Andrea

Camilleri
Paukova strpljivost

S talijanskog preveo
Juraj Gracin
 JEDAN

Naglo se probudio, preznojen, teško dišući. Nekoliko sekunda nije mogao

razabrati gdje se nalazi, potom ga je tiho i pravilno disanje Livije
ispružene pored njega vratilo u smirujuće dimenzije. Bio je u svojoj
spavaćoj sobi u Marinelli. Iz sna ga je trgnula oštra bol u lijevome
ramenu. Nije imao potrebu pogledati sat na ormariću da bi vidio da su tri
i pô noću, zapravo točno tri dvadeset sedam minuta i četrdeset sekunda.
To mu se događalo već dvadeset dana, toliko je bilo prošlo od one noći
kada je Jamil Zarzis, trgovac djecom ekstrakomunitaraca 1, u nj pucao
ranivši ga te je on reagirao tako da ga je ustrijelio, dvadeset dana, i kao
da je baš u tom trenutku vrijeme stalo. Tak učinio je kotačić na zupčaniku
u onom dijelu njegove glave gdje se mjeri protjecanje sati i dana, tak. I
otad ako spava, budi se, ako je pak budan, pred njim je nezamjetljiv
zaustavljeni prizor stvari koje ga okružuju. Jako je dobro znao da mu u
času munjevita dvoboja ni na kraj pameti nije bilo pogledati na sat, no
ipak, a toga se jako dobro sjeća, u času kad mu se metak koji je Jamil
Zarzis ispalio zario u meso, neki glas u njemu, impersonalan, ženski glas,
metalan poput onih koji se čuju na kolodvorima i u trgovačkim centrima,
rekao je: “tri sata, dvadeset sedam minuta i četrdeset sekunda”.

* * *

“Vi ste bili s komesarom?”

“Jesam, doktore.”
“Zovete se?”
“Fazio, doktore.”
“Kada se dogodilo ranjavanje?”
“Koliko ja znam, gospodine, sukob je bio oko tri i pô. Dakle, prije malo
više od pola sata. Doktore...”
“Da?”
“Je li teško?”

1 Ekstrakomunitarci su imigranti koji imaju redovnu boravišnu dozvolu za rad u

Italiji. (Sve bilješke u ovoj knjizi sastavio je prevoditelj.)
 Ležao je nepomičan, zatvorenih očiju, i stoga su svi bili uvjereni da nije
bio pri svijesti te su mogli otvoreno razgovarati. Međutim, on je čuo i
razumio sve, bio je istodobno i začuđen i svjestan, samo što nije imao volju
otvoriti usta i odgovarati na doktorova pitanja. Injekcije protiv bolova
djelovale su na cijelo tijelo.
“Ma nemojte govoriti gluposti! Morat ćemo samo izvaditi metak koji je
ostao unutra,”
“O, Marijo!”
“Dajte, nemojte se uzbuđivati! Radi se o sitnici. Uostalom, ne vjerujem
baš da mu je pričinio mnogo štete; ruka će se, uz nešto rekreacijskih vježbi,
posve oporaviti. Oprostite, ali zašto ste toliko zabrinuti?”
“Vidite, doktore, komesar je prije nekoliko dana sam pošao izvidjeti...”

* * *

Čak i sada, kao i onda, oči drži zatvorene. Ali ne čuje više riječi,
pokrivene su bukom udaranja valova o obalu. Puše, žaluzine se tresu pod
udarima vjetra, kao da se jadaju. Sva sreća da je još na oporavku pa može
ostati u krevetu koliko ga je volja. Na tu pomisao odahnu i odluči malko
otvoriti oči.

* * *

Zašto ne čuje više Fazija koji je govorio? Vidi da su dvojica kraj

prozora. Fazio govori a liječnik u bijelom ogrtaču sluša vrlo ozbiljan. I
odjednom spozna da i ne mora čuti da bi razabrao to što Fazio govori
doktoru. Njegov prijatelj Fazio, njegov čovjek od povjerenja, izdavao ga je
poput Jude, očito je da doktoru priča o tomu kako je bio ostao bez snage na
plaži nakon one jake boli u grudima koja ga je potrefila u moru... I zamisli
ti sad liječnike kad čuju tu lijepu novost! Prije negoli mu izvade prokleto
zrno, podvrgnut će ga pomnom pregledu, pregledat će ga iznutra i izvana,
sjeckat će ga, skinut će mu komad po komad kože da vide što je ispod...

* * *
 Njegova spavaća soba je kao i uvijek. Ne, nije istina. Drugačija je,
premda uvijek ista. Drugačija jer na ormariću su Livijine stvari, torbica,
ukosnice, dvije bočice. A na stolici, koja se nalazi na suprotnoj strani,
košuljica i suknja. Premda ne vidi, znade da je negdje blizu postelje par
ružičastih papuča. Ganuo se. Raznježio se, rastopio se od miline. Od prije
dvadeset dana tomu ne uspijeva odoljeti. Dovoljno je malo pa da ga iz
potaje dovede do ruba ganutosti. A ove se svoje emocionalne slabosti
stidi, njome se sukobljava, primoran je razrađivati složene mjere zaštite
kako je drugi ne bi primijetili. Ali Liviju nije uspio zavarati. Ona je
odlučila pomoći mu, poduprijeti ga sa stanovitom strogošću, ne želi mu
pružiti izliku k popuštanju. No sve je to uzaludno jer ga čak i ovo
ljubazno Livijino držanje vodi do mješavine ganutosti i zadovoljstva. Jer
je zadovoljan da je Livia žrtvovala sav svoj dopust da bi se skrbila o
njemu. A znade i to da je i kuća u Marinelli zadovoljna što je Livia tu.
Njegova spavaća soba, gledajući je pri sunčevu svjetlu, otkako je ona tu,
kao da je obnovila boju, kao da su zidovi iznova obijeljeni. Budući da ga
nitko ne gleda, briše si suzu krajičkom plahte.

* * *

Sve je bijelo, a u toj bjelini samo smeđe (Nekoć ružičasto? Prije koliko
vjekova?) njegove gole kože. Bijela je sala gdje mu rade elektrokardiogram.
Liječnik gleda dugu papirnatu traku, sumnjičavo trese glavom.
Montalbano, uplašen, zamišlja da je ono što doktor gleda posve jednako
vrpci koju je pokazivao seizmograf tijekom potresa u Messini 1908. Zgodilo
mu se bilo da ju je vidio u nekom povijesnom časopisu: nekakva očajna i
besmislena zbrka, kao da ga je bilježila neka od straha izbezumljena ruka.
“Otkrili su me!” misli. “Dosjetili su se da moje srce radi na izmjeničnu
struju, isprekidano, te da sam imao najmanje tri infarkta!”
Potom u sobu ude neki drugi liječnik, i on u bijelom ogrtaču. Gleda
traku, gleda Montalbana, gleda kolegu.
“Ponovimo”, kaže.
Vjerojatno ne vjeruju svojim očima, nije im jasno kako je čovjek s
takvim elektrokardiogramom još uvijek u bolničkom krevetu a ne na
mramornome stolu u mrtvačnici. Gledaju novu traku, ovaj put glavom do
glave.
“Napravimo mu teleradiografiju”, odlučuju, više zbunjeni negoli
uvjereni.
 Montalbano bi imao volju da im kaže, kad je tomu već tako, da nema
smisla da mu izvade zrno. Neka ga puste da umre u miru. Međutim, k
vragu, nije se sjetio napisati oporuku. Kuća u Marinelli, na primjer, sigurno
mora pripasti Liviji bez da neki rođak četvrtog koljena to zaniječe.

* * *

Dakako, kuća u Marinelli je već nekoliko godina njegova. A mislio je

da je nikada neće moći kupiti, preveć je koštala za njegovu plaću od koje
je malo mogao uštedjeti. Međutim, jednoga dana, kompanjon njegova oca
mu je pisao da je spreman otkupiti pozamašan očev dio u vinarskoj firmi.
I tako, ne samo da je imao novca da si kupi kuću, nego i da popriličnu
svotu pohrani u banci. Za starost. Dakle, stoga što je, i bez da je htio,
postao imućnim gospodinom, bilo je nužno da sastavi oporuku. Ali
izišavši iz bolnice, nije se odlučio poći k bilježniku. Međutim, kad bi se
konačno na to i odlučio, kuća bi pripala Liviji, to je bilo van svake
rasprave.
A Françoisu... onom svom sinu koji mu nije bio sin, ali mu je mogao
biti 2, znao je jako dobro što će ostaviti. Novac da si kupi neki lijepi auto.
Već je vidio ozlojeđeno Livijino lice. Ali kako? Tako ćeš ga razmaziti? Da,
gospođo. Sin koji nije sin ali koji je mogao (trebao?) to biti, red je da bude
razmažen puno više negoli sin koji je sin. Čudno rasuđivanje, u redu, no
ipak rasuđivanje. A Catarelli? Jer je i Catarella morao biti u njegovoj
oporuci. A što će njemu ostaviti? Knjige, naravno, ne. Pokuša se prisjetiti
jedne stare pjesme Alpinaca 3 koja se zvala “Satnikova oporuka” ili tako
nekako, ali ne uspje. Sat! Eto, Catarelli će ostaviti očev sat koji mu je bio
dostavio očev kompanjon. Tako će se osjetiti članom obitelji. Sat, jedino.

* * *

2
Riječ je o dječaku, Tunižaninu, iz Camilierijeva romana Il ladro di marendine
(1996.), koji je u spletu kriminalnih zbivanja ostao siroče te su se Livia i
Montalbano skrbili o njemu, a namjeravali su ga i usvojiti.
3
Izvorno Alpini, pripadnici posebnih talijanskih pješadijskih vojnih postrojba
specijaliziranih za borbu na brdskim terenima.
 Sat u sobi gdje mu snimaju srce ne uspijeva pročitati jer pred očima
ima nekakvu sivkastu koprenu. Dvojica liječnika bulje u nekakav zaslon,
vrlo pozorno, svaki čas miču nekakvog miša.
Jedan, onaj koji ga je imao operirati, zove se Strazzera, Amedeo
Strazzera. Ovoga puta iz aparata ne izlazi papirna trakica nego niz
fotografija, ili nešto slično tomu. Dvojica liječnika gledaju pa gledaju, na
koncu uzdišu posve iscrpljeni kao poslije vrlo duga hoda. Strazzera mu se
približio, a kolega je sjeo na bijeli stolac, i strogo ga gleda. Potom se nagnu
naprijed. Montalbano misli da it mu doktor sad reći:
“Morate prestati pretvarati se živim! Sramite se!”
Kako pjesma veli:
“Jadan čovjek, koj’ ne bî toga svjestan, / nastavljaše boj a bijaše
mrtav.” 4
Međutim taj ne govori, počinje ga osluškivati stetoskopom. Kao da to
nije učinio već dvadesetak puta. Na koncu se uspravlja, pogleda kolegu,
pita: “Što ćemo?”
“Ja bih da ga pregleda Di Bartolo”, kaže drugi.
Di Bartolo! Legenda. Montalbano ga je bio upoznao pred neko vrijeme.
Sad već starac preko sedamdeset, suhonjav, bijela kozja bradica,
nesposoban da se prilagodi uljuđenom suživotu, pristojnim manirama. Čini
se da je jednom poznatom nemilosrdnom lihvaru, pošto ga je na svoj način
pregledao, rekao da nije u stanju išta reći jer da mu nije uspio lokalizirati
srce. Pa drugi put, tamo nekome, koga nikad prije ni vidio nije a koji je u
kafiću pio kavicu: “Znadete li da će vas potrefiti infarkt?” A stvar je u tomu
da se to odmah i dogodilo, vjerojatno stoga što mu je to upravo rekao
lumen kakav je Di Bartolo. Ali zašto ona dvojica hoće pozvati Di Bartola
ako se više ništa ne može učiniti? Moguće da starom meštru žele pokazati
kakav je on fenomen, netko tko neobjašnjivo nastavlja kuburiti sa srcem
koje nalikuje na Dresden nakon američkog bombardiranja.
Čekajući, odluče vratiti ga u njegovu sobu. Dok otvaraju vrata kako bi
unijeli nosiljku, čuje Liviju kako ga dozivlje, očajna: “Salvo! Salvo!”
Nema volju odazvati joj se. Jadnica! Stigla je u Vigatu da se provede
koji dan, a naišla je na ovo lijepo iznenađenje.

4
Navod dvaju stihova iz znamenitog viteškog epa Zaljubljeni Orlando (1483.)
Mattea Marije Boiarda u inačici (1531.) Francesca Bernija, majstora i oca
burlesknoga stila, kako je još g. 1870. ustvrdio znameniti književni povjesničar
Francesco De Sanctis.
 * * *

“Baš si me dobrano iznenadio!” rekla je Livia dan prije, kada se, na

povratku s kontrole u monteluškoj bolnici, pojavio držeći u rukama veliki
buket ruža. I odmah poče plakati.
“Daj, nemoj tako!”
A i on se jedva suzdržavao.
“Zašto ne bih morala?”
“Ali ako nikada prije nisi!”
“A kad si mi ti ikad, prije, darovao buket ruža?” Stavi joj, lagano da je
ne probudi, ruku na bedro.

* * *

Zaboravio je, ili nije mario za to kad ga je bio upoznao, da profesor Di

Bartolo, ne samo da liči na kozu, nego da i kozji glas ima.
“Dobar dan svima”, zameketa taj ulazeći u pratnji desetak liječnika u
strogo bijelim ogrtačima koji nahrupiše u sobu.
“Dobar dan”, uzvratile svi, to jest samo Montalbano s obzirom na to
da, kad se profesor pojavio na vratima, u sobi bijaše samo on.
Profesor se približi krevetu i poče ga pozorno promatrati.
“Sa zadovoljstvom vidim da ste vi usprkos mojim kolegama još u
stanju shvaćati i htjeti.”
Učini nekakvu gestu te se pored njega pojavi Strazzera koji mu
predaje rezultate ispitivanja. Profesor nevoljko pogleda prvi list te ga hitnu
na krevet, drugi jednako tako, treći pa i četvrti također. Ukratko,
Montalbanova glava i trup nestadoše pod papirima. Na koncu Montalbano
čuje profesorov glas, ne može ga vidjeti jer su mu baš na oči pale snimke
srca:
“Mogu li znati zašto ste me pozvali?”
Meketanje je prilično razdraženo, koza se očigledno počinje srditi.
“Vidite, profesore”, kolebljiv će Strazzerov glas, “činjenica je da nam je
jedan asistent prenio da je komesar prije nekoliko dana imao ozbiljnu
epizodu o...”
 O čemu? Ne uspje čuti Strazzeru. Možda sažetak epizode šapuće na
uho profesoru. Epizoda? Što epizoda ima veze? Ne radi se o televizijskoj
seriji. Strazzera je rekao - epizoda. Zar se epizodom ne nazivlje nastavak
neke televizijske serije?
“Podignite mi ga”, naređuje profesor.
Miču s njega papire, pažljivo ga dižu. Liječnički konzilij u bijelom oko
kreveta, u religioznoj tišini. Di Bartolo počinje slušati stetoskopom,
pomaknu ga koji centimetar, i opet ga pomiče te stade. Vidjevši mu lice iz
blizine, komesar se dosjeti da profesor pomiče čeljust kao da žvače
žvakaćugumu. Odjednom međutim shvaća: preživa. Di Bartolo je prava
koza. Koja se sad već dugo vremena ne miče. Nepokretan, sluša. Što njegove
uši čuju da se zbiva u mome srcu?, pita se Montalbano. Urušavanje zgrada?
Pukotine koje iznenada nastaju? Podzemne tutnjave? Di Bartolo pomno i
dalje sluša, ni milimetar se ne miče s točke koju je individualizirao. Zar ga
ne bole leda kad se tako sagnuo? Komesar se odjednom poče znojiti. Pak se
doktor uspravi.
“To je dovoljno.”
Montalbana spuste.
“Po meni”, zaključak je mudre glave, “mogli biste u nj ispaliti još tri ili
četiri metka te mu izvući zrna bez anestezije. Njegovo bi srce to sigurno
izdržalo.”
I ode, bez da ikoga pozdravi.
Poslije deset minuta u operacijskoj je sali, u njoj je jarko bijelo svjetlo.
Neki tip u ruci drži nekakvu obrazinu, stavlja mu je na lice. “Duboko
udahnite”, kaže. On posluša. I ničega se više ne sjeća.

* * *

“Kako to”, pita se, “da još nisu izmislili neku bočicu da si ju, kad ne
možeš zaspati, uguraš u nos, pritisneš te iziđe plin ili ono što već jest, i
smjesta zaspeš?”
Dobro bi došla, anestezija protiv nesanice. Naglo osjeti žeđ. Ustade
tiho da ne probudi Liviju, pođe u kuhinju, ulije si čašu mineralne vode iz
već otvorene boce. I sad? Odluči malko razgibati ruku, kako ga je
podučila jedna upućena bolničarka. Je’n, dva, tri i četiri. Je’n, dva, tri i
četiri. Ruka dobro funkcionira, toliko da bez problema može voziti auto.
 Strazzera ga je dobro naputio. Samo što mu se poneki put ukoči,
kako se događa i nogama kad predugo miruje u istom položaju, i osjeća u
njima puno bockanja. Ili puno mrava. Iskapi još jednu čašu vode te se
vrati leći. Osjetivši da se uvukao pod pokrivač, Livia nešto promrmlja,
okrenu mu leda.

* * *

“Vođe”, zatraži otvorivši oči.

Livia mu napuni čašu, pomognu mu da popije pridigavši ga malko
jednom rukom. Pak vrati čašu na ormarići nestade iz komesarova vidnog
polja. Montalbano se uspje malko pridići. Livia je pred prozorom, a uz nju
je doktor Strazzera koji nešto šapuće. Odjednom ču lagani Livijin smijeh.
Ma kako je bio duhovit doktor Strazzera! A zašto stoji tako blizu Livije? A
zašto ta ne osjeća dužnost da se od njega malkice udalji? Sad ću vam ja
pokazati.
“Vode!” viknu srdito.
Livia se trgnu, prestrašena.
“Ali zašto pije toliko?” pita Livia.
“Bit će da je posljedica anestezije”, kaže Strazzera. I dodaje: “Gledajte,
Livia, operacija je bila sitnica. Uz ostalo učinih i to da ožiljak ostane
praktično nevidljiv.”
Livia ga pogleda uza zahvalni smiješak, a to dodatno razgnjevi
komesara.
Nevidljivi ožiljak! Stoga će se bez problema moći prijaviti na sljedeći
natječaj Mister Muscolo 5.

* * *

Što se tiče mišića, ili što već jest. Bez da privuče pažnju nečujno privi
uz Livijina leđa. Ona nešto u snu promrmlja, činilo se kao da je s ugodom
prihvatila taj kontakt.

5
Marka gela za odčepijivanje odvodnih cijevi. Inače, u talijanskom jeziku
muscolo anatomski označava mišić; figurativno pak, fizičku snagu.
 Montalbano jednu ruku stavi na njenu dojku. Livia, kao po nekom
uvjetovanom refleksu, svoju ruku stavi na njegovu. I tu se operacija
blokirala. Jer Montalbano jako dobro znade da bi ga Livia istog trena
nesmiljeno zaustavila kad bi krenuo dalje. Desilo se to već prve noći kad
su se vratili u Marinellu.
“Ne, Salvo. Ni govora. Bojim se da će ti naškoditi.”
“Ma daj, Livia, ranjen sam u rame, ne u...”
“Nemoj biti vulgaran. Ne shvaćaš? Ne bi mi bilo ugodno, bojala bih se
da...”
No mišić, ili što već jest, ne shvaća te bojazni. Nema mozga, nije vičan
razmišljanju. Nema razbora. I ostaje tu takav, nabrekao žestinom i
žudnjom.

* * *

Strah. Bojazan. To je počeo osjećati drugi dan nakon operacije, kad ga

je, oko devet ujutro, rana počela jako boljeti. Zašto ga toliko boli? Jesu li
zaboravili, kako se često i događa, izvaditi komad gaze? A moguće je da
nije bila gaza, već kirurški nožić od tridesetak centimetara. Livia se odmah
dosjeti te pozva Strazzeru. Taj upade, možda je i na polovici ostavio neku
operaciju otvorena srca. Ma stvari su sada već tako stajale: čim Livia
pozove, Strazzera trči. Doktor kaže da je riječ o posve predvidljivoj stvari,
da nema razloga da se Livia uzbuđuje. I Montalbanu opali injekciju. Ne
prođe ni deset minuta a ono se zbiju dvije stvari. Prva je da ga bol počinje
napuštati, druga je da Livia kaže:
“Stigao je načelnik.”
I iziđe. U sobu upadaju Bonetti-Alderighi i šef ureda, gospodin Lattes,
koji. ruke drži sklopljene na molitvu, kao da se nalazi uz krevet umirućeg.
“Kako je, kako je?” pita načelnik.
“Kako je, kako je?” ponavlja Lattes litanijskom intonacijom.
A načelnik govori. Samo što ga Montalbano tek djelomice čuje, kao da
mu jak vjetar otpuhuje riječi koje taj izgovara.
“... i stoga sam vas predložio za svečanu javnu pohvalu...”
“... svečanu...”, ponavlja Lattes. “Bum, tras, bum-bum”, odjeknu u
Montalbanovoj glavi. Vjetar.
“... u iščekivanju vašeg povratka, gospodin Augello...”
 “Oh kako lijepo, oh kako lijepo”, odjekuje u njegovoj glavi. Vjetar.
Vjeđe trepere dok se oči nezaustavljivo zatvaraju.

* * *

I sad su njegove oči zatvorene. Moguće je da je konačno uspio

zaspati. Tako, uz toplo Livijino tijelo. No tu je ona velika napetost
žaluzina koje se nastavljaju jadati pri svakom udaru vjetra.
Što činiti? Otvoriti prozor ili bolje zatvoriti žaluzine? Ni pomisliti,
Livia bi se sigurno probudila. Možda postoji neki sistem. Ne košta ništa
isprobati ga. Ne pokušavati odoljeti jadanju žaluzina, već podržati ga,
unijeti ga u svoje disanje.
“Iiiih!” žaluzine će.
“Iiiih!” on će jedva čujno.
“Eeeeh!” žaluzine će.
“Eeeeh!” uzvraća on.
Ali ovaj put nije dobro kontrolirao razinu glasa. I uto Livia otvori oči,
napola se pridignu: “Salvo! Ne osjećaš se dobro?”
“Zašto?”
“Jadao si se!”
“Bit će da je bilo u snu, oprosti mi. Spavaj.” Prokleti prozor!
 DVA

Kroz otvoren prozor uđe jaka hladnoća. U bolnicama je uvijek tako: izliječe
te od slijepog crijeva pa učine da krepaš od upale pluća. On sjedi u
naslonjaču, još samo dva dana i moći će se vratiti u Marinellu. Ali od šest
ujutro čete žena posvećene su čišćenju svega, hodnika, soba, ostava,
glancanju prozorskih stakala, kvaka, kreveta, stolaca. Čini se da je luđački
nasrtaj čišćenja zahvatio svaku stvar, mijenjaju se plahte, jastučnice,
pokrivači, kupaonica se sjaji toliko da zasljepljuje, mora se ući sa sunčanim
naočalama.
“Ma što se to događa?” pita bolničarku koja mu je došla pomoći da se
vrati leći.
“Dolazi neki glavešina.”
“Ali tko?”
“Ne znam.”
“Čujte, ali zar ne bih mogao ostati u naslonjaču?”
“Ne.”
Nakon nekog vremena pojavi se Strazzera, biva razočaran što nema
Livije.
“Možda će kasnije navratiti”, umiruje ga Montalbano.
Koje li podlosti, to “možda” rekao je samo kako bi doktora držao u
napetosti. Livia je obećala doći, ali nešto kasnije. “Tko mora doći?”
“Petrotto. Podtajnik.”
“A zašto će doći?”
“Čestitati vam.”
Kurac! Samo je još to falilo! Časni odvjetnik Gianfranco Petrotto, sada
podtajnik unutarnjih poslova, jednom suđen zbog korupcije, drugi put zbog
iznuđivanja, treći put zbog neka zastarjela kažnjiva djela. Bivši komunist,
bivši socijalist, sada trijumfalno izabran u većinsku stranku.
“Možete li mi dati injekciju da me obeznani na barem neka tri sata?”
moli Strazzeru.
Taj raširi ruke i ode.
 Časni se odvjetnik Gianfranco Petrotto pojavi dočekan burnim
pljeskom što odjekuje hodnikom. No u sobu pušta samo prefekta, šefa
policije, primariusa i jednog zastupnika iz pratnje.
“Nek’ me drugi počekaju vani!” glasno naređuje.
Potom počinje otvarati i zatvarati usta. Govori. I govori, I govori. Ne
zna da si je Montalbano s higijenskom vatom začepio uši do stupnja da bi
mu bubnjići mogli i puknuti. I nije u stanju čuti pizdarije koje taj izvaljuje.

* * *

Već neko vrijeme ne čuje jadanje žaluzina. Stigao je samo pogledati

na sat, četiri i četrdeset pet, te konačno zaspa.

* * *

U snu, jedva ču telefon koji je zazvonio i ponovno zvonio.

Otvori jedno oko, pogleda na sat. Bijaše šest. Spavao je tek sat i
petnaest minuta. Žurno ustade, htjede zaustaviti zvonjavu prije negoli
dopre do Livije, u dubinu njezina sna. Podignu slušalicu. “Šefe, što san
učinija, probudi san vas?”
“Catarè, šest je izjutra, u sekundu.”
“A moj je sat na šest i tri minuta.”
“Znači da ide malko naprijed.”
“Jeste siguran, šefe?”
“Posve siguran.”
“Onda ću ga stavit tri minuta natrag. Hvala, šefe.”
“Molim.”
Catarella spusti slušalicu, i Montalbano krenu natrag u spavaću sobu.
Na pola puta se zaustavi, psujući. Ma kakav je to pizdunski poziv bio?
Catarella ga je nazvao u cik zore samo da bi provjerio je li mu sat točan?
U tom trenu telefon opet zazvoni, komesar hitro podignu slušalicu na
prvi zvuk.
“Šefe, pitan oproštenje, ali pitanje ure dok san telefunirao učinilo je
da san van zaboravija kazat zašta san van telefunirao.”
“Reci mi sad.”
 “Čini se da su uzeli moped nekoj curi.”
“Ukrali ili zaplijenili?”
“Zaplinili, šefe?”
Montalbano se razjario. No bio je primoran zatomiti svoj bijes. “I ti
me budiš u šest izjutra kako bi mi rekao da su carinici ili karabinjeri
zaplijenili moped nekoj curi? I meni ideš to reći? Jebe se meni, uz tvoje
dopuštenje!”
“Šefe, vi nemate potribu da van ja to dopustim”, Catarella će
obazrivo.
“A k tomu još, ja se nisam vratio u službu, još sam na bolovanju!”
“Znaden ja to, šefe, ali zaplinu nisu učinili ni carinici, a ni oružnici.”
“Karabinjeri, Catarè. A tko onda?”
“I u tomen je nevoja, šefe. Ne znade se, ne pripoznaje se. I baš zato su
mi kazali da telefuniran lično osobno vami.”
“Čuj, je li Fazio tu?”
“Ne, šefe, na mistu je.”
“A Augello?”
“I on je na mistu.”
“Ali tko je ostao u komesarijatu?”
“Provizorno se ja brinem, šefe. Gospodin Augello mi je kaza da tako
činin.”
Sveta Majko! Prijetnja, opasnost koju treba što prije otkloniti,
Catarella je bio sposoban za sitnicu prouzročiti nuklearni sukob. Je li
moguće da su se Fazio i Augello uznemirili zbog banalne zaplijene nekog
mopeda? I k tome: zašto su tražili da ga se nazove?
“Čuj, učini jednu stvar, spoji se s Faziom i reci mu da me odmah
nazove ovdje u Marinellu.”
Spusti slušalicu.
“Ali ovo je tržnica!” reče neki glas iza njegovih leđa. Okrenu se. Bijaše
Livia, oči su joj sijevale od srdžbe. Ustavši nije uzela kućnu haljinu već si
je navukla košulju koju je prethodnoga dana nosio Montalbano. Njega,
vidjevši je takvu, obuze jaka volja da ju zagrli. Ali se suzdrži, Fazio samo
što ga nije nazvao.
“Livia, molim te, moj posao...”
 “Svoj posao bi trebao obavljati u komesarijatu. I to samo kad si u
službi.”
“Imaš pravo, Livia. Molim te, vrati se u krevet.”
“Ma kakav, koji krevet! Sad ste me već razbudili! Idem u kuhinju
skuhati kavu”, reče Livia. Telefon zazvoni.
“Fazio, budi tako dobar pa mi objasni koji se to kurac zbiva?” upita
glasno Montalbano, više nije trebalo tajiti, Livia se i tako probudila, ali se
i razjarila.
“Ne budi vulgaran”, poviče mu ona iz kuhinje.
“Zar vam Catarella nije rekao?”
“Catarella mi ni kurca nije rekao...”
“Hoćeš li konačno prestati?” Livia će.
“... rekao mi je samo za zapljenu nekakvog mopeda, zapljenu koju
nisu obavili ni karabinjeri ni carinici. I koji kurac.”
“Prestani, rekla sam ti!”
“... pa onda mene dolazite za... zanovijetati? Pođite vidjeti jesu li to
bili karabinjeri!”
“Ne, šefe. Stvar se vjerojatno odnosi na vlasnicu mopeda.”
“Nisam razumio.”
“Šefe, riječ je o otmici osobe.” Otmica osobe?! U Vigàti?!
“Objasni mi gdje ste, odmah dolazim”, reče bez da promisli.
“Šefe, vrlo je komplicirano stići. Za najviše sat vremena, ako vam
odgovara, pred vratima ćete naći službena kola. Tako se nećete zamarati
vožnjom.”
“U redu.”
Pođe u kuhinju. Livia je na štednjak pristavila kavu. I sada je
postavljala stolnjak na malom kuhinjskom stolu. Da bi ga poravnala,
morala se sva ispružiti te se komesarova košulja koju je imala na sebi
pokazala prekratkom.
Montalbano se nije uspio suzdržati. Učini dva koraka naprijed te ju
otraga obuhvati objema rukama i čvrsto je stisnu. “Ma što te hvata?”
upita Livia. “Daj, pusti me! Što hoćeš?”
“Pokušaj pogoditi.”
“Ali može ti naš...”
 Kava provri. Nitko nije ugasio vatru. Kava se preli. Vatra ostade
gorjeti. Nitko se na to nije obazirao. Kava se izli iz lončića i ugasi vatru.
Plin je nastavio izlaziti.
“Ne osjećaš li čudan miris plina?” upita iznemogla Livia, nakon
nekog vremena, oslobađajući se komesarova zagrljaja.
“Ne čini mi se”, rekne Montalbano koji je u nozdrvama imao jedino
miris njezine kože.
“Oh, Bože!” usklikne Livia potrčavši ugasiti plin. Monatlbanu je
preostalo jedva dvadesetak minuta da se obrije i istušira. Kavu, ponovno
skuhanu, popi u letu jer su već zvonili na vratima. Livia ga nije ni pitala
kamo i zašto ide. Otvorila je prozor i protegnula se uzdignutih ruku, na
sunčevoj zraci.
Usput, Gallo mu ispriča ono što je znao o događaju. Oteta cura, jer o
tomu da je oteta čini se nije bilo sumnje, zvala se Susanna Mistretta, bila
je vrlo lijepa, upisala se na sveučilište u Palermu te se spremala položiti
prvi ispit. Prebivala je, s ocem i majkom, u jednoj vili na selu, onoj kamo
su krenuli, pet kilometara izvan mjesta. Susanna je, ima tomu mjesec
dana, običavala ići učiti kod prijateljice u Vigàti te bi se potom, oko osam
navečer, vraćala doma na svome mopedu.
Prethodne večeri otac, vidjevši da se nije vratila, počeka neko
vrijeme, pa nazva njezinu prijateljicu, a ona mu je kazala da je Susanna
od nje otišla, kao obično, u osam, možda koju minutu prije ili poslije. Otac
je potom nazvao dečka, zaručnika svoje kćeri, no taj se pokaza
iznenađenim, jer se sa Susannom toga popodneva bio vidio u Vigàti, prije
nego što je bila pošla učiti k prijateljici, i tom mu je prilikom rekla da tu
večer neće poći s njim u kino jer da se mora vratiti doma učiti.
Otac se tada zabrinuo. Već je nekoliko puta pokušavao nazvati kćer,
no mobitel je stalno bio isključen. U jednom trenutku kućni telefon
zazvoni te otac potrči javiti se, misleći da mu se kći javlja. Međutim,
nazvao ga je brat. “Susanna ima brata?”
“Ne, šefe, jedinica je.”
“Onda, čiji brat?” upita u tom času ozlojeđeni Montalbano koji je, pri
brzini kojom je Gallo vozio na cesti punoj rupa, osjećao ne samo
smućenost u glavi, već i probadanje u ranjenu ramenu.
Brat o kojemu je riječ bijaše brat oca otete djevojke. “Ma zar sve te
osobe nemaju neko ime?” upita komesar, izgubivši strpljenje, u nadi da
će mu imena omogućiti da bolje prati priču.
 “Naravno da imaju, neizbježno, ali meni ih nisu kazali”, odgovori
Gallo. I nastavi:
“Brat oca otete cure, koji je liječnik...”
“Zovi ga stric liječnik”, savjetova Montalbano.
Da bi se obavijestio o događaju stric liječnik je telefonirao nevjesti.
Reći je, majci otete cure. “A zašto? Bolesna je?” Onda je otac informirao
strica liječnika... “Ne, u tom slučaju moraš reći brata.”
Onda je otac obavijestio brata o Susanninom nestanku i zamolio ga
je da dođe k njemu doma kako bi se pobrinuo za bolesnu nevjestu, kako
bi se on sav mogao dati u potragu za kćerkom. Pošto je ispunio obveze
koje je imao, liječnik je stigao poslije jedanaest sati.
Otac je sjeo u kola i polagano krenuo putom kojim se Susanna
običavala vraćati kući. U tu uru žive duše nije bilo, auti su bili rijetki.
Prelazio je gore-dolje isti put, sve očajniji. U jednom trenutku uz bok mu
priđe neki moped. Bijaše Susannin zaručnik koji je telefonirao u vilu te
mu je stric liječnik odgovorio da još nije bilo vijesti. Momak je rekao ocu
da namjerava prijeći sve ceste u Vigàti kako bi našao barem moped, koji
je dobro poznavao. Otac je još četiri puta prešao naprijed-nazad od kuće
kćerine prijateljice do svoje vile zaustavljajući se svako malo pogledati
čak i mrlje na asfaltu. Ali ništa neobično nije primijetio. Kad je odustao od
potrage te se vratio doma, bilo je skoro tri izjutra. I tada je predložio
bratu liječniku da nazove, svojim autoritetom, sve bolnice u Montelusi i
Vigàti. Dobiše samo negativne odgovore, što ih je u neku ruku smirilo, a s
druge strane, pak, jako uzbudilo. I tako potratiše još dosta vremena.
Na toj točki priče, dok su se već neko vrijeme po tvrdom zemljanom
putu kretali pustopoljinom, Gallo pokaže kuću, nekih pedesetak metara
ispred. “To je vila.”
Montalbano je nije uspio vidjeti jer je Gallo naglo okrenuo udesno
nastavivši drugim poljskim putom, taj je pak bio posve zapušten.
“Kamo idemo?”
“Tamo gdje su pronašli moped.”
Našao ga je Susannin zaručnik. Da bi se vratio u vilu, pošto je uzalud
tražio po vigatskim cestama, krenuo je bio smjerom koji je bio znatno
duži. I tu, na dvjestotinjak metara od Susannine kuće, vidje napušteni
moped te je potrčao javiti ocu.
Gallo priđe, zaustavi se iza drugih službenih kola. Montalbano iziđe a
Mimì Augello mu pođe ususret.
 “Gadna priča, Salvo. Zbog toga sam bio primoran zasmetati te. Stvar
izgleda ružno.”
“Gdje je Fazio?”
“U vili, s ocem. U slučaju da se otmičari jave.”
“Može li se znati kako se otac zove?”
“Salvatore Mistretta.”
“A što je on?”
“Bio je geolog. Prošao je pola svijeta. Evo mopeda.” Bio je prislonjen
na nizak suhozid koji je opasavao vrt. U savršenom stanju, nije bio
nagnječen, tek malko prašnjav. Galluzzo je bio u vrtu i gledao je ne bi li
nešto našao. Isto to su na puteljku činili Imbrò i Battiato.
“Susannin dečko... kad smo već kod toga, kako se zove?”
“Francesco Lipari.”
“Gdje je?”
“Poslao sam ga kući. Bio je na izmaku snaga od iscrpljenosti i
zabrinutosti.”
“Pitao sam se nije li on pomaknuo moped? Možda ga je našao
prevrnuta na zemlji, posred puta...”
“Ne, Salvo. Zakleo se da ga je tako zatekao i da ga nije ni taknuo.”
“Ostavi nekoga da čuva. Neka ga nitko ne dira. Inače će forenzičari
dignuti graju. Je li nešto pronađeno?”
“Baš ništa. A valja reći da je cura imala naprtnjaču s knjigama i
nekim svojim stvarima, mobitel, lisnicu koju je uvijek držala u vanjskom
džepu svoje traper jakne, ključeve od kuće... Ništa. Kao da je srela nekoga
koga je poznavala te se zaustavila i moped prislonila na zidić da bi s njim
porazgovarala.”
No Montalbano kao da ga nije čuo. Mimì primijeti. “Što je, Salvo?”
“Ne znam, ali tu ima nešto što mi se ne poklapa”, promrmlja
Montalbano.
I učini koji korak unazad, kako to čini netko kome treba mjesta da
bolje promotri neku stvar u cijelosti, iz povoljne perspektive. I Augello se
s njim malko povuče, no mehanički, samo stoga što je komesar to učinio.
“Stavljen je obrnuto”, u jednom trenutku zaključi Montalbano.
“Što to?”
 “Moped. Pogledaj ga, Mimì. Kad ga vidimo tu tako, morali bismo
pomisliti da je smjer njegova kretanja bio prema Vigàti.” Mimì pogleda i
kimnu.
“Istina. S te bi strane, međutim, išao u suprotnom smjeru. Ako se
kretao prema Vigàti, trebali smo ga naći prislonjena na suprotni zid.”
“Možeš misliti koliko moped šljivi to što se nalazi na suprotnoj
strani! Te možeš naći na kućnom stubištu! Prolaze ti čak između nogu!
Pustimo to. Međutim, ako je cura dolazila iz Vigàte, prednji kotač mopeda
bi morao biti usmjeren u suprotnome smjeru. Sad se pitam i kažem:
zašto je moped tu tako ostavljen?”
“O Bože, Salvo, razloga može biti puno. Može biti da ga je ona
okrenula u pokušaju da ga prisloni na zid... ili bolje, moguće da se vratila
nekoliko metara unazad prepoznavši nekog...”
“Sve je moguće”, presiječe Montalbano, “Ja idem u vilu. Kad ovdje
završite tražiti, dođite za mnom tamo. I ne zaboravi ostaviti nekoga da
čuva.”

* * *

Dvokatna vila mora da je nekoć bila vrlo lijepa, no sada je pokazivala

mnoge znake nemara i zapuštenosti. A kuće, kad netko više za njih ne
mari, osjećaju to i čini se da namjerno srljaju u prijevremenu starost.
Velika kapija od kovana željeza bijaše pritvorena.
Komesar ude u veliki salon s namještajem iz devetnaestoga stoljeća,
tamnim i krupnim, koji mu se na prvi pogled učini muzejom, toliko je bio
pun kipića starih južnoameričkih civilizacija i afričkih maski. Uspomene s
putovanja geologa Salvatorea Mistrette. U jednom kutu salona bijahu dva
naslonjača, stolić s telefonom, televizor. Fazio i neki čovjek koji je morao
biti Mistretta sjeđahu u naslonjačima i nisu skidali oči s telefona. Kad je
Montalbano ušao, čovjek upitno pogleda Fazija.
“To je gospodin komesar Montalbano. Ovo je gospodin Mistretta.”
Čovjek priđe s pruženom rukom. Montalbano mu je stisnu bez riječi.
Geolog bijaše mršavi šezdesetogodišnjak, opaljena lica poput
južnoameričkih kipića, poguren, sijede raščupane kose, sjajne oči koje su
lutale od jednog do drugog kraja sobe izgledahu kao oči nekoga tko je
drogiran. Očigledno ga je izjedala nutarnja napetost.
“Nema vijesti?” upita Montalbano. Geolog, neutješiv, raširi ruke.
 “Htio bih s vama razgovarati. Možemo li poći u vrt?” Hajde ti sad znaj
zašto ga nešto poče gušiti, salon je bio zamračen, svjetlo nije ulazilo
unatoč dvama velikim ostakljenim vratima. Mistretta je oklijevao. Pak se
obrati Faziju.
“Ako slučajno čujete zvonce s gornjega kata... možete li me, molim
vas, obavijestiti?”
“Naravno”, reče Fazio.
Iziđoše. Vrt, koji je okruživao vilu, bijaše posve zapušten, sad je
gotovo bio polje divljeg raslinja koje je počelo žutjeti. “Ovuda”, reče
geolog.
I povede komesara prema polukrugu drvenih klupa, u središtu neke
vrsti oaze uredno njegovana zelenila. “Ovdje Susanna dolazi uči...”
Nije uspio nastaviti, srušio se na jednu klupu. Komesar sjedne pokraj
njega. Izvuče paketić cigareta.
“Pušite?”
Što mu je bio preporučio doktor Strazzera? “Pokušajte prestati
pušiti, ako možete” No u ovom času nije mogao.
“Bio sam prestao, ali u ovim okolnostima...”, Mistretta će.
Vidiš li, dragi i poštovani doktore Strazzera, da se ponekad ne može
odoljeti?
Komesar mu pruži i pripali cigaretu. Pušili su malko u tišini, potom
Montalbano upita:
“Vaša žena je bolesna?”
“Umire.”
“Je li doznala?”
“Nije. Pod sedativima i sredstvima za spavanje je. Moj brat Carlo je
liječnik, noćas je bio s njom. Maločas je otišao. Međutim...”
“Međutim?”
“... međutim moja supruga nastavlja, i u ovom nametnutom snu,
dozivati Susannu, kao da nešto predosjeća...”
Komesar osjeti da se poče znojiti. Kako je mogao govoriti o otmici
kćeri s čovjekom kojemu žena umire? Jedina mogućnost je bila ta da
zauzme birokratsko-službeni ton, ton koji običava izuzimati, zbog svoje
naravi, iz svaka oblika ljudskosti.
“Gospodine Mistretta, ja moram o otmici obavijestiti dužnosnike.
Sudca, šefa policije, moje monteluške kolege... A, možete biti sigurni,
vijest će doprijeti i do ušiju nekog novinara koji će se sjuriti ovamo s
neizbježnom televizijskom kamerom... Ako kasnim to činiti, to je stoga jer
želim biti siguran.”
“U što?”
“U to da se radi o otmici.”
 TRI

Geolog ga pogleda iznenađen. “A što bi drugo moglo biti?”

“Hoću pripomenuti da sam primoran pretpostavljati, čak i ono
najgore.”
“Razumijem.”
“Jedno pitanje: vašoj je ženi potrebno mnogo skrbi?”
“Stalna, danju i noću.”
“Tko se skrbi?”
“Susanna i ja, naizmjence.”
“Otkada je u tome stanju?”
“Pogoršalo se od prije nekih pet mjeseci.”
“Nije li moguće da su Susannini živci, tako dugo pod pritiskom, naglo
popustili?”
“Što hoćete kazati?”
“Nije li djevojka, gledajući majku u takvu stanju, izmorena besanim
noćima i učenjem, svojevoljno pobjegla od te situacije koju više nije
mogla podnositi?” Odgovor je bio brz.
“To isključujem. Susanna je jaka, plemenita. Ne bi mi učinila takvu...
opačinu. Nikada. I onda, kamo bi se pošla skriti?”
“Je li kod sebe imala novaca?”
“Što ja znam! Najviše tridesetak eura.”
“Ima li rođaka, prijatelja kojima je privržena?”
“Susanna je išla, ali rijetko, samo k mome bratu kući. Sastajala se s
momkom koji mi je pomogao u traženju. Skupa su odlazili u kino ili u
piceriju. Nije bilo drugih s kojima bi bila bliska.”
“A prijateljica kod koje je išla učiti?”
“Samo kolegica sa studija, vjerujem.”
Sad se ulazilo u neugodan dio priče pa je valjalo postavljati obzirna
pitanja kako se ne bi dodatno povrijedilo toga već shrvana čovjeka.
Montalbano duboko udahne, jutarnji je zrak bio, unatoč svemu, ugodan,
ispunjen mirisima.
“Čujte, dečko vaše kćeri... kako se zove?”
 “Francesco. Francesco Lipari.”
“Susanna se slagala s Francescom?”
“Koliko mi je poznato, uglavnom da.”
“Što znači uglavnom?”
“Znači da sam je ponekad čuo da se, na telefonu, prepire... no
bedastoće, problemi zaljubljenih mladih.”
“Nije li možda Susanna susrela nekoga tko ju je potajno zaveo,
uvjerio da...”
“... da pođe s njime. Kažete? Komesaru, Susanna je vazda bila odana
djevojka. Da je počela odnos s nekim drugim, sigurno je da bi bila
obavijestila Francesca te bi ga ostavila.”
“Dakle, vi ste sigurni da se radi o otmici.”
“Nažalost, jesam.” Na vratima vile pojavi se Fazio.
“Što je?” upita geolog.
“Čuo sam zvonce odozgor.”
Mistretta se požuri, Montalbano sporo pođe za njim, zamišljen. Ude
u salon i pođe sjesti u naslonjač pokraj telefona.
“Jadnik”, reče Fazio. “Tog nesretnog Mistrettu žalim, jako mi ga je
žao!”
“Ne čini ti se čudnim da otmičari još nisu nazvali? Skoro je deset
sati.”
“Nisam vičan otmicama”, reče Fazio.”
“Nisam ni ja, a niti je Mimì.” Taman što ga je spomenuo, a ono
Augello uđe. “Ništa nismo našli. I što ćemo sad?”
“Obavijesti o otmici one koje se mora obavijestiti. Daj mi adresu
Susannina zaručnika te ime i adresu cure s kojom je učila.”
“A ti?” upita Mimì dok je pisao na papiriću ono što je od njega tražio
Montalbano.
“Ja ću pozdraviti gospodina Mistrettu kad se vrati, sad ću poći u
ured.”
“Ali zar nisi na bolovanju?” upita Mimì. “Ja sam te pozvao samo zbog
savjeta a ne...”
“A ti se usuđuješ komesarijat ostaviti u Catarellim rukama?”
Nije bilo odgovora, zavladala je zabrinuta šutnja.
 “Ako se otmičari uskoro jave, kako se i nadam, odmah me
obavijesti”, odlučno reče komesar.
“Zašto se nadate da će se otmičari brzo javiti?” upita Fazio.
Prije negoli će odgovoriti, komesar pročita papirić koji mu je pružio
Augello i stavi ga u džep.
“Jer ćemo tako biti sigurni da je otmica obavljena radi iznude novca.
Govorimo otvoreno. Cura poput Susanne mogla je biti oteta samo zbog
dviju stvari: zbog novčane iznude, ili da bi bila silovana. Gallo mi je rekao
da je riječ o vrlo lijepoj djevojci. U drugom slučaju, vrlo je visoka
vjerojatnost da je ubijena nakon silovanja.”
Hladan tuš. U tišini koja je nastala čuli su se umorni koraci geologa
koji se vraćao. Vidje Augella. “Jeste li našli neku...?” Augello odmahnu
glavom.
Mistretti se zamagli pred očima, posrne, Mimì ga spremno pridrži.
“Ali zašto su to učinili? Zašto?” reče pokrivši lice rukama.
“Kako zašto?” reče Augello u namjeri da ga utješi. “Vidjet ćete da će
tražiti otkupninu, sudac će vam najvjerojatnije odobriti da platite i...”
“Čime ću platiti? Kako ću platiti?” poviknu očajan čovjek. “Zar ne
znadu svi da s mojom mirovinom jedva spajamo kraj s krajem? Da je ova
kuća jedino što posjedujemo?”
Montalbano je bio blizu Fazija. Ču ga kako šapuće:
“Sveta Majko! Pa onda...”

* * *

Gallo ga je dovezao pred kućom gdje je stanovala Susannina kolegica

sa studija a koja se zvala Tina Lofaro, stanovala je u glavnoj mjesnoj ulici,
u trokatnoj zgradi, poprilično staroj. Takve su, uostalom, sve kuće u
centru. I baš kad je komesar htio pozvoniti na portafonu, vrata se otvore
te iziđe neka pedesetak godina stara gospođa s praznim kolicima za
kupovinu. “Ostavite otvorena vrata”, reče Montalbano.
Gospođa kao da je bila neodlučna, jednom rukom pridrža vrata da se
ne zatvore, pogledom ga izmjeri od glave do pete, pa, kolebajući se
između opreznosti i ljubaznosti, pođe dalje. Komesar ude i za sobom
zatvori portun. Nije bilo dizala, na poštanskome sandučiću vidje da
gospoda Lofaro stanuju na broju šest, a to je značilo, stoga što su na
svakom katu bila dva stana, da će na treći kat morati pješke. Namjerno se
nije najavio jer je iz iskustva znao da iznenadna pojava čovjeka od
zakona u najmanju ruku izazivlje neugodnost čak i kod poštene osobe,
koja se odmah upita: koje zlo sam počinio? Jer sve poštene osobe uvijek
misle da su počinile neko zlo, možda i nesvjesno. One nepoštene, pak,
uvjerene su da uvijek postupaju pošteno. Pa, dakle, i pošteni i nepošteni
bivaju neugodno zatečeni. A to stanje omogućuje da se uoče pukotine na
zaštitnome oklopu svake pojedine osobe.
Nadao se, dakle, kad je pozvonio, da će baš Tina doći otvoriti.
Iznenada zaskočena, djevojka će sigurno otkriti je li joj Susanna povjerila
neku za istragu korisnu tajnu. Vrata se otvore i pojavi se neka prilično
ružna dvadesetogodišnjakinja, niska rasta, crna poput vrane,
debeljuškasta, s debelim naočalama. Tina, posve sigurno. Upad je
djelovao. Ali obrnuto. “Ja sam komesar Mont...”
“... albano!” Tina će sa smiješkom koji joj je od uha do uha rascijepio
lice. “Majko Božja, kako lijepo! Nisam očekivala da ću vas upoznati! Kako
lijepo! Sva sam se preznojila od uzbuđenja! Koje li sreće!”
Montalbano je izgledao kao marioneta bez konaca, nije se mogao
pomaknuti. Primijetio je, zatečen, jednu iznimnu pojavu: cura je, pred
njim, počela isparavati, vodena para ju je okružila. Tina se topila poput
paketića maslaca izloženog ljetnome suncu. Pak cura pruži jednu svoju
oznojenu ruku, uhvati komesara za zapešće, povuče ga sve dok
Montalbano nije ušao, zatvori vrata. Potom ushićeno stade pred njega,
nijema, lica crvena poput zrele lubenice, ruku sklopljenih na molitvu,
razrogačenih očiju. Za trenutak, komesar se osjeti posve jednak
Pompejskoj Gospi 6. “Htio bih...”, poče.
“Ma naravno! Ispričavam se! Dođite!” Tina će trgnuvši se iz ekstaze i
krenuvši ispred njega prema salonu. “Čim ste se pojavili preda mnom
glavom i bradom, skoro da se nisam onesvijestila! Kako ste? Jeste li se
oporavili? Kako lijepo! Ja vas vazda gledam kad se pojavite na televiziji,
znate? Ja puno čitam krimiće, strastvena sam obožavateljica, ali vi ste,
komesaru, puno bolji od Maigreta, Poirota, od... Da kavu sa šlagom
spravim?”

6
Gospa od Ružarija, u svijetu kultno platno iz radionice kasnobaroknoga
majstora Luce Giordana koje prikazuje sv. Dominika i sv. Katarinu Stjensku u
času kad od Blažene Djevice Marije i Njezina Djeteta primaju krunicu. U svijetu
vrlo rašireni kult u tamošnjemu se marijanskome svetištu slavi u prvim danima
mjeseca svibnja i listopada.
 “Tko?” upita Montalbano smeteno.
Budući da je ona govorila bez predaha, komesar je čuo “Kaweshkar”,
moguće neki murjak nekog južnoameričkog pisca za kojega nije znao.
“Hoćete li kavu?” Možda mu je baš i trebala.
“Hoću, ako vam nije teško...”
“Ma dajte! Mama je izišla u spizu prije pet minuta i sama sam u kući,
dvorkinja jutros neće doći, začas ću vam je spraviti!”
Nestade. Bijahu sami u kući? Komesar se uznemiri. Ta je cura bila
pripravna na sve. Ču iz kuhinje zvuk šalica i neko mrmljanje. S kime je
govorila, ako je rekla da u kući nije bilo drugih osoba? Govorila je sama
sa sobom? Ustade, iziđe iz salona, kuhinjska su vrata bila druga slijeva,
primaknu se na prstima. Tina je tiho razgovarala na mobitelu.
“... kažem ti da je ovdje kod mene! Ne zezam se! Banuo je iznenada!
Ako dođeš za deset minuta, sigurno ćeš ga još ovdje zateći. Ah, Sandra,
čuj, javi Mirelli koja će sigurno htjeti doći. Ah, donesi fotoaparat pa ćemo
se sve s njim slikati.”
Montalbano se vrati na svoje mjesto. Još je samo to falilo! Tri
dvadesetogodišnjakinje koje su trčale za njim kao da je neki rock pjevač.
Odluči brzo se otarasiti Tine. Popi vrelu kavu opekavši usne i krenu s
pitanjima. No efekt iznenađenja je izostao te je komesar, iz tog razgovora,
doznao malo, bolje reći, ništa.
“Prijateljice, baš prijateljice ne bih rekla. Upoznale smo se na
fakultetu. Otkrile smo da obje stanujemo u Vigàti te smo odlučile učiti
skupa za naš prvi ispit i tako je ona, ima tomu mjesec ili malo više dana,
svako popodne od pet do osam dolazila k meni doma.”
“Da, vjerujem da jako voli Francesca.”
“Pa, nikad mi nije govorila o drugim dečkima.”
“Ne, čak ni o osobama koje su joj se udvarale?”
“Susanna je plemenita, vjerna, ali ne može se kazati da je
ekspanzivna osoba. Sklona je sve zadržati za sebe.”
“Ne, sinoć je otišla kao i obično. I dogovorile smo se naći danas u
pet.”
“U zadnje vrijeme je bila kao obično. Mamino zdravlje je bila njezina
stalna preokupacija. Mi smo, oko sedam, prekidale s učenjem da bismo
predahnule. A Susanna je to koristila da telefonira doma kako bi čula
kako joj je mama. Tako je i jučer bilo”.
 “Komesaru, ja uopće ne pomišljam na otmicu. Stoga sam dosta
mirna. O, Bože, kako je lijepo da me vi ispitujete! Hoćete li znati što ja
mislim? Sveta Majko, koje li sreće! Komesar Montalbano hoće čuti moje
mišljenje! Evo, mislim da se Susanna svojevoljno udaljila. Vratit će se za
koji dan. Htjela si je uzeti malo odmora, nije više mogla izdržati gledati
kako joj mama umire svakoga dana, svake noći.”
“Kako, već idete? Nećete me više ispitivati? Zar ne možete počekati
pet minuta da se zajedno slikamo? Nećete me pozvati u komesarijat?
Ne?”
Naglo ustade vidjevši da komesar ustaje. I učini pokret koji je
Montalbano krivo protumačio kao početak trbušnoga plesa. Užasnu se.
“Pozvat ću vas, pozvat”, reče požurivši prema vratima.

* * *

Vidjevši da se komesar iznenada pojavio, Catarella zamalo nije pao u

nesvijest.
“Marija, koje veselje! Marija, koja srića vidit vas opet ovdi, šefe!”
Tek što je bio ušao u svoju sobu, a ono su vrata silovito lupila o zid.
Budući da je bio izgubio naviku, prestrašio se. “Što je bilo?”
Na pragu vrata bijaše uspuhani Catarella. “Ništa, šefe. Ruka mi je
pobigla.”
“Što hoćeš?”
“Ah šefe šefe! Veselje šta ste došli učinilo mi je da izgubili glavu!
Gospodin i načelnik vas je tražija najhitnije hitno!”
“Dobro, nazovi ga i prebaci mi ga.”
“Montalbano? Prije svega, kako ste?”
“Dosta dobro, hvala.”
“Dopustio sam si potražiti vas kod kuće, ali vaša... vaša mi je gospođa
rekla... i onda...”
“Recite mi, gospodine načelnice.”
“Doznao sam za otmicu. Ružna priča, zar ne?”
“Vrlo ružna.”
Jaki izričaji, s načelnikom su vazda djelovali. Ali što je smjerao tim
pozivom?
 “Eto... molio bih vas da se vratite u službu, odmah, naravno, pod
uvjetom da ste vi u stanju... Gospodin Augello će prije ili kasnije morati
koordinirati traganja na terenu, a ja ne znam s kime bih ga zamijenio u
Vigàti... vi me shvaćate?”
“Naravno.”
“Bravo. Službeno vas obavješćujem da će istragu preuzeti gospodin
Minutolo, s obzirom na to da je Kalabrez...”
Ali otkud to, Minutolo je bio iz Alija, u pokrajini Messine.
“... kao Kalabrez razumije se u otmice.” Dakle, strogo slijedeći logiku
načelnika Bonetti-Alderighija, bilo je dovoljno da netko bude Kinez pa da
se razumije u žutu groznicu.
“Vi”, nastavi načelnik, “nemojte po svome upasti drugome u njegovu
kompetenciju, preporučam vam. Ograničite se na akciju podrške ili,
najviše, na neku malu samostalnu bočnu istragu koja vas neće preveć
umarati i koja se može sliti u onu glavnu gospodina Minutola.”
“Možete li mi dati neki praktičan primjer?”
“O čemu?”
“O tomu kako je moguće sliti se s gospodinom Minutolom.” Ludo se
zabavljao s načelnikom glumeći totalnog kretena, problem je i bio u tomu
da ga je načelnik stvarno smatrao totalnim kretenom. Bonetti-Alderighi
tako jako uzdahnu da ga je Montalbano čuo. Možda je bilo bolje ne
ustrajati s igricom.
“Ispričavam se, oprostite, mislim da sam shvatio. Ako glavnu istragu
vodi gospodin Minutolo, bit će da je on Pad a ja Dora, Riparia ili Baltea 7,
nije važno. Točno?”
“Točno”, umorno će načelnik. I spusti slušalicu.
Jedina pozitivna stvar koja je proizišla iz telefonskog razgovora jest
ta da je istraga povjerena Filippu Minutolu, zvanom Fifi, pametnoj osobi s
kojom se moglo raspravljati.
Nazva Liviju da joj kaže da je pozvan natrag u službu, pa neka je i sa
zadaćom Dore Riparie (ili Baltee). Livia se nije odazvala, bit će da je sjela
u auto i pošla u Dolinu hramova 8, ili u muzej, kako je svaki put činila kad

7
Dvije su piemontske rijeke s imenom Dora, a obje se s lijeve strane ulijevaju u
rijeku Po (Pad): Dora Riparia kod Torina, Dora Baltea nešto niže.
8
Valle dei Templi/ Dolina hramova (ostatci deset grčkih hramova dorskog stila)
kod Agrigenta, “Monteluse”.
je navraćala u Vigàtu. Nazva ju mobitelom, no taj je bio ugašen. Pače, da
budemo precizni, snimljeni glas je rekao da nazvana osoba nije dostupna.
I savjetovao ga je da kasnije pokuša ponovno nazvati. Ali kako se može
doseći nedostižno? Samo tako da se pokuša iznova? Obično, oni iz
telefonije razvlače do apsurda. Govore, na primjer: nazvali ste
nepostojeći broj... Ali kako si dozvoljavaju tako nešto tvrditi? Svi brojevi
koje netko uspije izmisliti postoje. Ako bi pogriješio neki broj, samo
jedan u beskrajnom nizu brojeva, sav bi svijet upao u kaos. Jesu li oni iz
telefonije toga svjesni, ili pak nisu?
Kako bilo da bilo, u tu uru, zaludno je bilo i pomisliti poći jesti u
Marinellu. I tako ni u hladnjaku ni u pećnici ne bi našao nešto što bi
Adelina bila pripremila. Nije bilo šanse da se dvorkinja pojavi dok ne
bude sigurna da je Livia otputovala, dvije žene se jednostavno nisu
podnosile.
Taman da će poći jesti u gostionicu “Kod Enza”, a ono mu Catarella
reče da je na telefonu gospodin Minutolo.
“Što je nova, Fifi?”
“Ništa, Salvo. Nazivljem te glede Fazija.”
“Reci.”
“Možeš li mi ga posuditi? Znaj da mi za ovu istragu načelnik nije
odredio niti jednog čovjeka, samo tehničare koji su pod nadzor stavili
telefon te su otišli. Rekao je da sam ja dovoljan.”
“Jer si kao Kalabrez, dakle, stručnjak za otmice, kako mi je gospodin
načelnik to objasnio.”
Minutolo promrmlja nešto što jamačno nije zvučalo pohvalno za
njegovog pretpostavljenog.
“Onda, posudiš mi ga barem do večeras?”
“Ako ne iznemogne prije. Čuj, ne čini ti se čudnim što se otmičari još
nisu javili?”
“Ne, uopće. Meni se dogodilo, u Sardiniji, da su se odlučili javiti tek
nakon tjedan dana i drugi put...”
“Vidiš li, dakle, da si ekspert, kako kaže gospodin načelnik?”
“Ma odjebite, obojica.”

* * *
 Montalbano je nedostojno iskoristio i činjenicu da nije mogao naći
Liviju.
“Dobro došli, komesaru! Došli ste u pravi čas!” Enzo će. Iznimno,
Enzo je bio pripremio brudet od osam vrsta riba, ali samo za klijente koji
su mu bili po volji. Među njima je bio, naravno, i komesar kojega obuze
nezadrživa ganutost čim je pred njega stavljen tanjur pun mirisa. Enzo je
to primijetio, ali se i prevario, srećom.
“Komesaru, oči vam se cakle! Možda imate vrućicu?”
“Da”, lagao je bez sustezanja.
Smazao je dvije porcije. Poslije bi toliko bezobrazan da kaže kako bi
mu i neka triljica dobro došla. Dakle, šetnja do ispod svjetionika bijaše
potom nužna zbog probave.
Vrativši se u komesarijat, nazva Liviju. Mobitel opet reče da osoba
nije dostupna. Ne mari!
Stiže Galuzzo da bi ga izvijestio o nekakvoj krađi u supermarketu.
“Oprosti, ali zar nema gospodina Augella?”
“Ima, šefe, tamo je.”
“Onda pođi tamo pa to ispričaj njemu, prije negoli, kako zahtijeva
načelnik, bude angažiran na terenu.”

* * *

Nije potrebno kriti, Susannin nestanak ga je počeo ozbiljno

zabrinjavati. Jako je bio zabrinut pomišlju da je curu vjerojatno oteo neki
seksualni manijak. I možda je valjalo sugerirati Minutom da je bolje da
odmah organizira potragu negoli da čeka telefonski poziv koji vjerojatno
nikad neće ni stići.
Iz džepa izvadi papirić koji mu je Augello bio ispisao i okrenu broj
Suzannina zaručnika.
“Halo. Lipari? Montalbano je. Htio bih razgovarati s Francescom.”
“Ah, vi ste? Ja sam, komesaru.”
Po njegovu se glasu osjetilo da je razočaran, očito je da se bio
ponadao da mu to Susanna telefonira. “Čujte, biste li mogli doći do
mene?”
“Kada?”
 “Odmah.”
“Ima li što novoga?” Sad je strepnja zamijenila razočaranje. “Nema,
no htio bih s vama porazgovarati.”
“Odmah dolazim.”
 ČETIRI

I zaista, pojavio se a da nije prošlo ni deset minuta. “Znate, s mopedom se

brzo dođe.”
Naočit momak, visok, elegantan, bistra i otvorena pogleda. No vidi se
da se živ pojeo od zabrinutosti. Sjeo je na rub stolca, napetih živaca.
“Je li vas već ispitao moj kolega Minutolo?”
“Nitko me nije ispitao. Ja sam jutros nazvao Susannina oca kako bih
doznao ako... ali nažalost još...”
Zaustavi se, pogleda komesaru ravno u oči.
“I ova šutnja me navodi da pomislim na najgore.”
“To jest?”
“Da ju je oteo netko tko ju je Želio iskoristiti. Dakle, ili je još u
njegovim rukama ili ju je taj već...”
“Što vas navodi na tu pomisao?”
“Komesaru, ovdje svi znaju da Susannin otac nema ni prebijene pare.
Nekoć je bio bogat, ali je sve morao prodati.”
“Zašto? Poslovi su mu išli slabo?”
“Razlog ne znam, ali nije bio netko tko bi se bavio takvim nekim
poslom, dosta je toga uštedio, za svoj je rad bio dobro plaćen. Vjerujem i
da je Susannina mama naslijedila... Ne znam, pravo govoreći.”
“Nastavite.”
“Htio sam kazati: vi zaista mislite da su otmičari neupućeni u
imovinsko stanje žrtve? Da su u zabludi? Ma dajte! Ti znaju više negoli
poreznici!”
Razmatranje je teklo.
“Potom, ima tu još nešto”, nastavio je momak. “Barem četiri puta
sam išao čekati Susannu pred Tininom kućom. Kad bi izišla, s našim bi
mopedima krenuli prema vili. Svako malo bismo se zaustavljali te bi
nastavljali. Kad bismo došli do kapije, ja bih ju pozdravio te bih se vratio.
Uvijek smo išli istim putom. Najizravnijim, onim kojim je Susanna uvijek
išla. Sinoć je Susanna pošla pak drugim putom, izdvojenim, na mjestima
neprohodnim, za koji je potreban terenac, a vrlo je slabo osvijetljen, puno
je duži od onog drugog. Ne znam zašto? Ali taj put je kao stvoren za
otmicu. Možda se radilo o nekom iznenadnom slučajnom susretu.”
Mladac je imao lijepu, pametnu glavu. “Koliko vam je godina,
Francesco?”
“Dvadeset tri. Dajte mi ti, ako hoćete. Mogli biste mi biti otac.”
Osjetivši probadanje u prsima, Montalbano pomisli da, u toj svojoj
životnoj dobi, nikad ne bi mogao postati ocem takva jedna momka.
“Studiraš?”
“Da, pravo. Sljedeće ću godine diplomirati.”
“Što hoćeš raditi?”
Pitao ga je samo kako bi ga smirio. “Ono što i vi.”
Pomisli da nije dobro čuo. “Hoćeš biti detektiv?”
“Da.”
“Zašto?”
“Jer mi se sviđa.”
“Čestitam. Čuj, da se vratimo tvojoj pretpostavci o otmici...
pretpostavci, pazi dobro...”
“Na koju ste sigurno i vi pomislili.”
“Naravno. Je li ti Susanna ikad povjerila da je primila neke nagovore,
besramne telefonske pozive, takve neke stvari?”
“Susanna je vrlo oprezna. Komplimente je dobivala, da. Svugdje.
Lijepa je djevojka. Ponekad bi mi ih priopćavala, pa smo se smijali.
Siguran sam da bi mi bila rekla u slučaju da joj se dogodilo nešto što ju je
moglo zabrinuti.”
“Njezina prijateljica Tina je sigurna da je Susanna pošla svojom
vlastitom voljom.”
Francesco ga iznenađeno pogleda, otvorenih usta.
“A zašto?”
“Iznenadna slabost. Bol, napetost zbog mamine bolesti, fizička
iscrpljenost bdijenjem, učenjem. Je li Susanna krhka djevojka?”
“Tina tako misli? No očigledno ne poznaje Susannu! Susannini su
živci podložni popuštanju, to je sigurno, ali sigurno je i to da će je tek
mamina smrt slomiti! Do tog će trenutka ona ostati uz njezin krevet. Jer
kad si ona utuvi u glavu nešto u što je uvjerena, postaje tako odlučna da...
Sve prije negoli krhka! Ne, vjerujte mi, ta je pretpostavka apsurdna.”
 “Što ga s time ima Susannina mama?”
“Komesaru, zaista ništa ne razumijem. Prije petnaest dana Susannin
stric, Carlo, liječnik, konzultirao se s dvama specijalistima. Jedan je došao
iz Rima, drugi iz Milana. Nemoćno su širili ruke. Susanna mi je objasnila
da joj mama umire od neizlječive bolesti, to jest da odbija živjeti. Neka
vrst letalne depresije. I kada sam ju pitao koji je razlog toj depresiji, jer
da vjerujem da uvijek mora postojati razlog, izbjegla je odgovoriti mi.”
Montalbano se vratio razgovarati o djevojci.
“Kako si upoznao Susannu?”
“Slučajno, u jednom kafiću. Ona je bila s djevojkom koju sam dobro
poznavao.”
“Kad je to bilo?”
“Prije šest mjeseci.”
“I odmah ste osjetili međusobnu simpatiju?” Francesco se usiljeno
osmjehnu. “Simpatiju? Ljubav na prvi pogled.”
“Jeste li vodili?...”
“Što?”
“Ljubav.”
“Jesmo.”
“Gdje?”
“Kod mene doma.”
“Živiš sam?”
“Sa svojim ocem. Koji putuje, često ide u inozemstvo. Veletrgovac je
drvima. Trenutno je u Rusiji.”
“A tvoja mama?”
“Rastavljeni su. Mama se iznova udala i živi u Siracusi.” Učinilo se da
je Francesco htio još nešto dometnuti, otvori i zatvori usta.
“Nastavi”, potaknu ga Montalbano.
“Međutim ne...”
“Reci.”
Momak je oklijevao, bilo je jasno da se nećkao govoriti o tako
osobnoj stvari.
“Kad budeš murjak, vidjet ćeš da ćeš i ti biti primoran postavljati
indiskretna pitanja.”
“Znam. Htio sam reći da to nismo često činili.”
 “Ona neće?”
“Nije baš tako. Uvijek sam ja bio taj koji ju je pozivao da dođe k meni
doma. Ali svaki sam je put osjećao, ne znam, odmaknutom, odsutnom.
Bila je sa mnom da me zadovolji, eto. Shvatio sam da ju je mamina bolest
mučila. I sramio sam se tražiti da... Tek jučer poslijepodne...”
Zastade. Na licu mu se vidjelo da oklijeva.
“Kako čudno”, promrmlja.
Komesar je naćulio uši. “Tek jučer poslijepodne...?”
“Ona me pitala hoćemo li poći k meni doma. A ja sam joj odgovorio
da hoćemo. Imali smo malo vremena, s obzirom na to da je bila u banci i
da je potom morala poći k Tini učiti.”
Momak je i dalje bio smeten.
“Možda te je htjela nagraditi zbog tvoje strpljivosti”, reče
Montalbano.
“Moguće da ste u pravu. Jer ovo je bio prvi put da je Susanna bila.
Posve. Sa mnom. Shvaćate me?”
“Da. Oprosti, čini mi se da si rekao da je najprije bila u banci. Znaš li
zašto je bila pošla?”
“Morala je uzeti novac.”
“I učinila je to?”
“Naravno.”
“Znaš li koliko je podigla?”
“Ne.”
Pa onda, zašto mu je Susannin otac rekao da mu je kći u džepu imala
najviše tridesetak eura?
Možda nije znao da je bila u banci? Ustade, momak učini isto. “U
redu, Francesco, možeš ići. Bilo mi je zadovoljstvo upoznati te. Ako te
budem trebao, nazvat ću te.” Pruži mu ruku, Francesco je stisnu. “Mogu li
vas nešto pitati?”
“Naravno.”
“Zašto je, po vama, Susannin moped onako ostavljen?” Bit će dobar
detektiv, Francesco Lipari, nesumnjivo.

* * *
 Telefonirao je u Marinellu. Livia se upravo vratila, sretna.
“Otkrila sam jedno prekrasno mjesto, znaš li?” reče. “Zove se
Kolymbetra. Zamisli, prije je to bio golemi bazen, iskopali su ga
kartažanski zarobljenici.”
“Gdje je?”
“Baš tamo, kod hramova. Sada je neka vrst golema edenskog vrta,
odnedavna otvorena za javnost.”
“Jesi li ručala.?”
“Nisam ručala. U Kolymbetri sam kupila sendvič. A ti?”
“I ja sam pojeo samo sendvič.”
Spremno je lagao, spontano. Zbog čega nije rekao da se najeo
brudeta i trilja, zanemarivši dijetu na koju ga je ona obvezivala? Zašto?
Možda, kad se sve uzme, zbog srama, kukavičluka i želje da ne prouzroči
svađicu.
“Jadničak! Vratiš se kasno?”
“Ne baš.”
“Onda ću nešto pripremiti.”
Eto odmah kazne za laž: morat će ispaštati jedući večeru koju će mu
Livia pripremiti. A nije da ona baš posve loše kuha, samo što je bila
sklona jedva začinjenom, prelaganom jelu, nečemu što jedva osjetiš. Više
negoli je kuhala, Livia je aludirala na kuhanje.
Odluči skoknuti do vile da bi vidio kako stoje stvari. Uđe u auto i kad
je stigao blizu, poče primjećivati da je bilo previše prometa. I stvarno, na
cesti pred vilom bijaše desetak automobila, a pred zatvorenom kapijom
motalo se šest ili sedam osoba, s televizijskim kamerama na ramenu,
kako bi snimili stazicu i vrt. Montalbano zatvori stakla i nastavi, trubeći
do iznemoglosti, malo je falilo da ne udari u kapiju.
“Komesaru! Komesaru Montalbano!”
Prigušeni su ga glasovi dozivali, neki ga je nasrtljivi fotograf
zaslijepio bljeskalicama. Nasreću, prepoznao ga je monteluški agent koji
je stražario te mu je otvorio. Komesar ude s autom, zaustavi se, iziđe.
U salonu nađe Fazija kako sjedi u naslonjaču, bio je blijed u licu,
imao je podočnjake, pokazivao je jake znake umora. Sjedio je zatvorenih
očiju, glave zabačene na naslon. S telefonom sada bijahu spojene razne
naprave, snimač, slušalica. Drugi neki agent, koji nije bio iz vigatskoga
komesarijata, stajaše, blizu staklenih vrata, listao je neki magazin. I baš
kad je ušao, zazvoni telefon. Fazio poskoči, hitro si na uši stavi slušalice,
uključi snimač, podignu telefon. “Halo?”
Časkom posluša.
“Ne, gospodin Mistretta nije kod kuće... Ne, nemojte insistirati.”
Spusti telefon i vidje komesara. Skinu slušalice i ustade.
“Ah, šefe! Tri sata već telefon neprekidno zvoni! Glava će mi puknuti!
Ne znam kako je do toga došlo, ali svi su, u cijeloj Italiji, doznali za ovaj
slučaj pa telefoniraju kako bi intervjuirali tog jadnog i nesretnog oca!”
“Gdje je gospodin Minutolo?”
“U Montelusi, pošao je uzeti kovčežić. Noćas hoće ovdje spavati.
Maločas je pošao.”
“A Mistretta?”
“Pošao je k ženi. Probudio se prije jednog sata.”
“Uspio je spavati?”
“Jedva, no učinili su da spava. U vrijeme večere došao je brat,
liječnik, s medicinskom sestrom koja će noć provesti uz bolesnicu. I
liječnik je dao bratu injekciju za smirenje. Vidi se da ga je uspavala.
Znajte, šefe, došlo je do neke prepirke među dvojicom braće.”
“Nije htio da mu dadu injekciju?”
“Moguće. No gospodin se Mistretta osjetio pogođenim kad je ugledao
medicinsku sestru. Bratu je rekao da nema novca za platit ju, a brat mu je
odgovorio da će se on za to pobrinuti. Onda je gospodin Mistretta počeo
plakati, rekao je da je sveden na milostinju... Jadnik, jako mi ga je žao!”
“Čuj, Fazio, žao ili ne žao, ti večeras ideš doma odmoriti se, slažemo
se?”
“Slažemo, slažemo. Evo gospodina Mistrette.” San nije koristio
Mistretti. Teško je hodao, koljena su mu klecala a ruke su mu se tresle.
Vidje Montalbana te se uznemiri.
“O, Bože moj! Što se dogodilo?”
“Ništa. Vjerujte mi. Nemojte se uznemiravati. Budući da sam ovdje,
htio bih vam postaviti jedno pitanje. Jeste li raspoloženi odgovoriti?”
“Pokušat ću.”
“Hvala. Sjećate li se da ste mi jutros kazali da je Susanna kod sebe
mogla imati najviše tridesetak eura? Je li to bila svota koju je vaša kći
obično imala kod sebe?”
 “Da. Potvrđujem vam. To je iznos, više ili manje.”
“Znate li da je jučer popodne bila u banci?”
Mistretta se iznenadi.
“Popodne? Nisam znao. Tko vam je kazao?”
“Francesco, Susannin dečko.”
Gospodin Mistretta je izgledao iskreno iznenađen. Sjede na prvi
stolac koji mu je bio pri ruci, prijeđe rukom preko čela. S velikim se
naporom pokuša sabrati.
“Jedino ako...”, promrmlja.
“Jedino ako?”
“Evo, jučer ujutro rekoh Susanni da svrati u banku da vidi jesu li mi
dostavili neke zaostatke iz mirovine. Račun glasi na mene i na nju. Da je
bilo novca, trebala je dići tri tisuće eura i platiti dugove kojih sam se,
otvoreno govoreći, htio riješiti. Mučili su me.”
“Oprostite, koji dugovi?”
“Što ja znam, ljekarni, dobavljačima... Nije da su navaljivali, ali ja sam
taj koji je... U podne, kada se Susanna vratila kući, nisam je pitao je li
obavila, možda...”
“Možda ste zaboravili i sjetili ste se tek popodne”, umjesto njega
zaključi komesar.
“Sigurno je tako bilo”, reče Mistretta.
“To znači, međutim, da je Susanna kod sebe imala tri tisuće eura. Što
i nije, naravno, neka velika svota, međutim za nekog pokvarenjaka...”
“Ali bit će da je platila račune!”
“Ne, nije to učinila.”
“Kako možete biti sigurni?”
“jer je, izišavši iz banke, pošla k Francescu da... da porazgovara.”
“Ah.”
Potom, pljesnu rukama.
“No... može se provjeriti telefonom tako da...”
Ustade s naporom, pođe do telefona, okrenu neki broj, govorio je
tako tiho da se jedva čulo samo: “Halo? Ljekarna Bevilacqua?”
Skoro odmah spusti slušalicu.
 “Vi imate pravo, komesaru, nije navratila u ljekarnu da plati zaostale
račune, sigurno nije pošla ni do drugih.” I odjednom povika: “O, Gospe
moja!”
Činilo se nemoguće: ali njegovo lice, posve blijedo, naglo postade
bijede. Montalbano se poboja da će ga potrefiti šlag. “Što je?”
“Sada mi neće povjerovati!” jadao se Mistretta. “Tko vam neće
povjerovati?”
“Otmičari! Jer sam rekao novinaru...”
“Kojem novinaru? Razgovarali ste s novinarima?”
“Da, samo s jednim. Gospodin Minutolo mi je dopustio.”
“Ali čemu, zaboga?” Mistretta ga zbunjeno pogleda.
“Nisam trebao? Htio sam poručiti otmičarima... reći da užasno
griješe, da ja nemam novca za otkupninu... sad ako otkriju da u džepu
ima... shvatit ćete, djevojčica koja hoda naokolo sa svim tim novcem...
neće mi vjerovati! Jadna... kćeri... moja!”
Jecaji mu onemogućiše da nastavi, ali, za komesara, čak je i previše
rekao.
“Ugodna vam večer”, reče.
I iziđe iz salona, obuzet srdžbom koju nije mogao zatomiti. Ali koji
kurac je Minutolu palo na pamet da dopusti tu izjavu?
Nije teško sada zamisliti kako će svi nasrnuti, novinari i televizije!
Moguće je da će se otmičari zaintačiti i tko će najviše stradati ako ne
jadna Susanna. Dakako, u slučaju da se radilo o ucjeni koju je valjalo
platiti. Iz vrta pozva agenta koji je čitao pokraj staklenih vrata:
“Pođi kazati svom kolegi da mi otvori kapiju.” Uđe u kola, upali
motor, malko počeka i krenu poput Schumachera u Formuli 1. Novinari i
snimatelji psujući poskočiše da ih ne bi pomeo.
“Ali što mu je, je li lud? Hoće nas pobiti?” Umjesto da pođe istim
putom kojim je došao, skrenu lijevo, krenu putom gdje je bio pronađen
moped. Taj je doista bio skoro pa neprohodan za normalna kola, valjalo
je voziti najmanjom brzinom i stalno vješto manevrirati da se kotačima
ne bi upalo u goleme jarke i nanose poput pješčanih dina. Ali ono još
gore, tek je trebalo doći. Oko pola kilometra od ulaza u mjesto, put je bio
prekinut dubokim iskopom. Očigledno jedan od onih “radova u tijeku”
koji su kod nas karakteristični po tomu što se nastavljaju i kad je cijeli
svijet izvan tijeka. Da bi ga prošla, Susanna je vjerojatno sišla s mopeda
te ga je izgurala rukama. Ili je pak pošla duljim putom, jer onaj tko je baš
tuda bio prošao, prisiljen ići naprijed-nazad, napravio je neku vrst bypass
staze na pustoj ledini. Ali kakvog je to smisla imalo? Zašto je Susanna išla
tim putom? Dosjetio se nečega. Okrenu kola tolikim i takvim manevrima
da ga ozlijeđeno rame poče boljeti, vrati se natrag, učini mu se da stazi
nema kraja, konačno stignu do glavne ceste te se zaustavi. Već se počelo
mračiti. Bijaše neodlučan. Da bi učinio ono što mu je palo na um, trebalo
mu je najmanje još sat vremena, a to bi značilo da će kasno stići u
Marinellu, gdje će ga čekati svađica s Liviom. A njega baš i nije bila volja
prepirati se. S druge pak strane, radilo se samo o provjeri koju je mogao
obaviti bilo tko iz komesarijata. Ponovno upali motor te se zaputi u ured.
“Pošalji mi odmah gospodina Augella”, reče Catarelli.
“Šefe, lično i osobno ga nima.”
“A koga ima?”
“Kazat ću van po alfabetskemu redu.”
“Kaži kako te volja.”
“Daklen, tu je Gallo, Galluzzo, Germanà, Gialombardo, Grasso,
Imbrò...” Izabra Galla. “Recite, šefe.”
“Čuj, Gallo, moraš se vratiti na stazu kamo si me jutros bio dopratio.”
“Što moram učiniti?”
“Duž te staze ima desetak seoskih kućica. U svakoj kući pitaj da li
netko poznaje Susannu Mistretta, ili jesu li možda jučer navečer vidjeli
proći neku curu na mopedu.”
“U redu, šefe, sutra ujutro...”
“Ne, Gallo, možda nisam bio jasan. Ideš odmah, pa ćeš mi telefonirati
kući.”

* * *

U Marinellu je stigao malko zabrinut, očekujući da će ga Livia

podvrgnuti trećem stupnju. I zaista ona odmah nasrnu, pošto ga je
poljubila na način koji se Montalbanu učinio nagonskim. “Zašto si morao
poći raditi?”
“Jer me je načelnik pozvao natrag na posao.” I doda, za svaki slučaj:
“Samo privremeno.”
“Jesi li se umorio?”
“Uopće.”
 “Jesi li morao voziti?”
“Stalno sam se kretao u službenim kolima.” Kraj ispitivanja. Ni
govora o trećem stupnju! Tek nešto poput ružine vodice.
 PET

“Jesi li poslušala vijesti?” upita nakon što je opasnost minula.

Livia mu odgovori da televizor nije ni upalila. Stoga je valjalo
počekati televizijski dnevnik Televigàte od deset i pô, jer se Minutolo
sigurno odlučio za novinara televizije koja je vazda bila uz aktualnu vlast.
Zanemarujući da je pašta bila malko prekuhana a umak kiselkast,
zanemarujući i to da je meso nalikovalo na komad kartona i da je imalo
kartonu posve jednak okus, Livijina se večera ipak nije mogla smatrati
poticanjem na samoubojstvo. Dok su jeli, Livia je govorila o vrtu u
Kolybetri, pokušavajući mu prenijeti djelić emocije koju je bila osjetila.
Iznenada se prekinu, ustade i pođe na verandicu.
Montalbano se s izvjesnim zakašnjenjem dosjetio da mu je prestala
govoriti. Bez da ustane, povišenim glasom upita Liviju, uvjeren da je
izišla stoga što je čula neku buku vani:
“Što je? Što si čula?” Livia se vrati, oči su joj sijevale.
“Ništa nisam čula. A što sam imala čuti? Čula sam tvoj muk, to jesam!
Ja ti govorim a ti me ne slušaš, ili se praviš da me slušaš, odgovaraš
nerazumljivim mumljanjem!”
O, Bože, svađica, ne! Valjalo ju je na svaki način izbjeći! Možda da
počne oponašati tragičara... Potpuna tragičara ne, jer je tu bilo ipak mrve
istine: osjećao se uistinu umornim. “Ne, ne, Livia”, reče.
Prisloni lakte na stol, dlanovima pokri lice. Livia se impresionirala,
odmah promijeni ton.
“Ali razmisli, Salvo, ja ti govori a ti...”
“Znam, znam. Oprosti mi, oprosti mi, ali takav sam i nisam svjestan
da...”
Govorio je prigušenim glasom, pritisnuvši jače dlanovima oči. I,
potom, iznenada, ustade i potrči zatvoriti se u kupaonicu. Ispere lice,
iziđe.
Livia, skrušena, stajala je iza vrata. Dobro je to izveo, gledateljica je
bila kosnuta. Zagrliše se, izgubljeni, ispričavajući se uzajamno.
“Oprosti mi, danas sam imao dan...”
“Oprosti ti meni, Salvo.” Na verandici su ostali dva sata ćaskati.
 Potom uđoše i komesar upali televizor ugođen na Televigàtu.
Naravno, otmica Susanne Mistretta bijaše prva vijest. Reporter je govorio
o djevojci, i na zaslonu se pojavi njezina slika. Montalbano se u tom
trenutku dosjeti da mu uopće nije bilo palo na pamet da vidi kako ta cura
izgleda. Bila je to vrlo lijepa djevojka, plavuša, modre oči.
Naravno da su joj davali komplimente, svugdje gdje god se
pojavljivala, kako je Francesco rekao. Držanje joj je bilo sigurno, odlučno,
reklo bi se da ima koju godinu više. Potom se pojaviše kadrovi vile.
Reporter nije uopće sumnjao u to da se radilo o otmici, bez obzira na to
što od obitelji još nije zatražena otkupnina. Zaključi najavivši
ekskluzivnu izjavu oca otete djevojke. I pojavi se tako geolog Mistretta.
Već prve njegove riječi zbuniše Montalbana. Ima osoba koje se gube
pred televizijskom kamerom, zamuckuju, razroko gledaju, preznojavaju
se, govore pizdarije - on je spadao toj kategoriji nesretnika - a drugi, pak,
ostaju posve normalni, govore i kreću se na uobičajen način. Potom su tu
i treći, kategorija izabranih: to jest oni koji pred kamerama nastupaju
sigurno i razumno. Geolog je spadao ovim potonjima. Malo riječi, jasne,
precizne. Rekao je da je pogriješio onaj koji je oteo njegovu kćer
Susannu: obitelj uopće nije u stanju skupiti bilo koju sumu novca. Da su
se otmičari trebali bolje informirati. Jedino im je, dakle, preostalo da
oslobode Susannu, odmah. Ako pak otmičari hoće nešto drugo što on ne
zna, a što i ne može zamisliti, neka kažu. Učinit će sve da udovolji
njihovim zahtjevima. I to je bilo sve. Glas je bio odlučan, oči suhe.
Uznemiren, ali ne prestrašen. S tom izjavom geolog je stekao poštovanje i
uvažavanje onih koji su ga čuli.
“Ovaj gospodin je pravi čovjek”, Livia će. Ponovno se pojavi reporter
koji je rekao da će druge novosti priopćiti poslije komentara o tom,
nesumnjivo, događaju dana. Pojavi se faca nalik kokošjoj guzici glavnog
izvjestitelja, Pippa Ragonesea. Krenuo je od pretpostavke koja je svima
bila poznata, to jest od oskudna imovinskog stanja geologa Mistrette čija
je bolesna žena, kojoj on upućuje najbolje želje, nekoć bila bogata, ali je
potom sve izgubila zbog promjenljive sreće. I, dakle, kako je u svom
apelu pravo rekao jadni otac, otmica djevojke - ako je izvedena zbog
iznude, a on nije imao snage da pomisli na neku drugu užasnu
pretpostavku - bila je tragična zabluda. I tko je mogao sada ignorirati to
da je obitelj geologa Mistrette ustvari svedena na dostojanstveno
siromaštvo? Samo stranci, ekstrakomunitarci očigledno slabo
informirani. Jer je bilo nedvojbeno da je kriminalitet, otkako su počela
ova potajna iskrcavanja, prava pravcata invazija, dosegao te i premašio
razinu nadziranja. Što su lokalni državni dužnosnici čekali da striktno
primijene već postojeći zakon? On je pak osobno nalazio razlog za utjehu
u vijesti s ruba otmice: istraga je povjerena valjanom komesaru Filippu
Minutolu iz monteluške policije a ne na takozvanom komesaru
Montalbanu, poznatijem po svojim diskutabilnim majstorijama i po
svojim neortodoksnim mišljenjima, često prevratničkim, negoli po
sposobnosti da rješava slučajeve koji su mu povjereni. I time, laka noć
svima.
“Koji bastard!” komentirala je Livia ugasivši televizor. Montalbano
radije ni ne otvori usta. Sad već ono što je o njemu govorio Ragonese nije
ga uopće diralo. Zazvoni telefon. Bio je Gallo.
“Šefe, maločas završih. Samo u jednoj kući nije bilo nikoga, učinilo mi
se da je odavna napuštena. Odgovor je svugdje bio jednak. Ne poznaju
Susannu, i jučer navečer nisu vidjeli proći ni jednu curu na mopedu.
Međutim, jedna mi je gospođa rekla da to što je ona nije vidjela ne znači
nužno da nije prošla.”
“Zašto mi to govoriš?”
“Šefe, sve su to kuće koje vrt i kuhinju imaju iza a ne prema cesti.”
Spusti slušalicu. Bi to malo razočaranje koje mu je prouzrokovalo
veliki umor.
“Što kažeš, da pođemo leći?”
“Da”, reče Livia, “ali zašto mi ništa nisi rekao o toj otmici?”
“Jer mi ti nisi dala doći do riječi”, dođe mu da joj odgovori, no uspje
se na vrijeme suspregnuti. Te riječi bi sigurno bile početak oštre svađice.
Ograničio se na neodređenu gestu.
“Je li istina da si isključen iz istrage, kako je rekao onaj rogonja
Ragonese?”
“Svaka ti čast, Livia.”
“Zašto?”
“Vidim da se počinješ vigatizirati. Rekla si da je Ragonese rogonja.
Nazvati nekoga rogonjom, tipično je za domorodce.”
“Očigledno si me zarazio. Reci mi je li istina da si...”
“Nije točno. Moram surađivati s Minutolom. Istraga je otpočetka
njemu povjerena. A ja sam bio na dopustu.”
“Pričaj mi o otmici dok sređujem kuću.”
 Komesar joj ispriča sve što je bilo za ispričati. Na koncu Livia se, čini
se, uznemirila.
“Ako zatraže otkupninu, svaka druga pretpostavka bi bila uzaludna,
istina?”
Vjerojatno je i njoj palo na um da su Susannu oteli kako bi je silovali.
Montalbano joj je htio reći da otkupnina nije isključivala silovanje, no
radije je posao leći bez ove primisli.
“Naravno. Ideš prva u kupaonicu?”
“Može.”
Montalbano otvori staklena vrata verandice, iziđe, sjedne, zapali
cigaretu. Noć je bila vedra poput dječjeg sna. Uspje ne misliti na Susannu,
na užas koji je ta noć predstavljala za nju.
Nakon malo vremena ču buku iznutra. Ustade, uđe, zaprepasti se.
Livia, gola, stajala je nasred sobe. Pod njezinim nogama lokva. Očigledno
je naglo prekinula tuširanje zbog nečega što joj je palo na um. Prekrasna,
ali Montalbano se nije usudio pomaknuti. Livijine oči, svedene na
pukotinu, bijahu znak skore oluje, sad je to već dobro znao.
“Ti... ti...”, Livia će s ispruženom rukom i prijetećim kažiprstom.
“Što ja?”
“Kad si doznao za otmicu?”
“Jutros.”
“Kad si stigao u komesarijat?”
“Ne, prije.”
“Kad prije?”
“Ali kako, ne sjećaš se?”
“Hoću od tebe čuti.”
“Kad su telefonirali i ti si se probudila te si pošla skuhati kavu.
Najprije je bio Catarella i ništa nisam razumio, potom Fazio koji mi je
rekao za nestanak djevojke.”
“A što si ti učinio?”
“Tuširao sam se i odjenuo.”
“A ne, gadni licemjeru! Ti si me polegao na stol u kuhinji! Čudovište!
Ali kako ti može pasti na pamet da sa mnom vodiš ljubav dok jadna
cura...”
 “Livia, pokušaj razmisliti. Kad su mi telefonirali, ja nisam shvatio
težinu...”
“Vidiš da novinar ima pravo, onaj tamo, kako se zove, onaj koji je
rekao da si nesposoban, netko tko ništa ne shvaća! Pače ne, ti si još gori!
Ti si razbojnik! Ti si odvratan stvor!”
Iziđe, komesar ču ključ spavaće sobe. Pokrenu se, pokuca na vrata.
“Daj, Livia, ne čini ti se da pretjeruješ?”
“Ne. A večeras spavaš na kauču.”
“Na njemu se neudobno spava! Daj, Livia! Neću moći oka sklopiti!”
Nikakva reakcija. Onda je zaigrao na kartu milosrđa. “Posve je
sigurno da će me ponovno početi boljeti rana!” on će kukavno.
“Gore po tebe.”
Znao je da nikad neće uspjeti učiniti da ona promijeni ideju. Morao
se s tim pomiriti. Opsova spustivši glas. Kao za odgovor, telefon zazvoni.
Bijaše Fazio.
“Ali zar ti nisam rekao da se pođeš odmoriti?”
“Nisam mogao, šefe.”
“Što hoćeš?”
“Maločas su telefonirali. Gospodin Minutolo pita možete li časkom
skočiti ovamo.”

* * *

Kao ispaljen stignu pred zatvorenu kapiju. Na pola puta se sjetio da o

svom izlasku nije obavijestio Liviju. Bez obzira na svađu, trebao joj je
reći. Barem zato da izbjegne novi sukob, moguće da Livia pomisli da je,
prkoseći, pošao prespavati u hotelu. Ne mari!
A sad, što mu je učiniti da otvore kapiju? Pogleda pri svjetlu farova,
nije bilo zvonca, portafona, ničega. Automobilska truba bijaše jedino
rješenje, u nadi da neće morati trubiti dok ne probudi cijelo mjesto.
Bojažljivo kratko zatrubi i skoro odmah ugleda nekog čovjeka kako izlazi
iz kuće. Čovjek se pozabavi bravom, otvori kapiju. Montalbano ude s
autom, zaustavi se, iziđe. Čovjek koji je otvorio predstavi se. “Ja sam
Carlo Mistretta.”
 Brat liječnik bijaše dobro odjeveni čovjek od nekih pedeset pet
godina, nizak, tanke naočale, ružičasto lice rijetkih dlaka, malko trbuha,
ličio je na biskupa u civilnom odijelu. Nastavi:
“Vaš me je kolega obavijestio da su otmičari telefonirali te sam
morao požuriti jer se Salvatore loše osjećao,”
“Kako je sada?”
“Nadam se da sam mu pomogao da zaspe.”
“A gospođa?”
Liječnik raširi ruke bez da odgovori. “Još ne zna za...”
“Ne, još bi samo to trebalo. Salvatore joj je rekao da je Susanna u
Palermu zbog ispita, ali moja jadna nevjesta nije baš posve bistra, na
mahove je posve odsutna.”
U salonu bijahu samo Fazio koji je zadrijemao u naslonjaču i Fifi
Minutolo koji je, u drugom naslonjaču, pušio cigaru, staklena vrata bijahu
širom otvorena, ulazila je oštra hladnoća.
“Jeste li uspjeli otkriti odakle su nazvali?” bi prvo pitanje koje je
Montalbano postavio.
“Nismo. Prekratko je trajalo”, odgovori Minutolo.
“Sad poslušaj pa ćemo poslije razgovarati.”
“U redu.”
Čim je osjetio Montalbanovu nazočnost, Fazio, nekim životinjskim
refleksom, otvori oči i skoči na noge.
“Šefe, stigli ste? Hoćete čuti? Sjednite na moje mjesto.” I bez da
počeka odgovor, uključi magnetofon. Halo? ‘Ko je? Ovdje kuća Mistretta.
‘Ko govori?
...
Ma ‘ko govori?
Poslušaj me bez da me prekidaš. Cura je ovdje s nama i zasad je dobro.
Prepoznaješ njezin glas?
...
Tata... tata... molim te... pomogni...
Čuo si je? Spremi vreću novca. Nazvat ću te prekosutra.
...
Halo? Halo? Halo?
...
 “Vrati na početak”, reče komesar.
Nije ga bila volja ponovno čuti sav duboki očaj u djevojčinu glasu, ali
je morao. Iz opreza, jednu ruku stavi pred oči, u slučaju da ga obuzme
ganuće.
Na kraju drugog slušanja gospodin Mistretta lice pokri rukom i
plačući, gotovo trkom, iziđe u vrt. Minutolo prokomentira: “Jako voli
nećakinju.” A potom, gledajući Montalbana: “I onda?”
“Poruka je nasnimljena. Slažeš se?”
“Posve.”
“Čovjekov glas je krivotvoren.”
“Očito.”
“Ima ih, najmanje, dva. Susannin glas je u pozadini, malko udaljen od
magnetofona. Kad onaj koji snima kaže ‘prepoznaješ njezin glas?’, prolazi
koja sekunda prije negoli Susanna progovori, vrijeme koje je potrebno
ortaku da joj skine zapušač s usta. I potom joj ga ponovno stavlja,
prekidajući je u pola govora koji je sigurno ‘pomogni mi’. A što ti imaš
kazati?”
“Da je možda samo jedan. Kaže: ‘prepoznaješ njezin glas?’ te joj pođe
skinuti zapušač.”
“Nije moguće, jer bi onda između pitanja otimača i Susannina glasa
stanka trebala biti duža.”
“Slažem se. Znadeš li jednu stvar?”
“Ne, ti si stručnjak.”
“Ne djeluju na uobičajen način.”
“Objasni se bolje.”
“Onda. Kako se obično izvodi otmica? Tu su pomoćnici, recimo grupa
B, koji su zaduženi da obave otmicu. Dakle, grupa B prebacuje otetu
osobu grupi C, to jest onima koji su zaduženi da je sakriju i čuvaju, drugoj
pomoćnoj grupi. Tada se pojavljuju oni iz grupe A, to jest organizatori
koji traže otkupninu. Da bi se sve to obavilo, treba dosta vremena. I,
dakle, zahtjev za otkupninu dolazi nakon nekoliko dana od časa otmice. U
ovome je slučaju prošlo, posve sigurno, svega nekoliko sati.”
“I što to znači?”
“Znači, mislim, da je grupa koja je otela Susannu ista ona koja je drži
zatočenu i koja traži otkupninu. Možda nije neka veća organizirana
grupa. Moguće je da se stvar izvodi unutar neke manje grupe, zbog
štednje. A ako nisu profesionalci, sve se komplicira i postaje riskantnije
za djevojku. Je li ti jasno?”
“Posve.”
“A to vjerojatno znači da je ne drže daleko.” Zastade, zamišljen.
“Čak nema ni karakteristike munjevite otmice, kada visina
otkupnine biva zatražena odmah pri prvome kontaktu. Nemaju vremena
čekati.”
“To što su učinili da se čuje Susannin glas”, upita Montalbano, “je li
normalno? Meni se čini da...”
“Imaš pravo”, Minutolo će. “Ne događa se, to je nešto što se vidi u
filmovima. Ono što se događa jest to da ako se nećkaš platiti, nakon malo,
da bi te uvjerili, učine da ti oteta osoba napiše nekoliko redaka. Ili ti pak
pošalju komad uha. I to su jedini oblici kontakta između otete osobe i
njezine obitelji.”
“Jesi li primijetio kako je govorio?” upita još Montalbano.
“Perfektnim talijanskim. Bez dijalektalnih prijeglasa.”
“Jest”, Minutolo će zamišljeno.
“I što ćeš sada učiniti?”
“Što hoćeš da učinim? Nazvat ću načelnika i reći ću mu što se zbiva.”
“Ovaj me je telefonski poziv više zbunio negoli uvjerio”, reče na kraju
svojih razmatranja Montalbano. “I mene”, složi se Minutolo.
“Nego, zanima me zašto si Mistretti dozvolio da razgovara s
novinarom?”
“Za uzbibati vode, ubrzati tempo. Nije mi drago da jedna tako lijepa
djevojka bude na milost i nemilost takvim ljudima.”
“Hoćeš li kazati novinarima za ovaj telefonski poziv?”
“Ni u snu.”
Zasad, nije bilo ništa drugo. Komesar pride Faziju koji je ponovno
zadrijemao, prodrma mu rame. “Probudi se, vratit ću te kući.”
Fazio se pokuša usprotiviti. “A ako stigne kakav važan poziv?”
“Daj, i tako se do preksutra neće javiti. Rekli su ti, ne?”

* * *
 Ostavivši Fazija, zaputi se u Marinellu. Uđe tiho, pođe u kupaonicu,
potom pođe da će leći na kauč. Bio je toliko umoran da ne uzmognu ni
psovati. Dok je skidao košulju, primijeti da su vrata spavaće sobe
poluotvorena, ali u mraku. Vidi se da se Livia pokajala što ga je poslala u
egzil. Pođe u kupaonicu, dovrši svlačenje, na prste uđe u spavaću sobu,
legne. Malo poslije se polako polako ispružio uz nju koja je duboko
spavala. Zatvori oči i odmah se našao na putu u zemlju snova. I
odjednom: tak. Vremenska opruga se zaglavi. Bez potrebe da pogleda na
sat, znao je da su tri sata, dvadeset sedam minuta i četrdeset sekunda.
Koliko je spavao? Nasreću, skoro odmah opet zaspa.
Oko sedam ujutro Livia se probudi, Montalbano također. I pomire se.
Pred komesarijatom ga je čekao Francesco Lipari, Susannin
zaručnik.
Veliki crni podočnjaci odavali su nervozu i besane noći. “Ispričavam
se, komesaru, ali rano jutros nazvah Susannina oca koji mi je kazao da su
telefonirali i onda...”
“Ali kako?! Ako Minutolo nije htio da se znade za to!” Momak slegnu
ramenima.
“Dobro, dođi. Ali nikome nemoj reći da su nazvali.” Ulazeći, komesar
upozori Catarellu da ne želi da ga se smeta. “Što mi imaš reći?”
“Ništa osobito. Sjetio sam se da vam prošli put nisam nešto rekao. Ne
znam koliko to može biti važno...”
“U ovom slučaju sve može biti važno.”
“Kad sam otkrio Susannin moped, nisam odmah pošao obavijestiti
oca. Prošao sam put odande do Vigàte, potom sam se vratio nazad.”
“Zašto?”
“Ne znam. U početku je to bilo instinktivno, pomislio sam da se
možda onesvijestila, da je možda pala i izgubila pamćenje te sam je počeo
tražiti na tom putu, u povratku, međutim, nisam tražio nju već...”
“... kacigu koju je uvijek nosila”, reče Montalbano.
Momak ga pogleda izbuljivši oči.
 ŠEST

“I vi ste na to pomislili?”
“Ja? Vidiš, ja sam stigao kad su tamo već neko vrijeme bili moji ljudi.
A kad su od oca doznali da je Susanna uvijek nosila kacigu, počeli su je
tražiti, neuspješno, ne samo duž puta, nego čak i po poljima iza zidićâ.”
“Ja ne vidim otmičare kako u kolima vode Susannu koja se otima i
viče s kacigom na glavi.”
“Ni ja, što se toga tiče”, reče Montalbano.
“Zar vi uopće nemate nikakvu ideju o tome kako su se stvari
odvijale?” upita Francesco, u nevjerici i nadi.
Današnja mladež! Kako su dani nadi, a kako mi činimo sve da ih
razočaramo! - pomisli komesar.
U namjeri da prikrije ganutost (ali zar se nije moglo raditi o začetku
senilne uvrnutosti a ne o posljedicama ranjavanja?) pognu se te poče kao
tražiti neke papire u ladici. Progovorio je tek kad je bio siguran da će
moći smireno govoriti.
“Previše je toga što se ne može objasniti. Prije svega: zašto je
Susanna pošla putom kojim nikad prije nije prolazila?”
“Možda tamo negdje stanuje netko tko...”
“Nitko je ne poznaje. Niti su je vidjeli proći mopedom. Moguće je da
netko od njih ne govori istinu. U tom slučaju onaj koji ne govori istinu
suodgovoran je za otmicu, možda samo kao osoba koja je dala
informaciju, jer jedini znade da će toga određenog dana Susanna proći
tim putom. Jasno?”
“Da.”
“Ali ako je Susanna tim putom pošla bez nekog posebnog razloga,
znači da je susret bio posve slučajan. No stvari se nisu mogle tako
odvijati.”
“Zašto?”
“Zato što sve navodi na to da su se na neki način ipak organizirali, da
su unaprijed smislili otmicu. Iz telefonskog se poziva dade zaključiti da
se ne radi o ishitrenoj otmici. Ne žuri im se odmah riješiti se Susanne. To
znači da imaju neko sigurno mjesto gdje je drže. Mjesto je tako sigurno
da nije moguće da su ga pronašli na brzinu.”
 Mladac ne reče ništa. Razmišljao je o tomu što je slušao tako
koncentriran da se komesaru učinilo da čuje zvuk njegovih moždanih
vijuga. Francesco potom zaključi.
“Iz vašega razmatranja proizlazi da je Susanna oteta od nekoga tko je
znao da će ona tu večer proći tim putom. Netko tko tamo stanuje. I stoga
bi trebalo ići do kraja, doznati imena sviju, uvjeriti se da...”
“Stani. Ako počneš razmatrati, pretpostavljati, moraš umjeti
predvidjeti i promašaj.”
“Nisam razumio.”
“Objasnit ću ti. Vodi računa o tome da otvaramo vrlo pomnu istragu
nad svima koji stanuju duž puta. O njima doznajemo život, smrt, čuda i
koliko dlaka imaju na guzici te na koncu proizlazi da nije bilo nikakvog
kontakta između Susanne i nekog od njih, ništa; što činiš? Počinješ
ispočetka? Predaješ se? Ustrijeliš se?”
Momak nije popustio.
“Što po vama onda treba učiniti?”
“Istodobno formulirati druge pretpostavke i potvrditi ih, istodobno
dalje ih razvijati, bez davanja prednosti nekoj, niti u slučaju da se pokaže
najvjerojatnijom.”
“I vi ste to učinili?”
“Naravno.”
“Možete li mi kazati neku?”
“Ako te stvar može utješiti... Dakle, ako se Susanna zatekla na tome
putu, to je stoga što je netko s njom zakazao sastanak baš tu, na mjestu
gdje skoro nitko ne prolazi...”
“Nije moguće.”
“Što nije moguće? Da je Susanna imala dogovoren sastanak? Ti misliš
da znaš sve o svojoj curi? Možeš li staviti ruku u vatru? Vodi računa da
nisam rekao da je riječ o ljubavnom sastanku, možda se Susanna htjela
susresti s nekom osobom iz nama nepoznatih razloga. Susanna ide tamo
ne znajući da su joj namjestili zamku. Stiže, prislanja moped, skida kacigu
i drži je u ruci jer se očito radi o vrlo kratkom susretu, prilazi autu i biva
oteta. Funkcionira ti?”
“Ne”, odlučno reče Francesco.
“A zašto?”
 “Zato, a siguran sam, jer bi mi, kad smo se popodne vidjeli, sigurno
bila rekla za ovaj prethodno ugovoreni sastanak. Vjerujte mi.”
“Vjerujem ti. Ali moguće je da Susanna nije imala mogućnost da te
obavijesti.”
“Ne shvaćam.”
“Jesi li je ti otpratio k prijateljici da uči?”
“Nisam.”
“Susanna je imala mobitel koji nismo pronašli, je li tako?”
“Jest.”
“Mogla je primiti poziv dok je, izišavši iz tvoje kuće, posla učiti k
svojoj prijateljici doma te se tada dogovorila za sastanak. I budući da se
kasnije niste vidjeli, ona nije imala načina da ti to kaže.”
Mladac se malko nad tim zamisli. Potom reče. “Ne mogu to isključiti.”
“I što mi onda hoćeš reći sa svojim sumnjama?”
Francesco ne odgovori. Rukama obuhvati glavu. Montalbano
dodatno zakomplicira stvar.
“Ali može biti da posve u svemu griješimo.”
Momak poskoči sa stolca. “Što to kažete?!”
“Kažem jednostavno to da možda polazimo od pogrešne
pretpostavke. To jest, da je Susanna, da bi se vratila u vilu, pošla tim
putom.”
“Ali ako je moped tamo pronađen!”
“To ne mora značiti da se Susanna zaputila tim putom kad je krenula
iz Vigàte. Reći ću ti prvi primjer koji mi pada na pamet. Susanna izlazi iz
kuće svoje prijateljice i zaputi se uobičajenim putom. Ta cesta služi
mnogima koji stanuju u kućama koje se nalaze prije i poslije vile a
završava tri kilometra poslije u nekoj vrsti vigatske seoske četvrti, čini
mi se da se zove La Cucca. To je cesta radnika koji rade daleko od svojih
kuća, seljana i ljudi koji premda rade u Vigàti, radije žive na selu. Oni se
svi međusobno poznaju, moguće da odlaze i da se vraćaju u isto vrijeme.”
“Jest, ali koje veze to ima sa...”
“Dozvoli da završim. Otmičari već neko vrijeme slijede Susannu, da
vide kakav je promet onda kad se ona vraća te koje je mjesto
najpodesnije za akciju. Te večeri imaju sreću, plan se može ostvariti baš
na raskrižju s putom. Zaskoče na neki način Susannu. Barem su trojica.
Dvojica izlaze i prisiljavaju je da ude u auto koji potom kreće prema
Vigàti. Jedan od dvojice, međutim, ostaje, uzima moped te ga ostavlja
negdje na putu. A to, uostalom, objašnjava zašto je moped ostavljen tako
kao da se kretao prema Vigàti. Potom i on ulazi u auto i zbogom.”
Francesco kao da je u to sumnjao.
“Ali zašto se brinu o mopedu? Što ih se on tiče? U interesu im je što
prije otići.”
“Ali ako sam ti upravo rekao da je to cesta kojom radnici putuju na
posao! Nisu mogli ostaviti moped na tlu. Netko je mogao pomisliti na
prometnu nesreću, netko drugi je mogao prepoznati Susannin moped...
sve u svemu, odmah bi se digla uzbuna a oni nisu imali vremena pritajiti
se. I kad su već bili tu, vrijedilo je moped premjestiti na stazu kojom
nitko ne prolazi. Ali može se još i nešto drugo pretpostaviti.”
“Još?!”
“Koliko te volja. I tako upravo filozofiramo. Prvo te moram nešto
upitati. Ti si mi rekao da bi ponekad Susannu otpratio do vile.”
“Da.”
“Kapiju je nalazila otvorenom ili pak zatvorenom?”
“Zatvorenom. Susanna ju je svojim ključem otvarala.”
“Onda se može pretpostaviti i to da tek što je Susanna prislonila
moped te uzela ključ da otvori kapiju, trkom banuo netko koga je ona
ponekad viđala na cesti, neki radnik-putnik. Čovjek ju zamoli da ga
mopedom odbaci do puta, ispriča joj neku pizdariju, da mu je na putu u
Vigàtu ženi u autu pozlilo te da je mobitelom zvala pomoć, da mu je sin
pao pod neki auto... tako neke stvari. Susanna ne može odbiti, krene
prema putu i bi frigana. I na taj bismo način ovaj put mogli objasniti
položaj mopeda. Ili pak...”
Montalbano se naglo prekinu.
“Zašto ne nastavite?”
“Jer mi je dojadilo. Nemoj misliti da je jako važno kako su se stvari
odvijale.”
“Ne?!”
“Ne, jer ako se o svemu razmisli... Detalji koji nam se čine bitnima,
što ih više istražujemo to više gube svoje konture, postaju nejasnima. Ti,
na primjer, nisi li me bio došao pitati što je bilo sa Susanninom
kacigom?”
“Kacigom? Da.”
 “I kako vidiš, što su naši razgovori više napredovali, kaciga je
zaostajala, gubila je na važnosti. Tako da je nismo više ni spominjali.
Pravi problem nije kako, već zašto.”
Francesco je upravo otvarao usta da još nešto kaže, ali udar vrata
koja su se silovito otvorila udarivši o zid uplaši ga, učini da naglo ustane.
“Što je bilo?” upita.
“Pobigla mi ruka”, skrušeno će Catarella na pragu vrata. “Što je?”
upita pak Montalbano.
“Kako ste mi vi kazali da nećete nikoju smetnju, mora san doć pitat
nešta.”
“Pitaj.”
“Novinar gospodin Zito spada u smetnju ili, u suprotnon slučaju, ne
spada?”
“Ne, ne spada. Prebaci mi ga.”
“Bok, Salvo, Nicolò je. Oprosti mi, ali htio sam ti reći da sam tek
stigao u ured...”
“Zar je mene briga za tvoju uredsku satnicu? Reci to svom
poslodavcu.”
“Ne, Salvo, nemojmo lupetati. Tek što sam stigao, moja mi je tajnica
rekla da... radi se o nečemu što se tiče otmice one djevojke.”
“Dobro, reci mi.”
“Ne, bolje da ti dođeš ovamo.”
“Nastojat ću doći čim budem mogao.”
“Ne, odmah.”
Montalbano spusti slušalicu, ustade, pruži ruku Francescu.

* * *

Retelibera, privatna televizija u kojoj je radio Nicolò Zito, svoje je

sjedište imala u Montelusi, ali u zoni van ruke. Dok je vozio, komesar je
intuicijom shvatio ono što mora da se dogodilo a što mu je njegov
prijatelj novinar htio priopćiti. I komesar se na to usredotočio. Zito ga je
čekao pred portunom i čim je vidio Montalbanova kola, pođe mu ususret.
Izgledao je uzbuđeno.
“Što je?”
 “Čim je jutros tajnica stigla u ured, stigao je anonimni telefonski
poziv. Neki muški glas je upitao imamo li opremu za snimiti poziv, ona je
odgovorila da imamo, i taj je onda kazao da sve pripremimo jer da će za
pet minuta ponovno nazvati. I stvarno je ponovno nazvao.”
Uđoše u Nicolòov ured. Na stoliću je bio prijenosni magnetofon,
profesionalni. Novinar ga je uključio. Montalbano posluša i, kako je i
predvidio, kopija je bila posve jednaka telefonskome pozivu koji je već
bio stigao Mistretti u kuću, ni riječ vise ni riječ manje.
“Doima se. Ta jadna cura...”, komentirao je Zito. Potom upita:
“Jesu li u vili primili poziv? Ili ti rogonje hoće da ga prime preko
nas?”
“Telefonirali su jučer kasno navečer.” Zito uzdahnu s olakšanjem.
“Ni pô jada! Ali zašto su je onda i nama poslali?”
“Došao sam do određenog zaključka”, reče Montalbano, “to jest da
otmičari hoće da svi znadu, a ne samo otac, da je cura u njihovim rukama.
Obično oni koji otmu neku osobu svu korist izvlače iz šutnje. Ovi pak na
sve moguće načine žele uznemiriti javnost. Hoće da Susannin glas koji
traži pomoć impresionira ljude.”
“A zašto?”
“To je teško dokučiti.”
“I što ću ja sad učiniti?”
“Ako hoćeš, prihvatiti njihovu igru, emitiraj telefonski poziv.”
“Ja nisam razbojnicima na usluzi.”
“Bravo! Pobrinut ću se da ove tvoje plemenite riječi budu uklesane
na tvojoj nadgrobnoj ploči.”
“Ma koji si ti govnar!” Zito će, uhvativši se za jaja.
“Onda, budući da si se deklarirao poštenim novinarom, telefoniraj
sudcu i šefu policije, obavijesti ih i predaj im snimku.”
“To ću i učiniti.”
“Uputno ti je to odmah učiniti.”
“Zuri ti se?” Zito upita dok je birao broj policijske uprave.
Montalbano ne odgovori.
“Počekat ću te vani”, ustade i reče izlazeći.
Jutro je bilo baš ugodno, povjetarac je lagano pirkao. Komesar si
zapali cigaretu i nije ju dospio ni dovršiti a ono novinar dotrči.
 “Sve je obavljeno.”
“Što su ti kazali?”
“Da ništa ne objavim. Sad će poslati nekoga da uzme snimku.”
“Hoćemo li se vratiti unutra?” komesar će. “Hoćeš mi činiti društvo?”
“Ne. Hoću nešto vidjeti.”
Kad su ušli u ured, Montalbano reče Nicolòu da upali televizor,
program Televigàte.
“Što hoćeš čuti od tih govnara?”
“Čekaj i shvatit ćeš zašto sam te požurivao da telefoniraš načelniku.”
Na zaslonu se pojavi pisana obavijest:
Čeka se na izvanredno izdanje vijesti.
“Kurac!” reče Nicolò, “čini se da su i njima telefonirali! I ovi će je
guzičari emitirati.”
“Nisi to očekivao?”
“Ne. A ti si učinio da ne objavim vijest!”
“Želiš se sada vratiti nazad? Odluči se, jesi li pošten ili nepošten
novinar?”
“Pošten, pošten, ali zatajiti svojevoljno neku vijest jako tišti!”
Obavijest nestade sa zaslona, krenu špica vijesti i, bez ikakve najave,
pojavi se lice geologa Mistrette. Bijaše ponavljanje apela koji je bio
uputio već dan poslije otmice. Potom se pojavi neki novinar.
“Upravo smo vam, iz posve određenog razloga, iznova emitirali apel
Susannina oca. Sad ćemo vam emitirati strašan dokument koji je jutros
pristigao u našu redakciju.”
Sa slikom vile u pozadini, ču se telefonski poziv, onaj koji je već bio
objavljen na Reteliberi. Pak su prešli na facu kokošje guzice Pippa
Ragonesea.
“Odmah ću vam reći da smo se u redakciji dramatično dvojili prije
negoli smo se odlučili objaviti snimku telefonskoga poziva koji ste
upravo slušali. Tjeskoban i uznemirujući glas Susanne Mistrette jest
nešto što vrlo teško može podnijeti naša savjest ljudi koji žive u
uljuđenome društvu. No prevladala je kroničarska dužnost. Javnost ima
nepovredivo pravo znati, a mi novinari imamo presvetu dužnost da
poštujemo to pravo. Inače bismo izgubili pravo da se možemo nazvati
novinarima na usluzi javnosti. Prije telefonskog poziva emitirali smo
očajnički očev apel. Otmičari ne shvaćaju, ili neće da shvate, da je njihovo
traženje otkupnine promašaj, s obzirom na razjašnjeno nesretno
imovinsko stanje obitelji Mistretta. U ovim tragičnim okolnostima naša
nada je sva u rukama snaga reda. Ponad svega u Minutola, čovjeka
velikog iskustva, kojemu gorljivo želimo brz uspjeh.”
Ponovno se pojavi prethodni novinar koji reče: “Ovo izvanredno
izdanje vijesti bit će ponavljano svakog sata.”
Čiča miča, gotova je priča: krenu program rock-glazbe.
Montalbano se nikad nije prestao čuditi tome kakvi su ljudi koji rade
na televiziji. Na primjer, prikažu ti snimke potresa s tisućama mrtvih,
posve srušene krajeve, uplakanu i ranjenu djecu, raskidana trupla te
odmah poslije: “Evo sad za vas lijepe slike karnevala u Riju.” Obojena
kola, veselje, samba, guzice.
“Bastard i kurvin sin!” Zito će sav crven u licu udarivši nogom stolac.
“Počekaj da im začinim trpezu”, reče Montalbano. Okrenu žurno neki
telefonski broj i počeka malko sa slušalicom na uhu.
“Halo? Montalbano je. Gospodina načelnika molim. Da, hvala. Da,
ostat ću na liniji. Da. Gospodin načelnik? Dobar dan. Ispričavam se ako
vas smetam, nazivljem vas iz televizijske postaje Retelibera. Da, znam da
vas je novinar Zito maloprije nazvao.
Naravno, građanin je koji je obavio svoju dužnost. Pretpostavio je
novinarskom interesu... naravno, prenijet ću... Evo, htio sam vam reći,
gospodine načelnice, da je, dok sam bio ovdje, stigao još jedan anonimni
poziv.”
Nicolò ga je gledao u nedoumici i skupivši prste desne ruke učini
gestu koja je značila: “ma kad to?”
“Isti glas od prije”, nastavi Montalbano, “rekao je da se pripremimo
za snimiti. Samo što, kad su nakon pet minuta ponovno nazvali, ne samo
da je bilo puno smetnji na liniji, nego ni magnetofon nije radio.”
“Ma koga kurca izmišljaš?” tiho reče Nicolò.
“Da, gospodine načelniče, ja ostajem ovdje u slučaju da ponovno
pokušaju nazvati. Što kažete? Televigàta je upravo emitirala telefonski
poziv?! Ma nije moguće! Ponovila je i očev apel? Nisam imao pojma. Ali to
je, ako mi dozvolite, nečuveno! To je kažnjivo djelo! Oni su morali predati
snimku vlastima, ne emitirati je! Kako je to ispravno napravio novinar
Zito! Kažete da sudac proučava mjere koje treba poduzeti? Dobro! Jako
dobro! Ah, gospodine načelniče, počinjem sumnjati. No to je samo
sumnja, gledajte. Ako su maločas ponovno nazvali Reteliberu, sigurno su
to isto učinili i Televigàti. I može biti da su u Televigàti bili bolje sreće te
da su uspjeli snimiti drugi poziv... koji će, naravno, zatajiti da su primili
jer će to iskoristiti kad budu smatrali svrsishodnim... Prljava igra, dobro
kažete... Daleko sam od pomisli da bih bilo što htio pridodati vašem
iskustvu, no mislim da bi pomnjiv pretres ureda Televigàte mogao
iznjedriti... da... da... Moje iskreno poštovanje, gospodine načelniče.”
Nicolò ga zadivljeno pogleda.
“Pravi si majstor profinjena djela!”
“Vidjet ćeš da, pritisnuti sudčevim mjerama i pretresom po
načelnikovoj naredbi, neće imati vremena ni popišati se, nekmoli da
ponovno emitiraju izvanredno izdanje!”
Nasmijaše se, no odmah se Nicolò ponovno uozbilji.
“Slušajući redom najprije oca”, reče, “potom odmah ono što kažu
otmičari, ispada razgovor između gluhih. Otac kaže da nema ni pare, a
oni mu uzvraćaju da pripremi novac. Čak da taj proda i vilu, koliko bi
mogao ostvariti?”
“Ti misliš isto ono što misli tvoj uvaženi kolega Pippo Ragonese?”
“To jest?”
“Da je otmica djelo potrebitih ekstrakomunitaraca koji nisu svjesni
da sve mogu izgubiti a ništa dobiti?”
“Ni u snu.”
“Moguće je da otmičari nemaju televizor te da nisu vidjeli očev apel.”
“Moglo bi biti i da...”, poče Nicolò, ali se prekinu sumnjičav.
 SEDAM

“Onda?” ohrabri ga Montalbano. “Sinulo mi je nešto. Ali ne usuđujem ti

reći.”
“Kakva god da je to pizdarija, budi siguran da iz ove sobe neće izići.”
“Nešto kao iz nekog američkog filma. Naklapa se, u mjestu, da su
Mistrette do prije pet-šest godina dobro stajali. Ali su kasnije bili
prisiljeni sve rasprodati. Zar nije moguće da je otmicu organizirao netko
tko se nakon duga izbivanja vratio u Vigàtu, netko tko nije upoznat sa
stanjem obitelji Mistretta?”
“Mene to više podsjeća na Totòa i Peppina 9 negoli na neki američki
film. Razmisli dobro! Netko sam neće se upustiti u takvu otmicu. Nicolò!
Neki bi ortak toga čovjeka, koji se nakon toliko vremena vraća, upozorio
da Mistrettama ponekad manjka čak i kruha! Kad smo već kod toga, reci
mi kako to da su Mistrette sve izgubili?”
“Znaš li ti da ja o tome ništa ne znam? Učinilo mi se da su bili
prisiljeni sve rasprodati, iznenada...”
“Rasprodati što?”
“Terene, kuće, skladišta...”
“Prisiljeni, rekao si? Čudno!”
“Zašto ti se čini čudno?”
“Kao da su, prije šest godina, imali žurnu potrebu za novcem da bi
platili, ne znam, neku ucjenu.”
“Prije šest godina, međutim, nije bilo otmice.”
“Nije je bilo ili pak za nju nitko nije znao.”

* * *

Unatoč tomu što se sudac odmah pokrenuo, Televigàta je uspjela

ponovno emitirati svoje izvanredno izdanje vijesti, prije negoli je stigla
naredba o sudčevoj zabrani. I ovoga puta pred televizorima ne samo
čitava Vigàta, nego i sva monteluška regija nagrnu gledati i slušati:

9
Popularni talijanski filmski komičarski par Totò i Peppino De Filippo.
usmena predaja bijaše munjevita. Ako su se sami otmičari potrudili da
stvar razglase, u potpunosti su uspjeli.
Nekih sat vremena potom, umjesto da po treći put emitiraju
izvanredno izdanje vijesti, na televiziji se pojavi Pippo Ragonese
iskolačenih očiju. Osjećao je dužnost, reče hrapavim glasom, da svima
priopći da je u tom trenutku postaja podvrgnuta “nečuvenom
zlostavljanju u formi zloporabe ovlasti, zastrašivanja, početka
proganjanja.” Objasnio je da je po nalogu tužiteljstva vrpca snimke
telefonskoga poziva otmičara zaplijenjena te da policijske snage
nastavljaju premetačinu u postaji u potrazi za ne znade se čime. Zaključio
je da nikada, ama baš nikada neće uspjeti ugušiti glas slobodne
informacije koju zastupaju on i Televigàta te je najavio da će svoju
publiku stalno držati informiranom o razvoju teške situacije.
Montalbano se naslađivao onime što je izveo u uredu Nicolòa Zita.
Potom se vratio u komesarijat. Tek što je ušao, nazva ga Livia.
“Halo, Salvo?”
“Livia! Što je?”
Ako ga je Livia nazvala u ured, znači da se radilo o nečem ozbiljnom.
“Telefonirala mi je Marta.”
Marta Gianturco bijaše žena jednog časnika Lučke kapetanije, jedna
od rijetkih Livijinih prijateljica u Vigàti. “Pa što onda?”
“Rekla mi je da požurim upaliti televizor i da pogledam izvanredno
izdanje vijesti Televigàte. To sam i učinila.” Stanka.
“Bilo je užasno... glas one jadne djevojke... bolno ...” nastavi potom.
Što je valjalo reći?
“Ah, da... ah, jest...”, Montalbano će tek toliko da joj dokaže da je
sluša.
“Pak sam čula da Ragonese kaže da pretražujete njegove urede.”
“Pa dobro... zaista...”
“Dokle ste stigli?”
Dotle da nam je voda došla do grla, htjede odgovoriti. Međutim reče:
“Krećemo se.”
“Pretpostavljate da je Ragonese oteo djevojku?” upita Livia ironično.
“Livia, nije prigoda za sarkazam. Rekao sam ti da napredujemo.”
 “Nadam se”, Livia će olujnom intonacijom, glasom koji je mogao
imati neki tmasti oblak, bremenit i nizak. I poklopi slušalicu.

* * *

Eto, sad se Livia djenula telefonirati mu napadački i prijeteći. Nije li

bilo pretjerano označiti je prijetećom? Ne, nije bila.
Moguće da je samo prigovarala. Daj, ne budi govnar i odmah se
smiri. Jesi li dovoljno miran? Jesi? Onda učini ono što si naumio. Nazovi
koga moraš nazvati i pusti Liviju.
“Halo? Doktor Mistretta? Ovdje komesar Montalbano.”
“Ima li novosti?”
“Nema, žao mi je. Htio bih s vama malko porazgovarati, doktore.”
“Jutros sam veoma zauzet. I popodne. Preveć sam zapustio svoje
pacijente. Mogli bismo navečer? Da? Onda se, gledajte, možemo naći u
kući moga brata oko...”
“Ispričavam se, doktore. Ali htio bih s vama nasamo razgovarati.”
“Hoćete li da dođem u komesarijat?”
“Nije potrebno da se inkomodirate.”
“Dobro. Onda dođite k meni doma oko dvadeset. Slažemo se?
Stanujem u ulici... gledajte, teško je objasniti. Učinimo ovako. Vidimo se
na prvoj benzinskoj crpki na cesti za Felu, na samom izlazu iz Vigàte. U
dvadeset.”
Telefon ponovno zazvoni.
“Halo, šefe? Tu je neka šjora što lično i osobno ‘oće govorit s vami.”
“Je li rekla kako se zove?”
“Piripipò čini mi se, šefe.”
Ma nije moguće! Pokrenut znatiželjom da dozna kako se gospođa na
telefonu stvarno zove, preuze poziv. “Šjor, vi ste? Cirrinciò Adelina je.”
Njegova dvorkinja! Nije ju vidio otkako je Livia stigla. Što joj se
moglo dogoditi? Ili mu je i ona htjela zaprijetiti, nešto kao: ako ne
oslobodiš curu unutar dva dana, ja ti više neću doći kući pripremati jelo.
Ta ga mogućnost porazi. Možda stoga što se prisjetio jedne od njezinih
najdražih izreka: “Telifon i teligram ružne su stvari.” Dakle, ako je
posegnula za telefonom, znači da je stvar veoma ozbiljna. “Adelì, što je
bilo?”
“Šjor, tila san van dat znat i utišit vas. Pippina je rodila.”
A tko je Pippina? I zašto je njega nazvala da mu kaže da je rodila?
Dvorkinja je shvatila da se komesar ne sjeća.
“Šjor, pozabili ste? Pippina je žena mojega sina Pasqualea.” Adelina
je imala dva sina, dva prijestupnika koji su ulazili i izlazili iz zatvora. A on
je, na vjenčanju mlađega sina, Pasqualea, bio. Otad je već prošlo više od
devet mjeseci? Marija, kako vrijeme brzo prolazi! Dvije stvari su ga
rastužile: spoznaja da je starost bila sve bliža, potom to što je starost
činila da mu na um padnu banalne misli i gotove fraze poput one koju je
tek dovršio formulirati. I gnjev, stoga što je uopće i pomislio na jednu
takvu banalnost, zapriječio mu je put ka ganuću.
“Muško ili žensko?”
“Muško, šjor!”
“Komplimenti i čestitke.”
“Počekajte, šjor! Pasquale i Peppina kažu da kum na krštenju morate
biti vi.”
Dakle, učinio je napor kad je prisustvovao vjenčanju, a sad oni od
njega traže da bude i krsni kum novorođenoga.
“A kad je to krštenje?”
“Za nekih deset dana.”
“Adelì, daš mi dva dana da razmislim, dobro?”
“Dobro. Kad će poći ća šinjorina Livia?”

* * *

Pojavi se u uobičajenoj gostionici, Livia je već u njoj sjedila. Iz

pogleda koji mu je uputila čim je sjeo, dalo se naslutiti da neće proći tek
tako. “Na čemu ste?” poče.
“Livia, ali ako smo o tome već razgovarali prije manje od jednog
sata!”
“Pa što? U sat vremena može se dogoditi puno toga.”
“Ali zar ti se ovo čini pravo mjesto za razgovor o tomu?”
 “Da. Jer kad dođeš kući, ništa mi ne govoriš o svom poslu. Ili hoćete
da na razgovor dođem u komesarijat, šefe?”
“Livia, uistinu se čini sve što je moguće. U ovom času dobar dio
mojih ljudi, uključujući Mimìja, pretražuju, s onima iz Monteluse, cijelo
područje u blizini...”
“A kako to da ti, dok tvoji ljudi pretražuju uokolo, sa mnom mirno
jedeš u gostionici?”
“Načelnik je tako htio.”
“Načelnik je htio da ti, dok tvoji ljudi rade a ona djevojka proživljava
užas, pođeš u gostionicu?” Pih, koja gnjavaža! “Livia, nemoj me puntat!”
“Kriješ se iza dijalekta, ah?”
“Livia, kao provokator bila bi nenadmašna. Načelnik je podijelio
zaduženja. Ja surađujem s Minutolom, koji je odgovoran za slučaj, a Mimì
Augello, s drugima, pretražuje. Složen je to posao.”
“Jadni Mimì!”
Svi jadni, za Liviju. Djevojka, Mimì... Samo on nije bio dostojan
sažaljenja. Odmaknu tanjur špageta začinjenih češnjakom i uljem, koji je
morao naručiti s obzirom na Livijinu nazočnost, a Enzo, gostioničar,
priđe zabrinut.
“Što je, gospodine?”
“Ništa, nemam apetita”, smunđa.
Livia ne reče ni a ni be, nastavi jesti. U nastojanju da olakša
atmosferu i da si pripravi uvjete za gustiranje sljedeće porcije koju je
naručio, inćune u šugu o kojemu su mu stizale dobre vijesti mirisom koji
je dolazio iz kuhinje, odluči ispričati Liviji ono što mu je dvorkinja
telefonirala. Krenu na pogrešan način.
“Jutros me u ured nazvala Adelina.”
“Ah.”
Oštro, poput pucnja iz revolvera. “Što znači taj ah?”
“Znači to da ti Adelina telefonira u ured a ne kući, jer bih joj se ja
mogla javiti pa bi ona bila očajna.”
“U redu, zaboravimo.”
“Ne, znatiželjna sam. Što je htjela?”
“Hoće da ja budem kum na krštenju njezina unuka, sina njezina sina
Pasqualea.”
 “I što si joj ti odgovorio?”
“Molio sam je da mi dade dva dana da razmislim. Ali priznajem ti da
sam sklon reći da.”
“Ti si lud!” planu Livia.
Reče to preglasno. Knjigovođa Militello, koji je sjedio za stolom
slijeva, ostade otvorenih usta s podignutom viljuškom; doktor Piscetella,
koji je sjedio za stolom zdesna, zagrcnu se pijući vino.
“Zašto?” upita Montalbano zatečen tom žestokom reakcijom.
“Kako zašto? Nije li Pasquale, taj sin tvoje voljene dvorkinje, običan
kriminalac? Zar ga ti sam nisi nekoliko puta uhitio?”
“I što s tim? Ja sam kum novorođenog djeteta koje, dok se ne dokaže
suprotno, nije imalo vremena postati običnim kriminalcem poput svog
oca.”
“Ne govorim o tomu. Znaš li ti što znaci biti krsnim kumom?”
“Što ja znam? Držati dijete u naručju dok svećenik...” Kažiprstom
Livia zaniječe.
“Dragi, biti krsnim kumom znači prihvatiti određene odgovornosti.
Jesi li znao?”
“Ne”, Montalbano će, iskreno.
“Kum, u slučaju očeve spriječenosti, mora zamijeniti oca u svemu što
se odnosi na dijete. Postaje nekom vrsti podoca.”
“Uistinu?!” upita komesar impresioniran.
“Informiraj se, ako mi ne vjeruješ. Dakle, može ti se desiti da uhitiš
toga Pasqualea, i dok je on u zatvoru ti se moraš brinuti o potrebama,
obvezama njegova sina, o njegovom ponašanju... Jesi li toga svjestan?”
“Što ću, da vam donesem inćune?” upita Enzo.
“Ne”, reče Montalbano.
“Da”, reče Livia.
Livia je odbila da ju poveze autom te se u Marinellu vrati autobusom.
Montalbano, budući da nije ništa jeo, odustade od šetnje na molu i u ured
stignu a da još nije bilo tri. U portunu ga zaskoči Catarella.
“Šefe šefe ah šefe! Gospodin i načelnik je telefunirao!”
“Kada?”
“Sad sad, na telefunu je!”
Preuze poziv u sobičku koji je služio kao centrala.
 “Montalbano? Odmah se aktivirajte”, reče zapovjedni glas Bonetti-
Alderighija.
Kako će se aktivirati? Pritišćući neko dugme? Okrećući neku polugu?
Ne bijahu li već jaja, koja su mu se počinjala okretati poput propele čim
bi čuo načelnikov glas, aktivacija?
“Na zapovijed.”
“Ovoga časa mi je priopćeno da je gospodin Augello tijekom
pretraživanja pao te se ozlijedio. Istog trena mora biti zamijenjen. Hodite
privremeno vi. Nemojte ništa poduzimati- Pobrinut ću se da za nekoliko
sati pošaljem nekog mlađeg.”
Ah, kako je bio plemenit i tankoćutan gospodin načelnik!
“Nekog mlađeg.” Umjesto njega koji se još osjećao poput djeteta u
pelenama i s dudicom?
“Gallo!”
I u tom pozivanju on unije sav bijes koji je iz njega sukljao. Gallo
doleti. “Što je, šefe?”
“Doznaj gdje je gospodin Augello. Čini se da se ozlijedio. Moramo ga
odmah pokupiti.” Gallo problijedi. “Gospe moja!” reče.
Zašto se toliko zabrinuo za Mimìja Augella? Komesar ga pokuša
utješiti.
“Ali, znaš, ne vjerujem da se radi o nečemu teškom. Mora da se
poskliznuo i...”
“Šefe, ja sam to rekao zbog sebe.”
“Što ti je?”
“Šefe, ne znam što sam pojeo... činjenica je da mi se digao želudac...
svako malo moram na zahod.”
“Znači da se moraš suzdržati.” Iziđe mrmljajući te se vrati nakon
nekoliko minuta.
“Gospodin Augello i njegova ekipa su negdje u Cancelli, na cesti za
Gallottu, četrdeset pet minuta odavde.”
“Pođimo. Uzmi službena kola.”

* * *
 Vozili su se regionalnom cestom već više od pola sata kad se Gallo
okrenu Montalbanu i reče: “Šefe, ne mogu više.”
“Koliko fali do Cancelle?”
“Neka tri kilometra, ali ja...”
“U redu, zaustavi čim možeš.”
Nadesno se išlo nekakvim puteljkom označenim na početku stablom
na kojemu je bio pribijen komad daske na kojoj je crvenim lakom bilo
napisano FRIŠKA JAJA. Polje je bilo neobrađeno, makija divljeg raslinja.
Gallo skrenu na puteljak, zaustavi se nakon nekoliko metara, trkom
iziđe, nestade iza travurine. I Montalbano siđe, zapali cigaretu. Na nekih
tridesetak metara bijaše neka bijela kocka, poljska kućica s nešto
prostora ispred. Tu su se prodavala friška jaja. Stade uz puteljak, htjede
otvoriti rasporak ali patent zape na košulji te se odbi posve otvoriti.
Montalbano spusti glavu da vidi zašto je zapeo i, učinivši taj pokret,
zaslijepi ga odbljesak svjetla. Obavivši, patent povuče prema gore no taj
opet zape te se ista radnja ponovi: komesar sagnu glavu a svjetlo ga opet
zaslijepi. Pogleda odakle taj odbljesak. Napola skriveno pod grmom bilo
je nešto okruglasto. Bila je to motociklistička kaciga. Mala, za žensku
glavu. Mora da je tamo stajala tek nekoliko dana jer je bila tek malo
prašnjava. Nova i neoštećena. Iz džepa izvadi rupčić, pokri njime dlan i
prste desne ruke, čučnu i uze kacigu, okrenu je. Pogleda unutra. Izgledala
je jako čisto, nije bilo tragova krvi. Dvije ili tri duge plave vlasi isticale su
se na crnoj postavi. Bio je siguran, kao da se radilo o potpisu, da je to
Susannina kaciga. “Šefe, gdje ste?”
Bî to Gallov glas. Vrati kacigu kako ju je bio našao, ustade. “Dođi
ovamo.”
Gallo znatiželjno priđe. Montalbano mu pokaže kacigu. “Mislim da je
Susannina.”
“Asti ga Mande, koja guzica!” Gallo se nije mogao suspregnuti
pogledavši komesara.
“Tvoja”, reče komesar, “čast njenoj istraživačkoj zasluzi.”
“Ali ako je kaciga ovdje, znači da curu drže negdje ovdje blizu! Da
pozovem pojačanje?”
“To je baš ono u što žele da povjeruješ. Kacigu su ovdje bacili kako bi
zametnuli trag.”
“Onda, što nam je činiti?”
 “Uspostavi vezu s Augellovom ekipom, neka pošalju nekoga da
stražari. Dok taj ne dođe, ti se nemoj odavde maknuti, ne bih htio da
kacigu pokupi neki prolaznik. Bilo bi dobro da makneš kola jer tako
ometaš prolaz.”
“A tko bi to mogao ovuda proći?” Montalbano ne odgovori, poče
hodati.
“A kamo vi idete?”
“Idem vidjeti imaju li zaista friških jaja.” Dok je prilazio kućerku, čulo
se sve glasnije kokodakanje kokoši koje se nisu ni vidjele, kokošinjac
mora da je bio straga. Stigavši pred kuću, vidje da je iz nje izišla neka
žena. Neka visoka tridesetogodišnjakinja, crne kose i svijetle puti, jako
lijepog tijela, uredno i elegantno odjevena, cipele s visokim potpeticama.
U jednom trenu Montalbano pomisli na neku gospođu koja si je došla
nabaviti jaja. No ona, smiješeći se, upita:
“Zašta ste auto ostavili daleko? Mogli ste ga stavit ovdi isprid.”
Montalbano učini neodređenu gestu.
“Izvol’te”, žena će hodajući ispred njega.
Kućica bijaše podijeljena na dvije sobe nekom pregradom. Prednja
prostorija, vjerojatno blagovaonica, u sredini je imala stolić na kojemu su
bile četiri košarice s friškim jajima te i nekoliko slamnatih stolaca,
kredenac na kojemu je bio telefon, hladnjak, u kutu plinski štednjak.
Drugi kut je bio skriven iza plastične zavjese. Jedina stvar koja nije
pristajala blagovaonici bila je branda koja je služila kao divan. Sve se
sjalo od čistoće. Ženska ga je uporno gledala, no nije ništa govorila.
Nakon malo vremena odluči se upitati, s osmjehom koji komesar nije
znao sebi protumačiti:
“Oćete jaja oli...”
Što je htjela kazati s tim oli? Preostalo je samo počekati da vidi što će
se dogoditi.
“Ili što?” Montalbano će.
Žena se pokrenu, pođe baciti pogled u sobu iza, potom zatvori vrata.
Komesar pomisli da je u drugoj sobi, očito spavaćoj, bio netko, možda
neko usnulo dijete. Ženska sjedne na brandu, izu postole, poče
otkopčavati košuljicu.
“Zatvori vanjska vrata. Ako se ‘oćeš oprat, sve ti je iza tendine”, reče
Montalbanu.
Sad je komesar shvatio onaj oli. Podignu ruku.
“Tako je dovoljno”, rekne.
 OSAM

Ženska ga pogleda zatečena. “Ja sam komesar Montalbano.”

“Gospe moja blažena!” ženska će zacrvenjevši se i skočivši na noge
kao oparena.
“Nemoj se plašiti. Imaš li dozvolu za prodavati jaja?”
“Imadem, imadem. Iđem je vazest.”
“To je važno. Ne, nemam potrebu vidjet ju, ali drugi moji kolege
sigurno će ti ju zaiskat.”
“Ali zašta? Sta san učinila?”
“Sad ti meni odgovori. Ovdje živiš sama?”
“Ne, šjor, sa mojin mužon.”
“Gdje je sad?”
“Tu iza.”
Tu? U drugoj sobi? Montalbano se zaprepasti. Ali kako, muž bi tamo
stajao mrtav hladan dok bi se njegova žena ovdje ševila s prvim koji bi
naišao?
“Pozovi ga.”
“Ne more doć’.”
“Zašto?”
“Brez nogu je.” Nema noge.
“Morali su mu ih odrezat poslin nesriće”, nastavi ženska. “Kakve
nesreće?”
“Radija je s traktoron u polju, i traktor se privrnija.”
“Kad se to desilo?”
“Prije tri godine. Dvi godine poslin kako smo se vinčali.”
“Daj da ga vidim.”
Ženska pođe otvoriti vrata te se maknu u stranu. Komesar uđe,
zapahnu ga ustajao zadah lijekova. U bračnom krevetu ležao je čovjek u
polusnu, teško je disao. U jednom kutu sobe televizor, ispred naslonjač.
Polica toaletnog stolića bijaše doslovce pretrpana lijekovima i špricama
za injekcije.
 “Odrezali su mu i livu ruku”, tiho reče ženska, “i danon i noćon pati
strašne boli.”
“Zašto ga ne držiš u bolnici?”
“Bolje ga ja čuvan. A i likarije koštaju. A ja neću da mu pofale. Pod
činom da i oči prodan. Zato primam muške. Dotur Mistretta mi je kaza da
mu daden inekcije kad ne može podnit bol. Prije jedne ure zapomaga je,
plaka, molija me da ga ubijen. Tija je umrit. I ja san mu dala inekciju.”
Montalbano pogleda toaletni stolić. Morfij.
“Pođimo tamo.”
Vratiše se u drugu sobu.
“Jesi li znala da su oteli jednu curu?”
“Jesan, jesan. Vidila san na televiziji.”
“Jesi li ovih dana primijetila nešto neobično ovdje uokolo?”
“Nisan.”
“Sigurno?” Ženska se nećkala.
“Niku noć... ma more bit neka glupost.”
“Svejedno mi reci.”
“Niku noć bila san budna i čula san niki auto... mislila san da mi je
neko doša pa san se digla iz posteje.”
“I noću primaš klijente?”
“Je, šjor. Ali to su dobri ‘judi, pristojni, koji nećeju da ih se vidi po
danu. Prije nego šta dođu, telefoniraju mi. Zato san se začudila tome autu,
jerbo mi niko nije telefonirao. Auto je doša dovlen isprid pa se vratija
nazad, jerbo samo ovdi ima mista za okrenut.”
Nemoguće je da ta jadnica i taj nesretnik shrvan u krevetu imaju
nešto s otmicom. Uostalom, kuća je bila istaknuta, preveć posjećena i
danju i noću.
“Čuj”, Montalbano će, “tamo gdje smo zaustavili auto našli smo nešto
što možda pripada otetoj curi.”
Ženska sva problijedi.
“Mi sa time nimamo ništa”, odlučno reče.
“Znam. Ma ispitivat će te. Reci o autu, ali nemoj kazati da te noću
netko posjećuje. Nemoj se pokazati tako odjevena, skini šminku i te
postole s potpeticom. Brandu ponesi u spavaću sobu. Ti prodaješ samo
jaja, jasno?”
 Ču zvuk auta i iziđe. Stigao je agent kojeg je Gallo pozvao. Ali s
agentom je bio i Mimì Augello.
“Upravo sam htio doći odmijeniti te”, reče Montalbano.
“Nije više potrebno”, Mimì će. “Poslan je Bonolis sa zadaćom da
koordinira potragu. Očigledno načelnik nije imao volju da ti ni minutu
povjeri stvar. Mi se sad možemo vratiti u Vigàtu.”
Dok je Gallo kolegi pokazivao mjesto gdje se nalazila kaciga, Mimì uz
pomoć Montalbana prijeđe u druga kola. “Ali što ti se desilo?”
“Upao sam u jarak pun kamenja. Mora da sam natukao rebro. Jesi li
javio da si našao kacigu?” Montalbano se udari po čelu. “Zaboravio sam!”
Augello je predobro poznavao Montalbana, a da ne bi znao da bi taj
vazda zaboravljao učiniti ono što ga zapravo i nije bila volja učiniti.
“Hoćeš da ja nazovem?”
“Daj. Telefoniraj Minutolu i sve mu ispričaj.”

* * *

Čim su krenuli natrag, Augello reče, naizgled ravnodušno: “Znaš li

jednu stvar?”
“To činiš namjerno?”
“Što to?”
“Da me pitaš ako znam neku stvar. To me ljuti.”
“Dobro, dobro. Prije neka dva sata karabinjeri su javili da su pronašli
djevojčinu naprtnjaču.”
“Siguran si da je njezina?”
“Kako nije. Unutra je bila osobna iskaznica!”
“I što još?”
“Ništa. Prazna.”
“Sva sreća”, komesar će. “Jedan jedan.”
“Nisam razumio.”
“Jednu stvar nađosmo mi, drugu karabinjeri. Pat pozicija. Gdje je to
bila naprtnjača?”
“Na cesti za Montereale. Iza kamena koji označava četvrti kilometar.
Dosta dobro se vidjela.”
 “To jest, nasuprot mjesta gdje je bila kaciga!”
“Točno.”
“Pokušavam prevesti ovu tvoju sintezu u jasnije riječi. To jest, da su
sve ove potrage, sve ove mjere samo gubljenje vremena, golema
pizdarija,”
“Baš tako.”
“Nastavljam prevoditi. Otmičari, po nama dvoma, u noći otmice,
uskaču u auto i voze se uokolo bacajući nasumce predmete koji su
pripadali Susanni, kako bi naveli na krive tragove. Što znaci...”
“... da cura nije zatočena blizu mjesta gdje su nađene njene stvari”,
zaključi Mimì. Te dometnu:
“I valjalo bi u to pokušati uvjeriti načelnika, inače će taj narediti da
se pretraži i Aspromonte 10.”

* * *

U uredu ga je čekao Fazio koji je već znao što je pronađeno. U ruci je

držao kovčežić. “Putuješ?”
“Ne, šefe. Vraćam se u vilu, gospodin Minutolo hoće da dežuram uz
telefon. Ovdje unutra imam nešto donjeg rublja.”
“Htio si mi nešto reći?”
“Jesam. Šefe, nakon izvanrednih vijesti Tekvigàte, telefon u vili stalno
zvoni... ništa zanimljivog, traže intervjue, ljudi se mole, takve stvari. Ali
dva su poziva drugačije zvučala. Prvi je bio od bivšeg administrativnog
upravitelja Peruzza.”
“A što je Peruzzo?”
“Ne znam, šefe. No on se tako predstavio, rekao je da njegovo ime
nije važno. A rekao mi je i to da kažem gospodinu Mistretti da je dobro
biti ponosan, ali da pretjerani ponos pričinja štetu. To je sve.”
“Dobro. A drugi?”
“Glas neke starije žene. Htjela je razgovarati s gospođom Mistretta.
Kad se konačno uvjerila da gospođa nije mogla dođi do telefona, rekla mi
je da joj ja moram doslovce prenijeti ove riječi: Život Susanne je u tvojim
rukama, prijeđi preko svega i učini prvi korak.”

10
planinski masiv u južnoj Kalabriji
 “Jesi li što shvatio?”
“Ništa. Šefe, idem ja. Hoćete li svratiti u vilu?”
“Ne vjerujem da hoću večeras. Čuj, jesi li rekao o ovim pozivima
gospodinu Minutolu?”
“Nisam, šefe.”
“A zašto?”
“Jer sam mislio da ih neće smatrati važnima. Vama bi se, možda,
mogli činiti zanimljivima.”
Fazio iziđe.
Dobar policajac. Shvatio je da su dva poziva bila neshvatljiva, imala
su, međutim, nešto zajedničkog, to je bilo malo ali sigurno. Ustvari, i bivši
uposlenik tvrtke Peruzzo kao i stara gospođa poticali su Mistrette, muža i
ženu, da promijene svoje držanje. Prvi je mužu savjetovao veću
popustljivost, druga je pak supruzi sugerirala čak da preuzme inicijativu,
da “prijeđe preko svega.” Možda bi istraga, dotad posve usmjerena
prema vani, trebala promijeniti smjer i okrenuti se prema obitelji otete
djevojke. U ovom je trenutku bilo važno moći porazgovarati s gospođom
Mistretta. Ali u kakvu je stanju bolesnica bila? I k tomu: kako bi opravdao
svoja pitanja ako gospođa nije znala za otmicu svoje kćeri? Važnu pomoć
mu je mogao pružiti doktor Mistretta. Pogleda na sat. Bilo je osam manje
dvadeset.
Nazva Liviju da joj kaže da će zakasniti na večeru. Proguta, bez da
reagira jer nije imao vremena za svađu, njezinu reakciju.
“Nikako da mi, barem jedanput, navrijeme večeramo!”
Telefon opet zazvoni: bio je Gallo. U monteluškoj su bolnici Mimìja
zadržali na pretragama.

* * *

Stigao je točno u osam, točnošću švicarskog sata, do prve benzinske

crpke na cesti za Felu, ali od doktora Mistrette ni sjena. Nakon deset
minuta i dviju cigareta, komesar se počeo zabrinjavati. Liječnicima nikad
ne možeš vjerovati. Ako ti zakažu sastanak u svojoj ordinaciji radi
pregleda, činit će te čekati najmanje uru vremena; ako ti zakažu sastanak
negdje vani, pojave se također sat vremena poslije uz ispriku da je neki
pacijent stigao u zadnji čas.
 Doktor Mistretta zaustavi svoj terenac uz Montalbanov auto, sa
zakašnjenjem od samo pola sata.
“Ispričavam se, ali u zadnji čas jedan pacijent...”
“Shvaćam.”
“Hoćete li poći za mnom?”
I krenuše, jedan za drugim. Potom jedan za drugim iđahu i iđahu,
iziđoše s glavne, iziđoše sa sporedne ceste, skrenuše na poljske putove i
ostaviše ih za leđima. Konačno stigoše do nekog seoskog mjesta na
osami, pred zatvorenom kapijom neke mnogo veće i bolje održavane
kuće od one brata geologa. Bijaše opasana visokim zidom. Ali zar su se
Mistrette, ako nisu obitavali u kućama na selu, osjećali manje važnima?
Doktor iziđe, otvori kapiju, uđe autom davši Montalbanu znak da i on
uđe.
Parkirali su u vrtu koji nije bio zapušten kao onaj u drugoj vili, no
malo je falilo.
Na desnoj strani vidjela se velika građevina s niskim krovom, možda
bivše štale. Doktor otvori kućna vrata, upali svjetla, uvede komesara u
veliki salon.
“Počekajte časak, idem zatvoriti kapiju.” Bilo je očito da nije imao
obitelj, živio je sam. Salon je bio lijepo namješten i dobro održavan, jedan
zid je bio posve ispunjen bogatom kolekcijom oslikana stakla.
Montalbano je očaran gledao te žive boje, te naivne ali i rafinirane linije.
Drugi jedan zid bijaše dopola pokriven policama knjiga. Ne medicinskih
ili naučnih, kako je pretpostavljao, već romanima.
“Ispričavam se”, doktor će vraćajući se, “mogu li vas nečim
ponuditi?”
“Ne, hvala. Vi niste oženjeni, doktore?”
“Nikad nisam, u mladosti, imao namjeru ženiti se. Potom, jednoga
dana, spoznah da sam preveć ostario da bih to učinio.”
“I ovdje živite sami?” Doktor se osmjehnu.
“Shvaćam što namjeravate kazati. Ova kuća je preveć velika za samo
jednu osobu. Nekoć su uokolo bili vinogradi, maslinici... U zgradi koju ste
vidjeli sučelice kući ostadoše zapušteni žrvnjevi, podrumi i muljače...
Gornji kat je zatvoren već odavna.
Da, posljednjih godina ovdje živim sam. Kućnim se poslovima bavi
dvorkinja koja dolazi jutrom tri dana tjedno. Što se hrane tiče... snalazim
se sam.” Zastade.
 “Ili pak idem jesti k jednoj mojoj prijateljici. Ionako biste to, prije ili
poslije, doznali. Riječ je o udovici s kojom sam u vezi već preko deset
godina. I to je sve.”
“Doktore, zahvaljujem vam, ali k vama sam došao sa svrhom da
doznam nešto u svezi s bolešću žene vašega brata, dakako ako vi hoćete i
možete...”
“Gledajte, komesaru, nema nikakve profesionalne tajne koju bi
valjalo poštivati. Moja je nevjesta otrovana. Nepovratno otrovana, što je
vodi u sigurnu smrt.”
“Otrovali su je?!”
Udarac maljem po glavi, kamen s neba, šaka u lice. Iznenadan i
snažan udarac, izveden mirno, gotovo bez imalo emocija, fizički zgromi
komesara, toliko da mu je u ušima zazvonilo. Ili je ta zvonjava bila prava?
Možda je netko pozvonio na ulaznim vratima? Možda je telefon koji je
stajao na stoliću počeo zvoniti? Ali čini se da doktor ništa nije čuo.
“Zašto upotrebljavate množinu?” upita i dalje neuznemiren, poput
učitelja koji podcrtava neku sitnu grešku u zadaći. “Otrovao ju je samo
jedan čovjek.”
“I vi znate ime?”
“Naravno”, doktor će uz osmijeh.
Ne, pogledavši ga bolje, nije bio osmijeh to što je bilo utisnuto na licu
Carla Mistrette, već cerenje, podrugljiv podsmijeh. “Zašto ga niste
prijavili?”
“Jer ga se ne može zakonski goniti. Onaj koji vjeruje, može ga
optužiti samo Svevišnjemu, koji bi, uostalom, morao već sve znati.”
Montalbano poče shvaćati.
“Kad kažete da je gospođa otrovana, pribjegavate nekoj vrsti
metafore, istina?”
“Bolje bi bilo kazati da se ne služim uobičajenim stručnim
terminima. Upotrebljavam riječi, izričaje koje kao liječnik ne bih smio
rabiti. Ali vi ovdje niste da biste doznali liječnički nalaz.”
“A čime je to gospođa otrovana?”
“Životom. Kako vidite, nastavljam rabiti riječi neprikladne u
dijagnostici. Životom. Ili bolje: postoji netko tko ju je grubo primorao da
prijeđe sramotno područje egzistencije. A Giulia je u određenom
trenutku odbila nastaviti. Odustala je od svake obrane, svakog otpora,
posve se prepustila propadanju.”
Bijaše vješt, Carlo Mistretta, govornik. Komesar je međutim imao
potrebu čuti činjenice, ne lijepo fraziranje.
“Oprostite mi, doktore, ali vas moram pitati više. Je li suprug bio,
makar i nehotično...”
Usne Carla Mistrette otkriše malko zube. To je, međutim, bio njegov
način smješkanja.
“Moj brat? Šalite se? Život bi dao za svoju suprugu. I kada budete čuli
cijelu priču, vidjet ćete da je vaša sumnja bila apsurdna.”
“Neki ljubavnik?” Doktor kao da je bio zatečen.
“Molim?”
“Rekoh: neki drugi čovjek, ljubavno razočaranje, ispričavam se, ali...”
“Vjerujem da je moj brat bio jedini čovjek u Giulijinom životu.”
I tu Montalbano izgubi strpljenje. Dojadilo mu je igrati se pogađanja.
A, uostalom, i nije baš da mu je Carlo Mistretta bio simpatičan. I taman da
će otvoriti usta kako bi počeo postavljati manje obzirna pitanja, kadli
doktor, kao da je primijetio komesarovu promjenu, podignu ruku da ga
zaustavi. “Brat”, reče.
Isuse! Otkuda sad pak taj brat? I usto: čiji brat? Odmah je shvatio da
će se u toj priči o braći, stričevima, nevjestama, nećacima posve izgubiti.
“Giulijin brat”, nastavi doktor.
“Gospođa ima brata?”
“Da. Antonija.”
“A kako to da...”
“Nije se pojavio ni u ovoj dramatičnoj situaciji jer se nisu posjećivali,
već dugo vremena.”
I ovdje se Montalbanu dogodi nešto što mu se događalo svako malo
dok bi se bavio nekom istragom. To jest, da bi se u njegovu mozgu neke
naizgled nepodudarne činjenice odjednom počele slagati te bi se svaka
našla na svom pravom mjestu zagonetne slagalice. A to se događalo i
prije negoli bi bio posve svjestan svega. Tako da su komesarova usta,
gotovo neovisno od njega, rekla:
“Recimo, već šest godina?” Doktor ga pogleda iznenađen.
“Vi već sve znate?”
 Montalbano učini gestu koja ništa nije značila. “Ne, ne šest godina”,
precizirao je doktor. “Ali prije šest godina je sve počelo. Gledajte, moja
nevjesta Giulia i njen brat Antonio, koji je od nje tri godine mlađi,
ostadoše siročad još kao djeca. Nesreća, roditelji su poginuli u
željezničkoj nesreći. Imali su nešto malo imovine. Djecu je k sebi uzeo
ujak, neženja, koji ih je prigrlio s puno ljubavi. Giulia i Antonio su
odrastali jako vezani jedno uz drugo, kako to često biva kod siročadi-
Ujak je umro tek što je Giulia napunila šesnaest godina. Novaca je bilo
vrlo malo i Giulia je napustila školovanje kako bi Antonio nastavio, poče
raditi kao namještenica. Salvatore, moj brat, ju je upoznao kad joj je bilo
dvadeset godina te se u nju zaljubio. Pače: zaljubiše se. Ali Giulia je odbila
udati se dok Antonio ne diplomira i nađe posao. Od budućega muža
nikad nije prihvatila ni najmanju materijalnu pomoć, sve je učinila sama.
Pak Antonio posta inženjer, našao je dobar posao pa su se tako Giulia i
Salvatore mogli vjenčati. Tri godine nakon vjenčanja, mojemu bratu bi
ponuđen posao u Urugvaju. Prihvatio je i otputovao je sa ženom. Uto...”
Zvonjava telefona, poput rafala iz kalašnjikova, poče remetiti tišinu
osamljene kuće. Doktor naglo ustade, pođe do telefona.
“Halo?... Da, recite... Kada?... Da, odmah dolazim... Ovdje kod mene je
komesar Montalbano, hoćete li razgovarati s njim?”
Bijaše blijed kao krpa. Okrenu se bez riječi, pruži mu slušalicu. Bijaše
Fazio.
“Šefe? Tražio sam vas u komesarijatu i kod kuće, ali mi nisu znali
kazati... Otmičari su nazvali niti deset minuta prije... Bilo bi dobro da i vi
dođete.”
“Stižem.”
“Samo čas”, reče Carlo Mistretta, “idem uzeti lijekove za Salvatorea,
izvan sebe je.”
Iziđe. Telefonirali su prije negoli se moglo očekivati. Zašto? Možda
stoga što im je nešto pošlo naopako pa nisu više imali puno vremena na
raspolaganju? Ili se pak radilo o jednostavnoj taktici kako bi svih
zavarali? Doktor se vrati s kovčežićem.
“Idem ispred, vi me slijedite svojim autom. Odavle se može jednim
kraćim putom do kuće moga brata.”
 DEVET

Stigoše za nešto manje od pola sata. Kapiju im dođe otvoriti monteluški

policajac koji nije poznavao komesara. Propusti doktora i zatim zaustavi
Montalbanova kola. “Tko ste vi?”
“Koliko bih dao da i ja to znam! Recimo da sam, kako se uobičajilo
kazati, komesar Montalbano.”
Policajac ga začuđeno pogleda, ali ga pusti da uđe s autom. U salonu
bijahu samo Minutolo i Fazio.
“Gdje je moj brat?” upita doktor.
“Gledajte”, Minutolo će, “dok je slušao na telefonu, skoro se
onesvijestio. Stoga sam pošao gore pozvati medicinsku sestru koja ga je
reanimirala i uvjerila da se pođe malko pružiti.”
“Idem gore”, reče doktor.
I iziđe sa svojim kovčežićem. Dotle je Fazio pripremio tričarije kraj
telefona.
“I ovo je snimljena poruka”, poče Minutolo. “Ovaj put prelaze na
stvar. Poslušaj pa ćemo razgovarati.”
Pozorno me saslušajte. Susanna je dobro, ali je očajna jer bi htjela biti
uz majku. Pripremite šest milijarda. Ponavljam, šest milijarda. Mistrette
znadu gdje će ih naći. Čujemo se.
Isti krivotvoreni muški glas kao u prvome pozivu. “Jesu li uspjeli
otkriti odakle dolazi?” upita Montalbano. “Kakva to zaludna pitanja
postavljaš!” uzvrati Minutolo. “Ovaj put nisu učinili da se čuje Susannin
glas.”
“Dakako.”
“I govore o milijardama.”
“A o čemu bi ti htio da govore?” ironično upita Minutolo. “O eurima.”
“Ali zar nije isto?”
“Ne, nije. Jedino ako ti nisi jedan od one kategorije trgovaca kojima
jedan euro vrijedi tisuću lira.”
“Budi jasniji.”
“Ništa, tek dojam.”
“Reci ga.”
 “Onaj tko nam šalje poruku ima glavu koja funkcionira po starome,
naravno mu je računati u lirama a ne u eurima. Nije rekao tri milijuna
eura, rekao je šest milijarda. Dakle, po meni, znači da je onaj tko nazivlje
u poodmakloj dobi.”
“Ili da je toliko lukav da nas navede da tako mislimo”, reče Minutolo.
“Zajebava nas, kako je uradio i s kacigom koju je ostavio na jednoj strani i
s naprtnjačom koju je bacio na drugo mjesto.”
“Mogu li malko izići? Trebam zraka. Pet minuta i vraćam se. Ako
netko nazove, vi ste tu”, Fazio će.
Nije da mu nije uistinu trebalo čistog zraka, ali mu se nije činilo
ispravnim ostati i čuti razgovor dvojice nadređenih.
“Idi, idi”, rekoše zajedno Minutolo i Montalbano.
“Ali u ovom pozivu postoji jedan novi element koji mi se čini prilično
ozbiljnim”, nastavi Minutolo.
“Jest”, reče Montalbano. “Otmičar je siguran da Mistrette znadu
kamo poći potražiti šest milijarda.”
“Dok mi nemamo pojma.”
“Ali mogli bismo imati.”
“A kako?”
“Stavimo se u kožu otmičara.”
“Trabunjaš?”
“Uopće. Htio sam reći da bismo i mi mogli prisiliti Mistrette da
poduzmu korake u pravome smjeru, onom, konačno, kojim se može doći
do novca za otkupninu. A ti bi koraci mogli razjasniti mnoge stvari.”
“Nisam te shvatio.”
“Ponovit ću, tako ćeš shvatiti. Otmičari su jako dobro već u početku
znali da Mistrette nisu u stanju platiti otkupninu, a ipak su oteli curu.
Zašto? Zato što su znali da Mistrette, u slučaju potrebe, imaju mogućnost
dobaviti krupnu svotu. Dovle se slažeš?”
“Slažem.”
“Znaj da za tu mogućnost ne znaju samo otmičari.”
“Ne?”
“Ne.”
“A kako ti znaš?”
 “Fazio me je izvijestio o dvama čudnim telefonskim pozivima. Neka
ti ponovi.”
“A zašto to i meni nije rekao?”
“Vjerojatno je zaboravio”, šlaga Montalbano. “I, konkretno, što bih
trebao učiniti?”
“Jesi li obavijestio sudca o tome?”
“Još nisam. Odmah ću.” I posegnu za telefonom.
“Čekaj. Trebao bi mu sugerirati da bi, sad kad su otmičari postavili
točno određeni zahtjev, morao blokirati imovinu gospodina Mistrette i
njegove žene, te istoga trena to priopćiti novinarima.”
“I što će se time postići? Mistrette nemaju ni prebijene pare, to svi
znadu. To bi bio čisto formalan čin.”
“Naravno. Bio bi formalan kad bi ostao između tebe, mene, sudca i
obitelji Mistretta. No ja sam kazao da tu mjeru treba obznaniti. Javno
mišljenje i može biti sranje, kako netko drži, ali vrijedi. Javnost će se
početi pitati je li istina da znaju gdje naći novac, pa ako je to istina, zašto
ne čine ono što moraju učiniti da ga uzmu. Moguće da su otmičari
primorani reći ono što Mistrette moraju učiniti. Nešto bi, dakle, izišlo na
vidjelo. Jer mi se ovo nekako, dragi moj, ne čini običnom otmicom.”
“A što je onda?”
“Ne znam. Podsjeća me na biljar. Kuglu udariš tako da se od ruba
stola koji je ispred nje odbije te se dokotrlja na suprotnu stranu.”
“Znaš što ću ti reći? Čim se malko oporavi, ja ću pritisnuti Susannina
oca.”
“Učini. Ali imaj na umu jednu stvar: čak ako za pet minuta od
Mistretta i doznamo istinu, to neće prouzročiti da sudac ne nastavi kako
smo se dogovorili. Ja ću, ako dopuštaš, razgovarati s doktorom čim siđe.
Bio sam u njegovoj kući kad mu je Fazio telefonirao. Razgovor je bio
zanimljiv, isplati se nastaviti ga.”
U tom trenutku u salon uđe Carlo Mistretta.
“Ma je li istina da su tražili šest milijarda?”
“Jest”, rekne Minutolo.
“Jadna moja nećakinja!” usklikne doktor.
“Pođimo malko na zrak”, predloži mu Montalbano. Doktor je pošao
za njim poput mjesečara. Sjedoše na klupu. Montalbano vidje Fazija koji
se požurio vratiti u salon. Taman da će otvoriti usta, a ono ga doktor
ponovno preduhitri.
“Telefonski poziv o kojem me izvijestio moj brat dotiče bit onoga što
sam vam govorio kod mene doma.”
“Uvjerio sam se”, reče komesar. “Stoga bi bilo nužno, ako ste
raspoloženi...”
“Jesam. Gdje smo stali?”
“Da se vaš brat sa ženom preselio u Urugvaj.”
“E, da. Ni godinu dana poslije Giulia napisa dugo pismo Antoniju.
Predlagala mu je da dođe k njima u Urugvaj, gdje bijahu odlične radne
mogućnosti, zemlja je bila u razvoju, Salvatore je dosegao ugled kod
važnih osoba te je bio u stanju pomoći mu...
Skoro sam vam zaboravio kazati da je Antonio stekao zvanje
inženjera, znate, mostovi, vijadukti, ceste... Dobro, prihvatio je i
otputovao. U početku ga je moja nevjesta nesebično pomagala. U
Urugvaju je ostao pet godina. Zamislite, u Montevideu su kupili dva stana
u istoj zgradi, da bi bili blizu. No, Salvatore je, zbog svog posla, mjesecima
izbivao iz kuće te se osjećao spokojnim znajući da svoju ženu nije ostavio
samu. Da ne duljim, u tih pet godina Antonio je puno postigao. Ne toliko
kao inženjer, koliko sposobnošću da se snalazi unutar slobodnih
carinskih zona kojih je tamo bilo mnogo... više-manje legalan način da se
izbjegne plaćanje poreza.”
“Zašto je sve napustio?”
“Rekao je da ga je mučila nostalgija za Sicilijom. Da više nije mogao
izdržati. I da sa svim novcem koje je imao može osnovati vlastiti posao.
Ali moj je brat posumnjao, ne onda, poslije, da je tomu bio neki ozbiljniji
razlog.”
“To jest?”
“Da je nešto krivo učinio. Da se boji za njegov život. Dva mjeseca
prije polaska bijaše nepodnošljiva raspoloženja, no Giulia i Salvatore su
to pripisivali skorašnjem rastanku. Bili su jedina obitelj. Ustvari, Giulia je
mnogo patila zbog bratova odlaska. Tako da je Salvatore prihvatio posao
u Brazilu samo kako bi joj omogućio da živi u novoj i različitoj sredini.”
“I nisu se više vidjeli do...”
“Ma što govorite?! Pored činjenice da su se stalno nazivali te i da su
se neprekidno dopisivali, Giulia i Salvatore su dolazili u Italiju barem
svake druge godine te su s Antonijem provodili dopuste. Zamislite da su
kad se rodila Susanna...” Izustivši to ime doktorov glas napuknu.
“... kad se rodila Susanna, koja je stigla kasno, nisu se više nadali da
će imati djecu, doveli su dijete ovamo kako bi joj Antonio, koji bijaše
preveć zaposlen da bi se mogao maknuti, bio krsnim kumom. Prije osam
godina moj brat i Giulia vratili su se konačno živjeti ovdje. Umoriše se,
prošli su gotovo cijelu Južnu Ameriku, htjeli su da Susanna odraste kod
nas, a Salvatore je, uostalom, mnogo uštedio.”
“Mogao se smatrati bogatim čovjekom?”
“Iskreno govoreći, da. Ja sam o svemu skrbio. Ulagao sam njegove
zalihe u dionice, terene, kuće... Netom su došli, Antonio im je kazao da se
zaručio te da će se vrlo skoro oženiti. Vijest je jako začudila Giuliju: zašto
joj njen brat nikad nije ni natuknuo da je upoznao djevojku s kojom se
kani oženiti? Odgovor je dobila kad joj je Antonio predstavio Valeriju,
svoju buduću ženu. Vrlo lijepu djevojku, dvadesetogodišnjakinju. A on,
Antonio, bijaše blizu pedesete. Za tom je djevojčicom posve bio izgubio
glavu.”
“Jesu li još u braku?” upita Montalbano nehotice pakosno.
“Jesu. Ali Antonio se vrlo brzo dosjetio da ju je morao pokrivati
darovima te ispunjati svaku njezinu želju kako bi je zadržao.”
“I upropastio se?”
“Nije, stvari nisu tako krenule. Umiješale su se Manipulit 11.”
“Samo čas”, prekinu ga Montalbano. “Priča o Mani pulite počela je u
Milanu prije više od deset godina, kad su vaš brat i gospođa još bili u
inozemstvu. I prije Antonijeva vjenčanja.”
“Tako je. Ali valjda znate već kakva je Italija? Sve ono što se dešava
na sjeveru, fašizam, oslobođenje, industrijalizacija, k nama dopire s
velikim zakašnjenjem, poput lijena vala. I kod nas se, dakle, poneki sudac
probudio. Antonio je natječajima zakupio puno javnih radova, nemojte
me pitati kako je to uspio jer ni ja ne znam i neću da znam, premda nije
teško pogoditi.”
“Je li bio pod istragom?”

11
1990-ih godina u Italiji su pokrenute, po mnogima nužne ali, pokazalo se, i
kontroverzne antikorupcijske sudske istrage, tzv. Mani pulite (Čiste ruke), u
koje su bili upleteni i vršni političari, gospodarstvenici, stranke i razne
institucije.
 “On je povukao prvi potez. Vrlo je spretan čovjek. Od moguće istrage
koja bi ga sigurno bila dovela do uhićenja i osude spas je našao u tomu da
je uništio neke papire. Tako je priznao, sa suzama, sestri, jedne večeri
prije šest godina. I dodao je bio da je cijena te špekulacije dvije milijarde.
Taj je novac morao pronaći najkasnije za mjesec dana, jer u tom času nije
imao gotovine a od banaka nije htio tražiti novac. Bijahu to dani kada je
svaki njegov potez mogao biti loše protumačen. Rekao je da mu je
dolazilo da se smije i da plače, jer da su dvije milijarde bile sitnica prema
velikim količinama novca koje su mu prolazile kroz ruke. Ipak su te dvije
milijarde predstavljale spas. I, konačno, bijahu samo pozajmica. Potrudit
će se da za tri mjeseca vrati cjelokupnu svotu, povećanu gubitcima zbog
preveć žurne rasprodaje. Giulia i moj brat cijelu su noć probdjeli
raspravljajući. Ali Salvatore bi bio dao i vlastito odijelo, samo da ne gleda
očajavati svoju ženu. Sljedeće jutro pozvaše me i upoznaše s Antonijevim
traženjem.”
“A vi?”
“Ja sam, priznajem, u prvome trenutku loše reagirao. Potom mi sinu
ideja.”
“Koja?”
“Rekoh da mi se to traženje činilo suludim, apsurdnim. Dostajalo bi
da Valeria, žena, proda Ferrari, brod, poneki dragulj te bi se te milijarde
lako namaknule. Ili, ako se ta cifra ne bi dosegla, razliku su mogli oni
pokriti, ali samo razliku. Sve u svemu, pokušao sam ograničiti štetu.
“I jeste li uspjeli?”
“Nisam. Giulia i Salvatore su istoga dana razgovarali s Antonijem te
su mu izložili moj prijedlog. Ali Antonio poče plakati, tih je dana lako
plakao. Rekao je da bi, ako bi ga prihvatio, ne samo izgubio Valeriju, već
da bi stvar procurila u javnost te da bi on izgubio povjerenje koje je
uživao. Rekli bi da je na rubu bankrota. I tako je moj brat odlučio prodati
sve.”
“Čiste znatiželje radi: koliko su unovčili?”
“Milijardu i sedamsto pedeset milijuna. Za mjesec dana ostadoše bez
svega, samo na Salvatorevoj mirovini.”
“Još me nešto, ispričavam se, zanima. Znadete li kako je Antonio
reagirao kada mu je uručena manja svota od one koju je očekivao?”
“Ali njemu su dane dvije milijarde koje je htio!”
“A tko je pokrio razliku?”
 “Je li baš nužno kazati?”
“Jest.”
“Ja”, doktor će nevoljko. “I što se potom dogodilo?”
“Dogodilo se to da je, nakon što su prošla tri mjeseca, Giulia pitala
Antonija može li vratiti pozajmicu, barem djelomice. Brat je zatražio
jednotjednu odgodu. Znajte da nije bilo ničega napismeno, obveza,
mjenica, naknadno datiranih čekova, ničega. Jedini dokument bila je
potvrda na dvjesta pedeset milijuna koju je moj brat insistirao da mi
dade. Četiri dana poslije Antonio je primio obavijest da je pod istragom.
Bio je optužen za razne stvari, među kojima za korumpiranje javnog
djelatnika, krivotvorenje knjigovodstvenih podataka i tome slične stvari.
Kad je Giulia, nakon pet mjeseci, namjeravajući Susannu poslati na
školovanje u jedan ekskluzivni internat u Firenci, ponovno zatražila da
vrati barem dio pozajmice, Antonio joj je grubo uzvratio da to baš i nije
bio pravi trenutak. I Susanna je tako ostala ovdje studirati. Sve u svemu,
da skratim, taj trenutak nikad nije ni došao.”
“Kažete mi da one dvije milijarde još nisu vraćene?”
“Točno. Antonio se izvukao na suđenju, najvjerojatnije jer je uništio
dokumente koji su ga teretili, ali jedna je njegova tvrtka na zagonetan
način propala. Nekom vrsti domino-efekta, i druge su njegove tvrtke
završile na isti način. Svi su ostali nasamareni, vjerovnici, dobavljači,
namještenici, radnici. Uz to, njegova je žena bila zaražena porokom igre,
izgubila je nevjerojatne sume. Prije tri godine brat i sestra su se jako
zakačili, njihovi odnosi su se prekinuli i Giulia je počela obolijevati. Nije
joj više bilo do života. A, kako ćete lako razumjeti, stvar nije bila samo u
novcu.”
“Kako sada Antoniju idu poslovi?”
“Sjajno. Prije dvije godine smogao je druga sredstva, ja vjerujem da
su stečajevi bili namješteni i da je on sav novac prebacio u inozemstvo.
Pak ga je, zahvaljujući novom zakonu, vratio u zemlju, platio je postotak
te je sredio stvar. Poput mnogih nepoštenih koji su učinili isto, kad je već,
zakonom, ozakonjena nezakonitost. Sve njegove tvrtke, zbog prethodnih
stečajeva, sada su naslovljene na ženu. Ali mi, ponavljam, nismo vidjeli
niti jednu liru.”
“Kako se Antonio preziva?”
“Antonio? Peruzzo. Antonio Peruzzo.”
 To mu je ime bilo poznato. Spomenuo mu ga je Fazio obavijestivši ga
o telefonskom pozivu bivšeg “administrativnog djelatnika tvrtke
Peruzzo” koji je podsjećao geologa Mistrettu kako i koliko šteti preveć
ponosa. Sad je sve počelo dobivati smisao.
“Vi shvaćate”, nastavi doktor, “da Giulijina bolest komplicira
sadašnju situaciju.”
“Na koji način?”
“Majka je vazda majka.”
“Dok otac koji put jest, koji put nije?” osorno upita komesar kojega je
malko rasrdila izlizana fraza koju je upravo čuo.
“Htio sam reći to da Giulia nije tako bolesna, pred životnom
opasnošću u kojoj je Susanna, ni časak ne bi oklijevala da od Antonija
zatraži pomoć.”
“Vi, pak, mislite da vaš brat to neće učiniti?”
“Salvatore je vrlo ponosan čovjek.”
Ista riječ koju je upotrijebio anonimni bivši djelatnik tvrtke Peruzzo.
“Vi držite da ni u kojem slučaju ne bi popustio?”
“O, Bože, ni u kojem slučaju! Možda, pod nekim snažnim pritiskom...”
“Kao, na primjer, da u pismu primi jedno kćerino uho?” Fraza
izgovorena namjerno. Doktor je pričao kao da ga se ne tiče cijeli slučaj,
premda je osobno uložio dvjesto pedeset milijuna. Uznemirio bi se samo
kad bi se spomenulo Susannino ime. Ovaj put se, međutim, doktor lecnuo
tako jako da je Montalbano to osjetio po laganoj trešnji klupe na kojoj su
sjedili.
“Zar mogu dotle stići?”
“Ako hoće, mogu ići još dalje.”
Uspio je prodrmati doktora. U blijedom svjetlu koje je ulazilo kroz
dvoja staklena vrata salona, vidje da je posegnuo u džep te je izvukao
rupčić kojim sije obrisao čelo. Valjalo je sebi prokrčiti put u oklop Carla
Mistrette.
“Doktore, bit ću otvoren. Kako sada stvari stoje, mi ništa ne znamo ni
o otmičarima ni o mjestu gdje drže otetu Susannu. Blagog pojma
nemamo, iako smo našli kacigu i naprtnjaču vaše nećakinje. Jeste li znali
za to?”
“Ne, sad to od vas doznajem.”
 I tu nastade muk koji potraja. Montalbano je očekivao da će mu
doktor postaviti pitanje.
Naravno pitanje koje bi svaka normalna osoba postavila. Doktor,
međutim, nije otvorio usta.
Potom komesar odluči nastaviti.
“Ako vaš brat ništa ne poduzme, to bi otmičari mogli protumačiti kao
otvoreno odbijanje suradnje.”
“Što se tu može?”
“Pokušajte uvjeriti svoga brata da učini koji korak prema Antoniju.”
“Bit će teško.”
“Recite mu da ćete, u slučaju da odbije, taj korak biti prisiljeni učiniti
vi. Ili je to i vama preteško?”
“Da, i meni to teško pada, znate? Ali, naravno ne koliko Salvatoreu.”
Ustade, krut.
“Hoćemo li ući?”
“Radije bih ostao još malo na zraku.”
“Onda ja idem. Najprije ću pogledati kako je Giulia te ću Salvatoreu,
ako je budan, ali sumnjam, prenijeti ono što ste mi rekli. Inače ću to
učiniti sutra ujutro. Laku noć.”
Montalbano nije imao vremena dovršiti cigaretu kadli ugleda
doktorovu sjenu izlaziti iz salona, ući u terenac, odlaziti.
Očigledno nije našao Salvatorea budnog pa nije uspio s njime
razgovarati.
I on ustade te uđe u kuću. Fazio je čitao neku novinu, Minutolo se
zadubio u čitanje nekog romana, agent je listao neku turističku reviju.
“Žao mi je što moram prekinuti blaženi mir ovog čitalačkog kluba”,
reče Montalbano. Malo zatim će Minutolu: “Moram ti nešto reći.”
Izdvojiše se u jedan kut salona. Komesar mu ispriča sve ono što je
doznao od doktora.

* * *

Pogleda na sat dok je vozio prema Marinelli. Za Gospu blaženu, kako

je bilo kasno! Livia je sigurno već legla. Bolje tako, jer da je bila budna,
sigurno je poput smrti da bi buknula klasična svađa. Lagano otvori vrata.
Kuća je bila u mraku, no svjetlo na verandici bijaše upaljeno. Livia je bila
tamo, sjedila je na klupi, navukla je na sebe debelu vestu a pred sobom je
imala pola čaše vina.
Montalbano se sagnu poljubiti ju. “Oprosti mi.”
Ona uzvrati poljubac. Komesar se osjeti sretnim, neće biti svađe. Ali
Livia mu se učini melankoličnom. “Ostala si kući čekati me?”
“Ne. Telefonirala mi je Beba da mi kaže da je Mimì u bolnici. Pošla
sam ga posjetiti.”
 DESET

Obuze ga jaka ljubomora. Apsurdna, naravno, ali bio je nemoćan. Je li

moguće da je Livia bila tužna jer je Mimì ležao u bolnici?
“Kako je?”
“Dva rebra su mu slomljena. Sutra ujutro ga otpuštaju. Liječit će se
kod kuće,”
“Jesi li večerala?”
“Jesam, nisam te više mogla čekati”, reče Livia i ustade. “Kamo ćeš?”
“Idem ti ugrijati...”
“Nemoj. Uzet ću si nešto iz hladnjaka.”
Vrati se s tanjurom punim crnim maslinama i raguzejskim
kačkavaljem. U drugoj ruci čaša i boca vina. Kruh pod pazuhom. Sjedne.
Livia je gledala more.
“Stalno mislim na onu otetu djevojku”, rekne bez da se okrene. “I ne
uspijevam si iz glave izbiti nešto što si mi bio rekao kad smo prvi put
razgovarali o otmici.”
Mantalbano se na neki način osjeti primirenim. Livia je bila
zabrinuta ne zbog Mimìija već zbog Susanne.
“Što sam ti rekao?”
“Da je djevojka poslijepodne, na dan kada je oteta, otišla voditi
ljubav u stan svoga zaručnika.”
“I što s tim?”
“Ti si mi, međutim, kazao da je uvijek momak bio taj koji je to tražio,
a toga je dana Susanna bila ta koja je preuzela inicijativu.”
“Što to, po tebi, znači?”
“Da je možda predosjećala što će se dogoditi.” Montalbano radije nije
odgovorio, on u predosjećanja, u pretkazivačke snove i takve neke stvari
nije vjerovao. Nakon kratke stanke, Livia upita: “Dokle ste stigli?”
“Do prije dva sata nisam imao ni busolu ni sekstant.”
“A sad ih imaš?”
“Nadam se.”
I poče pričati o tome što je doznao. Na kraju priče, Livia ga pogleda
zbunjena.
 “Ne shvaćam što možeš zaključiti iz onoga što ti je ispričao taj doktor
Mistretta.”
“Ništa, Livia. Ali tu ima puno ishodišta, poticaja koje prije nisam
imao.”
“To jest?”
“Na primjer, a u to sam se uvjerio, to da nisu htjeli oteti kćer
Salvatorea Mistrette, već nećakinju Antonija Peruzza. On ima novaca. I
nije rečeno da je otmica obavljena samo zbog novca, već i iz osvete. Kad
je Peruzzo propao, mora da je u nevolju uvalio mnoge ljude. I tehnika
koju primjenjuju otmičari ide za tim da u sve pomalo uvuku Antonija
Peruzza. Polako, tako da dadu do znanja da su od samog početka kanili
stići do njega. Onaj tko je organizirao otmicu znao je za ono što se
dogodilo između Antonija i njegove sestre, znao je da je Antonio imao
dužnosti prema Mistrettama, znao je da Antonio, kao Susannin krsni
kum...”
Naglo se prekinu, htio si je odrezati jezik. Livia ga milo pogleda,
izgledala je poput anđela.
“Zašto ne nastaviš? Je li ti sinulo da si i ti prihvatio biti krsnim
kumom jednog razbojnika i da ćeš stoga morati prihvatiti teške
obaveze?”
“Molim te, hoćeš li zanemariti ovaj razgovor?”
“Ne, dapače, nastavimo ga.”
Nastaviše, svađaše se, pomiriše se, pođoše spavati.
U tri dvadeset sedam minuta i četrdeset sekunda opruga vremena
odape. Međutim, ovaj put tak zazvoni daleko, probudi ga u pola.

* * *

Činilo se da je komesar razgovarao s čavkama. Vjeruje se, ustvari, u

Vigàti i okolici, da vrane, brbljave ptice, priopćavaju, onome tko ih
razumije, zadnje novosti o onome što se ljudima događa jer one, iz svoje
ptičje perspektive, sve jasno vide. Činjenica je da je sljedeće jutro, dok je
Montalbano bio u svom uredu, odjeknula bomba. Nazvao ga je Minutolo.
“Znadeš li što o Televigàti?”
“Ne. Zašto?”
 “Jer su prekinuli emitiranje. Na zaslonu je samo obavijest da će za
desetak minuta emitirati izvanredno izdanje vijesti.”
“Vidi se da ih je uhvatila volja.” Spusti slušalicu te nazva Nicolòa Zita.
“Kakva je to priča o izvanrednom izdanju?”
“Nemam pojma.”
“Jesu li vam se otmičari javili?”
“Nisu. Ali budući da im posljednji put nismo pružili zadovoljstvo...”
Kad je stigao u bar, televizor je bio upaljen te se vidjela obavijest.
Bilo je tu tridesetak osoba koje su čekale na izvanredno izdanje,
očigledno se glas brzo proširio. Obavijest nestade, krenu špica vijesti s
natpisom “Izvanredno izdanje”. Nakon špice pojavi se faca kokošje guzice
Pippa Ragonesea.
“Dragi gledatelji, prije sat vremena, s jutarnjom poštom, u redakciju
nam je pristigla najobičnija omotnica iz Vigàte, bez naznake pošiljatelja,
adresa napisana štampanim slovima. Unutra je bila polaroidna
fotografija. Bila je to fotografija otete Susanne. Nismo u stanju pokazati
vam ju jer smo je, poštujući zakon, odmah dostavili sudcu koji vodi
istragu. Držimo, međutim, da je naša novinarska dužnost obavijestiti vas
o toj činjenici. Djevojka ima teški lanac na gležnju i leži u dnu neke vrsti
presušena bunara. Nema povez oko očiju, niti su joj usta začepljena
rupcem. Sjedi na nekim prnjama, rukama je obuhvatila koljena, i gleda
uvis plačući. Na poleđini fotografije, također štampanim slovima, nekako
zagonetno, stoji poruka: ONOME TKO JE DUŽAN.”
Učini stanku, kamera se usmjeri na njega. Blizi plan. Montalbano je
imao dojam da bi iz Ragonesijevih usta svakog trena moglo ispasti toplo
jaje.
“Čim je dobila vijest o otmici jadne djevojke, naša se revna redakcija
pokrenula. Kojeg smisla ima - pitali smo se - oteti djevojku čija obitelj
uopće nije u stanju platiti otkupninu? I tako smo odmah naše istraživanje
usmjerili u pravom smjeru.”
“Što se kurčiš, rogonjo!” U sebi reče Montalbano. “Ti si odmah
pomislio na ekstrakomunitarce!”
“I danas smo u posjednu jednog imena”, nastavi Ragonese glasom iz
filmova strave. “Imena onoga tko je u stanju platiti traženu otkupninu. A
to sigurno nije otac, već vjerojatno krsni kum. I njemu je, zacijelo,
upućena poruka na poleđini fotografije: onome tko je dužan. Mi, koji smo
vazda imali i imamo obzira prema privatnosti, nećemo spominjati ime.
Ali ga preklinjemo da intervenira, kako mora i kako može, istog trena.”
Ragoneseova se faca izgubi, u baru zavlada tišina, Montalbano iziđe i
vrati se u komesarijat.
Otmičari su postigli ono što su htjeli. Tek što je ušao a ono ga nazva
Minutolo.
“Montalbano? Sudac mi je maločas dostavio fotografiju o kojoj je
govorio onaj rogonja. Hoćeš li je pogledati?”

* * *

U salonu bijaše Minutolo sam. “A Fazio?”

“Pošao je u mjesto, morao je potpisati neki svoj tekući račun”,
odgovori Minutolo pruživši mu fotografiju. “A omotnica?”
“Zadržali su je forenzičari.”
U odnosu na ono što je govorio Ragonese, fotografija je bila nešto
drugačija. Prije svega, bilo je očito da se nije radilo o nekom bunaru, već
o nekoj vrsti tri metra duboke i betonirane gusterne za skupljanje
kišnice. Zacijelo dugo vremena neupotrebljavane jer se baš od ruba, s
lijeve strane, vidjela pukotina koja se četrdesetak centimetara spuštala
prema dnu i koja je pri kraju bila nešto šira.
Susanna je bila u opisanom položaju, ali nije plakala. Dapače.
Montalbano je u njezinu držanju primijetio više odlučnosti od one koju je
uočio na drugoj fotografiji. Sjedila je ne na prnjama, već na nekom
starom madracu.
I nije bilo nikakva lanca na njezinom gležnju. Lanac si je Ragonese
izmislio, da bi bio slikovitiji, kako se običava reći. Nikad, ama baš nikad
se cura ne bi mogla sama izvući. Pored nje, skoro pa izvan kadra, bio je
tanjur i plastična čaša. Bila je u odjeći u kojoj je uhvaćena. “Otac ju je
vidio?”
“Zar si poblesavio? Ne samo da nisam dao da vidi fotografiju, nego ni
televiziju da gleda. Medicinskoj sestri sam rekao da mu ne da izići iz
sobe.”
“Strica si obavijestio?”
“Jesam, rekao mi je da neće moći dođi prije dva sata.” Dok je
postavljao pitanja, komesar je nastavljao gledati fotografiju.
 “Vjerojatno je drže u nekoj gusterni koja je sad izvan upotrebe”, reče
Minutolo.
“Na selu?” upita komesar.
“Čini se, da. Možda je nekoć u Vigàti bilo takvih gusterna, ali sad ne
vjerujem. A zatim, nema ni začepljena usta. Mogla bi vrištati. Njezina bi
se vika u naseljenom mjestu čula.”
“Što se toga tiče, nema ni zavezane oči.”
“To ništa ne znači, Salvo. Moguće je da kad je idu pogledati, stave
kapuljaču na glavu.”
“Da bi učinili da siđe dolje, mora da su upotrijebili ljestve”, reče
Montalbano. “Koje opet stave kad ima potrebu izići. A jesti joj daju
vjerojatno spuštajući košaru vezanu za dugačko uže.”
“Onda, ako se slažemo”, Montalbano će, “zatražit ću od načelnika da
pojača potragu u selima. Prvenstveno u seljačkim kućama. Iz fotografije
smo barem doznali da je ne drže u nekoj pećini.”
Montalbano htjede vratiti fotografiju, ali se predomisli i nastavi
pomnjivo gledati je.
“Nešto ti se ne poklapa?”
“Svjetlo”, uzvrati Montalbano.
“Bit će da su spustili nekakvu lampu!”
“Slažem se. Ali ne bilo kakvu lampu.”
“Nećeš mi valjda reći da su upotrijebili reflektor.”
“Ne, upotrijebili su jednu od onih lampa kojom se služe mehaničari...
kad moraju pregledati neki motor u garaži... one, znaš, s dugačkim
kabelom... vidiš li ove sjene koje se križaju... to je projekcija mreže koja
lampu štiti od udaraca.”
“I što s tim?”
“Svjetlo nije to što mi se ne poklapa. Mora postojati neki drugi izvor
svjetla, onaj koji projicira sjenu na suprotnom rubu. Vidiš li? Reći ću ti
kako stoje stvari. Onaj što pravi fotografiju ne stoji na nogama na rubu,
već je veoma blizu ruba, pognut naprijed kako bi u kadar unio Susannu,
koja je na dnu. To znači da su rubovi bazena prilično široki i malko
podignuti u odnosu na teren. Da bi se sjena tako projicirala, čovjek koji
snima mora imati svjetlo za svojim leđima. Pazi: da je svjetlo
koncentrirano, sjena bi bila jaka i dovršena.”
“Ne shvaćam što želiš reći.”
 “Da je fotograf za svojim leđima imao otvoren prozor.”
“I što s tim?”
“I tebi se čini logičnim da otetu djevojku slikaju držeći otvoren
prozor, bez da joj začepe usta?”
“Ali to potvrđuje moju pretpostavku! Ako je drže u nekom
zapuštenom kućerku na selu, ona može vrištati koliko ju volja! Nitko je
ne čuje i da su svi prozori otvoreni!”
“Tko to znade”, Montalbano će okrećući fotografiju. ONOME TKO JE
DUŽAN.
Napisano štampanim slovima, kemijskom olovkom, od osobe koja je
zacijelo bila vična pisati talijanski. Ali u rukopisu je bilo nečeg neobičnog,
nečeg nenaravnog.”
“I ja sam to primijetio”, reče Minutolo. “Nije htio oponašati, čini mi se
vjerojatnije da je pisao neki ljevak koji se muči pisati desnom rukom.”
“Meni se, pak, čini da se radi o usporenom rukopisu.”
“To jest?”
“Ne znam kako bih to objasnio. Kao da se netko tko ima ružan
rukopis, gotovo nečitljiv, trudio svako slovo jasno napisati te je, dakle,
morao usporiti svoj prirodni ritani pisanja. A ima tu još nešto. Slovo D u
riječi “dužan” pokazuje da je ispravljeno. Najprije je, jasno se vidi,
napisao K. Na umu je imao “onome tko je kužan” te ga je promijenio u
“onome tko je dužan”. Što je jasnije. Onaj tko je oteo ili dogovorio otmicu
Susanne nije neki brbljavac, već netko tko znade težinu riječi.”
“Odličan si”, reče Minutolo. “Ali kamo nas sada vode ova tvoja
zaključivanja?”
“Sada trenutno, nikamo.”
“Hoćemo li onda misliti na ono što nam je činiti? Po meni, najprije
moramo uspostaviti kontakt s Antonijem Peruzzom. Slažeš se?”
“Posve. Imaš li broj?”
“Da. Dok sam te čekao, informirao sam se. Dakle, trenutno Peruzzo
ima tri ili četiri ispostave tvrtke Progresso Italia sa sjedištem u Vigàti.”
Montalbano se podsmjehnu.
“Što je?”
“Kako je moglo biti drukčije? U skladu s vremenima. Talijanski
napredak povjeren prevarantu!”
 “Griješiš, jer je službeno sve pripisano ženi, Valeriji Cusumano. Iako
sam uvjeren da gospođa nikad nije stupila nogom u taj ured.”
“Pa dobro, telefoniraj.”
“Neću, ti telefoniraj. Dogovori sastanak i pođi razgovarati. Ovo je
broj.”
Na papiriću koji mu je Minutolo pružio bila su četiri broja. Izabra
broj koji se odnosio na Generalnu direkciju.
“Halo? ja sam komesar Montalbano. Morao bih razgovarati s
inženjerom.”
“Kojim?”
“Ima ih više?”
“Naravno, inženjer Di Pasquale i inženjer Nicotra.” A što je bio dragi
Antonio, utvara?
“Istini za volju, ja sam htio razgovarati s inženjerom Perruzom.”
“Inženjer je vani.” Montalbano se rasrdi.
“Izvan ureda? Izvan grada? Van pameti? Van...”
“Izvan grada”, prekinu tajnica, suzdržano i nešto uvrijeđena.
“Kad se vraća?”
“Ne bih znala.”
“Kamo je pošao?”
“U Palermo.”
“Znate li gdje je odsjeo?”
“U Excelsioru.”
“Ima li mobitel?”
“Da.”
“Dajte mi broj.”
“Ja zaista ne znam da li...”
“Onda znate što ću učiniti?” reče Montalbano piskutavim glasom
nekoga tko potajice izvlači bodež. “Idem tamo da ga osobno upitam.”
“Ne, ne, odmah ću vam ga dati!”
Dobivši ga, nazva Excelsior.
“Inženjer nije u hotelu.”
“Znate li kada se vraća?”
“Za reći istinu, nije se ni noćas vratio.”
 Pokazalo se da je mobitel bio isključen.
“I što ćemo sad?” upita Minutolo.
“Morat ćemo stvar dobro razraditi”, reče, još uvijek nervozni,
Montalbano.
U tom času stignu Fazio.
“U mjestu se podigla graja. Svi govore o inženjeru Peruzzu,
djevojčinu ujaku. Unatoč tomu što ga na televiziji nisu spomenuli,
svejedno su ga prepoznali. Ljudi su podijeljeni: jedni govore da je
inženjer dužan platiti otkupninu, drugi pak da inženjer nema nikakve
obaveze prema nećakinji. Ali mnogo su brojniji prvi. U kavani Castiglione
umalo da nije došlo do tučnjave.”
“I uspjeli su zajebati Peruzza”, bi komesarov komentar.
“Stavit ću mu telefone pod nadzor”, reče Minutolo.

* * *

Nije trebalo puno da se voda s neba koja je počela padati na

inženjera Peruzza pretvori u opći potop. I inženjer, ovaj put, nije dospio
na vrijeme pripremiti si Noinu lađu.
Otac Stanzilla, najstariji i najmudriji svećenik u mjestu, svim
vjernicima koji su ga u crkvu došli pitati što on o tomu misli, rekao je da
nema ni ljudske ni božanske sumnje: ujak je dužan platiti otkupninu, jer
je on djevojčin krsni kum. Uz ostalo, plaćajući ono što su otmičari tražili,
ne bi učinio ništa drugo doli da majci i Susanninu ocu vrati pozamašnu
svotu koju je od njih prijevarom izmamio. I svima je ispričao stvar o
pozajmici dviju milijarda, stvar u koju je bio savršeno upućen, čak i u
najmanjim potankostima. Sve u svemu, otežao je ionako već tešku
situaciju. I dobro je za Montalbana da Livia nije prijateljevala s ovdašnjim
bogobojaznim ženama koje bi joj mogle prenijeti mišljenje oca Stanzillè.

* * *

Nicolò Zito je, na Reteliberi, razglasio da je inženjer Peruzzo, inače

otvoreno pozvan da ispuni svoju dužnost, nestao. Dakle, još se jednom
potvrdio. Međutim, taj bijeg, pred pitanjem života i smrti, ne samo da ga
nije oslobađao odgovornosti, nego je tu odgovornost jače istakao.
 * * *

Pippo Ragonese, na Televigàti, obznanio je da se inženjer, koji je bio

žrtva crvena sudstva, uspio oporaviti zahvaljujući poticaju nove vlasti
privatnome poduzetništvu te da je njegova moralna obaveza pokazati da
je zaslužio povjerenje koje su mu ukazale banke i institucije. To tim više
što se otvoreno govori o njegovoj predstojećoj kandidaturi na političkim
izborima u redovima onih koji upravo obnavljaju Italiju. Neka njegova
gesta koja bi mogla biti protumačena kao ignoriranje javnoga mišljenja,
mogla bi biti fatalna po njegove težnje.
Titomanlio Giarizzo, obožavani bivši predsjednik monteluškoga
suda, odlučno je obznanio članovima šahovskoga kluba, da su se kojim
slučajem u njegovo doba u auli pojavili otmičari, on bi ih svakako bio
osudio na najstrože kazne, ali bi ih i pohvalio stoga što su otkrili pravo
lice zaslužnog probisvijeta poput inženjera Peruzza.

* * *

Gospođa Concetta Pizzicato, koja je na ribarnici imala banak iznad

kojega je stajao natpis: Kod Concette pronicave vidjelice živa riba,
klijentima koji su je pitali hoće li inženjer platiti otkupninu, poče
odgovarati: “Tko čini zlo svojoj krvi / skončava često prvi”.

* * *

“Halo? Progresso Italia? Ja sam komesar Montalbano. Ima li slučajno

vijesti o inženjeru?”
“Nema. Nema.”
Djevojčin glas bijaše onaj isti od prije, samo što je sad bio oštar,
skoro histeričan. “Nazvat ću ponovno.”
“Nemojte, gledajte zaludno je, inženjer Nicotra je naredio da za deset
minuta isključimo telefone.”
“Zašto?”
“Primamo desetke i desetke poziva... uvreda, rječetina.” Skoro pa je
počela plakati.
 JEDANAEST

Oko pet popodne Gallo je izvjestio Montalbana da je u mjestu buknuo

plamen koji je zapalio, ako je za to još bilo potrebe, duševno raspoloženje
sviju protiv inženjera. To jest, da je Peruzzo, da ne bi platio otkupninu, od
sudca tražio blokadu svoje imovine. I da je sudac odbio. To je nešto
nečuveno. Međutim, komesar se želio osvjedočiti o tomu.
“Minutolo? Montalbano je. Znaš li slučajno kako sudac namjerava
postupiti prema Peruzzu?”
“Gledaj, upravo mi je telefonirao, o svemu pojma nije imao. Načuo je
glasine...”
“Znam ih.”
“Dobro, rekao mi je da nije imao nikakav kontakt, ni izravan ni
neizravan, s inženjerom. I da, u sadašnjem trenutku, nije u stanju narediti
blokadu dobara Mistrettinih, kao ni njihovih prijatelja, poznanika,
sumještana... Nije se mogao zaustaviti, nabujala rijeka.”
“Čuj, Susanninu fotografiju još imaš?”
“Da.”
“Možeš mi je posuditi do sutra? Hoću je bolje pogledati. Poslat ću
Galla da je uzme.”
“Ne da ti mira ono svjetlo?”
“Da.”
Lagao je, nije se radilo o svjetlu, već o sjeni. “Preporučam ti,
Montalbà. Nemoj mi je izgubiti. Tko će inače moći izići na kraj sa
sudcem?”

* * *

“Evo fotografije”, reče Gallo nekih pola sata poslije, pruživši mu

omotnicu.
“Hvala. Pošalji mi Catarellu.”
Catarella dotrča, isplažena jezika poput pasa kad čuju gospodarov
zvižduk. “Na zapovid, šefe!”
 “Catarè, onaj tvoj povjerljivi prijatelj, onaj vrijedni... onaj što uvećava
fotografije... kako se zove?”
“Lično njegovo ime je Cicco De Cicco, šefe.”
“Je li još u Monteluškoj policijskoj upravi?”
“Je, šefe. Još stoji na mistu.”
“Izvrsno. Ostavi Imbra u centrali, i ti mu osobno odmah ponesi ovu
fotografiju. Objasnit ću ti što mora učiniti.”

* * *

“Jedan momak hoće s vama razgovarati. Zove se Francesco Lipari.”

“Neka uđe.”
Francesko je smršavio, podočnjaci su mu sad već zauzimali pola lica,
izgledao je poput maskirana čovjeka, iz stripova. “Vidjeli ste fotografiju?”
upita bez da pozdravi.
“Jesam.”
“Kako je?”
“Gledaj, prije svega nije vezana lancem kako je rekao onaj govnar
Ragonese. Ne drže je u nekom bunaru, već u nekoj gusterni dubokoj
preko tri metra. S obzirom na situaciju, učinilo mi se da je dobro.”
“Mogu li je i ja pogledati?”
“Da si prije došao... Poslao sam je u Montelusu na analizu.”
“Kakvu analizu?”
Nije mogao reći sve ono što mu je bilo na umu. “Ne odnosi se na
Susannu nego na ambijent u kojem je fotografirana.”
“Razabire li se da su je... da su je ozlijedili?”
“Isključio bih.”
“Vidi se lice?”
“Naravno.”
“Kakav joj je pogled?”
Taj bi momak uistinu mogao postati dobar detektiv. “Nije izgledala
prestrašena. Možda je to prva stvar koju sam primijetio. Dapače, imala je
pogled krajnje...”
“... odlučan?” reče Francesco Lipari. “Točno.”
 “Ja ju znam. Znači da se neće predati, da će, prije ili kasnije, sama
pokušati izići. Oni koji su je oteli morat će dobro pripaziti.” Načini stanku.
Potom upita: “Mislite li da će inženjer platiti?”
“Po tome kako sada stvari stoje, nema drugog načina nego da si
naprti otkupninu.”
“Znate li da mi Susanna nikad nije pričala o tom slučaju između
svoga ujaka i svoje mame? Ostadoh malko povrijeđen.”
“Zašto?”
“Učinilo mi se kao da nije imala povjerenja u mene.”
Kad je Francesco izišao iz ureda malčice bolje raspoložen,
Montalbano poče razmatrati ono što mu je mladac rekao. Susanna je
nesumnjivo bila hrabra, a njezin pogled na fotografiji je to potvrđivao.
Hrabra i odlučna. Ali zašto je onda kod prvog telefonskog poziva njen
glas odavao očaj osobe koja traži pomoć? Nije li glas bio u opreci sa
slikom? Možda je to tako samo izgledalo. Vjerojatno je nazvala koju tek
uru poslije otmice, u tim trenutcima još nije vladala sobom, bila je pod
snažnim šokom. Ne može se biti hrabar neprekidno dvadeset četiri sata.
Jest, to je bilo jedino moguće objašnjenje.
“Šefe, Cicco De Cicco reče da će se odma zauzet i da će stoga
fotografije biti gotove sutra jutron okolo devet.”
“Vratiš se ti po njih.”
Odjednom Catarella poprimi misteriozno držanje, nagnu se naprijed,
tihim glasom reče:
“To je stvar od povirenja među namin, šefe?”
Montalbano pokretom glave potvrdi, Catarella iziđe od tijela
odmaknutih ruku, raširenih prstiju, ukočenih koljena. Ponos da sa šefom
dijeli tajnu, od psa mijenjalo ga je u pauna lepezasto raširenog repa.

* * *

Uđe u auto da bi se vratio u Marinellu, obuzet nekim svojim

razmatranjem. Ali zar se moglo nazvati razmatranjem ta zbrkana
izbrazdanost besmislenih rijeci te i nejasnih slika što su mu na trenutke
prolazile mozgom? Imao je osjećaj kao da, dok gleda televiziju, preko
zaslona prelazi pješčani trak, amo-tamo, neka vrst dosadne, nebulozne
interferencije koja onemogućuje da jasno vidiš ono što gledaš te ti
istodobno nameće gledanje nekog drugog istovremenog programa te si
primoran gumbima i tipkama pokušati naći uzrok smetnjama kako bi ih
otklonio.
I odjednom komesar nije više znao gdje se nalazi, nije prepoznavao
uobičajeni krajolik ceste za Marinellu. Kuće su bile drukčije, dućani su
bili drukčiji, osobe su bile drukčije. Isuse, kamo je to dospio? Sigurno je
pogriješio, pošao krivim putom. Ali kako je bilo moguće, ako je tom
cestom već godinama prolazio najmanje dva puta na dan?
Dade se ukraj ceste, zaustavi, pogleda uokolo te shvati. Bez da je
htio, nesvjesno, zaputio se bio prema vili Mistrettinih. Njegove ruke na
volanu, njegove noge na papučicama reagirale su svojom glavom, bez da
se on tome dosjetio. Ponekad mu se događalo da njegovo tijelo počne
djelovati savršeno samostalno, kao da nije ovisilo o mozgu. I kad bi se to
događalo, nije imao potrebu da se suprotstavi jer neki je razlog tomu
svakako postojao. A što sad učiniti? Vratiti se ili nastaviti? Nastavio je,
naravno.
U salonu, kad je ušao, bilo je sedmero ljudi koji su slušali Minutola,
svi na nogama oko velikog stola koji je iz kuta gdje je prethodno stajao
premješten u sredinu. Na stolu, velika topografska karta Vigàte i okolice,
poput onih vojnih, s mnoštvom oznaka, čak i rasvjetnih stupova te i
stazica kamo su navraćali pišati samo psi i koze.
Iz svog glavnog stožera, zapovjednik Minutolo davao je zapovijedi za
zbijeniju i, činilo se, učinkovitiju potragu. Fazio je bio na svom mjestu,
sad već srastao s naslonjačem pred stolićem s telefonom i pripadajućim
tričarijama. Minutolo je, čini se, bio iznenađen ugledavši Montalbana.
Fazio se malko pridignu.
“Što je? Što je bilo?” upita Minutolo.
“Ništa, ništa”, Montalbano će, jednako tako iznenađen što se našao
na tom mjestu.
Poneko od nazočnih pozdravi ga, on odsutno odzdravi. “Upravo
dijelim zadatke za...”, poče Minutolo. “Shvatio sam”, reče Montalbano.
“Hoćeš nešto reći?” ponuka ga, ljubazno, Minutolo. “Da. Da se ne puca.
Nikako.”
“Mogu li pitati zašto?”
Pitanje je postavio neki mladac, ambiciozni inspektor, s čuperkom,
elegantan, impulzivan, školovan, po izgledu arivist. Sad se već podosta
takvih viđalo uokolo, neka sorta govnara koja se brzo množila. U
Montalbanu izazva silnu antipatiju.
 “Zašto je netko poput vas jednoć ustrijelio jednog nesretnika koji je
oteo jednu djevojku. Pokrenuta je istraga, no zaludu. Onaj tko je mogao
kazati gdje je djevojka nije više bio u stanju govoriti. Bila je pronađena
mjesec dana poslije, zavezanih ruku i nogu, umrla je od gladi i žeđi.
Zadovoljni?”
Nastade muk. Koji kurac je došao raditi u vilu? Sad već star, počinjao
je vrtjeti se uprazno poput vijka istrošena uporabom?
Osjeti potrebu za malo vode. Mora da je kuhinja bila tu negdje. Nađe
je u dnu hodnika a unutra je bila neka medicinska sestra,
pedesetogodišnjakinja, punašna, lica otvorena izraza, dobroćudna neka
žena.
“Vi ste komesar Montalbano? Trebate nešto?” upita osmjehnuvši se
sa simpatijom.
“Čašu vode, molim.”
Žena napuni čašu iz boce mineralne vode koju je izvadila iz
hladnjaka. I dok je Montalbano pio, vrućom vodom napuni gumenu bocu
i htjede izići.
“Samo tren”, reče komesar. “Gospodin Mistretta?”
“Spava. Liječnik je tako htio. I ima pravo. Ja sam mu dala tablete za
smirenje i za spavanje kako mi je rekao da učinim.”
“A gospođa?”
“Što vas zanima?”
“Je li bolje? Gore? Što je novoga?”
“Jedina novost koja može biti za tu nesretnicu jest smrt.”
“Je li prisebna?”
“Čas je, čas nije. Ali i kad se čini da razumije, držim da ne razumije.”
“Mogu li je vidjeti?”
“Dođite sa mnom.”
Montalbanu nadođe sumnja. No znao je jako dobro da je to lažna
sumnja, diktirana voljom da odloži za nj vrlo težak susret. “A ako me
upita tko sam?”
“Šalite se? To bi bilo pravo čudo.”
Na polovici hodnika bilo je široko stubište koje je vodilo na gornji
kat. I tu je bio hodnik, ali sa šestero vrata.
 “Ovo je spavaća soba gospodina Mistrette, ovo je kupaonica a ovo je
gospođina soba. Za skrb je bolje da gospođa bude sama. Ona ravno
naprijed je kćerina soba, jadnica, prostrana kupaonica te gostinska soba”,
objasni medicinska sestra.
“Mogu li pogledati Susanninu sobu?” upita.
“Naravno.”
Pritisne kvaku, poviri unutra, upali svjetlo. Krevetić, ormar, dva
stolca, stolić i ormar s knjigama. Sve u savršenome redu. I sve bezlično,
poput neke hotelske sobe privremeno zauzete. Ništa osobnoga, jedan
poster, jedna fotografija. Samica laičke časne sestre. Utrne, zatvori.
Medicinska sestra oprezno otvori druga vrata. U tom času komesaru znoj
ovlaži čelo i dlanove. Vazda ga je hvatao takav neki strah koji nije mogao
kontrolirati kad bi se našao pred osobom koja umire. Nije znao što mu je
činiti, morao je svojim nogama dati vrlo stroge naredbe kako bi ih
spriječio da počnu bježati povlačeći i njega za sobom. Mrtvo tijelo nije ga
se doimalo, predstojeća smrt ga je vazda duboko uznemiravala, iz
najdubljih slojeva njegova bića.
Uspje sabrati se, prijeđe prag i poče ponirati u podzemlje. Zapahnuo
ga je isti onaj nepodnošljivi zadah koji je bio oćutio u sobi čovjeka bez
nogu, muža žene koja je prodavala jaja, samo što je ovdje zadah bio jači,
osjećao je kako mu se hvata za kožu neopipljiv i, uz to, imao je smeđe-
žućkastu neku boju izbrazdanu sijevcima crvene vatre. Boja u pokretu.
Nikad prije mu se to nije dogodilo, boje su uvijek odgovarale mirisima
već utisnutim u slici, postojanim. Sad su pak crvene pruge počinjale crtati
nekakvo vrtloženje. Znoj mu poče vlažiti košulju. Običan krevet
zamijenjen je bolničkim čija je bjelina raspolutila Montalbanovo
pamćenje, pokuša ga vratiti unazad, u dane svoje hospitalizacije. Uz
krevet stajahu boce s kisikom, stalak za infuziju, komplicirana neka
naprava na stoliću. Kolica (čak i ona bijela, Kriste!) bijahu doslovce
prenatrpana ampulama, bočicama, gazom, čašama za mjerenje,
posudama raznih veličina. S mjesta gdje se zaustavio, na dva koraka od
vrata, učini mu se da je krevet prazan. Prekrivač je bio savršeno zategnut
i ravan, manjkala su čak dva vrška koja čine stopala nekoga tko spava na
leđima. A nešto poput sive lopte zaboravljene na jastuku bijaše
premaleno, presitno a da bi bila glava, možda je bila nešto veća pumpica
za klistir koja je izgubila boju. Učini još dva koraka te ga užas paralizira.
Ipak ta stvar na jastuku bijaše ljudska glava koja više nije imala ništa
ljudskog, glava bez i jedne vlasi, sasušena, hrpa bora tako dubokih kao da
su izrovane svrdlom. Usta bijahu otvorena, crna rupa, bez i najmanje
zubne bjeline. Jednom je, u nekoj reviji, vidio nešto slično, rezultat rada
koji su lovci na ljudske glave obavljali nad svojim plijenom. Dok je gledao
nesposoban da se pomakne, gotovo i ne vjerujući što mu oči vide, iz rupe
koja bijahu usta iziđe zvuk koji je proizvelo upaljeno grlo, posve
užegnuto: “Ghanna...”
“Zove kćerku”, medicinska sestra će.
Montalbano se povuče ukrućenih nogu, koljena su odbijala pregibati
se. Da ne bi pao, osloni se na komodu.
I zbi se nešto neočekivano. Tak. Odape opruga zaglavljena u njegovoj
glavi te odjeknu poput revolverskog pucnja. A zašto? Ne bijahu tri,
dvadeset sedam minuta i četrdeset sekunda, u to je bio siguran. Pa onda?
Panika nasrnu na nj poput bijesnoga psa. Beznadno crvenilo vonja posta
vir koji ga je mogao usisati. Brada mu poče podrhtavati, ukočene noge
otkazaše, da ne bi pao podupro se rukama na mramor komode. Nasreću,
medicinska sestra nije ništa zamijetila, bila je zaokupljena umirućom.
Potom je reagirao onaj dio mozga koji još nije bio zahvaćen slijepim
strahom, dozvolio mu je da dade točan odgovor. Bijaše to znak, ono
Nešto što ga je obilježilo dok mu je zrno razaralo meso htjelo mu je
kazati da je bio čak i tu, unutar te sobe. Pritajeno u jednom kutu,
spremno pojaviti se u pravom trenutku i u najprikladnijem obliku,
revolversko zrno, tumor, vatra koja prži meso, voda koja utapa. Bijaše to
samo očitovanje prisutnog. Nije se odnosilo na njega, nije se ticalo njega.
I to ga malko osnaži. I bi da je tad na komodi ugledao fotografiju u
srebrnom okviru. Čovjek, geolog Mistretta, koji je držao ruku djevojčice
od nekih deset godina, Susanne, koja je pak držala ruku lijepe žene,
zdrave, nasmijane i pune života, majke, gospođe Giulije. Komesar se
malko zagledao u sretno lice kako bi izbrisao sliku lica na jastuku, ako se
takvim uopće i moglo nazvati. Potom okrenu leđa i iziđe, zaboravivši
pozdraviti medicinsku sestru.

* * *

Poput očajnika požuri u Marrinellu, stignu kući, iziđe ali ne uđe,

potrči prema morskoj obali, skinu se, prepusti hladnom noćnom zraku da
mu ohladi kožu te lagano zakorači u vodu. Svakim korakom hladnoća ga
je rezala sa stotinu oštrica, no imao je potrebu da ispere kožu, meso,
kosti i još dublje, dušu.
 Pak zapliva. Zamahnu rukama desetak puta, ali jedna ruka
oboružana bodežima kao da je izronila iz mračne vode te ga je udarila u
ozlijeđeno rame, ravno u ranu. Tako mu se barem učinilo, toliko je
nenadana i jaka bila bol. Od rane se raširila na cijelo tijelo, neizdrživa,
paralizirajuća. Lijeva mu se ruka ukočila, teškom mukom se okrenuo na
leđa te se prepustio vodi.
Možda je stvarno umirao? Ne, sad je već nejasno razabirao da
njegova sudbina nije bila da umre u vodi.
Malo po malo i uspje se pokrenuti.

* * *

Onda se vratio na obalu, pokupi odjeću, obrisa ruke te mu se učini da

još uvijek osjeća grozan zadah sobe umiruće, slanost morske vode ga nije
uspjela otkloniti, morat će svakako temeljito oprati kožu, svaku poru,
uspuhan prijeđe stubište verandice, pokuca na staklena vrata.
‘“Ko je?” iznutra upita Livia. “Otvori mi, smrznut ću se.”
Livia otvori, vidje ga pred sobom gola, uspuhanog, ljubičastog od
hladnoće. Poče plakati. “Daj, Livia...”
“Ti si lud, Salvo! Ti hoćeš umrijeti! Hoćeš da i ja umrem! Ali što si
učinio? Zašto? Zašto?”
Očajna, pođe za njim u kupaonicu. Komesar se sav namaže tekućim
sapunom i kad je sav požutio, pođe pod tuš, otvori ga, poče trljati kožu
plovućcem. Livia nije više plakala, gledala ga je skamenjena. Voda je dugo
tekla, rezervoar na krovu se skoro ispraznio. Čim je izišao s tuša,
Montalbano upita kao opsjednut:
“Hoćeš me pomirisati?
I dok je to pitao, njušio je svoju ruku. Izgledao je poput lovačkog psa.
“Ma što te uhvatilo?” reče uznemirena Livia. “Pomiriše me, molim
te.”
Livia posluša, nosom prijeđe po Salvovom prsnom košu. “Što ćutiš?”
“Miris tvoje kože.”
“Stvarno, stvarno?”
Komesar se konačno uvjeri, obuče čisto rublje, navuče košulju i
traperice.
 Pođoše u dnevnu sobu, Montalbano sjedne u naslonjač, Livia sjedne
u drugi pokraj njega. Neko vrijeme usta nisu otvorili. Potom Livia upita,
još nesigurnim glasom:
“Prošlo?
“Prošlo.”
Još malko tišine. Pa opet Livia: “Imaš li apetita?”
“Nadam se da će mi domalo doći.” Opet malko tišine. Potom se Livia
usudi pitati: “Hoćeš mi reći?”
“Teško mi je.”
“A ti probaj, molim te.”
I on joj reče. A trebalo mu je vremena, jer mu je uistinu bilo teško
pronaći prave riječi da bi ispričao ono što je vidio. I ono što je osjetio.
I na koncu, Livia postavi jedno pitanje, samo jedno, ali takvo da je
pogodila u srž situacije:
“Objasni mi zašto si je pošao vidjeti? Je li bilo potrebno?”
Potrebno. Je li to bila prava ili kriva riječ?
Nije bilo nikakve potrebe, bijaše istina, no istodobno i nešto
neobjašnjivo.
“Pitaj moje ruke i moje noge”, trebao joj je odgovoriti. Bolje ne
unositi se u stvar, preveć je još smetenosti u njegovoj glavi. “Ne bih ti
znao objasniti, Livia.”
I dok je izgovarao te riječi, shvati da su bile tek djelomična istina.
Razgovarali su još, apetit se Montalbanu nije otvorio, želudac mu je i
dalje bio stisnut.
“Inženjer će, po tebi, platiti?” upita Livia dok su se spremali leći.
To je bilo glavno pitanje, neizbježno. “Platit će, platit.”
“Već plaća”, imao je volju dodati, ali ne reče ništa više.

* * *

Dok ju je grlio i ljubio i taman što je ušao u nju, Livia osjeti da

zadovoljava očajničku potrebu za utjehom.
“Zar ne osjećaš da sam ovdje?” šapnu mu na uho.
 DVANAEST

Probudio se dosta kasno. Možda je tak opruge te noći izostao ili nije bio
toliko glasan da bi ga probudio. Bilo je vrijeme da ustane, no draže mu je
bilo još ostati u krevetu. Nije kazao Liviji, ali kosti su ga boljele, jamačno
kao posljedica kupanja prethodne večeri. A još svježa brazgotina na
ramenu posta ljubičasta i bolna. Livia se dosjetila da nešto nije
funkcioniralo, no odluči ne postavljati pitanja.

* * *

Bilo kako bilo, u ured je kasno stigao.

“Šefe, šefe! Uvećane fotografije što ste dali napravit Chiccu De Ciccu
na stolu vašemu su!” Catarella će čim ga vidje ulaziti, osvrćući se
konspirativno oko sebe.
De Cicco je zaista učinio dobar posao. Vidjelo se da je pukotina jedva
nešto ispod ruba gusterne izgledala kao neka napuklina, ali ona to uopće
nije bila. Bijaše to posljedica svjetla, i obmanjujuća sjena. Radilo se
ustvari o dugačkom užetu pričvršćenom o klin. Na užetu je visio
termometar, jedan od onih kojima se mjeri temperatura mošta. I konop i
termometar bijahu crni najprije zbog upotrebe, potom i zbog prašine
koja se na njima nakupila.
Montalbano nije sumnjao: djevojku su njezini otmičari zatočili u
zapuštenoj kamenici za most. Dakle, negdje gore, sa strane trebao je biti
tijesak, mjesto gdje se grožđe tiještilo. Zašto se nisu pobrinuli da skinu
termometar? Možda nisu išli za tim, preveć su se bili navikli gledati
kamenicu ovakvu kakva jest. Neku stvar koja ti je stalno pred očima više i
ne primjećuješ. U svakom slučaju, to je umnogome smanjivalo područje
koje je valjalo pretražiti, više nije trebalo tražiti neki zapušteni kućerak
uokolo, već pravo seosko imanje, makar i zapušteno.
Odmah je telefonirao Minutolu obavijestivši ga o svom otkriću.
Minutolu se stvar učinila vrlo važnom, rekao je da to umnogome sužava
zonu koju valja pretražiti te da će odmah dati nove upute ljudima koji su
već na terenu.
Potom upita:
“Što kažeš o novosti?”
 “Kojoj novosti?”
“Nisi gledao Televigàtu jutros u osam?”
“Zar misliš da ja rano ujutro gledam televiziju!”
“Otmičari su telefonirali Televigàti. Ti su sve snimili. A snimku su
emitirali. Uobičajeni krivotvoreni glas. Kaže tako da ‘tko je dužan ima
vremena do sutra navečer’. Inače nitko više neće vidjeti Susannu.”
Montalbano osjeti kako ga podilaze hladni srsi duž leđa.
“Izmislili su multimedijalnu otmicu. Nisu rekli ništa drugo?”
“Prenio sam ti točno sve što su telefonirali, ni riječ više, ni riječ
manje. Pače, domalo će mi poslati vrpcu, ako je hoćeš doći poslušati...
Sudac je van sebe, htio je pritvoriti Ragonesea. A hoćeš li znati još jednu
stvar? Ja se počinjem ozbiljno brinuti.”
“I ja”, reče Montalbano.
Otmičari nisu više ni telefonirali Mistrettama. Svoj cilj, koji se
sastojao u tome da uvuku inženjera Peruzza bez da ga uopće spominju,
postigli su. Javno se mnijenje posve okrenulo protiv njega. Montalbano je
bio siguran da će se, ako otmičari ubiju Susannu, ljudi okrenuti ne protiv
njih, već protiv ujaka koji odbija da se uključi u slučaj kako bi obavio
svoju dužnost. Ubiju? Trenutak. Otmičari taj glagol nisu upotrijebili. Niti
usmrtiti. A niti dokrajčiti. To su bili ljudi koji su dobro znali talijanski te
su znali kako se izraziti. Kazali su da djevojku nitko vise neće vidjeti. A
obraćajući se običnim ljudima, znali su da bi glagol ubiti sigurno jače
odjeknuo. Pa onda zašto ga nisu upotrijebili? Uhvatio se očajnički te
jezične činjenice. To je bilo kao da se držiš za vlat trave da ne bi pao u
ponor. Možda su otmičari namjeravali ostaviti prostora za pregovore te
su to činili izbjegavajući upotrijebiti definitivni glagol, bez mogućnosti
povratka. No u svakom se slučaju moralo brzo djelovati. Jest, ali što
činiti?

* * *

Popodne Mimì Augello, kojemu je dosadilo obijati kućne pragove,

vrati se u komesarijat s dvjema novostima.
Prva je bila ta da su gospođu Valeriju, ženu inženjera Antonija
Peruzza, dok je na monteluškom parkiralištu otvarala svoj auto, tri žene
prepoznale te su je gurnule i, pošto je pala, popljuvale vičući joj da se
može sramiti a da mužu treba savjetovati da bez odlaganja plati
otkupninu. U međuvremenu su naišle i druge osobe koje su pružile
podršku trima ženama. Ženu je spasila ophodnja karabinjera koja je
naišla. U bolnici su inženjerovoj ženi utvrdili nagnječenja, modrice,
razderotine.
“Ako ubiju Susannu”, zaključi Mimì, “sigurno je da će inženjer biti
linčovan.”
“Ti misliš da stvar može tako gadno završiti?” upita Montalbano.
Mimì Augello spremno odgovori, bez da razmisli: “Ne.”
“Ali pretpostavi da inženjer ne izvuče van ni paru? Oni su dali
svojevrstan ultimatum.”
“Ultimatumi se namjerno šalju da ne bi bili poštovani. Vidjet ćeš da
će se sporazumjeti.”
“Kako je Beba?” komesar će promijenivši razgovor.
“Dosta dobro, sad je već pitanje dana. S tim u vezi, Livia nas je
posjetila i Beba joj je rekla za našu namjeru da te zamolimo da budeš
krsni kum našemu sinu.”
Pih, koja gnjavaža! Cijelo mjesto je navalilo da ga načini kumom?
“I ti mi to tek tako kažeš?” reagirao je komesar. “Zašto, zar sam ti
morao dati biljegovanu molbu? Nisi zamišljao da ćemo Beba i ja to
zatražiti od tebe?”
“Da, svakako, ali...”
“Uostalom, Salvo, dobro te poznajem: da te nisam pitao, ti bi se bio
uvrijedio i namusio bi se.”
Montalbano shvati da će biti najbolje da izbjegne razgovor o svom
karakteru koji je bio vrlo podesan za oprečna tumačenja.
“A što je rekla Livia?”
“Rekla je da ćeš biti presretan, tim više što ćeš izravnati račun. Ovu
potonju tvrdnju nisam razumio.”
“Ni ja”, slaga Montalbano.
A ustvari ju je i te kako dobro razumio: sin razbojnika i sin policajca,
obojici krsni kum. Čist račun, prema Livijinom shvaćanju. Kad bi se
nečega prihvatila, znala je biti mrcina poput pa i veća od njega.

* * *
 Spustila se večer. Spremao se izići iz komesarijata da bi se vratio u
Marinellu, i eto ti ga Niccolò Zito, telefonom.
“Nemam ti vremena objasniti, upravo idem u eter”, reče na brzinu.
“Pogledaj moje vijesti.”
Požuri u bar, tu je bilo tridesetak osoba, televizor je bio uključen na
postaju Retelibera. Na zaslonu je pisalo: “Za nekoliko minuta važna
obavijest o otmici Mistrette.” Naruči pivo. Natpis nestade i krenu špica
vijesti. Potom se vidje Zito kako sjedi za uobičajenim staklenim stolićem.
Imao je facu za velike prigode. “Ovog nas je popodneva kontaktirao
odvjetnik Francesco Luna, koji je u više navrata štitio interese inženjera
Antonija Peruzza. Zamolio nas je da mu omogućimo da dade izjavu. Ne
intervju, da se razumijemo. Postavio je i uvjet da izjavu ne komentiramo.
Odlučili smo prihvatiti, makar i s ovim ograničenjima, jer u ovom
odlučnom trenutku za sudbinu Susanne Mistrette riječi odvjetnika Lune
mogu biti od izuzetne važnosti i mogu doprinijeti sretnom okončanju
osjetljivog i dramatičnog slučaja.”
Rez. Pojavi se odvjetnički ured, tipičan. Police od tamna drva, pune
nikad pročitanih knjiga, zbirka zakona s kraja devetnaestog stoljeća no
sigurno još važećih jer u našoj zemlji od zakona starih preko sto godina
ništa se nikad nije odbacivalo, kako se čini i sa svinjama. Odvjetnik Luna
bijaše kao što mu i prezime kazuje: Mjesec. Faca punog Mjeseca, tijelo
gojazna Mjeseca. Očigledno pod sugestijom, davatelj svjetla je sve uvalio
u svjetlo punog Mjeseca. Odvjetnik se prelijevao iz naslonjača. U rukama
je držao papirić na koji je, dok je govorio, pogledavao.
“Govorim u ime i umjesto mojega klijenta inženjera Antonija Peruzza
koji se smatra prinuđenim prekinuti šutnju kako bi zaustavio rastuću
plimu laži i objeda na svoj račun. Inženjer hoće svima obznaniti da se
odmah, dan poslije otmice nećakinje, stavio posve na raspolaganje
otmičarima, dobro upoznat sa stvarnim, nezavidnim imovinskim stanjem
obitelji Mistretta. Nažalost, na inženjerovu brižljivost nije uzvraćeno,
neobjašnjivo, jednakom pomnjom od strane otmičara. Inženjer Peruzzo,
kod takva stanja stvari, ne može nego potvrditi preuzetu obavezu, prije
negoli pred otmičarima, pred svojom vlastitom savješću.”
Svi oni koji su bili u baru prasnuše u glasan smijeh koji je pokrio
sljedeću vijest.
“Ako je inženjer preuzeo obavezu prema svojoj savjesti, cura je
zajebana!” reče jedan od njih, saževši mišljenje sviju.
 Sad je već situacija bila ovakva: ako je inženjer pred očima sviju,
pred televizorom, rekao da će platiti otkupninu, svi će pomislili da će to
učiniti s krivotvorenim novčanicama.
Vrati se u ured, nazva Minutola.
“Maločas je nazvao sudac, koji je također čuo odvjetnikovu izjavu.
Hoće da ja odmah pođem k Luni kako bi nam stvar objasnio, razbistrio,
posjet, recimo tako, neformalan. Smjeran. Dakle, moramo staviti
rukavice. Telefonirao sam Luni, koji me poznaje, pristao je.
“A poznaje li on tebe?”
“Što ja znam, možda iz viđenja.”
“Hoćeš li i ti doći?”
“Naravno. Daj mi adresu.”

* * *

Minutolo ga je čekao pred portunom, bio je došao svojim autom, kao

i Montalbano. Pametna opreznost jer bi mnoge klijente odvjetnika Lune,
zbog auta koji je bio pred njegovom kućom a na kojemu piše Policija,
potrefio šlag. Kuća bogato i luksuzno namještena. Jedna dvorkinja
odjevena kao sobarica uvede ih u radnu sobu već viđenu na televiziji.
Dade znak dvojici da sjednu. “Advokat će odmah doći.”
Minutolo i Montalbano sjedoše u dvije fotelje u kutu sobe. Ustvari,
utonuše u te dvije masivne fotelje, načinjene po mjeri slonova i samog
odvjetnika. Zid iza pisaćeg stola bijaše sav ispunjen fotografijama
različite veličine i sve bijahu propisno uramljene. Bijaše ih najmanje
pedesetak, činile su se kao zavjeti izloženi sjećanju i zahvalnosti nekom
čudotvornom svetcu. Raspored svjetala u sobi nije dozvoljavao da se
raspoznaju portretirane osobe. Možda bijahu klijenti spašeni
domovinskih robijanja onom mješavinom rječitosti, lukavstva, korupcije
i “umijeća življenja” kakav bijaše odvjetnik Luna. Budući da je domaćin
kasnio, komesar nije mogao izdržati. Ustade i pođe izbliza pogledati
fotografije. Bijahu to portreti bivših ili sadašnjih političara, senatora,
zastupnika, ministara i podtajnika. Sve s potpisom i posvetama koje su
varirale od “dragom” do “predragom”. Montalbano se vrati sjesti, sad mu
je bilo jasno zašto je načelnik preporučio opreznost.
“Predragi prijatelji!” odvjetnik će ušavši. “Sjedite! Sjedite! Mogu li
vas čime ponuditi? Imam sve što poželite.”
 “Ništa, hvala”, reče Minutolo.
“Da, molim, daiquiri 12“, reče Montalbano. Odvjetnik ga pogleda,
zbunjen.
“Uistinu ne...”
“Ne mari”, dopusti komesar učinivši gestu kao da tjera muhu.
Minutolo, dok se odvjetnik spuštao na divan, prijekorno pogleda
Montalbana, kao da ga želi upozoriti da se ne počne činiti duhovitim.
“Onda, hoću li ja govoriti ili ćete vi pitati?”
“Dajte vi”, reče Minutolo.
“Smijem li bilježiti?” upita Montalbano posegnuvši u džep gdje ništa
nije držao.
“Ali ne! Zašto?” upade Luna.
Minutolo očima zamoli Montalbana da se prestane zajebavati. “U
redu, u redu”, pomirljivo će komesar. “Gdje smo stali?” upita odvjetnik
koji kao da se izgubio. “Još nismo ni krenuli”, reče Montalbano. Luna
mora da je shvatio upadicu, no pravio se kao da nije. Montalbano je bio
svjestan da je taj razumio te odluči prestati zanovijetati.
“A, da. Dakle, moj je branjenik oko deset ujutro, dan nakon otmice
svoje nećakinje primio anonimni telefonski poziv.”
“Kada?!” upitaše jednoglasno Minutolo i Montalbano.
“Oko deset ujutro, dan poslije otmice.”
“To jest, jedva četrnaest sati poslije?” Minutolo će, još sav izvan sebe.
“Točno”, nastavi odvjetnik. “Mog je branjenika neki muški glas
upozorio da je on, stoga što su otmičari svjesni da Mistrette nisu u stanju
platiti ucjenu, po svemu jedina osoba koja je u stanju udovoljiti njihovu
zahtjevu. Rekli su da će ponovno zvati u tri popodne. Moj branjenik...”
Svaki put kad bi kazao “moj branjenik”, pravio je facu neke
bolničarke koja na uzglavlju umirućem briše znoj s čela.
“...dojurio je ovamo k meni. Vrlo brzo smo došli do zaključka da je
moj štićenik spretno utjeran u gužvu. I da su otmičari imali sve karte u
ruci da ga upletu. Izvući se od odgovornosti bila bi teška povreda njegova
lika, uostalom već prethodno oštećena nekim neugodnim događajima. I
mogli bi nepopravljivo kompromitirati njegove političke ambicije. Kako

12
klasični koktel na bazi ruma
vjerujem da se i dogodilo, nažalost. Trebao je biti stavljen na listu, na
zatvorenom kolegiju, za skore izbore.”
“Uzaludno je da vas upitam s kojom strankom”, reče Montalbano,
gledajući u fotografiju Predsjednika u odori za džoging.
“Zaista, vaše je pitanje uzaludno”, reče tvrdo odvjetnik. I nastavi:
“Dao sam mu naputke. U tri je otmičar ponovno telefonirao. Na
jedno traženje, koje sam ja sugerirao, uzvratio je da će potvrda da je
djevojka živa biti javno obznanjena preko Televigàte. Što se, uostalom,
točno i dogodilo. Zatražili su šest milijarda. Htjeli su da moj štićenik kupi
novi mobitel i da odmah pođe u Palermo te da komunicira isključivo s
bankama. Sat vremena kasnije ponovno nazvaše da bi dobili broj
mobitela. Moj branjenik nije mogao drugo nego poslušati te je u
rekordnom vremenu povukao šest milijarda. Navečer sljedećeg dana
ponovno su mu telefonirali i on je rekao da je spreman platiti. Ali još nije
dobio, ponavljam kako je i na televiziji rečeno, neobjašnjivo, nikakav
odgovor.”
“Zašto vas inženjer nije ranije ovlastio da dadete objašnjenje koje ste
večeras dali?” upita Minutolo.
“Jer u tom smislu otmičari u njega nisu imali povjerenja. Nije smio
davati ni intervjue ni bilo što drugo, te je bio primoran pritajiti se neko
vrijeme.”
“I sad je nepovjerenje prevladano?”
“Nije. To je inicijativa mojega branjenika koji puno riskira... No ne
može više... najvećma pošto su mu napali suprugu i zapalili kamione.”
“Znadete li gdje je sada inženjer?”
“Ne.”
“Znadete li broj njegova mobitela, onog novog?”
“Ne.”
“Kako održavate vezu?”
“On mi telefonira. Iz javnih govornica.”
“Ima li inženjer mail?”
“Da, ali svoje je osobno računalo ostavio kod kuće. Tako mu je
rečeno da učini i on je poslušao.”
“Da zaključimo, vi nam kažete da eventualna mjera blokiranja
njegove imovine ne bi imala učinka stoga što inženjer već kod sebe ima
traženu svotu?”
 “Točno.”
“Vi mislite da će vam inženjer telefonirati čim bude znao gdje i kada
će morati predati otkupninu?”
“S kojom svrhom?”
“Vi znadete da biste nas morali odmah obavijestiti kad bi se to
dogodilo?”
“Naravno. I spreman sam to učiniti. Samo što me moj štićenik
vjerojatno neće nazvati prije negoli obavi stvar.”
Pitanja je stalno postavljao Minutolo. Ovaj put, pak, Montalbano
odluči otvoriti usta.
“Kojim krpama?”
“Nisam razumio?” odvjetnik će.
“Znate li koje su novčanice tražili?”
“O, da. Od petsto eura.”
To je bilo čudno. Krupne banknote. Lakše za nositi, ali mnogo teže za
trošiti.
“Znate li je li vaš branjenik...” Odvjetnik odmah načini facu
bolničarke. “... uspio pribilježiti serijske brojeve?”
“Ne znam.”
Odvjetnik pogleda zlatni Rolex, iskrivi usta. “I to bi bilo sve”, reče
ustajući.

* * *

Ostadoše malko popričati ispred odvjetnikove kuće.

“Jadan inženjer!” reče i prokomentira komesar, “pokušao je odmah
zaštiti si guzicu, očekivao je hitru otmicu kako ljudi ne bi ništa znali, no
međutim...”
“To je nešto što me zabrinjava”, Minutolo će. I poče objašnjavati:
“Iz onoga što nam je odvjetnik rekao, ako su otmičari odmah
uspostavili vezu s Peruzzom...”
“Skoro dvanaest sati prije negoli su prvi put telefonirali”, precizirao
je Montalbano. “Napravili su od nas lutke za lutkarsku predstavu. S nama
su se poslužili kao s kazališnim statistima, jer su oni, s nama, izveli
predstavu. Od prvog su trenutka znali tko je prava osoba koju će prisiliti
da plati otkupninu. Nama dvojici su učinili da potratimo vrijeme, Faziju
su oduzeli san. Bili su vješti. Kad se sve zbroji, poruke koje su uputili kući
Mistretta bile su vješta realizacija starog scenarija. Ono što smo mi htjeli
vidjeti, ono što smo očekivali čuti.”
“Ono, koliko nam je odvjetnik rekao”, ponovno će Minutolo, “manje
od dvadeset četiri sata nakon otmice, otmičari su teoretski vladali
situacijom. Dovoljno je bilo telefonirati inženjeru pa da taj preda novac.
Samo što mu se više nisu javili. Zašto? Nalaze se u neprilici? Možda im
naši ljudi koji pretražuju teren priječe slobodno kretanje? Ne bi li bilo
bolje usporiti stvar?”
“Ma čega se bojiš, u biti?”
“Da će oni, vidjevši da su u opasnosti, učiniti neku glupost.”
“Ti zaboravljaš bitnu stvar.”
“To jest?”
“Da su se otmičari nastavili javljati televizijama.”
“Ali zašto onda ne uspostave vezu s inženjerom?”
“Jer ga najprije žele vidjeti kako se na laganoj vatri kuha u vlastitoj
juhi”, reče komesar.
“Ali što više vremena protječe, to se otmičari izlažu većim rizicima.”
“To oni jako dobro znaju. I mislim da znaju i to da su prenapregnuli
uže. Ja sam uvjeren da je sad već pitanje sata kad će se Susanna vratiti
kući.”
Minutolo ga pogleda zatečen.
“Ali kako?! Jutros mi se uopće nisi činio...”
“Jutros odvjetnik još nije govorio na televiziji i nije upotrijebio prilog
koji je ponovio razgovarajući s nama. Bio je lukav, indirektno je poručio
otmičarima neka okončaju svoju igru.”
“Oprosti”, Minutolo će posve dezorijentiran, “koji je prilog
upotrijebio?”
“Neobjašnjivo.”
“I što bi to značilo?”
“Znači da si je on, odvjetnik, cijelu stvar jako dobro objasnio.”
“Od svega nisam ni kurca razumio.”
“Pusti to. Što ćeš sad?”
“Idem izvijestiti sudca.”
 TRINAEST

Livia nije bila kod kuće. Stol je bio pripravljen za dvije osobe a uz njegov
tanjur stajao je papirić. “Pošla sam u kino s mojom prijateljicom. Počekaj
me da večeramo.” Pođe se tuširati, sjedne pred televizor. Na Reteliberi je
bila debata o Susanninoj otmici, vodena od Nicolòa. Sudjelovali su jedan
biskup, tri odvjetnika, jedan umirovljeni sudac i jedan novinar. Nakon
pola sata, rasprava se pretvorila u neku vrst procesa protiv inženjera
Peruzza. Više nego u proces, u autentični linč. Kad se sve sabere, nitko
nije povjerovao u ono što je pričao odvjetnik Luna. Nitko od prisutnih se
nije pokazao uvjeren u priču da je Peruzzo pripremio novac, ali da se
otmičari nisu javljali. Slijedom logike, u njihovom je interesu bilo da što
prije zgrabe novac, da oslobode Susannu i da nestanu. Što su više
odugovlačili, više su riskirali. I, dakle? Spontano se nametala misao da je
za kašnjenje Susannina oslobađanja kriv bio upravo inženjer koji je -
kako je insinuirao biskup - otezao stvar kako bi iskamčio neki mizeran
popust na otkupninu. Hoće li uspjeti dobiti neki popust, pošto je reagirao
kako je reagirao, prvog dana kad se pojavi pred Božjim sudom?
U zaključku, postade jasno da Peruzzu, kad cura bude oslobođena,
neće preostati drugo nego promijeniti zrak.
A nekmoli političke ambicije koje su mu se izjalovile! Montelusa,
Vigàta i okolica nisu više bili stvar za njega.

* * *

Tak od tri, dvadeset sedam minuta i četrdeset sekunda ovaj put ga je

probudio. Dosjeti se da mu je glava bistra, da savršeno funkcionira.
Iskoristio je to kako bi se podsjetio na cijeli slučaj otmice, od prvog
Catarellinog poziva. Prestao je stvar pretresati u pet i pô iznenadnim
naletom sna. Taman da će utonuti u san, kadli telefon zazvoni što Livia
srećom nije čula. Sat je pokazivao pet i četrdeset sedam. Bijaše Fazio, vrlo
uzbuđen.
“Susanna je oslobođena.”
“A, da? Kako je?”
“Dobro.”
“Vidimo se”, zaključi Montalbano. I ponovno legne.
 Liviji reče čim ju vidje davati znake buđenja. Ona iskoči iz kreveta
kao da je ugledala pauka među plahtama. “Kad si doznao?”
“Nazvao me Fazio. Bilo je skoro šest.”
“Zašto mi nisi odmah rekao?”
“Trebao sam te probuditi?”
“Jesi. Ti znaš s kolikim sam nestrpljenjem pratila ovu priču.
Namjerno si me pustio da spavam!”
“U redu, ako tako misliš, priznajem svoju krivnju i nećemo više o
tome. Sad se smiri.”
No Livia je baš imala volju svađati se. Prezirno ga pogleda.
“I k tomu, ne shvaćam kako možeš ostati u krevetu i ne poći k
Minutolu da bi doznao, da se informiraš...”
“O čemu? Ako hoćeš informacije, upali televizor.”
“Ponekad me tvoja ravnodušnost znade razbjesniti!”
I pođe upaliti televizor. Montalbano se pak nehajno zatvorio u
kupaonicu. Da bi ga rasrdila, Livia je držala vrlo jak ton: u kuhinju, dok je
pila kavu, dopirali su uzbuđeni glasovi, automobilske trube, kočenja.
Jedva je uspjela čuti zvonjavu telefona. Pođe u blagovaonicu: svaki je
predmet vibrirao zbog paklenske buke koja je dolazila iz televizora.
“Livia, molim te, možeš li utišati ton?” Mrmljajući, Livia utiša.
Komesar podignu slušalicu. “Montalbano? Što radiš, nećeš doći?” Bijaše
Minutolo. “A što činiti?”
Minutolo kao da ostade zatečen.
“Ma... ma znam... mislio sam da će ti biti drago...”
“A k tomu, imam dojam da ste pod opsadom.”
“To je točno. Pred kapijom je gomila novinara, fotoreportera,
snimatelja... Morao sam pozvati pojačanja. Za koji tren doći će sudac i
načelnik. Luda kuća.”
“Kako je Susanna?”
“Malko je umorna, no uglavnom dobro. Njezin ju je stric posjetio te je
potvrdio da je u dobrom fizičkom stanju.”
“Kako su postupali s njom?”
“Kaže da nisu bili grubi prema njoj. Dapače.”
“Koliko ih je bilo?”
 “Ona je stalno viđala dvije osobe s kukuljicama na glavi. Očigledno
seljani.”
“Kako su je pustili?”
“Rekla je da je noćas spavala. Probudili su je, navukli su joj
kapuljaču, svezali su joj ruke za leđima, izišli su s njom iz gusterne i
strpali su je u prtljažnik nekog auta. Vozili su se, kako kaže, više od dva
sata. Pak se auto zaustavio, izvukli su je van, hodali su s njom nekih pola
sata, pak su joj opustili uže na zapešćima, posjeli je i otišli.”
“I za sve vrijeme nisu rekli ni riječ?”
“Ništa. Susanna je potom uspjela osloboditi ruke i skinuti kapuljaču.
Bila je duboka noć. Nije mogla dokučiti gdje se nalazi, ali se nije uplašila.
Uspjela se orijentirati i krenuti prema Vigàti. Nakon nekog vremena
shvatila je da se nalazi blizu La Cucce, znaš to selo...”
“Znam, nastavi.”
“Prešla je neka tri kilometra i stigla je do kapije svoje vile, pozvonila
je i Fazio je pošao otvoriti.”
“Sve prema scenariju dakle.”
“Što hoćeš reći?”
“Da nastavljaju izvoditi predstavu koju smo mi navikli gledati. Lažnu
predstavu, onu pravu izveli su samo za jednu osobu, za inženjera
Peruzza, i pozvali su ga da sudjeluje. Potom su izveli treću predstavu za
javno mnijenje. Znaš kako je Peruzzo odigrao svoju ulogu?”
“Montalbà, moram priznati da ne shvaćam to što govoriš.”
“Jeste li uspjeli kontaktirati inženjera?”
“Nismo još.”
“I što se sada događa?”
“To da će sudac saslušati Susannu, a popodne će biti konferencija za
novinare. Nećeš doći?”
“Ni da me ubiješ.”

* * *

Tek što je stigao do vrata svoje sobe u komesarijatu, telefon zazvoni.

“Šefe? Na telefunu je jedan koji kaže da je misec. A ja, virujuć da se
šali, reka san da san sunce. Razbisnija se. Munjen mi se čini.”
 “Prebaci mi ga.”
Što je od njega htio predani bolničar svojih štićenika? “Gospodin
Montalbano? Dobar dan. Odvjetnik Luna pri telefonu.
“Dobar dan, odvjetniče, recite mi.”
“Prije svega, komplimenti za telefonistu.”
“Gledajte, odvjetniče...”
“...njima dosta: pogledaj i idi 13, kako kaže najveći. Pustimo to sad.
Nazivljem vas tek da vas podsjetim na vaš zaludni, uvrjedljivi sarkazam
od sinoć, koliko u odnosu na mene toliko i u odnosu na mojega
branjenika. Znate, imam nesreću, ili pak sreću što imam slonovsko
pamćenje.”
Ali vi i jeste slon, htjede reći komesar, ali se uspje suzdržati.
“Objasnite mi bolje, molim vas.”
“Vi ste, sinoć, kad ste došli k meni sa svojim kolegom, bili uvjereni da
moj štićenik neće platiti, međutim, kako ste vidjeli...”
“Odvjetniče, krivo. Ja sam bio uvjeren da će vaš štićenik, htio on to ili
ne, platiti. Jeste li uspjeli kontaktirati s njim?”
“Telefonirao mi je noćas, nakon što je obavio svoju dužnost, ono što
je javnost očekivala od njega.”
“Možemo li s njim razgovarati?”
“Još nije raspoložen, doživio je užasno iskustvo.”
“Užasno iskustvo poput šest milijarda u novčanicama od petsto
eura?”
“Da, stavljenih u kovčeg ili neku torbu, ne znam.”
“Znate li gdje su mu rekli da stavi novac?”
“Gledajte, telefonirali su mu sinoć oko devet, potanko su mu
objasnili put kojim je morao poći da bi stigao do nekog malog
nadvožnjaka, jedinog duž slabo prometne ceste za Brancato. Ispod
nadvožnjaka trebao je naći neki šaht pokriven laganom pločom. Trebao
je samo staviti unutra kovčeg ili torbu, zatvoriti i otići. Malo prije pola
noći moj je štićenik stigao na to mjesto, uradio je doslovce sve kako mu je
bilo rečeno te je požurio otići.”
“Zahvaljujem vam, odvjetnice.”
“Oprostite, komesaru. Htio bih vas zamoliti za uslugu.”

13
Alighieri - Kombol: Pakao, 3. pjevanje.
 “Koju?”
“Da surađujete, pošteno, govoreći ono što znadete, ni riječ više ni
riječ manje, kako bi se popravila slika o mome štićeniku koja je tako
teško kompromitirana.”
“Mogu li vas upitati tko su popravljači?”
“Ja, gospodin Minutolo, vi, svi stranački prijatelji, dakle, svi oni koji
su imali priliku upoznati...”
“Ako se ukaže prilika, neću izostati.”
“Zahvalan sam vam.”
Telefon ponovno zazvoni.
“Šefe, šjor Latte sa s na kraju vas triba.” Gospodin Lattes, šef
načelnikova kabineta, zvan “Latte e miele” 14, bogobojazan čovjek i
sladunjav, pretplaćen na Osservatore romano 15.
“Predragi! Kako ste? Kako ste?”
“Ne mogu se potužiti.”
Koja gnjavaža! Lattes je imao fiks-ideju da on ima obitelj, bilo je
nemoguće razuvjeriti ga. Spoznaja da je Montalbano bio neženja možda
bi ga dotukla. “Dobro, zahvaljujući Gospi.”
“Evo, u ime gospodina načelnika, pozivam vas na konferenciju za
novinare koja će se održati u policijskoj upravi danas u sedamnaest i
trideset u povodu sretnog ishoda otmice Mistrette. Gospodin načelnik
želi međutim naglasiti da će te se vi morati ograničiti isključivo na to da
budete prisutni, nećete dobiti riječ.”
“Zahvaljujući Gospi”, promrmlja Montalbano.
“Što ste kazali? Nisam razumio.”
“Rekao sam da sumnjam. Kako znate ja sam na bolovanju te sam u
službu pozvan samo da...”
“Znam, znam. I dakle?”
“Dakle, mogu li biti izuzet s tiskovne konferencije? Malko sam se
umorio.”
Lattes nije uspio zatomiti zadovoljstvo koje mu je pružio taj zahtjev.
Prigodom službenih priopćenja Montalbano je uvijek bio smatran
opasnošću.

14
latte - mlijeko, miele - med
15
vatikanski dnevni list
 “Kako ne, kako ne! Čuvajte se, predragi! No smatrajte da ste i dalje u
službi do nove naredbe.”

* * *

Priručnik savršenog istražitelja sigurno je netko napisao. Sigurno je

postojao, poput Priručnika mladih svizaca 16. A sigurno je i da su ga
napisali Ameri, koji su inače sposobni tiskati priručnike i o tome kako da
se uvuče puce u zapučak. Montalbano, međutim, taj priručnik nije
pročitao. No izvjesno je da u nekom njegovom poglavlju autor preporuča
istražitelju kako je dobro da se što prije utvrdi zločinački scenarij, prije
nego što prirodni elementi, kiša, vjetar, sunce, čovjek, životinje izmijene
cijelu stvar do te mjere da se ne dadu više dešifrirati kadšto i sami po
sebi jedva zamjetljivi tragovi.
Po onomu što mu je odvjetnik Luna bio rekao, Montalbano je jedini
od istražitelja uspio doznati mjesto gdje je inženjer ostavio novac za
otkupninu. Njegova je dužnost, dakle, bila, prosudio je, da o tomu odmah
izvijesti Minutola. U blizini nadvožnjaka na putu za Brancato otmičari su
se sigurno dugo zadržali, skriveni, najprije stoga da bi nadzirali ima li
uokolo policije, potom i zato da bi sačekali Peruzzov auto te da se uvjere
da je sve mirno prije negoli iziđu uzeti kovčeg. I posve je sigurno da su
ostavili neki trag o svojoj prisutnosti. Valjalo je stoga odmah poći
pretražiti to mjesto, prije negoli se nešto tamo ne promijeni (pogledaj
gore navedeni “Priručnik”). Samo tren, reče si dok mu je ruka krenula
podići telefon, a što ako Minutolo ne može odmah poći? Zar onda nije
bolje ući u auto i poći osobno pogledati? Tek površno utvrđivanje: ako
pak otkrije neku važnu stvar, onda će, kako bi se pretraživanje
intenziviralo, obavijestiti Minutola.
I tako je pokušao umiriti svoju savjest koja ga je mučila već neko
vrijeme.
No ta savjest, tvrdoglava, ne samo da se nije dala primiriti, već je
otvoreno izrazila što misli:
“Uzaludno je da tražiš isprike, Montalbà: ti jednostavno hoćeš
zajebati Minutola sad kad više nema opasnosti za curu.”

16
U Hrvatskom obiteljskom leksikonu (LZMK, 2005.) Tomislava Ladana čitamo:
“svizac... glodavac iz por. vjeverica...; zviždanjem upozorava na opasnost; zimu
prespava ukopan.”
 “Catarella!”
“Na zapovid, šefe!”
“Ti znaš kraći put za Brancato?”
“Koji Brancato, šefe? Gornji ili Donji Brancato?”
“Tako je velik?”
“Ne, šefe. Petsto duša ima’ je do jučer. Stvar je u tomen što se Gornji
Brancato s brda špušća doli...”
“Što je to? Odron?”
“Tako nešta, jerbo su izgradili novo misto ispod brda. Ali pedeset
starih nije tilo ostavit kuće i sad kao sad stanari živu porazbacani,
četiristo četrdeset devet doli a pedeset gori.”
“Samo čas, fali jedan stanar.”
“Sta nisan reka petsto do jučera? Jučera je umra jedan, šefe. Reka mi
je to moj rodijak Michele što živi u Donjemu Brancatu.”
Teško da Catarella ne bi imao rođaka čak i u tom zabačenom mjestu!
“Čuj, Catarè, a kad se dolazi iz Palerma, što je prije Gornji Brancato ili
Donji Brancato?”
“Donji, šefe.”
“A kako se stiže?” Objašnjenje bijaše dugo i detaljno.
“Čuj, Catarè, ako nazove gospodin Minutolo, reci mu da me nazove
na mobitel.”

* * *

Krenu brzom trakom za Palermo, na kojoj je bio gust promet. Bijaše

to posve obična cesta s dvjema trakama nešto širim nego što je bilo
uobičajeno, ali hajde ti sad znaj zašto su je svi smatrali autocestom. I ona
se stoga tako i ponašala. Šleperi koji su pretjecali, auti koji su jurili sto
pedeset na sat (jer je resorni ministar obznanio da se tom brzinom
moglo voziti na autocestama), traktori, vespe, slupani kamioneti usred
bujice mopeda. Cesta je bila s obje strane načičkana pločicama okićenih
kiticama cvijeća, ne kao ukrasima, već kao oznakama točnog mjesta gdje
su desetci nesretnika, u raznim vozilima, izgubili život. Trajan spomen za
koji, međutim, nitko nije mario.
 Na trećem raskrižju skrenu desno. Cesta je bila asfaltirana ali bez
signalizacije. Valjalo se pouzdati u Caterelline naputke. Krajobraz se sad
izmijenio, izmjenjivala su se brdašca, vidio bi se poneki vinograd.
O selu, međutim, ni sjena. Još se nije mimoišao s nekim na cesti. Poče
se zabrinjavati, nigdje nikoga da bi mogao dobiti neku informaciju.
Odjednom ga prođe volja nastaviti. Baš u trenutku kad se namjeravao
okrenuti da bi se vratio u Vigàtu, u daljini vidje neka zaprežna kola koja
su se kretala u njegovom smjeru. Odluči pitati kočijaša. Malko nastavi,
dođe uz konja, zaustavi, otvori vrata i iziđe.
“Dobar dan”, reče kočijašu.
Kočijaš ga nije ni primijetio, gledao je ravno preda se s uzdama u
ruci.
“I vamin”, uzvrati čovjek, neki šezdesetogodišnjak opaljen suncem,
mršav, odjeven u parhet, s apsurdnim borsalino šeširom na glavi koji
mora da je bio iz pedesetih godina.
Ali ne pokaza da će se zaustaviti.
“Htio sam vas pitati informaciju”, reče Montalbano stavši uz njega.
“Mene?!” upita čovjek iznenađen i začuđen.
A koga ako ne njega? Konja?
“Da.”
“Ehhh”, kočijaš će povukavši uzde. Životinja se zaustavi. Čovjek ne
otvori usta. Gledajući stalno preda se, čekao je da mu postavi pitanje,
“Čujte, možete li mi pokazati put za Donji Brancato?” Preko volje,
kao da ga je stvar koštala velikog truda, kočijaš reče:
“Uvik pravo. Druga cesta na livo. Dobri van dan. Ahhh!”

* * *

Nakon nekih pola sata, Montalbano vidje u daljini nešto poput

nadvožnjaka ili pak mosta. Da je most imao bi ograde, no bijahu tu velike
metalne zaštitne mreže; da je nadvožnjak ne bi imao lûk kao most. U
daljini se isticalo brdo na kojem, u nemogućoj ravnoteži, stajahu bijele
kockaste kućice što su napola visjele nad udolinom. Posve sigurno se
radilo o nastambama Gornjeg Brancata, dok se o Donjem još nije ni krova
vidjelo. U svakom slučaju, morao je biti tu negdje. Montalbano zaustavi
auto na dvadesetak metara od nadvožnjaka, iziđe, poče motriti uokolo.
Cesta je bila posve pusta, otkako je na raskršću bio skrenuo susreo je bio
samo zaprežna kola. Poslije se sjetio da je bio vidio i jednog težaka kako
kopa. I to je bilo sve. Po sunčevu zalasku na toj se cesti vjerojatno ama
baš ništa nije dalo vidjeti. Nije uopće bilo nekakvog osvjetljenja, nije bilo
ni kuća iz kojih bi moglo doprijeti malo svjetla. Pa gdje su se onda uopće
mogli pritajiti otmičari kako bi vidjeli stiže li inženjerov auto? I k tome
još: kako su uopće mogli znati da to baš Peruzzov automobil nailazi?
Blizu nadvožnjaka, za koji se nije moglo dokučiti čemu uopće služi,
zašto je i kako nekome palo na pamet da ga izgradi, nije bilo ni grmova ni
zidića koji bi omogućili da se netko tu pritaji. Čak ni noću se tu nitko nije
mogao skriti automobilskim farovima. Pa onda?
Neki pas zalaja. Potaknut potrebom da vidi neko živo biće,
Montalbano ga očima potraži.
I vidje ga. Stajao je na početku nadvožnjaka, nadesno, a vidjela mu se
samo glava. Moguće je da su ga sagradili samo kako bi njime mogli
prolaziti psi i mačke? A zašto ne, s obzirom na to da u javnim radovima
nemoguće postaje moguće u našoj zemlji. I odjednom komesar shvati da
su se otmičari pritajili baš tamo gdje je bio pas.
Krenu poljem, prijeđe preko nekog poljskog puta, dođe do mjesta
odakle je počinjao nadvožnjak sagrađen poput magarećih leđa, dakle
jako savijen. Netko tko bi se našao na početku nadvožnjaka nije mogao
biti viđen s ceste. Gledao je pozorno u tlo dok se pas režeći udaljavao, ali
nije ništa našao, čak ni opušak cigarete. A kako uopće možeš naći opušak
cigarete, danas kad se svatko boji pušiti zbog onih natpisa što se nalaze
na paketićima, poput Pušenje te čini umrijeti od raka? Čak razbojnici gube
naviku potegnuti dim, pa jadnom policajcu zato manjkaju bitni tragovi. A
tek ako bi netko referirao ministru zdravlja?
Pretražio je i suprotnu stranu nadvožnjaka. Ništa. Vrati se otkuda je
bio pošao te se ispruži na trbuh. Pogleda dolje prislonivši glavu na
mrežu. Vidje, skoro okomito dolje, kamenu ploču koja je pokrivala šaht.
Sigurno su otmičari, čim je stigao inženjerov auto, bili pritajeni na
nadvožnjaku te su se kao i on polegli na pod. Odatle su vidjeli, pri svjetlu
farova, Peruzza kako podiže ploču, stavlja kovčeg u šaht te se udalji.
Sigurno je to tako bilo. Ali svrha zbog koje je dotle došao nije bila
ispunjena: otmičari nisu ostavili traga.
Siđe s nadvožnjaka, pođe ispod. Pogleda ploču koja je zatvarala šaht.
Učini mu se premalenom a da bi se ispod mogao ugurati kovčeg. Na
brzinu izračuna: šest milijarda vrijedilo je, više-manje, tri milijuna i sto
tisuća eura. Ako je svaki snop činilo sto novčanica od petsto eura, znači
da je bilo dovoljno šezdeset snopova. Stoga nije bio potreban veliki
kovčeg, dapače. Ploču je bilo lako dignuti jer je na njoj bio kao neki
gvozdeni prsten. Uvuče prst, povuče. Ploča se pomaknu. Montalbano
pogleda šaht i ostade iznenađen. Ugleda torbu koja se nije činila
praznom. Peruzzov je novac još bio tamo? Je li moguće da ga otmičari
nisu uzeli? A zašto su onda oslobodili djevojku?
Kleknu, uvuče ruku, uhvati torbu koja je bila teška, podignu je, spusti
na tlo. Jako uzdahnu i otvori je. Bijaše ispunjena snopovima. Ne
novčanica, već starih satiranih revija.
 ČETRNAEST

Iznenađenje ga tako potrefi da je pao na stražnjicu. Otvorenih usta od

iznenađenja poče si postavljati pitanja. Što je to otkriće moglo značiti? Da
je inženjer, umjesto eura, u torbu utrpao bezvrijedni papir? Po ono malo
što je o njemu znao, upita se, je li Peruzzo bio čovjek sposoban zaigrati
ekstremnu hazardnu igru koja je za nećakinju bila vrlo rizična? Nad tim
se malko zamisli te zaključi da je inženjer bio kadar to učiniti, u ovom i u
drugim slučajevima. No onda je postupak otmičara neobjašnjivo otegnut.
Jer su tu bila dva nesporna slučaja: ili su otmičari na licu mjesta otvorili
torbu, vidjeli su da su izigrani te su unatoč tomu odlučili osloboditi
djevojku, ili su upali u zamku, to jest vidjeli su kako inženjer u tu jamu
stavlja torbu ali nisu mogli odmah provjeriti sadržaj, pa, u dobroj nadi,
dadoše naredbu da se djevojka pusti na slobodu.
A može biti i to da je Peruzzo računao da otmičari neće biti u stanju
odmah otvoriti torbu da pogledaju što je u njoj te je zaigrao na kartu
vremena? Polako, posve pogrešno rasuđivanje.
Nitko nije mogao spriječiti otmičare da otvore šaht kad im je to bilo
najpogodnije. Predaja otkupnine nije nužno značila istovremeno
oslobađanje djevojke. I zato, na koje je “vrijeme” inženjer računao? Na
nikakvo vrijeme. S koje god strane da se gledalo, inženjerov je trik bio
besmislen.
Dok je tako stajao gombajući se pitanjima koja su mu rafalno
mitraljirala mozak, ču neobičnu zvonjavu zvončića za koju nije znao
otkuda dolazi. Bio je uvjeren da nailazi stado ovaca. Ali zvuk se nije
približavao, premda je i dalje bio vrlo blizu. Onda je shvatio da mu je
zvonio mobitel koji nikad nije upotrebljavao a koji je samo za tu priliku
bio stavio u džep.
“Šefe, vi ste? Ovdje Fazio.”
“Što je?”
“Šefe, doktor Mistretta želi da vas obavijestim o nečem što se
dogodilo prije nekih četrdesetak minuta. Tražio sam vas u komesarijatu,
kući, pa se konačno Catarella sjetio da...”
“U redu, kaži mi.”
“Evo, gospodin Minutolo je nazvao odvjetnika Lunu ne bi li čuo što je
poduzeo inženjer Peruzzo. A odvjetnik mu je rekao da je inženjer noćas
platio otkupninu te mu je objasnio gdje je ostavio novac. Potom se
gospodin Minutolo požurio izvidjeti to mjesto, koje je na cesti za
Brancato. Nažalost, za njim su krenuli i novinari.”
“Ma što Minutolo hoće?”
“Kaže da će mu biti drago ako skoknete do njega. Objasnit ću vam
koja je cesta najbolja za...”
No komesar je već bio zatvorio. Minutolo i njegovi ljudi, roj novinara,
fotografa i snimatelja mogli su stići svakog trena. I kad bi ga vidjeli, kako
bi mogao objasniti svoju prisutnost?
“Uh, kako lijepo iznenađenje! Dođoh ovdje orati...” Ugura na brzinu
torbu u šaht, zatvori ga kamenom pločom, potrči do auta, upali motor,
poče manevrirati da bi pošao natrag, ali stade. Ako bi se vratio putom
kojim je došao, sigurno bi naišao na slavljeničku automobilsku karavanu
na čelu s Minutolom. Ne, najbolje je da krene u Donji Brancato.
Stigao je za manje od deset minuta. Uredno mjestašce, mali trg,
crkva, gradsko poglavarstvo, kavana, banka, gostionica, dućan obuće.
Svud uokolo trga granitne klupe. Na klupama, sveukupno desetak ljudi,
vremešni, stari i oronuli. Nisu govorili, nisu se micali. U jednom trenutku
Montalbano pomisli da se radi o kipovima, zadivljujućim primjerima
hiperrealističke umjetnosti. Ali jedan, pripadnik kategorije oronulih,
nagnu glavu unazad oslonivši ju naglo na naslon klupe. Ili je umro, kako
se činilo vjerojatnim, ili je pak naglo zadrijemao.
Seoski mu je zrak naglo otvorio apetit. Pogleda na sat, skoro jedna
ura. Pode prema gostionici ah se zaustavi. Što ako bi nekom novinaru
palo na pamet da dođe telefonirati u Donji Brancato? Posve sigurno, u
Gornjem Brancatu ni traga o nekoj gostionici, ali nije mu se dalo i dalje
ležati na praznom trbuhu, nije bilo druge nego riskirati i ući u gostionicu
koja je bila pred njim.
Krajičkom oka vidje jednoga koji je izlazio iz banke te se zaustavio
gledati ga. Potom mu čovjek, debeli neki, reklo bi se, četrdesetogodišnjak,
priđe sa širokim osmijehom:
“Ali zar vi niste komesar Montalbano?”
“Jesam ali...”
“Baš mi je drago! Ja sam Michele Zarco.”
 Izdeklamirao je ime i prezime tonom nekoga tko je opće poznat i
gradu i slijepcu 17. A budući da ga je komesar gledao bez da kaže ni a ni be,
objasni:
“Ja sam Catarellin rođak.”

* * *

Michele Zarco, mjernik i donačelnik Brancata, bi spas u pravi čas.

Kao prvo, poveo ga je svojoj kući da pojedu nešto, kako je rekao,
skromno. Gospođa Angela Zarco, blijeđahna plavuša, škrta na riječima,
na stol stavi cavatunu u sosu, jelo sve prije negoli za podcijeniti, te
kunića, prethodnog dana spravljenog na kiselo-slatko. Spremiti tako
kunića i nije lako jer se sve zasniva na točnim proporcijama kisa i meda i
u točnoj mješavini komadića mesa i caponate u kojoj se mora kuhati.
Gospođa Zarco je uistinu umjela to uraditi, te je u dobroj mjeri sve to na
koncu posula oljuštenim pa poprženim i usitnjenim bajamima. K tomu,
poznato je da ako se kunić na kiselo-slatko pojede čim se spravi, jedna je
stvar, ali kad se jede dan poslije, posve je druga stvar jer puno dobiva na
okusu i mirisima. Sve u svemu, Montalbano se nauživao.
Kao drugo, donačelnik Zarco je komesaru predložio da posjete
Gornji Brancato, tek toliko da probave. Pošli su, naravno, Zarcovim
autom. Pošto su prošli cestom prepunoj zavoja i krivina, a što je ispalo
kao radiografija želuca, zaustaviše se usred kuća koje bi usrećile nekog
scenografa ekspresionističkih filmova. Nije bilo kuće koja bi stajala
okomito, sve su se naginjale udesno ili ulijevo pod takvim nagibom da bi
se i toranj u Pisi mogao činiti savršeno uspravnim. Tri ili četiri kuće
bijahu naprosto priljubljene uz padinu brda te su horizontalno stršile iz
nje, možda su ih držale prijanjalke skrivene u temeljima. Dva starca
hodahu i među sobom razgovarahu, i to glasno jer je jedan bio nagnut
udesno a drugi ulijevo, možda uvjetovani različitim nagibom kuća u
kojima su stanovali.
“Da se vratimo popiti kavicu? Moja žena ju dobro spravlja”, predloži
mjernik Zarco kad je primijetio da i Montalbano počinje hodati nagnut
ustranu pod utjecajem ambijenta.

17
Autor lat. riječ orbi (svijetu) zamijenjuje tal. riječju orbo (slijep).
 Kad im je gospođa Angela otvorila vrata, Montalbanu se učini da vidi
crtež nekog djeteta: gotovo albina s pletenicama, imala je crvene jagodice
i izgledala je uzrujano.
“Što ti je?” upita muž.
“Malo prije je televizija rekla da je cura oslobođena ali da otkupnina
nije plaćena!”
“Kako?!” upita mjernik gledajući Montalbana.
“Da, dragi moj”, nastavi žena. “Kaže da je policija pronašla
inženjerovu torbu, našla ju je baš ovdje blizu, i da je unutra bio samo
novinski papir. Novinar se pitao kako to da je onda cura oslobođena i
zašto. Ali je jasno da je taj smrad od ujaka riskirao da je ubiju!”
Ne više Antonio Peruzzo. Ne više inženjer. Već smrad, neimenovano
govno iz kanalizacije. Ako je inženjer htio hazardirati, izgubio je bitku.
Premda je cura bila slobodna, on je sad već bio zanavijek zatočenik
posvemašnjega, potpunoga prezira ljudi.

* * *

Odluči ne vratiti se u ured, već poći u Marinellu da u miru na

televiziji pogleda konferenciju za novinare. Blizu nadvožnjaka vozio je
pomno da ne bi naišao na nekog zakašnjelog. Ali znakova da je horda
policajaca, novinara, fotografa i snimatelja bila tamo bijaše posvuda;
prazne limenke kokakole, razbijene pivske boce, izgužvani paketići
cigareta. Pravo smetlište. Čak su razbili i kamenu ploču koja je pokrivala
šaht.
Otvarajući kućna vrata, sledi se. Tijekom cijelog jutra nije telefonirao
Liviji, zaboravio ju je obavijestiti da neće navrijeme stići na ručak. I sada
je svađica bila neizbježna, a on nije imao opravdanja. No kuća je bila
prazna, Livia je bila izišla. Ušavši u spavaću sobu, primijeti njezin kovčeg
napola spremljen. I odmah se sjeti da je sljedećeg jutra Livia trebala
otputovati natrag u Boccadasse, dani godišnjeg odmora koje si je prije
vremena bila uzela kako bi bila uz njega dok je bio u bolnici i na
oporavku već su bili minuli. Najednom mu se stegnulo oko srca, ganuće
ga obuze, kao i uvijek iznenada. Dobro da nje nije bilo, tako si je mogao
dati oduška bez da se suoče. I dao si je oduška. Potom pođe oprati lice te
sjedne pored telefona. Potraži u imeniku, odvjetnik je imao dva broja,
kućni i uredski. Okrenu potonji broj.
 “Ured odvjetnika Lune”, javi se ženski glas.
“Ovdje komesar Montalbano. Je li odvjetnik u uredu?”
“Jest, ali je na sastanku. Probat ću vidjeti hoće li mi odgovoriti.”
Razni šumovi, snimljena glazba.
“Predragi prijatelju”, odvjetnik Luna se javi. “Ovog trena ne mogu s
vama razgovarati. Jeste li u uredu?”
“Nisam, kod kuće sam. Hoćete li broj?”
“Da.”
Montalbano mu ga dade.
“Nazvat ću vas za desetak minuta”, odvjetnik će.
Komesar je zamijetio da ga Luna, tijekom kratka razgovora, nikad
nije oslovljavao ni imenom ni naslovom. Hajde ti sad znaj s kojim je on
ljudima bio na sastanku, posve je sigurno da bi se ti bili uznemirili čuvši
riječ “komesar”.
Prošlo je možda pola sata prije negoli je telefon ponovno zazvonio.
“Gospodin Montalbano? Ispričavam se zbog kašnjenja, no imao sam
društvo te sam pomislio da će biti najbolje da vas nazovem s nekog
sigurnog telefona.”
“Što mi to kažete, odvjetniče? Zar su telefoni u vašem uredu pod
nadzorom?”
“Ne znam, ali u ovim vremenima... Što ste mi htjeli reći?”
“Ništa što vi već ne znate.”
“Mislite na torbu s novinama?”
“Točno. Vi shvaćate da to otkriće jako otežava nastojanje da se
ispravi inženjerov imidž na što ste me požurivali.” Muk, kao da se veza
prekinu. “Halo?” Montalbano će.
“Još sam ovdje. Komesaru, odgovorite mi iskreno: vi mislite da bih ja
vama i gospodinu Minutolu bio rekao da sam znao da je u onom šahtu
bila torba s bezvrijednim papirom?”
“Ne.”
“I dakle? Čim je čuo vijest o pronalasku, moj branjenik me je nazvao
posve smućen. Plakao je. Bio je svjestan da će to otkriće njemu
zabetonirati noge te ga hitnuti u vodu. Učiniti da skonča udavljen, bez
mogućnosti da se vrati na površinu. Komesaru, torba nije njegova, on je
novac bio stavio u kovčeg.”
 “Možete li dokazati?”
“Ne.”
“I kako objašnjavate da je umjesto kovčega nađena torba?”
“Ne može se objasniti.”
“I u tom je kovčegu stavio novac?”
“Naravno. Recimo, oko šezdeset dva snopa novčanica od petsto, što
čini tri milijuna, devedeset osam eura i 74 centa, zaokruženih u jedan
euro, što je šest milijarda starih lira.”
“I vi u to vjerujete.”
“Komesaru, ja moram vjerovati svom branjeniku. No problem nije,
vjerujte mi, da li ja vjerujem. Problem je što u to ne vjeruje javnost.”
“Ali mogao bi postojati način da se dokaže da vaš branjenik govori
istinu.”
“Ah, da? Koji?”
“Jednostavno. Inženjer je morao u kratko vrijeme skupiti, kako ste
mi vi sami kazali, novac potreban za otkupninu. Dakle, postoje bankarski
dokumenti, s datumima, koji dokazuju da je toliko novca podignuto. Bit
će dovoljno objaviti ih i vaš će branjenik time svima dokazati svoju pravu
istinu.” Težak muk.
“Odvjetniče, jeste li me čuli?”
“Jesam. Isto to sam i ja odmah sugerirao svome branjeniku.”
“I onda, kako vidite...”
“Ima jedan problem.”
“Koji?”
“Da se inženjer nije obratio bankama.”
“Ne? A kome onda?”
“Moj se branjenik obavezao ne spominjati imena onih koji su mu,
velikodušno, pritekli u pomoć u teškom trenutku. Ukratko, nema
nikakvih papira.”
Iz koje je smrdljive, prljave kloake izišla ruka koja je Peruzzu dala
novac?
“Onda mi se čini da je situacija beznadna.”
“I meni se čini, komesaru. Toliko da se pitam je li inženjeru uopće još
korisna moja pomoć.”
Dakle, i miševi su se spremali napustiti brod koji tone.
 * * *

Konferencija za novinare poče točno u pet i trideset. Za velikim

stolom bijahu Minutolo, sudac, načelnik i Lattes. Soba policijske uprave
bijaše prepuna novinara, fotografa i snimatelja. Bijahu tu Nicolò Zito i
Pippo Ragonese, na pristojnoj udaljenosti jedan od drugog.
Govoriti poče Bonetti-Alderighi, načelnik, koji je smatrao potrebnim
početi od samoga početka pa sve do toga kako je došlo do uhićenja.
Potvrdio je da se taj prvi dio temeljio na izjavama koje je sama djevojka
dala. U večeri kad je došlo do otmice Susanna Mistretta se na mopedu
vraćala kući uobičajenim putom, kadli ju je, na raskrižju s poljskim
putom za San Gerlando, nedaleko kuće, presreo neki auto primoravši je,
da se ne bi sudarila, skrenuti na poljski put. Susanna se tu jedva uspjela
zaustaviti, još uzbuđena i zbunjena onime što se dogodilo, kadli iz auta
iziđoše dvojica s pletenom kapom povučenom preko lica. jedan od njih ju
je zgrabio i ubacio u auto.
Susanna je bila preveć ošamućena da bi reagirala. Čovjek koji joj je
skinuo kacigu, svitkom vate začepi joj usta, zaveza joj ruke za leđima,
polegnu je pred svoje noge.
Nejasno, djevojka ču drugog čovjeka ulaziti u auto, sjesti za volan i
krenuti. Onesvijesti se. Očigledno drugi se čovjek, no to je bila
pretpostavka istražitelja, pobrinuo s puta maknuti moped.
Susanna je došla k sebi u potpunome mraku. I dalje je imala
začepljena usta, no zapešća su joj bila odvezana. Shvatila je da se nalazi
na nekom izdvojenom mjestu. Krećući se u mraku, shvatila je da je
ostavljena unutar nekakve gusterne, duboke preko tri metra, te da na
podu vidi neki stari madrac. I tako, tu je provela noć, očajna ne toliko
zbog svoje osobne situacije, koliko zbog pomisli na umiruću majku. Pak
je zadrijemala. Probudila se jer je netko upalio svjetlo. Lampu koju
upotrebljavaju mehaničari da bi izbliza osvijetlili motore. Gledala su je
dva čovjeka s kukuljicama na glavi. Jedan od njih izvuče džepni
magnetofon, drugi spustivši ljestve, siđe. Onaj s magnetofonom reče
nešto, drugi Susanni skinu zapušač s usta, te ona poviknu tražeći pomoć,
zapušač joj ponovno bi stavljen. Malo poslije se vratiše. Jedan spusti
ljestve, skinu joj zapušač, pope se natrag. Drugi snimi polaroidnu
fotografiju. Nisu joj ponovno začepili usta. Da bi joj donijeli jesti, uvijek
neku konzervu, služili su se uvijek istim ljestvama. U jednom kutu
gusterne bilo je vjedro. Od tog trenutka svjetlo je stalno bilo upaljeno.
Susanna, za čitavo vrijeme otmice, nije bila zlostavljana, ali nije
imala ni minimalne uvjete za osobnu higijenu. I nikad nije čula otmičare
da međusobno razgovaraju. Uostalom, oni joj nikad nisu odgovarali na
njena pitanja, a nikad joj ni riječ nisu rekli. Nisu joj čak ni rekli, kad su je
izvukli iz gusterne, da će domalo biti oslobođena. Susanna je
istražiteljima znala pokazati mjesto gdje je puštena. I istražitelji su tamo
otkrili uže i rubac kojim su joj usta bila začepljena. U zaključku načelnik
reče da se djevojka osjećala dosta dobro, s obzirom na strašno iskustvo
koje je doživjela.
Potom Lattes pokaza na nekog novinara koji je ustao i upitao zašto
nije moguće intervjuirati djevojku.
“Zato što je istraga još u tijeku”, uzvrati sudac.
“Ali konačno, je li ta otkupnina plaćena ili pak nije?” upita Zito.
“Istražna tajna”, ponovno reče sudac.
U tom času ustade Pippo Ragonese. Njegova usta kokošje guzice
bijahu stisnuta, tako da su riječi bile prigušene.
“U tom sluč... neć... morat postaviti pitanj... već ću dati izjav...”
“Jasnije, jasnije”, graknu grčki kor novinara.
“Moram dati izjavu, a neću postaviti pitanje. Malo prije nego što sam
ovamo došao, naša je redakcija dobila telefonski poziv koji mi je
proslijeđen. Prepoznao sam glas otmičara koji mi je prethodno već bio
telefonirao. Izjavio je, doslovno, da otkupnina nije plaćena, da ih je onaj
tko je morao platiti prevario te da su oni svejedno odlučili osloboditi
djevojku jer nisu htjeli na svojoj savjesti imati leš.”
Odjednom glasna pometnja. Uspravljeni gestikulirajući ljudi, ljudi
koji su trkom izlazili iz prostorije, sudac koji se okomio na Ragonesea.
Gungula je bila takva da se ni jedna riječ nije razumjela. Montalbano
utrnu televizor, pođe sjesti na verandicu.

* * *

Livia je stigla dobar sat poslije i nade ga kako motri more. Nije uopće
izgledala srdita. “Gdje si bila?”
 “Pošla sam bila pozdraviti Bebu, pak sam skoknula u Kolymbretu.
Obećaj mi da ćeš jednog dana poći. A ti? Čak mi nisi ni telefonirao da
nećeš doći na ručak.”
“Oprosti, Livia, ali...”
“Nemoj se ispričavati, uopće nisam raspoložena za svađu. Još ćemo
samo nekoliko sati biti zajedno. Ne namjeravam ih potratiti.”
Malko je hodao po kući, potom učini nešto što inače nikad nije činio.
Sjedne joj na koljena te ju čvrsto zagrli. Malo je tako odstajao, u tišini.
Potom joj šapnu u uho: “Hoćemo li ući?”
Prije negoli će ući u spavaću sobu, Montalbano, ne čekajući na
odgovor, iz utičnice izvuče telefonski kabel.
Ležeći zagrljeni, propustiše vrijeme večere. Pa i ono poslije večere.
“Sretna sam da je slučaj Susannine otmice riješen prije mog
odlaska”, u jednom trenutku reče Livia. “Da”, komesar će.
Na otmicu već nekoliko sati nije mislio. I instinktivno bi zahvalan
Liviji da ga je u tom trenutku na nju podsjetila. Ali čemu? Što je
zahvalnost imala s tim? Nije si znao objasniti.
Jeli su razmjenjujući tek pokoju riječ, oboma je rastanak bio težak.
Livia ustade i pođe spremiti kovčeg. U jednom času ču je glasno
pitati:
“Salvo, jesi li ti uzeo knjigu koju sam čitala?”
“Nisam.”
Riječ je bila o Simenonovu romanu Zaruke gospodina Hira. Livia
dođe sjesti pored njega na verandici. “Ne mogu ga naći. Htjela bih ga
ponijeti i do kraja pročitati.” Komesar se dosjeti gdje bi ga mogao naći.
Ustade. “Kamo ćeš?”
“Vraćam se odmah.”
Knjiga je bila gdje je i mislio da jest: u spavaćoj sobi, pala je bila iza
noćnog ormarića te se zaglavila između zida i noge kreveta. Sagnu se, uze
ju, stavi je na već zatvoren kovčeg. Vrati se na verandicu.
“Našao sam je”, reče. I htjede sjesti. “Gdje?” upita Livia.
I Montalbano se ukoči. Zgromljen, jedna noga malo podignuta, tijelo
lagano pognuto naprijed. Poput moždanog udara. Bi tako nepomičan da
se Livia uplašila. “Salvo, što ti je?”
Uopće se nije mogao maknuti, noge kao da su bile olovne, jako teške,
ali mozak, međutim, bijaše u pogonu, radio je velikom brzinom u svim
svojim dijelovima koji su se okretali, sretni da se konačno mogu kretati u
pravom smjeru.
“Salvo, Bože moj, je li ti slabo?”
“Nije.”
Polako osjeti da mu krv nije više skrutnuta, iznova je tekla. Uspje
sjesti. Ali u licu mora da je imao izraz beskrajnog zaprepaštenja i nije htio
da Livia to vidi.
Nasloni glavu na njezino rame i reče: “Hvala.”
I u tom času shvati i to zašto je prije, dok su ležali, bio iskusio osjećaj
zahvalnosti koji mu se, u prvi mah, učinio neshvatljivim.
 PETNAEST

Tak opruge sata u tri, dvadeset sedam minuta i četrdeset sekunda tu noć
nije mogao probuditi Montalbana utoliko što je bio budan, nije mogao
usnuti, iscrpljivao se u krevetu prepuštajući se mislima koje su nadirale
jedna za drugom poput velikih valova uzburkana mora, no nije mogao
mlatarati rukama i nogama, prisiljavao se mirovati da ne bi smetao Liviji
koja je, međutim, skoro odmah bila otputovala u zemlju snova.
Budilica je zazvonila u šest, dan se činio prilično lijep, u sedam i
četvrt bijahu već na putu za zračnu luku Punta Raisi. Liviaje vozila.
Tijekom vožnje razgovarali su malo i ništa. Montalbano sav obuzet onim
što je odmah htio uraditi kako bi uspio shvatiti je li ono što mu je palo na
pamet bila apsurdna maštarija ili jednako tako apsurdna istina, Livia,
pak, s mislima o onome što je očekuje u Genovi, o odgođenom poslu, o
napola obavljenim stvarima zbog iznenadne potrebe da je uz Salva
morala dugo ostati u Vigàti.
Prije nego što je Livia prešla u čekaonicu za ukrcaj, zagrliše se usred
mnoštva ljudi poput dvoje zaljubljenih mladaca. Držeći je u zagrljaju,
Montalbana obuzeše dva proturječna osjećaja, dva osjećaja za koja nije
bilo naravno da stoje zajedno a ipak su stajali. S jedne strane duboka
melankolija zbog činjenice da Livia odlazi, sigurno će kuća u Marinelli u
svakoj prigodi naglasiti njezino odsustvo, a njemu, koji se sada počeo
osjećati kao gospodin u godinama, teško će padati samoća; drugi osjećaj
pak bijaše jedna vrst žurbe, hitnje ne bi li Livia odmah otputovala, bez da
gubi vrijeme, pa da se on može trkom vratiti u Vigàtu kako bi uradio ono
što je morao uraditi, posve slobodan, ne više obavezan udovoljavati
njenim rasporedima i odgovarati na njena pitanja.
Potom se Livia odvoji, pogleda ga, uputi prema kontrolnome
prolazu. Montalbano se ni pomaknuo nije. Ne da bi je do kraja slijedio
svojim pogledom, već zbog nekog iznenadnog čuđenja koje je spriječilo
njegov sljedeći pokret, taj da se okrene i da krene prema izlazu. Jer mu se
učinilo da je uhvatio, u dubini njezina pogleda, posve u dubini,
neočekivani bljesak, odsjaj koji je potrajao časak te se odmah i utrnuo,
zastrt neprozirnim velom ganutosti. No komesar je taj bljesak, prigušeni
no ipak bljesak, zamijetio u djeliću vremena te ostade zapanjen. Valjda je
i Livia, dok su stajali zagrljeni, proživljavala iste te suprotstavljene
osjećaje? I ona se rastužila zbog rastanka, no istovremeno bijaše željna
dočepati se svoje slobode?
Najprije se rasrdio, pak mu dođe da se smije. Kako glasi ona latinska
izreka? Nec tecum nec sine te. Ni s tobom, ni bez tebe. Savršeno.

* * *

“Montalbano? Minutolo je.”

“Zdravo. Jeste li od cure uspjeli dobiti neku korisnu informaciju?”
“Montalbà, to je problem. Nešto stoga što je potresena otmicom, a to
je logično, a malko i zato jer nije spavala otkako se vratila, nije nam
uspjela puno reći.”
“Zašto nije mogla spavati?”
“Jer se majci stanje pogoršalo, a ona se nije htjela ni trenutak
maknuti od njena uzglavlja. Zato jutros, kad su mi telefonirali da je
gospođa Mistretta noćas umrla...”
“... ti si požurio, s mnogo takta i smisla za prigodu, ispitati Susannu.”
“Montalbà, ja takve stvari ne činim. Došao sam ovamo jer mi se
učinilo doličnim. Boravkom u ovoj kući...”
“... postao si kao jedan iz obitelji. Bravo. No još nisam shvatio zašto
mi telefoniraš.”
“Evo, budući da će pogreb biti sutra ujutro, ja bih htio početi ozbiljno
ispitvati Susannu počevši od prekosutra. Sudac se slaže. A ti?”
“Što ga ja imam s tim?”
“Zar ne moraš i ti doći?”
“Ne znam. Odlučit će načelnik moram li ili ne moram. Pače, učini mi
uslugu: nazovi ga, neka ti dade naputke pak me nazovi.”

* * *

“Šjor, vi ste? Cirrinciò Adelina je.”

Dvorkinja Adelina! Kako je saznala da je Livia otputovala? Njuhom?
Tek tako? Bolje ne istraživati jer će inače doznati da u mjestu znadu i
motiv koji je pjevušio dok je sjedio na zahodskoj dasci.
“Što je, Adelì?”
 “Šjor, možen li doć poslipodne počistit kuću i spravit van nešto za
isti?”
“Ne, Adelì, danas ne, dođi sutra ujutro.” Imao je potrebu malko
razmisliti bez ikoga oko sebe.
“Šjor, jeste li se odlučili oko krštenja mojega unuka?” nastavi
dvorkinja.
Nije se ni časka dvoumio. Livia, misleći da je duhovita, pružila mu je
odličan razlog s pričom o izravnanju računa. “Odlučio sam, prihvaćam.”
“Gospe moja, kako san sritna!”
“Jeste li odredili datum?”
“Šjor, o vamin ovisi.”
“O meni?”
“Je, o tomen kad ste vi slobodni.”
Ne, ovisi o tome kad će tvoj sin biti slobodan, htio je komesar
odgovoriti, stoga što je Pasquale, otac, stalno ulazio i izlazio iz zatvora.
No rekao je samo:
“Utvrdite vi pa me obavijestite. Ja sad imam vremena koliko me
volja.”

* * *

Francesco Lipari nije sjeo već se srušio u stolac pred komesarovim

stolom. Veoma blijed u licu. Stoga su mu podočnjaci bili tako tamni, kao
da su bili namazani laštilom za postole. Odijelo mu je bilo zgužvano,
možda je bio legao a da ga ni skinuo nije. Montalbano se iznenadio,
očekivao je da će biti vedar i oporavljen zato što mu je cura oslobođena, a
ustvari...
“Nije ti dobro?”
“Nije.”
“Zašto?”
“Susanna ne želi sa mnom razgovarati.”
“Objasni se bolje.”
“Što se tu ima objasniti? Otkako sam doznao da su je oslobodili,
telefonirao sam joj desetak puta. Odgovarali su mi otac ili stric ili netko
treći, nikad ona. I svaki put mi je rečeno da je Susanna zauzeta i da ne
može doći na telefon. Čak ni jutros, kad sam doznao da joj je majka
umrla...”
“Kako si doznao?”
“Rekli su na lokalnome radiju. Odmah sam pomislio: barem ju je
stigla još živu vidjeti! I telefonirao sam joj, htio sam biti uz nju, ali dobih
isti odgovor. Bila je zauzeta.” Pokri lice rukama.
“Ali što sam joj učinio da je takva prema meni?”
“Ti ništa”, reče Montalbano. “Ali morao bi se potruditi da je
razumiješ. Trauma zbog otmice vrlo je snažna, teško ju je prevladati. To
kažu svi oni koji su imali isto iskustvo. Treba vremena.”
I dobri samaritanac Montalbano umuknu, zadovoljan sobom. O
događaju je razradio hrabro i posve osobno mišljenje, stoga ga radije nije
izložio mladcu te se zadržao na općenitosti.
“Ali zar joj ne bi pomoglo prebroditi traumu kad bi pored sebe imala
osobu koja ju zaista voli?”
“Hoćeš li znati nešto?”
“Naravno.”
“Povjerit ću ti nešto: vjerujem da bih i ja, poput Susanne, htio ostati
sam kako bih procijenio rane.”
“Rane?!”
“Da. I ne samo zadobivene rane, već i one zadane drugima.” Mladac
ga pogleda posve izgubljen. “Ništa nisam razumio.”
“Zaboravi,”
Dobar samaritanac Montalbano nije imao namjeru spiskati baš svu
svoju dozu dnevne dobrote. “Htio si mi još nešto reći?”
“Jesam. Znate li da je inženjer Peruzzo skinut s izborne liste svoje
stranke?”
“Ne.”
“A znate li da se financijska policija od jučer nalazi u inženjerovim
uredima? Kruže glasine da su već u prvom naletu našli toliko toga da ga
mogu poslati u zatvor.”
“Ništa nisam znao. I onda?”
“I onda se ja malko pitam.”
“Pa od mene hoćeš odgovore?”
“Ako je moguće.”
 “Spreman sam ti odgovoriti na samo jedno pitanje, pod uvjetom da
budem u stanju. Izaberi ga.”
Momak odmah postavi pitanje, vidi se da je bilo prvo na listi.
“Vi vjerujete da je inženjer u kovčeg podmetnuo novine umjesto
novca?”
“Ti ne vjeruješ?”
Francesco se pokuša osmjehnuti, ali ne uspje, usta je iskrivio u
grimasu.
“Nemojte pitanjem odgovarati na pitanje.” Bijaše vješt, mladac,
bistar i vješt. Pravo je zadovoljstvo razgovarati s njim.
“Zašto ne bih trebao vjerovati?” reče Montalbano. “Inženjer, koliko je
o njemu procurilo, nije baš obziran čovjek i naginje opasnim pothvatima.
Moguće da je zaigrao pardišpar. Za njega je bilo bitno da ne bude uvučen
u slučaj jer bi inače, kako bilo da bilo, morao samo ulagati. I zašto onda
ne još malo riskirati pa uštedjeti šest milijarda?”
“A da su oni ubili Susannu?”
“On bi do besvijesti ponavljao da je platio otkupninu a da su otmičari
prekršili zadanu riječ. Jer je moguće da je Susanna prepoznala nekog od
njih te je stoga njezina eliminacija postala nužna. Počeo bi plakati,
zdvajati pred televizijskim kamerama i netko bi konačno povjerovao u
to.”
“I među tima biste čak i vi bili, komesaru?”
“Pozivam se na peti amandman 18“, reče Montalbano.

* * *

“Montalbano? Minutolo je. Razgovarao sam s načelnikom.”

“Što je rekao?”
“Da ne želi iskoristiti tvoj ljubazni pristanak da surađuješ.”
“Što bi značilo, prevedeno na narodni jezik, da je najbolje da odmah
sjašim?”
“Točno.”

18
Aluzija na Peti amandman američkog Ustava, koji svakoj osobi koja bi se
svojim svjedočenjem mogla inkriminirati jamči pravo na obranu šutnjom. Na taj
se amandman često, kako svi znamo, pozivaju osobe u američkim filmovima.
 “Prijatelju moj, što ćeš da ti kažem? Vraćam se biti rekonvalescent i
želim ti sve najbolje.”
“Ali ako budem imao potrebu da s tobom razmijenim neku ideju,
mogu li...”
“Kad god hoćeš.”
“Znaš li da je financijska policija svašta našla u uredima inženjera
Peruzza? Opće je mišljenje da se ovaj put definitivno sjebao.”

* * *

Uze uvećane fotografije koje je bio dostavio Ciccu de Ciccu i stavi ih u

omotnicu koju je ugurao, jedva, u jednu plastičnu vrećicu.
“Catarella!”
“Na zapovid, šefe.”
“Je li tu gospodin Augello?”
“Ne, nije, šefe. U Montelusi je jerbo ga je zvao gospodin i načelnik
utoliko šta je gospodin Augello u funkciji.”
Gospodin i načelnik ga je sad već udaljio, isključio i razgovarao je
samo s Mimìjem koji je u službi.
“A Fazio?”
“Ni njega nije, šefe. Pošao je trenutno u ulici Palazzolo baš u lice
osnovnoj školi.”
“A zašto?”
“Bija je jedan trgovac koji je odbija plaćanje pucajuć u onoga šta mu
je tražija šolde ali ga nije pogodija.”
“Bolje tako.”
“Bolje tako, šefe. Ali je pogodija u ruku jednoga koji je bija u
prolazu.”
“Čuj, Catarè, ja se vraćam na rekonvalescenciju u Marinellu.”
“Baš odma odma?”
“Da.”
“Možen li vas doć naći kad mi dođe vo’ja da vas vidin lično osobno?”
“Dođi kad god hoćeš.”
 * * *

Prije nego što se vratio kući, navratio je u dućan delicija, gdje se

ponekad znao služiti. Kupio si je zelene masline, suhe crne masline,
kačkavalj, svježi kruh sa zrnjem sezama i teglu trapaneškog pesta.
U Marinelli, dok se tjestenina kuhala, na verandici prostre stol. Dan
se, nakon početna kolebanja, konačno predao suncu uznapredovala
proljeća. I ni oblačka, ni daška vjetra nije bilo. Komesar procijedi paštu,
začini je pestom, iziđe s tanjurom, poče jesti. Netko je prolazio uz more i
načas se zaustavi, pogled je upro na verandicu. Što je na njemu bilo
čudnoga da ga je taj gledao kao da je slika neka, umjetnička? Ili je možda
uistinu i bio slika koja se mogla nasloviti: Objed usamljena penzionera. Ta
mu pomisao naglo prekinu apetit. Nastavi jesti paštu, ali preko volje.
Telefon zazvoni. Bi Livia koja mu reče da je dobro stigla, da je sve u
redu, čistila je kuću, nazvat će navečer. Kratak poziv, ali dovoljan da učini
da se pašta ohladi.
Nije ga više bila volja jesti, uhvati ga tmurno raspoloženje koje mu je
dopustilo, je i nije, čašu vina i malo kruha sa zrnima sezama na kori.
Odlomi kruh, komad stavi u usta, dugo je žvakao, potom je otpijao nešto
vina dok je s kažiprstom desne ruke tražio sezam koji je otpao s kore,
kažiprstom je prebirao po stolnjaku, lijepio mu se na prstu, prinosio ga je
ustima. Ljepota da se jede kruh sa sezamom sadržana je ponajviše u tom
ritualu.
Stršio je tu, baš s desnog zida verandice, ali s vanjske strane, divlji
grm koji je s vremenom postao velik i gust i toliko visok da je dosizao
visinu osobe koja bi sjedila na klupi.
Puno je puta Livia znala reći da ga se mora iščupati, no sad je to bilo
već jako teško učiniti, grm je sad sigurno imao debelo i dugačko korijenje
poput nekog stabla. Montalbano nije znao zašto mu je došla iznenadna
volja da ga posiječe. Trebalo mu je samo da malo udesno okrene glavu pa
da grm sav ude u njegovo vidno polje. Divlja biljka se oporavljala, usred
žutila suharaka izbijao je tu i tamo poneki zeleni vršak. S dviju grančica
pri vrhu na suncu se ljeskala srebrnasta paučina. Montalbano je bio
siguran da je dan prije nije bilo jer da je, Livia bi ju bila primijetila i, zbog
straha koje je imala od paukova, s metlom skinula. Dakle, posve je
sigurno da je bila izrađena tijekom noći.
Komesar ustade i pođe se nasloniti na balustradu kako bi ju mogao
promotriti izbliza.
 Bijaše to zapanjujuća geometrijska konstrukcija.
Ustvari, komesar izbroji tridesetak niti u koncentričnim krugovima
koji su prema središtu postepeno prelazili u sve manje krugove.
Udaljenost između niti bila je uvijek ista, ali se povećavala, i to mnogo, u
središnjoj zoni. Uz to, tekstura bijaše ispletena u krugove pravilnim
izmjenjivanjem zrakastih niti koje su polazile od središta i stizale do
obodnice paučine.
Montalbano zaključi da je zrakastih niti bilo dvadesetak i da je
udaljenost među njima bila ravnomjerna. Središte paučine bilo je
sastavljeno od skupljanja svih niti u jednoj točki, a njih je držala zajedno
drukčija nit, uvojita.
Koliko li je strpljenja pauk morao imati!
Jer je posve sigurno da je nailazio na prepreke, na udar vjetra koji je
kidao niti, na neku životinju koja je tražila prolaz te je micala granu... Ali
on ništa, nastavljao je sa svojim noćnim radom, odlučan da pod svaku
cijenu izradi svoju mrežu, uporan, slijep i gluh za svaki drugi poticaj.
Ali gdje je bio pauk? Koliko god da se upinjao, komesar ga nije
uspijevao vidjeti. Zar je već otišao i sve napustio? Je li ga pojela neka
druga životinja? Ili se pritajio ispod nekog požutjelog lista kako bi
pozorno sve uokolo motrio, sa svojih osam očiju raspoređenih u dijadem
i sa svojih osam nogu spremnih da skoče na plijen?
Sve odjednom, paučina poče vibrirati, lagano podrhtavati. Nije bilo
zbog ćuha vjetra, jer bliži listovi, pa ni oni najlakši, nisu se micali. Ne,
bijaše to umjetni pokret, namjerno izazvan. A od koga, ako ne od samoga
pauka? Očigledno je nevidljivi pauk htio da paučina bude zamijenjena s
nečim drugim, velom inja, vodenom parom, te je sa šapama pomicao niti.
Zamka.
Montalbano se okrenu prema stoliću, uze komadić kruha, još ga i
usitni te ga hitnu na paučinu. Komadići bijahu prelagani pa se raspršiše,
samo jedan zape baš na spiralnoj niti u središtu, ali ostade tek djelić
sekunde, najprije ga je bilo potom ga više nije bilo, jedna siva točka koja
je munjevito krenula s vrha paučine, gdje je ova bila skrivena nekim
listovima, zgrabila je mrvicu kruha te nestade. Ali više negoli je uočio,
komesar je naslutio pokret. Ostade zapanjen brzinom kojom se ta siva
točka pokrenula. Odluči bolje promotriti paukovu akciju. Uze drugi
komadić kruha, načini malo veću kuglicu od prethodne, hitnu je točno u
središte paučine koja se sva zatresla. Siva točka ponovno krenu, stignu
do središta, obuhvati kruh svojim tijelom, ali se ne vrati skriti. Ostade
nepokretna, posve vidljiva, usred svoje zadivljujuće geometrijske
konstrukcije. Montalbanu se učini da ga je pauk trijumfalno pogledao.
A onda s nesnosnom sporošću, kao u nekom filmskom izblendavanju
i ublendavanju, paukova glavica poče mijenjati boju i oblik, od sivog na
ružičasto, dlake u vlasi, osam očiju u dva, sve do izgleda čovječja majušna
lica koje se smiješilo zadovoljno plijenom koji je stiskala među šapama.
Montalbano se užasnu. Proživljavao je moru ili je nesvjesno preveć
vina popio? I nekako odjednom prisjeti se jednog Ovidijeva ulomka koji
je u školi učio, onog o tkalji Arahni 19 pretvorene u atenskoga pauka...
Moguće da je vrijeme počelo teći unazad, sve do tamne noći mitova?
Osjeti neku vrst omaglice, vrtoglavice.
Srećom, to monstruozno viđenje ne potraja dugo te se slika poče
činiti nesigurnom jer poče obrnuta transformacija. Ali prije nego što će
se pauk vratiti ponovno biti pauk, prije nego što će opet nestati u lišću,
Montalbano je imao vremena prepoznati to lice. Ne, nije bilo Arahnino,
bijaše siguran.
Sjedne na klupu otežalih nogu, morao je popiti punu čašu vina da bi
malko vratio snagu.
I pomisli na onog drugog pauka, onog čije je lice načas bio nazreo,
namisao da izradi gigantsku paučinu sigurno je nadošla tijekom noći,
jedne od tolikih noći tjeskobe, muke, gnjeva.
I sa strpljenjem, upornošću, s odlučnošću, bez da se pred nečim
predade, pauk je na koncu izradio to svoje geometrijsko čudo, jedva
vidljivo remek-djelo.
Ali bilo je nemoguće da u toj konstrukciji nije bilo makar i najmanje
greške, jedva vidljive nesavršenosti.
Ustade, uđe u kuću, poče tražiti povećalo koje je moralo negdje biti.
Od Sherlocka Holmesa dalje, detektiv nije detektiv ako nema neko
povećalo pri ruci.
Otvori sve moguće ladice, izneredi sve, u ruke mu dospje pismo
jednog njegovog prijatelja od prije šest mjeseci, a koje još ni otvorio nije,
otvori ga, pročita, shvati da je njegov prijatelj Gaspano postao djed
(dovraga! ali zar on i Gaspano nisu vršnjaci?), još malko potraži pak

19
Ulomak iz Prijetvorbâ (Metamorfozâ), najpoznatijeg pjesničkog djela čuvenog
rimskog književnika Publija Ovidija Nazona (43. pr. Kr. - 17. po. Kr.): Arahna,
lidijska princeza, natječe se u tkanju s grčkom božicom Atenom te ju pobijedi.
Atena, iz osvete, Arahnu pretvori u pauka.
odluči da je zaludno nastaviti. Očigledno je morao zaključiti da nije pravi
detektiv. Elementaran, Watson 20. Vrati se na verandicu, nasloni se na
ogradu, nagnu se naprijed toliko da je nosom skoro bio usred paučine.
Malko se povuče unatrag, plašeći se da mu pauk, munjeviti, ne pikne nos
zamjenjujući ga s nekim plijenom. Pozorno promotri, do suznih očiju. Ne,
paučina je izgledala geometrijski savršena, ali ustvari nije bila. Na barem
tri ili četiri mjesta između niti nije bila pravilna i čak dvije niti, na malo
mjesta, išle su cik-cak.
Osjeti se ohrabren, osmjehnu se. Potom se osmijeh pretvori u
smijeh. Paučina! Nije bilo češće upotrebljavanog i zlorabljenog općeg
mjesta od toga za isticati neki potajno skovani plan. On ga nikad ne bi
rabio. A opće se mjesto htjelo konkretizirati ne bi li se osvetilo njegovu
omalovažavanju te i da bi ga primorao da ga uvaži.

20
dr. Watson, pomoćnik Sherlocka Holmesa
 ŠESNAEST

Dva puna sata poslije bi u autu na cesti za Gallottu, iskolačenih očiju jer
se više nije sjećao mjesta gdje je morao skrenuti. U jednom trenutku
vidje, zdesna, stablo a na njemu pribijeni komad daske na kojemu je
pisalo, crvenom bojom, FRIŠKA JAJA.
Puteljak je od ceste vodio samo do bijele kockaste poljske straćare
gdje je već bio. I tu je završavao. Iz udaljenosti primijeti da je na čistini
pred kućerkom bio parkiran automobil. Prijeđe uzbrdo puteljkom,
zaustavi svoja kola pokraj jednog drugog auta, iziđe.
Vrata su bila zatvorena, vjerojatno je ženska bila s nekim koji je imao
druge nakane negoli da si nabavi jaja.
Nije kucao, odluči malko počekati pušeći cigaretu naslonjen na auto.
Dok je opušak bacao na tlo, učini mu se da je zamijetio nešto što se
pojavilo i nestalo iza majušnoga prozora s rešetkom koji je bio pored
ulaza i koji je služio da bi zrak ušao u sobu dok bi vrata bila zatvorena,
neko lice, možda. Potom su se vrata otvorila te je izišao neki otmjeni
pedesetogodišnjak, debeljuškast, zlatne naočale, crven kao feferon od
stida. U rukama je imao svoj alibi: spakirana jaja. Otvori auto, uđe, krenu
velikom brzinom. Vrata ostadoše poluotvorena. “Zašto ne uđete,
komesaru?”
Montalbano uđe. Ženska je sjedila na izneređenoj brandi-divanu,
jastuk je ležao na podu. Ona si je zakopčavala košuljicu, raspuštene crne i
duge kose na ramenima, krajevi usnica prljavi od šminke.
“Pogledala san kroz prozor i odma san vas pripoznala. Skužajte
jedan čas.”
Ustade da bi se uredila. Bijaše elegantna kako ju je komesar bio vidio
prvi put.
“Kako je tvoj muž?” upita Montalbano gledajući prema vratima
stražnje sobe koja su bila zatvorena.
“A kako će bit, siroma’ ?”
I kad je sve pospremila te obrisala usta s papirnatim rupčićem, upita
nasmiješena:
“Da van skuvan kafu?”
“Hvala. Ali ne bih vas htio smetati.”
 “Ma šta divanite? Vi ne izgledate žbir. Sjednite”, reče pružajući mu
slamnati stolac.
“Hvala. Ne znam kako se zoveš.”
“Angela. Di Bartolomeo Angela.”
“Jesu li te moji kolege ispitivali?”
“Šjor moj, ja san učinila kako ste mi kazali da činim, priobukla san se,
bila san loše obučena, maknula san brandu u drugu sobu... Ali ništa nije
pomoglo. Razbacali su sobu, tražili su i pod postejom di je ležao moj muž,
postavljali su mi pitanja četri sata zaredon, pretražili su kokošinjak i
učinili su da mi kokose pobignu, razbili su mi tri košare s jajiman... pa je
bija jedan kurvin sin, skužajte mi, koji je, čim bi ostali sami, koristija
priliku.”
“Kako, koristio je priliku?”
“Je, šjor, dira mi je prsa. Ja u jednomen trenu nisan mogla više pa san
počela plakat. Zaludu san ponavljala da ja nećakinji doktura Mistrette ne
bi nikad učinila niko zlo jer je dotur dava mukte likove momen mužu...
ništa, nije moga razumit.” Kava je bila odlična.
“Čuj, Angela, potrebno mi je da se nečega prisjetiš.”
“Za vas ću učinit sve šta ‘oćete.”
“Sjećaš li se da si mi bila rekla da je, nakon što je Susanna bila oteta,
jedne noći ovamo stigao neki auto, a da si ti mislila da je neki klijent.”
“Je je.”
“Eto, sad kad se sve smirilo, možeš li ponoviti što si bila učinila kad
si čula zvuk motora?”
“Nisan van rekla?”
“Rekla si mi da si se ustala iz kreveta jer si pomislila da je neki
klijent,”
“Jesan.”
“Klijent koji te nije bio obavijestio da će doći.”
“Je je.”
“Ustala si iz kreveta i što si učinila?”
“Došla san ovdi i upalila svitlo.”
A to je bila nova činjenica, ona koju je komesar tražio. Dakle, nešto je
morala vidjeti a ne samu čuti. “Stani. Koje svjetlo?”
 “Ono izvanka, ono šta je ponad vrata i kad je mraka služi da osvitli
cili prostor. Kad je mom mužu bilo dobro, pripremala san stol. Salter je
ondi, vidite ga?”
Pokaže ga. Bijaše na zidu između vrata i prozorčića.
“I poslije?”
“Poslin san gledala kroz prozor koji je napola bija otvoren. Ali auto
se već bija okrenija, jedva san ga vidila odozad.”
“Angela, ti se razumiješ u aute?”
“Ja?!”, reče ženska. “Kako to!”
“Ali stražnji dio tog auta uspjela si vidjeti, sad si mi rekla.”
“Jesan.”
“Sjećaš li se koje je boje bio?”
Angela malko promisli.
“Komesaru, ne znan van kazat. Mogla je bit plava, crna, škuro
zelena... Jednu stvar san sigurna: nije bija svitle boje.” Sad je uslijedilo
najteže pitanje.
Montalbano udahnu te ga postavi. A Angela odgovori, malko
iznenađena da se nije sjetila prije. “Je. Istina je!”
I odmah potom pokaže se zbunjenom, zatečenom. “Ma... šta to ima
veze’“
“Ustvari nema veze”, požuri umiriti je komesar. “Pitao sam te jer mu
auto koje tražim puno sliči.”
Ustade, pruži joj ruku. “Pozdravljam te.”
I Angela ustade. ‘“Oćete li friško friško jaje?”
I prije nego što je komesar uspio odgovoriti, izvadila je jaje iz košare.
Montalbano ga uze, dva puta ga kucnu na stoliću, isisa ga. Godinama već
nije tako gustirao jaje.

* * *

Na povratku, na jednom raskrižju ugleda prometni znak koji je

pokazivao: Montereale 18 km. Okrenu i pođe tom cestom. Možda ga je
okus jajeta podsjetio da već neko vrijeme nije svraćao u dućančić don
Cosima, maleni dućančić gdje su se mogle naći stvari kojih u Vigàti nije
više bilo, kao na primjer svežnjići origana, konzerve rajčica sasušenih na
suncu, i ponad svega ocat iz prirodne fermentacije crvena vina visoke
gradacije, jer je bio vidio da je u njegovoj kuhinjskoj boci preostalo bilo
jedva prst ili dva. Nužna je bila hitna opskrba.
Stigao je u Montereale nakon nevjerojatno duge vožnje jer je vozio
sporo kao da hoda, malko stoga jer je razmišljao o implikacijama onoga
što mu je Angela potvrdila, pa i stoga što je htio uživati u novom
krajoliku. U mjestu, kad je skrenuo za ući na puteljak koji je vodio do
dućana dobre hrane, primijetio je znak zabranjenog smjera. Novina koje
nikad prije nije bilo. Stoga bi morao učiniti veliki krug. Bolje da ostavi
auto na malom trgu gdje se našao te učiniti četiri koraka. Dade se ukraj,
zaustavi, otvori vrata i pred sobom ugleda prometnog policajca u
uniformi.
“Ovdje ne možete parkirati.”
“Ne? A zašto?”
“Zar ne vidite onaj znak? Zabrana zaustavljanja.” Komesar pogleda
uokolo. Na trgu su bila troja kola: kamionet, buba i terenac. “A oni?”
“Ovlašteni su”, ozbiljno će prometni policajac.
Ali zašto se sad već svako mjesto, pa imalo ono dvjesto stanovnika, u
najmanju ruku umišlja da je New York te donosi vrlo složena prometna
pravila koje mijenja svakih petnaest dana?
“Čujte”, komesar će pomirljivo. “Riječ je o samo nekoliko minuta.
Moram skoknut do dućana don Cosima da kupim...”
“Ne može.”
“Zar je zabranjeno čak poći u dućan don Cosima?” upita Montalbano
iznerviran.
“Nije zabranjeno”, reče policajac. “Činjenica je da je dućan zatvoren.”
“A kad se otvara?”
“Mislim da se neće više otvoriti. Don Cosimo je umro.”
“Isuse! A kada?”
“Vi ste rođak?”
“Nisam, ali...”
“Zašto se toliko čudite? Don Cosimo, dobra duša, imao je devedeset
pet godina. Umro je prije tri mjeseca.”
Upali motor psujući. Da bi izišao iz mjesta morao je proći kroz neku
vrst labirinta, što ga je u jednom trenutku učinilo nervoznim. Smirio se
kad je počeo voziti obalnom cestom što ga je vodila u Marinellu.
Odjednom se dosjeti da je Mimì Augello, kad ga je bio izvjestio da su
pronašli Susanninu naprtnjaču, precizirao da je naprtnjača bila iza
kamena koji je označavao četvrti kilometar ceste kojom je upravo vozio.
Skoro je bio tu. Uspori, pođe se zaustaviti na mjestu koje mu je Mimì bio
spomenuo. Iziđe. Nije bilo kuća u blizini. Zdesna su rasli grmovi divlje
trave a potom je pogled pucao na plažu zlatno žute boje tako da je bila
jednaka onoj u Marinelli. I k tomu još more koje se povlačilo lijenim
dahom, predosjećajući zalazak. Slijeva, međutim, protezao se visok zid,
prekinut velikom kapijom od kovana željeza, rastvorena, odakle je
počinjao asfaltirani put koji je posred prave pravcate šume vodio prema
vili koja, međutim, nije bila vidljiva. Pored kapije stajala je golema
bakrena tabla s reljefnim natpisom.
Montalbano nije imao potrebu poći pročitati ono što je pisalo.
Vrati se u kola i krenu dalje.
Kako je ono Adelina često govorila? “Čovik je tovar po naravi.” Kao
magarac koji uvijek ide istim putom te se navikne, tako je i čovjek nošen
vazda prolaziti istim putom, činiti iste geste bez da razmisli, po navici.
Međutim, ono što je upravo slučajno otkrio i ono što mu je bila rekla
Angela, je li moglo sastaviti dokaze?
Ne, zaključi, apsolutno ne. Ali bijahu, to da, potvrde.

* * *

U sedam i pô upali televizor da posluša prve vijesti.

Rekoše da nema novosti o istragama, da Susanna još nije bila u
stanju surađivati s istražiteljima te da se predviđala velika masa na
pogrebu jadne gospođe Mistretta, unatoč tomu što je obitelj obznanila da
apsolutno neće nikoga ni u crkvi ni na groblju. Na kraju, rekoše i to da se
inženjer Peruzzo pritajio kako bi izbjegao skoro uhićenje. Ali vijest nije
imala službenu potvrdu. Vijesti druge postaje, u osam, ponovile su iste
stvari, međutim, drukčijim redoslijedom: najprije dosežnost inženjera te
činjenicu da je obitelj htjela obaviti privatan pogreb. Nitko nije mogao u
crkvu, nitko nije mogao na groblje.

* * *
 Telefon je zazvonio baš kad je izlazio iz kuće da bi pošao u
gostionicu. Osjetio je apetit, do podneva nije praktički ništa prigrizao, a
Angelino friško jaje djelovalo je poput aperitiva.
“Komesaru? Ovd... ovdje Francesco.”
Nije ga prepoznao, bijaše neki promukao glas, kolebljiv.
“Koji Francesco?” upita grubo.
“Francesco Li... Lipari.” Susannin dečko. A zašto je tako govorio?
“Što se zbilo?”
“Susanna...”
Prekinu se. Montalbano jasno ču kako šmrče. Plakao je. “Susanna mi
je re... rekla...”
“Vidio si je?”
“Nisam. Ali mi je ko... konačno odgovorila na te... telefonu.” I ovaj put
dopriješe jecaji. “O... o... pro...”
“Smiri se, Francesco. Hoćeš li doći ovamo k meni?”
“Ne, hva...la. Nisam... P... pio sam. Rekla mi je da me ne že... želi više
vidjeti.”
Montalbano se zapanji, možda i više negoli Francesco. Što mu je to
govorio? Da Susanna ima nekog drugog čovjeka? A ako je imala nekog
drugog čovjeka, njegove pretpostavke su bile ništavne. Bile su tek
smiješne, jadne maštarije starog komesara kojega je počela hvatati
pilovina.
“Zaljubljena je u nekog drugog?”
“Gore?”
“Kako gore?”
“Nema ni... nikog drugog. Zavjet je, pače odluka koju je donijela dok
je bila zatočena.”
“Je li religiozna?”
“Nije. To je obećanje koje je sama sebi dala... da ako se uspije
osloboditi na vrijeme da vidi svoju mamu još živu... otputovat će najdalje
za mjesec dana. A govorila mi je kao da je već otputovala, daleko.”
“Rekla ti je kamo će poći?”
“U Afriku. Odu... odustat će od studiranja, neće se udavati, rađati
djecu, od... odustaje od svega.”
“A što namjerava raditi?”
 “Biti korisnom. I baš je tako rekla: idem konačno biti korisna. Ide s
nekom dragovoljnom organizacijom. A znate li da je još prije dva mjeseca
poslala molbu a da mi nije kazala? Hodala je sa mnom, a već je smislila
kako će me zauvijek napustiti. Ali što ju je uhvatilo?”
Dakle, nije bilo nikakvog drugog čovjeka. I sve se ponovno
poklapalo. Više nego prije.
“Ne misliš li da bi mogla promijeniti svoju nakanu?”
“Ne, komesaru. Da ste samo čuli njen glas... K tomu, ja ju dobro
poznajem, kad nešto od... odluči... Ali, za ljubav Božju, što to znači,
komesaru? Što to znači?”
Posljednje pitanje bijaše krik. Montalbano je jako dobro znao, sad
već, što je značilo, ali nije mogao odgovoriti Francescu. Bilo bi preveć
složeno, ponad svega, nevjerojatno. Ali za njega, Montalbana, sve je
postalo jednostavnije. Opreznost što je dugo bila uravnotežena, sad se
odjednom spustila na jednu stranu. Ono što mu je Francesco upravo
rekao potvrđivalo je ispravnost njegova sljedećeg poteza. Koji je valjalo
odmah povući.

* * *

Prije nego što se pomakne, morao je, međutim, priopćiti Liviji. Stavi
ruku na telefon ali ga ne podignu. Morao je još raspraviti sa samim
sobom. Ono što će domalo učiniti - upita se - je li na neki način značilo, da
je, došavši do kraja ili skoro do kraja svoje karijere, u očima nadređenih i
u očima zakona, poricalo načela kojih se godinama držao? A je li on, ta
načela, baš uvijek poštivao? Zar ga Livia jednoć nije oštro optužila da
djeluje poput manjega boga, malog boga koji se dičio time što mijenja
činjenice ili time što ih prikazuje drukčijima? Livia je griješila, nije bio
nekakav bog, apsolutno. Bio je samo čovjek koji je imao vlastiti sud o
tomu što je ispravno a što je pogrešno. I ponekad je ono što je on smatrao
ispravnim, za pravosuđe je bilo pogrešno. I obratno. Pa onda, je li bilo
bolje slagati se s pravdom, onom ispisanom u knjigama, ili pak s
vlastitom savješću?
Ne, Livia možda ne bi shvatila i čak bi bila sposobna privesti ga,
govoreći, do suprotna zaključka od onoga do kojega je htio doći.
 Bolje da joj piše. Uze list papira i kemijsku te poče. Livia, ljubavi
moja, i ne uspje nastaviti. Raspara list i uze drugi. Obožavana Livia, i
iznova se zablokirao. Uze treći list. Livia, a kemijska odbi ići dalje.
Ne, zaludu. Sve će joj ispričati glasom, kad se ponovno budu vidjeli,
gledajući je u oči.
Tako odlučivši, osjeti se smirenim, vedrim, rasterećenim. Samo tren,
rekne si. Ova tri pridjeva smiren, vedar, rasterećen, nisu tvoji, upravo
citiraš. Jest, ali što? Prisili se sjetiti, uhvativši se za glavu. Potom se, jak
svojom vizualnom memorijom, primaknu rješenju. Ustade, stane pred
policom za knjige, uze Il Consiglio d’Egitto Leonarda Sciascie, prolista. Eto
ga, na stranici sto dvadeset prvoj prvog izdanja iz 1966. 21, koje je bio
pročitao u svojoj šesnaestoj godini i koja mu je stalno bila pri ruci kako bi
je, s vremena na vrijeme, opet čitao.
Bijaše to izvanredna stranica gdje opat Vella odluči otkriti
preuzvišenomu Airoldiju činjenicu koja će preokrenuti njegovu
egzistenciju, to jest da je arapski kodeks bio laž, falsifikat koji je on sam
proizveo. Ali prije nego što će ići preuzvišenom Airoldiju, opat Vella se
okupao i popio kavu. I on, Montalbano, našao se na točki preokreta.
Smiješeći se, skinu se do gola i pođe pod tuš. Sve je promijenio, čak i
gaće, odjenuo je čistu odjeću. Za tu je prigodu izabrao ozbiljnu kravatu.
Potom si skuha kavu i popiju s guštom. I tada mu pridjevi smiren, vedar,
rasterećen legoše posve. Falio mu je, međutim, jedan kojega nije bilo u
Sciascinoj knjizi: sit.

* * *

“Što vam mogu servirati, gospodine?” Obojica se nasmijaše.

Predjelo od plodova mora, riblja juha, kuhana hobotnica začinjena
uljem i limunom, četiri trilje (dvije pržene, dvije pečene), dvije pune
čašice likera od mandarina eksplozivnog stupnja alkohola, ponos i dika
Enza gostioničara. Koji je čestitao komesaru.
“Vidim da ste se vratili u formu.”

21
Riječ je o romanu Egipatski savjet, Camilleriju posebno dragog, glasovitog
sicilijanskog pisca Leonarda Sciascie, romanu koji aludira na cijelu sicilijansku
povijest. Prvo je izdanje objavljeno, napomenimo ovdje uzgred, 1963., a ne
1966. godine.
 “Hvala. Hoćeš li mi učiniti uslugu, Enzo? Potraži mi u imeniku
brojeve doktora Mistrette i zapiši mi ih na komad papira?”
Dok je Enzo za nj radio, opušten popi treću čašicu. Gostioničar se
vrati, dade mu listić.
“U mjestu se govori nešto o doktoru.”
“To jest?”
“Da je jutros pošao k bilježniku kako bi sredio papire za darovati vilu
u kojoj stanuje. On će poći živjeti sa svojim bratom, geologom, sad kad je
brat ostao udovcem.”
“Kome će darovati vilu, znade li se?”
“Tko bi ga znao, čini se sirotištu u Montelusi.” S telefona u gostionici
najprije nazva ordinaciju i potom kuću doktora Mistrette. Nitko ne
odgovori. Doktor je jamačno bio na bdijenju. I jednako tako, u kući je
sigurno bila samo obitelj, bez policajaca i novinara. Okrenu broj. Telefon
je dugo zvonio prije negoli je telefon podignut.
“Mistretta.”
“Montalbano je. Vi ste doktore?” Jesam.
“Moram razgovarati s vama.”
“Gledajte, sutra popodne možemo...”
“Ne.”
Doktorov je bio zatečen. “Htjeli biste da se sada nađemo?”
“Da.”
Prije nego što je nastavio govoriti, doktor pusti da prođe malo
vremena.
“U redu, premda vaše insistiranje nalazim nepriličnim. Znadete li da
je sutra pogreb?”
“Da. Hoće li potrajati dugo?”
“Ne znam vam kazati. Gdje hoćete da se nađemo?”
“Ja ću doći k vama za najviše dvadesetak minuta.” Izlazeći iz
gostionice, primijeti da se vrijeme promijenilo. Oblaci bremeniti vodom
napredovaše s morske strane.
 POSLJEDNJE

Vila, gledajući je izvana, bijaše posve u mraku, crna masa pod crnim
noćnim oblačnim nebom. Doktor Mistretta je otvorio kapiju i stajao je
tamo ispred očekujući dolazak komesarova auta. Montalbano ude,
parkira i iziđe, ali ostade u vrtu čekati doktora koji je ostao za njim
zatvoriti kapiju. Iz samo jednog prozora primaknutih žaluzina probijalo
se malo svjetla, bio je to prozor umrle uz koju su bdjeli suprug i kći. Jedna
staklena vrata salona bijahu zatvorena, druga primaknuta ali svjetlo koje
je kroz njih dopiralo sve do vrta bijaše slabo jer središnji luster nije bio
upaljen.
“Izvolite.”
“Radije bih ostao vani. Ako počne kišiti, ući ćemo”, reče komesar.
U tišini dođoše do drvenih klupa, sjedoše kao i prošli put.
Montalbano izvuče paketić cigareta. “Hoćete li?”
“Ne, hvala. Odlučio sam ne pušiti više.” Vidi se da su se, zbog otmice,
i stric i nećakinja zavjetovali nečemu.
“Što mi to tako žurno imate reći?”
“Gdje su vaš brat i Susanna?”
“U sobi moje nevjeste.”
Tko zna jesu li otvorili prozor da bi prozračili sobu. Tko zna je li još
bilo onog zastrašujućeg, neizdrživog, gustog zadaha lijekova i boleštine.
“Znadu li da sam ovdje?”
“Susanni sam rekao, svome bratu nisam.”
Koliko se toga zatajilo i taji od jadnoga geologa? “Onda, hoćete li mi
reći?”
“Prethodno moram nešto kazati. Ovdje nisam službeno. Ali ako hoću,
mogu biti.”
“Nisam razumio.”
“Razumjet ćete. Zavisi od vaših odgovora.”
“Odlučite se onda postaviti mi pitanja.”
A to je bila poteškoća. Prvo pitanje bijaše poput prvog koraka na putu
bez povratka. Zatvori oči, i tako ga taj nije mogao vidjeti, te poče.
 “Vi imate pacijenta koji živi u kućerku na cesti za Gallottu, jednog
koji je nakon prevrtanja traktora...”
“Da.”
“Znate li za kliniku Il huon Pastore 22, četiri kilometara od...”
“Kakvo pitanje! Naravno da znam. Često idem. I onda? Hoćete
sastaviti listu mojih pacijenata?”
Ne. Nikakva lista pacijenata. “Čovjek je magarac po naravi”. A ti te
noći, u svom terencu, uzavrele krvi zbog onog što činiš, sa srcem u grlu, što
moraš ostaviti kacigu i naprtnjaču na dva različita mjesta, koje ćeš putove
izabrati ako ne one koje poznaješ? Gotovo ti se čini da ti i ne voziš kola, već
da tebe kola vode...
“Htio sam vam samo skrenuti pozornost na to da je Susannina kaciga
nađena na puteljku koji vodi do kućerka vašega klijenta, dočim je
naprtnjača pronađena tik do kapije klinike Il buon Pastore. Znali ste?”
“Da.”
Sveta Majko, koji krivi korak! Nikad na to ne bi bio pomislio. “A kako
ste doznali?”
“Iz novina, s televizije, ne sjećam se.”
“Nemoguće. Novine i televizije nikad nisu spomenuli te pronalaske.
Uspjeli smo postići da ništa ne procuri.”
“Čekajte! Sad se sjećam! Vi ste mi rekli, dok smo ovdje sjedili, na ovoj
klupi!”
“Ne, doktore. Ja sam vam rekao da su ti predmeti pronađeni, ali
nisam rekao gdje. A znate zašto? Jer me vi niste pitali.”
I to je bilo raspletanje koje je on onda percipirao kao neku vrst
smetenosti koju si u tom trenutku nije znao objasniti. Pitanje koje je bilo
prirodno postaviti a koje pak nije bilo postavljeno. A to je naprosto
onemogućavalo daljnji tijek razgovora, kao kad se na stranici preskoči
neka crta. Ali ako ga je čak Livia pitala gdje je našao Simenonov roman! A
propuštanje je valjalo pripisati činjenici da je doktor jako dobro znao gdje
su bile ostavljene i kaciga i naprtnjača.
“Ali... ali komesaru! Može biti desetak tumačenja zašto vas nisam
pitao gdje! Shvaćate li u kakvom sam duševnom stanju bio? Vi hoćete
iskonstruirati tko znade što s jednom tanašnom niti...”

22
Dobar Pastir
 “...paučine, kažete? Vi i ne znate kako je prikladna vaša metafora.
Možete li zamisliti da je moja konstrukcija visila, u početku, na jednoj još
tanjoj niti.”
“Ako vi sami pretpostavljate...”
“Jest. A odnosi se na ponašanje vaše nećakinje. Nešto što mi je rekao
Francesco, njezin bivši dečko. Znate li da ga je Susanna ostavila?”
“Da. Kazala mi je.”
“To je osjetljiv argument. Prihvaćam ga uz stanovitu rezervu, ali...”
“Morate raditi vaš posao.”
“I vi mislite da bih se ja ovako ponašao obavljajući svoj posao? Ono
što sam htio reći zaključio bih ovako: ali hoću znati istinu.” Doktor nije
uzvratio.
I u tom času jedan se ženski lik pojavi na pragu staklenih vrata,
koraknu te se zaustavi.
Kriste, ponovno se pojavio zloduh! Bijaše glava bez tijela, duga plava
kosa, lebdeća u zraku! Posve ista kakvu je bio vidio u središtu paučine! Ali
odmah shvati da je Susanna bila odjevena u crninu, u strogoj koroti, a
haljina se stopila s noćnom tamom.
Cura nastavi hodati, zaputi se prema njima, sjedne na jednu klupu.
Tu svjetlo nije dopiralo, kosa se tek nazirala, tek jedna nešto manje
zatamnjena točka. Ne pozdravi. I Montalbano odluči nastaviti kao da nje
nije ni bilo.
“Kako to već biva među zaručnicima, Susanna i Francesco su imali
intimne odnose.”
Doktor se uznemirio, u nedoumici.
“Ali vi nemate nikakvo pravo da... I konačno, od kakve je to važnosti
za vašu istragu?” on će razdražen.
“Važno je. Vidite, Francesco mi je rekao da je uvijek on bio taj koji je
pitao, jesam li jasan? Međutim, popodne onoga dana kad je bila oteta, ona
je bila ta koja je preuzela inicijativu.”
“Komesaru, da budem iskren, ne uspijevam shvatiti što ga seksualno
ponašanje moje nećakinje ima sa slučajem. Pitam se da li vi bulaznite i da
li ste svjesni onoga što govorite. Ponovno vas pitam. Od kakve je to
važnosti?”
 “Važno je. Francesco, kad mi je to ispričao, rekao je da je Susanna
možda imala predosjećaj... no ja ne vjerujem u predosjećaje, to je bilo
nešto drugo.”
“Što je bilo, po vama?” upita sarkastično doktor.
“Jedno zbogom.”
Kako je ono Livia rekla večer prije svog odlaska? “Ovo su zadnji sati
koje prolazimo zajedno. I ne namjeravam ih spiskati.” Htjela je voditi
ljubav. A valja reći da se radilo o njihovu razdvajanju na kraće vrijeme. A
ako je to ipak bilo na duže vrijeme, ako je bio definitivni zbogom? Jer je
Susanna u svojoj glavi računala da njezin plan, uspješan ili pak ne, znači
neizbježiv kraj njihove ljubavi. Znala je da je to bila cijena, neizmjerno
visoka; cijena koju je valjalo platiti.
“Jer je već prije dva mjeseca priložila molbu za otići u Afriku. Dva
mjeseca. Jamačno otkako joj je sinula ona druga namisao.”
“Ali koja namisao? Čujte, komesaru, ne čini li vam se da zlorabite...”
“Upozoravam vas”, reče Montalbano. “Vi griješite koliko s pitanjima
toliko i s odgovorima. Ja sam ovamo došao razgovarati s vama otvorenih
karata, da vam izrazim svoje sumnje... pače ne, svoju nadu.”
Zašto je upotribio tu riječ, nadu? Jer je bila ta koja je prevagnula na
jednu stranu, u korist Susanne. Jer je to bila riječ koja ga je definitivno
uvjerila.
Ta je riječ posve iznenadila doktora koji nije bio u stanju bilo što
reći. I u tišini, iz sjene, prvi je put doprla djevojčina riječ, neodlučan glas
ali ispunjen nadom da je shvaćena do sama korijena svoga srca.
“Rekli ste... nadu?”
“Jesam. Da se krajnja sposobnost da se mrzi uistinu hoće pretvoriti u
krajnju sposobnost da se voli.”
S klupe na kojoj je djevojka sjedila ču se jecaj, odmah utihnut.
Montalbano si zapali cigaretu, vidje, pri svjetlu upaljača, da mu ruka
lagano drhti.
“Hoćete jednu?” upita doktora.
“Rekao sam vam da neću.”
Bijahu odlučni u svojim nakanama, Mistrette. Bolje tako.
“Ja znam da nije bilo nikakve otmice. Te ste večeri, Susanna, da biste
se vratili kući krenuli drugom, slabo prometnom cestom, gdje vas je u
terencu čekao vaš stric. Ostavili ste moped, i ušli ste u kola, šćućurili se
otraga. Zaputili ste se prema vašoj vili. Tamo, u zgradi pokraj kuće, sve
ste već pred neko vrijeme bili pripremili: hranu, krevet. Čistačica tamo
uopće nije imala zašto staviti nogu. I konačno, kome je moglo pasti na
pamet da otetu potraži u stričevoj kući? I tamo ste snimili poruke,
uostalom i vi, doktore, krivotvorivši glas, govorili ste o milijardama,
teško je u izvjesnoj dobi naviknuti se računati u eurima. Tamo ste snimili
polaroid fotografiju te ste, na pozadini, napisali onu rečenicu trudeći se
najbolje što ste mogli da bude čitljiva, jer vam je rukopis, kao i kod svih
liječnika, nečitljiv. Nikad nisam ušao u tu zgradu, doktore, ali bih vam
mogao sa sigurnošću kazati da je tamo nedavno instaliran telefon...”
“Kako to možete reći?” upita Carlo Mistretta.
“Znam jer ste izveli pravu pravcatu majstoriju kako biste od sebe
otklonili sve eventualne sumnje. Hitro ste iskoristili priliku. Susanna,
znajući da ću ja doći u vašu kuću, telefonirala je sa snimljenom porukom,
onom s cifrom ucjene, dok sam s vama razgovarao. No ja sam čuo, i nisam
ga odmah shvatio, zvuk koji nastaje kad se podigne slušalica. Uostalom,
nije potrebno puno da se dobije potvrda toga, dovoljno je pitati
telefonsku kompaniju. I to bi, dakle, moglo postati dokazom, doktore.
Hoćete da nastavim?”
“Da.”
No Susanna je bila ta koja je odgovorila.
“Znam i to, zašto ste mi vi, doktore, rekli da se tamo nalazi tijesak
izvan uporabe. A tijesak svakako mora imati neki pokrajnji prostor u
kojem je kamenica za fermentaciju mošta. I ja sam se spreman kladiti da
taj prostor ima prozor. Koji ste vi, doktore, otvorili da biste načinili
fotografiju, jer je bio dan. A upotrijebili ste, kako biste bolje osvijetlili
kamenicu, i mehaničarsku lampu. Ali ste zanemarili jedan detalj ovog,
inače domišljatog, uvjerljivog scenskog postava.”
“Detalj?”
“Jest, doktore. Na polaroid fotografiji, baš ispod ruba kamenice,
pojavljuje se jedna pukotina. Taj sam detalj dao uvećati. Nije pukotina.”
“A što je?”
Osjeti da je i Susanna htjela postaviti upravo to pitanje. Još nisu mogli
shvatiti grešku koju su učinili. Instinktivno je shvatio doktorov pokret
glavom prema Susanni, pitanje koje je moralo biti u njegovim očima, ali
koje se nije moglo vidjeti.
 “Stari termometar za mošt. Neprepoznatljiv, pokriven gustom
paučinom, zacrnjen, zahrđao na zidu, sljubljen s njim. I stoga vam je
nevidljiv. Ali tamo je, još je tamo. I to je odlučujući dokaz. Bit će dovoljno
da ustanem, uđem unutra, podignem telefon, pozovem dva svoja čovjeka
da stražare, da nazovem sudca za autorizaciju i da pođem pretražiti vašu
vilu, doktore.”
“Bit će to lijep korak naprijed u vašoj karijeri”, podrugljivo će
Mistretta.
“Još jednom posve griješite. Moja karijera ne može više ni naprijed ni
nazad. Ono što pokušavam učiniti ne činim za vas.”
“Za mene činite?!” Glas Susanne izražavao je čuđenje.
Da, za tebe. Jer sam očaran kvalitetom, intenzitetom, čistoćom tvojeg
osjećaja mržnje, zatečen sam onim prokletstvom koje može proći tvojom
glavom, hladnoćom i smionošću i strpljenjem kojim si izvela ono što si
naumila, što si uračunala cijenu za platiti i što si spremna platiti. A učinio
sam i za sebe, jer nije pravedno da uvijek postoji netko tko pati i netko tko
uživa pod cijenu tuđih patnji i pod zaštitom takozvana zakona. Može li se
čovjek, sad već pri kraju svoje karijere, pobuniti protiv stanja stvari kojemu
je i sam doprinio da se održi?
A budući da komesar nije odgovarao, cura reče nešto što čak i nije
bilo pitanje.
“Medicinska sestra mi je rekla da ste htjeli vidjeti moju mamu.”
Htio sam je vidjeti, da. Vidjeti je u njezinu krevetu, posve izmijenjenu,
ne više tijelo već stvar, stvar koja se, međutim, jadala, koja je strašno
patila... Htio sam vidjeti, ali tada nisam jasno razumio, mjesto gdje je tvoja
mržnja počela puštati korijenje, nezaustavljivo rasti dok je u sobi rastao
zadah lijekova, izlučina, znoja, bolesti, povraćanja, gnoja, gangrene koja je
razorila srce te stvari koja je bila u krevetu, mržnju kojom si zarazila
onoga tko ti je stajao blizu... ne, tvog oca ne, tvoj otac nikad ništa nije znao,
nikad nije znao da je sve bila prijevara, bolno se uznemirio zbog otmice za
koju je mislio da je istinita... ali i ovo je bila cijena koju je valjalo platiti i
učiniti da se plati jer se prava mržnja, poput ljubavi, ne zaustavlja ni pred
očajanjem ni pred plačem onoga tko je nevin...
“Htio sam se uvjeriti.”
S morske strane poče grmjeti. U daljini je sijevalo, ali voda se
približavala.
 “Zato što je naum da se osvetite svome ujaku inženjeru počeo
poprimati konture tu unutra, jedne od onih strašnih noći koje ste
probdijeli pomažući svojoj majci. Nije li tako, Susanna? Najprije vam se to
vjerojatno činilo posljedicom umora, obeshrabrenja, očajanja, no taj je
naum bilo sve teže otkloniti. I onda, kao za utući vrijeme, počeste
razmišljati kako biste mogli ostvariti tu vašu Fiksnu ideju. Dovršavali ste
plan, noć za noću. I pitali ste svoga strica da vam pomogne jer...”
Stani. Taj jer ne možeš reći. Pao ti je na um točno u ovom trenutku,
trebao si prosuditi prije nego...
“Recite”, reče tiho, ali odlučno, doktor. “Jer je Susanna shvatila da
sam ja oduvijek bio zaljubljen u Giuliu. Beznadna ljubav koja mi je
onemogućila da imam svoj život.”
“I, dakle, vi ste, doktore, poletno surađivali rušenju imidža inženjera
Peruzza. Uza savršeno režiranje javnoga mišljenja. A posljednji je udarac
bila zamjena kovčega s novcem torbom prepunom bezvrijedna papira.”
Poče kišiti. Montalbano ustade.
“Ali prije nego što odem, radi moje savjesti...” Glas mu je bio preveć
svečan, ali nije ga uspio promijeniti.
“Zbog svoje savjesti ne mogu dopustiti da onih šest milijarda
ostanu...”
“Nama?” zaključi Susanna. “Novac nije više ovdje. Nismo zadržali ni
novac koji je bio pozajmljen od mame i koji nikada nije vraćen. Stric
Carlo se pobrinuo, uz pomoć jednog svog klijenta, da se neće nikad
spominjati. Podijeljen je i u velikoj je mjeri već prebačen u inozemstvo.
Vjerujem da pristiže, anonimno, na adrese pedesetak humanitarnih
organizacija. Ako hoćete, idem u kuću i pokazat ću vam listu.”
“U redu”, reče komesar. “Ja idem.” Primijeti da su doktor i djevojka
također ustali.
“Doći ćete sutra na pogreb?” upita Susanna. “Bilo bi mi drago da...”
“Neću”, reče komesar. “Želim samo da vi, Susanna, ne izdate nadu.”
Shvatio je da govori poput starca, ah ovaj put ga nije bilo briga. “Puno
sreće”, reče tiho.
Okrenu im leđa, pođe do auta, otvori, upali motor, krenu, ali se pred
zatvorenom kapijom morao zaustaviti. Vidje dolaziti djevojku, sad već po
jakom pljusku, njena kosa kao da se zapalila pod svjetlima farova. Otvori
kapiju bez da se okrenu pogledati ga. Ni on se ne osvrnu.
 * * *

Na cesti za Marinellu, poče pljuštati. U jednom se trenu morao

zaustaviti jer su brisači zakazali. Potom prestade kišiti, naglo. Ušavši u
blagovaonicu, vidje da je zaboravio zatvoriti vrata verandice te je pod bio
mokar. Morao je pustiti da se osuši. Upali vanjsko svjetlo i iziđe. Pljusak
je skinuo paučinu, grane su bile posve čiste, svjetlucale su kapljama.
 Bilješka

Ovaj roman je posve izmišljen, tako se barem nadam.

I stoga imena i prezimena osoba, imena tvrtki i društava, situacije,
zbivanja u knjizi nemaju veze sa zbiljom.
Ako netko pronađe poneku vezu sa stvarnim zbivanjima, mogu
jamčiti da nije bilo namjerno.
A. C.