Andrea

Camilleri

Drugi kraj konca

S talijanskog preveo Juraj Gracin

 Naslov izvornika
L’altro capo delfilo
© 2016 Sellerio Editore, Palermo

© Za hrvatsko izdanje: Profil Knjiga, 2017.

 JEDAN

Sjedili su bez riječi na balkonu u Boccadasse. Uživali su u večernjoj

svježini.
Livia je cijeli dan bila loše raspoložena, to joj se uvijek događalo kad
bi se Montalbano spremao vratiti u Vigatu.
Odjednom, ona, jer je bila bosa, reče:
“Hoćeš li mi dohvatiti papuče? Hladno mi je stopalima. Vidi se da
počinjem starjeti.”
Komesar je pogleda, iznenađen.
“Zašto me tako gledaš?”
“Ti počinješ starjeti od stopala?”
“Zar je to zabranjeno?”
“Nije, ali mislio sam da najprije počinje starjeti neki drugi organ.”
“Nemoj početi govoriti prostote”, Livia će.
Komesar se začudi.
“Ali kako to govoriš?”
“Govorim kako me volja. Je li u redu?”
“Nisam ti želio reći ništa besramno. Mislio sam na organe, što ja
znam, vida, sluha...”
“Hoćeš li mi dohvatiti te papuče, da ili ne?”
“Gdje su?”
“Gdje držiš da su? Pored kreveta. One u obliku mačke.”
Montalbano ustade te pođe u spavaću sobu.
Te papuče mora da su držale toplim stopala ali su mu bile
antipatične jer su bile identične dvjema bijelim i dlakavim mačkama s
crnim repom. Naravno, nisu se vidjele.
Sigurno su bile pod krevetom.
Komesar se sagnu, pomislivši:
“Leđa! Eto još jedan dio tijela koji ti najavljuje početak starenja.”
Ispruži ruku i poče tražiti.
Napipa dlake jedne papuče i taman da će je izvući, kadli ga iznenada
potrefi oštra bol.
Naglo povuče ruku te na nadlanici primijeti duboku ogrebotinu
koja je čak i malko krvarila.
Moguće da je bila prava mačka?
Ali u Boccadassu nije bilo mačaka.
Onda upali lampu koja je bila na noćnom ormariću, uze je da vidi
što ga je to ogreblo.
Nije vjerovao svojim očima.
Jedna od dviju papuča ostade papučom, no druga postade mačkom,
mačkom koja ga je prijeteći gledala spuštenih ušiju i narogušene dlake.
Ali kako je bilo moguće?
Istog se trenutka razgnjevio.
Ustade, ugasi lampu, pođe u kupaonicu, otvori ormarić s lijekovima
te si s malko alkohola dezinficira ranu.
Potom se vrati na balkon i sjedne bez da otvori usta.
“A papuče?” upita Livia.
“Pođi ih ti uzeti, ako imaš hrabrosti.”
Livia ga pogleda, ozlojeđena, sažaljivo strese glavom, ustade i uđe u
kuću.
Montalbano pogleda ranu na ruci. Krv se zaustavila ali ogrebotina
je bila duboka.
Livia se vrati, sjedne, prekriži noge, na stopalima je imala papuče.
“Nije bila mačka?” upita Montalbano.
“Ma što govoriš?” Livia će. “Mačka nikad nije ušla u moju kuću.”
“Pa onda tko mi je ovo učinio?” Montalbano će pokazavši
ogrebotinu.
Premda s velikim čuđenjem, primijeti da na nadlanici nije bilo
ničega. Njegova je ruka bila zdrava, netaknuta.
“Što to? Ja ne vidim ništa.”
Montalbano se naglo sagnu te joj skinu jednu papuču.
“Ovu ogrebotinu mi je učinila tvoja papuča”, reče uzrujano hitnuvši
je s balkona.
U tom trenutku Livia tako jako poviknu da...
... da se Montalbano probudio.
Nisu bili u Boccadassu nego u Vigati, a Livia je čvrsto spavala pored
njega. Kroz prozor je ulazilo bljeđahno ranojutarnje svjetlo.
Montalbano se dosjeti da je puhao jugozapadnjak.
More je hučalo pod jakom lebićadom.
Ustade i pođe u kupaonicu.

♦
 Nekih sat i po poslije Livia ga nađe u kuhinji, gdje je komesar za nju
spravio zajutrak a za sebe veliku šalicu kave.
“Kako ćemo se dogovoriti?” upita Livia. “Ja ću u trinaest uzeti
autobus za zrakoplovnu luku Punta Raisi.”
“Žao mi je što te ne mogu ispratiti, jer ne mogu napustiti
komesarijat ni uru vremena. Sama si vidjela u kakvoj smo stisci.
Učinimo ovako: kad budeš spremna, telefoniraj mi pa ću doći po tebe i
odvest ću te do autobusa.”
“U redu”, Livia će, “ali ovaj put obećaj da ćeš doći u Boccadasse? Ne
prihvaćam isprike.”
“Rekao sam ti da ću doći, i doći ću.”
“U novom odijelu”, uzvrati mu Livia.
“Dobro. U novom odijelu”, odgovori Montalbano kroza zube.

♦
Raspravljali su barem dva sata dnevno za ono malo vremena koje je
Livia proboravila u Vigati.
Netom je bila stigla, tek što je izišla iz aviona, i prije negoli ga je
zagrlila, Livia mu je htjela priopćiti lijepu novost:
“Znaš li da će se Giovanna za nekoliko dana ponovno udati?”
Montalbano se začudi.
“Giovanna? Ali koja Giovanna? Tvoja prijateljica? A s kime se
vjenčava? “
Livia se poče smijati i posla ga po auto.
“Sve ću ti ispričati tijekom vožnje.”
Čim je ubacio u brzinu, komesar upita:
“A Stefano? Kako je to Stefano primio?”
“A kako misliš da je primio? Izvrsno. Vjenčani su više od dvadeset
godina.”
Montalbano se posve smeo.
“Ali kako neki čovjek nakon dvadeset godina braka i s dvoje djece
može biti sretan da mu se žena udaje za nekog drugog?” Liviju uhvati
takav smijeh da je, suznih očiju, morala otkopčati sigurnosni pojas
kako joj ne bi prsnuo trbuh.
Tek pošto se uspjela smiriti, konačno poče govoriti:
“Ali što si to pomislio? Što ti tako nešto uopće može pasti na
pamet? Giovanna se ponovno udaje za Stefana.”
“Zar su se bili rastavili? A ti mi o tome ništa nisi rekla?” “Nisu se
rastavili.”
 “Pa zašto se onda ponovno moraju vjenčati?”
“Ma ne moraju se ponovno vjenčati. Posve suprotno. Hoće iznova
potvrditi svoj brak.”
“Ponovno potvrditi?!?”
Montalbano je bio toliko zbunjen da se plašio nastaviti voziti.
Dao se ustranu te se zaustavi.
“Čuj”, reče planuvši, “ni kurca ne shvaćam!”
“Nemoj početi s tim tvojim rječetinama jer ti inače ništa više neću
objasniti!”
Nastaviše vožnju i Livia poče pričati potankosti o slučaju Giovanne
i Stefana.
To dvoje, u braku su, sretni, već dvadeset pet godina, namjeravaju
obnoviti svoj zavjet.
Na riječ “obnoviti” komesar se nije mogao suzdržati:
“Obnoviti? Nešto poput remonta automobila? Obnoviti prometnu?”
Livia, nakon što se požalila zbog oskudna Salvova romantičnog
duha, objasnila mu je sve potankosti u svezi s ceremonijom obnove
bračnoga zavjeta.
“Kad se navrši dvadeset pet godina bračnoga života, slavi se
Srebrni pir, što znači da se obnavlja zavjet. Ide se u crkvu, s rodbinom, s
djecom ako je ima, te s uzvanicima, pa se iznova slavi vjenčanje.
Potvrđuje se dano obećanje: ‘hoćeš li ti za muža uzeti...’ Stvar je vrlo
romantična: blagoslivljaju se vjenčani prsteni, rekli su mi da će
zaručnici u ruke uzeti dvije voštanice te će zajedno upaliti treću koja
simbolizira njihovo sjedinjenje. Potom slijedi prava svadba sa svime
što uz to ide, pa i sa srebrnim konfetima. I ti moraš tamo biti jer sam
Giovanni i Stefanu obećala da ćeš biti prisutan. Doći ćeš k meni u
Boccadasse, pa ćemo zajedno poći do Videma.”1
I to je bio prvi udar.
Drugi se zgodio iste večeri, dok su jeli, učinio je da Montalbano
izgubi apetit.
“Zavirila sam u tvoj ormar”, rekla je vrlo ozbiljna Livia.
“I što si našla, kosture?”
“I više nego kosture, našla sam leševe tvojih odijela. Nijedno nije
pristojno. Ovaj put moraš si dati sašiti jedno po mjeri, za prigodu.”
Montalbana obli hladan znoj. U svom životu nije bio kod krojača. To
ga je toliko prenerazilo da ni usta nije mogao otvoriti.
Tek kad je malo poslije došao k sebi, uspje progovoriti, nastojeći
skrenuti razgovor:
 “Livia, sutra ujutro trebala bi doći sa mnom u komesarijat. Već sam
javio Bebi.”
“Za što činiti?”
“Znaj, možda iz Boccadassa ne možeš imati jasnu predodžbu o
ovdašnjoj dramatičnoj situaciji. Iskrcavanja na obalama sada su već
točnija od autobusa za Montelusu. Dolaze u stotinama, svaku noć, sve
noći. Po svakom vremenu. Muškarci, žene, djeca, starci. Dolaze
promrzli, gladni, žedni, prestrašeni. Imaju potrebu za svime. Svi smo
mi iz komesarijata angažirani dvadeset četiri sata na dvadeset četiri
sata upravljanjem iskrcavanjima. I u mjestu su osnovane različite
dragovoljačke udruge koje prikupljaju najosnovnije potrepštine,
pripremaju topla jela, sakupljaju odjeću, obuću, pokrivače. Jednu od
ovih grupa vodi Beba. Jesi li spremna pomoći joj?”
“Naravno”, reče Livia.
Komesar se ponadao, osjećajući se podlacem, da će možda Livia
pomažući te jadnike zaboraviti na onu obnovu te stoga i na novo
odijelo.

♦
Sutradan je Montalbano Liviju dopratio do Bebe te je čitavog dana
više ni vidio ni čuo nije.
Našli su se navečer u Marinelli, i prije negoli mu je ispričala ono što
je učinila, Livia mu je zadala treći, konačni udarac i to opet baš za
vrijeme jela, kao da je odlučila podvrgnuti ga kuri mršavljenja.
“Danas sam, unatoč svemu, uspjela skočiti do krojačnice. Nažalost,
rekli su mi da su sutra veoma zauzeti i da te neće moći primiti. Bili su
vrlo ljubazni te su mi obećali da će odijelo biti gotovo na vrijeme,
čekaju te prekosutra, to jest na dan mojega odlaska, u tri poslijepodne.
Žao mi je, neću te moći dopratiti, ali ti ćeš mi se zakleti da ćeš poći.”
Montalbano se razgnjevio.
“Dva dana ne činim drugo nego ti se zaklinjem. Obećavam ti da ću
poći. Daj mi adresu te krojačnice.”
“Ulica Roma 32. Portun do papirnice. Nema vanjske oznake, ali naći
ćeš je u prizemlju. Vidjet ćeš da će ti biti ugodno s Elenom.”
“Elenom?!”
“Da. Stoje tu čudno?”
“Žao mi je, ali ja neću poći”, odlučno uzvrati komesar. “Što znači to
da nećeš poći? A tek što si mi obećao.”
“Ja sam ti obećao da ću poći krojaču a ne krojačici.”
 “To mi moraš objasniti. Koja je razlika između krojača i krojačice?”
“Razlika je, razlika je.”
“A koja?”
“Ta da seja neću skinuti pred nekom ženskom. Da ne želim da mi
neka ženska mjeri noge i iznutra, da me opaše metrom brojeći mi
centimetre ramena i struka. Želim biti obuhvaćen od neke ženske iz
drugih razloga...”
“Ne znam bili te nazvala gnusnim muškarčinom ili više nego
blesavim kurvarom!”
“Nazovi me kako god hoćeš, ali ja ne idem.”
Livia, bijesna, zalupi kuhinjskim vratima te se zaključa u spavaćoj
sobi. Da bi sačuvao svoj mir, Montalbano pođe u blagovaonicu, upali
televizor ijednu dobru uru ostade gledati neki detektivski film koji
uopće nije razumio. Potom utrne, razvuče kauč i da ne bi pošao u sobu
uzeti pokrivač, ostade odjeven te legne i pokri se kupaćim ogrtačem.
Dugo se mučio a da oka nije sklopio. Pa ču da su se vrata spavaće
sobe otvorila i Livijin glas:
“Ne budi kreten. Dođi spavati.”
Bez da odgovori, ustade i spuštena pogleda uđe u spavaću sobu te
se polako ispruži kao netko u prolazu.
Nakon malo vremena, Livijina topla ruka se prisloni na njegov bok
te ga pogladi. I tada se posve preda, uz obećanje da će poći krojačici.

♦
Trećega dana, Livia, kad se navečer vratila, nasreću nije ni riječ
rekla o novome odijelu, tako je Montalbano uzmogao nadoknaditi post
dviju prethodnih večeri.
Livia, međutim, ni žlicu riblje juhe nije uspjela primaknuti ustima,
jer je od komesara htjela izvući obavijest o nekoj osobi, koja je radila s
Bebom te ju se jako dojmila.
“Upoznala sam jednog šezdesetogodišnjeg gospodina, visokog,
mršavog, vrlo elegantnog, s naočalama. Čini se da je ovdje u Vigati sa
svima prijatelj. Savršeno govori talijanski i arapski, pretpostavljam,
jednako tako govori sa svim migrantima. Svi ga zovu doktor, doktor
Osman. Ti ga poznaješ?”
Montalbano se poče smijati.
“Naravno da ga poznajem, on je moj zubar. Posebna je on osoba, uz
to što je jako dobar liječnik. Možeš li si predočiti one stare liječnike s
kliničkim okom, kojima je bilo dovoljno da te pogledaju pa da ti
postave točnu dijagnozu?”
“Da”, odvrati Livia. “Ali odakle dolazi?”
“Tunižanin je. Zamisli, uz to što je zubar i veliki je ekspert za
umjetnost. Bio je savjetnik u Muzeju Bardo.2 I to nije sve, već više ljeta,
nažalost sad već i zima, doktor Osman se budi noću i ide u luku kako bi
pomogao migrantima, i kao tumač i kao liječnik.”
“Bilo bi mi drago upoznati ga bolje.”
“Idući put kad dođeš, pozvat ćemo ga na večeru.”
“A gdje je studirao?”
“Diplomirao je u Londonu.”
“A kako to da je sad u Vigati?”
“Doktor Osman je vrlo diskretan, i nikad mi nije o sebi pričao, no,
kako se čini, tijekom studija se zaručio s jednom Vigatkinjom. Zaruke
su razvrgnute, ali on se zaljubio u Siciliju i povrh svega u ovo more koje
oplakuje i njegovu zemlju.”
“Ja sam bila u Tunisu. Ustvari, osim jezika, malo je razlika između
nas.”
“Slažem se s tobom, Livia, i mislim da ih nema mnogo što tako
misle. A nema razlika ni u činjenici da su primorani, ove 2016., da bi
preživjeli, napustiti svoje kuće, svoju zemlju, svoju obitelj, kao što
moraju činiti i naši mladi u potrazi za poslom.” “Znaš, Salvo”, nastavi
nujna Livia, “žao mi je što moram sutra otputovati. Htjela bih ostati
kako stoga da budem s tobom, tako i stoga da nastavim pomagati
Bebi.”
Salvo je zagrli. A tijekom večeri zagrljaj je postajao sve duži i sve
strastveniji.

♦
Doručkovali su. Montalbano ustade, priđe Liviji, sagnu se, poljubi je.
No Livia ga je držala za ruku:
“Ne mogu te sada ostaviti. Možeš li još malo ostati sa mnom,
malkice samo?”
Montalbano oćutje da ne može odbiti. Pomaknu stolac i sjedne pred
Livijom. Livia mu pruži ruke, on ih primi i tako ostadoše, nijemi,
gledajući se oči u oči, kako se to događalo toliko godina prije kad su
mogli cijelo jutro osjećati toplinu ruku i uranjati jedno drugome u oči.
U tom trenutku zazvoni telefon.
Nitko od njih dvoje nije imao hrabrosti maknuti ruke, no
temperatura je ipak naglo pala. Livia mirno reče:
 “Pođi odgovoriti.”
Montalbano je očekivao Catarellin glas, međutim bio je Fazio.
“Oprostite, šefe, ali možete li što prije doći u komesarijat?”
“Zašto, što se dogodilo?”
“Dogodilo se to da je jutros stigao patrolni brod sa sto trideset
migranata, s tri trudnice i čak četiri trupla među kojima je dvoje djece.”
“Pa?” Montalbano će.
“Pa, činjenica je da ih je u prihvatni centar pristiglo sto dvadeset
devet. Fali jedan.”
“Jeste li uspjeli dokučiti je li taj što manjka muško ili žensko. ..”
“Jesmo, šefe, čini se da je riječ o petnaestogodišnjem dječaku koji je
putovao sam.”
U tom času Montalbano kriomice vidje Liviju kako otvara staklena
vrata verandice.
Danje bio siv. Pojača se huk mora.
“Sada”, nastavi Fazio, “problem je to što šef policije bjesni jer
zahtijeva da se dječaka odmah pronađe. I stoga su već tri sata svi
pokrenuti u potragu a u komesarijatu nema nikoga.”
“Odmah dolazim”, reće Montalbano dok je u sebi računao da je
momak sada već sigurno stigao, hajde ti znaj kako, na njemačku
granicu.
Tek što je spustio slušalicu a ono telefon ponovno zazvoni.
“Montalbano!”
Prepozna odmah zapovjedni glas načelnika Bonetti-Alderighija.
Najradije bi poklopio. Svjestan da će prije ili kasnije morati
odgovoriti, duboko udahnuvši reče:
“Oprostite, tko govori?”
“Ja sam, zaboga!”
“Tko ja?”
Glas načelnika se jako podignu, gnjevno:
“Načelnik! Montalbano, probudite se!”
“Ispričavam se, gospodine. Dobar dan.”
Bonetti-Alderighi uzvrati pozdrav.
“Kurac dobar dan! Vi ljenčarite kod kuće umjesto da dođete u
komesarijat i uzmete u svoje ruke uzde ove vrlo delikatne situacije.”
“Koje delikatne situacije?”
“Vi ne držite osjetljivom činjenicu da neki terorist...” “Ispričavam
se, gospodine načelniče. Riječ je samo o nekom jadnom migr...”
Bonetti-Alderighi ga prekinu razbješnjen.
 “Kurac jadan. Ja sam dobio povjerljivu informaciju od
antiterorističke službe. Čini se da je u tom brodu skriven vrlo opasni
borac ISIS-a.”
“Čini se ili su sigurni?”
“Montalbano, nemojte mudrovati, zaboga. Mi jednostavno imamo
zadaću i dužnost da ga pronađemo i privedemo te i zadržimo u za to
određen centar.”
“Dozvolite mi da vam proturječim, gospodine načelniče. Mudrovati,
kako vi kažete, jest bitno. Ove lađe su pune jadnih migranata, većinom
su muslimani, i ako mi ne pravimo razliku između muslimana i boraca
ISIS-a, time samo pogodujemo tome da se poveća neznanje, pri tome
raspirujemo paniku i neprijateljstva prihvaćajući prljavu igru baš tih
terorista.” Bonetti-Alderighi umuknu. Ali samo na trenutak.
“Nađite mi toga terorista, u kurac!” načelnik će zaključivši razgovor
bez pozdrava.
Tri kurca i dva zaboga u četiri minute. Bonetti-Alderighi mora da je
bio posve izvan sebe.
Montalbano polako ustane.
Priđe Liviji koja je promatrala uzburkano more. Položi joj ruku na
rame, povuče je k sebi.
“Žao mi je, Livia, ali sad baš moram ići.”
Livia se ne pomaknu.
Montalbano pođe u spavaću sobu uzeti jaknu i ključ od auta.
Vrati se Liviji.
“Onda smo se dogovorili, čekam da me nazoveš.”
Tek tada se Livia okrenu pogledati ga i uprijevši kažiprstom prema
moru, reče:
“Što je ono, svežanj neki?”
“Koje?”
“Ona crna stvar koja pluta slijeva, u lučkom tjesnacu.”
Montalbano pođe dva koraka naprijed na verandici i poče pozorno
motriti ono što mu je Livia pokazivala.
Ostade malko tako u tišini. Zatim siđe na plažu.
“Ti ostani tu”, reče.
Budući da je lebićada učinila da more pokrije veliki dio plaže,
komesar pođe koliko je mogao a da ne smoči noge te se pope na
izvrnutu barku koju je neki ribar bio povukao na sigurno.
Ostade malko gledati te se polako vrati na verandicu.
Oči su mu bile razrogačene.
“Ne. Nije svežanj”, reče.
 DVA

Livia problijedi kao krpa.

“Mrtvac?”
“Da”, komesar će skidajući jaknu i otkopčavajući hlače.
“Što radiš?” upita ga Livia.
“Moram ga poći dohvatiti prije negoli ga struja ponese na pučinu.
Pođi mi uzeti sandale i kupaće gaćice.”
Livia se požuri i kad se vratila, nađe nagog Montalbana s
telefonskom slušalicom u ruci.
“Halo, Fazio? Čuj, upravo idem dohvatiti truplo u moru baš pred
mojom kućom. Obavijesti koga treba i što prije dođi ovamo.” Spusti
slušalicu.
Odjene kupaće gaćice i obuje sandale, vrati se na verandicu te se
nađe pred nekim ribarom.
“Dobri dan, šjor. Vidija san da je u moru...”
“Je, znadem. Upravo sam pošao dohvatiti ga.”
“Gremo s mojon barkom.”
Dvojica okrenuše barku, gurnuše ju na mokar pijesak tako da ju je
prvi val povukao u vodu.
Montalbano i ribar uskoče u barku. Čovjek uze vesla i poče snažno
veslati. Nakon nekoliko minuta, stigoše do trupla koje je plutalo. Ribar
pusti vesla, stane pokraj komesara te obojica čvrsto uhvate truplo te ga
povukoše u barku.
Komesar ga pogleda.
More ga još nije nagrizlo. Golo tijelo bijaše gotovo pa netaknuto.
Vidjelo se da nije bilo dugo u vodi. Bijaše to dječak koji je mogao imati,
da i ne, petnaest godina. Smrt je prouzročila da mu je lice izgledalo
mlađe.
Montalbano bi posve svjestan da je u rukama imao uzde “vrlo
delikatne situacije”, kako ju je bio opisao Bonetti-Alderighi.
Ribar, dok je barku vodio na obalu, reče:
“Znate, šjor, ovih je dana zaludno ići lovit ribu. Više se mrtvaca ‘vata
negoli riba.”
 Došli su na obalu. Montalbano na leđa prebaci truplo te ga ponese
na suho.

♦
Livia je uto došla trčeći s kupaćim ogrtačem u ruci. Pruži ga
komesaru.
“Osuši se. Hladno je”, reče bez da svrne pogled na leš.
Montalbano uze ogrtač te njime pokri dječakovo tijelo.
U daljini su se čule sirene policijskih kola.
Čim se odjenuo, Montalbano uze telefon te nazove gospodina
načelnika:
“Htio sam vas samo izvijestiti da je slučaj vrlo opasnoga terorista
zaključen. Našao sam ga mrtvog u moru.”
“Kako možete biti sigurni da se radi o istoj osobi?”
“Doktor Pasquano me je upravo obavijestio da je smrt nastupila ne
više od prije pet sati, baš kada se patrolni brod našao blizu luke. Dječak
je vjerojatno slučajno pao a da to nitko nije primijetio. Dakle, htio bih
autorizaciju da prekinem potragu.”
Bonetti-Alderighi je časkom oklijevao:
“Preuzimate odgovornost?”
“Posve”, Montalbano će poklopivši bez da pozdravi.
“Skoro će podne”, reče Livia. “Što ćeš? Ideš u ured?”
“Ne”, odgovori komesar, “bit ćemo još nekih pola sata zajedno i
onda ću te otpratiti do autobusa.”
Uze Liviju za ruku te ju povede u kuhinju.
“Trebamo nešto toploga.”
Pripravi si jednu veliku šalicu kave za sebe i čaj za Liviju. Popiše u
tišini, pa Livia pođe u spavaću sobu, uze kovčeg, Montalbano odjene
jaknu, pođe zatvoriti staklena vrata verandice te iziđoše iz kuće.

♦
Pošto se oprostio od Livije, koja nije propustila podsjetiti ga na
dano obećanje, komesar pođe jesti.
“Što ćeš mi danas dati?” upita Enza.
“Komesaru, imam nešto novoga što bih volio da probate.”
“A što to?”
“Migrantska juha. Odbor gospođe Bebe zatražio je od nas pomoć da
bi spravili nešto za te jadne nevoljnike, i stoga sam ja izmislio
specijalnu jednu riblju juhu s puno pašte i povrća. Tako da je hranjiva.
Hoćete lije kušati?”
“Zašto ne”, komesar će.
Montalbanu se svidje to novo jelo toliko, da je zatražio još jednu
porciju. Okrepljivala je i bila je toliko zasitna da nije osjećao potrebu za
još nečim.
Budući da je bilo još rano i da je vrijeme bilo preveć mrklo da bi
pošao prošetati na molu, zaputi se prema Kavani Castiglione i tako
susretne Mirnija Augella koji je upravo izlazio da bi se vratio u
komesarijat.
Pade mu nešto na um.
“Oprosti, Mirni, poznaješ li slučajno krojačicu koja se zove Elena?”
Mirni se osmjehnu i s glavom učini gestu za reći “itekako da je
poznajem”.
“Zašto pitaš?” potom upita.
“Jer me Livia obavezala da dadem da mi se sašije odijelo po mjeri,
pa je s tom krojačicom dogovorila termin. A to mi ide na jaja.”
“Čim je vidiš, prestat ćeš se živcirati”, reče Mirni.
“Zašto?”
“Jer je prelijepa žena, izvanredna. Tek je prešla četrdesetu, ali, vjeruj
mi, njezina najdojmljivija osobina jest ta da odmah osvaja simpatije. I ti
ćeš to vidjeti.”
“I ti si kod te krojačke dao sašiti odijelo?”
“Možeš li zamisliti da bih ja propustio takvu priliku, no Beba, čim je
doznala, zaprijetila mi je da me nikad ne bi pustila u kuću u odijelu te
ženske.”
Dok je pio kavu, Montalbano je zaključio da ga Mimijeve riječi uopće
nisu uvjerile jer je za njega svaka žena na koju bi naišao bila prekrasna i
poželjna.

♦
Pred brojem trideset dva, željezna roleta bijaše podignuta.
Montalbano se zaustavi i morao je učiniti veliki napor da ne okrene
leđa te da se vrati u komesarijat.
Zatim se odluči, pokuša ući ali staklena vrata bijahu zatvorena te na
koncu pozvoni. Zvuk zvonca mu je bio ugodan. Otvoriti dođe neka
mršava tridesetogodišnjakinja, crnomanjasta s kosom skupljenom pod
bijelom koprenom, dva duboka crna oka i srdačna osmijeha:
“Dobar dan, ja sam Meriam. Izvolite ući, molim.”
 Njezin talijanski je bio savršen ali sa stranim naglaskom.
Montalbano pođe za djevojkom niz vrlo dugi hodnik. Zidovi su bili
tamni, pompejski crveno topli, ugodni. Slijeva je stajao red namještaja,
ormar, stolići, police, vitrine, viseće police za tanjure, koje su izvorno
bile napravljene za kuhinju ali koje su sada bile natrpane tkaninama,
majicama, košuljama, kravatama, sve je to bila roba u bojama koje bi
ponekad i dugu mogle postidjeti.
Zdesna je stajala dugačka neka posve bijela grana koja je vjerojatno
izvađena iz mora pošto ju je ono dobrano nagrizlo. S te je grane visjelo
mnogo vješalica s muškim odijelima, kaputima, mantilima. Na kraju
hodnika dva puta su zakrenuli desno i komesar se našao u krojačkoj
radionici.
“Dobar dan”, pozdravi ga nekoliko muških glasova.
“Dobar dan”, on uzvrati.
“Sjednite”, reče Meriam pokazavši mu modri divan. “Gospođa će
svakog časa doći.”
I pođe sjesti pred šivaći stroj.
Montalbano se raskomotio i poče diskretno pogledavati na sve
strane.
Soba je bila otvorena, svijetla. Pored divana stajahu dvije fotelje
ijedan niski stolić. Glasovi koji su ga pozdravili bijahu dvojice radnika,
jednog starijeg i drugog mlađeg, a koji su radili za velikim krojačkim
stolom.
Govorili su nekim nerazumljivim jezikom, razvlačili su tkaninu na
drvenoj plohi, mjerili su je nekim starim metrom i vrtjeli su se oko
stola kao da plešu nekakav balet. Dvojica osjetiše da ih netko gleda.
Okrenuše se, vidješe Montalbana te se instinktivno osmjehnuše.
Iza njihovih leđa zid bijaše posve ispunjen policama prepunih
raznobojnim tkaninama.
Komesar se izgubi.
Nije znao gdje je: je li na trgu Djemaa el-Fnaa u Marakešu, na
kairskom bazaru mirodija, u nekom bejrutskom dućanu, no svejedno
se osjećao kao kod kuće.
Kroz vrata uđe gospođa Elena te ispruživši ruku prema komesaru
uz veliki osmijeh na licu reče:
“Komesaru Montalbano, koje zadovoljstvo da ste s nama!”
Salvo odmah shvati da je Mirni, ovaj put, bio posve u pravu.
Komesar ustade, stisne joj ruku. Elena, ne ispuštajući je, sjedne
pokraj njega te ju ispusti.
 “Izvolite šalicu čaja?”
Montalbanu se od čaja povraćalo, ali uz veliko iznenađenje ču svoja
usta kako kažu: “Vrlo rado, hvala.”
Meriam ustade i iziđe iz sobe.
Elena poče govoriti:
“Vaša prijateljica, koja je, dopustite da kažem, prekrasna i vrlo
elegantna žena, rekla mi je da trebate odijelo za svečane prilike. S
obzirom na godišnje doba, pomišljala sam na lagani, ne preveć tamni
komplet od lake vunene tkanine, pepeljasto sive boje, ili boje koja
naginje više jesenskoj hrđi. Što kažete? Imam novu tkaninu, mekana
tkanina, gotovo pa flanelna, koju bih voljela da osjetite. Mogli biste ga
nositi na dijelove. Košulja svečana, klasična, a hlače bi dobro pristajale
i s vrlo mekanim sakoom bez podstave...”
Dok je žena govorila, Montalbano nije uspijevao odvratiti pogled s
njezinih nogu.
Kad je Meriam na stolić stavila čaj od mente sa šećerom,
komesarov je pogled stigao do Eleninih koljena. Krojačica se sagnula
prema stoliću kako bi uzela šalicu da bi ju pružila komesaru koji stoga
bi primoran nevoljko pogled svrnuti s nogu i pogledati je u lice.
Nije puno izgubio: Elena bijaše plavuša, otvorena, prijazna lica,
vedra, nasmiješena poput mekana i utješljiva jastuka za nekoga tko je
mrtav umoran.
Montalbano primijeti iznenađen da su njene obrve crne. Tad se
upita što je bilo prirodno, plava kosa ili crne obrve. Pak pomisli kako je
na jednoj takvoj ženi sve bilo prirodno, autentično, istinito. Kao što je
bilo prirodno i njezino tanko tijelo plemenitih linija.
Montalbano odluči ne posrkati čaj, sigurno to ne bi uspio. Stoga
odjednom otpi pola šalice.
Okus koji mu je ostao u ustima ne učini mu se tako loš. Elena je u
međuvremenu ustala te je pošla prema policama. Montalbano ju je
gledao. Kretala se prirodnom elegancijom. Nakon malo vremena, vrati
se s dva duga svitka tkanine. Ponovno sjedne pored Montalbana, uze
mu ruku te učini da opipa prvi svitak. Bijaše to mekana tkanina, topla.
Montalbanu se i to učini ugodnim. Elena učini da opipa i drugi smotak
a taj je bio još mekaniji i ugodniji od prvog.
“Ovaj”, reče Montalbano.
Tkanina je bila boje hrđe.
“Zadovoljna sam! Izabrao si baš onaj koji mi se činio
najprikladnijim za tebe.”
 Žena se dosjeti da mu je dala ti.
“Oh, ispričavam se, došlo mi je nekako spontano.”
“Ništa zato, prijeđimo ipak na ti. Počašćen sam.”
Elena mu se osmjehnu i, uzevši ga za ruku, učini da ustane te se
primaknu stolu.
“Skini jaknu.”
Dok ju je skidao i odlagao, Montalbano pomisli zbunjen da je sada
došao odlučujući trenutak mjerenja prepona.
Elena međutim potapša po ramenu najstarijega radnika: “Nicola,
molim te, otprati gospodina u kabinu.”
Nicola stavi metar oko vrata, namjesti naočale, uze olovku i komad
papira te reče:
“Izvolite sa mnom.”
Iziđoše iz radionice i zapute se hodnikom. Ovaj put samo jednom
skrenuše lijevo. Zaustaviše se. Nicola maknu baršunastu zavjesu koja je
izgledala kao kazališni zastor te pozove komesara da uđe. Sobičak je
bio osvijetljen toplim svjetlom malih reflektora. U njemu je bilo viseće
zrcalo, dva stolca, metalna vješalica i stolić.
Nicola mu poče brzo uzimati mjere i tek što je završio, iza zavjese
se ču Elenin glas:
“Mogu li ući?”
“Uđite”, reče Nicola.
“Jesi li sve obavio?”
“Jesam, gospođo”, reče radnik odmaknuvši zavjesu i izlazeći.
Žena stane pred središnjim zrcalom i reče:
“Možeš li se malko povući, molim te, samo dva koraka?”
Zatečeni Montalbano koraknu unazad.
Elena ga poče promatrati, sabrano. Njezine oči prođoše od ramena
do struka, od trbuha do nogu.
“Sad se okreni.”
Montalbanu se učini da je u liječničkoj ordinaciji, gdje je podvrgnut
rendgenskim zrakama.
Osjeti da Elenine oči ponovno prelaze preko njegova tijela.
“Hvala”, reče žena, “možemo se vratiti tamo.”
U radionici Montalbano uze te odjenu svoju jaknu.
“Tvoja prijateljica mi je rekla da ti odijelo treba za koji dan. Imam
puno posla, noja ću nastojati naći načina da te ubacimo preko reda. Je li
u redu da prvu probu zakažemo za tri dana u isto vrijeme?”
“Za mene je posve u redu”, reče komesar. “Ako ne iskrsne nešto
nepredviđeno.”
“Ostanimo kod dogovorenog”, odgovori Elena, “ostavit ću ti broj
krojačnice i mog mobitela, pa ako nešto iskrsne, javi mi. Ispratit ću te.”
Montalbano pozdravi, a cijeli kor mu uzvrati.
Ponovno prijeđe dugi hodnik, sada s Elenom. Ona mu otvori
ostakljena vrata, pruži mu ceduljicu, poljubi ga u obraz te mu rekne:
“Zadovoljstvo mi je bilo upoznati te. Uistinu si simpatičan čovjek.”
“Zadovoljstvo je moje”, iskreno reče Montalbano.
Tek što su se ostakljena vrata za njim zatvorila, komesar duboku
uzdahnu. Malo prije se nakratko bio našao u nekoj vrsti raja. Sada je
znao da ga, u komesarijatu, očekuje pakao.

♦
Ulazeći odmah primijeti da je Catarella imao crvene i natečene oči i
da u ruci drži rupčić kojim je brisao nos.
“Prehladio si se.”
“Ne, šefe”, Catarella će kako bi prekinuo taj razgovor.
Montalbano je bio uporan.
“Reci mi što ti se desilo.”
“Ništa, šefe.”
“Naređujem ti. Kaži.”
Catarella je bio na rubu plača.
“Desilo se da je ovu noć kad je bio ovaj iskrcaj tih evakuiranih...”
Montalbano ga prekinu:
“Ne zovu se evakuirani, Catare, nego migranti. Evakuirani, to jest
izbjeglice su oni koji su u posljednjem ratu bježali u neku drugu zemlju
zbog neprekidnih bombardiranja.”
“Izvin’te, šefe, a šta ovi ne biže od bomba ka i oni?”
Montalbano nije znao kako bi odgovorio. Catarellina logika je bila
savršena.
“Nastavi.”
“Daklen, u ovoj gužvi izbjeglica u ruke mi je došla neka cura trudna
nekih devet miseci koja je izgledala ka neka žara i koja ni korak nije
mogla učinit. I tako uvativši je jednon rukon oko struka povea san je u
ambulancu. Stalno se žalila. Onda san je pita kako se zove i ona mi reče
da se zove Fatima. Pa kad smo stigli u ambulancu...”
“Oprosti mi, Catare”, prekinu ga komesar, “ali zar nije bilo
sanitaraca?”
“Bilo je, šefe, ali oni su se morali bavit oko jednog koji je bija teško
ranjen. Daklen, ja san joj pomoga da uđe u tu ambulancu i kad san tija
otići, ona mi je rekla u prefektnom taljanskon ‘nemoj me ostavit’. Ja san
onda pita možen li ostati s njon, ali su mi rekli da ne možen. I tako san
uzeja svoju makinu i poša san u bolnicu u Montelusi. Kad san naša
Fatimu koja je ležala u hodniku na nosilici, uzeja san joj ruku i drža
sanje stisnutu sve dok je nisu odvezli u salu za rađanja i onda san se
vratija ovdi, na svoje misto “Jesi li što doznao?”
“Jesan, šefe, telefunirali su mi poslin nekih po ure. Bio je muško. Ali
je umra.”
I tu se Catarella nije mogao više suzdržati. Suze su mu potekle iz
očiju.
“Hrabro”, reče mu komesar te pođe prema svome uredu, no
Catarella ga upita:
“Šefe, možen li vas nešta zamolit?”
“Reci.”
“Možen li bit povučen od ove službe u luci? Molin vas, šefe, ako mi
se opet nešta ovakvoga dogodi, moje srce, kunem van se, neće izdržat i
trefit će me kolap.”
“U redu”, reče Montalbano, “vidjet ću što mogu učinit.” Tek što je
potom sjeo, uđe Mirni Augello.
“Kako je bilo kod krojačke?”
“Izvrsno”, oštro uzvrati Montalbano, “ali razgovarajmo o ozbiljnim
stvarima.”
“Zašto po tebi ta ženska nije ozbiljna stvar?” uzvrati Augello.
“Moram te nešto pitati”, Montalbano će. “Zašto si noćas poslao i
Catarellu da dežura u luci?”
“Morao sam naći zamjenu za jednoga koji se bio razbolio.” “Daj da
se to više ne ponovi.”
“Zašto?”
“Mi smo se navikli na takve scene. Ali Catarella je poput djeteta, nije
se uspio prilagoditi onome što se događa, i ne bez razloga.”
“U redu”, reče Augello.
U tom se trenutku pojavi Fazio. Izgledao je iznureno i smrknuto.
Sjedne pred stol i reče:
“Dočuo sam nešto, što, nadam se, neće biti istina. Čini se da će
noćas stići skoro četiristo nevoljnika.”
Mirnije reagirao.
“Je, kao neku noć kad je trebalo stići njih tisuću, a stiglo ih je, da i ne,
stotinu trideset. Ne znam zašto je ljudima drago izvaljivati gluposti.”
 Telefon zazvoni.
“Šefe, bilo bi da je gospodin Sileci tija razgovarati s vami lično i
osobno.”
“Prebaci mi ga.”
“Ne možen, šefe, stoga šta nije na liniji nego je ovdi.”
“Onda ga uvedi.”
Sileci je bio pedesetogodišnji Montalbanov kolega, podebeo i brkat,
koga je načelnik postavio na čelo ekipe za izvanredna iskrcavanja.
Ulazeći pozdravi svih i sjedne na stolac koju mu je Fazio ustupio.
“Dakle, u govnima smo”, reče.
Svi ga upitno pogledaše.
“Dobio sam službenu obavijest”, nastavi Sileci, “da stižu dva broda.
Prvi je pokupio dvjesto brodolomaca. Drugi dvjesto dvanaest. Nalaze
se sedam sati plovidbe odavde”, pogleda na sat i nastavi: “Jednostavno
rečeno, oko ponoći će početi nova velika gungula.”
“Onda vidite da ćemo ovaj put riskirati”, Montalbano će, “da se
udavimo u govnima.”
“Točno. I stoga bi valjalo izmisliti neki posebni plan. Ali koji?”
Zavlada potpun muk.
Svi se počeše međusobno gledati u nadi da bi netko od njih mogao
pronaći rješenje.
Napokon Montalbano prvi progovori.
“Ja bih imao nekakvu ideju. Međutim, prije bih morao znati dvije
stvari. Fazio, molim te, nazovi odmah doktora Osmana i vidi ako je
spreman pomoći nam. Ako jest, reci mu da dođe u komesarijat večeras
u osam i po.”
Fazio ustade i trkom iziđe iz sobe.
“Druga stvar bi bila”, nastavi komesar obraćajući se Sileciju, “da ti,
telefonirajući lučkoj kapetaniji, pokušaš postići to da drugi brod stigne
barem po ure kasnije.”
Sileci ustade, iz džepa izvadi mobitel, pođe do prozora. Kratko
popriča te se vrati.
“Učinit će. Htio bih dodati da sam, prije negoli sam došao ovamo,
bio pozvan k načelniku, koji me upozorio da nam se ovaj put, njegove
su riječi, ni igla ne smije provući.”
“Što bi to trebalo značiti?” reče Montalbano. “Uvijek ista priča o
teroristu među migrantima?”
“Točno. Otkako je Cusumano imenovan šefom antiterorizma, čini
se da ćeš navečer prije spavanja pogledati pod krevet da vidiš nije li se
neki terorist tu sakrio. Ne vjeruješ?”
“Moguće je da se neki egzaltirani luđak sakrije među izbjeglicama.
Ali zašto bi se morao djenuti na vrlo riskantno putovanje morem te k
tome još da bude podvrgnut nadzoru kad stigne? Po meni, terorist, ako
i kada stigne, stiže iz nekog aviona s urednom putovnicom i
eksplozivom koji će mu dati neki ortak koji je već ovdje.”
Fazio se vrati.
“Onda, hoćeš li nam otkriti svoj plan?” upita Sileci.
 TRI

“Uvjerio sam se”, odgovori komesar, “da je najkritičniji trenutak

iskrcavanja onda kada naša kontrola postaje gotovo nemoguća i kada
oka mreže postaju toliko široka da svatko može iz nje klisnuti.”
“A to bi bilo?” upita Sileci.
“Kad se brodski mostić za iskrcavanje spusti na bankinu. Tada na
brodu počinje kaos, unatoč pokušajima da se među migrantima održi
kakav-takav red. Migrante uhvati neodoljiva pomama da odmah stupe
na tlo. Ne mogu više izdržati na morskoj vodi. I ne samo to: ta jadna
stvorenja su u prelazak k preživljavanju uložila sve svoje životne nade,
svu svoju malu ušteđevinu ili pozajmice. Jako dobro znaju da plovidba
može predstavljati pogibelj te su, dakle, sve njihove mogućnosti
preživljavanja usredotočene u prvom koraku na čvrstome tlu. I što se
onda događa? Događa se to da svi navale kako bi bili prvi, guraju se,
padaju u vodu, penju se jedan preko drugoga. Kad mostić dotakne tlo,
mi tada moramo zadržati žestok nalet dvadesetero, tridesetero osoba
koje se ne uspijevaju kontrolirati: viču, zapomažu, plaču, smiju se, ali
najvećma počinju bezglavo trčati. To čine instinktivno, naslijepo, a nas
je preveć malo da bismo mogli zadržati taj nalet. Jasno?”
“Ne može jasnije”, Sileci će, “ali što predlažeš?”
“Sad ću ti reći”, odgovori Montalbano.
I reče mu. Potom upita:
“Slažeš li se?”
“Da, i nadajmo se da će funkcionirati”, odgovori Sileci, ustavši.

♦
Prvo što je učinio kad je stigao u Marinellu bi to da je, kao i obično,
zavirio u hladnjak.
Nađe ga praznim.
Onda pohita do pećnice. Nije imao potrebu da je otvori. Odmah
osjeti omamljujući miris Adelinina nabujka od patlidžana i tjestenine.
Upali pećnicu da ugrije paštu, i s obzirom na to da je večer, iako je
lebić splasnuo, i dalje bila prohladna, spravi si stol u kuhinji.
 Čekajući pođe pogledati televiziju. Bijaše reportaža o dolasku nekog
broda u Lampedusu, koji je iz mora spasio šezdeset osoba. Sedam ih je
bilo umrlo. Nije htio sebi pokvariti večeru te ugasi.
Baš tad zazvoni telefon. Bila je Livia. Njezino prvo pitanje bi:
“Kako je bilo s Elenom?”
“Kojom Elenom?” Montalbano će.
“Nećeš mi valjda reći da nisi išao...”, Livia odmah krenu u četvrtoj.
Tek se tada komesar sjetio da se tako zvala krojačica.
“Naravno da sam pošao. Ja održavam svoja obećanja.”
“I onda? Kako ti je bilo?”
“A kako mi je trebalo biti? Dobro.”
“Bila sam sigurna.”
“Ali, Livia, daj mi radije objasni, znatiželjan sam: kad sam bio u
krojačnici, vidio sam da Elena ima dva radnika i jednu krojačicu koja je
sjedila za šivaćim strojem. Jedan od dvojice radnika uzeo mi je mjere.
Ona je učinila da izaberem tkaninu, a potom se ograničila samo da me
gleda sprijeda i straga.”
“I što s tim?”
“Pa, izgledala je više kao gazdarica neke elegantne kavane negoli
kao krojačica.”
Livia se poče smijati.
“Pogled koji je bacila na tebe bio joj je dovoljan.”
“Dovoljan za što?”
“Da vidi kako si građen, kako bi ti skrojila odijelo.”
Na te Livijine riječi Montalbano, hajde ti znaj zašto, osjeti jednaku
smetenost kakvu je bio osjetio pod prodornim Eleninim pogledom.
Nakon malo, Livia će:
“Onda, laku noć.”
Montalbano uzvrati laku noć, premda je znao da će za njega noć biti
sve prije negoli laka.
Na toj točki pašta je sigurno već bila dovoljno podgrijana.
Izvadi je iz pećnice, ubaci je u dubok tanjur i poče gustirati je.
Kad je završio jesti, sjeti se da je prošlo deset. Onda pođe u spavaću
sobu uzeti vuneni pulover.

♦
U komesarijat je stigao točno u jedanaest i po.
“Ah, šefe! Tu je doktor Cosma koji vas čeka u čekaonici.” “A
Damiana nema?” Montalbano će.
 Catarella se začudi.
“Čekali ste i njega? Još se ni pojavio, čim se pojavi, javit ću vam.”
“Dobro. Sjeti se, Catare, da Cosma i Damiano hodaju uvijek skupa”,
uzvrati komesar.
Ustvari, Catarella nije puno pogriješio s imenom. Konačno, doktor
Osman je imao nešto svetačkoga.
Montalbano pođe u prijamnu sobu, doktor Osman ustade, rukovaše
se uz osmijeh.
“Vi ne znate koliko sam vam zahvalan što ste prihvatili moju
zamolbu”, reče komesar.
“Alah je Dobrostiv i Milosrdan”, odgovori doktor Osman, “i ja, poput
kaplje u moru, pokušavam slijediti primjer.” Pođoše u Montalbanov
ured. Sjedoše.
“U čemu vam mogu biti koristan?” upita doktor.
“Noćas se očekuje izvanredno iskrcavanje. S dva broda stići će više
od četiristo osoba.”
Doktor Osman se uhvati za glavu.
Montalbano nastavi:
“Dakle, moguće je da može doći i do ozbiljnih incidenata. Treba ih
na svaki način izbjeći. Stoga mi treba vaša pomoć.” “Recite mi što
moram činiti.”
“Pomislio sam da bi bilo dobro da uđemo u brodove prije negoli
pristanu. Tako da vi možete održati prigodni govor toj čeljadi i uvjeriti
ih da će uredan i smotren iskrcaj olakšati i ubrzati prijevoz do
prihvatnog centra.”
“Recite mi što bih po vama trebao reći.”
“Morali biste objasniti da su pravila izmijenjena te da će onaj tko ne
poštuje policijske naredbe odmah biti uhićen, označen kao nepoželjan,
sumnjiv, te da će biti vraćen u svoju domovinu.” “Zar stvarno?” Osman
će iznenađen.
“Ne, doktore, nije istina. Ali je nužna laž.”
“U redu. Pouzdajem se u vas.”
Komesar mu objasni još neke stvari koje je trebao kazati i potom
uđoše u kola i krenuše prema luci.
Kad su stigli, tamo je bilo desetak autobusa i troje ambulantnih
kola odmaknutih od mjesta pristajanja.
Autobusi bijahu ulašteni, čisti, izgledalo je kao da očekuju
izaslanstvo bogatih arapskih šeika koji dolaze posjetiti Valle dei
Templi.3 Okupljeni šoferi pušili su i čavrljali, bijahu u elegantnim
odorama.
Montalbano pomisli da je taj zakup autobusa prehranjivao puno
ljudi.
Dvadeset policajaca te Sileci, Mirni i Fazio stajahu baš uz rub
bankine. Sileci priđe Montalbanu i Osmanu, pozdravi ih te reče
komesaru:
“S broda su javili da dvojicu muškaraca ijednu ženu treba odmah
prevesti u bolnicu.”
“Ima li mrtvih na brodu?” upita Montalbano.
“Nasreću, čini se da nema.”
“A na drugom brodu?”
“Nemaju ni ozlijeđene, ni bolesne, ni mrtve.”
“Dobro da je tako”, reče komesar.
U tom času stiže neki poručnik obalne straže. Uz uho je držao
telefon.
“Prvi brod ulazi u luku. Što mu moram reći?”
“Da stane i da počeka. Za deset minuta ćemo biti na njemu.” Potom,
okrenut Faziju, upita:
“Je li peljarska brodica spremna?”
“Posve. Dođite sa mnom.”
“Potrebno je da barem dvojica naših pođu s nama.” “Dobro”, Fazio
će spremno, te glasno pozva: Macaluso, Gianni Trapani!”
Dvojica policajaca se trkom odvojiše iz grupe i dođoše do Fazija.
“Pođite s gospodinom Montalbanom.”
Uskočiše u peljarsku brodicu, koja odmah krenu.
Montalbano reče dvojici agenata:
“Čim se popnete na brod, odmah pođite na krmu i stanite uz mostić
za iskrcavanje.”
Na boku peljarske brodice visjele su ljestve od konopa. Montalbano
se upita bili ih mogao dohvatiti. Plašio se da pred drugima ne učini
lošu figuru.
Ohrabri se.
“Ja ću prvi ući”, reče.
I tako, pomisli, ako nogu i ne uspije uvući u gazište te padne u more,
netko će ga sigurno izvući van.
U međuvremenu brod je upalio sve farove. Jedan je bio usmjeren
baš na te ljestve kako bi pripomogao penjanju.
Montalbano podignu nogu, stavi ju na prvo gazište od konopa,
zatvori oči jer ga je svjetlo zaslijepilo, te se preporuči, da bi bio siguran,
koliko Bogu toliko i Alahu.
Spretno se penjao, kadli iznenada osjeti da mu je džep od hlača
zapeo o nešto. Sigurno je zapeo za neku kuku. Bojao se pustiti ruku da
bi se oslobodio pa se snažno povuče prema gore. I bi da je tada čuo
kako mu se hlače paraju.
Tek što je stigao do razine mostića, robusne ruke nekog časnika ga
uhvatiše i povukoše na brod.
“Ja sam zapovjednik De Luča”, reče čovjek skinuvši malu papirnatu
obrazinu.
Premda je brod bio prethodno očišćen, memljiv zadah fekalija,
mokraće još je ispunjao zrak.
“Drago mi je, Montalbano.”
Počekaše da ih drugi sustignu. Komesara i doktora Osmana
povedoše na zapovjednički most, dok su dva policajca pošla na krmu.
Kad su došli na most, ugledaše bezobličnu masu, jer su svi bili
pokriveni termičkim pokrivačima koje su bili dobili na brodu. Samo su
se oči vidjele, razrogačene, žmirkave, pozorne kao one u pasa koji
čekaju kost.
Komesar nije izdržao taj očajnički rafal pogleda i spusti pogled.
Doktor Osman ustima prinese megafon koji mu je De Luča pružio i
poče govoriti na arapskom.
Montalbano je bio siguran da doktor točno prenosi ono što ga je on
bio zamolio da kaže. Premda nije znao arapski, činilo mu se da
razumije neke riječi. Dok je slušao, sjetio se da su nekoć svi
mediteranski ribari govorili zajednički jezik, sabir.4 Hajde ti znaj kako
je nastao i kako je izumro, a sada bi bio svima koristan.
Potom mora da je doktor svoj govor završio jednim pitanjem, jer je
čuo dvjesto glasova koji su u koru odgovorili.
“Složili smo se”, reče Osman, “možemo sići.”
De Luča je naredio da se krene.
Kad su Montalbano i doktor sišli sa zapovjednog mosta, odmah su
se našli pred masom koja se pred njima otvarala dok su prolazili.
Montalbano osjeti da ga je neka ruka lagano dodirnula, a neki glas tiho
reče:
“Shukran.”5
Na krmi, ispred mostića koji je još bio podignut, Montalbano
primijeti da su tri osobe ležale na podu a uz njih dvojica mornara koji
su ih okretali. Iz džepa izvadi mobitel, nazva Silecija i reče mu da
pozove troja ambulantna kola.
 Kad se brod zaustavio te spustio mostić za iskrcavanje, nitko se
nije maknuo.
Svi su održali riječ.
Bolničari su tako mogli hitro pristupiti, podići ranjene i prenijeti ih.
Onda doktor Osman rekne nešto na arapskom, migranti počeše silaziti
na bankinu u savršenome redu, bez galame. Ču se tek poneko tiho
zapomaganje, poneko šaputanje.
Kad je prvih četrdeset stupilo na tlo, Osman naredi drugima da
ostanu na brodu. Migrante koji su se iskrcali, policajci ispratiše do
autobusa. Odmah zatim na red je došla druga skupina od njih
četrdeset.
Kad je posljednji migrant sišao s broda, časnik obalne straže reče
Montalbanu i doktoru Osmanu da drugi brod čeka na ulazu u luku.
Vratiše se na peljarsku brodicu.
I drugo iskrcavanje prođe bez incidenata. Vidi se da je savršeno
djelovala Montalbanova lažna prijetnja da će uhititi i odmah vratiti u
domovinu one koji budu stvarali nered.

♦
Budući da se svaki put iskrcavalo četrdeset migranata, posljednju
grupu je sačinjavalo dvanaest osoba. S njima su pošli Montalbano,
Osman i dvojica agenata.
Čim je komesar bio na bankini, priđoše mu Fazio i Augello.
“Šefe”, Fazio će, “hlače su vam posve poderane. Vide se čak gaće.”
“Zašto si se skandalizirao?” upita grubo Montalbano.
“Nisam, šefe. Ali samo sam vas htio upozoriti”, odgovori Fazio,
malkice uvrijeđeno.
Uto stignu Sileci da pozdravi kolege. Ali rukovanje prekinuše
uzbuđeni glasovi koji su dopirali iz grupe koja je posljednja sišla s
broda i koja je bila blizu autobusa. Okrenuše se pogledati.
Jedan agent je govorio nekom migrantu:
“Makni taj pokrivač. Odmah ga makni!”.
“Neću! Ne!” očajnički je taj uzvraćao, stišćući ga sve jače.
Agent uhvati pokrivač i pokuša mu ga otrgnuti.
Tada se dogodi nešto čudno: migrant mu ga pusti i poče očajnički
trčati. Bio je odjeven po zapadnjačku, u samtnim hlačama, neku vrst
športske jakne, a cipele su odudarale, toliko su bile elegantne.
“Zaustavite ga! Naoružanje”, povika agent.
Na te riječi Fazio skoči poput zeca. Za njim Mirni Augello. Smjesta
uhvatiše čovjeka, bace ga na tlo i kada su ih Montalbano i Osman
dostigli, vidjeli su da mu je Mirni pokušavao otvoriti ruke koje je čovjek
stisnuo na prsima sa svom svojom snagom dok je udarao nogama i
vikao:
“Ne! Ne! Ne!”
Konačno Augello uspje da čovjek pusti ono što je držao. Uvuče ruku
pod jaknu i izvuče neki dugački crni predmet.
“Ali to je flauta!” reče, posve izvan sebe, pokazujući je drugima.
Vidjevši to glazbalo, svi ostadoše iznenađeni.
U toj situaciji flauta je izgledala stvar toliko neobična kao da je pala
izravno s Marsa.
Ostavši bez flaute, čovjek ostade na tlu raširenih ruku, glavom
nagnutom ulijevo.
Izgledao je raspet.
Tiho je plakao.
“Podignite ga”, reče Montalbano Faziju i Augellu.
Kad se čovjek uspravio podržan od njih dvojice, Osman učini korak
naprijed i pozorno ga pogleda, pa reče nešto na arapskom.
Ali čovjek ga odmah prekinu:
“Dobro govorim talijanski.”
“Oprostite, ali zar vi niste Abdul Alkarim?”
“Jesam”, čovjek će jedva čujno.
“Slušao sam vas svirati prije dvije godine na festivalu Maggio
Musicale Fiorentino. Čini mi se da ste svirali L’apres-midi d’un faune
Ravela.”6
“Da”, odgovori čovjek sve tišim glasom. “Bio je to moj posljednji
koncert u Italiji. Mogu li dobiti cigaretu?”
Montalbano izvadi paketić, čovjek uze jednu, komesar mu je zapali.
“Zadržite paketić i upaljač.”
“Hvala”, reče čovjek požudno povukavši dim.
“Ali zašto ste se zatekli u ovakvoj situaciji?” upita Montalbano.
“Malo poslije spomenutog koncerta”, odgovori čovjek, “doznah da
su moga brata uhitili Assadovi ljudi i da su njegova žena i kći od
jedanaest godina ostale bez prihoda, te da su bile u životnoj opasnosti.
Osjetio sam dužnost da se vratim u domovinu, u tajnosti, dakako, jer
sam se i ja bio izrazio protiv režima. Tako sam uspio, prije šest
mjeseci, spasiti svoju snahu i nećakinju te sam se potom i ja ukrcao na
brod.”
Mirni Augello mu dade flautu koju je čovjek prinio grudima i nježno
pomilovao.
“Još će vam poslužiti”, Osman će.
“Ne vjerujem”, reče čovjek. “Ako dobijem politički azil, nadam se da
ću naći posao berača maslina.”
Sileci, koji je prišao i vidio scenu, reče:
“Vrijeme je da pođemo.”
“Hvala”, reče čovjek obrativši se svima.
Vidješe ga kako se vratio grupi. Agent mu je vratio pokrivač, čovjek
ga prebaci na leđa i uđe u autobus. Montalbano reče Faziju da otpusti
ljude iz komesarijata.
Sileci svojim autom stade na čelo kolone. Krenuše. Povorku je
završavao natkriveni poveći kamionet u kojemu su bili Silecijevi ljudi.

♦
Bankina se začas ispraznila.
Montalbano pogleda na sat. Bijahu tri i po.
Prerano za jutarnje ribare, kao i za ribarice koje su čitavu noć bile u
ribolovu.
“Gdje ste ostavili auto?” upita Osmana.
“Na parkingu komesarijata.”
“Dođite sa mnom.”
Pozdraviše se s Fazijom i Augellom te krenuše.
U autu Montalbano i Osman ni riječ nisu razmijenili. Stigavši na
parkiralište, komesar iziđe s doktorom. Rukovaše se.
“Zahvaljujem vam na iznimnoj velikodušnosti.”
Osman učini gestu kao za tjerati muhu.
“Vazda ću biti tu, s Allahom, kad god vam ustreba moja pomoć.
Pokušajte se odmoriti.”
I uđe u svoj auto.

♦
Premda je bio umoran, Montalbano nije imao volju odmah leći.
Otvorio je staklena vrata, naoružao se viskijem i čašom, pođe tražiti
rezervni paketić cigareta i upaljač koje je uvijek držao u ladici komode
te sjedne vani.
Znao je da je noć hladna, ali to nije primjećivao, možda stoga što je
adrenalin još djelovao.
Ponovno pomisli na flautista.
 Dostojanstvo, sabranost toga čovjeka jako ga se dojmilo.
I odmah ga obuze jedna misao: koliko je ovih jadnih nevoljnika bilo
sposobno obogatiti svijet sa svojim umijećem? Koliko je njih među
tolikim leševima koji su sada bili nevidljivi u morskome groblju bilo u
stanju skladati poeziju koja bi utješila, razgalila srca onih koji bije
pročitali?
Ali, ostavljajući po strani ova razmatranja, koliko se samo
altruizma, koliko se plemenitosti čovjeka prema čovjeku ništilo u toj
tragediji koja se ponavljala svake noći?
Flautist se odrekao lagodna života da bi pohitao u pomoć svojoj
obitelji, riskirajući da i on sam ne završi u zatvoru poput svoje braće.
S tim mrtvima, stradavalo je ono bolje u čovjeku.
Ustade, pođe u kuhinju, skinu hlače, hitnu ih u kantu za smeće i
pođe u kupaonicu u namjeri da pod tušem ostane barem nekih pola
sata.

♦
Duboko je u mraku spavao puna tri sata, a probudio se u posve
istom položaju u kojem je bio zaspao.
Nalikovao je na mrtvi teret bačen na madrac. Ali se potom osjećao
posve odmorenim i bistrim. Bilo je prošlo devet.
Skuhao sije veliku šalicu kave.
Kad je stigao u komesarijat, našao je Catarellu kako spava na stolcu
s glavom zabačenom unatrag.
Dignu ruku i snažno udari po stoliću.
Catarella skoči na noge. Prestrašen, razrogači oči.
“Koje bija? Koje bija?”
Pa prepozna komesara. I stade u stavu mirno.
“Pitam za razumivanje i oproštenje, šefe, ali me uvatija san.
“Zanima me. Jesi li noćas uopće pošao spavati?”
“Nišan, šefe, čeka san vas da pođem.”
“Odmah nađi zamjenu i ako te za petnaest minuta nađem ovdje,
izbacit ću te nogama.”
“Na zapovid!” Catarella će.
Pođe u Mimijev ured vidjeti je li stigao. Nije bilo nikoga. Pođe sjesti
za svoj stol i vidje da su se papiri koje je trebao potpisati nakupili u
dvije gomilice.
No ovoga puta ih nije gledao s mržnjom, možda će mu dva sata
potpisivanja pomoći da prestane misliti o protekloj noći.
 Ali nakon pet minuta, netko pokuca na vrata.
“Naprijed!”
Bijaše Fazio, oči je jedva držao otvorenima, vjeđe su mu
podrhtavale, i, ustvari, čim je sjeo pred stol, nije se mogao suzdržati a
da ne zijevne.
“Šefe”, on će, “možda je nužno organizirati dežurstva u vezi ovih
iskrcavanja. Ako se slučajno nešto dogodi dok smo svi u luci, u
komesarijatu će ostati samo Catarella.”
“Dobro”, komesar će, “čim dođe Augello, napravit ćemo raspored.”
 ČETIRI

Mirni Augello se pojavio u komesarijatu poslije jedanaest sati. Ako

je Fazio bio posve snen, Mirni se kretao kao mjesečar.
Bio je, doslovno, kataleptičan.
Montalbano ga upita je li bio u stanju namjeravati i htjeti. Augello
mu ne odgovori glasom nego gestom lijeve ruke u značenju jedva.
“Fazio je predložio da organiziramo dežurstva pri iskrcavanjima.
Slažeš se?”
Augello potvrdno kimnu glavom.
“Onda”, komesar nastavi, “ako večeras stignu ljudi, tamo će biti
Fazio. Sljedeći dan ću ja dežurati, a treću noć je na tebe red, Mirni.”
Augello ponovi prijašnju gestu. Pa podignu jedan prst i reče: “Ali
nema šanse da ijedna noć prođe bez iskrcavanja.” “Suoči se s time!
Pođi ti u Siriju razgovarati s kalifatom!” Komesar se potom obrati
Faziju:
“Imaš li informacije o novim dolascima?”
“Još ne”, odgovori Fazio, “saznat ćemo, kao i uvijek, popodne.”
“Ako si nemamo više što reći”, Mirni će, “ja idem u svoj ured.”
“Sastanak je završen”, reče Montalbano. “Ako ne iskrsne nešto
nepredviđeno, nađemo se ovdje u četiri.”
Začudo imao je volju nastaviti potpisivati. Imao je dojam da
uskočiti u veliko birokratsko more može imati terapeutski učinak. Ali
to malo potraja jer ga i ovaj put prekinu zvonjava telefona.
“Ah, šefe! To je da je doktor Cosma na liniji.”
“Prebaci mi ga.”
“Dobar dan, komesaru. Htio sam vam kazati da ako bude potrebno,
ja, nažalost, neću moći doći.”
Montalbano osjeti da mu se srce uznemirilo.
“A zašto?”
“Jer imam visoku temperaturu. Već sam jučer imao koji stupanj,
očito je da je noćašnja hladnoća kojoj sam se bio izložio...”
“A kako ću ja bez vas?” izleti mu.
“Već sam stvar osigurao”, smiri ga doktor. “Razgovarao sam s
jednom svojom prijateljicom. Zove se Meriam. Vidjet ćete da će me
jako dobro zamijeniti. Rekao sam joj kako se mora ponašati s
migrantima.”
To ime nije zvučalo kao novo komesaru.
“Oprostite, ali ne radi li ta Meriam slučajno u jednoj krojačnici?”
“Da, da. To je ona.”
“Poznajem je. Mislite da će se snaći?”
“Mogu vam jamčiti. Perfektno govori četiri jezika.” “Hoćete mi dati
broj njezina mobitela?”
Kad ga je pribilježio, zaključi razgovor i pozove Fazija. Reče mu
novost, Fazio iskrivi usta.
“Nije ti po volji?”
“Ne, šefe, meni je u redu. Ali hoće li i migrantima biti u redu? Šefe,
pokušajte me razumjeti, radi se o ženi...”
“Ja imam povjerenja u doktora Osmana. No ako sumnjaš, predložit
ću ti nešto: promijenimo smjene, večeras ja idem.” Fazio se osjeti
pogođenim.
“Šefe, htio sam samo natuknuti moguće komplikacije. Ako se
pouzdajete u doktora Osmana, možete, koliko ja znam, i u mene.”

♦
Gostionica je bila pusta, samo što su stolovi bili poredani tako da su
činili neku vrst konjske potkove.
Jedan stol je međutim bio spravljen malo dalje.
“Što je? Banket?” uzbuni se komesar.
“Ne, komesaru, slave devedeset ljeta viteza Sciaina”, Enzo će.
“A zašto mi nisi pripremio u pokrajnjoj sobi?”
“Žao mi je, ali ona se liči.”
Montalbano bi primoran dati volju za nevolju. Sjedne.
Nadao se da će završiti jesti prije negoli dođu sudionici svečanosti.
“Što ću jesti?”
“Špagete sa školjkama?”
“Odlično! Požuri donijeti mi.”
Enzo se izgubi u kuhinju, a umjesto njega, kroz vrata, poče ulaziti
nešto svijeta koji su izgledali kao sudionici karmina.
Šezdesetogodišnjaci, pedesetogodišnjaci, muškarci, žene, svi
skrušenih faca, ispijenih, pristalih nadnevku 2. studenog. Zauzimali su
svoja mjesta dok su druge osobe ulazile jednako tako tužne i
melankolične.
 Izvana se zatim ču snažan glas, veseo:
“Evo me, djeco!”
I uđe elegantni starac, nasmijan, rumenkast, koga su pod ruku
držala dva mladca, vjerojatno unuci, no činilo se kao da je on, svojim
sigurnim i okretnim koračanjem, pridržavao njih dvojicu.
I konačno, njegova nazočnost oživje malko stol.
Tijekom cijelog blagovanja, Montalbano nije čuo ništa izuzev
starčeva glasa koji je sipao viceve, jedan prostiji od drugog, dok je
neprestano jeo i pio, nazdravljajući zdravlju sudionika gozbe.
Komesar iziđe iz gostionice uvjeren da će devedesetogodišnjak
pokopati svih prije negoli sklopi oči.
Pođe u svoju uobičajenu šetnju na molu.
Primijeti da više nema dvaju brodova. Jamačno su krenuli u potragu
za drugim migrantima u moru.

♦
Kako je Fazio i predvidio, mračna vijest stignu u četiri i po
posredstvom Silecijeva glasa.
U komesarovu uredu bijahu Augello i Fazio.
Čim je Catarella spomenuo ime kolege, stavi na zvučnik.
“Montalbano, moram te izvijestiti da će oko ponoći, kao i obično, stići
brod obalne straže. Srećom, ovaj put je riječ o samo trideset pet
migranata, spašenih s broda koji je tonuo. Dakle, stvar će biti
jednostavna.”
“Dobro. Ja večeras neću biti. Umjesto mene doći će Fazio.” “U
jedanaest i po čekam ga na bankini. Mislim da će ovaj put biti dovoljno
pet vaših ljudi.”
“U redu”, reče komesar fiksirajući Fazija očekujući njegov
pristanak.
Taj potvrdno kimnu glavom.
Komesar zaključi razgovor sa Silecijem.

♦
Prije negoli je krenuo u Marinellu, svratio je u Fazijov ured. “Možda
bi bilo dobro da stupiš u kontakt sa ženom koja odmjenjuje Osmana.”
“Već jesam”, bi odgovor.
Montalbano suspregnu srdžbu koju je uvijek osjećao kad bi čuo te
riječi te upita:
 “Kakav si dojam stekao?”
“Žena mi se učinila odlučnom. Jasnih ideja.”
“Bolje tako”, komesar će. Pozdravi i iziđe.

♦
Budući da je brzo stigao u Marinellu, uhvati ga volja da se prošeće,
no lebićada je uneredila cijelu plažu nanijevši plastične boce, vrećice i
čak, hajde ti znaj kako, staru pohabanu perilicu. Pretvorila se, doslovce,
u smetlište.
“Ovaj put barem bez leševa”, pomisli komesar prisjetivši se djeteta
pređašnjeg dana.
Prošao je mirnu večer. Uspio je čak pročitati poneku lijepu stranicu
romana čiji je protagonist bio neki rimski donačelnik poslan među
brodove u Aosti. Sama pomisao da se nalazi u ulozi tog kolege, učini da
ga prođu hladni srsi duž leđa.
Prije negoli je pošao leći nazva Liviju. Ispriča joj o iskrcavanju
prošle noći. Livia se rasrdila jer joj prije o tome nije bio ništa rekao,
zatim se pomiriše, razmijeniše ritualne želje za laku noć, koja će, činilo
se barem ovaj put, stvarno biti laka.
No ipak je opet pogriješio.
Naglo se probudio jer je imao osjećaj da je telefon zazvonio.
Načuli uši.
Ništa.
Potpuna tišina. Upali svjetlo na ormariću i pogleda na sat. Točno
jedna ura. Utrne, namjesti se spavati, a ono telefon zazvoni.
Požuri u mraku. Kad su ga nazvali u tu uru, sigurno je da se nešto
dogodilo kod iskrcavanja.
Bijaše Fazio.
“Šefe, oprostite, ali Sileci bi htio da dođete ovamo.”
“Što se dogodilo?”
“Šefe, komplicirano je da vam sad objašnjavam, ali ako ne dođete,
nećemo se moći maknuti.”
Pođe u kupaonicu, stavi glavu pod slavinu, odjene se na brzinu i
otrči van.

♦
Pun mjesec, leopardijski7, koji ga je dopratio do bankine, opustio ga
je. Kad je stigao, situacija se nije činila dramatičnom.
 Fazio i Sileci su ga čekali pred vratima autobusa. Svi su bili spremni
krenuti. O Meriam ni traga.
“Što se događa?” Montalbano upita Fazija i Silecija koji su mu pošli
ususret.
“Iskrcavanje je proteklo”, Fazio će, “posve mirno.”
I pogleda Silecija kako bi mu dao riječ.
“Gungula je”, taj će nervozno, “a počela je baš u trenutku dok sam
davao naredbu da se krene. S autobusa je sišla, vrišteći i plačući, neka
djevojčica koju su njeni roditelji pokušali zadržati. Tada je
intervenirala ona žena... kako se zove?”
“Meriam”, reče Fazio.
“Onda, ta Meriam je počela razgovarati s djevojčicom. Trebalo je
nešto vremena dokju je smirila. Odvojile su se, Meriam je došla do
mene i rekla mi je da se tijekom putovanja dogodilo nešto strašno te da
djevojčica nije htjela opet ući u autobus.”
“A što se dogodilo?”
“Ne, Meriam nije htjela reći. Ali, Salvo, što bi ti da se moglo
dogoditi?” odgovori Sileci.
“Ne znam. Ti mi kaži”, komesar će, također sve nervozniji.
“Bit će da su joj dirnuli stražnjicu”, reče Sileci, “i zbogjedne takve
besmislice mi gubimo toliko vremena.”
“Ali gdje su Meriam i ta djevojčica?” Montalbano upita Fazija.
“U mojem autu, šefe.”
Montalbano nije gubio vrijeme, pođe do Fazijova auta, otvori
prednja vrata i sjedne na vozačko mjesto.
Na stražnjem sjedalu u polutami prepozna Meriamin osmijeh.
Djevojčica, jedva četrnaestogodišnjakinja, koja kao da je spavala, bijaše
ispružena preko nogu žene dok joj je ona milovala kosu.
Meriam mu dade znak da tiho govori.
Montalbano ju upita očima, bez da otvori usta.
Onda Meriam poče šaptati:
“Ova djevojčica, koja se zove Leena, povjerila mi je da su je dva
čovjeka silovala tijekom plovidbe. Nije mogla pisnuti jer bije inače
skupa s obitelji bili bacili u more.”
“Dakle, čini mi se da shvaćam”, Montalbano će, “silovatelji se nalaze
u autobusu.”
“Točno, i zato Leena nije htjela natrag u autobus. Boji se da se stvar
ne ponovi. Razgovarala sam i s roditeljima, koji kao da ništa nisu
primijetili i da ništa ne znaju. Smirila sam ih kazavši da je Leena
preumorna od puta te da će malo ostati sa mnom. Nevoljko su pristali.”
Montalbano hitro odluči.
“Vraćam se odmah”, reče i iziđe lagano otvorivši vrata auta.
Nekoliko koraka dalje čekao ga je Fazio.
“Onda?” upita ga.
Montalbano mu ne odgovori te nastavi koračati prema Sileciju.
“Djevojčica je povjerila Meriami da su je na brodu, tijekom puta, dva
puta silovali. Nazovi ti to besmislicom! Stoga ima samo jedno rješenje:
skinuti s autobusa sve migrante.”
“Sto?!” Sileci će sve nervozniji.
“Nemoj se brinuti, ja ću to srediti, nema potrebe da uznemiriš svoje
ljude. Daj mi koju minutu.”
“U redu”, reče Sileci.
Montalbano se obrati Faziju:
“Daj da naši svih skinu s autobusa, i da ih poredaju. Prvo ćemo
odvojiti muškarce od žena.”
U roku od deset minuta, trideset četiri migranta, svi, jedan za
drugim, bijahu poredani pred komesarom, a on reče Faziju: “Pogledaj
jednog po jednog, potom prozovi sve žene.”
Na tlu ostade samo jedanaest muškaraca. Šestorica bijahu starci u
lošem stanju, Montalbano i njih posla natrag u autobus.
Potom se obrati Sileciju:
“Daj da krenu. Ovu petoricu i djevojku zadržat ćemo u komesarijatu.
Noćas ću dati da ti se pošalje kopija naredbe da ih se zadrži.”
Sileci nije vjerovao da mu je stisnuo ruku i da je trkom otišao.
Fazijovi ljudi iz komesarijata u dva službena automobila uvedoše
po dva migranta. Montalbano, uz pomoć jednog agenta uze u auto
nekog šesnaestogodišnjeg dječaka za kojeg ni on sam nije znao da li
umire od straha ili od pospanosti.
Fazio se vrati svom autu i uze Meriam i Leenu.

♦
Nakon malo vremena, koliko je Montalbano vozio, Fazio ga pozva
na mobitel:
“Šefe, Meriam kaže da sada curica nije u stanju odgovarati na
pitanja. Kaže da bi bilo bolje da je najprije povede svojoj kući, dat će joj
nešto toploga, oprat će je, preodjenut će je, jer s njome živi nećakinja
gotovo iste dobi, potom će doći u komesarijat.” “Vjerojatno ima pravo”,
Montalbano će, “ali koliko joj treba vremena?”
 Nakon kratke stanke, Fazio odgovori:
“Najviše nekih sat vremena.”
“U redu”, reče komesar. “Onda kaži onima u druga dva auta da
migrante povedu u pritvor, pa otpusti agente, izuzev dvojice koji
moraju još ostati dežurati.”
Stigavši pred komesarijat, zaustavi, učini da agent iziđe sa
šesnaestogodišnjakom te požuri u Marinellu.
Propuštanje prvog sna ga je ošamutilo, osjeti potrebu da se osvježi i
razbistri.
Uđe u kuću poput neke osobe iz nijemih fdmskih komedija koje se
ubrzano kreću. Razodjenu se, pođe pod tuš, iziđe, spravi si kavu, osuši
se, odjene, otpije veliku šalicu, uze dva paketića cigareta iz svoje
pričuve i stavi ih u džep jakne pa iziđe iz kuće. I dok je zatvarao vrata,
ponovno zazvoni mobitel.
“Reci mi, Fazio.”
“Šefe, nešto se zakompliciralo.”
“To jest?”
“Meriam je, perući curicu, primijetila tragove krvi. Onda pozva
svoju ginekologinju, i doktorica je htjela da se djevojčica odmah
dovede u njezinu ordinaciju koju je imala u istoj zgradi. Ja sam ih poveo
i sada pred ordinacijom čekam novosti. Čim ih dobijem, javit ću vam.”
“U redu”, Montalbano će.
Ponovno otvori vrata od kuće, pođe u spavaću sobu, skinu postole,
ispruži se na krevetu i ponovno u ruke uze onaj roman u kojem se
njegov nesretni kolega smrzavao.
Udubi se u čitanje te izgubi osjećaj za vrijeme. Ovaj put zazvoni
kućni telefon.
“Šefe, ja sam kod Meriam. Doktorica je pregledala malenu, dala joj je
kontracepcijsku tabletu te je zahtijevala da je povedu u montelušku
bolnicu, ali Meriam ju je uspjela razuvjeriti. Sad je curica stavljena u
krevet jer je bolje da se ne miče. Što ćemo?” “Dolazim k vama. Daj mi
adresu.”
“Ulica Alloro 14, piše Choukri.”

♦
Sva sreća da je znao gdje je ta ulica, stoga nije imao potrebu da gubi
vrijeme lutajući kako bije našao. Vrata su bila otvorena. Meriam ga je
čekala.
Uvede ga u dnevnu sobu. Fazio, koji je sjedio u jednom naslonjaču s
glavom među rukama, naglo ustade.
Ponovno sjedne kad se komesar raskomotio u drugom naslonjaču.
“Doktorica je kazala da su ozljede, nasreću, površinske. Leena je u
mojem krevetu, probudila sam svoju nećakinju da joj čini društvo”,
reče odmah Meriam.
“Ali vaš muž?” upita Montalbano.
“Moj se muž vraća u sedam. Radi kao noćni čuvar.”
“Čujte”, poče komesar. “Htio bih ispitivanje učiniti što je moguće
bezbolnijim za ovu djevojčicu. Dakle, ako je Leena rekla nešto od onoga
što se dogodilo na brodu, da li biste mi to mogli ponoviti? Tako bi se
izbjeglo da ponovno proživi scenu, da joj obnovim bol.”
“Da”, Meriam će. “Nažalost, da. Rekla mi je da je nakon nekoliko sati
po polasku broda, dok je spavala uz mamu, osjetila da joj netko na usta
stavlja ruku te su je dva čovjeka podigla i odnijela prema krmi. Svi su
bili iscrpljeni od čekanja na ukrcaj, danima nisu ni jeli ni spavah pa
nitko iz njezine obitelji nije ništa primijetio, i sama je, kako mi je rekla,
mislila da sanja, ili, bolje, da je u vlasti nekog zloduha. Dvojica koja su je
ponijeli, držeći joj stalno ruku na ustima, naizmjence su je silovali,
prisiljavajući je da sjedi na njima. Potom su je uzeli kao da je neki
svežanj te su je vratili do mame, ne prije negoli su joj zaprijetili da će
nju i roditelje baciti u more ako pisne. I ja sam nešto vremena utrošila
dok je nisam navela da govori, a tada, nije više mogla izdržati da sve
zadrži u sebi, te mi se konačno povjerila...”
“Hvala”, Montalbano će. “Je li vam rekla nešto više o toj dvojici?”
“Nije.”
“Mislite li da možemo poći k njoj?”
“Da. Slijedite me. U vezi s tim, zove se Leena Marrash.” Nasred
velikog bračnog kreveta ležala je Leena s tri jastuka pod ramenima.
Zajedno s Meriaminom nećakinjom gledala je mobitel iz kog se čula
neka američka glazba.
“Anna, molim te, možeš li poći u svoju sobu?” rekne Meriam.
Curica ustade i iziđe ponijevši sobom mobitel.
Montalbano i Fazio sjedoše na dva stolca. Meriam sjedne na krevet
kraj Leene. Djevojčica je imala veo na glavi i sad kad ju je pri punom
svjetlu mogao gledati, Montalbano se uvjeri kolika je bol, kolika je
patnja utisnuta na tom lišcu.
I Fazio ju je gledao, no spustio je pogled kako bi izbjegao njene oči.
“Ovako ćemo krenuti”, reče Montalbano, “ja ću postavljati pitanja,
vi ćete ih, Meriam, prevesti te ćete mi prenijeti odgovor.”
 “Dogovoreno.”
“Možete je upitati je li uspjela vidjeti lice dvojice ljudi?” Meriam nije
ni dovršila pitanje, a Leena se uvukla pod plahtu. Njezina glava i
ramena skriše se pogledima prisutnih.
Meriam još nešto rekne. Rezultat je bio taj da su dvije ručice izvirile
ispod pokrivača te uhvatile njegove krajeve, ne da bi ga skinule, nego
da bi ga čvršće držale kako bi bila bolje pokrivena.
“Možda je bolje da se vratite u dnevnu sobu”, Meriam će, “pokušat
ću sama razgovarati s njom.”
Montalbano i Fazio iziđoše iz sobe.
Kad su bili u dnevnoj sobi, Montalbano primijeti da je Fazio bio
blijed poput mrtvaca.
“Umoran si?”
“Nisam, šefe.”
“Slabo ti je?”
“Nije, šefe.”
“Što ti je? Kaži mi! To je naredba!”
“Šefe, imam strašnu, nezadrživu volju da iscipelarim svu petoricu,
krivce i nevine.”
Montalbano ostade zapanjen, nikada nije čuo jednu tako žestoku
rečenicu izgovorenu od Fazija, koji se očigledno nije uspio kontrolirati
dok je govorio.
“Ispričavam se”, reče tiho.
Montalbano osjeti potrebu popušiti cigaretu. Pođe do prozora,
otvori ga, zapali cigaretu tako da dim iziđe van.
Kad ju dovrši, ugasi je na prozorskoj dasci, u džep stavi opušak i
reče:
“Fazio, nazovi komesarijat i neka ti kažu kako stoje stvari.”
Domalo Fazio kaza Montalbanu da mu je Catarella rekao da su ona
petorica bili mirni u pritvoru i da su dvojica agenata još bila tamo.
Meriamina dnevna soba bijaše čista, uredna. Na dva komada
namještaja bijahu nabacane fotografije djece. U jednom velikom
srebrnom okviru vidje fotografiju diplome na engleskom nekog mladca
crnih očiju, očigledno Meriamina sina ili nekoga iz obitelji. Na stoliću
između dviju fotelja, bila je uvezana kopija Kurana a kraj nje talijanski
modni magazini.
Sve u svemu, kuća kao mnoge druge.
Dok je Montalbano razgledavao udubljen u svoje misli, uđe Meriam.
“Komesaru, vjerujem da Leena nije u stanju razgovarati s vama,
razumjela sam što ste vi htjeli doznati te sam si dozvolila postaviti joj
neka pitanja.”
“Dobro ste učinili”, reče Montalbano. “Što vam je kazala?”
“Uopće ih nije uspjela vidjeti. No ja sam je pitala jesu li imali nešto
posebno što bi nam pomoglo da ih identificiramo.”
“I onda?”
“I onda mi je Leena rekla da je prvome uspjela ugristi prst što je
jače mogla. Drugi se obranio, ali se sjeća da je, dok ju je stiskao, na sebi
imao crvenu parku. Drugo nije u stanju reći.”
 PET

Dogovorili su se da će Meriam ujutro povesti djevojčicu u bolnicu.

Vratiše se u komesarijat da je bilo prošlo četiri.
Catarella je čvrsto spavao prislonivši glavu na stol. Montalbano ga
pusti spavati i pođe u svoj ured, Faziju naredi da telefonira u centar za
prihvat migranata kako bi obavijestio Leenine roditelje da će cura biti
zbrinuta u bolnici radi kontrole, ali da će to biti brzo obavljeno.
Dok je Fazio telefonirao, Montalbano pomisli: ako nitko od petorice
ni riječ talijanskoga ne zna, kako će ih ispitati? Pozvati doktora Osmana
nije dolazilo u obzir. Preostajalo je jedino to da ponovno zasmeta jadnu
Meriam. Vjerojatno je u ovu uru već legla. Potraži papirić s njezinim
imenom, pronađe ga, pozove je. Ona odgovori na prvu zvonjavu
telefona.
“Ispričavam se, Meriam, ovdje opet Montalbano. Jako mi je žao, no
ne mogu bez vas. Možete li doći u komesarijat da mi budete tumačem?”
“Naravno, djevojčice već duboko spavaju u bračnom krevetu. Samo
da pripremim džezvu kave i bobovu kašu za svoga muža i stižem.”
Na samu pomisao Montalbanu se podignu želudac. Bobova kaša i
kava? U sedam ujutro?
Fazio se vrati.
“Sve obavljeno”, reče sjevši. “A kako ćemo sad dalje?”
“Počekat ćemo da dođe Meriam.”
Fazio se začudi:
“Ali kako? Pozvali ste je?”
“Naravno! Ja arapski ne govorim. Jesi li ga ti možda učio u školi?”
“Ne, šefe! Učio sam engleski moguće da mi je arapski mogao
poslužiti, tko zna.”
“Palo mi je nešto na pamet”, reče Montalbano. “Ti si vidio kako
stižu ovi jadnici. I oni maleni su iscrpljeni, bez snage. Danima čekaju na
obalama svoj red za polazak, bez da jedu, bez da spavaju. Stoga sam se
upitao: kako nekomu može pasti na pamet da siluje djevojčicu, ili čak
da mu ta pomisao uopće prođe glavom, kako mogu naći fizičku snagu
da to učine, kad jedva uspijevaju disati? I stoga je moguće da su ta
dvojica gadova dio krijumčara. Sjećaš li se da nam je Sileci rekao da ih
je brod obalne straže skinuo s broda koji je tonuo? Znači da ta dvojica
nisu imala vremena da se spase, i sada su u pritvoru zajedno s
migrantima.”
“Istina!” Fazio će.
“Učini nešto, pođi vidjeti kroz zirku što se događa i reci mi ako
netko ima duvetin na sebi.”
Malo poslije Fazio se vrati.
“Šefe, trojica spavaju ispruženi na tlu, dvojica pak sjede na
slamarici i tiho razgovaraju. Jedan od njih ima na sebi crvenu parku.”
Gledali su se, pa malo potom Fazio predloži:
“Nećemo skuhati kavu?”
“Idemo”, reče komesar.
Za poći u sobu gdje je bila kamperska kuhinjica, prođoše pokraj
Pasanisija i Pagliarella, dvojice agenata, koji su lijepo spavali u dvjema
foteljama u čekaonici.
Kava ih je osvježila.
Vrate se u ured i u tom trenutku zazvoni telefon.
Catarella je imao pospan glas.
“Alo! Alo!” on će. “Alo!”
“Catare, što te hvata?”
“Šefe, tija san bit siguran da ste vi vi i da ste na mistu. Jer kako vas
nišan vidija proć...”
“Dobro, dobro. Što je?”
“Bilo bi da je tu gospoja Marianna Ucria8 šta je kazala da ste ju vi
pozvali.”
Kako lijepo! Pomisli komesar, Catarella je postao literat!
“Doprati je do mene.”
“Dobar dan opet. Došla sam što sam prije mogla”, Meriam će ušavši.
“Hvala i ponovno mi oprostite, ali vaša nazočnost je apsolutno
nužna.”
“Shvaćam”, reče žena.
Fazio ju je zamolio da sjedne pred pisaćim stolom, ostavivši
slobodnim drugi stolac.
“Imam dojam”, poče Montalbano, “daje šesnaestogodišnji dječak
kojega sam doveo ovamo svojim autom preveć prestrašen onime što
se događalo. Vjerujem da je na brodu vidio nešto što nije smio vidjeti i
da ne govori jer, po meni, Leenu su silovala dvojica krijumčara.”
“Kako dvojica krijumčara?” reče iznenađena Meriam. “Obično, kada
ugledaju brod obalne straže, bacaju jadne migrante u more pa se
povuku na sigurno.”
“Imate pravo, ali ovaj put očito nisu imali vremena jer je brod
tonuo.”
Potom se Montalbano obrati Faziju.
“Probudi Pagliarella i reci mu da pođe po dečka,
šesnaestogodišnjaka kojega sam vozio, i neka mi ga dovede ovamo. A ti
se odmah vrati.”
Fazio pođe i vrati se.
“Jesi li naoružan?” upita komesar.
“Jesam”, reče iznenađeni Fazio.
“Daj mi ga.”
Fazio mu pruži pištolj a komesar ga stavi na stol na dohvat ruke.
U tom trenutku uđe Pagliarello vodeći pred sobom
šesnaestogodišnjaka koji je drhtao, očito zbog iznenađenja.
“Čekaj”, reče Montalbano.
Dvojica se zaustaviše.
Komesar polako ustane s pištoljem u ruci, priđe im te pištoljem
dade znak dječaku da pođe sjesti na stolac sučelice Meriami.
Kad je momak sjeo, komesar reče Pagliarellu:
“Stavite mu lisičine.”
Mladac spusti glavu i tiho poče plakati.
Montalbano ponovno sjedne.
“Molim vas”, obrati se Meriam, “recite mu da ga je prepoznala
djevojčica silovana tijekom plovidbe kao jednog od dvojice silovatelja.
Ne samo to, djevojčica nam je rekla i to da je on jedan od krijumčara.
Stoga je uhićen i sutra će biti vraćen u domovinu i zatvoren.”
“Komesaru, čini mi se da pretjerujete!” Meriam će iznenađena
onime što je vidjela i čula.
Onda je komesar pogleda, i prema Meriaminom izrazu lica bi
siguran da su se nijemo sporazumjeli. Ustvari, ona ugodnim ali
odlučnim glasom, poče prevoditi Montalbanove riječi.
Na kraju njezina govora, mladac siđe sa stolca, kleknu, pruži
okovane ruke snažno udarajući njima po čelu vičući. Suze su mu
potekle niz lice.
“Što kaže?” upita komesar.
“Kaže da je nevin, da on s time nema veze. Očajanje, komesaru”,
reče Meriam.
“Pa onda neka nam kaže je li nazočio nasilju i tko su silovatelji.”
 Odgovor mladca bio je doslovce bujica riječi te se na kraju baci
sklupčan na pod.
Montalbano upitno pogleda Meriam.
“Rekao je da će ga ubiti ako progovori. Da će, ako pođe u prihvatni
centar sa svojim drugovima iz ćelije, biti ubijen. Kune se da je nevin, ali
da mu se ne da riskirati život.”
“Fazio, donesi mu malo vode, i neka sjedne”, reče Montalbano, pa
će, okrenut Meriami: “Upitajte ga je li spreman odgovarati samo nekim
znakom. Recite mu da ću ista pitanja postaviti svoj petorici uhićenih te
se tako, dakle, neće znati tko je progovorio.”
Meriam prenije to, a komesar reče:
“Prvo pitanje jest ovo: je li vidio tko je počinio silovanje?”
Mladac potvrdno kimnu glavom.
“Drugo pitanje jest: jedan od dvojice nosio je crvenu parku?”
Mladac ponovno potvrdno kimnu.
“Treće i posljednje pitanje: silovatelji su krijumčari?”
Uz posljednje kimanjem glavom momak ponovno poče beznadno
plakati.
Onda komesar reče Pagliarellu da mu skine lisičine, da ga povede u
Augellov ured te da ostane stražariti, pa reče Faziju da probudi
Pasanisija i da mu skupa s njim dovede čovjeka koji je razgovarao s
onim u crvenoj parki.

♦
Dok je čekao, upozorio je Meriam da će posve promijeniti taktiku
pa da stoga prevede točno svaku riječ koju kaže.
Čim se čovjek pojavio između Fazija i Pasanisija, Montalbano si
utisnu vrlo srdačan osmijeh na licu. Ustade, pođe ususret čovjeku,
pruži mu i muški stisnu ruku. Čovjek nije mogao prikriti bolnu grimasu.
“Oprostite, povrijedio sam vas?”
Meriam istoga trene prevede. Čovjek odgovori.
“Kaže da niste, samo što je imao ozljedu koju si je nanio tijekom
plovidbe.”
“Oh, ispričavam se! Pokažite mi”, Montalbano će uhvativši ga
ponovno za ruku.
Između palca i kažiprsta još je imao utisnut zagriz djevojčinih zuba.
“Izvolite sjesti”, reče Montalbano, “i kažite nam vaše podatke.”
Dok ih je čovjek iznosio, Fazio ih je bilježio.
Montalbano mu postavi samo jedno pitanje:
 “Tijekom plovidbe, jeste li primijetili da se nešto čudno događa na
brodu?”
Čovjek glavom dade znak da nije.
“Vi namjeravate zatražiti politički azil?”
Čovjek ponovi odrečnu gestu i doda nešto.
Meriam prevede:
“Ja ne. Dolazim samo zbog posla.”
Za Montalbana je odgovor značio samo to da taj čovjek žarko
očekuje da bude vraćen u domovinu. Samo bi tako mogao nastaviti sa
svojim prljavim zanatom.
“Dovoljno mi je”, reče Montalbano. “Nadam se da ćete domalo moći
stići u prihvatni centar. Pasanisi, molim vas, isprati ga natrag u pritvor,
pa mi onda dovedi sve ostale.”
Kad su stigli, komesar ih poreda pred svojim stolom. Dvojica koju je
Fazio bio zatekao kako spavaju, stajahu u uspravnome položaju samo
stoga što su se naslanjali jedan na drugoga. Čovjek u crvenoj parki imao
je žive oči uperene u komesara i bio je toliko nervozan da nije
uspijevao smiriti lijevu nogu kojom je stalno lupkao po podu.
“Dajte vaše podatke”, Montalbano će.
Meriam prevede, a Fazio zapisa svako ime.
“Postavljam vama”, nastavi komesar, “isto pitanje koje sam
postavio i vašim drugovima. Tijekom plovidbe, jeste li primijetili da se
nešto neobično događa?”
Odgovor je bio zborni.
Potom se Montalbano obrati čovjeku u crvenoj parki.
“Kako se s vama ponijela posada?”
Prije negoli će odgovoriti, čovjek pokaza jače znake nervoze, lijeva
noga poče brže lupkati po podu i podignu ramena.
Meriam prevede ono što je čovjek rekao, to jest, da su se ponijeli
kao i obično u ovim slučajevima.
“Posljednje pitanje”, komesar će. “Namjeravate li zatražiti politički
azil?”
Odgovor dvojice koji su se jedan drugomu osmjehnuli bi, na
talijanskom:
“Da!”
Očigledno su znali što je značilo “politički azil.”
“A vi?” upita komesar čovjeka u crvenoj parki.
Meriam prevede odgovor:
“Ja ne. Ja dolazim samo zbog posla.”
 Očigledno su dvojica krijumčara već bili dogovorili odgovore koje
će dati.
Montalbano naredi Pasanisiju da sve vrati u pritvor. Pogleda na sat,
jedno s drugim, bijaše sedam.
“Hvala, Meriam, vi ste nam bili od velike pomoći i siguran sam da
ćete još više biti djevojčici. Još samo nešto, s obzirom na to da ćete se
morati odmoriti, ako imate potrebu, ja mogu obavijestiti krojačicu da
danas nećete doći.”
“Zahvaljujem vam, ali mislim da ću uspjeti poći raditi. Gospođa
Elena je krajnje susretljiva. Sigurna sam da će, kad dozna za ovu priču,
htjeti Leeni dati novu haljinu.”
“Još jednom hvala”, Montalbano će ustavši i pruživši ruku.
Meriam iziđe.
“A sada”, reče komesar Faziju, “počnimo s telefoniranjima. Ti
nazovi Silecija i objasni mu situaciju. Malena ide u bolnicu.
Neka pošalje neka kola da prebaci migrante u centar. Dvojica će
ostati uhićeni ovdje s nama. I sad ću ja probuditi jtia9 te ću mu ispričati
cijelu stvar.”

♦
Dva sata poslije, dvojica krijumčara bijahu preuzeti i prevezeni u
monteluški zatvor. Stvar se više nije ticala komesarijata.
“Da otpustim Pagliarella i Pasanisija?” upita Fazio.
“Da, a ti pođi koji sat odspavati.”
“A zašto i vi ne pođete?”
“Jer ne vjerujem da bih uspio spavati”, Montalbano će.
“Kako vas je volja”, odgovori Fazio izlazeći.
No Montalbano nije mogao podnijeti ideju da još ostane u
komesarijatu.
Osjećao je prijeku potrebu da si izbije iz glave scene posljednjih
dana: udavljeno dijete, raspeti flautist, silovana djevojčica, sve one oči
koje su ga gledale na motornome brodu.
Njegova policijska disciplina sastojala se u tome da čini ono što
mora činiti, ali njegova ljudska duša nije mogla podnijeti svu tu
tragediju.
Ne bi pomoglo da nastavi potpisivati; prošetati lučkom bankinom,
gdje je sad već vidio utvare, ne bi mu pomoglo.
Onda učini nešto što nikad ne bi pomislio da će učiniti.
Iziđe iz komesarijata i zaputi se u obližnju crkvu. Uđe.
 Bila je posve prazna.
Pođe sjesti na klupu, poče gledati kipove svetaca, svi bijahu od drva,
seljačka lica, lica ribara, a najveći od svih bijaše kip crnoga svetog
Caloa. Moguće da je i Calogero dovde stigao u nekom sličnom plovilu.10
Odjednom, iznenada, zvukovna eksplozija, netko je sjeo za
orguljama.
Prepozna, bijaše to Bachova Toccata i fuga u d-molu.
Zatvori oči i zabačene glave duboko udahnu, a to mu je širilo grudi i
srce te se prepusti glazbi koja ga odvuče daleko, daleko.
Počeka da orgulje utihnu.
Potom, kako je ušao tako iziđe i pođe u Kavanu Castiglione.
“Neku bombu s kremom i duplu kavu.”
Sad se mogao vratiti u komesarijat i potpisivati.

♦
U uredu zatekne Augella svježeg poput ranojutarnje ruže. Zavidio
mu je i u sebi poželio da Mimijeva smjena bude komplicirana i teška.
Komesar mu ispriča potanko sve ono što se zbilo i onda ga Augello
upita može li ga u slučaju potrebe nazvati tijekom noći.
“Kako ne!” Montalbano će, dokje smišljao kako će isključiti ne samo
fiksni telefon, nego će to isto učiniti i s mobitelom.
Umiren, Mirni se vrati u svoj ured. Komesar pak, čekajući da dođe
vrijeme objedu, potpisa ne manje od dvjesta papira te pođe k Enzu u
gostionicu. Unatoč bombe, od podneva ga je držao apetit.
“Gospodine, jeste li za migrantsku čorbu?”
“Enzo, molim te ne. Nemoj mi spominjati migrante. Što dobroga
imaš, istinski dobroga?”
“Ako se odreknete prvog pijata ribe, imadem ukusan maneštrun!”
“A što bi to bilo?”
“Trapaneški makarončići s kaulom i krumpirom. To je izmišljotina
moje žene.”
Maneštrun je bio da ti oduzme dah.
Kompenzirao je to što je izdao ribe, naručivši potom tanjur
usoljenih trlja. Odlične i one.
Iziđe iz gostionice malkice preveć sit, zbog čega je, unatoč mogućim
utvarama, nužno bilo prošetati molom.
Stigao je sporim korakom - jednu nogu digni, drugu spusti - do
svjetionika.
Sjedne, zapali si cigaretu i pogledavši uokolo zamijeti koliko se luka
promijenila.
Kao i bankina, tako i krak mola gdje se on nalazio bijahu podijeljeni
mnogim preprekama. Motreći izdaleka, ličilo je to na neku vrst
labirinta. Učini mu se logično da je sve bilo obilježeno pomičnim
preprekama a ne zidovima i bodljikavom žicom kako su namjeravale
uraditi mnoge europske zemlje.
“Što ti misliš o Europi?” upita raka koji ga je promatrao s obližnjega
grebena.
Rak mu ne odgovori.
“Ne želiš se kompromitirati? Onda ću se ja kompromitirati. Ja
mislim da smo poslije velikog sna o ujedinjenoj Europi, učinili sve
moguće i nemoguće kako bi joj razorili same temelje. Sjebali smo
povijest, politiku, ekonomiju, sve. Jedina stvar koja je ostala netaknuta
bila je ideja mira. Jer, pošto smo se stoljećima međusobno ubijali,
nismo više mogli. Ali sada smo to zaboravili, i stoga tražimo lijepo
opravdanje u ovim migrantima da bi obnovili stare i podigli nove
granice s bodljikavim žicama. Kažemo da se među ovim migrantima
skrivaju teroristi, umjesto da kažemo da ti nevoljnici bježe baš od
terorista.”
Rak, koji nije htio izraziti svoje mišljenje, radije klisnu u vodu i
nestade.

♦
Kad je stigao u komesarijat, Catarella ga izvijesti da mu je doktor
Cosma bio “telefunirao”. Nazva ga čim je sjeo.
“Htio sam vam samo kazati da se dobro osjećam i da vam večeras,
ako me budete trebali, stojim na raspolaganju.”
Fazio i Augello se pojaviše malo poslije.
Montalbano prenije Augellu ono što mu je Osman rekao. “K vragu!”
Augello će.
“A zašto?”
“Zato što mi je Fazio rekao koliko je Meriam lijepa i okretna. ”
“Mirni, što činiš? Već si ližeš brkove?”
U tom času posluša uobičajeni Silecijev poziv:
“U dolasku imamo, uvijek oko ponoći, više od tristo osoba. Već sam
svih obavijestio. Stoje više vaših ljudi, bolje je. Vidimo se noćas u luci.”
“A koliko ćemo ljudi moći najviše imati?” Montalbano upita Fazija.
“Šefe, što hoćete da vam rečem? Nadajmo se barem negdje
dvanaest, od kojih je samo polovica posljednji tjedan jednu noć
spavala, a drugu nije.”
“Dobro, strpljenja, Fazio, stisnimo zube i idemo dalje.” “Onda,
dogovorili smo se ako budem imao potrebu, zvat ću te.”
“Već sam ti kazao da nema problema, Mirni, radije misli da
obavijestiš Osmana.”
Sastanak je zaključen.

♦
Čim je stavio nogu u Marinellu, prvo što je pomislio bilo je da mora
nazvati Liviju.
Livia je htjela čuti sve potankosti u svezi sa silovanom djevojčicom.
Montalbano bi to radije bio izbjegao, ali je znao da ga njegova
zaručnica ne bi pustila na miru.
Pošto je završio razgovor, izvuče telefonski kabel i isključi mobitel.
Pođe u kuhinju vidjeti što mu je Adelina spravila.
Otvori hladnjak, a ono - ništa.
Pun nade pohita do pećnice, otvori, osjeti da će mu srce puknuti:
prazna.
Ma Adelina je pošempjala.
Zaboravila mu je spraviti spizu?
I što sad?
Nije ga bila volja izići iz kuće da bi svratio k Enzu. I nije mu
preostalo drugo nego ispržiti si jaje, odlomiti komad kruha i malo sira.
Bi kada je, psujući i smrknuta lica, stavio tavu s uljem na kuhinjsku
vatru, da je osjetio da se iz jednog pokrivenog lonca širi ugodan miris.
Ukoči se, pruži polako jednu ruku, uhvati poklopac i malko ga
podignu, miris se pojača.
Bijaše to privlačan miris bakalara.
Podignu lonac, skinu poklopac, pogleda: bakalar sa sasušenim
crnim maslinama.
Život mu se ponovno osmjehnuo.
Stavi ga podgrijati na laganoj vatri. Pođe otvoriti staklena vrata,
večer je bila ugodna te spravi stolić.
Pa umjesto da bakalar stavi u tanjur, radije iznije van cijeli lonac.
Dugo je jeo gustirajući svaki komadić.
Raspremi, pođe u kupaonicu, legnu, zatvori oči, otvori ih.
Sjeti se nečega. Smjesta to skinu s uma i ponovno zatvori oči.
Ali vjeđe kao da su bile navijene na oprugu. Istog se trena otvoriše.
Prijašnja se misao odmah vrati.
 Promijeni položaj i ponovno uspje zatvoriti oči.
Sekundu potom otvori ih gledajući u mrak i shvati da nikad neće
moći usnuti ako ne uradi ono što mora uraditi.
Ustade, pođe u blagovaonicu, ponovno utakne telefon.
Nakon deset minuta već je duboko spavao.
 ŠEST

Ušavši, odmah upita Catarellu:

“Ima li novosti o noćašnjem iskrcavanju?”
“Ne, šefe. Bolje tako.”
“Tko je tamo?”
“Samo Fazio.”
“Dovraga.”
Čini se da je telefon čekao da se vrata njegova ureda otvore da bi
počeo zvoniti.
“Ah, šefe, je da je na liniji gospoja Marianna Ucria koja bi s vami tila
lično i osobno govo...”
Montalbano ga prekinu:
“Daj mi je.”
“Dobar dan, Meriam, recite mi.”
“Dobar dan, gospodine, nazivljem u ime gospođe Elene. Htjela bi da
potvrdite današnji sastanak.”
“Naravno. Kako je Leena?”
“Jutros sam navratila da je pozdravim. Rekli su mi da će je otpustiti
u podne. Gospodin Sileci će doći po nju autom da je poveze u centar.”
“Kakvom ste je našli?”
“Fizički dobro, ali noć je bila teška. Čini se da je imala stalne more i
da se nije uspjela odmoriti. Više ću vam znati kazati poslijepodne jer
sam joj obećala da ću navratiti pozdraviti je prije podneva.”
“Hvala.”
Zaključi razgovor i u tom trenutku uđe Fazio koji pođe sjesti pred
pisaći stol. Montalbano primijeti da je imao lice umornije negoli
obično.
“Izgledaš poput nekoga tko je probdio noć. Nesanica?”
Fazio će oštro:
“Ma kakva nesanica, nesanica! Tek što sam bio zaspao, a ono me
gospodin Augello pozva da mu pomognem.”
“A što je bilo?”
“Šefe, taj je patrolni brod izgledao kao dječji vrtić. Na njemu je bilo
petnaestero djece. I taman što je iskrcavanje bilo počelo, nestade
struje. Nekoliko njih siđoše s broda u mraku, nekoliko ih je međutim
ostalo na brodu. Poslije pet minuta struja se vratila. Nakon
prebrojavanja, ispostavilo se da nedostaje jedan četverogodišnjak.
Njegova se majka uspaničila. Potom, dok smo ga tražili po bankini,
gospodin Augello mi je telefonirao da hitno pođem u luku te da se
stavim na čelo grupice za potragu. Zajedno s doktorom Osmanom
izgubismo neku uru vremena bez da smo uspjeli saznati gdje se sakrio;
uto nas je neki mornar s patrolnoga broda pozvao da prekinemo
potragu. Pronašli su bili tog malenog koji je, ništa manje, bio ušao u
strojarnicu. Kad sam se vratio kući, nisam više mogao usnuti.”
“No”, reče Montalbano, “sva sreća da je sve dobro završilo.”
“Je, šefe, ali tu je jedan veliki problem!” nastavi Fazio.
“A taj je?”
“Problem je da naši dečki, koji su određeni da dežuraju pri
iskrcavanju, prigovaraju. Dakle, veoma su neraspoloženi, i nisu u krivu,
jer se ne može obavezati nekoga da obavlja dnevnu službu u
komesarijatu pa da potom probdije noć kako bi pomogao Sileciju.”
“Ali”, usprotivi se komesar, “ja znadem da su njegovi ljudi u istoj
situaciji.”
“E, tu griješite!” Fazio će. “Sileci ima dvadeset agenata. Jednu noć
dežura njih deset, a drugi spavaju, iduću noć dežuraju oni koji su
spavali. Silecijevi se ljudi izmjenjuju. Mi smo pak uvijek jedni te isti.”
Montalbano ostade nijem, šutio je.
Potom uze telefon i reče Catarelli da pozove “gospodina i
načelnika”.
“Ja osobno”, nastavi Fazio, “na primjer, sad kao sad, ne bih bio u
stanju razlikovati mrtva od živa čovjeka.”
Telefon zazvoni.
“Montalbano, ovdje načelnik, recite mi.”
“Samo trenutak, ispričavam se”, komesar će.
Odloži slušalicu, ustade i poče glasno govoriti.
“I dosta, zaboga, s ovom rasprom! Neću više da čujem niti jednu
riječ! Ća svi i zatvorite vrata!”
Dok ga je Fazio začuđeno gledao ne shvaćajući što se događa,
Montalbano, da bi pogoršao ionako već tešku situaciju, jako rukom
udari po stolu:
“Zatvorite ta kurčeva vrata!”
Zatim sjedne, uze slušalicu i reče:
 “Ispričavam se, gospodine načelniče, ali...”
“Ali što se to događa?” upita uznemireni Bonetti-Alderighi koji je
sve čuo.
“Događa se to da su desetorica mojih ljudi koji pomažu Sileciju na
rubu svojih snaga. Iz noći u noć nisu oka sklopili. Došli su
prosvjedovati.”
Riječ “prosvjed” dodatno uznemiri načelnika.
“Čujte, Montalbano, ako hoćete, ja mogu doći u Vigatu govoriti s...”
Komesar ga naglo prekinu.
Samo bi im još to falilo!
“Ma ne, gospodine načelnice, nemojte se brinuti, tu stvar mogu sam
riješiti. Ali ovako se, vjerujte mi, ne može nastaviti dalje.”
“Shvaćam , načelnik će. “Vi ne možete ni zamisliti što sve ne činim
da dobijemo pojačanja, ali u Ministarstvu se prave da ne čuju na jedno
uho. No možda se ipak počinje nešto nazirati.”
“To jest?”
“Čini se da su već pred nekoliko dana krijumčari promijenili rutu.
Sada izgleda da su se usmjerili prema grčkim otocima. Ako to bude
potvrđeno, u velikoj će mjeri popustiti pritisak na nas.”
Jadni Grci, sjeti se Montalbano dječakova utapanja. Zadrža za sebe
tu pomisao.
“A ako to ne bude potvrđeno?”
“Ako ne bude, za dva-tri dana ćemo sazvati sastanak pa ćemo
vidjeti što se može učiniti. Uspješan vam posao želim”, i zaključi
razgovor.
Fazio, koji je čuo razgovor, ojađen raširi ruke:
“Nadajmo se da će dečki izdržati još dva dana, ali meni se čini da je
to uvijek ista priča: preskoči kočanj i zajebi povrćara.”

♦
Taman što je ustao za poći jesti kod Enza, a ono taj prokleti telefon
zazvoni:
“Ah, šefe, bilo bi da je vaša cura, šinjorina Livia, koja...” “Prebaci mi
je.”
Uznemirio se, nije na Liviji da ga nazivlje u ured.
“Livia, što je?”
“Ništa, nemoj se brinuti. Htjela sam te podsjetiti da danas u tri...”
Montalbano nervozno uzvrati:
“Već su me podsjetili. Hvala.”
 Livia nije trebala insistirati.
“Onda mogu biti mirna?”
I tu komesar odluči da joj poziv prisjedne:
“Uostalom nije bilo potrebe da me se podsjeti. Nemoguće je
zaboraviti ženu poput Elene.”
“Ti si uvijek isti govnar”, uzvrati Livia.

♦
Stigao je kod Enza kada skoro pa nikoga nije više bilo.
“Komesaru, moja žena je skuhala paštu da je za poli...”
“Neću prvi pijat!” reče odlučno komesar.
I odmah se potom pokaja. Ma zašto je to rekao? I odjednom shvati
da je to kazao zbog čiste i isprazne taštine. Nastup mladenaštva, ali
tako odlučan da ga je zavarao da će dostajati jedan tanjur manje da bi
stigao do Elene kao manje trbušasti šezdesetogodišnjak.
“Što ću vam onda donijeti?” upita Enzo.
“Paštu svoje žene”, ohrabri se Montalbano.
Enzo se nasmiješi i upita:
“A nakon pašte?”
“Malo nezačinjena povrća”, reče komesar koji se očito nije posve
predao.
Pa, budući da je već bilo prilično kasno, umjesto da pođe kao obično
prošetati molom, krenu u bar, popi dupli espresso te se uputi - jednu
nogu spusti, drugu digni - prema krojačkoj radnji.
Kao i prvi put, otvoriti mu dođe Meriam.
“Leena je bila presretna ponovno vidjeti svoje roditelje”, ona će dok
ga je pratila hodnikom.
“Ah, znate jednu stvar: gospodin Sileci mi je kazao da su dva
silovatelja, koji su i, kako ste ih vi nazvali, krijumčari, optuženi za
silovanje i za pogodovanje doseljavanju. Temeljno je bilo dječakovo
svjedočenje.”

♦
Prvu stvar koju je Montalbano uočio ulazeći u salon bijahu dva
velika paketa oko kojih su bili zauzeta dvojica, jedan starac i neki
mladac.
Elena mu dođe ususret osmjehujući se. Bila je odjevena u zelenu,
prekomorsku, haljinu.
 “Dobar dan, komesaru, koje zadovoljstvo vidjeti te opet ovdje. Dala
sam da ti se pripremi čaj.”
“Hvala”, on će nasmiješivši se usiljeno, “nadao sam se tomu”, te
sjedne u naslonjač koji mu je krojačica pokazala.
Potom je Elena sjela kraj njega i pružila mu šalicu čaja.
Montalbano odluči primijeniti istu taktiku kao i prošli put te ju i
usavrši: otpije šalicu jednim gutljajem.
Elena je pogrješno shvatila:
“Hoćeš li još?”
“Ne, hvala. Dostaje ovako.”
Pa, tek toliko da nešto kaže, pokaza na dva velika paketa koji su sad
već bili skoro pa posve otvoreni, i upita:
“Nova pošiljka?”
“Da”, Elena će, “i znatiželjna sam vidjeti jesu li mi sve poslali.”
“Daj vidi”, reče Montalbano.
“Hvala”, odgovori ona ustajući i primaknuvši se stolu.
Iz paketa poče izvlačiti puno svitaka tkanine koje poreda na stol.
Zatim jedan od pomoćnika uze prazne kutije i ponese ih iz sobe.
Montalbano je bio očaran Eleninim pokretima: njena je ruka lagano
gladila tkanine, dok ih je dirala, činilo se kao da ih osjeća sa svih pet
osjetila. Zatvarala je oči i prinosila je tkaninu svojim obrazima,
mirisala ju je, pa odlagala i ponovno uzimala u ruku trljajući je nježno
palcem i kažiprstom.
Odjednom Elena zastane.
Pak reče:
“Sjajno! Pogledaj kakvo lijepo tkanje, da je stiglo prije, moglo je biti
savršeno za tvoje odijelo.” Uze svitak, priđe Montalbanu, pokaza mu ga
i reče mu da ga dodirne. “Ne vjeruješ?” upita.
No prije nego što je komesar uspio odgovoriti, nastavi:
“Ali ne, ali ne, vidjet ćeš da će ti se svježa vuna boje hrđe više
svidjeti.”
Zatim poče odmotavati i zamotavati svitke.
U jednom trenutku oči joj zablistaše.
“Konačno! Već godinama nisam mogla naći ovaj pamuk!”
Podignu glas i pozva: “Meriam, trči, ovo je muslin o kojem sam ti
govorila.”
Meriam priđe zainteresirana.
“Čuj”, nastavi Elena držeći tkaninu u rukama, “čini se pamuk, ili
bolje, izgleda kao biljka pamuka koja kao da se ljeska kad se promatra
na suncu.”
I onda bi kao da se slika zaustavila na njoj dok su se svi uokolo
kretali. Elena kao da je utonula u neku daleku misao.
Zatim, kao da je netko ponovno pokrenuo slike, Elena se trgnu i
poče otvarati smotuljke tkanine jednog za drugim, dok nije sve
natrpala na stol. Imali su pustinjske boje, bež boje pijeska, sjajne zelene
boje oaze, plave boje neba i modrih noći tuareških11 turbana.
Meriam je dodirivala tkanine tako kao da se bojala da će ih oštetiti:
“Elena, kakva divota! Podsjećaju me na povoje koja je moja baka
upotrebljavala za poviti djecu. Moramo paziti, osjetljive su to tkanine,
vrlo mekane i lako se poderu”, i poče ih pregibati krajnje nježno.
“Dođi, Salvo”, Elena će.
Montalbano ustade i stane pored nje.
“Oćuti, oćuti kako su mekane. Ne znam kako ovaj muslin može
ostati tako lagan iako ima, za razliku od svih drugih jednakih pamuka,
tako čestu i kompliciranu potku.”
Montalbano, posve neupućen u te stvari, dotaknu tkaninu. Stvarno
se činilo da među prstima ima dašak lahora, prekrasan dašak.
“Ne možeš ni zamisliti koliko dugo tražim ovu tkaninu. Imala sam
dva svitka kad sam nekoć davno svoju krojačnicu imala gore, na
sjeveru Italije. To je libanonski pamuk, koji nazivlju, nećeš vjerovati,
Princeza Sicilija.”
“A kako to?” upita, osmjehujući se, komesar.
“Ne sjećam se dobro cijele legende, čini se da je ta libanonska
princeza koja se zvala Sicilija, bila primorana na usamljenu vrlo dugu
plovidbu da bi dosegla ove tada puste obale.” “Nikad o tome nisam čuo
govoriti”, reče Montalbano. “Ovdje”, nastavi Elena. Prekinu se, pogleda
komesara, i kao da ju obuze žurba: “Činim te gubiti puno vremena.”
“Ma ne, ni govora.”
“Nicola, molim te, idemo obaviti probu.”
Elena hitro pođe niz hodnik prema garderobi, a za njom stariji
krojač držeći u ruci vješalicu na kojoj je visjela roba.
Sad već naviknut na to, Montalbano je skidao jaknu dok mu je krojač
pokušavao lijevu ruku uvući u rukav polovice sakoa. Dobro mu je
namjesti preko ramena te stvar prepusti Eleni.
Elena poče gledati kako je padala, pa uhvativši je za donji rub jako
ju povuče, malko se udalji i ostade gledati. Ponovno se primaknu,
podvrnu rub rukava. Potom zamoli Montalbana da podigne i spusti
ruku, od krojača zatraži kredicu i njome ukrug označi rukav. Nakon
toga poče pozorno motriti spoj rukava, učini grimasu, podignu ga dva
ili tri puta pa kredicom na ramenu označi. Na kraju, oštrim pokretom
odvoji rukav i pogleda unutarnji dio te polovice prsluka koji je ostao na
Montalbanu.
I tu napravi dva ili tri misteriozna znaka pa reče:
“Nicola, pomogni komesaru daju skine. Svršili smo probu.”
Krojač mu pomogne da ponovno odjene svoju jaknu.
“Nicola, što misliš kada možemo gospodinu zakazati posljednju
probu?” Elena će.
“Za tri dana”, odgovori pomoćnik.
“Čekamo te onda ovdje u isti sat. Probat ćemo cijelo odijelo, i
hlače.”
Iziđoše iz sobe i krenuše u radionicu.
Montalbano se približi stolu gdje je Meriam ponovno preslagivala
svitke.
“Meriam, htio sam vam još jednom zahvaliti na pomoći, hvala i tebi,
Elena, na tvom razumijevanju.”
Dok je govorio, lijevu ruku je držao naslonjenu na stol i odjednom
osjeti da mu nešto grebe leđa te primijeti i bijeli oblak koji se pomicao
po stolu.
“Aj!” reče, više zbog iznenađenja nego zbog boli.
“Ogrebao te?” upita Elena.
“Nije”, reče Montalbano, “nije ništa, ogrebotina je površinska.”
“Ružni zloćko!” reče Elena bijelom oblaku koji je u međuvremenu
postao mačkom.
“Oprosti mi, ali Rinaldo je čitav dan čudan i dosadan. Ne skida se s
mene. Možda predosjeća potres.”
“Ili sam mu možda jednostavno ja antipatičan”, Montalbano će
izlazeći iz radionice pošto je pozdravio druge radnike.
Elena ga je slijedila s mačkom u rukama te, u visini garderobe,
otvori vratašca iza kojih se vidjelo stubište.
Spusti mačka na pod, lagano ga udari po guzi: “ Rinaldo, vrati se
gore”, reče, gurnuvši ga prema prvim stubama. “Kako vidiš”, reče
zatvarajući vrata, “ovo mi je radnja i kuća. Ja stanujem ovdje gore.”
Učiniše tek tri koraka na hodniku, a ono se komesar spotaknu o
nešto.
Pogleda i vidje da je to bio Rinaldo.
“Ali to je tvoj mačak?” reče. “Kako je uspio otvoriti vrata?” Elena se
nasmiješi:
 “To je vrlo inteligentan mačak. Skoči, objesi se na kvaku i tako
otvori!”
Sagnu se ponovno uzeti ga u ruke.
“Budi dobar, Rinaldo, ma što ti je danas? Mama neće izići, bit će tu s
tobom, neće otići.”
I potom, okrenuta Montalbanu:
“Ne znam baš što mu je. Toliko je nemiran da samo pojačava moju
nervozu.”
“Nešto nije u redu?” upita komesar.
“Ne, ne, pustimo to.”
Jednog trenutka njeno se lice promijenilo. Lagani oblak na trenutak
zasjeni svjetlo njenih očiju.
Potom ga Elena isprati, poljubi ga, no Montalbanu se učini da je
nešto tišti.
Tek što je bio izašao iz krojačnice, neka osoba iskrsnu pred njim:
“Dobar dan, komesaru, kakva sreća! Baš bih imao potrebu da s
vama izmijenim koju riječ.”
Montalbano, koji ga je odmah prepoznao, učini kao da se
zainteresirao, jer ta mu je osoba bila vrlo antipatična: “Oprostite, ali
tko ste vi?” upita grubo.
“Ja sam Fillippo Zirafa”, čovjek će, “iz lista Gazzettino Siciliano. Već
smo nekoliko puta razgovarali...”
Zirafa je bio poznat po svojim oštrim napisima protiv migranata.
Baš je stoga išao na jaja komesaru.
“Ne sjećam vas se. Što hoćete?”
“Htio bih vam postaviti dva pitanja o...”
“Ne dajem intervjue”, odbrusi Montalbano.
Ali taj se nije predavao:
“Onda samo vaš komentar. Do mene je dopro glas da je u
monteluškoj bolnici zbrinuta neka vrlo mlada migrantica, žrtva
silovanja tijekom plovidbe.”
“Ma nemojte?!!” Montalbano se začudi.
“Da. Sad bih ja htio od vas čuti što mislite o tim takozvanim
migrantima koji glume jadne nesretnike u potrazi za izbavljenjem, a
kad tamo, evo, siluju djevojčicu. Čini mi se bjelodanim da su to samo
zločinci, teroristi koji dolaze ukrasti nam posao te onda i silovati naše
žene. Slažete se?”
“Posve”, reče Montalbano. “Reći ću vam i više. Samo mi morate
obećati da nećete otkriti izvor.”
 “Naravno. Obećavam vam.”
“Čini se da se tijekom plovidbe ovi migranti prepuštaju pravim
orgijama. Jednoć su me izvijestili da je organizirana čak jedna
rođendanska fešta s puno glazbe, pjevanja, svečane rasvjete, plesa.”
Novinar ga je gledao otvorenih usta, no potom se sabrao: “Vi me
hoćete zafrkavati?”
“Ni govora”, komesar će, “ja gajim najveće poštovanje za tisak.”
Pruži ruku, odmaknu Zirafu i nastavi hodati, a taj, bez riječi i
začuđen, nastavi gledati za njim.

♦
Na uobičajenom sastanku u četiri s Augellom i Fazijom, Mirni
ispriča, sa svim potankostima, slučaj malenoga koji je prethodne noći
bio nestao, da bi potom bio pronađen u strojarnici.
“Problem je”, Montalbano reče, “u tome da treba na svaki način
izbjegavati nesporazume takve vrste tijekom iskrcavanja.”
“A kako se to može učiniti?” Fazio će.
“Imao bih nekakvu ideju.”
U tom trenutku uđe Sileci. Fazio mu prepusti svoj stolac.
“Kako smo pokriveni noćas?” upita ga komesar.
“Stanje je ozbiljno.”
“To jest?”
“To jest: oko jedan predviđena su dva broda s četiristo dvadeset
migranata, s barem četiri mrtva i deset teško ranjenih.” “Marijo!”
zavapi Fazio. “Javit ću odmah doktoru Osmanu.” “Koliko imaš ljudi na
raspolaganju?” upita Montalbano Silacija.
“Uobičajenih deset.”
“A ne!” Montalbano će. “Ovaj put ćeš sobom povesti barem
petnaest. Moji su iscrpljeni, i ja ti ne mogu dati više od petorice ljudi.”
Sileci je shvatio da je prenapregnuo uže, raširi ruke te se preda.
“Ima još jedna stvar”, reče Montalbano, “autobusi su preveć
udaljeni od broda. Po četrdeset migranata se iskrcava, učinimo tako da
se odsad nadalje autobus nađe odmah do mostića za iskrcavanja, tako
da preostane malo mjesta za eventualno bježanje. Uz to, htio sam te
zamoliti da svi šoferi ostanu u autobusima i da se poredaju u polukrug
tako da, u slučaju nestanka struje, mogu upaliti sve farove kako bi se
vidjelo. Jasno?” “Posve”, Sileci će.
Po svršetku sastanka Montalbano ostade malko u uredu. Prije
negoli će izići, nazva Liviju, reče joj da je bio na probi i da će noćas biti
angažiran oko iskrcavanja, pa iziđe i pođe u Marinellu.
U hladnjaku je bio veliki tanjur mariniranih srdela, s uljem i
narančama. Montalbano ih je pojeo pred televizorom.
Te su večeri emitirali Chi l’ha visto?12 A njega je taj program
zanimao jer ga je nešto kopkalo: o izvjesnim slučajevima nestanka i
ubojstava, on bi odmah domislio koji bi trag bio najbolji da ga se slijedi,
a njegovi kolege su, redovito, slijedili drugi.
I k tome još: kako to da su, premda su raspolagali vrlo naprednim
tehnologijama - kakvima se u svoje doba samo James Bond mogao
služiti - uspijevali zakomplicirati stvari umjesto da ih učine lakšima za
odgonetnuti?
Dakle, bijaše kao u medicini: liječnici izgubiše kliničko oko te su se
oslanjali na analize, policija je zanemarivala intuiciju te je pasivno
prihvaćala znanstvena rješenja.
A tako je to u zemlji gdje svi improviziraju policajce, sudske
liječnike, istražne sudce, dijeleći sve na krivce i nevine istim
intenzitetom kojim navijači idu na nogometnu utakmicu.
Budući da je bilo kasno, ugasi i poče se spremati za noć.
 SEDAM

Prvo što je učinio bilo je da je iz ormara uzeo stare džins-hlače - nije

htio rasparati i drugi par hlača - ali mu bi vrlo teško navući ih, stoga
legnu na krevet, uvuče trbuh i zadržavajući dah te, brojeći u sebi jedan,
dva, tri, konačno zatvori smičak.
Drugo što je učinio bilo je da je popio duplu veliku šalicu kave s
malo viskija.
Potom odjene uobičajenu jaknu, iziđe, zatvori i krenu.
Čim je stigao na bankinu, sjeti se da je Sileci primijenio njegov
savjet: autobusi su bili poredani u polukrug a šoferi su sjedili na svojim
vozačkim mjestima.
Ovaj put, uz ambulantna kola, bijahu tu i kamioneti s vrećama za
leševe.
Doktor Osman i Sileci dođoše mu ususret:
“Naravno”, reče doktor, “da se slažemo da najprije siđu ranjeni,
potom migranti i na kraju ćemo pokupiti mrtve.”
“U redu”, Montalbano će.
“Na kojoj udaljenosti od mostića za iskrcavanje se treba zaustaviti
prvi autobus?” upita Sileci.
“Postavimo tri čovjeka na svaku stranu mostića, tako da naprave
prolaz koji će migrante dovesti ravno do vrata autobusa.
Ako će ovaj način funkcionirati, jasno je da ćemo nadalje moći
znatno smanjiti broj ljudi angažiranih na iskrcavanjima. Što kažete o
tome?”
“Probajmo”, odgovori Sileci koji je, vidjelo se, bio mrtav umoran.
Potom njegov mobitel zazvoni. Sileci posluša, završi razgovor i
reče:
“Prvi brod čeka na ulazu u luku.”
“Gdje je peljarska brodica?” upita Montalbano.
“Čeka na uobičajenom mjestu.”
“Idemo onda”, komesar će, okrenut Osmanu.
Nije učinio ni tri koraka kad ču škripu guma automobila u velikoj
brzini. Potom parajuće kočenje.
 Šoferi autobusa, hajde ti znaj zašto, istovremeno upališe sve farove.
Iz auta iziđe Catarella koji je bio posve osvijetljen te zaštićujući
rukom oči povika:
“Šefe Montalbano! Šefe Montalbano! Za ljubav Božju, stanite, molin
vas nemojte se ukrcat!”
Montalbano se začudi. Ma što se događa?
“Gasite ta svjetla”, poviknu dok je trčao prema Catarelli. “Što je,
Catare? Stoje bilo?”
“Ah šefe, šefe. Ubistvo strašno je bilo!”
Komesar se osjeti izgubljenim.
Nervozno pokuša iz džepa preuskih hlača izvući mobitel. Opsuje,
izvuče mobitel i naredi Catarelli:
“Probudi Fazija i reci mu da pođe tamo.”
Montalbano uto uspje utipkati Augellov broj:
“Mirni, odmah dođi u luku.”
“U gaćama sam.”
“I dođi u gaćama. Ja moram otići i ti moraš nadzirati iskrcavanje.
Već su na brodu četiri mrtva, pa ako ne stigneš na vrijeme, bit će ih pet.
Jasno?”
“Oprosti, ali zašto ideš ća?”
“Ogladnio sam”, reče Montalbano i zatvori mobitel prekinuvši
bujicu Augellovih psovki.
“Ma, što se dogodilo?” upita Catarellu.
“Šefe, telefunom je telefunirao jedan noćni čuvar od noćne zaštite,
koji je kaza da je otkrija jedan strašni zločin dok je osigurava i da će
ostati u mistu u očekivanju nas.”
“Znaš li adresu?”
“Znadem, šefe. Ulica Calibardo 62.”
“Idem tamo”, Montalbano će, “a ti se vrati u komesarijat.” Doktor
Osman mu prepriječi put:
“Mogu li znati što...”
“Da, doktore. Dogodilo se ubojstvo. Augello dolazi da me zamijeni.
Ispričavam se, ali moram požuriti.”
Stisnu ruku doktoru i krenu u Ulicu Garibaldi koja je bila paralelna s
Ulicom Roma.

♦
Spazi odmah noćnog pozornika koji je stajao uz jedan poluotvoreni
portun. Siđe.
 “Ja sam Montalbano. Što se dogodilo?”
“Gospodine, ja sam bio na uobičajenom noćnom obilasku kad sam
opazio ovaj otvoreni portun koji je obično zatvoren. Ušao sam i sa
stuba sam vidio rastvorena vrata stana. Sve je bilo osvijetljeno.
Zabrinuo sam se, pa sam ušao u kuću. Pitao sam ima li koga, ali ništa.
Pa sam ušao u nekoliko soba, a u kupaonici sam vidio ručnike bačene
na pod. U hodniku, na kraju, jedno je stubište. Popeh se i, oprostite mi,
gospodine... teško mi je govoriti. Tu sam ugledao užas.”
Ali Montalbano ga više i nije slušao. Naglo su mu noge počele
otkazivati. Vrtoglavica ga primora da se jednom rukom podupre o zid,
pa upita:
“Ali... je li to... krojačnica... krojačka... Elena?”
“Je, je, komesaru. Ubili su je u radionici. Gospodine, ne možete ni
zamisliti... kakvo ubojstvo!”
Baš u tom trenutku stiže Fazio u autu. Iziđe, odmah primijeti u
kakvu je stanju Montalbano:
“Šefe, što je bilo? Ne osjećate se dobro?”
Montalbano mu dade znak da časkom počeka. Imao je potrebu
vratiti dah.
Nakon male stanke, reče:
“Ubili su Elenu. Krojačku.”
Polako je dolazio k sebi. Obrati se pozorniku:
“Molim vas, dajte broj vašeg telefona inspektoru Faziju”, reče stalno
rukom poduprt o zid, uđe u portun i pođe stubama, držeći se čvrsto za
rukohvat.
Jedva se držao na nogama.
Fazio ga dostignu na odmorištu.
“Šefe, da obavijestim policijsku upravu?”
“Ne, najprije ćemo mi pogledati.”
Uđe u stan. Ali se ne zaustavi pogledati sobe.
Došao je do kraja hodnika i pođe dolje stubištem. Nađe se pred
garderobom i krenu u radionicu, ali počeka na ulazu.
Imao je potrebu da se pripremi prije nego se suoči s, kako je bio
rekao pozornik, užasom. No za njega je užas bio dvostruk.
Osjećao je apsurdnu intimnost s tim mjestom. Elenu je bio vidio
samo dva puta u svom životu, ali bilo je to tako da je postala njegovom
prijateljicom. Samo je malo falilo pa da je osjeti dijelom svoje obitelji.
Odluči se i učini dva koraka. Uđe i ponovno se zaustavi. Elenino je
tijelo bilo na podu pokraj velikoga stola. Na sebi je imala drugačiju
haljinu od one poslijepodnevne, koja je očito bila svijetla, a sada se nije
više razabiralo koje je boje jer je bila sva natopljena krvlju.
A krvi je bilo svuda na sagovima od kokosova tkanja, a njome su
bile poprskane i tkanine na policama.
Elena je ležala na leđima, lijeva ruka na trbuhu, desna ispružena do
ispod stola. Uspje učiniti još tri koraka prema naprijed, sa zapanjenim
Fazijom za leđima.
Zatim se sagnu bolje pogledati.
Bi ubijena brojnim ubodima neka oštra predmeta. I odmah shvati
da su to vjerojatno bile velike krojačke škare koje su ležale na stolu, ali,
čini se, na njima nije bilo tragova krvi.
Tad nije mogao više izdržati te osjeti potrebu da pođe sjesti u
naslonjač.
Ostade tako u tišini, dok Fazio nije ponovio pitanje:
“Šefe, mogu li javiti...”
“Da.”
Fazio uze mobitel te se udalji u hodnik. Netom je ostao sam,
Montalbano, i dalje sjedeći, poče gledati oko sebe.
Prvo pitanje koje mu pade na um bi:
“Kako to da sa svom ovom krvi nema otisaka ubojičinih postola?”
Tada ustade, prođe pored Fazija koji je još razgovarao i pođe
provjeriti. Staklena vrata bijahu zatvorena ključem iznutra. Otvori ih.
Željezna roleta bijaše spuštena i zaključana lokotom. Ponovno zatvori
vrata i vrati se u krojačku radionicu.
Da bi iz te kuće izišao, zločinac je nužno morao ući u stan. Ali kako?
Leteći?
“Svih sam obavijestio”, reče Fazio, dok je on ponovno sjeo u
naslonjač.
Fazio priđe mrtvoj, pazeći kamo stavlja nogu. Pa čučnu i poče je
promatrati izbliza.
Potom ustade i pođe sjesti u naslonjač pokraj Montalbana koji je
glavu držao među rukama.
“Šefe”, tiho upita, “što činite?Jeste li je slučajno poznavali?”
“Jesam, bila mi je prijateljica. Danas sam je vidio.”
Fazio osjeti da je komesar i dalje izvan sebe, no ipak se usudi pitati:
“Ali je li bila velika prijateljica ili samo prijateljica?”
“Bila je prijateljica. I, k tomu, bila je moja krojačica. Baš danas,
poslijepodne, bio sam na probi odijela.”
Fazio shvati da bi jedna riječ bila malo, a dvije previše.
 Promijeni temu.
“Jeste li i vi uočili jednu čudnu stvar?”
“Koju stvar?” Montalbano će odsutno.
“Na tijelu su posjekotine svuda, na vratu, trbuhu, licu, na rukama,
no prsa su netaknuta.”
“Bit će da je to slučajno”, reče komesar.
“A ne, šefe. Ako su sredstvo zločina škare koje leže na stolu, zločin
nije unaprijed bio planiran, nego je izveden iznebuha. I onda, kako se
može tumačiti da netko tko zadaje udarce žrtvi uopće ne pogađa, pa ni
slučajno, najširi dio tijela?”
“Fazio, učini mi uslugu. Daj da o tome razgovaramo poslije. Sad ne
mogu.”
I nekako se odjednom sjeti mačka.
“Rinaldo!”
Fazio razrogači oči.
‘“Koje Rinaldo?”
“Mačak”, Montalbano će. “Molim te, pogledaj u stanu. Vidi je li tamo
mačak. Bijeli mačak, od onih s dugom dlakom.”
Fazio pođe.
Montalbano nije odolio a da ne zapali cigaretu.
Lagano podignu oči i pogled zaustavi na Eleninom truplu.
Za tren, ali samo za tren, vidje ju na nogama, nasmijanu, kako miluje
svoje lice svojom specijalnom tkaninom... koja se zvala... princeza...
Sicilijanska princeza!
... i bi da u tom trenutku vidje da je pored škara stajao komad
okrvavljene tkanine. Naglo ustade, pođe je pogledati izbliza bez daju
dodirne i shvati da se radi o velikom komadu tkanine koju mu je Elena
bila dala da pogladi. Samo što je bio podvrnut te potom svom žestinom
strgnut tako da se razderao popola.
Dim cigarete ga je zasmetao, ugasi je prstima i opušak stavi u džep.
Vrati se sjesti.
“Šefe”, Fazio će ušavši, “tražio sam mačka ali ga nisam našao. Tko
bi ga znao gdje se sakrio. Moguće da je na nekom ormaru ili je izišao iz
kuće.”
Nije ni završio govoriti a Montalbano primijeti lagano pomicanje
tkanina na polici iza stola. Potom se sve smiri. Ali Montalbano od toga
nije više skidao oči. I njegova strpljivost bi nagrađena jer se domalo
stvar ponovila.
Bio je siguran: Rinaldo. Pod cijenu da opet bude izgreben, priđe
polici i tiho pozva:
“Rinaldo.”
I tad se zbi neka vrst čuda. Iz dna police pojavi se njuška mačka koji
ga je pomno gledao.
“Rinaldo, dođi ovamo.”
Mačak još malo izviri.
Montalbano, bez da išta kaže, pruži ruku i položi je na drvenu dasku.
Rinaldo polako priđe, pomiriše ruku, pa lagano liznu jedan prst.
Montalbano ga s dvije ruke uze, mačak se nije opirao, dapače, ali u
tom trenutku bi da je primijetio da je sva bijela dlaka sad bila crvena od
gazdaričine krvi. I vidje da su sve šape mačka bile još crvenije nego
dlake, možda se Rinaldo okomio na ubojicu. Dakle, nježno ga stavi na
policu. Malkice mu počeše njušku i reče:
“Budi dobar tu, Rina!”
Izvana su dopirale sirene policijskih kola.
“Mora da su forenzičari”, Fazio će.
“Pođi im ususret. Ja ću ostati još pogledati.”
Odmah je htio ispitati raspored stana, i stoga otvori prva vrata
nadesno.
Bila je to velika kuhinja, koja je podsjećala na stare sicilijanske
kuhinje s obojenim pločicama iznad pećnice, bila su i jedna vrata koja
su vodila u prostranu blagovaonicu.
Iziđe, vrati se u hodnik i krenu u zadnju sobu nadesno: veliki vrlo
elegantni salon prepun knjiga.
Otvori nasuprotna vrata gdje je bila gostinjska sobica s jednim
krevetićem, pokraj nje nađe veliku i obojanu kupaonicu, pa je tu bila
Elenina soba s malim vratima koja su vodila u kupaonicu. Kako je bio
rekao pozornik, na podu su bili bačeni ručnici.
Cu dolaziti forenzičare koji su se uspinjali stubama, tad se požurio
u kuhinju te se primaknuo vratima na vršcima prstiju.
Nije htio nikoga vidjeti.
Poče gledati sve uokolo.
Kuhinja je bila u savršenome redu. Otklopi kantu za smeće i uvjeri
se da je Elena s nekim objedovala.
Uto ču glas doktora Pasquana koji je prolazeći hodnikom psovao jer
je bio probuđen usred noći. Montalbano se skrio iza vrata.
Kad je Pasquano prošao, vrati se u obližnju sobu.
Bio je to vrlo veliki i dotjerani salon: dragocjeni tepisi na podu,
jedan starinski kauč istočnjački pokriven, jedan mali krevet pušača
opijuma preinačen u kanape s puno velikih jastuka za sjedenje. Zidovi
nalijevo i nadesno bijahu natrpani policama za knjige, natrpane
knjigama i kipićima. Knjige i zatim posude iz Caltagironea13, mali
predmeti svi od zlata, grčke kutijice, magrebske terakote, tuniške
keramike. Sve je to izgledalo kao neki mediteranski bazar.
Jedna vitrinica, poput onih iz liječničkih ordinacija, sadržavala je
magazine muške mode.
Ponovno iziđe na hodnik i uđe u gostinjsku sobu s niskim ormarom
i krevetom za jednu osobu koji je bio spravljen za noć.
Iznad pokrivača stajahu složeni ručnici.
Kupaonica je bila prostrana i čista.
Na kraju uđe u sobu u kojoj je spavala Elena. Bijaše vrlo velika, sva
bijela, a njen krevet, s tri mjesta, bijaše pokriven bijelim lanenim
platnom.
Pored dva noćna ormarića, umjesto abažura, bijahu dvije stajaće
svjetiljke s vrlo velikim bijelim zasjencima. Jedan golemi ormar, boje
mjeseca, pokrivao je cijeli jedan zid. Jedina obojena nota sobe bijaše
jedan pisaći stol modre boje noći s tri ladice s desne strane i tri ladice s
lijeve strane. Pored stola bio je ulaz u kupaonicu, gdje se nalazila
moderna staklena tuš-kabina te obnovljena stara kada s lavljim
šapama.
Montalbano sa sagnu opipati dva ručnika bačena na pod između
tuša i kade. Još bijahu vlažni.
Pak otvori vrata tuš-kabine.
Primijeti da se netko nedavno tuširao, jer je na staklenim
stranicama još bilo kapi vode.
Očito se Elena, prije ili poslije nego što je jela, tuširala, te se
odjenula da bi se susrela s osobom koja će je ubiti.
Uostalom, uzvanik na večeri nije upotrijebio tuš, jer da jest, bio bi
se poslužio gostinskom kupaonicom.
Iznova se naprežući, iz džepa izvadi mobitel i nazva Fazija, kojemu
će tiho:
“Dokle je stigao doktor Pasquano?”
“Skoro je završio, šefe.”
“Onda, kad se spremi otići, dovedi mi ga gore. Doprati ga do prve
sobe zdesna, odmah do stuba. Ali nemoj mu kazati da ga hoću vidjeti.”
“Dobro, šefe.”
Vrati se u kuhinju i dok je sjedao, njegov mobitel zazvoni.
Dobro je da je imao poluzatvorena vrata.
 “Salvo”, bi Augello umornim glasom, “ovdje je pravi metež. Zar nisi
mogao naći pet minuta da dođeš...”
“Ne”, odbrusi Montalbano.
Pak ču Pasquanov glas, koji je pitao:
“Ali kako to da nismo imali poštovanog komesara da nam zatalasa
vegetaciju? Budući da je ostario, teško mu je ustati iz kreveta?”
“Ovdje sam”, Montalbano će otvorivši vrata i banuvši pred njega.
Od iznenađenja doktor se prene, povuče se korak unazad i sudari se
s Fazijom:
“Ali kako? Kako ste uspjeli uskrsnuti?”
“Moram vam postaviti pokoje pitanje”, Montalbano će vrativši se u
kuhinju.
Pasquano i Fazio uđoše za njim.
“Po vama, koliko dugo je već mrtva?”
“Najprije da se preventivno dogovorimo: samo tri pitanja i točka,
jer ja umirem od pospanosti.”
“Slažem se.”
“Po meni, ne više od tri sata. Recimo, od poslije dvadeset tri i nešto
sati.”
“Drugo bi pitanje bilo: je li ubijena škarama?”
“Mislim da jest. Posjekline su preveć široke i duboke. Spojivo s
krojačkim škarama. Ja sam pobrojio dvadeset dvije, od kojih su barem
četiri smrtonosne. Idemo s posljednjim.”
“Koliko ste izgubili na pokeru?”
“Laku noć”, Pasquano će, pogledavši ga prijezirno. Okrenu mu leđa,
i pođe.
“Isprati ga, Fazio”, reče komesar.
“Nije mi potrebna pratnja. Za razliku od vas, ja se snalazim”,
Pasquano će te se udalji gegajući se niz hodnik.
Fazio i Montalbano se gledahu.
“Je li stigao jt Tommaseo?”
“Nije, šefe, bit će da je udario o koje stablo. Forenzičari kažu da će
stvar dugo potrajati. Znadete li jednu stvar? Uzeli su mačka i stavili su
ga u jednu vreću.”
“A zašto?”
“Jer kažu da su šape mačka pune krvi, vjerojatno se ne radi samo o
krvi ubijene, moguće da je ogrebao ubojicu.”
“Učinimo nešto”, Montalbano će, “ja ovdje nemam više što činiti.
Idem u komesarijat. Čim završe, dođi i ti. Moramo javiti obitelji. Možeš
li se informirati?”
“U redu”, Fazio će.
Uđe u kola, ali umjesto da krene prema komesarijatu, okrene prema
luci. Kad je stigao, vidje da više nikoga nema.
Iz dalja pak vidje Mirnija Augella koji se sam zaputio prema
svojemu autu.
Poče bljeskati svjetlima i trubiti.
Mirni se zaustavi i okrenu.
Prepozna Montalbanova kola i desnom rukom kucne po satu kao za
reći:
“U ovu se uru pojavljuješ?”
Montalbano zakoči. Iziđe.
“Mirni, nemoj mi pizditi. Znaš li koga su ubili? Elenu su ubili.
Krojačicu.”
Augello se ufitiljio:
“Lijepu Elenu...”, promrmlja.
“Ali što se ovdje dogodilo pri iskrcaju?” upita Montalbano. “Nemoj
sad ti meni pizditi! Ma kako su ubili Elenu? Ma što je bilo? Što se
dogodilo? Ustrijelili su je? Neka nesreća? Ali kurac, kako je moguće?”
“Mirni, ne znam. Našli su je u krojačnici s barem dvadeset dvije
ubodne rane škarama.”
“Škarama?”
“Da. Krojačkim, dugim i velikim škarama.”
“Bit će neki pobješnjeli ljubavnik. Izgubiti jednu takvu ženu nije lako
podnijeti.”
“Ne znam, Mirni. Znam samo da je onaj tko je to učinio, učinio je sa
svom mogućom mržnjom i okrutnošću. Ali hoćeš li mi reći što se ovdje
desilo, da ili ne?”
Mirnije međutim izgledao kao da je izgubio svaki interes za ono što
se zbilo za vrijeme iskrcavanja.
“Salvo, što ti mogu reći? Tvoj je plan posve dobro funkcionirao.
Gužva je nastala u času kad je rodbina četiriju leševa odbila da uđe u
autobus. Htjeli su ostati sa svojim mrtvima. Samo što je Sileci bio
protiv, pa je došlo do prepirke. Tri ili četiri migranta su to iskoristili da
bi pobjegli. U tom sam ti trenutku telefonirao.”
“I potom?” upita Montalbano.
“I potom je doktor Osman uspio uvesti reda. I sad te po zdravljam,
idem spavati.”
“Zbogom!” Montalbano će podigavši glavu te se vrati svo jim
kolima.
 OSAM

Stavi ruku na kvaku da bi otvorio vrata, ali se predomisli. Osjećao je

glavu teškom kao da su mu u mozgu sve misli pobrkane. Možda bi mu
prijalo malko morskoga zraka.
Poče hodati i stignu na rub bankine.
Tu se zaustavi i poče duboko disati te svakim udisajem noćnoga
zraka osjeti da mu se misli bistre. Osjećao je da mu je mozak iznova
počeo uredno funkcionirati.
Onda uđe u auto, upali motor ali ne krenu.
Savijajući cijelo tijelo i psujući, uspje izvući mobitel iz džepa. Nazva
Fazija:
“Na čemu ste?”
“Šefe, ovdje ćemo biti još barem uru, uru i po.”
“Dobro. Imaš li pri ruci Meriamin broj?”
“Imam, šefe. Imam broj mobitela i fiksnog telefona.”
“Daj mi oba.”
Stavi mobitel na suvozačko sjedalo i, ne našavši čisti komadić
papira, upiše brojeve na poleđini knjižice vozila te konačno krene
prema Ulici Alloro.
Pred brojem 14 zaustavi. Uze mobitel i nazva Meriamin fiksni.
Telefon je dugo zvonio prije nego što je pospani glas žene odgovorio:
“Halo! Ma tko je?”
“Komesar Montalbano je.”
Jasno ču kako je suzdržala dah. Pa odmah potom uzbuđeno upita:
“Leeni se nešto dogodilo?”
“Nije.”
“Moram doći u luku?”
“Ne. Moram s vama razgovarati.”
“Dobro. Za pola sata...”
Montalbano je prekinu.
“Pred vašom sam kućom. Čim budete spremni, otvorite mi.” Iziđe iz
auta. Zatvori. Zapali cigaretu te priđe portunu.
 ♦
Malo zatim ču njen glas:
“Komesaru, jeste li tu?”
Jesam.
Portun učini klik, Montalbano uđe i pođe stubama misleći koje će
riječi upotrijebiti da Meriami prenese tužnu vijest.
Ona ga je čekala pred otvorenim vratima.
Njene se oči odmah susretoše s Montalbanovim, i bi kao da mu je
pročitala misli jer se izraz njezina lica naglo promijenio, ali ne reče
ništa. Pomaknu se toliko da Montalbano može ući. Zatvori vrata, pođe
ispred njega u mali salon, dade mu znak da sjedne.
Ona, međutim, ostade stajati, nijema, bez da s njega skine pogled.
Zatim reče:
“Skuhat ću vam kavu.”
“Rado”, reče komesar, koji još nije ni znao kako bi počeo.
Meriam trkom iziđe, kao da nije htjela ostati u istoj sobi s njim. Ili
možda nije bilo ono što je Montalbano pomislio.
Previše je puta bio usred zle kobi, previše je puta bio primoran ući
u živote ljudi sa svojim zlim vijestima koje su ništile egzistenciju tih
istih ljudi.
I unatoč tih previše puta, još nije bio pronašao pravi način kako da
te vijesti priopći, ili da ih barem učini manje mučnim i za samoga sebe.
Meriami je trebalo preveć vremena da se vrati s pladnjem za kavu. I
Montalbano, promatrajući je, vidje da su joj oči bile crvene i da sije
umila lice.
Žena sjedne bez da išta kaže.
Montalbano otpije gutljaj kave i taman da će otvoriti usta, kadli ga
Meriam preteknu:
“Radi se o Eleni, istina?”
Umalo da se nije zagrcnuo kavom, kako je uspjela pogoditi? Bi
zbunjen, no istodobno je osjetio olakšanje jer mu je žena prištedjela
goru stranu njegove muke.
“Da”, reče.
Ona pokri lice rukama i poče plakati nastojeći zatomiti jecaje, pa
reče:
“Oprostite”, ustade i ponovno iziđe.
Nakon nekoliko minuta, Meriam opet uđe u sobu. Vrati se sjesti, a
ovoga puta bi Montalbano koji poče govoriti:
 “Ubili su je”, reče.
“Kada?” Montalbano to pitanje shvati po pokretu njenih usana.
“Oko jedanaest, sinoć.”
“Kako?”
“Velikim krojačkim škarama.”
“Ali tko je to mogao biti?” Meriam upita, činilo se, više sebe negoli
komesara.
“Ne znam vam odgovoriti. Sad mi međutim recite zašto ste
pomislili na Elenu?”
“Komesaru, ne znam... jučer popodne kad smo otišli..., ja sam...
imala čudan predosjećaj. Zapravo, gospođa Elena, malo poslije negoli
ste završili probu, doslovce nas je potjerala iz dućana. Rekla je da ima
potrebu ostati sama. No bila je vidljivo nervozna, vrlo nervozna, toliko
da je, dok je govorila, rukama trgala pristigle tkanine. Jaje takvu nikada
nisam vidjela. Bila je gruba, neuljudna. Čak i s Nicolom.”
“Zašto s Nicolom?”
“Znate, komesaru, Nicola se smatrao donekle Eleninim ocem.
Njegova žena je umrla, a njegova djeca žive na Sjeveru. Veliki dio dana
provodi u dućanu, često, i kad Elena zatvara, on ostaje tamo raditi,
uređivati, čistiti, riječju, krojačnica kao da mu je kuća. A sinoć ga je
Elena morala otjerati grubim riječima jer je on htio ostati.”
“Što vi mislite koji je uzrok Elenine nervoze? Sumnjate li u nešto?”
“Elena je vrlo rezervirana. Ne govori često o svojim stvarima.”
“Znadete li da li ima rodbinu?”
“Roditelji su joj umrli, bila je jedinče. Ne znam ima li daljnje
rodbine, ali dobro poznajem njezinu zaovu koja je ovdje u mjestu.”
“Elena ima muža?”
“Da, Vigaćanina, ali je umro prije mnogo godina, pa je ona, kao vrlo
mlada udovica, odlučila doći ovdje živjeti jer se vrlo dobro slaže sa
svojom zaovom Teresom.”
“Možete li mi dati njezinu adresu?”
“Naravno, Ulica Della Regione 18, ali kad budete pošli, voljela bih i
ja biti prisutna. Bojim se da Teresa neće izdržati...”
“Da, dobro. Ujutro, prije nego što pođem, javit ću vam se.”
“Dobro, hvala.”
Nastade tišina. Pak Meriam, gotovo stidljivo, upita:
“Gdje je sada?”
“Mislim da je još u radionici krojačnice. Tamo smo je našli.”
Meriam se iznenadi:
 “Mislila sam”, reče, “daje... da je u svome stanu.”
“Zašto?”
“Ne znam. Znate... krojačnica je samo za klijente... Kad nas je
potjerala, pomislila sam da je očekivala nekoga koga nije htjela da
susretnemo.”
“Možda imate pravo: čini se da Elena nije sama večerala. Potom je,
ne znam zašto, sišla dolje s ubojicom. Mora da su imali neku raspru...”
Tad Meriam nije više izdržala.
Poče se njihati naprijed i unazad, još uvijek sjedeći, dok je iz usnica
izlazila neka vrst jednolika tužna pjevušenja. Riječi su bile na
arapskome, ali su se zvuci činili poput onih u procesijama Svetog
petka.
“Meriam...”, tiho ju pozva komesar.
Ali ona kao da ga nije čula.
Onda Montalbano ustade, priđe joj, lagano ju pomilova po glavi,
iziđe iz sobe, siđe stubama, otvori portun, vrati se u auto i krenu prema
komesarijatu.
No samo prođe mimo, jer je odlučio poći u Marinellu skinuti te
proklete džins-hlače u kojima mu se činilo da je u Gaggia aparatu za
kavu.
Čim je ušao u kuću, pojuri u spavaću sobu.
Baci se na postelju. Ovaj put izbroji do sto, uvuče trbuh i konačno
uspje skinuti hlače koje se, međutim, zaustaviše na postolama. Izuje
postole i psujući se sagnu te fakirskim pokretom uspje izvući jednu
nogu iz nogavice koja se bila izokrenula, te je onda s tom nogom
dohvatio rub druge nogavice pa se upeo kao da se radi o igri potezanja
konopa.
Konačno oslobođen, pođe izabrati, prema zakonu odmazde (oko za
oko), hlače koje su mu bile preširoke, i trkom iziđe.

♦
Na mjestu Catarelle spavao je neki drugi agent kojega nije
poznavao. Prošao je mimo njega bez da ga probudi i pođe otvoriti vrata
Fazijove sobe.
I on je dobrano spavao, glavu je naslonio na ruke koje su prekrižene
ležale na stolu. Rukom mu prodrma rame.
“Ehh!” Fazio će otvorivši oči.
“Dođi tamo.”
Fazio se začas sabere i pođe za njim u ured.
 “Šefe, prije svega htio bih vam priopćiti da se nešto čudno
dogodilo.”
“Reci mi.”
“Kad je krojački klub zatvoren, a na vrata stavljene plombe, dotrčao
je neki starac s paketom u ruci, i kad me je upitao što se dogodilo, ja
sam mu ispričao. Sveta Majko, šefe! Ja nisam očekivao od njega takvu
reakciju! Naime, poče odmah plakati poput očajnika. Bojao sam se da
ne padne, pa sam ga uhvatio, a kako se nije mogao osoviti na noge,
poveo sam ga u svoj auto te sam ga posjeo. Zatim, kad se uspio malko
smiriti, objasnio mi je da je radio u krojačnici te da je tijekom noći
napravio slatki perec za odnijeti gospođi Eleni. I budući da sam
pretpostavio da mi možda može nešto reći, doveo sam ga ovamo.
Tamo je, u čekaonici.”
“Mora da je Nicola. Dovedi ga.”
Starac uđe, Fazio ga je praktički držao da ne padne, a kad mu je
Montalbano prišao, bacio mu se u zagrljaj.
“Hrabro, Nicola”, komesar će posjevši ga.
Nicola stavi paketić na stol.
“Vi ste”, Montalbano će, “običavah svako jutro to činiti?”
“Šta to?”
“Ponijeti joj doručak.”
“Ne, gospodine. Svako jutro ne. Koji put.”
“Elena se uvijek tako rano budila?”
“Ne, gospodine, oko sedam. Ali ja...”
I tu zastane.
“Recite dalje.”
“Ali ja sam imao ružnu noć.”
“Zbog čega?”
“Jer nisam mogao iz glave izbit ono šta se dogodilo jučera
poslipodne.”
“Što se dogodilo? Možete li mi ispričati?”
“Da, gospodine. Taman što smo svršili probu vašega veštita, Elena
je naredila da svi izađemo iz krojačnice. A kako sam ja htio ostat, jer je
bilo još puno toga za učinit, napala me grubim ričima. Nikada to prije
nije bila učinila. Spomenula je da ja nisam drugo nego običan radnik i
da je ona ta koja daje naređenja. Gospodine, ali ja znadem da ona to nije
tako mislila, rekla je to samo da me naljuti i da stoga pođem ča. Onda,
premda sam ja znao da nije istina, stavio sam svu robu na policu, pa
sam s drugima sve stolove pospremio i onda smo izašli vanka. Ja sam
se vratio mojoj kući puno, baš puno zabrinut.”
“A znadete li što je mogao biti razlog za svu tu Eleninu nervozu?”
“Ne, gospodine, ja sam bio iznenađen. Onda, pošto je Elena
zatvorila željeznu roletu krojačnice, otiša sam u Ulicu Garibaldi i osta
sam blizu portuna. Bio sam uviren da je čekala nekoga i da je baš ta
vižita bila razlog da je bila tako nervozna. Osta sam tako neku uru
vrimena, niko nije ušao, niko ni izašao nije, pa sam se vratija mojoj
kući.”
“Poslušajte me dobro”, reče Montalbano. “Kad sam ja otišao, je li
Elena pošla u svoj stan?”
“Ne, gospodine. Odma se vratila u salon.”
“I drugo pitanje: malo prije negoli ste se odlučili izići, je li primila
koji poziv mobitelom ili telefonom?”
“Ne, gospodine. Nije bilo nikakva telefoniranja. Gospodine, morate
mi virovat, jučer se ništa nije dogodilo. Ako se nešto dogodilo, onda je
to bilo samo u njezinoj glavi. I ja se ne mogu smirit.”
“Nicola, Meriam mi je natuknula da Elena ima zaovu, ali mi ništa
drugo nije rekla. Vije poznajete?”
“Naravno, Teresa Messina! Znajte, one su više negoli zaove, čini se
ka’ da su sestre! Teresa ima dva diteta koja su jako privržena Eleni.
Marija! Sveta Majko! I sada čujte! Teresa je izgubila brata, oca, mater, a
sad i Elenu! Ne, gospodine, nema pravde! Koje mogao želiti zlo jednoj
tako dobroj ženi, plemenitoj, velikoga srca! Istina je da vazda najprije
idu oni bolji!” i nastavi plakati.
Montalbano ga pusti da se još malko isplače, pa reče: “Čujte, Nicola,
sigurno ću vas još trebati...”
Fazio ga prekinu:
“Već imam broj i adresu.”
Nicola ustade. Montalbano mu pruži ruku, pak ga povuče k sebi i
ponovno zagrli.
“Budite jaki”, reče mu.
Nicola ga pogleda u oči i reče:
“A zašta?”
“Zato što se unatoč svemu život nastavlja”, Montalbano reče te se
obrati Faziju: “Daj da ga otprate kući.”
Fazio se skoro odmah vrati:
“Što o tome kažu forenzičari?” upita komesar.
“Kažu da je praktički nemoguće da se radi o slučajnosti. Da je
sračunata namjera da se poštede grudi.”
 “I što bi to značilo?”
“Tko bi ga znao.”
“Ti znaš što ti je činiti počevši od ovoga jutra?”
“Znadem, šefe.”
“A to je?”
“Takva žena je sigurno imala uza se nekog čovjeka.” “Slažem se s
tobom. Onda, ugodan ti dan”, reče komesar. “Ugodan dan i vama”,
odgovori Fazio izlazeći iz sobe. Montalbano pogleda na sat. Bilo je
sedam.
U ovu uru Livia je sigurno pila prvu jutarnju kavu. Okrenu njezin
broj.
“Livia...”
“Stoje, Salvo?” odgovori iznenađena i zabrinuta.
“Imam ružnu vijest: Elena, krojačica, ubijena je noćas.”
“A baš si govnar!” Livia reče i spusti slušalicu.
Montalbano se naljutio.
Ali zar ga je smatrala tolikim cinikom da bi se zadirkivao nečim
poput smrti.
Bijaše toliko uzrujan, da je dva puta birao broj.
Zatim ču opet njezin glas:
“Čuj, Salvo, nisam mislila da si toliki kreten da...” “Poslušaj me,
Livia, ozbiljno govorim.”
Po tonu ona shvati da se Montalbano nije šalio.
“Zaboga! Je li istina?”
“Itekako jest, nažalost. Našli su je ubijenu u njezinoj krojačnici.”
Ču kako je Livia počela plakati.
“Žao mi je, Livia. Ponovno ću te nazvati navečer”, reče komesar.
I sad je dolazila najteža stvar: zlokobna ptica još jednom je morala
izvesti svoj misterij, ali je ipak mogla malko olakšati let, i stoga nazva
Meriam:
“Kako ste?”
“Tako, tako. Morate poći do Terese?”
“Da. Ali sam doznao da ima djecu. Jesu li još mali? Idu li u školu?”
“Da. Ona ih prati svako jutro.”
“Pa ide raditi?”
“Da. Ali radi kod kuće.”
“Što kažete da pođemo oko devet?”
“Dobro”, reče Meriam, “ako hoćete, ja ću doći u komesarijat, ovdje
ne mogu više biti.”
 “U redu.”

♦
Sve je mogao zamisliti izuzev da pred sobom vidi Mirnija Augella.
“Ali zar nisi bio mrtav umoran? Što si uradio? Je li te prošlo?”
“Prošlo me je, da.”
“A kako?”
“Iz dva valjana razloga: najprije jer sam pomislio da ako kreneš
provoditi istragu povlačeći za sobom Fazija, znači da ja ostajem sam,
poput govnara koji svaku noć mora ići u luku zbog neizbježnih
iskrcavanja. Čini ti se fer?”
“Ne, Mirni, ne čini mi se fer. Ali tebi se čini fer to da su škarama
ubili jednu jadnu ženu?”
“Ne. A ovo je drugi razlog o kojem ću ti nešto reći za koji čas.”
“Onda mi ti kaži kako riješiti ovu situaciju.”
“Telefoniraj načelniku i reci mu da nismo u mogućnosti dalje ovako
raditi.”
Montalbanu se ideja činila ispravnom.
Podignu slušalicu i reče Catarelli:
“Nazovi mi gospodina i načelnika, i čim ga dobiješ, prebaci mi ga.”
Linija odmah bi uspostavljena.
Načelnik je polazio u ured rano ujutro, i to je bila točna ura da ga se
nađe pomirljivim s vanjskim svijetom. Uključi zvučnik. Prvo
načelnikovo pitanje bi:
“Montalbano, kako ste?”
“Dobro, vi?”
“Ne mogu se potužiti. Upravo su me izvijestili o noćašnjem
zločinu.”
“Upravo sam vam o tome htio govoriti, gospodine načelniče. Ne
vjerujem da će biti lagana istraga. Kako su vas vjerojatno već
obavijestili, iz prvog očevida proizlazi da ubojica nije ostavio bilo
kakav trag. Ja ću s inspektorom Fazijom biti ozbiljno angažiran i u ovoj
istrazi.”
“I dakle?” upita načelnik.
“I dakle na iskrcavanjima ostaje samo moj zamjenik Augello. Vi
shvaćate da ako je od početka situacija bila neizdrživa, sada... Augello
bi morao teoretski svaku noć nadzirati iskrcavanja te danju biti u
uredu.”
“I dakle?” ponovno upita načelnik.
 “I dakle, ja vas nazivljem da vas pitam da li bismo mogli biti
oslobođeni te dužnosti.”
“Nije moguće”, odlučno će načelnik.
“Ali, gospodine načelniče, Augello je ljudsko stvorenje a ne robot...”
“Montalbano, učinite kako čini Sileci.”
“A što čini Sileci?”
“Ja sam ga oslobodio danje službe. Pošaljite mi zahtjev za Augella, i
ja ću ga potpisati.”
“U redu. Ugodan vam dan.”
“I vama, komesaru. Čekam vijesti”, reče načelnik i spusti slušalicu.
Mirnije izgledao kao da su ga uhvatili svi vrazi.
“A što sam? Noćni čuvar? I k tome, ja kakav sam, ne uspijevam
spavati danju.”
“Mirni, što ćeš da ti kažem. Znači da nećeš spavati ni danju ni noću.”
“Ti si gad. Znaš što ću ti reći: da od večeras pa nadalje, ako mi hoćeš
nešto reći, pronađi me poslije ponoći na bankini”, ustade i htjede izići.
Montalbano ga zaustavi:
“Čekaj, prije nego što pođeš, reci mi koji je bio drugi razlog da nisi
mogao zaspati.”
“Razmišljao sam o ubojstvu Elene. Bila je žena koju su svi voljeli,
uposlila je bila puno ljudi u mjestu. Nije razarala obitelji, žene nije
činila ljubomornima, nije pravila smutnju. Međutim, isto je tako očito
da je ovo bio zločin na mah. Sad, ako dozvoliš, ja sam najsposobnija
osoba da shvatim te stvari. O tim ženskim pričama ja znam puno više
od drugih. No to je sad stvar prošlosti. Bit ću noćni čuvar, i pozdravljam
te.
Montalbano ga ne zaustavi.
Mirni otvori vrata i iziđe na hodnik.
Nisu prošle ni dvije minute, a vrata se opet otvoriše i ponovno se
pojavi Mirni držeći pod ruku neku osobu koju Montalbano nije
poznavao.
“Čast mi je predstaviti ti preslavnoga Salva Montalbana. Komesaru,
predstavljam ti mog predragog prijatelja Diega Trupiju.” Ali Diego
Trupia se ne osmjehnu. Ostade nepokretan na vratima.
Augello mu pusti ruku i pogleda ga:
“S ovim u vezi, Diego, što radiš ovdje?”
Trupia, koji je bio jedva četrdesetogodišnjak, visok, sa svim vlasima
na glavi, njegovane brade, mladenački odjeven i vidljivo športske
tjelesne građe, odgovori slabašnim glasom: “Morao bih razgovarati s
komesarom.”
“Ali čemu, Decu? Što se dogodilo? Ubio si nekoga?”
“Ja ne. Ali su ubili moju Elenu.”
 DEVET

Na te riječi, Augello njisnu poput konja. Zarza, razrogačenih očiju

pogleda prijatelja:
“Što znači moju Elenu?”
“Znači to što sam rekao.”
Montalbano je odmah shvatio da Trupia nije uopće imao volju
govoriti pred Augellom. I stoga reče:
“Molim te, ostavi me na samu s gospodinom.”
Mirni ljutito pogleda Trupiju te iziđe iz sobe zatvorivši vrata.
“Izvolite sjesti”, komesar će pokazavši mu stolac pred pisaćim
stolom.
Trupia sjedne. Nije izgledao ni nervozno ni prestrašeno. Bijaše mu
možda tek vrlo neugodno. Pogleda Montalbana i reče:
“Ne znam otkud početi.”
“Onda ću ja početi”, komesar će. “Kako ste doznali za zločin?”
“Gospodine, ja živim sam i imam naviku doručkovati u jednom baru
ispod moje kuće, i tamo sam, jutros, čuo dvojicu kako govore o
Eleninom ubojstvu. Umalo se ne onesvijestih.
Pak, pribravši se, pohitah u Ulicu Garibaldi i vidjeh plombe. Onda
opet otrčah svojoj kući. Imao sam potrebu ostati sam, razmisliti, i
shvatiti što je najbolje kako bih...”
I tu se prekinu, nije znao kako nastaviti.
“Kako biste došli opisati nam vaše stanje?”
“Da.”
“Vi ste bili s Elenom?”
“Da.”
“Koliko dugo?”
“Manje od dvije godine. To nije bila priča na sunčevu svjetlu, ali sam
mislio da je najbolje da dođem jer bi, prije ili poslije, moje ime
iskrsnulo.”
“Jako dobro ste učinili.”
“Hoću odmah izjaviti da nisam ubio Elenu.”
“U baru ste doznali kako je ubijena?”
 “Ne.”
“Škarama.”
Trupia se trgnu. Lice mu poprimi neutješan i bolan izraz. Prinese
ruku ustima, ali ne reče ništa.
“Kad ste je posljednji put vidjeli?” upita Montalbano.
“Prije tri dana, komesaru. Otad je nisam ni vidio ni čuo”, odgovori
čovjek pokušavajući se sabrati.
“Kako to?”
“Posvađali smo se.”
“Zašto?”
“Pitao sam je da se uda za mene.”
“I Elena je rekla da neće?”
“Ne samo. Bila je uvrijeđena, rasrdila se. Zaklela se da će se, ako
budem insistirao, tu naša veza prekinuti.”
“Je li vam dala kakvo objašnjenje zašto odbija?”
“Nije, rekla mi je samo da je jednom bila udana i da joj je dosta.”
“Dakle, kad ste izjavili da vaša veza nije bila na sunčevu svjetlu,
znači da ju je Elena htjela zatajiti?”
“Ne, za reći istinu, i meni je tako odgovaralo. Kad sam je upoznao,
nisam imao druge veze i ona, barem sam se tako nadao, nije. Bilo nam
je drago biti skupa i uvijek smo činili sve da naši susreti budu posebni.
Oboje smo se bojali zasićenja i rutine.”
“Pa zašto ste onda tražili da se uda za vas?” reče Montalbano, koji je
taj tip straha jako dobro poznavao.
“Sad, izgleda smiješno, ja se nisam htio ženiti, ali u posljednje
vrijeme, u različitim prigodama, naslutio sam da Eleni nisu dovoljni ovi
letimični noćni susreti. Da joj je potrebna, kako bih rekao, stalnija veza,
zaštita, sigurnost. Bila je vrlo plemenita žena koja nikad ništa od drugih
nije tražila, uvijek je bila spremna dati, bez da zatraži nešto zauzvrat.
No bila je umorna. Čuo sam da se nije više mogla sama nositi sa svom
težinom svojega života, i tada mi se učinilo ispravnim predložiti joj da
podijelimo taj teret. Vjerujte mi, moja ponuda braka proizlazila je iz
njene potrebe koju sam u njoj naslućivao, a ne iz moje težnje da se
skućim.”
“Možda ste pogriješili, s obzirom na to da vas je odbila.”
“Komesaru, ja ne bih htio da mislite da sam umišljen, ali držim da je
odbijanje bila posljedica njezine nesposobnosti da se posvema otvori.
Zato me je grubo istjerala iz kuće i stoga sam si dao riječ da je neću
nazvati. Ali ne vjerujem da bih bio izdržao. Već sam se jutros probudio
misleći na nju. Ali nikada ne bih ni pomisliti mogao da to ima neke veze
s njezinom smrću.” Montalbanu se svidjelo kako je taj čovjek rasuđivao.
Na prvi pogled činio se izvještačenim tatinim sinom, no imao je
srce i mozak koji su dobro funkcionirali.
“Čime se bavite?”
“Imam malu izdavačku kuću. Djed mi je ostavio mnogo novca, tek
što sam diplomirao književnost. Mogao sam putovati, obići svijet,
mogao sam, dakle, živjeti od nasljedstva bez da radim. No slijedio sam
djedov naputak: dijeliti sve sa svima. Onda, budući da je on jako volio
čitati, a ja pak suvremenu književnost, odlučih izdavati knjige. Malo
njih, pomno odabranih, vrlo pažljivo tiskanih. Nije da puno donose, ali
nastojim koristiti onomu tko ih kupi.”
Montalbanova se očaranost Trupijom naglo poveća. “Oprostite, a
kako to da ste Augellov prijatelj?”
“Mirnija poznajem već dugo. Možete li zamisliti da mi je pomogao i
raspačavati moja prva izdanja u krugu ne baš brojnih sicilijanskih
knjižara.”
“Vratimo se predmetu”, reče Montalbano. “Moram vam, nažalost,
postaviti rutinsko pitanje.”
Trupia ga prekinu:
“Htjeli biste znati gdje sam bio sinoć?”
“Kažite mi.”
“To je problem. Jučer sam pošao jesti u uobičajeni restoran. Moglo
je biti devet, izišao sam u deset i pol te sam se vratio kući pogledati
televiziju. Jeste li uspjeli utvrditi u koliko je sati Elena ubijena?”
Dovde je bio posve smiren, ali kad je izgovorio ženino ime, potekle
su mu suze.
Montalbano ustade, pođe uzeti malo vode, napuni čašu, pruži mu je
rekavši: “Ne poslije ponoći.”
Trupia otpije. Stavi čašu na pisaći stol, raširi ruke:
“Onda uopće nemam alibi.”
I baš u tom trenutku zazvoni telefon:
“Šefe, šefe, je da je gospoja Marianna Ucria koja...” “Dobro. Neka
uđe.”
“Šefe, ne možen učiniti da uniđe utoliko šta nije ovdi, nego je na
liniji.”
“A onda me spoji.”
Montalbano se obrati Trupiji ispričavši se zbog prekida. Potom ču
Meriamin glas:
 “Komesaru, sada me je nazvao Stefano, Teresin muž, koji me je
zamolio da odmah dođem k njima jer da mu je potrebna pomoć.”
“Što se dogodilo?” Montalbano će, uznemiren.
“Teresa, pošto je otpratila djecu u školu, otišla je na tržnicu i tamo
je sve doznala...”
Jako mu bi žao da je na taj način doznala za smrt svoje zaove, ali
duboko u sebi zahvali slučaju koji ga je bar jedanput poštedio uloge
zlokobne ptice.
“Kad mislite da čuje moći vidjeti?”
“Nazvat ću vas čim stignem do njih.”
“U redu, počekat ću vaš poziv.”
Montalbano spusti slušalicu i reče:
“Vratimo se našem razgovoru. Je li Elena bila osobito nervozna u
zadnje vrijeme?”
“Nije. Kako sam vam kazao, nisam je vidio u posljednja tri dana, ma
dotad se ponašala suvislo, kao uvijek.”
“Znate li je li imala nekakav nesporazum, nekakvu razmiricu,
svađu?”
“Koliko ja znam, nije. Elena je, komesaru, bila krajnje suzdržljiva.
Jeste li imah prigodu da je upoznate?”
“Jesam. Mislim da sam bio njezin posljednji klijent”, reče
Montalbano.
“Možda ste primijetili da je bila vrlo društvena, sklona
prijateljevanju. Ali unatoč ove njezine raspoloživosti, bila je vrlo
diskretna i teško je stvarala intimne odnose. Ni sa mnom nije nikada
stupila u prijateljsko općenje.”
“Čudno, ja sam imao suprotan dojam.”
“Vjerojatno je to bila samo fasada. Ta je njezina prividna
društvenost bila način da zaštiti svoju pravu osamljeničku i plašljivu
narav.”
“Rečeno mi je o njezinom bliskom odnosu sa zaovom Teresom. Viju
poznajete?”
“Da, poznajem ju, vidjeli smo se poneki put na večeri s drugim
prijateljima, ali ne vjerujem da je Teresa znala za moje odnose s
Elenom.”
“Mogu li znati imena tih Eleninih prijatelja i prijateljica?”
“Da, komesaru, ne vjerujem da znadu više od mene, ali mogu vam
reći poneko ime.”
“Je li vam ikada govorila o svome braku? O svojoj obitelji? O
muževoj smrti?”
“Za njezina muža saznah tek prije nekoliko mjeseci.”
“I što vam je rekla?”
“Malo. Ispričala mi je da su bili dvoje mladih stilista. U Venetu, čini
mi se. Da su se upoznali na Modnoj akademiji, da su se vjenčali skoro
odmah i da joj je muž preminuo malo potom. Možda od neke bolesti?
Nisam imao hrabrosti da je upitam, komesaru. Elena mi se činila već
preveć dotučena tom kratkom pričom.”
“Hvala”, Montalbano će, “zasad mi je dovoljno.”
Ustade, pođe do vrata, reče nešto, vrati se sjesti.
Fazio se odmah pojavi.
“Gospodine Trupia, molim vas da pođete s inspektorom. On će
sastaviti zapisnik o onome što ste mi kazali. Recite mu i imena i adrese
prijatelja gospođe Elene, a i to kako ste je i kada upoznali. Zamolio bih
vas da nam budete dostupni u svakom trenutku, to jest da ne napuštate
Vigatu.”
Pruži mu ruku, Trupia mu je stisnu i pođe za Fazijom.
Tek što se vrata zatvoriše, odmah i iznenada osjeti jaki umor.
Neki tmasti oblak, gust i težak spusti mu se na glavu koju je bio
polegao na svoje ruke na pisaćem stolu.
Zatvori oči i, malo po malo, poče kliziti unutar neke vrsti cijevi
prepune vate crne poput tinte, i na kraju ne osjeti više da se kreće.
Utonuo je u Veliko Ništa.
Pak, iz tišine tog Ništa, počeše dolaziti jeke, najprije daleke pa sve
bliže, ljudskih zvukova koji malo po malo postajahu dijelovi riječi:
“už... už!... tko?... Marija!... pomo... už... už... što čekaš?”
Osjeti da mu netko drma ramena i, daj-daj, jedva poče izranjati na
površinu.
Drmanje se nastavi sve dok nije čelom udario o stol.
Opsuje, otvori oči, malko se pridignu i vidje Catarellu pored sebe,
blijedog, ustrašenog.
“Budi dobar, Catare!” uspje reći.
“Onda ste živ! Marija! Kako san se pripa, šefe! Noge mi se tresu.
Činilo mi se da ste mrtvi, šefe!”
“Ma što je bilo?” Montalbano će. “Tek što sam malo zadrijemao,
Catare. Što se dogodilo? Što si htio?”
“Kako je na liniji bila gospoja Marianna Ucria, ja san telifunirao
vami a vi mi niste odgovarali, reka san Ucriji da posli telefunira na
liniji. Doša san na misto tražit vas, a vi mi niste odgovarali, pa san onda
počeja drmati vas mojin rukaman, a vi mi opet niste odgovarali. Marija,
kakvi me straj uvatija!”
“Dobro, dobro”, Montalbano će. “Ma koja je ura?”
“Prošlo deset, šefe.”
Spavao je uru i po!
“Idem oprati facu. A ti se vrati u centralicu”, reče Catarelli. Pođe u
kupaonicu i tu skinu jaknu, pa košulju. Ostade samo u hlačama.
Temeljito se opere. Pak se osuši, odjenu se i pođe reći Catarelli da mu
skuha trostruku kavu. No već se puno bolje osjećao te mobitelom
nazva Meriam.
“Oprostite za ono maloprije, nisam bio u sobi. Gdje ste vi?” “Kod
Terese sam.”
“Mogu li doći tamo?”
“Da, gospodine, ali ne znam koliko Teresa...”
“U redu, pokušat ću.”
Popi trostruku kavu, uđe u auto i domalo stignu u Ulicu Della
Regione.
Vrata je došao otvoriti jedan zgodan pedesetogodišnjak: “Drago mi
je, ja sam Stefano Messina.”
Uveo ga je u mali salon.
Montalbano smognu hrabrosti i upita ga da li bi, u slučaju da
ustreba, mogao poći identificirati Elenu.
“Naravno”, odgovori Messina.
“Kako je gospođa?”
“Što da vam kažem, komesaru. Za Teresuje kao da je Franco po
drugi put umro.”
Franco mora da je bilo ime Elenina muža.
“Mogu liju vidjeti?”
“Ispričavam se časkom”, reče čovjek ustavši i izlazeći.
Ubrzo se vrati.
“Budite dobri pa pođite za mnom.”
U spavaćoj sobi vidje Teresu ispruženu na krevetu, izgledala je
poput prazne vreće ostavljene na pokrivaču.
Bijaše uredno odjevena, na sebi je imala kaputić, čak i cipele na
nogama i u desnoj je ruci još držala torbicu koju je upotrijebila za
kupovinu. Oči je imala zatvorene.
Pokraj nje, na stolcu je sjedila Meriam.
“Spava?” tiho upita komesar.
“Pod sedativima je”, reče Stefano.
 Komesar shvati da je noć bila izgubljena, a dijete žensko.
Bez da otvori usta, okrenu se i vrati u mali salon.
Odmah za njim dođe Stefano.
Pogleda komesara i reče:
“Zahvaljujem vam na razumijevanju.”
Trenutak potom uđe i Meriam.
“I da smo je probudili”, Montalbano će, “ne vjerujem da bi bila u
stanju odgovarati na moja pitanja. To se događa samo na filmu.”
“Učinimo tako”, reče Meriam, osmjehnuvši se lagano, “ako se
Teresa popodne oporavi, nazvat ću vas. Je li to u redu?”
“Hvala, Meriam, vi ste uistinu rijetka osoba.”
Oboma stisnu ruku i zaputi se u komesarijat.

♦
Tek što je ušao u svoj ured, Mirni Augello uđe podignutih ruku.
“Čitao sam Fazijov zapisnik s Trupijinom izjavom”, reče sjevši.
“I onda?”
“Koji veliki rogonja!”
“Oprosti, zašto?”
“Ali jesi li svjestan da sam mu Elenu ja predstavio?! I čak sam mu
kazao da sam se zagledao u nju. I on me izdao. Ukrao mi ju je, ništa mi
nije rekao i moguće je da ju je čak i ubio!” “Ma nemoj govoriti pizdarije,
Mirni.”
“Ali zašto si tako siguran u njegovu nevinost?”
“U ovom trenutku ne znam je li nevin ili je pak kriv, ali nije moguće
da su svi oni koji su ti maznuli neku žensku potom postali ubojice. I k
tomu, zar taj Trupia nije bio tvoj dobar prijatelj?”
“Dobar, rekao si. Bijaše prijatelj. Netko tko na ovaj način izdaje,
spreman je na sve.”
“Ali jesi li ti svjestan da govoriš nasumce.”
“Ne, Salvo, razmisli. Zadnji je ljubavnik. Došao je spontano ovamo
reći da su se prije tri dana zakačili. To je zločin na mah. Ja sam više
nego uvjeren da je Trupia pošao jesti, pa je došao k Eleni, posvađali su
se, pa je završilo kako je završilo.”
“U ime prijateljstva, Mirni! Naravno da je jedna moguća
pretpostavka, premda je, po meni, ubojica večerao s Elenom. Ma ti,
ovog Trupiju, poznaješ kao nasilnog čovjeka?”
“Ne, ali ti me učiš da prilika čini čovjeka lupežom. Da sam ja na
tvome mjestu, učinio bih jednu stvar.”
 “Reci mi je.”
“Bilo bi dovoljno ispitati je li Elena na dan kada je ubijena primila
na mobitel Trupijine pozive. Ili obrnuto.”
Nije bila pogrešna. Montalbano podignu slušalicu i nazva Catarellu:
“Pošalji mi Fazija.”
Fazio je došao.
“Imaju li forenzičari Elenin mobitel?” upita Montalbano.
“Nemaju, šefe, nemaju ga jer ga nisu našli. Posvuda smo ga tražili,
čak i u hladnjaku. Po meni kao i po forenzičarima, ubojica ga je uzeo.”
“Što sam ti rekao?!” trijumfalno će Mirni. “Očito joj je Trupia
telefonirao, pa je morao učiniti da mobitel nestane.” “Fazio, čim
uzmogneš, nastoj dobiti popis poziva s Trupijina mobitela. Ja vam
kažem da uopće ne vjerujem u ovaj trag.”
Mirni Augello ustade rasrđen:
“I ti ćeš meni onda prigovarati da sam brzoplet. Pozdravljam te.”
Iziđe iz sobe lupivši vratima.
Jeka buke se transformirala u zvonjavu telefona.
“Šefe, je da je na liniji doktor Pasquano.”
Montalbano se iznenadi. Je li moguće da je Pasquano već obavio
obdukciju? I da je tako uviđavan da ga nazove kako bi mu priopćio
rezultate? U svakom slučaju, stavi na zvučnik da i Fazio čuje.
“Doktore, dobar dan. Na raspolaganju sam vam. Trebate partnera
za poker?”
“Ja od vas ništa ne trebam. Baš suprotno. Vi ste taj koji mene treba.”
“Pa onda, čemu moram zahvaliti što čujem vaš glas?” “Mislio sam
da vas zanima ubojstvo krojačice.”
“Naravno da me zanima.”
“I ništa ne želite znati o obdukciji?”
Tada bi stvarno svijet počeo ići naopako.
“Da, hva...”, promrmlja Montalbano koji je bio zatečen. “Kao prvo,
gospođa je tek bila večerala te je ubijena a da nije ni počela
probavljati.”
“A to potvrđuje ono što sam ja već bio pomislio.”
“Pa, dakle, ako vi imate tako dalekovidnu misao, tako britku, ja ću
ušutjeti, više neću ni riječ reći, tako da vi u miru možete poslušati vaše
misli.”
“Doktore, oprostite, zar ste jutros ustali na lijevu nogu? Neću vas
više prekidati. Sav sam uho.”
“Oružje zločina”, nastavi Pasquano, “jesu krojačke škare pronađene
na stolu. Rane su posve tomu primjerene. Moram dodati da je potrebna
velika snaga da se s takvim škarama zadade tako jake ubode kakve je
ubojica zadao.”
Montalbano se nije mogao suzdržati:
“Dakle, vi mislite na nekog prilično jakog čovjeka?”
“Ne. Ne, vi ne poštujete pravila. Vi to mislite, ne ja. Zaklinjem se, ako
me još jednom prekinete...”
“Oprostite, oprostite, oprostite...”
“Prvi ju je udarac očigledno zatekao iznenada. Nema znakova
ozljeda na njezinim rukama. Ubojica, koji je stajao iza nje, ciljao je u
vrat i prerezao joj je vratnu arteriju, prouzročivši smrtonosnu ranu.
Žena je, teoretski, morala pasti potrbuške, ali mora da je učinila koju
kretnju zbog koje je pala nauznak. Sad vam se ispričavam zbog pitanja
koje ću vam postaviti. S obzirom na vašu poodmaklu dob, mogu li
nastaviti govoriti, jeste li razumjeli sve što sam do ovog trenutka
rekao?”
Očigledno bijaše provokacija, no Montalbano ju radije zanemari:
“Nadam se da jesam. Nastavite.”
“I tada se ubojica pognuo te je počeo ubadati tijelo. Tako je mogao
izbjeći da nanese ozljede na području grudi.”
“Dakle”, Montalbano će, “nije slučajno poštedio cijelo područje
prsiju?”
“Nije! Naravno da nije. To je nešto što je očito i htio.”
“I, po vama, zašto je tako postupio?”
“Konačno se možete vratiti razmatranju i vidjet ćete da ćete
umovanjem malo-pomalo i vi dokučiti stvar.”
“Jer vi već imate neku ideju?”
“Ja ne, ali pjesnici da. Jedino je poteškoća pri izboru. Možemo
krenuti od Ariosta: okrugle dojke izgledahu mliječne. A vi ćete se sjetiti i
D’Annunziove bolne ljubavi kad je rekao: naći u toj sjeni, ležeći na tim
grudima, kao na dnu groba, Beskraj. Nećemo valjda zaboraviti ni
Cardarellija: Jadna ženo nabreklih prsa, ti nisi bogata drugim doli svojim
mlijekom...”14
Montalbano ostade očaran, otvorenih usta. Nikada ne bi pomislio
na Pasquana kao na poznavatelja poezije.
“Može li se to objasniti jednostavnim riječima?” usudi se pitati.
“Ne”, Pasquano će zaključivši razgovor.
“Kurac!” reče Fazio. “Zanima me da li se doktorovo poznavanje
poezije zaustavlja samo na dudama ili na nekom drugom dijelu
ženskoga tijela?”
“Fazio, što da ti rečeni? Ovaj mi je nalet poezije otvorio takav apetit
da više ne mogu izdržati.”
I bi da je prvi put - bit će da je bilo zbog umora, zbog starosti, ili
zbog straha da ne zaspe dok jede - pozvao Fazija da pođe s njime k
Enzu.
“Pod jednim uvjetom”, zaključi: “da dok jedemo, ne spominjemo
istragu. Pače, bolje, da uopće ne govorimo.”
 DESET

Dok je komesarov automobil jurio, Fazio će:

“Zaustavite se časkom da iziđem.”
“Dobro, počekat ću te. Nešto si zaboravio?”
“Ne, šefe, hoću nešto vidjeti. Vi nastavite, ja ću doći za vama.”
Montalbano krene prema restoranu, parkira, uđe i reče Enzu:
“Pripremi za dvoje.”
‘“Koje? Žena ili muškarac?” upita Enzo.
“Samo Fazio.”
Enzo se udalji malko razočaran, učini tri koraka, okrenu se i vrati
komesaru:
“Komesaru, nemojte se ljutit što ću vas sad pitat. Ali možete li mi
nešto reć’ o ubojstvu jadne gospođe Elene?”
“Poznavali ste je?”
“Jesam. Da barem imade još takovih žena!”
“U kom smislu?”
“Najvećim stoga jer je bila vesela osoba, otvorena, nasmijana.
Društvena. A koji je apetit imala! Znadete li da sad već žene više pravo i
ne jedu. Salatica, cikorija s uljem i limunom.
Gospoda Elena ne. Sjela bi i dala bi da joj se servira predjelo, prvi
pijat, drugi, nešto slatkoga i kavubi.15 Sve to pak razveseljeno nekim
dobrim vinom. I budući da je poneki put dolazila sama i da joj nije bilo
drago jesti bez društva, zamolila bi me da sjednem s njom, pa smo
pričali. Znadete li jednu stvar? Cesto, kada bi došla u kasnu večer, kad
ne bi bilo više klijenata i kad bi se spremao zatvoriti, nakon večere
igrali bismo trešetu16 za ulog. Ako bi ona dobila, ne bi platila.”
“Što ćeš da ti kažem?” Montalbano će. “Još smo na samom početku.
Informirat ću te.”
U tom se času vrati Fazio. Sjedne.
“Izvoli nešto?” komesar će.
“Znate li? Imam pik na paštu s butargom.”17
Na sam spomen, i Montalbano osjeti veliku volju za butargom.
Na njihovo traženje Enzo reče da nema problema te da će dodati
samo malo izribane kore od limuna sa svoga stabla.
Dok su jeli, pored butarge i frigane trlje s kapulom, Fazio je održao
riječ i uopće nije otvorio usta, čak ni da bi pohvalio čudesnu kvalitetu
jela. Tek pošto je popio kavu, iz džepa izvadi presavijeni magazin.
Stavi ga na stol i pokri ga rukom da komesar ne bi vidio naslovnu
stranicu.
Imao je lukav i zadovoljan osmijeh na licu, koji je kod Montalbana
odmah pobudio antipatiju.
Odluči uskratiti mu zadovoljstvo, ustade bez riječi i pođe na zahod.
Na vrijeme vidje kako osmijeh nestaje s Fazijova lica.
Kad se vratio, ostade stajati i hitro reče:
“Idemo.”
Tad Fazio reče:
“Oprostite, šefe, hoćete li me časkom poslušati? Moram vam nešto
pokazati.”
“Da vidimo!” dopusti komesar nevoljko sjevši.
“Dok smo prolazili autom, vidjeh izloženi magazin te mi se učinilo
da sam uočio jedan naslov. Stoga sam izišao iz auta.” Bez da kaže riječ,
Montalbano pruži ruku, izvuče ispod Fazijove ruke magazin, uze ga i
pogleda.
Naslovnica je pokazivala lijepi par dojki ispod kojih je pisalo:
Ženska prsa u velikoj talijanskoj poeziji.
“Eto otkuda je doktor Pasquano pokupio sve to svoje znanje!”
“Koji veliki rogonja!” uskliknu komesar.
No osjeti se primirenim, toliko da rekne Faziju: “Zahvaljujem ti, jer,
razmišljajući o Pasquanovim citatima, moguće da ne bih mogao
zaspati. Otpratit ću te u komesarijat.” “Nije potrebno”, Fazio će, “ako vi
hoćete, po svojoj navadi, prošetati lukom, ja ću se rado vratiti pješice.”

♦
Taman što je na molu krenuo prema ravnoj hridi, a ono njegov
mobitel zazvoni. Baš u trenutku kada je razmišljao kako da Pasquanu
uzvrati na doskočici, eto njega:
“Montalbano, ispričavam se što vas budim tijekom popodnevna
drijemeža.”
“A tko vam kaže da spavam? Vi trebate spavati, ne ja. Ja sam izvrsno
i upravo uživam na morskome zraku. Radije recite, kakav je zrak u
mrtvačnici?”
“Evo, baš u mojoj sobi zrak je zagađen nekom truleži, ali u hodniku
je još puno gori.”
“Zašto?”
“Jer već dva sata neki gospodin sjedi na podu, bez postola, koji se
jada, plače, pjeva i moli da hoće vidjeti ubijenu.”
“I što ja mogu učiniti?”
“Taj gospodin mi je rekao da je vaš prijatelj. Pa ako vi ne dođete
uzeti ga k sebi, ja ću i njega ubiti i staviti u krevetić s gospođom
Elenom, pa će je tako konačno vidjeti.”
“A kako se zove?”
“Ima nekakvo tursko ime: Ossiman, Osman, nešto tako... Halo,
halo...!”
Ali Montalbano je već trčao prema svom autu.

♦
Dok je jurio prema Montelusi, nije bio u stanju smisliti nešto što bi
imalo minimum logike.
Činilo mu se da je u njegovu mozgu narasla velika šuma pitanja
unutar koje se on kretao poput slijepca, glavinjajući u njoj kao da je u
bezizlaznom labirintu.
Uspijevao je samo formulirati dijelove pitanja.
Osman? Što ga je on imao s tim? Stoje radio u mrtvačnici? Zašto je
plakao? Zašto je bio bos? Je li dobro čuo? Nije li mogao biti neki Turčin
koji se zvao Osman? Ali ako je rekao da je bio njezin prijatelj... onda...
I potom, kakvog ga je on poznavao, čovjek od malo riječi,
rezerviran, sabran, zašto se tako zapustio?
Konačno zaustavi auto pred institutom, potrči unutra i pred njim se
hodnik pokaže pust.
Ali, na pola puta, nalazila se neka vrst velike lopte od smotanih krpa
koja nije nalikovala na išta ljudsko, ali iznutra je dopirala neka vrst
pjevana jadanja.
Približi se i stade.
Bi mu teško prepoznati liječnika jer je taj sjedio na podu ramenima
naslonjen na zid, glavom posve uronjenom među nogama, laktima
kojima je obuhvatio koljena, i komesar jasno iz prigušena glasa shvati
da se iz toga krpena klupka čuje riječ “Elena”.
Cučnu ispred njega.
Sagnu se dok njegovo lice nije skoro pa dodirnulo doktorovu kosu.
Poče ga tiho zvati:
“Osmane, Osmane. Montalbano je. Osmane, hrabro. Ovdje sam s
vama.”
Nikakve reakcije nije bilo.
Montalbano nastavi ponavljati svoje ime modulirajući svoj glas
prema njegovoj melodiji.
I djelovalo je. Jadanje prestade.
Osman polako, polako podignu glavu.
Vidjevši ga, Montalbano osjeti kao da mu neka hladna zmija gmiže
leđima. Lice toga čovjeka, izraz njegovih očiju kao da je pripadalo nekoj
puno starijoj osobi. Bolje posve izmijenila njegov izgled.
Mrmljao je nešto što Montalbano nije razumio:
“Molim?” upita.
“Hoću vidjeti Elenu.”
“Učinit ću sve što mogu, obećavam. No sad ću vam pomoći da
ustanete.”
Osman, uz komesarovu pomoć, uspje najprije kleknuti, i potom,
podupirući se leđima o zid, polako ustade.
“Možete li se držati na nogama?”
“Da”, Osman će.
Montalbano pođe uzeti njegove postole koje su bile podalje, vrati se
i kleknuvši, obuje mu ih majčinskom strpljivošću.
Povede ga do najbližeg stolca.
“Počekajte me ovdje. Nemojte se nikako maknuti odavde.”
Požuri do vrata Pasquanova ureda, otvori ih i naglo uđe.
Doktor poskoči sa stolca:
“Koj’ kurac, zar se tako ulazi?”
“Ne mogu gubiti vrijeme”, Montalbano će. “Recite mi: je li posve
zabranjeno da netko tko nije iz obitelji vidi les?”
“Apsolutno zabranjeno. Treba sudčeva dozvola. Zar mislite da inače
ne bih bio dozvolio da vaš prijatelj uđe? Već mi dva sata ide na jaja s
tom dosadnom pjesmom.”
“A kad bih vam rekao da je moj prijatelj brat ubijene?” “Rekao bih
vam da je to golema pizdarija. No budući da ste izvrsni u izvaljivanju
pizdarija, hinit ću da vam vjerujem. Ako vi preuzmete svu
odgovornost.”
“Da, ja jamčim.”
“Dobro, onda ću vas otpratiti.”
Dok su išli hodnikom prema Osmanu, Pasquano tiho reče:
“Počekajte me ovdje. Bolje je da najprije ja uđem. Pokrit ću plahtom tu
jadnu ženu, samo ću joj ostaviti otkriveno lice koje, nasreću, nije
ozlijeđeno.”
Pođe prema nekim vratima, otvori ih, uđe ostavivši ih otvorenima.
Montalbano priđe Osmanu.
“Još koju minutu i vidjet ćete je.”
“Hvala”, uspje reći doktor.
Malo potom pojavi se Pasquano:
“Dođite.”
Osman ustade. Montalbano ga uze pod ruku, uvede ga u sobu. Jedan
hladnjak bijaše otvoren. Pasquano je bio izvukao nosiljku s lešom i
stajao je pokraj držeći podignut jedan kraj plahte.
U tom času, Osman se naglo otrgnu od Montalbana i reče: “Idem
sam.”
Montalbano je očekivao da će posrtati hodajući, ali doktor tih pet
koraka učini sigurno, bez problema.
Došavši do Pasquana, zaustavi se i poče gledati lice mrtve. Sad na
njezinu licu nije bilo više nikakva izraza. Njegove su se usne pomicale
bez da se čuje i najmanji zvuk. Pa se, sporo, sagnu dok svoja usta nije
stavio na Elenino čelo. Ostade tako nekoliko sekunda, pa se uspravi i
bez da išta kaže uputi se poput mjesečara k izlazu iz sobe.
“Hvala”, Montalbano reče Pasquanu.
Osman je sada išao ravno prema izlaznim vratima.
Tek što je izišao, reče:
“Hvala vam na svemu.”
“Ali vi se mislite vratiti u Vigatu svojim autom?”
“Da”, reče Osman.
“Izbijte si to iz glave. Auto ćete doći uzeti drugi put. Ja ću vas
prebaciti. Pače, bi li vam odgovaralo da dođete k meni kući u
Marinellu?”
“Da”, uzvrati doktor.

♦
Dok su sjedali u auto, Montalbanov mobitel zazvoni:
“Halo!”
“Komesaru, oprostite. Meriam je. Nazivljem vas jer sam vrlo
zabrinuta. Objasnit ću vam bolje. Vi ne znate... ali Elena... oprostite,
dakle... od jutros ne mogu pronaći doktora Osmana...”
Prije nego što će odgovoriti, iziđe da ga doktor ne bi čuo:
“Ovdje je sa mnom.”
“Kako mu je?” odmah upita Meriam.
 “Loše.”
“Jeste li u komesarijatu?”
“Ne. Mislio sam ga povesti k sebi u Marinellu, da mu dadnem malko
vremena da dođe k sebi.”
“Ne bi li bilo bolje otpratiti ga njegovoj kući?”
“Ne mogu ga ostaviti sama.”
“Ne brinite, već sam pred Osmanovom kućom, ovdje ću vas
počekati.”
“U redu”, reče komesar i uđe u auto.
Pak reče doktoru da će ga odvesti kući. Osman je bio još tako
izgubljen da nije ni upitao objašnjenje zbog te promjene.
Čim Osman vidje Meriam pred portunom svoje kuće, otvori vrata,
siđe i potrči k njoj te se čvrsto zagrliše.
Montalbano upali motor i krenu.
Htio je poći u Marinellu, ali se, ne zna ni kako ni zašto, našao pred
komesarijatom.
Sad je već bio toliko umoran da nije uspijevao misliti svojom
glavom, pa je to pustio svome autu. Dakle, parkira i uđe.
“Ah šefe, šefe! Malo prin su telefunirali iz forenzičara jerbo su tili od
vas lično i osobno znati kome će na račun staviti viskase.”18
“A koj’ kurac su viskasi?”
“Kako, šefe?! Na televiziji govore i čine ga vidit.”
“A šta se vidi, Catare?”
“Vidiju se mačke šta se rikreiraju i smiju zahvaljujuć visikasiju.”
“I, dakle, taj visikasi je stvar koja čini da mačke budu zadovoljne, a
mi to moramo platiti da forenzičari budu zadovoljni?”
“Je, je, šefe. Informira san se. Visikasi je nešta poslin čega su mačke
puno zadovoljne.”
“Shvatio sam, Catare. A sad mi pokušaj rastumačiti zašto ćemo
morati platiti taj visikasi i, ponad svega, za koga?”
“Šefe, radi se o mačku gospođe krojačice. Daklen, o mačku svidoku.”
“Rinaldo!” uskliknu Montalbano. “U redu, reci forenzičarima da ću
račun ja platiti, ali tek ako mi ovdje donesu mačka da svjedoči. Bojim se
da će ga pustiti umrijeti od gladi jer će visikasi oni pojesti.”
“Pravo imate, šefe! Koliko stvari znadete! Odma sad, istoga trena ću
im telefunirati!”
Uđe u svoj ured i nađe Fazija kako nepokretan, ispruženih nogu
sjedi razrogačenih očiju. Bi bjelodano da je spavao otvorenih očiju.
“Fazio!” poviknu komesar.
 Taj promrmlja:
“Na zapovijed!”
Pak konačno uspje povratiti dah i jasno reče:
“Šefe, kako je završilo?”
“Reći ću ti poslije. Imaš li ti novosti?”
“Imam, šefe”, Fazio će poneseno. “Doznah nešto što bi moglo biti
vrlo zanimljivo.”
“Reci mi.”
Fazio zauze konspirativnu pozu.
“Čini se, ali kažem čini se, da je u prošlosti između doktora Osmana
i Elene bilo ne... jesam li objasnio?”
“Nisi”, reče Montalbano koji se poče zabavljati.
“Dakle, čini se da je između njih dvoje bilo nešto više od
prijateljstva.”
Montalbana je to skoro dirnulo. Ali kako je bilo moguće da se jedan
mladac poput Fazija, koji je u svom životu vidio mnoge besramne
stvari, ustručavao pričati o ljubavi?
No ganuće ga nije spriječilo da još malko dirne u ranu:
“I dakle?”
“I dakle, vjerujem da bi bilo dobro doznati je li ta priča istinita ili
lažna.”
“Istinita je. Već znam”, reče Montalbano, istim tonom kojim je Fazio
često rabio za reći “već učinjeno”.
Fazio razrogači oči:
“A kako ste uspjeli?”
“Prije pet minuta sam doktora Osmana ostavio pred vratima
njegove kuće.”
I tad mu ispriča sve ono što se bilo dogodilo nakon što su se rastali
u gostionici.
“Zato još niste našli način da ga ispitate?” upita Fazio.
“Ne. Ti ćeš ga za koju uru vremena nazvati doma i reći ćeš mu da ga
sutra ujutro u devet i po čekam u komesarijatu. Naravno da ćeš i ti
doći. Ja ti sad kažem da sam mrtav umoran i da imam potrebu poći
odmoriti se. Idem u Marinellu. Želim ti ugodnu večer, vidimo se sutra
ujutro.”
Prolazeći pored Catarelle, reče:
“Catare, idem u Marinellu i nemam namjeru biti ometan čak ako
telefunira gospodin i ministar.”
“Na zapovid, šefe! Tija san vamin kazat da su mi forenzičari kazali
da ćete vi platit i mačkovu posteju?”
“Postelja? Kakva sad postelja?”
“Šefe, kunem se da san pokuša, ali da nišan dobro razumija.
Spominjali su nešta kao između posteje i pošte.”
“Pošte?”
“Je, šefe! Baš takva rič.”
“A da ne bi i dalje zajebavali, ja ću platiti. I reci im da ću i pijesak
platiti.”
“Nemojte se brinit, šefe. Pisak, ako triba, ja ću uzet na plaži. Puno ga
je, ni potriba plaćat ga.”
Stigne u Marinellu kad je bilo skoro pa šest navečer. Bi prekrasan
zalazak. Montalbano oćutje da mu živčana napetost popušta čim je sjeo
na verandici.
Ostade nepokretan duboko disati, nije imao snage ni da uvuče ruku
u džep kako bi izvukao paketić cigareta. Bijaše toliko nepokretan da je
jedan golub doletio na ogradu verandice šetuckao se gore-dolje, pa se
zaustavio gledati ga.
“Nije me volja govoriti”, Montalbano će osjećajući kako mu vjeđe
podrhtavaju.
Golub odletje.
Montalbano sklopi oči.

♦
Kad ih je otvorio, oko njega bijaše mrkli mrak. Trgnu se. Pogleda na
sat pri svjetlu upaljača. Bilo je devet navečer.
Pođe unutra, upali kućna svjetla.
Što zbog umora koji je osjećao, što zbog drijemeža na otvorenome
zraku, činjenica je da mu je sada bilo hladno.
Stoga pođe u kupaonicu, skinu se i stade pod tuš.
Odmah mu bi puno bolje, te naglo osjeti vučji apetit.
Odjenu gaće i potrči u kuhinju. Bi da ga je glad povela do pećnice.
Otvori je. Oh, predivne li divote! Lazanje s rižom koje sam Bog znade
kad je zadnji put jeo!
Nije čak ni stol spravio, preko plastičnog stolnjaka stavi veliku
salvetu, na nju stavi čašu, bocu vina, iz ladice uze vilicu i navali na
lazanje bez da ih izvadi iz tepsije.
Uspje izvesti neku vrst čuda, to jest to da mu kroz glavu nije prošla
niti jedna misao. Mozak mu je postao nekom vrsti crne ploče na kojoj
su se pojavljivale samo riječi hvale za okuse koji su počinjali u ustima
te su mu postupno zahvaćali cijelo tijelo do vrha nožnih prstiju, da bi se
zatim obnavljali.
Kako se tepsija praznila, tako se usporavao ritam njegova jedenja.
Posljednja dva-tri zahvata vilicom bijahu posvećena skupljanju
preostalog zrnja riže.
Kad je završio jesti, ostade sjediti na stolcu klizeći prema naprijed
stražnjicom, pomno motreći šare na kuhinjskim pločicama.
Kad je ekstaza minula, shvati da je došlo vrijeme da telefonira Liviji.
Ustade, pođe u blagovaonicu, sjedne, okrenu broj.
Ali odmah prekinu jer je još osjećao rižu u grlu. Bilo mu je potrebno
prošetati.
I tako odjenu traperice, košulju, jaknu i bos siđe na plažu.
Stopalom dodirnu vodu: bijaše hladna.
Osjet mu se svidi, pa zavrnu nogavice do visine lista i uđe u vodu do
gležnja.
Nešto mu pogladi stopala, sagnu se pogledati. Bi nekakva
fosforescencija u vodi i vidje mnogo vrlo malih srebrnih ribica koje su
se kao u nekom slalomu vrtjele oko njegovih nogu.
Bi to kao nekakav signal, jer se odmah sjetio Osmanova slučaja.
Fazio mu je bio potvrdio da su doktor i krojačka imah svoju ljubavnu
priču.
I mora da je to bila vrlo ozbiljna stvar kad se čovjek sabran poput
Osmana prepustio tako dubokom, neutješnom očajanju. Toliko
različitom od boli koju je uočio na Trupijinom licu. I kad se dobro
promisli, Osman i Elena mora da su bili vrlo zgodan par, nadopunjavah
su se: koliko je on bio rezerviran, toliko je ona bila pristupačna, koliko
je on bio zatvoren, toliko je ona bila otvorena.
I fizički mora da su bili naočiti.
I onda, ako su stvari tako stajale, zašto, koja je prepreka prekinula
njihovu vezu?
Ni jedno od njih dvoje nije imao bračnog partnera, vezu neku koja
bi priječila da budu zajedno.
Zbog čega su se morah rastati?
Zašto se nisu vjenčah?
Na riječ vjenčah, nije mogao ne pomisliti na svoju vezu s Livijom.
Radije prekinu na to misliti te krenu kući telefonirati u Boccadasse.
 JEDANAEST

“Salvo! Konačno! Jedva sam čekala da me nazoveš!” “Oprosti mi,

Livia, ali ti dobro znaš da..
“Jesi li ga uhvatio?”
Montalbano nije razumio:
“Što sam morao uhvatiti?”
“Ubojicu! Jesi li ga uhvatio?”
“Ali, Livia, nemoj govoriti gluposti! Ne znam ni otkuda bih počeo.
Pače, reći ću ti, čak mi i ti možeš biti korisna.”
“A kako?”
“Kaži mi nešto o Eleni. Na primjer, kada si je upoznala? Kojom
prigodom?”
“Zatekao si me spremnu, danas sam samo na nju mislila. Prvi put
kad sam je vidjela, bit će da je bilo prije dvije godine. Prolazila sam
ispred novog dućana te sam zamijetila prekrasne šalove u izlogu. Ušla
sam i mislim da sam tamo ostala više od dva sata. Nikad ti nisam
rekla?”
“Nisi. Nastavi.”
“Sjećam se da smo pričale kao da se već dugo poznajemo. Ja, koja
inače malo govorim o sebi, tada sam joj svašta ispričala. Spomenula
sam tebe, kako smo se upoznali, koliko smo dugo skupa.”
“A što ti je ona rekla o sebi?”
“Salvo, stvarno malo. Elena je vodila razgovor, birala je teme. Ja sam
je možda pokušala nagovoriti da kaže nešto o sebi, ali kad promislim,
dojam je bio da je onda bila otvorena i srdačna, da, ali do izvjesne
granice.”
“Objasni se bolje.”
“Kako bih ti rekla... među ženama, na primjer, uvijek se počne
govoriti o muškarcima, a ona je uspjela vrlo spretno ne reći mi ništa
osobno o sebi. Rekla mi je da je bila udana za nekog Vigačanina i da se
zato preselila k vama. Ja sam je pitala da li je još u braku, i dobro se
sjećam njenog odgovora: ne, umro je. Ali to mi je rekla s takvim
odlučnim tonom, da nisam bila raspoložena još nešto pitati. Eto, kad
dobro promislim, rekla bih da Elena nije htjela prijeći određeni prag.
Da joj je razgovor bio ugodan dok se o meni i o njoj govorilo površno.”
“I poslije toga si je opet vidjela?”
“Da, nekoliko puta. Uvijek s obećanjem da ćemo barem popiti
aperitiv. Razmijenile smo si i telefonske brojeve, ali je bilo jasno da se
nikada nećemo sresti izvan tog njezina dućana.” “Dakle, ti ništa ne znaš
o Osmanu?”
“Osmanu? Doktoru migranata?”
“Da. Kako se čini, neko vrijeme su bili skupa.”
“Ma što mi kažeš! Bit će da su bili prekrasan par. Ali... ali...” “Što te
hvata?”
“Ti misliš da je on možda upleten?”
“Livia, što govoriš?! Ne, apsolutno ne. Osman je jučer kasno, kad su
je ubili, bio sa mnom.”
“Ima li sumnjivih?”
“Da, Livia. Premda bez povoda. Njezin najnoviji ljubavnik praktično
nema alibi.”
“Ti dakle misliš da je riječ o zločinu na mah?”
“Ja ne mislim ništa. Zbunjen sam i mrtav umoran, već dva dana ne
spavam u svome krevetu.”
“Što kažeš? U kojem si to krevetu spavao?”
I ovdje razgovor krenu drugim smjerom.
Montalbano se naljutio. Livia također. Zaželjeli su si laku noć, što je,
prevedeno na talijanski, značilo jako tešku noć, i zaključiše razgovor.

♦
Bijaše neka vrst posmrtnoga bdijenja. Svi su sjedili uredno
poredani u radionici krojačnice. Bio je tu doktor Osman koji je jednu
ruku držao na Meriaminu ramenu, pored nje je bio stari krojač Nicola,
kraj njega mladi krojač pod ruku s Enzom, i kao posljednji Trupia.
Montalbano je sjedio u naslonjaču i motrio ih je pijuckajući šalicu
čaja od mente.
Bilo je očito da su čekali nekoga. Pak se na vratima pojavi Pasquano
s Rinaldom u naručju. Priđe velikom radnome stolu. Stavi na njega
životinju i pođe stati u stavu mirno pred komesarovim naslonjačem.
“Možemo početi!” Montalbano reče glasno.
Uđe Fazio s klupkom modre vune i stavi ga pred mačkom. Svi
zadržaše dah kao da očekuju nešto nesvakidašnje, no mačak Rinaldo se
poče igrati klupkom kotrljajući ga do samog ruba stola. U jednom
trenutku ustima uhvati krajičak konca i skoči na pod te pođe prema
izlaznim vratima i nestade. Ali da se u hodniku nastavio igrati, svi
shvatiše jer se klupko na stolu poče smanjivati. U jednom trenutku od
klupka preostade samo drugi kraj.
Tada Montalbano ustade i poče slijediti konac. Uđe u hodnik.
Klupko se gubilo iza vrata koja su vodila na gornji kat. Nastavi ići.
Konac se penjao stubama i on ih je prelazio jednu po jednu. Stigao je u
stan. Konac se nastavljao niz cijeli hodnik te je skrenuo i nestao iza
vrata Elenine spavaće sobe. Uđe. Konac je završavao točno na sredini
poda, a tu je bilo nešto što je izgledalo kao neki znak narisan plavom
kredom.
Rinaldo bijaše nestao.

♦
Probudio se pitajući se što bi taj znak mogao značiti, ali mu se još
toliko spavalo da nije imao volju baviti se jungovskim i frojdovskim
tumačenjima.
Kad se pojavio u komesarijatu, Catarella ga je obavijestio da je
doktor Cosma već bio stigao i da se nalazi u čekaonici. “Fazio je na
svome mjestu?”
“Je, šefe, sav je tu u mjestu.”
“Reci mu da pođe u moj ured.”
Montalbano pođe pružiti ruku Osmanu.
“Kako ste?”
“Manje loše.”
“Jeste li raspoloženi da...”
“Naravno, kako ne?”
Montalbano ga uze pod ruku i povede u svoj ured.
Fazio, koji je sjedio, ustade pa pođe i on dati ruku Osmanu.
“Izvolite”, komesar će.
Doktor sjedne na stolac ispred pisaćega stola, Fazio pak sjedne
pored njega na drugi stolac.
“Htio bih napomenuti”, poče Montalbano, “da ste vi, doktore
Osman, ovdje kao osoba koja je upućena u ono što se dogodilo. Vama
ne prijeti nikakva optužba, niti bi bilo moguće formulirati bilo kakvu
optužbu s obzirom na to da ste u trenutku zločina bili sa mnom. Unatoč
tomu mogli biste iskoristiti svoje pravo na odvjetničku pomoć. Dakle,
ako hoćete, odmah možemo prekinuti naš razgovor te da tako
odgodimo naš susret do trenutka kad ćete moći imati pomoć svojega
odvjetnika.” “Nemam potrebu za odvjetnikom”, Osman će, “i spreman
sam odgovoriti na svako vaše pitanje.”
“Hvala”, Montalbano reče, “nisam sumnjao. Htio bih da Fazio
zabilježi vaše očitovanje.”
Osman pristade, te Fazio otvori računalo.
“Hoćete li mi reći, doktore, kakvi su bili vaši odnosi s ubijenom?”
“Elenu sam bio upoznao prije osam godina. Do mene je došla kao
pacijent, moje joj je ime dala Meriam koja je tada već neko vrijeme
surađivala s njezinom krojačnicom. Ono što me je pogodilo kad je ušla
u moju ordinaciju, a sjećam se toga kao da je bilo danas, bijaše njen
osmijeh. U prvom susretu sa zubarom svi su inače nervozni. Ona ne.
Smijala se, čavrljala, sjela je i postavljala pitanja o dugmadi koje je
vidjela, dodirujući jedno za drugim. Bi upravo zahvaljujući Eleni, njenoj
spontanosti i prpošnosti da je postigla da se osjećam ugodno te da sam
ja, mrgoda i musliman kakav jesam, uzmogao hrabrosti da je pozovem
vani na večeru. Tako je počelo.”
“Stoje to, doktore, počelo?”
“Jedna prekrasna, strastvena, autentična ljubavna priča.” “Koliko je
trajala?”
“Na neki drugi način još traje.”
“Objasnite mi bolje, molim vas.”
“Kako se od našeg prvog susreta bijaše promijenio odnos pacijenta
i doktora, jednako tako brzo, nakon tek nekoliko dana, postadosmo
ljubavnici. I oboje smo bili iznenađeni i sretni snagom naših osjećaja.
Bila je to neodoljiva i zrela ljubav. Priča koju si možeš priuštiti samo
ako si slobodan i posve otvoren životu. I to je bila, i nastavlja biti,
najveća Elenina poduka. Biti spreman za život. Biti u stanju prihvatiti
ono što ti život pruža.” “A kako je potom došlo do promjene?” upita
Montalbano. Osman ga zadivljen pogleda.
“Ponovni prijelaz iz ljubavi u prijateljstvo, kažete?”
“Da.”
“Dogodilo se jednakom brzinom i prirodnošću kao i prva promjena.
Jednoga dana, nakon pet godina, našli smo se u krevetu te se
iznenadismo da ne osjećamo više poriv naših tijela nego samo onaj
nježnoga zagrljaja. I tada smo shvatili da moramo prihvatiti to novo
stanje. Često sam se pitao što bismo bili učinili da smo imali djecu.”
“A zašto niste imali?”
“Elena to nikad nije htjela.”
“A zašto se niste nikad vjenčali?”
 “I tu je Elena bila nepokolebljiva. Već je bila udana, a to nije bilo
iskustvo koje je željela ponoviti. Jednako kao ni ono suživota.”
“A što vi znate o tome braku?”
“Znam samo ono što mi je Elena htjela ispričati, a to je jako malo.
Ona je imala toga muža, vjenčali su se vrlo mladi i oboje su živjeli na
Sjeveru. Radili su isti posao i skupa su otvorili krojačnicu. U Rovigu, u
Trevisu. Ne sjećam se, on si je oduzeo život. A motiv mi Elena nikad
nije htjela otkriti do kraja. I kad bi joj se desilo da vidi zaovu, Elena je
uvijek pazila da se razgovor ne dotakne tih godina. Ja sam poštovao
njezinu želju da se o tome ne govori. No sada hoću jasno vidjeti. Ne
mogu se pomiriti s činjenicom da je ubijena.”
“Da bih mogao nešto shvatiti”, reče Montalbano, “morao bih znati
više činjenica o Eleninu životu. Ja sam je susreo samo dva puta. Vi ste
pak s Elenom živjeli pet godina. Dakle, ono što vas molim jest sljedeće:
da napregnete pamćenje, krajnju koncentraciju koja bi mogla na svjetlo
dana izvući nekog krojača, neku, pa i najmanju, promjenu u Eleninu
uobičajenom svakodnevnom ponašanju.”
“Komesaru, ja nisam mogao spavati. I, tijekom noći, pokušao sam
sabrati petogodišnje uspomene, do najsitnijih detalja. I moram vam
kazati da sam se samo dva puta zatekao pitati zašto me Elena nije
htjela upoznati s nečim što se zbivalo a što ja nisam znao.”
“Objasnite mi bolje.”
“Viđali smo se kod mene ili kod nje. Jedne smo večeri večerali u
njezinoj kući, Elena je bila zaposlena u kuhinji, ja sam pripremao stol,
zazvonio je telefon. ‘Ti se javi’, rekla mi je.
Kad sam podigao slušalicu, jedan me ženski glas upitao da lije Elena
kod kuće, na moju potvrdu žena naprasno prekinu vezu. Elena me je
pitala tko je zvao, i kad sam joj rekao što se dogodilo, ona je posve
ušutjela. Sljedećega dana se stvar ponovila. Na zvonjavu telefona Elena
je pohitala odgovoriti. Cuh kako je rekla: ‘Sad ne mogu govoriti, ti
nemoj više nazivati, ja ću te nazvati sutra ujutro’. Potom je sjela za stol
vidljivo potresena.” “I vije niste niša pitali?”
“Naravno. Ali Elena mi je bila rekla da to nisu moja posla. No, kako
da vam kažem, nije htjela biti neuljudna, htjela mi je samo reći da ja s
tom pričom nemam ništa.”
“I vi ne znate odakle su pozivi stizali?”
“Ne, komesaru. Dobro se sjećam da se poslije ovih poziva
promijenilo Elenino raspoloženje. Postala je razdražena, nervozna. Bilo
je tu nečega što ju je duboko uznemiravalo, nešto što ja nisam znao, a
što i nisam mogao znati. Noja sam, unatoč našoj tako prisnoj vezi,
poštovao njezinu volju te je nikad više o tomu nisam ništa pitao.”
“Imate li mi još nešto reći?”
“Sada ne. No nadam se da ću se sjetiti nečega što bi nam moglo biti
od pomoći.”
Montalbano ustade:
“Zahvaljujem vam na suradnji. Vrlo brzo ćemo se ponovno vidjeti.
Sada, molim vas, hodite se odmoriti.”
Osman ga pogleda gotovo smiješeći se, njegove su oči govorile:
probaj se ti odmoriti kad bi bio u mojoj situaciji!
Tek što se Fazio vratio pošto je bio otpratio doktora, a ono izravni
telefon zazvoni. Istodobno se tu našao i Mirni Augello. Na telefonu je
bio zaguljeni jt Tommaseo.
Montalbano stavi na zvučnik.
“Uistinu sam jako iznenađen vašim postupcima.”
U djeliću sekunde, komesar pomisli da jt zapravo i nije bio posve u
krivu biti ljut na njega.
“U čemu sam to pogriješio, gospodine sudče?”
“U svemu, Montalbano, u svemu. Zar vam se čini korektnim da ja
moram samo iz vaših izvješća shvatiti kako stvari stoje s ubojstvom
one čudesne, sjajne žene koja je bila krojačka?” Montalbano si zamisli
zacakljene oči morbidne žudnje Tommasea koji je, kad se radilo o
ubijenim lijepim ženama, doslovce gubio razum, s obzirom na to da,
kako se čini, u svom životu nije uspio u rukama imati neku živu ženu.
Odluči pogoršati već ionako nezgodnu situaciju:
“A uostalom, gospodine sudče, vi ste je uspjeli vidjeti samo na
fotografiji. A da ste je tek vidjeli živu!”
“Eh! Zbilja?”
“Ali sad mi recite gdje sam to pogriješio.”
“Pogriješili ste što mi niste došli osobno pričati o slučaju. Gledajte,
meni nije trebalo puno da istragu usmjerim na pravi put.”
“A koji bi bio taj pravi put?”
“Upravo sam izdao nalog o pokretanju istrage protiv Diega Trupije,
njezinog ljubavnika.”
“Gospodine sudče, dozvolite mi, ali to mi se čini ishitrenim činom,
jer još...”
“Ma koji to još i još! Montalbano, nemojte me nasmijavati. Odrasli
smo, a i cijepljeni, ne? Odluka je razvidna. Trupia se svađa s
ljubavnicom. Nakon dva, tri dana ide k njoj s nakanom da ponovno
uspostave vezu uz traženje strastvena i pomirbena zagrljaja. Žena
naravno odbija i Trupia ju, u snažnom, iznenadnom napadaju pohote,
grubo stisnu, no ona se nastavlja opirati, pa čovjek pomućen strašću
dohvaća škare i razdire toliko žuđeno tijelo. A reći ću vam i više:
poštedio joj je prsa jer nije imao snage ozlijediti onaj dio tijela koji je
toliko volio, za kojim je toliko hlepio, toliko čeznuo.”
“Gospodine sudče, ako mi dozvolite...”
“Ne, Montalbano. Ovaj put ne namjeravam popustiti vašoj
mukotrpnoj raboti. Istina je mnogo jasnija i bistrija od svih vaših
maštarija.”
Montalbano odluči prekinuti razgovor.
“Dajte mi onda naputke.”
“Slijedite me: vi unutar dvadeset četiri sata morate pročešljati
Trupiju. Čim bude priznao, a učinit će to, to vam jamčim, ja ću potvrditi
zahtjev za pokretanje istražnog postupka te ću ga proslijediti
istražnome sudcu.”
“Kako hoćete, gospodine sudče. Do skora”, reče komesar spustivši
slušalicu.
“Jedini put”, Augello će, “da se posve slažem s Tommaseom.” “A,
da?” Montalbano će. “Šteta što nisi slobodan, inače bih tebi bio
povjerio ispitivanje Trupije.”
“Nikad ja nisam slobodan”, uzvrati Augello uz veliki osmijeh, te
nastavi: “Jutros me je nazvao načelnik, koji mi je priopćio da je od
danas naš komesarijat oslobođen pomaganja Sileciju. Izuzev
izvanrednih slučajeva koje ćemo morati ovjeroviti.”
“Bolje tako”, reče Montalbano. “Onda pozovi tvog prijatelja Trupiju,
osiguraj da bude podržan od odvjetnika i pročešljajte ga, kako je to
rekao jt.”
“Sa zadovoljstvom!” reče Augello ustavši i iziđe iz sobe. Fazio
iskrivi usta:
“Što je to što te ne uvjerava?”
“Ako odvjetnik dozna da je Augello Trupijin prijatelj, mislite da neće
iskoristiti priliku? Ispitivanje će biti lako pobiti.” “Jer, po tebi, ja nisam
na to pomislio?”
Fazio ga pogleda zbunjen:
“Onda vi ne mislite da je Trupija umiješan?”
“Recimo da ja u to ne vjerujem devedeset posto.”
“Ali ako uopće nema alibi?”
“Upravo zato. Pojavio se spontano, znajući jako dobro da će prvi
biti osumnjičen i da neće imati argument za obranu.” “Šefe, to bi,
međutim, mogao biti inteligentan potez.” “Naravno, a to se odnosi na
preostalih deset posto. A ja, ako nisam do daske sto posto uvjeren, ne
šaljem neku osobu u zatvor, pa ni na jedan dan.”
“I dakle? Kako ćemo izvući van tog Trupiju?”
“Zašto bismo ga izvukli van? Počekajmo rezultat Mimijeva
ispitivanja. Mirni će učini sve moguće da ga zajebe. I ako Trupia uspije,
unatoč svemu, dati i najmanju indiciju u svoju korist, baš ćemo na njoj
poraditi.”
Bi stanka.
Fazio poče sa zanimanjem gledati vrhove svojih postola. Uvijek je
tako radio kad bi imao neku pobudu a plašio se priopćiti je
Montalbanu.
“Hrabro. Reci mi sve”, komesar će.
“Šefe. Morate mi vjerovati. Danas sam slučajno sreo Nicolu. Ako se
sjećate, staroga krojača koji je radio s Elenom?”
“Da, naravno.”
“Taj mi je Nicola, između jadanja i naleta plača, ispričao nešto malo
o svakodnevnome životu u krojačnici, te kako su se svi voljeli i slagali
do prije dva mjeseca.”
“Što se tada dogodilo?”
“Dogodilo se da se Lillo Scotto, mladi krojač, postupno zaljubio u
Elenu. I da stvar bude još gora, bio je uvjeren da mu ona mora uzvratiti.
I tako je počela velika gnjavaža.”
“To jest?”
“Unutar krojačnice ni časak je nije puštao, slijedio ju je svugdje u
dućanu i ni trenutak se nije odvajao od Elene. Kad je Elena bila u svojoj
kući, on je nalazio svakojake izlike da bi je slijedio i da bi malko bio s
njome. U početku je to gospođu zabavljalo, a to je onda izbezumljivalo
Lilloa. Koji je, kako se čini, čak jednu ili dvije noći lupao na vrata od
portuna. Tada je gospođi prekipjelo, nije to više mogla izdržati,
razgovarala je s Nicolom i Meriam te je odlučila otpustiti ga.”
“Kad je trebao otići?”
“Za deset dana, na kraju mjeseca.”
“Zahvaljujem ti”, Montalbano će. “Onda jako dobro znaš što ti je
činiti.”
“Da, znam, šefe”, uzvrati Fazio. “Počinjem odmah.” I iziđe.
Komesar ostade sam razmisliti.
Ali nije uspio. Paklenom bukom, vrata se otvoriše, jednakom
žestinom ponovno se i zatvoriše.
“Izvin’te, šefe, kliznula mi je noga”, ču se Catarellin glas s druge
strane vrata.
“U redu, uđi.”
“Šefe, onemogućen sam. Ako ponovim istu mošu šta san učinija,
moguće će se opet dogoditi neprilika.”
Montalbano ustade i pođe otvoriti vrata.
Catarella je imao posve raskrvavljeno lice, a izgledao je okićen
poput božičnoga drvca. U lijevoj ruci držao je transporterić s Rinaldom
unutra, a koji je imao razbojnički pogled. U visini lakta lijeve ruke
visjele su mu dvije plastične vrećice, dok je pod desnom rukom nosio
posteljicu za životinje, a u istoj je ruci držao i dječju kanticu punu
pijeska.
Komesar se pomaknu da ga pusti ući.
Catarella tiho uđe, ali kad je pokušao staviti transporterić na stolac
ispred pisaćega stola, ispadne mu kantica i sav se pijesak rasuo po
podu.
Montalbano opsova.
Catarella s pogledom premlaćenoga psa, dok je na pod stavljao sve
dekoracije, zajamči mu:
“Nemojte se brinit, šefe, idem pa ću se vrnuti.”
Nestade.
Montalbano se vrati sjesti za stol i uto se ponovno pojavi Catarella,
s metlom i lopaticom. Poče pomalo u kanticu skupljati pijesak, pa u
stavu mirno stade pred stol držeći metlu uz desnu nogu.
“Što si to učinio s licem?”
“Ne, šefe, bilo je da kad su mi donili mačka, ja san ga pokuša
nagovorit da izađe iz gajbe, a on ni tija izać, pa me ogreba.”
“Catare, učini mi uslugu, pođi se oprati i dezinficirati pa se vrati. I,
molim te, zatvori vrata jer ovdje je kao u zoološkom vrtu.”
Catarella posluša.
Montalbano je bio radoznao, ustade i pođe vidjeti što je bilo u
vrećicama.
Catarella nije štedio: u jednom su pakiranju bile grickalice za
mačke, u drugom posudice za vodu i hranu, bio je tu ijedan krpeni
mišić, busen trave te klupko vune.
Klupko!
Plavo klupko posve jednako onome koje je on već sanjao.
Montalbano čučnu pred kavezom. Pogleda Rinalda a Rinaldo njega.
Montalbano je shvatio da neće biti u opasnosti.
 DVANAEST

Otvori vratašca i poslije nekoliko sekunda Rinaldo krenu, iziđe van i

skoči mu u krilo.
Baš u tom času vrata se treskom otvore. Pojavi se Catarella. Mačak,
prestrašen, svoje pandže žabi u Montalbanovu nogu, komesar, psujući,
otrgnu Rinalda sa svoga stegna i hitnu ga prema Catarelli, taj se uplašio
a mačak poče bježati niz hodnik.
Bila je potrebna intervencija čak trojice agenata kako bi uhvatili i
vratili mačka u kavez.
Catarella pak predloži:
“Šefe, stoga što mačak u uredu nema šta činit, možen li ga ponit
sobon doma?”
“Catare, ali ovaj mačak nije lutalica. Trebat će ga vratiti vlasnicima.”
“Šefe, imate pravo, ali gospodarica je ubijena!”
“Dobro, ali tu je i zaova...”
Catarella toliko tužnu facu učini, da je postigao to da komesar
promijeni mišljenje:
“Čuj, ovako ćemo: ponesi ga svojoj kući za koji dan, pa ćemo
vidjeti.”
“Fala. Još skužajte, šefe, možen li učinit dva ili tri puta za
pripomistit svu ovu robu? Ako ne, onda će, može bit, opet biti gužva.”
“Dobro. Učini to koliko te volja puta.”
Montalbano počeka da Catarella isprazni ured, pak i on ustade i
pođe jesti.

♦
Vjerojatno je pretjerao utaživši svoj pretjerani apetit, jer se šetnja
na molu pokazala ne samo nužnom, nego i hitno potrebnom.
Stigavši na ravnu hrid, pomisli da je možda pravi čas da telefonira:
“Meriam, kako ide?”
“Komesaru, dobar dan. Kako hoćete da ide...”
“Mislite li da ja popodne mogu vidjeti gospođu Messina?”
“Baš su joj malo prije vratili Elenino tijelo. Teresa je u mrtvačnici s
mužem, i ne vjerujem da će se odande maknuti. Sutra u jedanaest bit će
pogreb.”
“Dobro, nije žurno. Da li biste me htjeli vidjeti? Moram vas nešto
pitati.”
“Naravno, ali sada ne mogu. Što kažete da se vidimo poslije šest?”
“Možete li doći u komesarijat?”
“Da.”
“Dogovoreno. Čekam vas.”
Dok je pušio, zaključi da je do tog trenutka on bio neka vrst
prijamnika novosti.
Pasivno je uskladištio određenu količinu informacija, ali još nije
poduzeo nikakvu osobnu inicijativu.
Osjećao je neku vrst nemoći, kao da nije uspijevao pritisnuti prave
tipke.
Pravi je problem bio taj što nije mogao staviti u fokus Elenin lik
unutra njegova prava okvira. Bilo je to kao da su se neki njegovi manji
dijelovi nalazili u nekoj vrsti svjetla i tame, tako da se nisu jasno vidjele
konture.
Ono što su svi opisivali, a u što seje i on sam imao priliku osobno
uvjeriti, to jest veliku Eleninu otvorenost prema svijetu, prema
osobama, mogla je biti i neka vrst paravana.
Ili bolje, mogla je skrivati nešto što je, ovisno od načina gledanja,
bilo toliko istinito koliko i lažno.
Možda je najsigurniji put bio taj da se slijedi uobičajena procedura.
Ali tako da se ne padne pod utjecaj toj pretjeranoj količini govorkanja,
činjenica, obavijesti i, ponad svega, mišljenja o Eleni.
Od ovoga će se časa pa nadalje kretati isključivo temeljem
utvrđenih i konkretnih činjenica. I stoga je odlučio učiniti nešto što je
trebao već prije učiniti.
Nazva forenziku.
Od prije nekoliko mjeseci, šef je tamo bio Fernando Leanza, kolega
s kojim je dijelio osobnu simpatiju.
Leanza mu je odgovorio da mu ima nešto zanimljivo reći, ali da ga
ne može odmah primiti, da će morati pričekati barem uru vremena.
Budući da je imao vremena, mogao je ostati na molu, ali se ipak
odluči poći pogledati hramove. Već ih dugo nije vidio.
Uđe u auto i krenu.

♦
 Za razliku od onoga što je očekivao, tamo je bilo puno grupa turista.
Turistički odjeveni ljudi motali su se s fotoaparatima i mobitelima oko
veličanstvenih ruševina.
Sa zadovoljstvom otkri da su u parku ogradili komad zemlje te tu
podigli mjesto za uzgoj koza.
Stade pogledati ih.
Kako su bile lijepe!
Spadale su pasmini koja se gasila i, baš zato što su nestajale,
Montalbanu su se činile među najljepšima koje je ikad vidio.
Imale su krzno duge dlake, svijetlo smeđe, prijaznu njušku,
izduljenu i ženstvenu, velika i ružičasta vimena, i te prekrasne i vrlo
duge rogove, zakrivljene i ravne.
Hoćeš vidjeti, pomisli, da se Borromini19 nadahnuo ovim rogovima
za projektirati onaj zvonik u Rimu?20
Pak, posve iznenada, neugodnom bukom, krilo neke ptičurine
munjevito prođe pred njegovim očima. Montalbano se uznemirio kad
je jedna curica, koja je bila blizu njega, počela kričati i plakati.
Imao je toliko vremena da je vidio da je to bio galeb koji je iz ruke te
malene strankinje istrgnuo keks.
Otac i majka su pokušavali utješiti je.
Komesar se udalji pomislivši da nisu samo galebovi postali
iznenadni lupeži.
Uznemiren, odluči da je vrijeme da pođe u forenziku.
Simpatija koju je Montalbano osjećao prema Leanzi bila je
utemeljena na osobnome razlogu.
Kad je Leanza bio premješten iz forenzike u Palermu u montelušku
forenziku, novinar Televigate Pippo Ragonese, onaj s ustima poput
kokošje guzice, primio ga je s pozdravom za koji se ne može kazati da
je bio dobrohotan.
Ragonese, hajde znaj zašto, pozdravio ga je s nizom pretpostavki o
tom premještaju koje su pobudile mnogo sumnji glede osobna i javna
držanja novopridošlog.
Budući da je poznavao novinarovo privatno i javno ponašanje, nije
posumnjao u to da je Leanza bio čestit čovjek i osoba dostojna
prijateljstva.
I zaista, šef forenzike, koji je sad već u Montelusi bio sedam-osam
mjeseci, pokazao se pametnom osobom, razumnom, i da apsolutno
nije imao što zataškati.
I dakle, čim ga vidje ulaziti u ured, Leanza mu pođe ususret
raširenih ruku:
“Pozdravljam te, Ferna”, Montalbano će.
“Sjedni, sjedni. Mogu li ti što ponuditi?”
“U ovu uru ja bih viski, ali zaista ovdje u uredu...”
“A tko ti kaže?” reče Leanza ustajući. Pođe do ormara u dnu sobe,
vrati se s bocom viskija i s dvjema čašama. Napuni ih do pola, jednu
pruži Montalbanu te obojica ih, istovremeno, podigoše da bi si
nazdravili bez riječi.
Ostadoše malko u tišini gustirati viski i gledajući se ravno u oči.
Potom Montalbano duboko uzdahnu, što je Leanza točno protumačio
kao znak za početak razgovora.
“Ružan događaj, je l’?” upita.
“Jako ružan. Ja još nisam sposoban reći da su dva plus dva četiri.”
“Ne vjerujem da će nam ono što smo otkrili puno pomoći. Odmah ti
kažem da je iz toga stana ubojica odnio računalo i mobitel ubijene. Što
znači, po mome mišljenju, da je, očigledno, bilo tragova kontakta
između ubijene i ubojice. Dakle, posve je sigurno da su se otprije
poznavali, to potvrđuje činjenica da su večerali zajedno.”
“Kako stojimo s otiscima prstiju?”
“Salvo, u stanu ih je koliko hoćeš. Jedna je stvar, međutim, sigurna:
ubojica je upotrijebio krojačke škare, i, poslije ubojstva, se pobrinuo da
ih očisti, jer na njima uopće nema otisaka.”
“Čime ih je obrisao?”
“S onim komadom tkanine koji je bio na stolu i koji je tu i ostavio.”
“Nastavi”, komesar će.
“Nakon ubojstva, popeo se u stan. Sigurno je bio uprljan krvlju.
Onda se razodjenuo te se tuširao u kupaonici žrtvine sobe. U tuš-kadi
našli smo tragove krvi gospođe Elene, ali nismo našli nikakve ubojičine
otiske čak ni na slavinama. I one su bile pomno obrisane. I sad iskrsava
pitanje.”
“Ako je ubojica imao odjeću uprljanu krvlju, kako je takav mogao
izići na ulicu? Je li to pitanje?” upita Montalbano.
“Da, to je.”
“Utvrdimo nešto: je li to i po tebi ubojstvo na mah?”
“Naravno”, odgovori Leanza.
“Onda, ako je točna naša pretpostavka da ubojica sobom nije ponio
ništa za uzvrat. Dakle, jedno moguće objašnjenje jest to da je došao s
autom, da se parkirao blizu, i da se poslije ubojstva tuširao, odjenuo se
koliko je to već mogao te je ušao u auto. Ili pak postoji i druga
pretpostavka: budući da se radilo o nekome izvana, Eleninom gostu,
mogao je sobom imati kovčeg s drugom odjećom. Ferna, u vezi s time,
sjećaš li se kakva je bila gostinjska soba?”
“Naravno. Postelja je bila spravljena za noć. Ali nije korištena.”
“Kao ni savršeno uredna kupaonica gostinjske sobe”, primijeti
Montalbano.
“Kako god da jest, na oba mjesta nismo našli tuđe otiske.”
“Vidi se da je ubojica imao vremena da izbriše sve tragove. A što mi
kažeš o Rinaldu?”
“A tko je Rinaldo?” upita iznenađeni Leanza.
“Oprosti, Elenin mačak.”
Sef forenzike se lagano osmjehnu.
“Ali zanima me nešto, prijatelju dragi, je li ona postelja bila
pripremljena za tebe?”
“Razmisli, Ferna, da je bila za mene, ne bi bilo potrebe da se
pripremi postelja u gostinjskoj sobi. Jasno, ne?”
I budući da ga je Leanza nastavljao maliciozno gledati, komesar je
osjetio potrebu da objasni:
“Poznavao sam Elenu, ali sam je vidio samo dva puta, jer sam dao
šivati odijelo...”
“Ali koliko vas plaćaju u vigatskome komesarijatu da ste postali
tako rastrošni?”
“Ferna, molim te, promijeni priču. To odijelo je bilo zbog jedne
ružne prigode”, odsječe Montalbano. “Radije mi reci nešto o mačku.”
“Mačkovo je krzno bilo posve natopljeno krvlju ubijene. Bit će da je
napao ubojicu te ga i ogrebao. Ali bilo je nemoguće izdvojiti DNK faktor
ispod nokata životinje, jer se poslije očigledno brižljivo očistio na
tapetu pored žrtve. Toliko o tome.” “Jesi li zaključio zašto je poštedio
prsa?” upita komesar. “Naravno da je to indicija, naročit izbor. No, žao
mi je, ja ga nisam u stanju protumačiti.”
Pogledaše se.
Leanza raširi ruke.
Montalbano ustade, zahvali, pozdravi prijatelja i krenu prema
Vigati. Usput pogleda na sat, stići će točno na sastanak s Meriam.

♦
Prvo što ga je pogodilo bi uočljiv ženin umor.
Jako je bila izmorena. Na njezinu su se licu pojavile sitne male bore
koje Montalbano prije nije bio zamijetio.
 Pametna kakva je bila, djevojka je shvatila komesarov pogled:
“Bio je to strašan udarac. Još ne uspijevam pronaći neki razlog.”
“Oprostite mi”, Montalbano će, “oprostite mi ako vas još
prisiljavam da patite, ali potrebne su mi još neke informacije.”
“Ako vam mogu pomoći, posve sam vam na raspolaganju”, reče
Meriam naprežući se da se osmjehne.
“Pričali su mi o pomoćniku u dućanu, Lillu Scottu. Jeste li vi znali da
ga je Elena namjeravala otpustiti?”
“Da, naravno. Razgovarala je o tome sa mnom i s Nicolom. Vjerujte
mi, komesaru, Elena je nastojala do kraja izbjegavati ga, ali situacija se
svakoga dana činila sve težom.”
“Objasnite mi bolje.”
“Lillo radi u krojačnici od prije nekoliko godina. Izvrstan je krojač i
uvijek je bio dobar dečko, radoholičar, točan, odgojen i znao je stajati
na svome mjestu. Potom...”
Stade, ne bi li se bolje sabrala, pa nastavi:
“Zatim se, a nikad si nismo objasnili razlog, posve promijenio.
Shvatismo odmah da je bio zaluđen Elenom.”
“Što se to moglo desiti da je prouzročilo takvu strast? Možda je
Elena zauzela, kako bi se reklo, ljubaznije držanje prema njemu?”
“Komesaru, apsolutno ne. Vjerujte mi, nije bilo poticajna motiva.
Lillo je za Elenom izgubio glavu. Zapustio je posao, htio je posljednji
izići iz dućana, uvijek je imao neku izliku da joj se prilijepi. U početku
nas je to zasmijavalo, i Elenu. Pomišljali smo na neki hormonalni
poremećaj, pa i na neko ljubavno razočaranje koje je Lillo htio
prevladati strašću za Elenom. No ova zaljubljenost, ova ljubavna strast
nije slabila. Dapače. Lillo je postajao sve više njome opsjednut.
Zamislite da kad je on bio na telefonu a na drugom kraju žice neki
čovjek koji bi pitao za Elenu, on bi grubo zaklopio slušalicu. Elena je
pokušala razgovarati s njime, najprije oprezno, srdačno, poput majke.
Potom je postajala grublja, oštrija, ali ništa. Lillo nije popuštao. Htio je
Elenu, i tko zna zašto, vjerovao je da će ona prije ili poslije popustiti.”
“Ali da li se zbilo nešto zbog čega je Elena odlučila otpustiti ga?
“Točno nešto takovoga ne bih vam znala reći, ali prije nekoliko
dana čula sam ih raspravljati, ja sam bila u sobi za probe, i tada je
Elenina odluka postala neopozivom. Lillo je morao biti otpušten.”
“Postavit ću vam jedno posve određeno pitanje”, presiječe
Montalbano. “Držite li da je sposoban za nasilnu gestu? Mislite li,
primjerice, da je mogao, našavši se sam s njom pred još odlučnijem
odbijanju od prethodnih, posve izgubiti glavu?” Meriam se ni za
trenutak nije nad time zamislila:
“Ne, komesaru. S obzirom na to što čitamo u novinama, ne mogu
staviti ruku u vatru. Međutim, po svojoj savjesti, i stoga vam nikad o
tome nisam govorila, ne držim ga sposobnim da učini ono što vi
pretpostavljate. Lillo se uvijek vatreno udvarao, ali sam sigurna da
nikad nije digao ruku na Elenu.”
Montalbanovo pitanje bilo je retoričko, jer je ubojica večerao sa
svojom žrtvom i, prema onome kako stvari stoje, Elena ne bi nikad
navečer ugostila Lilla Scotta, sama, u svome stanu. Prijeđe na drugi
argument.
“A što mi kažete o Diegu Trupiji? Znali ste za njihovu priču?”
“Da, komesaru, naravno. Cesto bi ju dolazio pozdraviti, a pokoji put
smo znali i zajedno izići.”
“Ispričavam se, Meriam, ali ja znam da su bili u pravoj vezi.”
“Komesaru, kako da vam kažem, ja sam vidjela zaljubljenu Elenu. A ta s
Trupijom nije bila ljubavna priča. Naravno, činio je da se dobro osjeća,
činio joj je društvo, zajedno su ponekad putovali, ali ništa više. Trupia
nije bio Elenina ljubav.” “Osman je bio?”
“Bio je. Ja nikada nisam vidjela ljepši par. I jednako je tako lijepo
bilo njihovo kasnije prijateljstvo.”
Baš u tom trenutku netko pokuca na vrata i pojavi se Mirni Augello,
s kosom prilijepljenom na čelu od znoja.
“Oprosti mi, ali moram ti reći nešto važno.”
Montalbano ustade, obrativši se Meriami: “Ispričavam se, odmah
se vraćam”, te iziđe na hodnik zatvorivši vrata.
“Trupiju sam našao kao par čarapa”, rekne Augello smrknuta
pogleda. “Taj me govnar namučio, preznojio sam se, ali nije htio
priznati.”
“I onda?”
“I onda, stvarna situacija je takva da nema alibi. Tvrdi da je ostao
kod kuće čitavu večer i da nije primio ni neki telefonski poziv.
Međutim, jedini je koji ima ozbiljan povod.”
“Koji?” prekinu ga Montalbano.
“Priznaje da se bio zakačio s Elenom. I vjerojatno je, a on to ne kaže,
da je ta svađa bila konačna.”
“Mirni, rekao si vjerojatno?”
“Da.”
“Mirni, zbog vjerojatno, ne šalje se neku osobu u zatvor.”
 “A onda mi je žao reći ti da to nije Tommaseovo mišljenje. Maločas
mi je naređeno da uhitim Trupiju i da ga njemu doveden u Montelusu. I
siguran sam, jer mi je već rekao, da taj gad neće spavati u svojim
plahtama.”
“Sretan put”, Montalbano će.
Okrenu leđa, vrati se u ured, sjedne.
“Oprostite”, reče Meriami, “jeste li raspoloženi nastaviti govoriti o
Trupiji?”
“Komesaru, ne znam što bih još mogla dodati.”
“I recite mi: Lillo Scotto je znao za Elenu i Trupiju?”
“Je, i njemu je zalupio telefon puno puta. No Lillo kao da je bio sav u
nekom svom balunu i činilo se da iz njega ne želi izići.” “Znate li kako je
reagirao na vijest o Eleninoj smrti?”
“Da, nazvao me telefonom, ali nije uspio ništa suvislo kazati. Jecao
je poput djeteta, i na koncu mi je dao svoju majku. Morala sam ga
ponovno nazvati da čujem kako je.”
“Još samo nešto. Kad je Lillo Scotto doznao da će biti otpušten, je li
promijenio svoje držanje?”
“Gledajte, Elena ga je otpustila u mojoj i Nicolinoj prisutnosti. Lillo
je problijedio te je otrčao iz salona. Ja sam pošla za njim. Srećom, u tom
trenutku nije bilo klijenata. Trkom se pošao zatvoriti u sobicu za probe
te sam ga tamo pronašla, ispruženog na podu, sav je drhtao i kao da je
bio u epileptičnoj krizi. To je bila njegova prva reakcija. Ali čudno je
bilo to da se potom nastavio ponašati prema Eleni kao da se ništa nije
desilo. Nije uopće tražio načina da spasi svoje radno mjesto i nikad od
Elene nije tražio da razmisli o svojoj odluci...”
Montalbano je časak šutio razmišljajući o onome što je upravo bio
rekao Meriami.
Događalo se nešto zanimljivo: netom bi se na sceni pojavio neki
potencijalni krivac koji se pribojavao sukoba s Elenom, odmah bi taj
bivao izuzet kao netko tko je nesposoban primijeniti silu.
On nije vjerovao da je Trupia ubio Elenu, isto to mislila je i Meriam
glede Lilla Scotta. O Osmanu nije bilo govora.
I onda?
Možda osoba koju je valjalo tražiti nije bila dijelom Elenine
svakodnevice.
Taj ga je zadnji promišljaj naveo da ženi postavi precizno pitanje:
“Doznao sam od doktora Osmana da je Elenu, kada su bili zajedno,
ponekad netko nazivao telefonom, na što bi se ona znala lecnuti i
uznemiriti. A na pitanja koje bi joj u vezi s time postavljao Osman, ona
nije htjela odgovarati. Nicola mi je rekao da, na dan kad je ubijena,
Elena nije primila privatne telefonske pozive. Vi to potvrđujte?”
“Sad kad me činite da razmislim... naravno, Nicola ne zna da me je
prije ručka Elena bila zamolila da je otpratim u banku. Morala je uzeti
novac i zato nije htjela poći sama. Čim je izišla iz poslovnice, zazvonio
je njezin mobitel, i kad je pogledala tko zove, udaljila se od mene. To
inače nikada nije činila. Nije htjela da čujem.”
“A jeste li vi uspjeli nešto čuti?”
“Sjećam se: ‘u redu, do poslije’, ili tako nešto. Ali nisam sigurna.
Možda da, uznemirila se. Potom, nakon probe, sve nas je poslala kući.
Ali ne mislim da je poziv prouzročio to da nas pošalje van.”
“A prethodno? Za sve te godine što ste joj bili bliski, je li vam se ikad
dogodilo da je vidite potresenu nakon nekog poziva?”
Meriam zatvori oči. Namršti čelo. Intenzivno je razmišljala.
Pak reče, mjereći svaku riječ:
“Ja nisam pod utjecajem onoga što se Eleni desilo i onoga što me vi
upravo pitate, ali mi priziva u sjećanje scenu koja se godinama više
puta ponavljala i kojoj, do sada, nikad nisam pridavala neku važnost.”
Iznova zatvori oči, kao da se htjela bolje koncentrirati, pa nastavi
govoriti:
“Događalo se, svaka tri, četiri mjeseca, gotovo pa utvrđenim
ritmom, Elena je oko deset izjutra primala poziv i poziv je hitro
odgađala za navečer. Nisu se izmjenjivali nikakvi drugi izrazi, ne
sjećam se ni pozdrava. Eto, zbog tih poziva, Elena je bila malko
rastresena, nervozna. Ali ne bih rekla smućena. To vam mogu jamčiti.”
“Dakle, valja isključiti poslovne pozive?”
Meriam raširi oči:
“To najodlučnije isključujem.”
“Vi ste mi kazali da je u zadnje vrijeme na pozive često odgovarao
Lillo Scotto. Je li ikad Lillo pozvao Elenu obavješćujući je tko nazivlje?”
“Naravno, komesaru, bili su to poslovni pozivi. Međutim, pozivi o
kojima je riječ, oprostite što sam vam zaboravila reći, bijahu uvijek na
Elenin mobitel.”
U tom času Montalbanu sinu.
Bijaše to stvar koju je odavno trebao učiniti.
 TRINAEST

Podignu slušalicu, nazva Fazija.

“Imaš li ti ključeve od krojačnice?”
“Imam, šefe.”
“Jesi li se pobrinuo da se skinu plombe?”
“Jesam, šefe.”
“Onda uzmi ključeve i daj ih Catarelli. Čekaj! Još nešto: pozovi mi za
sutra u devet Lilla Scottija.”
“U redu”, odgovori Fazio.
Spusti slušalicu, pogleda Meriam bez da išta kaže. A, što je najbolje,
bi da nije ni imao potrebu da otvori usta jer ga je Meriam preduhitrila:
“Recite mi to što mislite.”
“Jeste li za to da me otpratite u krojačnicu?”
Ženino se lice naglo izmijenilo, izgledalo je gotovo prestrašeno, te
naglo reče:
“Ne, ne, ne.”
“Jako dobro shvaćam”, reče Montalbano ustavši. “Naskoro.”
Prekinu razgovor pruživši joj ruku.
Meriam se pokuša opravdati:
“Pokušajte me razumjeti, komesaru, za mene vrtjeti se u...”
Montalbano ju prekinu.
“Dobro je ovako.”
Meriam mu stisnu ruku, pođe prema vratima, otvori ih, iziđe,
zatvori.
Komesar ostade gledati zatvorena vrata.
Naravno, Meriam bi mu bila od pomoći, ali mogao je i bez nje.
U tom trenutku, ču kucati.
“Naprijed”, reče.
Vrata se otvore i ponovno se pojavi Meriam.
“Mislim da vas mogu otpratiti”, reče.
Bez da išta kaže, Montalbano stavi jaknu. Prolazeći pred Catarellom,
zatraži ključeve krojačnice.
“Da dođem s vama?” upita Meriam.
 “Ne”, komesar će, “bolje je da pođemo svatko svojim autom, jer
mislim da ću se malo zadržati.”
U Ulici Garibaldi jedno je mjesto bilo slobodno i Montalbano joj
dade znak da se ona tu parkira. On nastavi te se malo dalje parkira.
Vrati se, stane uz Meriam i učiniše desetak koraka do portuna.
Ali odjednom Montalbano stade te se ukipi. Tako da je Meriam, koja
je bila malko iza njega, udarila u njegova leđa.
“Stoje?” upita.
“Pogledajte”, tiho reče komesar.
Na stepenici portuna, uspravljen na dvjema prednjim šapama,
nepokretan tako da je nalikovao na egipatski kip, stajaše bijeli mačak.
“Rinaldo!” reče Meriam.
Mora da je pobjegao s mjesta gdje ga je Catarella bio smjestio, i
znao je pronaći put, slijedeći misterioznu stazu mačjih mirisa, da bi se
vratio svojoj pravoj kući.
Kad se Montalbano približio, Rinaldo se ni milimetar nije
pomaknuo. Komesar se sagnu i pomilova mu glavu te ga malko
pomaknu. Onda ugura ključ u bravu i tek što je malko otvorio portun, a
ono mačak velikom brzinom nestade, tako da kad su Montalbano i
Meriam ušli, vidješe ga pred vratima stana, pa kad su i ova otvorili,
opet Rinaldo prvi uđe te nestade tko zna kamo.
Ono što je istovremeno pogodilo Meriam i Montalbana, bi
neizdrživi smrad. Dok je žena tražila rupčić da ga prinese nosu,
komesar potrči u kuhinju otvoriti prozor. Forenzičari su bili pogledali
u kantu za smeće ali je nisu bili ispraznili.
“Idemo dolje”, komesar će, “ovdje se nema što vidjeti.” Dok su
silazili stubama, Montalbano upita:
“Gdje je to Elena držala računalo?”
“Sad ću vam pokazati”, reče djevojka.
Učiniše tri koraka te Meriam pokaže stolić uza zid u hodniku, na
kojemu je bio telefon.
“Imala je jedan na pisaćem stolu u svojoj sobi ijedan drugi, manji, u
ovoj ladici. Imala je i sef u koji je stavljala utržak i novac za razna
plaćanja.”
Montalbano odluči da će to poslije pogledati.
Kad uđoše u radionicu krojačnice, zapahnu ih neki drugi miris:
slatkasti miris krvi. I tu Meriam o nešto zapnu, ozlovoljena ali, nasreću,
nije shvatila o čemu se radi. Izgubi ravnotežu i posrne te vidje velike
tamne mrlje pored konture lesa, ocrtana kredom na podu.
 Montalbano ju pridrži i povede sjesti u jednu od fotelja. On sjedne u
drugu.
Počeka neko vrijeme da Meriam dođe k sebi. Potom je upita:
“Osjećate da možete odgovoriti na jedno moje pitanje?” “Da,
pitajte.”
“Pozorno pogledajte prostoriju, osobito zonu stola i polica. Vidite li
da je nešto drukčije u odnosu na ono kako je bilo kad ste otišli?”
Meriam pozorno pogleda i reče:
“Na stolu su bile jedne velike škare i ništa drugo.”
“Sigurni ste da nije bilo onog komada tkanine?” upita Montalbano.
“Sve smo bili sredili prije negoli smo otišli.”
“Hoćete li mi učiniti uslugu? Možete li ga poći vidjeti izbliza bez da
ga taknete?”
“A zašto?”
“Hoću znati je li to komadić neke od tkanina koje su prekjučer
pristigle.”
Žena ustade, priđe stolu, na suprotni kraj od onoga gdje je bio ocrt
leša, Montalbano stade pored nje.
Meriam malko pogleda tkaninu pa reče:
“Mogu li uzeti nešto s namještaja?”
“Da.”
Žena se okrenu, učini veći krug kako ne bi nagazila kredom
načinjeni crtež, pa posegnuvši rukom, iz police uze jedan smotak
tkanine, i vrati se k stolu.
“Pogledajte. Ovaj je najsličniji komadu, ali nije isti. Oba su modra, ali
vrlo različite temeljne boje.”
Montalbano primijeti da je početni kraj svitka bio poderan.
“Meriam, zašto je tkanina poderana?”
“To je učinila gospođa Elena. Rekla sam vam da je tog
poslijepodneva bila vrlo nervozna te je svojim rukama pokidala
nekoliko novih svitaka. Međutim, komesaru, vjerujte, ovaj svitak ne
spada u nove narudžbe. Pače, reći ću vam i više: ova je tkanina, kako da
kažem, već uporabljena. Imam dojam da je stara.”
“Hvala”, Montalbano će, “menije to dovoljno.”
Djevojka vrati smotak na njegovo mjesto i tek što ga je stavila,
brižnu u plač koji joj nije dopustio da ostane uspravna.
Zagrlivši ju, Montalbano je nekako izvede iz radionice. Obuhvativši
je oko struka, povede je stubama gore u dnevnu sobu, tu je posjedne.
Otrči u kuhinju, napuni čašu vode, trkom se vrati, pruži joj čašu.
Meriam ju iskapi.
“Sad će mi proći”, rekne žena.
“Ne žuri mi se”, odgovori Montalbano uzevši čašu.
Kad se vratio, Meriam je stajala.
“Ako me više ne trebate...”
“Otpratit ću vas”, reče Montalbano. “Nemate pojma koliko ste mi
bili korisni.”
“Ne, hvala, komesaru.”
“Meriam, još samo nešto: gdje će biti pogreb?”
“Sutra u jedanaest, u Matrici.”
Montalbano ju je pratio pogledom dok je silazila stubištem, i ostade
pred vratima stana dok nije čuo da se portun zatvara.
Onda, sporim korakom, ponovno siđe u radionicu krojačnice.
Sjedne u uobičajeni naslonjač fiksirajući komad tkanine.
Poče se pitati. Otkud taj komad tkanine ako nije spadao u pristiglu
novu narudžbu? I zatim, zašto je istrgnut i ostavljen na stolu?
Ustade, pođe do velika radnoga stola te izvuče dvije velike donje
ladice. U njima je bilo puno svakojakih škara, igala, konaca,
naramenica, metara, ali nije bilo tkanina.
Iziđe i pođe hodnikom. Zaustavi se kraj stolića, otvori ladicu.
Odmah primijeti da nema računala, dok je po strani bio sef koji nije bio
otvoren. Vjerojatno ubojicu novac nije ni zanimao.
U tom trenutku bi da mu je neki šum iz stana skrenuo pozornost.
Bio je to lagani šum, prigušen, ali stalan, koji odjednom utihnu te je
jasno mogao čuti tužno mijaukanje.
Sigurno bijaše Rinaldo. Ali što je radio?
Ustade. Pođe vidjeti.
Mačak je stajao pred zatvorenim vratima Elenine spavaće sobe,
grebao je i njuškao pod.
Htio je ući unutra.
Montalbano otvori, Rinaldo hitro prijeđe sobom, skoči na krevet i
ostade stajati gledajući komesara kao da ga hoće pozvati neka uđe.
Montalbano učini koji korak do sredine sobe.
Mačak je sada gledao u drugom smjeru.
Komesar je slijedio njegov pogled, i njegove se oči zaustave na
modri pisaći stol. Na stolu nije bilo ničega.
Uze stolac, sjedne, otvori prvu ladicu slijeva. Bijaše puna
prijamnica, potvrda o uplatama, bilježaka, faktura, otpremnica, sami
administrativni papiri.
 Zatvori i otvori drugu ladicu: jednake stvari, samo što se ovaj put
radilo o spisima iz prošlih godina skupljenih u fascikle.
Otvori i treću, posljednju ladicu slijeva: još poslovnih dokumenata.
Prijeđe na desnu stranu. Prva je ladica sadržavala zbir osobnih
dokumenata: starih putovnica, osobnih i zdravstvenih iskaznica, starih
čekovnih knjižica, izvadaka bankovnih računa i takve neke stvari.
Zatvori ju i otvori drugu. Pogledao je sve papire, i tu su bile osobne
stvari: razglednice, pisma, razbacane fotografije i povrh svega dvije
velike omotnice zatvorene gumicama. Otvori ih i nađe se pred nekom
vrsti malene dokumentacije o ljubavi između Elene i Osmana.
Montalbano gotovo stidljivo površno pogleda, osjećao je da nema
pravo ući u privatni život ne toliko žrtve, što bi bila njegova dužnost,
već doktora Osmana.
Otvori treću, posljednju ladicu.
Bila je posve prazna. Računala nije ni tu bilo.
Onda izvuče van ladicu, povuče se sa stolcem unatrag i položi je na
koljena.
Elena je bila omotala oštrilo za olovke komadom darovna papira.
Podignu ga. Ispod je bio samo mali trokut od uporabljena papira. Uze
ga, pogleda ga izbliza. Bio je to sigurno fotografski papir. Predstavljao
je nešto što on nije shvatio što je. Pogleda ga bolje i duže te se uvjeri da
to što se vidjelo bijaše postola s nogom nekog mališana. Vrati ga, pokri
ga papirom, gurne ladicu u stol i ostade sjediti razmišljajući.
Došao je do zaključka koji, međutim, nije imao nikakve osnove, to
jest da je i ta ladica sadržavala Elenine osobne papire i fotografije, pa je
bio uvjeren, da ih je ubojica sve ponio sobom.
Taman da će ustati, a ono mu Rinaldo iznenada skoči na noge kao
da mu je htio sugerirati da je prerano da se otud makne.
Tad Montalbano uze mačka i stavi ga na pisaći stol, nagnu se
ustranu i posve izvuče van tu praznu ladicu. Na dnu, sasvim na dnu, bi
nešto bjelkasta.
Sagnu se, ispruži ruku, opipa, s dva prsta uhvati komad papira te ga
izvuče van. Bijaše smotak papira za otvoriti i zatvoriti ladicu. Mora da
je bio dio nekog pisma. Malo je riječi bilo napisano: “sad je temperatura
pala. Pedijatar kaže da...”
Rukopis je bio očito ženski.
Papirić stavi u džep. Vrati sve na svoje mjesto i ostade još
razmatrati.
Je li moguće da u tom stanu nema nikakva traga Elenina minula
života? Valjalo je, dakle, još tražiti.
Ustade, pođe otvoriti veliki ormar. Bio je prepun odijela. Dolje je
bilo šest velikih ladica. Otvori jednu po jednu. Nije našao drugo doli
donjeg rublja, gaćica, majica. Ništa drugo.
Pobjesni. Uze stolac, stavi ga do ormara, popne se, rukom opipa na
njegov vrh i njegovi prsti naiđoše samo na prašinu.
Siđe sa stolca, pođe otvoriti oba noćna ormarića. Ništa.
Prijeđe u salon i bi na trenutak obeshrabren, jer je tu bilo previše
revija, knjiga za listati. Još jednom ostade praznih ruku. Ništa nije
našao.
Siđe stubama u radionicu krojačnice. Pogledao je u sva moguća i
nemoguća mjesta i na koncu je shvatio da je tu unutra samo gubio
vrijeme. Pođe otuda, otvori portun, iziđe van, zatvori i uputi se prema
svome autu.
Dok je otvarao vrata, mobitel zazvoni. Bi Fazio koji mu je potvrdio
sastanak s Lillom Scottom.
Sagnu se da će ući i zastade.
Sveta Majko! Zaboravio je na Rinalda!
Nazva komesarijat da bi razgovarao s Catarellom. Javio se glas koji
nije poznavao.
“Montalbano je. Tko si ti?”
“Agent De Vico.”
“A gdje je Catarella?”
“Šefe, žao mi je ali Catarella je popodne svratio kući da bi vidio
mačka, ali ga nije našao. Posve je poludio te ga svugdje traži.”
“U redu”, reče komesar.
Nazva Catarellu na mobitel.
“Ne, šefe, ne, ne”, odmah će Catarella. “Šefe, nemojte me zvati, nišan
dostojni da vi govorite sa menon.”
“Catare...”
“Nemojte mi govorit, molin vas, ja san napravija nečasnost! Pustija
san Rinalda da mi pobigne. I dok mačka ne nađen, preveć san nečasni
da bi stavija nogu u komisarijat.”
“Catare! Zar smo u kazalištu lutaka? Ja sam našao Rinalda.” S druge
se strane čula neka vika kao nešto između Tarzanova krika i konjska
rzanja.
“Ali vi ste čarobnik Merilin, šefe moj!”
Pak će umorna i vedra glasa:
“Zbilja ste ga našli, šefe?”
 “Jesam.”
“Vi ste magičar! Vi znate čini čarolije! A di ste ga našli?” “Vratio se
kući.”
“Ali ja san ga tražija po moru i po zemlji, u mojoj kući. I u kotliću san
gleda. I u pećnicu san gleda. Čak san pogleda i u makini za robu...”
“Catare, dozvoli da ti kažem. Vratio se svojoj kući, kod gospođe
Elene.”
“U ulici Calibardo?”
“Je.”
“Koja srića. Na dva koraka san. Odma dolazin.” Montalbano se vrati
nazad, stane pred portunom, zapali cigaretu. Došao je do pola, kad
vidje Catarellu da trkom dolazi s transporterićem za mačke u ruci.
“Tu san”, on će zaustavivši se pred komesarom. Montalbano mu
pruži ključeve od kuće i reče: “Pođi ga uzeti. Ja idem u Marinellu.”

♦
Prvo što je učinio ušavši u kuću bi da se skinuo i pošao pod tuš.
Nije bio osobito prljav, ali je osjećao kao da je na njegovoj koži
ostao nimbus Elenina života koji je on profanirao stavivši ruku na
njene uspomene i misli.
Odjenu se što je bolje mogao, i s obzirom na to da je večer bila
ugodna, sjedne na verandici i zapali cigaretu razmišljajući o svemu što
je bio učinio u krojačnici, bilo u Meriaminoj prisutnosti ili pak u
njezinoj odsutnosti.
Na pozadini svoga mozga bijaše jedna pojedinost koju je i vidio i na
koju je načas bio pomislio, a koju je potom smetnuo s uma.
Vidje sebe iznutra kako se kreće, kao da gleda neki film.
Uvijek mu je zatim ostajao neki nedokučivi osjećaj neugodnosti.
Odluči još jednom odvrtjeti film, i konačno mu se uzrok sva njegova
neraspoloženja učini jasnim i neočekivanim.
Pogleda na sat.
Sigurno Leanza u tu uru nije bio u svome uredu. Morao bi ga
nazvati na mobitel za što je možda bilo preveć kasno, ali hitnost da
dobije odgovor na pitanje koje mu nije davao mira bi jača.
Nazva ga.
“Montalbano je. Oprosti što te smetam, Ferna.”
“Pusti to. Reci mi.”
“Cuj, sjećaš li se da je na velikome stolu u krojačnici bio komad
modre tkanine?”
 “Da, onaj kojim je ubojica obrisao škare.”
“Dobro, Elenin pomoćnik mi je kazao da se radi o komadu stare
tkanine. Sjećaš li se da je bio poderan?”
“Da, jako dobro.”
“Dakle pitanje jest sljedeće: bili bilo moguće da forenzičari utvrde je
li ta poderotina nedavna ili je pak stara koliko i taj komad tkanine?”
“Naravno. Pretpostavljam da jest. Moglo bi biti neko logično
objašnjenje tome.”
“Za što?”
“Za poderotinu. Ako bi se pokazalo da je nedavna, moguće da ju je
prouzročio ubojica dok je brisao škare.”
“Naravno, moguće je”, reče Montalbano. “Hvala ti, ispričavam se što
sam te smetao.”
“Koji kurac to znači?” reče Leanza. “Kako ćemo se dogovoriti? Taj
komad tkanine ću ja uzeti, ili ćeš mi ga ti poslati?” “Ja ću ti ga osobno
donijeti.”
“Onda te sutra čekam. Laku noć.”
Već kad je tako, odluči nazvati Liviju.
Taman da će birati broj, a ono telefon zazvoni. “Gospodine
Montalbano, gospodine Montalbano...”, uznemireni će Meriamin glas.
“Meriam, što je? Što se dogodilo?”
“Maločas sam doznala od Nicole da se Lillo pokušao ubiti. Odvezli
su ga u montelušku bolnicu.”
“Ali kako je bilo?”
“Danas poslijepodne Nicola je primio telefonski poziv od Lillove
majke koja ga je molila da dođe k njima doma. Lillo je bio van sebe:
urlao je, glavom je tukao o zid, pjenio se! Činilo se kao da je imao
epileptički napad. Sjećate li se da ste od Fazija tražili da ga pozove?”
“Dakako.”
“I otad se situacija pogoršala. Kad je Nicola stigao, majka je bila
izišla za poći u ljekarnu da bi nabavila sedativ. Nicola nije uspio vidjeti
Lilla jer se mladić zatvorio u kupaonicu i nije htio otvoriti.”
“I dakle?”
“I dakle, Nicola je pokušao razgovarati kroz vrata, a Lillo mu nije
odgovarao. Pa kad se mama vratila, zajedno su razvalili vrata i našli su
ga u kadi porezanih vena na zapešćima. Još je bio priseban, tako da je
mogao Nicoli prišapnuti: ‘Bez Elene moj život nema više smisla’.”
Montalbano je zapanjen slušao što mu je žena govorila. Bio je to
posve neočekivani preokret.
 Nije znao što reći.
“Hvala, Meriam. Ako mi budete još nešto imali reći, zovite u bilo
koji sat. Nemojte se premišljati.”
Nije znao što misliti.
Naravno, Lillova gesta mogla je biti priznanje krivnje, ali jednako
tako i posve suprotno.
Tek što je koraknuo prema staklenim vratima, telefon iza njega
zazvoni.
“Šefe, ispričavam se, ali dogodilo se nešto ružno.”
“Reci, Fazio.”
“Upravo sam obaviješten da se navečer Lillo Scotto pokušao ubiti.
Sad je zbrinut u monteluškoj bolnici.”
“Već učinjeno”, Montalbano će.
“Zar?” upita iznenađeni Fazio.
“Ne, oprosti. Htio sam kazati da već znam.”
“Što mislite da skoknem do bolnice, pa da vam javim kako stoje
stvari?”
“Može.”
Spusti slušalicu, krenu prema verandici a telefon, koji kao da se
zaintačio, oglasi se ponovno:
“Salvo! Ima li novosti?”
Na to jednostavno pitanje, Montalbano osjeti pasji bijes, i umjesto
da kaže, zalaja:
“Novosti??? Odmah ću ti reći: posljednji Elenin ljubavnik je na robiji
jer je jt u dosluhu s Augellom, odlučio da je mladić, van svake sumnje,
krivac. Lillo, mladac koji je žudio da bude Elenin ljubavnik, tek što se
pokušao ubiti, sad je u bolnici. Ja sam u govnima do grla: računala su
nestala, mobitel se ne može pronaći, uopće nema tragova. Jedine
indicije su: komad pokidane tkanine, dio neke fotografije na kojoj je
dječja noga, te dio pisma s jednom frazom koja mi ništa ne znači.
Elenino tijelo je u mrtvačnici, pogreb će se obaviti sutra točno u
jedanaest u Matrici. I što još? E, da, Catarella je pronašao mačka, a ja
sam ga potom opet našao.”
“Laku noć”, Livia će poklopivši slušalicu.
 ČETRNAEST

Nalet srdžbe mu je pogodovao, tako da mu se nakon pet minuta

sjedenja na verandici, otvorio apetit.
Pođe u uobičajenu inspekciju u kuhinju. Adelina se eto bar jedanput
odlučila pripremiti mu sfincione s mesom.21 Mirisalo je da je divota.
Ugrija ga u pećnici, te ga izvadi. Nije spravio ni stol, na nj je stavio samo
bocu vina i čašu. Pribor mu nije bio potreban.
Kao i uvijek, Adelina je bila velikodušna, sfincione je dostajao za
četiri osobe, ustvari, komesar je, na svoju veliku žalost, uspio pojesti
samo polovicu.
Potom je pošao uzeti list uljana papira, pažljivo u nj zamota ostatak
jela i gurnu ga u hladnjak.
Krenuo je u spavaću sobu da će spavati kadli, eto ga na, zazvoni
mobitel.
Bi Meriam.
“Oprostite mi, komesaru, zbog kasne ure, ali htjela sam vas
obavijestiti da sam bila u bolnici, i tamo su mi rekli da je Lillo Scotto
izvan životne opasnosti te da ga čak misle otpustiti sutra
poslijepodne.”
“Zahvaljujem vam”, reče Montalbano, “nadam se da se sad možete
malko odmoriti.”
“Hvala, laka vam noć.”
Ostavi mobitel uz televizor, pođe u sobu, sa zadovoljstvom legnu,
zatvori oči duboko dišući. Nakon malo vremena opuštanje mu prekinu,
opet!, zvonjava mobitela.
Pođe odgovoriti, psujući. Bi Fazio.
“Šefe, vraćam se iz Monteluse, Lillo Scotto je izvan opasnosti i...”
“Već znam”, reče Montalbano gotovo stidljivo, preveć se već
iživljavao nad jadnim Fazijom.
“Znali ste da ga hoće otpustiti sutra popodne?”
“I to znadem.”
“Onda, kad vi znadete sve moguće i nemoguće, ja ću vas pustiti da
spavate u miru, premda sam vas htio nešto pitati. Laku noć!”
 “Čekaj!!!” poviknu komesar. “U ovo doba noći ti mi postaješ
tajanstven?”
“Je, šefe, ispričavam se. Kad mi vi suho odgovarate da već sve znate,
mene hvata nervoza.”
“A tek mene!” uzvrati Montalbano. “Kaži, što si me htio pitati?”
“Ako se dečko oporavi, mogu li ga pozvati da dođe prekosutra
ujutro?”
“Neka dođe u devet”, Montalbano će. “Zahvaljujem ti i laku noć.”
Ispruži se i učas zaspe, da bi se vrlo brzo probudio napola ustavši,
razrogačenih očiju.
Kroz glavu mu je prošla jedna misao poput neke svjetlucave zmije,
jako brzo, da je nije uspio ni za rep uhvatiti. Dovraga! Što je bila ta
misao? Ništa, totalni mrak.
Ponovno se ispruži, zatvori oči i u tom se trenutku sjeti da se ta
misao na neki način odnosila na Elenine telefonske pozive i na nešto
što on s tim u vezi nije učinio. Što je to on zaboravio učiniti?
“K vragu i ta jebena staračka zaboravljivost!” prokle.
Ali nije mogao ništa učiniti. Tako je potratio jednu cijelu uru prije
negoli je uspio ponovno zaspati.
A oči je ponovno otvorio kad je jutro dobrano već odmaklo.
Odluči da može ostati ležati jer nije imao ništa hitno učiniti u
komesarijatu.
Pak promijeni odluku.
Ustade, stavi kuhati kavu, obrije se, popi veliku šalicu, pođe pod tuš.
Umjesto da se odjene, navuče kupaće gaćice te krenu u dugu šetnju
uz more. To mu je osvježilo mozak i pročistilo pluća.
Kad je krenuo u Vigatu, bijaše devet ujutro.

♦
Ušavši u komesarijat, zaustavi se kod Catarellina sobička te ga
upita:
“Što mi imaš reći o Rinaldu?”
Catarella učini grimasu, kao za reći da mu je žao:
“Šefe, antipatični san mu. Stalno neprestano plače. Oće pobić.
Bidan! Navika se na žensku a ja san za nesriću muški. Kad ga uspijen
mirno držat i mazit mu glavu između uši, on me, namisto da prede, oće
izgrepst. I vizikas čak odbiva.” “Catare, znaš što ću ti reći: budući da
prije ili poslije moram vidjeti Meriam, reći ću joj da si ona uzme
mačka.”
 “Ali ja san ga zavolija.”
“Uzmi si nekog drugog bijelog mačka s ulice, i učinit ćeš dobro
djelo. Čuj nešto: imaš li ti još ključeve od krojačnice?” “Imadem, šefe.”
“Daj mi ih.”
Catarella otvori jednu ladicu i pruži mu svežanj ključeva. “Nađi mi
neku plastičnu vrećicu.”
“Za spizu?”
“Ne, Catare, jednu od onih u koje se stavljaju nađene stvari.”
Catarella se opet sagnu, otvori drugu ladicu i dade mu prozirnu
raspečaćenu vrećicu.
Montalbano je stavi u džep i reče izlazeći van:
“Vratit ću se za nekih po ure.”

♦
Uđe u auto i krenu prema Ulici Garibaldi. Srećom, našao je mjesto
točno pred Eleninim stanom.
Parkira, otvori portun, pope se stubama, brzo prijeđe hodnikom,
uđe u radionicu krojačnice, pođe staviti vrećicu na stol, s dva prsta uze
modru tkaninu i stavi je u vrećicu.
Pak krenu van istim putom.
Stavi ruku na kvaku da će otvoriti portun, ali naglo stade. Bilo je
nešto što ga je duboko uznemirilo. Ponovno bi ona svjetleća zmija zbog
koje je prošle noći poskočio u krevetu. Iznova je imao osjećaj da
odgađa učiniti nešto što je svakako morao učiniti.
Ali što?
Ostade tako malko miran, ali se ničega nije dosjetio.
Onda uđe u kola i vrati se u komesarijat.
“Je li Fazio?” upita Catarellu.
“Je, šefe.”
“Pošalji mi ga.”
Sjedne, a Fazio odmah uđe.
“Dobar dan, šefe.”
“Sjedni da malo porazgovaramo. Što ti se čini o pokušaju
samoubojstva Lilla Scotta?”
“Šefe, što hoćete da vam kažem? O tome sam popričao i s Augellom
koji posve odbacuje mogućnost da se radi o priznanju krivnje. On je
uvjeren da je Trupia ubojica, i od toga ne odustaje.”
“A što ti misliš?”
“Pokupio sam informacije o tom mladiću. I nitko, kažem nitko, ne
drži da je Scotto u stanju ni mrava ubiti. Po meni, Lillo je pokušao
samoubojstvo baš zato što je izgubio gospođu Elenu.”
“Baš smo pravi!” Montalbano će gorko. “U rukama imamo dvojicu
ubojica: jedan je u zatvoru, drugi u bolnici, i posve smo uvjereni da oni
s time nemaju nikakve veze.”
“Stoga što znademo samo pola istine”, ustvrdi Fazio.
“Objasni se bolje.”
“Šefe, kažem da ćemo možda nešto zaključiti tek nakon što dečko
bude ispitan. Vi ste uvjereni da je Trupia nevin pošto ste s njime
razgovarali. Moguće je da kad budete razgovarali sa Scottom, zaključite
suprotno.”
“U redu. Pustimo stvar otvorenom.”
“Vi, šefe, idete na Elenin pogreb?” upita Fazio.
“Da.”
“Hoćete li da i ja dođem?”
“Ne.”
Fazio je shvatio da taj da i taj ne znače da je razgovor zaključen.
“Vraćam se raditi”, reče ustavši i izlazeći.
Montalbano je razmišljao kako bi mogao iskoristiti tu uru koja mu
je preostala dok ne pođe u crkvu.
Sjetio se svog kolege, onoga Schiavonea koji je poslan u Aostu, kako
bi ujutro, kad bi došli u ured, najprije popušio travu.
Ne, ne, nije mogao početi s lakim drogama u svojoj dobi!
Melankolično pruži ruku, uze list koji je stajao na hrpi papira i,
očajan, poče potpisivati.

♦
Matrice je bila prepuna ljudi. Elena je iz kuća izvukla pola gradića.
Mrtvački sanduk bijaše položen na tlo ispred glavnog oltara.
U klupi slijeva sjedila je Meriam, koja je u zagrljaju držala Teresu
odjevenu u crnini. Iza dviju žena bijaše Stefano, koji je pokušavao
ušutkati dvoje desetogodišnjaka koji su bili pokraj njega.
U klupi zdesna bio je neobičan par: stari Nicola, koji je utučen držao
glavu među rukama, i koji je očito plakao, uz njega, uspravljen, miran,
ravnodušan, elegantniji no obično, bio je Osman.
U mnoštvu, Montalbano vidje Enza, barmena iz Kavane Castiglione,
Augella, prodavača voća i prodavača duhana.
Dakle, svi stanovnici Ulice Garibaldi i okolice bijahu tamo.
Komesar u tišini posluša cijelu misu, potom, nakon blagoslova,
doktor Osman ustade i priđe lijesu.
Za njim krenuše trojica nosača, sagnuše se i podignuše lijes koji
doktor podignu na desno rame, dok je lijevom rukom lagano milovao
drvo.
Montalbano počeka da ljudi iziđu te krenu za posljednjima. Ali
odjednom ga netko uhvati za ruku. Bijaše neka pedesetogodišnjakinja,
zapuštena, s neurednom kosom, koja je plakala:
“Moj je sin nevin!”
Mora da je bila majka Lilla Scotta.
“Gospodine, morate mi vjerovati, nevin je! To vam ja kažem koja
sam njegova mati, a to osjećam u dubini svoga srca.” Plačući i jecajući
nastavi: “Netko jadan kao ja jadna nije sposoban učiniti tako ružnu
stvar! Krv moje krvi radije će se ubiti nego da nekoga ubije.”
“Gospođo, smirite se. Hodite u bolnicu. Lillo vas treba. Vidjet ćete
da ćemo s vašim sinom sve rasvijetliti.”
Nježno maknu ženinu ruku koja je grčevito držala njegovu ruku i
krenu van.
Pogrebna kola su se već kretala, a tri ili četiri auta iza njih.
Montalbano pođe do svog auta u namjeri da se vrati u komesarijat,
ali čim je ruke stavio na volan, instinktivno krenu za pogrebnom
povorkom.
Stigavši na groblje, shvati da će pogreb potrajati, i stoga si zapali
cigaretu i poče hodati stazicama prateći obred s odstojanja.
Nakon pete cigarete, uvjeri se da je došao trenutak izražavanja
sućuti.
Zagrli Osmana, koji ga je došao pozdraviti i kao posljednji stade u
red.
Meriam je bila stalno uz Teresu, i ona joj predstavi Montalbana,
koji, bez da kaže riječ, čvrsto gospođi stisnu ruku. A kad ju je htio
pustiti, ona mu reče:
“Hvala, komesaru, znam da puno činite za Elenu.”
“To je moja dužnost. Kad budete raspoloženi, htio bih s vama
porazgovarati.”
Teresa podignu veo. Montalbano je očekivao da će vidjeti dva
ugašena oka, bolna, crvena od plača, međutim njen pogled je bio
zvjerski, stisnutih zjenica, mračan, munje su iz njega sijevale.
“Što se mene tiče, može i sada. Hoću znati tko je ubio moju Elenu.
Možete li me počekati časak?”
“Naravno”, Montalbano uzvrati te se udalji.
 Vidje da je Teresa razgovarala sa svojim mužem, te da je poljubila
djecu i razmijenila nekoliko riječi s Meriam.
Priđe Montalbanu i reče:
“Idemo dakle.”
“Kamo?”
“Nekoliko koraka od obiteljske grobnice ima jedna klupa. Ako
hoćete... Oprostite, trebam zraka, a tako ćemo još malo biti blizu
Elene.”
“U redu”, reče komesar.
Sjedoše i malko ostadoše tako bez da otvore usta. Možda stoga jer
su bili pod dojmom mira koji ih je okruživao.
Zrak je bio prorijeđen, koji je nekako čudno prigušivao buku
automobila koji su prolazili cestom s one strane ogradnoga zida.
Montalbano primijeti da nad grobljem ni ptice nisu letjele.
Bijaše tu samo jedno živo biće tridesetak metara od njih. Bijaše to
starica koja je ispred jedne česme cvijeću mijenjala vodu.
Na mjestu gdje se nalazio, Montalbano je pred sobom imao
uzemljeni grob na kojemu je bio položen veliki željezni križ. Na
nadgrobnoj ploči su bile dvije okrugle fotografije dvojice mladića u
odori. Montalbano uspje pročitati metalna slova ispod fotografija:
radilo se o dvojici braće, Antoniju i Carmellu, poginulih tijekom misije
u Afganistanu.
Komesar pomisli da su taj grob i te natpise dali napraviti roditelji
poginulih.
To je predstavljalo inverziju prirodnoga reda stvari.
One koji umru moraju pokopati djeca a ne očevi i majke.
Misli mu prekinu Teresin glas. Očito nije mogla izdržati svu tu
tišinu:
“Jeste li sigurni da je Elenu ubio Diego Trupia?” nekako agresivno
reče žena.
“Vi niste?”
“Nisam. Ili barem nisam tako sigurna.”
“Zašto?”
“Jer poznajem Trupiju i znam za njegovu vezu s Elenom. Bili su
ljubavnici, da, ali nisu imali pravu intimnu vezu. Kako da vam kažem,
oboje su bili svjesni da njihova veza neće ići preko onoga što je bila.
Imali su skladnu fizičku vezu koja je uvijek ostala na toj razini. Imate li
vi koji dokaz, imate li neki trag da biste ga uhitili?”
“Jedini dokaz jest taj da nije imao alibi za tu večer”, reče komesar,
iznenađen svojom vlastitom iskrenošću.
“Ne čini mi se mnogo. Ni ja ne bih imala alibi za tu večer.
“Zanemarimo činjenicu da vama nije potreban”, uzvrati
Montalbano, “povjerit ću vam da između mene i mojih kolega postoji
stanovito razilaženje.”
Teresa iskoristi priliku:
“Znači da vi imate neku ideju o tome tko bi to mogao biti?”
“Ne, gospođo”, komesar će. “Iskreno vam moram reći da nemam. I
zato ovdje s vama sjedim. Nužno mi je da što više saznam o Eleni.”
Bi kao kad se otvori brana nabujale rijeke.
“Vi nećete vjerovati, ali s Elenom sam prvi put razgovarala baš
ovdje na ovoj klupi, o smrti mojega brata. I danas na ovoj istoj klupi
razgovaram s vama o Eleninoj smrti. Upoznala sam je jer je došla u
Vigatu ispratiti Francove posmrtne ostatke, i ovdje je rođeno
prijateljstvo, pravo, između mene i nje. Nije to bila rodbinska veza, ja i
Elena uistinu bijasmo sestre. I vjerujem da je baš toga dana, na ovoj
klupi, Elena, zbog toga odlučila doći živjeti u Vigatu.”
“Prvi put? Tijekom braka s vašim bratom nikada se niste vidjele?”
“Znajte, gospodine, tih godina ja bijah vrlo mlada i nisu mi
dopuštali da putujem sama. Nikad nisam uspjela poći gore da ih
posjetim, a da samo znate koliko sam to željela, a ni moji roditelji se
nisu lako micali. Dok je bio s Elenom, Franco nas je posjetio, sam, dva
puta. Ali smo se često čuli telefonom, slali su mi razglednice, pisma,
fotografije... znate, htjeli su ostvariti svoj san i nisu nalazili vremena za
drugo.”
“Kakav san?”
“Franco i Elena su htjeli postati važnim talijanskim stilistima.
Susreli su se u jednoj renomiranoj školi mode, u Vicenzi. Franco je
oduvijek imao tu strast. Sjećam se, kao dijete večeri je provodio s
mojom bakom pletući, šivajući, krpajući. On je pravio haljine za moje
lutke. Uvijek je imao jasne ideje, htio je biti krojač i pošto je završio
licej, s najboljim ocjenama, od mojih roditelja je tražio da mu plate
Akademiju u Venetu.
Tamo je susreo Elenu, odmah su se prepoznali. I malo zatim su se
vjenčali bez da ikomu kažu. Doznali smo sjedne fotografije koju su nam
poslali. Prva stvar koja ih je spojila sigurno bijaše njezina nadarenost i
njegova sposobnost. Bijahu tako savršen radni par, kako mi je Elena
bila ispričala, da je bilo logično da je to preraslo u intimnu vezu.
Savršeno su se nadopunjavali: on u tehnici, manufakturi, ona u
kreacijama, stilističkom dizajnu. Čim su diplomirali, našli su posao.
Elena u firmi masovne proizvodnje, a Franco je dizajnirao torbe za
jednog poznatog stilista. No to je za njih bio tek privremeni posao.
Njihov je san bio da uspostave vlastitu firmu. Elena mi je bila rekla da
su živjeli u trideset kvadratnih metara, radili su prekovremeno kako bi
uštedjeli potreban novac. A neradnim su danima autom obilazili
provincijska mjesta tražeći najpogodnije mjesto gdje bi mogli srediti
svoj vlastiti atelijer. Elena je u međuvremenu bila postala toliko dobra
da je postavljena na čelo jednog vrlo važnog modnog programa.
Zarađivala je puno novca, tako da je Franco mogao dati otkaz kako bi
imao više vremena da traži mjesto i sve ono što je bilo potrebno da
osnuju svoju firmu. Na koncu se odlučio za Bellosguardo.”
Bellosguardol Montalbano se prisjeti jedne Montaleove pjesme.
“Gdje se nalazi?” upita.
“U pokrajini Videma”, odgovori Teresa, pa nastavi: “Jasno da se
Elena nije mogla odmah premjestiti, morala je ispuniti svoj ugovor, a
posebice dovršiti dizajnirati svoj modni program, i Franco se, dakle,
prvih mjeseci, skrasio sam.”
“Poslije koliko vremena je pošla k njemu?” upita Montalbano.
Teresa ga zbunjeno pogleda i ne odgovori odmah.
Nakon stanke, upita:
“Zašto ustrajavate na pitanjima o ovoj priči staroj četrnaest
godina?”
“Ne shvaćam”, uzvrati Montalbano pogledavši je upitno.
“Vi me činite da pričam nešto što nema nikakve veze s ubojstvom
Elene. Recite mi istinu: ne znate u kojem smjeru krenuti?”
“Ne, gospođo, ne. Jednostavno držim da mi svaka informacija o njoj
može biti jako korisna.”
Teresa kao da nije bila uvjerena, ali nastavi pričati:
“Elena je došla k njemu nakon šest mjeseci, ako se dobro sjećam.
Franco je već bio našao lokal za atelijer te se preselio u jednu nedaleku
dražesnu kućicu.”
“I što se onda desilo?”
“Desilo se to da je atelijer počeo dobro napredovati, no njihov je
brak pokazivao prve pukotine. Elena mi je pričala da joj je život u tako
malom mjestu bio težak. Nije se uspijevala integrirati te je zbog svoje
naravi jako patila. A k tome, u to je vrijeme bila dobila izvrsnu ponudu
od firme u kojoj je radila. Franco ju je uspio uvjeriti da moraju biti
privrženi svojemu snu, ali Elena više nije bila sretna. I potom...”
 Prekinu se. I nakon male stanke reče:
“Osjećam se posve zbunjenom.”
“Zašto?” upita Montalbano.
“Jer sam si bila obećala da o tim stvarima neću nikomu pričati. Tim
više što su Elena i Franco sada mrtvi. Osjećam da diram njihovu
intimnost koju oni nisu više u stanju zaštiti.” “Gospođo, ja vas posve
razumijem. Ali vodite računa da ja nisam novinar, nego policajac. Moja
pitanja su isključivo u svrhu istrage.”
“Desilo se da se Elena u jednom trenutku dosjetila da ju je Franco
počeo doživljavati više kao partnera u atelijeru nego kao svoju ženu.
Rekla mi je i to da kad se bila preselila u Bellosguardo, on više nije bio
isti. Bio je distanciran, obuzet poslom, a malo uključen u njihov brak.
Osjećala je da ga gubi pa je stoga reagirala na najženstveniji način:
rekla je Francu da želi dijete. Pričala mi je da se tada skoro prestrašila
njegovom žestokom reakcijom. Držao je da bi bila ludost imati dijete u
tom času, da bi to ograničilo Eleninu radnu sposobnost, da bi to bio
teret i da zato, dakle, uopće nije bilo vrijedno o tome govoriti. Napao ju
je, to mi je bila rekla plačući, dobro se sjećam. Pukotina se iz dana u dan
povećavala. Eto, vjerujem da je to bio početak njihove krize.”
“Oprostite mi”, komesar će, “ako ulazim u za vas tako bolno
područje. Je li vam Elena ikada natuknula nešto o uzroku Francova
samoubojstva?”
“Je. Bilo je to nakon žestoke svađe tijekom koje mu je Elena dala
ultimatum: ili će napraviti dijete, ili će ona napustiti atelijer. Te je
večeri Franco izišao iz kuće lupivši vratima i bi pronađen sutradan,
vezanih ruku, udavljen u rijeci blizu gradića.”
“Kako s vezanim rukama?” Montalbano će začuđeno.
“Bio je izvrstan plivač, Franco, a policija je kazala da je to učinio da
ne bi popustio instinktu preživljavanja, pa se sam vezao i bacio u
rijeku.”
U jednom se trenu učinilo da gubi dah. Dvije su suze polako klizile
niz obraze.
Montalbanu nadođe volja da je potapša po ramenu, ali odustade.
“Međutim...”, Teresa će prekinuvši se odmah.
“Međutim?” potaknu je komesar.
“Međutim, želim biti do kraja iskrena s vama. Još ni danas nisam
uvjerena da mi je Elena rekla cijelu istinu.”
“A koji je razlog imala da vam je ne kaže?”
“Ne bih znala, možda ju je Franco povrijedio kao ženu. Ili mi Elena
nije htjela nanijeti dodatnu bol otkrivajući mi druge potankosti. Vazda
sam imala osjećaj da me je Elena željela zaštititi od nečega. Prije malo
vremena sam bila izgubila roditelje, a Franco je otišao na tako strašan
način. Elena me je možda htjela poštedjeti nove rane.”
“Neki su mi svjedoci”, reče komesar, “povjerili da je Elena ponekad
primala telefonske pozive koji su je jako uzbuđivali i potresali. Je li se
kad to dogodilo u vašoj prisutnosti?”
“Ne. Nikad.”
Pak se gorko nasmiješi.
“Kad dobro razmislim, prisjećam se da je jedan ‘gorki’ poziv primio
i Franco kad nas je posljednji put došao posjetiti.”
 PETNAEST

“Zašto gorki?”
“Sjećam se da je bio razjaren. Ukazao mi je na jednu radnicu u
atelijeru koja se loše ponijela, ili nešto takva. Ali unatoč tome što je na
prečac prekinuo, za cijelo vrijeme boravka u Vigati bio je jako loše
raspoložen.”
“Koliko je vama poznato, je li Elena ostala u kontaktu s nekim u
Bellosguardu?”
“Nije. Ovih sam se dana pitala koga sam trebala obavijestiti o
Eleninoj smrti. I čudno, na um mi nije palo niti jedno ime iz njene
prošlosti. Samoubojstvo mojega brata za nju je bila traumatična i
poražavajuća činjenica, tako da je ona htjela odlučno staviti točku na to
razdoblje.”
Duboko uzdahnu.
“Osjećate li se umornom?”
“Iskreno rečeno, da.”
“Onda, ako hoćete, otpratit ću vas kući.”
“Hvala”, reče Teresa ustavši.
Hodali su stazicom koja je vodila k izlazu. Odjednom Teresa stade
obuzeta nekom iznenadnom mišlju.
“A Rinaldo?” reče. “Kako je završio Rinaldo?”
“Sada se o njemu brine jedan naš agent”, odgovori komesar. “Mislio
sam zamoliti Meriam da ga uzme k sebi.”
“Ne”, odlučno će Teresa. “Ja ću ga uzeti.”
“Nema problema. Tijekom dana ću vam ga poslati kući.”
Bijahu izvan groblja, komesar se, praćen Teresom, uputi prema
svome automobilu koji je bio parkiran blizu.
Otvori suvozačka vrata i sagnu se da sa sjedala makne prozirnu
vrećicu s modrom tkaninom. Pak se pomaknu da propusti Teresu, ali
žena je ostala nepokretna buljeći u vrećicu.
“Stoje to?” upita drhtavim glasom. Montalbano toga trena nije znao
što bi odgovorio jer bi istina o tome bila preveć žestoka za Teresu.
Stoga uze to kao normalno:
 “To je komad tkanine koji sam našao u krojačnici pa ga hoću dati u
forenziku.”
“Dajte mi ga”, reče Teresa odlučno. Bi skoro pa naredba.
I Montalbano posluša.
Teresa uze vrećicu, podignu je u visinu očiju, pogleda je. Potom
reče:
“Ja znam što je.”
Komesar je upitno pogleda, a glasom koji samo što nije pukao,
Teresa nastavi:
“To je šal kojim si je Franco vezao ruke prije nego što je skočio u
rijeku. Elena ga je držala u ladici sa svim stvarima sa svog vjenčanja.”
“U kojoj ladici?”
“Onoj njezina pisaćeg stola. U spavaćoj sobi. Trećoj zdesna,
najdonjoj.”
Onoj koju je bio našao potpuno praznu.
Teresa je i dalje u ruci držala vrećicu pozorno je motreći, a komesar
nije bio kadar uzeti ju nazad. Dok ju je gledala, žena poče tresti vrećicu
ne bi li bolje pogledala tkaninu.
“Ali čini mi se da je pokidana”, reče.
“Da”, reče Montalbano.
“Ali kad sam je posljednji put vidjela, bila je nedirnuta. I nije bila
tako prljava. Što su ove mrlje?”
Montalbano joj iz ruke uze vrećicu:
“Zato ću je ponijeti forenzičarima.”
I dok je sam sebi čestitao na dobroj izmišljotini, zatvori suvozačka
vrata jer se Teresa konačno uspjela pomaknuti te je sjeo za volan kako
bi krenuli njezinoj kući.
Parkira se, pođe otvoriti vrata, Teresa iziđe, zaustavi se pred njim.
“Vi mi morate nešto obećati.”
“Hoću.”
“Prva hoću doznati ime ubojice.”
“U redu”, reče Montalbano, “i zapamtite da ja prvi hoću doznati ono
čega se budete sjetili glede Elenine prošlosti i sadašnjosti. Pa i ono što
vam se može učiniti nevažnim.”
“Obećavam.”
Rukovaše se, Montalbano počeka da ona uđe u portun, pak se vrati
u kola. Prije nego što je upalio motor, pogleda na sat.
Bilo je dva. Velikom brzinom krenu Enzovoj gostionici.
Tijekom vožnje uspje iz pamćenja izbrisati sav razgovor s Teresom.
 Htio je jesti misleći samo na jelo.
Na vratima gostionice skoro se sudario s Bebom koja je izlazila
noseći veliki lonac iz kojega se pušilo, a koju je slijedila neka druga
žena s jednakim loncem u rukama.
Nije imao potrebu pitati da bi shvatio da će na jelovniku ponovno
biti migrantska čorba.
Beba ga trčeći pozdravi, on uzvrati podigavši glavu i pođe sjesti na
uobičajeno mjesto.
“Nemaš potrebe govoriti”, reče Enzu, čim mu se taj pojavio.
“Donesi mi tu čorbu.”
Enzo mu pogledom zahvali i pođe u kuhinju.
Komesar iz gostionice iziđe trom, jer kako je bio učinio i prvi put,
pojeo je dvije porcije, a uz to je slistio i veliki tanjur prženih malih
hobotnica i kalamara. Šetnja na molu je bila dosta naporna, i kad je
pošao sjesti na ravnu hrid, teško je disao.
Počekao je da mu morski zrak pročisti mozak pa poče razmišljati o
svemu onomu što mu je Teresa rekla.
Iz njezinih riječi proizlazila je ponad svega jedna jasna i razvidna
stvar: da je Elena o svom bračnom razdoblju pričala malo i ništa, a kada
je bila na neki način primorana to činiti, očito je kazivala pola istine.
Čak je i Teresa to primjećivala.
Stoje to bilo u Eleninoj prošlosti da je moralo biti pokopano
zajedno s njenim mužem?
A zar i ona telefoniranja nisu mogla biti neki neugodan odjek te iste
prošlosti?
Pa ako su stvari tako stajale, tko je bila ta misteriozna osoba koja je
bila na drugom kraju žice?
Pak se upita nije li krivo uporabio riječ žica, jer telefoniranja, kako
Elenina, tako i Francova bijahu s mobitela.
Kako bilo da bilo, žica ili ne, tu stvar je valjalo ispitati jer je mogla
biti odlučujuća, ali ono što ga se snažno dojmilo bijaše priča o šalu s
kojim si je Franco bio vezao ruke kad se bacio u rijeku.
Kako su iz lokalne policijske postaje, ili pak karabinjeri sa
sigurnošću mogli utvrditi da je Franco sam sebi vezao ruke?
Drugim riječima rečeno: kako su mogli odbaciti pretpostavku o
ubojstvu? Premda je to, posve izvjesno, trebao biti temeljni argument.
Izvuče iz džepa mobitel te nazove Catarellu.
“Catare, moram ti reći dvije stvari: prva je da moraš odnijeti
Rinalda Eleninoj zaovi, u Ulici Della Regione 18...”
 “Marija, koja bol od srca! Baš jutros namisto da mi runja ka obično,
prvi mi je puta, zamislite, šefe, predija...”
“Žao mi je, Catare. Poslije toga mi moraš odmah naći telefonski broj
čuvara groblja, pa ćeš mi ga reći.”
“Dobro, šefe, sad ću van potražit toga Čvarka Grobištu!”
“Catare, rekao sam čuvara, a ne Čvarka, a grobište je groblje, a ne
prezime.”
“Izvin’te, šefe. Oćete prikinit, ili ćete ostat na telefunu?”
“Ostat ću na telefonu.”
“Odma ću ja, šefe.”
Ovaj put Catarella stvarno nije gubio vrijeme.
Dvije minute poslije komesar je nazvao čuvara.
“Ovdje komesar Montalbano.”
“Kažite, gospodine. Baš sam jutros imao zadovoljstvo vidjeti vas
ovdje.”
Samo je neki čuvar groblja mogao upotrijebiti riječ “zadovoljstvo”
vidjevši nekoga na groblju!
“Htio bih vas zamoliti za jednu uslugu. Trebali biste poći do groba
obitelji Guida pa mi kazati datum smrti Franca Guide.” “Ma naravno!
Komesaru, hoću li vam ja telefonirati, ili ćete me vi nazvati?”
Montalbano mu dade broj svog mobitela.
Ostade malko gledati jednu ribaricu koja je polako ulazila u luku.
Mobitel zazvoni.
“Gospodine, gospodin Franco Guida je umro 19. veljače 2002. Treba
li vam još nešto?”
“Ništa. Zahvaljujem vam. Ugodan vam dan.”
Na komadiću papira koji je našao u džepu zapiše nadnevak.
Potom opet nazva Catarellu.
“Trebaš mi nešto istražiti.”
“Na raspoloženju san van, šefe”, reče oduševljen.
“Nađi mi sve vijesti u furlanskim, ponavljam, furlanskim novinama
o smrti Franca Guide, ponavljam, Franca Guide”, komesar će pomnjivo
izgovarajući svaku riječ, “koja se desila 19. veljače 2002. Možda ćeš
nešto naći i u novinama našega kraja.” “U redu, šefe, sa internetskim
mrižama ta je stvar dosta vrlo lagana.”
Vratio se - jednu nogu digni, drugu spusti - do svog auta, i pomisli
da će biti dobro da najavi svoj dolazak.
“Bok, Ferna, ako sad dođem u Montelusu, moći ćeš mi posvetiti pet
minuta?”
 “Može, čekam te. Je li zbog onog komada tkanine?” “Je.”

♦
“Daj mi odmah taj komad krpe”, grubo će Leanza, bez da ga uopće
pozdravi, “odnijet čuje Micheluzziju.”
“Počekaj jedan tren”, reče Montalbano iznenađen. “Što te hvata?
Uvrijedio sam te?”
“Ne, Salvo, nisi me uvrijedio. Pokefao sam se s mojim ljudima.”
“A zašto?”
“Jer ovoj krpetini nismo dali nikakvu važnost, međutim ima, da,
itekakvu važnost ako mi je ti sad guraš pod nos.”
“Ne, Ferna, stvari ne stoje tako jer vi, kao uostalom i ja, onda nismo
znali koju važnost može imati taj komad tkanine.” “U redu”, Leanza će.
“Sjedni i počekaj me. Ako hoćeš, ponudit ću ti malo viskija, da ti lakše
prođe vrijeme.”
“Ne, hvala”, odgovori Montalbano, “ali mogu li zapaliti cigaretu?”
“Ovako ćemo”, Leanza reče. “Ja ću te zatvoriti ključem unutra, tako
da nitko ne može ući.”
Montalbano je popušio tri cigarete prije nego što se Leanza vratio.
“Micheluzzi veli da je razderotina nedavna. Međutim, tkanina je
stara desetak godina. A sad mi kaži zašto je taj komad tkanine tako
važan?”
“Je li, po tebi, to učinjeno škarama?”
“Na to pitanje već imam odgovor: Micheluzzi kaže da bi rez bio čist
u slučaju da su bile uporabljene škare. Ne, to je potrgano rukama. Još
nešto: kaže da su na čitavoj tkanini nabori, kao da je dugo vremena bila
stisnuta, smotana, u nekoj kutiji. Jesi li zadovoljan?”
“Jesam”, Montalbano će ustajući, “zahvaljujem ti.”
“A kako? Puštaš me tek tako? Ništa mi ne kažeš u vezi s tim?”
“Moraš mi oprostiti, Ferna, ali moje su misli još uvijek konfuzne i
neodređene. Ako ti pokušam nešto objasniti, moguće je da ti kažem
samo pizdarije.”
Pozdraviše se, Montalbano si uze vrećicu i krenu u komesarijat.

♦
“Jesi li odnio mačka gospođi?”
“Odma san ga odnija, šefe. Marija, kako me srce zabolilo. Kad ga je
gospoja vidila, počela je plakat i zagrlila ga je, ljubeći ga čiloga. Pa san
se tako uvirija da će Rinaldo biti dobro tretiran, što me utišilo.”
“Da bi se još bolje utješio, baš tamo gdje sam parkirao auto, ima
jedna mačka s četiri mačića.”
“Znate šta ću učinit?” odgovori Catarella. “Kako mi je ostala hrana
za mačke, sada ću im je odnit.”
“Tražiš li mi u novinama?”
“A kako ne, šefe! Već san naša dva duga. A i tražim brez prestanka,
šefe, bez da i minut izgubin.”
“Hvala. Čuj me, ima li koga?”
“Imade, šefe. U mistu je Augello.”
“Pošalji mi ga.”
Čim je ušao, Mirni sjedne bez riječi, po smrknutoj faci koju je imao
Montalbano je znao da ima neku lošu novost. “Stoje?”
“Zajebana stvar.”
“A što to?”
“To da me je prije pet minuta nazvao načelnik da mi kaže da se
noćas s deset ljudi Sileciju stavim na raspolaganje...”
“A zašto?” upita Montalbano.
“Načelnik kaže da je riječ o izvanrednoj situaciji. Što se može, uvijek
ista priča. Čini se da će noćas stići sedamsto jadnika... A to je tek prva
nezgoda.”
“A druga bi bila?”
“Ta da gospon jt ne namjerava potvrditi uhićenje Trupije, velikog
govnara.”
“A zašto?”
“Jer je njegov odvjetnik vrlo vješt, uspio je uvjeriti javnog tužitelja
da nepostojanje alibija nije znak krivnje te da nema niti jednog dokaza
protiv njegova branjenika. Dakle, jt sije uzeo dvadeset četiri sata kako
bi donio odluku. Ali siguran sam da će ga osloboditi krivnje.”
“Zanima me”, Montalbano će, uz smiješak, “kad bi došlo do procesa,
bi li ti nastupio kao privatni tužitelj jer ti je Trupia maznuo žensku?”
“Koji si ti seronja, Salvo. Ja sam duboko uvjeren da je on ubojica i,
ako bude oslobođen krivnje, neću mu dati ni sekundu mira. Neću se
smiriti sve dok ne budem dokazao njegovu krivnju.”
Montalbano poče pljeskati.
“Što te hvata?” upita Mirni iznerviran.
“Bravo! Odlična interpretacija! Kao da čujem neki američki film.
Ako miju ponoviš istom emfazom, fućkat ću ti muzičku pozadinu.”
“Jebi se!” Mirni odbrusi ustavši i zalupi vratima.
 Ta se vrata, sekundu poslije, otvore da bi se pojavio Fazio, koji
sjevši zamijeti plastičnu vrećicu s modrom tkaninom i stade je u tišini
motriti smrknuta lica.
“Ne možeš doći do riječi?”
“Ne, šefe, na vama je da govorite.”
“A o čemu to?”
“Na primjer, o ovoj tkanini koju sam ja posljednji put vidio na stolu
u krojačnici.”
“Da, sve ću ti ispričati. Sjećaš li se da je bila zamrljana krvlju jer je
ubojica obrisao njome škare, i da je bila potrgana?”
“Je, šefe.”
“Sada, znajući detalje, zanima me je li ta poderotina recentna, i
stoga pođoh u forenziku. Tamo su mi rekli da je poderotina posve
nova, ali da je tkanina vrlo stara.”
“I što bi to imalo značiti?” upita Fazio.
“Znači ono što mi je ispričala gospođa Teresa.”
“Hoćete li i meni reći?”
“Dobro me poslušaj: Franco, Elenin muž, počinio je samoubojstvo
skočivši u rijeku. I da bi spriječio da se umiješa instinkt preživljavanja,
vezao sije ruke. Baš s tim šalom.”
Fazijeva reakcija bi logičnija:
“Ali kako mogu biti sigurni da mu ruke nije vezao netko drugi? Na
primjer, onaj isti koji ga je htio ubiti tako da bi izgledalo da se radi o
samoubojstvu?”
“A to mi mora reći Catarella.”
“Kako Catarella?”
“Tako što sam ga zamolio da mi skupi sve napise iz novina koji se
odnose na to samoubojstvo. Ali tu je jedna činjenica koja me čini puno
misliti. A to je sljedeće: šalje bio spremljen s drugim papirima u donjoj
ladici Elenina pisaćega stola. Ja sam je otvorio te sam je našao posve
praznu. Sto, jednostavno rečeno, znači da je ubojica sobom ponio sve
ono što je bilo u ladici. Uznemirujuće pitanje koje slijedi jest sljedeće:
zašto je Elena izvukla šal te ga je ponijela u radionicu krojačnice? Jedini
odgovor do kojeg sam dosad došao jest da je ona htjela da ga ubojica
vidi.”
“S kojom svrhom?”
“Ne znam, zasad, sam Bog znade.” Pak, nakon stanke nastavi: “Stoje
nova s mladićem?”
“Pozvao sam ga sutra ujutro u devet.”
 “Dobro. Onda, kasno je i možemo kući.”
Telefon zazvoni.
“Ah, šefe, bilo bi da je na liniji gospodin L’Avaricella koji vam hoće
govori lično osobno.”
“Catare, maje li zarazan?”
“Zaboga, šefe! Ne znadem van kazat. Vi kažete da je zarazan? I
preko telefuna! Sveta Majko, šefe, ja san ka dite dobio zaušnjake ali
nikad varičele.”
“Učini jednu stvar: prebaci mi ga i pođi si alkoholom dezinficirati
uši.”
“Hvala, šefe. Koliko toga vi znadete!”
“Montalbano je. Gospodine, gospodine..
“Ja sam Aurelio Auricella”, reče umoran glas, dubok i starački
mudar.
“Recite mi.”
“Prije četvrt sata vratio sam se iz Palerma.”
Muk.
“Zahvaljujem na informaciji”, Montalbano će.
Pak rukom pokrije mikrofon i prišapnu Faziju:
“Čini mi se da ćemo se s ovim gospodinom zabaviti. Poslušaj i ti”, i
stavi na zvučnik.
A budući da je drugi nastavljao šutjeti, potaknu ga:
“I namjeravate zadržati se ovdje u Vigati?”
“Ja sam već zadržan. Živim ovdje u Ulici Giosue Cusumano 22, a i
moja je familija tu već generacijama.”
“Čestitam”, Montalbano će namignuvši Faziju. “Imate li mi reći
neke druge zanimljive stvari, gospodine Auricella?” “Da, gospodine.
Nazivljem vas jer moram rasteretiti svoju ženu.”
“Trudna je?”
“Ne, gospodine, nemojte govoriti gluposti, sedamdeset joj je
godina. I imademo četvero unučadi dvojice sinova koji se zovu Antonio
i Filippo.”
“Najsrdačnije čestitke. A sad vas pozdravljam jer...” “Počekajte
časak, Concettinu svakako treba rasteretiti.” “To bi bila vaše žena?”
“Da, gospodine, ima potrebu osloboditi se toga tereta koji nosi u
srcu a kojega nije imala hrabrosti sama se riješiti jer sam ja bio u
Palermu.”
“A koji je to teret?” upita Montalbano.
“Teret je u tome što moja žena noćima ne spava i samo gleda.”
 “Televiziju?”
“Ne, gospodine. Televizija joj smeta očima.”
“I, dakle, što gleda?”
“Gleda kuću koja je ispred.”
Gospodinu Auricelli je valjalo s kliještima izvlačiti riječi. “A što vidi
na kući ispred?”
“Na primjer, vidi Diega Trupiju.”
Montalbano i Fazio promijeniše izraze.
Osmijeh koji su imali na usnicama nestade.
“A što je radio?”
“Ništa, gospodine. Sjedio je i gledao televiziju.”
“Ali kada to?”
“Bravo, gospodine. Vidi se da ste veliki žbir, kako mi je već rekao
vratar moje kuće. Baš se toga tereta Concettina htjela osloboditi: u noći
kad su ubili jadnu gospođu Elenu, Diego Trupia je gledao televiziju do
dvije ure ujutro. Pa je utrnuo i pošao je u spavaću sobu, ali čim ga vidje
da se počeo skidati, moja žena koja je čestita i stidljiva, poče gledati
dva kata iznad, gdje je gospodin Anzalone koji s prijateljima igra na
karte sve dok sunce ne iziđe.”
I tako iskrsnu alibi da Trupiju oslobodi krivnje!
“Ćujte, gospodine Auricella”, komesar će, “bi li vaša gospođa bila
raspoložena da dođe u komesarijat da nam ispriča ono što ste vi sad
ispričali?”
“Dakako. Sad kad sam seja vratio iz Palerma i kad je mogu
dopratiti.”
“Onda ću vas nešto zamoliti: možete li odmah doći?” “Dobro,
gospodine, doći ćemo za nekih pola sata.”
“Puno hvala, i budite tako dobri, kad dođete u komesarijat, pitajte
za gospodina Augella koji će vas čekati da zapiše vaše svjedočenje.
Hvala, uistinu ste bili korisni”, i spusti slušalicu.
Pak nazove u ured Mirnija Augella.
“Mirni, čuj, sad me je nazvao neki starac koji se zove Auricella, čija
žena ima važne novosti o Trupiji. Mislim da će ti dobro doći da ga
stisneš. Stići će za pola sata.”
“Hvala ti, Salvo, pravi si prijatelj”, reče Mirni.
Komesar ustade, učini dva-tri kruga oko svog radnog stola,
pjevušeći i skakućući s noge na nogu, pred Fazijevim očima koje su
jasno govorile “koji kurvin sinje moj šef!”
“Sad se vraćam u Marinellu.”
 “U redu”, Fazio će, “ali ja ne želim propustiti scenu.” “Tako ćeš mi je
sutra moći ispričati”, reče Montalbano.
 ŠESNAEST

Dok je vozio za Marinellu, osjeti jaku žeđ. Pokušao je ovlažiti usta

slinom, ali to je bilo kao da traži vodu u pustinji. Čim je ušao u kuću,
požuri u kuhinju.
Otvori slavinu, napuni čašu, otpi ju jednim gutljajem i zatvori
slavinu. Ili bolje, zavrnu ventil, ali voda je i dalje tekla. Bilo je očito da se
slavina pokvarila, onda ju snažno otvori pa zatvori: postigao je obrnuti
efekt, mlaz vode se pojača. Sveta Majko!, je li bilo moguće da će kuhinja
za nekih pola sata poplaviti. Pođe zatvoriti glavni ventil i požuri
pronaći broj vodoinstalatera.
Bio je siguran da ga je zapisao u svoj desetak godina stari crveni
notes.
Ali gdje ga je stavio?
Poče ga tražiti blizu telefona i odjednom se ukočio.
Ona svjetlucava zmija, koja mu se u mozgu s vremena na vrijeme
iznenada pojavljivala, oživje, samo što mu sada misao, nejasna i
nesigurna kakva je bila, postade jasnom i preciznom.
Koji je on stari, recimo tako, zajebani glavonja bio! Posve je bio
zaboravio Elenin telefonski popis!
Ne htjede izgubiti ni časak vremena, odjenu jaketu, posegnu u
džepove ne bi li našao ključeve krojačnice i mobitel i, ostavivši sva
svjetla upaljena, požuri u Ulicu Garibaldi.
S obzirom na doba dana, promet je bio slab, parkira, siđe, otvori,
pođe stubama. Sjećao se da su bila dva fiksna telefona: jedan na
noćnom ormariću njezine spavaće sobe i drugi na stoliću u hodniku.
Poče od spavaće sobe. Nije bilo nikakva notesa, otvori ladicu
ormarića, unutra nađe par ženskih naočala, neku knjigu, kutiju tableta
za spavanje i rupčić. Zatvori.
Iziđe u hodnik, pogleda stolić, notesu ni traga. Za svaki slučaj, pođe
otvoriti ladice stola u radionici krojačnice, potraži među ustrišcima,
ništa.
Onda sjedne u naslonjač da bi razmislio.
I, razmišljanje ga dovede do negativna zaključka: vjerojatno, kako je
već postalo uobičajeno, telefonski se brojevi ne upisuju u notes, nego
se registriraju u mobitelima.
U jednom se trenutku obeshrabri. Potom pomisli da postoji još
jedna mogućnost. Dakle, vrati se na gornji kat i pođe sjesti za modrim
stolom.
Otvori prvu ladicu nadesno, izvuče je posve, uze je dvjema rukama i
stavi pred sebe. Poče vaditi papire, pri drugom uzimanju, usred te
mase papira iskliznu nešto crveno što pade na pod: bi notes posve
jednak njegovome. Bijaše od prije tri godine. Uze ga, i jedva ga otvori,
bijaše ispunjen imenima i brojevima. Zatvori ga, stavi si ga u džep,
vrati sve stvari na njihovo mjesto i krenu u Marinellu.
Rasteretio se, kako bi rekao Auricella, jedne misli.
Bijaše toliko sretan, da se zatekao kako pjevuši jedan motiv
Beatlesa na, regbi, engleskom: Lov, lov mi du.

♦
Ušavši u kuću, pođe staviti notes pokraj telefona, a kako boja zove
boju, pred njim se na polici pojavi njegova crvena knjižica.
Nije gubio vrijeme te nazva vodoinstalatera, dogovorili su se da će
doći sutra oko jedanaest, bude i Adelina, i dobi uputu kako da trenutno
riješi situaciju.
Pođe u kuhinju, uze čep od pluta, s nožem ga obradi i uspje ga silom
ugurati u slavinu. Pak uzme komad krpe stavi ga pod čep te ga čvrsto
sveza. Pođe otvoriti glavni ventil i vidje da stvar drži.
Nenadani pronalazak notesa učinio je da mu se otvori vučji apetit, i
već kad je tomu bilo tako, pogleda u hladnjak.
I tu bi drugo otkriće: sartu od riže s ribom, vrhunski Adelinin
specijalitet. Stavi ga podgrijati u pećnicu, pođe vidjeti bi li bilo dobro
jesti na verandici, vidje da bi, i stoga poče spravljati. Kad vidje da se
sartu dovoljno podgrijao, ponese ga vani, sjedne, duboko uzdahnu od
zadovoljstva i poče jesti. Kad je dovršio, sjedne u naslonjač s Eleninim
notesom na koljenima, pa pomisli da bi bilo bolje da on nazove Liviju
tako da neće biti ometan: “Livia, ispričavam se, imam malo vremena,
stiže brod sa sedamsto migranata... puno djece... puno ranjenika. Tamo
ću provesti noć.”
“Salvo! Žao mi je, dragi. Koja tragedija!”
“Znam, Livia. No to je moj posao. Laku noć.”
“Laku noć, ljubavi moja.”
Otvori stranicu sa slovom A i poče: Adamo Salvatore i pripadajući
broj, Almirante Rosalinda je imala tri broja, dva fiksnog telefona i jedan
mobitela te i kućnu adresu.
Stigavši blizu N, uvjeri se da su u notesu bili samo sicilijanski
brojevi i adrese: pozivni brojevi Monteluse, Catellonisette, Palerma,
Trapanija i tako dalje.
Na slovu S gotovo izgubi nadu, bila su samo tri imena: Savatteri
Ernesto, Sirch Nevia, Siracusa Valerio.
Upravo da će okrenuti stranicu, ali zastade.
Sirch Nevia.
Nije bilo sicilijansko ime.
Bijahu dva broja, jedan mobitela, jedan fiksnog telefona i adresa.
Ulica Orta 3, Bellosguardo.
I odmah se sjetio da mu je Teresa govorila baš o tom mjestu, u
pokrajini Videma.
Stoga, dakle, nije bila istina da je Elena posve prekinula sve veze sa
svojom prošlošću.
Imao je snažan dojam kojemu nije mogao odoljeti.
Ustade, pođe do telefona i okrenu broj u Videmu.
“Halo.”
Javi se ženski glas sa sjevernim silaznim naglaskom koji ga je
plašio.
“Halo, tko govori?” ponovi ta.
Montalbano, koji tako nešto nije očekivao, nije znao što bi rekao i
spusti slušalicu.
Zatim najprije dobro razmisli, pa ponovno okrenu broj:
“Halo, ma tko je?”
“Ali čini se da su mi dali krivi broj! Nije li to dom gospodina
Siracuse?”
“Nije, žao mi je, ovo je kuća Sirch.”
“Ispričavam se na smetnji”, Montalbano će prekinuvši razgovor.
Doznao je ono što je htio znati. Sirch Nevia nije promijenila broj i
obitavala je i dalje u Bellosguardu.
Hitro razmotri koje je prijatelje mogao imati u policijskim
postajama ili u komesarijatima toga kraja. Ali mu nitko ne pade na um.
Bijaše preveć kasno da bi mogao smisliti nešto o toj Neviji, bolje da
razgovara sutra s Fazijom.
Odluči poći leći, uze prvu knjigu koja mu je došla pod ruku i pođe u
kupaonicu. Poslije, čim je legao, otvori knjigu i vidje da je uzeo
telefonski imenik poštanskih brojeva pojedinih mjesta, pa umjesto da
ponovno ustane radije ga poče čitati zabavljajući se čudnim imenima
nekih talijanskih mjestašca.
Stignu i do mjesta s mostovima: Ponte a Bozzone, Pontecuti, Ponte
Ete, i malo po malo spustiše mu se vjeđe i zaspe.

♦
Koliko je bio spavao kad je telefon zazvonio? Svjetlo je bio ostavio
upaljeno. Pogleda na sat. Bilo je dva i po noću, sigurno se nešto krupno
zbilo na bankini. Psujući pođe odgovoriti i po Augellovu glasu shvati da
njegova pretpostavka nije bila pogrješna.
“Salvo, moraš mi oprostiti, ali potrebno je da pođeš u komesarijat.”
“A zašto?”
“Baš dok su silazile s broda, dvije su žene počele vikati i jedna je
izvukla nož pa je drugu ženu teško ozlijedila. Nastao je kaos koji ti,
Salvo moj, i ne stignem ispričati. Name, međusobno su se potukli
prijatelji jedne i druge ženske.”
“A kakva je sada situacija?”
“Sad je ranjena ženska odvezena u montelušku bolnicu, a drugi su u
autobusima spremni krenuti.”
“A što gaja imam s time?”
“Imaš jer je ona s nožem u komesarijatu. Stoga ako je hoćeš cijelu
noć zadržati u pritvoru, tvoja stvar. A budući da si ti bio tako revan i
spreman da se pobrineš za Trupiju, pomislio sam da bi bilo bolje da se
ja pobrinem za tebe.”
Tako je Mirni vratio milo za drago.
Montalbano poklopi bez da kaže riječ.
Pošao bi bio u komesarijat, ali to je uključivalo jedan ozbiljan
problem: nakon što su imali težak dan, ne bi imao hrabrosti da probudi
Meriam ili doktora Osmana.
I dakle? Kako je mogao govoriti s tom ženom? Ništa. Nije mu
preostalo drugo nego da pođe leći te da se nađe u komesarijatu
najkasnije u sedam i po, s obzirom na to da će Lillo Scotto stići u devet.
Prije nego što je zatvorio oči, sjeti se Mimijevih riječi: dvije su žene
počele vikati i jedna je izvukla nož pa je drugu ženu teško ozlijedila.
Nije ga bila volja ni da se upita zašto se opet sjetio tih riječi. Neki je
razlog morao biti, ali preveć mu se spavalo i nije bio u stanju o tome
misliti.

♦
 Prva stvar koju je Catarella učinio bi da mu je pružio četiri lista
papira.
“Šefe, radi o svemu tomu šta san naša štanpanoga u štampi, u vezi s
onime šta ste me pitali.”
“Odlično obavljeno”, Montalbano će, stavivši u džep. “Ko je ovdje?”
“Ovdije Fazio.”
“Pošalji mi ga.”
Sjedne, iz džepa izvadi listove. Tri tiskovine bijahu iz sjeverne
Italije. Jedna samo, II Giornale dell’Isola, posvetila je desetak redaka
Francovu samoubojstvu. Pročita, posve općenite, nisu donosile ništa
nova.
Uto uđe Fazio.
“Kako to da si uranio?”
“Šefe, noćas mi je telefonirao gospodin Augello, pošto je razgovarao
s vama, ispričavši mi slučaj ranjavanja nožem, pa više nisam mogao
usnuti.”
“U redu”, reče Montalbano, “sad ću nazvati Osmana jer imam
potrebu ispitati tu žensku.”
“Već obavljeno”, reče Fazio.
Montalbano se jedva suzdrža da ne skoči preko stola kako bi ga
uhvatio za vrat. Da bi se smirio, poče kašljati.
“Što znači već obavljeno?”, upita.
“Znači da sam jutros pogledao kroza zirku tu ženu koja je očajnički
plakala. Zatim otvorih, tješio sam je, i s obzirom na to da je govorila
talijanski, ispitah je. Ona mi je kazala da je ona druga žena pokušala
ukrasti njenom djetetu, koje ima tri godine, komad kruha. Prvi put na
izbjegličkom brodu, drugi put na brodu obalne straže i treći put dok su
silazili na bankinu. Onda joj je palo crno na oči, pa je posegnula za
nožem.”
Montalbano ostade malko šutjeti. Potom upita:
“Imaš li vijesti o onoj zbrinutoj u bolnici?”
“Imam, šefe. Izvan opasnosti je.”
“Onda ćemo ovako, za najviše pola sata, nazovi jta, iznesi mu
situaciju i sve prenesi u njegove ruke. Ja imam drugih briga. Kad stigne
Lillo Scotto, vrati se ovamo, moraš voditi zapisnik ispitivanja.”
“U redu, šefe”, Fazio će izlazeći.
Malo poslije Montalbano ustade, prođe hodnikom i pođe kroz zirku,
kako je bio učinio Fazio, pogledati ženu.
Bila je to jadna tridesetogodišnjakinja, malena, s rupcem na glavi,
odjevena u dugačku suknju i u neku vrst odrpana prljava pulovera koji
mora da je bio zelene boje.
Zatvori zirku, vrati se u ured i nazva doktora Pasquana.
“Dobar dan, doktore.”
Pasquano prepozna glas:
“Kurac dobar dan! Ali što vas hvata, telefonirati u ovu uru!”
“Loše ste volje? Izgubili ste na pokeru noćas?”
“Moja konta. Što hoćete znati?”
“Htio bih znati može li neka žena sa škarama ubiti neku drugu
ženu?”
“Ako je ta žena kadra zajebavati, poput vas, zašto ne? Srdžba,
mržnja znatno jačaju bilo koga, to ste vi dobro znali u mladosti, sad
vam je to u starosti ishlapilo iz pamćenja. I time vas pozdravljam.”
I ovo je posve mijenjalo sliku stanja. Moguće je da bi se riječ
zločinac valjalo zamijeniti riječju zločinka.
Potom opet uze čitati novine. Dva članka bijahu iz Gazzettina,
objavljeni međutim u razmaku od pet dana jedan od drugog.
U prvome bijaše vijest o misterioznoj smrti Franca Guide, mlade
nade talijanske mode, čije je tijelo pronađeno u vodi rijeke blizu
Bellosguarda, s rukama zavezanima šalom. Ovo je odmah dalo misliti
na ubojstvo, ali je pak policija došla do drukčijeg zaključka, to jest da si
je mladac sam svezao ruke kako ne bi mogao plivati, kako mu je to već
bila ispričala njegova sestra Teresa.
Drugi članak je u biti donosio rezultat obdukcije: prije nego što će
skočiti u rijeku Franco se htio omamiti tabletama koje bi gotovo
sigurno bile dovoljne da ga povedu u smrt. Dakle, po mišljenju policije,
rezultat istrage je potvrđivao činjenicu da si je vezao ruke, to drugim
riječima znači da je Franco poduzeo sve kako bi bio siguran da će se
lišiti života.
Treći list, praktički se slagao s tezom iz Gazzettina, a dodavao je
jednu značajnu novinu: jedan je novinar na neki način uspio
razgovarati s udovicom koja je potvrdila da je, te večeri kad je nestao,
Franco iz kuće izišao pošto su se bili poprilično teško posvađali. Ali
gospođa ni na koji način nije htjela otkriti uzrok toj svađi.
Netko je kucao na vratima. Uđe Fazio:
“Sve obavljeno. Stiže naredba za prebacivanje ženske u monteluški
zatvor.”
“U zatvor? Sada su već naši domaći zatvori uglavnom puni ovih
nevoljnika.”
 “Šefe, ali radi se o pokušaju ubojstva!”
“Naravno, Fazio, ali pokušaj uzrokovan glađu i beznađem. Pitaš li se
ikad gdje su naredbodavci pokolja ovih jadnika? Svi u europskoj
zajednici predlažu naputke o imigracijama pošto se nakljukaju našim
jezičinama.”
Fazio zašutje.
Zazvoni telefon:
“Bilo bi da su u mjestu gospoda Scottato, majka i sin.”
“Doprati ih ovamo.”
Uđe čudna povorka u indijanskome redu. Prvi se na vratima pojavi
Lillo koji se jedva držao na nogama, uz njega, držeći ga za ramena
gotovo grleći ga, bi majka, na kraju reda bijaše Catarella koji je
pridržavao gospođu koja je vidljivo teturala.
Fazio naglo ustade, i, da bi spriječio iskliznuće vlakića s tračnica,
uhvati Lilla i povede ga sjesti na stolac pred pisaćim stolom.
Catarella majku doprati do drugoga stolca.
Pak Catarella iziđe i zatvori vrata.

♦
Lillo je impresionirao Montalbana jer njegovo lice nije bilo više
onako mlađahno kakvog ga se sjećao.
Zapešća su mu bila u zavojima, a izgledao je poput aveti. On je prvi
progovorio:
“Ja nisam ubio gospođu Elenu.”
“Nije on, nije on!” gotovo vičući upade majka. “Kunem vam se
svojim životom. Te nesretne večeri stalno je bio u svojoj sobi!”
“Mir, ne uznemirujte se. Do ovog časa nitko nije optužio vašega
sina. Je li te večeri netko nazvao, ili je netko nepoznat došao u posjet?”
“Kako ne!” gospođa će odmah. “Već tjedan dana da se nakon posla
Lillo zatvarao u svojoj sobi i da nije jeo, spavao, gledao s nama
televiziju. I baš te proklete večeri oko jedanaest, kad je jadna gospođa
Elena ubijena, on je bio tako uzbuđen, nervozan, tako čudan, kao da je
osjećao ono što se događalo u krojačnici, da sam ja nazvala doktora
Camillerija da nam dade nešto da mu bude barem malo bolje.”
“I doktor je došao?”
“Naravno da je došao. Čestit je čovjek! I ostao je s mojim sinom
barem tri četvrt sata razgovarati i uvjeravajući ga da popije tabletu
kako bi se smirio.”
I to je poništavalo svaku sumnju u Lillovu nevinost. Budući da dok
je majka govorila nije otvorio usta, komesar se izravno obrati mladiću:
“Otkad ste radili u krojačnici?”
“Za tjedan dana bile bi dvije godine”, odgovori mama.
Montalbano pomaknu malo naslonjač tako da bude bolje upravljen
na momka.
“A recite mi, Lillo, jeste li se odmah dobro osjećali uz druge
radnike?”
“Bio je oduševljen već od prvoga dana, gospodine. Vidi se da su svi
voljeli moga sina...”
U tom trenutku podignu oči i susretnu Fazijove.
I razumješe se u letu.
“Gospođo”, Fazio će, “morali biste počekati vani. Otpratit ću vas.”
“A zašto? A zašto?” usprotivi se žena. “Ja sam njegova mamica. I
hoću čuti sve što hoćete doznati od mojega Lilluzza.”
“Molim vas, gospođo, Lillo je punoljetan”, reče komesar. “Izvolite
van.”
Žena ustade, pođe poljubiti Lilla jedanput u čelo, dva puta u obraze,
ponovno u čelo pa u usta, dok je Fazio nije uzeo za ruku i poveo van.
“Zamolio sam vašu majku da iziđe jer vam moram postaviti posve
osobna pitanja. Vi ste se odmah bili zaljubili u gospođu Elenu?”
Lillo pocrvenje. Rukom obriše lice i nakon male stanke reče:
“Ne odmah.”
“A kada?”
“Jednoga dana gospođa, koja je bila u svome stanu, pozva me da joj
pomognem u kupaonici jer si je duboko porezala jedan prst hrđavim
željezom, a kako je puno krvarila, ja joj instinktivno uzeh ruku i isisah
krv. Namjeravao sam je pljunuti u umivaonik, ali mi se učinilo da to ne
bi bilo lijepo, pa sam je progutao. Pak sam otvorio ormarić s
ljekarijama, dezinficirao sam ga, stavio gazu i flaster. Međutim, za sve
to vrijeme primijetio sam da me je Elena gledala i gledala. A ja sam
čitavu stvar obavljao što sporije jer mi je to počelo goditi. Pa kad sam
završio, Elena me zagrlila, stisnula me i reče mi ‘hvala, hvala Lillo’. Ali
to mi je rekla na uho, glasom kakav nikad prije nisam čuo i koji me
osokolio. Ne znam što me je uhvatilo, možda bi njena krv koju sam još
osjećao u ustima. Od tog trenutka izgubili glavu. Nisam više bio u
stanju biti daleko od nje, samo sam nju imao na pameti. I odonda ja
više nisam bio svoj. Bijah kao lutka na koncu, koji je živio svoj dio
ljubavi. Ustvari bijah...” Tu se prekinu i poče plakati.
Dobar samaritanac Fazio požuri pružiti mu čašu vode. “Postavit ću
vam posljednje pitanje”, reče Montalbano, “potom ćete moći otići:
doznao sam da vas je nekoliko dana prije svoje smrti, gospođa Elena
oštro prekorila i da je odlučila da vas otpusti iz svoje krojačnice. Recite
mi što se točno dogodilo?” “Gospodine, kako sam vam rekao, ja sam
bio posve van pameti, i stoga me uhvatila neka vrst zastrašujuće
ljubomore te sam sve činio da ja odgovorim na sve telefonske pozive
koji su stizali, ne bi li otkrio je li imala nekog ljubavnika ili nekoga tko
se u nju zaljubio. Toga sam dana ja bio sam u salonu, jer je Nicola bio
pošao odnijeti odijelo nekom klijentu, Meriam je bila u prostoriji za
probe, a gospođa je bila gore u svome stanu. Odjednom čuh zvonjavu
mobitela, a sjetio sam se da ga je gospođa ostavila na stolu”, opet se
prekinu. “Mogu li dobiti opet malo vode?”
Fazio ustade i donese mu i drugu čašu.
“Možete li zamisliti”, nastavi mladac, “da sam mogao propustiti
priliku. Dohvatih mobitel, pojavilo se neko ime za koje nisam razumio
je li bilo ime ili prezime...”
“Stanite tu!” reče Montalbano. “Razmislite bolje, pokušajte se sjetiti
tog imena...”
“Žao mi je, gospodine, ne mogu nikako. Ali mogu vam reći da je bio
glas žene koja...”
“Je li imala naš ili pa neki strani prijeglas?”
“Strani posve sigurno, gospodine, čudan.”
“Lillo, je li to ime imalo neku vezu s maglom?”22
“Ne znam, gospodine. Ali sjećam se da me je pitala zašto se Elena
nije javila, ja sam joj upravo rekao, kadli u salon uđe Elena poput furije,
baci se na mene, svom silom zgrabi mobitel. Nikada je nisam vidio tako
srditu! Pogleda telefon i reče ‘nazvat ću te’. Pak me uhvatila za jaketu i
tresla me je kao da je htjela da s mene nešto iziđe. Upitala me je
užasnutim glasom: ‘Što ti je rekla? Što ti je rekla? Je li ti rekla da dolazi?
Je li ti rekla kada? Kaži, imbecile!’. Pokušao sam joj odgovoriti da mi
ništa nije rekla. Ali gospođa me više nije slušala. Okrenu mi leđa i vrati
se gore s mobitelom, a ja ostadoh zapanjen.”
“A poslije?”
“Komesaru, kad se poslije deset minuta vratila dolje, pred Nicolom
i Meriam mi je kazala da se nakon kraja mjeseca ne smijem više
pojaviti u krojačnici.”
“Dobro”, Montalbano će, “vi ste mi bili od velike koristi,
zahvaljujem vam.”
 SEDAMNAEST

Iz hodnika je dopro glas Lillove majke.

“Sinčiću moj, što su te pitali? Sve moraš reći svojoj mamici!”
Montalbano pomisli da biti siroče neke južnjačke majke, ponekad i
nije prokletstvo.
Fazio se odmah potom vrati, zatvori vrata, sjedne, prodorno
pogleda komesara:
“Ne prepoznaješ me? Hoćeš da se predstavim? Ja sam komesar
Montalbano.”
“Vas je volja šaliti se, mene nije.”
“Što te hvata?”
“Hvata me da mi niste rekli sve što ste mislili. Zašto ste postavili
Lillu ono pitanje o magli?”
“Fazio, nije da smo imah toliko vremena. Kako bilo da bilo, evo me
ovdje. Reći ću ti zaključke do kojih sam došao i kako sam do njih
došao.”
Utrošio je nekih pola sata da mu sve ispriča i na koncu upita:
“Jesam li te uvjerio?”
“Šefe, dovoljno ste me uvjerili. Ali neke stvari ostaju visjeti na niti.
Na primjer, nije rečeno da je ta Nevia ubojica samo zato što je to jedino
strano ime u notesu od prije tri godine.”
“Imaš pravo”, reče komesar. “Ali da se nešto ne poklapa, stoji:
zaovaje izjavila da je Elena bila prekinula svaku vezu sa svojom
bračnom prošlosti. Ali je, očigledno, ispričala laž jer je barem do prije
tri godine imala vezu s nekom osobom.”
“Ima još nešto”, nastavi Fazio, “ako se ubojica, kako vi kažete, toliko
uprljala da se morala tuširati, kako je mogla iz te kuće izići u odjeći
natopljenom krvlju? Budući da je bila strankinja, svakako se morala
poslužiti javnim prijevozom. I jasno je da bi bila primijećena.”
“Osim ako nije došla svojim autom.”
“Iz kojega ne bi bila mogla izići do svoje kuće u Furlaniji. Sva
umazana krvlju nije mogla zaustaviti se na nekom odmorištu da bi
pošla piškiti, da bi uzela gorivo...”
 Fazijova primjedba bijaše više nego razumna, a u isto vrijeme
Montalbanu sinu nešto drugo. Potraži nešto na pisaćem stolu, pronađe
papirić i na telefonskom brojčaniku ukuca broj. “Meriam, ispričavam
se, vi mi još trebate.”
“Recite, komesaru.”
“Možete li za pola sata biti pred portunom u Ulici Garibaldi?”
“Bez daljnjeg”, reče Meriam.
“Što hoćete ići tražiti?” upita Fazio.
“Reći ću ti kad se vratim”, reče Montalbano.

♦
Stigao je do ispred Elenina portuna, parkira, iziđe iz auta, pogleda
uokolo. Meriam još nije bila stigla. Zapali cigaretu. Imao je tek toliko
vremena da triput potegne dim iz cigarete, a ono se Meriamin
automobil zaustavi pred njim.
“Potražit ću mjesto da se parkiram.”
“Čekam vas”, komesar će.
Ostavi portun poluotvorenim, uspne se stubama i zaputi u Eleninu
spavaću sobu.
Zaustavi se usred sobe pred bijelim ormarom.
“Gdje ste?” ču se Meriamin glas.
“Ovdje sam. U Eleninoj sobi.”
“Dobar dan, komesaru. Jeste li što otkrili?”
“Možda jesam, ali samo mi vi možete pomoći: biste li mi znali
kazati koja haljina nedostaje u Eleninu ormaru?” Meriam ga upitno
pogleda:
“Komesaru, vi živite sami?”
“Da, ali zašto me to pitate?”
“Jer biste inače znali da ni jedna žena nije u stanju točno znati
sadržaj svoga ormara. Pa zar vam ja mogu kazati koja haljina fali u
Eleninoj garderobi kod tolikog broja haljina?” “Onda pokušajmo
ovako”, komesar će. “Na dan Elenine smrti, kad dođoh popodne, ona je
nosila zelenu haljinu, neke izrazito zelene boje...”
“Prekomorske”, reče Meriam.
“Međutim, kad je nađena mrtva, a to vi ne znate, imala je drugu
haljinu. Možete li mi naći onu zelenu?”
“Naravno. Elena je bila jako uredna.”
Otvori ormar i Montalbano primijeti da je Elena imala haljine
različitih boja. Bilo je puno zelenih, različitih nijansi. Meriam poče
gledati jednu po jednu. Nakon malo, reče: “Nedostaje. Nema je. Možda
je na pranju.” Dok je govorila, pođe u kupaonicu pogledati vreću s
prljavom robom. “Ne, nema je.”
“Možda ju je odnijela u praonicu.”
“Odmah ću provjeriti”, žena će izvadivši mobitel iz džepa. Minutu
poslije iz praonice dobiše negativan odgovor.
“Ali kamo je mogla nestati?” upita se Meriam.
Montalbano radije ne odgovori.
“Moram vas zamoliti za jednu drugu uslugu. Dođite sa mnom”, reče
kad su krenuli da će sići stubištem koje je vodilo u krojačnicu. “Sjećate
li se da sam vam zadnji put pokazao komad tkanine koji je bio na
stolu?”
“Da. Stari komad tkanine.”
“Ja sam vas molio da ga pogledate izbliza i vi ste to učinili. Možete li
to ponoviti?”
Meriam, malko začuđena, posluša.
“Pak sam vam prišao”, reče komesar dok joj je prilazio, “i u jednom
trenutku vi ste pošli uzeti neki novi svitak tkanine. Hoćete li mi to sad
ponoviti?”
“Naravno”, reče djevojka.
Prođe ispred njega, okrenu mu leđa i pruži ruke prema polici.
“Hvala, dovoljno je tako”, reče Montalbano.
Pođu zajedno natrag stubištem, komesar ju je slijedio do portuna te
reče:
“Zahvaljujem vam, bili ste mi dragocjeni, kao i uvijek. Nego, imate li
vijesti o doktoru Osmanu?”
“Da, uzeo sije dopust. Kaže da ide u Tunis, u neko mjesto
arheoloških istraživanja, gdje ima nekog starog prijatelja.”
Montalbano ovaj put zatvori vrata, vrati se obrnutim putom, uđe u
radionicu i sjedne u naslonjač.
Poče razmišljati o kretanjima koje je obavio s Meriam, i dok je
razmišljao, ponovno si ih je predočavao.
Vidje sebe ulaziti u radionicu u Meriaminoj pratnji, te Meriam koja
je pošla iza stola da bi pogledala tkaninu.
Vidje sebe kako se primicao djevojci, potom Meriam koja mu je
prolazila ispred te pružila ruku prema polici.
Stop.
Dvije se slike izgubiše.
Ponovno se pojaviše, ponovili su iste, posve iste pokrete.
 Stop.
Ispočetka.
I ovaj put prije negoli su ušli u salon, Elena je govorila, ali glas nije
dopirao do njega.
Govorila je jednoj ženi skoro jednako visokoj kao ona, koja joj je
stajala iza.
Pak se Elena zaustavi, pokaza stol, druga žena pođe baš tamo gdje
je malo prije stajala Meriam. Elena priđe, još je nešto kazivala, žena
odgovori, Elena uzvrati, žena ponovno nešto reče uz podrugljiv
smiješak, Elena podignu glas, ali ovaj put ne učini istu stvar koju je
Meriam učinila, nije prošla ispred žene nego joj je okrenula leđa i pruži
ruke prema polici.
Stop.
Zatvori oči, duboko se koncentrira. Osjećao je da se jako
preznojava, podvrgnuo se bio naporu. Pak se osjeti spremnim, i
zadržavši zatvorene oči, da se ne bi nečim dekoncentrirao, scenu si
ponovi ispočetka.
Elena uđe.
Govorila je ženi koja ju je slijedila:
“... da bih ti pokazala...”
Montalbano uspje razumjeti samo tih nekoliko riječi.
Druga žena priđe stolu, sagnu se pogledati platno.
Reče nešto kao “sjećam se”.
Elena je dugo govorila. Ali ovaj put do njega nije dopro nikakav glas.
A niti riječi druge žene koja ju je ponovno podrugljivo gledala.
Elena onda, i dalje govoreći joj, okrenu leđa i ispruži se prema
polici.
Mrak.
Montalbano vidje samo škare koje su se s visine snažno spustile
prema dolje.
Iznova mrak.
Sada se okrvavljeno Elenino tijelo posve uklapalo u kredom
označen ocrt.
Slike nestadoše.
Otvori oči.
Jest, stvar mora da se tako odvijala.
Ustade. Ugasi svjetla u radionici, pođe stubama u hodnik i tu ugasi
svjetla, iziđe van, zaključa portun.
 ♦
“Jeste li otkrili ono što ste tražili?”
“Jesam”, Montalbano odgovori. “Objasnit ću ti zavrzlamu: ubojica,
sad nema sumnje da se radi o nekoj ženi, pošto se tuširala, odjenula je
haljinu koju je Elena nosila toga dana i koju je vjerojatno ostavila na
krevetu.”
“I što sad mislite učiniti?” upita Fazio.
“Ako je moja pretpostavka točna”, reče komesar, “taje žena stigla
odozgo. Moguće je da je došla svojim autom, a može biti i da je došla
nekim vlakom ili avionom. To mi ti moraš reci.
“Ako je došla svojim autom ili vlakom, onda ne znam što bismo
mogli”, reče Fazio, “jedina nada koja nam ostaje jest ta da je došla
avionom ili da je unajmila neki auto.”
“Krenimo od aviona”, reče Montalbano. “Dajem ti deset minuta da
se informiraš.”
Fazio pođe raširenih krila.
Vrati se nakon sedam minuta tako nasmiješen kao da je vidio proći
anđele:
“Komesaru, doznah. Nevia Sirch je uzela let od Trsta do Trapanija
onoga dana kad je umrla gospođa Elena. Stigla je poslijepodne i odmah
je uzela rent-a-car u zračnoj luci. Auto je vratila sljedećega jutra, dvije
ure prije negoli je ponovno ušla u avion za Trst.”
Bi učinjeno.
“Sad te molim za još jednu uslugu.”
“Na zapovijed.”
“Informiraj se o tim letovima: kad kreću i kad stižu...” “Ali zar
hoćete poći tamo?”
“Nema druge, odgovor o svemu mogu dobiti samo tamo.” Fazio
ustade i iziđe.
Montalbano pogleda na sat.
Sveta Majko! Bilo je već dva i po. Dohvati telefon.
“Enzo! Ostavi mi komad kruha.”
“Mi smo upravo namjeravali sjesti za stol. Čekamo vas.”
Montalbano poleti poput petarde.

♦
Dok je jeo ukusnu salatu od morskih plodova, komesar se dosjeti da
to nije bilo na dnevnome jelovniku. Poslije toga je pojeo mješavinu
ostataka svakojake ribe pržene u tavi, nešto za polizati prste. Dakle,
zaključiti je bilo da Enzova obitelj bolje jede negoli njihovi gosti. To je
valjalo upamtiti. Možda će biti bolje, otad pa nadalje, češće u gostionicu
dolaziti sa zakašnjenjem.
Iziđe posve otežan, toliko da je za doći do ravne hridi ispod
svjetionika, trebao dvostruko više vremena nego inače.
Zapali si uobičajenu cigaretu.
“Kako ide?” upita raka koji ga je gledao od ispod hridi.
Čini se da raku pitanje nije bilo po volji, ne samo da nije odgovorio,
nego je doslovce zbrisao u vodu.
Montalbano se osjećao kao da je popio čašu vina previše.
Osjećaj da se nalazi na dva koraka od rješenja slučaja, ubrzavao mu
je protok krvi u venama. Zaključi da zločinka nije mogla učiniti veću
grješku u svome životu od te da na stolu ostavi dio šala kojim je
obrisala škare, jer da to nije učinila, istraga bi još bila na debelom
moru.
Taj je šal bio ključni dokaz svega.
Ali ako je bio poticaj za ubojstvo, to je onda značilo da je nepoznata
žena, ili, bolje, žena koja se zvala Nevia Sirch, imala nešto sa smrću
Franca Guide.
No ovu drugu pretpostavku je još valjalo utvrditi.
I stoga nije imao drugi način nego onaj već najavljen Faziju: da pođe
osobno razgovarati s Neviom.
Stvar mu nije pričinjala nikakvo zadovoljstvo, ali trebalo je to
obaviti.
Odluči popušiti i drugu cigaretu, danje bio lijep, ispuni si pluća
morskim zrakom već potišten činjenicom da tamo kamo mora poći, od
mora nema ni sjene.
Poče razmišljati o tome da će se izgubiti ako naiđe na maglu. Ona
dva-tri puta kad se bio našao usred magle, čak se bio i prestrašio,
osjećajući da je jedini preživjeli čovjek na licu zemlje.
Malo poslije duboko uzdahnu, ustade i vrati se u komesarijat.
“Šefe, imam sve redove letenja”, Fazio će. “Kako su rekli, ima jedan
let u deset ujutro iz Trapani Birgija za Trst, a isti se avion popodne
vraća u Trapani.”
“Fazio, ali koliko treba iz Trsta do Bellosguarda?”
“Šefe, bez magle, oko dvije ure.”
Na riječ magla Montalbano duboko uzdahnu.
 “Dakle, moram požuriti autom do tršćanske zračne luke?” upita
krotko.
“Naravno”, reče Fazio.
Bi onda da si je Montalbano zamislio sebe u autu zagađenom
automobilskim dezodoransima, izgubljen, bez mogućnosti da se snađe,
na korak od planine, možda čak one gdje su bili pronašli Jetija, snježnog
čovjeka.
“Sa šoferom”, reče komesar.
“Što?”
“Auto. Hoću ga sa šoferom. Ako treba, platit ću ga svojim novcem.”
“Sve ću ja srediti”, Fazio će. “Kontaktirati ću kolege iz Trapanija.
Kad hoćete krenuti?”
“Odmah sutra. Sad idem načelniku da mu sve objasnim, nađemo se
ovdje za neka dva sata.”

♦
“Imam malo vremena, požurite”, reče grubo Bonetti-Alderighi.
“Bit ću telegrafski kratak”, uzvrati Montalbano. “Otkrivena
vjerojatna ubojica Elene Biasini. Stop. Tražim autoriza...” Načelnik je
izgledao kao da ga je ugrizla guja:
“Prestanite, Montalbano, nije vrijeme za šalu.”
“Ali ja se nisam šalio, gospodine načelnice, htio sam samo da ne
biste gubili vrijeme...”
“Nemojte se praviti duhovit i potanko mi sve ispričajte.” Tad
komesar poče pričati.
Načelnik ga je slušao bez da ga uopće prekine. Na koncu reče:
“Sad pođite sve referirati jtu.”
“Ne”, reče Montalbano, “čini mi se da još nije vrijeme.”
“I, dakle, što namjeravate učiniti?”
“Htio bih imati autorizaciju da mogu osobno ići razgovarati s
osumnjičenom. U pokrajini Videma. U magli.”
“Ah?” načelnik će. “Što ga magla ima s time?”
“Ništa. Maglu sam metaforički spomenuo.”
Načelnik se malko nad time zamisli, tako da je Montalbano osjetio
dužnost da upita.
“Ima li tome prepreka?”
“Predragi, stvar se profilira kao povreda granice. Ako nemam
pismeno traženje bazirano na minimumu dokaza, ne mogu isposlovati
naknadu za naplatu putnih troškova, boravak, unajmljivanje...”
 “Učinimo ovako”, reče komesar, “sve plaćam ja i bog te veselio.”
“To ja ne mogu dopustiti”, uzvrati načelnik jednako odlučno kao i
Montalbano.
“Dajem vam dva dana dopusta. Ali pazite kako ćete djelovati. Ako se
radi o hapšenju, morate pustiti da to umjesto vas obavi lokalna vlast.”
“Slažem se”, reče komesar.

♦
“Sve sam obavio”, reče Fazio. “Oni u Trapaniju već imaju
predbilježbu. Ako mi prenesete autorizaciju jta, odmah ću vam je
potvrditi.”
“Ne, Fazio. Nema autorizacije. Idem da se zabavim, uhvatila me
volja da pođem popiti kavu u zoni Bellosguarda.”
“Dakle, moram vam nabaviti kartu?”
“Bravo. Samo polaznu. Moguće da ipak nađem neku dobru
gostionicu te se preselim u Bellosguardo.”
“U redu. Gallo će doći po vas sutra ujutro, u sedam i po.”
Fazio krene da će izići, no Montalbano ga zaustavi:
“Je li sa šoferom sve u redu?”
“Je, šefe. Čak su me pitali da li hoću da bude muškarac ili žena.”
“A što si ti odgovorio?”
“Ženska, šefe.”
“Dobro si učinio.”
Uostalom, tršćanske su žene slovile kao jako lijepe, i stoga izgubiti
se s nekom od njih u magli, moglo je biti itekako ugodno.
Fazio ga nije pustio izići iz komesarijata prije negoli potpiše neke
žurne papire.

♦
Kad je stigao u Marinellu, bilo je osam navečer.
Odluči nazvati Liviju da joj kaže da dva dana neće biti u Vigati, jer
da mora poći u Palermo na sastanak policijskih funkcionara.
“Dakle, isključuješ mogućnost da možeš doći k meni?” “Livia, žao
mi je ali ne znam kako bih mogao...”
“U redu, onda sretan ti put i laku noć”, reče razočarana Livia
prekinuvši razgovor.
Obilno podnevno blagovanje nije ga spriječilo da pođe pogledati što
mu je to Adelina mogla spraviti.
 Nasreću, nađe prilično laganu porciju. Dvorkinja je ovaj put
okrenula leđa moru te se okrenula zemlji: tanjur boba, graška i
artičoka.
Sudeći po mirisu, Adelina je nadmašila samu sebe!
I kasnije, kad sije ustima prinio prvi zalogaj, u mislima je Adelini
predao zlatnu medalju veliku koliko je bio velik tanjur ispred njega.
Kad je završio jesti, siđe do plaže i poče šetati uz more.
Dobru uru je pokušao u svojoj glavi organizirati prvi susret s
ubojicom. Je li bilo bolje odmah je optužiti ili je pustiti da se duže kuha
u svojoj juhi prije negoli prijeđe na izravna pitanja?
Zaključi, na koncu, da će postupiti već prema tome kakva će biti
ženina reakcija kad se bude predstavio kao komesar Montalbano iz
Vigate.
U tom se trenutku naglo prekinu jer ga je obuzela jedna precizna
misao: a ako stigne u Bellosguardo, a žene tamo ne bude? Moguće je da
sije uzela koji dan odmora, i hajde ti sad znaj kamo je pošla, moguće je
da je radila izvan mjesta...
Najbolje je bilo obavijestiti se. Prije svega, je li tamo bilo policije ili
karabinjera.
Vrati se kući, sjedne pored telefona i prvo što mu je došlo do ruku bi
crveni Elenin notes.
I, nesvjesno okrenu broj Nevie Sirch.
“Halo, ‘ko je?”
Odmah prepozna glas od prošlog puta.
“Je li gospođa Nevia Sirch?”
“Da, ali tko je na telefonu?”
“Komesar Montalbano je. Nazivljem iz Vigate.”
I tu stade, očekujući njezinu reakciju.
“Vigate? U Vigati imam jednu dragu prijateljicu”, reče žena bez da
pokaže i najmanje iznenađenje.
“Baš sam o njoj htio razgovarati s vama.”
“Zašto? Što se desilo?”
“Nažalost, moram vam priopćiti ružnu vijest.”
“O, Bože!” žena će.
“Gospođa Elena je ubijena.”
Bi kao da je na drugom kraju žice osoba posve nestala. Koliko god
da je naćulio uši, Montalbano nije uspio ni disanje čuti. Bi siguran da je
veza prekinuta.
“Halo!” reče. “Jeste li još tamo?”
 “Da”, uzvrati žena jedva izgovorivši.
I odmah zatim reče: “Počekajte časak.”
Montalbano poče brojiti. Stigao je do dvadeset pet, kad se ona vrati
i samo upita:
“Tko je to učinio?”
“Još ne znamo. I upravo vas zato nazivljem. Ubojica je djelovao bez
vidljiva povoda.”
“Kako... kako... kako su je ubili?”
“Ubodima škara.”
Ovaj put jasno ču ridanje žene.
“Budite hrabri”, reče.
“Oprostite mi, komesaru, ali to je strašan udarac. Ne mogu se
zadržati na nogama. Uzet ću stolac.”
Nakon malo vremena, glas se vrati.
“Što hoćete od mene?”
“Preslušavam sve osobe bliske Eleni, i dakle...”
“Oprostite, tko vam je dao broj mojega telefona?”
“Našao sam ga u jednom starom Eleninom notesu...”
“Ah”, žena će bez da nešto doda.
“Htio sam znati možemo li se susresti sutra u Bellosguardu, rano
poslijepodne. U tri. Bi li vam odgovaralo?”
“Čekam vas u Ulici Orta 3. Sad se ispričavam, ne uspijevam više
govoriti”, reče žena i spusti telefon.
Ponašala se posve normalno, toliko da je Montalbano posumnjao da
možda u svemu griješi.
 OSAMNAEST

Prije nego što je pošao leći pripremio sije kovčežić stavivši unutra
košulju, jedan par gaća, jedan par čarapa, i tako je predviđao biti na
putu samo jedan dan. Namjesti budilicu na šest i po ujutro.
Spavao je mirno, tako da se nakon buđenja osjećao u izvrsnoj formi.
Otvorivši prozor, osjeti da je bilo nešto neobično, zrak je bio ponešto
mliječan i nekako vlažan. Pođe si skuhati uobičajenu veliku šalicu kave,
otpi ju, tušira se, obrije i odjene prvi par hlača koji mu je došao pod
ruku, a umjesto jakete odjenu športsku jaknu. Pak četkicu za zube,
češalj i sve ono što mu je trebalo umetnu u vrećicu te ju stavi u
kovčežić skupa s jednim romanom koji ga je uspavljivao s obzirom na
to da, kao i kad je gledao televiziju, nikad ništa nije razumio.
Gallo je stigao točno na vrijeme, i čim je ukrcao komesara, krenu na
svoj uobičajeni način, kao da se nalazi na pisti u Indianopolisu.
Montalbano ne dospje ni protestirati, a ono iz Države Indiana
odjednom upadoše u danteovski limb. Komesar zatečen, nije shvatio
zašto se kroz vjetrobran ništa nije vidjelo.
“Dovraga!” Gallo će.
“Ma što se dešava?”
“To da je gusta magla”, odgovori taj usporivši. “Prvi put da je u
ovim krajevima.”
Zazvao ju je!
Montalbano se sjeti jednog stiha: Tako lijep početak dobru vodi23 te
mu odmah nadođe volja da kaže Gallu da se vrate natrag. Ako ga je
magla zatekla već na kućnim vratima, što će tek zateći gore, tako
daleko odavde.
Počeše se kretati čovječjim korakom, s jednom konjskom zapregom
sigurno bi brže putovali.
U jednom se trenutku Gallo skoro pa zaustavi.
“Morate mi učiniti jednu uslugu, šefe.”
“Reci mi.”
“Trebali biste izići iz auta i hodati mi ispred, jer ja ne uspijevam
pročitati prometne znakove pa stoga možda umjesto u Trapani
stignemo u Palermo.”
Psujući u sebi poput luđaka, iziđe. Stane pred njušku automobila te
spora povorka krenu.
Pa iznenada, kao nekom čarolijom, magle nestade, i Gallo konačno
smognu pronaći pistu Indianopolisa.
Stignu u Birgi kad je zvučnik već pozivao putnike.
Tek što su uzletjeli, bijahu upozoreni da ne skidaju pojaseve zbog
mogućih atmosferskih poremećaja. Stjuardesa poče činiti neobične
geste pokazujući nadesno, pokazujući nalijevo, dok je neki metalni glas
iz zvučnika davao upute o tome što se mora činiti u slučaju
izvanrednoga stanja, što je bio uglađeni način za reći: u slučaju
vjerojatne smrti. Da bi od sebe otklonio zlu kob, Montalbano je naizust
upamtio listu s crtežima kako se stavlja pojas za spašavanje i maska u
slučaju da zrakoplov padne u more; kako skinuti potpetice i skočiti na
napuhani tobogan usred mora, gdje te posve sigurno čekaju morski psi
otvorenih usta.
I toliko se impresionirao, da kad je čuo da počinju slijetati u Trst,
grčevito stisnu rukohvate svoga sjedala i zatvori oči očekujući najgore.
Međutim, slijetanje bi mekano.

♦
Požuri se unajmiti auto, i pošto je potpisao dvadesetak papira,
dadoše mu ključeve.
“Nismo se razumjeli. Tražio sam kola sa šoferom.”
“Eh, da oprostite mi”, reče službenica posegnuvši rukom ispod
stola i izvukavši metalnu napravu. “Evo navigatora.”
“Navigator? Osigurali su mi ženskog šofera!”
“Nema problema, namjestit ću ženski glas. Kamo morate poći?”
“U Bellosguardo. U pokrajini Videma”, komesar će zadovoljno.
Službenica podesi napravu.
“Eto, sad je dovoljno da slijedite Esterin glas koji će vas povesti do
vašeg odredišta.”
Više zbunjen negoli uvjeren, Montalbano pođe na parkiralište,
potraži broj J44, i uđe u auto koji je mirisao po automobilskim
dezodoransima.
Uze navigator i stavi ga na kontrolnu ploču.
“Nastaviti ravno do rotora”, reče aparat.
Ustvari, ženski je glas bio ugodan. I ne samo to, davao je krajnje
precizne informacije, tako da je komesar više puta zahvaljivao:
 “Hvala, Ester.”
Od magle nije bilo ni traga, za uzvrat sve bijaše u bujnom zelenilu s
dalekim planinama koje su blistale snijegom.
Pak odjednom mu Ester reče da krene udesno, i kao nekom
čarolijom, na tabli stajaše ispisano Bellosguardo.
“Bravo, uistinu, Ester!”

♦
Kad je parkirao na glavnome trgu, možda jedinom u mjestu, učini
mu se da je ušao u Palazzeschijevu poeziju:

Tri kućice strmih krovova,

zelena livadica,
majušni potok...24

Montalbano pogleda na sat. Bilo je vrijeme za jesti. Iako Palazzeschi

nije spomenuo, neka je gostionica tu sigurno morala biti. I stvarno, bi
dosta da baci pogled uokolo kako bi pročitao: Kod Zlatnoga Lava. Ime
koje je ulijevalo sigurnost. Uđe. Bijaše to domaći restorančić, malo
stolova i svi slobodni. Tek što je sjeo, priđe konobar:
“Danas imamo jotu i frico”, reče.
“Što to?” Montalbano će nervozno.
“Jota i frico”, uzvrati drugi.
Budući da nije imao izbora, komesar reče da mu donese i jedno i
drugo.
Od gusta je slistio kapulu, maslac, krumpir, kiselo zelje u restoranu
gdje je i dalje bio jedini gost.
Platio je malo, pa upita konobara je li Ulica Orta bila blizu.
“Deset minuta pješke. Kad iziđete, desno, pa ravno, a onda lijevo”,
odgovori momak.
Iziđe van i prije negoli će poći kamo je morao poći, svrati u bar,
naruči trostruki espresso da malko sredi želudac.
Lako je našao Ulicu Orta. Na broju tri bijaše zgrada na tri kata.
Portun je bio zatvoren. Priđe portafonu i pritisnu dugme kod
prezimena Sirch. Nitko ne odgovori. Pokuša ponovno. Ništa.
Odluči počekati zapalivši cigaretu. Pak ču buku potpetica i vidje
dolaziti neku četrdesetogodišnjakinju koja je žurno koračala. Nadao se
da će se zaustaviti na broju tri, međutim ta nastavi dalje. Ponovno
priđe vratima, i taman da će pozvoniti a ono se portun otvori.
 Nađe se pred lijepo odjevenim gospodinom od nekih pedesetak
godina koji ga upita:
“Tražite nekoga?”
“Da, gospođu Sirch. Imam dogovoren sastanak.”
Drugi se začudi:
“Mislim da je danas nećete naći. Vidio sam da je jutros rano
otputovala, s velikom prtljagom. Gospođa De Amicis će možda znati
kako je možete kontaktirati.”
Montalbano upade u mračni bunar, ali se ipak htio uhvatiti za jednu
nit nade. Bez da pozdravi, trkom se pope do trećega kata. Stigavši na
posljednji kat, lijevom rukom pozvoni na vrata. ‘“Koje?”
Pokuša odgovoriti, ali usta su mu bila tako suha da je iz njih izišao
neki čudan zvuk.
‘“Koje?” ponovi glas iza vrata.
“Komesar Montalbano.”
“Ah, da”, reče žena otvorivši. Bijaše neka šezdesetogodišnjakinja s
vlasuljom.
“Dogovorio sam”, Montalbano će, “sastanak u tri s gospođom. ..”
“Sve znam”, prekinu ga žena.
“A znate li kamo je pošla?”
“Ne. Nije mi rekla.”
“Jedan gospodin kojega sam susreo ovdje dolje uputio me je na vas,
jer da znadete kako je pronaći.”
“Ne, ne. Žao mi je, ništa mi nije kazala.”
Nit nade se time prekinu i Montalbano nastavi tonuti. “Međutim”,
nastavi žena, “ostavila mi je pismo za vas.” Montalbanov pad se
zaustavi na pola pada. Odmah shvati da je telefoniranje prethodne
večeri bila slavna pizdarija.
“Evo vam pismo”, gospođa će pruživši mu zatvorenu omotnicu.
Montalbano je uze, bila je teška, stavi je u džep.
“Hvala”, promrmlja. “Ugodan vam dan.”
I poče silaziti stubama a da ga noge gotovo nisu služile, tako da je
sišao držeći se za rukohvat.
U glavi mu je zvonila samo jedna riječ upućena samome sebi:
“Seronja. Seronja. Seronja.”
Vrati se u bar na trgu. Klonu umoran na stolac i naruči dupli viski
bez leda.
“Seronja. Seronja. Seronja.”
Iz džepa izvadi pismo, stavi ga na stolić te ga je motrio. Ne, nije
uspijevao otvoriti ga bez još jednog dobrog poticaja. “Donesite mi još
jedan”, reče konobaru.
Pio je polako bez da odvoji pogled s omotnice.
Pak, kad ga je otpio, pruži ruku, uze pismo, otvori omotnicu, izvadi
sadržaj. Pet gusto pisanih stranica, bez nadnevka i bez početnog
obraćanja. Poče čitati:

Ako ste vi uspjeli, zbog jedne moje grješke, pronaći me, to znači
da ste na neki način već otkriti kako se događaj odvijao.
Mislila sam da sam uklonila svaki trag o mojem odnosu s Elenom,
ali očito nisam. Znam da ste htjeli susresti se sa mnom, ne da biste
imali objašnjenja, nego zato da biste me pritisnuli uza zid. U prvi
sam mah pomišljala da počekam na vaš dolazak, ali potom sam si
kazala da bi me susret s vama lišio slobode na koju imam pravo. Vaš
telefonski poziv je na mene ostavio izvanredan efekt, to jest da u
trenu ponovno steknem onu bistrinu koju sam izgubila u godinama
provedenim pod plaštem mržnje i želje za osvetom. Ta mi bistrina
dopušta da vam povjerim svoju priču koju ću ispričati prvi i
posljednji put.
Franca sam upoznala u Videmu jednog srpanjskog
poslijepodneva, bijaše 17,22. Ušao je u agenciju za nekretnine gdje
sam radila, i odmah sam sa sigurnošću zaključila da će on biti čovjek
moga života.
Franco mi je odmah izložio svoje zahtjeve, koji bijahu prilično
složeni. Kao prvo, htio je pronaći mjesto u pokrajini gdje bi našao
stan ijedan veliki prostor za krojačnicu. Po mogućnosti jedan blizu
drugog. Njegova je namisao bila da se skrasi ne u jednom turističkom
lokalitetu, nego u nekom mjestašcu blizu njega, i učiniti tako da bi se
ime atelijera proširilo preko domišljata reklamiranja i osmišljena
širenja usmena svjedočenja. Počesmo tražiti. A ja odlučih pratiti ga
uvijek. Obilazili smo po cijele dane autom mjestašca oko Videma.
Angažirali smo se dva mjeseca, da bismo se na koncu zaustavili u
Bellosguardu. I u ta dva mjeseca smo se zaljubili, iako je Franco do
kraja tvrdio da me ne voli, te da sam ga ja zavela. Ali ja sam
primjećivala kako gleda moje noge, njegove osmijehe na moj račun. I
da je bio stidljiv te da mu je stoga valjalo pomoći.
Znala sam da je imao ženu koja je radila negdje daleko i kojoj će
se jednoga dana vratiti, no tada me je ta stvar malo zanimala.
Čim se preselio u stan u Bellosguardu, pa počeo radove da bi
uredio krojačnicu, ja sam ga svakoga dana posjećivala. Ponekad bi
mi rekao da me ne želi vidjeti, pravio se kao ga ne zanimam. Ali bio je
sramežljiv i ja sam znala da i on mene ustvari voli.
Moja stalna odsustvovanja s posla prouzročila su da sam dobila
otkaz. Odlučih se preseliti u Bellosguardo kako bih bila uz Franca, i
kad sam mu to rekla, on se nije usprotivio. Bila sam trudna, Franco
me molio da pobacim, a ja sam odbila. Kad je stigla Elena, njegova
žena, ja sam danima istinski patila jer su se naši susreti prorijedili te
su postali tajni, što je meni bilo nemoguće podnositi. Tako su se naši
odnošaji dodatno zaoštrili. Ja sam zahtijevala da sve kaže svojoj ženi
te da dođe živjeti sa mnom, ali sam odmah shvatila da Franco nije
sposoban poduzeti tu krajnju mjeru. Slučaj nam je pogodovao.
Pođoh u videmsku bolnicu na kontrolu i kad uđoh u čekaonicu, čuh
da su prozvali ime Elene Guide. Bila je to lijepa žena, elegantna i
nasmijana. Doznah potom da je pokušavala povećati mogućnost da
zatrudni. Poćekah je na izlazu, predstavih joj se kao agentica za
nekretnine koja je bila pomogla Francu, te sam ju pozvala na kavu.
Sjedile smo za barskim stolićem i dok je Elena miješala šećer u šalici,
rekoh joj da sam trudna. Da očekujem Francovo dijete. Gledala me
kao da ne vjeruje mojim riječima, na koncu naglo ustade i iziđe.
Osjećala sam određeno zadovoljstvo pri pomisli da će od tog
trenutka njihov život postati nemoguć. Kad se dijete rodilo, nazvah
ga Franco, on me nije ni došao posjetiti. Napisah mu pismo, a kopiju
sam poslala i Eleni. U njemu sam tražila da barem prizna očinstvo
djetetu. Kao odgovor, upao mi je u kuću razbješnjen. Više nije sličio
na sebe. Izvrijeđao me je, rekao mi je da sam ga zavela i da izbijem iz
glave ideju da će priznati dijete. Čak je držao da mu i nije otac. Ne
vidjeh ga potom dugo. Za sve vrijeme Franchino nije rastao, stalno je
plakao, nikad nije spavao, očito je bio bolestan. Povedoh ga liječniku,
rekao mi je da je imao ružnu gensku bolest i da ima potrebu za vrlo
skupim liječenjem, a ja sam se tada nalazila u novčanim nevoljama,
nisam znala kako dalje. Na koncu sam odlučila od Franca pitati,
uvijek pismeno, novac. Nakon malo dana u kuću mi se pojavila
Elena. Nije me ni pogledala, uđe i banu pred kolijevkom. Užega u
naručaj, bez da me pita za dozvolu. Primijetila je da je bio malen,
premalen, i instinktivnoga stavi na prsa. Podignu majicu i stavi ga
na bradavicu dojke. Mali Franco u Eleninu naručju, prislonjen na
njene dojke, odmah usnu. I spavao je satima, za sve vrijeme koje je
bilo potrebno da se dogovorimo za njegovo uzdržavanje. Elena mi je
kazala da će se ona pobrinuti za maloga Franca, ali da ja ne smijem
nikako to reći njenome mužu.
17. veljače ponijeh mojega sina u bolnicu i tamo je zadržan. Oko
pola noći dana 18., kad sam ja već bila pošla u krevet, čuh kucati na
vrata. Pođoh otvoriti. Bijaše Franco, vrlo uzbuđen, mislim da se bio
napio. Mora da je imao vrlo žustru raspru s Elenom te je tražio
natrag novce koje mi je ona bila dala bez da on zna. Osjetih da me
prema njemu hvata nezadrživa srdžba. Pokušah ga ipak smiriti,
ponudih mu još jednu čašu vina u koju sam ubacila sve tablete za
spavanje koje sam imala u kući. Ali nije bilo dovoljno, jer je Franco
nastavio vikati na mene da sam mu uništila egzistenciju otkrivši
Eleni našu vezu. I doda da mojom krivnjom Eleni nije mogao
napraviti dijete. Budući da se njegovo psihičko stanje pogoršavalo,
odjenuh se i predložih mu da se prošećemo. Izišavši vani, krenusmo
prema rijeci. Bijaše grozna noć i nasreću nikoga nismo sreli. Franco
je posrtao i derao se na mene da će me baciti u rijeku. Stigavši na
obalu, sruši se. Kako je već dugo kišilo rijeka je nabujala. I bi da su u
tom trenutku počele djelovati tablete za spavanje koje sam bila
ubacila u čašu s vinom. Franco je zaspao. Skinula sam mu šal koji je
nosio oko vrata i vezali mu ruke, da spriječim da ga dodir s hladnom
vodom probudi te da on instinktivno počne plivati. Franco je bio
izvrstan plivač. Obala je bila sva blatnjava i kliska, i pomogoh mu, bi
mi dovoljno da ga gurnem jednom nogom. Okrenuh leđa i vratih se
kući. Popodne sljedećega dana karabinjeri su me ispitali. Ispričah
gotovo sve, nisam spomenula našu šetnju, rekoh samo da je Franco
otišao lupivši vratima i prijeteći samoubojstvom. Očigledno, moje
stanje napuštene žene s bolesnim djetetom, k tomu još nepriznatom
od zakonitog oca, umnogome mi je pomoglo. Karabinjeri su se
uvjerili i zaključiše da se radilo o samoubojstvu. Elena se definitivno
preselila u Vigdtu, riješila se kuće i atelijera nekoliko mjeseci poslije
Francove smrt, svejedno obećavši mi da će nastaviti pomagati mi.
Moje dijete nije uspjelo preživjeti prvu godinu svoga života.
Ali to Elena nikada nije doznala. Ti su mi novci pripadali.
Nastavih joj slati fotografije malenoga Franca, a koje su,
međutim, bile one jednog mog nećaka skoro iste dobi. Elena mi je
puno puta pokušala tražiti da ga vidi, ali ja sam joj uvijek
odgovarala da dijete još nije spremno doznati istinu. Tako smo
nastavile godinama, pak sam prije mjesec dana dobila jedno vrlo
dugo pismo od Elene, predlagala mi je neku vrst preuzimanja Franca
 u zamjenu za znatnu doživotnu naknadu u moju korist. Bilo bi lijepo
prihvatiti, ali kako to učiniti? Franchina više nije bilo. I onda, da bih
dobila na vremenu, predložih da ćemo se osobno dogovoriti i da ću
stoga doći u Vigdtu. Očito na trošak Elene koja je prihvatila
prijedlog, a još si ne znam objasniti zašto sam joj to rekla.
Dogovorenoga dana stigoh u Trapani, unajmih auto i dođoh Eleni
malo prije večere. Našla sam je drukčijom od one koje sam se sjećala.
Bijaše zabrinuta, malo je govorila, večerale smo gotovo u tišini. Nije
me čak pitala za Franchina. Nakon večere pitala me je mogu li je
otpratiti dolje u krojačnicu. Pošla sam. Priđosmo velikome stolu na
kojemu je bio samo komad tkanine ijedne škare. Reče mi da dobro
pogledam tkaninu, odmah je prepoznah: bijaše ona Francova.
Na moje riječi, Elena me poče grditi, rekla mi je da si Franco
nikada ne bi bio mogao vezati ruke s tom tkaninom, bila je previše
nježna i laka za pokidati, ne bi bila izdržala trganje te je tako
govoreći uze u ruke, potegnu ju i tkanina se odmah pokidala. Onda
pokušah uzvratiti da je vjerojatno šal bio pohaban zbog vremena
koje je proteklo te i zbog činjenice da je bio u vodi.
“Ne”, rekne mi Elena još više uzbuđena. “Ista mi je tkanina stigla
jučer ujutro. Pokazat ću ti je. Ti si ubojica.” Okrenu se prema polici
da je uzme. Ali ta riječ “ubojica” vratila me vremenski natrag.
Nakratko se nađoh kraj rijeke u trenutku kad sam Francu vezivala
ruke, i osvijestivši se zgrabih velike škare koje su bile na stolu te sam
ju bijesno ubola. Poštedjela sam joj prsa jer je na njima Franchino
bio našao trenutak mira. Sva sam se bila zamazala krvlju, skinuh se,
tuširah se, odjenuh neku haljinu koju sam našla na krevetu, stavih u
vrećicu svu svoju prljavu odjeću i krenuh natrag na put.
Neću više primiti novac od Elene, ali se konačno osjećam
slobodnom.
To je sve.

Ispod je stajao lijep i jasan potpis: Nevia Sirch.

Pa iako ga je žena smatrala glupim, Montalbano nije mogao a da ne
osjeti stanovito zadovoljstvo.
Vijuge njegova mozga funkcionirale su dobro, brzina je bila ta koja
je zakazivala.
To pismo mu je poslužilo da spozna neke potankosti, ali glavna
linija istrage bijaše točna. Vrati pismo u omotnicu i pozove konobara.
Plati viski i upita postoji li u gradiću postaja karabinjera ili pak
policijski komesarijat.
Bilo je karabinjera.
Zamoli da mu se kaže gdje je vojarna karabinjera te pođe.
Predstavio se i bi primljen od narednika koji ga je gledao iznenađeno,
jer se nikad nije dogodilo čudo da jedan policijski komesar dođe pitati
nešto karabinjere.
Montalbano mu ispriča sve što se zbilo i na kraju mu preda pismo.
Počeka da ga narednik cijeloga pročita i tad ga upita:
“Što namjeravate učiniti?”
“Preveć kasno”, odgovori dočasnik. “Preveć kasno da bi se mogli
blokirati putovi. Ali ću se odmah dati u potragu. Dajte mi broj vašeg
mobitela.”
“Zašto?” upita Montalbano.
“Zar vas ne zanima pratiti razvoj događaja?”
Je li mogao reći naredniku da ga sad već tijek razvoja te stvari
uopće ne zanima? Ne, nije mogao. Dade mu ga.
A sada, što učiniti?
Potražiti odmah hotel, ili ući u auto i vratiti se u Trst u Esterinu
društvu? Ali Bellosguardo mu se svidio i stoga odluči tu provesti noć.
Dali su mu lijepu sobu u hotelu koji se također zvao Zlatni lav.
Sad je počeo osjećati umor koji je bio nakupio toga dana.
Zavalio se u jednu lijepu fotelju od velura i uključio televizor, tek
toliko da utuče vrijeme.
Niti uru kasnije nazva ga narednik koji ga je obavijestio da je Nevia
Sirch zaustavljena najednom kontrolnom mjestu, te su je pustili proći,
premda nije imala policu osiguranja za automobil. I ona je otišla.
Montalbano pomisli da nije bio sam činiti pizdarije.
“U tom trenutku”, doda narednik, “bit će da je pošla u Sloveniju.”
“Zašto?”
“Jer izgleda da tamo ima rodbinu. Vidjet ćete da ćemo je naći.”
Montalbano zahvali, a poslije dvije minute mobitel opet zazvoni.
Bi Livia:
“Salvo! Ja hoću da i ti budeš, a to si mi i obećao. Smislila sam jedno
rješenje koje će ti uštedjeti vrijeme.”
“Vrijeme za što, Livia?”
“Vidiš, uvijek si isti. Zaboravio si. Prekosutra se ponovno potvrđuje
brak.”
“Marija, Sveta Majko!” uskliknu Montalbano bez da kaže.
“Giovanna i Stefano”, nastavi Livia, “čekaju te i ti ćeš biti. Već sam
pogledala sve vozne redove, sutra ujutro u Trstu uzimaš avion za
Trapani. Pak u zračnoj luci unajmiš auto i sretnemo se točno u
Videmu.”
“U Videmu?”, prekinu je Montalbano. “Zašto u Videmu?”
“E vidiš, naravno, i to si zaboravio. Potvrda je u Videmu, gdje ću
stići sutra u 15 s vlakom iz Genove.”
Videm?
“Videm?!” Montalbano će posve začuđen.
“Da, Salvo, nađemo se na kolodvoru u Videmu, sutra u tri.”
Komesar je konačno mogao pribaviti sebi zadovoljštinu.
“Već sam tu.”
“Nemoj se praviti kretenom, daj”, Livia će.
“Ispravljam se”, reče komesar, “računaj da sam već tu.” Livia mu
pošalje tako jaki poljubac, da ga je zaglušila te prekinu razgovor.
Montalbano se bolje namjesti u fotelji. Osjećao se pomiren sa
sobom i svijetom. Jedini problem koji je sad bio pred njime bio je taj da
si nabavi gotovo odijelo.
 BILJEŠKA

Kao i obično, osobe i situacije ovoga romana nemaju nikakvu vezu

sa stvarnim događajima i osobama.
Želim zahvaliti Valentini Alferj, koja mi je pomogla napisati ovaj
roman, ne samo fizički, nego i sudjelujući u pripremanju za tisak.
Drugim riječima, s obzirom na prispjelu mi sljepoću, ovu knjigu (a
nadam se i druge koje će uslijediti) bez nje ne bih bio mogao napisati.
A. C.
1 Videm, talij. Udine (Sve bilješke u knjizi prevoditeljeve su.)

2 Nacionalni muzej Bardo u Tunisu, uz kairski Egipatski muzej, najveći

arheološki muzej u Africi.

3 Dolina hramova (Valle dei Templi: ostatci deset grčkih hramova

dorskog stila kod Agrigenta, “Monteluse”).

4 Sabir, tzv. “franački jezik”: mješavina mediteranskih jezika kojim su

se od 13. do 19. stoljeća sporazumijevali trgovci, ribari, mornari...
Danas se tako nazivlje svaki hibridni jezik, recimo “pidgin-english”.

5 Hvala.

6 Nije Ravel, nego je Debussy! Kad smo već kod toga, pun naslov
skladbe je: Prelude d l’aprees-midi d’un faunne (Preludij za poslijepodne
jednog fauna).

7 Giacomo Leopardi je napisao i pjesmu Alia luna (Mjesecu).

8 Marianna Ucria jest naslovni lik romana Dacie Maraini La lunga vita
di Marianna Ucria (Dug život Marianne Ucria), 1990. Radnja romana se
inače odvija na Siciliji u prvoj polovici 18. stoljeća.

9 j(avni) t(užitelj)

10 Sv. Calogero (Calo), redovnik pustinjak (monah, kaluđer)

najpopularniji svetac na Siciliji, poglavito u Agrigentu ( “Montelusi”) i
Porto Empedocleu (“Vigati”), kojega štuju i katolički i pravoslavni
vjernici.

11 Tuarezi, nomadska plemena nastanjena u saharskom području

sjeverne Afrike, koje neki, zbog dijela njihove odjeće, nazivaju “Plavi
narod pustinje”.

12 Popularna večernja istraživačka kontakt emisija 3. programa

talijanske televizije: “Tko je vidio?”

13 Sicilijanski grad u pokrajini Catanije

14 Saberimo: Ariosto, Ludovico (1474. - 1533.), iz epa Orlando furioso
(Bijesni Orlando); D’Annunzio, Gabriele (1863. - 1938.), iz soneta Voglio
un amore doloroso... (Hoću bolnu ljubav); Cardarelli, Vincenzo (1887. -
1959.), iz pjesme Maternita (Materinstvo).

15 Načinih kovanicu kavubi prema izvorniku ammazzacaje: žestica

neka, ili neki laganiji liker kojim se, najčešće poslije večere, “ubija”
okus i djelovanje kofeina.

16 popularna kartaška igra i kod nas u primorju

17 butarga (reg.) - sušena ikra (izv. talij. bottarga)

18 Riječ je o poznatoj mačjoj hrani Whiskas.

19 Francesco Borromini talijanski barokni arhitekt i kipar

20 Riječ je o zvoniku crkve Sant’ Ivo alia Sapienza.

21 Sicilijanski, poglavito palermitanski specijalitet: tanko dizano

tijesto sa šugom od rajčice, s kačkavaljem, pa gdjekad i mesom.

22 Talij. nebbia, u sicilijaskom dijalektu neglia, što asocira na ime

Nevia.

23 Prvi stih druge kitice XXII. soneta talijanskog pjesnika Mattea Marie
Boiarda (1441. - 1494.), inače autora znamenita viteškog spjeva
Orlando innamorato (Zaljubljeni Orlando).

24 Početni stihovi pjesme Rio Bo (Potočić Bo) talijanskog prozaika i

pjesnika Alda Pallazzeschija (1885. - 1974.).