Sam Eastland

Oko crvenog cara

Prolog
Sibir 1929.
DOBA JE STALJINOVA REIMA

Inspektor Pekkala - poznat kan Smaragdnu - neko

je bio najpoznatiji detektiv u cijeloj Rusiji i miljenik samog
Cara. Sada je zatvorenik ovjeka kojeg je neko progonio.
U Ekaterinlmrgu, 17. srpnja 1918. godine,
boljeviki vojnici hladnnkivno pogubljuju obitelj cara
Nikolaja Romanova. Njihova tijela odnose i skrivaju na
mjestu poznatome samo sovjetskom
Deset godina poslije, neko najpovjerljiviji tajni agent
obitelji Romanov i desna ruka samog cara, Inspektor
Pekkala, ivi u sibirskoj umi kao zatvorenik. U
nemilosrdnim uvjetima gulaga to je jednako smrti. No
iznenadna ponuda za pomilovanje dolazi mu od samog
Staljina, potreban je dravi posljednji put. Dobiva zadatak
otkriti ubojice carske obitelji, pronai gdje je skriveno
carevo obiteljsko blago i saznati je li carev sin jo uvijek
iv. Pronae li gdje su skrivena tijela, iskupit e se.
Pronae li dijete koje je preivjelo krvavu no, promijenit
e povijest...
Radnjom smjeten u paranoidnu i brutalnu zemlju
kakvom je Rusija postala pod Staljlnovim reimom, ovaj
roman donosi nam napetu i neizvjesnu priu i upoznaje
nas s novim likom - inspektorom Pekkalom - koji e
morati upotrijebiti sve svoje sposobnosti ne bi li lijeio
sluaj i otkrio uajiivaniju tajnu svoje drave.

PROLOG
Oima zamagljenim krvlju car je gledao kako ovjek
ponovno puni pitolj. Prazne ahure, koje su ostavljale
magliaste padobrane dima, ispale su iz bubnja pitolja.
Zvekeui i zvonei, pale su na pod gdje je leao. Car je
teko uvukao dah osjeajui komeanje mjehuria koji su
mu izlazili iz izbuenih plua.
Ubojica je zatim kleknuo pokraj njega. Vidi li ovo?"
ovjek je primio carevu eljust i okrenuo mu glavu s
jedne strane na drugu. Vidi li na to si spao?"
Car nije vidio nita, bio je zaslijepljen velom koji mu
je prekrivao pogled, ali je znao da oko njega lei njegova
obitelj. Njegova ena. Djeca.
Hajde", rekao je ovjeku. Dokraji me."
Car je osjetio kako mu ruka tape lice prstima
skliskim od njegove krvi.
Ve si dokrajen", rekao je ubojica. Nakon toga uo
se tih kljocaj kada je napunio bubanj.
Zatim je zauo jo nekoliko zagluljivih prasaka.
Moja obitelj!" pokuao je viknuti, ali je samo zakaljao i
zgrio eludac. Nije mogao uiniti nita da im pomogne.
Nije mogao ak ni dignuti ruku da bi sebe zatitio.
ovjek je zatim cara vukao po podu. Ubojica je
gunao dok je dizao tijelo uza stube, psujui jer su pete
carevih izama zapinjale za svaku stubu.
Vani je bio mrak.
Car je na licu osjetio kiu. Uskoro nakon toga uo je
pokraj sebe zvuk bacanja tijela. Beivotne glave lomile su
se o kameno tlo.
Motor se ukljuio. Vozilo. kripa konica, a zatim
lom rueeg pokrivala za kamion. Jedno za drugim, dizali
su tijela u stranji dio kamiona. Zatim su na gomilu
leeva bacili i samoga cara. Pokrivalo se spustilo uz
tresak.
Dok je kamion kretao, bol u carevim prsima
pogoravao se.

Svaki trzaj preko ceste pune rupa postao je nova

rana, a njegova je agonija bljeskala poput munje u gustoj
tami koja se vrtjela oko njega.
Odjednom, bol je poeo blijedjeti. inilo se da se
crnilo slijeva u oi poput tekuine. To je unitavalo sve
njegove strahove, ambicije, uspomene, sve dok nije ostalo
nita osim drhtave praznine u kojoj nije znao ni za to.

SIBIR 1929.
ovjek se uspravio i uzdahnuo.
Bio je sam u umi.
San ga je ponovno probudio.
Maknuo je ustranu stari konjski pokriva. Tkanina
je bila vlana od rose.
Osovivi se ukoeno na noge, zakiljio je zbog
jutarnje magle i sunanih zraka koje su se naginjale kroz
drvee. Zamotao je pokriva i svezao mu krajeve
komadom sirove koe. Potom je smotuljak prebacio preko
glave tako da mu se tkanina rasprostrla preko prsa i leda.
Iz depa je uzeo osuen komad dimljenog jelenjeg mesa i
poeo ga polako jesti, zastavi da uje mieve koji su
brzali pod sagom od mrtvog lia, ptice koje su ga grdile
odozgo i vjetar koji je utao kroz vrhove borova.
ovjek je bio visok, irokih ramena, ravna nosa i
snanih bijelih zuba. Oi su mu bile zelenkastosmede, a
arenice udnovato srebr- naste, to bi ljudi opaali samo
kad je gledao ravno u njih. Prijevremeno posijedjele vlasi
prolazile su mu kroz dugu tamnu kosu, a gusta brada
prekrivala mu je obraze opaljene suncem.
Taj ovjek vie nije imao ime. Sada je bio poznat
samo kao zatvorenik 4745-P radnog logora Borodok.

Uskoro se ponovno kretao prolazei kroz lug borova

ije se tlo blago sputalo i vodilo do potoka. Hodao je
pomou velikog tapa na ijem je vrhu bio kvrgav korijen.
Na njemu su se kostrljeili potkivaki avli s
pravokutnom glavom. Sa sobom je jo nosio i kabao s
crvenom bojom. Njome je oznaavao stabla ume
Krasnagoljane koja su drugi zatvorenici logora trebali
posjei. Umjesto da se koristi etkom, ovjek bi grimiznu
boju promukao prstima pa na deblu ostavio otisak.
Veini drugih osuenika te su oznake bile jedini njegov
trag koji su vidjeli.
Prosjek ivota oznaivaa stabala u Krasnagoljani bio
je est mjeseci. Radei sami, bez izgleda za bijeg i daleko
od bilo kakva dodira s ljudima, ti su mukarci umirali od
nezatienosti, gladi i usamljenosti. One koji bi se izgubili
ili pali i slomili nogu obino bi prodrli vukovi.
Oznaavanje stabala u Borodoku, govorilo se, bio je jedini
zadatak gori od smrtne kazne.
Sada, u devetoj godini tridesetogodinje kazne zbog
zloina protiv drave, zatvorenik 4745-P bio je oznaiva
koji je izdrao dulje od bilo koga drugoga u cijelom
sustavu Gulaga. Ubrzo nakon to je stigao, upravitelj
logora poslao ga je u umu bojei se da bi drugi logorai
mogli otkriti njegov identitet. Svi su pretpostavljali da e
umrijeti do kraja godine.
Namirnice su mu ostavljali tri puta na godinu na
kraju ceste koja vodi do stabala za sjeu. Petrolej.
Limenke s mesom. avli. Za ostalo se morao snai sam.
Samo rijetko, viale su ga ekipe koje su dolazile sjei
drvee. Ono to bi vidjeli teko se moglo opisati kao
ovjek. Kruta crvena boja prekrivala mu je zatvoreniku
odjeu, a duga kosa rubila mu je lice poput grive pa je
nalikovao na zvijer kojoj su oderali meso i ostavili je da
ugine, ali koja je nekako uspjela preivjeti. O njemu su
kruile sulude glasine: da jede ljudsko meso, da nosi
prsni oklop izraen od kosti onih koji su nestali u umi,
da nosi kapu od povezanih skalpova.

Zvali su ga ovjek s krvavim rukama. Nitko osim

zapovjednika Borodoka nije znao odakle je doao taj
zatvorenik niti tko je bio prije negoli je stigao.
Ljudi koji su se bojali preprijeiti mu put nisu znali
da je to bio Pekkala, onaj ije su ime neko zazivali onako
kao to su njihovi preci zazivali bogove.
Probio se kroz potok i zatim izaao iz hladne vode to
mu je sezala do struka te nestao u umi bijelih breza koje
su rasle na drugoj obali. Skrivena medu njima, napola
ukopana u zemlju, nalazila se zemunica. Pekkala ju je
izgradio vlastitim rukama. U njoj je podnosio sibirske
zime, ija najgora strana nije bila hladnoa, nego tiina.
Bila je toliko potpuna da se inilo kao da ima vlastiti
zvuk: urni cvile, poput buke planeta koji juri svemirom.
Pribliavajui se zemunici, Pekkala je zastao i
omirisao zrak. Neto u njemu nagonski je uzdrhtalo.
Stajao je vrlo mirno, poput aplje nad vodom, a bosa
stopala potonula su mu u tlo obraslo mahovinom.
Dah mu je zastao u grlu.
U kutu istine, na panju je sjedio mukarac. Bio je
leima okrenut Pekkali. Nosio je maslinastosmedu vojnu
odoru i visoke crne izme do koljena. To nije bio obian
vojnik. Tkanina njegove odore njeno se sjajila poput
gabardena. To nije bio grubi materijal za pokrivae koji su
nosili ljudi iz oblinjega garnizona, koji su katkad u
ophodnji zalazili u umu do poetka ceste, ali nikad
ovako duboko.
Nije izgledao izgubljeno. Nije bio ni naoruan.
Pekkala je to uoio. Jedina stvar koju je donio sa sobom
bila je aktovka. Bila je vrsna, s uglaanim mjedenim
kopama koje su ovdje u umi izgledale kao da su na
posve pogrenome mjestu. ovjek je izgledao kao da eka.
Tijekom sljedeih nekoliko sati, dok se sunce
uspinjalo iznad drvea, a miris crnogorine smole lebdio
zrakom, Pekkala je prouavao neznanca biljeei kut pod
kojim dri glavu, kako kria i razdvaja noge, kako
proiava grlo zbog peludi. Mukarac se u jednom asu

osovio na noge i proetao istinom mahnito maui zbog

roja komaraca. Kada se okrenuo, Pekkala je ugledao
rumene obraze mladia koji je tek zaao u dvadesete. Bio
je krhke grade, tankih listova i njenih ruku.
Pekkala se nije mogao oduprijeti nagonu te ih je
usporedio s vlastitim uljevitim dlanovima, s koom na
kostima ake, sasuenom i ispucanom, te sa svojim
nogama, iji su miii bili nabrekli kao da su mu se zmije
ovile oko kosti.
Pekkala je razabrao crvenu zvijezdu zaivenu za obje
podlaktice odore gimnastirke koja je poput ovjeene
seljake koulje prekrivala ovjeka do polovice bedara.
Prema crvenim zvijezdama Pekkala je znao da je ovjek
dosegao in komesara, politikog asnika Crvene armije.
Cijelog dana, tijekom kojeg su ga muili kukci,
komesar je ekao na istini sve dok posljednje, jedva
vidljivo dnevno svjetlo nije iezlo. U sumrak je izvadio
lulu s dugakim drkom i napunio je duhanom iz vreice
koju je drao oko vrata. Zapalio ga je mjedenim upaljaem
i zadovoljno otpuhnuo drei komarce po strani.
Pekkala je polako udahnuo. Zamaman, sladak miris
duhana preplavio mu je osjetila. Primijetio je kako mladi
esto vadi lulu iz usta da bi je prouio i kako stie drak
zubima, koji bi zatim tiho kljocnuli, poput kljua koji se
okrenuo u bravi.
Nema dugo lulu, rekao je Pekkala u sebi. Odabrao je
lulu umjesto cigareta jer tako izgleda starije.
Komesar bi povremeno bacio pogled na crvene
zvijezde na podlakticama kao da ga je njihova nazonost
iznenadila, a Pekkala je shvatio da je taj mladi tek
primljen u slubu.
No to ga je vie upoznavao, to je manje shvaao to
komesar radi tu, u umi. Nevoljko je priznao da potuje
tog ovjeka jer nije uao u zemunicu, nego je umjesto
toga ostao na tvrdom sjedalu od panja.
Kad je pala no, Pekkala je pribliio ruke ustima i
huknuo topao zrak u prazninu izmeu dlanova.

Naslonivi se na drvo, odlutao je u mislima, a zatim se

prenuo i otkrio da ga je okruila magla koja je irisala na
uvelo lie i zemlju i koja je kruila naokolo poput
udnovate grabeljive ivotinje.
Bacivi pogled prema zemunici, vidio je da se
komesar nije pomaknuo. Sjedio je prekrienih ruku, a
brada mu je poivala na prsima. S istine je dopiralo tiho
hrkanje.
Ujutro e otii, mislio je Pekkala. Dignuvi izlizani
ovratnik kaputa, ponovno je sklopio oi.
No kad je svanulo, Pekkala se zaprepastio vidjevi
komesara jo ondje. Bio je pao s panja te je leao na
leima, a jedna mu je noga jo bila gore. Izgledao je poput
kakva kipa u pobjednikom poloaju koji se skotrljao s
postolja.
Komesar je naposljetku mrknuo i sjeo, ogledavajui
se kao da se ne moe sjetiti gdje je.
Sada e doi k sebi, mislio je Pekkala, i ostaviti me
na miru.
Komesar je ustao i stavio ruke na leda. Trgnuo se i
zastenjao. Zatim se odjednom okrenuo i pogledao ravno
prema mjestu gdje se skrivao Pekkala. Hoe li ve
jedanput izai odande?" upitao je.
Rijei su Pekkalu zapekle poput pijeska baenog u
lice. Potom je nevoljko iskoraio iz zaklona iza stabla
oslanjajui se o tap s avlima na vrhu. Sto eli?" Toliko
je rijetko govorio da mu je vlastiti glas zvuao udno.
Na komesarovu su licu bili crveni oiljci na mjestima
gdje su se komari bili posluili. Treba poi sa mnom",
rekao je.
Zato?" upitao je Pekkala.
Zato to e to htjeti kad uje to u ti rei."
Optimistian si, komesare."
Ljudi koji su me poslali da te dovedem..."
Tko te je poslao?"
Ubrzo e ih upoznati."
Jesu li ti ljudi rekli tko sam ja?"

Mladi je komesar slegnuo ramenima. Znam samo da

si ti Pekkala i da su tvoje vjetine, koje god one bile,
negdje potrebne." Osvr uo se po sumornoj istini. Mislio
sam da e objeruke prihvatiti priliku da napusti ovo
mjesto koje je i Bog zaboravio."
Vi ste zaboravili Boga."
Komesar se osmjehnuo. Rekli su da si naporan
ovjek."
ini se da me poznaju", odgovorio je Pekkala, tko
god oni bili."
Takoer su mi rekli", nastavio je komesar, da e
me, doem li u ovu umu naoruan pukom, ubiti prije
negoli te moje oi ugledaju." Komesar je dignuo prazne
ruke. Kao to vidi, posluao sam njihov savjet."
Pekkala je zakoraio na istinu. U krpama koje su
mu bile odjea stajao je golem, poput pretpovijesnog diva,
iznad dotjeranog komesara. Prvi put u posljednjih
nekoliko godina postao je svjestan smrada svojeg
neoprana tijela. Kako se zove?" upitao je Pekkala.
Kirov." Mladi se uspravio. Porunik Kirov."
Koliko si dugo porunik?"
Mjesec i dva dana." Zatim je tiim glasom dodao:
Ukljuujui dananji dan."
A koliko ima godina?" upitao je Pekkala.
Gotovo dvadeset."
Mora da si nekoga poprilino uzrujao, porunie
Kirove, kada si dobio zadatak nai mene."
Komesar se poeao po mjestima gdje su ga ugrizli
komari. Pretpostavljam da si ih i ti nekolicinu uzrujao
kada si zavrio u Sibiru."
U redu, porunie Kirove", rekao je Pekkala.
Dostavio si poruku. Sada se moe vratiti onamo odakle
si doao i ostaviti me na miru."
Rekli su mi da ti dam ovo." Kirov je dignuo aktovku
koja je stajala pokraj panja.
to je unutra?"
Nemam pojma."

Pekkala je primio ruku omotanu koom. Bila je tea

nego to je oekivao. Drei aktovku, nalikovao je na
krianca straila i poslovnog ovjeka koji eka vlak.
Mladi je komesar krenuo natrag. Ima vremena do
sutranjeg zalaska sunca. Automobil e te ekati na
poetku ceste."
Pekkala je promatrao kako se Kirov vraa putem
kojim je doao. Granice su dugo pucketale odajui
znakove njegova prolaska umom. Zvuk je naposljetku
izblijedio i Pekkala je ponovno ostao sam.
Drei aktovku, uao je u zemunicu. Sjeo je na vree
ispunjene borovim iglicama, koje su mu bile krevet, i
postavio aktovku na koljena. Njezin je sadraj teko
lupnuo. Rubovima palaca Pekkala je otkopao mjedene
kope na oba kraja.
Kada je dignuo poklopac, ustajao vonj zapuhnuo mu
je lice. U aktovki je leao debeo konat pojas omotan oko
smee korice u kojoj je bio pitolj. Odmotavi pojas s
korica, izvadio je pitolj Webley, izraen u Engleskoj. Bio
je to uobiajeni vojni primjerak, osim to mu je ruka bila
mjedena umjesto drvena.
Pekkala je ispruio pitolj zurei kroz nian.
Poplavjeli metal svjetlucao je na mutnom svjetlu
zemunice.
U kutu aktovke nalazila se kartonska kutija s
mecima na kojoj je pisalo neto na engleskom. Razderao
je izlizani papirnati paket i napunio Webley. Otvorio je
pitolj tako da se bubanj zavrtio i pokazao upljine za est
metaka. Meci su bili stari, kao i pitolj, pa je Pekkala
obrisao punjenje prije negoli ga je stavio u bubanj.
Naao je i pohabanu knjigu. Na njezinu zguvanu
hrptu bila je jedna jedina rije: Kalevala.
Stavivi predmete na stranu, Pekkala je uoio jo
jednu stvar u aktovci. Bila je to pamuna torbica
zatvorena konatom uzicom. Otpustio je vrh i ispraznio je.
Otro je izdahnuo vidjevi to je unutra.

Pred njim se nalazio teak zlatni kolut promjera

njegova malog prsta. Preko sredita prelazila je pruga
bijele emajlirane intarzije koja je poinjala kao toka,
irila se napredujui prema polovici, a potom se suavala
u toku na drugoj strani. U sredini bijelog emajla bio je
uglavljen velik okrugao smaragd. Bijeli emajl, zlato i
smaragd zajedno su tvorili nepogreiv oblik oka. Pekkala
je vrkom prsta preao preko koluta, protrljavi glatku
izboinu dragulja poput slijepca koji ita Brailleovo
pismo.
Pekkala je sada znao tko je poslao po njega i znao je
da je to poziv koji ne moe odbiti. Nije oekivao da e
ponovno vidjeti te stvari. Do tog je trenutka mislio da
pripadaju svijetu koji vie ne postoji.

Rodio se u Finskoj u vrijeme kad je ta zemlja jo bila

ruska kolonija. Odrastao je okruen dubokom sumom i
bezbrojnim jezerima pokraj grada Lappeenrante.
Otac mu je bio pogrebnik, jedini na tom podruju.
Ljudi koji su ivjeli miljama daleko donosili su mu svoje
mrtve. Gurkali su se umskim puteljcima vozei tijela u
kripavim kolima ili, zimi, vukui ih na sanjkama preko
smrznutih jezera, pa bi trupla stigla tvrda kao kamen.
U oevu ormaru visjela su tri identina crna kaputa i
tri para crnih hlaa koje su im pristajale. ak su i njegovi
rupci bili crni. Na sebi nije elio sjaj metala. Mjedena
puceta, koja su bila na kaputu kada je kupljen,
zamijenjena su pucetima od ebanovine. Rijetko se smijao,
a kada jest, pokrio bi usta poput osobe koja se srami svojih
zuba. Sumornost je potpuno njegovao znajui da je
zahtijeva njegov posao.
Majka mu je bila Laponka iz Rovaniemija. Nosila je u
sebi neprekidan nemir. inilo se da ju je zaposjela neka
udnovata vibracija zemlje koju je ostavila za sobom na
Arktiku, gdje je provela djetinjstvo.

Imao je starijeg brata Antona. Prema oevoj elji, kada

je Anton navrio osamnaest, otiao je u Sankt Peterburg
kako bi se unovaio u Carsku finsku pukovniju. Za
Pekkalina oca nije bilo vee asti od slube u toj elitnoj
skupini koja je inila carev osobni kadar.
Kada se Anton ukrcao na vlak, otac je plakao od
ponosa i brisao oi crnim rupcem. Majka je samo bila
zapanjena. Nije mogla pojmiti da joj dijete alju daleko.
Uredno poeljane kose, Anton se nagnuo kroz prozor
vagona. Lice mu je odavalo zbunjenost jer je elio ostati,
iako je znao da mora otii.
Stojei pokraj roditelja na peronu, Pekkala, koji je
tada imao samo esnaest godina, osjetio je bratovu
odsutnost kao da je vlak ve davno otiao.
Kada je vlak iezao iz vida, otac je zagrlio enu i
sina. Ovo je velik dan", rekao je oiju crvenih od suza.
Velik dan za nau obitelj. " Tijekom sljedeeg razdoblja,
dok bi obavljao poslove po gradu, nikad nije zaboravio
napomenuti da e Anton uskoro biti lan pukovnije.
Kao mladi sin, Pekkala je oduvijek znao da e ostati
kod kue i biti oev egrt. Na kraju e se od njega oekivati
da preuzme obiteljski posao. Oeva tiha suzdranost
postala je dio Pekkale dok mu je pomagao u poslu. Suenje
tjelesnih tekuina i njihova zamjena prezervativima,
odijevanje, odravanje frizure, ubadanje lica iglama radi
oputenog i spokojnog izraza, sve je to Pekkali postalo
prirodno dok je uio oevo zanimanje.
Otac se najvie brinuo zbog mrtvaeva izraza lica.
Mrtvi su trebali biti u ozraju mira, kao da se raduju tom
novom obliku postojanja. Izraz lica loe pripremljenog tijela
mogao bi pokazivati tjeskobu ili strah ili, jo gore, mogao bi
biti takav da tijelo izgleda kao posve druga osoba.
Pekkalu bi oduevljavalo kada bi iz ruku i lica
pokojnika iitao nain na koji su proveli ivot. Njihova
tijela, poput niza odjevnih predmeta, odavala su tajne o
njezi ili zaputenosti. Kada je Pekkala drao uiteljevu
ruku, osjetio je kvrgu na kojoj je obiavalo poivati

nalivpero, to je urezalo brazdu u kost. Ruke ribara bile su

pune odebljale koe, a stare posjekline noem izbrazdale
su kou tako da je nalikovala na zguvani komad papira.
Bore oko oiju i usta govorile su jesu li ovjekovim danima
upravljali optimizam ili pesimizam. Za Pekkalu nije bilo
uasa u mrtvima, samo velika, nerjeiva zagonetka.
Zadatak pokapanja nije bio ugodan, to nije bila vrsta
posla koju bi ovjek volio. No mogao je voljeti vanost tog
posla. To nije svatko mogao odraditi, a trebalo je biti
odradeno. Bilo je to nuno; ne za mrtve, nego radi
uspomena ivima.
Njegova je majka mislila drugaije. Nije htjela sii u
podrum, gdje se pripremalo mrtve. Umjesto toga, zaustavila
bi se na pola puta niza stube kako bi prenijela poruku ili
dozvala mua i sina na veeru. Pekkala se navikao na
prizor njezinih nogu na stubama, oblih, mekih koljena, dok
bi ostatak tijela ostao izvan pogleda. Upamtio je zvuk
njezina glasa priguenog tkaninom namirisanom uljem od
lavande. Drala bi je na licu kad god bi stajala na
stubama. inilo se da se boji formaldehida, kao da bi joj
mogao procuriti u plua i ugrabiti joj duu.
Majka je vjerovala u takve stvari. Njezino djetinjstvo
na neplodnoj tundri nauilo ju je nalaziti znaenje ak i u
dimu koji se die iz vatre. Pekkala nikad nije zaboravio
njezine opise skrovita kamenjarke skrivenog medu
kamenjem osutim liajem, kamenja pocrnjelog u vatri iji
su ugarci ugasli prije tisuu godina, niti blage udoline koja
je oznaavala mjesto groba, a bila je vidljiva samo kada bi
veernje sjenke pale preko nje.
Pekkala je od majke nauio uoavati i pamtiti
najsitnije detalje, ak i one koje nije vidio, koji su bili
onkraj osjetila, a koji bi mu ostali u duhu. Od oca je nauio
kako biti strpljiv i oputen medu mrtvima.
Vjerovao je da e zauvijek obitavati u tom svijetu,
unutar njegovih granica oznaenih imenima poznatih ulica
i jezerima smee boje aja koja odraavaju blijedoplavo

nebo i obzor nazubljen borovima koji se diu iz ume iza

njih.
No stvari nisu ispale tako.
Jutro poslije komesarova posjeta Pekkala je zapalio
zemunicu.
Stajao je na istini dok se crni dim odmatao prema
nebu. Pucketanje i zvidanje vatre ispunilo mu je ui.
Vruina je ila prema njemu. Iskre su mu slijetale na
odjeu, a on bi ih uklonio kvrcnuvi ih prstom. Kablovi s
bojom poslagani uza zemunicu poeli su plaziti
prljavoute vatrene jezike kada su se kemikalije u njima
zapalile. Gledao je kako se krov rui na paljivo izraen
krevet, stolac i stol koji su mu bili sudruzi toliko dugo da
se vanjski svijet inio vie nalik na san nego na javu.
Jedina stvar koju je sauvao od vatre bila je torba od
losove koe. Koa je bila tavljena ivotinjskim mozgom, a
zatvarala se pucetom izraenim od roga. U torbi je bio
pitolj u koricama, knjiga i smaragdno oko koje je
netremice gledalo.
Kada je preostala samo gomila greda iz kojih se dizao
dim, Pekkala se okrenuo i krenuo prema poetku ceste.
Za trenutak vie ga nije bilo. Nestao je medu stablima
poput duha.
Nekoliko sati poslije izbio je iz ume, u kojoj nije bilo
puta, na cestu kojom se dolazilo do stabala za sjeu.
Posjeena stabla bila su sloena jedno iza drugoga u
skupinama po deset, spremna za prijevoz do pilane
Gulag. Komadi kore stvorili su sag na tlu, a kiseli vonj
svjee posjeenih stabala punio je zrak.
Pekkala je naao automobil, ba kao to je komesar
rekao. Taj model dotada nije vidio. Zaobljenog poklopca
motora, malog vjetrobranskog stakla i reetke hladnjaka
zaobljene poput obrve, vozilo je imalo gotovo bahat izraz.
Plavobijeli branik na reetki odavao je da je marka
automobila Emka.

Vrata automobila bila su otvorena. Porunik Kirov

spavao je leei na stranjem sjedalu, a noge su mu
strile van.
Pekkala je uhvatio Kirovljevo stopalo i protresao ga.
Kirov je viknuo i izvukao se iz automobila. Isprva je
uzmaknuo pred bradatim odrpancem koji je stajao pred
njim. Nasmrt si me preplaio!"
Hoe li me odvesti natrag u logor?" upitao je
Pekkala.
Ne, ne u logor. Tvoji su zatvoreniki dani gotovi."
Kirov je mahnuo Pekkali neka sjedne na stranje sjedalo.
Barem zasad."
Nizom iznenadnih okreta Kirov je vozilom krenuo
unatrag te poeo dugu vonju natrag do Oreeka. Nakon
sata punog proklizivanja i udaranja po grbavoj cesti izbili
su iz ume na istinu ija je prostra- nost punila Pekkalu
bezimenom tjeskobom.
Tijekom vonje Kirov je uglavnom utio i motrio
Pekkalu u retrovizoru, poput taksista koji se brine moe li
putnik platiti vonju.
Proli su kroz ruevine sela. Slamnati krovovi ruskih
potleuica bili su potonuli poput leda umornih konja.
Gola zemlja nazirala se na zidovima kroz presvlaku od
starog izbjeljivaa. Kapci su labavo visjeli sa arka, a tlo
je bilo proarano tragovima ivotinja koje su traile
hranu. Iza njih su se prostirala uzorana polja. Golemi
zalutali suncokreti dizali su se nad tlom koje je guio
korov.
to se dogodilo ovome mjestu?" upitao je Pekkala.
To je djelo kontrarevolucionara i profitera takozvane
Amerike administracije pomoi, koja se infiltrirala sa
Zapada kako bi nastavila sabotirati Novu ekonomsku
politiku." Rijei su letjele iz Kirovljevih usta kao da nikad
nije uo za interpunkciju.
Ali to se dogodilo?" ponovio je Pekkala.
Sada svi ive u Oreeku."

Kada su napokon doli u Oreek, Pekkala je

pogledao u na brzinu izgraene barake nanizane uz
cestu. Premda su graevine izgledale kao nove, krovovi od
katrana i papira ve su se gulili. Veina tih zgrada bila je
prazna, no ipak, inilo se da je tu jedini posao bio
graenje novih baraka. Radnici, mukarci i ene, zastali
su da vide automobil u prolazu. Krinke od praine
prianjale su im uz ruke i lica. Neki su gurali take. Drugi
su nosili neto nalik na prevelike lopate na koje su
natovarili cigle.
Na poljima su rasli penica i jeam, ali zacijelo su bili
posaeni prekasno u godini. Biljke koje su sada trebale
biti visoke do koljena jedva su sezale do iznad glenja.
Automobil se zaustavio ispred male policijske
postaje. Bila je to jedina zgrada izgraena od kamena, s
reetkastim prozoriima nalik na zrnate svinjske oi i
tekim drvenim vratima koja je dralo metalno remenje.
Kirov je ugasio motor. Stigli smo", rekao je.
Dok je Pekkala izlazio iz automobila, nekoliko je ljudi
bacilo pogled na njega i brzo ga svrnulo. Kao da bi,
poznavajui ga, mogli inkriminirati sebe.
Uspeo se trima drvenim stubama do glavnih vrata i
zatim poskoio u stranu kada je ovjek u crnoj odori s
obiljejima Policije za unutarnju sigurnost izjurio iz
postaje. Za iju je vukao starca. Stareva stopala bila su
zamotana u lapti, sandale od brezine kore. Policajac ga je
bacio sa stuba i starac je rairenih nogu pao na
stranjicu dignuvi u zrak oblak praine boje afrana. Iz
stisnute ake prosulo mu se kukuruzno zrnje. Dok je
starac tapkao po zemlji da ih pokupi, Pekkala je shvatio
da su to zapravo starevi polomljeni zubi.
Starac je ustao i zurio u asnika, nijem od bijesa i
straha.
Kirov je poloio ruku na Pekkalina leda i blago ga
gurnuo prema stubama.

Jo jedan?" proderao se policajac. Stisnuo je

Pekkalinu ruku zarivi mu prste u biceps. Odakle su
ovog iskopali?"
est mjeseci nakon to je Pekkalin brat otiao
pridruiti se Finskoj pukovniji, iz Sankt Peterburga stigao
je brzojav. Bio je naslovljen na Pekkalina oca, a potpisao
ga je zapovjednik Finskoga garnizona. U brzojavu je pisalo
samo pet rijei: Pekkala Anton suspendirani kadeti kadra.
Pekkalin je otac proitao tanani komadi papira. Lice
mu nije odavalo nikakav osjeaj. Potom je papir pruio
eni.
Ali to to znai?" upitala je ona. Suspendiran? Nikad
prije nisam ula za to." Brzojav joj je drhtao u ruci.
Znai da su ga izbacili iz pukovnije", rekao je otac.
Sada e se vratiti kui."
Sljedeeg je dana Pekkala upregnuo jednog od
obiteljskih konja u male sanjke za dvije osobe, odvezao se
na postaju i ekao vlak. Sljedeeg dana uinio je isto, kao i
dan nakon toga. Pekkala je cijeli tjedan proveo idui do
eljeznike postaje i natrag, promatrajui putnike kako
izlaze iz vagona, pretraujui gomilu, a onda, kada bi vlak
otiao, ponovno bi ostao sam na peronu.
Tijekom tog iekivanja Pekkala je postao svjestan
trajne promjene u svojem ocu. ovjek je postao poput sata
iji se mehanizam iznenada pokvario. Izvana se malo toga
promijenilo, no iznutra bio je slomljen. Nije bilo vano zato
se Anton vraa. Pojedinost povratka promijenila je briljivo
planiran tijek ivota koji je Pekkalin otac predvidio za
obitelj.
Nakon dva tjedna, tijekom kojih se Anton nije javio,
Pekkala vie nije odlazio na postaju.
Kada je proao jedan mjesec, bilo je jasno da se
Anton nee vratiti.
Pekkalin je otac poslao brzojav Finskom garnizonu
kako bi pitao za sina. Ovaj su put odgovorili pismom da su
tog i tog dana odveli Antona do glavnih vrata baraka, dali

mu kartu za vlak i novac za hranu te da ga odonda nisu

vidjeli.
Na drugi brzojav kojim je otac zahtijevao razlog
Antonova otpusta nije dobio nikakav odgovor.aa se
Pekkalin otac bio povukao tako duboko u sebe daje
izgledao kao obina ovjeja ljuska. U meuvremenu,
majka je mirno ustrajala u tome da e se Anton vratiti
kada bude spreman, ali drei se tog uvjerenja, napor ju je
izlizao poput komada morskog kamenia koji naposljetku
nestane pod valovima koji ga trljaju o pijesak.
Jednog dana, kada su prola gotovo tri mjeseca otkad
se Anton nije vratio, Pekkala i njegov otac obavljali su
zavrne pripreme na tijelu koje je bilo na redu za
promatranje. Otac je bio nagnut nad mrtvom enom i
paljivo joj brisao trepavice vrcima prstiju. Pekkala je uo
oev iznenadan uzdah. Vidio je da mu se leda ispravljaju
kao da mu se miii gre. Odlazi", rekao je.
Kamo odlazim?" upitao je Pekkala.
U Sankt Peterburg, pridruiti se Finskoj pukovniji.
Ve sam ispunio obrasce za novaenje. Za deset dana
prijavit e se garnizonu. Zauzet e njegovo mjesto.
"Antona vie nije mogao zvati imenom.
to je s mojim egrtovanjem? to je s obiteljskim
poslom?"
Sve je ureeno, mali. Nemamo o emu raspravljati."
Deset dana poslije Pekkala se nagnuo kroz prozor
vlaka koji je iao na istok i mahao roditeljima dok im lica
nisu postala ruiasta toka u daljini, a borovi zastrli
kuicu na postaji.
Pekkala je pogledao slubenika u oi.
ovjek je za trenutak oklijevao pitajui se zato bi se
zatvorenik usudio odvratiti pogled. eljust mu se
stisnula. Vrijeme je da naui pokazivati potovanje",
proaptao je.
On je pod zatitom Biroa za posebne operacije",
rekao je Kirov.

Zatita?" nasmijao se policajac. Za ovog skitnicu?

Kako se zover
Pekkala", odgovorio je Kirov.
Pekkala?" policajac ga je pustio kao da je uhvatio
vrue eljezo. Kako to misli? Onaj Pekkala?"
Starac je jo kleao na zemlji i promatrao raspravu
na stubama policijske postaje.
Idi!" viknuo je policajac.
Starac se nije pomaknuo. Pekkala", promrmljao je, a
dok je govorio, krv mu je procurila iz kutova usana.
Rekao sam da se gubi odavde, dovraga!" viknuo je
policajac zacrvenjevi se.
Starac je ustao i krenuo cestom. Svakih nekoliko
koraka okrenuo je glavu i pogledao u Pekkalu.
Kirov i Pekkala progurali su se pokraj policajca i
proli hodnikom osvijetljenim samo sumornim dnevnim
svjetlom koje se probijalo kroz reetkaste prozore bez
stakla.
Dok su hodali, Kirov se okrenuo Pekkali. Tko si ti,
dovraga?" upitao je.
Pekkala nije odgovorio. Slijedio je mladog komesara
prema vratima na kraju hodnika. Vrata su bila napola
otvorena.
Mladi je zakoraknuo u stranu.
Pekkala je uao u prostoriju.
Za stolom u kutu sjedio je ovjek. Osim stolca na
kojem je sjedio, to je bio jedini komad pokustva. Na odori
je nosio in zapovjednika Crvene armije. Tamna kosa bila
mu je uredno poeljana i zalizana unatrag, s otrim
razdjeljkom koji se protezao preko glave poput posjekline
noem. ovjek je drao ruke uredno prekriene na stolu
kao da eka da ga tko slika.
Anton!" zgranuo se Pekkala.
Dobro doao natrag", odgovorio je on.

Pekkala je zinuo i zapiljio se u ovjeka koji ga je

strpljivo promatrao. Napokon se uvjerivi da ga oi ne
varaju, Pekkala se okrenuo na pcli i otiao je iz prostorije.
Kamo ide?" upitao je Kirov potravi da ga
dostigne.
Bilo kamo, samo ne ovdje", odvratio je Pekkala.
Mogao si biti toliko pristojan da mi to kae."
,,Da ti kaem to?" komesarov se glas povisio od
uzrujanosti.
Policajac je jo stajao na pragu gledajui nervozno
lijevo i desno niz ulicu.
Kirov je stavio ruku na Pekkalino rame. Nisi ak ni
govorio sa zapovjednikom Starekom."
Tako li se sada zove?"
Sada?" komesarovo se lice iskrivilo od zbunjenosti.
Pekkala se okomio na njega.
Starek nije njegovo pravo ime. Izmislio ga je. Poput
Lenjina! I Staljina! Ne zbog toga to to neto znai, nego
samo zato to zvui bolje nego Uljanov ili Dugavili."
Shvaa li", izvalio je komesar, da bih te mogao dati
strijeljati zbog toga to si sada rekao?"
Nadi neto zbog ega me ne moe strijeljati",
odgovorio je Pekkala. To bi bilo dojmljivije. Ili, jo bolje,
neka to uini moj brat umjesto tebe."
Tvoj brat?" Kirov je zinuo. Zapovjednik Starek je
tvoj brat?"
Starek je tada izaao kroz vrata.
Niste mi rekli", pobunio se Kirov. Naravno, trebali
ste me obavijestiti..."
Sada te obavjetavam." Anton se okrenuo Pekkali.
To nije doista on, zar ne?" upitao je policajac. Samo
se alite, je li?" Pokuao se osmjehnuti, ali nije uspio. Taj
ovjek nije Smaragdno oko. On je mrtav godinama. uo
sam ljude kako govore da nije ni postojao, da je samo
mit." Anton se nagnuo i apnuo neto u policajevo uho.
Policajac se nakaljao.

Ali to sam uinio?" Pogledao je u Pekkalu. to sam

uinio?" ponovno je upitao.
To bismo mogli upitati onog ovjeka kojeg si izbacio
na cestu", odgovorio je Pekkala.
Policajac je zakoraio na prag. Ali ovo je moja
postaja", proaptao je. Ovdje ja zapovijedam." Pogledao je
Antona utke traei pomo.
No Antonovo je lice ostalo tvrdo. Predlaem da nam
se makne s puta dok jo moe", rekao je tiho.
Policajac se nesigurno udaljio kao da se pretvorio u
sjenu.
Oiju uprtih u Pekkalu, Anton je tada mahnuo
glavom prema hodniku. Brate", rekao je, vrijeme je da
razgovaramo."
Prolo je deset godina otkad su se posljednji put
vidjeli na osamljenome, smrznutom eljeznikom peronu
predodreenom za prijevoz zatvorenika u Sibir.
Obrijane glave, jo nosei tanku pamunu be
pidamu koju su mu dali u zatvoru, Pekkala se zbio meu
druge osuenike koji su ekali konvoj ETAP-61. Nitko nije
govorio. Novi su zatvorenici nakon dolaska zauzimali
mjesto na peronu pripijajui se uz masu promrzlih
mukaraca poput sloja lukovice.
Sunce je bilo zalo. Ledene sige duge kao ljudska
noga visjele su s krova postaje. Vjetar je puhao niz tranice
kovitlajui snijeg. Na svakom kraju perona bili su straari s
pukama na leima. Stajali su oko bave s uljem u kojoj je
bila zapaljena vatra. Iskre su frcale u zrak i osvjetljavale
im lica.
Vlak je napokon stigao kasno u noi. Dvojica straara
stajala su pokraj svakih vrata vagona koja su sva redom
bila otvorena. Dok se Pekkala ukrcavao, bacio je pogled na
eljezniku zgradu. Ondje, na svjetlu vatre iz bave s
uljem, vojnik je drao ruiaste ruke nad plamenom.
Pogledi su im se susreli.

Pekkala je imao samo trenutak da prepozna Antona

prije negoli gaje jedan od straara gurnuo u tamu vagona
prekrivenog mrazom.
Pekkala je drao britvu iznad bradatog obraza
pitajui se kako poeti.
Prije se brijao jedanput na mjesec, ali jednog je dana
stara britva koju je uvao pukla napola dok ju je brusio o
unutarnju stranu pojasa. To je bilo prije nekoliko godina.
Odonda bi katkad uzeo no i rezao busenje kose
sjedei gol u ledenom potoku ispod zemunice. No sada,
dok je stajao u prljavoj kupaonici policijske postaje, sa
karama u jednoj ruci i britvom u drugoj, zadatak mu se
inio nemoguim.
Gotovo jedan sat rezao je i strugao, ribao bolne zube
i trljao lice zrnatim komadom sapuna za rublje koji su mu
posudili s britvom. Pokuavao je ne udisati otar smrad
loe usmjerene mokrae i dima starog duhana, koji je
potonuo u cement izmeu blijedoplavih ploica, te
medicinski vonj toaletnog papira koji je nabavljala vlada.
U zrcalu se polako poelo frizirati lice koje je Pekkala
jedva prepoznavao. Kada je naposljetku odrezao svu
bradu, krv mu je tekla s obraza, gornje usnice i ispod
uiju. Izvukao je neto pauine iz pranjavog kuta
prostorije i utisnuo je u rane da zaustavi krvarenje.
Izaavi iz zahoda, vidio je da su uklonili njegovu
staru odjeu poprskanu bojom. Na njezinu mjestu naao
je drugu odjeu: bio je zapanjen otkrivi da su to isti
odjevni predmeti koje je nosio kada su ga uhitili. Sauvali
su ak i njih. Odjenuo je sivu koulju bez ovratnika, teke
crne hlae od vrste tkanine i crnu vunenu vestu s
etirima depovima. Pod stolcem su se nalazile njegove
izme koje su sezale do glenja. Portjanki, koji su omatali
stopala, bili su uredno smotani u svakoj.
Dignuvi pojas za pitolj, zakopao ga je oko struka.
Namjetao ga je sve dok drak pitolja nije leao
tono ispod rebara na lijevoj strani, tako da je mogao

potegnuti Webley i opaliti a da ne prekine gladak tijek

pokreta. Ta mu je metoda vie puta spasila ivot.
Posljednji odjevni predmet bio je uzak kaput izraen
od iste crne vune kao i vesta. Preklop mu se protezao
preko lijeve strane prsa kao na dvorednu kaputu, osim
to su puceta kojima se kopao bila skrivena tako da se
nisu vidjela dok se kaput nosio. Kaput je sezao lakat
ispod koljena, a ovratnik je bio kratak, za razliku od
irokog revera uobiajenoga ruskog vojnog zimskog
kaputa. Naposljetku je Pekkala privrstio smaragdno oko
ispod ovratnika kaputa.
Ponovno je pogledao lice u zrcalu. Grubim vrcima
prstiju oprezno je dodirnuo kou ispod oiju koju je iibao
vjetar, kao da nije siguran tko ga to gleda iz zrcala.
Potom se vratio do ureda. Vrata su bila zatvorena.
Pokucao je.
Naprijed!" ulo se otro.
Anton je puio cigaretu, s nogama na stolu.
Pepeljara je bila gotovo puna. Nekoliko se opuaka jo
dimilo. Oblak plavog dima visio je u prostoriji.
Nije bilo drugog stolca osim onoga u kojem je sjedio
njegov brat pa je Pekkala ostao stajati.
Bolje", rekao je Anton stavljajui stopala natrag na
pod. Ali ne mnogo." Prekriio je ruke i poloio ih na stol.
Zna tko je poslao po tebe."
Drug Staljin", rekao je Pekkala. Anton je kimnuo.
Je li istina", upitao je Pekkala, da ga ljudi zovu
Crveni car?" Ne pred njim", odgovorio je Anton, ako ele
ivjeti." Ako je on razlog zato sam ovdje", ustrajao je
Pekkala, pusti me da govorim s njim."
Anton se nasmijao.
Ne moe traiti razgovor s drugom Staljinom!
eka dok on ne zatrai razgovor s tobom, a ako se to
ikadaogodi, dobit e priliku. U meuvremenu ima posla
koji valja obaviti.
Zna to mi se dogodilo u Butirki."
Da."

Za to je odgovoran Staljin. Osobno." Odonda je

uinio velike stvari za ovu zemlju." Ti si", odgovorio je
Pekkala, takoer odgovoran." Antonove prekriene ruke
stisnule su se u vor od mesa i kosti. To moe gledati na
razliite naine."
Misli na razliku izmeu muenika i muitelja."
Anton je proistio grlo elei ostati miran. Ono to mislim
jest da smo na razliitim putovima, ti i ja. Moj je mene
doveo na ovu stranu stola." Lupnuo je po drvu kako bi
naglasio to to govori. ,A tvoj je tebe doveo do toga da
stoji tamo. Sada sam asnik Biroa za posebne operacije."
Sto elite od mene?"
Anton je ustao i zatvorio vrata. elimo da istrai
zloin." Je li dravi ponestalo detektiva?" Ti si taj kojeg
trebamo za ovo,"
Je li rije o ubojstvu? upitao je Pekkala. O nestaloj
osobi?"
Moda", odgovorio je Anton tiim glasom, jo
okrenut prema vratima. Moda ne."
Moram li rjeavati tvoje zagonetke prije negoli
rijeim tvoj sluaj. "
Tada se Anton okrenuo prema njemu. Govorim o
Romanovima. O caru. Njegovoj eni. Djeci. O svima
njima."
Na njihov su se spomen pojavile stare more u
Pekkalinoj glavi. Ali oni su pogubljeni", rekao je. Prole
su godine otkad je sluaj zatvoren. Revolucionarna vlada
ak je preuzela zasluge za njihovo ubojstvo!"
Anton se vratio za stol. Istina je da smo tvrdili da
smo ih mi pogubili. No, kao to zna, ni jedno tijelo nije
predoeno kao dokaz."
Povjetarac je puhnuo kroz otvoren prozor unosei
ustajali miris nadolazee kie.
Hoe rei da ne zna gdje su tijela?"
Anton je kimnuo. Tako je."
Znai rije je o sluaju nestale osobe?" upitao je
Pekkala. Govori li mi da bi car jo mogao biti iv?"

Krivnja to je Romanove prepustio njihovoj sudbini

muila ga je poput metka u prsima. Unato tome to je
uo o pogubljenjima, Pekkalina sumnja nije potpuno
iezla. No uti to sada iz usta vojnika Crvene armije, to
nikada ne bi oekivao.
Anton je nervozno gledao po prostoriji kao da bi
mogao vidjeti kakva sluatelja kako se materijalizira iz
zraka zainjenog dimom. Ustao je i otiao do prozora te se
zagledao u uliicu pokraj zgrade. Zatim je zatvorio
prozorske kapke. Tama, koja je postajala sve ljubiastija, spustila se na prostoriju poput sumraka. Car i
njegova obitelj premjeteni su u grad Ekaterinburg, koji
se sada zove Sverdlovsk."
To je samo nekoliko dana vonje odavde."
Da. Sverdlovsk smo izabrali zbog njegove
izoliranosti. Ako ih tko pokua spasiti, nee imati izgleda.
Tako smo barem mi mislili.
Kada je obitelj stigla, smjetena je u kuu mjesnog
trgovca zvanog Ipatijev."
to ste namjeravali uiniti s njima?"
Nije nam bilo jasno to bi trebalo uiniti s njima. Od
trenutka kada je obitelj Romanov uhiena u Petrogradu,
postala je teret. Dokle god je car bio iv, pruao je nadu
onima koji su se borili protiv Revolucije. No da smo ga se
jednostavno rijeili, svjetsko miljenje moglo se okrenuti
protiv nas. Odlueno je da se Romanovi trebaju drati na
ivotu dok se ne uspostavi vrsta nova vlada. Caru bi se
potom sudilo. Doli bi suci iz Moskve. Cijela stvar bila bi
javna koliko je to mogue. Novine bi izvjetavale o
postupku. U svakom seoskom podruju bili bi na
raspolaganju podruni komesari da objasne pravni
postupak."
A cara bi se proglasilo krivim."
Anton je na tu zamisao odmahnuo rukom. Dakako,
ali suenje bi dalo legitimitet postupku."
to ste zatim namjeravali s carem?"

Strijeljati ga, vjerojatno. Ili ga objesiti. Nismo

odluili o pojedinostima."
A njegovu enu? Njegove etiri keri? Sina? Njih
biste takoer objesili?"
Ne! Da smo ih htjeli ubiti, ne bismo se muili s
odvoenjem Romanova skroz do Sverdlovska. Posljednje
na pameti bilo nam je da od djece napravimo muenike.
eljeli smo dokazati da Revoluciju ne vode barbari."
to ste onda namjeravali s ostatkom obitelji?"
Predali bismo ih Britancima u zamjenu za njihovu
slubenu podrku novoj vladi."
Lenjinu se to zacijelo inilo kao jednostavan plan. No
upravo takvi uvijek pou po zlu, mislio je Pekkala. Sto se
dogodilo umjesto toga?"
Anton je polako izdahnuo.
Nismo sasvim sigurni. Cijela divizija vojnika
poznatih kao ekoslovaka legija pobunila se u lipnju
1918. kada im je nova vlada naredila da predaju oruje.
Bili su to uglavnom Austrijanci i Maari koji su dezertirali
na rusku stranu u ranoj fazi rata. Ti su vojnici bili na
bojinici vie od jedne godine. Nisu htjeli pustiti oruje i
pridruiti se Crvenoj armiji. Umjesto toga oformili su
posebnu jedinicu."
Bijeli", rekao je Pekkala. U godinama nakon
Revolucije tisue asnika Bijele armije preplavile su logore
u Gulagu. Uvijek su bili izdvojeni za najgori poloaj. Malo
ih je preivjelo prvu zimu.
Budui da su ti ljudi bili dezerteri", nastavio je
Anton, nisu se mogli vratiti u svoju domovinu. Umjesto
toga odabrali su slijediti Transsibirsku eljeznicu preko
cijele Rusije. Bili su teko naoruani. Njihova je vojna
disciplina ostala netaknuta. Nita nismo mogli uiniti da
ih zaustavimo. U svakom gradu u koji su doli idui
istono niz eljeznicu, garnizoni Crvene armije ili su se
istopili ili su pokidani u komadie."

eljeznica prolazi malo junije od Sverdlovska",

rekao je Pekkala. Tada je poeo uviati gdje je plan
krenuo po zlu.
Da", odgovorio je Anton. Bijeli bi zaposjeli grad.
Romanovi bi bili osloboeni."
Pa je Lenjin naredio da ih se ubije?"
Mogao je, ali nije." Anton je izgledao kao da ga je
preplavio dojam dogaaja koje opisuje. Samo poznavanje
takvih tajni dovodilo je ljudski ivot u opasnost. Izgovarati
ih naglas bilo je ravno samoubojstvu. Bilo je toliko lanih
uzbuna: za jedinice Crvene armije pogrekom su mislili
da su Bijele, stada krava zamijenili su za konjicu,
grmljavinu za topovsku paljbu. Lenjin se bojao da e se,
naredi li carevo pogubljene, uvari Romanova uspaniiti.
Strijeljali bi cara i njegovu obitelj bilo da ih esi pokuaju
spasiti ili ne." Anton je vr- cima prstiju pritisnuo
sklopljene vjee. Na kraju nije bilo vano."
to se dogodilo?" upitao je Pekkala.
Kiilo je, kapljice su udarale o kapke.
Netko je nazvao kuu gdje su odsjeli Romanovi.
ovjek koji se predstavio kao asnik Crvene armije rekao
je da Bijeli prilaze predgrau. Dao je naredbe straarima
da postave barikade, a za sobom ostave dvojicu
naoruanih ljudi koji e uvati kuu. Nisu imali razloga
preispitivati naredbe. Svi su znali da su Bijeli blizu. Stoga
su, u skladu sa zapovijedima, postavili barikade na
periferiji. No Bijeli se nisu pojavili. Poziv je bio laan.
Kada su se vojnici Crvene armije vratili u Ipatijevljevu
kuu, otkrili su da su Romanovi nestali. Dvojicu straara
koji su bili ostali nali su u podrumu - ustrijeljene."
Kako zna sve to?" elio je znati Pekkala. Kako zna
da to nije jo jedna od izmiljotina koje su svijet trebale
izbaciti iz takta?"
Jer sam bio ondje!" razdraio se Anton kao da je to
bila jedina tajna za koju se nadao da e je zadrati za
sebe. Bio sam se pridruio unutarnjoj policiji dvije godine
prije toga."

eka, pomislio je Pekkala. Formirana poetkom

Revolucije pod zapovjednitvom plaenog ubojice, Poljaka
Feliksa Dzerinskog, C ]eka je brzo postala poznata kao
vod smrti, odgovoran za ubojstva, muenja i nestanke.
Odonda, poput Lenjina i Staljina, eka je promijenila ime.
Isprva u GPU, a zatim u OGPU, no njezina je krvava
zadaa ostala ista. Mnoge izvorne lanove eke progutale
su podzemne komore gdje su muitelji radili svoj posao.
Dva mjeseca prije nego to su Romanovi nestali",
nastavio je Anton, dobio sam naredbu dovesti asnika
zvanog Jurovski u Sverdlovsk. Ondje je skupina nas od
mjesne milicijske jedinice preuzela uvanje Romanova.
Otad smo bili zadueni za cara i njegovu obitelj. One noi
kada su nestali, nisam bio na dunosti. Bio sam u krmi
kada sam uo da je doao poziv. Otiao sam ravno na
mjesto gdje su postavili barikadu. Kada smo se vratili u
Ipatijevljevu kuu, Romanovi su ve bili nestali, a dvojica
straara koja su ostala bila su mrtva."
Jesi li proveo istragu?"
Nije bilo vremena. Bijeli su napredovali prema
gradu. Morali smo izai. Kada je dva dana poslije Bijela
armija ula u grad, provela je vlastitu istragu, no
Romanove nisu nali, ni ive ni mrtve. Kada su Bijeli
krenuli dalje, a mi napokon vratili Sverdlovsk pod svoju
vlast, tragovi su ishlapjeli. Cijela carska obitelj
jednostavno je nestala."
Stoga je Lenjin, umjesto priznanja da su Romanovi
pobjegli, objavio da su ih ubili."
Anton je umorno kimnuo.
No onda su poele glasine: zabiljeena su njihova
pojavljivanja u cijelom svijetu, osobito djece. Svaki put
kada bi iskrsnula kakva pria, poslali bismo agenta da je
istrai. Shvaa li da smo poslali ovjeka ak na Tahiti jer
se jedan pomorski kapetan zakleo da je vidio nekoga tko
je izgledao tono kao carevna Marija? No pokazalo se da
su sve te glasine lane. Stoga smo ekali. Svakog smo
dana iekivali vijest da su se Romanovi pojavili u Kini ili

Parizu ili Londonu. inilo se da je to samo pitanje

vremena. No godine su prolazile. Broj pojavljivanja se
smanjio. Novih glasina nije bilo. Pomislili smo da smo uli
posljednje glasine o Romanovima. Zatim, prije dva tjedna,
pozvali su me iz Biroa. Obavijestili su me da je neki
ovjek izjavio da su tijela Romanovih baena u naputeno
rudarsko okno nedaleko od Sverdlovska. Kae da je tome
sam svjedoio."
A gdje je taj ovjek?"
Sada je kiilo jae. Kia je neprekidno tutnjila na
krovu, poput vlaka koji vozi zrakom iznad njihovih glava.
Na mjestu zvanom Vodovenko. U ustanovi za
duevno bolesne."
Duevno bolesne?" progundao je Pekkala. Postoji li
uope to okno?"
Da, locirali smo ga."
,,A tijela? Jesu li njih nali?" Pekkala se stresao
pomislivi na kosture nagomilane na dnu okna. Mnogo je
puta sanjao ubojstvo carske obitelji, ali te su none more
uvijek zavravale u trenutku smrti. Sve dosad, nikada ga
nisu muile slike njihovih nezakopanih kosti.
Okno je otpeaeno im je vijest stigla u Biro. Koliko
mi znamo, mjesto zloina nitko nije dirao."
Jo ne razumijem zato trebaju mene za taj sluaj",
rekao je Pekkala.
Ti si jedina iva osoba koja je osobno poznavala
Romanove, a koja je izuila za detektiva. Ti moe
identificirati tijela. Ne moe doi do pogreke."
Pekkala je oklijevao prije negoli je odgovorio. To
objanjava zato je Staljin poslao po mene, ali ne i to ti
radi ovdje."
Anton je rastvorio dlanove i lagano ih ponovno
sklopio. Biro je mislio da bi pomoglo kada bi njihovu
ponudu prenijelo poznato lice."
Ponudu?" upitao je Pekkala. Kakvu ponudu?"

Nakon uspjenog zavretka istrage, bit e

pomilovan. Bit e slobodan. Smjet e napustiti zemlju.
Moi e otii kamo god eli."
Pekkalin prvi nagon govorio mu je da ne vjeruje. U
prolosti su mu previe puta lagali, da bi ponudu shvatio
ozbiljno. to ti dobiva time?"
Ovo promaknue je moja nagrada", odgovorio je
Anton. Otkad su Romanovi nestali, bez obzira na to
koliko teko radio, koliku odanost pokazivao, zaobilazili
su me. Do prolog tjedna bio sam kaplar u nekom
moskovskom uredu bez prozora. Moj je posao bio otvarati
pisma parom i biljeiti sve to zvui kao kritiziranje vlade.
inilo se da nikada neu biti nita vie od toga. A onda
me nazvao Biro." Ponovno je sjeo na stolac. Ako istraga
uspije, obojica emo dobiti drugu priliku."
,A ako ne uspijemo?" upitao je Pekkala.
Vratit e se u Borodok", odgovorio je Anton, a ja
otvaranju pisama."
to je s komesarom? to on radi ovdje?"
Kirov? On je samo djeak. Uio je za kuhara dok
nisu zatvorili kolu koju je pohaao i premjestili ga na
politiku akademiju. Ovo mu je prvi zadatak. Slubeno,
Kirov je naa politika veza, no on trenutano i ne zna to
se istrauje."
Kada mu namjerava rei?"
im pristane pomoi."
Politika veza", rekao je Pekkala. Tvoj Biro oito ne
vjeruje ni jednome od nas."
Pomiri se s tim", rekao je Anton. Nikome se vie ne
vjeruje."
Pekkala je u nevjerici polako zatresao glavom.
estitam."
Na emu?"
Na rusvaju koji ste napravili od ove zemlje."
Anton je ustao. Stolac je strugnuo po podu.
Car je dobio to je zasluio. Kao i ti."

Stajali su oi u oi, a stol izmeu njih bio je poput

barikade.
Otac bi se ponosio tobom", rekao je Pekkala ne
mogavi prikriti gaenje.
Na spomen njihova oca neto je puklo u Antonu.
Bacio se preko stola i, izbacivi aku, iz profila udario
Pekkalu u glavu.
Pekkali je bljesnulo pred oima. Zaljuljao se unatrag,
a potom vratio ravnoteu.
Anton je zaobiao stol i ponovno zamahnuo udarivi
brata u prsa.
Pekkala je zateturao. Zatim je, zaurlavi, zgrabio
Antona za ramena i pritisnuo mu ruke o tijelo.
Dvojica mukaraca otkotrljala su se unatrag i
tresnula o uredska vrata, ije je tanko drvo popustilo i
prsnulo. Pali su u uski hodnik. Anton je prvi udario o tlo.
Pekkala se sruio na njega.
Za trenutak obojica su bili zapanjeni. Onda je Anton
zgrabio Pekkalu za vrat.
Zurili su jedan u drugoga oima punim mrnje.
Rekao si mi da su stvari sada drugaije", rekao je
Pekkala, no vara se. Meu nama se nita nije
promijenilo."
Ne mogavi suspregnuti bijes, Anton je istrgnuo
pitolj iz pojasa i krajem cijevi udario brata u
sljepoonicu.
Onog dana kada je stigao u Sankt Peterburg, Pekkala
se prijavio za kadeta Finskog pjeadijskog puka.
Ubrzo je otkrio zato su njegova brata izbacili iz
odreda.
Antona su optuili za kradu novca iz ormaria drugog
kadeta. Isprva je to poricao. Protiv njega nisu mogli iznijeti
nijedan drugi dokaz osim onog da je odjednom imao novac,
i to u isto vrijeme kada je novac drugoga kadeta nestao. No
te veeri, dok je kadet prepriavao svoj gubitak regrutu u
susjednom krevetu, kadet je primijetio neto na svojem

nonom ormariu. Bio je sjedio na rubu kreveta nagnuvi

se da ne mora podignuti glas. Dok je govorio, topao dah
prelazio mu je po ulatenoj povrini ormaria, gdje se tada
zaljeskao sablastan otisak ruke. Otisak nije bio njegov niti
je pripadao ijednom od estorice drugih kadeta koji su
spavali u toj prostoriji. Pozvali su narednika i on je naredio
da se Antonov otisak usporedi s onim na ormariu.
Kada se vidjelo da se otisci podudaraju, Anton je
priznao krivicu, ali se takoer pobunio rekavi daje to mali
iznos.
Iznos nije bio vaan. Prema odredbama Finske strae,
unutar ijih baraka nijedna vrata nisu zakljuavali, a
kljuevi nisu postojali, svaka se kraa kanjavala
sniavanjem vojnog poloaja. Kada se Anton vratio sa
sasluanja kod zapovjednika pjeadijskog puka, njegove
su torbe ve bile spakirane.
Dva starija asnika otpratila su Antona do glavnih
vrata baraka, a zatim mu bez pozdrava okrenula leda i
vratila se u vojarne. Vrata su se zatvorila i zakraunala.
Prvog kadetskog dana Pekkalu su pozvali u
komandantov ured. Jo se nije znao predstaviti viem
asniku niti je znao salutirati. Pekkalu je to brinulo dok je
hodao preko paradnog trga. Vodovi novih regruta gegali su
se pokraj njega i uili stupati. Narednici su ili pokraj njih
kretavo podvikujui i psujui i njih i njihovu obitelj sve do
poetka loze.
U ekaonici ga je ekao visok, besprijekorno odjeven
straar. Stra- areva je odjea bila svjetlija od one koju su
nosili regruti. Preko odore nosio je pojas u iju je teku
mjedenu kopu bio utisnut carski dvoglavi orao. Kapa uska
oboda pokrivala mu je polovicu lica.
Kada je straar dignuo glavu i pogledao ga u oi,
osjeao se kao da ga je zaslijepio.
Glasom jedva glasnijim odapta, straar je poduio
Pekkalu da dri leda uspravno i pete zajedno kada stane
pred zapovjednika pukovnije.
Da vidimo kako ti to radi", rekao je straar.

Pekkala je napravio najbolje to je znao.

Ne naginji se natrag", rekao je straar.
Pekkala to nije mogao sprijeiti. Svi su mu miii bili
toliko stisnuti da se jedva micao.
Straar je palcem i kaiprstom primio sivu tkaninu na
vrhovima Pekkalinih ramena i poravnao grubu vunenu
odoru. Kada zapovjednik neto kae, ti kae:
'Zapovjednice.' Razumije li?"
Da, narednie."
Straar je odmahnuo glavom. Mene ne zove tako. Ja
nisam asnik. "
Pravila ovog udnovatog svijeta jurila su Pekkalinom
glavom poput pela iju je konicu netko prodrmao. inilo
se da ih nikad nee sve svladati. Da mu je u tom trenutku
tko ponudio priliku otii kui, prihvatio bi je. Istodobno se
bojao da je upravo to razlog zato ga je zapovjednik
pozvao.
Straar kao da je znao to Pekkala misli.
Nema se ega bojati", rekao je. Zatim se okrenuo i
pokucao na vrata zapovjednikova ureda. Ne ekajui
odgovor, otvorio je vrata i, trznuvi bradom, pokazao
Pekkali da ude.
Zapovjednik se zvao Parainen. Bio je visok i mrav.
eljust i jagodice bile su mu tako otre da je lubanja
izgledala kao daje sklepana od slomljena stakla.
Ti si brat Antona Pekkale?"
Da, zapovjednice. "
Je li ti se javio?"
Ne u posljednje vrijeme, zapovjednie. "
Zapovjednik se poeao po vratu. Trebao se vratiti
ovdje prije jednog mjeseca."
Trebao se vratiti?" upitao je Pekkala. Ali mislio sam
da su ga izbacili'."
Nisu ga izbacili, nego udaljili. To nije isto."
to to onda znai?" upitao je Pekkala, a onda dodao,
zapovjednie."

 To je samo privremeni otpust", objasnio je Parainen.

Kada bi se takvo to ponovilo, izbacivanje bi bilo trajno.
No u sluaju prvog prijestupa skloni smo biti blagi prema
kadetima. "
Zato se onda nije vratio?"
Zapovjednik je slegnuo ramenima. Moda je zakljuio
da takav ivot nije za njega."
To ne moe biti istina, zapovjednie. Na cijelom
svijetu samo je to elio."
Ljudi se mijenjaju. Osim toga, ti si sada tu da
preuzme njegovo mjesto. " Zapovjednik je ustao. Otiao je
do prozora koji je preko baraka gledao na grad iza njih.
Svjetlo metalne boje oruja osvijetlilo mu je lice u zimskom
poslijepodnevu. elim da zna da nee biti odgovoran za
ono to je uinio tvoj brat. Dobit e istu priliku kao i svi
drugi. Stoga, ako ne uspije, nee uspjeti zbog sebe, a ako
uspije, bit e to zbog tebe samoga, ni zbog koga drugoga.
Zvui li to poteno?"
Da, zapovjednie", rekao je Pekkala. Zvui poteno."
U tjednima koji su uslijedili Pekkala je nauio stupati,
pucati i ivjeti na mjestu gdje nije bilo privatnosti, osim u
mislima koje je drao zakljuane u glavi. Unutar granica
baraka Finske pukovnije, baen medu mladie iz
Helsinkija, Kauhave i Turkua, bilo je gotovo mogue
zaboraviti daje napustio rodnu zemlju. Mnogi od njih nisu
sanjali ni o kakvom drugaijem ivotu, nego samo o tome
da postanu lanovi Finskih postrojba. Kod nekih je to bila
obiteljska tradicija.
Katkad se Pekkala osjeao kao da se probudio i
naao u koi drugog ovjeka. Osoba koja je bio pretvarala
se u sjenku, poput mrtvih ija je posljednja putovanja
nadgledao kod kue.
Jednog se dana sve to promijenilo.
Dok mu je cijev Antonova pitolja dubla
sljepoonicu, Pekkala je polako sklopio oi. Na licu mu

nije bilo nikakva uasa, samo neko tiho iekivanje kao

da je taj trenutak dugo ekao. Hajde", proaptao je.
U hodniku su se zauli koraci. Bio je to Kirov, mladi
komesar.
Policajac je pobjegao", rekao je ulazei u prostoriju.
Zastao je ugledavi Antonov pitolj uperen u Pekkalinu
glavu.
Nerazgovijetno opsovavi, Anton je popustio stisak
na bratovu grlu.
Pekkala se otkotrljao guei se.
Kirov je zapanjeno zurio u njih. Kada se prestanete
tui, zapovjednie", rekao je Antonu, bi li mi jedan od vas
objasnio zato su, dovraga, zbog vaeg brata svi
nervozni?"
Pekkalina karijera poela je s konjem.
Na polovici obuke u pukovniji kadete se odvelo do
staja radi poduke iz jahanja.
Premda je Pekkala dobro znao upravljati konjem
upregnutim u oevu koiju, nikad nije bio jahao.
No ta ga pomisao nije brinula. Naposljetku, rekao je
samome sebi, nisam znao nita ni o pucanju i stupanju
prije nego to sam doao ovdje, a ipak mi nisu bili nimalo
tei nego drugima.
Obuka je isprva ila glatko dok su regruti uili kako
osedlati konja, uzjahati i sjahati te upravljati ivotinjom
oko niza bavi. Samim konjima to je bilo toliko poznato daje
Pekkala morao samo paziti da ne padne.
Sljedei zadatak bio je preskoiti s konjem preponu
postavljenu u velikom zatvorenom trkalitu. Narednik koji
je vodio tu vjebu bio je nov na tom poslu. Zapovjedio je da
se nekoliko bodljikavih ica rastegne preko vrha prepone i
zabije u stupove na krajevima. Rekao je kadetima da nije
dovoljno samo drati se za konja dok ivotinja izvodi
zadatke koje radi isto tako lagano i bez jahaa.
Mora postojati povezanost izmeu konja i jahaa",
rekao im je, zadovoljan odjekom svoga glasa unutar

zatvorenog trkalita. Dok to ne pokaete, neu vas pustiti

da postanete vojnici ove pukovnije. "
im su konji ugledali svjetlucanje bodljikave ice koja
je ila uz vrh prepone, preplaili su se, nervozno se izmicali
i zubima zveckali o vale. Neki nisu htjeli skoiti. Propinjui
se pred icom, zbacili bi kadete koji su ih jahali. Pekkalin
se konj okrenuo u stranu, udario bokom o preponu tako da
je Pekkala odletio u zrak. Pao je na rame i otkotrljao se na
ugaeno tlo. Kada je ustao prekriven ostacima stare slame,
narednik je ve radio biljeke u biljenici.
Satno je nekoliko ivotinja uspjelo preskoiti prvi put.
Veinu njih ica je porezala po potkoljenicama ili trbuhu.
Narednik je zapovjedio kadetima da pokuaju
ponovno.
Sljedei sat, nakon nekoliko pokuaja, samo je
polovica razreda uspjela navesti konje da preskoe
preponu. Tlo je bilo poprskano krvlju i izgledalo je kao da je
netko na njega prevrnuo kutiju sa staklenom crvenom
pucadi.
Kadeti su stajali mirno drei uzde konja koji su
drhtali.
Narednik je tada ve bio shvatio daje pogrijeio, ali
vie nije mogao prekinuti vjebu a dane izgubi obraz. Glas
mu je bio ispucan od silnog vikanja. Sada kada je otro
vikao, podsjeao je manje na vodu, a vie na ovjeka na
rubu histerije.
Svaki put kada bi se konj sudario s preponom, pri
upljem tresku ivotinjskog boka o drvene trupce i
struganju kopita, te kada bi jaha uzviknuo zbog tekog
pada, ostali konji i kadeti zajedniki bi ustuknuli kao da im
je elektrina struja prola kroz tijela. Jedan je mladi
nijemo plakao ekajui svoj red. Bit e to njegov esti
pokuaj. Poput Pekkale, ni jednom nije preskoio preponu.
Kada je ponovno bio red na Pekkalu, on se vinuo u
sedlo. Preko glave konja pogledao je udaljenost izmeu
njega i prepone. Vidio je uleknua na niim trupcima,
mjesta gdje su se kopita utisnula u drvo.

Narednik se odmaknuo u stranu i pripremio biljenicu.

Pekkala samo to nije zabio pete u konjske slabine i
poeo jo jednu trku prema preponi. Nije sumnjao da e
pasti; prepustio se. Bio je odluan, no onda odjednom vie
nije bio spreman jahati prema preponi i njezinu krvavu
vijencu od eljezne ice. Lako, kako se uspeo u sedlo,
spustio se s njega.
Vrati se na konja", rekao je narednik.
Ne", odgovorio je Pekkala. Neu. "Krajikom oka
ugledao je olakanje u oima drugih kadeta. Olakanje jer
se vjeba ne moe nastaviti i olakanje to oni nee biti
odgovorni ako se ne nastavi.
Ovaj put narednik nije dreknuo i opsovao kao to je to
inio cijelog dana. to je mirnije mogao, zatvorio je
biljenicu i umetnuo je u dep odore na prsima. Stavio je
ruke straga i priao Pekkali tako da su im se lica gotovo
dodirivala. Dat u ti jo jednu priliku", rekao je glasom
suhim poput apta.
Ne", ponovno je rekao Pekkala.
Tada se narednik jo vie pribliio i primaknuo usta
Pekkalinu uhu. Sluaj", rekao je, traim od tebe samo da
pokua skoiti. Ako ne uspije, neu ti zamjeriti. ak u
dananju vjebu zavriti nakon tvojeg skoka. No uspet e
se na tog konja i uiniti to sam ti rekao ili u se pobrinuti
da te izbriu iz redova. Osobno u te provesti kroz vrata i
pobrinuti se da ih zakljuaju za tobom, ba kao to je to
bilo s tvojim bratom. To mi nee biti teko, Pekkala, jer ljudi
oekuju tvoj neuspjeh."
U tom trenutku Pekkala je zadrhtao. Kao daje osjetio
udarac metka, samo to nije bilo zvuka. Bio je to najudniji
osjeaj koji je osjetio, no nije bio sam u tome.
Pekkala i narednik okrenuli su se istodobno i ugledali
ovjeka koji je stajao u sjeni pokraj stajskog prolaza u
trkalite. Doljak je nosio ta- mnozelenu odoru i plave hlae
s crvenom prugom po strani. Bila je to jednostavna odora,

ali ipak, inilo se da boje trepere. ovjek nije nosio eir.

Zbog toga su jasno vidjeli da je to bio sam car.
Vatrica je pucketala u kaminu ureda policijskog
upravitelja.
Detektiv?" Hodajui prostorijom, Kirov je dignuo
ruke i pustio ih da padnu. elite li rei da vam je brat
radio za carevu tajnu policiju?"
Pekkala je sjedio za stolom i itao blatnjav, sme
dosje o sluaju, preko ije je stranice bila dijagonalna
crvena pruga. Na njoj je crnim slovima pisalo: STROGO
POVJERLJIVO. Sama rije povjerljivo" izgubila je svoje
znaenje. Tih je dana sve bilo povjerljivo. Oprezno je
okretao stranice, lica udaljenog od stola samo jedan lakat.
Bio je tako zadubljen u misli da se inilo kao da ne uje
komesarovo zanovijetanje.
Ne." Anton je sjedio pokraj vatre, s rukama
ispruenima prema plamenu. Nije radio za Okhranu."
Za koga je onda radio?"
Rekao sam ti. Za cara."
Priali su o Pekkali kao da nije nazoan.
,,U kojoj struci?" upitao je Kirov.
On je bio struka za sebe", objasnio je Anton. Car je
stvorio jedinstvenog istraitelja, ovjeka s neogranienim
ovlastima, koji je odgovarao samo njemu. ak ga ni
Okhrana nije mogla ispitivati. Zvali su ga Carevo oko;
nisu ga mogli podmititi, kupiti niti mu prijetiti. Nije bilo
vano tko si, koliko bogat ili povezan. Nitko nije bio iznad
Smaragdnog oka, ak ni sam car."
Pekkala je dignuo pogled s teksta.
Dosta", promumljao je.
No njegov je brat nastavio govoriti.
Pamenje mojeg brata je savreno. Pamtio je lice
svake osobe koju bi susreo. Strpao je avoljeg Grodeka
iza reetaka. Ubio je atentatoricu Mariju Balku!" Upro je
prstom u Pekkalu. On je bio Carevo oko!"
Nikada nisam uo za njega", rekao je Kirov.

Pretpostavljam da kuhare nisu poduavali", rekao je

Anton, tehnikama istrage zloina."
Glavne kuhare!" Kirov ga je ispravio. kolovao sam
se za glavnog, a ne obinog kuhara."
,,A postoji razlika?"
Postoji ako ste glavni kuhar, to bih sada ve bio da
nisu zatvorili kolu."
Dobro onda, drue gotovopaglavni kuhare, ne zna
za njega jer mu je identitet zatakan nakon Revolucije.
Nismo mogli dopustiti da se ljudi pitaju to se dogodilo
Carevu oku. Nije vano. Odsad ga jednostavno moe
zvati Oko Crvenog cara."
Rekao sam dosta!" zareao je Pekkala.
Anton se osmjehnuo i polako izdahnuo, zadovoljan
uinkom svojeg muenja. Moj je brat posjedovao mo
kakva se pojavi jedanput u tisuu godina. No sve je
odbacio. Zar ne, brate?"
Idi kvragu", rekao je Pekkala.
Narednik je skoio u poloaj mirno.
Kadeti su jednim pokretom udarili petama u znak
pozdrava. Trkalitem je to odzvonilo poput pucnja.
ak su se i konji udnovato umirili dok je car hodao
preko trkalita do mjesta gdje su stajali kadeti.
Tada ga je Pekkala prvi put vidio. Regruti koji su
trenirali obino ga ne bi vidjeli do dana kada se uruivala
diploma. Tada bi stupali ispred obitelji Romanov u novim,
lijepo skrojenim odorama. No dotad je car bio daleko.
No sada je bio tu, bez uobiajenih osobnih uvara, bez
pratnje asnika iz pukovnije: ovjek srednjeg stasa, uskih
ramena, vrsta koraka, koji je, hodajui, postavljao jednu
nogu tono ispred druge. Imao je iroko, glatko elo, a
brada mu je bila podrezana i oblikovana tako da je licu
davala svojevrsnu uglatost. Bilo je teko ita proitati iz
carevih skupljenih oiju. Izraz mu nije bio neljubazan, ali ni
prijateljski. inilo se da je zatvoren izmeu zadovoljstva i
elje da bude negdje drugdje.

Vie obrazina nego lice, pomislio je Pekkala.

Pekkala je znao da ne bi trebao gledati izravno u
cara. Unato tome, nije mogao prestati zuriti. Kao da je
oivjela slika: dvodimenzionalna slika izbila je u treu
dimenziju ivih.
Car se zaustavio ispred narednika i neobavezno
salutirao.
Nadzornik je takoer salutirao.
Car se okrenuo Pekkali.
ini se da tvoj konj krvari. "Nije podignuo glas, no
ipak se doimalo kao da se uje na cijelom prostranom
vjebalitu.
Da, Ekscelencijo."
ini mi se da veina ovih ivotinja krvari. " Pogledao
je u narednika. Zato moji konji krvare?"
Dio obuke, Ekscelencijo", narednik je odgovorio
suspreui dah.
Konji su ve obueni", odgovorio je car.
Narednik je govorio gledajui u tlo. Nije se usuivao
dignuti glavu.
Obuka za regrute, Ekscelencijo. "
Ali regruti ne krvare. " Car je proao rukom kroz
bradu. Na njoj se isticao teak peatnjak koji je nalikovao
na zlatni zglob prsta.
Ne, Ekscelencijo."
,,A to je problem s ovim regrutom?" upitao je car
bacivi pogled na Pekkalu.
Odbija skoiti."
Car se okrenuo Pekkali.
Je li to istina? Odbija li preskoiti preponu ? "
Ne, Ekscelencijo. Skoit u preko prepone, ali ne na
ovom konju. " Careve su se oi na trenutak rairile, a zatim
uobiajeno zakiljile. Nisam siguran daje tvoj narednik to
imao na umu. "
Ekscelencijo, neu dalje ozljedivati tog konja samo
kako bih dokazao da mogu preskoiti preponu."

Car je duboko udahnuo poput ovjeka koji se

priprema zaroniti pod vodu. Onda alim to si se naao u
dvojbi. " Bez dodatnih rijei, car je proao pokraj Pekkale te
niza konja i jahaa koji su mirno stajali. Jedini zvuk pravili
su njegovi koraci.
Kada je car okrenuo leda, narednik je dignuo glavu i
pogledao Pekkalu u oi. Bio je to pogled pun mrnje.
Car je proao pokraj prepone, gdje je zastao kako bi
prouio krvave izdanke bodljikave ice.
Doavi na drugi kraj trkalita, okrenuo se na peti
prema vojnicima. Vjeba je gotova", rekao je. Zatim je
zakoraio natrag u sjenu i nestao.
im je car nestao iz vida, narednik je zareao na
Pekkalu: Zna li to je jo gotovo? Tvoja karijera u ovoj
pukovniji. Sada se vrati u staju, ietkaj konja, obrii
sedlo, smotaj deku i otii. "
Dok je Pekkala odvodio konja, narednikove kretave
naredbe drugim kadetima odzvanjale su trkalitem.
Odveo je konja u staju. Konj je dobrovoljno uao u
svoj obor, gdje je Pekkala otkopao sedlo i maknuo uzde.
etkao je ivotinju gledajui kako miii podrhtavaju ispod
svilenastog smeeg pokrova. Htio je izai da uzme kabao
vode i krpu kojom bi zavio ozlijeene konjske cjevanice
kada je ugledao ljudski obris kako stoji na suprotnom
kraju staje, na mjestu gdje se otvarala prema barakama.
Bio je to car. Vratio se. Ili moda uope nije otiao.
Pekkala nije vidio nita osim obrisa boje tinte. Kao da se
car vratio u dvodimenzionalnom obliku, onako kako ga je
Pekkala prije zamiljao. Bio je to skup potez", rekao je.
Tvoj e te narednik izbaciti." Da, Ekscelencijo."
Da sam bio na tvojem mjestu, i ja bih odbio", rekao je
car. Naalost, nije na meni da osporavam metode tvoje
obuke. Kada bi to trebao uiniti jo jedanput, bi Li skoio s
konjem preko prepone?"
Ne, Ekscelencijo."
No sam bi se uspeo preko nje. "
Da."

Car je proistio grlo.

Radujem se to u prepriati tu zgodu. Kako se
zove, kadete?"
Pekkala."
Ah, da. Doao si preuzeti bratovo mjesto u pukovniji.
Proitao sam tvoj dosje. Pisalo je da ima odlino
pamenje."
Ono je dolo samo po sebi, Ekscelencijo. Ne mogu
primiti nikakve zasluge za njega."
Svejedno, pisalo je. Pa, Pekkala, ao mi je to je nae
poznanstvo bilo tako kratko. " Okrenuo se da ode. Puceta
na njegovoj odori zasvje- tlucala su na suncu. No, umjesto
da ode, car je napravio puni krug vrativi se u tamu staje.
Pekkala."
Da, Ekscelencijo?"
Koliko je puceta na mojoj odori?"
Odgovor je dvanaest. "
Dvanaest. Dobar pokuaj, ali... "car nije dovrio
reenicu.
Obris se promijenio kada je razoarano spustio glavu.
Pa, zbogom, kadete Pekkala."
To nije bio pokuaj, Ekscelencijo. Na vaoj je odori
dvanaest puceta, ukljuujui ona na manetama. "
Car je naglo dignuo glavu. Zaboga, ima pravo! A to
je na tim pucetima, Pekkala? Koji si grb vidio?"
Nikakav grb. Puceta su jednobojna. "
Ha!" Car je uao u staju. Ponovno toan odgovor!"
rekao je.
Sada je izmeu dvojice mukaraca bio samo metar
udaljenosti.
Pekkala je prepoznao neto u carevu izrazu: neku
okotalu rezignaciju, zakopanu tako duboko da je postala
njegov sastavni dio, poput boje oiju. Tada je Pekkala
shvatio da car; kao ni on sam, ne ide putem koji je sam
odabrao, nego putem koji je nauio prihvatiti. Gledati u
carevo lice bilo mu je kao da prouava vlastiti odraz na
kakvoj buduoj slici.

Car je, ini se, dokuio tu povezanost. Na trenutak je

izgledao zbunjeno, no brzo je vratio prisebnost. ,,A moj
prsten?" upitao je. Jesi li moda primijetio...?"
Neka vrsta dugovrate ptice. Moda labud. "
dral", promrmljao je car. Taj je prsten neko
pripadao mojem djedu Kristijanu IX., kralju Danske. Zdral
je bio njegov osobni amblem. "
Zato mi postavljate ta pitanja, Ekscelencijo?"
Zato", odgovorio je car, to mislim da je tvoja
sudbina ipak s nama."
Anton je zurio u vatru.
Moj se brat odrekao svega to je imao, no svejedno
se nije odrekao svega."
to bi to trebalo znaiti?" obrecnuo se Kirov.
Kolaju glasine da je on posljednji ivui ovjek koji
zna gdje su careve tajne zalihe zlata."
To nije glasina", rekao je Pekkala. To je bajka."
Kakve zalihe zlata?" upitao je Kirov, potpuno
zbunjen. ,,U koli sam nauio da je sva careva imovina
zaplijenjena."
Samo ono ega su se mogli dokopati", rekao je
Anton.
O kojoj koliini zlata priamo?" upitao je Kirov.
ini se da nitko ne zna tonu koliinu", odgovorio je
Anton. Neki ljudi tvrde da ima vie od deset tisua
poluga."
Kirov se okrenuo Pekkali.
,,A ti zna gdje su?"
Pekkala se razdraeno nagnuo unatrag na stolcu.
Vjerujte to elite, ali govorim vam istinu. Ne znam gdje
su."
Dobro", rekao je Kirov vanim glasom, nisam ovdje
da nadzirem potragu za zlatom. Ovdje sam da pazim da
radi prema protokolu, inspektore Pekkala."
Protokolu?"

Da. Ne bude li to inio, ovlastili su me da te

ubijem."
Da me ubije", ponovio je Pekkala. Jesi li ti ikad
ikoga ustrijelio?"
Ne", odgovorio je Kirov, ali sam pucao na streljani."
U mete. Od ega su bile izraene?"
Ne znam", odbrusio je Kirov. Od papira,
pretpostavljam."
Nije toliko lako kada je meta od krvi i mesa."
Pekkala je preko stola gurnuo izvjetaj prema mladom
komesaru. Proitaj taj izvjetaj pa ako e me nakon toga
i dalje htjeti ustrijeliti", posegnuo je u kaput, izvukao
pitolj i poloio ga na stol pred Kirova, moe za tu
prigodu posuditi ovo."
Prema carevim naredbama, Pekkala je poeo raditi u
Petrogradskoj redovitoj policiji; poslije se prebacio u
Dravnu policiju, poznatu kao andarmerija, a zatim
zavrio u Okhrani i njihovim uredima u Ulici Fontanki.
Ondje je sluio pod bojnikom Vasiljevim, veselim
ovjekom okrugla lica koji je prije deset godina u
bombakom napadu izgubio desnu podlakticu i lijevu
potkoljenicu. Vasiljev je vie posrtao nego to je hodao
naokolo. Neprestano na rubu pada, uspravio bi se netom
prije nego to bi se stropotao na pod. Umjetna noga
zadavala mu je velik bol na batrljku, pa bi esto uklonio
protezu dok je sjedio u uredu. Pekkala se navikao na prizor
lanog uda odjevenog u arapu i cipelu te naslonjenog na
zid zajedno s Vasiljevljevim tapom za hodanje i
kiobranom. Bojnikova umjetna ruka bila je drvena. Prije
nego to bi upotrijebio protezu, ponajprije za dranje
cigarete, lijevom bi rukom prilagodio njezine mjedene
arke. Marka cigareta koje je puio zvala se Markov.
Cigarete su se prodavale u crvenozlatnoj kutiji, a iza
Vasiljevljeva stola bila ih je puna polica.

Na zidu iza Vasiljevljeva stola, izloena u crnoj kutiji

sa zatamnjenim staklom, nalazila se i britva rastvorena
napola, u obliku slova V.
To je Occamova britva", objasnio je Vasiljev.
Pekkala je, osjetivi se glupavo, priznao da nije uo za
Occama. Zatim je pretpostavio daje to neki teki kriminalac
koji je zbog Vasiljevljeva detektivskog rada zavrio iza
reetaka.
uvi to, Vasiljev se nasmijao. Nijeposrijedi
Occamova britva. Ona je samo pojam. " Vidjevi Pekkalinu
zbunjenost, poeo je objanjavati. U srednjem je vijeku
franjevaki redovnik zvan William od Occama formulirao
jedno od osnovnih naela detektivskog rada, koje glasi:
obino je tono najjednostavnije rjeenje u skladu s
injenicama. "
Ali zato se zove Occamova britva?" upitao je
Pekkala.
Ne znam", priznao je Vasiljev. Vjerojatno zbog toga
to zasijeca ravno u istinu. To e morati nauiti raditi ako
eli preivjeti kao istraitelj. "
Vasiljev je volio testirati Pekkalu aljui ga u grad s
uputama da hoda odredenim putem. Vasiljev bi na toj ruti
postavio ljude koji bi zabiljeili koje su sve reklame
zalijepljene na zidovima i koje novinske naslove djeaci s
kapama izvikuju na ulinim uglovima. Nijedan detalj nije
bio premalen. Kada se Pekkala vratio, Vasiljev bi mladia
ispitivao o svemu to je vidio. Bit je bila zabiljeiti to vie
pojedinosti, objasnio je Vasiljev, osobito onda kada ak i
ne zna to trai. Svrha vjebe bila je uvjebati Pekkalin
um da sve pohrani i onda pusti nesvjesnom da prosije
podatke. Pekkala bi se naposljetku oslonio iskljuivo na
nagon koji bi ga upozorio kada neto ne bi bilo u redu,
objanjavao je Vasiljev.

Drugi bi put Pekkala dobio zadatak izbjei raznovrsne

agente koji bi ga traili dok se on preruen kretao kroz
grad. Nauio je glumiti taksista, sveenika i konobara.
Prouavao je uinke otrova, deaktivaciju bomba,
umorstva noem.
Kao dodatak podui iz pucanja iz raznovrsnog oruja,
koje je sve trebalo rastaviti, ponovno sastaviti i napuniti
vezanih oiju, Vasiljev je Pekkalu nauio prepoznavati
zvukove koje je radilo oruje razliitog kalibra, pa ak i
zvukove razliitih modela istog kalibra koji su varirali.
Pekkala bi sjedio na stolcu iza ciglenog zida dok bi
Vasiljev, posaen na stolac s druge strane zida, pucao iz
razliitog oruja i traio od Pekkale da svako prepozna.
Tijekom tih sati Vasiljev je rijetko kada bio bez cigarete
stisnute izmeu drvenih prstiju. Pekkala je nauio
promatrati tanku sivu nit dima koja se dizala iza zida te
njezino mrekanje kada bi Vasiljev zagrizao cigaretu tono
prije nego to bi povukao okida oruja.
Na poetku tree godine obuke Vasiljev je pozvao
Pekkalu u svoj ured. Umjetna noga bila je na radnom stolu.
Vasiljev je dlijetom poeo dupsti tvrdi komad drveta koji je
inio bedreni dio proteze.
Zato to radite?" upitao je Pekkala.
Pa, nikad ne zna kad e ti zatrebati mjesto za
skrivanje dragocjenosti. Osim toga, prokletinja mi je
preteka. " Vasiljev je odloio dlijeto i paljivo skupio
piljevinu u dlan. Zna li zato te car odabrao za ovaj
posao?"
Nikad ga nisam pitao", odgovorio je Pekkala.
Rekao mije da te je odabrao jer, od svih ljudi koje je
upoznao, tvoje je pamenje najblie savrenom. I zato to
si Finac. Nama Rusima Finci nikad nisu izgledali sasvim
kao ljudi."
Ne izgledamo kao ljudi?"
Vjetci. Vjetice. arobnjaci", objasnio je Vasiljev.
Zna li da mnogi Rusi jo vjeruju da Finci mogu bacati

ini. Zbog toga se car okruio pukovnijom finskih vojnika. A

zbog toga je i odabrao tebe. No ti i ja znamo da nisi
arobnjak."
Nisam ni tvrdio da jesam. "
Svejedno", odgovorio je Vasiljev, skloni su tome da
te tako gledaju. ak i sam car. Ne smije zaboraviti razliku
izmeu onoga to doista jesi i onoga to ljudi vjeruju da
jesi. Car te treba i vie nego to je svjestan. Dolaze mrana
vremena, Pekkala. U vrijeme kada su me raznijeli u
komade, pokvarenjaci su jo pljakali banke. Sada su
nauili kako ukrasti cijelu banku. Nee proi mnogo, i ve
e upravljati zemljom. Ako im dopustimo da odu tako
daleko, Pekkala, ti i ja jednoga emo se dana probuditi i
otkriti da smo mi kriminalci. A onda e trebati vjetine
koje sam te nauio radi obinog preivljavanja."
Sljedeeg jutra, kad su se crvene zrake zore prostrle
preko neba, Pekkala, Kirov i Anton uspeli su se u
slubeno vozilo marke Emka.
Kapci na okolnim kuama jo su bili sputeni, a
njihovi stanari i dalje unutra. Zgrade su zbog rebrenica
izgledale kao da spavaju, ali bilo je neto zlokobno na
njima i svaki od trojice mukaraca osjeao se kao da ga
promatraju.
Kirov je sjeo za upravlja. Ostavi budan pola noi
kako bi itao tajni izvjetaj, mladi je komesar izgledao
potpuno okirano.
Pekkala je odluio da trebaju poi ravno do okna
gdje su baena tijela. Na Antonovu je zemljovidu mjesto
bilo oznaeno pa je rekao da je rudnik u predgradu
Sverdlovska, dokud je trebalo otprilike dva dana vonje.
Vozili su se tek nekoliko minuta kada je iz naputene
kue u predgradu grada pred njih isteturala neka osoba.
Bio je to policajac kojega je Anton otjerao dan ranije.
Odjea mu je bila prljava jer se cijelu no skrivao.
Kliui se, Emka se zaustavila.

Policajac je stajao nasred ceste, u lokvi koja mu je

dopirala do glenja. Bio je pijan. Kretao se poput ovjeka
na palubi broda koji plovi nemirnim morem. Nije me
briga je li on Smaragdno oko ili ne!" povikao je. Vodite
me sa sobom." Doteturao je do automobila, izvukao
slubeni pitolj i s cijevi pokucao o staklo.
Svi van", rekao je Anton tiho.
Trojica mukaraca okupila su se na blatnoj cesti.
Moramo pobjei odavde!" povikao je policajac. Po
cijelom se gradu pria da me Pekkala ispituje!" Zamahnuo
je pitoljem unatrag prema seoskim krovovima. Ali nee
to doekati."
Imamo vanijeg posla nego tebe staviti pod istragu",
rekao je Anton ne skidajui pogled s pitolja.
Sada to vie nije vano!" ustrajao je policajac. Ako
se vratim u grad, ljudi e me rastrgati!"
O tome si trebao misliti prije negoli si poeo izbijati
zube starcima", rekao je Anton. Tvoj je posao da bude u
postaji. A sada se makni s ceste i vrati se na dunost."
Ne mogu." Policajev prst vrsto je obavio okida.
Trebao je samo stisnuti ruku i pitolj bi opalio. S obzirom
na to kako je izgledao, inilo se isto tako vjerojatnim da bi
to napravio sluajno, kao i namjerno. Neu dopustiti da
me ostavite ovdje!"
Neu ti pomoi da dezertira", odgovorio je Anton.
To ne bi bilo dezertiranje!" tanak mu je glas
podrhtavao na mirnom jutarnjem zraku. Mogao bih se
vratiti s pojaanjem."
Ne mogu ti pomoi", rekao je Anton. Imamo drugog
posla."
To je vaa krivica! Vi ste doveli tu sablast u moj
grad", trznuo je glavom prema Pekkali, i izvukli na vidjelo
stvari koje su trebale ostati zakopane."
Vrati se na svoje mjesto", naredio je Anton. Ne ide
s nama."
Policajac je drhtao kao da mu se trese tlo pod
nogama. Odjednom je ispruio ruku.

Anton je zurio u plavo oko cijevi pitolja. Korice su

mu bile privezane za struk, ali je znao da ih ne moe
dohvatiti na vrijeme. Stajao je nepokretno s rukama uz
bok.
Hajde", izazvao ga je policajac. Daj mi izliku."
Tada je Kirov zgrabio kopu korica, izvukao pitolj,
ali je odmah ispustio ruku. Pitolj mu je skliznuo kroz
prste. Rukama je stisnuo prazninu dok je Tokarev,
okreui se, padao u blato. Izraz strave preplavio mu je
lice.
Policajac to nije ni primijetio. Drao je pitolj uperen
u Antona. Hajde", rekao je, ionako u vas ubiti pa..."
Iznenadan prasak odjeknuo je zrakom.
Kirov je vrisnuo od zaprepatenosti.
Anton je zbunjeno gledao kako pijani policajac pada
na koljena. Bijela posjeklina prelazila mu je preko vrata,
nakon ega je iz rupe na vratu poeo curiti potoi krvi.
Polako i svjesno, policajac je dignuo ruku da pokrije ranu.
Krv je izbijala izmeu prstiju. Brzo je treptao kao da
pokuava proistiti vid. Zatim se prevalio naprijed u lokvu
na cesti.
Anton je skrenuo pogled na brata.
Pekkala je spustio Webley. Dim je jo izlazio iz cijevi.
Zataknuo je pitolj natrag u korice ispod kaputa.
Kirov je dignuo svoj pitolj iz blata. Obrisao je neto
prljavtine i pokuao vratiti pitolj u korice, ali ruke su
mu se toliko tresle da je odustao. Pogledao je u Antona pa
u Pekkalu. Zao mi je", rekao je. Zatim je otiao do ruba
ceste i povratio u grmlje.
Emkin motor jo je radio. Iz ispune se cijevi dimilo.
Hajdemo", Anton im je rukom pokazao da se vrate u
automobil.
Trebali bismo poslati izvjetaj", rekao je Pekkala.
Ovo se nije dogodilo", rekao je Anton. Ne gledajui
Pekkalu u oi, proao je pokraj njega i uao u automobil.
to emo s tijelom?" Kirov je rukavom obrisao usta.
Ostavi ga!" povikao je Anton.

Kirov je sjeo za upravlja.

Pekkala je zurio u le na cesti. Lokva je pocrvenjela
poput vina prolivenog iz boce. Pekkala se potom vratio u
automobil.
Nastavili su dalje.
utjeli su.
Ni jedna od cesta nije bila asfaltirana, a putem su
naili na mali broj automobila. Cesto su prestizali konje
upregnute u kola i ostavljali ih u oblaku ute praine ili
usporavali da zaobiu mjesta gdje je od lokve nastalo
jezerce.
U toj prostranoj, naputenoj prirodi naposljetku su
se izgubili. Brda i doline pokraj kojih su prolazili postali
su im isti. inilo se kao da su sve oznake na cesti nasilu
uklonjene te da su ostali samo polomljeni stupovi na
kojima su neko bili zakucani znakovi. Kirov je imao
zemljovid, ali inilo se da nije toan.
,,I ne znam u kojem smjeru idemo", uzdahnuo je
Kirov.
Zaustavi se", rekao je Pekkala.
Kirov ga je pogledao u retrovizoru.
Ako zaustavi automobil, rei u ti kuda idemo."
Ima li kompas?"
Ne jo", odgovorio je Pekkala.
Kirov je nevoljko popustio pritisak na papuici gasa.
Automobil se zaustavio nasred ceste. Kirov je iskljuio
motor.
Tiina se spustila na njih poput praine.
Pekkala je otvorio vrata i izaao.
Kroz visoku travu puhao je vjetar.
Pekkala je otvorio koveg.
to radi?" elio je znati Kirov.
Samo ga pusti na miru", odgovorio je Anton.
Pekkala je izvadio eljeznu polugu iz nereda koji su
inili spremnici za gorivo, uad za vuu i limenke vojne
hrane koje su se slobodno kotrljale po prtljaniku.

Otiao je u polje i zabio polugu u zemlju. Tlom se

protegnula duga sjenka. Potom, prolazei prstima kroz
travu, Pekkala je iz zemlje izvukao par blatnjavih
kamenia. Jedan je poloio na kraj sjenke. Drugi je
stavio u dep. Okrenuvi se prema ljudima koji su ekali
u automobilu, rekao je: Deset minuta." Zatim je
prekrienih nogu sjeo pokraj poluge namjestivi lakat na
koljeno, a bradu na dlan.
Obojica su kroz prozor zurila u Pekkalu. Na toj
praznoj, pustoj zemlji njegov tamni oblik nalikovao je na
kakav drevni obelisk.
to radi?" upitao je Kirov.
Izrauje kompas."
Zna napraviti kompas?"
Nemoj me pitati to zna."
ao mi ga je", rekao je Kirov.
On ne eli tvoje saaljenje", odgovorio je Anton.
On je posljednji od svoje vrste."
On je jedini od svoje vrste."
to se dogodilo s ljudima koje je poznavao prije
Revolucije?"
Nestali su", odgovorio je Anton. Svi osim jednoga."
Lijepa je", rekao je car.
Pekkala je stajao pokraj njega na verandi velike
plesne dvorane, kiljei pod suncem ranog ljetnog
poslijepodneva.
Lija je upravo provela svoje uenike Dvorcem carice
Katarine te je sada dvanaestero djece, koja su se drala za
ruke, u parovima prolazilo Kineskim mostom.
Lija je bila visoka ena, oiju plavih poput stare
delfijske lonarije i prljavoplave kose koja joj je padala
preko smeega barunastog ovratnika kaputa.
Car je odobravajui kimnuo.
Sada se svia." Tako je zvao svoju enu, caricu
Aleksandru. Ona je pak njemu dala neobian nadimak

Plavo Dijete prema liku iz romana autorice Florence

Barclay koji su oboje voljeli.
Kada su preli Kineski most, Uja je malu, ali urednu
procesiju usmjerila prema Gribokim vrtovima. Ili su
prema Kineskom kazalitu, iji su zabati na prozorima
nalikovali na brkove mongolskih careva.
Koliko ona takvih obilazaka obavi?" upitao je car.
Jedan za svaki razred, Ekscelencijo. To je za njih
vrhunac godine. "
Je li te ponovno nala kako spava na stolcu, s
nogama na jednom od mojih neprocjenjivih stolova?"
To je bilo proli put. "
Jesi li se zaruio?"
Zbunjen pitanjem, Pekkala je proistio grlo.
Ne, Ekscelencijo."
Zato ne?"
Osjetio je kako mu krv navire u lice. Bio sam
prezaposlen obukom, Ekscelencijo."
To bi mogao biti razlog", odgovorio je car, ali ne bih
ga nazvao opravdanjem. Osim toga, obuka e uskoro
zavriti. Namjerava li se oeniti njome?"
Pa, da, Ekscelencijo."
Onda je to bolje napraviti prije nego to te netko
prestigne. " Car je izgledao kao da kri ruke, kao da ga
mui kakva uspomena koja se progurala na povrinu misli.
Izvoli. " Utisnuo je neto u Pekkalinu ruku.
to je to?" upitao je Pekkala.
Prsten."
Tada je Pekkala shvatio da je car bio skidao
peatnjak. Vidim to je", rekao je, ali zato mi ga
dajete?"
To je dar, Pekkala, ali i upozorenje. Nema vremena
za oklijevanje. Kada se oeni, trebat e nositi prsten.
Mislim da e taj biti prikladan. Ona e takoer trebati
prsten, ali taj dio preputam tebi."
Hvala vam", rekao je Pekkala.

Dri ga na nekom sigurnom mjestu. Eno! Gledaj!"

Upro je prstom kroz prozor.Uja ih je vidjela kako stoje na
prozoru. Mahnula je.
Obojica su odmahnula i osmjehnula se.
Pusti li je da ode", rekao je car kroz stisnute zube
dok se osmjehivao, nikada si nee oprostiti. A neu ni ja,
kada smo kod toga. "
Anton je bacio pogled na bijeli krug svojeg prevelikog
runog sata i nagnuo glavu kroz prozor.
Deset minuta!" viknuo je.
Pekkala se osovio na noge. Sjena poluge bila je
odetala udesno. Pekkala je iz depa uzeo drugi kamen i
postavio ga na mjesto dokle je sjenka sada dopirala.
Zatim je zabio petu u zemlju i urezao crtu izmeu dva
kamena. Stao je na kraj druge sjenke i ispruio ruku
usporedno s crtom koju je urezao u zemlji. Tamo je istok,
rekao je.
Ni jedan od dvojice u automobilu nije doveo u pitanje
njegovo rjeenje. Dobivena niotkuda, i to vjetinama koje
su nadilazile njihovo poimanje, stvar je bila neobina i
apsolutna.
Vozili su se cijeli dan i zaustavljali samo da napune
spremnik gorivom iz jedne od limenki koje su nosili u
prtljaniku. Te su se noi zaustavili pod krovom
naputenog taglja.
Parkirali su Emku na zemljano tlo taglja kako bi je
sakrili od pogleda ako mjesto ne bude pusto kao to se
inilo. Potom su na tlu zapalili vatru i dodavali u nju
cjepanice koje su izvukli iz stare konjske staje.
Anton je otvorio limenku vojne porcije mesa na kojoj
je bila otisnuta rije TUSONKA. licom koju je izvukao iz
izme napunio je usta, potom je zabio u limenku i
proslijedio je Kirovu, koji je iskopao grudu mesa i strpao
je u usta, a zatim se okrenuo i ispljunuo ga.
Ovo je odurno!"

Navikni se", rekao mu je Anton. Imam tri kutije te

stvari."
Kirov je snano zatresao glavom poput psa koji
otresa vodu s dlake. Da ste ponijeli neto pristojne
hrane, rado bih nam je skuhao.
Anton je iz depa izvukao ploku. Bila je staklena i
umotana u kou, a na dnu je imala kositrenu aku.
Odvrnuo je metalni ep i potegnuo. Razlog zato su
zatvorili tvoju kolu za kuhare..."
Glavne kuhare! kolu za glavne kuhare!"
Anton je zakolutao oima. Razlog zato su je
zatvorili, Kirove, jest taj to u ovoj zemlji nema dovoljno
pristojne hrane da bi se pripremio pravi objed. Vjeruj mi,
bolje ti je biti zaposlen u vladi. Barem nee gladovati."
Hou", rekao je Kirov, budem li morao jesti ovo."
Pruio je limenku Pekkali. to je car volio jesti?"
S krovnih greda na njih su gledali golubovi, u ijim
se rairenim i znatieljnim oima odraavao plamen.
Uglavnom jednostavnu hranu", odgovorio je
Pekkala. Peenu svinjetinu. Kuhani kupus. Palainke.
alikr Sjetio se ranjia, ljutihapriica, luka i gljiva
posluenih uz porciju rie i zalivenih tekim gruzijskim
vinom. Bojim se da bi te njegov ukus malko razoarao."
Naprotiv", rekao je Kirov, ta je jela najtee
pripremiti. Kada se glavni kuhari sastanu na objedu,
odaberu tradicionalne recepte. Karakteristika dobroga
glavnog kuhara jest da pripremi jednostavno jelo koje ima
okus kakav svi oekuju."
to je s obinim kuharima?" upitao je Anton. Prije
negoli je Kirov odgovorio, Anton mu je bacio ploku u
krilo. to je unutra?" Kirov je odmjerio ploku kao da je
granata koja e mu eksplodirati u lice.
SAMAHONKA!" uzviknuo je Anton.
Kuna radinost", promrmljao je Kirov vraajui
ploku. Sretni ste to niste oslijepjeli."

Napravio sam je u svojoj kadi", rekao je Anton.

Otpio je jo jedan gutljaj i stavio ploku u dep. Neete li
bratu ponuditi pie?"
Anton je legao poloivi glavu na tajni izvjetaj.
Detektiv ne smije piti na dunosti. Nije li tako,
brate?" Navukao je teak kaputreko sebe i sklupao se u
loptu. Odmorite se. Jo valja prijei dalek put.
Mislio sam da smo se zaustavili samo radi obroka",
rekao je Kirov. Mislite da bismo ovdje trebali prenoiti?
Na ovom golom tlu?"
Zato ne?" promrmljao je Anton kroz veo zamuene
svijesti. Prije sam imao krevet", rekao je Kirov ozlojeeno.
Prije sam imao vlastitu sobu." Izvukao je lulu iz depa.
Nervozno i nestrpljivo napunio ju je duhanom.
Premlad si za lulu", rekao je Anton.
Kirov ju je ispruio divei se.
Glava je izraena od engleskog bijelog vrijesa."
Lule su za starce", zijevnuo je Anton.
Kirov ga je bijesno pogledao.
Drug Staljin pui lulu!"
No opaska nije doprla do Antona. Zaspao je, a
ravnomjerno disanje zvualo je poput njihala koje se
polako ljuljalo u zraku iznad njih.
Pekkala je zadrijemao. uo je kljocaj Kirovljevih
zuba o drak lule i udahnuo miris balkanskog duhana.
Mirisao je poput novog para konatih cipela kada ih se
tek izvadi iz kutije. Tada ga je prenuo Kirovljev glas.
Razmiljao sam", rekao je mladi.
O emu?" zareao je Pekkala.
Ako su Romanovi dolje, na dnu tog rudnika, ta tijela
lee ondje godinama."
Da."
Od njih nije ostalo nita. Kako moe istraivati
umorstvo kada nema ostataka koje bi istraio?"
Uvijek postoji neto to se moe istraiti", odgovorio
je Pekkala, a dok je izgovarao te rijei, u glavi mu je
iskrsnulo lice doktora Bandelajeva.

Nema boljeg od njega", rekao je Vasiljev Pekkali, za

posao koji ni jedan normalan ovjek ne bi elio raditi. "
Doktor Bandelajev bio je potpuno elav. Glava mu je
nalikovala na bljetavu ruiastu arulju. Kao da to eli
nadoknaditi, nosio je debele brkove poput morevih.
Jednog vrueg, sparnog poslijepodneva krajem srpnja
Vasiljev je doveo Pekkalu u Bandelajevljev laboratorij.
Ondje je vladao miris koji je istog trenutka prepoznao:
otar, sladak vonj koji mu je prodro ravno kroz osjetila.
Poznavao gaje iz oeva podruma, gdje je pokojnike
pripremao za pogreb.
Vasiljev je stavio rupi preko usta i nosa. Zaboga,
Bandelajeve, kako izdri ovdje?"
Udahnite!" naredio je Bandelajev. Nosio je
laboratorijsku kutu duljine do koljena na kojoj je crvenim
slovima bilo izvezeno njegovo ime i rije osteolog.
Udahnite miris smrti. "
Vasiljev se okrenuo Pekkali. Sada je tvoj", rekao je
bojnik glasom koji je priguio rupcem. Zatim je izaao iz
prostorije to je bre mogao.
Pekkala se ogledao po laboratoriju. Premda su prozori
na jednom zidu gledali na glavno etverokutno dvorite
Petrogradskog sveuilita, pogled je bio preprijeen
policama sa staklenkama. U njima su bili dijelovi ljudskog
tijela, ouvani u smekastoj tekuini koja je nalikovala na
aj. Vidio je ranjavane ruke i stopala kroz ije su ispucano
meso strili b atrij ci kosti. U drugim staklenkama vidio je
navoje crijeva zavinute jedan do drugog, nalik na siuna
tornada. Na drugoj strani tog uskog hodnika, na metalnim
su pladnjevima bile izloene kosti, koje su izgledale kao
dijelovi slagalice.
Doista su slagalice!" rekao je Bandelajev kada mu je
Pekkala to spomenuo. Sve ovo, sve to radim, jest
disciplina slagalice."
Tijekom dana koji su uslijedili Pekkala se trudio drati
korak s Bandelajevljevim poduavanjem.

Smrad ovjeka koji trune nije drugaiji od smrada

mrtvog jelena koji lei pokraj ceste", rekao je Bandelajev, ,,i
zbog toga ne vjerujem u Boga. " Doktor je govorio brzo,
lijepei rijei jednu za drugu dok naposljetku ne bi ostao
bez daha. Tada bi morao zastati, udahnuti i napuniti plua
svjeim zrakom.
No u Bandelajevljevu laboratoriju nije bilo svjeeg
zraka. Prozori su uvijek bili zatvoreni i zapeaeni
nepropusnom folijom.
Kukci!" napomenuo je Bandelajev kao objanjenje.
Ovo nije obina trgovina pokvarenim mesom, kako su
laboratorij opisali neki od mojih kolega. Ovdje se nadziru
svi oblici raspadanja. Jedna jedina muha mogla bi
upropastiti tjedne rada. "Bandelajev nije volio sjediti.
Sjedenje mu se inilo kao lijenost. Stoga je, poduavajui
Pekkalu, stajao iza visoka stola prekrivenog kostima. Kosti
bi dignuo s pladnja i ispruio ih prema Pekkali, koji ih je
onda trebao identificirati. Ili bi uronio ruku u staklenku,
izvadio blijedi vor mesa i naredio Pekkali da ga imenuje
dok bi mu smea tekuina za konzerviranje tekla po
prstima i curila niz rukav.
Jednom je Bandelajev uzeo lubanju na ijem je elu
bila pravilno oblikovana okrugla rupica, ishod ispaljivanja
metka u rtvu. Zna li da se u ljetnim mjesecima muhe
zujare skupe na tijelu za nekoliko minuta. Skupit e se u
ustima, nosu, oima ili na rani." Bandelajev je gurnuo mali
prst u rupicu na elu. Za nekoliko sati na les se moe
poloiti i do pola milijuna jajaaca. U jednom jedinom danu
crvi koji se izlegnu iz tih jajaaca mogu pojesti polovicu
odrasla ovjeka. Za jedan tjedan", trgnuo je glavom
ustranu pokretom koji je upotrebljavao za naglaavanje, ali
koji je vie izgledao kao nehotian ivani trzaj, ostale bi
samo kosti."
Budui da je na oevoj mramornoj radnoj ploi vidio
mnoga izloena tijela, Pekkala nije bio gadljiv. Nije
ustuknuo kada mu je Bandelajev bacio plua u ruke niti

kada mu je pruio kutiju s kostima prstiju. Najtei dio za

Pekkalu, koji je navikao na oevu utnju i potovanje
prema tijelima koja su mu povjerili, bila je Bandelajevljeva
potpuna nebriga za leeve. Tijela je naizmjence rastavljao i
sastavljao, putao da trunu ili ih kiselio u tekuini za
konzerviranje.
Njegovu se ocu Bandelajev ne bi svidio, zakljuio je
Pekkala. Bilo je neto u Bandelajevljevu zadihanu
entuzijazmu to se ocu ne bi inilo plemenitim.
Kada je Pekkala napomenuo da mu je otac pogrebnik,
inilo se da ni Bandelajev nije bio pod dojmom.
Zanimljivo", rekao je doktor bez nekog potovanja, i,
naposljetku, nevano."
,,A zato?" upitao je Pekkala.
Pokapanje", rekao je Bandelajev, jest stvaranje
opsjene. Tojemai- oniarska predstava. Uiniti da mrtvi
izgledaju spokojno. Da izgledaju usnulo." Pogledao je
Pekkalu gotovo kao da pita: i koja je svrha toga?
Osteologija je istraivanje smrti. " Bandelajev je te rijei
izgovorio vrsto, kao da nijedna osoba ne bi mogla odoljeti
nagonu da rastavi tijelo golim rukama i otricom.
Dok si iv", nastavio je, nee me mnogo zanimati,
Pekkala. Ali ako mi se vrati mrtav, obeavam ti da emo
se upoznati kako treba. "
Pekkala je nauio razlikovati enske lubanje (uska
usta, isturena brada, elegantno elo, otri rubovi gdje one
duplje prelaze u elo) od mukih, koje bi odmah prepoznao
prema kotanoj kvrgi u dnu lubanje.
Identitet!" rekao je Bande lajev. Spol, dob, poloaj."
Natjerao je Pekkalu da to pjeva poput brojalice.
Vanjska zatiljna izboina!" najavio je Bandelajev
kao da predstavlja velikodostojnika na carskom primanju.
Pekkala je nauio razlikovati isturene zube Afrikanaca
od zuba bijelaca, koji su rasli okomito na eljust.
Prouavao je crte spojeva avova na glavi, koje su ile
cikcak diui se poput munje preko oblog vrha lubanje.
Bandelajev mu se naginjao preko ramena i mrmljao:

to ti ona govori? to ti kae?"

Na kraju svake lekcije Bandelajev bi Pekkali
preporuio knjige autora poput Rimljanina Vitruvija, od
kojeg je Pekkala doznao daje duljina ispruenih ruku
jednaka ovjekovoj visini i daje duljina podlaktice jednaka
desetini duljine tijela.
Drugog dana Bandelajev ga je poslao kui s
prijevodom knjige Sunga Cua, kineskog lijenika iz
trinaestog stoljea. U svojem djelu Ispravljanje nepravdi
opisao je kako crvi prodiru tijelo, i to izrazima za koje je
Pekkala prije mislio da su predodredeni samo za vjerski
zanos.
Uskoro mu smrad smrti vie nije smetao, premda je
vonj ostajao na odjei dugo nakon to bi Pekkala napustio
Bandelajevljev laboratorij.
Tijekom tjedana koje su proveli zajedno Bandelajev se
neprekidno vraao pitanju: to ti ovo govori?
Jednog ga je dana Bandelajev poduavao o uinku
vatre na le.
ake e se stisnuti", rekao je, ruke skvriti, koljena
saviti. Zapaljeno tijelo podsjea na poloaj boksaa u borbi.
No recimo da nae spaljeno tijelo ije su ruke ispruene.
Sto to znai?"
Znai da su mu ruke moda bile svezane iza leda",
odgovorio je Pekkala.
Bandelajev se osmjehnuo.
Sada razumije jezik mrtvih."
Na vlastito iznenaenje, Pekkala je shvatio da
Bandelajev ima pravo. Odjednom kao da su iz svake
staklenke i sa svakog pladnja na njega vikali glasovi
opisujui svoju smrt.
Plamen na podu taglja ugasio se. Ugarci boje maka
arili su se u pepelu.
Vani je munja jurnula nebom.
Tko je Grodek?" upitao je Kirov.

Pekkala je otro udahnuo. Grodek? Sto zna o

njemu?"
uo sam tvojeg brata kako je rekao da si ovjeka po
imenu Grodek strpao iza reetaka."
Pekkala je okrenuo glavu od Kirova, a oi su mu
srebrnastim sjajem zasvjetlucale u tami. Grodek je bio
najopasniji ovjek kojeg sam ikada upoznao."
to ga je inilo tako opasnim?"
Pitanje nije to, nego tko. A odgovor je careva
vlastita tajna policija.
Okhrana? Ali to znai da je radio za vas, a ne protiv
vas."
To je bio plan", odgovorio je Pekkala, ali nije tako
ispalo. Generalu Zubatovu, efu moskovske Okhrane,
pala je na pamet odredena ideja. Zubatov je elio
organizirati teroristiku skupinu ija bi jedina svrha bila
ubiti cara."
Ali Zubatov je bio odan caru!" pobunio se Kirov.
Zato bi ga Zubatov uope htio ubiti?"
Dok je Kirovljev glas odzvanjao tagljem, Anton je
zagundao, promrmljao neto nerazumljivo, a onda
ponovno zaspao.
Skupina je trebala biti lana. Zubatovljev plan bio je
privui to vie potencijalnih ubojica. Zatim, kada za to
doe vrijeme, sve ih uhititi. Vidi, kod uobiajene
policijske procedure potrebno je ekati da se dogodi zloin
prije negoli se zatvori ljude. No organizacijama poput
Okhrane zadatak je predvidjeti zloine prije nego to se
dogode."
Znai, sve to vrijeme koje bi ti ljudi radili za
teroristiku organizaciju, radili bi zapravo za Zubatova?"
Tono.
Oi mladog komesara djelovale su pocakljeno dok se
trudio dokuiti dubinu takve prijevare. Je li Grodek bio
dio te organizacije?"
Vie od njezina dijela", odgovorio je Pekkala.
Grodek je zapovijedao njome. Bio je mladi od tebe. Otac

mu je bio carev daleki roak. Za sobom je imao mnogo

propalih poslova, no umjesto da prihvati odgovornost za
neuspjeh, za njih je krivio cara. Grodek je vjerovao da su
njegovoj obitelji zanijekali povlastice koje zasluuje. Kada
mu je otac poinio samoubojstvo, nagomilavi vie dugova
nego to bi ih za ivota mogao vratiti, Grodek je cara
smatrao odgovornim."
Zato ne bi", rekao je Kirov, ako je znao samo ono
to mu je govorio otac?"
Tono. Odrastajui, on nije skrivao mrnju prema
Romanovima. Bio je savren kandidat za upravljanje
atentatom."
Ali kako takvu osobu nagovoriti da radi za
Okhranu? To mi se ini nemoguim."
Upravo ga je zbog toga Zubatov odabrao. Najprije je
Grodeka dao uhititi na javnom mjestu. Vijesti su se
uskoro proirile. Mladia su zgrabili na ulici i grubo
ugurali u automobil. Svatko tko je svjedoio toj stvari, a
Zubatov se pobrinuo da ih bude mnogo, suosjeao bi s
Grodekom. No kad ga je uhitio, poeo je pravi posao."
to je uinio s momkom?"
Svezao mu je oi, strpao ga u automobil i odveo na
tajnu lokaciju. Kada je Zubatov Grodeku uklonio povez,
pred njima je stajao sam car."
Koja je bila svrha toga?"
Zubatov je Grodeka suoio s ovjekom koji je za
njega bio samo simbol. Poetak procesa bio je vidjeti cara
kao ovjeka od krvi i mesa, umjesto slike koju je stvorio
Grodekov otac. Car je objasnio vlastitu inaicu dogaaja.
Zajedno su pregledali knjigovodstvene spise koji su
rukopisom Grodekova oca pokazali kako je protraeno
obiteljsko bogatstvo. Naravno, Grodek prije nije vidio te
stvari. Obojicu se snano dojmilo podsjeanje da
pripadaju istoj obitelji."
A je li to sve uvjerilo Grodeka?"
Da", odgovorio je Pekkala. ,,A tada je Zubatov
objasnio plan Grodeku. Bit e agent provokator i

pokrenut e lanu teroristiku organizaciju. Bilo je to

iznimno opasno. Da je ijedan od tih ubojica nanjuio da
Grodek zapravo radi za Okhranu, Grodekov bi ivot bio
okonan u sekundi. No mladie privlai opasnost pa kada
je Grodek pristao voditi skupinu terorista, Zubatov je
vjerovao da je on sam mudro postupio. Zapravo,
ispostavilo se da je napravio najveu pogreku u ivotu."
Zato?" Kirov je bio zapanjen.
Tijekom sljedee godine", nastavio je Pekkala,
Grodek je proao obuku u posebnom odjeljenju Okhrane.
Da bi bio uvjerljiv kao terorist, morao se znati ponaati
kao terorist. Nauili su ga kako izraivati bombe, pucati,
boriti se noem, ba kao to su nekad poduili mene.
Ubrzo nakon to je teroristika organizacija osnovana,
pojavili su se ljudi koji su joj se htjeli pridruiti. Grodek je
bio prirodno nadaren. Posjedovao je energiju koja je
privlaila ljude. Sljedeih mjeseci, dok je lanstvo
organizacije raslo, Grodek je svladao svaki cilj koji mu je
Zubatov postavio. Nikada nije propustio sastanak sa
svojim kontaktima, a podaci koje je dostavljao bili su tako
toni da je Zubatov govorio o Grodeku kao o osobi koja e
jednoga dana preuzeti njegovo mjesto na elu Okhrane.
No Zubatov se u jednoj stvari preraunao. Nakon to mu
je dokazao da je krivica za obiteljsku nesreu potpuno
pripadala njegovu ocu, Zubatov je zakljuio da se
Grodekova mrnja prema caru ugasila. No Zubatov nije
shvatio da je Grodek, vidjevi podastrte dokaze, odluio
kriviti obojicu.
U meuvremenu je i Grodek pogrijeio. Zaljubio se u
jednu od ena koje je regrutirao. Zvala se Marija Balka.
Bila je petnaest godina starija od Grodeka i viestruko
opasnija od njega. Ve je nekoliko puta ubila u ime raznih
anarhistikih skupina. Grodek je tajio vezu od Zubatova,
a kada mu je Zubatov spomenuo da e Marija Balka
svakako dobiti smrtnu kaznu kada bude uhiena s
drugim lanovima organizacije, ono to se dalje dogadalo
postalo je neizbjeno."

to se dogadalo?" upitao je Kirov.

Zubatov je zakljuio da e se zamka zatvoriti samo
nakon pokuaja careva ubojstva. To bi pruilo opravdanje
za uhienja koja bi uslijedila. Dakako, dogovorili su se da
e Grodek biti atentator. Pokuaj e se odigrati tako da
izgleda kao da je car doista ubijen. Drugi lanovi
teroristike organizacije bit e smjeteni blizu mjesta
zloina kako bi svjedoili namjetenom ubojstvu. Poslije
bi se atentatori sastali u svojem skrovitu, gdje bi ih
uhitili Okhranini agenti.
Napad se trebao dogoditi tijekom careve veernje
etnje Ljetnim dvorcem. Zubatov se pobrinuo da se car na
tim etnjama dri ustaljenog puta kako bi teroriste uvjerio
u uspjeh. Cara je trebalo ustrijeliti dok prolazi izmeu
vrata koja okruuju dvorac i Lamskog jezera. To je bilo
relativno usko podruje koje caru nije prualo nikakvu
zatitu. Grodek bi pucao kroz vrata, na udaljenosti od
samo nekoliko koraka od cara."
Nije li bilo sumnjivo to to car vani ee sasvim
sam?"
Ni najmanje", odgovorio je Pekkala. Svakog bi dana
odvojio dio vremena za vjebu. Katkad je to bilo jahanje,
katkad plivanje, ali esto se etao vrtovima dvorca, kakvo
god bilo vrijeme, te je inzisti- rao da tada bude sam."
Ali to je s drugim ubojicama? Ne bi li i oni bili
naoruani?"
Bili su upueni da pucaju samo ako Grodek
promai. Vidjeli bi kako car pada pogoen s nekoliko
metaka, no, naravno, upotrijebili bi samo slijepe metke.
U tom trenutku nitko nije sumnjao u Grodekovu
odanost Okhrani. Naposljetku, dostavio je ime svakog
lana organizacije koju je pomogao osnovati. Sve ih je
izdao, ba kao to je obeao na poetku.
No nitko u Okhrani nije znao da je Grodek slijepe
metke zamijenio bojnima.

U veer atentata sve je ilo prema planu. Teroristima

su dopustili prii dvorcu. Oni su se sakrili. Car je krenuo
u etnju. U meuvremenu su deseci agenata Okhrane
ekali da se sjure u teroristiko skrovite. Car je doao do
uskog prolaza izmeu vrata i Lamskog jezera. Sunce je
zalo. Prohladan vjetar puhao je preko jezera. Grodek je
izaao iz sjene. Car je zastao. Cuo je utanje granica.
Grodek je doao do vrata i kroz reetke pruio ruku s
pitoljem. Car se nije ni pomaknuo. Stajao je kao da ne
razumije to se dogaa.
I promaio je?" promucao je Kirov. Grodek je
promaio s udaljenosti od tri koraka?"
Pekkala je zatresao glavom. Grodek nije promaio.
Ispraznio je bubanj. Svih est metaka pogodilo je cilj."
Tada je Kirov skoio. eli rei da je ustrijelio cara
est puta i da ga nije ubio."
ovjek kojeg je Grodek ubio nije bio car."
Koga je onda..." Kirov je skupio obrve polako
shvaajui istinu, ... misli dvojnika? Grodek je ustrijelio
dvojnika?"
Zubatov je mnogo puta pogrijeio, ali ne bi iao
toliko daleko da doista ugrozi carev ivot. To je bio jedini
dio plana o kojem Zubatov nije raspravljao s Grodekom.
Kada je Grodek povukao okida, nije znao da ubija
dvojnika."
No ovjek je ipak poginuo", ustrajao je Kirov.
Obino netko pogine", odgovorio je Pekkala.
Pekkala i car stajali su u tami na balkonu dvorca i
gledali na tratinu. Vidjeli su Kineski most i Parnas. U
Gribokim vrtovima koji su se prostirali pred njima lie je
utalo na nonom povjetarcu.
Znali su da u tom trenutku carev dvojnik ee
podrujem dvorca, izmeu Velikog jezera i Ulice Parkovaje.
Neko vrijeme nijedan nije progovorio.
U zraku je bila napetost dok su ekali poetak
pucnjave.

Moe li zamisliti kako mi je", upitao je car, zbog

toga to ne smijem otii na drugu stranu vrata ovog dvorca
jer znam da e me tamo vjerojatno ubiti? Vladam zemljom
ijim ulicama ne smijem hodati sam." Mahnuo je rukom
lijevodesno iznad tratine, to je Pekkalu podsjetilo na
sveenikovo mahanje kandilom. Je li to vrijedno svega
toga? Je li iega vrijedno?"
Uskoro e se sve zavriti, Ekscelencijo", rekao je
Pekkala. Do sutra e uhititi teroriste."
Ovo nadmauje obinu skupinu terorista", odgovorio
je car. Rat nas je doveo do toga. Sjeam se dana kada je
objavljen: stajao sam na trijemu Zimskog dvorca i gledao
more ljudi koji su me doli poduprijeti. Osjeao sam da smo
neunitivi. Pomisao na predaju nije mi uope pala na
pamet. Nisam mogao ni zamisliti poraze koje emo
pretrpjeti. Tannenberg. Mazurska jezera. Imena tih mjesta
jo mi odzvanjaju u glavi. Trebao sam sluati Rasputina."
Kakve to veze ima s njim?" Pekkala je upoznao
sibirskog mistika koji je navodno posjedovao maginu
sposobnost lijeenja hemofilije, od koje je bolovao carev
jedini sin, Aleksej. Prema Pekkalinoj procjeni, Rasputin je
bio ovjek koji je znao svoja ogranienja. Car je bio taj, a
carica jo vie, koji je od Rasputina zahtijevao mudrost
koju ovaj nije posjedovao. Zvali su ga da rasuuje o
dravnim predmetima o kojima je malo znao. Najbolje to je
mogao bilo je uputiti im uglavnom neodreene rijei utjehe.
No Romanovi su se vezali za te rijei, uklonivi s njih
neodreenost i pretvarajui ih u proroanstvo. Nije bilo
udno to su Rasputina toliko zamrzili svi oni koji su traili
carevu naklonost.
Pekkala je bio nazoan tog studenog jutra u prosincu
1916. kada je petrogradska policija izvukla Rasputinovo
tijelo iz Neve. Rasputina su bili pozvali na privatnu zabavu
u domu kneza Jusupova. Ondje su mu dali kolae u kojima
se uz pomo lijenika zvanog Lazoviert nalazila dovoljnu
koliina kalijeva cijanida da ubije slona. Kada se pokazalo

da otrov ne djeluje, Jusupovljev sudionik, vladin ministar

Purikijevi, nekoliko je puta ustrijelio Rasputina i ubo ga u
grlo. Potom su ga zajedno umotali u teak sag i bacili u
rijeku gdje je, unato svemu sto su mu uinili, Rasputin
umro utopivi se.
Beskonana tuga", rekao je car. Rasputin je rekao
da e nam rat to donijeti. Kako lije samo imao pravo."
Svi ratovi donose tugu, Ekscelencijo. "
Car se tresui okrenuo prema njemu. Kroz tog
ovjeka progovarao je Bog, Pekkala! Tko progovara iz tebe,
to bih volio znati."
Progovarate vi, Ekscelencijo."
Car je na trenutak izgledao zapanjeno. Oprosti mi,
Pekkala", rekao je. Nisam imao pravo rei to. "
Nemam vam to oprostiti", odgovorio je Pekkala. Bila
je to jedina la koju je ikad izrekao caru.
Kirovljev je glas prenuo Pekkalu i vratio ga u
sadanjost.
to s Grodekom?" upitao je Kirov. Sto se dogodilo s
njim?"
Kada su agenti Okhrane opkolili skrovite, izbila je
pucnjava. Okhrana se nala na meti oruja kojim je
opskrbila Grodeka. Od trideset est lanova teroristike
organizacije, Okhrana je nakon sukoba nala samo
etvero preivjelih. Ni Grodek ni Marija Balka nisu bili
medu njima. Njih dvoje jednostavno je nestalo. Tada je
car poslao po mene s naredbom da uhitim Balku i
Grodeka prije negoli ponovno ubiju nekoga." Pekkala je
dugo izdahnuo. Nisam uspio."
Ali naao si ga!"
Tek nakon to je ponovno poinio ubojstvo. Uao
sam im u trag u kuici u kojoj su se iznajmljivale sobe.
Nalazila se u Maksimilija- novoj ulici u Kazanskoj etvrti
Peterburga. Vlasnik kue spomenuo je razliku u
godinama izmeu ene i mukarca. Pretpostavio je da su

ljubavnici, neto to vlasnici takvih mjesta katkad moraju

previdjeti.
No oni su neprekidno unosili kutije u sobu, a kada
ih je vlasnik upitao to je u njima, Balka mu je rekla da
su to samo knjige. No ljudi koji su u ljubavnoj vezi ne
provode dane zatvoreni, itajui knjige. Tada je vlasnik
obavijestio policiju. Uskoro smo opkolili kuu. Ja sam
ekao iza kue. Agenti Okhrane uli su sprijeda oekujui
da e Balka i Grodek pokuati pobjei kroz stranji izlaz,
gdje bih ih ja uhvatio.
Naalost, Grodek je bio obuen za policijski posao i
opazio je da agenti ulaze u zgradu. Kada su agenti sruili
vrata sobe, Balka i Grodek detonirali su bombu koja je
sruila cijeli prednji dio zgrade. Grodek ju je bio izradio i
njome ubio iste one ljude koji su ga poduili zanatu
izraivanja bomba. U eksploziji smo izgubili etiri agenta i
esnaest civila. Mene je gotovo onesvijestila. Kada sam
ustao, Balka i Grodek bjeali su kroz stranji dio zgrade.
Ganjao sam ih Ulicom Mojkom, uz obalu Neve. Bila
je sredina zime. Na ulicama je bljuzgavica dopirala do
glenja, a uz cestu se nagomilao snijeg. Nisam ih mogao
uhvatiti na nian. Naposljetku, Balka se poskliznula.
Zacijelo je slomila gleanj. Sustigao sam ih na
Pocelujevljevu mostu. Policija je dolazila iz drugog smjera.
Nije bilo zaklona. Imao sam ih na nianu. Nisu mogli
nikamo." Pekkala je zastao. Sklopio je oi i utipnuo se za
hrbat nosa. Ono to je uslijedilo ne mogu izbrisati iz
glave. Zaustavili su se na vrhu mosta. uo sam kako
policija na drugoj strani vie na njih. Balka se oito bila
ozlijedila. Grodek ju je naizmjence nosio i vukao nekoliko
blokova te se iscrpio. Oito nisu mogli nastaviti. Dozvao
sam ih. Rekao sam im da je vrijeme da odustanu od
bijega. Grodek me dugo gledao. Balka je stajala pokraj
njega, s rukom objeenom preko njegova ramena. Grodek
ju je zagrlio, dignuo i postavio na kamenu ogradu mosta.
Voda pod njima bila je zaguena ledom. Rekao sam mu
da tako ne moe pobjei."

to je uinio?" upitao je Kirov.

Poljubio ju je. A onda je izvukao pitolj i pucao joj u
glavu."
Kirov se zanjihao unatrag.
Pucao? Mislio sam da je bio zaljubljen u nju."
Nisam shvaao koliko je daleko spreman ii. Marija
Balka pala je u rijeku i potonula pod ledom."
A Grodek? Je li se predao?"
Tek nakon to mu je propao pokuaj samoubojstva.
Uperio je pitolj u glavu i povukao okida, ali bubanj se
zaglavio."
Zato nije skoio?" upitao je Kirov. Moda bi uspio
pobjei."
Grodek se bojao visine. Premda je voda bila na
udaljenosti od est do sedam metara, Grodeka je
paralizirao strah. Pokuao je projuriti pokraj mene, ali
sam ga onesvijestio drkom pitolja. Od toga je dobio
posjeklinu na elu. Tijekom cijelog suenja odbijao je nosi
i i povez. Oiljak, crta s tamnim avovima, izgledao je kao
ljubiasta stonoga koja mu gmie prema kosi. Svakog
dana kada bi naputao suenje i odlazio u pritvor,
Grodek bi novinarima okupljenima ispred sudnice
dovikivao da ga je policija muila."
,,A Balka? Sto se dogodilo s njezinim tijelom?"
Nikada ga nismo nali. Zimi ta rijeka tee brzo ispod
leda. Mora da ju je struja odnijela u Baltiko more. Ekipa
ronilaca pretraila je rijeku vie od dvanaest puta."
Pekkala je zatresao glavom. Nestala je bez traga."
,,A Grodek? Zato su ga zatvorili nakon onoga to je
uinio? Zato nije dobio smrtnu kaznu?"
Isprva jest, ali car je ponitio presudu sudaca.
Vjerovao je da je Grodek bio pijun, isprva oev, a potom
Zubatovljev. Grodek je jo bio mladi. Car je osjeao da bi
u drugaijem svijetu i njegov vlastiti sin mogao biti pred
smaknuem. No caru je takoer bilo jasno da Grodeka
nikada ne smije osloboditi. Stoga su ga doivotno

zakljuali u Trubeckojevu bastionu Petropavlovske

tvrave, bez mogunosti uvjetnog oslobaanja."
Ali mislio sam da su tijekom Revolucije oslobodili
sve zatvorenike."
Politike zatvorenike, da, ali ak ni boljevici ne bi
oslobodili ovjeka poput Grodeka."
to Grodeka razlikuje od drugih ubojica koje su
oslobodili?"
Pekkala je razmislio trenutak prije negoli je
odgovorio.
Na ubojstvo se moe navesti gotovo bilo koga", rekao
je Pekkala, ako mu se nametnu odredene okolnosti. No
postoji razlika izmeu onih koji reagiraju na okolnosti i
onih koji stvaraju okolnosti kojima je ubojstvo ishod. Njih
se trebamo bojati, Kirove, jer uivaju u ubojstvu. Tijekom
svih svojih detektivskih godina nikada nisam sreo ubojicu
koji je u svojem djelu uivao vie od Grodeka."
Vatra je cviljela i pucketala.
Boji li se?" upitao je Kirov.
ega?" proaptao je Pekkala sklapajui oi.
Onoga to bismo mogli nai u oknu."
Iskreno, Kirove, bojim se otkada sam izaao iz
ume."
Kamo e otii kada bude slobodan?" upitao je
Kirov.
,,U Pariz", odgovorio je Pekkala.
Zato ba tamo?"
Ako to pita, znai da nikada nisi bio u Parizu.
Osim toga, ondje imam nedovren posao." Bilo je
neobino misliti o budunosti. Svaki put kada je gledao
zalazak sunca u krasnogoljanskoj dolini, znao je da je
nadiao izglede za preivljavanje. Mjerio je ivot danima
jer se nije usuivao nadati se neem duljem. Zbunjivala
ga je pomisao da bi te djelie dana mogao rastegnuti na
tjedne, mjesece, pa ak i godine. Pekkali je bio potreban
trenutak kako bi shvatio da je to to osjea zapravo nada,
emocija koju je, mislio je, zauvijek zatomio.

Kirovljevo je disanje napokon postalo teko i duboko.

U daljini je bljesnula munja.
Pekkala je skliznuo u rijeku snova dok se kroz
oblake valjala grmljavina.
U zoru sljedeeg jutra ve su putovali dalje.
Njihov se put kriao s cestom poznatom kao
Moskovski autoput. Unato pompoznu imenu, to je bio
samo komad blata s dvjema trakama koji se prostirao
preko valovite stepe.
Dok je praina boje kurkume ulijetala kroz otvorene
prozore, Anton je sjedio i gledao u zemljovid. kiljio je
prema brdima nalik na vijuge u otisku palca, prema
venama i arterijama cesta i gustom kotanom tkivu
uma.
U podne su ve doli do raskrija koje je Anton
traio. Bez ikakva putokaza, nalikovalo je na vodoravno
blatno raspelo.
Skreni ovuda, Kirove", naredio je. Skreni ovuda." A
zatim ponovno: Skreni ovuda."
Put ih je vodio uz plitak potok, kroz umarak bijelih
breza, nakon ega se tlo pretvorilo u otvoreno polje. Suma
koja je rubila poljanu bila je tamna i sumorna. Kirov je
usporio vozei dugom stazom za kola koja je presijecala
polje. Visoka trava ibala je Emkin branik.
Usred polja stajala je stara koliba iz ijeg je krova
nahero strio limeni dimnjak. Pokraj kolibe bila je duga
spavaonica s prozoriima iji su kapci bili zatvoreni
poput vrsto stisnutih vjea.
Anton je okretao zemljovid na sve strane
pokuavajui se snai u prostoru. Mislim da je okno
pokraj one kue."
Opruge automobila zakripale su dok je posrtao
preko grbava tla. Kada su stigli na drugi kraj polja,
mukarci su izali i potraili okno.
Nisu ga dugo traili. Bila je to gotovo obina rupa u
tlu, iroka oko pet koraka, a iznad nje koio se zahrao
metalni kolotur. Grumeni blistave zelene trave visjeli su s

ruba rupe. Prvi dio okna bio je paljivo ozidan ciglama,

poput bunara. Ispod toga bili su goli kamen i zemlja iz
koje su dolje u tamu curili tanki mlazovi vode. Dva para
zahralih eljeznih ljestava bila su zabijena u zid na
objema stranama. Veina je preaka nedostajala. Klinovi
koji su drali ljestve za zid bili su labavi. Trojka se
ponadala da ih nee morati upotrijebiti za silazak u
rudnik.
Zar doista silazi?" upitao je Kirov. Crno je kao u
rogu."
Imam depnu svjetiljku", rekao je Anton. Uzeo ju je
iz automobilskog pretinca za papire. Metalna svjetiljka
bila je u konatoj navlaci. Njezina je lea bila kristal u
obliku naoala. Objesio ju je o icu koja mu je visjela oko
vrata.
Traei nain da spusti Pekkalu u okno, Anton je
prouavao ko- lotur. Niti ica koje su obavijale kolotur
bile su slijepljene hrdom, a na mjestima gdje je mazivo jo
prianjalo uz metal, bile su kapi vode. Iz bunara je sa
strane strila velika ruka za dvoje kojom se ue dizalo i
sputalo u okno. Primio je ruku, povukao je, a ona mu je
puknula u rukama. Toliko o tome", promrmljao je.
No Kirov je iz prtljanika ve uzimao ue od konoplje,
koje se ondje nalazilo za sluaj da se vozilo pokvari i
zatreba vuu. Jedan je kraj omom privrstio za Emkin
branik, a zatim doao do ruba jame i bacio ostatak navoja
u okno.
Mukarci su sluali kako se ue odmata u tami.
Zatim su uli pljusak kada je udarilo o dno.
Pekkala je stajao na rubu jame, s uetom u ruci.
inio se da oklijeva.
Jesi li siguran da to eli uiniti?"
Daj mi svjetiljku", rekao je Pekkala.
Kada ju je Anton dodao, Pekkala je potegnuo ue
ispitujui njegovu jainu. Konoplja oko branika je
zakripala, ali bila je vrsta. Dok je Kirov dizao ue da se
ne bi vuklo po rubu rudnikog okna, Pekkala je stao na

rub i nagnuo se unatrag, iznad praznine. Drei se

rukama, iji su zglobovi prstiju bili bijeli, zakoraio je
dolje u okno. Za trenutak ga vie nije bilo.
Dva ovjeka na povrini gledala su kako se sjaj
svjetiljke koleba i njie naprijednatrag preko Pekkalinih
prsa. U jednom trenutku osvjetljavala mu je stopala,
zatim ue, zatim skliski zid rudnikog okna. Svjetlo se
smanjivalo, a Pekkalino je stenjanje izblijedjelo u zagrobni
odjek.
Izgledao je preplaeno", rekao je Kirov.
,,I jest preplaen", odgovorio je Anton.
Zbog leeva?"
Leevi ga ne plae. Ne moe podnijeti da bude
zatvoren. To mi nikada nee oprostiti."
Zato je to vaa krivica?"
Bilo je to u igri", rekao je Anton. Barem je tako
poelo. Jedanput, dok smo bili djeca, otili smo na mjesto
koje nam je bilo zabranjeno jer nas je otac natjerao da
obeamo da neemo ii onamo. Duboko u umi iza nae
kue bila je pe za kremiranje kojom se otac koristio za
potrebe pogreba. Imala je visok dimnjak, visok poput
vrhova drvea, a sama pe bila je poput golema eljezna
lijesa izgraena na postolju od cigala. Onih dana kada je
otac rabio pe, otiao bih do prozora svoje spavae sobe i
gledao kako se dim die iznad vrhova stabala. Otac nam
je bio opisao pe, ali ja je nikada nisam vidio. elio sam,
ali previe sam se bojao ii sam. Nagovorio sam brata da
pode sa mnom. Sam nikada ne bih bio otiao. Bio je
preposluan, no bio je mladi od mene i tada sam ga jo
mogao nagovoriti.
Bio je jesenji dan kada smo otili vidjeti pe. Znali
smo da nikome neemo nedostajati. esto bismo se
izgubili na nekoliko sati.
Tlo je bilo tvrdo. Bio je pao prvi snijeg, samo tanak
sloj, koji se zatim skupljao u ljuturama sasuena lia.
Neprekidno smo gledali za sobom oekujui vidjeti oca

kako slijedi na trag, no nakon nekog vremena shvatili

smo da smo sami.
Naili smo na zavoj u tragu, ali onda se odjednom
pe stvorila pred nama. Bila je manja nego to sam
mislio, a podruje oko nje vrlo uredno. Drvo za gorivo bilo
je paljivo posjeeno i sloeno. Tlo je ak bilo pometeno, a
otac je ostavio metlu izmeu vrata i pei kako bi vrata
ostala otvorena. Premda je sunce bilo granulo, pe se
nalazila iza stabala i u njoj je bilo mrano i hladno.
Primio sam metlu i otvorio vrata. Unutra sam
ugledao dugu plou poput nosila. Komora je bila siva od
praine, no nije mogla biti ie obrisana.
Ocu su takve stvari bile vane. Premda nitko drugi
nikada nije dolazio do pei, barem koliko je on znao, elio
je da to mjesto bude uredno i dostojanstveno.
Gotovo istog trenutka kada smo doli, brat se poelio
vratiti natrag. Bio je uvjeren da e otac doznati da smo
bili tamo.
Tada sam predloio da jedan od nas ude u pe samo
da vidi unutranjost.
Brat je isprva odbio.
Nazvao sam ga kukavicom. Rekao sam da emo
izvlaiti slamke, a ako sam ja spreman to uiniti, tada bi i
on morao biti.
Naposljetku sam ga nagovorio."
Pekkala je izvukao krau slamku?" upitao je Kirov.
Tako je mislio", odgovorio je Anton. Zapravo sam ja,
vidjevi da je izvukao dulju slamku, prstima pritisnuo
slamku tako snano da se prepolovila pa je Pekkala
izvukao samo polovicu prvobitne duljine.
Rekao sam mu da ne moe odustati jer e u
protivnom ostatak ivota provesti znajui da je kukavica.
Upuzao je u pe. Natjerao sam ga da najprije gurne
glavu unutra. A onda sam zatvorio vrata za njim."
to ste uinili?"
To je trebalo trajati sekundu. Samo da ga
prestraim. No na vratima je bila brava koja se

automatski zakljuavala i nisam je mogao otvoriti.

Pokuao sam. Doista jesam. No nisam bio dovoljno
snaan.
uo sam ga kako vie i lupa po vratima. Pokuavao
je izai. Uspaniio sam se. Potrao sam kui. Mrailo se.
Stigao sam kui ba kada je majka postavljala stol za
veeru.
Za objedom, kada su me roditelji upitali gdje je brat,
rekao sam da ne znam.
Otac me gledao. Znao je da neto skrivam.
'Isprui ruke', rekao je, a kada sam ih ispruio,
vrsto ih je primio i zagledao se u njih. Sjeam se da je
ak spustio lice do vrhova mojih prstiju i pomirisao ih.
Zatim je istrao iz kue.
Gledao sam kako plinska svjetiljka koju je nosio
nestaje niz trag koji je vodio prema pei.
Jedan sat poslije vratio se s mojim bratom."
Kako vas je otac kaznio?" upitao je Kirov.
Nita", odgovorio je Anton. Brat je rekao da je sam
zatvorio vrata. Dakako, ta se vrata nisu mogla zakljuati
iznutra. Otac je to morao znati, ali se pretvarao da vjeruje
bratu. Samo nas je natjerao da se zakunemo da vie
nikada neemo ii do pei."
,,A va brat? Nije li se osvetio za to to ste uinili?"
Osvetio?" Anton se nasmijao. Cijeli njegov ivot
otkad se pridruio Finskoj pukovniji bio je osveta za to to
se dogodilo."
Ja bih vas bio ubio", rekao je Kirov.
Anton se okrenuo i pogledao ga. Lice mu je bilo u
sjenci. To ne bi bilo toliko okrutno kao ono to mi je brat
uinio."
Na pola puta niz okno Pekkala se svezao uetom.
Dolje je bilo hladno, vlano i mirisalo je na plijesan,
no znoj mu je svejedno curio s lica. Zidovi kao da su se
okretali oko njega nalikujui na kameni vrtlog. Sjeanja
na boravak u pei vrtjela su mu se po glavi. Sjetio se kako
je ispruio ruku u tamu i prstima obrisao tupe zube

mlaznica koje su visjele sa stropa pei. Pritisnuo je ruke o

njih kao da e tako zaustaviti da unutra bukne plamen.
Isprva je pokuao ne udisati miris da mu plua ne
propuste te estice praine. Ali bilo je to uzalud. Morao je
disati. Zrak u metalnom valjku postajao je sve rjei i
Pekkala je morao disati to je dublje mogao. Vonj je cijelo
vrijeme ulazio u njega i kapao mu u krv kao to kapi tinte
kolaju kroz vodu.
Pekkala je dignuo pogled. Ulaz u okno bio je
blijedoplav krug omeen crnilom zida. Nekoliko se minuta
borio s nagonom da se uspne natrag. Valovi panike
prolazili su kroz njega, a on je visio na mjestu dok se nisu
ublaili. Zatim se spustio do dna rudnika.
Stopala su mu dotaknula tlo, potonuvi u prainu
koja se nakupljala desetljeima. Tlo je bilo posuto
komadima trulih drvenih potpornih greda koje su bile
nazubljene avlima.
Pekkala je pustio ue i izmasirao ruke kako bi u njih
vratio krv. Zatim je uzeo svjetiljku i osvijetlio tamu.
Prvo to je vidio bio je dio ljestava koji je bio pao na
zemlju. Naslonjen na zid, zahrali metal svjetlucao je
crnim i naranastim sjajem.
Prostor je ondje bio irok, no put u trbuh rudnika
uskoro se suzio toliko da se na jednom mjestu tunel
prepolovio na dva dijela pa su dvije zahrale eljezne
tranice bile iskrivljene i gubile se u tami. Oba ulaza u
tunel bila su preprijeena kamenim zidom. Pekkala je
znao da su se rudnici katkad zatvarali prije negoli bi se
potpuno prokopali. Rudari su, za sluaj da se vrate,
vjerojatno sruili tunele da zatite minerale koji su moda
ostali u tlu. Kolica koja su vozila tranicama bila su
parkirana u nii. Na stranama su bila udubljena od grube
upotrebe, a metal je bio umrljan bjelkastoutim prahom.
Pekkala je drhtei osjetio saaljenje prema ljudima koji su
radili u tim tunelima, ljudima gladnima svjetla, na ijim je
zgrbljenim leima leala teina zemlje.

Pekkala je sa svjetiljkom prolazio po kamenoj komori

pitajui se gdje su tijela. Palo mu je na pamet da je njegov
brat moda pogrijeio. Moda je onaj luak nekada radio
u tom rudniku pa je izmislio cijelu priu samo da privue
pozornost. Taj mu se tijek misli jo motao po glavi kadli
se okrenuo i, preavi svjetlom po tami, shvatio da stoji
tono pokraj njih.
Leali su kako su pali: kao groteskna gomila kosti,
tkanine, cipela i kose. Bilo je vie leeva; bili su u takvu
stanju raspadanja da nije mogao razabrati koliko ih je.
Bio se spustio s jedne strane rudarskog otvora. Tijela
su vjerojatno pala s druge strane.
Dok je zraka svjetiljke vrludala poput plamena
svijee amaranog vjetrom, nagon mu je doviknuo da se
gubi s tog mjesta. No znao je da ne moe otii. Ne jo, ak
ni zbog straha koji mu je isisavao zrak iz plua.
Prisilio se da ne poklekne, podsjeajui se da je u
prolosti vidio velik broj tijela u mnogo gorem stanju od
ovoga. No ta su tijela za njega bila bezimena u svojoj
smrti, ba kao to su bila i za ivota. Ako je taj alosni
vor udova doista pripadao Romanovima, onda nije sliio
niemu to je dotad vidio.
Prenuo ga je nekakav zvuk: odjekivanje o kameni zid.
Pekkali je trebao trenutak da shvati da ga odozgo doziva
brat.
Jesi li togod naao?"
Da", doviknuo je.
Nastala je duga stanka.
I?" spustio se u okno bratov glas.
Jo ne znam."
Odozgo nije bilo ni glasa.
Pekkala se ponovno okrenuo prema tijelima. U
rudniku je proces raspadanja bio sporiji. Odjea je
uglavnom bila netaknuta, a nije bilo ni muha ni drugih
kukaca. Njihove bi liinke pojele leeve do kosti da su
tijela ostavljena iznad zemlje. Nije bilo nikakvih
pokazatelja da su takori ili mievi glodali mrtve. Dubina

rudnika i okomit ulaz spreavao ih je da dopru do tijela.

Pekkala nije znao to se tu iskapalo. Sto god bilo, moda
je i to odigralo ulogu u ouvanju tijela.
Pokazalo se da su rtve djelomino mumificirane.
Koa im je bila zelenkastosmeda, gotovo poluprozirna,
pripijena uz kosti i presvuena plijesni. Ve je vidio takva
tijela: ljude zamrznute u ledu ili zakopane u tlu visoke
kiselosti, bilo je to poput tresetita. Pekkala se prisjetio i
sluaja kada je ubojica ugurao tijelo u dimnjak tvornice.
Godinama skriveno, tijelo se dimilo i postalo vrsto poput
koe za cipele. Bilo je zamjetno dobro ouvano, no im ga
je policija izvadila, le se zapanjujue brzo raspao.
Premda su tijela ostala netaknuta u svojem
sadanjem stanju, Pekkala je znao da e i ona vrlo brzo
propasti ako ih se pokua premjestiti iznad zemlje. Bilo
mu je drago to su ih odluili ostaviti dolje dok ne dovedu
prikladno opremljen tim za uklanjanje tijela.
Pekkala isprva nita nije dirao.
Navrh gomile bila je ena. Leala je na leima, s
rukama ispruenima postrance. Pekkala je prosudio da bi
je takav pad zacijelo ubio, no bilo mu je jasno da je bila
mrtva i prije pada. Lubanju joj je raznio metak koji ju je
pogodio izmeu oiju i vrha nosa prodrijevi u dio mozga
poznat kao dura oblongata. Zena je ostala na mjestu
mrtva. Pekkala je shvatio da je poinitelj, tko god bio,
tono znao to radi. No bilo je tu vie od samog znalakog
ubijanja. Kao to mu je Vasiljev utuvio u glavu, nain na
koji je ubojstvo poinjeno govorio je mnogo o ubojici. ak
i u sluajevima kada su tijela bila strano izobliena,
obino noem, veina ubojica nije otetila lica rtava. Oni
koji su se koristili pitoljem obino bi rtvu ustrijelili
nekoliko puta, a najee su ciljali u prsa. U sluajevima
kada je pitolj rabio netko neiskusan, na tijelima su esto
bile viestruke, nasumce poinjene rane jer su strijelci
podcijenili nepreciznost oruja. Pekkala je znao da su
mnogi ljudi izbjegli metke koje su neuvjebani strijelci
ispalili neposredno pred njima.

Ubojstva koja su obavljali obueni ubojice obino su

se nazivala pogubljenjima. Ona su takoer imala odreen
potpis. Iza ljudskog uha, na stranjem dijelu glave nalazi
se mala kost: vanjska zatiljna izboina. Ubojice se
poduavalo da pritisnu cijev pitolja tono iznad tog
mjesta, to im je omoguilo da rtvu ubiju jednim
metkom. Pekkala je vidio mnogo takvih pogubljenja, koja
su u poetku Revolucije poinile obje strane. Ubojice su
ostavljali rtve da lee s licem u polju, u jarcima ili u
snijegu, s rukama svezanima na leima i elom koje je
raznio metak.
Jedan od razloga za takav postupak bio je taj to
ubojice nisu morali gledati u lice rtve. No tko god je ubio
ovu enu, stajao je tono ispred nje. Pekkala je znao da je
taj postupak zahtijevao osobitu hladnokrvnost.
U glavi je ve poeo sastavljati portret ubojica,
pretpostavivi da ih je bilo vie od jednoga. Gotovo je
sigurno da su bili mukarci. ene se obino nisu novaile
u timove za pogubljenja, premda su postojale iznimke.
Revolucionari su upoljavali ene u redovima smrti, a ba
su se te ene pokazale krvoednijima od svojih mukih
pandana. Prisjetio se boljevike atentatorice Rue Svare,
odgovorne za smrt stotine bivih carskih asnika. Nakon
ubilakog pohoda proglasili su je narodnom junakinjom
te je obila zemlju kao Crvena Rua, nosei snop rua i
bijelu haljinu, poput djevice na dan vjenanja. Jo je
jedan detalj govorio da su ubojice bili mukarci: na svim
lubanjama bilo je mjesto izlaska metka, to je upuivalo
na upotrebu pitolja velikog kalibra. ene, ak i one u
redovima smrti, ee su nosile oruje manjeg kalibra.
Tada je Pekkala pregledao odjeu prinijevi svjetiljku
enskom tijelu da proui materijal haljine. Prvo to mu je
privuklo pozornost bila su sitna sedefna puceta na
haljini, koja su neko zacijelo bila crvena, ali sada su
izgledala ruiasto. Rastuio se. Bili su to odjevni
predmeti bogatih. U protivnome bi ta puceta bila izraena

od kosti ili drva. Dugi, grudasti pramenovi kose padali su

preko odjee.
Na golim je rukama vidio mjesta gdje se masnoa
pretvorila u adipoceru, sapunastu, sivoutu tvar poznatu
kao mrtvaki vosak.
Vidio je cipele: koa im je bila zguvana i iskrivljena.
Maleni avli koji su neko drali potplate strili su iz njih
poput zubia. Ponovno je osjetio teinu sve vee
sigurnosti. To nije bila obua radnika niti vrsta obue
kakva bi se nala na selu, bila je previe elegantna za
sibirsku divljinu.
U tom je trenutku svjetiljka zadrhtala i ugasila se.
Tama koja ga je obuhvatila bila je tako potpuna da
mu se inilo kao da je iznenada oslijepio. Pekkala je disao
ubrzano i plitko. Borio se s panikom koja se zavrtjela oko
njega poput ivog stvora.
Psujui, protresao je svjetiljku i svjetlo se ponovno
upalilo.
Obrisavi znoj s lica, Pekkala se vratio poslu.
Ispitao je sve to je mogao a da pritom ne poremeti
postojee stanje. Tada je ispruio ruku i dodirnuo ono to
je lealo pred njim.
Prsti su mu se tresli.
Pokuao je zadrati emocionalnu distancu prema
leevima kao to ga je poduio doktor Bandelajev. Misli o
njima kao o zagonetkama, a ne ljudima", rekao je doktor.
Zavukavi ruke ispod enskih leda, prstima je
napredovao centimetar po centimetar izmeu slojeva
vlane i pljesnive tkanine koja je razdvajala leeve te
dignuo njezino tijelo. Jo je bilo teko, za razliku od tijela
koje je izvukao iz dimnjaka. Ono je bilo tako lagano da ga
je podsjealo na lampion.
Dok je premjetao tijelo na tlo tako da sve leeve
poslae jedan do drugoga, enska se lubanja otkinula od
kraljenice. Otkotrljala se na drugu stranu gomile i
slomila na kamenom podu uz zvuk kakav proizvodi pad
zemljane posude. Zaobiao je gomilu i njeno podignuo

lubanju s tla. Ondje, pod zrakom svjetiljke, ugledao je

muki rukav, a smeurana ruka visjela je iz njega poput
ptije kande.
Nije odmah prepoznao enu koja je leala na vrhu
gomile. Le nije imao prepoznatljive znakove. No kada se
zagledao u ruku, osjetio je da je prepoznaje i stresao se.
Pekkala je nauio vjerovati nagonu, ak i onda kada ga ne
bi ispitao pomou podsjetnika za racionalno miljenje.
Postavio je ensku lubanju pokraj ostatka tijela i
krenuo prema drugome.
Tijekom sljedeih pola sata raspleo je tijela jo triju
ena i poloio ih na tlo. Sve su bile ustrijeljene u lice.
Tada je ve gotovo prestao sumnjati da su to bile
sestre Romanov: Olga, Marija, Anastazija i Tatjana.
Ispod njih leala je peta ena, nesumnjivo carica
zbog veliine tijela i zrelijeg kroja odjee. Takoer je bila
ustrijeljena u glavu. Za razliku od drugih, meutim,
ustrijeljena je straga. Izaavi, metak je raznio elo i
razotkrio golemu upljinu u lubanji. Tako je umrla,
zakljuio je Pekkala. Pokuavala je zatititi jedno dijete od
ubojiina pitolja.
Pekkala je znao da je kod svih njih smrt bila
trenutana. Pokuao je u tome pronai utjehu.
Pekkala je kod ena opazio oit nedostatak otpora.
Svi su pucnji bili pozorno naciljani, to ne bi bilo mogue
da su se rtve borile.
Pekkala je zatim priao posljednjem tijelu.
Tada su se baterije u svjetiljci ve poele prazniti.
Svjetlo iz kristala s oima nalik na mjehure prelo je iz
zasljepljujue bijelog u zagasito mjedenouto. Pomisao da
bi se svjetiljka mogla posve ugasiti i ostaviti ga slijepog
meu leevima ispunila mu je um jezivim mrmorom.
Posljednje je tijelo bilo muko i lealo je na boku.
Kosti su mu djelomino zdrobili drugi leevi baeni na nj.
Prsni ko i kljuna kost bili su slomljeni. Tlo pod njim bilo
je na objema stranama crno i masno.

Cijelo je tijelo bilo prekriveno slojem suhe,

utosmee plijesni. Puceta na kaputu virila su poput
malih gljiva. Pekkala je ispruio ruku i palcem obrisao
prainu koja je prekrivala kopu, otkrivi dvoglavog orla
Romanovljevih.
ovjekova lijeva ruka bila je slomljena, vjerojatno
zbog pada. Desna je ruka leala preko lica kao da se
ovjek pokuavao zatititi. Pekkala se pitao je li preivio
pad i pokuao se zatititi od tijela koja su baena za njim.
Osim jahaih hlaa i visokih izama, mrtvac je na
sebi imao gimnastirku. Odora je bila preinaena tako da
se otkopava sprijeda. Zakopavala se kukicama umjesto
pucetima, a uspravni ovratnik bio je ureen dvjema
debelim vrpcama od srebrnog brokata. Boja odore izvorno
je bila blijedo zelenkastosmea, a prednji dio porubljen
istim srebrnim brokatom kao ovratnik. Sada je ovratnik
bio boje trule jabuke. Ve je vidio tu odoru.
Za Pekkalu nije bilo sumnje da je to carevo tijelo. Car
je posjedovao desetke razliitih odora, a svaka je
predstavljala pojedinu granu ruske vojske. Ta posebna
odora, koju je car odijevao kada je obavljao smotru
pukovnija, bila je jedna od najudobnijih. Zbog toga je
takoer bila jedna od njegovih omiljenih.
Na prsima odore jasno su se vidjele etiri rane od
metka. Pekkala je prouio izblijedjele krvave mrlje koje su
se sjajile uz ranu. Opekline od baruta otkrile su da su
pucnji ispaljeni iz neposredne blizine. Pekkala je njeno
pomaknuo ruku kako bi bolje vidio mrtvaevo lice. Bio je
uvjeren da je lubanja zdrobljena kao i ostatak tijela, ali
iznenadio se: bila je netaknuta. Nikakav metak nije
proao kroz duru oblongatu. Zbunjeno je zurio u ostatke
uredno podrezane brade, rupu gdje je neko bio nos,
smeurane usne koje su se povukle i razotkrile niz
snanih, ravnih zuba.
Pekkala je ustuknuo teko udiui prah propadanja.
Bacio je pogled prema gore, gdje je barunasti kolut
nonog neba oznaavao ulaz u okno. U tom trenutku, kao

da je gurnut s mjesta na kojem je stajao, Pekkala je

gledao kroz careve oi kako se posljednje sekunde njegova
ivota odigravaju na tlu rudnika. Visoko odozgo svjetlosna
su koplja padala ravno prema njemu. Zabljesnula bi u
tunelu od mokrog kamena. Osvijetljene kapi kie posvuda
su svjetlucale poput dragulja. Zatim je vidio obrise careve
ene i djece kako se rue prema njemu, prstiju rairenih
poput vraka krila dok su enske haljine brujale zbog
brzine pada. Pekkala je osjetio kako su proli ravno kroz
njega, vukui za sobom no poput crnih kometa, i uo je
kako im se kosti razbijaju poput stakla.
Istjerao je moru iz glave. Prisilno se usredotoio na
posao pred sobom. Zato bi ubojica pucao eni u glavu, a
carevo lice ostavio netaknuto? Vie bi smisla imalo da je
uinio obratno, osobito ako su ubojice bili mukarci, kao
to je mislio. Takav ubojica prije bi izobliio nekoga
vlastita spola.
Pekkalino je srce odjednom poelo lupati u prsima.
Toliko se usredotoio na tu pojedinost da je potpuno
zaboravio neto mnogo vanije.
Carevo je tijelo bilo posljednje na gomili.
Nadajui se da je nekako pogrijeio, Pekkala je
pogledao ene polegnute na zemljano tlo rudnika.
No pogreke nije bilo. Jedno je tijelo nedostajalo.
Aleksej nije bio meu mrtvacima.
Svaki put kada bi Pekkala pomislio na tog djeaka,
osjetio bi kako mu se stee grlo. Od svih lanova obitelji,
Aleksej mu je bio najmiliji. Keri su bile draesne, osobito
najstarija, Olga, ali sve etiri zadravale su se po strani.
Bile su lijepe, premda melankoline, i rijetko su
primjeivale njegovu prisutnost. Pekkala je znao da ih ini
nervoznima zbog toga to se u crnom kaputu izdizao
medu njima, naoko imun na vrstu frivolnosti koja je
zauzimala vei dio njihova ivota. Nedostajala mu je
ugladenost beskrajne procesije posjetitelja koju je primala
obitelj Romanov. Pomodno odjeveni baruni, lordovi i
vojvode (tu je negdje uvijek bila titula), koji bi sukali

podrezane brkove i svoj govor zainjali francuskim

frazama, smatrali su Pekkalu pregrubim za svoje drutvo.
Ne obaziri se na njih, Pekkala!" rekao je Aleksej.
Nakon izvjetaja o eksploziji na ulicama Peterburga
car je Pekkalu pozvao na svoje imanje poznato kao Carsko
selo, smjeteno u predgrau.
Ulazei u carevu radnu sobu u sjevernom krilu
Aleksandrova dvorca, roj gostiju pohrlio je pokraj njega i ne
pogledavi ga.
Car je sjedio za stolom.
Aleksej je sjedio pokraj njega, a glava mu je bila
zamotana bijelim zavojem nabreklim od neke mjeavine
bilja koju mu je prepisao Rasputin.
Aleksejev izraz bio je uvijek isti: istodobno topao i
tuan. Hemofilija od koje je djeak bolovao toliko mu je
puta zamalo oduzela ivot da su car i, posebno, carica
Aleksandra izgledali kao da su gotovo apsorbirali bolest u
vlastita tijela. Aleksej je mogao iskrvariti od male
posjekotine ili ogrebotine kakvu je obian djeak dobivao
svakog dana. Zbog te je slabosti morao ivjeti kao daje od
stakla. A i sami su roditelji ivjeli kao da su krhki poput
desetaka tisua jantarnih komadia kojima je bila
obloena Jantarna soba u Dvorcu carice Katarine ili
iznimno detaljno ukraena Fabergeova jaja koja je car
darovao svojoj eni za roendan.
Roditelji su ak paljivo birali Aleksejeve prijatelje
prema sposobnosti da se mirno igraju. Pekkala se sjeao
brae Makarov, mravih i nervoznih djeaka koji su govorili
tiho i ije su ui strile. Ramena su uvijek drali zgrbljena,
kao to djeca ine kada iekuju vatromet. Unato
krhkosti, Aleksej ih je nadivio: obojica su poginula u ratu.
Bez obzira na mjere koje su poduzeli, roditelji kao da
su uvijek ekali trenutak kada e Aleksej jednostavno
izblijedjeti. Tada bi se i oni pretvorili u prah.

Aleksej ima pravo", rekao je car. Ne smije se

obazirati na te ljude", nehajno je mahnuo rukom u smjeru
gostiju.
Nisu ti iskazali dobrodolicu kakvu zasluuje",
rekao je Aleksej.
Ne poznaju me", odgovorio je Pekkala.
Basi sretnik, ha?"osmjehnuo se car. inilo se da se
uvijek razvedri kada je Pekkala blizu.
Ali mi te znamo, Pekkala", rekao je Aleksej, ,,a to je
najvanije. "
Pekkala, vidi to imam ovdje!" Car je pokazao na
crveni rupi koji je leao na stolu. Rupi naizgled nije
pripadao medu uredno sloena nalivpera, kare, tintarnicu
i otvara za pisma s drkom od ada. Car je zahtijevao
damu stol bude u savrenom redu. Kada je razgovarao s
ljudima u svojem uredu, osobito s onima do ijeg drutva
nije drao, esto bi malko pomicao te predmete, kao daje
milimetar udaljenosti izmeu predmeta bezuvjetno
potreban za njegovo mentalno zdravlje.
Tada je, zamahnuvi poput maioniara koji izvodi
trik, car uklonio rupi i otkrio to se skrivalo ispod.
Pekkali je predmet nalikovao na veliko jaje. Boje su
mu bile jarke: pomijeane vatrene nijanse zelene, crvene i
naranaste. Pitao se je li to jo jedna od Fabergeovih
kreacija.
to misli, Pekkala?" upitao je car.
Pekkala je znao kako najbolje iskoristiti te igre.
ini se daje to... " zastao je, neka vrsta arobnog
graha. "
Car je prasnuo u smijeh pokazavi snane bijele zube.
Aleksej se takoer nasmijao, ali je, kao i uvijek,
pognuo glavu i prinio ruku ustima.
arobni grah!"povikao je car. Sada vie ne postoji to
to nisam uo!
To je mango", rekao je Aleksej. Ljudi koji su upravo
otili donijeli su ga na dar. Doao je skroz iz June

Amerike najbrim brodovima, amcima i vlakovima. Prema

onome to su rekli, taj mango je visio na stablu prije manje
od tri tjedna. "
Mango", ponovio je Pekkala pokuavajui se sjetiti je
li ikada prije uo tu rije.
To je neka vrsta voa", rekao je car.
Pekkala nema vremena za mango", Aleksej ga je
pokuavao nasmijati.
Osim", Pekkala je podignuo prst, ako je poinio
zloin. "
Zloin!" nasmijao se car.
Pekkala je ispruio ruku prema mangu, a kada mu ga
je car dao, pretvarao se da ga podrobno prouava.
Sumnjiv je", promrmljao je. Vrlo sumnjiv."
Oduevljeni Aleksej zanjihao se unatrag na stolcu.
Pa dobro", rekao je car prihvativi igru, to e skupo
platiti. Moe se uiniti samo jedna stvar. " Otvorio je ladicu
stola i izvadio velik no na rasklapanje s drkom od
jelenjeg roga.
Car je izvukao otricu koja je, uspravivi se, otro
kljocnula. Primivi jednom rukom voe, gulio je svijetlu
koru ispod koje se pokazalo jarko naranasto meso.
Paljivo je narezao mango. Drei komad izmeu plosnatog
dijela otrice i palca, ponudio je po jedan komad Pekkali i
sinu, a onda i sam uzeo jedan.
Njih trojica vakali su u tiini.
Hladan, sladak voni okus kao daje skakao po
Pekkalinim ustima. Nije mogao suspregnuti kratko
odobravajue mumljanje.
Pekkali se svia", rekao je Aleksej.
Svia mi se", sloio se Pekkala. Gledajui preko
careva ramena, promatrao je kako snijeg pada na tlo oko
dvorca.
Pojeli su mango.
Car je obrisao otricu o crveni rupi, a zatim vratio
no u stol. Kada je dignuo pogled prema Pekkalinim oima,

carevo je lice poprimilo krut izraz, uvijek je bilo tako kada

su posrijedi bile nevolje vanjskog svijeta.
Ve je pretpostavljao da su izvjetaji o eksplozijama
bomba u Sankt Peterburgu istiniti. ak i ako car nije znao
tko je poginuo, nije sumnjao u to da je ivot izgubio netko
njemu odan. Kao da je zapravo mogao vidjeti razneseno
tijelo ministra Orlova, za kojega e poslije doznati dae
poginuo u napadu, tako rastrgan da mu je gotovo cijela
kraljenica leala pokraj prsnog koa poput bijele zmije.
Ti su napadi postajali uestali.
Bez obzira na to koliko su teroristikih urota razotkrili,
uvijek se inilo da ima jo onih koje su neopaeno kliznule
kroz ogradu.
Ne elim raspravljati o nedavnoj neugodnosti u Sankt
Peterburgu", rekao je car. Bila je to vie molba nego
zapovijed. Umorno je poloio lice u ruke masirajui
sklopljene vjee vrcima prstiju. Rijeit emo to poslije."
Da, Ekscelencijo."
Nesvjestan pravog razloga Pekkalina posjeta, Aleksej
mu se jo smijeio.
Pekkala je namignuo.
Aleksej je uzvratio.
Pekkala je triput zakoraio unatrag, okrenuo se i
krenuo prema vratima.
Pekkala!" zazvao je car.
Pekkala se zaustavio, ponovno okrenuo i ekao.
Nemoj se nikada promijeniti", rekao je car.
Nikada! "povikao je Aleksej.
Naputajui radnu sobu, Pekkala je zatvorio vrata za
sobom. Ba dok je to radio, uo je Aleksejev glas.
Tata, zato se Pekkala nikada ne smije promijeniti?"
Pekkala je priekao. Nije namjeravao prislukivati, ali
pitanje ga je iznenadilo. Nije mislio da se nikada ne smije
promijeniti.
Pekkala je ozbiljan ovjek. " uo je kako car
odgovara. Pozorno promatra svijet. Nema vremena za igre
u kojima ti i ja uivamo. "

Je li nesretan?" upitao je Aleksej.

Ne, mislim da nije. Samo svoje osjeaje dri za sebe."
Zato si odabrao njega da bude tvoj posebni
istraitelj? Zato nisi odabrao nekog detektiva iz Okhrane
ili andarmerije?"
Pekkala je pogledao lijevo i desno niz prazan hodnik.
Iz udaljenih prostorija dopirao je smijeh. Znao je da bi
morao krenuti, no esto se pitao upravo to to je Aleksej
sada izgovorio i inilo mu se da nikada nee doznati
odgovor ne uje li ga u tom trenutku. Stoga je ostao i, jedva
diui, upinjao se uti glasove kroz debelu plou vrata.
ovjek poput Pekkale", rekao je car, ne shvaa
vlastiti potencijal. Znao sam to prvi put kada sam ga
ugledao. Vidi, Alekseju, za ljude u naoj profesiji nuno je
da obinim pogledom dokue osobnost onoga koga
upoznaju. Moramo znati moemo li im vjerovati ili ih valja
drati podalje od sebe. Ono to osoba ini vanije je od
onoga to kae. Vidio sam kako Pekkala odbija skoiti na
konju preko ograde s bodljikavom icom koju je dao izraditi
sadistiki uitelj i promatrao sam kako se ponaa kada ga
narednik grdi. Zna, nije pokazao nimalo bojazni. Da
nisam bio ondje i svjedoio tome, taj bi narednik izbacio
Pekkalu iz redova zbog neposlunosti. No Pekkali to ne bi
nita znailo. "
Ali zato ne?" upitao je djeak. Ako nije elio biti u
pukovniji... "
Ah, ali jest, samo ne pod tim uvjetima. Veina tih
kadeta jednostavno bi rtvovala konja i uinila kako su im
rekli. "
Ali nije li to vano", upitao je Aleksej, biti posluan
bez obzira na sve?
Katkad da, ali ne za ono to sam ja imao na umu."
eli rei da si ga izabrao jer si mislio da moda nee
sluati zapovijedi?"
Ono to sam trebao, Alekseju, bio je ovjek kojeg se
ne moe zastraiti, tui ili raskvariti toliko da zaboravi

osjeaj za dobro i zlo. A to se nikada nee dogoditi osobi

poput Pekkale. "
Ali zato ne?"
Jer mu to nee pasti na pamet. Ovakvih kao to je
on, Alekseju, ima manje od jednoga na milijun. Kada ih
nae, prepoznat e ih na prvi pogled."
Zato je odabrao posao koji radi? Misli li da uiva u
takvom ivotu?"
Nije to pitanje uitka. On je stvoren za to, kao to je
hrt stvoren za tranje. ini ono zbog ega je poslan na
zemlju jer zna da je to vano."
Sluajui cara, Pekkala se sjetio svojeg oca, koji je
radio posao koji nitko drugi nije htio raditi. Tijekom prolih
mjeseci Pekkalu je znala preplaviti snaga izvanrednih
sluajnosti koje su dovele do njegove slube kod cara. No
uvi te rijei, ono to mu se prije inilo kao ishod gotovo
nemogue sluajnosti, sada je djelovalo kao neto
neizbjeno.
Jesi li doista trebao nekoga poput njega?" upitao je
Aleksej.
alosna je istina da je Okhrana puna pijuna. A tako
i andarmerija. Njih dvije meusobno se pijuniraju.
aljemo pijune u redove terorista. ak stvaramo
pijunske saveze koji naizgled rade protiv nas, ali njima
zapravo upravlja vlada. Nema kraja prevarama. Kada ljudi
dodu do toke u kojoj ne oekuju vladavinu voda kojima
mogu vjerovati, zemlja je na putu prema propasti. Kada se
tako neto dogaa, Alekseju, ljudi trebaju osobu na koju e
se moi osloniti. "
ak i vie nego na tebe, tata?"
Volio bih da ne", odgovorio je car, ali odgovor je
ipak da."
Jesi li dobro?" Kirovljev glas odbijao se niz rudarsko
okno.

Pogledavi gore, Pekkala je spazio Antonov i Kirovljev

obris nalik na papirnate izreske. Naginjali su se nad
rupu.
Dobro sam", promucao je.
Je li ono to smo mislili?" upitao je Anton.
Da, ali jedan od njih nedostaje." Dotad je Pekkala
razmatrao samo tri mogunosti. Prva: nee biti nikakvih
tijela; druga: tijela e biti dolje, ali nee pripadati
Romanovima; i trea: Romanove e doista nai mrtve na
dnu rudarskog okna. Pekkala nije ubrojio mogunost da
e jedan od Romanova nedostajati.
Nedostaje?" povikao je Kirov. Tko?"
Aleksej", odgovorio je Pekkala.
Svjetiljka se tada ve gotovo ugasila; njezina se
svjetlost pretvorila u bakrenastu maglicu koja je sezala
jedva dalje od izboenih lea. Tama se gomilala oko njega.
Jesi li siguran?" Putujui niz okno, Antonov se glas
pojaao kao da je govorio kroz megafon.
Pekkala je bacio pogled na mjesto gdje su ulazi u
tunele bili otpeaeni. Da. Poprilino siguran." ak i da
je Aleksej preivio pad, ne bi mogao ui u tunele, a mladi
bi zbog hemofilije sigurno umro od ozljeda.
Na vrhu okna dva su ovjeka aptala. Rijei su im
postale otre, a glasovi poput siktanja zmija.
Vraamo te gore", povikao je Anton.
Trenutak poslije Emkin je motor oivio i zareao.
Primi ue", viknuo je Anton. Kirov e polako ii
unatrag. Dignut emo te."
Svjetlo je treperilo na zidovima poput duhova koji
izlaze iz kamena.
Snano je primio ue.
Spreman?" upitao je Anton.
Da", odgovorio je Pekkala.
Motor je proradio i Pekkala je osjetio kako ga polako
vuku na povrinu. Diui se, pogledao je prema tijelima
poloenima jedno uz drugo. Usta su im bila razjapljena
kao u kakvu groznu, neujnu zboru.

Drei vrsto ue, Pekkala je hodao okomitim

zidovima okna. Naposljetku, kada je bio gotovo na vrhu,
Anton je mahnuo Kirovu i automobil se zaustavio. Anton
je ispruio ruku prema dolje. Primi je", zapovjedio je.
Pekkala je oklijevao.
Da sam te htio ubiti", rekao je Anton, ve bih to
uinio."
Pekkala je pustio ue i primio bratovu podlakticu.
Anton ga je izvukao na povrinu.
Dok je Kirov namatao ue, Pekkala je, obuzet
mislima, otiao do automobila i naslonio se na poklopac
motora prekriivi ruke.
Anton mu je ponudio ploku sa samahonkom.
Pekkala je odmahnuo glavom. Shvaa li da sada
imamo dvije istrage. Jedna je: otkriti tko je ubio
Romanove, a druga: nai carevia. Moda je jo iv."
Anton je slegnuo ramenima i otpio gutljaj. Sve je
mogue", promrmljao je.
Pomoi u ti nai Aleksejevo tijelo", nastavio je
Pekkala, no ako se ispostavi da je jo iv, morat e nai
nekog drugog da ga nade."
Kako to misli?"
Tako to ti neu predati Alekseja kako bi ga ti ubio
ili doivotno zatoio."
Neto ti moram rei." Anton je ispustio ploku
natrag u dep. Moglo bi ti pomoi da promijeni
miljenje."
Poprilino sumnjam."
Sluaj", rekao je Anton, ne zaboravi da ve
godinama pratimo glasine da su neki Romanovi preivjeli.
Bili smo posve svjesni da te glasine zapravo mogu biti
istinite. Namjera druga Staljina jest ponuditi amnestiju
bilo kojem ivuem pripadniku careve najblie obitelji."
Oekuje da povjerujem u to?" zakrijetao je
Pekkala.
Ve sam ti rekao da namjera Moskve nikada nije
bila pobiti sve Romanove. Caru bi se sudilo i, da,

proglasili bi ga krivim i, da, gotovo bi ga sigurno pogubili.

Ali nikada se nije spomenulo pogubljenje cijele njegove
obitelji. Oni bi se iskoristili kao sredstvo za pregovore. Bili
su previe dragocjen posjed da ih se samo tako ubije."
Ali Moskva je ve objavila da je cijela obitelj
pogubljena!" rekao je Pekkala. Zato bi Staljin priznao da
je pogrijeio? Bilo bi smisle- nije ubiti carevia nego
priznati la."
Moda se jedan od uvara smilovao Alekseju. Moda
su ga spasili od pogubljenja i sakrili dok ga ne budu
mogli premjestiti na sigurno. Ako se to dogodilo, nije bilo
lai. Moskva bi mogla rei da su ih jednostavno pogreno
obavijestili. Za Staljina, ostaviti Alekseja na ivotu znai
da se vlada vie ne boji svoje prolosti. Romanovi vie
nikada nee vladati ovom zemljom. Nikada vie nee biti
drugog cara. Aleksej vie nije prijetnja i zbog toga nam je
vredniji iv nego mrtav."
Kirov je utovario ue za vuu u automobil. Zalupio je
vratima prtljanika i otiao do brae. Nije nita rekao, ali
bilo je jasno da je sluao.
to ti misli?" pitao ga je Pekkala.
Kirov je isprva izgledao kao da je iznenaen
pitanjem. Razmislio je na trenutak prije negoli je
odgovorio. iv ili mrtav, Aleksej je sada samo jo jedno
ljudsko bie. Poput tebe i mene."
Car bi to elio za svojeg sina", rekao je Pekkala, kao
to je to elio i za sebe."
Onda?" Anton je ispruio ruku i potapao brata po
ruci. to kae?"
Unato nagonskom nepovjerenju, Pekkala nije
mogao porei da je ponuda amnestije bila vaan znak.
Samo je samopouzdana vlada mogla tako postupiti s
bivim neprijateljem. Staljin je imao pravo. Svijet e to
primijetiti.
Pekkalu je ponijela mogunost da je Aleksej jo iv.
Pokuao je to zatomiti znajui koliko je opasno neto
previe eljeti. Moglo bi mu pomutiti rasuivanje. Uiniti

ga ranjivim. No u tom trenutku, s gorkim vonjem mrtvih

jo u pluima, prevagnula je dunost koju je osjeao
prema careviu.
,,U redu", rekao je. Pomoi u vam nai Alekseja,
ovako ili onako."
Kamo sada, efe?" upitao je Kirov.
U dom Vodovenko", rekao je Pekkala. Taj luak
oito nije lud kao to misle."
Premda su sada ve vidjeli Sverdlovsk i crkvu s
lukoviastom kupolom koja se dizala iznad krovova u
daljini, krenuli su putem koji je zaobilazio glavnu cestu
prema gradu i nastavili juno prema Vodovenku. U
predgradu Ekaterinburga zaustavili su se u skladitu
goriva da zatrae jo benzina.
Skladite je bilo neto vee od obinoga ograenog
prostora unutar kojeg je stajala daara. Bila je okruena
barikadom od prljavih utih bavi s gorivom. Vrata su bila
otvorena, a kad se Emka zaustavila unutra, upravitelj
postaje izaao je iz daare briui ruke o krpu. Nosio je
plave radne hlae s naramenicama, poderane na
koljenima i umazane masnim mrljama.
Dobro doli u Regionalni centar za prijevoz
Sverdlovska", izjavio je bez entuzijazma dok je iao prema
njima vukui noge kroz benzinske lokve proarane
duginim bojama. Mi smo takoer Regionalni centar za
kontakt i komunikacije." Upravitelj je pokazao u naoko
slomljen telefon zabijen u zid s unutarnje strane daare.
elite li znati naziv koji su mi dali kao upravitelju ovog
mjesta? Potrebno mi je pet minuta da ga cijelog
izgovorim."
Doli smo samo po gorivo." Anton je iz depa
izvukao sveanj kupona za gorivo koji su bili boje cigle.
Brzo je proao kroz njih poput slubenika u banci koji
broji novac pa ih nekoliko pruio upravitelju.
I ne gledajui ih, upravitelj je kupone bacio u bavu
sa starim motornim dijelovima i masnim krpama. Zatim
se okrenuo prema bavi s gorivom na ijem je vrhu bila

privrena crpka. Poeo je stiskati runu crpku kako bi

poveao pritisak u bavi. Dignuo je teku sapnicu i poeo
puniti Emkin spremnik. Kamo idete, ljudi? Ovuda ne
prolazi mnogo automobila. Danas svi idu vlakom."
U ljeilite Vodovenko", odgovorio je Kirov.
Upravitelj je sumorno kimnuo. Kojim putem idete?"
Juna cesta vodi ravno do njega", rekao je Kirov.
Aha", proaptao je ovjek. Razumljiva pogreka
uzevi u obzir da niste odavde."
Kako to mislite pogreka?"
Mislim da ete otkriti da ta cesta... hm... nije ondje."
O emu priate?" upitao je Anton. Vidio sam je na
zemljovidu."
O, ona postoji", upravitelj ga je smirivao. Samo..."
oklijevao je, juno odavde nema tla."
Nema tla? Jeste li potpuno poludjeli?"
Imate li zemljovid kod sebe?" upitao je upravitelj.
Da."
Onda ga pogledajte pa ete vidjeti to mislim", rekao
je.
Dok je upravitelj stajao pokraj njega, Anton je rairio
zemljovid na poklopcu motora. Trenutak je zurio u kartu
prije nego to je naao njihov poloaj.
Tu je cesta", rekao je Anton vukui prst uz nju.
Prstom masnim od nafte, upravitelj je tada dirnuo
veliki bijeli prostor juno od grada gdje je tamnoplava
vena ceste postala iscrtkana.
Nisam to prije primijetio", rekao je Anton. to to
znai?"
Iz upraviteljeva izraza lica bilo je jasno da zna, ali ne
namjerava rei. Idite okolo", rekao je uprijevi prstom u
cestu koja je krivudala prema jugu, a onda napravila velik
luk i naposljetku dola do Vodovenka.
,Ali to e trajati danima!" rekao je Anton. Nemamo
vremena."
Kako elite", odgovorio je upravitelj.
to nam to ne elite rei?" upitao je Pekkala.

Upravitelj je dignuo jo jednu limenku goriva i stavio

je u Pekkaline ruke. Uzmite to sa sobom, za svaki
sluaj." Bilo je to sve to je rekao.
Bilo je kasno poslijepodne kada su stigli do ruba
praznine sa zemljovida. Naili su na barikadu u obliku
debla postavljenog preko ceste u visini struka. Na objema
stranama podupirale su ga drvene strukture u obliku
slova X. Pokraj ceste bila je izgraena mala daara.
Straar je stajao nasred ceste i ispruio ruku prema
njima dajui im znak da stanu. U drugoj je ruci drao
pitolj privren za pojas koji mu je visio oko vrata. Ui
su mu bile pripijene uz lubanju, zbog ega je nalikovao na
grabeljivca. Na ovratniku je nosio pocakljene crvene
asnike kvadrate.
Drugi je ovjek prekrienih ruku drijemao u tami
daare. Glava mu se klatila na prsima.
Pekkala je opazio da su polja iza barikade zelena i
obraena. U daljini su slamnati seoski krovovi sjali na
poslijepodnevnom suncu.
I Anton je to primijetio.
Prema zemljovidu", rekao je, to selo ne postoji."
Kirov je zaustavio automobil, ali je motor ostavio
ukljuen.
asnik je zakoraio do prozora.
Van", grubo je rekao. Sva trojica." Tada je ve i
drugi straar izaao iz kolibe. Imao je velike, duboko
usaene oi i tamnu bradu koja je bujno rasla po licu.
Opasao se pojasom s pitoljem i pridruio drugom
asniku kod automobila.
Dok su Anton, Pekkala i Kirov stajali na cesti,
dvojica straara pretraila su vozilo. Otvorili su posude s
gorivom i pomirisali tekuinu u njima. Ispitali su limenke
s vojnim porcijama mesa. Prekopali su navoje upavog
ueta od konoplje. Ne naavi nita, prvi se straar
napokon obratio trojki. Izgubili ste se", rekao je.
Ne", odgovorio je Kirov. Na putu smo za
Vodovenko."

Ne pitam vas jeste li se izgubili, nego vam kaem da

jeste."
Zato na zemljovidu nema niega?" upitao je Anton.
Ne smijem vam odgovoriti na to pitanje", rekao je
asnik. Vi ak nemate ni dozvolu postaviti ga."
Ali kako da nastavimo?" upitao je Anton. To je
jedina cesta koja vodi na jug."
Morat ete se okrenuti", rekao je asnik. Vratite se
putem kojim ste doli. Naposljetku, doi ete do raskrija.
Odande moete sjeverno. A onda", zavitlao je rukom po
zraku, nakon nekoliko sati naii ete na drugu cestu,
koja vodi istono."
Sati?" povikao je Kirov.
Da, prema tome, to prije krenete..."
Anton je kopao po depu odore.
Dok je to radio, drugi je straar polako spustio ruku i
otkopao poklopac na koricama pitolja.
Anton je izvadio sveanj naredbi otisnutih na tanku,
mekanu sivkastoprozirnom papiru. Posljednji je na dnu
imao potpis tintom, koja je probila papir. Proitajte ovo",
rekao je.
asnik je zgrabio papire. Pogledao je svu trojicu
pojedinano.
Emkin motor strpljivo je vrgoljio i punio zrak
ispunim plinom.
Drugi se straar nagnuo preko asnikova ramena i
itao naredbe koje im je dao Anton. Zagrcnuo se.
Smaragdno oko", rekao je.
Jednog kasnog rujanskog poslijepodneva Pekkalu su
pozvali u Dvorac carice Katarine na imanju Carsko selo.
Pekkala je doao kasno. Tog je poslijepodneva
svjedoio na Grodeko- vu suenju u Sankt Peterburgu.
Sasluanje je trajalo dulje nego to je oekivao. Kasnio je
ve onda kada gaje sud pustio s klupe za svjedoke.
Pretpostavio je da ga car nije ekao, mislio je da se
ve povukao u svoje odaje na spavanje. Bez ikakva dokaza

koji bi to potvrdili i ne znajui to car eli od njega, Pekkala

je odluio otii do dvorca. Tijekom dvije godine koliko je
sluio kao carev specijalni istraitelj esto su ga pozivali a
da pritom nije znao svrhu poziva. Car nije volio ekati. Bio
je discipliniran, dani su mu bili precizno podijeljeni na
sastanke, objede, vjebu i vrijeme s obitelji. Tko god je
poremetio tu ravnoteu, nije doekan ljubazno.
Na Pekkalino iznenaenje, sobar koji ga je doekao
kada je uao u dvorac rekao je da ga car ipak eka.
Sljedee je iznenaenje bilo da ga oekuje u Jantarnoj sobi.
Jantarna soba bila je drugaija od bilo kojeg drugog
mjesta na zemlji. Pekkala je uo da o njoj govore kao o
osmom svjetskom udu. Samo mali broj ljudi izvan najue
obitelji smio je ui ondje. Prostorija nije bila velika: neto
vie od est koraka iroka, deset koraka duga i visoka oko
etiri metra. U usporedbi s drugim prostorijama u dvorcu,
nije imala ni spektakularan pogled s prozora. Prostorija je
bila posebna samo zbog zidova. Od poda do stropa
prekrivale su ih ploe s intarzijom od pola milijuna
jantarnih komadia, pa ak i vie. Drveni mozaik na podu
odraavao je taj omamljujui kola komadia, a u kutu su
u staklenoj vitrini bile sitnice izraene od fosiliziranog
biljnog soka: tabakere, glazbene kutije, etke za kosu,
pribor za ah ije su sve figure bile izdjeljane od jantara.
Kada se svjetlo slijevalo kroz prozore, zidovi bi sjali
kao da su u plamenu; odnekud duboko u njima izbijao je
plamen koji nije posjedovao vruinu. U tim je trenucima
jantar izgledao poput prozora koji gleda na vjeni zalazak
sunca.
Unato tome to su ga esto okruivale careve
dragocjenosti, Pekkala se na njih nije obazirao. Odrastao je
u kui u kojoj se ljepotu nalazilo u jednostavnosti. Orue,
pokustvo i jedai pribor cijenili su se zbog nedostatka
kia. Pekkali se mnogo carevih predmeta inilo jednostavno
nepraktinim.
Pekkalina
nezainteresiranost
za
dragocjenosti
zbunjivala je cara. Navikao je na ljudsku zavist pa ga je

muio njezin nedostatak u Pekka- le. Pokuao bi ga

zainteresirati za intarziju od slonovae i ebanovine na
radnom stolu i za set pitolja za dvoboj ije su cijevi bile
obloene dama- stom nudei ih Pekkali na dar. Pekkala bi
ih obino odbio, primajui samo sitne znakove panje, i to
samo kada car ne bi prihvaao ne kao odgovor.
Naposljetku je car bio taj koji je zavidio Pekkali, a ne
obratno. Ne zbog posjeda mlaeg ovjeka, nego zbog toga
to ga nije trebao.
No Jantarna soba bila je posve drugaija od bilo kojeg
drugog careva blaga. ak ni Pekkala nije mogao porei da
oni koji je vide bivaju opinjeni.
Prolazei kroz Bijelu i Grimiznu blagovaonicu, Pekkala
je primijetio kako iz Jantarne sobe izlazi visok mukarac u
vojnikoj odori. ovjek je za sobom zatvorio vrata i
elastinim korakom krenuo kroz Galeriju portreta.
Dok mu je ovjek prilazio, Pekkala je prepoznao usko
skrojenu odoru i malko krivonogi hod konjikog asnika.
Bojnikovo mravo lice isticali su kruti, navoteni brkovi.
Proao je pokraj Pekkale i ne pozdravivi ga, no zatim
se, kao da se predomislio, zaustavio. Pekkala?" upitao je.
Pekkala se okrenuo i podignuo obrve ekajui da se
ovjek predstavi.
Bojnik Kolak!" rekao je ovjek glasnije nego to je
trebao u zatvorenom prostoru galerije. Ispruio je ruku.
Drago mi je da smo se upoznali."
Bojnie", rekao je Pekkala i stisnuo mu ruku. Nije ga
elio uvrijediti priznanjem da nikada nije uo za njega.
Mislim da vas oekuju", Kolak je glavom pokazao
prema Jantarnoj sobi.
Pekkala je pokucao na vrata i uao u prostoriju.
Bez suneva svjetla koje bi obino padalo kroz
otvorene prozore, jan- tarni zidovi izgledali su areno i bili
bez sjaja. Na polusvjetlu su zidovi zbog uglaanih povrina
djelovali vlano, kao da si nabasao na spilju, a ne
prostoriju u Dvorcu carice Katarine.

Car je sjedio na stolcu do prozora. Pokraj stolca bio je

stoli na kojem je u svijenjaku gorjela svijea. Svijenjak
je bio u obliku psa koji zavija na Mjesec, a svijea je bila
stisnuta u pseim zubima. Dvije uredno sloene knjige
leale su pokraj svijee.
Jantar je sjajio samo na tom dijelu gdje je dopiralo
svjetlo svijee. Sam car nalikovao je vie na prikazu koja
leluja u tami. U krilu je drao sveanj spisa. Bio je to est
prizor jer je bio sam svoj tajnik. To je znailo daje, unato
izbirljivosti, esto bio preplavljen papirologijom.
Upoznao si bojnika Kolaka?" upitao je car.
Nakratko", odgovorio je Pekkala.
Kolak je vrlo domiljat. Dao sam mu neuobiajen
zadatak: da titi moje osobne novane zalihe. Dogovorili
smo se da ih u urnom sluaju sakrije na mjesto gdje ih, uz
Boju volju, nitko nee nai dok ih ne ustrebam. " Car je
dignuo sveanj spisa i pustio ga da pljusne na pod. ,,I tako
znai", rekao je, kasni. "
Ispriavam se, Ekscelencijo", rekao je Pekkala. Htio
je objasniti zato kasni kadli ga je car presjekao.
Kakvo je bilo suenje?"
Dugotrajno, Ekscelencijo."
Car je pokazao rukom na dvije knjige. Imam neto za
tebe. "
Tada, pogledavi pozornije, Pekkala je vidio da to
uope nisu knjige, nego drvene kutije.
Hajde, otvori ih", rekao je car.
Pekkala je uzeo prvu kutiju, koja je bila manja od
donje. Otvorivi je, prvi put je ugledao amblem koji e
postati njegov zatitni znak nadolazeih godina.
Odluio sam", rekao je car, da tituli posebnog
istraitelja nedostaje. .. " iskrivio je ruku u zraku kao da je
ljutura lupara koju iba oceanska struja. Nedostaje joj
teina tvojeg poloaja. U mojoj policiji postoje i drugi
posebni istraitelji, ali nikad dosad nije bilo slube poput
tvoje. Moj je djed stvorio andarmeriju, otac je osnovao
Okhranu. A ti si moj izum. Ti si jedinstven, Pekkala, a

takva je i znaka koju e odsad nositi. Primijetio sam,

poput drugih, srebrnast sjaj tvojeg pogleda. Nikada nisam
uo ni za to slino. Mogao bi tko pomisliti da si pretrpio
kakvo sljepilo."
Ne, Ekscelencijo. Vid mi je u redu. Znam o emu
govorite. "Pekkala je rukom krenuo prema oima kao da e
dotaknuti svjetlo kojim sjaje. Ali ne znam zato to imam."
Nazovimo to sudbinom", rekao je car. Ustao je, uzeo
znaku s barunastog jastuia i zataknuo je o tkaninu
ispod desnog revera Pekkaline odore. Odsad e biti
poznat kao Smaragdno oko. Imat e potpunu ovlast nad
svojim dunostima. Nikakve se tajne nee smjeti uvati od
tebe. Ne postoje dokumenti koje nee smjeti vidjeti kad ih
zatrai. Ne postoje vrata kroz koja nee smjeti proi
nenajavljen. Moe istog trena zahtijevati bilo koju vrstu
prijevoza ako procijeni da je prijeko potreban. Smije
dolaziti kamo eli i kada eli, a isto tako moe i odlaziti
s tih mjesta. Moe uhititi bilo koga posumnja li daje
poinio zloin. ak i mene."
Ekscelencijo... " zaustio je Pekkala.
Car je dignuo ruku kako bi ga uutkao. Ne smije biti
iznimaka. U protivnom nita od toga nee imati smisla.
Povjeravam ti sigurnost ove zemlje, sigurnost svojeg ivota
i ivota svoje obitelji, a to nas pak dovodi do druge kutije."
Stavivi na stranu praznu kutiju u kojoj je bila
znaka, car je otvorio veu kutiju.
U kutiji prilagoenoj za nj leao je pitolj Webley s
mjedenim drkom.
Ovo mije dao moj roak Juraj V"
Pekkala je bio vidio njihovu zajedniku sliku koja je
visjela na zidu careve radne sobe: engleski kralj i ruski car,
dvojica najmonijih ljudi na svijetu. Fotografirali su se u
Engleskoj, obojica u slubenoj veslakoj odjei nakon to je
car doplovio onamo na svojoj jahti Standart. Izgledali su
gotovo identino. Izraz lica bio im je isti; kao i oblik glave,
brada, usta, nos i ui. Samo su im se oi razlikovale:
kraljeve su bile oblije od carevih.

Hajde", uputio ga je car. Izvadi ga."

Pekkala je paljivo izvadio pitolj iz kutije. Bio je
teak, ali teina mu je bila izvanredno rasporeena.
Pekkala je na dlanu osjetio hladnou mjedenog drka.
Carica ga ne eli blizu", rekao mu je car. Kae da je
previe sauvage za ovjeka poput mene. to god to znailo.
"
Pekkala je tono znao sto to znai, s obzirom na to
daje to rekla ena poput carice, a mislio je da i car to zna.
Njezina je zamisao da ti to predam. A zna li to sam
joj rekao? Rekao sam joj da za ovjeka poput Pekkale
moda nee biti dovoljno 'sauvage." Car se nasmijao, no
lice mu se iznenada uozbiljilo. Zapravo, ako mi moji
neprijatelji priu dovoljno blizu da moram upotrijebiti
pitolj poput ovoga, Pekkala, ve e biti prekasno. Zbog
toga bi trebao pripadati tebi."
Vrlo je lijep, Ekscelencijo, ali znate to osjeam u
vezi s darovima. "
Tko je spominjao darove? To oruje i znaka orua
su tvojeg zanata, Pekkala. Dajem ti ih kao to i svakom
vojniku u vojsci daju ono to mu je potrebno za rad.
Sutradan e ti u ured dostaviti pet tisua prikladnih
metaka. To bi trebalo biti dovoljno neko vrijeme. "
Pekkala je kimnuo te je namjeravao krenuti kad mu se
car ponovno obratio.
Zbog predmeta s Grodekom postat e slavan,
Pekkala. Ne moe to izbjei. Bilo je previe publiciteta
otkad si ga priveo. Neki ljudi eaju za slavom. Uinit e
sve daje dobiju. Izdat e bilo koga. Ponizit e i sebe i one
oko sebe. Oni ne razlikuju kada ih netko voli, a kada mrzi.
Zele biti poznati. To je alosna ovisnost, a neki se ljudi
valjaju u njoj cijeloga ivota poput svinja u blatu. No ako si
ovjek kakav mislim da jesi, nee ti se svidjeti osjeaj
slave. "
Da, Ekscelencijo."
Car je ispruio ruke i primio Pekkalu za podlaktice. ,,I
zbog toga te smatram prijateljem."

asnik je prolistao naredbe.

Posebne operacije", promrmljao je.
Jesi li vidio tko je potpisao papire?" upitao je drugi
straar.
Zaepi", rekao je asnik. Preklopio je naredbe i bacio
ih Antonu. Moete proi."
Drugi je straar vratio pitolj u korice.
Nemojte nikome nita rei o tome to vidite iza
barikade", rekao je asnik. Morate samo proi ravno. Ne
smijete se zaustaviti. Ne smijete razgovarati ni s kim.
Vano je da izgledate prirodno. Kada proete selo, naii
ete na drugu prepreku. Ne smijete priati o tome to tu
vidite. Razumijete li?"
Zaboga, to je tamo?" upitao je Kirov. Lice mu je
problijedjelo.
Uskoro ete doznati", odgovorio je asnik, no jo
ima vremena da se predomislite."
Nemamo vremena", rekao je Anton.
Dobro onda", rekao je straar kimnuvi. Okrenuo se
drugom asniku. Donesi nekoliko jabuka", rekao je.
Drugi je ovjek nestao u kolibi i zatim se pojavio
nosei drvenu kutiju, koju je postavio na poklopac
motora. Unutra, na podstavljenoj crnoj tkanini ugnijezdilo
se est savrenih jabuka. Svakome je pruio jednu.
Tek kada ju je primio, Pekkala je shvatio da je
jabuka drvena i paljivo obojena.
to se dogada?" upitao je Kirov.
Dok se vozite kroz grad", rekao je straar, drite
jabuke u ruci kao da ih upravo namjeravate pojesti.
Pobrinite se da budu vidljive. Jabuka je znak za ljude u
gradu da ste dobili doputenje za prolazak. Ne uinite li
tono onako kako vam kaem, ubit e vas."
Zato jednostavno ne moemo razgovarati s njima?"
Bez daljnjih pitanja", rekao je asnik. Samo neka
vide jabuke u vaoj ruci."
Dvojica straara dignula su teko deblo koje je
prijeilo put.

Kirov je Emkom proao pokraj barikade.

Prolazili su pokraj polja koja su se divno utjela
suncokretima. Daleko u zelenoj plimi jema razabrali su
bijele enske marame. Zene su stajale na kolima i
skupljale koare koje su im dodavali mukarci na tlu.
Te su koare prazne", promrmljao je Kirov.
Kada su uli u selo, vidjeli su da vrvi ljudima.
Izgledalo je isto i bogato. Zene su na bokovima nosile
djecu. Izlozi trgovina bili su napunjeni trucama kruha,
voem i komadima mesa. Selo nije nimalo podsjealo na
blatne ulice i bijedne stanovnike Oreeka.
Dok su se vozili, skupina mukaraca i ena nagrnula
je iz dvorane za sastanke. Bili su to stranci. Odjea i
frizure bili su zapadnoeuropski i ameriki. Neki su nosili
konate torbe i fotoaparate. Drugi su imali otvorene
biljenice u koje su krabali hodajui.
Skupinu je vodio sitan ovjek s okruglim naoalama
i u tamnom odijelu, koje je oito bilo ruske proizvodnje
sudei prema duljini gornjeg dijela i irokom reveru.
Smijeio se i smijao. Pokazivao je u jednom smjeru pa u
drugom, a glave stranaca njihale su se lijevode- sno
slijedei njegove ispruene ruke. Kao da su pali u trans
gledajui njihanje hipnotizerova sata.
Novinari", proaptao je Anton.
ovjek u tamnom odijelu okrenuo se od jata koje je
predvodio i zagledao se u automobil u prolazu. Okrenuvi
leda novinarima, zbrisao je osmijeh s lica. Zamijenio ga je
prijeteim, bijesnim pogledom.
Anton je mahnuo stiui u ruci drvenu jabuku.
Prinijevi oku malen fotoaparat, jedan je novinar
snimio fotografiju automobila koji je jurio pokraj njih.
Drugi su se novinari nagnuli naprijed i iskrivili
vratove poput ptica ne bi li vidjeli unutranjost
automobila.
ovjek u odijelu okrenuo se natrag prema
novinarima. Osmijeh mu se vratio na lice poput sunca
koje je izronilo iza oblaka.

Pekkala je zurio u ljude koji su miljeli po ulici. Svi su

izgledali sretno. Zatim je uoio pogled ovjeka koji je
sjedio sam na klupi i puio lulu. U njegovu pogledu nije
bilo nieg doli straha.
Na drugoj strani grada bila je eljeznika postaja.
Jedine tranice zavravale su ravanjem: jedne tranice
nisu vodile nikamo, a druge su bile zaokretnica tako da se
vlak mogao vratiti istim putem. Bio je spreman za
povratni put, kamo god iao. Crni zastori prekrivali su
prozore dvaju vagona iji su maslinastozeleni zidovi bili
ukraeni tamnoplavom bojom. Svaki je vagon bio oslikan
srpom i ekiem unutar velike crvene zvijezde.
etvorica mukaraca koja su sjedila na rubu perona,
njiui nogama prema tranicama, odjednom su skoila
na noge vidjevi da se pribliava automobil. Zgrabili su
metle i marljivo poeli mesti peron. Vidjevi putnike u
automobilu, prestali su mesti i zinuli su. Izgledali su
zbunjeno. Jo su zurili prema automobilu kad je iezao
iz vida jurei prema drugoj barikadi.
Cesta je tonula u udolinu, gdje su odjednom naili
na drugo teko stablo koje se protezalo preko ceste.
Kirov je nagazio na konicu i automobil se zaustavio
uz proklizivanje.
ekalo ih je jo straara.
Jeste li se zaustavili u gradu?" upitao je glavni.
Ne", odgovorio je Kirov.
Jeste li razgovarali s kime?"
Ne."
Kirov je pruio drvenu jabuku.
elite li ovo natrag?" upitao je.
Uzeli su jabuke. Kada su dignuli barikadu, Kirov je
tako snano nagazio na papuicu da su Emkini kotai
proklizili na mjestu.
Izbivi iz doline, Pekkala se osvrnuo i shvatio zato je
za izgradnju sela odabrano ba to mjesto. Sa eljeznikih
se tranica prepreka na cesti nije vidjela ako bi tko od
stranaca uspio proviriti izmeu crnih zavjesa koje su im

prijeile pogled. Pitao se koju su priu vlasti zakuhale da

opravdaju prekrivanje prozora. Takoer se pitao vjeruju li
novinari sa Zapada onome to su im pokazali.
Iza toga zemlja je ponovno postala onakva kakva je
bila: polja su bila neobraena, redovi osuenih voaka
kosturastim su granama bez listova kopali po nebu, a
krovovi kua tonuli su zbog nebrige poprimajui oblik
sedla.
Kirov je naglo skrenuo s ceste.
Braa su se sudarila i opsovala.
im se automobil zaustavio, Kirov je izaao i otiao u
polje ostavivi vrata otvorena. Stajao je buljei u praznu
ravnicu.
Prije negoli je Pekkala mogao ita pitati, Anton je
poeo objanjavati: Nakon Revolucije vlada je naredila da
se sve farme kolektiviziraju. Izvorne se zemljoposjednike
ili strijeljalo ili slalo u Sibir. Ljudi koje su postavili za
upravitelje nisu znali voditi farme, pa su usjevi propali.
Nastupila je glad. Pet milijuna ljudi umrlo je od gladi."
Pekkala je izdahnuo kroza zube.
Moda vie od pet", nastavio je Anton. Toan se
broj nikada nee znati. Kada je vijest o gladi doprla do
vanjskog svijeta, vlada ju je jednostavno zanijekala.
Izgradili su nekoliko gradiamodela i pozvali strane
novinare da obiu zemlju. Dobro ih nahrane, daju im
darove. Novinari vide selamodele. Kau im da je glad
izmiljotina antisovjetske propagande. Lokacija tih sela je
tajna. Nisam znao da je to jedno od njih sve dok nismo
doli do njega."
Misli li da su oni novinari vjerovali onome to su
vidjeli?" upitao je Pekkala.
Dovoljno njih vjeruje. Ljudi mogu suosjeati sa
smru jedne osobe, pet, deset ljudi, ali milijun smrtnih
sluajeva za njih je samo statistika. Dokle god postoji
sumnja, odabrat e ono u to je najlake povjerovati. Zato
u Revoluciji ti i tvoj car niste imali izgleda protiv nas.
Previe ste eljeli vjerovati da ljudsko nasilje ima granice.

Car je umro vjerujui da e ga ljudi voljeti zato to on voli

njih. Pogledaj gdje vas je to dovelo."
Pekkala nije rekao nita. Gledao je u ruke i polako
stiskao ake.
Kada se Kirov vratio u automobil, i Pekkala i Anton
iznenadili su se vidjevi ga kako se osmjehuje.
Drago mi je da te vidim tako nadahnutog", posprdno
je rekao Anton kada ih je Kirov ponovno izveo na cestu.
Zato ne bih bio?" upitao je vedro Kirov. Ne uviate
li genij onoga to smo vidjeli? U Institutu su nas
pouavali da je istinu katkad nuno prikazati u drugom
svjetlu."
Misli lagati", ispravio ga je Pekkala.
Privremeno lagati", objasnio je Kirov. Jednog dana,
kada bude pravo vrijeme, raunica e biti ispravna."
Ti vjeruje u to?" upitao je Pekkala.
Naravno!" entuzijastino je odgovorio komesar.
Samo to nikada nisam mislio da u doista sam to
vidjeti."
Pekkala je posegnuo u dep i izvadio drvenu jabuku
koju su mu dali kod barikade, a koju nije vratio. Bacio ju
je u Kirovljevo krilo. Evo ti suvenir s posjeta gradu
privremenih lai."
Anton je ispruio ruku i akom bubnuo brata u
rame. Dobro doao u Revoluciju", rekao je.
No Pekkala nije mislio na Revoluciju. Misli su mu
odlutale u prolost, kada su jabuke poput tih bile prave.
U Carskom selu naao je cara kako cijepa drva za
ogrjev pokraj staklenika poznatih kao oranerije. Kada je
izaao na terasu Dvorca carice Katarine, neuspjeno
pokuavajui nai cara u njegovim sohama, u daljini je uo
ritmian zvuk sjekire koja je sjekla suho drvo.
Prema rukovanju sjekirom - brzom, bez zastajkivanja i
bez tekog udaranja, ulaui vie snage nego to je
potrebno da cjepanicu raskoli u trijee - Pekkala je znao
da je to car.

Car je volio vjebati, ali ne radi samog vjebanja. Volio

je raditi neto to je smatrao korisnim, poput ienja
snijega lopatom i uklanjanja rogoza s ruba jezera. No
omiljena mu je razbibriga bila jednostavno se sakriti iza
oranerija i izgubiti se u meditaciji mahanja sjekirom.
Bio je hladan dan kasnog rujna. Pao je prvi zimski
snijeg, a zemlja je otvrdnula od mraza. Za nekoliko dana
snijeg e se vjerojatno otopiti.
Ceste i putovi pretvorit e se u blato. Pekkala je
primijetio daje taj prvi snijeg bio posebna prigoda za
Petrogradane. Ispunio bi ih energijom nadomjetajui ono
to su iz njih iscijedili sparni ljetni mjeseci.
Car je bio gol do pasa. Nalijevo od njega narastao je
kup uredno sloenih cjepanica, od kojih je svaka bila duga
kao polovica ljudske noge. Nadesno je leala gomila
raetvorenih cjepanica za potpalu. Car je u sredini rabio
panj kao povrinu za sjeu. Pekkala se divio njegovoj
preciznosti, nainu na koji je postavljao svaku cjepanicu za
sjeu, kako je dizao sjekiru bez napora i kako je drak
odjasenovine klizio kroz stisnute ruke dok ne bi dosegnuo
vrh luka. Zatim bi uslijedio otar zamah nadolje, gotovo
prebrz da bi ga se uoilo, a cjepanica bi se raspolovila
poput dijelova narane.
Pekkala je ekao na kraju istine dok car nije zastao
da obrie znoj s lica. Zatim je zakoraio naprijed i proistio
grlo.
Car se okrenuo na peti, iznenaen. Isprva je izgledao
uzrujano to ga ometaju, no izraz mu se smekao kada je
vidio tko je to. 0, to si ti, Pekkala. " Pustio je da sjekira
padne na panj. Otrica je zasjekla drvo, a kad je pustio
sjekiru, ostala je tako striti. Sto te danas dovodi ovdje?"
Doao sam vas zamoliti za uslugu, Ekscelencijo."
Uslugu?" Car je pljesnuo rukama kao da eli ukloniti
crvenilo s dlanova. Pa bilo je i vrijeme da me zatrai
togod. Ve sam poeo misliti da ti niemu ne koristim."
Da mi ne koristite, Ekscelencijo?" Nikada nije o tome
tako razmiljao.

Car se osmjehnuo Pekkalinoj zbunjenosti.

to to eli, prijatelju?"
amac."
Car je uzdignuo obrve. Pa, mislim da to moemo
urediti. Kakav amac? Moju jahtu Standart? Ili togod
vee? Treba li kakvo vojno plovilo?"
Trebam amac na vesla, Ekscelencijo. "
amac na vesla."
Da."
Samo obian amac na vesla?" Car nije uspio sakriti
razoaranje.
,,I vesla, Ekscelencijo."
Da pogodim", rekao je car. eli dva vesla."
Pekkala je kimnuo.
Je li to sve to eli od mene?"
Ne, Ekscelencijo. Takoer mije potrebno jezero u koje
u ga staviti. "
Ah", zareao je car, to je ve bolje, Pekkala."
Dva dana poslije, tek to je sunce zalo, Pekkala je
zaveslao jezerom poznatim kao Veliko jezero na junom
rubu Carskog sela. lija je sjedila u stranjem dijelu amca,
s povezom preko oiju.
Bila je prohladna, ali ne hladna veer. Za jedan
mjesec cijelo e se jezero smrznuti.
Koliko jo trebam ovo nositi?" Prije negoli je mogao
odgovoriti, lija je postavila drugo pitanje. Kamo idemo?"
Otvorio je usta kako bi odgovorio.
Ima li jo koga u amcu?" upitala je. Zato mi ne
odgovara?"
Odgovorit u ti ako mi dopusti", rekao je. Odgovori
su: 'ne dugo', necu ti reci i ne. ija je uzdahnula i sklopila
ruke u krilu. Sto ako me vidi koji od mojih uenika? Mislit
e da me otimaju. "
Volim te", rekao je Pekkala. Namjeravao je to uvati
za poslije, no jednostavno mu je izletjelo.
Molim?" upitala je glasom koji je iznenada postao
njean.

 ula si me."
utjela je.
Pitao se nije li pogrijeio.
Pa bilo je i vrijeme", rekla je blago.
Ti si druga osoba koja mije to rekla u posljednje
vrijeme. "
,,I ja tebe volim", rekla mu je.uk amca bubnuo je o
obalu otoka Hali, koji je bio u sreditu Velikog jezera. Na
otoku je bio izgraen velik paviljon koji je zauzimao veinu
prostora pa je izgledao kao da pluta na vodi.
Pekkala je uvukao vesla, a s vorova svezanih upravo
ispred draka vesala padale su kapljice. Zatim je pomogao
Uji izai iz amca. Jo je nosila povez, ali se vie nije alila.
Drei je za ruku, odveo ju je do paviljona u kojem je bio
jedan stol s dvama stolcima. Svjetiljka na stolu bacala je
svjetlost naokolo, a sjenke naslona stolaca bile su nalik na
navoje isprepletene vinove loze.
Kada ju je posjeo, dignuo je srebrne poklopce koji su
pokrivali tanjure. Objed je priredio sam: piletina na kijevski
nain, nadjevena mjeavinom maslaca i perina, gljive
umijeane u umak od vrhnja i brendija, mahune tanke
poput ivae igle i krumpiri peeni s rumarinom. Carica je
bila dodala bocu ampanjca Grande dame Veuve clicquot.
Pokraj svjetiljke nalazila se zdjela sa savrenim jabukama
koje e, posluene sa sirom, jesti za desert.
Tanjuri su bili postavljeni na srebrne kolutove, koji su
ih uzdignuli tono iznad razine stola, a obrok su grijale
svijee smjetene ispod njih.
Pekkala je tada maknuo svijee i srebrne kolutove i
premjestio tanjure na stol.
Udahnuo je i pogledom preletio po mjestu da se uvjeri
kako je sve u savrenom redu. Protekla dva dana bio je
toliko zaposlen pojedinostima tog obroka da nije imao
vremena biti nervozan. No sada je bio poprilino nervozan.
Sada moe skinuti povez", rekao je.

Pogledala je jelo, zatim njega, a onda paviljon oko

sebe, koji je bio okruen tamom nalik na barunaste
zastore.
Pekkala ju je nervozno promatrao.
Nisi se morao toliko truditi", rekla mu je.
Ma znam, ali... "
Bila sam tvoja im su vesla zakripala. "
Vozei, Kirov je jednom rukom drao drvenu jabuku,
a drugom stiskao upravlja.
Nije li to prekrasno!" uzviknuo je. Ne ivimo li u
divnom vremenu?"
Ljeilite Vodovenko stajalo je osamljeno na vrhu
brda koje je ibao vjetar. Samo je jedna cesta vodila do
visoke kamene graevine. Cijelo je brdo bilo bez biljaka, a
sva zemlja oko njega preorana.
Zato su to napravili?" upitao je Kirov. Sade
biljke?"
Anton je odgovorio:
Zato da mogu slijediti tragove stopala bjegunaca."
Doli su do kontrolnog mjesta u podnoju brda.
Naoruani straari pregledali su im dokumente,
dignuli utocrnu brklju i pustili ih da prou.
Dvokrilna elina vrata na ulazu u Vodovenko
otvorila su se. Emka je ula u dvorite.
Zidovi ljeilita kao da su se naginjali nad njih.
Ispred svakog prozora, privrene eljeznim klinom,
lakat od zida bile su velike metalne ploe koje su prijeile
pogled.
Kirov je ugasio motor.
Nisu oekivali tiinu, ali to nije bila tiina praznog
prostora. Umjesto toga, inilo se da sve unutar masivne
zgrade suzdrava dah.
Na ulaznom pultu bolniar im je ponovno pregledao
dokumente. Bio je to ovjek iroka lica, sa zamrenom
crvenom kosom i konstelacijom pjegica boje hre na
obrazima. Nos mu je neko bio slomljen te je krivo

zarastao. Bolniar je izvukao spis i gurnuo ga preko

pulta.
Pekkala je ugledao fotografiju prestraenog ovjeka,
koja je bila zaklamana za vrh lijevog kuta, i ime ispisano
na vrhu: Katamidze.
Bolniar je dignuo slualicu i naredio da pacijenta
dovedu u sigurnu sobu.
Morat ete predati oruje", rekao im je.
Dva Tokareva i Webley zveknuli su o pult.
Bolniar iza pulta pogledao je Webley. Bacio je
pogled na Pekkalu, ali nije rekao nita. Pitolje je stavio u
metalni ormari. Zatim je otiao okolo do niza metalnih
vrata, otkljuao ih i glavom pokazao da prou.
Pekkala se okrenuo Antonu i Kirovu.
ekajte ovdje", rekao im je.
Anton je izgledao kao da je osjetio olakanje.
Ne smeta mi da uem", rekao je Kirov. Zapravo
bih..."
Ne", rekao je Pekkala.
Anton je potapao Kirova po ramenu.
Hajde, mali. Idemo van, tamo moe zapaliti svoju
otmjenu lulicu."
Kirov ga je bijesno pogledao, ali je uinio kako su mu
rekli.
Kada je Pekkala stao s druge strane oklopnih vrata,
bolniar je uao za njim i zakljuao ih kljuem koji je
drao za pojasom.
Pri prvom koraku u hodnik Vodovenka, Pekkala se
poeo znojiti. Pod je bio prekriven debelim sivim pustom,
koji je upio zvuk njihovih koraka i kao da im je iz tijela
isisao strpljivo bubnjanje srca. Mirisi sapuna od katrana
kamenog ugljena, hrane koja se raskuhava u smjesu i
izmeta preplavili su mu osjetila. Prepoznatljiv smrad znoja
ljudi koji ive u strahu mijeao ih je sve zajedno.
Niz hodnike bila su poredana vrata. Slojevi blijede
zelenoplave boje prianjali su uz metal. Sva su bila
zatvorena i svaka su imala prorez za promatranje

pokriven preklopom. Ispod proreza, svaka su vrata imala

rupu za umetanje hrane nalik na nenasmijana usta.
Pekkala se zaustavio. Noge ga nisu sluale. Znoj mu
se cijedio s brade. Dah je osjeao poput eravice u grlu.
Jeste li dobro?" upitao je bolniar
Mislim da jesam", odgovorio je Pekkala.
Ve ste bili ovdje", rekao je bolniar. Ovdje ili na
slinu mjestu. Poznajem izgled koji ljudi poprime kada se
vrate."
Bolniar ga je odveo u prostoriju dva kata ispod
zemlje. Imala je nizak strop, jedva palac iznad Pekkaline
glave. U sreditu prostorije stajao je metalni stolac. Bio je
privren za betonsko tlo potpornjima u obliku slova L,
kroz koje su klinovi bili zakucni u pod.
Jedino svjetlo u prostoriji dopiralo je sa stropa ravno
iznad stolca, gdje je u metalnom kavezu visjela gola
arulja.
Na stolcu je sjedio ovjek ija su zapea bila
lancima vezana za prednje noge stolca. Bio je visok, a
zbog naina na koji su ga vezali morao se pognuti, to je
Pekkalu podsjealo na poloaj trkaa prije poetka utrke.
Prljava, prosijeda kosa strila mu je na objema
stranama glave, dok je u sredini ostala iroka ela. Ui su
mu bile velike, kao i njena, obla brada osuta tokicama
dvodnevne brade. ovjekove oi, usaene u nisko elo,
bile su mutnoplave kao u novoroeneta.
Katamidze je nosio istu pamunu be pidamu
kakvu je nosio Pekkala na poetku svojeg putovanja u
Gulag. Prisjetio se poniavajue tanke tkanine, naina na
koji je prianjala uz stranji dio nogu kada se znojio te
nastrane odsutnosti elastine vrpce tako daje zatvorenik
sve vrijeme morao pridravati hlae.
Katamidze", rekao je bolniar, netko te eli vidjeti."
Ovo nije moja uobiajena elija", odgovorio je ovjek.
Hajde, Katamidze", umiljavao se bolniar. Vidi li
ovjeka kojeg sam ti doveo?"

Vidim ga", pogled mu se usredotoio na Pekkalu.

Znai ti si Smaragdno oko?"
Da", rekao je Pekkala.
Dokai", rekao je Katamidze.
Pekkala je dignuo rever. Smaragd je bljesnuo na
jarkom svjetlu arulje u kavezu.
Rekli su mi da si mrtav."
Sitno pretjerivanje", odgovorio je Pekkala.
Rekao sam da u razgovarati samo s tobom."
Katamidze je pogledao bolniara. Nasamo."
,,U redu", rekao je Pekkala.
Nisam ovlaten da vas ostavim nasamo s
pacijentom", pobunio se bolniar.
Neu razgovarati ni s kim osim s inspektorom",
rekao je Katamidze. Kada je prestao govoriti, usta su se
nastavila micati ne proizvodei nikakav zvuk.
Pekkala je gledao kako zatvorenikove usne oblikuju
rijei i shvatio da Katamidze ponavlja posljednjih nekoliko
rijei svake reenice, poput vlastita odjeka u glavi.
Takoer je primijetio da su mu desni gleanj i lijevo
zapee poprilino otekli jer je na tim mjestima bio
lancem vezan za zid elije.
To je protiv pravila', ustrajao je bolniar.
Otiite", odgovorio je Pekkala.
Bolniar je izgledao kao da e pljunuti na pod. ,,U
redu, ali taj je ovjek klasificiran kao opasan. Drite se
podalje od njega. Neu biti odgovoran za ono to vam
uini ako mu se previe pribliite."
Kada su dvojica mukaraca napokon ostala sama,
Pekkala je sjeo na pod, leima okrenut zidu. Nije elio da
se Katamidze osjea kao da ga ispituju.
Koje je godinje doba?" upitao je Katamidze.
Skoro e jesen. Listovi su poeli utjeti."
Osmijeh je obasjao Katamidzeovo lice.
Sjeam se mirisa otpalog lia nakon prvog mraza.
Zna, povjerovao sam im kada su mi rekli da si mrtav."
Na neki sam nain i bio."

Onda mi treba biti zahvalan, inspektore Pekkala,

to sam te doveo natrag iz svijeta mrtvih! Sada ima za
to ivjeti."
Da", rekao je Pekkala. Imam.
Ilja i Pekkala stajali su na pretrpanom eljeznikom
peronu Nikolajevskog kolodvora u Sankt Peterburgu.
Bio je posljednji tjedan u veljai 1917.
Sve
su
se
pukovnije
pobunile:
Volhinina,
Semjonovska, Preobraenska. Mnogi asnici ve su bili
ubijeni. Paljba iz strojnice odzvanjala je Litejnjim
prospektom. Zajedno s vojskom, tvorniki radnici u trajku
i mornari s otone utvrde Krontad poeli su sustavno
pljakati trgovine. Opustoili su urede peterburke policije i
unitili Registar kriminalaca.
Cara su napokon nagovorili da poalje postrojbu
Kozaka koji bi potukli revolucionare, no odluka je stigla
prekasno. Vidjevi da Revolucija dobiva sve vei zamah,
sami Kozaci pobunili su se protiv vlade.
U tom je trenutku Pekkala znao da mora liju izvesti iz
zemlje, barem dok se prilike ne smire.
Vlak je bio spreman za polazak istono prema
Varavi. Odande e voziti do Berlina, a zatim do Pariza,
koji je bio Iljino konano odredite.
Evo", rekao je Pekkala i posegnuo u koulju. Izvukao
je konatu vrpcu koja mu je visjela oko vrata. Za vrpcu je
bio privezan zlatni pe- atnjak. uvaj mi to."
Ali to je trebao biti tvoj vjenani prsten. "
Bit e", odgovorio je, ,,a kada te ponovno vidim, stavit
u ga i nikada ga vie neu skinuti. "
Gomila je nadirala i povlaila se nalikujui na ito u
polju koje njie vjetar.
Mnogi od onih koji su bjeali doli su s golemim
kovezima, setom prtljage, ak i s pticama u krletkama. Tu
su prtljagu vukli iscrpljeni nosai s oblim kapama i u
tamnoplavim odorama s crvenom prugom sa strane. Pruga
je nalikovala na krv koja curi niz hlae. Bilo je previe ljudi.

Nitko se nije mogao pomaknuti a da nekoga ne gurne.

Jedan po jedan, putnici su naputali prtljagu i gurali se
prema vlaku drei karte uzdignute iznad glave. Povici su
nadjaali dahtanje i huk parne lokomotive koja se
spremala krenuti. Visoko gore, pod krovom od staklenih
ploa, kapljice su se kondenzirale na prljavu staklu.
Padale su na putnike poput crne kie.
Kondukter se nagnuo kroz vrata, sa zvidaljkom
stisnutom medu zubima. Triput je resko zazvidao.
To je upozorenje da kreu za dvije minute", rekao je
Pekkala. Vlak nee ekati. Mora ii, lija."
Gomila je poela paniariti.
Mogla bih priekati sljedei vlak", molila je lija. U
rukama je stiskala jednu jedinu torbu izraenu od
materijala za sagove s vedrim uzorkom, u kojoj su bile
neke knjige, nekoliko fotografija i komplet odjee za
presvlaenje.
Sljedeeg vlaka moda nee biti. Molim te. Mora
sada otii. " Ali kako e me nai?"
Blago se osmjehnuo, dignuo ruku i prstima joj proao
kroz kosu.
Ne brini se", rekao je. To mi dobro ide. " Kako u
znati gdje si?"
Gdje god je car, tamo u biti i ja. "
Trebala bih ostati s tobom. "
Ne. Nipoto ne. Sada je preopasno. Kada se stvari
smire, doi u po tebe i dovesti te natrag. " Ali to ako se
ne smire?"
Onda u napustiti ovo mjesto. Nai u te. Ostani u
Parizu ako moe, ali gdje god bila, nai u te. Onda emo
poeti novi ivot. Ovako ili onako, obeavam da emo
uskoro biti zajedno. "
Graja onih koji se nisu uspjeli ukrcati prerasla je u
neprekidno vritanje.
Previsoko naslagana prtljaga odjednom se nagnula i
pala. Putnici u bundama su se ratrkali. Gomila ih je
progutala.

Sada!" rekao je Pekkala. Prije nego to bude

prekasno." U redu", rekla je lija naposljetku. Nemoj da ti
se neto dogodi. " Ne brini se za mene", rekao joj je.
Samo ui u vlak. " Odmaknula se i ula u more ljudi.
Pekkala je ostao gdje je bio. Gledao je njezinu glavu
iznad drugih. Kada je bila gotovo kod vagona, okrenula se
i mahnula mu.
Odmahnuo joj je i izgubio je iz vida: pokraj njega
nagrnulaje rijeka ljudi koji su ponavljali glasinu daje na
Finski kolodvor na drugoj strani rijeke doao drugi vlak.
Prije negoli se snaao, odnijeli su ga na ulicu.
Pekkala je optrao oko kolodvora i zatim iz ulice uz
Nevski prospekt gledao izlazak vlaka. Prozori su bili
otvoreni. Putnici su se naginjali i mahali onima koje su
ostavili na peronu. Vagoni su drndali pokraj njih.
Odjednom su tranice bile prazne, a preostao je samo
ritmian zveket kotaa koji se gubio u daljini.
Bio je to posljednji vlak koji je izaao iz Sankt
Peterburga.
Sljedeeg su dana revolucionari zapalili kolodvor.
to mi eli rei, Katamidze?"
Znam gdje su", odgovorio je. Tijela Romanovih."
Da", kimnuo je Pekkala. Nali smo ih." Nije rekao
nita o Alekseju.
A jeste li nali moj fotoaparat?"
Fotoaparat? Ne. Nije bilo fotoaparata u rudnikom
oknu."
Ne u oknu. U podrumu Ipatijevljeve kue!"
Pekkalino lice odalo je da nita ne shvaa.
Bio si u Ipatijevljevoj kui?"
Katamidze je kimnuo.
O, da, ja sam fotograf", rekao je kao da e to sve
objasniti. Ja sam jedini u gradu."
Ali kako si se naao u podrumu?" Anton je rekao da
su ondje nali tijela straara. Pekkala je pokuao zvuati
mirno, premda mu je srce lupalo.

Radi fotografije!" rekao je Katamidze. Pozvali su me.

Posjedujem telefon. Nema mnogo ljudi u gradu telefon."
Tko te nazvao?"
asnik Unutarnje sigurnosti, eke. Oni su uvali
cara i njegovu obitelj. asnik mi je rekao da ele snimiti
slubenu fotografiju kako bi ostatku zemlje dokazali da se
prema Romanovima dobro ponaaju. Rekao je da e je
objaviti."
Je li rekao kako se zove?"
Ne. Nisam pitao. Samo je rekao da je iz eke."
Jesi li znao da car boravi u Ipatijevljevoj kui?"
Naravno! Nitko ih nije vidio, ali svi su znali da su
ondje. Takvu tajnu ne moete sakriti. Straari su podigli
privremenu ogradu oko kue i obojili prozore tako da
nitko ne moe gledati kroz njih. Ograda je poslije sruena,
no dok su Romanovi bili ondje, vojnici bi potegli pitolj na
vas ako biste se samo zaustavili i pogledali u kuu.
Dolazili su i odlazili samo pripadnici Crvene armije. A oni
su pozvali ba mene. Careva fotografija. Zamisli. U
jednom trenutku fotografiram krave nagraene na
natjecanju i farmera koji mi mora platiti jabukama jer
nema novca za fotografiju, a sljedeeg trenutka
fotografiram Romanove. Od toga sam mogao napraviti
karijeru. Namjeravao sam udvostruiti naknadu. asnik
je rekao da odmah dodem, no ve je bio mrak. Upitao sam
ga mogu li ekati do jutra. Rekao je da je upravo primio
naredbu iz Moskve. Zna kakvi su ti ljudi. Ne moe ih
natjerati da neto naprave, ali kada sami neto ele, sve
se mora obaviti jo juer. Rekao mi je da je u podrumu
ispranjena prostorija koja e biti dobro mjesto za
snimanje obiteljske fotografije. Nasreu, znao sam da
Ipatijevljevi imaju struju u kui te da u moi upotrijebiti
svoju studijsku rasvjetu. Jedva da sam se imao vremena
spakirati. Stalak. Film. Bio sam upravo dobio nov
fotoaparat. Naruio sam ga iz Moskve. Imao sam ga samo
jedan mjesec. Volio bih da mi ga vrate."
to se dogodilo kada si stigao do Ipatijevljeve kue?"

Katamidze je napuhnuo obraze i buno izdahnuo.

Pa, zamalo su me pregazili na putu onamo. Jedan od
njihovih kamiona prestigao me jurei. Zna, imali su dva.
Nosio sam svu fotografsku opremu. Jedva sam se stigao
maknuti u stranu. udo je to se nita nije slomilo."
Gdje je bio drugi kamion?"
U dvoritu iza kue. Nisam ga vidio jer su zidovi
dvorita bili visoki, ali uo sam ukljuen motor.
Namirisao sam ispuni plin. Kada sam pokucao na vrata,
dola su ih otvoriti dvojica ekinih uvara. Obojica su
izvukla pitolje. Izgledali su vrlo nervozno. Rekli su mi da
odem, ali kada sam im rekao za fotografiju i da su njihovi
zapovjednici naredili da je snimim, pustili su me unutra."
to si vidio kada si uao?"
Katamidze je slegnuo ramenima. Ve sam prije bio
ondje. Snimio sam slike Ipatijevljeve obitelji. Sve je
izgledalo isto, osim to je u prizemlju bilo manje
pokustva. Nisam iao gore. Ondje su bili smjeteni
Romanovi. Nadesno od ulaznih vrata nalazi se stubite, a
nalijevo velika soba."
Jesi li vidio Romanove?"
Ne isprva", rekao je Katamidze, a u tiini koja je
uslijedila nastavio je oblikovati rijei. Isprva. Isprva. uo
sam ih gore. Priguene glasove. Svirala je i glazba. Na
gramofonu. Mozart. Koncert broj 331. Obino sam svirao
tu melodiju kada sam uio svirati glasovir."
Mozart je bio jedan od cariinih omiljenih
skladatelja. Pekkala se sjeao kako bi nagnula glavu dok
je sluala. Spojila bi palac i kaiprst desne ruke
oblikovavi slovo O i crtala galebove po zraku kao da
sama dirigira.
Odnio sam opremu u podrum", nastavio je
Katamidze. Zatim sam donio nekoliko stolaca iz
blagovaonice. Postavio sam rasvjetu i stalak. Upravo sam
bio pregledavao film u fotoaparatu kada sam iza sebe uo
zvukove, a u dnu stuba pojavila se ena. Bila je to
carevna Marija. Odmah sam je prepoznao s fotografija

koje sam bio vidio. Nisam znao to da radim pa sam

kleknuo! Ona mi se nasmijala i rekla da ustanem. Rekli
su joj za fotografiranje pa je htjela znati je li sve spremno.
Odgovorio sam da jest. Neka odmah dodu. Zatim se
vratila uza stube."
to si onda napravio?"
to sam napravio? Provjerio sam dvadesetak puta
radi li fotoaparat, a onda sam uo kako dolaze niza stube.
Lagano poput mieva.
Uli su u prostoriju; svakome sam se naklonio, a oni
su mi kimnuli. Mislio sam da e mi srce stati!
Cara i caricu postavio sam na dva sredinja stolca, a
dvoje najmlaih, Anastaziju i Alekseja, pokraj njih na obje
strane. Iza njih stajale su tri starije keri."
Kako su ti izgledali?" upitao je Pekkala. Jesu li
izgledali nervozno ? "
Ne nervozno. Ne. Ne bih rekao."
Jesu li razgovarali s tobom?"
Katamidze je odmahnuo glavom. Samo su me pitali
elim li da se pomaknu i je li nain na koji stoje u redu.
Jedva sam im odgovarao, bio sam tako nervozan."
Nastavi", rekao je Pekkala. to se onda dogodilo?"
Bio sam upravo snimio prvu fotografiju. Namjeravao
sam ih snimiti nekoliko. Tada sam uo kako netko kuca
na prednja vrata kue, ista ona kroz koja sam ja bio uao.
Straari su otvorili vrata. uo sam razgovor, ali ne i to
su govorili. Vikali su. Tada sam prvi put cara vidio
nervoznog. Odmah zatim uo sam pucanj iz oruja!
Jedanput! Dvaput! Nisam mogao brojiti. Gore se zbivala
prava bitka. Jedna od carevni je vrisnula. Ne znam koja.
Carevi Aleksej pitao je oca hoe li ih spasiti. Car im je
svima rekao da budu tiho. Ustao je, proao pokraj mene
do vrata i zatvorio ih. Bio sam se smrznuo na mjestu.
Okrenuo se prema meni i upitao me znam li to se
dogaa. Nisam mogao ni prozboriti. Sigurno je zakljuio
da nemam pojma. Car mi je rekao: 'Ne smiju vidjeti da se
boji.'"

,,A onda?"
Koraci. Silazili su niza stube. Netko je stao ispred
zatvorenih vrata, koja su se potom iznenada irom
otvorila. Drugi ekin straar uao je u prostoriju."
Netko drugi?"
Da. Nisam prije vidio tog ovjeka. Isprva sam mislio
da nam je doao rei da smo sigurni."
Samo jedan ovjek? Moe li ga opisati?"
Katamidze je iskrivio lice pokuavajui se sjetiti.
Nije bio ni visok ni nizak. Imao je tanka prsa. Uska
ramena."
A lice?"
Imao je jedan od onih eira to ih nose asnici,
onakav iji rub prekriva oi. Nisam ga dobro vidio. U
objema rukama drao je pitolj."
Pekkala je kimnuo.
,,A zatim?"
Car je rekao ovjeku da me pusti", nastavio je
Katamidze. Isprva sam mislio da me nee pustiti, no
ovjek je samo rekao da izaem. Dok sam posrui izlazio
iz prostorije, uo sam kako se obraa caru."
O emu su govorili?"
Nisam uo. Glasovi su bili prigueni."
Jesi li uo da mu se car obraa imenom?"
Katamidze se zagledao u arulju na stropu,
krguui zubima od elje da se sjeti. Car je uzviknuo
neku rije kada je ovjek uao. Mogla je biti ime. Sjeao
sam je se neko vrijeme, ali onda mi je iezla iz glave."
Pokuaj, Katamidze. Pokuaj je se sada sjetiti."
Zatvorenik se nasmijao. Nakon to sam se toliko
dugo trudio zaboraviti..." Odmahnuo je glavom: Ne. Ne
sjeam se. Sljedee ega se sjeam jest da su se car i
straar poeli svaati. Zatim su opalili pitolji. Nastala je
vriska. Prostoriju je ispunio dim."
Zato nisi pobjegao?" upitao je Pekkala.

Bio sam toliko skamenjen da nisam mogao natjerati

noge na uspon stubama. Samo sam stajao i gledao.
Nisam mogao vjerovati da se to dogaa."
to si onda napravio?"
Pucnjava je iznenada prestala. Vrata su bila napola
otvorena. Vidio sam kako straar ponovno puni pitolje.
Tijela su se trzala na podu. uo sam stenjanje. enska se
ruka pruala kroz dim. Vidio sam Alekseja. Jo je sjedio
na stolcu. Ruke je privio na prsa. Samo je zurio pred
sebe. Kada je napunio pitolje, straar je iao od jedne do
druge osobe." Katamidze je zautio ostavivi eljust
otvorenu. Nije mogao nai rijei.
Jesi li vidio da puca u Alekseja?"
Vidio sam kako je ustrijelio caricu", proaptao je
Katamidze.
Pekkala se trznuo kao da je zvuk tog pucnja upravo
rasparao zrak. Ali to je bilo s Aleksejem? Sto se s njim
dogodilo?"
Ne znam. Ne znam kako je itko mogao preivjeti.
Napokon, doao sam k sebi i potrao. Uza stube. Kroz
prednja vrata. Izlazei iz kue, zamalo sam pao preko
dvojice straara koji su me pustili unutra. Obojica su bila
ustrijeljena i leala su na tlu. Bilo je mnogo krvi.
Pretpostavio sam da su mrtvi. Nisam se zaustavio da
provjerim. Ne razumijem. Ako je eka trebala uvati
Romanove, zato bi jedan od njih ubio cara i ak neke od
vlastitih ljudi."
to se dalje dogaalo, Katamidze?"
Istrao sam u mrak", odgovorio je ovjek, ,,i samo
sam trao. Najprije sam doao kui, no onda sam shvatio
da je samo pitanje trenutka kada e netko doi po mene,
ili ubojica ili ljudi koji e misliti da sam ja poinio
ubojstva. Stoga sam otiao, pobjegao sam. U umi izvan
grada imam kolibicu, zemunicu."
Pekkala se sjetio vlastite kolibe duboko u umi
Krasnogoljani, koja je sada bila samo obris od pepela i
zahralih avala.

Znao sam da u ondje biti siguran", nastavio je

Katamidze. Barem neko vrijeme. Bio sam hodao otprilike
jedan sat kada sam proao stari rudnik na kraju grada.
To je loe mjesto. Na starom jeziku zovu ga tunug koriak,
to znai 'mjesto gdje su ptice prestale pjevati'. Mjetani
se dre podalje od njega. Ljude koji su radili u tom
rudniku morali su dovesti odnekud. Svi su se razboljeli.
Veina ih je umrla."
to se ondje iskapalo?"
Radij. Sastojak satova i kompasa. Svijetli u tami.
Prah je otrovan. "
to si vidio kod rudnika?"
Jedan od Cekinih kamiona. Istog ovjeka koji je
ubio Romanove. Istovario je tijela pokraj okna. Bacao ih je
dolje jedno po jedno."
Jesi li siguran da je to bio on?"
Katamidze je kimnuo. Svjetla na kamionu bila su
ukljuena. Kada je proao ispred snopa svjetla, znao sam
da je to on."
Ali jesi li siguran da je dolje bacio sva tijela?"
Kada sam stigao, kamion je ve bio ondje. Ne znam
koliko je tijela bacio."
Je li te vidio?"
Ne. Bio je mrak. Sakrio sam se iza starih zgrada u
kojima su nekad ivjeli rudari. ekao sam da se uspne
natrag u kamion i odveze. Zatim sam potrao. Kada sam
doao do zemunice, ostao sam ondje neko vrijeme. Ali
nisam se osjeao sigurno. Ponovno sam se preselio. Zatim
ponovno. Negdje tijekom puta proitao sam da su
Romanove pogubili prema naredbama iz Moskve. Sve
uredno i slubeno. Ali meni nije tako izgledalo. Nakon to
sam to proitao, shvatio sam da znam neto to ne bih
smio znati. Kome moe vjerovati nakon toga? Nastavio
sam se kretati dok nisam zavrio u Vodovenku."
Kako si zavrio ovdje, Katamidze?"
ivio sam na moskovskim ulicama, u kanalizaciji.
Nali su me neki podzemni radnici. Ne znam koliko sam

dugo bio dolje. Bilo je to jedino mjesto gdje sam bio

siguran. Zna li, inspektore, kakav je to osjeaj? Nikada
nemati mira, bez obzira na to gdje se nalazio?"
Da", odgovorio je Pekkala. Znam."
Uz nemire na peterburkim ulicama s vojnicima na
elu, otvoreno pobunjenima protiv asnika, car je 2. oujka
1917. abdicirao kao apsolutni vladar Rusije.
Tjedan poslije, kada su poeli pregovori da se
Romanovi prognaju u Britaniju, car i njegova obitelj
smjeteni su u kuni pritvor u Carskom selu.
General
Kornilov,
revolucionarni
zapovjednik
petrogradskog okruga, obavijestio je osoblje Carskog sela
da imaju dvadeset etiri sata da odu. Tko god ostane, bit
e uhien pod istim uvjetima kao i carska obitelj.
Veina osoblja smjesta je otila.
Pekkala je odluio ostati.
Car mu je dao na koritenje kolibicu u okolici imanja,
nedaleko od ograenog prostora za konje poznatog kao
Gospodske staje. Ondje je Pekkala ekao razvoj dogaaja
sa sve veim osjeajem nemoi. Zbrka pred vratima dvorca
pogorala se zbog toga to se inilo da se u carskom
domainstvu nitko ne snalazi.
Pekkaline jedine upute, koje je primio istoga dana
kada je car abdicirao, bile su da eka daljnje naredbe. U to
vrijeme nesigurnosti Pekkali su najtee padali obini,
svakodnevni poslovi koje je prije obavljao tako lako da o
njima uope nije ni razmiljao. Stvari poput kuhanja vode
za aj, pospremanja kreveta ili pranja odjee postale su
iznenada goleme u svojoj sloenosti. Nemajui to raditi,
izjedalo ga je iekivanje dok je pokuavao zamisliti to se
dogaa iza granica njegova svijeta koji se brzo smanjivao.
Pekkala nije komunicirao s carem. Umjesto toga,
svakog je dana skupljao komadie glasina kada je iao u
kuhinju po svoju porciju hrane.
Doznao je da su poeli pregovori o slanju obitelji
Romanov u egzil u Britaniju.

Trebali su otploviti iz arktike luke Murmansk, uz

pratnju naoruane Carske mornarice. Car isprva nije elio
putovati jer su mu se djeca oporavljala od ospica. Carica se
bojala dugotrajne plovidbe pa je zatraila da plove samo
do Danske.
Budui da je gomila naoruanih tvornikih radnika
svakog dana dolazila podbadati Romanove kroz vrata
carskog imanja, Pekkala je znao da e obitelj morati
prokrijumariti. Budui da nikakve vijesti o takvom planu
nisu dolazile do Pekkale, zakljuio je da su ga ostavili da
se snae sam.
Meutim, uskoro je doznao da su Britanci povukli
ponudu pruanja utoita. Odonda, pa sve dok
Revolucionarni komitet nije rijeio to e s njima, Romanovi
su bili zarobljeni na vlastitu imanju.
Radi djece, car i carica pokuavali su voditi to
normalniji ivot. Aleksejev uitelj, Pierre Gilliard,
Romanovima poznat kao Zilik, koji je takoer odluio ostati,
drao je dnevne sate u sobi 2M francuski. Sam car
poduavao je povijest i zemljopis.
Pekkala je kuhinju uvijek nalazio punu straara koji
nisu bili na dunosti. Grijali bi se nakon obilaska imanja.
Budui da su znali tko je on, s razlogom je bio iznenaen
zbog nedostatka neprijateljstva prema njemu. Za razliku
od uitelja i osobne posluge koja je ostala, njega nisu
vezali za Romanove. Zbunjivala ih je odluka da ostane u
Carskom selu. ak su ga osobno poticali da otie i nudili
mu da seprovue kroz vojni perimetar.
Straa, ini se, nije dobila jasne zapovijedi za
odnoenje prema carskoj obitelji. Jednog dana oduzeli su
Alekseju njegovu igraku pitolj. Drugog dana zabranili su
Romanovima da plivaju u Lamskom jezeru. Zapovijed je
potom ponitena. Bez jasnih uputa, njihovo je
neprijateljstvo prema Romanovima postajalo sve otvorenije.
Jedanput, dok je car vozio bicikl imanjem, jedan od
straara gurnuo je bajunetu meu bice pa se car ispruio
u prainu.

Kada je uo za to, Pekkala je shvatio da je samo

pitanje vremena kada e ivoti Romanova doi u opasnost.
Obitelj uskoro nee biti nita sigurnija unutar granica
imanja, nego izvan njih. Ne otiu li uskoro, nee uope otii,
a njegov e ivot zavrit poput njihovih.
Imam jo jedno pitanje za tebe", rekao je Pekkala.
Katamidze je uzdignuo obrve.
Zato si sada progovorio? Nakon svih ovih godina?"
Neko sam vrijeme znao da u preivjeti samo ako
ljudi misle da sam lud", rekao je Katamidze. Pa mi nitko
nee vjerovati ni rijei. Nevolja je u tome, inspektore, to
doista poludi ako ovdje ostane dovoljno dugo. elim rei
to se dogodilo prije nego to potpuno prestanem vjerovati
u to."
Ne boji li se da bi te ovjek koji je ubio cara mogao
pronai?"
elim da me nade", blago je rekao Katamidze.
Umorio sam se od ivota u strahu."
Bilo je kasno kada su doli u Sverdlovsk.
Emkine su gume udarale i poskakivale po kamenju
kojim je bila poploena glavna gradska ulica. Zbog none
vlage kojom je sjajila, cesta je izgledala kao odbaena
koa kakve divovske zmije.
Uredno posaena stabla inila su granicu izmeu
kolnika za konje i automobile i plonika. Pokraj pjeake
staze stajale su velike, dobro uuvane zgrade s vrtovima
koji su bili ograeni bijelim drvenim ogradama i kapcima
koji su se zatvarali preko noi.
Anton je dobio naredbu predati dokumente mjesnom
upravitelju policije im stignu, ali postaja je bila
zatvorena. Odluili su priekati jutro.
Samo je krma bila otvorena. Bilo je to mjesto s
niskim krovom i klupama smjetenima uz vapneni zid.
Velike mjedene alice s dvjema rukama ile su od jednog
ovjeka do drugoga. Neki su ljudi puili lule iz ijih su se
glava dizale dimne kobre, a zapaljen duhan osvjetljavao

im je lica. Gledali su kako Emka prolazi pokraj njih,

nazubivi oi sumnjom.
Slijedei Antonove upute, Kirov je usmjerio
automobil prema dvoritu iza velike katnice. Visoki
kameni zidovi okruivali su dvorite i prijeili pogled
izvana. Pekkala je ve na prvi pogled zakljuio da tu nitko
ne ivi. Boja oko prozorskih okvira ogulila se, a iz ljebova
je rastao korov. Zidovi dvorita neko su bili pokriveni
bukom i obojeni, no komadi buke bili su otpali
razotkrivi goli kamen. Graevina kao da je zraila
neprijateljskom prazninom.
Gdje smo?" upitao je Kirov izlazei iz automobila.
Kod Ipatijevljeve kue", odgovorio je Anton. Nazivali
smo je Kuom za posebnu svrhu."
Kljuem koji je izvadio iz depa, Anton je otvorio
kuhinjska vrata pa su sva trojica ula. Pronaao je
prekida za elektrino svjetlo i pritisnuo ga, no pranjave
svjetlosne naprave iznad njega ostale su tamne. Nekoliko
petrolejskih svjetiljki visjelo je o avlima pokraj vrata.
Kirov ih je napunio petrolejem iz limenke koju su imali u
Emki. Svaki je ponio jednu svjetiljku. Proli su kroz
kuhinju i zaobili nekoliko klimavih stolaca koji su leali
na podu. Uli su u hodnik s podom od uskih dasaka i
visokim stropom s kojeg su visjeli ostaci kristalnog
lustera. Sjenke su im se pomaljale na zidovima. Pred
njima su bila ulazna vrata koja su vodila na ulicu, a
slijeva stubite za prvi kat, ija je ograda bila puna
praine. Nadesno, u prednjoj sobi, isticao se kameni
kamin.
Pekkala je udisao ustajali zrak. Zato nitko ne ivi
ovdje?"
Kuu su zatvorili im su Romanovi nestali. Nikolaj
Ipatijev, njezin vlasnik, otiao je u Be i vie se nije
vratio."
Gledajte", Kirov je upro prstom na rupe od metaka u
tapetama. Hajdemo odavde. Hajdemo u hotel."
Kakav hotel?" upitao je Anton.

Kirov je zatreptao prema njemu. Onaj u kojem emo

odsjesti tijekom istrage."
Ovdje emo odsjesti", odgovorio je Anton.
Kirovljeve su se oi rairile:
O, ne. Ne ovdje."
Anton je slegnuo ramenima.
Ali kua je prazna!" bunio se Kirov.
Nee biti dok smo mi u njoj."
elio sam rei da nema pokustva!" Kirov je upro
prstom u prednju sobu. Gledajte!"
Na jednom zidu prazne sobe visoki prozori gledali su
na ulicu. Zastori od tekog tamnozelenog baruna nisu
bili samo navueni, nego i zaiveni jedan za drugi pa se
nisu mogli razgrnuti.
Kirov ih je molio: ,,U gradu mora postojati hotel, neki
s pristojnim krevetom."
Postoji", rekao je Anton, ali nije uraunat u
proraun."
to bi to trebalo znaiti?" upitao je Kirov. Mahnete
li tim naredbama, dobit emo to god poelimo."
Naredbe kau da sjedite moramo napraviti ovdje."
Moda su kreveti na katu", natuknuo je Pekkala.
Da", rekao je Kirov. Provjerit u." Potrao je uza
stube. Svjetiljka mu se zanjihala u ruci, a duge sjenke
povukle su se za njim poput zmija.
Nema kreveta", promrmljao je Anton.
to se dogodilo s njima?" upitao je Pekkala.
Ukrali su ih", odgovorio je Anton, zajedno s drugim
predmetima. Kada se Ipatijevljeva obitelj iseljavala,
dopustili su im da ponesu neke svoje stvari: slike i tako
dalje. Kada su doli Romanovi, preostale su samo
osnovne stvari. Kada smo napustili grad, dobri ljudi
Sverdlovska doli su prije Bijele armije i ogolili mjesto.
Kada su stigli Bijeli, vjerojatno nije ostalo nita vrijedno."
Kirovljevi koraci na katu odzvanjali su kuom. Dok je
iao iz sobe u sobu, podne daske kripale su pod
njegovom teinom. Psovke su odzvanjale kuom.

Gdje je podrum?" upitao je Pekkala.

Ovamo", rekao je Anton. Nosei svjetiljku, odveo je
Pekkalu kroz kuhinju do blijedoutih vrata na ijoj su
staroj mjedenoj kvaki bili zamrljani masni otisci prstiju.
Anton je otvorio vrata.
Tu dolje nali smo straare."
Sili su u podrum. U dnu stuba, slijeva su naili na
komoru za ugljen. Vrataca na stropu otvarala su se tako
da se ugljen sputao iz prizemlja. U komori je ostala
uglavnom praina, nakupljena u kutovima. Samo je
nekoliko gruda ugljena lealo na podu. inilo se kao da
su ukrali ak i ugljen. Zdesna je bila prostorija koja bi
inae bila zatvorena dvostrukim vratima, ali vrata su bila
otvorena i otkrivala prostor s niskim zakrivljenim
stropom, irok etiri koraka i dug deset. Zid je bio
oblijepljen bijelim i ruiastocrvenim prugama. Na
ruiastim prugama Pekkala je vidio sliku koja se
ponavljala, a podsjeala ga je na stiliziran uzorak male
kornjae. Prostorije poput te rabile su se za pohranu
odjee tijekom godinjih doba kada se nije nosila.
Koliko je prostorija neko bila uredna, toliko je sada
bila unitena. Nedostajali su veliki dijelovi tapeta,
razotkrivajui reetkast uzorak od gipsa, zemlje i kamena.
Velik dio toga bio je razasut po podu. Zidovi su bili
rupiasti od metaka. Velike krvave mrlje prekrivale su tlo.
Pomijeavi se sa bukom, oblikovale su koru nalik na
tamno-smee titove koji lee razbacani na drevnu
bojitu. Mlazovi krvi kao da su visjeli u zraku i Pekkala se
morao poprilino usredotoiti kako bi vidio da su zapravo
zidovi poprskani njome.
Prema onome to mi je rekao Katamidze", rekao je,
straare su ubili gore i zatim ih dovukli dolje, vjerojatno
da zbune istraitelje koji bi se pitali odakle sva ta krv."
Ako ti tako kae." Anton se nervozno ogledavao.
Rupe od metaka kao da su zurile u njih poput oiju.
Pekkala je ugledao kolute ahura u praini. Sagnuvi
se, podignuo je jednu i preokrenuo je medu prstima.

Palcem je istrljao prljavtinu na dnu i ugledao sitnu

udubinu u sreditu, gdje je udarna igla pitolja zapalila
inicijalnu kapislu. Oznake na dnu bile su na ruskome i
datirale su iz 1918., to je znailo da je streljivo bilo novo
kada je ispaljeno. Nakupivi aku ahura, uoio je da ih
je izradio isti proizvoa i da na svima pie isti datum.
Trebam razgovarati s tobom", rekao je Anton.
Pekkala se okrenuo bratu koji je, uzdignuvi
svjetiljku iznad glave da rasvijetli prostoriju, stajao poput
kipa. O emu?"
Anton je pogledao preko ramena da provjeri je li
Kirov u blizini. O onoj stvari koju si nazvao bajkom."
Misli na carevo blago?"
Anton je kimnuo.
I ti i ja znamo da postoji."
O, pa postoji", sloio se Pekkala. Neu to pobijati.
Bajka je da znam gdje je skriveno."
Anton je teko suzdravao uzrujanost. Car nije imao
tajni pred tobom. Ti si moda jedini na svijetu kome je
doista vjerovao. Morao ti je rei gdje je sakrio zlato."
ak i da znam gdje je", rekao je Pekkala, ne bi mi
palo na pamet uzeti ga, i to upravo zato to mi je car
vjerovao."
Anton je ispruio ruku i primio bratovu. Car je
mrtav! Njegova je krv na podu pod tvojim nogama. Sada
treba biti odan ivima."
Ako je Aleksej iv, zlato pripada njemu."
Nakon svega onoga ega te tvoja odanost kotala, ne
misli li da i ti zasluuje dio?"
Jedino zlato koje trebam jest ono koje mi je zubar
stavio u zube."
A to je s lijom? to ona zasluuje?"
Na spomen njezina imena, Pekkala se stresao. Nju
ne mijeaj u ovo", rekao je.
Nemoj mi rei da si je zaboravio", podsmjehnuo se
Anton.
Naravno da nisam. Cijelo vrijeme mislim na nju."

Misli li moda da je ona tebe zaboravila?"

Pekkala je slegnuo ramenima. inilo se da pati,
lopatice kao da su mu postale preteke za lea.
ekao si je, zar ne?" ustrajao je Anton. Tko onda
moe znati da i ona nije ekala tebe? Platila je svoju
odanost, ali njezina odanost nije bila odanost caru. Bila je
odana tebi. Kada je nade, mora se pobrinuti da ne
zavri kao prosjakinja na ulici. Duguje joj to."
Pekkali se vrtjelo u glavi. Uzorak tapeta plesao mu je
pred oima. inilo mu se da zagasite smee mrlje na
podnim daskama ponovno svjetlucaju svjeom krvlju.
Bio je oujak 1917.
Pekkala je uo kucanje na vratima svoje kolibe u
Carskom selu, gdje je bio zatoen ve mjesecima.
Kada je otvorio vrata, zapanjio se vidjevi cara kako
stoji pred njim. Premda su tu obojica bila zatvorenici, car
ga jo nijedanput nije posjetio. U udnovatoj ravnotei
njihovih ivota, pa ak i u razdoblju poput ovog, Pekkalina
privatnost bila je svetija od careve.
Car je ostario u posljednja dva mjeseca. Koa ispod
oiju objesila se. Boja je iezla iz obraza. Nosio je
tamnosivu odoru s obinim mjedenim pucetima i
ovratnikom koji je bio usko zakopan na vratu. Smijem li
ui?" upitao je.
Da", odgovorio je Pekkala.
Car je ekao trenutak. Onda bi se moda mogao
pomaknuti."
Pekkala se zamalo spotaknuo sam o sebe dok se
micao u stranu.
Ne mogu dugo ostati", rekao je car. Neprekidno me
nadziru. Moram se vratiti prije negoli primijete da me
nema. " Stojei u prednjoj prostoriji s niskim stropom, car je
pogledao blijedoute zidove, mali kamin i stolac pred njim.
Pogled mu je lutao sobom dok mu se oi naposljetku nisu
zaustavile na Pekkalinima. Oprosti to ti se nisam javljao
dosad. No zapravo je bolje da te to manje vide sa mnom.

uo sam glasinu da e nas, moju obitelj i mene, preseliti

odavde u sljedeih nekoliko mjeseci."
Kamo idete?"
uo sam da je netko spomenuo Sibir. Barem emo
ostati zajedno. To je dio dogovora." Duboko je uzdahnuo.
Stvari su krenule nagore. Morao sam poslati poruku
bojniku Kolaku. Sjea ga se, zar ne?"
Da, Ekscelencijo. Vaa polica osiguranja. "
Tono. A u duhu brige za ono to mi je vrijedno",
nasmijeio se tuno car, stari prijatelju, elim da ode
odavde. " Posegnuo je u dep i izvukao konati novanik.
Tu su dokumenti za tvoje putovanje. "
Dokumenti?"
Krivotvoreni, naravno. Identitet. Karte za vlak. Neto
novca. Jo primaju istu valutu. Boljevici dosad nisu imali
vremena otisnuti vlastitu. "
Ali, Ekscelencijo", pobunio se Pekkala, ne mogu
pristati na ovo... "
Pekkala, ako ti nae prijateljstvo ita znai, nemoj
me prisiljavati da preuzmem odgovornost za tvoju smrt.
im odemo iz Carskog sela, boljevici nee tratiti vrijeme i
odvest e sve koji ostanu. Za tuu sigurnost ne mogu
jamiti nita vie nego za vlastitu. Kada shvate da te
nema, Pekkala, zapoet e potragu. Sto veu prednost
stvori u poetku, to e biti sigurniji. Kao to zna",
nastavio je car, zatvorili su sve prolaze osim glavnih vrata
i ulaza u kuhinju, no pokraj Paviljona lamskoj prolaz je
preprijeen samo djelomino. Preuzak je za vozila, ali
ovjek se moe provui. Ondje te eka automobil. Odvest e
te to blie finskoj granici. Vlakovi vie ne dolaze u grad,
ali jo voze okolnim okruzima. Uz malo sree, uhvatit e
jedan od onih koji idu za Helsinki. " Car mu je pruio
konati novanik. Uzmi ga, Pekkala."
Jo zbunjen, Pekkala je uzeo novanik iz careve
ispruene ruke.
Ah, jo jedna stvar", rekao je car. Posegnuvi u dep
odore, izvadio je Pekkalin primjerak Kalevale, koji je

posudio od njega prije nekoliko mjeseci. Moda si pomislio

da sam zaboravio. " Car je stavio knjigu u Pekkaline ruke.
Jako sam uivao u njoj, Pekkala. Trebao bije ponovno
prolistati."
Ali, Ekscelencijo", Pekkala je stavio knjigu na stol,
znam sve prie napamet."
Vjeruj mi, Pekkala. " Car je ponovno primio knjigu i
njome potapao Pekkalina prsa.
Pekkala ga je zbunjeno gledao. Vrlo dobro,
Ekscelencijo. " Carevo blebetanje gotovo gaje nagnalo u
pla. Shvatio je da ne moe vie nita uiniti. Kada
trebam poi?"
Sada!" Car je otiao do otvorenih vrata i pokazao
preko irokog prostranstva Aleksandrova parka, u smjeru
Paviljona Lamskoj. Vrijeme je da se skrasi s onom
svojom uiteljicom. Gdje je ona sada?"
U Parizu, Ekscelencijo. "
Zna li gdje je tono?"
Ne, ali nai uje."
Ne sumnjam", odgovorio je car. Naposljetku, za to si
obuen. Volio bih da mogu poi s tobom, Pekkala. "
Obojica su znala koliko je to nemogue.
,,A sada idi", rekao mu je car. Prije nego to bude
prekasno. "
Ne mogavi se buniti, Pekkala je krenuo preko parka.
No prije negoli je nestao medu drveem, osvrnuo se prema
kolibi.
Car je jo bio ondje i gledao ga kako odlazi. Dignuo je
ruku u znak pozdrava.
U tom je trenutku Pekkala osjetio kako dio njega
umire, poput tame koja gomilanjem i sama postaje tamnija.
Kada bi nas barem odveo onamo",
ustrajao. Ne bismo sve uzeli."
Dosta", rekao je Pekkala.
Kirov ne treba ni znati za to."
Dosta!" ponovio je.

Anton je

Anton je uutio.
Njihove sjenke naginjale su se pri pokretima
plamena iz svjetiljke.
Posljednji put ti kaem, Antone: ne znam gdje je."
Anton se okrenuo na peti i poao uza stube.
Antone!"
No brat nije stao.
Znajui da nema smisla uvjeravati ga, Pekkala se
vratio pranjavim ahurama na svojem dlanu. Svaka je
imala 7,62 mm. Pripadale su Ml895 Nagantu. Cijev tog
pitolja izgledala je slabano, drak mu je nalikovao na
bananu, a velika udarna igla bila je isturena unatrag
poput palca. Usprkos nespretnu izgledu, Nagant je bio
umjetniko djelo. Njegova je ljepota dolazila do izraaja
samo u primjeni. Savreno je prianjao uz ruku, ravnotea
je bila besprijekorna, a za jedan pitolj bio je iznimno
precizan.
Jedinstven oblik ahura koje je Pekkala naao odao
je identitet pitolja. Kod veine streljiva metak je poinjao
kod zavretka ahura, ali u sluaju Naganta metak se
ugnijezdio unutar mjedene ahure radi stvaranja plinskog
potiska koji bi oslobodio vie snage prilikom pucnja. Zbog
toga se Nagant mogao upotrebljavati s priguivaem.
Pitolji s priguivaem brzo su postali oruje ubojica:
Pekkala je esto susretao Nagant na mjestima zloina.
Zavrnuti za kraj cijevi, veliki priguivai nalik na cigare
bili su odbaeni pokraj tijela rtava.
Zvuk pucnjeva u zatvorenu mjestu poput ovoga
zasigurno je sve zagluio, mislio je Pekkala. Pokuao je
zamisliti kako je prostorija izgledala kada je pucnjava
napokon prestala. Dim i razlomljen gips. Krv koju upija
praina. Klaonica", proaptao je za sebe.
Rupe od metaka obiljeavale su i zidove stubita
pokazujui da se straari nisu predali bez borbe. Na
drugom katu, gdje su bili ivjeli Romanovi, bile su etiri
spavae sobe, dvije velike i dvije male, te dvije radne sobe.
Jedna je soba, s tamnozelenim tapetama i ugraenim

drvenim policama, oito pripadala mukarcu. Druga, iji

su zidovi bili boje breskve, imala je klupu s jastucima na
kojoj je gospodarica kue mogla sjediti i promatrati
prolaznike na cesti. Klupa je jo leala prevrnuta u sobi.
Jednu od nogu izbio je metak. Ovalno zrcalo bilo je
nakrivljeno na zidu. Jedan komad stakla u obliku zuba
morskog psa ostao je u okviru, dok je ostatak bio pao na
tlo. Pauina je visjela na rasvjetnom ureaju iznad njega.
Na prozorskim staklima jo su se vidjeli tragovi vapna.
Mora da su je Bijeli oistili kada su zauzeli kuu, pomislio
je Pekkala.
Stajao je na odmoritu i pogledom slijedio do
prizemlja crtu uglaanog rukohvata, svijetlu poput ive.
Pokuao je zamisliti cara kako stoji na tom istom mjestu.
Sjetio se kako bi se car katkad zaustavio usred reenice
ili usred etnje jednim od dugih hodnika Zimskog dvorca.
Ostao bi nepokretan, poput ovjeka koji je u daljini uo
glazbu pa pokuava prepoznati melodiju. Silazei,
Pekkala se sjetio dana kada je u umi promatrao jelene:
rogovi poput razgranatih grana munje izlazili su im iz
glava, a oni bi zastali u tom poloaju ekajui da se
pokae kakva opasnost.
Sjedili su za golim drvenim kuhinjskim stolom,
umorni, bezizraajnih lica. Jedini zvuk proizvodile su lice
grebui unutranjost limenke s hranom. Nisu imali ni
tanjure ni zdjele. Anton je jednostavno otvorio est
limenki s povrem i vojnim porcijama mesa te ih stavio
nasred stola. Kada se jedan od njih zasitio narezane
mrkve, vratio je limenku na stol i uzeo limenku narezane
cikle. Pili su vodu iz bunara u dvoritu. Natoili su je u
vazu koju su nali na podu sobe na katu, a iji je vrh bio
obrubljen kameniima.
Kirov se prvi slomio. Odgurnuo je svoju limenku s
mesom i graknuo:
Koliko ovog jo moram pretrpjeti?" Iz depa je
izvukao drvenu jabuku. Lupio je njome o stol. Crveno
obojena, izgledala je kao da svijetli iznutra. Idu mi sline

na usta od samog pogleda na nju", rekao je Kirov.

Posegnuo je u dep i izvadio lulu. Kao da stvari nisu
dovoljno loe, ponestaje mi i duhana."
Hajde, Kirove", rekao je Anton. ,-,Sto se dogodilo s
naim sretnim momkom?" Izvadio je nabreklu vreicu iz
depa i prouio njezin sadraj. Miris svjeeg lia duhana
preao je preko stola. Moja se zaliha sasvim dobro dri."
Posudite mi malo", rekao je Kirov.
Nabavi si svoj." Anton je udahnuo spremajui se
rei jo neto, ali ga je prekinuo zvuk kakav proizvodi
kamen baen u prozor.
Sva su trojica poskoila.
Lula je ispala iz Kirovljevih usta.
Dovraga, to je to bilo?" upitao je Anton.
Zvuk se ponovio, ovaj put glasnije.
Anton je izvukao pitolj.
Netko je na vratima", rekao je Pekkala.
Tko god bio, morao je doi straga da ga ne bi vidjeli
pred kuom.
Pekkala je otiao pogledati tko je.
Druga su dvojica ostala za stolom.
Kada se Pekkala pojavio, za njim je, gegajui se, uao
starac iroka trbuha. Ulazei u prostoriju, njihao se
poput metronoma. Sitnim oima boje badema sumnjiavo
je promatrao Antona.
Ovo je Evgenij Majakovski", rekao je Pekkala.
Starac je kimnuo u znak pozdrava.
Kae da ima neke podatke", nastavio je Pekkala.
Sjeam te se", Anton je zurio u starca.
I ja se tebe sjeam", Majakovski se okrenuo s
namjerom da ode. Moda bih trebao poi..." rekao je.
Ne tako brzo", Anton ga je primio za ruku. Zato ne
ostane nakratko?" Izvukao je stolac i potapao sjedalo.
Raskomoti se."
Majakovski je nevoljko sjeo, a na crvenim mu je
obrazima proaranima kapilarama ve u kapljicama
izbijao znoj.

Otkud se znate?" upitao je Pekkala.

O, ve je jedanput pokuao izvesti taj trik",
odgovorio je Anton. Na dan kada je dola eka, pojavio
se s nekim podacima koje nam je htio prodati. Kleo se da
e nam biti od koristi."
Jesu li bili od koristi?" upitao je Kirov.
Nismo mu dali priliku", odgovorio je Anton.
Slomili su mi nos", rekao je tiho Majakovski. To
nije bilo civilizirano."
Ako si traio civiliziranost", odgovorio je Anton,
pokucao si na pogrena vrata."
Kada sam vidio da su ovdje upaljena svjetla",
nastavio je Majakovski ne obazirui se na njega, nisam
znao da ste to vi." Vrpoljio se na stolcu. Krenut u sada.
Ovaj put te nitko nee ozlijediti", rekao mu je
Pekkala.
Majakovski ga je odmjeravao.
Je li?"
Dajem ti rije", odgovorio je Pekkala.
Znam neto to e vas zanimati", rekao je
Majakovski tapkajui debelim prstom po sljepoonici.
O emu pria?" upitao je Pekkala.
Kada su doli Bijeli, uspostavili su ispitni odbor.
Nisu vjerovali da su Romanovi preivjeli. eljeli su samo
da Crveni preuzmu krivicu. Zatim, kada su se Crveni
vratili, oformili su svoj vlastiti odbor. Ba kao i Bijeli,
vjerovali su da su Romanovi ubijeni. Razlika je bila u
tome to su Crveni eljeli uti da su straari u kui
preuzeli stvar u svoje ruke. inilo se kao da su svi eljeli
Romanove mrtve, ali nitko nije elio biti odgovoran za
ubojstva. Dakako, naposljetku je tu i ono to se doista
dogodilo."
,,A to je?" upitao je Pekkala.
Majakovski je blago pljesnuo rukama.
Eh, to je dio koji sam doao prodati."
Anton se prezrivo nasmijao.
Nemamo novca za kupnju podataka."

Mogli biste neto razmijeniti za njih", rekao je

Majakovski glasom koji je jedva nadilazio apat.
Razmijeniti to?" upitao je Kirov.
Starac je oblizao usne.
Zgodna je ta lula koju pui."
Zaboravi!" Kirovljeva su se leda uspravila. To nee
dobiti!"
Daj mu lulu", rekao je Pekkala.
Molim?"
Da, elim tu lulu", rekao je Majakovski.
,,E pa, ne moe je dobiti!" povikao je Kirov. Ve
spavam na podu. Ne moete oekivati..."
Daj mu lulu", ponovio je Pekkala, pa ujmo to
nam ovjek ima rei."
Kirov se poalio Antonu: Ne moe me natjerati na to,
zar ne?"
Upravo jest", rekao je Anton.
Nitko ne zna ono to ja znam", rekao je Majakovski.
Kirov je bijesno gledao u Antona i Pekkalu.
Gadovi!"
Obojica su ga strpljivo promatrala.
Pa ovo je jednostavno neuveno!" rekao je Kirov.
Majakovski je ispruio ruku prema luli.
Anton je prekriio ruke i nasmijao se.
I daj mu svoj duhan." Pekkala je mahnuo glavom
prema konatoj vreici koja je leala na stolu.
Antonu je smijeh zamro u grlu.
Moj duhan?"
Da", udario je Kirov akom o stol. Dajte mu svoj
duhan."
Starac je ispruio ruku i zamigoljio prstima prema
Antonu.
Bolje ti je da zna neto dobro." Anton je dobacio
vreicu starcu. Ili u ti ponovno srediti lice."
Dok su njih trojica gledala, Majakovski je napunio
lulu i zapalio je ibicom prekrivenom vunastom masom,
koju je izvukao iz depa na prsluku. Kresnuo ju je o

potplat cipele. Minutu je zadovoljno pukao, a onda je

progovorio. Proitao sam u novinama da su Romanovi
mrtvi."
To je svatko proitao!" Kirov se podsmjehnuo.
Cijeli je svijet itao o tome!"
Jest", kimnuo je Majakovski. Ali to nije istina."
Anton je otvorio usta da povie na starca.
Pekkala je naglo dignuo ruku da ga uutka.
Progundavi, Anton je sjeo natrag na stolac.
Majakovski", rekao je Pekkala, zbog ega misli da
nisu mrtvi?"
Jer sam sve vidio!" odgovorio je starac. ivim preko
puta."
,,U redu, Majakovski", rekao je Pekkala, reci nam
to se dogodilo."
One noi kada su spasili Romanove", nastavio je
Majakovski, gomila ekinih straara iznenada je istrala
u dvorite Ipatijevljeve kue. U dvoritu su imali dva
kamiona. Straari su nagrnuli u jedan od njih i odvezli
se."
Bili su nas upravo pozvali", rekao je Anton. Naredili
su nam da postavimo prepreku na cesti. Bijeli su se
spremali napasti. Tako su nam barem rekli."
Samo nekoliko minuta nakon odlaska kamiona, ona
prokleta budala Katamidze doao je na prednja vrata
kue! On je fotograf kojeg su zatvorili u Vodovenku. Ne
udim se to je taj gad ondje zavrio. Nazivao se
umjetnikom. E pa, vidio sam neto od te umjetnosti. Gole
ene. To se drugaije naziva. Te su slike bile skupe.
Majakovski!" presjekao ga je Pekkala. to se
dogodilo kada je fotograf doao pred kuu?"
Straari su ga pustili. Nekoliko minuta nakon toga
na vrata je doao ekin asnik. Pokucao je i straari su
ga pustili unutra. Zatim je poela pucnjava."
to si onda vidio?" upitao je Pekkala.
Obian oruani sukob", odgovorio je Majakovski
sumorno.

ekaj malo", Anton ga je prekinuo. Cijela je zgrada

bila okruena visokom ogradom. Osim prednjih vrata i
ulaza u dvorite, cijelo je mjesto bilo okrueno. Kako si
ita mogao vidjeti?"
Rekao sam vam. ivim preko puta", rekao je
Majakovski. Na mojem je tavanu prozori. Kada bih
otiao tamo, vidio bih preko ograde."
Ali prozori su obojeni", rekao je Anton. ak su ih
hermetiki zalijepili."
Vidio sam vatru pitolja u prostorijama. Kada je
pucnjava prestala, ulazna vrata naglo su se otvorila, a
Katamidze je izletio iz kue. Otrao je u mrak."
Misli li da je Katamidze bio upetljan u pucnjavu?"
upitao je Pekkala.
Majakovski se nasmijao. Da mu date pitolj, taj ne
bi znao kroz koji kraj izlazi metak. Ako mislite da je bio
toliko hrabar i napao Ipatijevljevu kuu da spasi cara, ne
poznate Katamidzea."
to se dogodilo kada je Katamidze otiao?" upitao je
Pekkala.
Dvadesetak minuta poslije, drugi ekin kamion
odvezao se iz dvorita i otiao u smjeru suprotnom od
prvoga. To su bili Romanovi. Bjeali su s ovjekom koji ih
je spasio. Nije prolo mnogo prije negoli se prvi kamion
vratio. Pripadnici eke shvatili su da su ih prevarili. Tada
je nastao mete. Straari su bili mrtvi. Cuo sam kako
jedan pripadnik eke vie da su Romanovi pobjegli."
Kako zna da su straari ubijeni?"
Jer sam sljedeeg dana vidio kako im iznose tijela u
dvorite. Nisam vidio tijela Romanovljevih. Prema tome
sam znao da su pobjegli. To je istina bez obzira na to to
piu novine."
Za trenutak su svi u prostoriji utihnuli, osim
Majakovskog, ija je lula tiho cvilila.
Jesi li vidio lice ovjeka koji je doao na vrata?"
upitao je Kirov.
Pekkala je pogledao Kirova.

Kirov se zacrvenio.
Mislio sam..."
Anton ga je prekinuo.
Da, to si tono mislio, mali? Nisam znao da si
preuzeo istragu."
Majakovski ih je promatrao kao da prati lopticu u
teniskom meu.
U redu je." Pekkala je kimnuo Kirovu. Nastavi."
Anton je zamahnuo rukama.
Pa sada doista napredujemo."
Kirov je proistio grlo.
Moe li opisati ovjeka kojeg si vidio tog dana,
Majakovski?"
Bio mi je okrenut leima. Bio je mrak." Majakovski
je cupkao neto to mu je zapelo izmeu prednjih zuba.
Ne znam tko je to bio, ali rei u vam to govore o tome
tko je spasio cara."
Tko govori?" ubacio se Pekkala.
Oni ?" Majakovski je slegnuo ramenima. Oni
nemaju ime. Oni su glasovi. Sve razliiti glasovi. Skupe se
zajedno i tako zna to kau."
U redu", rekao je Kirov. to kau, tko je to bio?"
Slavan ovjek. ovjek kojeg bih volio upoznati."
A tko je to?"
Inspektor
Pekkala",
rekao
je
Majakovski.
Smaragdno oko. Osobno je spasio cara."
Sva su trojica bila nagnuta naprijed, ali sada su se
zavalili natrag u stolac i uzdahnuli.
to je sada?" upitao je Majakovski.
Smaragdno oko sjedi tono pred tobom", Anton je
neodreeno pokazao prema Pekkali.
Starac je izvadio lulu iz usta i usmjerio drak prema
Pekkali. Pa tebe zaista ima posvuda, zar ne?"
Manje od dvadeset etiri sata nakon to se oprostio od
cara, Pekkalu je na maloj postaji zvanoj Vainikkala uhitio
pripadnik detamana eljeznike policije Crvene armije.

Situacija na granici jo je bila kaotina. Nekim postajama

upravljalo je finsko osoblje, dok su druge bile pod
nadzorom Rusa. Vainikkala je bila jedna od njih.
Bila je kasna no kada su se trupe ukrcale na vlak.
Odore su im bile od grube crne vune, s ovratnicima
obrubljenima tamnocrvenim koncem, a na desnom rukavu
nosili su crvene vrpce kune izrade. Na njima su neki
nacrtali znak pluga i ekia, koje e uskoro zamijeniti srp i
eki kao simbol Sovjetskog Saveza. Uz odore su ili crni
eiri s uskim obrubom i velikom crvenom zvijezdom
priivenom sprijeda.
Pekkalini krivotvoreni dokumenti tvrdili su da je
lijenik
porodnitva.
Prema
carevim
naredbama,
dokumente je prije nekog vremena izradila Okhranina
tiskarska sluba. Pekkala nije znao da postoje sve do prije
dva dana, kada mu je car naredio da napusti zemlju.
Dokumenti su bili savreni: s fotografijom, svim vanim
igovima i potpisima na brojnim dozvolama za putovanje.
Nisu ga zaustavili zbog dokumenata.
Pekkalinaje pogreka bila to je dignuo glavu i
pogledao u oi straara koji je s jo dvojicom iao niz uzak
hodnik u vlaku. Sa straarovih se ramena otapao snijeg, a
kapljice su se kondenzirale na njihovu oruju.
Prvi se straar spotaknuo o remen torbe ugurane pod
sjedalo nekoliko redova ispred Pekkalina mjesta. Zateturao
je i tresnuo na koljeno gadno opsovavi. Ljudi u vagonu
trznuli su se na izljev prostota. Straar je brzo dignuo
glavu. Bio je bijesan i osjeao je sram jer se spotaknuo.
Prva osoba koju je vidio bio je Pekkala, koji je sluajno u
tom trenutku gledao u njega.
Idemo", zareao je straar i podignuo Pekkalu na
noge.
Kada je napustio vlak, Pekkala je prvi udah hladnog
zraka osjetio kao papar u pluima.
Natjerali su desetak ljudi - veinom mukaraca, ali i
nekoliko lijepih ena - da sidu s vlaka. Stajali su okupljeni

na peronu. Ime postaje jedva se vidjelo ispod koraljnog

pokrova mraza.
Vlak je soptao i dahtao, nestrpljivo ekajui da se vine
u no prema Helsinkiju.
Pekkala je odvagnuo situaciju. Znao je da su ti ljudi
vjerojatno samo bivi vojnici, a ne strunjaci koji bi mogli
uoiti kvalitetno krivotvorene dokumente ili znati koja
pitanja postavljati da uhvate ovjeka u lai o svojem
identitetu. Jedno dobro usmjereno pitanje o porodnitvu
moglo bi skinuti Pekkalinu krinku. Nije imao vremena
prouiti to zanimanje.
Webley je bio privezan za Pekkalina prsa. Lako je
mogao ustrijeliti jednog ovjeka koji ih je uvao i pobjei u
mrak dok drugi pretrauju vlak. No samo jedan pogled na
gustu umu punu snijega koja je okruivala postaju rekao
je Pekkali da ne bi stigao daleko. ak i kada ga ne bi
uhvatili, najvjerojatnije bi se smrznuo.
Nije mu preostalo nita osim nade da su straari
zadovoljili znatielju i potrebu da budu vani. Tada bi se
svi jednostavno vratiti u vlak.
Bio je planirao posjetiti roditelje, zatim otii put
Stockholma i Kopenhagena, a odatle dolje do Pariza. Ondje
e potraiti Liju.
Ostali straari sili su iz vlaka.
Putnici su brisali prozore natopljene kondenziranom
vlagom i pravili krugove da vide to se dogaa vani.
Straar koji se bio spotaknuo proao je pokraj reda
ljudi koje su zadrali, pregledavajui im dokumente. Bio je
malo prevelik za odoru iji su rukavi zavravali dobrano
iznad zapea. Zapaljena cigareta visjela mu je izmeu
usana, a kada je govorio, zvuao je kao ovjek s oteenim
linim ivcem.
,,U redu", rekao je jednom od putnika. Moete ii. "
ovjek se nije ni osvrnuo. Potrao je da se ukrca na
vlak.
Dvije ene koje su bile ispred Pekkale, a kojima nisu
rekli da se ukrcaju, stajale su i plakale na jarkom svjetlu

svjetiljki na postaji. Poelo je snijeiti, a sjenke pahulja,

goleme poput oblaka, prolazile su preko smrznutog perona.
Straar je doao do Pekkale.
Lijenik", rekao je.
Da, narednie. " Pekkala je pognuto drao glavu.
Koja je ovo kost?" upitao je ovjek.
Pekkala je u tom trenutku znao da je u klopci. Ne zato
to nije znao imenovati kosti ljudskog tijela. Godinama je
atlas ljudskog tijela visio u oevoj mrtvanici; bilo je malo
kosti kojima nije znao naziv. No Pekkala je znao da je u
klopci jer pogleda li straara u oi, nee ga pustiti. Ne bi
bilo nita drugaije ni da je stajao pred psom. Za straara
je to bila igra.
Ova kost ovdje", rekao je ovjek i zapucketao prstima
da privue Pekkalinu pozornost.
Pekkala je gledao u svoja stopala. Pahulje su padale
po izmama.
Vlak je nestrpljivo soptao.
Dah koji je mirisao na dim duhana preao mu je preko
lica.
Odgovori, dovraga", rekao je straar.
Na to Pekkala nije imao izbora nego dignuti glavu.
Straar se nacerio. Cigareta je dogorjela tako daleko
da mu je ar gotovo dodirivao usne. Drao je ruku
uzdignutu pokraj glave, pokreui polako prste kao pri
kakvu posprdnu pozdravu.
Pogledi su im se susreli.
Kada je vlak krenuo, ostali su samo Pekkala ijedna
od ena. Pekkali su ruke vezali lisicama za klupu. Straari
su enu odvukli u ekaonicu pokraj postaje.
Pekkala ju je uo kako vriti.
Pola sata poslije ena je gola istrala na peron.
Snijeg je dotad ve prestao padati. Pun Mjesec sjajio
je kroz komadie oblaka u prolazu. Snijeg koji je pao na
Pekkalin kaput vie se nije topio. Umjesto toga, skupljao se
na njemu poput krzna polarnog medvjeda. Nije osjeao
ruke. Obrui lisica bili su tako hladni da mu se inilo kao

da mu koa gori. Noni prsti postali su tvrdi, kao meci

zabijeni u meko meso njegovih stopala.
Gola je ena dola do ruba perona. Stopala su joj
klizila po bljuzgavici. Na trenutak se okrenula i pogledala
Pekkalu. Na njezinu je licu bio utisnut isti iskrivljeni izraz
strave koji je Pekkala jedanput vidio u oima starog konja
koji se bio sruio pokraj ceste. Vlasnik je tada bio izvukao
dugaak no puukko i spremao se prerezati ivotinji vrat.
Sjeo je pokraj konja i otrio no o malen brus koji je stavio
na koljeno. Konj gaje cijelo vrijeme promatrao oima
upalima od straha.
ena je skoila s perona i tresnula o tranice, koje je
od perona dijelio gotovo metar visine. Zatim je ustala i
potrala tranicama u smjeru Helsinkija.
Straari su se dogegali na peron. Jedan od njih
prstima je dirkao krvavu usnicu. Gledali su naokolo i
zbunjeno se smijali.
Hej!"jedan je straar utnuo Pekkalinu nogu. Kuda
je otila?"
Prije negoli je Pekkala mogao odgovoriti, voda
straara ju je ugledao. Jo je trala. Na mjeseini su
njezina
gola
lea
blijetala
poput
alabastra.
Svilenastijastuii daha dizali su joj se iznad glave.
Straar je izvadio pitolj. Bio je to devetmilimetarski
Mauser s drvenim drkom nalik na drak metle. Drak se
namjetao u usadnik pa se iz pitolja moglo pucati kao iz
puke. Straar je skinuo drak sa sebe i privrstio ga za
kraj pitolja. Zatim je postavio usadnik na rame i naciljao
niz tranice u enu koja je trala. Pitolj je suho opalio.
ahura je iskoila uvis i otkotrljala se preko perona. Vrtei
se, zaustavila se pokraj Pekkaline izme. Traak puanog
dima klizio je iz njezina otvora.
Drugi straari skupili su se na rubu perona i zurili u
tamu.
Jo tri", rekao je jedan od njih.
Voda straara ponovno je naciljao i opalio.
Miris kordita lebdio je ledenim zrakom.

Promaaj", rekao je jedan straar.

Voda se naglo okrenuo.
Onda mi dajte mjesta!"
Straari su bili udaljeni vie od tri koraka od vode, no
posluno su se zgurali unatrag.
Nagnuvi se naprijed, Pekkala je nejasno vidio da je
ena jo na nogama. Trala je, a tijelo joj je bilo poput
plamena svijee koji svijetli medu srebrnim tranicama.
Voda straara ponovno je naciljao. Dvaput je zapucao.
Jo trenutak inilo se da enski plamen treperi, ali
onda je utrnuo.
Voda je usadnik postavio u pregib lakta. Cijev je sada
bila usmjerena u nebo.
Da odemo po nju?" upitao je jedan od straara.
Neka se smrzne", odgovorio je straar. Ujutro je
nee biti. "
Zato nee?"
Prije zore ovuda e proi vlak. Kada je udari, razbit
e se kao komad stakla."
Sljedeeg jutra straar je navukao crnu krpu preko
Pekkaline glave. Kada je stigao vlak iz Helsinkija, odgurali
su ga preko perona dok je obnevidio hvatao zrak. Grube
ruke povukle su ga u vlak. Leao je u nezagrijanom
odjeljku za prtljagu, ruku vezanih za zamjenski motor
traktora sve dok vlak nije stigao u Peterburg.
to ako su Romanovi bili u tom kamionu...?" rekao
je Pekkala.
Majakovski se okrenuo na pragu: Ve sam vam
rekao da jesu."
Ali to ako su bili mrtvi kada ih je kamion odvozio?"
Sluajte me", rekao je starac nestrpljivo, svi u ovom
gradu znali su da je jedini razlog boravka Cekinih ljudi
ovdje taj da usmrte Romanove prije nego to Bijeli udu u
grad. Zbog toga su izbacili mjesne milicajce koji su uvali
Ipatijevljevu kuu. Moskva je eljela biti potpuno sigurna
da e eka, ako se Bijeli dovoljno priblie, pogubiti
Romanove te da nee tek tako pobjei, kao to bi to

moda uinila milicija. Ako je itko izvana elio Romanove

mrtve, trebao je samo ekati da se pojave Bijeli. Osoba
koja bi provalila u kuu i dovela u opasnost vlastiti ivot
pucajui na uvare mogla je biti samo netko tko je carsku
obitelj htio spasiti, a ne pobiti."
Nakon to je Majakovski otiao, trojac se vratio za
stol.
Zato si ga pustio da pria?" upitao je Kirov. Znao
si da je to samo gomila lai."
Eto da se jedanput i ja sloim s malim", rekao je
Anton. A najgore je to to stari gad misli da smo popuili
priu."
Majakovski ne misli da lae", rekao im je Pekkala.
Uvjeren je da je jedini razlog zato ste ti i drugi Cekini
pripadnici preuzeli nadzor od milicije taj da ubijete
obitelj."
Zamijenili smo miliciju", odgovorio je Anton, jer su
krali od Romanova. Cara je uvala banda sitnih lopova.
To nije bilo profesionalno. Postali su potpuno
nepouzdani."
No vidi kako je va dolazak izgledao nekome
izvana. Zbog toga Majakovski vjeruje u ono to govori.
Vano je znati kako su ljudi vidjeli zloin, premda ti zna
da se nije tako dogodilo."
Ili je istina ili nije." Anton je primio drvenu jabuku i
dobacio je Pekkali. Zvui poput ljudi koji su nam dali
ovo."
Razlika je u tome", rekao je Pekkala, to mi ne
inimo zloin, nego ga rjeavamo."
Anton je zamahnuo rukama: Vodi ovaj sluaj kako
god eli. Idem do krme vidjeti mogu li izmoliti togod
duhana jer to je jedini nain da ga dobijem." Ljutito je
izaao zalupivi vratima.
Kirov i Pekkala otili su u prednju sobu, u kojoj je
bilo ledeno, i zapalili vatru. Donijeli su stolce iz kuhinje i
sjeli ispred ognjita. S pokrivaima preko ramena,
ispruili su ruke prema plamenu.

Pekala je iz depa na kaputu izvadio staru knjigu

koju je bio donio sa sobom. Dok je itao, izraz mu je
postao odsutan. Crte lica su se ublaile.
to je to?" elio je znati Kirov.
Kalevala", promrmljao je Pekkala i nastavio itati.
to?"
Pekkala je s mukom uzdahnuo i poloio knjigu na
koljeno.
To je knjiga pria", objasnio je.
Kakvih pria?"
Legenda."
Ne znam ni jednu legendu."
One su poput pria o duhovima. Ne mora vjerovati
u njih, ali teko je misliti da u njima nema nimalo istine."
Vjeruje li u duhove, Pekkala?"
Zato me to pita, Kirove?"
Zato to sam upravo vidio jednoga", rekao je Kirov.
Pekkala se uspravio na stolcu.
Molim?"
Kirov je neprirodno slegnuo ramenima. Dok sam
pripremao vatru, netko je pogledao unutra kroz onaj
prozor." Prstom je pokazao zastore u kutu pokraj kamina.
Odande gdje su sjedili, vidjeli su komadi prozorskog
stakla koji nije bio zastrt. Kroza nj su se obrisi grana
micali na mjeseini poput udnih vodenih bia.
Vjerojatno je to bio samo neki pijanac na putu kui
iz krme koji je elio vidjeti zato je ovdje upaljeno svjetlo.
Ljudi su skloni znatielji."
Sramei se, Kirov se poeao po zacrvenjenu licu.
Ma samo... ovaj... zvui onako..."
to je, Kirove? Ispljuni to pa da se mogu vratiti
itanju knjige."
Ma samo, mogao bih se zakleti da je ovjek koji je
gledao kroz prozor bio car Romanov. Ona njegova brada.
Tune oi. Naravno, vidio sam samo slike. Osim toga,
mrak je... Moda mi se samo priinilo.

Pekkala je ustao i otiao iz sobe. Otvorio je prednja

vrata. Noni povjetarac poeo je lagano puhati pokraj
njega nadomjetajui ustajali zrak koji se nakupio u
Ipatijevljevoj kui. Dugo je tako stajao i zurio u prozore sa
zatvorenim kapcima preko puta ceste, traei bilo kakav
znak koji bi mogao odati prisutnost promatraa. Nije
nikoga vidio, no osjeao je da je netko tu.
Kada se Pekkala napokon vratio u sobu, naao je
Kirova kako ui pred vatrom i na nju dodaje komadie
slomljenog stolca.
Pekkala je sjeo na svoje mjesto.
Plamen je pijuckao vatru dok se dizao oko slomljenog
drva.
Rekao sam ti da mi se priinilo", rekao je Kirov.
Moda", odgovorio je Pekkala.
Pekkala se naglo uspravio na stolcu.
Probudila ga je lomljava stakla.
Kirov je ve bio na nogama. upava kosa strila mu
je uvis. Dolo je odande." Pokazao je na kuhinju. Tiho je
otiao u pokrajnju sobu i zapalio jednu od svjetiljki.
Pekkala je zbacio sa sebe pokriva i protrljao lice.
Vjerojatno je samo Anton, pomislio je. Ostao je zakljuan
vani pa je razbio prozor da pokua ponovno ui.
Prokleta djeca!" rekao je Kirov
Pekkala je ustao. Za svaki je sluaj izvadio Webley iz
korica. Ukoenih nogu, otiao je do kuhinje. Prvo to je
ugledao bio je razbijen prozor iznad sudopera. Pa komade
stakla rasute po podu.
Kirov je gledao kroz razbijeni prozor.
Gubite se!" viknuo je u mrak. Tornjajte se odavde!"
to su bacili?" upitao je Pekkala.
Komad noge stola."
Pekkali je zastao dah u grlu.
U Kirovljevoj ruci bila je njemaka runa granata:
sivo obojen metalni valjak nalik na malu limenku s juhom
koji je bio privren za drveni tap malo krai od ljudske
nadlanice da bi se granata mogla daleko baciti.

to je?" upitao je Kirov. Pogledao je Pekkalu, a

potom tap u ruci. Kao da je iznenada razumio. O, moj
Boe", proaptao je.
Pekkala je zgrabio granatu iz Kirovljevih ruku i bacio
je natrag kroz kuhinjski prozor razbivi drugo staklo.
Zgrabivi Kirova za koulju, povukao ga je na pod.
Granata je zveketala preko dvorita. Komadii stakla
melodino su zveckali na tlu poploenom kamenjem.
Pekkala je rukama prekrio ui i otvorio usta da
izjednai tlak u uima, pripremivi se za grmljavinu. Znao
je da e ljudi koji su bili vani, ako su pravilno uvjebani,
ui u kuu odmah nakon detonacije. Pekkala se priljubio
uza zid da ga ne bi ozlijedili komadii prozora i vrata.
Fitilj tih granata gorio je sedam sekunda. Tome ga je
nauio sam Vasiljev. ekao je i brojio, ali eksplozije nije
bilo. Naposljetku, zadovoljan to je granata zatajila,
dignuo se i pogledao u dvorite. Mjeseina je svjetlucala
na komadima stakla i Emkinu vjetrobran- skom staklu,
dijelei dvorite u geometrijske likove od plavkasta svjetla
i uredno izdjeljane uglove od crne sjene. Vladala je
potpuna tiina.
Hajdemo", rekao je Pekkala gurkajui Kirova nonim
prstom.
Obojica su oprezno izala u dvorite. Zvijezde su se
irile nebom.
Dvorina vrata bila su otvorena. Bila su zatvorena
kada su ili spavati.
Hoemo li ih slijediti?" upitao je Kirov.
Pekkala je odmahnuo glavom. Kada shvate da
granata nije eksplodirala, mogli bi se vratiti. Bit emo
sigurniji ako ih priekamo ovdje."
Kada je Kirov otiao po pitolj, Pekkala je ugledao
granatu kako lei pokraj spremita. Pribliavajui joj se,
vidio je pokraj nje neto nalik na bijelo puce. Pogledavi
pozornije, shvatio je da je puce zapravo kuglica veliine
pikule, s rupom u sredini. Kroz kuglicu je bila provuena
nit. Drugi kraj niti nestajao je u upljem drku granate. Ti

su predmeti trebali biti pokriveni metalnim epom sve do

upotrebe granate. Porculanska kuglica i nit bile su
smjetene u tapu te ili se moralo povui da se fitilj
zapali. Tko god je bacio granatu, odvio je ep, ali je
zaboravio povui icu.
Moda je to bilo samo upozorenje", rekao je Kirov
kada mu je Pekkala objasnio zato granata nije
eksplodirala.
Pekkala je odvagnuo granatu rukom, njeno tapui
dlan metalnom limenkom s eksplozivom. Nije odgovorio.
Dok je Kirov pred kuom drao strau, Pekkala je
ostao u kuhinji. Sjedio je u mraku s Webleyjem i
granatom pred sobom. Na stolu su bili ratrkani komadii
stakla. Zurio je u no kroz razbijeni prozor dok ga oi
nisu poele pei, a sjene plesati naokolo poput ljudi koji
mu se izruguju.
Anton se pojavio u zoru. Otiao je ravno do crpke u
dvoritu. Skladno zakrivljena, bila je obojena starom
crvenom bojom u nijansi bobica boikovine. Na mjestima
gdje se boja izlizala, naziralo se zahrdalo eljezo. Kada je
Anton poeo pritiskati polugu, zvuk nalik na ptije
krijetanje ispunio je zrak.
Trenutak poslije bezoblino srebro prsnulo je iz
otvora crpke, a Anton je gurnuo lice pod mlaz. Kada je
dignuo glavu, srebrna perjanica napravila je luk preko
njegova ramena. Sklopljenih oiju i otvorenih usta, dok
su mu kapljice padale s brade, rukama je zagla- dio kosu
unatrag.
U tom je trenutku Pekkala shvatio da je ve vidio tu
crpku.
Bila je na fotografiji koju je vidio u jednom broju
Pravde, koju su mu ostavili sa zimskim namirnicama na
poetku ceste u Krasnogo- ljani. Car i njegov sin Aleksej
pilili su drva velikom pilom za dvoje. Svaki je drao jedan
kraj. Gomila drva stajala je po strani. Crpka je bila u
pozadini. Fotografija je snimljena tijekom careva
zatoenitva na ovome mjestu. Car je nosio obinu vojnu

odoru, vrlo slinu onakvima kakve su nosili oni koji su ga

uvali. Aleksej je nosio debeo kaput i ubaru, zamotan
zbog hladnoe koju njegov otac, ini se, nije osjeao.
Novine su bile stare ve tada, kada je Pekkala vidio
fotografiju, jer car je bio mrtav ve jednu godinu.
Pekkala je pomislio na lice koje je Kirov ugledao na
prozoru. Moda je ovo mjesto ipak opsjednuto, pomislio
je.
Anton je buno uao u kuhinju. Oi su mu bile
krvave, a bjeloonice bolesno ute. Na jednom je obrazu
imao ljubiastu modricu, ija je boja prelazila u gotovo
crnu na mjestu gdje je koa pokrivala linu kost.
to ti se dogodilo?" upitao ga je Pekkala.
Recimo samo da Majakovski nije jedini u ovome
gradu koji me se sjea."
Sino smo imali jo jednog posjetitelja", Pekkala je
stavio granatu na stol.
Anton je tiho zazvidao. Priao je i zagledao se u nju.
Zatajilae?
Nisu povukli icu."
Takvo neto ovjek ne ini sluajno."
Onda je to upozorenje", rekao je Pekkala. Sljedei
put neemo biti te sree."
Moram pokazati dokumente u policijskoj postaji
prije nego to pone slubenu istragu", rekao mu je
Anton. Moe poi sa mnom da vidi znaju li oni togod."
Aleksandar
Kropotkin,
upravitelj
policije
u
Ekaterinburgu, bio je nabijen ovjek irokih ramena i
zdepaste glave s plavom kosom koju je eljao ravno
preko ela.
Dok su Pekkala i Anton stojei ekali, Kropotkin je
sjedio za stolom i listao papire koje mu je predao Anton.
Doao je do zadnje stranice, zakiljio gledajui potpis, a
zatim bacio papire na stol.
Zato se optereujete?" upitao je.
ime?" upitao je Anton.

Kropotkin je debelim kaiprstom kucnuo po

naredbama.
Ova je nareenja potpisao drug Staljin. Moete
raditi koju god vraju mater elite. Ne trebate moje
doputenje."
inimo to iz ljubaznosti", rekao je Anton.
Kropotkin se nagnuo naprijed na stolcu poloivi
nadlanice na stol. Netremice je gledao Pekkalu.
Smaragdno oko. uo sam da ste mrtvi."
Niste jedini koji ste to uli."
uo sam i da vas se ne moe kupiti, ali eto vas tu,
radite za njih!' Trznuo je bradom prema Antonu.
Nisu me kupili", rekao mu je Pekkala.
Onda su vas podmitili. Ili vam zaprijetili. Nije vano.
Ovako ili onako, sada radite za njih."
Te su rijei kosnule Pekkalu, ali odluio je ne
odgovoriti.
Kropotkin je pozornost preusmjerio na Antona.
Izgledate mi poznato. Bili ste pripadnik eke, zar
ne?"
Moda", odgovorio je Anton.
Nema tu moda. Ne zaboravljam lica, a vas sam
gledao u krmi cijelo vrijeme dok ste bili ovdje. Koliko
sam puta vidio Cekine ljude kako dolaze po vas kad ste
bili previe pijani da biste hodali? A sudei prema vaem
licu, ili imate trajnu modricu ili niste gubili vrijeme da se
vratite starim navikama. Sada mi dolazite u ured i
govorite o ljubaznosti? Gospodo, moete ii kvragu. Sto
kaete na takvu ljubaznost?"
to ste se toliko nabrusili?" otro je upitao Anton.
elite znati? Dobro, rei u vam. Ovo je bilo lijepo,
mirno mjesto dok vaa vrsta nije dovela Romanove.
Odonda nita nije isto. Znate li to ljudi pomisle kada
kae Ekaterinburg?" Palcem i kaiprstom oblikovao je
pitolj i usmjerio ga prema sljepoonici. Smrt.
Pogubljenje. Umorstvo. Izaberi. Nita dobro. A kad god se
stvari ponu smirivati, netko od vaih navrati i ponovno

uzbuni duhove. Ovdje vas nitko ne eli, a ja vas ne mogu

izbaciti." Pokazao je bradom prema vratima. Stoga,
odradite svoj posao i onda nas ostavite na miru."
Pekkala je iz dubokog depa kaputa izvadio granatu i
postavio je na stol.
Kropotkin se zagledao u nju.
to je to? Dar?"
Netko ju je sino bacio kroz na prozor", odgovorio
je Pekkala, ali je zaboravio povui osigura."
Njemaka je", dodao je Anton.
Kropotkin je uzeo granatu u ruku.
Zapravo je austrijska. Njemake rune granate
imale su ovdje na valjku kopu za pojas." Kucnuo je o
sivu limenku juhe u kojoj je bio eksploziv. Austrijske
nisu."
Bili ste u ratu?" upitao je Pekkala.
Da", odgovorio je Kropotkin. Takve stvari naui
kada ih dovoljan broj padne na tebe."
Nadali smo se da ete znati odakle je dola."
Bijeli su ih upotrebljavali", odgovorio je Kropotkin.
Veina ljudi koji su napali Ekaterinburg bili su u
austrijskoj vojsci prije nego to su preli na nau stranu.
Mnogi su jo upotrebljavali austrijsku opremu."
Mislite da bi to mogao biti netko tko je bio u Bijeloj
armiji?" upitao je Pekkala.
Kropotkin je odmahnuo glavom.
ovjek koji je ovo bacio nije bio u Bijelima."
Znai ne znate tko je to mogao baciti?"
Kropotkinove su se oi skupile. O, znam ja tono
tko je to bacio na vas. Samo je jedan ovjek dovoljno lud
da baci granatu na vas, a opet dovoljno glup da pritom ne
povue icu. Zove se Nekrasov. On je bio jedan od
milicajaca koji su uvali Romanove prije negoli je dola
eka i izbacila ih. Mislim da je jo ogoren. im su se
ponovno upalila svjetla u Ipatijevljevoj kui, sigurno je
pretpostavio da ste se vratili."
Ah zato bi je bacio?"

Najbolje da ga to sami pitate." Kropotkin je hitro

uzeo olovku, nakrabao adresu na bloku papira, istrgnuo
stranicu i ispruio je. Tu ete ga nai."
Anton je uzeo papir iz njegove ruke.
Nemojte to pogreno shvatiti", nasmijao se
Kropotkin. On pokuava ubiti svakoga. Samo to je
nesposoban. Da Nekrasov ne baci barem jednu bombu na
vas prije nego to odete, to bi bilo kao da ste ostali kod
kue."
Barem nisam jedini kojeg ovdje mrze", rekao je
Anton kada su on i Pekkala bili ponovno na ulici. eli li
da poem s tobom posjetiti Nekrasova?"
Ja u to obaviti", rekao je Pekkala. Izgleda kao da
bi ti dobro dolo malo sna."
Anton je kimnuo, oiju stisnutih zbog jutarnjeg
svjetla. Neu se protiviti tome."
Vrata su se otvorila stvorivi usku pukotinu. Iz
kune tame, u Pekkalu se zagledao mukarac. Sto
elite?"
Nekrasov?"
Vrata su se irom otvorila i otkrila ovjeka valovite
sijede kose, s dvodnevnom bradom.
Tko pita?"
Zovem se Pekkala", odgovorio je, a zatim udario
Nekrasova u eljust.
Kada se Nekrasov probudio, leao je u takama, s
rukama svezanima straga za kota.
Pekkala je sjedio na tamnozelenom drvenom
sanduku s rukama od ueta. Na sanduku je bio ig
dvoglavoga habsburkog orla austrougarske vojske. Ispod
toga utim je slovima pisalo GRANATEN i ACHTUNGEXPLOSIVEN.
Nekrasov je ivio u maloj kolibi sa slamnatim krovom
i bijelom drvenom ogradom s prednje strane. Unutra je
strop bio tako nizak da se Pekkala morao sagnuti,
migoljei izmeu osuenih granica kadulje, rumarina i
bosiljka povezanih vlatima trave koje su visjele s krovnih

greda. Dok ih je micao rukom, njihov blag miris lebdio je

zrakom.
Pekkala je provukao laktove ispod Nekrasovljevih
pazuha i odvukao ga u sobu sa starinskom klupom kakvu su u takvim prizemnicama prije upotrebljavali kao
krevet - koja se nalazila uza zid. Uredno smotan, na klupi
je bio plavi pokriva i prljav crveni jastuk, to je znailo
da se klupa jo upotrebljavala za izvornu svrhu. Pokraj
klupe, Pekkala je naao kutiju granata. Sedamnaest, od
ukupno trideset, bilo je jo unutra, svaka zamotana u
smei votani papir. Kada je dignuo poklopac kutije,
miris marcipana kojim je vonjao eksploziv zapuhnuo mu
je lice.
Tijekom noi je kiilo, no sada je sunce suilo vlagu.
ekajui da se ovjek osvijesti, Pekkala je u kuhinji
napravio sendvi od sira. Sada ga je dorukovao.
Nekrasovljeve su oi zatreptale. Mutna pogleda,
ogledao se dok nije ugledao Pekkalu.
to si rekao, kako se zove?"
Pekkala", odgovorio je progutavi hranu u ustima.
Nekrasov se kratko borio s uadi, a potom potonuo u
take i bijesno pogledao Pekkalu.
Mogao si me barem svezati za stolac."
Take su sasvim dobre."
Vidim da si pronaao moje granate."
Nije ih bilo teko nai."
Bijeli su ih ostavili za sobom. Kako si me tako brzo
pronaao?"
Upravitelj policije rekao mi je za tebe."
Kropotkin!" Nekrasov se nagnuo u stranu i pljunuo.
Taj mi duguje novac."
Pekkala je dignuo granatu.
Moe li mi rei zato si sino ovo bacio kroz
prozor?"
Jer mi je zlo od vas."
O kome govori?"

O eki. GPU-u. OGPU-u. Kako se god nazivali

sada."
Ja nisam ni jedno od toga", rekao je Pekkala.
Tko bi drugi ulazio u tu kuu? Osim toga, noas
sam vidio jednog od vaih ljudi kako ide u krmu.
Prepoznao sam ga. Jedan od ekinih gadova koji je uvao
Romanove kada su nestali. Ti prokleti komesaru, budi
barem toliko pristojan da mi kae istinu."
Nisam komesar. Ja sam istraitelj. Angairao me
Biro za specijalne operacije."
Nekrasov se gromko nasmijao.
Kako se zvao prolog tjedna? A kako e se zvati
sljedeega? Svi ste vi isti. Samo mijenjate rijei dok
naposljetku vie nita ne znae."
Pekkala je rezignirano kimnuo.
Uivao sam u avrljanju", rekao je. Zatim je ustao i
krenuo prema vratima.
Kamo ide?" zazvao je Nekrasov. Ne moe me
ostaviti ovako."
Siguran sam da e netko naii. Jednog dana. ini
se da nema mnogo posjetilaca, a sudei prema onome
to je Kropotkin rekao o tebi, ak ni oni koji dou nee te
brzo osloboditi."
Nije me briga! Neka idu kvragu zajedno s tobom!"
Ti i Kropotkin imate slian rjenik."
Kropotkin!" Nekrasov je ponovno pljunuo. Njega bi
trebao istraiti. Bijeli su se lijepo odnosili prema njemu
kada su doli u grad. Nisu bili grubi kao prema drugima.
A kad su se revolucionari vratili, postavili su ga za
upravitelja policije. Igra za obje strane ako mene pita, a
ovjek koji igra za obje strane spreman je na sve."
Na pragu je Pekkala zakiljio prema nebu.
Izgleda da e biti vru dan."
Nije me briga", odgovorio je Nekrasov.
Ne brinem se za tebe", rekao je Pekkala, nego za te
granate." Glavom je pokazao prema sanduku.

Kako to misli?" upitao je Nekrasov buljei u natpis

ACHTUNG-EXPLOSIVEN.
Sanduk potjee iz 1916. Te su granate stare trinaest
godina. Vojnik poput tebe sigurno zna da dinamit postaje
vrlo nestabilan ako nije pravilno pohranjen."
Pohranio sam ga pravilno! Drim ih tono pokraj
svojeg kreveta!"
,,A prije?"
Naao sam ih u umi." Glas kao da mu je postajao
tii.
Pekkala se ponovno zagledao u plavo nebo kojim su
prolazili dugi uski oblaci. Onda, zbogom." Okrenuo se
prema izlazu.
Idi kvragu!"
Kako ti kae."
Pekkala je krenuo.
ekaj!" Nekrasov je povikao. U redu. Zao mi je to
sam bacio granatu na tebe."
Da mi je rubalj za svaki put kada sam to uo",
Pekkala je zastao i zatim se okrenuo, imao bih samo
jedan rubalj."
Pa to onda jo eli?"
Mogao bi mi odgovoriti na neka pitanja."
Pitanja o emu?"
Pekkala se vratio. Ponovno je sjeo na sanduk. Je li
istina da si bio jedan od milicajaca koji su uvali
Ipatijevljevu kuu?"
Da, i jedini koji je ostao iv."
to se dogodilo s drugima?"
Bila su nas dvanaestorica. Kada su doli Bijeli,
dobili smo naredbu da uvamo jedan most u predgradu.
Prevrnuli smo teretna kola da nam budu blokada i sakrili
se iza njih. No to nije zaustavilo Bijele. Doli su
austrijskim planinskim Howitzerom. Zatim su na ravnom
terenu, s udaljenosti manje od stotinu metara, na nas
ispalili dva rafala. Na toj udaljenosti i ne uje pucnje.
Prvi rafal pobio je polovicu ljudi koji su bili sa mnom.

Sljedei rafal pogodio je kola ravno u sredinu. Ne sjeam

se toga. Znam samo da sam leao u jarku pokraj ceste
kad sam se probudio. Bio sam gol, osim jedne izme i
rukava koulje koji su ostali na meni. Sve je drugo prasak
strgnuo s mene. Jedan od kolnih kotaa visio je s grane
stabla na drugoj strani ceste. Tijela su bila posvuda.
Gorjela su. Bijeli su mislili da sam mrtav pa su proli. Ja
sam jedini preivjeli od ljudi koje su poslali uvati taj
prokleti most."
Nekrasove, razumijem zato mrzi Bijele, ali ne
shvaam to ima protiv eke. Naposljetku, samo vas je
zamijenila u uvanju Romanova."
Samo to? Samo su to napravili?" Ponovno se
pokuao osloboditi, ali bio je vrsto svezan pa je odustao.
eka nas je ponizila! Rekli su da potkradamo cara."
Jeste li ga potkradali?"
Bile su to sitnice", pobunio se. Redovnice iz
gradskog samostana donosile su hranu u koarama, a
car ih je zauzvrat darivao.
Maznuli smo nekoliko krumpira. Moe pitati
redovnice ako ih jo uope ima. Zatvaraju samostan.
Ukidaju Boga! to misli o tome?"
Samo ste to uzeli? Nekoliko krumpira?"
Ne znam!" Nekrasov je pocrvenio. Katkad je moda
nestalo nalivpero. Katkad otmjen snop karata. Sitnice,
kaem ti! Nitko nije gladovao. Nitko ak nije iao spavati
gladan. Rekli su nam da se Romanovi moraju osjeati kao
zatvorenici. Nismo smjeli priati s njima. ak ni gledati u
njih ako smo to mogli izbjei. Ono to je bilo vano jest da
Romanovi budu na sigurnom. Nitko nije pobjegao. Nitko
nije uao. Trebali smo ih uvati do careva suenja, a to
smo upravo i inili."
,,A to je bilo s ostatkom obitelji?"
Ne znam. Nitko nije spomenuo da e se njima
suditi. A zasigurno nitko nije spomenuo nikakvo
ubijanje ! Onda dou ti ljudi iz eke i dignu frku oko
nekoliko ukradenih krumpira. Izbace nas, i to se onda

dogodi? Nema suenja! Umjesto toga strijeljaju cijelu

obitelj. Zatim Cekini straari prestanu dizati u zrak
nenaoruane ene i djecu, odjure iz grada koliko ih noge
nose i puste nas da se borimo s trideset tisua Bijelih. A
Bijeli imaju topove i", zamahnuo je stopalom prema
sanduku, dovoljno granata da svoje sanduke mogu
jednostavno ostaviti u umi. I zbog toga ih mrzim. Zato
to smo mi radili svoj posao, a oni nisu."
Pekkala je otiao do prednjeg dijela taki i odvezao
Nekrasovljeve ruke s kotaa.
Nekrasov nije ustao. Samo je leao masirajui
zglobove na mjestu gdje mu se ue urezalo u kou. U
ovako velikom mjestu ovjekov se ivot moe svesti na
jedan jedini trenutak." Objasnio je. Prema njemu ga se
sjeaju. Nitko ne misli na nas koji nismo uzmicali s mosta
sve dok nas Hovvitzerom nisu raznijeli na komade.
Sjeaju nas se samo po nekoliko ukradenih krumpira."
Pekkala je vrhom izme dignuo poklopac sanduka.
Unutra je stavio granatu koja nije bila eksplodirala.
Zato nisi povukao osigura?"
Bio sam pijan", odgovorio je Nekrasov.
Nisi. Pretraio sam kuu dok si bio vani i u njoj
nema ni kapi alkohola. Nisi bio pijan, Nekrasove." Pekkala
je ispruio ruku i pomogao Nekrasovu ustati. Sigurno
postoji drugi razlog."
Nisam normalan."
Ne vjerujem ni to."
Nekrasov je uzdahnuo.
Moda jednostavno nisam tip osobe koja e zaklati
ovjeka na spavanju."
,,A cara?"
Ubijao sam ljude tijekom rata, ali to je drugaije.
Nenaoruana ovjeka? enu? Djecu? Isto vrijedi i za ljude
koji su bili sa mnom. Ako je namjera bila strijeljati
Romanove, dobro da je eka zauzela nae mjesto."
Znai misli da je eka ubila cara?"
Nekrasov je slegnuo ramenima.

Tko bi drugi to uinio?"

Kada se Pekkala vratio u Ipatijevljevu kuu, naao je
Antona na pragu stranjih vrata. Bio je to komad kamena
izlizan bezbrojnim koracima onih koji su ovdje ivjeli i
radili prije nego to se kua smrznula u vremenu. Anton
je jeo neto iz tave grabei sadraj kuhaom.
Kirov se podvinutih rukava pojavio na vratima
kuhinje.
Jesi li naao starog milicajca?" upitao je.
Da", odgovorio je Pekkala.
Jesi li ga uhitio?"
Ne."
Zato ne?" upitao je Kirov. Sino nas je pokuao
ubiti!"
Da nas je htio ubiti, ve bismo bili mrtvi."
Svejedno, mislim da si ga trebao uhititi", ustrajao je
komesar. Rije je o naelu!"
Anton se nasmijao. Upravo ono to svijetu jo treba.
Momaka, pitolja i naela."
Je li priznao da je ubio cara?" otro je pitao Kirov.
Ne."
Pravo iznenaenje", promumljao je Anton.
Nije mrzio Romanove", rekao je Pekkala, nego tebe i
tvoje prijatelje u eki."
,,E pa, moe stati u red kao svi drugi", rekao je
Anton. Milicija. Bijeli. Romanovi. Onaj upravitelj policije,
Kropotkin. ak su nas mrzile i one redovnice iz
samostana."
Zapravo", nastavio je Pekkala, uvjeren je da je eka
odgovorna za smrt Romanova."
Kirov je zazvidao kroza zube. eka misli da je
milicija ubila cara. Milicija misli da je to uinila eka. A
Majakovski misli da su preivjeli!"
Moemo barem izbaciti preivljavanje", rekao je
Pekkala.
to je s ekom?" upitao je Anton. eli li rei da
zapravo vjeruje da smo bili upleteni u to?"

Pekkala je slegnuo ramenima.

Anton je mahnuo kuhaom prema njemu. Sumnjii
me?"
Osjeajui da e meu braom izbiti jo jedna svaa,
Kirov je pokuao promijeniti temu. Nemate li togod
drugo rei?" upitao je Antona.
Ve sam se ispriao", odgovorio je Anton napunivi
jo jedanput usta.
Javna isprika! Tako smo se dogovorili."
Anton je teko uzdahnuo. Stavio je tavu na tlo
poploeno kamenjem i pustio kuhau da zvekne o njezinu
pocrnjelu povrinu. Ispriavam se to sam te nazvao
kuharom. Ti si glavni kuhar. Veliki ef, Eto", rekao je
Kirov. Je li to bilo tako teko?"
Anton je utei cuclao zube.
to si pripremio?" Pekkala se zagledao u tavu.
Pile u umaku od ogrozda!" objavio je Kirov poput
efa sale kojeg su dozvali gosti.
Gdje si naao sastojke za to?" upitao je Pekkala.
Kod naeg novog prijatelja - Majakovskoga",
odgovorio je Kirov.
Misli naeg jedinog prijatelja", ispravio ga je Anton.
Kae da se moe doepati ega god poelimo", rekao
je Kirov.
Anton se osvrnuo prema Kirovu.
ekaj malo. Kako si sve to platio? Novac je kod
mene."
Niste razmiljali o tome dok ste jeli, zar ne?"
osokolio se Kirov. Recimo samo da imamo dovoljno
kupona za gorivo koje bi pokrilo vei dio puta do Moskve."
Kvragu!" povikao je Anton. Zato ne upadnemo u
Majakovskijevu kuu i ne uzmemo to nam treba?"
Mogli bismo", sloio se Pekkala, ali mislim da zna
vie nego to nam je dosad rekao. Prije ili kasnije, vratit
e se s jo podataka."
Nemamo vremena za prije ili kasnije", odbrusio je
Anton.

Pourivati istragu", rekao je Pekkala sagnuvi se i

povukao prstom kroz umak u tavi, isto je kao pourivati
jelo..." Kuao je umak. Zatvorio je oi. Ovo je vrlo dobro",
promrmljao je. Osim toga, uz tvoju e pomo stvari tei
mnogo bre."
Ve pomaem", rekao je Anton.
,,A kako to tono", upitao je Pekkala, osim
jedenjem?"
Ja u pomoi", veselo se prijavio Kirov.
Ti se dri kuhanja", progundao je Anton.
to vie ljudi ispitamo", istaknuo je Pekkala, bre
e ii."
Kirov je vrhom izme podbo Antona u kraljenicu.
elite li ponovno otvarati pisma parom?"
,,U redu!" Anton je ljutito zakukao: to eli da
radim?"
Nakon to je svakome dodijelio dio grada, Pekkala je
objasnio da moraju ii od vrata do vrata kako bi doznali
to vie o noi u kojoj su nestali Romanovi.
Anton se namrtio. Ne moemo to raditi! Slubeno,
Romanovi su pogubljeni prema vladinoj naredbi. Ako se
prouje da traimo ubojicu cara i njegove obitelji..."
Ne mora im to rei. Samo reci da je dolo do
nekakvog napretka. Ne mora objanjavati koji je to
napredak, veina e ljudi ionako biti previe obuzeta
pitanjima koja im postavlja da bi mislila na vlastita
pitanja. Pitaj ih jesu li vidjeli kakve strance u gradu kada
su Romanovi nestali. Pitaj jesu li odonda naena kakva
tijela. Ako je netko tko nije iz grada u urbi zakopao rtvu
umorstva, nije vjerojatno da to mjetani nee otkriti."
Prolo je mnogo vremena odonda", progunao je
Anton.
Ako su tako dugo uvali tajne, zato misli da e
nam sada ijednu odati?"
Tajne postaju teke", odgovorio je Pekkala. ,,S
vremenom njihova teina postane preteka. Razgovaraj s
ljudima
koji
rade
vani:
potarima,
umarima,

poljoprivrednicima. Ako se ita dogaalo u danima prije

nestanka, oni e znati prije negoli oni koji su bili unutra.
Ili bi mogao otii u krmu..."
Krmu?" Anton se razvedrio.
Kirov je zakolutao oima: Odjednom eli pomoi."
Ljudi su ondje skloniji odavati tajne; vie nego na
bilo kojem drugom mjestu", rekao je Pekkala. Samo se
pobrini da ostane trijezan kako bi uo to govore."
Naravno", rekao je Anton. Za koga me smatra?"
Pekkala nije odgovorio. Gledao je u tavu. Ima li jo?"
upitao je.
Neto malo." Anton mu je pruio tavu.
Pekkala je sjeo pokraj brata na kamenu stubu. Vie
nije bilo piletine, ali struui rub tave kuhaom, skupio je
neto umaka i jedan prozirni ogrozd koji njegov brat nije
mogao pojesti. Jo topao umak s maslacem, posut
nasjeckanim perinom i zgusnut prenim krunim
mrvicama, krkao mu je meu zubima. Okusio je
slatkou luka i zemljani okus lagano prokuhanih mrkvi.
Potom je pustio da mu ogrozd lei na jeziku pa ga polako
pritisnuo o nepce. vrsta okrugla opna popustila je
gotovo poput uzdaha, prolivi mu po ustima topao, ljut
sok. Slina mu je navrla ispod jezika, a on je uzdahnuo
mislei na zime u zemunici u umi Krasnogoljani, kada je
jedina hrana danima, bez prestanka, bila kuhani krumpir
i sol. Pomislio je na tiine noi kada mu je sve bilo tako
mirno da je uo jedva ujno zvidanje koje je opaao samo
kada nije bilo drugih zvukova. esto ga je sluao u umi:
tijekom zimskih mjeseci katkad mu se inilo
zagluujuim. Kada je bio dijete, otac mu je objasnio da je
to zvuk njegove krvi koja kola tijelom. Ta ga je tiina u
Sibiru sputavala vie od bilo koje bodljikave ice. Premda
je Pekkala napustio zatvor, njegov je um i dalje ostao
zarobljen. Tek je sada, kada su mu ti nepoznati okusi
draili osjetila, polako osjetio da izlazi iz godina robije.

Nakon uhienja na eljeznikoj postaji u Vainikkali,

Pekkala je prebaen u zatvor Butirku u Sankt Peterburgu.
Webley i primjerak Kaleva- le predani su nadlenim
organima. Rekli su mu da se potpie u golemu knjigu od
tisuu stranica. elina ploa na knjizi pokrivala je sve
osim prostora gdje je trebao upisati ime. Zatim su ga
straari odveli u prostoriju u kojoj se morao skinuti. Odjeu
su mu oduzeli.
Sam, Pekkala je nervozno koraao uskom prostorijom.
Do visine prsa, zidovi su bili smei. Iznad toga, do visokog
stropa sve je bilo bijelo. Svjetlo u prostoriji dopiraloje iz
arulje iznad vrata, koja je bila zatvorena u iani kavez. U
prostoriji nije bilo ni kreveta ni stolca niti bilo kakva drugog
pokustva. Kad se Pekkala umorio od hodanja, sjeo je na
pod naslonivi se leima na zid, a koljena je privukao na
gola prsa. Svakih nekoliko minuta pijunka na vratima
otvorila se struui, a Pekkala bi ugledao par oiju kako ga
promatra.
Upravo dok je gol ekao u eliji, straari su,
pretraujui mu odjeu, otkrili smaragdno oko ispod revera
na kaputu.
Tijekom tjedana koji su uslijedili, u trenucima kada
mu je glava bila dovoljno bistra da normalno razmilja,
Pekkala se pitao zato nije bacio znaku koja mu je
razotkrila identitet. Moda je posrijedi bila tatina. Moda
je mislio da e se jednog dana vratiti i sluiti na bivem
radnom mjestu. Moda zato to je znaka postala dio njega
pa se od nje nije mogao odvojiti kao to se nije mogao
odvojiti od jetre, bubrega ili srca. No postojala je jo jedna
mogunost zato je zadrao znaku: dio njega nije elio
pobjei. Dio njega znao je da mu se sudbina toliko
ispreplela s carevom da ak ni njegova sloboda ne
biprerezala sponu.
im je osoblje zatvora Butirka shvatilo da su uhvatili
Smaragdno oko, Pekkalu su odvojili od ostalih zatvorenika
i odveli ga na mjesto poznato kao Dimnjak.

Doveli su ga do elije i gurnuli u nju. Pekkala se sruio

niza stubu u prostor veliine ormaria. Vrata su se
zatvorila kljocnuvi. Pokuao je ustati, ali strop je bio
prenizak. Iznad njega naginjao se crno obojeni zid. Zid je
straga bio nii, a svoj je vrh dostizao iznad vrata. Prostor je
bio toliko uzan da Pekkala nije mogao ni lei ni stajati ako
nije bio zgren. Jarka arulja u kavezu od iane mree
sjala je tako blizu njegovu licu da je osjeao vruinu.
Zapljusnuo ga je val klaustrofobije. eljust mu se
nekontrolirano otvorila te je povratio.
Nakon samo nekoliko minuta vie nije mogao
podnositi to stanje pa je poeo lupati po vratima traei da
ga puste.
Spijunka se otvorila.
Zatvorenik mora biti tiho", rekao je glas.
Molim vas", rekao je Pekkala. Ne mogu disati ovdje."
Spijunka se, kljocnuvi, ponovno zatvorila.
Nije prolo mnogo kad su mu se leda poela griti od
pognutosti. Pustio je da mu tijelo klizne niza zid i pritisne
koljenima vrata. To je pomoglo na nekoliko minuta, no
onda su poeli grevi u koljenima. Uskoro je otkrio da ne
postoji poloaj u kojem mu je udobno. Valovi klaustrofobije
i dalje su ga zapljuskivali. Nije bilo zraka. Vruina arulje
tukla mu je o stranji dio glave, a znoj mu je curio niz lice.
Pekkala je oekivao smrt. Znao je da e ga prije toga
muiti. Doavi do tog neizbjenog zakljuka, ispunio ga je
udnovat osjeaj lakoe, kao da mu je duh ve poeo
polako izlaziti iz tijela.
Bio je spreman.
Ratrkali su se gradom.
Kirov je odabrao kue u glavnoj ulici. Pobrinuo se da
u notesu bude praznih stranica. Naotrio je dvije olovke.
Poeljao je kosu i ak oprao zube.
Anton mu je priao dok se brijao gledajui se u
Emkin retrovizor.
Kamo idete?" upitao je Kirov.

U krmu", odgovorio je Anton. Ondje ljudi priaju o

tajnama. Zato ih iskapati u njihovim kuama kada e mi
ondje same doi."
Pekkala je odluio slijediti trag Nekrasovljeve prie o
miliciji koja je krala hranu iz koara to su ih donosile
asne sestre ekaterinbur- kog samostana. Pitao se jesu li
redovnice doista vidjele Romanove tijekom njihova
zatoenitva. Moda su ak razgovarale s obitelji. Ako
jesu, bile su jedine, osim milicije i eke, koje su to inile.
Put do samostana vodio je oko grada. Odluan da
putem ispita to vie ljudi, Pekkala se zaustavio kod
nekoliko kua. Nitko nije otvarao. Vlasnici su bili u
kuama. Jednostavno nisu eljeli otvoriti. U zatamnjenoj
sobi vidio je stari par kako sjedi na stolcima. Treptali su
jedno prema drugome dok je zvuk Pekkaline ake na
njihovim vratima odzvanjao kuom. Starci se nisu ni
pomaknuli. Krhki prsti poloeni na naslone visjeli su im
poput blijede vinove loze.
Jedna su se vrata napokon otvorila.
Viljast ovjek koziava lica, koje je prekrivala
nedotjerana sijeda brada, upitao je Pekkalu je li doao
kupiti krv.
Krv?" upitao je Pekkala.
Svinjsku", odgovorio je ovjek.
Tada je Pekkala uo krkljanje i cvile koji su dolazili
odnekuda iza kue. Jaali su i stiavali se poput disanja.
Morate im prerezati grlo", objasnio je ovjek.
Trebaju iskrvariti, u protivnome meso nee biti dobrog
okusa. To katkad potraje. Ja skupljam krv u kablove.
Mislio sam da to elite."
Pekkala je objasnio zato je ondje.
ovjek nije izgledao iznenaeno.
Znao sam da ete prije ili poslije doi traiti istinu."
Koju istinu?"
Da Romanovi nisu pogubljeni kao to su pisale
novine. Vidio sam jednog lana obitelji no nakon to su
navodno pogubljeni."

Koga ste vidjeli?" Pekkala je osjetio napetost u

prsima nadajui se da bi ga to moglo dovesti do Alekseja.
Jednu od keri", odgovorio je ovjek.
Pekkala se stutio. Poput Majakovskoga, ovaj je
starac uvjerio samoga sebe u la. Pekkala to nije mogao
razumjeti.
Ne vjerujete mi, zar ne?" upitao je ovjek.
Ne mislim da laete", rekao je Pekkala.
,,U redu je. Ni Bijeli mi nisu vjerovali. Jedan od
njihovih asnika doao je u moju kuu ba nakon to su
otjerali Crvene iz grada. Ispriao sam mu to sam vidio, a
on je odmah kazao da je to morao biti san. Rekao mi je da
to nikome ne spominjem ako ne elim nevolje. uvi ga
kako mi prijeti, postao sam uvjereniji nego ikada prije da
sam ipak vidio jednu od keri."
Gdje ste je vidjeli?" upitao je Pekkala.
Dolje, na stanici za raniranje u Permu. To je
sljedea postaja nakon Ekaterinburga na Transsibirskoj
eljeznici. Neko sam tamo bio spojniar."
Spojniar?"
ovjek je stisnuo ake i namjestio zglobove prstiju
jedne ake medu zglobove druge. Spojniar se brine da
se pravi vagoni spoje na pravu lokomotivu. U protivnome,
teret koji je doao iz Moskve vratit e se istim putem,
umjesto da krene za Vladivostok. No nakon to su
Romanovi nestali, spajao sam vagone vlaka koji je vozio
istono. Pokuavali smo raistiti tranice prije nego to
dou Bijeli. Vlakovi su neprestano dolazili, ali ne prema
uobiajenom rasporedu. Noni vlakovi uglavnom su
teretni, ali taj je imao jedan vagon za putnike. Preko
prozora bili su navueni crni zastori, a na oba kraja
vagona bio je straar s pukom i bajunetom. Tamo sam je
vidio."
Uli ste u vlak?"
alite se? Oni gadovi nataknuli bi me na bajunetu!"
Ali rekli ste da su zastori prekrivali prozore. Kako
ste je vidjeli?"

Hodao
sam
tranicama
pokraj
vagona
pregledavajui kotae, kao to smo i inae radili, kad je
jedan od straara skoio dolje na ljunak. Uperio je puku
u mene i pitao to radim. Rekao sam mu da sam
spojniar, a on je dreknuo neka se gubim. Ni on nije znao
to je spojniar pa sam mu rekao: 'U redu, izgubit u se,
a kad lokomotiva krene, vi ete ostati ovdje na kolosijeku.
elite li krenuti s ostatkom vlaka, radije me pustite da
radim svoj posao. "
,,I, je li vas pustio?"
Vratio se ravno u vlak, a zatim sam ga uo kako vie
na nekoga tko je doao pitati kakva je to galama. Vidite,
tko god bio u tom vagonu, nisu eljeli da side iz njega niti
su eljeli da itko ude u nj. No dok sam se vraao spojiti
vagon, jedan od zastora pomaknuo se ustranu", napravio
je kretnju razdvajanja zastora, ,,a ja sam vidio ensko lice
kako me gleda odozgo."
Prepoznali ste je?"
Naravno da jesam! Bila je to Olga, najstarija sestra,
sva namrgoena kao na fotografijama. Pogledala me
ravno u oi, a onda se zastor zatvorio."
Jeste li sigurni da je to bila Olga?"
O da", kimnuo je ovjek. Nije mogao biti nitko
drugi."
Zaobiavi ugao kue, dola je ena. U jednoj je ruci
drala dug no, a u drugoj kabao s krvlju. Iza nje ilo je
bosonogo dijete u haljini utoj poput maslaka. Male
brade, velikih znatieljnih oiju i nosa ne veeg od zgloba
Pekkalina malog prsta, dijete je vie sliilo lutki, nego
ljudskom biu. ena je spustila kabao. Evo je", rekla je.
Iz krvi se dizala para.
Nije doao radi toga", rekao je ovjek. ena je
progunala. Nosila sam to skroz ovamo." Sada je moe
odnijeti skroz onamo", rekao joj je ovjek. Jeste li sigurni
daje ne elite?" ustrajala je ena. Vrlo je hranjiva.
Pogledajte moju ker. Zdrava je k'o dren, a pije ju."

Dijete se osmjehnulo Pekkali. Jednu je ruku obavila

majinom haljinom.
Ne, hvala", rekao je Pekkala. Pogledao je krv koja se
njihala s jedne strane kabla na drugu.
Doao je uti priu", rekao je ovjek. O carevni u
vlaku." Ima jo toga", rekla je ena. Jesi li mu rekao za
djevojicu koju su nali u umi?"
Nisam mu rekao", odgovorio je ovjek, uzrujan to
ga ena pokuava zasjeniti, jer to nisam vidio."
ena nije obraala pozornost na mua. Poloila je
no na vrh kabla. Krv na otrici osuila se i pocrnjela.
Vidjeli su djevojicu kako luta umom, tamo kod
Celjabinska. Bila je ozlijeena. Imala je previjenu glavu.
Ovako." Promigoljila je prstima poput morske trave u
struji i napravila stazu preko svoje mije sive kose.
Koliko je bila stara? Kako je izgledala?"
Pa, nije bila dijete. No nije bila ni odrasla. Imala je
smeu kosu. Neki stanovnici ume pokuali su
razgovarati s njom, ali je pobjegla. Zatim je otila u kuu
nekih ljudi, no oni su je odmah predali eki. Tada su je
posljednji put vidjeli. Bila je to jedna od srednjih keri.
Tatjana. Moda Marija. Utekla je boljevicima, no oni su
je sustigli. Zamalo je bila pobjegla. To je tako tuno. Tako
strahovito tuno."
Imala je izraz lica koji je Pekkala ve nekoliko puta
vidio. Oi su joj postajale vedrije dok je govorila o nesrei.
Dok je ponavljala rije tuno", obrazi su joj se
zarumenjeli od uitka koji je izgledao gotovo seksualan.
Kako ste doznali za to?"
Od ene iz Celjabinska. Kupovala je od nas.
Zaljubila se u asnika Bijelih. Kada su Bijeli otili, otila
je i ona. Jeste li sigurni da ne elite ovo?" Zena je jo
jedanput pokazala na kabao.
Odlazei, Pekkala se osvrnuo.
Roditelji su otili, ali dijete u utoj haljini ostalo je
stajati na vratima.
Pekkala je mahnuo.

Dijete je odmahnulo, a potom se zasmijuljilo i otralo

iza kue.
U tom je trenutku neka poluoblikovana prijetnja
rairila krila u Pekkalinoj glavi, kao da to dijete nije doista
dijete. Kao da ga je neto pokuavalo upozoriti jezikom
koji nema rijei.
Samostan je bio jednostavna bijela zgrada na vrhu
strma brda u predgradu. Drvored jablana uz cestu utao
je liem na povjetarcu koji nije osjeao. Uspinjui se
brdom, svukao je teak crni kaput i stavio ga pod ruku.
Znoj mu je kapao u oi, a on ga je brisao rukavom
koulje. Srce mu je ljutito lupalo o rebra.
Visoka crna reetkasta ograda okruivala je
samostan. U dvoritu se blijed ljunak boje pijeska prio
na poslijepodnevnom suncu. Pred ulaznim stubama
radnici su utovarivali sanduke u kamion.
Dvorina su vrata bila otvorena i Pekkala je proao
kroz njih. Pod nogama mu je zakrckao ljunak. Uspinjui
se samostanskim stubama, morao se maknuti ustranu jer
su dvojica mukaraca iznosila malen glasovir.
U predvorju je bilo jo vie kutija.
inilo se da prazne cijelu zgradu.
Pekkala se pitao nije li doao prekasno. Zastao je, a
znoj mu se ohladio na licu.
Jeste li doli po glasovir?" upitao je enski glas.
Pekkala se ogledao. Isprva nije nikoga vidio.
ena je proistila grlo.
Pekkala je pogledao gore. Vidio je redovnicu u
plavobijeloj halji kako stoji na balkonu koji gleda na
predvorje. Redovniino je lice bilo uokvireno utirkanom
bijelom tkaninom.
Doli ste prekasno", rekla mu je. Glasovir je upravo
otiao." Rekla je to kao da je glasovir sam odetao.
Ne", zatresao je glavom Pekkala. Nisam ovdje radi
glasovira."
Ah", redovnica je sila niza stube. Sto ste nam
onda danas doli ukrasti?"

Dok ju je Pekkala uvjeravao da nije doao pljakati

samostan, redovnica je prouavala sanduke koji kao da
su bili od iverice. Kuckala je po njima kao da ispituje
vrstou drveta. Isprva nije doznao nita vie od njezina
imena: sestra Anja. inilo se da mu zamjera ak i to.
Uzela je popis, zagledala se u njega i odloila ga. Potom je
poela lutati putajui Pekkalu da je slijedi dok
objanjava.
Pekkala", ponovila je sestra Anja. Kakvo je to ime?"
Iz Finske sam, ali dugo nisam bio ondje."
Nikada nisam bila u Finskoj, ali to mi ime zvui
poznato."
Postojalo je ime pod kojim sam bio poznatiji."
Uavi u malu dnevnu sobu, redovnica je upravo
htjela zatvoriti vrata Pekkali pred nosom. No iznenada je
zastala. Znai promijenili ste ime. ujem da je to
dananja moda. Povodite se za drugom Staljinom."
Ili za vama, sestro Anja."
A koje je to vae drugo ime?" upitala je.
Pekkala je dignuo rever.
Smaragdno oko", rekao je.
Polako, vrata su se ponovno otvorila. Strogost je
nestala sa sestrina lica.
Ah, utjeno je znati", rekla je, da se u dananje
doba ovjekove molitve katkad ipak uslie."
Pekkala i redovnica sjedili su na krhkim stolcima. U
sobi nije bilo nieg osim nekih fotografija na zidu. Sve su
bile portreti redovnica. Fotografije su bile obojene rukom:
obrazi redovnica bili su kao ruiaste loptice, a usne
nespretno ocrtane. Samo je plava boja halja bila
naslikana pravilno. Umjetnik im je obojio oi, no umjesto
da fotografiji tako doda ivot, samo ih je prikazao
preplaenima.
Privremeno se zatvaramo", objasnila je sestra Anja.
Privremeno?"

Prema Sovjetskom centralnom komitetu, naa

vjerovanja u ovom trenutku vie nisu u skladu s
vladajuim tijelom."
Tako je i zvualo", rekao je Pekkala.
Ne iznenauje me to nam to rade, inspektore.
Zapanjuje me to im je trebalo toliko dugo da ponu."
Sestra Anja ispravila se na stolcu. Ruke su joj bile u
krilu. Izgledala je dostojanstveno, ali i kao da joj je
neugodno. Sve su druge sestre otputene. Ja moram
ostati u ovoj praznoj zgradi kao pazikua. Veinu naih
stvari treba spremiti u skladite. Gdje, ne znam. Koliko
dugo, ne znam. Zato, ni to ne znam. Ili trebamo biti
zatvoreni ili ne trebamo biti zatvoreni. Umjesto toga, dre
nas kao u zaustavljenoj slici, kao kukce uhvaene u
jantar. No neto mi govori da niste doli istraiti ba tu
nepravdu."
ao mi je to moram rei da nisam."
Onda pretpostavljam da ovo ima neke veze s
Romanovima."
Tono.
Dakako da jest. Sto bi vas drugo dovelo u ovu
abokreinu?"
Iskreno, natjerale su me okolnosti..."
Sve nas tjeraju okolnosti", prekinula ga je sestra
Anja. Mislim da u vas potedjeti toga da me izmorite
svojim ispitivakim tehnikama."
Sestro Anja, nisam to..."
Dignula je ruku iz krila, a zatim je polako spustila.
Dugo sam ekala da to to znam kaem nekome kome
vjerujem. Spominjao vas je, znate, tijekom tih nekoliko
trenutaka kada smo mogli razgovarati. 'Da je barem
Pekkala ovdje', rekao bi."
Pekkala je osjetio teinu kao da mu je vrat ovijen
lancima.
Je li doista vjerovao da mu mogu pomoi,
uhienome i okruenome naoruanom straom?"

O, ne", odgovorila je sestra Anja. No mislim da je

nalazio vie smisla u svijetu kada ste vi bili uz njega."
Trebao sam ostati", promrmljao je Pekkala vie za
sebe nego redovnici.
,A zato niste?"
Naredio mi je da odem."
Tada ne trebate aliti."
Pekkala je kimnuo. Lanci na ramenima bili su tako
teki da je jedva uvlaio zrak u plua.
Kada je car govorio o vama, shvatila sam da je o
Smaragdnom oku stvorio sliku ovjeka kakav je elio biti,
ali nije mogao."
Kakvu sliku?" upitao je Pekkala.
Sliku ovjeka kojemu nisu trebale stvari bez kojih
on sam nije mogao ivjeti."
Da", sloio se Pekkala. ,,U tome ima neto istine."
Sestra Anja teko je uzdahnula. Uostalom, to to
danas vrijedi ljudima, osim starim vjernicima poput nas?
Sada ga vie nema, a u gradu ete uti mnogo pria o
noi u kojoj su Romanovi nestali."
Neke sam ve uo."
Inaica ima gotovo koliko i ljudi u Ekaterinburgu.
Ne jamim da su sve tone, ali rei u vam da su
Romanovi imali razloga vjerovati u spas."
Spas? Mislite na Bijele?"
Ne. Car je znao da e boljevici, priblie li se Bijeli
dovoljno, jednostavno pogubiti njega i njegovu obitelj. Ovo
spaavanje trebalo se dogoditi prije. Postojao je plan."
Mogu li pitati kako ste znali za to?"
Donosila sam im poruke."
Vi ste ih pisali?"
O, ne. Samo sam ih dostavljala."
Od koga su onda dolazile?"
Bivi asnik careve vojske pitao me mogu li prenijeti
poruku Romanovima. To je bilo u ranim danima
zatoenitva u Ipatijevljevoj kui, dok ih je jo uvala
milicija. asnik mi je rekao da je skupina odanih vojnika

spremna zauzeti kuu i premjestiti cijelu obitelj na

sigurno mjesto."
,,I vi ste pristali?"
Odluno je kimnula.
Jesam."
Onda mogu pretpostaviti da ste i vi bili odani caru."
Recimo da obavijest o izbacivanju koja je dola od
Sovjetskog komiteta nije potpuno iznenaenje. Ponudila
sam da sama prenosim poruke, tako da nitko drugi u
samostanu nije znao za njih."
Kako ste ih dostavljali?"
Zamotane i skrivene unutar epova na bocama s
mlijekom."
Kako je car odgovarao?" Upitao je Pekkala. Jesu li
njegove poruke takoer bile skrivene u epovima?"
Ne, nije se moglo ukloniti poruku a da se ne oteti
ep. Car je smislio vlastitu metodu. Bila je poprilino
domiljata. Koristio se knjigama. Davao bi mi ih kao
darove, ali ja sam ih predavala asniku."
,,I u tim su knjigama bile poruke?"
Milicajci nisu mogli nai ni jednu. Ni sama nisam
bila sigurna kako su poruke prolazile. Unutra nije bilo ni
umetnutih papiria ni biljeki na marginama. Tek nakon
to su Romanovi nestali, asnik mi je objasnio kako su se
skrivale poruke."
,,I, kako se to radilo?"
Car se sluio pribadaom", sestra je utipnula zrak
pred sobom, da probui rupice ispod slova koja su tvorila
rijei. Uvijek je poinjao na desetoj stranici."
,A je li asnik ikad razgovarao s vama o tim
porukama?"
O, da. ak mi je ponudio odvesti me sa sobom kada
Romanovi budu spaeni. Ali nije mogao."
Zato ne?"
Isprva je car pisao da eli spas, ali samo ako s njim
ide cijela obitelj. Aleksej je bio bolestan. Car se brinuo da
je djeak preslab za dugo putovanje. elio je izbjei bilo

kakvo krvoprolie, ak i medu milicijom koja ga je

uvala."
to se dogodilo da je promijenio miljenje?"
Ubrzo nakon to je miliciju zamijenio ekin
detaman, car je poslao poruku kojom je naredio asniku
da ga ne pokuava spasiti."
Zato bi car to uinio", upitao je Pekkala, kada je to
bio njegov jedini izgled za bijeg?"
To vam ne mogu rei", rekla je sestra Anja. asnik
je rekao da bi to bilo preopasno znati jer vie nije mogao
jamiti moju sigurnost."
Jeste li ikada poslije vidjeli tog asnika?"
O, da", odgovorila je. Jo smo prijatelji."
Sestro Anja, vano je da razgovaram s tim ovjekom,
tko god on bio."
Pozorno ga je pogledala.
Da je taj asnik sada pokraj mene, rekao bi mi da
sam vam ve rekla previe."
Nisam ovdje da bih naao ovjeka koji je pokuao
spasiti cara", rekao je Pekkala. Tu sam da naem onoga
koji mu je smjestio metak u prsa."
Sestrine su se usne trznule. Znai da je istina ono
to su pisale novine." To nije bilo pitanje.
Da", rekao je Pekkala. Car je mrtav."
Duboko je uzdahnula.
Mnogo je onih koji misle da je preivio."
Mogue je, meutim, da je jedno od djece
preivjelo."
Oi sestre Anje rairile su se.
Mogue? to to znai? Molim vas, inspektore, je li
jedno od njih ivo ili ne?"
To istraujem, sestro Anja. Zbog toga sada
razgovaram s vama."
Koje?" nije poputala. Koje dijete?"
Aleksej."
Trudila se ostati pribrana.
Jadan djeak... Ve je previe pretrnuo.

Da."
Odjednom se nagnula prema Pekkali: ,,A to vi
vjerujete, inspektore Pekkala?"
Istraga jo nije gotova."
Ne!" pljesnula je rukom o koljeno.
to vi vjerujete. Mislite li da je iv ili ne?"
Da, mislim da bi mogao biti." Glas mu je bio jedva
glasniji od apta. Ako postoji bilo kakva mogunost da je
carevi iv, va bi mi asnik mogao pomoi da ga naem."
Nai ete ga u policijskoj postaji", rekla je sestra
Anja bez oklijevanja.
Uhien je?"
Naprotiv", rekla je. On je upravitelj postaje. Zove se
Kropotkin."
Kropotkin. To mi nee biti prvi razgovor s
upraviteljem."
To je dobro", odgovorila je. Jer pri prvom susretu
ne ostavlja dobar dojam."
Sestra Anja odvela je Pekkalu do izlaza.
Prolazei pokraj sanduka napunjenih stvarima iz
samostana, Pekkala se pitao u koje e se mrano
skladite zakljuati. Pitao se to e preostati od sjeanja
na vlasnike tih stvari i koje e se prigodne lai doputati
ugledaju li one ponovno svjetlo dana.
Prije negoli su iz hladne zgrade izali na bljetavo
ljunano dvorite, sestra Anja poloila je ruku na
Pekkalino rame.
Inspektore, ako je carevi iv, obeajte mi da mu se
nee nauditi. Dovoljno je propatio zbog zloina koje nije
poinio."
Dajem vam rije", odgovorio je Pekkala.
Izali su na sunce.
Vjerujete li u uda, inspektore Pekkala?"
Nije mi u prirodi."
Moda je vrijeme da ponete."
Stari bicikl bio je naslonjen na samostan. Konato
sjedalo bilo je ispucano, a crna boja prekrivena slojem

praine. Ulatene drvene ruke upravljaa odavale su da

je bio esto rabljen, a gume su bile toliko izlizane da su
bile gotovo glatke. Unato starosti, vozilo je posjedovalo
odredeno dostojanstvo, poput stvari koje prave drutvo
ovjeku kroz ivot.
Pekkala je gledao dugu stazu iza eljeznih vrata koja
je vodila do Ekaterinburga. Jarko svjetlo plavog neba
udaralo je o cestu. arene sjenke jablana kao da nisu
pruale nikakvo utoite.
Zurio je u bicikl zamiljajui hladan povjetarac koji
bi osjeao na licu dok bi jurio niz brdo umjesto da se
turobno vue po vruini.
Sestra Anja slijedila je njegov pogled. Uzmite ga",
rekla mu je. ,,U protivnome, odnijet e ga oni ljudi. Kada
ga izvade iz spremita, taj e bicikl biti antikvitet, ako to
ve i nije. Ako vam je od koristi, molim vas da ga uzmete
bez daljnjeg razgovora."
Pekkala je opkoraio bicikl. Staro konato sjedalo
nije bilo onoliko udobno koliko je elio.
Eto", rekla je sestra Anja lagano se osmjehnuvi,
hajde da vidimo kako upravljate njime. Ne elim biti
odgovorna za va slomljen vrat. "
Pekkala je napravio krug po ljunanom putu. Prole
su godine otkad je posljednji put vozio bicikl pa je prednji
kota vijugao dok je on nastojao zadrati ravnoteu.
Moda sam pogrijeila", rekla je.
Ne, nimalo", uvjeravao ju je i nesigurno se zaustavio
pokraj nje.
Pruila mu je ruku.
Pekkala ju je primio, sitnu i ruiastu.
Njezin dodir stresao ga je kao strujni udar. Nije se
sjeao kada je posljednji put drao ensku ruku.
Trebamo vas", rekla mu je. Nemojte nas vie nikada
napustiti."
Pekkala je otvorio usta, ali iz njih nije izaao nikakav
zvuk. Bio je previe zateen da bi govorio.

Sestra Anja stisnula mu je ruku, a zatim je pustila.

Okrenula se i vratila u samostan.
Daleko dolje, u podnoju brda, staza se ravala.
Desni odvojak vodio je u grad. Lijevi je prolazio pokraj
jezera obraslog korovom, a zatim kroz blijedozeleno more
jema.
im je Pekkala proao kroz dvorina vrata, cesta je
krenula strmo nadolje. Ondje ga je povukla gravitacija pa
nije trebao okretati pedale. Oi su mu zasuzile. uo je
samo vjetar koji mu je u uima fijukao poput plinskog
plamena. Odjednom, potpuno iznenadivi samoga sebe,
Pekkala se nasmijao.
Kada je bicikl toliko ubrzao da se stranji kota
poeo tresti, Pekkala je ispruio prste, sklopio ih oko
metalnih konica i lagano ih stisnuo. No bicikl nije
usporio. Pekkala je na vrijeme bacio pogled dolje na stare
gumene jastuie: raspadali su se u komadie pri
spajanju s rubom kotaa.
Ne znajui zato, Pekkala se jo smijao. Nije si mogao
pomoi.
Stisnuo je konice snanije i bicikl je odmah usporio.
Oba su jastuia odletjela. Pogledao je unatrag u stranje
konice i tek je tada opazio da im nedostaje ica bez koje
su bile beskorisne.
Gromko se nasmijao, a vjetar mu je navalio u usta.
Kotai su sada strelovito zujali.
Pekkala je nastojao zadrati se u sjedalu dok su
pokraj njega prolazila stabla nalik na mrlje. Kada bi
proao pokraj kojeg, zaulo bi se fijukanje.
Kada je stigao do podnoja, drao se za upravlja kao
da mu o tome ovisi ivot. Nagnuo se ulijevo stisnuvi
drvene drke to je vre mogao. Cesta se izravnala.
Ispravio je upravlja. Sve je naizgled funkcioniralo.
Pekkala si je upravo estitao kadli je odnekud iza sebe
uo glasno krckanje. Bicikl se iznenada propeo unatrag.
Pekkala je skrenuo nalijevo i jurnuo kroz visoku travu
koja je rasla pokraj ceste. Nakratko je osjetio da leti, kao

da ga kotai koji su se neometeno okretali mogu odvesti u

nebo. Trenutak poslije, ovjenan zlaticama, tratinicama i
zamrenom grahoricom s ljubiastim cvjetovima, Pekkala
je preko upravljaa odletio u lokvu.
Trenutak je leao licem nadolje. Slika stabala koja je
putem proao jo mu je treperila u glavi.
Pekkala je zatim ustao zagazivi u blato. Jezerska
trava prionula mu je uz kaput poput zelenih konfeta.
Blato se uskomealo oko njega.
Dok se vraao na suho tlo vukui bicikl, iscrpljen
teinom mokre odjee, vratila mu se slika iz djetinjstva:
on i Anton vuku za sobom sanjke i bore se protiv teine
svoje zimske odjee. Obiavali su se sanjkati niza strmo
brdo pokraj kue. Brdo se upotrebljavalo samo ljeti, kada
su drvosjee vukli debla iz ume, kotrljali ih nizbrdo do
rijeke, odakle su debla plutala do gradske pilane. Zimi su
on i Anton imali brdo samo za sebe. Bilo je to prije negoli
su se stvari medu njima promijenile, prije pei za
kremiranje, prije nego to je Anton pristupio Finskoj
pukovniji. Odonda se jaz samo irio. Dok mu je zrak u
pluima postajao vru, Pekkala se pitao moe li vratiti
osjeaje iz prolosti. Ne bez uda, rekao si je. Moda
sestra Anja ima pravo. Moda je vrijeme da pone
vjerovati.
Pada li kia?" ef policije Kropotkin sjedio je
ponovno za stolom, kao da se nije pomaknuo otkad su
posljednji put razgovarali. Okrenuo se na stolcu i kroz
prozor pogledao u plavo nebo.
Ne", odgovorio je Pekkala. Ne pada."
Kropotkin se okrenuo prema Pekkali.
Zato onda s vas kaplje na moj pod?"
Bio sam u jezeru."
Nita neete prepustiti sluaju, je li?"
Nagonski, Pekkala je izvukao notes. Otvorio ga je, a
potoi vode iscurio je na pod.
Imam nekoliko pitanja", rekao je.

Dok je Pekkala prepriavao pojedinosti razgovora sa

sestrom Anjom, Kropotkinovo se lice crvenjelo i crvenjelo
dok naposljetku nije skoio sa stolca i povikao: Dosta!
Ako su sve Kristove nevjeste blagoglagoljive kao sestra
Anja, nadam se, za Njegovo dobro, da je Isus u starosti
ogluio! U kakvu me nevolju uvalila?"
Ni u kakvu."
,A to elite doznati od mene?"
Zato vas je car obavijestio da ne eli pobjei?"
Nije to rekao. Jednostavno mi je naredio da ga ne
pokuavam spasiti."
to mislite, zato je to uinio?"
Moda je uo to se dogodilo njegovu bratu, velikom
vojvodi Mihajlu, kojeg su zatoili u drugom dijelu zemlje."
Ustrijelili su ga dok je pokuavao pobjei, je li?"
Ne ba", odmahnuo je Kropotkin glavom. Mihajlo je
oito komunicirao sa skupinom koja je tvrdila da je jo
odana caru. Mihajlo je slijedio njihove upute te je, samo
nekoliko tjedana prije careva pogubljenja, pobjegao
uvarima. Nije znao da su ljudi koji su ga obeali spasiti
zapravo pripadnici eke. Smjestili su mu. im je
pobjegao, ubili su ga." Kropotkin je slegnuo ramenima.
Car nam nakon toga moda vie nije vjerovao, ali tko ga
moe kriviti? No rado bih bio dao ivot da ga spasim. Da
je upalilo, tko zna to bi bilo? Moda bi ova zemlja danas
bila drugaije mjesto."
Razgovarao sam s nekoliko ljudi koji vjeruju da je
vie od jednog careva djeteta preivjelo."
Ono to ujete", rekao je Kropotkin, kolektivna je
krivnja ovoga grada. ak i kada bi se povjeravalo da su
car i carica krivi za zloine za koje ih optuuju moskovski
politiari, nitko pri zdravoj pameti ne bi povjerovao da su
djeca zasluila smrt. U najgorem sluaju, mogla su biti
razmaena. Moda su bila zatiena od svijeta. Ali za to
nisu bila sama odgovorna i to nije zloin. Ima onih koji su
prezirali cara jo prije negoli je doao u Ekaterinburg, ali
ljudi e uvijek prezirati onoga tko posjeduje vie od njih.

Osim toga, lake je mrziti nekog iz daljine. No kada je car

doao s obitelji, bili su prisiljeni vidjeti ga kao obino
ljudsko bie. Za ubojstvo nenaoruane obitelji potrebno je
neto vie od mrnje. Zato su u priama koje ste uli
djeca ostala iva."
Dakle, ne vjerujete da je itko od njih preivio?"
Da jest", odgovorio je Kropotkin, mislim da bi nam
se dosad netko od njih javio. Dakako, postoji jo jedna
mogunost."
A ta je?"
Da je car dobio jo jednu ponudu za bijeg."
Ali jedine poruke koje su izvana dolazile do cara bile
su vae."
Ne mislim izvana. Mislim iz Ipatijevljeve kue."
Mislite od eke?"
Moda su ga namjeravali ubiti u bijegu kao to su
uinili s velikim vojvodom Mihajlom."
Pekkala je odmahnuo glavom.
Cara nisu ubili pri pokuaju bijega."
Moda ga je netko od ekinih straara doista
namjeravao spasiti.
To mi izgleda gotovo nemogue", rekao je Pekkala.
Nevjerojatno vam je da bi netko iao tako daleko da
spasi cara?" upitao je Kropotkin. Naposljetku, i vae je
preivljavanje udesno."
Vae takoer", dodao je Pekkala. Komunisti su
morali posumnjati da suraujete s Bijelima, no ipak su
vas postavili za upravitelja policije Ekaterinburga."
Komunisti su trebali nekoga tko e odrati mir",
objasnio je Kropotkin. ,,U to vrijeme nisu si mogli priutiti
izbirljivost. I otad im ne odgovara da me uklone. Ali i taj
e dan doi. Budunost u ovoj zemlji moe imati samo
ako nema prolost. To je luksuz koji ni vi ni ja nemamo
te emo prije ili poslije za to platiti."
to ete uiniti kada odlue da vas vie ne trebaju,
Kropotkine?"

Kropotkin je slegnuo ramenima. Mogu promijeniti

posao, ali ne i stvari do kojih mi je stalo, stvari za koje
sam spreman izloiti ivot opasnosti."
Zbog toga ste opasni za ljude koji upravljaju ovom
zemljom."
Ni upola opasan kao vi, inspektore Pekkala. Ja sam
ovjek od krvi i mesa. Mogao bih nestati bez traga. Ali
rijeiti se vas", Kropotkin se osmjehnuo, ,,e, za to bi
trebalo poneto truda."
Govorite kao da sam otporan na metke", rekao je
Pekkala, to, uvjeravam vas, nisam."
Ne vi", odgovorio je Kropotkin upirui prstom u
Pekkalu, nego ovo.
Pekkala je shvatio da Kropotkin pokazuje na znaku
sa smaragdnim okom, koja se sada vidjela jer se mokri
rever uzdignuo. Premda se va ivot moe prekinuti u
trenu, Smaragdno oko ve je dio legende. Ne moete ga se
jednostavno rijeiti, osim toga, oni ga se ne ele rijeiti.
Trebaju vas, Pekkala. Trebaju vau legendarnu
nepotkupljivost, ba kao to ju je trebao car. Veina
legenda uiva u svojoj smrti, ali dok ste na ivotu, za njih
ste opasni onoliko koliko ste im i vrijedni. to prije
nestanete, to e se oni sigurnije osjeati."
Onda nee morati dugo ekati", rekao mu je
Pekkala. im se rijei ovaj sluaj, zauvijek naputam
zemlju."
Kropotkin se naslonio na stolcu. Lupkao je krajem
olovke po noktu palca. Nadam se da je to istina, ali nee
htjeti izgubiti ono to im pruate. Uinit e sve u svojoj
moi da vas zadre ovdje, gdje mogu upravljati vaom
sudbinom. Ako uspiju, izgubit ete - sve zato ste se borili,
a vi i ja nai emo se na suprotnim stranama u tom ratu.
Ne elim vam biti neprijatelj", rekao je Pekkala.
Kropotkin je kimnuo.
Onda se nadajmo, radi obojice, da ete izabrati
ispravno rjeenje kada za to dode vrijeme."

Dani su prolazili dok je Pekkala amio u eliji i ekao

da ponu ispitivanja.
Hranu su mu dostavljali jedanput na dan kroz otvor
ispod pijunke na kojem je bila klizna ploa. Dobio bi
zdjelu slane juhe od kupusa i alicu aja. Zdjela i alica
bile su od metala koji je bio tako mekan da ih je mogao
zgnjeiti akom kao da su napravljene od nepeene gline.
Nakon to bi odnijeli hranu, dvojica straara odvela bi
ga na zahod. Jedan straar stajao bi sprijeda, a drugi iza
njega. Samo je stranji straar govorio. Zakorai li
ulijevo. Zakorai li udesno. " Nije dovravao reenice. Nije
morao. Umjesto toga, ispruio bi ruku i hladnom metalnom
cijevi pitolja potapao Pekkalin obraz.
Prednji straar poeo bi hodati, a Pekkala bi osjetio
kako gaje onaj iza njega blago gurnuo.
Debeo siv sag prekrivao je pod zatvora. Potplati
straarskih izama bili su pusteni. Izuzevi tihe naredbe
koje su davali straari, tiina u Butirki bila je potpuna.
Hodnikom bez prozora poveli bi ga du nanizanih
vrata, u prostoriju s rupom u sreditu i kantom vode pokraj
nje.
Nekoliko minuta poslije ponovno bi iao hodnikom.
Bosa su stopala beumno gazila po sagu. Zateturao bi
ulazei u eliju.
Nije spavao. Mogao je samo utonuti u neku vrstu
polusvijesti. Koljena, pritisnuta o vrata, gubila su
sposobnost osjeta. U stopalima je izgubio sav osjet.
Nije bio spreman za ekanje. Greblo mu je ivce sve
dok mu cijeli um nije bio izlizan poput dronjaka zastave
ostavljenih da lepetaju na uraganu.
Bez dodira s vanjskim svijetom, ubrzo je izgubio
pojam o vremenu koje je proveo u zatvoru.
Pekkala je noktom palca urezao udubljenje u zidu
kada je dola hrana. Primijetio je druge ureze na zidovima,
sline njegovima, koji, takoer, kao da su bili urezani
noktom. Bilo je nekoliko razliitih skupina; jedna je imala

vie od stotinu ureza. Taj ga je prizor ispunio jezom. Znao

je da ne bi izdrao stotinu dana u toj eliji.
Dvadeset prvog dana, prema Pekkalinu izraunu,
straari su ga odveli u prostoriju s dvama stolcima
odvojenima stoliem ija je povrina bila metalna ploa.
Od prvog dana u zatvoru Pekkala je bio gol, no sada
mu je jedan od straara dodao be pidamu od tankog
pamuka koja je zaudarala na plijesan. Donji dio imao je
elastiku oko glenjeva, ali ne i oko struka. Odonda su
Pekkaline ruke bile neprestano zaposlene dranjem hlaa.
Straari su otili zatvorivi vrata za sobom.
Minutu poslije u prostoriju je uao asnik nosei malu
aktovku. Bio je srednje visine, koziava i pjegava lica,
ukastozelenih oiju i kutrave crne kose. Premda mu je
odora pristajala, nije izgledao kao da mu je ugodno u njoj
pa je Pekkala nagaao daje ne nosi dugo.
asnik je otvorio aktovku. Iz nje je izvadio Pekkalin
Webley, koji je imao sa sobom u vrijeme uhienja u
Vainikkali. ovjek je uzdignuo pitolj pozorno ga ispitujui.
Palcem je sluajno dodirnuo mehanizam za punjenje pa se
bubanj iznenada zavrtio pokazavi rupe. Ostavi zateen,
asnik je gotovo ispustio pitolj.
Pekkala se suzdrao od nasrtaja prema Webleyju,
kojim je poelio sprijeiti njegov pad.
asnik je uhvatio Webley na vrijeme. Brzo gaje
spremio u aktovku. Sljedea stvar koju je izvadio bila je
smaragdno oko. Znaku kbja mu je sjedila na vrcima
prstiju ovjek je naginjao naprijednatrag pa je dragi kamen
blistao na svjetlu. Vai vas neprijatelji zovu Carevo
udovite." ovjek je stavio znaku u aktovku. Ali meni ne
izgledate kao udoviste. " Naposljetku je izvadio
Pekkalinu knjigu. Prolistao ju je zurei u rijei Kalevale bez
razumijevanja. Onda je i nju ispustio natrag gdje ju je
naao.
Proistio je grlo nekoliko puta prije nego to je ponovno
progovorio. Znate li daje Finska objavila nezavisnost od
Rusije?"

Pekkala to nije znao. Vijest ga je zaprepastila. Pitao

se kako li se osjea njegov otac, tako odan carev pristalica.
Kao to vidite", nastavio je asnik, prema stvarima
koje smo nali uz vas, znamo tono tko ste, inspektore
Pekkala. " Govorio je tako tihim glasom da se inio gotovo
srameljivim.
Gruzija", rekao je Pekkala.
Molim?"
Gruzija", ponovio je Pekkala. Va naglasak. "
Ah, da, ja sam iz Tbilisija."
Tada se Pekkala sjetio.
Dugavili", rekao je. Josif Dugavili. Vi ste
odgovorni za pljaku banke iz 1907, u kojoj je poginulo vie
od etrdeset ljudi. "Nije mogao vjerovati da ovjek kojeg je
jedanput gonio kao kriminalca sada sjedi pred njim, na
drugoj strani ispitivakog stola.
Tono", rekao je Dugavili, samo to se sada
zovem Josif Staljin i vie ne pljakam banke. Sada sam
glavni savjetnik Narodnog komesarijata. "
,,A ovdje ste da me savjetujete?"
Jesam. Da. Savjet ete, nadam se, prihvatiti. Detektiv
s vaim iskustvom mogao bi nam poprilino koristiti. Mnogi
od vaih bivih drugova pristali su suraivati s novom
vladom. To je bilo, dakako, nakon to su nas informirali o
pojedinostima svojeg rada. "Za trenutak je prouavao
Pekkalu. Zatim je dignuo debeo prst, poput ovjeka koji
provjerava smjer vjetra. No mislim da vi neete biti jedan
od njih. "
Ne, neu", sloio se Pekkala.
Rekli su mi da to oekujem", rekao je Staljin. Onda
razumijete da stvari moraju ii drugim putem."
Te veeri, kada se Pekkala vratio u Ipatijevljevu
kuu, naao je Kirova u kuhinji kako kuha krumpire.
Prozori su lili suze kondenzacije.
Pekkala je sjeo za stol, prekriio ruke i spustio glavu
na zapea. Danas nije bilo pogodbe s Majakovskim?"

Stari dripac je lukav", odgovorio je Kirov. Daje nam

dovoljno da probudi na apetit, a onda nas ostavi gladne i
digne cijene u nebesa."
Pretpostavljam da e naplaivati vie i za podatke."
O podacima sam i govorio", odgovorio je Kirov, ali
znam ja s takvim tipovima." da?"
Kirov je kimnuo.
Darujte im neto."
Zato?"
Zato to to ne oekuju. Ljudi poput Majakovskog
nemaju prijatelje i ne trebaju ih. Ne dobivaju darove
esto, a kada ih dobiju, to ih potpuno izbaci iz takta."
Mudriji si nego to izgleda", progundao je Pekkala.
,,S time se mogu provui kao da sam pametan",
uzdahnuo je Kirov. No nisam bio dovoljno pametan da
danas u gradu izmolim vie krumpira."
Jesi li ita doznao dok si bio tamo?" upitao je
Pekkala.
Samo to da je cijeli grad poludio." Kirov je kuhaom
mijeao krumpire u zdjeli kipue vode. Gotovo svi s
kojima sam razgovarao kleli su se da su vidjeli jednog
Romanova ivog. Nikad cijelu obitelj zajedno. Samo
jednoga od njih. ovjek bi pomislio da su se car, njegova
ena i djeca te noi razbjeali u razliitim smjerovima, a
onda nekako ipak zavrili u onom oknu."
Pekkala je dignuo glavu: Osim jednoga."
Ipak", rekao je Kirov, ne vjerujem da je Alekscj
preivio."
Zato to misli?"
ak i da ga je ubojica pustio, to misli, koliko bi
dugo preivio u bijegu usred Revolucije? Hemofiliar. Kao
da je bio od stakla. Aleksej nije imao izgleda."
Ne mogu ni pogaati zato Aleksej nije medu
mrtvima", rekao je Pekkala, no dok ga ne naemo,
potraga za njim mora se nastaviti. Inae, mislim da je car
vjerovao da moe pobjei iz Ekaterinburga, ali ne bez
pomoi. No jo ne znam za koga je mislio da e mu

pomoi i kako je poginuo. Moda su ga prevarili ili je plan

spaavanja propao. Moda su Cekini straari pobili obitelj
kada su shvatili da ih napadaju. To objanjava zato su
mrtvi straari naeni u podrumu. Moda se ovjek koji je
doao spasiti cara uspaniio i bacio tijela niz rudarsko
okno umjesto da ih ostavi u Ipatijevljevoj kui."
Na taj nain", razmiljao je Kirov, boljevici bi
zakljuili da su car i njegova obitelj jo ivi. Gubili bi
vrijeme traei Romanove, a ne onog koji ih je pokuao
spasiti." S rupcem omotanim oko drka zdjele, izbacio je
mlijeno bijelu vodu u slivnik. Oko njega se uskovitlao
oblak pare. Stavio je zdjelu na stol i sjeo nasuprot
Pekkali. Ali to ja znam. Ja sam samo promatra."
Kirove", rekao je Pekkala, jednog e dana biti jako
dobar detektiv."
Ne bi to govorio da zna koliko malo sam pronaao.
Dobio sam samo sveanj fotografija."
Fotografija?"
Dala mi ih je neka starica. Rekla je da su iz
Katamidzeova studija. Rekla je da joj ih je Katamidze
darovao, ali kada je on nestao, bojala se da e je zbog njih
snai nevolja."
Gdje su?"
,,U prednjoj sobi. Htio sam ih baciti u vatru vidjevi
da nam ponestaje drva za ogrjev..."
Prije nego to je Kirov dovrio reenicu, Pekkala je
otrao iz sobe.
To su uglavnom pejzai, nita vano", doviknuo je
Kirov. Nee nai cara ni na jednoj od njih!"
Trenutak poslije Pekkala se vratio. U aci je stiskao
sveanj fotografija. Bilo ih je dvadesetak, a na rubovima
su bile svinute i poderane. Fotografije su bile mutne od
otisaka prstiju. Bile su to uglavnom fotografije grada.
Crkva s lukoviastom kupolom. Glavna ulica s
Ipatijevljevom kuom u daljini i mutna, sablasna
fotografija konja i zaprege koji prolaze ispred objektiva
fotoaparata. Bilo je tu jezero s nekom crkvom u daljini. Na

drugoj strani jezera sagnuta ena u dugoj suknji i s

maramom na glavi skupljala je neto sa zemlje. Nekoliko
je fotografija prikazivalo redovnice ije je portrete vidio na
zidovima samostana. Ove su fotografije izgledale kao da ih
je Katamidze pokuao obojiti, ali je odustao na pola puta.
Mora da su to fotografije koje nije elio", promrmljao
je Pekkala. Sjeo je naslonivi se i protrljao umorne oi.
Rekao sam ti da nisu vane", ponovio je Kirov.
Obojica su probola krumpir i poela jesti puui u nj
da se ohladi.
Anton je uteturao u kuu. Dah mu je bio poput
oblaka od ukiseljene cikle i papaline iz Bajkalskog jezera.
Te su ribe, osuene i sme- urane poput zguvanih
cigareta, obiavale visjeti na icama iznad anka. Njihove
sitne kosti ispod tvrdog, poluprozirnog mesa bile su poput
nota. Ako je gost elio ribu, jednostavno bi posegnuo za
njom i zaokrenuo joj tijelom. Glava bi se odlomila i ostala
na ici. Oni bez novca skinuli bi zatim glavu i pojeli je.
Zvakali bi hrskavicu metalnog okusa sve dok ne bi ostalo
nita.
Anton je bacio biljenicu na stol.
Sve je unutra", rekao je.
Pekkala je uzeo biljenicu i prolistao je.
Stranice su prazne."
Ipak si ti detektiv", rekao je Anton.
Ti ovo zove pomo?" upitao je Pekkala suspreui
bijes.
Anton je sjeo za stol. Ugledao je fotografije i uzeo ih.
Ooo, slike."
Pripadale su Katamidzeu", objasnio je Kirov.
Ima li aktova?" upitao je Anton.
Kirov je odmahnuo glavom.
Kladim se da ih Majakovski ima. ini se da on ima
sve ostalo."
Rekao sam ti da ne pije", rekao je Pekkala.
Anton je ispustio snop fotografija.

Rekao si mi?" upitao je. A zatim je tresnuo rukom o

stol. Misli: naredio si mi! Ne moe otii u krmu i ne
piti! Radio sam svoj posao ba kao to si mi rekao pa me
moe i otpustiti, inspektore." Posljednju je rije ispljunuo
kao da je komad sala. Krma je mjesto gdje ljudi
otkrivaju svoje tajne! To si rekao."
Ali mora biti trijezan da bi ih uo!" Pekkala je
zgrabio drvenu jabuku koja je leala na stolu i bacio je u
brata.
Antonova je ruka poskoila. Jabuka mu je pljusnula
o dlan, a on ju je obuhvatio prstima. Pobjedniki je
pogledao brata.
Jesi li ti ponudio spas caru?" upitao je Pekkala.
Zlurad izraz nestao mu je s lica.
to?"
uo si me", odgovorio je Pekkala. Dok si uvao
Romanove, jesi li mu ponudio pustiti njega i obitelj da
pobjegnu?"
Anton se nasmijao:
Jesi li potpuno poludio? Zato bih im pomogao?
Neko sam samo elio mjesto u Finskoj pukovniji, ali ti si
mi ga ukrao. Morao sam skovati drugaije planove, neke
koji nisu ukljuivali cara."
Mogao si se ponovno pridruiti pukovniji!" rekao je
Pekkala. Nisu te zauvijek izbacili."
Namjeravao sam se vratiti dok nisam otkrio da si na
putu za Sankt Peterburg da preuzme moje mjesto. Jesi li
doista oekivao da podnesem to ponienje? Zato nisi
ostao kod kue i preuzeo obiteljski posao onako kako je
otac planirao?"
Kako je planirao?" ponovio je Pekkala. Zar ne
shvaa da me je on poslao da zauzmem tvoje mjesto u
pukovniji?"
Anton je zatreptao:
On te je poslao?"
Nakon to smo primili brzojav da si suspendiran.
Nismo znali da je to samo privremeno."

Ali zato?" promucao je Anton.

Zato mi to onda nisi rekao?"
Jer te nisam mogao nai. Nestao si."
Nitko nije progovorio ni rijei.
Anton je djelovao prikovano za mjesto, previe
zapanjen da bi se pomaknuo.
Kunem se da nisam znao", promrmljao je.
Vie nije vano", rekao mu je Pekkala. Prekasno je."
Da", odgovorio je Anton kao da je u transu.
Prekasno je." Zatim je izaao u dvorite.
Moda je neki drugi ekin straar ponudio spas
caru ", rekao je Kirov nakon trenutka. Moda tvoj brat ne
zna nita o tome."
Misli da je bio previe pijan da bi znao", rekao je
Pekkala.
Obojica su pogledala van u Antona, koji je stajao kod
zida, pognut, jednom se rukom podboivi o kamen radi
ravnotee. Svijetao luk mokrae procurio je na tlo. Anton
je potom izaao iz dvorita na ulicu i nestao.
Vraa se u krmu", rekao je Kirov.
Moda", sloio se Pekkala.
Ponovno e ga pretui."
ini se da ga nije briga."
Kada su mi u Birou dali ovaj sluaj", rekao je Kirov,
rekli su mi da bi njegovo pijanevanje moglo biti
problem."
Nije pijan onoliko koliko eli da mislimo."
Kako to misli?"
Jesi li vidio kako je uhvatio jabuku?"
Ispitivao si njegove reflekse?"
Pekkala je kimnuo.
Da je doista pijan, ne bi reagirao tako brzo."
Zato bi se pretvarao da je pijan?"
Zbog toga to neto skriva", rekao je Pekkala, ali ne
znam ima li to veze s istragom ili naom prolou."
Misli li da mu vie ne moemo vjerovati?" upitao je
Kirov.

Nikad nismo ni mogli", odgovorio je Pekkala.

Postoji neto to bismo voljeli znati", rekao je Staljin.
Na kraju ete nam to rei. Jedina od nepoznanica u toj
jednadbi jest va ostatak, tjelesni i duhovni, kada
naposljetku odgovorite."
Pekkala je gotovo osjetio olakanje to je proces
poeo. Sve je bilo bolje od zgrbljenog stajanja u onom
dimnjaku od elije. Najvie se grozio stropne krivulje koja
je stvarala dojam da se prostorija polako uruava. Kad god
bi pomislio na to, kapljice svjeeg znoja izbile bi mu na licu.
Nasreu", nastavio je Staljin, imamo samo jedno
pitanje za vas. "
Pekkala je ekao.
elite li cigaretu?" upitao je Staljin. Iz depa na
hlaama izvadio je crvenozlatnu tabakeru na ijem je
poklopcu pisalo Markov.
Pekkala je prepoznao marku koju je puio Vasiljev.
Bivi upravitelj Okhrane bio je ljubazan i ostavio za
sobom znatnu koliinu u uredu", objasnio je Staljin.
Gdje je on sada?"
Mrtav je", rekao je Staljin ne okoliajui. Znate li to
je napravio? Kada je doznao da ga dolazimo uhititi,
napunio je umjetnu nogu eksplozivom. Zatim, na putu za
zatvor, u policijskom je kombiju aktivirao bombu. Osovina
kombija zavrila je na krovu dvokatnice. "Staljin se blago
nasmijao. Eksploziv u drvenoj nozi! Ne mogu porei da je
imao smisla za humor. "
Ispruio je kutiju s cigaretama nespretno okreui
ruku tako da su bijeli tapii bili okrenuti prema Pekkali.
Pekkala je odmahnuo glavom.
Staljin je poklopio kutiju.
Tijekom sljedeih dana imajte na umu da vam je
moja prva ponuda bila prijateljska."
Neu zaboraviti", rekao je Pekkala.

Naravno da neete. To vam nee dopustiti to vae

slavno pamenje. Zbog toga sam uvjeren da ete moi
odgovoriti na pitanje."
to elite znati?"
Gdje su careve zlatne rezerve?"
Nemam pojma."
Staljin je tiho, napuenih usana, izdahnuo poput
nekoga tko ui zvidati. Onda mora daje pogreno ono to
sam uo. "
to ste uli?" Svakom minutom udnovata lakoa
neizbjenosti smrti sve je vie punila Pekkalino tijelo. Kada
me budu smaknuli, pomislio je, nee preostati nita to bi
osjealo bol.
uo sam da vam je car vjerovao", rekao je Staljin.
U nekim stvarima. "
Staljin se jedva vidljivo osmjehnuo.
teta", rekao je.
Dva tjedna poslije Pekkalu su izvukli iz elije i vratili u
prostoriju za ispitivanje. Morali su ga nositi jer vie nije
mogao hodati. Vukui ga po sagu, svaki s jednom
njegovom rukom preko ramena, straari su mu ostrugali
vrhove nonih prstiju do krvi.
Kada su ga pustili, Pekkala je odetao posljednjih
nekoliko koraka do stolca u prostoriji za ispitivanje. Tresui
se poput nekog s jakom groznicom, sjeo je i pokuao
odrati ravnoteu. Otekla stopala bila su mu dvostruko
vea, a nokti crni od krvi koja se zgruala ispod njih. Nije
mogao dignuti ruke iznad ramena niti disati kroz nos.
Nakon nekoliko bi udisaja snano zakaljao. Koljena su
mu bila skvrena na prsima. Plavi odsjaji skakali su mu
pred oima, a u glavi je osjeao bol kao da su mu u nju
zabili klin.
I Staljin je bio tu.
elite li sada cigaretu?"pitao je istim onim
polusrameljivim glasom.

Pekkala je zaustio da neto kae, ali je ponovno

zakaljao. Uspio je samo odmahnuti glavom. Ne znam
gdje je zlato. Govorim vam istinu. "
Da", odgovorio je Staljin. Sada sam uvjeren u to.
Umjesto toga, elio bih znati kome je car povjerio
spremanje zlata na sigurno mjesto?"
Pekkala nije odgovorio.
Na to znate odgovor", rekao mu je Staljin.
Pekkala je utio, jeza je poput crnog psa grabila
kanalima njegova uma.
Kada ovo bude gotovo", rekao je Staljin, ,,i kada
pomislite na ono sto e vam se sada dogoditi, moda ete
poaliti to imate tako savreno pamenje."
Te je veeri Pekkala sjedio u prednjoj sobi leima
naslonjen na zid. Noge je ispruio preko golih podnih
dasaka, a u krilu mu je leala Kalevala.
Kirov je uao nosei kup drva za vatru i zatim ih
bacio u kamin. Zveknulo je.
Nema novosti o Antonu?" upitao je Pekkala.
Nema", odgovorio je Kirov tarui piljevinu s ruku.
Glavom je pokazao prema Kalevali. Zato mi ne proita
togod iz te knjige?"
Ako ne govori finski, nee razumjeti."
Svejedno mi proitaj."
Sumnjam da e to nai na popisu tekstova koje je
odobrila Komunistika partija."
Ako ti nikome ne kae, obeavam da neu ni ja."
Pekkala je slegnuo ramenima. Dobro." Otvorio je
knjigu i poeo itati. Finske su mu se rijei valjale u grlu
poput grmljavine i udarale o nepce kao pucketanje
munje. Premda je neprestano itao tu knjigu, tekst je
rijetko izgovarao naglas. Osim toga, prole su godine
otkad je govorio materinski jezik. ak ga je njegov brat
napustio. Sada, dok je itao, inio mu se i dalekim i
bliskim, poput uspomene posuene iz tueg ivota.
Zastao je nakon minute i pogledao Kirova.

Tvoj jezik zvui kao da netko izvlai avle iz drveta."

Pokuat u to nekako protumaiti kao kompliment."
to znai to to si proitao?"
Pekkala je vratio pogled na knjigu. Zurio je u rijei, a
one su se polako mijenjale i govorile mu jezikom koji je
Kirov razumio. Ispriao mu je o lutalici Vainamoinenu i
njegovu nagovaranju boginje Pohjole da se spusti s duge
na kojoj je ivjela i pridrui mu se na putovanjima. Prije
pristanka Pohjola je Vainamoinenu zadala zadatke koje je
bilo nemogue ispuniti: morao je vezati jaje u vor,
prepoloviti konjsku dlaku tupim noem i oguliti koru
breze s kamena. Dok je obavljao posljednji zadatak,
odnosno izraivao brod od piljevine, Vainamoinen je
sjekirom posjekao koljeno. Krvarenje se moglo zaustaviti
samo arobnim rijeima zvanim Izvor eljeza pa je krenuo
u potragu za nekim tko ih zna.
Jesu li sve tako udne?"
udne su dok ih ne shvati", odgovorio je Pekkala,
,,a onda osjea kao da si ih znao cijeloga ivota."
Jesi li ikada Alekseju proitao tu priu?" upitao je
Kirov.
Proitao sam mu neke, ali ne tu. arobne bi mu
rijei dale lanu nadu ." Govorei to, Pekkala se morao
zapitati nisu li njegove vlastite nade da e nai Alekseja
ivog prazne poput arobnih rijei koje bi zaustavile
djeakovo krvarenje.
Rano ujutro netko je pokucao na prednja vrata.
Majakovski!" zastenjao je Kirov trljajui san iz oiju.
Nadam se da je donio jo neto osim od krumpira."
To nije Majakovski", rekao je Pekkala. On uvijek
dolazi kroz dvorite." Ustao je i prekoraio Antona, koji se
vratio tijekom noi.
Otvorivi vrata, ugledao je Kropotkina. Upravitelj
policije nosio je slubenu plavu odoru, ali nije zakopao ni
jedno puce. Nije nosio slubeni eir, a ruke je zataknuo
u depove. Zbog kose poeljane unatrag i pravokutne
eljusti nalikovao je na boksera.

Kropotkin je bio najneuredniji policajac kojeg je

Pekkala ikada vidio. Car bi ga smjesta otpustio da se
usudio pojaviti takav, mislio je Pekkala.
Zvali su vas noas", rekao je Kropotkin. Tko?"
Ljeilite u Vodovenku. Katamidze kae da se sjetio
neega to ste ga pitali."
Ime", Pekkalino je srce poelo divljaki lupati. Idem
odmah."
No ba kada je htio zatvoriti vrata, Kropotkin mu se
ponovno obratio. Ve sam to rekao vaem ovjeku iz
Ceke", rekao je. Sreo sam ga prole noi u krmi. Prenio
sam mu poruku, ali mislio sam da je previe pijan da bi
me razumio. Pretpostavio sam da bi valjalo svratiti danas
ujutro samo da se uvjerim da ste dobili poruku."
Drago mi je da jeste", rekao je Pekkala.
Kropotkin je zazveckao sitniem u depu. Gledajte,
Pekkala, znam da smo loe poeli, ali ako mogu uiniti
bilo to da vam pomognem, znate gdje me moete nai."
Pekkala mu je zahvalio i zatvorio vrata.
Anton je jo spavao smotan u pokriva.
Pekkala je primio kraj pokrivaa i povukao ga uvis.
Anton se otkotrljao na pod psujui.
to se dogada?"
Katamidze! Telefonski poziv iz Vodovenka! Zato
nam to nisi rekao sino?"
Mutna pogleda, Anton se s mukom osovio na noge.
Namjeravao sam ti rei ujutro." Tono iznad barunastih
zastora, strijele suneva svjetla koso su padale kroz
prozore osvjetljavajui prainu koja je polako, spiralno
kruila zrakom. Pretpostavljam da je jutro pa ti sada
govorim."
Trebali smo otputovati prije nekoliko sati." Pekkala
je zgrabio Antonovu odjeu s poda i bacio mu je u lice.
Odjeni se. Kreemo odmah."
Kirov je doao iz kuhinje. Preno vojno meso za
doruak!" objavio je.
Pekkala se progurao pokraj njega i otiao u dvorite.

Kirov ga je gledao kako odlazi, a osmijeh mu je

iezao s lica. Sto se dogaa?" Zatim se okrenuo Antonu
i ponovno upitao: to je bilo?"
Anton je navlaio izme.
Idi po automobil", rekao je.
Za deset minuta bili su na cesti.
Vozei juno prema Vodovenku, proli su kroz selo
privremenih lai. Barikada je bila postavljena preko ceste,
ali kuicu za uvare nali su zakljuanu i praznu.
Maknuvi barikadu, nastavili su i uskoro se nali na
glavnoj cesti. Mjesto je bilo naputeno, kao da su
stanovnici iznenada pobjegli ostavivi za sobom trgovine s
izlozima punim kruha, mesa i voa. Kada je Pekkala
izaao iz automobila da ih bolje pogleda, ustanovio je da
je sve iza stakla napravljeno od voska.
Zaustavili su se kod male eljeznike postaje i
pogledali niz prazne tranice koje su vodile prema obzoru.
Na jedan od potpornih stupova postaje bila je naslonjena
metla.
utjeli su. Praznina mjesta kao da je zahtijevala
tiinu.
Pekkala se prisjetio lica koja je vidio kada su onomad
prolazili mjestom. Sjetio se straha koji se skrivao iza
krinke osmijeha.
Uli su u automobil i nastavili voziti.
Kada su se neto poslije zaustavili u dvoritu
Vodovenka, doao im je ususret crvenokosi bolniar.
Stigli ste prekasno", rekao je.
Pekkala je izaao iz automobila. Kukovi su ga boljeli
od zgrbljenog sjedenja u Emki. Kako mislite da smo stigli
kasno?"
Ne kasno", bolniar je odmahnuo glavom.
Prekasno."
to se dogodilo?"
Nismo sigurni. Mislimo da je samoubojstvo."

Nisu se potpisali u prijamnu knjigu na ulazu niti je

bolniar traio da mu predaju oruje. Pourili su se kroz
oklopna vrata pa niz hodnike dok nisu doli do prostorije
iji su pod i zidovi do visine prsa bili obloeni bijelim
ploicama poput onih u kabinama za tuiranje. etiri
velike svjetiljke visjele su sa stropa. Bila je to mrtvanica.
Katamidzeovo je tijelo lealo na metalnom stolu,
dopola pokriveno pamunim pokrivaem. Fotografove
usne, vjee i vrli nosa bili MI osuti plavim pjegama, ali je
ostatak koe bio blijed poput ploica na zidu. Stopala,
koja su bila okrenuta prema vratima, strila su ispod
pokrivaa. Za palac desnog stopala icom je bila
privrena metalna ploica s otisnutim brojem. Nokti su
bili poutjeli poput ljuski mrtve ribe.
Anton se naslonio na zid pokraj vrata, oiju uprtih u
pod.
Kirov je iao za Pekkalom, previe znatieljan da bi
se uasnuo.
Otrov", rekao je Pekkala.
Da", sloio se bolniar.
Cijanid?"
Lunica", rekao je bolniar.
Pekkala je njeno poloio ruke na Katamidzeovo lice i
dignuo jednu vjedu. Mrtvaeve bjeloonice bile su crvene
zbog ilica koje su prsnule. Prouavajui podruje oko
oiju, Pekkala je primijetio blago rumenilo koje se
protezalo od jagodice do ela. Prstima je preao po
Katamidzeovu vratu, stiui meso. Doavi do grkljana,
prstom je preao preko krhke kosti u obliku potkove.
Popustila je pod blagim pritiskom, upuujui na to da je
zdrobljena. Tko god ga je ubio", rekao je Pekkala, drao
ga je za grlo sve dok se nije uvjerio da Katamidze nee
preivjeti. No nije ga ubio davljenjem. Gdje ste ga nali?"
,,U njegovoj eliji", odgovorio je bolniar.
Pekkala je mahnuo glavom prema vratima.
Pokaite mi", rekao je.
Bolniar ih je odveo do Katamidzeove elije.

Gdje u zgradi upotrebljavate lunicu?" upitao je

Pekkala pravei duge korake.
Katkad u vrtovima." Bolniareve noge bile su krae
od Pekkalinih. Nastojao je ii ukorak s Pekkalom.
Upotrebljavamo je nekoliko puta na godinu da proistimo
odvodne cijevi."
Je li Katamidze bio mrtav kada ste ga nali?"
Zamalo. Mislim, umro je prije nego to smo mu
maknuli lance."
Je li ita rekao?"
Ne. Mislim..."
to mislite?" podignuo je glas Pekkala.
Bolniar se uzrujao:
Zaboga, utroba mu je bila sprena. to god je
bijednik pokuavao rei, bio je previe izjeden da bismo
ga razumjeli. Evo. Tu je."
ista je krpom brisao pod. Zrak je bio zaguen
mirisom bjelila pomijeanim s vonjem bljuvotine i otrom
gorinom lunice. elija nije imala prozore, samo metalni
bolniki krevet koji se sklapao uza zid. Nije bilo drugog
pokustva. Lanac prikovan za zid visio je do sredine
kreveta. Na lancu se njihao eljezni okov.
Pekkala je dignuo lanac, a potom ga pustio da
padne. Metalne karike zveknule su o zid.
Bio je vezan za ovo?"
Antonovo disanje iznenada je postalo plitko.
Odjednom je napustio prostoriju; ubrzanim koracima
nestao je niz hodnik.
Bolniar ga je gledao kako odlazi.
Neki ljudi nemaju eludac za ovakve stvari", rekao
je.
Kirov je ostao na mjestu pogledavajui preko
Pekkalina ramena.
Sve se bolesnike vee za krevete kada se gase
svjetla", objasnio je bolniar. Danju se kreveti diu, a
okovi otkljuavaju."
to zatim rade zatvorenici?"

ista je nastavio prati pod kao da ih nema.

Zatvorenicima je vani doputeno provesti petnaest
minuta na dan. Preostalo vrijeme sjede na podu ili eu
po svojim elijama."
Znai mislite da je popio lunicu prije nego to ste
ga vezali lancem preko noi?"
Bolniar je kimnuo.
Da. To je jedina mogunost."
Pekkala je primaknuo lice bolniarevu.
Vrlo dobro znate da ovo nije usrano samoubojstvo."
istaeva se krpa iznenada zaustavila. Iz njezinih
zavrnutih sivih izdanaka po podu se cijedila sapunasta
voda.
Van", rekao je bolniar.
ista je ispustio krpu i pobjegao iz prostorije.
Netko je Katamidzeu stisnuo vrat", rekao je Pekkala.
Grebao je sam sebe. Bio je lud."
Ne. Na njegovu vratu su znakovi pritiska. Netko ga
je epao za grlo. Jednjak mu je oteen."
Lunica..."
Neto su mu ugurali u grlo, vjerojatno nekakav
lijevak. Zatim su lunicu izlili u eludac."
Bolniar se oznojio. Stavio je ruku na elo i zurio u
pod.
ujte, inspektore, je li uope vano, na kraju
krajeva, je li se ubio ili ne?"
Naravno da je vano!" povikao je Pekkala.
elim rei da je ovo luda kua", objasnio je bolniar.
Pacijenti se tuku. Svaaju se bez kraja i poetka.
Uklonjeni su iz drutva da ne bi bili opasni za njega, ali to
ne znai da nisu opasni jedni za druge. Mi moemo
samo..."
Zato ste me pokuali uvjeriti da je to
samoubojstvo?"
Samoubojstvo", bolniareva je ruka kliznula
naprijed kao da e rijei tako lake krenuti iz usta,
zahtijeva samo unutarnju istragu. No umorstvo zahtijeva

cjelovitu istragu. Inspektore, znate to to znai. Nevine

ljude, koji rade teak posao, obiljeit e kao kriminalce.
Ima li naina da zatakamo ovo..."
Je li bilo uljeza u zgradi?"
Naa sluba sigurnosti osmiljena je tako da ljude
dri unutra, ne vani."
Znai kaete da bilo tko moe uetati ovamo i doi
do pacijenata?"
Morao bi najprije proi pokraj mene", odgovorio je
bolniar, ili onoga tko je na dunosti."
Je li prijamni pult ikada bez nadzora?"
Slubeno nije."
to to znai?" graknuo je Pekkala.
Znai da se katkad moramo odazvati zovu prirode,
ako znate to mislim. Ili izaemo popuiti cigaretu. Ili
odemo do kantine po tanjur juhe. Ako nema nikoga za
pultom, ovjek samo treba pozvoniti i mi emo doi."
Ali ako nikoga nije bilo za pultom, moglo se doi do
kljua."
Bolniar je slegnuo ramenima:
Slubeno, ne."
Drugim rijeima, da."
Imamo pun ormari kljueva. Svi koji rade u
ljeilitu imaju jedan klju. Preuzmu ga kada dou i
ostave kada odlaze. Svi kljuevi vise na avlu s brojem
osobe kojoj pripadaju."
,,A je li ormari zakljuan?"
Slubeno..."
Nemojte."
Trebao bi biti, ali katkad nije. Ali gledajte, kao to
sam rekao, svrha ovoga mjesta jest zadrati ljude unutra.
Pacijent koji pokuava pobjei mora izai iz elije, koja je
zakljuana, i proi kroz ova vrata, koja su takoer
zakljuana. Ljudi ne provaljuju u duevne bolnice."
Znate li ikoga ovdje tko je Katamidzea mrzio toliko
da bi ga mogao ubiti?"

Inspektore, pacijenti na ovome mjestu ne trebaju

motiv za ubijanje. Zbog toga jesu u Vodovenku. Osim
toga, ako ga je zadavio, zato bi se ubojica muio i
ulijevao mu lunicu u grlo?"
Zato da izgleda kao djelo luaka", odgovorio je
Pekkala. Zato da nitko ne posumnja na osobu izvan
ludnice."
Ne bi li bilo jednostavnije vjerovati da je to zapravo
uinio netko odavde?"
Pekkala se sjetio Occamove britve.
Bilo bi jednostavnije, ali ne bi bilo istinito. On nam
je trebao neto rei, ali netko je doao do njega prije nas."
Pekkala je izaao na hodnik.
Bolniar ga je slijedio. Primio je Pekkalu za rukav:
Zato bi netko provalio ovdje i ubio jadnika kao to je bio
Katamidze?"
Katamidze je znao neije ime."
Samo ime? Zbog toga je umro?"
Nije prvi", rekao je Pekkala i krenuo prema vratima.
Sedamdeset petog dana u Butirki Pekkalu su dvojica
straara svezala za dasku. Nagnuli su ga tako da su mu
stopala bila iznad razine glave, a preko lica su mu bacili
mokar runik. Zatim je jedan od straara polijevao runik
vodom sve dok Pekkala vie nije mogao disati te je postao
uvjeren da se utapa.
Nije znao koliko je to trajalo.
Svijest mu je zapala u mjesto za koje dotad nije znao
da postoji. Dotad je, to god radili s njim, njegov svjestan
um odravao ravnoteu izmeu podatka koji su traili i
bola koji su mu nanosili. Zadatak je bio zadrati ravnoteu
na vagi. No dok se utapao pod runikom, vaga je potpuno
nestala i njezino je mjesto preuzelo neto nesvjesno.
Strano crnilo s nijansama pranjavo crvene rairilo mu se
mozgom poput oblaka. Vie nije znao ni tko je niti do ega
mu je stalo. Nita nije bilo vano osim preivljavanja.

Kada su mu uklonili runik s lica, izgovorio je ime koje

su traili. Nije ga namjeravao rei. Ime se gotovo samo
izreklo.
Pekkalu su smjesta vratili u eliju.
Kada su se vrata elije zatvorila, Pekkala je zaplakao.
Stavio je ruku preko usta da sprijei zvuk. Oaj se otvorio
pred njim poput ponora. Suze su mu curile preko prstiju.
Kada je prestao plakati, shvatio je da e umrijeti.
Sljedeeg dana straari su ga odveli hodnikom niz koji
su bile nanizane elijedimnjaci. Doli su do prazne
prostorije. Pod je bio mokar. Prostorija nije imala vie od
nekoliko metara duljine i irine, ali je Pekkali nakon ivota
u dimnjaku izgledala tako prostrano da se isprva priljubio
uza zid kao da su ga doveli do ruba litice.
Straar je pruio Pekkali komad kruha, a potom
zatvorio vrata.
Pekkala je zagrizao kruh, a zatim ga ispljunuo. Kruh
postaje sve gori, pomislio je.
Odjednom je iz rupe na zidu poela ikljati voda.
Pekkala je povikao, bacio se na zemlju i sklupao.
Voda je i dalje ikljala.
Bila je topla.
Nakon nekog vremena dignuo je glavu. Vidio je samo
vodu koja pada po njemu. Na komadu kruha u njegovoj
ruci pojavili su se mjehurii. Tada je shvatio daje to sapun.
Istrljao je njime cijelo lice.
Voda mu se slijevala preko cijelog tijela i, crna od
prljavtine, otjecala u rupu u kutu prostorije. Pekkala se
osovio na koljena i ostao pod mlazom. Bradu je poloio na
prsa, a ruke na bedra. Mlaz mu je grmio u uima.
Naposljetku se zaulo cviljenje i voda je prestala tei.
Odjeven u mokru pidamu, Pekkala je uteturao u
hodnik. Unato tuiranju, osuena krv ostala mu je na
nosnicama. Njezin metalni okus zadrao mu se u ustima.
Ruke na leda", rekao mu je straar.
Korak nalijevo, korak nadesno", rekao je Pekkala.
Zaepi", odgovorio je straar.

Pekkala i dvojica straara ili su hodnikom dok nisu

doli do tekih eljeznih vrata punih zakovica. Vrata su se
otvorila. Vonj vlanog zraka zapuhnuo je Pekkalu. Straari
su ga odvukli niz dugo spiralno stubite osvijetljeno
aruljama u metalnim kavezima.
Podrum, pomislio je Pekkala. Vode me u podrum.
Strijeljat e me. Bilo mu je drago to se nee morati vratiti u
dimnjak. Dua mu je bila gotovo iezla, a tijelo je osjeao
kao malen amac koji proputa vodu, gotovo potopljen
valovima.
Jesi li siguran?" upitao je Kirov dok je upravljao
Emkom kroz dvorina vrata Vodovcnka.
Oni to nazivaju samoubojstvom", rekao je Pekkala.
Ali nije samoubojstvo."
Trebali bismo napustiti Sverdlovsk", upozorio ih je
Anton. Sada bismo trebali otii. Ne trebamo se ni vraati
po svoje stvari."
Ne", odgovorio je Pekkala. Nastavit emo istragu.
Pribliavamo se rjeenju. Ubojica ne moe biti daleko."
Ali ne bismo li barem trebali nai sigurniji smjetaj
od Ipatijevljeve kue?" upitao je Kirov.
Mora misliti da smo ranjivi", odgovorio je Pekkala.
Ako ubojica Romanovih zna da steemo obru oko njega,
onda zna i da se vie ne moe skrivati. Samo je pitanje
vremena kada e nas potraiti."
Bilo je jutro.
Pekkala je sjedio na preokrenutoj kanti pokraj crpke
za vodu, a Webley mu je poivao pokraj stopala. Zrcalo od
uglaana elika veliine dlana bilo je postavljeno na
zavinuti dio ruke na crpki. Pekkala se brijao. Na licu mu
je bila prljava pjena od sapunice. Otrica je jedva ujno
utala reui bradu.
Spavao je samo nekoliko sati. Nakon povratka iz
Vodovenka njih su se trojica dogovorila da svaku no
straare na smjene sve dok istragu ne privedu kraju.
Odjednom je iza ugla dvorinog zida provirilo lice.

Pekkala je posegnuo za pitoljem.

Lice se povuklo.
To sam samo ja!" uo se glas iza zida. Va stari
prijatelj Majakovski."
Pekkala je vratio pitolj na tlo.
to eli?" upitao je.
Majakovski je oprezno koraknuo natrag u dvorite. U
rukama je nosio koaru ispletenu od stabljika rogoza.
Nosim darove! To su stvari koje je zatraio Kirov."
Majakovski je pogledao pitolj. Danas si malo nervozan,
inspektore Pekkala."
Imam razloga biti nervozan."
Brije se, vidim. Da. Dobro je za ivce. Da."
Majakovski se nervozno nasmijao. Occam bi bio
zadovoljan."
to?" upitao je Pekkala.
Occamova britva", pokazao je na otricu u
Pekkalinoj ruci. Najjednostavnije rjeenje koje je u
skladu s injenicama..."
... obino je ispravno rjeenje", rekao je Pekkala.
Pitao se gdje je Majakovski izmuzao to znanje. Sto te
dovodi ovamo?"
Ah, pa moglo bi se rei da me Occam dovodi ovamo,
inspektore Pekkala."
Pekkala je strugnuo britvom niz vrat, zatim obrisao
sapunicu s otrice i pritisnuo je ponovno o kou.
Majakovski je stavio koaru na prag i sjeo pokraj nje.
Moj je otac bio nadniar kod Ipatijevljeve obitelji.
Dok sam bio dijete, ekao bih ga ovdje da zavri posao.
Zakleo sam se da u jednog dana kupiti ovo mjesto. Kuu
se na kraju, naravno, nije moglo kupiti. A i tko bi je elio
nakon stvari koje su se ovdje dogodile?"
Kua koju ima ini se dovoljno velikom", rekao je
Pekkala.
O, da!" odgovorio je Majakovski. Imam po jednu
spavaonicu za svaki dan u tjednu. Ali ona nije ova kua."

Potapao je kamen na kojem je sjedio. Ne ona koju sam

se zakleo posjedovati."
Onda je jedina stvar koja te goni pohlepa."
Misli li da bih bio sretniji da sam kupio
Ipatijevljevu kuu?"
Ne. Pohlepa ne miruje dok se ne utai, a to nije
mogue."
Majakovski je kimnuo:
Upravo tako."
Pekkala je dignuo pogled sa zrcala.
,,U redu, Majakovski, na to cilja?"
Budui da ne posjedujem ovu kuu, san o
posjedovanju se nastavlja", objasnio je starac. Shvatio
sam da mi je san sada vredniiji od same kue. Pokuavao
sam se pretvarati da nije tako. Kako si ovjek moe
priznati da je proveo cijeli ivot traei neto to zapravo
ne eli?"
Pekkala je polako odmaknuo britvu s lica.
Moe ako se suoi s istinom."
Da", sloio se Majakovski, ako moe, kao u sluaju
Occamove
britve,
razumjeti
kamo
ga
injenice
usmjeravaju."
ao mi te je, Majakovski."
Sauvaj neto saaljenja za sebe, inspektore."
Prijetvoran smijeak Majakovskog dolazio je i odlazio kao
da je privren za neispravan elektrini vod. Ti takoer
djeluje kao da trai stvar koju zapravo ne eli."
,,A to misli da traim?" upitao je Pekkala.
Carevo blago!" provalilo je iz Majakovskog. Dotad je
starac pozorno birao rijei, no sada kao da je poeo
optuivati.
to ti zna o tome?" Pekkala je sapun s otrice
obrisao o runik koji je bio poloio preko koljena.
Znam da ga je car sakrio tako dobro da ga nitko nije
mogao nai. Nije da nisu pokuavali. Vidio sam ih.
Spremite za koije u ovom dvoritu bilo je puno kovega
koje su Romanovi donijeli sa sobom. Prekrasnih kovega.

Onih sa zakrivljenim drvenim reetkama i mjedenim

kopama. Svaki je koveg bio oznaen brojem i imenom. E
pa, milicija ih je pretraila i ukrala nekoliko stvari, ali
nisu znali to zapravo trae: ondje je bila samo gomila
knjiga i otmjene odjee. Momci iz eke zacijelo su
zakljuili da im kovezi mogu otkriti trag pomou kojeg e
nai vrijednosti, iako same nisu bile ondje. Svake su se
noi Cekini straari iskradali i pretraivali kovege, ali
nikada nisu nita nali."
Zato to misli, Majakovski?"
Da su ga nali, inspektore Pekkala, ti im ne bi
trebao. Zato bi te zadrali na ivotu?"
Majakovski", rekao je Pekkala, ovdje istraujem
mogunost da pogubljenje Romanovih nije bilo potpuno."
Majakovski je sarkastino kimnuo. Vie od deset
godina nakon njihova nestanka. Okreu li se kotai
moskovske birokracije doista tako sporo? Romanovi su
beznaajni za povijest. Vie nije vano jesu li ivi ili
mrtvi."
Meni je vano."
Zbog toga to si i ti beznaajan djeli povijesti, duh
koji traga za drugim duhovima."
Moda jesam duh", rekao je Pekkala, ali ne traim
zlato."
Onda je tvoje smaragdno oko slijepo, inspektore, jer
se onaj koji ga trai koristi tobom. Sam si rekao: pohlepa
je neutaiva. Razlika izmeu nas, inspektore, jest ta da
sam se ja suoio s injenicama, a ti nisi."
O tome u sam odluiti, Majakovski."
Kao da ih je potaknuo kakav nevidljiv signal, obojica
su ustala.
Katamidze je mrtav", rekao je Pekkala. Mislio sam
da bih ti trebao rei."
Ljudi ne izdre dugo u Vodovenku."
Znao je tko je ubio cara. On je moda bio jedini koji
mi je mogao rei ime ubojice."
Moda ti mogu pomoi", rekao je Majakovski.

Kako?"
Ima netko koga je Katamidze poznavao, netko s
kime je moda razgovarao prije nego to je nestao iz
Sverdlovska."
Tko?" upitao je Pekkala. Zaboga, Majakovski, ako
ita zna..."
Majakovski je dignuo ruku.
Razgovarat u s tom osobom", rekao je. Moram biti
oprezan u vezi s tim."
Kada mi moe javiti?"
Odmah u se pobrinuti za to", starev je glas bio
miran i utjean. Moda u danas znati odgovor."
Pretpostavljam da e kotati. Dosad si ve trebao
shvatiti da ti ne moemo dati mnogo."
Majakovski je nakrivio glavu:
Bacio sam, takorei, oko na jednu stvar.
to to je?"
Majakovski je pokazao glavom na Pekkalin crni
kaput, koji je visio o avlu na zidu. Jedva vidljivo, ispod
revera bilo je ovalno smaragdno oko.
Pekkala je izdahnuo kroza zube:
Previe si vjet u cjenkanju."
Majakovski se osmjehnuo:
Da sam imalo loiji, ne bih imao potovanja prema
sebi."
to emo s tvojom koarom?"
Zadrite je, inspektore. Mislite o njoj kao o pologu za
onu vau znaku.
Kada je Pekkala zavrio s brijanjem, obrisao je s lica
posljednje mrvice sapuna, oprezno sklopio britvu i stavio
je u dep. Uao je u kuhinju i iznenadio se naavi
Antona kako sjedi s nogama na stolu i ita primjerak
Pravde. Vidi to sam kupio", rekao je Anton ne diui
pogled.
Te su novine stare jedan tjedan", rekao je Pekkala.
ak i jedan tjedan stare vijesti u ovakvom su mjestu
novosti." Anton je sklopio novine i pljesnuo njima o stol.

Majakovski je bio tu", rekao je Pekkala pruajui

mu koaru.
Anton je izvadio trucu crnog raenog kruha i
odgrizao komad.
,,A to je na mali kuni trol traio za to?" pitao je
punih usta.
Kae da bi mogao znati nekog tko je razgovarao s
Katamidzeom onu no kada su Romanovi pobijeni. Mogao
bi nam dobaviti ime."
Nadajmo se", promumljao je Anton, da e nam
pomoi vie nego proli put."
Od sadraja koare (mala jarebica, boca mlijeka,
neto slanog maslaca i est jaja) Kirov je napravio objed.
Narezao je meso jarebice, razmrvio kruh te ih pomijeao u
napuknutoj zdjeli koju je naao ispod sudopera. Potom je
u smjesu umijesio maslac i nekoliko umanaca. Odravao
je vatru u pei dok se eljezna ploa na vrhu nije naoko
poela mrekati od vruine. Od smjese je oblikovao ovalne
popeke i isprio ih.
Poslije su sva trojica sjedila oko penice u kojoj je
zamirala vatra. Jeli su rukama. Umjesto tanjura rabili su
samo rupce, a vrui odresci s maslacem pekli su im prste.
Pekkala je jeo to je sporije mogao. Putao je svaku
nijansu okusa da se rasplete dok su mu se popeci
rastakali u ustima.
Moja je obitelj imala krmu", rekao je Kirov, ,,u
gradiu Torjuku na cesti Moskva - Petrograd. U stara
vremena, dok su cijelo vrijeme prolazile konjske zaprege,
krma je odlino poslovala. Gore su bile sobice za goste, a
dolje prozori izraeni od komada obojena stakla spojenih
olovnim vrpcama. Mirisalo je na hranu i dim. Sjeam se
da su ljudi ulazili napola smrznuti od vonje koijom,
udarali nogama o pod da otresu snijeg s izama i sjedali
za velike stolove. Kaputi bi se gomilali pokraj vrata; te su
gomile bile vie od mene. Ondje je uvijek bilo mnogo
posla, a glavni kuhar, Pojarski, morao je biti spreman
kuhati kad god bi ljudi doli, bilo danju bilo nou. Zimi,

kada bi se sve smirilo, a pe ohladila, Pojarski bi spavao

na njoj. No kada je izmeu dvaju gradova poela voziti
Nikolajevska eljeznica, Torjuk vie nije bio dio puta. Bilo
je toliko malo koija da se cesta gotovo zatvorila. Moja je
obitelj ipak drala krmu otvorenu. Tijekom tjedna
Pojarski je kuhao za goste, ako ih je bilo, no nedjeljom bi
pripremio objed za roditelje i mene nakon to bismo se
vratili iz crkve. Za mene bi pripremio ovo jelo. Zainio bi
ga votkom i kaduljom, a zvao ga je popeci d la Pojarski.
Veselio sam mu se cijeli tjedan. Zbog ovoga to sada
jedete elio sam postati glavni kuhar."
Iao si u crkvu?" Anton je halapljivo jeo. Obrisao je
masne ruke o rupi. To ba i nije dobra preporuka za
komesara."
,,U Torjuku su svi ili u crkvu", odgovorio je Kirov.
,,U gradu je bilo trideset sedam crkava."
Sada vie nema ni jedne", rekao je Anton.
uti i jedi", proaptao je Pekkala.
Poslije je Pekkala na koljenima istio kamin od
pepela. Rastvorio je zastore. Zrake svjetlosti padale su
poput nakrivljenih stupova na izlizano podno drvo.
Zastavi da obrie znoj s lica, vidio je kako
Majakovski izlazi iz kue.
Starac je s praga dignuo kartonsku kutiju. Otvorio ju
je, osmjehnuo se i bacio pogled prema Ipatijevljevoj kui.
Zatim je s kutijom u rukama preao ulicu. Ovaj put nije
iao okolo, do stranjeg dijela kue, nego je doao ravno
do prednjih vrata. Otar, suh zveket mjedene alke u
obliku potkove odjeknuo je kuom.
Prije negoli je Pekkala ustao, Kirov je doao iz
kuhinje i otvorio vrata.
Kirove!" rekao je Majakovski. Moj dobri prijatelju!"
Pa, zdravo, Majakovski."
Znao sam da izmeu nas ima neto posebno."
Drago mi je to tako misli", odgovorio je Kirov.
Pekkala je ostao kleati, ruku umrljanih pepelom,
uivajui u Kirovljevu pokuaju da bude pristojan.

Mi se razumijemo", nastavio je Majakovski, ,,i ja to

neu zaboraviti. Hvala ti!"
Nema na emu, Majakovski. Drago mi je to se tako
dobro slaemo."
Vrata su se zatvorila. Kirov je stao na prag prednje
sobe, prekrienih ruku i zbunjena izraza lica.
Eto jo jednoga koji je poludio. Ba kao i svi ostali u
ovome gradu."
Zahvalio ti je za dar koji si mu ostavio na pragu."
Nisam mu nita darovao", rekao je Kirov.
Nisi?" Pekkala je pogledao kroz prozor. Ali rekao si
da e mu dati dar. Da ga izbaci iz takta."
Jesam, ali nisam to uinio." Na pola puta preko
ceste, s kutijom u rukama, Majakovski je zastao i
okrenuo se.
Pogled mu se susreo s Pekkalinim.
Navala adrenalina sprila je Pekkalin eludac.
O, Kriste", proaptao je.
Majakovskom je osmijeh izblijedio. Potom je starac
nestao. Ondje gdje je bio stajao, djeli sekunde nalazio se
ruiast oblak magle. Prozori su se namrekali poput
vode. Zatim je vatreni zid provalio u kuu. Udarni val
pobrao je Pekkalu i bacio ga na suprotnu stranu sobe.
Pekkala je udario o zid. Oi su mu se napunile prainom.
U plua mu se uvukao dim koji je bazdio na metal. Nije
mogao disati. U prsima je osjeao otar bol. Posvuda oko
njega krhotine stakla odbijale su se o zidove i jurile preko
poda, svjetlucajui u zraku poput dijamanata.
Sljedee ega se sjeao bilo je da ga je Kirov vukao iz
sobe. Prednja su vrata bila raznesena. Na ulici je kamenje
kolnika bilo prekriveno smeem. itave grane leale su na
ulici, a njihovo lie svinulo se u oparene crne ake.
Kada su doli do kuhinje, tamo je bio Anton.
Dignuli su Pekkalu na stol.
Pokuao je sjesti, ali Anton ga je drao.
Prebacili su mu mokru krpu preko lica.

Anton je neto govorio, ali Pekkala nije nita

razumio.
Zatim je doao Kropotkin sa svojom slijepljenom
plavom kosom koja je strila ispod policijskog eira.
Naposljetku, kao kad se pojaava zvuk na
radioprijamniku, Pekkali se sluh poeo vraati. Maknuo
je mokru krpu, sada natopljenu krvlju, dignuo se naglo sa
stola i oteturao niz hodnik prema cesti. Lice ga je peklo.
Poeao je obraze. Na prstima su mu ostali komadii
stakla.
Mora leati", ustrajao je Kirov slijedei ga.
Pekkala se nije obazirao na njega. Doao je do ceste i
zaustavio se. Ondje gdje je bio stajao Majakovski, na
kamenju je ostao samo crni krug. Iznad njih, s
polomljenih grana visjeli su ostaci stareve odjee.
Kirov ga je primio za ruku.
Trebali bismo ui", glas mu je bio blag i ustrajan.
Pekkala je zurio u spreno lie, razbijeno staklo i
zidove. Stopalom je neto gurnuo. Spustio je pogled i
ugledao neto poput slomljene ruke bijelog glinenog
vra. Dignuo je predmet. Povrina mu je bila tvrda i
skliska. Proao je jo trenutak prije negoli je shvatio da je
to dio stareve eljusti.
Hajdemo", rekao je Kirov.
Pekkala je pogledao Kirova kao da se ne moe sjetiti
tko je to. Potom je pustio da ga odvede u kuu.
Kirov je sljedeih pola sata proveo vadei malenim
klijetima komadie stakla iz Pekkalina lica. Stakalca su
svjetlucala u krvavim hrpicama.
Kropotkin je stajao u kutu prostorije i nervozno
pogledavao u Pekkalinu smjeru.
Je li dovoljno dobro da razgovara?" upitao je
upravitelj policije.
Mogu razgovarati", odgovorio je Pekkala.
Dobro", rekao je Kropotkin. Sluajte me. Ponudio
sam vam policijsku zatitu dok se ovo ne raisti, ali ovaj

tip iz eke", pokazao je na Antona, kae da to nije

potrebno."
Ne znamo tko je postavio bombu", rekao je Anton.
,,E pa, ja nisam, ako to insinuirate", Kropotkin se
zacrvenio.
Rekao sam im da se uope nismo trebali vratiti",
rekao je Anton.
Ima pravo", zauo se Kirovljev glas. Ne treba nam
osiguranje."
,,A zato ne?" ljutito je upitao Kropotkin.
Zato to odlazimo odmah ujutro. Idemo u Moskvu
podnijeti izvjetaj. A zatim, ako nam dopuste, vratit emo
se, ali u drutvu vojske."
To e predugo trajati", rekao je Pekkala ustavi.
Nismo nali ono to traimo."
Kirov je poloio ruke na Pekkalina ramena:
Ne. Ono to smo traili nalo je nas. Upozorio si nas
da bi se to moglo dogoditi i dogodilo se."
Nismo se dobro pripremili", rekao je Pekkala.
Sljedei put bit emo oprezniji." Otiao je u prednju
sobu. Staklene krhotine svjetlucale su na suncu, zbog
ega je pod izgledao kao da je prekriven plamicima.
Uredan kup pepela koji je Pekkala bio skupio prosuo se
preko poda poput sjenke tornada. Tapete kao da je
izgrebla divovska maka. Pekkala je priao neemu
utisnutom u zidu. Izvlaei predmet iz gipsa, shvatio je da
je to glava Kirovljeve lule. Snaga eksplozije zabila ju je u
zid poput avla.
Pekkala se okrenuo i ugledao brata kako stoji na
pragu.
Molim te", preklinjao je brat. Moramo otii."
Ne mogu", odgovorio je Pekkala. Sada je prekasno
da odem."
Usred noi probudio se iz sna u kojem nije mogao
disati.
Kirov se bio nagnuo nad njega prekrivajui mu
rukom usta i nos. Stavio je prst na usta.

Pekkala je kimnuo.
Kirov je polako maknuo ruku.
Pekkala se uspravio i naglo udahnuo.
Netko je u kui", proaptao je Kirov.
Anton je bio na nogama. Ve je izvukao pitolj.
Stajao je na pragu hodnika i zurio u tamu.
,,U podrumu", rekao je Pekkali i Kirovu.
Pekkala je zadrhtao od pomisli da se dolje u osuenoj
krvi i praini nalazilo neto ivo. Izvukao je Webley iz
korica.
Bono je siao u podrum hvatajui bosim stopalima
drvene stube, koje su kripale kako bi na koju stao.
Iza njega je Kirov nosio svjetiljku.
Ne pali je dok ti ne kaem", proaptao je Pekkala.
Doavi do dna stubita, Pekkala nije uo nita osim
Antonova i Kirovljeva hrapava disanja. Tada je uo
nesumnjiv zvuk plaa. Dopirao je iz prostorije u kojoj su
poinjena umorstva.
Kada su mu se oi privikle na tamu, Pekkala je vidio
da su vrata otvorena.
Plakanje se nastavilo. Bilo je prigueno, kao da je
dopiralo iz nutrine zidova.
Pekkala je udahnuo ustajali zrak. Pomaknuvi se do
vrata starog skladita, zagledao se unutra. Vidio je pruge
tapeta, no bilo je previe mrano da bi vidio ita drugo.
Otkrhnuti gips na podu izgledao je poput prljava snjena
pokrova.
Zvuk se ponovno zauo i taj je put Pekkala ugledao
priliku u najdaljem kutu prostorije. Bio je to ovjek,
uuren, okrenut prema zidu.
Anton je stao pokraj Pekkale. Oi su mu sjale u
mraku.
Pekkala je kimnuo i braa su jurnula prostorijom
dok su stopalima udarala o smee na podu.
Prilika se okrenula. Bio je to mukarac na koljenima.
Pla je prerastao u grozan jauk.
Pucaj!" povikao je Anton.

Ne! Molim vas, ne!" ovjek je unuo do Pekkalinih

stopala.
Anton mu je pritisnuo pitolj uz glavu.
Pekkala je odgurnuo stranca ustranu i zgrabio ga za
ovratnik kaputa.
Svjetiljku!" povikao je na Kirova.
ibica je zasvijetlila. Trenutak poslije njeno svjetlo
svjetiljke rairilo se po zidovima.
Pekkala je povukao ovjeka prisilivi ga da legne na
lea.
Svjetiljka se ljuljala u Kirovljevoj ruci. Sjene su
padale i kotrljale se po zidovima izreetanima mecima.
ovjek je pokrivao lice zgrenim rukama kao da bi
mu svjetlo nagorjelo kou.
Tko si?" otro je pitao Pekkala.
Makni te proklete ruke!" povikao je Kirov.
ovjekovi prsti polako su skliznuli s lica. Oi su mu
bile vrsto zatvorene, a lice na svjetlosti svjetiljke
neprirodno blijedo. Imao je iroko elo i vrstu eljust.
Tamni brkovi i podrezana brada prekrivali su mu donji
dio lica.
Pekkala je odgurnuo Kirovljevu ruku tako da
svjetiljka vie nije obasjavala ovjekovo lice.
Naposljetku je otvorio oi trepui.
Pekkala", promrmljao je.
Boe moj", proaptao je Pekkala. To je Aleksej."
Kako moe biti siguran?" protisnuo je Kirov.
Bio je otiao s Pekkalom u dvorite dok je ovjek
ostao pod Antonovim nadzorom.
To je on", rekao je Pekkala. Znam."
Kirov je primio Pekkalinu nadlakticu i pretresao ga.
Prolo je vie od deset godina od vaeg posljednjeg
susreta. Pitam te ponovno: kako moe biti siguran?"
,,S Romanovima sam proveo godine. Zato me Biro za
specijalne operacije i doveo ovamo. Da ih mogu
prepoznati, ive ili mrtve. I kaem ti da je to Aleksej. Ima

oevu bradu, oevo elo. Kada bi samo vidio slike obitelji,

bio bi siguran da je on Romanov!"
Kirov je nevoljko pustio Pekkalinu ruku.
Mislim da je to ista osoba koju sam one noi vidio
kako gleda kroz prozor."
,,I rekao si mi da izgleda kao car."
,,U redu", rekao je Kirov, ali ak i da to jest Aleksej,
to radi ovdje, dovraga?"
Upravo to namjeravam doznati."
Kirov je, zadovoljan, kimnuo: Ako se sloimo,
predlaem da odemo odavde to je prije mogue. Dok ga
ne odvedemo u Moskvu, nitko od nas nije siguran u ovoj
kui."
Anton e ostati na strai", rekao je Pekkala. Gotovo
je zapucao dolje u podrumu. Ne elim da bude u prostoriji
dok ispitujemo Alekseja."
Doveli su Alekseja u kuhinju. Sjeo je na jednu
stranu stola, a Kirov i Pekkala na drugu.
Anton je stajao u dvoritu. inilo se da mu je
laknulo to nee sudjelovati u ispitivanju. Nakon onog to
se dogodilo Majakovskom, izgledalo je da misli samo na
odlazak iz grada.
Bila je pono.
Svjetiljka je poivala na stolu. Plamen boje breskve
mirno je gorio i grijao prostoriju.
Vjetar je zavijao oko komada kartona koji su bili
zalijepili preko razbijenog kuhinjskog prozora.
Aleksej je izgledao bolesno i raupano. Pognuo je
ramena i nervozno eao ruke dok je govorio. Rekli su mi
da si mrtav, Pekkala, ali nisam povjerovao. Kada sam uo
da si se pojavio u Ekaterinburgu, morao sam provjeriti je
li to istina."
uo si?" upitao je Kirov. Tko ti je rekao?"
,,A tko si ti da mi se tako obraa?" buknuo je
Aleksej.

Ja sam komesar Kirov i im potvrdim da si doista

onaj za kojeg se izdaje, moemo pristojno razgovarati.
Dotad odgovaraj na pitanja."
,,U ovom gradu jo ima ljudi koji Romanove smatraju
prijateljima", rekao je Aleksej.
Kropotkin, pomislio je Pekkala. Upravitelj policije
sigurno je cijelo vrijeme znao gdje se skriva Aleksej.
Ekscelencijo..." poeo je Pekkala.
Ne zovi ga tako", graknuo je Kirov. Bio je to prvi put
da je podignuo glas na Pekkalu.
Ima pravo", rekao je Aleksej. Oslovljavaj me samo
imenom." Donjim dijelom dlana obrisao je suze iz oiju.
Nali smo vae roditelje, Alekseju", rekao mu je
Pekkala, zbunjena i ozbiljna lica. Vae sestre takoer.
Kao to ve vjerojatno znate, vi ste jedini preivjeli."
Aleksej je kimnuo.
To su mi rekli."
Tko?" otro je upitao Kirov.
Pusti ga da govori!" naredio je Pekkala.
Ljudi koji su se brinuli za mene", rekao im je
Aleksej.
Krenite ispoetka", potaknuo ga je blago Pekkala.
to se dogodilo one noi kada su vas odveli iz ove kue?"
Bili smo u podrumu", rekao je Aleksej. Neki nas je
ovjek doao fotografirati. Bili smo navikli na to. esto su
nas fotografirali tijekom zatoenitva u Carskom selu i,
nakon toga, u Tobolsku. Upravo se spremao snimiti
fotografiju kada je ovjek u vojnoj odori banuo u
prostoriju i poeo pucati."
Jeste li ga prepoznali?" upitao je Pekkala.
Ne", odgovorio je Aleksej. Straari su se neprestano
mijenjali, a bilo ih je mnogo. Jedva sam vidio ovjeka;
prola je samo sekunda i ve je zapucao. Nakon toga
prostoriju je ispunio dim. Otac je povikao. uo sam sestre
kako vrite. Vjerojatno sam se onesvijestio. Sljedee ega
se sjeam jest da me ovjek nosio uza stube. Otimao sam
se, ali on me primio tako vrsto da sam se jedva micao.

Odnio me u dvorite i natjerao da se uspnem na

suvozako sjedalo kamiona. Rekao mi je da u zavriti
kao ostali pokuam li pobjei. Bio sam previe prestraen
da ga ne posluam. Nekoliko se puta vraao u kuu i
svaki je put iznosio nekog od moje obitelji. Vidio sam
kako im vise glave, kako im se ljuljaju ruke. Znao sam da
su mrtvi. Zatim ih je utovario u kamion."
to se dogodilo nakon toga?"
Sjeo je za upravlja kamiona i odvezao nas."
,,U kojem smjeru?"
Ne znam kuda smo ili. Bio mi je to prvi boravak
izvan kue nakon mnogo tjedana. Na objema stranama
ceste bila je gusta uma i bilo je vrlo mrano. Zaustavili
smo se ispred neke kue. Unutra su ekali ljudi. Doli su
do moje strane kamiona. Voza mi je rekao da izaem.
im su mi stopala dodirnula tlo, kamion se odvezao u
no. ovjeka vie nikada nisam vidio. Nikada mu nisam
doznao ime."
Pekkala je sjedio naslonjen na stolcu. Vratni miii,
koji su mu bili nabrekli pod koom tako da su nalikovali
na aku, polako su se poeli oputati. Sada je bio siguran
da je to doista Aleksej Romanov. Unato godinama koje
su prole otkad je posljednji put vidio carevia, sada je
vidio neospornu fiziku slinost: kao da je carevo vlastito
lice sjalo iz Alekseja, kroz njegove obraze, bradu i oi.
No Kirov jo nije bio uvjeren.
,,A ti ljudi koji su se brinuli o tebi?" ustrajao je. Tko
su bili oni?"
Aleksej je sada ubrzao. Izgledao je kao da jedva eka
objasniti to moe.
Bio je to postariji par. ovjek se zvao Semjon, a
starica Trina. Nikad im nisam doznao prezimena. Sve to
su rekli jest da su prijatelji i da mi je ivot poteen zato
to sam nevin. Hranili su me i odijevali. Bio sam bolestan.
Ostao sam kod njih mnogo mjeseci."
Pekkalu to nije iznenadilo. U oima ruskog naroda
Aleksej nikada nije dijelio krivicu natovarenu roditeljima.

Suzdranost sestara i majke samo je pogoravala javno

mnijenje o njima. ak i na vrhuncu Revolucije, kada je
Lenjin pozivao na prolijevanje rijeke krvi, Aleksej je bio
poteen siline njegova gnjeva. Pekkala je uvijek vjerovao
da e milost, bude li ikome dana, biti dana Alekseju.
Jesi li pokuao pobjei?" upitao je Kirov.
Aleksej se blago nasmijao: Kamo sam mogao otii?
Sela su bili preplavili boljevici. Vidjeli smo to na putu za
Ekaterinburg. Na kraju su me progurali u vlak
Transsibirske eljeznice. Zavrio sam u Kini i, nakon toga,
u Japanu. Proputovao sam cijeli svijet da bih se vratio
ovamo."
Pekkala se sjetio da mu je brat bio rekao za ljude koji
su vidjeli Alekseja u razliitim dijelovima svijeta. Sada se
zapitao koliko je tih pria bilo istinito.
Zato ste se vratili u ovu zemlju?" upitao je. Ovdje
niste sigurni."
Znao sam da je opasno", odgovorio je Aleksej, ali
samo je jedna zemlja kojoj pripadam. Ovdje sam ve
nekoliko godina. Kada ljudi misle da si mrtav, prestanu te
traiti. Pa ak i ako te prepoznaju, sami sebe uvjere da ih
oi varaju. Za mene je najsigurnije ne pokuavati izgledati
kao tko drugi. Samo nekolicina ljudi zna tko sam. Kada
sam uo da si ovdje, znao sam da me trai. I znao sam,
ako to doista jesi ti, da ne mogu stajati po strani i pustiti
te da trai neto to nikad nee nai. Sjeam se to si
sve uinio za moju obitelj."
Situacija je opasnija nego to mislite", rekao je
Pekkala. ovjek koji je pobio vau obitelj zna da ga
traimo i imamo razloga vjerovati da je blizu. Staljin vam
je obeao amnestiju. Vjerujem da je ponuda iskrena.
Moramo vas odvesti u Moskvu to je prije mogue.
Alekseju, im to napravimo, nastavit u potragu za
ovjekom koji vam je ubio roditelje i sestre. No trenutano
je moja jedina briga vaa sigurnost." Pekkala je ustao i s
Kirovom napustio prostoriju.
Stali su vani pokraj Antona.

to mislite?" upitao ih je Pekkala. Moramo se svi

sloiti prije nego to nastavimo."
Kirov je prvi progovorio: Znao bih je li on taj za kojeg
se izdaje samo da sam ga ve vidio. Budui da nisam,
moram se pouzdati u tvoju procjenu."
Pouzdaje li se?" upitao je Pekkala.
Da", rekao je Kirov iskreno. Pouzdajem se."
Pekkala se okrenuo bratu:
,,I? to misli?"
Nije me briga tko je niti za koga se izdaje", odgovorio
je Anton. Moramo otii odavde. Ako eli s nama u
Moskvu, neka ide. Ako ne eli, ostavimo ga ovdje."
Onda smo se dogovorili", rekao je Pekkala. Odmah
ujutro idemo u Moskvu."
Anton i Kirov ostali su u dvoritu, a Pekkala se vratio
u kuhinju.
Sjeo je za stol.
Imam dobre vijesti, Alekseju. Idemo u Moskvu..."
Prije negoli je nastavio, Aleksej je pruio ruku preko
stola i vrsto primio Pekkalinu.
Onaj ovjek vani. Ne vjerujem mu. Dri ga podalje
od mene."
Taj ovjek je moj brat. Netko je danas ovdje
poginuo. Jo je u oku. Napor koji je podnio u nekoliko
proteklih dana bio je prevelik teret. Nemojte ga
prosuivati na osnovi sadanjeg ponaanja. Kada
krenemo u Moskvu, vidjet ete njegovu drugu stranu."
Dugujem ti svoj ivot", rekao je Aleksej. Dugujem ti
sve to imam."
Na te se rijei u Pekkali probudila krivnja to je
napustio njegovu obitelj; preplavila ga je. Okrenuo je
glavu, a niz obraze su mu potekle suze.
Poslije, dok je Pekkala straario sjedei u tami
kuhinje, s Webleyjem poloenim na stol, Aleksej ga je
doao vidjeti.
Ne mogu spavati", rekao je i sjeo nasuprot Pekkali.

Pekkala je utio. Bilo je toliko pitanja koja je htio

postaviti: o mjestima na kojima je mladi bio, ljudima koji
su mu pomogli i planovima za budunost. No zasad su
ona morala ekati. Premda je Aleksej izgledao snano
izvana, Pekkala je mogao samo nagaati koliko su duboke
oiljke na njemu ostavili dogaaji kojima je svjedoio i
koliko ga je izmuila hemofilija. Izvui takva sjeanja
prebrzo na povrinu bilo bi kao izvlaenje ronioca iz
dubokog mora bez prilagodbe na tlak svijeta iznad valova.
Otkad smo se vidjeli posljednji put", rekao je
Aleksej, ivot mi nije bio lak."
Ne sumnjam u to, Ekscelencijo. No sada imate
dobre razloge za optimizam."
Vjeruje li doista u to, Pekkala? Mogu li vjerovati
ljudima kojima me vodi?"
Vjerujem da ste im vredniji ivi nego mrtvi."
,,A ako mi dopuste da ivim", rekao je Aleksej, to
onda?"
Ta je odluka na vama."
Sumnjam, Pekkala. Nikada sa svojim ivotom nisam
mogao initi to me volja."
Zasad mislim da nemamo izbor", odgovorio je
Pekkala, nego otii u Moskvu i prihvatiti ponuene
uvjete."
Moda postoji drugi put", rekao je Aleksej.
Koji god bio, uinit u sve da pomognem."
elim samo priliku za normalan ivot."
Katkad mislim da bi se va otac bio rado odrekao
sve moi i bogatstva kako bi imao upravo to."
Treba mi prilika da budem samostalan. U
protivnom, bit u kao ivotinja u zoolokom vrtu,
kuriozitet koji se oslanja na ljubaznost stranaca."
Slaem se", rekao je Pekkala, ali na kakvu
samostalnost mislite?"
Moj je otac sakrio dio svojeg bogatstva."
Da. No ne znam ni koliko ni gdje."
To sigurno nije istina. Moj ti je otac sve povjeravao."

Bio je tu asnik koji se zvao Kolak..."

Da", prekinuo ga je Aleksej. Glas mu je iznenada
zazvuao nestrpljivo. Znam za Kolaka. Znam da je
pomogao ocu sakriti zlato, ali otac se nikada ne bi doveo
u opasnost da ne obavijesti nekoga drugog o tome gdje je
skriveno."
To su rekli i kada sam bio zatvorenik u Butirki, no
ak su mi i oni naposljetku povjerovali."
Zato to si izdrao, Pekkala! Nisu te mogli slomiti."
Ekscelencijo", rekao je Pekkala, slomili su me."
Dok su silazili niza stube u podrum zatvora, Pekkala
je vrcima prstiju prelazio po crno obojenim zidovima
izgraenima od nejednakih komada kamenja. Uli su u
prostoriju s vrlo niskim stropom s kojeg je, zbog
kondenzacije, kapala voda. Tamna zemlja pod nogama
bila je poput cimeta u prahu.
Kada su ga straari pustili, Pekkala je pao na koljena
u prainu.
Na svjetlu arulje u kavezu vidio je da se netko skriva
u kutu. Prilika je jedva nalikovala na ovjeka; podsjeala je
na kakvo blijedo, nepoznato stvorenje upecano iz
unutranjosti zemlje. ovjek je bio gol, noge ispruene, a
lice pokriveno rukama. Obrijana glava bila je prekrivena
modricama.
Kada se Pekkala osvrnuo, shvatio je da ondje stoje
drugi ljudi, skriveni u sjeni. Svi su nosili Cekine
maslinastozelene odore i plave hlae zataknute u izme do
koljena.
Jedan je od njih prozborio.
Pekkala je odmah prepoznao glas.
Maksim Platonovi Kolak..."
Kolak? pomislio je Pekkala. Zatim je, piljei u priliku,
pod krinkom modrica razabrao lice konjikog asnika.
Kriv si", nastavio je Staljin, za proturevolucionarno
djelovanje, krau vladine imovine te zloporabu ina i

privilegija. Zbog toga te osuujemo na smrt. Vie ne

postoji. "
Kolak je dignuo glavu. Kada mu se pogled susreo s
Pekkalinim, pokuao se osmjehnuti.
Dobar dan, Pekkala", rekao je. elim da znate da im
nisam nita odao. Recite Njegovoj Ekscelenciji... "
U stijenjenom prostoru grmljavina pucnjave bila je
zagluujua.
Pekkala je rukama stisnuo ui. Tresao se: tijelom su
mu prolazili srsi.
Kada je pucnjava zavrila, Staljin je istupio i pucao
ravno u Kolakovo elo.
Zatim su Pekkalu uhvatili za noge i vukli ga natrag
uza stube.
Kada je Pekkala doao u prostoriju za ispitivanje,
Staljin je ve bio ondje. Kao i prije, aktovka je bila na stolu,
a pokraj nje kutija cigareta Markov.
Onako je kako vam je Kolak rekao", rekao je Staljin.
Cijelo smo vrijeme znali da mu je car povjerio zadatak
skrivanja zlata, ali Kolak nam nije otkrio apsolutno nita.
To je gotovo nevjerojatno s obzirom na ono to je sve
podnio." Otvorio je crvenu kutiju cigareta, no ovaj put ih nije
ponudio Pekkali.
Koliko je dugo Kolak bio ovdje?" upitao je Pekkala.
Staljin je maknuo trunku duhana s jezika.
Zatvorili smo ga mnogo prije negoli smo epali vas,
inspektore. "
Zato ste onda od mene htjeli njegovo ime? Sto god
ste radili", Pekkala je pokuao sprijeiti glas da prepukne,
nije imalo nikakve svrhe. "
Ovisi kako gledate na to", odgovorio je Staljin.
Vidite, korisno je znati toku u kojoj e se ljudi poput vas
slomiti. A isto je tako vano znati da postoje drugi, ljudi
poput Kolaka, koje se uope ne moe slomiti. Ono to mi
osobno prua najvee zadovoljstvo jest da sada znate
kakav ste ovjek." Otresao je pepeo s cigarete na pod.
Onaj kojeg se moe slomiti."

Ne vjerujui, Pekkala je zurio u Staljina, ije se lice

pojavljivalo i nestajalo iza kobri od duhanskog dima.
Hajde", proaptao je.
Molim?"
Hajde. Ubij me."
O, ne." Staljin je prstima lupnuo o aktovku u kojoj su
bili ostaci Pekkalina ivota. To bi jednostavno bilo teta.
Jednog dana moda emo ponovno trebati Smaragdno oko.
Dotad emo vas poslati na mjesto gdje vas moemo nai
ako vas zatrebamo."
est sati poslije Pekkala se ukrcao na vlak za Sibir.
Aleksej je zurio u nevjerici. to je sve moja obitelj
uinila za tebe, a ti nam tako vraa?
ao mi je Ekscelencijo", rekao je Pekkala. Govorim
vam istinu. Ovdje smo u opasnosti."
Ne vidim opasnost", rekao je Aleksej i ustao. Vidim
samo ovjeka za kojeg sam mislio da je pouzdan, to god
bilo posrijedi."
Prije samog svitanja Kirov je doglavinjao u kuhinju.
Otisak srpa i ekia bio mu je na obrazu jer je spavao
poloivi ga na puce s tim znakom.
Trebao sam preuzeti strau od tebe prije nekoliko
sati", rekao je. Zato si me pustio da spavam?"
Pekkala kao da je jedva primijetio Kirova. Zurio je u
Webley koji je leao na stolu pred njim.
Kada idemo u Moskvu?" upitao je Kirov.
Ne idemo", odgovorio je Pekkala. Objasnio mu je to
se dogodilo tijekom noi.
Ako nee ii svojevoljno", rekao je Kirov, imam
ovlasti da ga uhitim. Odvest emo ga u Moskvu u lisicama
ako moramo."
Ne", rekao je Pekkala. Ve toliko dugo ivi u strahu,
da je zaboravio ivjeti drugaije. Zapeo je za zamisao da je
zlato njegova oca jedini nain zatite. Nema smisla
prisiljavati ga da se predomisli. Trebam samo jedan sat da
ga urazumim."

Moramo krenuti odmah", usprotivio se Kirov. To je

za njegovo vlastito dobro."
Stavi li ovjeku lisice i pritom mu kae mu da mu
ini uslugu, nee ga uvjeriti. Mora ii dobrovoljno jer e
inae uiniti neto drastino. Pokuao bi pobjei, a pritom
bi se mogao ozlijediti. Zbog hemofilije ga svaka ozljeda
moe stajati ivota. Mogao bi se ak pokuati ozlijediti. A
ako ga i dovedemo do Moskve, mogao bi odbiti amnestiju,
a onda bi ga pogubili samo da se ne osramote."
Kirov je uzdahnuo:
teta to cijelu Moskvu ne moemo iupati iz tla i
dovesti je ovamo. Onda se ne bismo trebali brinuti kako
emo ga odvesti."
Pekkala je iznenada ustao.
To nije loa zamisao", rekao je i otrao u dvorite.
Zbunjen, Kirov je otiao do praga.
To nije loa zamisao?"
Pekkala je dograbio bicikl koji je bio naslonjen na
zid. Izdanci osuene jezerske trave jo su prianjali uza
bice.
to sam rekao?" upitao je Kirov.
Ako ga ne moemo odvesti u Moskvu, moemo
Moskvu dovesti k njemu. Vratit u se za jedan sat", rekao
je Pekkala uspinjui se na bicikl.
Zapamti da ta stvar nema konice", upozorio ga je
Kirov.
Pekkala je nestao niz ulicu vijugajui prema
Kropotkinovu uredu. Plan mu je bio nazvati Biro za
specijalne operacije u Moskvi i rei im da poalju vod kao
carevievo osiguranje. ak i ako straa krene odmah,
procijenio je, trebat e joj nekoliko dana da stigne. U
meuvremenu drat e Alekseja skrivenog u Ipatijevljevoj
kui, koju e okruivati onoliko policajaca koliko ih
Kropotkin moe priutiti. Pekkala bi iskoristio dane da
careviu prui prigodu za razgovor i vrati njegovo
povjerenje. Kada pratnja stigne iz Moskve, Aleksej e biti
spreman krenuti s njima.

Pekkala je okretao pedale to je bre mogao. Zbog

nedostatka konica, na zavojima je vukao vrhove cipela
po kamenju ceste kako bi usporio. Brzajui niz uske
pokrajnje uliice, osjetila su mu punili mirisi koji su se
zadravali u vlanom jutarnjem zraku: mirisi sapuna za
pranje rublja nalik na katran, pepela koji se ostrugao s
reetaka na ' peima i zadimljenog aja kuhanog u
samovarima. U vrtovima ograenima drvenom ogradom
vidio je koata stabla bijelih breza iji su listovi oblika
novia mijenjali boju iz srebrne u zelenu te natrag u
srebrnu, poput ljokica na haljini za bal.
Pekkala je bio toliko obuzet mislima da nije
primijetio da vozi slijepom ulicom. Nije mogao skrenuti,
ak ni usporiti, a kada je iz bio iz pokrajnje ulice, pred
njim se prostiralo poznato alimo plavo prostranstvo
jezera.
Pekkala se snano naslonio na ruke. Zarinuvi
kota u zemlju, proklizao je i zaustavio se u oblaku
praine, jedva lakat od vode.
Kada se praina slegnula, Pekkala je ugledao enu
na suprotnoj obali jezera. Stajala je u trsci i drala veliku
koaru punu sivih ljuski u obliku suze. Imala je crvenu
maramu, tamnoplavu koulju s rukavima podvrnutima
do lakta i smeu haljinu koja joj je dopirala do glenja i
iji je rub bio sluzav od blata. Zena je zurila u njega.
Imala je ovalno lice s obrvama tamnijim od izbrazdane
plave kose.
Moj bicikl nema konica", objasnio je Pekkala.
Kimnula je bez suosjeanja.
Neto na eni bilo mu je poznato, ali Pekkala nije
znao to. Toliko o savrenom pamenju, pomislio je.
Oprostite", rekao je, znamo li se?"
Ja vas ne poznajem", odgovorila je ena. Vratila se
skupljanju ljuski iz trske.
Veliki utocrni leptiri letjeli su oko nje. Njihovi
lelujavi pokreti nalikovali na njihanje papirnatih ukrasa
objeenih o niti.

to skupljate?"
Mljeiku", odgovorila je ena.
Za to?"
Njome pune prsluke za spaavanje. Dobro me
plaaju za to." Dignula je jednu od sivih ljuski i zdrobila je
rukom. Pernate bijele sjemenke, lagane poput oblaia
dima, odleprale su preko vode.
U tom se trenutku sjetio.
Katamidze!" povikao je.
Ona je pocrvenjela.
to s njim?"
Fotografija." Na jednoj od odbaenih slika Pekkala
ju je vidio kao sada: pokraj tog jezera. Imala je srebrno,
sablasno mutan oblak lica u trenutku kada je
ovjekovjeena na filmu.
To je bilo prije mnogo vremena, a rekao je da su
potpuno umjetnicke.
Pa zasigurno je imala..." Pekkala je pomislio na
ruiaste mrlje na obrazima redovnica, odreene
kvalitete."
Nije bila moja zamisao da poziram gola."
Pekkala je naglo udahnuo:
Gola?"
Onaj starac Majakovski kupio je fotografije, sve njih.
Onda ih je prodao vojnicima. Revolucionarima kada su
bili ovdje, Bijelima kada su uli u grad. Majakovskoga nije
bilo briga dok god su plaali. Moda ste vi kupili koju."
Ne", pokuao ju je razuvjeriti Pekkala. Samo sam
uo za njih."
Obgrlila je koaru na prsima. Pa vjerujem da su svi
uli za njih."
Stajali ste upravo ondje", Pekkala je pokazao prema
njoj. Ba tamo gdje ste sada."
O, ta slika", ponovno je spustila koaru. Sada je se
sjeam. Rekao je da nije zadovoljan njome."
Koliko ste dobro poznavali Katamidzea?"

Poznavala sam ga", rekla je, ali ne onako kako ljudi

priaju. Njega nema, znate. Ne ivi vie ovdje. Poludio je.
One noi kada je iao fotografirati cara. Rekao je da su ih
pobili tono pred njegovim oima. Nala sam ga na
tavanu kako pria neke gluposti o tome kako se naao
licem u lice s vragom."
Jeste li to rekli ikome drugome?"
Kada su Bijeli bili ovdje, doli su u moju kuu. No
Majakovski im je dotad ve prodao neke slike. Nisam im
rekla da sam te noi vidjela Katamidzea, a oni me nisu ni
pitali. eljeli su samo znati gdje mogu nabaviti jo
fotografija."
to se dogodilo s Katamidzeom kada ste ga nali na
tavanu?"
Bilo mu je loe. Rekla sam mu da u pozvati
lijenika. No prije negoli sam mu mogla bilo kako pomoi,
istrao je iz kue. Nije se vratio. Nekoliko godina poslije
ula sam da je zavrio u zatvoru."
Ta osoba s kojom se naao licem u lice..."
Katamidze je rekao da je to bila zvijer na dvjema
nogama."
Ali ime. Je li Katamidze uo ime?"
Rekao je da je car, ugledavi tog ovjeka, uzviknuo
neku rije. Posvaali su se, ali Katamidze nije znao oko
ega."
Koju je rije povikao car?"
Nita to bi imalo smisla. Rodek. Ili Godek. Ili neto
takvo."
Pekkala se iznenada sledio.
Grodek?"
To je to", rekla je ena. A onda je poela pucnjava."
Na Pekkalu se stutila neka teina i poela ga guiti.
Bilo mu je udaralo u vratu. Odvezao se natrag u
Ipatijevljevu kuu. Doao je u dvorite upravo kada je
Anton iznosio pune ruke posuda kako bi ga oprao na
crpki. Bio je skinuo odoru. Rukave je podvrnuo, a
naramenice su mu se protezale preko prsa.

Dok je Anton dizao i sputao kripavu polugu

eljezne crpke, mlaz vode prolio se po kamenju. Voda je
blistala poput ive u noi. Anton je sjeo na preokrenutu
kantu i poeo ribati posude starom etkom ije su dlake
bile rairene poput latica suncokreta. Dignuo je pogled i
ugledao brata kako se obruava na njega. No bilo je
prekasno. Pekkala je stajao nad Antonom, lica iskrivljena
od bijesa.
to ti je?" upitao je Anton.
Grodek", zareao je Pekkala.
Anton je iznenada problijedio.
to?"
Pekkala je nasrnuo na njega i zgrabio ga za ovratnik
koulje. Zato mi nisi rekao da je Grodek ubio cara?"
Tanjur je skliznuo iz Antonovih ruku. Razbio se na
kamenju.
Ne znam o emu pria."
Poalje me da traim ubojicu, a cijelo vrijeme zna
tono tko je poinitelj. Nije me briga koliko me mrzi, ipak
mi duguje objanjenje."
Antonovo je lice na trenutak zadralo krinku
iznenaenosti. inilo se da e sve porei. A tada se
odjednom pokolebao. Na spomen tog imena sruila se
kula od lai u njemu. Krinka mu je spala. Na njezinu je
mjestu bio samo strah i ravnodunost. Rekao sam ti da
moramo otii."
To nije odgovor!" Pekkala je prodrmao brata.
Anton se nije opirao.
ao mi je", promumljao je.
ao?" Pekkala je pustio brata i ustuknuo. Antone,
to si to uinio?
Stariji je brat umorno zatresao glavom.
Nikada te ne bih uvukao u ovo da sam znao kako je
otac taj koji te poslao da se pridrui Finskoj pukovniji.
Sve ovo vrijeme mislio sam da si ti sam to odluio. Proveo
sam godine mrzei te za neto to nije tvoja krivica. elio
bih da se mogu vratiti i promijeniti stvari, ali ne mogu."

Mislio sam da je Grodek u zatvoru. Trebao je ondje

ostati do smrti."
Anton je zurio u kamenjem poploeno tlo. inilo se
kao da je sva energija nestala iz njega. Kada su 1917.
provalili u peterburke policijske barake, pobunjenici su
spalili sve dokumente. Nitko nije znao tko je zbog ega u
zatvoru pa su revolucionari, kada su zauzeli zatvor tog
istog dana, odluili pustiti sve zatvorenike. im je Grodek
izaao, pridruio se revolucionarnoj vojsci. Naposljetku ga
je unovaila eka. Kada je uo da je skupina pripadnika
eke dobila zadatak uvati Romanove, javio se za posao.
Doznao sam tko je tek kada smo doli u Sverdlovsk.
Nisam ga sreo prije toga."
,,I nisi mi to namjeravao rei?"
Nisam ti rekao jer sam mislio da nee pristati voditi
istragu ako zna da je Grodek na slobodi. Promaknue
sam mogao zadrati samo ako te nagovorim da istrai
sluaj."
Je li istina? Je li Grodek ponudio caru spas dok je
bio u Ipatijevljevoj kui?"
Da. U zamjenu za careve zlatne zalihe. Grodek se
zakleo da e osloboditi obitelj ako ga car odvede tamo gdje
su skrivene. Car je pristao. Sve su isplanirali."
,,A ti si mu pomogao, zar ne?"
Anton je kimnuo. Grodek je trebao nekoga tko e
odvratiti ekinu pozornost dok on izvodi obitelj iz kue i
odvozi ih jednini od kamiona."
,,A to si trebao dobiti zauzvrat?"
Polovicu svega."
Kako si odvratio pozornost eke?"
Grodek i ja rekli smo drugim vojnicima da idemo u
krmu. Ili smo svaku veer pa nitko nije nita
posumnjao. Zatim sam provalio u ured upravitelja policije
i nazvao Ipatijevljevu kuu. Rekao sam da sam iz
garnizona u Kunguru, na drugoj strani Uralskog gorja.
Rekao sam da su Bijeli zaobili Kungur i da idu prema
Ekaterinburgu te da poalju sve ljude da postave

barikadu na cesti. Tada sam se pridruio drugim

vojnicima kod barikade i rekao da sam upravo doao iz
krme. Rekao sam im da je Grodek bio previe pijan da
pode sa mnom. Onda sam se pobrinuo da ostanemo kod
barikade to dulje kako bi Grodek imao vremena
osloboditi Romanove."
Ako je to bio plan, zato ste u nj uvukli
Katamidzea?"
Znali smo da e barem dva uvara ostati uvati
Romanove dok drugi postavljaju barikadu. Car se bojao
da bi se njegovoj obitelji neto moglo dogoditi prilikom
svladavanja tih straara. Odbijao je pristati na akciju sve
dok Grodek nije doao na zamisao da se dovede fotograf.
Tako je car bio uvjeren da e svi biti okupljeni na
sigurnom, u podrumu, dok se Grodek ne rijei straara."
Nije li straarima bilo sumnjivo to to Katamidze
dolazi po mraku?"
Ne. Vremena su bila luda. Primali smo naredbe u
svako doba dana i noi. Naredbe slubene Moskve katkad
su putovale do nas est sati. Kod nas je mogla biti pono,
ali ako naredba nije trpjela odgadanje, morali smo je
odmah izvriti."
Dakle, Grodek je namjeravao ubiti dvojicu vaih
vlastitih drugova kao dio spaavanja?"
Anton je polako dignuo glavu.
Jesi li zaboravio za to ste ga obuili? Grodek je
osnovao revolucionarnu jedinicu s jednom namjerom: da
ubije cara. A kada su ti ljudi povjerili Grodeku svoje
ivote, izdao ih je sve do posljednjega. Svi su poginuli
zbog Grodeka, ak i ena koju je volio. to su jo dva
ivota nakon toga?"
Vie od dva", rekao je Pekkala, jer uope nije
namjeravao osloboditi cara, zar ne?"
Car je rekao Grodeku da je blago skriveno negdje
blizu. Rekao je da ga moe odvesti do njega te iste noi.
Grodekov je plan bio otii s carem do skrivenog mjesta,

uzeti zlato, a tada ubiti njega i caricu. Raspravljali smo o

tome da pustimo djecu. Grodek je obeao da ih nee ubiti
ako ne bude morao. Poslije toga rekao bi da su car i
carica ustrijeljeni dok su pokuavali pobjei. Ali stvari se
nisu tako zbivale. Sve je polo po zlu."
to se dogodilo?"
Posvaali su se. Grodek je rekao da ga je, kada je
otiao u podrum, car poeo ismijavati govorei da je blago
tono pred njim, da su sami Romanovi blago. Grodek je
pomislio da je ovjek poludio. Kada je shvatio da ga car
nee odvesti do zlata, pukao je i zapucao."
Zato je potedio Alekseja?"
Znao je da se mora rijeiti tijela da bi izgledalo kao
da su Romanovi pobjegli. Grodek je elio taoca za sluaj
da nabasa na detaman Bijele armije ili ako put kojim
bjei bude blokiran. Sluaj, brate, rei u ti sve to znam,
ali sada smo jo u opasnosti."
Znam za opasnost", rekao je Pekkala.
Antonove su se oi iznenada rairile.
Pekkala se osvrnuo upravo kada je Aleksejeva izma
udarila Antonovu glavu po strani. Anton je zatreptao.
Otvorio je usta i iskesio zube dok mu je bol svrdlao glavu.
Krv mu je kapala s glave i curila u prostor izmeu podnog
kamenja. Zatim je pao u nesvijest.
Aleksej ga je ponovno udario. Ovaj put Pekkala ga je
zadrao.
to se dogaa, dovraga?" viknuo je Kirov pojavivi
se iz sumraka.
To je ovjek koji je pomogao u umorstvu moje
obitelji!" Aleksej je upro prstom u Antona. Upravo je
priznao! To je ubojica kojeg ste traili."
Je li to istina?" Upitao je Kirov Pekkalu.
Grodek je ubio cara. Moj mu je brat pomogao."
Ali mislio sam da je Grodek na doivotnoj robiji!"
Oslobodili su ga tijekom Revolucije. Nisam znao za
to dok mi Anton nije rekao." Pekkala se okrenuo Alekseju.
Sada sam gotovo siguran da je Grodek ubio fotografa

Katamidzea i Majakovskoga. Ostavio te na ivotu one noi

kada ti je pobio lanove obitelji, ali ako bude osjetio da
smo mu blizu, nee biti siguran dok nas sve ne dokraji.
Ukljuujui vas, Alekseju."
eli li da budem siguran, moe poeti ubivi
njega", pokazao je na Antona, koji je ispruen krvario po
kamenju.
Ne", rekao je Pekkala. Ovo nije vrijeme za osvetu."
Osveta bi bila i tvoja", Aleksej ga je poticao. Cijelo
je vrijeme radio protiv tebe. Ako ga ti nee ubiti, pusti da
ja to uinim. A poslije me moe odvesti do oeva zlata.
Onda u rado ii s vama u Moskvu. U protivnom, iskuat
u sreu ovdje."
Pekkala je pomislio na djeaka kojeg je poznavao,
njegovu blagu prirodu koja je nestala i bijes koji je zauzeo
njezino mjesto.
to se dogodilo s vama, Alekseju?"
Dogodilo se to da si me izdao, Pekkala. Nisi nita
bolji od svojeg brata. Moja bi obitelj moda jo bila iva da
nije bilo tebe."
Pekkala se osjeao kao da mu ruka stie grlo. Sto
god mislili o meni, doao sam ovdje nai vas i pomoi ako
mogu. Svi smo rtve Revolucije. Neki od nas patili su zbog
nje, a drugi za nju, ali, na ovaj ili onaj nain, svi smo
patili. Nikakva koliina zlata to nee promijeniti."
udnovat izraz pojavio se na Aleksejevu licu.
Proao je trenutak prije nego to je Pekkala shvatio
to je to. Davno prije nego to se pojavilo bogatstvo
Romanova, bilo mu je ao carevia. No sada, Pekkala je
shvatio, Aleksej je saalijevao njega.
Aleksej je gledao u Antona, koji je leao raskreenih
nogu u lokvi vlastite razrijeene krvi. Zatim se progurao
pokraj Kirova i bijesno otiao u kuu.
Pekkala je s mukom sjeo na pod, kao da ga noge vie
ne mogu drati.
Kirov je kleknuo pokraj Antona.
Moramo ga odvesti lijeniku", rekao je.

Dok je Kirov ostao uvati Alekseja, Pekkala je

polegao Antona na stranje sjedalo Emke i odvezao se do
policijske postaje. Kropotkin je uao u automobil pa su
otili u ambulantu ovjeka zvanog Buljgin, koji je bio
jedini lijenik u gradu.
Putem je Pekkala rekao Kropotkinu da je Aleksej
sada u Ipatijevljevoj kui.
Hvala Bogu", ponavljao je Kropotkin.
Pekkala je takoer spomenuo Grodeka i zamolio
Kropotkina da nazove Biro za specijalne operacije i zatrai
oruanu pratnju za careviev put u Moskvu.
,,U meuvremenu", rekao je Pekkala, trebat e to
vie policije za straarenje pred kuom."
Pobrinut u se za to im ostavimo vaeg brata kod
Buljgina."
Nitko ne smije znati da je carevi unutra, ak ni
policija koja uva kuu." Pekkala je znao: ako se vijest o
Alekseju proiri, oko Ipatijevljeve kue okupit e se
svjetina. ak bi i dobronamjerni bili prijetnja. Sjetio se
nesree koja se dogodila na polju Khodinki, u Moskvi, na
dan careve krunidbe 1896. Svjetina koja se okupila da
svjedoi dogaaju pojurila je prema stolovima s hranom
koji su bili postavljeni za njih. U stampedu su ivot
izgubile stotine ljudi. S obzirom na okolnosti, osobito kad
je sastavlja bomba poput Grodeka na slobodi, situacija
bi mogla biti i gora.
Buljgin je bio elav ovjek bezizraajna lica i malih
usta, koja su se jedva micala kada je govorio. Anton je jo
bio u nesvijesti kada ga je Buljgin poloio na operacijski
stol i zasvijetlio svjetiljkom u svako oko. Ima potres
mozga, ali ne vidim da mu je ivot ugroen. Zadrao bih
ga ovdje na promatranju. Trebao bi se osvijestiti za
nekoliko sati, ali ako mu se stanje pogora, odmah u
vam javiti."
Na putu do Ipatijevljeve kue, Pekkala je ostavio
Kropotkina u policijskoj postaji.

Cesto sam vidio vaeg brata pretuenog", rekao mu

je Kropotkin. Jedno mlaenje vie nee biti presudno.
Pazit u na tog Grodeka. U meuvremenu mi javite ako
zatrebate jo kakvu pomo."
Stigavi u Ipatijevljevu kuu, Pekkala je naao Kirova
kako sjedi za kuhinjskim stolom. Zurio je u Pekkalin
primjerak Kalevale.
Kako ti je brat?" upitao je Kirov.
Trebao bi biti dobro. Gdje je Aleksej?"
Kirov je trznuo glavom prema stubama.
Gore na katu. Sjedi. Nije ba priljiv."
Kada si poeo itati finski?"
Samo gledam ilustracije."
Trupe su na putu iz Moskve. Idem objasniti stvari
Alekseju."
Treba nov primjerak ove knjige", doviknuo je Kirov
Pekkali dok je ovaj izlazio iz kuhinje.
to nije u redu s njom?"
Puna je rupa."
Pekkala je progundao i krenuo dalje. Bio je na
polovici stuba kada se zaustavio i potrao dolje.
Kako misli pun je rupa?"
Kirov je uzdignuo stranicu. Svjetlo koje je dolazilo
kroz kuhinjski prozor zasjalo je kroz sitne rupe razasute
po stranici.
Vidi?"
Daj mi knjigu", Pekkala je drhtei ispruio ruku.
Kirov ju je, lupnuvi, zatvorio i dodao mu je.
Jezik ti ima previe samoglasnika", poalio se.
Pekkala je uzeo svjetiljku s kuhinjske police i otrao
u podrum. Ondje je u tami u dnu stuba upalio svjetiljku i
stavio je na pod ispred sebe.
Redovnica mu je bila rekla za carevu metodu
krijumarenja: za oznaavanje slova na stranicama
pribadaom. Sada se Pekkala sjetio onog dana u kolibi
kada mu je car vratio knjigu. Tada je mislio da car samo
blebee, ali sada, listajui stranice jednu za drugom, vidio

je rupice ispod razliitih slova. Izvadio je notes i poeo

sastavljati rijei.
Trebalo mu je samo nekoliko minuta da deifrira
poruku. Kada je zavrio, potrao je natrag gore uzevi
knjigu i svjetiljku sa sobom. Projurio je hodnikom i uspeo
se na kat.
Aleksej je sjedio na stolcu pokraj prozora prazne
sobe.
Alekseju", rekao je Pekkala pokuavajui doi do
daha.
Aleksej se okrenuo. U ruci je drao ruski vojni
pitolj.
Gdje ste to nabavili?"
Misli li da bih iao okolo nenaoruan?"
Molim vas, spustite ga", rekao je Pekkala.
ini se da nemam izbora."
Znam gdje je", rekao je Pekkala. Vidjevi Alekseja
tako samog, Pekkala se zapitao razmilja li carevi o
samoubojstvu.
Gdje je to?"
Blago. Imate pravo. Va mi je otac doista rekao."
Aleksej se namrtio:
eli li rei da si mi lagao?"
Ostavio je poruku u ovoj knjizi. Poruka je skrivena.
Nisam znao da je tu sve do sada."
Aleksej je polako ustao. Zataknuo je pitolj za dep.
Onda, gdje je?
Blizu. Odvest u vas ravno do njega."
Samo mi rec i", rekao je Aleksej. Samo mi je to
potrebno."
Vano je da vas osobno odvezem onamo. Objasnit
u vam pn tem."
U redu", rekao je Aleksej, ali nemojmo gubiti ni
trenutka."
Idemo smjesta", rekao je Pekkala.
U dnu stubita sreli su Kirova.
Pekkala je objasnio to rade.

Poruka je cijelo vrijeme bila u knjizi?" upitao je

Kirov.
Ne bih je nikada naao da ti nisi uoio rupice."
Kirov je izgledao zbunjeno.
,,I kae da je u blizini?"
Pekkala je kimnuo.
Pripremit u automobil", rekao je Kirov.
Ne", rekao mu je Aleksej. Vjerujem samo Pekkali.
Obeavam da u otii s vama u Moskvu im se vratimo."
Jesi li siguran u vezi s ovim" upitao je Kirov.
Da", odgovorio je Pekkala. Netko mora ostati za
sluaj da lijenik nazove s novostima o Antonu. Vratit
emo se za otprilike jedan sat." Pruio je knjigu Kirovu.
Pazi na nju", rekao je.
Zato mi ne kae kamo idemo?" upitao je Aleksej
dok je Emka brzajui prola predgrade Ekaterinburga.
Rei u vam kad dodemo ondje", odgovorio je
Pekkala.
Aleksej se osmjehnuo.
,,U redu, Pekkala, samo me vodi. Dugo sam ovo
ekao. Mogu ekati jo nekoliko minuta. Naravno, ni ti
nee ostati praznih ruku. Bit e tamo neto i za tebe."
Zadrite to, Ekscelencijo", odgovorio je Pekkala.
Prema mojem miljenju, blago vaeg oca razlog je zato je
ubijen."
Aleksej je uzdignuo ruke i ponovno se nasmijao.
Kako god ti kae, Pekkala!"
Emka je skrenula s Moskovskog autoputa i krenula
niz blatnu stazu punu rupa. Gume su pljuskale po
blatnjavoj vodi. Minutu poslije Pekkala je sa zemljane
staze skrenuo u polje visoke trave. istinu je okruivala
gusta uma. Na sasvim drugom kraju dizao se nakrivljen
dimnjak iz trone zgrade. Emka je krenula preko trave
koja joj je ibala podnicu. Naposljetku su se zaustavili i
Pekkala je iskljuio motor.
Tu smo", rekao je. Morat emo hodati nekoliko..."

Ali to je stari rudnik", rekao je Aleksej. Tamo su

baena tijela."
Pekkala je izaao iz automobila.
Poite sa mnom", rekao je.
Aleksej je izaao i zalupio automobilskim vratima.
Ovo nije ala, Pekkala! Obeao si mi to zlato."
Pekkala je doao do ruba okna i zagledao se u tamu.
Blago nije zlato."
to?" Aleksej je stajao podalje od otvora ne elei se
pribliiti rubu.
Posrijedi su dijamanti", rekao je Pekkala, ,,i rubini i
biseri. Car ih je dao uiti u posebno izraenu odjeu. Iz
poruke nisam mogao doznati koliko ih je niti tko ih nosi.
Vjerojatno vai roditelji i starije sestre. Uzevi u obzir
vau bolest, oito ne bi oekivao od vas da nosite takav
teret. Osim toga, to ste manje znali o tome, to ste bili
sigurniji. Govorim vam to sada, Alekseju, jer vas nisam
elio uzrujati. Tijela su jo ovdje. Tu emo nai blago."
Dragulji?" Aleksej kao da se zaprepastio.
Da", odgovorio je Pekkala, Vie nego to bi ljudi
mogli zamisliti."
Aleksej je kimnuo:
,,U redu, Pekkala, vjerujem ti. Ali bojim se sii u taj
rudnik."
Razumijem", rekao je Pekkala. Sam u sii." Izvadio
je ue za vuu i jedan kraj svezao za Emkin branik. Zatim
je teku konoplju bacio u tamu. Ue je utalo zrakom
dok se odmatalo. Kada je dolo do dna, duboko dolje
zauo se udarac. Pekkala je potom iz pretinca u
automobilu uzeo Antonovu depnu svjetiljku i konatu
torbu koju je bio ponio sa sobom iz Krasnogljane. Ovdje
u staviti blago", objasnio je. Moda u vam ga morati
slati odvojeno. Nisam siguran da se mogu uspeti uctom i
istodobno nositi blago." Ukljuio je depnu svjetiljku ne
znajui uope radi li. Kada jc svjetlo poteklo niz otvor
okna, Pekkala je s olakanjem uzdahnuo to se Kirov
sjetio zamijeniti baterije.

Stojei na rubu jame, Pekkala je oklijevao. Strah mu

se irio prsima poput krila. Sklopio je oi i polako
izdahnuo.
to je?" upitao je Aleksej.
Morat ete dizati ue s tla. Inae e se vui po rubu
okna pa ga neu moi vrsto primiti pri prijelazu unutra.
Kada budem na putu dolje, snai u se sam."
Aleksej je dignuo ue.
Ovako?" upitao je.
Jo je prenisko."
Aleksej je priao Pekkali, rukama vrsto drei i
diui smee ue.
Morat ete se pribliiti", rekao je Pekkala, dok ne
budem mogao staviti stopala na zid okna. Onda u moi
sam."
Sada su bili udaljeni lakat, ruke su im se gotovo
dodirivale.
Pekkala je bacio pogled na Aleksejevo lice.
Zamalo sam prijeko", rekao je.
Aleksej se osmjehnuo. Pocrvenio je od napora.
Neu ti ovo zaboraviti", obeao je.
Ba kada se Pekkala spremao prebaciti preko zida,
primijetio je bijelu izbrazdanu crtu starog oiljka na
Aleksejevu elu. Zurio je u nju zbunjen. Takva bi ozljeda
vjerojatno ubila hemofiliara. Kao sablasnu sliku koja
klizi preko Aleksejevih crta, Pekkala je ugledao drugu
osobu. Vratio se mnogo godina unatrag, u ledeni
peterbur- ki dan. Bio je na mostu koji je prelazio Nevu.
Pred njim je stajao Grodek, lica ispunjena grozom pri
pomisli da skae s mosta. Kada je Grodek pokuao
protrati pokraj njega, Pekkala ga je udario s cijevi
Webleyja po glavi. Grodek se ispruio na tlu prekrivenom
bljuzgavi- com. elo mu je rasjekao prednji nian pitolja.
Bila je to ista rana, ljubiasta stonoga koja je puzala u
kosu, a koju je tijekom suenja odbijao pokriti zavojima.
Oiljak je ve izblijedio pa je bio gotovo nevidljiv. Tek

sada, kada je koa pokraj nje pocrvenjela od napora,

stara se rana ponovno pojavila.
Grodek", proaptao je.
Prekasno, Pekkala. Trebao si sluati svoje prijatelje.
Ali previe si elio vjerovati."
to si mu uinio? to si uinio Alekseju?"
Isto to i drugima", odgovorio je Grodek smjekajui
se. A zatim je pustio ue.
I dalje privreno za branik, ue je iznenada palo.
Udar ga je gotovo istrgnuo iz Pekkalinih ruku. Zateturao
je unatrag oajniki pokuavajui zadrati ravnoteu. No
ve je bio preduboko u oknu. Prevrnuo se unatrag. S
uetom i dalje u rukama, kliznuo je dolje. Dlanovi su mu
gorjeli, nogama je udarao o zid okna dok je zrak brzao
pokraj njega. Potom mu je stopalo uhvatilo rub kamena.
Stegnuo je ruke oko ueta. Koa na dlanovima otvorila se,
spaljena vruinom trenja, no jo je drao ue. kripavim
okretom kraljenice sve je stalo. Pekkala se zanjihao
prema naprijed, a onda unatrag. Tijelo mu je udarilo o
kamen. Bio je zadihan. Teko diui, dignuo je koljeno i
pokuao nai sigurno mjesto na koje bi postavio stopalo.
Ba kada je mislio da mu je to uspjelo, cipela mu je
skliznula sa stopala. Kada je poeo ponovno padati,
teina tijela urezala mu se u lopatice. Jauknuo je. Ruke
su ga pekle kao da ih je drao nad plamenom. Tada je
pustio ue. Survao se u tamu mlatarajui nogama.
Ukazao se mrak koji je jurio doekati ga. Tresnuo je o tlo,
a zrak mu je pri udaru izaao iz plua. Ne mogui disati,
kotrljao se otvorenih usta, rukama grabei zemlju;
pokuavao je udahnuti zrak koji nije dolazio. Dok mu je
svijest blijedjela, pognuo se elom dotiui tlo. U tom su
mu se polukrunom poloaju oslobodila plua.
Grodekovo se lice pojavilo iznad otvora jame.
Jesi li dolje, Pekkala?"
Pekkala je zastenjao. Jo je jedanput uzdahnuo.
Pekkala!"
Gdje je Aleksej?"

Odavno ga nema", odgovorio je Grodek. Ne brini se,

Pekkala. Nisi mogao nita uiniti. Zadrao sam ga na
ivotu ako zatrebam taoca. Kada sam bacao tijela, izaao
je iz kamiona i pokuao pobjei. Upozorio sam ga da
stane ili u pucati, ali Aleksej je nastavio trati. Zbog toga
sam morao pucati. Umro je iste noi kao i njegova obitelj.
Zakopan je na rubu ove poljane. Nisam imao izbora."
Nisi imao izbora?" povikao je Pekkala. Nitko od njih
nije zasluio umrijeti!"
Nije ni Marija Balka", odgovorio je Grodek. Ali ne
krivim te, Pekkala. Nikada te nisam smatrao
neprijateljem. Od onog dana na mostu do danas, ti i ja ili
smo putovima koje nismo sami odabrali. No birali ih ili
ne, putovi su nam se sada spojili. Za to moe zahvaliti
bratu. On me kontaktirao kada je onaj ludi fotograf
odluio progovoriti. Ne bih ga bio ostavio na ivotu, no car
je ustrajao u tome. A kada je Staljin odluio dodijeliti
sluaj tebi, pomislio sam da u ipak imati priliku pronai
zlato. Da sam znao da ne traimo zlato, moda bih ga
naao i prije."
Nee dobiti to po to si doao", rekao je Pekkala.
Znam da se previe boji sii."
Ima pravo", rekao je Grodek. Umjesto toga, skupit
e dragulje, staviti ih u tu konatu torbu i svezati je za
kraj ueta."
Zato bih to uinio za tebe?"
Uini li to, ui u u automobil, otii i vie me
nikada nee vidjeti. Ali ako to ne uini, vratit u se u
grad i dovriti posao koji sam poeo s tvojim bratom.
Sredit u i onog komesara. Ne elim to uiniti. Znam da
misli da je krv Romanovih na tvojim rukama, ali istina je
da su sami krivi za svoju sudbinu. Isto je s tvojim bratom.
Sam je kriv. No to ne znai da zavreuje smrt. Vjerovao ti
je kada si mu rekao da ne moe nai carevo blago. No ja
sam znao da e ga se naposljetku doepati i imao sam
pravo. U meuvremenu sam mu morao prijetiti. Kada se
pretuen vratio iz krme, to sam mu ja bio udarao glavom

o zid. Kada mi je na pamet pala zamisao da glumim

Alekseja, rekao mi je da to nee izdrati. Odgovorio sam
mu da u te ubiti spomene li moje ime. Znao je da u to
uiniti pa je gubicu drao zatvorenu. A kada si doznao da
sam ovdje, namjeravao te upozoriti. Zbog toga sam ga
morao uutkati. Spasio ti je ivot, Pekkala. Najmanje to
moe uiniti jest spasiti njegov."
Ako ti dam dragulje", viknuo je Pekkala, to onda?
Ostavit e me ovdje da istrunem?"
Nai e te. Ako se ne vratimo za jedan sat, onaj
komesar potrait e poruku u knjizi. Izvui e te odavde
prije negoli padne mrak. Ali samo ako pouri. Pet
minuta, Pekkala. Toliko ima. Ako dotad ne izvadi
dragulje, ostavit u te da umre medu tijelima svojih
gospodara. Ako ti brat i Kirov poginu, nitko u
Ekaterinburgu nee te moi nai. Kada otkriju gdje si, bit
e samo jo jedno tijelo u mraku."
Kako mogu znati da e odrati rije?"
Ne zna", odgovorio je Grodek. Ah ako mi da te
dragulje, dobit u ono po to sam doao i neu biti ovdje
dulje nego to je potrebno. Pouri sada! Vrijeme istjee."
Pekkala je znao da nema izbora, nego slijediti
Grodekove upute. Nakon poduljeg pipanja po podu, naao
je torbu. Dignuo je prijeklop, izvadio svjetiljku i ukljuio
je.
Mumificirana i razbijena lica Romanovih pomaljala
su se iz mraka. Leali su kako ih je bio ostavio. Metalna i
kotana puceta na njihovoj istrunuloj odjei odbijala su
svjetlo.
Kleei pred carevim truplom, Pekkala je zgrabio
mrtvaevu odoru i razderao tkaninu. Kidala se lagano, a
dok su niti pucale, isputala je oblaie praine. Ispod
odore Pekkala je naao prsluk izraen od tekog bijelog
pamuka nalik na tkaninu za jedra. Izgledao nui je kao
zatitni prsluk kakav nose maevaoci. Bio je izbra/dan
mnogim opivenim redovima. Prsluk se zakopavao
vezicama umjesto pitu- tima. vorovi su bili stegnuti pa je

Pekkala vukao ve/icc dok nisu pukle. Zatim je, to je

njenije mogao, poloio carevo lice na tlo, razderao odoru i
skinuo prsluk niz ruke kostura. Bio je teak. Bacio ga je
ustranu.
Tri minute, Pekkala!" doviknuo je Grodek.
to je bre mogao, Pekkala je skinuo preostale
prsluke. Svi su bili jednako skrojeni, a svaki je bio
saiven tako da pristaje tijelu koje ga je nosilo. Kada je
skinuo posljednji, Pekkala je okrenuo glavu od polugolih
leeva. Meso im je bilo poput papira, nategnuto preko
kosti i uokvireno dronjcima odjee koja se raspadala.
Jedna minuta, Pekkala!"
Pekkala je trpao prsluke u torbu, no stala ih je samo
polovica.
Morat e baciti torbu natrag jer blaga je vie nego
to stane u jednu torbu."
Svei je za ue!"
Uskoro se konata torba trzajima dizala prema
povrini i pritom grebla zid.
uo je Grodeka kako se smije.
Trenutak poslije prazna je torba pljusnula na tlo
slijedei zmiju od ueta.
Pekkala je u nju stavio ostale prsluke pa su i oni
dignuti na povrinu.
U daljini je uo pucanj, zvuk kao kad pukne suha
granica. Dopro je odozgo. Zatim je netko povikao. Anton
je dozivao njegovo ime.
Pekkala se osovio na noge.
Tada je uo Grodekov i Kirovljev glas. Vika je bila
proeta pucnjavom. Zakiljio je prema svijetlom dijelu koji
je oznaavao ulaz u tunel. Netko je vrisnuo. Iznenada se
zaiskrilo. Pekkala je ugledao neto to je nalikovalo na
golemu crnu pticu. Bio je to ovjek u padu. Pekkala je
jedva imao vremena izmaknuti se prije nego to je tijelo
tresnulo o tlo.

Pekkala se pourio do ovjeka koji je leao s licem

prema zemlji. Nije mogao razabrati tko je. Okrenuvi
tijelo, shvatio je da je to Anton. Tijelo mu se strano
slomilo pri padu. Antonove su se oi otvorile. Iskaljao je
krv i udahnuo. Zatim je dignuo ruku i primio Pekkalinu.
Pekkala ga je drao dok je Antonov stisak slabio. U tim
posljednjim trenucima, dok se ivot njegova brata
razlijevao u tamu, Pekkaline misli odlutale su u vrijeme
kada su se on i Anton kao djeca sanjkali na brdu
drvosjea. Pekkali se inilo da ak uje smijeh te apat
sanjki dok brzaju preko smrznuta tla. Naposljetku, Anton
je izdahnuo. Prsti su mu skliznuli iz Pekkaline ruke.
Prizor, koji je trenutak prije bio tako jasan u Pekkalinoj
glavi, raspao se u sive komadie koji su se udaljavali
jedan od drugoga sve dok slika nije nestala, a on shvatio
da mu je brat mrtav.
Pekkalino je tijelo otupjelo. Bol u rukama oderanima
uetom, u koljenima, ramenima i leima stopio se u
prazninu koja je u njemu odjekivala. Srce kao da mu je
usporavalo, poput njihala koje se zaustavlja. Vidio je cijeli
svoj ivotni vijek sve do izvora, tog raskrija na kojem
ovjek ili umre ili mora krenuti ispoetka. Sklopio je oi i
u potpunom crnilu osjetio kako smrt iri ruke oko njega.
Potom je uo utanje u zraku. Ue je tresnulo o tlo
pokraj njega.
Dri se", doviknuo je Kirov. Izvui u te."
Pekkala je rukama ponovno obuhvatio konoplju
punu praine. Bol se vratio, ali se Pekkala prisilio ne
obazirati se na nj. uo je kako se iznad njega pali motor,
a zatim je osjetio kako se die s tla. Dok su mu stopala
naputala zemlju, bacio je pogled na brata, ispruenog
pokraj tijela Romanovih, koje su potom zastrli crni zidovi
okna.
Minutu poslije Kirov ga je izvukao na zemlju.
Prvo to je Pekkala vidio bio je Grodek. Leao je na
trbuhu, s rukama svezanima na leima. Prsti su mu bili

skvreni poput kandi mrtve ptice. Krv mu se cijedila kroz

koulju.
Mora ga zaustaviti", zadihano je rekao Grodek.
Kae da e me ubiti."
U polju, napola skriven u visokoj travi, bio je drugi
automobil. Vjetrobransko staklo razbili su meci. Para se
valjala iz probuenog hladnjaka, a na blistavim crnim
stranama bili su srebrnasti oiljci, mjesta gdje su meci
probuili metal.
Kirov je nagazio na Grodekova lea i zario petu u
ranu od metka na njegovu ramenu.
Grodek je vrisnuo od bola.
Kirovljevo lice nije pokazivalo nikakav osjeaj.
Kako ste me nali?" upitao je Pekkala.
im se tvoj brat probudio, posudio je lijenikov
automobil i doao po mene. Rekao mi je za Grodeka.
Isprva nitko od nas nije znao kamo si otiao. Onda sam
se sjetio knjige. Deifrirao sam poruku. Doli smo to smo
mogli bre. Kada smo stigli do poljane, pokuavao sam
zadrati Grodekovu pozornost dok je Anton iao okolo. No
Grodek ga je ugledao i zapucao. Ranio je Antona i bacio
ga u jamu." Kirov je povukao Grodeka na noge drei ga
za lisice. ,,A sada je vrijeme da izravnamo raune."
Grodek je zavikao jer mu je Kirov svinuo ruke
svezane iza lea.
ujem da se boji visina", rekao je Kirov vukui
Grodeka prema oknu.
Kirov ga je drao nad rubom.
Grodek se otimao i preklinjao.
Kirov ga je samo trebao pustiti.
Bio je na rubu prelaska crte nakon koje nema
povratka. Razlikovao se od mladog komesara kojeg je
Pekkala sreo u umi prije toliko vremena. Pekkala se
osjeao bespomono u vezi s onim to se trebalo dogoditi.
Dio njega elio je to znajui da e, ne prijee li Kirov tu
granicu sada, sigurno doi vrijeme kada nee imati

izbora. No Pekkala je shvatio da ne moe stajati po strani

i dopustiti to. Dozvao je Kirova i naredio mu da prestane,
znajui da je moda ve prekasno.
Na trenutak je Kirov izgledao zbunjeno, poput
ovjeka koji se budi iz hipnoze. Zatim se uspravio. vrsto
drei lanac lisica, povukao je Grodeka podalje od ruba.
Grodek je pao na koljena jecajui.
Pekkala je otiao do prsluka. Leali su na gomili. Na
dnevnom je svjetlu bijeli pamuk izgledao zamrljano i
trono. Dignuo je jedan od prsluka osjetivi kako mu
teina vue ruku. Istrunula se tkanina poderala, a na
zemlju su potekli dragulji, koji su zasvjetlucali poput vode
na suncu.
Tjedan poslije Pekkala je bio u Moskvi.
Sjedio je u prostoriji s drvenom oplatom. Visoki
prozori obrubljeni grimiznim zastorima gledali su na
Crveni trg. Samostojei sat Thomasa Listera iz
osamnaestog stoljea, koji je neko stajao u Dvorcu carice
Katarine, strpljivo je otkucavao vrijeme u kutu sobe.
Stol pred njim bio je gol, osim praznog uloka za
lule.
Nije znao koliko ve eka. Tu i tamo bacio bi pogled
na velika dvokrilna vrata. uo je kako vojnici mariraju
vani na trgu.
San koji je sanjao prole noi jo mu je odzvanjao
glavom. Bio je u Ekaterinburgu, na onom biciklu, i jurio
nizbrdo bez konica, opet ravno prema jezeru. Ba kao i
prije, zavrio je u vodi, mokar, prekriven travom. Kada je
ustao iz jezera, ugledao je osobu medu rogozima na
drugoj strani. Bio je to Anton. Ugledavi brata, srce mu je
poskoilo. Pekkala se pokuao pomaknuti, no nije mogao.
Zvao je, ali ini se da ga Anton nije uo. Zatim se Anton
okrenuo i otiao, a rogozi su se zatvorili za njim. Pekkala
je dugo stajao, tako se barem inilo u snu, mislei na dan
kada e prijei jezero. Poput Antona, stajat e na
udaljenoj obali i gledati natrag odakle je doao, bez boli,

bijesa i tuge, a onda e i on nestati u svijetu koji je leao

iza vode.
Iznenada su se na zidu iza stola otvorila vrata. Bila
su oblikovana kao jedna od zidnih ploa pa ih Pekkala
nije ni primijetio.
ovjek koji je uao nosio je obino smekastozeleno
vuneno odijelo iji je sako bio vojnikog kroja pa mu se
kratka uspravna kragna zatvarala na vratu. Tamna kosa
proarana sijedima iznad uiju i sljepoonica bila je
strogo zaeljana. Pod nosom je imao guste nabrekle
brkove. Kada se osmjehnuo, zatvorio je oi poput
zadovoljne make.
Pekkala", rekao je.
Pekkala je ustao.
Drue Staljine."
Staljin je sjeo nasuprot njemu.
Sjednite", rekao je.
Pekkala je sjeo natrag na stolac.
Dvojica su se na trenutak promatrala u tiini.
Otkucaji sata kao da su postajali glasniji.
Rekao sam vam da emo se ponovno sresti,
Pekkala."
Okruenje je ugodnije nego prije."
Staljin se naslonio i osvrnuo po prostoriji kao da
je'nikada prije nije opazio. Sada je sve ugodnije."
eljeli ste me vidjeti."
Staljin je kimnuo.
Kao to ste zatraili, zasluga za povratak carevih
dragulja sovjetskom narodu pripala je poruniku Kirovu.
Zapravo", Staljin se poeao po bradi, sada bojniku
Kirovu."
Hvala to ste me obavijestili", rekao je Pekkala.
Sada ste slobodni", rekao je Staljin, Osim ako ne
odluite ostati, naravno."
Ostati? Ne, idem u Pariz. Imam sastanak na koji
sam trebao otii davno prije."
Ah", rekao je. Lija, zar ne?"

Da." Pekkala je postao nervozan uvi ga kako

izgovara njezino ime.
Imam neke informacije o njoj." Staljin ga je pozorno
promatrao, kao da se kartaju. Dopustite mi da ih
podijelim s vama."
Informacije?" upitao je Pekkala. Koje informacije?"
Mislio je: Molim te, ne daj da je ozlijeena ili bolesna. Ili
gore. Sve samo ne to."
Staljin je otvorio ladicu na svojoj strani stola. Suho je
drvo zakripalo dok ju je izvlaio. Izvadio je fotografiju.
Trenutak ju je prouavao pustivi Pekkalu da zuri u
poleinu fotografije pitajui se to li je to.
to je?" glasno je upitao Pekkala. Je li dobro?"
O, da", odgovorio je Staljin. Poloio je fotografiju na
stol, navrh nje stavio prst i odgurao je Pekkali.
Pekkala ju je zgrabio. Bila je to Lija. Odmah ju je
prepoznao. Sjedila je za stoliem u cafeu. Iza nje, otisnute
na platnenom krovu cafea, vidio je rijei Les deux magots.
Osmjehivala se. Vidio je njezine snane, bijele zube. Tada
mu je, nevoljko, pogled preao na ovjeka koji je sjedio do
nje. Bio je mrav, crne zaeljane kose. Nosio je sako i
kravatu, a izmeu palca i srednjeg prsta drao je cigaretu.
Drao ju je na ruski nain, sa zapaljenim krajem iznad
dlana kao da eli uhvatiti pepeo koji padne. Kao lija, i
ovjek se osmjehivao. Oboje su gledali neto na lijevoj
strani fotoaparata. Na drugoj strani stola bio je predmet
koji Pekkala gotovo nije prepoznao jer je prolo tako
mnogo vremena otkad ga je vidio. Bila je to nosiljka za
dijete; krov joj je bio podignut da zatiti dijete od sunca.
Pekkala je shvatio da ne die. Morao je prisilno
napuniti plua.
Staljin je poloio aku na usne. Tiho je proistio grlo
kao da eli podsjetiti Pekkalu da nije sam u prostoriji.
Kako ste doli do ovog?" upitao je Pekkala glasom
koji je iznenada postao hrapav.
Znamo gdje je svaki ruski emigrant u Parizu."
Je li u opasnosti?"

Ne", uvjeravao ga je Staljin. Niti e biti. To vam

obeavani."
Pekkala je zurio u djeju nosiljku. Pitao se ima li
dijete njezine oi.
Ne smijete je kriviti", rekao mu je Staljin. ekala je,
Pekkala. Dugo je ekala. Vie od deset godina. No ovjek
nc moe i'ck.itl zauvijek, zar ne?
Ne", priznao je Pekkala.
Kao to vidite", Staljin je pokazao na sliku, lija je
sada sretna. Ima obitelj. Uiteljica je ruskoga, dakako, na
prestinoj Ecole Sta- nislas. Nitko se ne bi usudio rei da
vas jo ne voli, Pekkala, no pokuala je prolost ostaviti
za sobom. To svi moramo uiniti u nekom trenutku
ivota."
Pekkala je polako dizao glavu ne gledajui Staljina u
oi.
Zato ste mi to pokazali?" upitao je.
Staljinove su se usne trznule.
Biste li radije otili u Pariz, spremni poeti novi
ivot, a onda ponovno otkrili da je nedostupan?"
Nedostupan?" Pekkala je osjetio oamuenost.
Svijest kao da mu je brzala s jednog kraja lubanje na
drugi, poput ribe uhvaene u mreu.
Mogli biste otii do nje, naravno", slegnuo je
ramenima Staljin. Imam njezinu adresu ako je elite.
Jedan pogled na vas izbrisao bi sav spokoj koji je
posljednjih godina izborila. I recimo, radi rasprave, da je
nagovorite da napusti ovjeka za kojeg se udala. Recimo
da ostavi i dijete..."
Dosta", rekao je Pekkala.
Vi niste takva vrsta ovjeka, Pekkala. Niste
udovite, kako su vai neprijatelji neko mislili. Da jeste,
ne biste bili tako impresivan suparnik ljudima poput
mene. udovita je lako pobijediti. Kod takvih je ljudi sve
pitanje krvi i vremena jer njihovo je jedino oruje strah.
Ali vi, vi ste osvojili srca ljudi i potovanje neprijatelja. Ne
vjerujem da razumijete koliko je to rijetka stvar. Ta srca

koja ste osvojili jo su tu." Staljin je mahnuo rukom

prema prozoru, preko blijedo-plavoga jesenjeg neba. Oni
znaju koliko teak moe biti va posao te da ga malo njih
koji idu vaim putem moe obavljati i pritom zadrati
ljudskost. Nisu vas zaboravili. A mislim da niste ni vi
njih."
Ne", proaptao je Pekkala, nisam zaboravio."
Pokuavam vam rei, Pekkala, da za vas jo postoji
mjesto ovdje, ako ga elite."
Do tog trenutka pomisao da ostane nije mu pala na
pamet. No planovi koje je skovao vie nisu imali znaenja.
Pekkala je shvatio da posljednji izraz ljubavi prema eni
kojom se nekada mislio oeniti mora biti taj da liju ostavi
u uvjerenju da je mrtav.
Vie od mjesta", nastavio je Staljin. Ovdje ete imati
svrhu. Shvaam koliko opasan moe biti va posao. Znam
kojim se opasnostima izlaete i ne mogu vam obeati da
e se izgledi vaeg preivljavanja poboljati. No trebamo
nekog poput vas..." Odjednom se uinilo da Staljin
oklijeva, kao da ni sam ne moe spoznati zato bi Pekkala
nastavio nositi takav teret.
U tom se trenutku Pekkala sjetio svojeg oca,
dostojanstva i strpljivosti koje je nauio od tog starca.
Posao je..." Staljin je traio rijei.
Vaan", rekao je Pekkala.
Da", izdahnuo je Staljin. Vaan je. Njima." Ponovno
je pokazao prema prozoru kao da golemost zemlje
obuhvaa obinim zamahom ruke. Zatim je vratio ruku i
dlanom udario o prsa: Meni." Sada se Staljinovo
samopouzdanje vratilo, a zbunjenost nestala kao da mu je
s lica iezla sjenka. Moda e vas zanimati da sam
razgovarao s bojnikom Kirovom. Imao je nekoliko
zahtjeva."
to je elio?"
Staljin je progundao:
Prva stvar koju je htio bila je moja lula."

Pekkala je bacio pogled na prazni uloak za lule koji

je bio na stolu.
Bio je to tako udan zahtjev da sam mu je zapravo
dao", Staljin je zatresao glavom, jo zbunjen. Bila je
dobra. Od engleskoga bijelog vrijesa."
Koji je bio njegov drugi zahtjev?"
Zatraio je da ponovno radi s vama ako za to bude
prilike. ( u jem da je pristojan kuhar", rekao je Staljin.
Glavni kuhar", odgovorio je Pekkala.
Staljin je udario rukom o stol.
Jo bolje! Ovo je velika zemlja puna grozne hrane i
bilo bi dobro imati nekoga takvog uza se."
Pekkalin izraz jo je bio zagonetan.
I tako", Staljin se zavalio u stolac i prislonio vrhove
prstiju jedne ruke na prste druge. Bi li Smaragdno oko
razmotrilo ponudu da ima pomonika?"
Pekkala je dugo nijemo sjedio i zurio preda se.
Trebam odgovor, Pekkala."
Pekkala je polako ustao.
,,U redu", rekao je. Odmah se vraam na posao."
Tada je i Staljin ustao. Ispruio je ruku preko stola i
rukovao se s Pekkalom. to da kaem bojniku Kirovu?"
Kaite mu", rekao je Pekkala, da su dva oka bolja
od jednoga."