http://www.balkandownload.

org/
becca & janja

~2~
becca & janja

Malo je knjiga koje prežive sud vremena i koje rado čitamo nakon što prođe njihov
uobičajeni vijek trajanja. Tri čovjeka u čamcu jedna je od najduhovitijih priča što je
ikada napisana i njezina svježina nije se izgubila. Premda je Jerome K. Jerome
priznao da nije imao namjeru napisati komičnu knjigu, ona je do danas ostala rado
čitana. Knjiga Tri čovjeka u skitnji jest nastavak te priče. Tri prijatelja ponovno se
sastaju i odlučuju biciklima krenuti Njemačkom. Zgode, prilike i neprilike koje će
ta tri prijatelja doživjeti i ovdje nas nasmijavaju do suza. Usporednim i duhovitim
prikazom njemačkih i engleskih običaja, njihova načina života i shvaćanja vlasti
Jerome K. Jerome jednostavno nas oduševljava. Nastavak obično nema vrijednost i
svježinu prve knjige, no ovdje to nije slučaj. Priča o tri čovjeka u skitnji nešto je
najduhovitije što uopće možete pročitati.

~3~
becca & janja

I.

Tri čovjeka trebaju promjenu – Anegdota pokazuje zao rezultat varanja – Georgeov
moralni kukavičluk – Harris ima ideje – Priča starog mornara i neiskusni jahtaš –
Junačka družina – Opasnost plovidbe dok vjetar puše s mora – Ethelberthini
argumenti – Vlažna rijeka – Harris predlaže vožnju biciklima – George razmišlja o
vjetru – Harris predlaže Crnu šumu – George razmišlja o brdima – Plan prisvaja Harris
zbog strmih brda – Upletanje gospođe Harris

“Promjena”, reče Harris, “to je ono što želimo.”

U tom trenutku vrata se otvore i eto glavom gospođe Harris koja kaže kako ju je poslala
Ethelbertha ne bi li me podsjetila da zbog Clarencea ne smijemo zakasniti kući. Ethelbertha,
sklon sam toj misli, nepotrebno se uzbuđuje zbog djece. Štoviše, s djetetom nema nikakvih
problema. Tog jutra izašlo je sa svojom tetkom; ako čeznutljivo pogleda prema izlogu
slastičarnice, ona ga povede unutra i kupuje mu peciva s kremom i kolače s pekmezom, u
čemu ustraje dok se ne preždere, pa onda poslije pristojno, ali čvrsto, odbija više pojesti bilo
što drugo. Kasnije za ručak, naravno, poželi samo još jednu porciju pudinga, a Ethelbertha
misli da se od nečega razbolio. Gospođa Harris je dodala kako bi bilo lijepo od nas da zbog
vlastite dobrobiti što prije dođemo na kat, jer inače ćemo propustiti predstavu gospođice
Muriel – Čajanka ludog šeširdžije iz “Alise u zemlji čudesa”. Muriel je Harrisovo drugo, osam
godina: ona je bistro, inteligentno dijete, no ja je više volim vidjeti u ozbiljnim komadima. Mi
rekosmo kako ćemo popušiti do kraja i onda odmah doći; također smo je zamolili da Muriel
ne počinje dok mi ne stignemo. Obećala je da će zadržavati koliko to bude moguće i otišla.
Čim su se vrata zatvorila, Harris je nastavio sa svojom prekinutom rečenicom.
“Znaš što mislim”, rekao je, “potpuna promjena.”
Pitanje je bilo kako je postići.
George je predložio “poslić”. Bio je to prijedlog baš karakterističan za Georgea. Neženja
misli kako oženjena žena ne zna ni toliko da bi se maknula s puta parnom valjku. Poznavao
sam mladića, jednog inženjera, koji je naumio otići u Beč “ obaviti poslić”. Njegova žena
htjela je znati “kakav poslić?”. Rekao joj je da mu je dužnost obići rudnike u okolici
austrijskog glavnog grada i napraviti izvještaj. Reče ona da će s njim – takva je to žena bila.
Pokušao ju je odgovoriti: rekao joj je da rudnik nije mjesto za lijepu ženu. Odgovorila je da to
i sama zna i da se zato neće spuštati u okna; ujutro će se s njim pozdraviti i onda zabavljati
dok se on ne vrati, muvat će se malo po bečkim dućanima, kupiti nekoliko stvari koje joj
možda zatrebaju. Ideja je bila njegova i sad nije imao pojma kako se izvući. Tako je deset

~4~
becca & janja

dugačkih ljetnih dana on posjećivao rudnike u okolici Beča, navečer o njima pisao izvještaje,
koje je ona umjesto njega slala njegovom poduzeću koje ih uopće nije željelo.
Boljela bi me spoznaja da Ethelbertha ili gospođa Harris pripadaju takvoj vrsti žena, no
isto tako ne smije se pretjerivati s “poslićem” – to treba ostati za slučajeve istinske nužde.
“Ne”, rekao sam, “stvar mora biti iskrena i muška. Reći ću Ethelberthi kako sam došao
do zaključka da čovjek nikada ne cijeni sreću koja je uvijek s njim. Reći ću joj, a zato da bi
naučila cijeniti moje vlastite prednosti onako kao ja mislim da ih treba cijeniti, da se
namjeravam riješiti nje i djece na najmanje tri tjedna. Reći ću joj”, nastavio sam okrenuvši se
prema Harrisu, “da si ti taj koji mi je u vezi toga otvorio oči, da si ti taj kojemu dugujemo...”
Harris je brzo potegnuo naočale s nosa.
“Ako nemaš ništa protiv, stari moj”, prekinuo me, “bilo bi mnogo bolje da to ne činiš.
Razgovarat će s mojom ženom i... neće me baš usrećiti primanje zasluge koju ne zaslužujem.”
“Ali ti je zaslužuješ”, ustrajao sam. “To je bio tvoj prijedlog”
“Ti si mi dao ideju”, Harris me ponovno prekinuo. “I sam si rekao da je za muškarca loše
kad se preda rutini i da vječni kućni život uništava mozak.”
“Govorio sam općenito”, pojasnio sam.
“Meni se činilo da si baš pogodio”, rekao je Harris. “Mislio sam to prenijeti Clari; znam
da ona ima visoko mišljenje o tvojoj pameti. Siguran sam da kad bi...”
“Nećemo riskirati”, sad sam ja upao. “Riječ je o osjetljivoj stvari, a ja vidim izlaz. Reći
ćemo kako je George dao ideju.”
Kod Georgea postoji ono pomanjkanje izvorne uslužnosti koje me katkad baš pogađa.
Čovjek bi pomislio kako će toplo pozdraviti priliku da pomogne dvojici starih prijatelja ne bi
li se izvukli iz škripca. Umjesto da bude tako, on je odbio.
“Samo daj”, rekao ja George, “i ja ću im objema reći kako je moj izvorni plan bio da
organiziramo zabavu – s djecom, i svima; da bi ja doveo svoju tetku i da bismo unajmili
ljupki, stari dvorac što ga znam u Normandiji, na obali, gdje je klima posebice pogodna za
nježnu dječicu, a mlijeko je takvo da ga nema u cijeloj Engleskoj. I reći ću da si ti odbacio taj
prijedlog ističući kako ćemo sami biti sretniji.”
S ljudima kao što je George ljubaznost ne pomaže – morate biti čvrsti.
“Samo daj”, reče Harris, “pa ću ja lijepo potvrditi prijedlog. Onda ćemo unajmiti dvorac.
Ti ćeš dovesti svoju tetku, ja ću se postarati za to, i bit ćemo tamo mjesec dana. Sva djeca te
vole; J. i ja bit ćemo nigdje. Obećao si da ćeš Edgara naučiti pecati; i ti si taj koji će se morati
igrati divljih zvijeri. Od prošle nedjelje Dick i Muriel ne pričaju o ničem drugom osim o tvom
vodenom konju. Imat ćemo piknik u šumi – bit će nas samo jedanaest – a navečer ćemo
slušati glazbu i recitirati. Muriel već zna šest skladbi, to vjerojatno već znaš, a sva ostala djeca
jako brzo uče.”
George je ustuknuo – nema u njemu prave hrabrosti – i nije to učinio graciozno. Rekao
je da kad smo mi zli, kukavice i takvi lažovi da bismo se odali takvim otrcanim trikovima,
onda sigurno on nije taj koji bi podmetao svoja leđa; i ako mi nije namjera popiti cijelu bocu
crvenog vina, on bi rado da mu ostavim jednu čašu. Također je dodao, pomalo nedosljedno,
da sve to doista nije važno, budući da su Ethelbertha i gospođa Harris mudre žene koje ga i
previše dobro poznaju da bi i na trenutak povjerovale da je to njegov prijedlog.

~5~
becca & janja

Stvarčica je bila riješena pa se postavilo pitanje: kakva promjena?

Kao i obično, Harris je bio za more. Rekao je da zna jednu jahtu, pravu stvar koju bi si
mogli priuštiti – bez plašljive gomile mornara da se motaju uokolo, koji samo povećavaju
troškove i odvlače od pustolovine. Dajte mu samo malog od palube i on će sam ploviti. Znali
smo mi za tu jahtu i rekli smo mu to: već smo na njoj plovili s Harrisom. Smrdi po ustajaloj
vodi i algama a o ostalim mirisima da se i ne govori; nema šanse da se na njoj udahne običan
morski zrak. Ako je riječ o mirisu, čovjek tjedan dana može provesti i u Limehouse Holeu.
Nema mjesta kamo bi se pobjeglo od kiše, a blagovaonica je tri puta jedan metar i polovicu joj
zauzima pećnica, koja se raspada kad je želite zapaliti. Morate se kupati na palubi, a ručnik
leprša s broda kao da ste u čamcu. Harris i mali rade sav zanimljiv posao – napinju i otpuštaju
jedra, puštaju je da plovi i naginje se na bok, i sve neke takve stvari – pa Georgeu i meni
preostaje samo da gulimo krumpir i peremo posuđe.
“Onda dobro”, rekao je Harris, “uzmimo mi onda pravu jahtu s kapetanom i otisnimo se
sa stilom.”
I tome sam prigovorio. Poznajem ja tog kapetana; njegov pojam vožnje jahtom nalazi se
u onom što on naziva “drži se obale”, kako bi mogao ostati u kontaktu sa ženom i obitelji, a
da se ne govori o njegovim najomiljenijim javnim kućama.
Prije deset godina bio sam mlad i neiskusan, sam sam unajmio jahtu. Tri stvari su se
spojile i nagnale me na tu ludost: snašla me neočekivana sreća. Ethelbertha je izrazila želju za
morskim zrakom; i već sljedećeg jutra, usput zavirivši u klupski primjerak Sportsmana,
naletio sam na sljedeći oglas:

ZA JAHTAŠE. Jedinstvena prilika. “Rouge”, dvadeset osam tonska brodica. Vlasnik

iznenada mora na poslovni put i rado bi na duži ili kraći vremenski period iznajmio ovu
izvanrednu “hitru morsku lađu”. Dvije kabine i blagovaonica; Woffenkoffov pijanino,
novi bakreni lonac. Cijena, deset gvineja na tjedan. Apply Pertwee i Co., 1A
Bucklersbury.

Činilo mi se to kao odgovor na molitvu. “Novi bakreni lonac” me nije zanimao; ono malo
pranja što ga je trebalo, moglo je čekati, mislio sam. Ali Woffenkoffov pijanino zvučao je
zavodljivo. Zamislio sam Ethelberthu kako navečer svira – nešto sa zbornim pjevanjem u
kojem bi, možda, posada mogla sudjelovati nakon malo vježbe dok naša kuća putujuća po
srebrnim valovima poskakuje poput “hitre lađe”.
Uzeo sam kočiju i odvezao se ravno u 3A Bucklersbury. Gospodin Pertwee bio je jedan
gospodin čedna lika koji je imao neugledni ured na trećem katu. Pokazao mi je akvarel
“Rogue” kako plovi nošena vjetrom. Paluba je bila pod kutom od devedeset pet stupnjeva u
odnosu na ocean. Nijednog živog bića nije bilo na palubi: pretpostavio sam da su skliznuli.
Zapravo, nisam shvaćao kako bi itko na njoj mogao ostati, osim pribijen čavlima. Posredniku
sam istaknuo taj nedostatak, a on mi je onda pojasnio da slika prikazuje “Rouge” dok
oplovljuje ovo ili ono tijekom dobro znane pobjede na Medway Challenge Shieldu. Gospodin
Pertwee je pretpostavljao kako ja znam sve o tom događaju pa više nisam želio postavljati
pitanja. Dvije mrlje blizu okvira slike, koje sam prvo zamijenio za moljce, predstavljale su,
~6~
becca & janja

činilo se, drugoplasiranog i trećeplasiranog na toj slavnoj utrci. Fotografija jahte što
isplovljava iz Gravesenda nije bila toliko impresivna, ali nagovještavala je više stabilnosti. Svi
odgovori na moja pitanja bili su zadovoljavajući i stvar sam uzeo na dva tjedna. Gospodin
Pertwee reče da je baš sreća što je želim samo na dva tjedna, a s time ću se kasnije složiti, jer
odmah poslije toga opet se iznajmljuje. Da sam je želio na tri tjedna, morao bi me odbiti.
Kad smo sve tako dogovorili, gospodin Pertwee me pitao imam li na umu kakvog
kapetana. I to što ga nisam imao bila je prava sreća – činilo se da me sreće salijeće sa svih
strana – jer gospodin Pertwee je bio siguran da ne mogu napraviti ništa bolje nego zadržati
gospodina Goylesa, a koji je njome trenutačno upravljao. Bio je to izvrstan kapetan i, kako me
gospodin Pertwee uvjerio, čovjek koji je more poznavao kao što čovjek poznaje svoju ženu i
koji nikad nije izgubio nijednu živu dušu.
Još je bilo dosta rano i jahta je bila usidrena kod Harwicha. Uhvatio sam vlak iz
Liverpool Streeta u deset četrdeset pet i u roku od jednog sata na palubi razgovarao s
gospodinom Goylesom. Bio je to krupan čovjek i ponašao se očinski. Iznio sam mu svoju
ideju, a to je bilo obilaženje nizozemskih otoka i onda polako pravac Norveška. Reče on: “Je,
je, gospodine.” Izgledao je zbilja oduševljen tom rutom. Rekao je da će uživati. Došli smo i do
pitanja opskrbe hranom, a onda je on postao još oduševljeniji. Priznajem da me iznenadila
količina hrane koju je predložio gospodin Goyles. Da živimo u Drakeovo vrijeme osvajanja
sjeveroistočne obale Južne Amerike, spopao bi me strah da se sprema na neki ilegalni
pothvat. Međutim, on se nasmijao na svoj očinski način, i uvjerio me da ne pretjerujemo. Sve
što ostane posada će podijeliti i odnijeti kući – činilo se da je bio takav običaj. Meni je
izgledalo kao da tu posadu opskrbljujem za zimu, ali nisam želi ispasti škrt, pa sam zašutio.
Količina predloženog pića također me iznenadila. Ja sam mislio nabaviti koliko bi za nas bilo
dovoljno, ali onda je gospodin Goyles glasno spomenuo posadu. Moram reći da je jako dobro
mislio na svoje ljude.
“Ne želimo ništa slično orgijama, gospodine Goyles”, napomenuo sam.
“Orgijama!” odgovorio je gospodina Goyles. “Pa samo će malo kapnuti u čaj.”
Objasnio mi je koji je njegov moto: Uzmi dobre ljude i dobro se za njih brini.
“Bolje će vam raditi”, rekao je gospodin Goyles. “I ponovno će doći.”
Što se mene tiče, nisam osjećao potrebu da se ponovno vrate. Prema njima počeo sam
osjećati nesklonost i prije nego sam ih vidio; doživljavao sam ih kao pohlepnu i lakomu
posadu. Ali gospodin Goyles bio je toliko vedar i odlučan, a ja sam bio toliko neiskusan, da
sam mu ponovno dopustio da bude po njegovom. Također je obećao da će se čak i u takvom
okružju on osobno starati da se ništa ne potrati.
K tome, njemu sam ostavio da pribavi posadu. On je rekao da će to obaviti i da će mu
trebati pomoć dva čovjeka i malog od palube. Ako je smjerao na čišćenje hrane i pića, mislim
da mu se dogodilo podcjenjivanje; ali možda je on bio govorio o plovidbi jahtom.
Na putu kući skoknuo sam do svojih krojača i naručio jahtaško odijelo s bijelim šeširom.
Obećali su mi da će odmah baciti na posao i da će biti gotovo na vrijeme. A onda sam došao
kući i Ethelberthi rekao sve što sam napravio. Njezinu radost zasjenila je samo jedna misao –
hoće li krojačica stići na vrijeme sašiti njezin jahtaški kostim? A to je tako ženski.
Naš medeni mjesec, koji se dogodio ne baš tako davno, bio je pomalo okrnjen, pa smo

~7~
becca & janja

odlučili da nikog nećemo pozivati, već ćemo jahtu imati samo za sebe. Hvala nebesima što
sam tako odlučio. U ponedjeljak nakrcali smo svu svoju prtljagu i krenuli. Zaboravio sam što
je Ethelbertha nosila, ali što god da je to bilo, bilo je veoma privlačno. Moje odijelo bilo je
tamnoplave boje porubljeno uskom, bijelom trakom što je, mislim, bilo baš dojmljivo.
Na palubi nas je dočekao gospodin Goyles i rekao da je ručak spreman. Moram priznati
kako je Goyles osigurao usluge veoma dobra kuhara. Nisam imao prilike prosuditi
sposobnosti ostalih članova posade. Međutim, govoreći o njima dok su mirovali, mogu reći
da su izgledali kao vesela družina.
Moja je ideja bila da dignemo sidro čim ljudstvo završi s jelom. S Ethelberthom pokraj
sebe, pušeći cigaru, ja ću se nagnuti preko ruba ograde i promatrati bijele litice domovine
koje jedva primjetno nestaju na horizontu. Ethelbertha i ja iznijeli smo svoj dio programa i
čekali na palubi što je bila samo za nas same.
“Čini se da im treba vremena”, rekla je Ethelbertha.
“Ako oni u četrnaest dana”, rekoh, “pojedu polovicu onog što je na jahti, za svaki obrok
trebat će im vraški mnogo vremena. Bolje da ih ne požurujemo, jer neće pojesti ni četvrtinu.”
“Sigurno su otišli na spavanje”, rekla je kasnije Ethelbertha. “Uskoro će vrijeme za čaj.”
Bez daljnjeg da su bili veoma tihi. Otišao sam naprijed i pri dnu ljestava pozdravio
kapetana Goylesa. Pozdravio sam ga tri puta; onda je polako došao gore. Činio se težim i
starijim čovjekom nego kad sam ga zadnji put vidio. U ustima je imao ugašenu cigaru.
“Kad budete spremni, kapetane Goyles”, rekao sam, “onda ćemo krenuti.”
Kapetan Goyles je izvadio cigaru iz svojih usta. “Ne, danas nećemo, gospodine”,
odgovorio je, “uz vaše dopuštenje.”
“Pa, što ne valja s današnjim danom?” rekao sam. Znam da su mornari praznovjerna bića
i pomislio sam da bi se ponedjeljak mogao smatrati nesretnim.
“Dan je u redu”, odgovorio je kapetan Goyles. “Vjetar je to što mi je na pameti. Ne
izgleda da će se promijeniti.”
“Zar mi želimo da se promijeni?” pitao sam. “Meni se čini da je točno tamo gdje treba
biti – mrtav iza nas.”
“Je, je”, rekao je kapetan Goyles, “mrtav je prava riječ na pravom mjestu, jer svi bismo mi
bili mrtvi bez providnosti kad bismo se upustili u ovo. Shvaćate, gospodine”, pojasnio je
odgovarajući na moj izraz iznenađenja, “to je ono što mi nazivamo kopnenim vjetrom, što
znači da puše, rekao bi netko, ravno s kopna.”
Kad sam o tom porazmislio, čovjek je bio u pravu, vjetar je puhao s kopna.
“Noću se može promijeniti”, rekao je kapetan Goyles mnogo nadobudnije. “Međutim,
nije žestok, a ona dobro plovi.”
Kapetan Goyles ponovno utakne svoju cigaru, a ja sam se vratio prema krmi gdje sam
Ethelberthi objasnio razlog odgode. Ethelbertha, koja se činila manje zadovoljnom nego kad
smo se ukrcali, željela je znati zašto ne možemo ploviti dok puše s kopna.
“Ako neće puhati s kopna”, rekla je Ethelbertha, “onda će puhati s mora, a to će nas
ponovno odbaciti do obale. Meni se ovo čini baš vjetrom koji nam treba.”
Rekao sam: “To je to tvoje neiskustvo, ljubavi. Čini se da je to upravo onaj vjetar koji
želimo, ali nije. To je ono što se naziva kopnenim vjetrom, a kopneni vjetar uvijek je veoma

~8~
becca & janja

opasan.”
Ethelbertha je željela znati zašto je kopneni vjetar tako opasan.
Malo mi je išla na živce nemogućnost da joj se išta dokaže. Možda sam se osjećao malo
zlovoljno. Monotono zibanje i valjanje malene usidrene jahte deprimiralo je zažarenu dušu.
“Ne mogu ti to objasniti”, odgovorio sam, a to je bila istina, “no podizanje jedara po
ovakvom vjetru bila bi prava ludost, a meni je do tebe previše stalo, draga, da bih te izlagao
nepotrebnim rizicima.”
Pomislio sam da smo tako sve jasno riješili, ali Ethelbertha je jednostavno ponovila da bi
bilo bolje da se u ovakvim okolnostima nismo ukrcali prije utorka i otišla dolje. Ujutro vjetar
je okrenuo na sjever. Rano sam ustao i stvar iznio kapetanu Goylesu.
“Je, je, gospodine”, napomene on, “to je sreća, ali nije od pomoći.”
“Ne mislite da postoji mogućnosti da danas isplovimo?” usudio sam se.
Nije se na mene naljutio nego se samo nasmijao.
“Pa, gospodine”, rekao je, “da čekate polazak za Ipswich, rekao bih da za nas nema bolje
stvari, ali naše je odredište, kao što znate, nizozemska obala – zato ste tu gdje jeste!”
Prenio sam vijesti Ethelberthi i složili smo se da dan provedemo na obali. Harwich nije
veseo grad; kako se spušta večer tako i on, može se reći, postaje beživotan. U Dovercourtu
popili smo čaj i pojeli salatu, pa se vratili na mol potražiti kapetana Goylesa i brod. Čekali
smo ga sat vremena. Kad se vratio, bio je mnogo veseliji od nas. Da mi sam nije rekao kako
nikada ništa ne pije, osim navečer prije spavanja čašu vrućeg groga, rekao bih da je bio pijan.
Sljedećeg jutra puhao je sjeverac, a to je zabrinulo kapetana Goylesa. Činilo se da je
jednako nesigurno krenuti i ostati ovdje gdje smo bili. Naša je jedina nada bila da će se na
kraju ipak nešto promijeniti. Međutim, Ethelbertha je već zamrzila jahtu. Rekla je da bi
osobno ona tjedan radije provela u kabini za presvlačenje, budući da je kabina za presvlačenje
i napravljena da bude nepomična. U Harwichu smo ostali još jedan dan, tu noć i sljedeću, i
dalje je puhao južni vjetar, a spavali smo u “Kraljevoj glavi”. U petak vjetar je zapuhao ravno s
istoka. Na keju sam susreo kapetana Goylesa i predložio mu da, u ovim okolnostima,
krenemo na plovidbu. Činilo se da ga je moje ustrajanje iznerviralo.
“Da se vi malo bolje razumijete u ovo, gospodine”, rekao je, “Onda biste i sami znali da
to nije moguće. Vjetar puše ravno s mora.”
Rekao sam: “Kapetane Goyles, recite mi kakva je ta stvarčica koju sam unajmio? Je li to
jahta ili kuća na vodi?”
Moje pitanje kao da ga je iznenadilo.
Reče on: “Brodica je.”
“Ono što sam želio reći jest”, rekoh, “može li se uopće pomaknuti ili je ovdje
zacementirana? Ako je zacementirana”, nastavio sam, “onda mi to iskreno i recite, pa ćemo
onda mi lijepo nabaviti malo bršljana u vazama, ukrasiti brodska okna, nasaditi malo cvijeća,
napeti platno iznad palube i tako tu stvarčicu uljepšati. Ako se pak, s druge strane, može
micati...”
“Micati!” prekinuo me kapetan Goyles. “Nabavite vi malo pravog vjetra za Roughina
leđa.”
Pitao sam: “Koji je to pravi vjetar?”

~9~
becca & janja

Kapetan Goyles ostao je zbunjen.

“Tijekom ovog tjedna”, nastavio sam, “imali smo vjetar sa sjevera, s juga, s istoga i sa
zapada – s varijacijama. Ako vi znate za koji drugi smjer na kompasu s kojeg bi mogao puhati,
samo recite, ja ću pričekati. Ako ga nema i ako se sidro nije sraslo s dnom oceana, onda ćemo
mi danas krenuti i vidjeti što će se dogoditi.”
Shvatio je činjenicu da sam bio odlučan.
“Onda dobro, gospodine”, rekao je, “vi ste gazda, ja sam sluga. Ja imam samo jedno
dijete koje o meni ovisi, Bogu hvala, i nema sumnje kako će izvršitelji vaše oporuke osjećati
svojom dužnošću da budu pravedni prema staroj ženi.”
Njegova me je ozbiljnost impresionirala.
“Gospodine Goyles”, rekao sam, “budite iskreni prema meni. Postoji li ikakva nada da se
po ikakvom vremenu isplovi iz ove vražje rupe?”
Kapetan Goyles ponovno postane ljubazno blag. “Znate, gospodine, ovo je zbilja čudna
obala. Bilo bi sasvim u redu kad bismo jednom isplovili, ali isploviti u orahovoj ljuščici kao
što je ova – pa, da budem iskren gospodine, neće to ići.”
Ostavio sam kapetana Goylesa siguran da će paziti na razvoj vremena kao što majka pazi
na zaspalo dijete. Njegov osmijeh veoma me dirnuo. Ponovno sam ga susreo u dvanaest sati;
promatrao je vrijeme s prozora “Lanca i sidra”.
U pet sati tog poslijepodneva pojavio se dašak sreće; nasred High Streeta susreo sam
nekoliko jahtaških prijatelja koji su morali pristati zbog oštećena kormila. Ispričao sam im
svoju priču, a oni su se učinili manje iznenađenima nego razdraganima. Kapetan Goyles i dva
čovjeka i dalje su promatrala razvoj vremena. Odjurio sam u Kraljevu glavu i pripremio
Ethelberthu. Četvorica nas tiho smo otpuzali dolje na kej gdje se nalazio naš brod. Jedan je
momak bio na palubi; moja su dva prijatelja preuzela zapovjedništvo jahte i u šest sati mi
smo veselo pojurili na pučinu.
Iste večeri zaustavili smo se kod Aldborougha, a sljedećeg dana stali smo kod
Yarmoutha gdje sam, jer moji su me prijatelji morali napustiti, odlučio napustiti jahtu. Zalihe
smo rano ujutro prodali na tržnici u Yarmouthu. Izgubio sam, ali ostalo mi je zadovoljstvo što
sam preveslao kapetana Goylesa. Ostavio sam Rogue na brigu lokalnom pomorcu koji se, za
nekoliko zlatnika, postarao da se vrati u Harwich. U London vratili smo se vlakom. Možda
ima i drugih jahti osim te Rouge i kapetana koji nisu gospodin Goyles, ali zbog tog iskustva ja
sam unaprijed odbacivao oboje.
George je također mislio da jahta samo donosi veliku odgovornost pa smo odustali od te
ideje.
“Što smo s rijekom?” predložio je Harris. “Ugodni trenuci vežu nas uz to.”
George je šutke pušio svoju cigaru, a ja sam polupao i taj lončić.
“Rijeka više nije ono što je bila”, rekao sam. “Ne znam zašto, ali u njoj ima nečeg, neke
vlage u riječnom zraku koji mi uvijek raspiri kostobolju.”
“Sa mnom je ista stvar”, rekao je George. “Ne znam kako to, ali ja danas ne mogu zaspati
ako je rijeka negdje blizu mene. Tjedan proljetnih dana proveo sam kod Joea i svake noći
budio sam se u sedam sati i onda više ni oka da sklopim.”
“Ja sam samo predložio”, napomenuo je Harris. “Osobno, mislim da to niti za mene nije

~ 10 ~
becca & janja

dobro – počne me mučiti giht.”

“Ono što je meni najbolje”, rekao sam, “jest planinski zrak. Što vi kažete na pješačku
turu po Škotskoj?”
“U Škotskoj stalno kiši”, rekao je George. “Prije dvije godine bio sam tri tjedna u
Škotskoj i nije bilo jednog jedinog suhog dana – niti jednog.”
“U Švicarskoj je jako lijepo”, rekao je Harris.
“Nikad na tom svijetu neće se složiti s našim odlaskom u Švicarsku”, prigovorio sam.
“Znate i sami što se dogodilo zadnji put. Mora to biti neko mjesto gdje nijedna žena sa
svojom profinjenom prirodom, ili dijete, ne može preživjeti; zemlja užasnih hotela i
neudobno putovanje; sve to mora izgledati grubo, naporan rad, možda gladovanje...”
“Polako”, prekinuo me George, “samo polako! Nemoj zaboraviti da i ja idem s vama.”
“Znam!” uzviknuo je Harris. “Vožnja biciklima!”
George je bio nepovjerljiv.
“U vožnji biciklima ima mnogo uzbrdica”, rekao je, “i vjetar radi protiv tebe.”
“Nikad to nisam primijetio”, rekao je George.
“Ništa bolje od vožnje biciklima vi nećete izmisliti”, ustrajao je Harris.
Ja sam bio sklon tome da se složim s njim.
“I reći ću vam gdje”, nastavio je. “Kroz Crnu šumu.”
“Pa, to je sve samo uzbrdo”, rekao je George.
“Nije sve”, uzvratio je Harris. “Recimo, dvije trećine. I ima jedna stvar koju ste
zaboravili.”
Pažljivo je pogledao oko sebe i glas spustio u šapat.
“Ima jedna malena željeznička pruga koja prolazi tim brežuljcima, malene stvarčice sa
zupčanicima...”
Vrata se otvore i pojavi se gospođa Harris. Ethelbertha je stavila svoj šeširić, rekla je, i da
je Muriel nakon čekanja bez nas odigrala Čajanku ludog šeširdžije.
“Klub, sutra, u četiri”, šapnuo mi je Harris dok je ustajao, a ja sam istu stvar prenio
Georgeu kad je krenuo na kat.

~ 11 ~
becca & janja

II.

Osjetljiv posao – Što je Ethelbertha mogla reći – Što je rekla – Što je rekla gospođa
Harris – Što smo rekli Georgeu – Krećemo u srijedu – George predlaže da se
oraspoložimo – Harris i ja smo sumnjičavi – Koji čovjek na dvojcu se najviše muči? –
Mišljenje čovjeka sprijeda – Pogledi čovjeka straga – Kako je Harris izgubio svoju
suprugu – Pitanje prtljage – Mudrost mog ponosnog ujaka Podgera – Početak priče o
čovjeku koji je imao torbu

Iste večeri s Ethelberthom sam otvorio bal. Započeo sam u tonu kao da sam namjerno
malo uznemiren, a ideja je bila da se Ethelbertha na to osvrne. Onda ja to priznam i pripišem
umnoj prenapregnutosti. To, naravno, vodi općenitom razgovoru o mojem zdravlju i onda
očiglednoj nužnosti da se s moje strane poduzmu hitre i energične mjere. Mislio sam da uz
malo takta mogu postići da takav prijedlog dođe od same Ethelberthe. Zamišljao sam kako
govori: “Ne, dragi, tebi treba promjena, potpuna promjena. Ja te u to uvjeravam – makni se na
mjesec dana. Ne, nemoj tražiti da idem s tobom. Znam da bi ti radije da ja idem, ali neću.
Tebi treba društvo muškaraca. Pokušaj nagovoriti Georgea i Harrisa da pođu s tobom. Vjeruj
mi, glava koja je pod takvim opterećenjem kao tvoja zahtjeva povremeno opuštanje od
domaćinskih obveza. Zaboravi nakratko da djeci treba glazbena poduka, čizme, bicikli i
tinktura od rabarbare triput dnevno; zaboravi da u životu postoje stvari kao što su kuhari,
uređivači kuća, susjedovi psi i mesarski računi. Idi ti samo u neki zeleni zemljani kutak gdje
će ti sve biti novo i čudesno, gdje će tvoj izmoždeni um ponovno naći mir i svježe ideje. Idi na
neko vrijeme i daj mi vremena da te se zaželim, da razmišljam o tvojoj dobroti i vrlinama,
koje su mi uvijek tu nadohvat ruke, a koje bi, ljudski je to, brzo mogla zaboraviti, baš kao što
čovjek vremenom postaje ravnodušan na blagodat sunca i ljepotu mjeseca. Idi i vrati se
osvježena uma i tijela, kao sjajniji, bolji čovjek – ako je to moguće – od onog koji je otišao.”
No čak kad nam se želje i ispune, to nikada ne bude na način koji smo zamislili. Odmah
na početku, Ethelbertha nije primijetila da izgledam uznemireno; na to sam morao skrenuti
njezinu pažnju. Rekao sam; “Moraš mi oprostiti, danas se baš ne osjećam sasvim svojim.”
Ona je rekla. “Oh! Ja nisam primijetila ništa neobično. Što ti je?”
“Ne mogu ti reći što je”, rekoh, “Već tjednima to osjećam.”
“Da nije od viskija”, rekla je Ethelbertha. “Ne dotičeš ga se osim kad odemo do
Harrisovih. Znaš da ga ne podnosiš; nemaš ti jaku glavu.”

~ 12 ~
becca & janja

“Nije riječ o viskiju”, odgovorio sam, “dublje je od toga. Mislim da je u pitanju više um
nego tijelo.”
“Ponovno si čitao one kritike”, rekla je Ethelbertha, ali mnogo suosjećajnije. “Zašto ne
poslušaš moj savjet i baciš ih u vatru?”
“Ma nije riječ ni o kritikama”, odgovorio sam. “U zadnje vrijeme čak su i laskave – jedna
od dvije.”
“Pa, što je onda?” rekla je Ethelbertha. “Od nečeg to mora biti.”
“Ne, od ničeg”, odgovorio sam. “U tome je najgora stvar. Mogu to opisati samo kao
neobičan osjećaj nemira koji kao da me cijelog preuzima.”
Ethelbertha me pogledala od glave do pete pomalo neobična izraza lica, činilo mi se.
Budući da nije ništa rekla, ja sam dalje nastavio sa svojom pričom.
“Ova bolna životna monotonija, ti mirni dani, neuzbudljivo blaženstvo, sve me to
prestravljuje.”
“Ne bih se ja bunila protiv toga”, rekla je Ethelbertha. “moglo bi nas zadesiti nešto drugo
što bi nam se još manje svidjelo.”
“U to baš i nisam siguran”, odgovorio sam. “Mogu zamisliti kako u životu neprestane
sreće čak i bol dolazi kao dobrodošla promjena. Pitam se zar sveci na nebu neprestano
spokojstvo povremeno ne osjete teretom. Mene bi naprosto izludio, osjećam to, život
beskrajne radosti, neometan nijednom neskladnom notom. Držim”, nastavio sam, “kako sam
ja neobična biljka; katkad jedva razumijem samog sebe. Ima trenutaka”, dodao sam, “kad se
mrzim.”
Često ovakvi maleni govori, a koji se bave skrivenim dubinama neopisiva osjećaja, znaju
dirnuti Ethelberthu, ali danas se činila nimalo suosjećajnom. Spominjanjem neba i njegova
mogućeg utjecaja na mene, predložila mi je da ne brinem zbog toga, dodajući kako je uvijek
glupo odustati na pola puta da se ne sretne problem koji se nikad i ne mora pojaviti; ako i
jesam neobičan svat, mislila je ona, koji si ne može pomoći, dok su me drugi ljudi voljni
podnositi, nema se što više dodati. Životna monotonija, nastavila je, zajedničko je iskustvo; u
vezi toga mogla je sa mnom suosjećati.
“Ne znaš koliko žudim”, rekla je Ethelbertha, “da se katkad maknem, čak i od tebe, ali
znam da je to nemoguće, pa se time ne zamaram.”
Nikad prije nisam čuo da bi Ethelbertha govorila na ovaj način; to me zapanjilo i
ražalostilo preko svake mjere.
“To baš i nije bila pristala izjava”, rekao sam. “Ne priliči supruzi.”
“Znam da nije”, odgovorila je. “Zato je nikad prije i nisam izgovorila. Vi muškarci nikada
ne možete razumjeti da koliko god žena voljela svog muškarca”, nastavila je Ethelbertha,
“dođe vrijeme kad joj ga je dosta. Ti nemaš pojma koliko ja žudim da katkad mogu nataknuti
svoj šeširić i izaći, da me nitko ne pita kamo idem, zašto idem, kako dugo ću biti i kada ću se
vratiti. Nemaš pojma koliko katkad žudim da naručim večeru koju volim, koju vole i djeca, a
koju kad bi ti vidio, stavio bi šešir i odlepršao u klub. Nemaš pojma koliko bi rado katkad
ovamo pozvala neku ženu koju volim, a znam da je ti ne voliš, da izađem i posjetim ljude koje
želim posjetiti, da idem na spavanje kad jesam umorna i da ustanem kad ja želim ustati.
Dvoje ljudi što žive zajedno prinuđeni su neprestano žrtvovati vlastite želje zbog onog

~ 13 ~
becca & janja

drugog. Dobra je stvar katkad malo otpustiti žice.”

Kad sam kasnije razmišljao o Ethelberthinim riječima, shvatio sam njihovu
dubokoumnost. Ali, priznajem, u tom trenutku bio sam povrijeđen i ogorčen.
“Ako se ti želiš”, rekao sam, “mene riješiti...”
“Ma, samo nemoj biti stara guska”, rekla je Ethelbertha. “Želim te se riješiti samo na
kratko, samo na tako dugo da zaboravim da kod tebe postoje jedan ili dva kriva kuta, samo
na tako dugo da se mogu prisjetiti koliko si drag momak u svakom drugom smislu, da se
radujem tvom povratku, a kao što sam se radovala davnih dana kad si se vraćao i kad te
nisam viđala tako često, pa se možda tu pojavila i ravnodušnost, kao što čovjek bude
ravnodušan prema divoti sunca, a samo zato što ga vidi svaki dan.”
Nije mi se svidio ton kojim je Ethelbertha pričala. Činio mi se ispraznim, neprikladan
temi u koju smo zabrazdili. Da bi žena s veseljem maštala o tome da bude tri ili četiri tjedna
podalje od svog supruga – meni se to uopće nije činilo ugodnim, nimalo ženstvenim i to
uopće nije sličilo na Ethelberthu. Zabrinuo sam se i mislio sam da mi više uopće nije do mog
putovanja. Da nije bilo Georgea i Harrisa, ja bih odustao. Ali bilo ih je i ja nisam pronalazio
način kako da se dostojanstveno predomislim.
“Onda dobro, Ethelbertha”, odgovorio sam, “neka bude kako ti želiš. Ako želiš praznike
bez mene, onda ćeš ih i imati; ako nije riječ o drskoj znatiželji od strane tvog muža, volio bih
znati što ćeš ti to raditi bez mene?”
“Uzet ću onu kuću u Folkestoneu”, odgovorila je Ethelbertha, “i s Kate otići tamo. A ako
želiš nešto dobro za Claru Harris”, dodala je Ethelbertha, “nagovorit ćeš Harrisa da pođe s
tobom, tako da nam se Clara može pridružiti. Mi tri jako smo se lijepo zabavljale prije nego
ste se pojavili vi muškarci i to bi bilo jako lijepo ponoviti. Što misliš”, nastavila je Ethelbertha,
“bi li mogao nagovoriti gospodina Harrisa da ide s tobom?”
Rekao sam da ću pokušati.
“To je pravi dečko”, rekla je Ethelbertha. “Daj sve od sebe. Možda možete i Georgea
nagovoriti da vam se pridruži.”
Odgovorio sam da baš i nema neke koristi od Georgeova pridruživanja, jer on je samac,
pa onda nitko i ne može profitirati od njegova izbivanja. Ali žena nikada ne razumije satiru.
Ethelbertha je jednostavno primijetila da bi izgledalo neljubazno ne povesti ga. Obećao sam
da ću mu prenijeti.
Poslijepodne u klubu susreo sam Harrisa i pitao ga kako je prošao.
Rekao je: “Oh, sve je u redu. Nema nikakvih problema s odlaskom.”
Ali u njegovu glasu bilo je onog nečeg što je nagovještavalo nepotpuno zadovoljstvo, pa
sam ga pritisnuo u vezi detalja.
“Oko toga bila je slatka poput mlijeka”, nastavio je. “Reče kako je ta Georgeova zamisao
izvanredna i, bilo je njezino mišljenje, da će biti dobro za mene.”
“To se čini u redu”, rekao sam. “U čemu je onda problem?”
“Nije u tome problem”, odgovorio je, “nego to nije sve. Nastavila je pripovijedati o
drugim stvarima.”
“Shvaćam”, rekao sam.
“Jedna od onih njezinih kupaonskih mušica”, nastavio je.

~ 14 ~
becca & janja

“Čuo sam za to”, rekao sam. “Ethelberthu je zarazila istom idejom.”

“Tako, morao sam se s tim odmah složiti. Nisam se mogao dalje svađati kad je ona bila
tako ljubazna u vezi prvog. To će me koštati stotinu funti, najmanje.”
“Otkuda toliko?” pitao sam.
“Točno toliko”, rekao je Harris. “Samo je predračun šezdeset.”
Bilo mi je žao što sam to čuo.
“To je ta kuhinjska pećnica”, nastavio je Harris. “Sve što je u zadnje dvije godine pošlo
po zlu u toj kući, za sve je bila kriva ta kuhinjska pećnica.”
“Znam”, rekao sam. “Prošao sam sedam kuća prije nego smo se oženili, a svaka je
kuhinjska pećnica bila gora od prethodne. Ovu koju sad imamo ne samo da je nevaljala, nego
je i zlobna. Zna kad priređujemo zabavu i onda daje sve od sebe da bude najgora.”
“Mi ćemo nabaviti novu”, rekao je Harris, ali nije to rekao s ponosom. “Clara drži da
ćemo uštedjeti tako što ćemo dvije stvari napraviti istovremeno. Mislim”, reče Harris, “da kad
žena poželi dijamantnu tijaru, sposobna je to objasniti kao uštedu u odnosu na šeširić.”
“Koliko misliš da će te koštati ta pećnica?” pitao sam. Ustrajao sam na toj temi.
“Ne znam”, odgovorio je Harris. “Dodatnih dvadeset, čini mi se. “Onda smo krenuli u
razgovor o klaviru. Jesi li ti ikada primijetio”, pitao je Harris, “razliku između ovog i onog
klavira?”
“Neki su glasniji od drugih”, odgovorio sam. “Ali navikne se čovjek na to.”
“Naš je loš kad je u pitanju zvonkost”, rekao je Harris. “Usput, što je to uopće zvonkost?”
“Reski vrisak kao završetak stvari”, pojasnio sam. “Ono oglašavanje kad nečemu staneš
na rep. A briljantne stvari uvijek imaju završetak u obliku repica.”
“Žele je još više”, rekao je Harris. “Naš stari nema je dovoljno. Morat ću ga zagurati u
dječju sobu i u salon navući novog.”
“Još nešto?” pitao sam.
“Ništa”, rekao je Harris. “Činilo se kao da se ničeg drugog ne može sjetiti.”
“Kad dođeš kući”, rekao sam, “shvatit ćeš da se još nečeg dosjetila.”
“Čega to?” pitao je Harris.
“Kuće u Folkestoneu preko ljeta.”
“Što će joj kuća u Folkestoneu?” pitao je Harris.
“Da živi u njoj”, napomenuo sam, “tijekom ljetnih mjeseci.”
“S djecom preko praznika ide k svojima u Wales”, rekao je Harris. “Pozvani smo.”
“Možda će”, rekao sam, “Wales posjetiti prije nego ode u Folkestone ili će Wales posjetiti
pri povratku. Kako bilo, ona će htjeti tu kuću u Folkestoneu preko ljeta. Možda se varam,
zbog tebe se nadam da je tako, ali imam predosjećaj da se ne varam.”
“To putovanje”, reče Harris, “bit će skupo.”
“To je otpočetka bio glup prijedlog”, rekao sam.
“Bio sam blesav što sam ga poslušao”, reče Harris. “Samo je pitanje dana kad će nas
pošteno usositi.”
“Zbilja je oduvijek smušen”, složio sam se.
“I tako tvrdoglav”, dodao je Harris.
U tom trenutku s hodnika smo začuli njegov glas koji se raspitivao za pisma.

~ 15 ~
becca & janja

“Najbolje da mu ništa ne govoriš”, predložio sam. “Sad je prekasno za povlačenje.”

“Ne bi od toga bilo nikakve koristi”, odgovorio je Harris. “Sad ionako ne mogu izbjeći tu
kupaonicu i klavir.”
Ušao je veoma sretna lica.
“Pa”, rekao je, “sve u redu? Jeste li sve sredili?”
Bilo je onog nečeg u boji njegova glasa što nisam volio. Primijetio sam da i Harrisu to ide
na živce.
“Sredili što?” pitao sam.
“Pa, bijeg”, rekao je George.
Osjetio sam kako je došlo vrijeme da se Georgeu objasne neke stvari.
“U braku”, rekao sam, “muškarac predlaže, žena odobrava. To je njezina dužnost. Sve
religije tako uče.”
George je prekrižio ruke i oči zalijepio za strop.
“Možemo se mi malo bockati i šaliti s tim stvarima”, nastavio sam, “ali kad se dođe do
prakse, uvijek tako bude. Našim suprugama napomenuli smo da odlazimo. Naravno, ljute se.
Radije bi pošle s nama. Ako ne ide tako, mi moramo ostati s njima. Ali mi smo im objasnili
naše želje kad je to u pitanju i... to je kraj priče.”
George reče: “Oprostite mi. Nisam shvatio. Ja sam samo obični neženja. Ljudi mi govore
ovo-ono, koješta, a ja slušam.”
Rekoh: “Eto, u tome griješiš. Kad ti treba informacija, dođi k meni ili Harrisu. Mi ćemo ti
reći istinu o tim stvarima.”
George nam je zahvalio i mi smo nastavili s onim što nas je čekalo.
“Kad krećemo?” pitao je George.
“Što se mene tiče”, odgovorio je Harris, “što prije to bolje.” Njegova je zamisao, činilo mi
se, bila je da pobjegne prije nego se gospođa H. dosjeti još nečeg. Odredili smo da to bude
sljedeće srijede.
“Kojom rutom?” pitao je Harris.
“Ja imam ideju”, rekao je George. “Siguran sam da vi momci po prirodi stvari želite
poboljšati rad svojih vijuga?”
Rekao sam: “Ne želimo postati čudovišta. Možda do određene razine i ako je to moguće
napraviti bez velikog troška i s malo osobnog zalaganja.”
“Moguće je”, reče George. “Nizozemsku i Rajnu poznajemo. Kad je tako, moj je prijedlog
da brodom odemo do Hamburga, posjetimo Berlin i Dresden, pa preko Nuremberga i
Stuttgarta udarimo do Schwarzwalda.”
“Ima i u Mezopotamiji krasnih zalogaja, čuo sam ja”, promumljao je Harris.
George reče kako je Mezopotamija previše izvan rute, ali da je ruta Berlin-Dresden
sasvim izvediva. Za Boga ili vraga, nagovorio nas je na to.
“Strojevi, pretpostavljam”, reče George, “kao i prije. Harris i ja zajedno, J...”
“Ne bih tako”, čvrsto ga prekine Harris. “Ti i J. zajedno, ja sam.”
“Meni je svejedno”, složio se George. “J. i ja u paru, Harris...”
“Nemam ništa protiv da sam sad ja na redu”, upao sam, “ali neću cijelim putem vući
Georgea; teret se mora podijeliti.”

~ 16 ~
becca & janja

“Onda dobro”, složio sa Harris. “podijelit ćemo ga. “Ali mora se jasno vidjeti da daje
doprinos.”
“Daje što?” pitao je George.
“Daje doprinos”, čvrsto ponovi Harris. “Pogotovo uzbrdo.”
“Sto mu gromova!” rekao je George. “Zar tebi ne treba malo vježbe?”
Ta vožnja u paru uvijek je neugodna. Postoji teorija čovjeka sprijeda da čovjek straga
ništa ne doprinosi; a postoji i ista takva teorija čovjeka iza da je on glavna pogonska sila, a da
se čovjek sprijeda samo hvali. Ta tajna nikada neće biti razriješena. Nezgodno je kad ti s
jedne strane razum šapuće da ne iscrpiš sve snage i navučeš srčanu bolest, dok u drugo uho
pravda sipa: “Zašto bi ti davao sve od sebe? Pa nije to kočija. Nije on tvoj putnik.” A onda
čuješ njega: “Što je bilo – izgubio si pedale?”
Harris, u ranim danima svog braka, jednom takvom prilikom jako se mučio, a
zahvaljujući toj nemogućnosti da sazna što radi osoba iza njega. Kroz Holland vozio se sa
svojom suprugom. Ceste su bile pune kamenja, pa je naprava pošteno poskakivala.
“Drži se”, rekao je Harris ne okrećući glavu.
Gospođa Harris mislila je da su njegove riječi bile: “Skoči.” Zašto bi ona mislila da je
rekao skoči kad je rekao drži se, to nijedno od njih nije moglo objasniti. Gospođa Harris
ovako je zaključila: “Ako si rekao drži se, zašto bih onda skočila?”
Harris ovako: “Da sam želio da skočiš, zašto bih rekao drži se?”
Gorčina je prošlost, ali oko toga se i danas znaju porječkati.
No, objašnjavanje što se zbilo ne mijenja činjenicu da je gospođa Harris skočila, a da je
Harris čvrsto pedalirao dalje siguran da je ona još uvijek iza njega. Isprva se činilo kako on
misli da on vozi uzbrdo jednostavno da bi se napravio važan. Tih dana oboje su bili mladi i on
je običavao činiti takve stvari. Kad dođe na glavicu, očekivala je, skočit će na zemlju pa se
nehajno i otmjeno nasloniti na napravu čekajući da ona pristigne. Kad je ona vidjela da on
radi nešto drugo, da prolazi preko glavice i nastavlja brzo dalje niz strmu nizbrdicu, prvo je u
njoj planulo iznenađenje, onda srdžba, a na kraju i zaprepaštenje. Potrčala je na vrh brda i
povikala, ali on glavu nije okrenuo. Promatrala je kako nestaje u šumi dva kilometra ispred
nje – sjela je i zaplakala. Tog jutra imali su malu razmiricu i ona se zapitala da li ju je on
shvatio ozbiljno i naumio je ostaviti. Nije imala novca, nije znala nizozemski. Ljudi su
prolazili i, činilo se, žalili je. Ona im je pokušavala objasniti što se dogodilo. Oni bi shvatili da
je nešto izgubila, ali nisu mogli shvatiti točno što. Odveli su je u najbliže selo i predali je
policajcu. On je po njezinoj pantomimi zaključio da joj je neki čovjek ukrao bicikl. Odmah su
se latili brzojava i otkrili da se šest kilometara od sela neki nesretni momak vozi na daminom
starinskom biciklu. Doveli su joj ga zapregom, ali kako ona nije htjela ni njega ni svoj bicikl,
oni su ga pustili osjećajući krajnju zbunjenost.
Kako bilo, Harris je s uživanjem bio nastavio svoju vožnju. Činilo mu se da je odjednom
postao jači i u svakom pogledu mnogo sposobniji biciklist. Rekao je u zrak misleći da govori
gospođi Harris: “Mjesecima ovu napravu nisam osjećao ovako laganom. Mislim da je to zbog
ovog zraka. Jako mi pomaže.”
Onda joj je rekao da se ne boji, jer on će joj pokazati koliko brzo može ići. Zalijepio se je
za volan i krenuo iz sve snage. Bicikl je cestom poskakivao poput živog bića; seoske kuće i

~ 17 ~
becca & janja

crkve, psi i kokoši, išli su mu u susret i ostajali iza njega. Stari ljudi su stajali i gledali ga, djeca
su mu se veselila.
Na taj način vozio je gotovo sedam kilometara. Onda je, kako je objasnio, u njemu počeo
nicati osjećaj da nešto nije u redu. Šutnja ga nije iznenađivala. Snažno je puhao vjetar, a
naprava je pošteno zvrndala. U njemu se pojavio osjećaj praznine. Ispružio je ruku iza sebe – i
osjetio. Tamo nije bilo ničeg osim zraka. Skočio je, ili prije pao, i pogledao cestu iza sebe.
Protezala se bijela i ravna kroz šumski mrak, a u njemu nije se dalo nazrijeti ni žive duše.
Ponovo je sjeo i krenuo na brdo. Za deset minuta došao je do mjesta gdje se cesta granala na
četiri strane. Tu je sišao i pokušao zaključiti kojim je putem došao.
Dok je zdvajao, prolazio je neki čovjek što je postrance jahao konja. Harris ga je
zaustavio i objasnio da je izgubio ženu. Činilo se da čovjek time niti je iznenađen niti ga žali.
Razgovarali su tako kad je stigao i drugi seljak, a kojemu je prvi objasnio o čemu je riječ, ali
ne kao nesreću, već kao dobru priču. Činilo se da je drugog čovjeka najviše iznenadilo
Harrisovo uzrujavanje zbog toga. Od njih nije mogao izvući ništa pametno. Psujući ih
ponovno se popeo na bicikl i slučajnim odabirom krenuo srednjim putem. Na pola puta
prema gore naletio je na društvo od dvije mlade žene između kojih nalazio se mladi
muškarac. Činilo se da su izvlačile ono najbolje iz njega. Pitao ih je da li su vidjeli njegovu
suprugu. Oni su pitali kako izgleda. Nije znao toliko nizozemskog da bi je dobro opisao. Tek
im je mogao reći da je jako lijepa žena, srednjeg stasa. Očigledno ih to nije zadovoljilo, jer
opis je bio previše općenit. Svaki muškarac bi mogao reći to isto i na taj način prisvojiti ženu
koja mu ne pripada. Pitali su ga kako je odjevena. Nizašto na svijetu on se to ne bi mogao
sjetiti.
Sumnjam da jedan muškarac, deset minuta kasnije otkako ju je vidio, može reći kako je
žena bila odjevena. Sjećao se plave suknje i da je nosila nešto kao gornji dio, a što joj je sezalo
do vrata. Možda je to bila bluza. U pamćenju je imao nejasnu sliku pojasa. Ali kakva je to
točno bluza bila? Je li bila zelena, žuta, plava? Je li imala kragnu ili je bila zavezana vrpcom?
Je li u šeširu imala pero, ili cvijeće? Je li uopće nosila šešir? Nije se usudio ništa reći jer bojao
se pogreške i da ga ne pošalju miljama u krivom smjeru. Dvije mlade žene su hihotale, a
Harrisovo je stanje uma bilo takvo da ga je to iritiralo. Mladi muškarac, koji se činio pun želje
da ga se riješe, predložio mu je policijsku postaju u sljedećem mjestu. Harris je krenuo tamo.
Policija mu je dala komad papira i rekla mu da napiše puni opis svoje žene, zajedno s
detaljima gdje ju je i kada izgubio. Nije znao kada ju je izgubio. On im je samo mogao reći
ime sela u kojem su ručali. Znao je da je onda bila s njim i da su odande zajedno krenuli.
Policija je izgledala sumnjičavo. Tri stvari nisu im bile jasne: prvo, da li mu je ona zbilja bila
žena, drugo, da li ju je zbilja izgubio, treće, zašto ju je izgubio. Uz pomoć vlasnika hotela, koji
je govorio malo engleskog, on je pobijedio njihovo kolebanje. Obećali su da će djelovati i
navečer su mu je doveli u blindiranom vozilu – zajedno s računom za troškove. Susret nije
bio nježan. Gospođa Harris nije baš neka glumica i uvijek se susreće s poteškoćom prikrivanja
svojih osjećaja. Tom prilikom, iskreno ona to priznaje, niti ih nije pokušavala prikriti.
Tako je biciklističko putovanje dogovoreno, ali onda se pojavilo vječito pitanje prtljage.
“Uobičajeni popis, pretpostavljam”, rekao je George spremajući se da zapiše.
To je bila mudrost kojoj sam ga ja podučio. Prije mnogo godina ja sam to naučio od

~ 18 ~
becca & janja

ujaka Podgera.
“Uvijek prije pakiranja”, moj ujak bi rekao, “napravi popis.”
Bio je on metodičan čovjek.
“Uzmi komad papira”, uvijek je on počinjao otpočetka, “stavi na njega sve što bi ti moglo
zatrebati, onda ga prođi da vidiš može li se bez nečeg. Zamisli sebe u krevetu – što ti sve
treba? U redu, zapiši to – zajedno s rezervom. Ustaješ – što radiš? Pereš se. Čime se pereš?
Sapun – zapiši sapun. Idi tako sve do kraja. Onda kreni s odjećom. Počni od nogu – što imaš
na nogama? Čizme, cipele, čarape – zapiši. I sve tako dok ne dođeš do glave. Osim odjeće, što
još trebaš? Malo brendija – zapiši. Vadičep – zapiši. Sve zapiši i onda ništa nećeš zaboraviti.”
Bio je to plan što ga je uvijek slijedio. Kad bi spisak bio gotov, pažljivo bi ga prolazilo –
uvijek je to savjetovao da se nešto ne bi zaboravilo. Onda bi ga prošao ponovno i prekrižio
sve čega se moglo osloboditi.
A onda bi izgubio spisak.
George je rekao: “Samo najnužnije za dan ili dva ide s nama na bicikle. Ostatak prtljage
moramo slati od grada do grada.”
“Moramo biti oprezni”, rekao sam. “Nekoć sam poznavao čovjeka...”
Harris je pogledao na svoj sat.
“O njemu ćemo slušati na brodu”, rekao je Harris. “Za pola sata moram se naći s Clarom
na Waterloo Stationu.”
“Ne treba mi pola sata”, rekao sam. “To je istinita priča i...”
“Nemoj se mučiti”, rekao je George. “Rečeno mi je da su tamo u Crnoj šumi večeri kišne.
Možemo se radovati tome. Ono što sad moramo učiniti jest dovršiti spisak.”
Kad sad pomislim na to, nikad i nisam uspio ispričati tu priču. Uvijek bi se nešto
ispriječilo. A zbilja je bila istinita.

~ 19 ~
becca & janja

III.

Harrisova pogreška – Harris i anđeo – Patentirana biciklistička svjetiljka – Idealni sic –

Serviser – Njegovo orlovsko oko – Njegova metoda – Njegova vedra samosvijest –
Njegovi jednostavni i jeftini ukusi – Njegov izgled – Kako ga se riješiti – George kao
prorok – Otmjeniji način da se čovjek osramoti na stranom jeziku – George kao
proučavatelj ljudske prirode – Predlaže pokus – Njegova smotrenost – Harrisova
podrška osigurana, pod uvjetima

U ponedjeljak poslijepodne došao je Harris. U ruci je držao biciklističke novine.

Rekao sam. “Ako hoćeš moj savjet, onda ćeš ga se ostaviti.”
Harris je rekao: “Čega ću se ostaviti?”
Rekao sam mu: “Tog sasvim novog, patentiranog, revolucionarnog biciklističkog,
rekordnog, blesavog, kojekakvog oglasa što ga držiš u ruci.”
Rekao je: “Pa, baš i ne znam. Bit će pokoje nizbrdice koju ćemo morati svladati.
Pretpostavljam da želimo imati pravu kočnicu.”
Rekao sam. “Želimo mi kočnicu, slažem se, a ono što ne želimo jesu mehanička
iznenađenja koja ne razumijemo i koja nikada ne funkcioniraju onako kako bismo mi željeli.”
“Ta stvar”, rekao je, “radi automatski.”
“Ne trebaš mi o tome pričati”, rekao sam. “Ja znam točno kako će raditi, po svom
instinktu. Na uzbrdici će tako efikasno zaglaviti kotač da ćemo bicikl nositi na svojim leđima.
Zrak na vrhu brda će im dobro doći, pa će onda naglo ozdraviti. Na nizbrdici će početi misliti
o sebi kao nečem što samo donosi neprilike. To vodi do grižnje savjesti, a završava očajem.
Reći će same sebi: ‘Nismo stvorene za kočenje. Ne pomažemo tim momcima, samo im
pravimo probleme. Mi smo prokletstvo, eto to smo mi.’ I bez riječi upozorenja ostavit će nas
na cjedilu. Da, baš to će napraviti kočnice. Ostavi se toga. Ti si dobar momak”, nastavio sam,
“ali imaš jednu manu.”
“Koju”, pitao je ogorčeno.
“U tebi je previše vjere”, odgovorio sara. “Kad pročitaš oglas, ti mu odmah vjeruješ. Svaki
eksperiment koji je svaka budala izmislila u vezi s biciklizmom, ti si isprobao. Tvoj anđeo
čuvar, čini se, ima veoma sposobnu i savjesnu dušu pa ti zato pomaže. Poslušaj moj savjet i
nemoj ga tjerati da ide predaleko. On je prezaposlen otkako si se počeo baviti biciklizmom.
Nemoj više to raditi jer ćeš ga izludjeti.”

~ 20 ~
becca & janja

On reče: “Kad bi svaki čovjek tako govorio, ne bi bilo napretka ni u jednom vidu života.
Kad nitko ne bi isprobavao nove stvari, svijet bi se zaustavio. To je...”
“Znam sve što se može reći tome u prilog”, upao sam. “Slažem se s isprobavanjem novih
eksperimenata do trideset i pete. Nakon trideset i pete mislim da je čovjek ovlašten misliti
svojom glavom. Ti i ja smo u tom smislu ispunili svoju dužnost, pogotovo ti. Pa tebi se
raznijela patentirana plinska svjetiljka...”
Rekao je: “Zbilja mislim, znaš, da je to bila moja greška. Mislim da sam je prelabavo
stegnuo.”
Rekao sam: “Jako sam sklon vjerovanju da ako postoji pogrešan način rukovanja s nečim,
onda ćeš ga ti pronaći. Trebao bi u obzir uzeti tu svoju sklonost. To ima veze s ovim. Kad sam
ja u pitanju, nisam vidio što si napravio. Ja samo znam da smo se mirno i ugodno vozili
Whitby Roadom, raspravljali o tridesetogodišnjem ratu, kad je tvoja svjetiljka prasnula poput
pištolja. Od šoka sam završio u jarku. A još uvijek mi je u sjećanju lice tvoje supruge kad sam
joj rekao da nije ništa i da ne treba brinuti, jer će te dvojica momaka odnijeti na kat, da će za
minutu doći doktor i medicinska sestra.
Rekao je: “Da si barem pokupio svjetiljku. Želio bih znati zašto što se onako rasprsnula.”
Rekao sam: “Nije bilo vremena da se svjetiljka pokupi. Izračunao sam da bi trebala dva
sata da se skupe dijelovi. A što tiče toga što se razletjela – sama činjenica da se oglašavala kao
najsigurnija svjetiljka ikada izmišljena nagovještavala je nesreću svima osim tebi. Onda je tu
bila ona električna svjetiljka”, nastavio sam.
“Pa, ona je zbilja davala krasno svjetlo”, odgovorio je. “I sam si to rekao.”
Rekoh: “Na King’s Roadu u Brightonu dala je sjajno svjetlo i prestrašila konje. U
trenutku kad smo zašli u mrak onkraj Kemp Towna, ugasila se, pa si bio prisiljen voziti bez
svjetla. Možeš se prisjetiti da si tih sunčanih poslijepodneva običavao voziti sa svjetiljkom
svijetleći sve u šesnaest. Kad je došlo vrijeme da bude koristi od svjetla, naravno da je bila
iscrpljena i da je željela odmor.”
“Ta je svjetiljka bila malo iritantna”, promumljao je. “Sjećam je se.”
Rekao sam: “Iritirala je mene, a tebi je moralo biti još i gore. Onda imamo siceve”,
nastavio sam želeći ga pogoditi u živac. “Možeš li se prisjetiti ijednog sica koji je ikada
oglašen, a da ga ti nisi isprobao?”
Rekao je: “Moja je ideja bila da pronađem pravi sic.”
Rekao sam. “Otavi se te ideje; ovaj svijet je nesavršeni spoj tuge i radosti. Možda postoji
bolja zemlja gdje su biciklistički sicevi napravljeni od duge i napunjeni oblacima; na ovom
svijetu najjednostavnija je stvar uzeti nešto tvrdo. Bio je tu onaj sic što si ga kupio u
Birminghamu. Po sredini je bio odvojen i izgledao je kao par bubrega.”
Rekao je: “Misliš ono konstruirano po principima anatomije.”
“Najvjerojatnije”, odgovorio sam. “Kutija u kojoj si ga kupio imala je na sebi sliku koja je
prikazivala sjedeći kostur – ili prije dio kostura koji sjedi.”
Rekao je. “Bilo je to baš točno. Prikazivalo je točan položaj...”
Rekao sam: “ Nećemo ulaziti u detalje – slika mi se činila zbilja neprofinjenom.”
Rekao je: “Medicinski govoreći, bila je točna.”
“Možda”, rekao sam, “za čovjeka koji vozi ništa drugo osim svojih kostiju. Samo znam da

~ 21 ~
becca & janja

sam ga isprobao i da je predstavljao pravu agoniju za čovjeka na kojem ima i mesa. Svaki put
kad bi došao na kamen ili brazdu, on bi te ujeo. Izgledalo je to kao vožnja na uzbuđenom
jastogu. Ti si se na tome vozio mjesec dana.”
“Mislio sam da je pošteno dati mu probni period”, odgovorio je.
Rekao sam: “I obitelji si dao probni period, ako mi dopuštaš da se koristim tim jezikom.
Tvoja žena mi je rekla da te u vašem bračnom nikada u životu nije vidjela tako loše volje i
toliko različita od kršćanina kao tog mjeseca. Sjeti se onda onog drugog sica, onoga što je
ispod imao opruge.”
Rekao je: “Misliš na Spiralu.”
Rekao sam: “Mislim na onoga što te bacao gore-dolje kao da si pajac iz kutije – katkad bi
se dočekao na pravo mjesto, a katkad i ne bi. Ne spominjem te stvari samo zato da bih
prizivao bolne stvari nego želim da ti budu na pameti te budalaštine isprobavanja
eksperimenata u ovim godinama.”
Rekao je: “Volio bih da ne trubiš stalno oko mojih godina. Čovjek u trideset i četvrtoj...”
“Čovjek, što?”
Rekao je: “Ako ti to ne želiš, onda i ne trebaš. Ako tvoja naprava odleti niz planinu, pa ti
i George probijete crkveni krov, nemojte mene kriviti.”
“Za Georgea ne mogu obećati”, rekao sam. “Neke stvarčice katkad će ga uzrujati, znaš to.
Ako se dogodi takva nesreća kakvu si spomenuo, možda se naljuti, ali ja ću mu onda objasniti
da to nije bila tvoja krivica.”
“Je li stvar ispravna?” pitao je.
“Dvojac”, odgovorio sam, “je dobro.”
Rekao je: “Jesi li ga temeljito pregledao?”
Rekao sam. “Nisam i nitko ga neće temeljito pregledavati. Stvar sad radi kako treba i kad
krenemo sve će biti u redu.”
Imao sam ja iskustva s tim temeljitim pregledima. Ima tamo jedan čovjek u Folkestoneu.
Znao sam ga sresti u Leesu. Predložio je jedne večeri da sljedećeg dana odemo na dugačku
biciklističku turu i ja sam prihvatio. Rano sam ustao, za mene. Potrudio sam se i bio sam
zadovoljan sobom. On je kasnio pola sata. Čekao sam ga u vrtu. Bio je krasan dan. Rekao je:
“Taj vaš stroj dobro izgleda. Kako ide?”
“Oh, kao i svi drugi!” odgovorio sam. “Ujutro sasvim lako, poslije ručka malo teže.”
Primio ga je za prvi kotač i vilice i snažno protresao.
Rekao sam: “Nemojte to raditi, potrgat ćete ga.”
Nisam vidio razlog zašto bi ga tresao – ništa mu nije napravio. Usto, ako je želio trešnju,
ja sam za to bio najbolja osoba. Tako bih se bio osjećao da mi je počeo udarati psa.
Rekao je: “Ovaj prednji kotač se klima.”
Rekoh: “Ne bi se klimao da ga vi ne klimate.” Nije se klimao, zapravo, klimanje nije bilo
vrijedno spomena.
Rekao je: “To je opasno. Imate li čekić?”
Trebao sam biti čvrst, ali pomislio sam da se on zbilja u to razumije. Otišao sam u
alatnicu da vidim što mogu pronaći. Kad sam se vratio, on je sjedio na zemlji s prednjim
kotačem između nogu. Igrao se s njim, vrtio ga je među prstima. Ostatak stroja ležao je na

~ 22 ~
becca & janja

pošljunčenom putu pokraj njega.

Rekao je: “Nešto se dogodilo tom vašem prednjem kotaču.”
“Čini se da jest, zar ne?” odgovorio sam. Ali on je bio vrsta čovjeka koji ne razumije
satiru.
Rekao je: “Čini mi se da su otišli ležajevi.”
Rekao sam: “Nemojte se više time zamarati. Samo ćete se umoriti. Samo ga vratimo
natrag i krenimo.”
Rekao je: “Sad kad je dolje, možemo provjeriti što mu je.” Govorio je kao da je slučajno
ispao.
Prije nego sam ga uspio zaustaviti, on je negdje nešto uspio odvinuti i niz stazu rasipalo
se kakvih dvanaestak malenih kuglica.
“Ulovite ih!” povikao je. “Ulovite ih! Nijednu ne smijemo izgubiti.” Zbog njih se jako
uzbudio.
Puzali smo pola sata i našli ih šesnaest. Rekao je kako se nada da smo ih sve pronašli jer,
ako nismo, to će za stroj biti velika razlika. Rekao je da čovjek ne mora biti na ništa tako
pažljiv dok rastavlja bicikl na dijelove kao na to da ne pogubi kuglice. Pojasnio je da ih se
može brojati dok ih se vadi i onda paziti da ih se isti broj vrati unutra. Obećao sam, budem li
ikada bicikl rastavljao na dijelove, da ću njegov savjet imati na umu. Kuglice sam pospremio
na sigurno u svoj šešir, pa ga ostavio kod ulaznih vrata. To nije bio mudar izbor, priznajem.
Ustvari, bila je to ludost. Po svojoj prirodi nisam smušen. Mora da me zarazio njegov utjecaj.
Onda je rekao da kad je već tu, da će mi i lanac pogledati i odmah je počeo skidati
zaštitni poklopac. Pokušao sam ga odgovoriti od toga. Rekao sam mu što mi je jedan iskusan
prijatelj jednom prenio s povjerenjem: “Ako išta pođe naopako s tvojim zaštitnim poklopcem,
prodaj stroj i kupi nov. Jeftinije je.”
On reče: “Tako govore ljudi koji o biciklima pojma nemaju. Ništa lakše nego skinuti
zaštitni poklopac.”
Morao sam priznati da je u pravu. U manje od pet minuta poklopac je bio u dva komada,
a on ležao je na putu i puzao tražeći vijke. Za njega je tajna, rekao je, kako ti vijci uvijek
nestanu.
Još smo uvijek tražili vijke kad se pojavila Ethelbertha. Činila se iznenađenom što nas je
tu pronašla. Rekla je kako je mislila da smo već satima na putu.
Rekla je: “Nećemo još dugo. Ja samo vašem suprugu pomažem da detaljno pregleda svoj
stroj. Dobar je to stroj. Ali povremeno svi oni trebaju pregled.”
Ethelbertha je rekla. “Ako se poželite oprati nakon što završite i ako vam ne smeta,
možete doći u stražnju kuhinju. Djevojke su baš završile sa spavaćim sobama.”
Rekla mi je da ako sretne Kate, da će vjerojatno na plovidbu, ali da će se u svakom
slučaju vratiti do ručka. Dao bih zlatnik da odem s njom. Bilo je doista odvratno mirno
promatrati to suludo rastavljanje mog bicikla.
Zdrav razum nastavio mi je šaptati: “Zaustavi ga prije nego napravi još veću štetu. Imaš
pravo zaštiti svoje vlasništvo od luđaka koji ga uništava. Zgrabi ga za šiju i napucaj ga preko
ograde!”
Ali ja sam slabić kad je u pitanju nanošenje ozljeda drugim ljudima, pa sam ga pustio da

~ 23 ~
becca & janja

i dalje petlja.
Odustao je od potrage za ostalim vijcima. Rekao je da vijci imaju umijeće da se pojave
kad ih čovjek najmanje očekuje i da će sad pregledati lanac. Napeo ga je tako da se nije dao
okrenuti, onda ga je olabavio dvaput bolje nego je bio, onda je rekao kako će biti najbolje da
porazmislimo o vraćanju prvog kotača na njegovo mjesto.
Ja sam primio vilice, a on se latio kotača. Nakon deset minuta predložio sam da on drži
vilice, a da ću se ja pozabaviti kotačem i tako smo zamijenili mjesta. Nakon samo minute on
je bacio stroj i otišao se časak prošetati po igralištu za kroket s obje ruke stegnute među
bedrima. Objasnio je dok je hodao da je stvar s oprezom u tome da se izbjegne zaglavljivanje
prstiju između vilice i žbica kotača. Odgovorio sam mu kako sam uvjeren, na osnovu svog
iskustva, da ima puno istine u onome što je rekao. Omotao se s nekoliko dronjaka pa samo
ponovno nastavili. Na kraju smo stvar stavili na mjesto. Kad se to dogodilo, on je prasnuo u
smijeh.
Rekao sam: “Što je smiješno?”
Reče: “Pa, ja sam takva budala!”
Bila je to prva stvar što ju rekao vrijedna poštovanja s moje strane. Pitao sam ga što ga
navelo na to otkriće.
Rekao je. “Zaboravili smo kuglice!”
Pogledao sam gdje mi je šešir; ležao je prevrnut na sredini staze, a Ethelberthin omiljeni
pas je kuglice gutao toliko brzo koliko ih je brzo uspijevao loviti.
“Zadavit će se”, reče Ebbson. Bogu hvala, više nikada ga nisam sreo, no mislim da se
zvao Ebbson. “Od čistog su čelika.”
Rekao sam: “Mene ne muči pas. Ovaj tjedan već je pojeo žniranac i paket igala. Priroda
zna najbolje; čini se da ljubimcima treba takva vrsta stimulansa. Ja samo imam na umu svoj
bicikl.”
Njemu je bilo do zezancije. Rekao je: “Pa, moramo vratiti sve što možemo pronaći i
uzdati se u providnost.”
Pronašli smo ih jedanaest. Na jednu stranu stavili smo ih šest, na drugu pet i nakon pola
sata kotač je ponovno bio na svom mjestu. S mukom moralo se priznati da se sad zbilja
klimao. Ebbson reče kako će biti dobro. Izgledalo mi je kako se malo umorio. Da sam mu
dozvolio, mislim, u tom trenutku otišao bi kući. Ali sad bio sam odlučan da mora ostati i
dovršiti. Odbacio sam svaku pomisao na vožnju. Ubio mi je ponos na stroj. Jedina moja želja
bila je da ga vidim kako se udara, struže i gnječi prste. Čašom piva i pronicavom hvalom
podigao sam njegovo palo raspoloženje. Rekao sam:
“Doista mi je pomoglo dok sam vas promatrao. Nije riječ o tome da bi me oduševili
samo spretnost i vještina, već su vaše vedro samopouzdanje, vaša nepojmljiva nada za mene
pravi lijek.”
Tako ohrabren, vratio se poslu popravljanja zaštitnog poklopca. Naslonio je bicikl na
kuću i radio s desne strane. Onda ga je naslonio na drvo i radio s lijeve strane. Onda sam mu
ga pridržao dok je on ležao na zemlji s glavom među kotačima i radio odozdo i štrcao se
uljem. Onda mi ga je uzeo i presavijao se preko njega kao preko sedla sve dok nije izgubio
ravnotežu i bubnuo na glavu. Triput je rekao:

~ 24 ~
becca & janja

“Hvala nebesima, ovo je napokon dobro!”

Dvaput je rekao: “Ne, da sam proklet ako jest!”
Pokušao sam zaboraviti ono što je treće rekao.
Onda je izgubio živce i stvar pokušao izdevetati. Bicikl, bilo mi je lijepo to vidjeti,
pokazao je svoju ćud. I naredni događaji izrodili su se u ništa drugo doli u surovu tučnjavu
između njega i stroja. U jednom trenutku bicikl je bio na pošljunčenoj stazi, a on na njemu, u
sljedećem uloge bi se promijenile i on bi bio na pošljunčenoj stazi, a bicikl na njemu. Onda bi
ustao pobjedonosno sjajeći s biciklom čvrsto stegnutim između nogu. Ali pobjeda bi bila
kratkog daha. Iznenadnim, brzim pokretom on bi se oslobodio, okrenuo prema njemu i
jednom ručkom volana žestoko ga udario po glavi.
U petnaest do jedan, prljav i raskuštran, porezan i zažaren, rekao je: “Mislim da je to to”,
pa ustao i obrisao čelo.
I bicikl je izgledao kao da je i njemu svega dosta. Teško je reći da li je doživio baš svako
moguće zlostavljanje. Odveo sam ga u stražnju kuhinju gdje se očistio, koliko je to moguće sa
sodom i prikladnim alatima, i poslao ga kući.
Bicikl sam natovario u kočiju i odvezao ga u najbližu radnju za popravak bicikle.
Poslovođa je izašao i pogledao.
“Što bi vi da ja s time napravim?” reče on.
“Želim”, rekao sam, “da ga popravite koliko se dade.”
“Malo je prekasno”, rekao je, “ali dat ću sve od sebe.”
Dao je sve od sebe, a to je koštalo dvije funte i deset. Ali to više nikada nije bio isti stroj.
Na kraju ljeta dao sam ga jednom preprodavaču neka ga proda. Nisam želio nikog
obmanjivati. Savjetovao sam čovjeku da ga prodaje kao prošlogodišnju robu. Preprodavač mi
je savjetovao da se nikakve godine ne spominju. Rekao je:
“U ovom poslu nije riječ o tome što je istina, a što nije; stvar je u tome u što će vam ljudi
povjerovati. Dakle, među nama, ovo ne izgleda kao prošlogodišnji bicikl. Ako je izgled u
pitanju, kao da je star deset godina. O godinama nećemo ništa govoriti. Uzet ćemo ono što se
može.”
Stvar sam predao u njegove ruke i on mi je dao pet funti, a rekao je da je to više nego što
će on dobiti za njega.
Postoje dva načina na koji se može vježbati s biciklom: možete ga temeljito pregledati ili
ga možete voziti. Na kraju, baš i nisam siguran da čovjek koji nalazi zadovoljstvo u
temeljitom pregledavanju nije učinio najbolju stvar. Neovisan je o vremenu i vjetru; ne muči
ga stanje cesta. Dajte mu čekić, hrpu canjaka, kanticu s uljem, nešto na čemu će sjediti i on je
sretan cijeli dan. Ima tu, naravno, i nekih nedostataka – nema nepomućena užitka. On sam
uvijek izgleda kao mislilac, a njegov stroj uvijek nameće ideju da pokušava prikriti kako ga je
ukrao; ali kako rijetko s njim dođe i do prvog kamenog miljokaza, onda to i nije tako bitno.
Pogreška koju neki ljudi čine stoji u činjenici što misle da iz iste naprave mogu dobiti dvije
vrste zabave. To je nemoguće; nema tog stroja koji može izdržati takav dvostruki napor.
Morate odlučiti hoćete li biti detaljan pregledatelj ili vozač. Što se mene tiče, ja više volim
vožnju i zato jako brinem da mi ne bude blizu ništa što bi me moglo dovesti u iskušenje
detaljnog pregledavanja. Kad se mojem stroju nešto dogodi, ja ga vozim najbližoj radnji za

~ 25 ~
becca & janja

popravak bicikla. Ako sam predaleko od grada ili sela da bih hodao, sjednem pokraj puta i
čekam da naiđe kakva zaprega. Za mene najveća opasnost jest, uvjerio sam se, smušeni
detaljni pregledavatelj. Pogled na potrgani bicikl za detaljnog pregledatelja isto je kao
usputni leš za vranu. Obara se na njega s dobrohotnim uzvikom pobjede. Isprva sam
pokušavao biti ljubazan. Rekao bih: “Nije to ništa, nemojte se zamarati. Samo vi idite, i
uživajte, molim vas, učinite mi uslugu, molim vas, odlazite.” Međutim, iskustvo me naučilo
da od ljubaznosti nema koristi u takvoj neprilici. Sad kažem: “Odlazite i ostavite ovu stvar na
miru ili ću vam otkinuti tu šašavu glavu.”
Pa ako čovjek izgleda odlučno i u ruci drži lijepu, debelu toljagu, većinom ga se može
riješiti.
Kasnije tog dana pojavio se George. Rekao je:
“Onda, misliš li da će sve biti spremno?”
Rekao sam: “Do srijede će sve biti spremno, osim, možda, tebe i Harrisa.”
Rekao je. “Je li dvosjed spreman?”
“Dvosjed”, rekao sam, “je u redu.”
Rekao je: “Ne misliš li da mu treba detaljan pregled?” Odgovorio sam. “Godine i iskustvo
naučili su me da postoji tek nekoliko bitnih stvari u koje čovjek može biti siguran. Shodno
tome, postoji samo ograničeni broj odgovora glede kojih osjećam kakvu-takvu sigurnost.
Među tim još uvijek čvrstim uvjerenjima jest sigurnost da dvosjedu ne treba nikakav detaljan
pregled. Također slutim da, budem li živ, nijedno ljudsko biće odsad do srijede neće ga
detaljno pregledavati.”
George je rekao: “Da sam na tvom mjestu, ja se ne bih oko toga toliko uzbuđivao. Doći
će dan, možda to i nije tako daleko, kad će taj bicikl, nakon nekoliko planina i najbliže
radionice za popravak bicikla, usprkos tvojoj kroničnoj želji, morati biti detaljno pregledan.
Onda ćeš vapiti za ljudima da ti govore kamo si stavio kanticu s uljem i što si napravio s
čekićem. Onda, dok će se truditi da bicikl ostane naslonjen o drvo, predložit ćeš da ti netko
drugi očisti lanac i napumpa zadnji kotač.”
Osjećao sam da ima istine u Georgeovu prijekoru – i određene proročke mudrosti.
Rekao sam:
“Oprosti mi ako se činim ravnodušnim. Istina je da je Harris jutros bio ovdje...”
George je rekao: “Nemoj dalje pričati, razumijem. Usto, ja sam došao s tobom
porazgovarati o drugoj temi. Pogledaj ovo.”
Pružio mi je knjižicu uvezenu u crveno platno. Bio je to engleski priručnik za njemačke
turiste. Započinjao je s Na parobrodu i završavao Kod liječnika; najduže poglavlje bilo je
posvećeno razgovoru u željezničkom vagonu i to u kupeu očito punom svadljivih i prostih
luđaka: “Zar se ne možete maknuti od mene, gospodine.” “To je nemoguće, damo, moj susjed
ovdje jako je debeo.” “Ne biste li maknuli svoje noge?” “Zaboga, spustite te laktove.” “Molim
vas da se ne dadete smesti, gospođo, ako vam smeta moje rame”, da li je to imalo biti
sarkastično ili ne, to nije naznačeno... “Zbilja vas molim da se malo pomaknete, gospođo, jer
ne mogu doći do zraka.” Očigledno je piščeva ideja bila da će sada već cijelo to društvo biti u
klupku na podu. Poglavlje završava s frazom: “Evo nas na odredištu. Bogu hvala! (Gott sei
dank!)” tim pobožnim uzvikom, koji se u određenim situacijama zasigurno mora pretvoriti u

~ 26 ~
becca & janja

refren.
Na kraju knjige bio je dodatak koji je njemačkim turistima davao naputak kako sačuvati
svoje zdravlje i udobnost tijekom privremena boravka u engleskim gradovima. Glavni među
tim naputcima bio je da uvijek putuju s određenom količinom dezinfekcijskog pudera, da
noću uvijek zaključavaju svoju sobu i da uvijek pažljivo prebrojavaju sitniš.
“Nije neka sjajna publikacija”, primijetio sam vraćajući je Georgeu. “To nije knjiga koju
bih osobno preporučio ijednom Nijemcu koji namjerava posjetiti Englesku. Mislim da bi mu
se ogadila. Ali pročitao sam ja knjige odjavljene u Londonu za engleske turiste i one su
jednako blesave. Neki obrazovani idiot, brkajući sedam jezika, će se pojaviti da napiše takve
knjige kako bi dao pogrešne upute i lažnu poduku o modernoj Engleskoj.”
“Ne možeš zanijekati”, rekao je George, “da su te knjige jako tražene. Kupuju su na
tisuće, znam to. U svakom europskom gradu moraju postojati ljudi koji uokolo prepričavaju
takve stvari.”
“Možda”, odgovorio sam, “ali, nasreću, nitko ih ne razumije. Ja sam primijetio da ljudi
stoje na željezničkim postajama i uglovima ulica i naglas čitaju takve knjige. Nitko nema
pojma kojim jezikom govore; nitko nema ni najmanjeg pojma što pričaju. To je možda i u
redu, jer kad bi ih razumjeli, vjerojatno bi ih napali.”
George je rekao; “Možda si u pravu. Moja je ideja vidjeti što bi se dogodilo kad bi
razumjeli. Moj je prijedlog da rano u srijedu odemo u London i sat-dva provedemo kupujući
uz pomoć ove knjige. Postoji jedna ili dvije stvari koje želim; šešir i par kućnih papuča,
između ostalog. Naš brod iz Tilburyja ne kreće prije dvanaest, a to nam onda daje vremena.
Želim isprobati takvu vrstu govora kako bih mogao ispravno prosuditi njegove posljedice.
Želim vidjeti kako se stranac osjeća kad govori na ovakav način.”
Doživio sam to kao sportsku ideju. Sav zanesen ponudio sam mu svoje društvo, ali da ću
čekati ispred trgovine. Rekao sam mu kako mislim da bi Harris u tome rado sudjelovao,
također s vanjske strane.
George reče da to baš i nije tako zamislio. Njegov je prijedlog bio da mu se ja i Harris
pridružimo u dućanu. Uz Harrisa, koji impresivno izgleda, da mu bude podrška, a ja da
budem pred vratima kako bih u slučaju nužde pozvao policiju. Otišli smo k Harrisu i iznijeli
mu taj prijedlog. On je pregledao knjigu, posebice poglavlja koja se odnose na kupovinu
cipela i šešira. Rekao je:
“Ako će George razgovarati s ijednim postolarom ili šeširdžijom na ovakav način, onda
podrška nije to što će htjeti – trebat će mu vožnja u bolnicu.”
To je razljutilo Georgea.
“Govoriš”, rekao je George, “kao da sam nepromišljeni momčić bez imalo razuma. Ja ću
izabrati ljubazniji i manje iritantni način komunikacije: tako ću izbjeći veću uvredu.”
To je jasno stavljeno na znanje i Harris je dao svoj pristanak. Tako je određeno da naš
polazak bude u srijedu ujutro.

~ 27 ~
becca & janja

IV.

Zašto Harris smatra da su budilice u obitelji nepotrebne – Društveni instinkt mladog

čovjeka – Dječje misli o jutru – Besani jahtaš – Njegova tajna – Njegova pretjerana
zabrinutost – Noćne misli – Posao što ga čovjek radi prije doručka – Dobra i loša ovca –
Nedostaci čestitosti – Harrisova nova pećnica otpočetka loše radi – Svakodnevni
odlazak mog ujaka Podgera – Stariji gradski čovjek kao trkač – Stižemo u London –
Govorimo jezikom turista

George je došao u utorak navečer i spavao je kod Harrisa. Mislili smo da je to bolje
rješenje od njegova prijedloga da putem svratimo k njemu i pokupimo ga. Ujutro pokupiti
Georgea znači prvo pokupiti ga iz kreveta, razbuđivati ga, a to je samo po sebi previše
iscrpljujuća muka da se započne dan. Pa onda pomaganje da pronađe svoje stvari i spakira se,
onda čekanje da pojede svoj doručak – mučna je to razonoda s gledateljeve točke gledišta
prepuna dosadna ponavljanja.
Bude li spavao kod “Beggarbusha”, znao sam, na vrijeme će biti spreman. Spavao sam ja
tamo i znam što se zbiva. Negdje usred noći, tako vam s čini, no u stvarnosti može biti i
kasnije, iz prvog sna trgne vas buka s hodnika, odmah do vrata, gdje kao da tutnji konjica.
Vaša napola budna inteligencija nije sigurna jesu li to lopovi, sudnji dan ili eksplozija plina.
Sjednete u krevetu i napeto slušate. Ne čekate dugo. U sljedećem trenutku vratima bude
snažno zalupljeno i netko, ili nešto, očigledno se čajnim kolicima spušta u prizemlje.
“Rekao sam ti”, kaže glas vani i iznenada neka tvrda stvar, kako je zveknulo netko bi
rekao da je riječ o glavi, odbije se od oplate vaših vratiju.
Tada ste već zaposleni suludim oblijetanjem sobe da pronađete svoju odjeću. Ništa nije
tamo gdje ste sinoć ostavili, najvažnije stvari potpuno su nestale. U međuvremenu ubojstvo,
revolucija, što god bilo, nekontrolirano se nastavlja. Na trenutak zastanete, s glavom ispod
ormara, gdje vam se čini da ste vidjeli papuče, a kako biste poslušali uporno, monotono
kucanje na udaljenim vratima. Žrtva, pretpostavljate, potražila je utočište; oni su je naumili
odvući i dokrajčiti. Hoćete li stići na vrijeme? Kucanje prestaje, a glas, dražesno umirujuć u
svojoj blagoj tugaljivosti, krotko zapita:
“Tata, mogu li ustati?”
Ne čujete drugi glas, ali odgovori su: “Ne, bio je to samo zahod..., ne, nije baš boljelo...
samo mokro, znaš. Da, mama, reći ću im što si rekla. Ne, bila je to samo nezgoda. Da, laku

~ 28 ~
becca & janja

noć, tata.”
Onda isti glas izjavi naprežući se da bude čujan i u udaljenijem dijelu kuće: “Moraš
ponovo doći gore. Tata kaže da još nije vrijeme za ustajanje.”
Vi se vratite u krevet i slušate kako netko biva povlačen na kat, očigledno protiv svoje
volje. Promišljenim aranžmanom gostinske sobe u “Beggarbushu” nalaze se točno ispod
dječjih. Neki netko, zaključujete, i dalje pruža najčasniji otpor da ode na spavanje. Opis ovog
okruženja možete uzeti s velikom vjerodostojnošću, jer svaki put kad se tijelo sruči na
madrac s oprugama, okvir kreveta, odmah iznad vaše glave, odleti u zrak. Svaki put kad se
tijelo uspije izboriti za izlazak, svjesni ste toga zbog tutnjave po podu. Nakon nekog vremena
sukob popusti, možda se krevet raspao, i onda vi ponovno otplutate u san. Ali već u
sljedećem trenutku, ili onom što se čini kao sljedeći trenutak, vi ponovno otvarate svoje oči s
osjećajem nečije nazočnosti. Vrata su malo otvorena, a četiri ozbiljna lica, jedno povrh
drugog, zure u vas kao da ste neko čudo prirode koje se zateklo u toj sobi. Vidjevši da ste
budni, najviše lice, što mirno prekorači ostala tri, uđe i prijateljski sjedne na krevet.
“Oh!” reče ono, “nismo znali da ste budni. Ja sam već neko vrijeme budan.”
“Shvatio sam”, kratko mu odgovorite.
“Tata ne voli da prerano ustajemo”, nastavi ono. “On kaže da su svi ostali u kući izloženi
uznemiravanju ako ustanemo. I, naravno, ne smijemo.”
Govori onim glasom nježne pomirenosti. Instinkt je to pomiješan s čestitim ponosom
što izvire iz svijesti o samopožrtvovanju.
“A ovo se ne zove ustajanjem?” kažete vi.
“Oh, ne, nismo ustali za ozbiljno, znate, jer nismo tako odjeveni.” Činjenica je očigledna.
“Tata je ujutro uvijek veoma umoran”, nastavi taj glas. “Naravno, to je zato što cijeli dan
naporno radi. Jeste li vi nekad ujutro umorni?”
U tom se trenutku okrene i po prvi put primijeti da je ušlo i ostalo troje djece i da na
podu sjede u polukrugu. Po njihovu držanju jasno je da su cijelu stvar pobrkali s nekom
blagom vrstom zabave, nekom zabavnom podukom ili mađioničarskom predstavom, i
strpljivo čekaju da vi se dignete s kreveta i nešto učinite. Šokirala ga je ta ideja da su i oni u
gostinjskoj spavaonici. On im je odlučno naredio da izađu. Nisu mu odgovorili, nisu se
svađali. U mrtvoj tišini i kao jedan oni se bace na njega. Sve što možete vidjeti s kreveta jest
zbrkano klupko razmahanih ruku i nogu koje podsjeća na otrovnu hobotnicu što pokušava
dosegnuti dno. Nema tu nijedne riječi – čini se da je to glavno pravilo u ovakvom ponašanju.
Ako spavate u pidžami i skočite iz kreveta, samo ćete pridonijeti toj zbrci. Ako nosite manje
privlačnu odjeću, ostanete tamo gdje jeste i izvikujete naređenja, njima se baš nitko neće
pokoriti. Najjednostavniji plan jest ostaviti to najstarijem momku. Nakon nekog vremena on
ih odvlači van i za njima zatvara vrata. Odmah ih otvara, i jedno, obično Muriel, ponovno
ulijeće u sobu. Ulijeće kao iz katapulta. Ona ima nesreću zvanu dugačka kosa, a koja se može
koristiti kao prikladna ručka. Očigledno svjesna svog prirodnog nedostatka ona je čvrsto drži
jednom rukom, a drugom zadaje udarce. On ponovno otvara vrata i pametno je iskorištava
kao ovna za probijanje bedema sastavljena od ostalih. Čujete tupi tresak kad se njezina glava
zabode između njih i razbaca ih. Kad je pobjeda izvojevana, on se vraća i ponovno sjeda na
krevet. Nema u njemu ogorčenosti. Zaboravio je incident.

~ 29 ~
becca & janja

“Ja volim jutro”, kaže on, “a vi?”

“Neka jutra” , složite se, “su u redu, neka i nisu tako mirna.”
Ne obraća on pažnju na vašu iznimku. Njegovo pomalo vječno lice prekrivaju sanjarske
crte.
“Volio bih umrijeti ujutro”, kaže, “onda je sve tako lijepo.”
“Pa”, odgovarate vi, “možda i hoćeš ako tvoj otac jednog dana pozove nekog silno
osjetljivog čovjeka da ovdje prespava, a prije ga ne upozori.”
On se povrati iz svog sanjarskog raspoloženja i ponovo bude ono što jest.
“Veselo je u vrtu”, napomene. “Biste li vi htjeli ustati i odigrati partiju kriketa, biste li?”
Nije to bila ideja s kojom ste otišli na spavanje, ali sad, kako su se stvari posložile, čini se
da je taj plan dobar jednako kao i da ostanete gore bespomoćno budni ležati.
Kasnije tog dana shvatite kako je objašnjenje takvog vašeg postupaka to da niste mogli
spavati pa ste rano ustali i pomislili kako će vam se svidjeti partija kriketa. Djeca, podučena
da uvijek budu ljubazna prema gostima, osjećaju kako im je dužnost da vas zabave. Gospođa
Harris kod doručka primjećuje da ste barem mogli paziti da djeca budu propisno odjevena
prije nego ste ih odveli van; dok će vam Harris patetično predbaciti da ste ovim svojim
jutrošnjim primjerom i ohrabrivanjem poništili mjesece njegova rada. Te srijede ujutro čini se
da je George morao ustati u pet i petnaest i natjerati ih na učenje biciklističkih trikova oko
gredica krastavaca na Harrisovu novom biciklu. No, čak ni gospođa Harris ovom prilikom
nije ga krivila – njezina intuicija je osjetila da ta ideja nije mogla biti isključivo njegova.
Harrisova djeca nemaju ni najbljeđu ideju o prebacivanju krivice na druga i prijatelja.
Od prvog do zadnjeg oni su iskreni u prihvaćanju odgovornosti za svoja nedjela. To je
jednostavno tako – na ovaj način oni tu stvar shvaćaju u svojim glavama. Oni budu najprije
zapanjeni, onda se opravdavaju, a na kraju se iskreno kaju kad im objasnite da niste imali baš
nikakvu namjeru ustati u pet sati ujutro kako biste igrali kriket na igralištu za kroket ili
imitirati povijest rane crkve gađajući lukom lutku zavezano o drvo i da je po vama, vi biste, u
stvari, nastavili mirno spavati i onda se kršćanski probudili u osam sa šalicom čaja u ruci. U
sadašnjem slučaju, napuštajući čisto akademsko pitanje da li se Georgeovo buđenje malo
prije pet zbilo zbog njegovih prirodnih nagona ili slučajnog leta bumeranga kućne izrade
kroz prozor njegove spavaće sobe, draga djeca iskreno su priznala da je njihova krivica što je
tako rano ustao. Kako je to najstariji momak rekao:
“Morali smo znati da ujo George pred sobom ima naporan dan i morali smo ga odvratiti
od ustajanja. Ja samo sebe krivim zbog toga.”
Ali povremena promjena navika nikome ne škodi. Usto, kao što smo se Harris i ja složili,
za Georgea je to bio dobar trening. U Crnoj šumi morat ćemo se dizati u pet sati ujutro,
odlučili smo tako. U stvari, George je predložio pola pet, ali Harris i ja smo mu objasnili da će
pet biti sasvim dovoljno kao prosjek. To će nam omogućiti da na biciklima budemo u šest i
prekinemo s našim putovanjem prije nego pripali dan. Povremeno možemo krenuti i ranije,
ali to neće biti pravilo.
Ja osobno tog jutra ustao sam u pet. Bilo je to ranije nego sam namjeravao. Rekao sam
sebi dok sam lijegao: “Točno u šest sati!”
Poznajem ljude koji se mogu probuditi točno na minutu. Dok polažu glavu na jastuk,

~ 30 ~
becca & janja

oni sebi doslovno kažu: “Četiri i trideset”, ili, “Četiri četrdeset i pet”, ili, “Pet i petnaest”, ovisi
o prilici. I kad kazaljke to pokažu, oni otvore oči. Ovo je doista nevjerojatno: što više čovjek o
tome razmišlja, to je tajna veća. Neki ja unutar nas, koji djeluje sasvim nezavisno od naše
svijesti, sigurno je sposoban brojiti sate dok spavamo – bez pomoći sata ili sunca, ili bilo koje
stvari poznate našim peterostrukim osjetima, neprestano zuri u mrak. U točno određenom
trenutku šapne: “Vrijeme je!” i mi se budimo. Posao jednog starog čovjeka pokraj rijeke, s
kojim sam jednom razgovarao, bio je da se digne pola sata prije visoke plime. Rekao mi je da
nikad nije zaspao nijednu minutu. Napokon, on sam nikad nije mario kad će plima. Legao bi
umoran, spavao bez snova, i svakog jutra u drugo vrijeme taj sablasni stražar, stvaran poput
same plime, tiho bi ga pozvao. Je li čovjekov duh lunjao kroz mrki mrak stubama mutne
rijeke, ili je znao kako priroda diše? Koji god način bio, čovjek je toga bio sasvim nesvjestan.
U mom slučaju moj unutrašnji stražar, čini mi se, malo je izgubio praksu. Daje on sve od
sebe, ali previše je zabrinut – brine i izgubi se u brojanju. Ja mu možda kažem: “Pet i trideset,
molim”, a on me prodrma u pola tri. Pogledam sat. On onda napomene da sam ga možda
zaboravio navinuti. On misli da mu se možda nešto dogodilo. On je siguran kako je pola šest,
ako ne i više. Da bih ga zadovoljio, obuvam papuče i odlazim dolje kako bih provjerio sat u
blagovaonici. Po vlastitom iskustvu većina muškaraca zna, i ne treba na to podsjećati, što se
događa kad čovjek u sredini noći, odjeven u kućni ogrtač i papuče, luta po kući. Sve,
pogotovo sve ono oštrih bridova, kukavički uživa u udaranju. Kad hodate u paru debelih
čizama, sve vam se miče s puta. Ali kad se odvažite među namještaj u vunenim papučama i
bez čarapa, onda vam sve prilazi i udara vas. U krevet se vraćam loše raspoložen, odbijam
poslušati njegove naredne apsurdne optužbe kako su se svi satovi u kući urotili protiv mene i
treba mi pola sata da ponovno zaspim. Od četiri do pet budi me svakih deset minuta.
Poželim da mu nikada ništa nisam rekao. U pet sati on će zaspati, iscrpljen, i ostaviti to
djevojkama koje bude pola sata kasnije nego treba.
Te naročite srijede on me toliko namučio da sam u pet ustao samo zato da bih ga se
riješio. Nisam znao što ću sa sobom. Vlak nam polazi tek u osam. Naša prtljaga bila je
spakirana i zajedno s biciklima prošle večeri poslana na Fenchurch Street Station. Otišao sam
u svoju radnu sobu. Mislio sam sat vremena posvetiti pisanju. Rano jutro, prije nego je čovjek
doručkovao nije, shvatio sam, dobro vrijeme za literarni napor. Napisao sam tri odlomka
priče i onda ih pročitao samome sebi. Pokoje neljubazne riječi izgovorene su o mom radu; no
slično priznanje još nije bilo napisano o tim trima odlomcima. Bacio sam ih u kantu za smeće
i pokušavao se domisliti koja, ako takva postoji, dobrotvorna institucija osigurava mirovinu
propalim piscima.
Kako bih se otrgnuo od tog lanca razmišljanja, u džep sam stavio lopticu za golf, izabrao
palicu i otišao na pašnjak. Tamo je paslo nekoliko ovaca. One su pratile i pošteno se
zainteresirale za moju vježbu. Jedna je predstavljala dobrodušnog, simpatičnog partnera. Ne
mislim da razumije igru nego mislim da je moja predaja tom nedužnom poslu tako rano
ujutro bilo ono što joj se sviđalo. Svaki put kad bih udario, ona bi odblejala:
“Do-o-o-obro, do-o-o-obro je-e-e-e!”
Činila se tako veselom kao da je to sama učinila.
Što se tiče druge, ona je bila čangrizavo, neugodno stvorenje koje me je odvraćalo točno

~ 31 ~
becca & janja

toliko koliko me je prva ovca hrabrila.

“Lo-o-o-oše, ja- a-a-ako lo-o-o-oše!” bio je njezin komentar gotovo svakog udarca.
Međutim, bilo je tu doista izvrsnih udaraca. Ali ona je to činila samo da bude protiv, samo da
bi iritirala. Vidio sam to.
Bila je doista slučajnost vrijedna žaljenja što je jedna od mojih najbržih loptica dobru
ovcu pogodila u nos. Na to se zločesta ovca nasmijala – smijala se ona jasno i nedvojbeno
svojim grubim, vulgarnim smijehom. I dok je njezina prijateljica stajala prilijepljena za
zemlju, previše izvan sebe da se pomakne, ona je po prvi put promijenila pjesmu i zablejala:
“Do-o-o-obro, ja-a-a-ako do-o-o-obro! Ta-aj mu-u-u je-e-e na-a-ajbo-o-olji!”
Bio bih dao pola krune da sam umjesto prve nju pogodio. Na ovom svijetu uvijek pate
oni koji su dobri i ljubazni.
Na pašnjaku sam potrošio više vremena nego sam namjeravao; došla Ethelbertha da mi
kaže kako je pola osam i da je doručak na stolu, a ja sam shvatio da se nisam obrijao.
Ethelberthu je ljutilo brzo brijanje. Bojala se da bi strancima to moglo izgledati kao
malodušan pokušaj samoubojstva, a na kraju bi susjedi mogli pomisliti da nismo sretni
zajedno. Kao zadnji argument napomenula je da moj izgled nije nešto s čime se treba
zamarati.
Sve u svemu, bilo mi je baš drago što nije bilo mogućnosti za dugačak oproštaj s
Ethelberthom; nisam želio riskirati da se slomi. Više sam želio imati priliku djeci reći
nekoliko oproštajnih, savjetodavnih riječi, posebice u vezi mog štapa za pecanje koji uporno
koriste kao stative za kriket – ali ja tako mrzim trčati na vlak. Dvjesto metara od stanice
sustigao sam Georgea i Harrisa – i oni su trčali. U njihovu slučaju, kao što me je Harris
obavijestio, isprekidano i dok smo gazili jedan pored drugog, kriva je bila nova kuhinjska
pećnica. Ovog jutra prvi su je put isprobali, a ona se je iz nekog razloga razletjela i opekla
kuharicu. Izrazio je nadu da će se naviknuti na nju dok se mi vratimo.
Za dlaku smo uhvatili vlak, kako se to kaže. Dok smo. tog jutra dahtali i sjedili u vagonu
prepričavajući događaje, pred mojim očima bljeskale su slike ujaka Podgera koji je dvije
stotine i pedeset dana u godini vlakom u devet i trideset iz Ealing Commona polazio prema
Moorgate Streetu.
Od kuće ujaka Podgera do željezničke stanice bilo je osam minuta hoda. Moj ujak uvijek
je govorio:
“Uzmi sebi četvrt sata i idi polako.”
Ono što smo mi uvijek radili bio je odlazak pet minuta prije i trčanje. Ne znam zašto, no
to je bio običaj predgrađa. Mnoga odvažna gradska gospoda živjela su u Ealingu, nadam se da
tamo još uvijek netko živi, i lovila rane vlakove za grad. Svi oni su kasnili, svi oni su nosili
crne torbe i novine u jednoj ruci, a kišobran u drugoj i svi oni, bila kiša ili ne, trčali su zadnjih
dvjesto metara do stanice. Besposleni narod, pogotovo dadilje i dostavljači s tu i tamo
pokojim uličnim prodavačem, ujutro bi se skupili na javnom prostoru, gledali ih kako prolaze
i opravdano se veselili. Nije to bio neki privlačan spektakl. Nisu lijepo trčali, čak nisu ni brzo
trčali, ali trudili su se i davali su sve od sebe. U čovjeku prizor nije toliko budio osjećaj
umjetnosti koliko prirodno divljenje savjesnom trudu.
Povremeno bi se među ljudima zametnulo bezazleno klađenje.

~ 32 ~
becca & janja

“Dva prema jedan za starog gospodina u bijelom prsluku!”

“Deset prema jedan na starog Blowpipesa, ako se ne zakotrlja prije nego dođe tamo!”
“Sva lova na Ljubičastog Cara!” Bio je to nadimak posvećen od strane mladih
entomoloških ukusa jednom umirovljenom vojniku, susjedu mog ujaka, gospodinu
impozantna stasa u mirovanju, ali jako sklonog toj boji dok bi vježbao.
Moj ujak i ostali pisali bi Ealing Pressu gorko se žaleći u vezi nemara lokalne policije,
urednik bi pisao produhovljene uvodnike o nestanku uljuđenosti među ljudima niže klase,
posebice u zapadnim predgrađima. Ali nikada od toga nije bilo koristi.
Nije bila riječ o tome da se moj ujak ne bi dovoljno rano dizao: njegove neprilike
pojavljivale su se u zadnjem trenutku. Prva stvar koju bi napravio nakon doručka bila bi da
izgubi novine. Uvijek smo znali kad bi ujak Podger nešto izgubio, i to po izrazu
zaprepašćujuće indignacije kojom bi, u takvim prilikama, gledao na cijeli svijet. Mom ujaku
Podgeru nikad nije palo na pamet da sebi kaže:
“Ja sam stari nepažljivi starac. Sve gubim. Nikad ne zapamtim kamo što stavim. Krajnje
sam nesposoban išta sam pronaći. Zato sam sigurno svakome samo velika muka. Moram se
pribrati i popraviti se.”
Suprotno tome, nekim neobičnim načinom zaključivanja, on je sebe uvjerio da uvijek
kad neku stvar izgubi, krivi su svi u kući osim njega. “Prije samo minutu bile su mi u ruci!”
uzviknuo bi on.
Po intonaciji njegova glasa pomislili biste da živi okružen opsjenarima koji mu uzimaju
stvari samo da bi ga naljutili.
“Možda si ih ostavio u vrtu?” predložila bi moja ujna.
“Zašto bih ih poželio ostaviti u vrtu? Ne želim novine imati u vrtu. Želim ih imati uz
sebe u vlaku. “
“Nisi li ih stavio u džep?”
“Blažena ženo! Zar misliš da bih stajao ovdje u pet minuta do devet i tražio ih, a da su mi
cijelo vrijeme u džepu? Misliš li ti da sam ja budala?”
Onda bi netko riješio stvar: “Što je ovo?” i odnekuda mu izvadio uredno složene novine.
“Volio bih da ljudi moje stvari ostavljaju na miru”, gunđao bi divlje ih ščepavši.
Otvorio bi torbu da ih stavi unutra, no tada bi se u njih zagledao i zastao bez riječi kao
da je uvrijeđen.
“U čemu je problem?” pitala bi ujna.
“Prekjučerašnje su!” odgovorio bi bacajući ih dolje na stol previše povrijeđen da viče. Da
su samo koji put bile jučerašnje, to bi bila promjena. Ali uvijek su bile prekjučerašnje, osim
utorkom, onda bi bile od subote.
Na kraju bi mu ih pronašli: najčešće bi sjedio na njima. I onda bi se i on nasmiješio, ali
ne iskreno nego zabrinutošću čovjeka koji osjeća da je sudbina njegovu malenkost bacila u
skupinu tih beznadnih idiota.
“Cijelo vrijeme, tu pred vašim nosovima...!” Ne bi završio rečenicu. Ponosio se on na
svoju samokontrolu.
Kad je to bilo gotovo, otišao bi u hodnik gdje je po običaju moja ujna Maria okupila
djecu kako bi se s njim pozdravila.

~ 33 ~
becca & janja

Moja ujna nije nikada sama napuštala kuću, pa bilo to i do susjednih vrata, a da se prije
ne bi ljubazno oprostila sa svakim ukucanom. Čovjek nikad ne zna, govorila bi, što se može
dogoditi.
Jedno od njih naravno da je nedostajalo i u trenutku kad je ostalih šestero to primijetilo,
oni se bez trunke oklijevanja bučno raštrkaju da ga pronađu. Čim oni nestanu, ono se pojavi
odnekud iz čiste blizine, a uvijek s nekim krajnje razumnim objašnjenjem svog izbivanja. I
odmah ono krene za ostalima kako bi im objasnilo da je pronađeno. Na taj način, dok bi svi
sve tražili, prošlo bi najmanje pet minuta, a to je bilo taman dovoljno vremena da moj ujak
pronađe svoj kišobran i izgubi šešir. Na kraju, kad bi se skupina ipak okupila u hodniku, sat u
salonu udario bi devet sati. Bude to hladna, izjedajuća zvonjava koja uvijek djeluje zbunjujuće
na mog ujaka. Sav uzbuđen poljubio bi pokoje dijete dvaput, drugo preskočio, zaboravio koga
jest a koga nije poljubio, pa onda sve krenuo ispočetka. Rekao bi da on misli kako se ona
namjerno pomiješaju, a ja ne mogu tvrditi da je ta optužba sasvim pogrešna. Da bude još
gore, jedno dijete uvijek je željno poljubaca, a to dijete uvijek bude i najodanije.
Ako bi stvari prošle previše glatko, najstariji momak bi krenuo s pričom kako svi satovi u
kući kasne pet minuta i da je zbog toga jučer zakasnio u školu. To bi mog ujaka neobuzdano
potjeralo prema ulaznim vratima gdje bi shvatio da nema ni torbe ni kišobrana. Sva djeca
koju ujna ne bi mogla zaustaviti, krenula bi za njim, dvoje se natežući s kišobranom, ostali
gledajući gdje je torba. A kad bi se vratili, otkrili bi da je na stolu ostala najvažnija stvar od
svih koje je zaboravio pitajući se što će reći o tome kad se vrati kući.
Na Waterloo samo stigli malo poslije devet i odmah krenuli s Georgeovim
eksperimentom. Otvorili smo knjigu na poglavlju “Na stajalištu kočija”, krenuli prema jednoj,
podigli šešire i vozaču poželjeli “dobro jutro”.
Tog čovjeka po ljubaznosti ne može nadmašiti nijedan stranac, lažni ili pravi. Pozivajući
prijatelja imena Charles da pripazi konja, on je skočio sa sjedišta i uzvratio nam naklonom
kakvog nema ni u bontonu. Očigledno govoreći u ime cijele nacije, poželio nam je
dobrodošlicu u Englesku, dodajući svoje žaljenje što Njezino Veličanstvo tog trenutka nije
bilo u Londonu.
Nismo mu mogli uzvratiti istom mjerom. Ničeg takvog u knjizi nije bilo. Nazvali smo ga
kočijašem, na što se on ponovno savio do poda, i zapitali ga li bio toliko ljubazan da ga nas
odveze do Westminster Bridge Roada.
Položio je ruku na srce i rekao da će mu biti zadovoljstvo.
Laćajući se treće rečenice u tom poglavlju, George ga je upitao koja će mu biti napojnica.
Pitanje kao da je u razgovor unijelo kakvu nečist i povrijedilo mu osjećaje. On reče da
nikad ne uzima novac od istaknutih stranaca. Predložio je suvenir – dijamantnu iglu za
kravatu, zlatnu burmuticu, neku takvu malenu sitnicu po kojoj će nas pamtiti. Kako se
skupilo maleno mnoštvo, i kako je šala otplovila predaleko u kočijaševu smjeru, popeli smo se
bez daljnjeg razgovora i s udaljili se praćeni veseljem. Kočiju smo zaustavili ispred trgovine
čizmama malo dalje od Astley’s Theatrea, a koji je izgledao poput mjesta kakvo smo željeli.
Bio je to jedan od onih prenatrpanih dućana koji u trenutku kad se ujutro otvore sve oko sebe
poplave robom. Kutije s čizmama stoje u hrpi na pločniku ili slivniku s druge strane. Čizme
vise u kitama po vratima i prozorima. Njegova sjenila su poput neke zaprljane loze s koje vise

~ 34 ~
becca & janja

grozdovi smeđih i smeđih cipela. Iznutra dućan je pravo carstvo čizama. Kad smo ušli, čovjek
je bio zauzet dlijetom i čekićem kojima je otvarao novi sanduk pun čizama. George je
podigao šešir i rekao: “Dobro jutro.”
Čovjek se nije ni osvrnuo. Odmah sam ga doživio kao nezgodnog tipa. Promumljao je
nešto što je moglo biti slično dobru jutru, ili nije, i nastavio sa svojim poslom.
George reče: “Vašu radnju preporučio mi je moj prijatelj, gospodin X.”
U odgovoru čovjek bi morao reći: “Gospodin X je jako ljubazan čovjek. Veliko mi je
zadovoljstvo biti na usluzi svakom njegovom prijatelju.”
Evo što je ovaj odgovorio: “Ne znam za njega. Nikad za njega nisam čuo.”
Ovo je bilo zbunjujuće. Knjiga je davala tri ili četiri načina da se kupe čizme. George je
pažljivo i kao najuljudnijeg odabrao ovog s gospodinom X. S vlasnikom dućana pošteno se
ispričate o gospodinu X i onda, kad se na taj način uspostavi prijateljstvo i razumijevanje, vi
na prirodan i uglađen način prelazite na neposredan objekt zbog kojeg ste ovdje, točnije,
svoje želje da kupite jeftine i dobre čizme. Taj ogromni, ovozemaljski čovjek očigledno nije
mario za uglađenu trgovinu. Bilo je nužno da se s takvim čovjekom u posao krene na oštar
način. George se ostavio gospodina X i vratio na prijašnju stranicu gdje je izabrao slučajnu
rečenicu. Nije bila riječ o sretnom izboru. Bio je to govor koji bi bio suvišan za svakog
prodavača čizama. U tim okolnostima gdje smo sa svih strana bili pod prijetnjom i stisnuti
čizmama, imalo je to uzvišenost istinske slaboumnosti. Išlo je ovako: “Jedan mi je rekao da vi
ovdje prodajete neke čizme.”
Po prvi put čovjek je spustio svoj čekić i dlijeto i zagledao se u nas. Polako je progovorio,
čvrstim i grubim glasom. Rekao je:
“Što mislite, zašto imam ove čizme, da ih njuškam?”
Bio je on jedan od onih ljudi koji počinju tiho, a onda bivaju sve ljući dok govore, jer
uvrede u njima očigledno bujaju poput kvasca.
“Što vi mislite, tko sam ja”, nastavio je, “skupljač čizama? Što mislite zašto vodim ovaj
dućan – zbog zdravlja? Mislite da volim čizme i da se ne mogu odvojiti od nijednog para? Zar
mislite da sam ih povješao uokolo da bih ih gledao? Zar ih nema dovoljno? Što mislite da su
te čizme – povijesna zbirka? Zar ste ikada čuli za čovjeka koji ima dućan s čizmama, a da ih
ne prodaje? Zar mislite da sam njima okitio dućan kako bi bio lijep? Što vi mislite, tko sam ja
– budaletina?”
Uvijek sam govorio da te knjige za razgovor nisu od nikakve koristi. Ono što smo mi
htjeli bila je engleska istoznačnica dobro poznatoj njemačkoj frazi Behalten Sie Ihr Haar auf.
Od korica do korica ništa takvo u knjizi se nije moglo naći. Međutim, odat ću Georgeu
priznanje za odabiranje najbolje rečenice koja se unutra nalazila, a koju je on iskoristio.
Rekao je:
“Doći ću možda ponovno kad na izbor budete imali malo više čizama. Dotada, adieu!”
Nakon toga smo se vratili u našu kočiju i odvezli se ostavljajući čovjeka da stoji na
sredini svog čizmama ukrašenog ulaza odakle nam je upućivao svoje primjedbe. Nisam čuo
što je rekao, no činilo se da je to prolaznicima bilo zanimljivo.
George je bio za zaustavljanje kod još jednog dućana s čizmama i ponovno iskušavanje
eksperimenta: njemu je doista trebao par kućnih papuča. Ali nagovorili smo ga da odgodi

~ 35 ~
becca & janja

svoju kupovinu dok ne stignemo u neki strani grad, gdje su ljudi nesumnjivo više naučeni na
takvu vrstu razgovora ili ljubazniji po svojoj prirodi. Bio je čvrst po pitanju šešira.
Napomenuo je da bez njega ne može putovati i, shodno tome, skočili smo u malenu radnju
na Blackfriars Roadu.
Vlasnik radnje bio je dragi, maleni čovjek svjetla oka i više nam je pomogao nego nam
smetao. Kad ga je George upitao po riječima iz knjige: “Imate li kakvih šešira?” nije se
razljutio. Samo se ukipio i zamišljeno počešao po bradi.
“Šešira”, reče on. “Da razmislim. Da.” Smiješak dubokog zadovoljstva pojavi se na
njegovu vedru licu. “Da, sad mi se tako čini i mislim da imam šešira. No, recite mi, zašto to
pitate?”
George mu je objasnio da želi kupiti kapu, kapu za put, no bit kupoprodaje bila je da to
mora biti dobra kapa. Čovjekovo se lice objesi.
“Ah”, primijeti on, “onda, bojim se, uhvatili ste me na krivoj nozi. Jer da želite lošu kapu,
to uopće i ne biste trebali pitati; kapu dobru za ništa drugo nego da se njome peru prozori,
takvu naročitu stvar ja vam mogu nabaviti. Ali dobru kapu – ne. Ne držimo ih. Ali, čekajte
malo”, nastavio je on kad je vidio razočaranje što se raširilo Georgeovim tvrdim licem,
“nemojte žuriti. Imam ovdje jednu kapu.” Otišao je do neke ladice i otvorio je. “To nije dobra
kapa, ali nije ni tako loša kao većina onih što ih prodajem.”
Pružio ju je rastvorenu na dlanu. “Mislili ste na ovakvu?” pitao je. “Možete li ovu
isprobati?”
George ju je nataknuo ispred ogledala i, izabravši još jednu napomenu iz knjige, rekao
je: “Ta veličina mi je dobra ali, recite mi, smatrate li da mi pristaje?”
Čovjek korakne unatrag i zaškilji se kao ptica.
“Iskreno”, odgovorio je, “ne mogu reći da je to istina.”
Okrenuo se od Georgea i obratio se Harrisu i meni.
“Ljepotu vašeg prijatelja”, rekao je, “opisao bih kao neuhvatljivu. Tu je, ali čovjeku se
lako dogodi da je ne vidi. Pa sad, u toj kapi, po meni, ne vidi se.”
U tom trenutku Georgeu se učinilo da se dovoljno zabavljao s tim osobitim čovjekom.
Rekao je. “Ovo je u redu. Ne želimo zakasniti na vlak. Koliko?”
Čovjek je odgovorio: “Cijena ove kape, gospodine, je dvaput veća nego što vrijedi i iznosi
četri i šezdeset. Želite li da vam je zamotam u smeđi ili bijeli papir?”
George reče kako će je uzeti ovako kako jest, srebrom čovjeku platio četiri i šezdeset i
izašao. Harris i ja smo ga slijedili.
Na Fenchurch Streetu s našim vozačem pogodili smo se za pet šilinga. Ponovno nam se
uljudno naklonio i zamolio nas da austrijskog cara podsjetimo na njega. U vlaku iznoseći
dojmove, složili smo se da je utakmica izgubljena s dva naprema jedan. George, koji je
naočigled bio razočaran, bacio je knjigu kroz prozor. Našu prtljagu i bicikle zatekli smo
sigurne na brodu i s plimom u dvanaest sati krenuli niz rijeku.

~ 36 ~
becca & janja

V.

Neophodna digresija – Uvodna moralna priča – Jedna od čari ove knjige – Časopis koji
nije polučio uspjeh – Njegovo geslo: “Savjeti i zabava” – Problem: što bi se trebalo
smatrati savjetom, a što zabavom – Popularna igra – Stručno mišljenje o engleskom
zakonu – Još jedna od čari ove knjige – Otrcana pjesma – I treća čar ove knjige – Šuma
u kakvoj je živjela djevojka – Opis Crne šume

Postoji priča o Škotu koji, voleći jednu djevojku, poželio ju je za suprugu. No,
posjedovao je on mudrost svog roda. Primijetio je on oko sebe da je mnogo obećavajućih
zajednica završilo razočaravajuće i očajno, a jednostavno zbog loše procjene nevjeste ili
mladoženje oko umišljene savršenosti onog drugog. On je odlučio da u njegovu slučaju
nikakav lažan ideal nije moguć. Njegova je prosidba ovako izgledala:
“Ja ni’am dru’o neg’ ubogi momak, Jannie. Ne’am ja zlata za t’, ne’am ni zemlje.”
“Ah, al imaš ti sebe, Davie!”
“Htio bi da i’am još i š’o drugo, djev’jko. Ja nisam drugo neg’ bezvezna protuha, Jannie.”
“Nije, nije. Ima tol’ko dečki koji su puno gori od tebe, Davie.”
“Nis’ ja njih vido, djevojko, i misl’m da me i nije briga.”
“Bolje je imat jedosta’nog čov’eka, Davie, na kojeg se moš oslonit neg’ nekog koji bi
misl’o na druge žene, koji bi kod kuće stvaro ružne pro’leme.”
“Ne’oj tako mislit, Jennie. Nie najbolji tukac onaj zbog kog najjače leti perje u
kokošinjcu. Ja sam k’o i drugi uvijek trč’o za suknjama. To bude za tebe bila pra’a muka,
mislim si.”
“Ah, ali ti imaš dobro srce, Davie, i vol’š me. Sigurna sam u to.
“Jako te vol’m, Jannie, premda ne mogu reći kol’ko dugo će tih osjećaja bit u meni. Do’ar
sam ja kad idem svojim putem, kad me niša ne baca iz ritma. Ali vražja mi bude krv, kao što
to mo’a majka reče, i čin’ mi se da po tome nis’m niša bolji od jadnog oca.”
“Ah, pregrub si pre’a sebi, Davie. Ti si je’an iskreni mo’ak. Ja te pozna’em bolje nego ti
sa’og sebe i stvorit ćeš ti meni lijep dom.”
“Mož’a, Jennie! Ali im’ ja svo’e mane. Tužna je stvar za ženu i djecu kad se muš’arac ne
može držati podalje od čašice. A kad ja nanjušim miris visk’ja, grlo mi se otvori k’o u lososa iz
Loch Taya – viski samo curi do’e dok ne znam za sebe.”
“Ali, ti si dob’r čove’k kad si trijez’n, Davie.”

~ 37 ~
becca & janja

“Možda bu’em, Jennie, ako me ni’ko ne bude dir’o.”

“Ti ćeš ostat’ sa mnom, Davie, i radit’ sa mnom?”
“Ne vid’m razlog zaš’o ne bih ostao s to’om Jannie, ali nemoj ble’etat mi o poslu, jer ja to
je’nostavno ne podnosim.”
“Kako bilo, dat ćeš sve od sebe, Davie? Kao što svećenik reče, nije’an muškarac ne može
učinit’ više.”
“A ja’no je to najbolje kakav ću bit’, Jannie, a nis’m siguran da ću i to moći. Mi smo slaba,
grešna bića, Jennie, a k tome je teško nać’ čov’eka slab’ja i grešn’ja od mene.”
“Hajde, hajde, ti imaš iskren jezik, Davie. Mno’i momci će l’jepo sve obećavat’ jadnoj
djevojci samo da bi im srca pol’me. Ti si iskren, Davie, i zato sam baš tebe odabrala, pa ću
vidjet’ kako će ispasti”
Što reći o završetku ove priče, no čovjek osjeća da se žena ni u kakvim okolnostima nije
imala pravo žaliti na svoj odabir. Bez obzira da li ikada jest ili nije – jer žene ne daju stalno
svojim jezicima logične naredbe, ni muškarci, kad smo kod toga – Davie se morao osjećati
zadovoljno razmišljajući kako je svako predbacivanje nezasluženo.
Ja želim biti jednako iskren s čitateljem ove knjige. Ovdje ja želim savjesno istaknuti
njezine mane. Ne želim da itko ovu knjigu čita pogrešno je shvaćajući. U ovoj knjizi neće biti
korisnih informacija. Svatko tko misli da bi uz pomoć ove knjige mogao putovati Njemačkom
i Crnom šumom, vjerojatno bi se izgubio prije nego bi došao do Norea. To bi, u svakom
slučaju, bila najbolja stvar koja bi mu se dogodila. Što bi dalje otišao od kuće, to bi veći bili
njegovi problemi. Prenošenje korisnih informacija ne smatram svojim poslom. Nisam se
rodio s takvim uvjerenjem, do toga sam došao iskustvom.
U svojim ranim novinarskim danima radio sam u novinama koje su preteča mnogih
veoma popularnih periodičnih novina današnjih dana. Dičili smo se time što smo kombinirali
savjet sa zabavom. Ono što je trebalo biti smatrano zabavom, a što savjetom, to je prepušteno
čitatelju da sam prosudi. Dah smo ljudima savjet glede ženidbe – dugački, iskreni savjet koji
bi, da su ga slijedili, naš krug čitatelja učinio zavidnima na cijeli oženjeni svijet. Opisali smo
našim pretplatnicima, donoseći činjenice i brojke, kako zaraditi bogatstvo na zečevima. Stvar
koja ih je morala čuditi bila je ta što se mi nismo ostavili novinarstva i predali se uzgoju
zečeva. Svako malo dokazivao sam na osnovu autoritativnih izvora kako čovjek koji započne
farmu s dvadeset selektiranih zečeva i malo soli u glavi nakon tri godine mora imati prihod
od dvije tisuće na godinu, a što se strelovito povećava, a tu si on jednostavno ne može
pomoći. Možda on i ne želi novac, možda i ne zna što s njim kad ga zaradi, ali to mu se
dogodi. Ja osobno nikada nisam sreo uzgajivača zečeva koji zarađuje dvije tisuće na godinu,
ali znam mnoge koji su započeli s dvadeset nužnih, probranih zečeva. Uvijek negdje nešto
pođe po krivu, ali možda podgrijana atmosfera zečjih farmi potkopa tu procjenu.
Rekli smo našim čitateljima koliko ćelavih ljudi ima u Irskoj i da po svemu što znamo
naše brojke mogle bi biti točne; koliko od Londona do Rima treba jedan do drugog posložiti
dimljenih sleđeva, a to je moglo biti korisno samo nekom tko je imao želju sleđeve posložiti
od Londona do Rima, a kako bi na samom početku naručio pravu količinu; koliko riječi
prosječna žena izgovori u jednom danu; te ostale slične informacije sračunate da ih učine
pametnijima i boljima od čitatelja ostalih magazina.

~ 38 ~
becca & janja

Rekli smo im kako liječiti mačju padavicu. Osobno ne vjerujem, a nisam ni onda
vjerovao, da se mačja padavica može izliječiti. Kad bih imao mačku s padavicom, ja bih je dao
u oglas ili je se nekako riješio. Međutim, naša je dužnost da damo informaciju kad se od nas
traži. Neka je budala pisala vapeći da dozna, a ja sam potrošio najbolji dio jutra tražeći
podatke o toj temi. Na kraju sam ono što želim pronašao na kraju jedne stare kuharice. Kako
se to tamo našlo, to nikada i nikako nisam uspio shvatiti. Kako bilo, nije imalo ništa s
osnovnom temom te knjige. Nije bilo napomene da od mačke možete napraviti išta ukusno,
čak i kad je izliječite od padavice. Autorica je to ubacila u odlomak iz čiste velikodušnosti. Ja
samo mogu reći da bi radije da nije. Bio je to uzrok pozamašne žučne prepiske i izgubili smo
četiri pretplatnika, ako ne i više. Čovjek reče kako je rezultat slijeđenja našeg savjeta bila šteta
u vrijednosti od dvije funte kad je riječ o njegovim glinenim posudama, a da se ne govori o
razbijenom prozoru i da je najvjerojatnije dobio otrovanje krvi. Na kraju mačka je imala
napadaje padavice gore nego ikad prije. No, to je ipak bio jako jednostavan recept. Uhvatite
mačku između svojih nogu, nježno, da je ne povrijedite, i onda škare oštro zabodete ravno u
njezin rep. Ne odrežete ni jedan komadićak repa; morate paziti da to ne napravite; riječ je
samo o rezu.
Kako smo objasnili tom čovjeku, vrt ili podrum za ugljen bio bi najbolje mjesto za tu
operaciju – nitko osim idiota ne bi to pokušavao izvesti u kuhinji i bez tuđe pomoći.
Dali smo im i naputak o pravilima pristojnosti. Rekli smo im kako pozdraviti velikaše ili
biskupe. Također, kako jesti juhu. Opisali smo mladom, sramežljivom momku kako je u
salonu lako zadobiti naklonost. Uz pomoć dijagrama oba smo spola naučili plesati. Mi smo
umjesto njih riješili njihove vjerske dvojbe i opskrbili ih moralnim kodovima koji mogli stajati
i na vitraju.
Novine nisu bile financijski uspješne, bile su ispred svog vremena, pa smo imali
ograničeni broj ljudi. Moja vlastita rubrika, sjećam se, uključivala je “Savjet majkama”. Pisao
sam to uz pomoć svoje gazdarice koja je, razvedena od jednog muža i nakon što je pokopala
četvero djece bila, smatrao sam, vjerodostojni autoritet u svim domaćinskim pitanjima:
“Naputci za namještanje i dekoracije – s preporukama”, pa rubrika, “Literarni savjetnik za
početnike”. Iskreno sam se nadao da je moje savjetovanje bilo od veće koristi nego sam to
sebi priznao. I bio je tu naš svakotjedni članak “Iskrene riječi mladom čovjeku” što je bio
potpisan kao ujak Henry. Ljubazan i topao stari momak bio je taj ujak Henry – imao je široka
i raznovrsna iskustva i sa simpatijama gledao je na probijanje nove generacije. U davnoj i
ranoj mladost prošao je mnoge probleme i znao je većinu stvari. Čak i danas čitam savjete
ujaka Henryja, a tko ne bi, te mi se i dalje čine dobrim, dojmljivim savjetima. Da sam slijedio
savjete ujaka Henryja, često mislim, bio bih pametniji, napravio bih manje pogrešaka, osjećao
bih se zadovoljniji samim sobom nego što je to sada slučaj. Tiha, izmoždena malena ženica,
koja je živjela u garsonijeri na Tottenham Court Roadu, a čiji je muž bio u ludnici, pisala je
našu kuharsku rubriku, “Naputke za obrazovanje”, bili smo puni naputaka, i stranicu i pol o
“Modernoj inteligenciji”, pisanih visokim osobnim stilom koji još uvijek nije nestao, tako mi
kažu, iz suvremenog novinarstva: “Moram vam ispričati o predobroj haljini koju sam prošlog
tjedna nosila na “Glorious Goodwoodu”. Princ C...”, ma ovdje doista ne smijem ponoviti stvari
koje je napisala ta luda žena. On je preblesav, a predraga grofica, valjda, bila je malo previše

~ 39 ~
becca & janja

ljubomorna, i tako dalje. Jadnica! Sad je viđam u otrcanom, sivom vunenom ogrtaču koji je
pun mrlja od tinte. Možda bi jedan dan na “Glorious Goodwoodu”, ili bilo gdje na svježem
zraku, danas dobro došao da dobije malo boje u licu.
Naš vlasnik, jadan od najbesramnijih neznalica koje sam ikada sreo – jednom je ozbiljno
odgovorio na pismo kako je Ben Jonson napisao Rebelaisa ne bi li platio majčin sprovod i
samo se je od srca nasmijao kad mi je greška stavljena pod nos – on je uz pomoć jeftine
enciklopedije punio stranice zvane “Općenite informacije”, i činio je to nevjerojatno dobro; a
naš uredski teklić s oštrim škarama kao asistentom, bio je odgovoran za opskrbljivanje
rubrike “Šale i pošalice”.
Bio je to naporan posao, i plaća je bila mala, a ono što nas je držalo bila je svijest da mi
dajemo savjete i činimo boljima naše muške i ženske sugrađane. Od svih igara na svijetu, ona
koja ima najširu i najdugovječniju popularnost, zove se škola. Skupite šestero djece,
posjednete ih na stube pred vratima, a vi ispred šećete s knjigom i štapom. Igramo je kao
bebe, igramo je kao cure i dečki, igramo je kao muškarci i žene, igramo je, posušeni i u
papučama, dok klipšemo prema grobu. Nikad ne dosađuje, nikad ne umara. Kvari je samo
jedna stvar: sklonost od prvog do šestog djeteta prosvjedu i tvrdnjama kako je njihov red da
preuzmu knjigu i štap. Razlog, siguran sam, tome što je usprkos mnogim manama
novinarstvo tako popularno zvanje jest ovaj: svaki novinar osjeća da je on momak koji hoda
gore dolje sa štapom. Vlada, klase, mise, društvo, umjetnost i književnost jesu djeca koja
sjede na stubama. On im daje savjete i čini ih boljima.
No, zastranio sam. Tih stvari prisjetio sam se zahvaljujući svojoj sadašnjoj tvrdoj
nesklonosti da budem vreća korisnih informacija. Pa, vratimo se sad.
Netko, potpisujući se kao Balonaš, pisao je pitajući u vezi proizvodnje vodika. To je laka
stvar za proizvesti – tako je ispalo nakon što sam o tome pročitao u British Museumu. Ipak
upozorio sam Balonaša, tko god on bio, da poduzme sve mjere predostrožnosti kako ne bi
došlo do nesreće. Što sam drugo mogao napraviti? Deset dana kasnije u ured je došla žena
zajapurena lica vodeći za ruku ono što je ona opisala kao svog dvanaestogodišnjeg sina.
Dječakovo lice ni u kom smislu nije bilo dojmljivo. Majka ga je gurnula naprijed i skinula mu
šešir, a brzo sam shvatio i zašto. Nije imao obrva, a od kose mu nije ostalo ništa osim par
zrnaca prašine, zbog čega mu je glava izgledala poput tvrdo kuhanog jajeta, oguljena i
poparena.
“Bio je tako lijep momak prije tjedan dana i imao je kovrčavu kosu”, napomenula je
dama. Govorila je sve jačim glasom sugerirajući kako je to tek početak stvari.
“Što mu dogodilo?” pitao je naš šef.
“Ovo mu se dogodilo”, uzvratila je dama. Iz svog rogožara izvadila je primjerak našeg
prošlotjednog izdanja s mojim člankom o vodiku, koji je bio zaokružen penkalom, i gurnula
mu ga pred oči. Naš šef ga je uzeo i pročitao.
“On je bio Balonaš?” upitao je naš šef.
“On je bio Balonaš”, priznala je dama, “ovo jadno, nevino dijete, a pogledajte ga sada!”
“Možda će ponovno narasti”, napomenuo je naš šef.
“Možda hoće”, odgovorila je dama istom mjerom i sve jačim glasom, “a možda i neće.
Ono što ja želim znati jest što ćete učiniti za njega.”

~ 40 ~
becca & janja

Naš šef predložio je pranje kose. Isprva sam mislio da će nasrnuti na njega, međutim,
trenutak je razmišljala o tim riječima. Činilo se da ona nije mislila na pranje kose nego na
odštetu. Također je dala svoju ocjenu općenito o karakteru naših novina, njihovoj koristi,
njihovu pravu na javnu podršku, o umu i razumu njihovih čitatelja.
“Ja doista ne vidim kako bi to bila naša pogreška”, izjavio je šef. Bio je on čovjek blagih
manira. “Tražio je informaciju i dobio ju je.”
“Nemojte se s ovim igrati”, reče dama (nije se on namjeravao igrati, siguran sam u to.
Lakoumnost nije bila njegova mana), “ili ćete dobiti nešto što i niste tražili. Ma za dvije
pribadače”, rekla je žena tako naglo da smo obojica poput trkaćih kokoši odletjeli iza svojih
stolica: “ja dođem ovamo i glave vam pretvorim u ovo!” Shvatio sam da je mislila na
dječakovu glavu. Također se osvrnula na osobni izgled našega šefa i to nedvojbeno odbojnim
riječima. Ni u kom slučaju nije bila riječ o dragoj ženi.
Ja sam mišljenja da je bila podnijela tužbu kojom je zaprijetila, da ne bi ništa postigla; ali
naš šef bio je čovjek koji je imao iskustva s pravom i njegov je princip bio da se to uvijek
izbjegava. Čuo sam ga kako govori:
Ako me na ulici zaustavi čovjek i zatraži moj sat, ja ću ga odbiti. Ako zaprijeti da će ga
uzeti silom, ja mislim da bih dao sve od sebe da se zaštitim, premda nisam čovjek koji bi se
tukao. S druge strane, ako bi on iznio namjeru da će ga sudski pokušati dobiti, ja bih ga
odmah izvadio iz džepa i pružio mu ga, i mislim da bih jeftino prošao.”
Riješio je stvar sa ženom zajapurena lica i novčanicom od pet funti, što je sigurno bio
mjesečni profit naših novina. Ona je otišla povevši sa sobom svog karamboliranog
nasljednika. Nakon što je otišla, moj šef ljubazno mi se obrati. Rekao je:
“Nemoj misliti da te i najmanje krivim. Nije to tvoja krivica, takva je sudbina. Drži se ti
moralnih savjeta i kritike – u tome si posebno dobar; ali nemoj se više petljati u “Korisne
informacije”. Kao što sam rekao, nije to tvoja krivica. Tvoja informacija je u redu – protiv toga
se nema što reći. Jednostavno s tim nisi imao sreće.”
Imao bih da sam uvijek slijedio njegov savjet: sebe i druge spasio bih od toliko štete. Ne
shvaćam razlog zašto je tome tako, ali jest. Ako čovjeka savjetujem glede najbolje rute
između Londona i Rima, on će u Švicarskoj izgubiti prtljagu ili gotovo doživjeti brodolom
kod Dovera. Ako ga savjetujem oko kupnje fotoaparata, uhapsit će ga njemačka policija zbog
fotografiranja utvrde. Jednom sam se pošteno nagnjavio da čovjeku objasnim kako da oženi
sestru pokojne žene u Stockholmu. Našao sam mu vrijeme kad brod polazi ih Hulla i najbolje
hotele. U informacijama koje sam mu dao otpočetka do kraja nije bilo nijedne pogreške; nije
tu bilo nikakve prepreke, ali ipak on sa mnom više ne razgovara.
Tako sam morao ograničiti svoju strast da dajem informacije; zbog toga se niti jedan
praktični savjet, ako uspijem u tome, neće naći na ovim stranicama.
Bit će tu opisivanja gradova, bez osvrtanja na povijest, bez arhitekture, bez morala.
Jednom sam jednog inteligentnog stranca zapitao što on misli o Londonu.
Rekao je: “To je jako velik grad.”
Rekao sam: “Što vas u njemu najviše zadivljuje?”
Odgovorio je: “Ljudi.”
Rekao sam: “U usporedbi s drugim gradovima, Parizom, Rimom, Berlinom, što o njemu

~ 41 ~
becca & janja

mislite?”
Slegnuo je ramenima. “Veći je”, reče. “Što drugo da čovjek kaže?”
Jedan mravinjak veoma je sličan drugom. Tolike avenije, uske ili široke, gdje malena bića
vrve u neobičnom kaosu: jedna važno žure, druga zastajkuju da vračaju. Jedna se muče s
velikim teretima, druga uživaju na suncu. Toliki hambari krcati hranom; tolike ćelije gdje ta
mala bića spavaju, jedu i vole; kutak gdje ostavljaju svoje malene, bijele kosti. Ova košnica je
veća, druga manja. Ovo gnijezdo je na pijesku, drugo ispod kamena. Ovo je izgrađeno jučer,
ono je bilo moderno vjekovima prije, neki čak kažu prije prvih lastavica, tko to zna?
I nema tu narodnih pjesama ni priča.
Svaka dolina u kojoj je neka kuća ima svoju pjesmu. Otkrit ću vam zaplet; vi ga možete
pretvoriti u stihove i dodati vlastitu glazbu.
Živi tu djevojka, dođe k njoj momak, zavole se oni i odu.
Monotona je to pjesma, napisana mnogim jezicima, jer čini se da je mladić neki vrsni
putnik. Ovdje u sentimentalnoj Njemačkoj oni ga dobro znaju. Stanovnici plavih alzaških
planina pamte kad je došao među njih; međutim, ako me sjećanje ne vara, on je također
posjetio i obale Allan Watera. On je pravi pravcati Židov koji luta. Jer i dalje budalaste
djevojke čuju, tako kažu, kako odlaze njegovi koraci.
U toj zemlji mnogih ruševina, u kojima davno bili su domovi puni glasova, postoje
mnoge legende; i ponovno, dajući vam samo najbitnije, puštam da sami priredite jelo. Uzmite
jedno ili dva ljudska srca, probrana; svežanj ljudske strasti – nje ne tako puno, najviše pola
tuceta; začin zamiješan od dobra i zla; u sve to dodajte umak od smrti i servirajte gdje i kad
vas je volja. Svetac u ćeliji, Zmajev grob, Dvorac duhova, Grob u tamnici, Skok ljubavnika,
nazovite ga kako želite, jelo je uvijek isto. Konačno, u ovoj knjizi neće biti scenografije. Nije
to zbog moje lijenosti, riječ je o samokontroli. Nije ništa lakše nego opisivati kulise, nije ništa
teže nego čitati opise kulisa. Otkako se Gibbon pouzdao u putničke priče opisa Hellesponta,
a Rajna je uglavnom poznata engleskim studentima posredstvom Cezarevih komentara,
dužnost je svakog svjetskog putnika, bez obzira na udaljenost, da najbolje što može opiše
stvari koje je vidio. Doktor Johnsnon, koji zna za malo toga osim pogleda niz Fleet Street,
opis močvare Yorkshiru pročitat će s velikim zadovoljstvom i bit mu će od koristi. Cockneyju
koji nikad nije vidio više stvari od Hog’s Backa i Surreyja, prikaz Snowdona sigurno mora biti
uzbudljiv. Ali mi, ili prije parni stroj i fotoaparat, sve su to promijenili. Čovjek koji svake
godine igra tenis u podnožju Matterhorna, a biljar na samitu u Rigi, neće vam biti zahvalan
na iscrpnom i pažljivom opisu Grampian Hillsa. Prosječnom čovjeku, koji je vidio desetke ulja
na platnu, stotine fotografija, tisuće slika u ilustriranim časopisima i nekoliko panorama
Niagare, dosadno je opisivanje vodopada riječima.
Jedan moj američki prijatelj, obrazovani gospodin, koji poeziju voli samo za svoju dušu,
reče mi da je iz jeftinih panoramskih foto-albuma dobio točniju i precizniju sliku o području
Lakea nego iz svih djela Coleridgea, Southeya i Wordswortha zajedno. Također se sjećam
kako je rekao, u vezi te teme krajobraza u literaturi, da je tome autoru zahvalan isto toliko
kao i podrobnom opisu onog što je upravo večerao. No, to je bilo povezano s drugom temom:
naime, pravim medijem svake umjetnosti. Moj prijatelj je držao da jednako kao što su platna i
boje pogrešna stvar za pričanje priča, tako je i oslikavanje riječima, u najbolju ruku,

~ 42 ~
becca & janja

neumjesna metoda prenošenja utisaka koji se okom mnogo bolje mogu primiti.
Kad je to u pitanju, u mojoj glavi jasno se zadržalo jedno vruće školsko poslijepodne. Bio
je sat engleske književnosti, a proučavanje je započelo svojevrsnim dugačkim čitanjem jedne
inače besprijekorne pjesme. Autorovo ime, sram me to reći, zaboravio sam, jednako kao i
naslov pjesme. Čitanje završava, mi zatvaramo knjige i profesor, ljubazan, sjedokosi stari
gospodin, predlaže da svojim riječima opišemo ono što smo upravo čuli.
“Reci mi”, reče profesor ohrabrujuće, “o čemu se tu radi.”
“Molim, gospodine”, reče prvi dječak. Govorio je pognute glave i naočigled nevoljko, kao
da je tema bilo jedna od onih, barem njemu, o kojoj nikad ne bi ništa rekao: “Ona je o djevi.”
“Da”, složio se profesor, “ali želim da mi to kažeš svojim vlastitim riječima. Mi ne
govorimo djeva, zar ne. Mi kažemo djevojka. Da, o djevojci je. Nastavi.”
“Djevojci”, ponovio je prvi dječak, a zamjena je očigledno pojačala njegovu neugodu,
“koja je živjela u šumi.”
“Kakvoj šumi?” pitao je profesor.
Prvi dječak pažljivo je promatrao svoju tintarnicu, a onda pogledao u strop.
“Hajde”, poticao ga je profesor koji je bio sve nestrpljiviji, “zadnjih deset minuta čitao si
o toj šumi. Zasigurno mi možeš reći nešto s njom povezano.”
“Kvrgavo drveće, grane što se njišu...”, započeo bi prvi dječak.
“Ne, ne”, prekida ga profesor. “Na želim da ponavljaš pjesmu. Želim da mi kažeš svojim
vlastitim riječima kakva je to šuma u kojoj je živjela ta djevojka.”
Profesor nestrpljivo tapka stopalom; prvi momak navali:
“Molim, gospodine, bila je to obična šuma.”
“Reci mu kakva je to šuma bila”, reče on pokazujući drugog momka.
Drugi momak kaže da je to bila zelena šuma. To je još više razljutilo profesora. Drugog
je učenika nazvao glupanom, premda ja zbilja ne shvaćam zašto, i prešao na trećeg koji je
očito do zadnje minute sjedio na vrućim krumpirima mašući svojom rukom gore-dolje poput
podivljalog semafora. Rekao bi on to sljedeće sekunde pitao to njega profesor ili ne; bio je
crven u licu dok je čekao sa svojim znanjem.
“Mračna i tamna šuma”, poviče treći dječak s velikom olakšanjem.
“Mračna i tamna šuma”, ponovio je profesor s očiglednim odobravanjem. “A zašto je bila
mračna i tamna?”
Treći učenik isto je postupio i ovom prilikom.
“Zato jer u nju nije moglo prodrijeti sunce.”
Profesor je osjetio da je u razredu otkrio pjesnika.
“Zato jer u nju nije moglo prodrijeti sunce ili, još bolje, zato jer sunčeve zrake u nju nisu
mogle prodrijeti. A zašto sunčeve zrake u nju nisu mogle prodrijeti?”
“Molim, gospodine, zato jer je lišće bilo jako gusto.”
“Jako dobro”, reče profesor. “Djevojka je živjela u mračnoj i tamnoj šumi kroz čiji
baldahin od lišća sunčeve zrake nisu mogle prodrijeti. Dalje, što raste u toj šumi?” Pokazao je
četvrtog dečka.
“Molim, gospodine, drveće, gospodine.”
“I što još?”

~ 43 ~
becca & janja

“Otrovne gljive, gospodine.” Rekao je to nakon pauze. Profesor baš i nije bio siguran u
vezi otrovnih gljiva, ali provjerivši u tekstu, shvatio je da momak ima pravo. Otrovne gljive
zbilja se spominju.
“U redu”, priznao je profesor, “tamo rastu otrovne gljive. I što još? Što čovjek nalazi u
šumi ispod drveća?”
“Molim, gospodine, zemlju, gospodine.”
“Ne, ne, što raste u šumi pokraj drveća?”
“Oh, molim, gospodine, grmlje, gospodine.”
“Grmlje – jako dobro. I što još?”
Pokazao je malenog dečka na kraju razreda koji je odlučio da je šuma previše daleko da
bi ga imalo zainteresirala. On se besposleno i sam protiv sebe igrao križić-kružić. Ljut i
zbunjen, ali s osjećajem da je nužno da i on nešto doda u taj koš, on je riskirao s kupinama.
Bila je to pogreška. Pjesnik kupine nije spominjao.
“Naravno, Klobstock misli na nešto za jelo”, prokomentirao je profesor ponosan na svoju
brzu duhovitu opasku. To je izazvalo smijeh na Klobstockov račun i razdragalo profesora.
“Ti”, nastavio je on pokazujući momka u sredini, “što je još bilo tamo u šumi osim
drveća i grmlja?”
“Molim, gospodine, tamo je bio i gorski potok.”
“Točno. I što je bilo s tim potokom?”
“Molim, gospodine, on je klokotao.”
“Ne, ne, obični potoci klokoću, gorski potoci...”
“Žubore, gospodine.”
“Žuborio je. Zbog čega je žuborio?”
To je bilo teško pitanje. Jedan dječak, nije bio baš neki pametnjaković, priznajem,
predložio je djevojku. Da nam pomogne profesor je preformulirao pitanje: “Kad je žuborio?”
Naš treći dječak ponovno je priskočio u pomoć i rekao kako je žuborio dok je padao po
stijenama. Mislim da su neki od nas imali neku maglovitu ideju o tome kako je to bio neki
podli gorski potok koji je nizašto pravio toliku buku. Odvažniji gorski potok, osjećali smo mi
to, došao bi i prošao ništa o tome ne govoreći. Potok koji zažubori svaki put kad padne na
kamen mi smo smatrali bijednim potokom. Ali čini se da je s njim profesor bio sasvim
zadovoljan.
“I tko je još, osim djevojke, živio u toj šumi?” to je bilo naredno pitanje.
“Molim, gospodine, ptice, gospodine.”
“Da, ptice su živjele u šumi. Što još?”
Činilo se da su ptice iscrpile sve naše ideje.
“Hajde”,rekao je profesor, “koje su to one životinje s repovima što trče među drvećem?”
Malo smo razmišljali, onda jedan od nas predloži mačku. Bila je to pogreška. Pjesnik
ništa ne govori o mačkama. Vjeverice su bile ono što je profesor pokušao dobiti.
Više se i ne sjećam detaljno svega u vezi te šume. Samo se sjećam da je spomenuto i
nebo. Na mjestima gdje se pojavljuju čistine među drvećem čovjek je pogledavši gore mogao
iznad sebe vidjeti nebo. Veoma često nebo je bilo oblačno i povremeno, ako se ispravno
sjećam, djevojka bi pokisla.

~ 44 ~
becca & janja

Zastao sam na ovom slučaju zato jer mi se čini prikladnim za cijelo to pitanje krajobraza
u književnosti. Nisam mogao tada, a ne mogu ni sad, razumjeti zašto sažetak prvog dečka
nije bio dovoljan. Uz dužno poštovanje prema pjesniku, koji god da bio, čovjek ne može nego
primijetiti da njegova šuma i nije mogla biti ništa drugo nego obična šuma.
Mogao bih vam naširoko opisivati Crnu šumu. Mogao bih vam prevesti Habela, pjesnika
Crne šume. Mogao bih ispisati stranice u vezi njezinih stjenovitih ždrijela i njezinih
nasmijanih dolina, njezinih strmina obraslih borovima, njezinih kamenih vrhunaca, njezinih
pjenušavih potočića (koje pristojan Nijemac nije osudio da uredno teku drvenim koritima ili
kanalizacijskim cijevima), njezina bijela sela, njezine usamljene salaše.
Jer spopada me sumnja da biste vi sve to mogli preskočiti. Ako ste dovoljno savjesni, ili
dovoljno slaboumni, da to ne učinite, ja bih, na kraju, uspio to prenoseći vam samo utisak
koji je mnogo bolje sažeti u jednostavnim riječima nepretencioznog putnog vodiča:
“Pitoreskno, planinsko područje, koje je sa sjevera i zapada omeđeno dolinom Rajne
prema kojoj pruža svoje obronke. Njegove geološke formacije uglavnom se sastoje od
raznorodnog pješčenjaka i granita. Njegovi niži predjeli pokriveni su gustim borovim
šumama. Veoma je bogata potocima, dok su njegove nastanjene udoline plodne i obrađene.
Svratišta su dobra, no u lokalnim vinima stranac mora uživati s oprezom.”

~ 45 ~
becca & janja

VI.

Zašto smo otišli u Hannover – Stvar koju u inozemstvu bolje rade – Umijeće uljudnog
razgovora u inozemstvu, kako se uči u engleskim školama – Ispravna povijest, sad
izrečena po prvi put – Francuska šala, kako se njome zabavlja britanska mladež –
Harrisovi očinski instinkti – Poljevač ceste viđen kao umjetnik – Georgeovo
domoljublje – Što je Harris mogao učiniti – Što je učinio – Spašavamo Harrisov život –
Besani grad – Kočijaški konj kao kritičar

U Hamburg smo stigli u petak nakon glatkog i neuzbudljivog putovanja; do Berlina smo
putovali preko Hannovera. Nije riječ o najizravnijoj ruti. Naš posjet Hannoveru može se
protumačiti jednako kao i posjet lopova sudu zato što se slučajno zatekao u dekanovom
kokošinjcu.
“Onda?”
“Je, gospo’ine, što je policajac rekao sasvim je točno, gospo’ine. Bio sam tamo,
gospo’ine.”
“Oh, onda vi to priznajete? A što ste tamo radili s vrećom, molim lijepo, u dvanaest sati
u kokošinjcu dekana Abrahama?”
“Bio sam tamo da je posjetim, gospo’ine, da došao sam gosp’đi Jordan s vrećom dinja. I
gosp’đi Jordan je bilo jako drago i tražila je da uđem. Da, gospo’ine, veoma ljubazna je
gospođa Jordan. Pa smo mi sjeli i pričali i pričali...”
“Najvjerojatnije. Ali mi želimo znati što ste radili u dekanovom kokošinjcu?”
“Da, gospo’ine, evo sad ću to reći. Zato jer je bilo kasno kad sam otišao od gos’ođe
Jordan, a onda sam sebi rek’o, rek’o sebi, sad ti idi na svojim nogama, Ulysses, nakon što si
upao u probleme sa starom ženom. Jer to je tako brbljava žena, gospo’ne, tako...”
“Dobro, pustite nju na miru, ima i drugih brbljavih ljudi u ovom gradu osim te vaše
žene. Kuća dekana Abrahama je kilometar na drugu stranu od gospođe Jordan do vaše kuće.
Kako ste se našli tamo?”
“E, baš ću vam to objasnit’, gospo’ine.”
“To mi je jako drago. A kako ćete to napraviti?”
“Pa, ja mislim, gospo’ine, da sam malo skren’o.”
Mislim da smo i mi malo skrenuli.
Isprva, zbog ovog ili onog razloga, Hannover ćete doživjeti kao nezanimljivi grad, ali on

~ 46 ~
becca & janja

vas polako preuzme. U stvari, riječ je o dva grada: mjestu širokih, modernih, zgodnih ulica i
ljupkih vrtova, zajedno s gradom iz šesnaestog stoljeća u kojem se starinske drvene kuće
naginju nad uske uličice, gdje kroz niske nadsvođene prolaze čovjek može vidjeti odbljeske
prirodnih kolonada, što uvijek i nesumnjivo vrve konjskim trupama ili bude blokiran
glomaznom kočijom sa šest konja koja čeka svog bogatog trgovca i njegovu debelu, spokojnu
Frau, ali gdje danas ovamo-onamo jurcaju djeca i kokoši, a na izrezbarenim balkonima visi se
i suši prljavo rublje.
Jedinstveno englesko ozračje prekriva Hannover, pogotovo nedjeljom, kad njegovi
zatvoreni dućani i zvukovi zvona stvaraju dojam sunčanijeg Londona. Nije britansko
nedjeljno ozračje vidljivo samo meni, jer inače bih ga mogao pripisati mašti. Čak i George to
osjeća. Nakon ručka tog nedjeljnog poslijepodneva Harris i ja vratili smo se poslije kratke
šetnje s cigarama i zatekli ga kako mirno drijema u nemoguće udobnom naslonjaču.
“Napokon”, reče Harris, “ima nešto u britanskoj nedjelji što odgovara čovjeku čijim
venama teče engleska krv. Bilo bi jako žalosno vidjeti da to nestane, neka nova generacija
kaže da hoće.” I zauzevši svaki jedan kraj prostrane sofe, pridružili smo se Georgeu.
Čovjek mora doći u Hannover, tako kažu, da bi naučio najispravniji njemački. Problem
je u tome što izvan Hannovera, koji predstavlja samo malenu županiju, nitko ne razumije taj
najispravniji njemački. Tako onda morate odlučiti hoćete li govoriti dobar njemački jezik i
ostati u Hannovera ili loš njemački i putovati uokolo. Njemačka je bila razjedinjena u desetke
kneževina, pa je njezina nesreća mnogo dijalekata. Nijemci iz Posena koji žele razgovarati s
ljudima iz Wurtemburga, često moraju govoriti na francuskom ili engleskom. A mlade dame,
koje su se skupo obrazovale u Westphaliji, iznenade i razočaraju svoje roditelje kad u
Mechlenbergu ne mogu razumjeti nijednu riječ. Neki stranac koji govori engleski, istina je to,
naći će se jednako zbunjenim među yorkshireskim svijetom ili u okolici Whitechapela.
Međutim, ti slučajevi nisu baš jednaki. U cijeloj Njemačkoj nije riječ samo o tome da se
dijalekti govore po općinama i među neobrazovanima. Svaka županija ima praktički svoj
jezik, a na koji je ponosna i čuva ga. Obrazovani Bavarac će vam priznati da je, akademski
govoreći, njemački sa sjevera ispravniji, ali on će nastaviti govoriti po južnjački i prenositi ga
svojoj djeci.
Tijekom stoljeća, sklon sam misliti kako će Njemačka taj problem riješiti govorenjem
engleskog. Svaki momak i cura u Njemačkoj govori engleski. Da engleski naglasci nisu tako
proizvoljni, nema ni najmanje sumnje da bi za samo nekoliko godina, uvjetno govoreći, on
postao svjetski jezik. Svi stranci se slažu kako je gramatički to jezik koji se najlakše nauči.
Nijemac, kad ga usporedi sa vlastitim jezikom, gdje se na svaku riječ u svakoj rečenici
primjenjuju barem četiri kruta i različita pravila, kaže vam da engleski nema gramatike.
Velika većina Engleza vjerojatno bi isto to zaključila, ali pogrešno. U stvari, postoji engleska
gramatika, i nije daleko dan kad će naše škole prepoznati tu činjenicu i onda će podučavati
našu djecu, a probit će to možda čak i u literarne i novinarske krugove. Međutim, u
sadašnjem trenutku čini se kako se slažemo sa strancem da je količina zanemariva. Engleski
izgovor jest glavna zapreka našem napretku. Englesko sricanje čini se da je smišljeno samo da
bi zakompliciralo izgovor. Pametna je to ideja, sračunata da zaustavi nagađanje stranca;
međutim treba mu godina da je shvati.

~ 47 ~
becca & janja

Jer oni u Njemačkoj imaju način na koji uče jezike, što mi nemamo, a posljedica je ta da
kad njemačka djevojka i momak izlaze iz gimnazije ili iz više škole u petnaestoj godini, “ti”
(kako se to u njemačkom praktično može reći) mogu razumjeti i govoriti jezik koji su učili.
Mi u Engleskoj imamo metodu bez premca za dobivanje najmanjeg mogućeg rezultata s
najvećim mogućim troškom vremena i novca. Engleski dečko koji je završio dobru srednju
školu može razgovarati s Francuzom, polako i uz poteškoće, o vrtlaricama i tetkama; a
čovjeku koji možda nema ništa od toga, razgovor jamči muku. Moguće, ako je riječ o
svijetlom izuzetku, on može reći koliko je sati ili iznijeti nekoliko opreznih napomena u vezi
vremena. Nema sumnje da može ponoviti cijelo čudo nepravilnih glagola što ih zna napamet;
samo što malo koji stranac želi slušati svoje nepravilne glagole koje mu recitira mladi Englez.
Jednako tako bi mogao zapamtiti probrani odabir groteskno zamršenih francuskih idioma,
baš onih koje suvremeni Francuz nikad nije čuo niti ih razumije kad ih čuje.
Objašnjenje je tome, u devet od deset slučajeva, što je on francuski naučio iz Ahn’s
First-Coursea. Povijest tog slavnog uratka nevjerojatna je i poučna. Knjiga je prvo napisana
kao zafrkancija, a napisao ju je duhoviti Francuz koji je nekoliko godina odrastao u Engleskoj.
Bila mu je namjera napisati satiru o konverzacijskim moćima britanskog društva. S te točke
gledišta bila je istinski dobra. Ponudio ju je londonskom izdavačkom poduzeću. Vlasnik je
bio lukav čovjek. Pročitao je on tu knjigu. Onda je pozvao autora.
“Ova vaša knjiga”, rekao je on autoru, “veoma je pametna. Nasmijao sam se do suza.”
“Drago mi je što to čujem”, odgovorio je razdragani Francuz. “Pokušao sam biti iskren, a
da opet ne budem nepotrebno uvredljiv.”
“To je krajnje zabavno”, složio se vlasnik, “ali ako bude objavljena samo kao
humoristično djelo, imam osjećaj da će propasti.”
Autorovo se lice objesilo.
“Njezina duhovitost”, nastavio je vlasnik, “doći će na zao glas kao usiljena i
ekstravagantna. Bit će zabavna pametnima i inteligentnima, ali s poslovne točke gledišta,
udio takve publike je zanemariv. Ali, imam ja ideju”, nastavio je vlasnik. Pogledao je po
prostoriji kako bi bio siguran da su sami, nagnuo se naprijed i glas snizio u šapat. “Moj je
prijedlog da je objavimo kao ozbiljan rad za upotrebu u školama!”
Autor se zabuljio bez riječi.
“Znam ja kakav je engleski učitelj”, rekao je vlasnik, “i ova knjiga će mu se svidjeti. Ona
će se bez greške uklopiti u njegovu metodu. Ništa luđe, ništa beskorisnije za tu svrhu nikad
neće otkriti. Oblizavat će se nad tom knjigom kao što se štene oblizuje kad pojede laštilo za
cipele.”
Autor, žrtvujući umjetnost pohlepi, pristao je. Promijenili su naslov i dodali rječnik, a
knjigu ostavili onakvom kakva je bila.
Rezultat je poznat svakom školarcu. Ahn je postao osnovna engleskog filološkog
obrazovanja. Ako više i nije toliko prisutna, to je zato što je za tu svrhu izmišljeno nešto još
manje prikladno.
Kako usprkos svemu britanski školarac ne bi dobio, čak i iz nečeg poput Ahna, neki
pojam o francuskom, britanska obrazovna metoda još ga dodatno potkresava opskrbljujući ga
onime što se u prospektu naziva “rođenim gospodinom”. Taj rođeni francuski gospodin, koji

~ 48 ~
becca & janja

je usput Belgijanac, nesumnjivo je najvrednija osoba i može, a to je istina, podnošljivom

lakoćom razumjeti i govoriti svoj jezik. Tu prestaje svaka njegova kvalifikacija. Uvijek je to
čovjek s nevjerojatnom nesposobnošću da bilo koga išta nauči. Uostalom, uvijek se čini da on
nije izabran toliko zbog toga da bude učitelj koliko da veseli mlade. Uvijek je on neki
komičan lik. Nijedna engleska škola ne može angažirati nijednog Francuza pristojna izgleda.
Ako on po svojoj prirodi posjeduje nekoliko bezazlenih posebnosti, a koje izazivaju smijeh, to
ga njegovi poslodavci više poštuju. Prirodno, razred ga smatra sjajnom šalom. Dva do četiri
sata tjedno namjerno se troše na tu prastaru farsu i dečki ih s veseljem iščekuju kao veseli
interludij u inače monotonom životu. A onda, kad ponosni roditelj uzme svog sina i
nasljednika u Dieppe i shvati da momak ne zna ni toliko da pozove fijaker, on ne psuje sistem
nego njegovu nevinu žrtvu.
Ograničio sam se na francuski jer je to jedini jezik kojemu pokušavamo podučiti naše
mlade. Na engleskog momka koji bi pokušao govoriti njemački gledalo bi se kao nekog tko
nije domoljub. Nikada nije bilo jasno zašto onda taj francuski pokušava učiti na takav način.
Zadivljujuće je to potpuno nepoznavanje jezika. Međutim, stavljajući po stranu duhovite
novinare i spisateljice, kojima je to poslovna nužnost, to natucanje francuskog na kojeg smo
mi toliko ponosni služi samo tome da nas pravi smiješnima.
U njemačkoj školi metoda je malo drukčija. Ideja ne počiva na tome da se momku od
sata do sata da prilika da zaboravi što je naučio: ideja počiva na tome da napreduje. Nema tu
smiješnog stranca da ga nasmijava. Željeni jezik podučava njemački učitelj koji ga poznaje
iznutra i izvana kao što poznaje i svoj jezik. Možda taj sustav mladom Nijemcu ne omogućava
savršenstvo izgovora, po čemu je svaki britanski turist u svakoj zemlji znamenit, ali ima
drugih prednosti. Momak svog učitelja ne naziva žapcem ili kobasicom niti za sat francuskog
ili engleskog priprema ikakvu domaću šaljivu predstavu. On jednostavno tamo sjedi i za svoje
dobro pokušava naučiti strani jezik s toliko malo patnje od strane svih koliko je to moguće.
Kad završi školu, on može razgovarati ne samo o džepnim nožićima, vrtlarima i tetkama
nego o europskoj politici, povijesti, Shakespeareu ili o muzičkim čašama, ovisi kojim putem
razgovor pođe.
Gledajući Nijemce s anglosaksonske točke gledišta, možda ću u ovoj knjizi naći priliku
da ih i kritiziram, ali s druge strane, postoji toliko toga što od njih možemo naučiti; a po
pitanju zdravog razuma, pogotovo u obrazovanju, dobivaju nas devedeset devet puta od sto i
svladavaju nas jednom rukom. S juga i zapada Hannover okružuje predivna šuma Eilenriede i
upravo tu započinje drama u kojoj je Harris imao istaknutu ulogu.
U ponedjeljak poslijepodne vozili smo se na svojim biciklima kroz tu šumu u društvu
mnogih drugih biciklista, jer to je omiljeno odredište stanovnicima Hannovera kad bude
sunčano poslijepodne i kad su njezine sjenovite staze pune sretna i bezbrižna naroda. Među
njima bila je i mlada, prekrasna djevojka na novom biciklu. Naočigled je bila nova vozačica.
Čovjek je instinktivno osjećao da se približava vrijeme kad će joj trebati pomoć i Harris, taj
rođeni kavalir, predložio je da vozimo blizu nje. Harris, kako to povremeno objasni meni i
Georgeu, ima vlastite kćeri, ili točno govoreći, kćer koja će nesumnjivo prestati uvježbavati
zvijezde u prednjem vrtu i izrasti u prekrasnu mladu djevojku. Pa je onda bilo prirodno da se
Harris zanima za sve lijepe djevojke do tridesetpete godine, ili tako nekako. One ga, tako

~ 49 ~
becca & janja

kaže, podsjećaju na dom.

Vozili smo se otprilike tri kilometra kad smo primijetili, malo naprijed na prostoru gdje
se spajalo pet putova, kako čovjek sa šmrkom polijeva ceste. Cijev je na svakom spoju imala
malene kotačiće koji su se kotrljali kako je hodao. Podsjećala je na gigantskog crva iz čijeg je
otvorenog grla, dok ga je čovjek čvrsto stezao objema rukama i ciljao njime sad ovamo sad
onamo, sad ga spuštajući sad ga dižući, sukljao snažan mlaz vode – valjda jedan kubik u
sekundi.
“Koliko je to samo bolja metoda od naše”, oduševljeno primijetio je Harris. Harris je bio
sklon kroničnoj kritici svih britanskih institucija. “Koliko je to jednostavnije, brže i
ekonomičnije! Shvaćate, na ovaj način jedan čovjek u pet minuta namoči toliki komad ceste
za koji bi nama s onim nezgrapnim, tandrkavim kolima trebalo pola sata.”
George, koji je vozio iza sa mnom u paru, rekao je: “Da, to je također metoda s kojom uz
malo neopreznosti čovjek može poškropiti puno više ljudi u mnogo kraćem vremenu prije
nego se stignu skloniti s puta.”
George, za razliku od Harrisa, Britanac je do srži. Sjećam se kako je jednom prilikom
domoljubni George bio ogorčen na Harrisa zato što je ovaj predložio da se u Englesku uveze
giljotina.
“Tako je mnogo urednije”, rekao je Harris.
“Za to me nije briga”, rekao je George. “Ja sam Englez. Za mene je vješanje sasvim
dobro.”
“Naša kola za polijevanje cesta možda imaju svojih nedostataka”, nastavio je George, “i
mogu ti prouzročiti neugodu samo glede nogu, a i to se može izbjeći. Ovo je vrsta stroja koji
čovjeka može slijediti iza ugla i na kat.”
“Oduševljavam se gledajući ih”, rekao je Harris. “Tako su spretni. Na pretrpanom trgu u
Strassburgu vidio sam čovjeka koji je pokrio svaki centimetar tla bez ijedne kapi na ikome.
Sjajno je kako procjenjuju udaljenost. Vodu će ti poslati pod noge, onda je dići iznad glave
tako da ti padne iza peta. Mogu oni...”
“Daj, čekaj malo”, rekao je George. Rekoh: “Zašto?”
Rekao je: “Ja silazim i iza drva promatrat ću nastavak predstave. Možda ima sjajnih
glumaca u ovoj roli, kako to Harris kaže; meni se čini da ovom naročitom umjetniku nešto
nedostaje. Upravo je polio psa, a sad je predan zalijevanju prometnog putokaza. Pričekat ću
ja da on završi.”
“Glupost”, reče Harris. “Neće te politi.”
“To je točno ono što ću sad vidjeti”, odgovorio je George i uto skočio s bicikla, zauzeo
položaj iza iznimno lijepog brijesta, izvadio svoju lulu i počeo je puniti.
Nije mi baš bilo do toga da sam ostanem na dvojcu, pa sam i ja sišao i pridružio mu se
naslonivši bicikl na drvo. Harris je vikao ovo-ono – da smo na sramotu zemlji koja nas je
rodila i nastavio s vožnjom.
U sljedećem trenutku u daljini začuo sam ženski krik. Pogledavši oko drva, zapazio sam
da je došao od mlade djevojke koja je prije spomenuta, a koju smo zaboravili zbog našeg
zanimanja za polijevanje cesta. Svojim biciklom ona je vozila uporno i ravno kroz snažni
vodeni pljusak iz cijevi. Činilo se da je previše ukočena da se povuče ili da skrene. U svakom

~ 50 ~
becca & janja

trenutku bila je sve mokrija dok je čovjek s crijevom, koji ili je bio pijan ili slijep, krajnje
ravnodušno vodu nastavio sipati po njoj. Desetak glasova ga je glasno proklinjalo, ali on nije
obraćao pažnju.
Harris, čija je očinska priroda bila taknuta u svojim dubinama, u tom trenutku i u tim
okolnostima učinio je ono što je bila sasvim ispravna i čestita stvar. Da je cijelo vrijeme
pokazivao takvu smirenost i promišljenost, on bi iz tog incidenta izašao kao junak dana, ali
umjesto toga, on je ispraćen s uvredama i prijetnjama. Bez trenutka oklijevanja on je pojurio
prema čovjeku, skočio na zemlju i zgrabivši vršak cijevi pokušao je svladati.
Ono što je mogao učiniti, ono što bi svaki čovjek u kojem ima zrnca zdravog razuma
pokušao učiniti kad bi se dočepao te stvari, bilo bi zatvaranje slavine. Onda bi s čovjekom
mogao igrati nogomet ili badminton, što ga volja. Dvadesetak ili tridesetak ljudi koji bi
priskočili pomoći samo bi aplaudirali. Međutim, njegova ideja, kako nam je to kasnije
objasnio, bila je da čovjeku uzme crijevo i, za kaznu, okrene ga prema glupanu. Čini se da je
poljevač imao istu takvu ideju, to jest, zadržati crijevo kao oružje kojim će politi Harrisa.
Rezultat je bio, naravno, taj da su polili sve živo i mrtvo u krugu od pedeset metara – osim
sebe samih. Naš žestoki čovjek, previše mokar da bi mario što će mu se dogoditi, također je
stupio u arenu da pruži pomoć. Pa su se s tim crijevom sva trojica nastavila okretati oko sebe.
Usmjerili su ga u nebo, a voda je poput ekvatorske oluje padala na ljude. Usmjerili su ga u tlo
i voda je potekla u snažnim bujicama zbog kojih su ljudi padali s nogu ili bi ih pogodili u
struk tako da bi se presavijali.
Nijedan od njih da pusti crijevo, nijedan od njih da zatvori slavinu. Mogli ste zaključiti
da se bore s nekom iskonskom prirodnom silom. U četrdeset i pet sekundi, tako je George
rekao, a on je mjerio vrijeme, iz kruga su pomeli svako živo biće osim jednog psa mokrog kao
da je vodena nimfa, kojeg je ovamo-onamo nosila voda dok je on srčano i neprestano posrtao
te prkosno lajao na ono što se očigledno moglo smatrati oslobođenim paklenskim silama.
Muškarci i žene ostavili su bicikle na zemlji i pobjegli u šumu. Iza svakog koliko-toliko
pristojnog drva zurile su mokre, ljutite glave.
Na kraju na scenu je stupio jedan razuman čovjek. Usprkos svemu, on se dočepao
hidranta, gdje je još uvijek bio željezni ključ, i zavinuo ga. I tada su se iza četrdesetak stabala
počela izvlačiti manje ili više namočena ljudska bića od kojih je svako imalo nešto za reći.
Odmah sam se zapitao što će, nosila ili košara za rublje, biti podesnije da se Harrisovi
ostaci prenesu u hotel. Smatrao sam kako je Georgeova pripravnost tom prilikom spasila
Harrisu život. Bio je suh pa je mogao trčati brže i tamo je stigao prije svjetine. Harris mu je
želio objasniti što se dogodilo, ali George ga je odmah prekinuo.
“Odmah se penji i bježi”, rekao je George dajući mu svoj bicikl. “Oni ne znaju da smo mi
s tobom – možeš imati povjerenja u nas da to nećemo otkriti. Držat ćemo se iza i pratiti ih.
Vozi lijevo-desno u slučaju da počnu pucati.”
Želim da se ova knjiga drži krutih činjenica, lišenih pretjerivanja, i zato sam Harrisu
pokazao svoj opis tog incidenta kako se ništa osim golog prikaza ne bi našlo u njemu. Harris
reče da je pretjeran, ali priznao je da su jedan ili dva čovjeka mogla biti poštrcana. Ponudio
sam mu da ja s udaljenosti od dvadeset metara okrenem na njega ulično crijevo, pa ga onda
pitam kako je bilo, da li je poštrcan ispravna riječ, ali on je odbio taj pokus. Također je tvrdio

~ 51 ~
becca & janja

da tamo nije moglo biti više od šestero ljudi, najviše, upleteno u tu katastrofu i da je četrdeset
smiješno pogrešna brojka. Ponudio sam mu da se s njim vratim u Hannover i da ondje
napravimo precizno istraživanje tog pitanja, ali i to je odbacio.
U tim okolnostima smatrao sam da je ovo moje točno i ostavio priču kakva je i bila, s
takvim brojem stanovnika Hannovera, a s gorčinom pamtim ga sve do današnjih dana.
Hannover smo napustili još iste večeri i u Berlin stigli u vrijeme večere i večernje šetnje.
Berlin je razočaravajući grad; centar je prenapučen, vanjski rubovi beživotni; njegova slavna
ulica, Unter den Linden, pokušaj je spajanja Oxford Streeta s elizejskim poljanama,
jedinstveno je nedojmljiva, previše široka za svoju veličinu; njegova su kazališta otmjena i
ljupka, no u njima gluma se smatra važnijom od scenarija ili kostima, dugačke role su
nepoznanica, uspješni komadi ponavljaju se u beskonačnost, ali nikad sukcesivno, pa u
jednom tjednu možete odlaziti u isto berlinsko kazalište i svake večeri vidjeti novu predstavu;
operne kuće nisu za opere, njegove dvije varijetee, s nepotrebnim sugestijama o tome koliko
su priproste i vulgarne, imaju loš raspored i prevelike su da bi bile ugodne. U Berlinu kafići i
restorani rade od ponoći do tri sata. Ipak, većina ljudi koja ih posjećuje ustaje u sedam. Ili je
Berlinac razriješio najveći problem modernog života, kako živjeti bez sna, ili je zajedno s
Carlyleom radosno iščekivao vječnost.
Osobno, nije mi poznat neki drugi grad, osim St. Petersburga, gdje su tako kasni sati u
modi. Ali vaš čovjek iz St. Petersburga ujutro ne ustaje tako rano. U St. Petersburgu varijete, a
one su pomodno mjesto na koje se morao otići nakon kazališta i do kojih im treba pola sata
vožnje brzim saonicama, praktički se ne otvaraju prije dvanaest. U četiri sata ujutro Nevom vi
se doslovno morate probijati. A najdraži vlakovi za putnike su oni što kreću oko pet ujutro. Ti
vlakovi Rusa rješavaju problema ranojutarnjeg ustajanja. Poželi on svom prijatelju laku noć i
nakon večera odveze se na postaju ni najmanje ne uznemirujući svoj dom.
Potsdam, berlinski Versailles, prekrasni je maleni gradić smješten među jezerima i
šumama. Ovdje na sjenovitim puteljcima njegova tiha, prostrana parka Sans Souci, lako je
zamisliti mršavog, zlovoljnog Fredericka gdje lunja s reskim Voltaireom.
Prateći moj savjet, George i Harris složili su se da ne ostanemo predugo u Berlinu nego
da se krene prema Dresdenu. Većina onog što Berlin ima za pokazati drugdje može se i bolje
vidjeti i mi smo odlučili da će nas zadovoljiti vožnja kroz grad. Hotelski nosač upoznao nas je
s vozačem droške pod čijim vodstvom ćemo u najkraćem vremenu vidjeti, u to nas je uvjerio,
sve što vrijedi vidjeti. Sam taj čovjek, koji je po nas došao u devet sati ujutro, bio je sve što se
poželjeti može. Bio je pametan, inteligentan i dobro informiran. Njegov njemački bilo je lako
razumjeti, a znao je i malo engleskog što je tu i tamo pokazivao. Sa samim tim čovjekom nije
bilo problema, ali njegov konj bila je najnemilosrdnija beštija iza koje sam ikada sjedio.
Čim nas je vidio, odmah nas je zamrzio. Ja sam prvi izašao iz hotela. Okrenuo je glavu i
od tjemena do pete odmjerio me hladnim, staklastim očima. A onda je pogledao drugog
konja, svog prijatelja koji mu je stajao nasuprot. Znam što je rekao. Ima on izražajnu glavu i
ne pokušava sakriti svoje misli.
Rekao je: “Ljeti se nabasa na smiješne stvari, zar ne?”
George me je pratio pa se zaustavio odmah iza mene. Konj je ponovno okrenuo glavu i
pogledao. Nikad nisam vidio nijednog konja koji se mogao savinuti poput ovog. Vidio sam

~ 52 ~
becca & janja

devu kako radi trikove s vratom koji čovjeku zaokupe pažnju, ali ova je životinja bila više
poput stvari što je čovjek sanja nakon prašnjavih dana u Ascotu, a nakon večere sa šest starih
drugova. Da sam zapazio njegove oči kako me promatraju kroz zadnje noge, sumnjam da bih
se iznenadio. Ako ništa drugo, činilo se da ga je George razveselio više od mene. Ponovno se
okrenuo svom prijatelju.”
“Izvanredno, zar ne?” primijetio je. “Vjerujem da postoji neko mjesto gdje ih uzgajaju.” A
onda je počeo jezikom tjerati muhe koje su mu sjele na lijevi bok. Počeo sam se pitati da li je
kao mali izgubio svoju majku pa ga je odgojila mačka.
George i ja popnemo se i sjednemo čekajući Harrisa. Došao je trenutak kasnije. Što se
mene tiče, ja sam mislio da izgleda sasvim pristojno. Nosio je bijelo, američko odijelo koje je
dao sašiti posebice za vožnju biciklom po vrućem vremenu. Šešir mu je možda bio malo
neobičan, ali štitio je od sunca.
Konj je bacio pogled na njega i rekao: “Gott in Himmel!” jednostavno kako to konji već
izgovaraju i žustrim korakom krenuo niz Friedrich Strasse, no vozač je ostao stajati na
pločniku. Vlasnik ga je pozvao da stane, ali on to nije zapazio. Trčali su za nama i dostigli na
uglu Dorotheen Strassea. Nisam mogao uhvatiti što je čovjek rekao konju, rekao je to brzo i
uzbuđeno, ali uhvatio sam nekoliko fraza kao:
“Moram nekako zaraditi za život, zar ne? Tko te pitao za tvoje mišljenje. Baš tebe briga
dok imaš što za lokati.”
Konj je prekinuo konverzaciju i po svojoj volji skrenuo na Dorotheen Strasse. Mislim da
je rekao:
“Hajde napokon, ne melji toliko. Završimo taj posao i, ako je moguće, držimo se
stražnjih ulica.”
Nasuprot Brandenburških vrata naš vozač potegnuo je uzde, sišao i došao okolo da nam
pojasni stvari. Pokazao je Thiergarten i onda nas spustio do Reichstaga. Obavijestio nas je o
njegovoj točnoj visini, dužini, promjeru, baš na pravi vodički način. Onda je svoju pažnju
usmjerio na Brandenburška vrata. Reče kako su izgrađena od pješčenjaka, kao imitacija
atenskog propelera.
U tom je trenutku konj, koji je dotad bio zaokupljen lijenim lizanjem svojih nogu,
okrenuo glavu. Nije ništa rekao, samo je gledao.
Čovjek ponovno nervozno započne. Ovaj put rekao je kako je to bila imitacija
propelerusa.
Nato je konj krenuo prema Lindenu i ništa ga nije moglo zaustaviti da uz Linden ode
dalje. Njegov vlasnik prepirao se s njim, ali on je nastavio hodati. Prema načinu na koji je
micao ramena dok se kretao, nekako sam osjetio da je rekao:
“Vidjeli su Brandenburška vrata, zar ne? Jako dobro, to je dovoljno. A što se ostalog tiče,
ti nemaš pojma o čemu pričaš, a oni te ne bi razumjeli i da imaš. Govoriš njemački.”
Bilo je isto cijelo vrijeme dok smo išli pokraj Lindena. Konj je bio voljan stajati dovoljno
dugo kako bi nam omogućio da vidimo svaku znamenitost i čujemo kako se zove. Svako
objašnjavanje i opisivanje odmah je prekidao jednostavno krenuvši dalje.
“Ono što ti momci žele”, kao da je govorio samom sebi, “jest da odu kući i ljudima kažu
da su vidjeli te stvari. Ako im činim nepravdu, ako su inteligentniji nego što izgledaju, onda

~ 53 ~
becca & janja

mogu dobiti bolje informacije od ovih koje im daje moja stara budala na osnovu turističkog
vodiča. Tko želi znati koliko je visok zvonik? To čovjek ne pamti ni pet minuta nakon što je
čuo, a ako zapamti onda je to zato što ništa drugo nema u svojoj glavi. Baš me umara svojom
pričom. Zašto ne požuri i sve nas pusti doma na ručak?”
Malo promislivši, nisam siguran da ta razroka stara beštija nije imala pravo. Kako bilo,
znam da postoje prilike, s vodičem, kad bi mi bilo drago da se uplete.
Međutim, čovjek je sklon biti nezahvalna biljka, kako to Škoti kažu, pa smo mi tog konja
čitavo vrijeme psovali umjesto da smo ga blagoslivljali.

~ 54 ~
becca & janja

VII.

George se čudi – Njemačka ljubav prema redu – “Zbor schwarzwaldskih kosova

nastupa u sedam” – Porculanski pas – Njegova nadmoć nad drugim psima – Nijemac i
sunčev sustav – Ulickani krajobraz – Planinska dolina kakva bi trebala biti prema
njemačkoj viziji – Kako teče voda u Njemačkoj – Skandal u Dresdenu – Harris zabavlja –
Nitko to ne cijeni – George i njegova tetka – George, jastuk i tri djevojke

Na pola puta između Berlina i Dresdena, a nakon što je barem četvrt sata ili sat vremena
pažljivo zurio kroz prozor, George rekao je:
“Zar je u Njemačkoj običaj da se sandučići za pisma stavljaju na drvo? Zašto ih ne
pričvrste na ulazna vrata kao što to mi činimo? Ja bih mrzio penjati se na drvo da dođem do
svojim pisama. Usto, nije to lijepo prema poštaru. Osim što je to krajnje iscrpljujuće, dostava
pošte teškom čovjeku u vjetrovitim noćima zasigurno može biti opasan posao. Pa ako ga već
stavljaju na drvo, zašto ga ne stave niže, zašto je uvijek među najvišim granama? Ali možda ja
krivo prosuđujem ovu zemlju”, nastavio je on. “Možda su Nijemci, koji su u mnogim stvarima
ispred nas, usavršili golublju poštu. Čak i u tom slučaju, ne mogu si pomoći da ne smatram
da bi bilo pametnije trenirati ptice, kad to već rade, da pisma dostavljaju bliže zemlji.
Uzimanje pisama iz tih sandučića mora biti problematično čak i prosječnom, sredovječnom
Nijemcu.”
Pratio sam njegov pogled kroz prozor. Rekao sam:
“To nisu poštanski sandučići, to su ptičja gnijezda. Ti moraš shvatiti ovaj narod. Nijemac
voli ptice, no najviše voli uredne ptice. Ptica kao ptica gnijezdo će napraviti bilo gdje. Prema
njemačkom pojmu ljepote, nije to lijepa stvar. Na njoj nema ni kapi boje, nema nijedne
nalijepljene slike, čak ni zastave. Gnijezdo je gotovo, a ptica nastavlja živjeti izvan njega.
Ispušta stvari na travu: grančice, ostatke crva, kojekakve stvari. Neprofinjena je. U javnosti
vodi ljubav, svađa se sa ženom i hrani djecu. Njemački kućegazda je izvan sebe. Kaže on ptici:
“Postoje mnoge stvari zbog kojih te volim. Volim te gledati. Volim slušati kako pjevaš.
Ali ne volim kako se ponašaš. Uzmi ovu malenu kutiju i stavi svoje smeće u nju da ga ne
vidim. Izađi kad želiš pjevati, ali tvoji obiteljski poslovi neka ostanu unutra. Drži se kutije i
nemoj prljati vrt.”
U Njemačkoj čovjek diše u ljubavnom skladu sa zrakom, u Njemačkoj bebe čegrtaljkama
zveče u skladu sa satom i njemačka ptica je zavoljela kutiju i s prezirom gleda na nekolicinu

~ 55 ~
becca & janja

odmetnika koji i dalje svoja gnijezda svijaju po drveću i živicama. A vremenom svaka
njemačka ptica, to je sigurno, imat će svoje točno određeno mjesto u velikom zboru. Ovako
zbrkano i nepovezano ćurlikanje, osjeća čovjek, mora biti iritantno preciznom njemačkom
umu. U tome nema nikakve metode. Nijemac ljubitelj glazbe će ih organizirati. Neka debela
ptica s posebice dobro razvijenom gušom bit će istrenirana da ih vodi i, umjesto da se troše u
šumi u četiri sata ujutro, u točno određeno vrijeme, praćene klavirom, one će zapjevati u
pivskom vrtu. Stvari se razvijaju u tom smjeru.
Vaš Nijemac voli prirodu, međutim, njegov pojam prirode jest slavna Velška harfa. On je
veoma opterećen svojim vrtom. On će posaditi sedam ružinih stabala na sjevernoj strani i
sedam na južnoj, pa ako ne izrastu istog oblika i veličine, to ga tako zabrine da noćima ne
može spavati. Svaki cvijet veže za štap. To se kosi s njegovim pogledom na cvijet, ali ima on
zadovoljstvo spoznaje da je tamo i da se lijepo ponaša. Jezero je opasano pocinčanom žicom
koju on jednom tjednom namata, nosi u kuhinju i tamo riba. U geometrijski centar travnjaka,
koji je katkad velik poput stolnjaka i kružno ograđen, on postavlja porculanskog psa. Nijemci
jako vole pse, ali u pravilu vole one od porculana. Porculanski pas nikad ne kopa rupe na
tratini kako bi zakopao kosti i nikada stražnjim nogama ne diže u zrak cvjetnu gredicu. S
njemačke točke gledišta, on je savršeni pas. On sjedi tamo kamo ga stavite i nikada nije tamo
gdje vi ne želite. U svakom pogledu on je za vas savršen, baš prema zadnjim zahtjevima
Kennel Cluba; ili si možete dati mašti na volju i nabaviti nešto jedinstveno. Vi niste, kako to
bude s drugim psima, osuđeni na pasmine. U porculanu vi možete imati plavog psa ili
ružičastog psa. Uz mali dodatak možete imati i dvoglavog psa.
Točno određenog datuma na jesen Nijemac povija svoje cvijeće i grmlje do zemlje i
pokriva ih kineskom rogožinom; točno određenog datuma na proljeće on ih otkriva i ponovo
uspravlja. Ako se dogodi da je riječ o posebice lijepoj jeseni ili o posebice kasnom proljeću, to
gore po nesretne biljke. Nijedan istinski Nijemac ne dopušta da njegovi rasporedi budu
ugroženi tako samovoljnom stvari kao što je to sunčev sustav. Budući da ne može upravljati
vremenom, on ga ignorira.
Kad je u pitanju drveće, Nijemac najviše voli jablanove. Ostale razularene nacije mogu
pjevati o dražima kvrgavog hrasta, o velikom kestenu, o zanjihanom brijestu. Nijemcu je sve
to neuredno, nemarno i ružno. Jablan raste gdje ga čovjek posadi i kako ga posadi. Nema on
neke svoje nepristojne ideje. On se ne želi njihati niti se širiti. On jednostavno raste ravno i
visoko, točno onako kako Nijemčevo drvo treba rasti. I tako Nijemac polako vadi sve drveće i
zamjenjuje ga jablanovima.
Vašem Nijemcu draga je zemlja, ali više je voli onako kako bi dama voljela otmjena
barbarina – s više odjeće. On voli hodati kroz šumu – do restorana. Ali staza ne smije biti
previše strma, mora s jedne strane imati cigleni kanal kako bi bila suha, a na svakih dvadeset
metara mora imati klupu gdje on može odmoriti i obrisati čelo. Jer vaš Nijemac ništa više ne
bi razmišljao da sjedne na travu nego bi engleski biskup sanjao da se valja One Tree Hillom.
On voli svoj pogled s vrha brda, ali voli da tamo nađe kamenu ploču koja mu govori što to
gleda, voli naći stol i klupu na koju može sjesti i uživati u jeftinom pivu i belegte Semmelu
kojega je pažljivo ponio sa sobom. K tome, naići će i na policijsko upozorenje koje mu
zabranjuje da čini ovo ili ono, a što njemu daje dodatni osjećaj ugode i sigurnosti.

~ 56 ~
becca & janja

Vaš Nijemac nije nesklon divljem krajobrazu, samo ako nije previše divlji. Jer ako ga
smatra previše divljim, on se baca na posao da ga pripitomi. Sjećam se da sam u blizini
Dresdena otkrio živopisnu, usku udolinu koja se spuštala do Elbe. Zavojita cesta prolazila je
pokraj planinskog potočića, koji se u dužini od dva kilometra pjenio i žuborio po stijenama i
oblutcima među drvećem pokrivenim obalama. Slijedio sam ga sve dok, skrenuvši iza ugla,
nisam iznenada naletio na skupinu od devedeset ili stotinu radnika. Bili su zaposleni
uređivanjem doline i ukrašavanjem potočića. Sve kamenje koje je smetalo vodenoj struji oni
su pažljivo povadili i odvezli kolima. Sa svake strane obalu su presvlačili ciglama i betonom.
Drveće iznad njega i grmlje, zapletene vitice i puzavci bili su iskopani ili posječeni. Malo dalje
susreo sam se sa završenim poslom – planinskom dolinom kakva po Nijemcu mora biti.
Potok je sad bio pretvoren u široki, polagani vodotok što je išao ravnim, pošljunčenim
koritom između dva zida pokrivenima kamenim zidnim vijencem. Na svakih stotinu metara
nježno se spuštao niz tri plitke drvene platforme. Kako bi se napravilo mjesta, sa svake strane
zemlja je očišćena, a u pravilnim razmacima posađeni su mladi jablanovi. Svaka mladica bila
je zaštićena oklopom od pletenih šiba i učvršćena željeznom šipkom. Za nekoliko godina,
nada je to lokalnih vlasti, imat će završenu tu dolinu po cijeloj dužini i uređenu da njome
može šetati precizni zaljubljenik u njemačku prirodu. Na svakih pedeset metara bit će
postavljena klupa, policijsko upozorenje na svakih stotinu metara, a restoran na svakih pola
kilometra.
Ista stvar radi se od Memela do Rajne. Oni samo uređuju zemlju. Dobro pamtim
Wehrthal. Bila je to jedna od najromantičniji kotlina što je se moglo naći u Crnoj šumi. Zadnji
put kad sam onuda prolazio stotine talijanskih radnika bilo je tamo angažirano na teškom
poslu: maleni, divlji Wehr podučavali su načinu kako mora ići, ovdje obale presvlačili
ciglama, ondje dizali kamenje u zrak, gradili betonske stube da se spušta i da može teći
mirno i bez hukanja.
Jer u Njemačkoj se ne pričaju besmislene priče o neobuzdanoj prirodi. U Njemačkoj
priroda se ima upristojiti, a ne da pruža loš primjer djeci. Njemački pjesnik, zapazivši slap
kako je to Southey opisao, pomalo netočno, što se obara kod Lodorea, bio bi previše šokiran
da se zaustavi i o tome napiše neki drugi stih. Požurio bi on dalje i odmah to prijavio policiji.
Onda bi njegovu pjenjenju i njegovu vriskanju brzo došao kraj.
“Ali molim, ali molim, čemu sve to?” ozbiljno bi vodama rekao glas njemačkih vlasti.
“Znate, mi ne možemo imati takve stvari. Spuštati se nježno, možemo li to? Što vi mislite,
gdje ste?”
I lokalne njemačke vlasti će tu vodu opskrbiti pocinčanim cijevima, drvenim žljebovima
i spiralnim stubama i pokazati im kako se na razuman način obarati, na njemački način.
Uredna je zemlja, ta Njemačka.
U srijedu navečer stigli smo u Dresden i ostali tamo sve do nedjelje.
Kad se sve zbroji i oduzme, Dresden je možda i najljepši njemački grad. No, to je grad u
kojem prije treba neko vrijeme živjeti nego ga samo posjetiti. Njegovi muzeji i galerija,
njegove palače i vrtovi, njegova prekrasna i poviješću bogata okolica kroz jednu zimu pružaju
ugodu, ali kroz jedan tjedan samo zbunjuju. Nema tu vedrine Pariza ili Beča, jer to brzo
obljutavi; njegova ljepota je mnogo čvršće Njemačka i mnogo trajnija. On je muzička meka.

~ 57 ~
becca & janja

Za pet šilinga u Dresdenu možete kupiti mjesto u opernoj kući – nažalost, uz to ide snažna
nenaklonost da se ikad više gnjavite traženjem mjesta za predstavi u ijednoj engleskoj,
francuskoj ili američkoj opernoj kući.
Glavni skandal u Dresdenu i dalje se vrti oko Augusta Jakog, Grešnika, kako ga je Carlyle
uvijek nazivao, kojega bije glas da je Europu unesrećio s više od tisuću djece; oko tvrđava u
kojima je zatvorio ovu ili onu ljubavnicu – jedna od njih, jadnica, kažu, četrdeset godina
ustrajala u svom zahtjevu za većim naslovom! I dalje se pokazuju uske prostorije u kojima je
ona izjela svoje srce i umrla. Dvorci, osramoćeni zbog takvog ili sličnog zla, po okolici leže
raštrkani poput kostiju na bojnom polju; i većina priča vašeg vodiča takva je da je bolje da ih
ne čuje mlada osoba što se obrazuje u Njemačkoj. Njegovi portreti u prirodnoj veličini vise u
lijepom Zwingeru, koji je on izgradio kao arenu za svoje surove borbe zvijeri kad su ih se ljudi
zasitili na tržnici. Gustih obrva, pravi čovjek-životinja, ali obrazovan i s ukusom koji tako
često prati animalizam. Moderni Dresden nesumnjivo mu mnogo toga duguje.
Ali tramvaji su ono u što stranac u Dresdenu možda i najviše zuri. Ta dugačka vozila
jure ulicama od dvadeset do trideset kilometara na sat i ulaze u zavoje i iza uglova poput
irskih vozača automobila. Svi njima putuju, osim časnika u uniformama jer oni ne smiju.
Jedni pokraj drugih sjede dame u večernjim toaletama, koje idu na ples ili u operu, i nosači sa
svojim košarama. Oni su na ulicama najvažniji i svi i sve užurbano im se miče s puta. Ako im
se ne maknete i slučajno ostanete živi kad vas neki pokupi, onda vas nakon oporavka kazne
zato što ste mu se našli na putu. To vas nauči pameti da marite za njih.
Jednog poslijepodneva Harris je sam krenuo u skitnju. Navečer, dok smo sjedili slušajući
sastav što je svirao u Belvedereu, Harris je rekao a propos ničeg posebno važnog: “Ovi Nijemci
nemaju smisao za humor.”
“Zašto tako misliš?” pitao sam.
“Pa, danas poslijepodne”, odgovorio je, “skočio sam na jedan od tih električnih tramvaja.
Želio sam razgledati grad, pa sam stao vani na malenu platformu – kako se to ono kaže?”
“Stehplatz”, rekao sam.
“To je to”, rekao je Harris. “Pa, znate kako to trese i čovjek se mora naginjati da vidi iza
uglova i paziti kad se zaustavlja i kad kreće?”
Kimnuo sam.
“Bili smo barem šestorica koji smo tamo stajali”, nastavio je on, “i, naravno, ja nemam
iskustva. Stvar je iznenada krenula i to me bacilo unatrag. Pao sam na debelog gospodina koji
je bio iza mene. Ni on sam nije mogao baš čvrsto stajati, pa je i on pao na dječaka koji je nosio
trubu u koferu sa zelenom čohom. Nema tu smijeha, niti od čovjeka niti od dječaka s trubom.
Samo tamo stoje i mrko promatraju. Krenem reći kako mi je žao, ali prije nego sam uspio i
riječ izreći, tramvaj je usporio zbog ovog ili onog razloga, a to me, naravno, ponovno bacilo
naprijed, pa sam se zabio u starog, sjedokosog momka koji me pogledao kao da je profesor.
Pa, niti od njega smijeha, ni mišić da pomakne.”
“Možda je razmišljao o nečemu drugom”, predložio sam.
“Pa ne može to biti slučaj sa svima”, odgovorio je Harris. “Dok je putovanje trajalo, ja
sam na svakog pao barem tri puta. Shvaćate”, objasnio je Harris, “oni znaju kad dolaze krivine
i na kojoj se strani poduprijeti. Ja kao stranac prirodno da sam bio u lošijem položaju. Način

~ 58 ~
becca & janja

na koji sam teturao i kotrljao se po toj platformi, sad divlje stišćući ovog sad onog čovjeka, to
je zbilja moralo biti smiješno. Ne kažem da je bila riječ o prvorazrednom humoru, ali većinu
ljudi to bi nasmijalo. Čini se da ti Nijemci u ničemu ne vide ništa smiješnog – uvijek kao da su
zabrinuti, i to je sve. Bio je tamo jedan čovjek, čovječuljak, koji je stajao leđima okrenut
smjeru kočenja – pet puta sam pao na njega, brojao sam. Očekivali biste kako će peti put
smijeh izletjeti iz njega, ali ništa. On samo izgleda iscrpljeno. Oni su tupo mnoštvo.”
George je također imao pustolovinu u Dresdenu. Blizu Altmarkta nalazila se trgovina u
čijem izlogu su se nalazili neki jastuci. Pravi posao te trgovine bio je prodaja stakla i
porculana. Izgleda sa su jastuci tamo bili zbog nekog pokusa. Bili su to jako lijepi jastuci,
ručno protkani satenom. Često smo prolazili pokraj te trgovine i svaki put George bi se
zaustavio i promatrao te jastuke. Reče kako je mislio da bi se jedan takav sigurno svidio
njegovoj tetki.
Tijekom izleta George je jako puno mislio na tu svoju tetku. Svakog dana pisao joj je
doista dugačka pisma i iz svakog grada u kojem smo se zaustavili on bi joj poslao poklon. Po
mom mišljenju pretjerivao je i više puta sam se s njim prepirao. Njegova tetka će se sresti s
drugim tetkama i razgovarati s njima – cijela ta klasa postat će raspuštena i neobuzdana. Kao
nećak, prigovorio sam nemogućem standardu koji George uspostavlja. Ali nije me želio
slušati.
Tako nas je on napustio u subotu poslije ručka rekavši da ide malo tamo do te trgovine
kako bi za svoju tetku kupio jedan od tih jastuka. Rekao je da neće dugo i predložio da ga
pričekamo.
Meni se činilo da smo ga jako dugo čekali. Kad nam se pridružio, bio je golih ruku i
izgledao je zabrinuto. Pitali samo ga gdje mu je jastuk. Rekao je da nije kupio jastuk jer se
predomislio. Sad je mislio da se njegovoj tetki jastuk ne bi svidio. Naočigled nešto tu nije bilo
u redu. Pokušali smo shvatiti u čemu je stvar, ali njemu nije bilo do priče. U stvari, nakon
našeg dvadesetog pitanja, ili tako nekako, njegovi odgovori postali su kratki.
Navečer, međutim, kad se dogodilo da smo se on i ja zatekli sami, on je sam načeo tu
temu. Rekao je:
“ Ti Nijemci, oni su malčice osebujni u određenim stvarima.”
Rekao sam: “Što se dogodilo?”
“Pa”, odgovorio je on, “bio je tamo taj jastuk koji sam htio.”
“Za svoju tetku”, napomenuo sam.
“Zašto ne?” odgovorio je. Uvrijedio se na časak. Nikad nisam poznavao čovjeka koji bi
bio tako osjetljiv u vezi svoje tetke. “Zašto svojoj tetki ne bih poslao jastuk?”
“Nemoj se uzbuđivati”, odgovorio sam. “Ne prigovaram ja. Cijenim te zbog toga.”
Njemu se povratilo raspoloženje i nastavio je:
“U izlogu su bila četiri, ako se sjećaš, svi su bili slični i na svakom je jasno stajalo da
košta dvadeset maraka. Ja se ne pretvaram da tečno govorim njemački, ali općenito uz malo
truda mogu ga razumjeti i shvatiti što mi se govori, ako se ne govori prebrzo. Ušao sam u
trgovinu. K meni priđe mlada djevojka; bila je lijepa, malecka duša, čedna, gotovo da bi
čovjek rekao. Uopće to nije bila djevojka od koje bi čovjek očekivao takvu stvar. Nikad u
životu nisam se tako iznenadio.”

~ 59 ~
becca & janja

“Zašto si se iznenadio?” pitao sam.

George uvijek pretpostavlja da vi znadete kraj priče nakon što vam on kaže početak.
Zamorna je ta njegova metoda.
“Zbog onog što se dogodilo”, odgovorio je George. “O tome ti govorim. Ona se
nasmiješila i pitala me što želim. To sam dobro razumio, tu nije moglo biti greške. Stavio sam
na pult dvadeset maraka i rekao: “Molim vas jastuk.”
“Zabuljila se u mene kao da sam je zatražio ležaj od perja. Pomislio sam da možda nije
čula pa sam ponovio glasnije. Da sam je kvrcnuo po vršku brade, ne bi izgledala tako
iznenađeno ili ogorčeno.
Reče ona da sam sigurno pogriješio.
Nisam želio započinjati dugački razgovor pa shvatiti da sam se nasukao. Rekao sam da
nema tu nikakve pogreške. Pokazao sam svoju novčanicu od dvadeset maraka i po treći put
ponovio da želim jastuk, jastuk za dvadeset maraka.
Došla je još jedna djevojka, starija djevojka. Prva djevojka ponovila joj je ono što sam
upravo rekao. Ona kao da se veoma uzbudila. Druga djevojka nije joj povjerovala – nije
mislila da sam ja takva vrsta čovjeka koja bi željela jastuk. Da bude sigurna, ona sama
postavila mi je pitanje.
‘Jeste li vi rekli da želite jastuk?’ pitala je.
‘Rekao sam to triput’, odgovorio sam. ‘Ponovit ću ponovno – želim jastuk.’
Reče ona: ‘E, ne možete ga dobiti.’
Ovaj put sam se razljutio. Da doista nisam želio tu stvar, izašao bih ih trgovine. Ali ovdje
su jastuci bili u izlozima – očigledno da bi se prodali. Nisam shvaćao razlog zašto jednog ne
bih kupio.
Rekao sam: ‘Uzet ću jednoga!’ To je jednostavna rečenica. Odlučno sam to rekao.
U tom trenutku došla je i treća djevojka. One tri predstavljaju, pomislio sam, svu radnu
snagu trgovine. Ta zadnja bila je prpošna mala djevojčura bistrih očiju. U bilo kojoj drugoj
prilici moglo bi mi biti drago što je vidim. Njezin dolazak sad me je samo uznemirio. Nisam
vidio potrebu da se ovime bave tri djevojke.
Prve dvije djevojke počele su stvar objašnjavati trećoj djevojci i prije nego su došle do
pola priče, treća djevojka počela je hihotati – bila je od onih djevojaka koje na sve hihoću.
Kad je to završilo, stale su čavrljati poput Jenny Wrens, sve tri zajedno, a nakon svakih šest
riječi bi me pogledale. Što su me više pogledavale, to se je treća djevojka više hihotala. I prije
nego su završile, sve tri su hihotale, te male šašavice. Čovjek je mogao pomisliti da sam klaun
koji ima privatnu izvedbu.
Kad se dovoljno umirila da se pomakne, treća djevojka došla je k meni. I dalje je
hihotala. Rekla je:
‘Ako ga dobijete, hoćete li otići?’
Isprva nisam do kraja razumio i ona je ponovila.
‘Taj jastuk. Kada ga dobijete, hoćete li otići – odmah?’
Drugo i nisam želio nego otići. To sam joj i rekao. Ali dodao sam da bez njega ne idem.
Sad sam odlučio da ću imati taj jastuk pa makar zbog njega morao cijelu noć ostati u trgovini.
Pridružila se onim dvjema djevojkama. Mislio sam da će mi donijeti jastuk i završiti s

~ 60 ~
becca & janja

tim poslom. Umjesto toga, dogodila se najčudnija moguća stvar. Dvije djevojke stale su iza
prve djevojke – sve tri su hihotale, samo Nebesa znaju zbog čega, i gurnule je prema meni.
Gurnule su je k meni veoma blizu. I onda, prije nego sam shvatio što se događa, ona me
uhvatila za ramena, podigla se na nožne prste i poljubila me. Nakon toga svoje lice pokrila je
pregačom, pobjegla, a slijedila ju je druga djevojka. Treća djevojka otvorila mi je vrata i
naočigled očekivala da odem. Ja sam sav zbunjen i otišao ostavljajući im svojih dvadeset
maraka. Ne kažem da sam imao nešto protiv poljupca, premda ga zapravo i nisam želio, jer
želio sam jastuk. Ne sviđa mi se ideja povratka u tu trgovinu. Ja sve to uopće ne razumijem.”
Rekao sam: “Što si tražio?”
Rekao je: “Jastuk.”
Rekao sam: “To je ono što si želio, to znam. Mislim, koju si točno njemačku riječ
izgovorio.”
Odgovorio je: “Kuss.”
Rekao sam: “Nemaš se na što žaliti. To i jest malo zbunjujuće. Kuss zvuči kao da bi
mogao biti jastuk, ali nije. To je poljubac, a jastuk je kissen. Pomiješao si dvije riječi – događa
se to ljudima. Ja sam nisam se susretao s takvim stvarima. Međutim, ti si zatražio poljubac za
dvadeset maraka, a po tvom opisu djevojke, neki ljudi cijenu bi mogli smatrati razumnom.
Kako bilo, neću to reći Harrisu. Ako se dobro sjećam, i on ima tetku.”
George se složio sa mnom da bi tako bilo najbolje.

~ 61 ~
becca & janja

VIII.

Gospodin i gospođa Jones iz Manchestera – Dobre strane kakaa – Aluzija na mirovno

društvo – Prozor kao srednjovjekovni argument – Najomiljenija kršćanska rekreacija –
Vodičev jezik – Kako popraviti stare ruševine – George iskušava bocu – Sudbina
njemačkog uživaoca piva – Harris i ja odlučujemo napraviti dobru stvar – Neobična
vrsta spomenika – Harris i njegovi prijatelji – Raj bez papra – Žene i gradovi

Išli smo za Prag i u velikom holu dresdenske postaje čekali ono vrijeme kad nam
glavnokomandirajući dozvole penjanje u vagon. George, koji se vrzmao oko štanda s
knjigama, vratio se raskolačenih očiju. Rekao je:
“Vidio sam to.”
Rekao sam: “Što si vidio?”
Bio je previše uzbuđen da bi odgovorio inteligentno. Rekao je: “Ovdje je to. Dolaze,
oboje. Samo čekajte pa ćete se i sami uvjeriti. Ne šalim se. To je živa istina.”
Kao i obično u to doba, pokoji manje ili više ozbiljan stupac pojavio bi su se u novinama
u vezi morske zmije, pa sam na trenutak pomislio kako na to smjera. Međutim, kratko
razmišljanje reklo mi je da ovdje, u središtu Europe, pet stotina kilometara od obale, takva
stvar nije moguća. Prije nego sam ga uspio išta pitati, on me zgrabio za ruku.
“Gledaj”, rekao je, “sad ja pretjerujem?”
Okrenuo sam glavu i vidio ono, pretpostavljam, što je malo koji Englez prije vidio –
putujući Britanac, u skladu s kontinentalnom idejom, u društvu svoje kćeri. Glavom i bradom
išli su prema nama, osim ako nismo sanjali, živi i stvarni – engleski Milor i engleska Mees,
onako kako se generacijama prikazuju u kontinentalnom komičnom tisku i na kontinentalnoj
pozornici. Bili su savršeni u svakom detalju. Čovjek je bio visok i mršav, imao je riđu kosu,
velik nos i dugačke zulufe. Nosio je sivo odijelo, a po njemu lagani kaput koji mu je sezao
gotovo do peta. Bijela kaciga bila mu je ukrašena zelenom koprenom, kazališni dvogled visio
mu je sa strane dok je u ruci s blijedoljubičastom rukavicom nosio planinski štap koji je bio
samo malo tanji od njega. Kćer mu je bila dugačka i ukočena. Njezinu odjeću ne mogu opisati
– moj djed, jadni gospodin, možda bi to mogao. Njemu bi to bilo mnogo bliže. Ja mogu reći
da se meni samo činila nepotrebno kratkom, jer vidjeli su joj se gležnjevi – ako se smije to
reći – koji su, s umjetničke točke gledanja, prije pozivali da ih se sakrije. Njezin šešir
podsjetio me na gospođu Hemans, ali ne mogu objasniti zašto. Nosila je cipele na lastiku –

~ 62 ~
becca & janja

prunella, mislim da se prodaju pod tim imenom, i cvikere. I ona je nosila planinski štap
(makar planine nema na dvjesto kilometara do Dresdena) i crnu torbu opasanu oko struka.
Zubi su joj stršili kao zecu, a figura joj bijaše ona izduženog jastuka na štulama.
Harris je požurio da uzme svoju kameru, ali, naravno, nije je mogao pronaći. Nikad ne
uspije kad mu brzo treba. Kad god vidimo Harrisa da se vrzma ovamo-onamo poput
izgubljena psa i uzvikuje: “Gdje mi je kamera? Zar se nijedan od vas ne sjeća kamo sam stavio
kameru?” onda znamo da je po prvi put tog dana naletio na nešto vrijedno fotografiranja.
Kasnije će se prisjetiti da mu je u torbi, da je tamo gdje u takvim prilikama i treba biti.
Nisu se zadovoljili samo izgledom nego su se i ponašali kako treba. Hodali su sa svakim
korakom zijajući oko sebe. Gospodin je u ruci imao otvoreni Baedeker, a dama je nosila
knjigu s frazama. Govorili su francuski koji nitko nije mogao razumjeti i njemački koji ni sami
nisu uspijevali prevesti! Čovjek je svojim planinskim štapom bockao službene osobe kako bi
privukao njihovu pažnju, a dama, čije je oko privukao oglas nečijeg kakaa, reče:
“Skandalozno!” i okrenula se na drugu stranu.
Doista joj se to moglo malo oprostiti. Čak i u engleskim uljuđenim domovima čovjek
primjećuje da damama koje piju kakao, prema plakatu, treba malo što drugo na svijetu.
Najviše kvadrat umjetničkog muslina. Kako to čovjek može zaključiti, na kontinentu ona se
rješava svih drugih stvari nužnih za život. Ne samo da joj kakao predstavlja hranu i piće, nego
je tu riječ i o odjeći, shodno ideji proizvođača kakaa. Ali otom-potom.
Naravno, odmah su postali središnja atrakcija. Budući da sam bio slobodan pružiti im
malu pomoć, iskoristio sam prednost petominutnog razgovora s njima. Bili su veoma
ljubazni. Gospodin mi reče kako je njegovo ime Jones i da dolazi iz Manchestera, ali činilo se
da ne zna iz kojeg dijela Manchestera niti gdje se Manchester nalazi. Pitao sam ga kamo ide,
ali on naočigled to nije znao. Rekao je da to ovisi. Pitao sam ga zar mu taj planinski štap nije
malo nespretna stvar za hodanje po gradskoj gužvi. Priznao je da mu katkad zasmeta. Pitao
sam ga zar mu veo ne smeta da dobro vidi oko sebe; on mi je pojasnio da to čovjek nosi samo
kad muhe postanu previše dosadne. Pitao sam damu zar joj ovdje ne puše hladan vjetar. Ona
reče da ga je primijetila, pogotovo iza uglova. Nisam ta pitanja postavljao jedno za drugim
kako sam ih ovdje poredao. Pomiješao sam ih s običnim razgovorom i razišli smo se u
dobrom raspoloženju.
Mnogo sam razmišljao o tim utvarama i došao do konačnog zaključka. Čovjek kojeg sam
kasnije sreo u Frankfurtu, a kojemu sam opisao taj par, reče kako ih je svojim očima vidio u
Parizu, tri tjedna nakon završetka Fašodske krize. A jedan trgovački putnik za engleski čelik
kojeg smo sreli u Strassburgu prisjetio se kako ih je vidio u Berlinu tijekom previranja
prouzročenih transvaalskim pitanjem. Moj je zaključak bio da su oni nezaposleni glumci koji
su unajmljeni da čine stvari u interesu svjetskog mira. Francusko ministarstvo vanjskih
poslova, u želji da utiša bijes mase koja je tražila rat s Engleskom, osiguralo je taj predivan
par i poslalo ga po gradu.
Ne možete uživati u nekoj stvari i istovremeno je htjeti ubiti. Francuska nacija vidjela je
da su engleski građani, građani – nisu karikature, nego živa bića – i njihova je srdžba
eksplodirala u smijeh. Uspjeh ove mudrolije ponukao ih je da kasnije svoje usluge ponude
njemačkoj vladi, s blagotvornim rezultatima koji su nam poznati.

~ 63 ~
becca & janja

I naša vlada mogla bi nešto naučiti. Pokraj Downing Streeta trebala bi držati nekoliko
malenih, debelih Francuza koje bi, kad se za to stvori potreba, mogla razaslati po zemlji da
sliježu ramenima i jedu sendviče sa žabama. Ih bi se mogla unajmiti nekolicina neurednih,
dugokosih Nijemaca da hodaju uokolo, puše dugačke lule i govore: “So.” Ljudi bi se smijali i
vikali: “Zar rat s takvima? Pa to je krajnji apsurd.” Ako to ne napravi vlada, tu shemu
predlažem mirovnom društvu.
Bili smo prisiljeni malo produžiti naš posjet Pragu. Prag je jedan od najzanimljivijih
europskih gradova. Njegovo je kamenje natopljeno poviješću i romancom. Svako njegovo
predgrađe moralo je biti bojno polje. To je grad koji je izmislio reformaciju i pokrenuo
tridesetogodišnji rat. Ali polovica praških problema, misli si čovjek, mogla se zaobići da su
imali manje i ne tako privlačne prozore. Prva od tih velikih katastrofa započela je bacanjem
sedam katoličkih vijećnika kroz prozor njihove gradske vijećnice dolje na koplja husita.
Kasnije, signal za novu bilo je ponovno bacanje kraljevskih vijećnika s prozora Praškog
dvorca u Hradčanima – drugi praški Fenstersturz. Otada, o novim vjerskim pitanjima o
kojima se odlučivalo u Pragu, a čovjek na to pomišlja jer se sve završilo bez nasilja, sigurno se
razgovaralo u podrumima. Prozor kao argument, čovjek osjeća, uvijek bi se pokazao kao
preveliko iskušenje za svakog rođenog Pražanina.
U Týnský chrámu stoji crvima izjedena govornica s koje je propovijedao Jan Hus. Čovjek
s istog tog mjesta danas može čuti papinskog svećenika dok u dalekom Konstanzu sirovi
komad kamena, napola pokriven bršljanom, označuje mjesto gdje su Hus i Jeronim spaljeni
na lomači. Povijest je zaljubljena u svoje sitne ironije. U tom istom Týnský chrámu pokopan
leži Tycho Brahe, astronom, koji je učinio uobičajenu pogrešku razmišljajući o zemlji, s
njezinih tisuću sto vjera i jednim čovječanstvom, kao o centru svemira. No, inače je precizno
vidio zvijezde.
Praške prljave aleje okružene palačama sigurno su često morale biti zakrčene silnom
žurbom slijepog Žižke i slobodoumnog Wallensteina – u Pragu su ga posvetili kao heroja; i
grad je iskreno ponosan što ga je imao kao svog građanina. U njegovoj mračnoj palači na
Valdštejnský palácu oni kao sveto mjesto pokazuju prostoriju u kojoj se molio i čini se kako
su sebe uvjerili da je doista imao dušu. Njegove strme, zavojite staze morale su biti zakrčene
desetke puta, sad Sigmuntovim letećim legijama, a nakon što su žestoko pobile taborićane,
sad blijedim protestantima koje ganjaju pobjednički Maksimilijanovi katolici. Onda Saksonci,
sad Bavarci, sad Francuzi, sad sveci Gustava Adolfa, sad željezne borbene naprave Fridrika
Velikog – grmjelo je sve to pred njegovim vratima i borilo se ispod njegovih mostova.
Židovi su oduvijek bili važni za Prag. Povremeno su pomagali kršćanima u njihovu
omiljenom poslu ubijanja jednih druge i velika zastava što visi sa Staronove sinagoge svjedoči
o njihovoj hrabrosti kojom su pomogli katoličkom Ferdinandu da se odupre protestantskim
Šveđanima. Praški geto jedan je od prvih što je nastao u Europi, a u malenoj sinagogi, koja još
uvijek postoji, praški je Židov osam stotina godina slavio Boga dok je njegov ženski puk
predano slušao s one strane zida kroz rupe u masivnim zidovima. Obližnje židovsko groblje,
Beth-chaim, iliti Kuća života, čini se kao da vrije od mrtvih. Postojao je višestoljetni zakon da
kosti izraelske moraju počivati ovdje i nigdje drugdje. Tako je hrpetina pohabanog i
polomljenog nadgrobnog kamenja ležala u neredu kao da su ih isprevrtali oni ispod njih.

~ 64 ~
becca & janja

Zidovi geta odavno su sravnjeni, ali sadašnji židovski stanovnici Praga i dalje se drže
svojih smrdljivih uličica, premda se one brzu zamjenjuju lijepim novim ulicama koje daju
nadu da će na kraju njihovu četvrt pretvoriti u najljepši dio grada.
U Dresdenu su nas upozorili da u Pragu ne govorimo njemački. Godinama rasna mržnja
između njemačke manjine i češke većine bijesni Bohemijom i ako netko u određenim
dijelovima Praga bude zamijenjen za Nijemca, onda je to nezgodno za čovjeka čija
izdržljivost u trčanju nije više kakva je bila. Međutim, na određenim praškim ulicama mi
jesmo govorili na njemačkom: bilo nam je govoriti njemački ili ništa. Govori se kako je češki
dijalekt veoma povijestan i krajnje znanstveno odnjegovan. Njegova abeceda sastoji se od
četrdeset i dva slova, što stranca podsjeća na kineski. Nije to jezik koji se bira u nuždi.
Zaključili smo kako će, na kraju, biti manje rizično za našu konstituciju da se držimo
Njemačkog – napokon, ništa nam se zbog toga nije dogodilo. Pražanin je jedna krajnje
oštroumna osoba; neka sitna pogreška u naglasku, neka sitna gramatička netočnost možda se
uvukla u naš njemački, a što je njemu otkrilo činjenicu da, unatoč tome što je sve drukčije
svjedočilo, nismo pravi Nijemci. Ne tvrdim to, samo iznosim kao mogućnost.
Kako bilo, da bismo izbjegli nepotrebnu opasnost, naše smo razgledavanje obavili uz
pomoć vodiča. Nikada nisam sreo savršenog vodiča. Ovaj je imao dva istaknuta nedostatka:
engleski mu je bio nesumnjivo loš, zapravo, to uopće i nije bio engleski. Ne znam kako bi
uopće to čovjek nazvao. Međutim, nije to bila njegova krivica. On je engleski učio od
Škotkinje. Ja dosta dobro razumijem škotski – to je nužno da bi čovjek ostao u dodiru sa
suvremenom engleskom književnošću – ali razumjeti nepatvoreni škotski sa slavenskim
naglaskom, povremeno ublažen njemačkim modifikacijama, to napreže inteligenciju. Prvih
pola sata bilo je teško oteti se dojmu da se čovjek guši. Očekivali smo da nam u svakom
trenutku umre na rukama. Tijekom jutra navikli smo na njega i riješili se želje da mu skočimo
na leđa svaki put kad otvori usta i da s njega strgamo odjeću. Konačno smo i uspjeli razumjeti
dio onog što je rekao, a to je dovelo i do otkrića drugog nedostatka.
Moglo se činiti da je nedavno izmislio sredstvo za rast kose i da je lokalnog kemičara
nagovorio da ga spravi i oglašava. Polovicu vremena on nam je isticao ne ljepote Praga nego
dobro što će vjerojatno zateći ljudsku rasu korištenjem tog preparata. Tako nas je nakon
pristojna pristanka, pod dojmom da je on previše elokventan kad su u pitanju bili pogledi i
arhitektura, dočekao njegov entuzijazam koji je pripisao suosjećajnom zanimanju za tu
kukavnu vodicu.
Rezultat je bio taj da ga se sad nije dalo otrgnuti od te teme. Ruševne palače i
raspadajuće crkve on je odbacio kratkom riječi kao puke bezvrijedne stvari, raspirujući
morbidni ukus za dekadentno. Njegova dužnost, kako je on shvaćao, nije bila da nas navede
na zdvajanje oko onog što je vrijeme uništilo, već prije da nam pažnju usmjeri na načine kako
da ih se popravi. Što smo mi to imali s herojima smrskanih glava ili ćelavim svecima? Naš
interes nesumnjivo mora biti vezan uz živi svijet: uz djevojke s njihovim lelujavim kovrčama,
ili uz lelujave kovrče kakve bi mogle imati uz razumnu upotrebu Kophkeoa, uz mladiće s
gizdavim brkovima – kako je bilo prikazano na slici.
Nesvjesno, on je u svojoj glavi svijet podijelio na dva dijela. Prošlost (prije upotrebe),
bolestan, neprijatan, nezanimljiv svijet. Budućnost (nakon upotrebe), ugojeni, dražesni,

~ 65 ~
becca & janja

Bog-svakog-blagoslovio vrsta svijeta. A to ga je činilo nepodesnim za vodiča po mjestima

srednjovjekovne povijesti.
U hotel je svakom od nas poslao bocu te stvari. Činilo se kako smo mi, to i ne znajući,
zavapili za time na samom početku našeg razgovara s njim. Osobno, ja to ne mogu ni
pohvaliti ni osuditi. Dugački niz razočaranja me obeshrabrio; k tome, stalni miris parafina,
koliko god bio slab, izaziva komentare, pogotovo u slučaju oženjenog čovjeka. Zato taj
uzorak i nisam isprobao.
Svoju bocu dao sam Georgeu. Zatražio ju je kako bi je poslao čovjeku kojeg je poznavao
u Leedsu. Kasnije sam saznao da mu je Harris dao svoju bocu kako bi je poslao istom tom
čovjeku. Miris luka pratio nas je otkako samo napustili Prag. George je i sam to primijetio –
pripisao ga je prevlasti češnjaka u europskoj kuhinji.
A u Pragu smo ja i Harris učinili prijateljsku stvar Georgeu. Već smo neko vrijeme
primjećivali da je George postao malo preveliki ljubitelj Pilsener piva. To njemačko pivo je
podmuklo piće, pogotovo kad je vruće. I ne smije se ga se previše lokati. Ne udara vam u
glavu, nego vam nakon nekog vremena uništi struk. Uvijek kad ulazim u Njemačku, kažem
sebi: “Neću piti nikakvo njemačko pivo. Bijelo domaće vino, s malo soda-vode, možda
povremeno čaša Emsa ili potaša. Ali pivo, nikada – ili, svakako, teško ikada.”
To je dobra i korisna odluka koju preporučujem svim putnicima. Samo, volio bih da je se
mogu držati. George, premda sam ga tjerao na to, odbio se držati ijednog tako krutog i
čvrstog ograničenja. Rekao je da je njemačko pivo dobro ako se umjereno pije.
“Jedna čaša ujutro”, reče George, “jedna navečer, ili čak dvije. To nikome neće
naškoditi.”
Možda je bio u pravu. No. Harrisa i mene mučilo je njegovih šest čaša.
“Moramo nešto napraviti da to zaustavimo”, rekao je Harris. “To postaje ozbiljno.”
“Nasljedno je, tako mi je objasnio”, odgovorio sam.
“Čini se da je njegova obitelj oduvijek žedna.”
“Postoji ovdje mineralna voda”, odgovorio je Harris, “u koju se iscijedi malo limuna –
vjerujem da je praktički bezopasna. Njegova figura je ono što mi je prvo na umu. Izgubit će
svu svoju urođenu eleganciju.”
Porazgovarali smo o toj stvari i, uz pomoć providnosti, uglavili plan. U svrhu
ukrašavanja grada baš je bio postavljen novi spomenik. Zaboravio sam čiji je bio. Samo se
sjećam da je u svojoj biti to bila uobičajena vrsta spomenika koja je prikazivala uobičajenu
vrstu gospodina, s uobičajenim ukočenim vratom, koji je jahao na uobičajenoj vrsti konja –
konju koji uvijek hoda na svojim zadnjim nogama, čuvajući prednja kopita za udaranje ritma.
Međutim, ima svoju individualnost. Umjesto običnog mača ili pendreka, čovjek je u svojoj
ispruženoj ruci držao vlastiti šešir okićen perjem, a konj nije imao uobičajeni vodopad od
repa, nego ponešto stanjeni privjesak koji se činio nekako u neskladu s njegovim razmetljivim
ponašanjem. Čovjek osjeća da se konj s takvim repom ne bi tako jako propinjao.
Bio je postavljen na malenom trgu ne tako daleko od završetka Karlsbruckea, ali stajao
je tu samo privremeno. Prije odluke gdje će ga konačno postaviti, gradske vlasti su odlučile,
veoma razumno, da praktičnim pokusom prosude gdje bi najbolje odgovarao. Shodno tome,
dali su napraviti tri grube kopije spomenika – samo drvene obrise, stvari koje nikako ne

~ 66 ~
becca & janja

izgledaju izbliza, ali s manje udaljenosti one daju točno onaj efekt koji je potreban. Jednog su
tako postavili na prilazu Franz-Josefsbruckea, drugi je stajao na otvorenoj površini iza
kazališta, a treći na sredini Wenzelsplatza.
“Ako George ne zna za ovu tajnu”, rekao je Harris (mi smo se prošetali sat vremena, a on
je ostao u hotelu da bi tetki napisao pismo), “ako nije primijetio te spomenike, onda bi nam
oni mogli pomoći da od njega napravimo boljeg i tanjeg čovjeka, i to točno večeras.”
Tijekom večere smo ga oprezno ispitali. Shvatili smo da on o tome nema pojma, odveli
ga van i poveli pokrajnjim ulicama do mjesta gdje je stajao pravi spomenik. George je bio za
to da ga se vidi i krene dalje, kako je to on već radio sa spomenicima, ali mi smo ustrajali na
tome da se zaustavi i da tu stvar savjesno razgleda. Četiri puta smo s njim prošli oko
spomenika i pokazali mu ga sa svake moguće točke gledanja. Sve u svemu, mislim da smo mu
dosađivali s time, no naša je namjera bila da mu se ureze u pamćenje. Ispričali smo mu
povijest čovjeka koji je jahao na konju, ime umjetnika koji je napravio spomenik, koliko je
težak, koje su mu mjere. Taj spomenik smo mu utuvili u glavu. Kad smo bili gotovi, o tom je
spomeniku tada znao više nego o bilo čemu drugome. Toliko smo ga isprepadali s tim
spomenikom da smo ga na kraju pustili samo pod uvjetom da će ujutro, kad budemo svi
mogli bolje vidjeti, ponovno doći ovamo. Zapazili smo da je u tu svrhu u svom notesu
napravio bilješku o mjestu gdje se spomenik nalazi.
Onda smo mu se pridružili u njegovoj omiljenoj pivnici, sjeli pokraj njega i pričali mu
anegdote o ljudima koji, nenaviknuti na njemačko pivo i kad ga previše piju, polude i razviju
maniju ubijanja, o ljudima koji umiru mladi zato što piju njemačko pivo, ljubavnicima za koje
je njemačko pivo bilo sredstvo da se zauvijek riješe zgodnih djevojaka.
U deset sati pješke smo krenuli natrag prema hotelu. Večer je mirisala na oluju dok su
teški oblaci plovili ispred blijeda mjeseca. Harris reče:
“Nećemo se vraćati istim putem kojim smo došli. Idemo natrag uz rijeku. Lijepa je pod
mjesečinom.”
Dok smo hodali, Harris je pričao tužnu priču o čovjeku kojeg je poznavao, a koji je sad u
kući za bezazlene imbecile. Reče kako se priče sjetio jer bila je upravo ovakva večer kad je
hodao s tim čovjekom i tada je zadnji put vidio tog jadnika. Šetali su po Embankmentu pokraj
Thamese, reče Harris, kad ga je čovjek prestravio tvrdoglavo tvrdeći da je na uglu
Westminster Bridgea vidio kip vojvode od Wellingtona, a svi znaju da on stoji na Piccadillyju.
Bilo je to točno u onom trenutku kad smo naletjeli na jednu od onih drvenih kopija.
Nalazila se na sredini jednog malenog, ograđenog trga, malo iznad nas s druge strane ceste.
George se iznenada zaustavio i naslonio na zid mola.
“U čemu je problem?” rekao sam. “Vrti ti se u glavi?”
Rekao je: “Da, malo. Odmorimo se ovdje.”
Stajao je tamo očima zalijepljen za tu stvar.
Rekao je promuklim glasom:
“Kad se govori o spomenicima, uvijek me zapanji koliko jedan spomenik bude sličan
drugome.”
Harris je rekao: “U tome se ne mogu složiti s tobom – slike da, kad baš hoćeš. Neke slike
su jako slične drugim slikama, ali kod spomenika uvijek postoji neka razlika. Uzmi onaj

~ 67 ~
becca & janja

spomenik koji smo vidjeli ranije večeras”, nastavio je Harris, “prije nego smo otišli u
koncertnu dvoranu. Predstavljao je čovjeka koji sjedi na konju. U Pragu ćeš vidjeti i druge
spomenike čovjeka na konju, ali nijedan neće biti kao taj.”
“Da, jesu”, rekao je George, “svi su oni slični. Uvijek je to isti konj i uvijek je to isti
čovjek. Svi su oni baš isti. Idiotska je glupost reći da nisu.”
Činilo se da je ljut na Harrisa.
“Zašto tako misliš?” pitao sam.
“Zašto tako mislim?” uzvratio je George sad se okrenuvši prema meni. “Pa, pogledajte
tamo onu prokletu stvar.”
Rekao sam: “Koju prokletu stvar?”
“Pa, onu stvar”, rekao je George. “Pogledajte je! To je isti konj s pola repa koji stoji na
zadnjim nogama, to je isti čovjek koji maše šeširom, isti...”
Harris je rekao: “Sad pričaš o spomeniku koji smo vidjeli na Ringplatzu.”
“Ne, ne pričam”, odgovorio je George. “Pričam o onom tamo spomeniku.”
“Kojem spomeniku?” pitao je Harris.
George je pogledao Harrisa, no Harris je čovjek koji bi uz malo truda mogao biti pravi
amaterski glumac. Njegovo lice izražavalo je samo prijateljsku tugu pomiješanu sa zebnjom.
Onda je George pogled prebacio na mene. Pokušao sam, koliko mi je to bilo moguće, kopirati
Harrisov izraz lica i na taj način sa svoje strane dodavati naglasak prijekoru.
“Hoćeš li kočiju?” pitao sam Georgea najljubaznije što sam mogao. “Idem ja po jednu.”
“Zašto bih, dovraga, želio kočiju?” pitao je nemilosrdno. “Zar vi ljudi ne možete
razumjeti šalu? Ovo je kao izlazak s parom šašavih starih baba.” Rekavši to krenuo je preko
mosta ostavljajući nas da ga slijedimo.
“Tako mi je drago da je to bila samo tvoja šala”, rekao je Harris kad smo ga sustigli.
“Znam za slučaj propadanja mozga koje je započelo...”
“Oh, ti si blesavi blesavac!” rekao je George prekidajući ga. “Nema toga što ti ne znaš.”
Doista se ponašao krajnje neugodno.
Poveli smo ga okolo po obali rijeke do kazališta. Rekli smo mu da je to najkraći put i, to
je činjenica, bio je. Na otvorenom prostoru iza kazališta stajala je druga od tih drvenih utvara.
George ju je ugledao i ponovno se skamenio.
“U čemu je problem?” ljubazno upitao je Harris. “Nisi bolestan, zar ne?”
“Ne vjerujem da je ovo najkraći put”, rekao je George.
“Ja te uvjeravam da jest”, ustrajao je Harris.
“Pa, ja idem drugim putem”, rekao je George. Okrenuo se je i otišao, a mi smo ga slijedili
kao i prije.
Hodajući Ferdinand Strasseom Harris i ja razgovarali smo o privatnim ludnicama. Harris
reče da se njima ne upravlja baš najbolje. Njegov prijatelj, pacijent u ludnici...
George reče prekidajući ga: “Čini se da ti imaš veliki broj prijatelja u ludnicama.”
Rekao je to krajnje uvrijeđenim glasom kao da je želio istaknuti da je to mjesto gdje bi
čovjek trebao potražiti većinu Harrisovih prijatelja. Ali Harris se nije naljutio. Jednostavno je
sasvim blago odgovorio:
“Pa, doista je nevjerojatno, kad čovjek počne o tome razmišljati, kako su mnogi od njih

~ 68 ~
becca & janja

na ovaj ili onaj način prije ili kasnije tako završili. Katkad me to zbilja uplaši.”
Harris, koji je bio nekoliko koraka ispred nas, zaustavio se na uglu Wenzelsplatza.
“Lijepa je ovo ulica, zar ne?” rekao je uguravši ruke u džepove zadivljeno je
promatrajući.
George i ja smo mu se pridružili. Dvije stotine metara od nas, u samom centru, nalazio
se treći od tih spomenika-utvara. Mislim da je taj bio najbolji od sva tri – najsličniji,
najvarljiviji. Stajao je odvažno se ocrtavajući nasuprot nemirnog neba – konj na svojim
zadnjim nogama s neobično potkresanim repom, čovjek gole glave koji svojim perjem
okićenim šeširom pokazuje prema savršeno vidljivom mjesecu.
“Ja mislim, ako nemate ništa protiv...”, rekao je George. Govorio je s gotovo patetičnom
zvonjavom u glasu, njegove agresivnosti u potpunosti je nestalo iz njega, “... da ću uzeti tu
kočiju, ako je koja pri ruci.”
“Učinilo mi se da izgledaš čudno”, ljubazno je rekao Harris. “To je ta tvoja glava, zar ne?”
“Možda jest”, dogovorio je George.
“Primijetio sam da ti bućka”, rekao je Harris, “ali nisam htio ništa govoriti. Imaš osjećaj
da ti se priviđaju stvari, zar ne?”
“Ne, ne, nije to”, odgovorio je George kao iz topa. “Ne znam što je točno.”
“Ja znam”, rekao je Harris svečano, “i reći ću ti. To ti je ono njemačko pivo koje piješ.
Znam jedan slučaj kad je čovjek...”
“Nemoj mi baš sad o njemu pričati”, rekao je George. “Usuđujem se reći da je istina, ali
nekako ne želim slušati o njemu.
“Nisi postao ovisan o njemu”, rekao je Harris.
“Od večeras ga se odričem”, rekao je George. “Mislim da imaš pravo. Čini se da nije za
mene.”
Odveli smo ga kući i stavili u krevet. Bio je jako ljubazan i zahvalan.
Jedne naredne večeri, nakon dugačke dnevne vožnje poslije koje je slijedila krajnje
ugodna večera, ukorili smo ga zbog velike cigare i, maknuvši stvari izvan njegova dosega,
ispričali smo mu sve o toj lukavštini koju smo bili isplanirali.
“Što ste rekli, koliko smo vidjeli kopija tog spomenika?”, pitao je George nakon što smo
završili.
“Tri”, odgovorio je Harris.
“Samo tri?” rekao je George. “Jeste li sigurni?”
“Jesmo”, rekao je Harris. “Zašto?”
“Ma, nije važno!” odgovorio je George.
Ali ja ne vjerujem da je u potpunosti vjerovao Harrisu.
Iz Praga, preko Carlsbada, otputovali smo u Nuremberg. Dobri Nijemci, kad umru, tako
kažu, idu u Carlsbad, baš kao dobri Amerikanci u Pariz. Sumnjam u to, budući da je riječ o
malenom mjestu neprikladnom za masu. U Carlsbadu čovjek se diže u pet sati, to je
pomodan sat za šetnju dok sastav svira ispod kolonade, a Sprudel bude više od kilometra pun
gustog svijeta – i tako od šest do osam ujutro. Ovdje možete čuti kako se govori više jezika
nego u Babilonskoj kuli. Na svakih deset metara naletjet ćete na poljske Židove i ruske
princeze, kineske mandarine i turske paše, Norvežane koji kao da su iskočili iz Ibsenovih

~ 69 ~
becca & janja

drama, žene s bulevara, španjolske plemkinje i engleske grofice, planinare iz Crne Gore i
milijunaše iz Chicaga. Svojim posjetiteljima Carlsbad pruža svaki luksuz ovog svijeta, osim
papra. Za novac ga ne možete nabaviti u krugu od osam gradskih kilometara, a ono što
možete nabaviti za ljubav, to i nije vrijedno spomena. Papar je otrov za mnoštvo oštećene
jetre koja tvori četiri petine carslbadskih mušterija. A kako je prevencija bolja od liječenja, on
se pažljivo skriva u okolici. Paprene zabave su izmišljene u Carlsbadu da bi se putovalo na
neko mjesto bez granice i tamo prepustilo paprenim orgijama.
Nuremberg, ako netko očekuje grad srednjovjekovna izgleda, razočarat će se.
Zanimljivih uglova, pitoresknih pogleda, toga ima mnogo; ali posvuda je to okruženo i
zagađeno modernim, pa čak i ono što jest staro, nije ni približno staro kao što je čovjek
mislio. Napokon, gradu se, poput žene, starost određuje po izgledu. A Nuremberg je još
uvijek dama ugodna izgleda, njegove godine malo je teže otkriti ispod svježe boje i sadre po
kojoj žari plin ili električno svjetlo. Ipak, pogledavši izbliza, možete vidjeti njegove naborane
zidove i sive tornjeve.

~ 70 ~
becca & janja

IX.

Harris krši zakon – Koristan čovjek: opasnosti koje mu prijete – George nastavlja s
kriminalnom karijerom – Onaj kome je Njemačka blagodat i blagoslov – Engleski
grješnik: njegova razočaranja – Njemački grješnik: njegove neobične prednosti – Što
ne trebate činiti sa svojim krevetom – Jeftina opačina – Njemački pas: njegova
jednostavna dobrota – Loše vladanje kukca – Ljudi koji idu putem kojim moraju –
Njemački dječak: njegova ljubav prema zakonu – Kako zastraniti s hodomjerom –
Njemački student: njegova omekšana tvrdoglavost

Između Nuremberga i Crne šume sva trojica smo na ovaj ili onaj način uspjeli zapeti u
problemima.
Harris je počeo u Stuttgartu time što je uvrijedio jednog službenika. Stuttgart je prelijepi
grad, čist i pun svjetla, mali Dresden. Sadrži on jednu posebnu malenu atrakciju zbog koje
čovjek mora skrenuti s puta da bi je vidio: galeriju slika srednje veličine, maleni muzej
antikviteta, polovičnu palaču, a što sve čovjek može obići i uživati. Harris nije shvaćao da je
uvrijedio službenika. Zamijenio ga je za vatrogasca (izgledao je poput vatrogasca) i nazvao ga
je dummer Esel.
U Njemačkoj nije dozvoljeno službeniku reći da je glupan, ali nesumnjivo da je taj
naročiti čovjek baš to bio. Dogodilo se sljedeće: Harris u Stadgartenu, željan izaći i vidjevši
pred sobom otvorena vrata, prekoračio je konop i stupio na ulicu. Harris drži da ga uopće nije
vidio, ali nesumnjivo se tamo nalazilo konop s natpisom “Durchgang Verboten!” Čovjek koji
se nalazio blizu vrata zaustavio je Harrisa i pokazao mu natpis. Harris mu je zahvalio i
prošao. Čovjek je krenuo za njim i objasnio mu da je takvo neuljudno ponašanje nedopustivo.
Bilo je nužno da se to ispravi tako što će Harris ponovno prekoračiti taj konop i vratiti se u
vrt. Harris je čovjeku pokazao natpis koji je govorio da je prolaženje zabranjeno i da bi,
ponovno se vraćajući u vrt, po drugi put prekršio zakon. Čovjek je to i sam shvatio i
predložio, kako bi se stao na kraj problemu, da se Harris vrati u vrt kroz službeni ulaz, koji je
bio iza ugla, i da onda odmah izađe na ista ta vrata. U tom trenutku Harris je čovjeka nazvao
glupanom. To nam je uzelo dan i Harrisa koštalo četrdeset maraka.
Ja sam ga popratio ukravši bicikl u Karlsruheu. Nisam baš namjeravao ukrasti bicikl.
Samo sam pokušao biti od koristi. Vlak je već kretao kad sam zapazio, tako sam mislio, da je
Harrisov bicikl ostao u teretnom vagonu. Nije bilo nikog da mi pomogne. Skočio sam u vagon

~ 71 ~
becca & janja

i izvukao ga van, baš u zadnji čas. Pobjedonosno sam se vozio peronom kad sam naletio na
Harrisov bicikl koji je bio naslonjen na zid iza nekih kanti za mlijeko. Bicikl koji sam uzeo
nije bio Harrisov nego od nekog drugog.
Bila je to neugodna situacija. U Engleskoj bih otišao šefu stanice i objasnio mu da sam
pogriješio. Ali u Njemačkoj nisu zadovoljni kad tu sitnicu objasnite jednom čovjeku: vode vas
kojekuda da to objasnite barem šestorici. I ako se dogodi da jedan od tih šestoro nije pri ruci,
ili baš tada nema vremena da vas posluša, imaju naviku da vas ostave preko noći kako biste
drugog dana ujutro završili sa svojim objašnjavanjem. Pomislio sam samo sakriti tu stvar i
onda odšetati bez ikakve zbrke ili predstave. Našao sam drvenu baraku, koja se učinila kao
baš prikladnim mjestom, pa krenuo u nju biciklom kad me, nažalost, zapazio željeznički
službenik u crvenoj kapi napuhnut kao da je umirovljeni general zbora. Izašao je i rekao:
“Što to radite s tim biciklom?”
Rekao sam: “Sklonit ću ga u ovu drvenu baraku.” Svojim glasom pokušao sam dočarati
da činim dobrostivu i brižnu stvar, zbog čega bi mi željeznički službenici trebali biti zahvalni,
ali on je ostao ravnodušan.
“Da li je to vaš bicikl?” pitao je.
“Pa, baš i nije”, odgovorio sam.
“Čiji je?” pitao je on veoma grubo.
“Ne mogu vam reći”, odgovorio sam. “Ne znam čiji je to bicikl.”
“Gdje ste ga uzeli?” bilo je njegovo sljedeće pitanje.
U njegovu glasu čula se gotovo uvredljiva sumnjičavost.
“Uzeo sam ga”, odgovorio sam mu s najviše hladnog dostojanstva što sam ga u tom
trenutku moga skupiti, “iz vlaka. Činjenica je”, nastavio sam iskreno, “da sam pogriješio.”
Nije mi dao vremena da završim. Samo je rekao da je tako i mislio i zazviždao.
Prisjećanje na daljnja postupanja, što se mene tiče, nije nimalo zabavno. Čudo je i velika
sreća, kažu da providnost bdije nad nekima od nas, što se ta nezgoda dogodila u Karlsruheu
gdje imam prijatelja Nijemca, službenika koji ima neki utjecaj. Kakva bi mi bila sudbina da
postaja nije bila u Karlsruheu ili da moj prijatelj nije bio kod kuće – ne usuđujem se o tome
razmišljati. Kako poslovica kaže, provukao sam se za dlaku. Volio bih reći kako sam
Karlsruhe napustio bez mrlje na svom liku, ali to ne bi bila istina. Moje izbjegavanje kazne u
policijskim krugovima i danas se smatra ozbiljnom povredom pravde. No, svi ti neznatni
grijesi poniru u beznačajnost onkraj Georgeova nepoštivanja zakona. Nezgoda s biciklom sve
nas je bacila u zbrku, a rezultat je bio taj što smo na kraju izgubili Georgea. Poslije se
ispostavilo da nas je čekao ispred prekršajnog suda, ali onda mi to nismo znali. Mislili smo da
je možda sam otišao u Baden. Želeći što prije otići iz Carlsruhea, i možda ne razmišljajući
najbistrije, mi smo krenuli tamo skočivši na prvi sljedeći vlak koji je prolazio. Kada se George,
umoran od čekanja, vratio na stanicu, shvatio je da nas nema i shvatio je da nema njegove
prtljage. Harris je imao njegovu kartu. Ja sam cijelom društvu bio blagajnik, pa je kod sebe
imao nešto malo sitniša. Našavši izgovor u svemu tome on namjerno započinje kriminalnu
karijeru, o kojoj smo kasnije čitali, jer bila je otvoreno prikazana u službenim spisima –
Harrisu i meni digla je gotovo svaku vlas na glavi.
Putovanje Njemačkom, može se tako reći, pomalo je komplicirano. Čovjek kupuje kartu

~ 72 ~
becca & janja

na stanici s koje kreće prema stanici na kojoj želi sići. Mogli biste pomisliti kako će vas to
dovesti onamo, ali neće. Kad vaš vlak stigne, vi se pokušate popeti na njega, međutim
kondukter vam lijepo mahne da ne može. Gdje su vaše vjerodajnice? Pokažete mu svoje
karte. On vam objašnjava kako one same ništa ne vrijede. Vi ste poduzeli tek prvi korak
prema putovanju. Morate se vratiti na blagajnu i uzeti još ono što se naziva schnellzug ticket.
Vraćate se s time misleći kako je vašim problemima došao kraj. Dopušta vam se da uđete i
zasad je sve u redu. Ali ne smijete nigdje sjesti, ne smijete ni stajati i ne smijete lunjati
uokolo. Morate kupiti još jednu kartu, a ona se ovaj put zove platz ticket – ona vam daje
pravo da određeno vrijeme sjedite na svom mjestu.
Često se pitam kako bi prolazio čovjek koji bi ustrajao u tome da ne kupuje ništa drugo
osim jedne karte. Bi li imao pravo trčati po pragovima iza vlaka? Ili bi na sebe mogao
nalijepiti naljepnicu i strpati se u teretni vagon? S druge strane, što bi se dogodilo s čovjekom
koji bi uzeo tu svoju schnellzug ticket, ali tvrdoglavo odbijao ili ne bi imao novca da kupi
platz ticket – bi li mu dopustili da legne na stalak za kišobrane ili da visi van kroz prozor?
Vratimo se Georgeu. Imao je taman toliko novca da kupi kartu za sporovozni vlak za
Baden, i to je sve. Kako bi izbjegao ispitivanje konduktera, pričekao je da vlak krene, pa je
onda uskočio unutra.
Ovo je bio njegov prvi grijeh:
a) ulazak u vlak koji se kreće
b) nakon što je ga je upozorio službenik
Drugi grijeh:
a) putovanje u razredu višem nego je onaj za koji je karta bila kupljena
b) odbijanje plaćanja nadoplate kad je to službenik zatražio. (George reče da on
nije odbio nego je čovjeku jednostavno rekao da ga ne razumije)
Treći grijeh:
a) putovanje u vagonu više klase za koji karta nije bila kupljena
b) odbijanje plaćanja nadoplate kad je to službenik zatražio (ponovno je George
osporavao točnost izvještaja). Isprevrtao je džepove i čovjeku ponudio sve što
ima, a to je u njemačkom novcu bilo oko osam penija. Ponudio je da će otići u
treći razred, ali trećeg razreda nije bilo. Ponudio se da ide u teretni vagon, ali za
to nisu htjeli ni čuti.)
Četvrti grijeh:
a) sjeo je na sjedište za koje nije platio
b) klatio se hodnikom (budući da mu nisu dopustili da sjedne dok ne plati, a on
platiti nije mogao, bilo je teško shvatiti što drugo da radi?
No, objašnjenja se u Njemačkoj ne uzimaju kao izgovor. Pa je njegovo putovanje iz
Karlsruhea u Baden bilo jedno od najskupljih što su ikada zabilježena.
Razmišljajući o okolnostima i učestalosti kojom čovjek ovdje u Njemačkoj upada u
probleme, dolazi se do zaključka kako bi ta zemlja došla kao sreća i blagoslov za prosječnog
mladog Engleza. Studentu medicine, izjelici što večera u Templeu ili činovniku na godišnjem
London je dosadna stvar. Zdrav Britanac uživa neobuzdano ili nikako. Ništa od onog što

~ 73 ~
becca & janja

smije učiniti ne pruža mu nikakvo pravo zadovoljstvo. Naći se u ovakvom ili onakvom
problemu, to je jedina stvar koja ga veseli. Pa, Engleska mu pruža malo mogućnosti u tom
smislu. Mnogo tvrdoglavosti treba mladom Englezu da bi samog sebe stavio u škripac.
Jednog dana o ovome problemu razgovarao sam s višim crkvenim starješinom. Bilo je
jutro desetog studenog i obojica smo pomalo zabrinuto zurili u policijske izvještaje.
Uobičajena skupina mladića skupila se ispred Criteriona kako bi napravila uobičajenu
nepodopštinu. Moj prijatelj crkveni starješina ima vlastite dečke, a ja nećaka, kojeg pratim
očinskim okom i za kojeg njegova majka misli da u Londonu ne čini ništa drugo nego samo
studira za inženjera. Bila je sretna okolnost što nam nijedno ime s popisa onih što su završili
u pritvoru nije bilo poznato. Laknulo nam je pa smo krenuli moralizirati o mladenačkoj
ludosti i izopačenosti.
“Veoma je neobično”, rekao je moj prijatelj crkveni starješina, “kako Criterion čuva svoju
poziciju u tom smislu. Upravo tako bilo je i kad sam ja bio mlad. Večer je uvijek završavala
kavgom ispred Criteriona.”
“To je tako besmisleno”, napomenuo sam.
“Tako monotono”, odgovorio je. “Nemaš pojma”, nastavio je on sa sanjivim izrazom koji
mu je pao na izborano lice, “koliko neizmjerno zamorno čovjeku može postati hodanje od
Piccadilly Circusa do prekršajnog suda na Vine Streetu. Opet, što drugo nam je preostalo?
Jednostavno ništa. Katkad bismo ugasili uličnu svjetiljku, onda bi se pojavio čovjek i ponovno
je zapalio. Ako bi netko uvrijedio policajca, on to jednostavno ne bi primijetio. On čak i ne bi
znao da je uvrijeđen. A kad i bi, činilo se da ga nije briga. Mogao si se pograbiti s nosačem u
Covent Gardenu, ako ti se to činilo nečim posebnim. Općenito govoreći, u tome je nosač bio
bolji. A kad je bio, to vas je koštalo pet šilinga, a kad nije, cijena je bila pola funte. U tom
naročitom sportu nikad nisam doživio neko naročito zadovoljstvo. Jednom sam pokušao
voziti kočiju na dva kotača. To se oduvijek smatralo vrhuncem modernog ganjanja u stilu
Toma i Jerryja. Ukrao sam je kasno jedne noći ispred gostionice u Dean Streetu i prvo mi se
dogodilo da me na Golden Squareu zaustavila jedna starija dama okružena s troje djece –
dvoje je plakalo, treće je spavalo. Prije nego sam uspio pobjeći, ona je djecu ubacila u kočiju,
uzela moj broj, platila mi šiling više nego je bila prava cijena, tako je rekla, i poslala me na
adresu malo iza onog što je ona nazvala North Kensington. Ispalo je zapravo da je mjesto bilo
na rubu Willesdena. Konj se umorio – za putovanje nam je trebalo puno više od dva sata. Bila
je to najsporija ludorija koju pamtim i u kojoj sam sudjelovao. Jednom ili dvaput pokušao
sam natjerati djecu da me povedu natrag staroj dami, ali svaki put kad bih otvorio vrata da im
to kažem, najmlađe dijete među njima, dječak, počelo bi vrištati. A kad sam drugim vozačima
ponudio da preuzmu posao, svi su oni odgovarali stihovima pjesme koja je bila popularna u
to vrijeme: ‘Oh, George, ne misliš li ti da malo predaleko otišao si?’ Jedan čovjek ponudio se
da će mojoj ženi prenijeti moju zadnju želju dok je drugi obećao da će organizirati ljude koji
će me u proljeće otkopati.
Dok sam se penjao na kočijaško sjedalo, zamišljao sam da vozim nekog ljutog, starog
pukovnika u neki usamljeni predio bez kočija, deset kilometara od mjesta na koje je želio i
gdje ću ga ostaviti da psuje na rubnjaku. Da je tome tako bilo, mogla je biti riječ o dobroj
zabavi, ili nije, ovisno o okolnostima i pukovniku. Nije mi ni na kraj pameti bilo da po nalogu

~ 74 ~
becca & janja

dadilje i pun nemoćne dječice vozim u zabačeno predgrađe. Ne”, zaključio je uzdahnuvši moj
prijatelj crkveni starješina, “ljubitelju ilegalnog London nudi ograničene mogućnosti.”
Sad, s druge strane, u Njemačkoj nevolju i ne treba tražiti. U Njemačkoj postoji mnogo
stvari koje ne smijete činiti, a koje je veoma lako činiti. Svakom mladom Englezu koji žudi da
upadne u probleme, a u svojoj vlastitoj zemlji se smatra spriječen u tome, ja bih savjetovao
kupovanje jednosmjerne karte za Njemačku. Povratna, koja obično vrijedi mjesec dana,
mogla bi se pokazati kao bacanje novca. U domovinskom policijskom vodiču on će pronaći
objašnjenu listu stvari čije činjenje će ga zainteresirati i donijeti mu uzbuđenje. U Njemačkoj
madrac se ne smije stavljati na prozor. Time može započeti. Stavi li madrac na prozor, u
problemu može zaglibiti i prije doručka. Kod kuće može se objesiti van kroz prozor: za to
nitko ne bi previše mario, osim ako nekome ne zasjeni neka prastara svjetla ili dolje povrijedi
ili polomi nekog prolaznika.
U Njemačkoj na ulici ne smijete nositi kostime. Gorštak kojeg poznajem, a koji je otišao
u Dresden provesti zimu, prvih nekoliko dana svog boravka tamo proveo je raščišćavajući
nesporazum sa saksonskom vladom. Pitali su ga što radi s tom odjećom. On nije bio ljubazan
gospodin. Odgovorio im je da je nosi. Oni su ga pitali zašto je nosi. On je odgovorio zato da
bi mu bilo toplo. Iskreno su mu odgovorili da mu ne vjeruju i u njegov stan vratili ga u
oklopnom vozilu. Osobno svjedočenje engleskog ministra bilo je potrebno kako bi se vlasti
uvjerile da je gorštačko odijelo bilo uobičajena odjeća mnogih uglednih, britanskih ljudi koji
poštuju zakon. Prihvatili su tu izjavu, diplomatski, ali svoje osobno mišljenje zadržali su do
današnjih dana. Na engleske turiste su navikli, ali kad se izvan svog hotela pojavi gospodin iz
Leicestershirea kojeg su neki njemački časnici pozvali u lov, odmah bude odveden na
policijsku postaju, s konjem i svime ostalim, da objasni tu svoju nepristojnost.
Još jedna stvar ne smije se raditi na ulicama njemačkih gradova: ne smiju se hraniti
konji, mule i magarci, bez obzira pripadaju li vama ili drugim ljudima. Ako vas strast potjera
da nahranite nečijeg konja, morate sa životinjom dogovoriti susret, a obrok se mora poslužiti
na nekom službeno odobrenom mjestu. Na ulici ne smijete polupati čašu ili porculan, u
stvari, to se ne smije niti na jednom javnom mjestu. Ako vam se to dogodi, dužni ste pokupiti
i zadnji komadić. Ne mogu reći što ćete napraviti sa svim tim komadićima kad ih pokupite.
Jedina stvar koju sigurno znam jest da ih ne smijete nigdje baciti, nigdje ih ostaviti i na bilo
koji način se od njih rastati. Po svojoj prilici od vas se očekuje da ih nosite sa sobom dok ne
umrete i da se onda s vama pokopaju. Ili ih, možda, možete progutati.
Na njemačkim ulicama ne smijete pucati iz samostrela. Njemački zakonodavac nije se
zadovoljio samo s nedjelima prosječnog čovjeka – zločinom za koji čovjek osjeća da ga netko
želi počiniti, ali ne smije. On se opteretio zamišljanjem svih stvari koje bi mogao počiniti
pošašavjeli manijak. U Njemačkoj nema zakona protiv čovjeka koji na sredini ceste dubi na
glavi, to mu nije palo na pamet. Jednog dana, kad njemački državnik posjeti cirkus i tamo vidi
akrobate, potegnut će pitanje tog propusta. Onda će se odmah baciti na posao i napisati
klauzulu koja ljudima zabranjuje da na sredini ceste dube na glavama i odrediti cijenu kazne.
Ovo je ljepota njemačkog prava: prekršaj u Njemačkoj ima svoju točno određenu cijenu. Ne
bdijete cijelu noć, kao u Engleskoj, pitajući se hoćete li se izvući s upozorenjem, hoće li vas
oderati za četrdeset šilinga ili će vam sudac za prekršaje, ako je ustao na lijevu nogu, odrezati

~ 75 ~
becca & janja

sedam dana zatvora. Vi točno znadete koliko će vas koštati vaša zabava. Možete na stol
staviti novac, otvoriti policijski vodič i svoje praznike isplanirati do zadnjeg pfeniga. Ako je u
pitanju veoma jeftina večer, predložio bih hodanje pogrešnom stranom pločnika nakon što
ste upozoreni da to ne činite. Ako izaberete svoj kvart i držite se tihih pokrajnjih ulica,
izračunao sam da će vas cjelovečernje hodanje na pogrešnoj strani pločnika koštati malo više
od tri marke.
U Njemačkim gradovima ne smijete uokolo lutati u skupinama. Nisam siguran koliko to
ljudi tvori skupinu, a nijedan službenik s kojim sa razgovarao o toj temi nije se osjećao
kompetentan da kaže koji je to točan broj. Jednom sam rekao svom njemačkom prijatelju,
koji je išao u kazalište sa svojom ženom, punicom, petero svoje djece, svojom sestrom i
njenim zaručnikom te dvije nećakinje, zar ne misli da riskira s tim zakonom. Nije on moju
napomenu primio kao šalu. Bacio je pogled na tu grupu.
“Oh, ne bih rekao”, kazao je. “Znaš, svi smo iz iste obitelji.”
“Paragraf ne govori ništa o tome je li skupina obiteljska ili nije”, odgovorio sam. “Samo
kaže skupina. Ne mislim to u neuljudnom smislu, ali govoreći etimološki, osobno tvoju grupu
smatram skupinom. Ostaje nam za vidjeti hoće li i policija to vidjeti jednako tako ili neće. Ja
te tek upozoravam.”
Moj prijatelj bio je sklon prezrivom odbacivanju mojih strahova. Ali njegova je žena
mislila kako je bolje ne riskirati s policijskim rastavljanjem društva već na samom početku
večeri, pa su se sami podijelili dogovorivši ponovno okupljanje u kazališnom predvorju.
Još jedna strast, od koje se u Njemačkoj morate suzdržati, jest bacanje stvari kroz
prozor. Mačke nisu izgovor. Mačke su me neprestano budile tijekom prvog tjedna boravka u
Njemačkoj. Jedne noći sam poludio. Prikupio sam mali arsenal – dva ili tri komada ugljena,
nekoliko tvrdih krušaka, nekoliko dogorjelih svijeća, neko čudno jaje koje sam našao na
kuhinjskom stolu, praznu bocu soda-vode. Otvorio sam prozor i sasuo bombe na mjesto
otkuda se činilo da dolazi buka. Ne mislim da sam išta pogodio. Nikad nisam upoznao
čovjeka koji je pogodio mačku, čak i kad ju je vidio, osim možda slučajno kad je gađao nešto
drugo. Poznajem pucače, osvajače kraljevskih odličja – tu vrstu ljudi – koji su svojim puškama
na mačku pucali s pedeset metara, a nisu je ni okrznuli. Često mislim kako bi umjesto
središta meta, divljači u pokretu i takvih gluposti, uistinu pravi majstor u gađanju bio onaj
koji bi se mogao pohvaliti da je pogodio mačku.
No, kako bilo, pobjegle su. Možda ih je jaje potjeralo. Kada sam ga uzeo, primijetio sam
da ne izgleda baš najbolje. Ponovno sam se vratio u krevet misleći da je problem završio.
Deset minuta kasnije na vratima pojavila se divljačka zvonjava električnog zvona. Pokušao
sam to ignorirati, ali bila je uporna, pa sam stavio kućnu haljinu i otišao dolje do vrata. Na
njima stajao je policajac. Imao je sa sobom malenu hrpicu svih stvari koje sam bacio kroz
prozor, osim jaja. Očigledno ih je bio pokupio. Rekao je:
“Ovo su vaše stvari?”
Rekao sam: “Bile su moje, ali osobno sam se oprostio s njima. Može ih uzeti tko želi – vi
ih možete uzeti.”
Ignorirao je moju ponudu. Rekao je:
“Vi ste te stvari bacili kroz prozor.”

~ 76 ~
becca & janja

“U pravu ste”, priznao sam. “Jesam.”

“Zašto ste i bacili kroz prozor?” pitao je. Njemački policajac ima točno propisani
redoslijed postavljanja pitanja. Nikad on to ne mijenja i nikad nijedno ne ispušta. “Bacio sam
ih kroz prozor na neke mačke”, odgovorio sam.
“Koje mačke?” pitao je.
Bilo je to točno ono pitanje što ga može postaviti samo njemački policajac. Sa svim
sarkazmom što sam ga mogao utisnuti u ton svog glasa odgovorio sam kako me je stid što mu
ne mogu odgovoriti koje mačke. Objasnio sam mu da su meni osobno one bile stranci. Ali
ponudio sam mu, ako policija skupi sve mačke u kvartu, da ću doći i pokušati ih prepoznati
po zavijanju.
Njemački policajac šalu nije shvatio, što je u svemu tome i jako dobro, jer vjerujem da
žestoko oderu za zbijanje šala s bilo kojom njemačkom odorom. Nazivaju to uvredljivim
odnošajem sa službenim licem. Jednostavno mi je odgovorio da posao policije nije da mi
pomaže prepoznati mačke. Njegova je dužnost da me jednostavno novčano kazni zbog
bacanja stvari kroz prozor.
Pitao sam ga što može napraviti čovjek u Njemačkoj kad ga nakon ponoći probude
mačke, a on je odgovorio da mogu prijaviti vlasnika mačaka, a onda će ga policija upozoriti i,
ako je nužno, narediti da se mačke likvidiraju. Nije objasnio tko će mačke likvidirati i što će
one raditi tijekom tog postupka.
Rekao sam mu neka mi dade prijedlog za otkrivanje vlasnika mačke. Malo se zamislio, a
onda je predložio da je slijedim do njezine kuće. Nakon toga više nisam bio sklon prepiranju s
njim. Samo bih rekao stvari koje bi pogoršale situaciju. I tako, ta noćna zabava koštala me je
dvadeset maraka. A nijedan od četiri njemačka službenika, koji su me ispitivali o toj temi, od
početka do kraja u izvještaju nisu našli ništa smiješno.
Međutim, u Njemačkoj većina ljudskih grijeha i ludosti predstavlja relativno beznačajne
stvari onkraj strahote hodanja po travi. U njemačkoj nigdje, ni pod kakvim okolnostima,
nikada ne smijete hodati po travi. U Njemačkoj trava je pravi fetiš. Da svoju nogu stavite na
njemačku travu, bilo bi to svetogrđe jednako mornarskom plesanju na muhamedančevu
tepihu za molitvu. I sami psi poštuju njemačku travu. Nijedan njemački pas ne bi ni u snu
pomislio da šapom stane u nju. Ako u Njemačkoj ugledate nekog psa kako trči po travi, onda
možete biti sto posto sigurni da je to pas nekog bezbožnog stranca. U Engleskoj, kad želimo
pse držati van nekog područja, stavimo šest metara visoku žičanu ogradu s potpornjima i koja
na vrhu ima obrambene šiljke. U Njemačkoj na sredinu takvog područja stave tablu s
natpisom Hunden verboten i pas, koji ima njemačke krvi u svojim venama, pogleda tu tablu i
udaljuje se. U njemačkom parku vidio sam vrtlara gdje u mekanim čizmama pažljivo korača
tratinom, odande iznosi bubu, te je ozbiljno i čvrsto stavlja na šljunak. Kad je to učinio, stajao
je nepokolebljivo promatrajući bubu da vidi hoće li se pokušati vratiti na travu. A buba, koja
se osjeća krajnje posramljeno, brzo krene pokraj odvodnog kanala i skrene na stazu koja je
označena kao Ausgang.
U Njemačkoj različite staze posvećene su različnim društvenim skupinama i nijedna
osoba, zbog opasnosti po slobodu ili bogatstvo, ne može na tuđu stazu. Postoje posebne staze
za one u kolicima i posebne staze za pješake, avenije za jahače konja, za ljude s laganim

~ 77 ~
becca & janja

vozilima i ljude s teškim vozilima, staze za djecu i staze za usamljene dame. Uvijek sam
smatra propustom što nema posebnog puta za ćelave muškarce ili moderne žene.
U Grosse Gartenu u Dresdenu jednom sam naletio na jednu staru damu koja je sva
bespomoćna i zbunjena stajala na početku sedam staza. Svaka je bila branjena prijetećom
tablom koja je upozoravala da njome ne smije hodati nitko osim osobe kojoj je namijenjena.
“Žao mi je što vam smetam”, rekla je starica kad je shvatila da govorim engleski i čitam
njemački, “biste li bili tako dobri da mi kažete što sam ja i kuda da idem?”
Pažljivo sam je promotrio. Došao sam do zaključka da je odrasla, da je pješak i pokazao
joj stazu. Pogledala ju je i kao da se razočarala.
“Ali ja ne želim ići tamo”, rekla je. “Zar ne mogu ovim putem?”
“Nebesa draga, ne, gospođo!” odgovorio sam. “Ta je staza samo za djecu.”
“Ali ja im neću napraviti nikakvo zlo”, rekla je starica smiješeći se. Nije izgledala kao
neka starica koja bi im napravila ikakvo zlo.
“Gospođo”, odgovorio sam, “da je po meni, ja bih vam dopustio da idete tom stazom i da
mi je prvorođeno dijete na drugom kraju, ali ja vas tek mogu podsjetiti na zakone ove zemlje.
Za vas, potpuno odraslu ženu, pustolovina odlaska ovom stazom ide zajedno s određenom
novčanom kaznom, ako ne i zatvorom. Ovdje je jasno označena vaša staza: Nur fur
Fussganger. I ako hoćete moj savjet, onda požurite po njoj. Nije vam dopušteno ovdje stajati i
oklijevati.”
“Uopće ne ide u smjeru u kojem želim ići”, rekla je starica.
“Ona ide u smjeru u kojem morate htjeti ići”, odgovorio sam i tako smo se rastali.
U njemačkim parkovima postoje i posebne oznake na klupama, kao “Samo za odrasle”
(Nur fur Erwachsene), pa njemački maleni dječak koji želi sjesti i pročita taj znak, prolazi
dalje i uzima klupu na kojoj je djeci dopušteno da odmore; on će na nju pažljivo sjesti kako
svojim blatnim čizmama ne bi dotaknuo drvene dijelove.
Zamislite klupu u Regent’su ili St. James’s Parku označenu kao “Samo za odrasle!” Svako
dijete u krugu od pet kilometara pokušalo bi na nju sjesti i povlačilo drugu djecu koja bi bila
na njoj. A “odrasli”, oni joj se od gužve nikad ne bi mogli približiti na više od kilometar.
Njemački dječak, koji je slučajno sjeo ne obazirući se na natpis, smjesta se diže kad mu se
ukaže na pogrešku i odlazi pognute glave čupajući kosu s korijenjem od srama i žaljenja.
Ne može se reći da je njemačko dijete zanemareno od strane očinske vlasti. U
njemačkim parkovima i javnim vrtovima posebna mjesta (Spielplatze) osigurana su za njega,
a na svakom bude brdo pijeska. Tamo se može igrati do mile volje praveći kolače od blata i
gradeći kule od pijeska. Njemačkom djetetu bi se kolač napravljen od bilo kojeg drugog blata
činio kao nemoralni kolač. Ne bi mu pričinjao zadovoljstvo – njegova duša bunila bi se protiv
njega.
“Kolač”, rekao bi on sebi, “nije kakav bi trebao biti niti je napravljen od vladina blata
koje je posebno namijenjeno za tu svrhu, te nije napravljen na mjestu koje je odredila i koje
održava vlada da se na njemu prave kolači od blata. U tome ne može biti pravog blagoslova –
to je nezakoniti kolač.” I nakon što je njegov otac platio određenu novčanu kaznu, a on
primio svoju određenu dozu batina, njegova savjest i dalje će ga mučiti.
Još jedna izvrsna stvar da čovjeku u Njemačkoj bude zanimljivo jesu obična, domaća

~ 78 ~
becca & janja

dječja kolica. Ono što vi možete činiti s kinder-wagenom, kako se to naziva, i što ne smijete, i
to se nalazi na stranicama njemačkog zakonika. A nakon što to pročitate, zaključujete kako
čovjek koji gura dječja kolica njemačkim gradom ne kršeći zakon može biti samo diplomat. S
dječjim kolicima ne smijete se vući, ali i ne smijete ići brzo. S dječjim kolicima nikome ne
smijete zapriječiti put i ako vam se itko nađe na putu, vi se njemu s puta morate skloniti. Ako
s kolicima želite stati, morate otići na mjesto posebno označeno za zaustavljanje dječjih
kolica, a kad na njega dođete, onda obavezno morate stati. S dječjim kolicima nema
prelaženja ceste. Ako kojim slučajem vi i beba živite s druge strane, tko vam je kriv. Svoja
dječja kolica nigdje ne smijete ostavljati i samo ih na posebna mjesta možete uzimati sa
sobom. Mogu reći da u Njemačkoj možete izaći s dječjim kolicima i u pola sata uvaliti se u
toliko problema da ih imate za mjesec dana. Svaki mladi Englez koji se želi zakačiti s
policijom ne može napraviti ništa bolje nego da dođe u Njemačku i sa sobom poveze svoja
dječja kolica.
U Njemačkoj nakon deset sati ne smijete svoja ulazna vrata držati nezaključanima, a
nakon jedanaest u vlastitoj kući ne smijete svirati klavir. U Engleskoj nikad nisam poželio
svirati klavir niti sam ikoga čuo da ga svira nakon jedanaest sati: ali veoma je različita stvar
kad vam se kaže da ga ne smijete svirati. Ovdje, u Njemačkoj, nikad nisam osjetio pravu
potrebu za klavirom u jedanaest sati, da bih sjeo i sa zadovoljstvom slušao Djevičinu molitvu
ili uvertiru Zampe. S druge strane, Nijemcima ljubiteljima zakona, glazba nakon jedanaest
sati prestaje biti glazbom, ona postaje grijeh i kao takva ne pruža im zadovoljstvo.
Njemački student jedina je individua u cijeloj Njemačkoj koja imalo sanja da zakonima
odredi slobode, ali i on do samo određene i točno definirane točke. Po običaju njemu su
dopuštene određene privilegije, ali čak su i one striktno ograničavajuće i lako shvatljive. Na
primjer, njemački student može se napiti i spavati u grabi bez neke druge kazne, osim što
sljedećeg jutra mora dati napojnicu policajcu koji ga je pronašao i doveo kući. No, da bi tako
bilo mora odabrati grabe u pokrajnjim ulicama. Njemački student, svjestan brzog
približavanja zaborava, koristi se svom svojom preostalom energijom da zađe za ugao i tamo
se sruši bez velikih briga. U određenim kvartovima može zvoniti po vratima. Najam stanova
na takvim mjestima je jeftiniji nego u drugim dijelovima grada. No, tu je problem u tome što
je svaka obitelj za sebe odredila tajni način zvonjave po čemu zna da li je posjet pravi ili krivi.
Kad takvo domaćinstvo posjećujete kasno navečer, dobro je biti upoznat s tajnom zvonjavom,
jer inače, ako ustrajete, možete dobiti kantu vode na glavu.
Također, Njemačkom studentu dopušteno je da noću pali svjetlo, no postoji protivljenje
tome da ga pali previše. Njemački student sklon šali obično se drži broja zadovoljavajući se sa
šest svjetiljki preko noći. Slično tome, on može podvikivati i pjevati kad ide kući sve do pola
dva sata, a u određenim restoranima dopušteno mu je da Fraulein rukom zagrli oko struka.
Da bi se spriječila bilo kakva naznaka nedoličnosti, konobarice u restoranima punima
studenata uvijek se pažljivo biraju iz redova nenapadnih, starijih žena, a razlog je što onda
njemački student može uživati u radostima koketiranja bez straha da će se nekome zamjeriti.
Oni su narod koji poštuje zakone, ti Nijemci.

~ 79 ~
becca & janja

X.

Baden s turističke točke gledišta – Kako je ljepota ranog jutra viđena prethodnog
poslijepodneva – Udaljenost mjerena šestarom – Isto, ali mjereno koracima – George
se usklađuje sa svojom savješću – Lijeni bicikl – Vožnja biciklom prema plakatu: laka
stvar – Biciklist s plakata, njegova odjeća, njegov način – Grifon kao kućni ljubimac –
Pas s doličnim samopoštovanjem – Zlostavljani konj

Iz Badena, za koji je tek potrebno reći da je ugodno odmorište veoma slično drugim
ugodnim odmorištima slične vrste, krenuli smo na ozbiljnu vožnju biciklima. Planirali smo
desetodnevno putovanje koje je, nakon cijele Crne šume, imalo uključiti zaokret niz
Donau-Thal, koji je u dužini od trideset kilometara, od Tuttlingena do Sigmaringena, možda i
najljepša njemačka dolina. Tijek Dunava ovdje vijuga svojim uzanim koritom pokraj starog
svijeta netaknutih sela; prolazi pokraj starih samostana, gnijezdi se po zelenim pašnjacima
gdje je i danas bosonogi i gologlavi fratar sa svojim užetom čvrsto stegnutim oko bedara i
pastir s pastirskim štapom u rukama i ovcama na obroncima; kroz stjenovite šume; između
strmih zidova litica na čijem svakom vrhuncu stoji razrušena utvrda, crkva ili zamak; zajedno
s pogledom na planinski masiv Vogezi, gdje polovicu stanovništva ogorčeno zaboli kad im se
obrati na francuskom, a druga se uvrijedi kad im se obrati na njemačkom, a sve zajedno
uhvati bijes i prezir već i na prvi zvuk engleskog. Stanje stvari koje prati razgovor sa strancem
pomalo je živčan posao. Mi nismo uspjeli naš program izvesti u cijelosti, a razlog je taj što
naša provedba uvijek kaska za našom namjerom. Lako je reći i vjerovati u tri sata
poslijepodne u sljedeće: “Ustat ćemo u pet, nakon pola sata doručkovati i u šest krenuti.”
“Tako ćemo na putu biti prije danje vrućine”, napomene jedan.
“U ovo doba godine rano jutro doista je najbolji dio dana. Zar vi ne mislite tako?” doda
drugi.
“Oh, nesumnjivo.”
“Baš prohladno i svježe.”
“A polutama je baš odlična.”
Prvog jutra čovjek se drži vlastitog zavjeta. Društvo se skuplja u pola šest. Veoma je tiho;
svi su pomalo jedri, skloni gunđati oko hrane, kao i većine drugih stvari. Ozračje se nabija sve
jačom razdražljivošću što traži ispusni otvor. Navečer začuje se Napasnikov glas: “Ako
ustanemo točno u pola sedam, moje je mišljenje, imat ćemo dovoljno vremena?”

~ 80 ~
becca & janja

Eto blijedog glasa Kreposti što se buni: “To krši našu odluku.”
Napasnik odgovora: “Odluke su stvorene za ljude, a ne ljudi za odluke.” Đavo može
parafrazirati Bibliju sebi u korist. “Usput, to uznemiruje cijeli hotel. Pomisli na jadno
osoblje.”
Glas Kreposti nastavlja, ali mlako: “Ali u ovim krajevima svi rano ustaju.”
“Ne bi da ne moraju, jadnice! Neka doručak bude u pola sedam, točno. To nikog neće
uznemiriti.”
Tako se Grijeh zakrabulji krabuljom Boga i čovjek spava do šest objašnjavajući svojoj
savjesti, koja usput u to i ne vjeruje, da čovjek ovo čini zbog nesebične brige za drugog.
Upoznao sam takva razmatranja koja se rastegnu i do sedam sati.
Slično tome, udaljenost mjerena šestarom nije baš ista udaljenosti koja je mjerena
korakom.
“Dvadeset kilometara na sat – za sedam sati sto četrdeset kilometara. Lijep i lagan
dnevni zadatak.”
“Imamo tu neka strma brda na koja se treba uspeti?”
“S druge strane se spušta Recimo, petnaest kilometara na sat – neka onda bude sto deset
kilometara. Gott in Himmel! Ako ne možemo postići prosjek, od osam milja na sat, onda
najbolje da sjednemo u invalidska kolica.” Na papiru se čini da je gotovo nemoguće postići
manje.
Međutim, u četiri sata poslijepodne glas Dužnosti oglasi se tišom trubom:
“Pa, mislim da bismo trebali krenuti.”
“Oh, pa nema žurbe, nemoj biti dosadan. Ovdje je baš lijep pogled, zar ne?”
“Jako. Nemojte zaboraviti da smo četrdeset kilometara od St. Blasiena.”
“Koliko?”
“Četrdeset kilometara, još i malo više.”
“Zar želiš reći da smo prošli samo šezdeset kilometara?”
“Ništa više.”
“Glupost. Ne vjerujem u tu tvoju kartu.”
“Moguće je, znaš. Još od jutra neprestano vozimo.”
“Ne, nije tako. Kao prvo, nismo ustali prije osam.”
“Petnaest do osam.”
“Petnaest do osam. I svakih deset kilometara smo stali.”
“Stali smo samo zbog pogleda. Nije dobro doći vidjeti zemlju i onda je ne vidjeti.”
“I morali smo svladati poneke strme bregove.”
“Usto, danas je bilo nevjerojatno vruće.”
“Dobro, nemoj zaboraviti da do St. Blasiena treba četrdeset kilometara, to je sve.”
“Ima li još bregova?”
“Da, dva, gore-dolje.”
“Mislim da si rekao kako je do St. Blasiena sve ravnica?”
“Jest, tako je, zadnjih petnaest kilometara. Mi smo ovdje četrdeset kilometara od St.
Blasiena.”
“Ima li što između nas i St Blasiena? Koje je ono mjestašce na jezeru?”

~ 81 ~
becca & janja

“To nije St. Blasien i nema ničeg blizu njega. Opasno je početi s takvim stvarima.”
“Opasno se je previše umoriti. Čovjek mora pronaći mjeru u svim stvarima. Prema karti
taj Titisee je lijepo, maleno mjestašce. Čini se da bi tamo moglo biti finog zraka.”
“U redu, slažem se. Vi momci ste ti koji ste predložili da idemo u St. Blasien.”
“Oh, nije meni baš do St. Blaisena, tog otrcanog mjesta tamo u dolini. Rekao bih da je
ovaj Titisee oduvijek bio mnogo ljepši.”
“Baš je blizu, zar ne?”
“Sedam kilometara.”
U jedan glas: “Idemo do Titiseea.”
George je ovu razliku između teorije i prakse otkrio odmah prvog dana naše vožnje.
“Mislio sam”, reče George (on se vozio sam, a ja i Harris smo bili malo naprijed na
dvosjedu), “da je ideja bila vlakom na bregove i onda spuštanje niz njih.”
“Pa i jest”, odgovorio je Harris, “u pravilu. Ali vlakovi ne idu baš na svako brdo u Crnoj
šumi.”
“Nekako sam i imao osjećaj da je tome tako”, progunđao je George i začas prevladao je
muk.
“Usput”, primijetio je Harris, koji je očigledno razmišljao o toj temi, “vi ne biste htjeli
samo nizbrdice, naravno. To ne bi bilo po pravilima igre. Čovjek mora primati i dobro i zlo.”
Ponovno se vratila tišina, koju je nakon nekog vremena prekinuo George.
“Zar se vas dvojica ne biste i više nego potrudili samo zbog mene”, rekao je George.
“Kako to misliš?” pitao je Harris.
“Mislim”, odgovorio je George, “kad bi se dogodilo da vlak vozi na ove bregove, ne biste
li se vi ostavili ideje da se popnete na njega zbog straha da ne povrijedite moje nježnije
osjećaje. Osobno, spreman sam na sve te bregove ići vlakom, pa i usprkos tome što nije po
pravilima igre. Ja ću se dogovoriti sa svojom savješću. Već tjedan dana svakog jutra ja ustajem
u sedam i mislim da mi malo duguje. Zar me nimalo ne možete uzeti u obzir.”
Obećali smo da ćemo to imati na umu i vožnja je ponovno nastavljena u tvrdokornoj
šutnji, koju je ponovno prekinuo George.
“Što ste rekli, čiji su vaši bicikli?” pitao je George.
Harris mu je rekao. Ja sam zaboravio o kojem je točno proizvođaču riječ. To je nevažno.
“Jesi li siguran?” navaljivao je George.
“Naravno da sam siguran”, odgovorio je Harris. “Što je, u čemu je problem?”
“Pa, nije onakav kakav je na plakatu”, rekao je George, samo to.
“Kojem plakatu?” pitao je Harris.
“Plakat je oglašavao upravo takav tip bicikla”, objasnio je George. “Vidio sam jednog na
oglasnom zidu u Sloane Streetu samo dan ili dva prije nego smo krenuli. Čovjek je vozio
takvu vrstu bicikla, čovjek s transparentom u ruci – nije ulagao nikakav poseban napor, to je
bilo jasno kao dan. Jednostavno je sjedio na toj napravi i gutao zrak. Bicikl je išao sam, i
dobro je išao. Ova tvoja naprava sav napor ostavlja meni. To je lijena beštija do stroja. Ako ne
pritišćeš, ona jednostavno ništa ne čini. Da sam na tvom mjestu, ja bih se žalio.”
Kad čovjek o tome razmisli, rijetko se bicikl na plakatu kreće. Na samo jednom plakatu,
kojeg se mogu prisjetiti, vidio sam biciklistu prikazanog kako radi svoj posao. Ali u tom

~ 82 ~
becca & janja

slučaju ganjao ga je bik. Inače je redovito umjetnikov način prikazati neodlučnog novajliju
kojemu se biciklizam kao sport sastoji od sjedenja na luksuznom sjedalu i brzom kretanju
nevidljivim, nebeskim silama u smjeru u kojem želite poći. Općenito govoreći, vozač je žena,
a tada čovjek osjeća da za savršeni tjelesni odmor, zajedno s potpunom slobodom od
mentalnih muka, drijemanje na vodenom krevetu nije ništa u usporedbi s vožnjom biciklom
po bregovitim cestama.
Prema plakatu, nema te vile što plovi na večernjem oblaku kojoj bi to bilo lakše nego
djevojci voziti bicikl. Njezin običaj vožnje po vrućini predstavlja ideal. Staromodne gazdarice
možda bi odbile njezin ručak, to je istina; i sitničava policija bi je mogla poželjeti spasiti i
ogrnuti je pokrivačem prije nego je privede. Ali ona se na to ne obazire. Uzbrdo i nizbrdo,
kroz promet u kojemu treba biti okretan poput mačke, preko cesta čije su površine namjerno
tako napravljene da se na njima polomi i parni valjak, ona prolazi kao prikaza dokone divote,
njezina dugačka kosa leluja na vjetru, njezina vitka figura drži ravnotežu u zraku s jednom
nogom na sjedištu, dok druga lagano odmara na svjetiljci. Katkad se udostoji spustiti na
sjedište. Tada odmara noge, zapali cigaretu pa joj iznad glave zaplešu kineske lanterne.
Rjeđe to bude tek muškarac koji vozi bicikl. On nije tako sposoban akrobata kao dama.
No, jednostavni trikovi, kao što je to stajanje na sjedištu i mahanje zastavama, ispijanje piva
ili goveđe juhe tijekom vožnje, to može i to izvodi. Čovjek pomisli da i mora nešto raditi da
okupira mozak: mirno sjediti sat za satom na toj napravi, bez ikakvog posla, o ničemu ne
razmišljajući, to mora dodijati svakom čovjeku živahna temperamenta. Tako ga vidimo da se
diže na pedalama kao da je pri samom vrhu neke planine ne bi li se obratio suncu ili poetske
riječi uputio krajobrazu oko sebe.
Povremeno slike na plakatima prikazuju dvoje biciklista. A tek tada čovjek shvati
činjenicu koliko je moderni bicikl podesniji za koketiranje od staromodnih salona ili
zastarjelih dvorišnih vrata. On i ona popnu se na svoje bicikle pazeći, naravno, da su od istog
proizvođača. Nakon toga nemaju misliti na što drugo nego na staru, slatku ljubavnu priču.
Niz sjenovite staze, kroz gradske gužve tijekom sajmenih dana, oni jednostavno voze na
kotačima Bermondsey Company’s Bottom Bracket Britain’s Besta, ili Camberwell Company’s
Jointless Eureke. Ne moraju okretati pedale, nisu im potrebni nikakvi naputci. Nataknu im se
glave, kaže u koje vrijeme želite da dođu kući i to je sve što im treba. Dok se Edwin naginje sa
svog sjedala da bi u Angelinino uho šapnuo drage, stare besmislice, dok Angelinino lice skriva
svoje crvenilo okrećući se prema horizontu iza leđa, čarobni bicikli prate svoj ravni pravac.
I sunce uvijek sja i ceste su uvijek suhe. Iza njih ne vozi nikakav strogi roditelj, nikakva
dosadna tetka, nikakav vražji mali bratac ne zuri iza ugla, nema proklijavanja. Jao meni!
Zašto nije bilo Britain’s Besta ni Camberwell Eureke da ih se unajmi kad smo mi bili mladi?”
“Ili možda Britain’s Best i Camberwell Eureka stoje naslonjeni na ogradu, možda su se
umorili. Cijelo poslijepodne naporno su radili noseći mlade ljude. Prepuni pažnje oni su sišli s
njih kako bi se bicikli odmorili. Sjede na travi u sjeni zahvalnih grana. Trava je visoka i suha.
Pod nogama im teče potočić. Samo počinak i mir.
To je misao koju dizajneri plakata moraju prenijeti – počinak i mir.
Međutim, ja sam u krivu kad govorim da shodno plakatu nijedan biciklist nikad ne ulaže
trud. Sad sam se sjetio da sam vidio plakate koji prikazuju gospodu na biciklima koja se jako

~ 83 ~
becca & janja

trude – čovjek bi mogao reći da se preznojavaju. Mršavi su iscrpljeni od napora, na čela im

izbijaju grašci znoja. Ako ima neko brdo iza plakata, osjećate to, oni će ili odustati ili umrijeti.
Ali to je rezultat njihove vlastite gluposti. To se sve događa zato što oni uporno ustraju u
vožnji bicikala nekog bijednog proizvođača. Da voze Putney Popular ili Battersea Bounder,
kakvog vozi razumni mladić u centru plakata, onda bi sav nepotrebni napor izostao. Onda im
ne bi drugo preostalo, kao što zahvalnost nalaže, da izgledaju sretno. Možda bi tek
povremeno i malo morali pritisnuti nožnu kočnicu kad bicikl, zbog svoje mladenačke
razuzdanosti, na trenutak izgubi glavu i pun poleta previše ubrza.
Vi umorni mladići koji snuždeno sjedite po kamenom miljokazu previše iscrpljeni da bi
se obazirali na upornu kišu koja vas namače do kostiju; vi umorne djevojke ravnih i mokrih
frizura koje brinete koliko je sati, koje bi najradije psovale, ali ne znate kako; vi debeli ćelavci
koji naočigled iščezavate dok dašćete i rokćete duž beskrajne ceste; vi ljubičaste, snuždene
gazdarice koje se savijate od bola da bi usporile neposlušni kotač... Zašto svi vi niste shvatili
da treba kupiti Britain’s Best ili Camberwell Eureku? Zašto su bicikli nekog bijednog
proizvođača preplavili cijelu zemlju?
Ili je s vožnjom bicikla kao i sa svim drugim stvarima, pa život nikada nema veze s
plakatom?”
Ima jedna stvar u Njemačkoj koja me nikada nije prestala očaravati i oduševljavati –
njemački pas. U Engleskoj čovjek je već zasićen starim pasminama, sve ih dobro poznaje:
mastif, dalmatiner, terijer (crn, bijel, oštrodlaki, kakav već bude, ali uvijek prgav), škotski
ovčar, buldog – nikad ništa novog. E sad, u Njemačkoj dobijete raznolikost. Tamo nailazite na
pse kakve nikada prije niste vidjeli, čak sve dok ne zalaju i ne znate da su to psi. Sve je to tako
svježe, tako zanimljivo. U Sigmaringenu George je presreo psa i na njega nam obratio pažnju.
Činio se kao da je mješanac bakalara i pudlice. Ne bih volio biti tako siguran da to nije bio
mješanac bakalara i pudlice. Harris ga je pokušao fotografirati, ali skočio je na ogradu i
nestao u nekom grmlju.
Ne znam što je bilo na pameti njemačkom uzgajivaču – zasada to ostaje njegova tajna.
George je rekao kako je ciljao na grifona. Mnogo toga potvrđuje tu teoriju i zapravo jednom
ili dvaput naletio sam na uspjelu stvar koja se u tom smislu činila gotovo ostvarenom. Ipak,
ne mogu se natjerati da vjerujem kako tu nije bila riječ o ničem drugom nego o pukim
slučajnostima. Nijemac je praktičan i ja mislim da cilj nije bio grifon. Ako je u pitanju
neobični dizajn, pa zar tu nije jazavčar! Što je više od toga potrebno? Usput, kad je u pitanju
kuća, grifon bi bio jako nezgodan: ljudi bi mu neprestano gazili po repu. Ja mislim da ono što
Nijemci pokušavaju dobiti jest morska vila, koju će onda istrenirati da lovi ribu.
Jer naš Nijemac ne ohrabruje lijenost ni u jednom živom biću. On voli vidjeti da njegov
pas nešto radi i njemački pas voli raditi, u to ne može biti sumnje. Njemu život engleskog psa
mora izgledati bijedno. Zamislite snažno, aktivno i inteligentno biće, iznimno energičnog
temperamenta, koje je osuđeno da dvadeset i četiri sata apsolutno ništa ne radi! Kako bi vam
se to svidjelo? Nije čudo što se osjeća neshvaćenim, žudi za nedostižnim i općenito zapada u
probleme.
S druge strane, njemačkom psu mnogo toga okupira mozak. On je zaposlen i važan.
Gledajte kako on hoda upregnut u svoja kolica za mlijeko. Nema tog crkvenog starješine koji

~ 84 ~
becca & janja

bi se za vrijeme skupljanja novca mogao osjećati ili izgledati tako sretno. On ne radi nikakav
stvaran posao: ljudska bića guraju, on laje. To je njegova ideja o podjeli rada. Sljedeće je što
on sebi kaže:
“Starac ne može lajati, ali može gurati. Jako dobro.”
Veoma je lijepo vidjeti zanimanje i ponos kojim on prilazi poslu. Neki drugi pas prolazi i
možda nešto podrugljivo primijeti bacajući sumnju na pravu masnoću mlijeka. On se
iznenada zaustavlja, veoma obazriv na promet.
“Molit ću lijepo, što ste vi to rekli o našem mlijeku?”
“Ništa nisam rekao o vašem mlijeku”, uzvraća drugi pas tonom blage nevinosti.
“Jednostavno sam rekao da je lijep dan i pitao za cijenu krede.”
“Oh, pitali ste za cijenu krede, zar ne? Hoćete li znati?”
“Da, molim vas. Nekako osjećam da biste mi vi to mogli reći.”
“Zbilja ste u pravu, mogu. Cijena je...”
“Oh, hajde!” kaže stara dama, koja je umorna i vruće joj je i želi završiti svoj krug.
“Da, dovraga sve. Jeste li čuli što je on rekao o našem mlijeku?”
“Oh, pusti ga na miru! Tamo iza ugla dolazi tramvaj – sve će nas pregaziti.”
“Ma, neću ja njega pustiti na miru. Svatko ima svoj ponos. Pitao je za cijenu krede i
doznat će je! Vrijedi dvadeset puta više...
“Sve ćeš prevrnuti, znam da hoćeš”, uzrujano poviče stara dama boreći se sa svom
svojom malaksalom snagom da ga povuče natrag. “Oh, Bože, oh, Bože! Voljela bih da sam te
ostavila kod kuće.”
Tramvaj klizi prema njima; vozač fijakera viče na njih; još jedna ogromna beštija,
nadajući se da će stići na vrijeme da pomogne, vuče kolica s kruhom preko ceste s druge
strane, a prati je dijete koje se dere. Skupilo se malo mnoštvo; i policajac žuri prema tom
mjestu.
“Vrijedi”, reče pas s mlijekom, “upravo dvadeset puta više od tebe prije nego te ja
ščepam.”
“Oh, mislite, zar doista?”
“Da, mislim, ti unuče francuske pudlice, ti žderaču kupusa...”
“Evo! Znala sam ćeš prevrnuti”, kaže jadna mljekarica. “Rekla sam mu da će prevrnuti.”
Ali on ima posla i ne obazire se na nju. Pet minuta kasnije, kad je promet ponovno
potekao, kad je pekarica pokupila svoje blatne savijače i policajac je otišao s imenima i
adresama svih na ulici, on je spreman pogledati iza sebe.
“To se samo malo prevrnulo”, priznaje on. Onda se strese slobodan od brige i veselo
doda: “Ali mislim da sam ga podučio cijeni krede. Mislim da nam neće ponovno stati na put.”
“Uzdam se i nadam da neće”, reče starica snuždeno promatrajući mlijeko po cesti.
Međutim, njegova je omiljena zabava na vrhu brda čekati drugog psa i s njim trčati
nizbrdo. U tim slučajevima glavna preokupacija kolege jest trčanje amo-tamo iza prvog i lov
rasijanih predmeta, štruca, kupusa ili majica, kako već frcaju. U podnožju brda on se
zaustavlja i čeka svog prijatelja.
“Prava utrka, zar ne?” primijeti on sav zadihan, dok pristiže ljudsko biće natovareno do
brade. “Mislim da bih pobijedio da nije bilo onog blesavog dečkića. Našao mi se točno nasred

~ 85 ~
becca & janja

puta kad sam skrenuo iza ugla. Primijetio si ga? Volio bih da jesam, prokleto derište! Zašto se
tako deralo? Zato jer sam ga oborio i prešao preko njega. Pa, zašto se nije maknulo s puta?
Sramotno je to kako ljudi ostavljaju svoju djecu uokolo da na njima padaju drugi ljudi. Halo,
zar su se sve te stvari rasule? Nisi li ih mogao pažljivije zapakirati; morao bi shvaćati takve
stvari. Nisi ti ni sanjao da ću se ja oboriti s brda brzinom od trideset pet kilometara na sat?
Naravno, toliko me poznaješ da ne očekuješ od mene da bih pustio starog Schneiderova psa
da me prođe samo tako. No, ti nikad ne misliš. Ti misliš da ih sve imaš. Vjeruješ u to? Da sam
na tvom mjestu, ja ne bih vjerovao. Ja bih se ponovno zaletio na brdo i uvjerio se. Ne osjećaš
se umorno? Oh, u redu, nemoj mene kriviti ako nešto ne bude dobro, to je sve.”
On je tako tvrdoglav. On je potpuno siguran da je ispravno skretanje drugo i nadesno i
ništa ga neće uvjeriti da je treće. On je siguran da na vrijeme može prijeći preko ceste i neće
se u to uvjeriti dok ne vidi zdrobljena kolica. Onda se itekako ispričava, istina je to. Ali koja je
korist? Kako obično ima veličinu i snagu mladog bika, a njegov ljudski pratitelj obično je
starac ili starica klecavih koljena, ili malo dijete, on radi što ga volja. Najveća kazna kojom ga
njegov vlasnik može kazniti jest ta da ga ostavi kod kuće i da kolica sam vozi. Ali naš Nijemac
je previše mekana srca da to često čini.
Nemoguće je vjerovati da u kolica upreže nekog zbog njegova, a ne zbog svog
zadovoljstva. I ja sam uvjeren kako je njemački seljak izmislio malenu ormu i napravio
malena kolica samo zbog veselja svog psa. U drugim zemljama, Belgiji, Nizozemskoj i
Francuskoj, vidio sam takve pse za vuču s kojima se loše postupa i premoreni su. Ali u
Njemačkoj – nikada.
Nijemci na nevjerojatan način zlostavljaju životinje. Vidio sam Nijemca kako stoji ispred
svog konja i naziva ga svakim imenom koje mu se pojavi na jeziku. Ali konju to ne smeta.
Vidio sam Nijemca iscrpljena od zlostavljanja konja, koji poziva ženu da izađe i pomogne mu.
Kad je došla, rekao joj je što je konj napravio. Recital je ženi raspalio živce gotovo do njegove
temperature. I svaki s jedne strane jadne životinje, oboje su je zlostavljali. Preklinjali su joj
mrtvu majku, vrijeđali njezina oca, iznosili su oštre primjedbe glede njezina osobnog izgleda,
njezine inteligencije, njezina morala, njezinih općenitih sposobnosti kao konja. Životinja je
bujicu neko vrijeme podnosila s uzornim strpljenjem. Onda je napravila najbolju moguću
stvar u tim okolnostima. Ne gubeći živce, brzo je pobjegla. Žena se vratila svom pranju, a
muškarac je pošao ulicom za njom i dalje je vrijeđajući.
Nema potrebe da bude dobrodušnijih ljudi od Nijemaca. U ovoj zemlji okrutnost prema
životinji ili djetetu gotovo da je nepoznata stvar. Bič je za njih glazbeni instrument. Pucanje
njime čuje se od jutra do večeri. Jednog talijanskog kočijaša, kojeg sam vidio kako ga je
upotrijebio na ulicama Dresdena, umalo je linčovala zgrožena gomila. Njemačka je jedina
zemlja u Europi gdje se putnik može ugodno smjestiti u iznajmljenu kočiju siguran da se
njegov upregnuti prijatelj, trpeljiv i popustljiv, neće premoriti niti će se prema njemu okrutno
postupati.

~ 86 ~
becca & janja

XI.

Kuća u Crnoj šumi: njezina gostoljubivost – Njezin miris – George čvrsto odbija ostati u
krevetu nakon četiri sata ujutro – Put koji se ne može promašiti – Moj naročiti dodatni
instinkt – Nezahvalno društvo – Harris kao znanstvenik – Njegova vedra vjera – Selo:
gdje je bilo i gdje je trebalo biti – George: njegov plan – Šećemo na francuski način –
Njemački kočijaš spava i budi se – Čovjek koji je engleski jezik raširio svijetom

Zbilo se da smo jedne noći, iscrpljeni i daleko od grada ili sela, prenoćili u seoskoj kući u
Crnoj šumi. Velika ljepota kuće u Crnoj šumi jest njezina društvenost. Krave su odmah u
sljedećoj prostoriji, konji su gore, guske i patke u kuhinji dok svinje, djeca i kokoši žive
posvuda.
Odijevate se kad iza sebe začujete gunđanje:
“Dobro jutro! Da slučajno ovdje nema kore od krumpira? Ne, niste je vidjeli. Zbogom.”
Sljedeća stvar je kokodakanje – iza ugla ugledat ćete staru kokoš kako isteže svoj vrat.
“Lijepo jutro, zar ne? Nemate ništa protiv da svog crva dovedem ovamo, zar ne? U ovoj
kući tako je teško pronaći mjesto gdje bi se u svojoj hrani moglo u miru uživati. Za kokoš ja
sam oduvijek sporo jela, a gdje ih je dvanaest – pa, mislim da me ne bi ostavili samu. I svi
hoće malo. Nemate ništa protiv da se popnem na krevet, zar ne? Možda me ovdje neće
primijetiti.”
Dok se odijevate, kojekakve raskuštrane glave provire kroz vrata. Očigledno prostoriju
smatraju privremenim zvjerinjakom. Ne možete reći pripadaju li glave dječacima ili
djevojčicama – samo se možete nadati da su svi muški. Nema koristi od zatvaranja vrata, jer
nema ih se čime držati zatvorenima i u trenutku kad se od njih odmaknete, oni ih ponovno
otvore. Doručkujete onako kako se obično prikazuje objedovanje izgubljena sina: svinja ili
dvije upadnu da vam prave društvo, skupina starijih gusaka kritizira vas s vrata. Zato što
šapću, ali i po njihovu zaprepaštenom izrazu, vi shvaćate da vas ogovaraju. Možda se i krava
udostoji pogledati unutra.
Vjerujem kako su te pripreme za Noinu arku ono što Crnoj šumi daje njezin osobit
miris. Nije to miris koji s ičim možete povezati. On je kao da ste uzeli ruže, sir Limburger i
ulje za kosu, malo vrijesa i luka, breskve i sapunicu, plus dašak mora i leša, pa sve to
pomiješali zajedno.
Ne možete definirati nijedan poseban miris, ali osjećate da su svi oni tu – svi mirisi koje

~ 87 ~
becca & janja

je svijet dosad otkrio. Ljudi koji žive u tim kućama vole tu mješavinu. Ne otvaraju prozor da
im ga slučajno malo ne pobjegne; pažljivo ga čuvaju unutra. Želite li neki drugi miris, možete
izaći van i mirisati šumske ljubičice i borovinu. Ovakav je u kući. Rečeno mi je da se čovjek
navikne na njega i nakon nekog vremena ga ne primjećuje, pa čak i ne može otići na spavanje
u nekom drugom ozračju.
Sljedećeg dana pred nama je bilo dugačko pješačenje, pa smo htjeli rano ustati, čak u
šest sati, ako bi se to moglo izvesti bez uznemiravanja cijelog kućanstva. Pitali smo našu
domaćicu hoće li se to moći napraviti. Ona je rekla kako misli da hoće. Nje u to vrijeme
možda i neće biti. Tog jutra na njoj je bio red da ide u grad udaljen nekih četrnaest
kilometara – rijetko se vraća prije sedam. No, moguće je da se njezin suprug ili jedan od
dječaka u to vrijeme vrati kući na jelo. Kako bilo, poslat će nekog natrag da nam priredi
doručak.
Ispalo je da nam nije trebalo nikakvo buđenje. Ustali smo u četiri, sami. Ustali smo u
četiri da bismo pobjegli od te buke i galame od kojih nas je boljela glava. Ne mogu reći u koje
vrijeme ustaje seljak iz Crne šume. Nama se činilo da su cijelu noć na nogama. A prva stvar
koju crnošumaš učini jest obuvanje teških čizama s drvenim potplatima, kojim onda
neprestano kruži oko kuće. Nakon što je triput stubama prošao gore-dolje, on se još ne osjeća
razbuđenim. Kad u potpunosti dođe k sebi, on odmah ide gore u štalu probuditi konja. (Kuća
u Crnoj šumi obično je izgrađena na strmoj litici – prizemlje je na vrhu, a sjenik na dnu.)
Učini se tada da zbog zdravlja i konj mora obaviti svoju šetnju oko kuće. Kad i to bude
gotovo, čovjek odlazi dolje u kuhinju i počinje cijepati drva, a kad je nacijepao dovoljno drva,
on se osjeća veselo i počne pjevati. Uzevši sve to u obzir, došli smo do zaključka da ne
možemo učiniti ništa bolje nego slijediti taj izvanredan primjer. Čak je i George imao veliku
želju ustati tog jutra.
Umjereno smo doručkovali u pola pet i krenuli u pet sati. Naša cesta vodila je planinom
i na temelju raspitivanja u selu činila se jednom od cesta koju čovjek ne može promašiti.
Pretpostavljam kako je svima poznata ova vrsta cesta. Uglavnom vas odvedu tamo odakle ste
i krenuli. A kad tome ne bude tako, vi zažalite što nije, jer bi tako u svakom slučaju mogli
znati gdje se nalazite. Nedaću sam previdio u samom početku i, prije nego smo prošli
nekoliko kilometra, došli smo do nje. Cesta se granala u tri pravca. Od crva izjedeni putokaz
pokazivao je kako lijeva cesta vodi do mjesta za koje nikad nismo čuli – na karti ga nije bilo.
Ništa ni od druge ruke koja bi pokazivala srednju cestu. Desna cesta, složili smo se, sigurno
vodi natrag u selo.
“Starac je jasno rekao”, podsjetio nas je Harris, “iza brda držite se ravno.”
“Kojeg brda?” upitao je George.
Bilo smo okruženi s njih barem šest, neka su bila velika, neka malena.
“Rekao nam je”, nastavio je Harris, “da moramo doći do šume.”
“Ne vidim razlog da mu ne vjerujemo”, objasnio je George, “bez obzira koju cestu
odabrali.”
Jer, zapravo, gusta šuma pokrivala je svako brdo.
“I rekao je”, promumljao je Harris, “da bismo na vrh trebali stići za otprilike sat i pol.”
“Upravo zbog toga”, rekao je George, “ja mu počinjem sve manje vjerovati.”

~ 88 ~
becca & janja

“Onda, što ćemo napraviti?” rekao je Harris.

No, dogodilo se da ja imam dar snalaženja. Nije to vještina, ne hvalim se time.
Jednostavno je riječ o životinjskom instinktu oko kojeg si ne mogu pomoći. To što mi neke
stvari povremeno zapriječe put – planine, klisure, rijeke i slične zapreke – to nije moja greška.
Moj instinkt je točan – zemlja je ta koja griješi. Poveo sam ih srednjom cestom. To što srednja
cesta nije imala naviku da ide u istom pravcu ni pola kilometra i to što je nakon pet
kilometara uzbrdica i nizbrdica naglo završavala u osinjem gnijezdu, to nije stvar koja bi se
mogla meni spočitavati. Da je srednja cesta išla u pravcu u kojem je trebala ići, odvela bi nas
tamo gdje treba, uvjeren sam u to.
Kako god bilo, da je prema meni pokazana ljubaznost, ja bih nastavio s korištenjem svog
dara i otkrio novi put. No, ja nisam anđeo, to iskreno priznajem, i zbog takve nezahvalnosti i
besramnosti odbio sam se naprezati. Usto, sumnjam da bi me Harris i George više slijedili.
Zato sam oprao svoje ruke od svega toga, a Harris je stupio u ništa.
“Onda”, reče Harris. “Nadam se da si zadovoljan s ovime što si učinio?”
“Ja sam sasvim zadovoljan”, odgovorio sam s hrpe kamenja na kojoj sam sjedio. “Zasad,
doveo sam vas na sigurno. Nastavio bih vas i dalje voditi, ali bez ohrabrivanja nijedan
umjetnik ne može raditi. Čini se da ste nezadovoljni sa mnom zato što ne znate gdje ste. Po
svemu sudeći, možda ste tamo gdje baš i želite biti. Ali neću o tome; ne očekujem zahvalu.
Idite vi svojim putem. Ja sam završio s vama dvojicom.”
Možda sam pričao s ogorčenjem, no nisam si mogao pomoći. Nijednu ljubaznu riječ
nisam čuo tijekom cijelog tegobnog puta.
“Nemoj nas krivo shvatiti”, rekao je Harris. “Ja i George osjećamo da nikada ne bismo
bili ovdje bez tvoje pomoći. Na tome ti svaka čast. Međutim, instinkti su skloni pogreškama.
Ja predlažem da ih zamijenimo znanošću, jer ona je točna. Dakle, gdje je sunce?”
“Ne misliš li ti”, rekao je George, “da na kraju ne bismo uštedjeli na vremenu kad bismo
se vratili u selo i dali nekom dječaku marku da nas vodi?”
“To bi bilo gubljenje vremena”, odlučno reče Harris.
“Ostavi to meni. Ja sam čitao o tim stvarima i to me je zanimalo.” Izvadio je svoj sat i
stao se okretati oko sebe.
“To je jednostavno kao abeceda”, nastavio je. “Kraću kazaljku okreneš prema suncu,
onda podijeliš dio između kraće kazaljke i dvanaestice i tako dobiješ sjever.”
Malo ga je pomicao gore-dolje, a onda stao.
“Sad ga imam”, rekao je. “Tamo je sjever, tamo prema osinjem gnijezdu. Sad mi daj
kartu.”
Dali smo mu je i on ju je stao proučavati okrenuvši se prema osinjem gnijezdu.
“Todtmoos je odavde”, rekao je “u smjeru jug-jugozapad.”
“Kako to misliš odavde?” pitao je George.
“Pa, odavde gdje se mi nalazimo”, uzvratio je Harris.
“Ali gdje smo to mi?” reče George.
To je na trenutak zabrinulo Harrisa, ali ubrzo se oraspoložio.
“Nije važno gdje smo”, rekao je. “Bez obzira gdje smo, Todtmoos je u smjeru
jug-jugozapad. Hajde, samo gubimo vrijeme.”

~ 89 ~
becca & janja

“Baš i ne shvaćam kako si to zaključio”, reče George dok je ustajao i na leđa stavljao
ruksak. “Valjda to nije važno. Ovdje smo zbog zdravlja i sve je tako lijepo!”
“Sve će biti u redu”, reče Harris vedro u to uvjeren. “U Todtmoosu ćemo biti prije deset,
ne brinite. A u Todtmoosu ćemo nešto prigristi.”
Onda reče kako on sam zamišlja biftek, a nakon njega omlet. George je rekao kako on
osobno o toj temi neće razmišljati sve dok ne ugleda Todtmoos. Hodali smo pola sata i onda
izbili na neki proplanak i ispod sebe ugledali, kakva tri kilometra dalje, selo kroz koje smo
jutros prošli. Imalo je neobičnu crkvu sa stubama sa strane, što je bilo pomalo neobično
rješenje.
Taj prizor me je rastužio. Naporno smo hodali tri i pol sata i, po svemu sudeći, uspjeli
proći oko šest kilometara. Ali Harris je bio oduševljen. “Evo, napokon”, reče Harris, “znamo
gdje smo.”
“Mislio sam da si rekao kako to nije važno”, podsjetio ga je George.
“Praktički i nije”, odgovorio je Harris, “ali jako je lijepo biti siguran. Sad se osjećam
sigurnijim u sebe.”
“Nisam baš siguran da je riječ o nekoj prednosti”, promumljao je George. Međutim,
mislim da ga Harris nije čuo.
“Sada smo”, nastavio je Harris, “istočno od sunca, a Todtmoos je jugozapadno od mjesta
na kojem jesmo. “Pa ako...” Zastao je. “Usput”, rekao je, “sjećate li što sam točno rekao za onu
liniju koja je dijelila onaj dio – da li je pokazivala sjever ili jug?”
“Rekao si da pokazuje sjever”, odgovorio je George.
“Jesi li siguran?” uporno će Harris.
“Jesam”, odgovorio je George, “ali nemoj da to ima utjecaj na tvoje proračune.
Najvjerojatnije si bio u krivu.”
Harris se na trenutak zamislio, a tada mu se razvedri čelo.
“To je u redu”, rekao je. “Naravno, sjever je. Mora biti sjever. Kako bi mogao biti jug? Sad
moramo na zapad. Hajdemo.”
“Ja drage volje idem na zapad”, rekao je George. “Sve što kompas pokazuje meni je isto.
Samo sad želim primijetiti da, u ovom trenutku, mi idemo ravno prema istoku.”
“Ne, ne idemo”, uzvratio je Harris. “Idemo na zapad.”
“Idemo na istok, kažem ti”, rekao je George.
“Volio bih da prestaneš to ponavljati”, rekao je Harris. “Zbunjuješ me.”
“Baš me briga za to”, odgovorio je George. “Ja ću radije krivo govoriti nego krivo ići.
Kažem ti da idemo ravno na istok.”
“To su gluposti!” uzvratio je Harris. “Tamo je sunce.”
“Vidim ja sunce”, odgovorio je George, “jako dobro ga vidim. Možda je tamo gdje i treba
biti, prema tebi i tvojoj znanosti, a možda i nije. Ja samo znam ovo – dok smo bili u onom
selu, ovo brdo s ovom kamenom izbočinom bilo je nama sa sjeverne strane. U ovom trenutku
mi smo okrenuti na istok.”
“Zbilja si u pravu”, rekao je Harris. “Na časak sam zaboravio da smo se okrenuli.”
“Da sam na tvom mjestu ja bih se odao navici da to bilježim”, progunđao je George. “To
je manevar koji će se vjerojatno sve više ponavljati.”

~ 90 ~
becca & janja

Okrenuli smo se i krenuli u drugom smjeru. Na kraju uspona od četrdeset minuta

ponovno smo izbili na čistinu i ponovno je selo bilo točno ispod nas. Samo, ovaj put bilo nam
je s južne strane.
“Ovo je izvanredno”, rekao je Harris.
“Ja u tome ne vidim ništa vrijednog”, rekao je George. “Ako uporno hodaš oko sela, onda
je prirodno da ga tu i tamo vidiš. Što se mene tiče, drago mi je da ga vidim. Ono mi je dokaz
da se nismo dokraja izgubili.”
“Trebalo bi nam biti s druge strane”, rekao je Harris.
“Bit će za sat ili tako nešto”, rekao je George, “ako nastavimo.”
Ja sam malo sam toga rekao. Uznemirili su me i jedan i drugi. Ali bilo mi je drago
zapaziti kako George očito postaje ljut na Harrisa. Bilo je apsurdno Harrisovo mišljenje da
pomoću sunca može pronaći put.
“Volio bih znati”, reče Harris zamišljeno, “i biti siguran da li ta crta podjele pokazuje
sjever ili jug.”
“Ja bih se odlučio u vezi toga”, rekao je George. “To je važna stvar.”
“Moguće je da je sjever”, rekao je Harris, “i reći ću ti zašto.”
“Ne trebaš se zamarati”, rekao je George. “Ja sam u potpunosti spreman vjerovati da
nije.”
“Pa maloprije si rekao da jest”, prijekorno reče Harris.
“Ništa takvo ja rekao nisam”, uzvratio je George. “Rekoh da si ti rekao da jest – to je
velika razlika. Ako ti misliš da nije, hajdemo onda na drugu stranu. U svakom slučaju, to će
biti promjena.”
Tako je Harris riješio stvar na osnovu obrnutog izračuna pa smo ponovno krenuli u
šumu. I ponovno smo nakon pola sata strmog uspona ugledali to selo. Istina, bili smo malo
više i ovaj put nalazilo se između nas i sunca.
“Ja mislim” rekao je George dok je stajao gledajući ga dolje, “da je ovo najbolji pogled na
njega što smo ga imali. Postoji još samo jedna točka s koje ga možemo vidjeti. Nakon toga
mislim da ćemo sići dolje i odmoriti se.”
“Ne vjerujem da je to isto selo”, rekao je Harris. “Ne može biti.”
“U vezi one crkve nema sumnje”, rekao je George. “Ali možda ovdje imamo isti slučaj
kao s praškim spomenikom. Možda su ovdašnje vlasti dale napraviti modele sela u naravnoj
veličini i razbacale ih po šumi da vide gdje najbolje pristaju. Kako bilo, kojim putem sad
idemo?”
“Nemam pojma”, rekao je Harris. “I baš me briga. Ja sam dao sve od sebe. Ti ne radiš
ništa nego samo gunđaš, i zbunjuješ me.”
“Možda sam bio kritičan”, priznao je George, “ali pogledaj stvar s moje točke gledište.
Jedan od vas dvojice rekao je da ima instinkt i odveo me je do osinjeg gnijezda na sredini
šume.”
“Nisam ja kriv što ose grade osinjake u šumi”, odgovorih.
“Nisam rekao da jesi”, odgovorio je George. “Ne svađam se. Jednostavno iznosim
nepobitne činjenice. Drugi, koji me satima vodi gore-dolje po brdima na znanstvenim
osnovama, ne razlikuje sjever od juga i nikad nije u potpunosti siguran da li se okrenuo ili

~ 91 ~
becca & janja

nije. Osobno ne priznajem nikakve instinkte osim običnih i nisam nikakav znanstvenik. Dva
polja dalje vidim čovjeka. Idem mu ponuditi toliko koliko vrijedi to sijeno koje kosi, što
procjenjujem na jednu marku i pedeset pfeniga, da ostavi svoj posao i odvede me do mjesta
odakle se vidi Todtmoos. Ako me vas dvojica želite slijediti, možete. Ako ne, možete izabrati
neki novi sistem i sami ga provesti.
Georgeovu planu nedostajalo je i originalnosti i samopouzdanja, ali u tom trenutku nam
se svidio. Nasreću, nismo se morali vratiti mnogo dalje od mjesta gdje smo prvi put krivo
skrenuli. Rezultat je na kraju bio taj da smo, uz pomoć gospodina s kosom, došli do ceste i
četiri sata kasnije nego smo mislili u Todtmoos stigli s apetitom kojemu je trebalo četrdeset i
pet minuta da se utiša.
Iz Todtmoosa planirali smo pješke krenuti dolje prema Rajni. No, imajući u vidu naše
dodatno jutarnje naprezanje, šetnju smo odlučili odraditi prijevozom, kako bi to Francuzi
rekli. U tu svrhu unajmili smo pitoreskno vozilo što su ga vukli konji koje bih ja nazvao
bačvastima, za razliku od vozača koji je bio sav kockast. U Njemačkoj svako je vozilo
napravljeno za dva konja, ali obično je upregnut jedan. Time se želi reći da vas obično voze
dva konja, ali u ovom trenutku drugi vam se negdje zametnuo. Njemački vozač nije ono što
bismo nazvali prvim bičem zapada. Najbolji je kad spava. U svakom slučaju, tada je bezazlen.
A konj, inteligentan i iskusan, u tim okolnostima relativno sigurno vozi.
Da u Njemačkoj još mogu i konja istrenirati da na kraju puta prikuplja novac, kočijaša
uopće ne bi trebalo. I to bi bilo veliko olakšanje za putnika, jer kad je njemački kočijaš budan
i puca svojim bićem, obično je zabavljen upadanjem u neki problem ili izvlačenjem iz njega.
Bolji je u onom prvom. Sjećam se jedne vožnje niz strminu brda u Crnoj šumi s nekoliko
dama. Bio je to jedan od onih putova koji nizbrdo zmijski vijuga ovamo-onamo. Brijeg se s
desne strane diže pod sedamdeset i pet stupnjeva i s lijeve strane spušta pod sedamdeset i pet
stupnjeva. Vožnja je bila veoma ugodna. Vozač, s veseljem smo to zapazili, imao je zatvorene
oči kad ga je iznenada nešto probudilo – loš san ili loša probava. Zgrabio je uzde i vještim
pokretom potegnuo lijevog konja preko ruba, gdje je ovaj zapeo napola zadržan užadi za
vuču. Naš vozač kao da se ni najmanje nije iznenadio. Oba konja, također sam to primijetio,
činila su se jednako naviknuta na tu situaciju. Mi smo izašli, a on je sišao. Ispod sjedišta
izvadio je dugački džepni nož, koji je tamo držao očito za takve stvari, i spretno odrezao užad
za vuču. Oslobođeni konj se stao prevrtati i prevrtati sve dok nije bubnuo na cestu nekih
pedeset metara niže. Ondje je ustao na noge i stao čekajući nas. Ponovno smo ušli u kočiju i s
jednim konjem spustili se k njemu. Tamo, uz pomoć nekog komada špage, naš vozač ga je
ponovno upregnuo, pa smo nastavili dalje našim putem. Ono što me je opčaralo bila je
očigledna naučenost i vozača i konja na tu metodu spuštanja nizbrdo.
Očigledno se to njima čini kao kraća i zgodnija prečica. Nisam trebao biti iznenađen da
je čovjek predložio da se zavežemo i onda otkotrljamo, kočija i sve zajedno, dolje do dna.
Druga posebnost njemačkog kočijaša je ta što nikada ne pokušava povlačiti i tjerati. On
brzinu ne određuje korakom konja, nego petljanjem po kočnici. Za dvanaest kilometara na
sat on je blago pritisne, tako da samo dodiruje kotač, što proizvodi beskonačan zvuk oštrenja
mača. Za sedam kilometara na sat on je jače zategne, pa čovjek putuje praćen stenjanjem i
kriještanjem, što sve zajedno podsjeća na simfoniju umirućih svinja. Kad se poželi zaustaviti,

~ 92 ~
becca & janja

stegne je do kraja. Ako su mu kočnice u dobrom stanju, onda može računati da će zaustaviti
kočiju, osim ako konj nije neka posebno jaka životinja i najmanje dvostruko veća nego
obično. Ni njemački vozač ni njemački konj očito ne znaju da se kočija može zaustaviti i na
drukčiji način. Njemački konj nastavlja vući svom svojom snagom dok ne shvati da se kočija
više ne može pomaknuti niti za centimetar i tada prestaje. Konji u drugim zemljama jako
rado će se zaustaviti kad im se predloži takva ideja. Ja znam konje koji čak vole ići veoma
polako. Ali naš njemački konj izgleda da je stvoren za jednu određenu brzinu i ne može je se
osloboditi. Ne govorim ništa drugo nego doslovnu, jednostavnu istinu kad kažem da sam
vidio njemačkog kočijaša čije su uzde slobodno visjele na blatobranu dok je on sav izvan sebe
objema rukama zavijao kočnicu kako bi izbjegao sudar.
U Waldshutu, jednom od onih gradova iz šesnaestog stoljeća kroz koji plovi Rajna u
svom gornjem toku, naletjeli smo na nevjerojatno karakterističnu stvar za Kontinent:
britanski turist žalostan i iznenađen što ne poznaje stranca spretnog u engleskom jeziku. Kad
smo došli na stanicu, on je na veoma čistom engleskom, premda je tu bilo malo
somersetshireskog naglaska, po deseti put nosaču objašnjavao, kako nam je rekao,
jednostavnu činjenicu da iako on ima kartu za Donaueschingen i želi otići u Donaueschingen
kako bi vidio izvor Dunava, koji tamo uopće nije premda vam kažu da jest, želio je da mu se
bicikl pošalje u Engen, a kovčeg u Constance gdje će čekati njegov dolazak. Gorio je, bio je
ljut od svega toga. Nosač na stanici bio je mlad po godinama, ali u tom trenutku izgledao je
staro i jadno. Ponudio sam svoju pomoć. Sad bih više volio da nisam – premda ne toliko jako
koliko je naknadno nijemi to poželio. Sve tri rute, tako nam je nosač objasnio, bile su
komplicirane i tražile su ukrcaje i prekrcaje. Nije bilo previše vremena za hladnokrvna
objašnjavanja, jer naš vlak kretao je za nekoliko minuta. I čovjek sam bio je brbljav, uvijek je
to problem kad se treba razriješiti neka neprilika, a nosač je samo želio da se posao obavi i da
predahne.
Sinulo mi je to deset minuta kasnije, dok sam o tome razmišljao u vlaku, da premda sam
se složio s nosačem da bi bilo najbolje bicikl poslati u Immendingen i što sam se složio s
njegovim odlaskom u Immendingen, ja sam zaboravio dati mu naputke kako da ode iz
Immendingena. Da sam malodušnog temperamenta u ovom trenutku bi me zabrinula misao
da je taj bicikl vjerojatno još i dan-danas u Immendingenu. Međutim, ja smatram kako je
dobra filozofija pokušati uvijek gledati svjetliju stranu stvari. Možda je nosač ispravio moju
pogrešku ili se jednostavno dogodilo neko čudo koje je bicikl vratilo njegovu vlasniku prije
nego je završio sa svojim putovanjem. Kovčeg smo poslali u Radolfzell: no ovdje se tješim
prisjećanjem kako je na njemu pisalo Constance; i nema sumnje da su nakon nekog vremena
željezničke vlasti shvatile da nije podignut u Radolfzellu i poslali ga u Constance.
Ali sve to nema veze s poukom koju sam želio izvući iz te nezgode. Prava bit tog slučaja
leži u britančevoj ogorčenosti što je naišao na njemačkog željezničara koji ne razumije
engleski. U trenutku kad mu se obratimo, on tu ogorčenost izražava u neizmjernim
količinama.
“Ma, veoma vam hvala”, reče on. “To je tako jednostavno. Ja samo želim otići vlakom u
Donaueschingen; od Donaueschingena ću pješke do Geisengena; u Geisengenu ću uzeti vlak
za Engen, a od Engena ću biciklom do Constancea. Ali ne želim sa sobom uzimati kovčeg;

~ 93 ~
becca & janja

želim da me dočeka u Constanceu kad stignem tamo. Već deset minuta to objašnjavam ovoj
budali, ali ne ide mu to u glavu.”
“To je prava sramota”, slažem se. “Većina tih njemačkih radnika rijetko kad zna koji
drugi jezik osim svog.”
“Prošao sam s njim red vožnje i”, nastavio je čovjek, “objasnio mu pantomimom. Čak ni
tako ništa mu ne mogu utuviti u glavu.”
“Ne mogu vjerovati”, napomenuo sam ponovno, “a mislili biste da je sve jasno.”
Harris se ljutio na čovjeka. Želio ga je ukoriti zbog njegova glupog putovanja zabačenim
dijelovima strane klime i što još k tome želi provesti komplicirane željezničke trikove bez
poznavanja i riječi jezika zemlje u kojoj se nalazi. No, ja sam zauzdao Harrisovu naglost i
istaknuo mu velik i dobar posao u kojem je čovjek nesvjesno pomagao.
Shakespeare i Milton dali su sve od sebe da rašire znanje engleskog jezika među manje
omiljenim stanovnicima Europe. Newton i Darwin možda su svoj jezik učinili nužnim među
obrazovanim i pametnim strancima. Dickens i Ouida (za vas ljude koji mislite da je književni
svijet ograničen na predrasude New Grub Streeta, iznenadit ćete se i gristi zbog pozicije koju
u inozemstvu zauzima ta kod-kuće-te-ne-volim žena), možda su pomogli i još više da se
popularizira. Ali čovjek koji je znanje engleskog raširio od Cape St. Vincenta do Urala je
Englez koji, nesposoban ili bez želje da nauči ijednu riječ tuđeg jezika, s kovčegom putuje u
svaki kutak kontinenta. Nekog može šokirati njegovo neznanje, može ga smetati koliko je
glup, može se ljutiti na njegovu drskost. Međutim, praktična činjenica ostaje – on je taj koji
engleski širi Europom. Zbog njega švicarski seljak hoda u snježnim i zimskim večerima kako
bi prisustvovao tečajevima engleskog što su pokrenuti u svakom selu. Zbog njega kočijaš i
kondukter, sobarica i pralja gutaju engleske gramatike i knjige svakodnevnih fraza. Zbog
njega strani vlasnik dućana i trgovac u tisućama šalje svoje sinove i kćeri kako bi studirali u
svakom engleskom gradu. Zbog njega svaki strani hotel i restoran dodaje oglasima: Javiti se
mogu samo oni s dobrim znanjem engleskog.
Da su rase koje govore engleski nametnule to pravilo govorenja ičeg drugog osim
engleskog, odmah bi prestalo čudesno širenje engleskog jezika diljem svijeta. Čovjek koji
govori engleski stoji među strancima i zvecka svojim zlatom.
“Evo”, viče on, “ovo je plaća za sve one koji znaju engleski.”
On je taj koji je veliki učitelj. Teoretski, možemo ga psovati; s praktične strane, morali
bismo skinuti šešir pred njim. On je misionar engleskog jezika.

~ 94 ~
becca & janja

XII.

Ražalostili su nas njemački instinkti – Prekrasan pogled, ali nema restorana –

Kontinentalno mišljenje o Englezu – On ne zna ni toliko da se skloni od kiše – Dolazak
iscrpljenog putnika s ciglom – Neželjeno obiteljsko prebivalište – Rodni kraj – Prijatna
stara duša ide uzbrdo – George se prenuo u zadnji čas i požurio niz drugu stranu –
Harris ga slijedi da mu pokaže put – Mrzim biti sam i slijedim Harrisa – Izgovor stvoren
posebice za strance

Stvar koja muči većinu duša anglosaksonske više klase jest zemaljski instinkt koji
Nijemca navodi da postavi restoran na svaki cilj svakog putovanja. Na vrhu planine, u dolini
vila, na usamljenom prijevoju, uz vodopad ili krivudavu rijeku stoji Wirtschaft pun posla.
Kako itko može biti ushićen pogledom kad je okružen stolovima po kojima je proliveno pivo?
Kako se izgubiti u povijesnom sanjarenju okružen mirisima pržene teletine i špinata?
Jednog dana, predani uzvišenim mislima, penjali smo se zamršenom šumom.
“I na vrhu”, rekao ja Harris ogorčeno kad smo zastali da uzmemo zraka i malo stegnemo
remene, “nalazit će se kričavi restoran gdje će ljudi žderati doručke, kolače od šljiva i piti
bijelo vino.”
“Misliš?” rekao je George.
“Sigurno će biti”, odgovorio je Harris. “Pa znaš ti njih. Nijedan gaj neće oni dragovoljno
prepustiti samoći i razmišljanju, nijedan brežuljak neće ostaviti ljubitelju prirode nezagađen
kojekakvim materijalom.
“Predviđam”, napomenuo sam, “da ćemo gore stići za manje od sat vremena, osim ako
ne budemo dangubili.”
“Mittagstisch će baš biti gotov”, progunđao je Harris, “plus mogući dodatak u obliku te
malene plave pastrve koju ovdje love. U Njemačkoj čini se kao da čovjek ne može pobjeći od
jela i pića. To je za poludjeti!”
Nastavili smo i zbog prekrasne šetnje zaboravili na naše zgražanje. Pokazalo se da je
moje predviđanje bilo točno.
U petnaest do jedan, reče Harris koji je vodio: “Evo nas, vidim vrh.”
“Ima li naznake tom restoranu?” pitao je George.
“Ne vidim ga”, odgovorio je Harris. “Ali tamo je. Možete u to biti sigurni, dovraga!”
Pet minuta kasnije stajali smo na vrhu. Gledali smo na sjever, jug, istok i zapad. Onda

~ 95 ~
becca & janja

smo pogledali jedan drugoga.

“Izvrstan pogled, zar ne?” rekao je Harris.
“Krasan”, slažem se.
“Prekrasan”, dodao je George.
“Oni imaju dobar smisao za jednu stvar – da restoran maknu od pogleda” rekao je
Harris.
“Čini se da su ga sakrili” rekao ja George.
“Čovjek nema previše protiv toga kad mu se ne gura pod nos”, rekao je Harris.
“Naravno, na svom mjestu”, primijetio sam, “restoran je prava stvar.”
“Volio bih znati kamo su ga smjestili”, reče George.
“Kako bi bilo da ga potražimo?” poticajno upitao je Harris. To se učinilo dobrom idejom.
I ja sam bio znatiželjan. Složili smo se da ćemo tražiti u različitim smjerovima te se vratiti i
dati izvještaj na polaznom mjestu. Nije bilo potrebe za riječima. Lice svakog od nas jasno je
pokazivalo da smo napokon otkrili komad njemačke prirode nepomućen podlim pozivom na
hranu i piće.
“Ja nikad ne bih mogao vjerovati da je to istina”, reče Harris. “Vi?”
“Ja bih rekao”, odgovorio sam, “da je ovo jedina polovica kvadratnog kilometra u cijeloj
Njemačkoj koja ga nema.”
“I nas trojica stranaca smo nabasali na njega”, reče George, “bez najmanje muke.”
“Istina”, primijetio sam. “Samo na osnovu čiste sreće sad nam je moguće gostiti nježnije
osjećaje koji ostaju nepomućeni raspaljivanjem naše niske prirode. Pogledajte ono svjetlo
iznad onih dalekih vrhunaca – zar nije zanosno?”
“Kad se spominje priroda”, rekao je George, “što bi ti rekao, koji je najkraći put dolje?”
“Put slijeva”, odgovorio sam nakon što sam pogledao u vodič, “odvest će nas u
Sonnenstieg – usput, primijetio sam da se u lijepom svjetlu spominje “Goldener Adler” – za
neka dva sata. Put zdesna, premda je nešto duži, pruža mnogo bolje poglede.”
“Jedan pogled”, reče Harris, “veoma je sličan drugom pogledu. Ne mislite li tako?”
“Osobno”, reče George, “ja idem lijevim putem.” Harris i ja pošli smo za njim.
Ali nismo došli dolje tako brzo kako smo se nadali. U tim krajevima oluje se brzo
pojavljuju. Nismo hodali ni petnaest minuta i pojavila se dilema traženja skloništa ili ostatak
dana nositi mokru odjeću. Odlučili smo se za prvu mogućnost. Odabrali smo drvo koje bi u
normalnim okolnostima predstavljalo silnu zaštitu. Ali oluja u Crnoj šumi nije normalna
okolnost. Prvo smo se tješili tako što smo jedan drugome govorili da takvim intenzitetom ne
može dugo trajati. Kasnije smo se nastojali tješiti mišlju kako ćemo uskoro biti toliko mokri
da nema straha da budemo mokriji.
“Kako je ispalo”, rekao je Harris, “meni bi bilo gotovo drago da je gore bio neki
restoran.”
“Ne vidim nikakvu prednost u tome da se bude mokar i gladan”, rekao je George.
“Dajem joj još pet minuta, a onda idem.”
“Ova osamljena planina”, napomenuo sam, “po lijepom vremenu veoma je privlačna. Po
kišnom, pogotovo kad čovjek više nije u godinama...”
U tom trenutku pozvao nas je glas, koji je izašao iz krupnog gospodina, koji je ispod

~ 96 ~
becca & janja

velikog kišobrana stajao otprilike pedeset metara od nas.

“Hoćete li ući?” pitao je krupni gospodin.
“Kamo ući?” uzvratio sam pitanjem. Najprije sam pomislio da je riječ o jednoj od onih
budala koja se pokušava šaliti kad se nema zbog čega šaliti.
“U restoran”, odgovorio je.
Napustili smo naše skrovište i krenuli za njim. Poželjeli smo više informacija o toj stvari.
“Pozivao sam vas s prozora”, rekao je krupni gospodin kad smo mu se približili, “ali
vjerojatno me niste čuli. Oluja može potrajati još sat vremena. Pokisnut ćete do kože.”
Bio je to ljubazan stariji gospodin. Činilo se da je baš zabrinut za nas.
Rekao sam: “Veoma je lijepo od vas što ste izašli. Nismo mi luđaci. Nismo zadnjih pola
sata stajali ispod onog stabla cijelo vrijeme svjesni da postoji restoran, skriven iza drveća,
dvadeset metara od nas. Mi nismo imali pojma da smo blizu ikakvog restorana.”
“I mislio sam da niste imali”, rekao je stari gospodin. “Upravo zato sam došao.”
Ispalo je da su nas, također, svi ljudi iz gostionice promatrali kroz prozor pitajući se
zašto tako jadni tamo stojimo. Da nije bilo tog starog gospodina, mislim da bi nas te budale
nastavile promatrati cijelo poslijepodne. Kućegazda se ispričao govoreći da je mislio kako
izgledamo poput Engleza. To nije nikakva govorna figura. Na kontinentu ljudi doista iskreno
misle da je svaki Englez lud. Uvjereni su u to koliko i svaki engleski seljak da Francuzi žive
samo na žabama. Čak kad čovjek i pokuša uložiti osobni napor da bi ih lišio tog dojma,
rijetko u tome uspijeva.
Bio je to udoban, maleni restoran gdje se dobro kuhalo i gdje je Tischwein zbilja imao
dobru prolaznu ocjenu. Ostali smo tamo nekoliko sati, osušili se i najeli te razgovarali o
pogledu. Malo prije nego smo otišli dogodila se nezgoda koja pokazuje koliko se toga na
ovom svijetu pokreće više pod utjecajem zla nego dobra.
Ušao je putnik. Činilo se da čovjeka nešto izjeda. U ruci nosio je ciglu zavezanu
komadom užeta. Ušao je nervozno i užurbano, pažljivo iza sebe zatvorio vrata, uvjerio se da
su zaključana, dugo i ozbiljno gledao je kroz prozor, a onda, uz uzdah olakšanja, stavio je
ciglu na klupu pokraj sebe te naručio jelo i pilo.
Bilo je nečeg tajanstvenog u cijeloj toj zgodi. Čovjek se pitao što će napraviti s tom
ciglom, zašto je tako pažljivo zatvorio vrata, zašto je s takvim zanimanjem promatrao kroz
prozor. No, izgledao je previše kukavno da bi razgovarao, pa smo se zato mi suzdržali od
pitanja. Dok je jeo i pio bio je sve veseliji, rjeđe je uzdisao. Kasnije je protegnuo noge, zapalio
cigaru zla mirisa i pušio u miru i zadovoljstvu.
Onda se to zbilo. Zbilo se previše brzo da bi bilo moguće detaljno objašnjavanje. Vidio
sam da je Fraulein iz kuhinje ušla u prostoriju s tavom u ruci. Vidio sam kako ide prema
ulaznim vratima. Sljedećeg trenutka cijela je soba bila u neredu. Čovjek će se prisjetiti onih
pantomimičarskih transformacija pozornica kad među plovećim oblacima, lagane glazbe,
cvijeća što se njiše i podbočenih vila odjednom bude prebačen usred scene policajca što vrište
prevrćući uplakane bebe, lupeža u borbi protiv lakrdijaša, kobasica i harlekina, sklizanja na
maslacu i klaunova. Kad je Fraulein od Tave dotaknula vrata, ona se naglo otvore kao da su
svi bezgrešni duhovi bili na njima i čekali. Dvije svinje i kokoš zatrče se u prostoriju. Mačka
koja je spavala na bačvi piva uz vrisak postane itekako živa. Fraulein baci tavu u zrak i

~ 97 ~
becca & janja

zalegne na pod. Gospodin s ciglom skočio je na noge gotovo prevrnuvši stol sa svime što je
bilo na njemu.
Čovjek traži uzrok ove katastrofe – i odmah je otkrije u obliku spodobe mješanca terijera
s ušiljenim ušima i repom vjeverice. Kućegazda je izjurio kroz druga vrata i pokušao ga
nogom udariti da odleti iz prostorije. Međutim, udario je jednu svinju, onu deblju. Bio je to
žestok, dobro odmjeren udarac i svinja ga je primila u svakom pogledu – ništa nije ostalo
potraćeno. Čovjek osjeti žaljenje za jadnu životinju. Ali nema te žalosti koju bi netko mogao
za nju osjećati u usporedbi s tugom koju je sama osjetila. Prestala je trčati uokolo, sjela na
sredinu prostorije i zagledala se u sunčev sustav da razmotri tu nepravednu stvar koja joj se
dogodila. U okolnim dolinama morali su čuti njezinu pritužbu i zapitati se kakva se to
prirodna nedaća zbila među brdima.
Što se kokoši tiče, kriještala je i istovremeno trčala u svim smjerovima. Bila je to
nevjerojatna ptica: činilo se da bez problema može hodati po zidu. Ona i mačka su pobacale
gotovo sve što već nije bilo na podu. U manje od četrdeset sekundi devetero ljudi u toj
prostoriji pokušavalo je udariti psa. Možda je tu i tamo netko uspio, jer pas bi povremeno
prestao lajati i stao zavijati. Ali to ga nije obeshrabrilo. Sve ima svoju cijenu, očito se
uvjeravao, čak i ganjanje svinje i kokoši. Sve u svemu, igra je toga bila vrijedna.
Usto, imao je zadovoljstvo primijetiti da je za svaki udarac koji je on primio većina
ostalih živih bića u prostoriji primala dva. A nesretna svinja, ona koja se nije micala, ona koja
je još uvijek sjedila jadikujući na sredini prostorije, ona je sigurno imala prosjek od četiri.
Pokušaji da se udari tog psa bili su poput igranja nogometa loptom koja uvijek bježi – ne kad
je krenete udariti nego kad je udarac već počeo i otišao predaleko da se zaustavite, pa ga u
svakom slučaju morate uputiti, a vaša je jedina nada da će noga naići na nešto drugo da je
zaustavi i da vas tako spasi da s treskom te koliko ste dugi i široki padnete na pod. Kad je
netko i pogodio psa, to je bila puka slučajnost – onda taj i nije očekivao da će ga udariti.
Općenito govoreći, spoticali su se o njega. I svatko je svake pola minute mogao biti siguran
da će pasti preko svinje, svinje koja je sjedila, one koja se nikome nije mogla maknuti s puta.
Nemoguće je reći koliko je ta gužva trajala. Završila je Georgeovom odlukom. Neko
vrijeme gledao je kako da uhvati ne psa nego onu drugu svinju, ona koja se još uspijevala
micati. Na kraju ju je stjerao u kut i prisilo da prestane trčati uokolo po prostoriji i da se
okrene prema izlazu. Izletjela je van s dugačkim, bolnim krikom.
Mi uvijek želimo stvari koje nemamo. Jedna svinja, kokoš, devetero ljudi i mačka, po
mišljenju tog psa, bilo je ništa prema onome što je potjerano i gubilo se. On se bezumno
zaletio za njom, a George je zatvorio vrata i spustio zasun.
Tada je kućegazda ustao i pogledao sve stvari koje su ležale na podu.
“Zaigran je taj vaš pas”, rekao je čovjek koji je došao s ciglom.
“Nije to moj pas”, mrko odgovorio je čovjek.
“Onda čiji je to pas?” pitao je kućegazda.
“Ja nemam pojma čiji je”, odgovorio je čovjek.
“To kod mene neće proći, znate”, rekao je kućegazda podižući sliku njemačkog cara i
otirući pivo sa svog rukava.
“Znam da neće” odgovorio je čovjek. “Nisam ni mislio da hoće. Ja sam već umoran od

~ 98 ~
becca & janja

toga da ljudima govorim kako to nije moj pas. Nitko mi ne vjeruje.”

“Zašto onda s njim hodate uokolo ako to nije vaš pas?” pitao je kućegazda. “Što je tu tako
privlačno?”
“Ne hodam ja s njim”, odgovorio je čovjek. “On hoda sa mnom. Zakačio se za mene
jutros u deset sati i ne želi me pustiti. Pomislio sam da ću ga se riješiti kad dođem ovamo.
Ostavio sam ga iza sebe prije petnaest minuta dok je ubijao patku. Mislim da ću za to morati
platiti iz vlastitog džepa.”
“Jeste li ga pokušali gađati kamenom?” pitao je Harris.
“Jesam li ga pokušao gađati kamenom!” odgovorio je čovjek pun prezira. “Bacao sam na
njega kamenje dok me ruka nije zaboljela od bacanja kamenja. Ali on misli da je to igra i
donosi mi ga natrag. Ovu vražju ciglu već više od sat vremena nosim sa sobom nadajući da ću
ga uspjeti utopiti, ali nikad mi ne dolazi dovoljno blizu da ga ščepam. Uvijek je na odstojanju
od deset centimetara i promatra me otvorenih usta.”
“Već dugo nisam čuo tako smiješnu priču”, rekao je kućegazda.
“Drago mi je da nekog zabavlja”, rekao je čovjek.
Ostavili smo ga da kućegazdi pomogne pokupiti potrgane stvari i krenuli svojim putem.
Desetak metara od ulaznih vrata vjerna životinja čekala je svog prijatelja. Izgledala je
umorno, ali zadovoljno. Očito su tom psu na pamet padale čudne i neočekivane ideje, pa smo
se na trenutak pobojali da bismo mu se mogli svidjeti. No, ravnodušno je pustio da prođemo.
Bila je dirljiva njegova odanost hladnom čovjeku. I mi je nismo pokušali potkopati.
Kad smo na naše zadovoljstvo završili s Crnom šumom, našim smo biciklima krenuli
preko Alt Breisacha i Colmara prema Munsteru. Otuda smo krenuli na kratko istraživanje
planinskog masiva Vogezi gdje, prema sadašnjem njemačkom caru, prestaje čovječanstvo. Od
nekada Alt Breisach, kamena utvrda oko koje rijeka teče sad s jedne, sad s druge strane – čini
se da neiskusna mlada Rajna nije sigurna kojim putem krenuti – kao rezidencijalno mjesto
morala je privući isključivo ljubitelja promjene i uzbuđenja. Bez obzira tko vodio rat, bez
obzirao oko čega se vodio, Alt Breisach je morao biti u njemu. Svi su ga opsjedali, većina ljudi
ga je osvojila, većina ga je odmah i izgubila. Čini se kako ga nitko nije bio sposoban zadržati.
Kome je on pripadao i što je on bio, to stanovnik Alt Breisacha nikada ne može biti
siguran. Jednog dana bio bi Francuz, a prije nego bi uspio naučiti francuski kako bi platio
poreze, već je postao Austrijanac. Dok je pokušavao otkriti što treba činiti da bi bio dobar
Austrijanac, shvaća da više nije Austrijanac nego Nijemac, ali koji to točno od dvanaest
podvrsta, to mu sigurno ostane tajna. Prvog dana shvati da je katolik, a drugog da je vatreni
protestant. Jedina stvar koja je mogla osigurati stabilnost njegovu postojanju morala je biti
monotona nužnost plaćanja ogromnih daća za privilegiju da na trenutak bude ono što je bio.
Ali kad čovjek počne razmišljati o tim stvarima, zapita se zašto se itko u Srednjem vijeku,
osim kraljeva i sakupljača poreza, uopće gnjavio time da živi.
Zbog raznolikosti i ljepote Vogeze nećemo uspoređivati s brežuljcima Schwarzwalda. S
turističke točke gledišta njegova je prednost iznimna bijeda. Kod seljaka s Vogeza nema tog
neromantičnog ozračja sretnog prosperiteta koji kvari njegov vis-a-vis preko Rajne. Sela i
poljoprivredna gospodarstva sadrže više onog šarma zaostalosti. Još jedna točka gdje Vogezi
vode jesu njegove ruševine. Mnogi od njegovih bezbrojnih zamaka smješteni su tamo gdje

~ 99 ~
becca & janja

biste mislili da bi se samo orlovi htjeli gnijezditi. Drugi, koje su započeli Rimljani, a završili
trubaduri, prekrivaju hektare labirintom svojih još uvijek uspravnih zidova kojima čovjek
satima može lutati.
Vogezi ne poznaju čovjeka imena voćar i povrćar. Većina tih stvari raste na divlje i mani
da ih se ubere. Dok se hoda Vogezima, teško se je držati ikakvog programa i kad bude vruće
iskušenje da se zastane i najede voća općenito je previše jako da mu se odupre. Maline,
najukusnije od svih koje sam probao, šumske jagode, ribiz i ogrozd rastu po brežuljcima kao
što u Engleskoj kupine rastu pokraj putova. Dijete na Vogezima nema potrebe krasti u vrtu:
ono može postati loše i bez da zgriješi. Vrtova na planinama Vogezi ima u izobilju, no kršiti
zakon ulazeći u njih zato da bi se kralo voće bilo bi toliko suludo kao da riba pokuša, i uspije,
bez plaćanja ući u zatvoreni plivački bazen. Naravno, pogreške se događaju.
Jednog poslijepodneva dok smo se penjali, izbili smo na zaravan gdje smo se možda i
previše dugo zadržali i pojeli više voća nego je to za nas možda bilo dobro – ali oko nas je bilo
takvo obilje, takvo šarenilo. Započeli smo s nekoliko zrelih jagoda, pa se s njih prebacili na
maline. Onda je Harris našao stablo ringlo šljive s nekoliko ranih plodova na njoj, baš
izvrsnih.
“Ovo je najbolja stvar na koju smo nabasali”, rekao je George. “I to moramo iskoristiti
najbolje što se može.” I to je, naoko, bio dobar savjet.
“Šteta”, reče Harris, “što su kruške još uvijek tvrde.”
Neko vrijeme je žalio nad tim, ali malo kasnije naletio je na neke iznimno fine žute šljive
i to ga je malo utješilo.
“Držim da smo još uvijek malo previše sjeverno da bi bilo ananasa”, rekao je George.
“Osjećam da bih baš uživao u svježem ananasu. Ovo obično voće dosadi nakon nekog
vremena.”
“Previše voća iz grmlja, a premalo s drveća – to je loša stvar koju sam primijetio”, rekao
je Harris. “Osobno, radije bih još nekoliko ringlo šljiva.”
“Neki čovjek penje se na brdo”, primijetio sam. “Izgleda kao da je domaći. Možda će on
znati gdje možemo naći još ringlo šljiva.”
“Ide jako dobro za jednog starog momka”, primijetio je Harris.
Nesumnjivo se veoma brzim korakom penjao uzbrdo. Također, koliko smo mogli vidjeti
iz daljine, čini se da je bio jako dobro raspoložen, pjevao je i vriskao iz sveg glasa, gestikulirao
i mahao rukama.
“Sretne li stare duše”, rekao je Harris. “Lijepo ga je gledati. Ali zašto nosi štap na
ramenu? Zašto si njime ne pomaže dok se penje?”
“Znaš, mislim da nije riječ o štapu”, rekao je George.
“Što bi to onda moglo biti?” pitao je Harris.
“Pa, meni više izgleda”, rekao je George, “ kao puška.”
“Ne misliš li ti da smo pogriješili?” pitao je Harris. “Ne misliš li ti da bi ovo moglo biti
nešto slično privatnom vrtu?”
Rekao sam. “Pamtiš li tužnu stvar koja se na jugu Francuske dogodila prije otprilike
dvije godine? Dok je prolazio pokraj kuće, vojnik je ubrao neke trešnje, a francuski seljak
kojemu su trešnje pripadale izašao je i bez riječi upozorenja na mjestu ga ubio.”

~ 100 ~
becca & janja

“Ali sigurno nije dozvoljeno da se čovjeka na mjestu ubije zato što je ubrao voće, čak ni
u Francuskoj?” rekao je George.
“Naravno da nije”, odgovorio sam. “To je potpuno izvan zakona. Jedini izgovor koji je
ponudio njegov zastupnik bila je njegova krajnja razdražljiva narav, a na te trešnje je posebice
pazio.”
“Malo se prisjećam tog slučaja”, rekao je Harris, “sad kad si ga spomenuo. Okrug u
kojem se to dogodilo, Commune, mislim da se tako kaže, trebao je platiti veliku odštetu
obitelji ubijenog vojnika, što je bilo pošteno.”
George reče: “Meni je dosta ovog mjesta. Osim toga, već je kasno.”
Harris reče: “Ako nastavi ovim tempom, past će i ozlijediti se. Osim toga, mislim da ne
poznaje put.”
Gore, gdje nisam imao s kim razgovarati, osjetio sam se usamljeno. Osim toga, još
otkako sam bio dječak, pomislio sam, nisam uživao u trčanju niz pravu strminu. Zaključili da
bih mogao oživjeti stari osjećaj. Grbav je to trening, ali rekao bih da je dobar za jetru.
Te noći spavali smo u Barru, ugodnom gradiću na putu u St. Ottilienberg. Zanimljiv je to
stari samostan među planinama gdje vas poslužuju prave opatice, a račun vam naplaćuje
svećenik. U Barr, malo prije večere, došao je turist. Izgledao je kao Englez, ali govorio je
jezikom koji nikad prije nisam čuo. Međutim, bio je to elegantan i milozvučan jezik.
Kućegazda ga je blijedo promatrao; gazdarica je odmahnula glavom. On je uzdahnuo i
probao drugim, koji u meni nekako potakne zaboravljena sjećanja, premda tada nisam mogao
odrediti o kojem je jeziku riječ. I ponovno ga nitko nije razumio.
“Prokletstvo”, rekao je naglas samome sebi.
“Ah, vi ste Englez!” uzviknuo je kućegazda razvedrivši se.
“I Monsieur izgleda umorno”, dodala je vedra, mala gazdarica. “Monsieur će dobiti
večeru.”
Oboje su odlično govorili engleski, gotovo tako dobro kao što su govorili francuski i
njemački. I oni požure ovamo-onamo i ugode čovjeku. Tijekom večere sjedio je tik uz mene,
pa sam s njim porazgovarao.
“Recite mi”, rekao sam jer zanimala me ta tema, “kojim ste to jezikom govorili kad ste
ušli?”
“Njemačkim”, objasnio je.
“Oh”, odgovorio sam. “ispričavam se.”
“Niste ga razumjeli?” nastavio je on.
“To je sigurno bila moja greška”, odgovorio sam. “Moje znanje je veoma ograničeno.
Čovjek pokupi malo ovdje, malo ondje, ali naravno da to nije to.”
“Ali oni nisu razumjeli”, odgovorio je. “Kućegazda i njegova supruga. A to je njihov
vlastiti jezik.”
“Ne bih rekao”, kazao sam. “Djeca ovdje govore Njemački, to je istina, i naš kućegazda i
gazdarica znaju njemački do određenog stupnja. Ali cijelim Alzasom i Lorraineom stariji ljudi
i dalje pričaju na francuskom.”
“I ja s njima razgovaram na francuskom”, dodao je, “ali ni njega ništa bolje ne razumiju.”
“To je doista veoma zanimljivo”, složio sam se.

~ 101 ~
becca & janja

“I više nego zanimljivo”, odgovorio je. “Po meni to je neshvatljivo. Ja imam diplomu iz
modernih jezika. Do svoje diplome došao sam samo zbog jakog francuskog i njemačkog.
Ispravnost mojih konstrukcija i čistoća mog izgovora na mojem je fakultetu smatrana
nevjerojatnom. Ipak, kad odem u inozemstvo, jedva da netko razumije koju moju riječ.
Možete li to objasniti?”
“Mislim da mogu”, odgovorio sam. “Vaš izgovor previše je savršen. Znate što Škot kaže
kad prvi put u svom životu kuša viski: ‘Mož’a jest čist, ali ne mogu ja to pit.’ Tako je i s vašim
Njemačkim. Čovjek ga doživljava manje jezikom, a više predstavom. Ako vas mogu
savjetovati, rekao bih vam: izgovarajte krivo što više možete i ubacujte sve pogreške kojih se
možete dosjetiti.”
Posvuda je tako. Svaka zemlja ima posebni izgovor koji je posebno namijenjen strancima
– ni u snu im ne pada napamet da takvim izgovorom i sami govore i ne mogu ga razumjeti
kad se upotrebljava. Jednom sam čuo neku Engleskinju koja je Francuzu objašnjavala kako
izgovoriti riječ have.
“Vi ćete je izgovoriti”, prijekorno reče dama, “kao što se kaže rastavljeno h-a-v. Ne. Na
kraju nalazi se e.”
“Ali ja sam mislio”, reče učenik, “ja sam mislio da vi ne izgovarate taj e na kraju h-a-v-e.”
“Više nećete ni vi”, objasnio je učitelj. “To mi nazivamo nijemim e. Jer on ima ulogu
ublažavanja prethodnog vokala.”
Prije toga on je have običavao koristiti veoma inteligentno. Poslije toga, kad bi naletio na
tu riječ, smrznuo bi se, pribrao misli i onda izgovorio zvuk koji se mogao objasniti samo po
kontekstu.
Stavljajući na stranu patnje prvih mučenika, držim da je tek nekolicina ljudi prošla kroz
veće muke od mene dok sam pokušavao ispravno izgovoriti njemačku riječ za crkvu – Kirche.
Puno prije nego sam uspio u tome, odlučio sam da u Njemačkoj radije nikad neću ući u crkvu
nego da se njome mučim.
“Ne, ne”, objašnjavao bi moj učitelj, brižni gospodin, “kažete to kao kad rastavljeno
izgovarate k-i-r-c-h-e. Nema tu k. To je...” I ponovno bi mi on to ilustrirao, po dvadeseti put
tog jutra, kao to treba izgovoriti. Tužna je stvar u tome da cijelog života ja ne mogu otkriti
koja je razlika bila u načinu na koji je on to izgovarao, a na koji sam ja. Onda je probao
novom metodom.
“Izgovarate iz svog grla”, objasnio bi. Bio je u pravu – jesam. “Ja želim da kažete tu
odozdo”, i on bi debelim kažiprstom pokazao mjesto s kojeg mi je početi. Nakon bolnih
napora, koji su rezultirali zvukovima što su davali sliku svega samo ne kuće molitve, ja bih se
iscrpio.
“Doista se bojim da je to nemoguće”, rekao bih. “Znate, sve ove godine ja govorim svojim
ustima. Nikad nisam poznavao čovjeka koji bi govorio trbuhom. Pitam se nije li sad za mene
već prekasno da naučim.”
Provodeći sate u tamnim kutovima, vježbajući na nijemim ulicama na užas slučajnih
prolaznika, napokon sam došao do točnog izgovora te riječi. Moj učitelj bio je ponosan na
mene. I ja sam bio ponosan na samog sebe sve dok nisam došao u Njemačku. U Njemačkoj
sam shvatio da nitko ne zna o čemu govorim. Nikad me ta riječ nije dovela blizu crkve.

~ 102 ~
becca & janja

Morao sam odbaciti ispravan naglasak i oprezno se vratiti svom prvotnom pogrešnom
izgovoru. Onda bi se ljudi razvedrili i rekli mi da je, ovisi, iza ugla ili dolje u sljedećoj ulici.
Također, mislim da bi se izgovor stranog jezika bolje tako naučio nego da se od učenika
traže te nutrašnje akrobatske vještine koje su općenito nemoguće i uvijek beskorisne. Ovakve
naputke tu čovjek dobiva:
“Pritisnite krajnike skroz na grlo. Onda ispupčeni dio septuma blago izvinite naprijed,
ne u potpunosti, dodirujući usnu resicu te vrškom jezika pokušajte dotaknuti štitnjaču.
Duboko udahnite i stegnite glasnice. I sad, ne otvarajući usta, kažite: ‘Garoo’.”
Kad to napravite, oni nisu zadovoljni.

~ 103 ~
becca & janja

XIII.

Istraživanje osobnosti i ponašanja njemačkog studenta – Njemačko studentsko

mačevanje – Primjena i zloporaba primjene – Pogledi jednog impresionista – Smiješna
strana stvari – Recept za pravljenje barbara – Jungfrau: njezina neobičan sklonost
vezicama – Kneipe – Kako trljati daždevnjaka – Savjet strancu – Priča koja je mogla
tužno završiti – O dva muškarca i dvije žene – Zajedno s neženjom

Tijekom puta kući, jer htjeli smo vidjeti studentski život, posjetili smo njemački
sveučilišni grad. Bila je to znatiželja koju su nam ljubazni njemački prijatelji uspjeli
zadovoljiti.
U Engleskoj dečki se zabavljaju do petnaeste i do dvadesete već rade. U Njemačkoj djeca
su ta koja rade, mladići ti koji se zabavljaju. Njemački dječaci ljeti idu u školu u sedam sati,
zimi u osam i u školi uče. Rezultat je taj da u šesnaestoj imaju opširno znanje klasika i
matematike, znaju toliko povijesti koliko je povijesti mudro znati čovjeku pripadniku
političke stranke, plus snažne osnove modernih jezika. Zbog toga je njegovih osam studijskih
semestara, koji traju više od četiri godine, osim mladićima koji ciljaju na profesuru,
nepotrebno puno. On nije sportaš, što je šteta, jer bio bi dobar. Malo igra nogomet, bicikl
vozi još manje, a najviše igra francuski biljar u zagušljivim kafićima. Ali, općenito govoreći,
većina njih provodi vrijeme u skitnji, pijenju piva i tučnjava. Ako se dogodi da je sin bogatog
oca, pridružuje se Korpsu – članstvo u prvorazrednom Korpsu košta oko četiri stotine funti
godišnje. Ako je mladić iz srednje klase, onda se upisuje u Burschenschaft ili
Landsmannschaft, što je malo jeftinije. Ta se društva onda granaju u manje skupine, a koja se
pokušavaju držati nacionalnosti. Postoje švapska iz Švabije, franko-fonska onih što potječu
od Franaka, tiringijska itd. U praksi, naravno, to rezultira onim čime sve takve stvari i
rezultiraju – polovica naših Gordon Highlandera, vjerujem ja, jesu Cockneyji – no živopisna
stvar se postiže podjelom svakog sveučilišta na kakvih dvanaest, ili tako nekako, studentskih
udruženja od kojih svako ima svoju posebnu kapu i boju i, što je jednako važno, sa svojom
posebnom pivnicom u koju ne smije ući nijedan student druge boje.
Glavni posao tih studentskih udruženja je međusobno sukobljavanje s nekim
konkurentskim Korpsom ili Schaftom tim slavnim njemačkim studentskim mačevanjem.
Mačevanje je toliko često opisivano, i toliko iscrpno, da svoje čitatelje ne namjeravam
gnjaviti detaljima. Samo sam to spomenuo kao nešto impresivno i navlaš opisao utisak svog

~ 104 ~
becca & janja

prvog mačevanja, a zato što vjerujem da su prvi utisci istinitiji i korisniji od mišljenja koja su
otupljena razmjenom ili izoštrena utjecajem.
Francuz ili Španjolac će tražiti način da vas uvjeri kako je arena mjesto sagrađeno
isključivo kao privilegija za bika. Konja kojeg zamišljate kako bolno tuli samo se smije
vlastitom komičnoj pojavi što se unutra zatekla. Vaš francuski ili španjolski prijatelj njegovu
slavnu i uzbudljivu smrt u areni suprotstavlja hladnokrvnoj brutalnosti u živodernicama. Ako
ne pazite da vam glava ostane hladna, otići ćete sa željom da u Engleskoj počnete zagovarati
podizanje arene zbog osnaživanja viteštva. Nesumnjivo da je Torquemada bio uvjeren u
humanost inkvizicije. Krupnom gospodinu, koji je možda patio do grčeva ili reumatizma, sat
ili malo više na ljestvama za rastezanje zbilja je bilo fizički korisno. Osjećao bi da su mu
zglobovi mnogo pokretljiviji – elastičniji, rekao bi netko, nego godinama prije. Engleski lovac
lisicu smatra životinjom kojoj treba zavidjeti. Omogućen joj je dnevni sjajni i besplatni sport
tijekom kojeg je ona u glavnoj ulozi. Treba zamagliti sve što se ne želi vidjeti.
Svaki treći njemački gospodin kojeg srećete na ulici još uvijek nosi, a nosit će do smrti,
znakove od dvadeset do stotinu dvoboja koje je vodio u svojim studentskim danima.
Njemačka djeca već se i u vrtiću igraju mačevanja, a vježbaju ga i u gimnastičkoj dvorani.
Nijemci su uvjerili sebe da u tome nema brutalnosti – ničeg uvredljivog, ničeg ponižavajućeg.
Njihov je argument da ono njemačku djecu uči smirenosti i hrabrosti. Kad bi se argument
mogao dokazati, posebice u zemlji gdje je svaki muškarac vojnik, bilo bi to prilično
jednostrano. Zar je vještina borca profesionalca vještina vojnika? Čovjek sumnja u to. Sigurno
da su na bojnom polju živci i žar od veće važnosti od temperamenta bezumne ravnodušnosti
kakvu ovaj ima. U stvari, njemački student imao bi više hrabrosti da se ne bori. On se ne bori
zato da udovolji sebi nego da zadovolji javno mnijenje koje je dvije stotine godina iza svog
vremena.
Sve to mačevanje postoji samo da ga učini brutalnim. Možda tu ima neke vještine,
rečeno mi je da ima, ali ona se ne primjećuje. Puka borba nije ničem slična kao mačevanju
širokim mačevima u Richardsonovu putujućem kazalištu; ovo je nevjerojatno uspješan
pokušaj spajanja apsurdnog s neugodnim. U aristokratskom Bonnu, gdje je stil na cijeni, i u
Heidelbergu, gdje su uobičajeniji posjetitelji iz drugih nacija, stvar je možda manje formalna.
Rečeno mi je kako se tamo natjecanja zbivaju u lijepim prostorijama, da sivokosi liječnici
njeguju ranjene, a uniformirani sluge gladne i da je cijela priča vođena određenom vrstom
živopisne ceremonije. Na onim čišćim njemačkim sveučilištima, gdje su stranci rijetkost i ne
previše omiljeni, drži se samo do onog bitnog, a to nije nimalo privlačno.
Zapravo, toliko je neprivlačno da osjetljivog čitatelja strogo savjetujem neka izbjegne
čak i sam opis. Tema se ne može prikazati na lijep način, pa ja to ni ne namjeravam.
Prostorija je prazna i otrcana. Zidovi su joj zamrljani mrljama koje su mješavina piva,
krvi i voska. Strop je sav zadimljen. Pod je pokriven piljevinom. Mnoštvo je tu studenata koji
se smiju, puše, razgovaraju, neki sjede na podu, drugi su posjedali po stolicama i priručnim
klupama.
U sredini, sučelice, stoje borci koji sliče na japanske ratnike, kao one što ih poznajemo s
japanskih stolića za serviranje. Čudni su i ukočeni, sa zaštitnim naočalama, vratova
povezanih šalovima, tijela su im zamotana u nešto što izgleda poput prljavih krevetnih

~ 105 ~
becca & janja

pokrivača, pojastučene ruke ispružene su im ravno iznad glava – izgledaju poput para
nezgrapnih satnih figurica. Na njihovu pravu poziciju dovode ih sekundanti, također manje
ili više pojastučeni – njima su glave i lica zaštićeni velikim kapama od dabrovine. Čovjeku se
čak učini da čuje dabrove. Sudac zauzima svoje mjesto, riječ je izgovorena i odmah slijedi pet
brzih udaraca dugačkim, ravnim mačevima. Promatranje borbe nije zanimljivo – nema tu
pokreta, nema vještine, nema otmjenosti (govorim o vlastitim utiscima.) Najjači čovjek
pobjeđuje, čovjek koji svojom tvrdo pojastučenom rukom, što je uvijek u neprirodnom
položaju, može najduže držati veliki, nezgrapni mač i ne postane previše slab da se brani ili
udara.
Sve zanimanje usmjereno je na promatranje ozljeda. Uvijek se pojavljuju na jednom od
dva mjesta – na vršku glave ili na lijevoj strani lica. Katkad u zrak odleti dio kose s kožom ili
komad lica, koji se onda pažljivo stavlja u omotnicu na ponos njegovu vlasniku ili, precizno
govoreći, bivšem ponosnom vlasniku, i pokazuje se uokolo po zabavama. A iz svake ozljede,
naravno, izlazi velika količina krvi. Prska po liječnicima, sekundantima i gledateljima. Sipi po
stropu i zidovima, natapa borce i na piljevini se skuplja u lokvama. Na kraju svake runde
ulijeću liječnici s rukama koje su već zamrljane krvlju, spajaju otvorene rane, stavljaju na njih
kuglice vlažne ovčje vune koje spremne pomoćnik nosi na pladnju. Naravno, u trenutku kad
čovjek ponovno ustane i nastavi borbu, krv ponovno sukne napola ga zasljepljujući i čineći
skliskim pod ispod njega. Čovjeku tu i tamo možete vidjeti gole zube sve od uha, pa se onda
čini kako se smiješi polovici gledatelja, dok mu druga strana ostaje ozbiljna. Čovjeku katkad i
nos bude rasporen, što onda izgleda kao da se bori na posebice ohol način.
Kako je cilj svakog studenta da sa sveučilišta ode sa što je više moguće ožiljaka,
sumnjam da se čuvaju boli, čak ni u onoj maloj mjeri koliko takva bitka omogućuje. Najveći
pobjednik je onaj koji izađe s najvećim brojem rana. Tada on, pokrpan i zakrpan gotovo do
neprepoznatljivosti kao ljudsko biće, može sljedećeg mjeseca šetati dok mu njemačka
mladost zavidi, a njemačke djevojke mu se dive. Onaj koji je prošao samo s nekoliko
nevažnih rana odlazi jadan i razočaran.
Ali stvarna borba samo je početak zabave. Sljedeći čin spektakla događa se u svlačionici.
Liječnici su obično samo studenti medicine – mladi momci koji, da bi došli do diplome, žele
steći praksu. Istina me tjera da kažem kako su, ti s kojima sam došao u kontakt, bili ljudi
gruba izgleda za koje se činilo da uživaju u tom poslu. Zbog toga ih se možda ne može kriviti.
Koliko je god moguće grubost se mora nastaviti, dio je to tog sistema, pa kasnije bol mora
zadati liječnik, a uzornom čovjeku od medicine teško da bi stalo do tog posla. Kako student
podnosi saniranje rane jednako je važno tome kako ih je primio. Svaka operacija mora biti
izvedena najbrutalnije koliko se može i njegovi ga drugovi pažljivo promatraju da se uvjere
kako kroz to prolazi s izrazom lica na kojemu se vide mir i uživanje. Svi najviše vole oštro
zarezane i širom otvorene rane. Namjerno se nezgrapno šivaju s nadom kako će ožiljak biti
doživotan. Rana s kojom se pametno barata i petlja tijekom sljedećeg tjedna obično će svom
sretnom vlasniku osigurati ženu s mirazom od barem pet znamenki.
Općenito su takva ta mačevanja koja se održavaju svaka dva tjedna. Prosječni student u
njima sudjeluje oko deset puta godišnje. Postoje i dodatna na koja je zabranjen pristup
strancima. Kada nekom studentu presude da se osramotio nekim blagim, nenamjernim

~ 106 ~
becca & janja

pokretom glave ili tijela dok se borio, ponovno povjerenje može steći samo borbom protiv
najjačeg mačevaoca u svom Korpsu. On traži i dobiva, ne borbu, nego kaznu. Njegov suparnik
udara toliko puta koliko krvavih rana može nanijeti. Cilj žrtve pokazati je svojim drugovima
da može mirno stajati dok mu se koža napola ne oguli s lubanje.
Sumnjam da se išta pristojno može reći za to studentsko mačevanje; ako i može, to se
tiče samo dvaju boraca. Glede gledatelja može se i mora, uvjeren sam u to, izraziti samo sve
najgore. Dovoljno poznajem samog sebe da bih bio siguran kako nisam neki krvožedan
čovjek. Utisak koji je mačevanje ostavljalo na mene bio je sasvim normalan. Isprva, prije nego
je stvar započela, moj osjećaj znatiželje miješao se s brigom kako će se taj prizor odraziti na
mene, premda sam se zbog površnog poznavanja dvorana za seciranje i operacionih stolova
manje kolebao nego što bi to inače bio slučaj. Kad je krv potekla, a živci i mišići ostali goli,
osjetio sam neku mješavinu gađenja i žaljenja. No, kod sljedećeg dvoboja, moram priznati,
moji nježni osjećaji počeli su nestajati i kad je došao treći, a prostorija se sva ispunila teškim i
čudnim zadahom krvi, ja sam počeo, kako to Amerikanci kažu, sve stvari gledati crveno. Želio
sam još. Gledao sam lica oko sebe i na većini njih pronašao nesumnjivi odbljesak vlastitih
osjećaja. Kad bi u modernom čovjeku trebalo potaknuti tu žeđ za krvi, onda bi studentsko
mačevanje bilo korisna institucija. Međutim, da li je to dobra stvar? Mi brbljamo o našoj
civilizaciji i čovječnosti, ali oni od nas koji nisu toliko licemjerni da bi sami sebe zavaravali,
znaju da se ispod naših štirkanih košulja skriva divljak sa svim svojim netaknutim divljim
instinktima. Katkad može biti poželjan, međutim, ne trebamo se bojati da će nestati. U drugu
ruku, ne čini se mudrim previše ga njegovati.
Kad se ozbiljno razmotri, mnogo toga može se reći u prilog dvoboju. No, sveučilišno
mačevanje tome ne može poslužiti. Ono je djetinjasto, a činjenica što je riječ o brutalnoj i
okrutnoj zabavi ne čini ga ništa manje djetinjastim. Ozljede same po sebi nemaju nikakvu
vrijednost. Uzrok je taj koji ih uzvisuje, ne njihova veličina. William Tell s pravom je jedan od
junaka ovog svijeta; no što bismo mislili o članovima kluba očeva koji je oformljen s ciljem da
se sastaju dvaput tjedno kako bi samostrelima gađali jabuke na glavama sinova? Ova mlada
njemačka gospoda mogu postići iste te rezultate, na koje su tako ponosni, i zadirkivanjem
divlje mačke! Čovjeka svodi na intelektualni nivo derviša plesača i pridruživanje društvu
samo zbog toga da bi bio rasječen. Pustolovi nam govore o divljacima iz središnje Afrike koji
tijekom obreda svoje osjećaje iskazuju skakanjem uokolo i ranjavanjem samih sebe.
Međutim, nema potrebe oponašati ih u Europi. Sveučilišno mačevanje, zapravo je reductio ad
absurdum dvoboja. Pa ako sami Nijemci ne mogu vidjeti da je to smiješno, čovjek samo može
žaliti zbog njihova nedostatka smisla za humor.
Da se čovjek nije sposoban složiti s javnim mnijenjem koje podržava i traži sveučilišno
mačevanje, to je barem moguće shvatiti. Sveučilišno pravilo koje možda ne ohrabruje
pijančevanje, ali mu gleda kroz prste, mnogo je teže argumentirati. Ne piju svi njemački
studenti. Zapravo, većina ih je trijezna, ako ne i revna. Ali manjinu, čijem se zahtjevu da je
ona reprezentativna slobodno može udovoljiti, od trajnog pijanstva spašava tek činjenica,
koja ima svoju cijenu, da nakon lokanja od pola dana i cijele noći padnu s nogu. To nije slučaj
sa svima, jer u svakom sveučilišnom gradu može se vidjeti poneki mladić koji još nije navršio
dvadesetu s licem Falstaffa i držanjem Rubensova Bakusa. Dokazana je činjenica da njemačku

~ 107 ~
becca & janja

djevojku može očarati lice koje je razrezano i ranjeno tako da izgleda stvoreno od nekih
čudnih materijala koji nikada ne mogu ići zajedno. Međutim, naravno da nema nikakve
privlačnosti u zamrljanoj, naduvenoj koži i izbačenoj donjoj vilici koja je isturena do te mjere
da prijeti ravnoteži cijele strukture. A što se drugo i može očekivati kad mladićevo ispijanje
piva počne s Fruhschoppenom u deset prije podne, a završava s Kneipeom u četiri ujutro?
Kneipe predstavlja ono što bismo mi nazvali muškim društvom i može biti veoma
bezazleno ili veoma grubo, ovisi o sastavu. Netko pozove svoje drugove, studente, deset njih
ili stotinu, u kafić i opskrbi ih s toliko piva i jeftinih cigareta koliko ih njihov vlastiti osjećaj
zdravlja ili ugode može podnijeti. Ili domaćin može biti sam Korps. Ovdje, kao i posvuda,
primjećujete njemački osjećaj za disciplinu i red. Kad dođe netko nov, svi koji sjede oko stola
ustanu i pozdravljaju skupljenim petama. Kad je stol popunjen, izabere se stoloravnatelj čiji
je zadatak odrediti broj pjesama. Na stolu, jedna za dvojicu, nalaze se pjesmarice s tim
pjesmama. Stoloravnatelj kaže broj dvadeset i dva. “Prvi stih”, poviče on i sve krene. Po
dvojica između sebe drže pjesmarice točno kao što bi dvoje ljudi u crkvi moglo držati
pjesmaricu s crkvenim pjesmama. Između svakog stiha događa se stanka, a onda
stoloravnatelj društvu dirigira dalje. Budući da je svaki Nijemac uvježbani pjevač i budući da
većina njih ima lijepe glasove, konačni rezultat zaprepašćuje.
Premda sve može izgledati kao da se u crkvi pjevaju svete pjesme, riječi su povremeno
takve da ispravljaju takav utisak. Bila tu riječ o domoljubnoj pjesmi, o sentimentalnoj baladi
ili napjevu o prirodi koji bi šokirao prosječnog mladog Engleza, svi oni pjevaju
nepokolebljivom ozbiljnošću, bez smijanja, bez pogrešnih nota. Na kraju stoloravnatelj
uzvikne: “Prosit!” Svi odgovore: “Prosit!” i u sljedećem trenutku sve čaše su prazne.
Klavijaturist ustaje i naklanja se, oni se naklanjaju njemu. A onda dolazi Fraulen da im
ponovno napuni čaše.
Između pjesama nazdravlja se i odgovara nazdravljanju. Ali malo je tu veselja, još manje
smijanja. Pokoji smiješak i ozbiljno potvrdno kimanje smatra se više doličnim među
njemačkim studentima.
Naročita zdravica kojoj je ime daždevnjak, a posvećena je gostu kao posebna čast, pije se
s naročitom ozbiljnošću.
“Sad ide”, kaže stoloravnatelj, “trljanje daždevnjaka (sinen Salamander reiben).” Svi
ustajemo i stojimo pozorno poput pješadijskog puka.
“Je li ljudstvo spremno (sind die stoffe parat)?” upita stoloravnatelj.
“Sunt”, odgovorimo svi u jedan glas.
“Ad exercitium Salamandri”, kaže stoloravnatelj i mi smo spremni.
“Eins!” Na stolu kružnim pokretima trljamo svoje čaše.
“Zwei!” Ponovno čaše zabundaju. Također na drei!
“Pijmo!” (Bibite!)
I mehaničkim skladom svaka čaša bude ispražnjena i podignuta uvis.
“Eins!” kaže stoloravnatelj. Dno svake prazne čaše zavrti se na stolu od čega nastane
zvuk povlačenja vala s kamene obale.
“Zwei!” Val ponovno zapljusne i povuče se.
“Drei!” Svim čašama istovremeno se udari po stolu i mi ponovno sjedimo.

~ 108 ~
becca & janja

Kneipe je zabava koja se sastoji se od toga da dva studenta vrijeđaju jedan drugog (zbog
zabave, naravno), i da onda jedan drugog izazovu na dvoboj pijenja. Imenuje se sudac, dvije
velike čaše se napune, a dva čovjeka sjednu jedan nasuprot drugog držeći drške – sve oči
uprte se u njih. Sudac daje znak da se započne i u trenutku pivo oteče niz njihova grla.
Pobjednik je onaj koji svojom savršeno praznom čašom prvi udari po stolu.
Strancima koji dođu na Kneipe i koji stvar požele činiti na njemački način bit će najbolje
da ime i adresu okače na svoje kapute prije nego započne ta procedura. Njemački student je
uljudan i bez obzira u kakvom on bio stanju, potrudit će se da njegov gost na ovaj ili onaj
način stigne kući prije jutra. Ali, naravno, ne može se očekivati da će zapamtiti njegovu
adresu.
Čuo sam priču o trojici učesnika na berlinskom Kneipeu koja je mogla imati tragičan
kraj. Stranci su odlučili proći sve do zadnjeg detalja. Objasnili su svoje namjere, što je
dočekano s pljeskom, pa je svaki na papir napisao svoju adresu i zakačio je na stolnjak ispred
sebe. Bila je to kobna pogreška. Trebali su ga, kao što sam rekao, zakačiti o svoje kapute.
Čovjek za stolom može promijeniti svoje mjesto, sasvim nesvjesno može se naći na njegovoj
drugoj strani. Ali kamo god da išao, svoj kaput nosi na sebi.
Katkad u sitne sate stoloravnatelj predloži, da bi stvari bile lakše onima koji su još uvijek
na nogama, neka se pošalju kući sva gospoda koja glave ne mogu držati uspravno iznad stola.
Među onima kojima su procedure postale nezanimljive bila su i tri Engleza. Odlučeno je da ih
se pod vodstvom relativno trijeznog studenta stavi u kočiju i vrati kući. Da su tijekom večeri
ostali sjediti na svojim mjestima, sve bi bilo u redu. Ali, nažalost, oni su lunjali ovamo-onamo
i na kraju nitko nije znao koji papir pripada kojem čovjeku, a najmanje gosti sami. U onom
ozračju općeg veselja to se nikome nije činilo previše važnim. Bila su tu tri gospodina i tri
adrese. Čak ako se i pogriješi, pretpostavljam da se tako mislilo, oni će se ujutro razmjestiti
kako treba. Dakle, tri su gospodina ukrcana u kočiju, relativno trijezni student tri papira uzeo
je u svoje ruke i društvo je krenulo praćeno pozdravima i dobrim željama cijelog društva.
To je ta prednost njemačkog piva: čovjek od njega nije pijan na način kako se to shvaća
u Engleskoj. Ništa mu se ne može prigovoriti – on je jednostavno umoran. Ne želi
razgovarati, želi da ga se ostavi samog, želi na spavanje, nije važno gdje – bilo gdje.
Vođa društva zaustavio je kočiju kod najbliže adrese. Izvukao je najgori slučaj – prirodni
je čovjekov instinkt da se toga prvo riješi. On i kočijaš odnijeli su ga na kat i pozvonili na
vratima pansiona. Otvorio je pospani portir. Unijeli su svoj teret i potražili mjesto na kojem
će ga ostaviti. Dogodilo se da su vrata spavaće sobe bila otvorena – bila je prazna. Što je
moglo biti bolje od toga. Unijeli su ga, položili na krevet i odahnuli tako lako riješivši stvar.
Nakon što su to napravili, obojica se vrate do kočije zadovoljni samima sobom.
Ponovno su stali kod sljedeće adrese. Ovaj put, kao odgovor na njihovo pozivanje,
pojavila se dama odjevena u kućnu haljinu s knjigom u ruci. Njemački student pogledao je
preostala dva papira u svojim rukama i pitao da li ima zadovoljstvo razgovarati s Frau Y. Zbilo
se da je imao i tako se činilo da je sva sreća na njegovoj strani. Frau Y je objasnio kako je
njezin suprug gospodin koji trenutačno spava naslonjen na zid. Ponovni susret nije ju prožeo
veseljem. Jednostavno je otvorila vrata spavaće sobe i onda otišla. Kočijaš i student su ga
unijeli i položili na krevet. Nisu se gnjavili time da ga skidaju jer osjećali su se umornima!

~ 109 ~
becca & janja

Gazdaricu više nisu vidjeli i pokupili su se bez pozdrava.

Posljednji papir bio je od jednog neženje koji je odsjeo u hotelu. Tako su oni uzeli svog
zadnjeg čovjeka, predali ga noćnom portiru i ostavili.
Ono što se dogodilo na adresi gdje su imali prvu dostavu bilo je sljedeće. Nekih osam
sati prije gospodin X rekao je gospođi X: “Mislim da sam ti rekao, draga, da večeras imam
poziv na nešto što se zove, mislim, Kneipe?”
“Spomenuo si nešto slično”, odgovorila je gospođa X. “Što je to Kneipe?”
“Pa, to je neka vrsta momačke zabave, draga, gdje se okupljaju studenti kako bi pjevali i
razgovarali... pušili i slično, razumiješ.”
“Oh, u redu, nadam se da ćeš se zabaviti!” reče gospođa X koja je bila draga i osjećajna
žena.
“Bit će zanimljivo”, primijetio je gospodin X. “Uvijek sam želio tome prisustvovati. Ja
ću”, nastavio je gospodin X, “mislim, moguće je da ću doći malo kasnije.”
“Kako to misliš kasnije?” upita gospođa X.
“To je malo teže reći”, uzvrati gospodin X. “Čovjek gleda te studente, oni su divlje
mnoštvo, a kad se nađu zajedno... A onda, vjerujem, jako se mnogo nazdravlja i pije. Ne znam
kako će to djelovati na mene. Ako se pruži prilika i ako to bude moguće bez da nekog
uvrijedim, doći ću ranije. Ali ako ne...”
Reče gospođa X. koja je, kao što sam već prije napomenuo, bila razumna žena: “Najbolje
da osoblju kažeš neka ti posude ključ glavnih vrata. Ja ću spavati s Dolly. Tako me nećeš
uznemirivati, bez obzira u koje vrijeme budeš došao.”
“Mislim da je to izvrsna ideja”, složio se gospodin X.
“Bilo bi mi mrsko da te moram uznemiravati. Jednostavno ću se potiho ušuljati i
spuznuti u krevet.”
Negdje usred noći, ili prije bliže jutru, Dolly, sestra gospođe X., u krevetu je sjela i
osluškivala.
“Jenny”, rekla ja Dolly, “jesi li budna?”
“Jesam, draga”, odgovorila je gospođa X. “Sve je u redu. Hajde ponovno na spavanje.”
“Ali što je to?” pitala je Dolly. “Misliš li da je požar?”
“Očekujem”, odgovorila je gospođa X, “da je to Percy. Najvjerojatnije se na nešto
spotaknuo u mraku. Nemoj brinuti, draga. Spavaj.”
Ali čim je Dolly ponovno zadrijemala, gospođa X., koja je bila dobra žena, pomislila je da
će se polako iskrasti i provjeriti je li s Percyjem sve u redu. I ogrnula se ona kućnom haljinom,
nataknula papuče i odšuljala u svoju sobu. Bio je potreban potres da bi se probudio gospodin
na krevetu. Zapalila je svijeću i tiho prišla do kreveta.
To nije bio Percy. Uopće nije izgledao poput Percyja. Odmah je znala da taj čovjek
nikada i ni u kakvim okolnostima ne može biti njezin suprug. U njegovu trenutačnom stanju
njezin osjećaj prema njemu bio je onaj otvorene nenaklonosti.
Ali bilo je nečeg u vezi njega što joj se činilo poznatim. Prišla je bliže i pažljivije
pogledala. Onda se sjetila. Pa to je bio gospodin Y – prvog dana u Berlinu ona i Percy večerali
su u gospodinovu stanu.
Ali što je on radio ovdje? Spustila je svijeću na stol, primila se za glavu i stala razmišljati.

~ 110 ~
becca & janja

Odmah joj u glavi plane objašnjenje. S tim gospodinom Y Percy je išao na Kneipe. Dogodila se
pogreška. Gospodin Y vraćen je na Percyjevu adresu. Percy je u tom trenutku...
Grozne mogućnosti ove zgode plesale su joj pred očima. Vratila se u Dollynu sobu,
odjenula i onda tiho odšuljala u prizemlje. Nasreću, naišla je na noćnu kočiju u prolazu, pa se
odvezla do adrese gospodina Y. Rekla je čovjeku da pričeka, odletjela gore i stala uporno
zvoniti na vratima. Kao i prije otvorila je gospođa Y – u istoj večernjoj haljini i s istom
knjigom u ruci.
“Gospođo X.!” uskliknula je gospođa Y. “Što vas dovodi ovamo?”
“Moj suprug!” bilo je jedino čega se jadna gospođa X u tom trenutku mogla dosjetiti, “je
li on ovdje?”
“Gospođo X.” uzvratila je gospođa Y istežući se u svoju pravu visinu, “kako se
usuđujete?”
“Oh, molim vas, nemojte me pogrešno razumjeti!” branila se gospođa X. “Riječ je o
groznoj pogrešci. Sigurno su jadnog Percyja ostavili ovdje umjesto kod nas – sigurna sam da
tako mora biti. Molim vas, pogledajte da li je tako.”
“Draga moja”, reče gospođa Y, žena puno starija i puna majčinskih osjećaja, “nemojte se
uzbuđivati. Doveli su ga ovamo prije otprilike pola sata i, da vam kažem iskreno, uopće ga i
nisam pogledala. Unutra je. Mislim da čak ni čizme nije skinuo. Ako ostanete prisebni,
odnijet ćemo ga dolje i kući, a da to neće znati nitko živ osim nas.”
Zapravo, činilo se da je gospođa Y bila itekako sprema pomoći gospođi X. Širom je
otvorila vrata i gospođa X je ušla. Sljedećeg trenutka je izašla bijela i prestravljena lica.
“To nije Percy”, rekla je. “Što da sad napravim?”
“Bilo bi mi draže kad ne biste ovako griješili”, rekla je gospođa Y krenuvši sama u sobu.
Gospođa X ju je zaustavila. “Ali to nije ni vaš suprug.”
“Glupost”, rekla je gospođa Y.
“Zbilja nije”, ustrajala je gospođa X. “Znam to jer sam ga malo prije ostavila spavati u
Percyjevu krevetu.”
“Što on tamo radi?” zagrmjela je gospođa Y.
“Donijeli su ga tamo i ostavili ga tamo”, objasnila je gospođa X i počela plakati. “Zbog
toga sam pomislila da je Percy sigurno ovdje.”
Dvije žene su stajale i promatrale jedna drugu. Neko vrijeme su šutjele. Čulo se samo
hrkanje gospodina s druge strane napola otvorenih vrata.
“Onda tko je to tamo unutra?” upitala je gospođa Y. koja se prva pribrala.
“Ne znam”, odgovorila je gospođa X. “Nikad prije nisam ga vidjela. Što mislite, da li je to
netko kog vi poznajete?”
Ali gospođa Y samo je zalupila vratima.
“Što ćemo napraviti?” pitala je gospođa X.
“Znam što ću ja napraviti”, rekla je gospođa Y. “Idem s vama da pokupim svog supruga.”
“Veoma je pospan”, objasnila je gospođa X.
“Pamtim da je i prije bio takav”, odgovorila je gospođa Y dok je kopčala kaput.
“Ali gdje je Percy?” jecala je jadna, malena gospođa X dok su zajedno silazile stubama.
“To će, draga moja”, reče gospođa Y, “biti pitanje koje ćete njemu postaviti.”

~ 111 ~
becca & janja

“Ako oni kruže uokolo radeći ovakve spačke”, reče gospođa X, “tko zna što su sve s njim
mogli napraviti.”
“Ujutro ćemo istraživati, draga”, utješno reče gospođa Y.
“Mislim da su ti Kneipeovi sramotni događaji”, rekla je gospođa X. “Percyju više nikad
neću dopustiti da ih posjećuje, nikada, ne dok sam živa.”
“Draga moja”, napomenula je gospođa Y, “ako znate svoju dužnost, onda i neće
poželjeti.” Glasine kažu da i nikada nije.
Međutim, kao što rekoh, greška je u tome što su papiri s adresama bili zakačeni za
stolnjak umjesto za kaput. A na ovome svijetu pogreške se uvijek skupo plaćaju.

~ 112 ~
becca & janja

XIV.

Ozbiljno poglavlje jer tu se rastajemo – Nijemac s anglosaksonske točke gledišta –

Briga za dugmad i kacigu – Raj bespomoćnog idiota – Njemačka savjest: njezina
agresivnost – Kako vješaju u Njemačkoj, najvjerojatnije – Što se događa s dobrim
Nijemcem kad umre? – Vojnički instinkt: je li svemoguć? – Nijemac kao vlasnik dućana
– Kako zarađuje za život – Nova žena, ovdje i svugdje – Što se može reći protiv
Nijemaca kao naroda – Skitnja je završila

“Svatko bi mogao vladati ovom zemljom”, reče George. “Ja bih mogao.”
Sjedili smo u vrtu Kaiser Hof u Bonnu i promatrali Rajnu. Bila je to zadnja večer naše
skitnje. Ranojutarnji vlak bit će početak kraja.
“Trebao bih na komad papira napisati sve što bih želio da ljudi čine”, nastavio je George,
“naći dobru tiskaru da ga umnoži u mnogo kopija, polijepiti to po gradovima i selima i to bi
bilo to.”
U današnjoj spokojnoj, poslušnoj Njemačkoj, gdje se čini da je jedina ambicija platiti
svoje poreze i činiti ono što kažu oni drugi kojima je providnost dala da budu iznad njih,
teško je, čovjek to mora priznati, pronaći i najmanji trag divljih predaka kojima je osobna
sloboda bila kao zrak nosnicama, koji su imenovali suce da savjetuju, ali plemenu ostavljalo
se pravo da kažnjava, koji su slijedili svog poglavicu, ali s prezirom odbijali da mu se pokore.
U današnjoj Njemačkoj čovjek sluša mnogo toga o socijalizmu, međutim, socijalizam može
biti samo despotizam pod drugim imenom. Individualizam njemačkom biraču nije privlačan.
On pristaje, štoviše, želi biti kontroliran i da se njime upravlja na svim mogućim poljima. On
ne osporava vladu nego njezin stil. Policajac za njega predstavlja religiju – čovjek osjeća da će
tome uvijek biti tako. U Engleskoj mi našeg čovjeka u plavom promatramo kao bezazlenu
nužnost. Po prosječnom građaninu on služi jednostavno kao prometni znak, premda je u
većim gradskim četvrtima primijećena njegova korist da starice prevodi preko ceste. Osim što
smo mu zahvalni za tu uslugu, sumnjam da obraćamo previše pažnje na njega. U Njemačkoj,
u drugu ruku, njemu se klanja kao malenom bogu i ljubi ga se kao anđela čuvara. Njemačkom
djetetu on je spoj Djeda Mraza i babaroge. Sve dobre stvari dolaze po njemu: Spielplatze za
igru, opskrbljen ljuljačkama, vrtuljcima i hrpama pijeska za borbu, bazeni za plivanje i
sajmovi. On kažnjava svako pogrešno ponašanje. Želja je svakog dobronamjernog njemačkog
dječaka ili djevojčice da udovolji policajcu. Dobiti osmijeh od policajca čini ga uobraženim.

~ 113 ~
becca & janja

Njemačko dijete koje policajac potapša po glavi ne može s tim živjeti – njegova uobraženost
postane nepodnošljiva.
Njemački građanin je vojnik, a policajac je njegov časnik. Policajac mu određuje kojom
stranom ulice mora hodati, i koliko brzo. Na početku svakog mosta stoji policajac da mu kaže
kako da ga prijeđe. On bi vjerojatno sjeo i čekao dok rijeka ne oteče da tamo nema policajca.
Na željezničkoj stanici policajac ga pazi u čekaonici da se ne bi povrijedio. Kad stigne pravo
vrijeme, on ga otpravlja van i predaje vlakovođi, koji je također policajac, samo u drugoj vrsti
uniforme. Vlakovođa mu kaže gdje da sjedne, kada silazi i pazi da siđe. U Njemačkoj uopće
ne morate preuzimati odgovornost na sebe. Sve se radi za vas – i to dobro. Vi se niste
sposobni brinuti za sebe, vi niste krivi što ste nesposobni brinuti se za sebe i dužnost je
njemačkog policajca da brine za vas. To što ste možda bespomoćni idiot njega ne lišava
odgovornosti ako vam se što dogodi. Tko god da ste i što god radili vi ste pod njegovom
paskom i on vodi brigu o vama – itekako vodi brigu o vama, to se ne može zanijekati.
Ako se izgubite, on vas pronalazi. Ako izgubite nešto vaše, on će vam to vratiti. Ako ne
znate što želite, on vam kaže. Ako poželite nešto što bi bilo dobro za vas, on će vam to
pribaviti. U Njemačkoj nema potrebe za privatnim odvjetnicima. Ako želite prodati kuću ili
oranicu, država će napraviti prijenos. Ako ste prevareni, država preuzima vaš predmet.
Država vas ženi, osigurava, čak će se za neku sitnicu kockati s vama.
“Vi se samo rodite”, kaže njemačka vlada njemačkom građaninu, “mi ćemo učiniti
ostalo. Kod kuće, van kuće, u bolesti i zdravlju, u zadovoljstvu i na poslu, mi ćemo vam reći
što ćete raditi i postarati se da to i radite. Ništa vi nemojte brinuti.”
I Nijemac ne brine. Kad u blizini nema nijednog policajca, on hoda uokolo dok ne dođe
do policijske oznake na zidu. Onda odlazi i čini ono što je na njoj pisalo.
Sjećam se kako sam u jednom Njemačkom gradu – zaboravio sam u kojem, no to je
nevažno jer nezgoda se mogla dogoditi u bilo kojem – vidio otvorena vrata što su vodila u vrt
gdje se održavao koncert. Nije bilo ničeg što bi bilo koga sprečavalo da prođe tim vratima i
tako besplatno prisustvuje koncertu. Zapravo, od drugih vrata udaljenih tri stotine metara
ova su bila praktičnija. Ipak, od sveg mnoštva koje je tuda prolazilo, nitko nije pokušao ući na
ta vrata. Čvrsto su i s mukom gazili pod užarenim suncem do drugih vrata na kojima je stajao
čovjek kojemu se plaćalo za ulaz. Vidio sam njemačku mladež kako žudno stoji pokraj
usamljene ledene površine. Mogli su satima klizati i nitko to ne bi znao. Mnoštvo i policajci
bili su na drugom kraju, više od pola kilometra dalje i iza ugla. Nije ih priječilo ništa da krenu
po njemu osim spoznaje da to ne smiju. Zbog takvih stvari čovjek zastane i ozbiljno se zamisli
da li je Teutonac član naše grešne ljudske obitelji. Zar je moguće da se u stvarnosti taj blag,
obziran narod sastoji od anđela koji su sišli na zemlju zbog čaše piva koja, što su sigurno
morali znati, jedino u Njemačkoj može postići vrijednost da ju se pije?
U Njemačkoj pokraj cesta nalaze se drvoredi od voćaka. Nema tu nikog i ničeg da
čovjeka spriječi u uzimanju i jedenju voća, osim savjesti. U Engleskoj takvo bi stanje stvari
izazvalo ogorčenje javnosti. Djeca bi u tisućama umirala od kolere. Medicinska struka bila bi
veoma zaposlena pokušavajući ublažiti prirodne posljedice prevelike popustljivosti prema
kiselim jabukama i nezrelim orasima. Javno mnijenje zatražilo bi da se stražari oko tih voćki
kako ne bi činile štetu. Na taj način proizvođačima voća, da bi se spasili od troškova

~ 114 ~
becca & janja

podizanja zidova i ograda, ne bi se dopustilo da cijelom zajednicom šire bolesti i smrt.

U Njemačkoj dečko će hodati kilometrima niz usamljenu cestu, okruženu voćkama, da u
selu na drugom kraju za par penija kupi krušaka. Proći samo tako pokraj tih nezaštićenih
voćaka, koje se povijaju pod težinom zrelog voća – to anglosaksonski um pogađa kao
bezbožno propuštanje prilike, ruganje blagoslovljenim darovima providnosti.
Ne znam da li je tome baš tako ali, na osnovu onog što sam zapazio kod Nijemaca, ne bi
me iznenadilo čuti da kad u Njemačkoj čovjek bude osuđen na smrt, daju mu komad užeta i
kažu neka se ide sam objesiti. To bi državu poštedjelo mnogih problema i troškova i ja vidim
kako njemački kriminalac uzima taj komad užeta, pažljivo čita policijske upute i onda po
njima postupi u vlastitoj ostavi.
Nijemci su dobri ljudi. Zapravo, možda i najbolji ljudi na svijetu – ljubazni, nesebični,
dobrodušni. Siguran sam da velika većina njih odlazi u raj. U stvari, uspoređujući ih s drugim
kršćanskim nacijama na zemlji, čovjek je prisiljen zaključiti kako je nebo poglavito njemačke
proizvodnje. Ali ne razumijem kako odlaze u njega. Ne mogu vjerovati da duša ijednog
Nijemca po sebi ima dovoljno inicijative da sama poleti i pokuca na vrata svetog Petra. Ja
mislim da se oni gore odvoze u malenim skupinama i ulaze pod paskom mrtvog policajca.
Carlyle kaže kako jedna od najosnovnijih značajki Prusa, a to vrijedi za cijelu njemačku
naciju, jest njihova sposobnost da se obuče. Za Nijemce možete reći da su ljudi koji će ići bilo
kamo i učiniti sve što im se kaže. Obučite ih i pošaljite u Afriku ili Aziju pod vodstvom nekog
u uniformi i on će bez iznimke postati izvrstan kolonizator koji se s problemima suočava kao
sa samim vragom – ako mu je tako naređeno. Međutim, nije njega lako zamisliti kao pionira.
Čovjek osjeća, ostane li se sam kretati, da će ubrzo izblijedjeli i umrijeti, ali ne zbog
nedostatka inteligencije već zbog pukog nedostatka samosvijesti.
Nijemac je već tako dugo europski vojnik da mu je militaristički instinkt ušao u krv.
Vojničkih vještina on posjeduje u izobilju, ali i pati od mana vojničke stege. Čuo sam priču o
njemačkom slugi, što se tek nedavno vratio iz vojske, kojemu je njegov gospodar naredio da
pismo odnese do određene kuće i tamo pričeka odgovor. Sati su prolazili, a čovjek se nije
vraćao. Njegov gospodar, uznemiren i začuđen, krenuo je njegovim putem. Pronašao je
čovjeka tamo kamo ga je i poslao – odgovor je držao u ruci. Čekao je daljnja naređenja. Priča
zvuči pretjerano, ali ja osobno vjerujem u nju. Čudna je stvar da taj isti čovjek, koji je kao
pojedinac bespomoćan poput djeteta, u trenutku kad na sebe odjene uniformu postane
inteligentno biće sposobno za odgovornosti i inicijativu. Nijemac može upravljati drugima i
njime drugi mogu upravljati, ali on ne može upravljati samim sobom. Čini se kako bi se lijek
mogao naći u obučavanju svakog Nijemca kao časnika i onda podređivanja tog istog samom
sebi. Nesumnjivo bi on sebi naređivao obazrivo i razborito te pazio da se predano i uredno
pokorava samom sebi.
Za usmjeravanje njemačke naravi u tim smjerovima najodgovornije su, naravno, škole.
Vječno učenje je dužnost. To je jasni ideal za svakog čovjeka, ali prije nego se baci na posao,
čovjek bi jasno želio znati što je to dužnost. Čini se kako je njemačko shvaćanje sljedeće:
slijepo pokoravanje svemu uniformiranom. Riječ je o antitezi anglosaksonskoj shemi.
Međutim, Anglosaksonci i Teutonci napreduju pa mora da su dobre obje metode. Zasad
Nijemac je blagoslovljen srećom da se njime iznimno dobro upravlja. Ako se tako nastavi, sve

~ 115 ~
becca & janja

će biti u redu. Njegovi problemi počet će kad s upravljačkim strojem nešto slučajno pođe po
zlu. No, možda njegova metoda ima tu prednost da neprestano izbacuje dobre upravljače –
tako se barem čini. Kao trgovac, sklon sam mišljenju da će Nijemac, osim ako se njegov
temperament znatnije ne promjeni, ostati uvijek daleko iza svog anglosaksonskog suparnika,
a razlog leži u njegovim vrlinama. Za njega život je previše važan da bi samo trčao za
bogatstvom.
Zemlja koja usred dana na dva sata zatvara svoje banke i poštanske urede, onda odlazi
kući uživati u ukusnom ručku u krilu svoje obitelji, možda i nakratko odrijemati, ne može i
vjerojatno se ne želi natjecati s ljudima koji jedu stojećke i spavaju s telefonom pokraj
kreveta. U Njemačkoj nema, svakako još ne, dovoljne razlike između klasa kako bi se razvila
borba na život i smrt za poziciju kako je to u Engleskoj. Osim zemljoposjedničke
aristokracije, čije su granice nesavladive, ovdje razina obrazovanja nije važna. Frau
profesorica i Frau cvjećarka sastanu se na tjednoj kavici i razmjenjuju tračeve s pozicije
međusobne jednakosti. Konjušar i liječnik zajednički piju u svojoj omiljenoj pivnici. Bogati
građevinac, dok priprema svoja prostrana kola za izlet u prirodu, poziva da mu se pridruže
njegov radnik i krojač s obiteljima. Svaki će ponijeti svoje piće i ostale namirnice, a kad se
vraćaju, svi zajedno pjevaju iste pjesme. Tako dugo dok prevladava takvo stanje stvari, čovjek
nema potrebu žrtvovati svoje najbolje godine života da stekne bogatstvo za dane senilnosti.
Njegovi ukusi, a pogotovu njegove žene, ostaju jeftini. On voli stan ili vilu vidjeti namještenu
s mnogo raskošne crvene dekoracije, punu pozlate i laka. Jer takva je njegova predodžba. A
možda taj ukus nije ništa gori od onog mješavine elizabetinskog kopileta i imitacije Luja XV.,
gdje je sve obasjano električnim svjetlom i pretrpano fotografijama. Vjerojatno će njegove
vanjske zidove oslikati lokalni umjetnik. Dolje će biti neka krvava bitka, čiji jedan veliki dio
pokriva ulazna vrata, dok Bismarck polako kao anđeo leprša oko prozora spavaće sobe.
Međutim, kad su u pitanju stari majstori, on je sasvim zadovoljan da ih vidi u javnim
galerijama i imati slavnog slikara kod kuće još nije zaživjelo među domovinskim
institucijama: ništa ga ne tjera da troši novac i svoju kuću pretvara u stari antikvarijat.
Nijemac je proždrljivac. Još uvijek postoje engleski farmeri koji, premda vam govore da
farma znači gladovanje, svakog dana uživaju u svojih sedam solidnih obroka. Jednom
godišnje diljem Rusije održava se tjedna svečanost tijekom koje mnogi umru zbog prejedanja
palačinkama. Ali tu je riječ o religioznoj svečanosti i izuzetku. Kad je u on u pitanju, Nijemac
se kao izjelica nadmoćno uzdiže iznad svih drugih zemaljskih nacija. On rano ustaje i dok se
odijeva strusi dvije šalice kave zajedno sa šest vrućih peciva s maslacem. I onda tek u deset
sati sjeda da bi jeo stvar koja se može nazvati poštenim obrokom. U jedan ili pola dva ima
glavni ručak. On je za njega pravi posao i za stolom sjedi po nekoliko sati. U četiri sata odlazi
na kavu, jede kekse i pije čokoladu. Navečer se općenito predaje jedenju – ne serviranom
obroku, rijetko tako bude, već nizu laganijih – boca piva i sendvič ili dva u sedam, još jedna
boca i naresci u kazalištu među činovima, malena boca bijelog vina i pečena jaja prije nego
krene kući, onda komad sira ili kobasice, što se isplahne s još piva prije nego se krene na
spavanje.
Ali on nije gurman. Francuski kuhari i francuske cijene u njegovom restoranu ne igraju
ulogu. Svoje pivo ili svoje jeftino domaće bijelo vino on voli više od najskupljih crvenih vina

~ 116 ~
becca & janja

ili šampanjaca. A zapravo je za njega dobro što je tako. Jer čovjek je sklon misliti da svaki put
kad francuski vinogradar bocu vina proda njemačkom vlasniku hotela ili dućana, bitka dok
Sedana zazvoni u mu glavi. Blesava je to osveta, budući da nije uvijek Nijemac taj koji ga pije.
Kazna pada na nekog nevinog engleskog turistu. Ali možda francuski trgovac pamti i
Waterloo i osjeća da je u svakom slučaju dobio.
U Njemačkoj skupe zabave niti se ne nude niti se očekuju. Sve u domovini je domaće i
prijateljsko. Nijemac nema skupih sportova koje bi plaćao, nema blještavog establišmenta
koji bi uzdržavao, nema bogataških krugova za koje bi se oblačio. Njegovo osnovno
zadovoljstvo, sjedenje na operi ili koncertu, može se dobiti za nekoliko maraka. Njegova žena
i kćeri ondje odlaze u haljinama sašivenim kod kuće i sa šalovima preko glava. Zapravo, taj
izostanak svakog razbacivanja osvježavajuća je stvar za engleske oči. Privatnih je kočija malo i
rijetke su, a čak se i droške koriste samo kad čišći i brži električni automobil nije dostupan.
Na taj način Nijemci čuvaju svoju nezavisnost. Njemački trgovac ne laska svojim
mušterijama. Jednom sam se jednoj njemačkoj dami pridružio na izletu kupovanja u
Munichu. Ona je bila navikla kupovati u Londonu i New Yorku i prigovarala je svemu što bi
joj čovjek pokazao. Nije bila stvar u tome da bi bila nezadovoljna – to je bila njezina metoda.
Objasnila je da drugdje većinu stvari može dobiti jeftinije i kvalitetnije – nije ona doista
mislila da bi mogla nego je jednostavno mislila kako je to dobro reći trgovcu. Rekla mu je da
njegovoj robi nedostaje ukusa – nije joj bila namjera biti uvredljiva. Kao što sam objasnio, to
je bila njezina metoda – da je to sve isto, da nije novo, da je obično, da to ne izgleda trajno.
On se s njom nije svađao, nije joj proturječio. On je te stvari stavio natrag u njihove posebne
kutije, vratio kutije na njihove posebne police, odšetao u maleni salon iza trgovine i zatvorio
vrata.
“Zar se nikad ne vraća?” pitala je dama nakon nekoliko minuta.
Njezin ton nije izražavao toliko pitanje koliko usklik pukog nestrpljenja.
“Sumnjam”, odgovorio sam.
“Zašto ne?”, pitala je veoma zaprepaštena.
“Mislim”, odgovorio sam, “da ste ga udavili. Po svemu sudeći, iza onih vrata on sad puši
lulu i čita novine.”
“Nevjerojatnog li trgovca!” reče moja prijateljica nakon što je prikupila svoje pakete i
ogorčeno izašla.
“Oni to tako rade”, objasnio sam. “Stvari su tu, ako ih želite, možete ih kupiti. Ako ih ne
želite, onda bi oni radije da ne dolazite i razgovarate o njima.”
Drugom prilikom sam u pušionici njemačkog hotela čuo sitnog Engleza koji je
pripovijedao priču koju bih, da sam bio na njegovom mjestu, ostavio za sebe.
“Nije dobro”, reče maleni Englez, “pokušavati nadvladati Nijemca. Čini se da oni to ne
razumiju. Vidio sam prvo izdanje Razbojnika u trgovini na Georg Platzu. Ušao sam i pitao za
cijenu. Neki star i čudan tip stajao je iza pulta. Rekao je: ‘Dvadeset pet maraka’, i nastavio
čitati. Rekao sam da sam prije nekoliko dana za dvadeset vidio bolji primjerak – čovjek tako
nastupa kad se pogađa, to je samorazumljivo. On me pitao: ‘Gdje?’ Rekao sam mu da je to
bilo u dućanu u Leipsigu. Predložio mi je da se vratim onamo i kupim ga. Činilo se da ga nije
bilo briga hoću li ili neću kupiti tu knjigu. Rekao sam:

~ 117 ~
becca & janja

‘Koja je najmanja cijena za koju ćete je dati?’

‘Već sam vam rekao’, odgovorio je on, ‘dvadeset pet maraka.’ Bio je razdražljiv taj stari
tip.
Rekao sam: ‘Ne vrijedi toliko.’
‘Nisam ni rekao da vrijedi, zar ne?’ ispali on.
Rekao sam: ‘Za nju ću vam dati deset maraka.’ Mislio sam da će možda prestati i uzeti
dvadeset.
‘Ustao je. Pomislio sam da zaobilazi pult kako bi izvadio knjigu. Međutim, on je došao
ravno na mene. Bio je on poveliki čovo. Zgrabio me za ramena, odveo na ulicu i za mnom
zalupio vratima. Nikad u životu nisam se tako iznenadio.”
“Možda je knjiga vrijedila dvadeset pet maraka”, napomenuo sam.
“Naravno da jest”, odgovorio je on. “Itekako je vrijedila. Pa kakva je to predodžba o
trgovini!”
Ako će išta promijeniti njemačku ćud, onda će to biti njemačka žena. Ona sama brzo se
mijenja – ide naprijed, kako mi kažemo. Prije deset godina nijedna Njemica koja je marila za
svoju reputaciju, nadajući se mužu, ne bi se usudila voziti bicikl: danas se zemljom voze u
tisućama. Stari ljudi kimaju glavama na to, ali mladi ljudi, primijetio sam, dostižu ih i voze se
pokraj njih. Ne tako davno u Njemačkoj smatralo se neženstvenim kad bi žena naglo zakočila
rubom klizaljke. Držalo se kako je njezin ispravni klizački stav zalijepljeno šepanje uz nekog
rođaka. Sad sama, dok joj neki mladić ne dođe pomoći, u kutu vježba klizačke figure. Ona
igra tenis i čak sam, sa sigurne udaljenosti, vidio da upravlja lakom psećom dvokolicom.
Oduvijek je ona imala savršeno obrazovanje. U petnaestoj govori dva ili tri jezika i već je
zaboravila više toga nego prosječna engleska žena ikad pročita. Dosad njezino joj je
obrazovanje bilo potpuno beskorisno. Udala bi se i ostala zatvorena u kuhinji te požurila
mozak očistiti od svega drugog tako da u njemu bude mjesta samo za loše kuhanje. No,
izgleda kako je njoj sve jasnije da žena ne mora žrtvovati cijeli svoj život na rintanje kod kuće,
jednako kao što muškarac ne treba od sebe napraviti samo stroj za novac. Pretpostavimo da
ona razvije ambiciju da sudjeluje u društvenom i nacionalnom životu. Tada utjecaj takvog
partnera, zdravog u tijelu i energičnog uma, mora biti i trajan i dalekosežan.
Jer mora se imati na umu da je njemački muškarac posebice osjećajan i da na njega
veoma lako utječe njegov ženski puk. Kaže se za njega da je najbolji ljubavnik, a najgori
suprug. Žena je tome kriva. Kad se uda, njemačka žena ne samo da svaku romancu ostavi iza
sebe, ona uzima klofer i istjera je iz kuće. I kao djevojka ona se uopće ne razumije u
odijevanje, međutim kao žena ona skida i takvu odjeću i onda se omata u bilo kakvu krpu
koju nađe u kući. Kako bilo, barem ostavlja takav utisak. Lik koji bi često mogao biti poput
Junonina, lica boje što bi katkad mogla biti na čast i zdravom anđelu, ona će pošteno
pokvariti i napakostiti mu. Svoje naslijeđeno pravo na divljenje i ljubav prodaje za zbrčkane
slastice. Svakog poslijepodneva možete je vidjeti u kafiću gdje se tovari kolačima s puno
kreme što ih ispire obilnim gutljajima čokolade. Za kratko vrijeme ona postane debela,
blijeda, nepokretna i krajnje nezainteresirana.
Njemačka vlada će shvatiti da se suočava s novom i nepoznatom silom kad njemačka
žena prestane odlaziti na svoju poslijepodnevnu kavu, počne dovoljno vježbati da sačuva

~ 118 ~
becca & janja

obline i nakon braka nastavi čitati i nešto drugo osim kuharica. A posvuda u Njemačkoj
čovjek se suočava s bjelodanim znakovima da stare njemačke Frauen prepuštaju mjesto
suvremenijim Damen. Kad čovjek o tome razmišlja, zanima ga što će se tada dogoditi. Jer
njemačka nacija još uvijek je mlada, a njezina zrelost od svjetske je važnosti. Oni su dobar
narod, ljubazan narod, koji može puno pridonijeti tome da svijet bude bolji.
Najgore što se o njemu može reći jest to da ima svoje mane. On sam to ne zna. On sam
sebe smatra savršenim, što mu je blesavo. On ide čak tako daleko da se smatra superioran
anglosaksonkom narodu – to je neshvatljivo. Čovjek misli da se sigurno šali.
“Imaju oni svojih svijetlih točaka”, reče George, “ali duhan im je nacionalna grehota.
Odlazim na spavanje.”
Ustali smo, nagnuli se preko niske kamene ograde i stali promatrati rasplesana svjetla na
mekanoj, mrkoj rijeci.
“Sve u svemu, bila je ovo ugodna skitnja”, rekao je Harris. “Bit će mi jako drago vratiti se.
S druge strane, žao mi je što je došao kraj, ako me razumijete.”
“Što je za tebe skitnja?” upitao je George. “Kako bi je protumačio?”
“Skitnju bih”, objasnio sam, “opisao kao putovanje, duže ili kraće, koje nema kraja.
Jedina stvar koje se treba držati povratak je u određenom vremenskom periodu na točku s
koje je čovjek krenuo. Katkad se događa zagušenim ulicama, katkad poljima i stazama,
katkad traje nekoliko sati, katkad nekoliko dana. Međutim, bilo to duže ili kraće, bilo to
ovdje ili tamo, uvijek nam je na umu da vrijeme curi. Dok prolazimo, mi se ljudima klanjamo
i smiješimo, kod nekih se zaustavimo i malo popričamo, a rijetko s nekim malo i hodamo. Sve
nas jako zanima i često smo malčice umorni. Ali, sve u svemu, dobro se provedemo i žao nam
je kad završi.”

http://www.balkandownload.org/

~ 119 ~
becca & janja

Bilješka o piscu

Jerome K. Jerome bio je popularan i višestruko talentiran britanski pisac kasnog devetnaestog
i ranog dvadesetog stoljeća. Premda je njegova osnovna strast bilo pisanje, bio je on kazališni
glumac i urednik. U svojoj biti Jerome bio je rođeni pripovjedač čija mnoga djela, bez obzira
bila riječ o kratkim pričama, dramama ili romanima, počinju jednostavnim anegdotama koje
se kasnije razviju u cjelovitu priču. Bio je vješt u spajanju raznih narativnih žanrova i katkad
bi iskoristio kratku priču kao utjelovljenje šire teme koju bi kasnije razvio u drugoj literarnoj
formi. Jeromeov sveobuhvatni stil čitalačka publika doživljava privlačnim zbog njegove
topline, humora i jednostavnosti, budući da mu pisanje nikada nije patilo od prevelike
kompliciranosti ili napadne intelektualnosti. Svojim bezvremenskim šarmom i humorom
Jerome je pisac koji i danas privlači i ima svoju publiku.
Do današnjih dana Jerome K. Jerome ostao je najpoznatiji je po svom duhovitom
remek-djelu Tri čovjeka u čamcu, nastavku Tri čovjeka u skitnji te svojim dokonim mislima.
Jerome Klapka Jerome rođen je 2. svibnja 1859. godine u Walsallu, Staffordsire, gdje je
njegov otac, Jeome Clapp Jerome, posjedovao rudnik ugljena. Jerome stariji izvorno bio je
Jerome Clapp, međutim ime mu se više sviđalo od prezimena pa ga je još jednom dodao.
Jerome mlađi imao je isto ime kao i otac, no kasnije u životu Clapp je promijenio u Klapka.
Kad je očev ugljenokop bankrotirao, obitelj seli u London gdje Jerome stariji postaje
trgovac željezom, no obitelj će živjeti u siromašnim uvjetima. Otac umire kad je Jeromeu
mlađem bilo samo trinaest godina. Tada je pohađao ono što će kasnije postati Mraylebone
Grammar Scholl. Međutim, nakon očeve smrti morao je početi sam zarađivati za život i

~ 120 ~
becca & janja

uzdržavanje majke. Zaposlio se i radio je kao službenik na željeznici dok mu nakon dvije
godine i majka nije umrla. Kasnije se posvećuje glumi i glumačkoj karijeri, koju započinje pod
imenom Harold Crichton, no u već u dvadeset i prvoj odlučio je odustati od glume te se
počinje amaterski baviti novinarstvom i povremeno podučava. 1885. godine objavljuje zbirku
humorističnih sličica što su se bazirale na njegovu glumačkom iskustvu, a godinu dana
kasnije piše i svoju prvu dramu.
Jerome K. Jerome svoj će najveći uspjeh doživjeti 1889. godine s objavljivanjem Tri
čovjeka u čamcu. Odmah nakon objavljivanja knjiga je postala hit i u dvadeset godina prodala
se u više od milijuna primjeraka te je kasnije po njoj snimljen film, snimljene su radijske
emisije, kazališne predstave, čak i mjuzikl. Isprva je tu knjigu zamislio kao putopis koji će
govoriti o mjestima što ih je posjetio tijekom putovanja rijekom Thames između Kingstona i
Oxforda. Međutim, Jerome je ubrzo shvatio kako se humor ne može isključiti pa će napusti
prvotni plan i napisati humoristično remek-djelo. Knjiga i danas služi kao vodič te se većina
obalnih gostionica može posjetiti i stotinu dvadeset godina kasnije. Nakon toga napisat će još
mnoge drame, romane i eseje, ali sve to nije polučilo uspjeh tog remek-djela.
Trojica prijatelja ponovno se pojavljuju u Tri čovjeka u skitnji 1900. godine. Riječ je o
biciklističkom putovanju Njemačkom, koju je Jerome dobro poznavao jer je u njoj živio dvije
godine. I u toj knjizi naći ćemo mnogo opisa ljudi i mjesta te mnogo izvrsnog humora.
Jeromeova očita namjera bila je da ovom knjigom čitatelji podjele njegovu ljubav prema
Njemačkoj i Nijemcima.
Kad je izbio Prvi svjetski rat Jerome se dobrovoljno dao na raspolaganje vojsci, međutim,
u pedeset i šestoj godini odbijen je kao prestar za ratovanje. Umro je u šezdeset i osmoj
godini života. Njegov stil pisanja utjecao je na mnoge engleske i svjetske humoriste i
satiričare.

~ 121 ~
becca & janja

~ 122 ~