s bolnom grimasom na licu.
»Podmećete ljudima i okrutno postupate sa zatvorenicima.«
»Kad već govorimo o tome...« počne Heck. Došli su do vrata sobe broj
četrnaest pa ih Heck širom otvori udarcem noge. »Ti i ja ćemo malo
porazgovarati.«
Ušli su, a Heck se nije začudio vidjevši da je i ta soba obična rupa. Sag je
bio pun mrlja, pokrivači na oba kreveta sa željeznim okvirima bili su prljavi,
a na prozorskoj dasci ležale su sasušene muhe, koje su uginule još prije
nekoliko godina. Čim je Devlina gurnuo na najbliži krevet, detektivu se u
džepu oglasio mobitel.
»Heck«, javio se.
»Stigao je i drugi«, usplahireno ga upozori Gail. »Upravo se penje.«
 Heck je imao samo toliko vremena da spremi mobitel i ustukne kad su se
vrata sobe otvorila. Devlin je pokušao povikati da upozori pridošlicu, ali
detektiv se hitro bacio naprijed i objema rukama udario vrata koja su se
zalupila, vrlo snažno udarivši osobu koja je upravo ulazila. Wayne Devlin
odletio je na stranu i udario u dovratak. Vrata su ga očito udarila u glavu jer
kolutao je očima kao da su kuglice u fliperu. Kad se Devlinov sin odbio od
dovratka, Heck ga desnicom snažno tresne po zubima pa se mladić
ošamućeno i okrvavljenih usta sruši na koljena.
Pojavila se i zadihana Gail. Izvadila je lisičine i pomogla Hecku, koji je
drugoga prijestupnika okrenuo potrbuške, a onda mu je vezao ruke. Za to
vrijeme stariji Devlin ležao je gol na krevetu poput nakaze iz fantastičnog
filma. Tijelo mu je bilo žilavo i smeđe, a trbuh mlohav. Uresio se jeftinim
nakitom i tetovažama, a sad se nije nimalo stidio što pokazuje penis, nalik na
izgužvanu plastičnu čašicu, koja se, kao u gnijezdo, smjestila među sive,
rijetke stidne dlake. Kad ga je Gail pogledala, netremice je zurio u nju, a
mokra usta razvukao je u raskalašenu grimasu.
»Valjda će mi netko reći što se ovdje događa«, zatraži Gail.
Heck očisti prljavštinu s ruku i ustane. »Čini se da su nas uputili u još
jednu slijepu ulicu, a putem smo pokupili dva pseća govna.«
 Dvadeset deveto poglavlje

»Dobro, Alane, evo kako stoje stvari«, počne Gail. »Zahvaljujući podatku što
smo ga dobili od pripadnika Zmijskoga oka, ustanovili smo da ste upravo vi
osoba koja je dvadeset drugoga srpnja ove godine od Zmijskih očiju nabavila
ukradeno vozilo, sivi kombi Bedford, s registracijom GD14FED.«
Devlin je šutio, ljutito je gledajući preko stola u sobi za ispitivanje. Sad je
barem bio odjeven. Na sebi je imao odjeću kakvu nose pritvorenici, a uz
njega je sjedio branitelj po dužnosti i žvrljao bilješke. Jedini osobni predmet
što ga je Devlin još imao bile su naočale sa staklima debelima poput dna
boce, a sve ostalo bilo je pohranjeno u jedan od mnogobrojih pretinaca u
prostorijama za pritvor brikstonske policije.
»U to vrijeme«, nastavi Gail, »koristili ste se lažnim imenom Jack Smith.
Kasnije toga dana to lažno ime uporabili ste kad ste se upisali u knjigu gostiju
u hotelu Lambeth Royal, u južnom Londonu, gdje ste odsjeli u sobi broj
četrnaest, a ondje su vas danas uhitili, zajedno s vašim sinom Wayneom. Pred
hotelom je stajao isti sivi kombi Bedford, što smo ga konfiscirali kako bi ga
pregledali forenzičari, iako ga nije bilo potrebno posebno pregledavati da
bismo utvrdili da je u vozilu zaliha opasna oružja.«
»Zasad ti baš ne ide dobro, je li, prijatelju?« primijeti Heck.
»Ovisi o tome na što smjerate«, odgovori Devlin.
»Upravo dolazimo do toga«, odgovori Gail. »Na snimkama što su ih
dvadeset četvrtoga srpnja snimile nadzorne kamere postavljene na južnom
ulazu na Thorntonovo imanje, u Woldinghamu, u Surreyju, vidjeli smo taj isti
kombi Bedford, koji je tada već dva dana bio u vašem vlasništvu. Vidjeli smo
i to da vozač kombija i njegov sudionik nose znak upozorenja što su ga
namjerno odstranili pa su time omogućili da vozila nesmetano prelaze vrlo
opasan most, koji je inače službeno zatvoren. Izravna posljedica uklanjanja
znaka bila je da se toga dana, nekoliko sati poslije, detektiv vodnik
Heckenburg zajedno sa svojim automobilom srušio u rijeku Tat i gotovo se
udavio.« Zastala je. »Poričete li sve to?«
 Devlin se smijuljio. »Kažete da činjenica da je netko kombi parkirao
pokraj hotela u kojemu sam slučajno odsjeo znači da sam odgovoran za
pokušaj ubojstva na imanju na kojemu nikad nisam bio, a Bog zna koliko je
kilometara udaljeno od mog prebivališta?«
»Neće vam pomoći što na pitanja odgovarate protupitanjima, Alane«,
odgovori Gail, »osim ako poreknete da ste upravo vi bili osoba koju smo
vidjeli.«
»Ništa ne moram poricati. Dokažite da sam to bio ja ili svi gubimo
vrijeme.«
»Nadzorna kamera snimila je dvojicu ljudi. Jedan je bio onizak i snažne
građe kao vi, dok je drugi bio visok i mršav kao vaš sin Wayne.«
»Pa što?«
»Alane, morali biste biti svjesni da je pokušaj ubojstva policijskog
službenika veoma ozbiljno zlodjelo.«
Devlin se naceri. »O kakvom to pokušaju ubojstva govorite? Ako ta
snimka ne otkriva lica počinitelja, onda pišate uz vjetar.«
»I sam znaš da su to sranja«, umiješa se Heck, a Devlin u njega upre prst.
»Nastojite mi se osvetiti još od onoga suđenja u Nottinghamu. Pokušali
ste ubiti Jimmyja Hooda umjesto da ga uhitite, a prijetili ste i nakon što je
završio u zatvoru.«
»Jeste li zbog toga postavili klopku detektivu vodniku Heckenburgu?«
upita Gail.
»Nisam postavio nikakvu klopku.«
Heck uzdahne. »Alane... zašto se trudite oko te besmislice? Imamo izjave
i snimljeni dokaz. Bude li potrebno, možemo vas odvesti da vas svjedoci
prepoznaju, a forenzičari upravo u ovom trenutku pregledavaju kombi. Znate
da imamo više nego dovoljno da vas optužimo.«
»Onda to učinite«, prijezirno odvrati Devlin, ali obrazi su mu se
zacrvenjeli. »Ali nećete, je li, jer ne znate jesmo li to bili mi. Niste sigurni.
Snimke ne pokazuju lica pa zato nemate ništa.«
»Kako znate da se ne vide lica?« upita Heck.
 »Vi...« zamuca Devlin, a onda nastavi: »Vi ste mi rekli.«
Detektiv se namršti. »Rekli smo vam samo da su snimljena dva tipa, pa
kako znate jesmo li im ili nismo vidjeli lica?«
Gail se nagne naprijed. »Čujte, Alane, zapravo nitko nije umro, pa nećete
doživotno u zatvor, a ako priznate, još ćete si više olakšati.«
Devlin se zavali u stolici kao da se nesvjesno pokušava udaljiti od svojih
ispitivača. »Pretpostavio sam da im niste vidjeli lica, jer inače mi ne biste
postavljali ta glupa pitanja.« Nastojao je govoriti samopouzdano, ali očito se
pretvarao. »Znam kako razmišljate.«
»A znate li i to da sam toga dana bio na Thorntonovu imanju zato što sam
istraživao niz sličnih ubojstava, što ih je počinitelj htio prikazati kao neobične
nesreće?«
»Ha?« Ovaj put se Devlin doimao uistinu zbunjeno.
»Vjerovao ili ne, nisi prvi tip kojemu je na um pala ta zamisao«, izvijesti
ga Heck. »Ah... osim ako ti nisi istodobno i jedan i drugi tip?«
»O čemu to blebećete?«
»Znam da živite u Nottinghamu, Alane,« umiješa se Gail, »ali nismo imali
pojma što radite u Brixtonu. To nije mjesto kamo ljudi rado odlaze za
praznike. A što je Leatherheadom? Jeste li kad bili ondje, recimo oko
dvadeset devetoga siječnja ove godine?«
»Ne znam ni gdje je Leatherhead.«
»U redu, a znate li gdje je Dorking, jer i ondje istražujemo neobjašnjenu
smrt?«
Devlinovi obrazi pocrvenjeli su poput cikle. »Nećete mi smjestiti ako
namjeravate tako igrati. Već sam godinama čist...«
»Sve do šesnaestoga srpnja ove godine«, ispravi ga Heck, »kad su tvoga
starog prijatelja Jimmyja Hooda poslali u doživotni zatvor, a sudac je izrazio
žaljenje što to kopile ne može objesiti.«
Sugovornik ponovno upre prstom u detektiva. »Taj se sudac jebeno
nepropisno ponio!«
»Pa si se odlučio osvetiti, jer uvijek nerazumno razmišljaš, a takvo
svojstvo ljude poput tebe vodi u propast. Imam li pravo, Alane?«
»Sve su to sranja«, Devlin se okrene odvjetniku. »Ne mogu me ni za što
optužiti. Recite im da nam je toga dosta!«
Odvjetnik nije odgovorio, ali sumnjičavi izraz njegova lica odavao je da
razmišlja drukčije od svog branjenika.
»Prijeđimo na stvar, Alane«, reče Heck. »Pokušao si me ubiti na mostu na
Thorntonovu imanju. To sigurno znamo, ali važno nam je da doznamo
razlog. Sigurnosni lanac i znak upozorenja uklonio si iz dva moguća razloga:
zato što po cijelom Surreyju namještaš tobožnje bizarne nesreće, ili zato što si
znao da ću uskoro doći onamo pa si mi se želio osvetiti jer sam Jimmyja
Hooda strpao u zatvor.«
»U Surreyju sam prvi put u životu bio prije četiri dana«, odbrusi Devlin.
»Barem priznaješ da si bio ondje u vrijeme kad se dogodila nesreća na
mostu.«
Uhićenik je, teško dišući, gledao Hecka pa Gail. Na usta mu je izbila
pljuvačka, a obrazi su mu brzo gubili boju. »Jimmy je bio bolestan«, rekao je
napokon. »To morate razumjeti. Bio je bolestan u glavu.«
»A ti nisi?« upita Heck.
Devlin ga pogleda, ali sad bez zlobe, jer odjednom se doimao umorno.
»Osjećao sam da je ono što se mom prijatelju dogodilo nepravedno, uistinu
nepravedno.«
»Ako misliš da će ovdje netko pokazati sućut za silovatelja i ubojicu
starica, došao si na pogrešno mjesto«, upozori detektiv.
»Dakle, u redu je što će ostatak života morati provesti u rupi poput
štakora, navodno za njegovo vlastito dobro? A murjaci mu čak ni sad ne daju
mira.«
»Što je, Alane?« upita Gail. »Nastojiš utvrditi olakotne okolnosti?«
»Pokušali ste ga ubiti, Heckenburg. Isto ste tako krivi za pokušaj ubojstva
kao i ja.«
»Je li to priznanje?« ustrajala je Gail.
Pogledao ju je. »Dobro, podignut ću ruku kao u školi i priznati, ali samo
ono s mostom. Nemam ništa s nekakvim drugim ubojstvima, a ni Wayne
nema veze s njima.«
»Ali bio je s tobom na Thorntonovu imanju. Sigurnosna kamera vas je
obojicu uhvatila.«
»Radio je samo ono što sam mu rekao.« Skinuo je naočale s nosa skliskog
od znoja pa je stakla obrisao palcima. »Ponaša se tvrdo kuhano, ali zapravo je
pomalo blesav.«
»Znaš li zašto ti ne vjerujem, Alane?« upita njegov sugovornik. »Zato što
je Wayne prilično dobro odigrao svoju ulogu u Nottinghamu kad si nam
pozornost pokušao skrenuti u smjeru Matlocka, kako bi Jimmy Hood imao
vremena za bijeg.«
»Poslušajte me«, Devlin pokuca prstima po stolu. »Wayne nema bistar
um. Ne može sagledati posljedice svojih djela. Ništa ne pita, nego samo igra
svoju ulogu i radi što mu se kaže.«
»Još uvijek mi se čini da je bio sudionik i pomagač u pokušaju ubojstva na
mostu na Thorntovu imanju«, ustvrdi Heck.
»Nije. Kad smo došli do sjevernog ulaza na imanje, ja sam otišao cestom
da pogledam most, a on je ostao kod kombija. Nije ni znao da je ondje rijeka.
Kad sam se vratio, rekao sam mu da će vaš automobil skrenuti u jarak, da
ćete se vjerojatno malo izudarati, ali ništa više.«
»Žarko se nadaj da će se Wayneova inačica te priče slagati s tvojom«,
upozori ga Heck. »Ubrzo ćemo s njim razgovarati. Naravno, ako nam sad još
ponešto razjasniš, razgovor s njim neće dugo trajati.«
»Najprije mi morate zajamčiti da ga nećete optužiti za pokušaj ubojstva,
pa ni za pomaganje i sudioništvo.«
Heck odmahne glavom. »Nema jamstva, Alane. Kao što sam rekao, već
imamo sve što je potrebno da te sredimo, samo nastojimo ponešto razjasniti.«
»Tom ćete momku upropastiti život.«
»Na dobrom je putu da to sam učini.«
»Ali znajte da nema baš nikakve veze s onim drugim ubojstvima, a
nemam ni ja.«
 »To ćemo moći zaključiti samo kad doznamo što se točno dogodilo na
Thorntonovu imanju.«
»U redu...« Devlin se ponovno slabo nasmiješi, »ali moram vas upozoriti
da vam se neće svidjeti.«
»Nije mi se svidjelo ni kad sam sletio u rijeku«, odgovori Heck.
»Ne, ovo je mnogo gore. Ako mislite da sam ja kopile, trebali biste
pogledati neke od svojih vlastitih ljudi.«
»Objasni te riječi«, potakne ga Gail.
»Vjerojatno mi nećete povjerovati.«
»Iskušaj nas.«
Devlin ponovno pogleda Hecka. »O Jimmyju su pisale sve novine.
Vjerojatno ste čitali da sam psovao i vas i sve notingemske murjake.«
»Pa što je s tim?«
»Tako je doznao za mene.«
»Tko to?«
»Netko iz vaše škvadre.«
Gail se doimala zbunjeno. »Policijski službenik?«
Devlin potvrdi kimanjem. »Telefonom je stupio u doticaj sa mnom. Rekao
da je čitao novine i da misli da u mojim riječima ima nečega, ali s obzirom na
Jimmyja sve je gotovo i zapečaćeno.« Pogledao je Hecka. »Rekao je da se
zakonski ništa ne može učiniti, ali ako vam se želim osvetiti na drugi način,
može mi odati gdje ste. Rekao je da ste u Surreyju izvan svog područja i loše
se snalazite pa bismo lako mogli doći i zaskočiti vas. On je uporabio riječ
>zaskočiti<, a ne ja.«
Heck je pozorno slušao, dok se Gail doimala zaprepašteno i prilično
sumnjičavo. »Neki nepoznati tip javio vam se niotkuda s takvom pričom i
nagovarao vas je da zaskočite policijskog službenika, a vi ste jednostavno
prihvatili?«
Uhićenik slegne ramenima. »Isprva nisam, nego sam ga pitao zašto to radi
pa je odgovorio da ste prokleto kopile, Heckenburg, i da vas treba srediti.
Rekao je da neprestano istražuju vaše ponašanje, ali nitko u policiji vam ništa
ne može jer ste lukavi.«
»Kako je ime tomu murjaku?«
»Nije htio reći, ali ni ja nisam jebeni glupan. Kasnije te večeri nazvao sam
ga na broj koji mi je ostao u mobitelu. Odgovorio je netko drugi i rekao da je
to telefon detektiva vodnika Paveyja. Je li vam to ime poznato? Detektiv
vodnik Pavey.«
Gail i Heck ukočeno su ga i šutke motrili.
Slegnuo je ramenima. »Ne vjerujete mi... ali imate moj mobitel. Slobodno
pogledajte pozive, neću se buniti. Vidjet ćete da sam bio u doticaju s tim
momkom.«
»Kako si se osjećao kad ti je to predložio?« upita Heck.
»Bila mi je to mana s neba. Znao sam samo vaše ime. Mogli ste raditi bilo
gdje u zemlji, a nitko mi ne bi rekao gdje ste. No onda se dogodi tako nešto!
Inače sve to ne bih prihvatio, ali upravo sam posjetio Jimmyja, a on je
proživljavao prave noćne more. Nije mogao jesti, ni spavati, nego je samo
plakao. Morao sam ga ohrabriti kako sam najbolje mogao.«
»I zato si prihvatio Paveyjevu ponudu?« upita Heck. »To nam želiš reći?«
»Zapravo mi nije ništa ponudio. No sljedeći dan došao sam ovamo i
nabavio vozilo kojim ću obaviti posao...«
»Kako si znao da moraš otići Zmijskim očima?« prekine ga Gail, koja se
još doimala nepovjerljivo. Pomisao da je u sve upleten njezin kolega
policajac prihvaćala je teže od Hecka.
Devlin ju je pomalo sažalno motrio. »U toj igri svatko poznaje svakoga.«
»Što to govorite, Alane?« upita Heck. »Hoćete reći da još djelujete kao
gangster?«
»Recimo da još uvijek znam dosta udruga u Nottinghamu.«
»U to sam siguran.«
»Takve se veze ne prekidaju, nego traju doživotno.«
»A kako vam je pomogla ta veza?« upita Heck.
»Posjetio sam neke face... pa sam im rekao tko ste, gdje ste i da vam želim
vratiti milo za drago zbog Jimmyja.«
»Pa su vas poslali Zmijskim očima?« zanimalo je Gail.
Devlin slegne ramenima. »Zašto ne? Meta je bila u Surreyju, a Zmijske
oči djeluju u južnom Londonu, unutar tog područja. Učinilo mi se da ta banda
duguje mojim prijateljima zbog nekog posla što su ga obavljali, ali ne pitajte
me o čemu je riječ, jer čak i da znam, život mi ne bi vrijedio ni pišljiva boba
kad bih ih cinkao. Zauzvrat su mi Zmijske oči dale dozvolu i automobil, ali to
je sve. Ostalo sam ja obavio.«
Kad je razmislio, Hecku se učinilo da bi sve to začudo moglo biti istinito.
»Kako si znao za Thorntonovo imanje?« upitao je.
Devlin popravi naočale na znojnu licu. »Morat ćete pitati svoga kolegu
Paveyja. Bilo je to ujutro dvadeset četvrtoga srpnja. Dotad je već doznao da
smo moj sin i ja ovdje jer nas je, pretpostavljam, nekako pratio. Ponovno nas
je nazvao i rekao da ste u Istočnoj Engleskoj, ali da ćete na povratku zastati
na imanju nekog Thorntona. Čak nam je dao i adresu. Rekao je da je to
mjesto na osami i savršeno za ono što smo naumili, ali moramo požuriti da
stignemo prije vas.«
Činilo se da Gail ne vjeruje svojim ušima. »Kako je detektiv vodnik Pavey
znao za taj opasni most?«
»Nije znao.« Kad je uhićenik pogledao Hecka, u očima mu je na trenutak
zasjala nekadašnja ratobornost. »Sve sam ja izveo. Htjeli smo se jednostavno
sakriti i čekati, a onda vas istjerati s neke samotne ceste i prebiti vas, ali kad
smo pregledali to mjesto i vidjeli dva mosta... pa, sve se činilo savršenim.
Mislili smo da nitko neće znati da je bilo namjerno, pa čak ni vi.«
Gledao je sugovornika prodornim pogledom, a Heck mu je uzvraćao.
Nastala je duga tišina dok je detektiv razmišljao.
»Nešto moramo razjasniti, Alane«, napokon se javi Gail. »Kad ste
premjestili znak za opasnost i taj opasni most otvorili posjetiteljima, jeste li
namjeravali ubiti vodnika Heckenburga?«
»Nisam ga baš htio ubiti, nego zajebati.«
»Dolje je tekla rijeka. Svakako ste shvatili da postoje veliki izgledi da će
umrijeti.«
 »Kako ste mi ono jednom rekli, vodniče Heckenburg?« nasmije se Devlin.
»Nesreće se događaju.«
»A što je s detektivom Paveyjem?« upita Gail. »Rekli ste da nije znao za
opasni most, ali je li znao da ste naumili opasno ozlijediti vodnika
Heckenburga?«
»Pa, ne mogu govoriti u njegovo ime, ali rekao bih da me nije doveo
ovamo čak iz Nottinghama da bih samo poškakljao ovoga ljepotana, je li?«
Rano navečer Gail je izišla otraga, kroz izlaz za osoblje policijske postaje u
Brixtonu, a Heck ju je čekao prekriženih ruku, naslonjen na Mazdu.
»Je li gotovo?« upitao je kad mu je prišla.
Kimnula je. »Optužba glasi: >pokušaj ubojstva<, a tu je i tvoj automobil
jer je prilikom izvršenja nedjela nastala šteta od otprilike petnaest tisuća
funti.«
Nasmiješio se. »To je lijep dodatak. A što je s mladićem?«
»Optužen je za urotu i namjeru nanošenja teške tjelesne ozljede.«
»Mlad je, ali uzmemo li u obzir da ima dosje, trebao bi dobiti najmanje
nekoliko godina.«
»Ponovno ćeš morati paziti tko ti je iza leđa.«
»To pripada rizicima našeg zanimanja. A sada, detektivko pozornice
Honeyford, naporan rad u tvojoj smjeni postat će još napornijim.«
Neraspoloženo je kimnula.
»Kakva je tvoja teorija o svemu?« upitao je.
Slegnula je ramenima. »Ron je vjerojatno čuo kad smo Will Royton i ja
razgovarali o tome da namjeravaš posjetiti Thorntonovo imanje jer je u to
vrijeme bio u kantini. Trebala sam pretpostaviti da to kopile uvijek
prisluškuje, čak i kad razgovor nema veze s njim.«
»Znaš što sad moraš učiniti?«
»Itekako.«
»Ako želiš, mogu to izvesti umjesto tebe.«
Oštro ga je pogledala. »Ne, to je moja zadaća.«
 Odvezli su se u Surrey, vozeći jedno iza drugoga cestom A3 do M25, a
onda cestom A25 do Reigatea. Izišli su i zaključali automobile.
Kad je udahnula noćni zrak, Gail se doimala napeto i živčano, ali kao i
prije vrlo joj je dobro pristajala ulična odjeća koja se sastojala od traperica,
uske majice i tenisica. Iako je bila mlada i pomalo je naginjala živčanosti,
Hecku je bilo jasno da se odlično prilagodila muškom svijetu Odjela za
kriminalistička istraživanja. Nije se samo doimala kao murjakinja u civilu,
nego je tako i zvučala. Imala je hrabrost, stav, a bila je i oštroumna. Još nije
očvrsnula kao Gemma, ali bila je na pravom putu. Ipak, najprije s pleća mora
skinuti teret iz prošlosti.
»To je važno uhićenje«, rekao je. »Ta otkrića osvjetlat će ti ime.«
»Oh, da, svakako!« Duboko je udahnula. »Na kraju dana vjerojatno ću
morati tražiti premještaj.«
»Ma kakvi! Ne poznajem baš dobro Willa Roytona, ali znam da ti neće
praviti probleme.«
Zajedno su prešli travnjak, a pubu »Oračev odmor« prišli su zajedno, ali
nekoliko metara udaljeni jedno od drugoga, poput revolveraša koji prilaze
krčmi na Divljem zapadu. Heck je gotovo očekivao da će odande netko
izjuriti i izazvati ih. Kad su ušli, za barom je bilo mnogo gostiju, koji su
stvorili toplo, druželjubivo ozračje. U središtu je bio Pavey, koji se naslanjao
na bar pa se šepirio okružen stalnom skupinom mlađih detektiva. Isprva nije
primijetio Hecka, koji se naslonio na dovratak i motrio, nego samo Gail, jer
se kroz mnoštvo probijala prema njemu. Nije ju smjesta prepoznao, jer nije
bila dotjerana kao obično, a kad ju je prepoznao, zabuljio se, a onda se široko
nacerio i ispružio ruke da joj napravi prolaz kroz svoje bučno društvo.
»Gle, gle, što je donijela maca«, pozdravio ju je. »Nemoj reći da si
napokon obavljala neku pravu policijsku zadaću!«
»Rone Pavey«, obrativši mu se, uzela mu je iz ruke limenku s pivom pa ju
je predala nekome iz njegova društva, a onda mu je na zapešće nataknula
jednu narukvicu lisičina, »uhićeni ste zbog sumnje da ste se urotili da ubijete
detektiva vodnika Marka Heckenburga.«
»Što?« nasmijao se, podignuvši obrve, iako su mu se obrazi zacrvenjeli.
Bolnim zahvatom izvila mu je ruku, a dahnuo je kad ga je silom okrenula.
Ljudi oko njega začuđeno su i s negodovanjem mrmljali. Negdje se razbila
boca dok se oko njih širio prazan prostor, a svi su razgovori utihnuli.
»Ne morate ništa reći, ako ne želite, no može štetiti vašoj obrani ako
propustite spomenuti nešto na što ćete se osloniti na sudu!«
»Što, jebote... glupa kujo!« povikao je.
Nataknula mu je i drugu polovicu lisičina. »Sve što kažete, uporabit će se
kao dokaz.«
»Jebena, idiotska, tupoglava kujo!« Žestoko se bacakao. »Kakva je ovo
jebena igra?«
»Molim malu pomoć«, obrati se Gail nazočnima jer je s naporom
zadržavala uhićenika.
Ljudi oko nje nakratko su nepomično stajali, a onda je nekoliko detektiva
zgrabilo Paveyja, iako su još bili napola ošamućeni od iznenađenja.
»Odvest ćemo ga u buksu«, izvijesti ih Gail. »Nema smisla da zovemo
prijevoz jer smo blizu.«
Pavey se opirao i psovao dok su ga detektivka i njezini pomoćnici vodili
kroz pub u kojemu su gosti zanijemjeli kao da ih je ošinuo grom. Dok su se
mimoilazili na vratima puba, Heck se naceri uhićeniku u lice. »Gle, gle, što je
odnijela maca.«
 Trideseto poglavlje

»Heck? Ovdje Eric.«

»Hej, stari«, pozdravi Heck, a drugu ruku morao je staviti na uho jer je u
prostorijama za pritvor vladala galama. Stiglo je nekoliko detektiva iz
Jedinice za ulične krađe, od kojih su dvojica imala više činove, pa su glasno i
ljutito raspravljali s Gail Honeyford, s vodnikom Maxwellom, časnikom
zaduženim za pritvor u Reigate Hallu, kao i s Willom Roytonom, kojega je
Maxwell pozvao čim je ugledao novoga uhićenika.
»Čini se da je ondje velika gužva«, primijeti Fisher.
»Ne možeš ni zamisliti«, odgovori Heck. Ušao je u praznu sobu za
ispitivanje i zatvorio vrata. »Ne vjeruj ako ti netko ikad bude govorio o
pospanom Surreyju i tamošnjim tihim seoskim putovima.«
»Čuj, stari, imaš li pet minuta?«
»U skladu sa svim tim događanjima upravo mi je narasla planina papira
što ih treba ispuniti, ali za tebe uvijek imam pet minuta, Eriče. Ipak, nemoj ih
prekoračiti jer ovo nije moj mobitel, baterija mu je istrošena, a nemam
punjač.«
»U redu, slušaj, htio si da potražim sve što mogu naći o tim neobičnim
nesretnim slučajevima i da vidim ima li kakve veze među imenima koja se u
njima javljaju?«
Heck privuče stolicu. »Tako je.«
»Isprva je pretraživanje malo obećavalo. Većina tih ljudi čak ne živi u
istom dijelu zemlje. Protiv nikoga od njih nije podnesena prijava, a kamoli da
bi imali kriminalne dosjee koje bih mogao povezati sa zločinima, ili nešto
slično. U računalu nisam našao dokaze da su ti ljudi međusobno povezani ili
da imaju veze s onima koje su optužili da su ih napali.«
»U redu, pokušao si...«
»Čekaj malo, to nije sve. Već sam htio odustati, ali rekao sam sebi da ću
učiniti još jedan napor. Palo mi je na um da ta prezimena provjerim općenito,
a ne samo određene pojedince. Hoću reći da sam još uvijek pucao naslijepo,
ali pogodi što se dogodilo.«
»Nisi valjda nešto našao?«
»Da, jesam, i to obitelj Thornton.«
»Što je s njima?«
»Čini se da postoji mlađa sestra Tilly.«
»Nisam je sreo«, reče Heck, »ali čuo sam za nju. Na fakultetu je.«
»Da, pa, 2007. godine pohađala je školu u Gatcombu, malo izvan
Reigatea. U travnju te godine u nekoj kući održali su tulum, a očito je trajao
cijelu noć. Susjed se žalio pa su ga izvrijeđali, ali pozvao je policajce, koji su
prekinuli tulum. Mnoge su klince uhitili zbog pijanstva i stvaranja nereda, a
među njima je bila i Tilly Thornton. Nije imala dosje pa su je samo ukorili,
ali mislim da joj obitelj baš nije bila sretna zbog toga.«
»Dobro.« Heck je pokušavao mirno govoriti. »A koji se to susjed žalio, jer
znam da jedva čekaš da me o tome izvijestiš.«
»Heck, bio je to Harold Lansing. Poslije se preselio na ladanje, ali u to je
vrijeme bio u gradu. Imao je kuću u Gatcombu.«
»Eriče, suprotno od onoga što o tebi govore, pravi si mudri kraljević.«
»Držim da si zadovoljan.«
»Prezadovoljan.«
»Evo još nekoliko podataka, da sve zaokružimo.«
»Reci.«
»Možda je riječ o podudarnosti.«
»Zaključak prepusti meni.«
»Tilly Thornton je studentica na sarijskom fakultetu Guildford Hall gdje
predaju humanističke znanosti.«
»Znam to.«
Fischer zastane. »Ondje je studirao i Dean Torbert. Sjećaš li se tko je to?
Razmaženo derište u Porscheu.«
 »Je li?« Heck je nastojao izbjeći okolne zvukove jer se iskrao iz prostorije
za ispitivanja i sad se šuljao pokraj sudionika u žestokoj raspravi koja je još
bjesnjela u prostorijama za pritvor.
Gail je ostala čvrsta unatoč tomu što su je Paveyjevi kolege iz Jedinice za
ulične krađe nagovarali da odustane od optužbe, pa su živo tvrdili da je sve to
smiješan nesporazum, ili su jedva prikriveno prijetili, govoreći što se sve
može dogoditi ako ustraje. No Will Royton vidio je neke dokaze, ili je čuo za
njih, i zato je postojano podržavao svoju detektivku pa se na kraju činilo da
će služba za unutarnji nadzor ovamo poslati svoje ljude.
Heck je neprimjećeno šmugnuo u vanjski hodnik, a onda je upitao
sugovornika: »Jesu li se Torbert i Tilly poznavali?«
»Na to ti ne mogu odgovoriti. Sveučilište u Surreyju je veliko.«
»Kao što si rekao, mogla bi to biti podudarnost.«
»Još jedna?« upita Fisher.
Heck je razmislio. »Imaš li Tillynu adresu?«
»Kad je iskopam, poslat ću ti poruku.«
»Dobro si to obavio, stari. Guildford je udaljen samo petnaestak minuta
vožnje.«
»Otići ćeš je posjetiti u ovo doba?« začudi se Fisher.
»Sad ti ne mogu iznositi pojedinosti, ali trenutačno se ne želim motati
ovuda.«
Heck nije samo želio izbjeći vatromet koji je prštao u prostorijama za
pritvor, nego ga je sve više zaokupljala misao koja mu je pala na um za
vrijeme bitke sa Zmijskim očima – da su ponekad zločinci pametniji nego što
pretpostavljamo pa igraju igre unutar igara.
S Thorntonima je bio povezan Harold Lansing, a možda i Dean Torbert.
Odjednom se činilo da te smrti ne tvore nasumični niz, nego su dijelovi urote.
Heck je zaključio da mora doznati više o tome, i to smjesta.
Guildford je bio jedno od onih mjesta koja nisu ušla u Heckov vidokrug
otkako je služio u Nacionalnim kriminalističkim snagama. U tom gradu,
sjedištu tamošnje uprave, bio je uvijek pun trgovački centar, a Guildford se
mogao pohvaliti i mnogim povijesnim znamenitostima. K tome su nekretnine
ondje bile najskuplje u cijeloj Engleskoj. Fakultet humanističkih znanosti,
Guildford Hall, stara je i vrlo cijenjena ustanova, koja pruža široku lepezu
studija. Heck je Tilly Thornton poznavao samo kao djevojčicu anđeoska lica
koju je netko fotografirao dok je jahala na šetlandskom poniju, a sudeći po
novim podacima što ih je našao Eric Fisher, toj djevojci ovo će biti posljednja
godina na fakultetu gdje je proučavala europsku povijest i bavila se vjerskim
studijima.
Središnji prostor fakulteta okruživale su razne stambene zgrade. Heck je
pratio znakove na cesti, a istodobno je motrio izgužvanu staru kartu što ju je
raširio na upravljaču. Tražio je stambenu zgradu nazvanu po osobi koja je
pripadala utemeljiteljima fakulteta i napokon ju je našao malo dalje od ulice
High, na sjevernom kraju lijepoga trga puna zelenila i vodoskoka. Bilo je to
visoko, funkcionalno zdanje u nizu zgrada, ali otmjeno, u tradicionalnom
stilu i bez previše ukrasa. Detektiv se popeo niskim stubištem, a na vrhu je, sa
strane ulaznih vrata, ugledao mjedenu pločicu ugrađenu u opeke. Na njoj je
bio zaštitni znak fakulteta, glasoviti jelen, i natpis urezan crnim slovima:
Kuća Darleen Anderson
Guildford Hall
Fakultet u Surreyju
Sjajna, crna, lakirana vrata bila su zatvorena i zaključana, a na lijevi
dovratnik pričvrstili su tipkovnicu s brojkama.
Heck pogleda trokatno zdanje koje se dizalo pred njim. Nije bilo neobično
što je samo na jednom prozoru vidio svjetlo jer nastupili su službeni ljetni
praznici. Pritisnuo je zvonce, a onda je otvorio lisnicu i držao je tako da je
snimi kamera iznad nadvoja. Poslije nekoliko trenutaka portafon je počeo
pucketati, a strogi ženski glas upitao je: »Halo?«
»Pozdrav. Policijski sam službenik, detektiv vodnik Heckenburg«,
predstavi se Heck. »Htio bih razgovarati s jednom od vaših studentica. Ime
joj je Tilly Thornton. Vjerujem da ovdje boravi.«
Zavladala je poduža tišina.
»Prilično je kasno«, primijeti naposljetku glas.
Da, i meni je kasno, htio je odgovoriti, ali se svladao. »Čujte, žao mi je, ali
neću dugo. Došao sam u svezi s nedavnom smrću njoj bliske osobe.«
Ponovno je nastala tišina, a onda je čuo škljocaj kad je njegova
sugovornica otključala vrata, koja su se uza škripu otvorila. Ušavši, Heck se
nađe u širokom hodniku s crno-bijelim pločicama na podu, a sa svake strane
pružao se niz velikih fikusa.
Pred njega je izišla visoka žena širokih ramena, odjevena u debelu,
grimiznu kućnu haljinu. Držala se pomalo muškobanjasto, ali vrlo bujnu,
sjajnu, smeđu kosu podigla je u frizuru nalik visokoj, neurednoj vlasulji
madame Pompadour, a učvrstila ju je nizom debelih drvenih ukosnica. Ta
dojmljiva žena nedvojbeno je bila neka vrsta pazikuće ili vratarice. Izišla je iz
sobe nalijevo, brišući ruke u kuhinjsku krpu, a pritom ga je vrlo sumnjičavo
motrila.
»Što ste rekli tko ste?« Glas joj je bio dubok i jak.
Heck se sa zakašnjenjem sjetio da na sebi još uvijek ima sportsku odjeću:
teniske, traperice, kožnatu vjetrovku i stari džemper. Ponovno je pokazao
policijsku iskaznicu. »Detektiv vodnik Heckenburg.«
Pozorno je promotrila ispravu. »Došli ste u povodu smrti Tillyna oca?«
»Tako je.«
»Onda idite gore«, uputila ga je. »Naći ćete je na trećem katu, u sobi broj
trideset pet.«
»Hvala. Vi ste...?«
»Doktorica Allacott.«
Heck kimne i nasmiješi se pa prođe pokraj nje i pođe hodnikom, no onda
zastane i okrene se. Još ga je motrila.
»Ne zamjerite što pitam, ali kakva je Tilly? Mislim, poslije te nesreće.«
Malo je ublažila namršteni izraz lica. »Hoćete reći, kako to podnosi?
Valjda nema još kakvih loših vijesti?«
»Nema, ali... ne bih je htio izvrgnuti nepotrebnu pritisku.«
Nakratko je razmislila. »Vratila se ovamo otprilike mjesec dana poslije
sprovoda. Nisam je često viđala, znate, ali dovoljno da bih...« Doimala se kao
da joj je malo neugodno. »Nije se ponašala kako sam očekivala.«
 »Hoćete li mi to objasniti?«
Smotala je kuhinjsku krpu i gurnula je u prostrani džep na kućnoj haljini.
»Morate shvatiti da sam držala da je dobra zamisao da Tilly poslije sprovoda
dođe ovamo, iako su bili praznici. Prostorije dijeli s drugom djevojkom,
Zarom Jolley, koja je prilična šaljivica. Mislila sam da će je Zara oraspoložiti,
ali...«
»Ali što...?«
»Tilly nije bilo potrebno da je netko oraspoloži. Možda je još bila u šoku.
Hoću reći da baš nije trčkarala unaokolo vedro lupkajući petama, ali nije mi
se činilo ni da žaluje, ako me razumijete.«
Shvatio je. »Kako se slagala s ocem?«
»Koliko znam, vrlo dobro, ili je barem uvijek rado primala njegove
velikodušne pošiljke, čekove za stanarinu, a mislim da joj je slao i džeparac.
Djevojke ostaju preko praznika jer obično ovdje nađu posao, ali Tilly nije
zato ostajala. Nikad se nije morala zaposliti. Naravno, nije jedina iz imućne
obitelji.«
»Hvala, doktorice Allcott.«
»Soba broj trideset pet«, podsjetila ga je dok je odlazio niz hodnik.
Popeo se starinskim dizalom nalik na kavez, koje je zveketalo i škripalo, a
neobično se dugo penjalo. Na prvom katu vladali su mrak i tišina, ali na
drugom su neka vrata zjapila otvorena, a kroz njih je prodiralo svjetlo. Do
Hecka su doprli glasovi i prigušena glazba. Djevojka kojoj je moglo biti
devetnaest godina u kućnoj haljini stajala je pokraj otvorena prozora i
vjerojatno pušila marihuanu, dok je druga prošla samo u potkošulji i
gaćicama. Dolje je sigurnost bila na visini pa su stanarke vjerojatno imale
pravo što su se osjećale tako sigurnima da su ostavljale otvorena vrata, a
unaokolo su tumarale u donjem rublju.
Na trećem katu izišao je iz dizala, a onda je po sagu pošao niz hodnik,
pokraj niza odškrinutih vrata. Do njega su ponovno doprli glazba, čavrljanje i
smijeh. Soba broj trideset pet nije bila zaključana, a čim je pokucao, vedri
glas odgovori: »Slobodno je.«
Heck uđe u neočekivano malu, udobnu, ali prenatrpanu prostoriju.
Stanarka je sofu oblikovanu pod pravim kutom postavila otraga, a pred njom
je bio stolić na kojemu su stajali televizor, satelitski prijemnik i DVD uređaj,
zajedno s raznim odjevnim predmetima, a bilo je i nekoliko neopranih
tanjura. U ostatku skučena prostora Heck je vidio udžbenike, bilješke i ono
što je potrebno za učenje. Na dva spojena stola pokraj zida stajala su računala
i svjetiljke koje su se mogle podešavati pod raznim kutovima, a oko njih su
ležale brojne knjige, kemijske olovke i neuredno ispisani papiri. Na zid su
bile pričvršćene dvije oglasne ploče, svaka iznad jedne radne površine, a i
njih su prekrivali papiri, iako se sve teme nisu odnosile na učenje. Bilo je tu
postera rok-koncerata i skupnih fotografija snimljenih na zabavama i na ulici.
Kratki, polumračni hodnik nalijevo vjerojatno je vodio u spavaće sobe.
Kad je Heck ušao kroz vrata na drugom kraju, iščeznula je nejasna prilika.
»Začas ću se vratiti!« reče glas koji ga je pozvao u sobu.
S nelagodnim osjećajem motao se po prostoriji, a poslije otprilike dvije
minute još se više zbunio kad se pojava, djevojka od oko dvadeset godina,
vratila i pošla prema njemu, i to gola, osim što je pred sobom držala ručnik i
pokušavala ga ispraviti. Bila je to vrlo privlačna mulatkinja, s pjegicama na
licu i s lijepom, bujnom, kovrčavom kosom.
Kad ga je ugledala sledila se u pola koraka i čvršće se umotala u ručnik.
»Oh, Bože!«
»Ah, oprostite«, ispriča se Heck, skrenuvši pogled. »Došao sam posjetiti
Tilly. Mislio sam... očekivao sam da će vas doktorica Allacott izvijestiti o
mom dolasku.«
»Vjerojatno je to učinila«, smijuljila se djevojka. »Mislim da mi je na
mobitel poslala poruku, ali na ušima sam imala ovo.« Riskirao je i pogledao
je pa je vidio da je iz ušiju istrgnula male slušalice. »Čula sam da kucate, ali
nisam čula zvuk sudara kojim mi mobitel javlja da sam dobila poruku.
Kvragu, ispričavam se, mislila sam da je došla jedna od djevojaka.«
»Prvi put su me zamijenili s djevojkom.«
»O Bože, sigurno imate loše mišljenje o meni. Čujte, hoćete li malo
pričekati, začas ću se vratiti. Usput, ja sam Zara, a vi?«
»Mark, Mark Heckenburg.«
»Kažete da ste Tillyn prijatelj?«
Izvadio je iskaznicu. »Policijski sam službenik.«
 Ustima našminkanima crvenim ružem oblikovala je vrlo lijepo slovo »o«.
»Oh!«
»Došao sam u svezi s Tillynim ocem.«
»Ah, tako... Molim pričekajte... da se odjenem.«
Okrenula se i ljupko požurila niz hodnik, pritom otkrivši izazovnu
zadnjicu. Hecka je ta situacija pomalo zabavljala, ali još je ispitujućim
pogledom prelazio po prostoriji. Tu je vladalo uobičajeno ozračje »studentske
sobe« u kojoj, osim umnih zanimanja, cvjetaju nemarnost i neurednost. Papiri
na desnom stolu bili su porazbacani bez reda, a vidio je i djela Kafke, Prousta
i Dostojevskoga. Pretpostavio je da su na drugom stolu stvari Tilly Thornton
jer su neke fotografije na oglasnoj ploči očito snimljene na imanju te obitelji,
a na njima je vidio Charlesa i Fredu Thornton, kao i pokojnoga Mervina, dok
su se udžbenici na stolu bavili poviješću i religijom. Na vrhu je ležala
otvorena knjiga pa ju je Heck podignuo jer je na jednoj stranici ugledao vrlo
bizarnu ilustraciju, pretisak drvoreza starog nekoliko stoljeća. Neobično
mršavi čovjek na drvorezu na sebi je imao žaket i kravatu, hlače do koljena,
cipele s kopčama i vlasulju. U jednoj ruci držao je tešku toljagu, dok je
drugom na lice pritisnuo masku u obliku lubanje. Iz džepa mu je virilo
odvratno stvorenje, biće između štakora i nakaznoga ljudskog fetusa, a oko
njega su ulicama žurili obični prolaznici.
Heck je na brzinu pročitao tekst na toj stranici.
Strašni Mohoci... zločinačka su udruga iz osamnaestoga stoljeća čije je
djelovanje ostalo nekažnjeno zahvaljujući njihov poluplemićkom položaju.
Mohoci su bili nadobudni mladi ljudi, uglavnom raskalašene mondene osobe,
a između 1700. i 1714. godine zastrašivali su stanovnike londonskih četvrti.
Nadahnjivale su ih sablasne priče iz Novoga svijeta o iznenadnim, ubojitim
pohodima Indijanaca iz plemena Mohawk, pa su i Mohoci u glavnom gradu
Engleske otpočeli vladavinu straha, koja se temeljila na njihovu sadističkom
smislu za humor. Nisu pljačkali ni silovali, nego su počinjali besmisleno
okrutna djela, koja su očito bila sama sebi svrhom, a svaki sramotni zločin
bio je nalik na neslanu šalu.
U to vrijeme vladalo je Doba razuma, kad su se u Britaniji gubili vjerski
osjećaji, a s njima su, barem u nekim krugovima, iščezavali pojmovi o dobru
i zlu. Mohoci su potjecali iz društvenog staleža koji je često stajao iznad
zakona, a slijedili su primjere drugih gnjusnih, ali nedodirljivih bandi iz toga
doba, kao što su Muni, Hawkubiti, Scoureri, ili još ozloglašeniji pripadnici
Paklenoga kluba, a svi oni mogli su uživati u zlim djelima jer to im je bilo
dopušteno.
Žrtve su često birali u nižim slojevima, posebno među prosjacima i
lutalicama, jer ti nesretnici nisu mogli podignuti glas u pravosuđu, ni u
politici. Iako su pripadnici tih skupina pogubljivali s vrlo razrađenom,
osmišljenom okrutnošću, šire londonsko društvo nije se previše
uznemiravalo.
Jednom prilikom staricu su držali okrenuvši je naglavce u bačvi u kojoj je
inače prala rublje i tako su je utopili, a drugi su put orača prevukli preko
oštrice njegova pluga jer se na tajanstveni način odriješilo remenje na ormi.
Jednom su vatrometom tako uplašili stoku da su životinje bezglavo pojurile
pokrajnjom prometnom ulicom pa su na smrt izgazile mnoge prolaznike,
uključujući djecu.
Mohoci nisu ni pokušavali sakriti svoje sudjelovanje u tim okrutnim
zlodjelima, a ponekad bi poslije otišli u najbližu gostionicu gdje su jedan
drugome nazdravljali i čestitali na domišljatosti. Ako je tko bio dovoljno
hrabar da te nitkove pokuša uhititi, premlatili bi ga ili ustrijelili...
Na unutarnjoj strani korica knjige Heck je vidio žig knjižnice, a naslov je
bio ispisan zlatnim slovima: Kaos i besmrtnost: Korijeni društvenoga sloma.
Detektiv je pregledao još nekoliko knjiga na stolu. Djelo naslovljeno Radi
što hoćeš raspravljalo je o »psihologiji ugađanja vlastitim sklonostima«, dok
se knjiga pod naslovom Krokodilski osmijesi usredotočila na »najprivlačnije
antijunake u povijesti«. Na koricama posljednjega i najdebljega djela, koje je
nosilo naslov Njima je to samo zabava, otisnuli su sliku Batmanova
neprijatelja Jokera, a navodno je bila riječ o proučavanju »ubojstava zbog
pukog uzbuđenja kroz stoljeća«. Prelistavajući tu knjigu, Heck je pronašao
poglavlja o vodećim predstavnicima te pogubne »umjetnosti«, Kaliguli,
Tamerlaneu i Vladu Nabijaču na kolac. Bilo je tu i osoba koje su umnije
zagovarale takve postupke, kao što su Torquemada, markiz de Sade, a na
kraju su se pojavile i manje »zvijezde« poput Jacka Trbosjeka, ubojice
Zodiaca i drugih. Posljednje poglavlje govorilo je o bandama i kultovima, a
čitateljica je nekoliko stranica obilježila »ušima«. Kad ih je Heck preletio
pogledom, vidio je da su ulomci o Mohocima i Hawkubitima podcrtani
olovkom, a netko je trostruko podcrtao opis vojvode od Whartona,
utemeljitelja Paklenoga kluba u Engleskoj, koji je »zastranjivao do srži, a
živio je samo zato da zaprepasti i zgrozi pripadnike društva«.
»Tilly je jučer otišla kući«, javi se glas iza njegovih leđa.
Naglo se okrenuvši, položio je knjigu na stol.
Ako je Zara Jolley držala čudnim što posjetitelj lista knjige njezine
sustanarke, nije to komentirala. Iako je rekla da se ide odjenuti, navukla je
samo svileni kimono koji joj je dosezao do gležnjeva, a dok je koračala
prema njemu, poprilično je pokazivala lijepe, gole noge.
»Ah, tako«, odgovori Heck, koji se malo smeo zbog njezine pojave.
»Oprostite, čini se da doktorica Allacott nije znala da je nema.«
»Tilly često odlazi kući, a svoj odlazak više se i ne trudi najaviti
doktorici.« Nakrenula je glavu, popravljajući trake za kosu. »Zove je onaj
njezin zgodni brat Charles jer mu je uvijek potrebna pomoć na imanju otkako
im je umro otac. I pretprošle noći ju je nazvao i zamolio je da dođe kući pa je
jučer otišla. Rekla je da je neće biti nekoliko dana.«
»U redu«, kimne Heck. »Tek tako me zanima...« pokazao je knjige na
Tillynu stolu. »To štivo je... pomalo žestoko.«
»Građa za njezin diplomski rad. Mora ga napisati do Božića pa je htjela
rano početi.«
»Čudan izbor teme za osobu koja studira religiju.«
»Ah, hajde!« naceri se Zara. »Tilly nimalo ne vjeruje u ta sranja o svetom
Joži. Nije nikakva vjernica, baš naprotiv. Mislim da je izabrala taj studij da bi
se našalila, mislila je da bi bilo uistinu smiješno da dobije diplomu iz vjerskih
znanosti, štoviše, bila bi to sjajna ironija. Hoću reći da je takva, voli da se
ljudi oko nje upišaju od smijeha.«
»Je li?«
»Jednom je u službenoj anketi fakulteta izjavila da joj je ime Moya
Shuppak. Razumijete, >moj šupak<«.
»Hm, da«, promrmlja Heck.
»Uopće ne poznajete Tilly, je li?« Zara nagne glavu na drugu stranu,
svjesna da se taj pokret doima ljupkim. »No možda je ipak poznajete?«
»U koje je vrijeme otišla?«
»Jučer u podne. Rekla je da je nešto iznenada iskrsnulo.«
»Dobro, hvala.« Heck pođe prema vratima.
»Mogu li vas namamiti da ostanete na šalici čaja?«
»Bojim se da nemam vremena.«
Zara se obijesno nasmije. »Doista tražite Tilly zato što želite razgovarati o
njezinu ocu?«
»Molim?«
»Čini mi se da je žarko želite pronaći.«
»Moglo bi biti vrlo važno.«
»Uvijek je nešto važno«, popustljivo se nasmiješila. »Idite onda«, rekla je
kao da mu daje dopuštenje da se udalji. »Neka vas uzme samo za sebe... ovaj
put.«
»Sranje, Heck, već sam kod kuće«, zastenje Eric Fisher.
»Da sam barem i ja«, odgovori detektiv, dok je cestom A3 izlazio iz
Guildforda. »Ne moraš prekinuti ono što radiš. Samo ti malo želim prokopati
po mozgu.«
»Ako mi je u glavi još nešto preostalo. Reci.«
»Morat ću govoriti brzo jer mi je mobitel gotovo crknuo. Thorntonova
djeca, Charles i Tilly...«
»Da?«
»Jesi li o njima našao još što neobično?«
»Pa...« Nakratko se čulo samo kako Fisher duboko diše. »Tu je izvješće o
uhićenju Tilly Thornton. Očito je dobro izribala murjake iz Surreyja.«
»Kako to?«
»Blebetala je: >Znate li vi tko sam ja?< i takve stvari, kao da je uvjerena
da joj je stari nekakav seoski plemić.«
 »Svakako su imali love.« Držeći upravljač jednom rukom, Heck je brzao
niz kosinu koja se spuštala prema cesti M25. »Vidio sam da je imanje vrlo
veliko. Držali su ergelu konja i staju za dresuru, ali riješili su se toga jer im
novac nije bio prijeko potreban.«
»O, da, mislim da se stari Thornton prilično potkožio.«
»Koliko od toga će dobiti to dvoje klinaca, sad kad je riknuo?«
»Trenutačno neće dobiti ništa jer je još živa njegova žena Freda. Ako nije
napravio novu oporuku, jedina mu je nasljednica.«
Heck je u vožnji razmišljao. »Susreo sam gospođu Thornton. Čudna
zvjerka.«
»Kako to misliš?«
»Dok sam bio s njom, povremeno sam imao dojam... ne znam, ne toliko
da nešto skriva od mene, nego da se bori s nečim u svojoj nutrini, no to ničim
ne odaje. Čudno, ako uzmemo u obzir da kanim otkriti tko joj je ubio muža.«
»Nakon onoga što mu se dogodilo, svatko bi malo skrenuo.«
»Da, ali pitam se jesu li joj nametnuli to čudno ponašanje.« Sjetio se
trenutka na Thornonovu imanju koji mu je sad djelovao neobično jer se
gospođa Thornton isprva zanimala za istragu, a kad ju je sin blago ukorio,
posve je utihnula, no doimala se uznemireno. »Možda njome manipuliraju.
Znaš, nadziru je.«
»Hoćeš reći da to čine njezina djeca?«
»Dosad sam postupao prema zamisli da su te pogibeljne nesreće zapravo
neslane šale i da nam se neki luđak smijulji.«
»A slaže li se to s ponašanjem Thorntonove djece?«
Heck opiše knjige koje je pronašao u Tillynoj sobi. »Čini se da tu
djevojku pretjerano zanima banda iz osamnaestoga stoljeća, Mohoci, čopor
neslavnih šaljivčina, koji su se šalili tako da su ubijali ljude. Počinjali su
ubojite psine jer ih je to nasmijavalo.«
»Dakle, ta djevojka proučava zlo kao dio seminara o religiji«, zaključi
Fisher kao da ga se taj podatak nije osobito dojmio. »Nije li to uobičajeno u
tim studijama?«
 »Dobro, ali tu je povezanost s Haroldom Lansingom i Mervinom
Thorntonom. Obojica su na popisu žrtava, a Tilly ih je poznavala. Možda je
znala i Deana Torberta. Kao što si rekao, sve je to prevelika podudarnost.«
»Kad već govorimo o podudarnosti, doznali smo da se danas u Surreyju
zbila još jedna neobična nesreća sa smrtnim posljedicama. O tome sam prije
deset minuta čuo preko policijskog radija.«
»Gdje se to točno dogodilo?«
»U gustišu u Shawcrossu, na privatnom lovištu.«
»Molim te reci mi da je sve vrlo jednostavno i da je neki bogati, uobraženi
nespretnjaković sam sebi propucao stopalo.«
»Da je tako jednostavno, ne bih ti dosađivao s tom pričom, stari. Riječ je o
onom lovokradici kojega si priveo prije pet dana.«
»Vinnie Budd?« Heck je umalo izgubio nadzor nad vozilom. »Kako se to
dogodilo?«
»Očito mu je ruku uhvatila jedna od njegovih vlastitih stupica pa ju je
pokušao odrezati nožem.«
»Što? Sam sebi je htio odrezati ruku? Takvo što nitko ne bi učinio!«
»Ovisi o njegovu duševnom stanju. Ako je bio bolestan, ili... Kako bilo,
izmrcvario se. Oko podne su ga našli bogataševi lovočuvari, a dotad je već
umro. Kao uzrok smrti naveli su srčani zastoj zbog brzoga gubitka krvi.«
Heck nije odmah odgovorio. Smjesta mu je palo na um da je brat jučer
pozvao Tilly Thornton da se vrati na imanje pa je detektiv mogao razmišljati
samo o tome.
Iznenada je nešto iskrsnulo, rekla je Zara.
»Pa što misliš?« upita Fisher.
»Potrebno mi je mnogo više podataka.«
»Ni ti ni ja ne možemo mnogo više učiniti u ovo doba noći.«
»Ne, valjda ne možemo.«
»A što radi tvoja prijateljica, kako se već zove?«
Heck pritisne gas pa je autocestom jurio sto trideset kilometara na sat.
»Gail ima mnogo posla, ali moram smjesta s njom razgovarati pa te molim da
oslobodiš liniju.«
»To mi posve odgovara«, zijevne njegov sugovornik. »Čut ćemo se
sutra.«
Kad je Fisher prekinuo, Heck provjeri poruke na mobitelu, ali Gail mu se
nije javila. Zapravo nije ni očekivao njezinu poruku. Nedvojbeno je bila do
guše u sablazni koja se dogodila među čuvarima zakona. Ipak ju je nazvao,
ali morao je ostaviti poruku na govornoj pošti.
»Gail, ovdje Heck«, rekao je. »U zadnjih nekoliko sati zbilo se mnogo
toga. Znam da je kasno, ali žarko želim porazgovarati s Charlesom
Thorntonom pa zato upravo idem k njemu. Nazovi me čim budeš mogla.«
 Trideset prvo poglavlje

Gail su se još uvijek tresle noge, iako je prošlo nekoliko sati otkako je uhitila
Paveyja. Sa šalicom kave u ruci umorno se vratila u ured Odjela za
kriminalističke istrage pa se teško spustila za svoj stol, jedva primijetivši
koliko je sati.
»O tome morate vrlo pomno razmisliti«, upozorio ju je Will Royton u
svom osobnom uredu kad se vratila u postaju. Nije to učinio zato što je bio
fosil koji nije mogao podnijeti da uhite njegova kolegu policajca, nego zato
što je znao da će mnogi u njihovu poslu zamjeriti Gail, pa je htio da joj to
bude posve jasno prije nego što u sve to uključi Neovisno policijsko
povjerenstvo za žalbe. »Pavey ondje već viče da je žrtva vaše
osvetoljubivosti jer kao njegova bivša djevojka navodno niste mogli prihvatiti
kad je s vama raskinuo pa ste tražili način da mu se osvetite.«
Zažarena lica Gail je sve to zanijekala, a onda je, što je bolje mogla,
objasnila svoju vezu s Ronom Paveyjem. Royton je problijedio slušajući o
neugodnim pojedinostima, ali barem je bio tako uviđavan da je ne prekida.
Nije bila sigurna bi li trebala odahnuti zbog činjenice da šutke prihvaća
njezinu priču ili bi to trebala shvatiti kao znak negodovanja.
»Na određeni način sve to još pogoršava stvar«, primijetio je. »Ako takve
stvari iziđu na vidjelo, ljudi će biti još više uvjereni da ste odbačena žena, a
Pavey će se pobrinuti da se sve dozna, ako ni zbog čega drugoga, onda zato
da vam naruši ugled ovom Odjelu. Istražitelji će propitkivati vaš ćudoredni
značaj pa će reći da se niste požalili, nego ste navodno zlostavljanje trpjeli
mjesecima. Zaključit će da ste neiskreni i nepošteni ili da vam u najboljem
slučaju nedostaje jak značaj. Na kraju će reći da ste se osjećali dovoljno
snažni da otpočnete osvetnički napad tek kad je u vaš život ušao novi tip, još
jedan grubi detektiv vodnik, koji je poznat po tome da se koristi zakonom
ulice.«
Gail se htjela žarko usprotiviti toj tvrdnji i ogorčeno odgovoriti da Heck
nije njezin »novi tip«, no prije dvadeset četiri sata s njim je dijelila postelju, a
sad joj je palo na um da je uvelike pogriješila. Zapravo to nije bilo ništa,
jednostavno seks »na brzaka«, ševa kao vježba za smanjivanje stresa, ali čini
se da uvijek morate platiti cijenu za takva zastranjenja osobnog dostojanstva.
»Kako bilo, Gail, Paveyjeva će obrana uživati«, doda Royton. »Protjerat
će vas kroz ušicu igle.«
»Gospodine, policijska sam službenica, a to znači da sam već po svom
zanimanju podobna za svjedočenje. Mogu to podnijeti.«
»U redu, lijepo, ali ima još nešto. Mark Heckenburg je to već vjerojatno
shvatio, ali hoću da i vama bude jasno. Znate da je i u povoljnim okolnostima
vrlo teško dokazati urotu zbog izvršenja ubojstva. Ako se Pavey ne bude
slomio, a teško da će se to dogoditi, vaša optužba protiv njega ovisit će o
riječima nitkova kao što je Alan Devlin. Mislite li da će on moći podnijeti
takvu razinu pomnog ispitivanja?«
Na to nije mogla sa sigurnošću odgovoriti.
»Hoću reći, što ako ne bude dorastao tome?« upita Royton. »Onda će
cijeloj optužbi otpasti kotači, a ako Pavey slobodno odšeta, dojam će biti vrlo
loš. Nije riječ samo o tome da će vas izopćiti nekoliko tvrdoglavih idiota, koji
nikad nisu ušli u dvadeset prvo stoljeće, nego za vas neće biti posla na ovom
Odjelu, a možda ni u policijskim snagama, u cijelom tom zanimanju... Ako
ništa drugo, morat ćete zaboraviti niz promaknuća, a znam da se nadate da
ćete napredovati.«
»Gospodine, ako budemo slijepi za svako zlodjelo s kojim se susretnemo
samo zato što mislimo da možda neće proći na sudu, javnost će zaključiti da
smo kao murjaci posve neuvjerljivi, a ni sami o sebi nećemo imati dobro
mišljenje. To vam je jasno.«
Trijezno je kimnuo. »Da, naravno da jest, ali htio bih biti siguran da znate
u što se upuštate, Gail. To se uistinu može pretvoriti u veliko sranje, ali ako
vam to nešto znači, mislim da je Ron Pavey obični seronja, koji ima potrebu
da nadzire sve oko sebe, a ne zanima ga ništa drugo osim vlastite dobrobiti.
Nikad mi nije bio simpatičan. Svima ćete nam učiniti uslugu ako ga strpate u
zatvor, ali to nije jako vjerojatno.«
Sad je Gail sjedila sama u inače praznom uredu Odjela za kriminalističke
istrage, a nikad se prije nije osjećala tako ispijeno, i to tjelesno i duševno.
Kao i uvijek u noćnim smjenama činilo se da se gusti noćni mrak priljubio na
prozorska stakla poput čvrste, opipljive smjese, izbrisavši svijet iza prozora.
Pomislila je da je barem povoljno to što je njezina uloga u istrazi velikim
dijelom završila. Ubrzo će stići ljudi iz tužiteljstva da procijene slučaj, a
pripadnici unutarnjeg nadzora već su ispitivali Paveyja, no spomenuli su da
žele razgovarati i s Heckom.
Rastreseno je pogledala oko sebe, pitajući kamo je to otišao njezin kolega.
Nije bilo vjerojatno da se umorio pa je jednostavno otišao u postelju, jer bi
prije toga svakako došao u postaju da vidi što se događa. Pogledala je njegov
stol, pitajući se je li joj napisao kakvu poruku, a onda joj je pogled pao na
veliku hrpu ispisa u košarici u kojoj je stajalo ono što je trebala pregledati.
Čak i da je bila orna za posao, taj bi je prizor duboko oneraspoložio, a sad je
djelovao kao hrpa balvana što bi ih nekako trebala premjestiti. Pozornost joj
je nakratko, ali samo nakratko, privukla činjenica da je riječ o popisu ljudi
koji su u tom kraju imali dozvolu za posjedovanje vatrenog oružja. Bila su tu
imena, adrese, nadnevci rođenja, podaci o zanimanju i tako dalje. Iako je
sama zatražila da joj sve to dostave, još se više oneraspoložila. Upravo bi se
sada trebala time pozabaviti, no druga događanja tako su je rastresla da je
gotovo posve izgubila nit, a više nije bila oduševljena tom zadaćom. U redu,
netko je pucajući iz puške srušio reklamni balon i ubio Gusa Donaldsona, ali
ozbiljno uzevši, može li to uistinu imati kakve veze sa smrću Harolda
Lansinga? Heckov automobil srušio se u rijeku jer ga je netko zlobno
namamio na nesigurni most, ali to nije imalo veze s Lansingom, a dokazivalo
je da se te čudne nesreće mogu posložiti u lažni obrazac.
Prelistavajući papire, pijuckala je mlaku, vrlo bljutavu kavu. Teško se
mogla usredotočiti na mnoštvo besmislenih tekstova, no onda je ugledala
prezime »Thornton«.
Šalicu s kavom položila je na stol pa je pozornije promotrila ispis.
Mervin Thornton, s Thorntonova imanja u Woldnghamu, podnio je zahtjev
za...
Čekaj malo, rekla je samoj sebi. Nije li Mervin Thornton jedna od žrtava,
čovjek koji se uspio napuhati poput nogometne lopte jer je samoga sebe
napunio plinom pod tlakom?
Dlake na zatiljku nakostriješile su joj se dok je čitala ispravu. Mervin
Thornton nije samo posjedovao dozvolu za držanje vatrenog oružja, nego je
bio redoviti gost u raznim klubovima ljubitelja takva sporta, a posjedovao je
pušku Remington 597 Long Rifle.
Naravno, Thornton je bio mrtav, pa ga je to isključilo iz istrage, ali nije
bilo nikakve zapreke da pušku naslijedi netko drugi.
Nije li taj čovjek imao dvoje odrasle djece?
Ne traže li ona i Heck dvojicu ubojica?
Ali, kvragu, gdje je u ovom trenutku njezin kolega?
Odjednom je iz džepa izvadila mobitel i vidjela da je čeka poruka.
Otvorila je govornu poštu i odvrtjela je unatrag, a onda je s postojanim
izrazom lica slušala Heckov glas, koji ju je izvijestio da se stvar brzo razvija i
da je upravo na putu prema Thortonovu imanju.
Utipkala je njegov broj, ali nije bilo odgovora pa je pokušala ponovno, no
ni sad se nitko nije javljao.
***
Heck je ispražnjeni mobitel gurnuo u pretinac ispod upravljača pa je izišao iz
Mazde i zaključao vrata.
Na kući nije svijetlio ni jedan prozor, što nije bilo čudno u dva ili tri sata
ujutro, iako je iza krova koji se strmo spuštao primijetio mutno svjetlucanje, a
to je značilo da su neke gospodarske zgrade još osvijetljene. No pozornost
mu je smjesta privukao njegov Peugeot, koji je stajao dvadesetak metara
nadesno. Automobil je bio razbijen i izgužvan, a zaudarao je po blatu i
algama. Detektiv zlovoljno priđe svom vozilu. Svakako ga je mogao otpisati,
ali Charles Thornton ispunio je obećanje da će ga izvući iz rijeke. Heck
nakratko osjeti nalet nesigurnosti, pa i krivnje, jer pitao se je li poglavar
obitelji Thornton upravo zbog toga poručio sestri da se vrati ovamo i da mu
pomogne.
Okrenuo se prema kući i upravo je dvojio bi li ispitivanje ostavio za sutra
ujutro, no onda se iznenadio vidjevši da su se na kući otvorila ulazna vrata, a
na njima se pojavila sablasna prilika. Bila je to Freda Thornton u bijeloj
spavaćici koja je dosezala do poda, a ogrnula je bijeli vuneni šal, čije je
krajeve pritisnula na prsa. Kao i obično, usredotočeno ga je motrila hladnim,
oštrim, ali beživotnim pogledom.
»Dobra večer, gospođo Tornton«, pozdravi Heck prilazeći joj. »Uistinu mi
je žao što sam vas uznemirio. Zapravo sam svratio zato što sam se nadao da
biste još mogli biti budni. Vrlo sam neuviđavan jer sam trebao biti svjestan
da nikako nije vrijeme za posjete. Htio sam pitati za svoj automobil što ga je,
kao što vidim, vaš sin vrlo ljubazno izvukao iz rijeke. K tome, morao bih od
Charlesa uzeti izjavu o nesreći na starome mostu. Znate, uhitili su osobu koja
je za to odgovorna pa je u tijeku postupak protiv napadača.«
Usta su joj se iskrivila u kratak osmijeh u obliku slova V, što je djelovalo
prilično uznemirujuće, pogotovo jer je ta žena sad prvi put pokazala bilo
kakav osjećaj, a k tome nije bilo nikakva razloga za smijeh.
»Ako želite, možete razgovarati s Charlesom«, rekla je dalekim glasom,
koji je bio u nesrazmjeru s neobičnim osmijehom.
»Hoću li mu smetati?«
»Ne, nema problema.«
U dva sata ujutro govorila je popustljivo, a Heck osjeti nelagodu zbog
nečega u njezinu glasu. »Pa... mislim da mi u sitne sate neće baš rado dati
izjavu.«
Nije se osvrtala na te riječi, nego je pokazala prema uglu kuće. »Tilly i on
su otraga. Naći ćete ih u glavnom štaglju.«
»Oh, to je onda nešto drugo. Hoću reći da su budni i rade, pa mogu s
njima razgovarati, osim ako nisu zaokupljeni nečim važnim.«
»Ne, ničim važnim«, odgovorila je, još uvijek se smiješeći.
U redu, i prije je djelovala pomalo čudno, ali ovo je bilo uistinu jezivo.
Iako je često sretao ljude koji su se pretvarali, ova je žena napadno glumila.
»Jeste li dobro?« upitao je.
Tek sad joj je s lica nestao osmijeh. »Naravno da sam dobro. Zašto ne bih
bila?«
»Je li netko s vama u kući?« Pokušavao joj je pogledati preko ramena.
»Ne znam što hoćete reći«, odgovorila je, još uvijek se smiješeći.
»Gospođo Thornton, možda mi želite nešto povjeriti dok smo ovdje samo
vi i ja.«
I dalje se usiljeno smiješila, ali oči su joj se raširile kao da se uznemirila.
»Mislila sam da ste došli razgovarati s Charlesom.«
»Pa... općenito govoreći i jesam.«
»Onda ćete ga, općenito govoreći, naći u štaglju, vodniče. A sad, molim
vas, idite. Vrlo je nepristojno što ste nas došli posjetiti u ovo doba.« Ušla je u
kuću i za sobom zalupila vrata, pomalo nepotrebno, pomisli Heck.
Nakratko je stajao na stubama, pitajući se zašto ima osjećaj da ga netko
nadzire. Polako i oprezno pošao je prema uglu kuće, pogledavajući nijeme,
mračne prozore, neugodno svjestan da sa sobom nema radio ni mobitel koji
bi radio. Prekopao je džepove jakne od trapera, ali pronašao je samo sivo-
bijeli, četvrtasti rupčić što ga je ponudio Gail u iznajmljenoj sobi u Londonu.
Možda je smiješno postupio, ali rupčić je smotao u lopticu i bacio ga na stazu
pa je tek onda zaokrenuo oko ugla kuće.
Kao što je vidio kad je prvi put došao ovamo, kuća na imanju bila je
veliko, nezgrapno zdanje što su ga očito tijekom nekoliko stoljeća
nadograđivali i prepravljali, pa se sad sastojalo od više krila i dodataka. Išao
je od jednog do drugog ugla i prelazio male vrtove, a onda je ugledao
otvorena vrata kroz koja je prodiralo svjetlo svjetiljke. Taj ulaz nije bio
povezan s kućom, nego je pripadao vrlo velikom, zasebnom zdanju
izgrađenom od drva, betonskih blokova i valovita metala.
»Tipični engleski štagalj«, tiho je prokomentirao sebi u bradu.
Ušavši, na podu je ugledao izgaženu slamu, a nad glavom su mu visjele
gole žarulje, ali nije to bio veliki prostor nalik na crkvenu unutrašnjost, kao
što je očekivao, nego su štagalj pregradnim zidovima od drvenih ploča
podijelili na manje površine, a prvu su koristili kao garažu. Na drugom kraju
vidio je još jedna vrata, dovoljno velika da propuste dva automobila, jedan
pokraj drugoga, iako su sad preko njih navukli čeličnu roletu. U garaži je
stajalo samo jedno vozilo, a Heck mu je prišao tiho i gotovo sa
strahopoštovanjem.
Bio je to Land Rover metalno zelene boje.
Dok je obilazio oko njega, sjetio se željeznoga mosta preko rijeke Mole i
šumske staze blizu kuće Harolda Lansinga. Pogledao je kroz zatamnjene
prozore Land Rovera, ali naravno, nije primijetio ništa što bi bilo imalo
sumnjivo.
 Onda je čuo glasove koji su dopirali s nekog mjesta u štaglju. Isprva nije
bio siguran odakle dolaze, jer su u tome velikom zdanju, podijeljenom u tko
zna koliko pregradaka, glasovi odjekivali, a zvučni dojmovi mogli su
prevariti. Ipak je u tome visokom, titravom glasu osjetio nešto neprimjereno.
»Donijela sam ti tvrdo kuhana jaja i orahe.«
Dublji glas narazgovijetno je odgovorio i nasmijao se, a Heck je pomislio
da bi to mogao biti Charles Thornton.
Poslije toga je zavladala tišina.
Na drugoj strani garaže bila su otvorena još jedna uska vrata. Bacivši
pogled kroz njih, detektiv je ugledao dugi hodnik posut slamom, a
osvjetljavale su ga električne žarulje. Na drvenim zidovima visjeli su ratarski
alat i druga oprema, motike, vile i smotane gumene cijevi. Na zidu na sredini
hodnika bio je niz od osam kuka s kojih je visjela siva radna odjeća.
Heck je polako prišao kukama. Dva radna odijela bila su poprskana
osušenim crvenkasto-smeđim mrljama. Možda su ih vlasnici uprljali dok su
radili s drvom, a možda... No odlučio je da neće brzati sa zaključcima o
svemu što tu vidi jer sebi ne može dopustiti da pogriješi. Za sve što je dosad
vidio moglo je postojati razumno objašnjenje. Zeleni Land Rover i prljava
radna odjeća pokazivali su samo to da se Heck našao na selu. Učinilo mu se
da je nešto zašuštalo na drugoj strani zida na kojemu je visjela radna odjeća,
ali kad je provirio kroz pukotine između ploča drvene oplate, vidio je još
jedan polumračni hodnik i potpuno mračan prostor na njegovu kraju. To
mjesto doista je bilo nalik na kunićnjak.
»Zašto mi nekako ne pomogneš?« čuo je da govori Charles Thornton, ili
je glas barem bio nalik na njegov, ali ni sad nije bilo moguće odrediti odakle
dopire.
Uslijedilo je titravo cerekanje.
Heck se okrene, a u tom labirintu osjećao se zbunjeno i izgubljeno. Pitao
se nisu li Charles i Tilly možda vani, a on ih čuje kroz otvoreni prozor.
Došavši do kraja prolaza, vidio je da se put nastavlja, skrećući pod kutom od
devedeset stupnjeva. Taj novi prolaz bio je gotovo jednak, osim što je
detektiv tu ugledao dvoja vrata u razmaku od petnaest metara. Otišao je do
prvih, a kad je provirio kroz njih, vidio je da je i to prostrana garaža u kojoj je
stajao golemi ratarski stroj uprljan blatom. Na drugoj strani, iza stroja,
razabrao je obrise još jednih širokih vrata, zatvorenih čeličnom roletom.
»Nemam što reći«, izdaleka je čuo glas Charlesa Thorntona.
Učinilo mu se da je preostali dio hodnika još mračniji, a kad je nastavio
put, shvatio je zašto je tako. Netko je pogasio žarulje drugdje u štaglju, a
možda i u hodniku kojim je Heck došao. Detektiv je zastao. Možda se svjetlo
ugasilo samo od sebe jer je netko namjestio uređaj koji u određeno vrijeme
gasi žarulje.
»Imaj čvrsti povod, a ne trošni povodac«, reče glas.
Heck je negdje već čuo tu izreku, ali nije se ni pokušao sjetiti gdje jer mu
je pozornost odvratilo nešto drugo. Nadesno, pet ili šest metara ispred njega,
među manjim i većim lopatama i pilama, visio je svjetlozeleni bicikl. Kad mu
je detektiv prišao, na okviru je ugledao grimizni znak koji je govorio da je
riječ o trkaćem biciklu Boardman, a s upravljača je visjela plava trkačka
kaciga na kojoj su bile naslikane srebrne munje.
»Nisam tako glup kako ti izgledaš«, progovori glas, ali sad mnogo bliže.
Heck se brzo okrene i pogleda kroz druga vrata na lijevoj strani. Iako je i
u toj prostoriji vladao polumrak, detektiv u slabu svjetlu ugleda stup
napravljen od betonskih blokova s kojega su visjeli komadi vrtnog namještaja
na sklapanje, a tu je bio i zrakoplov igračka!
Heck ošamućeno priđe.
Nije mogao pogriješiti! Bio je to veliki model na daljinsko upravljanje,
Art-Tech replika izvornoga zrakoplova Sopwith Camel. Raspon krila iznosio
je sto trideset centimetara, a zrakoplov je bio plave i žute boje. Lijevi dio repa
odlomio se, dok je gornje lijevo krilo stršalo pod neprirodnim kutom, a netko
ga je pričvrstio ljepljivom trakom. Heck nije morao pobliže pogledati da bi
vidio da je zrakoplov oštetila voda jer je unutrašnjost bila uprljana skorenim
blatom za koje su se prilijepile zelene i smeđe stabljike riječnoga raslinja.
Ispod zrakoplova bila je kožnata torba, a iz nje su visjela dva duga svitka
svilenkastoga, glatkog fotografskog papira. Kad je Heck uhvatio papir,
stresao ga i odmotao, ugledao je veliku, kružnu fotografiju, očito snimljenu
teleskopskom lećom kako bi se stvorio dojam daljinskoga izobličenja. Bila je
to fotografija ceste blizu kuće Haroda Lansinga.
Krajičkom oka primijetio je pokret pa se okrenuo prema vratima kroz koja
je ušao. Iza njih je poput sablasti šmugnula neka sjena. Onda mu je pozornost
privuklo još nešto. Nalijevo je vidio novi kratki prolaz, koji je vodio u mnogo
širi prostor. I tu je bilo prilično mračno, iako je na drugom kraju gorjela
žarulja, slabo osvjetljavajući još jedan veliki ulaz s teškim, dvokrilnim
drvenim vratima, koja su bila zatvorena. Između kvaka netko je provukao
sjajni novi lanac, no Heckovu pozornost privukla su dva plosnata predmeta
boje mesa, od kojih je svaki visio s jedne strane lanca.
Kosa mu se nakostriješila kad je, oznojen, pošao naprijed i ušao u tu
najveću prostoriju. Još prije nego što je prišao predmetima, znao je što će
ugledati, a kad im se približio, potvrdile su se njegove najgore sumnje.
Maske!
Jeftine, plastične maske kakve je svatko mogao nabaviti u Blackpoolu,
Rhylu, Margateu, a i na svakom oronulom pristaništu, ili u osrednjem
zabavištu, no ipak su imale izrazite, vedre crte lica uvijek omiljenih komičara
Stana Laurela i Olivera Hardyja.
Negdje iza Heckovih leđa odjeknuo je zveket.
Pogledao je iza sebe, ali u prostoriji se nije micalo ništa osim prašine i
sjemenja trave što ih je uzvitlao kad je ušao. Iako je tu i prije bilo mračno,
učinilo mu se da se sve oko njega još više smračilo. Netko je u štaglju ugasio
nekoliko žarulja. Ponovno je uslijedio zveket pa je nestalo i svjetlo žarulje u
susjednoj prostoriji. Sad je sve progutao mrak, osim male svjetlosne oaze oko
dvokrilnih drvenih vrata.
Hecku se nakostriješila kosa na glavi, ali još uvijek nije ništa vidio.
Vrata iza njegovih leđa bila su zatvorena lancem na kojemu je bio težak
lokot. Kao da to nije dovoljno, na dnu vrata bili su okomiti zasuni čiji su
vrhovi ušli u posebne otvore duboke nekoliko centimetara, što su ih izbušili u
betonu da čvrsto drže vrata. Ipak ih je gurnuo, pitajući se bi li mogao
dovoljno snažno uprijeti da stvori uski otvor između njih i provuče se, ali
onda se naglo trgnuo jer začuo je gromoglasni metalni štropot i škripavo
mehaničko brujanje kao prilikom pokretanja dizelskog motora.
S drugoga kraja prostorije obasjala ga je jaka svjetlost farova na nekom
stroju.
Zateturao je unatrag, zaštitivši oči od nagla, zasljepljujućeg bljeska, no oči
su mu se brzo priviknule pa je s nevjericom zurio u golemi oblik ratarskoga
stroja koji se pojavio iz mraka. Sve što je Heck znao o poljoprivredi mogao bi
napisati na papiriću veličine onoga na kojemu ispisuju kazne za prebrzu
vožnju, ali nije morao biti stručnjak da uvidi da prema njemu bruji kombajn
za žetvu, petnaest tona teške kovine koja se tresla, a sjajne su se oštrice uza
zveket okretale kao da melju sve pred sobom.
Isprva se sledio, ne znajući što da učini. Platforma za žitarice toga
čeličnog diva imala je raspon od oko dvanaest metara, a stroj je bio savršen
za rezanje širokih otkosa u polju zrela žita, ali nije posve ispunjavao štagalj.
Bio je dvanaestak metara udaljen od detektiva, koji ga je pokušao brzo
zaobići, ali suvremena hidraulika divovskom je stroju omogućila da brzo i
vješto promijeni smjer i da se žustro okrene prema bjeguncu. Iza zida od
blještava željeza i titrave svjetlosti Heck je nakratko ugledao vozača, vitkog
mladića s kratkom kosom, koji je sjedio u kabini iza akrilnog stakla i revno se
naginjao naprijed, lako i uvježbano pomičući poluge.
Heck se mogao samo povlačiti dok ga je kombajn polako, ali sigurno
tjerao u kut. Onda je mehanička zvijer zastala jer je puka širina platforme
priječila daljnje napredovanje pa je kombajn zapeo u skučenu trokutastom
prostoru. No motor je i dalje radio, a rezna šipka okretala je niz oštrica i
rezača koji su Hecka obasuli pljevom i slamom. S vještom osobom za
upravljačem stroj bi se lako mogao okrenuti i nastaviti put sve dok ne dođe
do zida, a bilo bi potrebno samo spretno podešavanje da Hecka podigne na
platformu, pa da ga mlati i reže dok mu iz kostiju ne izbije srž.
Detektiv se povlačio dok nije leđima udario u drveni zid. Pogledavši
kabinu, vidio je da je vozač izišao i da viri dolje u prostoriju. Heck je shvatio
da nije riječ o mladiću, nego o mladoj ženi, koja je gotovo sigurno bila Tilly
Thornton. Na sebi je imala neurednu radnu odjeću, a bila je vitka i žilava, s
vrlo kratkom kosom i neuglednim licem, pa se uspaničenom vozaču kamiona,
koji je sudjelovao u prometnoj nesreći, lako moglo učiniti da je biciklist pred
njim muškarac.
Prije nego što joj je Heck uspio doviknuti da zaustavi stroj, u grlu mu je
zastao dah jer mu se oko vrata obavila tanka, čvrsta vrpca. Kroz pukotine
među drvenom oplatom naglo su se pojavile dvije ruke, jedna sa svake strane
detektiva, pa su Hecku preko glave prebacile vrpcu s omčom. Napadnuti je
rukama pokušao zgrabiti omču, koja mu se već stegnula oko vrata poput
garote, ogrlice kojom su nekoć davili zločince, a detektiv je osjetio da je
napravljena od plosnata, čvrsta najlona. Bila je to kabelska vezica, a u
potiljak mu se već zarila hvataljka na njezinu vrhu, dok mu se sama traka
urezala u meso, pritisnuvši mu dušnik.
Heck se koprcao pokušavajući se osloboditi, ali napadač ga je snažno
povukao unatrag pa je detektiv svom snagom udario u drveni zid. Njegov
protivnik je na drugom kraju brzo pričvrstio vezicu, a time je Hecku tako
pritisnuo glavu na drvo da zarobljenik kroz pukotine nije mogao pogledati
napadača. No bilo je očito tko ga je zaskočio.
»Ispružite ruke«, zapovjedi glas Charlesa Thorntona, »svaku na jednu
stranu... poput Isusa na križu! Radite što kažem ili ću vas zadaviti.«
Heck nije imao izbora. Jedva je disao, a kad bi mu se pritisak na vratu
samo malo pojačao, ugušio bi se. Raširio je ruke pa mu je Thornton na
zapešća nabacio kabelske vezice, a onda je, stegnuvši ih, čvrsto vezao
detektiva. Četvrtu vezicu prebacio je Hecku preko glave i tako je nemilosrdno
svezao oko čela da je detektiv pomislio da će mu se glava rasprsnuti. Petom
vezicom vezao mu je noge oko gležnjeva, no ova nije tako čvrsto prianjala
kao druge jer se nije mogla posve obaviti oko obje noge. Ipak, Heck je bio
svjestan da bi se mogao osloboditi samo ako bi se neobično snažno koprcao.
Stajao je teško dišući, a glava, vrat, ramena i gotovo cijelo tijelo bili su mu
posve nepokretni. Još nikad se nije osjećao tako bespomoćno. Kao da je to
naslutila, Tilly Thornton ponovno se oglasila sebi svojstvenim visokim
cerekanjem, a onda je ušla u kabinu kombajna i počela ga pokretati.
Heck se ponovno pokušao migoljiti, ali unaprijed je znao da mu je napor
uzaludan.
Kombajn je iz ispuha ponovno počeo ispuštati oblake dima pa se polako
okretao, a detektiv se pitao hoće li ga napasti sa strane jer se upravo toga
bojao. Bude li tako, Heck neće moći izbjeći oštrice koje su se, nalik na
pokretni zid, sve brže okretale kao da nastoje hipnotizirati zarobljenika.
 Trideset drugo poglavlje

»Gle, gle«, javio se vedri glas.

Heck je mogao gledati samo ravno naprijed pa nije vidio Charlesa
Thorntona sve dok se kombajn nije vratio desetak metara unatrag, a onda je
stao i motor se ugasio.
Tilly Thornton ponovno je izišla iz kabine, gipka i okretna poput
majmuna, a njezin stariji brat opušteno se pojavio u Heckovu vidokrugu. I on
je na sebi imao sivo radno odijelo na kojemu su bila otkopčana tri prva
dugmeta pa su se vidjela široka, gola prsa s kovrčavim dlakama mokrim od
znoja. Hecku je nakratko na um pala čudna, prilično odvratna pomisao da je
Thornton ispod odijela gol. Nije znao što su Tilly i njezin brat radili dok su
ga čekali, a sad je zaključio da i ne želi znati.
Thornton je bio naoružan. Na rame je objesio pušku, a koliko je Heck
mogao vidjeti, bila je to Remington 597, oružje koje bi svakoga zaustavilo.
»Imaj čvrsti povod, a ne trošni povodac?« počne Thorton, a taj je navod
izgovorio upitnim glasom, kao da Hecku postavlja pitanje. »Da imaš lice kao
što je moje, tresnuo bi me ravno u nos?« Doimao se razočarano. »Ne? Niste
prepoznali nijednu od tih šala, a to su neke od najboljih replika kraljeva
urnebesne komedije.«
»Žao mi je, ne znam«, odgovori Heck oprezno motreći svoje protivnike.
Najneugodnija mu je bila najlonska vezica preko čela, i to zato što mu je oči
pekao znoj koji je kapao s nje.
»Mislim da biste odviše lako pogodili odakle su te šale da sam rekao:
>Ponovno si me uvalio u krasnu zbrku?<«
Heck pokuša slegnuti ramenima.
»To je prava sramota.« Thornton odmahne glavom. »Koliko bi drugih
ljudi moglo izmamiti smijeh kad bi ljudsko tijelo ubacili u pilanu? Ili ako bi
nekoga jadnog tikvana kroz cijev usisali u kanalizaciju? A što da kažemo o
tome da kroz dimnjak bacite nekome hrpu opeka na glavu?«
 »Ti su filmovi snimljeni prije nego što sam se rodio«, odgovori Heck.
»Oh, ne... nadahnuće je bezvremeno, vodniče, ali vama je to već poznato,
je li?«
»Da, mislim da jest, a vaše nadahnuće doseže sve do osamnaestog
stoljeća.«
Thornton baci pogled na sestru. »Dakle, uistinu je pronjuškao.« Okrenuo
se detektivu. »Usput, upoznajte se s Tilly.«
»Hej, Tilly«, pozdravi je detektiv.
»Hej«, odzdravi ona, podrugljivo srdačno, ali ruganje joj nije pristajalo.
Kao što je već primijetio, bila je neugledna, tvrdih crta na mršavu licu. Jedva
je prepoznao djevojčicu koja je na fotografiji jahala šetlandskog ponija jer su
nestali svi tragovi nekadašnje vilinske ljupkosti. »Dakle, pregledavali ste
moju domaću zadaću?« nastavila je. »Nisam je smjela ostaviti da ondje leži,
ali vrlo sam neuredna. Čudim se što ste imali vremena za to prije nego što vas
je Zara pojebala do besvijesti.«
»Nije to učinila«, Heck je pokušao glumiti razočaranje. »Takvo što se
trebalo dogoditi?«
»Ništa se nije trebalo dogoditi, ali ta se djevojka ne može svladati.«
»Pa... pokazala mi je golu zadnjicu.«
Tilly prasne u smijeh. »Znala sam. Ljuta je jebačica, ali ne laskajte sebi,
vodniče, vi ste joj osmi ili deveti u mjesec dana.«
»Pretpostavljam da vas je Zara nazvala i javila da dolazim«, reče Heck.
»Ne, nije«, razočarano će njegova sugovornica. »Možda bi to učinila da je
mislila da smo se vi i ja slizali pa bi htjela čuti sve seksi pojedinosti, a dok
bih joj pričala, vjerojatno bi se samozadovoljavala. To se već događalo.«
»Krasno...«
»Ali kako ste samo murjak...«
»Pa kako ste znali da dolazim?«
»To možete zahvaliti doktorici Allacott, Željeznim gaćama, kako je zovu.
Poslala mi je poruku na mobitel.«
 Da je mogao, Heck bi udario samoga sebe. Trebao je shvatiti da im je
gildfordska kućepaziteljica poručila da je detektiv na putu k njima.
»Za nas je dobro što je tako učinkovita«, doda Tilly. »No samo laje, a ne
grize. Dopušta da u zgradi cijelo vrijeme primamo frajere. Teško da se može
buniti jer kad je njezin frajer posjećuje i jebe, Allacottica tuli kao da će srušiti
kuću...«
»Sve je to vrlo zanimljivo, ali nije baš važno«, prekine je brat široko se
smiješeći, ali u očima mu nije bilo osmijeha, nego su, dok je netremice zurio
u Hecka, bile nalik na dva izbuljena mjeseca. »Nađi ključeve vodnika
Heckenburga i pomakni mu automobil. Odvezi ga u jednu od gospodarskih
zgrada da ga ne vide s ceste, a poslije ćemo ga se riješiti.«
Tilly ga je hitro poslušala pa je Hecku prekopala džepove i našla ključeve.
»Donesi ono o čemu smo govorili«, podsjeti je brat.
Brzo je izišla kroz pokrajnji izlaz iz štaglja, a Heck ga prije nije vidio jer
ga je skrivao mrak.
»Mislite li da ćete se izvući ako se riješite mog automobila?« upita
detektiv. »Doista vjerujete da me nitko neće tražiti? Ostatak ekipe točno zna
gdje sam. Ako se ne vratim, doći će ravno ovamo da me potraže.«
»Vodniče Heckenburg, u kratko vrijeme otkako vas poznajem, najmanje
su vas jednom pokušali ubiti. Sebi lako i naširoko stvarate neprijatelje.
Možda će neko vrijeme sumnjati na nas, ali neće moći ništa dokazati.«
»Nećete imati prilike sakriti dokaze, Thorntone. Policija je na putu, a svi
su naoružani.«
»Jao meni!« Heckov sugovornik se doimao razočarano. »Da je tako, biste
li mi uistinu rekli da će vas doći ovamo potražiti? Bio je to slab pokušaj,
vodniče. Ocijenit ću vas čistom jedinicom. Kad smo to riješili, moram
priznati da me se dojmila činjenica što ste uopće došli dovde. Spojili ste
mnogo točkica kojih zapravo nije ni bilo. Postupate prema nagađanjima, a
pritom vas posluži sreća?«
»Ponekad sreća doista ima veze s tim, valjda i kad je riječ o vama.«
»Da, naravno. Hoću reći da nije uspjela baš svaka dojmljiva nesreća što
smo je u posljednjih nekoliko mjeseci upriličili, ali zato smo još zadovoljniji
ako nam naum uspije.«
»Vražji si luđak, stari.«
»Ah, ne bih rekao«, uvrijeđeno odgovori Thornton. »Jednostavno se
zabavljam. Naravno, ne razumije to svatko. Znate, zbog neslanih šala izbacili
su me iz koledža Brasenose u Oxfordu. Stare šale s čavlićem na stolici i
izlizani štos s kantom nad vratima zamjenika upravitelja.« Uzdahnuo je.
»Toga me je dana uistinu napustila sreća. Ti čankolizi iz višeg staleža nemaju
smisla za humor. Svi su upirali prstom u mene. Mislim da su očekivali da će
u kanti biti voda, ali bila je boja pa su malo poludjeli.«
»Mislio sam na nesreću na mostu«, reče Heck.
»Ah, da...« Lice njegova sugovornika se razvedrilo. »Pa, toga smo dana
uistinu imali sreće. Zamislite kako sam se uznemirio kad ste se pojavili i
raspitivali se o ocu, rekavši da je možda ubijen. A onda je netko iznenada vas
pokušao ubiti dok ste bili na našem imanju, i to upravo tako što je htio lažirati
smiješnu nesreću! Vidite li da se podudarnosti doista događaju? Moram
priznati da sam pomislio da će me taj događaj osloboditi sumnje. Kako sam
samo junački zaronio u rijeku i spasio vas! Razumjet ćete da to u drukčijim
okolnostima ne bih učinio, ali pružila mi se prilika kakvu nisam mogao
propustiti. A onda, vodniče... onda...«
Nestao je iz Heckova vidokruga, no začas se vratio, noseći nešto. Heck je
s nevjericom zurio u svoje prijenosno računalo.
»Ovo sam našao kad sam prekjučer pretraživao vaš automobil«,
slavodobitno izjavi Thornton. »Računalo je bilo u gotovo hermetički
zatvorenom pretincu ispod upravljačke ploče. Možete li vjerovati? Smočilo
se, ali samo malo. Uspjeli smo ga srediti pa smo imali pristup svim vašim
nedavnim izvješćima.« Odmahnuo je glavom. »Jeste li kad čuli za šifrirane
podatke i sigurnosne lozinke? Nemarno ste obavili posao, vodniče. Šutnja je
zlato, a to je trebao znati i siroti Vincent Budd.«
Heck je jedva skrivao gađenje. »Tom ste jadniku odsjekli ruku, je li?«
»Hmm, prilično sam riskirao. Iskreno govoreći, ako mrtvozornik zaključi
da je to bila nesreća, na njegovo mjesto morat će doći netko sposobniji.«
»Pitam se kakva ste još grabežljiva ubojstva uvrstili u taj svoj obrazac.
Možda i očevu smrt?« upita Heck.
 Thornton ga je sa zanimanjem motrio. »Sigurno znate da je moj otac
ubijen?«
»Na ovom imanju možda se dogodila jedna teško vjerojatna podudarnost,
ali vraški sam siguran da se to nije zbilo dvaput.«
»Naravno, imate pravo, a ispravno ste slutili i onoga dana kad smo o tome
čavrljali. Otac se zbilja mogao osloboditi onoga ventila prije nego što se
pretvorio u ljudski mijeh.«
»Pretpostavljam da ste ga držali?« upita detektiv.
»I Tilly i ja smo klečali na njemu jer se uvelike branio. Tako je i zadobio
modrice po cijelom tijelu.«
»Svakako ste se dobro osjećali.«
»Ništa vi ne znate o tome.«
»Recite mi, Thorntone, jeste li oca ubili da biste naslijedili imanje?«
»Nisam ga naslijedio.«
»Ne, ali majka vam je očito doživjela neku vrstu sloma. Ne vjerujem da će
vam dugo stajati na putu.«
Tornon ga je pozorno motrio. »Nešto morate znati, vodniče Heckenburg.
Moj otac bio je pravi kućni silnik. Siguran sam da ste i prije sretali takve
ljude.«
»Tu i tamo.«
»Bio je nasilna svinja, koja je tražila potpunu poslušnost, pa bi vam za
najmanji prekršaj remenom oderao kožu. Ali znate li što je kod njega bilo
najgore?«
»Nedvojbeno ćete mi reći.«
»Najgore je bilo psihičko tlačenje. Nije imao ni najmanje smisla za šalu.
Nikad se nije nasmiješio i nikad mu ništa nije bilo zabavno.«
»To je svakako uvelike ljutilo neslana šaljivčinu poput vas«, primijeti
Heck.
Njegov sugovornik slegne ramenima. »Razumjet ćete da nisam psiholog,
ali možda je otac bio začetak svega. U kući lišenoj naravnoga smijeha sami
pokušavate stvoriti prilike za šalu. No moja sestra i ja oduvijek smo uživali u
malim psinama, kao što je vrlo jako ljepilo na kravljim vimenima ili hladni
čaj u boci s viskijem. Otac nije pio viski, ali njime je nudio sve goste.«
Thornon se naceri kad se toga sjetio. »Čega je još bilo? Ah, da, sol u zdjeli sa
šećerom, mokraća u čajniku radnika na imanju...«
»Bili ste za krepati...«
»Najlakše je bilo izvesti najbolji štos: zaključati vrata toaleta, a onda izići
kroz prozor. Cijeli dan nitko nije mogao ući. Tilly je u tome bila vrlo spretna
jer je vrlo mršava.«
»Jedna fora bolja od druge, ha?«
Thornton ponovno slegne ramenima. »Barem je nama sve to bilo
smiješno. Naravno, otac se nikad ničemu nije smijao pa nije bilo važno što
nije mislio da su naše šale zabavne. No jedne je godine bilo važno jer nas je
uhvatio dok smo barutom posipali ugljen za ražanj. To nije bilo čak ni
opasno, barut smo istresli iz nekoliko petardi. Bilo bi samo malo dima i ništa
više, ali oca se to nije ni najmanje dojmilo. Nije nas samo izdevetao, nego
nam je uzeo cijelu zbirku klasičnih urnebesnih komedija, a tu su bili Stanlio i
Olio, Buster Keaton, Glup, gluplji, najgluplji i Norman Wisdom. U tim
filmovima mogli smo uživati samo na tavanu, na starom televizoru, jer otac
nije mogao podnijeti da ih gledamo dolje. No sad je otišao mnogo dalje pa ih
je sve spalio, a Tilly i mene prisilio je da to gledamo. Krasni filmovi, vrijedni
stotine funti, što smo ih teško zarađenim džeparcem kupovali tijekom
nekoliko godina, otišli su u vječnu kinoteku.«
»I zato ste ga obilježili za uništenje?« upita Heck.
»Pa, ne samo zato, ali i to je pridonijelo. Znate, vodniče, čak i kad nas nije
kažnjavao, otac bi nas podjarmljivao samom svojom nazočnošću, jer bio je ta
vrsta neuviđavna grubijana. Svi smo živjeli u njegovoj sjeni, pod njegovom
čizmom... iako mislim da je prava žrtva bila majka... a izvukla je i najviše
koristi.«
»Koristi?«
»Znate, bila je nalik na miša.« Thornton se ponovno nasmije onim
bešćutnim, bezrazložnim smijehom koji kao da je bio svojstven toj obitelji.
»U najboljem slučaju jedva da je u bilo čemu sudjelovala. Bespogovorno je
slušala. U njihovu životu otac nije donosio samo važne odluke, nego je baš o
svemu odlučivao. Kad je nakon toliko desetljeća napokon iščeznuo s
pozornice, majka je bila posve izgubljena. Nije znala što će sa sobom.«
»A sad prima zapovijedi od vas i Tilly?«
»Da, manje-više je tako.« Zamislio se. »Iako je bila zaprepaštena i
užasnuta, mislim da je spremno prihvatila priču o nesretnom slučaju. Ne bi
mogla podnijeti pomisao da smo mi prouzročili tu smrt. Naravno, vi ste joj
pružili malo nade jer da ste nas proglasili krivcima, s nje biste skinuli
strahovitu odgovornost.«
»A činjenicu da vas i sama već nije optužila treba pripisati... čemu,
obiteljskoj odanosti?«
»Možda, no ako je tako, nismo se mogli neograničeno dugo pouzdavati u
taj osjećaj. Vidite, vodniče... s ljudima možete biti lukavi i oštroumni, možete
ih navesti da stvari sagledaju vašim očima...«
»Pod pretpostavkom da vam je majka bila pri pameti, to vam je bilo
prilično teško izvesti.«
»Znala je da je otac bio bešćutni, okrutni tupan, a kao što sam rekao,
upravo je podnijela glavne udarce, ali neki ljudi nisu... Pa, nisu pripravni
djelovati poput drugih.«
»Ili ne žele da im uzmu mjeru za luđačku košulju.«
Thornton se ponovno nasmiješi, ali ovaj put slabo i snošljivo. »Na kraju
nečijim djelovanjem najbolje upravljate silom ili prijetnjom da ćete uporabiti
silu.«
»Hoćete reći teroriziranjem«, reče Heck, »i to do točke kad netko gotovo
dospije na rub sloma.«
»To je lakše postići nego što mislite.«
»Pogotovo kad znate što ste sve u stanju učiniti, je li?«
Thornton prenaglašeno slegne ramenima. »Najbolje je kad vam netko
posluži kao primjer ili kad za primjer uzmete više osoba.« Njegova sestra
vratila se kroz pokrajnji ulaz, prteći platnenu putnu torbu. »Je li sve u redu?«
upitao ju je brat.
»Da, majka je u postelji.«
 »Unaokolo nema nikoga?«
»Odvezla sam se duž ceste i natrag. Sve je tiho.«
»Jesi li donijela sve što je potrebno?«
»Sve je ovdje.« Nogom je gurnula torbu.
»Odlično.«
Heck je s nelagodom gledao torbu, ali prisilio se da se usredotoči na Tilly.
Odjednom mu se učinilo da bi brata i sestru svakako morao navesti da što
više govore. »Gospodin Thornton mi je upravo pričao o vašim pothvatima,
kako ste namjestili niz slučajnih smrti da prikrijete očevo ubojstvo, a usput
ste se dobro nasmijali.«
»Na kraju je shvatio«, obrati se Thornton sestri, »iako je uglavnom
nagađao.«
»Zapravo nisam baš mnogo nagađao«, odvrati Heck. »U svom ste naumu
pogriješili kad ste ubili Harolda Lansinga. Činjenica da ste ga dvaput
pokušali usmrtiti upućivala je na to da nije bio slučajna meta, nego je i on bio
osoba koju ste htjeli ukloniti, a k tome je samo on, od svih ostalih žrtava na
popisu, imao neke veze s vašom obitelji. No oštroumno ste izveli sva druga
ubojstva, a k tome ste se dvostruko osigurali. Čak i ako bi neki bistri murjak
poput mene nanjušio da je riječ o smišljenim ubojstvima, potražio bi nekoga
ludog šaljivčinu koji ubija nasumično, a ne osobu koja se nastoji obogatiti.
Kao ožalošćeni rođaci jedne od nekoliko žrtava, vaša sestra i vi mogli ste se
sakriti svima pred nosom.«
»Nagađali ili ne, dospjeli ste dojmljivo blizu rješenja«, prizna Thornton.
Postrance je pogledao Tilly. »Oduvijek sam držao da je moj otac provodio
najbolju politiku: zapovijedaj i ne dopusti da se o bilo čemu raspravlja.«
Djevojka je spustila pogled, a Heck ju je netremice motrio jer je osjetio da
se možda upravo tu krije slaba točka. »Dakle, vi ste predložili da i Lansinga
stavite na popis«, obratio joj se.
Pogledala ga je. »Harold Lansing bio je usrana guzica.«
»Nisam stekao takav dojam.«
»Briga me kakav ste dojam stekli! Zbog njega su me uhitili.«
 »No lako ste se izvukli.«
»Lako?« Očito se uistinu zaprepastila.
»Samo su vas ukorili«, objasni Heck. »Nisu vam uzeli ni DNK, jer da su
to učinili, s ovom ludošću bismo završili još prije nekoliko dana.«
»Cijelo ljeto nisam smjela iz kuće, kopile! Propustila sam provesti dva
tjedna s prijateljima u Megalufu, na Mallorci, a tome sam se veselila još od
siječnja te godine.«
»Što...? Zbog toga ste Lansinga živoga spalili?«
»Bilo je to blaže nego što je zaslužio.«
»A što je s Deanom Torbertom? I on je dobio manje nego što je
zaslužio?«
Slegnula je ramenima kao da nikad nije posebno razmišljala o toj drugoj
osobi koja je stradala u nesreći. »Bio je gubitnik koji bi prije ili poslije na
sebe navukao takvu sudbinu«, prokomentirala je, a onda se nasmiješila. »U
tom remek-djelu osmislili smo svaku sekundu...«
»Doista sam se pitao kako ste to izveli«, prizna Heck.
»Nije bilo baš jako teško.« Dok se prisjećala oštroumnog pothvata što su
ga ona i brat izveli, osmijeh joj se proširio pa su joj usta postala nalik na
polumjesec ili na osmijeh bundeve na blagdan Svih svetih. »Vjerovali ili ne,
Torbert je studirao političke znanosti. Naravno, nije nimalo mario za studij.
Propuštao je predavanja i nije se pojavljivao na konzultacijama, ali volio je
svoj automobil i rado se njime hvalisao. Tog sam momka samo površno
poznavala, ali kad sam mu nagovijestila da vodimo klub trkača na cesti,
svakako nam se želio pridružiti. Rekla sam da svi novi članovi moraju proći
test, ispit brzine na određenom dijelu nama poznate ceste, koja je zabačena i
na njoj je vrlo malo prometa.«
»A posebno je pusta u sedam sati ujutro?« pogađao je Heck.
»Upravo tako, vodniče. Svakoga dana bio je vrlo točan. Rekli smo mu da
u najkraće moguće vrijeme mora proći od točke A do točke B. Naravno
nismo mu rekli što mu je sve potrebno da položi ispit, ali dali smo mu pet
prilika, u pet uzastopnih dana.«
»Da pogodim«, prekine je Heck. »Upravo su tih pet dana Lansingova
domaćica i vrtlar bili na praznicima.«
Još se šire nasmiješila. »Bilo nam je vrlo korisno što je stari Beetham,
vrtlar, svoju osobnu satnicu držao na zidu jedne od svojih vrtnih kućica. Još
uvijek smo sve to osmišljavali, ali nismo morali naporno tražiti. Vidjeli smo
da je pet dana obilježio natpisom »Cornwall«, gdje će provesti praznike, a to
nam je pružilo savršenu priliku. No poslije pet dana Beethamovi su se trebali
vratiti, a čak i bez obzira na to, nikako nismo smjeli odugovlačiti, i to zbog
vremena, znate. U ovom kraju ne možete se pouzdati da će pet dana za redom
biti lijepo vrijeme. Zamislite što bi bilo da se spustila kiša, a naša bi
fotografija pokazivala da je jutro lijepo i sunčano! No takva opreznost nije
bila potrebna jer nam se četvrtog dana posrećilo.«
»Bilo je opasno što ste tako dugo čekali«, primijeti Heck, »jer cjepidlaka
Lansing više nije radio kao prije kad je iz kuće izlazio točno u sedam sati.«
»Da, ali znali smo samo da je preživio nezgodu na pecanju, a ne da više
neće raditi. Nismo znali da se vratio na posao upravo na četvrti dan
Torbertova >ispita<, ali baš smo dobro pogodili.«
»Vjerojatno se time ponosite.«
»Zašto ne? Ishod je bio zaprepašćujući, djelo genija!«
»Bila je to ludost«, umiješa se Thornton, »i to posve nepotrebna. Tako
sam još onda mislio i nisam promijenio mišljenje. Osim oca, sve druge žrtve
trebali smo izabrati nasumično pa ih nitko ne bi mogao povezati s nama, a da
smo ponekad i promašili, to ne bi bio nikakav gubitak jer u moru uvijek ima i
druge ribe. Ali nažalost...« Gotovo se opušteno poigravao puškom pa ju je
otkočio. »Popustio sam sestri, jer što sam drugo mogao, vodniče? Trebao sam
se nepokolebljivo usprotiviti, ali žene mogu biti vrlo uvjerljive. Sestra i ja
uvijek smo bili bliski. Neki bi rekli da smo previše bliski, iako bih ozbiljno
zamjerio toj osobi. Kad ste cijeli dan pod nečijom šakom, utjehu tražite ondje
gdje je možete naći. Kako bilo, riječ je o tome da uistinu nismo pazili na
stegu kad smo za metu izabrali Harolda Lansinga, ali bila je to u potpunosti
moja pogreška.«
»Još ćete više pogriješiti ako moje truplo pronađu izrešetano metcima iz
puške kalibra .22«, primijeti Heck. »Mislite li da će zaključiti da je to bila
nesreća?«
Ta primjedba Thorntona je vratila u stvarnost, pa je zakočio pušku.
»Uopće to ne mislim, vodniče. Upravo ste mi vi dokazali da najsjajnija stvar
na vama murjacima ipak nije dugmad, nego imate i pameti. Posve mi je jasno
da će pomno ispitati sve što vam učinimo, no ipak bismo mogli uspjeti
zbuniti vaše kolege i dovesti ih pred zagonetku.«
Pogledao je Tilly koja je, uzbuđeno se smiješeći, kleknula pokraj platnene
torbe pa je iz nje izvukla veliki metalni lijevak, dug više od pola metra.
Promjer širega dijela iznosio je trideset pet centimetara, a užega oko petnaest.
Iako Heck nije znao što će im lijevak, njime su ponovno prostrujali hladni
trnci. Pokušao je razlabaviti veze na ručnim zglobovima, ali nije ih mogao
pomaknuti, a ni drvena oplata za koju ga je Thornton vezao nije nimalo
popustila.
»Uistinu vjerujete da nijedan trag neće odvesti do vas?« upita detektiv.
»Zaboga, te zločine počinili ste svojim automobilom, a to nam je bio
najvažniji trag. Naći će ga na nekoj nadzornoj kameri koja je snimila i
registarski broj.«
»Lažne tablice, vodniče Heckenburg, lažne tablice. Nismo potpuno
blesavi.«
Tilly ustane i nagne lijevak najprije na jednu, a onda na drugu stranu.
Njezin brat priđe bliže Hecku pa se nasmiješi i kundakom puške koju je držao
objema rukama snažno udari detektiva u gornju stranu stopala.
Heck se nije mogao suzdržati da bolno ne uzvikne, a Tilly mu je u tom
trenutku uži dio lijevka ugurala u usta i zabila ga nekoliko centimetara.
Naprava je zarobljeniku prignječila jezik i tako mu rastvorila usta da ga je
zaboljela čeljust. Učinilo mu se da će povratiti, a osjetio je okus sline
natopljene hrđom. Još je mogao disati, ali dah mu je jezivo šištao u
unutrašnjosti lijevka. Jedva se mogao pokrenuti pa tu stvar nikako ne bi
mogao izbaciti iz usta, ali Tilly se možda htjela osigurati pa je načas nestala,
a onda se pokraj Heckova ramena pojavila sa selotejpom. Ljepljivu je traku
najprije omotala oko lijevka, a onda i oko drvene oplate s obiju strana
zarobljenikove glave, pa je učvrstila lijevak, malo ga pomaknuvši nagore.
»Često sam čuo da policajci mnogo piju«, primijeti Thornton, odlažući
pušku na slamu. Zacerekao se, vidjevši da je Heck izbuljio oči. »Ah, ne
brinite se, vodniče... Čak i kad bi to bila istina, vaši kolege ne bi se zbunili ni
čudili kad bi vidjeli da ste puni alkohola kao mješina. Zato kad stavim ruku u
Tillynu torbu, neću izvući pet sanduka piva ni šest boca viskija. Volim
nekadašnje komičare, ali nisam mađioničar Tommy Cooper.«
Tilly se ponovno zahihotala, ali Thornton pucne prstima pa je požurila do
torbe, a nakon što je nakratko prekapala po njoj, nešto je izvadila. Kad je taj
predmet donijela bratu, Heck isprva nije mogao razabrati o čemu je riječ. Bila
je to valjkasta staklena posuda nalik na nekadašnje staklenke za pekmez, s
poklopcem koji se mogao skinuti, no detektiv nije mogao odmah ustanoviti
što je unutra jer to nešto doimalo se kao bezoblična hrpa s ružičasto-sivim
djelićima, otprilike veličine dječje ruke. Tek kad se ta hrpa trznula, Heckom
je poput munje prostrujao užas.
»Dopustite mi da vam predstavim vrstu Sicarius hahni«, reče Thornton,
malo okrećući staklenku da pokaže rupe za zrak što su ih probušili u
poklopcu, »koja je poznatija kao južnoafrički pješčani pauk. Prije kratka
vremena nabavili smo nekoliko egzotičnih primjeraka, a s njima smo postigli
rezultate koji su možda najdojmljiviji među svim našim uspjesima. Nažalost,
nismo mogli pronaći sve druge primjerke prije nego što ih je uništila zimska
hladnoća, a ovaj ovdje dugo je poslije toga bio nepomičan, ali kao što vidite,
oporavio se jer smo ga pomno i s mnogo ljubavi njegovali...«
U staklenci se pauk posve ispružio, podrhtavajući.
Heck se tako žestoko otimao da je drveni zid škripao i tresao se, ali nije se
ni pomaknuo, pa se oznojeni zarobljenik primirio, netremice zureći u
staklenku. Pokušao je zariti zube u lijevak, ali nije ga ni ogrebao, a kad ga je
pokušao ispljunuti, lijevak je ostao nepomičan.
U mislima su mu iskrsle slike mrtvih kradljivaca automobila, njihove
izobličene crte lica i podbuhlo, natečeno meso.
Tilly je stajala pokraj brata, zabivši ruke u prednje džepove radne odjeće,
a kad je Charles namjestio staklenku na rub lijevka i polako počeo odvrtati
poklopac, s gotovo čulnim uzbuđenjem raširila je oči i otvorila usta.
»Tu počinju smetenost i zagonetka«, govorio je Thornton kao da nešto
objašnjava. »Vidite, taj momčić živi u pustinji Kalahari i gotovo nema
doticaja s ljudima, a to je dobro, jer samo jedan njegov ugriz izaziva
rasprostranjeno odumiranje tkiva, a k tome i vrlo izraženo grušanje krvi.
Krajnji ishod jest srčani zastoj, ali do toga nikako ne dolazi... kako se ono
kaže, ah, da... milosrdno brzo. Ah, ako ste se pitali, mogu vam odgovoriti da
ne postoji protuotrov.« Nacerio se. »Zamislite, vodniče, što će vašim
kolegama sve pasti na um kad vas razrežu. Neće vjerovati svojim očima, a
naravno, ako dotad već probavite tog momčića, svi će se još više zblenuti.«
Uz prigušeni zvuk skinuo je poklopac, a onda se začulo zveckanje kad je
rub staklenke prislonio na lijevak.
Heck se jedva mogao micati, a prsa su mu se brzo dizala i spuštala. Nije
dobro vidio jer mu je gornji dio lijevka zastirao staklenku, ali po izrazu
Thorntonova lica, koje se polako izduživalo i stezalo kao da će i on, zajedno
sa sestrom, doživjeti orgazam, detektivu je bilo jasno da zločinac oprezno
podiže staklenku u vodoravni položaj, a čuo je i ritmičko kuckanje jer je
Thornton prstom lupkao po staklenom dnu.
Heck se ponovno počeo otimati. Izvijao se što je više mogao, pa iako su
mu vezice oko gležnjeva unekoliko popustile, gornji dio tijela još mu je bio
nepomičan. Očekivao je da će svakoga trenutka začuti tiho šuškanje nekoliko
nožica u unutrašnjosti lijevka, ali prije nego što se bilo što drugo dogodilo,
odjeknuo je prodoran, žestoki, klepetav zvuk, tako jak i neočekivan da je
Tilly kratko kriknula.
Thornton odskoči. »Koje je to jebeno, vražje govno?« Iz usta mu je
prskala slina. »Prokleto, vražje, krvavo zajebavanje!«
Laktovi su mu se oštro trzali dok je ponovno zavrtao poklopac na
staklenku. Iako mu je u oči tekao znoj, Heck je vidio da je pauk još uvijek u
svom zatvoru pa se opustio u vezicama. Osjetio je takvo olakšanje da je jedva
mogao razumno prosuditi što se događa. Ponovno je odjeknuo zveketavi
zvuk, ali ovaj je put mnogo duže potrajao. Podignuvši pogled, već oslabljeni
detektiv primijetio je da s visoke grede visi zvono, a u njega je sad snažno
udarao batić. S dna zvona zmijoliko se spuštao izolirani kabel koji je prolazio
duž donjega dijela susjedne grede i iščezavao u otvoru. Ošamućeni detektiv
shvatio je da je to produžetak zvona na prednjim vratima kuće.
»Prokleta, jebena, vražja zvonjava!« režao je Thornton, zajapureno se
okrenuvši prema sestri kao da je ona nekako kriva zbog te smetnje. Tako se
razbjesnio da je prestrašeno ustuknula pred njim. »Koji to kurvinski jebač
dolazi u tako zajebano doba?«
Šutke je odmahnula glavom.
»Idi i vidi!« zaurlao je. »Otvori vrata prije nego što siđe ona glupava stara
kuja. Tko god došao, što god da hoće, riješi se te osobe! Razumiješ?«
Tilly se okrene i šmugne.
»Prođi otraga kroz kuću!« povikao je za njom.
Okrenula se, vidljivo problijedivši.
»Otvori kao da se ništa ne događa. Pretvaraj se da si bila u postelji.«
Kimnula je i otprašila kroz vrata.
Njezin se brat bijesno okrene detektivu. »Uvjeravam vas da smo sve samo
odgodili. Ipak ćete platiti što ste se miješali u naše poslove.«
 Trideset treće poglavlje

Gail se neugodno osjećala kad je po treći put pozvonila na vratima kuće na

imanju jer ljudi koji uporno zvone doimaju se nekako ratoborno, pa se čovjek
nakostriješi i prije nego što ih ugleda, no sad je napokon čula da se u kući
nešto miče. Netko je skidao sigurnosne lance i povlačio zasune, a kad su se
vrata otvorila, na njima se pojavila djevojka u ranim dvadesetim godinama.
Kratka, svijetla kosa bila joj je razbarušena i znojna, a oskudna odjeća za
spavanje otkrivala je žilavu dječačku pojavu.
»Mogu li vam pomoći?« upitala je. Začudo, iako je bilo vrlo kasno, nije se
doimala pospano ni ošamućeno.
»Hej«, Gail je pokazala policijsku iskaznicu. »Čujte, žao mi je što
smetam. Ja sam detektivka pozornica Honeyford, iz Odjela za kriminalističke
istrage u Surreyju. Znam da je neprimjereno kasno, ali ovdje bih se trebala
sastati s detektivom vodnikom Heckenburgom.«
Djevojka se doimala zbunjeno. »Detektiv vodnik Heckenburg?«
»Znate o kome govorim. Bio je ovdje prije nekoliko dana. Doživio je
nesreću na starome mostu...«
»O, da.« Njezina se sugovornica još doimala zbunjeno. »Mislim da se
sjećam.«
»I trebali biste se sjećati.« Gail pokaže uništenu, promočenu olupinu
automobila na prilaznom putu. »Ondje je njegov Peugeot. Vidim da ste ga
uspjeli izvući iz rijeke.«
»Oh, da... taj čovjek, da.«
Gail ju je pozorno motrila, pitajući se zbog čega djevojka ne vjeruje u
njezino pretvaranje. Na sebi je imala samo tanku majicu i gaćice, a oba
odjevna predmeta bila su vlažna od znoja. To samo po sebi nije bilo sumnjivo
jer se neki ljudi vole utopliti u krevetu, ali Gail ipak nije bila uvjerena u to.
Heck je posebno naglasio da će doći ovamo, a nije bilo nalik na njega da joj
ne javi ako se predomislio.
 »Biste li mi rekli s kim razgovaram?«
Djevojka se namrštila. »Ja sam Tilly Thornton. Ovo je imanje moje
majke, a moram vam reći da pomalo smetate... u tri sata ujutro. Kao što
vidite, detektiv Heckenburg nije ovdje. Nismo ga vidjeli već nekoliko dana.«
»Onda sam očito nešto pogrešno razumjela.«
»Nemojte se uvrijediti, ali tu je pogrešku teško oprostiti.« Tilly je
prekrižila mišićave ruke. »Morat ću vas zamoliti da odete. Nedavno mi je
umro otac, a majka se još uvijek nije oporavila pa nam zato doista smetate.«
»Već sam se ispričala«, upozori Gail, ali nije se odmaknula od vrata. »Tek
toliko da pitam, je li Charles Thornton trenutačno na imanju?«
Djevojčino lice zadobilo je još tvrđi izraz. »I Charles je u postelji.«
»Znate, vodnik Heckenburg nadao se da će moći upravo s njim
razgovarati.«
»Možda je tako, ali...«
»Bi li vam bilo teško da ga probudite i pitate je li mu vodnik ostavio
poruku za mene?«
»Da, bilo bi mi teško, vrlo teško.«
»Čak i kad bih vam rekla da je neobično važno?«
»Ova situacija krajnje je smiješna. Sad vas doista moram zamoliti da
odete. Dosad sam bila uljudna, ali hoću li morati navaljivati?«
Nije pitala u čemu je problem, pomisli Gail. Nije postavila ni jedno
pitanje.
»Ne, otići ću«, odgovori Gail. »Kao što sam rekla, žao mi je što sam vas
uznemirila.«
»To neprestano govorite, ali ne odlazite.«
Svaka zdrava osoba uznemirila bi se kad bi joj policija u tri sata ujutro
pozvonila na vrata, a u najmanju ruku svatko bi htio znati o čemu je riječ, no
Tilly Thornton to očito ne zanima.
»Sutra ću vas ponovno posjetiti«, izjavi Gail i okrene se, ali zastane prije
nego što je djevojka zatvorila vrata, pa se i Tilly zaustavi u pola pokreta.
Motrile su jedna drugu.
Jedva čeka da završimo razgovor. Možda je vrlo umorna, no ipak...,
pomisli Gail.
»Oprostite što sam tako slobodna«, ponovno je počela, »ali s obzirom na
kasni sat čini se da niste jako pospani.«
»Uistinu prelazite sve granice. Dolazite u ovo doba...«
»Žao mi je, gospođice Thornton, ali samo radim svoj posao.«
»Baš me briga za to!«
Ni sad ne pita zašto sam ovdje.
»Kao što sam rekla, i sutra ću vas posjetiti.« Gail se okrene pa preko
prilaznog puta ode do svog automobila. Čula je da je djevojka iza nje zalupila
vratima. Okrenula se i pogledala prozore kuće da vidi hoće li se pomaknuti
zastori, ali ništa nije primijetila.
Ušla je u automobil pa je neko vrijeme zabrinuto sjedila. Isprva joj se
činilo da je Heck neuredan i prilično zbrkan policajac, koji grabi povoljne
prilike i putem smišlja poteze, ali sad je znala da je to samo maska i da je
njezin kolega oštrouman istražitelj i da zna odrediti ono što je za istragu
najvažnije. Svakako je s razlogom rekao da će doći ovamo u kasne sate, još
prije osvita. Nije bilo uobičajeno da ga nisu vidjeli i da se nije javio, no zasad
Gail nije mogla mnogo učiniti. Što li je ono rekla glupa djevojka na vratima...
da Gail prelazi sve granice? Pa, bila je to istina!
Upalila je motor, a automobilski farovi zasjali su i pokraj kuće stvorili
svjetlosni tunel. Rastreseno je zurila u svjetlo, a još uvijek se pitala... Htjela je
otići, ali u tome ju je priječila neka slutnja.
»Pa, što je?« upita Thornton kad mu se sestra vratila odjevena u gaćice i
majicu, a na nogama je imala papuče.
»Ponovno murja«, nemarno je odgovorila. »Ovaj put je to bila
murjakinja.«
Heck osjeti nalet nade, koja je brzo iščeznula.
»Otpravila sam je«, doda Tilly.
»Kako si je otpravila?« zanimalo je njezina brata.
 »Ovdje se trebala sastati s Heckenburgom. Rekla sam joj da ga danima
nismo vidjeli.«
Thornton je s nelagodom razmislio o tome. Nije se doimao bezbrižno
poput svoje sestre. »Najvažnije je da je sad otišla.«
Tilly kimne. »Gledala sam je kroz prozor. Neko je vrijeme sjedila u
automobilu, ali onda se odvezla.«
Iako se još doimao nezadovoljno, Thornton lukavo pogleda Hecka.
»Možda vam se čini da ste stekli prednost, vodniče, ali budite uvjereni da
niste.« Ponovno je sa staklenke odvrtio poklopac.
Kao i prije, Heck se očajnički meškoljio, ali je ovaj put najprije pokušao
pomaknuti noge jer je već osjetio da su se vezice ondje olabavile. Nisu mogle
čvrsto stegnuti obje noge, a Thornton nije vezao svaku posebno. Ako snažno
upre, mogao bi osloboditi lijevu nogu, iako mu je u njoj još bolno kucalo od
udarca kundakom. No više nije imao dovoljno vremena jer je zločinac već
otvorio staklenku i pokretom palca odbacio poklopac. Zgrabio je lijevak,
povukao ga nagore, a onda je prema njemu podignuo staklenku.
»Kad vas pronađu, vodniče, ako vas uopće nađu, vašu će smrt povezati s
pogibijom dvojice kradljivaca automobila. Ali zašto bismo se mi trebali
zabrinuti? Zašto bismo vas željeli ozlijediti? Onom prilikom upravo sam vam
ja spasio život, a vaši kolege i ne znaju da ste noćas došli ovamo. Zaključit će
da vas je na putu gotovo sigurno napao isti ubojica, koji je zbog vlastita
umobolnog zadovoljstva namještao pogibeljne nesreće.«
Heck je ponovno letimično vidio pauka, koji se napeto raširio, no bio je na
dnu svoga staklenog zatvora jer je vjerojatno osjetio da će zaglaviti ako ga
napusti. Thornton je nestrpljivo kucao staklenkom o metalni lijevak,
jedanput, dvaput, triput. Pauk je odjednom pojurio naprijed, ali naizgled
zapletenim, ružnim nogama uhvatio se za rub staklenke. Thornton je žestoko
stresao staklenku i povikao, ali uzvik mu je iznenada prigušilo sve jače
brujanje.
Heck je prepoznao taj zvuk prije nego su brat i sestra shvatili što se
događa.
Bilo je to brujanje automobila koji se brzo približavao.
Sa zaglušnim treskom dvokrilna vrata poletjela su unutra, a slomljeni
lanac i triješće razletjeli su se na sve strane kad se Gailin Punto zaletio i
probio se u štagalj. Pri udaru je automobilu otpala rešetkasta maska na
hladnjaku, a onda se Punto, uz tresak kao da je eksplodirala ručna granata,
prednjom lijevom stranom sudario s platformom za žito na kombajnu.
Tilly je čučnula više nagonski nego svjesno, a onda je duboko se pognuvši
otapkala, no putem je uspjela pokupiti pušku. Njezin se brat isprva sledio, pa
je mogao samo zuriti u dva uništena i sad spojena vozila. Samo nakratko se
doimao kao da je začaran, ali Hecku je bilo dovoljno i tih nekoliko trenutaka.
Uprijevši iz petnih žila, oslobodio je lijevu nogu iz vezice pa je njome
zamahnuo da udari protivnika. Thorntona je namjeravao odalamiti u
međunožje, no zločinac je odskočio unatrag pa je Heck pogodio staklenku.
Njime je prostrujao bol kao da mu netko škarama reže nogu jer mu je
Thorntonov udarac kundakom oštetio kosti i hrskavicu, ali staklenka je
odletjela uvis pa je pauk ispao iz nje, okrećući se u zraku. S raširenim
nogama pao je ravno na Thorntonova gola prsa, a onda se hitro zavukao pod
otkopčani ovratnik radnog odijela.
Zločinac je divlje, očajnički zaurlao pa se rukom počeo udarati po
gornjem dijelu tijela i oko međunožja, a onda je ispustio prodoran vrisak jer
ga je malo čudovište ugrizlo. Za to se vrijeme Heck, oslobodivši noge, počeo
žustro migoljiti i izvijati, iako je bio u vrlo nezgodnu položaju. Svom je
snagom vukao drvenu oplatu za koju su mu bile vezane ruke, no bio bi to
uzaludan pokušaj da mu pomoć nije došla s posve neočekivane strane.
Lica izobličena od zaprepaštenja, Tilly Thornton povukla se na drugi kraj
štaglja, a još uvijek je držala pušku. Očito ju je razdirala dvojba bi li se
okrenula i pobjegla ili bi pomogla unesrećenom bratu.
»Pobij ih!« tulio je Charles neprepoznatljivo visokim glasom, kao u
uškopljenika. »Pobij ih...«
Pao je na koljena, još se udarajući, a lice mu je počelo zadobivati sivu
boju radne odjeće. Tilly je bez razmišljanja zapela pušku i opalila.
Jaki dum-dum naboj pogodio je oplatu nalijevo od Hecka i smrskao je pa
je detektiv trzajem oslobodio lijevu ruku i odbacio vezicu, a ubrzo mu ni
druga ruka više nije bila svezana. Iz usta je izvukao lijevak, pa ga je bacio na
Thorntona, i to s uskim vrhom naprijed. Protivnika je pogodio ravno u lice i
smrskao mu korijen nosa, pa se zločinac njihao na koljenima, a na otvorena
usta u mjehurićima mu je navirala odvratna pjena.
Tilly se i dalje povlačila s uperenom puškom, dok je Heck odlomio komad
slomljena drva i zabio ga iza oplate za koju mu je bio vezan vrat kako bi je
pokušao otkinuti. Tilly je pogledavala čas njega, a čas Gail Honeyford koja je
iskočila iz automobila i sklonila se iza njega, povikavši: »Spusti to vražje
oružje! Posvuda je policija!«
Djevojka je dvaput opalila u smjeru Punta čiji se vjetrobran razletio, a
Gail se bacila na tlo. Heck se napokon oslobodio i posljednjega komada
oplate, a onda je s vrata zbacio najlonsku omču. Čučnuo je, a Tilly je otraga u
štaglju potrčala i projurila kroz vrata.
Gail preskoči uništeni poklopac motora svog automobila. »Jesi li dobro?«
upitala je dok je Heck hramao prema njoj.
»Da... jesam«, promucao je. »Kako si znala da sam tu?«
»Vani sam vidjela tvoj rupčić. Ugledala sam ga kad sam se već htjela
vratiti kući.«
Začuli su krkljanje kao da se netko guši. Charles Thornton svijao se i trzao
na podu. Izubijano, zgrčeno lice prekrila mu je žutozelena sluz, a usta mu je
umrljala krv. Ponovno se trznuo jer mu je pauk grizao meso.
Gail kao da ga je tek sad primijetila. »Što mu je?« upitala je.
»Prisno se upoznaje s novim prijateljem«, odgovori Heck. Gail je htjela
kleknuti pokraj umirućega, ali detektiv ju je zaustavio. »Ne bih mu se previše
približavao. Očito ne postoji protuotrov.«
»Protuotrov?«
Izvana je do njih dopro zvuk motora koji je zabrujao.
»Nije važno.« Heck potrči prema izlazu.
»Ako je djevojka naoružana...« upozori ga Gail, koja je potrčala za njim.
»Ta kuja je ubojica pa će dolijati.«
Poslije teškoga zadaha u štaglju vani je, u ljetnoj noći, bilo gotovo svježe.
Vidjeli su da bruji motor traktora. U osvijetljenoj kabini Tilly Thornton
nagnula se nad upravljač, pa je polako ali sigurno vozila preko otvorena
pašnjaka, a imala je šezdesetak metara prednosti.
 »Ubojita krava!« pobuni se Heck. »Neće nam pobjeći!«
Unatoč ozlijeđenu stopalu potrčao je u potjeru za njom, skližući se i
posrćući po gustoj travi.
»Heck!« poviče Gail, koja je trčala za njim. »Tko su ti ljudi? Zašto su sve
to učinili?«
»Zato što su mogli, Gail, samo zato! Ili su barem mislili da mogu.«
Odjeknuo je pucanj iz puške, a metak je prozujao između njih pa su se
bacili na tlo i otkotrljali se u zaklon. Čuli su i drugi pucanj, a naboj je Hecku
proletio tako blizu glave da mu je gotovo razdijelio kosu.
»Isuse!« dahne Gail. »Ima li ih više?«
»Ne, sama je.« Detektiv je ustao i othramao dalje. »Vjerojatno je nečim
zaglavila gas. Možda je uporabila lopatu ili nešto slično. Hajde, Gail, imamo
prednost.«
»Heck, ima pušku!«
»Da, ali na traktoru je osvijetljena kao božićno drvce, a mi nismo.«
Svjetlo u vozačkoj kabini pružalo im je malu prednost. Progonili su Tilly
stotinjak metara, a onda je odjeknuo treći pucanj, no sad je pucala prilično
nasumično pa je metak uvelike promašio. Približivši se, vidjeli su da se
Tillyna žilava pojava drži za otvorena vrata kabine i gleda unatrag kako bi
ponovno zapucala na njih. No nije to učinila, nego se pred njihovim očima
popela na krov vozačke kabine, s puškom preko ramena kao da je komandos.
Kad se smjestila na krovu, počela je prtljati oko nekog uređaja i okretati ga
prema njima, a Heck je gotovo prekasno shvatio što to radi njihova
protivnica.
Prema njima je usmjerila svjetlo vrlo jakog reflektora. Heck vičući
upozori Gail da bi se trebali razdvojiti, ali dok su trčali, krivudajući u
suprotnim smjerovima, zagrmjeli su novi pucnji, a metci su se zabijali u tlo
blizu njihovih nogu. Onda se svjetlosni trak posve usredotočio na Hecka, a
Tilly je ponovno opalila. Detektiv se bacio na do i otkotrljao se, a po licu mu
se osula zemlja jer je metak upravo ispred njega otkinuo komad da. Čuo je
kako se Tilly luđački smije, no vozilo se sve više udaljavalo pa je smijeh bio
prigušen. Najprije je traktor bio tridesetak metara udaljen od njih, no
razdaljina se povećala na četrdeset, a onda i na pedeset metara.
 Heck se prisjetio da su im na obuci rukovanja vatrenim oružjem rekli da
597 Long Rifle ima domet od oko tri kilometra, a nikako nije mogao znati
koliko Tilly ima streljiva.
Riskirajući, podignuo je pogled. Daleko nalijevo reflektor je osvjetljavao
valovitu ravnicu, a snop svjetlosti načas je uhvatio pognutu Gail. Htjela je
šmugnuti, ali zaorio se hitac pa je pala. Hecku je u grlu zastao dah, no
njegova kolegica je skočila i pojurila u suprotnu smjeru. Tilly ju je tražila
reflektorom, ali nije ju mogla pronaći. Iscrpljeni detektiv prisilio se na još
jedan napor pa se uspravio i othramao dalje, a svjetlo reflektora okrenulo se
prema njemu. Sve oko toga jarkog svjetla bilo je gotovo posve crno, ali Heck
je ipak raspoznao nezgrapni obris traktora koji je poskakivao i njihao se jer je
tlo postalo neravno, a sad je detektiv unaokolo ugledao uspravne, kvrgave
sjene s bujnim krošnjama.
Drveće!
Iako ga je lijeva noga tako boljela da je pri svakom koraku stenjao, Heck
je ipak pobrzao, približavajući se traktoru. Ako je Tilly previše usredotočeno
zurila unatrag, pa nije primijetila da je traktor stigao pred šumu, mogla bi se s
nečim sudariti. Kad je reflektor ponovno obasjao Hecka, iz puščane cijevi
liznuo je plamen, a metak je detektivu prozujao pokraj uha. Pokušao je
bježati krivudajući kao i prije, ali odjednom mu je desna noga do gležnja
upala u zečju rupu.
Pokušao ju je izvući, ali uvidio je da se zaglavila. Tilly Thornton ih je
promašivala dok su skakutali unaokolo, ali vjerojatno nije bila loš strijelac,
ako je onaj reklamni balon pogodila s udaljenosti od nekoliko stotina metara.
Legao je i pokušao se smotati u loptu, ali bio je izložen jer se na njega
usredotočilo hipnotičko oko reflektora. Činilo mu se da vrijeme mnogo
sporije teče, a dok su se sekunde vukle, Heck je osjećao da njegova
protivnica pažljivo nišani.
»Sranje«, prošaptao je.
Ispalila je sudbonosni hitac, ali metak ga nije pogodio. Zapravo, sudeći po
kutu pod kojim je iz puščane cijevi liznuo plamen, pušku je usmjerila
nadolje. Uslijedilo je još nekoliko uzastopnih hitaca, ali svi su bili usmjereni
u tlo. Heck se svaki put trgnuo ne shvaćajući kakva smisla ima ta neprekidna
pucnjava, koja se nastavljala kao da se djevojci grči prst na okidaču.
 Napokon u pušci više nije bilo metaka.
Heck polako i umorno izvuče nogu iz rupe.
Svjetla na traktoru još uvijek su se udaljavala, ali prigušivalo ih je sve
gušće drveće. Hecku je nešto govorilo da se više ne mora žuriti. Korakom je
prošao posljednjih tridesetak metara, a unaokolo se širio rezak miris
bezdimnog baruta.
»Heck?« dopro je do njega Gailin glas.
»Sve je u redu«, odgovorio je. »Zrak je čist.«
Još su mogli čuti daleko, sve slabije brujanje motora dok je traktor
tandrkao krajolikom prema tko zna kakvu cilju.
»O, Bože!« uzvikne Gail kad se napokon pridružila kolegi.
Zurili su u Tilly čija se beživotna pojava, obasjana mjesečinom, njihala s
oštrih donjih grana javora koje su se na tom mjestu križale i tvorile oblik
slova »V«, a djevojci su probile vrat.
»O, Bože!« ponovno promrmlja Gail.
»Da«, potvrdi Heck, »Bog djeluje na tajanstvene načine.«
 Trideset četvrto poglavlje

Fredu Thornton posjeli su otraga u policijski automobil, a kako očito nije

znala tko je ni gdje je, povjerili su je brizi službe za mentalno zdravlje. Već je
svanulo, ali na raznim policijskim automobilima i dalje su se lijeno okretala
titrava plava svjetla, osvjetljavajući zakutke, staju i gospodarske zgrade. U
jutarnjem zraku, u kojemu se osjećala rosa, krčao je policijski radio, a
posvuda su se motali detektivi, policajci u odori i forenzičari koji su došli sa
svim potrebnim stvarčicama i već su sjajnom trakom odvajali veća, značajna
područja vani i u zgradama.
Glavna inspektorica Gemma Piper stajala je pokraj načelnika Willa
Roytona dok su trupla Tilly Thornton i njezina brata Charlesa, koji više
gotovo nije bilo nalik na ljudsko biće, najprije stavljali u vreće, a onda u
privremene lijesove, kako bi ih mrtvozornik odvezao odavde.
Na prilaznom putu pred kućom stajala su kola hitne pomoći, a otraga je na
vratima sjedio Heck. Na ramena je prebacio pokrivač od staniola, a nogu je
podignuo na postolje da mu lijepa, mlada bolničarka stavi zavoj na stopalo,
koje mu je tako nateklo da se doimalo dvaput većim. Treći ili četvrti put
strpljivo mu je objašnjavala da po njezinu mišljenju zavoj neće biti dovoljan.
»Ako je to samo modrica, vrlo je raširena«, primijetila je. »Trebali biste
otići u bolnicu na rendgen.«
»A onda bih šest tjedana skakutao unaokolo kao da na nozi imam noćnu
posudu«, odgovorio je. »Ne, hvala. Čak i ako je stopalo slomljeno, mogu se
oslanjati na njega. Maločas sam jurio u potjeri za traktorom gotovo do sama
pakla. Sve će biti u redu.«
Malo je negodovala dok je pričvršćivala zavoj, a onda je otišla. Heck je
pokušao navući čarapu, ali je zastenjao, shvativši da nogu neće moći uvući u
tenisicu. Oprezno je ustao. Unatoč onomu što je rekla bolničarka, noga ga
nije jako boljela. Možda je adrenalin za vrijeme bitke ublažio bol što ga je
prije osjećao. Odvažno je zakoračio. Otprilike je podnošljivo, zaključio je, ali
kad je napravio još jedan korak, lice mu se zgrčilo od bola.
 »Jesi li dobro?« upitao je glas.
Prilaznim putem približavala mu se Gemma, zabivši ruke u džepove
kaputa.
»Mislim da ću nekoliko dana hramati«, promrmljao je.
Oprezno ga je motrila. »Još uvijek sam zaprepaštena činjenicom da su sav
taj pokolj izveli da bi prikrili ubojstvo iz pohlepe.«
Slegnuo je ramenima. »Mislim da im takvo što nije teško palo. Harolda
Lansinga pretvorili su u prepečenac sa sirom zato što Tilly Thornton zbog
njega nije otišla na praznike. Vjerojatno bi na popis i dalje stavljali ljude koji
bi im se zamjerili, bilo uistinu ili bi Thorntonovi to samo umislili, pa bi
stradalo još više nedužnih. Kad već govorimo o tome, Gordon Meredith u
zatvoru guli zbog onoga što nije počinio.«
»Znam«, odgovori Gemma. »Razgovarala sam s Joeom Wullertonom, a
on će bez odlaganja stupiti u doticaj s Ministarstvom unutarnjih poslova.
Postoji temelj za hitnu žalbu, a najvjerojatnije joj se nitko neće protiviti ili bi
barem trebalo biti tako.« Uzdahnula je. »Nadam se da si sredio sva izvješća i
papire, Heck. Krunsko tužiteljstvo teško će u sve to povjerovati, čak i ako
dolazi od tebe.«
Još jednom je oprezno zakoračio. »Poznaješ me, gospođo. Uvijek
sređujem sve papire.«
»Da... na kraju krajeva. Šest puta sam ti ih vraćala.« Pogledala je kuću čije
je obijeljene zidove pozlaćivao sunčev izlazak. »Čovjek nikako ne bi
očekivao da takvo mjesto iznjedri psihopate.«
»Ima ih posvuda.«
»Ne znam... Ugledna, imućna, obrazovana obitelj, u kojoj nije bilo
zlostavljanja...«
»U to baš nisam siguran.«
»Je li danas svaki strogi otac ujedno i zlostavljač?«
Heck ponovno slegne ramenima. »Ako želiš moje mišljenje, krivi su
goblini.«
Gemma podigne obrvu. »Molim?«
 »Jesi li čitala Tolkiena ili gledala koji film Petera Jacksona?«
»Jesam, ali kakve to ima veze?«
»Goblini.« Zamislio se. »Priča govori da su ljudi zapravo potomci
prijašnjih rasa. Dobri su postali od vilenjaka, a zli od goblina.«
»Ne sjećam se da su to rekli u filmu.«
»Bilo je nešto slično.«
»Hoćeš reći da se neki ljudi jednostavno rađaju zli?«
Heck kimne. »To posebno možemo primijeniti na ovaj slučaj. Hoću reći,
dobro su se zabavljali tako što su namještali smrtonosne nesreće, što pomalo
podsjeća na gobline, je li? Ili možda na gremline?«
»Heck, učinilo mi se da si izjavio da ti je dobro.«
»Da, dobro mi je.«
»Kad se vratimo u Scotland Yard, dat ću da te pregledaju.«
»To je tvoje pravo, gospođo.«
»Kako je detektivka pozornica Honeyford?«
»Zašto nju ne pitaš?«
»Pitam tebe. Čujem da ste prilično dobro radili zajedno.«
»Ne... baš joj se ne sviđam.«
»Pa, to je lako objasniti. Will Royton rekao mi je da je izvrsna
istražiteljica, koja sjajno nagonski rješava stvari, a radna joj je etika za svaku
pohvalu, ali je i usijana glava, nedostaje joj stega, ponekad se zalijeće poput
bika na crvenu krpu, previše je samouvjerena, a privatni joj je život posve
zbrkan.«
Heck se namršti, ponovno sjedajući na zadnja vrata bolničkih kola. »Znao
sam da me na nekoga podsjeća.«
»Točno.«
»Oprostite, Gemmo«, pozove je Will Royton s vrata kuće. »Na telefonu je
ravnatelj policije; Možete li s njim razgovarati?«
»Nemoj otići«, dobacila je Hecku, a onda je pošla stazom. »Poslije ću te
osobno odvesti u bolnicu jer želim se uvjeriti da će ti rendgenski snimiti
nogu.«
»Gospođo, neću...«
»Kvragu, ne prepiri se sa mnom. Učinit ćeš to!«
Kad je ušla u kuću, s druge strane bolničkih kola pojavi se Gail, a i ona se
umotala u pokrivač od staniola. »Dakle, ti i ja smo slični?« upitala je,
pijuckajući čaj iz papirnate čaše. »Nisam prisluškivala, ali sam nehotice
čula.«
»Prisluškuj koliko hoćeš«, odgovori Heck. »Sljedećih nekoliko dana
gotovo se nećemo rastajati jer sve to moramo razmrsiti u izvješćima.«
»Usput, pauk je uginuo.«
»Srce mi krvari za njim.«
»Thornton ga je spljeskao dok se bacakao na samrti.«
»Začuđujuće je brzo odapeo.«
»Pauk ga je ugrizao šesnaest puta pa je čudo da još prije nije krknuo.«
Razmišljajući o tome, Heck se stresao. »Hvala što si se na vrijeme
pojavila.«
Sjela je pokraj njega. »Samo sam slijedila tebe.«
»Ali upravo si ti zatražila popis vlasnika pušaka.«
»To je temeljni istražiteljski postupak.«
»Je li temeljni postupak i to da si do tunela Blackwall stigla prije Juliusa
Manka?«
»Prvi si spomenuo tunel. Meni to ne bi palo na pamet.«
»Da, ali stigla si onamo.«
Ustala je. »Heck, prestani s tim!«
»S čime da prestanem?«
Okrenula mu je leđa. »Sve to mi nije potrebno. U glavi mi je i bez toga
luda zbrka.«
 »Ah... hoćeš reći da ne trebaš ničiju pomoć?«
Bacila je papirnatu čašu. »Ne treba mi pomoć koju ne zaslužujem.«
»Znaš, Gail«, ustao je s bolnim naporom, »kod tebe ne valja što previše
često ljude uvjeravaš da si nešto sama u stanju izvršiti pa zbog toga ne vidiš
da to uistinu možeš obaviti, no poslije ovoga više nećeš morati nikome ništa
dokazivati. Zato se ohladi i uživaj u trenutku.«
Pogledala ga je, a dotad blijedi obrazi zacrvenjeli su joj se. »Misliš li da
sam previše neiskusna da se prijavim u Jedinicu za serijske zločine?«
»Slutim da Gemma drži da si vrlo dojmljiva. Po mom mišljenju odgovor
je potvrdan, možeš se prijaviti, ali najprije ovdje moraš obaviti određeni
poslić.«
»Da, moram.«
»U potpunosti sredi i umotaj ono kopile Paveyja, a njegovoj škvadri
pokaži da ti se sere na njihovo mišljenje, jer si policijska službenica iz
Surreyja, pa ćeš svoj posao obavljati što bolje možeš, bez obzira na sranje
koje ti pokušavaju namjestiti iza leđa. Kad to učiniš, bit ćeš zadovoljna sama
sobom, a osim tebe, nitko drugi i ne treba biti zadovoljan. Dovrši to, a onda
me nazovi pa ću ti javiti kad budemo imali prvo slobodno mjesto. No smjesta
te moram upozoriti da u Jedinici za serijske zločine nije lako. Nema izgleda
za promaknuće, a kad je Gemma na ratnoj stazi, nema toga što nećeš morati
pretrpjeti.«
»Moći ću podnijeti sve što i ti.«
Nasmiješio se. Još prije nekoliko dana narugao bi joj se, ali takvo što više
mu ne bi palo na pamet. No čarolija se prekinula jer je iz kuće žustro izišla
Gemma, s ključevima automobila u ruci. »Jesi li se pripremio za odlazak?«
obratila se Hecku.
»Jesam, gospođo«, glasio je odgovor.
Gemma se pravila da je tek sad primijetila Gail. »Dobro ste obavili posao,
detektivko pozornice Honeyford.«
»Hvala, gospođo.«
»Čini se da ste se jutros oboje za dlaku izvukli.«
 »To nam je posao, gospođo.«
Gemma ju je sumnjičavo motrila. »Doista? Pa, zlikovci nikad ne miruju.
Vaš glavni inspektor želio bi porazgovarati s vama.«
Gail kimne i pođe prema kući, a Gemma priđe Mercedesu dok je Heck
hramao za njom. Ponudila je da će mu pomoći da se smjesti u automobil, no
odbio je.
Kad su sjeli jedno pokraj drugoga, obratila mu se: »Upravo su mi posve
jasno dali do znanja da je danas poginulo dvoje uglednih pripadnika
zajednice iz ovoga kraja pa će nas, kad se priča pročuje, ispitivati iz svakoga
mogućeg kuta.«
Heck slegne ramenima jer takvo što mogli su i očekivati.
Pogledala ga je. »Zato se, bez obzira na to što ćeš na nozi imati noćnu
posudu, želim uvjeriti da će ti u glavi sve biti na pravom mjestu.«
»Bit će, gospođo.«
»Prošle godine žestoko smo se posvađali, Heck, a za to smo oboje krivi.
Neću da se to ponovi. Ako želiš ostati u Jedinici za serijske zločine hoću da
svi budemo na istoj strani i da nitko nikome ne zamjera. Želim da budeš
dobar vojničić.«
Potvrdio je kimanjem.
»Više nećemo govoriti o goblinima ni gremlinima?«
»Obećavam«, odgovorio je.
Ponovno je podignula obrvu.
»Obećavam da nećemo«, ponovio je.
»U redu.« Upalila je motor Mercedesa. »A sad na posao!«